You are on page 1of 244

Robbins Harold - Sjećanje na jedan drugi dan

Kad sam posljednji put vidio svog oca, ležao je mirno poleđuške u lijesu, sklopljenih očiju, uredno očetkanih gustih sjedina i čupavih obrva, a tvrde su mu crte lica odisale neuobičajenom blagošču. Okružen tišinom, stajao sam u kapelici Pogrebnog poduzeća i zurio dolje u nj. Nešto nije bilo u redu. Nedvojbeno. Casak zatim prisjetih se što je posrijedi. Moj otac nikad nije spavao na leđima. Niti jedan jedini put, za svih onih godina što sam ga poznavao. Obično je ležao na boku održavajući ravnotežu, pri čemu bi snažnim ispupčenim prsima i golemim trbuhom uronio u madrac, jednu ruku zabacio bi preko očiju da ih zakloni od svjetla, a mrk mu je pogled bio nabit nekom neobuzdanom jarošću. Sada više ništa od svega toga. čak ni mržnje spram jutra koje ga je otrglo od njegova skrovita svijeta. Potom je spušten poklopac lijesa, i nikada više nisam vidio oca. Preplavio me osjećaj olakšanja. Sve je gotovo. Bijah slobodan. Odlijepih oči s ulaštena lijesa od bakra i mahagovine te uzgledah. Svećenik nam rukom dade znak da pođemo. Krenuh. Moj me brat, D.J., što je kratica od Daniel Junior1, povuče natrag. - Prihvati majku za ruku - prošaputa hrapavo. 1 Mlađi. 9 I zbriši taj budalast smiješak s lica. Tu je more fotografa. Zabuljih se u nj. Bilo mu je trideset i sedam godina - dvadeset godina više nego meni - i dijelio nas je cio jedan svijet. Ugledao je svjetlo dana za očeva prva braka, a ja za posljednjeg. U međuvremenu, otac je imao još žena, ali djece više nije bilo. Oslobodih ruku. - Jebi se - odbrusih.

Izišao sam, odšetao se do malog predsoblja nedaleko od kapele u kojoj je trebalo da obitelj čeka na pogrebnu limuzinu i zapalio sam cigaretu. Ondje se već nalazilo nekoliko očevih bliskih prijatelja i ortaka. Prišao mi je Moses Barrington, zamjenik direktora, crna lica koje se sjajilo od vrućine. - Kako majka sve ovo podnosi? Usisah cigaretu i uvukoh mnogo dima duboko u pluća prije nego što mu odgovorih. - Dobro. Promatrao je kako mi dim vijuga iz nosa. - Od toga se dobije rak. - Aha - uzvratih. - Pročitao sam upozorenje na kutiji. Otvore se vrata, i sve se oči uSmjeriše na njih. Ušla je moja majka, oslanjajući se na Juniorovu ruku. Drugom joj je rukom obujmio leđa kao da je podupire. Više je nalikovao na starijeg brata nego na pastorka, što se donekle pričinjalo normalnim, s obzirom da je bio tri godine stariji od nje. Udovička je crnina činila majku još mlađom. Bijela joj se koža doimala prozirnijom, a duge plave vlasi bljeđima. Kad su se za njom zatvorila vrata, napustila ju je njezina udovička nemoć. Koračala je bez pomoći Juniorove ruke i uputila se k meni. - Jonathane, sinko moj. Ti si mi sve što mi je još preostalo. 10 Uspjelo mi je izbjeći stisak. To nije mogla biti istina. Ne, ako sam povjerovao barem polovici onog sranja što sam ga o ocu čitao po novinama. Morao je na neki način negdje spremiti grdnu lovu, bez obzira na sindikat, na Ministarstvo unutrašnjih poslova i na zatvor. Majka je načas stajala ondje, grabeći rukama uprazno. Tada ih je spustila uz bokove. - Daj mi cigaretu. Ispružih kutiju i onda joj pripalih cigaretu. Povuče dim. - Sad je bolje - reče. Vidio sam da joj se nešto boje vratilo u lice. Zgodna je bila ta moja majka, i to je dobro znala. - Kad se vratimo kući, morat ćemo porazgovarati. - Vrijedi. - Zgnječih cigaretu u posudici s pijeskom. - čekat ću te ondje. - čekat ćeš me ondje? - Glas joj je zvučao kao jeka. Kimnuh. - Ne idem na groblje. - Kako to ne ideš na groblje? - D. J. se primakao iza nje. - Što misliš kako će to izgledati? - Fućka mi se za to - odvratih. - Ali to je važno - reče D. J. - Pogreb će prenositi nacionalna TV-mreža. Vidjet će ga svi članovi sindikata diljem zemlje. - Onda se pobrini da ti staneš tamo gdje će te svi vidjeti. To je ono najvažnije. Ti ćeš biti njihov predsjednik, a ne ja. Obrati se majci. - Margaret, nastoj ga nagovoriti da pođe. - Jonathane... Prekinuh je. - Ne, majko. Uzalud se trudiš. Nisam ga volio dok je bio živ, pa nema smisla ni sada, kad je mrtav, 11 pretvarati se da ga volim išta više. To je okrutan, licemjeran običaj u kojem ne želim imati nikakva udjela. Dok sam izlazio, u sobi je vladala mrtva tišina. Kad sam se okrenuo da zatvorim za sobom vrata, vidio sam kako se ostali jate oko majke. Jedino je Jack Haney ostao naslonjen o zid i sve promatrao. Nije mu' se nimalo žurilo. Kasnije će je dobiti. U postelji. I to ako mu se bude još htjelo, jer sada više nije supruga nacionalnog predsjednika, pa mu više ni na koji način ne može koristiti. Uhvatio mi je pogled i klimnuo. Uzvratih mu pozdrav i šutke zatvorih vrata. Nije bio tako loš čovjek. Ništa lošiji od ostalih koji su okruživali oca. Za ono što je radio nisam ga krivio ništa više nego majku. Otac je iskvario okolinu oko sebe. Izišao sam kroz sporedni izlaz kako bih izbjegao svjetinu okupljenu u glavnoj dvorani Pogrebnog

poduzeća. D. J. je imao pravo. Tu je bilo na stotine ljudi. A iza njih, po cijeloj dužini, nalazile su se televizijske kamere i reporteri. Nagnuo sam se na zid i stao promatrati prizor. Žalobnici su sada izlazili iz kapele i ulazili u svoje velike crne limuzine. Prvi je bio potpredsjednik Sjedinjenih Država. Zastao je pred televizijskim kamerama, pridavši svom orlujskom licu odgovarajući sjetan izraz. Micao je usnama. Nisam čuo što govori, ali nema sumnje da je bila riječ o umjesnim stvarima. Naposljetku, članovima sindikata još je uvijek bilo dopušteno glasovati. Za njim su nadolazili guverneri, senatori, kongresmeni, gradonačelnici, ostali službeni predstavnici, te vođe sindikata. Jedan po jedan izmjenjivali su se u središtu pažnje, nadajući se da će bar mjesna stanica prikazati program u kojem će gledaoci, kad otvore televizore, imati priliku vidjeti sinove rodnoga grada. 12 U drvoredu iza mene uz škripu se zaustavio kamion. Začuo se odjek koraka, i namirisao sam čovjeka prije no što sam se okrenuo da ga pogledam. Nije mi trebalo kazivati da je riječ o kamionu Gradske čistoće. - Je li to pogreb Velikog Dana? Pogledah ga. Na džepu njegove prljave i zamaš-ćene radne košulje bijaše prikvačena mala plavobijela sindikalna značka. - Da. - Sila svijeta. - Aha. - Je li kakva zanimljiva piculja tu u blizini? - Zbog čega to pitate? - kazah. - Bit ,će da je Veliki Dan i sa ženama naveliko uredovao - odgovori. - Naš predstavnik radničkog sindikata bio je nekoliko puta s njim vani. Kaže da je vazda bilo napretek mindže i viskija, gdjegod bi se zatekao Veliki Dan. - Nisam opazio nijednu - rekoh. - Ooo... - Doimao se razočaran. - Potom mu glas živnu. - Ima li trunka istine u glasinama da je u trenutku nesreće bilo s njim u zrakoplovu i jedno djevojče? Pogledah ga i odlučih da ga toga dana više ne razočaram. Snizim glas do šapta, premda za to nije bilo potrebe. Uokrug tridesetak metara oko nas nije bilo nigdje nikoga. - Imam najfriškijeg štofa. Iz džepa iščeprka kutiju cigareta i gurnu je preda me. Obojica zapalismo. Uputi mi pogled pun iščekivanja. - Jeste li ikad čuli za klub »Nebu pod oblake?« -zapitah. Zavrti glavom. - Kakav je to klub? 13 - Ako orgijaš s kakvom malom u zrakoplovu, automatski postaješ njegov član. - Isuse slatki - izusti smjerno. - Je li baš to radio? - I više od toga - rekoh. - Radilo se o plavuši s golemim sisama. Klečala je pred njim, sise mu istovarila na koljena, pimpek mu pritijesnila između njih i, kad su izišli iz oblaka i našli se pred planinom, počela mu ga dudlati. Pokušao je privući upravljač kako bi podigao zrakoplov, ali badava. Smetala mu je njena glava, pa ga nije mogao ni pomaći. - Isuse slatki - ponovi. - To se zove putovanje! Ne rekoh ništa. Baci pogled preko ograde na gomilu. - More raje. - Aha. - Morao je biti najveći - izjavi zadivljeno. - Otac mi je kazao da je on u toku depresije, za isti posao koji ja sada obavljam i za koji izvučem stotku i devedeset i pet komada, zarađivao samo devet zelembaća tjedno. Bio je najbolji prijatelj kojeg je radni čovjek ikad imao. - Bio je sroljo! - izvalih. - U radnicima je gledao samo radnu snagu. - čekaj malo - procijedi, prijeteći skupivši šake. - Nemaš prava tako govoriti.

- Više nego itko drugi na svijetu - uzvratih. - Bio mi je otac. Lice mu zadobi neobičan izraz. Zatim opusti šake. - Zao mi je, mali - reče i vrati se kamionu. Motrio sam ga kako se penje u kabinu i kreće, a potom sam se okrenuo da pogledam preko ograde. Upravo su izlazili majka i D.J. Fotoreporteri su grnuli prema njima, nastojeći ih snimiti. Okrenuh se i pođoh niz drvored baš kad su ulazili u limuzine. 14 - Imam. - Dok sam se uspinjao na verandu, iščezla je kroz kuhinjska vrata. Trenutak kasnije vrnula se s rashlađenom limenkom Miller-piva. Trgnuo sam poklopac i hladno mi je pivo šiknulo po ruci. Hitro sam ga prinio ustima. Nisam ni slutio koliko sam bio iscijeđen i žedan dok nisam osjetio ledene boce u grlu. Ispraznio sam limenku do pola prije nego što sam zastao da udahnem zrak. Prislonio sam se leđima na ogradu verande. - Jako si prenapet - primijeti. - Nije tako strašno. - Bogme jest. - Pogled joj skliznu do limenke piva u mojoj ruci. - Ruke ti se tresu. Podigoh limenku. Imala je pravo. - Sinoć sam slabo spavao - ispričah se. - Hoćeš li sedativ? - upita. Odmahnuh glavom. Nisam bio tabletoman. - Imam vraški finog hašiša - nastavi ona. - Mogu ti sfrkati smotak. - Ne, hvala - odbih. - Neće mi se. - Imaš li onda što protiv, ako ja pripalim? - Samo izvoli. Promatrao sam je kako s poda kraj svoje stolice podiže duhankesu i kako spretno zamata cigaretni papirić. Krajeve je smotka tapkanjem uredno poravnala i zapalila ga. Povukla je velik dim, potom srk vina, a onda još jedan dim. Oči joj se namah zacakliše. Nije joj mnogo trebalo da se nađe u transu - bila je u njemu cijelo vrijeme. - Razmišljala sam o tvom ocu. - Da? - čitavo se popodne rajcam misleći na njega. Ima nešto u smrti što čovjeka tjera u oduševljenje. Otpih još jedan gutljaj piva. - Ne znam. - Istina je - uvjeravala me je. - Negdje sam pročitala da su se u toku prošlog rata neki ljudi sek2 Sjećanje I 17 sualno uzbudili kad su počele padati bombe. Držim da to ima neke veze s nemoralom. - To je odveć zakučasto. Jesi li ikad došla na pomisao da ljudi jednostavno vole jebati i da im je to dobar izgovor za kršenje pravila ćudoređa? - Ima tu i više od toga - reče. - Kad sam se jutros probudila, pomislila sam kako je tužno što je otišao i što mu se više nikad neće pružiti prilika da ostavi za sobom dio samoga sebe. Tada sam počela razmišljati kako bi bilo krasno da smo imali samo jedan snošaj i da mi je zamijesio bebicu u trbuhu. Od toga sam se toliko narajcala da sam se danas triput nafiksala. Nasmijah se. - Rajcanje i pol. Pogleda me uvrijeđeno. - Ti to ne shvaćaš. - Ocu su bile sedamdeset četiri godine - podsjetili je. - Tebi je devetnaest. - Dob nije važna - reče. - Sada si u sedamnaestoj, a bilo ti je četrnaest kad smo prvi puta imali snošaj, pa nam to svejedno nije predstavljalo nikakvu zapreku. - To je bio drugi slučaj. - Ne, nije. Imala sam snošaje sa starijim ljudima. Ista je stvar. Važno je samo kako se osjećaš. -Potegla je idući dim i još jedan gutljaj vina. - No sad ga nema i sve što mogu učiniti jest da

požalim što smo ga izgubili. Dokrajčih pivo i zgnječih limenku u ruci. - Hvala na pivu. - Nema na čemu. Okrenuh se da ću poći, kadli me opet pozva. • - Što ćeš sada raditi? Mislim, ovoga ljeta. - Namjeravao sam putovati auto-stopom sve do početka škole, ujesen. Ali sada ne znam. 18 - Uskoro će ti biti osamnaest godina - napomenu. - Tako je. Glasovanje i ostalo sranje. Za dva mjeseca bit ću potpuno odrastao čovjek. - Promatrao sam kako joj dim krivuda iz nosa. - Reci mi nešto. - Što? - Ako si se bila toliko zagrijala za mog oca, zašto nisi poduzela nešto s tim u vezi? - Držim da sam se bojala. - čega? Oči joj poprime zamišljen izraz. - Da me ne odbije. Da me ne ismije. Da ne pomisli da sam luckasto derle. - Trenutak se skanjivala. To mi se jednom već dogodilo. S drugim muškarcem. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da to prebolim. - To ti se ne bi bilo dogodilo s mojim ocem. -Skočih preko ograde verande i spustih se na meku zemlju. - Jonathane. - Priđe ogradi i omjeri me pogledom. - Zar se ne osjećaš osamljenim? Užasno osamljenim? - Uvijek sam se tako ćutio - odgovorih. - čak i za njegova života. Uzeo sam ključ ispod rogožine i otvorio vrata. U kuhinju sam unišao kroz stražnji hodnik. Jedina buka koja se čula u kući bili su odjeci mojih koraka. Na štednjaku su se nalazili lonci, a na tezgi blizu sudopera bijahu uredno poslagane zdjele. Mogao je doći i smak svijeta, ali Mamie je do sedam sati imala sve spremno za večeru. U to je vrijeme otac volio jesti. Pitam se hoće li sada doći do kakve promjene. Odjednom osjetih glad. Otvorim vrata hladnjaka, pronađem šunku i sir, te napravim sendvič. Izvadim limenku piva i sjednem za kuhinjski stol. Tek pošto sam odgrizao prvi zalogaj sendviča, shvatio sam što nije u redu. U kući se nisu čuli nikakvi drugi šumovi. 19 Ustanem i uključim kuhinjski televizor. Zujanje prijamnika pratilo me do sjedalice. časak kasnije ekran oživi uz bljesak, i očev me mrk pogled pogodi u lice. Promukao mu glas ispuni kuhinju. Bio je to njegov glasoviti govor. Izazov demokraciji. »čovjek se rađa, radi i umire. Poslije toga više ništa nema...« Opet ustanem i počnem okretati birač kanala. Taj sam govor već prije čuo. Repriza »Zvjezdanih staza« bila je na jedanaestom kanalu. To sam ostavio. Podnošljivija su čudovišta s druge planete negoli s ove. Mr. Spock u svom dijelu epizode nijednom se nije osmjehnuo. Pojeo sam sendvič i izišao iz kuhinje, ostavivši upaljen televizor. Njegova me buka pratila kroz kuću. Zirnuo sam kroz prozore prije nego što sam se uspeo do svoje sobe. Reporteri su još uvijek bili pred kućom. Skinem odijelo te navučem na sebe traperice i bluzu trenirke. Umjesto crnih kožnatih cipela obujem tenisice. Potom zađem u kupaonicu i iščetkam svu prljavštinu iz kose. Pogledam se u zrcalo. Kritički me fiksiralo vlastito lice. Nije loše. Nema nijedne bubuljice. Kimnuh svom odrazu i spustih se niza stube. Vrata očeve radne sobe bijahu otvorena. Neko sam vrijeme stajao pred njima, a zatim unišao. Unutarnjost sobe već je odisala po nekoj plijesni. Kao da je iznenada postala prebivalište jučerašnjice. Već se nekako naslućivalo da to više nije njegova soba. Otkoračam do stola i pogledam dolje na nj. Bio je prekriven kojekakvim papirima i izvještajima. Nekoliko je pepeljara još uvijek sadržavalo opuške cigara, a i koš za papir bijaše pun. Lijeno se

dovu-čem do udobna kožnatog naslonjača iza stola te 20 sjednem. Još je uvijek imao udubinu od očeva omašna dupeta, pa sam upravo u nju i utonuo. Privučem se naprijed i stanem pregledavati neke od očevih papira. Većinom su to bila izvješća raznih mjesnih sindikalnih podružnica. Ubrane pristojbe, dugovi, zaključnice. Sve same dosadne stvari. Bogzna zašto je otac tratio vrijeme, proučavajući svaki pojedini spis, uz ostale poslove koje je morao obavljati. Jednom sam mu postavio to pitanje. Sada se prisjećam njegova odgovora. - Sinko, ne možeš voditi krupan posao ako ne znaš svoje trenutačno financijsko stanje. I ne zaboravi da je ovaj sindikat jedan od najvećih u zemlji. Samo naš mirovinski fond iskazuje višak od gotovo dvjesto milijuna dolara, a novac ulažemo u sve pothvate, počevši od državnih obveznica pa do igračnica u Las Vegasu. - Znači onda da se ni po čemu ne razlikuješ od kompanija protiv kojih se boriš - zaključio sam. -Stalo ti je samo do profita. - Pokreću me različite pobude, sine. - Ne vidim nikakve razlike. Kad je tvoj novac u pitanju, reakcionaran si kao i svi drugi. Otac je skinuo svoje teške naočale za čitanje i odložio ih na stol. - Nisam znao da se zanimaš za naše poslove. - Ne zanimam se - kazao sam brzo. - Radi se samo o zaključku na temelju onoga što vidim: velika radna snaga i velik posao jedna je te ista stvar. Jedino je novac važan. Očeve prodorne plave oči ispitivale su mi lice. Na koncu je prozborio. - Jednoga dana, kad budem imao vremena, ra-spravit ćemo to pitanje. Mislim da ću te moći uvjeriti da si u zabludi. Ali, kao i uvijek, kad sam htio iskoristiti obećanu 21 zgodu nikad nije imao vremena. Sad je pak prekasno. Vratih papire na stol i stadoh otvarati ladice. Središnja je ladica bila dobrano ispunjena papirima. Također i najgornja lijeva. Međutim, u desnoj najgornjoj ladici nije bilo ničega. Ama baš ničega. To je bilo nelogično. Sve su ostale bile pretrpane. Uvučem ruku u ladicu i prerujem je. I nadalje ništa. Tada zamijetim jedan sitan zapor. Pritisnem ga, i dno ladice klizne naprijed. Zavirim dolje, ispod lažnog dna. Tamo je počivao nauljen, plavocrn i ubojit automatski kolt vojnog tipa. Lagano ga podignem. činilo se kao da teži cijelu tonu. To nije bila igračka; bila je to opasna stvarčica. Negdje sam pročitao da zrno iz automatskog kolta kalibra 0,45 buši rupu veličine srebrnog dolara, kad iziđe na drugu stranu. Vratim ga u ladicu i zatvorim je. Neko sam vrijeme sjedio tu, buljeći u zatvorenu ladicu, a onda se digao i napustio sobu. Iz hladnjaka sam izvukao drugu limenku piva i izišao na stražnju verandu. Anne je još uvijek sjedila na istom mjestu. Ma-hnula mi je. Odmahnuo sam joj i potom sjeo u njihaljku. Srknuo sam pivo, a onda smo oboje sjedili, svaki na svom mjestu i, preko ograde koja je dijelila naša stražnja dvorišta, piljili jedno u drugo. »Zašto si kopao po mom stolu ?« »Ne znam. Nalazio se ondje, i to je sve«. »Nemam ništa protiv. Samo me zanimalo«. »Mrtav si. Sad ti to više ne bi trebalo biti važno. Mrtvaci nemaju privatni život«. »Nisam mrtav. Držao sam da si to već počeo shvaćati«. »Sve je to sranje u tri čina. Mrtav znači mrtav«. »Nikad. Ti si još uvijek živ«. »Ali ti nisi«. 22 »Zašto si okrenuo birač kanala na »Zvjezdane staze?« Je li te bilo strah gledati u mene?« »Na tom je kanalu bio bolji program«. »Zašto tu sjediš? Mislio sam da ćeš poći«. »Još se nisam odlučio«. »Poći ćeš«. »Što te u to uvjerava?« »Ona djevojka tamo prijeko. Još nisam s njom gotov«. »Nisi se izmijenio, zar ne ?« »Zašto bih? Ti si još uvijek živ«.

Limenka piva bijaše prazna. Ustanem i hitnem je u plastičnu kantu za otpatke nedaleko od kuhinjskih vrata. Otvorim naglo vrata s namjerom da.se vratim u kuću. Osvrnem se na nju. Nije se micala. Dok joj se dim kovitlao oko lica, oči su joj bile pribodene na mene. Mora da se do sada namrtvo drogirala. Tada opazih da mi kima i da se polako osovljuje na noge. Motrio sam je kako nestaje iza vrata za zaštitnom mrežom i začuo škljo-caj brave. činilo se kao da taj zvuk stalno lebdi u uzduhu dok god nisam za sobom zatvorio vrata. Uspnem se stubama do sobe, bacim se na krevet i gotovo istog časa padnem u san. Probudio me žamor glasova koji je dopirao kroz pod. Otvorim oči. Popodnevne se zrake sunca bijahu odmakle od prozora. Zurio sam u strop, osluškujući jednolično mrmorenje glasova ispod mene. Djelovalo je prisno i neobično utješno. Bilo je toliko mnogo noći u toku kojih bih zaspao, baš kao sada, uz brujanje prigušena razgovora. Moja se spavaonica nalazila neposredno iznad očeve radne sobe. 23 Djelovalo je prisno, ali je ovoga puta zvučalo nekako drugačije, jer je nešto nedostajalo. Trenutak kasnije sjetih se što: njegov glas. Na stanovit način uvijek sam ga mogao čuti iznad svih ostalih glasova. Dignem se iz kreveta i odem dolje. Vrata radne sobe bila su zatvorena; glasovi su nejasno prodirali kroz drvenu oplatu. Otvorim ih i zavirim unutra. U sobi zavlada trenutačni tajac. D. J. se nalazio u naslonjaču iza stola, a Moses je stajao kraj njega, kao što je to običavao za očeva života. Jack je sjedio za stolom, desno od D. J.-a, a trojica muškaraca, leđa okrenutih prema meni, zauzeli su mjesta ispred stola. Okrenuše se i pogledaše me nijemo. Nisam ih poznavao. - Moj brat, Jonathan - reče D. J. Bilo je to više kao objašnjenje negoli kao upoznavanje. Stranci klimnuše oprezno, s budnim izrazom u očima. D. J. se ni ne potrudi da me upozna s njima. - Nisam znao da si kod kuće. - Došao sam odmah nakon zadušnica. - Stajao sam na pragu. - Gdje je majka? - Liječnik joj je dao pilulu i otpremio je u postelju. Imala je težak dan. Kimnuh. - Smatrao sam da je dobro da uđemo ovamo. Trebalo je raščistiti neke stvari prije nego što odem kući. Imam rezervirano mjesto u zrakoplovu što polijeće u osam, a na sastanak Upravnog odbora moram već rano izjutra. Stupih u sobu. - Dogovarate se? Dan me pogleda. - Što misliš reći? - Uobličavate ljudsko društvo i tome slično. -Primaknem se stolu i pogledam na nj. Svi papirikoje 24 sam bio vidio u ladicama ležali su sada rasprostrti preko stola. Pištolja nije bilo. Tko zna jesu li ga našli. - Rad ne prestaje samo zato... - Juniorov glas zamre. Dorekoh umjesto njega. - ... što je kralj mrtav. Živio kralj! D. J. pocrveni. Moses se oglasi blago. - Jonathane, zaista imamo strašno mnogo posla. Pogledam ga. U očima mu se nazirala napetost koju nikad prije nisam opazio. Neka neizvjesnost. Kliznem pogledom preko ostalih. Odjednom shvatih u čemu je stvar. Nestalo je temelja, pa su strahovali da se kuća ne sruši. Bilo mi ih je žao. Sad su radili na svoju ruku. Više nije bilo oca da ih savjetuje. - Oslobodit ću vas svoje prisutnosti. - Pogledam brata. - Ne brini se - utješim ga. - Sve će dobro ispasti. Ne reče ništa. Pružih mu ruku. - Sretno! Pogleda ruku, zatim podigne oči. Dok ju je stiskao, glas mu je zvučao promuklo, a u očima mu se naslućivalo nešto vrlo nalik na suze.

- Hvala ti, Jonathane. - Brzo zatrepta vjeđama. -Hvala ti. - Snaći ćeš se ti dobro. - Nadam se - izusti. - Ali neće biti lako. Prilike su se izmijenile. - Uvijek se one mijenjaju - zaključili i napustih sobu. Zatvorih vrata za sobom i načas se naslonih na njih. Glasovi opet zažagore. Sklopih oči, osluškujući ne bih li čuo očev glas. No, nije se čuo. D. J. ga je volio. Ja nisam. Zašto? Zašto smo se toliko razlikovali? Obojica mu bijasmo sinovi. Što li je to D. J. vidio u njemu što ja nisam vidio? 25 U kuhinju sam otišao kroz hodnik. Mamie se ondje omuhavala oko lonaea i tava, mrmoreći u sebi. - Kad će večera? - zapitah. - Ne znam - otpovrnu. - U ovoj se kući više ništa ne znati. Vladati sveopći nered. Brat ne želi jesti, a majka ti gore plakati kao ljuta godina. - Mislio sam da joj je liječnik dao pilulu za spavanje. - Možda i jest, ali ne djeluje. To je sve što znati. -Uroni zaimaču u lonac i prinese je preda me svu usparenu. - Kušaj - zapovjedi. - Ali prvo puhni. Vruće je. Puhnuh i kušah. Dobar govedski gulaš. - Treba još soli. Nasmija se i odmaknu zaimaču. - To sam već znala. Isti si ko i ćaća. Tako bi uvijek govorio. Zabuljih se u nju. - Jeste li voljeli mog oca? Odloži zaimaču na sudoper i obrnu mi se. - Jonathane, to je najgluplje pitanje koje ja ikad čuti. Obožavala sam tvog tatu. Bio je najsjajniji čovjek koji je ikad živio. - Zašto to kažete? - Zato što je istina, eto zato. Pitaj to koga god hoćeš od posluge u kući i svi će ti odgovoriti jednako. Postupao je s crnjama ko s ljudima i prije nego što postati crni. - Vrati se štednjaku, skide poklopac s lonca i zaviri u nj. - Veliš, još soli? - Da - potvrdih i iziđoh. Popeh se na gornji kat i zastadoh pred vratima majčine sobe. Mamie je imala krivo. Niotkud glasa. 26 Jack Haney uđe u kuhinju u kojoj sam večerao posve sam. - Pravit ću ti društvo uz šalicu kave - reče privlačeći stolicu. - Izvolite se poslužiti govedskim gulašom - ponudili ga. - Ima ga da se nahrani cijela armija. - Ne, hvala - odbije, dok je Mamie stavljala preda nj šalicu kave. - Prezalogajit ćemo u zrakoplovu. Promatrao sam ga dok je ustima prinosio šalicu kave. - Putujete u Washington? Potvrdi glavom. - Dan hoće da sam sutra uza nj na sastanku Upravnog odbora. Možda tada iskrsne kakav problem pravne naravi. Odjednom to više nije bio D.J., čak ni Daniel Junior - nego naprosto Dan. - Hoće li biti kakvih komplikacija? - Ne bih rekao - uzvrati. - Otac ti je prilično uredno vodio cio posao. - Zbog čega se onda D. J. brine? - Postoji velik broj konzervativaca kojima možda neće biti pravo što posao preuzima mladić poput njega. - Zašto? To im je bilo jasno cijelo vrijeme. - Živa istina. No, dok ti je otac bio živ, nisu se usuđivali ustati protiv njega. Sad je to druga pripovijest. Ono što ne shvaćaju jest to što prvi put imaju nekoga tko je školovan za posao i ne mora usput učiti, pa zaista nije bitno je li ikad radio na terenu, organizirao akcije ili sudjelovao u štrajku. Upravljanje radničkim sindikatom u mnogome je nalik na velik posao. Za to su potrebni izučeni ljudi. Zbog toga se dionička društva i jagme za vrhunskim studentima koledža i sveučilišta. Otac ti

je oduvijek smatrao da bismo i mi u tom pogledu morali nešto 27 poduzeti. Upravo radi toga je i prisilio Dana da prođe kroza sve one škole. Znao sam na što misli. Otac me je nagovarao da učinim to isto. Da najprije svršim pravo u Harvardu, a zatim trgovačku školu. Sve je bio predvidio. Sve, osim jednoga, a to je da ne podnosim prisile. Komadom kruha otarem s tanjura posljednju kap umaka. Mamie je stajala nad mojim praznim tanjurom. - Hoćeš još? Odmahnuh glavom. Pokupi tanjur. - Je 1' dosta slano? - Taman. Nasmija se i položi preda me šalicu kave. - Isti ćaća. Prvo gunđati da nije dovoljno slano, a onda pokušati i bez dodatnog soljenja. Uperih pogled u Jacka. - Što će se, zapravo, sutra dogoditi? - Trebalo bi da Upravni odbor, do slijedećih općih izbora koji će se održati za osam mjeseci, na proljeće, imenuje Dana za privremenog predsjednika. A do tada, nadamo se, držat ćemo već sve konce u rukama. Klimnuh. Ako je sve to otac isplanirao, uspjet će. Njegovi su se planovi uvijek ostvarivali. Jack dopi svoju kavu i ustade. - Hoćeš li majci objasniti zašto sam otišao i kazati joj da ću je nazvati ujutro? Pogledah ga. - U redu. - Hvala - reče i krene prema vratima. Nekoliko trenutaka kasnije s pristupnog kolnika odjeknuo je tresak automobilskih vrata. Priđem prozoru i pogledam van. Upravo je odlazio veliki crni cadillac. Pratio sam ga pogledom sve dok sa svojim crvenim svjetlima nije zamaknuo u ulicu. Potom uzađem 28 uza stube i zastanem pred vratima majčine sobe. I nadalje je sve bilo mirno. Lagano pritisnem kvaku i provirim u sobu. U odsjevu slabašnog danjeg svjetla mogao sam razabrati obrise njezina tijela na krevetu. Tiho se ušuljam u sobu i pogledam dolje na nju. Onako usnula pričinjala se blijedom i bespomoćnom, što nikad prije nisam vidio u nje budne. Nježno poravnam plahtu oko nje. Nije se micala. Na vršcima prstiju izvučem se iz sobe i krenem niz hodnik. Iz ugrađena ormara izvadim naprtnjaču i počnem se spremati. Bio sam gotov za deset minuta. Nisam morao uzeti mnogo stvari. Probudio sam se minutu prije nego što je budilica zazvonila. Ispružih ruku i zakočih je. Nema smisla buditi čitavu kuću. Hitro se odjenem i siđem u donji kat. Hodnici su bili mračni, ali su kuhinju, okrenutu prema istoku, osvjetljavale prve jutarnje zrake. Okrenem prekidač na perkolatoru1. Kao i obično, Mamie je imala sve spremno. Moj otac je bio ranoranilac. Ujutro bi sam sišao niza stube i sjeo, pijuckajući kavu, sve dok se ostali ukućani ne bi probudili. Bili su to njegovi satovi razmišljanja, znao je reći. Trenuci osame. I bez obzira na to bio problem velik ili malen, dok bi ostali ukućani poustajali, on bi ga u tolikoj mjeri sagledao da uopće nije predstavljao neko zlo, već obični posao koji valja obaviti. Vratim se u sobu i skinem naprtnjaču. Vrata radne sobe bijahu otvorena i, povevši se za časovi-tim porivom, uniđem i povučem ladicu. Pištolj je još uvijek počivao u njoj. Lažno im je 1 Aparat za kuhanje kave. 29 dno promaklo. Izvadim pištolj i pogledam ga. Bio je dobro podmazan, a šaržer je bio pun metaka. To još uvijek za mene nije imalo ni glave ni repa. Pištolji su za strašljivce, a moj otac nije znao za strah. Odriješim zaklopac naprtnjače i gurnem pištolj unutra, među donje rublje i košulje. Koljenom gurnem ladicu u prijašnji položaj. Kava bi do sada već morala biti gotova. - Jonathane. - Majka je stajala na ulazu. - Što radiš?

- Ništa. - Klasičan odgovor djeteta kojega roditelji zatječu pri krađi kolačića. Da mi je znati koliko je dugo ondje stajala! Uđe u radnu sobu. - Još uvijek osjećam miris njegovih cigara - pro-žubori gotovo kao za sebe. - Oslobodit ćeš ga se aerosolom, ako je vjerovati ekonomsko-propagandnim programima - kazah. Obrati mi se. - Hoće li to ići tako lako? Razmislivši dobro, odgovorih. - Neće. Bar dok ne proizvedu takav kojim bi si mogla prozračiti unutrašnjost glave. Oko joj zape za naprtnjaču. - Zar odlaziš? Tako brzo? - Nema razloga da se tu zadržavam - otpovrnuh. - A do konca ljeta još samo sedam tjedana. - Zar ne možeš još malo pričekati? - upita. - Ima toliko toga o čemu bismo morali razgovarati. - Kao na primjer? - O školi. U koji bi koledž želio, što ćeš u životu ... Prsnuh u smijeh. - Mršav izbor. To će mi Vojni odsjek priopćiti. - Otac kaže... - Ispravi se. - Otac je rekao da nećeš biti pozvan. 30 - Dakako. Kad je sredio stvar. Kao što je i sve ostalo. - Nije li vrijeme da mu se prestaneš suprotstavljati, Jonathane? Sad je mrtav i više ništa ne može učiniti. - Glas joj se prelomi. - A kako je s tobom? - zapitah. - Ne vjeruješ u to ništa više od mene. Pobrinuo se za sve. čak i za smrt. Nije govorila, već je jednostavno stajala i nijemo ronila suze koje su joj se kotrljale niz obraze. Priđem joj i nespretno je obujmim oko ramena. Zarije mi lice u prsa. - Jonathane, Jonathane! - Lakše, majko - rekoh, gladeći joj kosu. - Sve je prošlo. - Osjećam se jako kriva. - Glas joj je ječao prigušeno, jer mi je govorila u košulju. - Nikad ga nisam ljubila. Obožavala sam ga, ali ga nikad nisam ljubila. Možeš li to shvatiti? - Zašto si onda pošla za nj? - upitah. - Radi tebe. - Radi mene? Ta nisam se još bio ni rodio. - Imala sam sedamnaest godina i bila u drugom stanju - prošaputa. - čak se i tada dalo nešto poduzeti u vezi s tim -prigovorih. Iskliznu mi iz naručaja. - Daj mi cigaretu. Pripalih joj cigaretu. - Jesi li uključio perkolator? - zapita. Kimnuh i pođoh za njom u kuhinju. Napuni dvije šalice, te sjedosmo za stol. - Nisi mi odgovorila na pitanje. Nisi se morala udati za njega. - Nije htio ni čuti za to. Želio je sina. - Zašto? Već je imao jednoga. - Dan mu nije bio dovoljan. Znao je to, a katkad 31 mi se čini da je to čak i Dan znao. Zbog toga se vazda toliko i trudio da ugodi ocu. Ali, Dan je bio mekušac, a tvoj otac nije. - čak ga ni majka više nije zvala D. J. - Otac ti je dobio što je htio. Sviđalo se to tebi ili ne, pljunuti si on. Digoh se i prenesoh perkolator na stol. - Hoćeš li još kave? Zanijeka glavom. Ponovno napunih svoju šalicu. - Previše piješ kavu - primijeti. Nasmijah se. - Misliš da će mi usporiti rast? - Bio sam visok nešto preko metar i osamdeset. čak se i ona morala na to osmjehnuti. - Znaš, majko, vrlo si lijepa žena. Zavrtje glavom.

- Sada se ne osjećam tako. - Posveti sebi više vremena, pa ćeš se osjećati. Načas prestade govoriti, a onda nam se pogledi sukobiše. - Znaš li za Jacka i mene? Kimnuh. - To sam i mislila - izjavi. - Međutim, nikad ništa nisi spominjao. - Nije to moja kuća. - Sad hoće da se vjenčamo - reče. - Ali ja ne znam što da radim. - Ne moraš nagliti. Nitko te ne sili ovoga puta. Tračak čuđenja zasjeni joj oči. - Djelovao si baš kao otac dok si to izgovarao. Zasmijah se. - Nemoguće. Da sam na oca, ne bih pojmio zašto nisi htjela sa mnom do pogrebne lomače. - To je grozno od tebe! - usklikne. - Uvijek sam grozan kad sam gladan - produžim. - Jesam li i u tome na nj? - Navlas - reče ustajući. - S tobom ću postupati baš kao što sam i s njim. Priredit ću ti najobilniji doručak koji si ikad užio. 32 - Sad je dosta - kazah. - Neću trebati jesti cio dan. Nasmjehnu se. - To sam i htjela. - Prazne je tanjure stavila u sudoper i iznova napunila šalice kavom. - Znaš li kamo ćeš? Stresoh glavom. - Zapravo ne znam. Najprije na jug, a onda vjerojatno na zapad. To će uglavnom ovisiti o pravcu kretanja vozila. - Hoćeš li se čuvati? Kimnuh. - Ništa mi se neće dogoditi. - Hoćeš li mi pisati da znam kako si? - Svakako. Ali ne brini se. - To hoću - reče. - Ako zapadneš u kakvu nepriliku, nazvat ćeš me? - Na tvoj račun. - Na moj račun. - Nasmiješi se. - Sad se odmah bolje osjećam. Letimice pogledah na kuhinjski sat. Bilo je četvrt do sedam. - Bolje da krenem. Pogleda me dok sam ustajao. - Odveć sam mlada. To sam oduvijek bila. - Što misliš time reći? - Najprije sam bila premlada za mladenku, potom premlada za majku. A sada sam premlada za udovicu i samotarku. - Svatko odraste u svoje vrijeme - kazah. Možda je sada nastupilo tvoje. - To su očeve riječi. Na isti se hladan, kirurški način ograđivao od svojih osjećaja. - Neobičan joj izraz preleti licem. - Jesi li doista moj sin, Jonathane? Ili si tek, kako reče, njegov nastavak što ga je usadio u mene. 3 Sjećanje I 33 - Ja sam samo ono što jesam. Tvoj sam i njegov sin. I ništa više. - Voliš li me? Trenutak zašutjeh. Zatim je uzeh za ruku i polju-bih je. - Da, majko. - Imaš li dosta novaca? Nasmijah se. Imao sam gotovo stotinu dolara. Uz deset dolara tjedno ne bih se morao kinjiti. - Imam majko. Zabacim naprtnjaču preko ramena i pođem niz pristupni kolnik. Kad sam ušao u još uvijek opustjelu ulicu, osvrnem se. Majka je stajala na ulazu. Domahne mi. Uzvratim joj pozdrav i krenem niz ulicu.

Već se po jutru vidjelo da će dan biti sparan. Vrapci su svuda unaokolo po travnjacima lovili prve crve, a u njihovo bi se živžikanje s vremena na vrijeme ubacivao poneki crvendaćev ćurlik. Zrak je odisao po svježini. Do savezne auto-ceste broj jedan bilo je kojih kilometar i pol, a nalazila se odmah s druge strane mosta koji je vodio preko rječice Schuvkill. Kamion mljekare Dairvhome obišao je ugao u isti čas kad i ja. čim me je opazio, Pete je zaustavio vozilo. - Jonathane! Okrenem se i počekam dok ne iziđe. U jednoj je ruci držao limenku narančina soka, a u drugoj piva. - Izletničko piće - reče. Uzeh pivo. Vrijeme je bilo kao stvoreno za nj. Omara me već počela svladavati. Vrati narančin sok u kamion, a sebi uze drugu limenku piva. Poklopce povukosmo istodobno, a prasak koji pri tom nastade bijaše jedini štropot što se čuo na ulici. 34 Junački otpije, a onda obriše usta hrptom ruke. - Žao mi je zbog nesreće koja te zadesila - reče. Pete je bio Irac. Klimnuh. - Kamo smjeraš? - Ni sam ne znam. Za nosom. Kimnu. - Nije loše malko pobjeći od svega. Je li mati u redu? - Jest - uzvratih. - Žilava je to žena. Dok je načas o tome razmišljao, zadubio mi se u lice. Pete nas je dugo poznavao. Petnaest godina. Naposljetku odgovori. - Da. Dokrajčih pivo i zgnječih limenku. Uze mi je iz ruke. - Koliko ćeš biti odsutan? - Sedam tjedana. - Poseri ga! - Iskesi se. - To je devedeset i pet litara. Ode moj utržak. Zagrohotah. - Ipak ostavi dvije litre. Majka neće primijetiti. - Ona možda neće, ali kladim se da je Mamie već tutnula u bocu ceduljicu s porukom. - Vrati se u kamion. Neko je vrijeme prekapao po njemu, a zatim izišao s paketićem od šest limenki. - Ponesi to. Bit će vruć dan. - Hvala. Pogleda me. - Nedostajat će nam tvoj otac. - Dotaknu sindikalnu značku na svom bijelom kombinezonu. -Njegovom zaslugom ona nam mnogo znači. Kad bi ti brat bio samo upola tako dobar. - Bit će i bolji od njega - uvjerih ga. Opet me nakratko pogleda. - Vidjet ćemo. No on nije kao tvoj otac. - Nego tko je? 3' 35 - Ti - odgovori. Zapiljih se u nj. - Ali ja nemam dovoljno godina. - Jednog ćeš dana imati - reče. - čekat ćemo. Pokrene kamion, i ja sam ga pratio pogledom dok nije zašao za ugao. Tada sam prešao na drugu stranu ulice. » Vjeruješ li mi sada ?« »Ne. To je ono što si htio da ljudi vjeruju. Zato si im i uturio tu ideju u glave«. »Zašto bih tako nešto uradio?« »Zato što si pizdek. I zato što si ljubomoran na D. J.-a. Znaš da će se pokazati boljim nego što si ikad bio«. »Odjednom voliš brata«. »Ni govora. Ali uviđam kakav je. Obziran je čovjek«. »I ja sam bio obziran«.

»Kada ? Prije koliko godina ? Prije mog rođenja, prije nego što si se zaljubio u moć i novac?« »Ti silom ne želiš razumjeti«. »Razumijem ja i predobro«. »To samo misliš. Ali doći ćeš na to. S vremenom«. »Odlazi. Kao mrtvac dosadan si isto onoliko koliko si bio za života«. »Živ sam u istoj mjeri koliko si i ti, koliko će ti i djeca biti. Potrudi se. Sjetit ćeš se«. »čega?« »Mene«. »Ne želim te se sjećati«. »Hoćeš. Na bezbroj različitih načina. I protiv svoje volje«. »Ali upravo sada neću, oče. Vrijeme je školskih praznika«. 36 Sjedila je na betonskom zidu, potpornjaku pristupnog dijela mosta, s naprtnjačom na leđima, a noge joj visile preko strane što je gledala na rijeku. Buljila je dolje u vodu, dok joj je iz usta, poput oblaka, sukljao u spirali siv dim koji je štipao za nos. - Dobro jutro, Jonathane - pozdravi, ne okrećući se. Zaustavih se, ali ne odgovorih. - čekala sam te - reče, još uvijek ne okrećući se. - Ne ljuti se na mene. - Ne ljutim se - odvratih. Zamahnu nogom u luku i obrnu mi lice. Osmje-hnu se. - Znači da ćeš me povesti sa sobom? Bio mi je poznat taj izraz njezinih očiju. - Drogirana si. - Samo malko. - Pruži mi smotak. - Hoćeš jedan dim? Ova je govnarija zaista dobra. - Ne, hvala - kazah. - Savezna auto-cesta broj jedan nije mjesto nasred koje možeš snatriti. - Srdiš se na mene. - U glasu joj se osjećao prizvuk uvrijeđenosti. - Rekao sam ti da to nije istina. - Ali nisi to mislio. - Jesam. - Zašto onda ne mogu poći s tobom? - Zato što želim biti sam. Zar to ne shvaćaš? - Neću ti dodijavati. Uklanjat ću ti se. - Idi kući - zapovjedih. - Neće uspjeti. - Krenuh uza stube put mosta. - Zašto si mi onda kazao da te ovdje čekam? -povika za mnom. Na stubama se napola okrenuh i pogledah je odzgor. - Kad sam to rekao? - Jučer popodne - otpovrnu, a oči joj kroz 37 oblake zasjaje nekom čudnom napetošću. - Neposredno nakon svog razgovora s ocem. - Otac je mrtav - izjavih. - Znam. - Kako sam onda mogao s njim razgovarati? Bit će da si pošizila od tog sranja koje pušiš. - Vidjela sam te kako s njim govoriš - produži tvrdoglavo. - Zatim si se digao, pošao k vratima sa zaštitnom mrežom i okrenuo se da me pogledaš. ćula sam te kako kažeš: »Pričekaj me ujutro kod mosta«. Kimnula sam ti i ušla u kuću. Umuknuh. - Glas ti je zvučao točno kao u tvog oca - reče. Pogledah je. Jutarnja joj je zapara već izmamila na licu sićušne kapljice znoja koje su blistale na jarkom sunčevom svjetlu. Kroz razrez njezine bluze zapazio sam tragove znoja što joj se skupljao među grudima, kao i vlažne mrlje ispod pazuha. - Jesam li još štogod kazao? - Jesi, ali je bilo nejasno. Nisam posve shvatila. Glasilo je otprilike: »Još nisam s tobom gotov«. Znam samo da sam se od toga strašno narajcala. Popela sam se u sobu, skinula sa sebe svu odjeću, povalila se gola na krevet i ne uradivši ništa sama sa sobom počela doživljavati orgazam za orgazmom, dok god me to nije posve iscrpilo.

Pružih ruku. - Daj mi taj smotak. Anne mi ga stavi među prste. Ruka joj je bila vrela i suha. Frcnem ga u rijeku. - Imaš li još toga govna? Pročeprka po naprtnjači i izvuče duhankesu marke Bulldog. Uzeh je. - Je li to sve? Potvrdi glavom. Bacih je u rijeku. Obrnu se i stade promatrati kako stanovito vrijeme pluta po površini, a zatim, 38 zahvaćena vodenom strujom, lagano tone ispod mosta. - Teško je sada doći do tako dobre droge - promrsi tužno. - Zašto si to učinio? - Ne idem za tim da me uhapse i da u nekoj provincijskoj ćuzi provedem idućih sedam tjedana. Iznenada joj se oči počeše ispunjati suzama. - Dodirni me - reče. Uhvatih je za ruku koju poveze po dojkama. Zažmiri, a krajičci očiju prokapaše suzama. - Bože, što to godi - prošaputa. Anne siđe s potpornog zida. Pođosmo iza ugla i dalje pod most. Ondje obavismo posao uz zaglušnu tutnjavu koju su povrh naših glava podizali kamioni, šišajući po asfaltu i prigušujući njezine prodorne jauke. Nakon toga je utihnula i samo ležala, gledajući u mene kako navlačim traperice oko bedara i zakapčam puceta. Maši se naprtnjače, istegnu papirnati rupčić i utrpa ga u mindžu. - Tako se fino osjećam tu dolje, unutra, da ne želim da išta iscuri van - reče. - Više bih voljela da mi što ispadne iz glave nego iz nje. Ustegnuh se od primjedbe. Posegnu mi za rukom. - Jonathane. Je li moguće da sam se zaljubila u tebe? Zagledah joj se u oči: plamtjele su od silnog zadovoljstva. - Ne - odgovorih otresito. - Nisi zaljubljena u mene. Zaljubljena si u moga oca. Savezna auto-cesta broj jedan već je bila užarena i prašnjava, a sivkastoplavi zastor ispušnih plinova tromo se vukao iznad asfalta. čekali smo da se u prometu stvori »rupa«, a tada prešli na stranu koja 39 vodi na jug. Tu smo stajali i promatrali kako vozila grmeći huje pored nas. Povukla je natrag dugu mokru kosu koja joj je bila pala na lice. - Mora da je već preko dvadeset šest iznad nule. Kimnuh. - Kako bi bilo da prvo pronađemo neko sjeno-vito mjesto i zeru se rashladimo? Odvedem je do obližnjeg šumarka i tu se bacimo na zemlju ispod jednog stabla. Izvučem paketić sa šest limenki koji mi je bio dao Pete. - Ovo će te okrijepiti. Potegnu dobar gutljaj. - Hašiš me uvijek dehidrira. Isto tako i prcanje. Prsnuh u smijeh. - Moraš odrediti mjeru. Nasmiješi mi se. Otpijem pivo i bacim pogled prijeko na cestu. Kamioni koji su onuda prolazili obično ranom zorom, već su se bili razišli, pa je sada auto-cesta vrvjela od osobnih automobila koji su jurili u pravcu New Yorka. Vlasnici velikih kola, opskrbljeni klimatskim uređajima protiv vrućine i dima, držali su dobro zatvorene prozore, misleći da će uz veću brzinu uteći jari, iako se takva nada usred ovakve jutarnje gužve činila jalovom. - Kamo idemo? - U Zapadnu Virginiju - uzvratih bez razmišljanja. - Zašto baš u Zapadnu Virginiju? - Zato što je tamo dobro kao i svagdje drugdje -otpovrnuh. - Osim toga, ondje još nikad nisam bio. Nisam joj otkrio da je otac rodom iz te savezne države. Iz okolice nedalekog grada Fitchvillea, koji sam jednom pronašao na karti Auto-saveza Sjedinjenih Država Amerike. Zanimalo me kako mjesto izgleda, jer uopće nikad o njemu nije govorio. Odje40 dnom sam shvatio da moram tamo, premda jutros, kad sam odlazio od kuće, nisam bio toga

svjestan. Popio sam pivo završnom gutljajćinom i digao se na noge. Zabacio sam naprtnjaču na leđa i pogledao dolje na nju. - Jesi li spremna? Maši se naprtnjače i izvuče pusten šešir klempava oboda koji nabije na glavu. - Kako ti se čini? - Krasno. Osovi se na noge. - Hajdemo. Sat kasnije još uvijek smo mahali palčevima prema vratima prolazećih automobila. Međutim, sada je užarena lica i znojna sjedila na svojoj naprt-njači. Zapalio sam cigaretu i dao joj je. - Nije to tako lako kao što se prikazuje na filmu -potuži se. Nacerih se dok sam pripaljivao svoju cigaretu. - Bogibogme nije. - Moram piškiti - reče. - Tamo prijeko. - Pokazah rukom na šumarak. Dobaci mi upitan pogled. - Morat ćeš se na to svići - kazah. Iz naprtnjače je izvadila nekoliko papirnih rupčića i izgubila se među drvećem. Okrenuo sam se da promatram cestu. Pošto je jutarnja strka prestala, promet je sada bio rjeđi. Prolazilo je manje osobnih automobila, a više teretnjaka. Cesta je počela treperiti u vreloj izmaglici. Cuo sam je kako mi prilazi s leđa dok sam zrikao spram sunca. Golemi kamion s prikolicom tipa Fruehauf dosegao je vrh brda da bi se zatim spustio niza nj i krenuo nam u susret. Automatski sam podigao ruku i dao dobro poznati znak. Potom sam 41 začuo šištanje snažnih zračnih kočnica kad se polako zaustavio, bacivši na nas svoju divovsku sjenu koja nas je zakrilila od sunca. Gledao sam kako se vrata kabine, smještena nepun metar od tla, lagano otvaraju prema van. Je-knuo je glas muškarca koga nisam mogao vidjeti. - Djeco, hoćete li da vas povezem u grad? Na ruci osjetim njenu šaku kojom me je zadržala, no glas što sam ga čuo nije bio njezin. - Daniele, ćaća nam je reko da pješačimo. Ljutito se oslobodim njezina stiska. - Svakako da oćemo, gospon - otpovrnuh. 42 PRVA KNJIGA JEDAN DRUGI DAN PRVO POGLAVLJE Malena poljana na obronku brežuljka bijaše gola, izuzev raštrkana grmlja koje je odolijevalo suši i ljetnoj pripeci. čim je popodnevno sunce izgubilo snagu, zemlja se počela hladiti i divlji je zec oprezno provirio iz svoje male jazbine što se nalazila iza jednog grma, te onjušio spokojni uzduh. časak kasnije izvukao se van. Vrlo sitnim i naglim trzajima obrtao je glavu lijevo-desno. Ništa nije opazio. Opasnost nije vrebala niotkud. Pa ipak se budno kretao. Prislonivši uši čvrsto uz glavu, tijelom se toliko pripio o tlo da mu se žućka-stocrveno krzno, prošarano bijelim pjegama, uopče nije isticalo nasuprot goloj isprženoj zemlji. Prije nego što je krenuo nizbrdo, put zelene šumice blizu obala malne osušena potoka, kratkim i hitrim skokovima obilazio je od grma do grma, postajkujući kod svakoga radi izviđanja. Posljednjih je stotinjak metara prešao u silovitom i neobično brzom trku, a onda se uzlupana srca, u strahu da ne bude otkriven, zaustavio u tamnim sjenama onižeg drveća. No, glad je bila i suviše jaka, pa mu je miris svježeg divljeg komorača, što je rastao nedaleko od bagremova korijenja, napokon nadjačao oprez. Međutim, osjećaj opreza ponovo mu se vratio. Držao se gotovo uz tlo, tako da mu se krzno stapalo 45 s okolnim sjenama. Miris komorača zapahnuo ga je jače, ali kako mu je sada bio nadohvat, zatomio je glad dok se ne uvjeri da je posve siguran. Pričekao je da mu se žestoki otkucaji srca vrate na

normalu, a potom je lagano zašao među bagremove. Pronašao je kitu komorača, nekoliko metara od potoka koji je sporo otjecao. Brzo je počeo strugati po zemlji kako bi razdvojio sočnije i nježnije mladice. Trenutak zatim čučao je s dugom stabljikom koju je prednjim šapama držao ispred njuške. Nesigurno, gotovo neprimjetno, zagrizao je mladicu. Bila je to najbolja poslastica koju je do tada kušao. A također i posljednja, jer je na nekih petnaestak metara ugledao dječaka kako stoji. Pogledi su im se nakratko ukliještili, a tada, prije nego što je mogao reagirati na provalu straha koji ga je iznenadno obuzeo, zrno kalibra 0,22 žarilo mu se između glave i vrata, smrskavši mu kičmu. Odskočio je natraške kroza zrak, mrtav prije nego što je dodirnuo tlo. Daniel Boone Huggins je počekao da umine odjek pucnja i da se raziđe pramičak dima, prije nego što je krenuo da pokupi mrtva zeca. Podigao ga je za uši. Pogled mu je već bio ukočen i prazan. Pažljivo ga je privezao za omču o struku, a onda je, oprezno kleknuvši, stao proučavati zečje tragove. Hitro je zgrabio pregršt komoračevih izdanaka i pošao za zečjim tragom. Nekoliko minuta kasnije našao se na vrletnoj poljani, nasuprot skupini grmova iz kojih je zec bio izišao. Otkrio je uzan otvor u zemlji. Pomno i nečujno odriješio je remen, postavio zeca ispred rupe, a komoračeve mladice oko njega. ćasak kasnije čučao je na udaljenosti od dvadesetak metara i čekao. Samo je pitanje vremena kad će miris komorača i mrtva zeca izmamiti iz zemlje njegova druga. 46 S vrčem domaćeg viskija pored sebe, ispečena u večernjoj šihti, Jeb Stuart je sjedio na rasklimanim drvenim stubama prednjeg dijela svoje kuće i gledao svog najstarijeg sina koji mu se primicao. - Je 1' bilo sreće? - Glas mu je zvučao škripavo od dugog mucanja. - Dva zeca - odgovori Daniel. - Da ih vidim! - naredi otac. Daniel odriješi remen oko struka i pruži zečeve ocu. Stari ih je trenutak-dva odvagivao, a potom ih vratio. - Nekako su mršavi - reče. - Bit će dobri jedino za gulaš. - Suša nije baš najbolja ni za divljač - obrani se Daniel. - Ne prigovaram - istaknu otac. - Primamo ono što dobri Gospod smatra da je prikladno za nas. Daniel kimnu. Bit će to prvi mesni obrok koji će blagovati u toku više od tjedan dana. - Odnesi to materi i kaži joj da ih priredi za lonac. Daniel kimnu i poče se udaljavati. - Koliko si metaka utrošio? - upita ga otac. Daniel stade. - Dva. Jeb klimnu zadovoljno. - Ne zaboravi sada valjano očistiti pušku. - Neću, ćaća. Jeb je pratio sina pogledom dok nije zašao za ugao kuće. Daniel je izrastao u momčinu. Tek mu je četrnaesta, a već je visok kao i on, i hlače mu se počele nadimati. Vrijeme je da ga makne iz sobe koju dijeli s bratom i sa sestrama. Ne bi nikako bilo zgodno da mlađarija gleda takve stvari. To bi ih navelo na zle pomisli, a ionako već ima dosta briga s Molly Ann. Molly Ann mu je bila najstarija, jedva nešto više od godinu starija od Daniela, a već zrela žena koja 47 krvari više od dvije godine. Vrijeme je da se misli na njezinu udaju. Ali u blizini nigdje mlada čovjeka. Svi se mladići razbježali s brda i otišli u grad, na rad u tvornice stakla i tekstila. Uzdahnu, podignu vrč i srknu. Do bjelila užarena tekućina palila ga je po jednjaku i želucu i svega ga je prožimala toplinom. Problemi; uvijek ih ima sa sedmoro djece. A bilo bi ih i desetoro da mu žena nije donijela na svijet tri mrtvorođenčeta. Dobri Bog je znao što čini. Izračunao je On da će Jeb Stuart Huggins ionako imati dosta muke da nahrani svu onu djecu koju prije bijaše već izrodio. Ali svejedno, to nije pošteno. Naročito, otkad je mama prekrižila noge i zagradila mu put. Nema više dječurlije. Teško to pada muškarcu. Osobito njegova kova, naviklom da dobije svoju porciju. Da zlo bude veće, sad ga uz Molly Ann, koja se povazdan mota okolo s onim punašnim mladim sisicama i

omašnom debelom guzicom, salijeću kojekakve griješne misli. Odsrknu još jedan gutljaj viskija i stade se pitati hoće li putujući svećenik uskoro u obilazak. Dobra staromodna vjerska riječ dobro bi mu došla da rastjera bludne svetogrdne misli koje mu Nečastivi usađuje u glavu. Ponovno uzdahnu. Nije lako biti obiteljski čovjek u ova teška vremena. Marylou Huggins je zurila u pocrnjeli željezni lonac na starinskoj peći koja se ložila drvima. Voda je ključala i brbotala, a krupne žute grudice masnoće nadimale su se i raspadale na njezinoj površini. Dugačkom je viljuškom iz vodena groba spasila četvrtast komad sušene svinjske vratine. Proučavala ga je na vršku viljuške dok se s njega cijedila uspušena voda. Zadovoljno ga položi u tanjur. Moralo bi ga doteći barem za još dva obroka. Hitro sasu hrpu oguljenih krumpira, repe i raznog zelenja 48 u uzavrelu čorbu i poče je miješati. Više je osjetila no što je uistinu čula Daniela kako ulazi na kuhinjska vrata. Nije se okrenula. - Mama. - Kao i uvijek, obično bi se prepala od dječakova sve dubljeg glasa. Još jučer joj se činilo da je dijete. - Da, Daniele. - Ulovio sam dva zeca. ćaća kaže da ih prirediš za lonac. Okrenu se da ga pogleda. Imala je samo trideset i četiri godine, ali je bila mršava i ispijena, a bore na licu činile su je još starijom. Uze zečeve iz ispružene ruke. - Lijepa promjena nakon onih vjeverica - primijeti. - Ali ima već više od mjesec dana kako nismo okusili ni komadić vjeveričina mesa - usprotivi se. Smiješak joj ozari naborano lice koje poprimi blaži izraz. Daniel je već sada bio isuviše ozbiljan za svoju dob. - Samo sam se šalila, sine. Oči mu zasjaje. - Znam, majko. - Idi kaži Molly Ann da mi dođe pomoći očistiti ove kuniće. Naći ćeš je iza kuće gdje čuva djecu. - Hoću, mama. - časak oklijevaše, onjuškujući zrak. - To stvarno fino miriše. - To je samo vratina i zelenje - reče. - Jesi 1' gladan? Potvrdi glavom. Uzela je komad stara kruha s prostrta stola što se nalazio tik peći, natrla sa slanom svinjetinom kako bi se sva masnoća upila u nj i zatim mu ga pružila. Odgrizao je krupan zalogaj, prožvakao ga i progutao. - To je dobro. Hvala, mama. Osmjehnu se. 4 Sjećanje I 49 - A sada idi po sestru. Promatrala ga je dok je odlazio, potom se okrenula, izvadila mesarski nož i počela ga brusom nježno gladiti. Daniel se lijeno vukao put stražnjeg dijela kuće. Prije nego što će obići ugao, počekao je trenutak dok dokrajči svoj komad kruha. Nije htio da ga djeca vide, jer bi inače nadala u dreku da im dade malo. Progutavši posljednji komad, zakrenuo je za ugao. Urnebesna mu graja zagluši uši kad je dvoje djece projurilo mimo njega prema otvorenu polju. Mase, djetešce staro šesnaest mjeseci, stade vriskati iz svog povoja, obješena o osušen stari bor blizu gomile drva. Molly Ann se uspravi sa sjekirom za cijepanje drva u ruci. - Richarde, Jane, smjesta ovamo. Ako vas ćaća čuje, fasovat ćete ko amen batine. Djeca se ogluše o njeno upozorenje. Molly Ann se obrati Rachel, svojoj desetgodišnjoj sestri, koja je sjedila na jednom trupcu razgledavajući slikovnicu. - Rachel, pođi po njih i dovedi ih amo. Rachel, najsklonija knjigama od svih u obitelji ustade nakon što je označila mjesto u svojoj slikovnici i otrči za dvoje mlađe djece koja su se dotle već bila izgubila u poljskoj visokoj travi. Molly Ann povuče unazad duge smeđe pramenove kose koji joj bijahu zastrli zajapureno lice, onda s hrpe nasječena triješća uzme jednu grančicu i tutne je djetešcetu u usta. Mase odmah umukne

počevši sisati komadić drveta. - Ta će me klinčadija natjerati u ludilo - zakuka Molly Ann. - Zapilji se u brata. - Gdje si bio cio dan? - U lovu. - Je si 1' što ulovio? 50 - Dva zeca. Mati kaže da joj dođeš pomoć očistiti ih. Odjednom shvati da zuri u vrh njezine haljine. Otkopčala je najgornja puceta preko njedara kako bi što slobodnije zamahivala sjekirom, pa se gotovo posve razgoljela. - U što buljiš? - viknu, premda i ne pokuša da se zakopča. - Ni u šta. - Odvrati pogled s osjećajem krivnje, oćutjevši kako mu rumen obuzima obraze. - Buljio si u moje cice - optuži ga i poče za-kapčati puceta. - To ti se jasno vidjelo na pogledu. - Nije istina - promrmlja, sveudilj gledajući poda se. - Istina je. - Pošto se posve zakopčala, priđe mu. - Ti 'š morat završit cijepanje ako ja odem pomagat mami. - U redu. - Još je uvijek nije pogledao u oči. - Hlače su ti se skroz napele - reče. Daniel osjeti kako mu lice oblijeva još jača rumen. Nije smogao riječi. Ona se nasmija. - Isti si ko i ćaća. Sad je pogleda. - Što misliš time? Iznova se nasmija. - Ovo sam se popodne prala u potoku i krajičkom oka opazila ćaću kako me promatra iza stabla. Ne mogaše suspregnuti čuđenje. - Je 1' znao da si ga vidjela? - Ne. - Zavrtje glavom. - Napravila sam se kao da ga nema, ali sam ga kutom oka promatrala. Drkao je poput tebe. Samo što on ima većeg. činilo se da mu je rudo metar dugačko. Upilji se u nju širom razvaljenih usta. - Isuse slatki! - Ne huli! - okosi se. 4* 51 Ne odgovori. - Mama ima pravo - reče. - Svi ste vi muškarci isti. Mislite samo na jednu stvar. Mama kaže da se u vama đavo skriva. Rachel se vrati s dvoje manje djece. - Operi tu djecu - zapovjedi Molly Ann. - Tada pronađi Alice u povrtnjaku i kaži im da dođu završit' svoje zadaće. Djeca poslušno odoše u kuću. Molly Ann uzdignu ruku i skide Mase iz njegova povoja. On sav sretan nešto promrmori kroza usne na kojima bijahu prilijepljeni komadići kore. Molly Ann ih odstrani rukom koju zatim otare o suknju. - Bit će bolje da počneš cijepat' ta drva - opomenu ga. - Večeras dolazi gospodin Fitch i mama želi naložit' jaku vatru. ćaća ga štima da mu otkupi viski. Daniel je motrio sestru kako bezbrižno, s bebom u ruci, ide u kuću dok joj se pod pamučnom haljinom ocrtavalo oblo i jedro tijelo. Zatim se okrene hrpi drva i podigne sjekiru. Nakon toga čuli su se jedino udarci oštrice i praskanje raskoljenih cjepanica. 52 DRUGO POGLAVLJE Upravo su kanili sjesti za stol kadli iz prednjeg dvorišta začuše škripu kotača teretnih kola. Jeb podiže ruku. - Mamice, pripremi još jedno mjesto za stolom -reče ustajući i polazeći k vratima. Već je sišao niz prednje stube i našao se u dvorištu kad se mazga zaustavila. - Dobra večer, gospodine Fitch - pozdravi. -Stižete u pravi čas da nam pravite društvo pri večeri. - 'Barveče, Jeb - odzdravi Fitch. - Nikako vam ne bi želio smetat.

- Uopće nam ne smetate. Supruga je priredila ukusan zečji gulaš. Bila bi grehota da ga propustite. - Zečji gulaš - ponovi Fitch zamišljeno. Očekivao je vratinu sa zelenjem. - Zaista cijenim dobar zečji gulaš. - Siđe s kola teško sopćući. Gospodin Fitch je bio pretjerano gojan oko struka. - Odma ću vam se pridružit, čim nahranim i napojim mazgu. - Daniel će to učinit umjesto vas - reče Jeb. Pozove sina koji dođe iz kuće. - Poznaješ gospodina Fitcha. Daniel kimnu. - 'Barveče, gospodine Fitch. Ljudeskara se nasmjehulji. - 'Barveče, Daniele. 53 - Sine, pobrini se za mazgu gospodina Fitcha. - Zobnicu ćeš naći u zakošku - dometnu Fitch. -Ne daj joj da popije odviše vode. Od toga jezivo prdi, a noćas se moram još dobrih trideset kilometara voziti iza njezina repa. Jeb podiže vrč domaćeg viskija. - Deder, kušajte ovo, gospodine Fitch. Malko će vam sprati putnu prašinu s usta. - To je jako ljubezno od vas, Jeb! - uskliknu Fitch. Rukom otare rub vrča i otpije gutljajčinu. Cmoknu usnama i osmjehnu se spuštajući vrč. - Regbi da ne trpate mnogo vode u svoju špiru, Jeb. Deset minuta kasnije zauzeše mjesta za stolom i Marvlou položi pred muža velik željezni lonac gulaša. Odmah iza nje koračaše Molly Ann s pladnjem do vrha naslaganog svježe pečena kukuružnjaka. Jeb sklopi ruke i obori pogled. Svi se povedoše za njim. - Molimo te, Gospodine, da blagosloviš ovaj stol, ovu kuću i sve one koji prebivaju u njoj, kao i našeg gosta, gospodina Fitcha. Zahvaljujemo Ti na dobro-stivosti i hrani koju se spremamo blagovati. Amen. Zborni »amen« odjeknu uokrug stola i djeca uz-gledaše gladno. Jeb hitro žlicom nagrabi Fitchu pun tanjur, zatim sebi. Dade Marylou znak glavom. Ona uze žlicu i poče puniti djeci tanjure. Kad je stigla do svojeg tanjura, više nije bilo mnogo mesa, ali nije ni marila. Ionako nikad nije mnogo jela. Osim toga, osjećala se dobro pri samoj pomisli da će gospodin Fitch kazati svim susjedima kako su ga Hugginsovi poslužili zečjim gulašom i da ne jedu samo sušenu vratinu i zelenje kao neki drugi br-đani. Jeli su šutke, brfeo, ne zapodijevajući nikakv razgovor i vrućim su kukuružnjakom, koji se još pušio, brisali s tanjura i zadnju kap umaka. 54 Fitch odgurnu stolicu od stola i potapša se zadovoljno po trbuhu. - To je najbolji zečji gulaš što sam ga igda kušo, gospođo Huggins. Marvlou pocrvenje. - Hvala vam, gospodine Fitch. Ljudeskara stade čačkati zube. Ceremonijalno izvuče sat iz džepa i pogleda ga. - Skoro će pola sedam, Jeb - kaza. - Hoćemo li van da se latimo posla? Jeb kimnu. Diže se od stola. - Hodi, Daniele. Daniel pođe za starcima niza stube u dvorište. Otac je išao na čelu i vodio ih oko stražnjeg dvorišta, uz brežuljak, do pecare. Išli su uskom stazom, jedan po jedan. - Kolko ste mi pripremili, Jeb? - upita Fitch. - Otprilke sedamdeset pet litara. Ali prvorazredna viskija. Fitch je mučao dok god nisu stigli do pecare. - To nije bogzna koliko. - Suša pali kukuruz, gospodine Fitch - objasni Jeb pokajnički. - Jedva da je vrijedno truda pentrati se skroz 'vamo. - To više nije bilo gospodin Fitch, uglađen čovjek, koji je sjedio dolje za stolom, već gospodin Fitch, trgovac, što je polovinu napoličara iz doline držao u dugu zajmovima koje im je davao u svom dućanu mješovitom robom i određivao im

cijenu za ilegalno pečeni viski i za sve ostalo što su mu bili prisiljeni prodavati. Veliki bakreni kotlovi i cijevi bijahu prekriveni isprepletenim granama, punima lišća. S jedne strane ležao je kup iscijepanih drva. - Izvuci vrč, Daniele - naredi otac. Daniel poče uklanjati drva s kupa. časak kasnije 55 pred očima im se ukazu smeđi glineni vrčevi. Jeb diže jedan i zubima ga otčepi. - Nuder, pomirište samo ovaj viski, gospodine Fitch. - reče. Fitch uze vrč i onjuši ga. - Probajte ga - nukao je Jeb. Ljudeskara naže vrč i otpi gutljaj. - To se zove kakvoća, gospodine Fitch - pohvali se Jeb. - Nepatvorena čista kapljica. Bez karbida, bez podvala. Pitka i prirodna. Možete je dati dojen-četu. - Nije loša - prizna Fitch i zaškilji. - Koliko tražite za nju? Jeb skrenu pogled. - Računao sam najmanje četvrt dolara po litri. Fitch ne reče ništa. Jeb poče gubiti živce. - Dvadeset centi? - Trinaest centi - zaključi Fitch. - Gospodine, Fitch, trinaest centi po litri jednostavno nije pravo. Za te pare prodaje se obični plaviš, a ne pravi, prirodni viski poput ovoga -pobuni se Jeb. - Posao ide loše - reče Fitch. - Raja neće kupovati, i to ti je. U Evropi bijesni rat i svi su izvan sebe. - Dvadeset centi po litri nije mnogo. - Jeb je sada gotovo preklinjao. - Iziđite mi bar djelomice u susret, gospodine Fitch. Fitch ga prikova upornim pogledom. - Koliko mi dugujete, Jeb? Jeb rezignirano uzdahnu. - Oko četiri dolara, mislim. - četiri dolara i pedeset četiri centa - ispravi ga Fitch. - Bit će da je tako nekako - dopusti Jeb. - Još uvijek nije dizao pogled. Daniel se nije usuđivao pogledati u oca. Bio je 56 odveć posramljen. Ne pristoji se muškarcu toliko ponizivati samo zato što je siromašan. Skrenu pogled u polja. - Znate što, Jeb - reče Fitch. - Dobre sam volje. čak i velikodušan, moglo bi se reć. A to možete zahvalit ukusnom gulašu svoje žene kojim me počastila. Uvijek kažem da pun želudac otupi oštricu ljudske prepredenosti pri sklapanju posla. Dat ću vam šesnaest centi po litri. Jeb podiže oči. - Ne možete dati ništa više? - Maločas rekoh velikodušan, a ne budalast. - U Fitchovu glasu osjećala se odlučna nota. Jeb oćuti gorak okus poraza. Tri mjeseca rada, danju i noću, po kiši i suncu, bdijući nad kotlovima, skupljajući viski kap po kap, sve dok se nije polako kondenzirao u cijevima i postao kristalno čist i savršena okusa. Prisili se na osmijeh. - Hvala vam, gospodine Fitch - reče. - Okrenu se sinu. - Odnesi vrčeve u kola gospodina Fitcha. Daniel kimnu. Nije se ufao otvoriti usta. Natalo-žila se u njemu srdžba kakvu još nikada prije nije osjetio. Gnjev mu je čvorao želudac kao krvnik svoju omču. Jeb pogleda ljudeskaru. - Pođimo dolje u kuću, gospodine Fitch - predloži. - Moja je supruga do sada vjerojatno već skuhala kavu. - Ne znam što će bit od sela - zakuka Fitch sa šalicom vruće cikorije u ruci. - Posao nikakav, ljudi napuštaju zemlju jer ne mogu platit najamninu. Ni sami ne znate koliko ste sretni, Jeb, što posjedujete zemlju na koju niste nimalo zaduženi. Jeb kimnu. - Za to možemo zahvaliti samo dobrome Go-

57 spodu. Ali ne znam. Devetora usta hranit, a suša i loša ljetina. Nije to lako. - Jeste li ikad pomislili da otiđete radit u grad? -zapita Fitch. Jeb strese glavom. - Nisam čovjek vičan gradu. Nikad neću ni biti. Ako ujutro ne mogu ustat i pogledat svoju zemlju, onda bolje da me nema. Osim toga, što da radim ondje? Znam jedino obrađivat zemlju. Marvlou uniđe u sobu i prinese žigicu do naslagana triješća u ognjištu. - Postaje nekako svježe. - Gospođo Huggins. - Fitch se zasmiješi. - Vi doista znate kako da ugodite čovjeku. Marvlou porumeni i osmjehnu se. Gledala je u pod. - Hvala vam, gospodine Fitch - zahvali se i ode. Međutim, ostala je blizu kuhinjskih vrata kako bi čula svaku riječ koju izgovore. Fitch otpi srk vruće kave. - Jeste li ikad pomislili da dvoje najstarije djece pošaljete u grad na rad? Jeb se iznenadi. - Daniela i Molly Ann? Fitch kimnu. - Dječaku je četrnaest, a sestra mu je, koliko se sjećam, i starija. - Petnaest joj je. - Prijatelj sam ljudi koji upravljaju tvornicama tekstila i stakla. Uvijek traže za rad valjane mladiće i djevojke. Mogo bi uložit koju dobru riječ za njih. - Ne znam. - Jeb se dvoumio. - Izgledaju još jako mladi da ih pustim od sebe. - Mogli bi zarađivat četiri, a možda i pet dolara tjedno. Soba i hrana u pristojnoj kući koštali bi ih samo dolar i pol. Preostalo bi im pet, a možda i sedam dolara tjedno koje bi slali kući. Time bi se 58 dugo mogli prehranjivati. - Fitch ga pogleda. -Mogli biste čak i unaprijedit svoje kućanstvo. čujem da će električna kompanija uvest struju svakome tko im može jamčit pet dolara mjesečno. - Ne volim to električno svjetlo - reče Jeb. - Ne djeluje prirodno. Isuviše je jako. Nije blago kao u petrolejke. - Ali, ipak se zamislio. Njegova bi kuća bila prva u planini s električnom rasvjetom. Daniel uđe u sobu. - Sve je gotovo, tata. Fitch zavuče ruku u džep i isprsi se s blistavom novom desetačom. - Dobar si momak, Daniel. Evo jedna malenkost za tebe. Daniel odmahne glavom. - Ne, hvala vam, gospodine Fitch. Nema razloga za to. - Žurno iziđe iz sobe. - Imate valjana momka, Jeb - pohvali ga Fitch. - Hvala vam, gospodine Fitch. Fitch krenu k vratima. - Bolje da pođem. Moja stara mazga ne vidi dobro u mraku po ovim seljačkim cestama. - Još imate barem sat danjeg svjetla - reče Jeb. -Dotad ćete stići u dolinu. Neće biti tako strašno. Fitch klimnu. Podiže glas, znajući dobro da se Marvlou nalazi neposredno iza kuhinjskih vrata i da ih sluša. - Molim vas prenesite supruzi izraze najdublje zahvalnosti zbog izvanrednog zečjeg gulaša, gostoljublja i ljubeznosti. - Učinit ću to, gospodine Fitch. Fitch se spusti niza stube i pope se u svoja kola. Naže se na jednu stranu i reče dovoljno glasno kako bi Marvlou čula. - I držte na umu sve ono što sam vam kazo. četiri-pet dolara na tjedan svakom djetetu nije 59 mačji kašalj. Ako se odlučite, samo ih pošaljite dolje k meni i ja ću im nać radna mjesta. Jeb iznova kimnu. - Hvala vam, gospodine Fitch. 'Kunoć, gospodine Fitch. - 'Kunoć, Jeb. Potegavši oštro uzde, Fitch kvocnu mazgi i ona poče lagano odmicati iz dvorišta. Fitch zapjevuši

zadovoljno, ispod glasa. Jeb je imao pravo. Bio je to najbolji viski koji je ikad kušao. Valjda će mu poći za rukom da dobije četvrt dolara po litri. Već time bi zaradio malne sedam dolara. A predosjećao je i to da će Hugginsova djeca uskoro pokucati na njegova vrata. To će značiti još više novaca. Nije imalo smisla kazati Jebu da ga kompanije nagrađuju s dvadeset dolara po klincu ili klinki koje im pošalje. 60 TREćE POGLAVLJE Žuto svjetlo petrolejke treperavo je sjajilo povrh stola i kao da je srebrne novčiće naslagane ispred Jeba pretvaralo u mrke zlatnike. Brojio ih je polagano i mučno. Trenutak kasnije ušla je Marvlou i šutke sjela nasuprot njemu. Nije prozborila dok god nije prestao zbrajati. - Koliko ih je? - Sedam dolara i četrdeset pet centa. - Nije mnogo - primijeti. U glasu joj se uopće nije odražavao prigovor, već samo prihvaćanje žalosne činjenice. - Dugovali smo mu četiri dolara i pedeset pet centi - reče Jeb braneći se. - Cijene su pale. Teška su vremena, kaže gospodin Fitch. U Evropi bijesni rat. - Nikako mi nije jasno kako nam jedan rat, koji se vodi tako daleko, može ovdje zadavat neprilika. - Ni meni - prizna Jeb. - No, ako čovjek poput gospodina Fitcha to kaže, onda je vjerojatno tako. Držim da nam još jedino preostaje nadati se da će predsjednik Wilson sve dovest u red. Ako je itko pozvan da to uradi, onda je to samo on. Naobražen je čovjek, fakultetski profesor, znaš? - Znam - odgovori. - Ali stanje se nije nimalo popravilo otkako je on postao predsjednikom. Sada 61 smo u tisuću devetsto četrnaestoj, a gore je nego ikad. - Za to treba vremena - reče Jeb. - Zene nemaju strpljenja ni razumijevanja za te stvari ko muškarci. Marvlou je mučala, prihvativši ukor bez ikakve primjedbe. Ponekad se pitala zašto je dragi Bog dao ženama pamet, ako se od nje ne očekuje da je upotrijebi. Ali, bijaše to misao koju je zadržala za sebe, jer ju je vrag nadahnuo i nije valjala. - Sada imamo jedva novaca da kupimo sjeme za iduću sjetvu - reče Jeb. Ona kimnu. Uvijek je tako bilo. činilo se kao da svake godine padaju u sve veće dugove. - Treba mi sukna da djeci skrojim odjeću. Tako brzo rastu da ne mogu s njima ukorak. Naskoro će jesen i trebat će im cipele za školu. Bilo bi im odveć hladno da idu bosonogi. A osim toga, i ne pristoji se. - Ja nisam imao nikakvih cipela sve do šesnaeste - reče Jeb. - I nije mi nimalo naudilo. - Ali nisi ni išao u školu - ona će. - Sada su prilike drugačije. Djeca se moraju školovat. - Sve što mi je trebalo, naučio sam od svoga staroga - reče. - Ne znam kako čitanje iole pomaže Danielu da postane boljim poljodjelcem. Sada kad je završio školu nije ništa pametniji nego što sam bio ja. ,Ona opet utonu u muk. - A ni Molly Ann nije školovanje ni trunka pomoglo. Još nije našla muža, a kad si ti imala šesnaest godina, bili smo već u braku. - Nije to njezina krivica - usprotivi se Marylou. Ona je i više nego spremna za udaju, ali sve je u tome što su mladići otišli radit dolje u grad. Pogleda je. - Gospodin Fitch veli da im može nać dobra zaposlenja ako mi to želimo. 62 Ne kaza ništa. ćula je Fitchovu ponudu, ali nije bilo zgodno da to prizna. - Veli da mogu zaradit četiri, a možda i pet dolara tjedno. - To je velik novac - istaknu ona. Kimnu. - A možda Molly tamo dolje nađe sebi muža. Ta cura tako brzo raste da ne mogu vjerovat rođenim očima. Marvlou kimnu. Primijetila je kako Jeb guta kćerku očima kad hoda. Znala je svog muža. Dobar je čovjek Jeb, ali je ipak ljudsko biće, puno ovozemaljskih bludnih želja. Znala je i to da požuda

natjera muškarca u krajnost. Bilo je dosta nemilih slučajeva po okolnim bregovima koji to potvrđuju. Mnoge su djevojke poslane rodbini samo zato što su im očevi podlegli poroku. I dugo je vremena trebalo da dođe svećenik i očisti ih. - Možda bi za njih bilo dobro da odu - reče. - Tu ionako više nema bogzna koliko posla za Daniela. Zemlja zbog suše slabo rađa. Njive su na sjeveru gotovo opustošene. - Rachel bi mi pomagala oko djece po povratku iz škole - pridometnu Marvlou. Upre pogled u novčiće na stolu. - čak bismo mogli i uvest struju ovamo. Zurila mu je u ruke dok je opipavao novce. - Možda bismo mogli nabavit nekoliko pilića, jednu-dvije krmače, a možda čak i kravu. Mališanima bi malo svježeg mlijeka doista dobro došlo. - Onaj Callendar, s druge strane brijega, voljan mi je prodati svoju drugu mazgu za pet dolara -zamišljeno će Jeb. - Svakako da bi mi pomogla pri oranju, a nedjeljom bismo je mogli upreć i odvest se rodbini u posjet. Ušute, zadubivši se svaki u svoje misli. Nakon 63 nekog vremena poče skupljati novčiće i spremati ih u meku kožnatu vrećicu, pričvršćenu remenjem. - Možda bismo to trebali učinit - izusti nesigurno. - Možda - ponovi ona, izbjegavajući mu pogled. On ustade i položi novac na najgornju policu, visoko iznad ognjišta. Okrenu se i pogleda je. - Možeš uzet dva dolara od ovog novca za svoje potrebe - reče. - Hvala ti, Jeb - reče. Taj iznos ni približno nije bio dostatan, ali bolje je išta nego ništa. - Zavirit ću kod djece prije nego što odem spavat. Uputi se k vratima. - Hoćeš li skoro u krpe? Nije joj gledao u oči. - Malko ću još posjedit uz lulu. - Ne ostani predugo - upozori ga. - To više što ti i Daniel namjeravate sutra iskrčiti zapadno polje. Tromo se spustio na stolac. Oboje su znali zašto ide kasno u krevet. Na taj način ona se mogla graditi da spava, on je nije trebao tražiti, a ona ga nije morala odbijati. Daniel je mirno ležao u krevetu koji je dijelio sa svojim bratom Richardom. Skvrčen u čvrsto klupko, Richard je spavao do zida, na gruboj pamučnoj plahti. Na drugoj strani sobe čuo je tiho disanje usnulih sestara. Molly Ann je dijelila krevet s najmlađom Alice, a Rachel s Jane. Mali Mase još je uvijek spavao u dječjem krevetiću, u sobi svojih roditelja. Sklopio je oči, ali nikako da zaspi. Burkalo ga je neko neodređeno nezadovoljstvo. Nedorečeno i neugodno, uzroke kojemu nije znao, ali koje je ipak bilo tu i bunilo ga. Ne zbog toga što su siromašni. Toga je oduvijek 64 bio svjestan i nije im bilo ništa lošije od ostalih obitelji koje je poznavao. Danas mu je, međutim, sve djelovalo gore nego ikada. Fitch je bio neobično siguran i samosvjestan. I očev mu je pritajeni strah najednom postao razumljiv. To jednostavno nije pravo. Visoko iznad planina bijeli se mjesec zapiljio u Danielov prozor, i on se obrnu da ga pogleda. Prema njegovu položaju na nebu ocijenio je da bi moglo biti oko devet sati. Kroz tanke zidove koji su odvajali njegovu sobu od roditeljske začuo je odjeke nečijih koraka. Bili su to očevi koraci. čuo je mukli udarac kad su čizme pale na pod, a zatim škripu kreveta kad je otac legao. Opet je nastao tajac. Vrlo čudnovat tajac. Nekoć nije bilo tako. Počelo je s Maseovim rođenjem. Prije toga uvijek se noću čulo šuštanje. Šumovi puni topline i ljubavi, kadšto radosni krikovi i smijeh. Sada uvijek vlada tišina. Kao da više nitko ne živi u susjednoj sobi. Molly Ann mu je to jednom objasnila. Otac i majka više nisu htjeli djece. Međutim, i uz to ga se sve to doimalo besmislenim. Znači li to da više neću uživati jedno u drugome? Zašto? Seks im nije predstavljao nikakvu zagonetku. Neprekidno su živjeli s njim. I životinje na farmi bijahu vazda zaokupljene njime. Zato je pretpostavljao da je i s roditeljima isto. Nešto nije bilo u redu kad su samo tako stali.

Okrenuo se u krevetu, tako da se glavom poravnao s bratovim nogama i legao na trbuh kako bi mogao gledati van, u mjesec. Noćni mu je vjetar iz daljine donosio jedva čujne štropote pasa u trku. Odsutno se čudio tko bi to mogao loviti rakune, kad svatko zna da su otišli sjevernije, bliže vodi. Nečujno je ispuzao iz kreveta i otišao do prozora. činilo se da lavež pasa dolazi s brda, zapadno od 5 Sjećanje I 65 kuće. Mislio je da je jednog od njih prepoznao. Velikog žuću gospodina Callendara, dolje iz doline. Iza sebe začu tihi šuštaj odjeće. Okrenu se. - Zar ni ti ne možeš spavat? - upita Molly Ann. - Ne - prošaputa. Stade tik njega i pogleda van. - Razmišljala sam - reče. - čuo si što je gospodin Fitch kazao ćaći? Kimnu. - Uvijek sam se pitala kako bi bilo živjeti u gradu. čula sam... Jedan od kreveta zaškripa. - Tiho! - psiknu on. - Probut ćeš klince. - Hoćemo li van? Potvrdi glavom, šutke iziđu i za sobom tiho zatvore vrata. Sjajna je mjesečina pretvorila noć gotovo u dan. - Noć miriše po svježini - reče ona. - Da, stvarno - složi se. - A i tiha je - doda. - Noć se uvelike razlikuje od dana. U njoj sve izgleda tako mirno i spokojno. Prvi je krenuo do zdenca, napunio kutljaču vodom i stao požudno piti. Pruži je njoj. Odmahne glavom i vrati je na mjesto. Mukli se lavež pasa sveo na slabašno štektanje. - Što misliš, jesu li štogod nanjušili? - upita ona. - Budalasti psi - odgovori prezirno. - Vjerojatno kakvu sovu, i to je sve. - čuo si što je mama rekla - ona će. - Ako odemo u grad, mogli bi nabavit nekoliko pilića, a možda čak i kravu. Tata veli da za pet dolara može dobit Callendarovu staru mazgu. Daniel ništa ne otpovjedi. - Što misliš? - zapita. Odgovori polagano, malne preko volje. - Ne dopada mi se onaj Fitch. Ima u njemu nešto što mi ne ide pod kapu. 66 - Znači li to da nećeš ić ako te ćaća pošalje? - Nisam to reko - uzvrati. - Stvar je u tome što mi se taj čovjek jednostavno ne sviđa. - Meni izgleda prilično fin - reče. - Ne daj da te zavaraju njegovo cifranje i napuhavanje - upozori je. - To je čovjek vrlo tvrda srca. - Misliš da će nas ćaća poslat? Okrenu se i pogleda je. Trenutak zatim klimnu. - Mislim da hoće - odvrati. - Nema drugog izbora. Treba nam novaca, a nema drugog načina do do njih dođemo. U glas joj se uvuče tračak uzbuđenja. - čujem da se u gradu svake subote uvečer, nakon posla, priređuju plesovi. Pogleda je načas. - đavolske ti misli padaju na pamet. Provali u smijeh, uprijevši prstom dolje na nj. - I baš si se ti, kojemu nešto tvrdo viri kroz gege, našao da mi to kažeš? Žestoka mu rumen obli lice. Nadao se da u mraku neće ništa zamijetiti. - To mi se zna dogodit noću kad idem pisat -reče obrambeno. - Onda idi pisat - odreza naglo, trznuvši glavom i krenu natrag u kuću. - Samo nemoj predugo ostat, inače ću znat što radiš. - Molly Ann. Okrenu se i pogleda ga. - Zašto jedva čekaš da odeš odavde? - upita. Zabulji se u nj.

- Zar zaista ne znaš, Daniele? Zavrtje glavom. - Tu mi nema života - poče tiho. - Mogu jedino odrast i postat stara frajla. Možda mi se dolje u gradu ukaže kakva prilika. Možda se neću osjećat tako ništavno i beskorisno. Ne kaza ništa. 5' 67 - S dečkima je drugačije - reče. - Mogu radit što ih volja. Ne moraju se zenit ako neće. - Vrati se i stane preda nj. - Daniele, nisam zla, vjeruj mi. No nisam više djevojčica nego odrasla žena kojoj će skoro šesnaesta i u kojoj se zbivaju stanovite promjene što joj potiču želju za vlastitom obitelji prije nego što isuviše ostari. Maši se njegove ruke i stisnu je. Ruka joj je bila hladna. - Volim i mamu, i tatu, i tebe, i djecu, ali moram proživjet svoj život. Shvaćaš li to, Daniele? Uputi joj dug pogled. - Držim da shvaćam - uzvrati neodlučno. Ispusti mu ruku. - Bit će bolje da što skorije pođeš u krevet - reče. - Moraš rano ustat da pomogneš tati raskrčit zapadno polje. - Hoću - obeća. Promatrao ju je kako ulazi u kuću, a onda otišao iza gomile drva i ondje se popisao. Kad se vratio u sobu, u dremljivu mraku čulo se jedino lagano duškanje braće i sestara. čim je ušao u kuhinju, namirisao je zamašćenu zobenu kašu. - Bio sam u zapadnom polju - reče. - No tata nije došao. Marvlou se okrene i pogleda ga. - Otac je rano ustao da vidi, ne bi li mu Callendar posudio mazgu kao ispomoć. Trebalo bi da se vrati svaki čas. - Pruži mu tanjur. - Sjedi i pojedi zeru doručka. Privuče sjedalicu k stolu i poče žlicom puniti usta. - Otac i ja razmišljali smo o tome da možda tebe i Molly pošaljemo u grad, na rad. Bi li volio ić? Slegnu ramenima. 68 - Nikad o tome nisam mnogo razmišljo. - Gospodin Fitch kaže da možete zaradit četiri, a možda i pet dolara tjedno. Pogleda je. - Što on ima od toga? Smete se. - Tko? - Gospodin Fitch. Marvlou se zgranu. - Ništa. Kako moš tako nešto i pomislit? Gospodin Fitch je plemenit čovjek. Uviđa da loše stojimo i samo nam želi pomoć. - Zašto onda nije tati pošteno platio viski? -zapita Daniel. - To je drugo - odgovori mu majka. - Tu se radi o poslu. - Za mene je to sve isto - reče. Dovrši doručak i ustade. - Ne može čovjek u jednoj stvari bit ovakav, u drugoj onakav. Marvlou planu. - Nemaš pravo tako govorit o uglađenom čovjeku kakav je gospodin Fitch. Uvijek nam je bio dobar. Zar nam u dućanu ne daje robu na vjeru kad nemamo gotovine? - Povrati on to kad dođe po viski. Ne riskira on mnogo. - Umukni, Daniele! - okosi se oštro. - Tati neće bit drago kad mu kažem što si reko. Gospodin Fitch je pomogo mnogim ovdašnjim obiteljima. Pronašo je dobre poslove mnogim mladićima i djevojkama. Pazi zato na jezik i ponašanje. Ne rekavši ništa, Daniel iziđe i sjede na prednje stube. Zagleda se niza cestu kojom bi trebalo da mu otac dođe. Možda bi bilo dobro da ode u grad. Možda Molly Ann ipak ima pravo. Tu zaista više nema što tražiti. 69 čETVRTO POGLAVLJE - Ako se ne budete predugo klatarili cestom, do zalaska biste morali stić u dućan gospodina Fitcha. -

Jeb zaškilji u jutarnje sunce. - Danas ne bi smjelo bit suviše vruće; neće bit tako loše. Daniel pogleda oca. - Neće. - Spremila sam ti ekstra hlače i lijepu čistu košulju - reče mu majka. - I pazi da pereš gaće svaki dan. - Hoću - uzvrati Daniel. - Ne želimo da ljudi pomisle kako živimo ko svinje samo zato što smo gorštaci. Imamo dobro ime, vrlo staro i čestito, i ne b' ćela da to zaborave. Daniel se nelagodno promeškolji. Cipele što ih je nosio već su ga počele tištati. Obično ih je počinjao nositi s pojavom prvog zimskog mraza. Molly Ann odgovori majci. - Brinut ću se za nj, mama. Ne sekiraj se. Marylou se obrati kćerki. - Budi dobra djevojka. Sjeti se onoga što sam te učila. Ne slušaj laskave riječi kojekakvih gradskih nevaljalaca. - Znam kako se moram vladat, mama - pobuni se Molly Ann. - Ta nisam bebica. Marylou se zagleda u kćerku. Ne reče ništa. Molly Ann pocrveni. Znala je na što majka misli. 70 - Bit ću dobra, majko - reče. Jeb posegnu u džep i izvuče nekoliko novčića. - Evo vam dolar, pa ga podijelite među sobom. Tek toliko da vam se nađe za stan i hranu dok ne počnete radit. Ni od koga ništa ne primajte. Ne želim čut da Hugginsovi uzimaju milostinju od bilo koga. Daniel bez riječi uze novčiće od oca i tutnu ih u džep. - To je mnogo novca - naglasi Jeb. - Nemojte ga rasprčkat na budalaštine. - Neću, tata - obeća Daniel. Jeb ponovo uzvinu oči k nebu. - Bit će bolje da krenete. Daniel kimnu. Pogledom obuhvati roditelje, zatim braću i sestre, okupljene u dvorištu oko njih. - I ja mislim. Djeca su šutke piljila u njih. Bio je to svečan trenutak, ali nisu imali što reći. Daniel nakratko mahnu rukom, a onda podiže svoju pamučnu vrećicu s rezervnom košuljom, hlačama i jegerkom. Prodjene štapić kroz uzao i zabaci ga na rame. - Hajmo, Molly Ann. Djevojka ga načas pogleda, a tada pritrča k majci. Marylou je jednu dugu minutu čvrsto držala u zagrljaju svoju najstariju kćer i potom je pustila. Molly Ann na brzinu izljubi djecu u obraze i onda se priključi Danielu. Polako krenu put ceste. - Daniele! - Jebov glas zaječi promuklo. Zaustave se. - Da, tata? Priđe im. - Ako zbog bilo kojeg razloga ne uspijete - ot-poče nespretno - vratite se zajedno kući. Ne zaboravite da imate obitelj koja vas voli i ponosi se vama. Daniel osjeti kako ga nešto steže u grlu. Očev je 71 glas zvučao kruto i prisebno, ali su mu mutne oči suzile. - Znamo to, tata - odgovori neobično osjećajno i s puno razumijevanja. - Ali ne tari glave. Bit će nam dobro. Jeb ga za trenutak mučke promotri i zatim kli-mnu. - Znam da hoće - prozbori konačno. Treptanjem je razmicao suze s očiju. - ćuvaj sestru, sinko. - Hoću, tata. Jeb ispruži hrapavu šaku i čvrsto stisnu Danie-lovu ruku. Tada je naglo ispusti, okrenu se i pođe. Daniel je promatrao oca kako zamiče za ugao i, kad ga je izgubio iz vida, obratio se sestri. "- Hajdmo, Molly Ann - reče. - Pred nama je dug put. Točnije rečeno, iznosio je pedeset i četiri kilometra. Dan se pokazao vruć, vrući nego što je to Jeb bio predvidio. Sunce je visilo visoko povrh njihovih

glava i svojim sjajnim zrakama nemilosrdno žeglo prljavu cestu. - Što misliš, kolko smo daleko odmakli? - upita Molly Ann. Daniel gurnu na zatiljak svoj šešir široka oboda i podlakticom otare lice. Bilo je mokro i slano. - Možda kojih osamnaest-devetnaest kilometara. - Bole me noge - potuži se. - Zar ne bismo mogli nekolko minuta otpočinut? Trenutak se zamisli, a onda klimnu. - Pa, bi. Siđe za njim s ceste u polje gdje sjednu ispod jednog stabla. Brzo izuju cipele, bace se na leđa i veselo zavrte oslobođenim palcima po zraku. 72 - Jedina stvar koja mi se ne sviđa u vezi s odlaskom u grad jesu cipele - reče. ' - Ni ja ih ne volim - nastavi ona. - Da bar imamo vode. - Ima jedan potočić pet kilometara odavde -reče. - Možemo se ondje napit i pojest svoje sen-viče. - I također oprat noge? Nasmija se. - I to. - Ustade. - Pođimo. Poče se dizati. - Nisi obuko cipele. - Valja ih čuvat - on će. - Inače ćemo ih do kraja pohabat dok stignemo u grad. Nasmiješi se. - Ta ti je pametna. Noseći cipele u rukama, još jednom krenu niz brijeg. Nakon nekoliko minuta ona progovori. - Daniele. - Da? - Držiš li da je gospodin Fitch ozbiljno mislio ono što je reko ćaći? - Držim da jest. - Ne sviđa ti se, zar ne? Daniel ne odgovori. - Pa to nije ni važno, ako nam zaista može nać zaposlenja. Daniel se načas zamisli. - Mislim da nije. - Daniele. - Glas joj poprimi bolan prizvuk. -Daniele, ne osjećam se baš najbolje. Brzo je pogleda. Iznenada je problijedila, a i čelo joj se orosilo grašcima znoja. Hitro snimi s glave šešir i stavi joj ga na glavu. Pod prstima osjeti kako joj je duga svijetlosmeđa kosa vrlo vruća. Uze je za ruku. 73 - Pođi amo prijeko i sjedi - reče. - To je toplotni udar. Pustila je da je polako odvede u sjenu drugog stabla. Nježno je položi na zemlju. - Odmori se malko. Slabašno strese glavom. - Ne. Moramo dalje, inače nećemo stić u grad. U glas mu se uvuče odsječna nota. - Sjedi. Nećemo stić tamo ako imaš sunčanicu. Lezi tu dok ne izvidim mogu 1' naći malo vode. Opusti se i zatvori oči. - U redu, Daniele - uzvrati krotko. Spretno odveže uzao na vrećici i uze limeni lončić koji je bio stavio među rublje. Otrči niz brijeg prema većoj skupini stabala. Općenito uzevši, gdje god bi se našlo toliko stabala, tu bi bilo i vode. Kleknu, zagrabi pregršt zemlje i pomirisa je. Bijaše vlažna. Bacivši se na ruke i koljena, poče puzati po zemlji u potrazi za vlagom. Kad pod prstima osjeti mokru zemlju, navali rukama grepsti po površini. Voda prokapa, čim dođe na tridesetak centimetara dubine. Brzo izdubi okruglu rupu u zemlji i zatim njene rubove dobro potapka. Raširivši prste, stavi petu i dlan jedne ruke na dno otvora i svom snagom pritisnu o zemlju. Trenutak kasnije voda mu se stade skupljati oko prstiju. Nastavi upirati dok god mu ne dosegnu gotovo do zgloba i ne poče otjecati u stranu; potom drugom rukom podrža lončić i pričeka dok se ne ispuni vodom.

Držeći lončić pažljivo, otrči natrag k sestri. Molly Ann je sklopljenih očiju mirno ležala. Nije se činila toliko blijeda kao prije. Otvori oči tegobno i pokuša zauzeti sjedeći položaj. - Ne miči se - reče kleknuvši pokraj nje. Iz na74 prtnjače izvuče malen rubac. Navlaživši ga, pritisnu joj ga na čelo i nježno joj obrisa lice. - To stvarno godi - prošapće. Ižmika rubac i ponovno ga ovlaži. Ovoga puta istisnu nekoliko kapi vode na njezine osušene usne. Ona ih pomaknu i jezikom ih obliznu. - Je 1' ti bolje? - upita. Potvrdi glavom. - Toliko sam žedna. Smijem li malo popit? - Samo malkoc. - Protisnu joj ruku pod leđa i podiže je. - Ali, pazi, ne mnogo - upozori je. - Tek koju kap. Srknu gutljajčić i uzdahnu. Pogleda ga. - Jednostavno ne znam što me spopalo. - Trebala si nosit šešir - reče. - Sunce je prejako. - Mogu li malko otpočinut? - upita. - Bit će mi onda bolje, pa ćemo moć nastavit put. - Nema žurbe - kaza. - Gospodin Fitch će se nalazit u dućanu kad stignemo u grad. Opet legne na leđa i zaklopi oči. Nešto kasnije već je spavala. Još jednom joj polako rupcom obriše lice i pusti je da se odmara. Malo sna ne može biti na odmet. Daniel sjedne na svoje mjesto i zaškilji u sunce, zatim dolje na cestu koja je sva treperila na vrućini. Moralo je biti podne. Nema se smisla sada vraćati na cestu. Za nekoliko sati ondje će biti kao u paklu. Najbolje je pričekati dok prođe dva sata. Do tada će sunce prijeći preko bregova na zapad i cesta će se početi hladjeti. Protegne se leđimice, podvije ruke ispod glave i zatvori oči. Trenutak zatim i on zaspi. Probudila ga je grmuša koja je sjedila na grani više njegove glave. Vireći kroz lisnate grane u vedro plavo nebo, ugledao je raspjevanu ptičicu. časak ju je promatrao, a onda se uspravio u sjedeći položaj. 75 Preplašena ovim iznenadnim pokretom, ptičica odleti. Baci pogled na sestru. Oči joj bijahu otvorene. - Kako se osjećaš? - upita. - Bolje - odgovori. Žurno se diže na noge. - Onda bismo mogli krenut. Ona se uspravi. > - To mi se još nikad nije dogodilo. Nasmjehnu se. - Nikad prije nisi gologlava proboravila četir sata na suncu. - Imaš pravo. - Dignu se, trenutak ostade na mjestu, a potom ga pogleda. - Sad mi je dobro. Kimnu i poče opet zakapčati odjeću. - Napit ćeš se kad stignemo na potok. - Ovaj put uzme i njezinu vrećicu, te pođu niz cestu. Učini pokret u namjeri da mu vrati šešir. - Ne, zadrži ga - reče. - Mogu više izdržat bez njega neg ti. Bez riječi su pješačili nekih pola sata prije nego što su došli na potok. Napuste cestu, razdragano operu lica i napiju se do mile volje. - Dobra voda - primijeti Daniel. Molly Ann se osmjehnu u znak potvrde. - Kao da je zašećerena. - Moramo dalje - reče on. - Spremna sam. Uputi se za njim natrag prema cesti, i stignu na nju upravo kad je iza okuke zaklonjene drvećem iskrsnula mazga, upregnuta u teretna kola. Stao je uz rub uske ceste i pustio je da prođe. Molly Ann je zastala iza njega. S otpuštenim uzdama u ruci u kolima je sjedio mršav mladić kojemu je gorštački šešir široka oboda napola skrivao lice.

76 - Hajde, življe! - poviče na bezvoljnu životinju koja se s mukom vukla na žegi. Ne ubrzavši hod, mazga jednostavno produži klipsati. Mladić dobroćudno prokune. - Prokleta beštijo! Kola se dokotrljaju nasuprot mjestu na kojem su stajali i mladić ih postrance pogleda. - Djeco, želite li da vas povezem u grad? Molly Ann zadrži brata, uhvativši ga za ruku. Gotovo ljutito otrese se njezina stiska. Glupača. Zar ne zna da nije u stanju pješačiti? Uzgleda prema mršavu mladiću. - Svakako da oćemo, gospon - otpovrnu. 77 PETO POGLAVLJE Jimmy Simpson je imao pješčano žutu kosu, plave oči i vedar, širok osmijeh. U toku svih dvadeset godina svog života nikad nije bio u radnom odnosu, niti mu je to ikad trebalo. Novac mu nije predstavljao problem. Mogao je doći do njega na mnogo različitih načina - da igra klab1 s poljskim rudarima, poker s gorštacima ili biljar s gradskim kicošima. A kad bi mu sreća okrenula leđa, još uvijek mu je preostalo krijumčarenje alkoholom. Kao, recimo, danas. Cio je dan proveo u brdima. A to nije bilo lako. Stari Fitch je samo dan prije izvršio svoj obilazak i obrao sve vrhnje. Da Jimmy nije platio dvostruko više od Fitcha, vraćao bi se s praznim kolima. Međutim, cijena mu je bila odviše privlačna pa je otkupio dobar viski ispečen od kukuruza, viski koji su proizvođači bili spremili za sebe. Promatrao je momka kako meće u kola dvije vrećice koje je nosio, zatim kako pomaže sestri da se smjesti na sjedalu, i kako se i sam penje i sjeda kraj nje. Gurnu šešir na zatiljak, a preko lica mu pade neukrotiv uvojak plave kose. 1 Vrsta kartaške igre s trideset dvije karte u kojoj igrač postiže bodove većom vrijednošću niza karata nego što je ima njegov protivnik. 78 - Zovem se Jimmy Simpson. Momkov je pogled bio ozbiljan. - Drago mi je. - Imao je dublji glas nego što je Jimmy očekivao. - Ja sam Daniel Boone Huggins, a ovo je moja sestra Molly Ann. - Milo mi je što smo se upoznali - reče smiješeći se. Pogleda djevojku. Koliko je mogao zaključiti iz lica zasjenjena širokim obodom šešira, očigledno bratovljeva, bila je lijepa. - Odate li već dugo? Daniel kimnu. - Oko dvajsčetir kilometra, od rane zore. Al slabo napredujemo zbog vrućine. - Kamo idete? - U Fitchville. Jimmy se opet osmjehnu. - Pa tamo i ja idem. Smjerate li rodu u pohode? Daniel zavrtje glavom. - Ne. Idemo radit. - Imate li već poso? - Još nemamo. No gospodin Fitch je obećo ćaći da će se pobrinut za nj. - Za oboje? - Da. Jimmy umuknu. Stari je lupež držao cijeli kraj u šahu. Nije bilo niti jedne jedine stvari koja je ušla u brda ili izišla iz njih, a da nije imao u njoj svoje duge lakome prste, čak i onda kad se radilo o ljudima. Ali kujin sin nije mogao nikako propasti kad je grad dobio ime po njegovu prapradjedu. Daniel zirnu u kola. Prepoznao je vrčeve, premda su bili prekriveni starim vrećama za šećer. Opet se okrenu na cestu. To ga se nije nimalo ticalo. Jimmy pogleda djevojku. Naslonjena na brata, sklopljenih očiju, njihala se nježno uz kotrljanje kotača. činilo se da drijema. 79 - Ako vam je sestra umorna - reče - možemo joj uredit mjesto u kolima da prilegne. Molly Ann se uspravi.

- Ne želim nikom pravit brige. Zaustavi mazgu. - Ma kakve brige. Osobito kad se radi o tako zgodnoj djevojci. - Prekorači sjedalo, uđe u kola i pomaknu red vrčeva u stranu. Od praznih pamučnih vreća za šećer hitro napravi ležaj, a iznad jednog njegova dijela improvizira pokrovac da je zaštiti od sunca. - Nije loše - rekne, uspravivši se. - Tu sam i sam spavo sinoć. - Pruži joj ruku. Molly Ann uputi bratu upitni pogled. Daniel kimnu. Ona primi Jimmvjevu ruku i uđe u kola preko sjedala. Pogledala ga u lice. - Vrlo ste ljubezni, gospon Simpson. Naceri se. - Jimmy. Svi me zovu Jimmy. - Jimmy - reče. Odjednom shvati da je još uvijek drži za ruku. Ispusti je. - Raskomotite se - reče nespretno. Osjeti kako joj srce divlje udara u njedrima i kako joj rumen oblijeva lice. Nije se usudjela govoriti. Mora da joj je sunce udarilo u glavu i više nego što je mislila. Samo klimnu glavom. Uzvera se opet na svoje mjesto i uze uzde u ruke. Brz letimičan pogled preko ramena uvjeri ga da već leži. Tržnu uzdama. - Probud se, prokleta živino! - izusti malne šap-tom, kako ne bi uzbunio djevojku. U jedan par Molly Ann se probudi prožeta večernjom studeni. Dok je sjedala u uspravan položaj, uvidi da je pokrivena grubim gunjem. Odbaci ga sa sebe i duboko uzdahnu. Sad joj je bilo bolje. 80 Okrenu se i ugleda brata i mladića kako sjede, leđa okrenutih prema njoj, ocrtavajući se spram večernjega neba. Dokono se zapita koliko je spavala. Mladić potrese uzdama. Opet oćutje toplinu u licu. Bio je vrlo pristao. - Budna si? - Daniel ju je bio čuo. - Da. Jimmy joj se okrenu. - Hoćete li vamo gore? Kimnu. On zaustavi mazgu i pruži joj ruku. Ona je prihvati. Iznova osjeti kako joj srce žestoko čekića. Sva zbunjena prestade misliti na to. - Kolko još imamo prijeć? - Još dva sata - odvrati Jimmy. - Mogu ovu beštiju natjerat da jače potegne. To je najljenija mazga u cijelom okrugu. Pogleda Daniela. - Bit će kasno kad stignemo. Što ako dućan gospodina Fitcha bude zatvoren? - Onda ćemo k njemu ujutro - odgovori Daniel. - Imate li gdje odsjest? - zapita Jimmy. - Kod kakve rodbine? - Ne - otpovrnu Daniel. - Mogu vas smjestit kod sebe - predloži Jimmy. - Udovica Carroll vodi izvrstan pansion. Pogledaše se neodlučno. - Neće vam niš naplatit za jednu noć - Jimmy doda brzo. - Moji ste gosti. - Možemo platit - reče Daniel hitro. - Imamo novaca. Radi se samo o tome da smo htjeli dobit poso što je moguće prije. - Gdje ćete radit? - upita Jimmy. - U tvornici tekstila? Opet Molly Ann pogleda brata. - Još pravo ne znamo - prizna Daniel. - On je samo ćaći reko da dođemo k njemu, a da je dalje njegova briga. 6 Sjećanje I 81 - Zar Fitch nije kazo kakav ćete poso radit? - Jok. Tek tolko da ćemo zarađivat dobre pare. četir, možda pet dolara tjedno. Jimmy puče u smijeh, ali bilo je neke vedrine u njemu. - Taj Fitch je odista slatkorječiv čovo.

- Mislite reć da nema posla? - Glas Molly Ann odjeknu tjeskobno. - Ne mislim to. Posla ima, u redu stvar. Ali, da biste zaradili tolik novac, morat ćete rintat najmanje dvanajst sati dnevno, za sedam centi na sat. - Nismo protiv rada - reče Molly Ann. Pogleda je. - Jeste li ikad radili u tvornici? - Ne. - Cijeli dan stojite na nogama mijenjajuć kaleme konca na vrlo brzom stroju i nakon dvanajst sati neprekidna rada imate osjećaj da će vam se tijelo raspast u stotinu komadića. Nije to lako. - Niš nije lako - ona će. - Ako je zarada dobra, ne očekujemo ni lak poso. - Dobra zarada! - Ponovo se zasmija. - To vi zovete dobrom zaradom? Što mislite, zašto zapošljavaju klince? Zato što vama daju sedam centi na sat, dok odraslima moraju petnaest, a razliku računaju kao dio dobiti. - Ne tiče se nas što drugi rade - izjavi Daniel. -Važno je da časno obavimo poso. Jimmy se htjede iznova nasmijati, ali ga nešto u izrazu dječakova lica zaustavi. Tu nije bila riječ o običnoj brđanskoj seljačini. Negdje iza tih očiju krila se ovozemaljska zrelost, prirođena sposobnost za snalaženje među ljudima, koja je kudikamo nadilazila njegove godine. Nakon časka-dva progovori. - Ljudi rade ono što moraju. Međutim, duboko u duši, Jimmy je osjećao da nije tako. 82 Tu oko nas ljudi ne rade ono što moraju već plešu na uzici koju povlače drugi u svoju korist i svrhu. Bilo je prošlo devet sati kad su zašli u Ulicu Main i zaustavili se ispred dućana gospodina Fitcha. Vrata bijahu zabravljena, a prozori zamračeni. Nekoliko su trenutaka šutke sjedili u kolima. Jimmy je smatrao da im se mora ispričati. - Žao mi je. Da ova stara mazga nije tolko svojeglava, bili bismo stigli amo sat ranije. - Niste vi krivi - reče Daniel. Pogleda sestru. -Možda je bolje da ovđe siđemo. - To zaista nema smisla - hitro će Jimmy. -Pođite sa mnom do udovičina pansiona. Nešto ćete povečerat, potom u krevet, a sutra možete ovamo već rano izjutra. Daniel mu uhvati pogled. - Ne želimo nikog tjerat van. Već ste nas ionako puno zadužili svojom dobrotom. - Nikog ne tjerate - reče Jimmy odlučno. - Stan i opskrba je udovičin posao. Udovica Carroll bijaše košćata žena oštrih crta lica i podjednako oštra jezika kojim se obilato služila da svoje mušterije održi na uzdi. Neugledna, čudnovata mješavina ljudi koji su radili u tvornicama tekstila, stakla i u rudnicima, dolazila je iz bližih i daljih dijelova svijeta. Slaveni iz središnje Evrope našli su se zajedno s tankoustim, mučalji-vim gorštacima koji su radili u sredini isto toliko im stranoj, koliko i doseljenicima. Unatoč svemu, udovica ih je držala u redu. Nije bilo tučnjave, pijanstva ni psovanja pod njezinim krovom. Što su ti ljudi radili vani, nije je bilo briga, ali kad su dolazili na jelo, bilo je loše ako bi došli nečistih ruku ili neo83 prana lica, jer ih u tom slučaju ne bi puštala za stol. I stoga je svatko od njih živio u strahu božjem i govorio neobičnim prigušenim glasom, kad god bi se ona našla u blizini, jer nitko nije htio izgubiti mjesto u njezinu pansionu. Hrana nije bila gospodska, ali je bila najukusnija u čitavu kraju. - Previše ste zakasnili na večeru - okosi se na Jimmvja. - Dobro znate da se večera služi u šest i pol. - Kriva je ona stara mazga. - Jimmy je pokuša opčiniti svojim šarmom. - Nikako je nisam mogo nagnat da brže pođe. Zatim sam nabaso na ovu djecu koja su po velikoj vrućini hodala cestom i nisam ih mogo samo tako pustit, zar ne? Udovica Carroll pogleda Daniela i Molly Ann, te šutke zafrkta. Oni se uzvrpolje zbog njezina prezirna, upiljena pogleda. - Htjeli su do dućana gospodina Fitcha da im nađe poso - objasni. - No zatvoren je. - Žene ne primam - odrapi. Okrenu se Jimmyju. - Poznata su vam kućna pravila. Daniel uze sestru za ruku. - Hodi, Molly Ann - pozva je. - Ne želimo vam stvarat nikakvih neprilika, gospodine Simpsone.

Hvala vam na ljubeznosti. Nešto zbog tona njegova glasa sijevnu sjećanjem udovice Carroll. Njezin je muž bio brđanin i, prije mnogo ljeta, kad su još oboje bili mladi, njegov je glas također zvučao tako - zvonko, osjećajno, gordo. Ali to je bilo davno, prije nego što su mu rudnici upropastili pluća, loš mu viski izgrizao utrobu, a on umro pljujući crnu krv širom čistih bijelih plahta. - Osim toga, imam samo jednu praznu sobu -reče. Daniel se netremice zagleda u nju. 84 - Ništa za to, gospa. Sestra i ja spavamo u jednoj sobi, zajedno s braćom i sastrama, cio svoj život. - Boli me glava za to - odvali oštro. - Nijedan muškarac ni žena ne mogu dijelit jednu sobu u ovoj kući, čak ako su brat i sestra. - Mogo bi spavat na trijemu, s vašim dopuštenjem, gospa - reče Daniel. - Sobu dajte Molly Ann. - Ne znam - udovica će nesigurno. - Nije pošteno da neko spava na trijemu. - Može upotrijebit poljski krevet u mojoj sobi -pridoda Jimmy brzo. Udovica Carroll donese odluku. Djelovali su joj kao ugodna i pristojna djeca iz bolje obitelji. - U redu - pristade. - Ali od jela nema niš drugo osim ladne svinjetine i kruha. - Bit će strašno lijepo od vas ako nas time ponudite - reče Daniel. Pogleda ga. - To će vas svakog koštat deset centi - najavi. Neko je vrijeme oklijevala, a onda pridometnula: -Uključujući i doručak, koji se služi točno u pola šest. Daniel bez riječi uze par novčića iz džepa. Položi joj na dlan dvije petače i jednu desetaču. - Hvala vam, gospa. Cijenimo vašu dobrotu. Ona kimnu i obrati se Molly Ann. - A vi, frajlice, sada pođte sa mnom da vam pokažem sobu. Molly Ann je ležala u mračnoj sobici i osluškivala mrtvu tišinu. Osjećala se neobično. Nigdje glasa. To je prvi put što spava sama, bez uobičajenog žamora braće i sestara. Teško joj je to palo. Tko zna kako su svi kod kuće i da li im nedostaje. Zbog nekog neobjašnjiva razloga suze joj se počeše 85 kotrljati niz obraze. S vrata dopre tiho kucanje. Šmugne iz kreveta i prijeđe u sobu. - Da? - prošapće. - Ja sam, Daniel. - Nježan se glas jedva čuo kroz vrata. - Je li s tobom sve u redu? - Jest - uzvrati. Trenutak je oklijevao. - Dobro... onda, laku noć. - Laku noć. Slušala je kako se tihi koraci udaljuju od vrata, a onda se opet ušulja u krevet. U toku samo jednog kratkog dana mnoge su se stvari promijenile. Sve se promijenilo. Daniel je do sada bio njezin mlađi brat, ali danas se odjednom preobrazio. U njemu se rodila snaga kakvu još nikad prije nije oćutjela. Kao da ju je u jednom djeliću sekunde prerastao i zakoračio u muževnu dob. Preplavi je neki čudesno topao osjećaj olakšanja i sigurnosti, suze joj se zaustave i ona utonu u krepak san bez snova. 86 ŠESTO POGLAVLJE Daniel i Molly Ann čekali su pred vratima dućana u Ulici Main do nekoliko minuta poslije šest izjutra, kadli se vrata otvore i iziđe neki Crnac s metlom u ruci. Okrzne ih radoznalim pogledom, ali ništa ne reče, već poče mesti drveni prilaz pred ulazom. Daniel odšeta do vrata i zaviri u dućan. - Nikog još ne biti unutra - prozbori Crnac. -Ako htjeli nešto kupiti, gospon Harry stići svaki čas. - čekamo gospodina Fitcha - reče Daniel. - On ne doći prije osam sati - otpovrnu Crnac. - čekat ćemo. - Daniel se vrati k sestri. Pred jednim prozorom nalazila se klupa. Sjedoše na nju. Nekoliko minuta kasnije oniži mišićav muškarac u izlizanu kaputiću, uškrobljena ovratnika i s kravatom oko vrata, užurbanim koracima priđe dućanu.

- Ima li već mušterija, Jacksone? - upita prodornim službenim glasom. Crnac pristojno otkoraknu u stranu, kako bi malcu oslobodio prolaz. - Ne, gospon Harry. čovjek zastade i pogleda Daniela i Molly Ann, ali im se ne obrati. - Što ovi hoće? - Tražiti gospon Fitcha. - Djeco, tražite li posao? - oslovi ih mali. 87 Daniel ustade. - Da, gospodine. - Dobro, ali tu ne možete sjediti - reče naglo. -Ta je klupa predviđena za mušterije. - Oprostite - otpoče Daniel, no mališ se več bio izgubio u dućanu. Zastaše ne znajući što da rade. - S jedne strane dućana biti još jedna klupa na koju vi moći sjesti - uputi ih stari Crnac. - Hvala vam - zahvali se Daniel. Povede Molly Ann oko ugla zgrade, te opet sjednu. Malo-pomalo gradić oživje svud oko njih. Otvore se dućani, ljudi se stadoše pojavljivati na ulicama; prođe i nekoliko kola, kasnije i više, te nekoliko minuta poslije sedam poslovni dan uđe u svoj puni zamah. Gledali su sve to radoznalo, bez riječi. činilo se da ljudi što prolaze mimo uopće ne obraćaju pažnju na njih. Svi kao da bijahu zaokupljeni svojim vlastitim mislima. Muškarci dok idu na posao, žene u kupovinu, djeca u susret igri. Svi odsutni duhom. - Koliko još dugo? - zapita Molly Ann. Daniel zaškilji u sunce. - Oko pola sata. - Jesi li jutros vidio gospodina Simpsona? - ona će dalje. - Još je uvijek spavo kad sam odlazio - odgovori Daniel. - Nije sišo na doručak - primijeti. - Kazo mi je prije odlaska na počinak da nikad ne doručkuje - protumači Daniel. - A ta gospođa uistinu poslužuje bogovskim doručkom. Jaja i zobena kaša, kukuružnjak i maslac, te prava kava. Ne ide mi u glavu zašto propušta tako dobro jelo. - Htjela sam mu zahvalit na ljubeznosti - kaže Molly Ann. - Ne trebaš se zbog toga izjedat - umiri je Daniel. - Ja sam mu se zahvalio za oboje. 88 - Bio je zaista drag - ona će tiho. Daniel letimice pogleda sestru. Naceri se. - Ti kao da si se malko zagrijala za nj - bočnu je. Porumenje. - Ne budi lud. Zar djevojka ne smje reć za momka da je drag, a da je se krivo ne svati? Daniel se nasmiješi. Mogao joj je kazati da se Jimmy naveliko raspitivao o njoj - ali kad bi to saznala, moglo bi joj zavrtjeti glavom. Stari se Crnac pojavi iza ugla i priđe im. - Gospon Fitch upravo stići, ako ga vi željeli vidjeti. Pođu za njim u dućan. Nakon žarkog sunčeva svjetla valjalo se svići na tamu, ali oči im se za koji trenutak privikoše i oni oko sebe ugledaše poslagane bačve i vreće, te police uvrh ispunjene različitom robom, počevši od konzervirane hrane pa do bala platna. Povede ih oko duge tezge, mimo revna malca, u malen, staklom ograđen ured. Iza stola je sjedio Fitch još uvijek glave pokrivene šeširom široka oboda. Ničim nije pokazao da ih prepoznaje. - Što želite, djeco? - upita mrzovoljno. - Tata nam je kazo da dođemo amo - odgovori Daniel. - Reko nam je da ste mu obećali da ćete nam nać poso. Fitchovo je lice i nadalje bilo bezizražajno. - Tata? - Da - potvrdi Daniel. - Jeb Huggins. Ljudeskarino se lice odjednom izmijeni. Postade ljubeznije. Diže se iza stola.

- Vi ste Hugginsova djeca. đavo me odnio ako sam vas prepozno u tim lijepim odijelima. Svakako. Upravo to obećo sam vašem ocu. Daniel odmah osjeti olakšanje. Načas je pomislio da je riječ o kakvom nesporazumu. 89 - Tako je, gospodine Fitch. Fitch ga pogleda. - Ti si Daniel? Daniel kimnu. Okrenu se Molly Ann. - A ti Molly Ann? Molly Ann se osmjehnu. - Da, gospodine Fitch. - Vaša me majka poslužila izvrsnim zečjim gulašom - reče. - Nikad to neću zaboravit. Ne rekoše ništa. Sjede i poče prevrtati neke papire na stolu. - Samo trenutak, da ih nađem... Ah, evo ih. -Pruži ih Danielu. - Odnesite te papire ocu i onda ćete dobit poso. Daniel se zablenu u nj. - Tata nam niš nije kazo da treba bilo kakve papire potpisat. - Vavjek se neki papiri moraju potpisat - uvjeravao ga je Fitch. - Po zakonu još ste uvijek maloljetnici i dok ne navršite dvadest jednu godinu, roditelji moraju za vas potpisivat. - Ali, gospodine Fitch - usprotivi se Daniel - put iznosi više od četrdeset osam kilometara u jednom smjeru. Trebalo bi nam dva dana da ih odnesemo potpisat. - Šta ja tu mogu - reče Fitch. - Takav je zakon. Daniel osjeti kako počinje ključati od bijesa. - Zašto to niste kazali tati prije nego što ste ga naputili da nas pošalje amo u dolinu. Fitch preko stola osinu dječaka pogledom. Da-nielove oči u hipu potamnješe. Klinjo bijaše raspaljiv. Ne bi mu bilo drago da radi u obližnjim tekstilnim tvornicama i staklanama. Za njega će biti najbolje mjesto nekih trideset i dva kilometra dalje, na jugu, u rudnicima ugljena u Graftonu. Ispusti dubok uzdah. 90 - Posve sam zaboravio - priznade. - No, budući da je to moja krivnja, odmah ću vas uputit na radna mjesta, a sam ću se kasnije pobrinut da vam otac potpiše te isprave. Daniel odahnu. Šutke kimnu. - Koliko si visok, sinko? - Fitchov je glas sada zvučao mnogo prijateljskije. - Skoro metar i sedamdeset osam - odgovori Daniel. - Tata veli da sam već dostigo svoju punu visinu. - Visok si - složi se Fitch. - Za trenutak se zamisli. - Previsok si za rad u staklanama. Traže niže dječake zbog svih onih silnih cijevi ispod kojih se moraju provlačit. Nemaš ništa protiv da radiš na istovaru vagoneta? - Istovaru? - upita Daniel. - A gdje to? - U rudniku ugljena - otpovrnu Fitch. - Za prvu ruku možeš počet kao skupljač škriljevca, a onda možeš ravno u rudnike. - Nemam ništa protiv - reče Daniel. - Dobro. - Fitch kimnu. - Otvoren je još jedan kop u novom rudniku blizu Graftona. Dat ću ti preporuku i smjesta te uputit onamo. - Ali Grafton je udaljen trideset dva kilometra -prosvjedova Daniel. Fitch ga probode hitrim pogledom. - Želiš radit, zar ne. momče? Daniel potvrdi glavom. - Otac ti je imo dovoljno povjerenja da te pošalje dolje k meni, a sad je na tebi da mi vjeruješ da ću ti nać najbolji poso koji se dade dobit. - Ali Molly Ann i ja smo računali da ćemo ostat zajedno. - Možeš se tu zadržat, ako hoćeš, ali tu nema za te posla. Jedino u Graftonu. - Što će onda bit s Molly Ann? - upita Daniel. Fitch pogleda djevojku. 91 - Mogu joj nać poso u ovdašnjoj tekstilnoj tvornici. Daniel pogleda sestru. - Ne znam. - Dvoumio se.

- Ne brini, Daniele - reče Molly Ann brzo. - Bit će mi dobro. - Osobno ću pazit na nju, momče - obeća Fitch. -Moja će se supruga pobrinut da dobije pristojan stan. Daniel baci pogled na zdepasta čovjeka iza stola, potom na svoju sestru. Nije mu se to sviđalo. Međutim, nije imao drugog izbora. Tata ih je poslao ovamo dolje na rad. Nije se sada mogao vratiti i reći mu da mu se prijedlog ne sviđa. Tog trenutka odluči se vratiti u pansion udovice Carroll kako bi zamolio Jimmvja da mu pripazi na sestru. Bilo je nešto u tom mladiću zbog čega mu se moglo vjerovati. Bilo je to posve različito mišljenje od onoga koje je imao o Fitchu. - U redu - pristade nerado. - To je prava riječ. - Fitch se osmjehnu. Ustade na noge. - Jedna moja kola polaze u Grafton. Možeš se njima povest. - Krenu k vratima malog ureda. -A sad, djeco, malo pričekajte dok izvršim neke pripreme. Pogledaše se čim iziđe. - Ne dopada mi se - izjavi Daniel jednostavno. Molly Ann mu se maši ruke. - Isuviše brzo rasteš, Daniele - prozbori. - Ali ne zaboravi da je i sa mnom isti slučaj. Bilo je nešto poslije deset sati kad su se Daniel i Molly Ann vratili u pansion. Na njihovo kucanje udovica Carroll im je otvorila vrata. - Gospođo Carroll, je li gospodin Simpson još uvijek kod kuće? - upita Daniel. 92 - Straga je u staji gdje skače oko svoje mazge -otpovrnu kratko. - Prostrijeli ga očima. Namjeravate li ostat preko noći? - Ne, gospa - odgovori. - Odlazim u Grafton popodne. - I vaša sestra? - Ne, gospa. Dobila je poso tu u tvornici. - U redu, ali ona ne može tu ostat - odbrusi. -Sinoć se radilo o iznimci, no inače ne dopuštam djevojkama da tu odsjedaju. Prije ili kasnije svagda dođe do nevolje. Daniel se zagleda u udovičine oči. - Zahvaljujemo vam na gostoprimstvu, gospa -reče mirno. - I ne namjeravamo ga zloupotrijebit. Ustuknu pred njegovim upornim pogledom. Osjećala se neobično zbunjeno. - Naravno, ako ona... Prekide je. - Ufam se da neće bit potrebno, gospa. Najljepša vam hvala. Promatrala ih je kako silaze niza stube na trijemu i zalaze za ugao, a zatim je zatvorila vrata i vratila se pospremanju kuće. Imala je pravo. Znala je to. Djevojke uvijek donose neprilike. Prije ili kasnije muškarci će se početi tući oko nje. Ali bila je to pristojna djevojka iz valjane obitelji. Ni nalik onim jeftinim prostakušama u tekstilnim tvornicama. Možda je bila isuviše brzopleta. Prokune svoj jezik ispod glasa. To joj je oduvijek bila glavna mana. Srdito poče mahati metlom, tako da se oko nje prašilo sve u šesnaest. Daniel i Molly Ann nađoše Jimmvja u staji, ali nije skakao oko mule; životinja je zadovoljno žvakala sijeno u svojoj pregradi, a Jimmy je flaširao piće. 93 Stajao je ispred drvene klupe, nakrcane čistim politrenkama. Pod jednim je pazuhom imao vrč, a u drugoj je ruci držao lijevak. Pokretom naučenim za dugogodišnjeg poslovanja, hitro i djelotvorno tut-nuo bi vršak lijevka u bocu, nagnuo vrč i pustio da bistra tekućina teče unutra. Kad bi boca bila puna, prišao bi drugoj. Daniel se začudi. Ne toliko zbog punjenja boca koliko zbog činjenice da je bistri viski, pošto bi ga ulio u boce, smjesta promijenio boju i postao za-magljenosmeđ. Tako nešto nikad prije nije vidio. Stajali su tako nijemo, dok Jimmy nije ispraznio jedan vrč i posegnuo za drugim. - Gospodine Simpsone - reče. Jimmy se okrenu i, nasmiješivši se, odloži prazan vrč. - Je 1' sve u redu? Daniel potvrdi glavom. - Izgleda. - Baci letimičan pogled na klupu. -Nismo vas htjeli smetat. Jimmy se nasmija.

- Kad su toliko čekali na Simpsonov viski, mogu još i mrvičak duže. - Viski? - začudi se Daniel. Jimmy kimnu. - To je ono što pravim. Dodam nekoliko kapi sasaparine i arome, i nitko živ ne može razlikovat moj od dućanskog viskija. I uz to je na većoj cijeni nego čist krijumčareni viski. Daniel se skanjivaše. - Moram vas zamolit za uslugu, ali već ste bili toliko ljubezan... - Samo naprijed, pitajte - požuri Jimmy. - Učinit ću sve što mogu. - Gospodin Fitch kaže da sam previsok za rad u ovdašnjoj staklani, pa mi je našao poso u graf tonskom rudniku. 94 Jimmy se ustegnu od bilo kakve primjedbe. - A vaša sestra? - Ona ide u mjesnu tvornicu tekstila. - Daniel pogleda Molly Ann. - Nije baš ispalo onako kako smo zamišljali. Mislili smo da ćemo bit zajedno. Gospodin Fitch kaže da će se brinut za nju. - Naglo ušuti. Jimmy pogleda Molly Ann. Ona stidljivo obori svoj pogled. Opazi da su joj obrazi porumenjeli. - Što vi mislite o tome? - upita je. Ona ne odgovori. Opet se obrati Danielu. - Ne šmekate gospodina Fitcha. - Zvučalo je to više kao izjava nego kao pitanje. - Iskreno govoreći, ne mogu ga smislit - prizna Daniel. - Imao bih kudikamo mirniju savjest kad bih znao da vi pazite na nju, a ne gospodin Fitch. Jimmy klimnu. - Poznat mi je taj osjećaj. - Opet oslovi Molly Ann. - Što vi kažete na sve ovo, gospođice Molly Ann? Glas joj je bio vrlo topao, ali je i dalje gledala dalje. - Osjećala bih se sigurnije kada biste nam učinili tu uslugu. Osmjehnu se. - Onda ću vam drage volje pomoć. Prva stvar koju moramo učinit jest da vam nađemo pošten stan. Imam već u vidu jednu dobru obitelj, moje prijatelje. Njihova se najstarija kći upravo udala, pa imaju jednu praznu sobu, a novac će im dobro doć. Hajdmo tamo da izvidimo slažu li se. - Odloži lijevak i pođe prema njima. - Ali što će biti s vašim viskijem? - zapita Daniel. Jimmy provali u smijeh. - Neka samo stoji. Zar niste čuli da je viski najbolji kad odleži? 95 Stajao je ispred drvene klupe, nakrcane čistim politrenkama. Pod jednim je pazuhom imao vrč, a u drugoj je ruci držao lijevak. Pokretom naučenim za dugogodišnjeg poslovanja, hitro i djelotvorno tut-nuo bi vršak lijevka u bocu, nagnuo vrč i pustio da bistra tekučina teče unutra. Kad bi boca bila puna, prišao bi drugoj. Daniel se začudi. Ne toliko zbog punjenja boca koliko zbog činjenice da je bistri viski, pošto bi ga ulio u boce, smjesta promijenio boju i postao za-magljenosmeđ. Tako nešto nikad prije nije vidio. Stajali su tako nijemo, dok Jimmy nije ispraznio jedan vrč i posegnuo za drugim. - Gospodine Simpsone - reče. Jimmy se okrenu i, nasmiješivši se, odloži prazan vrč. - Je 1' sve u redu? Daniel potvrdi glavom. - Izgleda. - Baci letimičan pogled na klupu. -Nismo vas htjeli smetat. Jimmy se nasmija. - Kad su toliko čekali na Simpsonov viski, mogu još i mrvičak duže. - Viski? - začudi se Daniel. Jimmy kimnu. - To je ono što pravim. Dodam nekoliko kapi sasaparine i arome, i nitko živ ne može razlikovat moj od dućanskog viskija. I uz to je na večoj cijeni nego čist krijumčareni viski. Daniel se skanjivaše. - Moram vas zamolit za uslugu, ali već ste bili toliko ljubezan...

- Samo naprijed, pitajte - požuri Jimmy. - Učinit ću sve što mogu. - Gospodin Fitch kaže da sam previsok za rad u ovdašnjoj staklani, pa mi je našao poso u graftonskom rudniku. 94 Jimmy se ustegnu od bilo kakve primjedbe. - A vaša sestra? - Ona ide u mjesnu tvornicu tekstila. - Daniel pogleda Molly Ann. - Nije baš ispalo onako kako smo zamišljali. Mislili smo da ćemo bit zajedno. Gospodin Fitch kaže da će se brinut za nju. - Naglo ušuti. Jimmy pogleda Molly Ann. Ona stidljivo obori svoj pogled. Opazi da su joj obrazi porumenjeli. - Što vi mislite o tome? - upita je. Ona ne odgovori. Opet se obrati Danielu. - Ne šmekate gospodina Fitcha. - Zvučalo je to više kao izjava nego kao pitanje. - Iskreno govoreći, ne mogu ga smislit - prizna Daniel. - Imao bih kudikamo mirniju savjest kad bih znao da vi pazite na nju, a ne gospodin Fitch. Jimmy klimnu. - Poznat mi je taj osjećaj. - Opet oslovi Molly Ann. - Što vi kažete na sve ovo, gospođice Molly Ann? Glas joj je bio vrlo topao, ali je i dalje gledala dalje. - Osjećala bih se sigurnije kada biste nam učinili tu uslugu. Osmjehnu se. - Onda ću vam drage volje pomoć. Prva stvar koju moramo učinit jest da vam nađemo pošten stan. Imam već u vidu jednu dobru obitelj, moje prijatelje. Njihova se najstarija kći upravo udala, pa imaju jednu praznu sobu, a novac će im dobro doć. Hajdmo tamo da izvidimo slažu li se. - Odloži lijevak i pođe prema njima. - Ali što će biti s vašim viskijem? - zapita Daniel. Jimmy provali u smijeh. - Neka samo stoji. Zar niste čuli da je viski najbolji kad odleži? 95 SEDMO POGLAVLJE Daniel je u snu čuo udaljen piskut rudarske sirene koja je označavala nastup prve smjene radnika. Prevrnu se na drugu stranu svog uskog poljskog kreveta i otvori oči. Tri ostala momka s kojima je dijelio sobičak još su uvijek ležali zgureni pod svojim grubim pokrivačima. Tiho se izvuče iz kreveta i pođe k umivaoniku. Utisnu čep i ulije u nj malo vode iz golema zemljanog vrča. Voda mu je rashladila lice, pomogavši mu da se rasani. Zabulji se u izblijedjelo i napuklo zrcalo povrh umivaonika. Lice koje se odražavalo, razlikovalo se od onog što ga je, gotovo prije tri mjeseca, prvi put vidio u ovom zrcalu. Svi tragovi sunca odonda su posve iščezli. Koža mu je sada poprimila neku osebujnu plavkastobijelu boju i čvrsto se napela preko obraza. Široke crne duplje krile su oči koje su nalikovale na komade antracita s kojima je radio cio bogovetni dan. Protrlja obraze. Pod rukom je jedva osjećao kratke plavkastocrne čekinje. Da ih kadikad ne opipa, ne bi bio siguran je li to brada ili naprosto ugljena prašina što mu je prodrla kroz pore i postala sastavni dio vanjštine. Zarije prste u limenku gre-solventa i stade po licu trti zrnatu smjesu dok se ne pretvori u pjenu. Međutim, čak i nakon što ju je 96 sprao i obrisao grubim ručnikom, nije došlo ni do kakve promjene, jedino što ga je boljelo lice od hrapavih pješčanih zrnaca u sapunu. Ugljena prašina ucijepi se u kožu kao korov u zemlju, i bez obzira što činili, ne možete ga se osloboditi. Pošto je navlažio kosu i počešljao je glatko uz tjeme, vratio se do kreveta i počeo se odijevati. Plava radna košulja i kombinezon bijahu ukrućeni od ugljene prašine, a također i teške radne čizme. Uze rudarsku kapu od traper-platna i provjeri svjetiljku pričvršćenu za njezin štit. Stijenj je bio mekan, a u limenki se nalazilo dovoljno ulja za cio dan. Tiho se uputi k vratima. Prije nego što je izišao, preleti pogledom po usnulim momcima, ali ih i ne pokuša probuditi. Bili su to skupljači škriljevca;

trebalo je da se na radnom mjestu nađu pola sata kasnije, u sedam. Zatvori za sobom vrata i uzanim se stubištem spusti do glavnog kata pansiona. Hodnikom dokorača do kuhinje. Zdepasta kuharica, kojoj se crno lice već sjajilo od vrućine što su je isijavale peći, podiže oči i nasmiješi mu se. - 'Brojutro, gospon Daniel. - 'Brojutro, Carrie. - Jutros ko i obično, gospon Daniel? - Da, molim. I ne zaboravte... Iskesi se. - Neću, gospon. Dobro ispeć jaja i stavit puno soli i papra. Sjede za stol i iz velikog željeznog lonca što se nalazio na stolu natoči kave u šalicu. Doda vrhnja, tri uvrh pune žlice šećera i promiješa kavu. - Ima dobre ljutike, ako željeti, mogu je speci s jajima. - To je strašno lijepo od vas, Carrie - reče. - To bi mi stvarno prijalo. - Premaze maslac u debelom sloju po još uvijek toplom domaćem kruhu i od7 Sjećanje I 97 grize zalogaj. - Carrie, svečano izjavljujem da, odmah poslije moje mame, pečete najbolji kruh u Zapadnoj Virginiji. - Ma, hajte, molim vas, gospon Daniel. - Međutim, dok mu je donosila na stol jaja i svinjsku lopaticu, lice joj ozari osmijeh zadovoljstva. Posegnu za solju. - čekte, malo - upozori ga. - Tu već ima dosta soli. Kuša jaja i klimnu. - Izvrsno. - No čim se okrenula, ipak je dodao još soli. Jeo je brzo i pomno, brišući kruhom žumanjak s tanjura. Popije kavu i ustade. Donese mu crnu metalnu kutiju za ručak. - Unutra vam tutnuti ekstra jabuku i naranču -reče. - Znam da vi voliti svježe voće. - Hvala vam, Carrie. - Uze kutiju iz njezine ruke i pođe k vratima. - Vidimo se večeras. - čuvajte se, gospon Daniel - reče. - Ne ići preblizu laguma. - Neću - obeća i osmjehnu se, znajući da mu je kao mineru dužnost postavljati i paliti fitilj. To mu je donosilo dolar više na tjedan i nije mu ni padalo na um da se toga liši. Sedam dolara na tjedan, bio je to malne isti iznos koji su dobivali odrasli muškarci. Šutke je šljapkao pokislom ulicom, punom kala, mimo redove kuća rudarske kompanije, koje su od ugljene prašine sve zadobile sivocrvenu boju, i udario ulicom što je vodila do ulaza u rudnik. Cesta se počela puniti muškarcima koji su išli na posao, i onima što su se odande vraćali. Neki će od njih sada u krevete koje je upravo ispraznila dnevna smjena. Bila je velika navala na krevete i mnogi su pansioni ukonačivali i po dvije smjene radnika. Nedjeljom je, kad su rudnici bili zatvoreni, dolazilo do neopisivih gužvi i često bi se vodile prepirke oko toga koja 98 smjena ima veće pravo na krevete. Prema kućnim pravilima, u nedjelju bi trebalo da se izmijene, ali to u biti nije ništa pomagalo, jer su svi tada bili odveć umorni i razdražljivi. Daniel je smatrao da je sretan što je našao zajedničku sobu. Ali, činilo se, da odrasli muškarci nisu voljeli da je dijele bilo s kim. Daniel je stigao do ulaza u rudnik. Kao i obično, stigao je prvi iz svoje skupine. Sjeo je na neku drvenu kutiju i počeo promatrati kako ljudi izlaze. Lica im bijahu crna, odjeća još i prašnjivija od njegove, oči zaškiljene u bolnom grču zbog jutarnjeg svjetla. Kretali su se polako, gotovo mučno, dok su privikavali tijela na uspravno držanje, jer su u niskim rudničkim hodnicima cijelo vrijeme radili poluzgrbljerii. Jedan se od muškaraca zaustavi pred njim. Bio je to zdepast čovjek bačvastih grudi čije je sjedine prekrivala ugljena prašina. - Je li Andy već stigao gore? - upita. - Nije, gospodine. - Daniel zavrtje glavom. -Andy mu je bio predradnik smjene. čovjek koji ga je oslovio bio je predradnik noćne smjene.

Predradnik se na trenutak osvrne. - Reci mu da zapadni tunel valja poduprijeti prije bilo kakva miniranja. Zidovi se stanjuju. Daniel kimnu. - Kazat ću mu. - Ali pazi da ne zaboraviš - upozori ga čovjek -jer se i sam možeš nać u položaju da zagrizeš u blato. - Neću zaboravit - obeća Daniel. - Hvala vam. čovjek strese glavom i tromo se udalji. Daniel počeprka po džepu i izvuče komad žvakanca. Odgrize ćoškić i poče ga u kutu ustiju obrađivati. Obilnim pljuvanjem pluća se čiste od prašine. Hrač-kom duhanska soka stručnjački pogodi jednog vo7' 99 denog kukca što mu je puzao blizu nogu. Kukac se začas utopi u otrovnom smeđem potoku. Daniel pogleda za predradnikom. Nije bio osobito zabrinut. Ono upozorenje bila je stara priča koje se naslušao. Svaka je smjena nastojala da se otrese svoje dužnosti oko podupiranja zidova i da je prepusti drugima, jer je to oduzimalo odveć dragocjena vremena i nepovoljno se odražavalo na radni učinak. Ne možeš iz rudnika izvlačiti određenu tonažu ugljena i istodobno učvršćivati njegove zidove. Zrak je u rudniku bio težak od vlage, a zidovi zasićeni mokrinom. Zemlja ispod nogu bijaše meka i gnjecava, i dok su im teške čizme tonule u nju, voda bi ćurkom ispunjavala otiske stopala. - Prokletstvo! - opsova predradnik. - Bolje da amo dopremimo kakve pumpe, inače ćemo se, prije nego se pravo snađemo, nać do šupka u vodi. - Sve su pumpe zauzete u istočnom tunelu -saopći mu jedan rudar. Predradnik se obrati Danielu. - Popni se gore do nadzornikove daščare i kaži mu da moramo doć do pumpi, jer je voda mazgama do trbuha i ne mogu vuć vagonete. Daniel kimnu i okrenu se. Otputi se natrag uz tunel, prema glavnom ulazu i prođe pokraj skupine radnika koji su postavljali tračnice za vagonete. - Kako je tamo dolje? - povika jedan od njih. - Mokro - odvrati Daniel. - Idem po pumpe. - Kad se budeš vraćo, ponesi usput i pticu - reče čovjek. - Ne sviđa mi se taj miris. Daniel se naceri. I prije su ga slali na takve poslove. Kanarince je trebalo upotrijebiti za otkrivanje pojave plina ili nedostatka kisika, ali za čitavo to 100 vrijeme što radi u rudniku, nije još nikad nijednoga vidio. - Ako mi dadete Slobodno popodne, mislim da bi vam mogo ulovit i orla - otpovrnu. Jeka grohota pratila ga je dok nije zamaknuo za ugao. Ulaz se nalazio uz kosi hodnik, dvadesetak metara ispred njega. Piljio je kroza nj prema tamno-plavu nebu na kojem je žmirkalo tisuće zvijezda. Ispuni ga osjećaj udivljenja. Vani je bio bijeli dan, ali promatrajući nebo kroz dug uzan tunel, on se pretvorio u mrklu noć. Zvijezde su se vazda nalazile ondje iza sunca. Počeše blijedjeti i nestadoše kad se približio ulazu. Na ulazu ga zaustavi kontrolor radnog vremena. - Kamo 'š, momče? - Andy me šalje u nadzornikov ured po pumpe -odvrati. - Tratiš vrijeme - reče kontrolor. - Vrati se dolje na poso. - Andy kaže da je mazgama voda do trbuha i da ne mogu vuć ugalj. Kontrolor ga pogleda. časak zatim skupi ramena. - Samo naprijed - uzgoropadi se. - Ali neće ti niš koristit. Daniel se primače uredu. Pokuca na vrata i uniđe. činovnik ga pogleda preko svog stola. - Što želiš? - Andy kaže da nam trebaju pumpe u zapadnom tunelu - odgovori. - Ne možemo izvuć ugljen. - Zašto? Daniel se zabulji u njega. Već je otprije nosio u sebi neku prirođenu odbojnost prema uredskom

osoblju, kao, uostalom, i svaki rudar. - Svako zna da mazge ne mogu plivat i u isto vrijeme vuć ugljen - odbrusi. I činovnik se zabulji u njega. 101 - Mudar klinjo. - Upre pogled u stol. - Vrati se i kaži Andvju da nema niš od pumpi. Daniel se zainati. - Kazo mi je da razgovaram s nadzornikom. - Nadzornika nema. - čekat ću ga. - Daniel pogledom potraži stolac. - Ne, nećeš - siknu činovnik. - II se vraćaj, il ti apcigamo plaću. - Dobro, kad je tako - reče Daniel značajno. -Vratit ću se i reć mu. Ali, znate vi Andvja. Taj ne voli zezancije. Lično će doć amo. činovnik popusti. Tko da ne pozna Andvja? U rudnicima je proveo cio svoj život i bio vrlo nagle ćudi. Nitko se nije usuđivao zapodjeti s njim prepirku, ako nije bio spreman za tučnjavu. - U redu - procijedi. - Kaži mu da ću poslat nekoliko pumpi. Daniel kimnu. Okrenu se da će otići. činovnik mu doviknu. - Ti s' novi tu? - Ne baš sasvim. - Kako se zoveš? - Daniel Boone Huggins. činovnik nešto zabilježi na komadu papira što se nalazio pred njim. - U redu - reče. - Zapamtit ću to. - Utrošio si dosta svog radnog vremena na uvjeravanje - dobaci mu kontrolor mrzovoljno, dok je Daniel prolazio kraj njega. Daniel mu ne odgovori. Spusti se u podzemnu tamu. Priđe mu Andy. - Što je s pumpama? - Nadzornika nema - uzvrati Daniel. - činovnik veli da će nam ih poslat. Andy kimnu smrknuto. Klopnu nogom o zemlju. Voda štrcnu. - Bit će bolje da ih što prije dopreme amo - reče. 102 - Imam osjećaj kao da ulazimo u podzemnu rijeku. - Podiže pogled na Daniela. - Počni donosit amo potporne planke. - Evo, odmah - reče Daniel. Krene tunelom dok ne dođe do potpornih dasaka i zatim ih kroz gust mulj stane vući, jednu po jednu, do kraja tunela. Gotovo je prošao i sat vremena, i on je prenio blizu trideset trometarskih planki, dimenzija pet na dvanaest centimetara, kad je začuo kopačev urlik. - Hej, predradniče! Naletio sam na vodu! Načas se svi ukipe, gledajući u Andvja. Predradnik je djelovao smireno dok je procjenjivao položaj. Iz udaljenog zida šikljao je mlaz vode, podloka-vajući zemlju. - Što stojite tu i blenete ko magarci! - dreknu Andy. - Zatrpavajte ga! U isti mah desetak lopata poletje zrakom, kad rudari počeše bacati zemlju na zid, nastojeći da zaustave prodor vode. - Dovucte amo potporne planke! - urlao je Andy. - Hoću zid debljine sedamdeset centimetara! - Okrenu se drugom čovjeku. - Iskopaj odvodni jarak! Svi su očajnički radili, ali im je svejedno trebalo dobar sat prije nego što je voda zaustavljena, a do tada su svi već hripali i kupali se u znoju. Jedan po jedan popadaše na zemlju od iscrpljenosti. Andy se nasloni o potporne planke i spusti pogled na njih. Rukom prijeđe preko čela, obrisavši graške znoja. Duboko uzdahnu. - Na noge! - zapovjedi. - Mičite taj ugljen. Već smo više od dvadeset tona u zaostatku. Daniel se mučno osovi na noge. Mokra mu se odjeća bila posve prilijepila za kožu. - A što je s pumpama? - upita. Andy se zapilji u njega. 103

- Jebi ih! - prekune. - Sad smo sigurni. Nek' ih noćna smjena dopremi, što su već i prije morali. - Ali - otpoče Daniel. Predradnik ga ušutka zlogukim pogledom. - Poćni trpat vagone - zareza - inače ćeš guzom napolje! Daniel je stajao neodlučno. - Kreči! - odreza Andy. - Nije na nama da se brinemo o njima, kao što nije ni na njima da se brinu o nama. Daniel se šutke lati posla. Predradnik je imao pravo. Svatko je morao paziti na sebe. Tako se to činilo sve do negdje oko tri sata u zoru, kad mu je rudarska sirena svojim reskim zavijanjem prekinula san. Uspravi se u sjedeći položaj i protrlja oči. Ostali momci u sobi bili su već budni. - Da mi je znati zašto tuli - jedan će od njih. Vani se čuo štropot ustrčalih ljudi. Primače se prozoru i pogleda van. Ljudi su već u potocima hrlili iz svojih domova na ulice. Podiže prozor i pomoli glavu. - Što se dogodilo? - viknu dolje. Jedan se čovjek beskrvna i blijeda lica zaustavi i zagleda se prema njemu. - Odron u rudniku! - doviknu on. - Urušio se zapadni tunel! 104 OSMO POGLAVLJE - Hej, momče! Donesi mi još jednu? baklju! -Nadzornikov se glas razlijegao utrobom tunela. Daniel dogmiza natrag kroz mokar kal, sa zidnog nosača pograbi baklju i stade se probijati nazad do zemljanog zida, gdje se odron zaustavio. Pogleda nadzornika. - Popni se na te potporne planke i drž svjetlo mirno - naredi nadzornik. Daniel se uspinjao po daskama, sve dok licem nije malne dotaknuo bedem mokre zemlje. Ispruži jednu ruku da održi ravnotežu. Nadzornik mahnu rukom Andvju na što se dvojica ljudi uspentraju do Daniela i zazure dolje u vlažnu zemlju. Vidjeli su kako voda ispod blata ustrajno dotječe i čuli šištavo soptanje crpki. Dvojica muškaraca zašute i stanu proučavati zemlju ispod sebe. Daniel ih je zaneseno promatrao. Silno su se razlikovali. Andy je bio krupan, snažan i grub; odjeća mu prekrivena slojem mulja i ugljena. Nadzornik je, naprotiv, bio dotjeran, sitan, uglađen. činilo se da mu kal i nečist nisu ni dotakli kravatu, bijelu košulju s uškrobljenim ovratnikom i sivo odijelo. Oči su mu se ljeskale iza žicom uokvirenih cvikera. Daniel je pratio njegov upiljen pogled. U toku nekoliko minuta za kojih su stajali ondje, muljevita se 105 crta na potpornim daskama popela za više od dva i pol centimetra. - Još uvijek nadolazi. - Nadzornikov je glas zvučao bezizražajno. - Da, gospodine. - Andvjev, inače gromki glas, bio je sada prigušen. - Zašto niste ovamo dopremili pumpe? - upita nadzornik. - Pošlo sam Daniela po njih - uzvrati Andy. -Vratio se bez njih. Nadzornik se obrati Danielu. - Zašto ih nisi donio sa sobom? Daniel pročisti grlo. - činovnik je reko da će ih poslat. Nadzornik se opet okrenu Andvju. - Držim da će biti najbolje da odemo gore u ured. - Pođe, pa se onda zaustavi. - Povedite momka sa sobom.-Siđe s potpornja, a zatim, hodajući oprezno po plankama da mu se ne smoče cipele, poče odmicati tunelom prema izlazu. Andy se trenutak zapilji za njim, a tada pijunu na zemlju grudu duhanskog soka. Pogleda Daniela. - Jesi li siguran da si razgovarao sa činovnikom? - Nemam običaj lagat, gospodine Androjevviczu - odgovori Daniel tiho. Andy ne reče ništa. Siđe s planki i zastade kad je Daniel pošao za njim. Okrenu se skupini radnika. - Nastavite pumpat, možda još štogod blata uzmognete odstranit. Ljudi kimnuše i vrate se poslu. Međutim, usprkos svoj brzini kojom su punili bačvu, mokra bi se

zemlja svagda pomakla i ispunila nastalu prazninu. Andy je neko vrijeme stajao ondje i promatrao ih, a onda krenuo. - Ajde, Daniele - doviknu mu preko ramena. čim su izišli iz rudnika, danje je svjetlo bolno zaslijepilo Danielove oči, a neobična tišina okup106 Ijene svjetine teško mu je pala na dušu. Kad mu se vid vratio, ugledao je žene glava pokrivenih otrcanim šalovima, ustiju čvrsto stegnutih od straha. Ugledao je djecu širom otvorenih tamnih, nepomičnih očiju i muškarce na čijim se ispaćenim licima odražavala uska povezanost s rudarskom smrću. Jedan od vremešnih ljudi oslovi Andvja dok je prolazio kraj njega. - Kako je dolje? Andy nijemo zavrti glavom. Prigušen uzdah bola zatalasa se gomilom. A onda opet tišina, užasna tišina puna ravnodušja. - Već su dva dana prošla - primijeti drugi muškarac. - Jeste li im se išta približili? - Ne - odvrati Andy. - Tlo je suviše raskvašeno i još se uvijek kreće. Neka žena zarida. Njezine je prijateljice odmah okruže kako bi je odvratile od plača. Trenutak kasnije već su je odvodile. Postojalo je staro pravilo: nikakvih suza kod rudarskog rova. Nikad ne smiješ pokazati da si izgubio nadu. Daniel pođe za Andyjem u ured. činovnik iza stola podiže pogled. Rukom mahnu na vrata iza sebe. - Gospodin Smathers veli da smjesta uđete. S nadzornikom su se u uredu nalazila još dva muškarca. Sjedili su na stolicama tik Smathersa, koji je bio iza stola. Rasklopljen crtež rudnika ležao je na stolu pred njim. Smathers ih upozna. - Ovo je gospodin Androjewicz, predradnik dnevne smjene u zapadnom tunelu. Andy, ovo su vladini predstavnici, gospoda čarter i Riordan -inženjeri zaštite na radu. Muškarci klimnuše. Ne pokazaše nikakve namjere da se rukuju. A isto tako ni Andy. - Ova gospoda pokušavaju ustanoviti razloge koji su doveli do odrona zemlje - reče Smathers. 107 Andy kimnu. Nije govorio. Svaki je blesan znao zašto je do odrona došlo. Zbog suviška vode. Crpke su mogle spriječiti katastrofu, ali njih nije bilo, tako da glede toga nitko nije ništa mogao poduzeti. čarter prvi prozbori. - Kako sam shvatio, vaša je smjena zapriječila prodor vode zasipavanjem zemlje i potpornim plankama. Zašto niste upotrijebili i crpke? - Zatražio sam crpke, ali ih uopće nisu poslali -uzvrati Andy. - Osobno? - Ne, gospodine. Poslao sam ovdje prisutnog Daniela. Dvojica muškaraca usmjeriše poglede u Daniela. - Koga si pitao? Daniel se zabulji u njih. - Onog činovnika tamo vani. Dvojica muškaraca šutke izmijeniše poglede. - Ako mi ne vjerujete - reče Daniel brzo - zašto ga ne pozovete amo i ne upitate? Smathers odgovori tiho. - Već jesmo, momče. Veli da uopće nisi dolazio gore. Slušaj, zašto nam ne kažeš pravu istinu? Bit ćemo blagi prema tebi. Danielu se poče pokretati žuč. - Govorim vam istinu, gospodine Smathers. Dolje je dvadeset sedam mrtvih ljudi. Neke sam od njih poznavao. Mislite li da bih lagao da sam kriv za njihovu smrt? - On uporno tvrdi da nitko nije došao ovamo gore po crpke - ponovi Smathers. - Bio sam tu gore - zapjeni se Daniel. - Kontrolor je vremena čak zabilježio koliko sam vremena kod njega proveo. - Nema ništa u njegovu izvještaju - reče nadzornik. - Pregledali smo ga. Daniel osjeti kako mu obrazi blijede. Svi su imali

108 svoje prste u ovome, ali njemu će prišiti krivicu da spase vlastitu kožu. Munjevito je mozgao, pogledavajući od jednog do drugog. - Gospodine Smathers, jeste li izričito pitali za moje ime kad ste s njim razgovarali? - Kako sam mogao, momče - reče nadzornik jetko - kad čak i ne znam kako se zoveš. - Mislite li da bi to vaš činovnik mogo znati? - Zašto? On nema nikakve veze s osobljem. - Zapiso je moje ime u knjigu što je ležala na stolu - reče Daniel. - Razbjesnio se kad sam mu kazo da će imat posla s Andvjem, ako nam ne pošalje pumpe, pa je smatro važnim da me pita za ime. - Gak da i zna tvoje ime - reče Smathers - to ništa ne bi dokazalo. - Dokazalo bi da sam bio tu gore, kako i tvrdim. Andy iznenada progovori. - Jamčim za ovdje prisutnog Daniela. Nije lažac. - Bojim se da imate krivo - Smathers će glatko. -Bez obzira što dječak govorio. - Ništa vas ne košta da provjerite knjigu na njegovu stolu - reče Andy. Lice mu se stade rumenjeti. Smathers se načas zapilji u nj, a zatim ustane. - Pođite sa mnom, gospodo. Otpratiše ga u prijamni ured. činovnik ih pogleda. - Hatch - zapita nadzornik. - Poznajete li ovog momka? Hatch odgovori. - Ne, gospodine. - Jeste li ga ikad prije vidjeli? - Nisam, gospodine. Smathers letimice pogleda dvojicu muškaraca. - Jeste li zadovoljni? Potvrdiše glavama. 109 Smathers krenu natrag u svoj ured. Pred vratima se okrenu i opet pogleda činovnika. - Hatch, donesite mi iz kartoteke dječakov osob-nik. Pođu za njim u ured i zatvore vrata. On obiđe svoj stol i sjede. Daniel se upilji u nj. - Ako ne zna moje ime, kako će nać moj osob-nik? Smathers pogleda Daniela s izrazom iznenadnog poštovanja. - Valjano zaključuješ, momče - reče. časak kasnije činovnik uđe u prostoriju. U ruci je držao neki spis. Odloži ga na stol pred Smathersa i krenu da će otići. - Hatch. - Smathers uze spis i pogleda ga. -Donijeli ste mi pogrešan osobnik. Hatch se obrnu s izrazom očigledne zbunjenosti. - Oh, ne, gospodine. To je pravi osobnik. Glasi na ime Daniela Boonea Hugginsa. Upisano je baš na... Glas mu zamre kad odjednom shvati da svi pilje u njega. - Što će uradit s njim? - upita Daniel. Andy se nelagodno promeškolji na trupcu na kojem su sjedili vani pred nadzornikovim uredom i suzi oči, motreći ulazak u rudnik. - Ništa. Daniel se zgrozi. - Ali njegovom je krivnjom... - Jezik za zube! - Andvjev glas jeknu oštro. -Sad zaboravi na to. Kompanija ne misli na sebe preuzet krivicu za ono što se dogodilo. Hvali Bogu što je nisu svalili na tebe. - Ali, moraju je nečim obrazložit - usprotivi se Daniel. 110 - I hoće - otpovrnu Andy. - Pazi što ti velim, hoće. Otvore se vrata zgrade. Na ulazu se pojavi Smathers. - Vratite se unutra.

Uniđoše u zgradu. Hatch je sjedio zadubljen u glavnu knjigu poslovanja. Nije dignuo pogled dok su mimo njega brzali u nadzornikov ured. Smathers zatvori vrata za sobom, vrati se za stol i sjede. Dvojica vladinih predstavnika ravnodušno su stajali naslonjeni o zid. Smathers pogleda Andvja. - Utvrdili smo razlog odrona i željeli bismo znati slažete li se s nama. Andy se ušuti. Smathers se nakašlja. - Ustanovili smo da je dnevna smjena ispalila nekoliko naboja laguma kako bi raslojila ugljen, a da prethodno nije provjerila potporne grede. Krivica je njihova. Nisu smjeli biti tako ludo nepromišljeni. Andy prionu očima uz nadzornika. - Ludo nepromišljeni - ponovi. Smathers odahnu. - To je ono što će ući u izveštaj koji će sastaviti ova gospoda. Andy ih okrznu pogledom, a potom se opet obrati Smathersu. - Oni valjda znaju - reče zajedljivo. - Ta stručnjaci su. Zavlada neugodan tajac. Smathers ga prekide. - Međutim, kompanija će biti velikodušna. Unatoč činjenici što su nesreću skrivili ti ljudi, svakoj ćemo rudarskoj obitelji dati stotinu dolara u ime posmrtnine i šestomjesečno besplatno stanovanje u kućama kompanije. Andy ne reče ništa. 111 Smathers ustade. - Sada valja opet osposobiti rudnik. Ni za jednog od nas nema novaca, ako ne počnemo vaditi ugljen. - Bit če potreban mjesec dana da se raščisti zapadni tunel - objasni Andy. - Znam. - Smathersov je glas zvučao poslovno. -Nećemo ga raščišćavati. Zagradit ćemo ga. Otvorit ćemo nov tunel na južnoj rudnoj žili. - Ali što će biti s onim ljudima tamo dolje? -zapita Andy. - S kojim ljudima? - odjeknu hladno Smathersov glas. - Mislite na njihova tijela? Oni su mrtvi i već pokopani. Ne možemo riskirati nove živote samo zato da ih otkopamo i iznova sahranimo. Andy je mučao. Pogleda Daniela. Daniel je vidio gnjev i očaj u predradnikovim očima. Trenutak kasnije opet se okrenuo Smathersu. - Mislim da imate pravo, gospodine Smathers. Smathers se nasmiješi. - Možete svojim ljudima također saopćiti da im kompanija neće reducirati plaće zbog izgubljenog vremena u toku dva posljednja dana, premda nismo iskopali ništa ugljena. Kompanija bdije nad probicima svojih ljudi. Andy kimnu. - Da, gospodine Smathers. Smathers se okrenu Danielu. - Koliko ti je godina, momče? - Šesnaest - odgovori Daniel, imajući na umu lažni navod u svojoj molbi. - Znaš li čitati i pisati? - Znam, gospodine. Išao sam šest godina u seosku školu. - Gospodin Hatch nas danas napušta - objavi Smathers. - Volio bih da sutra ujutro dođeš ovamo i preuzmeš njegovu dužnost. Na Danielovu licu ukaza se iznenađenje. Pogleda 112 Andvja. Predradnikovi se očni kapci napol spuste u znak pristanka. Daniel se opet okrenu Smathersu. - Bio bih vam neobično zahvalan na ukazanoj prilici, gospodine Smathers. Napetost u uredu popusti. čak se i dvojica vladinih predstavnika osmjehnuše. Ovoga puta rukovaše se sa svima. Daniel baci pogled na Andvja dok su se vraćali u rudnik. činilo se kao da se predradnik predao mislima. Naposljetku progovori.

- Imaš li žvakanca? Daniel prerova po džepu, izvuče komad duhana i pruži mu ga. Andy odgrize zalogajčinu, stade ga jedno vrijeme žvakati, a tada pijunu. - Kujin sin! - uskliknu. - Kako, molim? - upita Daniel. - Taj Smathers je prepreden. Sve je izvuko iz škripca. čak i kompaniju. I toliko nam sputo ruke da tu više ništa ne možemo učinit. čak im i obitelji onih mrtvih nesretnika moraju bit zahvalne. 8 Sjećanje I 113 DEVETO POGLAVLJE Prodorni zvižduk sirene u šest sati označio je kraj radnog dana. Molly Ann odstupi s uska podija i od vretena koja su se velikom brzinom okretali. Pomno ocijeni kad će konac dojuriti do kraja valjka, zatim u pravom trenutku uzdigne ruku i pritisnu prekidač, ugasivši stroj. Promatrala je kalem kako se obrće i kimnula zadovoljno pošto se zaustavio baš onda kad je bio pun. Hitro podiže svitak konca s vretena i stavi ga u otpremnu košaru. Osvrnuvši se još jednoć, siđe s podija. Zrakom se uzbibao šištav šapat, kad su golemi parni strojevi što su tvornicu opskrbljivali strujom prestali klopotati. Bila je subota, jedina noć u tjednu kad će tvornica tekstila utihnuti. Umiješa se u gomilu djevojaka što su prolazile tvornicom, mimo ušutjelih divovskih strojeva, put blagajnikova šaltera, nedaleko od glavnih vrata. Zahvatilo ih je prazničko raspoloženje. Bijaše dan isplate. Subotnja noć. Njihovi glasovi, još uvijek vrištavi od pokušaja da nadglasaju bučnu vrevu dana, podrhtavali su od uzbuđenja, tvoreći planove za tekuću večer i slijedeći dan. - Molly Ann, hoćeš li noćas na ples što ga priređuje baptistička crkva? - upita jedna od djevojaka. - Sutra je piknik na sajmištu - druga će. 114 - U Holiness Churchu1 se sutra održava vjerski zbor - reče treća. - Pripremili su cijelo čudo riđovki i čegrtuša, a nekoliko je »svetaca« već spremno uživati Duha Svetoga. Molly Ann se nasmjehnu, ali ne odgovori. Za šest mjeseci što ih je tu provela zbile su se mnoge promjene. Neznatni tragovi dječje tustosti iščezli su joj s lica, nakon čega je zadobila neobično egzotičan izgled. Visoke jagodične kosti istakle su joj seljačke zelene oči, a pune joj se usne skladno povezale s bradom. I tijelo joj se izmijenilo. Grudi joj postaše zaobljenije, struk uži, a široki se kukovi suzili u duge ravne noge. - Molly Ann nikad ne zna što će raditi - reče prva djevojka. - ćeka da joj to Jimmy kaže. - Hajde, raspali - pozva je Molly Ann, smiješeći se. - Zacopala si se u njega - pecnu je djevojka. Opet Molly Ann ništa ne odgovori. Još su uvijek bile djetinjaste. Jesu li mogle znati što osjeća za Jimmyja? Ili, kad je već riječ o tome, što on osjeća za nju? Znale su samo za plesove, dobru zabavu subotom uvečer i nedjeljom, a potom dugo čekanje do idućeg vikenda. Zauzela je svoje mjesto u redu ispred blagajničkog šaltera. Brzo se pomicao, pa je uskoro došao i na nju red. Vremešni činovnik virnu u nju kroz prozorčić. - 'Barveče, Molly Ann - reče gurnuvši joj kroz rešetkast prozorčić potvrdu na potpis. - 'Barveče, gospodine Thatcher - odzdravi, potpiše papirić i vrati mu ga. Uze potvrde, provjeri je, stade prelistavati omotnice što su se nalazile u kutiji na tezgi odmah do 1 Evangelička sekta u Sjedinjenim Američkim Državama čiji pripadnici vjeruju u silazak Duha Svetoga u vjernike, a odlikuje se burnim obredima. 115 njega, dok ne pronađe onu s njezinim imenom. Izvadi je i preda joj je. - Bolje da prebrojite - svjetova je. - Imate visok iznos zbog prekovremena rada. Prošli je tjedan bilo osamdeset sati. Kimnu i šutke otvori kuvertu. Novci joj se skotr-ljaše u ruku. Hitro ih prebroja. - Šest dolara i četrdeset centi - reče gledajući ih. - Tako je. - Potvrdi glavom. - Osam centi na sat. Ali pazite kako ćete sa svim tim novcem. Nemojte

ga svega potrošiti na jednom mjestu. - Neću, gospodine Thatcher - obeća. Vrati novac u kuvertu i otputi se prema glavnim vratima. Uobičajena gomila muškaraca i momaka koji su čekali da se djevojke vrate s posla poredala se duž ulice. Očevi očekuju kćerke, muževi žene, mladići svoje prijateljice. Svi s istom mišlju. Danas je dan isplate. Prohladan večernji povjetarac strujao joj je kroz uznojenu pamučnu haljinu, pripivši je posve uz tijelo. Zadrhtala je i pritegnula šal oko sebe. Prolazila je mimo prvog reda mladića. Dovikivali su joj i zviždali. Okrenula je glavu i ubrzala korak. Jedan joj je od njih povikao. - Što ćeš raditi večeras, Molly Ann? Ne vidim tu Jimmvja? Nije odgovorila. Nije očekivala da je Jimmy tu čeka. Otišao je u brda po cugu i neće se vratiti tako skoro. Plač djevojčice natjerao ju je da se okrene. Učinila je to upravo u trenutku kad je neki muškarac udario dijete. Bio je to krupan čovjek i već napola pijan. Djevojčica je zateturala natraške i ljosnula u ulično blato, zabuljivši se uplašeno u muškarca. Stajao je i mahao njenom žutom isplatnom vrećicom koju je stiskao u ruci. - To će te naučit kome pripada tvoja plaća! -derao se. - Otac sam ti i radit ćeš onako kako ti 116 kažem. Odi i kaži majci da ću joj dat onoliko koliko me bude volja. Trenutak zatim okrenuo se i teturavo udaljio. Ostali muškarci stajali su ondje bez riječi, bez pokreta. Molly Ann se vrati do djevojčice i pomogne joj da se digne. činilo se da djevojčici, koja je cviljela od straha, nije više od jedanaest godina. - No, no - tješila ju je Molly Ann. - Bit će sve u redu. - Neće - zakuka djevojčica. - Majka je rekla da će me išibat ako joj ne donesem isplatnu vrećicu. - Jednostavno joj kaži što se dogodilo - naputi je Molly Ann. - Ne bi niš pomoglo - odgovori dijete. Poče brisati blato s haljine. Pogleda prema Molly Ann s još uvijek suznim očima. - Jedva čekam da odrastem poput tebe. Onda ću moć radit sa svojim parama što hoću. - Prestade čistiti haljinu. - Najljepša ti fala. Molly Ann je promatrala dijete kako bespomoćno odmiče ulicom. Duboko uzdahnu. Bilo je mnogo toga što nije valjalo u ovome gradu. Tko roditeljima daje pravo da sa svojom vlastitom krvi postupaju kao s robovima? Zahvali Bogu što ima tako dobre roditelje. Neki joj momak upade u korak pobočke. . - Hoćeš li sa mnom na ples večeras, Molly Ann? Pogleda ga. Bio je visok i imao je, po najnovijoj modi, kosu zalizanu unatrag. Osjeti mu po dahu da je pio pivo. Odmahnu glavom. - Neću. Stavi joj šaku na ruku. - Hajde, Molly Ann - ponuka je. - Što si digla tolko nos? Nije Jimmy jedini muškarac u gradu. Zgodna si cura. Trebala bi to bolje iskoristit i malko se proveselit. 117 - Skidaj ruku s mene il će Jimmy za to doznat -procijedi tihim glasom. Odmah spusti ruku. - Baš si glupa - reče. - Misliš da si Jimmvjeva jedina cura, ali nisi. Jimmy ima više cura od bilo kog u gradu. - Lažeš! - uzviknu. - Odlazi. Stade, a ona proslijedi. - čekaj samo, Molly Ann - poviče za njom. - Već ćeš saznat. Stiže do ugla i zaokrenu put Ulice Main i Fitcho-va dućana. - Dobar je to grad, gospodine Cahille. - Fitchov je glas bio pun svesrdne iskrenosti. - I dobri ljudi, jednostavni, marljivi, pobožni, čestiti. A radne snage napretek. Posvud brojne obitelji. Nije im ništa imat osam ili deset komada djece u kući. Prije ili kasnije moraju tražit poso. Djeca ne zadaju nikakvih briga. Rade svoj poso i ne traže mnogo. Nije to kao tamo na istoku ili gore na sjeveru. Tu nema nikakvih sindikata. Ljudi ih ne žele, jer ih ne trebaju. Isuviše su slobodoljubni. Pravi gorštaci. Ne vjeruju onima koji nisu njihovi.

- No vama ipak vjeruju? - zapita Cahill. Fitch se nasmija. - Zašto da ne vjeruju? Jedan sam od njih. U njihovoj sredini i rođen i othranjen. Moj praprapradjedica je osnovao taj grad. Svi znaju da im je Sam Fitch prijatelj... - Možete mirne duše poručit svojim kompanjonima u Philadelphiji da ih Sam Fitch uvjerava da će dobit svu potrebnu radnu snagu po cijeni koju žele, ako ovamo dopreme i drugu tvornicu tekstila, i da u Fitchvilleu bar još dvadeset pet godina neće bit nikakvih gradskih poreza. 118 - Po vama Fitchville ispada kao vraški privlačno mjesto, gospodine Fitch. - Cahill se sada smiješio. - To i jest - reče Fitch. - To sigurno jest. Prvoj tvornici nije bilo ni riječi prigovora. Sagradite drugu, i ona će bit još i bolja. - Uz iste uvjete kao i prva? - upita Cahill. - Uz iste uvjete. Sam Fitch nije lakom. Gleda samo učinit štogod dobro za svoj grad. Cahill kimnu. - Vrlo dobro, gospodine Fitch. Raspravit ću o tome sa svojim kolegama i siguran sam da će biti impresionirani. Uvjeravam vas u svoju podršku. - Hvala vam, gospodine Cahille, hvala. - Fitch ustade iza stola i svojom trbušinom zapremi dobar dio malog ureda. Provuče se oko stola i odšeće s Cahillom van na ulicu. Zatresoše rukama i Cahill se uspe u svoju kočiju. Stajao je tako dok je kočija odlazila, a onda se okrenuo i vratio u dućan. Zamislio se. Nova tvornica tekstila znači u najmanju ruku još kojih dvjesta radnih mjesta. Kako god gledao na stvar, to za njega znači mnogo novaca. - Gospodine Fitch. - Glas joj je zvučao nježno. Okrene se začuđeno. Nije primijetio kad je ušla u dućan. Odveć se bio zabavio s Cahillom. - Gle, Molly Ann. - Subotnja je večer, gospodine Fitch - reče. Namah se pribra. - Bogme jest. - Širok mu osmijeh zaigra licem. -Uđi u moj ured. Mučno sjede za stol i pogleda je kritički. Molly Ann se razvila u naočitu rasnu ženu. Dok ju je u mislima uspoređivao sa svojom ženom, osjeti kako mu rastu zazubice. - Pa kako napreduješ, mila? - upita. - Dobro, hvala na pitanju, gospodine Fitch. 119 odgo,vori. Otvori isplatnu vrećicu i izbroji tri dolara. - Htjela bih da to stavite na tatin račun. - S najvećim zadovoljstvom - reče. Pokupi novac i spremi ga u ladicu. - Kako su tvoji? - Nisu baš vični pisanju, gospodine Fitch -uzvrati. - Ali, ipak sam ih vidjela prošli mjesec i bili su svi dobro. Tata je sretan s novom mazgom. Kad žetva prođe, računa da će posijat bar četiri puta više kukuruza. - Treba da se ponose i tobom i tvojim bratom -pohvali je Fitch. - Veli mi Smathers da je Daniel najbolji činovnik što ga je ikad imo. Molly Ann klimnu. - Hvala vam, gospodine Fitch. Iznova ustane. - Trebaš češće dolazit ovamo, Molly Ann. A ne samo jednom tjedno, u subotu navečer, i to poslovno. Znaš da te volim vidjet. - Poslovan ste čovjek, gospodine Fitch - reče. -Ne bi vam htjela dosađivat. Obiđe stol i uze je za ruku. - Tako zgodna djevojka, Molly Ann, nikad ne dosađuje. S neugodnim osjećajem u duši povuče ruku. Nije znala što da kaže. - Poznaješ li onog čovjeka što je upravo otišo? -upita iznenada. Zavrtje glavom. - Ne. - To je gospodin J. R. Cahill. Došao je razgovarat sa starim Samom Fitchom o izgradnji još jedne tvornice tekstila u našem mjestu. Znaš li što to znači? Iznova zavrti glavom. . - To znači da bi te mogo u novoj tvornici zaposlit ko predradnicu, ako se sa

mnom budeš ophodila kako treba. 120 Naglo se podsmjehnu. Sad ga je shvatila. Zagleda mu se u lice. - To je strašno lijepo od vas, gospodine Fitch. Ponovno je uze za ruku. - đavolski si šik djevojče, Molly Ann. Nema smisla gubit vrijeme s bezveznjacima kakav je Jimmy Simpson, kad je dovoljno da kažeš samo jednu riječ i stekneš pravog prijatelja. - Cijenim to, gospodine Fitch. Uistinu. - Osmje-hnu se. - I kad se nova tvornica tekstila otvori, nemojte se začudit ako vam pokucam na vrata. Gledao ju je punu minutu, a zatim joj ispustio ruku. - Učini to - reče ozbiljno. - Svakako to učini. Bila je kod vrata njegova ureda. - 'Kunoć, gospodine Fitch. Kimnu skrivajući teškim očnim kapcima prave namjere. - 'Kunoć, Molly Ann. - Još je dugo zurio u vrata poslije njezina odlaska. Uze cigaretu i zažvali je. Trenutak kasnije je pripali. Mlade su djevojke bezgranično glupe. Duboko povuče u pluća težak siv dim, potom ga lagano otpuhnu. Promatrao je kako se lijeno vuče put stropa. On, u redu, pa nije ni važno. Prije ili kasnije dobit će je. Bio je vrlo strpljiv čovjek. Sjedila je u prijenosnoj željeznoj kadi na sredini kuhinje. Njena gazdarica uzme velik kotao s užarene peći, podložene ugljenom, i pođe prema njoj. - Treba li još vruće vode? Molly Ann kimnu. - Da, hvala vam, gospođo Wagner. - Primicala se puževim korakom kako bi vodu izlila iza nje, a da je ne ošuri. Oko lica joj se uzdigoše oblaci pare. Nešto kasnije opustila se, zaklopivši oči. ćutjela je kako 121 se bolni umor, nakupljen za duga dana provedenog uz stroj, lagano cijedi iz nje. - Gospođo Wagner -reče. - Da, Molly Ann. - Dođu li puno ovakve kade? - Oko tri-četiri dolara, mislim. Molly Ann uzdahnu. - Ako se ikad domognem nešto više novaca, voljela bih jednu takvu kupit mami. Sigurna sam da bi joj se dopala. 122 DESETO POGLAVLJE Nedjelja je osvanula blistava i sunčana, a blag ožujski vjetrić dopuhnuo je prve tragove proljeća. Na stablima su izbili pupovi koji svojim sjajnim žućkastozelenim izdancima pozlatiše gole grane. Molly Ann se spusti niza stube na trijemu do mjesta gdje ju je čekao Jimmy, koji je stajao tik mazge i kola. Okrenu joj se, gutajući očima njezinu bijelu lepršavu haljinu, žute vrpce oko struka i šešira. Zazvižda. - Jesi li to zaista ti, Molly Ann? Zacrveni se uz osmijeh. - Sviđa li ti se? Nasmiješi se. - Divna si. Krasna je. - Sama sam je sašila - pohvali se. - Materijal sam nabavila u francuskom dućanu. Izvoran je pariški proizvod. Uze je za ruku. - Ne znam - reče dvojbeno. - Sto? - Ta stara kola i ta stara mazga. Gotovo da je grehota prljati tako lijepu novu haljinu. - Samo ti prostri gunj po tom starom sjedalu -reče. - I da više ne čujem tih tvojih bedastoća. 123 Nasmije se i pomogne joj da se uspne. Zastao je časak i zagledao se gore u nju. - Stvarno izgledaš prekrasno, Molly Ann.

- Hvala - reče. - A sad se vrati u kuhinju. Pripremila sam izletničku košaru. - Ma, hajde? A kako si znala da će bit lijep dan? Zasmija se. - Pa, pogledala sam kroz prozor, beno. Hajd, požuri. Dan je sve kraći. Nekoliko trenutaka kasnije sjedio je pored nje, i mazga ih je vukla niza cestu. - Imaš pravo izbora - reče. - Bi li više voljela na piknik na sajmište, na vjerski zbor u Holiness Churchu ili na objed kod woodfieldskog potoka? - Objed kod woodfieldskog potoka? - zapita. -Za to nikad nisam čula. Tko će sve doći? - Nitko - odgovori. - Samo nas dvoje. Provuče mu šaku pod ruku i nasmiješi se. - To je moj izbor. Dojede posljednji zalogaj pite od jabuka, nagnu se natraške na jedan lakat i pogleda je. - To je najbolja hrana što sam je ikad jeo - izjavi. Osmjehnu se. - Hajde, molim te. Nije to bogzna što. Tek nešto stare ispržene piletine, kukuružnjaka i jabukove pite. - Zaboravila si na limunadu - podsjeti je. - Nisi trebala trošiti toliko novaca. I suviše ih teško zarađuješ. Pogleda ga. - Kako bi inače znao kakva sam kuharica? Nasmija se. - Možda imaš pravo. - Jesi li bio kod mog ćaće? - upita. 124 - Jesam - uzvrati. - Svi su dobro i lijepo te pozdravljaju. - Mali Mase mora da je već prilično porastao -reče. - Da. Da ga samo vidiš kako trči oko kuće onim svojim debeljuškastim nožicama. Glas joj oboji prizvuk čežnje. - Da ih bar mogu vidjet! Ali kad su jako daleko. - Možda ti predradnica slijedeći tjedan dade slobodnu subotu. - Mogli bismo otić gore do njih i vratit se u nedjelju - reče. Razvedri se. - To bi bilo lijepo. - Potom joj zanos splasnu. -Ali ona to neće učinit. Zaostaju u proizvodnji, pa svi radimo prekovremeno. Neko su vrijeme mučali. Tada ona opet progovori. - Možda se prilike poprave kad se otvori nova tvornica tekstila. - Nova tvornica? - zapita. - Kakva nova tvornica? - Ona o kojoj je gospodin Fitch govorio. Jučer sam mu bila u dućanu da stavim nešto novaca na tatin račun, pa mi je napomenuo kako ima izgleda da me zaposli kao predradnicu, kad se otvori nova tvornica tekstila. - Ma što kažeš? - Jimmvjev glas poprimi neobično bridak, strog prizvuk koji se prije nije osjećao. Moraš li nešto posebno učinit da dobiješ taj poso? Pogleda ga. Dobro je znala što hoće reći, ali je smatrala da je bolje ako ne spomene taj dio razgovora. - Ne. Samo je reko da ga posjetim kad za to dođe vrijeme. Jimmy je šutio. Zamišljeno je piljio u pokrivač 125 pod sobom. Nova tvornica tekstila. Pitao se gdje li će je podići. Bit će da je starac Fitch već otkupio zemlju od nekog siromašnog, upropaštenog farmera. Toliko je dugo šutio da je ona opet prozborila. - Zar nešto nije u redu, Jimmy? Zanijeka glavom. - Ne. - Potom mu se glas ispuni gorčinom. - Kad će žitelji ovoga grada već jednom prozreti toga čovjeka? Zar ne vide da im dere kožu i pije krv? - Jimmy! - užasnu se. - Kako možeš reć tako groznu stvar? - Mogu, jer je to istina! - otpovrnu uzbuđeno. -Pazi, svaki mu tjedan daješ novce da ih metne na tatin račun, zar ne? Klimnu.

- Jesi li ga ikad zapitala koliko ti iznosti ulog? - Nisam. To nije moj posao, već tatin. - Kad bi te novce uložila u banku, oni bi ti dali kamate - reče. - On ti ne daje ništa, pa se kladim da te potkrada. Kad bi ga tata upitao za svoj saldo, kladim se da ga uopće ne bi ni bilo. Ne reče ništa. - Što misliš, koliko je ljudi natjero da rade to isto što i ti radiš? Možda više od stotinu. To je mnogo novaca koji stari Sam Fitch zaradi bez po muke. -Grubo se nasmija. - A svi vi zatucani brđani zahvalni ste mu što vam nalazi poso kako bi mogli nasmrt gladovat zato što se kod njega zadužujete. Al probajte samo jednom izić iz te kolotečine, pa ćete odma ustanovit kakav vam je prijatelj Sam Fitch. Nema više novaca. Ni zajma. Ni ostalog. Već eto ti šerifa s pismenim nalogom suda, i onda zbogom kućo i zemljo i mjesto gdje s' živio. Baš kao što se dogodilo Craigovima na okuci rijeke. Jedan dan imaju četrdeset rali zemlje. Drugi dan nemaju ništa. - Najednom zastade shvativši što govori. - Prokletstvo! - prasnu. - U tom grmu leži zec! 126 - Ne huli - ukori ga. Izbijeli oči na nju. - To je upravo ono što se i dogodilo. Zar ne vidiš? On to planira već više od godinu dana. Crai-govi klinci izgubili poso u tvornici tekstila i staklani iz čista mira. Ko da su se za jedan tjedan svi izopačili. Nekoliko mjeseci kasnije pojavljuje se stari Fitch, otkupljuje im imanje za nešto više od iznosa koji mu dugovahu i oni sele. - Ne shvaćam - reče. - Nova tvornica tekstila - istaknu. - Baš tu će je izgradit. Na zemlji staroga Craiga. Tu sve imaju. Vodu. Struju. I mjesta. Mnogo mjesta. - A što se ti tolko pjeniš zbog svega toga? - upita. - To s nama nema nikakve veze. Pogleda je. - Možda i nema. Bar ne zasad. Ali hoće, s vremenom. Iz dana u dan je moćniji, dok naposljetku ne zagospodari cijelom dolinom, uključujući i ljude. Načas se zabublji u njega, a onda se maši vrča. - Na. Popij još limunade. Žestiš se ni zbog čega. Uze čašu iz njezine ruke. Lice mu se opusti, a smrknut, ljutit izraz omekša smiješak. Podiže čašu limunade i kroz nju pogleda u sunce. - Ljupko si, nevino dijete, Molly Ann - reče. - I jednog ćeš dana usrećit nekog muškarca. čaša mu izletje iz ruke, a limunada mu poprska cijelu košulju. Ona se srdito diže na noge. - Nisam dijete! Navršila sam šesnaestu i žena sam! - odbrusi. - Ako si muško, zaprosi me, ili me inače vozi kući! Zabulji se u nju začuđeno. Uvreda i bijes učine je još ljepšom. Srce mu zaigra u grudima tako ludo da mu se učini da će pući. Vlastit mu glas zazvuči neobično u ušima. - Prosim te, Molly Ann. 127 I dođe red na nju da se začudi. Oduže joj se dar govora. - Prosim te, Molly Ann - ponovi. - Kako glasi tvoj odgovor? - Oh, Jimmy! - uskliknu suznih očiju, bacivši se dolje na nj. - Da, da, da! Vjenčali su se za nešto više od mjesec dana, prvog svibnja tisuću devetsto petnaeste godine u Prvoj baptističkoj crkvi u Fitchvilleu. Sva joj se obitelj s brda skupila ondje, odjevena u najbolje nedjeljno ruho. Svi osim Daniela, jer nije mogao dobiti slobodan dan. Zbilo se to istog dana kad su počeli raščišćavati zemlju na farmi staroga Craiga radi izgradnje nove tvornice tekstila. Molly Ann, lica zažarena od uzbuđenja, uniđe u spavaću sobu. - Probudi se! - viknu drmajući ga za rame. -Probudi se! Jimmy zabaci jednu ruku preko glave. - Ostavi me, ženo - promrmlja. - Nedjeljno je jutro. - Gospodin Fitch je tu; želi te vidjet - reče. - Starac Fitch? - Odmah se rasani. - Da mene vidi? Kimnu.

- Da mi je znati što hoće. - Ne znam - odvrati. - Netko je zakuco na vrata. Otvorila sam ih i ugledala njega. Veli da je jako važno. - Jako važno? - Naglo se pokrenu, povukavši je na sebe. - Nedjeljno je jutro, a još nisam dobio svoj jutarnji poljubac. 128 Odgurnu se od njegovih grudi. - Bio si prezauzet spavanjem. - Ustima joj prekri usne. - Molim te, Jimmy, što će čovjek pomislit? -progunđa. - Nek misli što hoće. Nek ide k vragu! - odreza. Oslobodi ga se trzajem. - Ne kuni! - prekori ga oštro. - Obuci se i silaz' dolje. - Krenu k vratima. - Skuhala sam svježu kavu. Fitch je sjedio za stolom, kad je Jimmy ušao u kuhinju. Pred njim se nalazio pladanj šunke i jaja, lončić uspušene kave, te vruće pecivo i maslac. Trpao je hranu u usta, kao da su godine prošle otkako je blagovao zadnji obrok. - 'Brojutro, gospodine Fitch - pozdravi. Fitch progura zalogaj niz grlo prije nego što odgovori. - 'Brojutro, Jimmy. Vjere mi, tvoja je ženica izvrsna kuharica, ko i njena majka. Vrlo si sretan čovjek. Jimmy klimnu. Priđe k stolu i sjede. Molly Ann postavi lončić kave pred nj i vrati se štednjaku. Jimmy podiže lončić. Kava se pušila i božanstveno mirisala. - Znam to - reče. Fitch počisti pecivom posljednji komadić žu-manjca s tanjura. Proguta ga ucijelo i zalije kavom. Nagne se na naslon stolice i nježno potapša trbuh. - To je bio bogovski doručak, gospođo Simpson. Molly Ann porumeni baš kao i njezina majka. Nije joj izbjegla činjenica da je promaknuta od Molly Ann u gospođu Simpson. - Hvala vam, gospodine Fitch. - Pogleda Jim-myja. - Jesi li sad spreman za doručak? - Još ne - uzvrati. - Zasad ću uzet samo kavu. - Onda vas, gospodo, prepuštam vašem poslu -izjavi uljudno i prijeđe u drugu prostoriju. Ali je, 9 Sjećanje I 129 baš kao i njena majka nekoć, ostala blizu vrata kako bi čula sve o čemu govore. - Što vas dovodi ovamo u nedjeljno jutro? -upita Jimmy ne čekajući Fitcha da povede razgovor. Fitch se nasmjehulji. - Već te nekoliko nedjelja ne vidim u crkvi. Jimmy ne odgovori. Shvatio je da Fitch zna kako mu se nije mililo nedjeljom u crkvu. - Ali opet si mislim - nastavi Fitch umiljato - što će mladić netom oženjen lijepom mladom ženom nedjeljom u crkvi? Jimmy podiže lončić s kavom i stade ga proučavati. - Molly Ann mi reče da ste kazali kako se radi o važnoj stvari. - Tako je - potvrdi Fitch ozbiljno. - O vrlo važnoj stvari. - Zastade radi jačeg dojma. - Mladiću, već te dugo vremena držim na oku. I dopada mi se ono što vidim. Podsjećaš me uvelike na sebe kad sam bio tvoje dobi. Pun poduzetnosti. Jimmy šutke klimnu. - Pa sam promozgao - reče. - Sve sam stariji, a mladić poput tebe može sa mnom daleko dotjerat u poslu. Nemam nikog na koga bih se oslonio, a posla preko glave. - Nudite li vi to meni posao? - snebi se Jimmy. - Na neki način - odgovori Fitch. - Ali i više od toga. Hoću da preuzmeš neke moje poslove kako bih se mogo posvetit drugima. - Kakve poslove, gospodine Fitch? - Zovi me Sam - predloži Fitch. - U redu, Same. Kakve poslove? - Ovdašnji te puk poznaje i voli - reče Fitch. -Mogo bi ispomagat u dućanu, kupovat cugu, upravljat

vrijednim ljudima. Znaš što mislim? - Ne znam - otpovrnu Jimmy. 130 - U poslu uvijek ima problema - nastavi Fitch. -Katkad ljudi ne shvaćaju da je ono što radiš radi njihova vlastita dobra. Jimmy šutke kimnu. To mu je bilo jasno otprve. Nije uvijek lako natjerati ljude da shvate da ih varaš radi njihova vlastita dobra. Fitch protumači Jimmvjevo klimanje kao pristanak. - Uvijek sam se trudio da uradim sve što mogu za ovaj grad. Ali, sad će počet naklapanja da to radim za svoju korist. Kao, na primjer, u vezi s novom tvornicom tekstila. Ona znači dvjesto novih radnih mjesta za ovdašnji vrijedni narod. Unatoč tome, kruže glasine da to činim radi svojega probitka. - Nemate nikakve koristi od toga? - upita Jimmy, gradeći se naivcem. - Naravno da imam - uzvrati Fitch. - To je samo dobar poso. Ali ima i grad. Dovodim mu više industrije i rada, a ipak čujem da Craigovi govore kako sam ih silom otjero sa zemlje da bih je prodo tvornici. Sada tvrde da još uvijek posjeduju sedam rali uz rijeku, koji su posebno upisani na ime njihova djedice, a on još uvijek živi. - Ali već su počeli raščišćavat teren uz rijeku -reče Jimmy. - Kako to mogu radit ako ne posjeduju zemljište? - U tome i jest stvar - naglasi Fitch. - Craigovi imaju krivo. Međutim, uzelo bi mnogo vremena da se spor riješi sudskim putem. U međuvremenu, tvornica se ne bi otvorila i građani bi ostali bez posla i plaća. No, pošto sam darežljiv, dao sam im ponudu, ali su je odbili. - Koliko ste im ponudili? - upita Jimmy. - Deset puta više nego što zemlja vrijedi. Pedeset dolara za ral. Tristopedeset za tu parcelu. I to za zemlju na koju nemaju posve pravo. 131 - Ali nema ni tvornica, ako Craigovi pritisnu svojim zahtjevom - ukaza Jimmy. - Nema suda u zemlji koji bi podržao tražbinu Craigovih. Već sam razgovaro sa sucem Hanleyom i on mi tako kaže. - Pa što se onda brinete? - zapita Jimmy. - Jednostavno ne želim neugodnosti. Želim da raja uvidi da je ono što radim za njihovo vlastito dobro. - Još uvijek ne vidim kako bih vam ja tu mogo pomoć - primijeti Jimmy. - Craigovi te znaju i vole - reće Fitch. - Tebe bi slušali. Jimmy kimnu. - Možda. - Ustade i iznova napuni lončić. - A što ću ja imat od toga? Fitch podiže pogled na nj. - Bit ćeš sa mnom, momče. Obogatit ću te. Za početak dat ću ti plaću od dvadeset pet dolara tjedno. Bilo je to najmanje pet dolara više na tjedan nego što je bilo tko u gradu dobivao. Znao je to Jimmy. A bilo je to i deset dolara više na tjedan nego što je on, kad je bio sretne ruke, prosječno zarađivao. - Ne znam - izusti oprezno. - Radi se o običnom najmeštenju, a ja nekako više volim trgovat na svoju ruku. - Ni izbliza ne možeš zaradit tolke pare. - Ali i ne moram svaki dan na poso - reče Jimmy. - To je vrijedilo dok si bio sam, ali sad si oženjen i sređen. A uskoro će i djeca. Moraš već sada mislit na njih. Jimmy sjede za stol. - Ne znam - reče. Fitch se nasmiješi. Predosjećao je da ga ima. - Raspravi to sa ženom. - Ustane. - Složit će se sa 132 mnom. Dobra je to i razumna djevojka. Možeš mi sutra javit.

Kad je otišao, Molly Ann dojuri u kuhinju. - Nije li to sjajno? Pogleda je. - Ne shvaćaš, zar ne? - Što? - Bijaše smetena. - Da želi od mene napravit lopova kakav je i sam. Da varam i kradem ljude poput tvojih i Craigovih. Načas zašuti. - Što ćeš onda? - Isto što i dosad - odgovori. - Gledat svoje posle i prodavat svoj viski. Ali nije krenulo tim putem, jer je dva dana nakon što je Jimmy odbio Fitchovu ponudu, netko ispalio hitac kroz otvoren prozor trošne drvenjare, udaljene osamnaestak kilometara od mjesta u gradu, gdje sada Craigovi žive, i ubio djeda Craiga. Fitch je, poput svih u gradu, bio toliko ogorčen zbog besmislena ubojstva starca da je iz vlastita džepa priložio pedeset dolara kao nagradu onome tko uhapsi ili ulovi zlotvora. I usprkos činjenici što se starčevom smrću spor oko polaganja prava Craigovih na zemlju uz rijeku još više zamrsio, on je povisio svoju ponudu za zemlju na petsto dolara, kako bi pomogao siromašnoj obitelji. Također je obećao da će se zauzeti za njih i Craigovoj djeci naći posao u tvornici tekstila i staklani. Bila je to velikodušna ponuda, mislio je. Međutim, samo s jednim tu nije računao, a to je da će je Craigovi odbiti - što su i učinili. I nekoliko dana poslije pogreba, hitac ispaljen iz šume, što je graničila Craigovom zemljom, usmrtio je predradnika građevnog poduzeća koje je podizalo tvornicu, i to upravo u času kad je svojoj skupini radnika izdavao naredbe da opet nastave raščišćavati teren duž rijeke. 133 Zastali su svi radovi. Nitko među ljudima nije bio siguran na koga će slijedeći put doći red, pa se nisu htjeli vratiti na posao sve dok nije dopremljena naoružana straža koja je poćela patrolirati spornim zemljištem. Prvi dan po dolasku čuvara jedan je od njih prilikom izmjene straže pronađen mrtav na svom mjestu. Bio je prostrijeljen izbliza, kroz zatiljak, pištoljem Smith & Wesson, kalibra 0,44. Kad je kasnije u tijeku toga dana Sam Fitch dobio glase o ubojstvu, nemilo je stisnuo usne i sva mu je ljubeznost ishlapila. Prvi put u njegovu životu bijaše mu ugrožena vladavina. Odgovorio je, kako se i moglo očekivati, silom. Te iste noći Crai-gov najstariji sin, devetnaestgodišnji John, ubijen je iz vatrenog oružja dok je vodio mazgu na pojilo. I tako je otpočeo rat u Fitchvilleu, poznat pod imenom »Rat Craigovih«. Trajat će malne dvije godine i još će mnogo ljudi poginuti, a među njima i žene i djeca. Pamtit će se kao najkrvavija zavada gorštaka u povijesti Zapadne Virginije. 134 jedanaesto poglavlje Daniel osjeti kako mu kruli u želucu pa pogleda na zidni sat. Bilo je dvanaest i pol; Smathers i njegovi posjetioci još nisu otišli na ručak. Morao je to biti vrlo važan sastanak, jer je Smathers uvijek objedovao točno u dvanaest. Možda je ipak bilo nešto istine u glasinama, koje su posljednjih nekoliko mjeseci kolale, da će rudnik uskoro biti prodan. Vrata prijamnog ureda se otvore i Smathers se pojavi na pragu. - Još si tu, Daniele? - U glasu mu se osjećala natruha iznenađenja. - Da, gospodine - odvrati Daniel pristojno. -ćeko sam dok ne otiđete na ručak. - S tim je stvar u redu, Daniele. Nema potrebe da čekaš. Možeš sada ručati. Daniel zatvori glavnu knjigu poslovanja i diže se na noge. - Hvala vam, gospodine Smathers. - Sagne se ispod stola i uze kutiju s ručkom. Smathers se vrati u prijamni ured kad je Daniel izišao kroz glavni ulaz. Daniel sjede na klupu u neposrednoj blizini zgrade i otvori kutiju s ručkom. Nasmiješi se u sebi. Carrie je posebno dobra prema njemu. Pored uobičajene jabuke unutra je našao sendvič od domaćeg 135 svježeg kruha s jetrenom paštetom i salatom od krumpira koja je zamamno mirisala.

Nasloni se leđima na zgradu i dok je zadovoljno žvakao svoj sendvič napola sklopi oči. Poče ga stezati ovratnik. Olabavi kravatu i otkopča ovratnik. Mnoge su se stvari zbile tokom te godine dok je radio kao činovnik. Možda je najvažnija od svih bila ta što si je mogao priuštiti zasebnu sobu. Druga je bila što ga oči više nisu boljele na dnevnom svjetlu. To mu je više nego nadoknadilo nevolju što je morao svaki dan nositi ovratnik i kravatu. Odvije poklopac termosice i srknu gutljaj vruće slatke kave. Ta je Carrie zlata vrijedila. Zaslužila je svaki cent one posebne polovice dolara koju bi joj tutnuo u ruku svakog tjedna. Začuje odjeke koraka koji mu se približavahu, te okrenu glavu u njihovu smjeru. Njegov nekadašnji predradnik Andy obišao je ugao zgrade i zaustavio se pred njim. - Želim s tobom govoriti - Daniele - reče bez okolišanja. - Samo ti govori, Andy. Slušam te. - Gudio se što je to toliko važno, radi čega se to Andy uspeo iz rudnika da bi s njim razgovarao. - Ne tu - reče. - Odviše je mnogo ljudi. Daniel nije vidio nikoga, ali je svejedno ustao. - U redu - pristade. - Gdje onda? - Iza spremišta za alat - odgovori Andy odmičući. - čekat ću te. Daniel kimnu. Dokrajči sendvič i onda se polako otputi k spremištu za alat. Andy je stajao naslonjen o stražnji zid i žvakao duhan. Cim mu je Daniel prišao, on pijunu. Ispljuvak je zazvučao kao hitac, kad je udario u stijenu udaljenu koja tri metra. Daniel ga pogleda. Andy se čudno ponašao. Nikad ga nije vidio u takvu raspoloženju. 136 Prije nego što je progovorio, Andy se osvrnuo na obje strane. - Je li te itko vidio da ideš ovamo? - Mislim da nije. - Daniel se zbuni. - Što, ako i jest? Andy ne odgovori na pitanje. Umjesto toga postavi svoje. - Hoće li prodat rudnik? - Ne znam - uzvrati Daniel otvoreno. - Priča se da hoće - reće Andy. - Držao sam da možda znaš. - I ja sam čuo neke glasine, ali ne znam o tome ništa više od ostalih. - Oni ljudi kod Smathersa. Iz Detroita su. - Ne znam - Daniel će. - Nitko mi nije kazo. - Pronose se glasovi da će rudnik preuzet neka automobilska kompanija i da će odmah prijeć na isplatu putem potvrda, kao što su učinili prijeko, kod Parleeja. - Ne govoriš s pravim čovjekom - upozori ga Daniel. - Smathersu bi trebo postavit ta pitanja. Ja sam samo činovnik. - Mislio sam da si možda štogod načuo - primijeti Andy. - Zašto bih? - upita Daniel. - Ne prisluškujem kroz ključanicu. - Ne kažem da prisluškuješ - Andy će hitro. - Ne znam zbog čega si se tolko uskomešo -prigovori Daniel. - Zar je važno tko posjeduje rudnik sve dok dobivamo plaću? - I te kako je važno - reče Andy ozbiljno. -Umjesto novcem, plaćaju potvrdama i onda te imaju u šakama. Moraš sve kupovat u njihovim dućanima, i još se pravo i ne snađeš, i eto te do grla u dugovima iz kojih se više nikad ne moš iskobeljat. - Uza sve to, što tu možeš ako prodaju rudnik, jedino da kvitiraš ako ti se poso ne svidi. 137 - To bi oni i htjeli - reče Andy. - Tada bi nas zamijenili s jeftinijom radnom snagom. Ne, ima tu jedno drugo, bolje rješenje. - Koje? - zapita Daniel radoznalo. Andyjevo lice poprimi oprezan izraz. - Zasad ne mogu o tome govorit. Ne znam na čijoj si strani. Daniel se smete. - Na čijoj sam strani? - Na strani uprave ili našoj.

- Našoj? - Rudarskoj - Andy će. - Drukčije je sada kad više ne radiš s nama dolje. - Ne vidim kako to mijenja stvar - reče Daniel. -Radim za goli život baš kao i vi. Andy se na trenutak zapilji u njega. - čudan si svat. Daniel ušuti. - Hoćeš li mi reć ako nešto dočuješ? - zapita Andy. - Neću - otpovrnu Daniel glatko. - Ne volim uhodarit. Ni za koga. - čak ni za pravednu stvar? - Morao bih je prije dobro sagledat - reče Daniel. - Zatim bi odlučio. Andy se odjednom naceri, postavši opet čovjek kojega je Daniel poznavao. - Kako provodiš večeri, momče? - Tako-tako. - čujem da mnogo proboraviš u društvu s gospođicom Andrews, novom učiteljicom. Daniel osjeti kako mu rumen preko ovratnika udara u obraze. - Daje mi poduke iz školskih predmeta. - Jesi li siguran da ti samo iz toga daje poduke? -upita Andy. Daniel oćuti još jaču navalu rumeni. 138 - Moram još mnogo naučit. - I ja bih reko - nasmija se Andy. - Najednom se uozbilji. - Možda opet dođem na razgovor za par dana. - Znaš gdje ćeš me nać - reče Daniel. - Ne idem nikamo. Promatrao je kako predradnik odlazi, a potom se okrenuo i vratio svojoj klupi. Sjeo je, izvadio bananu iz kutije za ručak i pomno je ogulio. Jeo ju je polako, uživajući u njezinu sladu i mirisnoj zreloći. Ta je Carrie zaista bila duša od žene. Ostatkom kave zalije posljednji komadić jabuke. Pažljivo zatvori kutiju za ručak i vrnu se u ured. Smathersova su vrata i nadalje bila zatvorena. Letimice pogleda zidni sat dok je stavljao kutiju za ručak ispod stola. Još je imao dovoljno vremena da odbaza do separacije i vidi što se ondje događa. Separacija je bila smještena na drugom kraju pruge, nasuprot rudarskom rovu. Baš tu se ugljen, dovučen iz rudnika, istovarivao na tekuću vrpcu. Otud se otpremao niza žlijeb, gdje bi momci rukama vadili jalovinu, koju su odvozili do stovarišta otpadaka s druge strane planine, a čist ugljen slali dalje do jednog vagona. Daniel uđe u baraku, podignutu povrh separacije, koja bijaše urezana u strm obronak planine i iziđe na platformu što se nadvijala iznad radnika. Odjeljenje je opet bilo u punom pogonu, nakon isteka sata predviđena za ručak. Ono zapravo nikad nije posve prekidalo rad, jer je jedna polovica skupine radnika radila, dok su ostali jeli. Sad su se svi vratili na posao, i ugljen se prevrtao niza žlijeb, podižući uvis oblake sivkastocrne prašine koja je djelomice zamagljivala vidik s platforme. Trenutak 139 - To bi oni i htjeli - reče Andy. - Tada bi nas zamijenili s jeftinijom radnom snagom. Ne, ima tu jedno drugo, bolje rješenje. - Koje? - zapita Daniel radoznalo. Andvjevo lice poprimi oprezan izraz. - Zasad ne mogu o tome govorit. Ne znam na čijoj si strani. Daniel se smete. - Na čijoj sam strani? - Na strani uprave ili našoj. - Našoj? - Rudarskoj - Andy će. - Drukčije je sada kad više ne radiš s nama dolje. - Ne vidim kako to mijenja stvar - reče Daniel. -Radim za goli život baš kao i vi. Andy se na trenutak zapilji u njega. - čudan si svat. Daniel ušuti. - Hoćeš li mi reć ako nešto dočuješ? - zapita Andy.

- Neću - otpovrnu Daniel glatko. - Ne volim uhodarit. Ni za koga. - čak ni za pravednu stvar? - Morao bih je prije dobro sagledat - reče Daniel. - Zatim bi odlučio. Andy se odjednom naceri, postavši opet čovjek kojega je Daniel poznavao. - Kako provodiš večeri, momče? - Tako-tako. - čujem da mnogo proboraviš u društvu s gospođicom Andrews, novom učiteljicom. Daniel osjeti kako mu rumen preko ovratnika udara u obraze. - Daje mi poduke iz školskih predmeta. - Jesi li siguran da ti samo iz toga daje poduke? -upita Andy. Daniel oćuti još jaču navalu rumeni. 138 - Moram još mnogo naučit. - I ja bih reko - nasmija se Andy. - Najednom se uozbilji. - Možda opet dođem na razgovor za par dana. - Znaš gdje ćeš me nać - reče Daniel. - Ne idem nikamo. Promatrao je kako predradnik odlazi, a potom se okrenuo i vratio svojoj klupi. Sjeo je, izvadio bananu iz kutije za ručak i pomno je ogulio. Jeo ju je polako, uživajući u njezinu sladu i mirisnoj zreloći. Ta je Carrie zaista bila duša od žene. Ostatkom kave zalije posljednji komadić jabuke. Pažljivo zatvori kutiju za ručak i vrnu se u ured. Smathersova su vrata i nadalje bila zatvorena. Letimice pogleda zidni sat dok je stavljao kutiju za ručak ispod stola. Još je imao dovoljno vremena da odbaza do separacije i vidi što se ondje događa. Separacija je bila smještena na drugom kraju pruge, nasuprot rudarskom rovu. Baš tu se ugljen, dovučen iz rudnika, istovarivao na tekuću vrpcu. Otud se otpremao niza žlijeb, gdje bi momci rukama vadili jalovinu, koju su odvozili do stovarišta otpadaka s druge strane planine, a čist ugljen slali dalje do jednog vagona. Daniel uđe u baraku, podignutu povrh separacije, koja bijaše urezana u strm obronak planine i iziđe na platformu što se nadvijala iznad radnika. Odjeljenje je opet bilo u punom pogonu, nakon isteka sata predviđena za ručak. Ono zapravo nikad nije posve prekidalo rad, jer je jedna polovica skupine radnika radila, dok su ostali jeli. Sad su se svi vratili na posao, i ugljen se prevrtao niza žlijeb, podižući uvis oblake sivkastocrne prašine koja je djelomice zamagljivala vidik s platforme. Trenutak 139 kasnije oči su mu se priviknule na prašinu, pa je mogao vidjeti momke ispod sebe. Sjedili su u redovima s obje strane žlijeba. Stisnuti jedan uz drugoga na svojim malim klupicama, grbili su se nad pregracima ugljena i strelovitim pokretima ruku odvajali jalovinu, više dodirom nego vidom. Brzinu njihova rada pratili su nadzornici koji su ubrzavali tempo povećavanjem dotoka ugljena u žlijeb. Ako bi netko zaostao, uskoro bi mu hrpa ugljena zatrpala ruke. Unatoč bučnom klopotu koji se podizao rušenjem ugljena niza žlijeb, Daniel je mogao čuti glasove nadzornika dok su uzlazili i silazili niz uske stube pokraj žlijeba i vikom požurivali momke na hitrije ispražnjavanje svojih pregradaka. Bijahu to dječarci kojih se dob kretala između devet i trinaest ili četrnaest godina, ali sa svojim izobličenim, garavim licima doimahu se poput minijaturnih staraca. Jedan od nadzornika uspne se na platformu, do njega. Letimice pogleda Daniela i kimne mu dok je prilazio vjedru. Zagrabi zaimačom vode i prinese je ustima. Dobrano se napio prije nego što je progovorio. - Lijena balavurdija! Daniel mu ne odgovori. Nadzornik mu priđe blizu i stade gledati dolje u dječake. - Pitam se znaju li oni iz ureda koliko se namučimo dok natjeramo te momke da miču ugljen. Daniel se okrenu. - čini se da rade dobro. - Ne poznaješ ti njih - reče nadzornik. - Polovicu radnog vremena zabušavaju. Samo se grade

marljivima. Ni slika onog vremena kad sam ja bio mlad. Tad su dječaci svojski kupili jalovinu. Daniel slegnu ramenima. - Je li rudnik prodan? - upita nadzornik. - Ne znam - otpovrnu Daniel kratko. 140 - Možeš mi reć - nadzornik će povjerljivim tonom. - Rekoh da ne znam. - Danielov glas poprimi bridak prizvuk. - U redu, u redu - reče nadzornik brzo. - Ne budi tolko zajedljiv samo zato što radiš u uredu. Nisi ništa bolji od nas. Daniel ga osinu hladnim pogledom. - Što misliš time? - Misliš da ne znamo zašto dolaziš ovamo? Sigurno ne da skratiš vrijeme. Daniel zategnu usnice, dok mu je gnjev buktao u grudima. Primače se čovjeku za jedan korak, ali ga zaustavi bolni vrisak odozdo. Oteo se iz usta jednoga dječaka. - Zaustavite ugljen! - prodere se drugi nadzornik. Nadzornik što se nalazio na platformi tik Daniela podiže ruku i povuče zaklopac. Priljev ugljena namah stade. - Prokletstvo! A što sada! - uskliknu vrativši se k ogradi i piljeći dolje na tekuću vrpcu. čuli su kako dječak vrišti, ali ga nisu mogli vidjeti, sve dok se oblaci prašine nisu malo slegli. Jednom dječarcu blizu žlijeba zaglavila se ruka između tekuće vrpce i pregratka za sortiranje ugljena. - Šašavo kopile! - prokune nadzornik, hitajući k stubama. Silazio je, preskakujući ih tri odjednom. Dok je stigao do dječaka, oko njega su se već bila sjatila ostala djeca. Ozlijeđeni se dječak onesvijestio. - Natrag svojim pregradama! - zaurla. Pridruži mu se još jedan nadzornik, te brzo i spretno oslobode dječakovu ruku iz žlijeba. Podiže onesvije-štena dječaka, ne baš osobito nježno, u naručaj, i krenu s njim uza stube. Kad je stigao na platformu. 141 oslobodi jednu ruku kako bi opet pustio ugljen niza žlijeb. Daniel pogleda dječaka. Po njegovu upalu i blijedu licu činilo se da mu nema više od deset godina; iz njegove osakaćene ruke, koja je beživotno visila u nadzornikovu naručju, brizgala je krv na sve strane. Nadzornik uhvati Danielov letimičan pogled. - Možeš reć onima u poslovnici da nije naša krivnja. Prokleti balavac nije mogo držat tempo. Daniel ne odgovori. - Nije naša krivnja - ponovi nadzornik. - Bolje odneste malca da mu previju ruku - kaza Daniel. Promatrao je nadzornika kako s dječakom žurno napušta baraku. Nije bilo nikakve ambulante, ali je stari čuvar spremišta za alat znao što valja uraditi u takvim nesretnim slučajevima. Dječaka će odnijeti tamo, previt će mu ranu i poslati ga kući. Dakako, nadnicu će mu obustaviti dok god se ne vrati na posao. To jest, ako ikad više bude sposoban za ovakvu vrst rada, jer još nikad nitko nije čuo za jednorukog razvrstavatelja. Daniel upre pogled dolje u baraku. Ugljen se kotrljao niza žlijeb; prašina sukljala uvis; nadzornici galamili; dječaci razvrstavali ugljen. Kao da se ništa nije dogodilo. Odjednom shvati da rukama grčevito stišče ogradu na platformi. Zabulji se dolje u njih. Zamisli da mu vlastita ruka visi rastrgana i da krvari. Nešto svakako nije bilo u redu. Par ruku mora vrijediti više od tri dolara tjedno, koliko su plaćali te dječake. 142 dvanaesto poglavlje Kad se nije pojavio do devet sati, Sara Andrevvs je zaključila da te večeri više neće ni doći, pa se pripremila za polazak u krevet. Obično je dolazio do pola osam, odmah nakon večere. Zaključa i zakra-čuna glavna vrata kućice što se medila sa školom u kojoj je predavala, te iz omanje dnevne

prijeđe u još manju spavaću sobu. Polako se poče razodijevati. čudno što jučer nije ništa spomenuo. Kad nije kanio doći, obično bi joj to kazao noć prije. Možda mu se što dogodilo. čula je da se ondje danas dogodila nesreća. Prođoše je srsi od straha - ali se odmah potom sjeti da ne radi u rudniku, već u uredu. Uredno objesi haljinu, istupi iz podsuknje, izvuče ukosnice iz kose, a ona se, duga i tamnosmeđa, prosu niz ramena. Načas uhvati odraz svoga lica u zrcalu s tamnim i duboko usađenim očnim dupljama. Zastane da se bolje pogleda. Njezina je majka imala pravo. Ali opet, ona je svagda imala pravo. - Sara Andrevvs - kazala joj je majka - ako i dalje budeš povazdan držala nos zaboden u knjige, ostat ćeš usidjelica. A to je upravo i bila. Trideset godina. Neudata. Bez ikakvih izgleda u budućnost. Stara frajla. Baš kako joj je majka bila prorekla. 143 Skide svoj košuljac, i grudi kao da ispuniše cijelo ogledalo. Zagleda se u njih zadivljeno. Dok ih je promatrala, učini joj se kao da joj bradavice rastu, te je dojke počeše boljeti. Pokri ih rukama i čvrsto ih stisnu. To kao da ublaži bol. Sklopi oči. Bijahu to njegove ruke. Ali nisu bile. Prošlo je pet dugih godina otkako ju je posljednji put taknuo i onda otišao. Majka joj je rekla da je nikad nije namjeravao uzeti. Međutim, to je nikad nije odveć kosnulo. On jednostavno nije bio muškarac koji bi se oženio. Plašio se odgovornosti. Shvatila je to kad je već sve bilo prekasno. Uza sve to, nikad nije požalila što ga je upoznala i voljela. Prvi put u svom životu spoznala je da je žena i naučila je uživati u svojoj ženstvenosti. Majka joj je kazala da je drolja, da je svi susjedi ogovaraju, i da više nigdje ne može proći uzdignute glave. Otada pa nadalje bilo je samo pitanje vremena kad će otići u svijet. A nakon toga slijedila je druga škola, u drugom gradu, gotovo svake godine. Nijednom u toku ciglih pet godina nije bila kod kuće. Postojali su i drugi muškarci. Kratkotrajne pustolovine na brzu ruku, uzrokovane putenošću koja ju je svu razdirala. Ali kad joj se tijelo namirilo, neizmjerna odvratnost ustupala bi mjesto čežnji. Svaki put bi sebi obećala da se to više nikad neće dogoditi. Međutim, događalo se. I na koncu je bacalo iz grada u grad i tjeralo da mijenja škole, čim bi predosjetila da se mještani sve više i više uzbu-njuju. Osobito muškarci koji su je ogledavali poput pasa u vrijeme parenja. U malom gradu nije bilo tajni. Prohujalo je već sedam mjeseci otkako se preselila u taj mali rudarski gradić nadomak Graftona. čim je ugledala kućicu do škole, odmah je.znala da će ovoga puta biti drugačije. Ovdje će biti osamljena - nasuprot uobičajenim pansionima gdje je 144 kušnje i mirisi muškaraca unaokolo dovode u napast. Posve osamljena, i nikoga neće biti da joj rasplamsa žudnju. Nalazit će zadovoljstvo u radu. Ovaj put neće dopustiti da se obeshrabri pri pokušaju da utuvi neko znanje djeci što su svjesna da idu u školu samo dotle dok ne nađu kakvo zaposlenje u rudnicima ili u tekstilnim tvornicama. Bez pogovora je prihvatila činjenicu da će se dječaci razići čim navrše deset ili jedanaest godina. Djevojčice će ostati nešto duže, ali će i one otići, kada zađu u dvanaestu, trinaestu ili četrnaestu. Unatoč tome, u školi nije nikad nedostajalo djece. Bez obzira na godinu, bila ona dobra ili loša, bio je to urod koji nikad nije iznevjerio. Zato se iznenadila kad je jednog dana, u toku sata predviđena za ručak, podigla oči sa stola i ugledala ga na drugom kraju učionice. Isprva je pomislila da je otac nekog djeteta koje želi povući iz škole da ga zaposli. Ispunio je cio ulaz. Bio je visok, preko metar i osamdeset, širokoplećat i razvijenih prsa. Crna neukrotiva kosa padala mu je u nekoliko uvo-jaka na guste obrve povrh duboko usađenih, začudno plavih očiju. A izbrijana mu je plavkastocrna brada isticala široka usta i jaku donju čeljust. Kad je ušao u razred, uvidjela je da je znatno mlađi nego što je prije pomislila. - Gospođica Andrevvs? - Imao je dubok, ali nježan glas. - Da? Nesigurnim koracima malko joj se približio. - Zao mi je što vas prekidam u poslu, gospa. Ja sam Daniel Bonne Huggins.

Gotovo se nasmiješila zbog strahopoštovanja koje je očigledno osjećao prema njoj. - Ne prekidate me, gospodine Huggins. Što mogu učiniti za vas? Nije se više primaknuo. 10 Sjećanje I 145 - činovnik sam u rudarskoj poslovnici gospodina Smathersa. Kimnu šutke. - Već godinu dana radim kod njega i sada počinjem uviđat koliko sam tupoglav. Potrebno mi je više znanja. Buljila je u njega istinski iznenađena. Bilo je to prvi put u njenoj karijeri da joj itko tako nešto priznaje. Učenje iz knjiga, kako su ga zvali, smatralo se traćenjem vremena. - Što biste zapravo htjeli naučiti, gospodine Huggins? - upita. - Ne znam - odgovori. I časak zatim: - Sve, regbi. Osmjehnu se. - To je prilično neodređeno. Držao se ozbiljno. - Ima toliko stvari o kojima niš ne znam. Otkako radim u uredu, slušam ljude kako raspredaju o politici, trgovini, gospodarstvu. Ne znam niš o tim stvarima. Mogu pisat, čitat i pomalo računat, ali ima riječi kojih značenje ne razumijem, a kad naletim na množenje i dijeljenje, onda se sav zapletem. - Imate li kakve škole? - Imam, gospa - klimnu. - Šest godina selske. Ali sam je presto pohađat u četrnaestoj, i to je sve. Pogleda ga zamišljeno. - Jeste li ikad pomišljali da odete u knjižnicu? - Jesam, gospa. No najbliža je u Graftonu, ali je nedjeljom zatvorena, a ja radim šest dana u tjednu. Kimnu. Grafton je bio udaljen više od dvadeset i pet kilometara, pa nije imao nikakve mogućnosti da ode tamo u toku tjedna. - Ne znam što bih mogla učiniti - prizna. - Što god vam je u moći, gospa. Bio bi vam na svemu od srca zahvalan - reče ozbiljno. - Bit će to više od onog što bi sam uradio. 146 Za trenutak se zamisli. Djeca se počeše hrpimice vraćati u razred. Vrijeme ručka bijaše isteklo. Pogledaše Daniela svojim inače bezizražajnim očima. Podiže pogled na nj. - Sada vam, na žalost, ne možemo puno pomoći - ispriča se. - Obuka se opet nastavlja. Možete li se vratiti kasnije? - Radim do šest, gospa - uzvrati. - Mogu doć odmah nakon toga. Kimnu. - Dobro je, odgovarat će mi. gospodine Huggins. - Najljepša vam hvala, gospa. Promatrala ga je kako za sobom zatvara vrata, a zatim se opet obratila razredu. Dječje oči zakolutaše s vrata na nju. Iz pozadine, gdje su sjedila starija djeca, dopre hihot. Zviznu pokazivačem po stolu. - Vi straga - graknu. - Otvorite zemljopisne knjige na strani tridesetoj, zadaća broj dva. Tek pošto je i posljednje dijete napustilo razred, nakon četiri sata. opet je stala misliti o njemu. Razbijala je glavu kako da mu pomogne. Možda je najbolje da prvo utvrdi koliko sada zna. Ako ništa, time bi bar započela. Ode do ormare, izvadi niz pismenih zadaća sa završnih ispita za šesti razred i razastre ih preda se na stol. To se zbilo prije šest mjeseci. Od tada je, na svoje veliko čudo i ushićenje, ustanovila da je taj velik i tih momak bistra i istraživačkog duha, te da upija znanje kao plodna zemlja dažd. Zajedno su provodili tri večeri tjedno i nedjeljna popodneva. Daniel je požudno čitao i beskonačno zapitkivao. Na koncu je pisala majci da joj pošalje njezine knjige iz studentskih dana. Prvi put je podučavala iz čistog zadovoljstva, obuzeta iskrenim oduševljenjem. Negdje u najzabitnijem kutku svoje duše znala je da je na pravom putu.

Pun zahvalnosti htio joj je platiti satove, ali je ona 10* 147 to odbila. Bila je sretna što se ima čime baviti u slobodno vrijeme. No on je ipak htio nešto učiniti. Naposljetku je pristala da joj kao protuvrijednost nacijepa tjednu količinu ogrjevnog drva za školu. Počela je s nestrpljenjem očekivati nedjeljna jutra da je bude zvonki odjeci udarca sjekire u stražnjem dijelu kuće. Bilo je u tome nečeg umirujućeg, nečeg utješnog. Sjećanje na dom. Jeka iz djetinjstva, kad je njezin stariji brat nekoć obavljao iste kućne poslove. Zbog svega toga tu se više nije osjećala strankinjom. Više nije bila osamljena. Taj priprost, topao osjećaj trajao je tokom cijele zime i jednog dijela proljeća. A onda, jednog sunčanog jutra, digla se iz kreveta i otišla do prozora. Bio je razgaljen do pasa. Znoj mu se slijevao niz tijelo i pod sunčanim se zrakama pretvarao u crven odsjaj, a mišići su se nabirali dok se sjekira dizala i spuštala. Kao omamljena promatrala je kako mu žućkastosmeđa boja sukna hlača preko zadnjice i oko međice potamnjuje od pota. Iznenadan val uzbuđenja i prodor mokrine u spolnom organu posve su je zatekli. Osjetila je kako je noge izdaju, pa se pridržala za prozorsku dasku u strahu da ne ljosne na pod. Ljutito je stresla glavom da je razbistri. Ovako nešto nije ni u snu očekivala. čvrsto je stisnula oči i zadržala ih tako dok opet nije zadobila vlast nad sobom. Od tog dana bila je namjerno smotrenija, pazila je da mu ne sjeda preblizu, vodila je računa o svom odijevanju i nastojala biti formalnija u izražavanju. Ako je dokučio razlog takvu vladanju, nije to ničim odavao. Kad bi ga s vremena na vrijeme pokoji njen letimičan pogled iznenadio, lice bi mu se zacrve-njelo, ali je ona to pripisivala njegovoj plahosti. Tako se zbilo i sinoć, kad je bacila pogled preko kuhinjskog stola i uhvatila ga kako je promatra. U isti mah rumen mu se stala penjati u obraze. 148 - Daniele - upita ga bez razmišljanja. - Koliko vam je godina? Rumen postade zagasitija. Oklijevaše. - Osamnaest, gospa - šlaga. Trenutak posuti. - Izgledate stariji. - I ona šlaga. - Meni je dvadeset. Kimnu. - Zar nemate prijatelja? - zapita. - Imam nekoliko - odvrati. - Mislim, prijateljica. - Nemam, gospa. - ćak ni kod kuće, u brdima. Neku posebnu djevojku? Zanijeka glavom. - Što radite u slobodno vrijeme? Zar ne idete na zabave i plesove subotom uvečer? - Nikad nisam mario za ples, gospa. - To nije normalno - reče. - Mladi ste, zgodni i... - Gospođice Andrews - prekide je. Zapilji se u nj začuđeno. Bilo je to prvi put da je ikad tako nešto uradio. Lice mu poprimi purpurnu boju. - Nisam ja ni za poigravanje. Djevojke samo gledaju kako da se udaju, a ja za to nisam spreman. O meni ovisi cijela obitelj. - Oprostite - ispriča se, prihvaćajući prijekor. -Nisam se htjela nametati. Ustade sa stolca. - Kasno je. I vrijeme da pođem. Ustade i ona. Pruži ruku preko stola i zaklopi knjigu koju je ostavio na stolu. - Sutra ćemo uvečer završiti ovu zadaću. No sada je već devet sati, a njega još uvijek nema. Polako se spremi za krevet. Posljednja misao koja joj se rodila u glavi, prije nego što je ugasila svjetlo, bila je da ga je izgubila. Više nikad neće doći.

149 trinaesto poglavlje Skučena dnevna sobica Andvjeve kuće bila je krcata i puna dima koji se dizao iz crnih konopastih cigara što ih je većina rudara pušila. Iz kuta u koji se bio smjestio, Daniel preleti okom po sobi. Vladala je atmosfera napeta iščekivanja, tako da su i rudari međusobno razgovarali prigušenim, gotovo kradomičnim glasom kao da se boje da će ih njihovi sugovornici čuti. Andy se pojavio u pansionu baš kada se Daniel spremao poći gospođici Andrews na sat. - Hodi sa mnom - reče predradnik odsječno. Daniel ga pogleda. - Kamo? - Saznat ćeš - odgovori Andy škrto. Krenu niza stube na trijemu, a onda se osvrnu na Daniela. - No, hoćeš li? Daniel potvrdi glavom i siđe niza stube. Priključi se predradniku. Prošli su gotovo cio blok kuća prije nego što je Andy progovorio. - Mnogo stavljam na kocku što te dovodim sa sobom - reče. - Većina ljudi smatra da si prebjeg. Misle da si uz gazde. - Pa što se onda trudiš? - upita Daniel. Bucmasti predradnik, sa svojom čupavom sijedom kosom što mu se ljeskala na svjetlu plinske lampe, naglo stade i pogleda ga. 150 - Rečeno mi je da se pobrinem da svakako budeš nazočan. - Tko ti je rekao? - Saznat ćeš - uzvrati Andy zagonetno. Ponovno se pokrenu. - Osim toga, držim da si uz nas. Radio sam u rudokopima uz tebe, a kad jednom zađeš u rudokop, više nikad ne prestaješ bit rudar, bez obzira čime se još bavio. Preostali dio puta do njegova doma prođe u tišini. Uskoro nakon njihova dolaska počeše pristizati i drugi ljudi. Površno su pogledavali Daniela, ali mu ni riječ nisu uputili. Malo pomalo Daniel se povukao u kut, gdje se naslonio o zid i zapušio cigaru. U sobi se nalazilo dvanaestak ljudi, srojenih u male skupine. Začuo se šum automobila koji se približavao. Jedan od muškaraca blizu prozora pogleda van. Okrenu se opet ostalima. - Stigli su! Nastade opći pokret prema vratima. Andy ih otvori. Daniel ugleda crn automobil, model T, koji se polako zaustavi. Ljudi se razmilješe po trijemu. Daniel se i ne pomaknu. časak zatim uniđe Andy u društvu krupnog zdepastog muškarca koji je koračao uza nj. Daniel radoznalo pogleda neznanca. Nije bio visok, ali se takvim pričinjao. Imao je široka pleća, bačvasta prsa niže kojih se počela pupčiti trbušina i gustu kuštravu kosu ovješenu preko čupavih obrva i duboko usađenih plavih pronicavih očiju. Dok se kretao među ljudima, tresući im ruke i gledajući svakoga ravno u oči, doimao se kao važna i samopouzdana osoba. Iza debelih mesnatih usana krili su se nevjerojatno mali zubi. Priđoše Danielu. - Ovo je Daniel - reče Andy, kao da je time sve objasnio. čovjek posegnu za Danielovom rukom. -John L. Lewis, potpredsjednik Sindikata rudara. 151 Lewisova je ruka bila meka, ali izvanredno snažna. Pogleda Daniela. - Ti si šurjak Jimmvja Simspona - reče. - Jimmy mi je podosta pričao o tebi. Daniel silom prikri iznenađenje. - Poznajete Jimmvja? Lewis kimnu. - I tvoju sestru Molly Ann. Sjajnu djevojku. Jimmy nas valjano zastupa u kraju sjevernije od Fitchvillea. Nadajmo se da ćemo i mi tu dolje postići sličan napredak. Prije nego što je Daniel mogao bilo što primijetiti, on se okrenuo i počeo se probijati prema prednjem dijelu sobe. Nije gubio vrijeme. Uzdigao je ruku i svi su prisutni zanijemjeli. - Ponajprije da ispravim Andyja koji me je predstavio kao potpredsjednika Sindikata rudara - otpoče. - Moji me dobri prijatelji vazda tako predstavljaju i ja im zahvaljujem na promaknuću, no taj

položaj još uvijek zauzima Frank Hays. Prekide ga cio zbor glasova. - Ali ne zadugo, Johne. Ti si naš čovjek. Lewis se osmjehnu. Podiže ruku i iznova umukoše. - To će budućnost pokazati. Nemam nikakvih ambicija; želim samo da vam pomognem. To je nagrada koju očekujem. Da vam osiguram zaposlenje, pojačam sigurnost na poslu, a plaće da izjednačim s vrhunskim dohocima radnika u tvornicama gdje je najviši standard. Ljudi stadoše klicati. Lewis počeka dok še vika ne stiša. Nakon nekog vremena, opet nastavi. - Kao što znate UMW' je već sada jedan od najvećih sindikata takve vrsti u zemlji. Od početka ove 1 United Mine Workers (Sindikat rudara). 152 godine imamo više od četvrt milijuna članova koji redovito plaćaju članarine. Da smo priznati od vlade Sjedinjenih Država, svjedoči činjenica što je predsjednik Wilson imenovao za prvog ministra rada jednog od naših vođa i utemeljitelja Sindikata rudara, Williama B. Wallacea. Iznova se žaori klicanje. Ovaj put ih Lewis nadglasa. - U toku prošle godine zastupao sam Sama Gompersa u Washingtonu u svojstvu zakonodavnog pomoćnika. Ove godine vratio sam se u svoju staru mjesnu podružnicu Sindikata rudara u Indianapolis, da se još jednom posvetim ljudima koje volim. Prije dva mjeseca, nakon pomnog razmišljanja, odlučili smo da je vrijeme da se naš Sindikat rudara sjedini s posljednjom preostalom grupacijom koja je djelovala samostalno - kentuckvjskom grupacijom rudara iz Zapadne Virginije. Ne ulazim u prošlost da bih pronašao razloge zašto to nismo i prije učinili. Nekoliko smo se puta pokušali sjediniti, ali smo uvijek bili osujećeni. Nije bila vaša ° krivica. Vi ste bili za sjedinjenje. Ali izopačenost vlasnika i taktika zastrašivanja predstavljali su za nas odveć veliku kušnju, tako da smo uzmaknuli, ne želeći ugroziti vaše živote i zdravlje. Ne želim sada raspravljati o tome je li naša odluka bila ispravna ili pogrešna. Donijeta je prije osam godina i možda je u to vrijeme bila dobra kako bi se spriječilo krvoproliće. Međutim, prilike se od tada nisu nimalo poboljšale; čak su se, naprotiv, pogoršale. Danas, vi rudari s ovog područja, dobivate za svoj rad manje nego što ste dobivali onda, i više se zadužujete i duže radite pod mnogo opasnijim i pogibeljnijim uvjetima. A ni sada, pošto su automobilske kompanije iz Detroita obrazovale konzorcij od dvadeset najvećih rudnika ovoga kraja, neće biti ništa bolje. čini se da će biti još gore. 153 i Zavlada grobna tišina. Lewis preleti pogledom po ljudima. - Došlo je vrijeme odluke. Još nekoliko mjeseci čekanja, i moglo bi biti prekasno. Kad konzorcij jednom preuzme vlast u ruke, moglo bi biti prekasno. Do tada, bit čete im potpuno u šakama. Do tada, možda nećemo biti kadri da vam pomognemo ... Da bismo se suprotstavili ovoj opasnosti, Upravni odbor Sindikata rudara organizirao je novu podružnicu za ovaj kraj, a zvat će se 100. oblast. Svečano se obvezujemo na iznos od pet tisuća dolara za trenutne organizacijske troškove, a vaša je prva dužnost da iziđete na teren i svu subraću upišete u sindikat. Ako to uzmognete uraditi prije nego što rudnici budu službeno preuzeti, bit ćemo u dobrom položaju da se cjenkamo. Naši ljudi već agitiraju diljem cijele oblasti. Nastupilo je vrijeme da se solidarizirate sa svojom braćom rudarima. Svatko od vas mora postati organizator. Naš uspjeh u cijelosti i vaš, zasebice, u mnogome ovisi o vašim pojedinačnim naporima. Sada više nitko nije klicao. Svi su mučali. Jedna je stvar pridružiti se sindikatu, a druga stati u prve redove bitke koja će ih, ako je izgube, stajati posla i, budućnosti. - Jeste li sigurni da će preuzeti rudnike? - zapita jedan od ljudi. Lewis kimnu. - Kao što sam siguran da sam sada tu. Raspolažemo obaviješću koja nas uvjerava da će vlasnici, kada se to jednom sprovede u djelo, povesti najveću kampanju u povijesti, kako bi se skršio sindikat i još više podjarmili radnici. - Nikad nismo imali nevolja u ovome rudniku -javi se jedan čovjek. - Trideset četvorica mrtvih i više od stotinu s trajnim ozljedama za posljednje dvije godine, a vi

154 još kažete da nemate nevolja! Najveći postotak ozljeda na radu u cijeloj zemlji i najniža razina plaća u industriji, a vi još tvrdite da nemate nevolja! Ako to ne smatrate nevoljom, onda moram reći da i ne znate što je nevolja. Ima li među vama čovjeka koji posjeduje vlastiti dom? Ima li među vama čovjeka koji ne duguje trgovcima mjesečnu nadnicu za hranu i ostale potrepštine? Ima li među vama čov-, jeka koji bi, u slučaju da se ozlijedi i da ne može više raditi, mogao i dalje živjeti u kući za koju kompanija nabija preveliku stanarinu? Da stvar bude još gora, kada automobilska kompanija preuzme rudnik, više nećete dobivati ni plaću u dolarima Sjedinjenih Država. Pomaknut će kazaljke unatrag i isplaćivati vas potvrdama kompanije. Onad ćete tek vidjeti koliko će vas gazde rudnika rinuti dublje u jamu. Bit ćete u njoj toliko duboko da se više nikad iz nje nećete izbaviti, jer će vam jedini izlaz biti smrt. Lewis pričeka trenutak, a onda opet prozbori. - Vaš jedini spas leži u brzini akcije. Da se brzo organizirate, prije nego što gazde shvate što zapravo radite. Idući tjedan bit će možda odveć kasno. Svatko od vas mora sutra izići na teren i upisati svu subraću u sindikat prije nego što se odraz jeke vrati natrag. Jer, kad se jednom vrati, neće se znati ni tko pije ni tko plaća. Jedina nam je nada da se svi nađemo u sindikatu. Lewis otvori torbu za spise koju je bio ponio sa sobom i izvadi jedan spis. - Na ovom papiru koji držim u ruci nalaze se odredbe udruživanja i ustanovljenja koje je prihvatilo Generalno vijeće sindikata rudara i po kojima, vi iz ovog rudnika, službeno postajete 77. mjesna podružnica 100. oblasti. Andy Androjewicz bit će privremeni predsjednik, dok ne postignete određenu kvotu članstva, kada ćete izabrati vlastiti 155 Upravni odbor i svoje funkcionere. - Izvuče još jedan svežanj spisa. - Ovo su molbe za upis u članstvo. Očekujem od svakog od vas da, prije nego što ode, potpiše takvu molbu i da kasnije upiše u sindikat svakog rudara s kojim stupi u vezu. Kako več na prvom koraku ne biste osjetili nikakav teret, Izvršni je odbor ukinuo upisne pristojbe i članarinu za prva tri mjeseca, što vam pruža priliku da uživate svoja prava prije bilo kakvog plaćanja. Dokažite da nas trebate upisivanjem stotinu ljudi u sindikat, a mi ćemo vam, kao ispomoć iz centrale, poslati jednog organizatora. Ostalo je na vama. Potpomog-nite svoju subraću iz Sindikata rudara i oni će potpomoći vas. Preda Andvju molbe za upis u članstvo koji ih poče dijeliti. Žurno iziđe iz sobe u društvu svog trinaestogodišnjeg sina, radnika u separaciji, koji svima ponudi olovke. Gotovo bez riječi ljudi stanu ispunjavati i potpisivati obrasce. Daniel uze obrazac koji mu je Andy dao i pogleda ga. Nije govorio. Andy ode do prednjeg dijela sobe i pridruži se Lewisu. Podiže ruku. - Ako itko od vas ima kakvih pitanja, gospodin Lewis će vam na njih odgovoriti. Daniel je bio jedini koji je uzdigao ruku. Lewis kimnu. - Da, Daniele? - Ja sam činovnik u nadzornikovu uredu. Ne radim u samom rudniku. Ne znam imam li pravo to potpisat? Lewis uputi pogled Andyju. Andy klimnu. Debeljko se opet obrati Danielu. - Radiš za rudnik? - Da, gospodine. - Onda ne vidim u čemu je problem. Isto ono, što se bilo kome od njih dogodi, može i tebe snaći. Potrebna ti je ista zaštita na radu kao i ostalima. 156 - Možda je tako, gospodine Lewis, no ja sam upućen u mnoge stvari koje se tiču rudara. Ne vidim kako bi pošteno vršio posao za gospodina Smathersa i istodobno bio član sindikata, kada posao što ga obavljam za gospodina Smathersa može bit u suprotnosti s interesima sindikata. Lewis načas zašuti. - Dovodiš nas u nepriliku škakljivim etičkim problemom - priznade. - Bojim se da ćeš morati poslušati glas savjesti i odlučiti što je pravo. Daniel ga pogleda.

- Slažem se s vama glede onoga što ste kazali o radu u rudnicima, ali jedini način da vam se pridružim jest, po mom mišljenju, da prestanem radit u uredu. Ne mogu istovremeno služit dva gospodara i bit pošten i prema jednom i prema drugom, a opet, ne bi htio igrat ulogu uhode i tračera. Tata mi je često govorio da je za muškarca najvažnije da uvijek ostane pošten prema sebi i svojim bližnjima. - Prema tome, ono što želiš reći jest to da ne kaniš potpisati molbu? - Tako je, gospodine. Poštenje mi nalože da tako postupim. Tih žagor bijesa preli se sobom. Nekolicina muškaraca primače se Danielu prijeteći. Lewis ih zaustavi, podigavši ruku. - Daniele! - reče oštro. - Cijenim tvoje poštenje. Ako odeš s ovog sastanka, imam li tvoju riječ da ništa što se ovdje zbilo neće stići do ušiju uprave? Daniel mu uhvati mrk upiljen pogled. - Već sam reko da nisam ni tračer ni uhoda. Ako išta čuju, to neće bit od mene. Lewis se osvrnu po sobi. - Ja, na primjer, otvorena srca prihvaćam Danie-lovu riječ. Znam njegova šurjaka, Jimmvja Simpsona, onog više Fitchvillea, koji sada ondje zastupa tekstilne radnike i pomaže nam organizirati rudare. 157 Jimmy kaže da je Daniel najčestitiji mladac kojega je igda upoznao. Predlažem da ga pustimo da ode sa sastanka s nadom da ćemo ubuduće imati više prilike za zajednički rad. Jeste li za to? Zavlada kratkotrajan muk. Tada progovori Andy. - Ja sam za to, gospodine Lewis. Mojom je greškom tu. Kad sam s njim ovo popodne razgovarao, kazao mi je isto ono što i maločas vama. Trebao sam ga tada držati za riječ. Međutim, ja mu vjerujem. Radio sam s njime rame uz rame u rudniku i znam da je srcem uz nas, te da nam neće nikakvo zlo nanijeti. Predlažem da ga pustimo otići. Ljudi se za trenutak pogledaše, a potom nevoljko promrse da pristaju. Daniel položi obrazac molbe na stol i lagano krenu k vratima. Na leđima oćuti svu silinu njihovih pogleda. Zatvori za sobom vrata i kroz njih opet začu romon glasova. Iziđe put ulice. Začas zadrhta; noć je donijela hladnoću. Uzgleda u nebo. Mjesec je bio visoko. Bilo je devet sati. Trenutak se dvoumio, a onda, iznenada stvorivši odluku, protegnu korak. Ako u kući gospođice Andrews još uvijek gore svjetla, objasnit će joj zašto nije došao u zakazano vrijeme. 158 "i četrnaesto poglavlje Molly Ann ga je bez riječi promatrala kako ras-klapa pištolj i brižljivo provjerava bubanj, gledajući je li u svakom ležištu metak. Pošto je zadovoljio radoznalost, zatvorio je bubanj uz škljocaj i zatakao pištolj za remen. Okrenuo se i opazio njen zabrinut izraz lica. - Ne plaši se - umiri je. - Ne mogu si pomoć - izjavi. - Pištolji su za ubijanje. Na samu pomisao da svaki dan nosiš pištolj, nekako me podilaze žmarci. - Već su dvaput pripucali na mene - reče. - Što sad da radim? Da mirno stojim i pustim ih da me ubiju? Ne odgovori ništa. - Već su pobili više od deset ljudi. Ljude koji nisu imali čime uzvratit paljbu. - Što će se danas dogodit? - Znaš dobro ko i ja. Pokušat će otvorit tvornice. Sam Fitch dopremio je cijelu armiju dekstera da sprovedu štrajkbrehere do tvornica. Ako im to dopustimo, svemu je kraj. Nikad više neće izići. Poslat će im hranu, zalihe, sve što trebaju dok nas ne izgladne i poraze. - Hoće li vam rudari priskočit u pomoć? - upita. Odmahnu glavom. - Ne. Rudari su upali ravno u klopku. Pristali su 159 na deset posto povišice koju su im vlasnici ponudili, i ne pomislivši pri tom da prijelazom na isplatu

putem potvrda, umjesto novcem, ostaju bez pare zbog kamata. Ako Sindikat rudara ima još više od deset članova u cijeloj dolini, evo moje glave. Glas joj zazvuči gorko. - Govorila sam ti da ne vjeruješ onom Lewisu. - Nije on kriv. Jedna stara poslovica kaže: Konja možeš dovesti do vode, ali ga ne možeš prisilit' da je Pije. - Daniel je bio lukaviji od svih vas - reče. - Držao se po strani. Nije ništa rekao, ali je znala da je duboko u duši bio povrijeđen, kad je čuo da se Daniel nije poveo za njegovim primjerom. - Oh, Jimmy. Bojim se! - uskliknu poletjevši mu u naručje i prislonivši mu glavu na prsa. - Bili smo tako sretni; dobro ti je išo poso s krijumčarenjem viskija i ostaloga. Zašto si se moro upuštat u sve to? čvrsto je privinu na grudi. Glas mu odjeknu sumorno. - Dođe vrijeme kad muškarac mora prekinut pričat i počet radit. Ti ljudi - farmeri, tvornički radnici - svi su moji prijatelji. Odrasto sam s njima. Što sam mogo? Stat po strani i pustit Sama Fitcha da ih sve pretvori u robove radi svog probitka? Provali u plač. Nježno je pogladi po glavi. - Prestani se izjedat - reče. - Nije to dobro za trudnu ženu. Zagleda mu se u lice. - čuvat ćeš se? Ne bi mogla podnijet da ti se što dogodi. - čuvat ću se - obeća. - Ni ja ne želim da mi se bilo što dogodi. Još se nije bilo razdanilo kad su stigli pred dućan 160 u Front Streetu koji je služio kao glavni štab sindi-kalista. Ondje se već nalazila nekolicina ljudi koji su ih čekali na ulici. Izvadi ključeve iz džepa i otvori glavna vrata. Pođu za njim. Unutra je bilo vlažno i mračno. Brzo upale nekoliko petrolejki. Električna im je kompanija odbila slati struju. Žmirkavo zla-ćano svjetlo zaigra po štrajkaškim natpisima i parolama uokrug zidova. Obiđe izlizan kuhinjski stol koji mu je služio kao pisaći stol i sjedne. - U redu, Roscoe - reče. - Da čujemo prvo tebe. Što se događa u novoj tvornici tekstila? Roscoe Craig prebaci grudu duhana preko jezika. - Tamo su dovukli oko pedeset dekstera i stotinjak štrajkolomaca. Jimmy klimnu i obrnu se drugom čovjeku. - Kako je s gradskom tvornicom tekstila? čovjek se nakašlja. - Ondje imaju pripadnike redovne vojske. Više od stotinu dekstera i možda tristo štrajkolomaca. Cijelu noć pristižu kamionima. Jimmy na trenutak ušuti. Bijahu brojčano nadmašeni i u beznadnom položaju. Mogao je računati možda s najviše sedamdesetak ljudi. Nekoliko stotina žena i djevojaka moglo se upotrijebiti za štrajkašku stražu, ali u ovakvu položaju skanjivo se poslati ih tamo gdje bi mogle zadobiti kakve ozljede. A ozljeda će biti. Deksteri su bili naoružani i imali naredbu da se, uz upotrebu svih raspoloživih sredstava, dokopaju tvornice. Duboko uzdahnu. Strašio se svitanja. - Kad će naši ljudi doći ovamo? - upita. - Svaki čas - uzvrati Roscoe. - Do šest će svi biti tu. - Jesu li spremni? Roscoe potvrdi glavom. - Dolaze sa sačmaricama i puškama. Deksteri se neće samo tako ušetat unutra. 11 Sjećanje I 161 - Moramo se odlučit - reče Jimmy. - Ne možemo se tuć s njima na dva mjesta. Moramo točno znat na kojem im želimo zapriječit pristup. Ljudi zamuknu. - Predlažem da im prepustimo novu tvornicu tekstila. Ionako je samo deset posto strojeva montirano. Kad jednom zađu unutra, ne mogu ni klinca proizvodit. - Ne sviđa mi se to - izlanu Roscoe bez uvijanja. - Dva su mi člana obitelji poginuli braneć svoju zemlju. Već pri samoj pomisli da ih pustimo samo tako uć... - Neće samo tako uć - reče Jimmy. - U šumi i okolnim brdima oko ulaza porazmjestili smo deset

dobrih nišandžija, pa će vraški pazit da ne pođu tom cestom. Ako uđu, proizvodnja će krenut punom parom i tad smo stradali. Proradi li ta tvornica, možemo lajat na mjesec. Jimmy je stajao na uglu i gledao u tvornicu tekstila s druge strane ulice. Pred zatvorenim ulazom već je bila u pokretu štrajkaška straža, sastavljena uglavnom od žena, svrstanih u četverored. Unutar ulaza i duž žičane ograde što se sterala pločnikom ispred tvornice, stražari su nijemo zurili u natpise koje su nosili razgalamljeni štrajkaši. - Lincoln je oslobodio robove! Kako to da mi još robujemo? Uslijedi vlastit odgovor. - Zato što još nitko o tom nije obavijestio tekstilnu tvornicu! Zaori još jedan povik: - Sloboda! Neki muškarac potrči niz cestu prema Jimmyju, upravo u trenutku kad je tvornička sirena označila sedam sati. U isti čas spusti se i kiša. 162 - Tri kamiona štrajkolomaca! - dreknu. -Upravo kreću High Streetom! Jimmy pogleda preko ulice. Štrajkaška straža je i nadalje stupala. Deksteri unutar ograde stadoše se primicati glavnom ulazu. Odjeknu škripav zveket lanaca koje je netko povukao i vrata se počnu širom otvarati. Jimmy osjeti kako mu se od bola klupča želudac; bio je toliko stvaran kao i svaki normalan fizički bol što ga je ikad osjetio. Odjednom shvati. On je taj koga gledaju, koga su čekali. On je taj od kojeg očekuju da ih vodi usred ove bjesomučne vreve. Molly Ann je imala pravo. Što tu radi? Nije nikakav junak. Zatim ga taj osjećaj napusti. Podiže ruku i krenu put štrajkaških redova. Ljudi šutke pođoše za njim. Stade ispred prvog reda. - U redu žene - poviče neobičnim glasom - vrijeme je da pođete kući! Stajale su na mjestu, motreći ga netremice. Iznova progovori, ovaj put osornije. - čule ste me, žene. Vrijeme je da krenete kući! Zavlada časovit muk. Tada jedna od njih uzviknu: - Ostajemo gdje smo, Jimmy. To je i naša borba! - Ali, žene - zavapi - može doći do pucnjave! - Onda će nas morat sve pobiti! - dobaci jedna od njih. - Ne idemo kući! Žene stadoše prepletati ruke i za trenutak stvo-riše ispred otvorenih vrata živ lanac. Počnu iznova skandirati. - Slobode! Kruha i maslaca, a ne lanaca! Kamioni zaokrenu za udaljeni ugao i povezu niz ulicu put tvornice. Prijeđu pola bloka, i čelni kamion ne pokaza nikakva znaka da će usporiti. Jimmy istupi iz reda štrajkaške straže da im se 11 163 opre. Iza njega odjednom nastade tišina. Kamioni se i dalje primicahu istom brzinom. - Sklanjaj se s puta! - zaurla jedan stražar iza žičane ograde. - Sve će vas pobit! Nitko se i ne pomaknu. Kočnice čelnog kamiona naglo zacvile, i on se polako zaustavi tek nekoliko metara od redova štrajkaške straže. Deksteri, krupni, snažni, ružni, s prijetećim izrazom na licu, počnu iskakivati straga iz kamiona. S toljagama ili željeznim cijevima u rukama i s polucilindrima nataknutim na glave obrazuju red sučelice štrajkaškoj straži. Na ugovoren znak krenu naprijed. Jimmy uzdignu ruku. - Ljudi, opominjem vas. Tu ima žena. Ne odgovaram za vaše živote, čak ako samo jednu ozlijedite! Deksteri se nesigurno zaustaviše. - Neće vas spasit to što se krijete iza njihovih suknji! - jedan će od njih gromkim glasom. - Istupite i borite se ko muškarci! - Tu ćemo stat sviđalo se to vama štrajkbrehe-rima ili ne! - izdera se jedna žena iz štrajkaške straže. Druge se žene povedoše za njezinim migom.

- Štfajkbreheri! Strajkbreheri! Štrajkbreheri! -skandirale su. Jedna željezna cijev poletje, prevrćući se u zraku. Jimmy začu iza sebe ženski vrisak. Strelovito se osvrnu i ugleda kako neka žena okrvavljene glave pada na zemlju. Naglo se okrenu da se suprotstavi deksterima. - Ubit ću svakog tko to još samo jednom pokuša učinit - zaurla potežući pištolj. Jimmy opazi čovjeka s puškom na krovu kamiona gotovo prije nego što je čuo kako mu zrno fijuknu pokraj uha. Prolomi se i drugi vrisak. Ovoga puta Jimmy se i ne okrenu da vidi tko je 164 ranjen, već odmah opali. U smiješnom letu čovjek se strovali s vrha teretnjaka na ulicu. Ostade ležati na zemlji, a kroz okruglu rupu na polucilindru, koji mu se nekim čudom zadrža na glavi, procuri krv. - Sredimo ga! - riknu jedan od dekstera. Trgnu pištolj i opali prema Jimmvju. Jimmvjev ga hitac pogodi u prsa, bacivši ga nauz-nak upravo u trenutku kad je drugi dekster ispalio obje cijevi svoje sačmarice. Jimmy začu krikove, te iznova opali. Sačmarica ispade iz muškarčevih ruku, dok se grčevito hvatao za grlo. Krenu prema Jimmyju, iako mu je krv nadirala između prstiju, a iz pluća mu dopiralo grozno krkljanje. Potom pade naprijed, prevali se i tupo zazuri u nebo, dok mu krv iz raskinute žile kucavice brižnu uvis poput pulsirajućeg crvenog vodoskoka. Štrajkaši i deksteri bez riječi se zabulje jedni u druge. Jimmy dade znak rukom. Ljudi šutke iskr-snu iza Jimmyja i postave se s obje strane, stvorivši dug red ispred žena. U rukama im se iznenadno stvoriše sačmarice i puške. Ti ljudi smrknutih lica bijahu gorštaci i farmeri, a žene koje su im gađali i ranjavali bile su njihove žene. Jimmy lagano rasklopi pištolj i nadomjesti tri naboja koja je bio ispalio. Naglo zatvori bubanj uz škljocanje i okrenu se deksterima. Glas mu je bio tih, ali su ga kroz sitnu kišicu ipak jasno mogli čuti. - Deksteri, nagrađuju li vas i za umiranje? Bez ikakva odgovora deksteri polako počnu odlaziti. Nekoliko minuta kasnije kamioni povezu natrag niz cestu. Izuzev trojice mrtvih muškaraca što su ležali na kaldrmi, ulica je bila prazna kad su začuli da se golema željezna vrata škrgućući zatvaraju. Među štrajkašima zaori klicanje. - Potukli smo ih! Pobijedili smo! Pobijedili! 165 Jimmvjevo je lice bilo turobno. Letimice pogleda mrtva tijela na ulici, a zatim oduševljene štrajkaše. - Ne - reče obuzet nekim čudnim osjećajem zle slutnje. - Izgubili smo. I imao je pravo. Dva dana kasnije u Fitchville je umarširala nacionalna garda, i sve što su mogli učiniti bilo je da nijemo promatraju štrajkolomce kako pod zaštitom vladinih snaga ulaze u tvornicu. 166 petnaesto poglavlje Majušan ured Sama Fitcha u stražnjem dijelu njegova dućana bio je pretrpan, premda su se pored njega nalazila ondje samo još trojica muškaraca: Cahill, predstavnik tvorničara, njegov poslovni drug iz Philadelphije i Jason čarter, okružni šerif. Cahillov je glas zvučao ljutito, dok je stajao pred stolom i piljio dolje na Fitcha što je svojom tjelesinom preplavio stolčić na kojem je sjedio. - Istom je prošlo mjesec dana otkako smo otvorili tvornicu - potuži se Cahill - i gle što se dogodilo: nova tvornica tekstila na Craigovoj zemlji je zatvorena, strojevi u njoj rđaju, a ona u gradu radi samo sa deset posto kapaciteta. I to sve zato što se radnici nisu vratili, kako ste bili rekli prije njezina otvaranja. Uz to su se i namještenici što smo ih sa sobom doveli razbježali poput krda. Ostalo ih je možda svega devedeset, a treba nam četiri stotine. Sam Fitch klimnu. - Znam - primijeti s toliko sućuti koliko je mogao izmamiti u svoj odbojan glas. - Znate? - upita Cahill zajedljivo. - Znam da znate. Zanima nas jedino to što ćete sada poduzeti s tim u vezi?

- Šerif i ja činimo sve što možemo - odgovori Fitch. - Ali, ne poznajete vi te ljude. Sada više nije u pitanju štrajk, nego zavada. Oni protiv kompanije. 167 Lijepo sam vam govorio da ne dovodite dekstere, već da šerifa i mene pustite da radimo po svome. Stvar bi vjerojatno duže potrajala, ali bismo ih nagovorili da se vrate na posao. Sad ih pomaže Sindikat tekstilnih radnika sa sjevera, a u Jimmvja Simpsona gledaju ko u nekog boga ili tome slićno. - Ali on je ubojica! - zgranu se Cahill. - Ubio je trojicu ljudi. - Mislite reć, dekstera - ispravi ga Fitch. - I to tek pošto su im pripucali na žene. Mi brđani prijekim okom gledamo na svakog tko nam puca u žene. - Sad ga još i branite - optuži ga Cahill. - Na ćijoj ste strani? - Na vašoj, gospodine Cahille - odvrati Fitch glatko. - Nemojte mislit da sve to nije i mene pogodilo. Posao u dućanu sveo se malne na ništicu. - Onda se i vladajte u skladu s tim - odbrusi Cahill. - Ućinite nešto da nam skinu s vrata tog Simpsona i da se ljudi vrate na posao, jer u protivnom tu više nemamo što tražiti. Kompanija gubi četrdeset tisuća dolara mjesečno, i dali su mi točno mjesec dana vremena da se tvornice vrate u pogon, inače ih selimo odavde na neko drugo mjesto. Fitch za trenutak umuknu. Uzvinu oči na Phila-delphijce. - Za dva tjedna - Jimmy ide na sud zbog ubojstva. Možda će se oni pobrinut za njegovo zdravlje. Pridobili smo suca Harlana na našu stranu. Cahill se posprdno nasmija. - Ali će porota biti sastavljena od samih mještana. Simpson će se išetati iz sudnice ne samo kao slobodan čovjek nego i kao veći junak no što je igda bio. Što god mislite uraditi, uradite to prije njegova odlaska na sud. Jer onim danom kad iziđe iz njega, tvornice se zatvaraju i mi polako selimo. Pošto je Cahill sa svojim prijateljem izišao, Fitch zapali cigaru. Uputi pogled preko uzanog ureda na 168 šerifa koji u toku cijelog sastanka nije izgovorio ni riječi. - Što mislite, Jase? - Taj Cahill je tvrd orah - izjavi šerif. Fitch kimnu. - Velegrađani nas nikad neće shvatit. - Nikad - složi se šerif. - Što je sa Jimmvjem? Drže li ga vaši momci na oku? - Ne možemo mu ni prismrdit - odgovori šerif. -Nikamo ne izlazi bez šestorice ili sedmorice naoružanih ljudi. A ni onaj nam židovski odvjetnik ništa manje ne zagorčava život. Svaki put kad nekog od njihovih ljudi uhitimo, on, skoro prije nego što za njim zatvorimo vrata, dopraši u sudnicu sa habeas corpusom1 i oslobodi ga. - Ah, poseri ga! - prekune Fitch. - Uvjek sam slutio da će se Jimmy Simpson izrodit u nevaljalca. Popodnevno je sunce bacalo svoje zrake na za-prašene dućanske prozore, dubeći u mračnoj unutrašnjosti raznolike svijetle šare. Zvonce nad vratima neskladno zaklepeće pošto ih netko otvori. Jimmy podignu oči, a tako i svi ostali u dućanu nesvjesno spustivši ruke bliže oružju. Vidjevši tko ide, opuste se i vrate se svom razgovoru. Morris Bernstein jedva ugura u dućan svoje krupno zdepasto tijelo. Nije hodao, nego je gegavo mlatao u svojim gradskim cipelama broj jedanaest, podno svog metar i devedeset visokog i devedeset i pet kilograma teškog obličja. Gledajući njegov slupan nos, ožiljke ispod očiju i karfiolske uši, čovjek 1 Sudbeni nalog da se krivac izvede pred vlasti, kako bi se saslušao i donijela odluka je li zakonito lišen slobode ili ne. 169 nikad ne bi rekao da je po zanimanju odvjetnik. Međutim, takvu je facu zaradio probijajući se u koledžu kao poluprofesionalni klupski boksač. Gibao je ravno k stolu za kojim je sjedio Jimmy. - Dakle? - upita Jimmy.

- Rekli su ne - glatko otpovrnu. Jimmy prikri razočaranje. - Jesi li im objasnio da je to samo za još jedan mjesec? - Učinio sam sve, jedino što još nisam zviždao diKie1 - reče Morris. - Pa ipak su odbili. - Jesu li naveli razlog? Morris ga pogleda. - Htio bih s tobom nasamu razgovarati. Jimmy ne odgovori odmah, već trenutak počeka, a onda ustane. - Idemo otraga u drvored. Pođe k vratima, ali mu jedan od ljudi zapriječi put. - Samo časak. Prvo ćemo provjerit je li zrak čist. Jimmy pričeka, a dvojica muškaraca iziđu na stražnja vrata. - Isuviše si oprezan - reče. - U današnje vrijeme čovjek ne može bit nikad preoprezan - primijeti radnik koji mu je stao na put. Već su te četiri puta pokušali ukebat. Ne bi htio da peti put budu sretne ruke. Dvojica se muškaraca vrate u dućan. - Sve je u redu - jedan će od njih. čovjek pred Jimmyjem odstupi u stranu. Jimmy zakoraknu, a onda stade. - Hvala ti, Roscoe - reče. Roscoe Craig se osmjehnu kroz mršave usne. - Na taj su mi način ucmekali djeda i brata. Više nikog od nas neće dobit. ' Južnjačka uspavanka. 170 Bernstein pođe za Jimmvjem u drvored. Nakon boravka u mračnom dućanu sunčane se zrake učine svjetlijima nego što uistinu jesu. Zastadoše načas ondje; potom mu se Jimmy obrati. - Dobro, da čujem. Bernstein mu se zapilji u oči. - Štrajk je gotov. Jimmy ne reče ništa. - Povlače me. Ne šalju više ni pare. - Glas mu je zvučao odrješito. - Upravni odbor kaže da nema novaca za izgubljene slučajeve, da ga moraju ulagati tamo gdje se isplati. - Što ih navodi na takvu izjavu? - zapita Jimmy. - Jučer su u Philadelphiji saznali da se kompanija sprema preseliti tvornice dalje na jug. Izdali su Cahillu upute. Ili se tvornice otvaraju za mjesec dana, ili sele. Jimmy se ušuti. Morris ga pogleda. - Žao mi je, Jimmy. Jimmvjev glas poprimi jedak prizvuk. - Znači tako. Trgamo starke cijelu godina dana. Ubijaju nas, gone nas iz kuća, gladujemo, seru po nama, da bi na koncu neki ljudi u nekorn gradu, koji još nikad nisu bili tu, za svojim udobnim stolovima odlučili da je štrajk gotov. - Takva je stvarnost, Jimmy - utješi ga Morris. -Ne možemo ih sve pobijediti. - Ne brinem se za sve njih! - ražesti se Jimmy. -Već samo za ove ovdje. To su mi prijatelji, to je moj grad, tu mi je obitelj. - Pogleda odvjetnika. - Što da im sada kažem? Odvjetnik mu ugleda u očima izraz pun zebnje. - Kaži im da se vrate na rad. - Glas mu se smekša. - Kaži im da će doći bolji dani. Da izgubiti jednu bitku ne znači izgubiti rat. Da će jednog dana tu imati sindikat. 171 Jimmy ga šibnu pogledom. - Ti ljudi ne haju ni klinca za sindikat. Počeli su štrajk bez sindikata, pa če ga i nastavit bez njega. -Otputi se natrag u zgradu. - Jimmy! - doviknu za njim odvjetnik. - Dopustili su mi da ostanem u gradu za vrijeme tvog suđenja. Jimmy klimnu umorno. - Hvala ti, Morris. - Načas je oklijevao, a potom dodao: - Znam da si uradio sve što ti je bilo u moći. Cijenim to. - Što ćeš sada, Jimmy? - upita odvjetnik.

- Nemam prevelik izbor, zar ne? Moram im saop-ćit ono što si mi maločas kazo. To je njihov štrajk. Na njima je da odluče što će dalje u vezi s njim. - A ti, Jimmy? - zapita odvjetnik. - Što ćeš poslije svega ovoga? Jimmy se iskesi. - Prije nego što je ovo počelo, dobro sam prolazio trgujuć viskijem. Još se uvjek mogu vratit starom poslu. - Potrebni su nam ljudi tvoga kova u sindikatu -reče Morris. - Možeš poći sa mnom u New York. Vele da bi ti našli mjesto. Jimmy zavrti glavom. - Nije to za mene. Ja sam provincijalac. Pripadam ljudima svoje vrste. Ipak, zahvaljujem na ponudi. Vrati se u zgradu. Odvjetnik pođe za njim. Trenutak kasnije u drvored uđe Roscoe Craig. Pogleda na krovove kuća preko puta drvoreda i mahnu rukom. Stražari mu, koje je ondje postavio da štite Jim-myja, odmahnu, a onda objese puške ispod ruku i počnu se spuštati na ulicu. Na masovnom sastanku te noći svi su jednodušno glasovali da se štrajk nastavi. Usprkos činje172 nici što će tvornice preseliti iz grada i što će svi zauvijek izgubiti namještenja. Dan određen za početak procesa osvanuo je svijetao i bez oblaka. Svibanjski je rani povjetarac osvježio uzduh opojnim proljetnim miomirisima koji su blago strujali kroz otvorene prozore kuhinje u kojoj su doručkovali. Morris Bernstein pogleda na svoj sat. - Vrijeme je da se pođe - reče. - Rasprava započinje u deset sati. - Spreman sam - izjavi Jimmy, dižući se na noge. Roscoe Craig i Morris ustanu u isti mah. - Donijet ću ti kaputić i kravatu - reče Molly Ann. Jimmy pogleda Morrisa dok je ona izlazila iz sobe. - Sto misliš, koliko će proces trajati? - Nekoliko dana - odgovori Morris. - Dan-dva dok se sastavi porota, još nekoliko dana za samu raspravu i bit ćeš slobodan čovjek. - Nadam se - reče Molly Ann, vraćajući se u sobu. - Ne može ispasti nikako drukčije - samouvjereno će Morris. - Imamo stotinu svjedoka da je riječ o samoobrani. - I oni će imati svjedoke - napomenu Molly Ann. - Dekstere - dobaci Roscoe prezirno. - Niko im tu neće povjerovat. Jimmy zaveže kravatu i uskoči u kaputić. Prijeđe u hodnik i pogleda se u zrcalo. - Ne izgledam loše s obzirom da sam u dućan-skom odijelu - primijeti. - Izgledaš zaista krasno, dragi - uvjeri ga Molly Ann. 173 Vrnu se u kuhinju, otvori ladicu i izvadi pištolj. Htjede ga zataći za pojas. - Ne - viknu Morris. - Stavi ga natrag. Jimmy ga pogleda. - Osjećam se neugodno bez pucaljke. - Ne možeš na sud naoružan pištoljem - upozori ga Morris. - Nije pristojno. Osim toga, neće ništa pokušati u prisutnosti tolikog mnoštva. Cio će grad biti ondje. Jimmy uputi Roscoeu pogled pun dvojbe. - Što ti misliš? - Možda ima pravo - odvrati Roscoe, ali činilo se da baš nije bio posve siguran u to. - Imam pravo - podvuče Morris. - Znaš li da te sudac može kazniti zbog nepoštivanja suda ako uneseš pištolj? - Moram li i ja ostaviti pištolj? - upita Roscoe. - To je tvoja stvar - odgovori Morris. - Brinem se samo za svog klijenta. - Ostavi ga onda - predloži Roscoe. - Bit ću ondje s momcima. Niš ti se neće dogodit. Jimmy vrati pištolj u ladicu. Molly Ann skide sa sebe pregaču i prebaci je uredno složenu preko naslona kuhinjske stolice.

- Spremna sam - reče. Jimmy je pogleda. Bila je u šestom mjesecu trudnoće što se upadljivo vidjelo. - Zar ne bi bilo bolje da ostaneš kod kuće? -zapita. - Možda za bebicu neće bit dobro preveliko uzbuđenje. - Ja idem - izjavi odlučno. - Ženino je mjesto kraj muža. - Onda pođimo - pozove Morris. - Vrijeme odmiče. Trg pred sudnicom nalazio se točno u središtu 174 grada. Dok su Jimmy i Molly Ann stigli onamo, bio je već ispunjen ljudima, odjevenima u blagdanska odijela. Vladala je malne izletnička atmosfera. Djeca se razigrano rastrčala vrišteći; odrasli uzbuđeno raspravljaju. Sjatili se oko Jimmyja i Molly Ann, dok su nastojali probiti se put sudnice. Svi nestrpljivi da dodirnu Jimmyja, da ga potapšaju po leđima i zažele mu sve najbolje. Odmah se vidjelo na čijoj su strani. Sam Fitch i šerif stajali su na ulazu njegova dućana i promatrali svjetinu preko puta ulice. Šerif zavrti glavom. - Ne znam - reče - ne sviđa mi se to. Fitch ga pogleda. - Ni meni, ali imate li koju bolju ideju? Šerif duboko uzdahnu. - Isuviše je mnogo ljudi. Može doć do nereda. - Nemamo drugog izbora - reče Fitch. - čuli ste čovjeka na svoje uši. Ili možda želite bit šerif sablasnog grada? Šerif opet usmjeri pogled prijeko na trg. - Svejedno mi se to ne dopada - reče. - Pogledajte tamo. Uza se ima Roscoa Craiga, neke od njegovih momaka i sav taj narod. Nema načina da mu se približimo. Fitch se povede za šerifom, slijedeći njegov upi-ljen pogled. - Prije ili kasnije morat će se izdvojit. Makar za trenutak. Samo da vam onda momci budu spremni. - Ako se to zbude - reče šerif mrko - moji će momci bit pripravni. Uzvraćajući tapšanje, stiskanje ruku i dobre želje, trebalo im je gotovo dvadeset minuta da se preko trga dokopaju stubišta pred sudnicom. čim su došli do podnožja stuba, vrata su se na zgradi otvorila. Pomaman nasrtaj ljudi koji su zakrčili prostor ispred vrata usporavali su četiri šerifova po175 moćnika, koji su pretraživali svakoga tko je želio ući. Prostrani drveni sanduci s obje strane ulaza stanu se polako puniti pištoljima. Pomoćnici bijahu uljudni, ali i odlučni. - Nikakvih pištolja u sudnicu - objašnjavali su. -Možete ih pobrat nakon zasjedanja suda u šerifovu uredu. Neki su prigovarali, ali ako su htjeli unići, morali su predati pištolje. Roscoe uzgleda uza stube. - To mi se ne sviđa - reče. Morris ga pogleda. - Ništa nam se neće dogodit kad se jednom nađemo unutra. - Ne brinem se zbog toga - odvrati Roscoe. -Zabrinjava me trenutak kada iziđemo. - čekat ćemo unutra dok ne podignete svoje oružje i ne dođete po nas - reče Jimmy. - Tako već - odgovori Roscoe. Jimmy baci pogled na gomilu koja se tiskala u sudnicu. - Bolje da s momcima odmah uđeš unutra, inače za sve vas neće bit dovoljno mjesta. Roscoe na brzinu preleti okom po trgu. - Kreni s nama uza stube - reče. - Osjećat ću se bolje kad se maknemo s ulice. Roscoe se sa svojim ljudima već bio progurao, kadli šerifovi pomoćnici zaustaviše Jimmyja. - Ti ne ulaziš tuda, Jimmy - jedan će od njih. -Moraš kroz ured sudskog činovnika koji se nalazi na pokrajnjem trijemu. Jimmy žurnu u njega. - Zašto? - Nešto u vezi s potvrdom o jamčevini koju trebaš podić. Ne želiš valjda ostat bez petsto dolara, zar ne? - otpovrnu pomoćnik. Roscoe ga je slučajno čuo.

176 - Ja ću poć s tobom - uzviknu, vraćajući se. - Ne mari - reče Jimmy. - Vidjet ćemo se unutra. - Molly Ann je nešto prije njega ušla u sudnicu. Okrenula se. - Povedi Molly Ann i kreni za mnom -naputi Jimmy Morrisa i pođe. - čekaj malo - reče Morris i okrenu se da dohvati Molly Ann. Dok su oni prelazili prag, Jimmy se nalazio dvadesetak koraka ispred njih, gotovo na uglu trijema. Baš tada su i krenuli iza ugla, na njega. Bila su trojica, dva dekstera i Clinton Richfield, jedan od šerifovih pomoćnika. Nije nosio uniformu. Jimmy ih nije stigao ni vidjeti, jer su mu prilazili s pištoljima koji su rigali vatru. Sedam mu se kugli žarilo u tijelo, pribivši ga, gotovo mrtva, o ugaoni stup, s kojega je pao ničice, napola preko trijema, napola preko stuba. Ona trojica opet opališe. Jimmvjevo tijelo poskoči od udara zrna i odskliznu se dalje niz stepenice. Zastadoše da vide hoće li se Jimmy pomaknuti. - Jimmy! - vrisnu Molly Ann. Trzajem se oslobodi Morrisova stiska i pritrči mu, bacivši se preko njegova tijela. Povuče ga k sebi, zamrljavši haljinu njegovom krvlju. Zapilji se u ubojice očima punim užasa i suza. - Molim vas! - zaklinjala je. - Molim vas, ne pucajte više u moga Jimmyja. Jimmvjevo se tijelo uzdrma u posljednjem smrtnom grču. Muškarci automatski iznova otvore vatru. Molly Ann ispusti muža i odvalja se na ulicu mrtva, niza bijele betonske stube. Njezina krv, pomiješana s krvlju muža, oboji joj u crveno jednostavnu bijelu haljinu koju je prije nekoliko sati tek bila oprala i izglačala. - Moj Bože! Što ste to učinili? - povika Morris buljeći u njih. - Povuko je pištolj na nas - reče Richfield. 12 Sjećanje I 177 - Kakav pištolj - prodera se Morris. - Nije imao pištolja. Nagovorio sam ga da ga ostavi kod kuće. Richfield podiže pištolj i uperi ga u Morrisa. - čifute, zoveš li me lažovom? - Da, proklet bio! - dreknu Morris, posve obuzet bijesom, oslobodivši se tako straha što mu je grčio želudac. - Lažovčina si i ubojica. Tane iz pomoćnikova pištolja kalibra 0,38 zarije se u Morrisovo rame, prevalivši ga poleđuške na kameni pod. Pritisnut bolom, Morris kroz suma-glicu ugleda šerifova pomoćnika kako iznova diže pištolj i pažljivo nišani. Gotovo je. Više nema što izgubiti. - Lažovčino i ubojico! - zavrišti prkosno. Ali pištolj ne opali. Odjednom se tu stvori šerif sa cijelim čoporom pomoćnika koji počnu potiskivati svjetinu. Priđe šerif i pogleda ga odozgor. - Židovčiću - procijedi hladnim glasom - za sat vremena odavde odlazi jedan vlak. Pošto smo dobri kršćani, dopustit ću da te liječnik pokrpa prije nego što te utovarimo na nj. I ponesi na sjever ovo upozorenje: ako se ti ili bilo koji drugi židovski agitator ili anarhist sa sjevera pojavi tu, ubit ćemo ga na licu mjesta. Okrenu se jednom pomoćniku. - Ti i Mike odvedite ga do doktora Johna, a zatim s njim na vlak. Morris se malne onesvijesti od bola kad ga pomoćnici bezobzirno povukoše uvis i osoviše na noge. Krenuše niza stube, a gomila, izbijelivši oči na nj od radoznalosti, ipak im načini prolaz. Iza sebe začu šerifov glas. - A sada, dobri ljudi, uklonte se sa trga i pođte kući. Nek se vrši volja zakona i pravde. 178 šesnaesto poglavlje Jeb je upravo upregnuo svoju mazgu u plug na zapadnom polju, kad je ugledao kako teretna kola izlaze cestom iz šume. Naprijed su sjedila dvojica muškaraca, ispred kojih je mazga umorno vukla kola. Još su uvijek bili odveć daleko da bi ih Jeb prepoznao. Kvocnu mazgi i poče orati svoju prvu brazdu. Trebat će im još najmanje sat vremena da stignu do njega. Prošao je gotovo jedan sat, i Jeb je započinjao svoju treću dugu brazdu kad su stigli tamo. Zaustavi

mazgu, ispusti uzde i otputi se prijeko do ceste da ih pozdravi. Jednoga je od njih prepoznao po glomaznom crnom šeširu široka oboda. Bio je to pastor Dan, putujući svećenik koji je obilazio kraj oko Fitchvillea. Dokono se pitao što svećenik radi tu gore. Obično bi dolazio samo radi vjenčanja, krštenja i pogreba. čim su se kola privezla nasuprot mjestu na kojem je stajao, prepoznao je i drugoga muškarca. Skide šešir i golom rukom obrisa čelo. Bilo je vruće na jutarnjem suncu. Kola se zaustave. Krenu prema njima smiješeći se. - Oče Dan - otpoče, ali naglo zastade i osmijeh mu uvene na licu. Svećenik, visok, bucmast čovjek, siđe s kola i priđe mu. 179 - Donosim vam loše vijesti, Jeb. Jeb pogleda prvo njega, a zatim Roscoea. Ros-coeovo je lice bilo sivo i izmučeno. Bez riječi Jeb ode do zakoška otvorenih kola i pogleda unutra. Dva lijesa, pokrivena ceradom, ležala su jedan do drugoga. Začu težak bat svećenikovih koraka dok mu je prilazio. I ne pogledavši ga, upita: - Molly Ann i Jimmy? - Nije mu bio potreban potvrdni odgovor. Već je znao. Zureći još uvijek u jeftine borove lijesove, upita promuklim glasom: - Što se dogodilo? Svećenik ne odgovori. Roscoe mu se obrati s prednjeg dijela kola. - Prekjučer su ubijeni pred sudnicom. - Glas mu je zvučao ogorčeno. - Bili bismo ih dovezli i prije, ali nam mrtvozornik nije htio dat tijela. Pretpostavljali smo da više volite da ih tu zakopate negoli u gradu. Jeb kimnu. - Tako je. Fala vam lijepa. - Pogleda Roscoea. -Ko je to uradio? - Clinton Richfield i dva dekstera - odgovori Roscoe. - Vrebali su na nj iza ugla trijema. Nije imo nikakvih izgleda. čak nije imo ni pištolja uza se. Molly Ann je pritekla da mu pomogne, ali su i nju ustrijelili. Crte Jebova lica bijahu kao od kamena isklesane. Uspe se u kola i ukloni ceradu s lijesova. Prvo pridignu poklopac jednog lijesa i zaviri u nj, a onda to isto učini i s drugim. Uzdahnuvši duboko, odjednom osjeti suhoću u ustima. Drhtavim rukama polako spusti pokrovce. Opet pogleda prema Ros-coeu. - Je li šerifov pomoćnik koji je to učinio u zatvoru? 180 Roscoe zanijeka glavom. - Tvrde da se radilo o samoobrani. Oslobođen je. - Ali kazo si da Jimmy nije imo pištolja - istaknu Jeb. - I nije ga imo. Bio sam kraj njega kad ga je stavljao u ladicu kuhinjskog stola - pridometnu Roscoe brzo. - Lagali su. Jebove mutne oči poprime hladan izraz. - Gdje su sada? - Deksteri su otišli iz grada - odvrati Roscoe. -Tu je jedino Clint. Jeb klimnu. Okrenu se i pogleda dolje na svećenika Dana koji je stajao na cesti iza kola. - Pođite sa mnom gore, do kuće, da to saopćimo mojoj supruzi. Kad je utješite, Roscoe i ja ćemo iskopat grobove. Svećenik mu uhvati upiljen pogled. - Hoću da se okanite zlih namjera, Jeb. Bilo je već i previše ubijanja. Ne zaboravite na Gospodinove riječi: Osveta je moja. Ne odgovorivši, Jeb siđe s kola. - Idem po mazgu, a onda ćemo gore u kuću -reče, krenuvši prema zapadnom polju. Zastane na rubu polja i ogleda se. - Pribijte pokrovce čavlima -reče. - Ne želim da žena vidi Molly Ann svu izrešetanu. - Glas mu se slomi. - Bila je tako lijepa djevojka. Posljednja lopata blata pade na lijesove. Jeb lagano podiže dva drvena križića i zari svakoga u

zemlju, na uzglavlje groba. Odstupi i pogleda ih. Natpisi, utisnuti u drvene križeve usijanim žara-čem, bijahu jednostavni. Prvi je glasio: MOLLY ANN SIMPSON, NASA KćI; drugi, tik njega: JIMMY SIMPSON, NJEZIN SUPRUG. Pogleda Marylou koja je stajala u podnožju gro181 bova, okružena djecom. Lice joj je bilo izborano, puno jada. Nesvjesno raširi ruke kao da će prigrliti 'djecu. Podiže oči i uhvati njegov upiljen pogled. - Priredit ću gospodinu Craigu i pastoru ručak prije nego što krenu natrag. Jeb klimnu. - Dođite, djeco - pozva ih. Djeca pođoše za njom. Tokom čitava obreda bila su vrlo mirna. Jeb se pitao znaju li što se zapravo dogodilo. Sada sva gotovo istodobno počeše ćeretati. Samo se jedno pitanje vrzlo Jebu po glavi. Ozvuči ga Alice, najstarija kći kojoj je sada bilo osam godina. - Znači li to da je Molly Ann sada u nebu i da nam više ne može doć u posjet? Richard, sa nadmoćnošću koju mu je pružalo njegovih jedanaest godina, uzvrati: - Kada netko umre, više se ne vraća, jedino ako nije duh. - Hoće li ona biti dobar ili zao duh? - zanimalo je Alice. Rachel, sada Jebova najstarija kćerka, odgovori donekle ljutito. - Duhovi opće ne postoje. Osim toga, Molly Ann je sada nebeski anđeo koji stoji uz Boga. I on je neće samo tako pustit natrag. Do tada su Marylou i djeca već bili zamakli nizbrdo i bili su izvan dosega glasa. Jeb se obrati dvojici muškaraca. - Držim da bi malko cuge moglo bit od pomoći. Svećenik Dan potvrdi glavom. - Ne može nikom naškodit. Presahnuo sam. - Hajte sa mnom - reče Jeb. - Odvest ću vas do pecare. Nakon ručka Jeb i Roscoe iziđu na trijem, a 182 svećenik Dan ostade razgovarati u kuhinji s Marvlou. Muškarci sjedoše na stube i pripališe male crne cigare. - To ne svaćam - otpoče Jeb. Roscoe se zagleda poda se. - To im je bio jedini način da skrše štrajk. Svi su se uzdali u Jimmvja. Sada kad je mrtav, više nemaju u koga. Neki se već vraćaju u tvornicu. - To ne znam - reče Jeb. - Richfieldovi su nam uvjek bili prijateljski naklonjeni. Zašto da Clint učini tako nešto? - Tatek mu je predradnik u tvornici tekstila. U toku cijelog štrajka čitava se obitelj odmetnula u štrajkolomce. - To nije razlog za ubojstvo - ukaza Jeb. - Nikad im niš nismo napravili. Roscoe okrznu Jeba pogledom. Stari gorštak nije imao pojma o razlikama između radnika i tvorničara. On je sve gledao kroz prizmu osobnih odnosa. Zavade su bila jedna stvar - na njima je i odrastao; štrajk sasvim nešto drugo. To nikad neće moći razumjeti. Ali, opet, nije za to krivio Jeba. Ni sam to nije pojmio dok god mu nisu ubili oca i najstarijeg sina. Isprva je i on naglašeno vodio osobni rat, ali je malo pomalo počeo shvaćati u čemu leži bit. Sada mu je bilo jasno da moć i bogatstvo, što cvjetaju na račun radnog naroda, sami po sebi dovode do još veće moći i bogatstva. - Znam kako vam je pri duši, Jeb - reče nespretno. - Ubiše mi i ćaću i najstarijeg sina. Jeb ga pogleda. - I što ste poduzeli? - Znate i sami - reče Roscoe. - Odgovorio sam protuudarcem. Ali sada ne znam. - Što to ne znate? - Žena i ja često razgovaramo - uzvrati Roscoe. -Tu nam više nema opstanka. Možda odemo na sje183 bova, okružena djecom. Lice joj je bilo izborano, puno jada. Nesvjesno raširi ruke kao da će prigrliti djecu. Podiže oči i uhvati njegov upiljen pogled. - Priredit ću gospodinu Craigu i pastoru ručak prije nego što krenu natrag.

Jeb klimnu. - Dođite, djeco - pozva ih. Djeca pođoše za njom. Tokom čitava obreda bila su vrlo mirna. Jeb se pitao znaju li što se zapravo dogodilo. Sada sva gotovo istodobno počeše ćeretati. Samo se jedno pitanje vrzlo Jebu po glavi. Ozvuči ga Alice, najstarija kći kojoj je sada bilo osam godina. - Znači li to da je Molly Ann sada u nebu i da nam više ne može doć u posjet? Richard, sa nadmoćnošću koju mu je pružalo njegovih jedanaest godina, uzvrati: - Kada netko umre, više se ne vraća, jedino ako nije duh. - Hoće li ona biti dobar ili zao duh? - zanimalo je Alice. Rachel, sada Jebova najstarija kćerka, odgovori donekle ljutito. - Duhovi opće ne postoje. Osim toga, Molly Ann je sada nebeski anđeo koji stoji uz Boga. I on je neće samo tako pustit natrag. Do tada su Marylou i djeca već bili zamakli nizbrdo i bili su izvan dosega glasa. Jeb se obrati dvojici muškaraca. - Držim da bi malko cuge moglo bit od pomoći. Svećenik Dan potvrdi glavom. - Ne može nikom naškodit. Presahnuo sam. - Hajte sa mnom - reče Jeb. - Odvest ću vas do pecare. Nakon ručka Jeb i Roscoe iziđu na trijem, a 182 svećenik Dan ostade razgovarati u kuhinji s Marvlou. Muškarci sjedoše na stube i pripališe male crne cigare. - To ne svaćam - otpoče Jeb. Roscoe se zagleda poda se. - To im je bio jedini način da skrše štrajk. Svi su se uzdali u Jimmvja. Sada kad je mrtav, više nemaju u koga. Neki se već vraćaju u tvornicu. - To ne znam - reče Jeb. - Richfieldovi su nam uvjek bili prijateljski naklonjeni. Zašto da Clint učini tako nešto? - Tatek mu je predradnik u tvornici tekstila. U toku cijelog štrajka čitava se obitelj odmetnula u štrajkolomce. - To nije razlog za ubojstvo - ukaza Jeb. - Nikad im niš nismo napravili. Roscoe okrznu Jeba pogledom. Stari gorštak nije imao pojma o razlikama između radnika i tvorničara. On je sve gledao kroz prizmu osobnih odnosa. Zavade su bila jedna stvar - na njima je i odrastao; štrajk sasvim nešto drugo. To nikad neće moći razumjeti. Ali, opet, nije za to krivio Jeba. Ni sam to nije pojmio dok god mu nisu ubili oca i najstarijeg sina. Isprva je i on naglašeno vodio osobni rat, ali je malo pomalo počeo shvaćati u čemu leži bit. Sada mu je bilo jasno da moć i bogatstvo, što cvjetaju na račun radnog naroda, sami po sebi dovode do još veće moći i bogatstva. - Znam kako vam je pri duši, Jeb - reče nespretno. - Ubiše mi i ćaću i najstarijeg sina. Jeb ga pogleda. - I što ste poduzeli? - Znate i sami - reče Roscoe. - Odgovorio sam protuudarcem. Ali sada ne znam. - Što to ne znate? - Žena i ja često razgovaramo - uzvrati Roscoe. -Tu nam više nema opstanka. Možda odemo na sje183 ver, u Detroit. čujemo da tamošnje automobilske kompanije uzimaju u službu. Jeb prvo posuti, a onda reče: - Ne znam oćete li gore bit zadovoljni. Farmeri ste, a ne građani. - Imamo li drugog izbora? - upita Roscoe. - Ili radit il gladovat. Žena prima pisma od rodbine. Dobro ondje zarađuju. Tri dolara na dan, kadšto i više. Utonu u dugi muk. Naposljetku Jeb prozbori. - Doći ću u grad. Roscoe ga pogleda. Jebovo lice bijaše ravnodušno. - Kada? - zapita. - Sutra ujutro. - Jeb pogleda Roscoea. - Mogu li računat na vas? Roscoe ne odgovori u prvi mah, a onda polako kimnu.

- Znate da možete. čula ga je po noći kako se preokreće. Tada ga je vidjela kako ustaje iz kreveta i tiho izlazi iz sobe. Ležala je tako neko vrijeme dok joj na koncu sve ne dozlogrdi. Skoči iz kreveta i ode u kuhinju. Bila je prazna. Otvori vrata i pogleda van, na dvorište. Ni tamo ga nije bilo. Iziđe na svjež noćni zrak i usmjeri pogled na brežuljak, prema malom groblju. Stajao je ondje, na blijedoj mjesečini, i buljio u grobove. Prođu je trnci od noćne studeni. Brzo se vrati u kuću, ogrnu se toplim šalom i onda krenu uzbrdo. čuo joj je korake, ali nije dizao pogleda. Na noćnoj rosi mali su se križevi sjajili kao da su od srebra. Trenutak kasnije progovori. - Clint Richfield nije imao nikakva prava da je 184 ubije. Bila je obična djevojka koja nije sudjelovala u njihovu sukobu. - Ne smiješ mozgat o tome - reče. - Ja to pokušavam. - Richfieldovi i mi vaik smo bili u prijateljskim odnosima. To je ubojstvo besmisleno. - Nek se vrši božja volja - reče. - Moramo uzet u obzir sve milosti kojima nas je obdario. Imamo još djece, a Daniel nam služi za diku. Moramo mu bit zahvalni zbog toga. Okrenu joj se. - Divaniš ko otac Dan. Zagleda mu se u lice. - Njegove riječi imaju smisla. Vodi brigu o budućnosti, a ne o prošlosti, veli on. - Lako je njemu govorit. - Jebov glas zazvuči otresito. - Ne leži njegova kći u onom grobu. -Iznenada krenu nizbrdo put kuće. Promatrala ga je kako se spušta niz brežuljak, a potom se okrenu da još načas pogleda grob, prije nego što pođe za njim. Dok je ulazila u kuhinju, već je sjedio za stolom sa sjajnom crnom vinčesterkom u ruci i ubacivao metke u magazin. Od groze joj se naježi koža. - Ne, Jeb - kliknu. - Ne čini toga. Pogleda je odsutno očima nekog stranca. Ne kaza ništa. - Dosta je ubijanja, Jeb - zaklinjala je. - To nam je neće povratit. - Ti ne svaćaš - reče. - To je stvar časti. Kako bi to izgledalo u očima drugih da pustim Clinta da se olako izvuče? - Baš me briga za to! - odreza naprašite - Otpočinjanje krvne osvete s Richfieldovima ništa ne dokazuje, jer će kasnije oni poći na nas, mi opet na njih, dok god se ne istrijebimo. 185 - Ja nisam prvi započeo, ubivši nekog njihovog -reče tvrdoglavo. - Nije važno tko je započeo. Važno je da sam ne nastaviš! Moramo mislit na drugu djecu. Ne želim da odrastu bez oca. - Niko me neće ubit - reče. - Kako znaš? - zavapi. Ne odgovori odmah. Tada se ustane i izjavi: - Bolje da ležim u grobu do svoje kćerke, nego da me svijet prezirno gleda kao kukavicu. Primače mu se, priljubi se uza nj i grčevito ga ščepa za košulju. - Možemo imat još jedno dijete, Jeb - prošapuće. - Još jednu Molly Ann. Duboko uzdahnu, lagano joj otvori šake i spusti joj ruke natrag niz bokove. - Ne, Marvlou - odgovori nježno. - Ni to nije rješenje, dobro znaš. Kroz suzni veo promatrala ga je kako ide k vratima. Stade i osvrnu se na nju. - Vratit ću se sutra prije mraka - reče. Nekako smože riječi. - Gledaj obuć nešto toplo - upozori ga. - Noćni je zrak hladan. Klimnu. - Obući ću kožun. Potom ga nestade, a ona, omamljena, klonu na sjedalicu. časak zatim prvo začu kako nježno cvokće mazgi, a onda i tandrkanje kola, dok je izlazio iz dvorišta na cestu, ovijenu noćnom tamom. 186

sedamnaesto poglavlje Šerif Jason čarter ljutite- je toptao po uredu u stražnjem dijelu sudnice. Kroz otvorena vrata sobe mogao je čuti svog pomoćnika kako dijeli kavu stanarima uzanih zatvorskih ćelija. Toga su jutra samo četiri ćelije bile zauzete. Uobičajeni ulov noćnih pijanaca i kavgadžija. Nisu se ni po čemu isticali. Prvi put za više od godinu dana grad je bio istinski miran. Nije bilo štrajkaških demonstracija. Neki su ,se već bezvoljno vraćali na rad. Nema razloga da se tako osjeća. Pa ipak, podilazio ga je osjećaj opasnosti koji ga je činio razdražljivim i nestrpljivim poput ćudljive mazge. Pomoćnik se vrati iz bloka ćelija. - Svi su nahranjeni, Jase - izjavi. - Što misliš s njima? čarter ih pogleda mrko. - Imaju li novaca uza se? Pomoćnik slegnu ramenima. Ako imaju, oglobi svakoga za dolar i baci ih van - svjetova ga šerif. - A ako nemaju? - upita pomoćnik. - Svejedno ih izbaci. Taman posla da im još i ručak kupujemo. - čim pomoćnik napusti ured, okrenu se ormaru i izvuče iz njega svežanj papira. Psujući ispod glasa, vrati se do stola i sjede raširivši papire ispred sebe. Uze olovku i poče tegobno škra187 bati po arcima. Bio je to najgori dio posla. Valjalo je ispuniti odveć mnogo obrazaca. Prokleta vlada, mora svugdje zabadati nos! Što ih se, uostalom, tiče njegov okrug i ovdašnji splet zbivanja? Zaokupivši se svojim poslom, gotovo iskoči iz kože kad še vanjska vrata s treskom otvoriše i uniđe Clint Richfield, blijed i uznojen. - Mislim da je Jeb Huggins u gradu! Šerif planu od bijesa. - Davo te odnio, Clint! - zaurla. - Zašto nisi otišo iz grada, kako. sam ti reko? - Smatro sam da nema razloga za bijeg - odgovori Clint. - Samo sam izvršavo svoju zakonsku dužnost. - U tvoju zakonsku dužnost nije spadalo ubojstvo djevojke - dobaci šerif zajedljivo. - Reko sam ti da sam ga vidio kako se maša pištolja. Šerif se zapilji u nj. - Mrtvaci se ne mašaju pištolja. - Kako da znam da je mrtav? - Isusa mu! - opsova šerif. - Obori pogled na stol. Clint je toliko uvježbao svoju priču da je već i sam počeo u nju vjerovati. Ponovno gurnu spise na hrpu i podiže oči. - Kako znaš da je Jeb u gradu? -Teško se osovi na noge. - Je li ga tko vidio? - Moj je braco vidio nepoznatu mazgu i kola pred Craigovom kućom kad je jutros išo u školu. Vratio se da mi to kaže. - Možda pripadaju nekom drugom - reče šerif. -Ali, duboko u duši nije se zavaravao. Uzdahnu rezignirano, s klina na zidu iza sebe skide remen s pištoljem i opasa ga. Izvuče svoj oveći džepni sat marke ingersoll i pogleda ga. - Za polsata stiže onaj vlak od osam i petnaest. Ukrcat ću te na nj. Clint se zabulji u šerifa. - Moram kući po odjeću. 188 - Poslat ćemo ti odjeću - obeća šerif. - Sada ima prečih briga oko druge krvne osvete koja je na pomolu. Pomoćnik se vrati iz bloka ćelija. - Otišli su - reče polažući na stol zgužvane novčanice od jednog dolara. - Svi su platili osim Tuta. Bio je bez novaca. - Tut nije nikad pri novcu - reče šerif, pokupivši novčanice i strpavši ih u džep. - Jesu li ćelije čiste? Pomoćnik potvrdi glavom. - Natjero sam ih da ih počiste prije nego što sam ih pustio. - Dobro. - Šerif klimnu. - A sad preuzmi moju dužnost. Clint i ja moramo načas skoknut van. - Zar nećeš povest nekoliko pomoćnika? - zapita Clint plašljivo. Šerif odmahnu glavom.

- Ne želim privuć ničiju pažnju. Dobro poznajem Jeba Hugginsa, kao klinci smo se družili. Ni cijela ti ga vojska ne bi mogla skinut s grbače. Kako ja zamišljam stvar, najbolje je da oprezno i tiho odba-zamo sporednim ulicama i iz zabačenog dijela grada iskrsnemo na željeznički kolodvor. Znoj poteče ćurkom niz Clintove obraze. - Ali što, ako nabaše na nas? Šerifov glas odjeknu nemilosrdno. - Onda odma poeni molit Boga da ga uspijem odvratit od njegova nauma. Za proteklih dvadeset godina Jeb je pobijedio na svakom streljačkom natjecanju koje je tu održano. - Počeka trenutak, a onda, kad spazi da Clinta hvata strah, nadoda: - Ali ne brini se, neće nas nać. Clint kimnu a Adamova mu jabučica zapleše. Šerif posegnu za šeširom. - U redu, hajdmo. - Clint krenu prema vratima. Šerif ga zaustavi. - Ne tuda - reče. - Izić ćemo kroz zatvorska vrata sa stražnje strane zgrade. 189 Pojave se iza kontrolnog tornja na udaljenoj strani kolodvora. U daljini začuše slabašnu huku sirene lokomotive. - Tu pričekaj - naredi šerif - dok ja pronjuškam po kolodvoru. Ne dolazi dok ti ne dam znak. - Da, Jase. - Ostani zasad izvan vidokruga - upozori ga šerif. - Ne želim da te bilo tko otkrije. - Hoću, Jase - odvrati Clint, odstupivši da se nasloni o sjenovit zid kontrolnog tornja. Šerif ga letimice liznu pogledom, a zatim prijeđe tračnice i uputi se prema kolodvoru. Prema onome što je vidio, osim uobičajene skupine ljudi koja se ondje uvijek zadržavala, nije bilo nikog drugoga. Šef željezničke postaje Pokey nastojao se graditi važnim, iako uopće nije imao posla. Nekoliko staraca i George, nosač, čekali su vlak. Pokey ga je prvi opazio kad je zakoračio na drveni peron ispred kolodvora. - Zdravo, šerife - doviknu mu svojim željezničarskim, jednoličnim glasom. - Što te jutros dovodi k nama? Kaniš li napustit grad? - Nasmija se grohotom svojoj vlastitoj šali. Šerif se ne nasmija. - Zapravo, nije baš tako. Odjeknu glas s kolodvorskog glavnog ulaza, iza njega. - Što te, zapravo, dovodi amo, Jase? Šerif se okrenu poput zvrka. Na ulazu je stajao Jeb sa svojom vinčesterkom kalibra 0,30-30 koja mu je blago počivala u savitoj ruci. - Zdravo, Jeb - reče. Jeb ne uzvrati pozdrav. Glas mu bijaše hladan. - Nisi mi odgovorio, Jase. Šerif ga oprezno odmjeri. - Samo sam zeru bazao. Slučajno se jutros tu zatekoh. 190 - Nisi li slučajno naletio na Clinta Richfielda u toku toga svog bazanja, a? - Hajde, molim te, Jeb. Ti ne trebaš imat nikakva udjela u toj aferi. Štrajk nema nikakve veze s tobom. - Nije imo ni sa Molly Ann - otpovrnu Jeb - pa ju je ipak ubio. - Bio je to nesretni slučaj - šerif će. - Mislili su da Jimmy poteže pištolj. - Jimmy uopće nije imo pištolja - uzviknu Roscoe, pojavivši se na ulazu iza Jeba. - Osim toga, svi su znali da je već bio mrtav. - To ni na koji način nisu mogli znati - reče šerif. - Pogleda Jeba. - Moraš u to vjerovati, Jeb. Nitko nije htio naudit tvojoj Molly Ann. Osim toga, našli su pištolj na stubama blizu Jimmvjeve ruke. - Stavili su ga tamo nakon njegove pogibije -reče Roscoe. - Ako i jesu, niš nisam znao o tome - šerif će brzo. - Jeb poznaješ me od djetinjstva. Znaš da ne bi sudjelovo u takvoj svinjariji. Jeb iziđe na peron, zvjerajući očima na sve strane. Šerif ga je budno motrio. Željeznička sirena opet propara zrak, ovoga puta bliže. Pokey i njegovi kolodvorski pajdaši mučali su, prikovavši oči na njih. Šerif se u sebi molio da Clint ostane iza kontrolnog tornja i da ne učini što nepromišljeno. Bilo je pretjerano nadati se da će imati toliko soli u glavi da se sakrije iza vlaka, kada bude ulazio u

kolodvor i da se s te strane ukrca na nj. Ovaj put sirena se oglasi još jače. Jeb prijeđe do ruba perona, gledajući uz tračnice gdje se vlak morao pojaviti, s one strane kontrolnog tornja. Poče premještati pušku iz ruke u ruku, pa šerif stade nagonski skretati u stranu. Nije mu bilo ni nakraj pameti da ostane na vatrenoj liniji, a znao je da će 191 Clint pomisliti da je otkriven, ako Jeb pomakne svoju pušku. Šerif je imao pravo. No nije bio dovoljno brz. Clintov ga prvi hitac pogodi u nogu, i on se skljoka na peron. Jeb potrči drugom stranom tračnica, put kontrolnog tornja, prije negoli šerif tresnu o peronske daske. Roscoe skoči preko opružena šerifa, slijedeći Jeba. - Iza kontrolnog je tornja! - prodera se za njim. Šerif se okrenu i mučno se podiže na ruke. - Grom i pako, Jeb! - zaurla. - Ne čini toga! To će samo pokrenut još jednu krvnu osvetu. Doći će po tebe, onda će Daniel... - Preostali dio rečenice zagluši mu kloparanje vlaka koji je ulazio u kolodvor i zastro im vidik. Obrnu se i ugleda šefa željezničke postaje i Geor-gea kako pilje u njega. Crnac se prvi mače. - Vi biti ranjen, šerif? - Kujin me sin pogodio u nogu! - zatuli. - Naravno da sam ranjen! - Ja vam pomoći, šerif - reče George, prilazeći mu. - Pokey će mi pomoć - zareva šerif. - Odvuci to crno dupe do mog ureda i dovedi amo sve pomoćnike koje ondje zatekneš! George se trenutak skanjivao, potom skoči s perona i potrči uz ulicu, baš kad je vlak uz lomot zakočio. Kao i obično, dvije se poštanske vreće srone na peron, ali nijedan putnik niti uđe, niti siđe s vlaka. - Pokey, dođ amo i pomozi mi - zakriča šerif na šefa željezničke stanice. Pokey pogleda prvo njega, zatim vlak, a onda opet njega. - Ali moram dat znak da vlak krene - pijuknu svojim sitnim glasićem. 192 - Jebeš vlak! - prokune šerif. - Opasno krvarim! - Iza kontrolnog tornja razlegnu se odjeci puščane vatre. Potom tajac. - Oh, ti Boga! - opsova šerif. - Pruži ruku, dohvati jednu labavu letvicu s ruba kolodvora i, potegnuvši je, diže se nekako na noge. Jednom rukom skide remen hlača i pokuša ga stegnuti oko ranjene noge da zaustavi krvarenje. Vlak se iznova pokrenu i lagano odmili iz kolodvora. Jeknu vrisak s druge strane tračnica. - Šerife! On uzgleda. Clint je stajao ondje krvlju natopljene košulje. - Jesi 1 dobro, Clint? - povika, zaboravivši na trenutak vlastitu ranu. Clint se načas ustoboči kao da smišlja odgovor. - Ubiše me, šerife! - kriknu i ljosnu nice preko tračnica. - Oh, Isuse! Lakše, doktore! - zastenja šerif, pre-vijajući se na štalu u ordinaciji doktora Johna. - Prestanite se koprcat poput bebice - reče liječnik. - Kako inače da izvadim to tane? - Boli, doktore - potuži se šerif, zabuljivši se u kirurška kliješta u liječnikovoj ruci. - Dakako da boli - reče doktor John umirujućim glasom. - Ali imate sreću što je tane odsjelo u mesnatom dijelu stegna, pa vam nije smrskalo kost. - Okrenu se stolu iza sebe i uze bocu viskija. Evo, gucnite još jedared. Šerif svojski potegnu. - A sad se čvrsto prihvatite za rub stola - uputi ga liječnik. Šerif učini kako mu je rečeno. Liječnik sunu rukom odveć brzo, a da bi šerif mogao shvatiti što 13 Sjećanje I 193 radi. Nogom mu zasvrdla strahovit bol. Nesvjesno riknu. - Sad možete prestat zavijat - reče liječnik. - Sve je gotovo. Uzdignu ruku kako bi šerif mogao vidjeti tane koje se nalazilo između sitnih krakova kliješta.

- Eto fakinčića kriva za sve vaše zlo. Šerif se blijeda lica i sav znojan opruzi natrag na stol. - Ti jarca! - proštenja. Liječnik odloži kliješta. - Sad ćemo vas povezat i za par dana bit ćete zdrav ko drijen. - Uze svitak zavoja i poče ga povijati. Sam Fitch i Clintov otac Mike Richfield pristupe stolu i pogledaju na nj. čekali su u udaljenom kutu ordinacije dok liječnik ne završi svoj posao. - Šerife, hoćete li zapriseć potjeru da krene za ubojicama moga sina? - upita Richfield. Šerif uzvi pogled na nj. - Neću. Richfield ga ukočeno pogleda. - Ubiše mi sina, šerife. - Clint je bio glup ko guzica - odrapi šerif glatko. - Reko sam mu da niš ne poduzima, ali on, pametnjaković, moro započet pucnjavu. Nijedna ih porota na svijetu neće proglasit krivima. Bio je to jasan slučaj samoobrane, a dokaz za to upravo je izvađen iz moje noge. - Ali oni su pošli na njega. - Nisu čak ni znali gdje se nalazi, sve dok nije ispalio taj hitac. Trebalo je samo da se potajno ušulja u onaj vlak i bio bi kraj svim nevoljama. - Morate za njima, šerife - navali Sam Fitch. - To vam je zakonska dužnost. Šerif mu dočeka upiljen pogled. - Moja zakonska dužnost seže do granica ovoga 194 okruga - odbrusi. - Imanje Hugginsovih nalazi se šesnaestak kilometara izvan njega. - Nije važno - reče Fitch. - Pustite ih da se olako izvuku, i eto im novih heroja. Štrajk može iznova buknut. - To nije moj problem - uzvrati šerif. - Već sam ionako učinio dosta protiv svoje savjesti. U Hugginsovih je cio čopor djece. Ne želim bit odgovoran za još koje ubojstvo. - Krv moga sina vapi u nebo za osvetom - povika Richfield. Šerif ga šibnu pogledom. - Onda možete shvatit kako je bilo Jebu dok je gledao u tijelo svoje kćeri - reče. Pridignu se na laktove. - Poslušajte moj savjet i okanite se svega. - Što ćete onda poduzet? - zapita Fitch. - Obavijestit ću državnu policiju - odgovori šerif. - Neka jednom učine nešto više osim vraćanja obrazaca koje pogrešno ispunim. - Znate da ništa neće učinit - naglasi Fitch. Šerif ništa ne reče. - Taa-ko - reče liječnik. - Sada možete srušit noge sa stola. - Pomože šerifu da se uspravi u sjedeći položaj, a zatim da stane na noge. - Kako je? - Boli - odvrati šerif. - Hoće neko vrijeme - složi se liječnik. - Samo pazite da je odviše ne naprežete. - Ne možemo dopustit da štrajk ponovo uzme maha - navali opet Fitch. Šerif mu ne odgovori. Jedan od njegovih pomoćnika, koji je stajao naslonjen o zid, priskoči mu u pomoć. Stade šepesati prema vratima. - Prisiljavate me da se opet obratim deksterima - zaprijeti Fitch. - Odbacujete dobar posao, Jase. činite veliku grešku. Šerif se zaustavi kod ulaza. Osloni se svom težinom na pomoćnikovo rame. 13' 195 - Nisam ja taj koji griješi, Same - reče hladno. -Postupite li tako, učinit ćete najkrupniju grešku u svom životu. Šutke su ga promatrali kako hramajući izlazi iz ordinacije. čuli su ga kako kune, kad je počeo izvoditi manevar spuštanja niz stube. Sam Fitch se obrati Richfieldu. - Mogu javit deksterima da dođu amo podnevnim vlakom.

Richfield se prišuti. - Dovoljno je jedno tane pa da šerif postane ku-kavelj - reče Fitch. - Naći ćemo se u jedan sat u mom dućanu. Richfield odvrati pogled u stranu. - Neću ići s vama, Fitch. Šerif ima pravo. Dosta je krvi proliveno. Besmisleno je započinjat novu krvnu osvetu. Fitchov se glas ispuni prezirom. - Svi ste vi kukavice. Ali mogu se ja snać i bez vas. Samo pazi da mi ne dođeš lizat dupe kad sve bude gotovo, jer od mene više niš nećeš dobit. -Bijesno izjuri van. Načas u sobi zavlada mukla tišina. Tada se Richfield okrenu liječniku. - Pobrinut ćete se za mog dečka? Liječnik, koji je ujedno bio mrtvozornik i mjesni pogrebnik, potvrdi glavom. - Hvala vam, doktore John - reče Richfield. 196 osamnaesto poglavlje Šarah Andrews otvorila je oči, kad je osjetila da ustaje iz kreveta. Jedva se bilo razdanilo, i nago mu se tijelo bjelasalo, dok je bosonog tapkao preko sobe k stolcu preko kojeg su mu visile uredno složene hlače. Vidjela je kako mu se pod blijedom kožom pokreću mišići, dok je dizao hlače, i oćutje kako se nešto komeša u njoj. Suspregnu dah. Nikad se prije nije tako osjećala. To već traje od one noći kad je Lewis, prije više od tri mjeseca, došao organizirati rudare u sindikat. Bila je polubudna kad je čula kucanje. Hitro se digla, obukla kućni ogrtač i pošla k-vratima. - Tko je? - upita, ne otvarajući ih. Kroz debele drvene daske glas mu je pronicao neobično umekšano. - Ja sam, gospođice Andrews. - Ali već sam otišla na počinak. - Žao mi je, gospođice Andrevvs, nisam vas htio buditi. Samo sam došo da vam objasnim zašto sam zakasnio. - Nastade kratka stanka. Onda mu opet kroz vrata dopre glas. - Vidimo se ujutro. Sva začuđena odjednom shvati da je sutra nedjelja. A nedjeljom dolazi cijepati drva. Kako u nedjelju nema škole, ne smeta ako ostane malo duže na nogama. 197 - Samo trenutak - poviče brzo. - Sad sam ionako budna. Možete ući. Još je ostalo nešto kave. Povuče zasun na vratima i otvori ih. Stajao je neodlučno na pragu. - Sigurno vam ne smetam? - zapita. - Ne - odvrati. - Uđite. Uniđe u kuću i zatvori za sobom vrata. - čekajte tu. Upalit ću svjetiljku. Blago svjetlo stolne petrolejke prosu se po sobi. Opet mu se okrenu. - Bojala sam se da vam se nije što dogodilo. - Morao sam na sastanak - objasni. - Sastanak? U vezi s čim? Oklijevaše. - Ne znam smijem li vam kazat - reče. - Obećo sam da neću o tome govorit. - Nije bilo ništa protuzakonito, zar ne? - upita obuzeta iznenadnom zebnjom. - Ne, gospa, nije. - Onda mi ne morate ništa kazivati - reče. -Sjednite. Podgrijat ću kavu. Kad se vratila u sobu, još je uvijek stajao. Postavi na stol lonac s kavom i šalice. - Zašto ne sjednete? - upita. - Pogledao sam na vaš sat, tamo prijeko - reče. -Prošlo je deset. Nisam imao pojma da je tako kasno. Možda je bolje da odem. - Ne budite ludi - ona će, nalijevajući u šalicu. Pruži mu je i pri tom joj se pokretu rastvori ogrtač. Vidjela je kako se naglo zacrvenio, dok je odvraće-nih očiju uzimao šalicu. Nije joj dugo trebalo da shvati o čemu se radi. Pogled joj kliznu nadolje. Tanka pamučna spavaćica koju je imala na sebi

bijaše gotovo providna. Odjednom je zahvati val uzbuđenja i bradavice joj na dojkama oživješe, zarivši se u finu tkaninu. Noge joj pokleknu, pa stavi ruke na stol da se 198 podupre, ali ogrtač i ne pokuša pritegnuti. Pogled mu je i nadalje bio odvraćen kad je prozborila. - Daniele. Zagleda se u svoju šalicu. - Da, gospođice Andrevvs? Očuti kako joj srce snažno čekića u grudima. - Zašto ne gledaš u mene? Ne odgovori odmah. - Vaš ogrtač...- Ne dovrši. - Hoću da me pogledaš - reče glasom koji joj neobično zazvoni u ušima. Lagano podiže oči. Primijetila je kako mu tijesne hlače naglo brekću. Šalica mu se u ruci zatrese. Primače mu se, uze mu šalicu iz ruke i stavi je na stol. - Jesi li ikad bio s djevojkom? Iznova poniknu očima. - Ne, gospa - prošapta. - Što onda radiš kad se uzbudiš? - upita. Odgovor izostade. - Nešto moraš raditi - reče. - Ne možeš s takvom nabreklinom hodati okolo. Još je uvijek nije gledao. - Drkam. - često? Zavrti glavom, a lice mu obli rumen stida. - Jutrom i večerom. Katkad i u vrijeme ručka, kad zagusti. Osjeti kako joj se cio potok vlage cijedi niz bedra. - Na što mislite dok to radite? Iznenada diže oči i upre ih u nju. - Na vas. - Želim vas pogledati - reče. Ne pomaknu se. Stavi mu ruku među noge. Pod suknom osjeti snažno nabijanje. Brzo mu otkopča prostriž. Oslobođeno svog zatvora, ukočeno vlažno spolovilo 199 skoči joj ravno u ruku. Nježno mu zaguli prepucij i pogleda dolje. Krvlju ispunjen glavić samo što se ne rasprsnu. Dok ga je gledala, orgazam mu prostruji tijelom i iz uda šiknu gusto bijelo sjeme. - Gospode! - prošaputa, ne uspjevši se više održati na nogama. Sroza se preda nj na koljena, zahvaćena grčem svoga vlastitog orgazma. Slobodnom rukom očajnički povuče ogrtač razotkrivši dojke. Njegovo je sjeme poprska po njedrima. - O, Gospode! Pola sata kasnije ležali su goli u njezinu krevetu, prikliještenih bedara. Prepustila se mislima i uzbuđenju. Nikad nije bilo tako. Prije je, na neki način, uvijek bila uzimana; sada je ćutila da daje. Opet osjeti da joj ga gura, a početak drhtavice najavi nastup orgazma. Hitro provuče jednu ruku ispod njega zaoblivši mu dlanom krupne, okrugle i poput kamena tvrde testise, a drugom mu rukom privije lice na prsa. - Ne još, Daniele - prožubori. - Polako. Uvijek samo polako. Umiri se dugu minutu. Kad je iznova počeo poni-rati, činio je to u dugim nježnim zamasima, što je osobito obožavala. - Sad je bolje - prošaputa, usklađujući ritmičko gibanje svoga tijela prema njegovu. Osjeti kako joj povlači usne po grudima. - Samo me uputite što da radim, gospođice Andrevvs - promrmlja. - Naučit ću. Daniel se pokazao neumornim ljubavnikom. Rođeni razbludnik, snažan, neupućen, a kad se jednom oslobodio, činilo se da se ne može zamoriti. Kao da mu u toku ljubavne noći ne predstavlja nikakav napor imati četiri ili pet, a kadšto i više, orgazama. Više se puta iznenadila zbog njegove 200

spremnosti. Jednom mu ga je slučajno dotakla i namah se nadigao. Nasmijala se. - Zaboga, Daniele, hodaš li stalno s tim čudom? Još se uvijek nije riješio refleksa stida. Nasmiješi se, pocrvenjevši kao rak. - Pa, koji put se i to događa, zar ne, gospođice Andrevvs? Jednoga običaja nije ga nikako mogla odvići, a taj je da je ne oslovljava s »gospođice Andrevvs«. čak ni u toku najprisnijih trenutaka kad je, u vrtlogu zajedničkog orgazma, tulio kao bik, a ona vriskala što ju je grlo nosilo, nije ga mogla natjerati da je zove Šarah. Ubrzo je odustala. Negdje u najskroviti-jem kutku njegove duše za njega će svagda biti »njegova učiteljica«. Izvan spavaće sobe nikad nije prekoračio granicu. čitao je, proučavao knjige i zadaće koje bi mu dala. Povećana sposobnost učenja i shvaćanja iznenadila ju je isto toliko, koliko i njegova umješnost u obljubu. Brzina kojom je upijao ideje primora je da se upita je li dostatno opskrbljena znanjem da podučava takav um. Već su radili prema udžbenicima starijih godišta koledža. Uskoro će toliko dotjerati da će znati isto što i ona. Ali mjeseci, za kojih su ljubovali, kao da su letjeli, poput mnogih drugih dana, pa je prestala misliti o tome što će biti s podukama. Bližio se konac svibnja, i uskoro će svršiti škola, i ona otići kući da se možda više nikad ne vrati. Ili možda on. Ni o tom nije htjela misliti. Sklopila je oči kad je uskočio u hlače i izišao van. Nekoliko trenutaka kasnije odjeknuli su zvonki odjeci sjekire koji je polako uljuljaju u ugodan san. Nisu je probudile sunčane zrake što su nadirale kroz otvoren prozor, već tišina. časak je ležala ne201 pomično, dok ne shvati da se više ne čuju udarci sjekire. Baci pogled na sat pokraj kreveta. Bilo je tek nešto poslije osam. U većini slučajeva ne bi bio gotov prije deset sati. Ustade iz kreveta i pogleda kroz prozor. Daniel, još uvijek sa sjekirom u ruci, razgovarao je s nekim strancem. Bio joj je okrenut leđima, pa nije mogla vidjeti kako izgleda, ali mu je odjeća bila poderana i uprskana blatom. Dok ih je promatrala, Daniel je odložio sjekiru i krenuo u kuću. Neznanac je pošao za njim. Brzo zgrabi kućni ogrtač i ode u drugu sobu da ih dočeka. Vrata su se otvorila u trenutku kad je stigla tamo. Daniel je ušao prvi, neznanac odmah za njim. Daniel, pod čiju se kožu uvuklo sivkasto bljedilo, načas je čudno pogleda očima koje kao da su zastrle koprene. Pričinjalo se kao da je nije vidio. - Daniele - reče odjednom, svjesna neopisiva straha. Nekoliko puta brzo zatrepta očima. - Gospođice Andrews. - Glas kao da mu je bio lišen života. - Gospođice Andrews, to je moj prijatelj Roscoe Craig. Pogleda čovjeka. Bio je gotovo Danielove visine, ali mnogo mršaviji. U toku dva ili tri dana što se nije brijao brada mu je isprugala lice, a ispod očiju imao je tamne kolobare. Košulja i hlače bijahu mu izderane i zaprašene, a cipele pune blata. Skide svoj gorštački, znojem natopljen šešir, razotkrivši rijetku crnu kosu na proćelavoj glavi. - Gospa - reče. - Gospodine Craig - uzvrati. Opet se okrenu Da-nielu. - Daniele, zar nešto nije u redu? Ne odgovori na pitanje. - Gospodin Craig je putovao tri dana i dvije noći. Bismo li mu mogli priredit štogod za jelo? - Svakako - reče brzo. - Ja ću to uraditi. 202 - Hvala vam, gospođice Andrews - zahvali se istim, beživotnim glasom. A onda, posve iznenada, nestade kroz otvorena vrata. - Daniele! - viknu krenuvši za njim. Zaustavi je strančeva ispružena ruka. - Pustite ga, gospa - reče blago. - Vratit će se. Zagleda se u nj smeteno. - Što se dogodilo? - Cijela mu je obitelj mrtva, gospa - odgovori Roscoe tiho. - Ubijena! Bila je već prošla ponoć, kad su Roscoea koji je spavao u staji, probudili glasovi. Lagano je podigao glavu i prisluhnuo. čuo je oštre, piskutave riječi ljudi vičnijih vikanju negoli normalnom govoru. Obuje cipele i ustade. Nesvjesnom kretnjom ruke poče pipati opasač da nađe pištolj. Prokune kad se

sjeti da ga je ostavio u Hugginsovoj kući, na kuhinjskom stolu. Glasovi se približavahu. Sav očajan potraži mjesto gdje bi se sakrio. Jedino pogodno koje mogaše pronaći bijaše hrpa sijena u pregratku iza mazge. Hitro šmugnu u nju. Uznemirena, mazga poče gurkati sijeno njuškom. - Prokleti stvore! - opsova, zavukavši se još dublje u hrpu. Odjeci koraka začuše se u staji. Provirivši, ugleda cipele nekolicine ljudi. Suspregnu dah. Muškarci postajaše ondje koji časak; zatim se par cipela otputi ravno prema njemu. Sledi se. čovjek se iznenada zaustavi blizu mazge, a potom se vrati k ostalima. ču mu promukli šapat. - Nema niš osim mazge. • - Idi kazat Fitchu - drugi će glas. - Uspet ćemo se na brežuljak iza kuće, kako nam je i reko. Muškarci otiđoše iz staje. Roscoe stade polako 203 hvatati dah i ispuza ispod sijena. Puzao je prljavim podom, dok se nije našao u povoljnom položaju s kojeg je mogao vidjeti van. Vidio je dvojicu dekstera s glomaznim na glave vodoravno nabijenim polucilindrima. Obojica su imali puške u rukama. Roscoe usmjeri pogled preko njih, na kuću. Tu se nalazilo više ljudi - barem devetorica, koliko je mogao nabrojiti, a možda ih je bilo i više s druge strane kuće. Dok ih je motrio, činilo se da zauzimaju položaje. Nakon nekoliko minuta jedan od njih dade dizanjem ruke znak. Iz sjene iskrsnu Sam Fitch koji se, usprkos svojoj golemoj trbušini, bešumno kretao. - Jesu li svi ljudi na svojim mjestima? - do staje dopluta njegovo hrapavo šaputanje. Jedan od dekstera, onaj što je dao rukom znak, kimnu. - Donesite baklje do stuba i zapalite ih! - naredi Fitch. Dvojica muškaraca bez riječi otrčaše do kuće i pobodoše baklje u zemlju, tik stepenica. Tada on prinese šibicu cunjama natopljenima petrolejom, i potrči nazad, baš kad su bijesno zahuktale svijetlim žutim plamenovima. Sam Fitch se okrenu prema kući. - Jeb! - zavika. - Ti i Roscoe imate samo jednu minutu vremena da iziđete iz kuće s uzdignutim rukama, inače dolazimo po vas! Nastupi kratkotrajni muk. Potom se vrata malko odškrinuše. - Roscoe nije tu - odviknu Jeb. - Iziću ću, jer ne želim nikakve pucnjave. U kući su mi žena i djeca. - Samo ti iziđi polako, s visoko uzdignutim rukama i neće doć do pucnjave - reče Fitch. Vrata se lagano širom otvoriše, otkrivši Jeba, odjevena samo u hlače. Blijeda mu se koža ljeskala 204 na treperavom žutom svjetlu baklji. Ruke je držao povrh glave. Zaškilji, nastojeći pogledom prodrijeti kroz blještavilo ispred sebe. Polako stupi na trijem i krenu niza stube. Roscoe opazi kako Sam Fitch spušta oružje, dajući znak. - Sad! - Vrati se, Jeb! - zaurla, ali glas mu zatomi pu-ščana paljba. Hici zavrtješe Jeba oko osi, i on se s najgornje stube pobočke stropošta na jednu od baklja, obo-rivši je na zemlju podno drvena trijema. Nešto kasnije planu suho drvo i vatra živahno liznu uz zidove kuće. Plamen suknu kroz otvorena vrata u kuću i pretvori je u rasplamtjeli bedem. Preplašena zadahom dima, mazga se otrže iz pre-gratka, te nagrnu mimo Roscoea u dvorište. Udari ravno na dekstere, koji se pred njom razbježaše, a zatim bezglavo uzagrepce niz cestu. Deksteri se opet skupe u hrpu. - Moramo ih pokušat izvuć! - dreknu jedan od njih. - Ne budi šašava budala! - odvali drugi. - Nema više živih unutra! - Što ćemo onda? - upita prvi. - Put za uši - drugi će. - Ne bi se htio zateć u susjedstvu kad saznaju što se dogodilo. - Prijeđe k Samu Fitchu koji kao da se skamenio od sablasna prizora. - Gospodine Fitch! - Da? - Glas mu je bio mukao. Oći nije skidao s vatre.

- Mislim da je najbolje ako odemo - predloži dekster. Fitch mu se obrati. - Bio je to nesretni slučaj. Vidjeli ste. Nesretni slučaj. 205 - U koji nitko živ neće povjerovat kad pronađu kuglama izrešetanu lešinu - reče dekster. Fitch kao da se odjednom pribra. - To ćemo uredit. Dođite da mi pomognete. Bacit ćemo mu tijelo u oganj. Deksteri se i ne pomakoše. Fitch ih osinu pogledom. - Krivi ste koliko i ja. Želite li ostavit dokaz koji vodi do vješala? Nekolicina mu se šutke pridruži. Pograbe Jeba za ruke i noge, te ga zavitlaše u rasplamsalu zgradu. Fitch je načas pogleda, a potom se okrenu. - A sada bježmo odavde. Minutu-dvije kasnije više ih nije bilo, pa se Roscoe mučno uspravi na noge. Otputi se prema gorućim ruševinama, gdje je nekoć stajao dom Huggin-sovih. Casak zatim pade na koljena, uplakanih obraza i poče moliti. - Oh, Bože - ridao je - zašto si dopustio da se to dogodi onaj tako divnoj dječici? 206 devetnaesto poglavlje - Kad je sunce granulo, spustio sam se u dolinu do Callendarovih - reče Roscoe. - Stari Callendar i njegov momak dovezli su me natrag svojim kolima, pa smo im priredili kršćanski pogreb. Callendar je imao uza se Bibliju iz koje je čito. Danielovo je lice bilo bezizražajno. - Zahvalan sam vam obojici za to. Šarah ga pogleda. Bilo je prošlo gotovo pet sati prije nego što se vratio. U toku tog vremena kao da se postarao za deset godina. Bore koje mu se pojaviše na licu kao da mu uništiše mladost. Sada je tu stajao odrastao muškarac. A zbilo se i nešto drugo. Nešto neobično i nesmiljeno: kao da je s time u nepovrat izgubio i neznatan, ali značajan dio samoga sebe. - Učinio sam sve što sam mogo - reče Roscoe. -Trebalo mi je dobri tri dana da stignem tamo. Izbjegavao sam ceste danju i obišo Fitchville u širokom luku. Vraški sam pazio da me Sam Fitch ne ščepa. - Što ćete sada, gospodine Craig? - zapita Daniel. - Moja žena i ja raspravljali smo o Detroitu. Ondje ima dosta posla. Držim da ću okrenut tim smjerom. Imam rodbine koja će me primit na stan. čim dobijem poso, poslat ću po obitelj. Daniel ušuti. 207 - Nema više razloga da tu ostanem - nastavi Roscoe. - Sve je pošlo naopako, otkako se sudovi okrenuše protiv nas i dadoše našu zemlju tvorniča-rima. - Ništa vam ne zamjeram, gospodine Craig - reče Daniel. - Učinili ste što ste najbolje mogli, a više se i nije moglo. Nego, upravo sam razmišljao da je to strašno daleko. - Stići ću onamo - reče Roscoe. - Imate li išta novca? - upita Daniel. - Imam dovoljno - odgovori Roscoe. - Snaći ću se. - Koliko? - navali Daniel. Roscoe mu izbjegnu pogled. - Oko dolar i sedamdeset pet centi. - Više će vam od tog trebat - reče Daniel - a imam dvadeset dolara viška. Namjeravao sam ih poslat u brda obitelji. Mislim da bi se ćaća iskreno obradovao kad bi mi dopustili da vam ih posudim. - To ne mogu uradit - brzo će Roscoe. Šarah je i dalje mučala. Ponos tih gorštaka bilo je nešto izvan njezina poimanja. Ako im se nešto učinilo kao milostinja, nisu to htjeli primiti. - Vratit ćete mi kad se zaposlite - navaljivao je Daniel. Roscoe se na trenutak zamisli, a onda kimnu. - Neka bude tako, Daniele - pristade. - To nikako ne mogu odbit.

- Kada namjeravate otići, gospodine Craig? -upita ona. Pogleda je. - Volio bi se vratit na cestu do sumraka, gospa -odvrati. - Onda dopustite da vam priredim vruću kupelj - doda hitro. - Potom se malko odmorite, a dok budete spavali iščetkat ću vam i očistiti odjeću. - To je vrlo ljubezno od vas, gospa - reče Roscoe. 208 Očima ju je pratio dok je izlazila iz sobe. Opet se okrenu Danielu. - Zaista žena i pol. čovjek nikad ne bi reko da je učiteljica. Voli običan narod. Daniel kimnu. U mislima je bio negdje drugdje. Silom se prenese u stvarnost. - U ponoć odlazi teretni vlak koji prevozi ugljen u Detroit - reče - a jedan je željezničar moj prijatelj. Možda vam dopusti da se povezete u službenim kolima. - To bi mi znatno pomoglo - oduševi se Roscoe. - Otić ćemo tamo dolje oko jedanaest sati kad vlak dolazi - reče. Roscoe ga pogleda. - A ti, Daniele - što ćeš ti? Daniel mu mirno dočeka upiljen pogled. - Ne znam, gospodine Craig - uzvrati tromo. -Prvo ću otić kući da uredim grobove svojih i da im odam počast. Nakon toga... jednostavno ne znam što ću. Međutim, motreći dječakove oči pročitao mu je namjere. Bile su to iste oči koje je samo prije nekoliko dana vidio na Jebovu licu. Preostali dio popodneva Daniel je proveo cijepajući drva, pri čemu je sjekira ritmički odzvanjala dok se dizala i spuštala. Nakon stanovita vremena počeo je slagati nacijepana drva o jedan zid škole i kad je dogotovio posao, cijela je strana bila gotovo prekrivena. Spuštao se mrak kad je unišao. - Jesi li gladan? - zapita. Odmahnu glavom. - Moraš nešto pojesti - reče. - Uopće nisi večerao. - Nisam gladan - odvrati. Onda joj opazi zabrinut izraz lica. - Zao mi je, gospođice Andrevvs. Ne želim vas ni na koji način uznemirivat. - Nema veze - primijeti. - Hoćeš li sa mnom kave? 14 Sjećanje I 209 Klimnu. Ona se vrati u sobu s kavom. On ubaci u nju tri žličice šećera i lagano je stade miješati. - Još uvijek spava - reče ona. Srknu kave. - Da bi došao ovamo, propješačio je više od sto i dvanaest kilometara. - Poznaješ li ga dugo? - upita. - Još odmalena. Njegov i moj otac bili su dobri prijatelji u djetinjstvu, ali nismo se puno viđali. Imali su farmu kraj rijeke, izvan Fitchvillea, a mi smo živjeli u brdima. Prije nego što su tu izgradili tvornicu, činilo se da se svi međusobno dobro poznaju. Zatim se sve izmijenilo. Gospodarenje je počelo propadat, baš kao i zemlja koju su preuzimali tvorničari. Ljudi stadoše odlazit. Kao što i on namjerava. - Što mu se dogodilo s farmom? - zapita. - Zaplijenili su mu je radi duga i ondje podigli tvornicu tekstila. Preostalo je još sedam rali zemlje uz rijeku koja je pripadala njegovom tati i zbog nje su došli u sukob. Tvorničari i on. - Što se potom zbilo? Oči mu zadobiju hladan izraz dok ju je gledao. - Ubili mu tatu i najstarijeg sina, a sudovi im oduzeli zemlju. Sada više nema gdje živjet. Osim da ode u Detroit. - Sretan si - reče. - Ti imaš kamo otići. - Ja da imam? - upita. - Da - odgovori. - Tu imaš dobar posao. Budućnost je pred tobom. Možeš se sam brinuti o sebi. Glas mu zazvuči bezizražajno.

- Dobar posao? četrdeset na mjesec? Je li to dobar posao? - Ima njih koji ni toliko ne zarade - ona će. - Tako je - potvrdi. - Sve se svodi na pitanje koliko čovjek može izdržat glad. Rudari, farmeri i 210 tvornički radnici u istom su sosu. Jedino što mogu slobodno birat jest to do koje mjere žele bit gladni. Umuknu. Pogleda je. - To nikako ne shvačam, gospođice Andrews. Vidio sam tatu kako se preznojava od muke što mu gospodin Fitch za vrč viskija ne da par novčića više. Vidio sam rudare kako umiru u rovovima za dolar i pol na dan. Slušao sam priče 6 djevojkama kojima u tvornicama tekstila strojevi trgaju ruke za pet centi na sat, te o dječacima koji u separaciji sakate ruke za iste nadnice. Ne svaćam zašto im ljudi, koji odlučuju o tim stvarima, ne dadu malo više kako bi oni što rade za njih lakše izlazili na kraj. Bio je to najduži govor koji je ikad čula od njega i prva zgoda što joj je dopustio da mu zaviri u misli. Nije mu imala što odgovoriti. Prvi put se osjeti nedoraslom. - Tako je uvijek bilo - reče. - Ali ne mora biti - prozbori tiho. - I jednoga dana neće biti. Ne reče ništa. - Razmišljao sam - produži on. - Mora postojat neki uzrok. Uzrok svemu tome. Onome što se dogodilo mojoj obitelji. Jimmy ga je znao. Ja nisam. Postoje samo dvije vrste ljudi na ovome svijetu. Oni koji posjeduju i oni koji rade za njih. Sada znam na čemu sam. Pogleda ga. - Daniele, jesi li ikad razmišljao o tome da nastaviš školovanje? Da odeš u koledž, da nešto stvoriš od sebe? - Kad sam uvidio koliko malo znam, pomišljao sam na to - odvrati. - Ali, za to je potrebno novaca. - Možda ne toliko, koliko misliš - pridometnu brzo. - Imam prijatelja na sveučilištu. Uvjerena 14* 211 sam da bi u najgorem slučaju ipak dobio djelomičnu stipendiju. - Još uvijek su potrebni novci - ponovi. - A da prodaš očevu farmu? - natuknu. - Nema je tko kupit - reče otvoreno. - Zemlja je iskorištena i bezvrijedna. Otac je samo zato mogo živjet na njoj što smo se Molly Ann i ja zaposlili i slali mu novce. Da to nismo učinili, svi bismo bili skapali od gladi. Pruži šaku preko stola i dotače mu ruku. - Daniele - reče nježno. - Znam kako ti je. Jako mi je žao. Upre joj pogled u ruku, a zatim u lice. - Hvala vam na sućuti, gospođice Andrews. -Ustane. - Idem u pansion po novce za gospodina Craiga. Neću se dugo zadržat. Trljajući snene oči, Roscoe je izišao iz spavaće sobe oko osam sati s izblijedjelim kućnim ogrtačem na sebi koji je obično Daniel nosio, kad bi se tu zadržao preko noći. - Već je zanoćalo - reče pomalo iznenađeno. -Gdje je Daniel? - Otišao je u pansion po neke stvari - odvrati. -Trebao bi se skoro vratiti. - Prijeđe u kuhinju i vrati mu se s odjećom. - Učinila sam kako sam najbolje znala - reče predajući mu je. - Odlično ste obavili posao, gospa - on će ugledavši uredno izglačanu košulju i hlače, te netom osvjetlane čizme. - Dok se obučete, pripremit ću vam večeru -reče. - A napravit ću vam i nekoliko sendviča za put. - Ne trebate se tolko trudit, gospa. - Nije to nikakav trud, gospodine Craig - uzvrati. 212 Pođe put kuhinje, a onda mu se okrenu. - Gospodine Craig, što će sada biti s Danielom? Pogleda je zamišljeno.

- Iskreno govoreć, ne znam - otpovrnu. - Sad je svoj gospodar i morat će sam odlučit. Daniel se vratio dok je spremala večeru. Bio je to momak kakva još nikad prije nije vidjela. Više nije imao na sebi bijelu košulju i kravatu, uglačane konfekcijske hlače, ni sjajne crne cipele. Umjesto njih nosio je otrcano i izblijedjelo radno odijelo od traper-platna s unakrsnim naramenicama preko čiste, ali istrošene plave pamučne košulje, i seljačke teške čizme. Crn gorštački šešir široka oboda bio mu je nabijen na glavu. Odjednom se više nije doimao kao dječak, nego kao zreo muškarac - iscrpljen, povrijeđen, ozlojeđen životom. Osjeti bol u duši. Baš tada se konačno i pomirila s onim što je još od jutros znala - da odlazi. Večerali su u putpunoj tišini. Kad su pojeli, skupila je suđe i odnijela ga u kuhinju. Zdjele je stavila neoprane u sudoper i vratila se u dnevnu sobu. Bit će za to vremena kasnije. Daniel je ustao od stola kad je ušla u prostoriju. - Skoro će deset sati - reče. - Moramo krenut. Pogleda ga nakratko. - Napravila sam nekoliko sendviča - izjavi. Vrnu se u kuhinju i dođe s prostranom papirnatom vrećicom koju dade Roscoeu. Farmer je primi zahvalno. - Hvala vam od svega srca, gospa. Međutim, nije gledala njega. Oči joj bijahu prikovane na Daniela. - čekat ću vani, Daniele - reče Roscoe uviđavno i iziđe kroz prednja vrata. Dugo su vremena šutke stajali i gledali se. Naposljetku ona ispusti dubok uzdah. -• Ideš li s njim u Detroit? 213 Zanijeka glavom. - Idem kući. S vlaka ću sić kod Turner's Passa. Do nas je odatle samo još dvanaest-trinaest kilometara. - A onda? - Ne znam - odgovori. - Hoćeš li se vratiti? - Srce je bolno žacnu. Zagleda joj se u oči. - Ne bi rekao, gospođice Andrews. Oči joj se stadoše ispunjati suzama. - Daniele, samo danas, samo za ovaj put, molim te, nazovi me Šarah. Trenutak je dvoumio, a zatim je kimnuo glavom. - Da, Šarah. Poleti mu u naručje i nasloni mu glavu na prsa. - Hoću li te ikad više vidjeti? - prošapta. Bez riječi ju je nježno držao. Uzvinu mu pogled na lice. - Daniele, voliš li me? Bar malo? Pogleda je ravno u oči. - Da - odvrati. - Samo ne znam koliko. To je prvi put što volim djevojku. - Ne zaboravi me, Daniele - reče kroza plač. - Ne zaboravi me. - Kako bi mogo? - odgovori. - Nikad te neću zaboravit. Mnogo ti dugujem. čvrsto ga stegnu; a kasnije, kad ga više nije bilo i kad je posve sama u krevetu čula sirenu ponoćnog vlaka, zaronila je lice u jastuk i nadalje osjećala na sebi njegove ruke. - Ljubila sam te, Daniele - izgovori, jecajući one riječi koje mu nikad nije imala hrabrosti kazati. -Oh, Bože, nikad neće znati koliko sam ga ljubila. 214 dvadeseto poglavlje Nešto poslije osam sati ujutro lokomotiva je sop-ćući usponom vukla dvadeset i dva vagona, natovarena ugljenom, prema Turner's Passu. Kad su se Daniel i Roscoe ukrcali, bilo je samo osam vagona ugljena, ali putem su se zaustavljali kod još tri rudnika. Mala službena kola blago su se njihala na začelju kompozicije. Kočničar gurne glavu kroz prozor, a potom je uvuče. - Daniele, približavamo se Turner's Passu. Daniel ustade na noge. - Hvala vam na usluzi, gospodine Small. - I drugi put, Daniele - reče željezničar nasmije-šivši se.

Daniel se okrenu Roscoeu. - Sretno vam bilo, gospodine Craig. Ufam se da ćete konačno uspjet. Roscoe mu ispruži ruku. - Sretno i tebi, Daniele. • Daniel klimnu. Pođe k stražnjim vratima vagona. Roscoe ga zovnu. Daniel se okrenu. Vremešni čovjek prozbori nespretno. - Sad si samo ti osto, Daniele. Držim da ti ocu ne bi bilo drago kad bi ti se što dogodilo. Daniel ga nijemo pogleda. - Mislim reć - pridoda Roscoe - ako bi ti se bilo 215 što dogodilo, onda život tvoga oca ne bi imo nikakva smisla. Daniel kimnu. - Mislit ću na to, gospodine Craig. - Vlak usporava - kočničar će. - Bolje da iska-češ, Daniele. Daniel iziđe na majušnu platformu i pričeka na najdonjoj stepenici, dok vlak do najveće mjere ne uspori brzinu. Roscoe i kočničar iziđoše na platformu. Daniel skoči, nekoliko koraka potrča, skliznu niz nasip pokraj tračnica, zatim se osovi na noge i mahnu im rukom, kako bi im dao do znanja da je sve u redu. Odmahnu mu, i vlak opet poče hvatati brzinu. Nekoliko trenutaka kasnije nestade iza zavoja, i Daniel krenu kući kroz brda. Lako je pronašao stare puteljke, kao da uopće nije izbivao. Tu je odrastao i poznavao je svaki kutić i zakutak. Sjeća se kad ga je otac, kao malena prvi put poveo sa sobom u lov i kako se ponosio kad je kući donio zeca za gulaš. Zaokupljenu uspomenama, prođoše mu dva sata, koliko je trebalo pješačiti trinaestak kilometara dug put do kuće, kao dvije minute, tako da nije bio pripremljen za udarac, kad je izbio na cestu gdje mu je nekoć stajala kuća. Sledi se. Bijaše pretvorena u pougljenjelu školjku; samo su kostur i dimnjak ostali netaknuti. činilo se da uzduh na jutranjem suncu drhturi povrh ruševina kuće. Iza nje nalazila se staja, neoštećena i beživotna. Duboko uzdahnu i prisili se da zakroči u nekadašnje prednje dvorište. Iza sebe začu jak štropot. Hitro se okrenu. Iz grmlja na drugoj strani ceste iziđe mazga. Svojim krupnim okruglim očima pogleda Daniela upitno. Mazga se prva pokrenu. Prijeđe k Danielu i stade ga gurkati gubicom. Daniel odstupi u stranu, a mazga proslijedi kroz dvorište u staju. 216 Daniel pođe za njom. Mazga zabode njušku u sijeno. Daniel zaviri u valov. Bilo je suh. Vrnu se u dvorište, do zdenca. Velika zaimača za vodu još je uvijek visila na kljunu crpke. Poče pritiskati ručku crpke. Trebalo je nekoliko trenutaka da voda šikne i napuni kantu. Daniel je odnese natrag do valova. Mazga ga je uzdignute glave promatrala. Daniel lagano izlije vodu u valov. Još uvijek mljackajući sijeno, mazga se približi valovu. Načas pogleda dolje u nj, a potom gore u Daniela. Daniel kimnu. - Da, budalasta mazgo, tako voda dospijeva ovamo. Pij! Dok je čistila zube od ostataka sijena, pričinjalo se kao da se smješka. Zatim profinjeno uroni njušku u vodu i poče piti. Daniel se okrenu. Ne pogledavši više kuću, krenu uz brežuljak put groblja. Zagleda se u grobove na kojima je zemlja još uvijek bila crna i svježa. Skide šešir i ostade stajati gologlav na suncu. Nikad nije bio na sprovodu, pa nije ni znao koju molitvu da izmoli. Jedine koje se sjećao bila je ona što ga je majka kao malena naučila. Usne mu se blago pokrenu. Na počinak sada idem, Pa mi, Bože, čuvaj dušu. Ako umrem prije zore, Uzmi, Bože, dušu gore. Blagoslovi nanu, ćaću, Blagoslovi sestre, braću... Glas mu zamre, i prvi put mu suze navru na oči, zamutivši mu pogled na grobove. Stajao je nepokretno dok su mu se suze slijevale niz obraze. Malo zatim suze nestanu, ali ostade on, grobovi i mali drveni križevi koju mu neprestance sijevahu mozgom, a pusta mu duša krvarila zbog bolnog gubitka

217 i zadane rane. Potom sve uminu. Bol prestade. Sklopi oči na dug trenutak. Znao je što mu je činiti. Ne osvrnuvši se, napusti malo groblje i uspne se stazom navrh brežuljka. Dođe do blagog zavoja i ugleda očevu pecaru - omanju pojatu, bakrene cijevi i glinene vrčeve. Stajalo je sve na mjestu, kao da se ništa nije dogodilo. Otvori vrata pojate i uniđe. Bilo je mračno, a kroz vrata je ulazilo vrlo malo svjetla. Posegnu rukom do najgornje police i pronađe ono po što je i došao. Opet propipa prstima i nađe kutijicu, za koju je znao da će biti u blizini. Iznese na sunčano svjetlo sačmaricu kalibra 20, umotanu u ceradu, i kutiju naboja. Brzo odstrani ceradu. Puška je bila čista i sjajna. Napne oba kokota i povuče obarače. Škljocnu besprijekorno, pri čemu kokoti oštro udare o iglu. Otac je vazda zahtijevao da puška bude čista i spremna za uporabu. Otvori kutiju naboja. Bila je gotovo puna. Odloži ih na drveni radni stol i vrati se u pojatu. Ovoga puta iziđe s pilom za rezanje željeza i turpijom. Pažljivo pritegnu puščanu cijev u škripac što se nalazio na radnom stolu i poče lagano piliti od četvrtine njezine dužine. Obavivši to, izgladi turpijom rubove i obrisa ih neznatno nauljenom krpom. Drugom krpom ukloni preostale tragove ulja, te izvadi pušku iz škripca. Vagnu je u ruci i pogleda je. Cijela puška, zajedno s drvenim kundakom, bila je sada nešto kraća od šezdeset centimetara. Metnu pušku na radni stol, uze dva glinena vrča i postavi ih na suncem obasjani plot. Nastavi ih namještati, dok god se na plotu ne nađe deset vrčeva, međusobno udaljenih šezdesetak centimetara. Podignu sačmaricu i u svako ležište ubaci naboj. Okrenu se i odmjeri udaljenost od plota. Iznosila je više od metar i pol. Baš najbolje. Držeći sačmaricu u visini struka, prislonjenu o bedro, povuče 218 oba obarača. Odboj ga napol zavrti, a od praska kao da mu stradaše bubnjići. Osvrnu se da provjeri učinak. Posve je promašio. Vrč u koji je ciljao ostao je nedirnut. Priđe plotu, očima pretražujući drvo iza njega, ne bi li ugledao tragove sačme. Pronađe ih visoko ulijevo, široko posijane. Drvo se nalazilo oko tri četvrtine metra iza mete, što znači da će se morati primaći, ako želi postići pun pogodak. Krenu odmjereno. Nije bilo žurbe. Pred njim je cijelo popodne. Dok je postigao ono što je želio, utrošio je sve naboje, osim četiri. Od tih gurnu dva u pušku, a dva u džep. Sunce je počelo zalaziti na zapadnom dijelu neba, dok se spuštao puteljkom. Prošao je mimo groblja, bez zaustavljanja, i otišao ravno u staju. Mazga je, puna zadovoljstva, stajala u svom pregratku. S klina na zidu staje skide uzde i povodac, te priđe mazgi koja ga je budno motrila. - Ajde, mazgo - viknu Daniel - vrijeme je da zaradiš hranu. Jackson je počeo pometati drveni prilaz pred Fitchovim dućanom u sedam sati ujutro. Nije obraćao pažnju na čovjeka što je sjedio na klupi preko puta ulice. Doimao se kao običan farmer koji s navučenim šeširom preko očiju, da se zaštiti od jutarnjeg svjetla, želi malko odrijemati. ćak ni staru mazgu, privezanu za obližnje stablo, nije bilo vrijedno dvaput pogledati. Nešto kasnije, Harry, pedantan glavni prodavač dućana, uniđe i stade izlagati robu oko ulaza. Upravo završi taj posao, kadli stiže Sam Fitch. Ha-rry kradomicć pogleda na velik sat u pozadini dućana. Bilo je osam sati. Dolazi točno na minutu. 219 Fitch je bio dobre volje. - Je li sve u redu, Harry? Malac zaklimata glavom gore-dolje. - Jest, gospodine Fitch. Sve je u savršenom redu. Fitch se nasmijulji i uđe mimo njega u dućan. Harry pođe za njim. - Dobili smo svježe limenke konzervirana graha, gospodine Fitch. Hoćete li da ih stavim u promet? Fitch načas stade, a onda klimnu. - Kako ću ih prodavati, gospodine Fitch?

- Tri za desetaču, Harry. To je dosta jeftino, a dobit pristojna. Svaka nas košta samo dva centa. - Odmah ću se pobrinuti za to, gospodine Fitch -reče Harry. Fitch produži u svoj ured, u stražnji dio dućana, a Harry doviknu Jacksonu da iz podruma donese limenke graha. čovjek što je sjedio preko puta ulice ustao je s klupe. Trenutak se osvrnuo lijevo-desno, a tada, čvrsto stežući kaput oko sebe, s još uvijek navuče-nim šeširom preko očiju, laganim korakom pošao preko ulice, put dućana. čim je unišao, Harry je poskočio iza tezge. - čime vas mogu poslužiti, gospodine? Ne pogledavši ga, farmer upita: - Je li gospodin Fitch tu negdje? - U svom je uredu, straga. - Hvala vam - čovjek će uglađeno. Krenu prije nego što Harry doreče svoju rečenicu i izgubi se iza piramide naslaganih letvarica blizu uredskih vrata. Sam Fitch, zavaljen iza stola, podiže oči čim muškarac uđe. - 'Brojtro, prijatelju - pozdravi trgovački. -Mogu li vam kako pomoć? čovjek se zaustavi pred stolom i, povukavši šešir na zatiljak, otkri lice. Glas mu zazvuči bezosjećajno. - Mislim da možete. 220 Fitchovo lice problijedi kao kreda. - Daniele! Daniel utihnu. - Momče, nisam te prepozno. Tolko si porasto -reče Fitch. Daniel se netremično zapilji u nj. - Zašto ste to učinili, gospodine Fitch? - Što to? - pokuša Fitch odglumiti zbunjena čovjeka. - Ne znam o čemu govoriš. Danielove oči sijevahu hladno. - Reko bi da znate, gospodine Fitch. Što smo vam to učinili da ih sve pobijete? - Još uvijek ne znam o čemu pričaš - uinati se Fitch. - Roscoe Craig je bio ondje, skriven iza staje, i sve je vidio. On mi je to kazo. - Danielov glas sveudilj odzvanjaše bezosjećajno. Fitch se zabulji u nj. Odreče se pretvaranja, ali ne i laži. - Bio je to nesretan slučaj, Daniele. Moraš mi vjerovat. Ni u jednom trenutku nismo namjeravali otvorit vatru. - I ni u jednom trenutku niste mi namjeravali ubit tatu, zar ne? Samo ste dali znak za paljbu kad se pojavio iz kuće. - Pokušo sam ih zaustavit. To je ono što sam htio. Da ih zaustavim. - Fitchove se oči prošire kad Daniel naglom kretnjom razdrlji kaput i podrezana sačmarica zinu u nj. Nastavio je govoriti dok je polako otvarao ladicu svog stola i pružio ruku prema pištolju. - Pokušo sam ih zaustavit. Al me nisu htjeli slušat. Zahvatilo ih ludilo. - Lažete, gospodine Fitch - reče Daniel odlučno i bez uvijanja. Fitchova se ruka već dotle bila našla na pištolju. Za čovjeka one debljine djelovao je prilično brzo: povukao je pištolj i iz stolca postrance skočio pred 221 staklena vrata koja su odvajala ured od dućana. Međutim, ipak nije bio dostatno brz. U uzanom uredu tutanj iz obiju cijevi razglijegnu se poput trijeska groma. Hitac koji je odbacio Fitcha leđimice kroz stakleni paravan, rasporio mu je tijelo od prsa do trbuha. Njegova krv i utroba prosuše se po letvaricama dok su se rušile oko njega. Daniel polako pristupi i zagleda se u razmrcva-reno tijelo Sama Fitcha. I nadalje je tako stajao, kad šerif, u pratnji jednog svog pomoćnika, nahrupi u dućan. Šerif letmice pogleda Sama Ficha, a onda skrenu oći na Daniela. Vrati svoj pištolj u tobolac. Ispruži ruku prema Danielu. - Bit će bolje da mi predaš tu pušku, Daniele -reče. Daniel podiže oči s lešine Sama Fitcha.

- Šerife, pobio mi je čitavu obitelj. - Daj mi pušku, Daniele - ponovi šerif blago. Daniel kimnu lagano. - Da, gospodine. Šerif uze pušku i preda je pomoćniku. - Hodi, Daniele. Daniel iziđe iz ureda i zaustavi se da još jednom pogleda Sama Fitcha. Kad je podigao glavu i upro pogled u šerifa, u očima mu se očitovala teška duševna patnja. - Šerife - upita bolnim glasom - zar ga nitko drugi u cijelom gradu nije mogo zaustavit? Sudac pogleda odzgor sa svoga stola. Daniel mirno stajaše pred njim u malne praznoj sudnici. - Daniele Boone Hugginse - izviknu sudac svečano - s obzirom na olakotne okolnosti, pogibiju tvoje obitelji i tvoju nezrelu dob, a u nadi da je 222 konačno došao kraj ubijanju i nasilju što su se tokom protekle godine bili razmahali našim okrugom, ovaj je sud, nakon zrelog razmatranja, donio odluku da u Državnom popravnom domu za dječake provedeš dvije godine, odnosno dok ne navršiš osamnaest godina. Sud se također nada da ćeš se revno posvetiti izučavanju zanata i iskoristiti mnogobrojne prednosti koje će ti se ondje pružiti kako bi postao koristan član ovoga društva. - Sud zaključuje rad. - Poče silaziti s podija, dok je šerif prilazio Danielu. Šerif izvuče iz džepa par lisičina. - Žao mi je, Daniele - ispriča se šerif - ali po zakonu moram svakom osuđeniku stavit ovo na ruke. Daniel ga pogleda, a zatim šutke ispruži ruke. Lisičine škljocnu, zaklopivši se oko zglobova. Šerif ga pogleda. - Ne ljutiš se, zar ne, Daniele? Daniel zavrti glavom. - Ne, šerife. Zašto bi se ljutio? Rat je završio. Sada možda sve zaboravim. Međutim, nikad nije zaboravio. 223 Zračne kočnice zašištaše, kad se golem kamion s prikolicom zaustavi uz rub auto-ceste. Vrata se širom otvoriše i vozač se zapilji u nas, pošto iziđoh iz kabine. Podignuh ruku da pomognem Anne sići. - Djeco, vi mora da ste ludi - uskliknu vozač. -Silazite tu gdje je vrag reko laku noć. Do Fitchvillea je niz cestu pedeset i šest kilometara, a u suprotnom je smjeru najbliži grad udaljen osamdeset kilometara. Između njih nema ništa, osim nekoliko na-poličara. Anne iskoči iz kabine. Pokupih naprtnjače. - Hvala na vožnji - kazah. Zagleda se u mene. - Kako hoćete. Ali, čuvajte se. Ovi ljudi nisu baš prijateljski naklonjeni prema strancima. Kadikad prvo pripucaju, a onda tek postavljaju pitanja. - Sve će biti u redu - odgovorih. On kimnu i zatvori vrata. Otpratismo kamion pogledom, dok je hvatao brzinu i za trenutak se izgubio u cestovnom prometu. Okrenuh se Anne. Do sada nije progovorila ni riječi. - Znaš li kamo idemo? - upita. Klimnuh. Glas joj postade podrugljiv. - Bi li mi to kazao? Pretražih pogledom okolicu i tada pokazah na15' 227 brežuljak koji se uzdizao iznad stabala, oko kilometar i pol od ceste. - Tamo. Pogleda prvo brežuljak, a zatim mene. - Zašto? - Znat ću kad stignem onamo - odvratih. Spustih se s auto-ceste niz nasip. Kad se okrenuh, još je uvijek stajala ondje, buljeći u mene. - Ideš li?

Kimnu i pođe za mnom. Negdje napol puta pos-kliznu se. Zgrabih je, a ona-se zaustavi i nasloni mi glavu na grudi. Drhtala je. Malo zatim pogleda me u lice. - Bojim se. Uzvratih joj pogled. - Ne boj se - rekoh. - Sa mnom si. Trebalo nam je gotovo dva sata da se uspnemo na vrh brežuljka i idućih pola sata do uzvisine koja se nalazila četvrt dužine puta niz drugu stranu. Ispu-stih naprtnjaču i sjedoh na zemlju. Uzdahnuh duboko, a potom, kleknuvši, počeh osjećati zemlju ispod visoke bujne trave. - Što radiš? - zapita. - Tražim nešto - odgovorih, i istodobno mi ruka udari o kamen. Pažljivo ga opipah. Bio je pravokutna oblika, a gornja se ploha koso spuštala prema meni. Brzo počupah travu i korov oko njega. Bio je to kameni blok, najviše šezdeset centimetara dug i trideset širok. Rukama stadoh strugati zemlju i blato koji ga prekrivahu dok god uklesana slova u kamenu ne postaše čista i jasna. HUGGINS. Tih glas javi se iza mene. - Što si našao? Još jednoć pogledah u kamen, a tada gore u nju. - Djedov grob. - Znao si gdje je? - zapita. 228 Odmahnuh glavom. - Ne. - Kako si ga onda pronašao? - Ne znam - otpovrnuh. »Reci joj, sinko, da sam ti ja kazao«. »Mrtav si. Nikad mi nisi ništa kazao, čak ni onda dok si bio živ«. »Sve sam ti kazao. Slušao si«. »Što te uvjerava da te sada slušam?« Smijeh mu je zazvučao kao promuklo teško hiho-tanje što sam ga slušao cio svoj život. »Nemaš drugog izbora. Sad sam ti u glavi«. »Ostavi me na miru, oče. Mrtav si. A ja moram živjeti svojim vlastitim životom«. »Još si mlad. Imaš vremena. Prvo moraš živjeti mojim životom. Onda ćeš istom biti sposoban živjeti svojim«. »Sranje«. »Točno«. - Promuklo, teško hihotanjeponovi se. - »No, prije nego što potrčiš, morat ćeš naučiti kako se hoda«. »I ti ćeš me naučiti?« »Tako je«. »Kako ćeš to učiniti, kad ti tamo gore u Scarsda-leu na glavi leži dva metra blata?« »Rekao sam ti. U svakoj sam stanici tvojega tijela. Ja sam ti, a ti si ja. Dok god živiš, bit ću tu«. »Ali jednog ću dana i ja umrijeti. Gdje ćeš onda biti?« »S tobom. U tvom djetetu«. Muškarčev glas jeknu iza nas. - Okrente se polako i ne činite nikakve nagle pokrete. 229 Digoh se na noge. Anne me uhvati za ruku i mi se lagano okrenusmo prema neznancu. Bio je to visok, mršav čovjek u izblijedelu radnom odijelu i košulji, koji je od škiljenja na suncu imao urezane bore oko očiju, na glavi slamnat šešir široka oboda, a u ruci dvocijevnu sačmaricu, uperenu u nas preko savita lakta. - Zar duž staze niste vidjeli natpise »Zabranjen prolaz?« - Nismo došli stazom. Uspeli smo se s auto-ceste obronkom. - Okrente se i vratite otkle ste i došli. Što god tražili, to nećete nać ovdje. - Već sam našao ono što sam tražio - rekoh, upirući prstom u nadgrobni kamen na zemlji. Odstupi na jednu stranu i pogleda dolje na nj.

- Huggins - prožubori tiho, izgovorivši »g« vrlo meko. - Kakve on veze ima s tobom? - Djed mi je. Ušuti na trenutak. Pogleda me pronicavo. - Kako se zoveš? - Jonathan Huggins. - Sin Velikog Dana? Potvrdih glavom. Obori cijev puške prema zemlji. Glas kao da mu zazvuči nježnije. - Djeco, pođite za mnom do kuće. Moja žena ima fine hladne limunade koju drži obješenu u bunaru. Krenusmo za njim niz puteljak kroz stabla na udaljenoj strani brda. Izbismo na malu uzvisinu, nešto povrh kukuruznog polja. Preko polja nalazila se kuća, ako se tako mogla nazvati. Bila je to naherena daščara, sklepana od nejednakih dasaka, pokr-pana raznobojnim papirom i katranom, natkrov-ljena daskama, pribijenim čavlima preko plastike. Ispred kuće sunčao se stari slupani kamionet, pun 230 prašine kome je bilo teško odrediti boju. Odveo nas je mimo kukuruznog polja i kamioneta do vrata. Otvorio ih je povikavši: - Betty May, došo nam narod u posjet. Trenutak kasnije na vratima se pojavi djevojka u drugom stanju, obla lica, okruglih plavih očiju i duge plave kose. Nije joj moglo biti više od šesnaest godina. Pogleda nas s primjesom straha u očima. - Sve je u redu - ohrabri je. - Sa sjevera su. - Kak ste? - Glas joj je bio kao u djeteta. - Zdravo! - kazah. On mi se okrenu ispruživši ruku. - Ja sam Jeb Stuart Randall. To je moja žena Betty May. - Drago mi je, Jeb Stuart. - Stisnuh mu ruku. -Ovo je Anne. Učini starinski polunaklon. - Počašćen sam, gospa. - Nije gospa, nego gospođica. - Oprostite, gospođo - reče ostavši pri svome. Nasmjehnu mu se. - Milo mi je što smo upoznali vas i vašu suprugu. - Izvuci limunadu iz bunara, Betty May. Naši gosti vjerojatno gore od žedi. činilo se da je Betty May šmugnula kraj nas dok smo išli za njim u daščaru. Unutra je bilo mračno i prohladno nakon boravka na žarkom suncu. Posje-dasmo za jedini stolić u sobi. Uz jedan zid nalazili su se starinska ugljena peć i sudoper s ormarićima iznad nje; uz drugi ormar bili su komoda i krevet, preko koga je bio prebačen pokrivač od raznobojnih krpica. Mala petrolejka stajala je na sredini stola. Jeb Stuart izvadi iz džepa dopola popušenu cigaretu i gurnu je u usta neupaljenu. Betty May se vrati u kuću s vrčem limunade. Bez riječi napuni tri čaše i stavi ih pred nas. Sebi ne uze ništa, niti sjede s 231 nama za stol, već, naprotiv, otiđe do peći i stade uz nju. motreći nas. Kušah limunadu. Bijaše slaba, vodnjikava i vrlo slatka. Međutim, bila je hladna. - Vrlo je dobra, gospođo. - Hvala vam - zadovoljno će dječjim glasićem. - čuo sam na radiju o smrti vašeg oca - reče Jeb Stuart. - Moja sućut. Kimnuh. - Jednom sam ga vidio - nastavi on. - Ostavio je odličan dojam na mene. Kakva je to ljudina bila, a što je znao govorit! Sjećam se da sam jednoć, dok sam ga slušao, pomislio: Taj bi čovjek opčinio i anđele nebeske. Grunuh u smijeh. - To po svoj prilici i radi. Ili pak tjera đavola da tu dolje smanji broj radnih sati. Nije znao bi li se nasmiješio ili ne.

- Tata vam je bio bogobojazan čovjek. Jamačno je sada gore s anđelima. Kimnuh. Morao sam se prisjetit da ne govorimo istim jezikom. - Tata vam je bio jedan od naših. Rođen baš tu. Stekao si je ime koje čitava zemlja poštuje. Pročeprka po džepu i izvuče dobro poznatu sindikalnu značku: plavu djetelinu na bijelom polju sa slovima CAL L1, po jedno sjajno bijelo slovo na svakom listu. - Kad je pokrenuo konfederaciju, bili smo među prvim sindikatima koji joj se pridružio. - Koji je to bio sindikat? - SFVTU2. To je imalo smisla. Sindikat poljodjelskih ra1 Confederated Alliance of Living Labor (Konfederativni savez suvremenog radništva). 2 Southern Farm Workers Union (Sindikat poljodjelskih radnika s juga). 232 dnika s juga. Usrani kraj sindikalne batine. I CIO1 i AFL2 išli su samo za tim da od njih uberu pristojbe. Nije tu bilo nikakvih para. Ali otac nije bio glup. Znao je da mora odnekud početi. Ono za čim je isprva težio, nisu bili novci nego članovi, a jug je bio zreo za čerupanje. Zbog toga je radije izabrao riječ »konfederativni«, a ne »internacionalni«. Imao je pravo. Za manje od godinu dana imao je uza se svaki sindikat s juga, a s takvom početnom osnovicom djelovao je brzo na sjeveru, istoku i zapadu. Tri godine kasnije već je mogao najaviti pripojenje sedam stotina sindikalnih organizacija sa članstvom od više nego dvadeset milijuna radnika. Jeb Stuart dade znak ženi koja iznova natoči prazne čaše. - Još uvjek se sjećam njegovih riječi. - Jedan sam od vaših - kazao vam je tata. -Rodio sam se u ovim planinama. Pomago sam ocu orat i peć domaći viski. Prvi sam poso dobio u rudniku ugljena kad mi je bilo svega četrnaest godina. Žigoso sam stoku u Teksasu, bušio naftu u Oklahomi, tovario riječne teglenjake u Natchezu, vozio kamion za smeće u Georgiji, pakirao naranče u letvarice u Floridi. Bio sam otpuštan s više poslova nego što ih bilo tko od vas može u snu zamislit. - Ispod onih golemih čupavih obrva strijeljale su nas njegove oči kojima je kružio po dvorani. Svi smo se smijali. Imao nas je. Znao je to, a i mi smo znali. Premda, nije se smješkao. Posao prije svega. - Ne tražim od vas da napustite Kongres industrijskih organizacija; čini vam dobre usluge. Iako stari John L. odmiče u godine i gubi na snazi, a oni Reutherovi momci gore na sjeveru, u Detroitu, mr1 Congress of Industrial Organizations (Kongres industrijskih organizacija). 2 American Federation of Labor (Američka federacija rada). 233 vičak su premladi i trebaju još štošta naučit, i nadalje dobro obavljaju svoj poso. Ali ne mogu na sve stić. čak ni onda neće to moć kad se vrate u A FL -a slušajte dobro što vam kažem, svi će se oni vratit. - Ne tražim od vas, narode, da naprtite sebi na vrat nove pristojbe i globe. Bog sveti zna da već i sada isuviše izdajete. Tražim.od vas da se pridružite konfederaciji. Svatko na jugu dobro zna iz povijesnih udžbenika što je to konfederacija. To je skupina ljudi, dobrovoljno udružena radi očuvanja svojih osobnih prava. Baš kao što su prije mnogo godina naši pradjedovi postupili za građanskog rata. - Svrha je Konfederativnog saveza suvremenog radništva da pomogne svakoj pojedinoj sindikalnoj organizaciji održati svoj nezavisni status, te da postigne najbolje rezultate u korist svojih članova. Pružamo vam usluge: savjetujemo, planiramo, rukovodimo, kako biste odlučili da uradite ono što je najbolje za vas, upravo kao što velika radnička društva i velike trgovačke kuće pozivaju stručnjake da ih riješe problema. Ne plaćate nikakve pristojbe, jedino u slučaju da nas pozovete da nešto za vas učinimo. Plaćate nas samo dok radimo; kad je poso gotov, prestajete plaćat. Podiže svoju čašu i srknu limunade. - Nisam shvaćo o čemu govori, a siguran sam ni bilo tko drugi u dvorani, ali nije smetalo. Sve nas je bio obrlatio. Smijao sam se u sebi. Znao sam govor napamet, jer sam ga čuo milijun puta. Otac se trudio da zvuči

kao poziv Konfederaciji: jug će opet ustati. To je bio samo početak, a kad je sindikat potpisao pristup, uslijedio je program prodaje. Držim da nikad prije nijedan sindikat nije uviđao da mu treba toliko pomoći. Kad su mislili da imaju samo jedan problem, Konfederativni savez bi im dokazao da ih imaju deset. Tek bi tada nastala graja, ali najljepše 234 je kod toga bilo to što ni A FL ni CIO nisu mogli u vezi s tim ama baš ništa poduzeti, jer je, na koncu konaca, Konfederativni savez bio tu da i njima pomaže. - Što se onda dogodilo? - upitah. - Kasnije, u toku toga ljeta, bilo je mnogo govora o stupanju u štrajk zbog očekivane rekordne žetve. C A L L nam je dokazo da ćemo naškodit više sebi negoli krupnim farmerima, budući da su postojali dobri izgledi da prvi put za tri godine svatko bude zaposlen. Ako promašimo tu veliku žetvu, trebat će nam, uz povećane nadnice, više od šest godina da naknadimo gubitak. Sva su predviđanja ukazivala na slabu žetvu iduće godine, a to je bilo najpogodnije vrijeme da se farmere stjera u rog baš onda kad su u većoj stisci nego mi, jer će polovica članova ionako ostati bez posla. I uspjelo je. Štrajk je bio gotov za dva tjedna. Farmeri su popustili, pošto nisu smjeli dopustit da pretrpe potpun gubitak. Pogledah ga. - I nakon toga iz CAL L-a je uvijek netko dolazio u ured vaše sindikalne organizacije da radi na nekom važnom projektu. Zabulji se u mene. - Kako ste pogodili? Nasmiješih se. - Na tome sam i odrastao. Dobro sam poznavao svog oca. - Bio je sjajan čovjek - reče pun strahopoštovanja. - Jeste li još uvijek tog mišljenja, sada kad ste i sami postali farmer? Kao da se zbunio. - Ne shvaćam. - Vani sam vidio kukuruzno polje - kazah. - Nije to niš - reče. - Samo tri rala. Mogu ih sam obrađivat. 235 - A što ako dođe netko iz sindikata i kaže da morate uzeti nekoliko ljudi radi ispomoći? - Neće doć tu gore. Dugo vremena više niko neće doć tu gore, jer niko i ne zna da se bavim poljodjelstvom. Sva je zemlja oko mene jalova. Prisjetih se riječi koje je naveo iz očeva govora što ga je bio održao prije mnogo godina. »Pomago sam ocu orat i peć domaći viski.« Odjednom mi bude jasno. - Djedova pecara. Pod preplanulu kožu naglo mu se uvuče neko bljedilo. - Kako, molim? - Djedova pecara - ponovih. - Jeste li je pronašli? časak oklijevaše, a onda potvrdi glavom. Sada je sve odmah postalo jasno kao dan. Tri rala kukuruza, pretvorena u domaći viski, značila su mali imutak. - Želim je vidjeti. - Sada? - zapita. - Sada. Šutke se diže sa stolice, uze sačmaricu i krenu k vratima. Ustadoh da mu se pridružim. Glas Betty May iznenada se promijeni, te više ne zvučaše djetinje. - Ne, Jeb Stuart, ne. Ne čini toga. Pogledah prvo njega, a potom nju. - Ne brinite se, gospođo. Neće ništa loše uraditi. Jeb Stuart klimnu glavom i iziđe kroz vrata. Pogledah Anne. - čekaj tu dok se ne vratim. Anne kimnu. - Dok se vi vratite, pripravit ću večeru - reče Betty May. - Hvala vam - kazah i pođoh van za Jebom Stuartom.

236 Išao je brzo preda mnom, nijednom se ne osvrnuvši. Nije prozborio ni riječi, dok smo se gotovo posve zaraštenim nogostupom provlačili kroz šu-marak na obronku brda. Najednom stade. - Tu je. Ono što sam vidio pričinjalo se kao malne neprobojan bedem šumskog šikarja. - Da - rekoh. - Kako ste znali da sam je našo? - upita. - Vi ste mi kazali. - Ne svaćam. - Nije bitno - primjetih. Krenuo je još nekoliko koraka dalje, razmaknuo gromadno grmlje i ušao unutra. Pošao sam za njim, i šikara se opet zaklopila iza nas. Pecara se nalazila na jednoj čistini, djelomice usječenoj u obronak brda, a iznad nje pružao se krov od debala, prekriven šumskim žbunjem. Crn željezni kotao kao da nije ni dotakao zub vremena, dok su se bakrene cijevi sjajile kao nove. Deset opaljenih hrastovih pedesetlitarskih bačvica bilo je složeno odmah do kotla, a s druge strane ležala je velika gomila lijepo narezanih i složenih cjepanica. Cuo sam tihano ro-minjanje malog izvora, pa sam zašao iza kotla. Bio je tu, iskreći se na oskudnom svjetlu, dok se rušio niz kamenje i pećine. Zaronio sam ruku u vodu i prinio je usnama. Bila je slatka i svježa. - Ta voda utječe dolje u naš bunar - objasni. - Kako ste je pronašli? - upitah. - U toku lova. Prije dvije godine. Moj je pas natjero rakuna na stablo. Uzeo sam rakuna, zatim slijedio izvor nizbrdo, do mjesta gdje je nekoć stajala stara kuća. Odma sam znao što mi je činit. Nek budu tri rodne godine, i ja sam bogat. Dosta sranja s uzgojem pilića. Živjet ću ko ljudsko biće. Vratih se do pecare. Pođe za mnom. Pogledah na sjajne bakrene cijevi. 237 - Cijevi su nove? Kimnu. - Morao sam sve dovesti u red. Betty May i ja radili smo cijelu godinu. Krčili zemlju za kukuruz, gradili daščaru. Otišla nam je sva ušteđevina za namirnice i materijal. Više od šesto dolara. Tek kad smo na proljeće spremili žetvu, počeli smo vjerovat da se događa čudo. Sve je išlo ko po loju. Niko nije znao da smo tu. Nikad nismo silazili u Fitchville da kupimo bilo što. Jednom tjedno odvezli bismo se u Grafton, osamdeset i još nešto kilometara niz auto--cestu, radi nabavka živeža. Išlo je sve ko podmazano dok se niste vas dvoje pojavili. Pogledah ga nijemo. Odložio je pušku na zemlju i pogledom zamišljeno zakružio, dok je u džepu košulje tražio cigaretu. Bila je zgužvana i svinuta, kao da se u njemu nalazila dugo vremena. Pomno ju je izravnao i potom pripalio. Dim je otpuhnuo lagano, i on mu je zavijugao oko lica dok mi se okretao. - Duboko u srcima Betty May i ja znali smo da je to odveć lijepo da bi bilo istinito. Da se nikad neće zbiti. - Trenutak zastade. Glas kao da mu zazvuči napregnuto. - Nemamo tu mnogo stvari. Do sutra možemo otić. - Zašto mislite da bih to htio? - Vaše je vlasništvo, zar ne? - Uhvati mi pogled. - Vidio sam to u općinskim knjigama kad sam išo provjerit tko je vlasnik. Vidio sam vaše ime ispisano toliko velikim slovima da mi je odma prisjelo. Međutim, svi su mi u katastru rekli da već preko trideset godina niko nije bio na toj zemlji, osim jednog odvjetnika kad je došo da se u knjige unese prijenos vlasništva. Okrenuh se od njega. Nisam htio da vidi iznenadnu provalu suza s kojom sam se borio. Između 238 ostaloga, to je bila još jedna stvar o kojoj mi otac nikad ništa nije kazao. - Vratite se dolje u kuću i saopćite Betty May da sam rekao da se ne morate seliti. Doći ću uskoro za vama. čuo sam ga kako ustaje, iza mene. - Jeste li sigurni da ćete se znati sami vratit? - Jesam

Zašuštalo je grmlje, i kad sam se okrenuo više ga nije bilo, ali su se čuli pucketavi odjeci njegovih koraka dok je silazio stazom. Kad su i oni zamrli, zavladala je tišina i samo se čulo blago ćarlijanje vjetra u krošnjama stabala. Sjedoh na zemlju. Pod prstima je bila hladna i vlažna. Zarih šaku u nju i izvukoh pregršt zemlje. Pogledah je. Bila je crna i mokra. Privinuh je na lice i pustih da suze teku u nju. Prvi put od očeve smrti počeh plakati. Još je bio dan kad smo završili večeru koja se sastojala od sušene svinjske lopatice i zelenja u rijetkom smeđem umaku, te domaćeg kukuruž-njaka i vruće kave. Primijetio sam da me Betty May krajičkom oka motri. - Zaista je dobro - rekoh brišući kruhom umak s tanjura. Osmjehnu se zadovoljno. - Nije bog zna što, al' je prava domaća rana. - To i jest najbolje, Betty May - dodah. - To je ono što uvjek govorim - upade brzo Jeb Stuart. - Betty May stalno čita one kićene recepte u revijama, ali, nisu oni napisani da se prema njima skuva nešto pošteno što bi čovjek pojeo, već jedino da se čitaju. Anne se nasmija. - Betty May se uopće ne treba brinuti. Imam osjećaj da može skuhati sve što zaželi. 239 - Hvala vam, Anne - reče Betty May malko pocr-venjevši. Jeb Stuart odgurnu tanjur od sebe. - Kao što vidite, tu nemamo mnogo mjesta, ali krevete ćete dobit. Betty May i ja ćemo spavat straga u kamionetu. - Nije potrebno - uskočih hitro. - Anne i ja imamo vreće za spavanje. Osim toga, volimo spavati na otvorenu. - Onda je za to najprikladnije mjesto kukuruzno polje. Ondje vas neće napast komarči, jer ga redovno prskam. - Ustade od stola. - Hajte, naći ću vam dobro mjesto, zaštićeno od noćna vjetra. Digoh se da pođem za njim. Anne također. - Dopustite da vam pomognem oko suđa - reče. Betty May odmahnu glavom. - Nema ga mnogo. Samo sjedite i uživajte. Mrak se brzo spustio i, deset minuta kasnije, kad smo se Jeb Stuart i ja vratili s kukuruznog polja, na stolu je plamsao stari fenjer čije. su zrake žutog svjetla izvodile čudnu igru po zidovima. Na brzinu pogledah svoj sat. Bilo je skoro osam. - Imate li radio? - zapitah. Jeb Stuart zanijeka glavom. - čak da ga i posjedujemo, nemamo ga kada slušat. Obično odlazimo na počinak odmah poslije večere. - Htio sam čuti vijesti - kazah. - Brat mi je trebao ovo popodne postati privremenim predsjednikom CAL L-a. - Žalim slučaj - odgovori. - U redu stvar. - Obrnuh se Anne. - Hodi, pokazat ću ti kamo smo smjestili vreće za spavanje. -Krenusmo prema vratima. - Hvala na večeri, Betty May. Vidimo se ujutro. 240 Šutke smo išli do vreća za spavanje. Dok smo stigli do njih, bilo se posve smrklo, a kad smo se uvlačili u njih, posljednji tračak svjetla bijaše uga-snuo na nebu. - Uopće nemaju struje - primijeti Ann. - Ne žele je. - Nedostaje joj televizija. Kazala mi je. Ne rekoh ništa. - Jonathane, hoćeš li im dopustiti da tu ostanu? - upita. - Hoću. - Drago mi je. Bojala se da ćeš ih otjerati. - Kazala ti je? - Da. Našli su ti ime u gruntovnici. Jesi li znao da ti je otac podario tu zemlju? - Ne.

- Zašto si onda došao ovamo? - Ne znam - odvratih. - I ne ispituj me više. Nemam pojma zašto sam danas tu, ni gdje ćemo biti sutra. Izvuče ruku i našavši moju, čvrsto je stegnu. Okrenuh joj se. Mjesec se pojavio, pa sam joj mogao vidjeti lice. - čudak si, Jonathane - reče. - Svakim trenutkom postaješ sve više i više nalik na oca. čak i glasom. - Sranje - izvalih. - Neko smo vrijeme šutjeli. -Sad mi je žao što sam te natjerao da baciš sav onaj hašiš. I sam bih sada volio potegnuti par dimova. Zahihota. - Misliš ozbiljno? - Mislim. Izmigolji iz vreće i sjede. časak kasnije odnekle ispukne malu duhankesu i cigaret-papire. - To mi je rezervna zaliha - objasni. - Nikad nisam bez nje. Nisam ništa govorio, dok je okretno zamatala 16 Sjećanje I 241 smotak i zalijepila ga slinom. Posegnula je za šibicama. - Bolje da ja to uradim - kazah - kako ne bismo zametnuli kakav požar. - Kresnuh šibicom i uvu-koh velik dim, a potom smotak predah njoj, dok sam šibicu zakapao u zemlju. Dvaput je potegla, a zatim se naslonila o lakat i zadovoljno uzdahnula. Još jednom povukoh, pružih i njoj priliku, a tada ga ugasih i spremih u džep od košulje. - Jesi li kad vidio toliko zvijezda? - upita ona. Ustremih pogled na nebo. - Ne. - Više sam oćutio, negoli čuo pokret u njenoj vreči i stoga se okrenuh-spram nje. Na licu joj je lebdio onaj neobičan izraz koncentracije kojega prepoznah. Odjednom huknu kroz priljubljene usne. - Oh, Isuse! - uzdahnu. Shvatila je da je promatram. - Nisam se mogla suzdržati. Iznenada sam se jako narajcala. Dohvati me i objema mi rukama stade privlačiti glavu k sebi. Osjetih pod ustima kako joj se usne pokreću. - Daniele! - prošapta. Srdito je odrinuh. - Nisam ja čudak, nego ti - rekoh. - Hoćeš se jebati s utvarom. Najednom brižnu u plač. - Žao mi je, Jonathane. Potom se razljutili na sebe. - Ništa ne žali. - Privukoh joj glavu na rame. -Nisi ti kriva. Okrenu mi lice i pogleda me. - Razgovaraš s njim, zar ne, Jonathane? - proša-puće. - To nije stvaran razgovor - kazah. - Odvija se unutar moje glave. 242 - Razgovaraš s njim - ustraja. - Osjećam to. Poznate su mi te stvari. - Meni nisu. Nasmija se. Njene me usne okrznu. Meko i lako. - Jonathane Hugginse. - Tako se zovem. - Jednog ćeš dana spoznati. - Što to? - Da si jako sličan ocu. - Ne. Ja sam svoj. Zagleda mi se u oči. - Jonathane Hugginse. - Uzvisi usne do mojih. -Hoću da me ljubiš. Molim te. - I s kim ćeš voditi ljubav? Sa mnom ili s mojim ocem? - S tobom, Jonathane. - Još me je uvijek probadala pogledom. - Nema načina da se prca s utvarom. Stajao sam u staklenoj telefonskoj govornici na rubu parkirališta i čekao da moj poziv stigne kući.

Natpis iznad supermarketa u najudaljenijem kutu parkirališta bio je jednostavan. U bijelom krugu krupna crvena slova FITCH. Ispod njih: OSNOVANO 1868. U slušalici zapucketa, kad na liniji zazvuči majčin glas. Počeh govoriti, ali me telefonistica prekide. čuh joj glas. - Imam poziv na račun gospođe Huggins od njezina sina Jonathana. - Majčin glas nisam čuo, ali mi se telefonistica ponovno obratila. - Sada možete govoriti. - Halo, majko - otpočeh. - Jonathane! - javi se napet glas. - Gdje si? - U Zapadnoj Virginiji, u gradiću zvanom Fitch-ville. Jesi li igda čula za nj? 16' 243 - Ne. - Glas joj je i nadalje bio napet. - Htjela sam izludjeti. Prošla su četiri dana otkako si otišao. - Dobro sam. - Mogao si i prije nazvati. Annini roditelji bjesne. Nije im ostavila poruku. Zaključili smo da je otišla s tobom. - Dobro ste zaključili. - Majka hoće da joj se javi. - Kazat ću joj. - Nadam se da vas dvoje ne činite nikakve gluposti - naglasi. Prsnuh u smijeh. - Nemaš se zarad čega brinuti, majko. Ima uza se anti-baby pilule. - Nije riječ o tome. - Glas joj poprimi srdit prizvuk. - Kaži im i to da se ne drogira. Primorao sam je da baci sav hašiš. - Promijenih predmet razgovora. Nisam čuo najnovije vijesti. Što je s Danom? - Postaviše ga za predsjednika. Ispalo je točno onako kako je otac bio predvidio. - Radujem se - rekoh. - čestitaj mu u moje ime kad ga vidiš. Zašuti. - Majko. U slušalici i dalje muk. - Majko, zar nešto nije u redu? Glas joj se slomi. - Kuća je prazna. Tako tiha. Nitko više ne dolazi. - Kralj je mrtav - kazah. Udari u plač. - Jonathane, molim te, vrati se kući. Osjećam se jako osamljena. - Da i dođem, majko, ne bih ti tu pomogao. - Tu je svagda bilo ljudi. Uvijek se nešto događalo. Sada mama i ja po cio dan buljimo jedna u drugu. Ili gledamo televiziju. 244 - Gdje je Jack? - zapitah. Skanjivala se prije nego što je odgovorila. Još se morala privići na činjenicu da sve znam o njima. - Neće moći doći do slijedećeg vikenda. Dan traži da ostane s njim u Washingtonu. - Zašto ne odeš onamo? Apartman ti je još uvijek na raspolaganju. - Više nije naš. Pripada predsjedniku Konfederacije. - Uvjeren sam da Dan ne bi imao ništa protiv. - Ne bi bilo zgodno. Mogao bi tko pronijeti glasove. - Onda se udaj za nj, ako se samo zbog toga kinjiš. - To nikako. - Načas zastade. - Bila sam udana za tvog oca. Ne namjeravam poći za beznačajnijeg čovjeka od njega. - To ti vjerujem, majko, no moraš iznova započeti živjeti. On je mrtav. Ne moraš preostali dio života nositi crninu. Glas joj se naglo zatomi. - Jonathane, jesi li moj sin? Ili očev? Govoriš točno ono što bi on rekao. - Tvoj sam sin. I njegov. Razmisli o tome, majko. Svi moramo kad-tad odrasti. Dok je on bio živ,

nismo morali. On je za sve nas donosio odluke. Sada se moramo snalaziti sami. - Da li to sada i činiš, Jonathane? - Pokušavam, majko. I hoću. Ako mi on dopusti. - S njim nikad nije bilo lako - reče. - Znam. - Nije ni sa mnom. - Nastupi kratka stanka. -. Gdje ste? Mogu li kako do vas? - Ne možeš, majko. Stalno smo u pokretu. Ne znam točno gdje ću biti sutra. - Hoćeš li me opet nazvati? Uskoro? - Sredinom idućeg tjedna - uzvratih. 245 - Trebaš li novaca? - Ne trebam, ali ako mi ponestanu, znam na koga ću se obratiti. - čuvaj se, Jonathane - svjetova. - Volim te. - I ja tebe, majko - kazah i objesih slušalicu. čuo sam kako se moja desetača zvekečući vraća u pretinac. Iščeprkah je van i napustih telefonsku govornicu. Anne me je čekala vani, kod ulaza u supermarket. Otvorila je papirnatu vrećicu. - Je li to sjeme u redu? Pogledah na natpise. Ljubičica, maćuhica, ruža. - Izgleda mi da jest. Ništa se ne razumijem u cvijeće. - Niti ja, no smatrala sam da bi bilo lijepo posaditi ga uz ogradu na groblju. Trgovac veli da im praktički nije potrebna nikakva njega, da raste samo. - Za mene je to dostatno. - Jeb Stuart je rekao da će nas čekati kraj kolodvora Exxon na rubu grada. - U redu - kazah. - Tvoja majka zahtijeva da joj se javiš. Pogleda me. - Kazao si svojoj majci da sam dobro? Kimnuh. - To je dovoljno - reče ona. - Onda pođimo. - čekaj malo. Dvije su mi velike papirnate vreće sa špecerajem unutra u kolicima, tik vrata. Naslutila sam da baš odveć ne luduješ za grahom i povrćem. Nasmijah se. - To si kupila samo radi mene? Osmjehnu se. - Mala će promjena dobro doći i bebici Betty May. 246 - Tu je dvanaest grobova - reče Jeb Stuart. Zapiljih se u svježe prekopanu zemlju. Bila je crna i vlažna. - Ne - ispravih ga. - Samo jedanaest. - Kako znate? - upita. - Nema nadgrobnog kamenja, nema nikakvih oznaka. - Znam - otpovrnuh. - Jedno je mjesto za mog oca. Međutim, sad je trenutačno negdje drugdje. -Povukoh lopatom po zemlji i usjekoh pravokutnik blizu kuta ograde. - Tu će mu biti grob. Jeb Stuart uzgleda prema nebu. - Poodmaklo je. Sutra ćemo dovršit poso. - Da - složih se. Prisloni grablje o stablo. - Najavit ću Betty May da dolazimo. Klimnuh i obrnuh se Anne koja je sjedila leđima uza stablo. - Imaš li cigaretu? Kimnu, zapali jednu i dade mi je. Nismo govorili sve dok Jeb Stuart nije otišao. - Bojim se - reče ona. - čega? - Smrti. Ne odgovorih. Samo nastavih potezati dimove. - Smrt je tu - produži ona. - Na ovom mjestu. Tko god tu živi, umrijet će.

- Svatko mora umrijeti - kazah. - Znaš ti dobro o čemu govorim - reče. Ustane i priđe mi. - Jonathane, otiđimo. Sada. Noćas. - Ne - odbih. - Sutra ćemo. Kad budem gotov s ovim. - Obećaješ li? - Obećajem. - U redu - ona će. - Idem dolje vidjeti treba li Betty May pomoć u poslu. - Ne dopusti joj da pregore odresci - napomenuh. 247 - Ne boj se. - Nasmija se i poče silaziti putelj-kom. Okrenuh se ogradi i bridom lopate urezah očevo ime nad njegovim praznim grobom. »Hvala ti, sinko«. »Kako su se zvali, oče?« »Imena im više nisu važna. To su ti bili stričevi i strine, moja braća i sestre. Ali, sada ih nema, više ne postoje«. »Ali ti postojiš?« »Da. Znaš, imam tebe. Oni nemaju nikoga«. »To nema smisla«. »I ne mora ga imati. Sve je bezvezno. Kao i tvoja djevojka«. »Što je s njom ?« »Trudna je«. Začuh mu tihi smijeh. »Sinoć ti se podala. Primila je u sebe tvoje sjeme i zadržala ga«. »Sranje«. »Ali samo za kratko vrijeme. Poslije će ga odbaciti. Još nije vrijeme. Ni za jedno od vas«. »S obzirom da si mrtvac, mnogo znaš«. »Samo mrtvi znaju istinu«. čuo sam glazbu iz daščare, kad sam se spustio nizbrdicom. Jeb Stuart je sjedio na papučici kamioneta. * - Nisam znao da imate radio - kazah. Pogleda me. - Mislio sam da znate. Anne ga je kupila. Betty May je izvan sebe od veselja. - Potrebna mi je pomoć kod sadnje cvijeća. Ništa se u to ne razumijem. - Betty May će vam pomoć. Obožava cvijeće i ima smisla za nj. 248 - Bit ću joj zahvalan - rekoh. Upre pogled mimo mene na kukuruzno polje. - Još pet-šest tjedana i onda započinjemo žetvu. - Trebate li pomoć? Odmahnu glavom. - Moći ćemo sami. - Kada Betty May očekuje dijete? - Za dva mjeseca, računamo. Nekako u vrijeme kad počinjemo peći viski. - Hoćete li ga odmah prodati? - Ne. Isuviše je sirov. Spremit ću ga u bačvice preko zime. Tada će bit dobar. Postić ću najvišu cijenu, četvrt dolara po litri. Svjež viski niš ne valja. Otvore se vrata daščare. Iziđe Anne. - Večera je gotova. Jeb Stuart ustade. - Evo nas. Odresci nisu bili tako loši, ali Anne se razočarala. Betty May i Jeb Stuart kao da nisu mnogo marili za njih. Gledali su prestravljeno u naše odreske s kojih se cijedila krv, pa su svoje stavili ponovno na vatru dok god nisu pocrnjeli kao ugljen. čini se da su tada bili zadovoljni. Pili smo kavu, kad smo prvi put začuli ritmičku tutnjavu koja se približavala. Betty May se prenu sa šalicom kave u ruci. - Što je to? Nisam dizao pogleda. - Helić. - Taj mi je šum bio dobro poznat. Otac je imao jednoga kojega je upotrebljavao za kraće vožnje. Zatim opazih zbunjen izraz na Jebovu licu. -Helikopter - razjasnih. Tutnjava poče bivati sve jača i jača. - Nisko je nad nama - rekoh.

- Možda je bolje da malko izvidim. - Jeb ustade, uze sačmaricu, prislonjenu o zid, te otvori vrata. Pođosmo za njim. Helikopter je prilazio nisko iznad kukuruznog polja u smjeru male čistine, ne249 daleko od daščare. Dok je za trenutak lebdio na mjestu, vidjeli smo mu sa strane crno obojena slova, a potom se prizemljio. POLICIJA. Bočna se vrata otvore, te iziđoše dvojica muškaraca, u kaki odorama i sa šeširima teritorijalne policije. Pilot ostade sjediti u kabini iza komande. I on je nosio uniformu, ali je bio bez šešira. Predvečer-nje zrake sunca odsijevale su s njihovih srebrnih zvijezda, pribodenih na košulje, dok su nam se primicali. Jeb progovori prvi. - Zdravo, šerife. Onaj viši upita nekako začuđeno: - Jeste li to vi, Jeb Stuart? - Glavom i bradom. Šerif se podsmjehnu i priđe Jebu ispružene ruke. Drugi policajac ostade blizu helikoptera. - Baš mi je drago što vas vidim, Jeb. Jeb kimnu dok je prihvaćao šerifovu ruku. - Upravo smo dovršavali večeru. Stigoste na vrijeme da s nama popijete kavu. - Hvala. To rado prihvaćam. - Okrenu se policajcu iza sebe. - Sve je u redu. Začas ću se vratit. Pođe za nama u kolibu. Ovaj put Betty May nije sjela s nama za stol. Hitro je postavila lončić uspušene kave pred šerifa. Šerif odsrknu. - Izvrsna kava, Betty May. Šutke se osmjehnu. - Stvarno se veselim što sam vas našao tu gore -reče šerif. - Javljeno nam je da su se tu pred više od godinu dana nastanili divlji naseljenici, međutim, to nismo stigli provjerit dok nismo nabavili novi helikopter. Svi smo već mislili da ćemo imat posla s kakvim crnčugama koje valja protjerat. Jeb nijemo klimnu! - Svi smo se čudili kamo ste nestali - nastavi 250 šerif. - Prošlo je već više od godinu i pol otkako vas je bilo tko vidio u gradu. - Krčim zemlju - jednostavno će Jeb. - To vidim. Ondje imate oko tri rala zemlje pod kukuruzom. - Lukavo streljnu očima Jeba. Dakako, imate zakonski ugovor o zakupu zemlje? Jeb se stade premišljati, a potom mi dobaci letimičan pogled. Kimnuh mu. - Imam - uzvrati. - Od zakonitih vlasnika? Prozborih prvi puta. - Tako je. Šerif pogleda upitno Jeba. - To vam je Jonathan Huggins - objasni Jeb. -Sin Velikog Dana. Jonathane, ovo je Clay, šerif okruga Fitch. Rukovasmo se. - Šerif Clay. Šerif klimnu. - Otac ti je bio jedan od naših. Svi smo ga uvelike poštovali. Moja sućut. - Hvala vam, šerife - kazah. - Zakonit si vlasnik? - zapita. - Da. To biste trebali znati. - Tada se odjednom prisjetih. To ni na koji način nije mogao znati. -Isprave su u općini. Pogleda uznemireno. - Naravno. - U Sentrvvilleu - dopunih. - Posjed leži unutar granica okruga Sentry. Šerif kimnu. - To je devedeset šest kilometara odavde - rekoh. - Jednostavno pomažete ovdašnjem šerifu zbog

bliskog susjedstva, je li tako? - Tako je - žurno će on. Nagnuh se sa stolice, pograbih Jebovu sačmaricu 251 prislonjenu uz zid, položih je preko stola, gurnuh cijev u šerifov trbuh i otkočih zapinjač. - Šerife, neovlašteno ulazite na privatni posjed -zagrozih se. - Mogao bih povući obarač i rastrgat vas na dva dijela, a da me nijedan sud za to ne proglasi krivim. Tu prestaje vaša jurisdikcija, tu nemate što tražiti. Ukočeno se zagleda u pušku i odjednom probli-jedi. Ostali kao da se skameniše na stolicama. Jeb se poče dizati. - Ne mičite se, Jeb! - graknuh. Pogledah šerifa. -A sada da čujemo zašto ste došli amo gore. Gutnu slinu. - Jebova žena je isposlovala uhitbeni nalog za njega i Betty May zbog nezakonita bludničenja. - Nedovoljan razlog da preskočite granicu svog okruga - istaknuh. - Da čujemo nešto drugo. Zamuknu. - Nisu li možda razlog tri rala kukuruznog polja? - upitah. - I zelena krpica zemlje nasrjed pustoši koju ste vidjeli iznad auto-ceste, je 1' da? I nadalje je šutio. - A možda se i nađu kakve crnčuge koje će trebati protjerati. Tri rala zemlje vrijedi mnogo novaca. Šerif ste. Znate ljude koji bi se bavili njome. Na šerifovu licu ukaza se škrt izraz poštovanja. - Imaš pravo - priznade. - Nije moj poso što se tu gore zbiva. Maknuh pušku sa stola i vratih je na staro mjesto, uza zid. - E, tu imate krivo - kazah. - Vi i Jeb morate porazgovoriti o jednom važnom poslu. - Ustadoh. -Anne i ja idemo van, a vas, gospodo, ostavljamo nasamu. Šerif me značajno pogleda. - Prema onome što sam ti čuo o ocu, mora da si pljunuti on. 252 - Uopće mu nisam sličan - rekoh i iziđoh. Anne pođe za mnom; naslonih se na kamionet, pripalih cigaretu, dadoh je njoj, a sebi zapalih drugu. - Sutra odlazimo - rekoh. - Nakon što zasijemo cvijeće. - Kamo ćemo? - upita. Sklopih oči i vinuh se kroz vremenski tok. - Dalje na jug. Zašuti jedan dug trenutak. - Hoćeš li se opet vratiti ovamo? - Hoću. Pri povratku kući. - Sutra idem doma - reče ona. Slika iz mašte iščeznu. Otvorih oči i ugledah helikopter. Pilot iziđe, zapodjenu razgovor sa šerifovim pomoćnikom i potom se oba zabuljiše u nas. Okrenuli se da je pogledam. - Voljela bih jednom doći ovamo s tobom. Mogu li? - Oči joj zasuze. - Znaš da možeš - odgovorih. Maši mi se ruke i zadrža je u čvrstu stisku. - Šerif je imao pravo. Isti si otac. - To nije ono što je šerif kazao. - To je ono što ja kažem. Ne odah joj da je to ono što i moj otac bijaše kazao. - Otkako smo tu, i previše ga viđamo. Zbog toga i hoću kući. Ne želim ga više vidjeti. Bojim se. Mislim da će mi od toga pući lubanja. Privukoh joj ruku do svojih usana i poljubih je. - Ne srdiš se na mene? - upita. - Ne. - Pogledah je. - Sve je u redu.

Iza nas se otvoriše vrata, te Jeb i šerif iziđoše. Obiđoše kamionet i dođoše do mjesta na kojem stajasmo. Jebovo se lice mreškaše od smiješka. - Šerif i ja smo se sporazumjeli. - Dobro - primijetih. 253 - Više neće bit neprilika - reče. Okrenuh se šerifu. Govoraše brzo. ' - Jeb to nikako ne bi mogo sam uradit. Crnčuge i digići već su ga našnjofali. čekali su jedino da obavi poso prije nego što upadnu. Kimnuh. - Hoćeš li se tu duže zadržat', sinko? - upita šerif. - Odlazim sutra. Zaškilji u nebo. Sunce se počelo spuštati prema zapadu. - Bolje da se vratimo. Ne pouzdajem se puno u ovakve stvarčice po noći. - Okrenu se Jebu. Možete doć u grad u subotu. Uredit ću da se onaj uhidbeni nalog poništi. - Hvala vam, šerife. Šerif me iznova počasti pogledom. - Koliko ti je godina, sinko? - Sedamnaest. Klimnu. - O tom sam cijelo vrijeme mislio dok si mi u trbuh gurao sačmaricu. Sedamnaest. O tome i o izrazu tvoga lica. Tako ti je i tata morao izgledat kad je staroga Fitcha, u uredu njegova dućana, prije gotovo pedeset godina, razlučio hicem na dva dijela. I njemu je tada bilo sedamnaest godina. Ali nije ostao. Bjesnio je rat, pa se prijavio u vojsku i otišo u Evropu. U Fitchville se dugo nije vraćao. A onda, dvadeset godina po svršetku rata, jednog se dana pojavio na željezničkom kolodvoru u invalidskim kolicima. Bio je sav slomljen. Nije mogo hodat. S njim je bila i neka žena. Nije mu to bila supruga. Pročulo se da negdje na zapadu ima sinčića. Njegova je pratiteljica za gotovo kupila automobil kod zastupnika tvornice Dodge i odvezla ga ovamo u brda. Nakon toga nitko ga više nije vidio, jedino tu ženu kad je došla u grad, radi kupovine. A onda, šest mjeseci poslije toga, opet se pojavio na 254 željezničkom kolodvoru, dao ženi oproštajni poljubac, popeo se na newyorški vlak, i to je bilo posljednji put što ga je itko otad vidio. - Što je bilo sa ženom? - zapitah. - čekala je da se vlak udalji s kolodvora, a zatim se odvezla autom, te ni nju nikad nitko više nije vidio. - Jeste li ikad vidjeli mog oca? - upitah. - Ne. Ali priču sam čuo od oca. Bio je šerifov zamjenik sedamnaeste, a šerif trideset sedme. I čuo sam je bar tisuću puta, jer kad god bi se spomenulo ime tvog oca, moj mi ju je otac kazivo. Pogleda me. - Jako se ponosio tvojim ocem, kao jednim od naših koji je posto jedna od najvažnijih ličnosti u zemlji. - Iznova zaškilji u nebo i pruži ruku. - Ako želiš o tome čitat, naša Gradska knjižnica ima sve stare brojeve Fitchville Journala, čak iz vremena građanskog rata. - Rukovasmo se. - Ako ti što zatreba, samo me nazovi. - Hvala vam, šerife - odvratih. Promatrali smo helikopter kako se diže i brza put zalazećeg sunca. Kad je po brdima zamro odjek njegova motora, vratili smo se u daščaru. Uzeo sam svoju i Anninu vreću za spavanje. - Bio je to naporan dan - rekoh. - Pustit ćemo vas dvoje da rano pođete na počinak. Nebo se još uvijek zlatilo kad smo sjeli u kukuruzno polje. - Nisam znala da žive izvanbračno - reče Anne. - Ni ja. Šutke smota hašiš, pripali ga i pruži mi. Povučem nekoliko dimova i naslonim se natraške na lakat. ćutio sam kako me svega obuzima spokoj. Vratim joj smotak. - Jonathane - reče, dok joj je dim kovitlao iz nosnica.

- Da? 255 - Pođi sa mnom kući. Pogledah je. - Ne mogu. Bar još za sada. - Zašto? - Neprestano me zapitkuješ, a ja ti uvijek jednako odgovaram. Ne znam zašto. Pruži mi smotak. Potegoh još nekoliko dimova, zatim se ispružih na leđa i stadoh promatrati kako tama zastire nebo poput pokrivača. Dokrajči smotak, pažljivo ga zgnječi i zakopa u zemlju. Primaknu mi se i prisloni mi glavu na rame. - Nedostajat ćeš mi. Ne odgovorih. - Znaš gdje ćeš me naći. Sjedit ću na stražnjoj verandi i gledati u smjeru tvoje kuće. - Znam - kazah. - Ne ostani predugo - reče. - Htjela bih s tobom biti mlada još neko vrijeme. Svi mi rastemo odveć brzo. Stajao sam pred daščarom i promatrao kako kamionet odmiče niz prljavu cestu. Vidio sam kako me Annin odraz u retrovizoru gleda. Uzdigla je ruku u znak oproštaja. Digao sam je i ja. Potom nestadoše, i ja zabacih svoju naprtnjaču na leđa. Bilo je zamalo jedanaest sati i sunce je već dobrano žeglo. U pet će stići u New York autobusom što kreće u pola jedan, a ako izvan Grand Centrala uhvati onaj od pet i pedeset, kod kuće bi mogla biti do sedam sati. Krenuh uz brdo. Puteljak za auto-cestu vodio je mimo uzvisine na kojoj se nalazilo groblje. Na trenutak se zaustavih, te bacih pogled na svježe prekopanu zemlju i lijepo uređene gredice oko grobova, zasijane cvijećem. - Ne brinite, Jonathane - obećala je Betty May. 256 Nastojat ću da ih svaki dan zalijem vodom. Niknut će cvijeće prije nego što i mislite. Osvrnuh se na daščaru, pitajući se hoću li uistinu ikad više doći ovamo. Možda ću biti negdje drugdje. »iVe beri brigu, sinko. Opet ćeš doći«. »Jesi li siguran, oče? Ti se nikad nisi vratio«. »Jesam jednom, Jonathane. Šerif ti je o tome pričao«. »Ali nisi ostao«. »Nećeš ni ti«. »Ima li onda smisla vraćati se? Najbolje da više ne dolazim«. »Morat ćeš. Zarad istog razloga zbog kojeg sam i ja došao. Da sebe učiniš potpunim čovjekom«. »Ne shvaćam, oče«. »Shvatit ćeš, Jonathane, kad dođe vrijeme. Vratit ćeš se po svoje dijete«. »Po svoje dijete, oče?« »Da, sinko. Po dijete koje nikad nisi začeo«. 17 Sjećanje I 257 druga knjiga JEDAN DRUGI DAN prvo poglavlje Bilo je dva sata izjutra i posljednji se ostatak proljetna snijega otopio na dnevnoj toplini, a potom je noćni vjetar pretvorio auto-cestu u staklastu plohu leda. Oblaci se stadoše gomilati preko mjesečeve površine, zamračivši tako čak i rubove ceste, pa kako se uopće nije vidjelo, neprestance je posr-tao i sklizao se na nesigurnu tlu. Opsuje u po glasa, pritežući uza se kaputić dok je mučno odmicao. Nalazio se šesnaestak kilometara zapadno od St. Louisa na saveznoj auto-cesti broj šezdeset i šest. Nastavi li tako, još će završiti u Kaliforniji. Gorko se u sebi nakesi. Pod uvjetom da putem nasmrt ne premrzne. Zirkao je preda se u tamu. Hoda već gotovo pun sat. Negdje mora postojati kakva kamionska stanica. Tako su mu bar kazali prije nego što su ga izbacili iz automobila. Da se nalazi oko tri kilometra dalje, u smjeru zapada. Najednom stade. A što ako su mu lagali, pa nema ničega? Poče se lediti od groze. Još najviše pet sati ovakva pješačenja, pa se više neće brinuti ni oko čega. Bit će mrtav, ukočen kao kip u grabi kraj ceste. Tad će svima odlanuti. Johnu L. u Sindikatu rudara, Velikom Billu, predsjedniku drvodjelaca,

Murravu i Greenu u glavnom sjedištu AFL-a. čak će i Hillmanu i Dubinskom koji se, inače, među261 sobno mrze, biti srce na mjestu kad prestane postojati. - Otiđi ti u Kansas City - rekoše mu. - Ako ikom uspije ujediniti pakere u mesnoj industriji, to će jedino tebi poći za rukom... Kao da ideš u Sibir. Prema njegovoj statistici, od posljednje četvorice organizatora što su ih onamo poslali, on je još jedini ostao na životu. A koliko će još dugo, to je pitanje stjecaja okolnosti. Nijedne kamionske stanice, posljednji od četvorice. Mogli su ga mirne duše objesiti za mesarsku kuku u hladnjači, kao što su nevoljnoga Sama Mastersa. Tri dana u kolima s digićima. Trojica od njih sa stranim naglaskom, snažnim poput pištolja i noževa kojima su bili naoružani. Tri dana žderanja sendviča sa češnjovkama, da bi i njihov smrad bio bolje pogonsko gorivo od benzina koji su trošili. Tri dana sranja uz rub ceste da ti se šupak smrzne na vjetru i strahovanja hoće li ti prići straga da ti prosviraju mozak ili dupe. Tri dana čekanja pred telefonskim govornicama dok oni dobiju upute. A onda, kad su se sinoć vratili u kola, znao je da je čekanju kraj. Naglo su prestali govoriti. čak i međusobno. Kola su krenula auto-cestom broj šezdeset šest u pravcu zapada. U ponoć su projurili kroz St. Louis. Dvadeset minuta kasnije zaustavili su se na praznoj dionici auto-ceste. Vrata su se otvorila, i jedna ga je teška cokula pogodila u slabine, te je odletio van, na zaleđenu cestu. Tresnuo je na leđa, koliko je dug i širok, ispruženih ruku. Vidio je čovjeka kako se preko vrata naginje nada nj i njegovu pištoljčinu čija se cijev počela pomaljati poput topa. Nagonski se skvrčio u klupko da od sebe učini što manju metu. Začuo je štektanje revolverskih hitaca dok se automat praznio. Gotovo je osjećao kako ga kugle raz262 nose. A onda je pištolj utihnuo. Ništa. Nije mogao vjerovati. Okrenuo se i zabuljio u revolveraša. Talijan se od srca kesio. - Usrao si se u gaće. Osjećam po smradu. - Aha. - Sretan si - kazao je revolveraš. - Ne vraćaj se u Kansas City, jer idući put nećeš stić pošnjofat svoja govna. Bit ćeš mrtav. Vrata su se s trijeskom zatvorila, motor zagrmio, kola napravila zaokret od sto i osamdeset stupnjeva i velikom se brzinom vratila na cestu za Kansas City. Odjednom su stala i naglo povezla unatrag, prema njemu. Do tada se već našao na nogama. Vozač se zaustavio nasuprot njemu. Gurnuo je ruku kroz prozor i njome upro u suprotnom smjeru od onoga kojim su išla kola. - Kreni u tom pravcu. Tri kilometra dalje nalazi se kamionska stanica. - Potom su kola iznova jurnula niz auto-cestu, i njihova su mu se stražnja svjetla ubrzo izgubila iz vida. Maknuo se s ruba ceste, očistio se snijegom, otopljenim u ruci, kako je najbolje znao, obrisao komadima zamrznuta i krhka novinskog papira što ih je vjetar tamo nanio i počeo pješačiti. Dva sata. A tada je ugledao svjetla. Trebalo mu je još pola sata, što trčanja, što hodanja, da stigne tamo. Bijele i crvene žarulje sjale su kao svjetleći natpis iznad rajskih dveri. KAMIONSKA STANICA. BENZIN. HRANA. NOćENJE. KUPELJ. Šest golemih kamiona s pritegnutim sivim ceradama bijahu parkirani na udaljenom kraju stanice gdje su, poput sablasnih prikaza zaodjenutih velom tajne, nijemo prkosili prirodnim elementima. Oprezno se prišuljao iza kamiona, prije nego što je ušao u zgradu. Nijedan automobil nije bio tu parkiran. Nema smisla izlagati se pogibelji, ako su se digići predomislili i 263 vratili se žurno natrag. A opet, mogla je to biti klopka. Možda ga ondje netko čeka. Tiho se privukao bočnom prozoru i zavirio kroza nj. U restoranu nije bilo nikoga osim konobarice koja je marljivo postavljala stolove za doručak i šankera koji je, oslonjen trbušinom na registarsku blagajnu, čitao novine. Ogledavši se posljednji put oko sebe, za svaku sigurnost, uputio se k prednjim vratima i otvorio ih. Nije ušao. Zastao je na pragu. Hladan je vjetar zapuhao u unutarnjost restorana, i ono je dvoje podiglo oči na nj.

- Zatvorite ta jebena vrata - dreknu šanker. -Smrzavam se. - Uđite - pozva ga konobarica. - Prvo bih trebao kupelj - reče, te protiv svoje volje zacvokota zubima. Konobarica ga pogleda. - Sve mi se čini da vam je potrebnije nešto vruće za želudac. Pripravit ću vam šalicu kave. - Gdje je kupaonica? - zapita. - Donesite kavu tamo. - Skrenu pogled na šankera. - Imate li višak hlača da mi prodate? Pipničar se zapilji u nj. - Je li s vama sve u redu? - Neke mi Talijančine istjeraše govna u gaće i potom me po ovakvoj zimi istovariše nasred puta. Na sebi vucaram, straga, nekoliko ledenih siga. - Šanker načas umuknu. - Imam jedne rezervne hlače koje bi vam mogle poslužit, ali, koštat će vas dva dolara. Skoro su nove. Muškarac dramatičnom gestom gurne ruku u džep kaputića i izvuče novčanicu. Pruži je konobarici. - Tu vam je pet dolara. Donesite kavu i hlače u 264 kupaonicu. Također i britvu, ako mi je možete ustupiti. Konobarica mu uze novčanicu iz ruke. - Kupaonica je prijeko u zgradi s lijeva, odmah do kuće s ležajevima. - Hvala vam, gospa - reče pristojno. Vrata se za njim zatvore; vidjeli su ga kako prolazi pored pokrajnog prozora. Konobarica priđe blagajni i preda novčanicu šankeru. - Dobro znaš da one lače ne vrijede više od dolara - prigovori mu. - Možda za tebe i za mene. Ali za njega vrijede dva dolara. - Šanker registrira dvadeset i pet centi na blagajni, izvadi sitniž, strpa u džep dva dolara, a njoj dade ostatak. - Naplatio sam za kupelj i britvu. - U redu. - Hlače vise u ormariću iza vrata. - Znam gdje su - otpovrnu, obilazeći ga na putu u kuhinju. Dok je prolazila, pljesnu je po obloj stražnjici. - Da imaš soli u glavi - nasmija se - trebala bi tako uredit da ne dobije nikakav sitniž. Prezirno ga pogleda. - Glupane, nije on ti - izvali zajedljivo. - On je može dobit badava. Kad je ušla u kupaonicu, sklopljenih se očiju namakao u vrućoj vodi, sjedeći naslonjen u kadi. Prvo što je zamijetila bile su crnoplave masnice po njegovu tijelu. Zatim je uočila podbuhlo oko, natečenu ličnu kost i čeljust. - Grdno su vas udesili - hrapavim će glasom. Otvori oči. - Sretan sam što me nisu ubili - zaključi praktično. - Pokaza rukom na pod blizu kade. Ondje su mu ležale zgužvane hlače. Kaput i košulja sušili su 265 se, uredno obješeni preko naslona stolice koja je stajala pred grijalom. - Bacite hlače u smeće. Već sam oprao košulju. - U redu - reče, sagnuvši se da ih pokupi. - Bolje da uzmete kakve stare novine - svjetova je. - Nisam se zezao. Ode u drugu sobu i vrati se s novinama. Pažljivo diže hlače da ih ne dotakne, te ih omota papirom. Britvu mu i sitniž položi na stolicu na kojoj mu je visio kaputić. - Otarasit ću se toga, a onda ću vam doć pomoć. - Hvala vam, gospa, ali držim da neće biti potrebno. - Ne budite ludi - okosi se. - Odrasla sam s petoro braće, dvaput se udavala, pa znam kad muškarcu treba pomoć, a kada ne. Okrenu se da je pogleda. Unatoč otečenu oku i obrazu osjetila je snagu koja mu je izbijala iz lica. - I držite da mi je potrebna pomoć?

- Sigurna sam - odvrati. Kimnu. - Tada vam unaprijed zahvaljujem, gospa, i prihvaćam vašu ponudu. Kad se vratila, privukla je stolicu do kade, malen ručnik namočila u vodu, natrljala ga sapunom i lagano ga počela njime prati. Modrica je bilo po čitavu tijelu, i on bi pri svakom njenu dodiru uvijek nesvjesno zatreptao očima. Dva puta je promijenila vodu u kadi, konačno mu oprala lice i kosu, a onda ga oprezno obrijala. Krv je curila iz posjekotine iznad čupave obrve. - Loše izgleda - reče. - Bit će najbolje da ujutru pozovemo liječnika da je zašije. U protivnom, ostat će velika brazgotina. - Odera usku traku platna i pritisnu je na ranu. - Držte to dok donesem malo flastera. Začas se vratila sa širokim smotuljkom. Spretno 266 ga je rasporila po dužini i povrh oka mu zalijepila melem u obliku križa. - U redu, sad se možete dić i obrisat. Trzajući se od bola, osovi se na noge, uze ručnik koji mu je dodala i omota ga oko struka. Pomože mu da održi ravnotežu dok je izlazio iz kade. - Možete li? - zapita. Kimnu. - Možda biste trebali zeru prileč. Donijet ću vam štogod da pojedete. - Neće mi ništa biti - kaza, brišući se. - Imate li telefon u restoranu? Potvrdi glavom. - Ponajprije moram telefonirati. - Pogledavši se u zrcalo, prijeđe prstom po obrazu i onda joj se okrenu. - Znate, ovo mi je prvi put u životu da me neka žena brije. - Jeste li zadovoljni? Dobaci joj smiješak i neočekivano se pričini gotovo mlad. - I više nego zadovoljan. Ovako bi se čovjek lako mogao razmaziti. Nasmija se. - Bježim natrag da vam priredim doručak. Oće li vam odgovarat pšenični kolačići, kobasice i jaja? - Još kako - odgovori. - Samo mi dajte deset minuta vremena da stignem tamo. 267 drugo poglavlje Šankerove hlače bile su mu za dva broja veće, pa su se nabrale oko pasa kad ih je pritegao remenom. Pošto je smazao drugu hrpu kolačića, jaja i kobasa, i upravo se iskaljivao na drugoj šalici kave, opustio se na stolici i zadovoljno uzdahnuo. - Bog bogova - reče. Konobarica mu se nasmiješi. - Na trenutak sam pomislila da ćete jesti dok god hlače ne dovedete na pravu mjeru. Osmjehnu se pokajnički. - Nisam znao da sam toliko gladan. Imate li kakvih cigara? - Nego što. Specijalnu Tampu. Pravu Havanu. Svaka petaču. Isceri se. - To je upravo ono što seljaku treba. Dobra cigara od pet centi. Uzet ću dvije. Otiđe iza šanka i vrne se s kutijom. Izabere dvije cigare, jednu utisne u usta. Ona kresnu šibicom i pridrži je, dok je on snažno otpuhivao dimove. Žurnu u nju kroz čupave obrve i oblak dima. - Hvala vam. Gdje je telefon? Pokaza rukom na telefonsku govornicu koja se nalazila u udaljenom kutu prostorije, uza zid. Otpi još jedan srk kave i potom ode do telefona. Ona počisti stol i zađe iza šanka, gdje je pipničar stajao 268 naslonjen na blagajnu. Odloži suđe u sudoper. Za pola sata doći će sudoperač. On će ga oprati. Vrati se šankeru. - Padam s nogu - reče. - Jedva čekam kad ću kući. - Ne znam od čega - odvrati. - Ta ništa nisi radila. Noćas nije bilo posla. - Takve noći i jesu najgore. Dok radiš, bar vrijeme brzo prolazi. - Još pola sata, pa si gotova. - čuli su kako novčić, zvečeći, pada u telefonsku kutiju pa digoše oči. Govorio je ispod glasa, ali ipak čujno. - Molim međugradski, na račun primaoca: Wa-shington, DC, Capitol 2437.

Novčić se zveckajući vrnu žlijebom u pretinac za povrat novca. Iščeprka ga i počeka, odbijajući dimove. Nakon nekog vremena iznova progovori. - Halo, nastavite nazivati. Netko je tamo. Javit će se. Strpljivo je otpuhivao dimove. Telefonistica se opet javi. Glas mu najednom poprimi zapovjednički prizvuk. - Samo nastavite nazivati, mlada gospođo. Telefon je dolje u predvorju, a oni spavaju na gornjem katu. Pustite da duže zvoni, pa će čuti. Trenutak kasnije netko se javio. Spusti glas. - Moses, ovdje Daniel B ... Ne, nisam mrtav. Iz pakla se ne telefonira... Aha, u Kansas Citvju su se vratili na posao. Znam to. Kaži Johnu L. i Philu da smo se ondje pojavili kao rulja amatera. Pakeri su bili dobro pripremljeni. Cajkani i digići također. Nismo imali nikakvih izgleda. Posljednja tri dana vozikao sam se u kolima s nekoliko češnjakoždera. Znao sam da je štrajk gotov onim trenom kad su me iskrcali. Da još traje, više ne bih bio živ. Istovarili su me izvan St. Louisa na auto-cesti broj šezdesetšest. 269 Nazivam iz kamionske stanice. Centrala mi duguje novo odijelo. Dok je osoba s druge strane žice govorila, on je šutke dimio. Kad je iznova progovorio, glas mu je bio za malenkost grublji. - Nije mi ništa. Samo sam malko izbuban; bio sam i u goroj... Ne, neću se odmah vratiti. Već četiri godine nisam bio na dopustu ili odmoru. Vrijeme je da ga sada iskoristim. Želim o svemu samostalno razmisliti. Dozlogrdilo mi je izvršavati tuđe naloge. Opet prozbori osoba na drugom kraju linije, nakon čega on odlučnim glasom reče: - Ni govora... Baš me briga što su mi pripremili. Vjerojatno još jedan samoubilački posao... Po svoj prilici u Kaliforniju. Sad sam na pol puta. Možda uberem nekoliko naranči i pojedem ih svježe na suncu... Aha, bit. ću u vezi... Ne, imam novaca. Ne namjeravam se tu zadržati da me kojim slučajem John L. ne nazove. Sudeći po svemu, češnjakožderi bi se lako mogli predomisliti. Krećem dalje dok je još vremena... Aha, znam. Prilike će se popraviti -samo ne vidim kakva nam korist od toga. John L. podupire Landona, i Roosevelt to neće primiti odveć prijazno... Možeš se okladiti u svoje dupe da će Franklin Delano Roosevelt pobijediti i drugi put... Vrijedi. Nazvat ću te kad stignem u Kaliforniju. Objesi slušalicu i vrati se svom stolu. Dignu ruku, i konobarica mu donese još jednu kavu. - Ima li gdje u blizini kakav hotel u kojem bih mogao unajmiti sobu? - upita. - Najbliži je u St. Louisu - uzvrati. Zavrti glavom. - Ne odgovara mi smjer. Idem na zapad, a ne na istok. - Srknu kave. - Što mislite, bi li me tko od šofera što idu na zapad htio povesti kamionom? 270 - Pitajte ih - predloži mu. - Uskoro će počet pristizat. - Hoću, hvala vam. Krenu natrag prema šanku, ali se na pol puta obrnu i vrati se. - Mislite ozbiljno ono što ste kazali? Da idete u Kaliforniju? Klimnu. - Ni ja još nikad nisam bila ondje - reče. - čujem da je tamo ko u raju. Sunce sije povazdan i nikad nije ladno. Uzgleda nijemo prema njoj. - Imam auto - produži ona. - Nije bogzna kakav. Stari jewett. Ali dobro vozi. Podijelili bi putne troškove. Stade žvaliti cigaru. - Ali što je s vašim poslom? - Ovakav mogu dobit svugdje. Uopće ne dobivam plaću, već samo napojnice. - Imate li obitelj? - Nemam nikog. Posljednji mi je muž odmaglio onim časom kad je spoznao da mu se ne mili plaćat

račune. Lani sam se rastala. - Što je s onom braćom o kojoj ste mi pričali? - Nijedan nije tu. Svi su se razbježali. Nema posla za njih. Kimnu zamišljeno. - Imate li koliko novaca? - Oko dvjesto dolara gotovine. Znam čovjeka koji će mi otkupit kuću. Dat će mi četiristo dolara u gotovu ako priložim i pokućstvo. Opet utihnu. Zagleda se u nju ispitivački. - Koliko vam je godina? - Dvadeset šest. - Nećete biti nikakva filmska zvijezda - reče. Nasmiješi se. 271 - To i ne očekujem. Glavno je da nađem mjesto gdje mogu pristojno živjet. Zavali se na stolicu. - Kad možete krenuti? - Danas - odvrati. - Spremit ću stvari, otić do kupca, podić novce i već popodne možemo na put. Odjednom mu cijelo lice obasja smiješak. Ispruži joj ruku. - U redu. Živjela Kalifornija! Nasmija se. Potom mu prsti, kojima ju je dodirnuo, kliznu uz, njezinu ruku, te ona iznenada porumeni. - Živjela Kalifornija! Držeći je sveudilj za ruku, ustremi oči na nju. - čak ne znam ni kako se zovete. - Tess Rollins. - Drago mi je što smo se upoznali, Tess. Ja sam Daniel. Daniel B. Huggins. Liječnik se uspravi i odstriže kraj šava na rani. - Krasno šiće, ni moja žena to bolje ne radi na svojoj singerici. Pogledajte. Daniel zirnu u zrcalo što mu ga je liječnik prinio k licu. Nekadašnja široka, otvorena rana sada se svela na tanku, kao olovkom povučenu crtu, sa sićušnim crnim točkicama povrh i ispod nje, gdje su šavovi izbijali na površinu kože. Jedina razlika u usporedbi s prijašnjim stanjem bila je što se obrva podno rane pričinjala maličak uzdignutom. Dodirnu je. - Hoće li obrva tako ostati? - Nešto će se spustiti kad šavovi budu izvađeni. Za godinu dana, otprilike, izgledat će kao i druga obrva. Daniel se diže sa stolice. - Samo trenutak - zaustavi ga liječnik. - Moram 272 prvo staviti povez oko nje. - Hitro se lati posla. -Važno je da rana bude čista. Mijenjajte zavoj svaki dan. Dođite za šest dana i onda ćemo izvaditi šavove. - Neću biti tu - reče Daniel. Liječnik završi omatanje i kraj ovoja valjano pričvrsti finim trakama flastera. - To vam mogu učiniti u svakoj bolnici ili klinici. Samo nastojte da do tada ranu držite čistom. Daniel se maši džepa. - Koliko vam dugujem, doktore? - Je li vam dva dolara previše? - upita liječnik nesigurno. - Dva dolara je pristojna cijena - odgovori Daniel. - Izvuče iz džepa svežanj novčanica i izdvoji dvije. - Hvala vam, doktore. - Opazio je da liječnik gleda u novčanicu. - Zar nešto nije u redu, doktore? Nasmiješivši se, liječnik odmahnu glavom. - Ne. Samo sam razmišljao o tome kako ste vi, za posljednja dva mjeseca, prvi pacijent što mi je platio u gotovu. Daniel se nasmija.

- Nemojte se sada škrtarenjem obogatit. I liječnik grunu u smijeh. - Ne brinite se. Možda ih dadem uokviriti da me podsjete kako novac zaista izgleda. Pođe za Danielom u čekaonicu u kojoj je sjedila Tess. Ustane. - Je li rana gadna, doktore? Liječnik se nasmiješi. - Vidio sam i gadnijih. Samo pazite da je drži čistom. Kimnu. - Hoću. To će bit moja briga. Daniel iziđe i otputi se k njezinu jewettu. Bila su to otvorena kola s montiranim celuloidnim vjetro18 Sjećanje I 273 branom, predviđenim za zimu. Uđe u auto. Ona pođe na drugu, vozačku stranu. - Kamo sada? - upita Daniel, kad se uvukla iza volana. - Ravno u banku da potpišem dokumente i prijenos hipoteke. Zatim do kuće da novom vlasniku predam ključeve. Gurne cigaru u usta. - Jesi li sigurna da to stvarno želiš? - zapita. -Još se uvijek možeš predomisliti. Kad potpišeš dokumente, sve će biti kasno. - Odlučila sam - reče. U banci je odvjetnik svjetova da novce ostavi gdje jesu i da ih zatraži poštom kad stigne u Kaliforniju. Pogleda Daniela. - Pametna ideja - izjavi on. - Nikad se ne zna što se na putu može dogoditi, ako uza se nosiš sve te novce. - Što misliš, koliko će mi trebat gotovine? - Možda sto dolara. Vjerojatno i manje, ali taj će nam iznos odgovarati svrsi. Osim toga, ako zapadnemo u kakvu nevolju, imam svojih novaca. Kasnije se lako izravnamo. - Dobro - reče odvjetniku. Krenuli su poslije ručka i vozili se cijelo popodne, sve do kasno uvečer. Kad su privezli uz cestu da pronađu konačište, nalazili su se petsto trideset i jedan kilometar od St. Louisa. Zaustavili su se pred nekom starom kućom koja je bila osvijetljena samo jednom žaruljom, a imala je natpis IZDAJU SE SOBE. Iziđu iz kola, poku-caju na vrata i uniđu. Neki starac s lulom u ustima upre pogled u njih. - Zdravo, narode. Što mogu učinit za vas? - Trebamo sobu da prenoćimo. - S doručkom? Daniel potvrdi glavom. 274 - Imam baš jednu lijepu za vas s dvostrukim krevetom. Dolar i pedeset s doručkom - reče, pa doda: - unaprijed. - U redu - složi se Daniel, posegnuvši u džep. -Ima li u blizini kakvo mjesto gdje bismo mogli večerati? - Ako niste velikih zahtjeva, moja žena može štogod pripremit. To bi iznosilo još pedeset centi po osobi. Daniel mu odbroja novce. Starac ustade. - Treba li vam pomoć oko prtljage? - Sam ću je unijeti - uzvrati Daniel. Starac izvadi ključ iz komode i preda mu ga. - Prva soba na vrhu stubišta - reče. - Dotle ću kazat supruzi da vam spravi večeru. Bit će gotova dok se operete i siđete. Večera je bila jednostavna: pržena piletina s krumpirom, konzervirani grah i kukuruz, vrući kruh i kava. - Doručak je točno u sedam - dobaci starac, dok su uzlazili stubištem. Uniđu u sobu. Daniel se osvrne po njoj, skide kaputić i objesi ga preko naslona stolice. - U prvom gradu u koji dođemo - reče - moram kupiti nekoliko košulja, kratkih čarapa, donjeg

rublja, odijelo i još jedan par cipela. - Dobro - složi se ona. Poče otkopčavati košulju, a onda stade i pogleda je. - Hoćeš li se skinuti? Kimnu. - Pričekat ću dok odeš u kupaonicu. Ja ću poslije tebe. Znaš, treba mi više vremena dok skinem šminku i ostalo. - Vrijedi - reče. Iziđe iz sobe, te krenu hodnikom put otvorene kupaonice dok su mu iz hlača virile 18' 275 bijele bevedejke1. Vrnuo se za manje od deset minuta. Razodjela se, imala je na sebi bijeli ogrtač. - Zašto se ne protegneš i malo ne odmoriš? Gledat ću da se ne zadržim isuviše dugo. Kimnu, skide hlače i ispruži se na krevet u donjem rublju. Zagleda se u strop. Život ima čudan običaj da dijeli karte sa dna špila. Prije tjedan dana u Kansas Citvju je imao elegantno odijelo i odsjeo u najboljem hotelu u gradu. Trebao je samo podići slušalicu i imao je sve što je htio. Najprobraniji viski, najubaviju picu. A doručak se služio kad ga je bila volja. Dvadeset minuta kasnije ušla je u sobu. - Nisam namjeravala ostat toliko dugo - ispriča se. On ne odgovori. Tada zamijeti da tvrdo spava. -Daniele - zovnu ga. Ne pomače se. Nečujno svuče sa sebe ogrtač i položi ga na uz-nožje kreveta. Baci pogled dolje na sebe. - Prokletstvo! - prokune istiha. Obukla se u naj-zavodljiviju spavaćicu. Pritisnu .zidni prekidač i sobu preplavi tama. Obiđe krevet s druge strane i šmugnu među plahte. Za svaki slučaj pruži ruku preko kreveta i dotače ga. Još se uvijek ne pomaknu. Povuče ruku i stade piljiti u nj kroz mrak. Lice mu je bilo opušteno. Pričinjao se kudikamo mlađim kad je spavao. I kudikamo ranjivijim. Odjednom se osmjehnu u sebi. Između svih onih muškaraca na stanici koji su joj nastojali prodrijeti u gaće, prvi je momak u koga se zacopala otkako ju je muž napustio, ali on pada u san u toku njihove prve zajedničke noći. 1 BVD - poznata trgovačka marka donjeg rublja u SAD 276 Prepustivši se časovitu porivu naže se preko kreveta i utisne mu cjelov u obraz. - Nadam se da će nam trebat dugo vremena da stignemo u Kaliforniju - prošapuće. Zatim se povuče na svoju stranu kreveta i sklopi oči. Zaspi kao klada za tili čas. 277 treće poglavlje U Tulsu stigoše oko jedan sat idućeg popodneva, usred najžešćeg nevremena, za kojeg je padala čas kiša, a čas susnježica. Brisači više nisu mogli otirati vjetrobran zbog leda koji se stvarao na staklu, a ni štitnici protiv nevremena nisu mnogo zaštićivali od studena vjetra koji je, na mahove, prodirao u kola. Iznova je podigao šaku i uz pomoć specijalne ručke ručnim putem pokrenuo brisače, ali uzalud, jer su se gumene ploštice jednostavno klizale po ledu. - Bolje da se tu zaustavimo - predloži on. - Besmisleno je ići dalje dok se oluja ne stiša. Ona klimnu zvoncajući zubima usprkos debeloj vesti koju je nosila ispod kaputa od pravog vunena sukna. - Drži otvorene oči - upozori on. - Moramo pronaći kakav prikladan hotel. Vozeći lagano po, vjerojatno, glavnoj prometnici, ušli su u poslovni dio grada. Ulice su bile malne puste, jer je nepogoda rastjerala sve pješake. Trgovine sa svojim osvijetljenim izlozima u po bijela dana ostavljale su neobičan dojam, kao da su napuštene. - Eno ondje jednog natpisa - uskliknu ona. -Brown's Tourist Hotel. Ravno naprijed. Natpis ispred hotela upućivao je na obližnje par-

278 kiralište. Zaveže auto na nj, što je moguće bliže pokrajnom ulazu u hotel. Ugasi motor. - Ne izgleda loše - reče on. - Uđimo - ona će. - Smrzavam se. Jurnuše iz kola pravo na ulaz. Predvorje je bilo malo i jednostavno, ali, prema svemu, čisto i skladno namješteno. Recepcioner je stajao iza pulta dok su se približavali. Natpis iznad zidne ploče s ključevima bio je vrlo jednostavan: NIGERIMA I INDIJANCIMA PRISTUP ZABRANJEN. - Da, gospodine? - reče recepcioner. - Imate li dvokrevetnu sobu? - upita Daniel. Recepcioner zaviri u svoj popis. - Imate li rezervaciju, gospodine? Daniel ga samo pogleda. Recepcioner se namah zbuni. - Da, gospodine. Želite li »deluxe« dvokrevetnu sobu s kupaonicom za jedan dolar ili običnu dvokrevetnu s kupaonicom u hodniku za sedamdeset pet centi? - Uzet ćemo »deluxe« - odgovori Daniel. - Hvala vam, gospodine - reče recepcioner, gurnuvši mu knjigu gostiju. - Molim vas, upišite se u knjigu. - Zvoncem pozove hotelskog poslužitelja. -To iznosi dolar, plativo unaprijed. Daniel okrznu Tess pogledom, a onda, dok im je poslužitelj prilazio, upiše u knjigu Gospodin i gospođa D. B. Huggins, Washington, DC. Recepcioner preda poslužitelju ključ. - Soba broj četiristo i pet, gospodine - reče uglađeno, bacivši letimičan pogled na knjigu gostiju. -Uvjeren sam da će vam se svidjeti, gospodine Huggins. Lijepa je to ugaona soba. Poslužitelj će vam pomoći oko prtljaga. Daniel se obrati poslužitelju. - Prvo nas odvedite u sobu, a poslije možete iz 279 auta unijeti našu putnu torbu. To je stari jewett, parkiran tik ulaza. Pođoše za poslužiteljem u dizalo, a potom i u sobu. Recepcioner nije rekao neistinu. Tess se smjesta uputila u kupaonicu, čim su unišli. Daniel se okrenu poslužitelju. - Pošto unesete prtljagu, ima li izgleda da dobijemo velik lonac kave i bocu viskija? Poslužiteljevo lice ostade ravnodušno. - U ovoj zemlji vlada prohibicija, gospodine. Daniel izvadi iz džepa dolarsku novčanicu. Diže je uvis. - Još uvijek vlada? Poslužitelj kimnu. - Da, gospodine. Daniel pridometnu drugi dolar. - A sada? Iskesivši se, poslužitelj uze dva dolara. - Vidjet ćemo što se dade učiniti. Odmah se vraćam. Hvala vam, gospodine. Za njim se vrata zatvoriše upravo u trenutku kad iz kupaonice iziđe Tess. - Kriste! - uskliknu. - Na trenutak sam pomislila da će brana popustit. Zasmija se. - Dobro znam na što misliš. Slijedim te. Poslužitelj se vratio sa svime za manje od deset minuta. Donio je putnu torbu, lonac kave, poli-trenku viskija, čaše, vodu rashlađenu ledom, te šalice s tanjurićima. - Još nešto, gospodine? - Ima li u blizini kakav dobar restoran? - upita Daniel. - U neposrednom susjedstvu. Imate do dva i trideset ručak s potpunim jelovnikom za trideset pet centi. Daniel mu hitnu četvrt dolara. Uze bocu viskija, 280 slomi pečat i tada iz nje zubima izvuče čep. Pogleda Tess. - To če zagrijati drobac. - Meni samo trunak - upozori ga. - Jako se brzo opijem.

Njoj natoči malo, a sebi za dobru gutljajčinu. - Nazdravlje! Istrusi viski u jednom gutljaju, a onda još jednu čašu, dok je ona dovršavala svoju prvu. Odloži čašu i nalije kavu. Polako su pijuckali. - Osjećaš li se sada bolje? - upita je. Kimnu. On preleti okom po sobi. - Nije loša. - Zaista je udobna - ona će. Pogleda ga. - Znaš, nikad prije nisam odsjela u ovako luksuznom hotelu. Nasmija se i ustade. - Hodi. Idemo dolje na jelo. Nakon toga moram u kupovinu. Stajao je ispred duguljastog zrcala i promatrao se. Dobro mu je pristajalo tamnosivo odijelo sa svijetlim tankim prugama. Okrenu se Tess. - Sto misliš? Prije nego što stignu odgovoriti, prodavač upade nestrpljivo. - To vam je najnovija newyorška moda, gospodine. Pogledajte samo nabore na stražnjem dijelu hlača. Od čiste je vune i sa svilenom podstavom. Samo četrnaest i devedeset pet sa jednim parom, a sedamnaest i pedeset sa dva para hlača. - Jako je lijepo - primijeti Tess. - Uzet ću ga - reče Daniel. - Sa dva para hlača. Koliko će vam trebati da stavite manšete? - Deset minuta, gospodine. 281 - Dobro. Dok čekam, htio bih tri košulje, dvije bijele i jednu plavu, tri para crnih kratkih čarapa, tri para bevedejki, par crnih cipela i tamnu kravatu sa sivom ili crvenom kosom prugom. Širok osmijeh raspolovi prodavačevo lice. - Da, gospodine. Bilo bi nam drago kad biste kravatu primili kao naš poklon. Volimo ugađati našim dobrim kupcima. Petnaest minuta kasnije Daniel je pred zrcalom vezivao uzao na kravati. Prodavač mu je pridržao kaput dok ga je oblačio. - Smijem li vam nešto predložiti, gospodine? -upita prodavač nesigurno. - Što to? - Samo još nešto nedostaje. Šešir. Mi smo izravni posrednici newyorške tvrtke Adam Hats i imamo izvanredan, najnoviji model šešira sa zavrnutim obodom. Dolar i devedeset pet. Kad je Daniel izišao iz robne kuće, na glavu mu je bio nasađen šešir. Oprezno su hodali ispod izbočina na zgradama. Nije htio da već prvog dana odveć smoči odijelo. Tess mu se ponosno ovjesila o jednu ruku. Bio je zaista naočit muškarac. Niz ulicu, nekoliko vrata dalje, nalazila se trgovina sportskom opremom. Daniel naglo zastade i zagleda se u izlog. Bio je pun pušaka i sačmarica. - Hajdmo unutra - reče. Pođe za njim u trgovinu. Prišao je muškarcu iza tezge u stražnjem dijelu trgovine. - Dobar dan - pozdravi prodavač. - čime vas mogu uslužiti? - Treba mi jedan pištolj. Ali ne prevelik. - Kalibra 0,22, 0,38, 0,45? - Više bih volio 0,38, ali sve ovisi o veličini. čovjek kimnu glavom. Iz džepa izvuče svežanj ključeva i otvori ladicu ispod tezge. Na nju položi pravi policijski kolt duge cijevi. 282 - Što kažete na ovaj? Daniel zavrti glavom. - Prevelik je. Umjesto njega izvadi vojni i policijski model Smith & Wesson. Pogleda upitno Dana. On opet zavrti glavom. - A vojni automatski kolt? - Ne volim ih - odvrati Daniel. - Upotrebljavao sam ih u vojsci. Ne pogađaju ondje kamo ciljate. Isuviše trzaju.

- Imam samo još jedan kalibra 0,38. Ako vam ni taj ne bude odgovarao, morat ćete prijeći na 0,22. - Da ga vidim. Prodavač izvadi malu kožnatu futrolu. Otvori je s poštovanjem. Pištolj je bio od sjajne srebrnoplave kovine sa sedefastim drškom. - Smith - Wessonov kratkocijevni terijer kalibra 0,38 - reče prepun poštovanja. - Uza nj dobijete i futrolu od prave kože s naramenikom. Ali je i skup. Daniel ga pogleda. - Koliko dođe? - Trideset devet dolara i pedeset centi. - To je doista mnogo - reče. Daniel ga uze u ruku i odvagnu ga. - Ne izgleda bogzna što. - čovjek bi se prevario. Može uraditi sve što i veliki. čak i bolje. Daniel rasklopi pištolj i palcem zavrti bubanj. Potom ga uz škljocaj sklopi i diže u visinu očiju. - Da se pogodimo! Prodavač je časak dvoumio. - Trideset i pet dolara. - Još spustite. - Trideset dva i pol. To je zadnja cijena. - Imate li streljanu? - Da, dolje u podrumu. - Pritisnu dugme pod tezgom. Iz stražnje prostorije iziđe neki mladić u zamašćenom radnom odijelu. Preda mladiću pištolj 283 i pregršt metaka. - Odvedi gospodina dolje. Želi iskušati pištolj. Pođu za mladićem po nizu stuba u stražnjem dijelu trgovine. Na dnu odmorišta upali svjetlo. U udaljenom kutu nalazila se jarko osvijetljena streljana s bijelom papirnatom metom, na stalku naslonjenom o vreće s pijeskom. Mladić mu dade pištolj i šest metaka. Daniel hitro napuni pištolj. Okrenu bubanj, iskuša obarač da vidi kakva mu je napetost i zatim zategnu kokot. Zadovoljan što ne zapinje, uze pištolj u obje ruke i nanišani. - Spustite cijev - opomenu ga mladić. - Na svakih šest metara udaljenosti prebacuje cilj trideset centimetara. Streljana je duga devet metara. - To baš nije dobro - primijeti Daniel. - Kratka cijev - mladić će jednostavno. - Nešto se moralo žrtvovati radi veličine. Ali ne brinite se. Na to se vrlo brzo naviknete. Daniel zaškilji niz cijev i odapne. Pištolj neznatno odskoči. Provjeri metu. Posve je promašio. - Spustite cijev - ponovo će mladić. - Nišanite preko kokota, a ne preko cijevi. Daniel iznova opali. Ovaj put je pogodio vanjski rub mete. Kimnu i velikom brzinom ispali preostale metke. Tri su prošla kroz samu sredinu, a jedan za dlaku izvan nje. Vrati pištolj mladiću. - U redu - reče. Okrenu se Tess. Blijeda lica ukočeno ga je gledala. Uhvati je za ruku. Tresla se. - Je li ti dobro? - upita. Duboko uzdahnu. - Aha. Držao ju je za ruku dok su se vraćali iza stube. - Uzet ću ga, ako mi kutiju metaka dadete kao priđu - reče čovjeku iza tezge. 284 - To ne mogu - odgovori on. - Ali, dat ću vam besplatno krpu za čišćenje, šipku i bočicu ulja. - Vrijedi - složi se Daniel. - Uzet ću kutiju metaka. - Dobro. - Prodavač izvadi obrazac. - U skladu s propisima - reče, ispričavajući se. - Moram ispuniti taj obrazac i navesti vam ime, adresu i broj osobne karte. - Nema problema. - Daniel izvuče lisnicu i stavi na tezgu svoju vozačku dozvolu. - Je li to dovoljno? čovjek potvrdi glavom. - Dajte mi minutu vremena da to ispunim, a onda ću vam očistiti pištolj. Dok je čekao da mu prodavač ispuni obrazac, Daniel je skinuo kaput, stavio na sebe naramenik s futrolom i dobro zategao remen. Dok ga je namjestio u najpogodniji položaj, prodavač je ispunio

obrazac i očistio pištolj. - To iznosi, zajedno s pedeset naboja, trideset sedam dolara i pedeset.centi. Daniel odbroja novac i uze pištolj iz trgovčeve ruke. Brzo ga napuni, tutne u tobolac i napokon obuče kaput. Potapka se po kaputu. Lijepo je padao preko pištolja kao da ga uopće i nema. Vrnu se na ulicu. Pogleda na svoj ručni sat. - Još je rano. Hoćeš li da te prije povratka u hotel odvedem u neko kino? Odmahnu glavom. - Ne - reče usiljeno. - Vratimo se odmah u hotel. Glas mu oboji nota iznenađenja. - Je li ti stvarno dobro? - Dabogme, budalo - odgovori malne zlovoljno. - No, što misliš je 1' red pustit damu da tolko čeka? 285 četvrto poglavlje Probudila se teško i prvo što je oćutila bila je slatka bol među nogama, težak osjećaj punine i nabreklosti. Bilo je dobro. Otvorila je oči. Stajao je gol i leđima okrenut virio kroza zastore ispred prozora. U jednoj je ruci držao cigaru, u drugoj čašu viskija. Bio je krupan, plećat i jedra tijela koje je počivalo na mesnatim, jakim nogama. Bio je snažan. Znala je to. Još je na sebi ćutjela tragove njegove snage. Sa svojih sedamdeset i pet kilograma ni sama nije bila slaba, ali ju je držao i pokretao kao papirnatu lutku. Ali papirnate lutke nikad se ne osjećaju onako kako se ona osjeća njegovom zaslugom. - Koliko je sati? - zapita. - Zaspala sam. - Skoro će šest - uzvrati. - Okrenu se i pogleda je. - Kiša je upravo stala. - Fino. - Uspravi se u sjedeći položaj i navuče plahte preko oblih golih dojki. Iznenada iz nje iscuri topla mokrina i slije joj se niz nutarnji, meki dio bedara. Glas joj jeknu s prizvukom iznenađenja. Još uvijek izlaziš iz mene. Ne reče ništa. - Bolje da mi doneseš ručnik iz kupaonice - ona će. - Zašto? 286 - Nije zgodno da tvojim sjemenom opoganimo sve plahte. - Hoteli računaju s time. čak se i oženjeni parovi više jebu u hotelu negoli kod kuće. - Govoriš kao da si upućen u stvar. Jesi li ikad bio oženjen? Strese glavom. - Nikad. - Kako to? - Valjda zato što se nikad nisam dovoljno dugo zadržao na jednom mjestu da bih se odomio. - Zar nikad nisi poželio da se oženiš? - Jesam. Bit će i to jednog dana. - Ja sam se dvaput udavala. - Znam - kaza. - Pričala si mi. Osjeti kako joj se bradavice na dojkama ukru-ćuju, a rumen joj oblijeva obraze, kad se prisjetila onoga što su radili. - I u toku ta dva braka nikad nisam radila ono što sam s tobom. - A što si, zapravo, radila? - Ne znam. Jednostavno se fukala. Puštala da mi ga šišnu. Katkad sprijeda, katkad straga - i to je sve. Nikad prije nisam dudlala muškarčev pimpek. Zahihota. - Nije bilo tako loše, a? I sama se nasmija. - Nije. - Uzvinu oči na nj. - Jesam li bila dobra? -upita plaho. - I više nego dobra - otpovrnu. - Da mi nisi kazala, mislio bih da to cijelog života radiš. - Radim - reče neočekivano. - U mislima. Međutim, uvijek sam se bojala učiniti to svojim muževima iz straha da ne pomisle da sam kurva. - Šteta što nisi. Vjerojatno bi još uvijek bila udana.

- Drago mi je što nisam - doda brzo. - Nijedan 287 od njih nije bio ljubavnik kao što si ti. Bili su to obični jebači. Gucnu viskija iz čaše. - Hoćeš li piće? - Ne, hvala. - Pokupi s poda ogrtač kamo joj je bio pao i stavi ga na sebe kad se izvukla iz kreveta. Krenu mimo njega put kupaonice. - Idem se okupati. ( Zadrži je, uhvativši je za ruku. - Nemoj. - Zašto? - Volim kad sva vonjaš po mindži. ; - Oh, Isuse! - U očima mu pročita požudu. Opet mi navlačiš vlagu među noge. Zasmija se i privuče joj ruku. - Gle što si mi učinila. Ruka joj se sklopi oko uda koji se sve više stvrd-njavao. Slabost joj udari u noge, te nije bilo potrebno da je rukama hvata za ramena i potiskuje na sag pod sobom. Ugura joj ga u usta, a jednom je rukom pridrži za zatiljak. - Zaobli mi jaja dlanovima i stisni ih - naputi je. Osjeti ih u rukama kao dva masivna oblutka koja se odjednom stegnuše. Nije se pravo ni snašla, a već je soptala, bolje reći grcala, kad je pokušavala progutati pravu bujicu sjemena koja ju je zapljusnula. A onda, kad je već pomislila da neće izdržati, bilo je sve gotovo. Još uvijek, boreći se za zrak, zamusana od sjemena oko usta i po bradi, uzgleda prema njemu. - Nikad nisam poznavala takva muškarca. Pogleda je šutke odzgor. Posegnu za viskijem, strusi ostatak pića, a potom je htjede osoviti na noge. - Ne. - Odmahne glavom. - Prvo me udari. Plju-sni me po licu. - Zašto? 288 Jer želim da me natjeraš da se osjećam kao kurva. Ako se tako ne budem osjećala dok sam s tobom, zaljubit ću se u tebe. Otvorenom je šakom zahvati po obrazu od čega se, dahćući, ispruži porebarke na tlo, a jedna joj teška dojka izleti iz ogrtača i tresnu o pod. Polako diže ruku'i opipa obraz. Otisak njegove ruke i nadalje se na njemu bijelio, a onda postupno pocrvenio i zajapurio se. Zabulji se u nj malne bijesno. - Svaki put tako. Ne reče ništa. - Svaki put kad me pojebeš tako postupi, pa neću zaboraviti na čemu sam. Trenutak se nije micao, a zatim se sagnuo i pomogao joj da se uspravi. - Odjeni se - reče gotovo nježno. - Bolje da odemo na večeru, ako sutra mislimo rano krenuti. Upravo je bio pričvrstio oko sebe naramenik s futrolom kad je izišla iz kupaonice. Zastala je, promatrajući ga kako provjerava bubanj i stavlja pištolj u futrolu. Pogleda gore u zrcalo što se nalazilo povrh toaletnog stolića pred kojim je stajao i opazi je. Kimnu odobravajući. - Mora se priznati da ti je haljina vrlo dopadljiva. - Hvala na komplimentu. - Bilo joj je drago što je to zamijetio, jer je imala na sebi svoju najdražu haljinu. Bež i crno. U njoj se pričinjala vitkijom, a grudi i bedra nisu se toliko isticali. Završi vezivanje kravate. - Ni ti ne izgledaš jako loše. Dotače zavoj na čelu. - Da, samo da nije ovoga. - Strpi se još nekoliko dana. Tada ćemo otići u neku kliniku i tvojim će jadima biti kraj. - Dok je oblačio kaput, ona prijeđe na drugi kraj sobe da uzme ogrtač. - Daniele. 19 Sjećanje I 289 Okrenu se. - Izvoli? - Možda ne bi trebalo da te to pitam, ali od čega bježiš? - Nastojala je zatomiti uznemirenost koja

joj se odrazila u glasu. - Ne bježim ni od čega. - Ali kupio si pištolj. Okrenu se od nje, ne odgovorivši joj. Zakopča kaput i maši se šešira. Priđe mu. - Ne moraš mi reč ako nečeš. Ali ako si u nevolji, možda ti mogu pomoć. Uhvati je za ruku i nježno je stisnu. - Nisam u nevolji. Niti u sukobu sa zakonom ili bilo s kim drugim. I ne bježim. Jednostavno mi treba vremena za razmišljanje, pa sam se zato pokupio. - I pištolj ti pomaže u razmišljanju? - Ne. - Nasmija se. - Međutim, bavim se neugodnim poslom. Još prije par dana neki su me ljudi strpali u auto kad sam izišao iz ureda. Tri su me dana vozikali uokolo dok nisu odlučili što će sa mnom. Mogli su me ubiti u svako doba, i tu ništa ne bih mogao poduzeti. Naposljetku su me izbacili iz auta i ispraznili pištolj, pucajući u tlo pokraj mene. Mislio sam da su me ubili, a toliko sam se bio uplašio da sam se usrao u gaće. To je nešto što mi se još nikad prije nije dogodilo, čak ni za rata, a bio sam u vodu narednika Yorka u Francuskoj gdje sam vidio more mrtvih. Zato sam na licu mjesta odlučio da me više nikad nitko bez borbe neće nikamo odvući. - Ne svaćam. U kakvom si to poslu gdje ti netko želi učiniti nešto? Takve se stvari samo gangsterima događaju. - Ja sam sindikalni organizator - reče. - Ne znam što je to. - Sindikat rudara me je dodijelio CIO-u kao ispo290 moć pri organiziranju novih sindikata u raznim granama industrije. - Jesi li ti jedan od onih komunista o kojima sam čitala u novinama? - Ma kakvi. Većina ljudi za koje radim su republikanci, premda ja osobno naginjem demokratima. - Ni za te nikad dosad nisam čula - izjavi. - Hodi - reče, uzevši je za ruku i krenu s njom prema vratima. - Pokušat ću ti to objasniti u toku večere. 19« 291 Kad su stigli u Los Angeles, Tess je bila posve sigurna u jedno - da se zaljubila u Daniela. Nikad prije nije srela takva muškarca. Povremeno nije znala o čemu govori, a većinom nije imala pojma o čemu misli. Potekao je iz svijeta za koji nije ni znala da postoji. Organizirani rad, politika - sve joj je to bilo nepoznato.. Znala je samo da čovjek dobiva posao, odlazi na rad i prima plaću. Kadšto veću, kadšto manju, no bez obzira koliko iznosila, gurao si s onim što si dobio i bio sretan što je tako. Bilo je kasno popodne i lijevala je kiša, kad su zavezli u Hollywood Boulevard. Kazališna i dućanska svjetla već su gorjela, blještavo se odražavajući na mokru pločniku. - Jesi li kad vidio toliko svjetla? - zapita glasom punim udivljenja, dok su vozili mimo Graumanova kineskog kazališta. - U New Yorku ih ima i više - progunđa on. Pogleda ga. - Kao da nisi sretan. - Umoran sam - odvrati kratko. - Bolje da nađemo mjesto gdje ćemo prenoćiti. 7 Tamo prijeko je lijep hotel. - Pokaza rukom na Hollywood Roosevelt. - Izgleda preskup - primijeti. - Bolje ćemo proći kad se maknemo s glavnih ulica. 292 Pronašli su jedan hotelčić nedaleko od La Brea na Fountainu. Stajao ih je dolar za noć, uključujući i kupaonicu. Bila je to nova vrst hotela koji su zvali motel. Kola si parkirao točno ispred svoje sobe. Kad su ušli u sobu prvo je uočila čajnu kuhinjicu sa štednjakom, hladnjakom i posuđem. - Bi li volio da za večeru pripremim dva odreska? Otvori svoj putni kovčežić i izvadi bocu viskija. Zubima izvuče čep i dobrano otpi. Odloži bocu, ne rekavši ništa.

- Mora da ti je dosadilo jesti po restoranima, kao što je i meni - dometnu brzo. - Osim toga, zaista dobro kuham i voljela bih ti priredit večeru. Još jednom šutke potegnu iz boce. - U susjednom sam bloku vidjela tržnicu - produži. - Mogu skoknut tamo i nabavit potrebne namirnice. Ti za to vrijeme uđi u kadu i u vrućoj se vodi riješi umora od vožnje. - Jesi li sigurna da to želiš? - upita. Kimnu. Posegnu u džep i dade joj novčanicu od deset dolara, zajedno s ključevima od auta. - Usput mi kupi još jednu bocu viskija i nekoliko cigara. Vrati mu novčanicu. - Ja častim. Već si se dosta naplaćao. Žurno iziđe kroz vrata. Trenutak je stajao na mjestu, slušajući kako pali motor i kako kola odlaze. Uze još pića, a zatim se umorno poče skidati. Prebaci odjeću preko stolice i posve gol ode u kupaonicu, gdje otvori slavinu da voda teče u kadu. Vrati se u drugu sobu, iz džepa izvuče cigaru i zapali je. Zamišljeno prijeđe rukom preko brade. Valja se brijati. Iz ručnog kovčega izvadi britvu i sapun za brijanje. Njezin kovčežić spazi kraj prozora. Priđe mu, podignu ga i stavi na policu za 293 prtljag, a tada se zagleda kroz prozor. Kiša je plju-štala kao iz kabla i pretvorila popodne u mrklu noć. ćasak je zaneseno promatrao prizor, a potom se vratio, pokupio bocu viskija i ušao u kupaonicu. Kada je bila gotovo puna. Privuče do nje stolicu i, položivši na nju pepeljaru i bocu viskija, uđe u vodu. Bila je vruća i prožimala ga do kostiju. Još otpije, gurne cigaru u usta, nasloni se zatiljkom o rub kade i zapilji u strop. Kalifornija. Mora da je lud. Što tu uopće radi? Tu nema što tražiti. Sva je djelatnost usredotočena na istoku. U jučerašnjim je novinama pročitao da su Lewis i Murrav obrazovali Organizacioni komitet metalskih radnika. Trebalo je da se tamo nalazi, pa bi bio u samom toku zbivanja. Maši se boce viskija, povuče gutljajčinu, potom vrati bocu na stolicu i s uzdahom se opet nasloni o kadu. Nema sumnje da je lud zbog same pomisli da se vrati na istok. Kao i obično, izvukao bi usraniji kraj batine i doživio to da starkom sleti na kakvu ledinu. U tome ima dvadesetgodišnje iskustvo i sad mu je dosta. Počelo je to onog dana kad je prvi put sreo Phila Murrava i Billa Fostera godine 1919. Upravo je bio otpušten iz vojske i zatim dobio posao čuvara u čeličani US Steel u Pittsburghu. Opremili su ga uniformom nalik na vojničku, pištoljem i pendrekom obješenim o remen hlača.' Bio je jedan iz voda dvadesetorice ljudi pod zapovjedništvom nekadašnjeg armijskog narednika koji je bio čvrst kao kremen i upravljao vodom po načelima stroge vojničke stege. Prva dva mjeseca nije bilo teško. Nije ništa radio, nego je osam sati dnevno stajao kod glavnog ulaza i promatrao radnike kako ulaze i izlaze u toku 294 smjena. Bili su to pretežno Pemci1 i Poljaci iz Središnje Evrope koji su slabo poznavali engleski ili ga uopće nisu govorili. Ostavljali su pristojan dojam -gledali svoje posle, bili su miroljubivi, iako se činilo da se ne smiješe baš prečesto. A onda, kao da se gotovo neprimjetno atmosfera počela mijenjati. Sad se pak uopće više nisu smiješili i kad bi ga gledali, na licima bi im titrao izraz silnog negodovanja. čak i u baru, koji je obično posjećivao nakon svoje smjene, naglo bi ušutjeli kad bi došao na svoje piće i bez riječi se odmakli od njega, dok ne bi ostao posve sam na malom otvorenom prostoru. Jednoga ga dana vlasnik bara pozove u stranu. Bio je to oniži Talijan koji je izgovarao engleski s tolikim naglaskom da si ga mogao djeljati nožem. - Danny, valjan si momak - poče. - U to sam uvjeren. Ali, učini mi usluga i nemoj više dolazit u bar. - Ehej, Tony - zinu zaprepašteno. - A zašto? - Sprema se veliko zlo. I ljudi postaju sve uzne-mireniji. Misle da ih dolaziš uhodit. - Neviđeno sranje! Kako da ih uhodim kad čak i ne razumijem što govore?! - Učini mi usluga, Danny. Ne dolazi više - reče malac i ode.

Te noći narednik je sazvao sastanak svoga voda. - Dosad ste, dragovići, živjeli kao mali bogovi, ali uskoro ćete se morati potrudit' da zaradite svoj kruh svagdašnji. - Od danas nadalje svakog se časa može očekivat da crvendaći i IWW pozovu Pemce na štrajk. Poku1 Pod nazivom »Pemac« valja podrazumijevati doseljenike češkog, slovačkog, mađarskog ili hrvatskog podrijetla, jer je i u izvorniku »Hunkie« skupni naziv. 2 Industrial Workers of the World (Industrijski radnici svijeta). 295 šat će obustavit rad tvornica. Vaša je zadaća da ih u tome spriječite. - Kako ćemo to uradit, narednice? - doviknu jedan od čuvara. - Ništa ne znamo o radu ljevaonica. - Ne budi glup - odreza narednik podrugljivo. -čim oni odu, drugi će zauzet njihovo mjesto. Štrajkaši će ih pokušat zaustaviti. Na nama je da se pobrinemo da uđu oni koji žele radit. - To znači da ćemo pomagat štrajkolomcima? -upita Daniel. Narednik ga osinu zatomim pogledom. - To znači da ćeš izvršavat svoju dužnost. Što misliš, zašto dobivaš petnaest dolara tjedno, stan i hranu? Oni Pemci rade u ljevaonici dvanaest sati dnevno za manje od deset dolara na tjedan. Sada misle da imaju pravo na isto onoliko koliko i vi dobivate, pa i više. A većina ih ne zna čak ni govorit, čitat ili pisat engleski. Daniel mirno izdrža njegov bijesan pogled. - Kako da se sa štrajkolomcima probijemo kroz redove štrajkaške straže, kad se nalazimo unutra, iza glavnih vrata? - Dobit ćete pomoć. Bit će je napretek. Pred ulazom nalazi se više od dvjesta šerifovih opunomoćenika koji će vam osiguravat slobodan prolaz. - A što ako ni to ne bude dovoljno? Narednik se nasmiješi. - Onda mi izlazimo da im pomognemo. - Otkvači pendrek s remena i podiže ga. - Pravo je čudo kako ove naše stvarčice djeluju uvjerljivo. Daniel zašuti. Narednik nastavi piljiti u nj. - Ima li još kakvih pitanja? Daniel odmahnu glavom. - Ne, gospodine, ali... - Što ali? - To mi se ne sviđa. Vidio sam što se događa u 296 toku štrajka. U tvornicama tekstila i rudnicima. Mnogo je ljudi bilo ozlijeđeno. čak i onih što s time nisu imali nikakve veze. - Nitko neće zadobiti nikakvu povredu, ako se ne bude miješao u tuđe poslove. Daniel se prisjeti sestre, Jimmvja. Duboko uzdahnu. - Ne sviđa mi se to. Zaposliše me kao stražara da čuvam tvornice, a ne da mlatim ljude i da budem štrajkolomac. Narednik prasnu. - Ako ti se to ne sviđa, a ti diži dupe odavde! Daniel se na trenutak nijemo ustubi, a tada lagano kimnu. Obrnu se bez riječi i krenu da iziđe iz prostorije, ali ga narednikov glas prisili da se opet okrene. - Ostavi pištolj i pendrek. Daniel šutke otkopča remen, te položi pištolj i pendrek na stol. Potom se okrene i iznova pođe k vratima. Otprati ga narednikov glas. - Za petnaest minuta da si napustio baraku. Ako te tu zateknem po povratku, rijetko ćeš srat kad te stanemo tamburat. Daniel otvori vrata i iziđe. Prije nego što zatvori vrata, ču narednika kako govori ostalima. - Nikad nisam vjerovao toj svinji. Dočuli smo da je potajni komunist. Ako među vama ima još koji kukavni crvendać, nek se javi i kida odavde dok je vremena. Daniel pođe niz hodnik do sobe vojarnskog tipa koju je dijelio s još petoricom ljudi. Hitro skide

odoru, uredno je složi i stavi na svoj ležaj. Iz svog ormarića izvadi stare vojničke hlače i bluzu, te ih obuče. Na brzinu skupi ono malo svoga vlasništva, strpa ga u vunenu torbu, prebaci je preko leđa i iziđe. Uputi se hodnikom van iz zgrade. Tiho dokorača 297 šat će obustavit rad tvornica. Vaša je zadaća da ih u tome spriječite. - Kako ćemo to uradit, narednice? - doviknu jedan od čuvara. - Ništa ne znamo o radu ljevaonica. - Ne budi glup - odreza narednik podrugljivo. -čim oni odu, drugi će zauzet njihovo mjesto. Štrajkaši će ih pokušat zaustaviti. Na nama je da se pobrinemo da uđu oni koji žele radit. - To znači da ćemo pomagat štrajkolomcima? -upita Daniel. Narednik ga osinu zatomim pogledom. - To znači da ćeš izvršavat svoju dužnost. Što misliš, zašto dobivaš petnaest dolara tjedno, stan i hranu? Oni Pemci rade u ljevaonici dvanaest sati dnevno za manje od deset dolara na tjedan. Sada misle da imaju pravo na isto onoliko koliko i vi dobivate, pa i više. A većina ih ne zna čak ni govorit, čitat ili pisat engleski. Daniel mirno izdrža njegov bijesan pogled. - Kako da se sa štrajkolomcima probijemo kroz redove štrajkaške straže, kad se nalazimo unutra, iza glavnih vrata? - Dobit ćete pomoć. Bit će je napretek. Pred ulazom nalazi se više od dvjesta šerifovih opunomoćenika koji će vam osiguravat slobodan prolaz. - A što ako ni to ne bude dovoljno? Narednik se nasmiješi. - Onda mi izlazimo da im pomognemo. - Otkvači pendrek s remena i podiže ga. - Pravo je čudo kako ove naše stvarčice djeluju uvjerljivo. Daniel zašuti. Narednik nastavi piljiti u nj. - Ima li još kakvih pitanja? Daniel odmahnu glavom. - Ne, gospodine, ali... - Što ali? - To mi se ne sviđa. Vidio sam što se događa u 296 toku štrajka. U tvornicama tekstila i rudnicima. Mnogo je ljudi bilo ozlijeđeno. čak i onih što s time nisu imali nikakve veze. - Nitko neće zadobiti nikakvu povredu, ako se ne bude miješao u tuđe poslove. Daniel se prisjeti sestre, Jimmvja. Duboko uzdahnu. - Ne sviđa mi se to. Zaposliše me kao stražara da čuvam tvornice, a ne da mlatim ljude i da budem štrajkolomac. Narednik prasnu. - Ako ti se to ne sviđa, a ti diži dupe odavde! Daniel se na trenutak nijemo ustubi, a tada lagano kimnu. Obrnu se bez riječi i krenu da iziđe iz prostorije, ali ga narednikov glas prisili da se opet okrene. - Ostavi pištolj i pendrek. Daniel šutke otkopča remen, te položi pištolj i pendrek na stol. Potom se okrene i iznova pođe k vratima. Otprati ga narednikov glas. - Za petnaest minuta da si napustio baraku. Ako te tu zateknem po povratku, rijetko ćeš srat kad te stanemo tamburat. Daniel otvori vrata i iziđe. Prije nego što zatvori vrata, ču narednika kako govori ostalima. - Nikad nisam vjerovao toj svinji. Dočuli smo da je potajni komunist. Ako među vama ima još koji kukavni crvendać, nek se javi i kida odavde dok je vremena. Daniel pođe niz hodnik do sobe vojarnskog tipa koju je dijelio s još petoricom ljudi. Hitro skide odoru, uredno je složi i stavi na svoj ležaj. Iz svog ormarića izvadi stare vojničke hlače i bluzu, te ih obuče. Na brzinu skupi ono malo svoga vlasništva, strpa ga u vunenu torbu, prebaci je preko leđa i iziđe. Uputi se hodnikom van iz zgrade. Tiho dokorača

297 do prednjih vrata. Dežurni ga stražari propuste bez riječi. Već bijahu obaviješteni. Torbu je na leđima smjestio u ravnomjeran položaj, prešao na drugu stranu ulice i zaokrenuo za ugao. Išli su za njim istim putom. Začuo je korake i počeo se okretati, ali je bilo prekasno. Pendrek ga je zahvatio iskosa po glavi, pa je posrnuo naprijed na koljena. Dok se očajnički pokušavao dići na noge, odjeknu narednikov glas. - Pokažte dobro kurvinu sinu! Naglo zamahnu šakom u tom smjeru, ali pogodi u prazno. Pod kišom udaraca koje je dobivao pendrecima i šakama, tijelo mu se skupi u bolnu grču. Ponovno pade na koljena, skvrčivši se u klupko da se zaštiti što je više moguće. Teške ga cokule stadoše pogađati u bokove, i on se od siline udaraca otkotrlja u slivnik. Pokuša se pomaći, ali bez uspjeha. Svaki ga je dio tijela bolio. Nije uopće imao snage, čak ni da uzvrati. Napokon udarci prestaše. Ležao je poluonesvije-šten i trzao glavom, čas amo, čas tamo. Odnekud izdaleka opet do njega dopre narednikov glas. - To će ga naučiti, smeće komunističko, da se okani govnarija! Vinu se glas između nekolicine muškaraca, glas u kojem se osjećao strah. - Narednice, mislim da je mrtav. Uz bok osjeti narednikovu nogu koja ga prevrnu na leđa. Zaškilji mu se u oči u nastojanju da progleda. Na licu oćutje narednikov dah, ali vid mu se ne izoštri. - Nije mrtav - reče narednik - međutim, ako nam se drugi put samo na korak približi, požalit će što nije. Sljepoočnicom mu iznenadno sijevnu oštra, ljuta 298 bol, kada ga narednik kičnu nogom. A onda mu na oči pade mrak, i zavlada dugotrajna tišina. Polako poče dolaziti k sebi. Malo-pomalo tijelo mu stade odašiljati znakove bola. Nedugo zatim pokuša se pomaći. Nesvjesno mu se ote težak uzdah. Htjede silom razbistriti glavu. Pođe mu za rukom da se osovi na koljena, a potom, pridržavajući se za stup ulične svjetiljke, i na noge. Zahvaćen snopom svjetla pogleda se. Košulja mu je bila poderana i uprskana krvlju, hlače rasparane duž nogavice. Lagano pokrenu glavu. Njegova vunena torba ležala je otvorena i ispražnjena, a stvari porazba-cane po cijeloj ulici. Duboko uzdahnu, a onda se poče korak po korak pomicati, pri čemu ga nesnosni bolovi potresahu iz temelja. Unatoč tome dao se na skupljanje i spremanje svojih stvari. Kad je završio s time, stade da predahne. Uzvinu oči na nebo. Mjesec je lebdio visoko. Moralo je biti oko ponoći. U osam je izišao iz tvornice. Na kućama su svi prozori bili ovijeni tamom. Vrati se oprezno do ugla i zapilji u glavni ulaz. Stražari su se još uvijek nalazili u svojoj kućici. Kroz otvoren prozor čuo ih je kako razgovaraju. Znali su da ga vani čeka narednik, a opet mu ništa nisu rekli. Načas pomisli da se vrati i da im se osveti, ali ubrzo odustane od toga. Nije bio kadar ništa poduzeti. Bit će sretan, ako se uopće dokopa kakvog mjesta gdje će se netko pobrinuti za nj. Pokuša podići torbu i objesiti je o rame, ali to je za nj bio odveć velik napor. Morao se zadovoljiti time da je vuče za sobom po tlu. Mučno se probijao kroz- mračne ulice do Tony-jeva bara. Svjetla u izlozima bijahu pogašena, a vrata zaključana, ali je kroz njih ipak vidio malog Talijana kako iza tezge posprema. Pokuca na vrata. Ne dižući pogled, Tony mahnu rukom, pokazu299 jući da je lokal zatvoren. Daniel pokuca još jednom, ovaj put mnogo jače. Tony podignu oči. Nije vidio tko stoji iza vrata. Obiđe tezgu i proviri kroz vratno okno. - Ne radimo - poče govoriti, ali sav užasnut za-stade. Žurno otkvači lanac s vrata i otvori ih. -Danny! Što se dogodilo? Daniel utetura kroz vrata. Tony pruži ruku da mu pomogne. Vukući za sobom torbu, Daniel se skljoka na stolicu. Naže se k stolu i položi glavu na ruke.

Tony brzo skoknu iza tezge i vrati se s bocom viskija i čašom. Napuni je. - Popij - reče. - Odma će ti bit bolje. Morao je držati čašu objema rukama. Viski ga je palio, dok se obrušavao niz grlo. Osjećao je kako ga obuzima vrućina. Tony iznova napuni čašu koju Daniel opet iskapi. Oćutio je da mu se nešto snage povratilo. - Upozorio sam te - reče Tony - da će te oni Pemci udesit. - Nisu me oni - promrmlja - nego narednik. Napustio sam radno mjesto kad sam ustanovio da od mene traže da postanem štrajkolomac. čekali su me u zasjedi iza ugla. Tony zamuknu. - Imaš li kakvo mjesto gdje bih se dotjerao? - Potreban ti je liječnik - reče Tony. - Ne treba mi liječnik - odvrati Daniel. - Moram se urediti. A onda obaviti neke poslove. - Posegnu za bocom viskija. - To je jedini lijek koji mi treba. - Pođi sa mnom. - Tony ga odvede do toaleta. Bio je to privatni toalet, ne onaj kojim su se koristili gosti. Upali svjetlo. - Donijet ću ti čiste ručnike. Kad je otišao, Daniel se zagledao u zrcalo. činilo se kao da mu je nos svinut i spljošten; lične kosti, a također i sljepoočnice, bile su mu raskoljene i zasje300 čene. Oko očiju počele su nicati modrice, čeljust mu je već bila otečena, a lice kao maska išarano krvavim prugama. - Isuse! - izusti poluglasno. Tony se vrati u toalet. Kimnu. - Dobro su te obradili. Daniel pusti vodu u umivaonik. - Platit će za to - procijedi, svuče košulju i poče se prati. Usjjravivši se, primijeti da su mu rebra i bokovi crnoplavi. Brzo nasapuna cijelu gornju polovicu tijela i izbrisa je vlažnim ručnikom. Zatim podmetnu glavu pod otvorenu slavinu i zadrža je tu dok god mu hladna voda ne rastjera omaglicu. Poče se brisati. - U torbi mora biti još jedna košulja i par hlača -reče. - Donijet ću ih. - Tony se vrati u bar. Daniel svuče hlače. - Donesi mi i čisto donje rublje - viknu za njim kroz otvorena vrata. Bilo je još masnica na bokovima i bedrima, ali je srećom izbjegao udarce u međicu. Vjerojatno zbog položaja koji je zauzeo nakon pada, jer se uopće ne sjeća da je išta učinio da se zaštiti. Mokrim ručnikom natre preostali dio donje polovice tijela i onda se obriše. Kad se Tony vratio s o'djećom, već je pio viski iz boce. - Torba ti je u neredu - reče Tony. Daniel kimnu. - Sve je bilo razbacano po ulici. Jednostavno sam to pokupio i strpo natrag u torbu. - Što ću s time? - upita Tony, pokazujući na kup poderane odjeće. - Baci je - uzvrati Daniel. Drugo se ništa i nije dalo učiniti jer je bila u očajnom stanju. Hitro se odjenu. 301 Tony ga pogleda. - Ipak obiđi liječnika. Nos ti je slomljen, a neke posjekotine možda bude trebalo zašit. Daniel se okrenu i pogleda u zrcalo. - Nije tako loše. Nosu ionako ne može ništa pomoć, a posjekotine će same zacijelit. Imao sam i gorih kad sam bio klinjo. Gucnu još viskija i odnese bocu natrag u bar. Šutke poče iznova slagati stvari u torbu. Spremivši ih, pogleda Tonvja. - Gdje je sindikalna centrala? - Na križanju Ulica State i Main - odgovori Tony. - Zašto? - Idem tamo. - Lud si. Jedan je sat izjutra. Više ne rade. Nikoga neće biti. - Onda ću doći ujutro kad nekoga bude ondje. - Zašto ne digneš ruke od toga? - zapita Tony. -Fin si momak. Nije ti sila da se uplećeš u takve

stvari. Daniel ga pogleda. - Već sam upleten. - Utihnu na trenutak. Mislio je na Jimmyja, sestru, obitelj, rudnike. - Možda sam oduvijek bio, ali nisam toga bio svjestan. KRAJ PRVOG SVESKA 302 NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB ZA IZDAVAčA: DRAGUTIN BRENčUN KOREKTOR: ŠTEFICA KONJEVOD TEHNIčKI UREDNIK: SREćKO JOLIć TISAK: čGP »DELO», LJUBLJANA, 1981 ODABRANA DJELA HAROLDA ROBBINSA Urednik ZLATKO CRNKOVIć Likovno opremio ALFRED PAL harold robbins SJEćANJE NA JEDAN DRUGI DAN Drugi svezak S engleskog preveo ANTUN JURčIć znanje zagreb 1981 Naslov izvornika HAROLđ ROBBINS Memorles of Another Day Simon & Schuster, New York Copyright © 1979 by Harold Robbii šesto poglavlje Kad je Daniel stigao na raskrižje ulica State i Maine bilo je dva sata u zoru. Povrh pročelja skladišta još se uvijek nalazio natpis »Ujedinjeni savez radnika željezara, čeličana i talionica kositra«, ali je samo skladište bilo mračno i doimalo se napušteno; kad je prislonio lice o izlog, unutra nije ništa vidio, čak ni stolicu ni stol, već jedino gomilu razbacana papira na podu. Krenu mimo prozora put vrata. Na njima je stajala ceduljica s otipkanom porukom. »Preselili u zgradu Magee broj 303«. Duboko uzdahnu. Zgrada Magee bila je više od tri kilometra daleko, na drugom kraju grada. Pogleda lijevo-desno po ulici. Svi su prozori bili mračni. Da je i htio, tu nigdje nije mogao dobiti ni sobu ni krevet. Otvori vunenu torbu i izvadi bocu viskija koju mu je bio dao Tony. Dobro povuče, zatim je vrati na svoje mjesto, objesi torbu o rame i opet započe klipsati. Bilo je malne tri sata kad je tamo stigao. Zgrada je bila sva u mraku, a ulazna vrata zaključana. Zakroči na ulicu i uzgleda prema zgradi. Neki su prozori na četvrtom katu bili osvijetljeni. Vrati se do ulaza, nađe zvono i stade ga pritiskivati kako bi dozvao noćnog vratara. Desetak minuta kasnije konačno se na vratima stvori pospani Crnac. - Zar ne viditi da je zgrada zatvorena? - graknu Crnac. - Imam posla u sindikalnoj centrali - reče Daniel. Crnac otvori vrata preko volje. - Vi prijani izgleda skroz na skroz pošašaviti kad u svako doba dana samo ulaziti i izlaziti. Doći već dotle da siromašno čovjek više ne naći ni mira ni pokoja. Daniel ga pogleda bez riječi. - Lijevo stubište - doda Crnac brzo - četvrti kat, tristo tri. Daniel pođe uza stube. Imao je pravo. Svjetla što su se vidjela s ulice gorjela su u sindikalnoj poslovnici. Uhvati okruglu ručicu i okrenu je. Vrata se širom otvoriše. U dvorani za primanje nije bilo nikoga. Kroz druga vrata zađe u hodnik. Tu ga dočeka žagor glasova. Pođe prema njemu. Dolazio je iza zatvorenih vrata na kraju hodnika. Zastade, odloži torbu na pod, pokuca jednom i otvori vrata. U sobi, ispunjenoj dimom cigara, četiri su muškarca sjedila oko stola. Zinu u njega začuđeno. Jedan od njih skoči na noge i stade se stisnutih šaka, spremnih za napad, prijeteći primicati Danielu. Daniel ga ukočeno pogleda. - Ne činite to - reče tiho. - To su mi već jednom noćas učinili; ubit ću svakog tko opet na me digne ruku.

čovjek stade. - Koga vraga hoćete? Što mislite da možete samo tako provaliti unutra? - Vrata su bila otvorena - naglasi Daniel. -Skrenu pogled na ostale muškarce koji su sjedili iza stola. - Došao sam na razgovor s predsjednikom ovog sindikata. Donosim mu važnu obavijest. 6 Sada je progovorio čovjek što je sjedio na središnjem sjedalu iza stola. Glas mu je zvučao blago. - Ja sam Bili Foster, tajnik sindikata. - Jeste li vi šef? Foster okrznu pogledom čovjeka koji je sjedio tik njega. On kimnu uz slabašan smiješak. - Držim da me tako možete zvati. Zbog čega me trebate? Daniel se primaknu pročelju stola. - Zovem se Daniel B. Huggins. Do noćas sam bio specijalni čuvar na dužnosti u petom pogonu US Steela. Jedan od prisutnih htjede ga prekinuti, ali ga Foster jednom kretnjom ušutka. - Da? - reče ljubezno. - Noćas nam je rečeno da očekuju izbijanje štrajka i da moramo, ako je potrebno, uz pomoć pendreka i pištolja pomoć štrajkolomcima da se probiju kroz redove štrajkaške straže. Rečeno nam je da nećemo bit sami, da je šerif već mnogo ljudi imenovo svojim pomoćnicima koji će nam priteć u pomoć. Fosterov glas zazvuči umilno. - To već znamo. Što nam još imate reći? Daniel zavrti glavom. - Ne znam. čini se ništa. Oprostite što sam vas gnjavio. - Okrenu se i zakoraknu put vrata. - Samo trenutak. - Glas ovoga čovjeka odavao je da je je vičan zapovijedanju. Daniel se okrenu. Bio je to crnokos, uskoglav čovjek upalih očiju, s gotovo plemićkim nosom i ustima. - Zašto ste došli ovamo? - Napustio sam poso, pa mi je naređeno da se spakiram i odem. Možda i ne bi došo na pomisao da dođem ovamo. Na koncu, vaša me se borba ne tiče. Ali, dočekali su me iza ugla kad sam izišo iz tvornice. Nakon toga sam uvidio da je to i moja borba. 7 Neko su vrijeme mučali i zurili mu u izudarano lice. Naposljetku onaj uskoglavi opet progovori. - čini se da su vas pošteno udesili. - To je sitnica prema onome što će se dogodit naredniku kad mi dopadne šaka - reče Daniel. -Potječem iz kraja u kojem vlada običaj da se u takvu slučaju uvijek uzvrati istom mjerom. - Odakle ste? - Iz Fitchvillea, gospodine. - Iz Fitchvillea? - ponovi uskoglavi zamišljeno. Strelovito diže pogled. - Kako ono rekoste da se zovete? - Huggins, gospodine. Daniel B. Huggins. čovjek odjednom klimnu. - Vi ste momak što je radio u graftonskom rudniku, koji je... - Da, gospodine - Daniel će hitro. čovjek načas ušuti. - Biste li bili tako dobri pa da samo nekoliko minuta pričekate vani? - zapita. - Htio bih se posavjetovati sa svojim prijateljima. Daniel se vrati u hodnik i zatvori za sobom vrata. Tih žamor glasova iza njih se pojača. Nije se trudio da posluša o čemu pretresaju. Izvuče bocu iz torbe i povuče iz nje. Jedan mu gutljaj nije bio dostatan; počeo se umarati. Otpi još jedan. Otvore se vrata, i čovjek koji mu se prvi stao primicati pozove ga rukom da se vrati. Uđe u sobu s bocom u ruci. Zabulje se prvo u nju, a onda u njega. Spusti pogled na njih. - Jedino me još ta stvar drži, inače bi se srozo nice. Uskoglavi prozbori. - Zovem se Philip Murrav, predstavnik sam Sindikata rudara pri AFL-u. Razgovarao sam sa svojim prijateljem, gospodinom Fosterom, o vama, i ako želite pomoć, mislim da vam može naći mjesto.

8 - Hvala vam, gospodine Murrav. - Usmjeri pogled na Fostera. - Nećete biti onoliko plaćeni kao u tvornici -brzo će Foster. - Nemamo toliko novaca. Osam dolara tjedno s hranom i stanom je najviše što vam možemo pružiti. - Slažem se - reče Daniel. - Što treba da radim za te pare? - Poznajete čuvare, njihove metode, način njihova rada. Kad izbije štrajk, morat ćete biti s nama u redovima štrajkaške straže i svjetovati nas što da radimo kako bismo ih potukli. - Ne znam oću li to moć, gospodine Foster, ali ću se, u svakom slučaju, potrudit - reče Daniel. - No, čini mi se, da ćete, dok sazovete štrajk, imat cijelu vojsku Sjedinjenih Država na vratu ako uskoro ne maknete star kama. Foster ga oštro pogleda. Glas mu postade mrzovoljan. - Svjesni smo toga isto koliko i vi. Poziv na štrajk bit će upućen sutra. Daniel ga šutke pogleda. - A sada je najbolje da se pođete kući odmoriti -reče Murrav brzo. - Nemam kamo otići - izjavi Daniel. - Živio sam u tvorničkoj baraci. - Osjeti kako se polako počinje zibati, te položi ruku na stol da se održi na nogama. Foster hitro ustade. Obrati se čovjeku koji je bio došao na vrata. - U susjednom se uredu nalazi poljski krevet. Odvedi ga tamo i pobrini se da ga prvom prilikom ujutro posjeti liječnik. - Hvala vam - reče Daniel. Soba se stade okretati oko njega. - Hvala vam. - Osjeti kako ga čovjek prima za ruku. Uz njegovu se pomoć uspije dovući do ležaja u susjednom uredu prije nego što se obez-nani. Zbilo se to 22. rujna 1919. godine. 9 Tjedan dana kasnije više od tri stotine tisuća ljudi diljem osam saveznih država stupilo je u štrajk. Ali ključno je mjesto bio Pittsburgh, sijelo najveće od svih kompanija, United States Steela. Dan poslije izbijanja štrajka, predsjednik US Steela Elbert Gary, dao je izjavu koja se naveliko pretiskivala u pittsburškim i ostalim novinama u zemlji: Crveni anarhisti i agitatori naveli su dio američkog radništva da napusti svoja radna mjesta sa svrhom da dezorganiziraju čeličnu industriju i potkopaju političku stabilnost Sjedinjenih Država. Na svu sreću, ima dosta nas Amerikanaca koji ostajemo nepokolebivo odani svojim patriotskim dužnostima da branimo zemlju od najezde tih zmija otrovnica. U skladu s tim obraćam se svim radnicima koji su varkom namamljeni na taj nezakonit štrajk da se vrate na posao, a ja im, kao predsjednik kompanije US Stell, dajem riječ da protiv njih neće biti podignuta nikakva tužba, niti povedena diskriminacija prilikom izbora posla. Nijedna kompanija čelične industrije neće ni pod kojim uvjetima poni-knuti pred diktaturom inozemnih komunističkih agitatora. Štrajk je već sada propao, a njegova je svrha promašena. Vratite se na rad i iskažite rodoljublje i vjeru u svoju slavnu domovinu. Dva dana kasnije u svim su se novinama i na plakatima pojavili proglasi u kojim je oznanjena uglavnom ista poruka. Podno karikature Ujaka Sama sa stisnutom pesti, ogoljenom mišićavom podlakticom i nadlakticom, otiskan je poziv na povratak na rad ne samo na engleskom, nego i na sedam drugih jezika, kako bi ga svi radnici mogli pročitati. 10 Svaki je dan Daniel stajao na ulici ispred čeli-čane, gdje su izviđale štrajkaške straže. Isprva je bilo sve mirno. čuvari su ostali unutar tvorničkih zidina, a policija je samo stajala i promatrala štrajkaše kako miroljubivo stupaju tamo-amo. S vremena na vrijeme štrajkaši bi podizali poglede da vide izlazi li još uvijek dim iz dimnjaka visokih peći. I nadalje je izlazio, ali proziran i siv, što je značilo da su vatre još uvijek bile zapretane. Kad se čelik proizvodio, snažno bi sukljao gust čađav dim koji se rasprostirao nad cijelim tim područjem. Zamalo je prošao već cio tjedan, kad jedan od štrajkaša priđe Danielu, dok je s cigarom među zubima stajao naslonjen o ugao zgrade. - Izgleda da ćemo pobijediti - reče štrajkaš. -Visoke peći ne rade već čitav tjedan. Daniel prijeđe preko puta, do mjesta odakle je imao pogled na ulazno dvorište tvornice. Tu se na

dužnosti nalazilo više čuvara nego što je bio običaj. Štrajkaški stražari pođu za njim. - Što misliš, Danny? - Ne znam - odvrati Daniel zamišljeno. - Nešto će se dogoditi. čekali su samo toliko da vide hoćemo li se vratit. Sad će morat započet proizvodnju. - Ali ne mogu - usprotivi se čovjek. - Ne mogu bez nas oko visokih peći. Daniel ne odgovori. Nije imao što reći. Samo je osjećao da će za vrlo kratko vrijeme doći do kritičnog raspleta. Te večeri, kad se opet našao u sindikalnoj centrali, sjedio je mirno i slušao vrevu oko sebe. Iz raznih saveznih država i njihovih različitih štrajkaških centara primani su telefonski izvještaji. Svi su oni jednako gasili. Vlada zatišje. A onda je samo jedan telefonski poziv izmijenio cijelu situaciju. Vlakom, koji je trebalo da u Pittsburgh stigne u osam sati idućega jutra, dolazilo je iz Južne Karoline četiri stotine Crnaca. 11 sedmo poglavlje Odred štrajkaške straže koji je pred pogonom broj pet bdio cijelu noć, u šest sati ujutro stao je rasti. Nešto više od trideset ljudi ustupilo je mjesto svojim drugovima koji su počeli ustrajno ispunjavati ulice što su vodile prema tvornici. Premda umorni od neprospavane noći, nisu otišli kućama na počinak, jer se u zraku osjećala neka čudna napetost. Do osam sati pred glavnim ulazom ljevaonice našlo se četiri stotine ljudi koji su se po ulicama polako kretali gore-dolje. U devet sati njihov je broj porastao na više od sedamsto, i više nije bilo mjesta ni za koga, jer se od udaljene strane ceste pa sve do tvorničkih glavnih vrata nalazio čvrst bedem, načinjen od pripadnika štrajkaške straže koji su, u nemogućnosti da krenu naprijed ili natrag, lagano tapkali na mjestu. Daniel je stajao na sjevernom uglu ulice, preko puta tvorničkih glavnih vrata. Na stubama male zgrade iza njega bili su sindikalni vođe, Bili Foster i nekoliko njegovih pomoćnika. Daniel se popeo na stube pored njih, kako bi vidio iznad glava štrajkaša. Iza tvorničkih glavnih vrata narednik je sve svoje, ljude postrojio, po vojnički, u vod. Sastojao se od deset desetina, a u svakoj desetini nalazilo se po osam ljudi u stražarskim uniformama, naoružanih pendrecima i pištoljima. Daniel se nagne prema Fosteru. 12 - Doveli su još četrdeset novih ljudi - reče. - Kad sam bio ondje, nije ih bilo više od četrdeset. Foster smrknuto kimnu, stežuči među usnama nezapaljenu cigaru. - Kad se otvore glavna vrata, narednik će ih upotrijebit u obliku klina, kako bi prokrčio put štrajkolomcima. - Računao sam na to - primijeti Foster kratko. - Ako pomaknemo naše tik glavnih vrata, neće ih ni na koji način moći otvoriti - reče Daniel - jer se otvaraju prema ulici. Foster ga pogleda začuđeno. - Jeste li sigurni? Nitko mi to nije kazao. - Siguran sam - odgovori Daniel. Foster se okrenu i došapnu svojim pomoćnicima. - Prenesite poruku: primaknite se glavnim vratima. Nekoliko minuta kasnije uzan otvoren pločnik ispred glavnih vrata i ograde, a isto tako i ulica, bijahu krcati štrajkašima. Daniel je vidio narednika kako ih gleda. Okrenuo se svojim ljudima, i trenutak zatim svaki je od njih u ruci držao pendrek. Iza ugla se pojavi neki čovjek s velikom sindikalnom značkom na posuvratku i probi se do Fostera. Glas mu je bio opor i sa stranim naglaskom, svojstvenim ljudima što potječu iz Središnje Evrope. - Štrajkbrehere su utovarili u osam kamiona. Pred njima je četrdeset cajkana na konjima i dvjesto šerifovih pomoćnika. Predvode ih u automobilu šerif i jedan čovjek u vojničkoj uniformi. Svaki se čas trebaju pojaviti na ulici. Gotovo istog trenutka s ulice zaori vika. - Dolaze! Dolaze! Zbijeno mnoštvo nagrnu prema ulici, napuštajući glavna vrata. - Recite im da ostanu na mjestu! - prodera se Daniel.

13 Foster ustade, mašući rukama. - Ljudi, ostanite gdje jeste! - zaurla. - Ne uda-ljujte se od glavnih vrata! Međutim, bilo je prekasno. Obuzeti silnom radoz-nalošću da vide tko dolazi, štrajkaši su već bili napustili svoje položaje i krenuli uz ulicu. Prva skupina konjičke policije s palicama u ruci skrenula je za ugao u šestoredu. Zaustave se i štrajkaši i policajci i zagledaju se nijemo jedni u druge. Iza njih je lagano milio otvoren automobil. Šerif i čovjek u vojničkoj uniformi iziđu iz automobila i prođu mimo konjičke policije kako bi se suočili sa štrajkašima. Šerif izvuče iz džepa papir, rasklopi ga i poče čitati gromkim glasom koji se razlijegao ulicom i dopirao do mjesta na kojem su Forster i ostali stajali. - Ovo je sudska odredba s potpisom suca čartera Glassa, predsjednika pennsvlvanijskog višeg suda, kojom se vama štrajkašima nalaže da se razi-đete i da propustite one koji su željni rada do njihovih radnih mjesta. Zavlada trenutačni tajac, a zatim se iz stotina grla podiže mukao urlik. Riječi se nisu razumjele, jer su izgovorene u istodobno i na više jezika, ali njihovo je značenje bilo jasno. Nipošto nisu htjeli propustiti štrajkolomce. Štoviše, stadoše se prijeteći primicati šerifu. Šerif se, međutim, još nije dao. - Uz mene je brigadni general Standish, zapovjednik pennsvlvanijske nacionalne garde. Dobio je zapovijed osobno od guvernera da pozove nacionalnu gardu, ako dođe do bilo kakvog nereda. - Neće doći ni do kal*ve gužve, šerife, ako je vi ne napravite! - zaori glas iz pozadine štrajkaških redova. - Jednostavno vratite kamione, a crnčuge pošaljite odakle su i došli! 14 Štrajkaši se povedoše za migom, te složno udare skandirati. - Štrajkolomci kući! Štrajkolomci kući! - Ljudi, posljednji put vam se obraćam! - zatuli šerif. - Raziđite se mirno i nikome se ništa neće dogoditi! Umjesto odgovora, štrajkaši što su bili najbliže šerifu uhvatiše se za ruke i stadoše, stupajući na mjestu i njišući se lijevo-desno, ritmički skandirati. - Živjela solidarnost! Živjela solidarnost! Šerif ih pokuša nadglasati, ali ga zagluše. Stade i izvali oči. Daniel pogleda Fostera. Lice sindikalnog vođe bijaše blijedo kao krpa, a usne mu grčevito stisnute. - Bit će najbolje da ih povučete, gospodine Fo-stere. Policajci će ih naprosto pregaziti - Neće se usuditi - otpovrnu napeto. - Time bi čitavu svijetu pokazali svoje pravo lice. Da su oruđe u rukama kapitalista. - To neće pomoć štrajkašima kad ih stanu mlatit - upozori ga Daniel. - No možda će probuditi javnost i skrenuti joj pažnju na ono što joj se zbiva pod nosom - uzvrati Foster. Okrenu se štrajkašima i povika. - Ljudi, samo hrabro! Živjela solidarnost! - Uzdignu stisnutu šaku i pozdravi po komunistički. - Solidarnost! - jeknuše štrajkaši. Šerif se okrenu i vrati u automobil. To isto učini i general. Štrajkaši udare u smijeh i izrugivanje, misleći da su primorali šerifa na uzmak. Trenutak kasnije njihov smijeh ustupi mjesto paničnu strahu. Bez ikakva upozorenja konjička policija natjera konje ravno na prednji red štrajkaša i počne zamahivati i toljagati naslijepo oko sebe. Za manje od cigle minute četrnaest je ljudi ležalo poluonesviješteno na ulici, teško krvareći. Policija bezobzirno 15 potjera konje preko njih na slijedeći red štrajkaša. Iza konjičke policije nadiralo je, vitlajući palicama, stotine uniformiranih šerifovih pomoćnika. Još više štrajkaša popada po ulici, a krikovi bola i straha prolome se iznad uskomešane gomile. Odjednom štrajkaši pokleknuše i jurnuše u stranu i u druge ulice. Policija nemilosrdno nastavi progon. Sada se stvori slobodan prolaz do glavnih vrata. Daniel opazi narednika kako izdaje zapovijed i kako se potom vrata otvaraju. Trenutak kasnije i

čuvari s isukanim palicama nasrnu s leđa na zaostale štrajkaše. Daniel se okrenu i pogleda Fostera. činilo se kao da je sindikalni vođa oduzet i nesposoban za pokret. - Bolje da vučemo dupe odavde! - uskliknu Daniel. Foster se ne pomače. Daniel se obrati dvojici njegovih pomoćnika. - Odvedite ga. Dvojica muškaraca pograbe Fostera za ruke i stušte se niza stube, vukući ga za ugao. Kretao se s njima bez ikakva otpora, kao da se omaglio pićem. Daniel je gledao kako se prvi kamion polako ukotrljava kroz glavna vrata čeličane. Oko pedesetak Crnaca, posivjelih lica od straha stajalo je u kamionu poput stada zgomilanih ovaca. Narednik iziđe iz tvornice i poče rukama davati znakove ostalim vozačima da uvezu kamione. Daniel jurne niza stube, probi se okretno kroz ustumarane štrajkaše i, oslobodivši se gomile, nađe se točno iza narednika. Narednik je, mašući pendrekom po zraku, usmjeravao kamione. Daniel podiže ruku i jednostavno mu otme pendrek iz ruke. Narednik se okrene sav iznenađen. - Koji je đavo. - Servus, narednice - Daniel će kroza smiješak, a 16 zatim ga, prije nego što je stigao reagirati, oštro zviznu pendrekom preko lica, pretvorivši mu usta, nos i bradu u bezobličnu masu krvi i polomljenih kostiju. Stade se rušiti. Dok je padao, Daniel ga gurnu, te odleti pod kotače prolazećeg kamiona. Nešto puče gotovo poput balona, kad mu kotači prijeđoše preko grudnoga koša, drobeći mu i rebra i kičmu. Iako je kamion već prošao, Daniel je, s pendrekom u ruci, još uvijek upiljeno gledao mrtva narednika. časak kasnije okrenuo se i lagano zakro-čio prema jednoj strani ulice. U susret mu dotrči neki šerifov pomoćnik. Vidjevši mu pendrek u ruci, zamijeni ga za policajca u civilu. - Što se ondje dogodilo? - Mislim da je jedan kamion pregazio nekog je-bivjetra. - Ti sveca! - opsova šerifov pomoćnik. - Jesi 1' ikad vidio tako nešto? - Jok - odvrati Daniel i proslijedi svojim putom. Kad je zašao u sporednu ulicu, bacio je pendrek u odvodni kanal. Do najbližeg bara propješačio je pet blokova zgrada. čim se našao unutra, naručio je cijelu bocu viskija. Ispio je na brzinu tri čašice. Tada mu je pristupio pipničar. - Je li vam išta poznato o ishodu štrajka u čeli-čani? Daniel natoči još jedno piće. - O kakvom štrajku? - upita. - Znate, ovdje sam stranac. 2 Sjećanje II 17 osmo poglavlje Kasnije, u toku popodneva, Daniel se vratio u ured sindikalne centrale. Nadao se da će tu, nakon jutarnjeg sramotna poraza, zateći sve u stanju općeg očaja, ali se grdno prevario. Umjesto toga, u uredu je vladala atmosfera uzbuđenja, gotovo likovanja, dok su Foster i njegovi pomoćnici skakutali od jednog do drugog telefona, razgovarajući sve u šesnaest sa štrajkaškim centrima u ostalim gradovima. Daniel je zastao na pragu i poslušao Fostera koji je upravo vodio telefonski razgovor. - Vijest prenose sve telegrafske agencije širom zemlje - govorio je. - Sutra će cio svijet znati za nas. Već stižu ponude za pomoć iz New Yorka, Chicaga, pa čak i iz udaljena San Francisca. Prekosutra pred čeličanom namjeravamo održati demonstraciju. Dolaze Sidnev Hillman iz New Yorka, Lewis i Murrav iz Washingtona, kao i Hutchinson, vođa drvo-djelaca. Majka Jones obećaje da će doći, a Jim Maurer, predsjednik AFL-a u Pennsvlvaniji, također će biti s njom. Kompanije za proizvodnju čelika uskoro će shvatiti da nas je nemoguće zastrašiti, a naša će javnost saznati da sveukupno radništvo stoji iza nas. I ne samo to: do sutra će iz New Yorka stići oko četrdeset radnika, dobrovoljaca koji će nam pomoći u kampanji kojoj je svrha da u novin-

18 ska uredništva neprekidno stižu vijesti o nama. -Načas zastade. - Dobro. Pet stotina dolara bit će nam velika pomoć. Znao sam da mogu računati na vas. Hvala vam. Spusti slušalicu, diže oči i ugleda Daniela na ulazu. - Gdje ste, dovraga, bili? - upita ljutito. - Cio bogovetni dan šaljem ljude po bolnicama, ne bi li štogod saznali o vama. - Sad sam tu - odgovori Daniel. - Trebali ste se pobrinuti da se bolje pripremimo za ono što se dogodilo - prigovori Foster. - To vam je bila dužnost. - Radio sam kako sam najbolje znao - opravda se Daniel. - Ljudi se nisu dali obuzdat. Nije bilo nikakve discipline. - Discipline? - Foster će podrugljivo. - To su radnici, a ne vojnici. Što očekujete od njih? - Ništa - odvrati Daniel kratko - samo da izaberu bolje rukovodstvo. Meni se učiniše ko topovska hrana. Foster bijesno ustade. - Optužujete li me za namjerno žrtvovanje mojih ljudi? Danielov glas zazvuči staloženo. - Ne optužujem vas ni za što. Samo vam kazujem kako je to meni izgledalo. Foster mu se zapilji u oči. - Gdje ste bili u trenutku kad je vođa tvorničke straže otišao pod kotače kamiona? Daniel mirno dočeka njegov upiljen pogled. - Zašto me to pitate? - Neki ljudi pričaju da su vas vidjeli kraj njega neposredno prije toga. - Tko to priča? - Neki od njih. - Foster je bio namjerno neodređen. 2' 19 - Seru naveliko - odbrusi Daniel. - Jednostavno sam trčao ulicom iza vas, ali uzalud. Bili ste odveć brzi za mene. - Policija će vas sigurno tražiti ovdje - reče Foster. - Onda im kažite da potraže one koji su otpremili naše bijednike u bolnicu - uzvrati Daniel. Upravo sada konjička policija patrolira ulicama pemskog dijela grada, razbijajuć glave svakom onom nevoljniku koji vani na ulici razgovara sa susjedima. Do noći neće biti živa stvora koji se neće bojat izić iz kuće. - Kako to znate? - zapita Foster odrješito. - Upravo dolazim odande. - Kako to da za to nisam prije čuo? - Svim vašim pomoćnicima preče je da se tu u uredu prave važni nego da odu van izvidjet što se događa. - Sudeći po vašim riječima, čovjek bi kazao kako mislite da ste sposobniji od nas - Foster će prezirno. - Prilično ste lukav, zar ne? - Možda nisam dovoljno lukav - reče Daniel. -Naprosto ne znam kako se takve stvari izvode. Foster uzdahnu i zavali se natrag na stolicu. - Jamčim vam riječju da ispravno postupamo. To je velik štrajk. Njime je obuhvaćeno gotovo osam saveznih država. Zbog samo jednog incidenta u jednoj kenjavoj čeličani, tu u Pittsburghu, nećemo ga ni dobiti ni izgubiti. Vjerujte mi, kad se o ovome posvud prošire glasi, bit ćemo jači nego ikada. Daniel ga šutke pogleda. - Dodijelit ću vam još dvojicu ili trojicu ljudi. Iziđite na ulice i vratite se s podrobnim izvješćima o policijskim prepadima. Navedite imena, mjesta, vrijeme. Želim to još večeras poslati telegrafskim agencijama. 20 Daniel kimnu.

- Da, gospodine. Međutim Daniel, nije uopće podnio takav izvještaj. Tu noć su i on i tristo drugih štrajkaša prespavali u zatvoru. Dvojica ljudi koje mu je Foster dodijelio, čim su ugledali konjičku policiju kako jezdi pločnikom prema pemskoj brijačnici s namjerom da istjeraju tri mušterije s njihovih sjedalica, našli su prikladne razloge da se vrate u sindikalnu poslovnicu. - Trebat će nam veća pomoć - zaključiše. Daniel ih je s negodovanjem promatrao kako glavom bez obzira srču ulicom. Tada se okrenuo i otputio u brijačnicu. Jedan od policajaca, koji je taman vukao na ulicu nekog pemskog radnika na-sapunana lica, zapriječi Danielu prolaz. - Što, do vraga, misliš, kamo ćeš sada? - zareza. - Na brijanje i šišanje - otpovrnu Daniel. - Što, dovraga, mislite, pošto se ide brici? - Mudračina - promrsi policajac. Drugi se policajac zaustavi blizu njega. - čekaj, Same - povika. - Taj kao da je Amerikanac, a ne Pemac. - Obrati se Danielu. - Slušaj, brate, pronađi drugog bricu u boljem dijelu grada. Tu za Amerikanca nije sigurno da šeće okolo. - Zar ti ljudi nisu Amerikanci? - upita Daniel. - To su prokleti pemski crvendaći - odvrati policajac. - To su ti što po čeličanama dižu bunu. Daniel pogleda Pemca kojem se sapunica počela cijediti niz obraze. - Je li to istina? Pemac se tupo zablenu u nj. - Vidiš? - reče policajac. - Kurvin sin čak i ne zna govoriti engleski. - Baš ne izgleda kao čovjek koji diže bunu po čeličanama - primijeti Daniel. - Više je nalik na 21 nekog siromašnog dripca koji je naprosto došao na brijanje i šišanje. - Što, do đavola, pokušavaš? Da izazoveš gužvu? - Ne, gospodine - uzvrati Daniel dosjetljivo. -Želim samo ustanoviti činjenično stanje. Reda radi, rekao bih. - činjenično stanje? Uzviknu policajac. - Jesi li novinar? Daniel ga pogleda. - Moglo bi se reći. Tu sam da pokušam saznat što se događa. - Onda otklipši natrag do uredništva svojih petparačkih novina i kaži im da gledaju svoje jebene posle! - Zaboga, policajce, zar nikad niste čuli za slobodu tiska? - zapita Daniel ujedljivo. Policajac drmnu pendrekom ispod Danielova nosa. - Brzo vuci dupe odavde, inače ću ti ovime pokazati što je to sloboda. Daniel ga načas pogleda, a onda namjerno kliznu očima na policajčevu bluzu i štit. - Da, gospodine - reče povlačeći se s ulaza. -Smjesta se vraćam u uredništvo da im kažem što sam vidio. - Ništa nisi vidio! - graknu policajac. - Tako je - složi se Daniel i nadalje uzmičući. -Ništa nisam vidio. Baš to ću im reć. Opazi kako policajci izmjenjuju munjevite poglede. Brzo se okrenu, ali je zaboravio na trećeg policajca na ulici. Palica mu odsjede na lubanji i, kad se osvijestio, vidio je da se nalazi u buhari, zajedno s još kojih šezdesetak Pemaca. Do njega je sjedio Pemac što ga je vidio u brijačnici. Daniel okrenu glavu i pokuša se uspraviti u sjedeći položaj. Ote mu se bolan jauk. 22 ' Pemac se okrenu, podvuče mu ruku pod leđa i pomogne mu sjesti uza zid. - U redu? - upita Pemac. - U redu. - Protrlja potiljak. Na njemu se ispu-pčila kvrga veličine pačjeg jajeta. - Koliko sam bio u nesvijesti? Pemac ga bijelo pogleda. Onda se prisjeti: čovjek ne zna engleski. Pokrenu polako glavu. činilo se da većina ljudi spava ili da to pokušavaju učiniti. Nitko od njih nije razgovarao. - Koliko je sati? - upita, gestikulirajući kao da gleda u sat.

Pemac klimnu i podiže uvis dva prsta. Dva sata izjutra. Pemac zavuče ruku u džep i izvadi iz njega kutiju cigareta. Izvuče jednu i pomno je slomi na dva dijela, ponudivši jedan Danielu. Daniel ga uze, a Pemac oba pripali istom žigicom. Daniel zaslini cigaretu čiji mu trpak dim pomogne da razbistri glavu. - Pustit će nas u zoru - reče. Pemac ne odgovori, samo kimnu. - Gdje je zahod? - zapita. To je Pemac razumio. Pokaže preko puta sobe, zatim začepi nos sa dva prsta i zavrti glavom. Daniel baci pogled na drugu stranu ćelije. U kutu se nalazio jedan zahod, a u ćeliji se natiskalo najmanje pedeset ljudi. Daniel je shvatio što je Pemac htio reći, pa se nije ni trudio da ustane. Mogao se strpjeti. Dokrajči pikavac, a onda opet nasloni glavu na zid i zadrijema. Kad je iznova otvorio oči, danje je svjetlo prodi-ralo kroz prozorčić ćelije, a dva su policajca stajala kod otvorenih vrata i vikala: - Hajde, pemski gadovi, van! Šutke, jedan po jedan, iziđoše kraj policajca i kroz mala pokrajnja vrata, što su vodila u neku uličicu, napustiše zgradu. Za trenutak se ljudi ušet23 kaše tamo-amo, gledajući jedan u drugoga, a potom se bez ikakva razgovora raziđoše svaki svome domu. Daniel pruži ruku Pemcu. - Hvala - reče. Nasmiješivši se, Pemac je stisnu. Reče nešto na stranom jeziku, dok mu je ljudski drmusao ruku. Daniel nije shvatio smisao njegovih riječi, ali je na ruci i u očima oćutio toplinu. Osmjehnu se. - Sretno! Pemac iznova kimnu, te dugim koracima zagrabi niz ulicu, a Daniel krenu u ured sindikalne centrale. Prolazeći mimo nekog restorana, shvati da je gladan. Uniđe, sjede za tezgu i naruči obilan doručak. Djevojka za tezgom pogleda ga kroza smiješak. - Pričekat ću s jajima nekoliko minuta, ako se najprije želite oprati. - Vrijedi - reče. Dovuče se do toaleta, ali je tek nakon što se pogledao u zrcalo shvatio zašto mu je djevojka to predložila. Preko jednog obraza, na vratu i na zatiljku zgrušala mu se krv. Brzo je opere i obriše beskonačnim ručnikom na valjak. Doručak je bio spravljen baš kad je izlazio. Konobarica mu se nasmiješi. - Mora da se vodila vraška bitka. Odmahnu nujno glavom. - Nisam ni vidio tko me je udario. Stavi preda nj uspušenu šalie«. kave. - Ma je li istina? - upita. - Sv* tako kažu. 24 deveto poglavlje Daniel još nikad nije vidio da su uredi sindikalne centrale tako natrpani. Muškarci i žene, koji su izgovarali engleski s profinjenim istočnim naglaskom, bili su raštrkani po svim sobama, gdje su neprestance nešto ili pisali ili pribilježivali i, općenito uzevši, ostavljali dojam kao da još nikad u životu nisu proveli cio dan u radu. Daniel opazi jednog od redovnih organizatora. - Tko su ti? - upita. Organizator se isceri. - Brigada dobročinitelja. Uvijek se pojavljuju na mjestu zbivanja koje će ući u novine. - Ne izgledaju mi ko sindikalisti. - I nisu - odgovori organizator. - Ali danas je moderno reći da zastupaš liberalna načela. To dakazuje da, usprkos svojim novcima, posjeduju osjećaj za socijalnu pravdu. Danielu ne promače zajedljiva nota u njegovu glasu. - Jesu li od kakve koristi? Organizator skupi ramena. - Iskreno govoreći, ne znam. Međutim, Foster smatra da je važno imati ih uza se. Na koncu konaca, nikad ne dolaze sami, dovuku sobom i svoj novac. Iz džepa izvadi cigaretu i pripali, dok je pogle-

25 dom pratio jednu od otmjeno odjevenih mladih djevojaka što je prošla kraj njega sa svežnjem bilježaka. - Ali ne tužim se. Sve su to slađane čiste pičice koje pridonose općoj stvari. To je drugi način na koji iskazuju svoju solidarnost s radnicima. Daniel se naceri, motreći djevojku. - Shvaćam što mislite reći. Je li Foster u uredu? - Trebalo bi da jest. Spremaju se otići do štrajkaške straže radi fotografiranja. Majka Jones i Maurer su već ondje. Daniel se odšeće niz hodnik do Fosterova ureda. Foster i Phil Murrav bili su sami unutra. Foster o^iže pogled s izrazom zlovolje. - Oprostite - Daniel će spremajući se na uzmak. - Mislio sam da ste sami. Phil Murrav progovori. - Uđite - pozva ga. - Upravo smo razgovarali o vama. Daniel zatvori vrata za sobom i ostade stajati. - Sinoć i jutros, nešto ranije, tražila vas je policija. Daniel se naceri. - Trebali su zaviriti u zatvor u Petoj ulici. Držali su me čitavu noć u ćeliji. - Jeste li bili sami? Zanijeka glavom. - Nagruvali su ondje još oko pedesetak drugih ljudi. Cajkani su ih cijelu noć trijebili s ulica. Zgrabili su me kad sam pošo za njima u brijačnicu gdje su, vjerovali ili ne, digli dva Pemca s njihovih sjedala. - Dvojica ljudi koje sam vam bio dodijelio vratili su se, kazavši da ste nestali i da ne znaju kamo ste otišli. - Ako hoćete, vjerujte im - reče Daniel zajedljivo. - čim su ugledali cajkane kako jašu na ploč26 niku, otpirili su poput gusaka kad lete na jug. Rekli su mi da idu natrag po pomoć. - Kazali su da ste ih ostavili i krenuli na vlastitu odgovornost. Daniel ne odgovori. - Policija želi s vama razgovarati o ubijenu čuvaru. Novine su podigle veliku prašinu oko toga. -Gurnu preko stola nekoliko primjeraka novina. Daniel spusti pogled na njih. Bili su to newyorški Times i Herald Tribune, vvashingtonski Stari phila-delphijski Bulletin. Naslovi stupaca i reportaža glasili su gotovo podjednako u svima njima. Naslovni članak: »Štrajkaši ubili čuvara u čeličani.« Nakon toga slijedi prikaz događaja, a negdje pri kraju reportaže iznosi se kao manje važan podatak da se malne trideset štrajkaša nalazi u bolnici. Ni riječi o tome kako su policija i šerif ovi pomoćnici otpočeli napad. - Prema njima ispada kao da je to bio povod cijelom neredu - primijeti Daniel. - Kompanija je i čekala da se tako nešto dogodi -reče Foster. - Odmah su to objeručke iskoristili. - čini mi se da su u svakom pogledu bili bolje pripremljeni od nas - podvuče Daniel. Foster je znao na što cilja. - Situacija se izmijenila - brzo će on. - Uz pomoć koju dobivamo, sada prvi možemo iznijeti našu stranu priče. - Trebat će je vraški brzo iznijet da sustigne ovu njihovu. Dok vi objavite svoje prikaze, ovaj će već obić cijelu zemlju - reče Daniel. Foster se uzvrpolji. Izvuče sat i pogleda ga. - Vrijeme odmiče. Svi su fotografi jamačno na svojim mjestima. Bolje da odemo tamo radi snimanja. - Murray ustane, a Foster se iznova okrenu Danielu. - Pronađite jednog od reportera koji če27 kaju vani, pa mu ispričajte sve o noći provedenoj u zatvoru. Kad se vratim, razgovarat ću s vama. Daniel ga pogleda. - Neću biti tu.

Foster ga prostrijeli mrgodnim pogledom. - Nego gdje? - Odlazim - odvrati Daniel. - Gadi mi se sama i pomisao na to da me policija opet privede. Nešto mi kazuje da od vas, momaka iz ovog ureda, ne mogu očekivati bogzna kakvu pomoć. - Ako uteknete, protumačit će se kao priznanje krivice. - Niš ne priznajem - sreza Daniel. - Jednostavno mi se ne sviđa pomisao da između vas dvojice visim na križu. Foster na trenutak umuknu. - Dobro, hodite dolje do blagajnika i podignite plaću do kraja tjedna. - Hvala vam. - Daniel se okrenu da će van. Zaustavi ga Murravev glas. U ispruženoj je ruci držao ključ. - To je ključ moje sobe u hotelu Penn State. Kad se spremite, otiđite tamo i čekajte me. Popodne vozim u Washington. Možete se povesti sa mnom. - Hvala. - Daniel uze ključ iz Murraveve ruke. -čekat ću vas. Bilo je nešto poslije četiri sata po podne kad je veliki crni buick kojim je upravljao Murrav, do kojega je sjedio Daniel, skrenuo na saveznu auto--cestu broj pet. Murrav je progovorio tek nakon polsatne vožnje. Nije okrenuo glavu, već je pogled usmjerio na cestu. - Jeste li ubili čuvara? Daniel odgovori bez ikakva oklijevanja. 28 - Jesam. - To baš nije bilo jako pametno - prigovori Murrav. - Ako vam policija prišije taj zločin, to bi nam ozbiljno moglo naškoditi, pa čak i upropastiti štrajk. - Štrajk je ionako izgubljen - reče Daniel. - Znao sam to onog trenutka kad je Foster izgubio vlast nad svojim ljudima. Naprosto se smrzo, pa se kasnije nije mogo ni pomać. Načas sam pomislio da mu štrajk niš ne znači. Da ide za nečim drugim. - Za čime? - Ne znam - uzvrati Daniel. - Ne razumijem se dovoljno u štrajkove i politiku da bi mogo izreć svoj sud, al vraški sigurno našnjofam kad nešto nije kako bi trebalo bit. - Mislite li da se sukob mogao izbjeći? - Ne, gospodine, ali nije bilo potrebe da sve ljude prebiju na mrtvo ime. Da sam bio na njegovu mjestu, sišao bih s podija i uvjerljivim pritužbama zakočio šerifa. činilo se da on nije bio jako oran bilo što započeti; i sam je tražio izliku da se povuče i da oprezno postupa - ali mu nismo pružili priliku. - Zar uistinu mislite da je štrajk izgubljen? - Da, gospodine - odvrati Daniel usrdno. - čeli-čane su preveć dobro sve organizirale. Koliko sam mogo saznat, u cijeloj zemlji imaju oko osam tisuća šerifovih pomoćnika kojima suzbijaju štrajkaše. Cajkani dan i noć vrše prepade i apse Pemce u njihovoj gradskoj četvrti i neće stat dok god štrajk ne bude gotov. A ne vjerujem da to Foster ne zna. Međutim, njega nešto drugo štreca u dropcu što mu ne da mira. Murrav mu uputi letimičan pogled. - Kakvi su vam planovi? - Ni sam ne znam - uzvrati Daniel. - Vjerojatno da se klatarim po zemlji i tražim poso. - Biste li htjeli posao u Sindikatu rudara? 29 - Što bi radio? - Prve dvije godine išli biste u školu da se nao-brazite i steknete znanje koje će vam pomoći da se na inteligentniji način postavite prema problemima s kojima se suočava naše radništvo. - U kakvu školu? - U newyorški koledž. U »Novu školu za socijalna istraživanja«. Dobijete čak i diplomu. Mi sve plaćamo.

- U čemu je kvaka? - Uopće je nema - odgovori Murray. - Kad završite, zapošljavate se kod nas. Ako vam se posao ne dopadne, možete otići u svako doba. Daniel se na trenutak zamisli. - Nemam mnogo redovite škole. Mislite li da bi se mogo s time uhvatiti u koštac? - Svakako. Ali prije nego što počnete, morate naučiti jednu važnu stvar. - Koju? - upita Daniel. - Da sve što poduzimamo, činimo isključivo za dobrobit radnih ljudi koji polažu veliko povjerenje u nas. Ne možemo si dopustiti takav luksuz da se osvećujemo na ljudima za koje ne znamo jesu li nam naudili ili nisu, ili da od njih stvaramo neprijatelje. Ljudi koje zastupamo to ne zaslužuju. Daniel načas ušuti. - Kao ono što sam ja učinio, to mislite? - Da - otpovrnu Murray bez okolišanja. - Do toga više ne smije doći. - Ali mi unatoč tome želite pružit priliku. Zašto? Murray ga postrance okrznu letimičnim pogledom, a onda iznova ustremi oči na cestu. - Zbog nekog predosjećaja. Štoviše, držim da vas krase zdravi porivi. Iako nesvjesni toga, ipak ste sve točno pogodili. Osjećam da ćete jednog dana u radničkom pokretu igrati važnu ulogu. Na neki me 30 način podsjećate na Johna L. kad sam ga prvi puta upoznao. Sušta hrabrost i nagonsko poimanje. - To je velik čovjek - izusti Daniel s puno poštovanja. - Sumnjam da mu ikad mogu biti nalik. - To se ne zna - prihvati Murrav. - Ali opet, i ne morate biti na nj. Dovoljno je da ostanete samosvojan, možda vas to učini većim od bilo koga od nas. - Nema mi još ni dvadeset godina. - Znam - reče Murrav. - Bit će vam dvadeset dvije kad iziđete iz škole. To je najbolja dob da se nešto započne. - Mislite ozbiljno? - zapita Daniel. - Da ne mislim, ne bih vam to ni predložio -odgovori Murrav. - Prihvaćam - reče Daniel, pružajući mu ruku. -Ufam se da vas neću razočarati. Murrav je stisnu, pridržavajući volan drugom rukom. - Siguran sam da nećete. - Hvala vam. - Ne zahvaljujte mi - odvrati Murrav. - Samo budite vrijedni. - Ispusti mu ruku i vrati svoju na volan. - Prokletstvo! Počelo je kišiti. Zbilo se to davno, prije nekih sedamnaest godina, a sada Daniel sjedi u kadi jednog kalifornij-skog motela, puši cigaru, pijucka viski iz boce koja stoji na stolici odmah do kade i čeka Tess da se vrati s tržnice sa dva odreska. A na istoku je sve iznova počelo. Štrajk u čeličanama. Ali ovoga je puta drugačije. Lewis je upravo prije godinu dana potpisao ugovor s Big Steelom. Sada će Phil Murrav preuzeti Little Steel. Međutim, Daniela je mučila samo jedna stvar, a to je bio predosjećaj da Murrav srlja u susret istoj nevolji, u koju je prije sedamnaest godina bio upao Foster. 31 deseto poglavlje - Već smo tu gotovo tri mjeseca - reče, odnoseći posljednje komade posuđa nakon večere. - Mislim da je vrijeme da si nađemo apartman. Daniel odloži večernje novine. - Zašto? Tu sam savršeno sretan. - Za novce koje izdajemo u tom hotelu, mogli bi imat nešto zaista lijepo, zasebno. Podiže novine i opet poče čitati, ne odgovorivši joj. Sjede nasuprot njemu i otvori radio. Upravo je počeo svirati sastav Fibber McGee i Molly. Nekoliko ih je minuta slušala, a onda je s nestrpljenjem okrenula dugme. No, čini se da nije našla ništa zanimljivo, pa je s gađenjem isključila prijamnik. - Daniel - reče.

Spusti novine i pogleda je preko njih. - Zar se nećeš zaposlit? - zapita. - Već imam poso - uzvrati. - Mislim na onaj, na koji se ide svaki dan -razjasni. Znala je da s istoka svaki tjedan stiže ček. - Radim na njemu - izjavi. - Ovaj sam tjedan uročio tri sastanka u tri različita sindikata. - To nije posao - ona će. Preklopi novine i stavi ih na stol tik stolice. Ušuti. - Ostali muškarci odlaze na rad svako jutro, a 32 vraćaju se kući uvečer. Ti to ne činiš. Umjesto toga ja odlazim svako jutro, a dolazim kući navečer. Svaki dan ista pjesma. Ostavljam te čitajuć jutarnje novine, a kad se vratim, nalazim te na istoj stolici s večernjim novinama. To nije normalno. Dohvati bocu i natoči čašicu. Strusi je i natoči drugu. - A kao drugo - nastavi - svaki dan popiješ bocu viskija. - Jesi li me ikad vidjela pijana? - upita. - Ne radi se o tome. Nije dobro pit toliko alkohola, škodi utrobi. - Osjećam se dobro. - Jednog će ti dana prisjesti - opomenu ga. -Znam takve slučajeve. Istrusi i drugo piće, načas se zapilji u nju i konačno progovori. - U redu. Van s tim. Što te grize? Grunu u plač. U nekoliko navrata pokuša prozboriti, ali je svaki put presiječe jecanje, dok joj napokon potok suza ne oblije lice. Pruži ruke preko stola, doslovce je podiže sa stola i posadi sebi u krilo. Prisloni joj glavu o rame, pogladivši je nježno po kosi. - Lakše, dušo - reče blago. - Nije opet tako loše. - Je li? - Pogleda ga očima zamagljenim od suza. - Loše je da lošije ne može biti. U drugom sam stanju. Glas mu odjeknu staloženo i bez iznenađenja. - Koliko si već trudna? - Liječnik kaže između deset i dvanaest tjedana - odgovori. - Ne može ništa određenije reći do idućeg pregleda. Neko vrijeme posuti, odsutno joj milujući kosu. - Ako je tako, onda je prekasno za pobačaj? -Zvučalo je to više kao tvrdnja nego kao pitanje. 3 Sjećanje II 33 - To je bilo prvo što sam ga upitala. Rekao je da ne smije riskirat. Također mi je kazao da u Tijuani ima liječnika koji to obavljaju, ali ih nije preporučio. Pogleda dolje na nju. - Kako to da nisi ništa prije primijetila? Uhvati mu pogled. - Uvijek imam neredovitu menstruaciju. Koji put i s dva mjeseca zakašnjenja. Osobito kad se mnogo jebem. - A stvarno se mnogo jebemo - složi se. Ona ustade, ode do čajne kuhinjice i vrati se sa čašom. Pruži je preda nj. - Mislim da mi je potrebno piće. Podiže oči na nju. - Negdje sam pročitao da alkohol škodi malim bebicama. - Jedna joj mala čašica neće naudit - reče. Natoči joj manje od prsta viskija, a sebi do vrha. Uzdigne svoju čašu i kucnu se s njom. - U zdravlje Daniela Boonea Hugginsa mlađeg. Već je bila prinijela čašu k usnama, kadli joj smisao onoga što je rekao dopre do svijesti. čaša joj se zalijepi u ruci. - Misliš ozbiljno? Klimnu. - Ne moraš - reče. - Ne korim te. Sama sam kriva. - Nitko nije kriv - ispravi je. - Razmišljao sam o tome i prije nego što si mi na to svratila pažnju.

- Na poštenu riječ? - Glas joj je zvučao sumnjičavo. - Na poštenu riječ. Valjana si žena. Mojega soja. Dobro ćemo se slagati. Klonu preda nj na koljena, zarije mu glavu u krilo, te iznova zarida. 34 - Toliko sam se bojala, Daniele. Neizmjerno te ljubim. Okrenu joj lice prema sebi. - Nemaš se čega bojati. I ja tebe ljubim - reče, poljubivši je. Slijedećeg jutra vjenčao ih je mirovni sudac u Santa Monici. Bila je to kućica uza sporednu ulicu, u neposrednoj blizini San Vincentea, sjeverno od bulevara Santa Monica u Hollywoodu. Imala je dvije spavaće sobe povezane kupaonicom, prostoriju za dnevni boravak i proširenu kuhinju s omanjom blagovaonicom. Uzan pristupni kolnik što je vodio u otvorenu garažu, ugrađenu u dio kuće, odvajao ju je od susjedstva. činilo se da su oba dvorišta, prednje i stražnje, bila podjednakih dimenzija: devet prema otprilike sedam i pol metara. Posrednik za prodaju nekretnina uviđavno ih je ostavio u sobi za dnevni boravak da se dogovore. - Što kažeš? - upita Daniel. - Sviđa mi se - odgovori. - Osobito soba s druge strane kupaonice. Možemo je krasno uredit za djetešce. Ja ću napravit nove prekrivače za ostali namještaj, a s malo boje moglo bi doista sve lijepo izgledati. Jedino što ne valja jest cijena. Tisuću i četiristo dolara je mnogo novaca. - Daju sve svoje: pokućstvo, štednjak, hladnjak. - Ovako nešto možemo unajmit za otprilike dvadeset i pet dolara mjesečno - reče. - Ali onda utrošiš tristo dolara godišnje i na kraju ostaneš bez prebite pare. Na ovaj način vrijednost posjeda ne umanjuju kojekakvi tereti i obveze. To ti je kao polica osiguranja. - Koliko će nam banka dati zajma na hipoteku? 3* 35 - Nijedna mi banka neće dati zajam - odvrati. -Nisu baš jako skloni sindikalistima. Pogleda ga. - Imam četiristo dolara od prodaje kuće - reče. -Prilazem ih kao pripomoć. Nasmiješi se. - Ne trebaju mi tvoji novci. Mogu izići na kraj. Samo ako ti se kuća sviđa. - Sviđa mi se - uzvrati. - Dobro, hajde da se onda nagodim s njim - reče i pozove zastupnika natrag u sobu. Posao su zaključili za tisuću dvjesto sedamdeset i pet dolara i uselili se u kuću potkraj mjeseca. Trebalo im je još više od dva mjeseca da je dotjeraju prema svojoj zamisli. Daniel je prebojio cijelu kuću i namještaj; ona je sašila nove zastore i prekrivače na šivaćem stroju koji je jedan od prijašnjih vlasnika bio ostavio na tavanu. Sjedio je u sobi za dnevni boravak i čitao večernje novine, kao i svagda kad bi se vraćala s posla. Odložio je novine i pogledao je. Bila je u petom mjesecu trudnoće, i trbuh joj je počeo rasti. Lice joj se doimalo iskrivljenim i izmučenim. - Zadržala sam se duže - ispriča se. - Imali smo posla, pa me gazda nije htio pustit. Odmah ću priredit večeru. - Nije potrebno - reče. - Lijepo se okupaj i malko odmori. Izvest ću te na večeru u kakav kineski restoran. - Ne moraš - ona će. - Nije mi teško spravit večeru. Međutim, vidio je da joj se prijedlog dopao. - Učini kako ti rekoh. 36 Kasnije, u toku večere, dok su žlicom grabili pileći chow mein1, kazao je vrlo nemarno: - Mislim da je krajnje vrijeme da prestaneš raditi. Nije pošteno prema mlađem Danielu da cio dan prestojiš na nogama. - Novci zaista dobro dođu - reče. - Dvanaest ili četrnaest dolara sedmično pokriva mnogo kućnih troškova.

- Potrošim više od toga za piće i cigare - napomenu. Zašuti. - Osim toga, namjeravam se vratit na posao. Ako to uistinu učinim, imat ćemo više od toga. Razrogači oči. - Što ćeš radit? - Što i uvijek - odvrati. - Organizirati. - Nisam znala da takav poso možeš i tu dobit. - Nije tu - dopuni se - već na istoku. Osobno me Phil Murrav pozvao. Hoće da se stavim na čelo chicaškog Organizacijskog komiteta radnika zaposlenih u čeličanama. Plaćat će mi pedeset i pet dolara tjedno i sve troškove. Prizvuk užasa uvuče joj se u glas. - To znači da ćemo se opet morat selit, tek što smo se tu okućili. - Ne - opovrgne. - To nije stalan posao. Trajat će najviše nešto duže od dva mjeseca. Zatim ću se vratiti. - Bit ću sama - potuži se. - Što ako još uvijek budeš ondje kad mi nastupi vrijeme? Nasmije se. - Vratit ću se mnogo prije - izjavi pouzdano. - Zar ti se ne bi više isplatilo da tu primiš posao? - Znam koliko tu plaćuju. Nitko ne daje ni polo1 Kineski specijalitet od prženih rezanaca, kosana mesa i povrća u umaku. 37 vicu onoga što ondje nude. S obzirom da je sada dijete na putu, što više zaradimo, bolje ćemo materijalno stajati. A budući da mi nadoknađuju i sve troškove, možemo cijelu plaću šibnuti u banku. Uhvati mu pogled. - To odista želiš, zar ne? - Da - odgovori jednostavno. Duboko uzdahnu. - U redu. Ali nedostajat ćeš mi. Osmjehnu se i, ispruživši ruku preko stola, do-tače joj obraz. - I ti ćeš meni nedostajati - reče. - No vratit ću se prije nego što i misliš. Uzdignu šaku i pritisnu mu ruku na svoj obraz. Htjela mu je silom vjerovati, ali je duboko u srcu osjećala da će se zadržati duže nego što namjerava. - Je li opasan? - upita. Slegnu ramenima. - Ništa opasniji od prijašnjih poslova. - Ne želim da ti se bilo što dogodi. Potapka kaput ispod pazuha gdje mu je pištolj udobno počivao. - Ne brini se za to. Ono što se prije dogodilo, više se nikad neće zbiti. Imam prijatelja. Zagleda mu se u oči. - U redu stvar, ali ipak ne zaboravi jedno, a to je da imaš i suprugu. 38 jedanaesto poglavlje Dva dana kasnije stajao je na peronu, spreman da se popne na vlak koji će ga vratiti na istok. Okrenuo se prema Tess. - čuvaj se. Slušaj liječnika i drži se dijete. Vratit ću se za šest tjedana. Ovije mu ruke oko vrata. - Ti se čuvaj. Ne bih htjela da ti se dogodi išta slično kao onda kad smo se upoznali. - Tako nešto više se neće dogoditi - obeća joj. Poljubi je. - Samo pazi na sebe. - Ljubim te - reče ona. - I ja tebe - odvrati on i uspne se na vlak. Stajao je na stepenicama i mahao joj, dok je vlak polako odlazio. Ona mu dobaci poljubac upravo u času kad se vlak, ulazeći u zavoj, udaljio s perona i nestao joj iz vida. Popeo se uza stube i podigao svoj putni kovčežić baš kad se kondukter pojavio iz vagona. - Dopuste da vam pomognem, gospodine - reče kondukter, razotkrivši bijele sjajne zube širokim

osmjehom. Uze kovčežić iz Danielove ruke. - Mol ću vašu kartu, gospodine. Daniel mu pruži kartu. Kondukter je pogleda i kimnu. - Izvolte za mnom, gospodine. Daniel pođe za njim niz prolaz među sjedalima, njišući se lagano kad je vlak počeo pojačavati br39 zinu. Kondukter još jednom provjeri kartu i stade blizu sredine vagona. Pokaza mu rukom na sjedalo i oprezno položi kovčežić na policu iznad glave. - Možete zauzet oba sjedala, gospodine - reče. -Ima dosta mjesta i nastojat ću da niko ne sjedne do vas kako bi se mogli preko noći ispružit. - Hvala vam - zahvali se Daniel, dajući mu novčić od pola dolara. - Hvala vama, gospodine - naglasi kondukter oduševljeno. - Ako vam bilo što zatreba, samo me pozovte. Zovem se George. Daniel ga pogleda. - Je li bar otvoren? - Jest, gospodine. Vagon za pušače je tri vagona otraga, odmah do spavaćih kola. - Kondukter se poče udaljavati. - Želim vam ugodnu vožnju, gospodine. Dok je prolazio kroz druga spavaća kola opazio je djevojku. Kondukter je upravo izlazio iz jednog od osobnih kupea. Automatski zaviri kroz otvorena vrata. Stajala je, držeći ruku na najgornjem pucetu bluze. Diže oči; načas im se pogledi sukobiše, potom se usiljeno osmjehnu i drugom rukom zatvori vrata. Produži prema vagonu za pušače. Bar je već bio krcat. Uz prozor se nalazio jedan slobodan stolić s dvije sjedalice. Sjede za nj. Priđe mu konobar. - Izvolte, gospodine? - Koliko košta boca bourbona1? - upita Daniel. - Politrenka dolar i pol, tričetvrt litre dva i šezdeset centi, gospodine. - Uzet ću tričetvrt litre. - Da, gospodine. Led i sodu također, gospodine? - Ne, hvala. Samo običnu vodu. Upravo je ispijao drugu čašu, kad je ušla u vagon. 1 Vrst američkog viskija od kukuruza i raži. 40 Očima je preletjela oko sebe, tražeći stol. Nije bilo nijednoga. činilo se da je trenutak oklijevala, kao da će se vratiti, a tada je ugledala praznu sjedalicu uz njegov stol i pošla k njemu. - Primate li me u društvo? - Glas joj je zvučao nježno, a odavao je školovanu osobu. Ustade. - S najvećim zadovoljstvom, gospođo. čim sjede, pojavi se konobar. - Što pijete? - Bourbon i vodu - odgovori Daniel. - Da naručimo još jednu čašu? Zavrti glavom. - Jako rezak martini1 - reče konobaru. Iznova mu se obrati. - Ne mogu zamisliti da pijem sama u kupeu. Daniel se nasmjehnu. Ona mu pruži ruku. - Christina Girdler. Konobar donese martini. Ona diže čašu. - Za sretno putovanje! Daniel sasu bourbon niz grlo. - Ugodno putovanje, gospođice Girdler. - Prijatelji me zovu Chris. - A mene Daniel. - Putujem u Chicago - nastavi ona. - Bila sam u posjetu nekim prijateljima na Pacifičkoj obali. - Ja presjedam u Chicagu i nastavljam put za Pittsburgh, ali ću se za dva-tri tjedna vratiti u Chicago - reče. - čime se baviš, Daniele?

- Ja sam sindikalni organizator. Upravo sam sada dodijeljen Organizacijskom odboru radnika zaposlenih u čeličanama pri CIO. 1 Koktel od džina i vermuta, obično pomiješan s ledom i ukrašen maslinom ili kriškom limuna. dl 41 - swoc?x - čula si za nas? - Bio je vidljivo iznenađen. Pripadnici viših krugova obično nisu ništa znali o sindikatima. Nasmije se. - Mog ujaka Toma udarila bi kap, kad bi znao da tu sjedim i pričam s tobom. Dovoljno je spomenuti mu SWOC i već iskače iz kože. Girdler. Odjednom se prisjeti. Predsjednik Repu-blic Steela. Predvodnik Little Steela i njegove hajke na sindikate. - Onaj Girdler? Opet se nasmija. - Onaj. Hoćeš li me sada otjerati od stola? Nasmijulji se. - Ni govora. - čak i ako ti kažem da radim u propagandnom odjelu njegove kompanije i da sam jedna od onih koja objavljuje sve obavijesti uperene protiv sindikata? Strese glavom. - Nije važno. Ovog trenutka nijedno od nas ne radi. - Vi, narode, nećete pobijediti. To znate, zar ne? - Ne radim - reče. - O čemu onda da razgovaramo? - zapita. - O tebi - otpovrnu. - Sto? - Digao mi se onog časa kad si sjela za stol - reče. - Želim te fukati. Ostade bez daha. Najednom joj se lice orosi i trunak pocrveni. Zapilji se u nj. - Je li ti dobro? Jezikom ovlaži suhe usne. 1 Steehvorkers Organizing Committee (Organizacijski odbor radnika zaposlenih u čeličanama). 42 - Sad sam došla k sebi. Zasmija se. - Jedan nula za tebe. I ona se nasmija. - Mogu li dobiti još jedno piće? Dade znak konobaru. Kad je piće doneseno, i konobar se udaljio, reče: - Prvo ćemo ručati. Onda ćemo u tvoj kupe. - Zašto ne u tvoj? Zagrohota. - Nemam ga. Sindikalisti se voze u običnim vagonima. Razdaljinu od Los Angelesa do Chicaga vlak je prevalio za gotovo četrdeset sati, a iz njezina su kupea izlazili samo onda kad je trebalo jesti. Kad se u Chicagu spremao presjesti u vlak za Pittsburgh, prilijepila se za nj i nije ga puštala, dok god joj nije obećao da će je nazvati čim se vrati. Nikad nije saznao kako je znala da će doputovati u Chicago, ali kad je dva tjedna kasnije vlak ušao u kolodvor, ona ga je dočekala i ostala uza nj do trenutka kad se pripremio za povratak na Pacifičku obalu. Jednog dana, dok se iz Garvja u Indijani, kamo je bio otišao da dovrši pregled terenskog rada, vraćao automobilom u Chicago, ovila mu je ruku oko vrata i kazala: - Volim te. Želim se udati za tebe. Pogleda je ovlaš. - Šašava si. - Mislim ozbiljno. - Znaš da sam oženjen, da Tess za manje od mjesec dana očekuje dijete. - Mogu čekati dok dobiješ rastavu braka. - Zaboravljaš koliko zarađujem. Nemam sredstava za izdržavanje Tess, djeteta i još jedne žene. - Ja ih imam.

43 - Ne, hvala. - Ne moraš ostati u sindikatu. Sjajno bi se slagao s ujakom Tomom. Sigurna sam da bi ti za tren oka našao posao uz kudikamo veću plaću nego što je sada primaš. Iznova je okrznu pogledom. - Lijepo nam je i ovako. Zašto nagliti i sve pokvariti? - Ljubim te. Nikad nisam upoznala čovjeka koji bi me natjerao da se ovako osjećam. - Brkaš ljubav i prcanje. To što se jebemo kao bijesni ne znači da se moramo zaljubiti. - Ali ja te doista volim - zainati se kao dijete. - Dobro. Hoću da me voliš, ali se ne zaljubljuj u mene. - Voliš li me? - Da - odvrati Daniel. - Ali ja nisam zaljubljen u tebe. - Ne vidim tu nikakve razlike. Jesi li zaljubljen u svoju ženu? - Ne. Ali je istinski volim. - Onda stvarno ne shvaćam. - Shvatit ćeš - reče. - Za to treba vremena. Načas zašuti. - Zašto si s njom, ako je ne voliš? - Jer smo istoga kova - uzvrati. - Istog podrijetla, istog mišljenja. Tu se snalazim. Nikad se ne bih uklopio u tvoje društvo, niti bi se ti osjećala ugodno u mome. I budući da nema načina da ostatak života provedemo zajedno u krevetu, naum je jednostavno neizvediv. - Imaš krivo - reče. - Svugdje bi se ti uklopio. Ujak Tom se nimalo ne razlikuje od tebe. Počeo je ni od čega, a probio se u životu. Jer se prilagodio okolini. - Naši se osnovni pogledi na svijet razlikuju -istaknu Daniel. - Zbog ljudi poput tvog ujaka 44 Toma, gledao sam kako mi cijela obitelj pogiba. Zbog takozvane politike trgovačkih društava vidio sam kako bezbroj ljudi stradava i gladuje. Nikad ne bih mogao sudjelovati u njezinu sprovođenju. - Možda bi je promijenio da u njoj sudjeluješ. Provali u smijeh. - Bezazlena si, i to dobro znaš. Ne stvara politiku tvoj ujak Tom, niti bilo koji drugi čovjek. Ona proistječe iz mnogih mjesta: iz banaka, Wall Streeta, iz onoga što nazivamo profitima vlasnika burzovnih papira. Oni prisiljavaju čovjeka da im se priključi, ili pronalaze nekoga drugog tko će ispunjavati zadatke. Da je tvoj ujak pokušao izmijeniti politiku, ne bi na svom poslu opstao ni tjedan dana. Nema ništa veći izbor da krene svojim putom - pod uvjetom da uopće želi bilo što izmijeniti - od čovjeka na Marsu. - Još se sveudilj želim udati za tebe - reče. Maknu jednu šaku s volana i položi je preko njenih ruku. - Prekrasno je i ovako - reče tiho. - Neka tako bude i dalje. Glas joj odjednom zazvuči napeto. - Želim se jebati. Šesnaestak kilometara uz cestu vidjela sam cimer nekog hotela. Odsjednimo ondje preko noći. - Ali sutra moram biti u Chicagu. - Briga me za to kao za lanjski snijeg - odbrusi nemilo. - Hoće mi se tvog pimpeka. Pogleda je i malo zatim kimnu. Skrenu s ceste, a u Chicago doputuje tek potkraj idućeg popodneva. 45 dvanaesto poglavlje Pet mjeseci kasnije Daniel je s kovčežićem ušao u ured Philipa Murrava, predsjednika Ujedinjenih radnika čeličana pri CIO. Uz njega su ondje sjedili još neki muškarci, ali ih je brzo otpravio i obratio se Danielu. - Što ste saznali? - upita bez okolišanja. Daniel odloži kovčežić na pod. I on je bio podjednako izravan. - Neće vam se dopasti ono što ću vam kazati. -Načas prestade govoriti. - Imate li bocu viskija? Murrav se bez riječi saže do najdonje ladice svog stola, iz nje izvuče bocu i čašu, te ih položi na sredinu stola. čekao je dok Daniel ne ispije čašu i iznova je napuni.

- Kažite mi - potaknu ga tihim glasom. - Već sam šest tjedana na putu. Obišao sam četrnaest gradova u osam saveznih država i ne sviđa mi se ono što sam vidio. Naivno nas mame u zamku. Svi su spremni i čekaju na nas. Jebeni Girdler iz Republic Steela ima cijelu vojsku uza se, a ondje gdje je nema pridobio je mjesnu policiju koja, umjesto njega, obavlja prljavi dio posla. Sa svojim prepadima na radnike i članove sindikata prevršio je svaku mjeru. Sada čeka da izbije štrajk kako bi sindikatu očitao bukvicu. - Zar je tako loše? - upita Murrav. 46 Daniel potvrdi, uzevši drugo piće. - Možda i lošije. - Kako ste saznali toliko mnogo o koracima koje poduzima? - Od jednog člana njegove obitelji. - Djevojke? Daniel kimnu. - I ona radi u uredu. - Zna li tko ste? - Zna. - Zašto vam je onda sve odala? Daniel zamuknu. Trže još jedan viski. Murrav zijaše u nj dugo vremena. - Možda vam je slagala. - Ne bih rekao. Hoće se udati za mene. - Zna li da ste oženjeni? Daniel klimnu. - To je ne smeta. Misli da je lako dobiti rastavu. - A što vi mislite? Daniel odmahnu glavom. - Oženjen sam. Otprilike za tjedan dana postat ću otac. Kazao sam joj to. Veli da će me čekati dok ne budem spreman. Murrav zašuti. Daniel nastavi. - Rekli ste da mogu kući u vrijeme porođaja. Namjeravam sutra krenuti. - Ne znam hoću li vas baš sada moći pustiti -reče Murrav. - Dali ste mi riječ - usprotivi se Daniel. Murrav kimnu., - Jesam. - Onda idem. Murrav opet utonu u muk. Lice mu je bilo iskrivljeno i blijedo. Poče klopkati olovkom po stolu. - Prisiljavaju me sa svih strana da pokrenem taj štrajk. 47 - Nemojte to učiniti - svjetova ga Daniel. - Sjetite se onog što ste mi prije dugo vremena kazali o Billu Fosteru. »Ne započinjite štrajk ako niste sigurni u pobjedu«. Sad se spremate učiniti isto. A nema načina da ga uspješno okončate. - Uistinu to vjerujete? Daniel šutke kimnu. - Prokletstvo! - Olovka mu puče na dva dijela među zgrčenim prstima. - Svi bi da mi se domognu starke. Lewis je prije gotovo godinu dana izravnao račune s Big Steelom, i sada mene optužuju što se Little Steel opire toliko dugo. čak i polet članstva gubi snagu. Ljudi traže akciju. - Ako idu za tim, dobit će je - primijeti Daniel. -Ali time neće pomoći štrajku. Ta će ih akcija samo stajati zatvora i bolnica. - Reuther se nagodio s General Motorsom. Sad im nitko nije ravan, pa kažu da mi to možemo učiniti. - Fordovi su radnici još uvijek u štrajku. Reuther se još treba najesti žganaca da ondje što postigne. A Girdler je u istoj mjeri organiziran kao i Ford. Murrav se zapilji u Daniela. - Što da radim? - Što kaže Lewis? - Namjerno šuti. Jednostavno se razvaganio poput ugojena mačka, pa čeka moj potez. Ako pobijedimo, pridružit će se uspješnijoj većini.

- A ako izgubimo? Murrav slegnu ramenima. - Uvijek može reći da smo krenuli bez njegova znanja. - Zašto ga onda izravno ne upitate? - Pokušao sam. Međutim, znate vi njega. Nema te sile koja bi ga nagnala na bilo kakav razgovor ako on to neće. 48 Boca je bila već napol prazna, ali Daniel svejedno opet natoči čašu. - Nastojte dobiti na vremenu. - Ne mogu više odugovlačiti - uzvrati Murrav. - Još dva tjedna - reče Daniel. - Dotad ću se vratiti s Pacifičke obale. Želim biti u South Chicagu kad se to zbude. Ako ih uspijem zauzdati, možda i ne bude tako loše. - Kako možete biti sigurni? - upita Murrav. -Ima slučajeva da se dijete rodi čak i s tri tjedna zakašnjenja. - Neće ovo - reče Daniel. - Budu li se o tome radilo, zahtijevat ću od liječnika da napravi carski rez. Vratit ću se sredinom ožujka. Murrav se zazuri u nj. - Dva tjedna? Daniel potvrdi glavom. - Vrijedi. Ali duže od toga neću moći zatezati. Crvendaći su već poveli kampanju da me maknu s ove družnosti. - Lewis to mora znati - reče Daniel. - Naravno da zna - Murrav će ljutito. - Ali znate njegovu politiku nemiješanja. Prima pomoć odasvud samo da poveća brojno stanje članstva. Zato ih je i pustio k sebi kad ih Green nije htio primiti u AFL. - Imaju uspjeha kod tekstilnih radnika? Murrav kimnu. - Hillman im šalje kraljevsku pomoć iz New Yorka. Ogradit će se zidom na jugu, ali im za to treba još godina dana. Trenutačno žive na velikoj nozi. Daniel ustade. - Vraćam se za dva tjedna. Hvala na piću, gazda. Murrav se diže iza stola. - Uistinu mislite da nećemo uspjeti ovim štrajkom? 4 Sjećanje II 49 - Mislim. Nemamo ni najmanje izgleda. Murrav mu ispruži ruku. - Nadam se da će kod kuće poći sve po dobru. - Hvala - reče Daniel stisnuvši mu ruku. - Nazvat ću vas čim se zbije sretan događaj. Padala je susnježica kad je kovčežićem u ruci izišao iz zgrade. Zaškilji uz ulicu tražeći pogledom taksi. Uz rub pločnika bio je parkiran crni chrvsler. Vrata mu se širom otvore i djevojački ga glas pozove. - Daniele! Načas se zagleda, a onda pođe prema njemu. Stojeći na susnježici, spusti upiljen pogled na nju. - Koga vraga tu radiš? - Ulazi u kola - naredi. - Glupo je stajati na snijegu. Ubaci kovčežić u auto, a zatim i sam uskoči unutra. Vrata se zatvore i auto se poče kretati. Okrenu joj se. - Trebalo je da si u Chicagu. - Dosađivala sam se ondje - reče. Naže se k njemu i poljubi ga. - Jesi li iznenađen? - Kako si stigla ovamo? Nisi bila u vlaku. - Zrakoplovom - odgovori. - Sada redovito saobraća između Chicaga i istoka. - Odbaci me do hotela Chelsea. Moram malo odspavati. - Imam apartman u Mavfairu - ona će. - Odsjest ćeš kod mene. - Rekoh da moram odspavati. - To možeš sutra nadoknaditi u vlaku, za vrijeme dvodnevne vožnje. Daniel utihnu.

- Luda si. To znaš, zar ne? - Zaljubila sam se u tebe. To znaš, zar ne? 50 - Slušaj, Chris, bilo je sjajno. Nema smisla da se sada naganjamo. Živimo u različitim mjestima. Nema nade da se ikad združimo. - Mogu živjeti u tvome svijetu. Ne treba mi obiteljski novac. Pogleda je. - Što je s ovim automobilom i hotelom Mavfair? - Automobil možemo ostaviti, uzeti taksi i odvesti se do Chelsea. Svejedno mi je. Glavno je da sam s tobom. Lagano zavrti glavom. - Nisi trebala doći. Ako ti za to sazna ujak, dignut će paklenu viku. - Puca mi prsluk za mišljenje ujaka Toma. Neka upravlja svojim čeličanama. Meni neće zapovijedati što da radim. Auto se zaustavi ispred hotela. Vratar otvori vrata, uze Danielov kovčežić i potom pričeka da iziđu. - Pošaljite kovčeg gore u moj apartman - reče Chris. - Da, gospođice Girdler - uzvrati vratar. Daniel pođe za njom u hotel. Dizalom se povezu do šesnaestog kata. Ona pritisnu dugme zvonca. Vrata otvori glavni sluga. - Gospođice Girdler. - Nakloni se. - Ovamo će poslati kovčežić - reče Chris. - Stavite ga u gostinsku sobu. - Da, gospođice Girdler. - I donesite mi martini. - Pogleda upitno Daniela. - Kao i obično? Kimnu. - Bocu bourbona za gospodina Hugginsa. - Da, gospođice Girdler. - Lakaj se nakloni. - Hvala vam, Quincy - reče i povede Daniela u dnevnu sobu. Rukom mu pokaza kauč. - Budi kao kod kuće. Uskoro ćemo ručati. 4' 51 Daniel se osvrnu po hotelskom apartmanu. Bio je u mnogim hotelima, ali ovako uređen stan još nije vidio. Kao da se radi o privatnoi kući usred hotela. - Niie loše - reče. - To je apartman ujaka Toma. Drži ga tijekom cijele godine. - Dakako - Daniel će. - Tako se to radi. - Kaže da je tako jeftinije, nego da svaki put uzima dobar apartman. - I ekonomičnije. Nisam mislio da takvim stvarima poklanja pažnju. - Postaješ zajedljiv - pobuni se ona. Odglumi bezazlenka. - Ni govora. To je naprosto u suglasju s njegovim karakterom. Naposljetku, prosječni radnik njegove čeličane zaradi manje od petsto dolara godišnje u toku šezdesetsatnog radnog tjedna. Ovo ne može iznostiti više od onoga. Na dan. - Sada više nisi ni ugodan - reče. Sluga im donese piće na srebrnom pladnju koji postavi na koktel-stolić ispred kauča. - Smijem li natočiti, gospodine? - Ja ću se pobrinuti za to - uzvrati Daniel. - Hvala, gospodine - reče sluga i otiđe iz sobe. Daniel napuni svoju čašu. Diže je spram djevojke. - Ispričavam se. Nemam prava tako govoriti o čovjeku i istodobno piti njegov viski. - I ne zaboravi još jednu stvar. - Iskesi se. - Koju? - zapita. - I također mu prcati najdražu nećaku. Nasmije se i slije piće niz grlo. - Postigla si svoje. Ona jednim gutljajem dokrajči martini. Primijetio je kako joj nakon pića krv navaljuje u obraze; sebi nalije još jednu. Ispruži ruku da ga zaustavi.

52 - Pička mi je sva mokra. Kako bi bilo da me štosneš prije ručka? - Smijem li se prije istuširati? Zaudaram od sjedenja na vlaku. - Nemoj - zamoli ga. - Obožavam vonj znoja s tvojih muda. 53 trinaesto poglavlje Sjedio je do prozora i zurio van, dok se vlak polagano vukao iz pasadenskog kolodvora. Još četrdeset minuta i bit će u Los Angelesu. Putnici oko njega već su užurbano skupljali svoje stvari, skidali kovčege s polica i pripremali se za izlazak. Kondukter prođe kroz vagon. - Slijedeća stanica Los Angeles! Los Angeles! Jarko ga je sunce zasljepljivalo, pa je glavu naslonio o stražnji dio sjedala i zaklopio oči. Prošla su dva mjeseca otkako je posljedni put bio kod kuće i vidio Tess. Bila je pri kraju šestog mjeseca i već je bila golema, nabreknuta trbuha, grudiju poput prezrelih plodova grejpfruta, a jako joj se zdepasto tijelo isuviše ugojilo; čak joj se i lice zaokružilo i otežalo. Tada je kod kuće proveo gotovo pet dana i, kad joj je napomenuo da bi trebala otići k liječniku na pregled, jer da se odviše deblja, odgovorila je da to nije važno. Izgubit će na težini, čim se opet počne kretati. Jedini razlog njezinu debljanju bio je taj što nije imala što raditi, nego je samo jela i išla u kinematografe. Osim toga, osjećala se osamljenom; čak nije obilazila ni ono malo prijatelja što ih je stekla, jer je bila preglomazna da se ugura iza volana i odveze bilo kamo. 54 Te noći, kad su pošli u postelju, uzela mu ga je u ruke. Bio mu je mlohav. Malo zatim reče: - Što je? Obično ti se stvrdne kao kamen. Nije joj mogao reći da ga ne uzbuđuje. - Umoran sam. Pet tjedana sam radio dan i noć, a i vožnja u vlaku je učinila svoje. Cio put od Chicaga prosjedio sam u putničkom vagonu, jer nešto bolje nisam mogao dobiti. - Mora da je riječ o uvjerljivijem razlogu. Ne uzbuđuješ se zbog moga izgleda. - Ne radi se o tome. Osim toga, bojim se da te ne povrijedim. Moglo bi možda nauditi bebici. - Liječnik kaže da možemo općiti sve do posljednjeg mjeseca - odvrati, još uvijek gladeći mu ga. Primorao se da oćuti dodir njezinih prstiju. U jednom je bila stručnjak, a to je da manipulira njime. Da ga čulno uzbudi milovanjem pimpeka i hvatanjem za testise. Osjetio je kako mu se diže. Nešto kasnije pokušao se popeti na nju, ali se zbog obujma njezina trbuha našao u nezgodnu položaju. Napokon se okrenula na bok, pa je ušao u nju s guza. Počela je stenjati, poslije čega je gotovo odmah dosegla vrhunac, ali on je uopće nije osjećao. činilo mu se kao da je kar gurao u golemu bačvu punu topla ulja. Nikako nije mogao svršiti, ali je nastavio rivati dok sva iznemogla, duhćući teško poput ustrčale kuje u vrijeme parenja, nije konačno doživjela orgazam. Okrenu se prema njemu i poljubi ga. - Nemaš pojma koliko sam te trebala. Nitko me nije kadar tako zadovoljiti kao ti. Ne reče ništa. - Je li ti bilo lijepo? - upita tjeskobno. - Nisam te osjetila. - Kako si i mogla? - šlaga. - Toliko si bila zaokupljena svojim orgazmom da ne bi ništa osjetila ni kad bi se krov urušio. 55 - Volim te - prošaputa i zaspi gotovo u isti čas kad je izrekla posljednju riječ. Sutradan ju je odveo na pregled. Liječnik je izišao iz ordinacije dok se ona odijevala. Daniel ustane. - Da? - Nema razloga za bilo kakvu bojazan - odvrati liječnik. - Međutim, ipak postoji velika vjerojatnost da se čedo pojavi sa stražnjim krajem. Daniel se zabulji u nj. - Što to zapravo znači, doktore? - Ako se to obistini, morat ćemo primiti bebu uz pomoć carskog reza - odgovori liječnik. - Ali nemate se čega plašiti. Takve operativne zahvate vršimo svaki dan. - Ako nema razloga za bilo kakvu bojazan, zašto mi to stalno govorite? - zapita Daniel. Liječnik se nasmiješi.

- Ustanovili smo da i budućim očevima treba puno ohrabrenja. - Ohrabren sam - reče Daniel. - Spomenuste ono kao vjerojatnost. Kad ćete znati zasigurno? Liječnik zauze papinski stav. - Ima tu jedan problem. Zena vam je isuviše teška. Stavit ću je na strogu dijetu. Od sada pa sve do porođaja mora gubiti na težini - ili, ako ništa drugo, ne smije se više debljati. Morat ćete pripaziti da se pridržava stroge dijete. Daniel ništa ne uzvrati. To nikako neće moći učiniti s drugog kraja zemlje. Kimnu. - I još nešto - doda liječnik. - Iako, ponavljam, nema razloga za zabrinutost, primjećujem da vam supruga ima blagi oblik koronarne fibrilacije, što će reći, srčanog treperenja. To je možda rezultat pretjerane težine koju nosi, pa vjerujem da će automatski doći do poboljšanja kad se riješi suvišnih kilograma. 56 - Još dva mjeseca ima vremena? - upita Daniel. - Tako nekako - odvrati liječnik. - Prema mom mišljenju šest - sedam tjedana. Do tada ćemo znati točan položaj djeteta i pripremiti sve što je potrebno. Ako se dijete nalazi u nezgodnom, preokrenutom položaju, radije bih dijete primio prije nastupa trudova. - Za šest tjedana? - zapita Daniel. Liječnik potvrdi kimom. - To bi bilo najbolje. No, molim vas, da se ni zbog čega ne brinete. čedo se dobro osjeća, a i vaša je supruga, općenito uzevši, dobra zdravstvena stanja. Što god se dogodilo, neće predstavljati neki problem. Daniel ga pogleda i kimnu. - Hvala vam, doktore. Liječnik se vrati u ordinaciju a Tess iziđe nekoliko trenutaka nakon toga. - Što kaže? - upita. - Kaže da nema mjesta zebnji. Dobra si zdravlja, samo moraš nešto oslabiti, i to je sve. To se zbilo prije gotovo dva mjeseca, a sada vlak ulazi u Los Angeles. Ustade kad kondukter krenu prolazom između sjedala. - Los Angeles. Posljednja stanica. Spremajte se . za izlazak. Skide kovčežić s police iznad glave, iziđe na platformu i skoči s vlaka prije nego što se zaustavio. Zamolio je Tess da ga čeka kod kuće; nije htio da se tiska u vrevi željezničke stanice. Dugim koracima prijeđe kolodvorom do niza taksija na stajalištu. Pošto je ušao u jedan i vozaču dao adresu, umorno je naslonio glavu o naslon sjedala. - Dolazite s istoka? - upita vozač. - Da - otpovrnu. - Iz New Yorka? - Ne, Pittsburgha. 57 - Ima li ondje puno snijega? - Tako-tako. - Nema premca našem vremenu - reče vozač .-Neprestance sije sunce. Najbolje vrijeme na svijetu, uvijek tvrdim. Daniel ništa ne odgovori. Zatvori oči. Odjednom osjeti težak umor. Ovako ne može kući. Uspravi se i potapša vozača po ramenu. - Stanite pred prvom prodavaonicom alkoholnih pića. Izlazeći iz trgovine s malom bocom bourbona u džepu, u neposrednom susjedstvu opazi cvjećarnicu. Ondje izabere velik buket ruža, zatim uđe u kola i zubima izvuče čep iz boce. Kad se taksi zaustavio pred kućom, ispraznio je politrenku i više nije osjećao umor. - Promijenio si se - otpoče Tess dok je sjedao za večeru. - Kad ti se obraćam, kao da me i ne slušaš. - Mnoge mi se stvari premeću po glavi - reče. -Murrav će sazvati štrajk i držim da ćemo svi završiti u kakvoj šupi. - To će ti naškoditi? - upita, skidajući odrezak s roštilja i polažući ga preda nj. - Nikome neće donijeti nikakva dobra. - Odreže komad odreska i kuša ga. Bio je srednje pečen i

sočan, baš po njegovu ukusu. Uputi joj smiješak. -Nema do domaće hrane. Razdraga se. - A što je s domaćim fukanjem? - upita kroza smijeh. Baci pogled na njezin nadut trbuh. - Javi mi kad opet dućan proradi - bočnu je. - I to će bit skoro - reče. - Liječnik kaže, jamačno par tjedana nakon poroda. - Sjede nasuprot 58 njemu i poče jesti svoj odrezak, zalažući ga obilno pireom od krumpira, prelivenim sokom pečenke. Stade je promatrati. - Što je s tvojom dijetom? - Morala sam je napustit. Počela sam se previše živcirat - odvrati. - Osim toga, neki moji prijatelji kažu da liječnici uvijek zahtijevaju od žena da skinu kilažu, kako bi sebi olakšali posao, a ne zato što to iole koristi. Ne odgovori. - Ti si oslabio - ona će. - Mnogo se krećem. - Bilo bi lijepo kad bi pronašao posao bliže domu - reče. - Nazivao je neki Browne. Kaže da je iz Sindikata filmskih radnika pri IA - i još neka slova reče, ali ne znam koja, zaboravila sam. Hoće da ga nazoveš. - Je li ostavio broj? - Zapisala sam ga. Možda ti želi dati posao. - Možda. - To bi bilo dobro, jer se ne bi morao vraćati. - Moram se vratiti. Dao sam Murravu riječ. - Ali, ako izgubiš, je li onda bitno? - Svejedno, dao sam mu riječ. - Pogleda je. -Osim toga, da mi George Browne i ponudi posao, ne bih ga primio. To je obična varalica koji prima naredbe od mafije. Pravi je gazda neki tip imenom Willie Bioff i on dobiva upute izravno iz Chicaga. Zazuri se u nj. - Ako je to istina, zašto nešto ne poduzmu u vezi s tim? Slegne ramenima. - Ne znam. To me se ionako ništa ne tiče. To je sindikat pri AFL-u. Na njima je da upravljaju svojim mjesnim podružnicama i njihovim ograncima. 59 U sjedištu CIO-a priča se nešto o tome da stupimo na scenu i da ih izazovemo, ali zasad imamo što mesti i pred svojim pragom. Možda kasnije, kad raščistimo neke naše stvari, i poduzmemo nešto glede toga. - Kako bilo da bilo, trebalo bi da s njim razgovaraš - reče. - Možda nije tako loše kao što misliš. - Nazvat ću ga - obeća. Pokupi prazne tanjure i stavi ih u sudoper. - Za desert imam pitu od jabuka i sladoled. - Ovaj put to preskačem - reče. - Nakljukan sam do grla. - Ja ću uzeti samo komadićak. Nikad nisam potpuno zadovoljna, ako poslije jela ne uzmem štogod slatko. Hoćeš li kavu? Kimnu. Počeka dok ga ne posluži kavom. - Za koje je vrijeme zakazan sutrašnji sastanak kod liječnika? - Za deset sati - odvrati ona. Diže se sa stolice, ode do kredenca i natoči čašicu viskija. - Trebao bi manje piti. To ti škodi jetri. - Osjećam se dobro - reče istrusivši viski, a zatim sjede i pozabavi se kavom, dok je ona jela posljednje ostatke deserta. - Nećeš se ljutiti ako se rano povučem na počinak. Iscrpljen sam od puta. - Samo ti idi - ona će. - Pospremit ću stvari, a možda i malko poslušam radio. Noćas je na programu

jednosatni nastup Rudy Valleea i Kazalište Lux. Onda ću i ja u krevet. - U redu. - Otiđe u spavaću sobu i poče se skidati. Uredno složi hlače preko naslona stolice, a košulju raskrili preko njih. Ručni sat i novac položi na toaletni stolić tik vaze s ružama koje je donio kući. Na prigušenu sobnom svjetlu ruže su poprimile nježnu tamnocrvenu boju, a njihov se slabašan miomiris osjećao posvud u zraku. Sjede na rub 60 kreveta, odriješi cipele i skide čarape. A tada se, još uvijek odjeven u donje rublje, ispruži na krevet. Polako zakruži očima po sobi. Imala je pravo. Međutim, nije se samo on izmijenio. Sve se izmijenilo. Ili, možda nije. Još od prvog dana, nikad se nije pretvarala da razumije ono što radi. To još ni sada ne razumije. časak prije nego što će zaklopiti oči i čvrsto usnuti, shvati kako mu je cijelo vrijeme bilo jasno, ali da to nikad nije htio ni sebi priznati, da su stranci i da će to zanavijek ostati. - Nema smisla čekati - zakuka liječnik. - Neće prestati jesti i svakim se danom sve više deblja. - Jeste li joj to kazali? - upita Daniel. Liječnik kimnu. - Veli da si ne može pomoći. Nema što raditi osim da sluša radio i da jede. Kad vas nema kod kuće, dosađuje se. - Kad to mislite obaviti? - Sutra ujutro - uzvrati liječnik. - Dovedite je večeras u bolnicu. Osigurao sam joj poluprivatnu sobu. - Je li pristala? - Jest - odgovori liječnik. - Zapravo, kaže da se sada bolje osjeća kada zna da će tome doći uskoro kraj. Daniel zamuknu. - Nemate se čega pribojavati - umiri ga liječnik. - Carske rezove izvodimo svaki dan. Mnoge žene više vole taj zahvat nego da prebole redovit porod. Nakon toga bit će posve normalna. Moći će imati još djece. Ništa se neće promijeniti. - Drugog izbora nemamo, zar ne? Liječnik zavrti glavom. 61 - Bojim se da nemate. Ne, s obzirom na ovakav položaj djeteta. - U redu - složi se Daniel. - Moja će vam bolničarka dati propusnicu za ulazak u bolnicu - reče liječnik. - Dovedite je tamo do pet sati. I ne brinite se, u dobrim je rukama. Bolnica Sunnvside Maternitv, četverokatnica ružičaste štukature, okružena ubavim travnjakom i vrtom, nalazila se na bulevaru Pico, nedaleko od Fairfaxa. Daniel zaveže auto u parkiralište, odmah iza zgrade, u prostor označen natpisom PACIJENTI I POSJETIOCI. Iziđu iz auta, a on ponese kovčežić što ga je ona bila spakirala. Pogleda ga kad se izvukla iz kola. - čudno se osjećam. Nikad još nisam bila u bolnici. - Ovo mjesto zaista lijepo izgleda - reče, dok su se približavali ulazu. - Ni slika onih bolnica u kojima sam ja ležao. Sve su bile sive i nečiste. - Uza sve to, riječ je o bolnici - ona će. - To je posebna bolnica - rastumači. - Mjesto u kojem se rađaju dječica. Zbog toga je bolja. Šutjela je dok su ulazili. Hodnici su bili obojeni svijetloružičasto, a na zidovima su visile dopadljive uljene slike i fotografije. Recepcioner u bijeloj odori diže pogled i nasmiješi im se. - Dobro došli u Sunnvside. Prijamni ured je ravno dolje u hodniku. Prijamni ured bijaše isto tako ugodno ukrašen kao i hodnici. Tu se nalazilo nekoliko stolova sa stolicama iza i ispred njih. Udobni kaučevi zauzimali su položaj uokrug zidova. Bolničarka u bijelom uđe u ured iz susjedne sobe. Sjede iza stola i pokaza rukom na sjedalice ispred sebe. 62 - Dobro došli u Sunnvside - reče kroza smiješak. - Vi ste gospodin i gospođa Huggins? - Da - odgovori Daniel.

- Očekivali smo vas. Rezervirali smo vam krasnu sobu. Ali prije morate ispuniti nekoliko obrazaca. Za taj je posao bilo potrebno dvadesetak minuta. Kad ih je sve ispunila, ispričala se i nestala u susjednoj sobi. Nekoliko minuta kasnije opet se vratila. - čini se da je sve u redu - izjavi, gurnuvši preko stola nekoliko papira pred njih. - Budite ljubezni pa ih oboje potpišite. To su dopusnice kojima nas ovlašćujete da vodimo brigu o gospođi Huggins i da poduzmemo sve što je potrebno za njen boljitak. Potpisaše. Pokupi papire, provjeri potpise, te ih pričvrsti u fascikl u kojem su se već nalazili ostali spisi. - Samo još jedna stvar, gospodine Huggins -pripomenu. - Morate unaprijed položiti ček na dvjesta dolara. Time pokrivate sve troškove u vezi s upotrebom sobe za osam dana, operacijske dvorane, za korišćenje usluga anestetičara i ostalog bolničkog osoblja. Naravno, kad gospođa dobije otpusnicu, primit ćete točan obračun i, bude li potrebno, na licu mjesta izvršiti nadoplatu. Daniel izvadi novčanik i odbroja rečeni iznos u novčanicama od dvadeset dolara. Bolničarka prebroja novce, stavi ih u fascikl i potom pritisnu dugme na stolu. - Začas će stići bolničarka koja će vas odvesti u sobu. - Pogleda ih i nasmiješi se. - Što će biti, dječak ili djevojčica? - Daniel predviđa dječaka - odgovori Tess. - Sigurna sam da mu neće biti žao ako se rodi djevojčica. Nasmijaše se baš kad je unišla bolničarka, gurajući kolica. Tess ih za trenutak pogleda. - Nisu mi potrebna. Mogu hodati. 63 - Takva su bolnička pravila, gospođo Huggins. Sad ste naša pacijentica i mi odgovaramo za vas. Kadikad su podovi skliski. Tess se nespretno posadi u kolica. - Smije li Daniel sa mnom? - Dabome - uzvrati bolničarka. Iznova se osmije-hnu i stade gurati kolica, a Daniel, noseći kovčežić, pođe za njima. - Sretno. Nadajmo se da će biti muško. Dizalom se uspnu do trećega kata. Bolničarka zastade u hodniku ispred sobe i okrenu se Danielu. - čekaonica je dolje u hodniku. Dajte nam nekoliko minuta vremena i ja ću vas pozvati čim gospođu Huggins udobno smjestimo. Daniel kimnu, a bolničarka uveze Tess u sobu. Otputi se hodnikom do čekaonice. U njoj su čekala trojica muškaraca. Dvojica su kartala, a treći se izmučena lica dosađivao na stolici. Kartaši uopće ne digoše oči. Daniel utonu na stolicu. Dođe mu želja za cigarom, ali se ipak uzdrža. Hodnici bijahu puni natpisa NE PUŠI, a i bolničarka ga je tek prije nekoliko minuta upozorila na to. Malo zatim treći se muškarac uspravi na stolici i pogleda Daniela. - Jeste li doveli ženu? Daniel potvrdi glavom. - Tu sam još od sinoć - reče čovjek. - Nadam se da ćete biti bolje sreće. Daniel ne odgovori. - Liječnici su veliki posranci - nastavi. - Kad god mi kažu da će potrajati samo nekoliko sati, provedem tu dva dana. - Bili ste već tu? - zapita Daniel. - Tri puta - otpovrnu čovjek s gađenjem. - To nam je četvrto dijete. I treba me kazniti zbog nezasitnosti. Ali ovo je posljednji put, obećajem vam. 64 Jedan od kartaša oglasi se promuklim smijehom. - Da, ako mu prvo odrežu budžu. - Ajd u govna! - odbrusi čovjek. Pogleda Daniela. - Što vam je liječnik kazao, kad će se vaša roditi? - Sutra ujutro. - Izgledate sigurni. - Primijenit će carski rez - objasni Daniel. čovjek ga upiljeno pogleda.

- Jao, zašto meni to nije palo na pamet? Svaki put, čekajući, izgubim tri dnevnice. Razgovarat ću s liječnikom. Na ulazu iskrsnu bolničarka. - Možete sada k ženi, gospodine Huggins. Zaogrnuta svilenim noćnim ogrtačem, Tess je sjedila u krevetu kad je unišao u sobu. Krevet joj se nalazio blizu prozora; drugi je bio prazan. Dođe do nje i poljubi je. - čini se da ti je udobno. Osmjehnu se. - Jako su susretljivi. - Zahihoće smeteno. - Natjeraše me da se popiškim u bocu. I pogledaj Uzdignu ruku. Na pregibu lakta bio je prilijepljen bijeli flaster u obliku križa. - Također su mi vadili krv. Nije me uopće boljelo. Daniel šutke kimnu. - Neće mi dati večeru - potuži se. - Vele da će me očistiti. Želudac mi mora biti prazan. - Tako je, gospođo Huggins - upade bolničarka, ulazeći u sobu. - To ćemo učiniti upravo sada. -Otvori ormar što se nalazio do kreveta, iz njega izvadi klistir i tada pogleda Daniela. - Sad ćete morati otići, gospodine Huggins. - Nakon ovoga želimo da spava, kako bi ujutro bila svježa i jaka. Prizvuk straha oboji Tessin glas. - Mislite reći da ga više neću vidjeti dok ne rodim? 5 Sjećanje II 65 Bolničarka se nasmiješi. - Naravno da ćete ga vidjeti. Ujutro, prije nego što odemo na gornji kat. Međutim, sad je najvažnije da se odmorite. - Baci pogled na Daniela. - Ako ovamo dođete u sedam, imat ćete dosta vremena. - Doći ću - reče Daniel. Saže se nad Tess i poljubi je. - Budi dobra i čini sve što ti se kaže. Vidimo se ujutro. - Nećeš zakasniti? - upita Tess zabrinuto. - Bolje da naviješ budilicu. - I hoću - reče odlučno, kako bi je ohrabrio. - Ni zbog čega se ne uzrujavaj. Sve će ispasti dobro. 66 četrnaesto poglavlje Telefon je zvonio kad je otvarao prednja vrata. Ostavivši ih otvorena, pohita u dnevnu sobu i podiže slušalicu. - Halo? Javi se glas nekog muškarca. - Gospodin Huggins? - Da. - Ovdje George Browne. - Izvolite, gospodine Browne. - Je li vam supruga spomenula da sam vas nazvao? - Jest. - Volio bih se sastati s vama - reče Browne. - To mi je i Tess saopćila. - Niste me nazvali - istaknu Browne. - Upravo sam se vrnuo iz bolnice - objasni Daniel. - Žena mi očekuje dijete. - Shvaćam - promrsi Browne. - Nadam se da će sve proteći u najboljem redu. - Hvala vam. - Što mislite, kad bismo se mogli naći? - Vjerojatno nakon poroda - odgovori Daniel. - Važno je - podvuče Browne. - Ostanite još časak na telefonu. - Daniel je na svom kraju linije čuo kako s nekim razgovara, a zatim se opet oglasio. - Izlazite li večeras kamo na večeru? 5' 67 Daniel se osvrnu oko sebe. Dom mu se pričinjao očajno pust. - Ne.

- Dobro - reče Browne. - Znate li Lucevev restoran na Melroseu? - Naći ću ga. - Mogu poslati kola po vas. - Imam svoja. - Za jedan sat. Vrijedi? - Doći ću. - Samo pitajte za moj stol - napomenu Browne. - Unaprijed se veselim našem susretu. Daniel spusti slušalicu, vrati se do prednjih vrata i zatvori ih. Telefon iznova zazvrji. Ovoga puta bila je Chris. Glas. joj je bio prigušen kao da se boji da je netko ne čuje dok govori u slušalicu. - Morala sam te nazvati. - U redu. - Da ti se žena odazvala, poklopila bih slušalicu. - U bolnici je. - Je li joj dobro? - Jest. - Drago mi je - reče ona. - Kriste! - Što je - zapita. - Ne smijem s tobom čak ni telefonski razgovarati, jer mi se mindža odmah navlaži. Nasmija se. - Mnogo će ti dobra donijeti povratak u Chicago. - Ne nalazim se u Chicagu. - Pa gdje si, do đavola? - upita, iako je znao kako će odgovor glasiti i prije nego što je postavio to pitanje. - Tu - odvrati - u hotelu Ambasador na bulevaru Wilshire. Imam svoj vlastiti bungalov. - Munjena si. - Ne, nisam - otpovrnu. - Ti si, ako misliš da ću 68 te pustiti sama cio tjedan, dok ti žena s onom iskre-veljenom hladetinastom picom leži u bolnici. - Ne znam kako izgleda za vrijeme poroda - reče. - Svejedno ne želim ništa riskirati. Što ćeš večeras raditi? Tu uživam sve blagodati raskošna smještaja - imam blagovaonicu i sve ostalo. - Moram na sastanak. - Ne vjerujem ti. - Govorim istinu. S Georgeom Browneom, predsjednikom ovdašnjeg Sindikata filmskih radnika pri I A1. - Onda dođi poslije večere. - Ne mogu. U sedam ujutro moram biti u bolnici. - Probudit ću te na vrijeme. - Ne. - Cijelu ću noć onanirati i na kraju pošiziti. Nasmija se. - Misli na mene. Glas joj odjednom zaječi ozbiljno. - Daniele, glas ti ne zvuči kao obično. Je li s tobom sve u redu? - Dobro sam - uzvrati. - Što je onda? Brineš li se zbog Tess? - Da - priznade. - Sutra na njoj izvode carski rez. Načas umuknu. - Oh. Ali ne brini se zbog toga. Moja je starija sestra već dvaput rodila na takav način. A izvrsno se osjeća. - Smirit ću se kad sve prođe - reče. - Uvjerena sam da hoćeš - ona će. - Hoćeš li me tada nazvati? - Hoću.

- Sretno, Daniele. - Trenutak se dvoumila. -Znaš da sam ono ozbiljno mislila, zar ne? 1 International Alliance of Theatrical Stage Emplovees (Međunarodni savez kazališnih namještenika). 69 - Znam - odvrati. - Volim te, Daniele. Prišuti se. - Daniele? - Da? - Nazovi me sutra. - Hoću - obeća i spusti slušalicu. Prijeđe u prošireni dio kuhinje, predviđen za blagovanje, te iz kredenca izvuče bocu bourbona. Natoči punu čašu i poče pijuckajući razmišljati. Šašava je, ali s njom se dalo razgovarati - što ni s jednom drugom ženom nije mogao. Zamišljeno se protrlja po bradi. Pod prstima mu zaškripe čekinje. Trebalo se opet obrijati. Ponijevši viski, uđe u spavaću sobu i stade se svlačiti. U kupaonici se zabulji u svoj odraz u zrcalu. Bilo mu je trideset i sedam godina i trebao je postati ocem. Ta je činjenica izmijenila mnoge stvari. Već je ustanovio da više misli na budućnost. Kamo će ići, što će raditi. Neće biti lako podizati dijete s novcima koje je zarađivao. Prije ili kasnije natjerat će Murrava da mu dade vlastitu sindikalnu podružnicu. Na taj bi način bar imao podlogu za daljnji samosvojan razvitak. Tako su svi oni započeli: Lewis, Murrav, Green; čak je i Browne tu imao platformu s koje je mogao djelovati. Upravo je imenovan potpredsjednikom AFL-a. Ni za dijete ne bi valjalo da odraste u kući bez oca. Možda je Tess imala pravo. Ako Browne istupi s povoljnim prijedlogom, prihvatit će ga. Bolje i to nego da mu razbijaju glavu kao do sada. Ili kao što Chris reče: »Preskoči ogradu«. Mnogi su sindikalci tako postupili i sad dobro zarađuju. Završi brijanje, još uvijek mozgajući. Naposljetku opere s lica ostatak sapunice i potapka po njemu malo praška, jer su mu izbrijane dlake uvijek izgle70 dale plave. Odjene košulju, još uvijek zaokupljen mislima, još uvijek neodlučan. Dok ga je natkonobar vodio k stolu u stražnjem kutu restorana, Daniel se čudio zašto mu se toliko gostiju za stolovima činilo poznatim. Onda shvati zašto. Većina njih bili su filmski glumci i glumice, a njih je mnogo puta vidio u kinu. Nekolicinu je mogao čak i prepoznati. Za jednim stolom bio je Joel Mc Crea; za drugim Loretta Young; ostalih se nije mogao prisjetiti. Za stolom su sjedila dvojica muškaraca. Ustadoše. Onaj vidi, proćelav, pruži ruku. - Ja sam George Browne. Pozdravite se s Willie-jem Bioffom, mojim potpredsjednikom. Pošto su se rukovali i sjeli, Browne mu se obrati. - čujem da ste čovjek od pića. Je li istina? - Još se nije dogodilo da ponuđeno odbijem -odgovori Daniel. - Ja sam pak pivopija - nastavi Browne. - čirevi. Ne podnosim žestoko. Samo naprijed, izvolite naručiti. - Hvala vam - reče Daniel i uzgleda prema konobaru koji se i nadalje vrzao oko njih. - Molit ću Jack Daniels. - Jednostruki ili dvostruki, gospodine? - Ni jedan ni drugi - otpovrnu Daniel. - Cijelu bocu. I donesite vrč vode. Bez leda. Brovvne izbulji oči na nj. - Ako i ostalo što sam čuo o vama odgovara istini, onda mora da ste čovjek i pol. - Što ste to čuli? - Da ste najbolji Murravev organizator. Da vas neprestance šalje s jednog žarišta sukoba na drugo i da pojedine sindikalne podružnice s uspjehom upućujete na zajednički rad. Da ste zaslužniji od 71 bilo koga drugoga za uspješnu kampanju koju provodi SWOCradi povećanja brojnog stanja članstva. - Nije istina - opovrgne ga Daniel. - Imamo posvuda dobre ljude. Ja samo pomažem uskladiti

njihovu djelatnost. - I da ste glavni kod žena. Natkonobar se vrati s viskijem. Daniel odgovori tek pošto mu konobar natoči piće i povuče se. Uzdignu čašu viskija. - Živjeli - nazdravi, smaknu je i odmah nalije drugu. - I ja sam štošta čuo o vama i vašem, ovdje prisutnom prijatelju - reče smješkajući se. - Što to? - upita Browne. - Da ste obojica gramzljivci. Da momcima u Chi-cagu zakidate pola od njihova postotka. Da biste za desetaču prodali svoju rođenu bakicu. - Daniel se sveudilj smješkao. - Majku mu... - propenta Brovvne. Bioff ga za-drža uhvativši ga za ruku. - Jeste li također čuli da naši članovi uživaju najveće plaće i bolesničke dodatke što postoje? -zapita Bioff. - Jesam. - Zašto niste i to spomenuli? Daniel polako guckaše svoj viski. - Smatrao sam da nije potrebno; da ćete mi vi to reći. - Dokrajči piće i nalije drugo. - Budući da smo se počastili komplimentima, sad mi možete kazati zašto ste me htjeli vidjeti. - Ali prije da naručimo jelo - upade Bioff. - Tu su špageti vrlo dobri. - Ja ću odrezak - reče Daniel. Jeli su brzo, gotovo bez riječi. Daniel je počistio svoj tanjur, dok su ostala dvojica naprosto prčkala po hrani. Kad im je konobar na kraju donio kavu, Daniel je izvadio cigaru. - Smeta li vam, ako zapušim? 72 Uzvratiše da ne smeta. Pripali cigaru i priljubi leđa uz naslon sjedalice. - Gospodo, jelo je bilo izvrsno. Obično ne posjećujem ovako otmjena mjesta. Većinu obroka blagujem u jeftinim pajzlima s prljavim žlicama. Hvala. Bioff pogleda Brownea. - Da ja počnem? Browne klimnu. - Može. Bioff se okrenu Danielu. - U filmskoj djelatnosti zaposleno je oko sedam tisuća činovnika. Otprilike tri tisuće njih nalazi se u studijima, a ostatak je razasut po filmskim distribucijama širom zemlje i po mjesnim uredima u New Yorku. Upravo smo ih počeli organizirati, ali još moramo prebroditi more predrasuda koje navećma iskazuju sami činovnici. Misle da su namještenici s bijelim ovratnicima iznad toga. Kompanije to znaju, pa ih zato ohrabruju. Počeli smo polako napredovati, ali je to polagan proces. Sada saznajemo da se 65. oblast sprema na poslovni pothvat i da mora potrošiti mnogo novaca. Već su osigurali podršku filmskih publicista u New Yorku, ali na tome rade crvendaći kojima možemo stati na rep. Jedino što ne želimo jest to da ne odu predaleko. - Zašto ne postupite prema svom iskušanom receptu? Prišarafite kazališta, a oni će primorati kompanije da vam verbuju ljude. - Ne možemo to učiniti - odgvori Bioff. - U prvom redu imamo ugovore kojih se moramo pridržavati i ne smijemo ugroziti naše tamošnje članove. Kao drugo, ako nas prisile na glasovanje pod okriljem NLRB-a1, nemamo za to dovoljan broj upisanih članova. Zato smo i nadošli na vas. 1 National Labor Relations Board (Nacionalni odbor za me-đuradničke odnose). 73 Daniel ne kaza ništa. - Uživate dobar glas - reče Bioff. - Za Lewisa i Murrava radite čitav život. Poznato vam je kako CIO i 65. oblast djeluju. Ako nam se pridružite, siguran sam da ćemo cijelu tu radinost imati pod nadzorom. - Što mi zapravo nudite? - upita Daniel. - Predsjednički položaj u Nacionalnom sindikatu filmskih namještenika pri IATSE-u i AFL-u. Petnaest tisuća dolara godišnje.i naknadu početnih troškova. Daniel ga pogleda.

- Znate li koliko sada zarađujem? - Šest tisuća na godinu - odvrati Bioff. - Tako je - potvrdi Daniel. - Napuni još jednu čašu. - Volio bih vam uzeti pare, gospodo, ali ja sam nepodesna osoba za taj posao. - Strusi viski u grlo. - Pokušavate me kupiti zbog neopravdanih razloga. Zato što sam CIO-vac i što uživam dobar glas. A zaboravljate da ga uživam zato što radim za ljude koji potječu iz iste sredine kao i ja. Za Pemce, Poljake i gorštake s kojima sam odrastao. Govorim njihovim jezikom; razumiju me. Dođem li u dodir s činovnicima, osjećat ću se kao riba na suhom. -Nalije u čašu preostali dio viskija. - Ne bi imali pojma o čemu govorim, niti bih ja njih jednu riječ razumio. - Mislite li da nismo o tome vodili računa? -zapita Bioff. - Poznato nam je i to da ste dovoljno bistri da naučite. Tko god je kadar diplomirati na onom radničkom koledžu s najboljim ocjenama, taj ne može biti toliko priprost kako to proizlazi iz vaših riječi. Držim da griješite. - Ne bih rekao - reče Daniel. - A da povisimo na dvadeset tisuća? - Ne. Najbolje vam je rješenje da za taj posao pronađete čovjeka iz vlastitih redova. Nekog koga 74 će s ponosom svi gledati i poštovati. Mnogo će bolje obaviti posao nego ja. - Vaš odgovor ne uzimamo kao konačan - reče Bioff. - Zašto da cijelu stvar ne prespavate? Kad sutra postanete otac i promislite o tome što biste sve pružili obitelji na tako unosnom poslu, možda se predomislite. - Sumnjam - reče Daniel. Ustade. - Još jednom, hvala vam, gospodo. Bioff ga pogleda. - Kadikad znate biti odveć prepreden. - Dajem vam pravo - Daniel će odrješito. - međutim, vi nikad ne možete biti pošteni. 75 petnaesto poglavlje činilo se da spava kad je ušao u sobu. Bolničarka mu se okrenula i prislonila prst na usta da ne govori. - Dali smo joj blagi sedativ da se odmori - proša-putala je. - Bit če bunovna. Klimnuo je kako bi joj dao do znanja da je razumije, privukao stolac do kreveta i sjeo na nj. Dok je Tess spavala, lice joj se doimalo neobično djetinjasto, kao u pokorna djeteta. Disala je polako pri čemu se plahta kojom je bila pokrivena ravnomjerno dizala i spuštala. Pogledao je mimo nje kroz prozor. Nebo se plavilo, a sjajno sunce točilo je zlaćane zrake u sobu. Više je naslutio negoli vidio da se pomaknula, pa je zato snizio pogled na nju. Oči su joj bile otvorene i gledala ga je. Trenutak kasnije opet ih je sklopila, ne rekavši ni riječi, ali joj je ruka počela preko plahte puzati prema njemu. Uhvatio ju je i čvrsto je stegao prstima, da osjeti njezinu toplinu. Trebalo joj je pet minuta da progovori. - Bojim se - promrmlja još uvijek zatvorenih očiju. - Nemaš zašto - reče nježno. - Sve je u najboljem redu. - Teško dišem - prožubori. - A gdješto očutim i oštru bol u prsima. 76 - Otpočini. Nije to ništa, to su živci. Stisnu mu ruku. - Milo mi je što si tu. - I meni je. Bolničarka iziđe, i oni prosjede neko vrijeme u tišini. Iznenada otvori oči i pogleda ga. - Oprosti - reče. - Nemaš zbog čega moliti oproštenje. - Lagala sam ti - prošapta. - Znala sam da sam trudna, šest tjedana prije nego što sam ti kazala. - To sad nije važno. Iznova sklopi oči i opusti se za trenutak. - Predosjetila sam da se spremaš napustiti me, a to nisam htjela.

- Nisam te mislio napustiti. Ali to je sada iza nas, i sve zaboravi. - Ne želim roditi dijete, a da ti prije ne kažem istinu. - Načas zastade. - Ako mi se što dogodi, hoću da znaš da te jako volim i da te nisam mogla pustiti da odeš. - Ništa se neće dogoditi, osim što ćeš roditi i što ćeš se poslije toga posve dobro osjećati. Opet ga stade gledati. - Ne ljutiš se na mene? - Ne. - Raduje me - reče i sklopi oči. Spavala je, sve dok opet nije unišla bolničarka iza koje je bolničar gurao u sobu pokretni krevet. - Gospođo Huggins - poče bolničarka veselo -vrijeme je da se uspnemo na gornji kat. Tess otvori oči. Ugleda pokretni krevet, i u očima joj izbi strah. - Što je to? - Krevet na kotačima - objasni bolničarka, gurnuvši ga uz njezinu postelju. - Imat ćete do gore prvorazrednu vožnju. - Zađe joj iza glave. Začas ona i bolničar vješto premjeste Tess u pokretni 77 krevet. Hitro oko nje omotaju plahte i zakopčaju remenje. Tess uzgleda prema bolničarki. - Smije li Daniel gore sa mnom? - Svakako - odgovori bolničarka, smiješeći se. -čekat će odmah izvan sobe u kojoj ćete rađati. Vidjet ćete ga čim iziđete. Izguraše krevet u hodnik, a Daniel, i nadalje držeći Tessinu ruku, krenu uz njih. Dok su se uspinjali dizalom, uzvisi oči na nj. - Osjećam se neobično - reče. - Kao da vrtoglavo lelujam. - To je normalno - osokoli je bolničarka. - Zbog pentothala. Ne opirite mu se, već se jednostavno prepustite njegovu djelovanju. Sad ste u stanju sličnom snu. Kad se probudite, bit ćete majka. Iziđu iz dizala i pođu niz drugi hodnik. Bolničarka zaustavi pokretni krevet ispred operacijske dvorane. - Tu vas ostavljamo - reče Danielu. - Odmah pri kraju hodnika nalazi se čekaonica. Tamo će vas liječnik potražiti nakon poroda. Tess mu okrenu lice. - Daniele, obećaj mi da ćeš se brinuti za dijete u slučaju da mi se što nepredviđeno dogodi. - Ništa ti se neće dogoditi. Nije popuštala. - Obećaj mi. - Obećajem. činilo se da je odahnula. - Ljubim te. Nećeš to zaboraviti, zar ne? - Samo ti ne zaboravi da ja tebe ljubim. - Naže se nad krevet i dade joj cjelov. Promatrao ih je kako guraju krevet kroz okretajna vrata, a zatim se hodnikom uputio k čekaonici. * 78 Liječnik je ušao u čekaonicu za nepun sat, iako mu se učinilo da je prošlo duže vremena. Pružio mu je ruku, smiješeći se. - čestitam, gospodine Huggins. Dobili ste sina. Krupna dječaka nalik na vas. četiri kile i šezdeset deka. Daniel se nasmije, tresući oduševljeno liječnikovu ruku. - Ne mogu vjerovati. - Vjerovat ćete kad ga vidite - odvrati liječnik kroza smiješak. - A Tess - kako je ona? - Izvrsno - uzvrati liječnik. - Trenutačno se nalazi u šok-sobi. Trebalo bi da se vrati dolje za svojih dva sata. To će vam dati vremena da skoknete van, da kupite kutiju cigara i obavite nekoliko telefonskih razgovora. Kad se vratite, moći ćete ih oboje vidjeti. Daniel othuknu snažno. - Hvala vam, doktore.

Ispred bolnice prijeđe na drugu stranu ulice, gdje se na suprotnom uglu nalazio restoran s barom. Kad je unišao nikoga nije bilo unutra osim pipničara koji je marljivo svjetlao čaše. Daniel priđe baru. - Dvostruki Jack Daniels i čašu vode. Pipničar okretno natoči viski i stavi ga preda nj. Drugom rukom izvuče ispod šanka čašu vode. - Što je? - upita. - Dječak ili djevojčica? - Dječak. - Daniel se zablenu u nj. - Kako ste znali? Pipničar se nasmije. - Jedini gosti što dolaze ovamo u devet izjutra su oni iz bolnice, preko puta ulice. - Ruka mu sunu dolje iza šanka i u njoj se začas stvori cigara. 79 - čestitam. Ovo je dar uprave restorana s najboljim željama. - Hvala vam. - Daniel pogleda cigaru. Na ovoju je bilo otisnuto zlatnim slovima: DJEčAK JE! - Također ih prodajemo na kutije, po dvadeset i pet komada - reče pipničar. - Cijena dva dolara. - Uzet ću kutiju. I dopustite da vas častim pićem. Pipničar mu se naceri. - U pravilu nikad ne pijem prije dvanaest, ali ovaj ću put učiniti iznimku. Na kraju krajeva, iz New Yorka sam, a ondje je sada već dvanaest sati. -Prvo natoči sebi piće, a onda položi kutiju cigara na šank. - Kako se klinac zove? - Daniel. Daniel. B. Huggins mlađi. Pipničar diže čašu. - U njegovo zdravlje! Slistiše svaki svoj viski. Daniel naredi da mu iznova napuni čašu. Otpi pola i propere grlo s malo vode. - Ako želite telefonirati - pipničar će - telefonska vam je kabina u kutu. Daniel pogleda niz dvoranu, a potom odmahnu glavom. - Imam vremena - reče podigavši čašu. - Još jednu. Vama također. Pipničar zavrti glavom. - Ne, hvala, gospodine Huggins. Još je preda mnom osam sati posla. Ako ih već sada počnem izvrtati, neću trijezan dočekati ručak. Daniel kimnu. Skine ovoj sa cigare i zapali je. Otpuhnu oblak dima put stropa. Nije bila loša. - Dobra cigara. - Kuhinja je otvorena, ako biste htjeli doručko-vati - reče pipničar. Daniel odjednom shvati da umire od gladi. 80 - Odrezak i jaja s dobro pečenim kosanim mesom. Pipničar se osmjehnu i okrenuvši se zaurla u smjeru stražnjeg dijela restorana, gdje se nalazila kuhinja. - Hej, Charlie! Vuci to dupe amo i prostri stol. Imamo dobru mušteriju. Pri povratku u bolnicu kupio je kitu proljetna cvijeća. Kad je hodnikom stigao do vrata, bila su zatvorena. Oprezno okrenu ručicu i otvori ih. Tess je ležala na leđima, poduprta jastucima. Premda je već bila obraze malko narumenila crvenilom, a usne ružom, koža joj se ispod namaza pričinjala blijedom, malne poluprozirnom. Oči je držala zatvorene i kao da se odmarala, ne obraćajući pažnju na bolničarku s druge strane kreveta koja joj je poravnavala plahte. Nečujno presiječe sobu na vršcima prstiju i, pri-šavši uz stranu kreveta, baci pogled na nju. Ona otvori oči. Nasmiješena lica prinese joj cvijeće. - Sve najbolje, majko. Razgleda cvijeće. - Divno je - reče glasom u kojem kao da nije bilo snage. Poljubi je. - Kako se osjećaš? - Dobro - odgovori. - Slaba sam. Ne mogu doći do daha. Kao da sam preko prsiju čvrsto stegnuta povojem.

- Bit će vam odmah bolje, čim se malo odmorite - umiješa se bolničarka. - Možda se tako osjećate zbog zavoja kojim smo vam omotali trbuh. - Obrati se Danielu. - Stavit ću cvijeće u vazu, gospodine Huggins. Daniel joj preda cvijeće, a oni su je pratili pogle6 Sjećanje II 81 dom kako iz ugrađena ormara vadi vazu, puni je vodom iz slavine nad umivaonikom i u nju razmješta cvijeće. - Jesi li već vidio novorođenče? - upita Tess. - Ne - odgovori Daniel. - A ti? Zavrti glavom. - Liječnik veli da je krupan - reče Daniel. -četiri kile i šezdeset deka. - Moja su sva braća imala četiri i pol kile ili nešto više od toga - pohvali se Tess. Pogleda bolničarku. - Smijemo li ga vidjeti? Bolničarka se nasmješka. - To sam vam upravo kanila reći. Vratit ću se za minutu s vašim sinom. - Zatvori vrata iza sebe. Daniel privuče uz krevet stolicu i uze Tess za ruku. - Kupio sam kutiju cigara. Pogledaj. - Pokaza joj jednu. - Vidiš li ovoj? Na njemu stoji: »Dječak je«. Mlitavo mu se osmjehnu. - Jesi li bio jutros tu, prije nego što sam otišla na gornji kat? - Naravno da jesam. Zar se ne sjećaš? čak sam te pratio sve do operacijske dvorane. - Pretpostavljala sam da jesi, ali sva sam bila jako smućena. Prije nego su me otputili gore dali su mi injekciju, pa se ne sjećam svega jasno. - Pogleda ga brižno. - Jesam li kazala što nevaljalo? Strese glavom. - Nisi. Samo da me voliš. Možda misliš da to nije u redu. - To jest. - Stisnu mu ruku. - Zaista te volim. Uvijek si mi bio izuzetno dobar. Nasmija se. - Ni ti sa mnom nisi baš jako loše postupala. Iza njega se otvore vrata, i bolničarka uđe noseći djetešce, dobro umotano u pokrivač. Obiđe krevet 82 nasuprot Danielu, podiže pokrivač s novorođenče-tove glave i pruži ga Tess. - Gospođo Huggins, vaš sin. Tess primi dijete s radoznalim izrazom na licu. Oprezno ga prinese k sebi i zaviri mu u majušno lišće. Uzvinu oči na Daniela, a blažen joj osmijeh ozari lice. - Oh, Daniele, toliko je lijep. Pljunuti je... Iznenadan joj smrtni hropac iskrivi lice. - Daniele! - bolno vrisnu. - Oh, moj Bože! - čedo joj poče kliziti iz obamrlih prstiju i Daniel ga uhvati baš u trenutku kad je pala glavom na jastuke i svijetla joj pjena mjehurasto izbila na usta. Okrenu se da ga pogleda; oči joj bijahu sjajne i upiljene. Usne je pomicala kao da je htjela nešto reći. A onda se, ovješenih obraza i otvorenih usta s kojih zauvijek zamriješe riječi, praznim očima zazuri u vječnost. Kao mahnita, bolničarka dojuri oko kreveta do njega i, pritisnuvši svom silinom dugme na zidu, stade ga grubo uklanjati s puta. U hodniku izvan sobe poče zvoniti zvonce. Trenutak kasnije soba je vrvjela od bolničarki i liječnika; s ostalim uređajima dopremili su i boce kisika. Daniel je stajao naslonjen o zid i sve to časak promatrao. Bolničarka diže oči i na trenutak mu uhvati pogled. On zavrti glavom. - Ništa joj to neće pomoći - reče odsutno, utučenim glasom. - Izdahnula je. Potom lagano navuče pokrivač preko djetetove glave. - Hodi, sine - reče, ponijevši sa sobom dijete u hodnik. 6« 83 šesnaesto poglavlje Daniel je čvrsto priljubio oko vrata ovratnik kaputa dok je gologlav stajao na kiši koja je, nošena vjetrom, padala ukoso. Svećenikov je glas zvučao duboko i svečano, kao da se pred njim nalazi

mnoštvo žalobnika, a ne samo jedan osamljen čovjek. - Pepeo pepelu, prah prahu... Daniel je odsutno zurio u crvenkast lijes od mahagonija, po čijoj su sjajnoj površini pljuštale kišne kapi i niz obje se strane slijevale u otvorenu raku što je zijevala ispod njega. Kako se samo pričinjao malen, uistinu malen, a to nije bilo pošteno, jer ona nikad nije bila malena žena. Svećenikov glas zamnije. Okrene se Danielu. - Možete dodati svoju vlastitu molitvu. - Nikad se nisam jako mnogo razumio u molitve, oče - odvrati Daniel. - Ništa zato; kazali što mu drago, Gospod će vas čuti. Daniel duboko uzdahnu. - Bila si valjana žena, Tess. Neka te Gospod srdačno dočeka. Dvojica grobara nestrpljivo upru oči u svećenika. Bio je to njihov posljednji posao toga dana, pa su se žurili da ga dovrše. Svećenik površno pogleda Daniela da vidi je li gotov s molitvom, a tada im se okrenu i klimnu. 84 Dvojica ljudi vješto uklone čelične poluge na kojima je počivao lijes, a onda ga počnu spuštati u otvorenu raku, dok god nije šljapnuo na već raskva-šeno dno. Posegnu za lopatama. - Prepustite to meni - reče Daniel, prišavši im. A kao odgovor na njihove upitne poglede doda: - U našem kraju uvijek sami pokopamo svoje mrtve. Šutke se povuku i stanu ga promatrati. Godio mu je dodir lopate u rukama, podsjetio ga je na stara vremena. Bio je još dječak, a rudokopi mračni. Pogleda u grob kad je prva lopata blata pala na lijes i raspršila se po cvijeću što je ležalo na zatvorenu pokrovcu. Uskoro će je progutati tama. Ubrza ritam rada. Zemlja je bila namočena kišom i teška, pa je ubrzo pod odjećom osjetio kako mu tijelo grezne u znoju od čega ga je spopao osjećaj lakoće i snage. Odjednom se opet združio sa zemljom. Međutim, završio je prije nego što je bio svjestan toga, i nad grobom osvanu lijepo oblikovan humak zemlje. Vrati lopatu jednom od one dvojice. - Hvala vam - reče. čovjek nijemo kimnu. Svećenik ga doprati do automobila. Daniel stade kod vrata i iz džepa izvuče novčanicu od dvadeset dolara. - Nije potrebno - svećenik će. - Pogrebno poduzeće Forest Lawn već vam je uračunalo moje usluge. - Svejedno uzmite - ustraja Daniel. - Siguran sam da će nekom u vašoj župi biti potrebna pomoć. - Hvala vam - reče svećenik. Daniel se uvuče iza volana. - I ne budite utučeni, sinko - pripomenu svećenik. - Nisam utučen, oče - otpovrnu Daniel, upalivši motor. - Smrt i ja nismo jedno drugom nepoznati. A nikad i nećemo biti. 85 Morao je povesti kola oko velike crne limuzine, parkirane uz rub pločnika da bi ih uvezao na pristupni kolnik što se nalazio između njegove i susjedne kuće. Baci letimičan pogled na ravnodušnu spodobu vozača koji je sjedio iza volana, a potom otrča kroz kišu do otvorenih kućnih vrata. U dnevnoj su sobi bile naslagane lijepo zatvorene i zavezane kartonske kutije, kao da čekaju da ih netko pokupi. Iz prazne dnevne sobe prijeđe u spavaću. Tu je bila Chris s jednom nezgrapnom plavušom srednjih godina koja je imala kosu uredno savijenu u punđu. Okrenuše se čim začuše njegove korake. Chrisin glas ne oda iznenađenje. - Na stolu je nova boca bourbona - reče. - Posluži se pićem. Namah ćemo tu biti gotove. Pogleda je nakratko, a onda poveze oči do otvorene ladice toaletnog stolića i kartonske kutije neposredno do nje. Pakirale su posljednje komade Tessinih odjevnih predmeta. Bez ijedne riječi vrati se u dnevnu sobu. Kad je unišla, stajao je s napola praznom čašom viskija kraj prozora i piljio u kišu. - Netko je to morao učiniti - ispriča se ona. - Znaš, kišilo je prvi dan kad smo stigli u Kaliforniju - reče Daniel. Okrenu se da je pogleda. - Cini

se da je prirodno što i danas pada. - Goodvvillov kamion trebao bi doći po stvari za oko pola sata - ona će. - Također sam naručila nešto nova namještaja za dječju sobu, kao i nov sklopivi kauč za dnevnu sobu; onaj što se pretvara u krevet. - Bio sam jedini na groblju - nastavi on. - Nikad nisam sreo ni jednog od njezinih prijatelja koje je upoznala na radnom mjestu, pa nisam ni znao koga da pozovem. Niti sam znao gdje joj je bilo tko od obitelji. 86 - Soboslikari će doći ovamo rano izjutra. Vele da će sav posao obaviti za samo jedan dan. Novo će pokućstvo isporučiti prekosutra. - Nije imala nikoga osim mene - reče. - Daniele! - okosi se. Pogleda je. - Rodila je dijete. Tvoga sina. Ali sad je nema, i tu se više ništa ne da učiniti. Ostavi se takvih misli. Odgovoran si za budućnost svoga sina kojoj od sada moraš posvetiti svu svoju pozornost. Izraz bola preleti mu očima. - Bojim se. Ne znam odakle započeti. - Ja ću ti pomoći. Radi toga sam i dovela gospođu Torgersen. - Gospođu Torgersen? - Onu ženu koju si vidio sa mnom u sobi. Iskusna je dječja njegovateljica i dadilja. Vodit će ti brigu oko djeteta. Pogleda je s većim poštovanjem. - Chris. Nasmiješi se. - Hvala ti. Ustremi se na vrške prstiju i poljubi ga u obraz. - Volim te. I ne zaboravi da ovo znači nešto više od običnog prcanja. Za trenutak joj se zagleda u oči, a zatim polako kimnu. - Učim. - Maši se boce i natoči još viskija u čašu. - No imam i drugih problema. Nisam siguran mogu li sebi sve to priuštiti. Možda budem morao prihvatiti posao koji mi tu Bioff i Brovvne nude. - Ali kazao si da su varalice. - To ne znači da i ja moram biti. - Nemoj se zavaravati. Budi pošten barem prema sebi. Ako namjeravaš preskočiti ogradu, preskoči je kako spada. Prihvati posao ujaka Toma. Ne penji se do pola kako bi je opkoračio. 87 - Možda bih bolje prolazio da dijete povedem sa sobom na istok. - Ne budi glup - ona će. - Što ćeš raditi? čuvati bebu u kovčegu? I kako ćeš se brinuti za nju? Odgovor izostade. - Tu imaš idealan dom i udobno mjesto za odgoj djeteta. S obzirom da si stalno u pokretu, ne možeš se ni na koji način brinuti o njemu. Za tebe je najpreporučljivije da pođeš s gospođom Torgersen. Ima iskustva u svim onim stvarima u kojima ga ti nemaš. Godinama se brinula za djecu moje sestre. - Koliko ću joj plaćati? - Nećeš mnogo. Došla je u Kaliforniju zato što joj je na istoku dozlogrdila studen i led. Uzet će ti dvjesta dolara na mjesec. Moja joj je sestra plaćala tristo i pedeset. - To iznosi dvije tisuće i četiristo na godinu -reče. - Računam da će hrana i ostale potrepštine stajati najmanje tisuću šesto do dvije tisuće. Neće mi preostati mnogo. - Što će ti novci? - upita. - Dok si na putu, sindikat ti plaća troškove, a uvijek si na putu. Otpije gutljaj viskija. - Na sve si računala, je 1' da? - Nisam na sve - odvrati. - Što si izostavila? Tračak bijesa oboji joj glas. - Ako si toliko glup da to ne znaš, onda ti neću ni reći. časak posuti ispitujući je pogledom, a zatim se iznenada opet okrenu k prozoru. Glas mu zazvuči napeto od ganuća.

- Još nisam spreman o tome govoriti. Priđe mu i dotače mu nježno ruku. - Znam - reče blago - ali bit ćeš kad vrijeme izliječi rane. * 88 Gospođa Torgersen je bila privatna odgojiteljica djece na pragu pedesetih godina. Obudovjela je prije dvadeset godina, kad joj je suprug, drugi časnik trgovačke mornarice, zajedno sa svojim brodom, kojega je prepolovio torpedo lansiran s njemačke podmornice, potonuo na dno mora. Engleski je govorila malne savršeno, jedino što su se u pojedinim glasovima nazirali neznatni tragovi izvornog švedskog izgovora. Nije bilo toga što nije znala učiniti. Kuhala je, šivala, vozila automobil, čistila kuću, prala rublje, redila vrt. I sve je to obavljala s tolikom djelotvornošću da se činilo kao da se uopće ne napreže. - Ne trebate se uznemiravati, gospodine Huggins - reče. - Valjano i odgovorno vršim svoj posao. Nikad ne besposličim. Brinut ću se za vaše dijete kao da je moj vlastit porod. - Uvjeren sam u to, gospođo Torgersen - brzo će Daniel. - Samo se želim uvjeriti imate li sve što vam treba. - Ne bih rekla da išta nedostaje - uzvrati. - Kuća je vrlo udobna. Sjajno se u njoj osjećam. - Sutra ujutro, prije nego što otiđemo u bolnicu po dijete, navratit ćemo u banku. Otvorit ću račun na vaše ime, kako ne biste morali svaki tjedan čekati novce - reče Daniel. - Mnogo ću putovati, pa se, suprotno mojim željama, lako može dogoditi da vam ne uzmognem poslati novac na vrijeme. _ - Kako god hoćete, gospodine Huggins - primijeti. - A kad se stvarno vratite kući, ja ću spavati tu na novom kauču. Nasmjehnu se. - Neće bit potrebno. Moći ću izdržati par dana. Prije nego što prozbori, trenutak se skanjivaše. - Ide li gospođica Chris s nama u bolnicu? Pogleda je začuđeno. 89 - Na to uopće nisam mislio. Nije mi ništa rekla glede toga. - Morate me ispričati, gospodine Huggins - reče gotovo pokajnički - ali ja poznajem gospođicu Chris već malne deset ljeta, još od njezine petnaeste godine. Nema običaj ništa kazati. Ali mislim da bi voljela poći. Kimnu polako. - Hvala vam, gospođo Torgersen. Zamolit ću je za večerom da nam se pridruži. - Ne - reče ona. - Ujutro se vraćam u Chicago. Ostade iznenađen. - Mislio sam... Prekide ga. - Zao mi je. Učinila sam sve što sam mogla. Dalje naprosto više ne mogu. - Ustade od stola i otrči u spavaću sobu svog bungalova. Pođe za njom. Ustavi se u jednom kutu sobe s rukama preko lica. Obujmi je oko ramena i okrenu je k sebi. - Jesam li kazao što loše? Nijemo odmahnu glavom. - O čemu se onda radi? - Dobro sam se preispitala. Mora da sam šenula što sam se upustila u sve ovo. - Podiže glavu i pogleda ga suznim očima. - Jedna je stvar razgovarati o tome kako ćemo biti zajedno. O tome se povela riječ prije nego što sam došla ovamo. I to više u apstraktnom smislu. Ali živjeti tu s tobom, ne znači apstrakciju. To je nešto konkretno. Vidim da te boli. Vidim da ti je stalo do mene. Ljubim te. Znam da je istina što si mi kazao. Da trebaš vremena. Ali ja sam tek ljudsko biće. Zadajem ti isuviše bola. Bit će mi bolje da sam kod kuće, što dalje od tebe. Možda se tada neću tako jadno osjećati. 90 Šutke je pripi uza se i čvrsto stegnu. - Nisam mislio da će to tako ispasti. - Nije tvoja krivnja. Sve sam poduzela na svoju ruku. Nikad nisi rekao nešto što bi me navelo da promijenim mišljenje. - Glas joj je bio nerazumljiv, jer je govorila u kaputić. Telefon poče zvoniti. Pogleda ga, a potom prijeđe na drugi kraj sobe i podiže slušalicu. - Halo? - upita, a onda nakratko posluša. - Kazat ću mu - reće, odlažući slušalicu.

- Bila je to gospođa Torgersen. Veli da je upravo Murrav nazvao i da traži da mu se odmah javiš. Kaže da je stvar hitne naravi. - Ne mogu više odugovlačiti. Pritišću me sa svih strana. - Murravev glas zaječi nestrpljivo. - Kad ćete se vratiti? - Mogu krenuti u nedjelju - odvrati. - Dođite u Chicago - reče Murrav. - Ondje ću vas dočekati. - Dobro. - Je li sve u redu? - upita Murrav. - Što je? Dječak ili djevojčica? Odjednom Daniel shvati da mu nije javio što se sve zbilo. - Dječak. - čestitam. Prenesite gospođi moje najsrdačnije pozdrave. U ponedjeljak se vidimo u Chicagu. Spusti slušalicu i okrenu se Chris. - Možda je bolje da se vratim kući - reče potišteno. - Ne. Pogleda je. Oči im se sukobiše. - Rekla sam ti da sam šenula. Odavde se nećeš samo tako izvući dok me ne pojebeš za sretan put. 91 sedamnaesto poglavlje Kad je Daniel sišao s vlaka na kolodvoru Union, novinski glavni naslovi već su najavljivali štrajk u Little Steelu. Kupio je »Tribune« i mirno ga pročitao u taksiju kojim se povezao ravno do ureda sindikalne centrale. Na prednjoj su se stranici isticala dva intervjua. Prvi, upadljivo istaknut blizu vrha stranice, bio je razgovor s Tomom Girdlerom, predsjednikom Re-public Steela; a drugi, manji, otiskan na uzanom prostoru u donjem kutu stranice i nastavljen straga, gdje ga je bilo gotovo nemoguće pronaći, bio je s Philom Murravem, predsjednikom S W O C-a pri CI O-u. Crvendaći, anarhisti i agitatori koji nastoje preuzeti ovu zemlju i izručiti nas na milost i nemilost gramzljivom Sovjetskom Savezu, grdno će se iznenaditi kad se nađu licem u lice s mnoštvom istinskih Amerikanaca, spremnih da sačuvaju svoje ideale i američki način života za sebe i svoju djecu. Nećemo prezati ni od čega, a najmanje od svojih dužnosti. Spremno ih čekamo i suprotstavit ćemo im se na poljima, ulicama, pa čak i na ulazima naših tvornica, kako bismo ih potukli, upravo onako kako su se američki vojnici za 92 prvog svjetskoga rata oduprijeti švapskoj prijetnji. Obraćam se zavedenim štrajkašima: Ne slušajte lažne proroke koji će vas izdajički predati u ruke vašim neprijateljima. Vratite se na posao i počnite rad! Kao dobri Amerikanci, vazda smo spremni zaboraviti ono što je bilo i prihvatiti naše susjede kao vlastitu braću. Nasuprot tome, Murraveva je izjava bila suzdržana, pa čak i umjerena. Sve što tražimo za radnog čovjeka je pravda, siguran posao i dodaci što ih već uživaju njegovi zemljaci zaposleni u U S Steelu i drugim kompanijama koje su već priznale da su im zahtjevi primjereni i pravedni. Nije nam namjera da bilo što izručujemo nekoj stranoj sili ili ideologiji, već jedino da poboljšamo životne uvjete američkog radnika, na čijem se radu temelji naš američki način života i naša stvarnost. Daniel ostavi novine u taksiju i iskrca se ispred glavnog sjedišta sindikata. Dok je s kovčežićem u ruci prolazio cijelim katom, na kojem su bili smješteni područni uredi S WO C-a, nije mogao a da ne pomisli na razlike u organizaciji između sadašnjeg i posljednjeg pokušaja 1919. godine da se čelična industrija uključi u sindikate. Tada se sve radilo nasumce i bez priprema. Sada se pak planira. Tu se nalazio čitav informacijski odsjek s više od četrdeset namještenika koji je odašiljao tisku i telegrafskim agencijama najnovije izvještaje o organizacijskim djelatnostima; statistički odsjek koji je išao ukorak sa svim gospodarskim kretanjima koja bi 93 mogla štetno djelovati na opći položaj sindikata; financijski odsjek za pomoć štrajkašima koji je slao svojim članovima potporu novčane i druge naravi. Nema nikakve dvojbe da su sada prilike

drugačije. No, jesu li uistinu drugačije? Usprkos primjeni najsuvremenije poslovne tehnike i najizdašnije novčane pomoći koju je bilo koji sindikalni pothvat na polju organizacije ikad uživao, nešto je ipak nedostajalo. Daniel je to osjećao, ali na to nije mogao posve jasno ukazati. Možda je sam sindikat, krećući se nekoliko posljednjih godina na vrhu prosindikalnog vala, postao prekomjerno samosvjestan, ne uočivši odlučnost opozicije. Nagao slom Big Steela prošle godine, uspješna akcija tekstilaca na jugu, organiziranje radnika u industriji automobila General Motors označavali su opći smjer koji je, možda, doveo do samozavaravanja. U sva ta tri slučaja, gdje je postignuta pobjeda, ugovori su sklopljeni s najmoćnijim kompanijama, čiji su udjeli na tržištu bili tako veliki, da je napokon njihov dobitak bio samo neznatno okrnjen. Ali manje kompanije, koje su te razlike u konačnom rezultatu teško pogodile, imale su razloga da nastave borbu. Ford Motor Companv nikad još nije bila tako daleko od bilo kakvog ugovora. Ista je stvar bila i s Little Steelom. No svaka pojedina uprava tih kompanija tumačila je to kao osobnu bitku za očuvanje nadzora nad svojim poslovanjem i slobodom. Ni Henry Ford ni Tom Girdler nisu namjeravali pokleknuti pred robovima. Oni su, naprotiv, smatrali da im oni koji rade za njih, nakon svega što su im dali, moraju biti još i zahvalni što im se pružila prilika da kuluče u njihovim vinogradima. Uredi rukovodilaca nalazili su se u stražnjem dijelu kata, podalje od dizala. Svaki je imao prozore s pogledom na grad i bio, ako ne raskošno, a ono 94 bar pristojno opremljen pokućstvom i sagovima, što je uvelike odudaralo od grupiranja većine namještenika po golemim, otvorenim prostorijama sa čak trideset ili četrdeset pisaćih stolova, naguranih u prostor dovoljno velik da ih primi još toliko. Sada su sindikalne vođe bile isto tako valjano odvojene od običnih ljudi njihove organizacije, kao bilo koji rukovodilac kompanija s kojima su vodili borbu. Odjednom Daniel shvati u čemu je stvar. Počela se rađati nova hijerarhija. Prije ili kasnije, svaki čovjek unutar tog ureda, iza zatvorenih vrata, neminovno je morao izgubiti vezu s onim ljudima vani koje je, zapravo, zastupao. Između njih više nije postojao nikakav uzajamni osjećajni odnos. Sada je to bilo sračunato predstavništvo jednog ideala koji se i sam pretvorio u drugi oblik značajna biznisa. Sada je Daniel shvatio zašto se na Phila Murrava vrši pritisak da bude djelatniji. Njihova je organizacija u mnogome nalikovala bilo kome odsjeku General Motorsa. Imali su određene ciljeve koje je trebalo ostvariti, i ako se zbog bilo kojega razloga ne oživotvore, naći će se novi rukovodioci koji će ih biti kadri sprovesti. Borbi se valja priključiti čak i onda, ako joj je ishod neizvjestan. Murrav je morao dokazati da se ne boji i da ne preza od svoje zadaće. I u toku cijelog tog vremena bio je svjestan da Lewis sjedi mirno u Washingtonu, odlučan da očuva svoj položaj. Kao čovjek koji je sredio Big Steel bez štrajka i koji oprezno izbjegava da se u pogledu sadašnjih nastojanja oko štrajka izrazi unutar sindikalnih vijeća za ili protiv njega, bio je voljan taj posao prepustiti Murravu. Kad ne bi uspio, objesio bi se; ako pobijedi, Lewis će uskočiti da podijeli slavu, jer je ukazao na put i pouzdao se u Murravevu sposobnost. Daniel se zaustavi ispred vrata na kojima je stajalo zlatnim slovima MURRAY i obrati se tajnici čiji 95 je stol bio izvan ureda, neposredno do vrata. Bila je to neka nova djevojka koju nikad prije nije vidio. - Je li gospodin Murrav unutra? Diže pogled s pisaćeg stroja. - Smijem li znati tko ga želi vidjeti? - Daniel Huggins. Dohvati slušalicu. - Gospodin Huggins želi gospodinu Murravu. -Malo zatim spusti je i s većim poštovanjem reče: -Možete odmah ući, gospodine. Dok se Murrav dizao iza stola i prilazio mu, Daniel je po njegovu otegnutu licu zaključio da je umoran. - Drago mi je što ste se vratili. - I meni je - odvrati Daniel. Nije se šalio. - Privucite stolicu - reče Murrav vraćajući se na svoje mjesto. - Kako bebica?

- Izvrsno. - Žena vam je sigurno ponosna. Ispričajte me kod nje što sam vas morao tako brzo povući. Daniel mu uhvati pogled. - Žena mi je mrtva. Murrav zabezeknuto izvali oči na nj. - Niste mi dosad ništa kazali. - Nisam imao što. Zbilo se i prošlo je. Murrav nakratko ušuti. - Žao mi je, Daniele. Da sam to znao, ne bih vas bio požurivao. - Nema veze - uzvrati Daniel. - Učinio sam što sam morao i sad se vraćam na posao. - Je li vam dijete u dobrim rukama? - Dobio sam jednu izvanrednu ženu koja vodi brigu i o njemu i o kući. Sve će biti u najboljem redu. Murrav duboko uzdahnu. - Ako vam bilo čime mogu pomoći, samo mi recite. 96 - Hvala vam. - Daniel je čekao. Uljudni su se izrazi brzo iscrpili. Od onog trenutka kad je zakro-čio u ured osjetio je da nešto nije u redu. To nije bilo ništa opipljivo, nešto u što bi mogao uprijeti prstom, već se jednostavno radilo o osjećaju kao da Murravu nije posve ugodno u njegovu društvu. Murrav počeprka po nekim spisima na stolu i konačno izdvoji jedan koji je tražio. Držeći ga u ruci načas ga površno pogleda, a onda progovori. - Imam novi posao za vas. Postavljam vas tu za koordinatora subregionalnih ureda Srednjeg Zapada. Na vama je da se pobrinete da nijedan od njih ne poduzme ništa brzopletno na svoju ruku. - Ne znam jesam li sposoban za činovnika - reče Daniel. - Naviknut sam na terenski rad. Zar nije jednostavnije da ostanem na starom poslu? - I odviše ste važni da biste trčkarali po terenu s organizatorima. Potreban nam je netko tko će praviti pregled opće situacije. - Kome ću podnositi izvještaje? - Davidu McDonaldu u Pittsburghu. On preuzima svakidašnje poslove. Ja se vraćam u Washing-ton gdje ću moći vršiti pritisak na vladu. Daniel klimnu. McDonald je bio iskusan čovjek, dugogodišnji radnik u čeličnoj industriji. Nešto se pričalo da je on Murravev zakoniti nasljednik, kao što se pričalo da je Murrav Levvisov nasljednik. Sada je bar prvi dio glasina potvrđen. No Daniel u tome nije vidio nikakve mane. Bilo je logično da McDonald postane kandidat. - Hoću li imati kakve posebne ovlasti na novom poslu? - Smatrao sam da ćete se slagati s Daveom i zajednički rješavati zadatke - uzvrati Murrav. Daniel izvadi cigaru iz unutarnjeg džepa kaputa. Odgrize joj vršak i polako je upali, prionuvši očima 7 Sjećanje II 97 na nj cijelo to vrijeme. Kad se cigara naposljetku zapuši, zavali se na stolicu. - U redu, Phile - reče tiho. - Dugo se već poznajemo. Možete mi kazati istinu. Zašto sam šutnut na gornji kat? Murrav pocrveni. - Nije baš tako. - Nije ni nikako drukčije - Daniel će. Murrav lagano zavrti glavom. - Nećete mi pomoći da se izvučem iz nevolje? Daniel ne odgovori. - Previše vas je ljudi čulo govoriti da ste protiv štrajka. Previše ljudi zna za vašu intimnu vezu s Girdlerovom nećakinjom. Jednostavno vam ne vjeruju. - Vi mi vjerujete? - Glupog li pitanja! - planu Murrav. - Da vam ne vjerujem, ne bih vam dao drugi posao. - Možda je ipak bolje da dadem otkaz - reče Daniel. - Ne volim se igrati žmurke. Murravev glas dobi na žestini. - Isključeno! Niti ja, niti David, a niti Lewis to ne želimo. Jedini ste čovjek za koga znamo da je

radio u svim subregionalnim uredima i jedini u koga se možemo pouzdati da će nam predočiti jasnu sliku svega što se ondje zbiva. Osim toga, to neće biti zadugo. Kad se riješi pitanje tog štrajka, povjerit ćemo vam novi posao koji smo već predvidjeli za vas. - Neće se dugo riješiti - reče Daniel. - čini se da ne mogu ni jednom od vas utuviti koliko je Girdler opasan protivnik. Uspio je osnovati Bezbožnu Alijansu1 s ostalim samostalcima i sada kud on, tud i oni. 1 Aluzija na Svetu Alijansu, politički savez vladara Rusije, Austrije i Pruske, sklopljen 1815. protiv demokratsko-revolucio-narnih pokreta. 98 Murrav uroni u misli. - Bezbožna Alijansa. Taj izraz mogu upotrijebiti na konferenciji za tisak koju održavam idućeg tjedna u Washingtonu. - Imate moj blagoslov - reče Daniel. - Spomen-dan1 je za, otprilike, tri tjedna. Planiramo masovne demonstracije po cijeloj regiji. Vjerujem da će »Bezbožna Alijansa« o kojoj govorite zrelije promisliti kad iza nas vidi svu silu radnika. - Hoće vraga - reče Daniel. - Vani su da slome štrajk po svaku cijenu. - Daniele, prestanite mi se opirati. - Murravev glas odjednom oslabi. - Trenutno mi dosta njih skače po grbači. Nemojte otežavati položaj, već mi radije pomozite. Bilo je to prvi put što se Murrav tako izjasnio, bez ikakva uvijanja. Samo prijatelji tako otvoreno razgovaraju. Kad je njemu trebala pomoć, Murrav mu je stajao na raspolaganju. A tu je već gotovo dvadeset godina. Sada je došao na njega red. - U redu - reče. - Što najprije želite da učinim? - Poradite na demonstracijama za Spomen-dan. Pobrinite se da prođu bez ikakvih neprilika. - Poduzet ću sve što mogu - odvrati Daniel. Ustade. - Ako mislim ostati u Chicagu, bolje da odem u potragu za stanom. Murrav ga pogleda. - Hvala, Daniele. - Ne morate mi zahvaljivati, Phile. Vaš sam dužnik. Murrav se umorno osmjehnu. - Tko je čiji dužnik, o tom potom. Zasad je najvažnije prionuti na posao. I usput rečeno, zaboravio sam vam spomenuti da vam je Upravni odbor s 1 Memorial Day, državni praznik u SAD, (30. svibnja), u spomen na poginule u ratu. 99 novim položajem odobrio plaću u iznosu od osam tisuća petsto dolara na godinu. Daniel se nasmija. - To ste trebali ranije spomenuti. Možda vam onda ne bih zadao toliko glavobolje. Murrav mu se pridruži u smijehu. - Da vam je do novaca, bili biste prihvatili onaj posao u Međunarodnom savezu kazališnih namještenika. Ne dam se ja zavarati. 100 osamnaesto poglavlje Ured koji mu je dodijeljen bijaše toliko malen da osim pisaćeg stola, dvije sjedalice, jedne iza a druge ispred njega, i vješalice u kutu, u nj više ništa nije stalo. Zidovi, okrečeni bijelom bojom, bili su goli. Međutim, ipak se tu nalazio jedan prozor i da nije bilo njega, bio bi posve poludio u toku prvog tjedna što ga je tu proveo. Razočaranje se zvala igra kojom se zaokupljao. Počeo je telefonirati svim subregionalnim uredima kako bi se povezao s mjesnim organizatorima. Premda su se prema njemu odnosili dosta prijateljski, bez izričitih uputa nisu se htjeli odreći svog utjecaja i ovlasti u bilo čiju korist, a do tada iz centrale još nisu bili primili nikakvu obavijest u pogledu njegova položaja. Uputio je bezbroj poziva McDonaldu u Pittsburgh i dobio uvjeravanja njegove tajnice da će mu se odzvati, ali na kraju tjedna morao se pomiriti sa činjenicom da od toga nema ništa. Novine od petka popodne naveliko su se raspi-sale o Murravevoj konferenciji za tisak u Washing-

tonu. Izraz »Bezbožna Alijansa« postao je vrlo popularan. Nazvaše ga tipično novinarskim šovinističkim štosom. Svi su ga prigrlili. čak ga je i Ga-briel Heatter upotrijebio u toku nacionalnog programa večernjih vijesti. 101 Daniel podiže slušalicu i nazove Murrava u Was-hington. Donekle se iznenadi kada ga dobije. - čestitam - reče Daniel. - Konferencija za tisak je uspjela. Ovdašnje joj novine pridaju veliku važnost. Bijaše očigledno da je Murrav zadovoljan. - Fino. Držim da polako napredujemo. Javno nam se mišljnje počinje priklanjati. Kako vi s vašim poslom? - Samo što ne poludim - odgovori Daniel razdražljivo. - Uopće ništa ne radim. Potpuno sam onemogućen. - Ne shvaćam. - Murravev glas zazvuči istinski zbunjeno. - Jeste li razgovarali s Daveom? - Ne mogu ga dobiti na telefon. Oni u subregio-nalnim uredima još nisu službeno obaviješteni o mom statusu. Tu sam nasukan i ništa mi ne polazi za rukom. - Razgovarat ću s njim - obeća Murrav. - Ne želim vam stvarati teškoće - reče Daniel. -Imate ionako dosta briga. Možda bi bilo najbolje da odem. - Ne! - Murrav to posebno naglasi. - Ostanite tu. Ja ću razjasniti zagonetku. - Ništa mi ne dugujete - nastavi Daniel. - Osim toga, osjećam da bih se morao vratiti djetetu u Kaliforniju; zlo i naopako što nema majku, pa još da ostane i bez oca. - Dajte mi vremena do kraja ovog mjeseca -zamoli ga Murrav. - Ako do tada ne izvedemo sve na čistac, možete ići kamo hoćete. - Pravo i pošteno - primijeti Daniel. Spusti slušalicu i uze bocu viskija iz najdonje stolne ladice. Natoči čašu, okrenu se prozoru i zapilji van, pijuckajući polako. Kiša i suton padoše nad Chicago i dok je promatrao kako zgrade guta mrak i kako se pale svjetla, poče se osjećati prevarenim. 102 Ustade i naglo otvori vrata. Na njegovo čudo u velikom uredu nije bilo nikoga, osim neke mlade osamljenice, zgurene nad pisaćim strojem u udaljenom kutu prostorije. Baci pogled na sat. Pet sati. Vremena su se izmijenila. Nema tome tako dugo kad sindikalni namještenici uopće nisu išli kući. Nakon radnog vremena sjedili bi zajedno i pričali o onome što su uradili i što su željeli postići. Sad je to postao posao kao i svaki drugi. Kad odbije pet sati, svi odlaze kući. Sa čašom u ruci otputi se niz prostoriju k djevojci. čim mu začu odjeke koraka, podignu pogled. - Što radite? - upita je. - Gospodin Gerard želi da mu se ovaj izvještaj nađe na stolu kad dođe u ured u ponedjeljak ujutro - odgovori. - Gospodin Gerard? - Za njega je to bilo novo ime. - Koji je to odsjek? - Pravni - odvrati. - Kako se zovete? - Nancy. - Nancy, volite li raditi u sindikatu? Obori pogled na pisaći stroj. - Posao kao svaki drugi. - Zašto ste se odlučili baš za sindikat? - zapita. -Smatrate li da time pridonosite radničkom pokretu i poboljšanju radnih uvjeta? - Ne znam ništa o tome - otpovrnu. - Javila sam se na oglas u novinama, iako su nudili samo petnaest dolara tjedno. - Je li to pristojna plaća za posao koji obavljate? - Većina poslodavaca plaća devetnaest dolara tjedno za istu vrst posla - uzvrati. - No stvar je u tome što ga trenutačno nema. - Možda sindikat treba i vama - reče nacerivši se. - Jeste li za piće, Nancy? Zanijeka glavom. 103

- Ne, hvala. Moram ovo dovršiti. - U redu - reče i krenu natrag u ured. Njezin ga glas zaustavi. - Gospodine Huggins. - Okrenu se da je pogleda. - Smijem li vas nešto zapitati? - Svakako. - Otkako su vam stavili ime na vrata ureda i otkako ste se uselili unutra, svatko se pita što zapravo radite i kako vam se odsjek zove. Za sve predstavljate zagonetku. Nasmija se. - Jeste li ikad čuli za pretpakao? - Pretpakao? - ponovi u neprilici. - Ne bih rekla. - E, to vam je moj odsjek - izvali, vrati se u ured i zatvori vrata. Još je uvijek rominjala kišica, kad je izišao iz ureda i otputio se k svom automobilu na parkiralištu. Upalio je motor, uključio prednja svjetla i pos-jedio uz zvukove motora. Nikako ga nije privlačila ideja da se vrati u prazan apartman. Pročitao je sve novine što su izišle toga dana, a izgledi da sjedi sam uz bocu viskija i radio nisu bili u skladu s njegovim poimanjem večernje razonode. Pomislio je da ode u kino, ali i to mu se učini odveć besmislenim i nedostatnim za bijeg od nespokoja. Naglo poveze kola u South Chicago, do bara blizu čeličane Republic Steel, gdje je pomagao pri organizaciji radništva. Bar je vrvio od muškaraca, radnika zaposlenih u čeličani koji su veći dio dana proveli vani na kiši, u redovima štrajkaške straže. Uredno poslagane uza zid nalazile su se njihove parole. REPUBLIC STEEL ŠTRAJKA! ZA BOLJE NADNICE, NAPRIJED C I O! Neke su bile oti-skane, ali mnoge su ljudi sami ispisali. Progura se do šanka i naruči dvostruki viski. Dok 104 je čekao na piće, baci strelimičan pogled niz šank. U cijeloj šumi pivskih vrčeva, stajale su možda svega dvije čaše viskija. Štrajk je već izmijenio neke radničke navike u piću. Radnici čeličana oduvijek su pili viski, a pivo je bio obični ublažitelj. Pipničar stavi preda nj viski i pokupi dolarsku novčanicu. Položi dvadeset i pet ceni sitniža na šank u trenutku kad Daniel podiže čašu. Daniel ispi svoje piće i upravo kad se spremao da se vrati u odjeljak, smješten uza zid lokala, netko mu doviknu s drugog kraja šanka. - Hey! Veliki Dane! Prepoznade čovjeka, prosjedog dugogodišnjeg radnika čeličane, jednog od prvih koji je stupio u sindikat. - Kako ste, Sandy? t Sandy pokupi svoj vrč piva i probi se do njega. - Dobro, Veliki Dane - odgovori. - Nisam se nadao da ću vas opet tu zateći. - Zašto? - upita Daniel. - čuli smo da ste se preselili u Kaliforniju. - Jesam, ali već sam više od tjedan dana ovdje. - Niste dolazili u sindikalnu poslovnicu. - Mislio je na subregionalni ured. - Drže me u glavnom sjedištu u Chicagu - objasni Daniel. - Dadoše mi nov posao. - I o tome se priča - reče Sandy mrko. Daniel ga pogleda. - Nisam znao da se ljudi toliko zanimaju za mene. Što ste još čuli o meni? Sandy se nađe u neprilici. - Koješta. - Dajte mi još jedan viski - viknu Daniel pipničaru. Kad ga je dobio, uze u ruku dvije čaše. - Ajde, Sandy, da sjednemo. Radnik pođe za njim u odjeljak i smjesti se nasuprot njemu. Daniel mu gurnu drugu čašu viskija. 105 - Živjeli! - Otpise. - Prijatelji smo, Sandy-reče Daniel - možete mi kazati što govore o meni. - Znate, nisam vjerovao u ono što pričaju. Daniel zamuknu. Sandy gucnu još jedan srk pića. - Vele da ste protiv štrajka, da ste svili udobno gnjezdašce s nekom iz Girdlerove obitelji i da vas zbog toga drže u centrali. Daniel pokaza glavom na ljude uz šank.

- Što oni misle? Sandvjev se glas ispuni prezirom. - To su Pemci, Šveđani i crnčuge. Ne znaju misliti svojim glavama, pa vjeruju u ono što im se kaže. - A kažu im da mi ne treba vjerovati? Dođe red na Sandyja da ušuti. Daniel dade pipničaru znak da im iznova napuni čaše. Kad je piće stiglo, on svoje namah strusi. - Kako izgleda vani u štrajkaškim redovima? -upita. - čeličana je privremeno obustavila rad? - Ne posve. Proizvodnja teče sa oko četrdeset posto kapaciteta. Mnogo se ljudi pobojalo izići van nakon Girdlerove prijetnje da nijedan štrajkaš više neće biti ponovno uzet u službu. - Otpije gutljaj iz čaše. - Što o tome misle oni u centrali? - Danas sam razgovarao s Murrayem - odgovori Daniel. - Smatra da nam opći tok događaja ide polako u prilog. Računa da će demonstracije diljem zemlje u povodu Spomen-dana konačno natjerati ¦javnost da izvrši pritisak na kompanije radi nagodbe s radnicima. Sandy kimnu. - Za taj dan imamo predviđen velik zbor. Svi mi iz Republic Steela bit ćemo na njemu. Očekujemo da će se u Samovoj dvorani okupiti kojih tri stotine ljudi. 106 - To je velika zborna dvorana kojom smo se već koristili? Kimnuvši, Sandy uzdignu čašu. - Bolje bih se osjećao kad biste se vratili među nas. - Bogme i ja - reče Daniel. - Taj momak koga su postavili na vaše mjesto je fakultetlija, više knjiški tip. Sumnjam da je ikad imao lopatu u rukama. - Sandy dokrajči svoje piće. - Znam da mora biti valjan čovjek; kazuje sve ispravne stvari. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da ih je naučio negdje u školi. Ima li izgleda da vas vrate na stari posao? Daniel ustade. - Ne znam - uzvrati potišteno. - Zaista ne znam što će učiniti. - Ispruži ruku. - Sretno vam bilo. - I vam također - reče Sandy. Daniel prijeđe po kiši na drugu stranu ulice do svog automobila i otvori vrata. Trojica muškaraca iskrsnuše iz mračnog ugla zgrade i otputiše se prema njemu. Daniel osjeti kako mu se kosa na zatiljku ježi. Stanu nekoliko koraka od njega. - Jesi li ti Veliki Dan? - Jesam. - Ne vraćaj se ovamo - jedan će od njih. - Ne volimo štrajkbrehere i provokatore. - Još sam uvijek ugledni član sindikata - reče Daniel - i moje mi zvanje daje pravo da idem kamo hoću. - Sere nam se za to - odbrusi čovo. - Ti si kurčevi zbir koji se prodao za kus Girdlerove pičke. Nećemo da nam se takvi jebivjetri motaju ispod nosa. Stadoše mu se primicati. Daniel izvuče pištolj iz potpazušne futrole. - Stojte, ni makac dalje! - zapovjedi mirno. -Jedino ako želite da vam kuglama raznesem jaja. 107 - Živjeli! - Otpise. - Prijatelji smo, Sandy - reče Daniel - možete mi kazati što govore o meni. - Znate, nisam vjerovao u ono što pričaju. Daniel zamuknu. Sandy gucnu još jedan srk pića. - Vele da ste protiv štrajka, da ste svili udobno gnjezdašce s nekom iz Girdlerove obitelji i da vas zbog toga drže u centrali. Daniel pokaza glavom na ljude uz šank. - Što oni misle? Sandvjev se glas ispuni prezirom. - To su Pemci, Šveđani i crnčuge. Ne znaju misliti svojim glavama, pa vjeruju u ono što im se kaže. - A kažu im da mi ne treba vjerovati?

Dođe red na Sandvja da ušuti. Daniel dade pipničaru znak da im iznova napuni čaše. Kad je piće stiglo, on svoje namah strusi. - Kako izgleda vani u štrajkaškim redovima? -upita. - čeličana je privremeno obustavila rad? - Ne posve. Proizvodnja teče sa oko četrdeset posto kapaciteta. Mnogo se ljudi pobojalo izići van nakon Girdlerove prijetnje da nijedan štrajkaš više neće biti ponovno uzet u službu. - Otpije gutljaj iz čaše. - Što o tome misle oni u centrali? - Danas sam razgovarao s Murravem - odgovori Daniel. - Smatra da nam opći tok događaja ide polako u prilog. Računa da će demonstracije diljem zemlje u povodu Spomen-dana konačno natjerati -javnost da izvrši pritisak na kompanije radi nagodbe s radnicima. Sandy kimnu. - Za taj dan imamo predviđen velik zbor. Svi mi iz Republic Steela bit ćemo na njemu. Očekujemo da će se u Samovoj dvorani okupiti kojih tri stotine ljudi. 106 - To je velika zborna dvorana kojom smo se već koristili? Kimnuvši, Sandy uzdignu ćašu. - Bolje bih se osjećao kad biste se vratili među nas. - Bogme i ja - reče Daniel. - Taj momak koga su postavili na vaše mjesto je fakultetlija, više knjiški tip. Sumnjam da je ikad imao lopatu u rukama. - Sandy dokrajči svoje piće. - Znam da mora biti valjan čovjek; kazuje sve ispravne stvari. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da ih je naučio negdje u školi. Ima li izgleda da vas vrate na stari posao? Daniel ustade. - Ne znam - uzvrati potišteno. - Zaista ne znam što će učiniti. - Ispruži ruku. - Sretno vam bilo. - I vam također - reče Sandy. Daniel prijeđe po kiši na drugu stranu ulice do svog automobila i otvori vrata. Trojica muškaraca iskrsnuše iz mračnog ugla zgrade i otputiše se prema njemu. Daniel osjeti kako mu se kosa na zatiljku ježi. Stanu nekoliko koraka od njega. - Jesi li ti Veliki Dan? - Jesam. - Ne vraćaj se ovamo - jedan će od njih. - Ne volimo štrajkbrehere i provokatore. - Još sam uvijek ugledni član sindikata - reče Daniel - i moje mi zvanje daje pravo da idem kamo hoću. - Sere nam se za to - odbrusi čovo. - Ti si kurčevi zbir koji se prodao za kus Girdlerove pičke. Nećemo da nam se takvi jebivjetri motaju ispod nosa. Stadoše mu se primicati. Daniel izvuče pištolj iz potpazušne futrole. - Stojte, ni makac dalje! - zapovjedi mirno. -Jedino ako želite da vam kuglama raznesem jaja. 107 Ukočivši se od straha, ljudi se tupo zagledaju u nj. - A sad se lijepo vratite na drugu stranu ulice -reče Daniel - i ne činite ništa što biste mogli požaliti. Promatrao ih je kako prelaze ulicu i dok su se penjali na pločnik, ušao je u kola i upalio stroj. čim se čuli rad motora, okrenuli su se i potrčali za njim u ulicu kad je potjerao kola. čuo ih je kako vrište. - Štrajkbreher! Pizdolizac! - Zatim je zakrenuo za ugao i više ih nije čuo. čeličana je ležala na putu koji je vodio do kuće. Poveze se lagano mimo nje. Štrajkaški odred sastojao se od nekolicine ljudi koji su izgubljeno koračali po kiši. Iza glavnog ulaza nalazila se uniformirana straža lukava držanja i suha u svojim nepromočivim kabanicama. Izračunao je da na četvoricu ljudi iz štrajkaške straže dolazi najmanje dvadeset stražara. Skrenu za idući ugao i odveze se natrag u Chicago. Upravo se spremao utisnuti ključ u bravu na vratima svog apartmana, ali se ona otvore i prije nego što ih je dotakao. Gurnu ih da se do kraja otvore i, opet mašivši se pištolja, zakorači unutra. Iz kuhinje dopre Chrisin glas.

- Gdje si, do bijesa, Daniele? Već ti skoro tri sata podgrijavam ovu večeru. 108 devetnaesto poglavlje Bilo je oko dva sata u zoru kad mu se iznenada otvoriše oči. Sklopi ih na trenutak. Bez koristi. Bio je potpuno budan. Micao se potiho da je ne probudi. Kad se okrenuo, vidio je nejasne obrise usnule Chris i osjetio mio miris njezina parfema koji se pomiješao s vonjevima što su ih ispuštala njihova tijela nakon sinoćnjeg vođenja ljubavi. Ispuznu iz kreveta i, zatvorivši tiho vrata spavaće sobe, prijeđe u dnevnu sobu. Nije palio svjetla. Znao je gdje boca stoji, pa ju je dohvatio i natočio piće. Pošto ga je istrusio, sjeo je kraj prozora i zapiljio se u kišu koja se na žutom svjetlu uličnih svjetiljaka rasprštavala u bezbroj zlaćanih kapi. Uze još jedno piće, ali mu ne pomože. Duboko u duši osjećao se šupalj, isušen i prazan. čak se ni od pomisli na ljubav nije mogao posve osloboditi te mučnine. Otvore se vrata spavaonice i svjetlo se preli u dio sobe iza njega. Okrenu se i ugleda je golu na ulazu. - Nisam te htio probuditi - reče nježno. - Obuci ogrtač, vlažan je zrak. - Što te muči, Daniele? - Prvo se odjeni - reče. Nestade i ubrzo se vrati opet gola. - Nemaš ogrtač, a ja nisam ponijela svoj. Zasmija se. Imala je pravo. Nikad nije posjedo109 vao ni kupaći ogrtač ni pidžamu. Ako je spavao iole odjeven, onda je imao na sebi svoje bevedejke. - Uzmi jednu od mojih košulja. Košulja joj je sezala do koljena. - Osjećam se smiješno. - Bolje nego da nazebeš. - Natoči još jedno piće. - Hoćeš li malo? Odmahnu glavom i počeka dok ne proguta viski. - Što je, Daniele? Nikad te nisam vidjela takva. - Kao da sam najednom postao nevidljiv čovjek. - Je li to zbog novog posla? - upita ona. Zapilji se u nju. - Znaš za to? - Dakako. - Kako si saznala? - Na isti način na koji sam otkrila gdje živiš. Iz povjerljivih dokumenata u uredu mog ujaka Toma. - Znaš za te stvari? - Vode zapiske o svemu i svakome. - Zna za nas? Ona kimnu. - Je li ikad išta kazao? - Isprva je bijesnio, a onda se stišao. Još uvijek nije zadovoljan u vezi s tim, ali je rekao da bi moglo biti i gore. Prema njihovihi podacima, ti bi mogao biti židovski crvendać ili crnčuga. Gorko se nasmija. - Iznenadit ćeš se kad ti kažem da zna više o mom novom poslu nego većina članova našeg sindikata. - Kazao mi je da su te uklonili s puta, jer si izrazio mišljenje da ne treba započeti štrajk. Također je rekao da bi te bili otpustili da štrajk nije otpočeo, ali su se bojali da time ne naškode općoj stvari. Pretpostavljaju da bi tvoje otpuštanje uzbudilo isuviše velik broj ljudi koje si sindikalno organizirao. 110 Strese glavom. - Onda su krivo računali. Noćas sam ustanovio da ama baš nikoga ne boli glava za mene. Netko mi je svojski spustio. Izvrnuo je smisao svemu onome što sam rekao i to pustio u opticaj. čak i o nama dvoma. Da sam ih ostavio na cjedilu zbog tebe. - Trebali bi te bolje poznavati. - Držim da me Phil Murrav poznaje, ali sumnjam da ostali dijele njegovo uvjerenje. - Zao mi je - reče. - Što ćeš sada? - Iskreno govoreći, ne znam - odvrati. - Murrav hoće da čekam. Veli da će se sve razjasniti. Ali ne

bih rekao da ću čekati kako on to predlaže. Nisam navikao sjediti u uredu i ništa ne raditi. - Zašto ne razgovaraš s ujakom Tomom? - zapita. - Iz onoga što je kazao zaključujem da te poštuje, premda te možda ne voli. Pogleda je. - To ne mogu učiniti. Toliko već živim s ove strane ulice da je ni pod kojom izlikom ne mogu prijeći. Uostalom, da to i učinim, sve ono što govore o meni, postalo bi istinom. Primaknu mu se bliže. - Volim te. Nije mi pravo da se mrcvariš zbog toga. Ne reče ništa, već je samo pogleda. - Znam da sam rekla da ću čekati dok me ne pozoveš - reče - ali nisam mogla izdržati. Jako si mi nedostajao. Daniele, želim tu ostati s tobom. Duboko uzdahnu. - I ja bih to volio, ali to bi samo pogoršalo cijelu situaciju. - Što ćemo onda? - čekati - odgovori. - Onako kako to Phil Murrav preporuča. Možda sve krene nabolje kad prođe ova gungula. 111 - Što ako ne uzmogneš čekati prema njegovu naputku, pa odlučiš da odeš? - upita. - Nešto ću ti obećati - reče. - Ako odlučim otići, povest ću te sa sobom. Opazi kako joj suze naglo hrupe na oči, pa je privuče k sebi. - Ne budali - on će, poljubivši je u obraz. - Ne budalim - prošmrca - nego plačem od sreće. - Zagleda mu se u oči. - Zaista me voliš, zar ne? Pecnu je kroza smiješak. - Ne vrijeđaj. - Bar malčice? - upita ispod glasa. - Ne samo malčice - nasmija se, ljubeći je u usta - nego neizmjerno. Pogleda u kalendar na svom stolu. Petak, 28. svibnja 1937. Dva upravo minula tjedna otegoše se u beskonačnost. Uzalud je čekao telefonski poziv. Unatoč Muiravevu obećanju, McDonald se uopće nije javio. U međuvremenu, osjetio je kako oko njega u uredu raste uzbuđenje. Znao je da su za Spomen-dan predviđene demonstracije, ali mu o tome nitko ništa nije rekao, niti ga uključio u kakve razgovore. Više je saznao o pojedinostima vezanima uza štrajk iz novina, negoli u samom uredu. Baci pogled na svoj sat. Bilo je prošlo pola šest. Otvori vrata ureda i proviri van. Veliki je vanjski ured bio pust. Zatvori vrata i vrnu se k stolu. Dohvati telefonsku slušalicu i nazove Phila Murrava. Murrav je otputovao u Pittsburgh i neće se vratiti u glavno sjedište do ponedjeljka. Pokuša ga nazvati na privatni broj u Pittsburghu, ali se nitko ne javi. Izvadi iz stola bocu viskija. Bijaše gotovo prazna. Prinese je k ustima i iskapi je. Nije bilo ni za jednu čašu. Iznova se zabulji u kalendar. Murrav mu je 112 kazao da čeka do konca mjeseca, a on je praktički sada istjecao. Mozgom mu sijevnu misao. U ponedjeljak je trideset i prvi. Je li moguće da ga drže tu sigurno uzapćena dok ne završe nedjeljne demonstracije? I da je ono što je Girdler kazao Chris istina? Da se boje da unese razdor u organizaciju? Pitao se što će se dogoditi u ponedjeljak. Hoće li ga Murrav nazvati i izraziti žaljenje što nije našao nikakvo rješenje? Ili će pak smatrati da je dovoljno bezopasan da mu dadu pravi posao? Zbilo se što mu drago, to sad nije važno. Ispruži ruke na stol i zagleda se u njih. Nešto se promijenilo u njemu, ali se to nije vidjelo na rukama, jer su ostale iste, krupne i široke radničke ruke. Ne ruke čovjeka koji bi trebalo da misli ili osjeća. A one su oduvijek bile samo ruke radnog čovjeka koje su pokretali i njima upravljali tuđi mozgovi, tuđe misli i želje. U duši mu se uzvitla val srdžbe koji ga stade gušiti. Grčevito stisnu pesti i snažno tresnu njima o stol. Oštra bol zasvrdla mu uz ruke. Uzvisi pesti do očiju i zabulji se u njih. članci mu pobijele, a krv procuri kroz razderanu kožu. Lagano otvori šake. Bez obzira zbog kojeg ga razloga tu držali,

došlo je vrijeme da se makne s mjesta. Vrijeme da otiđe, da krene dalje, vrijeme da otkrije što se zbiva u njegovoj vlastitoj glavi. Poče otvarati ladicu, kadli na vratima odjeknu kucanje. - Gospodine Huggins? - Bio je to djevojčin glas. Priđe vratima i otvori ih. Na pragu je stajala Nancy, širom raskolačenih očiju. - Da? - upita osorno. - Vratila sam se da uzmem nešto iz stola - otpovrnu brzo - a onda sam iz vašeg ureda začula neki prasak. Jeste li dobro? Polako kimnu. - Jesam. 8 Sjećanje II 113 Slabašan izraz olakšanja preleti joj licem. - Onda idem. Zao mi je što sam vas smetala. - Ništa zato, Nancy - reče. - Hvala vam na brizi. Okrenu se da će otići, ali je zaustavi. - Nancy. Obrnu se. - Da, gospodine Huggins? - Imate li vremena da mi otipkate jedno pismo? - Hoće li me to dugo zadržati? Večeras idem na spoj, a još moram kući da se presvučem. - Neće - obeća. - Ali za mene je to vrlo važno. - U redu. Samo trenutak da uzmem svoj steno-grafski notes. Promatrao ju je kako odlazi k svom stolu, a potom se vraća do njegova stola i ispražnjava ladice. 114 dvadeseto poglavlje U apartman je stigla odmah nakon ručka. Ušla je u spavaću sobu i ugledala ga nagnuta nad otvorenim kovčegom. - Treba li ti pomoć? Odmahnu glavom. - Skoro sam gotov. Nema mnogo stvari. -Isprazni posljednju ladicu komode i uz škljocaj zatvori kovčeg. - Taaa-ko! Ona odstupi u stranu dok je prenosio kovčeg u dnevnu sobu i zatim ga odložio tik jednog drugog kovčega, blizu prednjih vrata. - Moje su putne torbe u kolima - reče ona. Uspravi se. Vlak nije kretao prije šest sati. - Imam pola boce viskija. Nema smisla da je ostavim. Ona klimnu, a on uze bocu i dvije čaše. Dade joj jednu i naže bocu prema njoj. - Samo malo. Oplahnu joj čašu s malko viskija, a svoju natoči do vrha. - Za sretan put - nazdravi. Ona gucnu i iskrivi lice. - Kako možeš piti taj bućkuriš? Ima grozan ukus. Provali u smijeh. 8* 115 - Bit će bolje da se počneš privikavati na nj. To ti je sirotinjsko piće. Trpki martini košta dvaput više. Ušuti se. Pogleda je. - Jesi li sigurna da želiš poći? Život će ti se potpuno izmijeniti. Još se uvijek možeš predomisliti. Neću ti ništa uzeti za zlo. Zasmiješi se. - Neću te ispustiti tako lako. - Uze još jedan srk. - Viski zapravo i nije tako loš. Nasmija se. - Jesi li razgovarao s gospođom Torgersen? -upita ona. - Jesam. Već se preselila u dječju sobu, kako bi se mi mogli smjestiti u drugu spavaću sobu. Sudeći po njezinu glasu reklo bi se da joj je milo što dolaziš sa mnom. Voli te.

- Dugo me već poznaje - reče. - Kako sinčić? Glas mu poprimi prizvuk ponosa. - Kaže da je odlično. Da raste. Da je već teži za pola kilograma i da joj ne zadaje nikakvih briga. Prespava cijelu noć. - Jesi li ga se zaželio? Pogleda je, a tada potvrdi glavom. - Jesam. čudno, nikad sebe nisam zamišljao kao oca. Ali dok sam ga držao u rukama i gledao ga, shvatio sam da je on dio moga bića i da ću stoga vječno živjeti. Prinese mu svoju čašu. - Još bih malko uzela. Preli joj dno čaše viskijem. - Kako je vani? - Sunčano i toplo - uzvrati ona. - Dobro - reče. - Bar štrajkašima ide vrijeme na ruku. Nije lako zadržati samopouzdan izraz lica dok ti kiša po njemu škropucka. Djevojka koja mi je na pisaćem stroju otkucala pismo kazala mi je da joj je 116 šef bio jako zadovoljan. Kompanija Paramount šalje ekipu koja će za filmske novosti snimati demonstracije u South Chicagu. Prikazivat će se u šest tisuća kinematografa idućeg utorka. - Drago mi je što nećeš biti s njima - primijeti ona. - Jutros sam za doručkom čula kako ujak Tom razgovara telefonski s nekim iz glavnog policijskog stana u Chicagu. Kazao je da očekuju nerede u čeličani i kao pomoć zatražio sto pedeset policajaca. Kad se vratio k stolu, smješkao se i rekao ujni da će crvendaći fasovati više nego što očekuju, ako počnu praviti neprilike. Zapilji se u nju. - Već ima gotovo stotinu ljudi unutar tvorničkih zidina. Što će mu cajkani vani? - Ne znam - odgovori. - Bila sam isuviše zaokupljena mislima kako izići iz kuće s putnim torbama, a da oni to ne primijete. - Razočarat će se - reče Daniel. - Sastanak se održava u jednoj dvorani nekoliko blokova dalje. Neće uopće prilaziti čeličani. Ona se odgovori ništa. Sinu mu misao. - čini se da ti je ujak Tom uvjeren da će se okupiti pred tvornicom? Kimnu. Odloži svoje piće. - Bit će najbolje da se smjesta otputim onamo kako bih se uvjerio da se nitko ne približi čeličani. - To više ne spada u tvoj posao, Daniele - ona će. - Dao si ostavku. Sjećaš se? - Sjećam se Pittsburgha iz tisuću devetsto devetnaeste - reče. - Mnogo je ljudi bilo tada ozlijeđeno, jer nitko nije imao petlje da ih urazumi. - Sada smo u tisuću devetsto trideset i sedmoj -podsjeti ga ona. - I to više nije tvoja borba. - Možda i nije - dopusti. - Ali mnoge od onih što 117 će danas izići van, upisao sam ja u sindikat i ne bih volio da ih imam na savjesti u slučaju da zadobiju kakve ozljede. Ne reče ništa. - Daj mi ključeve automobila - zatraži on. - Ostavi se toga, Daniele - zamoli ga. - Počinjemo nov život. Jučer si mi to rekao. - Chris. Ni u kom slučaju ne mogu započeti nov život preko mrtvih tjelesa svojih prijatelja. Barem ne onda, ako imam priliku spriječiti nesreću. Daj mi ključeve. - Poći ću s tobom - reče. - Ne. čekaj me tu. - Kazao si da ćeš me povesti kamo god pošao. -Glas joj zazvuči nepokolebljivo. - On započinje odavde. Ulice ispred Samove dvorane bijahu pretrpane automobilima i ljudima, tako da Dan nije mogao naći slobodno mjesto da parkira kola. Zaustavio se nasred ulice i izišao. - Parkiraj kola u slijedećem bloku i čekaj me. Blijeda kao zid Chris kimnu. Dan se okrenu i stade se probijati prema zbornoj dvorani. Odjednom je postalo vruće, a mnoštvo

koje je preplavilo ulicu doimalo se više kao obiteljska družba na izletu, negoli kao skupina ozbiljnih štrajkaša. Mnogi od njih poveli su obitelji na sastanak, pa su se žene i djeca vrzli u gomili muškaraca u košuljama. Proguravši se kroz svjetinu, Daniel uniđe u dvoranu. Bila je dupkom puna. Na omanjem podiju, u udaljenom kutu dvorane, nekoliko je muškaraca sjedilo, dok je jedan stajao uz govornicu i vikao. - Ima samo jedan način da se cajkanima pokaže da ih se ne plašimo i da Girdler ne predstavlja 118 zakon. Moraju uvidjeti da smo mi obični ljudi, štrajkaši, dovoljno jaki i hrabri da im otvoreno pogledamo u oči i pljunemo u lice! Urlik odobravanja uzbiba se gomilom. Govornik spusti pogled na komad papira u ruci. - Mi članovi Sindikata radnika zaposlenih u čeličani, mjesna podružnica broj..., ovime jednoglasno osuđujemo despotsku i tiransku taktiku chicaške policije u njezinu nastojanju da obeshrabri i zastraši radnike, kako bi ih omela u primjeni njihovih ustavnih prava da se slobodno izražavaju i štrajkaju radi unapređenja američkog načina života. Zaglušni povici »Tako je!« zatutnje dvoranom. - Pokažimo im sada! - zaurla netko u gomili. - Tako je! - prihvati drugi demonstrant. - Pokažimo im kako izgleda prava formacija štrajkaške straže, u kojoj nema samo deset, nego tisuću radnika! Daniel se dokopa podija u času kad prisutni gromoglasnim uzvicima prihvatiše pređašnji prijedlog. Odrinu govornika s govornice. - Stoj! - dreknu gomili. - čekaj! Uzbunjeni radnici i nadalje davahu maha svojim osjećajima. Govornik se okrenu Danielu. - Odlazite odavde, Huggins! Tu ste nepoželjni -procijedi glasom koji je samo Daniel čuo. - Vi ste sigurno Daviš - reče Daniel. - Morate me slušati. Doznao sam da se vani nalazi sto pedeset cajkana željnih sukoba. Tu zadržite ljude. Ako iziđu pred čeličanu, mnogo će ih stradati. Ne samo muškarci, nego i žene s djecom. - Radnici imaju pravo na slobodu izražavanja -odvrati Daviš. - Dužnost je njihovih vođa da paze da ih ne ozlijede. Vidio sam tisuću devetsto i devetnaeste što se zbiva kad vođe zanemare tu dužnost. Isto se može i tu dogoditi. 119 - Ne može - uzjoguni se Daviš. - Ima nas odveć mnogo. Osim toga, cajkani se neće usuditi na neki nepromišljeni korak pred svim onim filmskim kamerama. Zato smo se i pobrinuli da dođu ovamo. - Kamere neće zaustaviti tanad - reče Daniel. Okrenu se prisutnima. - Braćo! - prodera se. - Vi me poznajete. Mnogi su od vas sa mnom stupili u ovaj sindikat. Više od bilo koga drugog priželjkujem uspješno okončanje ovog štrajka, ali ga ne možemo dobiti demonstrirajući protiv chicaške policije. Dobit ćemo ga privremenim obustavljanjem proizvodnje u čeličanama i predobivanjem ostalog dijela radništva za našu stvar. Usmjerimo sve svoje napore u tom smjeru, kako bismo iznašli sredstva i načine da naša braća uvide da je ovo i njihova borba. Nju ćemo izvojštiti tu u sindikalnoj dvorani, a ne na poljima pred čeličanom. Podrugljiv se povik vinu iz gomile. - Poznajemo te, Veliki Dane. Znamo da si nas prodao za komad Girdlerove mindže. Znamo da si protiv štrajka. - Nije istina! - kliknu Daniel. - Ako nije istina - javi se drugi glas - onda nam se pridruži. Ne bori se protiv nas! Daniel preleti pogledom po dvorani koja najednom utihnu. - Priključit ću vam se - reče - ali će samo muškarci ići. Pobrinite se da žene i djeca ne pođu za nama. U gomili netko kriknu. Dvojica mladića skoče na podij i, podigavši američke zastave, krenu uz prolaz među stolicama. Daniel pogleda Davisa. - čovječe, morate mi pomoći. Pokušajmo ih zaustaviti bar jedan blok dalje od čeličane. - Ne poče-

kavši odgovor, skoči s podija i hitro zagrabi središnjim prolazom između dvojice stjegonoša. 120 Vani se sunce pretvorilo u sjajnu užarenu kuglu. Daniel naglo svuče kaputić i prebaci ga preko ruke. - Preko polja - zaori nečiji glas. - Policija je zakrčila ulice. Polako, ali odlučno udare korakom preko otvorena polja put tvornice koja je bila kilometar i pol daleko. Daniel se okrenu i pogleda iza sebe. Ljudi su neorganizirano i bez ikakva reda grnuli za njima. Usprkos Danielovu upozorenju, pridružile su im se i žene s djecom. Među njima je vladalo malne djetinje veselje, kao u ljudi koji poslije nedjeljnjog vjeronauka u crkvi idu na izlet, a ne na štrajkašku demonstraciju. - Otarasite se žena i djece! - doviknu im preko leđa, ali mu se glas izgubi u vrevi. Netko ga povuče za ruku. Okrenu se. - Veliki Dane. - Tik do njega stupao je Sandy s Davisom. - Znao sam da ćete se pojaviti. Daniel ne odgovori. Obrati se Davisu. - Pogledajte tamo prijeko. čeka nas cijela vojska cajkana. Vjerujete li mi sada? Daviš se zabulji. - Vidim ih, ali miruju. Odmah iza njih nalaze se kola filmskih snimatelja. Moramo im se približiti, kako bi se na filmu lijepo vidjelo koliko nas je. - Što je važnije? Ljudski životi ili filmovi? - Filmovi će prenijeti našu poruku širom zemlje - uzvrati Daviš. Daniel ga odmjeri iskosa. Nije bilo koristi. Nije imalo smisla. Srljali su kao ovce u klaonicu. - Jedan blok dalje od tvornice - reče smrknuto. -Pokušajte ih zaustaviti jedan blok dalje od tvornice. Ali ih ništa nije moglo zaustaviti; pritisak mnoštva iza njih nosio ih je naprijed. Daniel je vidio kako se policajci mašaju pištolja i palica. U djeliću sekunde pred očima mu puče slika. Švabe ih čekaju tamo prijeko na ničijoj zemlji. 121 Nalazili su se na polovici posljednjeg otvorenog polja, kojih šezdesetak metara daleko od policije, kad im Daniel okrenu leđa i uzdignu ruke da zaustavi svjetinu. - Sada! - povika. - Tu obrazujte štrajkaški red! Jedan ga glas neočekivano podrža. - Da - izdera se Daviš. - Tu obrazujte red. Jedna zastava na desno, druga nalijevo, a vi se postrojite između njih. Gomila se poče neodlučno vrsti u krugu, ne znajući što da radi. Daniel gurnu jednog od stjegonoša. - Kreći, čovječe! - Stjegonoša se pokrenu. - U redu - doviknu Daniel rulji - a sada pođite za njim! - Pođite za njim! - vrisnu Daviš. Daniel ga okrznu pogledom. - Hvala. Davisov glas zazvuči zloguko. - Ne zahvaljujte mi. Užasno se bojim. - Uz nešto sreće - reče Daniel - možemo još uvijek dobro proći. Ali sreća im nije bila naklonjena. Prvo se čulo nekoliko revolverskih prasaka, a zatim ga je u leđa pogodio kovački malj od čega je bubnuo ničice na zemlju. Pokušao se pridići, ali su mu noge otkazale poslušnost. čuo je vrisku žena i povike muškaraca zahvaćenih panikom. Tada se posvud oko njega razmilješe policajci u plavim uniformama koji počeše sve odreda nemilice mlatiti svojim batinama i pendrecima. Vidio je kako Daviš i Sandy padaju na zemlju pod tučom uniformiranih ljudi i kako ih udaraju još dugo nakon što prestadoše davati znakove života. Osjeti kako mu suze izbijaju na oči. - Oh, kakvo sranje - za vapi, više dirnut duševnim negoli tjelesnim bolom. - Sranje, sranje, sranje. Potom mu i ruke klonu, a na oči mu se navuče teški mrak. 122 Možda zato što je nedjelja. Ili što je vrijeme ručka. Ili je možda arapski embargo na isporuku nafte prošlog proljeća ostavio trag u duši američkog mo-torista. Međutim, već gotovo jedan sat sjedim na niskom kamenu zidu, a još nijedan automobil nije prošao. Sjećam se očeva ogorčenja zbog repova na benzinskim stanicama i zato što su počeli zatvarati tvornice zbog čega je tisuće radnika ostalo bez posla. Održao je konferenciju za novinstvo na kojoj

je sve oštro napao: Predsjednika, Kongres, naftne kompanije. - Ponavlja se ista stara priča - režao je. - Svi sporazumno dižu cijene, kako bi oglobili američkog radnika koji je rintao čak i na naftonosnim poljima, a sad mu uskraćuju plodove toga rada. Učinili smo Arape moćnima, pomažući im da eksploatiraju prirodna bogatstva svojih zemalja, a na svoju vlastitu štetu i štetu američkog radnika, jer nam je rečeno da je tako jeftinije. Sada vidimo koliko je to zapravo jeftino. Skupoća znači ucjenu i iznuđivanje. A samo je jedan način da se stane na kraj ucjenjivačima i iznuđivačima - da ih se istrijebi. Naši su razlozi opravdani i na zakonskoj osnovi. Ugroženi su nam nacionalna sigurnost, blagostanje, pa i sami životi. Pozovite marince! Optužen od mnogih novina i radio-komentatora kao staromodni šovinist, ratni huškač, procionist i protivnik Arapa, odgovorio je prezirno: 125 - Nismo se tukli u dva velika rata zato da usrećimo Arape i naftne kompanije, da se bogate na naš račun. U našoj zemlji vlada tradicija da se ljudi dižu i bore za svoja prava. Ako to sada ne radimo, pet godina kasnije okrenut ćemo se u čudu i otkriti da smo predali sebe, a možda i cijelu zapadnu civilizaciju, u ruke Kaina. Nije se to zbilo tako davno, no sada to znači vječnost. Bar za moga oca. Otišao je, i više mu nikad nitko nije čuo glas. Osim, možda, mene. Pitam se koliko vremena treba proći da ga više ne čujem. »Kad me upoznaš, Jonathane«. »Poznajem te, oče. Uvijek sam te poznavao«. Glas mu zazvuči nježno. »To si samo mislio. Tek sada počinješ spozna-vati«. »Što?« »Odakle sam. Tko sam«. »Tko si?« - istaknuh namjerno. Nasmijulji se. »Pitanje stanovišta«. »Ništa se nije promijenilo. Još si onakav kakvim sam te oduvijek smatrao«. »Nikad nisam tvrdio da sam nešto drugo. Uvijek ću biti onakav kakvim me budeš smatrao. Baš kao što ćeš i ti svagda biti onakav kakvim se budeš smatrao«. »Spremam se kući, oče. Dojadilo mi je sjediti po zidovima i ogradama i stajati uz putove. Dosta mije otkrića.« »Osamljen si. Budi strpljiv. Tvom će putu uskoro doći kraj, a onda ćeš kući da sve ono što si saznao povežeš u cjelinu«. »Ne znam o čemu bih to trebao stjecati znanje«. »O ljubavi, sine. I da je samo budale odbacuju«. 126 »Sit sam toga sranja, oče. Idem kući. Iz ovih stopa«. »Ne«. Glas mu odjeknu snažno i oštro. »Pogledaj uz cestu, sine, i utvrdi zašto za protekli sat nijedna kola nisu prošla pored tebe i zašto sjediš basna tom zidu i baš u tom vremenskom odsjeku«. Kilometar i pol niz cestu jedan se automobil uzvezao navrh brda i velikom se brzinom stao spuštati prema meni. Promatrao sam ga dok mu se hladnjak srebrne boje raskošno iskrio od sunčanih zraka. Pored mene je projurio bijeli sportski automobil marke rolls corniche sa spuštenim krovom, iza čijeg je volana sjedila djevojka zlaćanožute kose što je vijorila iza nje poput zastave na vjetru. Nekoliko stotina metara niz cestu opazim da se na automobilu straga prvo pale crvena svjetla, kad se zaustavio, a onda bijela, kad se počeo natraške vraćati prema meni. Auto zadnjim krajem zađe na ugibalište i zaustavi se preda mnom. Djevojka u kolima i ja jednostavno smo sjedili svaki na svom mjestu i gledali jedno drugo. Nismo govorili. Samo smo se motrili. Bila je to krasotica brončano preplanule puti, visokih jagodičnih kostiju, širokih usta, jake brade i gotovo bijele kose koja joj je sada, kad nije bilo vjetra, sezala ispod ramena. Međutim, ono što se najviše isticalo bile su njezine svijetlosive oči, prošarane plavom bojom. Viđao sam ih već tisuću puta, ali se nisam mogao sjetiti gdje. Napokon se nasmiješila, pri čemu su joj zablistali bijeli zubi, a oči kao da su joj od bora, što su se stvorile u kutovima, postale čak i plavije. Glas joj je bio tih i nježan, ali vrlo jasan i razgovijetan. - Mali je Bucko sjedio na zidu. - Mali se Bucko neprilično zdrucko - nastavih ja.

127 - Pa svi kraljevi konjanici... - I svi kraljevi dvorjanici... Dovršismo u jedan glas: - Ne mogoše opet sastaviti mu kosti. - Prasnu-smo u smijeh. - Jesi li ti Mali Bucko? - upita. - Ne znam - odgovorih. - Misliš li da jesam? - Mogao bi biti - ona će ozbiljno. - Ne. To je dječja pjesmica. - Zašto onda tako sjediš na zidu? - Nisam to znao dok nisi ti naišla. Sada znam. čekao sam tebe. Zamalo da odem, ali me netko odvratio od toga. Hitro zakruži pogledom oko sebe. - Tko? Nikoga ne vidim. - Prijatelj. Ali sad je otišao. Iznova usmjeri oči na mene. - Učinilo mi se da me zoveš. Zato sam se i zaustavila. Ne kazah ništa. - Stvarno sam nekoga čula da me zove. Spuznuh sa zida. - Ja sam te zvao, princezo. - Pokupih svoju naprtnjaču, ubacih je na stražnje sjedalo, a zatim se uvukoh do nje. - Princeza - reče zamišljeno. - Tako me je samo majka zvala. Ime mi je... Prekidoh je. - Šuti, princezo. Ne želim ga znati. - Kako da ja tebe zovem? Mali Bucko? - Jonathan. Kimnu. - Sviđa mi se. Pristaje ti. - Ubaci kola u brzinu i izveze ih tiho i lako na cestu. Prije nego što sam se pravo i snašao, već smo jurili devedeset i šest kilometara na sat. - Vozim te kući. - U redu. 128 Pogleda me ovlaš. - Koliko ti je godina? - Osamnaest - odvratih. Nisam mnogo pretjerao, samo dva mjeseca. - Izgledaš stariji - reče. Šutio sam dok je rukom posezala u spremnicu između naša dva sportska sjedala i odande izvukla zlatnu dozu za cigarete. Otvori je uz brzu kretnju. - Upali mi jednu. Strojno zamotani hašiš u čokoladnosmeđem papiru sa zlatnim filterom. Bijah impresioniran. Pripalih smotak. Dobra pljuga, možda najbolja koju sam do sada pušio. Dva dima i već sam bio u sedmom nebu. Predah joj cigaretu. Gurnu je u kut ustiju i ostavi je ondje visiti. Kad sam dvije sekunde kasnije bacio pogled na brzinomjer, već smo vozili sto trideset i sedam na sat. Ispružih ruku i izvadih joj smotak iz usta. - Zašto si to učinio? - upita. Pokazah na brzinomjer. - Rekla si da me voziš kući. Htio bih da tamo stignemo u jednom komadu. Smanji brzinu na devedeset i šest kilometara. - Dobra sam vozačica. - Svakako da jesi - potvrdih, ugasivši smotak -ali ja sam ti oprezan tip. Mučala je. Nekoliko minuta kasnije zavezla je kola na izlaznu rampu za West Palm Beach i pristala kod naplatne stanice. činilo se da je svi tu poznaju. Dala je čovjeku u naplatnoj stanici svoj karton i novčanicu od pet dolara. On je izišao sa sitnižom u ruci. Crveno svjetlo na brojilu pokazivalo je tri i pol dolara. - Imamo lijep dan, gospođo Ross - reče. - Kako idu nova kola? - Zaista dobro, Tome - odgovori. - Radar prometne patrole registrirao je da vozite 9 Sjećanje II 129

sto četrdeset i pet kilometara na sat, i stvarno ste se brzo vratili. Rekli smo im da vam oproste ovaj put. - Hvala, Tome - reče, pruživši mu opet ruku. Ovoga je puta u njoj bila novčanica od dvadeset dolara. Nestala je dok se vraćao u svoju kabinu. - Ne pretjerujte, gospođo Ross - opomenu je uglađeno. - Nikad se ne zna hoće li na dužnosti biti netko tko vas ne poznaje. - Upamtit ću to - obeća pokrećući kola. Otkotrljali smo se rampom do auto-ceste. Deset minuta kasnije prešli smo jednim mostićem preko plovnog kanala i produžili niz privatnu uličicu. Pritisnula je »genie« na štitniku za sunce ispred sebe, i pred nama su se otvorila dvokrilna električna vrata kad smo skrenuli na pristupni kolnik. Zatvorila su se dok smo stali ispred kuće. Okrenu se da me pogleda. - Kod kuće smo. - Dobro - primijetih. Iziđoh iz kola, prijeđoh do njezine strane i otvorih joj vrata. - Morat ćeš sam nositi svoju putnu torbu - reče. - Kolovoz je i sva je služinčad, osim vrtlara, na dopustu. - Snaći ću se. - Izvukoh naprtnjaču iz kola i pođoh za njom u kuću. Krenula je hodnikom i otvorila jedna vrata. Uđoh za njom u sobu. - To je tvoja soba - reče. - Ona vrata tamo prijeko su od kupaonice. Vrata do prozora vode ravno van do bazena ili plaže, što više voliš. Ugrađeni ormari su u obližnjem zidu. Još su bila jedna vrata o kojima ništa nije kazala. - A što je s onim vratima? - upitah. - To su vrata kroz koja se ulazi u moju sobu. Ta je soba nekada pripadala mom bivšem mužu. Želiš li još što znati? Pogledah je kratko. 130 - Gdje je stroj za pranje rublja? Moram oprati nešto rublja. Prevrnuh se na krevetu i otvorih oči. Sunca je nestalo, i sumrak se uvukao u sobu. Micao sam se polako, uživajući u mekom dodiru prave posteljine. Dugo je vremena prošlo otkako sam posljednji put spavao u krevetu. Nisam ni slutio da ću se tako udobno u njemu osjećati. Uspravih se u sjedeći položaj. Bacio sam svu odjeću u stroj za pranje rublja. Još sam imao vremena da je stavim u aparat za sušenje kako bih večeras mogao što obući, jer sam na sebi imao samo gaće. Izvukao sam se iz kreveta i uskočio u kratke traperice prije nego što sam opazio sve svoje rublje, uredno izglačano i složeno, na kauču do zida. Mora da sam spavao kao zaklan, jer uopće nisam čuo da je ušla u sobu. Pipnuh rublje. Nije moglo proći toliko vremena, jer je još uvijek bilo toplo. Protrljah bradu. Nakon brijanja i ponovnog tuširanja ima izgleda da se opet osjetim kao ljudsko biće. Onim tuširanjem neposredno prije spavanja samo sam se oslobodio nečistoće. Stajao sam u komorici za tuširanje i prepustio se blagotvornom djelovanju vruće vode. Para je zamaglila staklo na vratima komorice i kad sam izišao, u zraku se osjećao slab miris hašiša, a široki je ručnik visio na mjestu gdje sam ga lako mogao dokučiti. Skidoh ga, dobro se obrisah i vratih se u spavaću sobu. Vrata su još uvijek bila zatvorena. Priđoh prozoru i pogledah van, na prednji kolnik. Rollsa nije bilo na njegovu mjestu. Obukoh se do kraja i pokucah na vrata. Nitko se ne javi. Pokucah iznova. I nadalje tišina. Otvorih vrata i uniđoh. Soba bijaše prazna. Vratih 9* 131 se u svoju sobu, a zatim iziđoh u hodnik. Pretražih cijelu kuću. Nigdje je ne nađoh. Uzeh limenku piva iz hladnjaka, otvorih je naglim trzajem i kroz dnevnu sobu otiđoh na verandu. Bacih se na stolicu koja je bila okrenuta prema oceanu. Na obzorju ugledah teretni brod koji je polako plovio u smjeru juga i, dok sam ga promatrao, pala je noć i zastrla mi vidik. Malo pomalo počeše se javljati zvijezde, i uskoro se plavi baršunasti svod ispuni sjajnim dijamantima. Sve se to

uklapalo zajedno: rolls corniche, ova kuća i dijamantima posuto nebo. Tko je bogat, njemu sve pripada. Njezin se glas javi iza mene. - Jesi li gladan? Ustadoh i okrenuh se. U svakoj je ruci držala veliku bijelu papirnu vreću s kojih se smiješio otisnut lik pukovnika. - Kupila sam rebarca, piletine, salate i prženih krumpira - reče. - Nije mi se dalo kuhati. - Nemam ništa protiv - odvratih. Maših se vreća. - Dopusti da ti pomognem. Bilo je četiri puta više hrane nego što smo je mogli izjesti. Na koncu se odmaknuh od stola. - Puknut ću ako ne prestanem jesti. Zasmija se. Uopće nije mnogo jela. Možda jedno rebarce i komad piletine. I ništa više. - Ostalo ćemo spremiti u hladnjak. Možda te kasnije opet spopadne volja za jelom. Posuđe stavismo u sudoper. Tada ona uze čašu crna vina, ja još jedno pivo, i vratismo se na verandu. Odnekud se najednom stvori zlatna doza. Promatrao sam je kako pripaljuje tanak smotak hašiša čokoladne boje. - Je 1' puno trošiš toga? - upitah. Slegnu ramenima. 132 - Bolje je nego valium1. Preda mi ga. Povukoh nekoliko dimova. ćutio sam se još ugodnije nego prije: lepršavo, pročišćeno i vrlo uzneseno. - O tome ne mogu raspravljati. Ali zašto? Poniknu pogledom. - Ublažava muku koju stvara osama. Uvukoh u sebe još jedan dim i vratih joj smotak. - Ti ne bi smjela biti osamljena. čini se da imaš sve što ti srce zaželi. - Dakako - naruga se. Zaslini još jednom pljugu. - Jadna mala bogatunka. - Nisam to mislio - dodah brzo. - Lijepa si, ne moraš biti sama. Glas joj jeknu ogorčeno. - Nemam običaj pecati mladiće na auto-cesti Sunshine State. - Hej, polako - uzviknuh. - Zabrazdila si krivom stazom. Ja sam te zvao, sjećaš se? - Bila sam nafiksana - uzvrati. - Sve sam izmislila, a ti si to dragovoljno prihvatio. - Princezo. Glas joj zavri od bijesa. - Ne zovi me tako! Ime mi je... Nagnuh se prema njoj. Jednom joj rukom izvu-koh smotak između prstiju a drugom joj obuhvatih zatiljak i prekrih joj usta svojim usnama. U prvi mah usne joj bijahu tvrde, potom se smekšaše i ugrijaše, da bi na koncu, kad sam se odvojio od nje, počele podrhtavati. U očima joj nazreh nejasne obrise plavičastih suza. - Imaš majčine oči, Christina - kazah. čuh kako u čudu hvata dah. - Ako si cijelo vrijeme znao moje ime, zašto si me zvao princezom? 1 Sredstvo za umirenje živaca. 133 Otvorih usta, ali moj otac progovori umjesto mene. - Da si moja kći, tako bih te bio nazvao. Spopadnuta strahom, ščepa me za ruke. - Jonathane, što sve to znači? Ili ja ludim, ili u ovoj drogi ima neka tvar od koje dobivam priviđenja. Sklopih joj ruke i prinesoh ih svojim usnama. - Ne boj se - odvratih. - Jednostavno se igramo dovršitelja. - Dovršitelja? - zinu smeteno. - Dovršavamo nešto što naši roditelji nisu nikad učinili. - Digoh se na noge i odvukoh je za sobom. -Jesu li majčini albumi s nalijepljenim izrescima još uvijek u knjižnici? Kimnu. - Na najgornjoj polici u kutu. Ondje se nalazilo pet omašnih albuma, uvezanih u kožu i položenih jedan na drugi. Skinem ih sve i stavim na pisaći stol. Ali, otvorio sam samo drugi po redu i odmah potražio željenu stranicu.

- Evo je - rekoh, uprijevši prstom u fotografiju. Zapilji se u sliku mlade žene i muškarca u poluprofilu, što su se smiješili jedno drugome. Glas joj poprimi znatiželjan prizvuk. - To bismo mogli biti ti i ja. - Možda, ali to nismo mi - kazah. - To su tvoja majka i moj otac. - Stadoh okretati stranice. - Ima još slika. Glas joj se odjednom ispuni srdžbom. - Ne želim više to gledati! - Otrči iz sobe, tre-snuvši vratima. Pažljivo sklopih album i pođoh za njom. Nađoh je u njezinoj sobi kako rida na krevetu. Zastadoh ondje za trenutak. - Žao mi je - ispričah se. - Mislim da je najbolje da odem. 134 Okrenu se sjedeći na krevetu. - Ne. - Nisam došao ovamo da te uzrujavam - kazah. - Znam. Uzrujavam se zbog sebe. Deset sam godina starija od tebe. Trebala bih postupati prema svojim osjećajima. Ne rekoh ništa. -> Daniele - izusti. A kad joj se zagledah u poznata dva oka, duboka kao more, znao sam da to ona ne govori, već njezina majka. - Još te uvijek ljubim. Još te uvijek želim. Učinih sve samo da se ne izgubim u vrtlogu njezinih očiju. Nagnuh se nad krevet i poljubih je nježno u čelo. - Pokušaj malko odspavati. - Ne želim spavati - reče. - Privuče me na krevet do sebe. - Bio si opsjednut gnjevom. Nikad nisam srela čovjeka toliko obuzeta gnjevom. Zbog toga sam te ostavila. Lagano je opet naslonih na jastuk. - Nisi me ostavila - kazah tiho. - Nikad me nisi ostavila. Uhvati me za ruku i krepko je stegnu. Glas joj se pretvori u šapat. - Da, to je donekle istina. Nikad te nisam ostavila. - Potom je svlada san. Počekah jedan dug trenutak, a onda se tiho, da je ne probudim, vratih u svoju sobu i stadoh trpati svoje stvari u naprtnjaču. »Jonathane«. »Prestani mi smućivati glavu, oče. Ostavi me na miru. Mrtav si«. »Ne smućujem ti glavu. Trebam te«. »S tobom je svršeno, oče. Više ti nitko i ništa ne treba«. 135 »Ljubim je, Jonathane«. »Zamijenio si je, oče. Ona nije njena majka.« »Ona je onoliko njezina majka koliko si ti moj sin«. »Ne mogu ti pomoći, oče. Otiđi i prepusti me mom životu.« Pade mi nešto na pamet. »Je li ti ona kćerka, oče?« »Nije«. Uslijedi šuškav uzdah. »Da jest, ne bih tebe trebao da joj išta kažeš o mojih osjećajima«. »Majka joj je mrtva, oče. Zašto joj to sam ne priopćiš?« »Sine, mrtvi ne mogu razgovarati s mrtvima. Samo živi mogu međusobno izmjenjivati riječi«. - Jesi li s nekim razgovarao, Jonathane? Stajala je kod otvorenih vrata što su povezivala naše dvije sobe. Ne odgovorih joj na pitanje. Uđe u sobu. - Učinilo mi se da čujem neke glasove. - Sam sam - kazah. Spusti pogled na polunapunjenu naprtnjaču na krevetu. - Kamo ćeš? Podigoh naprtnjaču i istresoh iz nje svoju odjeću na krevet. - Ne - rekoh. - Ne idem. - Što se odigralo između moje majke i tvog oca? - upita mučena neizvjesnošću. - Ne znam. Jednostavno predosjećam. Ali nešto me je dovelo ovamo, jer je važno da to zaista

saznam. - I ja imam isti predosjećaj. - Odjednom trepnu očima, sjetivši se nečega. - Majka je vodila dnevnik. Možda... - U njemu bi se moglo skrivati ono što želimo saznati - dodah hitro. - Znaš li gdje je? 136 - Znam - odgovori. - To je bio majčin dom. Nakon njene smrti sve su njezine osobne stvari spremljene u kutije i odnesene. Albume s izrescima nije nitko ni dirnuo, jer su se nalazili na najgornjoj polici u knjižnici i tek smo ih kasnije pronašli. Ali valja znati da i nije bilo vrijedno truda. - Možemo li do njih? - Sve je spremljeno u Miamiju. Možemo se sutra odvesti tamo. Počeh se bolje osjećati. - Pri brzini manjoj od devedeset kilometara na sat. Osmjehnu se. - Vrijedi. Obećajem. - Vrati se u sobu. - Laku noć, Jonathane. - Laku noć, Christina - odzdravim. Gledao sam kako se vrata za njom zatvaraju, a zatim se razodjenuo i legao u postelju. Osjetio sam kako me svega shrvava umor i kako tonem u dubok san. Trideseti lipnja 1937. Philip Murray je danas došao u bolnicu obići Daniela. Bilo je to prvi puta da gaje, u toku mjeseci koje je tu proveo, posjetio bilo tko iz sindikata. Dogodilo se to tjedan dana nakon što su liječnici Danielu saopćili da više nikad neće moći hodati. S njim su došla dva muškarca, McDonald i Mussman. Sjedila sam pokraj kreveta tako da sam ih prva opazila kad su, ušavši u bolesnički odjel, počeli prolaziti mimo zastora koji odvajaju jednog bolesnika od drugoga. Ustala sam, kad su se zaustavili pred Danielovim krevetom. Daniel nas je upoznao i, budući da je nastala neugodna stanka kad su čuli moje ime, ispričala sam se i otputila se do kraja odjela. Zadržali su se kod njega oko petnaest minuta, a tada, nijednom se 137 ne osvrnuvši na mene, tiho izišli iz odjela. Vratila sam se Danielu. Na licu mu je lebdio izraz koji nikada prije nisam vidjela. Kao da su mu se svi mišići skamenili, a samo su mu oči, zažarene od bijesa, ostale pokretne. Na posteljini pred njim ležali su neki papiri, dok je krupne prste tako jako stezao, da sam pomislila da će mu kroz napetu bijelu kožu popucati svi članci. Nakon nekoliko trenutaka uzeo je jedan papir i pružio mi ga, pri čemu su mu obje ruke nezadrživo podrhtavale. Ono što ga je uzbudilo bilo je otipkano na listov-nom papiru Organizacijskog odbora radnika zaposlenih u čeličanama. S obzirom na njegove neprocjenjive zasluge u prošlosti, Upravni se odbor složio da ne prihvati njegovu ostavku koju je podnio prije nego što je zadobio sadašnje ozljede. Umjesto toga glasovanjem su odlučili da ga umirove s jednomjesečnom otpremninom i s mirovinom u iznosu od dvadeset i pet dolara na tjedan koja će trajati dvije godine. Uz to preuzimaju na sebe sve bolničke troškove, a njemu žele mnogo uspjeha u budućnosti bez obzira kojega se posla primio. Odluku je potpisao Philip Murray. Pogledala sam ga. Nisam mu ništa mogla reći. - Štrajk je propao - kazao je. - To znaš. Kimnula sam. - Deset mrtvih na Spomen-dan u Chicagu; nepun mjesec dana kasnije dvanaest mrtvih u Youngstownu, a više od stotinu ljudi osakaćeno i ozlijeđeno; i sada je sve gotovo. Dižu ruke od svega dok se ljudi bezvoljno vraćaju na posao kao pretučena paščad. Imat ćemo ih slijedeći put. U međuvremenu, oni se vraćaju svojoj zabavi izigravanja utjecajnih veličina, jer radnici koji su radi njih išli u štrajkaške redove, radi njih krvarili i pogibali, nisu ništa drugo doli običan ološ koji valja odbaciti po138 put posve iscijeđena limuna koji više nikome ne koristi. Njegove garave oči poprimile su leden izraz, a glas mu se razjario kao nikad prije. - Misle da sam gotov, da više neću hodati, da više neću djelovati. To je još jedna pogreška koju

mogu upisati na svoj račun. Baš kao i štrajk koji nisu ni trebali započinjati, jer su znali da ga ne mogu uspješno okončati. Ukliještio me očima. - Opet ću hodati. Ti ćeš mi pomoći. Klimnula sam glavom. - Prvo što ti je činiti jest da me izvučeš odavde, gdje jedino možeš čuti riječ »žalim«. - Kamo ćeš ići? - upitala sam ga. Glas mu se nenadano smekšao. - Kući. Šesnaesti srpnja 1937. Sišli smo s vlaka u Fitchvilleu. Ostavila sam ga u bolesničkim kolicima, na kolodvorskom peronu okruženog kovčezima, dok sam se otputila niz ulicu i kupila za dvjesto devedeset i pet dolara automobil marke dodge iz 1935. godine. Tada smo krenuli zabačenim cestama i, zašavši duboko u brda, stigli smo do mjesta koje je nazivao svojim domom. To čak više nije bila ni trošna koliba, nego pocrnjela, izgorena brodska trupina. Neko je vrijeme ravnodušno buljio u nju, a onda mi se okrenuo. - Sutra ujutro vrati se u grad i unajmi četiri najkrupnija Crnca koja možeš naći za dolar na dan, uz besplatan stan i hranu. Zatim otiđi u dućan i kupi svakom čovjeku čekić, pilu, sjekiru, malo građevnog drveta i bačvu jeftinih čavala. Onda nabavi dovoljno živežnih namirnica da im potraju za tje139 dan dana. Graha, suhih svinjskih rebrica, kave i šećera. Nama uzmi što god hoćeš. Kad se okrenuo da me pogleda, uoćio mi je na licu zabrinut izraz. - Ne brini se - rekao je. - Sve će biti u redu. - Jesi li siguran da to želiš uraditi, Daniele? -zapitala sam ga. Još uvijek možemo prihvatiti ponudu ujaka Toma. - Prije nekoliko dana ujak Tom je pristao da plati sve terapijske troškove, ali pod uvjetom da Daniel potpiše ugovor da više nikad neće raditi za sindikalni pokret. Daniel je odbio. - Nema više nikakvih sporazuma ni s kim. Za ili protiv sindikata. Prisvajam sebi pravo slobodnog izbora. Jedini čovjek u koga se pouzdajem - to sam ja. Prešao je preko mog pitanja. - Noćas ćemo spavati u kolima. Sutra ćemo se useliti u kuću pošto je ljudi pospreme. Ispružio se na stražnjem sjedalu što je udobnije mogao. Ja sam legla naprijed, jer mi je lakše bilo provući noge ispod volana. Probudila sam se u neko doba noći. Sjedio je na svom mjestu i gledao kuću. Kad me je čuo, okrenuo mi se. - Jesi li dobro? - upitala sam ga. Potvrdio je glavom. - Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu? - Svakako. O čemu se radi? - Što misliš, bi li mi mogla nekako sjesti na lice ? ' - Samo ako mi dopustiš da ti ga poslije podud-lam. Prvi puta, nakon dugo vremena, čula sam ga kako se smije. Po tome sam znala da će sve doista biti dobro. Pružio mi je ruke. - Hodi, dušo - kazao je - kod kuce smo. * 140 Dvadeset i osmi kolovoza 1937. Doktor Pincus, ortoped, završio je pregled. čitavo je popodne lupkao, pipkao i provjeravao. Promatrao je kako Daniel hoda. Sa štakama. Zatim kako na dugoj stazi, s paralelnim prečkama, teškom mukom pokreće ukočene noge, podupirući se rukama. Potom opet sa štakama, ali ovoga puta s privezanom ciglom ispod svake cipele, kako bi uz povećanu težinu uložio veći napor pri svakom iskoraku. Napokon je pregled bio gotov, pa se Daniel sav iznemogao ispružio, a Vila mu počela masirati i gnječiti noge od bedara pa do nožnog palca. Liječnik je izišao sa mnom u polje. - Ne mogu vjerovati. Prije mjesec dana bih rekao da je nemoguće ono što je maločas izveo.

- Ne poznajete vi Daniela - rekla sam. - Ali sve što je uradio kosi se s pravilima i protivi se teoriji o rehabilitaciji muskulature po kojoj radimo. - Možda nešto nije u redu s vašom teorijom -kazala sam. Pogledao me je. - Odakle je Daniel pozobao te svoje ideje? - Iz dviju knjiga koje je naručio poštom. Razvijanje tijela od Bernarra MacFaddena i Ne budite slabić od četrdeset osam kilograma od Charlesa Atlasa. - A tko je terapeut? - Gospođa Torgersen, koja vodi brigu o Danie-lovu sinu u Kaliforniji. Nekoć je s njom radila u bolnici, pa nam je pisala o njoj. U svojoj je domovini bila stručnjak za ortopedsku masažu. Doktor Pincus je zavrtio glavom. - Vidio sam sve na svoje oči, ali svejedno ne znam da li da im vjerujem. Međutim, ni protiv čega se ne bunim. Stvar hoda. Na taj način on će za mjesec dana prohodati. 141 - To i Daniel tvrdi. Kaže da će do tridesetoga rujna izići odavde. Doktor Pincus je kimnuo. - Mislim da je najbolje da jednom tjedno dođem ovamo radi pregleda. Ne bih htio da pretjera i time unazadi oporavak. Deseti rujna 1937. Daniel je odbacio štake. Sada hoda okolo uz pomoć samo dvaju štapova za šetnju. čak pokušava ići i bez njih, ali nakon nekoliko koraka noge mu otkazuju poslušnost i gubi tlo pod nogama. Ulla ga podiže kao da je djetence i kori ga zato što se prebrzo kreće. Isprva se mora lagano pokretati. Stresa glavom tvrdokorno i iznova pokušava. Ovaj put ga hvata prije nego što uspijeva pasti. Tada ga, poput nejačeta, podržava ispod pazuha, posađuje na stolicu i tjera ga da se odmara. Ne znam tko se više od nas začudio, Daniel ili ja, kad je to učinila, jer je ona krupna žena, visoka gotovo metar i osamdeset tri, prsata, guzata i nogata. Klekla mu je do nogu, odvezujući mu cipele. - Otkopčajte hlače - zapovjedila je. Podigao je pogled na mene. Nasmijala sam se. - Bolje da je poslušaš, inače bi te mogla istući. Otpasao je remen i otkopčao hlače. Vješto mu ih je svukla i zabacivši mu noge preko svojih koljena, počela mu ih masirati. - Štos je u tome da se održi cirkulacija krvi kako se mišići ne bi ukočili i zategli. - Dakako - kazao je, pogledavši me uznemireno. Nasmijala sam se i ušla u kuću. Bilo je vrijeme da priredim večeru. Ulla i ja kuhale smo naizmjence. Danas je bio moj red. * 142 Dvadeset i sedmi rujna 1937. Pretpostavljam da sam podsvijesno znala da Daniel prca Ullu, ali nisam to sebi htjela priznati. Sve otkako sam je vidjela damu radi masaže nogu skida hlače i primijetila izbočinu na gaćama. Međutim, s tim se nisam suočila dok ih jednog dana nisam zatekla na djelu. Vraćala sam se iz Fitchvillea, kamo sam bila otišla da odvezem doktora Pincusa na željeznički kolodvor. On se neprestance čudio Da-nielovu napretku. Nikad tako nešto slično nije vidio. Daniel je već polazio na kraće, ali još uvijek klecave šetnje bez štapa. - Riječ je o snazi volje - kazao je doktor Pincus tokom vožnje nizbrdo. - Držim da to nikad nećemo shvatiti. Na objema je nogama imao slomljene kosti, a živce, mišiće i tetive rastrgane. Prema knjizi ni na koji način ne može činiti ono što radi - letimično me pogledao, žmignuvši očima. - Više se nikad ni u što neću pouzdati. Malom se Bucku dadu kosti sastaviti. Samo što toi~nora sam učiniti. Onda mi je na povratku zatajio motor, tako da sam posljednjih četiristo metara do kolibe morala propješačiti. Ležali su nagi na podu. Ona je bila ispružena na leđima i dok je širom raskrečila savinute noge, koje je objema rukama ispod koljena priljubila uz trbuh, masivne su joj dojke stršale uvis poput dviju planina. Ukočivši se kao štap, on je lebdio iznad nje, upirući se ispruženim dlanovima o pod. Ona je groktala od zadovoljstva, dok je u silovitim zamasima ponirao u nju i

napokon se, zahvaćen grčom orgazma, blaženo svalio na njeno bujno tijelo. Nježno ga je gladila, govoreći mu tetošljivo, kao da je dijete. - To je bilo frlo topro. Kad budemo kotovi, noge će ti biti isto tako čfrste kao i kurac. Pokušala sam nečujno zatvoriti vrata prije nego 143 što me spaze, ali je upravo u tom hipu podigao oči. Zatvorila sam vrata i sjela na mali trijem. Desetak minuta kasnije izišao je, poštapajući se, i utonuo u stolicu do mene. Dugo nismo prozborili ni riječi. Napokon je ipak prekinuo šutnju. - Pretpostavljam da se čudiš što smo radili? - Znam što ste radili. Jebali ste se. Grunuo je u smijeh. - Tako je. I što još? - Što bi još mogli raditi? - upitala sam podrugljivo. - Jebanje je jebanje. - Ono je dio mog rehabilitacijskog programa -kazao je. - O, pa da - primijetila sam sumnjičavo. - Ali nije ti pimpek slomljen, nego noge. - To je neka vrst gimnastičkih upora. - U to sam se uvjerila. - Ma stvarno. Na taj se način opterećuju noge. Počela sam se smijati i protiv svoje volje. - A zadovoljstvo je posve slučajno? Iskesio se. - Poznaješ me. Nikad nisam mogao odoljeti maloj mindži. - To nije bila mala, nego velika mindža - usprotivila sam se. čak i za tebe. Nasmijao se, uhvatio me za ruku i potom se uozbiljio. - Ako hoćeš, otpustit ću je. - Ne - kazala sam. - Samo ćemo jednu stvar izmijeniti. - Koju? - Ako već moraš vježbati, onda vježbaj sa mnom. Dosad sam bila preobzirna. Uvijek na tebi, da se ne bi pretrgao. Vrijeme je da opet svojski prioneš, a ja ću ležati poleđice i uživati. * 144 Deseti listopada 1937. On hoda. Kad se umori, s jednim štapom. Ali ipak hoda. Danas sam odvezla doktora Pincusa i Ullu do vlaka. Na njega je ostavila toliko snažan dojam da je vraća u Washington, gdje će raditi u njegovoj ustanovi. Još to nije znao, ali s onakvom fizičkom terapijom koju spremno primjenjuje na svojim pacijentima, postat će vjerojatno najzaposleniji ortoped u zemlji. Kad sam se vratila u kolibu, Daniel je sa čašom u ruci i sa cigarom u ustima sjedio na trijemu. Na stolu, neposredno do njega, nalazila se boca viskija i još jedna čaša. Ulio je malo i za mene. - Uspjeli smo. - Ti si uspio - naglasila sam, dižući čašu prema njemu. Kucnuli smo se i popili. - A što sada? - Prvo ću u Kaliforniju da vidim sina, a onda moram naći posao. - Vraćaš se Murrayu ? Zanijekao je glavom, a oči su mu srdito sijevnule. - Nek se jebe! - Lewisu? - Ne, dok je Murray s njim. - Još uvijek možeš razgovarati s mojim ujakom Tomom. - Ni za živu glavu. Već ću nešto pronaći. Možda čak osnujem svoj vlastiti sindikat. - Svoj vlastiti sindikat? U kojoj industriji? čini se da su sada sve sindikalno organizirane. - Nisu sve - odgovorio je. - Razmišljao sam o tome kako sami članovi sindikata trebaju neku vrst zaštite od svojih vođa. - To nema smisla - kazala sam. - Sindikat unutar sindikata. Nasmijao se. - Tko zna ? Možda baš do toga i dođe. Kad čovjek pogleda što sve sindikalno rukovodstvo radi sa svo-

10 Sjećanje II 145 jim članovima, počinje se pitati u čiju korist ta cijela organizacija radi? Ali ne žurim se. Ima vremena za to. Moram još malo obilaziti po terenu. Ima još mnogo toga što moram naučiti. - A što će biti sa mnom ? - zapitala sam. - Što se od mene očekuje da radim u međuvremenu? Iznova je napunio svoju čašu. - Imaš posao kod ujaka. - Napustila sam ga - rekla sam. - Ne mogu mu se sada vratiti na koljenima. To dobro znaš. - U redu, pa novaca ionako ne trebaš; imaš svojega. - To nije odgovor na moje pitanje - Počela sam se žestiti. - Ne govorim o zaposlenju, nego o tebi i meni. Nije odgovorio. - Znaš da se želim udati za tebe. Još uvijek nije odgovarao. - U drugom sam mjesecu trudnoće. To je doktor Pincus potvrdio. čaša mu se razmrskala u ruci. Ljutito ju je odbacio, poškropivši ogradu viskijem i krvlju iz porezanih prstiju. Promuklo je uzviknuo: - Ne, proklet bio ako ćeš mi to učiniti! Sve ste vi žene iste. Mislite da pizdama možete ucjenjivati muškarce. To mi je Tess uradila i zajebala mi život. Neću dopustiti da se to opet ponovi. Ustao je i krenuo k vratima. - Izvrši pobačaj ili što god mu drago. Bebica je tvoja, a ne moja. Zalupio je vratima i čula sam lom kad je posrnuo i pao. Otvorila sam vrata i ugledala ga ispružena na podu. Okrenuo je glavu i ljutito izbeljio oči u mene. - Jebi se, druže! - skresala sam i zatvorila vrata. Bilo je to prvi put što se nitko nije našao da ga nakon pada podigne. # 146 Petnaesti listopada 1937. Danas sam imala pobačaj. Liječnik mi nije htio reći je li bilo muško ili žensko. U Chicagu kiši. Daniel se ne javlja. Ne znam zašto ne mogu prestati plakati. Liječnik veli da će se vratiti da mi dade injekciju za spavanje. Poslije tog nadnevka još je bilo nekoliko zapisa. Novi je dnevnik počela voditi slijedeće godine, ali je nakon nekoliko uvodnih rečenica, čini se, odustala i u toku idućih godina više se uopće nije time bavila. Niti je igdje još jednom spomenula ime moga oca. Christina se zapilji u svoju čašu crna vina. - Tko zna je li ga ikad kasnije vidjela? - Rekao bih da nije. - Vratih dnevnike natrag u kutiju što je bijasmo donijeli iz skladišta. - Kad su ti se roditelji vjenčali? - Tisuću devetsto četrdeset pete. Poslije rata. Otac mi je bio pukovnik u Eisenhowerovu Glavnom štabu u Londonu. Ondje ju je upoznao, dok je radila u Opskrbnom odjelu. Uzeli su se kad su se vratili u Sjedinjene Države. Rodila sam se iduće godine. A tvoji? - Tisuću devetsto pedeset šeste. Deset godina nakon što mi je otac osnovao CALL. Trebalo mu je malne devet godina da pokrene sindikat o kojemu je govorio tvojoj majci. - Što je radio za tih devet godina? - upita. - Istinu govoreći, ne znam - uzvratih. - Ali opet, ništa nisam znao o njemu, jer nikad nismo puno pričali. - Sad pričaš s njim - reče. - Što te drži u tom uvjerenju? - Osjećam to. - Srknu vina. - Katkad se pretvoriš 10' 147 u posve drugu osobu, a kad te pogledam, uopće te i ne vidim. Vidim nekog drugoga. Pogledah na sat. Bilo je dva sata i nekoliko minuta u zoru. - Bit će bolje da malo prilegnemo.

- Muči me nespokoj. Hoćeš li prvo sa mnom popušiti malo hašiša? Oklijevao sam. - Samo nekoliko dimova - ponuka me. - To će me smiriti. - Vrijedi. Izišao sam van, na verandu, dok je ona pošla po smotke hašiša čokoladne boje. Bila je plava baršunasta noć, a topao i slan povjetarac pirkao je s oceana. Protegao sam se na sofi. Sjela mi je do nogu. Dok je ona pijuckala svoje vince, pripalio sam smotak, potegao nekoliko dimova i predao joj ga. Strastveno je navalila na pljugu; napunivši pluća velikim dimovima, zadržala je dah, a potom lagano otpuhnula. Povukao sam još nekoliko dimova od čega mi se počelo vrtjeti u glavi, a onda joj vratio smotak. - Mislim da sam mortus. Osmjehnu se. - Moraš se priviknuti. - Ne znam mogu li si to priuštiti. Nasmija se i iznova zaslini smeđasti smotak. Pogleda me. - Kamo ćeš odavde, Jonathane? Prodjenuh ruke pod glavu i opustih se. - Mislio sam da ću kući, ali sada ne znam. - Jesi li našao ono što si tu tražio? - Ne znam što tražim - odgovorih. - Ako uopće išta tražim. - U vezi s tvojim ocem - reče. - Mrtav je. Sad je zato prekasno. Posisa pljugu još malo. .148 - Nisam toliko naivna. Uzeh joj cigaretu iz prstiju. Ovaj put usrkah toliko dima da mi tjeme gotovo odleti uvis, a jezik mi se posve odrveni. - Nećemo više o njemu. Vrijedi? - Vrijedi. O čemu onda pričati? - O tome kako se čovjek osjeća kad je bogat. - Ne znam, jer je to jedini osjećaj koji mi je poznat. - A tvoj muž? Je li i on bogat? - Jest. - A otac ti? - I on. - Ti si poslije rođenja odmah izvukla glavni zgoditak. Zamisli se načas. - Moglo bi se tako reći. - Zašto si se razvela? - Hoćeš li istinu? Kimnuh. - Zato te i pitam. - Njegovom krivicom, zato što je bio bogat, a ja nisam. Prsnuh u smijeh. - Nije to smiješno - ona će. - Nije znao za odmor i uživanje. Uvijek je bio napet. - I tako ste raskinuli brak. Kada? - Lani. - Osjećaš li se sada bolje? Sliježe ramenima. - Donekle. Ako ništa, sad se više nitko ne obara na mene i ne osuđuje me zbog toga što ne radim i što ništa ne dajem društvu. Kako ja gledam na stvari, bar ne oduzimam posao onome tko ga treba. - Ne mogu umovati o tome. - Ponovno zadimih i vratih joj smotak. - U glavi mi se sve vrtulja. Ovakvo zvrndanje još nikad nisam doživio. 149 - Je 1' ti dobro? - Bomba. - Onda uživaj. - Naže se prema meni i poljubi me. Usta joj bijahu topla. Privinuh je čvrsto uza se.

časak zatim podiže glavu i pogleda me. - Želim da neko vrijeme ostaneš sa mnom, Jonathane. Hočeš li? - Ne znam mogu li. - Koliko god možeš. Trebam te. Zađoh duboko u te znane oči. - Ovo već graniči s rodooskvrnućem. Ne trebaš mene, nego mog oca. - Nema ničega zla u tome. Ti predstavljaš svoga oca, baš kao što i ja svoju majku. Kazao si da se igramo dovršitelja. Tada nisam znala što misliš reći. Sada znam. Moramo dovršiti tu igru. Ništa ne kazah. - Jesi li se ikad zaljubio, Jonathane? Zamislih se za trenutak. - Držim da nisam. - Niti ja - doda. - No znam da ljubav negdje postoji. Moja ju je majka pronašla s tvojim ocem. Možda je i mi zajedno pronađemo. Ovoga puta spustih se do dna ponora njenih očiju i odjednom osjetih da to više nisam ja. Raširih ruke a ona mi, ušavši u naručje, pritisnu glavu na grudi. Lagano joj stadoh dragati duge meke vlasi. - čini se da smo je već našli, Christina. - Okre-nuh njezino lice prema sebi. - Ali ona nije naša. I nikad neće biti. Ti to znaš? - Znam - odvrati nježno zamagljenih očiju. -Međutim, nije bitno čija je, dok god je osjećamo. 150 treća knjiga JEDAN DRUGI DAN prvo poglavlje - Ti si jebeni prevarant, Veliki Dane. Daniel se zadovoljno nasmija, iznova puneći čašu bourbona iz boce koja je stajala ispred njega. Baci pogled na dvojicu muškaraca što su sjedili nasuprot njemu. - Što ti misliš, Tony? - Isto. Daniel se ponovno nasmija. Dokrajči piće jednim gutljajem i ustade. Nadvi se nad stol s prosjedom čupom što mu se kostriješila više čela. i - Sastanak je, izgleda, završen. - čekaj malo - uskoči brzo prvi muškarac. -Nisam to kazao. Sjedi. Možemo o tome popričati. Daniel ga načas pogleda, a tada klimnu. - U redu. Pričaj. - Tražiš isuviše mnogo - prigovori čovjek. - čega? Novaca? To nije ništa prema onome što mogu učiniti za vas. Mogu vam stvoriti ugled. - Već ga imamo - zainati se čovjek. Daniel ga prikuje pogledom. - Ali koliko još dugo? Dok god ste u sjeni, ali čim istupite na vidjelo, nasrnut će na vas. Ja na to gledam vrlo jednostavno. Dave Beck će propasti. Logično je da ti Jimmy postaneš međunarodni predsjednik kamiondžija u međugradskom prometu. Ali hoćeš li? Uzmimo da se to Meanyju ne 153 dopadne? Ne možeš prijeći iz AFL-a u CIO samo zato što su sada svi na hrpi. Zajebeš se. Nemaš kamo. Obrati se zatim onom drugom. - To se i na tebe odnosi, Tony. John L. te neće postaviti za predsjednika Sindikata rudara kad on odstupi. Tom Kennedy ima prvenstvo. Duže je u sindikatu. No ti možeš postati potpredsjednikom, a kad je riječ o momku kakav je Kennedy, to je čak i bolje. Još si uvijek siguran u sjeni, a tvoje će vrijeme doći kad Kennedy ode. - Sve si to lijepo izračunao - naruga se Jimmy Hoffa. - Na tom sam poslu već dugo vremena - uzvrati Daniel. Tony Boyle se zasmija. - Zašto onda nisi bogat? - Nije mi se žurilo - otpovrnu Daniel kroza smiješak. - čekao sam, dečki, da vi odrastete. - Znaš da nisam mogao privoljeti Lewisa da pristane na oporezovanje svakog člana sa deset centi u korist CALL-a - izgovori se Tony.

- Znam - potvrdi Daniel. - Ali pojedine podružnice mogu to sprovesti, ako hoće. Ti se možeš pobrinuti za to. To ti je ista stvar. - Starac će se razbjesnjeti zbog toga - reče Tony. - Mrzi te iz dna duše nakon onoga što si sve o njemu kazao. - Što još ima nova? - upita Daniel, smješkajući se. - Meany, Beck, Reuther - nijedan me od njih ništa manje ne mrzi. članovi su istog kluba. Već mi godinama lovaju starku, ali ja sam još uvijek tu. Boyle zadivljeno zavrti glavom. - Ne znam kako ti to polazi za rukom. Nemaš mnogo članova, možda četrdeset do pedeset tisuća. Daniel se nasmiješi. - Još malo, pa sto tisuća. No članovi nisu važni. 154 Svi su oni učlanjeni u male samostalne sindikate s kojima se drmatori nikad nisu htjeli gnjaviti, jer tu nisu vidjeli veliku lovu. Međutim, kod njih vlada nešto čega nema ni u jednoj drugoj organizaciji. - Što to? - zapita Hoffa. - Ravnoteža snaga. Još nikad nismo imali nika-kih neprilika, ne skandala. Nitko nije digao ničije pare. - Nije ih bilo dovoljno, da bi se tko potrudio da ih makne - reče Boyle smijući se. - Možda - složi se Daniel. - Ali činjenice ostaju. Javnost nam vjeruje. Jedini smo radnički savez koje priznaju, a to potvrđuju moje ankete. - Ni vozači kamiona u međugradskom prometu neće prihvatiti tvoj prijedlog - istaknu Hoffa. - Mjesna podružnica broj dvjesto devedeset i devet hoće - uvjeri ga Daniel. - To je tvoja podružnica, i oni tamo rade što im kažeš. Dvjesto tisuća članova dovoljno je da se pokrene stvar. S vremenom će svi pristati. - Dobro, znamo što tebe zapada. Ali što ćemo mi dobiti? - Pomoć i savjete - odgovori Daniel. - Obojica ste mladi i puni ambicija. Mogu vam pomoći da ih ostvarite. Mogu vas zaštiti od svega osim od vas samih. - Namjeravaš li razgovarati s ostalim sindikatima? - zapita Hoffa. - Da - odvrati Daniel. - Vas dvojica ste prvi. - Zašto baš mi? - Zato što ste u vezi s poslovima koji su životno važni za opstanak ove zemlje. Dvojica muškaraca na trenutak ušute. Zatim Boyle pogleda Daniela. - Možemo li o tome promisliti? Daniel kimnu. - Naravno. 155 - Što će se zbiti, ako ne prihvatimo tvoj prijedlog? - Postoje i drugi ljudi, u ostalim podružnicama istog sindikata, koji su isto toliko mladi i ambiciozni. - To je ucjena - izvali Hoffa bez pakosti. - Točno - povladi Daniel kimanjem glave. - Daješ li nam tjedan dana vremena za razmišljanje? - upita Boyle. - Dajem - uzvrati Daniel. Rukovahu se, i zatim obojica krenu van iz bara kamo ih Daniel otprati pogledom. Kroz otvoren prozor Daniel je vidio kako svaki ulazi u svoj automobil. Pošto su se odvezli, on se zagleda u svoju čašu. Pitao se znaju li koliko je zapravo zdvojan. Deset se godina borio da izgradi temelje svom utjecaju i onda je lani sav taj trud jednim udarcem uništen. Dotuklo ga je spajanje AFL-a i CIO-a. A sada se pojedini sindikati, koje je on združio, postupno razilaze. U blagajni ima još toliko novaca da izdrže mjesec-dva, a tada će svemu biti kraj. Dvadeset proteklih godina njegova života bit će upropašteno, a snovi, nade i ideali izgubljeni u nepovratu. Umorno ustane. - Stavite to na kredu, Joe - dobaci pipničaru, dok je izlazio. - A sebi pripišite deset zelembaća. - Hvala vam, Veliki Dane - doviknu pipničar za njim. Zatreptao je očima, kad je zakročio na suncem obasjanu ulicu; pričekao je neko vrijeme da se promet razrijedi, a potom udario prečacem put trokatnice u kojoj su se nalazile uredske prostorije.

Ustremio je pogled na zamrljana aluminijska slova CALL povrh ulaza koja je zub vremena lišio sjaja i izgrizao ih. Odlučio je u sebi da ne zaboravi reći vrataru da ih osvjetla. Uđe u zgradu i, prošavši mimo središnje poslov¦m 156 nice u prizemlje, uspne se stražnjim stubama ravno u svoj privatni ured. Unutra ga je čekao Daniel Junior. - Kako je bilo, oče? - Slušali su me - odgovori zauzimajući mjesto iza stola. - Što misliš, hoće li pristati? - Ne znam - uzvrati. - Više ništa ne znam. -Otvori stolnu ladicu, izvadi iz nje cigaru i zapali je. -Ima li ikakvih vijesti iz škole? Daniel Junior se nasmiješi. - Primljen sam na Harvard, gdje će mi ekonomija biti glavni predmet studija. Daniel skoči na noge. Od silnog oduševljenja zamalo zdrobi sinu ruku. - čestitam. Ponosim se tobom. - Sretan sam zbog toga - reče mladić - ali... - Što ali? - Ne moram ići, oče. - Junior se dvoumio. -Znam u kakvoj smo novčanoj situaciji. Dovoljno sam odrastao da radim. - Radit ćeš - reče Daniel. - Jednog ćeš dana morati preuzeti sav taj posao. Međutim, za to se valja pripremiti. - Ali, što ako Hoffa i Boyle ne održe riječ? Morat ćeš u likvidaciju. - Nekako ću naći izlaz - reče Daniel. - Nastavit ćeš školovanje. To ti je posao. - Zazvoni telefon. -Javi se ti, Juniore. Ja moram pustit pijevcu krv. Iako je Junior nastojao da se drži hladnokrvno, glas mu je odao da je uzbuđen, kad se Daniel vratio u ured. - Onaj je poziv upućen iz Bijele Kuće. Nazvao je neki Adams. - Sherman Adams? Junior klimnu. - Što je htio? 157 - Pozvan si šestoga rujna k Predsjedniku na zajutrak, u toku kojega će održati sastanak. Žele da im javiš prihvaćaš li. - Je li spomenuo tko je još pozvan? Junior odmahnu glavom. - Nisam to pitao. Daniel podiže slušalicu i zamoli svoju tajnicu da nazove Adamsa. čekajući na spoj, uzvrnu oči prema Junioru. - Mora da se Eisenhower brine. Gotovo svaki sindikat pri AFL-CIO izjasnio se za Stevensona. -Adams dođe na telefon. - Shermane, što se iza brda valja? - Predsjednik smatra da bi bilo dobro ako biste došli na ugodni razgovor uz zajutrak. - Tko još dolazi? - John L. Lewis, a možda i Dave Beck. - Nemojte Bečka pozvati - upozori ga Daniel. -Nešto se zbiva kod njega, što bi vas moglo dovesti u nezgodan položaj. - Možete li što pobliže o tome reći? - upita Predsjednikov pomoćnik. - Ne putem telefona. - Shvaćam. - Adamsov glas zazvuči zamišljeno. - Hoćete li moći doći? - Hoću. - Dobro. Predsjedniku će biti milo kad mu to priopćim. - Najsrdačnije ga pozdravite - reče Daniel. - Vidimo se šestoga. - U osam sati - napomenu Adams i prekide vezu. Daniel pogleda sina preko stola i nasmiješi se. - Pretpostavljam da Bijela Kuća još nije dočula da smo u nevolji. - Spusti pogled na papire što su

ležali na stolu. - Moram se latiti posla. - Idem da ti ne smetam, oče - reče Junior. Ode do vrata i osvrnu se. - Hoćeš li doći kući na večeru? 158 - Još ne znam - odgovori Daniel. - Kaži Mamie da ću je kasnije nazvati i obavijestiti je o tome. Trenutak se ukočeno zagledao u vrata koja je sin za sobom zatvorio, a potom uzeo bocu viskija iz najdonje stolne ladice i dobrano iz nje potegao. Pažljivo je opet pričvrstio poklopac na bocu, vratio je u ladicu, a onda se mašio telefonske slušalice, kako bi zatražio radne naloge. t 159 drugo poglavlje - Kola će nizbrdo u drugom dijelu mjeseca -najavi Moses. - Ako se odmah ne domognemo kakvih novaca, gotovi smo. Daniel podiže pogled na svog pomoćnika. - Mislio sam da će nam doteći za barem još dva mjeseca. - Ubrani novac ne pristiže. Očigledno je da im i ne pada na pamet da nas obavijeste da dižu ruke od svega. - Na Crnčevu se licu odražavala zabrinutost. Prijateljuju već dvadeset godina; bio je prvi čovjek kojega je Daniel zamolio da stupi u CALL. - Mislim da je najbolje da počnemo ljude upozoravati. Daniel se zamisli na trenutak. - Ne možemo to učiniti. Neka se pročuje da obustavljamo rad, onda nam je tek odzvonilo. - U tom slučaju, ne znam što da radim - reče Moses. - Morat ćemo u posudbu. Moses se kiselo nasmija. - Tko da nam posudi novce? Nitko neće htjeti prihvatiti službeni popis članova kao jamčevinu za zajam. Osobito kad vide podatke o inkasu za proteklu godinu. - Znam od koga možemo dobiti novaca - reče Daniel. - Od Lanskoga. Crnac ušuti. 160 Daniel - Nisi za to? - A jesi li ti? Znaš što to znači. Ako ih jednom pustiš k sebi, nikad ih se nećeš moći riješiti. čuo sam te mnogo puta kako to kažeš. - Svakako - potvrdi Daniel neraspoloženo. - I kamo nas je to dovelo? Možda je došlo vrijeme da se suočimo sa životnim činjenicama. I drugi su to učinili. Ne vidim da im je ikako naškodilo. - Nisi tipkan oni _ reče Moses. - Možda^nastupilo vrijeme da se promijenim -odvrati Darael klonulo. - Zar da samo ja budem u raskoraku? Moses ne odgovori. - Ne stoj tu kao neki poštenjaković - iznenada uskliknu Daniel rasrđeno. - čak se i Bog morao nagoditi sa Sotonom o podjeli drugog svijeta. - Mi govorimo o sadašnjici - podsjeti ga Moses. Danielov glas odjeknu neprijazno i odrješito. - Ako ti se ne sviđa, možeš uvijek kvitirati. - Znaš da to neću uraditi - uvrijeđeno će Moses. - Oprosti - reče Daniel skrušeno. - Nisam tako mislio. Radi se naprosto o tome da ćemo se izvući iz škripca, ako uspijemo natjerati Bovlea i Hoffu u naše kolo. U međuvremenu, moram slijedećeg tjedna na sastanak u Bijelu Kuću. Neće nam nauditi. Ako ništa, pokazat će da još uvijek živimo i da Predsjednik misli da i nadalje igramo važnu ulogu na svom polju. Moses načas umuknu. - Vrijedi. Kad se namjeravaš sastati s Lanskim? - Sutra, ako mi pođe za rukom. Mogu jutarnjim zrakoplovom odletjeti u Miami i vratiti se navečer. Bilo je gotovo šest sati i već se spremao otići iz ureda, kada ga tajnica nazove. 11 Sjećanje II 161

- Tu je gospođica Rourke. Zablenu se. - Gospođica Rourke? - Telefonirala je prošle sedmice. Razgovarali ste s njom. Nešto u vezi s njenim ocem koji ne može dobiti mirovinu od svog sindikata. Kazali ste joj da dođe s prikupljenim podacima. Naručila sam je za danas u šest sati. Sjeti se. Djevojčina je oca pregazio traktor nakon čega mu je ostala uzeta jedna noga^tada muku muči da dobije mirovinu. ^^^B - U redu - reče umorno. - Pošaljit^^H? Vrata se otvore, i djevojka uniđe u ur^TTeško se podiže na nog^. - Ja sam Daniel Huggins. Bila je vrlo mlada. Držao je da joj nije više od devetnaest godina. Imala je meku crnu kosu spuštenu do ramena, plave oči i tipičnu irsku blijedu kožu. - Margaret Rourke - predstavi se, prihvativši ispruženu ruku. Glas joj je bio tih i hladan. - Hvala vam što ste me primili. Sjedajući, mahnu joj na stolicu nasuprot stola. - Zbog toga i jesam tu. Dakle, u čemu je vaš problem? Otvori omašnu smeđastu trgovačku kuvertu i izvadi neke papire koje položi na stol. - Već sam vam kazala o očevoj nezgodi. Tu su vam svi podaci koje ste tražili da pribavim. Uze papire i brzo ih pregleda. Temeljito je obavila posao. Sve se tu nalazilo, počevši od izvještaja o nesreći pa do članske karte s uplatnim markicama iz čega se vidjelo da je bio uredan platiša. Samo nešto nije valjalo. Mjesna podružnica kojoj je pripadao pala je pod stečaj. Novac koji je trebalo da bude uplaćen u mirovinski fond nestao je zajedno s predsjednikom sindikata i blagajnikom. 162 Diže pogled na djevojku k<f|a ga napeto motraše. . - Ima jedan problem. - Nemaju novaca - reče ona. * Potvrdi glavom. - Tako je. - Ali otac veli da ste im vi razradili mirovinski plan i da oni nikako nisu smjeli dirati taj novac. - Tako je to zamišljeno. No mjesna se podružnica samovoljno ogriješila o taj plan. - Kako je to moguće? - zapita. - Ako ste vi odgovorni... Prekide je. - Mi ih'možemo samo svjetovati. Ne možemo im zapovjediti da bilo što učine. Nemamo zakonskih ovlasti. Naše je da donosimo solidne i razumljive planove koji neće stradati od budalastih ruku. Ako ih se sindikati žele pridržavati, dobro. Ako neće... - To nije pošteno - planu ona. - Otac mi je rekao da vas je njihov sindikat platio da vodite brigu o tome. Vas valja smatrati odgovornim. - Nikad nas nisu plaćali da im provodimo mirovinski plan. Bili bismo, da su to od nas zahtijevali, ali su tražili samo savjetodavne usluge. Obori pogled na papire što su ležali na stolu. - Znači onda, žalibože tog papira. Ne reče ništa. Pogleda ga, a na oči joj navru suze razočaranja. - I što sada? Otac ne može raditi, a kod kuće je još dvoje djece koja su mlađa od mene. čak smo podnijeli i molbu za socijalnu pomoć, ali je odbijena, jer sam ja u radnom odnosu. No svi mi ni u kom slučaju ne možemo živjeti isključivo od trideset dolara tjedno koje ja jzaradim. - Što je sa sindikatom? Je li otac tražio da mu nađu kakvo mjesto tvorničkog čuvara? - Ondje nitko ništa ne može učiniti. Samo vele da i nadalje pokušavaju utvrditi što se dogodilo u* 163 poslije predsjednikova bijega sa sindikalnim novcem. - Dopustite da vidim mogu li bilo što učiniti -reče Daniel. Ustade ljutito. - Svi ste vi jednaki. Svemogući dok ubirete pristojbe, ali kad dođe red za isplatu, onda vas nema ni u mišjoj rupi.

- To nije istina - reče hitro. - Mnogi sindikati ozbiljno shvaćaju svoju dužnost. Velika je nesreća što vam otac pripada jednom od onih čiji je predsjednik lopov. - Svi ste vi lopovi - odsiječe ona kao po panju. -Ne možete me uvjeriti u suprotno... časak-dva zašuti. - Ništa vam ne pomaže što se raspaljujete - prigovori joj obzirno. - Zašto ne sjednete, možda nađemo kakav izlaz? Polako se vrati k stolici, motreći ga netremično. - Uistinu mislite da nešto možete učiniti? - Ne znam - priznade. - Ali valja pokušati. -Dohvati telefonsku slušalicu. - Dopustite mi da obavim nekoliko razgovora. Prošao je gotovo sat prije nego što je napokon odložio slušalicu. Pogleda je preko stola. - Neki mršavi izgledi ipak postoje. Sada ćemo čekati da vidimo što će se zbiti. Uhvati njegov upiljen pogled. - Ispričavam se, gospodine Huggins. Nije trebalo da ono kažem. - Nije važno. Shvaćam vas. Imate opravdanje. -Odjednom ga obuze umor. - Ako do početka idućeg tjedna od mene ne dobijete nikakve vijesti, nazovite me. Glas joj neočekivano poprimi zabrinut prizvuk. - Je li vam dobro, gospodine Huggins? 164 - Samo sam posustao - uzvrati. - Imao sam težak dan. - Zao mi je. Pretpostavljam da rješavate mnogo takvih spornih pitanja. Nije mi bila namjera da vam zadajem još veću glavobolju, ali više se nisam imala kome obratiti. - U redu, Margareto - reče. Otvori najdonju stolnu ladicu. - Imate li što protiv ako se poslužim pićem? Zavrti glavom i stade ga motriti kako vadi bocu i dvije čaše. Natoči sebi jednu i pogleda je upitno. - Ne, hvala - reče. Iskapi viski nadušak, a ona opazi kako mu se vraća boja u lice. Iznova napuni čašu. - Gdje radite? - Kao tipkačica u jednoj stambenoj agenciji -odgovori. - Strusi i drugu čašu. - Je li to dobar posao? - Pa, jest, samo što nije stalan. Unatoč tome, prihvatila sam ga objeručke, jer je bio prvi na koji sam naletjela. - Živite li daleko od radnog mjesta? - Dva sata vožnje autobusom - odvrati. - No, nije to tako loše. Obično do četiri obavim sav posao i još stignem kući prirediti večeru. - Gdje vam je majka? - Umrla je. - Žao mi je - reče. - Možda je najbolje da vas pustim otići. Večera će vam očito zakasniti. - Ne smeta. Dogovorila sam se sa susjedom da je ona pripravi. Dokrajči piće i vrati bocu u stol. Ustane. - Auto mi je vani. Mogu vas dobaciti do autobu-snog kolodvora. - Mogu pješice - reče. - Slijedeći autobus ne polazi prije devet sati. 165 Pogleda na svoj sat. Upravo je bilo prošlo sedam. - Biste li htjeli sa mnom nešto povečerati? Na vrijeme ću vas odvesti na kolodvor. Skanjivaše se. - Ionako sam vam već zadala odveć briga. - Koješta - reće smiješeći se. - Nisam imao ništa u planu. Samo ranu večeru i potom u krpe. Posegnu za telefonskom slušalicom. Javi se njegova tajnica. - Nazovite Mamie i kažite joj da večeram vani. - U očima joj uhvati radoznao pogled. - Mamie je moja kuharica. Ona nijemo kimnu.

- Neoženjen sam - nastavi Daniel. - Znam. - Što još znate o meni? Zašuti. - Možete mi reći. Neću se ljutiti. Nakon kratka dvoumljenja reče: - Otac nije dao da idem k vama. Rekao je da imate mnogo žena. Nasmija se. - Što je još kazao? - Da ćete me po svoj prilici pozvati na večeru. - Imao je pravo. To sam upravo i učinio. Je li još što kazao? - Jest. Da budem oprezna, ako prihvatim poziv. - E, pa budući da još nismo otišli na večeru, nema mjesta strahu, zar ne? - Smješkao se. Trenutak zatim i ona se osmjehnu. - Tako je. - I još uvijek imate priliku da se izvučete. I nadalje se smješkala, kad im se pogledi skobiše. - Iskušat ću sreću. - Nećemo ni u kakav luksuzni restoran - reče. -U onom što ga znam preko puta ulice peku dobre odreske. 166 - To mi posve odgovara. - Ustade. - Ima li tu negdje toaleta? - U hodniku na desno, ali morate kroz tajničin ured. - Promatrao ju je dok je izlazila, a potom se spustio na stolicu i opet se mašio boce. Potegao je na brzinu. Opazio je neku promjenu u njezinu načinu hoda. Razlikovao se od onoga kad je ušla. Tada se pričinjala djevojčetom, a sada se preobrazila u pravu ženu. 167 treće poglavlje Odjeven u svoje ljetno odijelo i već uznojen, siđe niz prilaz u zračnu luku Miami, noseći u ruci malu torbu za spise. Dvojica mladića u laganim pamučnim odijelima, jedan visok i plavokos, drugi nizak i tamnoputan, pođu mu odlučno u susret. Onaj oniži progovori. - Gospodin Huggins? - Da - odgovori. - Vani nas čeka auto. Imate li kakav prtljag? - Nemam. Niži kimnu! - Dobro. Izvolite za mnom. Uskoče mu u korak sa strane i krenu kroz zračnu luku, prepunu izletnika koji su putovali u sklopu ljetnih paket-aranžmana. Vani je čekao cadillac s upaljenim motorom. Otvore Danielu vrata, zatim plavokosi uđe iza njega, dok se tamnoputi uvuče na prednje sjedalo, do vozača. - Stići ćemo tamo za petnaest minuta - reče plavokosi. - Limuzina se pokrenu. - Jeste li kako putovali? - Prilično - odvrati Daniel. - Bit će i bolje za par mjeseci. Predviđaju da će do početka zimske sezone saobraćati novi mlazni zrakoplovi. - Mislio sam da ih već imaju. 168 - Samo dva-tri - uzvrati plavokosi. - Do jeseni će u prometu biti samo mlažnjaci. Daniel pogleda kroz prozor. Auto je velikom brzinom jurio prema nasipu sa cestom što je vodila za Miami Beach. činilo se da promet nije bio jak. Za trenutak su zastali kod naplatne stanice, a onda proslijedili pored otočića u zaljevu koji su odvajali kopno od plaže. Kad se auto približio nekolicini posljednjih otoka, počeo je usporavati dok konačno nije skrenuo na nasip sa cestom što je vodila do jednog od spomenutih otoka. Na kraju prilaza Daniel ugleda dva uniformirana stražara. Poznavali su kola, jer su prošla kraj njih nesmanjenom brzinom. Hitali su mimo nekoliko onižih privatnih kuća, tipičnih za Floridu, kraj

zelenih valovitih tratina, zasađenih manilskom travom iza obrezanih živica, dok napokon nisu zašli u privatnu ulicu na kraju koje su se kočile visoke željezne dveri. Kola se zaustave ispred njih. Vratar iziđe iz svoje kućice i pogleda kola. časak kasnije već se vratio u kućicu i željezne se dveri u luku otvoriše unatrag. Uletjevši kroz dveri, koje se odmah za njima zaklopiše, automobil produži valovitim pristupnim kolnikom do kuće skrivene iza ceste. Dvojica muškaraca iskoče iz auta i počekaju Daniela. 1 - Samo trenutak, gospodine - reče dugajlija pristojno. - Moramo vas pretražiti. Daniel šutke kimnu, uzdignu ruke, a čovo ga stručnjački otpipka odzgo nadolje. Dugonja se uspravi. - Možemo li vidjeti vašu torbu za spise? - Otvorena je - reče Daniel pružajući mu je. Plavokosi hitro prolista papire, provjeri stijenke zbog mogućih tajnih pretinaca i onda vrati torbu Danielu. Klimnu uljudno. 169 - Izvolite poći za mnom. Daniel pođe za njima kroz kuću rashlađenu klimatskim uređajima do jedne sobe s dva prozora što su sezali od poda do stropa s pogledom na bazen za plivanje. Iza njega je ugledao zaljev s malim gatom uz koji je bila usidrena privatna motorna jahta, duga četrnaestak metara. - Gospodin L. će odmah doći - objasni plavokosi. Pokaza u jedan kut. - Bar je ondje prijeko. Poslužite se. - Hvala vam - reče Daniel. čim se otputio prema kutu, obojica muškaraca iziđu iz sobe. Bar je bio izvanredno opskrbljen svim vrstama pića što ih je čovjek mogao poželjeti, zatim vrčevima oranžade i soka od rajčice, vjedricama leda, kriškama limuna, maslinama, sitnim lučicama te tabasco i worcester umacima. Daniel se oduševi pićem. Nijedna boca nije bila otvorena, već zapečaćena i puna. Skide bocu »Starog šumara«, slomi pečat i natoči piće, dodavši mu nekoliko kapi vode iz vrča. Gucnu viski i pođe k prozoru. Odavde se pružao prekrasan vidik. Nebo i voda skladno su se u daljini stapali u posebnu nijansu plave boje, a gliseri i jedrilice besciljno su krstarili amo-tamo. Srknu piće. Dobar viski. Glas ga prenu iza leđa. - Gospodine Huggins. Okrenu se i ugleda Lanskoga, niskog muškarca, ostarjela prije vremena, kojem je prirodno bljedilo opalilo floridsko sunce. Daniel se načas zaprepasti. Bili su iste dobi, ali se Lanskv pričinjao kudikamo starijim. - Gospodine Lanskv. - Daniel pruži ruku. Lanskv mu je stisnu površno, ali čvrsto. Krenu k baru i napuni čašu narančina soka. Lagano ga ispi, a onda pogleda Daniela. 170 - Floridske naranče. Nema im premca. Naredim da mi svaki sat naprave od njih svjež sok. Daniel kimnu, pođe za njim do kauča i tada sjede nasuprot njemu. - Kako se sada osječate, gospodine Lanskv? - Bolje, ali još nije dobro. - Potapša se po prsima. - Izdaje me staro srce. - Sve ćete nas nadživjeti i pošorati nam se na grobove - reče Daniel. Lanskv se usiljeno nasmiješi. - Da mi drugi ne zadaju briga, bio bih bog bogova, ali me vazda gnjave. - To je jedna od opasnosti koja donosi uspjeh u poslu - primijeti Daniel. Lanskv kimnu i glas mu odjednom zadobi odlučnu notu. - čujem da imate velikih problema? - Tako je - potvrdi Daniel. - To sam vam navijestio još prije četiri godine. Upozorio sam vas da ćete ostati bez posla ako se AFL i CIO spoje. - Da. - Trebali ste me poslušati. - Lanskv se doimao poput oca koji kori neposlušno dijete. Daniel se uzdrži od odgovora. - Nema smisla osvrtati se na prošlost - reče Lanskv. - Kakve su sada prilike? Daniel mu na brzinu razloži sadašnje stanje. Kad je završio, Lanskv kimanjem potvrdi da je shvatio.

- Plan vam je dobar, ali Hoffi i Bovleu uistinu niste potrebni. Sere se njima za ugled. Obojica su ulični svadljivci. Trebat će ih puno nagovarati da bi ih se navelo na promjenu mišljenja i na prihvaćanje vašeg prijedloga. - Prava riječ s vaše strane bila bi posve dostatna - reče Daniel. - Lanskv klimnu. 171 - Možda. Ali vi imate i drugih problema. čak da vam se i pridruže, tko će namaknuti lovu? Samim članarinama nećete moći podmiriti ni izdatke. - Ako prihvate moju ideju, past će nam u šake dobar dio uprave nad njihovim mirovinskim fondom i osigurninama. - Neće vam ih sve predati. - Ne - reče Daniel. - Nisam to ni mislio, već jedino da ćemo postati koadministratori. Bit će tu dosta za svakoga da pazari. Lanskv umuknu za trenutak. - Gdje ja tu ulazim u igru? Daniel poče osjećati kako mu raste samopouzdanje. Lanskv je prokleto dobro znao kako da se uklopi. Imao je u vlasti sva osiguravajuća društva, banke i građevinske kompanije. Povuče svoj najbolji potez. - Gospodine Lanskv, ako vam to moram objašnjavati, onda sam uzalud došao ovamo. Lanskv nakratko posuti. - Govorka se da idete na sastanak u Bijelu Kuću. Daniel kimnu. činilo se da je bilo malo toga što Lanskv nije dočuo. - Na doručak s Predsjednikom, šestoga rujna. - Govorili ste s Adamsom? Daniel iznova kimnu. - Dobra veza. Držte se njega. - I hoću - reče Daniel. Lanskv utihnu neko vrijeme. - Eisenhower će opet pobijediti na izborima. Mogla bi vam pasti sjekira u med, ako valjano odigrate svoje karte. - Već držim fige. Lanskv se prvi put nasmija. Bio je to ravnodušan, gotovo neveseo hihot. - S obzirom da ste čovjek koji je na rubu sloma, izgledate prilično smireno. 172 Daniel grunu u smijeh, dok je nalijevao još jedno piće. Ovaj put nije dodao vode. - Najgore što mi se može dogoditi jest da se poskliznem. Lanskv ga pogleda. - Što mislite, koliko biste trebali? - Dvjesto pedeset tisuća. S njima bismo progurali godinu dana, dok se sve ne vrati na normalni kolosijek. - To je mnogo novaca. - Malo, ako se uzme u obzir koliki je ulog. U mirovinskom fondu Sindikata rudara mora da se već sada nalazi više od šezdeset milijuna dolara, a ni fond vozača kamiona u međugradskom prometu ne zaostaje mnogo za njima. Samo dvadesetpostotna provizija od te svote može donijeti više od dva milijuna godišnje. Lanskv se odluči. - U redu. Dat ću vam pare. - Hvala vam, gospodine Lanskv. - Ne zahvaljujte mi - reče Lanskv tiho. - Samo ne zaboravite pravila. Ortaci smo. Dijelimo pola-pola. - Isuviše mnogo - prigovori Daniel. - Nikako ne mogu nakupiti tolike pare, a da me ne otkriju. - Što mislite, koji vam postotak odgovara? - Dvadeset i pet posto. - To nije mnogo.

- Možda - priznade Daniel - ali vaše će kompanije obavljati sav posao, što znači da su konci u vašim rukama. Lanskv se načas zadubi. - Nemilosrdan ste u pogađanju. - Ne, samo praktičan - ispravi ga Daniel. - Obojica imamo već dosta briga i nije potrebno da nove tovarimo na vrat. - Posao je sklopljen - izjavi Lanskv. Pritisnu 173 dugme sa strane kauča. Trenutak kasnije uđe u sobu dugonja koji je bio dočekao Daniela u zračnoj luci, sa crnim diplomatskim kovčežićem za spise u ruci. Položi ga na koktel-stolić između njih, i iziđe. Lanskv mu dade glavom znak. - Otvorite ga. Daniel pritisnu dugmad i kovčežić se naglo otvori. Sadržavao je uredno složene redove novčanica, pričvršćene originalnim bankovnim pasi-cama. Baci pogled na Lanskoga. - četvrt milijuna dolara - reče Lanskv ravnodušno. - Možete ih prebrojiti. - Vjerujem vam na riječ - uzvrati Daniel, zatvarajući kovčežić. Diže se na noge. - Imali ste ih pripremljene, gospodine Lanskv. Lanskv se nasmjehnu. - Tako i treba. Nikad se ne zna kad će naletjeti povoljna prilika. 174 četvrto poglavlje Michael Rourke diže pogled sa svojih nedjeljnih novina, kad njegova kći uđe u sobu. Opazi da nosi novu haljinu i da se upravo narumenila. - Izlaziš li noćas? - upita. Margaret povladi glavom. - Sve sam pripremila. Pečenje je u pećnici. Bit će gotovo do šest sati. Djeca znaju kad ga valja izvaditi. Trenutak se prišuti. - Veliki Dan? - Da. Odloži novine. - Jesi li pročitala da se ovoga tjedna sastao s predsjednikom u Bijeloj Kući? - Pričao mi je o tome. - Bila si s njim? - U četvrtak navečer. Sjećaš se, kazala sam ti da vani večeram. - Kući si stigla tek poslije ponoći. Nisi mi rekla da ćeš s njim večerati. - Nema ničega zlog u tome, tata. Vrlo je drag čovjek. - Stariji je od mene. - Da ga vidiš, promijenio bi mišljenje. Zanimljiv je u svakom pogledu. - Ne sviđa mi se to - njezin će otac. - Smatram 175 da ga prečesto viđaš. Trebalo bi da više izlaziš s momcima svoje dobi. - Ne zanimaju me momci moje dobi, tata. Jako su balavi. I, napokon, od djevojke ffežesamo jednu stvar. - A on ne? - On je pravi gospodin. Zavrti glavom. - Je li išta kazao u pogledu mog posla? - Samo to da radi na tome i da uskoro očekuje povoljne vijesti. - Dakako - primijeti zajedljivo. Margaret spusti pogled na oca. - Zar mu ne vjeruješ? Zašto bi lagao? - Zato što se želi zavući u tvoje vruće hlačice -odbrusi Michael ogorčeno. - Tata! - uzviknu oštro. - Hajde, ne prenavljaj se. Znaš dobro što hoće. -Zagleda se u nju pronicavo. - A možda i ti to hoćeš.

- To više neću slušati - reče i otputi se van. - Margareto! - po viknu otac za njom. Okrenu se na pragu. - Da? - Nisam mislio tako - ispriča se. - Brinem se za tebe. Rekao sam ti kakav glas uživa. Pijanac je i ženskar. Ne bih htio da postaneš jedna od njegovih žrtava, to je sve. Kćeri, ne bih želio da ti nanese bol. - Više nisam dijete, tata - otpovrnu nepopustljivo. - Znam se čuvati. Zudubi se u nju neko vrijeme, a onda se opet prihvati novina. - U redu - reče. - Samo ne zaboravi da sam te upozorio. Vrata se za njom zatvore, a on se, pun nemoćna bijesa, zabulji u prazno. Da bar može hodati kao nekoć, ne bi dotle dotjeralo. Međutim, tu se nije dalo pomoći. Sav je teret pao na njezina leđa kuća, 176 djeca. Možda ima pravo. Više nije dijete. Nije imala vremena da dokraja proživi djetinjstvo. John L. Lewis je sjedio na stolici iza masivnog pisaćeg stola, u uredu bogato ukrašenom hrastovim pločama, dok se s prozora iza njega pružao vidik na vladine bijele mramorne zgrade u srcu Washing-tona. Odjeven, kao i obično, u teško tamno odijelo s ukočenim bijelim ovratnikom i kravatom, odavao je sliku i priliku bešćutna čovjeka kojemu je bilo samo stalo do gospodstva. S obje strane stola nalazila su se njegova dva glavna pomoćnika - sjedokos i umiljat Tom Kennedv, sada već na pragu sedamdesetih godina, te mlad, ratoboran i poduzetan Tony Boyle. Daniel pogleda obojicu muškaraca. Kennedyja, cjepidlaku, sklonu razmišljanju i planiranju; Boylea, zanesenjaka, vazda spremna na primjenu veza i sile da prokrči put među neprijateljskim redovima. A u sredini bašio se John L., dorastao ovoj obojici, koga su krasila na vlas ista svojstva, samo što je po naravi volio vladati i nije podnosio protivljenja. Govorio je Lewis. - TVA1 je najveći kupac ugljena na svijetu. Zbog njihove nepodmirljive potražnje otvara se bezbroj nezavisnih rudokopa koje ne vežu sindikalni ugovori, pa prodaju ugljen ispod cijene što su je odredili sindikati rudara. Zbog toga sindikalno udruženi rudnici ne samo što prodaju manje ugljena, nego i sami radnici štetuju, jer kao članovi sindikata ostaju bez posla, čime pružaju mogućnost da ga dobiju mnogobrojni koji to nisu. Iscrpili smo sva sredstva da se taj problem, uz pomoć vlade, kojoj smo uputili nebrojeno molbi, 1 Tennessee Vallev Administration. 177 12 Sjećanje II riješi na razuman način, ali su, nažalost, sva naša nastojanja naišla na nerazumijevanje. Prilike se neprestance pogoršavaju i izazivaju krajnju uznemirenost, jer ugrožavaju glavni stup sindikalnog ustroja koji smo tokom tolikih godina mučno izgrađivali. Dopustimo li da takvo stanje i dalje potraje, predviđam da če uskoro doči vrijeme kad će se naši članovi početi pitati koja im korist od naše organizacije. Dođe li doista do toga, to će biti kraj onakvog Sindikata rudara kakva ga mi poznajemo. Kennedv važno kimnu, ne prozborivši ni riječi. Boyle bijaše određeniji. - Nemamo drugog izbora. Moramo ih napasti svim raspoloživim sredstvima. Daniel ga pogleda. - Nasilje vam nije nimalo pomoglo u 19. oblasti četrdeset šeste i četrdeset i sedme, niti vam je pomoglo u 23. oblasti od četrdeset osme do pedeset i druge. Sve što smo time postigli bilo je prisilno zatvaranje rudnika zbog nerentabilne cijene ugljena, i to baš onih koji su pristupili našem sindikatu. čak ni novčano podupiranje nekih rudnika od Sindikata rudara nije spriječilo da padnu pod stečaj, čime je Sindikat izgubio ne samo članove i mnogo novaca, nego i dobar glas. A još uvijek ne znamo kakvim će novčanim obvezama sud opteretiti Sindikat za odštetu u parnicama što se vode protiv nas zbog spomenutih djelatnosti u toku minulih godina. Ako nas opterete maksimalnim novčanim obvezama, to će imati tako porazno djelovanje da će Sindikat pasti pod stečaj i obustaviti rad, baš kao da su ga svi njegovi članovi istodobno, u jednom danu, napustili.

Boyle se raspali. - Imaš li možda kakvu bolju ideju? Što bi htio da radimo? Da mirno čekamo, dok nas štrajkbreheri i poslovođe kroz dupe natiču na ražanj? 178 - Trenutačno nemam nikakvu ideju - odvrati Daniel. - Ali ipak znam što ne možeš činiti. U izbornoj smo godini. Ne smijemo uraditi ništa što bi moglo primorati Eisenhowera da zauzme prema nama neprijateljski stav, što će i učiniti, bude li morao, kako bi i dalje osigurao podršku konzervati-vaca. - Jednom riječju, predlažeš nam da čekamo? -zapita Boyle. - Tako je - odgovori Daniel glatko. - Koga te onda vraga i trebamo? - upita Boyle razdraženo. - Pozvali smo te da ovamo dođeš s nekim gotovim rješenjima. - Žao mi je, ako sam te razočarao - reče Daniel. -Ni u kom trenutku nisam tvrdio da imam neka rješenja. A što se tiče sastanka, tu imaš pravo. Tražili ste da se sazove. Ali vi, a ne ja. - Ustade. -Gospodine Lewis, neobično sam počašćen što sam imao priliku vidjeti vas. John L. ga mrko pogleda. - Sjedite, Daniele. Nisam kazao da je sastanak gotov. - Pričeka dok se Daniel vrati na mjesto. - Na temelju Predsjednikova držanja u toku našeg sastanka, stekao sam dojam da vas silno cijeni. Daniel ušuti. - Mislim da bi nam uvelike pomoglo kad bismo uspjeli steći vladino povjerenje, pa je zato nužno naći zajednički jezik. Držim da bi jedno saopćenje o tome da je Sindikat rudara angažirao CALL, kako bi za njegov račun razradio brojne studije o suvremenu načinu organiziranja, planiranju mirovina, o osnovi djelatnosti zdravstva i socijalne zaštite, znatno uvjerilo Predsjednika da smo ozbiljna i ugledna organizacija koja se ne upušta u lakomislene pothvate. Daniel pogleda starca ravno u oči. 12* 179 - Ukratko rečeno, želite da stvorimo dimnu zavjesu iza koje biste nastavili rad već utrtom stazom. Lewis se nakašlja. - Prilično ste se jednostavno izrazili. - Ali odgovara istini? Lewis prijeđe okom po svojim ortacima, a onda kimnu. - Da. - Gospodine Lewis - reče Daniel - poznat sam po tome što nikad ne šutim, kada pouzdano osjetim da je nešto dobro za članove sindikata. - Pokušat ćemo sreću - uzvrati Lewis. - Ne smetnite s uma da se i ja cio život borim za dobrobit radnog čovjeka. Možda su nam metode i nazori različiti, ali pobude nisu. I na koncu konaca, pravo donošenja odluke ipak sebi prisvaja sindikat koji vas je i unajmio. - Gospodine Lewis, zahvaljujem na pruženoj prilici i radujem se što mogu biti od koristi i vama i Sindikatu rudara. - Daniel ispruži ruku. - Kad želite da počnemo? Lewis mu stisnu ruku s osmijehom na licu. - Sutra. Pojedinosti razradite s Tonvjem i Tomom. Boyle pođe za njim van do svog automobila. - Radit ćeš sa mnom - to znaš. - Znam. - To je moja ideja. John L. se kao lud zagrijao za nju. Ostario je. Sada mu je stalo samo do toga da očuva neokaljane ruke. - U tome ću mu pomoći - reče Daniel. - Ali mu ih ne mogu očuvati od novčanih makinacija. Uvukao je sindikat u kojekakve sumnjive poslove. Sa sindikalnim novcem^uzetim iz mirovinskih fondova i fondova socijalnog osiguranja, kupio je Narodnu banku u W*shingtonu i kompanije West Kentucky Coal i Nashville Coal. Prije ili kasnije 180 vlada će saznati za to i, kad dođe do toga, to će značiti neizbježivu katastrofu. Sad mu

organizacijske kampanje pod pokroviteljstvom sindikata više nisu glavna briga. - Hoćeš li mu to kazati? - upita Boyle. - Kad za to dođe vrijeme. - Neće mu se to dopasti. - Što ja tu mogu - reče Daniel. - Tražio je da mu pomognem. Pokušat ću to učiniti. Također mi se povjerio da će i nadalje raditi samo ono što je njemu po volji. Shvatio sam. - Ali ono o čemu smo razgovarali još vrijedi? Daniel ga pogleda. - Da. Radit ću s tobom kako bi postao predsjednikom. Međutim, odmah na početku dajem ti nekoliko besplatnih savjeta. Ti nisi John L. i nikad to nećeš ni biti. To znači da te neće zapasti devedeset posto dobiti koju on ostvaruje. A kad on umre, bit će povuci-potegni, zato dobro pazi da tada imaš posve čiste ruke. - To prepusti meni - reče Boyle samouvjereno. -Znam što mi je činiti. Ne možeš rukovoditi tim sindikatom u rukavicama. - Ne prigovaram ti - opravda se Daniel. - Samo sam ti dao par prijateljskih savjeta. - Prvo što bih želio da poduzmeš jest da u Midd-lesboro pošalješ ekipu koja će nam pripremiti izvještaj o svim novim rudnicima i postrojenjima za rešetanje ugljena što su nikli na cijelom tom području. Trebaju nam procjene o njihovoj proizvodnji i radnoj snazi. Predosjećam da će se otprema ugljena iz sindikalnih rudnika za TVA praktički svesti na ništicu, ne reagiramo li vrlo brzo. - Odmah krećem na posao - reče Daniel. - Ali, za to će trebati novaca. - Javi mi koliko - obeća B*oyle - i već ćeš ga drugi dan imati. 181 peto poglavlje čekala je na ulici pred njegovom uredskom zgradom, kad je privezao automobil uz rub pločnika. Iziđe iz auta i pođe k njoj. - Zašto niste ušli? - upita. - Ured vam je zatvoren i unutra nema nikoga. - Mogli ste čekati u sobi za primanje posjeta. - Djevojka koja ondje radi upravo je odlazila kući, a nije znala hoćete li se vratiti. - Žao mi je - ispriča se, otvori vrata i pridrža ih dok ona ne uđe. Uspnu se stubama do trećega kata na kojem su se nalazili uredi. - čekate li dugo? - Od šest sati. Strelimice pogleda na zidni sat. Bilo je prošlo sedam. - Zaglibio sam na sastanku. - Izvadi ključ iz džepa i otvori vrata. Pođe za njim u ured. Priđe k stolu i iz njega izvuče bocu viskija. Natoči čašu. - Ne smeta što sam čekala - reče. - Znala sam da nećete zaboraviti doći. Iskapi piće. - Trebao sam vas nazvati. - Zaista se ne ljutim. Nasmiješi joj se. - Danas izgledate vrlo dražesno. Osjeti kako joj se obrazi žare. - Hvala vam. 182 - Mislim da imam posao za vašeg oca, ako ga bude htio. Tu imamo sve više i više posla, pa bismo trebali noćnog čuvara koji bi pazio na urede i odgovarao na telefonske pozive. Nasmjehnu se. - Bit će presretan kad to čuje. - Dosadna je to služba za koje vrijeme polagano prolazi. Od sedam uvečer do sedam ujutro. - Neće se buniti. - Dovedite ga idući tjedan i neka se obrati Bar-ringtonu. On će sve urediti. - Hvala vam, gospodine Huggins. Nalije još jedno piće. - Zar nije već vrijeme da me zoveš Daniel? Odjednom se zastidi. - Ako baš želite. - Želim, Margareto. Gotovo prošaputa.

- U redu, Daniele. - Tako već - reče. - Moram obaviti nekoliko telefonskih razgovora. Žuriš li se na večeru? - Imam vremena. Podiže slušalicu i nazove jedan broj. Javi se Moses. - Ovdje Barrington. - Uz njegov glas čuli su se i dječji povici. - Prekidam li vas u večeri? - Nije još večera - odgovori Moses. - Zbog toga i čuješ dječju dernjavu. - Neću te dugo zadržati - reče Daniel. - Mislio sam da bi ti bilo drago da jednom za promjenu čuješ i dobre vijesti. Moses uzbuđeno propenta. - Stvar je utanačena s Bovleom? - Da, ali to nije sve. John L. hoće da za njega obavimo neki posao. Moses ne povjerova svojim ušima. 183 - Zezaš se. Ne šegači se sa mnom, Daniele. Srce mi to ne podnosi. Daniel se zasmija. - Posao je zakonit. Traži sa svih područja objektivne analize. Započinjemo s pregledom okruga Middlesboro i Kentuckv. Morat ćeš skupiti terence i smjesta ih uputiti onamo. - Trebat će mi više ljudi nego obično - reče Moses. - Onda ih nađi. A kao svog zamjenika povedi sobom Juniora. Hoću da smoči noge. - Ali što je s Harvardom? - Morat će ga za sada napustiti. Važnije je da prvo stekne praktično znanje. Kasnije se može odlučiti za koledž. Kad pretpostaviš da je shvatio ono najvažnije, ostavi ga tamo, a ti se vrati u ured. - U redu, Veliki Dane. - Glas mu se utiša. - Imaš poziv iz Miamija. Traži da ga odmah nazoveš. - Budi bez brige. Moses podiže glas na normalu. - čestitam! Ispao si kao mađioničar koji izvlači zeca iz šešira. Ne znam kako ti je to uspjelo. Daniel zasjaji od zadovoljstva. - To je tek početak. Vidimo se prvom zgodom ujutro. Spusti slušalicu i pogleda preko stola. - Još samo jedan poziv i možemo ići. - Nema hitnje. Dade telefonistici na interurbanu određeni broj i poklopi rukom slušalicu, dok ne dobije vezu. - Je li to nova haljina, Margaret? Odmahnu glavom. - Vrlo je lijepa - pohvali je. - No valja znati da si to i ti. Pocrvenje. - Hvala ti. U slušalici zaškripa glas koji samo najavi broj. 184 - Sedam - šest - tri - tri. - Govori Daniel Huggins. - Trenutak, gospodine. - Na liniji se začu škljo-caj. Javi se Lanskv koji odmah prijeđe na stvar. - Trebam uslugu. - Da čujemo - reče Daniel. - Uskoro će newjerseyski vozači u međugradskom prometu birati predsjednika. Pobrinite se da izaberu pravog čovjeka. - Poduzet ću sve što mogu - obeća Daniel. -Kako se zove? - Tony Pro. Daniel načas zamuknu. Tony Pro - Anthony Pro-venzano. Jedan iz obitelji1. - Odlučiste se za teži kalibar - reče. - Znate da je Dave Beck protiv njega. - To je vaš problem - izvali Lansky bez uvijanja. - Samo kažite Hoffi da nikad neće imati brige s vozačima kamiona na Istočnoj obali, ako Tony Pro postane predsjednikom te lokalne podružnice. - Smjesta se laćam posla - reče Daniel.

- Obavještavajte me. - Lansky prekide vezu. Daniel lagano odloži slušalicu. Poče opet nazivati Mosesov broj, ali se naposljetku predomisli. Trebalo je birati ili da omasti brk ili da gladuje; ili da ništa ne radi ili da se pretrgne. Najednom osjeti umor. - Zar nešto nije u redu, Daniele? - zapita. Pogleda je. - Bit će da sam izmoren. Cio dan radim. - Ne moraš me izvesti na večeru. Neću se ljutiti ako jednostavno odeš kući na počinak. - Imam ideju - reče. - Hajdemo k meni. Mamie će nam prirediti ukusnu večeru, nakon koje možemo sjediti i gledati televiziju. 1 Misli se na mafiju. 185 Iznova osjeti kako joj se žare obrazi, ali je u duši već bila na to spremna. - Ako je to ono što želiš, zašto ne? Iznenadan smiješak kojim je obaspe kao da mu s lica zbrisa godine što su ih dijelile. Maši se telefona i nazove kućni broj. - Mamie, spremaj velike odreske sa svim prilozima. Dovodim kući na večeru jedno dražesno djevojče. Bila je to mala kuća, ni približno nalik onome što je očekivala, izgrađena u Cape Cod1 stilu, na zemljištu gdje su se sve kuće u susjedstvu doimale gotovo podjednako. Tu nije bilo pristupnog kolnika, pa je auto parkirao na ulici. Otpute se preko tratinice k prednjim vratima. Prije negoli stigoše do njih, otvori ih nasmiješena bucmasta Crnkinja s velikim bijelim zubima. - 'Barveče gosn Dane. - Mamie, ovo je gospođica Rourke - predstavi je Daniel ušavši prvi u kuću. - Gospojice Rourke - odvrati Mamie. - Milo mi je što smo se upoznale, Mamie. - Margaret se osmjehnu. - Nadam se da vam nismo zadali nepotrebnih briga. - Oh, ne, gospojice Rourke. Tko raditi kod gosn Dana, brzo se navići na takve stvari. Nikad ne kaže s kim doći kući. Vi se samo raskomotite, a ja se vratiti dogotavljanju večere. - Pogleda Daniela. -Imate vremena da se tuširate i presvučete ako želite. - U redu, gazdarice - reče Daniel. - Obrati se 1 Kompaktna jednokatnica pravokutna oblika s centralnim dimnjakom, kosim zabatnim krovom i glavnim ulazom na jednoj od dužih strana. 186 Margaret. - Mamie misli da mi je mati. Vodi me kroz život. Mamie se tobože razljuti. - Pa netko mora. A sada krećite. Ja se pobrinuti da ovu ljepojku udobno smjestim. Margaret kimnu. - Samo izvoli. Bit će sve u redu. On uzađe uza stube, a Mamie odvede djevojku u sobu za dnevni boravak. - Vi lijepo sjedite, a ja vam donijeti koje god piće želiti. - Ne treba mi ništa. Mogu li vam u čemu pripomoći? Mamie se nasmiješi. - Sve je obavljeno. Samo se odmarajte. - Pođe iz sobe, pa onda zastade i okrenu se. - Poznajete li gosn Dana dugo? Margaret strese glavom. - Ne. Možda svega dva mjeseca. Mamie se naceri. - Mora da ste nešto posebno. To je prvi put što kući dovoditi bilo koju od svojih djevojaka. Margaret se zapilji za njom dok je izlazila iz sobe. S gornjeg je kata čula kako se vrata trijeskom zatvaraju. Polako se osvrnu po sobi. Pokućstvo je bilo starinsko, masivno, od tamna drveta. Stolice i kauč bijahu natiskani na malom prostoru. U jednom se kutu nalazio telefon, a na zidu nasuprot kauča televizor; iznad njega nizale su se police načičkane knjigama koje kao da nikad nitko nije čitao. Nekoliko neobičnih slikarija krasilo je zidove. I to je bilo sve. Odjednom joj nešto pade na pamet. Opet se hitro osvrne oko sebe. čudnovato. Nigdje u sobi bilokakve fotografije. Bilo je to prvi put što se nalazi u kući u kojoj nema barem jedne fotografije. I njezin je vlastiti dom bio ispunjen njima. 187

Začuje odjeke koraka na stubama, pa se okrenu u tom smjeru. Presvukao se u tamne hlače i sportsku košulju, otvorenu oko vrata, iz koje je virio gust čuperak runja što mu je prekrivao prsa. Kosa mu je još uvijek bila mokra od tuša i on se nasmiješi kad opazi da bulji u njega. - Zar nešto nije u redu? Pričinjao se nekako mlađim. Zanijeka glavom. - To je prvi put što te vidim bez odijela i kravate. - Bez njih sam i onda kad idem u krevet - naglasi. Ona planu rumenilom. - Pogledat ću je li večera gotova - reče. - Gdje želiš jesti, tu ili u kuhinji? - Gdje god ti hoćeš. - U kuhinji - reče. - Ondje obično jedemo. Zgodnije je. Poslije večere vratiše se u sobu za dnevni boravak. On uključi televizor i na stol postavi bocu viskija. Sebi natoči čašu. Oči im bijahu uprte u ekran na kojem se, pošto se zagrijao, pojavi lik voditelja kviz-emisije. Pratila je program s velikim zanimanjem, jer kod kuće nije imala televizor. On kao da se dosađivao, ali je šutio i ustrajno praznio bocu. Kasnije su odgledali malo filma, a potom u jedanaest poslušali vijesti. U toku cijele večeri, sjedeći na pristojnoj udaljenosti jedan od drugoga, jedva da su izmijenili više od deset riječi. Konačno se diže na noge. - Kasno je - reče. - Moram te odvesti na autobu-sni kolodvor. Uzvisi pogled na nj bez riječi. - Zar me nisi čula? - čula sam te - odgovori. 188 - Spremaj se onda. Ustade šutke i priđe mu. - Daniele. - Što je? - Nisam morala ovamo samo radi večere. Pogleda je. - Dovoljno sam star da ti budem otac. - Ali to nisi. - čula si sve one priče što kruže o meni. čak te i otac upozorio. - Točno. - Zar ti to ništa ne znači? Kimnu. - Znači. - Onda je bolje da mi dopustiš da te odvezem na autobusni kolodvor prije negoli uradimo nešto što ćemo oboje požaliti. Pogleda ga ravno u oči. - Nisi li me poželio? Odgovor izostade. - Želim te - nastavi ona - još od onog trenutka kad sam unišla u tvoj ured. - Nemam pik na djecu - okosi se. - Kazat ću ti isto ono što i ocu. Nisam više dijete. Opet zašuti. - Nisam djevica, ako je to ono što te zabrinjava -reče. - Međutim, to je prvi put što nekog istinski želim. I to tako strastveno da mi se od vatre među nogama koljena odsjekoše, pa od straha ne mogu hodati. Zadubi se u nju dugu minutu, zatim se okrene i udalji od nje, pošavši na drugi kraj sobe. - Priberi se - reče osorno. - Vozim te kući. Želim razgovarati s tvojim ocem. - Ne - ona će odlučno. - Sve što imaš reći ocu, možeš i meni priopćiti. - Koliko ti je godina? 189 Nakon kratka oklijevanja odgovori: - Gotovo sedamnaest. - Onda moram razgovarati s tvojim ocem - reče. - Znaš, želim se oženiti tobom.

190 šesto poglavlje Kiša se pretvorila u susnježicu koja je pocaklila crnu površinu ceste što je vodila u grad. Daniel pogleda preko sjedala na Mosesa koji je upravljao kolima. - Gdje je Junior? - čeka nas u Greenovu pansionu - uzvrati Moses, virkajući kroz vjetrobran dok su brisači klac-kali lijevo-desno. - A ostali? - S njim su. Daniel ga opet okrznu pogledom. Moses je mučao. To inače nije običavao. Redovno je govorio kao navijen. Daniel izvadi cigaru iz nutarnjeg džepa i pripali je. - Što misliš, kad će biti gotov izvještaj? - Već ga imamo. Samo čekamo da ga ti pregledaš i da eventualno i sam razgledaš teren, prije nego što sve podatke stavimo na papir. Daniel kimnu. To nije bila ustaljena procedura. Moses nikad prije nije čekao na njega. - Kako se Junior snašao? - zapita. - Dobro. - Moses ga pogleda. - Ima nešto tvoga. Brzo ponire u bit stvari. - Jedva čekam da ga vidim - Daniel će. - Imam vijesti za njega. 191 - Ako je u vezi s Margaretinom trudnoćom - reče Moses - mislim da je to već čuo. - Ali za to sam tek jučer saznao - uskliknu Daniel iznenađeno. - Već je u drugom mjesecu - produži Moses. -čestitam. - Hvala - otpovrnu Daniel jetko. - čini se da cio svijet zna. Zar imaju mikrofon u mojoj spavaćoj sobi? Moses se nakesi. - Hajde, molim te. Znaš i sam da žene ne mogu zadržati tajnu. - Sranje. - Odjednom Daniel shvati. Mamie. Junior ju je nazivao jednom tjedno radi svojih poruka. Prsnu u smijeh. - Kladim se da ste se poput mene svi iznenadili. - Nismo - odvrati Moses. - Dapače, pitali smo se zašto toliko kasniš. - Prođoše pored natpisa uz cestu: DOBRO DOŠLI U JELLICO 1200 STANOVNIKA - Stižemo za pet minuta - najavi Moses, skrenuvši kola na glavnu ulicu. Promicahu brzo pokraj kuća nahrpanih s obje strane ulice. Svjetla središnjeg dijela grada stadoše se pomaljati ispred njih. Unatoč susnježici, ulice bijahu pune ljudi koji su obilazili dućanske izloge. V - Prometan grad - reče Daniel. - Kao da u njemu živi više od dvanaest tisuća duša. - Većina ih nije odavde - objasni Moses. - U ovo doba malo mještana izlazi na ulice. - Tko su ti ljudi? - Rudari. - Meni ne izgledaju kao rudari - reče Daniel. 192 Odviše su čisti. A osim toga, rudari su većinom preumorni za ovakvu šetnju. Moses zamuknu. - Gdje rade? - Ne tu - odgovori Moses. - Dolaze izvan grada, ali su ipak rudari. Svi imaju sindikalne iskaznice. -Zaokrenu ulijevo, u najudaljenijem dijelu središta grada, i zaustavi auto ispred jedne kućerine. Stigosmo. Daniel pričeka dok Moses zaključa vrata na kolima, a zatim pođe za njim u kuću. Junior ih je čekao odmah iza vrata. - Oče - uskliknu s osmijehom na licu. Daniel mu stisnu ruku. Junior se popunio. Više nije djelovao djetinjski kao prije tri mjeseca. - Kako si, sine? Junior klimnu. - Odlično. A ti? - Bog bogova.

- Pođi sa mnom - pozva ga Junior. - Svi te očekuju u blagovaonici. Za stolom su sjedila petorica muškaraca. Dvojicu je Daniel poznavao. Radili su za CALL. Jack Haney, novi mladi odvjetnik, koji im se pridružio prošle godine, i Mosesov pomoćnik, pametan statističar, nedavno regrutiran s koledža Wharton gdje je studirao financijske znanosti. Daniel im drmnu ruke, a Junior ga upozna s ostalima. Bili su to Max Neal i Barry Leif iz glavnog sjedišta Sindikata rudara u Middleboru, te šerifov zamjenik Mike Carson, prekaljeni aktivist Sindikata rudara. Oni su na svaki način predstavljali udarnu snagu sindikalne kampanje u Jellicou. Daniel zauze mjesto na čelu stola i pogleda oko sebe. Odmah prijeđe na stvar. - Svima vam je poznato zašto sam tu. John L. Le-wis me zamolio da mu pošaljem izvješće o stanovi13 Sjećanje II 193 tim vidovima naših organizacijskih napora koje vršimo na ovom području, pa zato smjesta prijeđimo na ono glavno. Prva točka dnevnog reda glasi: »Gdje je viski?« Svi se nasmijaše. Odgovori šerifov zamjenik, dohvativši vrč ispod stola. - Nikad ne bi pomislio da ćete to pitat, Veliki Dane. - Kao nekim čudom stvore se i čaše. Napuni jednu i pruži je Danielu. - To je pravi domaći proizvod najbolje vrste. Daniel ga kuša. Obrušavao se niz grlo poput tekuće vatre. Nasmiješi se. - Imate pravo, šerife. Ovakve domaće cuge nisam kušao još otkad sam ćaći ispomagao kod naše pecare. - Hvala vam, Veliki Dane. Budući da pohvala dolazi iz vaših usta, smatram je velikim komplimentom. - čarson natoči i ostale čaše, te ih preda dalje. Podiže svoju. - Dobro došao kući, Veliki Dane. Daniel kimnu i strusi još jednu čašu. - A sad me nafilajte podacima. Jack Haney preleti pogledom oko stola. - Ima li tko što protiv ako iznesem kratak pregled? - Nitko se ne javi. Spusti pogled na svežanj papira ispred sebe. - Glavni problem predstavljaju Osborneovi rudnici. Najveći su na ovom području i djeluju putem niza postrojenja za rešetanje ugljena; osim toga, i divlje kompanije za prijevoz teretnim kolima izbjegavaju sindikalne ugovore, pa prodaju ugljen TVA po nižoj cijeni nego što je sindikalni rudnici mogu podnijeti. Dva su razloga za to. Prvi je što su nadnice njegovih radnika niže nego u članova sindikata. Drugi je taj što po toni ugljena ne mora odvajati doprinos u iznđSu od četrdeset centi za sindikalni fond socijalnog osiguranja. Tvrdi da u protivnom slučaju ne bi mogao kao licitant potpi194 sati ugovore s TVA i da bi pao pod stečaj. Zbog njegove vodeće uloge u ovom kraju još oko trideset do četrdeset drugih manjih rudnika postupa na posve isti način. U tome je, eto, srž problema. - Imaš li podatke o njegovu poslovanju? - Imam - odvrati Moses. - Njegov mu pomoćnik dade cio niz papira. - Evo ih, tu su. - Jesi li izvršio ekstrapolaciju? Moses potvrdi glavom. - I? - U biti ima pravo. S obzirom na njegov način rada, pao bi pod stečaj da izdvaja onaj doprinos i isplaćuje veće nadnice. - Kažeš s obzirom na njegov način rada? - Staromodan je - odgovori Moses. - Za razliku od suvremeno opremljenih sindikalnih rudnika u kojima proizvodnja dostiže trideset tona po čovjeku, kod njega iznosi samo osam. Kad bi promijenio opremu, onda bi sve bilo u redu, ali on tvrdi da za to nema kapitala. - Ima li? - Nema - uzvrati Moses. - Po načinu rada ostvaruje najmanji mogući dobitak. - A ostali? - Oni su u istom sosu, ako ne i u gorem. - Metnu na stol papire. - Svi uglavnom posluju na srodan

način. Javi se Barry Leif. - I na koncu konaca zbog toga smo zajebani. Sindikalno udruženi rudnici ne mogu konkurirati njihovim cijenama, pa zbog toga moraju otpuštati radnike dok ih drugi zapošljavaju. Upravo sada četiri naša velika rudnika sa više od tisuću zaposlenih spremaju se na privremenu obustavu rada. - Dok smo se vozili gradom - reče Daniel - vidio sam mnogo ljudi na ulicama. Jesu li svi oni rudari? Leif kimnu. 13' 195 - I rade tu negdje? - Ne - odgovori Max Neal. - To su dobrovoljci koje smo dopremili iz Middleboroa kako bi nas izvukli iz sadašnjeg škripca. - Kako to mislite postići? - upita Daniel. - Prišarafit ćemo one štrajkbreherske svinje. Ili će nam se pridružiti ili ćemo ih smazati. Daniel prijeđe pogledom oko stola. časak zatim klimnu. - Shvaćam - reče. - Sutra ćeš me povesti po terenu, kako bih na licu mjesta sagledao problem. - Kada? - Odmah poslije zajutarka u osam sati. Pošto organizatori Sindikata rudara otiđoše, Daniel obuhvati pogledom preostale. - U redu, a sad brzo istinu na sunce. Moses uze prvi riječ. - Sjedimo na vulkanu koji svaki čas može provaliti. Jučer su počeli zaustavljati kamione koji su dolazili u grad po ugljen. Da se nisu okrenuli i otišli, šerif bi im uručio uhitbene naloge zbog rada bez propisne opreme. Potom bi na izlazu iz grada vozače izvukli iz kamiona, prebili ih na mrtvo ime i istovarili im ugljen. Sada pak čujemo da je Osborne unajmio naoružane stražare koji upravljaju kamionima do državne željeznice. Carson kaže da ih spremno čeka; već je više od stotinu dobrovoljaca iz Sindikata rudara imenovao svojim zamjenicima, izdavši im dozvole za nošenje oružja. Namjeravaju dinamitom razoriti neke manje rudnike, a ostalima poslati leteće odrede kako bi ih prisilili da se upišu u sindikat. Neki od tih rudnika u privatnim su rukama i njima upravljaju gorštaci koji se neće tako lako predati. Naoružani su i spremni na sve. Svi su znaci da će doći do krvoprolića. Daniel se obrati Jacku Hanevu. - Što kaže zakon? 196 - Ništa dobro - uzvrati mladi odvjetnik. - Kako sad glasi, Sindikat rudara odgovara za svaku štetu koja nastane. čak i u slučaju da sve rudnike silom sindikalno organiziraju, ipak su dužni izdati mnogo novaca. I godine mogu proći dok sudovi odrede globu, ali kad to jednom učine, moglo bi porazno djelovati na financijsko stanje Sindikata rudara. - Može li se to pitanje staviti na glasovanje pod pokroviteljstvom NLRB-a? - Sindikat rudara to ne želi. Nemaju dovoljan broj lokalnog članstva i znaju da bi izgubili. - Što je s izravnim prigovorima? - Potpuno su propali. Nijedna strana ne vjeruje drugoj. - Ima li nade za kakav kompromis koji bi ih zbližio? Načas zavlada tajac, a onda se javi Junior. - Ja znam jedan, no pitanje je je li izvediv. - Da ga čujemo, sine. - Sindikat rudara doveo je ovamo najmanje pet-sto ljudi koji ne žive od svoje zarade. Njihovo uzdržavanje stoji ih barem dvije tisuće i petsto dolara na dan. Držim da bi vlasnici rudnika pristali da isplaćuju nadnice u visini sindikalnih, kad bi se doprinos po toni za socijalno osiguranje mogao smanjiti. - Lewis ne bi na to pristao. To bi se nepovoljno odrazilo na svaki posao koji bi zaključio. - Na prvi pogled, iznos od četrdeset centi po toni ne bi se mijenjao. Pretpostavimo da izdvoje deset centi po iskopanoj toni ugljena i da prihvate plan platne bilance koji se temelji na dobiti, iskazanoj

nakon službene revizije računa na kraju svake godine. Ako u pinki ne bude dovoljno dobiti, treba je jednostavno prolongirati za godinu dana. U međuvremenu, sindikat prilaže u fond za socijalno osiguranje potpuni iznos od četrdeset centi po toni ugljena, s tim da se neuplaćeni dio kasnije podmiri. 197 Pri sadašnjem stupnju proizvodnje tih rudnika, čak i pod pretpostavkom da Sindikat u toku trogodišnjeg razdoblja ne uspije namiriti razliku, više bi mu se isplatio ovakav način poslovanja, nego da uzdržava ljude još šezdeset dana uz novčane obveze koje bi proistekle iz sadašnjeg razvitka događaja. Daniel pogleda sina i lagano kimnu. Nije pokazivao ponos što ga je osjećao. Možda mu zamisao i nije najidealnija, ipak znači korak naprijed na ispravnu putu. Bio je to kompromis koji bi objema stranama spasio čast. A što je najvažnije, niknuo je u glavi njegova sina i nikog drugoga. Ogleda se oko sebe. - Što velite? - zapita ostale. Moses odgovori u ime svih. - Dobra ideja. Mogla bi upaliti. Samo prvo moraš Lewisa predobiti za nju. - Koliko imamo vremena? - Malo. Najviše nekoliko dana. Neal i Leif samo što ne iskoče iz kože. - Kakvi su izgledi da ih smirimo? Moses zavrti glavom. - Nikakvi. Daniel natoči još jednu čašu. Ispi je naiskap. - Ako zaista pošize, možemo li ikako ojačati i opravdati položaj Sindikata rudara? Naposljetku, radi toga smo i unajmljeni. Moses poveze oči po ostalima. Opet progovori umjesto njih. - Sumnjam. čak i u slučaju da obje strane imaju krivo, ne možemo reći da je zbog toga ijedna od njih u pravu. Daniela poče svladavati umor. - Ali tada gubimo i Lewisa i Sindikat rudara, što praktički znači da se vraćamo onamo gdje smo i započeli. Ostajemo bez njihovih uplata i opet smo švorc. 198 - Ne moramo ništa poduzimati, oče - reče Junior. - Moramo samo natenane pripremiti izvještaj. čim ga predamo u Lewisove ruke, više se ništa neće moći učiniti. U međuvremenu, radimo ono što se od nas očekuje. - Da, samo naoko - primijeti Daniel - ali, ako ćemo po duši, postupamo nepošteno. - Oče, nitko od nas ne traži da budemo pošteni. Daniel šutke pogleda sina. - Kako ja gledam na cijelu stvar, tu se trenutno radi o biti ili ne biti. Možda drugom zgodom uzmognemo sebi priuštiti luksuz da budemo pošteni. Bez obzira što netko od nas očekivao da uradimo, moramo biti tu u blizini, spremni na svaku slučajnost. Daniel odmahnu glavom. - To nije moj način rada. Sutra putujem u Wa-shington na razgovor s Lewisom. - Zašto, oče? Zašto jednostavno ne dovršiš izvještaj i ne pošalješ ga onamo redovnim putem. Ne moraš odjezditi tamo poput viteza na bijelu konju. Što misliš time postići? - Kada jednom događaji krenu svojim tokom, mnogo će ljudi stradati. Na objema stranama. No to se ne pita. Važno je možemo li kako spriječiti sukob. - To nije naš rat, oče - naglasi Junior. - Cijelog se života boriš u ratovima koje vode drugi ljudi i kamo te je to dovelo? - Oprosti, sinko - ispriča se Daniel. - Uza sve to, zamisao ti je dobra. Uvjeren sam da će Lewis, čim čuje što se tu dolje zbiva, nešto poduzeti s tim u vezi. Junior uhvati očev pogled. - Što te uvjerava da on za te događaje već ne zna? To je tipičan obrazac svake kampanje Sindikata rudara još od 1944. godine. U rudnicima Mea-dow Creek u Sparti, u saveznoj državi Tennessee, 199 1948. godine - dinamit, nasilje, teror. Ista taktika u kentuckvjskom okrugu Hopkins 1949. godine

protiv kompanije West Kentuckv Coal. Imam popis takvih slučajeva dug kao tvoja ruka. John L. Lewis je oličenje Sindikata rudara i to će biti, sve dok se ne povuče u mirovinu ili ne umre. Misliš li da samo zbog toga što taj prljav posao povjerava Tonvju Bovleu i drugim pomoćnicima, ne zna što se tu zapravo zbiva? - Možda imaš pravo, ali svejedno to moram učiniti. - Ne, oče. Ne postupaš pošteno. Ni prema sebi, ni prema ljudima koji te svih tih godina.vjerno slijede, žrtvujući sebe, obitelji i svoja zvanja u potrazi za nekim idealom koji jednostavno ne može opstati u našem društvu. Sam si to spoznao kad si iznio svoj prijedlog Bovleu i Hoffi, kad si primio novce od našeg prijatelja iz Floride. Sam si zaključio posao. Ne možeš se sada povući. Danielov glas zazvuči nježno. - Lako je tebi govoriti, sine. Možda imaš pravo. To nije naš rat. Ali ja sam već dugo u njemu. Usred nasilja, okružen ozlijeđenima i mrtvima. Ne mogu dopustiti da se dogodi nesreća, dok god ima izgleda da je spriječim. Ušutješe. Daniel zakruži pogledom oko stola. - To je bio privatni razgovor - reče. - Još uvijek nas očekuje posao koji smo dužni obaviti. Kad ga privedemo kraju, morat ćemo Sindikatu rudara dati prikladno opravdanje za sve poduzete korake. Ustane. - Otkažite moj sutrašnji obilazak terena. Opravdajte me izgovorom da sam hitno pozvan u centralu. - Okrenu se sinu. - Bi li me mogao odvesti natrag na aerodrom? Susnježica je prestala padati, ali je cesta bila skliska. Obojica su mučali sve dok se nisu približili zračnoj luci; tada se Daniel obrati sinu. 200 - Ponosim se tobom, sinko. - Mislio sam da se ljutiš na mene, oče. Ne bih to nikad želio. Volim te vidjeti zadovoljna. čak i onda kad se u nečemu razilazimo. - Nisam se ljutio. Sve što si kazao, istina je. No bit će da sam staromodan. Sjećam se kako je to nekoć bilo, kad sam bio mlad i pun snova. Ali imaš pravo. To je drugi svijet. - To je isti svijet, oče, samo što postoje različiti načini da se nešto sprovede i u djelo. - Kad završimo ovaj posao, hoću da se vratiš u koledž - reče Daniel. - Je li to neophodno, oče? Mogu ti znatno pomoći. - Kazao si da je ono drugi svijet, Juniore. Morat ćeš ga mnogo bolje upoznati od mene. - Maši se cigare, ali je onda vrati u džep. - Nema je smisla paliti. Ionako će me primorati da je bacim kad uđem u zrakoplov. Junior se zasmija, dok je zavozio kola na cestu što je vodila prema zračnoj luci. - Kako je Margaret? - Dobro. - Je li sretna zbog djeteta? - Valjda. - Daniel mu preko sjedala uputi letimičan pogled. - A ti? Junior klimnu. - Jesam, ako si i ti. - Ja jesam. Margareta je valjana djevojka. - Mlada je, oče. Daniel se osmjehnu. - Dakako, ali ja sam srcem još uvijek gorštak. A gorštaci izabiru mladojke. Junior ne reče ništa. - Ne odobravaš naš brak? - Oče, pedeset i šest ti je godina. Nisi ti od onih što nisu imali posla s djevojkama. Cio te život gle201 dam s njima. Naprosto ne shvaćam zašto si se u to upustio. - Možda zato što me podsjeća na djevojke koje sam u mladosti upoznao, koje su odrasle prije vremena, vodeći brigu o svojim obiteljima. Junior opet zapade u muk. - Ili možda zato što je volim, sinko. Junior se okrenu da ga pogleda, kad je zaustavio kola pred zgradom aerodroma.

- To ti je najuvjerljiviji razlog, oče. Više ih ne trebaš nabrajati. Daniel iziđe iz automobila. Nagne se natrag k prozoru. - Znaš, sine, da i tebe volim. Juniorove se oči navlažiše suzama. - I ja tebe, oče. 202 sedmo poglavlje Preokrenu se u krevetu i otvori oči. Margareta ga je promatrala. Nasmiješi se i, nagnuvši se prema jastuku, dade joj cjelov. - Sinoć si sanjao. - Ne znam. - Plakao si u snu. Jesi li nesretan? Strese glavom. Naglim zamahom noge mu strugnu s kreveta. - Kako se osjećaš? - Dobro. Mislim da se čedo miče. Osvrnu se na nju. - Trebala si me probuditi. - Nisam bila sigurna. Još nije prošlo ni pet mjeseci. - Ipak, moguće je - reče. - Pogotovo ako je dječak. - Želiš li dječaka? Kimnu ustajući. - Da. - Ali već imaš jednog sina. Zar si nesretan s njim? - Ne. Stvar je u tome... - Zamisli se na trenutak. - Junior predstavlja samo jedan dio moga bića. I to onaj praktični. Vrlo je vrijedan, a s vremenom će biti i bolji od mene na svom polju rada. - Što je onda? 203 - Volio bih sina koji osjeća poput mene. Koji sniva kao što sam snivao i ja u mladosti, koji naslućuje ljepotu u ljudima i stvarima koje ga okružuju i za koga život ne znaci samo niz logičnih objašnjenja. - Zar djevojčica nije sposobna za takve osjećaje. Osmjehnu se. - Vjerojatno jest. Ali rodit će se dječak. - Bit ćeš nesretan ako rodim curicu? - Neću. Zakratko utihnu. - Bit će dječak. - Iziđe iz kreveta i pogleda se u zrcalu. - Trbuh mi nije jako velik, ali mi prsa jesu. Zasmiješi se. - Krasne su. - Voliš krupne dojke? Nasmija se. - Volim tvoje. Posegnu za ogrtačem. - Idem dolje pripremiti doručak. - Mamie će to uraditi. - Volim ti spravljati doručak. Ona sve drugo obavlja. Priđe joj i obujmi je. - Sve ipak ne obavlja. - Nadam se da je tako - reče, poljubivši ga u obraz. Tutnu joj obje ruke pod kućni ogrtač, zaoblivši joj dlanove oko grudi. Pod prstima su bile jedre i teške; oćuti kako joj se bradavice ukrućuju i, u skladu s tim, bibavicu u spolnom organu. - Vrati se u krevet. Nagonski se pripi uza nj. - Zakasnit ćeš na posao. Zbaci joj ogrtač s ramena, razgolivši joj mliječno-bijele dojke. Priljubi usta uz njih i poče im liskati središta plamenih aureola. 204 - Neću, ako dopustiš da Mamie priredi doručak. Dok su se primicali krevetu, ruka joj se nađe na njegovu stvrdnutu i spremnu udu. Kad su utonuli u postelju, ona ga prikliješti nogama oko struka, a on ga stade voditi u nju.

- Oh, Daniele - šaputala je poluzatvorenih očiju - kako je to dobro, kako je to dobro. Samo je Junior sjedio za stolom kad je unišla u kuhinju. - Dobro jutro, majko Margo - pozdravi je, smje-šeći se. - Dobro jutro, D.J. - odzdravi, uzvrativši mu smiješak dok je prilazila štednjaku da se posluži šalicom kave. Vrati se k stolu i sjede. - Je li ti otac otišao na posao? Kimnu. - Odbacuje Mamie do tržnice. Stade pijuckati kavu. - Vraćaš li se u školu u ponedjeljak? Nasmija se. - Ako je vama, golubanima, vjerovati da možete bez mene. - D. J. - pobuni se. Počela ga je tako zvati nakon prvog susreta. Ta joj je kratica, koja znači Daniel Junior, bolje zvučala od same riječi Junior. On joj se odužio, nazvavši je majkom Margom, ali ih je, u biti, vezivala uzajamna sklonost i poštovanje, jer su voljeli istog čovjeka. - Sinoć nije dobro spavao. D.J. je pogleda. - Nešto ga muči - reče. - Još od prošlog tjedna nosi pištolj u futroli ispod pazuha. - Je li ti bilo što kazao? Zanijeka glavom. - Ne. Ako ga i upitam, odgovori da ga oduvijek nosi uza se. 205 - To je točno. Sjećam se da sam ga odavno viđao kako ga paše. - Što se događa, D. J.? Nisam dijete, bez obzira što on mislio. 2ena sam mu. - Otac se ni meni ne povjerava. - Načas se zadubi u misli. - Nakon onih izgreda i neugodnosti u Jelli-cou prije nekoliko mjeseci, stekao je brojne neprijatelje zbog otvorene podrške Sindikatu rudara. - Misliš da su mu se zagrozili? D.J. zavrti glavom. - Ne bih rekao. To je rat koji čitav život vodi. - Što bi onda moglo biti? D.J. je pogleda. - Sad si me stvarno zabrinula. - Nisam to kanila - reče. Zavrtješe joj se suze u očima. - Obožavam ga. To zacijelo znaš. Tako jedinstvena čovjeka nikad prije nisam upoznala. Promrmlja nespretno. - Možda nije ništa ozbiljno. Oduvijek nosi pištolj. Možda od muhe pravimo slona. Iznenada zaplaka. Nježno. Tiho. - Želim mu pomoći. Razgovarati s njim, ali ne znam kako. Zna kudikamo više od mene. Ne znam kako da mu pristupim. Pruži šaku preko stola i pogladi joj nježno ruku. - Ne uzbuđuj se toliko, majko Margo, jer bi time mogla nauditi bebici. - Isti si kao i otac - zašmrca, ali joj slabašni smiješak zatrza usnama. - Baš to bi i on kazao. - Možda - dopusti D. J. - ali bojim se da nisam nalik na nj, premda bih volio biti. Daniel parkira automobil u uličici iza skladišta, uspe se stražnjim klimavim stubama i pokuca na željezna vrata. Triput brzo i, nakon kratke stanke, još jednom. 206 Vrata se naskoro otvoriše. Na njima se pojavi zdepast muškarac koji se zagleda u nj. - Gospodin Huggins? Daniel kimnu. - Izvolite za mnom. Daniel pođe za čovjekom kroz prazno skladište u kojem su police za robu sadržavale samo prašinu, a zatim se po drugom nizu stuba u udaljenom kutu zgrade popne, za još jedan kat. Prođu kroz još jedna željezna vrata i konačno se nađu u uredu. Za dugim stolom sjedilo je nekoliko muškaraca i žena koji su svrstavali neke papiriće. Nisu dizali pogled kad su dvojica muškaraca prošla kraj njih i ušla u drugu sobu. I tu se nalazio dug stol oko kojeg su bili okupljeni muškarci i žene. Samo što za tim stolom nisu svrstavali papiriće, nego prebrojavali novčanice i kovane novce, s tim što bi novčiće povremeno umetali u jedan stroj koji ih je pakivao u uredne zamotke, kao u banci. Nitko im nije obraćao pažnju kad su produžili u susjednu prostoriju.

Lanskv je sjedio za stolom u bijeloj, oskudno namještenoj sobi u kojoj se nalazilo nekoliko stolica i kaučeva neobična oblika. Društvo su mu pravila dvojica muškaraca u kojima prepoznade njegove tjelohranitelje što ih je upoznao za svoga posjeta Lanskome u Floridu. Na jedan pokret Lan-skoga iziđu iz sobe, ostavivši ga sama s Danielom. - Privucite stolac - reče Lanskv. Daniel sjede ispred stola, ne progovorivši ni riječi. - Dobro ste obavili svoj posao - pohvali ga Lanskv. - Držim da je to prvi put što članovi sindikata uživaju primjerenu potporu iz fonda za socijalno osiguranje i mirovinskog fonda. Toliko su već navikli da ih činovnici pelješe da se pitam jesu li uopće svjesni onoga što za njih činite. Daniel ne prekide šutnju. 207 - A ni mi puno ne zaostajemo za vama - reče Lanskv. - Premda se neke od osiguravajućih kompanija tuže da im namećete teške uvjete. - Neka samo brundaju - primijeti Daniel. - Ima ondje dovoljno novaca, pa ih nitko ne mora krasti. Lanskv ga pogleda; pričinjao se zbunjenim. - čudan ste čovjek, Veliki Dane. Koliko vidim, vama ništa ne preostaje osim teška rada. Dugove vraćate na vrijeme, provizije odlaze u sindikalne fondove, podižete samo redovnu plaću, račun troškova vam je minimalan. Gdje vam je nagrada? Daniel se nasmiješi. Lanskv je očigledno sve dobro provjerio. - Nije sve u novcu. Idealist sam. Lanskv puče u smijeh. - Ideali? Tko još za njih mari! Svatko voli novce. - Nisam kazao da ih ne volim, već da nije sve u njima. Vi, gospodine Lanskv, imate novaca koliko vam treba. Zašto i dalje radite? Lanskv ga zamišljeno pogleda. Odgovor uskrati. - Zašto se jednostavno ne povučete u mirovinu da užijete preostali dio života. - Nije to tako lako - uzvrati Lanskv. - Ima obaveza. - Novcem ih se možete riješiti. Mora da se radi o nekom dubljem razlogu. Jedne se stvari, očito, ne želite odreći. - Što mislite, koje? - zapita Lanskv. - Vlasti - otpovrnu Daniel bistro i jasno. Lanskv se nakratko zabulji u nj. - A to je ono što vi želite? - Da, ali ne na račun ljudi koje trebam zastupati. - Kako je se onda kanite domoći? - Vrlo jednostavno. Nagodit ću se s đavolom. - Ne znači li to vjerolomstvo? - Ne, naprotiv. Time mu svodim zlodjela na najmanju mjeru. Jer na temelju onoga što sam učinio 208 za proteklih šest mjeseci, više od šesto tisuća članova sindikata uživaju sada dvadeset posto veće povlastice iz fonda za socijalno osiguranje i mirovinskog fonda. A da nisam bio toliko uporan, Sindikat rudara ne bi mogao idućeg lipnja otvoriti onih deset bolnica u Virginiji i Kentuckvju. - Zar time ne pomažete đavolu da se održi na vlasti? - Nisam policajac, gospodine Lanskv. Nisam ih ja postavio na njihove položaje. Na članovima je sindikata da odluče tko će ih zastupati. - Daniel izvadi iz džepa cigaru i stavi je u usta nezapaljenu. Zagleda se u nju zamišljeno. - čitav sam život u radničkom pokretu, gospodine Lanskv. Vidio sam nepravdi svih vrsta. Na objema stranama, pa sam zaključio da se stanje ne da popraviti izvana, nego radom unutar samog sistema. Lanskv ga pogleda. - Nemam ništa protiv, ako zapušite. - Pričeka dok Daniel pripali cigaru. - Prema tome, pretpostavljam da vas ne bi privukao iznos od pet milijuna dolara godišnje koji bi se nakupio putem vaših mirovinskih fondova, čak ni pod uvjetom da za sebe osobno dobijete pet posto provizije? - Govorite o novcu u onoj sobi? - Daniel pokaza glavom na vrata iza sebe. - Da.

- Ispravno pretpostavljate, gospodine Lanskv. Lanskv umuknu za neko vrijeme. - Međutim, ne biste se protivili da radite za bilo koji sindikat, čak i kad bi ih AFL-CIO isključio zbog podmitljivosti? - Mislite posebno na vozače u međugradskom prometu, na pekarske radnike i radnike u velikim praonicama i glačaonicama rublja? - Baš na njih. A također i na građevinske ra14 Sjećanje II 209 dnike i osoblje za održavanje zgrada, na ILA1, kao i na ostale. Govorim o dodatnih dva i pol milijuna članova sindikata koji će vjerojatno za nekoliko godina potražiti novo obitavalište. - Jedino uz uvjete pod kojima i sada radim. Nemam nikakvih namjera osnovati neku novu organizaciju rada kao protutežu AFL-CIO-u. Kako već rekoh, na srcu mi leži samo probitak radnih ljudi koji treba da ostvare putem suradnje sa svojim izabranim službenim predstavnicima, čija je dužnost da im u tome pomažu, a ne da njima vladaju. Lanskv se osmjehnu. - Sjećate li se anegdote o đavolu i Danielu Web-steru?2 Jeste li sigurni da se ne zovete Daniel Webster Huggins? Daniel se nasmija. - Ne. Ime mi je Daniel Boone. - Ni ja nisam đavao - izjavi Lanskv blago. - I ne trebate se kod mene zauzimati za radničke duše. - Veseli me što to čujem, gospodine Lanskv -istaknu Daniel. - Već sam se počeo zabrinjavati. - Stvarate sebi neprijatelje, Veliki Dane - opomenu ga Lanskv. - Neki od onih kojima najvećma pomažete već počinju prijekim okom gledati na odziv na koji nailazite u njihovim vlastitim sindikatima. 1 International Longshoremen's Association (Međunarodno udruženje lučkih radnika). 2 Prema toj anegdoti, Daniel Webster (1782-1852), istaknuti pravnik i govornik u Donjoj kući, Senatu i na javnim skupovima, pobornik ideje o ujedinjenju američkih država, svojim je uvjerljivim nastupom pred porotom, sastavljenom od nekadašnjih silnika i okrutnika, spasio nekog Jabeza Stonea iz New Hampshirea, kojega su životne nedaće bile natjerale da s đavolom potpiše ugovor. Štoviše, Webster je zatim prisilio đavola, zgrabivši ga za gušu, da pismeno obeća da više nikad neće dodijavati njegovu branjeniku. 210 - Cio život sebi stvaram neprijatelje, gospodine Lanskv - reče Daniel. - Naučio sam živjeti s njima. - I ja, također, Veliki Dane - Lanskv će prijazno. - Samo bih vam predložio da u borbi za održanje poduzmete podjednake mjere opreza kao i ja. Daniel ne reče ništa. To je i bila svrha sastanka. Malo zatim ustade. Već mu je neko šaputanje doprlo do ušiju, zbog čega se opet i utekao nošenju pištolja. Na neki način bilo mu je drago što prijetnju nije izrekao mali čovjek što mu je bio nasuprot. Osjetio je da ih povezuje neka bliska srodnost. Obojica bijahu neke vrsti izopćenici. - Hvala vam, gospodine Lanskv - reče. - Trudit ću se koliko mogu. Lanskv se nasmiješi i pritisnu puce na pisaćem stolu. Ona dvojica se vrate u sobu. Sastanak je završio. 14» 211 osmo poglavlje - Dvjesto tisuća dolara na tjedan, a to je samo početak - reče Hoffa. -1 što je još važno, gramzljivi Dane Beck neće im imati pristupa. Daniel je sjedio motreći ga. Nije govorio. - Hoću da središnje države obrazuju svoj vlastiti mirovinski fond - nastavi Hoffa - i vi ćete mi u tome pomoći. Zato sam vas, momci, i pozvao ovamo. Daniel letimično pogleda na Mosesa i Jacka Ha-neya, koji su došli s njim, a onda preko sobe na

Hoffina dva ortaka, Bobbvja Holmesa i Harolda Gibbonsa. - Što zapravo očekujete od nas? - upita. - Želim da osnujete posve pouzdan sistem kako bismo mogli upravljati našim vlastitim fondom za dobrobit naših članova. - Tko će rukovati fondom? - upita Daniel. Hoffa se začudi. - Ja. Kome inače da povjerim sav taj novac? Daniel zadrži ozbiljan izraz lica. - Možeš zapasti u neprilike. Moglo bi doći do sukoba interesa. Osobnog i onog sindikalnog. - Nema problema - umiri ga Hoffa. - Što je dobro za mene, dobro je i za sindikat. - To ne pobijam - reče Daniel. - Ali možda bude teško druge u to uvjeriti. 212 - To je tvoj posao - odvrati Hoffa. -1 postavlja se pitanje, kako da to uradimo? - Želiš li odgovor odmah sada? - Da, dovraga - prasnu Hoffa. - Već gotovo godinu dana ubiremo taj novac i preko deset milijuna nekorisno leži u banci. Daniel se nasmiješi. - Što je, Jimmy, postaješ rastrošan? Jimmy se prvi put nasmija. - I te kako. Iznijeto nam je nekoliko prijedloga s pomoću kojih bismo zaradili mnogo novaca. - O kakvim je prijedlozima riječ? - Nekoliko mojih prijatelja iz Detroita velike su budže u Vegasu. Mogu upotrijebiti nešto kapitala na izgradnju. Daju velike premije za posuđen novac, jer su bankari tvrde ruke. Daniel kimnu, prisjetivši se svog razgovora s Lanskim prošloga mjeseca. Sve se poklapalo. Mališove veze sezale su nadaleko i naširoko. - Zvuči prihvatljivo. No morat ćeš unijeti više raznolikosti u svoj investicijski resor. Ne možeš se olako upuštali u takve pothvate. Kako napreduje s paketom mjera u vezi s Osiguranjem? - Sve je sređeno - odgovori Jimmy. Jednom mome prijatelju dali su isključivo pravo na otvaranje agencije. - Raduje me što to čujem - reče Daniel. - A sada daj nam sve raspoložive podatke i mi ćemo ti se vratiti s razrađenim planom za manje od tjedan dana. - Ništa kasnije? - Ni dana. Hoffa se okrenu Gibbonsu. - Predaj mu papire. - Hoće li odgovarati prijepisi? - zapita Gibbons uprijevši pogled u Daniela. - Ne volim da mi se izvornici izgube. 213 Gibbons napusti sobu. Hoffa se nagne preko stola. - Možemo li načas razgovarati u četiri oka? Daniel kimnu. Na Hoffin znak i drugi muškarac napusti sobu. Pričeka dok se za njim ne zatvore vrata. - Što te muči? - Dave Beck - uzvrati Hoffa. - S njim nije dobro. - Točno - složi se Daniel. - Što misliš, koliko će im trebati da ga osude? - Sa svim prizivima koje može uložiti, dvanaest, a možda i petnaest mjeseci. Hoffa uze olovku i stade je gnječiti među prstima. - Priča se da bi mogao propjevati samo da dobije lakšu osudu. - Ne vjerujem u to - reče Daniel. - Sve što imaju protiv njega jest bezvezna optužba u vezi s porezom na dohodak. Nemaju razloga da ga ondje drže zauvijek. Isuviše je lukav da nekoga cinka, jer je svjestan da bi time zeznuo svoju penziju i ugovor o zapošljavanju koji je sklopio sa Sindikatom vozača kamiona. - Znači onda da bih trebao biti spreman za svoj potez u vrijeme jesenskog zbora pedeset i sedme? - Da. - Držiš da ću uspjeti?

- Hoćeš. Nema nikog drugoga - odvrati Daniel. -Međutim, jedno moraš znati, ukoliko ti to već nije jasno, da si ti slijedeći put na nišanu. Dići će na tebe i kuku i motiku. - Jebi ih - odrapi Hoffa. - Ne mogu mi ništa prišiti. - To je i Dave Beck mislio, ali su ipak našli načina. - Nisam blesan kao on. Uredno plaćam poreze. - Na vozače se vrši velik pritisak. Političkim napadom na sindikat mogu iskoristiti strahovanje jav214 nosti zbog utjecaja koji sindikat ima na naše gospodarstvo. Prije ili kasnije neki će političar posegnuti za njim. Službeni predstavnici vozača kamiona u međugradskom prometu isuviše se razmeću izjavama u kojima ističu da samo jednim štrajkom mogu dovesti do privrednog zastoja cijele zemlje. - Istina je, to možemo - reče Hoffa. - Učinite to, i sindikatu je odzvonilo - naglasi Daniel. - Vlada stupa na poprište i preuzima stvar u ruke. - Znam - reče Hoffa. Odloži olovku. - Što misliš kakva je Meanvjeva uloga u svemu tome? - Što se tiče AFL-CIO, vozači su krenuli u napad. Ustremljuju se na korupcionašku pojavu pridruživanja većini koja je iskrsla u toku ispitivanja Davea Bečka i na sudskim procesima. - Ali vlada još nije potkrijepila navode optužbe. - Po Meanvju, i ne moraju. Dovoljna mu je bilo kakva izlika, i ti ispadaš iz igre. - Boji se da ćemo mi uskočiti i preuzeti posao -reče Hoffa. - Možda. - Nisam zainteresiran. Možeš mu to kazati. - I hoću, ali on nema razloga da mi vjeruje. Ne voli me ništa više od tebe. - Daniel ga pogleda. -Međutim, između nas dvojice velika je razlika -meni ništa ne može. CALL nije sindikat. Mi smo sindikalna služba i savjetodavna grupacija, dostupna svakom sindikatu koji želi naše usluge. čak i u tom svojstvu mi ne vodimo nikakvu politiku, već samo dajemo preporuke. Sindikati sami donose odluku koji će kurs slijediti. Uz to, mogu nas u svako doba i zbog bilo kojeg razloga osloboditi obveze. - čuo sam da je izjavio nekim sindikatima da će, u slučaju njihova angažiranja CALL-a, smatrati to izdajom povjerenja i tajni AFL-CIO-a. 215 - I ja sam to čuo - reče Daniel. - Ali nemam dokaza. Osim toga, to nije moj problem. - I ja mislim da nije. - Hoffa se nasmiješi. -Prema onome što čujem, priličan se broj sindikata širom zemlje koristi tvojim uslugama. Daniel kimnu. - Možda počinju uviđati da izvršavamo svoja obećanja. - Ako se odlučiš za stvaranje nove nacionalne organizacije rada, možeš računati na sindikat vozača kamiona u međugradskom prometu. - Hvala - reče Daniel. - Nema mjesta za dvije organizacije rada. To su shvatili AFLi CIO, pa su se zato i fuzionirali. Zadovoljan sam postojećim stanjem. Hoffa grunu u smijeh. - Veliki Dane, ti si ili najprepredeniji ili najgluplji čovjek u radničkom pokretu. Daniel mu se pridruži smijehu. - Je li ti ikada palo na pamet da sam možda i jedno i drugo? Kasnije, u automobilu, u toku vožnje prema zračnoj luci, Moses se nagne k Danielu i reče mu ispod glasa. - Znaš, Hoffa nam je lagao. - Što? - Kazao je da im deset milijuna leži beskorisno. A vjerojatno se radi o pedeset milijuna. Zaboravio je spomenuti neke od ostalih važnijih mjesnih podružnica koje nadzire. - To sam i mislio - reče Daniel. Mosesov glas zazvuči prigušeno, gotovo s prizvukom strahopoštovanja.

- Za tri godine imat će na raspolaganju za svoje poslovne zahvate preko milijardu dolara. - Pa što onda? - Po tome pinka Sindikata rudara počinje nali216 kovati blagajni nekog špeceraja na uglu dviju prometnih ulica. Lewis im neće htjeti držati svijeću. - Ne tiče nas se njihov novac - reče Daniel. - A trebalo bi da nas se tiče - uzvrati Moses. -Traže od nas da ih naputimo što da rade s njime. - Ne, ne traže - Daniel će. - Traže od nas preporuke kako da na najbolji mogući način ulože i zaštite taj novac za dobrobit svojih članova. - Od tebe zapravo traže da im pribaviš dozvolu za krađu. - Od mene je neće dobiti. Dobit će točno ono što su me i tražili. - Nećeš moći ostati po strani - upozori ga Moses. - Ako zapadnu u nevolju, doći će k tebi da opravdaš postupke. - Ne mogu sada razbijati glavu o tome - reče Daniel. - Ipak je bolje da o tome počnemo misliti - sumorno će Moses. - U redu - reče Daniel. - Što misliš da bismo najprije trebali poduzeti? - Središnje države nam plaćuju deset centi po članu. Ako se prihvatimo tog posla u vezi s mirovinskim fondom, smatram da bi nam trebali dati još deset centi. - Ne znam kako bi to pomoglo da im riješimo problem. - Morat ćemo povećati brojno stanje našeg osoblja, a to će stajati novaca. Netko će ih morati namaknuti. Daniel ga pogleda. - I držiš da to moraju oni? Moses kimnu. - čini se da je to najpravednije rješenje. Mogu sebi priuštiti izdatak. Mi ne možemo. Daniel se načas zamisli. 217 - Nemam ništa protiv toga. Uključi to kao dio prijedloga koji ćemo im iznijeti. - A ako se ne slože? - Svejedno ćemo izvršiti svoju dužnost. Sviđalo se to meni ili ne, s Jimmvjem Hoffom sam zaključio posao i ne namjeravam pogaziti zadanu riječ. 218 deveto poglavlje Kroz otvoren prozor dopre zvuk automobilske trube. Daniel podiže oči s jutranjih novina. - Auto je već tu. - čula sam ga - reče Margaret. Poče naglo piti kavu. - Moram se žuriti. - Hoćeš li doći kući na večeru? - Ne znam - odvrati. - Imamo posla preko glave. Nisam trebao preuzeti onaj dodatni posao kod Sindikata vozača kamiona u međugradskom prometu. Završili smo razvrstavanje i provjeravanje svih molbi za dodjelu zajma, a ima još mnogo takvih koje moramo uz naše preporuke proslijediti Izvršnom odboru za preksutrašnji sastanak. - U posljednjih deset dana samo si dvaput bio kod kuće na večeri - potuži se. Pogleda je. - Tu nema pomoći. Odgovornost mi je na leđima. - Imaš i prema meni odgovornosti - napomenu. Ustade. - Znam. Ali bilo ti je poznato i prije udaje kakvim se poslom bavim. - Tada nisi bio toliko zaposlen. Mogao si sebi, a i meni, posvetiti više vremena. 219 - Ne zaboravi da smo se nalazili na rubu novčana sloma. - I novac nam poboljšava stanje? - Bar možemo plaćati račune - reče Daniel. - A ni za novu kuću koju dotjerujemo u Scardaleu, u državi New York, ne bi se moglo reći da je sirotinjskog tipa.

- Tu sam sretna. Zašto se moramo seliti u New York? - To sam ti već objasnio - odgovori strpljivo. -Sve više i više bavimo se poslovima što su skopčani za upravljanje fondovima. A New York je mjesto u kojem ima novaca. Zbog toga i urede selimo u blizinu Wall Streeta. Mučala je dok je oblačio svoj sako. - Smiri se - reče. - Sve će biti u redu. Zadnji je mjesec uvijek najgori. Kad rodiš bebu, osjećat ćeš se bolje. Zavrti glavom, i - Izgledam ogavno. Obiđe stol i dade joj poljubac. - Prekrasna si. - Nikad neću povratiti prijašnju liniju. Zasmija se. - Hoćeš. Ne tari glavu zbog toga. - Strahujem da ćeš naići na kakvu djevojku koja će mi te preoteti. - Uzvinu pogled na nj. - Nema izgleda za to. - Prošlo je već više od mjesec dana otkako se nismo, a poznajem te dobro. Vidim što ti se događa svako jutro kad se probudiš. - Pišanje i hladan tuš brzo se pobrinu za to - reče kroza smijeh. - Koliko ti hladnih tuševa treba tokom dana? -zapita. Strese glavom. - Što da radim s tobom? 220 Ne odgovori. - Hajde, glavu gore - ohrabri je. - Nije tako loše. - čak ti ga više ne mogu primiti ni u usta -zakuka. - Stalno patim od mučnine. - Djetinjariš. Suze joj se otkotljaše niz obraze. - Bojim se. Znam da ću te izgubiti. Osovi je na noge i poljubi, pazeći pri tome da joj ne prignječi trbuh. - Nećeš me izgubiti. - Kroz otvoren prozor iznova zaječi zvuk automobilske trube. - Moram bježati. Otprati ga do vrata. - Što je onda s večerom? - Nastojat ću doći - obeća.'- Nazvat ću te kasnije, u toku popodneva. Stajala je na pragu i promatrala ga kako stazom odmiče put automobila. Vozač iziđe i otvori mu vrata. Smjesti se na stražnje sjedalo. čekala je dok kola ne zamakoše za ugao pri kraju ulice, a onda se vrnu u kuću. Mamie je upravo ulazila u kuhinju s pletenom torbom u ruci. - Idem u trgovinu. Treba li vam štogod prije nego otići, gospa Huggins? - Ne - uzvrati Margaret. - Ništa mi ne treba. Idem gore u krevet malko prileći. Nisu prošli više od nekoliko blokova kuća, kadli se George, vozač, osvrnu na Daniela. - Jedna nas kola slijede, gospodine Huggins. - Jesi li siguran? - upita Daniel. George strelimice zimu u retrovizor. - Sto posto. Riječ je o plavom dodgeu. Dva su muškarca na prednjem sjedalu. Na tragu su mi od jutros, kad sam izvezao kola iz garaže. 221 Daniel pogleda kroza stražnji prozor. Iza njih je promet bio vrlo živ, pa nije spazio kola. - Gdje su? - Otprilike sedma kola iza nas. Daniel ih ovaj put ugleda. Bila su to kola neupadljiva izgleda. Razabrao je dvojicu muškaraca na prednjem sjedalu, ali im nije mogao razaznati lica. - Prepoznaješ li bilo koga od njih? - upita. George odmahnu glavom. - Još nikad nisam vidio nijednog od njih. - Jesi li se iz garaže odmah otputio mojoj kući?

- Nisam, gospodine - odvrati George. - Prvo sam moramo u hotel po Gibbonsa da ga odvezem do sindikalne centrale kamiondžija radi sastanka s Bečkom. ćim sam ga odbacio, pošao sam po vas. Daniel kimnu. Bila su to njihova kola i njihov vozač. Posve je prirodno da se prvo brinu za svoje ljude. Hoffa je uredio da mu se kola i vozač nađu pri ruci kad mu god zatrebaju. - Što misliš tko su? - Ne znam - uzvrati George. - Možda cajkani. Oni voze takve krntije. - Jesi li to spomenuo Gibbonsu? - Nisam. Tada još nisam bio siguran. Tek kad sam ga odbacio, a oni su i nadalje ostali iza mene, znao sam da me prate. - Nosiš li pištolj? - zapita Daniel. - Ne, gospodine. - Tko još zna da si jutros išao po mene? - Svi znaju - odgovori George. - Radni nalozi vozača ističu se na oglasnu ploču noć prije. Daniel pogleda preko leđa kroz prozor. Dodge ih je još uvijek slijedio, na petom mjestu iza njih. Okrenu se natrag na sjedalu. - Kod slijedećeg semafora projuri pored crvenog svjetla i okreni nadesno. Zatim umakni u prvu uli222 čiču na koju naiđeš. Tu se zaustavi i lezi na prednje sjedalo. George se načas osvrne baš kad je Daniel vadio pištolj iz futrole pod pazuhom. Glas mu se prebi. - Mislite li da će doći do pucnjave? Daniel provjeri bubanj pištolja. - Ne bih rekao, ali sam odavna naučio da ništa ne prepuštam slučaju. George smrknuta lica stegnu volan. Još su prošli tri bloka prije nego što se Georgeu ukazala prilika. Poput strijele sunu mimo crvena znaka i naglo okrenu udesno. Gledajući kroz stražnji prozor Daniel nije primijetio plava kola, kad su ponovno skrenuli u uličicu. George zaustavi kola negdje na sredini iduće ulice. Okrenu se i pogleda otraga. - Lezi! - dreknu Daniel oštro. Georgea nestade iza naslona, a Daniel kroza stražnji prozor baci pogled na ulicu. Minutu-dvije kasnije plavi dodge zviznu pored uličice. - U redu - reče Daniel. - Makni guzicu i vozi me ravno u ured. Dok je Daniel vraćao pištolj u futrolu, George naglo zavrti volan, izvozeći kola iz uličice. - Isuse - procijedi George. - Imaš li još kakav zadatak nakon što mene odvezeš? - upita Daniel? - Rečeno mi je da s vama ostanem čitav dan. - Ne! Odbaci me i onda se vrati u garažu. čim stigneš, nazovi me da znam jesu li ti još uvijek za petama. George letimice zaviri u retrovizor. - Opet su iza nas. - To sam i očekivao - reče Daniel. - Htio sam samo vidjeti kako će reagirati. - U zrcalu zakratko ugleda Georgeovo zabrinuto lice. - Nemaš se čega plašiti - osokoli ga. - Sada znaju da smo na oprezu. Neće stvarati nikakvih neprilika. 223 Auto se zaustavi pred privremeno podignutom trokatnicom u kojoj su se nalazili uredi. Ne osvrnuvši se oko sebe, Daniel zakroči u zgradu i pođe ravno u svoj ured. Upravo je pregledao pola jutarnje pošte, kadli se oglasi telefon. - Ovdje George, gospodine Huggins. U garaži sam. Nisu me pratili. - U redu, George. Hvala. - Želite li još što od mene? - Ne, George. Nazvat ću te, ako što iskrsne. -Pritisnu puce na svom telefonu. Trenutak kasnije Moses i Jack nalazili su se u njegovu uredu. - Jedan plavi dodge parkiran je negdje na ulici s dvojicom muškaraca na prednjem sjedalu. Slijede me otkako sam jutros napustio kuću. - Znaš li tko su? - upita Moses zabrinuto. - Nemam pojma. Pošalji nekog da zapiše registarski broj kola, a potom vidi možemo li preko

prijatelja u policiji ustanoviti kome pripadaju. - Učinit ću to osobno - požuri se Moses. - Ne. Ako mene znaju, onda poznaju i tebe. Pošalji nekoga od uredskih služitelja ili stenografa. Kaži im da se prirodno ponašaju. Neka jednostavno prođu mirno i zapamte broj. To je sve. - Dobro - reče Moses i napusti ured. Daniel se okrenu Jacku. - Kakav je naš status u slučaju da nas stanu ispitivati bilo što u vezi s poslovima naših klijenata? Jack ga pogleda. - Ako primijene ispravan zakonski postupak i od vas zahtijevaju da svjedočite pod zakletvom, nema vam druge nego odgovoriti na njihova pitanja. Daniel zapade u muk. - Ne uživate onakvu vrst zaštite kao u odnosu 224 odvjetnik-klijent, ili čak liječnik-pacijent, ako je to ono na što mislite - pridometnu. - Što je s dokumentacijom koju su nam povjerili naši pretplatnici? - Ako dobiju sudske pozive, morate im ju predati. Daniel kimnu i zamišljeno se zapilji u svoj stol. - Skupi sve što imamo ovdje, a što dolazi izvana, i izvrši pripreme da se to vrati sindikatima, bez obzira o kojima se radilo. Želim da do večeras nemamo u arhivi ništa osim naših vlastitih spisa. - Otežavate nam položaj - uzbuni se Jack. -Treba nam mnogo tih papira za obavljanje našeg posla. - Baš me briga - odbrusi Daniel. - Ne želim poslužiti nijednom kurvinom sinu kao mala vrata kroz koja bi se domogao nekog od naših pretplatnika. Iznesi tu dokumentaciju odavde. Sutra ćemo početi organizirati male radne grupe koje će raditi u samim uredima tih pretplatnika. Možda se to pokaže neprikladnim, ali ćemo posao ipak nekako obaviti. - To će također koštati novaca - napomenu Jack. Daniel ga pogleda. - Možeš li mi reći što danas ne košta? Moses se vrati u ured. - Znamo čija su kola. Nismo se morali obraćati policiji. Na tablici je jasno istaknuto: Vlada SAD. Opća služba. Daniel podiže oči na nj. - Znaš li bilo koga u Općoj službi tko zna kojem odjelu kola pripadaju? - Mislim da znam - odgovori Moses. Dohvati slušalicu i brzo nazove broj. Poče tiho govoriti u slušalicu, zatim je prekrije dlanom. - Sada provjerava. - Trenutak kasnije reče: - Hvala vam - i odloži 15 Sjećanje II 225 slušalicu. - Kola pripadaju McClellanovu odboru -izjavi. »Senatski odbor za pitanja protuzakonitih djelatnosti na polju rada ili rukovođenja radom«, glasio mu je pun naziv. - U redu - reče Daniel. - Ako ništa, sad barem znamo s kim imamo posla. Na nišan su uzeli samo dva sindikata. Sindikat radnika zaposlenih u automobilskoj industriji, UAW1, i vozače kamiona u međugradskom prometu. A budući da nas UAW nije angažirao, moramo pretpostaviti da nas povezuju s vozačima. - Uzgleda prema Jacku. - Pobrini se da najprije izneseš odavde dokumentaciju Sindikata vozača. 1 United Auto AVorkers. 226 deseto poglavlje - Alaj smo budale - reče Daniel, odgurnuvši od sebe pomno sastavljen izvještaj što se nalazio na njegovu stolu. - Što ne valja? - upita Moses tjeskobno. - Ništa - uzvrati Daniel. - Sjedimo na rudniku zlata, a da toga nismo svjesni. Tu preporučamo investicije u korist mirovinskog fonda vozača kamiona, a ništa ne poduzimamo za sebe. - Što bismo mogli učiniti s tim u vezi - zapita Jack. - Možemo osnovati svoj vlastiti fond - odgovori Daniel.

- Nemamo toliko novaca - dobaci Moses. - Možemo ih dobiti. - Daniel zapali novu cigaru i otpuhnu cio oblak put stropa. - Zajednički fond sindikata. Otvorimo ga tako da svaki pojedini član sindikata, a također i mjesna podružnica, može ulagati novac u nj. Ima stotine malih samostalnih mjesnih podružnica koje nemaju dostatno sredstava za stvaranje vlastitih fondova i koje će zato jedva dočekati da nam se pridruže. - Uza sve to trebat će nam podosta novaca za uspješan početak - reče Jack. - Možda čak deset ili petnaest milijuna dolara. - Mogu ih pribaviti - Daniel će samopouzdano. -Sa Sindikatom vozača kamiona u međugradskom 15' 227 prometu i Sindikatom rudara bit će lako. Osim toga, taj će im potez dobro poslužiti u propagandne svrhe. Premda su im neke investicije možda unosne, već počinju polako zaudarati. Ovo bi im raskužilo zrak. - Vrlo zanimljiv prijedlog - reče Jack oprezno. - Ne znam - Moses će uzdržano. - To bi nam iz temelja izmijenilo prirodu poslovanja. Od savjetodavaca pretvorili bismo se u upravitelje. - Ne vidim ništa loše u tome - reče Daniel. - U skladu je s našom temeljnom svrhom: poboljšati osiguranje svakom sindikalistu. - Može to ispasti riskantno - nastavi Moses. -Ništa ne znamo o vođenju takve zaklade. - Unajmit ćemo stručnjake. Nema tog burzovnog mešetara na svijetu koji ne bi objeručke iskoristio priliku da sudjeluje u takvom poslovnom pothvatu. Trenutno imamo preko tri milijuna članova koji su putem sindikata povezani s nama. Samo sto dolara od svakog člana pribavlja nam tristo milijuna dolara za investicije. čak i nestručnjak zna da mu prosječna dobit iznosi osam posto, ako novac uloži samo u vodeće dionice. To iznosi dvadeset i četiri milijuna dolara na godinu, a kad bi naši troškovi administracije iznosili samo polovicu uobičajenog trgovačkog postotka, zaradili bismo tri milijuna dolara godišnje. - To je gotovo dva puta više od onoga što ubiremo u vidu pristojbi prilikom priključenja podružnica u glavne sindikalne organizacije - istaknu Moses. - A ipak ne moramo ići okolo sa šeširom u ruci. - Počinješ shvaćati cijelu zamisao - reče Daniel. - Uze u ruke izvještaj sa stola. - Jack, odmah se laćaj tog posla. Hoću znati što nam sve treba za početak poslovanja. - Dobro. Okrenu se Mosesu. 228 - Naredi statističkom odjelu da sastavi popis članova svake udružene mjesne podružnice. S imenima i kućnim adresama. - To ćemo morati zatražiti od sindikata - reče Moses. - U ovom času ubiremo pristojbe per capita1 na temelju izvještaja koji nam šalju sindikati. - Onda ih traži. - Što da im kažem? - upita Moses. - Znaš i sam koliko su osjetljivi kad trebaju odati imena svojih članova. - Kaži im da pripremamo studiju o životnim uvjetima članova, ili bilo što drugo. Izmudri što god hoćeš, samo prikupi podatke. - Dobro. Dvojica muškaraca ustadoše. Jack pokaza na izvještaj. - Želite li da ga pošaljem Hoffi? - Ne - uzvrati Daniel. - Mislim da je najbolje da mu ga sam uručim. - Nešto kao da te kopka - reče Hoffa lukavo. -Inače ne bi došao ovamo samo da to doneseš. - Tako je - priznade Daniel. - Pored preporuka što se nalaze u tom fasciklu, želim da investiraš petnaest milijuna dolara u zajednički fond koji upravo otvaramo. Hoffa ga pogleda. - Zašto držiš da ću ti dati pare za stvaranje zajedničkog fonda, kad i sami možemo otvoriti naš vlastiti?

- Dobri propagandni razlozi. - Nasmiješi se. - To će pokazati da tvoje zanimanje za rad nadilazi granice sudske ovlasti. Da vodiš brigu ne samo o do1 Po glavi, po osobi. 229 brobiti vozača kamiona nego i o svim članovima sindikata. - Kakvo je to sad sranje kroz gusto granje? -upita Hoffa. Daniel se nasmija. - Želiš najosnovnije obrise? Hoffa kimnu. - Svakako. Nato se možeš okladiti o svoj šupak. - Već dva tjedna pod nadzorom sam agenata McClellanova odbora. Naši prijatelji gore na Capi-tolu vele mi da si ti razlogom zašto paze na svaki moj korak, jer se nadaju da će ih naša veza dovesti do nečega što bi mogli upotrijebiti protiv tebe. Svaki dan možeš očekivati da ti upadnu ovamo radi pregleda kartoteke. - Koga vraga traže? - Ne znam. A nešto mi kaže da ni oni ne znaju. Jednostavno računaju da kod tolike silne love koja neprestance pritječe ima nešto nezakonito. - U mojoj kartoteci neće ništa naći. - Neće ni u mojoj - reče Daniel. - Prije dva tjedna zapovjedio sam da ti se pošalje svaki komadić papira što sam ga dobio od Sindikata vozača kamiona u međugradskom prometu. - Kako to da me nitko o tome nije obavijestio? - Ne znam. Naložio sam da se sve pošalje Gib-bonsu. Hoffa se maši telefona. - Pozvat ću amo Gibbonsa. - To može čekati - reče Daniel. - Nije toliko važno. Bolje da uradiš ono što sam uradio i ja. Stupi u vezu sa svojim pravnim odjelom i točno utvrdi koja zakonaska prava uživaš, ako uistinu dođu. Hoffa se zabulji u nj. Potom kimnu. - Aha. Daniel zanijemi. 230 - Tko još ulaže novce u zajednički fond koji osnivaš? - zapita Hoffa. - Sindikat rudara prilaže pet milijuna. - Zašto da ja onda šutnem u fond petnaest? - Zato što si triput bogatiji od njih. Hoffa se nasmije. - Ti, Veliki Dane, svakom skrešeš u brk. - Otvori izvještaj i površno preleti stranicama. - Zbog čega bi to bila bolja investicija od ostalih što si ih predložio? - Ne znam hoće li biti bolja. Samo sam uvjeren da će biti sigurnija. Svaki od predloženih poslova uključuje u sebi i stanovit postotak spekulativnih nagađanja. Možeš mnogo zaraditi, ali možeš i sve rasprčkati. Mi se držimo vodećih vrijednosnica. Ne donose one ništa pretjerano - samo pouzdan i stalan dobitak. Možda tu nećeš zaraditi onoliko koliko sada zarađuješ, ali nećeš ni štetovati. - Uživamo li bilo kakve povlastice što među prvima prilažemo u fond? - Možeš postaviti svog čovjeka u Odbor za investicije. Hoffa puče u smijeh. - Lijepa nam korist od toga. Imam već takvih šupljih guzica u svom odboru, tako da svaku odluku moram sam donositi. - Zavali se na naslon stolice. - Za petnaest milijuna zelembaća morali bismo dobiti posebni postotak. Daniel odmahnu glavom. - To je baš ono čega se kanim kloniti. To će biti javna zaklada. Ne bih htio da se političarima pruži povod da od njega načine još jedno političko pitanje. Ovu ćemo igru igrati prema svim pravilima. - Vrijedi, Veliki Dane - reče Hoffa. - Držimo se pravila. * 231 - Pet milijuna dolara - reče Lewis zamišljeno. Letimice pogleda preko stola na svoje ortake. - Što

misliš, Tome? Kennedv kimnu. - Pružaju nam se dobre mogućnosti. - Tony? - upita Lewis. - Držim da bi moglo biti onako kako Veliki Dane kaže. Time se svakom članu pruža mogućnost da za trice stupi na američko tržište, a nama stvara dobar publicitet. - Pet milijuna dolara je mnogo novaca - istaknu Lewis. Daniel zašuti. Uzevši u obzir da je Lewis kupio banku u Washingtonu, DC, za Sindikat rudara, koje aktiva iznosi preko dvjesta milijuna dolara, i s obzirom da gotovinska sredstva Sindikata rudara u toj banci upravo u ovome času premašuju pedeset milijuna dolara, starac je dobro glumio siromaha. Lewis se nagne preko stola. - Koliko ste već kapitala angažirali za taj pothvat, gospodine Huggins? Daniel se nasmjehnu. - Ako mi dadete tih pet milijuna, imat ću za početak dvadeset milijuna dolara. - A ako ne dam? - Neću imati ništa - otpovrnu Daniel otvoreno. - Tko će vam namaći ostalih petnaest milijuna? - Sindikat vozača kamiona. U Lewisovu glasu odzvoni prizvuk nevjerice. - Dave Beck? - Ne, gospodine. Središnje države. Jimmy Hoffa. - Znači, ako vam ja ne dam novce, neće ni Jimmy Hoffa? - Da, gospodine. Premda svoju investiciju nije ničim uvjetovao, ipak neću dobiti njegove novce, ako nam se i vi ne pridružite. - Zašto? 232 - Treba mi šira osnovica u radničkom pokretu od samo jednog sindikata. Htio bih začeti nešto što prelazi sve sindikalne granice. Nešto što bi prudilo i pomagalo svakom članu bez obzira kojem sindikatu pripadao. John L. Lewis ga pogleda. - To mi zvuči idealistički. - Možda, gospodine. Međutim, nema ništa loše u idealima. Da ste bili bez njih, rudari bi se još uvijek nalazili ondje gdje su i bili kad sam se, kao dječak, prije četrdeset i pet godina, prvi put spustio u rudarsko okno. Lewis polako kimnu. - To je istina. Kadikad zaboravljamo na borbu koja je sve ovo omogućila i koja nikad neće prestati, jer zahtijeva našu neprekidnu budnost. - Obrati se Kennedvju. - Tome, izvrši pripreme s gospodinom Hugginsom. Po mom mišljenju, poduzima vrlo konstruktivan korak u razvoju radničkog pokreta Amerike. 233 jedanaesto poglavlje - Sudbina fonda leži u rukama individualnih ulagača. Inače, izlažemo se optužbi da smo samo jedan drugi odvojak sindikalne kampanje koji teži prema monopoliziranju njihovih riznica. - Glas Jacka Haneva zvučao je analitički trijezno. - To će također utjecati na Wall Street da nas počne gledati drugim očima. Upravo sada nisu baš jako oduševljeni našim planom. - Nek se jebu - odsiječe Daniel. - Koji još vrag drži do njihova mišljenja? - Ne možete to reći - uzvrati Jack. - Bez njihove pomoći nikamo nećemo stići, pogotovo ako žurimo. Moraju vas pozvati u klub; sam novac neće vas uvesti u njihovo društvo. Daniel ušuti za trenutak. - Potrebne su nam novčane zalihe Sindikata vozača kamiona i Sindikata rudara, inače se nećemo maknuti s mrtve točke. - To svhaćaju - reče Jack. - I ne protive se izdatku, samo što smatraju da bi fond u početku morao

počivati na širem temelju. Izišli bi nam u susret da za našu stvar možemo predobiti barem pedeset tisuća dioničara s minimalnim ulozima. - Trebat će dosta vremena da ih nađemo - reče Daniel. - Dok odšaljemo svu poštu, prospekte, proučimo sve odgovore i.konačno rasprodamo dio234 nice, proći će najmanje šest do deset mjeseci. A ja ne želim čekati tako dugo. - Ne znam nijedan način na koji bi se postupak dao ubrzati - reče Jack. Javi se Moses koji je do sada mučao. - Znam ja. - Okrenu se Jacku. - Nisi bio tu na samom početku, kad je Veliki Dan putovao širom zemlje i skupljao članove za CALL. To ti je najveći trgovački putnik na svijetu. Vole ga ondje jer je jedan od njihovih. Daniel ga pogleda. - Ne znam. Ovo je nešto drugo. - Ista je to stvar, Veliki Dane - reče Moses. -Moraš onamo odakle crpiš snagu. Dopusti da te vide, pa će poći za tobom. - I za to će trebati vremena - reče Daniel. - Mogu sve urediti. Mogao bi prijeći cijelu zemlju za dva mjeseca - reče Moses. - Još uvijek imamo ondje prijatelja. A ako bismo uz to još i zasladili posao, ponudivši službenicima i predstavnicima radničkih sindikata desetpostotnu proviziju u obliku dionica koju bi dobili od svojih mjesnih podružnica na temelju doprinosa, uspjeh bi bio neminovan. Daniel se načas zamisli. - Koliko bi ti vremena trebalo da to sprovedeš u djelo? - Mogu te pokrenuti već idućeg tjedna - odgovori Moses. - Za dva mjeseca vratio bi se ovamo sa svim dioničarima koji su nam potrebni da sve strane udobrovoljimo. - Moram se tu naći najkasnije do sredine idućeg mjeseca - reče Daniel. - Nekako u to vrijeme Margaret bi trebala roditi. - Razradit ćemo plan u okviru tog vremena -obeća Moses. - Ostalo ovisi o tebi. Daniel pogleda Jacka. - Postoji li kakva druga mogućnost? 235 Jack zavrti glavom. - Koliko znam, ne postoji. Daniel se za trenutak zamisli, a onda konačno pristade. - U redu - reče. - Počni raditi na tome. Ali ne zaboravi mi ostaviti srednji tjedan slijedećeg mjeseca slobodan. - Baci pogled na sat. Bilo je prošlo sedam sati. - Bolje da idem kući. Obećao sam Margaret da neću zakasniti na večeru. Kad se stubama spustio u predvorje uredske zgrade, dočekala su ga dva muškarca. U jednom je od njih, visokom i plavom, prepoznao tjelohranitelja Lanskoga, kojega je prvi puta sreo na aerodromu u Miamiju. - Gospodine Huggins - poče plavokosi uljudno. - Gazda bi vas želio vidjeti. - Krasno - reče Daniel. - Kaži mu da me nazove kući, pa ćemo ugovoriti sastanak. - Želi vas vidjeti sada - ustraja plavokosi. - Već kasnim na večeru - reče Daniel. - Očekuje me supruga. - A također i gazda - glasio je suzdržljiv odgovor. Daniel ga presiječe pogledom. - Morat će počekati. - Ne, neće. Daniel spusti pogled i opazi mu u džepu obris pištolja. Bijaše uperen u njega. Daniel se nasmija. - Izgleda da neće. - Vani nas čekaju kola. - Onaj drugi muškarac pođe kao prethodnik put crne limuzine, parkirane pred zgradom, a plavokosi se pričvrlji Danielu uz bok. Vozač je sjedio za volanom. Dvojica se muškaraca popnu s Danielom na stražnje sjedalo. Automobil krenu i uključi se u promet. Daniel se osvrne kroza stražnji prozor i opazi kako plavi dodge polazi za njima. Obrati se

plavokosom. 236 - Gospodinu Lanskom se to baš neće dopasti -reče. - Dovodite mu efbiajovce ravno pred vrata. - O čemu pričate? - upita plavonja. - Osvrni se - reče Daniel. - Oni u državnom plavom dodgeu s tablicama na kojima piše FBI. Već me tjednima prate. Plavokosi ga pogleda, a zatim reče vozaču. - Otresi ih se. - Ne bih to radio - upade Daniel. - Već imaju broj vašeg automobila. Onog trenutka kad vas izgube, alarmirat će sva policijska kola. Plavko poprimi zabrinut izraz. - Držim da je bolje da se odvezete do prve telefonske govornice i obavijestite Lanskoga o tekućim događajima - predloži Daniel. - U redu, stani - plavokosi brzo naredi vozaču. -Skreni do trgovine na uglu. čim se kola zaustaviše, on iskoči iz njih. - čekaj uz njega - zapovjedi muškarcu do Daniela, a potom uđe u dućan. Vratio se za nekoliko minuta i unišao u kola. Pogleda nelagodno Daniela. - Gospodin Lanskv veli da vas odvezemo kući. - To je već inteligentnije - Daniel će dok su kola opet ulazila u prometnu gužvu. - Kaže da će vas kasnije, u toku večeri, nazvati. - Bit ću kod kuće - reče Daniel. - Ne idem nikamo. Petnaest minuta kasnije limuzina se zaustavi pred Danielovom kućom. Daniel iziđe i okrenu se plavokosom. - Hvala na vožnji. Plavokosi ga šutke streljnu mrkim pogledom. Daniel se nasmiješi. činilo se da se ne pokreće, ali mu u ruci neočekivano osvanu pištolj koji rine plavonji pod nos. - Drugi put kad dođeš po mene - reče Daniel 237 blago, još uvijek s osmijehom na licu - bit će bolje da odmah počneš pucati, jer ću ti kuglama raznijeti glavu čim ti ugledam lice. Poruči to gospodinu Lanskom u moje ime. Pištolj mu je iščeznuo iz ruke kad je zalupio vratima i, okrenuvši im leđa, otputio se stazom prema prednjim vratima. Kad je ušao u kuću, auto je već bio odjurio. Telefon poče zvoniti baš kad sjedoše za večeru. Mamie odgovori na poziv. - Na telefonu biti neki gospodin Miami. Daniel ustremi pogled na nju. - Kaži mu da upravo večeram i da me opet nazove za jedan sat. Margaret ga pogleda. - Tko je taj gospodin Miami? Daniel odsiječe komad odreska. - Lanskv. - Zašto ne upotrebljava pravo ime? Daniel slegnu ramenima. - Što hoće? Daniel načas podiže oči. - Svoj komad kolača. - Ne shvaćam - reče smeteno. - Jamačno je do sada već saznao da osnivamo zajednički fond - razjasni. - Pretpostavlja da ima pravo na jedan dio. - A ima li? - zapita ona. - Nema. - Pa time je onda stvar uređena. Trebaš mu samo to kazati. Daniel se jedva suzdrži od smijeha. - Nije on od onih kojemu se to može reći bez posljedica.

Margaret za trenutak zašuti. - Daniele, da nisi u kakvoj nevolji? - Nisam. 238 - čitala sam o tom' Lanskome u novinama. Gangster je, zar ne? - Tako kažu. - Zašto onda sklapaš s njim poslove? - Moj je dio posla zakonit. Što god drugo radi, ne tiče me se. - Da sam na tvom mjestu, ne bih se više s njim petljala. Osmjehnu joj se. - I ne namjeravam. - Dojede odrezak i odgurnu tanjur. - Bilo je dobro. Margaret se teško osovi na noge. - Prijeđi u dnevnu sobu i raskomoti se. Donijet ću ti kavu. Nagne se nada nj, kupeći tanjure. Pogladi je po trbuhu. - Ne treba još dugo čekati. - Osam tjedana, veli liječnik. - Kontroliraš li težinu? - upita. - Prošli mjesec nisam dobila ni dekagrama. - Dobro. - Otiđe do kredenca, te izvadi bocu bourbona i čašu. - Donesi malo hladne vode - reče odlazeći u dnevni boravak. Sjedio je na stolici s polupraznom bocom viskija u ruci, dok je postavljala kavu na koktel-stolić ispred njega. - Slijedeći tjedan započinjem održavati diljem zemlje cio niz sastanaka. Začudi se. - čemu sad to? - Moram pridobiti razne sindikate i mjesne podružnice za otvaranje zajedničkog fonda. - Moraš li baš ti to uraditi? Ne bi li to mogao Moses ili Jack? - Ja moram - odvrati. - Jedini sam koga će poslušati. - Koliko ćeš biti odsutan? 239 - Bit ću stalno na terenu. Radim prema rasporedu, tako da ću se vratiti pred porođaj djeteta. Odjednom se rasrdi. - To je stvarno lijepo od tebe - reče podrugljivo. - Što te izjeda? - upita. - Kazao sam ti da ću biti tu pred porođaj. - A što da ja radim dok ti putuješ i održavaš one sastanke? Da sjedim i, držeći rukama trbuh, cijelo vrijeme čekam? - Radi se o poslu - odreza. - Prestani se vladati kao dijete. - Iako imam samo sedamnaest godina, ne ponašam se kao dijete - reče uvrijeđeno. - Postupam kao žena koja će roditi i koja zahtijeva od muža da bude pokraj nje. Neko ju je vrijeme nijemo promatrao. Gotovo je bio zaboravio. Sedamnaest joj je godina. A njemu pedeset i šest. Dijeli ih velik broj godina i možda nikad neće biti moguće premostiti jaz vremena. Uhvati je za ruku. - Žao mi je, Margaret - reče polako. - Ne bih išao na put da to bilo tko drugi može uraditi umjesto mene. Ali to mi je posao. Poče zvonjakati telefon. Oslobodi ruku iz njegova stiska. - To je tvoj prijatelj gospodin Miami Lanskv Gangster, ili tko već bio, vrag će ga znati - reče hladno. - Bolje da odgovoriš na poziv, jer nema nikoga tko bi to učinio. 240 dvanaesto poglavlje Lanskvjev glas zazvuči oprezno. - Sjećate li se mjesta gdje smo se zadnji put sastali? - Da.

- Što mislite, biste li mogli doći tamo bez pratnje? - Mogu pokušati. Ako ih se ne budem mogao otarasiti, neću se pojaviti. - Moram vas vidjeti - reče Lanskv. - Hoćete li se tamo dugo zadržati? - Dva sata. - U redu. - Ako ne uspijete, nazovite me sutra ujutro u Floridu. Upotrijebite javnu telefonsku govornicu. - Vrijedi. Daniel spusti slušalicu i vrati se u sobu za dnevni boravak. - Moram izići - najavi. Margaret ga pogleda. - Bojim se. - Nemaš zašto - reče. - Riječ je o običnom poslu. - Priđe prozoru i pogleda van. Već se bilo smrklo, ali se plavi dodge unatoč tome nalazio parkiran ispod ulične svjetiljke. To nije shvaćao. Očito je da su mu htjeli dati do znanja da je pod paskom, inače bi se bili potrudili da parkiraju ondje gdje ih ne bi 16 Sjećanje II 241 vidio. Ovako se činilo da ga više od svega pokušavaju zastrašiti. Telefon iznova zazvoni. Bio je to Hoffa koji je zvao iz Detroita. - Imao si pravo kad si mi ono sugerirao - reče. -Danas sam dobio prvi posjet iz McClellanova odbora. - Što su htjeli? - Zabosti nos u moju kartoteku, ali sam je svu izbacio. Ništa nisu našli. - Tko je sve bio? - Neki klinac, Bob Kennedv, koji veli da je glavni savjetnik. Pravi dripac. Uza se je imao dvije šeprtlje. - Hoffa zastade. - Jesu li ti još uvijek za petama? - Parkirani su točno ispred moje kuće - odgovori Daniel. - Na otvorenu gdje ih mogu vidjeti. - Što zaključuješ iz toga? - zapita Hoffa. - Love u mutnom. Ni sami zapravo ne znaju što traže. Nadaju se da ćemo učiniti nešto što bi im poslužilo kao povod. - Poslušao sam te i razgovarao sa svojim odvjetnikom. Kaže da sjedim mirno i da im ništa ne dajem bez sudskog poziva. čak i u tom slučaju zna načine kako da im napakosti. Daniel se načas zadubi u misli. - Držim da je moj plan o zajedničkom fondu sada važniji nego ikad prije. Bit će to čista financijska transakcija na koju se nitko neće moći nabaciti kamenom. Nezakulisna i poštena. - U Floridi kruže glasovi da neće biti tako čista. Oni žele sudjelovati i sada pušu kao risovi što ih nisi obavijestio. - Baš mi je žao - naruga se Daniel. - Izgladit ću nesporazum. - Naprasni su - upozori ga Hoffa. - A mi nismo? - upita Daniel kroza smijeh. 242 I Hoffa se nasmija. - Ako ti treba pomoć, viči. - Ako mi zatreba pomoć, bit će isuviše kasno za viku - reče Daniel. - Svejedno, budi oprezan - savjetova ga Hoffa. -Sretno. - Hvala. - Daniel spusti slušalicu. Trenutak je neodlučno oklijevao, a onda nazvao Mosesov kućni broj. - Dovezi amo svoj automobil i parkiraj ga na ulici iza moje kuće. čekaj me ondje. - Što se kuha? - Ništa zbog čega bi se trebalo brinuti. Stvar je u tome da se moram izvući odavde, a da me moji psi čuvari ne opaze. - Stižem za petnaest minuta. Daniel se vrati u sobu za dnevni boravak. Margaret je sjedila na kauču.

- Moses dolazi po mene za petnaestak minuta. Izvući ću se na ulicu iza kuće, kroz stražnja vrata i susjedovo dvorište. - Što te sprečava da iziđeš na prednja vrata? - Neki tipovi iz Senatskog odbora za radnička pitanja. Već me tjednima slijede, a ne želim da znaju kamo idem. Mučala je, dok ga je promatrala kako nalijeva još jedan viski. Pričeka da ga ispije. - Zašto mi prije nisi ništa kazao o tim ljudima? - Nisam te htio uzbuđivati. Osim toga, to i nije toliko važno. - Nije važno? To bi htio da vjerujem? Zar zato što nije važno cijelo vrijeme nosiš uza se pištolj? Što hoćeš da mislim? Već sam sišla s uma, razmišljajući o opasnosti koja ti vjerojatno prijeti, a o kojoj ništa ne znam. - Uvijek nosim pištolj. - To mi je i D.J. kazao, ali mislila sam da veli samo zato da me umiri. 16' 243 - Istina je - reče. - Više se radi o navici, negoli o nečem drugom. - Iznova napuni čašu. - Prije mnogo vremena su me oteli, pretukli, zatvorili na tri dana i zatim, usred olujne studi, istovarili na pustoj auto-cesti. Zakleo sam se da mi se to više nikada neće dogoditi. - Ideš li u posjet Lanskom? Klimnu. - Hoće li biti opasno? - Neće. Moramo poslovno razgovarati, i to je sve. - Koliko ćeš se zadržati? Pogleda na sat. Bilo je gotovo deset sati. - Neću dugo. Vratit ću se prije ponoći. Nazvat ću te, ako budem morao duže ostati. - čekat ću te budna. Sagne se vedra lica i poljubi je. - Ne brini se, Margaret. Neće mi se ništa dogoditi. Moses uveze kola u parkiralište iza skladišta. - Hoćeš li da pođem s tobom? - upita. Daniel potrese glavom. - Ne. čekaj me tu u kolima. - Uzađe uza stube i pokuca na željezna vrata. Otvori ih isti čovjek koji ga je prije bio uveo i kimnu mu. Daniel pođe za njim. Prizor koji je ugledao bio je navlas isti kao i onda. Za stolovima su se marljivo prebrojavali novci, i nitko im ne obrati ni najmanju pažnju, dok su prolazili sobama da bi ušli u ured. Kao i tada, Lanskv je sjedio za pisaćim stolom. Plavokosi tjelohranitelj stupi pred Daniela, vidjevši da kani naprijed. - Imaš li uza se pištolj? - upita ga hladnim glasom. 244 - Ne. Ne nosim pištolj kad idem prijateljima u posjet - otpovrnu Daniel. Tjelohranitelj se preko ramena letimice osvrnu na Lanskoga. - Ako veli da ne nosi pištolj - reče on blago -onda znači da ga ne nosi. Tjelohranitelj kimnu, a tada, okrenuvši se poput zvrka, muški zarije desnu šaku u Danielov želudac. Svlađujući bol i mučninu koja ga iznenada zahvati, Daniel se presavi gotovo do poda. Sileći se da diše polako, ostade u takvu položaju dok god ga mučnina ne prođe, a onda se uspravi. Na Lanskvjevu licu zatitra slabašan smiješak. - Moj momak ne voli da mu se pištolje gura pod nos. - Ne zamjeravam mu - reče Daniel. - Krenu kao da će oko tjelohranitelja k stolu. Ovaj se iz opreza okrenu, pa tako uopće ne opazi Danielovu tešku šačetinu koja uzleti gotovo s poda. Daniel oćuti kako mu od sraza sijevnu pest, kad se u klasičnom aperkatu silovito zabila u gorilinu bradu, podigavši ga preko ruba stola u zrak, da bi se potom natraške prekopitnuo i prilijepio uza zid niz koji spuznu na pod. Plavonjina se brada objesi nakrivo i, dok je slomljenih zubi, koji mu se načičkaše u donju usnu, omamljeno zuri u prazno, krv mu ćurkom naviraše iz nosa i iz usta. Daniel mu načas odzgor ustremi upiljen pogled, a onda se opet okrenu Lanskome. Progovori kao da

nije bilo nikakve upadice. - Ni ja ne volim kad netko u mene gura pištolje. Lanskv se za trenutak zabulji u nj, a tada spusti površan pogled na ispružena tjelohranitelja. Dade znak dvojici drugih muškaraca što su se nalazili u sobi. - Bolje da ga iznesete i temeljito uredite. - Da sam na vašem mjestu - upade Daniel 245 odveo bih ga liječniku. Momak vam ima staklenu čeljust. Osjetio sam kako se bar na tri mjesta lomi. -Primače se stolici. - Smijem li sjesti? Lanskv mu dade dopuštenje nijemim pokretom ruke. Nisu zapodjeli razgovor sve dok se vrata uz škljocaj ne zatvoriše i dok ne ostadoše sami u sobi. - A sada mi kažite što to se znači? - upita Daniel. - Žao mi je - ispriča se Lanskv - ali znate kako je, morao sam ga iskušati. Daniel zavrti glavom. - I što ste time postigli? Ništa. - Dokazao je da nije za ovaj posao - odvrati Lanskv. - Ne trebaju mi tjelohranitelji sa staklenim čeljustima. Daniel se prvo nasmija, a potom produži ozbiljnim glasom. - Toliko što se tiče šale i igre. Željeli ste me vidjeti? Lanskv namah prijeđe na stvar. - U vezi sa zajedničkim fondom. Osjećam se povrijeđenim. Niste me pozvali kao sudionika. - To je točno. - Želim se pridružiti. - Tako se nismo dogovorili - reče Daniel. - Nisam ni rekao da jesmo - uzvrati Lanskv. -Samo sam kazao da želim sudjelovati. - Onda dopustite da vam kažem kratko i jasno, gospodine Lanskv. Nisam vas pozvao kao sudionika, jer ne želim da nam se priključite. To je transakcija koja mora ostati čista. - Odviše ste bezazlen - reče Lanskv. - Tražite svađu. Možemo vas ukloniti kao od šale. - Pucnu palcem. Daniel se nasmiješi. - U tom slučaju gubite sve: zajednički fond i posao koji smo već uglavili. - Imate trudnu ženu i sina u školi - podsjeti ga. 246 1 - A što vi imate, gospodine Lansky? - zapita Daniel blago. - Život koji provodite u sjeni, okruženi staklenim čeljustima što vas čuvaju da i sami ne budete uklonjeni? Je li vam ikad palo na pamet da svaki mesar, trgovac mješovitom robom, električar, popravljač telefona i svaki dostavljač koji vam zalazi u kuću nosi sindikalnu značku. Ima ih preko dvadeset milijuna. Ako kažem samo jednu riječ, nema tog mjesta pod kapom nebeskom na kojem biste našli spas od njihova gnjeva, osim da odmah umrete prirodnom smrću. Lansky se nijemo zabulji u nj. Daniel se diže. Lansky napokon prozbori. - Ne odlučujem sam. Morat ću to objasniti svojim ortacima. Daniel ga pogleda s visoka. - Govorite jidiš, zar ne? Lansky potvrdi glavom. - Kad sam prije mnogo godina pohađao radnički koledž u New Yorku, pokupio sam zbrda-zdola par zaista jezgrovitih izričaja. Ovo je jedan od njih. Kažite svojim ortacima da sam shabbes go^. Da sam onaj koji može pripomoći da radnički pokret u očima javnosti zadrži ugled i pravovaljanost. I da je bolje da se s tim ne zajebavaju, jer bi u protivnom lako mogli ubiti koku što nese zlatna jaja. ' - Nisam siguran hoće li to moći probaviti. - Ako ne budu mogli, obojica ćemo požaliti. Lansky se zamišljeno zapilji u nj. Na koncu mu licem preleti usiljen smiješak. - Jeste li stvarno sigurni da se ne zovete Daniel Webster?

1 Osoba koja nije židovske vjere, a uposlena je kod ortodoksnih Zidova, umjesto kojih na praznički sabat, dan odmora, obavlja stanovite poslove, kao što su poticanje vatre, paljenje i gašenje svjetla, i tome slično. 247 trinaesto poglavlje Daniel se zapilji u izvještaje nagomilane na stolu pred sobom. Brzo ih prolista s osjećajem beznađa koji mu poče ispunjati dušu. Napokon ih vrati na mjesto i nemoćno lupi šakom o stol. - Boga mu, to ne ide. Moses i Jack se šutke zabulje u nj. D. J. je, naslonjen o zid, gledao u oca. Bio je kraj mjeseca lipnja, pa nije imao predavanja sve do jeseni. - Za posljednjih deset dana proputovao sam preko šest tisuća kilometara, vodio pregovore s predstavnicima petnaest raznih sindikalnih podružnica koje imaju najmanje osam ili devet tisuća članova, i sve što smo ishodili jest samo petsto i sedamdeset potpisanih obveza na davanje prinosa. Kako da te idiote uvjerim da je to nešto najbolje što im se ikad pružilo? I jedina prilika u životu da svatko dobije poštenu zaslužbu. Moses ga utješi. - Mora da je istinita ona mudra izreka koja kaže da nitko nije prorok u svojoj zemlji. - Slaba mi je to utjeha - potuži se Daniel. -Potrebno nam je bar osamdeset do sto tisuća prino-snika. - S njima morate ići u krajnost - reče Jack. -Zele čuti o plavom nebu i o ćupu punom zlata pri kraju duge. 248 - To nije u mom stilu - odvrati Daniel. - Nisam švindler. - Odgrize vršak nove cigare. - Kamo sada moram ići? - U Detroit - odgovori Jack. - Tu će biti velik zbor. Očekujemo da će se na njemu okupiti oko petnaest tisuća ljudi. Pored vozača kamiona u međugradskom prometu Reuther nam je obećao i prisutnost velikog broja sindikalista iz automobilske industrije. Zbor je toliko značajan da će ga prenositi i televizijska i radio-mreža. Daniel poče žvaliti cigaru. - Možda je bolje da ga odgodimo. Nisam za to da me cijela zemlja gleda kako padam na dupe. - Oče. - D. J. priđe stolu. - Imam ideju, samo ne znam je li izvediva. Otac ga pogleda. - Da je čujemo. Ovoga časa spreman sam poslušati svaki prijedlog. - Možda se pokaže neprimjenjivom za naš slučaj - upozori D. J. - Kako bilo da bilo, jedan od predmeta koji sam upravo odslušao na koledžu, govori o zajmu i kupovanju na otplatu, primjerice, automobila, kućanskih aparata, pokućstva i ostaloga. Daniel se odjednom pozanima. - Kaži nešto više o tome. - Kupac plaća toliko i toliko u gotovu, a toliko i toliko tjedno ili mjesečno, dok sve ne otplati. Onim trenutkom kad se potpiše ugovor, prodavač ga diskontira kod banke, gdje odmah dobije novac. A kupac ima svoju robu. - To nije posve ista stvar - reče Daniel. - Možda. Ali naša je roba, u ovom slučaju, ulog u zajednički fond. A obojica dobro znamo da prosječni čovjek nerado izdaje sto dolara najednom, ali da mu izdatak od dva dolara tjedno ne izgleda tako strašan. 249 - Držim da Juniorov primjer ima dobrih strana -Jack će u jednom dahu. - Nismo tu da vodimo takve poslove - usprotivi se Daniel. - Dade se to urediti - uskoči Moses. - Mogu izvršavati svoje uplate izravno u sindikatu koji bi ih potom svaki mjesec slao nama. - Tako je. - Jack kimnu. - Ako sastavimo prikladan kupoprodajni ugovor, siguran sam da ćemo naći banku koja će ga diskontirati. Daniel konačno prinese žigicu cigari. Kimao je u sebi. Ipak bi stvar mogla upaliti.

- Imam je. To je banka Sindikata rudara koji je vlasnik većeg dijela dionica Narodne banke u Washingtonu. Siguran sam da će John L. nagovoriti direktora banke Barneva Coltona da nam dade novac. Daniel svrnu oči k Junioru. - Istupio si s vrlo dobrom idejom, sine. D.J. porumeni. - Još ne znamo je li dobra, oče. Možda nam se ne posreći. - Moramo svim snagama uznastojati da je oživotvorimo - reče Daniel. Okrenu se Jacku. - Kako to da televizija i radio vrše prijenos s tog zbora? - Drže da će od toga ispasti zanimljiva reportaža. To je prvi put da u kapitalizmu članovi sindikata stvaraju zajednički fond, da bi na taj način investirali svoj novac. Daniel ga pogleda. Najednom se osmijehnu; glas mu opet zagrmi od samopouzdanja. - Uspjet ćemo. Sve uskače u normalni kolosijek. Iako nisu toga svjesni, pružaju nam mogućnost da sindikalno organiziramo cijelu zemlju. 250 * - Uzrujan si - reče Margaret dok ga je promatrala kako sprema stvari u kovčežić koji će ponijeti sobom u Detroit. Dubok mu se uzdah izvinu iz prsiju. - Ako ovo ne uspije, morat ćemo napustit cio plan, a to nas ostavlja ondje gdje smo i započeli. - Zar je zaista tako loše? - zapita. - Dobro se snalazimo. Okrenu joj se. - Ne shvaćaš. Kad u radničkom pokretu počneš stagnirati, bolje je da se svega odrekneš. Inače, hoćeš-nećeš, ideš nizbrdice. - Pa zar od redovne članarine ne pristiže dovoljno novaca? S njima možemo lijepo živjeti. - Sada ih ima dovoljno - priznade. - No što misliš koliko će to trajati? Prije ili kasnije ostat ćemo bez posla koji obavljamo za pojedine sindikate. Ako ne uspijemo druge navesti da nam se pridruže, zlo nam se piše. To ti je začarani krug, ali jedan uspjeh rađa drugi. ćim naši ljudi uoče da ne privlačimo nove članove, počet će se pitati jesmo li im potrebni. Onim trenutkom, kad tako stanu umo-vati, nama je odzvonilo. Mučala je dok je zatvarao kovčežić. - Je li ti to toliko važno, Daniele? - Da - uzvrati. - čitav život sanjarim kako ću za radnički pokret učiniti nešto važno, i svaki put kad to pokušam, dobivam govna u lice. Ime igri je politika. Kao polazna točka potreban mi je vlastiti mjesni sindikat, ali mi ga uskraćuju, jer radim svojom glavom i jer se boje da neću igrati prema njihovoj svirci. To je prilika da ih sve zaobiđem i prisilim ih da me poslušaju jedinim jezikom koji razumiju: novcem i utjecajem. Podiže kovčežić, a ona ga otprati u donji kat. Ostavi kovčežić u hodnik i uđe u sobu za dnevni boravak. Iz ormara izvadi bocu viskija i nalije čašu. 251 - Jesi li već sastavio svoj govor? - upita. - Ne. Moram još raditi na njemu. Završit ću ga do sutra popodne, kad ga i održavam. - Da bar mogu s tobom - zabugari Margaret. - To bih i ja želio. - Gucnu piće. - Ali sad još ne moramo dugo čekati. Samo dva tjedna. - čini mi se kao vječnost. Nasmjehnu se. - Proći će brže nego što misliš. - Odloži čašu. -Znaš gdje me možeš nazvati u slučaju potrebe. Kimnu. - Imam tvoj hotelski broj u adresaru pored telefona. - Javit ću ti se da znaš kako napredujemo. - Gledat ću te na televiziji. Jack mi je kazao da će u večernjim vijestima objaviti izvadak iz tvog govora. - Samo da sve dobro prođe. Televizija zna čovjeka izvrći ruglu. - Ne brini se, nećeš imati nezgoda - ohrabri ga.

- Pristrana si - reče, smiješeći se. - Možda, ali ipak ćeš sve prebroditi. Dovoljno se brinem zbog žena koje te salijeću; nakon ovoga morat ću brinuti dvostruku brigu. Nasmija se. - Ne udvostručuj brige, nego zadovoljstva. Pridruži mu se u smijehu. - Nestrpljiva sam. Opet se ćutim poput djevice. Kad prvi put poslije svega ovoga opet počnemo voditi ljubav, mislim da ću postati nezajažljiva. - Puste riječi. Sjetit ću se ja njih. - Daniele. Pogleda je. Glas joj naprečac poprimi ozbiljan prizvuk. - čak ako i ne uspiješ, to nije toliko važno. Još uvijek preostajemo nas dvoje. Ne tražim mnogo. Poljubi je u obraz. 252 - Znam, dušo. To je jedan od razloga zbog kojih te i volim. Osmjehnu se blaženo. - Drago mi je što to čujem. Gotovo sve do sada mislila sam da ti je stalo samo do mog lijepog tijela. -1 do toga. - Nasmije se opet. Vani se oglasi automobilska truba. - Stigla su kola. Moram put pod noge. Isprati ga do vrata, gdje podiže svoj kovčežić. - Izruči Junioru i ostalima moje najsrdačnije pozdrave - reče. - Hoću. - Spusti pogled na nju. - Zaboravio sam ti nešto reći. Ako ti bilo što zatreba, obrati se na Jacka Haneva, jer ostaje u gradu. Nazovi ga bez ikakva skanjivanja. Bit će ili kod kuće ili u uredu. - Mislila sam da i on ide s tobom - reče. - Morali smo u posljednji čas mijenjati planove. Očekuje od tiskara nove kupoprodajne ugovore, kako bi ih provjerio i na vrijeme ih poslao za nama za zbor. - Znači onda da će te samo D.J. i Moses pratiti? - Odavde više nikoga i ne trebam. Hoffa mi je stavio na raspolaganje dio svog činovničkog osoblja. - Sagne se nad nju i poljubi je u obraz. čuvaj se. Vratit ću se prekosutra. - Sretno. - Dade mu cjelov. -1 kloni se zlih žena. Ljubim te. - I ja tebe - odvrati, smijući se. Stajala je na pragu i promatrala ga kako ulazi u kola. Nagne se kroz prozor i domahnu joj. Ona mu odmahnu, a kola se odlijepe od ruba pločnika. Pratila ih je pogledom dok joj nisu, zamakavši za ugao, nestala iz vida. Telefon poče zvrčati. Zatvori vrata i požuri da vidi tko zove. Bio je to Jack Haney. - Je li Veliki Dan već otišao? - Maločas. 253 - Dobro. Nazvat ću ga kad stigne u Detroit. - Da nisu iskrsli kakvi problemi? - Nisu. Htio sam samo provjeriti neke jezične formulacije ugovora. - časak se kolebao. - Hoćete li biti sutra kod kuće? - Hoću. - Nazvat ću vas da znam kako ste. Veliki me Dan zamolio da održavam vezu s vama. - Rekao mi je. - Došao je na nju red da oklijeva. -čujte, ako sutra nemate nikakva posla, dođite ovamo; zajedno ćemo večerati i gledati ga na televiziji. - Ne bih htio da vam bilo čime oduzimam vrijeme. - Nećete, jer se Mamie brine o svemu. A uz vas se neću osjećati toliko osamljenom za njegove odsutnosti. - U redu - pristade. - Javit ću se sutra u slučaju da se predomislite. - To se neće dogoditi. Iznova se pokoleba. - Dobro. Kad želite da dođem? - Odgovara li vam u sedam sati? - Da, očekujte me u to vrijeme. Hvala na pozivu. Spusti slušalicu i otiđe gore u spavaću sobu.

Polako skide haljinu i uze spavaćicu. Pogled joj odluta na zrcalo. Trbuh se doimao omašnim. Nije bila sigurna, ali je mislila da joj se počeo neznatno spuštati. Uskoči u spavaćicu i leže u krevet. Nasloni se leđima na jastuke. Radovala se što je Jacka pozvala na večeru. Bilo je to prvi put što razgovara s njim na samu bez prisutnosti mnogobrojnih ljudi. Ostavljao je dojam finog mladića, možda nešto preplahog, ali bit će zbog toga što je šefova žena. Međutim, uvijek se prema njoj ophodio susretljivo i pristojno. Za razliku od tolikih drugih koji su je svojim ponašanjem tjerali na po254 misao, kako u njihovim očima nije ništa doli prepredeno djevojče koje je iskoristilo svoju mladost i putenost da ulovi Daniela u bračnu stupicu. Ispusti dubok uzdah. Nek idu k vragu. Kad rodi, dokazat ću im svima koliko su imali krivo. 255 četrnaesto poglavlje Daniel je stajao na jednoj strani pozornice, iza kulisa, u dnu zborne dvorane. Pritisak uskomešana mnoštva što je ispunjavalo dvoranu osjećao se u zraku koji je odisao teškim mirisima. Sindikat rudara i vozača u međugradskom prometu obavili su valjano svoj posao i uputili svoje članove na zbor. Sada je sve ovisilo o njemu. Ako ih ne uspije pridobiti za novi način kupovine, bit će to njegov promašaj. Obori pogled na bilješke što ih je držao u ruci. Bile su otipkane velikim slovima na kataloškim karticama srednje veličine. Na svakoj se kartici isticalo jedno bitno pitanje. Osiguranje. Štednja za mirovinu. Povećanje glavnice. Dopunski dohodak. Sve sami plusovi. I plus je povoljan plan o uplaćivanju. Dva dolara po osobi. Sve je imao na dlanu. Ako uprska, neće imati koga kriviti. Krivica će se obvezno pripisati njemu i nikom drugome. Iz grudi mu se ote dubok uzdah. Za proteklih pola sata razni su govornici u svojim govorima objašnjavali slušateljstvu pojedinosti u vezi sa zajedničkim fondom. Posljednji je govornik bio predsjednik jedne od mjesnih podružnica Sindikata rudara. Njegov glas što je dopirao do Daniela prenosili su zvučnici. - A sada će vam o toj prilici, koja nam se svima 256 ukazuje, da sudjelujemo u razvijanju i umnožavanju bogatstva naše zemlje, mnogo više reći ćovjek ćiji je veleum i smislio cio taj plan, čovjek vama dobro poznat, čovjek koji je čitav svoj život posvetio radničkoj stvari, čovjek kojega s ponosom nazivam svojim prijateljem: Veliki Dan Huggins, predsjednik Konfederativnog saveza suvremenog radništva. Daniel zakroči na pozornicu. U susret mu pođe govornik sa širokim osmijehom na licu. Dok su se rukovali, govornik prošaputa. - Naprijed Veliki Dane, smotaj ih. Mi smo ti ih umekšali. Daniel se nasmiješi i priđe govornici. Kartice s govorom položi na stalak pred sobom. Uzdignu ruku i, razdragano mašući njome, zahvali se nazočnima na burnom odobravanju. Zatim ustavi ruku, i pljesak zamre; dvoranom zavlada tajac. Daniel nijemo postaja, dok za trenutak prijeđe okom po slušateljstvu. Dobrih pedeset posto ljudi još je uvijek imalo na sebi radna odijela. Vjerojatno su došli neposredno nakon smjene. Ostali bijahu odjeveni u košulje. Vani je temperatura zraka iznosila više od dvadeset i sedam stupnjeva, i samo je mali broj kaputa upadao u oči. Između prvog reda sjedala i pozornice televizijske kamere počeše zauzimati položaje. Daniel još jednom obuhvati pogledom slušateljstvo. Radnici. Po srodnosti koja ih je vezivala, gotovo je svakom pojedincu ćutio udaranje bila. Odrastao je u njihovoj sredini, jeo je, pio i spavao s njima. Duboko je osjećao da im pripada, i dušom i tijelom. Iznova spusti pogled na kartice s govorom. Nešto nije bilo u redu. Nije se razlikovao od onih što sjede ispred njega u dvorani; nije on bio prodavač vrijednosnih papira. Bez obzira na to koliko osnovna 17 Sjećanje II 257

ideja bila punovaljana, ti ljudi nisu došli ovamo slušati trgovačke folove. Došli su da vide njega, da ga čuju i da osvježe odanost radničkom pokretu i sindikalizmu. Došli su da čuju od njega samo jedno: da još uvijek mari za njih i da im vjeruje. Laganom kretnjom pokupi s pulta kartice s govorom i ispruži ruku da ih svi vide. - Braćo i prijatelji. Na ovim karticama što ih držim u ruci ispisan je govor koji trebam održati. Trebalo je da vam kažem kako je za svakoga od vas važno da nam se pridruži. Trebalo je da vam kažem koliko ćete time novaca zaraditi i kakvu će vam to udobnost pružiti. Zastade za trenutak. - Međutim, predomislio sam se. Uopće ne namjeravam održati taj govor. Drugi ga mogu izreći kudikamo bolje od mene. Uostalom, svi ste prilikom ulaska u salu dobili letke i u njima možete naći sve što vas zanima. Otvori šaku i kartice popadaše na pod. časak ih otprati pogledom, a onda se opet obrati slušateljstvu. - Ono malo vremena što nam je preostalo odveć je dragocjeno da ga na to trošimo. Umjesto toga govorit ću vam o nečemu što je, po mom mišljenju, mnogo važnije, zapravo toliko važno da, bez iznimke, svaki dan utječe na naše živote i na našu egzistenciju. Želim vam govoriti o našem načinu života - koji ja nazivam »izazov demokraciji«. Zastane i stade pogledom prelaziti od lica do lica. Bijahu to ljudi njegove vrste. Poče govoriti vrlo odmjereno i razgovijetno. - čovjek se rađa, radi i umire. Poslije toga više ništa nema... Takav je život svih nas koji smo se rodili u sredini iz koje niču oni što rade. Prihvatili smo ga, jer je prema tradiciji tako oduvijek bilo. Ali jednog dana, nema tome davno, sastade se skupina 258 ljudi da odrede načela nečemu što nazvaše demokracijom, prema kojima svi ljudi treba da uživaju ista prava, bez obzira na rasu i podrijetlo. I ti ciljevi postadoše izazov demokraciji, jer je lakše objaviti jedan ideal negoli ga provesti u djelo. Ta provedba zametnu se u borbu i borba posta naša, jer smo mi oni koji rade, jer smo mi oni koji moraju prihvatiti izazov demokraciji i omogućiti joj razvoj. Posuti i ukočenim pogledom zakruži po prisutnima. - Braćo, mi smo prihvatili taj izazov. Osnovali smo sindikate da preko njih poboljšamo svoje životne uvjete. Dužnost nam je da usavršavamo te sindikate i otvaramo nove, kako bismo pomogli i drugima. No, ima nešto više u tom izazovu, osim suštog sindikalizma. Jer istinski izazov predstavlja život. A mi zaslužujemo više od pukog rođenja, rada i smrti. I više od onog što sada jesmo: nitko i ništa. Jer svijet u kojem živimo pripada i nama. I svatko od nas mora svojim djelom ostaviti vidan trag iza sebe da nas oni što dolaze ne zaborave, već nas trajno zadrže u sjećanju. Maši se čaše vode što je stajala na govornici. Za trenutak ga tišina koja je vladala u dvorani natjera na pomisao da ne shvaćaju ono što im kani reći. A onda ga strahovit pljesak što se u valovima rušio nada nj uvjeri u suprotno. Podiže ruku i pljesak uminu. - Mi smo ratnici u bici. Mi moramo neprestance stvarati i ogledati se s izazovom demokraciji, jer samo ostvarenjem vlastitih težnji, bit ćemo u stanju pomoći drugima da isto to postignu. Pljesak se ponovo razlijegnu dvoranom. Podiže ruku. - A to je upravo ono što moramo i činiti: brinuti se za druge kao što se brinemo i za sebe. Stajao je na podiju više od jednog sata. Govorio je 17' 259 o izgubljenoj mladosti, o propalim snovima i poljuljanom samopouzdanju, a tada im je povjerio svoju viziju budućnosti. Svoj san o idealnoj ljudskoj zajednici koji isključivo oni mogu oživotvoriti, jer je to i njihov san. Pa je dodao da je prihvaćanje izazova jedini način da se on obistini. U protivnom, svoje odgovornosti i živote predaju u tuđe ruke, zbog čega bi s vremenom nazadovali, dok god se svi dosadašnji rezultati ne upropaste. Kad je završio, u dvorani je vladala mukla tišina. Potom sve zagrmi od urnebesa. Općinstvo stade pljeskati i skandirati:

- Veliki Dane! Veliki Dane! Veliki Dane! Opet im se okrenu. Vidjeli su kako mu se suze kotrljaju niz obraze. Jedva je mogao govoriti. - Hvala vam. Kad je napustio govornicu, iza pozornice nastupi neugodna tišina. Više nije bilo uobičajenog rukovanja ili oduševljenog tapšanja po leđima. Umjesto toga, oni isti ljudi koji su prije govora nadobudno predviđali da će samo na ovom zboru skupiti pretplata u vrijednosti od pola milijuna dolara, nekako se povukoše u sebe i postadoše oprezni. Na licima im je jasno pročitao da je zabrljao stvar. čak su i Moses i D.J. neočekivano zapali u šutnju, dok su se automobilom prebacivali natrag, u veliki apartman koji su rezervirali u hotelu za primanje službenih predstavnika mjesnih podružnica što su surađivale na njihovu projektu. Šutke su se vozili dizalom. Otvorili su vrata praznog apartmana. Zaustavivši se nasred prostrane prostorije za dnevni boravak, Daniel poče buljiti u bar opskrbljen pićima i u stolove natrpane sendvičima za one koji ogladne u toku primanja. Obrati se Mosesu. - Bit će bolje da se sporazumiješ s hotelskom upravom da se sve to odnese natrag. Počet ću se 260 pakirati. Nema smisla da tu besposličim. Izvidjet ću mogu li još večeras kući zrakoplovom. Moses nijemo klimnu. - D. J., ti počni kupiti papire. Ne moraš ih razvrstavati. Jednostavno ih strpaj u kutiju i tu ih ostavi. Sva je prilika da ih više nećemo trebati. - Dobro, oče. Telefon zazvrnda, kada pođe u svoju spavaću sobu. Zatvori vrata i zvonjava se pritomi. Priđe k postelji i lijeno sjede na nju. Za koga je vraga to učinio? Imao je sve na dlanu i to ipak odbacio. Tek onako. Samo da im saopći kako se u biti osjeća, što će još istog dana, prije negoli sjednu za večeru, posve zaboraviti. Za koga je vraga dopustio da ga vlastita vizija toliko zaslijepi i zavara pa da ono što je kazao zbilja smatra važnim. Ideali su samo primamljive riječi koje više nikoga ne diraju u srce, niti im tko vjeruje. Moć i novac bijahu za njih jedini predmeti obožavanja koji ih pokretahu. Otvore se vrata spavaće sobe i kroz njih proviri Mosesova glava. - Predsjednik želi s tobom razgovarati - reče pridušenim glasom. - Predsjednik? - zapita Daniel glupo. - Predsjednik Sjedinjenih Država - dopuni se Moses. Daniel se zapilji u nj, zatim se okrenu i podiže slušalicu s telefona koji se nalazio na noćnom ormariću. - Halo. U slušalici zakriješti ženski glas. - Gospodin Huggins? - Da. - Samo časak dok vas spojim s Predsjednikom Sjedinjenih Država. Na liniji se prvo začu škljocaj, a onda dobro poznati glas predsjednika Eisenhowera. 261 - Gospodine Huggins, htio bih vam čestitati na veličanstvenu govoru koji sam upravo čuo na televiziji. - Hvala vam, gospodine predsjedniče. - Njime ste na divan način potvrdili sve one temeljne istine koje Ameriku učiniše velikom. Bijaše to nova formulacija ideala s kojima smo svi odrasli, ideala koji prelaze ograničeno polje rada i uzbuđuju do srži sve Amerikance što vole svoju zemlju i svoje sunarodnjake. Htio bih da znate da ste tim govorom izrazili ne samo osjećaje svih Amerikanaca, nego i moje vlastite. Bio je to govor koji bih i sam s ponosom održao. - Hvala vam, gospodine predsjedniče. - Još jednom moje najsrdačnije čestitke, gospodine Huggins. Zbogom. Prekide se veza i slušalica utihnu u Danielovoj ruci. Podiže oči i ugleda Mosesa i Juniora na pragu.

- Predsjedniku se dopao - izusti zadivljeno. A onda odjednom, kao da svi telefoni u apartmanu istodobno zacilinkaše, i ljudi počeše grnuti u sobu. Trudovi se stadoše javljati negdje sredinom njegova govora. Sjedili su u sobi za dnevni boravak i gledali ga na televiziji. Odmah nakon što je Daniel započeo govor, Jack je pogleda začuđeno. - To nije govor na kome je radio. Je li vam kazao da će ga izmijeniti? Odmahnu glavom. - Nije mi uopće ništa kazao, pa ne bih ni znala je li to isti govor ili ne. Nekoliko časaka potom nadođu prvi trudovi. Bolni je grč presiječe poput britka noža. Pokuša ga obuzdati. Osjeti neku čudnu neugodnost pri pomi262 sli da će to Jack primijetiti. Duboko uzdahnu i bol uminu. Dvije minute kasnije opet je pograbi. Ovoga puta jače. Nesvjesno zasopta i zgrči se na stolici. Jack joj se okrenu. - Zar nešto nije u redu? Oćuti da joj se lice poti. - čedo. Mislim da dolazi. Zovite liječnika. Broj mu je tik telefona. Jack skoči na noge. - Mamie - povika. Crnkinja se pojavi na vratima. - Izgleda da gospođa Huggins rađa. Ostanite uz nju dok nazovem liječnika i saznam što nam je činiti. Hotelski se apartman sada pretvorio u pravu ludnicu. Odakle su ti ljudi došli, nije znao. No, bilo kako bilo, sad su se našli tu i udarili brigu na veselje. Prema posljednjim nepotpunim rezultatima kupoprodajnih je ugovora potpisano u vrijednosti koja premašuje milijun dolara. - Prefriganče jedan - uskliknu govornik koji je Daniela bio najavio općinstvu. - Držao si nas u uvjerenju da si lud, a cijelo si vrijeme znao što radiš. Pristupi mu Moses, stišćući u šaci pregršt brzojava. - Telefonski pozivi i brzojavi neprekidno pristižu iz svih krajeva zemlje. Svi te traže, počevši od Davea Dubinskog iz New Yorka, koji hoće da u Madison Square Gardenu govoriš na zboru ILGWU1-a i koji ti stavlja na raspolaganje usluge njihove Udružene banke, pa do Harrvja Bridgesa, koji želi da u San Franciscu održiš govor lučkim 1 International Ladies' Garment Workers Union (Međunarodni sindikat radnika u izradbi ženske konfekcije). 263 radnicima. čak ti je i George Meany brzojavno čestitao, nudeći ti podršku pri ostvarenju zajedničkih ciljeva i ideala. Daniel odjednom osjeti umor. Poče se iz krcate prostorije za dnevni boravak probijati prema spavaćoj sobi. Prođe mimo jednog čovjeka, već opijena od zanosa, koji ga potapša po ramenu. - Veliki Dane! - kliknu. - Ako oćeš, možeš bit slijedeći predsjednik Sjedinjenih Država. Šmugnu u sobu i zatvori vrata. Priđe krevetu i sjede na nj. Trebalo mu je nekoliko minuta odmora. Isuviše se toga zbilo. Iscrpiše ga svi redom, i otmjeni svijet i mali ljudi. Otvore se vrata, i u sobu uniđe D. J. - Zar nešto nije u redu, oče? - Samo sam premoren, sine. - Bila je to sjajna ideja, oče - oduševi se D.J. -Osjetio si nagonski kako da ih navučeš na tanak led. Mislim da nitko od nas nije imao pojma što smjeraš. Daniel pogleda sina. Još uvijek nisu shvaćah? čak je i D.J. vjerovao da je to bio tek vješto smišljen trik da se rasproda što više pretplata. Ne reče ništa. Zazvoni telefon na noćnom ormariću. Dade znak Junioru da odgovori na poziv. D.J. podiže slušalicu. - Za tebe je, oče. Zove Jack Haney. Daniel uze slušalicu. - Da, Jack? - Margaret rađa. Upravo sajri je odvezao u bolnicu County. Ovoga se časa nalazi u rađaoni.

- Je li joj dobro? - Njezin liječnik veli da je odlično. Sve teče normalno. Svakoga bi trenutka trebala roditi. - Na drugom kraju linije zasmeta neki šum. - Samo časak, ne prekidajte vezu. - Daniel je čuo neke glasove. Zatim se opet javio Jack. - Dječak je, Daniele. 264 - Glas mu je podrhtavao od uzbuđenja. - Ima preko dvije kile i osamdeset deka. čestitam! Daniel duboko uzdahnu. - Odmah krećem odavde. Kaži Margaret da ćemo se vidjeti večeras. - Spusti slušalicu i ustremi pogled u Juniora. - Imaš bracu - reče. Juniorovo lice obasja smiješak. - čestitam. - Pograbi očevu ruku i zadrži je u čvrstu stisku. - Pridružujem se tvojoj radosti. Od svega srca. - Nađi Mosesa - reče Daniel. - Želim mu kazati da se odmah vraćam kući. Vas dvojica ostanite tu i okrunite završnicu. Moses i D.J. se vrate u sobu baš kad je Daniel zatvarao svoj putni kovčežić. - Izvući ću se kroz vrata spavaće sobe - reče Daniel. - Neće me ni primijetiti. Moses kimnu, cereći se. - čestitam, Daniele. - Pokaza na kovčežić. - Ne moraš ga vucarati sobom. Mi ćemo ti ga sutra donijeti. - Dobra ideja - pristade Daniel. Uputi se k vratima hodnika. - U zračnu luku odvest ću se taksijem reče otvarajući vrata. Iziđe u hodnik, a oni za njim. te Pred glavnim ulazom apartmana nalazilo se deset do dvanaest muškaraca. - Još uvijek dolaze - primijeti Moses. - Bolje da s druge strane pođeš k dizalima. Bacivši letimičan, pogled na gomilu, Daniel kimnu i poče se okretati. U duhu mu bijesnu jedan lik. Okrenu se naglo, posežući jednom rukom za pištoljem ispod kaputa, a drugom odgurnu snažno Mosesa prema otvorenim vratima. Moses se sudari s Juniorom, te obojica, pošrćući, ulete natraške u sobu, upravo u času kad je prasnuo prvi hitac. Daniel osjeti udarac u sunčanom spletu, ali u 265 < Q< duhu i nadalje zadrža jasan lik plavokosoga muškarca. Napregnu se da podigne pištolj. Drugi ga udarac pošalje na koljena. Sada uspije podići pištolj, držeći ga objema rukama. Zadnjim atomima snage povuče obarač i plavonjin se lik rasprsnu u bezobličnu masu krvi i kosti, a posve nestade, kada ga pogodi i drugo tane koje ga besvjesnoga obori nauznačke na pod. » Umirem, sine. A ti se rađaš. Više te nikad neću vidjeti. Naše poznanstvo prestaje zanavijek«. »Ovoga puta nećeš umrijeti, oče. Upravo sam došao na svijet radi budućnosti, pa stoga i ti još uvijek postojiš«. »Ostavit ću ti svoje snove, sinko«. »čekat ću ih, oče. Ali morat ćeš mi pokazati put«. Omamljen od bola svim se silama nastojao podići. ćutio je na sebi ruke koje su ga dizale. Otvorio je oči baš u trenutku kad su podizali nosila i ugledao Juniora i Mosesa kako se zabrinuto saginju nada nj. Pođe mu za rukom da se slabašno nasmiješi. - Osjećam se glupo. Trebao sam očekivati tako nešto. - Polako, oče - reče D.J. - Bit će sve u redu. Liječnik veli da nijedna ozljeda nije teže naravi. - Znam. - Daniel kimnu nemoćno. - To mi je već saopćio tvoj braco. 266 Oštar listopadski zrak godio mi je plućima dok sam ga duboko udisao. Svud oko nas brda Zapadne Virginije bijahu prekrivena rano otpalim listovima crvene, zlaćane i crvenkastonarančaste boje, a oni preostali uznemireno treperahu na granama stabala. Uspesmo se na vrh brda. - Tu - kazah. Christina ukloni bijeli rolls s auto-ceste i parkira ga na stajalištu. Pogleda me.

- Jesi li siguran da to želiš? - Da. Zarekao sam se da ću se vratiti prije nego što odem kući. - Ispružih ruku i sa stražnjeg sjedala podigoh vreću za spavanje. - Posadio sam cvijeće -kazah izlazeći iz auta. - Doći ću po tebe u osam sati ujutro - reče Christina. - Nemoj zakasniti. Obećao si majci da ćeš se vratiti na vrijeme, kako bi prisustvovao vjenčanju. Majka i Jack trebalo je da se sutra uvečer vjenčaju u našoj kući. Sudac Paul Gitlin, kod kojega je Jack nekoć službovao kao tajnik, doći će iz grada da obavi obred. - Neću zakasniti - obećah, prebacujući remenje vreće za spavanje preko ramena. - Imaš li sve što ti treba? - zapita. Nasmiješih se. 269 - Imam četkicu za zube. Bit ču tu samo preko noći, Christina. Počekah dok bijeli rolls ne zamaknu za brdo, a zatim prijeđoh na suprotnu stranu auto-ceste, prekoračili ogradu i spustih se niz nasip. Prenoćit će u motelu s druge strane Fitchvillea u kojem je rezervirala sobu. Ovoga puta nisam morao tražiti stazu. Znao sam put. Trebalo mi je nepun sat da stignem do malog groblja na vrhu uzvisine. Betty May je održala riječ. Uredno je posadila cvijeće oko granice groblja i između grobova, te su cvjetovi jarke crvene, žute, plave i grimizne boje prijazno gledali u nebo. Stajao sam tu dug trenutak. Nekako se činilo da groblje više nije pusto i zanemareno, kao što je prije bilo. Pogledah nizbrdo. U kukuruznom polju gole stabljike poigravahu na popodnevnom povjetarcu. Blijed pramičak dima izlazio je iz dimnjaka kuće Jeba Stuarta, a kamionet pred vratima još uvijek je bio pun prašine. Dok sam tako gledao, Jeb Stuart iziđe iz kuće i, zaustavivši se na prednjim stubama, poče se osvrtati oko sebe. Podiže oči na uzvisinu i, škiljeći protiv sunca, spazi me. Mahnuh mu. Lice mu ozari smiješak, kad me prepozna te i on zavitla rukom. Spustih se nizbrdo, a on otvori vrata. Nošen vjetrom, odjek njegova glasa dopluta mi do ušiju. - Betty May! Vratio se Jonathan! Pojavi se na kućnom ulazu iza njega i stade mi razdragano domahivati. Učini mi se nekako drugačijom i, tek kad sam se približio, vidio sam u čemu je stvar. Bila je vitkija nego prošli put kad smo se rastali; nestalo je velikog trbuha. Jeb Stuart siđe niza stube i oduševljeno mi stade drmusati ruku. - Zdravo, Jonathane, zdravo. 270 Nasmiješih mu se. - Zaista se veselim što vas opet vidim, Jeb Stuart. - Stalno smo vas očekivali - reče. - Već smo pomislili da ste nas zaboravili. - Ni govora - odvratih. Pogledah mimo njega na Betty May. - čestitam. Smijem li poljubiti ljupku mamicu? - Obvezno - odgovori Jeb. Popeh se uza stube i poljubih Betty May u oba obraza. - Izgledate krasno. Je li isto tako zgodna kao i vi? Betty May pocrveni. - Kako znate da je curica? - Tako, znam - uzvratih. - Međutim, niste mi odgovorili na pitanje. - Bogibogme, jest - upade Jeb. - Pljunuta je mama. Dođite i sami se uvjerite. Pođoh za njima u kolibu. Sada se već doimala kao mali dom. Na prozorima su visili katunski zastori, pokućstvo bijaše očišćeno i obojeno, široka draperija, koja se pružala od stropa do poda, odvajala je prostor s krevetima od ostaloga dijela kuće, a na stolu i na poklopcima drvenih škrinja stajale su nove svjetiljke. Betty May razmaknu draperiju. - Evo je - reče ponosno. Bebica je ležala u primitivnu dječjem krevetiću, napravljenom od jedne polovice napol prepiljene bačve od viskija, koja je s oba kraja bila učvršćena letvom i premazana bijelom bojom. Sagnuh se

nad krevetić. Crveno je lišće u snu nacerila poput maj-munčeta, a ručice zgrčila u sićušne pesti; zbog gotovo bijele kose pričinjala se ćelavom. - Stvarno je zgođušna - rekoh. - Koliko joj je? 271 - Šest tjedana - odgovori Betty May. - Rodila se isti dan kad smo poželi. - Kao da je znala da ne smije doć prije nego što Betty May pomogne u poslu - primijeti Jeb Stuart. - Jeste li joj već nadjenuli ime? - upitah. - Razmišljali smo o tome, ali se još nismo odlučili. Želimo je odnijeti dolje u Fitchville da bude krštena po vjerskom obredu - objasni Betty May. -Zovemo je jednostavno Beba. Zasmiješih se. - To je dovoljno. Donio sam joj dar. - Vratih se do ulaza i odmotah vreću za spavanje. U njoj se nalazila kutija što ju je za mene kupila Christina u dućanu u Aveniji Worth. Predah kutiju Betty May. - Niste trebali - reče Betty May. - Otvorite je - kazah. Pažljivo skide papir s kutije. - Ovaj je papir toliko fin da ću ga sačuvat - reče plaho, dok je podizala poklopac. U kutiji se nalazila potpuna oprema za novorođenče - haljinica, šeširić, čarapice, pletene cipele, plahte, pokrivač i jastuk, sve u ružičastom. Betty May prvo pogleda mene, a potom opet opremu. - Predivna je. Tako nešto još nikad nisam vidjela. - To joj je za krstitke - kazah. Jeb Stuart nijemo stajaše uz krevetić. Dotače mi ruku i ja mu se okrenuh. - Betty May i ja nismo jaki na riječima, Jonathane, ali želimo da znate da smo vam neizmjerno zahvalni. - Tako je, Jonathane - potvrdi Betty May. Baš u taj hip bebica zaplaka i Betty May se hitro obrnu. -Vrijeme je da je podojim. Točna je kao budilica. čim uze dijete, Jeb i ja iziđosmo van i sjedosmo na stube. - Je li sve prošlo u redu? - zapitah. 272 - O, da - odvrati. - Ljetina je vrlo dobro ponijela. Upravo sam od kukuruzne komine ispeko viski i spremio ga u bačvice. Trideset je takvih bačvica najboljeg prirodnog viskija tamo gore u šumi. Već sada za jednu bačvicu mogu dobit sto dolara. Ali ako se ustrpim do idućeg proljeća, vjerojatno bi mogo dobit dvaput toliko, pa i više. - Što ćete učiniti? - Odlučio sam prodat deset bačvica. S dobivenim novcem progurali bi zimu, a na proljeće bi rasprodo ostatak. - To je pametno - kazah. Izvadih kutiju cigareta, ponudih ga, a zatim obojici pripalih. - Jeste li primili kakve glase od šerifa? Zanijeka glavom. - Ni slovca. Računo sam da će se usput svratit, al se nijednom nije pojavio. - Je li dokinuo uhitbeni nalog u gradu, kako je obećao? - Valjda - odgovori. - Ali to sad opće više nije važno. Moja prijašnja žena ishodila je rastavu u glavnom gradu okruga i udala se za nekog dućan-džiju. Zato smo Betty May i ja odlučili da se, kad odemo u Fitchville krstit dijete, i zakonski vežemo lancima. - Znači, sve ide kao po loju, zar ne? - upitah, osmjehnuvši se. - Aha - otpovrnu. - Ali ništa od svega toga, da se u vrijeme šerifova dolaska niste tu zatekli. - Bilo, pa prošlo - rekoh. - Namjeravate 1' ostat malo duže? - upita. - Samo preko noći. Krećem rano izjutra. Sutra navečer moram biti kod kuće. - Možda bi se mogli vratit za krstitke. Meni i Betty May učinili bi veliku čast kad bi htjeli bit Bebin krsni kum. Odjednom oćutih kako me nešto steže u grlu. 18 Sjećanje II 273

- S najvećim zadovoljstvom. Samo mi javite datum, i ja ću doći. Betty May iziđe na vrata, iza nas. - Za pola sata pripremit ću večeru. - Bog bogova. - Jeb Stuart ustade. - Želite li na brzinu pogledat pecaru? Kimnuh. Krenusmo gotovo nevidljivom stazom koja je krivudala kroz šumicu. Bilo je sve na svom mjestu, kao i prošli put. Osim jedne stvari: drvene bačvice bijahu uredno poslagane uz hvatove ogrjevnog drva. Jeb Stuart pomno navuče dugu nepromočivu ceradu preko bačvica. - Ne bi htio da se drvo navlaži - rastumači. Odšetah se do izvorčića i zagrabih punu šaku vode kojom umih lice. Bijaše studena i slatkasta. - Kad slijedeće godine dobijem novce, tu ću vodu sprovest cijevima dolje do kolibe - reče Jeb. - Dobra ideja. - Vratih se do pecare. Danje svjetlo poče slabiti. Iza kotla ugledah policu, podignutu uza zid otvorene male pojate. - Djed je običavao držati pušku na najgornjoj polici. Jeb Stuart se zablenu u mene. - Kako to znate? Skupih ramena. - Tako, znam. Ode u pojatu i pruži ruku do najgornje police. - I ja također - reče. - Ali ovakvu nije nikad imo. Zabuljih se u automatsku pušku na koju je već bio pričvršćen okvir s mecima. - Gdje ste nabavili takvu pušku? - Jedan moj prijatelj bio je u Vijetnamu. Kupio sam je za deset dolara sa četiri okvira municije. U svakom okviru ima trideset naboja. - Spusti cijev prema zemlji i naglo se okrenu. - T-t-t-t-t-puk! Jednim slabim stiskom možete presjeć čovjeka na pola. Ne kazah ništa. 274 - Nijedan se gangster neće domoć moga viskija zagrozi se. Prođoše me trnci. - Vratimo se. - Važi. - Stavi pušku natrag na policu i otputi-smo se nizbrdo. Večera se sastojala od kuhane suhe svinjetine, zelenja i graha, nakon čega su slijedili kukuruzni kolačići i vruća crna kava. Betty May se ispriča. - Jako mi je žao što vam za večeru nisam mogla pripremiti ništa bolje, ali u Fitchville nismo silazili otkako se mala rodila. - Ovoj večeri ništa ne manjka - umirih je. - Bila je ukusna. - Podigoh svoju vreću za spavanje. - A sada da malko odspavam. Sutra se moram zarana naći na auto-cesti. - Ne morate odlazit u kukuruzno polje - reče Jeb Stuart. - Pošto nam je sada krevet ograđen zastorom, možete spavat tu na podu. - Ne smeta - kazah. - Još kako - odlučno se usprotivi Betty May. - Više nije ljeto, pa je tlo isuviše hladno i vlažno. Umrijet ćete od prehlade. - ćuli ste gazdaricu. - Jeb Stuart se nasmiješi. -Prostrite vreću blizu peći gdje je toplo. Tek pošto sam upuzao u vreću i topla me peć omamila, shvatio sam koliko sam bio umoran. Sklopio sam oči i gotovo istog trena zaspao kao top. Osjetio sam ruku na ramenu i otvorio oči. Jeb je klečao pokraj mene. Jedva sam ga vidio kroz magli-často sivilo praskozorja. Priljubio je prst uz usne i tako mi dao znak da šutim. Za tili čas sam se razbudio i uspravio se u sjedeći položaj. - Oko kilometar i pol niz cestu nalazi se kamionet s petoricom ljudi - prožubori. 18' 275 - Tko su? - Ne znam. Možda financi, a možda kradljivci viskija. čuo sam neku buku i otišo van izvidit. - Što rade dolje?

- Trenutno ništa. Kao da stoje i nekog čekaju. - Mislite da je šerif? - Može biti. Neću ništa reskirat. Idemo svi gore do pecare. Niko osim nas ne zna gdje se nalazi. Ispuzah iz svoje vreće za spavanje i navukoh cipele. Spavao sam u odjeći. Na drugom kraju sobe Betty May je već bila zamotala djetešce u gunjeve. Okrenu nam se i reče smireno: - Beba je spremna. Jeb klimnu. - Izić ćemo kroz stražnji prozor. Nema se smisla izlagat opasnosti, jer možda već netko od njihovih motri na prednja vrata. Primaknusmo se prozoru. Jeb ga oprezno otvori. - Vi iziđite prvi - reče mi. - Betty May će vam dodat dijete. Izvukoh se kroz prozor. Jutarnja me studen proze do kosti. Okrenuh se i Betty May mi doda dijete. Trenutak kasnije nađe se pokraj mene, a Jeb se provera kroz prozor, dok je dijete uzimala natrag u naručje. - Prignite glave - prošaputa Jeb, pošto je zavukao ruku kroz prozor i dokučio svoju dugu lovačku pušku. - Idemo iza kukuruznog polja, a otud gore na brdo. Slijedite me. Polusagnuti počesmo trčati iza kukuruznog polja. Dosegosmo rub šume upravo u času kad sivilo zore razdera noćni plašt i na istoku se ukazaše prvi znaci sunčana rumenila. Krenusmo uza stazu. Opazih da Betty May teško diše, pa joj pružih ruku da mi preda dijete. Ona, međutim, odlučno strese glavom i nastavi uspon stazom. 276 Jeb siđe do mene. - Vi samo produžite. Ja ću se malko vratit da zametnem tragove. Ne bi htio da pođu za nama. Kimnuh. Spusti se nizbrdo, a mi proslijedismo gore do pecare. Kod gromadnog grmlja što je prikrivalo pecaru Betty May se baci na koljena. - Prvo vi prođite kroz grmlje, a ja ću vam pružit bebu. Provukoh se kroz grmlje i okrenuh se. Položi mi dijete na ruke, a tada se i sama prodjenu. Gotovo istog trenutka opet uze dijete i mi uđosmo u pojatu, natkrivenu deblima. Ona sjede uz policu, zibajući dijete u rukama. - Jeste li dobro? - zapitah. Potvrdi kimanjem. - Jesam, hvala na brizi. - Pričinjala se toliko spokojnom i pristojnom kao da se ništa neobično ne događa. Bebica tiho zaplaka. Hitro se pokrenu, otvarajući bluzu. - Gladna je sirotica - zaguguta. -Hoće cike za ručak. Promatrao sam djetešce kako halapljivo ovija usne oko rumene nabrekle bradavice i kako zadovoljno mljackajući i cmokćući započinje sisati. Osjetih kako mi suze ovlažuju oči, pa se okrenuh. Digoh se na noge i duboko uzdahnuh. Jutros kanda takvim ljupkim prizorima nije bilo mjesta. Zašumi grmlje i kroza nj se pojavi Jeb Stuart. Trenutak zastade, spustivši pogled na Betty May i dijete, a potom ispruži ruku do najgornje police i skide automatsku pušku koju mi je jučer bio pokazao. Pogleda me letimice. - To je šerif. - Jeste li sigurni? - upitah. Klimnu. - Vidio sa mu kola. Ne dolazi gore službeno. - Kako znate? - Nije u uniformi. Osim toga, da su s njim fi277 nanci, imali bi uza se trnokope i sjekire. Dolazi amo radi mog viskija. - Iznova pruži ruku k polici i skide još tri okvira municije, te ih rinu u džepove košulje. - Znao sam da bi to bilo predobro da ovako potraje - izusti gorko. - Možda nas neće .pronaći - kazah. - Nać će nas - reče pouzdano. - Dobro se pripremio. Poveo je pse sa sobom. čim sam to vidio,

odmah sam presto prikrivat tragove. Pogledah Betty May. Još je uvijek dojila bebu, očigledno nesvjesna našeg razgovora. Opet mu se obrnuh. - Što sad rade? - Kad sam se vraćo ovamo, uspinjali su se cestom prema kući - odgovori. - Kako bi bilo da odem dolje i da s njima poraz-go varam? - Ubili bi vas. Svi imaju puške, jer ovamo dolaze radi onog četrdesetpet postotnog viskija, a ne radi razgovora. - Zašto im ga onda jednostavno ne prepustite? -upitah. - Nije vrijedan vašeg života. Uhvati mi pogled. - Ne poznate ih, Jonathane - reče blago. - čim uzmu viski, ne mogu si priuštit takav luksuz da bilo koga, tko će kasnije uprijet prstom u njih, ostave na životu. Brdima se razlijegnu šefirov glas, pojačan ručnim megafonom. - Jeb Stuart. Govori šerif. Iziđite svi iz kuće i nikakvo vas zlo neće zadesit. Jeb, koji se bio okrenuo da posluša što dovikuje, opet nam se okrenu. - Trebat će mu deset minuta da ustanovi da nismo u kući. Zatim će pustit pse. Vi povedite Betty May s djetešcem i preko sljemena udarite na auto--cestu. Ja ću ostat tu da ih zabavim. 278 Betty May, koja napokon poče obraćati pozornost našem razgovoru, reče: - Ne idem bez tebe, Jeb Stuart. - Ženo, učinit ćeš ono što ti kažem - odreza strogo. - Ne možeš me prisiliti - otpovrnu nepokolebljivo. - Ženino je mjesto uz muža, bez obzira što se zbivalo. Ručni megafon još jednom zabrenči bregovima. - Jeb Stuart, imaš dvije minute vremena da izi-đeš ili dolazimo po tebe. - Neće se usuditi - kazah. - Mora da blefiraju. Znaju da je bebica unutra. - Ništa ne znaju - odvrati Jeb Stuart. - Nakon njezina rođenja nijednom nismo bili dolje u gradu, pa nije zavedena u matičnim knjigama. Osim nas, nitko za nju ne zna. Što se njih tiče, uopće i ne postoji. - Načas zastade. - Pa čak i da znaju, to im ništa ne bi značilo. - Propustio si posljednju priliku, Jeb Stuart! -urliknu šerif kroz megafon. - Vrijeme je isteklo! -Trenutak zatim šumom odjeknu puščana vatra; potom bijesni povici i kletve; pa opet paljba; i onda zavlada mir. Jeb Stuart nam se obrati. - Sada već znaju da je kuća prazna i odriješit će pse. Točno je pogodio, jer nedugo poslije toga vjetrić nam dopuhnu lavež i štektanje lovačkih pasa. Ti se odjeci pojačaše, kako se stadoše sve više i više uzbrdice približavati. Jeb Stuart obori pogled na ženu. - Slušaj, Betty May, ako ne želiš da ti oni kurvini sinovi ubiju dijete, bolje da bježiš odavde. Zavrti glavom svojeglavo. - Zašto da svi ne umaknemo odavde? - upitah. -Jebeš viski. Neka im ga. 279 nanci, imali bi uza se trnokope i sjekire. Dolazi amo radi mog viskija. - Iznova pruži ruku k polici i skide još tri okvira municije, te ih rinu u džepove košulje. - Znao sam da bi to bilo predobro da ovako potraje - izusti gorko. - Možda nas neće .pronaći - kazah. - Nać će nas - reče pouzdano. - Dobro se pripremio. Poveo je pse sa sobom. čim sam to vidio, odmah sam presto prikrivat tragove. Pogledah Betty May. Još je uvijek dojila bebu, očigledno nesvjesna našeg razgovora. Opet mu se obrnuh. - Što sad rade? - Kad sam se vraćo ovamo, uspinjali su se cestom prema kući - odgovori.

- Kako bi bilo da odem dolje i da s njima poraz-go varam? - Ubili bi vas. Svi imaju puške, jer ovamo dolaze radi onog četrdesetpet postotnog viskija, a ne radi razgovora. - Zašto im ga onda jednostavno ne prepustite? -upitah. - Nije vrijedan vašeg života. Uhvati mi pogled. - Ne poznate ih, Jonathane - reče blago. - čim uzmu viski, ne mogu si priuštit takav luksuz da bilo koga, tko će kasnije uprijet prstom u njih, ostave na životu. Brdima se razlijegnu šefirov glas, pojačan ručnim megafonom. - Jeb Stuart. Govori šerif. Iziđite svi iz kuće i nikakvo vas zlo neće zadesit. Jeb, koji se bio okrenuo da posluša što dovikuje, opet nam se okrenu. - Trebat će mu deset minuta da ustanovi da nismo u kući. Zatim će pustit pse. Vi povedite Betty May s djetešcem i preko sljemena udarite na auto--cestu. Ja ću ostat tu da ih zabavim. 278 Betty May, koja napokon poče obraćati pozornost našem razgovoru, reče: - Ne idem bez tebe, Jeb Stuart. - Ženo, učinit ćeš ono što ti kažem - odreza strogo. - Ne možeš me prisiliti - otpovrnu nepokolebljivo. - Ženino je mjesto uz muža, bez obzira što se zbivalo. Ručni megafon još jednom zabrenči bregovima. - Jeb Stuart, imaš dvije minute vremena da izi-đeš ili dolazimo po tebe. - Neće se usuditi - kazah. - Mora da blefiraju. Znaju da je bebica unutra. - Ništa ne znaju - odvrati Jeb Stuart. - Nakon njezina rođenja nijednom nismo bili dolje u gradu, pa nije zavedena u matičnim knjigama. Osim nas, nitko za nju ne zna. Što se njih tiče, uopće i ne postoji. - Načas zastade. - Pa čak i da znaju, to im ništa ne bi značilo. - Propustio si posljednju priliku, Jeb Stuart! -urliknu šerif kroz megafon. - Vrijeme je isteklo! -Trenutak zatim šumom odjeknu puščana vatra; potom bijesni povici i kletve; pa opet paljba; i onda zavlada mir. Jeb Stuart nam se obrati. - Sada već znaju da je kuća prazna i odriješit će pse. Točno je pogodio, jer nedugo poslije toga vjetrić nam dopuhnu lavež i štektanje lovačkih pasa. Ti se odjeci pojačaše, kako se stadoše sve više i više uzbrdice približavati. Jeb Stuart obori pogled na ženu. - Slušaj, Betty May, ako ne želiš da ti oni kurvini sinovi ubiju dijete, bolje da bježiš odavde. Zavrti glavom svojeglavo. - Zašto da svi ne umaknemo odavde? - upitah. -Jebeš viski. Neka im ga. 279 Jeb Stuart mi se zagleda u oči. - Ne radi se samo o viskiju; propast će mi i dobar glas. Muškarac koji se ne bori za ono što je njegovo, ništa ne vrijedi. Sada štektanje pasa postade još glasnije, a šuškanje grmlja kroz koje se progonitelji probijahu dopiralo je jasno do naših ušiju. Kad uminu komešanje, učini se da su vrlo blizu. časkom zavlada tajac. A onda megafon zadreči ravno u nas. - Otkrili smo te, Jeb Stuart. Nemaš nikakvih izgleda. Tu su petorica ljudi. Zato jednostavno siđi s rukama u zraku i stvar ćemo sredit na miroljubiv način. Nikom se ništa neće dogodit. Jeb Stuart ne odgovori ništa. Šerifov glas iznova zaječi kroz megafon. - Miroljubiv sam čovjek, Jeb Stuart. Nagodit ćemo se. Jeb Stuart zaobli dlanove oko usta. - O kakvoj je nagodbi riječ, šerife? - Dvadeset i pet dolara za bačvu tog viskija i rastajemo se ko prijatelji. - Ne pristajem - odviknu Jeb Stuart. - Prijateljstvo se ne sklapa za tako male pare. - Trideset dolara po bačvi - reče šerif. -1 to samo zato što ne želim da se Betty May ozlijedi.

- Ni slučajno - dreknu Jeb Stuart. - Siđi ovamo i porazgovarat ćemo o tome - po-zva šerif. - Dođi ti ovamo bez puške i onda ćemo razgovarat - prodera se Jeb Stuart. Nakratko nasta tišina, a zatim šerif odgovori. - Pokaži se i ja dolazim. - Kreni gore i onda ću se pokazat - uzvrati Jeb Stuart. - Polazim - viknu šerif. - Ta ti valja. - Jeb Stuart nam se opet okrenu. -Betty May, sada kidaj odavde s tom malom. 280 Betty May se za trenutak zapilji u nj, a tada se iznenada okrenu i gurnu mi dijete u ruke. - Jonathan će ga uzeti. Ja ostajem s tobom. -Dohvati sa zemlje lovačku pušku gdje ju je bio ostavio, kad je uzeo automat. časak se zabuljih u nj, ne znajući što da radim, ali on ubrzo snažno kimnu. - To nije vaša borba, Jonathane. Uzmite djetešce i bježte odavde. » Učini kako ti kaže, sine. Radi toga si se i vratio. Da odneseš dijete koje nikad nisi začeo«. činilo se da šerifov glas dolazi gotovo ravno ispred nas. - Tu sam, Jeb Stuart. Pokaži se. Jeb Stuart pokupi sa zemlje dugu suhu granu i, držeći je koliko je god mogao dalje od sebe, zatrese grmlje što se nalazilo oko metar od mjesta na kojem je stajao. Jutarnjim uzduhom zafijuče smrtonosna tanad koja prošiša kroz grmlje na onom mjestu gdje su mislili da se on nalazi. - Kujini sinovi! - zaurla, bacivši se na trbuh i gurnuvši automatsku pušku kroz grmlje ispred sebe. Pritisnu obarač. Puška zakašljuca u brzim kratkim rafalima. - Juhuuu! - riknu. - Razneso sam pasjeg sina na tisuću komadića. Onda me ugleda. - Sto mu muka, izdirite odavde! Zar hoćete da mi dijete pogine? Bio je to čist refleks. Zagrlivši bebu, bez ijedne riječi potrčah puteljkom iza pecare što su me noge nosile, baš u trenutku kad se pucnjava obnovi i kad se tanad stade zari vati u kotao iza mene. čuh kako 281 automat opet prasketa. Iako bez daha, nastavih trčati glavom bez obzira. Upravo prispjeh na sljeme brda, kadli zatutnji eksplozija. Okrenuh se na vrijeme i ugledah vatrenu kuglu kako se uz oblak dima diže put neba, a zatim uslijedi još jedna eksplozija, nakon koje opet vatrena kugla zavrluda uvis. Rekao je četrdesetpet postotni viski. Bila je potrebna samo jedna iskra, pa da sve odleti u zrak. Klonuh na tlo, boreći se za dah. Sve je svršeno. Zbrisani su s lica zemlje. Nitko nije mogao preživjeti takvu eksploziju. Podigoh okrajak gunja s be-bina lica. Spavala je snom pravednika; toplo mlijeko iz majčine grudi još uvijek joj se nalazilo u želučiću. Oćutjeh kako mi suze nezadrživo izbijaju na oči; sagnuh se i poljubih je u majušno čelo. - Sve će biti u redu, Danielle - rekoh pokrivajući je opet. - Ideš sa mnom kući. - Potom ustadoh i otputih se nizbrdo prema auto-cesti gdje me je Christina čekala u svom bijelom sportskom automobilu. Bilo je četiri sata po podne kad sam se dovezao; prostor ispred moje kuće bijaše posve zakrčen parkiranim automobilima. Povezao sam kola mimo kuće, pa oko bloka i zatim na pristupni kolnik Annine kuće koja se nalazila neposredno iza moje. Ugasivši motor, pogledah preko sjedala na Christinu. Danielle je spavala na njezinu krilu kao u maloj kolijevci. Odmah do nje ležala je puna boca posebno spravljena mlijeka za dojenčad koje nam je preporučio vlasnik dućana u kojem smo se toga jutra zaustavili, u trgovačkom centru jednog grada u Virginiji. Još dvije pune boce prelili smo u termo-sicu kako bi mlijeko zadržalo toplinu. Otvorih vrata 282 i iziđoh iz kola, dok je Anne silazila sa stražnje verande na pristupni kolnik. Stajala je ondje i gledala me. - Znala sam da ćeš tako doći - reče. - čekala sam te.

- Gdje su ti ukućani? - upitah. - Prijeko kod tvojih - odgovori. Dođe mi u naručaj. Poljubih je. - Nedostajao si mi - reče. - Pitala sam se hoćeš li se uopće vratiti. - To uopće nije dolazilo u pitanje - kazah. Iznova me poljubi. - Da. - Hodi - rekoh povevši je do rollsa. Christine iziđe iz kola. - Anne, ovo je Christine. Njezina je majka bila bliska prijateljica moga oca. Christine, ovo je Anne, moja posebna djevojka. Učini se kao da u isti hip između njih zastruji neka toplina. Prvo se dotakoše rukama, a onda se nagonski poljubiše. - Kako je s njim? - upita Anne. - Dobro - Christine će osmjehnuvši se. - Anne, pogledaj. - Podigoh gornji dio pokrivača i ona ugleda usnulo djetešce. - To je Danielle. Anne širom razvali oči. - čija je? Odakle vam? - Sada je moja, regbi. Sjećaš se njezinih roditelja, Jeb Stuarta i Betty May? Kimnu. - Da. Gdje su? Bilo je teško reći. Tek se nedavno zbilo. - Mrtvi su. - Smete se. Vidio sam po njoj da je htjela postaviti još neke upite. - Objasnit ću ti to kasnije. Nego, bi li je mogla uzeti k sebi dok ne prođe svadba? Ne bih htio unositi nepotrebnu zbrku pred samo vjenčanje. - Kako da ne! - Okrenu se Christini. - Odnijet ćemo je gore u moju sobu. - Pogleda me. - Bolje da 283 sad odeš doma. Dosad su svi već sigurno pomahni-tali. Vjenčanje samo što ne počne, a tvoja je majka već svima kazala da si joj obećao doći. Prema starom običaju prijeđoh preko ograde. Uzašavši uza stražnje stube, obazreh se. Ulazile su u kuću s bebicom. Otvorih kuhinjska vrata i uniđoh. Mamie se okrenu od štednjaka. Za trenutak pomislih da će pasti u nesvijest; lice joj problijedi i posivi. Zatim mi pritrča i privi me na bujna njedra. - Jonathane, mazo moja. Ti se vratiti. Skroz odrastao i krupan muškarac baš kao i tvoj ćaća! Poljubih je, ne znajući bih li se smijao, bih li plakao. - Ne znam čemu sva ta uzbuna. Pa kazao sam da ću se vratiti, nisam li? - Mama će ti bit presretna - reče. - Idem po nju. - Ne. Prvo se idem gore oprati. Ne želim je prestraviti. - Izglačala sam ti plavo odijelo - pohvali se Mamie. Popeh se stražnjim stubama do svoje sobe i uspjeh ući, a da ni na koga ne nabasah. Iz prizemlja dopiraše žamor mnogobrojnih glasova i zveckanje čaša. Krenuh ravno u kupaonicu na brijanje i tuširanje. Za nepunih deset minuta bijah već odjeven. Pogledah se u zrcalo. Mamie je imala pravo. Više nego ikad počeh poprimati očeva obilježja. Brižno svezah kravatu, navukoh kaputić, siđoh u hodnik i pokucah na vrata majčine sobe. Iznutra zazvoni majčin glas. - Tko je? - Tvoj sin. Vjenčanje se održalo točno u pet sati. Do sedam su se svi gosti bili razišli, a ostali su jedino najprisniji prijatelji. Moj brat Daniel sa ženom Sally; Mo284 ses Barrington; sudac Gitlin sa ženom Zeldom, te Annini roditelji, Forbesovi. Daniel pogleda prijeko na Mosesa. - Jeste li sigurni da ga možemo pregorjeti čitava tri tjedna? čini se da slijedeći tjedan započinje ovaj važan sudski proces. Moses prihvati šalu. - Morat ćemo o tome još razmisliti. Jack se naceri.

- Samo izvolite, momci. Ustadoh. - Odmah ću se vratiti. - Napustih sobu, iziđoh na stražnja vrata i opet preko ograde. Uđoh u Anninu • kuću i popeh se do njezine sobe. Bebica je ležala na krevetu i zadovoljno gugutala. Anne podiže oči na mene. - Zaista je lijepa. Christine se nasmiješi. - Upravo smo raspravljale o njoj. Možda je više i ne dobiješ. - Izbijte si to iz glave - kazah. - Umotajte je. Idemo prijeko k meni. Anne je držala dijete dok sam ja oprezno natraške izvozio rolls s pristupnog kolnika i potjerao ga oko bloka do svoje kuće. Popeli smo se na prednju verandu i zazvonili. Majka je otvorila vrata i zapanjeno se zabuljila u nas. Spustila je pogled na Danielle koja mi je ležala u naručju i onda ga opet uzdigla na mene. Prvi put u svom životu vidjeh je zanijemjelu. Unesoh dijete u sobu, i svi se odjednom uzgalamiše. Sa svih strana me obasuše pitanjima. Sudac ih Gitlin konačno nekako stiša. Bio mi je drag. U neku me ruku podsjećao na oca. Uvijek je sa sobom nosio svoju bocu viskija. Dok je moj otac pio samo bourbon, sudac je pak volio 285 scotch1.1 poput mog oca s vremena na vrijeme bi se posve zaboravio i umjesto da natoči u čašu, potegao bi iz boce, a njegova bi supruga Zelda dreknula na nj baš kao i moja majka na oca. - Polako. Pustite momka neka sve ispriča na svoj način - reče, zamišljeno gladeći svoju prosjedu lijepo uređenu kozju bradicu. - Znate - doda - zuji mi u ušima. - Kakve to veze ima s djetetom? - upita strogo Zelda. - Nikakve - otpovrnu. - Mislio sam da će vas to zanimati. - Odmah sam znao što hoće. Htio im je svima prirediti iznenađenje. - U redu, Jonathane, izvoli. Predah Danielle majci. Curica joj veselo zažubori u lice. - Vani u kolima imamo rezervne pelene, ako joj zatrebaju - kazah. - Slatka je - reče majka, motreći Daniellino lice. - Ima tako lijepe plave oči. Sudac Gitlin mi se nasmiješi. Znao je što smjeram. - Ne žuri se, Jonathane. Počni iz početka. Osvrnuh se po sobi. Pažljivo izabrah riječi. Ne htjedoh povrijediti bilo čije osjećaje. - Sve je započelo na očevu pogrebu. Koliko smo ga mi svi zapravo poznavali? Na stanovit način, svatko ga je vidio u svom svjetlu, jer je u njemu nalazio ono što je htio vidjeti. I imali smo pravo. Bio je takav, ali i još nešto što nam je svima promaklo pažnji: bio je svoj. Mora da sam dugo govorio. Počeo sam s onim jutrom kad smo se Anne i ja povezli kamionom na saveznoj auto-cesti broj jedan i završio s događa1 Škotski viski. 286 jima današnjega jutra. Kad sam bio gotov, ura je u predvorju odbila deset sati. Obuhvatim ih pogledom. - Nisu stigli dati djetetu ime, pa sam to ja učinio. Nazvao sam je po svom ocu, Danielle, i sada je želim zadržati, jer je posve sama i nikoga svoga nema. Nema čak ni rodni list. Jeb Stuart nije nijednom silazio u Fitchville da je zavede u matične knjige. Namjeravali su to učiniti kad je odnesu na krštenje, ali sudbina nije dala. Sudac Gitlin kimnu zamišljeno i povuče gutljaj iz boce. Ovaj put se Zelda ne okomi na nj. - Jonathane, nije to tako jednostavna stvar kako ti se čini - Feče tiho. - U prvom redu, i sam si maloljetan, te nema takva suda u zemlji koji bi ti povjerio na skrb novorođenče. - Zašto ne? - upitah. - Treba samo podnijeti molbu za ispostavu rodnog lista i navesti da sam joj otac. - Ne možeš to učiniti - reče sudac. - Treba prije svladati mnoštvo zakonskih prepreka. Valja povesti istragu da bi se utvrdilo nema li rodbine ili članova obitelji. Ako postoje, treba ishoditi njihov pristanak ili, u protivnom, pada pod skrbništvo države do donošenja konačne odluke. - To je glupo - kazah. - Što me sprečava da se jednostavno s njom pokupim? - Nemoj se zavaravati, Jonathane. - Pogleda me zamišljeno. - No ima način da je, ako ništa, zadržiš

u svojoj blizini, što bi bilo skopčano s mnogo manje problema. Međutim, da to izvedeš, bila bi ti potrebna Jackova i majčina pomoć. - O čemu se radi? - Ako bi je htjeli posvojiti, mogao bih pronaći načina da pospješim 'cijelu stvar. - Načas zastade. -Ali to je odluka koju sami moraju donijeti bez ikakva pritiska s naše strane. 287 Okrenuh se majci. Gledala je u Danielle i plakala. Jack joj priđe i kleknu uz nju. Uzvisi pogled na njezino lice, zatim ga spusti na Daniellu, da bi napokon opet uzgledao prema majci. Nakašlja se. - Uvijek sam želio kćerkicu. Još je jedan zadatak valjalo izvršiti. Mjesec dana nakon toga, a dva dana prije praznika Dana zahvalnosti, moj brat i ja poveli smo oca kući. Prva zimska studen zamrzla je zemlju i, dok su kopali grob, prošetao sam se s Danielom do brda gdje je nekoć stajala pecara. Tu sada više ničega nije bilo osim crne rupe u tlu i gomile nagorenih i stopljenih cijevi. Trenutak sam postao, a onda se okrenuo. činilo mi se kao da sam tu bio jučer, jer sve što se tada zbilo urezalo mi se u sjećanje za sva vremena. Vratismo se natrag do kolibe. Već se počela raspadati. Od zastora kojima se Betty May toliko ponosila, ostadoše samo dronjci, a svježa se boja već oljuštila s drveta. Većina prozora bijaše razbijena, pa je hladan zrak pirio kroza sobu. Daniel me pogleda. - Znači, tu je sve počelo. To nikada nisam znao. - Nisu ni drugi - rekoh. - Ni ja ne bih da me on nije ovamo doveo. I baš sam tu počeo spoznavati koliko je bio dobar i koliko ga volim. Opet se uspesmo uzvisinom do groblja. Raka već umalo bijaše gotova. Na koncu se dva grobara ispeše iz nje i postaviše letve preko otvorene rake. Preko letava položiše teško ceradno remenje, a potom siđoše nizbrdicom do mjesta gdje ih čekahu mrtvačka kola. Promatrasmo ih kako uz pomoć vozača i njegova pomoćnika iznose lijes iz mrtvačkih kola. Lagano i f 288 oprezno počeše mučan uspon uz uzvisinu. Unatoč hladnoći vidjeh da su im lica znojna, kad prođoše mimo nas i smjestiše lijes na letve. Odstupiše, svaki sa svoje strane prihvatiše krajeve ceradnog remenja i tada nas upitno pogledaše. Okrenuh se Danielu. Bijasmo se dogovorili da nećemo uzeti svećenika. On kimnu. Pogrebnici povukoše remenje i neznatno uzdigoše lijes. Udarcem noge uklonih jednu letvu s groba, Daniel drugu. Polako stadoše spuštati lijes u raku. Pošto sjede na dno, naglim trzajem oslobodiše remenje i izvukoše ga van. Daniel i ja zahvatismo svaki punu šaku zemlje i bacismo je dolje na lijes. Dvojica grobara hitro počeše zatrpavati jamu. Isprva zemlja šuplje zaštro-pota udarajući u lijes, ali se ti štropoti postupno posve prigušiše. Naposljetku obaviše posao i, nakon nekoliko završnih udaraca lopatom, otputiše se nizbrdo ostavivši nas dvojicu same. Daniel me pogleda. Kimnuh. Okrenu se opet grobu. Glas mu zazvuči promuklo i duboko. Tu počiva čovjek vazda željan doma svog; Vratio se mornar sa široka mora, Vratio se lovac sa dalekih gora. Podigoh oči i spazih kako Danielu teku suze niz obraze. Prihvatih bratovu ruku i zadržah je u ohrabrujućem stisku. - Ako napneš uši, Danielle, čut ćeš ga. Zašušti šapat sličan povjetarcu. »Hvala vam, sinovi moji«.