PRVI ODJEL

Zahtjev br. 37462/09 Miljenko ŽAJA protiv Hrvatske podnesen dana 5. svibnja 2009. godine

IZLAGANJE ČINJENICA

ČINJENICE
Podnositelj zahtjeva, g. Miljenko Žaja, hrvatski je državljanin rođen 1958. godine i živi u Pragu. Pred Sudom ga zastupa g. P. Krnić, odvjetnik iz Slavonskog Broda. A. Okolnosti predmeta Činjenično stanje predmeta, kako ga je iznio podnositelj zahtjeva, može se sažeti kako slijedi. Podnositelj zahtjeva živi u Pragu od 18. studenog 2000. godine kad su mu češke vlasti dale vizu za produljeni boravak. Dana 18. veljače 2008. godine podnositelj zahtjeva je dobio pravo trajnog prebivališta u Republici Češkoj. Dana 5. lipnja 2008. godine podnositelj zahtjeva je kupio automobil u Njemačkoj i dana 10. lipnja 2008. godine registrirao ga u Republici Češkoj na svoje ime. Dana 11. lipnja 2008. godine podnositelj zahtjeva je automobilom ušao u Hrvatsku kako bi odjavio svoje prebivalište. Dana 15. lipnja 2008. godine podnositelja zahtjeva zaustavila je policija u Zagrebu dok je vozio automobil. Policijske vlasti kojima je bilo sumnjivo to što je hrvatski državljanin vozio automobil sa stranim registarskim tablicama zaplijenile su automobil i o tome obavijestile Carinsku upravu,

2

ŽAJA protiv HRVATSKE – Izlaganje o činjenicama

sumnjajući da je automobil uvezen u Hrvatsku bez plaćanja propisne carine i da je stoga počinjen prekršaj. Dana 17. lipnja 2008. godine podnositelj zahtjeva odjavio je svoje prebivalište u Hrvatskoj. 1. Carinski postupak Dana 16. lipnja 2008. godine Carinska uprava Ministarstva financija pokrenula je upravni postupak radi naplate neplaćene carine. Carinska je uprava istoga dana donijela odluku kojom je zaplijenila automobil podnositelja zahtjeva. Dana 11. prosinca 2008. godine Carinska uprava je donijela odluku kojom je podnositelju zahtjeva naloženo do 30. prosinca 2008. godine plati carinu na uvoz svog vozila u iznosu od 527.747,08 hrvatskih kuna (HRK). Budući da podnositelj zahtjeva nije platio navedeni iznos, Carinska uprava je dana 23. veljače 2009. godine donijela odluku o oduzimanju automobila podnositelja zahtjeva i njegovoj prodaji radi naplate navedene carine. 2. Prekršajni postupak Carinska uprava je u međuvremenu dana 17. srpnja 2008. godine pokrenula i prekršajni postupak protiv podnositelja zahtjeva zbog toga što je uvezao svoj automobil u Hrvatsku bez plaćanja carine. Dana 31. srpnja 2008. godine Carinska uprava je utvrdila da je podnositelj zahtjeva kriv za počinjenje prekršaja iz članka 241., stavka 1., točke 10. Carinskog zakona, te mu izrekla novčanu kaznu u iznosu od 5.000 HRK. Carinska uprava je utvrdila da je podnositelj zahtjeva u trenutku počinjenja djela imao prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj. Stoga je bilo nevažno to što nije plaćao porez na dohodak u Hrvatskoj, što je imao zdravstveno osiguranje u Republici Češkoj a ne u Hrvatskoj i što mu je bilo odobreno prebivalište u Republici Češkoj. Visoki prekršajni sud je dana 8. rujna 2008. godine ukinuo prvostupanjsku odluku zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i vratio predmet Carinskoj upravi na ponovljeni postupak. Dana 9. listopada 2008. godine Carinska uprava ponovno je proglasila podnositelja zahtjeva krivim za počinjenje prekršaja iz članka 241., stavka 1., točke 10. Carinskog zakona, te mu izrekla novčanu kaznu u iznosu od 5.000 HRK. Carinska je uprava ponovno utvrdila da je u trenutku počinjenja djela podnositelj zahtjeva imao registrirano prebivalište u hrvatskoj u skladu sa Zakonom o prebivalištu i boravištu građana. Tako nije ispunio uvjete za oslobođenje od plaćanja carine iz članka 5. Aneksa C Konvencije o privremenom uvozu ("Istambulska konvencije"), koji predviđa da registrirani vlasnik vozila registriranog u inozemstvu mora, kako bi imao pravo na primjenu povlastice, imati prebivalište izvan teritorija države u koju se vozilo dovozi. Stoga činjenica da je podnositelj zahtjeva boravio u Republici Češkoj nije bila od nikakve važnosti jer nije dokazao da je tamo imao svoje prebivalište. Dana 29. listopada 2008 godine Visoki prekršajni sud odbio je žalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku odluku, potvrđujući i u njoj dano obrazloženje.

3

ŽAJA protiv HRVATSKE – Izlaganje o činjenicama

Podnositelj zahtjeva je tada podnio ustavnu tužbu protiv drugostupanjske odluke, navodeći povrede svojih ustavnih prava na pošteno suđenje, jednakost pred zakonom i jednakost pred sudovima i drugim javnim vlastima. Tvrdio je da su i Carinska uprava i Visoki trgovački sud pogrešno tumačili tekst članka 5 Aneksa C Istambulske konvencije, koji u svom izvornom tekstu ne govori o tome da ima "prebivalište" nego da "živi" u inozemstvu. Stoga činjenica da je on dok je živio u Pragu zadržao svoje prebivalište u Hrvatskoj nije relevantna. Podnositelj zahtjeva nadalje tvrdi da se u tumačenju istih ili sličnih izraza korištenih u međunarodnim ugovorima koji imaju samostalno značenje ne može pozivati na značenje dano izvjesni pravnim izrazima u domaćem zakonodavstvu. Dana 8. travnja 2009. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva i dostavio svoju odluku njenom zastupniku 22. travnja 2009. godine. B. Mjerodavno domaće pravo 1. Ustav Mjerodavni dio Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990, 135/1997, 8/1998 (pročišćeni tekst), 113/2000, 124/2000 (pročišćeni tekst), 28/2001 i 41/2001 (pročišćeni tekst), 55/2001 (corrigendum) i 76/2010) glasi kako slijedi:
Članak 14., stavak 2. "Svi su pred zakonom jednaki. Članak 26. "Svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti." Članak 29., stavak 1. "Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Članak 31., stavak 1. „Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom.“ Članak 140. "Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. ...”

2. Carinski zakon Mjerodavne odredbe Carinskog zakona („Narodne novine“, br. 78/1999, 94/1999, 117/1999, 73/2000, 92/2001, 47/2003, 140/2005, 138/2006, 60/2008, 45/2009, i 56/2010), kako je bio na snazi u mjerodavno vrijeme glase kako slijedi:

4

ŽAJA protiv HRVATSKE – Izlaganje o činjenicama

Članak 241., stavak 1. „Novčanom kaznom …od 1.000,00 do 100.000,00 kuna kazniti će se za prekršaj fizička osoba: 1. ... ... 10) ako postupa sa robom kao da ispunjava uvjete za privremeni uvoz a to postupanje je protivno uvjetima za privremeni uvoz robe propisanim odredbama ovoga Zakona ili Konvencijom o privremenom uvozu, ...”

3. Opći porezni zakon Mjerodavni dio Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, br. 127/2000, 86/2001 (crorrigendum) i 150/2002), koji je bio na snazi od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2008. godine propisivao je kako slijedi:
I. OSNOVNE ODREDBE Opće odredbe Članak 1. „Ovaj Zakon uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako posebnim zakonima o pojedinim vrstama poreza i drugim javnim davanjima nije uređeno drugačije i predstavlja zajedničku osnovu poreznog sustava.“

Oblici javnih davanja Članak 2., stavci 1. i 3. „(1) Javna davanja u smislu ovoga Zakona jesu porezi i druga javna davanja. ... (3) Carina je novčano davanje koje se plaća pri uvozu i izvozu.“ ... IV ODNOS POREZNE OBVEZE 4. MJESNA ODREĐENOST POREZNOG OBVEZNIKA Prebivalište i uobičajeno boravište Članak 37. (1) U smislu ovoga Zakona smatra se da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Boravak u stanu nije obvezan. (2) ...” (3) Ako porezni obveznik ima prebivalište u tuzemstvu i inozemstvu, smatra se da ima prebivalište u tuzemstvu. (4) Uobičajeno boravište u smislu ovoga Zakona ima porezni obveznik u onome mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno. Uobičajenim boravištem u smislu ovoga Zakona smatra se stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine Za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine.

5

ŽAJA protiv HRVATSKE – Izlaganje o činjenicama

4. Zakon o prebivalištu i boravištu građana Mjerodavne odredbe Zakona o prebivalištu i boravištu građana („Narodne novine“, br. 53/1991) glase kako slijedi:
Članak 1. Svaki hrvatski državljanin koji se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, a može imati i boravište. Članak 2. Prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi i u kojem ima osigurano stalno stanovanje. Članak 5. Boravište građana može biti uobičajeno i privremeno. Uobičajeno boravište je mjesto u kojem građanin trajnije boravi, bez namjere da se u tom mjestu naseli. Privremeno boravište je mjesto u kojem se građanin zadržava do 30 dana. Članak 6., stavak 1. Građani su dužni prijaviti i odjaviti prebivalište, prijaviti uobičajeno boravište te prijaviti promjenu adrese stanovanja.

C. Mjerodavno međunarodno pravo Konvencija o privremenom uvozu (Istambulska konvencija) od 26. lipnja 1990. godine koja je stupila na snagu 27. studenog 1993. godine instrument je Svjetske carinske organizacije. Privremeni uvoz bez plaćanja carine predviđen je kako bi se na najmanju mjeru smanjili troškovi prelaska granice i olakšalo slobodno kretanje robe preko granica. Cilj je Istambulske konvencije pojednostaviti i uskladiti postupke privremenog uvoza. Prema njenom članku 34., stavku 3., Istambulska konvencija je sačinjena "u jedinstvenom originalu, na engleskom i francuskom jeziku, tako da se oba teksta smatraju jednako autentičnim." Mjerodavni dijelovi Istambulske konvencije glase kako slijedi:
ANEKS C ANEKS O PRIJEVOZNIM SREDSTVIMA ... GLAVA II Obuhvat Članak 2. „Privremeni uvoz bit će prema ovoj Konvenciji odobren za sljedeće: (a) prijevozna sredstva za komercijalne ili privatne svrhe; (b) …“ GLAVA III Ostale odredbe Članak 5. „Za primjenu povlastica koje jamči ovaj Aneks: (a) ...

6

ŽAJA protiv HRVATSKE – Izlaganje o činjenicama

(b) prijevozna sredstva za privatnu uporabu moraju biti registrirana na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza, na ime osoba sa sjedištem ili prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza, i moraju ih uvesti i koristiti osobe koje žive na tom teritoriju.[francuski tekst Istanbulske konvencije glasi: résidant en dehors du territoire d’admission temporaire], and be imported and used by persons resident in such a territory [résidant dans un tel territoire].”

Istambulska konvencija stupila je na snagu u odnosu na Hrvatsku dana 3. prosinca 1998. godine. Preuzeta je u hrvatski pravni sustav Vladinom Uredbom o pristupanju Konvenciji o privremenom uvozu („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, br. 16/1998 od 3. prosinca 1998.). Izraz "persons residnet" u članku 5 Aneksa C u hrvatskom je tekstu Istambulske konvencije prvi puta preveden kao "osobe s prebivalištem" (u značenju na engleskom: "persons having residnece"), a drugi puta kao "osobe koje žive" (u značenju na engleskom: "persons living" ili "persons who live"). Hrvatska verzija članka 5. Aneksa C Istambulske konvencije, kako je objavljena u „Narodnim novinama - Međunarodni ugovori“ (br. 16/1998 od 3. prosinca 1998.) glasi kako slijedi:
“Za primjenu povlastica koje jamči ovaj Aneks: (a) ... (b) prijevozna sredstva za privatnu uporabu moraju biti registrirana na teritoriju različitom od teritorija privremenog uvoza, na ime osoba sa sjedištem ili prebivalištem na teritoriju izvan teritorija privremenog uvoza, i moraju ih uvesti i koristiti osobe koje žive na tom teritoriju.”

PRIGOVORI
1. Podnositelj zahtjeva prigovara na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije, ishodu naprijed navedenog prekršajnog postupka. Osobito prigovara da njegove radnje nisu predstavljale prekršaj i da su domaće vlasti pogrešno tumačile izraz „osobe s prebivalištem/osoba koja živi u“ ("persons resident") iz članka 5. Aneksa C Istambulske Konvencije o privremenom uvozu izjednačivši ga s "prebivalištem" (engleski "domicile") kako je ono definirano u domaćem zakonodavstvu. 2. Podnositelj zahtjeva također prigovara, ne pozivajući se ni na jednu odredbu Konvencije ili njenih Protokola, oduzimanju i prodaji svoga automobila.

PITANJA UPUĆENA STRANKAMA 1. Predstavlja li radnja za koju je podnositelju zahtjeva izrečena novčana kazna kazneno djelo kako je to predviđeno člankom 7. Konvencije? Osobito, koje je značenje izraza „osobe s prebivalištem/osobe koje žive u“ ("persons resident") iz članka 5. Aneksa C Istambulske konvencije i može li ga se izjednačiti s izrazom „osobe koje imaju prebivalište“ ("persons having domicile") s obzirom na definiciju "prebivališta" u domaćem zakonodavstvu?

7

ŽAJA protiv HRVATSKE – Izlaganje o činjenicama

2. (a) Je li došlo do povrede prava podnositelja zahtjeva na mirno uživanje njegovog vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju? Osobito, je li oduzimanje i prodaja automobila podnositelja zahtjeva bila u skladu s uvjetima predviđenim zakonom, u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju? (b) Je li podnositelj zahtjeva iscrpio sva dostupna domaća pravna sredstva u carinskom postupku koji je doveo do oduzimanja i prodaje njegovog automobila, kako to traži članak 35., stavak 1. Konvencije? Ako nije, je li podnositelj zahtjeva to trebao učiniti, s obzirom na ishod prekršajnog postupka i tumačenje članka 5 Aneksa C Istambulske konvencije koje su domaće vlasti dale u postupku? (c) Vlada je također pozvana da Sudu dostavi sve odluke donesene i pravna sredstva iskorištena u carinskom postupku koji je doveo do oduzimanja i prodaje automobila podnositelja zahtjeva.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful