Proces (Franc Kafka

)

Ime, prezime i razred

BIOGRAFIJA

Franz Kafka (3. juni 1883 - 3. juli 1924) je bio veliki češki pisac, jedan od najpoznatijih evropskih pisaca 20. vijeka. Rođen je u Pragu, u porodici siromašnih jevrejskih trgovaca, koji će kasnije postati veoma bogati. Franz je živio samačkim životom i nikada nije bio shvaćen niti prihvaćen u društvu. Sva njegova veća djela vidjeti će svijetlo dana tek nakon Kafkine smrti. Kafkin opus, koji se može podijeliti u nekoliko žanrova (romani, pripovijetke, aforizmi, dnevnici i pisma) veže tematsko, svjetonazorsko i moglo bi se reći, spiritualno jedinstvo. Baštinik više tradicija (njemačkoga romantizma, fantastične struje u književnosti, židovskih heterodoksnih učenja) poštovatelj velikana evropske književne tradicije (Goethea, Heinea, Flauberta, Gogolja, Dostojevskog), Kafka bijaše i saputnikom njemačkoga ekspresionizma. Ipak, Kafkina vizija zbilje i intenzitet kojom ju je iskazao čine ga autorom kojega se ne može utrpati u šematske podjele po književnim pravcima.

Život
Rođen u Pragu, u doba Austro - Ugarske monarhije, Kafka potiče iz imućne familije u kojoj je dominirao radišni, no često tiranski i samovoljni otac. Studirao je pravo i radio neko vrijeme kao činovnik - no većim je dijelom Kafka proveo život materijalno osiguran očevim imetkom (činjenica koja se često zanemaruje, posve u skladu s legendom o Kafki kao žrtvi bešćutnoga i despotskoga oca grubijana). Umro je od raka grkljana, prethodno naredivši svomu prijatelju Maxu Brodu da spali većinu njegovih rukopisa - posljednja volja koju ovaj, nasreću, nije ispunio. Brod je posthumno izdao velik broj Kafkinih djela, često uz teško prihvatljive intervencije u tekstu. Većina je Kafkine uže porodice (sestre, očeva i majčina rodbina) stradala u nacističkom genocidu Židova. Djela:
Preobrazba (Die Verwandlung; 1915.) Proces (Der Process; 1925.) Zamak (Das Schloß; 1926.) Amerika (1927.)

Dnevnici i bilježnice:
Dnevnici Franza Kafkae

Pisma:
Pisma za Felice Pisma za Ottlu Pisma za Milenu Franz Kafka: Pisma porodici, prijateljima izdavačima

Likovi
Jozef K. Franz Nadzornik Gospođa Grubach Gospođica Burnster Block Leni Fabrikant

Glava prva
HAPŠENJE – RAZGOVOR S GOSPOĐOM GRUBACH – ZATIM GOSPOĐICA BURSTNER

Neko je oklevetao Jozefa K., jer je jednog jutra bio uhapšen, iako nije učinio nikakvo zlo. Kuharica koja mu je svakog jutra donosila doručak, ovaj put nije došla. Neko je pokucao na vrata. „Ko ste vi?“ upita K. Čovjek pređe preko tog pitanja kao da se njegova pojava mora prihvatiti, pa samo reče: „Vi ste zvonili?“ K. reče kako želi da mu Ana donese doručak. Na tu njegovu rečenicu čuo se kratak smijeh iz susjedne sobe. „To je nemoguće.“ K. je bio zbunjen. Pođe u susjednu sobu da vidi šta se dešava. Ugleda čovjeka koji je sjedio s knjigom kraj otvorenog prozora. „Trebalo je da ostanete u svojoj sobi. Zar vam to Franz nije rekao? K. je tražio gospođu Grubach. „Ne smijete otići, pa vi ste uhapšeni. Tako i izgleda, reče K. Ali zašto? Upita potom. Mi nismo nadležni da Vam to kažemo. Idite u svoju sobu i čekajte.“ K. sjede na stolicu kraj prozora. Rekli su mu da obuče lošiju košulju, a da će oni ovu sačuvati i, ako se njegov slučaj dobro svrši ponovo mu je dati, kao i ostalo njegovo rublje. K. je živio u pravnoj državi. Svuda je vladao mir, svi zakoni su na snazi, ko se to onda usudio da ga napadne u njegovom vlastitom stanu. Mislio je da je to šala, koju su mu iz nepoznatih razloga priredile kolege iz banke, možda zato što mu je danas bio trideseti rođendan. U svojoj sobi otvori ladice pisačeg stola, ali lične isprave koje je tražio od uzbuđenja nije mogao da nađe.

Pronašao je vozačku dozvolu za bicikl i htjede da ode stražarima, ali mu se taj papir učini nevažnim. Dalje nastavi da traži rodni list. K. im pokaza isprave i zamoli ih da oni njemu pokažu nalog za hapšenje. „Dragi bože – reče stražar. Zar vi ne možete da se uživite u svoj položaj? I još ste izgleda spremni i na to da nas, koji smo Vam sad vjerovatno, najbliži od svih ljudi, nepotrebno izazivate. Vjerujte da je tako – reče Franz.“ Stražari se ne htjedoše upustiti s njim u razgovor. Držali su se zakona i svog posla. „Odvedite me vašem pretpostavljenom reče K. Kad on to bude želio, prije ne – reče stražar koji se zvao Willem. A sad Vam savjetujem, dodade, da idete u svoju sobu, da sačuvate svoj mir i čekate šta će biti s vama.“ K. se baci na krevet i uze s umivaonika jednu lijepu jabuku koju je sinoć bio ostavio za doručak. Osjećao se dobro i samopouzdano. Iz druge sobe uplaši ga uzvik. „Nadzornik vas zove Najzad – doviknuo je K.“ Kada pođe u susjednu sobu, stražari ga vratiše, i narediše da se fino obuće, jer ne može pred nadzornika ići u samoj košulji. K. obuće svoje najbolje crno odjelo, žaket, koji je svojim krojem u struku izazvao među poznanicima malu senzaciju. Kada je bio potpuno obučen. Morao je K. otići u susjednu sobu, pred nadzornika. U toj sobi je u posljednje vrijeme stanovala gospođica Burstner, daktilografkinja koja je obično odlazila vrlo rano na posao i s kojom se K. samo pozdravljao. U uglu sobe stajala su tri mlada čovjeka. „Jozef K? – Upitao je nadzornik. Vi ste sigurno vrlo iznenađeni jutrošnjim događajem? Svakako – reče K. Svakako da sam iznenađen, ali ne mnogo. Niste mnogo iznenađeni? – Upita nadzornik. Svakako da sam iznenađen, ali kad čovjek provede trideset godina na ovom svijetu i sam se probija kroz život, kao što je meni bilo suđeno, onda ogugla na iznenađenja i ne prima ih suviše teško.“ K. uđe u dublju raspravu s nadzornikom. Pokušao je da dozna zašto je uhapšen. „Ja vam uopšte ne mogu reći da ste optuženi, ja čak i ne znam jeste li. Vi ste uhapšeni, to je tačno, i ja više ništa ne znam. Možda su stražari brbljali šta drugo, ali to su samo naklapanja.

No, iako nisam odgovorio na vaša pitanja, mogu Vam savjetovati da manje razmišljate o nama i o tome što će se dogoditi s Vama, bolje da više razmišljate o sebi.“ Ovo uzbudi K – a, pa poče da hoda tamo, amo. Izrazi želju da pozove svog dobrog prijatelja Hasterera koji je bio državni tužilac. Rekoše mu da može telefonirati, ali samo ako je riječ o nekoj privatnoj stvari, jer drugačije nema smisla. K. se naljuti i odustade od telefoniranja. „Mišljenja sam da bi najbolje bilo dao osnovanosti ili neosnovanosti vašeg postupka više i ne razmišljamo, nego da se rastanemo s jednim pomirljivim stiskom ruke. Ako i vi tako mislite, onda molim.“ K. priđe nadzorniku s ispruženom rukom. Međutim, nadzornik mu ne pruži ruku, već mu reče da može ići u banku, u kojoj je radio. K. nije mogao da vjeruje nadzornikovim riječima, jer ipak on je bio uhapšen. Nadzornik mu objasni da jeste uhapšen, ali da to ne treba da ga ometa u njegovom pozivu, te ni da se njegov uobičajni način života ne mora mjenjati. Da bi njegov odlazak u banku nadzornik učinio što lakšim i neupadljivijim, stavio mu je na raspolaganje tri gospodina, njegove kolege, činovnike iz njegove banke. K. ih nije mogao prepoznati. K. sjede u auto i s tri činovnika ode u banku. Ovog proljeća K. je obično provodio večeri tako što je poslije posla, ako bi još bilo vremena – njačešće ostajao u uredu do devet sati – odlazio u malu šetnju, sam ili sa činovnicima, a onda svračao u pivnicu, gdje bi, obično u društvu starije gospode, sjedio i do jedanaest sati za svojim stalnim stolom. Jednom sedmično K. je išao djevojci Elzi, koja je noću posluživala u gostionici, a danju primala posjete samo u krevetu. Te večeri K. osjeti potrebu da treba ranije da ode kući i da ponovo uspostavi red u stanu gospođe Grubach. Kada je u pola deset uvečer stigao pred kuću u kojoj je stanovao, sreo je na kapiji nekog mladog momka koji je tamo stajao i pušio lulu. „Ko ste vi? – Upita odmah K. Ja sam pazikućin sin, milostivi gospodine.“ kada uđe u kuću, K. pokuca na vrata gospođe Grubach. Izvinio joj se što dolazi tako kasno. „Ja sam vam danas sigurno zadao i nepredviđenog posla, zar ne? Kako to upita ona? Mislim na one ljude što su jutros dolazilo. Ah, to reče ona mirnim tonom. To mi nije zadalo naručitog posla.“ Gospođa Grubach mu reče da se ne brine, jer se to više neće dogoditi, reče mu kako je načula da je njegavo hapšenje pitanje njegove sreće i da nije uopšte loše.

Rekla mu je da on nije uhapšen kao lopov. K. joj reče da se i on djelimično slaže s njom. Htio je čuti njeno mišljenje, mišljenje jedne razumne žene i bio je sretan što se slažu. „Je li gospođica Burstner kod kuće? – Na vratima upita K. Ne! – Reče gospođa Grubach. Ona je u pozorištu. Je li vam potrebna? Treba li da joj šta poručim? Ah, htio sam samo progovoriti nekoliko lijepih riječi s njom. Samo sam htio da joj se izvinim što sam danas upotrebljavao njenu sobu.“ Gospođa Grubach mu reče kako nema potrebe da joj se izvinjava, jer je soba gospođe Burstner već dovedena u red. Ujedno mu se požali kako joj se nimalo ne sviđa njeno ponašanje, te da je svaku noć viđa s drugim gospodinom. Reče mu kako će ozbiljno porazgovarati s njom o tome. Međutim K. joj se usprotivi i reče kako on ima sasvim drugo mišljenje o njoj. Nakon toga K. je otišao u svoju sobu i čekao gospođicu Burstner da dođe, kako bi s njom razgovarao. U pola 12 gospođica Bursner dođe kući. K. odluči da joj se obrati. „Gospođice Burstner. Ko je to? – Upita ona. To sam ja. Reče K. i izađe. Ah, gospodine K. reče ona smješeći se. Dobro večer – pruži mu ruku.“ K. joj objasni kako želi da razgovara s njom. Ona ga pozva u svoju sobu i upita ga šta želi. „U vašoj sobi je jutros, u izvjesnoj mjeri mojom krivnjom, napravljen nered, što su učinili strani ljudi i protiv moje volje, a ipak, kako rekoh, mojom krivnjom; zato sam htio da vas zamolim za izvinjenje.“ Gospođica Burstner se iznenadi i htjede da čuje ostatak priče. Međutim, K. joj reče da to nije vrijedno razgovora. Ona prihvati izvinjenje, iako nije bilo razloga da joj se K. izvinjava jer u sobi nije primjetila nikakav nered. Hodajući primjeti da joj je neko ipak ispremetao fotografije. K. joj objsni kako je to učinio jedan od činovnika koji je bio tu sa istražnom komisijom. Ona se iznenadi i pomisli kako je K. učinio neki zločin. K. joj reče kako on nije kriv. S obzirom da će ona idući mjesec stupiti na posao u jednu advokatsku kancelariju, K. je zamoli da mu pomogne u njegovom procesu. Ona pristade. Reče mu da ako želi da mu bude savjetodavac, mora joj reći o čemu se radi. Međutim, ni on sam nije znao. K. joj ispriča sav nemili događaj i pokaza joj kako se sve to odigralo. Dok joj je objašnjavao neko zakuca na vrata. Gospođica Burstner i K. se uplašiše. „Ne boj te se, prošapta, ja ću sve urediti. – Reče K.“

Nisu znali ko bi to mogao biti. Gospođica Burstner se sjeti kako u susjednoj sobi spava nečak gospođe Grubach, kapetan, i kako bi to mogao biti on. Ona reče K. – u da ide. Međutim, on se zabrinu za nju i za njen položaj nakon što se pročuje za ovu situaciju. Reče kako će svu odgovornost preuzeti na sebe, samo da bi zaštitio nju. Ona ga odbi i reče mu kako ona može da snosi odgovornost za sve ono što se dogodi u njenoj sobi. Još jednom ga zamoli da ide i da je ostavi samu. One je bio čvrsto odlučio da ode. Ali pred samim vratima, kao da nije očekivao da su ona tu on ustuknu, pa gospođica Burstner iskoristi taj trenutak da se odvoji, da otvori vrata i šmugne u predsoblje odakle se tiho obrati K. – u. „Hodite, molim vas. Pogledajte, pokazivala je na kapetanova vrata ispod kojih je izbijao trag svjetla. On je upalio svjetlo i zabavljao se na naš račun. Evo me, reče K., istrča, zgrabi je, poljubi u usta, a onda joj je ljubio čitavo lice, kao neka žedna životinja koja jezikom navali na konačno nađen izvor vode. Najzad je poljubi u vrat, u samo grlo i tamo dugo zadrža usne.“ Malo kasnije K. je ležao u svom krevetu. Vrlo brzo je zaspao, a prije sna još je malo razmišljao o svom ponašanju i bio njime zadovoljan, čudio se što nije još zadovoljniji, ali je zbog kapetana bio ozbiljno zabrinut za gospođicu Burstner.

Glava druga
PRVO SASLUŠANJE

K. je telefonski obavješten da će se sljedeće nedjelje održati kratko saslušanje povodom njegovog slučaja. Saslušanja su trebala biti češće, jedno za drugim. Nedjelja je određena kao dan saslušanja da se K. ne bi ometao u njegovom redovnom poslu. Data su mu uputstva gdje i u koliko će se održati saslušanje. Dok je stajao kraj telefona, čuo je glas zamjenika direktora koji je također htio da telefonira. Dok je zamjenik direktora telefonirao K. je i dalje stajao pored njega. „Jedno pitanje, gospodine K.: da li bi ste mi učinili zadovoljstvo da u nedjelju ujutro zajedno pođemo na izlet mojom jedrilicom?“ Za K. – a ovo je bio važan prijedlog, međutim, morao ga je odbiti i rekao je zamjeniku direktora da za nedjelju ima već nešto planirano. U nedjelju je bilo tmurno vrijeme. K. je bio vrlo umoran, jer je do kasno u noć ostao u gostionici. Brzo se spremio i otišao u predgrađe koje mu je bilo naznačeno.

U putu je sreo tri činovnika što su bila određena za njegov slučaj. Dugo je išao i tražio kuću u kojoj se trebalo održati saslušanje. Mislio je da će tu kuću već iz daleka prepoznati. Međutim, dugo je lutao ulicama susrečući razkičite ljude, žene i djecu, dok ga najzad jedna mlada žena nije uvela na neku skupštinu. „Poslije vas moram zaključati, više niko ne smije unutra.“ K. primjeti pred vratima dva čovjeka, od kojih je jedan preprojavao novac. K. – a dohvati neka ruka i odvede ga u jedno sobu. U toj sobi sjedio je malen, debeo, usopljen čovjek koji je razgovarao s nekim ko je stajao iza njega. „Vi ste morali doći prije sat i pet minuta – reče on. Ako sam i zakasnio, sad sam tu. Da, reče čovjek, ali ja sada više nisam obavezan da vas saslušavam. Ali ja ću to danas izuzetno ipak učiniti. Samo ovakvo zakašnjenje se ne smije ponoviti. A sad pristupite.“ Saslušanje je počelo. Istražni sudija ga upita da li je on soboslikar. K. mu objasni da nije, već da je on prokurist jedne velike banke. Na to se začu veliki smijeh. K. objasni zašto je tako odgovorio i poče priču o svom slučaju. „To što se meni dogodilo samo je pojedinačan slučaj, i kao takav i nije veoma važan, pošto ga ja ne primam tako teško, ali to je znak jednog postupka kakav se primjenjuje prema mnogim ljudima. Za njih se ja ovdje zalažem, a ne za sebe.“ K. je želio da se javno razgovara o jednom javnom zlu. Svoju situaciju K. je ispričao naglas, da narod koji je sjedio tu dobro čuje i vidi o čemu se radi. Ljudi su ga pozorno slušali, sve se utišalo. K. je ovladao skupom. Reče da se iza njegovog hapšenja i današnjeg saslušanja nalazi neka velika organizacija i da je njen smisao da hapse nevine osobe i da se protiv njih vode besmisleni i najčešće jalovi postupci. K. – ov govor prekide vrisak s kraja sale. Bila je to pralja za koju je K. već pri njenom ulasku pomislio da će biti samo na smetnji. K. je samo vidio kako je neki čovjek vuče u ugao pored vrata i stiska uza se. Ali nije ona vrištala, nego čovjek, širom otvorenih usta i gledajući u strop. Dok se oko njih dvoje skupljao narod K. se pitao da li je pravilno ocijenio sve te ljude. Da nije precijenio djelovanje svojih riječi. Da se nisu pretvarali dok je on govorio, pa im je sada, kada je izvukao zaključke, dosta tog pretvaranja. U svoj toj graji K. spazi kako i lijeva i desna strana nose iste značke. Svi su bili istomišljenici, pa i istražni sudija koji je mirno sjedio i gledao nadolje.

„Pa vi ste svi činovnici, kao što vidim, vi ste ta korumpirana banda protiv koje sam govorio, ovdje ste se nabili kao prisluškivači i njuškala, obrazovali ste prividno dvije stranke, pa je jedna aplaudirala da mene iskuša, htjeli ste da naučite kako se zavode nevini ljudi! Pa, nadam se, niste ovdje bili uzalud; ili ste se zabavljali misleći kako neko od vas očekuje da branite pravdu ili ste stvarno nešto naučili. I ovim vam želim sreću u vašem zanatu.“ Istražni sudija ga upozori da se lišijo svih prednosti koje saslušanje u svakom slučaju pruža uhapšenom. „Nitkovi jedni, viknu, poklanjam vam sva vaša saslušanja – otvori vrata i odjuri niz stepenice.“

Glava treća
U PRAZNOJ SALI ZA SJEDNICE. STUDENT. KANCELARIJA

Iduće sedmice K. je iz dana u dan čekao novi poziv. Međutim, poziv nije stigao, pa on pretpostavi da je prećutno pozvan opet u istu kuću i u isto vrijeme. On se u nedjelju opet uputi tamo. Kada je došao opet srete ženu od prošli put. „Danas nema sjednice – reče žena. A što ne bi bilo sjednice? – Upita K.“ Žena ga uvjeri tako što mu pokaza susjednu sobu koja je bila prazna. Na stolu sobe stajale su knjige. K. izrazi želju da ih pogleda. Međutim, žena mu to nije dozvolila i zatvorila je vrata. „Trebali da šta poručim istražnom sudiji? – Upita žena. Vi ga poznajete? – Upita K. Naravno. – Reče žena. Pa moj mož je sudski poslužitelj.“ K. prmijeti da je soba u kojoj je prošli put stajalo samo korito za pranje sad izgledala kao potpuno namještena dnevna soba. Žena mu objasni kako oni tu imaju bespl atan stan, te da u dane sjednica moraju isprazniti sobe. K. je i dalje insistirao da mu žena pokaže knjige sa stola. Ona pristade da mu pomogne i dopusti mu da pogleda knjige. Na prvoj knjizi K. ugleda nepristojnu sliku, a druga knjiga je bila roman sa naslovom: „Patnje koje je Greta morala podnositi od svoga muža Hansa“.

„I to su zakonici koji se ovdje studiraju. – Reče K. Takvi ljudi treba da mi sude. Ja ću vam ponoći. – Reče žena.“ Sjeli su na stepenice. „Vi imate lijepe, tamne oči. – Reče ona pošto su sjeli.“ K. pomisli da mu se ona nudi i da je pokvarena kao i svi oko nje. Ustade i odbi njenu pomoć. Međutim, ona mu nije dopuštala da ode s krivom predstavom o njoj. Zamoli ga da ostane i prihvati njenu pomoć. K. – je upitada mu jedino može pomoći ukoliko dobro poznaje istražnog sudiju. Ona mu reče da ga vrlo dobro poznaje. Reče mu kako istražni sudija piše mnogo izvještaja, naručito o njemu, jer je njegovo saslušanje bilo glavni predmet nedjeljne sjednice. Reče mu i da joj se istražni sudija udvara te da iz tog razloga ona može imati velikog uticaja na njega. Dok su razgovarali gledao ih je Bertol, student nepoznatih pravnih nauka s kojim se K. sreo. „Ne ljutite se na mene, molim vas, i ne mislite loše o meni, ja sad moram k njemu, tom gadnom čovjeku, pogledajte samo njegove krive noge. Ali odmah ću se vratiti i onda idem s vama. Ako me povedete, ići ću s vama kud god želite, možete raditi sa mnom šta hoćete, biću sretna da odem odavde što je moguće duže vremena, najviše bih voljela zauvijek.“ Ona pomilova K. – ovu ruku, skoči i otrča prema prozoru. Žena je K. – a stvarno privlačila i uprkos razmišljanju nije vidio razlog zašto da ne popusti toj privlačnosti. K. primjeti kako žena i student razgovaraju kraj prozora. Student primjeti K. – ovu nestrpljivost te ga zamoli da ode. Međutim, ko mu reče da je bolje da on ode i ostavi njega i ženu same. „Ne, ne nju nećete dobiti. – Reče student i diže ženu jednom rukom i potrča prema vratima sagnutih leđa gledajući je nježno.“ Žene reče K. – u da joj ne može pomoći te da je istražni sudija poslao studenta po nju. „Onda neka ide, a vas više nikad ne želim da vidim. – Reče K. bjesan od razočarenja.“ K. je polahko išao za njima. Iz radoznalosti je došao do vrata i htio da vidi kuda onaj nosi ženu. Student je uz stepenice nosio ženu prema tavanu. Na tavanu se nalazila sudska kancelarija. Dok je stajao na stepenicama pojavi se neki čovjek i upita K. – a da li je maloprije ovdje vidio jednu ženu. Bio je to sudski posljužitelj.

„Maločas sam razgovarao s vašom ženom. Ona nije više tu. Student ju je odnio istražnom sudiji. Vidite reče sudski poslužitelj, uvijek mi je odnesu.“ Poslužitelj se požali K. – u kako bi najradije razbio studenta. Međutim, nije postojala nikakva šansa da to uradi on, već predloži K. – u da on to učini. „ Zašto baš ja? – Upita K. iznenađeno. Pa vi ste optuženi. – Reče sudski poslužitelj.“ Iako to K. – u nije išlo u korist, jer je moglo uticati na istragu, ali pristade da zgodnom prilikom malo propusti kroz šake tog studenta. Poslužitelj mu reče kako se mora javiti u kancelariju i pozva ga da pođe s njim i razgleda kancelarije. Iako je oklijevao, K. je ipak krenuo s njim. U kancelarijama su sjedili činovnici, a na hodniku je bilo vrlo malo ljudi. Poslužitelj reče K. – u da su to optuženici. K. se iznenadi i reče kako su to njegove kolege, jer je i on sam optužen. „Šta vi ovdje čekate? – Upita K. uljudno jednog čovjeka. Ja sam prije mjesec dana pondio neke dokaze u mojoj stvari, pa čekam rješenje. Izgleda da ulažete mnogo truda. - Reče K. Da, reče čovjek, pa to je moja stvar.“ K. mu reče kako misli da je to nepotrebno, te da on nije podnio nikakve dokaze kada je u pitanju njegovo hapšenje. K. nije mnogo obračao pažnju ni na njega ni na društvo u hodniku. Idući dalje skrenu desno kroz jedan otvor bez vrata. „Pa, vidio sam kako ovo ovdje izgleda i sad idem. Još niste sve vidjeli. – Reče sudski poslužitelj. Ja ne želim sve da vidim. – Reče K. Idem, kako ću naći izlaz?“ Sudski poslužitelj objasni K. – u kako će doći do izlaza, međutim, K. ne htjede da krene sam već ga zamoli da i on krene s njim. On odbi da ide s njim, jer je imao drugog posla. K. je i dalje insistirao da poslužitelj krene s njim. U tom trenutku otvoriše se jedna od mnogih drvenih vrata i izađe neka djevojka. „Šta želi gospodin? – Upita ona.“ K. je stajao i držao se za dovratak niskih vrata, ljuljajući se malo na vrhovima prstiju. Djevojka primjeti da se K. tako ponaša zato što mu je malo pozlilo, te mu donese stolicu i ponudi ga da sjedne. K. je tu sjedio neko vrijeme.

Nakon nekoliko trenutaka djevojka mu reče da ne može više tu ostati, jer ometa prolaz. Zamoli jednog čovjeka da joj pomogne da K. – a odvedu u bolesničku prostoriju. Međutim, K. nije želio da ide. Čovjek predloži da ga ipak izvedu vani i da će mu tamo biti bolje. K. reče kako je čovjek upravu i još jednom ga zamoli da ga izvede van. Djevojka predstavi čovjeka K. – u i reče mu kako je on obavještač, da je njegov posao da daje strankama koje čekaju sva obavještenja koja im trebaju. Noseći ga tako, najzad ga dovedoše do izlaza. K. je osjećao kao da mu se sva snaga najedanput vratila. „Velika hvala. – Ponavljao je stežući dugo oboma ruke.“ K. je stajao mirno još koji trenutak, zagladio kosu, a onda potrčao niz stepenice tako bodro i u dugim skokovima da se gotovo uplašio tolike promjene. Bio je iznenađen svojim zdravstvenim stanjem i odluči da prvom prilikom ode nekom ljekaru, a ubuduće će sva nedjeljna prijepodneva provoditi bolje nego ovo, to je on svoj gospodar.

Glava četvrta
PRIJATELJICA GOSPOĐICE BURSTNER

U posljednje vrijeme K. – u je bilo nemoguće da s gospođicom Burstner progovori nekoliko riječi. Pokušavao je na razne načine da joj se približi, ali uzalud. Čak joj je poslao i dva pisma za koja nikada nije dobio odgovor. U nedjelju dođe znak koji je bio dovoljno jasan. U samo jutro K. primjeti kroz ključaonicu u predsoblju neko neobično kretanje. Jedna nastavnica francuskog jezika, inače njemica, po imenu Montag selila se u sobu gospođice Burstner. Kada je gospođa Grubach donijela K. – u dorčak, K. je upita: „Zašto je danas takva buka u predsoblju? Može li se s tim prestati? Zar se baš nedjeljom mora spremati?“ Gospođa mu objasni kako se gospođica Montag seli kod gospođice Burstner i prenosi svoje stvari. U tom neko zakuca na vrata. Bila je to služavka koja je javljala da gospođica Montag želi da razgovara s gospodinom K. – om i da ga moli da dođe u trpezariju gdje ga ona čeka. K. se odmah zaputi prema trpezariji. Kada je ušao, gospođica Montag pođe njemu u susret. Pozdraviše se nijemo.

„Ne znam da li me poznajete. Naravno. – Reče on. Pa vi stanujete već duže vremena kod gospođe Grubach.“ Ona mu reče kako želi da mu kaže nekoliko riječi po nalogu njene prijateljice Burstner. Ona mu reče kako je on pismeno ili usmeno zamolio njenu prijateljicu za razgovor, ali da za tim nema potrebe jer ona ne zna na šta treba da se odnosi taj razgovor i da je to besmisleno. K. joj se zahvali i pođe prema vratima. Na izlazu srete kapetana Lanza. K. bez pozdrava napusti sobu i krenu prema vratima gospođice Burstner i tiho zakuca. Pošto se ništa ne pomače, on pokuca još jedanput, ali opet nije bilo odgovora. On pretpostavi da se pritajila i pokuca jače, a pošto ni to nije uspjelo, on otvori vrata oprezno i uđe u sobu. U sobi nije bilo nikoga. Kada je pošao da izađe na vratima ponovo ugleda gospođica Montag i kapetana kako razgovaraju na otvorenim vratima trpezarije. K. požuri duž zida u svoju sobu.

Glava peta
BATINAŠ

Kada je K. jedne od sljedećih večeri prolazio hodnikom koji je odvajao njegovu kancelariju od glavnog stepeništa, čuo je iza jednih vrata, iza kojih je uvijek mislio da se nalazi soba za stare stvari, kako neko uzdiše. Još jednom je zastao da oslušne, onda su se opet začuli uzdasi. On uđe u sobu i ugleda tri čovjeka. „Šta vi to radite ovdje? – Upita K. Gospodine! Nas će izbatinati zato što si se ti žalio na nas istražnom sudiji.“ K. prepozna da su to bili stražari Franz i Willem i da je onaj treći u ruci držao šibu da ih izbatina. K. im reče kako se on nije žalio na njih već da je samo rekao šta se dogodilo u njegovom stanu. Oni mu se izvinuše i rekoše mu kako je to bio njihov posa o koji oni moraju obavjljati kako bi zaradili za život. „Ima li ikakve mogućnosti da se ova dvojica poštede batina? – Upita K. Ne! – Reče batinaš i smijući se zatrese glavom.“ „Ja bih te dobro nagradio ako ih pustiš da odu – reče K. i izvuče svoj novčanik. Pa ćeš onda i mene prijaviti, reče batinaš da još i batine dobijem. Izgleda da ti se ne može vjerovati, reče batinaš, ali ja se ne dam podmititi. Postavljen sam da batinam i ja batinam.“

Jedan od stražara priđe K. – u i zamoli ga da ako ne može osloboditi obojicu, oslobodi bar njega. Međutim, ne obazirući se na to batinaš poče da ih batina. Udari Franza dok je Willem čučao u uglu i krišom gledao šta se zbiva. Tad se prolomi Franzov vrisak. U daljini se već pojavio jedan poslužitelj, a nekoliko koraka iza njega i drugi. K. brzo zalupi vrata, priđe jednom od dvorišnih prozora i otvori ga. Da bi spriječio stražare da priđu, on viknu: „ja sam tu!“ Kada se stražari udaljiše K. ostate kraj prozora. Nije se usuđivao da ode u sobu za stare stvari, a ni kući mu se nije išlo. U daljini je čuo korake poslužitelja, da njime ne bi pao u oči, on zatvori prozor i pođe u pravcu glavnih stepenica. Pred vratima sobe za stare stvari on malo zastade i oslušnu. Bila je potpuna tišina. Ni sljedećeg dana stražari nisu K. – u izlazili iz glave. Na poslu je bio rastresen i da bi se savladao ostajao je duže u kancelariji nego dan ranije. Kada je na putu prema kući opet prošao pored sobe za stare stvari, on je otvori kao iz navike. Od onoga što je ugledao umjesto očekivanog mraka nije mogao da dođe sebi. Sve je bilo nepromjenjeno. Stražari počeše vikati i zapomagati: „gospodine!“ K. zalupi vrata i gotovo plačući otrča do poslužitelja. „Pospremite već jedanput sobu za stare stvari! – Povika K. Ugušit ćemo se u prljavštini!“ Poslužitelji su bili spremni da to urade tek sutradan. Da bi poslužitelje zadržao u blizini, K. sjede i poče da pretura po kopijama želeći da ostavi utisak kao da ih pregleda, a onda pođe umoran i bez ijedne misli kući.

Glava šesta
UJAK – LENI

Jednog popodneva K. je bio veoma zauzet zaključivanjem pošte kada mu je u posjetu došao ujak Karl, mali seoski posjednik. Kada ga ugleda K. se manje uplaši nego što se već duže vremena plašio pri pomisli na ujakov dolazak. K. mu je morao u svemu mogućem biti pri ruci i primiti ga na spavanje. Obično ga je zvao „Aveca sa sela“. Kada se pozdraviše on zamoli K. – a za kratak razgovor u četiri oka. „Šta ja to čujem, Josef? – Viknu ujak. Za ime boga, Josefe, odgovori mi! Je li to istina, može li biti istina?“

Ujak je od njega tražio da kaže istinu, jer je čuo za njegov proces od njegove kćerke Erne koja mu je pisala u pismu o K. – ovom procesu. U tom pismu zamolila je oca da pomogne K. – u. Ujak je zahtjevao da K. kaže o čemu se radi kako bi mu mogao pomoći. „Dakle, Josefe, sad mi otvoreno reci, kakav je to proces? – Upita ujak. Prije svega, ujače, nikako se ne radi o procesu pred običnim sudom. – Reče K. To je loše. – Reče ujak.“ Ujak upita K. – a kako se sve to desilo. On mu odgovori da se sve desilo iznenada. Da bi se malo oporavio od svog proces, ujak pozva K. – a da dođe njima na selo i da se tako skloni od suda. Ujak je K. – ovom procesu pridavao veći značaj nego on sam. „Dragi ujače, svako uzbuđivanje je beskorisno, bilo s tvoje bilo s moje strane. – Reče K.“ K. ne prihvati da ide na selo jer bi to značilo bijeg i priznavanje krivice. Ujak se složi s njim i povede ga advokatu Huludu. „Nisam znao, reče K., da je i u ovakvoj stvari moguće uzeti advokata. Ali, naravno. – Reče ujak, pa to se samo po sebi razumije. Zašto da ne? A sad, da bih bio obaviješten, ispričaj mi sve što se dosad dogodilo“ K. je odmah sve ispričao ujaku, ne prešutivši ništa. Kada dođoše do advokatove kuće, saznadoše da je on jako bolestan. Jedna djevojka ih je pustila da uđu k njemu u sobu. I dok je ujak razgovarao sa svojim starim prijateljem, djevojka je prije gledala K. – a nego ujaka. „Gospođice, molim, ostavite nas malo, treba da porazgovaram sa svojim prijateljem o nekim ličnim stvarima. Vi vidite, gospodin je tako bolestan, on ne može razgovarati ni o kakvim stvarima.“ Ujak još jednom zamoli djevojku da izađe iz sobe. Advokat joj reče da ide, kako bi mogao razgovarati s njim. Ujak advokatu reče da mu treba pomoć za njegovog nećaka. Advokat je odmah pristao da vodi slučaj. K. – u nije bilo jasno kako je mogao odmah pristati, iako mu oni nisu ispričali o čemu se radi. Ali on im reče da već zna o čemu se radi jer se u sudskim krugovima u kojima se on kreće, govori o raznim procesima, a da one značajnije čovjek dobro zapamti. Dok su razgovarali, on im reče da ima još jednu posjetu osim njih. Bio je to kancelarijski direktor. Advokat ih pozva da svi porazgovaraju o jednoj zajedničkoj stvari. kancelarijski direktor reče da nema mnogo vremena, ali izrazi želju da ipak upozna svoga prijatelja. I dok se vodio razgovor između njih začu se neka buka iz predsoblja. „Pogledat ću šta se to dogodilo. – Reče K. i pođe napolje.“

Kada izađe njegovateljica mu reče da se ništa nije dogodilo i da je namjerno razbila tanjir kako bi ga dozvala ovamo. Ona ga odvede u advokatovu radnu sobu.

„ Mislila sam – reče ona – da će te i sami izaći a da vas i ne zovem. Prvo ste me već pri ulasku neprekidno gledali, a onda me pustite da čekam. Uostalom, zovite me Leni. Rado. – Reče K.“ K. joj prizna kako je pomislio da se ona ne može jednim skokom osvojiti, te da mu se sviđa. Dok je razgledao po sobi, spazi sliku na kojoj se nalazio čovjek u sudijskom talaru. „Možda je to moj sudija. – Reče K. Ja ga poznajem. – Reče Leni. Dođe ovamo često. Kakav položaj on ima? – Upita K. On je istražni sudija. – Reče Leni.“ Ona mu također reče kako je čula da je on nepopustljiv te da bi trebao sve priznati sudu, jer je to jedina prilika da se izvuče, ali da ćemu i tada trebati pomoć koju mu ona može pružiti. K. je upita ukoliko ne prizna krivicu da li bi mu tada mogla pomoći. Ona reče da ne bi. Pitala ga je da li ima ljubavnicu. K. joj je rekao da ima i pokazao joj Elsinu sliku. „Pa neka vam je i ljubavnica, ali ona vama ne bi mnogo nedostajala kad bi ste je izgubili ili zamjenili s nekom drugom, na primjer sa mnom. Sigurno. – Reče K. smijući se.“ Žurno, otvorenih usta, ona mu se pope koljenima u krilo, privuče sebi njegovu glavu pa poče da ga ljubi i grize po vratu sve do kose. „Evo ti ključ od kuće, dođi kad god hoćeš. – Bile su njene posljednje riječi i jedan promašen poljubac pogodi ga još na odlasku u leđa.“ Kada je K. izašao iz kuće, padala je laka kiša. Htjede da pođe sredinom ulice i da još jednom vidi Leni na prozoru, ali tada iz nekog automobila izjuri ujak i zgrabi ga za mišicu. Grdio ga je jer je bio s djevojkom, umjesto da bude prisutan kada je on sa svojim prijateljem advokatom i kancelarijskim direktorom razgovarao o njegovom slučaju i tražio način da riješi njegov proces. S obzirom da se on nije pojavio kancelarijski direktor je otišao, a na bolesnog advokata je to sve još jače djelovalo.

„Ti si vjerovatno, doprinio njegovom potpunom slomu i tako ćeš ubrzati smrt čovjeka koji ti je mogao pomoći. A mene, svog ujaka, ostavljaš ovde na kiši – pipni me, sav sam mokar – da te satima čekam i da me brige muče.“

Glava sedma
ADVOKAT – FABRIKANT - SLIKAR

Jednog zimskog prijepodneva, dok je napolju padao snijeg, K. je sjedio u svom uredu, već krajnje umoran, uprkos ranim satima. Pomisao na proces nije ga više napuštala. Pomišljao je da izradi jednu pismenu odbranu i da je podnese sudu. Njegov advokat nije bio besprijekoran. K. uopće nije znao šta on poduzima. K. nije Imao utisak da mu taj čovjek može mnogo pomoći. On ga nije gotovo nikako ispitivao, tu i tamo bi davao K. – u po koju ispraznu opomenu. Pošto bi ga po svom mišljenju dovoljno slomio, advokat je obično počinjao da ga bodri. Pričao bi mu kako je mnoge slične procese potpuno ili djelimično dobio. Procese koji, ustvari, možda nisu bili tako teški kao ovaj. Sva ta iskustva koje je stekao u ranijim procesima dobro će doći K. – u. On je počeo da radi i prvu predstavku, koja je vrlo važna jer prvi utisak koji ostavi odbrana često određuje čitav tok procesa. On je K. – a upozoravao na sve mane, ali i prednosti njegovog procesa. Rekao mu je kako se proces ne drži u tajnosti samo pred javnošću, nego i pred optuženikom. Rekao mu je da se može uticati i na tok procesa, ali da to mogu samo rijetki advokati te da je njegov izbor advokata vrlo povoljan. On mu je rekao kako veliku ulogu u procesu imaju i sudski činovnici. Predstavka, kako je pomenuo advokat još nije predata, ali ne treba žuriti, jer su za njega mnogo važniji uvodni razgovori sa činovnicima. Advokat je mislio da ne treba otkrivati odmah sve pojedinosti koje bi na K. – a samo nepovoljno djelovale, dajući mu suviše nade ili mu zadajući strah. U svakom slučaju, još ništa nije bilo izgubljeno. Advokat je bio neiscrpan u takvim i sličnim govorima, ponavljao ih je pri svakoj posjeti. Uvijek je bilo napredovanja, ali nikad se nije moglo saopštiti u čemu se ta napredovanja sastoje. Jedini prijatan predah pri tim posjetama advokatu, bila je Leni. K. je bio uvjeren da njegova odbrana nije u dobrim rukama. Bilo je neophodno potrebno da se K. lično prihvati posla. Nalazio se usred procesa i morao je da se brani. Međutim, za sada još nije bilo razloga da se pretjerano brine. Razmišljao je o tome da advokatu oduzme odbranu. Razmišljao je da ako se otrese advokata, odmah preda predstavku i on će po mogućnosti svaki dan navaljivati da bude uzeta u obzir. Ali ako bi se K. i usudio da ovo sve sprovede, teškoće oko sastavljanja predstavke bile su ogromne. Međutim, on je znao da se predstavka mora napraviti. Razmišljao je o tome da ako ne bude imao vremena u kancelariji da će je morati praviti kod kuće po noći.

I dok je tako razmišljao, poslužitelj mu je osim razne pošte, unio i dvije podsjetnice gospode koja su već duže vremena čekala K. – a. Umoran od onoga što je prošlo, kao i onog što dolazi K. ustade da primi prvog. Bio je to omalen, bodar gospodin, fabrikant koga je K. dobro poznavao. Fabrikant je žurno pokazivao račune i tabele K. – u, gdje je već na nekim mjestima uočio grešku i nastojao da je brzo ispravi. K. je u početku pažljivo pratio fabrikantove riječi, ali ne zadugo. Ubrzo je odustao od slušanja, još koji trenutak klimao glavom na fabrikantove glasne uzvike pa najzad i to prestao. U međuvremenu, u kancelariju je ušao zamjenik direktora. Fabrikant mu je odmah ukazao na to da je kod prokuriste naišao na tako malo volje za posao. Fabrikant je nastojao da pridobije pomoćnika direktora za sebe. On ga je najzad pozvao da pređu u njegovu kancelariju gdje su mogli završiti posao. „To je vrlo važna stvar, reče on fabrikantu, ja to potpuno uviđam. A i gospodinu prokuristi sigurno će biti drago da ga oslobodimo.“ K. je najzad ostao sam. Nije ni pomišljao da pusti neku drugu stranku. Dugo je sjedio tako i ne znajući šta mu to, zapravo, zadaje brige, samo je s vremena na vrijeme malo uplašeno pogledao preko ramena prema predsoblju, jer mu se činilo da čuje neki šum. Odluka da odbranu preuzme u svoje ruke izgledala mu je teža nego što je prvobitno zamišljao. Znao je da će se sada, kada on sam bude vodio istragu, morati potpuno izložiti sudu i njegov uspijeh će kasnije biti njegovo potpuno i konačno oslobođenje. Ali da bi to postigao, moraće se prethodno izložiti mnogo većoj opasnosti nego do sada. Međutim, K. je u svemu tome bio zabrinut za posao u banci. „Zar dok se njegoc proces dalje odvija, dok gore na tavanu sudski činovnici sjede nad spisima tog procesa, on treba da brine za poslove banke?“ Da se ne bi vratio za pisači sto, K. otvori prozor. Kroz otvoreni prozor uđe sa dimom pomješana magla i nekoliko snježnih pahuljica. „Ružna jese. – Reče iza K. – a fabrikant koji je dolazeći od zamjenika direktora neprimjetno ušao u sobu.“ Fabrikant mu reče kako je zaključio posao sa zamjenikom direktora. Također mu reče da ima još jedno obavještenje za njega. „Vi imate proces zar ne? K. ustuknu i odmah viknu: to vam je rekao zamjenik direktora? Ah ne, reče fabrikant, odakle bi to zamjenik direktora znao? A odakle vi? – Upita K.

Ja tu i tamo saznam ponešto sa suda, reče fabrikant, i upravo s tim u vezi je obavještenje koje sam vam htio dati.“ Fabrikant mu reče kako je za proces saznao od izvjesnog slikara Titorellia, čiji je glavni izvor prihoda slikanje portreta. On također, radi i za sud. Pa je fabrikant mislio kako mu on može pomoći, jer poznaje mnoge sudije, iako i nema nekog uticaja, smatrao je da K. – u može dati savjet kako da dođe do raznih uticajnih ljudi. Fabrikant preporuči K. – u da posjeti Titorellija i ostavi mu njegovu adresu. Razočaran, K. uze pismo i stavi ga u đep, zahvali se fabrikantu i reče mu kako će ga posjetiti, ili će mu, pošto je sada veoma zauzet pisati da jedanput navrati kod njega u kancelariju. Kada je fabrikant otišao, poslužitelj reče K. – u da ga čekaju tri gospodina. Dok je poslužitelj govorio sa K. – om, oni ustadoše, svaki je htio da iskoristi povoljnu priliku i priđe K. – u prije ostalih. „Oprostite, moja gospodo, na žalost, trenutno nemam vremena da vas primim. Veoma vas molim za izvinjenje, ali imam da obavim hitan posao po moram izaći. I sami ste vidjeli kako su me sada dugo zadržali. Da li bi ste bili tako ljubazni da dođete sutra ili bilo kada ponovo? Ili možda možemo o vašim predmetima razgovarati telefonom? Ili ćete mi možda sada ukratko reći o čemu se radipa ću vam ja pismeno dati opširan odgovor? Najbolje bi svakako bilo da dođete drugi put.“ Ovi prijedlozi kod gospode izazvaše zaprepaštenje. K. obuče svoj zimski kaput, visoko podiže ovratnik kaputa i zakopča ga visoko pod grlom. Baš tada iz susjedne sobe izađe zamjenik direktora. „Sad odlazite, gospodin prokurist? Da. – Reče K. i diže glavu. Trreba da obavim jedan posao. A gospoda? – Upita zamjenik. Mislim da već dugo čekaju. Mi smo se već dogovorili. – Reče K.“ Gospoda se više nije dala zadržavati, pa su opkolili K. – a i objašnjavali da ga ne bi satima čekali da njihovi predmeti nisu važni. Zamjenik direktora, slušajući ih, odluči da on preuzme razgovore umjesto gospodina prokuriste. Ponudi ih da uđu u njegovu sobu. K. se odvezao slikaru, koji je stanovao u predgrađu, na potpuno suprotnoj strani od onog u kome su se nalazile sudske kancelarije. Dugo je tražio njegovu kuću, dok je najzad nije pronašao uz pomoć nekih djevojčica koje su se igrale u tom predjelu grada. Kada je pozvonio, slikar ga pozva da uđe.

K. mu pokaza fabrikantovo pismo i reče kako je saznao za njega preko njegovog poznanika i kako je došao kod njega na njegov savjet. Kada slikar pročita pismo, zgužva ga i baci. ˝Hoćete da kupite neku sliku ili želite da Vas slikam?˝ K. pogleda slikara začuđeno. Nije mu bilo jasno šta to piše u pismu. Mislio jke da je fabrikant obavijestio slikara o njegovom dolasku, ali samo da razgovara o svom procesu s njim i ništa više. ˝Vi upravo radite na jednoj slici? Da. – reče slikar. To je portret. Dobar rad, ali još nije sasvim gotov.˝ Bio je to povoljan slučaj za K. – a, jer je protret ličio na nekog sudiju. On htjede da mu kaže, ali ga zbuni velika figura koja je stajala u sredini leđnog naslona, pa upita slikara o njoj. ˝To je pravda. – reče slikar konačno. Sad je već prepoznajem. – reče K.˝ Slikar mu reče kako on sve te portrete slika samo po naređenju, da to ustvari i nisu velike sudije koje sjede u predsjedničkim stolicama, već da su to izmišljotine. K. ga upita kako se zove sudija, ali mu slikar ne htjede reći. On mu reče kako je on povjerljiva ličnost suda, te da je o njegovom slučaju več pričao sa fabrikantom. ˝Juče sam razgovarao s fabrikantom o Vašem slučaju. Pitao me hoću li Vam pomoći, a ja sam odgovorio: Neka čovjek jednom dođe do mene, i evo, ja se radujem što ste tako brzo došli. Izgleda da Vas je stvar vrlo pogodila što me, naravno, ne čudi. Hoćete li možda prvo skinuti kaput?˝ Iako je K. namjeravao da ostane kod slikara samo kratko vrijeme, ova slikarova ponuda mu je dobro došla. Slikar ga je pitao da li je on nevin, na što K. reče da jeste. Slikar mu je rekao kako sve u tom predgrađu priprada upravo sudu. On mu reče kako će se potruditi da ga oslobodi njegovog procesa. Upita ga kakvo oslobođenje želi: stvarno oslobođenje, prividno oslobođenje ili odugovlačenje. Nakon dužeg razgovora, K. odluči da želi prividno oslobođenje. Slikar mu reče da će on u tom slučaju napisati jednu potvrdu koja govori o K. – ovoj nevinosti i da će s njom obići sve poznate sudije. On mu reče kako će na taj način skupiti potpise većine sudija, te da će s takvom potvrdom otići sudiji koji vodi njegov proces, i on će ga tako prividno osloboditi tog procesa. ˝I onda sam, dakle, slobodan? – reče K. oklijevajući. Da, reče slikar, ali samo prividno slobodni ili, bolje rečeno, privremeno slobodni.˝

Kada mu slikar objasni sve prednosti i mane prividnog oslobođenja, K. izrazi želju da čuje kako bi to izgledalo odugovlačenje, jer mu se prividno oslobođenje ne učini najboljim izborom. Kada mu slikar objasni proces odugovlačenja, K. stavi kaput preko ruke i ustade. ˝Zar već idete? – upita slikar. O, da. – reče K.˝ ˝Vi se sigurno još niste odlučili u pogledu mojih prijedloga.- reče slikar.˝ K. mu reče kako će uskoro opet doći kod njega i pođe prema vratima. Na odlasku, slikar upita K. – a da li možda želi da pogleda neke njegove slike, na što K. reče da želi, samo da ne bi bio neuljudan. Kada mu slikar pokaza ˝Pejzaž pustare˝, K. pristade da je kupi. Međutim, slikar mu pokaza još jednu sliku koja je bila čista suprotnost prvoj slici, ali K. pristade da kupi i nju. Nakon toga, slikar mu pokaza i treću sliku, pa K. kupi i nju. Kada K. pođe kući, slikar mu zapakova sve slike i reče kako će novac uzeti drugi put kad se budu vidjeli. Slikar K. – u pokaza vrata na koja će izaći, i kada ovaj otvori vrata začudi se jer su se tu nalazile sudske kancelarije. Sčikar mu reče kako i njegov atalje pripada sudstvu, te da to ne treba da ga čudi. Na samom odlasku slikar se pozdravi s K. – om. Podne je već odavno prošlo kad K. stiže pred banku. On naredi da se slike, koje je nosio sa sobom, odnesu u njegovu kancelariju i zaključa ih u najdonju ladicu svoga stola da bi ih barem idućih dana osigurao od pogledazamjenika direktora.

Glava osma
TRGOVAC BLOCK. OTKAZIVANJE ADVOKATU

Najzad se K. odlučio da od advokata oduzme zastupanje. Došao je pred advokatovu kuću i počeo zvoniti. Na prvo zvonjenje niko se nije odazivao. „Leni bi mogla biti brža. – Pomisli K.“ K. je pozvonio i drugi put, neko otvori vrata i viknu: on je!, i tek onda potpuno otvori vrata. Kada je K. ušao vidje Leni kako otrča u samoj košulji kroz hodnik između soba. Nakon što K. pogleda za njom, on se osvrnu na čovjeka kraj vrata. Pitao ga je ko je on i šta tu radi. On mu reče da je on trgovac Block i da je tu došao kod advokata .

„Leni vam je ljubavnica? – Upita K. kratko. Ne, ne, šta vi to mislite“ Dok su išli prema advokatovoj radnoj sobi K. je tražio Leni misleći da se tu sakrila, međutim, nije je našao. „A vi znate gdje se Leni sakrila? – Upita K. trgovca. Sakrila? – Reče trgovac. To ne, ali ona je sigurno u kuhinji, kuha advokatu čorbu.“ Trgovac odvede K. – a do kuhinje. Kada je K. ušao, ugledao je Leni u bijeloj kecelji za velikim štednjakom kako razbija jaja u neki lonac. „Dobro veče, Josef. – Reče ona. Dobro večer. – Reče K.“ K. upita Leni koje taj čovjek i šta on tu radi. Upita je i da li mu je možda ona ljubavnica. Ona mu reče da nije, već da ga je samo malo bolje ugostila jer je on velika advokatova mušterija. K. joj reče da ga najavi kod advokata. Kada ona ode da ga najavi, K. ostade da razgovara sa trgovcem. Upita ga koliko je već dugo on klijent njegovog advokata. On mu reče da njegoc proces traje već dugo godina, ali mu otkri tajnu da pored njega ima još pet advokata. K. se čudio kako je trgovac i sam istrajan u svom procesu. Upitao ga je da li često sudjeluje u svojoj stvari kod suda. Advokat mu reče kako je i njega jednom vidio na sudu. Ali tada se već pričalo da će on uskoro sigurno biti osuđen. On ga također upita koliko traje njegov proces. Kada mu je K. rekao da traje samo pola godine, on mu reče kako je to mlad proces. Nadalje su detaljnije razgovarali o trgovčevom procesu. K. se zanima za sve njegove pojedinosti, kako bi iz toga naučio nešto novo i korisno, što bi i sam mogao primjeniti u svom procesu. „Kako to samo sjedite jedan uz drugog! – Viknu Leni, koja se vratila s tanjirom i zastala na vratima.“ „Htio je da mu pričam o svom procesu. – Reče trgovac Leni. Pričaj, samo pričaj. – Reče ona.“ „Jesi li me najavila? – Upita K. Leni. Naravno, reče ona, on te već čeka.“ K. je dugo oklijevao da li da ostavi trgovca, i ode kod advokata. Upitao je trgovca da li će još ostati tu, jer želi da s njim nastavi razgovor nakon što završi s advokatom. Leni mu reče kako on tu često spava. K. je bio ljut zbog toga, jer je on volio Leni.

„Čekam vas već dugo. – Reče advokat iz kreveta. Brzo ću otići. – Reče K. Sljedeći put vas neću primiti u ovako kasno doba. To se slaže sa mojim željama. – Reče K.“ Advokat upita K. – a zašto je došao kod njega. K. mu reče kako je došao da mu kaže da sa današnjim danom oduzima od njega zasputanje. Međutim, u nekoliko navrata advokat je pokušao da ga odgovori, ali K. je bio uporan. „Ja nikad ranije nisam imao toliko briga zbog procesa nego ovo vrijeme otkad me vi zastupate. Kad sam bio sam, nisam ništa poduzimao u svojoj stvari, i nisam je ni osjećao, a sada, naprotiv, kad sam imao zastupnika, i kad je sve bilo usmjereno na to da se nešto dogodi, ja sam neprekidno i sve radoznalije očekivao vaše djelovanje, ali ono je izostalo.“ I dalje je advokat raznim pričama pokušavao da odgovori K. – a. K. – u se činilo da po advokatovom tonu naslučuje šta ga čeka ako popusti. Advokat je zavaravao K. – a neodređenim nadama i mučio neodređenim prijetnjama. „Šta ćete poduzeti u mojoj stvari ako zadržite zastupanje. Produžit ću sa onim što sam već poduzimao za vas. Pa, znao sam, reče K., i sada je svaka daljnja riječ suvišna. Još ću nešto pokušati. – Reče advokat.“ Kako bi mu objasnio kako se postupa s ostalim optuženicima, advokat pozva Blocka u sobu. Kada je Block ušao, advokat ga napade zbog toga što je saznao da ima još advokata osim njega. Počeo je da ga ponižava i to kako bi se dokazao pred K. – om. K. nije shvatao kako je advokat mogao i pomisliti da će ga pridobiti takvom predstavom. Da ga nije već ranije otjerao postigao bi to ovim ponašanjem prema Blocku. Advokat je ispitivao Leni, koja je bila ušla zajedno sa Blockom u njegovu sobu, kako se to Block danas ponašao. Leni mu reče kako je bio dobar i kako je sve vrijeme čitao spise koje mu je on dao. Međutim, iako ga je Leni hvalila, advokat reče kako se sudija nije pohvalno izrazio ni o Blocku, ni o njegovom procesu. Naime, Blockov proces uopšte nije ni počeo, a Block to nije znao. Block je nesiguran slušao njihov razgovor, i želio da moli za objašnjenje. „Ta sudijina izjava nema za tebe baš nikakvoh značaja. – Reče advokat. Ne plaši se svake riječi. Ako se to ponovi, neću ti više ništa odati.“ Block je klečeći, sav zbunjen, provlačio prste kroz krzno prostirača ispred kreveta. U strahu zbog sudijinih riječi bio je malo zaboravio na svoju potčinjenost prema advokatu, mislio je samo na sebe i okretao sudijine riječi na sve strane. „Block, reče Leni prekornim tonom i povuče ga za kragnu malo u vis.

Ostavi sad krzno i slušaj advokata.“ (Ova glava nije dovršena.)

Glava deveta
U KATEDRALI

K. je dobio nalog da jednom talijanskom poslovnom prijatelju banke, koji je bio veoma važan za banku, pokaže neke umjetničke spomenike. I dok je K. obilazio spomenike zajedno s poslovnim prijateljem banke, zamjenik direktora je dolazio s vremena na vrijeme u njegovu kancelariju i pretresao je kako bi otkrio greške njegovog rada. Bilo je vrlo kišovito, olujno jutro kad je K., pun ljutnje zbog dana koji mu predstoji, već u sedam sati došao u kancelariju da završi nešto posla prije nego što ga ova posjeta udalji od njega. I dok je radio, pozvaše ga u sobu za primanje, jer je gospodin iz Italije već došao. Kada su se sreli, upoznali su se i počeli razgovor. K. je dobio upute od direktora da Talijan nema dovoljno vremena za razgledanje, ali da treba samo katedralu da temeljito razgleda. U pola deset, kad je htio da pođe, k. – u zazvoni telefon. Bila je to Leni koja mu poželi dobro jutro i upita ga kako je. On joj reče da mora da ide u katedralu i da ne može razgovarati s njom. Kda je K. stigao pred katedralu, tačno u deset sati, Talijana nije nigdje bilo. On odluči da ga potraži. Dok ga je tražio, počela je da pada kiša. On uđe u unutrašnjos katedrale i odluči da ga tu sačeka neko vrijeme. Dok ga je čekao iza jednog reda klupa primjeti jednog crkvenjaka koji je tamo stajao u obješenom, nabranom crnom kaputu i posmatrao k.-a. ˝Šta hoće taj čovjek? – pomisli K.. Jesam li mu sumnjiv? Hoće li napojnicu?˝ Kad crkvenjak primjeti Da ga je k. vidio, on poče da mu maše i nešto pokazuje rukom. Kada K. to spazi on krene za njim. Pratio je starca kroz čitavu bočnu lađu gotovo do visine glavnog oltara, i sve verijeme mu starac nije prestao nešto pokazivati, ali K. se namjerno nije okretao. Konačno K. stvarno odustade od njega, jer nije htio da ga previše uplaši, a nije htio ni da ga otjera, za slučaj da Talijan ipak dođe. Kada je stupio u glavnu lađu, K. Primjeti sporednu malo propovjedaonicu, a iznad nje je bila pričvršćena lampa, kako se obično postavlja pred samo propovijed. K. nije mogao da vjeruje da će se sada izvršiti propovijed, jer nije bilo vrijeme za to, a i nije nikoga bilo u katedrali. Međutim on ugleda svećenika kako se polahko penje na propovjedaonicu. K. odluči da ode iz

katedrale. Kada je bio gotovo pri samom izlazu , začu se snažan izvježban glas svećenika, on je viknuo: ˝Josef K.!˝ Jozef se okrenu i pogleda svećenika. On mu pokaza prstom da dođe do njega. ˝Ti si Jozef K. – reče svećenik. Da. – reče K. Ti si optužen. – reče svećenik naročito tiho. Da, reče K., obaviješten sam o tome. Onda si ti taj koga tražim. – reče svećenik.˝ Svećenik mu reče da je on zatvorski kapelan i da ga je on pozvao u katedralu kako bi razgovarao s njim. Reče mu kako njegov proces rđavo stoji i kako se neće dobro završiti, jer ga smatraju krivim, a što je na neki način već i dokazano. ˝Šta ćeš slijedeće učiniti u svojoj stvari? – upita svećenik. Ja ću tražiti pomoć. – reče K. Ima još mnogo mogućnosti koje nisam iskoristio.˝ Svećenik mo reče kako traži pomoć od pogrešnih ljudi, tj. žena.K. ga zamoli da siđe s propovjedaonice i dođe k njemu. ˝Imaš li malo vremena za mene? – upita K. Onoliko, koliko ti je potrebno. – reče svećenik i pruži K.-u malu lampu da je nosi.˝

Dok su hodali jedan pored drugog po mračnoj bočnoj lađi svećenik mu ispriča jednu priču u kojoj pred zakonom stoji vratar. Jedno vrijeme su dalje hodali šuteći. K. se držao uz samog svećenikai ne znajući gdje se nalazi. Lampa u njegovoj ruci davno se bila ugasila.

˝Zar nismo sada u blizini glavnog ulaza? – upita K. svećenika. Ne, reče svećenik, daleko smo od njega. Zar već hoćeš da odeš?˝

K. mu reče kako mora ići jer je on prokurist jedne banke i kako ga zbog toga čekaju. Svećenik mu dopusti da ide i objasni mu kako da dođe do izlaza. Kda je trebao da ode, K. upita svećenika da li još nešto možda želi od njega.

˝Ja, dakle, pripadam sudu, reče svećenik. Zašto bih onda nešto htio od tebe. Sud neće ništa od tebe. On te prima kad dođeš i pušta kad odlaziš.˝

Glava deseta
KRAJ

Uoči K. – ovog trideset i prvog rođendana, dođoše dva gospodina u njegov stan. Iako mu posjeta nije bila najavljena, K. je sjedio, isto tako obučen u crno, na stolici u blizini vrata i polako navlačio nove rukavice, u stavu kao da očekuje goste. ˝Vi ste dakle određeni za mene? – upita on. Gospoda klimnuše glavom.˝ ˝Stare, drugorazredne glumce šalju po mene. – reče K u sebi. Pokušavaju da svrše sa mnom na jeftin način.˝ Kada su krenuli, gospoda uhvati K.-a pod ruku. U jednom trenutku, dok su ga vodili, K. je pokušao da se odupre, ali oni su ga savladali i opet povukli za sobom. Tada je K. u jednoj uskoj mračnoj uličici ugledao gospođicu Burstner. U međuvremenu, ona je skrenula u nekku pokrajnju ulicu i K.-u nije više bila potrebna, te se on prepustio svojim pratiocima. Prošli su kroz nekoliko strmih ulica u kojima su, tu i tamo, stajali i hodali policajci, čas u daljini, čas u neposrednoj blizini. Tako su brzo izašli iz grada koji se u ovom pravcu gotovo bez prelaza priključivao poljima. Kada su došli do jednog malog i napuštenog kamenoloma, jedan priđe K.-u i skide mu kaput, prsluk i košulju, a zatim ga posadiše na zemlju, nasloniše ga an kamen i pložiše mu tamo glavu. Jedan gospodin otvori svoj redengot i izvadi iz korica koje su mu visile na pojasu zategnutom preko prsluka, dugačak, tanak. S obje strane naoštren mesarski nož, diže ga viskoko i ispita oštrice na svjetlu. K. se okrenu i pogleda oko sebe. Njegovi pogledi padoše na posljednji sprat kuće što je graničila s kamenolomom. U tom se otvoriše krila prozora i neki čovjek naže se naprijed i ispruži ruke. ˝ Ko je to? Prijatelj? Dobar čovjek? Neko ko učestvuje? Neko ko hoće da pomogne? Je li to pojedinac? Jesu li svi? Ima li još pomoći? Ima li prigovora koji su zaboravljeni? Sigurno ih ima. Logika je, doduše, nepokolebljiva, ali čovjeku koji hoće da živi ona ne odolijeva. Gdje je sudija koga nikad nije vidio? Gdje je visoki sud do koga nikad nije došao? On podiže ruke i raširi sve prste.˝

Ali na K.-ov grkljan se položiše ruke jednog gospodina, dok mu drugi duboko u srce gurnu nož i dvaput ga okrenu. Očima koje su se gasile K. još vidje kako gospoda, pred samim njegovim licem, naslonjeni obraz uz obraz, posmatraju presudu. ˝Kao pas! – reče on i činilo se kao da će ga stid nadživjeti.˝

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful