KRANSKI K L A S I C I 8

AURELIJE AUGUSTIN O DRAVI BOJOJ I DE CIVITATE DEI

SVEZAK DRUGI (knjiga X I - X V I I I ) Urednik ANTON BENVIN

TORINO, B i b l . N a z i o n a l e M s . L . 1.6. f. 1

De civltate Dei

AURELIJE AUGUSTIN

DRAVI BOJ
DE CIVITATE DEI
SVEZAK DRUGI

(knjiga XI-XVIII) Latinski i hrvatski tekst S latinskog izvornika preveo TOMISLAV LADAN Uvode napisali AGOSTINO TRAPE DOMENICO GENTILI

KRANSKA SADANJOST Maruliev trg 14

ZAGREB 1995

Biljeke napisali TOMISLAV L A D A N DOMENICO GENTILI, AGOSTINO T R A P E Uvode preveo Z D E N K O T O M I S L A V TENEK Teoloka lektura ANTON BENVIN Struni savjetnici T O M I S L A V AGI-BUNI Z D E N K O T O M I S L A V TENEK MATE KRIZMAN Korektura A N T E B . BARIEVI Grafiki uredio R O M A N TURINOVI Latinski tekst preuzet iz izdanja S A N T ' A G O S T I N O , LA CITTA Dl DIO, II Citta Nuova Editrice, Roma 1988. Oprema ALFRED PAL RIJE IZDAVAA

E v o - netko e rei: k o n a n o - i drugog sveska A u g u s t i n o v e De civitate Dei u prijevodu na hrvatski jezik T o m i s l a v a L a d a n a , paralelno s latinskim tek stom. P r o l o je, naime, podosta godina o d izdanja prvog sveska (1982.) iako je bila i z r a e n a nada da n e e okasniti n i drugi svezak. I m a za to vie, tzv. objektivnih, razloga - i sa strane izdavanja latinskog teksta, koji je kasnio, i sa strane situacije u kojoj se n e k o l i k o posljednjih godina n a l o hrvatsko i z d a v a l a t v o u o p e . B a je izdavanje latinskog teksta, koji smo preuzeli, i nas potaklo da o b i m n o djelo De civitate Dei izdamo u tri sveska a ne u dva k a k o smo b i l i ranije najavili. Stoga e dodatna kazala za svo djelo biti obje lodanjena u t r e e m svesku, za koji se nadamo da e t a k o e r relativno ubrzo ugledati svjetlo dana. O v o izdanje sadri i uvode (u knjige X I - X I V i u knjige X V - X V I I I ) koje su napisali pok. A . Trape i D . G e n t i l i a objavljeni su zajedno s latinskim tek stom (koji m i ovdje preuzimamo) i talijanskim prijevodom u izdanju C i t t a N u o v a ( R i m , 1988.). N a hrvatski i h je jezik preveo dr. T o m i s l a v Z d e n k o Tenek. N a d a m o se da e nastavak objavljivanja temeljnog A u g u s t i n o v a djela De civitate Dei biti z n a a j a n doprinos produbljivanju i p r o i r e n j u t e o l o k e k u l ture i na n a i m stranama. Zagreb, prosinac 1995. KRANSKA SADANJOST

Izdaje K R A N S K A S A D A N J O S T , Z A G R E B , M A R U L I E V T R G 14 Odgovara Dr. A l d o Stari

1995, Kranska sadanjost, Zagreb Tisak Varteks tiskara d.o.o., Varadin Naklada 3.000 I S B N 953-151-083-0

UVOD U KNJIGE XI-XTV

ini se prikladnim pridodati ovdje poseban uvod prvom odsjeku drugog dijela De civitate Dei, kojim se eli pomoi itatelju kako bi bolje razumio velike i teke probleme ovdje sadrane. Rije je o dva prva od pet predoenih u Opem uvodu (vidi: Svezak prvi, str. L I - L X I I ) : o poecima, problemu koji je fundamentalan iako teak i kompleksan, i o zlu, problemu tjeskobnom i nadasve mranom. B i l o je istina govora o njima onom zgodom, ali korisno je vratiti se opirnije na tako vane i zamrene predmete i usmjeriti itateljevu panju na aspekte koje prijanji uvid ili nije mogao zahvatiti ili ih je dotakao tek usput. Primjerice, o najveoj jednostavnosti Bojoj, koja je Augustinov duh silno zao kupljala i koja u De civitate Dei, tonije u X I . knjizi, dobiva moda najvii i najobuhvatniji izriaj; o stvaranju vremena ili bolje, s vremenom, pitanju koje je iziskivalo pobijanje poganskih filozofskih stavova kako onog o vjenim kretanjima u krugu, tako onog podmuklijeg o naravi ovjeka; o naravi i usudu anela koji su kao prvi graani Boje drave zasluili i dobili posebnu raspravu; o stvaranju i ovjekovu grijehu koji je razlogom njegova sadanjeg oito bijednog stanja podlona smrti i pobuni strasti: a to su dvije alosne stvarnosti koje ukupno spadaju i na teologiju i na filozofiju, i pred kojima filozofija trai i mora traiti pomo teologije. U ovom prvom odsjeku drugog dijela nalaze se neke dublje i znaajnije teze nove filozofije, koju Augustin stvara - kranske filozofije - , i teologije. Isplati se s posebnom panjom o tome itati etiri knjige. Stranice koje slijede ele itatelju pomoi proniknuti u njihove tajne.
T

I.

PRETHODNE

TOKE

Ponajprije evo nekih prethodnih pitanja koja pomau u razjanjenju temeljnih problema: datum, okolnosti, protivnici, izvori.

1. Datum Datum prvog odsjeka - knjige X I . - X I V . - moe se odrediti iitavajui Orozijevu Povijest protiv pogana i Augustinovo Pismo 184/A. Orozije u uvodu svom djelu, koje mu je Augustin sugerirao da ga napie, kae da je prvih deset knjiga De civitate Dei ve objavljeno i da autor pie X I . Uvod sigurno datira iz 417. Augustinovo pismo Petru i Abramu, koje kritiari s pravom smjetavaju oko g. 418., daje nam na

VIII

UVOD

UVOD

IX

znanje da su prve tri knjige drugog dijela ve dovrene i da, dok pie, quartum in manibus habeo, tj. X I V . Dakle, prvi odsjek drugog dijela De civitate Dei sastavljen je za dvogodita 417.-418. Ovaj datum pobuuje nau misao u ozraju kakvih i kolikih Augustinovih zauzetosti su pisane ove knjige koje obrauju pitanja metafizike, teologije i egzegeze.
1

2. Okolnosti D a bismo si predoili okolnosti, rei u da je zapoela, i ve poprimila velike i teke razmjere pelagijevska kontroverzija, a donatistika jo nije bila zavrena. Glede prve dovoljno je podsjetiti da je Augustin ve bio napisao est djela, od kojih dva prva, fundamentalna - Kazna i opratanje grijeha i krtavanje djece, Duh i slovo, Milost u Novom zavjetu ( E p . 140), Narav i milost, Savrenost opravdanja ovjekova, Jeronimu o pitanju due (= Epp. 166-167) - i ba u tom dvogoditu pisao je o tome druga dva: Djela Pelagijeva, Milost Kristova i istoni grijeh. Potom tu su brojna pisma, naroito o pelagijevskom pitanju - papi Inocentu, Paolinu Nolanskom, Julijani, sveeniku Sikstu, pa onda Dardanu o prisutnosti Bojoj i Optatu o podrije tlu due - , kao i mnoga putovanja. Godine 418. po elji pape Zosima i zato da providi u nekim crkvenim pitanjima o kojima malo znamo, odlazi iz Kartage gdje ga je sustiglo papino pismo, u Cezareju u Mauritaniji, a to je dugaak put (preko 1.000 km u jednom pravcu i oko 700 u povratku za Hipon) . U tom istom razdoblju uputio je Bonifaciju traktat Ispravljanje donatista (= Ep. 185) i kazivao je u pero Akta razgovora s Emeritom donatistom, izvjee o raspravi koju je s njim imao za svog posjeta Cezareji. Usred ovih okolnosti i drugih zauzetosti - onih redovitih a veoma zahtjevnih u upravljanju biskupijom - sastavio je Augustin etiri knjige koje nas zanimaju.
2

3. Protivnici Vie nego okolnosti u kojima su knjige sastavljene itatelja zanimaju protivnici koje je Augustin imao pred oima kad je pisao. To su bili: manihejci, pelagijevci, poganski filozofi, origenisti. Samo to Augustina ne zaokuplja toliko polemika koju protiv njih vodi - iako ni ona nije izostala kad je to smatrao potrebnim - koliko izlaganje katolikog nauka. To je uostalom bio preteiti cilj drugog dijela ovih knji ga . Polemiku u strogom smislu vodio je u toliko drugih spisa - toliko ima Augusti novih djela koja zapoinju s Contra - , a u mnogim e je drugim djelima jo voditi; ovdje meutim on eli itatelja informirati o nauku, filozofskom i teolokom zajedno, koji se odnosi na Boju dravu (u ovom dijelu on govori o dva velika problema, o problemu poetaka stvari i o podrijetlu zla) i uvjeriti itatelja da je to jedini istinski nauk. Zablude ima u vidu, ali one uglavnom ostaju u pozadini. N a nama je da ih izvuemo na povrinu kako bismo olakali i uinili plodovitijom interpretaciju djela.
3

1) Manihejci. Izriito ih ne spominje koliko bi se to oekivalo kako u ovom odsjeku tako i u drugima - izuzme li se govor o stvaranju gdje se njihov nauk paljivo saimlje - ali i onda kad ih ne navodi uvijek ih ima u vidu, posebice u temeljnim pitanjima o nepromjenjivosti Bojoj, o zlu, o dui, o Pismu, o moralu, o slobodi. Danas znamo mnogo toga vie o manihejstvu nego to je to znao Augustin, ali on uvijek ostaje nezamjenjivim izvorom za afriki maniheizam . Pravi uvod u ovaj religiozni pokret ponudit e se u odgovarajuim izdanjima antimanihejskih djela. U njima e se kazati da Augustin ne osuuje sve kod manihejaca; sigurno ne ono to su oni uzeli od kranstva i od antikne filozofije, kao to je tenja za mudrou, potreba za oienjem, postojanost u molitvi, potreba za savrenou i za osloboe njem, ali osuuje ono to je na metafizikom, metodolokom, biblijskom i etikom planu bilo neprihvatljivo razumu i vjeri. Dovoljno je ovdje podsjetiti na ono to Augustin kae o njima u naem odsjeku. Neki krivovjerci - tonije manihejci - nisu uvidjeli da je dobrota Boja stvorila sve stvari, da su sve dobre; a nisu to zapazili jer mnoge stvari, poput ognja, hladno e, divlje zvijeri i togod takvo vrijeaju ubogu i nejaku smrtnu prirodu naeg fizi kog bia, ukoliko joj se protive. Nakon to je razloio razloge ove zablude zakljuu je: Manihejci ne bi tako besmisleno ili, bolje reeno, ludo govorili, kad bi vjerovali da je Boja narav nepromjenjiva, kao to jest, i posve nepropadljiva te joj nita ne moe nauditi; i kad bi mnili, prema zdravom kranskom nauku, da dua (koja se po svojoj volji moe nagore izmijeniti te s grijeha propasti, pa tako liiti svjetla nepromjenljive istine) nije dio Boga niti je iste naravi kao Bog, nego stvorena od njega, ona je daleko ispod svojeg tvorca . Isto su tako ludi kada se gnuaju tjelesa kao da bi ona pripadala zlu. Takvo to ne zastupaju niti platonici: Non quidem platonici, sicut manichaei desipiunt . V a lja zakljuiti da je De civitate Dei, poradi nekih velikih kontroverznih pitanja izmeu maniheizma i kranstva, posebice u ovom odsjeku, toliko antimanihejsko djelo ko liko i djela koja su izravno napisana protiv tog pokreta. Tvrdnja da je dualizam De civitate Dei na neki nain manihejskog podrijetla nema temelja, isto tako kao to je bez temelja tvrdnja da je platonskog podrijetla .
4 5 6 1 8

2) Pelagijevci. Augustin ne govori na izriit nain o pelagijevcima, iako ukazuje na djela koja je protiv njih napisao , ali problematika koju obrauje u knjigama XIII. i X I V . je ona koju je postavio Pelagije i sljedbenici, a tie se stanja i naravi ovjeka, posebice smrti, te nereda strasti ili, biblijski, poude. Na drugom sam mjestu izloio njihov nauk , pa nije potrebno iznositi ga ovdje. Dovoljno je kazati, za ono to se nas ovdje tie, da za njih smrt i nered strasti nisu kazna, ve pripadaju samoj naravi ovjeka. Je li prvi ovjek sagrijeio ili nije nema
9 10

1 2 3

Usp. Ep. 184/A 3, 5. Retract. 2, 51. Retract 2, 43; Ep. 184/A 3, 5.

Usp. De civ. Dei 11, 22; usp. i 1, 20. Usp. H . - C H . P U E C H , Le Manicheisme. Son fondateur, sa doctrine, Pari 1949. (s obimnom biblio grafijom); J. R I E S , Introduction aux etudes man. Quatre siecles de rech., u Ephem. Theol. Lov., 33 (1957), 453-482; F . D E C R E T , Aspects du manicheisme dans VAfrique romaine, Pari 1971.; ISTI, Mani et la tradition man. - Maitres spir., ed. du Seuil, Pari 1974. (divulgativno i pohvalno). De civ. Dei 11, 22. De civ. Dei 14, 5. Usp. Opi uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. X I I I - X I V . Usp. De civ. Dei 13, 4. Z a naslov djela koje Augustin ovdje navodi vidi N B A , X V I I / 1 , str. 9. Na to se djelo ukazuje poradi potekoe koju su postavili pelagijevci a Augustin ju je razrijeio, naime zato nakon krtenja, poto je otputena krivnja, ostaje kazna smrti. Usp. Opi uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. X L V I I - L I X ; usp. takoer Opi uvod u Milost i sloboda, N B A X X , str. CIIs.
5 6 7 8 9 to

UVOD

UVOD

XI

znaenja: svatko bi bio roen podvrgnut smrti i onom neredu koji ga tako snano nagoni na grijeh, stvarajui podjelu i borbu izmeu tijela i duha. Iz toga slijedi nega cija povezanosti izmeu prvog ovjeka i svih njegovih potomaka i onog izvornog grijeha. Protiv ovih negacija Augustin je bio napisao i pisao mnoga djela, kako je gore bilo reeno. N o u De civitate Dei, koja je u svom drugom dijelu bila odreena da izloi kranski nauk protiv poganskih filozofa, bilo mu je stalo da promotri pelagijansku antropologiju, tako blisku onim filozofima, i tom nauku suprotstaviti kran sku viziju ovjeka naspram gore spomenutih teza. Nedvojbeno je da se iz pelagijanskih teza o smrti i o neredu strasti raala nova antropologija koja vie nije bila kranska. Tako je smatrao Augustin, i nakon njega katoliki teolozi. A l i budui da se ova nova antropologija - pelagijanska - u mnogim dijelovima podudarala s antro pologijom onih filozofa, Augustin je odgovorio i jednima i drugima djelom koje je istodobno djelo filozofa i teologa. Njegov odgovor, kako emo vidjeti, ima za polugu razlikovanje izmeu ovjeka prije grijeha i nakon grijeha (Adamova) i , u perspektivi, nakon uskrsnua. Druge antipelagijanske teme prisutne su u De civitate Dei, i u naem odsjeku, poput one o solidarnosti (povezanosti) s prvim ovjekom - omnes fuimus in illo uno, quando omnes fuimus Me unus - , one o neizbjeivosti lakih grijeha za koje onaj koji vjeruje da ih nema ne dokazuje da ih nema nego za njih ne zadobiva oprotenje , one o osudi sviju u Adamu tako da svi ljudi, bez Krista, tvore massa damnata ; o potrebi milosti za oslobaanje od grijeha ; itd. Moe se zakljuiti da irok nauk o milosti, produbljen i pojanjen u pelagijevskoj kontroverziji, posebice u prvoj fazi, koja je bila vie ekspozitivna a manje polemika, nalazimo u cijelosti u drugom dijelu De civitate Dei, toliko da bi bilo lako - i korisno - komentirati taj dio djelima nastalima u onoj kontroverziji. Dapae, sama struktura ovog dijela De civitate Dei nije razumljiva bez antropoloke vizije - nadnaravne an tropologije - koja je u Augustinu dozrijevala u vrijeme reene kontroverzije. Z a pravo zna se da se ona razvijala paralelno sa sastavljanjem De civitate Dei; zapoeo ju je malo prije i dovrio koju godinu poslije, svojom smru. Vidjet emo to bolje u narednim odsjecima kad se govori o tijeku i o vjenim meaima dviju drava.
11 12 13 14

Naime: a) Augustin podsjea, makar jednom nepouzdanom tvrdnjom, na miljenje onih koji zastupaju vjenost, tj. nestvorenost svijeta, i nju odbacuje jakim rijeima ; spo minje takoer miljenje onih koji modo vix intellegibili tvrde da je svijet stvoren, ali ab aeterno ; te otroumno odgovara na njihova objanjenja . b) Augustin promatra teoriju vjenih krunih kretanja, imajui na umu bilo stoiki nauk o periodikim prevratima, na temelju kojih bi se svemir rastvarao u svoj primordijalni element, vatru, koja je supstancijalno identina s boanskim principom, a onda bi ga vatra preoblikovala i vratila u stanje kakvo je imao prije , bilo platonski nauk o neprestanom prolazu dua iz nebeskog ivota u tjelesni i obrnuto , a to je za Augustina mnogo gore, pae vrhunac ludosti . c) Augustin sa zadovoljstvom biljei da Porfirije nije u ovom slijedio svog uite lja , i hvali ga da je reinkarnaciju barem suzio samo na tijelo ljudi, taksativno isklju ujui ivotinje . d) Temeljito studira problem naravi ovjeka koji je sadravao mnoga pitanja: preegzistencija dua, stvaranje tjelesa kao kazna grenih dua, tijelo zatvor due, smrt ne kao kazna nego kao osloboenje od kazne, podrijetlo neurednih strasti, nemogunost tjelesa da budu prenijeta na nebo . Mnotvo teza, kako se vidi, koje su duboko izobliavale kransku viziju poetka i konanog svretka stvari, posebice povijest spasenja. Dvije su arine toke: stvara nje i antropologija.
16 11 18 19 20 21 22 23 24

4) Origenisti. U spomenutim dvjema tokama autor De civitate Dei suoava se i s katolikim autorima suvie ovisnima o nauku tih filozofa, posebice s Origenom ili moda, bolje kazati, s origenistima.

3) Poganski filozofi. A k o pelagijevci ostaju u pozadini diskusije i njima se odgo vara tako da ih se ne imenuje, poganski se filozofi, u prvom redu neoplatonici, izriito spominju. Ova razlika ima svoju razloitost u samom cilju djela koje je pogla vito namijenjeno onima izvana, napojenima njihovim nauavanjem. U prvom dijelu spisa u pitanju posrednitva i u ovom prvom odsjeku drugog, pozornost na filozofe i poreenje njihova nauka s kranskim izriiti su i stalni. etiri su bitna pitanja, i sva fundamentalna: a) podrijetlo stvari; b) vjena kruna kretanja; c) metempsihoza; d) narav ovjeka s neizbjenim i tekim proble mima smrti i poude.
15

De civ. Dei 13, 14. De civ. Dei 14, 9, 4: ... qui sive peccato se vivere existimat, non id agit ut peccatum non habeat, sed ut veniam non accipiat. Usp. De civ. Dei 19, 27; 21, 27, 4-6; itd. De civ. Dei 21, 12. O ovom augustinskom izrazu, snanom po svojoj sintetinosti, usp. Opi uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. C X X s., i Milost i sloboda, N B A X X , str. C L X X V I I - C L X X X . Usp. De civ. Dei 14, 20. Usp. De civ. Dei, knjige 9-10.
12 13 14 15

11

De civ. Dei 11, 4: ... si mundum aeternum sine ulio initio, et ideo nec a Deo factum videri volunt, nimis aversi sunt a veritate et letali morbo impietatis insaniunt. ini se da ima na nianu aristotelsko-peripatetiki nauk prema kojem je svemir suvjean Bogu i nije od Boga stvoren: usp. A R I S T O T E L , De caelo, II, 283b, 26-30; T E O F R A S T u I V A N U F I L O P O N U , De aet. m., V I , 8 [I, 145, 20-23 Rabe] (Platon, u Timeju 28b, bio bi kazao da je svemir roen samo radi jasnoe); F I L O N , De aet. m. 10-12 ( V I , 76, 3-15 CohnWendland); usp. takoer E . Z E L L E R , Die Lehre des Aristoteles der Ewigkeit der Welt, VortrDge und Abhandlungen, III, Leipzig 1884, 1-36. De civ. Dei 11, 4. Ovo su miljenje zastupali neki filozofi medio-platoniari i sam Plotin: svemir iako mu je Bog proizvodni uzrok treba smatrati vjenim, jer njegov nastanak nije nastupio u nekom odreenom vremenskom trenutku (Bog je dakle proizveo svemir ab aeterno, i poetak vremena strogo ovisi o oblikovanju osjetilnog svemira ijoj sferi pripada i samo vrijeme): usp. A P U L E J , De Platone et eius dogmate, I, 198; A L K I N O J (ili Albin), Didaskalikds 169, 26-28 (Hermann); C E L Z O , I, 19, 4-8, I V , 79D Bader; T A U R O u I V A N U F I L O P O N U , De aet. m., V I , 8 (I, 147, 5-9, 11-13); V I , 21 (I, 187, 10-12); P L O T I N , Enn., II, 1, 1 (II, 6, 1-2 Brehier). Filozofi medio-platoniari koji zastupaju stvaranje svemira ab aeterno - Apulej, Alkinoj, Celzo, Tauro - slijede alegorijsko tumaenje koje su iz odlomka Time ja 28b (gdje se izriito tvrdi raanje svemira) prenijeli u antiku Akademiju Senkokrat i Krantor; u Timeju 28b Platon je, navodno, bio kazao da je svemir roen samo poradi jasnoe, kako bi ga se bolje razumjelo: usp. S E N O K R A T , Fragm. 54 (Heinze) i P L U T A R H , De an. prar. in Tim. 1013a-b (VI 156, 18-24 Bernarda Kis). Rije je o istoj interpretaciji koju slijedi Aristotel (usp. S E N O K R A T , Fragm. 54 Heinze) i Teofrast (u I V A N U F I L O P O N U , De aet. m., V I , 8). O cijelom predmetu usp. C . B A D U M K E R , Die Ewigkeit der Welt bei Plato, u . Philos. Monatshefte, 23 (1887), 513-529. Usp. De civ. Dei 12, 17, 1-2. Usp. De civ. Dei 12, 13. O miljenju stoika usp. I. V O N A R N I M , Stoicorum veterum fragmenta (SVF), I, 107. 512; II, 585-632. Nauk je izloen u Platonu, Fedro, 246b 6-249d 3; Fedon, 70c-72d. Augustinski termin circuitus temporum (De civ. Dei 12, 14) savreno odgovara izrazu u Fedonu 72b 1: ljudi su individualno smrtni, ali u sveukupnosti vrste ive odvijeka. Usp. De civ. Dei 11, 4; usp. 12, 21: ... si vera essent... doctius nescirentur. U De civ. Dei 12, 10, 1 obraunava se s ovim miljenjem ovako: dicunt quod putant, non quod sciunt. Usp. De civ. Dei 12, 21, 3. Usp. De civ. Dei 10, 30; 12, 27. Usp. De civ. Dei 13, 16.
17 18 19 20 21 22 23 24

16

XII

UVOD

UVOD

XIII

O vezama Augustina s Origenom mogao bi se zapodjenuti podulji razgovor. Evo nekoliko naznaka o origenistikoj kontroverziji . O toj kontroverziji Augustin nije bio upoznat mnogo prije 397. kad vie manje zapoinje njegovo biskupstvo, i tad, po drugi put, trai od Jeronima da ga upozna s ea ipsa errata - upravo Origenovim - quibus a fide veritatis Me vir tantus - za zapaziti je ove rijei - recessisse convincitur . O njoj je saznao vie narednih godina, ako ne preko Jeronima, a ono sigurno svojim vlastitim marom traei bilo djela Origenova bilo ono to se tolikom strau pisalo o njemu. Kakav je bio Augustinov stav? Mogli bismo ga saeti, ini se, ovako: bio je to stav pun potovanja, bez predrasuda, crkven, teoloki. Pojasnit u se. Stav pun potovannja, kazao sam. Spomenuo sam upravo izraz Me vir tantus, to nije tek retoriki ve iskren izriaj. Augustin cijeni Origena, smatra ga veoma uenim muem i jako upuenim u Sveta pisma , muem fere omnibus notus . Upo znat je da su se oko njegova imena uzdigle velike kontroverzije, poznati su mu optuitelji i branitelji, spominje jedne i druge i izmeu njih zauzima uravnoteen stav bez predrasuda. U De haeresibus, jednom od svojih posljednjih djela, Augustin spominje optube Epifanijeve o kojima ovisi i sam u kompilaciji djela koje je kazivao u pero: Epifanije je optuivao aleksandrijskog uitelja da nijee uskrsnue mrtvih i boanstvo Kristovo i da alegorizira raj et alia omnia. Augustin ne replicira - nije to bila zadaa njegova djela - , pa ipak biljei da ga drugi brane od tih optubi, premda su ga neki, nadodaje, qui eius plura legerunt, pokuali uvjeriti u njegovu zabludu i u ovomu . Unato ovom pojanjenju ini se sigurnim da se Augustin nije slagao s Epifanijem, utoliko vie to je nekoliko godina ranije, piui Oroziju, sa zadovoljstvom govorio o dobru koje su Origenove knjige uinile u Hispaniji u stvari trinitarnog nauka i stvaranja iz nita i dobrote stvari: Non parum boni ex libris Mis provincia vestra percepit; iako upozorava da se valja kloniti zabluda koje su u njima sadrane: Quod autem et in eis erroris est veseli me to ih se kloni . Izlae razloge koji ga obvezuju da to ini a tiu se neopozivosti - a to mu je pitanje bio postavio Orozije - stanja propasti, ukljuujui na prvom mjestu avla. Oko 405. kada pie Jeronimu koji se je, da bi protiv Augustina obranio svoju interpretaciju epizode u Antiohiji , pozivao, meu ostalim, na Origena, te mu spo minje promjene miljenja o Aleksandrincu kojega je tada Jeronim grubo napadao a neko ga je jako hvalio: Quamvis Origenem mirabiliter ante laudaveris . Trebalo je imati hrabrosti Jeronimu ovo spomenuti. Augustin je tu hrabrost imao jer mu je bilo nadasve stalo do istine, a meu prijateljima do ljubavi (caritas) i do libertas amicitiae, kako kae u istom pismu . U posljednjem svom djelu Opus imperf. contra Iulianum, govorei o reverzibilnosti stanja osude avla, a to bi bila neizbjena posljedica poimanja slobode kako ju je Julijan zastupao, primjeuje da neki vel probant, vel volunt - valja zapaziti ove
25 26 27 28 29 30 31 32 33

rijei: ili dokazuju i l i ele - da sam Origen nije zastupao takvu zabludu . Augustin se ne izjanjava, ve samo podsjea, radi objektivnosti, na dvije hipoteze. Dakle sve do kraja dri stav trijezne ravnotee i nepristranog suda, a to ga je vodilo tome da radije umanjuje nego da uveava zablude koje su se pripisivale Origenu; a to ini, ako ne na temelju osobnog studija njegovih djela za koji nije imao ni vremena niti interesa (Augustin je bio vie teolog nego uenjak), a ono barem na temelju obrane onih koji su Origenu bili skloni. Augustin zna da u spisima Origenovim ima tekih zabluda. U djelu De haeresibus koje sam navodio, nakon to je Epifanijevim optubama stavio nasuprot sud onih koji su ga branili, nadodaje: Ali postoje druge Origenove tvrdnje koje kato lika Crkva apsolutno ne prihvaa, za koje ga niti krivo ne prekorava niti se daje zavesti od njegovih branitelja. Jake su ove rijei koje otkrivaju vrsti stav. Ovdje u De civitate Dei, u 11. knjizi, glede preegzistencije dua i stvaranja tjele snog svijeta kao kazne za njihove grijehe, pie: Hine Origenes iure culpatur. In libris enim quos appellat JTQL AQ%G)V, id est De principiis, hoc sensit, hoc scripsit . Tvrdi ton hiponskog biskupa, koji je toliko paljiv i vjet u uporabi rijei, daje misliti da se izravno informirao na izvorima, itajui barem izravno navedeno djelo i stvarajui uvjerenje da je ta zabluda stvarno bila. A l i on je ini se uvjeren da postoji i druga zabluda, ako ne u mgi Ag%(bv, a ono u drugim djelima; a to je apokatastaza sviju stvari, ukljuujui demona. Zato i podsjea da glede demona njegovi branitelji vel probant, vel volunt da to nije njegovo miljenje, dajui mjesta sumnji da nije bio uvjeren u valjanost obrane. Na svaki nain Augustin prigovara Origenu obadvije zablude, a ini to s eklezijalnog i s teolokog razloga. Nas ovdje vie zanima prvi nego drugi razlog. Zanimljivo je promotriti kakvom upornou hiponski biskup navraa na osjeaj vjere i na izriaj Crkve kako bi iskljuio dvije spomenute zablude. God. 415. pie prijatelju Evodiju i kae da je, na nagovor Orozijev, kazivao u pero omalenu knjigu ali quanta potui brevitate et perspicuitate protiv hereze priscilijanista i protiv nekih miljenja Origenovih quas non recepit Ecclesia . Ista se misao nalazi u De haeresibus, s dodatkom: omnino non recipit . A u De civitate Dei glede miljenja o vraanju sviju stvari Bogu veli: Sed illum - dakle Origena - ... non immerito reprobavit Ecclesia . Rije je jaka: reprobavit. U Retraktacijama govori de quibusdam Origenis sensibus, quos catholica fides improbat . Konano u Opus im perf. contra Iulianum pie: Sed hoc... fides catholica et sana non recipit . A malo ranije u De haeresibus, glede dvaju Origenovih miljenja bio je napisao: Quis catholicus christianus vel doctus vel indoctus non vehementer exhorreat? itd. Ovi uporni izriaji, posebice onaj podcrtan u De civitate Dei, daju misliti da je hiponski biskup imao u vidu intervenciju Crkve, vjerojatno onu pape Anastazija. Kako se vidi, Augustinov je stav nadasve teoloki. Njemu je stalo da se neke zablude iskorijene jer su teoloki i filozofski neprihvatljive. Bile one ili ne bile u djelima Origenovim drugotnog je znaenja: ako one postoje, valja ih izbjegavati bez
35 36 31 38 39 40 41

34

O Augustinovu poznavanju Origenovih djela usp. P. A L T A N E R , Augustinus und Origenes. Eine quellenkritische Untersuchung, u: Historisches Jahrbuch, 70 (1951), 15-41. Ep. 40, 6, 9. Usp. De civ. Dei 11, 23, 1. De haeres. 42. De haeres. 43. Contra Prisc. et Orig. 4, 4. Usp. J E R O N I M , Ep. 75, 3, 4 (meu Augustinovim). Ep. 82, 3, 23. Ep. 82, 5, 36.
25 26 27 28 29 30 31 32 33

Opus imp. c. Iul. 5, 47. ' De civ. Dei 11, 23, 1. ; Ep. 169, 4, 13. De haeres. 43. De civ. Dei 21, 17. Retract. 2, 44. Opus imp. c. Iul. 5, 47. De haeres. 43.
; 1 1

XIV

UVOD

predrasude za dobro koje postoji u takvim djelima; ako zabluda nema, to je razlog za zadovoljstvo biti s njim i jednoduan u istini. Zato u De haeresibus ukazuje na platonsku filozofiju kao na izvor nekih zabluda, a glede naizmjeninih vraanja upuuje na De civitate Dei, gdje je nairoko ras pravljao protiv poganskih filozofa od kojih je, primjeuje, te zablude uzeo Origen: De qua vanissima impietate adversus philosophos, a quibus ista didicit Origenes, in Libris de Civitate Dei diligentissime disputavi .
42

TEMELJNA

PITANJA

Temeljna pitanja o kojima se raspravlja u ovom odsjeku (knjige X I - X I V ) su mnoga i teka. Mogu ih saeti ovako: Bog, stvaranje, zlo, aneli, ovjek, smrt, pou da. Slijedimo to izlaganje: bit e korisno. Augustin dostie najvie vrhunce metafi zike i s teolokom sigurnou opisuje poetke povijesti spasenja i stanje ovjekovo u povijesti. Kozmika vizija, njemu svojstvena, koja u dvije drave ukljuuje ne samo ljude nego i anele - tovie, anele prije nego ljude - , dovodi ga do toga da nai roko raspravlja o naravi, podjeli i sudbini prvih Bojih stvorenja.

PRVO POGLAVLJE

BOG U De civitate Dei tema o opstojnosti Bojoj se ne obrauje, osim ponekom naznakom - kratkom ali uinkovitom - i kroz izlaganje o nainu kako su platonici doli do Boga uspinjui se od promjenljivog prema nepromjenljivom . O tome Augu stin govori esto, ali drugdje . Razumljivo je. De civitate Dei se suoava ne s ate izmom nego s politeizmom, i s onim veoma plemenitim filozofima koji su prihva ali Boga i , prema Augustinu, stvaranje, iako su zastupali velike zablude glede na ina i cilja stvaranja. Sva se Augustinova panja usmjeruje prema pobijanju ovih zabluda. Donosi, zato, snanu sintezu o jednostavnosti Bojoj i uspjeli saetak trinitarnog nauka.
1 2 3

1. Apsolutna jednostavnost Boja Vano pitanje odnosa u Bogu izmeu boanske supstancije i savrenosti - odnos distinkcije i l i identiteta - , javio se u Augustinovu duhu ve u 20. godini, kad je itao Aristotelove Kategorije. Razumio ih je sam od sebe, i priinilo mu se da razliku koju je pravio filozof izmeu kategorije supstancije i akcidentalnih savrenosti treba primi jeniti i na Boga. N a ovoj pretpostavci traio je da shvati neto o naravi Bojoj, i

' <>-

Ist

Usp. De civ. Dei 11, 4, 2. Svijet razglauje da ga je Bog stvorio, i to razglauje promjenljivou, redom i ljepotom stvari. Ovaj dokaz Augustin esto rabi. Njegova najjaa i najbriljantnija sinteza je ona u Ispovijestima 11, 4^%^A\i na njega se vraa svaki put kad govori o opstojnosti Bojoj, posebice u govorima narodu. Usp. npr. Serm. 141, 2; 241, 2; Enarr. in Ps 73, 25; 144, 13. Usp. De civ. Dei 8, 6. Argument ide od promjenljivog prema nepromjenljivom: Viderunt quidquid mutabile est, non esse summum Deum. Usp. De lib. arb. 2, 3, 7-15, 39; Confess. 10, 6, 9; De vera relig. 29, 52-39, 73; Enarr. in Ps 41, 7-8.
2 3

XVI

UVOD

UVOD

XVII

ideje su mu se pomijeale . Ne treba se tome uditi. S reenom pretpostavkom bilo je nemogue imati onu pravu. Naime razlika izmeu supstancije i akcidentalnih sa vrenosti znai kompoziciju a ova potonja znai promjenljivost i ogranienje. To sve je neuskladivo s najviim biem. Slijedom toga, kad je Augustin dostigao pojam apsolutne jednostavnosti Boje jako e inzistirati da je istakne, sjeajui se svog osob nog iskustva. O njoj govori u jednom saetom poglavlju u De civitate Dei i mnogo puta u djelu De Trinitate. I tu i tamo temeljni princip je uvijek isti i to ovaj: nepromjenljivo bie apsolutno je jednostavno, promjenljivo bie nuno je sastavljeno. Postoji tako jedino dobro, jednostavno i stoga jedino nepromjenljivo, a to je Bog. O d tog dobra stvorena su sva dobra, ali ne jednostavna ve stoga promjenljiva . Jedna takva jednadba (nepromjenljiv = jednostavan, promjenljiv = sastavljen) od temeljnog je znaenja u augustinskoj filozofiji. Iz nje se izvode mnogi bitni za kljuci. O tom sam govorio na drugom mjestu . Ovdje mogu biti kratak. Prvi je ovaj: bie nepromjenljivo, i zato jednostavno, iskljuuje svaku sastavinu izmeu supstancije i akcidentalnih savrenosti. Nihil accidens in Deo quia nihil mutabile . Zato ako u Bogu, osim supstancije, postoji relacija koja tvori i razlikuje u Trojstvu jednu osobu od druge, ova relacija nije accidens jer nije promjenljiva: Quod tamen relativum non est accidens quia non est mutabile . Drugi je ovaj: u nepromjenljivom biu, koje je stoga jednostavno, ne postoji razlika izmeu subjekta koji posjeduje neku savrenost i posjedovane savrenosti: Propter hoc itaque natura dicitur simplex, cui non... aliud sit habens, aliud quod habet . Naprotiv, u promjenljivim stvarima, koje zato nisu jednostavne, subjekt nije nikad identian sa savrenou koju posjeduje, iako je ova, po boanskom daru, neizgubiva. Kao nepropadljivo tijelo nakon uskrsnua: Etsi sit corpus incorruptibile... non hoc est quod ipsa incorruptio . Trei je, u pozitivnom obliku, sljedei: jednostavno bie, iskljuujui svaku sa stavinu, jest sve ono to ima: ...ideo simplex dicitur quoniam quod habet hoc est... . Ovaj zakljuak, koji je ujedno sjajan princip, eli mnogo toga kazati, barem tri stvari: 1) sve savrenosti koje se pridijevaju Bogu poistovjeuju se s boanskom supstanci jom. To ponavlja mnogo puta naroito u De Trinitate. Dovoljan je zakljuni tekst: Ako kaemo: 'vjeni, besmrtni, nepropadljivi, nepromjenljivi, ivi, mudri, moni, lijepi, pravedni, dobri, blaeni, duhovni' moe se initi da, od svih ovih termina, samo posljednji oznauje bit, ali nije tako u onoj neizrecivoj i jednostavnoj naravi. Sve ono to se ini da se tu afirmiraralo kao ono to se odnosi na kakvou, treba shvatiti kao da se odnosi na supstanciju i l i na bit ; 2) Boanske savrenosti meu sobno se identificiraju: quae iustitia ipsa bonitas; et quae bonitas, ipsa beatitudo . Jedan veoma saeti tekst mogao bi biti ovaj: Tako svaka od njih jest u svakoj dru goj, sve su u svakoj, svaka u svima, sve u svima i sve su samo jedna stvar ; 3) Bog
5 6 1 8 9 10 n 12 u 14

nema bitak nego jest bitak. Ovaj posljednji zakljuak, koji predstavlja sredite augustinske filozofije i oznauje bitnu razliku izmeu Boga i stvorenja, zasluuje posebnu panju. Augustin ga esto ponavlja bilo u svojim veim djelima bilo u svojim govori ma, zaokupljen time da utemelji i pojasni nauk o stvaranju, koje je sredinje u svemu doktrinalnom kranskom sustavu.

2. Bog je ipsum esse Ovdje je pozivanje na Izlazak 3,14 obvezno. Na uitelj ne samo da navodi taj tekst, nego na njemu zasniva misao i govor. Metafizika Izlaska doista se moe zvati njegovom, a to je metafizika bitka . Mnogo je tekstova koji dotiu tu misao. Dosta e biti da spomenomo dva: jedan je iz De Trinitate a drugi iz ovog odsjeka De civitate Dei. U De Trinitate kae: Bog je ipak nedvojbeno supstancija ili, ako je termin prikladniji, esencija (bit), koju Grci nazivaju OVGIOL Kao to se od glagola sapere izvelo sapientia, od scire scientia, od glagola esse izvelo se essentia. Tko je dakle vei od Onoga koji je kazao svom sluzi Mojsiju: Ja sam onaj koji jesam. Kai sinovima Izraelovim: Onaj koji jest, poslao me k vama? A sve druge esencije i sup stancije koje poznajemo ukljuuju akcidente, zbog ega im se dogaaju velike i l i male promjene. Bogu je sve to strano, zato je u njemu samo jedna nepromjenljiva supstancija ili esencija, a to je Bog, i toj biti dolikuje, u snanijem i tonijem smislu, ovaj bitak od kojeg esencija vue svoje ime: cuiprofectio esse, unde essentia nominata est, maxime ac verissime competit . Navod iz Izlaska pojanjava znaenje essentia, to Augustin semantiki izvodi od esse. Termin essentia nema esencijalistiko znaenje kao da je rije o neem suprot nom od drugih esencija, nego mu je znaenje egzistencijalistiko ija je suprotnost samo ne biti, tj. nita. Klasini tekst koji tumai ovo znaenje jest onaj iz De civitate Dei. Augustin govori o stvaranju - ovaj je nauk usko naslonjen na poimanje Boga kao najvieg dobra - , i eli dokazati da sve ono to jest, apsolutno sve, po stvaranju proizlazi od Onoga koji jest na najvii nain. O d suprotne zablude, one manihejske, oslobodit e se svatko to bre i lake... to uzmogne jasnije shvatiti ono to Bog ree po svom anelu kada posla Mojsija sinovima Izraelovim: Ja sam onaj koji jesam. Budui je Bog najvia bit, (naime: on najvie jest, te je stoga nepromjenljiv), stvarima koje je stvorio, on je podario bitak, ali ne najvii bitak, kakav je on sam; jednima dade bitak vie, drugima manje, i tako po stupnjevima uredi naravi biti . Nakon to je iznova zabiljeio da essentia potjee od esse, kao to sapientia proizlazi od sapere, zakljuuje: Stoga, onoj naravi koja najvie jest (i po kojoj po stoje sve stvari koje jesu) nije oprena ni jedna narav, osim one koja ne postoji. Doista onomu to biva, oprean je nebitak . Imajui pred oima ove jasne tvrdnje koje uporno istiu najvie bie od kojega proizlazi svako bie, lako je shvatiti upravo egzistencijalno znaenje termina esenci ja, koji se pojavljuje u posljednjim rijeima navedenog teksta: Stoga Bogu, to jest najvioj biti i tvorcu svih biti koliko god ih ima, nije oprena ni jedna bit , tj.
15 16 17 18 19

Usp. Confess. 4, 16, 28-29. De civ. Dei 11, 10, 1. Usp. La nozione dei mutabile e delVimmutabile in s. Ag., u Quaderni della Cattedra Ag.na, Tolentino 1959., kao i Opi uvod u De Trinitate, N B A I V , str. X X V I I . De Trin. 5, 4, 5. De Trin. 5, 5, 6. De civ. Dei 11, 10, 2. Isto. De civ. Dei 11, 10, 1. De Trin. 15, 5, 8. De Trin. 15, 5, 7 De Trin. 6, 10, IZ.
5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Usp. E . Z U M B R U N N , Uexegese augustinienne de Ego sum qui sum, u: Dieu et VEtre. Etud. Augustin., Pari 1978. De Trin. 5, 2, 3. De civ. Dei 12, 2. Isto. De civ. Dei 12, 2.
16 17 18 19

15

XVIII

UVOD

UVOD

XIX

Bogu, najviem dobru i sazdatelju svih bia, niti jedna stvar ne moe biti suprotna. Ovo je fundamentalna teza protiv manihejaca i protiv svakog oblika dualizma. Isplati se ponovo itati jedan tekst napisan u djelu protiv manihejstva, prema sudu Augustinovu najbolji tekst to ga je sastavio: tu se pojavljuje isti koncept najvieg dobra i , posljedino, ista argumentacija: Mi... smo uvjereni da Bogu koji na najvii nain jest (qui summe est) nije protivno doli ono to apsolutno nije; dok sve ono to na neki nain jest, ima bitak, kakav god taj bitak bio, od Onoga koji jest na najvii nain, i zato, u svom rodu, jest dobro . Valja dakle zakljuiti da je essentia - termin to ga Augustin smatra neologiz mom, iako je ve bio prihvaen - sinonim za bitak, i rabljen je da oznai ono to opstoji, ono to jest: u Bogu bitak i bit su istoznanice. Ovu istoznanost izraava s dva gore spomenuta principa: Bog jest sve ono to ima; u Bogu subjekt i savrenosti koje posjeduje su jedna te ista stvar. Kazao sam da je biblijski tekst iz Izlaska temelj ne samo augustinovske misli nego i govora. Siliti ga da ree ono to ne moe, Augustin ponovo i ponovo Boga zove Jest. Bog naime nije na neki nain, prema nekoj mjeri, nego je jest . Ovo Jest ispunja ga zauenou , i upravlja pitanje Bogu: O Boe, o Gospode na, kako se zove? Odgovara: Zovem se Jest. Sto znai: Zovem se jesti D a ostajem zauvijek, da se ne mogu mijenjati . Kada je reeno da je Bog sam Bitak, ipsum esse, reeno je sve: ne moe se kazati ni vie niti bolje. to je sam Bitak (idipsum)? Kako u ga definirati ako ne sam Bitak? A k o ste u stanju, brao, shvatite to je sam Bitak, budui da, to se mene tie, koju god drugu rije kaem, ne kaem da je to sam Bitak (idipsum). I iznova zakljuuje pozivajui se na Izlazak: To je idipsum: Ja sam onaj koji jesam; Onaj koji jest poslao me k vama .
20 21 22 23 24

3. Znanje Boje je nepromjenljivo i vjeno O znanju Boga koji zna sve stvari, ukljuujui slobodne ljudske ine, Augustin je ve bio pisao u V . knjizi De civitate Dei, protiv Cicerona, dokazujui da nijekati Bogu znanje budueg kako bi se spasila sloboda ovjekova, ne samo da je velika zabluda, nego je to i svetogre: Da bi uinio ljude slobodnima - kae s ironijom uinio ih je svetogrdnicima. Nijekati Bogu predznanje budueg isto je to i nijekati postojanje: Ako Bog unaprijed ne zna sve to e se dogoditi, nije Bog . M i meu tim, nastavlja Augustin, dakle mi krani, prihvaamo jedno i drugo, tvrdimo vje rom i razumom jedno i drugo, predznanje Boje i slobodu ovjekovu . Preuzima jui temu koju je bio obraivao ve u De libero arbitrio i ilustrirao primjerom pam enja - koje se vjerno sjea prolog a da ne mijenja slobodnu ili nunu narav stvari koje se sjea - , dokazuje da predznanje ne uklanja slobodu; zato ovjek ne grijei jer Bog predvia da e sagrijeiti, nego grijei jer hoe grijeiti, i to Bog predvia .
25 26 27 28

A l i u ovom odsjeku De civitate Dei Augustin se hvata ukotac s velikim poteko ama filozofa protiv stvaranja kako o tome ui kranska vjera, dakle ab aeterno. Ova se potekoa oslanjala upravo na nepromjenljivosti boanskog znanja i htijenja. Prije nego to e odgovoriti - a vidjet emo kako - eli pojasniti pretpostavku, potvrujui da boansko znanje, kao uostalom i volja, jest sigurno nepromjenljivo, sigurno vjeno. Potkrepljuje to razlikama koje postoje izmeu Bojeg i naeg znanja, a one su naroito dvije: 1) nae znanje ovisi o stvarima, Boje ne; 2) nae znanje je promjenljivo, ogranieno, vremenito, Boje je nepromjenljivo, bezgranino, vjeno. O tome Augustin ima doista lijepih stranica. Ponajprije o stvarima koje jesu jer ih Bog poznaje: Mi vidimo tvoje stvorenje - veli Augustin u Ispovijestima - jer postoji, ali ono postoji zato jer ga ti vidi... ti si ga vidio ve stvorena kada i gdje si vidio da ga treba stvoriti . Isti je nauk i ovdje u De civitate Dei. Tumaei rijei Postanka: I vidje Bog da je dobro, pojanjava da to ne znai da je Bog shvatio da su stvari dobre, jer ih je Bog poznavao prije nego su postale, dapae one jesu jer ih je Bog poznavao. Dakle vidio je da je dobro ono to je stvorio kad je vidio da je dobro to stvoriti. Brani i samoga Platona od mogue drukije interpretacije njegovih rijei: Nije bio toliko nerazborit da bi pomislio... . Drugo pitanje bilo je o nepromjenljivosti boanskog znanja unato promjenljivo sti stvari, bestjelesnosti i racionalnosti unato tjelesnosti neracionalnosti mnogih od njih: U tebi stoje uzroci svih prolaznih stvari i trajno postoje svih promjenljivih stvari nepromjenljivi poeci i opstoje svih nerazumnih i vremenitih stvari vjeni raz lozi . Ne bi se moglo kazati bolje. Unato naravi stvari, koje su sve vremenite i mnogo ih je tjelesnih i l i nerazumnih, Bog u sebi ima razumske, netjelesne i vjene razloge u kojima sve vidi i po kojima sve ureuje. O vjenim razlozima prisutnima u stvarateljskom Bojem umu ima jedno slavno pitanje - De ideis - u kojem se tumai njihova narav i vanost , dok o boan skom umijeu stvaranja ima jedan govor, istodobno metafiziki i poetiki, gdje se u svezi s onim rijeima sv. Ivana koje, kako ih je Augustin itao, zvue ovako: Ono to je stvoreno u njemu je ivot, tumai kako su sve stvari ivot u Bogu : trebalo bi ih oba produbiti kako bi se razumjelo stvarateljsko znanje Boje, Ovdje valja istaknuti jo jedan aspekt: sveobuhvatnost. Kako je reeno ovdje i ne manje lijepo u Ispovijestima, znanje Boje obuhvaa sva vremena u svojoj stalnoj i vjenoj prisutnosti . U ovom znanju nema prije i poslije, kao u naem, koje je mjerljivo vremenom, prolou, sadanjou, budunou, jer ova tri momenta odgo varaju jedinom momentu Bojem, vjenom danas koje nema bilo je i bit e, nego samo je. Zato Augustin moe kazati: Sve sutranje i to e biti poslije sutra, i sve jueranje i dojueranje^ ti e uiniti danas, danas si uinio. Znajui da je kazao teku istinu nastavlja: to ja mogu, ako tko ne razumije? .
29 30 31 32 33 34 35 36

4. Bog-Trojstvo Izlaui ove uzviene istine o Bogu, Augustin ne zaboravlja svoju nakanu, a ta je da predloi i obrani sveukupni poklad - filozofski i teoloki zajedno - kranskog
29 30 31 32 33 34 35 36

Contra Secund. Man. 10. Uostalom ova augustinska argumentacija veoma je drevna: rabi je ve u De mor. Eccl. cath., koji datira iz 387.-388., a tie se poimanja zla, tj. deficere ab essentia et ad id tendere quod non sit (2, 2, 2), gdje je essentia isto to i esse, dakle id quod est. Confess. 13, 31, 46. Enarr. in Ps 101, s. 2, 10. Serm. 6, 4. Enarr. in Ps 121, 5. De civ. Dei 5, 9, 2-4. De civ. Dei 5, 10, 2. Usp. De lib. arb. 3, 4, U . Usp. De civ. Dei 5, 10, 2.
21 22 23 24 25 26 27 2 8

20

Confess. 13, 38, 53. De civ. Dei 11, 21. Confess. 1, 6, 9. Usp. De Trin. 12, 14, 23. Usp. De divv. qq. 83, q. 46. Usp. In Io Ev. tr. 1, 16-17. De civ. Dei 11, 21. Confess. 1, 6, 10.

XX

UVOD

UVOD

XXI

nauka; primjenjuje stoga pojam najvie jednostavnosti za Boga Trojstvo (ovo Troj stvo je samo jedan Bog i nije manje jednostavno zato to je Trojstvo) i izrie u potpunosti princip to ga je gore samo djelomino spomenuo: Bog je jednostavan zato to jest ono to ima, osim to se svaka osoba kazuje u odnosu prema drugoj . Nije bilo mogue kazati nita uzvienije ili dublje glede otajstva Bojega: prvi dio tvrdi najviu jednostavnost Boga, druga razlikovanje boanskih Osoba, ne glede ap solutnih savrenosti (quae dicuntur ad se) koje su jednake svima trima Osobama, nego glede subzistentnih odnoaja (quae dicuntur ad alium) koje, stojei nasuprot jedna drugoj, tvore substantia Personarum. Augustin nastavlja tumaenjem: Nedvojbeno, Otac ima Sina a ipak sam nije Sin; Sin ima Oca a ipak sam nije Otac. Stoga se, u odnosu prema sebi samom - a ne prema drugome - kae da jest ono to ima; kao to se kae da je iv u odnosu prema sebi samome, jer zaista imajui ivot sam i jest taj ivot . Koncept boanskih odnoaja izloen je i nairoko pretresan u De Trinitate. A u gustin taj koncept stavlja u sredite trojstvenog nauka - kasniji teolozi su ga slijedili na ovom putu, ali ne samo oni nego i samo koncilsko uiteljstvo - , kako bi izbjegao dvjema suprotnim zabludama, tj. sabelijancima koji su nijekali razlikovanje Osoba, i arijancima koji su nijekali istobitnost naravi , i uvrstio veritatis medium koja je ovdje kao i drugdje kraljevski put kojim kroi istina. Dovoljno je ovdje primijetiti dvije pojedinosti koje se tiu naina izraavanja: izraz subsistentia personarum , koji je proeo skolastiku, i drugi koji razlikuje alius i aliud. U Trojstvu naime postoji alius et alius, jer subjekt ili osoba jest samo jedna (nitko nije naglaavao jae od Augustina ovo jedinstvo), ali se moe i treba govoriti o aliud et aliud, jer naravi su dvije: Una persona in utraque natura . Augustin ipak nije primijenio ovu trinitarnu terminologiju alius et aliud na kristoloko pitanje, kao to je to bio uinio Grgur Nazijanski .
37 38 39 40 41 42 43 44

ovu misterioznu Boju izvedbu, kao to je sloboda kojom je izvodi i svrhovitost zato je izvodi, a to su pojedinosti koje su poganski filozofi nijekali, otro pobijajui, da pae izvrgavajui ruglu kransku vjeru, a neki crkveni pisci su ih loe tumaili. Evo brze sinteze tog vanog predmeta. Z a nj je Augustin u ovom djelu stavio u pogon najvie metafizike intuicije kako bi razumski obranio nauk vjere, stvarajui tako od tog predmeta sredinju toku, i l i , ako se hoe, zglob svoje filozofije.

1. Bog-Trojstvo stvoritelj svemira Kako sam kazao, u ovom odsjeku Augustin ne inzistira na stvaranju iz nita. Ovaj kljuni pojam bio mu je familijaran sve tamo od obraenja , a potom ga je uporno izlagao protiv manihejaca, tumaei da je stvaranje pojam koji valja smjestiti izmeu raanja i izradbe, dva naina za dovrenje nekog djela koji su nam ope poznati. Nije prvo - raanje - jer stvorene stvari nisu jednake (istobitne) s Bogom koji ih stvara; nije drugo - izradba - jer Bog ne sudjeluje samo djelomino u stvarima oblikujui neku preegzistentnu materiju, nego ih proizvodi u potpunosti njihovih na ravi. Ponavljati ovdje augustinske tekstove nije potrebno: bezbrojni su . O d koristi je inzistirati na onoj poglavitoj zaokupljenosti u De civitate Dei: oslo boditi se sasvim krivih ideja glede stvaranja kojih je bilo mnogo a zastupali su ih veliki mislioci. O temeljnom pitanju - stvaranju iz nita - nije bilo kontroverzije s poganskim filozofima koji su, prema Augustinu, prihvaali ovu veliku istinu. On ima drugu brigu. U prvom redu ponuditi sintezu o uzrocima koji zahvaaju u stvaranje: eficijentni, egzemplarni, finalni. ini to na nain da tumai Pismo. Evo saetog i udarnog teksta: Naime, tri su glavne stvari koje nam je trebalo objaviti o stvaranju: tko je stvorio, ime je stvorio i zato je stvorio. Zato se kae: Ree Bog: Neka bude svjetlo! I bi svjetlo. I vidje Bog da je svjetlo dobro! A k o bismo upitali: tko ga naini? - Bog; ako pak, ime - Ree: Neka bude, i bi; ako pak, zato? - Jer je dobro. Naime, nema izvrsnijeg tvorca od Boga, nema umijea djelotvornijeg od Boje rijei, i nema boljeg uzroka nego da se dobro stvori od dobrog Boga . U ovom trostrukom aspektu stvaranja Augustin gleda tragove Trojstva: predmet koji mu je drag i na kojeg esto drugdje navraa . Ovdje saeto iznosi svoju misao ovako: Dakako, razumije se da Otac Rijei bijae onaj tko ree: Neka bude; a budui da je stvoreno dok je govorio, nedvojbeno je stvoreno Rijeju; a kad se kae: / vidje Bog da je dobro, dostatno je jasno, da to je stvoreno nije Bog stvorio ni po kakvoj nunosti, niti zbog kakve svoje potrebe i koristi, nego jedino svojom dobro tom; naime: zbog toga jer je dobro... A k o se ta dobrota ispravno shvati kao Duh Sveti, onda nam se cjelokupno Trojstvo otkriva u svojim djelima . Ono meutim to mu je u interesu naglasiti jest posebnost da dobri Bog stvara dobre stvari; ova je posebnost bitna i temeljna: nema drugog motiva stvaranja osim ovoga, i traiti neki drugi nije mogue i vodi u zabludu. Augustin to potkrepljuje autoritetom Platona i udi se do krajnosti da neki od onih koji zajedno s nama
1 2 3 4 5 6

DRUGO POGLAVLJE

STVARANJE A k o tema o opstojnosti i naravi Bojoj zauzima relativno skroman prostor u De civitate Dei, iri i zahtjevniji prostor zauzima tema, koja je nuno na nju naslonjena, a to je tema o stvaranju; ne toliko po svojoj srnoj formulaciji o stvaranju kao proizvedbi neke stvari iz nita - o ovome Augustin govori nairoko i uporno u djelima vezanima uz manihejsku kontroverziju - , koliko po nekim pojedinostima koje prate

De civ. Dei 11, 10, 1. Isto. Usp. Conc. Florent., Decr. de Iacobitis: D S 1330 koji preuzima Anzelmov izraz {De processione Spir. S. 2: P L 158, 288), koji u svojoj biti ovisi o Augustinu: Omnia unum sunt ubi non obviat relationum oppositio. Ovo naelo, iju iru jeku imamo naznaenu u De civitate Dei, jest u temelju svekolike skolastike spekulacije o Trojstvu. Ovom predmetu posveene su knjige V - V I I De Trinitate. Usp. Opi uvod u De Trinitate, N B A I V , X X Vis. De s. virgin. 19, 19; In Io Ev. tr. 71, 2: ...in medio est via quam reliquistis. De civ. Dei 11, 10, 1. Drugdje (isto 11, 24) brani istodobno jedinstvo Boje: Propter inseparabilem divinitatem, i Trojstvo Boga: propter proprietatem Personarum, ovaj potonji izraz blii je grkoj teologiji. Serm. 294, 9. Prvo pismo Kledoniju A, 16.
38 39 40 41 42 43 44

37

Usp. Solil. 1, 1, 2. Usp. posebice: De actis cum Fel. Man. 1, 19; 2, 17-19; Contra Secund. Man. 4.8; Contra Prisc. et Orig. 3, 3. De civ. Dei 11, 21. Usp. Confess. 13, 5, 7; De Gen ad litt. 1, 5, 11 - 7, 13. De civ. Dei 11, 24. Usp. De civ. Dei 11, 21.
2 3 4 5 6

XXII

UVOD

UVOD

XXIII

vjeruju, da je svim stvarima jedno poelo (te da ni jedna narav, koja nije to je Bog, ne moe biti), nisu htjeli povjerovati u tako dobar i jednostavan uzrok nastanka svijeta, da dobar Bog stvara dobra . Augustin tu misli na Origena kojeg izriito spominje, pozivajui se na njegovo djelo De principiis. Protiv njega, crkvenog ovjeka i veoma upuena u Pisma, zastupa da rijei Postanka: / vidje Bog da je dobro. I vidje Bog sve to je uinio, i bijae veoma dobro, ne ele kazati nita drugo doli: Da tvorbi svijeta nema nikakva dru gog uzroka nego da dobar Bog stvori dobra djela . A l i miljenje Origenovo upadalo je u teoriju o vjenom krunom kretanju koje su predlagali poganski filozofi , protiv koje e Augustin zadati mnogo tekih udaraca, kako emo uskoro vidjeti. U isto vrijeme znaajno je pogledati kako odgovara na jednu drugu veliku potekou onih filozofa: stvaranje ab aeterno.
7 8 9

2. Svemir stvoren u vremenu, dapae s vremenom Augustin odgovara ponajprije pozivajui se na vjeru koja ui stvaranje u vre menu i l i , kako on tumai, s vremenom. Od te vjere - snano podvlai - ne mogu me odvratiti dokazi filozofa ; tovie, dodaje, kad takva dokazivanja ne bi mogao odbaciti razbor, vjera bi morala ismijati . A l i razum ih je u stanju pobiti. Naime ratio sana i l i , kako on takoer kae, rado manifesta ih osuuje i razbija. Pogle dajmo koji su njegovi dokazi. Augustin polazi od dvije pretpostavke, od kojih jednu prihvaaju i njegovi protivnici, a drugu on odluno postavlja i brani. Prva je nepromjenljivost Boja u bitku, znanju, volji. Prva temeljna pretpostavka zajednika je i platoniarima, a u osnovici je spekulacije o Bogu i predstavlja jedno od velikih naela augustinovske filozofije, a zastupa, kako je bilo reeno, potpuno podudaranje iz meu nepromjenljivog bitka i najvieg bitka ili ipsum esse . Druga nije manje te meljna od prve, a u ovome je: niti jedno stvorenje ne moe biti suvjeno Bogu: Non dubito nihil omnino creaturae Creatori esse coaeternum . A to znai, barem, da niti jedno stvorenje ne moe postojati neovisno o Bogu. To je toliko istinito da suprotno upada u apsurd. Meutim on pred tvrdnjom filozofa da je svijet ab aeterno, dakle bez poetka, razlikuje dva mogua razumijevanja ove tvrdnje. A k o se njome eli kazati da je svijet ab aeterno zato to ga nije Bog stvorio, oni koji tu tvrdnju postavljaju daleko su od istine i mahnitaju. A k o se pak njome eli kazati da je svijet dodue Bog stvorio, ali da njegov poetak nije u vremenu, nego u stvaranju, oduvijek je stvoren tj. sve od vjenosti, izraavaju se na jedva razumljiv nain: modo quodam vix intelligibili . Augustin ne slijedi filozofe na tom putu, iako ne mimoilazi zabiljeiti da je taj njihov put ini se u protuslovlju s onim to ti isti filozofi ue o sudbini dua (vjena
10 11 12 13 14 15 16

kruna kretanja) , ali se upinje kako bi dokazao da protiv stvaranja svijeta u vre menu njihovi argumenti nemaju vrstoe. Ponajprije ispravlja krivo postavljanje problema: u strogom smislu svijet nije stvoren u vremenu, kao da bi vrijeme postojalo prije svijeta, nego s vremenom. B u dui da je svijet suodnosan s promjenljivim stvarima - kao to je vjenost s nepro mjenljivim bitkom - ne moe postojati bez njih. Vrijeme zapoinje sa stvaranjem: ne moe dakle biti vremena prije vremena, tj. prije stvorenih stvari. Pitati se meu tim to je Bog inio prije stvaranja, kao da bi Bog prethodio vremenu u vremenu a ne u vjenosti, krivo je postavljen problem koji nastaje iz neuoavanja odnosa koji postoji izmeu vremena i vjenosti. Ovaj odnos nije kontinuitet, kao da bi vjenost bila stalno vrijeme, nego promjenljivost i nepromjenljivost. Tako je i krivi problem pitati se kako je u Bogu nastala nova volja da stvori svijet; nema nove volje u vjenosti, koja je sveukupnost jer je nepromjenljiva. Novost jest, ali u stvorenjima, ne u Bogu. Stvorenja nisu bila i zapoela su biti: eto novosti. A l i ovoj novosti ne odgovara neka druga u Bojim planovima koji su vjeni. Kako shvatiti ovu zagonetku? Augustin zna i otvoreno kae da je pitanje silno teko , doziva sebi u svijest i preporua itatelju osjeaj za misterij koji je uvijek potreban kad je govor o Bogu; potom tumai problem upozoravajui na vlastiti nain djelovanja Vjenoga koji, osta jui izvan vremena, nije podloan zakonima prije i poslije, i upozoravajui na narav relacije, koja kada nastaje ne zahtijeva promjenu u obje suodnosne veliine. Glede prve toke podsjetio je na Voluzijana koji je smatrao nemoguim da bi Sin Boji utjelovljujui se mogao ui u vrijeme bez ikakve promjene, da Bog novit venire non recedendo ubi erat; novit abire non deserendo quo venerat . Ovdje prisjea da Bog novit quiescens agere et agens quiescere. Potest ad opus novum, non novum, sed sempiternum adhibere consilium . Kao to moe doi a da se ne udaljuje od mjesta gdje je bio i moe otii a da ne naputa mjesto odakle je doao, tako moe djelovati mirujui i mirovati djelujui, i na novom djelu moe primijeniti plan koji nije novi nego vjeni. Prije i poslije odnose se ne na Boga nego na stvorenja. U Bogu nema promjene volje, nego je jednom istom nepromjenljivom i vjenom vo ljom uinio da stvari koje je stvorio i prije ne budu (sve dok ne bijahu) i da poslije budu (im poee biti) . Ovo se tumaenje temelji na jednom drugom, a tie se naravi relacija. D a je Augustin relacije (subzi'stentne) smjestio u sredite trinitarne teologije kazao sam gore. Ovdje valja dodati da je studirao i vano i ne lako pitanje relacija izmeu Boga i stvorenja, dokazujui da stvorenja nastaju i mijenjaju se ne po nekoj promjeni u Bogu nego po promjeni koja nastaje u stvorenjima. Relacije studira u ovom odsjeku De civitate Dei , ali naroito u De Trinitate gdje dokazuje da je Bog Gospodin stvo renja, Ota^zaTopravdanje grenika, Utoite kada se Njemu utjeemo; dakle nove relacije, nae s Bogom i Boje s nama; istinske, stvarne relacije koje su u osnovici Bojih djela i svega ivota ovjekova, ali koje ne nastaju nekom promjenom u Bogu, nego u nama: In nobis fit aliqua mutatio, ...in illo nulla .
18 19 20 21 22 23 24

17

De civ. Dei 11, 23, 1. De civ. Dei 11, 23, 1. Vidi gore Prethodne toke, 3, 4. De civ. Dei 12, 17, 1. De civ. Dei 12, 17, 2. De civ. Dei 12, 17. De civ. Dei 12, 18, 2. Vidi gore II, 1, 2 i Patrologia, Marietti, III, str. 387. De civ. Dei 12, 16-17; usp. Confess. 12, 11, 12: ...nec illa creatura tibi coaeterna est, cuius voluptas tu solus es (blaeni aneli). De civ. Dei 11, 4, 2.
8 9 10 11 12 13 14 15 16

Usp. De civ. Dei 11, 4, 2. Usp. De civ. Dei 12, 16, 2. De civ. Dei 12, 22. Ep. 137, 2, 4. De civ. Dei 12, 17, 2; usp. 12, 15. De civ. Dei 12, 17, 2. Usp. De civ. Dei 12, 15. De Trin. 5, 16, 17; usp. Opi uvod u De Trinitate, N B A I V , str. X X I X .

XXIV

UVOD

UVOD

XXV

Na kraju ove uporne obrane kranskog nauka, koji predstavlja jednu od najpro dornijih teza kranske filozofije, Augustin primjeuje da stvaranje u vremenu i s vremenom na udesan nain dokazuje jednu drugu vanu istinu: potpunu slobodu Boju u stvaranju. Bog nije stvarao iz nude, nego iz iste dobrote. Naime kroz svu vjenost, koja nema poetka, nije bio manje blaen bez stvorenja .
25

3. Apsurdnost vjenih krunih

kretanja

Augustin se ne zadovoljava time da dubokim metafizikim intuicijama pojasni kranski nauk, nego svom snagom kritizira tumaenje koje su predlagali spomenuti filozofi, a to je teorija o vjenim krunim kretanjima . Na taj nain pojanjava jednu drugu fundamentalnu tezu kranske filozofije, ovaj puta etike: blaenstvo. Kritika se javlja esto i snanim rijeima. Ona mu se teorija ini doista veoma ludom - quo dii stultius nihil potesf - , stvarno uasnom - quid horribilius cogitari possit, ignoro - , toliko da kad bi sline teorije bile istinite bilo bi bolje ne poznavati ih: doctius nescirentur . A l i one su daleko od toga da bi bile istinite. Te teorije zapravo rue pojam blaenstva ukoliko ga liavaju dviju osnovnih vlastitosti: sadre u sebi neozdravljivu proturjenost, gase snagu ljubavi prema Bogu. Tako Augustin. To i dokazuje. Blaenstvo nije istinito ako nije vjeno: temeljna teza koju ponavlja zaglunom monotonijom . tovie, ako nije vjeno i blaeno nije niti istiniti ivot: druga teza draga hiponskom biskupu , koja ovisi o poimanju sadanjeg ivota, koji valja radije zvati smru nego ivotom , i o metafizikom poimanju istinitog i autentinog bitka koji nije drugi nego onaj vjeni . A l i nije dovoljno da blaenstvo bude vjeno kako bi bilo istinito: treba da bude i sigurno u svoju vjenost. Dvije su dakle bitne vlastitosti blaenstva: vjenost i sigur nost. Na uitelj to ponavlja od prvoga svog djela (prvo djelo koje je priveo kraju), De beata vita . Ovdje u De civitate Dei pie: ... mudar i blaen ivot... kojega, bez ikakve dvojbe, i nema ako nije vjeit, te pouzdano siguran za svoju vjenost . Filozofi svojom teorijom o vjenim krunim kretanjima nijeu jednu i drugu od ovih vlastitosti, pa onda nijeu blaenstvo koje je, i za njih, sam cilj filozofije . Doista blaenstvo koje bi dua, osloboena tijela, postigla u prekidima, ili bi se temeljilo na neznanju ili bi ga pratila bol, ve prema tome zato to ili ne zna ili zna da je odreena da izgubi dobro koje posjeduje. I u jednom i u drugom sluaju imamo apsurd: ili blaenstvo uzrokovano neznanjem - u tu hipotezu upada nihil stultius o kojem je bilo rijei - ili blaenstvo koje prati bol, koja bi bila tako velika kao to je ljubav, koja je najvia, prema dobru koje se posjeduje .
26 7 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37

Postoji i drugo proturjeje u teoriji o vjenim krunim kretanjima: smatrati bijednim sadanji ivot - a takvim su ga smatrali oni filozofi - unato nadi u buduu sreu, a blaenim budui ivot unato perspektivi povratka u bijedu sadanjega: ita spes nostrae infelicitatis est felix et felicitatis infelix, veli upeatljivo Augustin. Zaklju ak, pravo govorei, je samo jedan: bit emo uvijek nesretni, i tu i tamo . Tu je konano i teka posljedica te teorije: ona gasi ili barem mlitavi te ini mlakom ljubav prema Bogu, ako se misli da ga treba ostaviti upravo onda kad se doe do punine njegove spoznaje i posjedovanja. Zapravo, primjeuje Augustin otroumno, nitko ne moe vjerno ljubiti ni ovjeka prijatelja ako zna da e u budu nosti biti njegov neprijatelj . Tako Augustin pobija teoriju vjenih krunih kretanja, pojanjujui jo jedan put temeljnu tezu kranske etike, koja ciklikoj koncepciji filozofa suprotstavlja l i nearnu to se temelji na vjeri u pravilan odnos vremena i vjenosti. K a d je o vjeri rije, ini se da on kae: filozofi nemaju pravo izvrgavati je ruglu, jer protiv njihovih potekoa ima rjeenje, protiv naih, s njihove strane nema nijednog. Stoga je zado voljstvo s Porfirijem, koji u tom predmetu nije slijedio uitelja Platona, iskreno i zaslueno .
38 39 40

TREE P O G L A V L J E

ANELI Na drugom sam mjestu govorio o sudbini anela . Ovdje se vraam na temu kako bih produbio ono to smatram korisnim, budui da u X I . i X I I . knjizi De civitate Dei augustinovski nauk o anelima nalazimo nairoko i veoma organiki obraenim. Razumljivo je to. Knjige su to koje u opoj strukturi djela govore o podrijetlu dvaju gradova. A dva grada, prije nego to su se oblikovala meu ljudima, stvorena su meu anelima, te nije rije o etiri grada, nego o dva, jer aneli i ljudi pripadaju jednom od dvaju gradova, onom dobrih i l i onom zlih . Augustinovska vi zija odluno je kozmika: obuhvaa sva razumska stvorenja i meu njima, vidljivima i nevidljivima, uspostavlja intimnu vezu. Raspravu moemo podijeliti na sljedee toke: 1) stvaranje; 2) narav; 3) spo znaja; 4) milost; 5) razlikovanje izmeu dobrih i zlih; 6) sudbina jednih i drugih; 7) blaenstvo anela; 8) odnos aneli-ljudi. 1) U Pismu nema preciznog uporita o asu kada je nastupilo stvaranje ane la; postoje meutim oite tvrdnje da su stvoreni (Ps 148, 1-5). Augustin smatra neutemeljenim miljenje koje se pripisuje Origenu da bi stvaranje anela bilo po vezano sa stvaranjem voda: ovo je miljenje ranije bio sklon prihvatiti i sam A u gustin . Njihov se nastanak meutim moe vidjeti u stvaranju svjetlosti i l i pak u rijei nebesa na poetku Postanka .
2 3 4 5 1

Usp. De civ. Dei 12, 18, 2. O ovom nauku vidi gore Prethodne toke, 3, 3. De civ. Dei 11, 4, 2. Ep. 166, 9, 27. De civ. Dei 12, 21, 1. Usp. De divv. qq. 83, q. 35, 2; De Trin. 13, 8, 11; De civ. Dei 14, 25; Serm. 84, 2; 306, 6: ...vita quae aeterna et beata; quia si non aeterna, nec beata. Usp. In Io Ev. tr. 22, 3; De civ. Dei 20, 6, 2; Serm 84, 2; 306, 2. Usp. Confess. 1, 6, 7; De civ. Dei 12, 21, 1. Usp. Confess. 7, 11, 17; Serm. 7, 7. Usp. De b. vita 11. De civ. Dei 11, 11. Usp. De civ. Dei 19, 1, 3. Usp. De civ. Dei 12, 21, 1.
26 27 28 29 30 3 1 32 33 34 35 3 6 37

25

De civ. Dei 12, 20, 2; usp. Serm. 241, 6 gdje se pojavljuju iste rijei a za zakljuak nalazimo i ove druge: magna magnorum deliramenta doctorum. De civ. Dei 12, 20, 2. De civ. Dei 12, 20, 3. O mitu vjenog povratka usp. M . M . E L I A D E , Les Essais X X X I V , Gallimard, Pari 1949.
39 40 1 2 3 4 5

38

Usp. Usp. Usp. Usp. Usp.

Opi uvod u De civitate Dei, KS Zagreb 1982., str. LIIIs. De civ. Dei 12, 1, 1; 10, 7. Confess. 13, 15, 18; Retract. 2, 6. 2. De civ. Dei 11, 9, 32. Post 1, 1; De Gen ad litt. 1, 1, 3s.

XXVI

UVOD

UVOD

XXVII

2) O tjelesnoj naravi anela Augustin ne zauzima konaan stav, i to zato to ne postoje oiti biblijski dokazi a i zato to problem nema teoloke relevantnosti. ini se da naginje prema nekoj tjelesnosti, slinoj Kristovoj poslije uskrsnua , nekom zranom tijelu . Ono pak to podcrtava jest odnos anela s Bogom . Njima je Bog podario inteligenciju, postavljajui ih u stanje da ga motre i inei ih sposobnima da ga posjeduju..., i slobodnu volju, tako da je (ova inteligentna narav) mogla Boga napustiti ako je htjela, tj. napustiti svoju vlastitu sreu, i time odmah pasti u stanje bijede . Onaj pak koji mu je vjerno sluio, zadobio je veu slavu nego da mu je sluio ne slobodno ve naravnom obvezom , i zasluio tako nepobjedivu slobodu koja se raa iz slatkoe kontemplacije . Aneli su dakle stvorenja koja dostojanstvom naravi nadmauju sve ostale Boje stvorove . Naime aneli, kao i vie nego ovjek, imaju sposobnost i potrebu za Bogom. U ovu potrebu ulazi milost kao dar i kao ispunjenje. 3) Bia izuzetno inteligentna, rekli smo, koja ne doznaju za Boga zvukovnim rijeima nego samom prisutnou nepromjenjive istine koja je Rije njegova jedin o r o e n a . . . tako da je to njima poznatije nego mi sebi . U Bogu poznaju ideju o samima sebi i o svemu stvorenom; a ta je spoznaja daleko vea od svake druge spoznaje. U z ovu je spoznaju vezan problem blaenstva , o emu emo govoriti. 4) B o g je stvorio narav anela i obilno je razlio milost \ narav kako bi ivjeli, milost kako bi ostali vjerni i ivjeli kao mudri i blaeni. Doista volja koliko god dobra samo sa svojom eljom ostala bi siromana da je onaj koji je iz nieg stvorio dobru narav i sposobnu da uiva u njemu nije uinio jo boljom ispunivi je samim sobom, budei prvo u njoj veu elju upravo za tim . U n a t o nunim razlikovanjima, sva se povijest spasenja odvija na isti nain kako u anelima tako i u ljudima, jer niti jedan od njih ne moe sam sebe uiniti boljim (razlog preuzet iz Koncila u Kartagi) a onda i zato to su i jedni i drugi razumska bia potrebita Beskonanoga, pa i nitko, aneo i l i ovjek, ne smije umiljati da mu se moe pribliiti bez milosti boanskoga sinovstva. Problem mi losti postavlja se dakle jo prije u anelima, sa svim problemima s tim povezani ma . Posebni je problem razliitost milosti koju je Gospodin udijelio dobrim an elima i onima zlima: Ovi (zli aneli) i l i su primili manje milosti... i l i , ako su i jedni i drugi bili stvoreni jednako dobrima, jedni propadoe svojom zlom voljom, dok drugi, vie pomognuti, stigoe do punoe blaenstva . Ne uputamo se u pitanje je l i razlikovanje izmeu dobrih i zlih samo djelo slobodne volje i l i i milo sti. Opasno je to tumaiti, kao i druge pasuse, skolastikim terminima dostatne i djelotvorne milosti. Jasno je da Bog daje svima milost kako bi postigli cilj kojemu je usmjereno razumsko stvorenje; ali je nedvojbeno da bi Bog bio mogao sprijeiti pad anela kao i ljudi. Zato to nije uinio, zato se neki spaavaju a drugi ne, ulazi u nedokuive planove Boje . A l i ako elimo pronai razlog u Bojem inu,
6 7 8 9 10 11 12 13 14 L 16 17 18 19
6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19

moemo kazati da B o g iako je znao da e neki aneli napustiti ono toliko veliko dobro..., nije im oduzeo onu sposobnost, smatrajui da je vea njegova mo i njegova dobrota po tome to izvlai dobro iz zla, nego da zlo sprijei, a to je isti razlog koji ga je vodio i u pitanju ovjeka . Ne smijemo uostalom zaboraviti da zla volja ne potjee otuda to je narav, nego zbog toga to je narav stvorena iz nita . Drugdje Augustin, konfrontirajui stanje anela sa stanjem ljudi, primjeuje da je za zle anele stanje bilo konano; za njih nije bilo Posrednika kao za ljude . Podvlai osim toga da se daleko vei broj dobrih m e u nebesnicima dri poretka svoje naravi . 5) Grijehom jednih i postojanou drugih nastupilo je irreparabile za prve i immutabile za druge. Svi su uivali u istini i tko nije ustrajao otpao je daleko od Boga . Ustrajnost jednih i grijeh drugih ishodita su dvaju gradova, dvaju dru tava anela, jedno koje uiva u Bogu i drugo koje se nadima od oholosti..., dvaju aneoskih drutava koja su izmeu sebe razliita i oprena, jedno dobro i po naravi i po volji pravino, dok je drugo dobro po naravi ali po volji izopae n o . . . . Vrijedi za anele ono to e potom vrijediti za ljude: razlikovanje nastaje od vrste ljubavi koja ih je vodila, da l i drutvena i l i privatna. U stvari pobunjeni aneli odvratie se od onoga koji najvie jest, i to se okrenue samima sebi , nukani oholou za kojom su, odbacujui iskazati ast podlonosti, eznuli oholom umiljenou da su ono to nisu . 6) Dok je za ljude pad prvog ovjeka popravljiv (za Augustina i Adam se je spasio, iako je uinio najtei grijeh koji se moe zamisliti ), Bog nije udijelio zlim anelima nikakvu milost za njihov grijeh, jer je toliko teom prosuivan njihov gri jeh, koliko je uzvienija bila njihova narav . Dakle definitivna je i nepromjenljiva vjena sudbina dobrih anela, sjedinjenih sa svojim najviim Dobrom, i zlih anela koji su zauvijek odijeljeni od toga Dobra. 7) Glede sree anela u poetku su bili svi stvoreni za jednaku sreu, ali nakon pada samo dobri aneli mogu uivati nepromjenjivo dobro koje je Bog, bez ikakve smetnje, te u njemu vjeno ostaju, nepoljuljani nikakvom sumnjom i nezavedeni nikakvom pogrekom kroz svu vjenost . Oni posjeduju vjenost trajnosti kao i lakou spoznaje te sretnost poinka . Dva bitna uvjeta blaenstva su dakle uivanje najvieg Dobra i sigurnost njegova uivanja navijeke. Ovo o sigurnosti namee problem spoznaje. Prije grijeha nesigurna je vrsta spo znaje koju su aneli imali o vlastitoj buduoj sudbini. Tijekom razmiljanja Augustin smatra okrutnim vjerovati da bi svi bili imali predznanje o vlastitoj konanoj sud bini, blaenstva i l i nesree . A k o su dakle na poetku imali jednaku sreu, za vjero vati je da nisu imali takvo predznanje. Na ovaj se predmet Augustin vie puta vraao
20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33
20 21 22 23 2 4 25 26 27 2 8 29 30 31 3 2 33

Usp. De civ. Dei 13, 22. Usp. De civ. Dei 15, 23. Usp. Opi uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. LIIIs. De civ. Dei 22, 1, 2. Usp. De vera relig. 14, 27. Usp. Contra Faustum 22, 27. De civ. Dei 11, 15. De civ. Dei U , 29. Usp. De civ. Dei 11, 13. Usp. De civ. Dei 12, 9, 2. De civ. Dei 12, 9, 1. Usp. Opi uvod u Milost i sloboda, N B A X V I I / 1 , str. C L V ss. De civ. Dei 12, 9, 2. Usp. Opi uvod u Milost i sloboda, N B A X X , II, 3.

De civ. Dei 22, 1, 2. De civ. Dei 12, 6. Usp. Exp. ep. ad Gal. 24. De civ. Dei 11, 23, 1. Usp. De civ. Dei 11, 15. De civ. Dei U , 33. De civ. Dei 12, 6. Usp. De civ. Dei 11, 13. Usp. Contra Iul. 6, 22. In Io Ev. tr. 110, 7. De civ. Dei 11, 13. De civ. Dei 11, 31. Usp. Confess. 10, 23, 33. Usp. De civ. Dei 11, 13.

XXVIII

UVOD

UVOD

XXIX

s razliitim hipotezama . N o u De civitate Dei zauzima odluan stav: Bog je udijelio onima koji su mu ostali vjerni sigurnost da budu s njim bez kraja, kao nagradu za njihovu vjernost . 8) Zelja nam je konano podvui ulogu koju aneli imaju u stvorenom svijetu i posebice s ljudima. Budui da je stvarateljsko djelo samo Boje, Augustin iskljuuje teoriju platonika koji su ih smatrali na neki nain tvorcima stvari . Doputa meutim njihovo sudjelovanje u stvaranju: Ne znam koju su slubu obavljali aneli koji su prvi stvoreni kad je Stvoritelj stvarao ostalo: ne usuujem im se pripisati ono to moda ne mogu, a ne smijem im odricati ono to mogu . Prihvaa dakle da aneli mogu revnovati po nalogu ili boanskim doputenjem svojim inima u dogaanjima svijeta..., kao uzgajivai stone hrane ili biljaka . Oni dakle mogu, i to bez ikakve potekoe, nama pomagati u naim potekoama iskrenom dobrohotnou, navje ujui nam volju Onoga pod kojim se moemo sjediniti u miru s njima i tako nado mjestiti broj palih anela.
35 36 37 38 39

34

ETVRTO P O G L A V L J E

OVJEK Ovo je drugi epicentar augustinovske misli. Hiponski biskup ga je temeljito istra ivao prodornim okom metafiziara i psihologa i nikad nije prestajao biti zauen nad njim. Z a njega ovjek je veliki bezdan - grande profundum - i veliki problem magna questio - a velik je problem upravo zato to je veliki bezdan. Sagledajmo nadasve prvi aspekt.

1. ovjek veliki bezdan a) Prvi motiv uenja je sama narav ovjeka sastavljena od materije i duha. O ovoj toki, bitnoj za antropologiju i o kojoj je na filozof zauzeo veoma razliite i veoma udaljene stavove od onih platonskih, moe se formulirati nekoliko kratkih reenica: 1. Tijelo pripada naravi ovjeka; odijeliti ga od njega je ludost (i ovdje jaka rije je Augustinova, ne moja ). 2. ovjek je razumska supstancija sainjena od due i tijela . 3. Dua je roena kako bi oblikovala tijelo koje ima udjela u njezinom kretanju, ivotu i postojanju .
1 2 3

4. Sjedinjenje due i tijela tako je duboko da predstavlja misterij i gotovo nevjerojatnost . 5. U odijeljenoj dui (od tijela) uvijek ostaje naravni apetit da upravlja tijelom, apetit koji je na neki nain usporuje i prijei joj da svim silama tei prema najviem nebu, tj. prema gledanju Boga . Dakle jedinstvo izmeu due i tijela, daleko od toga da je nasilno kako su to eljeli platonici, toliko je naravno i duboko da ga treba smatrati supstancijalnim. A k o u Augustina i nema tog izraza, to je ipak njegov nauk. Supstancija ovjeka jest sastavina due i tijela: Nema nita u ovjeku to bi pripa dalo njegovoj supstanciji i njegovoj naravi osim tijela i due ; Ljudska osoba je dakle jedinstvo - Augustin kae mixtura - due i tijela : to jedinstvo sainjava neto udesnoga i misterioznoga za ljudski um . Protiv platonika koji su tijelo smatrali zatvorom due, odgovara predlaui jednu vanu razliku izmeu naravnog i povijesnog reda, tj. izmeu tijela kao takvog, za koje je dua odreena da ga oblikuje, i tijela u njegovu sadanjem stanju, tj. propadljiva tijela - o podrijetlu propadljivosti on e raspravljati nadugako u pelagijevskoj kontroverziji - : ovo je tijelo teret za duu, a ne ono. Ne tijelo, nego propadljivo tijelo je tegotno za duu . Ova injenica, dakle razliitost izmeu tijela i propadljivog tijela, predstavlja velik problem za antropologiju. O ovom kako slijedi. a) Pogreno je augustinovski nauk o ljudskoj sastavljenosti smatrati ovisnim o platonizmu, barem ne u njegovoj zreloj dobi. elimo li govoriti o ovisnosti, potrebno ju je ustanoviti sa stajalita kranskog nauka, posebice uskrsnua tjelesa, nauka koji za platonike nije imao smisla i koji su u stvari ismjehivali. A Augustin ga energino brani predlaui novu koncepciju ovjeka, due i tijela . b) Drugi motiv uenja jest udesnost ljudskog tijela i sposobnosti uma: do voljno je ponovno itati 24. poglavlje posljednje knjige De civitate Dei, gdje se ponad neiscrpnih sposobnosti ljudskog uma opisuju, dubokim udivljenjem, mo plodnosti, tako tajnovita i tako udesna, sklad tijela i ljepota njegovih dijelova, sve do najintim nijih. To je stranica visoke poezije. Tko ju je napisao ne moe biti pesimist. c) Sljedei motiv - trei - nastaje iz goleme dubine pamenja. Zna onaj tko je barem jedanput itao X . knjigu Ispovijesti: Velika je mo pamenja, veoma velika, Boe moj, to je golemo i beskrajno svetite. Tko e mu doprijeti do dna? To je snaga moga duha i pripada mojoj naravi, ali ja sam ne shvaam potpuno to sam... Silno me divljenje nad tim zbunjuje, udo me obuzima. Ljudi idu da se dive vrhun cima gora, silnim valovima mora, irokim tokovima rijeka, daljinama oceana i puta njama zvijezda, a zaputaju sebe. Ne dive se tome kako sam ja mogao sve ovo spominjati ne gledajui oima; ali ipak toga ne bih mogao spominjati kad ne bih gore, valove, rijeke i zvijezde, koje sam vidio, i ocean za koji sam uo, gledao unutra u svom pamenju . d) Ipak tek smo u svijetu osjetilnoga: u pamenju nisu tjelesa, nego slike tjelesa. Prijelaz iz osjetilnoga svijeta u nadosjetilni pridodaje uenje na uenje: Augustin ga je osjetio kada je, upozoren neoplatonicima, otkrio u svom unutarnjem svijetu, ponad svoga promjenljivog uma, nepromjenljivo svjetlo istine. Iznova valja preita4 5 6 7 8 9 10 11

Usp. B A 35, str. 481s.; G . P H I L I P S , La raison d'etre dumal d'apres saint Augustin, Louvain 1927.; De Gen ad litt. 11, 14-26. De civ. Dei 22, 1, 2. De civ. Dei 12, 24. Usp. De civ. Dei 12, 25. Usp. De civ. Dei 12, 26. Usp. De civ. Dei 22, 1, 2.
35 36 37 38 39 1 2 3

3 4

4 5 6 7 8 9 10 11

Usp. De an. et eius or. 4, 2, 3. De Trin. 15, 7, 11. Usp. De immort. an. 15, 24.

Usp. Ep. 137, 3, 11. De Gen ad litt. 12, 35, 68. Serm. 150, 5. Ep. 137, 3, 11. Usp. Isto. De civ. Dei 13, 16; usp. Enarr. in Ps 141, 18-19. Usp. De civ. Dei 13, 16-18; 22, 4. Confess. 10, 8, 15.

XXX

UVOD

UVOD

XXXI

vati Ispovijesti: Uao sam i vidio slabanim okom svoje due... iznad svoga duha svjetlo nepromjenljivo... Ne, ono svjetlo nije bilo takvo, nego drugo, mnogo druki je . Drukije ne po stupnjevima nego po naravi. e) Nepotrebno je kazati da od otkria nadosjetilnog svjetla ovisi obrazloenje duhovnosti due i njene besmrtnosti. O d nadosjetilnog svjetla duh zadobiva sigurnost preko samosvijesti: Kada duh spozna sama sebe, poznaje svoju supstanciju; kad je siguran u sebe, siguran je u svoju supstanciju . Zabluda onoga koji smatra da je dua tjelesna sastoji se u tome to joj pripisuje ono to ne ulazi u svjedoanstvo samosvijesti. Samosvijest ne potvruje da je duh zemlja ili voda ili vatra ili neka druga tjelesna stvar, nego samo to da on jest, da misli i ljubi; samo u to je siguran; duh je dakle samo to i nita drugo: bie koje misli i ljubi, koje mislei i ljubei jest prosvijetljeno svjetlom ne tjelesnim nego duhovnim i nepromjenljivim. I besmrtnost je povezana s prisutnou istine, koja je besmrtna, u duhu. Augu stin o njoj govori u 2. knjizi Soliloquiuma, saimljui predmet ovako: Sve to postoji u jednom subjektu, ako je besmrtno, nuno je da je i subjekt u kojem postoji bes mrtan. A l i svako znanje u duhu postoji kao u subjektu. Nuno je dakle da je i duh besmrtan, ako je besmrtno znanje. A l i znanje je istina, a istina, kako smo pojasnili, ne moe propasti . Ili vie emfatiki na jednom mjestu: Quid si moritur animus? ergo moritur veritas... . Nije mogue dulje se zadravati na ovim tokama augustinovske antropologije, iako su fundamentalne. O d koristi je nastaviti otkrivati njene udesnosti. f) O d unutarnjosti nedjeljiva je drutvenost. Ponirui u sama sebe ovjek ne otkriva samo istinu - in interiore homine habitat veritas - , nego i misterioznu spo sobnost za ljubav, koja, poput teine - a to je slavna augustinska metafora - , o vjeka izvodi van iz njega samoga, prema drugome. O n sebe prepoznaje prirodno drutvenim , tovie osjea da drutvenost predstavlja bitni dio njegove osobe. Ni ta nije, po naravi, druevnije (kao to je to ovjek), iako - nadodaje Augustin, i vidjet emo zato - , nita nije (kao on) neslonije po poroku . Unutarnjost i drutvenost, to na filozof nikad ne odjeljuje, svoj temelj nalaze u najdubljoj tezi antropologije: ovjek je slika Boja. Ova slika besmrtno je utisnuta u besmrtnu bit due: immortaliter immortalitati eius insita (primjeujemo ovaj snaan augustinovski izraz: smetnuvi ga u zaborav uzrokovalo je goleme interpretativne zablude), toliko da je grijeh moe izobliiti ali ne unititi . Ta je slika dakle u dui ne u tijelu. rtva manihejske prijevare kakav je bio, Augustin to snano ponavlja. Gdje je ovjek stvoren na sliku Boju? U intelektu, u duhu, u unutarnjem ovjeku, u onome po emu spoznaje istinu, razlikuje pravdu od nepravde, znade tko gaje stvorio, moe spoznati svoga Stvoritelja i hvaliti ga . Drugdje se izraava lapidarno ovako: ovjek je stvoren na sliku Boju: non corporeis lineamentis, sed quadam forma intelligibili mentis illuminatae . Iz toga sli12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23
12 13 14 15 16 17 18 19 20 2 1 22 23

Confess. 1, 10, 16. De Trin. 10, 10, 16. Solil 2, 13, 24. Ep. 3, 4. De vera relig. 39, 72. Usp. Confess. 13, 9, 10. Usp. De bono con. 1, 1. De civ. Dei 12, 28. De Trin. 14, 4, 6. Usp. De Trin. 14, 14, 18; 16, 22; 15, 8, 14; usp. Retract. 1, 24, 2. In Io ep. tr. 8, 6. De Gen ad litt. 3, 20, 30.

jedi da ovjek time to je na sliku Boju, jest najuzvienije od svih stvorenja: nad njim nema drugog osim Stvoritelja: ...nihil hac creatura sublimius: quidquid supra istam est, iam Creator est . Iz toga slijedi jednako tako da je, naravno, stvorenje koje je najblie i u najveoj povezanosti s Bogom . h) Ova teza postaje predmetom veeg uenja kada, produbljujui je, hiponski biskup postaje svjestan da je ovjek slika Boga-Trojstva, ukoliko u njemu postoji, u jedinstvu duha, jedna trijada koju je mogue izraziti ovako: mens, notitia, amor; ili na bjelodaniji nain: memoria, intelligentia, voluntas. Kada se duh poznaje i ljubi tako Augustin pie u De Trinitate, gdje je vie knjiga usmjereno da pojasni ovu sliku - , njegova je rije s njim povezana po ljubavi. A budui da ljubi spoznanje i poznaje ljubav, rije je u ljubavi i ljubav u rijei, a obadvoje u duhu koji ljubi i koji izgovara rije . Ovo pozivanje na ovjeka kao slike Boga-Trojstva, ako se i nairoko razvilo u djelu De Trinitate, pojavljuje se, kao pitanje, po prvi put u Ispovijestima 13, U , 12. O d tog asa Augustin (a nalazimo se oko g. 400.), vjeran naelu da uvijek studira skupa Boga i ovjeka, imat e ovo pozivanje na prvom mjestu u svim svojim reflek sijama. Samo djelo De Trinitate napisano je poglavito s tim ciljem. i) Dovoljno je ovdje spomenuti da on povezuje najviu veliinu ovjeka s inje nicom da je slika Boja. Zato to je slika Boja, ovjek je capax Dei, tj. posjeduje naravnu sposobnost da bude uzdignut na neposredno gledanje Boga, a to znai na susret konanog s Beskonanim: eo quippe ipso imago (Dei) est, quo eius capax est, eiusque esse particeps potest . Zato je ovjek velika (i udesna) narav jer je sposo ban za najviu narav, i moe postati njenim dionikom . Ovo je, po mom miljenju, vrh augustinovske filozofije o ovjeku: vie se ne moe ii. j) U z ovjeka capax Dei slijedi, kao nuna posljedica, homo indigens Deo, a to je druga teza koja opravdava, skupa s prvom, uzvienu veliinu ovjeka: jer je capax Dei ovjek ne moe imati drugi objekt svoga blaenstva nego Boga, Apsolutnog, Vjenog. Osim temeljnog teksta iz Ispovijesti 1, 1, 1 i onoga iz De civitate Dei 12, 13, koji su spomenuti gore, valja pogledati knjigu X I X . ovog posljednjeg djela, moda najbolju od svih X X I I koliko ih djelo ima, koja nairoko razvija, protiv poganskih filozofa, temu blaenstva i objekt tog blaenstva. Druge teme augustinovske antropologije jesu: sloboda, strasti, govor. I one su motiv velikog uenja. k) D a je Augustin branio slobodu protiv manihejaca znadu svi, ali ne znaju svi da ju je branio i za vrijeme pelagijevske kontroverzije i u samoj toj kontroverziji, dakle kad je bio sav zaokupljen obranom milosti. Oslobodivi se manihejske iluzije koja ga je uvjeravala da njegova bilo dobra ili zla djela nisu njegova nego dvaju principa (dvije due) koji su u njemu, iskustveno je spoznao da je on koji hoe ili nee: Bio sam ja koji sam htio, a bio sam i onaj koji nisam htio; ja, ja sam to bio. A l i niti sam potpuno htio niti sam se potpuno protivio: zato sam se borio sa samim sobom . Malo nakon ovoga iskustva napisao je djelo De libero arbitrio da pokae kako je ljudska volja u biti slobodna, tj. u svojoj moi ima vlastite ine. Naa volja ne bi bila volja kad ne bi bila u naoj moi. U stvari zato to je u naoj moi za nas je slobodna . Malo kasnije napisao je drugo djelo, ovaj puta protiv temeljne teze
24 25 26 27 28 29 30
24 25 26 27 28 29 30

In Io Ev. tr. 23, 6. Usp. De div. qq. 83 q. 51, 2. De Trin. 9, 10, 15. De Trin. 14, 10, 11. De Trin. 14, 4, 6. Confess. 8, 10, 22. De lib. arb. 3, 3, 8.

XXXII

UVOD

UVOD

XXXIII

manihejaca, De duabus animabus contra manichaeos, gdje, ponavljajui istu tvrdnju - ako nema slobodne volje nema volje - te, zastupajui da ondje gdje nema slo bodne volje nema grijeha, nastavlja: Nije li to ono to pjevaju pastiri na brdima, pjesnici u kazalitima, neuki u drutvima, ueni u bibliotekama, biskupi na svetim mjestima, ljudski rod po cijelom svijetu? . Razumije se dakle zato tolikim arom upozorava svoj puk da ne trai isprike u svojim grijesima, ve da iskreno i poteno kae: Bog mi je dao slobodnu volju; ako sam zgrijeio, ja sam zgrijeio... ja, ja, ne sluaj, ne sudbina, ne avao . U V . knjizi De civitate Dei, napisanoj kada je pred koju godinu bila zapoela pelagijevska kontroverzija, brani protiv Cicerona boansko predznanje i , skupa s predznanjem, ljudsku slobodu: mi, pie, prihvaamo jednu i drugu istinu, odano i istinski priznajemo...; jedno kako bismo pravo vjerovali - Bog koji ne predvia bu due ne bi bio Bog - , drugo kako bismo pravo ivjeli . Tumai zatim kako boan sko predznanje ne odstranjuje slobodu : to je ve bio protumaio i mnogo prije, u De libero arbitrio, primjerom pamenja: Kao to ti svojim pamenjem ne odreuje da su se obistinili proli dogaaji, tako Bog svojim predznanjem ne odreuje da se moraju obistiniti budui dogaaji . Od izuzetnog je znaenja kako ova tvrdnja tako i tumaenje. Mnogo puta tumai nisu vodili rauna, na alost, ni o jednoj niti o drugoj, pa su olako pripisivali hiponskom biskupu teorije koje su sasvim suprotne njegovoj misli i rijeima. U samoj pelagijevskoj kontroverziji, stalna mu je briga da potvrdi kako ovje kovu slobodu tako i potrebu milosti (radi toga je na poetku napisao djelo pod naslovom: De natura et gratia), a potkraj ivota drugo djelo isto tako znakovito: De gratia et libero arbitrio; jednako je tako brinuo da neumorno preporuuje vrsto ouvanje dviju istina (bez prve razara se itav ljudski ivot, bez druge sav kranski ivot), pa i onda kad nije razumljivo kako mogu stajati skupa . Pogreno je kad se zastupa da je Augustin rtvovao slobodu kako bi branio milost. Milost, pie snano uitelj milosti, pomae volji da ne smalake pred slabostima naravi, ne oduzima mo volji: Slobodna volja se ne oduzima zato to se njoj pomae, nego je upravo potpo mognuta kako ne bi bila oduzeta " 1) Drugo poglavlje augustinovske antropologije, koje ne manje od drugih doka zuje, iako na suprotan nain, sloenost ovjeka, jesu strasti o kojima emo govoriti u pogl. 7.
31 32 33 34 35 36 2

2. ovjek veliki problem ovjek nije samo veliki bezdan, nego i - valja tako kazati - veliki problem. Ovaj problem nastaje iz velikog kontrasta koji stoji izmeu njegove veliine i njegove bijede. Ove dvije stvarnosti jedna su kraj druge u suprotnim razmjerima. Augustin to osjea i opisuje: toliko je paljiv prema prvoj (veliina) koliko i osjetljiv za drugu (bijeda). Tko ga, zbog jakih boja kojima opisuje bijedu, osuuje za pesimizam, poka

zuje da nije razumio da to proistjee iz uzviene ideje koju ima o ljudskoj veliini, pa zato, i osjetljivost za razliku, naravno nepopunljivu, koja stoji izmeu ove veliine i povijesnog stanja. Filozof reda i mira - od mnogih stvari koje je napisao o ovim predmetima neka se pogleda barem De civitate Dei X I X , 13 - , on primjeuje da u ovjeku nedostaju jedna i druga, nedostaje mira jer nema reda. Pogaaju ga tri injenice, koje su onda tri zagonetke u kojima se odvija ivot ovjekov i povijest ovjeanstva. a) Zagonetka smrti. Pita se: odakle i zato nasilno odjeljenje dvaju elemenata koji su, iako meusobno veoma razliiti, odreeni da tvore narav, jedinu narav o vjekovu? Odgovor u pogl. 6. b) Zagonetka borbe izmeu duha i tijela. Iz istog razloga pogoen je podjelom, tovie, esto, kontrastom izmeu razuma i osjetila i l i , kako veli sv. Pavao, izmeu duha i tijela. Pita se: odakle i zato ova podjela, ovaj kontrast, zbog kojega je u ovjeku tako snano nagnue na zlo i tako teko dovrenje dobra? Zato ova dva suprotna zakona meusobno, zakon osjetila i zakon duha? c) Zagonetka neuravnoteenosti izmeu onoga to ovjek jest i onoga to on eli. To je trea stvar koja oteava problem: neuravnoteenost izmeu onoga to ovjek nuno ljubi i onoga to neizbjeno nalazi. Ljubi ivot, a nalazi smrt; ljubi istinu, a toliko puta upada u zabludu ili je muen sumnjom; eli ljubiti, a nailazi na odbojnost, mrnju, uvredu. Ova tri zla dramatino odgovaraju trima velikima neuklonivim nag nuima ovjekovim: biti, upoznati, ljubiti. Nije potrebno govoriti da je ovdje rije ne o zlima koja ovjek voljno ini (ova zla ovise o njegovoj slobodnoj volji), nego o zlima, velikima i mnogima od kojih ne hotei trpi. Odakle i zato ova zla? Govorit emo o njima u sljedeem poglavlju. Konano jedan drugi problem, koji Augustn nee nikad rijeiti, a to je nepo sredno podrijetlo dua. Kaem neposredno. D a je duu, kao prvu, Bog neposredno stvorio, nije za Augustina predstavljalo problem. Postavljajui stvaranje kao podrije tlo stvari, to je postalo oito: dua nije djeliak Boga, kako su eljeli manihejci, ve ju je Bog stvorio . Problem je nastajao za due sviju ljudi nakon prvog ovjeka. Jesu li stvorene neposredno od Boga, ili nastaju duhovnim raanjem iz due rodite lja, kao to tijelo nastaje od tijela materijalnim raanjem? Augustin nije znao dati odgovor na to pitanje. Njegova se misao trajno kolebala izmeu kreacionizma i du hovnog traducionizma (kaem duhovnog, jer drugi, onaj materijalni, koji je prema njemu branio Tertulijan, prezirno odbacuje kao ludost: quo perversius quid dii potest? ), a to svoje kolebanje i brani , protiv povrnim kritiarima, iako kao filozof nije skrivao svoje simpatije za kreacionizam , a kao teolog traio kako shvatiti pre noenje istonog grijeha u obadvije hipoteze . Drugim rijeima opetovano je prizna vao da ne nalazi u Pismu odluujui tekst niti oit dokaz u razumskim naelima. Ova injenica zasluuje paljivo promiljanje. S jedne strane Augustin, kad je jednom dosegao spiritualizam, ne stavlja u sumnju, tovie energino brani duhovnost due ; s druge pak strane ne nalazi u toj duhovnosti zadovoljavajui razlog za nijekanje duhovnog generacionizma .
38 39 40 41 42 43 44

De duabus an. 11, 15. Enarr. in Ps 31, 2, 16. De civ. Dei 5, 10, 2. Usp. De civ. Dei 5, 10, De lib. arb. 3, 4, 11. Usp. Ep. 214, 2. Ep. 157, 2, 10.

Usp. Ep. 166, 2. Ep. 190, 14. Usp. Posebni uvod u De anima et eius or., N B A XVII/2, str. 272. *Usp. Ep. 166, 2. Usp. Contra lul. 5, 4, 17. Usp. De an. et eius or. 4, 22, 33 ss. Isto.

XXXIV

UVOD

UVOD

XXXV

PETO P O G L A V L J E

ZLO Nauku o stvaranju pridruuje se nauk o zlu, golem i tjeskoban problem koji iziskuje prije svega metafiziko rjeenje. D o njega je Augustin doao uoi obraenja , postojano ga je branio u manihejskoj kontroverziji a saimlje ga u snanu sintezu u De civitate Dei, djelu koje je, ne u najmanjem dijelu, takoer antimanihejsko. Zlo nua iroku panoramu tekih pitanja koja Augustin neprestano ima u vidu i , nalazei za njih rjeenja, nua velikom problemu rjeenje, i to iz vjere i iz kranske filozofije. Evo nekih od tih pitanja: narav zla, podrijetlo, zlo krivnje i zlo kazne, zlo i Providnost, zlo i red u svemiru. Tko eli na brzinu neto znati o tim pitanjima, evo sinteze to je nua De civitate Dei.
1 2

su dva primjera koje donosi i sam Augustin da na neki nain protumai svoju misao, koja, budui da se radi o tekom pitanju, ne moe se lako protumaiti . A l i on je u njoj uporan, i s pravom, jer je to jedini nain da spasi dobrotu stvari. Nisu dobre stvari one koje volju ine zlom, nego je sama volja koja postaje zla, ne zato to se okree stvarima, koje su dobre iako su nie, nego zato to se k njima okree na izopaen nain, dakle prave atque inordinate . Nije potrebno govoriti da je temeljni pojam od kojeg Augustin kree i kojemu se neprestano vraa pojam reda. Bez njega nije mogue razumjeti nita od problema zla. U augustinovskoj filozofiji i teologiji zauzima prvo mjesto, i onda kad se podra zumijeva, kao to zauzimaju prvo mjesto pojmovi dobra, mira i pravde, s kojima je uostalom red usko povezan i kojima je upravo red temelj. Nije mogue ovdje donijeti na brzinu dokaz za tu tvrdnju; dovoljno je meutim ponoviti da je zlo, u biti, nered i da red, kojega je nered uskraivanje, stoji u temelju svega problema .
8 9 10

1. Narav 2. Podrijetlo Suprotno od metodoloke zablude manihejaca, ovo je prvo pitanje: to je zlo? Augustin, u skladu s onim to je nauio od platonika, odgovara: Ne neka supstancija nego nedostatak. Produbljuje potom odgovor: ne supstancija, jer, prema nauku o stvaranju iz nita, sve to jest, na koji god nain bilo, participira u nekoj mjeri, makar u najmanjoj, na najviem dobru; i zato je dobro; zlo je meutim neki nedosta tak, ukoliko teti dobru kojem prianja kidajui iz njega u veem ili manjem opsegu cjelovitost, ljepotu, zdravlje, krepost ili bilo koje drugo dobro naravi koje se nedo statkom obiava odstraniti i l i umanjiti. Z a zakljuak nedostatak ne moe biti u najviem dobru, niti moe biti igdje osim u nekom dobru . Augustin podrazumijeva pod nedostatkom izopaenost ili grijeh i sve to ide pod ime zla. To, iako se lake primijeti u fizikom redu kao to je bolest, postoji takoer, i to na tei nain, u moralnom redu, gdje se nedostatak ili grijeh ne sastoji u voljenju zlih stvari koje ne postoje, nego u zlom voljenju dobrih stvari, tj. u voljenju tih stvari protiv utvrenog reda vjenog zakona , reda iji se odraz nalazi u samim stvarima a ovjek ih umom shvaa . Augustin to primjerom ovako objanjava: Pohlepa je ne dostatak ne u zlatu nego u ovjeku koji izopaeno ljubi zlato, zapostavivi pravdu.... Primjer protee na poudu koja je nedostatak ne lijepih i privlanih tijela, na uzno sitost koja nije nedostatak u ljudskoj pohvali, na oholost koja nije nedostatak same moi. I evo zakljuka: Tko izopaeno ljubi dobro bilo koje naravi, pa ak ako ga i stekne, sam i u dobru postaje zao i bijedan, lien onog boljeg . Dakle moralno zlo, tj. grijeh, nema tvorni nego netvorni uzrok. Stoga neka nitko ne trai tvorni uzrok zle volje. Ova nije neko injenje ve unitenje, ne sastoji se u htijenju kao takvom nego u htijenju koje izobliuje pravilo istine i pravednosti: to je izopaenost koja skree volju od svoga iskonskog nagnua prema najviem dobru, te je vodi tome da prione uz nie dobro. Nju se shvaa ne pozitivno po njezinoj savrenosti, ve negativno jer je liena i nedostaje joj ta savrenost: Non in specie, sed in speciei privatione . Poznato je kako se vide tmine i slua tiina. Ovo
3 4 5 6 1
1 2 3 4 5 6 7

Ovdje pobuuje interes jedno drugo pitanje, koje su manihejci pogreno postav ljali na prvo mjesto, ali koje je, iako na drugom mjestu, velik problem: podrijetlo zla. Pitanje je ovo: kako moe nastati zlo u Bojim djelima, ako je Bog dobar i njegova su djela dobra? Augustin, koji je zlo studirao pod svim aspektima, nije mo gao zaboraviti da odgovori na ovo pitanje. Odgovor nastaje iz dviju pretpostavki: stvaranje iz nita i ljudska sloboda. U svakom stvorenju valja imati u vidu dva aspekta: da je stvoreno i da je stvo reno iz nita. Ukoliko je stvoreno, postoji i dobro je; ukoliko je stvoreno iz nita, ogranieno je, promjenljivo, nepotpuno. Odatle korijen za mogunost zla. Pitanje je: odakle podrijetlo zla? Pitanje je u svezi s opetovanom tvrdnjom da su sve stvari dobre, jer sve ih je Bog stvorio. Odgovaramo: od dobra, ali ne od uzvienog i nepro mjenljivog dobra. Zla vuku svoje podrijetlo od niih i promjenljivih dobara... A l i narav ako potjee od Boga ne bi bila promjenljiva da nije stvorena iz nita. Zato je Bog sazdatelj dobra ukoliko je sazdatelj naravi; one, meutim, udaljivi se spontanim nedo statkom dobra, ne pokazuju tko ih je stvorio, nego iz ega su stvorene. Ovo iz ega nije neto, nego apsolutno nita. Nita ukoliko nita ne moe imati sazdatelja . Druga pretpostavka, ovisna o prvoj, jest sloboda, i to u prostoru moralnog zla. Bez slobode nema moralnog skretanja, nema grijeha: to je temeljna teza augustinizma. Zaboraviti je znai ne poznavati jednu od temeljnih toaka, pa onda i izobliiti je. De civitate Dei i s njim sva Augustinova djela u izobilju je ponavljaju. To vrijedi i za istoni grijeh; i ne samo, razumije se, za onaj izvorni (originante), koji je bio najslobodniji i zato najtei to se moe zamisliti, nego i za nasljedni (originato), zaradi naela uske solidarnosti koja vee sve ljude s prvim ovjekom: Omnes fuimus Me unus . A l i niti sloboda ne bi mogla malaksati od pravila pravednosti da ovjek nije bio stvoren iz nita, tj. da nije bio, kao i sve stvari, ogranien, promjenljiv, nepotpun.
11 12

Usp. Confess. 7, 12, 18. Pogledati posebno: De natura boni i Contra Secundinum. De civ. Dei 12, 3. Neka se pogleda slavnu definiciju grijeha u Contra Faustum 22, 27. Ispravno ljubi onaj tko je ispravan procjenitelj stvari: De doctr. christ. 1, 26, 28. De'tiv. Dei 12, 8. De civ. Dei 12, 7.

Usp. De civ. Dei 12, 7. De civ. Dei 12, 6. Usp. De civ. Dei 12, 6 s.; 11, 17; 15, 22; De doctr. christ. 1, 27, 28 - 30, 31. Contra Iul. 8, 37; usp. De natura boni 10: Sve propadljive naravi ne bi zapravo bile naravi da ih nije Bog stvorio, ne bi bile propadljive da su stvorene iz Boje supstancije (a ne iz nita). De civ. Dei 13, 14.
9 10 11 12

XXXVI

UVOD

UVOD

XXXVII

Zla volja, veli Augustin u zakljuku jednog podugakog razmiljanja, ne potjee otuda to je narav nego zbog toga to je narav stvorena iz nita . Stvaranje stvari iz nita razlogom je dakle mogunosti i pojavka zla u stvoreni svijet. Na taj nain Augustin ne nijee opstojnost zla, to bi znailo upasti u proizvo ljan i neutemeljen optimizam, ali nijee da ta injenica zahtijeva suprotni princip od Boga stvoritelja, kao to su mislili manihejci ili pristalice vjene materije.
13

3. Zlo i Providnost A l i ovo rjeenje zatvara jedan problem a otvara drugi. Otvara problem prisutno sti zla kojim gospodari boanska Providnost. Nije potrebno kazati da to nije manje teak problem od prethodnog. A k o je Bog briljiv i dobar te je stvorio i vodi sve stvari svome cilju, kako prisutnost zla u njegovim djelima? Augustinovski odgovor, polazei od temeljne pretpostavke da bez Providnosti nije mogue razumjeti nita od ovjeka i njegove povijesti, kako pojedinaca tako i carstava , moe se izraziti i saeti u nekoliko bitnih toaka. Poglavite su ove: 1) razlikovanje izmeu zla u ovjeku i zla u podljudskom svijetu; 2) odnosnost izmeu krivnje i kazne; 3) Bog pravedni ureditelj koji dovodi u red onoga koji je izaao iz njega povredom boanskog zakona; i openito 4) boanski plan doputenja zla. 1) Prije svega jedna nuna razlika: zlo u ovjeku i u podljudskom svijetu. Ovo potonje nije krivino. Jedan tekst iz De civitate Dei saimlje nauk koji se nairoko razlae u manihejskoj kontroverziji . Smijeno je misliti kako treba kanjavati ne dostatke stoke, drvea i drugih promjenljivih i smrtnih stvari koje su liene bilo razuma, bilo sjetila, bilo ivota, naime nedostatke po kojima propada njihova raspadljiva narav. Ovo raspadanje koje pretpostavlja izmjenu ivota i smrti predstavlja i ima ulogu vremenite ljepote, koja je vlastita podljudskom svijetu, o kojem Augu stin esto govori iz polemike nunosti protiv manihejaca. Na ovdje navedenom mje stu nastavlja govoriti da su ti stvorovi primili svoj nain opstanka po volji Stvoritelja kako bi stizanjem i nizanjem ostvarili najniu ljepotu godinjih doba, to se u svojoj vrsti slae s ostalim dijelovima ovoga svijeta . Ova vremenita ljepota ne smanjuje se injenicom da ivotinje tete jedne drugima, budui da su hrana jedne drugima. I na taj nain one ulaze u utvreni red koji sainjava onu ljepotu . Nema sumnje da mi nismo uvijek u stanju nai razlog postojanju ovog ili onog stvorenja, ali moemo uvijek vie otkrivati udesa svemira - Bog je velik, kako je reeno, i u malim stvarima - i , u svakom sluaju, ne trebamo sumnjati da razlog postoji u umu uzvienog tvorca, koji je sve sazdao, pa i male stvari, po broju, teini i mjeri. Posebice se moramo kloniti donoenja suda o njima po redu korisnosti ili tete koje bi iz toga mogle proizlaziti. Mogli bismo se, na primjer, poaliti na vatru jer pali, zaboravljajui da rasvjetljuje, zagrijava, lijei . A glede nekih ivotinja koje su dosadne ili se ini da su beskorisne, Augustin priznaje da ne znam zato je Bog
14 15 16 17 18

stvorio mieve i abe ili muhe ili crve, pa ipak vidim da su sve stvari u svojoj vrsti lijepe . Osim toga valja podsjetiti da su stvorene stvari, posebice divlje zvijeri, postale tetne zbog grijeha. Augustin je to zastupao protiv manihejaca ; ponavlja to, navo dei Ivana Zlatoustog, protiv pelagijevaca . Ovaj aspekt zla to ga nia stvorenja nanose ovjeku zbog grijeha upuuje nas na jednu drugu toku augustinovske reflek sije: zla od kojih ovjek trpi imaju kazneni karakter. Dakle postojala je krivnja. 2) Kazneni karakter. Izmeu kazne i krivnje postoji uzroni odnos, koji je mo gue izraziti ovako: nema kazne bez krivnje i nema krivnje bez slobodne volje. Ova uzronost, izmeu slobodne volje koja grijei i kazne koja uspostavlja red pravedno sti, jest temeljna teza obrane protiv manihejaca i preuzeta ovdje u De civitate Dei : ... pravedna kazna stie nedostatke ne one nune nego voljne ; i jo: ... nitko se ne kanjava zbog svojih naravnih nedostataka nego zbog onih to potjeu od njegove volje . U ovjeku, meutim, ili u anelu, koji trpi zlo postoje tri stvari: jedna zla, to je patnja, i dvije dobre: narav, koja je bila i ostaje dobra, i sjaj pravednosti, koja se otkriva u kazni. Pravednost, ako je pravednost, ne moe biti okrutna , i zato kazna mora biti razmjerna i primjerena krivnji, koja kaznu ini dobrom, jer joj je to dunost. 3) Ovaj odnos podsjea na jedan temeljni zakon Providnosti, onaj koji izranja iz dva boanska atributa: dobrote i pravednosti. Augustin na nj podsjea ovdje i esto na drugim mjestima: Kao to je Bog najbolji kao stvoritelj dobrih naravi, tako je i najpravedniji ureditelj zlih volja; tako kad one zlo upotrijebe dobre naravi, on se dobro poslui ak i zlim voljama . Isto uzvieno naelo nalazimo u Ispovijestima: Bog je ureditelj i stvoritelj svih stvari koje postoje u prirodi; ali grijeha samo uredi telj . Grijeha samo ureditelj. Ovo naelo, koje rasvjetljuje sav duboki i teki nauk o odnosima izmeu slobode i milosti, ukljuujui predodreenje, eli kazati da Bog dovodi u red onoga tko se svojom slobodnom voljom od njeg udaljio. U tom smislu Augustin ponavlja da je boanska volja uvijek nepobjediva, jer dovodi u red preko kazne onoga tko je izaao iz reda po krivnji, oskvrnjujui tako boanski zakon: Tko sebe stavlja izvan reda po nepravednosti grijeha, biva vraen u red po pravednosti kazna . 4) Iz ovog naela nastaje drugo, a to je kranski optimizam, koji ne nijee zlo nego ga rjeava pobjedom dobra nad zlim. Na ovom naelu poiva sav razlog Bo jega grada . Augustin esto na nj podsjea. Gore sam donio same njegove rijei: dok se zla volja slui dobrim naravima za zlo, Bog se slui ak zlom voljom za dobro . Bolja formulacija ini se da je ona iz Prirunika Laurenciju: Svemogui Bog... budui da je najvie dobro, ni na koji nain ne bi dopustio da bude neega zla u njegovim djelima da nije toliko svemogu i dobar te izvlai dobro i iz zla . U
19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31

19 20 21 22 23 24

De civ. Dei 12, 6. . Usp. De civ. Dei 5, 11. Sjajan saetak Providnosti koji je u temelju De civitate Dei i svih augustinovskih djela o naravi religije i o povijesti spasenja. ' Usp. Contra Secund. Man. 10. De civ. Dei 12, 4. Usp. De Gen ad litt. 3, 16, 25. Usp. De civ. Dei 12, 4.
14 5 16 17 18

13

25 26 27 28 29 30 31

De Gen c. Man. 1, 16, 26. Usp. De Gen ad litt. 3, 15, 24 - 17, 26. Usp. Contra Iul. 1, 6, 25; 1, 7, 33. Usp. Opi uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. L V I s. De civ. Dei 12, 8. De civ. Dei 12, 3. Usp. De civ. Dei 12, 28. De civ. Dei 11, 17. Confess. 1, 10, 16; usp. De Gen ad litt. 3, 14. 37. Ep. 140, 2, 4; De spir. et litt. 33, 58; Encliir. 26, 102; itd. Usp. Opi uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. L X I X s. Usp. De civ. Dei 11, 17. Enchir. 3, 11.

XXXVIII

UVOD

UVOD

XXXIX

De civitate Dei ima mnotvo ulomaka koji idu u istom pravcu, poput ovog: Bog ne bi bio stvorio ni jednoga, ne samo od anela, nego ni od ljudi, o kojem bi unaprijed znao da e biti zao, kad ne bi isto tako znao kako e ih prilagoditi dobrim upotre bama te tako poredak vjekova ukrasiti kao kakvu najljepu pjesmu stanovitim antite zama . Ovo naelo rasvjetljuje, iako ne rjeava, duboki misterij zla. Njime se stiavao uznemireni duh Augustinov i na nj se, kao na posljednje dospjee razuma, uvijek vraala kranska filozofija.
32

nego na podljudski svemir, o kojem je gore bilo rijei. K a d se radi o razumskim biima obdarenima slobodom, augustinovska je misao posve drukija. Zato to se nije razlikovalo ova dva aspekta dolazilo je do zbrke i neshvaanja.

ESTO P O G L A V L J E

4. Zlo i sklad svemira Tu bi se moglo stati, ali valja rijeiti jednu nerijetku potekou. esto se kae da Augustin zahtijeva zlo kao nuni element za sklad svemira. Kao dokaz se donosi primjer, to ga Augustin navodi, slikara koji potrebuje crnu boju da uljepa sliku ili onaj, i taj augustinovski, govornika koji rabi antiteze kako bi svom govoru dao uin kovitost i ljepotu . De civitate Dei presuuje ovom krivom tumaenju. Korisno je o tom proitati rijei: Da nitko na svijetu nije zgrijeio, svijet bi bio ureen i ispunjen samo dobrim naravima; a budui da postoji grijeh, nisu stoga sve stvari ispunjene grijesima . Tekst ne bi mogao biti jasniji. Augustin to i potvruje govorei narodu: Ti misli samo na ono to eli biti, budui da, ma kakav god ti eli biti, tvorac zna gdje e te staviti. Gledaj slikara... . Primjer eli samo kazati da, kao to slikar znade gdje staviti crnu boju kako bi istakao ljepotu slike, tako Bog znade gdje smje stiti grenika da ne oslabi red svemira, to ga je grenik pokuao grijeei nagrditi. D a aneli i ovjek nisu sagrijeili, svijet bi bio okien i ispunjen dobrim i blae nim stvorovima. Hipoteza je za Augustina sasvim mogua. Uvjerenje da samo zlopo raba slobode prvog ovjeka razjanjava zla koja pritiu ovjeanstvo - posebice smrt i neuredna pouda, o kojima govori u knjigama XIII. i X I V . - snano je u njem ukorijenjena. To je uvjerenje u njemu dozrijevalo ne samo meditiranjem Pisma nego i refleksijom nad teinom i mnogostrukou tih zala . Uostalom niti jedno objanje nje ne bi moglo biti izriitije od ovog: Nema sumnje da mnoge stvari koje poinjaju zli jesu protiv volje Boje, ali mudrost i mo Boja takvi su da sve to izgleda pro tivno njegovoj volji usmjereno je u stvari dobrim i pravednim ciljevima koje je on predvidio . Znano je kako je velika razlika kod Augustina izmeu predznanja i predodreenja: grijesi su samo objekt predznanja, nikada predodreenja . Istina je da se neki za protivni stav pozivaju na jedan tekst iz De ordine, gdje autor kae da sklad svemira potrebuje i zla . A l i krivo ima tko uzima ovaj tekst, koji je iz jednog od prvih Augustinovih djela, kao interpretativni klju sveukupne njegove misli o predmetu na koji se on u zreloj dobi toliko puta vraao. Ne zamjeuje se dovoljno, osim toga, da se taj tekst odnosi ne na svemir, ukljuujui ovjeka,
33 34 35 36 37 38 39

SMRT Nakon to je posvetio dvije knjige pretekim pitanjima poetaka - stvaranje svijeta, stvaranje i sudbina anela, stvaranje ovjeka, zlo - , Augustin sljedee dvije posveuje ne manje tekim pitanjima: stanje ovjekovo nakon iskonskog pada. Ovo se stanje javlja pojavkom dvaju zala: smrt i pouda ili nered strasti. Govorei o smrti, kojoj posveuje XIII. knjigu, Augustin zapodijeva filozofski i teoloki zauzet razgovor. Nije rije o utjenom govoru o dobru smrti kao u Ciprijanovu djelu De mortalitate ili o Ambrozijevu De bono mortis ili pak o knjigama o umijeu dobrog umiranja (netko je predlagao da se kae, i s pravom, o daru dobrog umiranja) koje e se kasnije napisati, ve je rije o dubokom istraivanju misterija smrti koja, oduvijek, zadaje glavobolju ljudskoj misli. Njegov se govor moe pojednostaviti ovako: mnogostruko poimanje smrti; smrt, filozofski i teoloki govorei, jest kazna, iako kazna koja moe postati zasluga spase nja; misterij smrti u kolopletu vremena; smrt u povijesti Bojega grada: prije grijeha, nakon grijeha, nakon uskrsnua.

1. Mnogostruko poimanje smrti Nerazumljiv je augustinovski govor ne vodi li se rauna da se u tom govoru razlikuje prva i druga smrt i , unutar prve, smrt due, smrt tijela, smrt due i tijela. Nastojat emo razmrsiti zamreni zapletaj. Knjiga XIII. zapoinje ovako: Vidim kako trebam pomnije razjasniti o samoj vrsti smrti .
1

De civ. Dei 11. 18. Usp. Serm. 125. 5; Ep. 138. 5; 166, 13. De civ. Dei 11, 23, 1. Serm. 125, s.Usp. De civ. Dei 22, 22, 1. De civ. Dei 22, 2. Usp. De an. et eius or. 1, 7, 7; De praed. sanct. 10, 19. De ord. 1, 7. 18: ... quia (ordo) universitatis congruentiam ipsa distinctione custodit, fit ut mala etiam esse necesse sit.
33 34 3:1 36 37 38 l9

32

1) Smrt due. O njoj je mogue govoriti u dva smisla, filozofskom i teolokom, dakle u smislu promjenljivosti i u smislu odvajanja od Boga. a) Dua je, po naravi, besmrtna, ali njena besmrtnost nije puna kao to je bes mrtnost Boga, koji kako je reeno jedini posjeduje besmrtnost . Znano je kakvim se arom Augustin, tek koji mjesec nakon svoga obraenja, dao na dokazivanje bes mrtnosti due ; ali je i inzistirao, jednakim arom, na njenoj promjenljivosti, koja je neke vrste smrti. Umrijeti u stvari znai ne biti ono to si bio. Zato se veli da je dua besmrtna, i zasigurno ona to jest; dua ivi zavijeke i posjeduje u sebi trajan princip ivota, iako je njezin nain ivljenja promjenljiv; zbog ovog promjenljivog naina ivljenja, moe se jednako tako kazati da je smrtna . Gdje nastaje promjena
2 3 4
1 2 3 4

De civ. Dei 13, 2. 1 T i m 6, 16. Usp. Soliloquium i De immortalitate animae: N B A III/l. In Io Ev. tr. 23, 9.

XL

UVOD

UVOD

XLI

ili na gore ili na bolje, nastupa neke vrste smrti. Sve to se moe mijenjati, jednom promijenjeno nije vie ono to je bilo; a ako nije vie ono to je bilo, tu je nastupila kao neka smrt: malaksalo je neto to je bilo i nema ga vie . Nauk je to koji Augustin esto ponavlja, zaokupljen razlikovanjem izmeu boanske besmrtnosti, koja je puna i potpuna ili, kako on kae, istinita jer se poistovjeuje s nepromjenljivou, i besmrtnosti due koja je istinita po nekom nainu ivota koji se nikako ne moe izgubiti ali nije to pun i potpun ivot, jer, zbog promjena kojima je pod vrgnuta, moe se kazati takoer da je na neki nain smrtna . Iz ovih jednostavnih naglasaka postaje bjelodano kako irok pojam smrti ima hiponski biskup ako je poistovjeuje s promjenljivou , kao vlastitost sviju stvorenja, koja zato to su stvorenja jesu promjenljiva i budui promjenljiva pokazuju se stvore njima. A l i ovo poimanje govori i o suvislosti augustinovske misli koja izmeu ostalog sadri i ovu drugu tvrdnju: dua e postii punu besmrtnost kada, postavi dionicom dara milosti boanske nepromjenljivosti, bude postigla puninu sree . b) Ostavimo po strani ovo filozofsko poimanje ili bolje kazati metafiziko gleda nje na smrt, i progovorimo o jednoj drugoj o kojoj Augustin govori esto kao teolog i pastir: smrt po grijehu koja duu odvaja od Boga. Ovo drugo poimanje ovisno je 0 temeljnom nauku o kranskom opravdanju koje na uitelj smiono izraava ovako: Vita corporis anima, vita animae Deus . D a je ova poredba izmeu ivota tijela i ivota due smiona a istinita on to izriito kae . No nije to ono to nas ovdje zanima, nego nuna i neposredna posljedica koja iz tog proizlazi, a to je ova: kao to je tijelo mrtvo bez due, tako je dua mrtva bez Boga; posljedica koju izvodi nedvosmislena je, i esto je ponavlja. Bog je dakle ivot due: ako se dua grijehom odijeli od Boga, ona umire .
5 6 7 8 9 10 11

stabilitas aetatis, zapoee umirati onog istog dana u koji primie zakon smrti. Od tog asa njihove godine ne stajahu vie na nogama ve klizahu ne prema svom do vrenju, nego prema svom unitenju . Konano duhovni govor, kao posljedica dvaju prethodnih, kojeg u Augustina ne nedostaje nikada, u smrti gleda stalan motiv razmiljanja za dostojno ivljenje i usmjeravanje ivota prema vjenosti . b) Osim to govori o ovom irokom smislu smrti tijela, tj. o smrti kao smrtnosti, postoji i drugi, fizioloki smisao, koji je svojstven onovremenom govoru a odnosi se na odjeljenje due od tijela. Ovaj smisao toliko je oit da Augustin injenicu nagla ava samo da bi potakao vjernike na posvjeivanje te neizbjenosti i nesigurnosti trenutka , dok vie istie uzroke te injenice. A uzroci postavljaju dva golema pro blema, problem smrti promatrane u zupaniku vremena, tj. kada se moe kazati da je ovjek onaj koji umire a kada je mrtav, i drugi problem zato smrt, tj. da li je ona osloboenje ili kazna. Vidjet emo da na uitelj nadugako govori o jednom i o drugom problemu. Meutim valja podsjetiti na jedan drugi smisao to ga ima rije smrt, kada se primjenjuje na duu i tijelo zajedno.
16 17 18

3) Smrt due i tijela. To je posvemanja smrt ovjeka. Nastupa kada je dua odijeljena od Boga i tijelo odijeljeno od due, tj. kada je nastupio rascjep meusobno povezanih naravi: Boga i due, due i tijela . Ova smrt itava ovjeka preludij je one koju Pismo naziva drugom: Na ovu se smrt nadovezuje ona koju svjedoan stvo boanske rijei naziva 'druga smrt' .
19 20

2) Smrt tijela. Kao to je dvostruka smrt due tako je dvostruka smrt tijela. Moe se shvatiti u stvari kao smrtnost i kao odvajanje od due. a) O prvom znaenju augustinovski se govor kree izmeu filozofskih, teolokih 1 duhovnih namjera zajedno; o drugom ak i polemikim tonovima eli tvrditi i bra niti temeljnu tezu kranske antropologije: ovjek je sainjen od due i tijela. Filozofski govor, preuzimajui misao antikne filozofije, promatra ivot koji se troi vremenom te na nj gleda kao na hod prema smrti (rijei iz De civitate Dei saimlju mnoge augustinovske stranice ), kao na rijeku koja tee i otjee (Augustin uspjenije veli decurrit, tj. ide prema cilju svog hoda da bi, u njem, prestala biti ), kao na zvuk izmeu dviju tiina , kao na stvarnost koja jedva zasluuje ili nikako ne zasluuje ime ivota . Teoloki govor unosi ovu prolaznu stvarnost u povijest spasenja: mortalitas ili hod u smrt svoj je poetak imala s prvim grijehom, kada nai praroditelji, izgubivi
12 13 14 15

4) Druga smrt. Ime joj Augustin izvodi iz Otkrivenja (2, 11; 20, 6; 21, 8) i na njoj inzistira na temelju teksta iz Mateja (10, 28). Najgora je od sviju, jer je to smrt due skupa s tijelom , i vjena je . Punina te smrti bit e nakon uskrsnua kada e se smrti due pridruiti i smrt tijela koje e se s duom sjediniti. Doista nije mogue kazati da ivi ona dua koja e biti odijeljena od Boga, niti ono tijelo koje e biti podvrgnuto vjenim patnjama. Zaradi toga druga smrt e biti tea jer nee moi smru svriti . Zakljuujui izlaganje o razliitim pojmovima smrti, Augustin se pita na koju od njih je smjerao Bog kada je u zemaljskom raju zaprijetio smru praroditeljima budu li prekrili njegovu zapovijed. Odgovara: na sve, tj. na prvu i na drugu. Naime prva smrt ukljuuje dvije smrti (tijela i due), druga ukljuuje sve smrti, i zadnja je, ona konana .
21 22 23 24

2. Smrt je kazna D o sada izloena panorama tek je uvod u velike probleme smrti. Zastanimo na fizikoj smrti. Prvi problem koji se namee jest saznati da li je ona kazna ili nije.
" ue pecc. mer. vi rern. i , J L U , Jedna je od veoma estih misli u Augustinu monahu (Ep. 10) i u Augustinu pastiru (Ep. 130, 13-14). Usp. Enarr in Ps 38, 19; Ep. 199, 13, 53; itd. Usp. De civ. Dei 13, 2. Isto. Vidi to Augustin kae o samom sebi imajui u vidu teku bolest koja ga je u Rimu dovela rub groba: Confess. 5, 9, 16 s. Usp. De civ. Dei 13, 11, 2. Ovo je nauk koji e biti tumaen i branjen u X X I . knjizi. De civ. Dei 19, 28. De civ. Dei 13, 12.
17 18 19 20 21 22 23 24

In Io Ev. tr. 38, 10. Usp. De Gen ad litt. 7, 28, 43; De Trin. 2, 9, 15; Ep. 166, 2, 3; Serm. 65, 4. Usp. In Io Ev. tr. 38, 10. Usp. Serm. 166, 4. Serm. 65, 5. Enarr. in Ps 70, s. 2, 3: Dicam enim audacter, fratres, sed tamen verum: Kazat u, brao, neto to e vam se initi smionim ali je ba istinito. Dva su ivota ovjekova: ivot tijela i ivot due. ivot tijela jest dua; ivot due jest Bog. Kao to umire tijelo ako ga dua napusti, tako umire dua ako je Bog napusti. Usp. Serm. 62, 2; Enarr. in Ps 48, s. 2, 2; 70, s. 2, 3. De civ. Dei 13, 10: ... vrijeme ovoga ivota i nije nita drugo nego trka prema smrti. U ovom trku nikom se ne doputa ni da malo zastane... niti da uspori svoje putovanje. Enarr. in Ps 109, 20; usp. 101, s. 2, 10. Enarr. in Ps 109, 20: medium hoc sonat, et transit. Usp. Confess. 1, 6, 7; Serm. 84, 2; 306, 5-6; Ep. 56, 2; itd.
6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

XLII

UVOD

UVOD

XLIII

Augustin odgovara potvrdno i to snano dokazuje protiv neoplatonika koji su je smatrali osloboenjem, i protiv pelagijevaca, koji su je smatrali isto prirodnom injenicom. Protiv prvih argumentacija je filozofska, protiv drugih teoloka. 1) Filozofija smrti-kazne. Protiv neoplatonika argumentacija ima tri arine to ke: prva se temelji na sklonosti naravi, druga na poimanje ovjeka, trea na razliko vanje izmeu tijela i propadljivog tijela. Smrt je protiv najdublje sklonosti ljudske naravi. Augustin ponavlja s Ciceronom da je prvi i najjai glas naravi da je ovjek u sebi ujedinjen i prirodno bjei od smrti; tj. toliko je prijatelj samom sebi da eli i snano udi da bude oduhovljen i da ivi u ovoj povezanosti tijela i due . Zbog toga uas pred smru nije glas nekog miljenja pojedinaca nego naravi svih ljudi: Mortem quippe horret non opinio, sed natura . Neka se proita 2 7 . pogl. X I . knjige, gdje Augustin govori o ljubavi kojom svaka narav - ovjeka, ivotinja, biljaka - eli biti i bjei pred nebitkom smrti. ak i beivotna tijela svojim micanjem trae spokoj , da bi obranila svoju bit gdje im je mogue biti prema naravi . Ova spontana odbojnost prema smrti u ovjeku je znak da je jedinstvo due i tijela naravno, ne nasilno. Ovdje se pomalja jedna temeljna teza koja suprotstavlja Augustina platonicima: jedinstvo (supstancijalno) due i tijela. Tijelo, veli on, pri pada naravi ovjeka: odijeliti ga od toga jest insipientia ; zaista ovjek je razumska supstancija sastavljena od due i tijela ; jedinstvo je toliko duboko da izgleda miste riozno, dapae nevjerojatno kad ova narav koja je ovjek, duhovna i tjelesna, ne bismo bili sami m i . Augustin dolazi do toga da kae da je naravni apetit due da bude u tijelu toliko dubok da je zadrava i prijei joj da svim silama tei prema gledanju Boga, dok je od njeg odijeljena . Stavovi platonske filozofije radikalno su izokrenuti: nije nasilno jedinstvo due i tijela, nego je nasilno njezino odvajanje od tijela; osloboenje nije smrt, nego je osloboenje pobjeda nad smru, uskrsnue. Dvije su antropologije, kako se vidi, sasvim suprotne jedna drugoj. A l i postoji potekoa koju valja sprijeiti: tijelo oteava i usporuje duhovne ine due. Oni su filozofi na tome inzistirali. Filozofi (od ijih osvada branimo Boji grad, to jest njegovu Crkvu) sami se sebi ine mudrima kad ismijavaju ovo to ka emo da treba ubrajati meu kazne rastavu due od tijela: oni naime smatraju da dua dostie potpuno blaenstvo kad se liena cjelokupnoga tijela vraa Bogu, jedno stavna, sama i nekako gola . I Sveto pismo je s tim suglasno. Augustin s tim u vezi esto ponavlja rijei: Propadljivo tijelo je teret dui . Pridjev propadljiv sadri rjee nje potekoe: ne tijelo, nego propadljivo tijelo optereuje duu. Dodajui propad ljivo Pisma ne misle na bilo koje tijelo koje tlai duu, nego na ono kakvo je postalo po grijehu i susljednoj kazni. Bio bi produbio ovu razliku da mu odmah zatim jedan Platonov tekst nije ponudio prikladan dokaz ad hominem, tekst u kojem Platon daje da govori sam najvii Bog bogovima koje je sam stvorio kako bi im dao sigurnost da
25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

e jedinstvo njihove due i njihova tijela biti trajno. Iz toga zakljuuje: Ako je dui kazna biti vezana s bilo kojim tijelom, zato se onda Bog njima obraa kao da su zabrinuti bojei se da ne umru, to jest: da se odrijee od tijela, i zato im zajamuje njihovu besmrtnost; i ini to ne zbog njihove naravi, koja je sloena, i ne jednostav na, nego zbog svoje nepobjedive volje? . Nedoreeno produbljenje bilo bi ga dovelo do promatranja uinaka pojma corruptibilitas tijela nad duom i opisa lijepe stranice psihologije . Naznake u tom smi slu ne nedostaju u njegovim djelima , ali eljenog produbljenja nema. N a svaki nain zakljuak protiv poganskih filozofa je isti: narav ovjeka sastavljena od due i tijela nudi ni u kojem sluaju zanemarivi dokaz za kazneni aspekt smrti. N a nj se na nepobitan nain nadovezuje teoloki aspekt .
35 36 37 38

2. Teologija smrti-kazne. Izloio ju je u sporu s pelagijevcima, iako preuuje njihovo ime, u prvom djelu koje je protiv njih napisao, precizno odgovarajui na prvu od etiri izjave koje mu je podastro Marcelin ; to sada ponavlja u kontekstu opeg izlaganja katolike vjere: Bog je ovjeka stvorio ispravnim, budui je On tvorac naravi, a ne nedostataka. A l i ovjek, svojom voljom izopaen i pravilno ka njen, raao je izopaene i kanjene potomke. Svi mi bijasmo u njemu jednome . Iz ovoga zakona solidarnosti, o emu sam nadugako govorio drugdje , proizlazi posljedica po kojoj budui da je ta narav bila izopaena grijehom, sputana okovom smrti i pravedno kanjena, ovjek se nije mogao raati od ovjeka ni u kakvu dru gom stanju . A malo potom, glede propadljivosti tijela veli: i ne uini propadljiva put duu grjenom, nego grjena dua uini put propadljivom . Smrt je dakle kazna: biblijski nauk i katolika vjera su za Augustina neosporni. Smrt kojom je zaprijetio Bog nije podrazumijevala samo smrt tijela, nego i due; na to sam gore podsjetio. D a e iz ovog nauka i od ove vjere nastati mnoga i teka pitanja bilo je oito. Zadaa teologa, koje se Augustin nikad i ni u kojoj prilici ne odrie, sastoji se u prikupljanju i pojanjavanju tih pitanja i , koliko je mogue, njihovu rjeavanju, dajui se uvijek voditi svjetlom vjere. Na uitelj tako je postupio u pelagijevskoj kontrover ziji a to ini i u De civitate Dei, mislei na pelagijevce i na filozofe. Vidjet emo to zamalo. U meuvremenu, polazei od pretpostavke da je smrt kazna, pogledajmo da li je neko dobro ili zlo.
39 40 41 42 43 44

3. Kazna smrti je zlo koje moe postati dobro. Augustinski je odgovor jednosta van, premda dubok: jest zlo, ali moe postati dobro. Z a nikoga nije dobra, ak ni za dobre, koji se izmeu ostalog njome slue za dobro . Smrt se ne smije smatrati nekim dobrom, jer je dovela do tolike korisnosti ne po svojoj snazi, nego po boan skoj pomoi . Augustin misli na korist koju od nje imaju muenici za koje je smrt
45 46

De civ. Dei 19, 4, 5; usp. C I C E R O N , De fin. bon. et mal. 3, 5, 16; 5. 9, 24; De officiis 1. 14. Serm. 172, 1; usp. 297, 3; 299, 8-9. Usp. Confess. 13. 9, 10. De civ. Dei 11, 27, 1. De an. et eius orig. 4, 2, 3. De Trin. 15, 7. 11. Usp. Ep. 137, 3, 11. - Usp. De Gen. ad litt. 12. 35. 68. ' De civ. Dei 13, 16. 1. De civ. Dei 13, 16. 1; Enarr. in Ps 141, 17-19: Carcerem facit non corpus, sed corruptio.
6 7 8 J 1 1 1

De civ. Dei 13, 16, 1. Usp. Isto. Usp. Serm. 277, 6; i zdravo tijelo pritie duu. tj. non obtemperat animae ad mitum omnis voluntatis. Za susret izmeu filozofije i teologije u ovoj toki usp. Opi uvod u Narav i milost, N B A XVII/1 sir. C X C I s. Usp. De pecc. mer. et rem. 1. 1, 2. De civ. Dei 13. 14. Usp. Opi uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. C X I ss. De civ. Dei 13, 14. De civ. Dei 14, 3, 2. Usp. Opi uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. L X I - L X V ; C L X X V I I - C X C V I I . Usp. De civ. Dei 13, 6. De civ. Dei 13, 7.
36 37 38 w 4(1 41 42 43 44 45 46

35

XLIV

UVOD

UVOD

XLV

dragocjeni dar: Nita nije tako dragocjeno od smrti kojom se oduzimaju grijesi i umnaaju zasluge . S tim u vezi izrie ope naelo: Iako je smrt odmazda za grijeh, ponekad po stie da grijehu ne bude odmazde . Vrijedi li ovo naelo samo za muenike? Z a muenike sigurno. Glede njih nije mogao biti izriitiji. A l i za one koji je prihvaaju i podnose pobono i sveto? Nesumnjivo raste zasluga strpljivosti i zato raste slava onoga koji trpi ; ali ne ini mi se da bi Augustin bio iao dalje. Na svaki nain on pravi razliku izmeu umiruih i mrtvih. U svima umiruima smrt je zlo; dokaz tome su teke i mnogostruke patnje koje prate umiranje; u mrtvima meutim nije apsurdno zvati je zlom za zle i dobrom za dobre . Ova razlika dovodi ga do paljivijeg ispitivanja stvarnosti smrti promatrane u kolopletu vremena, koje, promatrano kroz ovu stvarnost, ini narav smrti misterioznijom.
47 48 49 50 51

3. Smrt promatrana u kolopletima vremena Ponajprije postavlja sebi ovo pitanje: kada se moe rei da je ovjek umirui? Postavljajui ga moda mu se misao navraa na materijalistiko tumaenje smrti, kako su je zastupali Demokrit, Epikur, Lukrecije, prema kojem je smrt nita, budui da kada mi jesmo smrti nema a kada nastupi smrt mi vie nismo. Zapravo primje uje Prije nego to smrt stigne, ovjek nije umirui nego ivui; a kada smrt stigne, bit e mrtav, a ne umirui. Prema tome, jedno je jo prije smrti, a drugo nakon smrti. A kada je u smrti? . Treba meutim razlikovati tri momenta (upravo kao u vremenu): prije smrti, u smrti, nakon smrti; tri su to momenta koji odgovaraju trima stanjima ovjeka; iv, umirui, mrtav. Prvo i tree stanje su shvatljivi; ali drugo? Difficillime definitur: veoma teko ga je odrediti' . Upravo kao i kod vremena: govo rimo o prolosti i o budunosti, a sadanjost? Kad je mogue rei i u kojem smislu se moe kazati da je vrijeme sadanjost? Znamo kakve je duge rasprave vodio na uitelj o ovim predmetima^ . Potrebno je sjetiti se tih rasprava da bismo razumjeli ovu. Izgleda kao da se zakljuak namee, ali je bez sustezanja kriv; zakljuak je to drevnih materijalista spomenut maloas: smrti nema, smrt je nita. Dapae, repli cira snano Augustin, ne samo da je ona zbiljska, nego je toliko tegobna da se ne moe objasniti nikakvim izrijekom niti izbjei ikakvim dokazom . Nije je mogue protumaiti nikakvim govorom. A ipak o njoj redovito priamo. Je li na govor prikladan? ini se da nije. Govorimo o umiruima, kao to govorimo o usnulima, nemonima, bolesnima, ivima. A l i u tim sluajevima na je govor ra zumljiv: usnuli je onaj koji je utonuo u san, nemoni je onaj koji je svladan iznemoglou, itd.; ali kako moemo kazati umirui nekome tko je jo iv ili je ve umro? Teko je zato objasniti kojim nainom kaemo da su umirui oni koji jo nisu mrtvi i . . . jer kad stigne smrt, koja prijeti, ne kae se da su samrtnici nego mrtvaci... Isti
52 3 4 53

je taj istodobno i umirui i ivui samo to smrti prilazi a izlazi iz ivota . Isplati se proitati pogl. 9-11 ove XIII. knjige De civitate Dei, koju komentiramo. Problem o kojem Augustin ovdje raspravlja isti je onaj o kojem je nadugako raspravljao u Ispovijestima o nainu kako shvatiti sadanje vrijeme, koje nije ekstenzija, doim je vrijeme u biti ekstenzija: Nalazim dva vremena: prolo i budue (fuit i erit). Traim sadanje: nita ne stoji . A ovdje isto: ... isto se tako u protoku vremena trai sadanjost, i ne nalazi se, jer nema nikakva razmaka u prijelazu iz budunosti u prolost . A ipak govorimo o sadanjem vremenu. A l i o njem govo rimo i mislimo ga u odnosu na prolo i na budue, kao na toku - nevidljivu toku - u kojoj budue postaje prolo. Tako se umirueg ne moe razumjeti osim u odnosu s ivim i s mrtvim, kao toku susreta jednog i drugog. Kako je dakle vrijeme formalno u svijesti ovjekovoj koji, po sjeanju, intuiciji, oekivanju, ima u duhu prisutna tri momenta koja ga tvore , tako je smrt svijest ovjeka koji zna da mora umrijeti, tj. da mora prijei, preko jednog munjevitog trena, od biti ivim u biti mrtvim, tj. od biti sjedinjen s tijelom do biti od njeg odvojen. Nikad dakle - pravo govorei - ovjek nije u smrti, jer as smrti je bez ekstenzije. Biti u smrti shvatljivije je kad se ne radi vie o fizikoj smrti nego o onoj duhov noj, kad je dua odijeljena od Boga zbog grijeha: smrt koja, bez intervencije milosti, unaprijed priprema za drugu smrt koja smrt e biti bez smrti . A l i na je uitelj imao drugih problema za rjeavanje glede tjelesne smrti. Ona ima svoju povijest koju je potrebno ispripovjediti i braniti. O njoj su se susretala i sueljavala razliita miljenja neoplatonskih filozofa i krivih tumaenja kranskog nauka.
57 58 59 60

56

4. Smrt u povijesti spasenja Ova povijest ima tri momenta: prije grijeha, poslije grijeha, nakon uskrsnua. Svakom od njih odgovara razliito stanje glede smrti, stanje izbjeivosti, neizbjeivosti i nemogunosti; razliita stanja koja Augustin izraava trima slavnim izrekama: posse non mori, non posse non mori, non posse mori . Prva izraava upravo uvjeto vanu besmrtnost, druga nunu smrtnost, trea apsolutnu besmrtnost. Malo prije nego e dovriti De civitate Dei kazat e: Prva besmrtnost, koju je A d a m izgubio sagrijeivi, bijae mogunost neumiranja; posljednja e biti nemogunost umiranja. U sre dini ovih dviju besmrtnosti, jedne potencijalne i druge stvarne, stoji gubitak svake sjene besmrtnosti, tj. tuno stanje smrtnosti (mortalitas) . Svaka od njih sadravala je i sadri probleme koje je bilo potrebno i koje treba istaknuti, pojasniti i rijeiti. Augustin je to uinio. Pogledajmo kako. 1. Posse non mori. Ove rijei ele izraziti stanje ljudskog tijela o kojem nemamo iskustva ali koje poznajemo samo vjerom. Vjerom je trebalo odrediti predmet, koji prolazi sredinom izmeu stanja smrtnog tijela i duhovnog tijela. Augustin kao paljiv
61 62

47 48

49

Isto. De civ. Dei 13, 6. Usp. Isto. Usp. De civ. Dei 13, 5. De civ. Dei 13. 8. De civ. Dei 13, 11, 1. * Isto. Confess. knjiga X I . De civ. Dei 13, 11, 1.
50 51 52 34 55

56 57 58 59 60 61 62

De civ. Dei 13, 9. In Io Ev. tr. 38, 10. De civ. Dei 13, 11, 1. Usp. Confess. 11, 28, 37. De civ. Dei 13, 11, 2. De corrept. et gr. 12, 30. De civ. Dei 22, 30, 3.

XLVI

UVOD

UVOD

XLVII

teolog utvruje da tijelo prvog ovjeka nije bilo duhovno, kakvo e biti tijelo blaenika poslije uskrsnua, niti smrtno, kakvo je nae nakon grijeha. Kakvo je dakle bilo? Odgovara: bilo je animalno (1 Kor 15, 44), zemljano (1 Kor 15, 47), tijelo kojemu je trebalo jela i pia kako ne bi trpjelo glad i e i bijae od nunosti smrti zatieno i odravano u cvatu mladosti ne potpunom i nerazorivom besmrtnou, nego drvetom ivota . Slijedom svoga veritatis medium dokazuje protiv pelagijevskog tumaenja da je ovjek prije grijeha i bez grijeha mogao ne umrijeti, nego prijei, bez smrti, od uvjetovane besmrtnosti u apsolutnu, prijei dakle iz stanja ive due u stanje duha ivotvornog (1 Kor 15, 45) . Dakle tijelo prvog ovjeka bilo je smrtno, ali je moglo ne umrijeti; ne bi bilo ono koje mora umrijeti da ovjek nije sagrijeio. Smrt bijae kazna za onaj grijeh. Kako sam gore kazao. Ova je teza bila protiv pelagijevaca, koje ovdje ima pred sobom, ali tako da ne ponavlja argumentaciju koju je razvio u De pecc. mer. et rem. Ovdje je sav obuzet duhovnom interpretacijom kojom su neki tumaili stanje ovjeka prije grijeha. N a koga izravno smjera, nije lako utvrditi. Mislilo se na Filona, Origena, Ambrozija. On sam u De Gen. adv. Man. zastupao je manje-vie ovaj smjer i zna se zato , ali u De Gen. ad litt. zauzeo je jasan stav. Spominje tri openita miljenja: jedno koje raj zemaljski tumai u doslovnom smislu (ili povijesnom), drugo koje ga tumai u duhovnom smislu (ili alegorijskom), i tree koje slijedi sad doslov ne?, sad duhovno tumaenje; pa zakljuuje: kratko govorei, meni se svia tree miljenje , koje on slijedi u navedenom djelu i ovdje u De civitate Dei. Augustinu je bilo stalo osigurati povijesnu istinu o stanju ovjekovu prije grijeha, tj. o stanju njegova tijela, koje nije bilo duhovno poput tijela uskrsnulih, niti propadljivo kao nae poslije grijeha: bijae naime to tijelo animalno ali s mogunou da ne umre. ini to ne samo pozivajui se na znaenje pripovijedanja knjige Postanka, nego nadasve oslanjajui se na svetog Pavla, koji glede uskrsnua, utvruje poredbu izmeu prvog i drugog Adama, prvi je iva dua, drugi duh ivotvorni; prvi zemaljski, drugi nebeski: zato nije prije ono to je duhovno, nego ono to je animalno (1 Kor 15, 45-46) . Odbacuje zaradi toga kao nerazborito miljenje onih koji u Post 2, 7 - I udahne mu Bog u nosnice dah ivota i tako posta ovjek iva dua - vide ne ulijevanje due nego izlijevanje Duha Svetoga. Argumentacija Augustinova je dugaka i ralanjena . Ovo uporno nastojanje oko doslovnog ili povijesnog tumaenja Postanka ne ukida mogunost dati onom tumaenju alegorijsko znaenje. Tako dvije ene Abrahamove, Agara i Sara, te dva sina koje su one rodile ne prestaju biti povijesni zato to u njima Apostol vidi prikazana dva Zavjeta, niti stijena iz koje Mojsije ini da potee voda prestaje biti stijena jer i sam Augustin u njoj vidi Krista (1 Kor 10, 4). Stoga zakljuuje da nitko ne brani shvaati raj kao ivot blaenika, a njegove etiri rijeke kao etiri kreposti..., stabla njegova kao sve korisne nauke, a plodove stabala kao obiaje pobonika; stablo ivota - samu majku svih dobara - kao mudrost, a
63 64 65 66 67 68 69

drvo spoznaje dobra i zla - kao iskustvo prekraja zapovijedi . Ovdje skraeni augustinovski opis ini se da je jeka Ambrozijeva . Z a primijetiti je Augustinova uravnoteenost koja ne rastvara povijest u alego riju niti iskljuuje alegoriju kako bi obranila samo povijest: u De Gen. ad litt. , kao i ovdje, primjenjuje naela koja je izloio u De doctr. christ. . Iznovice uzima srednji put izmeu manihejskog literalizma i aleksandrijskog alegorizma. Iako Augustin ne misli na pripovijedanje iz Postanka kao na knjievni rod.
71 12 73

70

2. Non posse non mori. Osiguravi stanje tijela prije grijeha, Augustin nije mo rao uloiti mnogo truda da dokae stanje koje je uslijedilo poslije grijeha. Ono, veoma jednostavno kao egzistencijalna injenica, zadavalo je i zadaje velike proble me. Ne samo da se shvati smrt u kolopletima vremena, nego i one mnogo dublje, da se naime shvati smrt kao uinak grijeha kao i trajnost smrti nakon oprotenog grijeha: dva problema koje Augustin vidi i s njima se suoava, jednog neizravno i gotovo neprimjetno, drugog otvoreno i u dubinu; jedan i drugi javljaju se u pelagijevskoj kontroverziji, dok ovdje, u De civitate Dei, na njih samo ukazuje. Poinjui od prvog, s kojim se izravno suoava, upuuje na prvo djelo koje je napisao o pelagijevskom pitanju i iz toga saimlje dvostruki odgovor: ( U onom djelu) je reeno kako je iskustvo odvajanja due i tijela zadrano zbog toga (iako je okov krivnje ve skinut) to ako bi odmah nakon sakramenta ponovnog roenja uslijedila besmrtnost tijela, oslabila bi sama vjera, jer vjera je samo onda vjera kad se u nadi oekuje ono to se u stvari jo ne vidi . Glede drugog: U zrelijoj dobi, snagom i borbom vjere trebalo je svladati ak i strah od smrti, to je najbolje oprimjereno u ivotu svetih muenika. A takva borba ne bi urodila nikakvom pobjedom i nikakvom slavom (jer ne bi moglo ni biti nikakva sukoba) kad sveci nakon kupelji novoga roenja ne bi vie mogli pretrpjeti tjelesnu smrt . Zakljuak je: tada je postignuta smrt grijehom, sada se zadobiva pravednost umiranjem . Prvi je problem vie filozofski. Augustin, sa svrhom da razloi teologiju smrti, ne govori o njoj izravno, iako je ne zapostavlja. N a tom su problemu inzistirali pelagijevci zastupajui da grijeh, bilo koji grijeh, ne moe izopaiti narav tako da bi ona izgubila to joj je vlastito. Iz toga su zakljuivali da bi Adam, grijeio on ili ne grijeio, bio umro. Nastajao je teak problem razlikovanja izmeu naravi i milosti. Z a taj problem, koji Augustin ima pred sobom iako o njem nadugako ne ras pravlja, upuuje na ono to je drugdje napisao . Ovdje u donijeti naelo koje spo minje Pelagiju na poetku kontroverzije, naelo kojim autor De natura et gratia uka zuje na poglavito teoloki aspekt pitanja. Pie: Brate, dobro je da se sjeti da si kranin... Vjerujmo (prije svega) u boanska Pisma koja kau da je ljudska narav bila izopaena grijehom, a potom istraujmo kako se to moglo dogoditi . Ova teo loka perspektiva dovodi ga - i to ne samo ovdje - da govori o naravi vie u
74 75 76 77 78 79 80

De civ. Dei 13, 23, 1. De civ. Dei 13, 23, 2. De pecc. mer. et rem. 1, 2, 2 - 9, 9; Usp. Opi uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. L X I ss. i Posebni uvod u ovo djelo, isto, str. 6. Usp. De Gen ad litt. 8, 2, 5. De Gen. ad litt. 8, 1, 1. Usp. De civ. Dei 13, 23, 1-3. Usp. De civ. Dei 13, 24, 1-6.
64 65 66 67 68 69

63

De civ. Dei 13, 21. Usp. S V . A M B R O Z I J E , De paradiso 1, 6 - 3 , 14. Usp. De Gen ad litt. 8, 1, 1 - 6, 12. Usp. De doctr. christ. 3, U , 17 s. Usp. De pecc. mer. et rem. 2, 31, 50-51. De civ. Dei 13, 4. Isto. Isto. Usp. Opi uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. C L X X V I I - C X C V I I . De nat. et grat. 20, 22; usp. odnosni Opi uvod, str. X X I I - X X I I I . Usp. Retract. 1, 15, 6.

XLVIII

UVOD

UVOD

XLIX

povijesnom negoli u ontolokom smislu: Tjelesna smrt - pie - nije nam nametnuta zakonom naravi, jer njime Bog nije stvorio ovjeku nikakve smrti . Ovdje narav naznauje ljudsku narav u povijesnoj kondiciji u kojoj je ovjek stvoren. A l i to ne znai da Augustin ne razlikuje izmeu naravi i milosti, izmeu povijesnog i ontolo kog reda. Ba ovdje veli da je ovjek imao mo ne umrijeti mirabili Dei grada . A i drugdje ne manje izriito: prvi ovjek je smrtan conditione corporis animalis, bes mrtan meutim beneficio Conditoris . To su u osnovici problemi s kojima se Augu stin suoava i rjeava ih - osim onih koje smo gore spomenuli - glede tako jedno stavne injenice, jednostavne zato jer je oita, kao to je neizbjenost smrti, non posse non mori. Nisu meutim manji niti laki problemi koji se javljaju za tree razdoblje povijesti spasenja kada e nastupiti non posse mori.
81 82 83

3) Non posse mori. Ovaj puta potekoe nisu potjecale samo iz unutarnje strane Crkve, nego takoer, i to osobito, sa strane filozofa koji su izvan. Prve su se ticale naravi duhovnog tijela, a druge injenice da tijelo moe biti smjeteno na nebesa. Augustin odgovara ne jedne i na druge. Glede uskrsnulog tijela on, slijedei svetog Pavla, zastupa da e biti duhovno, ali zastupa takoer da nee biti duh, nego tijelo; duhovno tijelo, da, a duh ne. Pie: Tijelo podlono duhu smatra se duhovnim. Sigurno nee biti pretvoreno u duha, kako neki misle tumaei ovu reenicu: Sije se tijelo animalno, uskrsnut e tijelo duhovno (1 Kor 15, 44). Bit e meutim podvrgnuto duhu u najvioj i udesnoj pripravnosti na posluh . Kako misle neki. Koji? ini se da treba misliti na Origena, na primjer, njegovo djelo De principiis 2, 2, 3. 10, 3 i drugdje. A l i moda paljiviji studij moe pokazati da se radi o ne ba znaajnim nijansama. Na svaki nain Augu stin pojanjava i esto ponavlja ovu razliku u propovijedanju narodu i u katehezi \ On je teolog koji ne eli prepustiti sumnji jednu tako fundamentalnu temu vjere kakva je uskrsnue . Zato e u posljednjoj knjizi De civitate Dei snano kazati: Caro spiritualis, tamen caro, non spiritus , a u Retraktacijama e pojasniti izraz nebesko tijelo ovim rijeima: Ne smije ga se uzimati tako da se vjeruje da nema supstanciju tijela . A l i narav uskrsnulih tjelesa, koja iako imaju duhovnu kakvou uvijek su tjelesa, trebalo je braniti protiv poganskih filozofa koji su zastupali da tjelesa ne mogu biti vjekovjena i da naravna teina njih pritie uz zemlju i u nju ih vraa . Z a odgovor na prvu potekou posluio se samim naukom onih filozofa o naravi u svijetu koji, prema njima, jest najvei ivi stvor, najblaeniji i vjean. Njegova dua posjeduje savrenu sretnost mudrosti i nikada ne naputa vlastito tijelo (koje opet vjeno ima ivot od nje), te iako nije jednostavno nego je sastavljeno od tolikih i velikih tijela, ono samu duu ne moe ni izmotriti ni usporiti . Razumije se, ovo je argument ad hominem: Augustin nije nikad prionuo uz ovo miljenje .
84 8 86 81 88 89 90 91 92

Odgovor na drugu potekou trai u specifinoj teini koja svako tijelo nosi na svoje mjesto , u svijet koji lebdi u praznini, prema nauku onih filozofa da nii bogovi ive blaeno sa svojim tjelesima . Ovi argumenti ne slue da dokau kransku vjeru nego da dokau da su argu menti koji tu vjeru pobijaju neosnovani. Pa zakljuuje: Dakle, ako se ti filozofi nee usuditi (kao to i mislim, da nee) pretpostaviti tim najblaenijim bogovima opskrbljenim vjeitim tijelima same ljudske due, - zato im se onda ini besmislenim to kranska vjera nauava, kako i prvi ljudi bijahu tako stvoreni te, da nisu bili zgrijeili, nikakvom se smru ne bi rastajali od svojih tijela, nego bi kao zasluenu nagradu za poslunost bili obdareni besmrtnou, pa s tim tijelima vjeno ivjeli; dapae, sveti e pri uskrsnuu imati takva tijela, ona ista u kojima su se ovdje muili, tako da u njihovoj puti nee biti nikakva raspada ni tegobe, dok se njihovu blaen stvu nee moi dogoditi nikakav bol i l i nesretnost . Nakon to je predloio i obranio stanje ovjekovo u smrti na temelju teologije, filozofije i kranske mistike - a izlaganje i obrana su imali za cilj pojasniti: 1) podri jetlo i narav smrti, kao i pobjedu nad smru; 2) misterioznu stvarnost ivota kao hod u smrt; 3) ovjekovu dobru uporabu i jednog takvog zla kao to je smrt - , a rije je o irokom i ne laganom nauku, Augustin nije dovrio muan posao da opie podrije tlo dviju drava. Jedno drugo zlo, ponad smrti, uznemiruje ivot ovjekov na zemlji a u korijenu je podjele ljudi na dva grada; a to su ujedno najdramatiniji aspekti ovjeanske povijesti: nered strasti. Nije ga mogao ignorirati. Tom neredu posveuje itavu jednu knjigu, X I V . A ja slijedee V I I . poglavlje ovog uvoda.
93 94 95

SEDMO POGLAVLJE

STRASTI 1. Zato knjiga o strastima Treba malo ire protumaiti ono to je naznaeno maloas na kraju prethodnog poglavlja. Tri su temeljna razloga bila za to: 1) predloiti i obraniti kransku antro pologiju protiv manihejaca, pelagijevaca, poganskih filozofa, spominju l i se oni ili ne nije vano; 2) odrediti razlog neprestane drame ljudske povijesti: neuredne strasti, posebice oholost; 3) pojasniti sredinju intuiciju cijelog djela: dvije su ljubavi uteme ljile dvije drave. Bilo je toga dosta. A zadatak nije bio lagan. Kranska antropologija strasti nije uope jednostavna, jer nije samo zemaljska; tovie trodimenzionalna je: prije grijeha Adamova, poslije grijeha, poslije uskrsnua; koliko je trajala prva ne zna se, znade se meutim da je druga svevremenska, trea vjena. O sve tri valjalo je dati objanje nje. Augustin je sebi postavio zadatak da ga dade .
1
93 94 95

De civ. Dei 13, 15. De civ. Dei 13, 20. De Gen ad litt. 6, 25, 36. De civ. Dei 13, 20. . , . Usp. De ago. christ. 32, 34; Serm. 362, 7: Carnis autem resurrectionem habemus in regula fidei; Serm. 242, 11: Non ideo dicta sunt spiritualia, quia erunt spiritus, non corpora; itd. Serm. 361, 2: Sublata itaque fide resurrectionis, omnis interdicit doctrina chrishana. De civ. Dei 22, 21. Retract. 2, 3. De civ. Dei 13, 17, 1. De civ. Dei 13, 18. De civ. Dei 13, 17, 2. Usp. Retract. 1, 11, 4.
82 83 84 i i ; c 85 86 87 88 89 90 91 92

81

Usp. o ovome i Confess. 13, 9, 10. De civ. Dei 13, 19. Isto.

Usp. Opi uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982., str. L I X s; Opi uvod u Narav i milost, N B A XVII/1, str. L X X I I - L X X X I I .

UVOD

UVOD

LI

O doktrinalnom stavu protivnika govorio sam u Prethodnim tokama. Manihejci su pribjegavali rjeenju o dvama principima i izjavljivali da je tijelo zli princip: rod tmina. Pelagijevci na suprotnoj strani zastupali su da su strasti svih vrsta, pa i one oito neuredne, u prirodi ovjeka; odbacivali su meutim pojam pale naravi i , time, razlikovanje ovjekova stanja prije i poslije grijeha. A filozofi su zastupali irok i dubok nauk o strastima koji Augustin djelomino prihvaa; ali ne zanemaruje primi jetiti da, iako nisu glupi kao manihejci (non quidem platonici sicut manichaei desipiunt) da preziru tijela kao proizvod naravi zla, ipak su glede strasti na istoj liniji; pripisuju naime podrijetlo poroka naravi tijela . Moda nee biti beskorisno zausta viti se na nainu kako autor De civitate Dei razumijeva i prenosi njihovo miljenje.
2

2. Nauk o strastima i antika

filozofija

O tome je govorio u devetoj knjizi glede strasti demona, koje su poganski filo zofi predstavljali kao posrednike, i tu je zakljuio da su stoici, suprotstavljajui se platonicima i aristotelicima, propitkivali vie rijei negoli sadraj . Ovdje dolazi do istog zakljuka . A l i sada je pitanje uzeto iz daljega i vie u dubinu. Dva su pitanja: jedno pitanje govora drugo temelja. Pitanje govora sa svoje strane jest dvostruko: nain kako u latinski prenijeti grki termin, posebice termin rtoor), te kako uskladiti filozofski govor s biblijskim i kranskim. Oba su pitanja vana, ali naroito drugo. 1) O prvom kae: ...o onim gibanjima due, koja Grci nazivaju Jtaur], (trpnje), dok to neki nai poput Cicerona nazivaju pometnjama, drugi ih zovu stanjima ili uvstvima, neki opet - poput Apuleja, trpnostima (passiones), to je blie grkom znaenju . Z a posljednju od temeljnih strasti primjeuje da je Ciceron naziva ne mo, Virgilije bol, a on daje prednost nazivu tuga, jer ime ne prejudicira znae nje; naime nemo ili bol redovno se pridaju tjelesnim strastima , dok strasti zahvaaju i duu, a tuga pripada dui a ne tijelu . Vrijedi ovdje druga Augustinova opaska da rije libido koja se ee uzima u svezi sa spolnom sferom, openito oznauje svaku pohlepu ili poudu . Nepotrebno je govoriti da pozornost na ove pojedinosti razotkriva antiknog go vornika koji dobro poznaje teinu rijei i rabi ih u to pravijem znaenju tako da ne stvara, kad to nije nuno, neologizme. K a d to nije nuno, valja u vezi s tim zapaziti biljeku koju dodaje uporabi rijei bit i opasku kojom rabi rije salvatore: Ovi termini, salvare i salvatore, ne bijahu latinski prije nego se pojavio Spasitelj; kad on doe Latinima, uini latinskima i ove rijei . Glede govora tu je drugo pitanje, pitanje biblijskog govora kojemu se kranin treba prilagoditi: tko misli na nov nain treba govoriti na nov nain. Augustin je bio sav zauzet time da stvori prvi i da iskuje drugi. Pustimo pitanje novog naina milje nja koji ukljuuje iroku panoramu kranske filozofije i teologije. Biblijski govor sadravao je puno potekoa, teih za Stari, manjih za Novi zavjet. Koji je istinski
3 4 5 6 7 8 9 10

govor Pisma? Z a Novi zavjet to je grki: latinski, u prijevodu, treba se prilagoditi grkom. Augustin postavlja naelo i prilagoava mu se, iako u raznolikosti kodeksa nalazi ne malih potekoa. Z a Stari zavjet stvari se mijenjaju: prijevodi su razliiti, iako je izmeu njih Crkva izabrala onaj iz L X X , koji su mnogi, Augustin meu njima, smatrali nadahnutim. U z taj meutim usporeuje latinski prijevod. Ne osjea mnogo potrebu za hebrejskim tekstom . O tom e se predmetu nadugako govoriti u uvodu u De doctrina christiana. Moemo dakle ii dalje i kazati da Augustin doka zuje iz Pisama, protiv nekih kranskih tumaa (Origena?), da privrenost, ljubav i dobrohotnost (dilectio, amor et caritas) ele kazati istu stvar . Nije ovdje mogue slijediti njegov napor kako bi pregledao tekst Pisma i uskladio latinski s grkim. Prijeimo na pitanje temelja, koje je doista temeljno. 2) B i l i su u pitanju platonici svojim miljenjem o ljudskoj naravi, uvelike iskriv ljenim u odnosu na zdravu filozofiju i kransku misao. Miljenje je bilo: ljudske strasti vuku svoje podrijetlo iz tijela. Augustin je odmah naslutio dvostruku lanost toga miljenja, onu sadranu u samoj tvrdnji i drugu koja je sluila kao pozadina. Nije istina da sve strasti potjeu iz tijela: U zabludi su oni koji dre da sva zla due proizlaze iz tijela . Donosi svjedoanstvo Vergilijevo i zakljuuje: ne djeluje samo put tako na duu da eli, boji se, veseli se i tuguje, nego se moe ona sama od sebe uzbuditi takvim uvstvima . A , da bi dotakao vanije pitanje, nije istina da odnose izmeu tijela i due treba misliti u srazmjeru s onima koji postoje izmeu zatvora i zatvorenika. Ovaj nauk, koji nijee duboko jedinstvo ljudske naravi, supstancijalno jedinstvo, nije kranski. Augustin to govori i ponavlja mnogo puta . A k o Pismo govori o propadljivu tijelu koje pritie duu (Mudr 9, 15), valja staviti naglasak na pridjev propadljiv. Ne dakle tijelo, nego propadljivo tijelo pritie duu. Dakle to stanje nije uzrok nego kazna grijeha. Evo augustinovskog izuzetno izriitog teksta: Naa vjera ima drukiji nauk. Naime pokvarenost tijela, koja optereuje duu, jest kazna, a ne uzrok prvoga grije ha. Pa inzistira: Nije propadljivo tijelo uinilo duu grjenom, nego je grjena dua uinila tijelo propadljivim .
11 12 13 14 15 16 17 18

3. Za ispravno poimanje strasti Za ispravno poimanje strasti, koje je istodobno kransko i racionalno, valja imati pred sobom tri temeljne istine, i to: 1) svoenje svih kreposti (pa onda i svih poroka) na ljubav; 2) uvjerenje da grijeh predstavlja servitus slobodne volje; 3) raz likovanje stanja ovjekova prije grijeha i poslije prvog grijeha. 1) Sve se svodi na ljubav. To je Augustinu svojstveno i esto se kod njega susre e. Ovo svoenje navijeta ve u prvim svojim djelima kada svodi na ljubav etiri stoerne kreposti: ... umjerenost je ljubav koja se cjelovita daje ljubljenom; jakost je ljubav koja sve podnosi lakoom ba zato jer ljubi; pravednost je ljubav koja slui

2 3 4

5 6 7 8 9 10

De civ. Dei 14, 5. Usp. De civ. Dei 9, 4, 1. Usp. De civ. Dei 14, 9, 1. De civ. Dei 9, 4, 1. Usp. De civ. Dei 14, 7, 2. 8, 1. De civ. Dei 14, 15, 2. Isto. Usp. De mor. Eccl. cath. 2, 2, 2. Serm. 299, 6.

11 12 13 14 15 16 17 18

Usp. De civ. Dei 18, 43. De civ. Dei 14, 7, 1-2. Iv 21, 15-17. De civ. Dei 14, 3, 1. Usp. Aen. 6, 719 ss. De civ. Dei 14, 5. Usp. Opi uvod u De civitate Dei, K S Zagreb 1982, str. C X V I . De civ. Dei 14, 3, 2.

LII

UVOD

UVOD

LIII

samo ljubljenomu, pa zato na ispravan nain ureuje ostalo; mudrost je ljubav koja znade razlikovati ono to koristi od onoga to teti . O d ovog temeljnog naela Augustin izvodi sve posljedice, prenosei na pojam ljubavi, uredne i neuredne, sve ljudsko djelovanje, bilo kreposti bilo strasti . Iz dvostruke ljubavi, prema sebi ili prema Bogu, raaju se privatna ili drutvena ljubav, ovjek koji ivi po tijelu i l i ovjek koji ivi po duhu, zemaljska drava ili Boja drava . Ovaj nauk on temelji na biblijskom nauku dvaju putova, puta dobra i puta zla, puta ivota i puta smrti. Nije to dakle metafiziki dualizam poput onog manihejskog i . djelomice, onog platonikog, niti institucionalni dualizam kako e misliti Kalvin, niti institucionalni dualizam kao da bi za Augustina Drava bila bezvrijednost, nego je to etiki i eshatoloki dualizam koji svoj temelj ima u boanskoj providnosti i u ljudskoj slobodi. Augustin je poao od Evanelja i od otake tradicije, poevi od nepoznatog autora spisa Didache. Njegova je zasluga to je stavio naglasak ne vie na individualni aspekt nego na drutveni, svodei dva puta na dvije drave, dvije drave na dvije ljubavi, dvije ljubavi na dva pola privlanosti - koje, odreene da budu intimno sjedinjeni, ljudska ludost i zloa ine oprenima: Boga i ovjeka - , dva pola na dva stava duha (drutveni i privatni), dva stava, pavlovski, na dva ovjeka, Adama i Krista. K a d bi mi bilo mogue pojasniti ove prijelaze, mogao bih kazati da sam uspio dati neku ideju o djelu koje je, napisano u jednom traginom asu povijesti, dalo povijesti novu interpretaciju, onu kransku.
19 20 21

a) Dvije drave. Ton je razliit, iako je stvarnost ista. Naglasak nije vie na individualnom nego na komunitarnom. Postojano nastojanje kretat e se odsada oko tema drutvenosti, ontolokog i zamjenikog naela ovjeka, pravde, mira; nadasve oko ljubavi, koja je po svojoj naravi mo koja spaja i objedinjuje, ali i , u nekim uvjetima, mo koja razbija i razara. To su teme koje se javljaju od poetka do kraja u Augustinovu djelu. Spomenut u samo jednu misao: za Augustina nitko nije drutveniji po naravi, niti manje drutven po poroku kao ovjek . Suprotnost izmeu naravi i poroka stvara suprotnost izmeu dviju drava.
22

b) Dvije ljubavi. D a Augustin svodi sve strasti ovjekove na ljubav i sve kreposti na urednu ljubav suvie je poznato da ovdje ponovo spominjem, kao to je nepo trebno prisjeati na slavne rijei iz knjige koju komentiramo: Dvije ljubavi zasnovale su dvije drave... .
23

c) Drutvena i privatna ljubav. Nee biti zacijelo beskorisno podsjetiti koliko Augustin inzistira na drutvenoj i na privatnoj ljubavi. Evo njegovih rijei napisanih kada je ve mislio na De civitate Dei i nagovjetavao ga: Dvije ljubavi, od kojih... jedna drutvena a druga privatna, utemeljile su i razluile u ljudskom rodu dvije drave... onu pravednika i onu opakih . Dakle drutvena ljubav u temelju je Boje drave; druga, ona koja se ovoj suprotstavlja, utemeljena je na privatnoj ljubavi. Z a
24

razumijevanje ove opozicije treba slijediti hiponskog biskupa u irokom, iako frag mentarnom, izlaganju o naravi koja je vlastita ovim dvjema ljubavima, koje su, onda, kako je reeno, dva razliita stava koje ovjek zauzima prema drugima. Privatna ljubav - ime dolazi od oskudice (privatio) uivanja zajednikog dobra, od koje oskudice trpi onaj koji takvu ljubav posjeduje - , naputa ono to pripada svima kako bi slijedio pojedinana dobra, koja posjeduje i l i eli kao vlastita, tj. is kljuujui druge. N a takav se nain osamljuje, odvaja se, zatvara se u sebe te otvara prolaz svim porocima - oholosti, krtosti, pohlepi - koji su u temelju one drave koja za obiljeje ima pomutnju i neslogu: neslogu ne u samoj sebi, jer bez nekog mira ne bi mogla opstojati, nego neslogu sa svima drugima. Ne time to se ljubei ova dobra ljubi zlo, nego se zlo ljubi dobro. Dakle onaj koji izopaeno ljubi neko dobro, pa i ako ga stekne, postaje zao u dobru, i bijedan, lien onog boljeg . Z a dokaz ovog naela Augustin navodi primjere koji se prostiru po svem biblij skom obzorju, od anela do prvog ovjeka, pa do svih ljudi. Gdjegod je bio i l i jest neki zao in - i l i , da upotrijebimo crkvenu rije, grijeh - , dogodilo se i l i je sada na djelu sagibanje slobodne volje od drutvenog na privatno. Znakovito je to kae glede anela: I dok jedni postojano ustrajavaju u svima zajednikom dobru, koje je njima sam Bog, u njegovoj vjenosti, istini i ljubavi, drugi radije uivaju u vlastitoj moi (kao da su sami sebi svoje dobro) i otpavi od vinjeg dobra - koje usreuje i svima je zajedniko - na ono koje je samo njihovo; i budui da odabrae oholost uznositosti mjesto najuzvienije vjenosti, ispraznu domiljatost mjesto najpouzdanije istine i strast rascjepkanosti mjesto nedjeljive ljubavi, postali su oholi, himbeni, za vidni . Ljubav u stranu. Narav privatne ljubavi upravo je to: okrenuti se djelomi nom dobru kao iskljuivom dobru i napustiti zajedniko dobro koje u punom smislu jest samo univerzalno i vjeno dobro, jer samo ono moe biti zajedniko svima i svakome, i moe sainjavati za sve i za svakoga snagu zajednitva i objekt sree. Ovo dobro, koje privatna ljubav naputa, drutvena ljubav trai dajui prednost zajednikom dobru pred vlastitim, eli to dobro posjedovati, radosna da ga moe uivati i radosna da ga drugi uivaju, jer je to takvo dobro koje se ne smanjuje nego raste rastom onih koji ga posjeduju i na njem se naslauju. Upravo na osnovi dru tvene ljubavi Augustin definira De civitate Dei . Zadnja opaska: puno otkrivanje drutvene ljubavi vrijedi ne samo za susret o vjeka s Bogom, nego i za susret ovjeka s ovjekom. Niti jedan mrviak ovjeanstva se ne gubi kad je ljubav potpuno drutvena i savrena, jer onda - ali samo onda ona ini veliko udo da svima bude zajedniko to dobra imaju pojedinci steui u jedinstvo, bez moguih podjela, trostruki objekt ljubavi: Boga, nas same, druge (i ne samo ljude nego i anele) . To e se ostvariti samo u Bojoj dravi kad e biti puna identinost - koja je ovdje na zemlji bila ideal za kojim se uvijek teilo ali nikad postiglo niti je ikad dostiiv - izmeu pobjede i istine, dostojanstva i svetosti, mira i sree, ivota i vje nosti U onoj dravi ljubav e biti potpuno drutvena i ovjek potpuno on sam: on sam u bivovanju, spoznaji, ljubavi . Z a Augustina samo Krist, utemeljitelj i kralj Boje drave, jest puno objanjenje ovjeka i njegove povijesti.
25 26 > 27 28 29 30
25 26 2 7 2 8 2 9 3 0

19 2 0 21 22 23 24

De mor. Eccl. cath. 1, 15, 25. Usp. Opi uvod u Milost i sloboda, NBA X X , II, 4. Usp. Opi uvod u De civitate Dei, KS Zagreb 1982., str. LXVI De civ. Dei 12, 28, 1. De civ. Dei 14, 28. De Gen ad litt. 11, 15, 20.

De civ. Dei 12, 8. De civ. Dei 12, 1, 2. Usp. De civ. Dei 19, 13. Usp. In Io Ev. tr. 67, 2. Usp. De civ. Dei 2, 29, 2. Usp. De civ. Dei 11, 28.

LIV

UVOD

2) Ropstvo slobodne volje. Vraajui se na analizu pojma strasti, moemo zakljuiti da one, i to one neuredne, nisu drugo doli neuredna ljubav po kojoj je ovjek neposluan samom sebi, nakon to je on sam bio neposluan Bogu. Kako je zavrila slobodna volja nakon prve neposlunosti ovjekove? Iako tvrdi i brani slo bodu protiv svih oblika determinizma , Augustin, slijedei pouku Pisma i nadasve svetog Pavla, vidi u grijehu izvor slabosti koji zasunjuje slobodnu volju, ini je ne monom da sama vri dobro. Iskusio je to osobno , nalazi to jasno izraeno u Pi smu , odluno to tvrdi u pelagijevskoj polemici , to potvruje u De civitate Dei . Grijeh je prouzrokovao u ovjeku neznanje, sumnje, nesigurnosti koje su mu potamnjele um; a osim toga slabost i strah koji su mu onemoali volju. A tim zlima ovjek nije u stanju vidjeti i ljubiti istinito Dobro, iako je to njegovo istinito i jedino dobro. Odatle nered, odatle zarobljenost kojom um vidi dobro ondje gdje ga nema ili je to dobro samo djelomino, pa je volja privuena lanim dobrima; a i onda kad vidi istinito dobro, ne uspijeva u njem kuati slatkou i teiti da ga postigne .
31 32 33 34 35 36

UVOD U KNJIGE XV-XVIII

1. Poredba izmeu treeg i etvrtog dijela U treem dijelu De civitate Dei (knjige X I - X I V ) , kako je kazano, augustinovsko izlaganje promatra poglavito kategorijalne uvjete dviju drava prema transcendenciji prije nego to zapone izlaganjem dogaaja hic et nunc. Izlaganje je to koje se odnosi na metahistoriju. Tie se dakle stvarateljskog Bojeg ina ponad svake dimenzije prostora i vremena, metahistorijskog oblikovanja dviju drava u vjernim i odmetnulim anelima. Stoga se neprestano vraa na pobijanje filozofskih teorija koje su za stupale da poetak stvari i dogaaja ne zna za preddogaajnost, tj. za neto izvan prostora i vremena. U stvarateljskom Bojem inu, prema Augustinu, postoji ima nentan providnosni plan koji raspolae i vodi stvari i ljudska dogaanja prema cilju i koji prosuuje i odluuje jeli cilj postignut ili nije. Dakle ve u providnosnom planu Bojemu oblikuju se, uvijek u metahistoriji, dvije drave. Oito da ovo dokazivanje udara na manihejski dualizam, na determinizam i na fatalizam ostalih filozofskih kola. U ovom etvrtom dijelu (knjige X V - X V I I I ) Augustinovo izlaganje preuzima zadau da unese u povijest, kroz imanenciju i serijom dogaaja, bezgranini sadraj stvaratelj skog ina i transcendentnog plana Boje providnosti. ovjeku, ili bolje nje govoj stvarateljskoj duhovnosti i slobodi pa onda i njegovu golemom dostojanstvu, povjerena je zadaa ostvariti u dogaajima, u njihovu slijedu, koji se odvija u okvi rima prostora i vremena, ono to je bilo ukljueno u stvarateljski in i providnosni plan Boji. Ove pretpostavke trae posebnu pozornost za specifino znaenje Boje drave koje takoer, u ovom kontekstu, ukljuuje pretpovijest Crkve i susljedno tome spe cifine zadatke prorotva i proricanja; posebno su pozorne i za ulogu genealogija te etnografskih i etnolokih diferencijacija, za znaajke iznimnih osobnosti, za znaenje simbolizma i alegorizma, za poredbu izmeu svete i profane povijesti. 2. Drava Boja, pretpovijest Crkve, profetizam Naznake o poimanju Boje drave i svijeta, ili bolje o dva naroda, susreemo ve u knjizi De vera religione, sastavljenoj 391., iako se mimogred spominje takoer termin drava . Izriitije se o dvije drave govori u De catechizandis rudibus, imeno vane i kao drutvo, jedno nepotenih, drugo izabranih, koje ive od poetka ljudskog roda i idu sve do kraja svijeta. Ve u tom djelu, iz g. 400., izriito se nabraja est razdoblja povijesti ovjeanstva , koje se jo izriitije nabraja na kraju De civitate Dei .
1 2 3
1 2 3

3. Prije i poslije grijeha. Strasti, kao ljudski izrazi, postojale su i prije grijeha, ali su bile podlone mirnom vladalatvu razuma. Osjetilni uici nisu smetali niti umu niti volji, koji su bez tekoa teili za postignuem najvieg Dobra podlaui se nje govim zakonima. Grijeh, kako je reeno, razbio je ovu ravnoteu . O n je unio ne znanje i nemo sa svim zlima koja prate ljudski ivot . Z a puno razumijevanje ovog dvostrukog stanja ovjekova suoena sa strastima, prije i poslije grijeha, Augustin protee svoje razmiljanje na poslije smrti, na us krsnue, kada e ovjek konano, s one strane non posse mori, moi uivati punu slobodu od neurednih strasti i hvaliti mudrost i dobrotu Boga koji je stvorio to nije bilo i oslobodio od propadljivosti to je stvorio .
37 38 39

AGOSTINO TRAPE

(prijevod: Tomislav Zdenko Tenek)

Smrt je sprijeila P. Trapea da pregleda i popuni posljednje stranice ovog Uvoda [u knjige X I - X I V ] . Uinila je to Redakcija rekonstrukcijom teksta iz pripremljenih biljeaka koje su pronaene meu autorovim papirima. A k o ponekad nedostaje svoj stveni literarni stil P. Trapea - za to od itatelja molimo oprotenje - to ne bi trebala osjetiti misao, iako nepotpuna. Bibliografska sku. napomena glede posadanjenja Bibliografije donijet e se u 3. sve-

31 32 33 34 35 36 37 38 39

Usp. De civ. Dei 5. Usp. Confess. 8, 5, 10. Usp. R i m 7, 19. Usp. Opi uvod u Narav i milost, N B A X V I I / 1 , str. C L V I I I ss. Usp. De civ. Dei 14, 11, 1. Usp. De spir. et litt. 3, 5. Usp. De civ. Dei 14, 15. Usp. De civ. Dei 22, 22, 1. De civ Dei 22, 17.

De vera relig. 26, 48; 27, 50. De cath. rud. 19, 31; 22, 39. De civ. Dei 22, 30, 5.

I, V I

UVOD

UVOD

LVII

Augustin pojam drave i l i bolje dviju drava nalazi zasvjedoenim u paljivom i produbljenom itanju Svetog pisma, posebice u Psalmima i u Otkrivenju, gdje se esto javlja pojam Boje drave, kojoj se suprotstavlja drutvo odmetnika temeljeno na oholosti, mrnji i nasilju. D a bismo opravdali ovu terminologiju valja pojasniti pojmove naroda i dra ve. Narod oznauje mnoinu pojedinaca koji su zaposjeli neki odreeni teritorij, rabe isti jezik i imaju odreene znaajke prirodnog ambijenta. Drava pojmu naroda dodaje organizaciju, uredbe i strukture koje garantiraju udruivanje, uestvovanje sviju u dobrima i dobiti, u politikom ureenju i odnosu prava i dunosti. U ovom etvrtom dijelu imamo dakle evoluciju u slijedu dogaaja (excursus, veli Augustin) dviju drava od poetka ovjeanstva do dolaska Kristova. Augustin ne proputa priliku, pokatkad pribjegavajui interpretacijama koje se mogu initi prividnima, da dokae kako je povijest Boje drave u Starom zavjetu identina pretpovijesti Crkve. Time se opravdava govor o profetizmu koji ini bazu sadraja X V I I . knjige. T u nalazimo prilino oduljenu interpretaciju nekih epizoda iz Prve knjige Samuelove, tj. hvalospjev Samuelove majke A n e , apostrofiranje anonim nog proroka Elija, prijekor nedostojnog sveenikog upravljanja, Samuelovo estoko napadanje Saula koji kao kralj biva odbaen i konano egzegezu nekih mesijanskih psalama. Augustin upozorava i dokazuje da se u tim odlomcima proroki iznosi povijest religioznog drutva, spasenjsko i otkupiteljsko djelo Krista umrla i uskrsnula, ureenje novog odnosa izmeu Boga i ovjeka koji postaje izvoditelj vlastitog spase nja, navjetaj novog sveenitva i novoga izabranog naroda. Dolikuje kazati da pone kad, itajui Augustinove interpretacije, ostajemo pomalo perpleksni bogatstvom po janjenja koja se mogu initi ne ba opravdanima. Jasnije i oitije je izlaganje pretpovijesti Crkve umrlog i uskrsnulog Krista kao posrednika, kada u drugom dijelu X V I I I . knjige donosi egzegezu nekih ulomaka iz Proroka. Nekoliko paragrafa prije nego to je zapoeo s ovom egzegezom, Augustin je, oslanjajui se na autoritet uvenog Flacijana, posegnuo za slavnim akrostihovima koji se pripisuju Eritrejskoj Sibili i l i Kumani, kako neki kau, te je u jedan jedin stveni kontekst utkao neke ulomke Laktancijeve Divinae Institutiones. Pa ipak niti jedan od ovih tekstova ne smjera izravno na pretpovijest Crkve, ve na trpeeg K r i sta i na eshatoloki sud svijeta. 3. Uloga genealogija i etnologije Uloga genealogija i etnografskih te etnolokih diferencijacija ima za cilj naznaiti granice i veliine dogaaja prema vremenu i prostoru. Ve kod Hekateja Miletskog nabrajanje generacija imalo je zadau precizirati kronoloko brojenje, koje se svodilo na etrdeset godina za svaku generaciju. Augustin, oslanjajui se na knjigu Postanka, ve od X V . knjige daje pregled kronologije paljivim i razumskim ispitivanjem, po redbama i povezivanjima godina ivota Patrijarha od Adama do Abrahama i Jakova i godina u kojima su dobili prvog sina ili pak onoga koji je ukljuen u potomstvo. U X V I I I . knjigu unosi autoritet Euzebijeve Kronike kako bi, polazei od Abrahama, utvrdio kronoloku poredbu izmeu povijesti Izraela i profane povijesti pozivajui se posebice na kraljevstvo Asiraca u Aziji, Sikijona u Europi i Rima, koji saima jedno i drugo u onaj dio svijeta koji se definira kao Zapad. Pomalo zbunjuje konstatacija da Augustin ne ukljuuje egipatsku kronologiju koju je spomenula Euzebijeva Kronika. Genealogije ukljuuju takoer etnografske i etnoloke diferencijacije koje uz vrijeme ukljuuju i prostor kao sastavnice dogaaja. Etnoloke razlike sadre karak

terne znaajke plemena, posebni govor, vlastiti teritorij i prilagodbu ekolokim raz liitostima i raznovrsnim obiajima, uredbama i zanimanjima. Augustin o tom govori poglavito u X V I . knjizi te ukazuje na fenomene pomutnje govora u Babilonu to dovodi do disperzije naroda u razliite teritorije, do nomadstva koje je znaajka za narode Bliskog i Srednjeg Istoka, a od ega nije izuzet niti veliki patrijarha Abraham, do ukrtavanja ili pak do plemenskih sudara te zauzeem podruja i seljenjima. I sam opi potop, usporeen s vie i l i manje mitskim tradicijama drugih naroda, dovodi Augustina na razmiljanje o prostoru i l i o prostorima u kojima zapoinje i kree hod dviju drava. Zato se njegovo izlaganje ograniuje na dogaaje, vremena i prostore koje mu nua itanje Svetoga pisma i knjiga koje o Pismu ovise.

4. Iznimna linost Nije lako utvrditi to prethodi razliitim znaenjima koja se javljaju u razvijanju etvrtog dijela De civitate Dei. Ipak nam se ini da je govor o genealogijama koje ukljuuju kronoloka brojenja i etnoloke diferencijacije usko povezan s raspravama 0 iznimnim linostima. Upravo jedna odreena osoba u nizu potomaka uzrokuje obrat u tijeku dogaaja, unosi nova znaenja u kontekst dogaanja. Izuzetna linost nazvana je i plutarhijanskom, jer je ba Plutarh, naroito u djelu Paralelne biografije, pripisao neobinim osobama, koje su prozvane i herojskima, nove perspektive i ori jentacije u evoluciji civilizacije, promociji kulture, razvitku kreativne moi ljudske duhovnosti. U povijesti Boje drave sigurno je Abraham izuzetna linost koja prima povijesne sadraje kroz religiozne, moralne, civilizacijske izriaje te ih, obogaene i osnaene, prenosi potomstvu. N o , prije nego to naznaimo znaajke Abrahamove linosti dolikuje dodati poneku opasku koja nam moe pomoi da shvatimo kako je Augustin, poput drugih kranskih autora, bio osjetljiv za poruku uvenog filozofa i biografa iz Heroneje. U propitkivanju genealogija, kako nam ih prua knjiga Postan ka, kad Augustin navodi poneka imena, ini se da upozorava da je Providnost koja vodi povijest povjerila onim osobama zadau da dadu nov pravac tijeku dogaanja. Takav je sluaj s Nebrotom, i l i Nimrodom kako se obiava danas itati, potomkom Hamovim, i s Eberom, potomkom emovim. Augustin daje naslutiti da se Nebrot, prozvan velmoom na zemlji i valjanim lovcem voljom Gospodinovom (protiv G o spodina, tvrdi Augustin) treba spomenuti zato to je u povijest civilizacije unio oruje prikladno za napad, okupaciju, pokoravanje, upravo ono to ini Nebrot . Paljivije Augustin spominje Ebera, praoca Hebreja, jer je on, unato tome to je bio peti u potomstvu emovu, spomenut na poetku genealogije kao da se time eli rei da je prava semitska rasa u hebrejskom narodu . Abrahamu je posveena dobra polovica X V I . knjige. U raspravi Augustinovoj veliki patrijarh je nekim svojim izuzetnim znaajkama iznimna linost, ne samo u povijesti religije i spasenja, nego i u povijesti civilizacijskog rasta. Ponajprije prihvaa 1 izvruje izriiti plan koji mu je naloila i objavila Providnost. Osim toga bjelodano je oitovao nezamjenjivo znaenje i uinak vjere bez obzira na cijenu u ljudskom ivotu. Postavljen je kraljem i zaetnikom sakralnog obreda koji i danas karakterizira i razlikuje jedan narod od drugih naroda. Nakon nekih iskustava nomadstva zaposjeo je najprikladniji teritorij koji e postati raspoznajnom sastojnicom jednog roda i na4 5

4 5

Post 10, 8-13; De civ. Dei 16, 3, 1. Post 10, 21-25; De civ. Dei 16, 3, 2.

LVIII

UVOD

UVOD

LIX

roda. Augustin moe zakljuiti da s Abrahamom u Bojem narodu zapoinje prijelaz iz djetinjeg doba u mladenatvo, doba u kojem se raa mo prenoenja ivota i koje vodi prema mladosti, dobi kada zapoinje sudjelovanje u politikom ivotu koje je zacrtano s poetkom kraljevanja Davidova. Ne moe se tvrditi da je Augustin drugim osobama koje je citirao, ukljuujui Davida i Pika, zaetnika latinske civilizacije, namijenio znaajke plutarhijanske osob nosti, kao to ih je namijenio Abrahamu.

5. Simbolizam i alegorija Zbivanju, tj. dogaanju smjetenom u ovom prostoru i vremenu, pridruuje se njegovo specifino znaenje, tj. oblik koji ga ini ovim ili onim dogaajem, linou, pokatkad izuzetnom, ili linostima koje dogaaj ostvaruju. Najnovija filozofija povi jesti teorijski je tvrdila da ovim sastojnicama nuno valja pridodati odnoaj prema nekom dogaaju koji se treba dogoditi po aristotelovskoj definiciji da je vrijeme mjera gibanja prema onom to je prije i poslije. Dakle ono to se dogaa u ovom posebnom asu u slijedu dogaanja odnosi se i ukljuuje neki budui dogaaj. U prouavanje povijesti uvodi se time simbol: po prvobitnom znaenju simbol je bio ponovno spajanje dviju cjelina jednog raspoznajnog znaka, a odsada bremenit nosi telj drugih znaenja, meu kojima je najizravnije ono koje doziva u svijest zbilje viega reda i budueg vremena. Ovo funkcioniranje evolucije ili povijesni excursus oarava svetog Augustina jer promie razvoj djela, omoguuje savreno ocrtavanje Boje drave te toniju po redbu i odnos izmeu pretpovijesti Crkve i njene povijesti koja zapoinje otkupiteljskim poslanjem Kristovim. Obino on rabi izraze significatio ili significare da naznai simbol i djelovanje simboliziranja kad se govor odnosi na stvari, predmete, ine ili brojeve. Upotrebljava meutim figuratio i figurare da naznai alegoriju i alegoriziranje kad se govor odnosi na ovjeka ili na svojstva i djelovanja koja od ovjeka pro izlaze. Ponekad rabi izraze praefiguratio i praefigurare da naznai vezu s buduim dogaajima. Cilj ili odredite simbola i alegorije gotovo uvijek su Krist i Crkva. Augustinova rasprava je prebogata ovim tumaenjima i simbolikim i alegorij skim ulomcima. Simboli su i alegorije ime patrijarha i njihove godine ivota ili poe tak oinstva, broj generacija u njihovim potomstvima, mjere i geometrijski oblik barke, nagost Noina, kontrast izmeu Sare i Hagare, izmeu Jimaela i Izaka, osmi jeh Sarin, nono vienje Abrahamovo, njegov brak s Ceturom nakon smrti prve ene, rtva Melkizedekova, rtvovanje Izakovo, vienje Jakobovo, prijelaz prvoroenstva s Ezava na Jakova, odbacivanje Elija i aula, privremenost starog sveen stva, izabranje i lik Davidov, izgradnja i razorenje hrama. Augustinovo neprestano vraanje na simbolika i alegorijska tumaenja po tvruje da je posjedovao dobru i odmjerenu informaciju i poznavanje egzegeze otaca i crkvenih pisaca, kako Istoka, poput Origena, tako Zapada, kao to je Ambrozije.

koju vjerno vadi iz Kronike Euzebija Cezarejskog naznaujui kronoloku podu darnost izmeu znaajnijih dogaaja i izuzetnih osoba u jednoj i u drugoj. Poredba je to o civilizacijskom stupnju do kojeg se dolo na politikom, kulturnom, religio znom planu. Naravno da u augustinovskom tekstu ne nalazimo preciznu razdjelnicu izmeu znaenja ovih triju aspekata ljudske duhovnosti. ini se da Augustin doputa da u tijeku povijesti zemaljske drave vei utjecaj ima politiki aspekt. O n upozorava na odluujui presti Asirije, prvog Babilona, koja garantira evoluciju okolnih naroda te da iz takvog prestia nisu izuzeti niti Sikijon i Atena. Jo je vie odluujui primat Rima koji utvruje politiki presti i prenosi ga na Zapad te svim narodima i svim dravama osigurava sudjelovanje u ve steenoj civilizaciji. Z a druga dva aspekta Augustin priznaje primat izabrane drave. Poredba na kulturnoj razini obvezuje ga da ponajprije brani, razdobljima vremena, kulturu naroda Bojega, posebno ono to se moe rei, ili bolje to se ne moe rei o pjesnicima teolozima, poput L i n a , Museja i Orfeja. A l i tu su proroci Hoeja, Amos, Izaija i Mihej koji prethode svim narodima ponudom vlastite pisane misli. Augustin rabi gorke rijei protiv bahata hvastanja Egipana koji su predmijevali da vuku svoju kulturu iz astronomskih podruja od prije stotinu tisua godina. Sedam mudraca, ukljuujui Talesa, kao i naturalisti i Pitagora, dolaze nakon izraelskih proroka. Nije rije samo o prednosti nego o stvarnom prvenstvu. Naime proroci predaju sigurni nauk najprije idovskom narodu a potom ostalim narodi ma; taj je nauk ovjerovljen kanonon, dok profana i klasina kultura ne posjeduje vjerodostojnost sigurne teorije ve se ograniuje da odgaja i izaziva na raspravu, na diskusiju o poredbi izmeu razliitih sustava. Oitije je prvenstvo izabrane drave koja je dala povijesti i organima prenoe nja kulture istinsko znaenje religije. Kako u tradiciji Egipta i Grke tako i u tradiciji R i m a prevladavaju mitovi i bajke, esto u suprotnosti s istinskim religio znim vrednotama i ureeni tako da potvrde zemaljske interese koji nemaju nika kve prave veze s boanskim. Zato Augustin priznaje da je nekim mitovima, po sredstvom lirske i poetske transfiguracij, bila dodijeljena slavljenika pjesma za postignue nekih odredita civilizacije i za povezanost meu narodima. Takvi su mitovi o Hermesu i Herkulu, A r g u , Tritolemu, Anfionu, Frisu i E l i , Danaju, Dedalu i Ikaru. Pa ipak samo u religioznoj tradiciji izabranoga naroda nalazi se poruka, poziv kroz rije koja dolazi od Boga da u nas usadi ljubav, iskupljenje od zla i od grijeha, pomirenje, udnju za otkupljenjem i za spasenjem.
DOMENICO GENTILI

(prijevod: Tomislav Zdenko Tenek)

6. Poredba izmeu svete i svjetovne povijesti Najznaajniji predmet ovog etvrtog dijela Augustinova djela koje propitkuje mo, zasigurno je ono u X V I I I . knjizi a moemo ga definirati kao poredbu izmeu dvije drave u njihovoj povijesnoj evoluciji. Baza i podloga poredbe je kronologija

DE CIVITATE DEI O DRAVI BOJOJ

KNJIGA XI.
Knjigu moemo podijeliti u etiri dijela. Moemo je tako podijeliti jer snaga i bogatstvo Augustinove misli nuaju razmiljanja, povratne misli i ukrtavanja znae nja. U prvom dijelu opravdava se zato u Rijei Bojoj i u Svetom pismu traiti obrise Boje drave (1-3). Udrugom dijelu iznosi se nauk o stvarateljskom inu Bojemu (4-8). U treem dijelu stvarateljski in odnosi se na stvaranje anela i na posebno stanje vjernih ili pak pobunjenih anela (9-21). U etvrtom dijelu, snano polemikom, kranski nauk i tumaenja tog nauka su protstavljena su krivim teorijama o Trojstvu i o vremenu Bojeg stvarateljskog ina.

BREVICULUS

SAETAK

CC XXI

1. 2. 3. 4.

De ea parte operis, qua duarum civitatum, id est caelestis atque terrenae, initia et fines incipient demonstrari. De cognoscendo Deo, ad cuius notitiam nemo hominum pervenit, nisi per Mediatorem Dei et hominum, hominem lesum Christum. De auctoritate canonicae Scripturae divino piritu conditae. De conditione mundi, quae nec intemporalis sit, nec novo Dei ordinata consilio, quasi postea voluerit, quod ante noluerat. Tam non esse cogitandum de infinitis temporum spatiis ante mundum, quam nec de infinitis locorum spatiis extra mundum, quia, sicut nulla ante ipsum sunt tempora, ita nulla extra ipsum sunt loca. Creationis mundi et temporum unum esse principium nec aliud alio praeveniri. De qualitate primorum dierum, qui etiam antequam sol fieret vesperam et mane traduntur hahuisse. Quae qualisque intellegenda sit Dei requies, qua post opera sex die rum requievit in septimo. De angelorum conditione quid secundum divina testimonia sentiendum sit. De simplici et incommutabili Trinitate Dei Patris et Dei Filii et Dei Spiritus Sancti, unius Dei, cui non est aliud qualitas aliudque substantia. An eius beatitudinis, quam sancti angeli ab initio sui semper habuerunt, etiam illos spiritus, qui in veritate non steterunt, participes fuisse credendum sit. De comparatione beatitudinis iustorum, necdum obtinentium promissionis divinae praemium et primorum in paradiso hominum ante peccatum. An ita unius felicitatis omnes angeli sint creati, ut neque lapsuros se possent nosse qui lapsi sunt, et post ruinam labentium perseverantiae suae praescientiam acceperint qui steterunt. Quo genere locutionis dictum sit de diabolo, quod in veritate non steterit, quia veritas non est in eo. Quid sentiendum sit de eo, quod dictum est: Ab initio diabolus peccat. De gradibus et differentiis creaturarum, quas aliter pendit usus utilitatis, aliter ordo rationis. Vitium malitiae non naturam esse, sed contra naturam, cui ad peccandum non Conditor causa est, sed voluntas.

O onome dijelu djela u kojem se zapoinje pretresati o poecima i zavrecima dvaju gradova, to jest: nebeskoga i zemaljskoga. O spoznaji Boga, do koje nitko od ljudi ne dolazi osim preko Posred nika Boga i ljudi, ovjeka Isusa Krista. O ugledu kanonskog Pisma, koje je zasnovao boanski Duh. O stvaranju svijeta: nije ni nevremenito niti odreeno nekom novom Bojom odredbom, kao da bi Bog poslije ushtio ono to prije ne htjede.

1. 2. 3. 4.

5.

6. 7. 8. 9. 10.

Isto tako ne treba misliti o beskonanim vremenskim razmacima prije svijeta kao to ne treba misliti ni o beskonanim prostornim razmacima izvan svijeta, jer kao to prije njega nema nikakva vremena tako ni izvan njega nema nikakva prostora.

5.

11.

12.

13.

Jedan je poetak stvaranja svijeta i vremena, i ni jedno nije prethodilo drugomu. O znaaju onih prvih dana, o kojima se govori kako su imali vee i jutro prije negoli je Sunce stvoreno. to je i kako treba razumjeti Boji poinak, kad je nakon est dana rada sedmog dana poinuo. to treba prema boanskom svjedoanstvu misliti o postanku anela. O jednostavnom i nepromjenjivom Trojstvu Oca, Sina i Duha Svetog, jednoga Boga, kojemu nije svojstvo jedno, a bivstvo drugo. Treba li vjerovati da u blaenstvu, to ga od svoga poetka uvijek imaju sveti aneli, sudjelovahu i oni dusi koji ne ostadoe u istini? O usporedbi blaenstva pravednika, koji jo nisu primili obeanu boansku nagradu, i blaenstva prvih ljudi u raju prije grijeha. Da li svi aneli bijahu stvoreni u jednoj sretnosti, tako te ni oni koji su pali nisu mogli znati da e pasti, doim oni koji ostadoe postojani tek su nakon pada posrnulih doznali o svojoj ustrajnosti?

6, 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

CC XXII

14. 15. 16. 17.

Kojom je vrstom izrijeka reeno o avlu, da nije stajao u istini, jer u njemu nema istine. Sto treba misliti o izjavi Davao grijei od poetka? O stupnjevima i razlikama stvorova, koji se jednim nainom odmjeravaju prema korisnosti, a drugim prema poretku razbora. Porok zloe nije po naravi, nego je protiv naravi, jer njemu nije uzrok Tvorac, nego volja.

14. 15. 16. 17.

BREVICULUS

SAETAK

7
18. 19. 20. 21.

18. 19. 20. 21. 22.

De pulchritudine universitatis, quae per ordinationem Dei etiam ex contrariorum fit oppositione luculentior. Quid sentiendum videatur de eo quod scriptum est: Divisit Deus inter lucem et tenebras. De eo quod post discretionem lucis atque tenebrarum dictum est: Et vidit Deus lucem, quia bona est. De aeterna et incommutabili scientia Dei ac voluntate, qua semper Uli universa quae fecit sic placuerunt facienda, quemadmodum facta. De his, quibus in universitate rerum a bono Creatore bene conditarum quaedam displicent, et putant nonnullam malom esse naturam. De errore, in quo Origenis doctrina culpatur. De Trinitate divina, quae per omnia opera sua significationis suae sparsit indicia. De tripertita totius philosophiae disciplina. De imagine summae Trinitatis, quae secundum quemdam modum in natura etiam necdum beatificati hominis invenitur. De essentia et scientia et utriusque amore. An etiam ipsum amorem, quo et esse et scire diligimus, diligere debeamus, quo magis divinae Trinitatis imagini propinquemus. De sanctorum angelorum scientia, qua Trinitatem in ipsa eius deitate noverunt, et qua operum causas prius in operantis arte, quam in ipsis operibus artificis intuentur. De senarii numeri perfectione, qui primus partium suarum quantitate completur. De die septimo, in quo plenitudo et requies commendatur. De opinione eorum, qui angelorum creationem anteriorem volunt es se quam mundi. De duabus angelorum societatibus diversis atque disparibus, quae non incongrue intelleguntur lucis et tenebrarum nominibus nuncupatae. De eo quod quidam putant in conditione firmamenti aquarum discretarum nomine angelos significatos, et quod quidam aquas aestimant non creatas.

23. 24. 25. 26.

O ljepoti sveukupnosti, koja po Bojoj odredbi postaje jo krasnijom samom oprekom suprotnosti. to treba misliti o rijeima: I rastavi Bog svjetlo od tame. O onome to je reeno nakon razludbe svjetla i tmine: I vidje Bog da je svjetlo dobro. O vjeitom i nepromjenjivom Bojem znanju i volji, prema kojima se njemu sve stvari koje je nainio uvijek svialo upravo tako nainiti kako su i nainjene. O onima kojima se ne sviaju neke od stvari u sveukupnosti (koje je dobri stvoritelj dobro stvorio) te misle kako postoji i nekakva zla na rav. O pogrjeci zbog koje se osuuje Origenov nauk. O boanskome Trojstvu, koje prosu znake svojeg znaenja po svim svojim djelima. O trodijelnoj razdiobi cjelokupne filozofije. O slici Svevinjega Trojstva, koja se na neki nain nalazi i u naravi ovjeka to jo ne posjeduje blaenstvo.

22.

23

24

25 26

27. 28. 29.

30. 31. CC XXIII 32. 33.

34.

O biti, znanju i ljubavi prema oboma. Da li trebamo voljeti i samu ljubav kojom volimo bitak i znanje, kako bismo se to vie pribliili slici boanskoga Trojstva? O znanju svetih anela, kojim spoznaju Trojstvo u samu njegovu bo anstvu i kojim uzroke Tvorevih djela uviaju prije u njegovu umijeu nego u samim njegovim djelima. O savrenstvu broja est, koji se prvi upotpunjuje zbrojem svojih dije lova. O sedmome danu, kojim se istie punoa i poinak. O mnijenju onih koji hoe da je stvaranje anela prethodilo svijetu. O dvama razliitim i oprenim drutvima anela, koji se primjereno podrazumijevaju pod nazivcima svjetla i tmine. O tome to neki misle, kako se pri stvaranju svoda izrazom razdvaja nja voda misli na anele, i kako neki misle da vode nisu stvorene.

27. 28. 29.

30.

31. 32. 33. 34.

LIBER UNDECIMUS
M U N D U M E T A N G E L O S D E U S IN T E M P O R E CREAVIT

JEDANAESTA

KNJIGA

P O E T A K SVIJETA U V R E M E N U I S T V A R A N J E A N E L A

De civitate Dei quid Scriptura dicat [1-3] P L 315 - cc 321

Quae sit in secunda h b r i parte disputa-

Bozja drava u Svetom pismu [1-3] 1. Bojim gradom nazivamo onaj o kojem svjedoi Sveto pismo, kojega nadmo nad svim proizvodima ljudskoga duha ne potjee od nasuminih poriva due, nego se temelji na naumu najvie promisli i svojom izvrsnou i ugledom nadmauje cjelokupnu ljudsku knjievnost. Naime, u njemu je zapisano: Divote se govore o tebi, grade Boji, dok u drugome psalmu itamo: Velik je Gospod, hvale predostojan u gradu Boga naega. Sveto brdo njegovo, brijeg velian stven, radost je zemlji svoj; a malo dalje u istome psalmu: to smo uli, sada vidimo: grad Gospoda nad vojskama, grad Boga naega Bog ga utvrdi dovijeka; te isto i u drugome psalmu: Rijeka i ru kavci njezini vesele grad Boji, presveti ator Vinjega. Bog je sred njega, poljuljat se nee. Tima i takvima svjedoanstvima (koje bi bilo odve dugo sve nabrajati) zajameno doznasmo da postoji stano viti Boji grad (civitas Dei), kojega graanima udimo postati s lju bavlju kojom nas je zadahnuo njegov Utemeljitelj. Graani zemalj skoga grada pretpostavljaju Utemeljitelju ovoga svetoga grada svoje vlastite bogove, ne znajui da je O n Bog nad bogovima, ne Bog la nih bogova, naime: nemilih i oholih i koji (lieni njegove nepromje njive i svima zajednike svjetlosti, te stoga svedeni na nekakvu oskudnu mo) otimaju se za svoje osobne povlastice i jo zahtijevaju boanske poasti od svojih obmanutih podanika; nego O n je Bog po bonih i svetih bogova , koji vie uivaju da se podvrgnu njemu jed nomu nego da se mnogi podvrgnu njima, i vie da tuju Boga negoli da njih same tuju mjesto Boga.
2 3 4 5 6 1

1. Civitatem Dei dicimus, cuius ea Scriptura testis / est, quae non fortuitis motibus animorum, sed plane / summae dispositione providentiae super omnes omnium gentium litteras, omnia sibi genera in. f i. . n . , . .
T

i .

tio.
P L 3 1 6

C C 322

geniorum humanorum divina excellens auctoritate subiecit. Ibi quippe scriptum est: Gloriosa dicta sunt de te, civitas Dei *; et in alio Psalmo legitur: Magnus Dominus et laudabilis nimis* in civitate Dei nostri, in monte sancto eius, dilatans exsultationes universae terrae \ et paulo post in eodem Psalmo: Sicut audivimus, ita et vidimus, in civi tate Domini virtutum, in civitate Dei nostri; Deus fundavit eam in aeternum*', item in alio: Fluminis impetus laetificat civitatem Dei, sanctificavit tabernaculum suum Altissimus; Deus in medio eius non commovebitur . His atque huiusmodi testimoniis, quae omnia commemorare nimis longum est, didicimus esse quamdam civitatem Dei, cuius cives esse concupivimus illo amore,quem nobis illius conditor inspiravit. Huic conditori sanctae civitatis, cives terrenae civitatis deos suos praeferunt, ignorantes eum esse Deum deorum , non deorum falsorum, hoc est impiorum et superborum, qui eius incommutabili omnibusque communi luce privati, et ob hoc ad quamdam egenam potestatem redacti, suas quodam modo privatas potentias consectantur, honoresque divinos a deceptis subditis quaerunt; sed deo rum piorum atque sanctorum, qui potius se ipsos uni subdere quam multos sibi, potiusque Deum colere quam pro Deo coli delectantur. Sed huius sanctae civitatis inimicis decem superioribus libris, quantum potuimus, Domino et Rege nostro adiuvante, respondimus. Nunc vero quid a me iam exspectetur agnoscens, meique non immemor debiti, de duarum civitatum, terrenae scilicet et caelestis, quas in hoc interim saeculo perplexas quodam modo diximus / invicemque permixtas, exortu et excursu et debitis finibus, quantum valuero, disputare, eius ipsius Domini et Regis nostri ubique opitulatione fre2 4 b 5

q onome dijelu zapomj^pretrS sati o poecima dva7ugradova, to jest: nebe-_ skoga "
S 1 z e m a l j

N u , mi smo onoliko koliko smo mogli, uz pomo naeg Gospodina i Kralja, odgovorili neprijateljima ovoga svetoga grada u deset pret hodnih knjiga. Sada pak, znajui to se od mene oekuje, i ne zabo ravljajui svoju obvezu (a onoliko koliko uzmognem i oslanjajui se uvijek na pomo istoga Gospodina i Kralja), pristupit u raspravi o

nimis] valde M . concupiscimus M. Usp. Opi uvod, str. X X V . J 3 _3 *Ps47,9 5 45 _6 6 . 49 2

F P s 8 6
P s

Ps86,3. Ps 47, 2-3. *Ps47,9. Ps 45, 5-6. C f . P s 4 9 , 1.

2

4 7 >

10

DE

civ.

DEI

11,

1-2

O DRAVI BOJOJ

11,

1-2

11

tus, adgrediar, primumque dicam, quem ad modum exordia duarum istarum civitatum in angelorum diversitate praecesserint.
Deus nobis locutus est... 2. Magnum est et admodum rarum universam creaturam c o r p o ream et incorpoream consideratam compertamque mutabilem intentione mentis excedere, atque ad incommutabilem Dei substantiam pervenire, et illic discere ex ipso, quod cunctam naturam, quae non est quod ipse, non fecit nisi ipse. Sic enim Deus cum homine non per aliquam creaturam loquitur corporalem, corporalibus instrepens auribus, ut inter sonantem et audientem aeria spatia verberentur, neque per eius modi spiritalem, quae corporum similitudinibus figuratur, sicut in somnis vel quo alio tali modo; nam et sic velut corporis auribus loquitur, quia velut per corpus loquitur et velut interposito corporalium locorum intervallo; multum enim / similia sunt talia visa corporibus; sed loquitur ipsa veritate, si quis sit idoneus ad audiendum mente, non corpore. A d illud enim hominis ita loquitur, quod in homine ceteris, quibus homo constat, est melius, et quo ipse Deus solus est melior. Cum enim homo rectissime intellegatur vel, si hoc non potest, saltem credatur factus ad imaginem D e i : profecto ea sui parte est propinquior superiori Deo, qua superat inferiores suas, quas etiam cum pecoribus communes habet. Sed quia ipsa mens, cui ratio et intellegentia naturaliter inest, vitiis quibusdam tenebrosis et veteribus invalida est, non solum ad inhaerendum fruendo, verum etiam ad perferendum incommutabile lumen, donec de die in diem renovata atque sanata fiat tantae felicitatis capax, fide primum fuerat imbuenda atque purganda. In qua ut fidentius ambularet ad veritatem, ipsa veritas, Deus Dei Filius, homine adsumpto, non Deo consumpto, eamdem constituit et fundavit fidem, ut ad ho minis Deum iter esset homini per hominem Deum. H i c est enim Mediator Dei et hominum, homo Christus Iesus . Per hoc enim Mediator, per quod homo, per hoc et v i a . Quoniam si inter eum qui tendit et illud quo tendit, via media est, spes est perveniendi; si autem desit, aut ignoretur qua eundum sit, quid prodest nosse quo eundum sit?
c 6 7 8

poetku, razvitku i nunom svretku dva grada, to jest: zemaljskog i nebeskog - o kojima ve rekoh da su nekako u ovome sadanjem svijetu isprepleteni i izmijeani; i prvo u rei kako je dolo do samog poetka tih dvaju gradova zbog razlike medu anelima.

PL318

2. Velika je i veoma rijetka stvar, poto je ovjek razmislio o cjelokupnom stvorenju (i tjelesnom i netjelesnom) i otkrio kako je ono promjenjivo, proslijediti dalje uzletom svojeg uma te stii do nepromjenjivoga Bojeg bivstva, i tu od njega nauiti kako cijelu narav (koja nije isto to i O n sam) nije stvorio nitko drugo nego on. Tako Bog ne govori s ovjekom preko nekakvog tjelesnoga stvora, aljui zvuk tjelesnim uima, tako da iba zrak u prostoru izmeu oglasitelja i sluatelja, niti preko takva duhovnog stvora koji bi poprimao tjele sna nalija, kao to je u snovima ili slinim stanjima - jer i tako kao da govori tjelesnim uima, zbog toga to kao da govori tijelom i kao kroz razdaljinu prostornih tijela; jer takva su vienja veoma nalik na tijela - , nego Bog govori samom istinom, ako je tkogod kada uti umom, a ne tijelom. O n tako govori onome u ovjeku to je bolje od svega ostaloga od ega je sastavljen, i od ega je bolji jedino Bog. Budui da se najispravnije razumijeva ili, ako to nije mogue, onda barem vjeruje, da je ovjek stvoren na sliku Boju, zaista je onim svojim dijelom blii vinjemu Bogu kojim nadmauje svoje nie dijelo ve, to su mu zajedniki i sa ivotinjama. A l i jer je sam um (u kojemu po naravi prebivaju razbor i razumnost) oslabljen stanovitim starim pogrjekama koje ga pomrauju, i ne samo to mu prijee prionue uza nepromjenjivu svjetlost i uitak u njoj nego mu ne doputaju ni da je podnese, sve dok se iz dana u dan ne obnovi, te tako iscijeli i postane sposoban za toliku sretnost, prvo se morao uroniti u vjeru i oistiti. A kako bi u toj vjeri pouzdanije stigao do istine, - sama istina, Bog Sin Boji, uzevi na se ovjeka, a ne dokinuvi Boga, postavio je i utemeljio tu istu vjeru, da ovjeku put do ovjekova Boga bude preko Boga ovjeka. Ovaj je naime posrednik Boga i lju di, ovjek Krist Isus. Po tome je posrednik po emu je ovjek; po tom je i put. Jer, ako izmeu onoga koji nekamo tei i onoga emu tei postoji po srijedi put, postoji i nada da stigne; ako puta nema i l i ako ne zna kuda bi poao, kakva je korist to zna kamo treba poi?

o spoznaji Stko'o^ijudf ne dolazi osim [ka Boga7 ljudi, ovjeka d I s u s a K n s t a

somniis

M.

C f . G e n 1, 26 1 T i m 2, 5 C f . Io 14, 6; H e b 10, 20

12

DE

civ.

DEI

11, 2 - 4 , 1

O DRAVI BOJOJ

11,

2 -

4,1

13

Sola est autem adversus omnes errores via munitissima, ut idem ipse sit Deus et homo; quo itur Deus, qua itur homo.
... Sacra Scrip3. H i c prius per Prophetas, deinde per se ipsum, postea per / Apostolos, quantum satis esse iudicavit, locutus, etiam Scripturam condidit, quae canonica nominatur, eminentissimae auctoritatis, cui fidem habemus de his rebus, quas ignorare non expedit, nec per nos i p s o s nosse idonei sumus. N a m si ea sciri possunt testibus nobis, quae remota non sunt a sensibus nostris, sive interioribus sive etiam exterioribus (unde et praesentia nuncupantur, quod ita ea dicimus esse prae sensibus, sicut prae oculis quae praesto sunt oculis): profecto ea, quae remota sunt a sensibus nostris, quoniam nostro testimonio scire non possumus, de his alios testes requirimus eisque credimus, a quorum sensibus remota esse vel fuisse non credimus. Sicut ergo de visibilibus, quae non vidimus, eis credimus, qui viderunt, atque ita de ceteris, quae ad suum quemque sensum corporis pertinent: ita de his, quae animo ac mente sentiuntur (quia et ipse rectissime dicitur sensus, unde et sententia vocabulum accepit), hoc est de invisibilibus quae a nostro sensu interiore remota sunt, his nos oportet credere, qui haec in illo incorporeo lumine disposita didicerunt, vel manentia contuentur.
d

A samo je jedan put posve zatien od svih zabluda, onaj tko je i Bog i ovjek: Bog je ono kamo se ide, a ovjek ono kuda se ide.

cc 323

StC

3. O n je prvo preko proroka, a zatim i osobno, poslije pak preko apostola (onoliko koliko je sudio da je dostatno) i govorio i zasnovao Pismo, koje se naziva kanonskim, kojeg je izvanredna vrijednost; u nj se pouzdajemo to se tie onih stvari koje trebamo znati, a koje sami ne moemo doznati. Jer, ako se mogu doznati stvari - emu smo sami svjedoci - koje nisu udaljene od naih sjetila, bilo unutar njih bilo vanjskih (koje se otud i zovu prisutninama - praesentia, jer kaemo kako su pred sjetilima - prae sensibus - kao to su nazone one stvari koje su pred oima), to su nam za one stvari koje su daleko od naih osjetila - jer o tima ne moemo znati po vlastitom svjedoan stvu - potrebni drugi svjedoci te se pouzdajemo u njih o kojima ne vjerujemo da dotine stvari jesu ili da su bile udaljene od njihovih sjetila. Dakle, kao to o vievinama (visibilia) koje sami ne vidjesmo vjerujemo onima koji vidjee, a tako je i s ostalim sjetilima i onime to njima pripada, - isto tako i o onim stvarima to se shvaaju duom i umom (animo ac mente) - jer se to shvaanje posve pravo i naziva sensus, pa otuda i naziv sententia za mnijenje - to jest: o nevievinama (invisibilia), koje su daleko od naeg nutarnjeg osjeanja, mi trebamo vjerovati onima koji te stvari doznae ili ih neprestance pro matraju u onoj netjelesnoj svjetlosti.

o ugledu
p ^ ^ k o j e je zasnovao boans k l D u h

Deus mundum creavit non in tempore existens [4-8]

PL319 Deo creante mundus cum tempore incepit...

Boji stvarateljski in izvan vremena [4-8] 4. 1. O d svih vide vina najvei je svijet, a od svih nevievina naj vei je Bog. A l i mi vidimo da svijet jest, doim vjerujemo da Bog jest. D a je Bog nainio svijet, ne moemo nikomu pouzdanije vjero vati negoli samomu Bogu. Gdje smo njega uli? D o sada jo nigdje bolje nego u Svetome pismu, gdje njegov prorok ree: U poetku stvori Bog nebo i zemlju. A da l i taj prorok bijae ondje kad je Bog stvorio nebo i zemlju? Nije, nego ondje bijae mudrost Boja, po kojoj su stvorene sve stvari, a ona je prela i u svete due, nainivi od njih prijatelje Boje i proroke , te im u nutrini i bez glasa pripovi jeda o njegovim djelima. Njima govore i Boji aneli, koji uvijek gle daju lice Oca i najavljuju njegovu volju onima kojima treba. Jedan od njih bijae i prorok koji ree i napisa: U poetku stvori Bog nebo i
1 2 3

4. 1. Visibilium omnium maximus mundus est, invisibilium omnium maximus Deus est. Sed mundum esse conspicimus, Deum esse credimus. Quod autem Deus fecerit mundum, nulli tutius credimus, quam ipsi Deo. Ubi eum audivimus? Nusquam interim nos melius quam in Scripturis sanctis, ubi dixit Propheta eius: In principio fecit Deus caelum et terram . Numquidnam ibi fuit iste Propheta, quando fecit Deus caelum et terram ? Non; sed ibi fuit Sapientia Dei, per quam facta sunt omnia, quae in animas sanctas e t i a m se transfert, amicos Dei et Prophetas constituit eisque opera sua sine strepitu intus enarrat. Loquuntur eis quoque angeli Dei, qui semper vident faciem Patris , voluntatemque eius quibus oportet annuntiant. Ex his unus erat iste Propheta, qui dixit et scripsit: In principio fecit
9 10 e 11 12

O stvaranju svijeta: nije ni nevremenito niti odreeno nekom novom Bojom odred bom, kao da bi Bog poslije ushtio ono to prije ne htjede.

nosmetipsos M. animas sanctas etiam] a. e. s. M.

10

11

12

Gen 1, 1. Cf. Prov 8, 27. Cf. Sap 7, 27. M t 18, 10.

1 2

Post 1, 1 Usp. Izr 8, 27 Usp. Mudr 7, 27

14

D E civ. D E I

11, 4 , 1 - 4 , 2

DRAVI BOJOJ

11, 4 , 1 - 4 , 2

15

Deus caelum et terram. Qui tam idoneus testis est, per quem Deo credendum sit, ut eodem piritu Dei, quo haec sibi revelata cognovit, etiam ipsam fidem nostram futuram tanto ante praedixerit.

zemlju. A taj je tako pogodan svjedok da po njemu treba vjerovati Bogu, da je istim Duhom Bojim, kojim je spoznao to mu bijae otkriveno, toliko unaprijed pretkazao i nau buduu vjeru. 2. N u zato je vjeiti Bog tad ushtio nainiti nebo i zemlju koje prije nije bio nainio? Koji ovo govore jer bi htjeli da se ini kako je svijet vjeit i bez ikakva poetka, pa stoga da i nije stvoren od Boga, ti su odvie odvraeni od istine i mahnitaju od pogubne bolesti bezboja. Naime, ako se i ostave po strani proroke izreke, sam svijet svojom najureenijom promjenjivou i pokretljivou te najkrasnijim izgle dom od svih vievina, nekako bez rijei proglaava: i da je stvoren i da ga nije mogao stvoriti nitko drugi osim Boga, neizrecivo i nevid ljivo velikog, neizrecivo i nevidljivo lijepog. Ima ih koji, dodue, priznaju da je svijet stvoren od Boga, ali odbijaju priznati da ima poetak vremena, nego samo poetak svojeg nastan ka, tako da je na neki jedva shvatljiv nain oduvijek nainjen; ti doi sta neto kau te se ini da brane Boga od nasuminog i sluajnog ina, kako se ne bi vjerovalo, da mu je odjednom dolo na um neto ega nikad prije nije bilo, da naini svijet, pa je donio posve novu odluku, iako nije uope ni u emu promjenjiv; ali ne znam kako im se takav dokaz moe odrati u ostalim stvarima, a osobito kad je posrijedi dua; ako tvrde da je ona suvjena Bogu, nikako nee moi objasniti otkuda se njoj dogaa nova bijeda, koja je prije bila liena u cijeloj vjenosti. Budu l i rekli kako su se u njoj uvijek smjenjivali bijeda i blaenstvo, nuno je da kau kako e se uvijek i smjenjivati; otuda e im slijediti besmislica, da ak i kad se kae kako je dua blaena, ona zapravo nije blaena, ako predvia svoju buduu bijedu i sramotu; a ako pak ne predvia da e biti sramotna i bijedna, nego cijeni kako je uvijek blaena, onda je blaena po lanome mnijenju; a od toga se ne moe rei nita gluplje. A k o pak misle, da su se uvijek u beskonanim prolim razdobljima smjenjivali blaenstvo i bi jeda due, ali sada (kad dua bude osloboena) za sve preostalo vrije me, ona se vie nee vraati u bijedu, nita se manje ne uvjeravaju, kako dua nije nikad bila istinski blaena, nego tek sada poinje neko novo blaenstvo, koje nije lano; a time priznaju da se njoj dogaa neto novo, neto veliko i odsudno, to joj se nikad prije nije dogodilo u cijeloj vjenosti. Zanijeu li da je Bog u svoju vjeitu nakanu ukljuio i uzrok toj novo sti, zanijekat e i da je on tvorac blaenstva due, to je nedopustiva hula; ako pak kau da je on zamislio novu odluku da dua od sada bude vjeito blaena, kako e dokazati da je njemu tua ona promje njivost, koja se i njima ne svia? Zatim, ako priznaju da je dua stvorena u vremenu, i l i da nee propasti ni u kakvu buduem vre menu (da ona poput brojeva ima poetak, ali nema kraja, pa da sto-

... et etiam.

anima

cc 324

P L 320

Sed quid placuit aeterno Deo tune facere caelum et terram, quae antea non fecisset? Qui hoc dicunt, si mundum aeternum sine ulio initio, et ideo nec a Deo factum videri volunt, nimis aversi sunt a veritate et letali morbo impietatis insaniunt. / Exceptis enim propheticis vocibus, mundus ipse ordinatissima sua mutabilitate et mobilitate et visibilium omnium pulcherrima specie quodam modo tacitus et factum se esse, et non nisi a Deo ineffabiliter atque invisibiliter magno et ineffabiliter atque invisibiliter pulehro fieri se potuisse proelamat. Qui autem a Deo quidem factum fatentur, non tamen eum temporis volunt habere, sed suae creationis initium, ut modo quodam vix intellegibili semper sit factus, dicunt quidem aliquid, unde sibi Deum videntur velut a fortuita temeritate defendere, ne subito illi venisse credatur in mentem, quod numquam ante venisset, facere mundum, et accidisse illi voluntatem novam, cum in nullo sit omnino mutabilis; sed non video quo modo eis possit in ceteris rebus ratio ista subsistere, maximeque i n anima, quam si Deo coaeternam esse contenderint, unde illi aceiderit nova miseria, quae numquam antea per aeternum, nullo modo poterunt explicare. S i enim alternasse semper eius miseriam et beatitudinem dixerint, necesse est dicant etiam semper alternaturam; unde illa eos sequetur absurditas, ut etiam cum beata dicitur, in hoc utique non sit beata, si futuram suam miseriam et turpitudinem praevidet; si autem non praevidet, nec se turpem ac miseram fore, / sed beatam semper existimat, falsa opinione sit beata; quo dii stultius nihil potest. Si autem semper quidem per saecula retro infinita cum beatitudine alternasse animae mise riam putant, sed nunc iam de cetero, cum fuerit liberata, ad mise riam non esse redituram, nihilo minus convincuntur numquam eam fuisse vere beatam, sed deinceps esse incipere nova quadam nec fallaci beatitudine; ac per hoc fatebuntur aceidere i l l i aliquid novi, et hoc magnum atque praeelarum, quod numquam retro per aeternitatem accidisset. Cuius novitatis causam si Deum negabunt in aeterno habuisse consilio, simul eum negabunt beatitudinis eius auctorem, quod nefandae impietatis est; si autem dicent etiam ipsum novo con silio excogitasse, ut de cetero sit anima in aeternum beata, quo modo eum alienum ab ea, quae illis quoque displicet, mutabilitate monstrabunt? Porro, si ex tempore creatam, sed nullo ulterius tempore perituram, tamquam numerum, habere initium, sed non habere fi4. 2.

O DRAVI BOJOJ

11,

4,2-5

17

16

DE

civ.

DEI

11, 4 , 2 - 5 ga, poto je jednom iskusila bijede, nikad vie nee biti bijedna, bude li od njih osloboena), onda nee dvojiti da to biva uz nepromjenji vost Boje namisli. Dakle, neka vjeruju i da je svijet mogao nastati u vremenu, a da Bog - zbog toga to ga je stvorio - nije izmijenio svoju vjeitu namisao i volju.

C C 325

nem fatentur, et ideo semel expertam miserias, si ab eis fuerit liberata, numquam miseram postea futuram: non utique dubitabunt hoc fieri manente incommutabilitate consilii Dei. / Sic ergo credant et mundum ex tempore fieri potuisse, nec tamen ideo Deum in eo faciendo aeternum consilium voluntatemque mutasse.

Deus non in loco et tempore creatur.

PL

321

5. Deinde videndum est, i s t i , qui Deum conditorem mundi esse consentiunt, et tamen quaerunt de mundi tempore quid respondeamus, quid ipsi respondeant de mundi loco. Ita enim quaeritur, cur potius tune et non antea factus sit, quem ad modum quaeri potest, cur hic potius ubi est et non alibi. N a m si infinita spatia temporis ante mundum cogitant, in quibus eis non videtur Deus ab opere cessare potuisse, similiter cogitent extra mundum infinita spatia locorum, in quibus si quisquam dicat non potuisse vacare omnipotentem, nonne consequens erit, ut innumerabiles mundos cum Epicuro somniare cogantur; ea tantum differentia, quod eos ille fortuitis motibus atomorum gigni asserit et resolvi, isti autem opere Dei factos dicturi sunt, si eum per interminabilem immensitatem locorum extra mun dum circumquaque patentium vacare noluerint, nec eosdem mun dos, quod etiam de isto sentiunt, ulla causa posse dissolvi? Cum his enim agimus, qui et Deum ineorporeum, et omnium naturarum, quae non sunt quod ipse, creatorem nobiseum sentiunt; alios autem nimis indignum est ad istam disputationem religionis admittere, maxime quod apud eos, qui multis diis sacrorum obsequium / deferendum putant, isti philosophos ceteros nobilitate atque auctoritate vicerunt, non ob aliud, nisi quia longo quidem intervallo, verumtamen reliquis propinquiores sunt veritati. A n forte substantiam Dei, quam nec includunt, nec determinant, nec distendunt loco, sed eam, sicut de Deo sentire dignum est, fatentur ineorporea praesentia ubique totam, a tantis locorum extra mundum spatiis absentem esse dicturi sunt, et uno tantum atque in comparatione illius infinitatis tam exiguo loco, in quo mundus est, oceupatam? Non opinor eos in haec vaniloquia progressuros. Cum igitur unum mundum ingenti quidem mole corporea, finitum tamen et loco suo determinatum, et operante Deo factum esse dicant: quod respondent de infinitis extra mundum locis,
istis M.

5. Zatim valja vidjeti, to da odgovorimo onima koji se slau da je Bog tvorac svijeta a ipak pitaju o vremenu svijeta, i to e sami odgovoriti o mjestu svijeta. Isto se tako, naime, pita zato je svijet nainjen tada a ne prije, kao to se moe pitati zato je radije nainjen ovdje, a ne drugdje. Jer ako zamiljaju beskrajna vremena prije na stanka svijeta (u kojima im se ini da Bog nije mogao biti nedjelatan), neka slino zamisle i beskonane prostore izvan svijeta, pa ako tkogod kae kako u njemu Svemogui nije mogao biti nedjelatan, zar iz toga nee slijediti da e, zajedno s Epikurom, morati sanjariti o bez brojnim svjetovima - samo s tom razlikom to on tvrdi kako oni na staju i raspadaju se nasuminim gibanjem atoma, dok e oni rei da su i ti svjetovi Boje djelo - , ako naime ne ushtjednu da ostane nedjelatan u beskonanoj golemoi prostora to se svuda unaokolo pruaju izvan svijeta, te ako se ni ti svjetovi ne mogu raspasti ni po kojem uzroku, kao to misle o samome ovom svijetu? Jer sad.se bavimo onima koji se slau s nama i da je Bog netjelesan ITda je tvorac svih naravi koje nisu isto to i on sam; bilo bi naime odve nedostojno dopustiti ostalima da raspravljaju o predmetu vjere; najvie zbog toga to meu onima koji misle kako treba iskazivati poasti tovanja mnogim bogovima, dotini su filozofi nadmaili sve ostale i glasovitou i ugledom, a ni zbog ega drugoga nego jer su, koliko god jo daleko, od ostalih ipak blii istini. T i filozofi (koji Boje bivstvo niti ograniavaju, niti odreuju, niti proteu prostorom, nego - kao to je i dostojno misliti o Bogu priznaju da je ono netjelesna prisutnost to je svugdje cijela), hoe li oni rei kako je ono neprisutno u tim prostranstvima izvan svijeta, te da zauzima samo jedno mjesto koje je u usporedbi s tom beskonanou veoma malo, naime: ono u koje je smjeten sam svijet? Ne mislim da e se uputati u takva praznoslovlja. Dakle, budui da izjavljuju da postoji jedan svijet goleme tjelesne oline, ali ogranien i odreen svojim smjetajem u prostoru, a stvoren Bojim djelom, - ono to drugima odgovaraju o beskrajnim prosto-^

Isto tako ne treba misliti o beskonanim vremenskim razmacima prije svijeta kao to ne treba misliti ni o beskona nim prostornim razmacima izvan svijeta, jer kao to prije njega nema nikakva vre mena tako ni izvan njega nema nikakva prostora.

18

D E CIV. D E I

11, 5 - 6

O DRAVI BOJOJ

11,

5-6

19

cc 326

cur in eis ab opere Deus cesset, hoc sibi respondeant de infinitis ante mundum temporibus, cur in eis ab opere Deus cessaverit. Et sicut non est consequens, ut fortuito potius quam ratione divina Deus, non alio, sed isto in quo est loco, mundum constituerit, cum pariter infinitis ubique patentibus nullo excellentiore merito posset / hic eligi, quamvis eamdem divinam rationem, qua id factum est, nulla possit humana comprehendere: ita non est consequens, ut Deo aliquid existimemus accidisse fortuitum, quod illo potius quam anteriore tem pore condidit mundum, cum aequaliter anteriora tempora per infinitum retro spatium praeterissent, nec fuisset aliqua differentia unde tempus tempori eligendo praeponeretur. Quod si dicunt inanes esse hominum cogitationes quibus infinita imaginantur loca, cum locus nullus sit praeter mundum: respondetur eis, isto modo inaniter homines cogitare praeterita tempora vacationis Dei, cum tempus nullum sit ante mundum.

rima izvan svijeta (zato Bog u njima odustaje od djela) nek to isto odgovore sebi o beskonanim vremenima prije svijeta (zato je u njima Bog odustao od djela). I kao to nudno ne slijedi, da je Bog prije sluajem negoli boanskim razlogom smjestio svijet ne na drugo nego na ovo mjesto na kojem jest, iako to koje je izabrao nije se niim isticalo od ostalih jednakih mjesta to su se pruala na sve strane (te iako ni jedan ljudski um ne moe shvatiti dotini boanski razlog prema kojem je to uinjeno), isto tako nudno ne slijedi, da pomislimo kako je sluaj naveo Boga da radije u stanovito negoli u prijanje vrijeme stvori svijet, poto su prola vremena jednako prola zila u vjenosti i nije bilo nikakve razlike po kojoj bi se jedno vrijeme pretpostavljalo drugomu. Kau li pako kako su isprazna ljudska raz miljanja kojima se zamiljaju beskonani prostori jer nema nika kvoga prostora izvan svijeta, odgovara im se istim nainom, da ljudi isprazno razmiljaju i o prolim vremenima, u kojima Bog ne bijae djelatan, kad nema nikakva vremena prije svijeta.

Tempus incepit cum mundo...

P L 322

6. S i enim recte discernuntur aeternitas et tempus, quod tempus sine aliqua mobili mutabilitate non est, in aeternitate autem nulla mutatio est: quis non videat, quod tempora non fuissent, nisi creatura fieret, quae aliquid aliqua motione mutaret, cuius motionis et mutationis cum aliud atque aliud, quae simul esse non possunt, cedit atque succedit, in brevioribus vel productioribus morarum intervallis tempus sequeretur? Cum igitur Deus, in cuius aeternitate nulla est omnino mutatio, creator sit temporum et ordinator: quo modo dicatur post temporum spatia mundum creasse, non video, nisi dicatur ante mundum iam aliquam fuisse creaturam, cuius motibus tem pora currerent. Porro si Litterae sacrae maximeque veraces ita di cunt, in principio fecisse Deum caelum / et terram , ut nihil antea fecisse intellegatur, quia hoc potius in principio fecisse diceretur, si quid fecisset ante cetera cuncta quae fecit: procul dubio non est mundus factus in tempore, sed cum tempore. Quod enim fit in tempore, et post aliquod fit, et ante aliquod tempus; post id quod praeteritum est, ante id quod futurum est; nullum autem posset esse praeteritum, quia nulla erat creatura, cuius mutabilibus motibus ageretur. Cum
13

6. A k o se pravo razlikuju vjenost i vrijeme u tome to vremena nema bez stanovite gibljive mijene, dok u vjenosti nema nikakve promjene, tko da ne uvidi: kako vremena ne bi bilo da nije bilo stva ranja, kojim se togod mijenja nekakvim gibanjem, te da vrijeme ovisi od toga gibanja i mijene, i mjeri se duljim ili kraim razmacima, u kojima stvari to se ne mogu dogaati istodobno slijede jedna iza druge? Stoga, budui da je Bog (u ijoj vjenosti uope nema nikakve mijene) i stvoritelj i ureditelj vremena, ne vidim kako se moe rei, da je stvorio svijet nakon vremenskih razmaka, ukoliko se ne kae kako je i prije svijeta postojalo neko stvorenje, kojega bi gibanje oznailo protok vremena. Dalje, ako Sveto i najistinitije pismo tako kae, da je u poetku Bog stvorio nebo i zemlju, ime se razumijeva: kako prije nije nita stvo rio, jer da je ita drugo stvorio prije svih ostalih stvari koje je stvorio, radije bi se reklo, da je to u poetku stvorio, - nema nikakve dvojbe da svijet nije nainjen u vremenu, nego zajedno s vremenom. Jer ono to nastaje u vremenu, nastaje i poslije i prije nekog vremena; poslije onoga koje je prolo, prije onoga koje e doi; ali jo nije moglo biti nikakvog prolog vremena, jer nije bilo nikakvoga stvorenja, kojega bi se promjenjivim gibanjem ostvarilo samo vrijeme. Naime, svijet je

Jedan je poetak stvaranja svijeta i vremena, i ni jedno nije prethodilo drugomu.

1 3

Cf. Gen 1, 1.

DE

civ.

DEI

11, 6 - 7

O DRAVI BOJOJ

11,

6-7

21

tempore autem factus est mundus, si in eius conditione factus est mutabilis motus, sicut videtur se habere etiam ordo ille primorum sex vel septem dierum, in quibus et mane et vespera nominantur, donec omnia, quae his diebus Deus fecit, sexto perficiantur die septimoque in magno mysterio Dei vacatio commendetur. Qui dies cuius modi sint, aut perdifficile nobis, aut etiam impossibile est cogitare, quanto magis dicere.

stvoren s vremenom ako je pri njegovu nastanku dolo do promje njiva gibanja, kao to se i vidi u onome poretku od prvih est i l i sedam dana, u kojima se spominju i jutro i vee, sve dok sve ono to je Bog u tim danima stvarao ne bijae dovreno estoga dana, dok se sedmi dan Bojeg odmora istie kao veliko otajstvo. Kakve su vrste ti dani, nama je odve teko i zamisliti, a kamoli jo izrei.

.. et mundus in tempore. C C 327

PL323

Videmus quippe istos dies notos non habere vesperam nisi de soli occasu, nec mane nisi de soli exortu; illorum autem / priores tres dies sine sole peracti sunt, qui die quarto factus refertur. Et primitus quidem lux verbo Dei facta, atque inter ipsam et tenebras Deus separasse narratur, et eamdem lucem vocasse diem, tenebras autem noctem ; sed qualis illa sit lux, et quo alternante motu, qualemque vesperam et mane fecerit, remotum est a sensibus nostris; nec ita ut est, intellegi a nobis potest, quod tamen sine ulla haesitatione credendum est. Aut enim aliqua lux corporea est, sive in superioribus mundi partibus longe a conspectibus nostris sive, unde sol postmodum accensus est; aut lucis nomine significata est sancta ci vitas, in sanctis angelis et spiritibus beatis, de qua dicit Apostolus: Quae sursum est lerusalem, mater nostra aeterna in caelis ; ait quippe et alio loco: Omnes enim vos filii lucis estis, et filii diei; non sumus noctis neque tenebrarum ; si tamen et vesperam diei huius et mane aliquatenus congruenter intellegere valeamus. Quoniam scientia creaturae in comparatione scientiae Creatoris quodam modo vesperascit, itemque lucescit et mane fit, cum et ipsa refertur ad laudem dilectionemque Creatoris; nec in noctem vergitur, ubi non Creator creaturae dilectione relinquitur. Denique Scriptura cum illos dies dinumeraret ex ordine, nusquam interposuit vocabulum noctis. Non enim ait alicubi: Facta est nox; sed: Facta est vespera, et factum est mane dies unus . Ita dies secundus, et ceteri. Cognitio quippe crea turae in se ipsa decoloratior est, ut ita dicam, quam cum in Dei sa pientia cognoscitur, velut in arte qua facta est. Ideo vespera quam nox congruentius diei potest; quae tamen, ut dixi, cum ad laudandum et amandum refertur Creatorem, recurrit in mane. Et hoc cum facit in cognitione sui ipsius, dies unus est; cum in cognitione firmamenti, quod / inter aquas inferiores et superiores caelum appellatum est, dies secundus; cum in cognitione terrae ac m a r i omniumque gignentium, quae radicibus continuata sunt terrae, dies tertius; cum in co gnitione luminarium maioris et minoris omniumque siderum, dies
7.
14 15 16 17

7. Naravno, nama poznati dani nemaju veeri ukoliko nije po Sunevu zalasku, i nemaju jutro ukoliko ono nije po Sunevu izlasku; nu, ona prva tri dana prola su bez Sunca, koje je - kako se kae stvoreno etvrti dan. Kae se, da je prvo rijeju Bojom stvoreno svjetlo te da je Bog razdvojio svjetlo i tminu, pa svjetlo nazvao danom, a tminu n o ; ali kakvo je to svjetlo i kakvim je naizmjeninim gibanjem ono stvaralo kakvo vee i jutro - daleko je od naih sjetila, i mi to razumjeti ne moemo, a ipak nam je u to vjerovati bez ikakva oklijevanja. Ili pak postoji nekakvo tjelesno svjetlo, bilo u vinjim dijelovima svijeta (daleko od naih pogleda) bilo da je odatle kasnije upaljeno i samo Sunce, ili je imenom svjetla oznaen onaj sveti grad svetih anela i blaenih duhova, o kojemu apostol kae: Onaj Jeru zalem gore naa je vjena majka na nebesima ; a kae i na drugome mjestu: Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noi niti tami; naravno, ukoliko uzmognemo pronai prikladno objanjenje za vee i jutro takvoga dana.
1 2 3

znaaju onih
a

kojima s"

govori kako su

j ^ o prije
s t v o r e n o

negoli je Sunce -

Zapravo, znanje nekog stvora, u usporedbi sa znanjem Tvorca, nalik je^Wmraku, koji zatim svanjiva i bude jutro, kad se to znanje usmjeri na hvalu i ljubav Tvorca; i taj sumrak ne prelazi u no ondje gdje ljubav stvora ne naputa Tvorca. A u stvari i Pismo, nabrajajui te dane po redu, nikad ne umee rije no. Naime, nigdje ne kae: Bude no; nego: Tako bude veer, pa jutro - dan prvi. I tako drugi dan i ostali. Jer da tako kaem, spoznaja nekog stvora, sama za sebe, nekako je bezbojnija, nego kad se spoznaje u Bojoj mudrosti, kao u umijeu kojim je nainjena. Stoga se moe prikladnije nazvati veer nego no; a ta veer, kako rekoh, ponovo se vraa jutru, kad se stvor obraa radi hvale i ljubavi Tvorca. K a d to ini u spoznaji sebe sama, prvi je dan; a kad u spoznaji svoda (koji je izmeu donjih i gornjih voda i zove se nebom) - drugi je dan; kad u spoznaji zemlje, mora, te svega rastinja koje se korijenjem dri zemlje, trei je dan; kad u spoznaji veih i manjih svjetlila te svega zvijea, etvrti je dan; kad
4

1 4 1 5 1 6

Cf. G e n 1, 3-4. G a l 4, 26. 1 Thess 5, 5.

Post 1,3-4. ' Gaj 4,26

22

DECIV. DEI

11,

7-9

O DRAVI BOJOJ

11,

7-9

23

quartus; cum in cognitione omnium ex aquis animalium natatilium atque volatilium, dies quintus; cum in cognitione omnium anima lium terrenorum atque ipsius hominis, dies sextus.
S e p t i m o die Deus requievit. 8. Cum vero in die septimo requiescit Deus ab omnibus operibus j sanctificat eum, nequaquam est accipiendum pueriliter, tamquam Deus laboraverit operando, qui dixit, et / facta sunt , Verbo intellegibili et sempiterno, non sonabili et temporali. Sed requies Dei requiem significat eorum qui requiescunt in Deo, sicut laetitia domus, laetitiam significat eorum, qui laetantur in domo, etiamsi non eos domus ipsa, sed alia res aliqua laetos facit. Quanto magis, si eadem domus pulchritudine sua faciat laetos habitatores, ut non solum eo loquendi modo laeta dicatur, quo significamus per id quod continet id quod continetur; sicut, Theatra plaudunt, prata mugiunt, cum in illis homines plaudunt , in his boves mugiunt ; sed etiam illo, quo significatur per efficientem id quod efficitur; sicut laeta epistula dicitur, significans eorum laetitiam, quos legentes efficit laetos. Convenientissime itaque, cum Deum requievisse prophetica narrat auctoritas, significatur requies eorum, qui in illo requiescunt, et quos facit ipse requiescere; hoc etiam hominibus, quibus loquitur, et propter quos utique conscripta est, promittente prophetia, quod etiam ipsi post bona opera, quae in eis et per eos operatur Deus, si ad illum prius in ista vita per fidem quodam modo accesserint, in illo habebunt requiem sempiternam. Hoc enim et sabbati vacatione ex praecepto legis in vetere Dei populo figuratum est, unde suo loco diligentius arbitror disserendum.
s e t 18 8 h

u spoznaji svega to pliva vodama i to lijee zrakom, peti je dan; kad u spoznaji svih kopnenih ivotinja i samoga ovjeka, esti je dan.

s u

C C 328

8. A kad je Bog u sedmi dan poinuo od svih svojih djela i posve- to je i kako tio taj dan, to se ne smije shvatiti djetinjasto, kao da se Bog radei BO| poinak zamarao, jer on zapovijedi i postadoe rijeju razumskom i vjei- kad je nakon' tom, a ne zvukovnom i vremenitom. Nego poinak Boji oznaava sedmogdana^ poinak onih koji poinu u Bogu , kao to radost doma oznaava poinuo, radost onih koji se raduju u domu, pa ak ako ih i ne raduje sam dom, nego neto drugo. A koliko li je jo vie tako, ako sam taj dan svojom ljepotom raduje svoje ukuane, tako da dom ne nazivamo radosnim samo onim nainom govora kojim ono to je sadrano ozna ujemo onim to sadrava - kao kazalita pljeu, polja muu, kad u jednima ljudi pljeu, a u drugima volovi muu - , nego i onim kojim se preko uzrokovatelja oznauje posljedak, kao kad se kae radosna poslanica, kojom oznaujemo radost onih koje njezino itanje ini radosnima. Stoga, kad proroanski pisac ree, da je Bog poi nuo, onda se time najprikladnije oznauje poinak onih koji u njemu poinu i kojima je on uzrok poinka; a to je prorotvo i obeanje ljudima (kojima je upueno i radi kojih je i napisano), da e i oni nakon dobrih djela - koje Bog u njima i preko njih ini - u njemu Istei vjeni poinak, ako su se prethodno u ovome ivotu nekako vjerom pribliili njemu. Sve je to pretkazano i u subotnjem odmoru po propisu zakona u starom Bojem narodu, o emu opet mislim da moram pomnije raspravljati na svojem mjestu.
1 2 3 4

11

Stvaranje, Angeli boni creantur quidam lapsi sunt [9-21]

Angeli quoque in tempore creantur.

vjernost i pad anela [9-21]

to treba prema boanskom svjedoanstvu misliti o po stanku anela.

9. Nunc, quoniam de sanctae civitatis exortu dicere institui, et prius quod ad sanctos angelos attinet dicendum putavi, quae huius civitatis et magna pars est, et eo beatior, quod numquam peregrinata, quae hine divina testimonia suppetant, quantum satis videbitur, Deo largiente, explicare curabo. Ubi de mundi constitutione sacrae Litterae loquuntur, non evidenter dicitur, utrum vel quo ordine creati sint angeli; sed si praetermissi non sunt, vel caeli nomine, ubi dic tum est: In principio fecit Deus caelum et terram , vel potius lucis
19

9. Budui da sam nakanio govoriti o nastanku svetoga grada te odluio, kako treba prvo govoriti o onome to se tie svetih anela (koji su i velik i blaeniji dio toga grada, jer ne iskusie puta ovim svijetom), nastojat u to sad - uz Boju pomo - objasniti onoliko koliko mi se ini potrebnim, a na temelju boanskih svjedoanstava. Ondje gdje Sveto pismo govori o nastanku svijeta, izriito se ne kae HaTi~iTaneli stvoreni ili kojim redom; nu, ako nisu mimoieni, onda su spomenuti ili u rijeci nebo, kad je reeno: U poetku stvori Bog nebo i zemlju, ili radije u onome svjetlu o kojem govorim. Zbog

plaudant M. mugiant M.
2 3 4

Ps 148, 5' 32 9 19 n ^ n 1 1 U e n L > l

1 8

Ps 148,5; 33,9. Usporedi Heb 4,4-11. Naime, pisac knjige Postanka. V i d i O Bojoj dravi, 22,30.

24 P L 324

DE

civ.

DEI

11, 9

O DRAVI BOJOJ

11, 9

25

cc 329

P L 325

huius, de qua loquor, significati sunt. Non autem esse prae/termissos hine existimo, quod scriptum est, requievisse Deum in die septimo ab omnibus operibus suis quae fecit , cum liber ipse ita sit exorsus: In principio fecit Deus caelum et terram; ut ante caelum et terram nihil aliud fecisse videatur. Cum ergo a caelo et terra coeperit, atque ipsa terra, quam primitus fecit, sicut Scriptura consequenter eloquitur, invisibilis et incomposita, nondumque luce facta, utique tenebrae fuerint super abyssum , i d est super quamdam terrae et aquae indistinetam confusionem (ubi enim lux non est, tenebrae sint necesse est), deinde omnia creando disposita sint, quae per / sex dies consummata narrantur: quo modo angeli praetermitterentur, tamquam non essent in operibus Dei, a quibus in die septimo requievit? Opus au tem Dei esse angelos, hic quidem etsi non praetermissum, non tamen evidenter expressum est; sed alibi hoc saneta Scriptura clarissima voe testatur. N a m et in hymno trium in camino virorum cum praedictum esset: Benedicite, omnia opera Domini, Dominum , in executione eorumdem operum, etiam angeli nominati sunt; et in Psalmo canitur: Laudate Dominum de caelis, laudate eum in excelsis; laudate eum omnes angeli eius, laudate eum omnes virtutes eius; laudate eum sol et luna, laudate eum omnes stellae et lumen; laudate eum caeli caelorum, et aquae, quae super caelos sunt, laudent nomen Domini; quoniam ipse dixit, et facta sunt; ipse mandavit, et creata sunt . Etiam hic apertissime a Deo factos esse angelos divinitus dictum est, cum eis inter cetera caelestia commemoratis, infertur ad omnia: Ipse dixit, et facta sunt. Quis porro audebit opinari, post omnia ista, quae sex diebus enumerata sunt, angelos factos? Sed etsi quisquam ita desipit, redarguit istam vanitatem illa Scriptura pari auctoritatis, ubi Deus dicit: Quando facta sunt sidera, laudaverunt me voe magna omnes angeli mei . Iam ergo erant angeli, quando facta sunt sidera. Facta sunt autem quarto die. Numquidnam ergo die tertio factos es se dicemus? Absit. In promptu est enim, quid illo die factum sit. Ab aquis utique terra discreta est, et distinetas sui generis species duo ista elementa sumpserunt, et produxit terra quidquid ei radicitus inhaeret. Numquidnam secundo? Ne hoc quidem. Tune enim firmamentum factum est inter aquas superiores et inferiores, caelumque appellatum est; in quo firmamento quarto die facta sunt sidera. N i m i r u m ergo si ad istorum dierum opera Dei pertinent angeli, ipsi sunt illa lux, quae diei nomen aecepit, cuius unitas ut commendaretur, non est dictus dies primus, sed dies unus. Nec alius est dies secundus aut tertius aut ceteri; sed idem ipse unus ad implendum senarium vel septenarium / numerum repetitus est propter septenariam cognitionem; senariam scilicet operum, quae fecit Deus, et sept i m a m quietis Dei. Cum enim dixit Deus: Fiat lux, et facta est lux , si recte in hac luce creatio intellegitur angelorum, profeeto facti sunt
20 21 1 2 2 23 24 1 m 25

toga mislim, kako oni nisu mimoideni, jer je pisano da je sedmoga dana Bog poinuo od svih svojih djela, koja je nainio, dok sama knjiga poinje izrijekom: U poetku stvori Bog nebo i zemlju, po emu se vidi da prije neba i zemlje nije nainio nita drugo. Dakle, budui da bijae poeo od neba i zemlje, a sama zemlja kakvu je u poetku nainio (kao to Sveto pismo dalje kae) bijae nevidna i nesreena , a kako svjetlo jo ne bijae stvoreno, tama se prostirala nad bezdanom, to jest nad nerazluenom mjeavinom zemlje i vode - jer je nudno da bude mrak gdje svjetla jo nema - , a zatim su sve stvari rasporeene stvaranjem, koje je - kako se kae - zavreno u est dana, - kojim su onda nainom mimoideni aneli, kao da i nisu meu Bojim djelima, od kojih je poinuo sedmi dan? Naime, iako to da su aneli djelo Boje nije ovdje mimoieno, ipak nije izriito ni spomenuto; meutim, drugdje Sveto pismo svjedoi o tome najjasni jim glasom. Jer i u hvalospjevu trojice mueva u pei, nakon rijei Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda, pri nabrajanju nje govih djela spominju se i aneli, dok se u psalmu pjeva: Hvalite Gospoda s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga, svi aneli njego vi, hvalite ga, sve sile njegove! Hvalite ga, sunce i mjesece, hvalite ga, sve zvijezde i svjetlo! Hvalite ga, nebesa nebeska, i vode nad nebesima! Neka hvale ime Gospodnje, jer on zapovjedi i postadoe. I tu je po boanskoj rijei najjasnije reeno, da je Bog stvorio anele, jer se spominju meu svim ostalim nebesninama, a svemu se dodaje: On zapovijedi i postadoe. I dalje, tko e se usuditi i pomisliti kako su aneli stvoreni tek nakon svih stvari pobrojanih u onih est dana? A l i , ako bi tkogod i tako skrenuo, takvu besmislicu pobija drugo, jednako vrijedno mjesto u Pismu, gdje Bog kae: Kad su stvarane zvijezde, glasnim me glasom hvaljahu svi moji aneli. Dakle, aneli su ve bili, kad su stvarane zvijezde. Hoemo l i onda rei kako su stvoreni trei dan? Daleko od toga. Posve je bjelodano to je stvoreno toga dana. Zemlja bijae razdvojena od voda i svaka od tih prat vari poprimi razlune oblike svoje vrste, te iz zemlje niknu sve to uz nju prianja korijenjem. A moda drugi dan? Ne, ni tada. Tada je stvoren svod izmeu gornjih i donjih voda i nazvan nebom; a na tome su svodu stvorene zvijezde etvrti dan.
1 2 3 4

Stoga, ako i aneli pripadaju Bojim djelima tih dana, oni su ono svjetlo koje je nazvano dan (dies); a da bi se istaknula njegova jednoa (unitas), nije on nazvan prvi (primus) dan, nego jedan dan (dies unus). Isto tako, nije drugo ni drugi, ni trei, ni ostali nego je taj isti jedan dan ponovljen kako bi se ispunio estobroj ili sedmobroj, a radi estostruke i l i sedmostruke spoznaje; to jest: estostruke spoznaje radi djela koja je Bog stvorio a sedmostruke radi poinka Bojeg.
5

* D o m i n o M. senariam vel add. M. septenariam M.

1 m

2 0

2 1

Cf. G e n 2, 2 Cf. G e n 1, 2

Invisibilis et incomposita: u suvremenom hrvatskom prijevodu stoji pusta i prazna. Dn 3,47. Ps 148,1-5. Job 38,7 (prema Augustinovu latinskom predloku). Augustin zastupa stav da je Bog stvorio sve dijelove svemira istodobno, jer mu nije potrebno djelovati u vremenu. Stoga bi onih est dana iz Knjige postanka imalo samo simboliko znaenje. O tome se govori i u ostalim djelima (De Genesi ad Litteram, 4,1; 7,28 i De Genesi Contra Manichaeos, 1,23,35).
2 3 4 5

D E civ. D E I

11, 9 - 1 0 , 1

O DRAVI BOJOJ

11,

9 -

10,1

27

C C 330

participes lucis aeternae, quod est ipsa incommutabilis sapientia Dei, per / quam facta sunt omnia, quem dicimus unigenitum Dei Filium; ut ea luce illuminati, qua creati, fierent lux et vocarentur dies participatione incommutabilis lucis et diei, quod est Verbum Dei, per quod et ipsi et omnia facta sunt. Lumen quippe verum, quod illuminat omnem hominem venientem in hunc mundum , hoc illuminat et omnem angelum mundum, ut sit lux non in se ipso, sed in Deo; a quo si avertitur angelus, fit immundus; sicut sunt omnes, qui vocantur immundi spiritus, nec iam lux in Domino, sed in se ipsis tenebrae, privati participatione lucis aeternae. Mali enim nulla natura est; sed amissio boni mali nomen accepit.
26

Naime, kad Bog kae: Neka bude svjetlo i bi svjetlo, ako se u tome svjetlu ispravno shvaa stvaranje anela, onda su oni zaista po stali dionicima vjenoga svjetla (a to je sama nepromjenjiva Boja mudrost), po kojoj su nainjene sve stvari i koju nazivamo jednoroenim sinom Bojim; kako bi sami - osvijetljeni svjetlom kojim su stvo reni - postali svjetlo i nazvali se dan po dionitvu u neizmjenjivu svje tlu i danu, koji je rije Boja, po kojoj su stvoreni i oni i sve ostalo. Jer istinita svjetlost koja rasvjetljuje svakoga ovjeka koji dolazi na ovaj svijet rasvjetljuje i svakoga istog anela, da bi bio svjetlo ne u sebi samome, nego u Bogu; od kojeg ako se aneo odvrati, postaje neist, kakvi su svi oni to se nazivaju neistim dusima: vie nisu svje tlo u Gospodinu, nego tmina u sebi samima, lieni dionitva u vje nome svjetlu. Jer, zlo nema nikakve naravi; nego gubitak dobra zove se zlo.
6 7

Deus unus est et trinus...

10. 1. Est itaque bonum solum simplex et ob hoc solum incommutabile, quod est Deus. Ab hoc bono creata sunt omnia bona, sed non simplicia et ob hoc mutabilia. Creata sane, inquam, i d est facta, non genita. Quod enim de simplici bono genitum est, pariter simplex est et hoc est quod illud de quo genitum est; quae duo Patrem et Filium dicimus; et utrumque hoc cum piritu suo unus est Deus; qui Spi ritus Patris et F i l i i Spiritus Sanctus propria quadam notione huius nominis in sacris Litteris nuncupatur. Alius est autem quam Pater et Filius, quia nec Pater est nec Filius; sed Alius dixi, non Aliud, quia et hoc pariter simplex pariterque incommutabile bonum est et coaeternum. Et haec Trinitas unus est Deus; nec ideo non simplex, quia Trinitas. Neque enim propter hoc naturam istam boni simplicem di cimus, quia Pater in ea solus aut solus Filius aut solus Spiritus Sanc tus, aut vero sola est ista nominis Trinitas sine subsistentia personarum, sicut Sabelliani haeretici putaverunt; sed ideo simplex dicitur, quoniam quod habet hoc est, excepto quod relative quaeque persona ad alteram dicitur. N a m utique Pater habet Filium, nec tamen ipse est Filius, et Filius habet Patrem, nec tamen ipse est Pater. In quo ergo ad semetipsum dicitur, non ad alterum, hoc est quod habet;
n 0

10. 1. Postoji tako jedino dobro jednostavno i stoga jedino ne promjenjivo, a to je Bog. O d toga dobra stvorena su sva dobra, ali ne jednostavna ve stoga promjenjiva. Stvorena, kaem, naime: nai njena, a ne roena. Jer to je roeno od jednostavnog dobra, jednako je jednostavno i isto to i ono od ega je roeno; to dvoje nazivamo Ocem i Sinom; i to oboje zajedno sa svojim Duhom Svetim, jedan je Bog; a taj se D u h Oca i Sina u Svetome pismu naziva D u h Sveti, s posebnim znaenjem rijei. A on je drugi nego Otac i Sin, jer Duh nije ni Otac ni Sin; rekoh drugi, ne drugo, jer je i on jednako jednostavno i jednako nepromje njivo i suvjeno dobro. I to trojstvo jedan je Bog, te iako je trojstvo, ipak je jednostavan. A ne kaemo da je narav toga dobra zato jedno stavna, jer je u njoj sam Otac i l i sam Sin ili sam D u h Sveti, i l i da je posrijedi jedino Trojstvo imena bez samoopstojnosti osoba, kao to miljahu sabelijanski krivovjerci ; nego se jednostavnim naziva zbog toga to jest ono to ima, osim to se svaka osoba kazuje u odnosu prema drugoj. Jer, nedvojbeno, Otac ima Sina, a ipak sam nije Sin i Sin ima Oca, a ipak sam nije Otac. Stoga se, u odnosu prema sebi samome - a ne prema drugomu - kae da jest ono to ima; kao to
1

0 jednostavnom 1 nepromjenji vom Trojstvu Oca, Sina i Duha Svetog, jednoga Boga, kojemu nije svojstvo jedno, a bivstvo drugo.

suo] sancto M. semetipsum] se ipsum M .

Iv 1,9 (prema lat. predloku). T u je uz to posrijedi Augustinova igra rijeima mundus (svijet) i mundus (ist), koju smo susreli i ranije (vidi O Bojoj dravi, 7,26). Plotin, Eneade (3,2,5): Zlo se odreuje kao nedostatak dobra.
7

2 6

Io l , 9 ; c f . Io 8, 12; 12, 46.

Sabelijanci su drali da su osobe Trojstva samo razliiti vidovi ili imena jedinog boanstva.

O DRAVI BOJOJ

11,

10,1 -

10,2

29

28

D E civ. D E I
p

11, 10,1-10,2 se kae da je iv u odnosu prema sebi samome, jer zaista imajui ivot sam i jest taj ivot. 2. Dakle, narav se naziva jednostavnom zbog toga to nema nita to bi uope mogla izgubiti, i to nema razlike izmeu onoga koji ima i onoga to ima; na primjer: posuda ima neku tekuinu, tijelo boju, uzduh svjetlo i l i toplinu, a dua mudrost. N o , ni jedno od tih nije to to ima: posuda nije tekuina, tijelo nije boja, uzduh nije svjetlo i l i toplina, dua nije mudrost. Otuda se sve one mogu i liiti stvari koje imaju, pa doi u druga stanja ili izmijeniti svojstva; tako se iz posude moe isprazniti tekuina kojom je napunjena, tijelo izgubiti boju, uz duh se moe pomraiti ili ohladiti a dua ostati bez mudrosti. Pa ak, ako je tijelo i nepropadljivo (kakvo se obeaje svetima pri uskrsnuu) jer ima neizgubivo svojstvo same nepropadljivosti, budui da mu ostaje tjelesno bivstvo, ono nije isto to i sama nepropadljivost. To je svojstvo cijelo i u pojedinim dijelovima tijela te nije u jednom dijelu vee, a u drugom manje; i ni jedan dio nije nepropadljiviji od drugo ga; doim samo tijelo jest vee u cjelini negoli u dijelu; i dok je jedan njegov dio vei a drugi manji, onaj koji je vei nije nepropadljiviji od onoga manjeg. Stoga, jedna je stvar tijelo (koje nije cijelo u svakom svojem dijelu) a druga stvar je nepropadljivost (koja je cijela u sva kom dijelu, jer svaki dio nepropadljiva tijela - ak ako je i nejednak prema ostalim dijelovima - jednako je nepropadljiv). Jer, na primjer, iako je prst manji od cijele ruke, ruka zbog toga nije nepropadljivija od prsta. Te tako, iako su ruka i prst nejednaki, ipak je nepropadlji vost i ruke i prsta jednaka. Prema tome, koliko god je nepropadljivost neodvojiva od nepropadljiva tijela, ipak jedno je bivstvo koje se na ziva tijelom, a drugo je njegovo svojstvo po kojemu se naziva nepropadljivim. Stoga tijelo nije ono to ima. Pa i sama dua, ak ako je i vjeno mudra (kao to e biti kad se oslobodi zauvijek), ipak e biti mudra dionitvom u u nepromjenjivoj mudrosti, koja nije isto to i ona sama. Isto tako, ako svjetlost nikad i ne napusti zraka to ga proima, to ipak ne znai, da zrak nije drugo nego svjetlost koja ga osvjetljuje. Samo, time ne bih htio rei kako je zrak dua, kao to su drali neki koji nisu mogli zamisliti netjelesnu narav. N u to dvoje, unato velikoj razlici, imaju i nekakvu slinost, tako te nije nepri kladno rei, da se netjelesna dua tako osvjetljava netjelesnim svje tlom jednostavne Boje mudrosti, kao to se tijelo zraka osvjetljava tjelesnim svjetlom; i kao to se zrak lien dotinog svjetla pomrauje - jer ono to se naziva mrakom bilo kojih tjelesnih mjesta nije nita drugo nego zrak bez svjetla - tako se pomrauje i dua liena svjetla mudrosti.
2

sicut ad se ipsum dicitur vivus habendo utique vitam, et eadem vita ipse est. PL326
... Cuius natura
simiDlex est et

10. 2. Propter hoc itaque natura dicitur simplex, cui non sit aliq i d habere, quod vel possit amittere; vel aliud sit habens, aliud
U

immutabilis...

CC331

quod habet; sicut vas aliquem liquorem aut corpus colorem aut aer lucem sive fervorem aut anima sapientiam. N i h i l enim horum est id quod habet; nam neque vas liquor est nec corpus color nec aer lux sive fervor neque anima sapientia est. Hine est quod etiam privari possunt rebus, quas / habent, et in alios habitus vel qualitates verti atque mutari, ut et vas evacuetur umore quo plenum est, et corpus decoloretur et aer tenebrescat sive frigescat et anima desipiat. Sed etsi sit corpus incorruptibile, quale sanetis in resurrectione promittitur, habet quidem ipsius incorruptionis inamissibilem qualitatem, sed manente substantia corporali non hoc est, quod ipsa incorruptio. Nam illa etiam per singulas partes corporis tota est nec alibi maior, alibi minor; neque enim ulla pars est incorruptior quam altera; cor pus vero ipsum maius est in toto quam in parte; et cum alia pars est in eo amplior, alia minor, non ea quae amplior est incorruptior q u a m quae minor. Aliud est itaque corpus, quod non ubique sui totum est, alia incorruptio, quae ubique eius tota est, quia omnis pars incorruptibilis corporis etiam ceteris inaequalis aequaliter incorrupta est. Neque enim verbi gratia, quia digitus minor est quam tota manus, ideo incorruptibilior manus quam digitus. Ita cum sint inaequales manus et digitus, aequalis est tamen incorruptibilitas ma nus et digiti. Ac per hoc quamvis a corpore incorruptibili inseparabilis incorruptibilitas sit, aliud est tamen substantia, qua corpus dici tur, aliud qualitas eius, qua incorruptibile nuncupatur. Et ideo etiam sic non hoc est quod habet. Anima quoque ipsa, etiamsi semper sit sapiens, sicut erit cum liberabitur in aeternum, participatione tamen incommutabilis sapientiae sapiens erit, quae non est quod ipsa. Neque enim si aer infusa luce numquam deseratur, ideo non aliud est ipse, aliud lux qua illuminatur. Neque hoc ita dixerim, quasi aer sit anima, quod putaverunt quidam qui non potuerunt ineorpoream cogitare naturam. Sed habent haec ad illa etiam in magna disparilitate quamdam similitudinem, ut non inconvenienter dicatur sic illuminari animam ineorpoream luce ineorporea simplicis sapientiae Dei, si cut illuminatur aeris corpus luce corporea; et sicut aer tenebrescit ista luce desertus (nam nihil sunt aliud quae dicuntur locorum quorumque corporalium tenebrae quam aer carens luce), ita tenebrescere animam sapientiae luce privatam.
q r

P vivens M. i ea add. M.

Tako su mislili Anaksimen, Diogen iz Apolonije te neki od stoika, a u stanovitoj mjeri i neki od kranskih mislilaca (vidi Tertulijan, O dui, 9).

30
... et in eo om nium rerum rationes.
P L 327 CC332

D E civ. D E I

11, 1 0 , 3 - 1 1

O DRAVI BOJOJ

11,

10,3 -

11

31

10. 3. Secundum hoc ergo dicuntur illa simplicia, quae principaliter vereque divina sunt, quod non aliud est in eis qualitas, aliud substantia, nec aliorum participatione vel divina vel sapientia vel beata / sunt. Ceterum dictus est in Scripturis sanctis Spiritus sapientiae multiplex , eo quod multa in sese / habeat; sed quae habet, haec et est, et ea omnia unus est. Neque enim multae, sed una sapien tia est, in qua sunt infiniti quidam eique finiti thesauri rerum intellegibilium, in quibus sunt omnes invisibiles atque incommutabiles rationes rerum etiam visibilium et mutabilium, quae per ipsam factae sunt. Quoniam Deus non aliquid nesciens fecit, quod nec de quolibet homine artifice recte dii potest; porro si sciens fecit omnia, ea utique fecit quae noverat. Ex quo occurrit animo quiddam mirum, sed tamen verum, quod iste mundus nobis notus esse non posset, nisi esset; Deo autem nisi notus esset, esse non posset.
27 s 1

3. Prema tome, dakle, jednostavnima se nazivaju one stvari koje su naelno i istinski boanske, kojima svojstvo nije jedno, a bivstvo dru go, i koje ne bivaju ni boanske, ni mudre, ni blaene ikakvim dionitvom u emu drugome. Inae, u Svetome pismu, D u h mudrosti na ziva se mnogostrukim, zbog toga to u sebi ima mnogo stvari; ali ono to ima to sam i jest, i to sve jest - jedan. Jer ne postoje mnoge, nego je jedna mudrost, u kojoj su neizmjerna i neograniena blaga razumnina, meu kojima su svi nevidljivi i nepromjenjivi razlozi ak i vidljivih i promjenjivih stvari, koje su po njoj nainjene. Naime, Bog nije nita nainio ne znajui, jer se takvo to ne moe pravo rei ni o ovjeku obrtniku; pa ako je sve nainio znajui, onda je nedvoj beno nainio stvari koje je ve znao. A iz toga dolazi u pamet neto udesno, ali i istinito: da nama ovaj svijet ne bi bio poznat, kad ne bi postojao, a kad Bogu ne bi bio poznat, ne bi mogao postojati.
3

Boni creati sunt angeli.

11. Quae cum ita sint, nullo modo quidem secundum spatium aliquod temporis prius erant spiritus illi tenebrae, quos angelos dici mus; sed simul ut facti sunt, lux facti sunt; non tamen tantum ita creati, ut quoquo modo essent et quoquo modo viverent; sed etiam illuminati, ut sapienter beateque viverent. Ab hac illuminatione aversi quidam angeli non obtinuerunt excellentiam sapientis beataeque vitae, quae procul dubio non nisi aeterna est aeternitatisque suae certa atque secura; s e d rationalem vitam licet insipientem sic habent, ut eam non possint amittere, nec si velint. Quatenus autem, antequam peccassent, illius sapientiae fuerint participes, definire quis potest? In eius tamen participatione aequales fuisse istos illis, qui propterea vere pleneque beati sunt, quoniam nequaquam de suae beatitudinis aeternitate falluntur, quo modo dicturi sumus ? quando quidem si aequales in ea fuissent, etiam isti in eius aeternitate mansissent pariter beati, quia pariter certi. Neque enim sicut vita, quamdiucumque fuerit, ita aeterna vita veraciter dii poterit, si finem habitura sit; si quidem vita tantummodo vivendo, aeterna vero finem non habendo nominata est. Quapropter, quamvis non quidquid aeter num, continuo beatum sit (dicitur enim etiam poenalis ignis aeternus); tamen si vere perfecteque beata vita non nisi aeterna est, non erat tali istorum, quandoque desitura et propterea non aeterna, sive id scirent, sive nescientes aliud putarent; quia scientes timor, neu

11. A k o je tomu tako, onda oni dusi koje nazivamo anelima nisu ni u jednom dijelu prijanjeg vremena bili tmina, nego su od trena kad su stvoreni, stvoreni kao svjetlo; ali ipak nisu tako stvoreni da budu bilo kako, nego su prosvijetljeni, da bi ivjeli mudro i blae no. Meutim, neki aneli koji se odvratie od toga prosvjeenja ne stekoe izvrsnost mudra i blaena ivota, kojega - bez ikakve dvojbe - i nema ako nije vjeit te pouzdano siguran za svoju vjenost; ipak imaju razumski ivot (iako ne i mudar) i ne mogu ga se liiti sve i da ushtiju. A l i tko moe odrediti, koliko su oni sudjelovali u toj mudrosti prije nego to sagrijeie? I kako emo rei, da su tim svojim dionitvom bili jednaki s onima koji su upravo zbog toga istinski i potpuno blae ni, jer nikad ne zdvajaju o vjenosti svojega blaenstva? Naime, daka ko, da bijahu jednaki dionici u njoj, i oni bi ostali u vjenosti blaen stva, jednako blaeni budui jednako sigurni. Isto se tako ni ivot, koliko god dug bio, ne moe nazvati istinski vjenim ivotom, ako bude imao kraj; ako se ivot naziva samo po tome to se ivi, vjenim se naziva po tome to nema kraja. Prema tome, iako togod vjeno nije samim tim i blaeno - jer kae se i da je pakleni oganj vjean - ipak (ako istinski i savreno blaena ivota nema ukoliko nije vjean), njihov ivot ne bijae takav, jer je imao prestati, i zbog toga nije bio vjean, bilo da su to znali, bilo da su ne znajui zamiljali togod drugo. Jer, ako su znali, onda im strah, a

Treba li vjero vati da u blaen stvu, to ga od svoga poetka uvijek imaju sveti aneli, sudjelovahu i oni dusi koji ne ostadoe u istini?

se M. infiniti... finiti] immensi quidam atque infiniti et add. M.

M.

3 2 7

Cf. Sap 7, 22

Mudr 7,22.

32

DECIV. DEI

11,

11 -

13

O DRAVI BOJOJ

11,

11-13

33

cc 333
P L 3 2 8

scientes error beatos esse utique non sinebat. S i autem hoc ita nesciebant, ut falsis incertisve non fiderent, sed utrum sempiternum an quandoque finem habiturum esset bonum suum, in neutram partem firma assensione ferrentur, ipsa de tanta felicitate cunctatio eam beatae vitae plenitudinem, quam in sanctis angelis esse credimus, non habebat. Neque / enim beatae / vitae vocabulum ita contrahimus ad quasdam significationis angustias, ut solum Deum dicamus beatum; qui tamen vere ita beatus est, ut maior beatitudo esse non possit, in cuius comparatione, quod angeli beati sunt summa quadam sua beatitudine, quanta esse in angelis potest, quid aut quantum est?

ako nisu, onda im neznanje nije doputalo da budu blaeni. A k o pak to nisu tako znali, da nisu vjerovali u lane i nepouzdane stvari, ali se nisu mogli vrsto odluiti ni u tome, da l i e im njihovo dobro biti vjekovjeno ili e jednom prestati, - onda samo oklijevanje u pogledu tako velike sree nije moglo imati onu punou blaena ivota, koju vjerujemo da imaju sveti aneli. U z to, mi izriaj blaen ivot ne suzujemo toliko u znaenju, da bismo samo Boga nazivali blaenim; ipak, on je tako istinski blaen, te od njegova ne moe biti veeg blaenstva, pa u usporedbi s njime, to je ili koliko blaenstvo anela, pa i kad je na samom svom vrhuncu koji je njima mogu?

De beatitudine quae sit certitudo.

12. Nec ipsos tantum, quod attinet ad rationalem vel intellectualem creaturam, beatos nuncupandos putamus. Quis enim primos illos homines in paradiso negare audeat beatos fuisse ante peccatum, quamvis sua beatitudo quam diuturna vel utrum aeterna esset incertos (esset autem aeterna, nisi peccassent), cum hodie non impudenter beatos vocemus, quos videmus iuste ac pie cum spe futurae immortalitatis hane vitam ducere sine crimine vastante conscientiam, facile impetrantes peceatis huius infirmitatis divinam misericordiam. Qui licet de suae perseverantiae praemio certi sint, de ipsa tamen perseverantia sua reperiuntur incerti. Quis enim hominum se in actione provectuque iustitiae perseveraturum usque in finem sciat, nisi aliqua revelatione ab illo fiat certus, qui de hac re iusto latentique iudicio non omnes instruit, sed neminem fallit? Quantum itaque pertinet ad deleetationem praesentis boni, beatior erat pri mus homo in paradiso, quam quilibet iustus in hac infirmitate mortali; quantum autem ad spem futuri, beatior quilibet in quibuslibet cruciatibus corporis, cui non opinione, sed certa veritate manifestum est, sine fine se habiturum omni molestia carentem societatem angelorum in participatione summi Dei, quam erat ille homo sui casus incertus in magna illa felicitate paradisi.
v 2

12. Isto tako nisu samo aneli, meu razboritim i l i razumskim stvorovima oni o kojima mislimo da ih treba nazivati blaenima. Nai me, tko bi se usudio zanijekati da su prvi ljudi u raju prije grijeha bili blaeni, iako ne bijahu sigurni koliko e njihovo blaenstvo potrajati i da l i e biti vjeito - jer ono bi i bilo vjeno, da nisu zgrijeili - , kad danas bez ikakve drskosti nazivamo blaenima one koje vidimo gdje pravedno i pobono vode ovaj ivot s nadom u buduu besmrt nost, a bez krivnje to pustoi savjeu, lako stjeui boansko milos re za grijehe iz ljudske slabosti? Pa iako su ti sigurni u nagradu za svoju ustrajnost, ipak se otkriva kako nisu sigurni u samu svoju ustraj nost. Jer moe l i itko od ljudi znati da e do kraja ustrajati u vrenju i napretku pravednosti, ukoliko ga u tome ne uvrsti kakvo otkrivenje od onoga koji svojim pravednim i skrovitim sudom u toj stvari ne pouava sve ljude, ali ne obmanjuje nikoga? Tako, dakle, to se tie uitka u sadanjem dobru, prvi ovjek u raju bijae blaeniji od bilo kojega pravednika u ovoj smrtnoj slabosti; to se pak tie nade u budunost, bilo koji ovjek (kojemu je ne samo po mnijenju nego i po sigurnoj istini jasno da e - slobodan od bilo kakve nevolje - uivati u drutvu anela, dionitvom u Svevinjem Bogu), premda izloen bilo kakvim tjelesnim mukama, blaeniji je nego onaj ovjek koji bijae nesiguran u svoju sudbu ak i usred velike sretnosti raja.

O usporedbi blaenstva pravednika, koji jo nisu primili obeanu boansku nagra du, i blaenstva prvih ljudi u raju prije grije ha.

Poena secuta est lapsum diau

t o

13. Quocirca cuivis iam non difficulter occurrit utroque coniuncf f i i beatitudinem, quam reeto proposito intellectualis natura desiderat, hoc est, ut et bono incommutabili, quod Deus est, sine ulla molestia perfruatur et in eo se in aeternum esse m a n s u r u m nec ulla dubitatione cunetetur nec ulio errore fallatur. Hane habere ane c aa

13. Zato, svatko e bez tekoe shvatiti, kako ono blaenstvo koje kao svoj cilj eli razumska priroda nastaje spojem ovoga dvoga, naime: da se nepromjenjivo dobro, koje je Bog, uiva bez ikakve smetnje, te da u njemu vjeno ostane, nepoljuljana nikakvom sumnjom i nezavedena nikakvom pogrjekom. Pobonom vjerom vjeru-

Da

n svi aneli

^dn^re^osti,.tako te m ni su mogH z nati da e "sti,

pa P P

a a

sua beatitudo] de sua beatitudine M. profectuque M . mansuram M .

34

DE

civ.

DEI

11, 13

DRAVI BOJOJ

11, 13 doim oni koji ostadoe posto jani tek su nakon pada posrnulih do znali o svojoj ustrajnosti?

PL329

C C 334

gelos lucis pia fide credimus; hane nec antequam caderent habuisse angelos peceato/res, qui sua pravitate illa luce privati sunt, consequenti ratione colligimus; habuisse tamen aliquam, etsi non praesciam, beatitudinem, si vitam egerunt ante peceatum, profeeto credendi sunt. Aut si durum videtur, quando facti sunt angeli, alios credere ita factos ut non aeciperent praescientiam vel perseverantiae vel casus sui, alios autem ita ut veritate certissima / aeternitatem suae beatitudinis nossent, sed aequalis felicitatis omnes ab initio creati sunt, et ita fuerunt, donec isti, qui nunc mali sunt, ab illo bonitatis lumine sua voluntate cecidissent: procul dubio multo est durius nunc putare angelos sanetos aeternae suae beatitudinis incertos, et ipsos de semetipsis ignorare, quod nos de illis per Scripturas sanetas nosse potuimus. Quis enim catholicus christianus ignorat nullum novum diabolum ex bonis angelis ulterius futurum, sicut nec istum i n societatem bonorum angelorum ulterius rediturum? Veritas quippe in Evangelio sanetis fidelibusque promittit, quod erunt aequales angelis D e i ; quibus etiam promittitur, quod ibunt in vitam aeternam . Porro autem si nos certi sumus numquam nos ex illa immortali felicitate casuros, illi vero certi non sunt: iam potiores, non aequales eis erimus. Sed quia nequaquam Veritas fallit et aequales eis erimus, profeeto etiam ipsi certi sunt suae felicitatis aeternae. Cuius illi alii quia certi non fuerunt (non enim erat eorum aeterna felicitas cuius certi essent, quae finem fuerat habitura), restat, ut aut impares fuerint, aut, si pares fuerunt, post istorum ruinam illis certa scientia suae sempiternae felicitatis accesserit. Nisi forte quis dicat id, quod Dominus ait de diabolo i n Evangelio: lile homicida erat ab initio et in veritate non stetit , sic esse aecipiendum, ut non solum homicida fuerit ab initio, id est initio humani generis, ex quo utique homo factus est, quem decipiendo posset oceidere, verum etiam ab initio suae conditionis in veritate non steterit et ideo numquam beatus cum sanetis angelis fuerit, suo recusans esse subditus Creatori et sua per superbiam velut privata potestate laetatus, ac per hoc falsus et fallax, quia nec quisquam potestatem Omnipotentis evadit, et qui per piam subiectionem noluit tenere quod vere est, affectat per superbam elationem simulare quod non est, ut sic intellegatur etiam quod beatus Ioannes apostolus ait: Ab initio diabolus peceat , hoc est, ex quo creatus est, iustitiam recusavit, quam nisi pia Deoque subdita voluntas habere non posset . Huic sententiae quisquis aca b 28 29 30 ac 31 ad

jemo kako aneli svjetla posjeduju takvo blaenstvo; dok po su sljednu razlogu dokuujemo, kako aneli grjenici nisu toga blaen stva imali ni prije nego to padoe, jer zbog svoje opaine bijahu lieni dotinog svjetla; ako su pak vodili ivot i prije grijeha, zaista se mora vjerovati, kako posjedovahu stanovito blaenstvo, iako nisu imali prethodnog znanja o blaenstvu. Ili, ako se ini nezgrapnim, povjerovati, da kad su stvoreni aneli, jedni su stvoreni tako da ne primie budueg znanja ni o svojoj ustraj nosti ni o svojoj sudbini, dok su drugi stvoreni tako te su znali kao najpouzdaniju istinu o vjenosti svojega blaenstva (ali su ipak od poetka svi stvoreni u jednakoj sretnosti, i ostali su tako sve dok oni to su sada zli aneli svojom slobodnom voljom ne otpadoe od one svjetlosti dobrote), - bez ikakve je dvojbe jo nezgrapnije pomisliti, kako su i sada sveti aneli nesigurni u svoje vjeno blaenstvo, te da oni o sebi samima ne znaju ono to mi mogosmo o njima doznati preko Svetoga pisma. Jer, koji l i kranin katolik ne zna da od dobrih anela nee vie nastati ni jedan novi vrag, kao ni da se ovaj vie nikad nee vratiti u drutvo dobrih anela? Jer istina u evanelju obeaje svecima i vjernicima da e biti jednaki Bojim anelima; ak im se obeaje da e ui u ivot vjeni. N u dalje, ako smo mi sigurni da nikad neemo otpasti od te besmrtne sretnosti, dok aneli nisu sigurni, onda emo mi biti premoniji od njih, a ne jednaki s njima. A l i , budui da istina nikad ne obmanjuje, bit emo jednaki s njima, pa su otuda i oni sami sigurni u svoju vjenu sretnost. A kako oni drugi aneli ne bijahu sigurni u nju (jer im nije ni pripadala vjena sretnost u koju bi bili sigurni, a koja je imala prestati) - , preostaje: da oni ili bijahu nejednaki, ili pak ako bijahu jednaki, onda je nakon propasti dotinih onim drugima pridolo pouzdano znanje o svojoj vj ekovj enoj sretnosti.
1

a b

a c

a d

beatitatisM. umquam M. possit M.

Ukoliko tkogod ne kae ono to Gospodin kaza o avlu u evanelju: On bijae ovjekoubojica od poetka i ne stajae u istini ; i to se moe uzeti da znai, kako ne samo to bijae ovjekoubojica od po etka (to jest, od poetka ljudskoga roda, od vremena kad je stvoren ovjek, kojega je obmanuvi mogao ubiti) nego od samoga poetka svojeg opstanka nije stajao u istini, pa stoga nikad ne bijae blaen zajedno sa svetim anelima, odbijajui da se podredi svojemu stvori telju, i u svojoj oholosti likovae datom moi kao da je njegova vlasti ta, i tako bijae i prevaren i prije varan (jer ne moe nikad izmai moi Svemoguega); i on koji se ne htjede u pobonu podvrgnuu drati onoga to istinski jest, u oholoj uznositosti poduzima umiljati ono to nije; tako se razumijeva i ono to kae blaeni apostol Ivan: Jer avao grijei od poetka, to jest: od kad je stvoren, odbijao je pravednost, koja se ne moe imati osim uz pobonu i Bogu pod vrgnutu volju.
3 4

2 8

2 9

3 0

3 1

Cf. Mt 22, 30. Cf. Mt 25, 46. Io 8, 44. i Io 3, 8.

Mt 22,30. Mt 25,46. /v 8,44. 1 Iv 3,8.

36

DE

civ.

DEI

11,

13-15

O DRAVI BOJOJ

11,

13-15

37

P L 330 cc 335

quiescit, non cum illis haereticis sapit, id est Manichaeis, et si quae aliae pestes ita sentiunt, quod suam quamdam propriam tamquam ex adverso quodam principio diabolus habeat naturam ma/li; qui tanta vanitate desipiunt, ut, cum verba ista evangelica in auctoritate nobiscum habeant, non / attendant non dixisse Dominum: A veritate alienus fuit; sed: In veritate non stetit, ubi a veritate lapsum intellegi voluit, in qua utique si stetisset, eius particeps factus beatus cum sanctis angelis permaneret.

Tko god pristane na takvo mnijenje, taj se ne slae s onim krivovjer cima, to jest s manihejcima , i ostalim kunim druinama koje ovako mniju: kao da avao po nekom oprenom naelu posjeduje sebi svoj stvenu narav zla; ti toliko luduju u svojoj ispraznosti da, iako zajedno s nama prihvaaju ugled i vrijednost evaneoske rijei, ne opaaju kako Gospodin nije rekao: 'Bijae otuen od istine', nego: Ne sta jae u istini, ime je htio da se razumije, kako je otpao od istine, u kojoj da je bio vrsto ostao, postao bi njezinim dionikom i ostao bla en zajedno sa svetim anelima.
5

... quia veritas in eo non fuit.

14. Subiecit autem indicium, quasi quaesissemus, unde ostendatur, quod in veritate non steterit, atque ait: Quia non est veritas in eo. Esset autem in eo, si in illa stetisset. Locutione autem dictum est minus usitata. Sic enim videtur sonare: In veritate non stetit, quia veritas non est in eo , tamquam ea sit causa, ut in veritate non steterit, quod in eo veritas non sit; cum potius ea sit causa, ut in eo veritas non sit, quod in veritate non stetit . Ista locutio est et in Psalmo: Ego clamavi, quoniam exaudisti me Deus ; cum dicendum fuisse videatur: Exaudisti me Deus, quoniam clamavi. Sed cum dixisset: Ego clamavi, tamquam ab eo quaereretur, unde se clamasse monstraret, ab effectu exauditionis Dei clamoris sui ostendit affectum; tamquam diceret: Hine ostendo clamasse me, quoniam exaudisti me.
ae 32 af 33

14. Kao da smo to traili, Gospodin nam dade znak kojim se dokazuje da avao nije stajao u istini, kad ree: jer u njemu nema istine. Naime, ona bi bila u njemu, da je u njoj ostao. Samo to je iskazano neobinijim izrijekom. Naime, Ne stajae u istini, jer nema istine u njemu zvui kao da je to to nema istine u njemu uzro kom da nije stajao u istini, dok je zapravo uzrokom da u njemu nema istine to to nije stajao u istini. Ista se vrsta izrijeka nalazi i u psalmu: Ja zazvah, jer si me usliio, Boe, gdje se ini da je trebalo rei: 'Usliio si me, Boe, jer sam te zazvao'. A l i kad je rekao Ja zazvah, kao da se od njega trailo ime da pokae zato je zazivao, on uinkom Bojeg uslienja pokazuje djelotvornost svojeg zazivanja; kao da veli: 'Dokazujem da sam zazivao, time to si me usliio.'
1 2

Kojom je vrstom izrijeka reeno o avlu, da nije stajao u istini, jer u njemu nema istine.

Quae Scriptura dixerit de diabulo.

15. Illud etiam, quod ait de diabolo Ioannes: Ab initio diabolus peceat , non intellegunt, si natura tali est , nullo modo esse peceatum. Sed quid respondetur propheticis testimoniis, sive quod ait Isaias sub figurata persona principis Babyloniae diabolum notans: Quo modo cecidit Lucifer, qui mane oriebatur ; sive quod Ezechiel: In deliciis paradisi Dei fuisti, omni lapide pretioso ornatus es? Ubi intellegitur fuisse aliquando sine peceato. Nam expressius ei paulo post dicitur: Ambulasti in diebus tuis sine vitio . Quae si aliter con34 ag 35 36

15. Ono to Ivan kae o avlu: Davao grijei od poetka neki (manihejci) ne shvaaju, da ako mu je narav takva, onda nikako nema grijeha. A l i to da odgovore prorokim svjedoanstvima, bilo kad oznaujui avla u liku babilonskog vladara Izaija kae: Kako pade sa nebesa, Svjetlonoo, sine Zorin? bilo to kae Ezekiel: U Edenu, vrtu Bojem, ti ivljae, resio te dragulj svaki? Tu se podra zumijeva, kako u neko vrijeme bijae bez grijeha. To se, naime, izri itije kae malo poslije: U svojim si danima hodio bez opaine.
2 3

to treba misliti o izjavi avao grijei od poet ka?

Sljedbenici Perzijanca Manesa (oko 215-275), koji je nauavao korjeniti dualizam, s dvije konane zbiljnosti: Dobro i Zlo (Svjetlo i Tmina).
a e a f

veritas non est] n. e. v. M. steterit M. s si... est] si naturale est M .

1 2

Iv 8,4.. Ps 17 (16), 6 (prema Augustinovu latinskom predloku).

1

1
2

Iv

' -

3 2

3 3

3 4

3 5

3 6

Io 8, 44. Ps 16, 6. 1 Io 3, 8. Isa 14, 12. Ez 28, 13-14.

Iz 14,12. Posrijedi je Lucifer (svjetlonoa, prema gr. qpwoqpOQog); na ovome mje stu u Svetom pismu to je stalni pridjevak babilonskog kralja. Krani su (a u vezi onog mjesta gdje se govori o padu Sotone kao munje s neba - Lk 10,18) uzeli ime Lucifer kao sinonim za Sotonu. Doim poganima Lucifer bijae jutarnja zvijezda, Danica, ili planeta Venera. Ez 28,13. Ez 28,15.
3 4

38

DECIV. DEI

1 1 , 15 - 16

O DRAVI BOJOJ

11, 15 - 16

39

P . 331

o.;

336

venientius intellegi nequeunt, oportet etiam illud, quod dictum est: In veritate non stetit , sic accipiamus, quod in veritate fuerit, sed non permanserit; et illud, quod ab initio diabolus peceat, non ab ini tio, ex quo creatus est, peceare putandus est, sed ab initio peceati, quod ab ipsius superbia coeperit esse peceatum. Nec illud, quod scriptum est in libro Iob, cum de diabolo sermo esset: Hoc est initium figmenti Domini, quod fecit ad illudendum ab angelis suis (cui consonare videtur et Psalmus, ubi legitur: Drao hic, quem finxisti ad illudendum ei ), sic intellegendum est, ut existimemus talem ab ini tio creatum, cui ab angelis illuderetur, sed / in hac poena post pecea tum ordinatum. Initium ergo eius figmentum est Domini; non enim est ulla natura etiam in extremis infimisque bestiolis, quam non / ille constituit, a quo est omnis modus, omnis species, omnis ordo, sine quibus nihil rerum inveniri vel cogitari potest; quanto magis angelica creatura, quae omnia cetera, quae Deus condidit, naturae dignitate praecedit!
37 38 39

A k o se od tih mjesta ne mogu nai prikladnija, onda trebamo ono to je reeno Ne stajae u istini shvatiti tako, da on bijae u istini, ali da u njoj nije ustrajao; doim ono avao grijei od poetka ne treba shvatiti, od poetka kad je stvoren, nego od poetka grijeha, jer gri jah je zapoeo njegovom oholou. Isto tako i ono to pie u knjizi o Jobu, kad bijae rije o avlu (Ovo je poetak Gospodinove tvorevine, koju naini kao ruglo svojim an elima ) a s ime ini se da se slae i ovo mjesto u psalmima gdje itamo Ovaj zmaj, kojeg si nainio njemu za ruglo - ne treba shva titi tako da pomislimo kako on od poetka bijae stvoren takvim, da mu se aneli rugaju, nego da mu je takva kazna odreena nakon grijeha. Dakle, i njemu bijae poetak kao tvorevini Gospodinovoj; jer nema ni jedne naravi, ak ni meu najsitnijim i najneznatnijim ivotinjicama, a da je nije On stvorio; od njega je svaki nain, svaki oblik, svaki poredak, bez kojih se ni jedna od stvari ne moe iznai ni zamisliti; a koliko onda vie sam aneoski stvor, koji dostojan stvom naravi nadmauje sve ostale Boje stvorove!
5 6

Qtae naturae a l i i s praeponantur.

16. In his enim, quae quoquo modo sunt et non sunt quod Deus est a quo facta sunt, praeponuntur viventia non viventibus, sicut ea, quae habent vim gignendi vel etiam appetendi, his, quae isto motu carent; et in his, quae vivunt, praeponuntur sentientia non sentientibus, sicut arboribus animalia; et in his, quae sentiunt, praeponuntur intellegentia non intellegentibus, sicut homines pecoribus; et in his, quae intellegunt, praeponuntur immortalia mortalibus, sicut angeli hominibus. Sed ista praeponuntur naturae ordine; est autem alius atque alius pro suo cuiusque usu aestimationis modus, quo fit, ut quaedam sensu carentia quibusdam sentientibus praeponamus, in tantum, ut si potestas esset ea prorsus de natura rerum auferre vellemus, sive quem in ea locum habeant ignorantes, sive etiamsi sciamus nostris ea commodis postponentes. Quis enim non d o m i suae panem habere quam mures, nummos quam pulices malit? Sed quid mirum, cum i n ipsorum etiam hominum aestimatione, quorum certe natura tantae est dignitatis, plerumque carius comparetur equus quam servus, gemma quam famula? Ita libertate iudicandi plurimum distat ratio considerantis a necessitate indigentis seu voluptate cupientis, cum ista quid per se ipsum in rerum gradibus pendat, necessitas autem quid propter quid expetat cogitat , et ista quid verum luci mentis appareat, voluptas vero quid iucundum corporis sensibus blandiatur spectat . Sed tantum valet in n a t u r i rationalibus
ah a i al am

16. Meu tima stvarima koje bilo kojim nainom jesu (a nisu isto to i Bog koji ih je stvorio) one koje su ive mi pretpostavljamo nei vima; isto tako one koje imaju mo raanja ili tenje prema njemu pretpostavljamo onima koje ga nemaju; meu ivim stvorovima oni sa sjetilima pretpostavljaju se onima to su bez sjetila, kao to se ivotinje pretpostavljaju drveu; a meu stvorovima s osjetilima, ra zumska se bia pretpostavljaju nerazumnima, kao ljudi stoci; doim meu razumnim stvorovima besmrtni se pretpostavljaju smrtnima, kao aneli ljudima. N u ta se bia pretpostavljaju prema naravnom redu; postoji, naime, i nain odredbe vrijednosti prema upotrebi sva koga stvora, pa tako biva te neke stvorove to su bez sjetila pretpo stavljamo onima sa sjetilima, i to toliko da zaelimo (samo kad bi nam bilo u moi) i posve ih odstraniti iz same prirode, bilo zbog toga to ne znamo koje im je pravo mjesto, bilo to dajemo prednost svojoj pogodnosti, ak iako to znamo. Naime, tko ne bi vie volio imati u kui kruha nego mieva, i l i novaca negoli buha? A l i , to je u tome udno, kad i pri procjeni samih ljudi (kojima narav, doista, ima toliko dostojanstvo) esto se vie cijeni konj negoli rob, dragulj vie negoli slukinja? Tako te pri slobodi prosudbe postoji golema razlika izmeu razbora razlona ovjeka i oskudnika stijenjena potrebom ili poudnika vo ena eljom, jer razbor stvar samu po sebi odvaguje po ljestvici va nosti, potreba samo rauna to i kojim je nainom dobiva; razbor se obzire na ono to je u svjetlu uma istinito, dok pouda gleda na ono to ugaa tjelesnim sjetilima. A l i , u razumnim naravima dobra volja

O stupnjevima i razlikama stvorova, koji se jednim nainom odmje ravaju prema korisnosti, a drugim prema poretku razbora.

a h

a i

a l

a m

domi M. in] om. M. cogitet M . exquirat M.

3 7

3 8

3 9

Io 8, 44. Iob 40, 14 (sec. L X X ) . Ps 103, 26.

Job 40,19 (prijevod prema Augustinovu latinskom predloku). Rije je o nemani Behemotu, koja je Augustinu nekakva vrsta avla. Ps 104 (103), 26 (prijevod prema latinskom predloku). Posrijedi je Levijatan, koji se takoer smatra avlom.
6

40

DE

civ.

DEI

11, 1 6 - 1 8

O DRAVI BOJOJ

11,

16-18

41

quoddam veluti pondus voluntatis et amoris, ut, cum ordine naturae angeli hominibus, tamen lege iustitiae boni homines malis angelis praeferantur.

i ljubav toliko tee da, iako su u poretku naravi aneli iznad ljudi, ipak se po zakonu pravednosti dobri ljudi pretpostavljaju zlim anelima.

Diabolus non obstat Deo ordinatori.

P L 332

CC337

17. Propter naturam igitur, non propter malitiam diaboli, dictum recte intellegimus: Hoc est initium figmenti Domini . Quia sine du bio, ubi est vitium malitiae, natura non vitiata praecessit. Vitium autem ita contra naturam est, ut non possit nisi nocere naturae. Non itaque esset vitium recedere a Deo, nisi naturae, cuius id vitium est, potius competeret esse cum Deo. Quapropter etiam voluntas mala grande testimonium / est naturae bonae. Sed Deus sicut naturarum bonarum optimus creator est, ita malarum voluntatum iustissimus / ordinator; ut, cum illae male utuntur naturi bonis, ipse bene utatur etiam voluntatibus malis. Itaque fecit, ut diabolus institutione illius bonus, voluntate sua malus, in inferioribus ordinatus illuderetur ab angelis eius, id est, ut prosint temptationes eius sanctis, quibus eas obesse desiderat. Et quoniam Deus, cum eum conderet, futurae malignitatis eius non erat utique ignarus et praevidebat quae bona de m a l o eius esset ipse facturus: propterea Psalmus ait: Drao hic, quem finxisti ad illudendum ei , ut in eo ipso quod eum finxit, licet per suam bonitatem bonum, iam per suam praescientiam praeparasse intellegatur quo modo illo uteretur et malo.
40 a n ao 41

17. Stoga se tie avlove naravi, a ne njegove zloe, kad pravo shvatimo izreku: Ovo je poetak Gospodinove tvorevine . Jer, bez ikakve dvojbe, ondje gdje postoji porok zloe, tu je prethodila neporona narav. Naime, porok je toliko protivan naravi, da ne moe a da ne kodi naravi. Pa tako, ne bi bilo porok povui se od Boga, da naravi kojoj je to porok nije prikladnije biti zajedno s Bogom. Zbog toga je i zla volja veliko svjedoanstvo o dobroj naravi. A l i , kao to je Bog najbolji kao stvoritelj dobrih naravi, tako je i najpravedniji ureditelj zlih volja; tako kad one zlo upotrijebe dobre naravi, O n se dobro poslui ak i zlim voljama. Tako je avla (kojega je O n nainio dobrim, ali je ovaj vlastitom voljom postao zao) Bog postavio na nie mjesto, kao ruglo svojim anelima, to jest: Bog se pobrinuo, da ku nje kojima je avao htio nauditi svecima budu ovima na korist. A budui da Bog, kad je njega stvorio, nije bio bez znanja o njegovoj buduoj zloi i predvidio je koja e dobra nainiti od njegova zla, zbog toga je psalmist rekao: Ovaj zmaj, kojega si nainio njemu za ruglo, pri emu se podrazumijeva: samim time to ga je stvorio (iako dobra, po svojoj dobroti) ve je svojim unaprijednim znanjem odre dio, kako e ga iskoristiti i tako zloga.
1

Porok zloe nije po naravi, nego . je protiv naravi, jer njemu nije uzrok Tvorac, nego volja.

Deo ordinante res antithetae sunt.

18. Neque enim Deus ullum, non dico angelorum, sed vel hominum crearet, quem malum futurum esse praescisset, nisi pariter nosset quibus eos bonorum usibus commodaret atque ita ordinem saeculorum tamquam pulcherrimum carmen e t i a m ex quibusdam
ap

18. A Bog ne bi bio stvorio ni jednoga, ne samo od anela, nego ni od ljudi, o kojem bi unaprijed znao da e biti zao, kad ne bi isto tako znao kako e ih prilagoditi dobrim upotrebama te tako poredak vjekova ukrasiti kao kakvu najljepu pjesmu stanovitim antitezama.

O ljepoti sveu kupnosti, koja po Bojoj odredbi postaje jo krasnijom samom oprekom suprotnosti.

a n

a o

a p

esset M. malis M. etiam] om. M.

4 0

4 1

lob 40, 14 (sec. L X X ) . Ps 103, 26.

Job 40,14 (po Augustinovu latinskom predloku).

42

DE

civ.

DEI

11, 1 8 - 1 9

O DRAVI BOJOJ

11,

18-19

43

quasi antithetis honestaret. Antitheta enim quae appellantur in ornamentis elocutionis sunt decentissima, quae latine ut appellentur opposita, vel, quod expressius dicitur, contraposita, non est apud nos huius vocabuli consuetudo, cum tamen eisdem ornamentis locutionis etiam sermo latinus utatur, immo linguae omnium gentium. His antithetis et Paulus apostolus in secunda ad Corinthios epistula illum locum suaviter explicat, ubi dicit: Per arma iustitiae dextra et sinistra ; per gloriam et ignobilitatem, per infamiam et bonam famam; ut seductores et veraces, ut qui ignoramur et cognoscimur; quasi morientes, et ecce vivimus; ut coherciti, et non mortificati; ut tristes, sem per autem gaudentes; sicut egeni, multos autem ditantes; tamquam nihil habentes, et omnia possidentes . Sicut ergo ista contraria contrariis opposita sermonis pulchritudinem reddunt: ita quadam non verborum, sed rerum eloquentia contrariorum oppositione saeculi pulchritudo componitur. Apertissime hoc positum est in libro Ecclesiastico i s t o modo: Contra malum bonum est et contra mortem vi tam; sic contra pium peccator. Et sic intuere in omnia opera Altissimi, bina bina , unum contra unum .
aq ar 42 as a t 43

Antitheses, kako se zovu, svakako idu meu najljepe urese knjiev nog izriaja; latinski bi to bile opreke (opposita) ili jasnije protustavke (contraposita); ta rije u nas nije u obiaju, iako se tim ure som izriaja slui i latinski jezik, dapae i jezici svih naroda. Takvim se oprekama veoma skladno slui i apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinanima, gdje kae: Orujem pravde zdesna i slijeva, slavom i sramotom, zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, iako istino ljubivi; kao nepoznati, a poznati; kao umirui, a evo ivimo; kao ka njeni, ali ne predani smrti; kao alosni, a uvijek veseli; kao siromasi, a mnoge obogaujemo; kao ljudi bez iega, a koji posjeduju sve. I tako, kao to te opreke suprotstavljene jedne drugima tvore ljepotu izriaja, tako se i ljepota tijeka vjekova slae od suprotnosti opreka, ali ne rijei, nego stvari. To je jo najjasnije postavljeno u knjizi Sira no voj ovim rijeima: Nasuprot zlu stoji dobro, nasuprot smrti stoji ivot; tako nasuprot poboniku stoji grenik. I gledaj tako sva djela Svevinjega, sva su po dvoje, jedno prema drugome.
1

inter bonos et lux et t e ne brae.

c c 3 3 8
lOS an g e S

P L 333

Quamvis itaque divini sermonis obscuritas etiam ad hoc / sit utilis, quod plures sententias veritatis parit et in lucem notitiae producit, dum alius eum sic, alius sic intellegit; ita tamen ut, quod in obscuro loco intellegitur, vel attestatione rerum manifestarum vel aliis locis minime dubiis asseratur; sive, cum multa tractantur, ad id quoque perveniatur, quod sensit ille qui scripsit, sive id lateat , sed ex occasione / tractandae profundae obscuritatis alia quaedam vera dicantur: non mihi videtur ab operibus Dei absurda sententia, si, cum lux prima illa facta est, angeli creati intelleguntur, i n t e r sanctos angelos et immundos fuisse discretum, ubi dictum est: Et divisit Deus inter lucem et tenebras; et vocavit Deus lucem diem et tenebras vocavit noctem . Solus quippe ille ista discernere potuit, qui potuit
19.
au av 44

19. Iako je tako i sama nejasnoa boanskog govora ak korisna u tome to raa mnogim mnijenjima istine te ih iznosi na svjetlo znanja (dok isto jedan razumijeva onako, a drugi ovako), ipak ono to se razumijeva o nejasnu mjestu treba potkrijepiti ili svjedoanstvom bjelodanih injenica ili pak drugim mjestima koja nisu ni najmanje dvojbena; pa stoga, kad se mnogo razlae, ili se stie do onoga to je mislio onaj koji je pisao, ili - ako to ostaje skriveno - ve zbog same prigode rasprave o dubokoj nejasnoi izriu se stanovite istine te se meni ne ini, da je u neskladu s Bojim djelima mnijenje prema ko jem se (ako kad je stvoreno ono prvo svjetlo, podrazumijevamo da su stvoreni aneli) postavila razlika izmeu svetih i neistih anela, ondje gdje se kae: I rastavi Bog svjetlo od tame; svjetlo prozva Bog dan, a tamu prozva no. Dakako, tako je mogao razlikovati jedino
1

to treba misliti

Sastav? Bog
svjetlo od
t a m e < <

>>T

a<

i ut appellentur] appellantur M. ^ dextra et sinistra] a dextris et a sinistris M. ^ isto] hoc M. bina bina] b. et. b. M. quidem M. et antepon. M.
a t a u a v 2 4 2

4 3

4 4

2 C o r 6, 7-10. Eccle 33, 15. G e n 1, 4-5.

Ps 104 (103), 26 (po Augustinovu latinskom predloku). 2 Kor 6,7-10.

44

DE

civ.

DEI

11, 1 9 - 2 1

O DRAVI BOJOJ

11,

19-21

45

etiam priusquam caderent praescire casuros et privatos lumine veritatis in tenebrosa superbia remansuros. Nam inter istum nobis notissimum diem et noctem, id est inter hane lucem et has tenebras, vulgatissima sensibus nostris luminaria caeli ut dividerent imperavit: Fiant, inquit, luminaria in firmamento caeli, ut luceant super terram et dividant inter diem et noctem-, et paulo post: Et fecit, inquit, Deus duo luminaria magna, luminare maius in principia diei, et luminare minus in principia noctis, et stellas; et posuit illa Deus in firmamento caeli lucere super terram et praeesse diei et nocti et dividere inter lucem et tenebras . Inter illam vero lucem, quae saneta societas an gelorum est illustratione veritatis intellegibiliter fulgens, et ei contrarias tenebras, id est malorum angelorum aversorum a luce iustitiae taeterrimas mentes, ipse dividere potuit, cui etiam futurum non naturae, sed voluntatis malum oecultum aut incertum esse non po tuit.
45

on, koji je jo prije nego to bijahu pali, unaprijed znao koji e pasti te - lieni svjetlosti istine - ostati u mranoj oholosti. A izmeu istog nama najpoznatijeg dana i noi, to jest izmeu ovoga svjetla i ove tame, naredio je nebeskim svjetlilima (koja su najobinija naim sjetilima) da oznae razdvajanje, pa je rekao: Neka bude svje tlo na svodu nebeskom da lue dan od noi; a malo poslije: I naini Bog dva velika svjetlila - vee da vlada danom, manje da vlada nou - i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i nou i da rastavljaju svjetlo od tame. Doim, izmeu onoga svjetla koje je sveto drutvo anela (to se razumski blista obasjano istinom) i njemu oprene tmine (to jest: najopakijih umova zlih anela, odvraenih od svjetla pravednosti) mogao je razlu iti samo onaj kojemu nije moglo ostati ni skriveno ni neizvjesno samo budue zlo, ne naravi, nego njihove volje.
2

Tenebrae fuemnt m mundo et in angelis.

Denique nec illud est praetereundum silentio, quod, ubi dixit Deus: Fiat lux, et facta est lux, continuo subiunctum est: Et vidit Deus
20. i 4s < i

ce 339

lucem quia bona est ; non postea quam separavit inter lucem et te nebras et vocavit lucem diem et tenebras noctem, ne simul cum luce etiam talibus tenebris testimonium placiti sui perhibuisse videretur. Nam ubi tenebrae inculpabiles sunt, inter quas et lucem istam his oculis conspicuam luminaria caeli dividunt, non ante, sed post infertur: Et vidit Deus quia bonum est. Posuit illa, inquit, in firmamento caeli lucere super terram et praeesse diei et nocti et separare inter lucem et tenebras. Et vidit Deus quia bonum est . Utrumque pla cuit, quia utrumque sine peceato est. Ubi autem dixit / Deus: Fiat lux, et facta est lux. Et vidit Deus lucem quia bona est) et postmodum infertur: Et separavit Deus inter lucem et tenebras; et vocavit Deus lucem diem et tenebras vocavit noctem *] non hoc loco additum est: Et vidit Deus quia bonum est, ne utrumque appellaretur bonum, cum esset horum alterum malum, vitio proprio, non natura. Et ideo sola ibi lux placuit Conditori: tenebrae autem angelicae, etsi fuerant ordinandae, non tamen fuerant approbandae.
az 47 ba 4

20. A zatim, ne smije se preutjeti ni ono kad Bog kae: Neka bude svjetlo. I bi svjetlo, odmah dodajui: I vidje Bog da je svjetlo dobro; to se ne dodaje, poto je razdvojio svjetlo i tminu, i nazvao svjetlo danom a tminu nou, kako se ne bi inilo, da time posvjedouje da mu se zajedno sa svjetlom svia i takva tmina. A l i ondje gdje u mraku nema grijeha, izmeu njega koji se razluuje nebeskim svje tlilima i istog svjetla to je vidljivo ovim oima, opet se kae ne prije, nego poslije: I vidje Bog da je dobro. Naime kae: I Bog ih po stavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i nou i da rastavljaju svjetlo od tame. I vidje Bog da je dobro. Svidjelo mu se oboje, jer je oboje bez grijeha. Doim ondje gdje Bog kae: Neka bude svjetlo! I bi svjetlo. I vidje Bog da je svjetlo dobro, nakon ega slijedi: I rastavi Bog svjetlo od tame; svjetlo prozva Bog dan, a tamu prozva no, na tome se mjestu ne dodaje: I vidje Bog da je dobro, kako se i jedno i drugo ne bi nazivalo dobrim, iako je jedno od njih zlo, i to vlastitom pogrjekom, a ne po naravi. Zbog toga se tu Stvoritelju svidjelo samo svjetlo; naime: iako aneoska tmina bijae predodreena, ipak ne bijae i odobrena.
1 2

o onome
r

stoje
k n

azfudbe
B

svjetla i tmine: je svjefio dobro.

da

21. A to drugo i treba razumjeti u onome to se svugdje kae I vidje Bog da je dobro , negoli odobravanje djela nainjena prema
1

o vjeitom

Bojemz^

Dei opus aliud non est ab eius arte.

21. Quid est enim aliud intellegendum in eo, quod per / omnia dicitur: Vidit Deus quia bonum est , nisi operis approbatio secun49
3 2

b a

Posuit] E t posuit M. enim add. M.

Sir 33,14-15. Post 1,4-6. Post 1,14-15, 16-18. Post 1,3-4. Post 1,17-18. Post 1,4.10.12.18.21.25.30.

4 5

4 6

4 7

4 8

4 9

G e n 1, G e n 1, G e n 1, G e n 1, G e n 1,

14, 16-18 3-4. 17-18. 4-5 4. 10. 12. 18. 21. 25. 31.

46 PL 334

DECIV. DEI

11,

21

O DRAVI BOJOJ

11,

21

47
volji, prema kojima se njemu sve stvari koje je nainio uvijek svialo upravo tako nainiti kako su i nainjene.

CC 340

dum artem facti, quae Sapientia Dei est? Deus autem usque adeo non cum factum est, tune didicit bonum, ut nihil eorum fieret, si ei fuisset ineognitum. Dum ergo videt quia bonum est, quod, nisi vidisset antequam fieret, non utique fieret: docet bonum esse, non discit. Et Plato quidem plus ausus est dicere, elatum esse scilicet Deum gaudio mundi universitate perfeeta. Ubi et ipse non usque adeo desipiebat, ut putaret Deum sui operis novitate factum beatiorem; sed sic ostendere voluit artifici suo placuisse iam factum, quod placuerat in arte faciendum; non quod ulio modo Dei scientia varietur, ut aliud in ea faciant quae nondum sunt, aliud quae iam sunt, aliud quae fuerunt; non enim more nostro ille vel quod futurum est prospicit, vel quod praesens est aspicit, vel quod praeteritum est respicit; sed alio modo quodam a nostrarum cogitationum consuetudine longe alteque diverso. Ille quippe non ex hoc in illud cogitatione mutata, sed omnino incommutabiliter videt; ita ut illa quidem, quae temporaliter fiunt, et futura nondum sint et praesentia iam sint et praeterita iam non sint, ipse vero haec omnia stabili ac sempiterna praesentia comprehendat; nec aliter oculis, aliter mente; non enim ex animo constat et corpore; nec aliter nunc e t aliter antea et aliter postea; quoniam non sicut nostra, ita eius quoque scientia trium temporum, praesentis videlicet et praeteriti vel futuri, varietate mutatur, apud quem non est immutatio nec momenti obumbratio . Neque enim eius intentio de cogitatione in cogitationem transit, in cuius ineorporeo contuitu simul adsunt cuneta quae novit; quoniam tempora ita novit nullis suis temporalibus notionibus, quem ad modum temporalia movet nullis suis temporalibus motibus. Ibi ergo vidit bonum esse quod fecit, ubi bonum esse vidit ut faceret; nec quia factum vidit scientiam duplicavit vel ex aliqua parte auxit, tamquam minoris scientiae fuerit prius/quam faceret quod videret, qui tam perfeete non operaretur, nisi tam perfeeta scientia, cui nihil ex eius operibus adderetur. Quapropter, si tantummodo nobis insinuandum esset quis fecerit lucem, sufficeret dicere, fecit Deus lucem; si autem non solum quis fecerit, verum etiam per quid fecerit, satis esset ita enuntiari: Et dixit Deus: Fiat lux, et facta est lux; ut non tantum Deum, sed
bb 50

umijeu, koje je Boja mudrost? I nije Bog tek tada otkrio da je togod dobro, kad je ve nainjeno; jer ni jednog od tih djela ne bi ^bilo, da mu bijahu unaprijed n e p o z n a t a T ? ! ^ kad on vidi da je togod dobro (to ne bi ni stvorio da ne bijae vidio da je dobro prije negoli je nastalo), onda on ne ui sam da je dobro, nego nauava. A Platon se ak odvaio rei, kako Bog bijae zanesen od radosti poto jjedovrena svelikuphost svijeta. Tu sam Platon ne bijae toliko nera zborit da bi pomislio kako Bog bijae sretniji zbog novine svojeg dje la; samo je ushtio pokazati kako se isto tako radovao svojoj ve nai njenoj umjetnini, kao to se radovae kad ju je trebalo umijeem na initi. ^Jer Boje znanje se ne mijenja nikakvim nainom, tako te bi jedno bilo ^o~Tvarima koje jo nisu, drugo po onima to ve jesu, tree po onima koje bijahu; naime, on naim nainom ne predvia to je budue, niti gleda sadanje, niti se osvre na prolo; nego on sve to promatra nekim drugim nainom, koji je posve razliit od na eg obiaja razmiljanja. Jer on ne mijenja svoj nain promatranja od jedne do druge stvari, nego uope vidi nepromjenjivo; tako te stvari koje bivaju vremenski: one budue to jo nisu, sadanje koje ve jesu i prole koje vie nisu, on ih sve obuhvaa svojom postojanom i vjenom sadanjou; i ne vidi ih na jedan nain oima, a na drugi nain umom, jer se on i ne sastoji od due i tijela; i ne promatra drukije sada, drukije prije, a drukije poslije; jer (za razliku od naega) njegovo znanje triju vremena - to jest: sadanjeg, prolog i budueg - nije promjenjivo, budui da kod njega nema mijene ni sjene promjene.
23 4

Isto tako njegova namisao ne prelazi od jednoga smiljaj a do drugog, jer su u njegovu netjelesnom suvidu (contuitus) istodobno prisutne sve stvari koje zna; naime, on tako zna vremena bez ikakvih svojih vremenskih spoznaja, kao to i pokree vremena bez ikakvih svojih vremenskih pokreta. I tako onda je vidio, da je dobro to je nainio kad je vidio da je dobro da to naini; i kad je vidio da je nainjeno, njegovo se znanje nije udvostruilo, niti pak poraslo u bilo kojem dijelu, kao da bi bio manjeg znanja prije negoli je nainio togod da vidi, jer on ne bi djelovao tako savreno, da njegovo znanje nije tako savrenoTe mu se ne moe nita dodati od samih njegovih djela. Stoga, ako bi nas samo upitali tko je nainio svjetlo, dostajalo bi odgovoriti: Bog je nainio svjetlo; ako se pak ne bi pitalo samo tko ga je nainio nego i kako ga je nainio, bilo bi dostatno izjaviti ovo: I ree Bog: 'Neka bude svjetlo.' I bi svjetlo , da bismo znali da je
5

,,
b b

et] om. M. I a c l , 17.

5 0

Ovdje Augustin iznosi dokaze protiv nazora manihejaca (De Genesi contra Manichaeos, 1,8,13). Platon, Timej, 37. Jak 1,17. Post 1,3.
3 4 5

48

DE

civ.

DEI

11, 2 1 - 2 2

O DRAVI BOJOJ

11,

21-22

49

P L 335

etiam per Verbum lucem fecisse nossemus. Quia vero tria quaedam maxime scienda de creatura nobis oportuit intimari, quis eam fecerit, per quid fecerit, quare fecerit: Dixit Deus, inquit: Fiat lux, et facta est lux. Et vidit Deus lucem quia bona est . S i ergo quaerimus, quis fecerit: Deus est; si per quid fecerit: Dixit: Fiat, et facta est, si quare fecerit: Quia bona est. Nec auctor est excellentior Deo, nec ars efficacior Dei Verbo, nec causa melior quam ut bonum crearetur a Deo bono. Hane etiam Plato causam condendi mundi iustissimam di/cit, ut a bono Deo bona opera fierent; sive ista legerit, sive ab his qui legerant forte cognoverit; sive acerrimo ingenio invisibilia Dei per ea, quae facta sunt, intellecta conspexerit , sive ab his qui ista conspexerant et ipse didicerit.
51 52

svjetlo ne samo nainio Bog nego i da ga je nainio svojom Rijeju. Naime, tri su glavne stvari koje nam je trebalo objaviti o stvaranju: tko je stvorio, ime je stvorio i zato je stvorio % Zato se kae: Ree Bog: 'Neka bude svjetlo!' I bi svjetlo. I vidje Bog da je svjetlo do bro. A k o bismo upitali: tko ga naini? - 'Bog'; ako pak, ime? Ree: 'Neka bude', i bi; ako opet, zato? - Jer je dobro. Naime, nema izvrsnijeg tvorca od Boga, nema umijea djelotvornijeg od Boje rijei, i nema boljeg uzroka nego da se dobro stvori od dobroga Boga. Cak i Platon kae da je najpraviniji uzrok stvaranja cvijeta taj: da dobri Bog"stvara dobra djela ; i - moda je iz Svetog' pisma sam proitao, moda je doznao od drugih koji su proitali; ili je svojim izuzetno otrim duhom, razumije vi stvore vine, stekao uvid i u Boje nevidnine ^ ili je pak od onih koji to uvidjee nauio.
6 7

Kriva uenja o Bojem stvaranju i o Trojstvu [22-34]

22. Pa ipak taj uzrok (Boju dobrotu radi stvaranja dobara), taj uzrok - kaem - tako pravedan i pogodan koji, pomno razmatran i pobono promiljen, okonava sve prepirke meu onima to istrauju podrijetlo svijeta - neki krivovjerci nisu uvidjeli, jer ovu oskudnu i krhku smrtnost (kojoj treba tijelo), koja je dola od pravedne kazne, vrijeaju mnoge stvari kad joj ne pogoduju, kao oganj, hladnoa, divlje zvijeri ili togod takvo; oni ne opaaju vanost tih stvari u njihovim primjerenim mjestima i naravima, u kakvom su krasnu poretku raspo reene, i koliko ljepote svojim sudionitvom pridonose sveukupnosti kao zajednikoj dravi, ili pak kakve koristi donose nama samima (ako se njima prikladno i znalaki posluimo), tako te sami otrovi koji su pogibeljni ako se neznalaki uzimaju - umjeno upotrijebljeni pretvaraju se u lijekove; ili, suprotno tome, kako i one stvari kojima
1

onima kojima

neke'od stvari u sveukupnosti snmite^

Contra quosdam Dei creatio expenditur et Trinitas [22-34]

Errant manichaei Deum omnia bona recisse negantes.

Hane tamen causam, i d est ad bona creanda bonitatem Dei, hane, inquam, causam tam iustam atque idoneam, quae diligenter
22. . ,
x

^kl^^surTi^
nekakv^a''
n a r a v

considerata et pie cogitata omnes controversias quaerentium mundi originem terminat, quidam haeretici non viderunt, quia egenam carnis huius fragilemque mortalitatem iam de iusto supplicio venientem, dum ei non conveniunt, plurima offendunt, sicut ignis aut frigus aut fera bestia aut quid huiusmodi ; nec attendunt, quam vel in suis locis naturisque vigeant pulchroque ordine disponantur, quantumque universitati rerum pro suis portionibusdecoris tamquam in communem rem publicam conferant vel nobis ipsis, si eis congruenter atque scienter utamur, commoditatis attribuant, ita ut venena ipsa, quae per inconvenientiam perniciosa sunt, convenienter adhibita in salubria medicamenta vertantur; quamque a contrario etiam haec,
bc

b c

eius modi CC.

6 7

Platon, Timej, 28 A . Usp. Rim 1,20. Augustin misli na manihejce.

5 1 5 2

Gen 1, 3 Cf. Rom 1, 20.

50

D E CIV. D E I

11, 22 - 23,1

O DRAVI BOJOJ

11, 22

-23,1

51

cc 341

P L 336

quibus delectantur, sicut cibus et potus et ista lux, immoderato et inopportuno usu noxia sentiantur. Unde nos admonet divina providentia non res insipienter vituperare, sed utilitatem rerum diligenter inquirere, et ubi nostrum ingenium vel infirmitas deficit, ita credere occultam, sicut erant quaedam, quae vix potui/mus invenire; quia et ipsa utilitatis occultatio aut humilitatis exercitatio est aut elationis attritio; cum omnino natura nulla sit malum nomenque hoc non sit nisi privationis boni. Sed a terrenis usque ad caelestia et a visibilibus usque ad invisibilia sunt aliis alia bona meliora, ad hoc inaequalia, ut essent omnia; Deus autem ita est artifex magnus in magnis, ut minor non sit in parvis; quae parva non sua granditate (nam nulla est), sed artificis sapientia metienda sunt; sicut in specie visibilis hominis, si unum radatur supercilium, quam propemodum nihil corpori, et quam multum detrahitur pulchritudini, quoniam non mole constat, sed parilitate ac dimensione membrorum! Nec sane multum mirandum est, quod hi, qui nonnullam malam putant esse naturam suo quodam contrario exortam propagatamque principio, nolunt accipere istam causam creationis rerum, ut bonus Deus conderet bona, credentes eum potius ad haec mundana molimina rebellantis adversum se mali repellendi extrema necessitate perductum suamque naturam bonam malo cohercendo superandoque miscuisse, quam / turpissime pollutam et crudelissime captivatam et oppressam labore magno vix mundet ac liberet; non tamen totam, sed quod eius non potuerit ab illa inquinatione purgari, tegmen ac vinculum futurum hostis victi et inclusi. Sic autem Manichaei non desiperent vel potius insanirent, si Dei naturam, sicuti est, incommutabilem atque omnino incorruptibilem crederent, cui nocere nulla res possit; animam vero, quae voluntate mutari in deterius et peccato corrumpi potuit atque ita incommutabilis veritatis luce privari, non Dei partem nec eius naturae, quae Dei est, sed ab illo conditam longe imparem Conditori christiana sanitate sentirent.

se vesele (kao to su jelo, pie i samo svjetlo) neumjerenom i nepri kladnom upotrebom nanose tetu. Tako nas boanska promisao opo minje, da ne korimo stvari nerazborito, nego da paljivo istraujemo korisnost stvari, pa ondje gdje zataji na duh ili naa slabost, moramo vjerovati, da je ta korisnost skrivena, kao to bijae i u sluaju nekih pogodnosti koje smo jedva mogli otkriti; pa i sama ta skrivenost kori snih stvari, ili je radi vjebe u poniznosti ili radi smanjenja nae uzno sitosti; jer uope: ni jedna narav nije sama po sebi zlo (to ime ne oznauje nita drugo nego lienost dobra). Pa ipak, od zemljanina do nebesnina i od vide vina do nevidevina, jedna su dobra bolja od drugih, a radi toga nejednaka da bi sva mogla opstojati; Bog je ipak tako velik umjetnik u velikim stvarima da nije manji u malima; jer, male stvari ne treba mjeriti njihovom veliinom - nje i nemaju - nego umijeem umjetnika; upravo kao to na licu vidljiva ovjeka, obrije l i se jedna obrva, to gotovo nije nita sa momu tijelu, a koliko mnogo oduzima samoj ljepoti, jer ova ne op stoji po veliini, nego po skladu i sumjernosti dijelova! Isto se tako ne treba mnogo uditi to oni koji misle kako postoji neka zla narav (koja je nastala i rasprostrla se po stanovitu svojem oprenom naelu) ne ele prihvatiti dotini uzrok stvaranja stvari, da dobar Bog stvara dobra, vjerujui radije da je Bog krajnjom nunou bio nagnan stvoriti ovaj golemi ustroj svijeta, kako bi odbio zlo pobu njeno protiv njega, te da obuzda i nadvlada zlo, pomijeao je s njime svoju dobru narav, koju je onda takvu najgnusnije ukaljanu, najokrut nije zatoenu i potlaenu tek uz veliki napor jedva oistio i izbavio, pa ipak ne cijelu; nego, onaj njezin dio koji nije mogao oistiti od toga kaljanja, posluio mu je kao ovoj i lanac kojim e sputati i zato iti neprijatelja. Manihejci ne bi tako besmisleno ili, bolje reeno, ludo govorili, kad bi vjerovali da je Boja narav nepromjenjiva, kao to jest, i posve nepropadljiva te joj nita ne moe nauditi; i kad bi mnili, prema zdravom kranskom nauku, da dua (koja se po svojoj volji moe nagore izmijeniti te s grijeha propasti, pa tako liiti svjetla nepromjenjive istine) nije dio Boga, niti je iste naravi kao Bog, nego, stvorena od njega, ona je daleko ispod svojeg tvorca.

Errat Origenes putans animas a Deo recessis-

23. 1. Sed multo est mirandum amplius, quod etiam quidam, qui unum nobiscum credunt omnium rerum esse principium, ullamque

23. 1. N u jo je vie udno to to i meu onima to zajedno s nama vjeruju, da je svim stvarima jedno poelo (te da ni jedna narav, J J J J r \ j 5

z b o

o pogrjeci J^ osuuje Ongenov nauk.

k se

52

DECIV. DEI

11,

23,1 -

23,2

O DRAVI BOJOJ

11,

23,1

-23,2

53

CC 342

naturam, quae non est quod Deus est, nisi ab illo conditore esse non posse, noluerunt tamen istam causam fabricandi mundi tam bonam ac simplicem bene ac simpliciter credere, ut Deus bonus conderet bona et essent post Deum quae non essent quod est Deus, bona ta men, quae non faceret nisi bonus Deus; sed animas dicunt, non quidem partes Dei, sed factas a Deo, peccasse a Conditore recedendo et diversis progressibus pro diversitate peccatorum a caelis usque ad terras diversa corpora quasi vincula meruisse, et hunc esse mundum eamque causam mundi fuisse faciendi, non ut conderentur bona, sed ut mala cohiberentur. Hine Origenes iure culpatur. In libris enim, quos appellat iregi &qx&V, id est De principiis, hoc sensit, hoc scripsit. Ubi plus quam dii / potest miror hominem in ecclesiasticis litteris tam doctum et exercitatum non attendisse, primum quam hoc esset contrarium Scripturae huius tantae auctoritatis intentioni, quae per omnia opera Dei subiungens: Et vidit Deus, quia bonum est , completisque omnibus inferens: Et vidit Deus omnia, quae fecit, et ecee bona valde , nullam aliam causam fa ciendi mundi intellegi voluit, nisi ut bona fierent a bono Deo. Ubi si nemo peccasset, tantummodo naturi bonis esset mundus ornatus et plenus; et quia peceatum est, non ideo cuneta sunt impleta peceatis, cum bonorum longe maior numerus in caelestibus suae naturae ordinem servet; nec mala voluntas, quia natu rae ordinem servare noluit, ideo iusti Dei leges omnia bene ordinantis effugit; quoniam sicut pictura cum colore nigro loco suo posito , ita universitas rerum, si quis possit intueri, etiam cum peceatoribus pulehra est, quamvis per se ipsos consideratos sua deformitas turpet.
53 54 bd

koja nije to je Bog, ne moe biti, ukoliko on nije njezin tvorac) ima onih koji ne htjedoe dobro i jednostavno vjerovati u tako dobar i jednostavan uzrok nastanka svijeta, da dobar Bog stvara dobra, i da postoje stvari to su ispod Boga (koje nisu to je Bog), a koje su ipak dobre, i koje je mogao nainiti samo dobar Bog; nego oni kau kako due (koje istina nisu dijelovi Boga, nego su stvorene od Boga) zgrijeie udaljivi se od Stvoritelja te tako na razliitim udaljenostima, ve prema razliitim svojim grijesima, stekoe izmeu sebe i sve do zemlje razliita tijela kao okove; i otuda svijet, pa uzrok tvorbi svijeta bijae: ne da se stvore dobra, nego da se zatoe zla. Zbog toga se i Origen s pravom optuuje. Naime, u knjigama koje naziva jieol 'aQ%oov, to jest O poelima, Origen upravo tako misli i tako pie. Tu se vie udim nego to mogu izrei, kako ovjek toliko uen i vian u crkvenoj knjievnosti prvo nije opazio, kako je taj njegov nazor oprean smislu tako vanog mjesta u Pismu, kad se ono nakon svih Bojih djela dodaje: I vidje Bog da je dobro, a poto su sva zavre na, slijedi: I vidje Bog sve to je uinio, i bijae dobro, emu je znaenje, da tvorbi svijeta nema nikakva drugog uzroka nego da do bar Bog stvori dobra djela.
1 2

D a tu nitko nije zgrijeio, svijet bi bio ureen i ispunjen samo dobrim naravima; a budui da postoji grijeh, nisu stoga sve stvari ispunjene grijesima, jer daleko se vei broj dobrih meu nebesnicima dri po retka svoje naravi; pa ni zla volja (jer se ne htjede drati poretka naravi) nije zbog toga izbjegla zakonima Boga, koji sve dobro ureu je; jer kao to je slika lijepa i s crnom bojom smjetenom na svoje mjesto, tako je lijepa i sveukupnost stvari (ukoliko je tkogod moe pojmiti) ak sa grjenicima, iako kad se oni razmotre sami za sebe, njihova je runoa gnusobna.

... et meruisse cludf

n b U S m

PL 337

23. 2. Deinde videre debuit Origenes et quicumque i s t a sapiunt, *^ P i vera esset, mundum ideo factum, ut animae pro meritis peccatorum suorum tamquam ergastula, quibus poenaliter includerentur, corpora aeciperent, superiora et leviora quae minus, inferiora vero et graviora quae amplius peceaverunt, / daemones, quibus deterius nihil est, terrena corpora, quibus inferius et gravius nihil est, potius quam homines etiam bonos habere debuisse. Nunc vero,
a e c m bf

be

2. U z to, Origen i svi koji tako misle, trebali su uvidjeti, kako (kad bi dotino mnijenje bilo istinito: da je ovaj svijet stvoren radi toga kako bi due zbog svojih grijeha primile tijela kao robijanice u koje se po kazni zatouju, i to one to su manje zgrijeile, vinja i laka tijela, a one to su tee - nia i tea tijela) demoni, od kojih nita nije gore, trebali bi prije ak negoli zli ljudi imati zemaljska tijela, od kojih nita nije nie i tee. A zapravo, kako bismo shvatili da se

b d

b e

b f

positaM. itaM. malos M.

5 3
5 4

Gen 1, 10. 12. 18.21.25. Gen 1, 31.

Origen je roen u Egiptu (185. po K r . ) ; studirao je filozofiju kao uenik Klementa Aleksandrijskog i novoplatonika Amonija Saka. Umro je od posljedica zatoenja i mue nja (godine 250). S kranske strane mu je zamjerana hereza o trinitarnom nauku, nauk o seobi dua i tumaenje Biblije kao alegorije. Prepirka oko Origena bijae izbila prije nego to je Augustin zapoeo djelo O Bojoj dravi. Ve godine 400. koncil u Aleksandriji osuuje neke dijelove Origenova nauka. Post 1,31.
2

54

D E civ. D E I

11, 2 3 , 2 - 2 4

O DRAVI BOJOJ

11, 2 3 , 2 - 2 4

55

cc 343

ut intellegeremus animarum merita non qualitatibus corporum esse pensanda, aerium pessimus daemon, homo autem, et nunc licet malus longe minoris mitiorisque malitiae, et certe ante peccatum, ta men luteum corpus accepit . Quid autem stultius diei potest, quam istum solem , ut in uno mundo unus esset, non decori pulchritudinis vel etiam saluti rerum corporalium consuluisse artificem Deum, sed hoc potius evenisse, quia una anima sic peceaverat, ut tali corpore mereretur ineludi? Ac per hoc si contigisset, ut non una, sed duae; immo non duae, sed decem vel centum similiter aequaliterque peccassent, centum soles haberet hic mundus? Quod ut non fieret, non opificis provisione mirabili ad rerum corporalium salutem decoremque consultum est, sed contigit potius tanta unius animae progressione peceantis, ut sola corpus tale mereretur. Non plane animarum, de quibus nesciunt quid loquantur, sed eorum ipsorum, qui talia sapiunt, multum longe a veritate et merito est cohercenda progressio. Haec ergo tria, / quae superius commendavi, cum in unaquaque creatura requirantur , quis eam fecerit, per quid fecerit, quare fecerit, ut respondeatur: Deus, per Verbum, quia bona est, utrum altitudine mystica nobis ipsa Trinitas intimetur, hoc est Pater et Filius et Spiritus Sanctus, an aliquid occurrat, quod h o c loco Scripturarum id aecipiendum esse prohibeat, multi sermonis est quaestio, nec omnia uno volumine ut explicemus urgendum est.
55 bg bh bi

zasluge dua ne odmjeravaju tjelesnim svojstvima^najgori demon ima uzduno tijelo, doim je ovjek (i ako je sada zao, ipak je i mnogo Inanje i blae zloe, a zacijelo bijae takav prije grijeha) - dobio gli neno tijelo!
3

I to l i se moe rei gluplje nego da ovo Sunce (da bi bilo jedno u jednome svijetu) nije smislio tvorac Bog - radi uresa ljepote ih zdrav lja tjelesnih stvorova - nego da je ono radije nastalo zbog toga jer je jedna dua tako zgrijeila da je zasluila zatoenje u takvome tijelu? Prern^~1^rne7Tfa se dogodilo te tako i sEno zgrijeie ne jedna, ve dvije, ak ni dvije, nego deset i l i stotinu dua, onda bi ovaj svijet imao stotinu sunaca!? A to se to nije dogodilo, - kako oni misle nije zasluga udesne promisli Tvorca radi zdravlja i ljepote tjelesnih stvorova, nego je tako zbog toga to se jedna dua grijeei upravo toliko uznapredovala te je jedina zasluila takvo tijelo. Stoga s pra vom treba zaustaviti zalijetanje, ah ne dua (o kojima i ne znaju to govore), nego njihovo vlastito, jer izmiljaju toliko toga to je daleko od istine. Dakle, ono troje to sam prije spomenuo, kad se upita o bilo kojem stvoru - tko ga je stvorio, ime ga je stvorio i zato ga je stvo rio, te se odgovori: Bog, Rijeju, jer je dobro, - da l i mistikom dubinom iznosi togod o Trojstvu, to jest: o Ocu, Sinu i Duhu Sve tom, i l i pak postoji neto to prijei takvo tumaenje ovog mjesta u Pismu - pitanje je koje zahtijeva dosta rasprave, i ne treba siliti da sve razjasnimo u jednoj knjizi.

Civitas Dei Trimtati compara-

24. Credimus et tenemus et fideliter praedicamus, quod Pater genuerit Verbum, hoc est Sapientiam, per quam facta sunt omnia, unigenitum Filium, unus unum, aeternus coaeternum, summe bonus aequaliter bonum; et quod Spiritus Sanctus simul et Patris et F i l i i sit Spiritus et ipse consubstantialis et coaeternus ambobus; atque hoc totum et Trinitas sit propter proprietatem personarum et unus Deus propter inseparabilem divinitatem, sicut unus omnipotens propter inseparabilem omnipotentiam; ita tamen, ut etiam cum de singulis

24. Vjerujemo, prihvaamo i odano propovijedamo, da je Otac rodio Rije, to jest mudrost, po kojoj su stvorene sve stvari, jednoroenog Sina, jedan jednoga, vjean suvjenoga, najvie dobar jednako dobroga; da je D u h Sveti ujedno D u h i Oca i Sina te da je sam subitan i suvjean obojici; i da je sve to Trojstvo zbog vlastitosti osoba i jedan Bog zbog nerazdvojivog boanstva, kao to i jedan Svemoni zbog nerazdvojive svemoi; pa ipak, kad se pita o svakom pojedinom,

boanskome

prosuznake^ svojeg znaenja djelima!

SVOJlm

b h

b i

s per antepon. M. requiruntur M. in antepon. M.

3

Origen, O poelima,

1, Proslov 8.

5 5

C f . G e n 2, 7.

56

DE

civ.

DEI

11, 24

O DRAVI BOJOJ

11, 24

57

PL 338

CC344

quaeritur unusquisque eorum et Deus et omnipotens esse respondeatur; cum vero de omnibus simul, non tres dii vel tres omnipotentes, sed unus Deus omnipotens; tanta i b i est in tribus inseparabilis unitas, quae sic se voluit praedicari. Utrum autem boni Patris et boni F i l i i Spiritus Sanctus, quia communis ambobus est, recte bonitas dii possit amborum, non audeo temerariam praecipitare senten/tiam; verumtamen amborum eum dicere sanctitatem facilius ausus fuero, non amborum quasi qualitatem, sed ipsum quoque substantiam et tertiam in Trinitate personam. A d hoc enim me probabilius ducit, quod, cum sit et Pater spiritus et Filius spiritus, et Pater sanc tus et Filius sanctus, proprie tamen ipse vocatur Spiritus Sanctus tamquam sanctitas substantialis et consubstantialis amborum. Sed si nihil est aliud bonitas divina quam sanctitas, profeeto et illa diligentia rationis est, non praesumptionis audacia, ut i n operibus Dei secreto quodam loquendi modo, quo nostra exerceatur intentio, eadem nobis insinuata intellegatur Trinitas, unamquamque creaturam quis fecerit, per quid fecerit, propter quid fecerit. Pater quippe intellegitur Verbi, qui dixit ut f i a t ; quod autem illo dicente factum est, procul dubio per Verbum factum est; in eo vero quod dicitur: Vidit Deus, quia bonum est, satis significatur Deum nulla necessitate, nulla suae cuiusquam utilitatis indigentia, sed / sola bonitate fecisse quod factum est, i d est, quia bonum est; quod ideo postea quam fac tum est dicitur, ut res, quae facta est, congruere bonitati, propter quam facta est, indicetur. Quae bonitas si Spiritus Sanctus recte intellegitur, universa nobis Trinitas i n suis operibus intimatur. Inde est civitatis sanetae, quae in sanetis angelis sursum est, et origo et informatio et beatitudo. Nam si quaeratur unde sit: Deus eam condidit; si unde sit sapiens: a Deo illuminatur; si unde sit felix: Deo fruitur; subsistens modificatur, contemplans illustratur, inhaerens iucundatur; est, videt, amat; in aeternitate Dei viget, in veritate Dei lucet, in bonitate Dei gaudet.
b l bm

treba odgovoriti da je svaki od njih i Bog i svemoan; a kad se pita ujedno o svima, nisu tri boga ili tri svemogua, nego jedan Bog sve mogui; tolika je nerazdvojiva jednoa u trojici, koja ushtjede da se tako proglasi. D a li se D u h Sveti dobrog Oca i dobroga Sina, budui daje zajedniki obojici, moe s pravom nazvati dobrotom obojice, ne bih se usudio to mnijenje zastupati napreac; doim lake bih se usudio tvrditi da je on svetost obojice, i to ne kao svojstvo obojice, nego da je i sam bivstvo i trea osoba u Trojstvu. N a to me navodi to vea vjerojatnost to, iako je i Otac duh i Sin duh te Otac svet i Sin svet, ipak se on sam svojstveno naziva D u h Sveti, kao svetost bitna i subitna obojici. No, ako boanska dobrota nije nita drugo nego svetost, onda je zai sta in pozornosti uma (a ne drskost preuzetnosti) otkriti trag istoga Trojstva u Bojim djelima, iznesen stanovitim skrovitim izriajem, kako bi se izotrilo nae poimanje, naime: kad se o svakom stvoru pita: tko gaje stvorio, ime gaje stvorio, zato gaje stvorio? Dakako, razumije se da Otac Rijei bijae onaj tko ree: Neka bude; a bu dui da je stvoreno dok je govorio, nedvojbeno je stvoreno Rijeju; a kad se kae: I vidje Bog da je dobro, dostatno je jasno, da to je stvoreno nije Bog stvorio ni po kakvoj nunosti, niti zbog kakve svoje potrebe i koristi, nego jedino svojom dobrotom, naime: zbog toga jer je dobro; a tako je i reeno nakon to je stvoreno, da bi se pokazalo, kako se stvore vina slae s dobrotom zbog koje je stvorena. A k o se ta dobrota ispravno shvati kao D u h Sveti, onda nam se cjelokupno Troj stvo otkriva u svojim djelima. Otuda i podrijetlo i ustroj i blaenstvo svetoga grada, koji je gore medu anelima. Naime, upita li se odakle je: Bog ga je ustanovio; a odakle mu mudrost: Bog ga prosvjeuje; i po emu sretan: uiva u Bogu; postojei, uobliuje se; promatrajui, prosvjeuje se; vrsto prianjajui, veseli se; jest, vidi, ljubi; osnauje se u Bojoj vjenosti, svijetli u Bojoj istini, raduje se u Bojoj dobroti.

ibi] isti M. ut fiat] Fiat M .

DE

civ.

DEI

11, 25

O DRAVI BOJOJ

11, 25

59

Tripertita philosophia Tnnitati compara-

25.
n a m

Quantum intellegi datur, hine philosophi sapientiae disciplitripertitam esse voluerunt, immo tripertitam esse animadverte, . . . . . , .

tur.

P L 339

CC345

re potuerunt (neque enim ipsi instituerunt ut ita esset, sed ita esse potius invenerunt), cuius una pars appellaretur physica, altera logica, tertia ethica (quarum nomina latina iam multorum litteris frequentata sunt, ut naturalis, rationalis moralisque vocarentur; quas etiam in octavo libro breviter strinximus ; non quo * sit consequens, ut isti in his tribus aliquid secundum Deum de Trinitate cogitaverint, quamvis Plato primus istam distributionem repperisse et commendasse dicatur, cui neque naturanim omnium auctor nisi Deus visus est neque intellegentiae dator neque amoris, quo bene beateque vivitur, inspirator. Sed certe cum et de natura rerum et de ratione indagandae veritatis et de boni fine, ad quem cuneta quae agimus referre debemus, diversi diversa sentiant: in his tamen tribus magnis et generalibus quaestionibus omnis eorum versatur intentio. Ita cum in unaquaque earum quid quisque sectetur multiplex discrepantia sit opinionum, esse tamen aliquam naturae / causam, scientiae formam, vitae summam nemo cunetatur. Tria etiam sunt, quae in unoquoque homine artifice speetantur, ut aliquid efficiat: natura, doctrina, usus; natura ingenio, doctrina scientia, usus fruetu diiudicandus est. Nec ignoro, quod proprie fruetus fruentis, usus utentis sit, atque hoc interesse videatur, quod ea re frui dicimur, quae nos non ad aliud referenda per se ipsa deleetat; uti vero ea re, quam propter aliud quaerimus (unde temporalibus magis utendum / est, quam fruendum, ut frui mereamur aeternis; non sicut perversi, qui frui volunt nummo, uti autem Deo; quoniam non nummum propter Deum impendunt, sed Deum propter nummum colunt); verumtamen eo loquendi modo, quem plus obtinuit consuetudo, et fruetibus utimur et usibus fruimur; nam et fruetus iam proprie dicuntur agrorum, quibus utique omnes temporaliter utimur. Hoc itaque moreusum dixerim in his tribus, quae in homine speetanda commonui, quae sunt natura, doctrina, usus. Ex his propter obtinendam beatam vitam tripertita, ut dixi, a philosophis inventa est disciplina, naturabn 1 0 bp

25. Koliko se moe razumjeti, otuda su i filozofi ushtjeli da nauk o trodijeinoj o mudrosti bude trodijelan, zapravo su uzmogli zamijetiti da je ona ktTpne^iozofije. trodijelna (naime: oni sami nisu odredili da bude takva, nego su ra dije otkrili da je tako), te se jedan njezin dio naziva fizika, drugi logika, a trei etika, za koje su se opet u mnogih pisaca uobiajila latinska imena, pa se govori o naravnoj, razumskoj i udorednoj filo zofiji; na to sam se ukratko osvrnuo u osmoj knjizi ; iz toga, dakako, ne slijedi, kako su ti u tima trima pomiljali ita o Trojstvu u Bogu, iako Platon (o kojemu se kae kako je prvi tu razdiobu otkrio i pre poruio) bijae uvjeren da nitko drugi osim Boga ne moe biti Stvori telj svih naravi, a isto tako ni darivatelj razumnosti, ni nadahnitelj one ljubavi kojom se ivi dobro i blaeno. N u , iako razliiti filozofi misle razliito i o naravi stvari i o nainu istraivanja istine i o svrsi dobra, prema emu trebamo usmjeri vati sve svoje postupke, ipak se sve njihovo prouavanje kree oko ta tri velika i glavna podruja. I tako, iako postoji mnogovrsna raznolikost mnijenja o svakome od predmeta i od pojedinih mislilaca, nitko ne sumnja da postoji nekakav uzrok naravi, oblik znanja, vrhunsko naelo ivota.
1

A postoji troje to dolazi u obzir u svakog ovjeka umjetnika, da bi on nainio kakvu umjetninu: narav (natura), nauk (doctrina) i upo trebu (usus); narav treba prosuivati nadarenou, nauk znanjem, a upotrebu uivanjem. Pri tome ne zaboravljam kako uivanje (fruetus) pripada zapravo onomu koji uiva, a upotreba (usus) onomu koji upotrebljiva, i ini se kako je razlika u tome to kaemo da uivamo u nekoj stvari kad nam sama sobom prua uitak, bez odnosa prema emu drugome; dok neto upotrebljivamo, u neku drugu svrhu - pa stoga vremenite stvari treba vie upotrebljivati negoli uivati, kako bismo zavrijedili uivati one vjene stvari; a ne poput onih izopaenika koji bi htjeli uivati novac, a upotrijebiti Boga; jer takvi ne troe novac radi Boga, nego tuju Boga radi novca - ; pa ipak, prema pri hvaenoj jezinoj navici, upotrebljivamo ono u emu uivamo i ui vamo u upotrebama; pa tako uivamo poljske plodove, koje svi i upo trebljivamo u ovome vremenitom ivotu. Stoga bih u tome uobiajenom smislu rekao upotreba u onim trima stvarima, koje spomenuh da treba uzeti u obzir pri prosudbi ovjeka: naime, narav, nauk, upotreba. Kao to ve rekoh, iz toga troga - a da bi se postigao blaen ivot - filozofi su iznali trodjelan nauk: naravnu filozofiju radi naravi, razumsku radi pouke, a udorednu radi

b n 1,0 b p

perstrinximus M. quod M. ipsamM.

V i d i O Bojoj dravi, 8,4-8.

60

D E civ. D E I

11, 2 5 - 2 6

O DRAVI BOJOJ

11, 2 5 - 2 6

61

lis propter naturam, rationalis propter doctrinam, moralis propter usum. S i ergo natura nostra esset a nobis, profecto et nostram nos genuissemus sapientiam nec eam doctrina, i d est aliunde discendo, percipere curaremus; et noster amor a nobis profectus et ad nos relatus e t ad beate vivendum sufficeret nec bono alio quo frueremur ulio indigeret; nunc vero quia natura nostra, ut esset, Deum habet auctorem, procul dubio ut vera sapiamus ipsum debemus habere doctorem, ipsum etiam ut beati simus suavitatis intimae largitorem.
bq

upotrebe. Dakle, kad bi naa narav potjecala od nas samih, onda bismo rodili i svoju vlastitu mudrost i ne bismo se trudili da uenjem u drugih steknemo nauk; isto tako, kad bi naa ljubav, proizala iz nas samih i k nama bila upravljena, posve bi nam dostajala za blaen ivot, i ne bi nam trebalo nikakvo drugo dobro da u njem uivamo; meutim, budui da naa narav da bi bila ima Boga kao tvorca, onda bez ikakve dvojbe trebamo njega kao uitelja, kako bismo stekli mu drost, i trebamo njega kao podaritelja unutranje blagosti, da bismo bili blaeni.

Esse, nosse et dihgere in Deo et in nobis.

26. Et nos quidem i n nobis, tametsi non aequalem, immo valde longeque distantem, neque coaeternam et, quo brevius totum dicitur, . i i . ^ _

P L 340

C C 346

non eiusdem substantiae, cuius Deus est, tamen qua Deo nihil sit in rebus ab eo factis natura propinquius, imaginem Dei, hoc est illius summae Trinitatis, agnoscimus, adhuc reformatione perficiendam, ut sit etiam similitudine proxima. Nam et sumus et nos esse novimus et i d esse ac nosse diligimus. In his autem tribus, quae dixi, nulla nos falsitas veri similis turbat. Non enim ea sicut illa, quae foris sunt, ulio sensu corporis tangimus, velut colores videndo, sonos audiendo, odores olfaciendo, sapores gustando, dura et mollia contrectando sentimus, quorum sensibilium etiam imagines eis simillimas nec iam corporeas cogitatione versamus, memoria tenemus et per ipsas in istorum desideria concitamur; sed sine ulla phantasiarum vel phantasmatum / imaginatione ludificatoria mihi esse me idque nosse et amare certissimum est. Nulla in his veris Academicorum argumenta formido dicentium: Quid si falleris? S i enim fallor, sum. Nam qui non est, utique nec falli potest; ac per hoc sum, si fallor. Quia ergo sum si fallor, quomodo esse me fallor, quando / certum est me esse, si fallor? Quia igitur essem qui fallerer, etiamsi fallerer, procul du bio i n eo, quod me novi esse, non fallor. Consequens est autem, ut etiam in eo, quod me novi nosse, non fallar. Sicut enim novi esse me, ita novi etiam hoc ipsum, nosse me. Eaque duo cum amo, eumdem quoque amorem quiddam tertium nec imparis aestimationis eis quas novi rebus adiungo. Neque enim fallor amare me, cum in his quae amo non fallar; quamquam etsi illa falsa essent, falsa me amare verum esset. Nam quo pacto recte reprehenderer et recte prohiberer ab amore falsorum, si me illa amare falsum esset? Cum vero illa vera

26. M i i u sebi prepoznajemo sliku Boju (to jest: njegova Svevi njega Trojstva), iako ne jednaku, dapae veoma odmaknutu i ne suvjenu s njim, i - da sve to ukratko samem -jnejri istog bivstva, kojega je Bog; ipak po naravi nije Bogu od svih stvorevina nita blize, ali toj slici treba jo preobrazbe da bi se usavrila, kako bi mu bila najblia po slinosti. Jer, mi jesmo i znamo da jesmo, i volimo to biti i znati. U tim trima stvarima koje spomenuh ne zbunjuje nas nikakva lanoa puke slinosti istini. Te mi stvari ne dodirujemo nikakvim tjelesnim sjetilom, kao one koje su vani, kao to o bojama doznajemo gledanjem, o zvukovima sluanjem, o mirisima njuenjem, o okusima kuanjem, o tvrdim i mekim stvarima pipanjem; a od tih osjetnina moemo u svojim mislima imati i slike koje su im najslinije, ali nisu tjglSp^ pamenju; i one nas pobuuju na elje za^ samim predmetima; ali bez ikakva varljivog zamiljanja privida i l i tlapnji, meni je najpouzdanije: da jesam, da to znam i volim. Kad su posrijedi te istine, ne bojim se nikakvih dokaza akademika : to ako se vara? A k o se varam, onda jesam. Jer, onaj tko nije, taj se ne moe ni prevariti; pa prema tome, ja jesam, ako se varam. Dakle, jer jesam, ako se varam, kako se varam, da jesam, kad je sigurno da jesam, ako se varam? Stoga, jer moram biti, da bih se varao, ak i kad se varam, onda se bez dvojbe ne varam u tome to znam da jesam. Iz toga slijedi, da se ne varam ni u tome to znam da znam. Jer, upravo kao to znam da jesam, isto tako znam da znam. A kad to dvoje ljubim, onda tu istu ljubav (kao neto tree i ne manje vrijednosti) dodajem tima stvarima koje znam. Isto tako, ja se ne varam da ljubim, jer se ne varam u onim stvarima koje ljubim; pa ak kad bi one i bile lane, ipak bi bilo istina, da ljubim te lanoe. Jer po kojem bih razlogu bio pravino optuen (te mi se pravino brani lo), to ljubim lane stvari, kad bi bilo lano da ih ljubim? A l i , budui
2

O slici Svevi

njega Trojstva, koja se na neki nain nalazi i u naravi ovjeka to jo ne posjeduje blaenstvo.

j~

om.

7~j 1VL.\

er

Rije je o filozofima sljedbenicima Arkesilaja iz Pitane (315-240. pr. K r . ) , koji pristajahu uz skepsu Pirona iz Elide. Ovdje je bjelodana slinost s mnogo poznijim Descartesovim dokazom: Cogito g
2 Q s u m

62

D E civ. D E I

11, 2 6 - 2 7 , 1

O DRAVI BOJOJ

11, 26 -

27,1

atque certa sint, quis dubitet quod eorum, cum amantur, et ipse amor verus et certus est? Tam porro nemo est qui esse se nolit, quam nemo est qui non esse beatus velit. Quo modo enim potest beatus esse, si nihil sit?

su te stvari i istinite i sigurne, tko da posumnja, kad su one ljubljene, da i sama ta ljubav nije istinita i sigurna? I dalje, nema ovjeka koji ne eli biti, kao to nema nikoga tko ne eli biti blaen. A kako moe biti blaen, ako je nita?

Omnia esse vol u n t

27. 1. Ita vero vi quadam naturali ipsum esse iucundum est, ut non ob aliud et hi qui miseri sunt nolint interire et, cum se miseros esse sentiant, non se ipsos de rebus, sed miseriam suam potius auferri velint. Illis etiam, qui et sibi miserrimi apparent et plane sunt et non solum a sapientibus, quoniam stulti, verum et ab his, qui se bea tos putant, miseri iudicantur, quia pauperes atque mendici sunt, si quis immortalitatem daret, qua nec ipsa miseria moreretur, proposito sibi quod, si in eadem miseria semper esse nollent, nulli et nusquam essent futuri, sed omni modo perituri, profecto exsultarent laetitia et sic semper eligerent esse quam omnino non esse. Huius rei testis est notissimus sensus illorum. Unde enim mori metuunt et malunt in illa aerumna vivere, quam eam morte finire, nisi quia satis apparet quam refugiat natura non esse? Atque ideo cum se noverint esse morituros, pro magno beneficio sibi hane impendi misericordiam desiderant, ut aliquanto produetius in eadem miseria vivant tardiusque moriantur. Procul dubio ergo indicant, immortalitatem, saltem talem quae non habeat finem mendicitatis, quanta gratulatione susciperent. Quid? animalia omnia etiam irrationalia, quibus da tum non est ista cogitare, ab immensis draconibus usque ad exiguos vermiculos nonne se esse velle atque ob hoc interitum fugere omnibus quibus possunt motibus indicant? Quid? arbusta omnesque frutices, quibus nullus est sensus ad vitandam manifesta motione perniciem, nonne ut in auras tutum cacuminis germen emittant, aliud
br b s

27. 1. I tako, po nekakvoj naravnoj sili sam bitak (ipsum esse) je o b?ti ugodan, te ni zbog kojega drugog razloga i oni koji su bijedni ne ele Jjboma umrijeti, pa - iako ute da su bijedni - ipak ne ele da se sami maknu sa svijeta, nego da se radije od njih odmakne njihova bijeda. Cak i onima koji se sebi ine najbjednijima (a smatraju ih bijednicima ne samo oni mudri, zbog njihove gluposti, nego i oni koji sebe smatraju sretnima, jer su ovi siromasi i prosjaci) kad bi tkogod ponudio bes mrtnost, u kojoj ne bi ieznula njihova bijeda, - uz pogodbu, ako ne bi htjeli ostati uvijek u istoj bijedi, da bi prestali postojati i bili nita, nego da bi bih posve uniteni - i ti bi zacijelo zaplesali od sree i radije izabrali da zauvijek budu u takvima negoli da uope ne budu. Svjedoanstvo o tome je dobro poznato njihovo ponaanje. Jer zato se oni boje umrijeti i vie vole ivjeti u takvim jadima negoli ih smru okonati, ako ne zato to je posve jasno, koliko narav odbacuje nebitak (non esse)? Upravo zbog toga, iako znaju da e umrijeti, oni kao veliku dobrobit prieljkuju da im se udijeli milost, kako bi malo dulje poivjeli u istoj bijedi te umrli kasnije. Dakle, time bez dvojbe poka zuju s kolikom bi silnom radou prihvatili besmrtnost, pa ak i takvu u kojoj ne bi bilo kraja njihovu ubotvu. Sto? ak i sve nerazumne ivotinje (kojima nije dano razmiljati o tima stvarima) od golemih zmajeva do siunih crvia, zar i one ne pokazuju kako ele biti, te stoga svim pokretima kojima mogu izbjegavaju poginue. to? Isto tako i drvee te sve rastinje (to nema nikakva sjetila da bi zamjetljivim gibanjem izbjeglo pogibelj), zar i ono ne prua radi zatite u zrak svoje najvie izdanke te sve dublje uvruje korijenje u zemlju, kako
p r

T
e

znanju
m a

culminis M. aliud t. radicis] altius t. radices M.

64 PL 341-cc 347

DE

civ.

DEI

11, 27,1 - 2 7 , 2

DRAVI BOJOJ

11,

27,1

27,2

65

terrae radicis affigunt, quo / alimentum trahant atque ita suum q u o dam modo esse conservent? Ipsa postremo corpora, quibus non so lum sensus, sed nec ulla saltem seminalis est vita, ita tamen vel exiliunt in superna vel in ima descendunt vel librantur in mediis, ut essentiam suam, ubi secundum naturam possunt esse, custodiant.

bi iz nje izvuklo hranu, te tako na svoj nain osigurava svoj bitak? Napokon, i ona tijela koja ne samo to nemaju sjetila nego ni ikakva sjemenskog ivota, ak se i ta ili propinju u visine ili sputaju u dubi ne, ili su pak u ravnovjesju po sredini, kako bi obranila svoju bit gdje im je mogue biti prema naravi.
1

O m n i a esse quodam modo noverunt.

27. 2.
n a n a

u r

Iam vero nosse quantum ametur quamque falli nolit humaa , vel hine intellegi potest, quod lamentari quisque sana
. . .
7 1

mente mavult quam laetari m amentia. Quae vis magna atque mirabilis mortalibus praeter homini animantibus nulla est, licet eorum quibusdam ad istam lucem contuendam multo quam nobis sit acrior sensus oculorum; sed lucem illam incorpoream contingere nequeunt, qua mens nostra quodam modo radiatur , ut de his omnibus recte iudicare possimus. Nam in quantum eam capimus, in tantum id possumus. Verumtamen inest i n sensibus irrationalium animantium, etsi scientia nullo modo, at certe quaedam scientiae similitudo; cetera autem rerum corporalium, non quia sentiunt, sed quia sentiuntur, sensibilia nuncupata sunt. Quorum in arbustis hoc simile est sensi bus, quod aluntur et gignunt. Verumtamen et haec et omnia corporalia latentes in natura causas habent; sed formas suas, quibus mundi huius visibilis structura formosa est, sentiendas sensibus praebent, ut pro eo, quod nosse non possunt, quasi innotescere velle videantur. Sed nos ea sensu corporis ita capimus, ut de his non sensu corporis iudicemus. Habemus enim alium interioris hominis sensum isto longe praestantiorem, quo iusta et iniusta sentimus, iusta per intellegibilem speciem, iniusta per eius privationem. A d huius sensus officium non acies pupulae , non foramen auriculae, non spiramenta narium, non gustus faucium, non ullus corporeus tactus accedit. Ibi me et esse et hoc nosse certus sum, et haec amo atque amare me similiter certus sum.
bt b u bv

2. Zatim, kolika je ljubav prema znanju i koliko ljudska narav ne voli da se vara, lako se moe procijeniti po tome to svatko vie voli tugovati pri zdravoj pameti negoli se radovati u ludosti. Ta golema i udesna mo ne nalazi se ni u jednom od ivih smrtnih stvorova osim u ovjeku; iako neki od njih imaju mnogo otrije sjetilo vida za gleda nje ovoga svjetla, oni ne mogu dosei ono ne tjelesno svjetlo, koje na neki nain prosvjetljuje na um, kako bismo mogli pravo suditi o svima tim stvarima. Naime, koliko od toga svjetla primimo, toliko ovo moemo. Pa ipak u sjetilima nerazboritih stvorova postoji ako ve ne zbiljsko znanje, ono svakako nekakva nalika znanja; doim ostale tjelesnine (corporalia), ne zbog toga to same posjeduju sjetila, nego zbog toga to se dohvaaju osjetilima, nazivaju se osjetninama (sensibilia). U rastinja sjetilima je slino to to se hrane i razmnaaju. Pa ipak i ono i sve ostale tjelesnine imaju uzroke skrivene u naravi; ali svoje oblike (po kojima je oblikovan vidljivi ustroj ovoga svijeta) pruaju sjetilima da ih osjete, tako te se ini da mjesto toga to same ne mogu znati, one hoe da budu znane. N u , iako ih shvaamo tjelesnim sjetilom, mi o njima ne sudimo tjelesnim sjetilom. Imamo, naime, drugo mnogo vrsnije sjetilo, ono unutarnjega ovjeka, kojim shvaamo to je pra vedno i to je nepravedno, to je pravedno s pomou nadosjetnog lika , to je nepravedno lienou tog lika. Tome sjetilu ne slui zje nica oka, ni usni otvor, ni nosne upljine, ni okus u drijelu, ni kakav tjelesni dodir. Po tome sjetilu ja sam siguran da jesam i da to znam, te isto tako volim to dvoje i siguran sam da ih volim.
2

b t b u b v

irradiatur M. in] om. M. pupillae M.

Augustin se oslanja na Aristotelov nauk, prema kojem svako tvarno tijelo svojom naravnom teinom tei svojem primjerenom mjestu u svemiru: oganj tei nagore, kamen nadolje, dok ulje na vodi pluta. U izvorniku intellegibilis species zapravo je platoniki lik ili oblik (eidos ili ideo). Pravda je tako (nadosjetilni) lik pravde prisutan razumu, oblik ili ideja pravde, dok je nepravda odsutnost toga lika.
2

66
Amor qui amat et amatur ad Deumfertur. 28.

DECIV. DEI

11,

28

DRAVI BOJOJ

11,

28

67
Da

Sed de duobus illis, essentia scilicet et notitia, quantum amentur in nobis, et quem ad modum etiam in ceteris rebus, quae
. . ,.
r f

. TJ.

CC 348 PL 342

mrra sunt, eorum reperiatur, etsi dirlerens, quaedam tamen similitudo, quantum suscepti huius operis ratio visa est postulare, satis diximus; de amore autem, quo amantur, utrum et ipse amor ametur, non dictum est. Amatur autem; et hine probamus, quod in hominibus, qui rectius amantur, ipse magis amatur. Neque enim vir bonus merito dicitur qui scit quod bonum est, sed qui diligit. Cur ergo et in nobis ipsis non et ipsum amorem nos amare sentimus, quo amamus quid/quid boni amamus? Est enim et amor, quo amatur et quod aman/dum non est, et istum amorem odit in se, qui illum diligit, quo id amatur quod amandum est. Possunt enim ambo esse in uno homine, et hoc bonum est homini, ut illo proficiente quo bene vivimus iste deficiat quo male vivimus, donec ad perfeetum sanetur et in bonum commutetur omne quod vivimus. Si enim pecora essemus, carnalem vitam et quod secundum sensum eius est amaremus idque esset sufficiens bonum nostrum et secundum hoc, cum esset nobis bene, nihil aliud quaereremus. Item si arbores essemus, nihil quidem sentiente motu amare possemus, verumtamen id quasi appetere videremur, quo feracius essemus uberiusque fruetuosae. Si essemus lapides aut fluctus aut ventus aut flamma vel quid huiusmodi, sine ulio quidem sensu atque vita, non tamen nobis deesset quasi quidam nostrorum locorum atque ordinis appetitus. Nam velut amores corporum mo menta sunt ponderum, sive deorsum gravitate sive sursum levitate nitantur. Ita enim corpus pondere, sicut animus amore fertur, quocumque fertur. Quoniam igitur homines sumus ad nostri Creatoris imaginem creati, cuius est vera aeternitas, aeterna veritas, aeterna et vera caritas, estque ipse aeterna et vera et cara Trinitas neque confusa neque separata: in his quidem rebus, quae infra nos sunt, quoniam et ipsa nec aliquo modo essent nec aliqua specie continerentur nec aliquem ordinem vel appeterent vel tenerent, nisi ab illo facta essent, qui summe est, qui summe sapiens est, qui summe bonus est, tamquam per omnia, quae fecit mirabili stabilitate, currentes quasi
b z 0 3

28. A l i , ve smo (prema onome koliko zahtijeva namjera ovoga djela) rekli dosta o tom dvom, naime, o biti (essentia) i o znanju (notitia) i koliko ih volimo u nama samima, te koliko se stanovita njihova nalika, iako uz poveliku razliku, nalazi i u ostalim niim stvarima; doim, o ljubavi kojom se one vole, i treba l i samu tu ljubav voljeti, o tome se nije govorilo. Dakako, odgovor je potvrdan; a to dokazujemo i time to kad se ljudi pravednije vole, sama se ljubav vie voli. Naime, ne nazivamo s pravom dobrim onoga ovjeka koji zna to je dobro, nego koji ljubi dobro. Stoga, zato ne bismo i u sebi samima osjeali kako volimo ljubav kojom volimo sve to je dobro? Naime, postoji i ljubav kojom se voli i ono to ne treba voljeti, i takvu ljubav u sebi samome mrzi onaj tko voli onu ljubav kojom se voli ono to treba da se voli. Dakako, obje te ljubavi mogu biti u jednom ovjeku; i ovjeku je dobro, da se porastom one ljubavi ko jom dobro ivimo smanjuje ona kojom ivimo zlo, sve dok cijeli na ivot posve ne ozdravi i sav se preobrazi u dobro. Jer da smo ivoti nje, ljubili bismo puteni ivot i sve to je prema njegovim sjetilima, i to bi bilo nae dostatno dobro; i kad bi nam bilo dobro prema njemu, ne bismo traili nita drugo. Isto tako, kad bismo bili drvee (iako ne bismo mogli nita voljeti nekakvim sjetilnim nagnuem), ipak bi se inilo kao da teimo tome da ponesemo i donesemo to vee obilje plodova. D a smo kamenje, valovlje, vjetar ili plamen ili togod takvo, bez ikakvog osjetila ili ivota, ipak ne bismo bili kao bez neke tenje za svojim mjestom i poretkom. Jer sile tee pojedinih tijela zapravo su poput njihove ljubavi, bilo da ona svojom teinom tee nadolje ili svojom lakoom nagore. Jer tijelo je noeno svojom teinom u bilo kojem smjeru kao dua svojom ljubavlju.

trebamo

yubav kofom volimo bitak i b?smo se to vie pribliili Tro^va?

n s k

S a

Stoga, mi smo ljudi, stvoreni prema slici svojega Stvoritelja, kojega je vjenost istinita a istina vjena; ljubav i vjena i istinita, i sam je vjeno, istinito i voljeno Trojstvo, koje nije ni zbrkano ni razdvojeno; medu onim stvarima koje su ispod nas (jer ni one ne bi mogle ni na kakav nain biti, ne bi bile nikakvim oblikom sadrane, niti bi teile ikakvu redu, niti bi ga odravale, da ih nije stvorio on, koji vrhunski jest, koji je vrhunski mudar i koji je vrhunski dobar) i pregledajui sva djela, koja je stvorio u udesnoj nepokretnosti, poimo i priku-

ipsa M. * iisM.

b z

68

D E civ. D E I

11, 2 8 - 2 9

DRAVI BOJOJ

11, 2 8 - 2 9

69

cc 349

quaedam eius alibi magis, alibi minus impressa vestigia colligamus; in nobis autem ipsis eius imaginem contuentes tamquam minor ille evangelicus f i l i u s ad nosmetipsos reversi surgamus e t ad illum redeamus, a quo peccando recesseramus. Ibi esse nostrum non habebit mortem, ibi nosse nostrum non habebit errorem, ibi amare no strum non habebit offensionem. Nunc autem tria ista nostra quamvis certa teneamus nec aliis ea credamus testibus, sed nos ipsi praesentia sentiamus atque interiore veracissimo cernamus aspectu, ta men, quamdiu futura vel utrum numquam defutura et quo si male, quo autem si bene agantur perventura sint, quoniam per nos ipsos nosse non possumus, alios hine testes vel quaerimus vel habemus; de quorum fide cur nulla debeat esse dubitatio, non est iste, sed posterior erit diligentius disserendi locus. In hoc autem libro de civitate Dei, quae non peregrinatur in / huius vitae mortalitate, sed immortalis semper in caelis est, id est de angelis sanetis Deo cohaerentibus, qui nec fuerunt umquam nec futuri sunt desertores, inter quos et illos, qui aeternam lucem deserentes tenebrae facti sunt, Deum primitus divisisse iam diximus, illo adiuvante quod coepimus ut possu mus explicemus.
56 cb c c

pimo tragove njegova bia, to su negdje utisnuti vema a negdje manje; doim, u sebi samima, promatrajui njegovu sliku, poput onog mlaeg sina u evanelju , obrativi se k sebi - ustanimo da se vratimo njemu od kojeg odlutasmo svojim grijehom. U njemu nae bie nee imati smrti, u njemu nae znanje nee imati pogrjeke, u njemu naa ljubav nee imati zapreke. A l i sada, iako zasigurno drimo ono nae troje, i ne prihvaamo to na temelju tueg svjedoanstva, nego ih sami osjeamo prisutne i razaznajemo ih najistinitijim nutarnjim po gledom, ipak mi sami po sebi ne moemo znati, koliko e to dugo potrajati i hoe l i trajati bez kraja i do ega e stii ako se usmjeri loe a do ega opet ako se usmjeri dobro, - pa stoga ili traimo i l i ve imamo svjedoke; a zato o vjerodostojnosti takvih ne treba biti nikakve sumnje, nije mjesto da se ovdje podrobnije raspravlja, nego e o tome biti govora poslije.
1

U ovoj se knjizi govori o Bojem gradu, koji nije na proputovanju u smrtnosti ovoga ivota, nego je besmrtan vjeno na nebesima, to jest 0 svetim anelima prionulim uz Boga (koji njega nikad ne napustie 1 nee napustiti); a ve smo govorili, kako je Bog te anele i one koji su napustili vjeno svjetlo i postali tamom u poetku razdvojio. U z nje govu pomo izloimo, onoliko koliko mognemo, ono to zapoesmo.

PL 343 Angeli vident in Dei Verbo et in seipsis.

29. Illi quippe angeli sancti non per verba sonantia Deum discunt, sed per ipsam praesentiam immutabilis veritatis, hoc est Verbum eius unigenitum, et ipsum Verbum et Patrem et eorum Spiritum Sanctum, eamque esse inseparabilem Trinitatem singulasque in ea personas esse substantiam, et tamen omnes non tres deos esse, sed unum Deum, ita noverunt, ut eis magis ista, quam nos ipsi nobis cogniti simus . Ipsam quoque creaturam melius ibi, hoc est in sapientia Dei, tamquam in arte, qua facta est, quam in ea ipsa sciunt; ac per hoc et se ipsos ibi melius quam in se ipsis, verumtamen et in se ipsis. Facti sunt enim et aliud sunt quam ille qui fecit. Ibi ergo
cd ce

29. Dakako, ti sveti aneli ne doznaju o Bogu zvukovnim rijei ma, nego samom prisutnou nepromjenjive istine, koja je Rije nje gova jednoroena; doznaju o njemu samom, koji je Rije, Otac i nji hov D u h Sveti: da je to nerazdvojivo Trojstvo, da su pojedine osobe u njemu jedno bivstvo, a da sve ipak nisu tri Boga, nego jedan Bog; i oni to tako znaju da je to njima poznatije negoli mi sebi samima. Oni tu, to jest u Bojoj mudrosti, bolje poznaju i stvorenje, kao u umijeu kojim je stvoreno, negoli u njemu samome; pa prema tome, i sebe same poznaju bolje tu negoli u sebi samima, iako se poznaju i u sebi samima. Jer i oni su stvoreni, i drukiji su od onoga koji ih je

O znanju svetih a n e l a , kojim spoznaju Troj stvo u samu njegovu b o a n stvu i kojim uzroke T v o r e vih djela uviaju prije u njegovu umijeu nego u samim njegovim djelima.

ut

M. M. M.

0 0

si male... si bene] si bene... si male u nam add. sumus M.

4 x 1

C f . L c 15, 17-18.

Lk 15,18.

70

D E civ. D E I

11, 2 9 - 3 0

O DRAVI BOJOJ

11, 2 9 - 3 0

71

tamquam in diurna cognitione, in se ipsis autem tamquam in vespertina, sicut iam supra diximus. Multum enim differt, utrum in ea ratione cognoscatur aliquid, secundum quam factum est, an in se ipso; sicut aliter scitur rectitudo linearum seu veritas figurarum, cum intellecta conspicitur , aliter cum in pulvere scribitur; et aliter iustitia in veritate incommutabili, aliter in anima iusti. Sic deinde cetera, sicut firmamentum inter aquas superiores et inferiores, quod cae lum vocatum est; sicut deorsum aquarum congeries terraeque nudatio et herbarum institutio atque lignorum; sicut soli a c lunae stellarumque conditio; sicut ex aquis animalium, volucrum scilicet atque piscium beluarumque natantium; sicut quorumque in terra gradientium atque repentium et ipsius hominis, qui cunctis in terra rebus excelleret. Omnia haec aliter in Verbo Dei cognoscuntur ab angelis, ubi habent causas rationesque suas, id est secundum quas facta sunt, incommutabiliter permanentes, aliter in se ipsis; i l l a clariore, hac obscuriore cognitione, velut artis atque operum; quae tamen opera cum ad ipsius Creatoris laudem venerationemque referuntur, tamquam mane lucescit in mentibus contemplantium.
57 cf cg c h 01

stvorio. Stoga, tu u njemu imaju spoznaju kao pri dnevnoj svjetlostI7~36k"su u sebi samima kao u sumranoj spoznaji, kako smo ve govorili.
1

Naime, velika je razlika, da l i se togod spoznaje po razlogu prema kojem je stvoreno i l i po sebi samome; kao to se drukije spoznaje pravilnost crta ili istinitost likova kad se shvaa umom, a drukije kad se crta u praini; pa i pravednost je drukija u nepromjenjivoj istini, a drukija u dui pravednika. Isto tako i sve ostalo, kao svod izmeu gornjih i donjih voda, koji se naziva nebom; kao donja nakupnina voda, ogoljenje zemlje te nastanak bilja i drvea; kao sazdanje Sunca, Mjeseca i zvijea; kao nastanak ivotinja iz vode, naime: pti ca, riba i plivajuih nemani; kao i svih kolikih ivotinja to kroe i l i puu i samog ovjeka, koji nadmauje sve ostalo na zemlji. Sve te stvari drukije spoznaju aneli u Rijei Bojoj , gdje imaju nepromje njive i trajne svoje uzroke i razloge, prema kojima su nainjene, a drukije se spoznaju u sebi samima; jedno jasnijom a drugo zamraenijom spoznajom, kao to je i razlika izmeu znanja umijea i znanja umjetnine; pa ipak, kad se ta djela tiu hvale i tovanja samoga Stvo ritelja, onda kao da jutro svanjiva u umovima onih koji o njima razmi ljaju.
2

30. Zbog savrenstva broja est iznosi se, da je stvaranje dovreno u est dana, ponavljanjem istoga dana est puta, a ne zbog
t

i i

s e

cc 350
Perfectus est senanus numer u s

30. Haec autem propter senarii numeri perfectionem eodem die sexiens repetito sex diebus perfecta narrantur, non quia Deo fuerit
.
r

PL344

necessaria mora temporum, quasi qui non potuerit creare omnia simul, quae deinceps congruis motibus peragerent tempora; sed quia per senarium numerum est operum significata perfectio. Numerus quippe senarius primus completur suis partibus, id est sexta sui / parte et tertia et dimidia, quae sunt unum et duo et tria, quae in summam dueta sex fiunt. Partes autem in hac consideratione numerorum illae intellegendae sunt, quae quotae sint dii potest; sicut dimidia, tertia, quarta et deinceps ab aliquo numero denominatae. Neque enim exempli gratia quia in novenario numero quattuor pars aliqua eius est, ideo dii potest quota eius sit; unum autem potest, nam nona eius est; et tria potest, nam tertia eius est. Coniunctae vero istae duae partes eius, nona scilicet atque tertia, i d est unum et tria, longe sunt a tota summa eius, quod est novem. Itemque in denario quaternarius est aliqua pars eius; sed quota sit dii non potest; unum autem potest; nam decima pars eius est. Habet et quintam, quod sunt
c f

toga sto bi Bogu bio potreban kakav vremenski razmak, kao da on nije mogao sve stvari odjednom stvoriti i zatim urediti da one primjerenim gibanjima oznae vremenski slijed; naime: broj est je uveden da bi se oznailo savrenstvo njegovih djela. Zapravo, Jest je prvi broj koji se upotpunjuje zbrojem svojih dijelova, to jest: estinom, treinom i polovicom, to su jedan, dva i tri, koji zbrojeni tvore est. U ovome smislu dijelove brojeva treba shvatiti kao koliinke; kao to su polovica, treina, etvrtina i tako dalje, koji imaju cijeli broj kao nazivnik. Iako je, na primjer, broj etiri dio broja devet, ipak se ne moe rei koji je njegov dio; meutim, broj jedan se moe tako na zvati, jer je njegova devetina, a moe i broj tri, jer je njegova treina. N u , spojem ta dva njegova dijela (naime devetina i treina), daleko su od ukupnog njegova zbroja, koji je devet. Isto tako, etiri je neki dio broja deset, ali se ne moe rei koji; meutim, o broju jedan to se moe rei, jer je njegova desetina. Dotini broj ima i petinu, koja

o savrenstvu broja est, koji P upotpunjuje zbrojem

d l

SVOJ,h

e l o v a

c e

c h

etM. ' %4 8 quorumcumque M. llhc M. hic M.

d r o s t

5 7

Cf. Rom 1, 20.

Vidi O Bojoj dravi, 9,7. j posrijedi logos (esto u vie znaenja: rije, misao, razbor, um, mux :j toiki pojam preuzeli dijelom i kranski crkveni oci za svoj nauk o Rijei' Sami su stoici razlikovali X6yo<; evSiafteTog (koji je imanentan Bogu) od pojma X&voc, Jtpocpooixog (koji je izvanjski nositelj stvaranja). Taj drugi A,6yog je obino osobna Rije, druga osoba Trojstva, dok prvi pojam oznauje ili osobm Logos ih logos kao Boji pridjevak.
2 e ko s u k a o s

72

DE

civ. D m

11, 3 0 - 3 1

DRAVI BOJOJ

11,

30-31

73

duo; habet et dimidiam, quod sunt quinque. Sed hae tres partes eius, decima et quinta et dimidia, id est unum et duo et quinque, simul ductae non complent decem; sunt enim octo. Duodenarii vero numeri partes in summam ductae transeunt eum; habet enim duodecimam, quod est unum; habet sextam, quae sunt duo; habet quartam, quae sunt tria; habet tertiam, quae sunt quattuor; habet et dimidiam, quae sunt sex; unum autem et duo et tria et quattuor et sex non duodecim, sed amplius, id est sedecim, fiunt. Hoc breviter commemorandum putavi ad commemorandam senarii numeri perfectionem, qui pri mus, ut dixi, partibus suis in summam redactis ipse perficitur; in quo perfecit Deus opera sua. Unde ratio numeri contemnenda non est, quae in multis sanctarum Scripturarum locis quam magni aetimanda sit elucet diligenter intuentibus. Nec frustra in laudibus Dei dictum est: Omnia in mensura et numero et pondere disposuisti .
58

je dva, te ima i polovicu, koja je pet. N u , ta tri njegova dijela, dese tina, petina i polovica, to jest: jedan, dva i pet, ako se zbroje, ne iznose deset, nego osam. Dijelovi pak broja dvanaest, ako se zbroje, prelaze sam taj broj; dotini broj ima svoju dvanaestinu, koja je je dan; ima estinu, koja je dva; etvrtinu, koja je tri; treinu, koja je etiri; te polovicu, koja je est; ali, zbroje l i se jedan, dva, tri, etiri i est, ne dobiva se dvanaest, nego esnaest, to je previe. Smatrao sam kako je primjereno to navesti ukratko da bih pokazao savren stvo broja est, koji se (kao to rekoh) prvi savreno upotpunjuje zbrojem svojih dijelova; pa je on i broj dana u kojima je Bog dovrio svoja djela. Stoga ne treba prezirati nauk o brojevima, jer se na mno gim mjestima Svetoga pisma, svakomu tko paljivo pogleda, jasno otkriva, koliko ga valja cijeniti. Jer nije uzalud reeno meu hvalama Bojim: Ali ti si sve uredio po mjeri, broju i utegu.
1

Deus requievit in perfecto septenario nume-

CC351

PL 345

31. In septimo autem die, id est eodem die septiens repetito, qui numerus etiam ipse alia ratione perfectus est, Dei requies commendatur , in qua primum sanctificatio sonat. Ita Deus noluit istum diem in ullis suis operibus sanctificare, sed in requie sua, quae non habet vesperam; neque enim ulla crea/tura est, ut etiam ipsa aliter in Dei Verbo, aliter in se cognita faciat aliam velut diurnam, aliam velut vespertinam notitiam. De septenarii porro numeri perfectione diei quidem plura possunt; sed et liber iste iam prolixus est, et vereor ne oceasione comperta scientiolam nostram leviter magis quam utiliter iactare velle videamur. Habenda est itaque ratio moderationis atque gravitatis, ne forte, cum de numero multum loquimur, mensuram et pondus neglegere iudicemur. Hoc itaque satis sit admonere, quod totus impar primus numerus ternarius est, totus par quaternarius; ex quibus duobus septenarius constat. / Ideo pro universo saepe ponitur, sicuti est: Septiens cadet iustus, et resurget ; id est: Quotiescumque ceciderit, non peribit; quod non de iniquitatibus, sed de tribulationibus ad humilitatem perducentibus intellegi voluit; et: Septiens in die laudabo te ; quod alibi alio modo dictum est: Semper
59 60 61

31. U sedmome danu, to jest onom istom danu ponovljenom se dam puta (a i taj je broj savren, iako po drugome razlogu) istie se poinak Boji, u kojem se poiva u Bogu. U cjelini je, naime, to jest u punu savrenstvu, poinak. Tu se prvi put spominje posveenje. Tako Bog ne ushtjede posvetiti taj dan ni jednim od svojih djel&, nego svojim poinkom, koji nema veeri; jer taj poinak nije nikakav stvor, da bi se spoznavao jednim nainom u Rijei Bojoj, drugim u sebi samoj, tvorei tako jednu spoznaju kao dnevnu a drugu kao ve ernju.
1

O sedmome danu. kojim se istie p u n o a i poinak.

Jo bi se mnogo toga moglo rei o savrenstvu broja sedam; ali ova je knjiga ionako ve preispunjena, i bojim se da se ne uini, kako iskoriujem priliku da bih se vie lakoumno razmetao svojim male nim znanjem nego to bih ikomu koristio. Stoga se moram drati umjerenosti i ozbiljnosti, kako se ne bi zakljuilo, da govorei odve o broju, zanemarujem mjeru i teinu. Tako nek je dostatno pripome nuti, da je tri prvi cjelovit neparan broj, a etiri prvi cjelovit paran broj, te da je njihov zbroj sedam. Stoga se njime esto izrazuje neo granien broj, kao kad se kae: Jer padne l i pravednik i sedam puta, on ustaje ; to jest: koliko god puta on pao, nee propasti; ime se nije kanilo govoriti o opainama, nego o mukama koje dovode do poniznosti; a isto i : Sedam puta na dan tebe hvalim , koje se na drugome mjestu susree u drukijem obliku: Njegova e mi hvala
2 3

5 8
5 9

60n
6 1

Sap 11, 21; cf. Isa 40, 12; Iob 28, 25. Cf. Gen 2, 2-3.
/

'

2 0

"ost 2,2-3.

Ps 118, 164.

Ps 119 (118), 164.

74

DECIV. DEI

11,

3 1 - 3 2

DRAVI BOJOJ

11,

3 1 - 3 2

75

laus eius in ore meo ; et multa huiusmodi in divinis auctoritatibus reperiuntur, i n quibus septenarius numerus, ut dixi, pro cuiusque rei universitate poni solet. Propter hoc eodem saepe numero significatur Spiritus Sanctus, de quo Dominus ait: Docebit vos omnem veritatem . Ibi requies Dei, qua requiescitur in Deo. In toto quippe, id est i n plena perfectione, requies; in parte autem labor. Ideo laboramus, quamdiu ex parte scimus, sed cum venerit quod perfectum est, quod ex parte est evacuabitur . Hine est quod etiam Scripturas istas cum labore rimamur. Sancti vero angeli quorum societati et congregationi in hac peregrinatione laboriosissima suspiramus, sicut ha bent permanendi aeternitatem, ita cognoscendi facilitatem et requiescendi felicitatem. Sine difficultate quippe nos adiuvant, quoniam spiritalibus motibus puris et liberis non laborant.
63 64 cl

62

biti svagda na ustima! i mnogo se toga slinoga nalazi u spisima svetih pisaca, gdje se broj sedam (kao to ve rekoh) upotrebljiva da se izrazi cjelokupnost bilo ega. Zbog toga se esto istim brojem oznauje i Duh Sveti, o kojemu Gospodin kae: Uvest e vas u svu istinu. Tu je poinak Boji, kojim se poiva u Bogu. U cjelini, to jest u potpunome savrenstvu, nalazi se poinak; doim, u dijelu je trud. Stoga se trudimo sve dok znamo tek dijelom, a kad doe to je savreno, ieznut e to je djelomino . Otuda s trudom pretrau jemo ak i to Pismo. Doim sveti aneli (za ijom drubom i dru tvom uzdiemo na ovome svojem najtrudnijem putovanju) kao to posjeduju vjenost trajnosti, tako i lakou spoznaje te sretnost poin ka. I zaista nas pomau bez tekoe, jer kako su njihove duhovne kretnje iste i slobodne, oni se ne trude.
5 6

Angeli

facti

sunt ante om-

CC 352

Ne quis autem contendat et dicat non sanetos angelos esse significatos in eo quod scriptum est: Fiat lux, et facta est lux , sed quamlibet lucem tune primum factam esse corpoream aut opinetur aut doceat; angelos autem prius esse factos non tantum ante firmamentum, quod inter aquas et aquas factum appellatum est caelum, sed ante illud de q u o dictum est: In principio fecit Deus caelum et terram ; atque illud, quod dictum est: In principio, non ita dictum tamquam primum hoc factum sit, cum ante fecerit angelos, sed quia omnia i n sapientia fecit, quod est Verbum eius et ipsum Scriptura princi/pium nominavit (sicut ipse in evangelio Iudaeis quaerentibus quis esset respondit se esse principium ): non e contrario referam contentionem, maxime quia hoc me deleetat plurimum, quod etiam in summo exordio sancti libri Geneseos Trinitas commendatur. Cum enim ita dicitur: In principio fecit Deus caelum et terram, ut Pater fecisse intellegatur i n Filio, sicut attestatur Psalmus, u b i legitur: Quam magnificata sunt opera tua, Domine! omnia in sapientia fecisti : convenientissime paulo post commemoratur etiam Spiritus Sanctus. Cum enim dictum esset, qualem terram Deus primitus fece rit, vel quam molem materiamve futurae construetionis mundi caeli et terrae nomine nuncupaverit subiciendo et addendo: Terra autem
32.
65 c m 66 67 68

32. N u moda e tkogod prigovoriti i rei, kako se ne tie svetih anela ono to je reeno: Neka bude svjetlo i bi svjetlo ; taj moe misliti ili nauavati, da je tada stvoreno nekakvo tjelesno svjetlo, dok su aneli stvoreni prije, ne samo prije nego to bijae stvoren svod (koji je nainjen izmeu voda i nazvan nebom) nego i prije onoga o emu je reeno: U poetku stvori Bog nebo i zemlju ; pa mu izrijek u poetku ne mora znaiti kao da je to stvoreno prvo (jer prije bijae stvorio anele), nego da je sve stvorio u mudrosti, koja je nje gova Rije, i koju Pismo naziva poetkom - kao to je i sam, u evan elju, Zidovima koji ga pitahu tko je, odgovorio da jest Poetak . I neu ni pokuati da pobijam takvu tvrdnju, najvie stoga to me izu zetno raduje, da se u samome poetku svete Knjige postanka uvodi Trojstvo. Jer, kad se kae: U poetku stvori Bog nebo i zemlju, razumijeva se da je to Bog stvorio u Sinu, kao to svjedoi psalam u kojem se kae: Kako su velianstvena djela tvoja, Gospodine! Sva si ih u mudrosti nainio ; a malo kasnije se doista najprikladnije spo minje i Duh Sveti. Jer, poto je reeno kakva bijae zemlja, kad je Bog prvo stvori, ili kakva bijae olina i tvar budue izgradbe svijeta, to je nazva imenom neba i zemlje, dodatnim se rijeima opisuje: Zemlja bijae pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima, a zatim, kako bi se upotpunio izrijek o Trojstvu, kae se: I Duh Boji lebdio je nad vodama. Stoga, kako god tko htjedne, neka tako i shvati; jer ovaj je predmet tako dubok da bi se itateljima izvjebao duh, te moe uroditi mnogim mnijenjima koja nisu u opreci s Pravi1 2 3 4 5 6
4 5 6

o mnijenju dafestvaranje
a n e l a prethod l i o svljetu

quorum... congregationi] ad quorum societatem et congregationem M. de quo] quod M.

6 2 6 3 6 4 6 5 6 6 6 7 6 8

Ps 34 (33), 1. Iv 16,13. 1 Kor 13,10.

Ps 33, 2. Io 16, 13. Cf. 1 Cor 13, 9-10. Gen 1,3. Gen 1, 1. Cf. Io 8, 25. Ps 103, 24.

Post 1,3. Post 1,1. V i d i Iv 8,25; i O Bojoj dravi, 10,24. O mogunosti vie od jednoga zakonitog tumaenja mjesta u Svetome pismu vidi i ostala Augustinova djela: O kranskom nauku, 3,27,38; Ispovijesti, 12,18,27. Ps 104 (103), 24 (prijevod prema latinskom predloku): Augustin oigledno za sniva tumaenje tih mjesta uvjeren da prijedlog in ima znaenje kroz, preko, s pomou, a tako ga latinski prevodioci Biblije esto i upotrebljavaju. N u takva je upotreba prijed loga izvorno iz hebrejskog jezika. Post 1,1-2.
2 3 4 5 6

76

D E civ. D E I

11, 3 2 - 3 3

O DRAVI BOJOJ

11, 3 2 - 3 3

77

PL346

erat invisibilis et incomposita et tenebrae erant super abyssum: mox ut Trinitatis / commemoratio compleretur: Et Spiritus, inquit, Dei superferebatur super aquam . Proinde ut volet quisque accipiat, quod ita profundum est, ut ad exercitationem legentium a fidei regu la non abhorrentes plures possit generare sententias, dum tamen angelos sanctos in sublimibus sedibus non quidem Deo coaeternos, sed tamen de sua sempiterna et vera felicitate securos et certos esse nemo ambigat. A d quorum societatem pertinere parvulos suos Dominus docens non solum illud ait: Erunt aequales angelis Dei ; verum ipsi quoque angeli qua contemplatione fruantur ostendit, ubi ait: Videte, ne contemnatis unum ex pusillis istis; dico enim vobis, quia an geli eorum in caelis semper vident faciem Patris mei, qui in caelis
69 cn 70

lom vjere, uz uvjet da nitko ne dvoji o tome, kako sveti aneli, koji u svojim nebeskim stanitima nisu suvjeni Bogu, ipak sa sigurnou i ufanjem uivaju svoju vjenu i istinsku sretnost. Gospodin nas ui da njihovu drutvu pripadaju njegovi maleni ne samo kad kae: Oni e biti jednaki anelima Bojim ; nego i kad pokazuje u kakvu pro matranju uivaju sami aneli, ondje gdje kae: Pazite, da ne prezrete jednog od ovih malenih, jer njihovi aneli, kaem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga koji je na nebesima! oigledno zasniva tumaenje tih mjesta uvjeren da prijedlog in ima znaenje kroz, preko, s pomou, a tako ga latinski prevodioci Biblije esto i upotrebljavaju. N u takva je upotreba prijedloga izvorno iz hebrejskog jezika.
7 8

Boni et mali angeh luci et tenebris comparantur.

33. Peccasse autem quosdam angelos et in huius mundi ima detrusos, qui eis velut carcer est, usque ad futuram in die iudicii ulti^ .
n

cc 353

mam damnationem apostolus Petrus apertissime ostendit dicens, quod Deus angelis peccantibus non pepercerit, sed carceribus caliginis inferi retrudens tradiderit in iudicio puniendos reservari . Inter hos ergo et illos Deum vel praescientia vel opere divisisse quis dubitet? illosque lucem merito appellari quis contradicat? quando quidem nos adhuc in fide viventes et eorum aequalitatem adhuc sperantes, utique nondum tenentes iam lux dicti ab Apostolo sumus: Fuistis enim, inquit, aliquando tenebrae, nunc autem lux in Domino . I Istos vero desertores tenebras aptissime nuncupari profeeto advertunt, qui peiores esse hominibus infidelibus sive intellegunt sive credunt. Quapropter, etsi alia lux in isto huius libri loco intellegenda est, ubi legimus: Dixit Deus: Fiat lux, et facta est lux, et aliae tenebrae significatae sunt in eo quod scriptum est: Divisit Deus inter lucem et tene bras : nos tamen has duas angelicas societates, unam fruentem Deo, alteram tumentem typho; unam c u i dicitur: Adorate eum omnes angeli eius , aliam cuius princeps dicit: Haec omnia tihi dabo, si prostratus adoraveris me ; unam Dei saneto amore flagrantem, alte ram propriae celsitudinis immundo amore fumantem; et quoniam, sicut scriptum est, Deus superbis resistit, humilibus autem dat gratiam , illam in caelis caelorum habitantem , istam inde deiectam in
72 73 co 74 c p 15 76 11 78
c n c o C

aberrantes M. apertissime M. P quiM. Gen 1, 2. Mt 22, 30. Mt 18, 10. Cf. 2 Pt 2, 4. Eph 5, 8. Gen 1, 3-4. Ps 96, 7. Mt 4, 9. Iac 4, 6; 1 Pt 5, 5; cf. Prov 3, 34. Cf. Ps 113, 16.

33. Neki su aneli zgrijeili, pa su strovaljeni u najnie dijelove ovoga svijeta, koji su im poput tamnice, u koju su zatoeni sve do konane kazne na sudnji dan, to najotvorenije pokazuje apostol Petar kad kae: Bog nije potedio anela koji su sagrijeili, ve ih je, strmoglavljujui u pakao, predao mranom bezdanu, gdje ih uva za kaznu suda . Dakle, tko moe sumnjati, da je Bog - svojim unaprijednim znanjem i l i inom - razluio takve anele od onih drugih? I tko bi protuslovio tome da su ovi s pravom nazvani svjetlom? K a d je i nas same (koji jo ivimo u vjeri i nadamo se jednakosti s njima, koju dakako jo ne posjedujemo) apostol ve nazvao svjetlom: Ne ko ste bili tama, ali sada ste svjetlo u Gospodinu. A da se ti otpadnici najprikladnije nazivaju tamom, nedvojbeno za mjeuju oni koji shvaaju ili vjeruju, kako su takvi aneli gori negoli ljudi nevjernici. Zbog toga, ak ako je razumjeti i drukije svjetlo na onome mjestu knjige gdje itamo: Bog ree: 'Neka bude svjetlo', i bi svjetlo, te ako je drukija tama posrijedi ondje gdje pie I rastavi Bog svjetlo od tame , za nas ipak postoje dva drutva anela, jedno koje uiva u Bogu, i drugo koje se nadima od oholosti; jednomu se kae: Hva lite ga, svi aneli njegovi! dok knez drugoga veli: Sve u ti ovo dati, ako pane niice te mi se pokloni. Jedno drutvo gori svetom ljubavlju prema Bogu, dok se drugo dimi zapaljeno neistom ljubavlju vlastite uznositosti; i jer, kako je napisano: Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost , jedno prebiva na nebesima nad nebesima,
1 2 3 4 5 6

o dvama razliciJunima'
m

anela, koji se poXaYum^evaju pod naziv cima

s v , e t l a 1 t m , n e

6 9 7 0 7 1 7 2 7 3 7 4 7 5 7 6 7 7 7 8

Mt 22,30. Mt 18,10. 2 Pt 2,4. /5,8. Post 1,3-4. Ps 148,2. Mt 4,9. Jak 4,6; 1 Pt 5,5.

D E civ. D E I

11, 3 3 - 3 4

DRAVI BOJOJ

11, 3 3 - 3 4

79

PL 347

cc 354

hoc infimo aerio caelo tumultuantem; illam luminosa pietate tranquillam, istam tenebrosis cupiditatibus turbulentam; illam Dei nutu clementer subvenientem, iuste ulciscentem, istam suo fastu subdendi et nocendi libidine exaestuantem; illam, ut quantum vult consulat, Dei bonitati mini/stram, istam, ne quantum vult noceat, Dei potestate frenatam; illam huic illudentem, ut nolens prosit persecutionibus suis, hane i l l i invidentem, cum peregrinos colligit suos: nos ergo has duas societates angelicas inter se dispares atque contrarias, unam et natura bonam et voluntate rectam, aliam vero natura bonam, sed voluntate perversam, aliis manifestioribus divinarum Scripturarum testimoniis deelaratas quod etiam in hoc libro, cui nomen est Genesis, lucis tenebrarumque vocabulis significatas existimavimus, etiamsi aliud hoc loco sensit forte qui scripsit, non est inutiliter obscuritas huius pertractata sententiae, quia, etsi voluntatem auctoris l i b r i huius indagare nequivimus, a regula tamen fidei, quae per alias eiusdem auctoritatis sacras Litteras satis fidelibus nota est, non abhorruimus . Etsi enim corporalia hic commemorata sunt opera Dei, habent procul dubio nonnullam similitudinem spiritalium, secun dum quam dicit Apostolus: Omnes enim vos filii lucis estis et filii diei, non sumus noctis neque tenebrarum . S i autem hoc sensit etiam ille qui scripsit, ad perfeetiorem disputationis finem nostra pervenit intentio, ut homo Dei tam eximiae divinaeque sapientiae, immo per eum Spiritus Dei i n commemorandis operibus Dei, quae omnia sexto die dicit esse perfeeta, nullo modo angelos praeter/misisse credatur, sive in principio, quia primo fecit, sive, quod convenientius intellegitur, in principio, quia in Verbo unigenito fecit, scriptum sit: In prin cipio fecit Deus caelum et terram ; quibus nominibus universalis est significata creatura, vel spiritalis et corporalis, quod est credibilius, vel magnae duae mundi partes, quibus omnia quae creata sunt continentur, ut primitus eam totam proponeret ac deinde partes eius secundum mysticum dierum numerum exsequeretur.
c q 19 80

Aberrant quidam angelos aquis comparantes.

34. Quamquam nonnulli putaverint aquarum nomine signif icatos n o d a m modo populos angelorum et hoc esse quod dictum est: Fiat
U

dok se drugo zbaeno odatle nalazi pobunjeno na najniem uzdunom nebu ; jedno je smireno u svijetloj pobonosti, drugo je razdirano mranim poudama; jedno na mig Boji milosno pomae ili pravino kanjava, dok drugo u vlastitoj oholosti vrije od strasti da pokori i naudi; jedno je na slubu Boje dobrote, da pomogne koliko htjedne, dok drugo - kako ne bi nakodilo koliko hoe - obuzdava mo Boja; drugo je prvomu ruglo, jer je svojim proganjanjima nehotice na korist i zavidi prvomu zbog toga to okuplja svoje hodoasnike. T a su dva drutva anela, izmeu sebe i razliita i oprena, jedno je i po naravi dobro i po volji pravino, dok je drugo po naravi dobro, ali po volji izopaeno; dotina se opreka potvruje i ostalim jasnijim svjedoan stvima boanskog Pisma, dok sami mislimo kako se tih drutava tiu i rijei svjetlo i tama u knjizi Postanka; pa ak ako je onaj koji je pisao na tom mjestu moda mislio i togod drugo, nije na odmet po zabaviti se i podulje ovom nejasnom reenicom; te iako ne mognemo prodrijeti u samu nakanu pisca ove knjige, barem nismo odstupili od Pravila vjere, koje je vjernicima dosta poznato iz ostalih mjesta s jed nakim ugledom Svetoga pisma. Iako su ovdje spomenuta tvarna djela Boja, ipak nedvojbeno posje duju stanovitu slinost s onim duhovnima, prema onomu to kae apostol: Vi ste svi sinovi svjetla i sinovi dana. Ne pripadamo noi niti tami. A k o je tako mislio i onaj tko je pisao knjigu Postanka, onda je naa nakana postigla savreniji kraj rasprave, naime: nikako se ne moe vjerovati da bi Boji ovjek takve izuzetne i boanske mudrosti - kroz kojega je zapravo govorio D u h Boji - spominjui Boja djela (o kojima kae kako su sva dovrena estoga dana) mi moiao anele, bilo da u reenici: U poetku stvori Bog nebo i zem lju, izraz u poetku stoji jer ih je prve stvorio, bilo (to je mnogo prikladnije shvaanje) u poetku stoji jer ih je stvorio u jednoroenoj Rijei; dok se samim rijeima nebo i zemlja oznauje cjelokupno stvaranje, bilo duhovno bilo tjelesno, to je vjerojatnije, ih" pak dva golema dijela svijeta kojima se obuhvaaju sve stvore vine; u tome smislu, pisac prvo iznosi cjelinu a zatim nabraja njezine dijelove prema otajstvenome broju dana.
7 8

r-

34. Neki su mislili kako rije vode znae mnotva anela te da je to sadrano u izrijeku: Neka bude svod posred voda, da dijeli vode

o tome to neki
prfs^varan^
6

c q

aberravimus M .

7 9

8 0

1 Thess 5, 5. Gen 1, 1.

7 8

O uzduhu kao smjestitu demona vidi Knjigu 8, 14. 1 Sol 5,5.

80

DE

crv.

DEI

11, 34
1 81

O DRAVI BOJOJ

11, 34

81
svoda izrazom razdvajanja voda misli na anele, i kako neki misle da vode nisu stvorene.

jirmamentum inter aquam et aquam , ut supra firmamentum / ange li intellegantur, infra vero vel aquae istae visibiles vel malorum angelorum multitudo vel omnium hominum gentes. Quod si ita est, non illic apparet ubi facti sint angeli, sed ubi discreti; quamvis et aquas, quod perversissimae atque impiae vanitatis est, negent quidam factas a Deo, quoniam nusquam scriptum est: Dixit Deus: Fiant aquae. Quod possunt simili vanitate etiam de terra dicere; nusquam enim legitur: Dixit Deus: Fiat terra. Sed, inquiunt, scriptum est: In princi pio fecit Deus caelum et terram . Illic ergo et aqua intellegenda est; uno enim nomine utrumque comprehensum est. Nam ipsius est mare, sicut in Psalmo legitur, et ipse fecit illud, et aridam terram manus eius finxerunt . Sed hi qui in nomine aquarum, quae super caelos sunt, angelos intellegi volunt, ponderibus elementorum moventur et ideo non putant aquarum fluidam gravemque naturam in superioribus mundi locis potuisse constitui; qui secundum rationes suas, si ipsi hominem facere possent, non ei pituitam, quod graece (pkejfia dicitur et tamquam in elementis corporis nostri aquarum vicem obtinet, in capite ponerent. Ibi enim sedes est phlegmatis, secundum Dei opus utique aptissime, secundum istorum autem coniecturam tam absurde, ut, si hoc nesciremus et in hoc libro similiter scriptum esset, quod Deus umorem fluidum et frigidum ac per hoc gravem in superiore omnibus ceteris humani corporis parte posuerit, isti trutinatores elementorum nequaquam crederent, et si auctoritati eiusdem Scripturae subditi essent, aliquid aliud ex hoc intellegendum esse censerent. Sed quoniam, si diligenter singula scrutemur atque tractemus, quae in illo divino Libro de / constitutione mundi scripta sunt, et multa dicenda et a proposito instituti operis longe digrediendum est, iamque de duabus istis diversis inter se atque contrariis societatibus angelorum, in quibus sunt quaedam exordia duarum etiam in rebus humanis civitatum, de quibus deinceps dicere institui, quantum satis esse visum est, disputavimus: hunc quoque librum aliquando claudamus.
cr 82 83

od voda! , podrazumijevajui kako su iznad svoda aneli, a ispod njega ili same vidljive vode ili mnotvo zlih anela ili svi puci svijeta. Ako je tome tako, onda se tu ne otkriva gdje su aneli stvoreni, nego gdje su razdvojeni; doim neki (to je i najizopaenija i bezbona ispraznost) nijeu da je Bog stvorio vode, zbog toga to nigdje ne pie: I ree Bog: Nek budu vode!. Ti bi to - s istom ludou mogli rei i o zemlji, jer se nigdje ne ita: I Bog ree: Neka bude zemlja! Nego, kau, kako pie: U poetku stvori Bog nebo i zem lju. Meutim, tu se mora razumjeti i voda; jer jednom je rijeju (zemlja) obuhvaeno i jedno i drugo. Naime, kao to se ita u psalmu: Njegovo je more, on ga je stvorio, i kopno koje nainie ruke njego ve. Nu one koji bi htjeli da se pod rijeju vode shvate aneli, zbunjuju same teine pratvari, te misle kako se tekua i teka narav voda ne bi mogla smjestiti na vinjim mjestima svijeta; prema njihovu mnije nju, kad bi uzmogli stvarati ovjeka, ne bi mu stavili u glavu onu sluzovinu, koju Grci nazivaju ^)Xey\ia, i koja meu sastavinama naeg tijela zauzima mjesto voda. Naime, u glavi je smjestite te tekuine, i to je prema Bojem djelu najprikladnije, ali prema njihovu nagaa nju to je toliko besmisleno, da kad ovo ne bismo znah i kad bi slino u knjizi Postanka pisalo, kako je Bog tu tekuu i hladnu pa prema tome i teku mokrinu smjestio u najvii dio ljudskog tijela, ti vagai pratvari ne bi uope vjerovali, i ako bi bili nadvladani ugledom samog Pisma, ipak bi tvrdili kako se time mora podrazumijevati neto drugo.
2

Samo, ako bismo paljivo istraivali sve pojedinosti koje su u toj sve toj knjizi napisane o postanku svijeta, ne samo to bi jo mnogo toga trebalo rei nego bismo i poprilino odlutali od same nakane ovoga djela; ve smo, onoliko koliko se inilo dostatnim, raspravljah o tim dvama razliitim i oprenim drutvima anela, u kojima su i u ljud skim stvarima kao neki zapoeci dvaju gradova, o kojima sam naka nio sada govoriti; i stoga zavrimo ve jednom ovu knjigu.

c r

suntM.

8 1

8 2

8 3

Gen 1, 6. Gen 1, 1. Ps 94, 5.

Post 1,6. Epifanije iz Salamine pripisuje Origenu takvo tumaenje u svojem pismu Ivanu Jeruzalemskom. Ps 95 (94), 5.
2

K N J I G A XII.
Razlaganje poprima odluujue polemiki ili, ako elimo, apologetski ton jer prapoetke dviju drava promatra kao one koje su proizale iz zajednice ljudi i anela. Dva su poglavita protivnika protiv kojih ustaje Augustinov snaan i ponekad otar govor; manihejci koji su zastupali teoriju dvostrukog poela dobra i zla; stoici koji su od Empedokla batinili teoriju palingeneze i ciklikog povratka identinog. Knjiga dakle ima dva dijela, a dodaje se i sredinji dio koji usporeuje i usklauje druga dva dijela. U prvom dijelu razlae se teza da svako bie svoju dobrotu dobiva od stvarala kog ina jednog, istinitog i dobroga Boga. Razlikovanje izmeu dobrih i zlih anela proizlazi iz njihova prianjanja ili odbacivanja Boga (1-9). U drugom dijelu Augustin je zaokupljen odreivanjem i opisivanjem granica po drijetla dviju drava, dobre i zle. Paljivo motrei teoriju o ciklusima odreuje poj move vremena i vjenosti i odnose koje onda paljivo povezuje i s raznim kronologi jama (10-14). U treem dijelu susreemo dokazivanje apsurdnosti i proizvoljnosti teorije palinge neze i povratka u identinost. Apsurdna je to i bogohulna teorija jer rui svako Boje svojstvo, ukljuujui i svojstva Gospodara. Apsurdna je to i neljudska teorija jer ne priznaje jedinomenost ljudske loze i, kao posljedicu, odnose sporazumijevanja i slo ge, odbacuje rast i razvitak povijesnog i civilizacijskog iskustva a naroito je apsurdna i neljudska jer osuuje vjenu sreu, jednom za svagda steenu, a za uzvrat nua neprestano vraanje u zemaljsku bijedu (15-28).

BREVICULUS
cc xxm 1. 2. 3. De una bonorum angelorum malorumque natura. Nullam essentiam Deo esse contrariam, quia ab eo, qui summe et sem per est, hoc in totum videtur diversum esse quod non est. De inimicis Dei non per naturam, sed per contrariam voluntatem, quae cum ipsis nocet, bonae utique naturae nocet, quia vitium, si non nocet, non est. De naturi irrationalium aut vita carentium, quae in suo genere atque ordine ab universitatis decore non discrepant. Quod in omnium naturarum specie ac modo laudabilis sit Creator.

SAETAK

4. 5. 6.

O jednoj naravi dobrih i zlih anela. M jedna bit nije oprena Bogu, jer njemu koji najvie jest i uvijek jest nije nita razlinije od onoga to nije. O Bojim neprijateljima, koji nisu takvi po naravi, nego po oprenoj volji, koja jer kodi njima, kodi i dobroj naravi, budui da nedostatak ako ne kodi, i ne postoji. O naravima to su bez razuma ili ivota, pa ipak svojom vrstom i poretkom ne odstupaju od sklada sveukupnosti. U svim vrstama i nainima razliitih naravi treba hvaliti Stvoritelja. Koji je uzrok blaenstvu dobrih anela i koji je uzrok bijedi zlih anela. Ne treba traiti tvorni uzrok zle volje. O izopaenoj ljubavi, zbog koje volja otpada od nepromjenjiva dobra prema promjenjivu dobru. Da li je tvorac naravi svetih anela i tvorac njihove dobre volje, to je ljubavlju u njih ulivena po Duhu Svetome. O mnijenju onih koji misle kako je ljudski rod uvijek postojao, kao i sam svijet. O onima koji misle kako ovaj svijet nije vjean, nego mniju ili da postoje nebrojeni svjetovi, ili da se ovaj jedan, nakon stanovita za vretka vjekova, uvijek ponovo raa i raspada. to treba odgovoriti onima koji izjavljuju kako je pozan ovjekov nastanak. 0 obrtanju vjekova, to se odreenog asa zavravaju, tako te e se svemir - kao to su neki filozofi vjerovali - vraati uvijek u isti poredak 1 izgled. 0 stvaranju ljudskoga roda u vremenu, koje je Bog odluio bez ikakve novine u svojoj namisli i bez ikakve promjene u volji. Da li treba vjerovati, kako bi se shvatilo da Bog uvijek bijae gospodarem, da mu nikada nije manjkalo nekakva stvora kojim bi gospodario, 1 kako rei, da je neto uvijek stvarano o emu se ne moe kazati da je suvjeno? Kako treba razumjeti ovjeku od Boga obeani vjeni ivot prije vjenih vremena. to da zdrava vjera iznese u obranu o nepromjenjivoj namisli i volji Bojoj, a protiv doumljivanja onih prema kojima se Boja djela po navljaju u vjenosti i vraaju se uvijek po istim kruenjima vjekova.

1. 2. 3.

4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11.

cc xxiv

Quae causa sit beatitudinis angelorum bonorum et quae causa sit miseriae angelorum malorum. 7. Causam efficientem malae voluntatis non esse quaerendam. 8. De amore perverso, quo voluntas ab incommutabili bono ad mutabile bonum deficit. 9. An sancti angeli, quem habent Creatorem naturae, eumdem habeant bonae voluntatis auctorem per Spiritum Sanctum in eis caritate diffusa. 10. De opinione eorum, qui humanum genus sicut ipsum mundum sem per fuisse existimant. 11. De his, qui hunc quidem mundum non sempiternum putant, sed aut innumerabiles aut eumdem unum certa conclusione saeculorum sem per nasci et resolvi opinantur. 12. Quid respondendum sit his, qui primam conditionem hominis tardam esse causantur. 13. De revolutione saeculorum, quibus certo fine conclusis universa sem per in eumdem ordinem eamdemque speciem reditura quidam philosophi crediderunt. 14. De temporali conditione generis humani, quam Deus nec novo consilio instituerit nec mutabili voluntate. 15. An ut Deus semper etiam Dominus fuisse intellegatur, credendum sit creaturam quoque numquam defuisse cui dominaretur, et quomodo dicatur semper creatum quod diei non potest coaeternum.
16. 17.

12. 13.

14. 15.

Quomodo intellegenda sit promissa homini a Deo vita aeterna ante tempora aeterna. Quid de incommutabili consilio ac voluntate Dei fides sana defendat contra ratiocinationes eorum, qui opera Dei ex aeternitate repetitaper eosdem semper volunt saeculorum redire circuitus.

16. 17.

86
18

BREVICULUS

SAETAK

87 18. 19. 20.

Contra eos, qui dicunt ea, quae infinita sunt, nec Dei posse scientia comprehendi. 19. De saeculis saeculorum. 20. De impietate eorum, qui asserunt animas summae veraeque beatitudi nis participes iterum atque iterum per circuitus temporum ad easdem miserias laboresque redi tura. De conditione unius primi hominis atque in eo generis humani. 22. Quod praescierit Deus hominem, quem primum condidit, peccaturum simulque praeviderit, quantum piorum populum ex eius genere in angelicum consortium sua esset grada translaturus.
2 1

Protiv onih koji govore kako se beskonanosti ne mogu obuhvatiti ak ni Bojim znanjem. O vjekovima vjekova. O bezboju onih koji tvrde, kako e due dionice najvieg i istinskog blaenstva - po povratnim kruenjima vremena - ponovo zapasti u iste bijede i muke. O postanku jednoga prvog ovjeka i ljudskoga roda u njemu. Bog je unaprijed znao da e zgrijeiti prvi ovjek, kojega je stvorio, i istodobno predvidio kolik e narod pobonikd svojom milou preni jeti iz ljudskoga roda u aneosko zajednitvo. O naravi ljudske due stvorene na sliku Boju. Moe li se rei da su aneli stvoritelji ikojeg bilo i najsitnijeg stvora. Svaku narav i svaki oblik svih stvorova nije nainio i oblikovao nitko drugi osim Bog. O mnijenju platonika, kojim miljahu da su aneli dodue stvoreni od Boga, ali da su sami tvorcima ljudskih tijela. U prvome ovjeku bijae nastala cjelokupna punoa ljudskoga roda, u kojoj je Bog predvidio koji e dio biti poaen nagradom, a koji osu en na kaznu.

21. 22.

cc xxv

23. De natura humanae animae creatae ad imaginem Dei. 24. An ullius vel minimae creaturae possint dii angeli creatores. 25. 26. 27. Omnem naturam et omnem speciem universae creaturae nonnisi ope re Dei fieri atque formari. De Platonicorum opinione, qua putaverunt angelos quidem a Deo conditos, sed ipsos esse humanorum corporum conditores. In primo homine exortam fuisse omnem plenitudinem generis huma ni, in qua praeviderit Deus, quae pars honoranda esset praemio, quae damnanda supplicio.

23. 24. 25. 26. 27.

LIBER

DUODECIMUS

D V A N A E S T A KNJIGA B O G JE STVORIO DOBRE ANELE I JEDANPUT OVJEKA U VREMENU

D E U S BONOS ANGELOS E T S E M E L I N TEMPORE H O M I N E M CREAVTT

Quae sint bona et mala in angelis et in rebus [1-9]

PL 347 - CC 355 Societas est et civitas angelorum et homi num. PL 348 PL 349

Dobro i zlo u anelima i u svijetu [1-9] 1. 1. Prije nego to kaem koju o postanku ovjeka (gdje e se pokazati da je i poetak dvaju gradova, koliko se tie roda razumnih smrtnih bia, kao to se to pokazalo u prethodnoj knjizi to se tie anela), ini se kako trebam rei jo togod o anelima, ime bi se koliko mi je to mogue - pokazalo, da nema niega ni neprilinog ni neprikladnog u drubi ljudi i anela, tako te s pravom ne treba govo riti o etiri (naime: o dvije zajednice anela i isto tako dvije ljudi), nego radije o dva grada, to jest drutva, to se sastoje jedno od do brih, drugo od zlih, ne samo anela nego i ljudi. 2. Nije uope doputeno sumnjati, da su oprene tenje dobrih i zlih anela nastale njihovim voljama i udnjama, a ne po razliitim nara vima i poelima, budui da je Bog, dobri Tvorac i Utemeljitelj svih bivstava, stvorio i jedne i druge; i dok jedni postojano ustrajavaju u svima zajednikom dobru, koje je njima sam Bog, u njegovoj vjeno sti, istini i ljubavi, drugi radije uivaju u vlastitoj moi (kao da su sami sebi svoje dobro) i otpavi od vinjega dobra - koje usreuje i svima je zajedniko - na ono koje je samo njihovo; i budui da odabrae oholost uznositosti mjesto najuzvienije vjenosti, ispraznu do miljatost mjesto najpouzdanije istine i strast rascjepkanosti mjesto nedjeljive ljubavi, postali su oholi, himbeni, zavidni.
O jednoj naravi dobrih i zlih anela.

1-1. Antequam de institutione hominis dicam, ubi / duarum civitatum, quantum ad rationalium mortalium genus attinet, apparebit exortus, sicut supe/riore libro apparuisse in angelis iam videtur: prius mihi quaedam de ipsis angelis video esse dicenda, quibus demonstretur quantum a nobis potest, quam non inconveniens neque incongrua dicatur esse hominibus angelisque societas, ut non quattuor (duae scilicet angelorum totidemque hominum), sed duae potius civitates, hoc est societates, merito esse dicantur, una in bonis, altera in malis non solum angelis, verum etiam hominibus constitutae.
1

In potestate est naturae rationalis Deo adhaerere uno ve ro bono.

1.2. Angelorum bonorum et malorum inter se contrarios appetitus non naturi principiisque diversis, cum Deus omnium substantiarum bonus auctor et conditor utrosque creaverit, sed voluntatibus et cupiditatibus exstitisse dubitare fas non est, dum alii constanter in communi omnibus bono, quod ipse illis Deus est, atque in eius aeter nitate veritate caritate persistunt; alii sua potestate potius delectati, velut bonum suum sibi ipsi essent, a superiore communi omnium beatifico bono ad propria defluxerunt et habentes elationis fastum pro excelsissima aeternitate, vanitatis astutiam pro certissima veri tate, studia partium pro individua caritate superbi fallaces invidi

V . supra 11, 9.

90

D E crv. D E I

12, 1,2-1,3

O D R A V I BOJOJ

12, 1,2-1,3

91

effecti sunt. Beatitudinis igitur illorum causa est adhaerere Deo; quocirca istorum miseriae causa ex contrario est intellegenda, quod est non adhaerere Deo. Quam ob rem si, cum quaeritur, quare illi beati sint, recte respondetur: Quia Deo adhaerent; et cum quaeritur, cur isti sint miseri, recte respondetur: Quia non adhaerent Deo: non est creaturae rationalis vel intellectualis bonum, quo beata sit, nisi Deus. Ita quamvis non omnis beata possit esse creatura (neque enim hoc munus adipiscuntur aut capiunt ferae ligna s^xa et si quid huius modi est), ea tamen, quae potest, non ex se ipsa potest, quia ex nihilo creata est, sed ex illo, a quo creata est. Hoc enim adepto beata, quo amisso misera est. Ille vero qui non alio, sed se ipso bono beatus est, ideo miser non potest esse, quia non se potest amittere.
a b

Dakle, uzrok blaenstvu jednih jest prionue uz Boga, i prema tome suprotno: mora se kao uzrok bijede onih drugih shvatiti to to ne prianjaju uz Boga. Stoga, upita li se zato su prvi blaeni, pa se pravo odgovori: jer prianjaju uz Boga; a kad se pita zato su drugi bijedni, pravo se odgovara: jer ne prianjaju uz Boga, onda osim Boga nema dobra kojim bi razborit i razuman stvor postao blaen. Tejiako svaki stvor ne moe postati blaen (naime: taj dar niti dostiu niti uivaju ivotinje, drvee, stijenje i togod slino), ir^k^naj^koji to moe, ne moe sam po sebi, jer je stvoren iz nita, nego po onome tko ga je stvorio. Stekavi to dobro, stvor je blaen; izgubivi ga, bijedan je. Doim onaj tko je blaen po vlastitom dobru, a ne po tuem, ne moe biti bijedan, jer ne moe izgubiti sebe sama. 3. Tako kaemo, da ne postoji nepromjenjivo dobro osim jednog^ pravog blaenog Boga; stvari koje je on stvorio dobre su, jer ih je ori stvorio, ali su i promjenjive, jer nisu stvorene iz njega, nego iz niega. Te stoga, iako nisu najvie one stvari od kojih je Bog vee dobrog ipak su ta promjenjiva dobra velika, koja da bi bila blaena mogu prionuti uz nepromjenjivo dobro, a ovo je toliko njihovo dobro te je nuno da bez njega budu nesretna. N u , ostale stvari u ovoj sveukup nosti stvorova nisu stoga bolje to ne mogu biti bijedne; jer ne treba rei kako su ostali dijelovi naeg tijela zbog toga bolji od oka budui da ne mogu oslijepiti. Naime, kao to je bolja osjetilna narav i kad pati negoli kamen koji nikako ne moe osjetiti bol, tako je i razumna narav izvrsnija, ak kad je i bijedna, od one to je liena razbora ili sjetila, te stoga i ne zapada u takvu bijedu. Budui da je tomu tako,

CC 356 Naturae ratio nalis bonum est esse cum Deo.

1. 3. Dicimus itaque immutabile bonum non esse nisi unum verum beatum Deum; ea vero, quae fecit, bona quidem esse, quod ab illo, verumtamen mutabilia, quod non de illo, sed de nihilo facta sunt. Quamquam ergo summa non sint, quibus est Deus maius bo num: magna sunt tamen ea mutabilia bona, quae adhaerere possunt, ut beata sint, immutabili bono, quod usque adeo bonum eorum est, ut sine illo misera esse necesse sit. Nec ideo cetera in hac creaturae universitate meliora sunt, quia misera esse non possunt; neque enim cetera membra corporis nostri ideo dicendum est oculis esse melio ra, quia caeca esse non possunt. Sicut autem melior est natura sentiens et cum dolet quam lapis qui dolere nullo modo potest: ita ratio nalis natura praestantior etiam misera, quam illa quae rationis vel sensus est expers, et ideo in eam non cadit miseria. Quod cum ita sit,
d

eiusmodi semper M.

b c d

ipse M. incommutabile M. est add. M.

92

D E CIV. D E I

12, 1 , 3 - 2

DRAVI BOJOJ

12,

1,3

93

PL 350

huic naturae, quae in tanta excellentia creata est, ut, licet sit ipsa mutabilis, inhaerendo tamen incommutabili bono, id est summo Deo, beatitudinem consequatur nec expleat indigentiam suam / nisi utique beata sit eique explendae non sufficiat nisi Deus, profeeto non illi adhaerere vitium est. Omne autem vitium naturae nocet ac per hoc contra naturam est. Ab illa igitur, quae adhaeret Deo, non natura differt ista, sed vitio; quo tamen etiam vitio valde magna multumque laudabilis ostenditur ipsa natura. Cuius enim recte vituperatur vi tium, procul dubio natura laudatur. Nam recta vitii vituperatio est, quod illo dehonestatur natura laudabilis. Sicut ergo, cum vitium oculorum dicitur caecitas, id ostenditur, quod ad naturam oculorum pertinet visus; et cum vitium aurium dicitur surditas, ad earum na turam pertinere demonstratur auditus: ita, cum vitium creaturae angelicae dicitur, quo non adhaeret Deo, hine apertissime deelaratur, eius naturae ut Deo adhaereat convenire. Quam porro magna sit laus adhaerere Deo, ut ei vivat, inde sapiat, illo gaudeat tantoque bono sine morte sine errore sine molestia perfruatur, quis digne cogitare possit aut eloqui? Quapropter etiam vitio malorum angelorum, quo non adhaerent Deo, quoniam omne vitium naturae nocet, satis manifestatur Deum tam bonam eorum creasse naturam, cui noxium sit non esse cum Deo.
e

naravi koja je stvorena u tolikoj izvrsnosti zaista je nedostatak ne prionuti uz Boga, jer iako je sama promjenjiva, ipak prionuem uz nepromjenjivo dobro, to jest uz Svevinjeg Boga, ona postie blaen stvo i ne moe zadovoljiti svoju potrebu ukoliko nije blaena, to joj opet ne moe pruiti nitko drugi osim Boga. A svaki nedostatak kodi naravi pa je prema tome protiv naravi. Stoga se ona narav koja prianja uz Boga razlikuje od one koja ne prianja - ne po naravi, nego po nedostatku; pa ipak ak i taj nedosta tak pokazuje kako je narav velika i dostojna hvale. Jer, kad se pravo osuuje nedostatak, onda se nedvojbeno hvali sama narav. Naime, osudba nedostatka je pravina, jer se njime obeauje hvale do stojna narav. Dakle, kad se nedostatak oiju nazove sljepoa, to pokazuje kako naravi oiju pripada vid, i kad se nedostatak uiju nazove gluhoa, dokazuje se kako njihovoj naravi pripada sluh; isto tako, kad se kae kako je nedostatak aneoskoga . . . stvora ne prianjati uz Boga, time se najjasnije izjavljuje da prionue uz Boga pripada njegovoj naravi. I tko bi mogao dostojno zamisliti ili izraziti, kolika je hvala prianjati uz Boga, da se za njega ivi, u njemu nalazi mudrost, u njemu raduje te uiva tako golemo dobro bez smrti, bez skretanja, bez smetnje? Stoga, ak i nedostatak zlih anela zbog kojega ne pria njaju uz Boga (a jer svaki nedostatak kodi naravi) dostatno pokazu je, da je Bog njihovu narav stvorio tako dobrom te joj kodi to nije s Bogom.
A J 1

Ex principio est quaelibet natura ideoque bona. CC357

2. Haec dicta sint, ne quisquam, cum de angelis apostaticis loquimur, existimet eos aliam velut ex alio principio habere potuisse na turam, nec eorum naturae auctorem Deum. Cuius erroris impietate tanto quisque carebit expeditius et facilius, quanto perspicacius intellegere potuerit, quod per angelum / Deus dixit, quando Moysen mittebat ad filios Israel: Ego sum, qui sum . Cum enim Deus summa essentia sit, hoc est summe sit, et ideo immutabilis sit: rebus, quas ex nihilo creavit, esse dedit, sed non summe esse, sicut est ipse; et aliis dedit esse amplius, aliis minus, atque ita natura essentiarum gradibus ordinavit (sicut enim ab eo, quod est sapere, vocatur sapientia, sic ab eo, quod est esse, vocatur essentia, novo quidem nomine, quo usi veteres non sunt latini sermonis auctores, sed iam nostris temporibus usitato, ne deesset etiam linguae nostrae, quod Graeci
2

2. Ovo nek je reeno radi toga, kako - dok govorimo o anelima otpadnicima - ne bi tkogod pomislio, da su mogli stei drukiju narav od nekog drukijeg poela, pa da Bog nije tvorac njihove naravi. Svatko e to lake i bre izbjei bezboju takve zablude to uzmogne jasnije shvatiti ono to Bog preko anela ree kad posla Mojsija sino vima Izraelovim: Ja sam koji jesam.
1

Ni jedna bit nije oprena Bogu, jer njemu koji najvie jest i uvijek jest nije nita razlinije od onoga to nije.

Budui je Bog najvia bit, (naime: on najvie jest, te je stoga nepro mjenjiv), stvarima, koje je stvorio, on je podario bitak, ali ne najvii bitak, kakav je on sam; jednima dade bitak vie, drugima manje, i tako po stupnjevima uredi naravi biti (natura essentiarum); naime: kao to rije sapientia (mudrost) dolazi od sapere (biti mudar), tako

Posrijedi je jo jedna vieznanica (vitium), rije koja znai: nedostatak, mana, pogrjeka, nestaica, teta, krivnja, bolest, promaaj, opaina. U naem sluaju ona je najee stanovit spoj znaenja nedostatak i grijeh, a koje od njih prevlauje, odreuje se iz konteksta. Stoga je najee prevodimo naom priblinom zamjenom - nedostatak.
e

quod M.
E x 4, 14. Izl 3,14. Latinski Ego sum qui sum, prema grkom predloku Septuaginte: 'EYW eiui 6 03v. Uz doneseni prijevod, mogue je i znaenje: Ja sam ono to jesam i Ja u biti ono to u biti.
1

94

D E CIV. D E I

12,

2 - 3

O DRAVI BOJOJ

12,

2 - 3

appellant odatav; hoc enim verbum e verbo expressum est, ut diceretur essentia); ac per hoc ei naturae, quae summe est, qua faciente sunt quaecumque sunt, contraria natura non est, nisi quae non est. E i quippe, quod est, non esse contrarium est. Et propterea Deo, id est summae essentiae et auctori omnium qualiumcumque essentiarum, essentia nulla contraria est.

i essentia (bit) potjee od glagola esse (biti), to je nova rije kojom se nisu stari latinski pisci sluili, ah se ona u nae doba uobiajila, kako ne bi i naemu jeziku uzmanjkalo ono to Grci zovu ousia, a naa je essentia njezin doslovan prijevod. Stoga, onoj naravi koja naj vie jest (i po kojoj postoje sve stvari koje jesu) nije oprena ni jedna narav, osim one koja ne postoji. Jer, onomu to biva oprean je nebitak. Zbog toga Bogu, to jest najvioj biti i tvorcu svih biti koliko god ih ima, nije oprena ni jedna bit.
O Bojim neprijateljima, koji nisu takvi po naravi, nego po oprenoj volji, koja jer kodi njima, kodi i dobroj naravi, budui da nedostatak ako ne kodi, i ne postoji.

Vitium naturae contrarium est Deo. PL 351

CC 358

3. Dicuntur autem in Scripturis inimici D e i , qui non natura, sed vitiis adversantur eius imperio, nihil ei / valentes nocere, sed sibi. Inimici enim sunt resistendi voluntate, non potestate laedendi. Deus namque immutabilis est et omni modo incorruptibilis. Idcirco vi tium, quo resistunt Deo qui eius appellantur inimici, non est Deo, sed ipsis malum, neque hoc ob aliud, nisi quia corrumpit in eis naturae bonum. Natura igitur contraria non est Deo, sed vitium q u i a malum est, contrarium est bono. Quis autem neget Deum summe bonum? V i t i u m ergo contrarium est Deo, tamquam malum bono. Porro au tem bonum est et natura quam vitiat; unde et huic bono utique con trarium est; sed Deo tantummodo tamquam bono malum, naturae vero, quam vitiat, non tantum malum, sed etiam noxium. Nulla quippe mala Deo noxia, sed mutabilibus corruptibilibusque naturi, bonis tamen ipsorum quoque testimonio vitiorum. S i enim bonae non essent, eis vitia nocere non possent. Nam quid eis nocendo faciunt, nisi adimunt integritatem pulchritudinem, salutem virtutem et quidquid boni naturae per vitium detrahi sive minui consuevit? Quod si omnino desit, nihil boni adimendo non nocet ac per hoc nec vitium est. Nam esse vitium et non nocere non potest. Unde colligitur, quamvis non possit vitium nocere incommutabili bono, non tamen posse nocere nisi bono, quia non inest, nisi ubi nocet. Hoc etiam isto modo diei potest, vitium esse nec in summo posse bono nec nisi in aliquo bono. Sola ergo bona alicubi esse possunt, sola mala nusquam; quoniam naturae / etiam illae, quae ex malae voluntatis initio vitiatae sunt, in quantum vitiosae sunt, malae sunt, in quantum autem natuf g

3. U Pismu se nazivaju Bojim neprijateljima oni koji se suprot stavljaju Bojoj vlasti ne po naravi, nego po svojim nedostacima; oni ne mogu nita nakoditi njemu, ve sebi samima. Naime, neprijatelji su po volji da mu se suprotstave, a ne po moi da ga pozlijede. Jer Bog je nepromjenjiv i posve neotetljiv. Stoga, nedostatak, po kojem se suprotstavljaju Bogu oni koji se nazivaju njegovim neprijateljima, predstavlja zlo ne za Boga, nego za njih same, i to ni zbog ega dru gog nego zbog toga to izopauje dobro njihove naravi. Dakle, jiarav nije oprena Bogu, nego nedostatak (vitium); a jer je zlo, oprean je dobru. A tko pak moe zanijekati da je Bog najvie dobro? Dakle, nedosta tak oprean je Bogu, kao zlo dobru. N o , dobro je i ona narav koju kvari; otuda je nedostatak oprean i tomu dobru; ali dok je Bogu oprean samo kao zlo dobru, naravi koju kvari, nije samo zao, nego i kodljiv. Jer, nisu Bogu kodljiva nikakva zla, nego promjenjivim i propadljivim naravima, o dobru kojih svjedoe i sami nedostaci. To jest, da te naravi nisu dobre, njima nedostaci ne bi mogli koditi. Naime, to im kodei ine, ako im ne oduzimaju cjelovitost, ljepotu, zdravlje, krepost ili bilo koje drugo dobro naravi koje se nedostatkom obiava odstraniti ili umanjiti? N u , ako toga dobra uope nema, onda mu se ne moe nakoditi nikakvim oduzeem, pa prema tome nema nikakva nedostatka. Jer, ne moe biti nedostatak, a da ne kodi. Otuda se zakljuuje, iako nedostatak ne moe nakoditi nepromje njivu dobru, ipak ne moe koditi niemu osim nekom dobru, jer on nije ondje gdje ne kodi. A to se moe izrei i ovako: niti nedostatak moe biti u najviem dobru, niti moe biti igdje osim u nekom dobru. Stoga, sama dobra mogu gdjegdje postojati, ah sama zla nikako; jer ak i one naravi koje su zle pogrjekom svoje zle volje, zle su ukoliko

quod add. s virio M.

M.

C f . A e t 5, 39; R o m 5, 10; cf. C o l 1, 21.

Neki latinski pisci (Seneka Mlai i Sidonije Apolinar) pripisuju tvorbu te rijei Ciceronu, ali se ona ne nalazi ni u jednom njegovom sauvanom djelu. Kvintilijan pripi suje tu rije na jednom mjestu nekom Plautu, a na drugom mjestu Sergiju Flavu. Grki bogoslovi razlikovali su ouaia i ujtooraaic;, te su Trojstvo odredili kao: \iia ouaia, TQETC; i)jtoaxdaig; latinski bogoslovi su izjednaili nazivke essentia i substantia te su govorili o Trojstvu kao una essentia ili substantia, tres personae, o emu govori i Augustin u djelu De Trinitate (5,9,10; 7,4,7-8).

96

DE

crv.

DEI

12, 3 - 4

rae sunt, bonae sunt. Et cum in poenis est natura vitiosa, excepto eo, quod natura est, etiam hoc ibi bonum est, quod impunita non est. Hoc enim est iustum et omne iustum procul dubio bonum. Non enim quisquam de vitiis naturalibus, sed de voluntariis poenas luit. Nam etiam quod vitium consuetudine nimiove progressu roboratum velut naturaliter inolevit, a voluntate sumpsit exordium. De vitiis quippe nunc loquimur eius naturae, cui mens inest capax intellegibilis lucis, qua discernitur iustum ab iniusto.

Cuilibet naturae conveniens bonum fuit.

PL352

4. Ceterum vitia pecorum et arborum aliarumque rerum mutabilium atque mortalium vel intellectu vel sensu vel vita omnino carentium, quibus eorum dissolubilis natura corrumpitur, damnabilia putare ridiculum est, cum istae creaturae eum modum nutu Creatoris acceperint, ut cedendo ac succedendo peragant infimam pulchritudinem temporum in genere suo istius mundi partibus congruentem. Neque enim caelestibus fuerant terrena coaequanda, aut ideo universitati deesse ista debuerunt, quoniam sunt illa meliora. Cum ergo in his locis, ubi esse talia compe/tebat, aliis alia deficientibus oriuntur et succumbunt minora maioribus atque in qualitates superantium superata vertuntur, rerum est ordo transeuntium. Cuius ordinis decus nos propterea non delectat, quoniam parti eius pro condicione nostrae mortalitatis intexti universum, cui particulae, quae nos offendunt, satis apte decenterque conveniunt, sentire non possumus. Unde nobis, in quibus eam contemplari minus idonei sumus, rectissime credenda praecipitur providentia Conditoris, ne tanti artificis opus in aliquo reprehendere vanitate humanae temeritatis audeamus. Quamquam et vitia rerum terrenarum non voluntaria neque poenalia natura ipsas, quarum nulla omnino est, cuius non sit auctor et conditor Deus, si prudenter attendamus, eadem ratione com4

Cf.

LUCRETIUS,

De rerum natura 1, 262-264.

DRAVI BOJOJ

12,

3-4

97

su manjkave, ali su dobre ukoliko su naravi. I kad je nedostatna na rav pod kaznom - izuzevi dobro zbog toga to je narav - tu je dobro i to to ne ostaje nekanjenom. Naime, to je pravedno, a sve to je pravedno, nedvojbeno je i dobro. Jer nitko se ne kanjava zbog svojih naravnih nedostataka, nego zbog onih to potjeu od njegove volje. Naime, ak i nedostatak to je otvrdnuo navikom i estoom te po stao gotovo naravan, i on je zapoeo po volji. Sada, dakako, govo rimo o nedostacima one naravi koja posjeduje um obdarena razum skim svjetlom, kojim se razluuje pravedno od nepravednog.
1

4. S druge strane, smijeno je misliti, kako treba kanjavati nedo statke stoke, drvea i drugih promjenjivih i smrtnih stvari, koje su uope liene bilo razuma, bilo sjetila, bilo ivota, naime: nedostatke po kojima propada njihova raspadljiva narav; jer su ti isti stvorovi svoj nain opstanka primili po volji Stvoritelja, kako bi stizanjem i nizanjem ostvarivali najniu ljepotu godinjih doba, to se u svojoj vrsti slae s ostalim dijelovima ovoga svijeta. Naime, kao to ne bijae potrebno da se zemljanine izjednauju s nebesninama, isto tako ne bijae potrebe da prve izostanu zbog toga to su ove druge bolje. Prema tome, kad na onim mjestima, gdje bijae prikladno da te stvari budu, jedne od njih iezavaju a druge izbijaju, kad manje podlijeu veima te pobijeene poprimaju svojstva pobjednika, posrijedi je red prolaznih pojava. N u sklad toga poretka nama zbog toga ne godi to smo sudbinom svoje smrtnosti i sami utkani u jedan njegov dio, a ne moemo shvatiti cjelinu, kojoj mali dijelovi to nas vrijeaju pripadaju i pristalo i skladno. Stoga, u onim stvarima o kojima smo manje pri kladni razmiljati, najprimjerenije nam se nalae da vjerujemo u pro misao Stvoritelja, kako se ne bismo u brzopletosti ljudske ispraznosti drznuli u emu prigovoriti djelu tako velikog umjetnika. Pa ipak i nedostaci zemljanina, koji nisu ni voljni ni kanjivi, ako razborito razgledamo - preporuuju njihove naravi, od kojih nema ni jedne kojoj Bog nije stvoritelj i utemeljitelj, i to zbog istoga razloga

O naravima to su bez razuma ili ivota, pa ipak svojom vrstom i poret kom ne odstu paju od sklada sveukupnosti.

Bibl. M e d . Laurenziana Ms. Plut. 12.19. De civitate Dei

FIRENZE,

Posrijedi je Platonov nauk o bitnoj vrijednosti pravine kazne, kao to izlae So krat u djelu Gorgia (472 o).

98

DE

civ.

DEI

12, 4 - 5

DRAVI BOJOJ

12,

4-5

99

cc 359

mendant, quia et in eis hoc nobis per vitium tolli displicet, quod in natura placet; nisi quia hominibus etiam ipsae naturae plerumque displicent, cum eis fiunt noxiae, non eas considerantibus, sed utilitatem suam, sicut illa animalia, quorum abundantia Aegyptiorum superbia vapulavit . Sed isto modo possunt et solem vituperare, quoniam quidam peccantes vel debita non reddentes poni a iudicibus iubentur ad solem. Non itaque ex commodo vel incommodo nostro, sed per se ipsam considerata natura dat / artifici suo gloriam. Sic est et natura ignis aeterni sine ulla dubitatione laudabilis, quamvis damnatis impiis futura poenalis. Quid enim est igne flammante vigente lucente pulchrius? quid calefaciente curante coquente utilius? quamvis eo nihil sit urente molestius. Idem igitur ipse aliter appositus perniciosus, qui convenienter adhibitus commodissimus invenitur. N a m eius in universo mundo utilitates verbis explicare quis sufficit? Nec audiendi sunt, qui laudant in igne lucem, ardorem autem vituperant, videlicet non ex vi naturae \ sed ex suo commodo vel in commodo. Videre enim volunt, ardere nolunt. Sed parum attendunt eam ipsam lucem, quae certe et illis placet, oculis infirmis per inconvenientiam nocere, et in illo ardore, qui eis displicet, nonnulla anima lia per convenientiam salubriter vivere.
5 h

to nam i kod njih smeta kad nedostatak odstranjuje ono to nam u naravi godi; a dakako da ljudima smetaju esto i same naravi, kad im postanu kodljive, jer se tad ne obziru na naravi, nego na svoju korist, kao u sluaju onih ivotinja, kojih golema mnoina bijae kazna oho losti Egipana. A l i tim bi nainom mogli prigovarati i samome Sun cu, jer neke krivce ili dunike suci osuuju na izlaganje Suncu. Dakle, ne prema naoj pogodnosti ili nepogodnosti, nego promatrana sama za sebe, svaka je narav na slavu svojem Tvorcu. Tako je bez ikakve dvojbe hvale dostojna i narav vjenoga ognja, iako je budua kazna osuenim bezbonicima. Jer, to je ljepe od plamteeg, razbuktalog i svijetlog ognja? to korisnije kad grije, krijepi i kuha? a to gore od njega kad pri? Dakle, isti oganj po jednoj je primjeni pogibeljan, a po drugoj, prikladnoj, od najvee koristi. A tko bi i mogao rijeima izraziti sve koristi od ognja u cjelokupnome svijetu? I ne treba sluati one koji u ognju hvale svjetlo, ali mu kore ar, sudei dakako ne po sili naravi, nego prema vlastitoj pogodnosti ili nepogodnosti. T i bi htjeli vidjeti, ali se ne bi htjeli opeci. O n i , meutim, ne opaaju kako i samo svjetlo, koje njima dakako godi, slabim i nenaviklim oima kodi, te kako u aru ognja, koji njima ne godi, neke ivotinje posve ugodno ive.
1 2

Est ratio gubernandae umversitatis.

5. Naturae igitur omnes, quoniam sunt et ideo habent modum u u m , speciem suam et quamdam secum pacem suam, profeeto boi i i i i

PL 353

nae sunt; et cum ibi sunt, ubi esse per naturae ordinem debent, quantum aeceperunt, suum esse custodiunt; et quae semper esse non acceperunt, pro usu motuque rerum, quibus Creatoris lege subduntur, in melius deteriusve mutantur, in eum divina providentia tendentes exitum, quem ratio gubernandae universitatis ineludit; ita ut nec tanta corruptio, quanta usque ad interitum n a t u r a / mutabiles mortalesque perducit, sic faciat non esse quod erat, ut non inde fiat consequenter quod esse debebat . Quae cum ita sint, Deus, qui summe est atque ob hoc ab illo facta est omnis essentia, quae non summe est (quia neque illi aequalis esse deberet, quae de nihilo facta esset, neque ulio modo esse posset, si ab illo facta non esset), nec ullorum
1

5. Stoga sve naravi, jer jesu i zbog toga imaju svoj nain, svoju vrstu i nekakav svoj mir u sebi, doista su dobre; i kad su ondje gdje trebaju biti prema naravnom redu, one svoj bitak uvaju onoliko koliko su ga primile; one koje ne primie vjeiti bitak, podvrgavaju se zakonu Stvoritelja, te radi koristi i gibanja stvari, mijenjaju se nabolje ili nagore, teei po boanskoj promisli onome koncu kakav predvia raspored vladavine nad sveukupnou, tako te ak ni toliki raspad, koji promjenjive i smrtne naravi dovodi do same propasti, ne ini tako da ne bude ono to bijae, da od toga ne bi dalje nastajalo ono to je trebalo biti.

svim vrstama

razSfTnaravi treba hvaliti

S t v o r i t e l

J -

A kad je tomu tako, Bog koji najvie jest i zbog toga je od njega stvorena svaka bit koja ne postoji u najvioj mjeri (jer niti bi njemu smjela biti jednaka ikoja bit stvorena iz nita, niti bi ikojim nainom mogla biti da nije od njega stvorena) ne smije se optuivati ni zbog

calfaciente CC. ex... naturae] ex sui natura M. debeat M.

1
2

hl 8,10.

Cf. E x 6 , 16-20; 10, 1-6.

Augustin vjerojatno misli na neke stvorove poput dadevnjaka, o kojima se vjero valo da ive u ognju.

100

D E CIV. D E I

12, 5 - 6

DRAVI BOJOJ

12,

5-6

101

vitiorum offensione vituperandus et omnium naturarum consideratione laudandus est.

Miseria natu rae rationalis fuit ex aversione a Deo.

kojih nedostataka to vrijeaju, i treba ga hvaliti razmiljajui o svim naravima. 6. Stoga je najistinitiji uzrok blaenstvu dobrih anela u lome to prianjaju uz onoga koji najvie jest. A kad se trai uzrok bijede zlih anela, otkriva se kako je on s pravom u tome to se odvratie od onoga koji najvie jest i to se okrenue sebi samima koji ne postoje u najviem stupnju; i kako drukije da se taj nedostatak nazove nego oholost? Jer, poetak svakoga grijeha je oholost . Dakle, oni ne htjedoe za njega uvati svoju snagu, te iako bi vie bili, da prionue uz njega, koji najvie jest, pretpostavivi sebe same njemu, pretpostavie mu ono to manje jest.
1

CC 360

6. Proinde causa beatitudinis angelorum bonorum ea verissima reperitur, quod ei adhaerent qui summe est. Cum vero causa miseriae malorum angelorum quaeritur, ea merito occurrit, quod ab illo, qui summe est, aversi ad se ipsos conversi sunt, qui non summe sunt; et hoc vitium quid aliud quam superbia nuncupetur ? Initium quippe omnispeccati superbia . Noluerunt ergo ad illum custodire fortitudinem suam , et qui / magis essent, si ei qui summe est adhaererent, se illi praeferendo id quod minus est praetulerunt. H i c primus defectus et prima inopia primumque vitium eius naturae, quae ita creata est, ut nec summe esset, et tamen ad beatitudinem habendam eo, qui summe est, frui posset, a quo aversa non quidem nulla, sed tamen minus esset atque ob hoc misera fieret. Huius porro malae voluntatis causa efficiens si quaeratur, nihil invenitur. Quid est enim quod facit voluntatem malam, cum ipsa faciat opus malum? Ac per hoc mala voluntas efficiens est operis mali, malae autem voluntatis eff iciens nihil est. Quoniam si res aliqua est, aut habet aut non habet aliquam voluntatem; si habet, aut bonam profecto habet aut malam; si bonam, quis ita desipiat, ut dicat quod bona voluntas faciat volun tatem malam? Erit enim, si ita est, bona voluntas causa peccati, quo absurdius putari nihil potest. S i autem res ista, quae putatur facere voluntatem malam, ipsa quoque habet voluntatem malam, etiam eam quae fecerit res consequenter interrogo, atque ita , ut sit aliquis inquirendi modus, causam primae malae voluntatis inquiro. Non est enim prima voluntas mala, quam fecit voluntas mala; sed illa prima est, quam nulla fecit. N a m si praecessit a qua fieret, illa prior est, quae alteram fecit. S i respondetur quod eam nulla res fecerit et ideo semper fuerit: quaero utrum in aliqua natura fuerit. S i enim in nulla
m 6 7 11

K o j i je uzrok blaenstvu dobrih a n e l a i koji je uzrok bijedi zlih anela.

Ovo je prvi nedostatak, prvo osiromaenje i prva grjeka one naravi to je tako stvorena, da iako nije u najvioj mjeri ipak - kako bi stekla blaenstvo - moe uivati u onome koji najvie jest, a odvrativi se od njega, ona ne postade nita, ali ipak manje jest, te zbog toga postade nesretnom. Zatim, potrai li se tvorni uzrok te zle volje, on se nee nai. Jer, to je ono to ini volju zlom, kad sama ini djelo zlim? Pa je, prema tome, zla volja tvorni uzrok zla djela, dok zloj volji nita nije tvorni uzrok. Jer, ako neka stvar jest, ona ili ima i l i nema nekakvu volju; ako je ima, onda je zaista ima ili dobru ili zlu; ako ima dobru volju, tko e biti tako bezuman te rei, kako dobra volja stvara volju zlom? Naime, ako je tako, onda e dobra volja biti uzrok grijehu, a od toga se ne moe nita zamisliti besmislenije. A k o pak ta stvar, o kojoj se misli da ini volju zlom, i sama ima zlu volju, onda susljedno pitam, to je ono to nju uini takvom, i - kako bi se takvo ispitivanje privelo kraju - pitam o uzroku prve takve zle volje. Naime, ona zla volja koja je nainila volju zlom nije prva volja, nego je prva ona koju nije nainila ni jedna druga. A k o je prethodila ona po kojoj je postala, onda je prva ona koja je nainila drugu. Odgovori li se, kako nju ni jedna stvar nije nainila te stoga uvijek bijae, pitam da l i bijae u kakvoj naravi. Jer, ako ne bijae ni u

nuncupatur
-/V^

M. Sir 10,13(15). U tekstu Sedamdesetorice (Septuaginta) ta je izreka u inverziji: &Q%r) imeoncpaviag au.aoxia. (Stoga je u suvremenom prijevodu: poetak oholosti gri jeh (Biblija, Zagreb, 1968). Meutim, izvorno itanje iz Codexa Alexandrinusa ini se da je u skladu s Augustinovom verzijom i onom u Vulgati, to jest: initium omnis peccati superbia.
1

n jOYYh

E c c l e 10, 15. C f . P s 5 8 , 10.

102

DE

civ.

DEI

12, 6

DRAVI BOJOJ

12,

103

PL 354

CC 361

fuit, omnino non fuit; si autem in aliqua, vitiabat eam et corrumpebat eratque illi noxia ac per hoc bono privabat. Et ideo in mala natu ra voluntas mala esse non poterat, sed in bona, mutabili tamen, cui vitium hoc posset nocere. S i enim non nocuit, non utique vitium fuit, ac per hoc nec mala voluntas fuisse dicenda est. Porro si nocuit, bo num auferendo vel minuendo utique nocuit. Non igitur esse potuit sempiterna voluntas mala in ea re, in qua bonum naturale praecesserat, quod mala voluntas nocendo posset adimere. / Si ergo non erat sempiterna, quis eam fecerit quaero. Restat ut dicatur, quod ea res fecerit malam voluntatem, in qua nulla voluntas fuit. Haec utrum superior sit, requiro, an inferior, an aequalis. Sed superior utique melior; quo modo ergo nullius, ac non potius bonae voluntatis? Hoc idem profeeto et aequalis. Duo quippe quamdiu sunt pariter volunta tis bonae, non facit alter in altero voluntatem malam. Relinquitur ut inferior res, cui nulla voluntas est, fecerit angelicae naturae, quae prima peceavit, voluntatem malam. Sed etiam res ipsa quaecumque est inferior usque ad infimam terram, quoniam natura et essentia est, procul dubio bona est, habens modum et speciem / suam in genere atque ordine suo. Quo modo ergo res bona efficiens est volunta tis malae? Quo modo, inquam, bonum est causa mali? Cum enim se voluntas relieto superiore ad inferiora convertit, efficitur mala, non quia malum est, quo se convertit, sed quia perversa est ipsa conversio. Idcirco non res inferior voluntatem malam fecit, sed rem inferiorem prave atque inordinate, ipsa q u i a facta est, appetivit. S i enim aliqui duo aequaliter affecti animo et corpore videant unius corporis pulehritudinem, qua visa unus eorum ad illicite fruendum moveatur, alter in voluntate pudica stabilis perseveret, quid putamus esse causae, ut in illo fiat, in illo non fiat voluntas mala? Quae illam res fecit in quo facta est? Neque enim pulehritudo illa corporis; nam eam non fecit in ambobus, quando quidem amborum non dispariliter occurrit aspeetibus. An caro intuentis in causa est? cur non et illius? An vero animus? cur non utriusque? Ambos enim et animo et corpo re aequaliter affectos fuisse praediximus. An dicendum est alterum eorum oeculta maligni spiritus suggestione temptatum, quasi non eidem suggestioni et qualicumque suasioni propria voluntate consenserit? Hane igitur consensionem, hane malam quam male suadenp q

jednoj, onda uope nije bila; ako pak bijae u nekoj, pokvarila ju je i izopaila, bila joj je kodljiva i time je liila dobra. Stoga zla volja nije mogla biti u zloj naravi, nego u dobroj, iako promjenjivoj, kojoj taj nedostatak moe nakoditi. A k o pak nije nakodio, onda i nije bio nedostatak, pa prema tome ne treba rei ni da je volja bila zla. N u , ako jest nakodio, onda je nakodio oduzimajui ili umanjujui dobro. Stoga, zla volja nije mogla biti vjena u onoj stvari u kojoj je prethodilo naravno dobro, koje je zla volja kodei mogla oduzeti. Dakle, ako ona nije bila vjekovjena, pitam: tko ju je nainio. Preostaje da se kae, kako je zlu volju nainila ona stvar u kojoj ne bijae nikakve volje. Pitam zatim: da li je ona via, nia ili jednaka. A k o je visaT^nda je i bolja; ali kako onda, da nema nikakvu negoli radije dobru volju? Isto je i u sluaju da je jednaka. Jer, sve dotle dok su dva jednako dobre volje, jedan u drugom ne ini volju zlom. Preostaje, dakle, neka nia stvar, koja nema nikakve volje, a koja je volju aneoske naravi, koja je prva zgrijeila, nainila zlom. A l i , ak i bilo koja stvar, koja je nia sve do najnie zemlje, budui da je narav i bit, nedvojbeno je dobra, imajui svoj nain i oblik u svojem rodu i redu. Kako onda da dobra stvar bude tvorni uzrok zle volje? Kako - pitam - da dobro bude uzrok zlu? Jer, kad se volja napustivi ono vie okrene na nie, ona postaje zla, ali ne budui da je zlo ono emu se okree, nego jer je izopaen sam taj zaokret. Stoga, nije nia stvar volju nainila zlom, nego je ona sama - jer je takvom stvorena - izopaeno i nesreeno poudjela za niom stvari. A k o neka dvojica, podjednaka i tjelesnog i duevnog stanja, ugledaju ljepotu nekoga tijela, pa taj prizor jednog navodi da ga nedoputeno uiva, dok drugi ostaje postojano edne volje, to da smatramo uzro kom, to u jednom nastaje, a u drugom ne nastaje zla volja? to l i je izazvalo takvu volju u onoga u kojeg se javila? To nije ljepota tijela, jer ona nije stvorila zlu volju u obojici, kad se posve jednako dojmila njihova vida. Je l i uzrok gledateljeva put? Zato nije tako i u drugo ga? Ili je pak dua? Zato nije opet u obojice? Jer, ve rekosmo, obojica su u jednakom duevnom i tjelesnom stanju. Ili treba rei, kako jedan od njih bijae iskuavan skrivenim natuknuem kakvoga zloduha, kao da nije vlastitom voljom popustio takvu migu ili bilo kakvu slinu nagovoru?

si add. M. P quae M. *i perfruendum M.

104

DE

civ.

DEI

12,

6-7

DRAVI BOJOJ

12,

6-7

105

PL 355

CC 362

ti adhibuit voluntatem quae in eo res fecerit, quaerimus. Nam ut hoc quoque impedimentum ab ista quaestione tollatur, si eadem temptatione ambo temptentur, et unus ei cedat atque consentiat, alter idem qui fuerat perseveret: quid aliud apparet, nisi unum noluisse, alterum voluisse a castitate deficere? Unde, nisi propria voluntate, ubi eadem fuerat in utroque corporis et animi affectio? Amborum oculis pariter visa est eadem pulchritudo, ambobus pariter institit occulta temptatio; propriam igitur in uno eorum voluntatem malam res quae fecerit scire volentibus, si bene intueantur, nihil occurrit. S i enim dixerimus quod ipse eam fecerit, quid erat ipse ante voluntatem ma lam nisi natura bona, cuius auctor Deus, qui est immutabile bo num? Qui ergo dicit eum, qui consensit temptanti atque suadenti, cui non consensit alius, ad illicite utendum pulchro corpore, quod videndum ambobus pariter adfuit, cum ante illam visionern ac temptationem similes ambo animo et / corpore fuerint, ipsum sibi fecisse vo luntatem malam, qui* utique bonus ante voluntatem malam fuerit: quaerat cur eam fecerit, utrum quia natura est, an quia ex nihilo facta est, et inveniet voluntatem malam non ex eo esse incipere quod natura est, sed ex eo quod de nihilo facta natura est. Nam si natura causa est voluntatis malae, quid aliud cogimur dicere, / nisi a bono fieri malum et bonum esse causam mali? si quidem a natura bona fit voluntas mala. Quod unde fieri potest, ut natura bona, quamvis mutabilis, antequam habeat voluntatem malam, faciat aliquid mali, hoc est ipsam voluntatem malam?
r 5

Stoga nastojimo istraiti taj pristanak, tu zlu volju to je popustila zlu nagovaratelju. A kako bismo odstranili i tu zapreku naem istraiva nju, pretpostavimo kako obojica bijahu izloeni istoj kunji, i jedan je popustio te pristao, dok je drugi postojano ustrajao onakvim kakav bijae, i to li nam je drugo bjelodano, nego da jedan jest htio, a drugi nije htio liiti se istoe? I tu gdje obojici bijae isto raspoloe nje i tijela i due, do toga je mogla dovesti samo vlastita volja. Oi obojice jednako su vidjele istu ljepotu; obojica bijahu jednako izlo ena skrivenoj kunji; i prema tome, oni to ushtjednu pronai stvar to je dovela do zle volje u jednoga od ovih, ako dobro sagledaju, nee nai nikakva uzroka. A k o bismo rekli kako ju je stvorio sam dotinik, to onda bijae on prije zle volje, ako ne dobra narav, koje je stvoritelj Bog, koji je nepromjenjivo dobro? Pretpostavili smo, kako su obojica imala jed nak prizor lijepoga tijela, te da je iskuavatelju i nagovaratelju jedan popustio, a drugi nije, da se nedoputeno poslui tim lijepim tijelom, a obojica su prije toga prizora i te kunje bili slini i duom i tijelom; i sad, onaj tko kae kako je zavedenik sam uzrokovao zlu volju (nai me: on koji bijae dobar prije te zle volje), nek pita: zato je takvom ovaj uinio, da l i zbog toga jer je narav, ili jer je stvorena iz nita; taj e iznai kako zla volja ne potjee otuda to je narav, nego zbog toga to je narav stvorena iz nita. Jer, ako je sama narav uzrok zle volje, zar neemo biti prisiljeni rei, kako od dobra postaje zlo i kako je dobro uzrok zla, ako od dobre naravi postaje zla volja? A l i , kako moe biti, da dobra narav, iako je promjenjiva, prije nego to stekne zlu volju, naini togod zlo, to jest: samu zlu volju?

Quaedam non m specie sed in eius privatione sciuntur.

Nemo igitur quaerat efficientem causam malae voluntatis; non n i m est efficiens, sed deficiens, quia nec illa effectio sed defectio.
7.
u

, . ,

Deficere namque ab eo, quod summe est, ad id, quod minus est, hoc est incipere habere voluntatem malam. Causas porro defectionum istarum, cum efficientes non sint, ut dixi, sed deficientes, velle invenire tale est, ac si quisquam velit videre tenebras vel audire silentium, quod tamen utrumque nobis notum est, neque illud nisi per oculos, neque hoc nisi per aures, non sane in specie, sed in speciei privatione. Nemo ergo ex me scire quaerat, quod me nescire scio, nisi forte ut nescire discat, quod sciri non posse sciendum est. E a quippe

7. Stoga neka nitko ne trai tvorni uzrok zle volje; jer posrijedi i nije tvorni, nego netvorni uzrok, a takva volja nije nastajanje, nego nestajanje. Jer odmetnuti se od onoga koji najvie jest prema onome to manje jest, predstavlja poetak zle volje. Budui da (kao sfd^ve rekoh) uzroci tih nestajanja - ili odmetanja - nisu tvorni, nego su netvorni - i l i nedostatni - , htjeti njih iznai isto je to i ushtjeti da vidi tminu ili da uje tiinu; jer iako nam je, dakako, to oboje po znato (i to jedno samo preko oiju, a drugo samo preko uiju), ali ne jasno u svojem liku, nego tek u lienosti toga lika. Zbog toga, neka nitko ne trai doznati od mene ono to znam da ne znam, osim mo da, da naui neznati ono to treba znati kako se ne moe znati.
1

Ne treba traiti ^j
1 u z r o k z l e

unum voluisse, alterum noluisse M. incommutabile M. quia M. effectio] affectio est M.

U izvorniku je posrijedi svojevrsna etimologijska figura: causa efficiens, causa de ficiens; effectio, defectio, to nije mogue u cijelosti prenijeti i u hrvatski jezik.

106

DE

civ.

DEI

12, 7 - 9 , 1

DRAVI BOJOJ

12,

7 -

9,1

107

quae non in specie, sed in eius privatione sciuntur, si dii aut intellegi potest, quodam modo nesciendo sciuntur, ut sciendo nesciantur. Cum enim acies etiam oculi corporalis currit per species corporales, nusquam tenebras videt, nisi ubi coeperit non videre. Ita etiam non ad aliquem alium sensum, sed ad solas aures pertinet sentire silentium, quod tamen nullo modo nisi non audiendo sentitur. Sic species intellegibiles mens quidem nostra intellegendo conspicit; sed ubi deficiunt, nesciendo condiscit. Delicta enim quis intellegit?
8

Stoga, one stvari koje se ne spoznaju u svojem liku, nego po njegovoj lienosti, ako se tako moe rei ili razumjeti, na neki se nain neznajui spoznaju da bi se spoznajui neznale. Jer kad otar pogled tjele snog oka prelazi preko tjelesnih likova, on tminu nikad ne opaa, osim ondje gdje poinje ne vidjeti. Isto tako, osjetiti tiinu, ne pripada ni jednom drugom sjetilu, nego jedino uima, a to se opet ne moe shvatiti nikakvim drugim nainom nego nesluanjem. Tako i razum ljive likove na um shvaa razumijeem; ali gdje oni nedostaju, on doznaje neznajui. Naime, tko da zapazi nedostatke?
2

Malum est a bono defectio.

PL356

CC363

Hoc scio, naturam Dei numquam, nusquam, nulla ex parte posdeficere, et ea posse deficere, quae ex nihilo facta sunt. Quae ta men quanto magis sunt et bona faciunt (tune enim aliquid faciunt), causas habent efficientes; in quantum autem deficiunt et ex hoc mala faciunt (quid enim tune faciunt nisi vana?), causas habent deficientes. Itemque scio, in quo fit mala voluntas, id in eo fieri, quod si nollet non fieret, et ideo non necessarios, sed voluntarios defeetus iusta poena consequitur. Deficitur enim non ad mala, sed male, id est non ad malas n a t u r a , sed ideo male, quia contra ordinem natura n i m ab eo quod summe est ad id quod minus est. Neque enim auri vitium est avaritia, sed hominis perverse amantis aurum iustitia derelieta, quae incomparabiliter auro debuit anteponi; / nec luxuria vitium est pulehrorum suaviumque corporum, sed animae perversae amantis corporeas voluptates negleeta temperantia, qua rebus spiritaliter pulehrioribus / et incorruptibiliter suavioribus coaptamur; nec iactantia vitium est laudis humanae, sed animae perverse aman tis laudari ab hominibus spreto testimonio conscientiae; nec superbia vitium est dantis potestatem vel ipsius etiam potestatis, sed ani mae perverse amantis potestatem suam potentioris iustiore contempta. Ac per hoc qui perverse amat cuiuslibet naturae bonum, etiamsi adipiscatur, ipse fit in bono malus et miser meliore privatus.
8.
s e

8. Ovo znam: da narav Boja ne moe nikad, nigdje i nikako biti nedostatna, dok mogu biti nedostatne one stvari koje su stvorene iz nita. N u , i one to vie jesu i ine dobra (jer tada neto ine), imaju tvorne uzroke; ukoliko su pak nedostatne te zbog toga ine zla (jer to drugo tada ine osim ispraznina?), imaju nedostatne (netvorne) uzroke. Isto tako znam, da ondje gdje nastaje zla volja, tu nastaje ono to, da se nije htjelo, ne bi ni nastalo, pa stoga nastale nedostat ke , ne one nune, nego voljne, stie pravedna kazna. Jer, nedostatak nastaje ne prema stvarima koje su zle (mala), nego zlim nainom (male), naime: ne prema zlim naravima, nego stoga zlo (male), jer se protiv naravnog reda otpada od onoga to najvie jest prema onome to manje jest.
1

izopaenoj
08

koj^voij? otpada od

dXaprema promjenjivu

r u

Stoga, pohlepa je nedostatak ne u zlatu, nego u ovjeku to izopaeno ljubi zlato, zapostavivi pravdu, koju treba neizmjerno vie pretpo stavljati samome zlatu; i pouda je nedostatak ne lijepih i privlanih tijela, nego due to izopaeno ljubi tjelesne naslade, zanemarivi umjerenost, kojom se usklaujemo sa stvarima to su duhovno ljepe i nepropadljivo privlanije; isto tako hvastanje je nedostatak ne u sa moj ljudskoj hvali, nego u dui to izopaeno ljubi da je ljudi hvale, dok prezire svjedoanstvo savjesti; napokon, i oholost je nedostatak ne onoga koji daje mo ili pak same moi, nego due to izopaeno ljubi vlastitu mo, dok prezire pravedniju mo jaega. Prema tome, onaj tko izopaeno ljubi dobro bilo koje naravi, pa ak ako ga i stekne, sam i u dobru postaje zao i bijedan, lien onoga boljeg.

Deus in angelis volmnatem^

11

9. 1. Cum ergo malae voluntatis efficiens naturalis vel, si dii P essentialis nulla sit causa (ab ipsa quippe incipit spirituum mutabilium malum, quo minuitur atque depravatur naturae bonum,
o t e s t

9. 1. Dakle, budui da ne postoji nikakav naravan i l i - ako se moe rei - bitan tvorni uzrok zle volje (jer od nje same poinje zlo promjenjivih duhova, kojim se smanjuje i oduzima dobro naravi, do

Da u je tvorac "ndda f tvomc

njihove^dobre ljubavlju u njih ulivena po Duhu Svetome.

Ps 19 (18), 12 (prema latinskom predloku): Delicta enim quis intelligit?

~ Ps 18, 13.

Izvorno defeetus vieznanica, koja najee znai: slabost, propast, odmetnue, nedostatak, manjak, pogrjeku, to se pokatkad podudara sa znaenjem rijei vitium, k j Augustin takoer esto upotrebljava.
0 u

108

DECIV. DEI

12,

9,1

9,2

O DRAVI BOJOJ

12, 9 , 1 - 9 , 2

109

nec talem voluntatem facit nisi defectio, qua deseritur Deus, cuius defectionis etiam causa utique deficit): si dixerimus nullam esse efficientem causam etiam voluntatis bonae, cavendum est, ne voluntas bona bonorum angelorum non facta, sed Deo coaeterna esse credatur. Cum ergo ipsi facti sint, quo modo illa non esse facta dicetur? Porro quia facta est, utrum cum ipsis facta est, an sine illa fuerunt prius? Sed si cum ipsis, non dubium quod ab illo facta sit, a quo et ipsi; simulque ut facti sunt, ei, a quo facti sunt, amore, cum quo facti sunt, adhaeserunt; eoque sunt isti ab illorum societate discreti, quod i l l i in eadem bona voluntate manserunt, i s t i ab ea deficiendo mutati sunt, mala scilicet voluntate hoc ipso quod a bona defecerunt; a qua non defecissent, si utique noluissent. S i autem boni angeli fue runt prius sine bona voluntate eamque in se ipsi Deo non operante fecerunt: ergo meliores a se ipsis quam ab illo facti sunt? Absit. Quid enim erant sine bona voluntate nisi mali? Aut si propterea non mali, quia nec mala voluntas eis inerat (neque enim ab ea, quam nondum coeperant habere, defecerant), certe nondum tales, nondum tam boni quam esse cum bona voluntate coeperunt. A t si non potuerunt se ipsos facere meliores, quam eos ille fecerat, quo nemo melius quicquam facit: profecto et bonam voluntatem, qua meliores essent, nisi operante adiutorio Creatoris habere non possent. Et cum id egit eo rum voluntas bona, ut non ad se ipsos, qui minus erant, sed ad illum, qui summe est, converterentur eique adhaerentes magis essent eiusque participatione sapienter beateque viverent; quid aliud ostenditur nisi voluntatem quamlibet bonam inopem fuisse in solo desiderio remansuram, nisi ille, qui bonam naturam ex nihilo sui capacem fe cerat, ex se ipso faceret implendo meliorem, prius faciens excitando avidiorem?
v z a a

takve volje ne dovodi nego odmetnue, kojim se naputa Bog, odmetnue kojem manjka sam uzrok), ako bismo rekli kako nikakva tvornog uzroka nema ni dobra volja, treba se uvati, da se ne povjeruje, kako dobra volja anela nije stvorena, nego je suvjena s Bogom. N u , budui da su sami aneli stvoreni, kako se moe rei da ta volja nije stvorena? A dalje, jer je stvorena, da l i je stvorena zajedno s njima, i l i oni prvo bijahu bez nje? A l i , ako bijae stvorena zajedno s njima, nema dvojbe, kako je stvorena od onoga od kojega i oni sami; a im su stvoreni, odmah su ljubavlju kojom su stvoreni prionuli uz onoga od kojega su stvoreni; doim, zli su aneli odvojeni od njihova drutva zbog toga to su - dok prvi ostadoe u dobroj volji - ovi drugi izmijenjeni odmetnuem od nje, to jest zlom voljom, upravo zbog toga to se odmetnue od dobre; a od nje se ne bi bili odmetnuli, da tako ne ushtjedoe. A k o pak dobri aneli prvo bijahu bez dobre volje, pa su je zatim stvorili sami u sebi bez Boje pomoi, onda su stvoreni boljima sami od sebe negoli od njega. Takva pomisao nek je daleko od nas. Jer, bez dobre volje to bi drugo bili ako ne zli? Ili, ako pak ne zli, zbog toga to u njima ne bijae ni zla volja (dok od one dobre, koju jo nisu poeli stjecati, nisu se bili odmetnuli), ipak jo ni takvi, naime tako dobri, kao kad poee bivati s dobrom voljom. A k o pak ne mo gahu sebe same nainiti boljima nego to ih bijae nainio onaj od kojega ne moe nitko nita bolje nainiti, onda zaista nisu mogli imati ni dobru volju - po kojoj bi bili bolji - bez djelatne pomoi samog Stvoritelja. A kad je njihova dobra volja postigla to da se ne obratie sebi samima (koji bijahu manje), nego onomu koji najvie jest, te prianjajui uza nj bili su vie, pa su dionitvom u njemu ivjeli mudro i blaeno, to l i se drugo pokazuje nego da bi volja, koliko god dobra, samo sa svojom eljom ostala siromana, da je onaj, koji je stvorio dobru na rav iz niega i sposobnom da uiva u njemu, nije uinio jo boljom, ispunivi je sobom samim, budei prvo u njoj veu elju upravo za tim? 2. Samo, valja pretresti i ovo: ako dobri aneli i stvorie dobru volju sami u sebi, da l i to stvorie nekakvom ili pak nikakvom voljom? A k o nikakvom voljom, onda to i ne uinie. A k o pak nekakvom, da li zlom ili dobrom? A k o zlom, kako moe zla volja biti uzrokovateljicom dobre volje? A k o dobrom, onda su ve imali dobru volju. A nju opet, tko je drugi mogao stvoriti, ako ne onaj koji je i njih stvorio s

PL 357
adhaerer vel deficere.
e er

CC 364

9. 2. N a m et hoc discutiendum est, si boni angeli ipsi in se feceb voluntatem, utrum aliqua eam an nulla voluntate / fecerunt. S i nulla, utique nec fecerunt. S i aliqua, utrum mala an bona? S i mala, quo modo esse potuit mala voluntas bonae voluntatis effectrix? S i bona, iam ergo habebant. Et istam quis fecerat nisi ille, qui
u n t n a m

a a

hiM. illiM. Aut M.

110

DE

civ.

DEI

12, 9,2

DRAVI BOJOJ

12,

9,2

111

eos cum bona voluntate, i d est cum amore casto, quo illi adhaererent, creavit, simul eis et condens naturam et largiens gratiam? Unde sine bona voluntate, hoc est Dei amore, numquam sanctos angelos fuisse credendum est. Isti autem, qui, cum boni creati essent, tamen mali sunt (mala propria voluntate, quam bona natura non fecit, nisi cum a bono sponte defecit, ut mali causa non sit bonum, sed defeetus a bono), aut minorem aeceperunt divini amoris gratiam quam illi, qui in eadem perstiterunt, aut si utrique boni aequaliter creati sunt, istis mala voluntate cadentibus illi amplius adiuti ad eam beatitudinis plenitudinem, unde se numquam casuros certissimi fierent, pervenerunt; sicut iam etiam in libro, quem sequitur iste, tractavimus . Confitendum est igitur cum debita laude Creatoris non ad solos sanctos homines pertinere, verum etiam de sanetis angelis posse dii, quod caritas Dei diffusa sit in eis per Spiritum Sanctum, qui datus est eis ; nec tantum hominum, sed primitus praecipueque angelorum bonum esse, quod scriptum est: Mihi autem adhaerere Deo bonum est . Hoc bonum quibus commune est, habent et cum illo cui adhaerent et inter se sanetam societatem et sunt una civitas Dei eademque vivum sacrificium eius vivumque templum eius. Cuius pars, quae coniungenda immortalibus angelis ex mortalibus hominibus congregatur et nunc mutabiliter peregrinatur in terris vel in eis, qui mort e m obierunt, secretis animarum receptaculis sedibusque requiescit, eodem Deo creante quem ad modum exorta sit, sicut de angelis dictum est, iam video esse dicendum. E x uno quippe homine, quem primum Deus condidit, humanum genus sumpsit exordium secun dum sanetae Scripturae fidem, quae mirabilem auctoritatem non immerito habet in orbe terrarum atque in omnibus gentibus, quas sibi
9 10 11 a b ac

dobrom voljom, to jest s istom ljubavlju, da prianjaju uz njega, zasni vajui im istodobno narav i darujui milost? Otuda treba vjerovati, da sveti aneli ne bijahu nikad bez dobre volje, to jest bez Boje ljubavi. Oni pak drugi aneli, iako su stvoreni dobrima, ipak su zli, a takvi su svojom vlastitom zlom voljom, koju nije stvorila dobra narav, osim kad se od dobra svojevoljno odmetnula, tako te uzrok zla nije dobro, ve odmetnue od dobra, pa ili su primili manje milosti ljubavi Boje negoli oni aneli koji u njoj ustrajae, ili, ako su i jedni i drugi stvo reni jednako dobrima, jedni propadoe svojom zlom voljom, dok dru gi, vie pomognuti, stigoe do one punoe blaenstva, odakle su po sve uvjereni da nee nikada otpasti; a o tome smo ve raspravljali u prethodnoj knjizi.
1

Stoga se mora s dunom hvalom Stvoritelju priznati, kako ljubav Boja izlivena u naim srcima po Duhu Svetom, koji nam je dan, ne tie se samo svetih ljudi, nego je primjenjiva i na svete anele; i ne odnosi se samo na ljude, nego prije svega i poglavito na anele ono dobro o kojem je pisano: Meni je dobro prionuti uz Boga. Oni kojima je zajedniko to dobro, dijele sveto zajednitvo i s onim uz kojega prianjaju i izmeu sebe, te jesu jedan Boji grad i njegova iva rtva i njegov ivi hram.
2 3

Jedan dio te zajednice, koja se sabire od smrtnih ljudi odreenih da se pridrue besmrtnim anelima, sada je na smrtnom proputovanju ovom zemljom i l i pak - u osobama onih koji smru preminue - po iva u skrovitim prihvatitima i stanitima dua; i vidim da sada treba rei (kao to je reeno o anelima) kako je i taj dio stvorio isti Bog. Jer, od jednoga je ovjeka, kojega je Bog prvog stvorio, potekao cijeli ljudski rod, po svjedoanstvu Svetog pisma, koje s pravom uiva di van ugled diljem svijeta i meu svim pucima a o kojima je - izmeu

a b

a c

mortaliter M. morte M.

1 0

1 1

V . supra 11, 13. C f . R o m 5, 5. Ps 72, 28.

1 2 3

V i d i O Bojoj dravi, 11,13. Rim 5,5. Ps 73 (72), 28 (prema latinskom predloku).

DRAVI BOJOJ

12,

9,2

10,2

113

112

D E CIV. D E I

12, 9,2 - 10,2 ostalih istina koje ree - boanskim nadahnuem proreklo, da e svi vjerovati u njega. Teorije o vremenima stvaranja ovjeka [10-14] 10. Moemo, dakle, i mimoii sva ona nagaanja ljudi koji ne znaju to govore o naravi i l i nastanku ljudskoga roda. Jedni, naime, zamislie (upravo kao to povjerovae i o samome svijetu) kako su ljudi uvijek postojali. Stoga i Apulej kae, dok opisivae rod stvorova s duom: Pojedince oni su smrtnici, doim, cjelimice, kao sveukupan rod, oni vjeno traju. N u , kad se tima kae: ako ljudski rod uvijek postojae, koliko su onda istinita izvijea njihove povijesti (koja go vore tko bijahu pronalazai i kojih stvari, tko prvi utemeljitelji slo bodnih nauka i ostalih umijea, ili koji poee prvi nastanjivati ovo ili ono podruje, ovaj ili onaj dio zemlje, ovaj ili onaj otok) - oni odgo varaju , kako u odreenim vremenskim razmacima poplave i poari unitavahu, istina ne sve, ali ipak najvei dio zemalja, tako te su se ljudi svodili na neznatnu manjinu, iz ijih se odvjetaka opet ponovo obnavljalo prijanje mnotvo; pa stvari, koje tim silovitim pustoe njima bijahu zatirane i unitene, tako su se ponovo nainjale i zasni vale kao prvi put, dok su se zapravo samo obnavljale; doim, ovjek moe nastati samo od ovjeka. A l i ti govore tek ono to misle, a ne ono to znaju.
1 2

esse credituras inter cetera vera, quae dixit, vera divinitate praedixit .
12

Quid de temporibus in institutione humani generis dicendum [10-14]

Quid multi opinentur de insti tutione humani generis. CC 365 PL 358

10. 1. Omittamus igitur coniecturas hominum nescientium quid loquantur de natura vel institutione generis humani. A l i i namque, sicut de ipso mundo crediderunt, semper fuisse/homines opinantur. Unde ait et Apuleius, cum hoc animantium genus describeret: Singillatim mortales, cuncti tamen universo genere I perpetui . Et cum illis dictum fuerit, si semper fuit humanum genus, quonam modo verum eorum loquatur historia narrans qui fuerint quarumque re rum inventores, qui primi liberalium disciplinarum aliarumque artium institutores, vel a quibus primum illa vel illa regio parsque terrarum, illa atque illa insula incoli coeperit, respondent diluviis et conflagrationibus per certa intervalla temporum non quidem omnia, sed plurima terrarum ita vastari , ut redigantur homines ad exiguam paucitatem, ex quorum progenie rursus multitudo pristina reparetur; ac sic identidem r e p e r i r i et institui quasi prima, cum restituantur potius, quae fuerant illis nimiis vastationibus interrupta et exstincta; ceterum hominem nisi ex homine existere omnino non pos se. Dicunt autem quod putant, non quod sciunt.
ad 13 14 ae

O mnijenju onih koji misle kako je ljudski rod uvijek postojao, kao i sam svijet.

Quot annis hu mani generis historia computetur.

10. 2. Fallunt eos etiam quaedam mendacissimae litterae, quas perhibent in historia temporum multa annorum milia continere, cum ex Litteris sacris ab institutione hominis nondum completa an norum sex milia computemus. Unde ne multa disputem quem ad modum illarum litterarum, in quibus longe plura annorum milia referuntur, vanitas refellatur et nulla in illis rei huius idonea reperiatur

2. Njih varaju i neke njihove prelane listine, po kojima tvrde kako ta povijest sadrava mnoga tisuljea, dok mi, na temelju Svetoga pisma, raunamo da od ovjekova postanka jo nije prolo est tisua godina. Stoga, kako ne bih mnogo raspravljao kojim se nainom po bija ispraznost tih isprava (u kojima se govori o mnogim tisuama godina) i kako u njima nema nikakve vrijednosti primjerene predme-

a d

a e

cunctim M. reparari M. Apulej, O Sokratovu Bogu, 4. Usporedi to Kritija govori o Solonovu razgovoru s egipatskim sveenikom u Pla tonovu Timeju (22c - 23c). Sto se tie stoikog nauka o povremenoj propasti svijeta vidi Ciceron O naravi bogova (2.118).
2 1

1 2

Cf.

M c 14, 9.
deo Socratis I V .

1 3

A P U L E I U S , De

1 4

C f . quidam stoici in: D l O G E N E S , L . (7. 141-142).

114

DE

civ.

DEI

12, 1 0 , 2 - 11

DRAVI BOJOJ

12,

10,2

11

115

CC 366

PL 359

auctoritas: illa epistula Alexandri Magni ad Olympiadem matrem suam, quam scripsit narrationem cuiusdam Aegyptii sacerdotis insinuans, quam protulit ex litteris quae sacrae apud illos haberentur, continet etiam regna, quae Graeca quoque novit historia; in quibus regnum Assyriorum in eadem epistula Alexandri quinque milia excedit annorum; in Graeca vero historia mille ferme et trecentos habet ab ipsius Beli principatu, quem regem et ille Aegyptius in eiusdem regni ponit exorilio ; Persarum autem et Macedonum imperium usque ad ipsum Alexandrum, cui loquebatur, plus quam octo anno rum milia ille constituit, cum apud Graecos Macedonum usque ad mortem Alexandri quadringenti octoginta quinque reperiantur, Per sarum vero, donec ipsius Alexandri victoria finiretur, ducenti et triginta tres computentur. Longe itaque hi numeri / annorum illis Aegyptiis sunt minores, nec eis, etiamsi ter tantum computarentur, aequarent . Perhibentur enim Aegyptii quondam tam breves annos ha buisse, ut quaternis mensibus finirentur; unde annus plenior et verior, qualis nunc et nobis et illis est, tres / eorum annos complectebatur antiquos. Sed ne sic quidem, ut dixi, Graeca Aegyptiae numero temporum concordat historia. Et ideo Graecae potius fides habenda est, quia veritatem non excedit annorum, qui Litteris nostris, quae vere sacrae sunt, continentur. Porro si haec epistula Alexandri, quae maxime innotuit, multum abhorret in spatiis temporum a probabili fide rerum: quanto minus credendum est illis litteris, quas plenas fabulosis velut antiquitatibus proferre voluerint contra auctoritatem notissimorum divinorumque Librorum, quae totum orbem sibi crediturum esse praedixit, et cui totus orbis, sicut ab ea praedictum est , credidit; quae vera se narrasse praeterita ex his, quae futura praenuntiavit, cum tanta veritate implentur, ostendit.
af 15 a g ah 16

tu, dostaje navesti onu poslanicu Aleksandra Velikog svojoj majci Olimpiji, u kojoj iznosi ono to mu je bio ispriao neki egipatski sve enik, a gdje je rije i o stvarima iz egipatskih svetih spisa, pa su tu i podaci o kraljevstvima to su poznata grkoj povijesti. U istoj Aleksandrovoj poslanici, kraljevstvo Asiraca trajalo je preko pet tisua godina, dok je prema grkoj povijesti trajalo tek tisuu i tri stotine godina, od vladavine Bela , o kojemu i taj Egipanin govori kao o prvome kralju dotinog kraljevstva; dok carstvu Perzijanaca i Macedonaca, sve do samog Aleksandra (kojemu se obraa) pridaje preko osam tisua godina, a u grkim ispravama nalazimo da je macedonsko carstvo do smrti Aleksandra trajalo etiri stotine osamdeset i pet godina, dok je ono perzijsko (sve dok ga Aleksandar nije svojom pobjedom okonao) navrilo dvije stotine trideset i tri godine.
2 3 4

I tako su ti grki brojevi godina mnogo manji od egipatskih, pa sve da ih pomnoimo i s brojem tri, ne bismo ih izjednaili. Naime, go vori se kako su Egipani neko imali takve kratke godine, da se svaka od njih zavravala nakon etiri mjeseca; otuda bi puna i prava godina (kakva je sad i u njih i u nas) obuhvaala tri njihove stare godine. Nu, kao to rekoh, ak se ni tako grka povijest ne bi slagala s egipat skim doboslovljem. A grkoj povijesti treba stoga vie vjerovati, jer ona ne premauje istinu o godinama kakva je sadrana i u naim istin ski svetim knjigama. Dalje, ako ta Aleksandrova poslanica, koja je veoma poznata, to se tie vremenskih podataka toliko odudara od pouzdane povijesti - ko liko onda treba manje vjerovati onim spisima (koji su puni izmiljo tina o starinama) i koje nai protivnici ushtjedoe suprotstaviti ugledu najpoznatijih svetih knjiga, koje prorekoe, da e cijeli svijet u njih vjerovati, a kojima cijeli svijet prema tome proroanstvu i vjeruje; istinsko ispunjenje onoga to je Sveto pismo proreklo o budunosti pokazuje i koliko su istinite one stvari koje je iznijelo o prolosti.

Quidam ex elementis putant hominem renasci.

11. A l i i vero, qui mundum istum non existimant sempiternum, sive non eum solum, sed innumerabiles opinentur, sive solum quidem esse, sed certis saeculorum intervallis innumerabiliter oriri et occidere, necesse est fateantur hominum genus prius sine hominibus gignentibus exstitisse. Neque enim ut alluvionibus incendiisque terrarum, quas illi non putant toto prorsus orbe contingere, et ideo paucos homines, ex quibus multitudo pristina reparetur, semper remanere contendunt, ita et hi possunt putare, quod a l i q u i d hominum pereunte mundo relinquatur in mundo; sed sicut ipsum mundum ex materia sua renasci existimant, ita in illo ex elementis eius genus
ai al

a f

a g

a h

31

31

continet etiam] continentem M. octo et annorum millium M. aequarentur M. aliqui M. relinquantur M.

11. O n i pako drugi, koji ne misle da je ovaj svijet vjekovjean ili da je jedini, nego mniju kako postoje bezbrojni drugi svjetovi, ili pak da postoji samo jedan, ali se u odreenim vjekovnim razdobljima ne brojeno puta raa i raspada, - ti nudno moraju priznati kako je ljud ski rod prvo nastao bez ljudskih roditelja. Jer oni ne mogu (poput onih koji dre, kako nakon poplava i poara na zemlji, koji ne zahvatie sve dijelove svijeta preostaje nekolicina ljudi, od kojih se onda obnavlja ranije mnotvo) smatrati, kako pri propasti svijeta ipak preo staje netko od ljudi na svijetu; nego oni misle, kako se sam svijet ponovo raa iz vlastite tvari, tako da se iz njegovih pratvari obnavlja

O onima koji misle kako ovaj svijet nije vjean, nego mniju ili da postoje nebro jeni svjetovi, ili da se ovaj jedan, nakon stanovita za vretka vjekova, uvijek ponovo raa i raspada.

1 5

1 6

Cf. EUSEBIUS, Cron. Cf. M c 14, 9.

1, 12: P L 27, 42.

O tome vidi O Bojoj dravi, 8,5,27. Usporedi O Bojoj dravi, 4,6 (1240 godina - prema Euzebiju), u 18,21 (1305 godina - ukljuujui prvog vladara Bela). Valej Paterkul (1,6) i Justin (33,2) navode 924 godine. Prema Kurciju (O Aleksandrovim djelima, 4,14,20) i Jeronimu rije je o 230 godina.
2 3 4

116

D E CIV. D E I

12, 11 - 12

DRAVI BOJOJ

12,

11-12

117

humanum ac deinde a parentibus progeniem pullulare mortalium, sicut aliorum a n i m a l i u m .

17

u njemu ljudski rod, a zatim da se raanjem od roditelja mnoi nara taj smrtnika kao i ostalih ivotinja.

Non sero homo creatus si aeternitati comparetur.

CC 367

PL 360

12. Quod autem respondimus, cum de mundi origine quaestio verteretur, eis, qui nolunt credere non eum semper fuisse, sed esse coepisse, sicut etiam Plato apertissime confitetur, quamvis a nonnullis contra quam loquitur sensisse credatur: hoc etiam de prima hominis conditione responderim, propter eos, qui similiter moventur, cur homo per innumerabilia atque infinita retro tempora creatus non sit tamque sero sit creatus , ut minus quam sex milia sint annorum, ex quo esse coepisse in sacris Litteris invenitur. Si enim brevitas eos offendit temporis, quod tam pauci eis videntur anni, ex quo in/stitutus homo in nostris auctoritatibus legitur: considerent nihil esse diuturnum, in quo est aliquid extremum, et omnia saeculorum spatia definita, si aeternitati interminae comparentur, non exigua existi/manda esse, sed nulla. Ac per hoc si non quinque vel sex, verum etiam sexaginta milia sive sescenta, aut sexagiens aut sescentiens, aut sescentiens m i l i e n s dicerentur annorum, aut itidem per totidem totiens multiplicaretur haec summa, ubi iam nullum numeri nomen haberemus, ex quo Deus hominem fecit: similiter quaeri posset, cur ante non fecerit. Dei quippe ab hominis creatione cessatio retrorsus aeterna sine initio tanta est, ut, si ei conferatur quamlibet magna et ineffabilis numerositas temporum, quae tamen fine conclusa certi spatii terminatur , nec saltem tanta videri debeat, quanta si u m o r i brevissimam guttam universo mari, etiam quantum oceanus circumfluit, comparemus; quoniam istorum duorum unum quidem perexiguum est, alterum incomparabiliter magnum, sed utrumque finitum; illud vero temporis spatium, quod ab aliquo initio progreditur et aliquo termino cohercetur, magnitudine quantacumque tendatur, comparatum illi, quod initium non habet, nescio utrum pro mi nimo an potius pro nullo deputandum est. Hine enim si a fine vel brevissima singillatim momenta detrahantur, decrescente numero licet tam ingenti, ut vocabulum non inveniat, retrorsum redeundo (tamquam si hominis dies ab illo, in quo nunc vivit, usque ad illum, in quo natus est, detrahas) quandoque ad initium illa detractio perducetur. S i autem detrahantur retrorsus in spatio, quod a nullo coepit exordio, non dico singillatim minuta momenta vel horarum aut dierum aut m e n s u m aut annorum etiam quantitates, sed tam ma gna spatia, quanta illa summa comprehendit annorum, quae iam diei a quibuslibet computatoribus non potest, quae tamen momentorum minutatim detractione consumitur, et detrahantur haec tanta spatia
a m a n ao a p aq ar

12. to sam ve odgovorio, kad se pretresalo pitanje poetka svi jeta, onima koji ne ele vjerovati, ne da je svijet uvijek postojao, nego da je jednom poeo (kao to i Platon najotvorenije priznaje, iako neki misle kako je vjerovao upravo suprotno od toga to izjavlju je); to isto bih odgovorio o ovjekovu prvom postanku i onima koje slino uznemiruje zato ovjek ne bijae stvoren u tolikim bezbrojnim i beskonanim razdobljima prolosti, a stvoren je tako pozno da je prema Svetome pismu - prolo manje od est tisua godina od nje gova nastanka. A k o njih zbunjuje kratkoa vremena (jer im se tako neznatnim ine godine otkako je nastao ovjek, kao to se ita u na im spisima), neka promisle kako nije dugotrajno nita to je ograni eno, te kako se sva odreena vjekovna razdoblja, usporede l i se s beskonanom vjenou, moraju ne samo smatrati siunim, nego za pravo nitavnim. I prema tome, ako bi se reklo kako je od vremena kad je Bog stvorio ovjeka proteklo, ne pet i l i est tisua godina, nego ak ezdeset ili est stotina tisua ili pak ezdeset ili eststotina ili est stotina tisua puta taj broj, ili ako bismo taj broj sve dotle neprestance umnaali, dok ne bismo doli do iznosa kojemu nema ni imena, opet bi se moglo pitati: zato ga nije stvorio prije toga? Boje sustegnue od stvaranja ovjeka toliko je unatrag bez poetka i vjeno, da ako bi se s njime usporedila bilo kako velika i neizreciva mnoina doba (koja je ipak odreena stanovitom vremenskom grani com), ona se ne bi trebala initi ni onolikom kolika je najsitnija kap ljica naprama sveukupnome moru, pa ak i svemu to obuhvaa ocean, jer od toga dvoga jedno jest dodue presitno, a drugo neuspo redivo veliko, ali je oboje konano. Meutim, ona vremenska mjera (to se kree od nekog poetka i zaustavlja nekim krajem) - kolikom god se veliinom protezala, usporeena s onim to nema poetka, ne znam: treba l i se smatrati neizmjerno malenom ili prije kao nita. Naime, ako se toj vremenskoj koliini stanu od kraja pojedince odu zimati i najkrai trenuci, pa bio taj broj i tako velik da mu nema imena, on se idui unatrag smanjuje (kao da oduzima ovjeku dane od ovoga u kojem sada ivi te sve do onoga u kojem je roen) i takvo e oduzimanje dovesti napokon do poetka. A k o se pak unatrano oduzimaju od onoga vremena koje nema nikakva poetka (neu rei pojedince siuni trenuci ili koliine sati, dana, mjeseca i godina, nego onolika razdoblja kakva ni jednim brojem ne moe izraziti nitko od raunatelja, a ipak se mogu istroiti pojedinanim oduzimanjem tre nutaka); i ta se golema razdoblja oduzimaju ne jednom ili dvaput pa

to treba odgo voriti onima koji izjavljuju kako je pozan ovjekov nasta nak.

311

a o

a<

a r

cpnditius M. interminatae M., aeternitatis interniinio un. sexagies... millies M. P toties M. i terminetur M. mensium M.

rns.

1 7

Cf.

Heraclitus in:

DlOGENES L.

(9,

1, 8);

P L U T A R C H U S , De

Ei

apud

Delph.

8, 389a; E M P E D O C L E S , fragm.

17 (Diels, 31).

118

DECIV. DEI

12,

12

13,2

DRAVI BOJOJ

12,

12

13,2

119

cc 368

non semel atque iterum saepiusque, sed semper: quid fit, quid agitur, quando numquam ad initium, quod omnino nullum est, pervenitur? Quapropter quod nos modo quaerimus post quinque milia et quod excurrit annorum, possent et posteri etiam post annorum sescentiens miliens eadem curiositate requirere, si in tantum haec mortalitas hominum exoriendo et occubando et imperita perseveraret infirmitas. Potuerunt et qui fuerunt ante nos ipsis recentibus hominis creati temporibus istam / movere quaestionem. Ipse denique primus homo vel postridie vel eodem die postea quam factus est potuit inquirere, cur non ante sit factus; et quandocumque antea factus esset, non vires tune alias et alias nunc vel etiam postea ista de initio rerum temporalium controversia reperiret.
a s a t

i ee nego neprestance, - to se dogaa, to se ini, kad se nikad ne stie do poetka, koji uope ne postoji? Prema tome, ovo to mi sada pitamo, nakon pet proteklih tisuljea, mogli bi s jednakom znatieljom zapitati i nai potomci poslije est stotina tisua godina, ako potraje toliko ova ljudska smrtnost u dola sku i odlasku narataja, zajedno s neznanjem i slabostima. Isto su pitanje mogli postaviti i oni prije nas, u doba to bijae blie ovje kovu postanku. I sam prvi ovjek, sutradan poto je stvoren, pa ak i istoga toga dana, mogao je upitati zato nije prije stvoren; i koliko god prije bio stvoren, ova rasprava o poetku vremenitih stvari ne bi tada imala nita drukiju mo negoli sada i l i pak poslije.

Quidam circuitus temporum inducunt. PL 361

13. 1. Hane autem se philosophi mundi huius non / aliter putaverunt posse vel debere dissolvere, nisi ut circuitus temporum inducerent, quibus eadem semper fuisse renovata atque repetita in rerum natura atque ita deinceps fore sine cessatione asseverarent volumina venientium et praetereuntium saeculorum; sive in mundo permanente isti circuitus fierent, sive certis intervallis oriens et oceidens mundus eadem semper quasi nova, quae transacta e t ventura sunt, exhiberet. A quo ludibrio prorsus immortalem animam, etiam cum sapientiam perceperit, liberare non possunt, euntem sine cessatione ad falsam beatitudinem et ad veram miseriam sine cessatione redeuntem. Quo modo enim vera beatitudo est, de cuius numquam ae ternitate confiditur, dum anima venturam miseriam aut imperitissime in veritate nescit aut infelicissime in beatitudine pertimescit? A t si ad miserias numquam ulterius reditura ex his ad beatitudi nem pergit: fit ergo aliquid novi in tempore, quod finem non habet temporis. Cur non ergo et mundus? cur non et homo factus in mun do? ut i l l i nescio qui falsi circuitus a falsis sapientibus fallacibusque comperti in doctrina sana tramite recti itineris evitentur.
au av a z

13. 1. Filozofi ovoga svijeta mislili su, kako taj spor ili ne mogu ili ne trebaju razrijeiti drukije nego da uvedu kruenje razdoblja, prema kojem su se u naravi stvari obnavljali i ponavljali uvijek isti dogaaji, i tako e se poslije bez prestanka nizati slijedovi dolazeih i odlazeih vjekova; i ti krugovi mogu nastajati u svijetu koji traje, i l i pak u stanovitim vremenskim razmacima svijet nastaje i nestaje, po kazujui uvijek kao novo, to je ve bilo i to e biti. Samo, iz te okretaljke oni ne mogu izbaviti besmrtnu duu, pa ak i kad je stekla mudrost, jer im ona bez prestanka odlazi do lanog blaenstva i vraa se bez prestanka do prave bijede. Naime, kako je mogue istinsko blaenstvo u iju se vjenost nije sigurno, kad dua posve neupuena u istinu ne zna nita o buduoj bijedi i l i se nje u svojem blaenstvu veoma nesretno plai? N u , ako ona iz bijeda, u koje se vie nikad nee vratiti, prelazi u blaenstvo, onda u vremenu nastaje neto novo, to nema vremenskog kraja. Za to, dakle, ne bi tako i svijet, zato ne bi i ovjek stvoren u svijetu, kako bismo - kroei pravom stazom zdravog nauka - izbjegli ne-znam-kako lana kruenja, to ih iznudie prevareni i prijevarni mu draci? 2. Ima ih koji se pozivaju i na ono mjesto u knjizi Salomonovoj, koja se zove Propovjednik, gdje stoji: to je bilo, opet e biti, i to se

O obrtanju vjekova, to se odreenog asa zavravaju, tako te e se svemir - kao to su neki filozofi vjerovali vraati uvijek u isti poredak i izgled.

Ecclesiastes non de his circuitibus loqui-

13. 2. N a m quidam et illud, quod legitur in libro Salomonis, qui vocatur Ecclesiastes: Quid est quod fuit? Ipsum quod erit. Et quid est

355

a t

a u

a v

3 2

sexcenties millies M. oceumbendo M. et praetereuntium] praetereuntiumque M. quae add. M. A u t M.

Mogue je da se Augustin ovdje oslanja na zamisao o velikoj godini, kad se sve planete u svojim putanjama vraaju istodobno u relativno isti poloaj. V i d i Platon, Time] (39d); Ciceron, O naravi bogova, 2,51-52.

120

DE

civ.

DEI

12, 13,2

DRAVI BOJOJ

12,

13,2

121

CC 369

PL 362

quod factum est? Ipsum quod fiet; et non est omne recens sub sole. Qui loquetur et dicet : Ecce hoc novum est: iam fuit saeculis quae fuerunt ante nos , propter hos circuitus in eadem redeuntes et in eadem cuncta revocantes dictum intellegi volunt; quod ille aut de his rebus dixit, de quibus superius loquebatur, hoc est de generationibus aliis euntibus, aliis venientibus, de soli anfractibus, de torrentium lapsibus; aut certe de omnium rerum generibus, quae oriuntur atque occidunt. Fuerunt enim homines ante nos, sunt et nobiscum, erunt et post nos; ita quaeque animantia vel arbusta. Monstra quoque ipsa, quae inusitata nascuntur, quamvis inter se diversa sint et quaedam eorum semel facta narrentur, tamen secundum id, quod generaliter miracula et monstra sunt, / utique et fuerunt et erunt, nec recens et novum est, ut monstrum sub sole nascatur. Quamvis haec verba quidam sic intellexerint, tamquam in praedestinatione Dei iam facta fuisse omnia sapiens ille voluisset intellegi, et ideo nihil recens esse sub sole. Absit autem a recta fide, ut his Salomonis verbis illos circuitus significatos esse credamus, quibus illi putant sic eadem temporum temporaliumque rerum volumina repeti, ut verbi gratia, sicut isto saeculo Plato philosophus in urbe Atheniensi et in ea schola, quae Academia dicta est, discipulos docuit, ita per innumerabilia retro saecula multum quidem prolixis intervallis, sed tamen certis, et idem Plato et eadem civitas et eadem schola idemque discipuli repetiti et per / innumerabilia deinde saecula repetendi sint. Absit, inquam, ut nos ista credamus. Semel enim Christus mortuus est pro peccatis nostris ; surgens autem a mortuis iam non moritur, et mors ei ultra non dominabitur ; et nos post resurrectionem semper cum Domino erimus , cui modo dicimus, quod sacer admonet Psalmus: Tu, Domine, servabis nos et custodies nos a generatione hac et in aeternum. Satis autem istis existimo convenire quod sequitur: In circuitu impii ambulabunt \ non quia per circulos, quos opinantur, eorum vita est recursura, sed quia modo tali est erroris eorum via, id est falsa doctrina.
ba hh 18 bc 19 hd 20 21 he hi 22

inilo, opet e se initi, i nema nita novo pod suncem. Ima l i ita o emu bi se moglo rei: ' G l e , ovo je novo!' Sve je ve davno prije nas postojalo; i ti hoe, da se to shvati kao da je reeno zbog onih kruenja, koja se vraaju na isto i koja sve isto ponavljaju; doim Salomon je to rekao o stvarima koje je prije toga spominjao; naime: o naratajima, od kojih jedni dolaze a drugi odlaze, o sunevoj puta nji, o rijenim bujicama, i l i pak o svim vrstama stvari koje nastaju i nestaju.
2

Jer, bijahu ljudi prije nas, jesu i s nama, a bit e ih nakon nas; a isto tako i ivotinje i rastinje ak i sama udovita, to se kao neobini stvorovi raaju, iako su izmeu sebe razliita (a o nekima se od njih pria kako su samo jednom roena), ipak - prema tome to su ope nito i udesa i udovita, - ona dakako i bijahu i bit e ih, te nije nita ni nedavno ni novo, da se pod suncem i udovite raa. Pa ipak su neki te rijei razumjeli tako kao da je glasoviti mudrac htio da znae, kako su u Bojoj predodredbi sve stvari ve bile stvorene, te da stoga nema nita novo pod suncem. N u , nek je daleko od prave vjere, da bismo povjerovali, kako te Salomonove rijei znae ona kruenja po kojima se (kako oni misle) tako ponavljaju ista vremena i iste vremenine da - na primjer - kao to u stanovitom stoljeu filozof Platon u gradu Ateni, te u koli koja se nazivala Akademijom, pouavae svoje uenike, isto tako i u ne brojenim prolim stoljeima, u veoma velikim ali odreenim vremen skim razmacima, ponavljali su se isti Platon, isti grad, ista kola i isti uenici, i ponavljat e se u bezbrojnim buduim vjekovima. Nek je daleko od nas, kaem, da bismo u takvo to povjerovali. Jer, jednom je Krist umro za nae grijehe, ali uskrsnuvi od mrtvih, on vie ne umire, i smrt vie nee nad njime gospodariti; a nakon uskrsnua mi emo zauvijek biti s Gospodinom , kojemu sada kaemo, kao to nas podsjea sveti psalam: Ti e nas, Gospodine, uvati i brani ti, od ovoga narataja zauvijek. Doim, tim filozofima dostatno pri staje ovo to slijedi: Bezbonici se vrte u krugu, i to ne zbog toga to e se (kao to oni misle) njihov ivot vraati u krugovima, nego to je takva putanja njihova skretanja, to jest lana nauka.
3 4 5 6

b d

b f

Q u i 1. e. dicet] Quis loquatur e. dicat M. in saeculis M. ^ iidemque M. resurgens M. ^ et ojm. M. ambulant hic et infra M.
b b

b a

1 8

1 9

2 0

2 1

2 2

Eccle 1, 9-10. Cf. R o m 6, 10. R o m 6, 9. 1 Thess 4, 17. Ps 11, 8-9.

Prop 1,9-10. Rim 6,9 (prema latinskom predloku). 1 Sol 4,17. Ps 12 (11), 7 (prijevod prema latinskom predloku). Ps 12 (11), 8. To mjesto u standardnom hrvatskom prijevodu (izd. Stvarnost) glasi pa nek se okolo vrzu zlotvori. U Augustinovu latinskom predloku stoji In cir cuitu impii ambulant.
3 4 5 6

122

D E crv. D E I

12, 1 4 - 1 5 , 1

O DRAVI BOJOJ

12, 1 4 - 1 5 , 1

123

Contra circuitus unitas et originaria bonitas hominis [15- 28]

Altitudinem Dei investigare non possumus.

Protiv kruenja izvorno ovjekovo jedinstvo i dobrota [15-28] 14. A zar je udo to oni, lutajui tima kruenjima, ne nalaze ni ulaza ni izlaza? Jer ne znaju ni gdje je poetak ljudskome rodu i ovoj naoj smrtnosti, ni kakvim se krajem zavrava, budui da ne mogu prodrijeti u dubinu Boju, kojom je (iako sam vjean i bez poetka) ipak od stanovita poetka stvorio i vremena i ovjeka, kojega nikada prije ne bijae stvorio; stvorio ga je u vremenu, ali ne prema nekoj novoj i iznenadnoj, nego prema nepromjenjivoj i vjenoj namisli. I tko da uzmogne istraiti i proniknuti tu neistraivu i neproninu dubinu Boju, prema kojoj je Bog stvorio u vremenu vremenitog o vjeka (prije kojega nije nikad postojao nitko od ljudi) - bez ikakve promjene svoje volje - te od njega jednoga uzmnoio ljudski rod? Poto je naime sam psalmist sprijeda rekao: Ti e nas, Gospodine, uvati i braniti, od ovoga narataja zauvijek, te oinuo one u ijem glupom i bezbonom nauku nije sauvana nikakva vjenost izbavlje nja i blaenstva due, odmah dodaje: Bezbonici se vrte u krugu, a zatim kao da je upitan 'Kako ti onda vjeruje, misli, razumijeva? Ne treba li misliti, kako se Bogu odjednom prohtjelo stvoriti ovjeka (kojega ne bijae stvorio nikada prije u beskrajnoj proloj vjenosti), njemu kojemu se nita novo ne moe dogoditi, u kojemu nema ne ega promjenjivog?' - on odmah odgovara govorei samomu Bogu: Prema dubini svojoj uzmnoio si sinove ljudske. O n , naime, kae: nek ljudi misle to misle, neka mniju kako im se svidi i nek se prepi ru, ali Prema dubini svojoj, koju ne moe spoznati nitko od ljudi, uzmnoio si sinove ljudske. Jer, doista je veoma duboko: i da je Bog uvijek bio i da je prvoga ovjeka (koji nikad prije ne bijae stvo ren) ushtio stvoriti u stanovitu vremenu, a da pri tome nije promije nio ni svoje namisli, ni svoje volje.
1

CC 370

14. Quid autem mirum est, si in his circuitibus errantes nec aditum nec exitum inveniunt? quia genus humanum atque ista nostra mortalitas nec quo initio coepta sit sciunt, nec quo fine claudatur; quando quidem altitudinem Dei penetrare non possunt, qua , cum ipse sit aeternus et sine initio, ab aliquo tamen initio exorsus est tempora et hominem, quem numquam antea fecerat, fecit in tem pore, non tamen novo et repentino, sed immutabili aeternoque consilio. Quis hane valeat altitudinem investigabilem vestigare et inserutabilem perserutari, secundum quam Deus hominem temporalem, ante quem nemo umquam hominum fuit, non mutabili voluntate in tempore condidit et genus humanum ex uno multiplicavit? Quando quidem Psalmus ipse cum praemisisset atque dixisset: Tu, Domine, servabis nos et custodies nos a generatione hac et in aeternum, ac deinde repercussisset eos, in quorum stulta impiaque doctrina nulla liberationis et / beatitudinis animae servatur aeternitas, continuo subiciens: In circuitu impii ambulanti tamquam ei diceretur: Quid ergo tu credis, sentis, intellegis? numquidnam existimandum est subito Deo placuisse hominem facere, quem numquam antea infinita retro aeternitate fecisset, cui nihil novi aceidere potest, in quo mutabile aliquid non est? continuo respondit ad ipsum Deum loquens: Secun dum altitudinem tuam multiplicasti filios hominum . Sentiant, inquit, homines quod putant, et quod eis placet opinentur et disputent: Secundum altitudinem tuam, quam nullus potest nosse hominum, multiplicasti filios hominum. Valde quippe altum est et semper fuis se , et hominem, quem numquam fecerat, ex aliquo tempore primum facere voluisse, nec consilium voluntatemque mutasse.
bg bh hl 23 151

O stvaranju ljudskoga roda u vremenu, koje je Bog odluio bez ikakve novine u svojoj namisli i bez ikakve promjene u volji.

363 e^Tn^rm^us^

P L

15. 1. Ego quidem sicut Dominum Deum aliquando dominum non ^ dicere non audeo, ita hominem numquam antea fuisse et ex quodam tempore primum hominem creatum esse dubitare non de beo. Sed cum cogito cuius rei dominus semper fuerit, si semper creas s e

15. 1. Zapravo, kao to se ne odvaujem rei, kako Gospodin Bog u neko vrijeme ne bijae gospodarem, isto tako ne smijem dvojiti oko toga kako ovjek nije nikada prije postojao i da je prvi ovjek stvoren u stanovito vrijeme. N u , kad razmiljam kojoj O n stvari bijae uvijek gospodarem, ako stvorova nije uvijek bilo, plaim se ustvrditi

Da H treba bfse^hvatitoda Bo u j
g V i e n i k a d a n i e k da

rem! dlmu J
e

-v i 8^qtlia M.
b

b h
b i

ante M. et om. M.
Deum antepon. Ps 11, 8-9. M. Ps 12 (11), 9. Doneseni prijevod je prema Augustinovu latinskom predloku, (Se cundum altitudinem tuam multiplicasti filios hominum).
1

b l

2 3

124

DE

civ.

DEI

12, 15,1

DRAVI BOJOJ

12,

15,1

125
manjkalo neka kva stvora kojim bi gospo dario, i kako rei, da je neto uvijek stvarano o emu se ne moe kazati da je suvjeno?

CC 371

P L 364

tura non fuit, affirmare aliquid pertimesco, quia et me ipsum intueor et scriptum esse recolo: Quis hominum potest scire consilium Dei, aut quis poterit cogitare quid velit Dominus? Cogitationes enim mortalium timidae et incertae adinventiones nostrae. Corruptibile enim corpus aggravat animam, et deprimit terrena inhabitatio sensum mul ta cogitantem . E x his igitur, quae in hac terrena inhabitatione mul ta cogito (ideo utique multa, quia unum, quod ex illis vel praeter illa, quod forte non cogito, verum est, invenire non possum), si dixero semper fuisse creaturam, cuius dominus esset, qui semper est domi nus nec dominus umquam non fuit; sed nunc illam, nunc aliam per alia atque alia temporum spatia, ne aliquam Creatori coaeternam esse dicamus, quod fides ratioque sana condemnat: cavendum est, ne sit absurdum et a luce veritatis alienum mortalem quidem per vices temporum semper fuisse creaturam, decedentem aliam, aliam succedentem; immortalem vero non esse coepisse, nisi cum ad nostrum saeculum ventum est, quando et angeli creati sunt, si eos recte lux illa primum facta significat aut illud potius caelum, de quo dictum est: In principio fecit Deus caelum et terram , cum tamen non fuerint, antequam fierent, ne immortales, si semper fuisse d i c u n t u r , Deo coaeterni esse credantur. S i autem dixero non in tempore creatos angelos, sed ante omnia tempora et ipsos fuisse, quorum Deus dominus esset, qui numquam nisi dominus fuit: quaeretur a me etiam, si / ante omnia tempora facti sunt, utrum semper potuerint esse qui facti sunt. H i c respondendum forte videatur: Quo modo non semper, cum id, quod est omni tempore, non inconvenienter semper esse dicatur? Usque adeo autem isti omni tempore fuerunt, ut etiam ante omnia tempora facti sint; si tamen a caelo coepta sunt tempora, et illi iam erant ante caelum. At si tempus non a caelo, verum et ante caelum fuit; non quidem in horis et diebus et mensibus et annis (nam istae dimensiones temporalium spatiorum, quae usitate ac proprie dicuntur tempora, manifestum est quod a motu siderum coeperint; unde et Deus, cum haec institueret, dixit: Et sint in signa et in tem pora et in dies et in annos ), sed in aliquo mutabili motu, cuius aliud prius, aliud posterius prae/terit , eo quod simul esse non possunt; si ergo ante caelum in angelicis motibus tale aliquid fuit et ideo tem pus iam fuit atque angeli, ex quo facti sunt, temporaliter movebantur: etiam sic omni tempore fuerunt, quando quidem cum illis facta sunt tempora. Quis autem dicat: Non semper fuit, quod omni tempo re fuit?
24 25 bm 26 bn

togod, jer se zagledam u sebe sama i sjeam se onoga to je pisano: Jer, tko moe spoznati Boju namisao i tko e se domisliti to hoe Gospod? Plaljive su misli smrtnika i nestalne su nae namisli. Jer propadljivo tijelo tlai duu, i ovaj zemljani ator pritiskuje um bre menit mislima.
1

Dakle, od tih mnogih misli koje mislim prebivajui u ovome zemlja nom atoru (a one su mnoge, jer meu njima ne mogu pronai ni jednu jedinu - bilo od onih koje su moje, bilo od onih koje nisu meu mojima - a koja bi bila istinita), odaberem l i koju pa kaem, kako uvijek postojae stvor da nad njim bude Gospodin (koji uvijek jest Gospodin i uvijek je bio Gospodin), ali da postojahu sad jedni sad drugi stvorovi, sad u jednim, sad u drugim vremenima - kako ne bismo rekli da je kakav stvor suvjean Stvoritelju (to osuuju i vjera i zdrav razbor), valja se paziti da ne bude besmisleno i tue samome svjetlu istine, ustvrditi: kako uvijek postojae smrtan stvor u slijedu razdoblja, tako te bi jedan nastajao a drugi nestajao, a da besmrtan stvor nije poeo nastajati sve dok se nije stiglo do naeg doba, kad su stvoreni i aneli, ako njih ispravno oznauje ono prvo stvoreno svjetlo ili zapravo ono nebo o kojem je reeno: U poetku stvori Bog nebo i zemlju, jer oni nisu mogli biti prije nego to su stvoreni, naime: budui da su besmrtni, ako se kae kako uvijek bijahu, moglo bi se povjerovati, kako su suvjeni Bogu. A k o bih pak rekao, kako aneli nisu stvoreni u vremenu, nego prije svakoga vremena bijahu i oni (kojima Bog bijae gospodar, i koji nikad i ne bijae nita drugo nego Gospodin), mene e pitati: da l i oni bijahu i stvoreni prije svakoga vremena, da l i mogahu uvijek biti oni koji su stvoreni. N a to bi tre balo odgovoriti moda ovako: zato ne uvijek, kad se za ono to jest u svakom vremenu moe prikladno rei da je uvijek? O n i , naime, ak toliko bijahu u svakom vremenu da su stvoreni prije svakog vre mena (ako su vremena zapoela od neba), i bijahu ve prije neba. A k o pak vrijeme nije poelo s nebom, nego je postojalo i prije vreme na; ne ono vrijeme sati, dana, mjeseci, godina (jer je bjelodano kako su te izmjere vremenskih razmaka - koje se uobiajeno i primjereno nazivaju vremenima - zapoele s gibanjem zvijezda, te je stoga i Bog, kad ih je stvarao, rekao: Nek budu znaci vremenima i danima i go dinama ), nego vrijeme u nekom promjenjivom gibanju, od kojega jedan dio dolazi prije a drugi poslije, zbog toga to ne mogu bivati istodobno - ako je, dakle, prije neba bilo togod takvo u aneoskim gibanjima, pa je stoga vrijeme ve postojalo i aneli su se od asa kad su stvoreni gibali vremenski, ak i tako aneli bijahu u svakom vre menu, poto su zajedno s njima stvorena i vremena. Tko bi dakle rekao: Ne bijae uvijek ono to bijae u svakom vremenu?
2

bn

k dicantur M. \praeterierit M.; prius... praeter i t] anterius praeter ierit, aliud posterius successerit ant. edd. Sap 9, 13-15. Gen 1, 1. Gen 1, 14.

2 4

2 5

1 2

2 6

Mudr 9,13-15. Post 1,14 (prijevod prema latinskom predloku).

126
Semper Domi15. 2.

DE

civ.

DEI

12, 15,2

DRAVI BOJOJ

12,

15,2

127

vterunPsecT^n tempore.

e 372

PL365

Sed si hoc respondero, dicetur mihi: Quomodo ergo non coaeterni Creatori, si semper ille, semper illi fuerunt? Quomodo etiam creati dicendi sunt, si semper fuisse intelleguntur? A d hoc quid respondebitur? A n dicendum est et semper eos fuisse, quoniam omni tempore fuerunt, qui cum tempore facti sunt, aut cum quibus facta sunt tempora, et tamen creatos? Neque enim et ipsa tempora creata esse negabimus, quamvis omni tempore tempus fuisse nemo ambigat. N a m si non omni tempore fuit tempus, erat ergo tempus, quando nullum erat tempus. Quis hoc stultissimus dixerit? Possumus enim recte dicere: Erat tempus, quando non erat Roma; erat tempus, quando non erat Ierusalem; erat tempus, quando non erat Abraham; erat tempus, quando non erat homo, et si quid huiusmodi; postremo si non cum initio temporis, sed post aliquod tempus factus est mundus, possumus dicere: Erat tempus, quando non erat mun dus; at vero: Erat tempus, quando nullum erat tempus, tam inconvenienter dicimus, ac si quisquam dicat: Erat homo, quando nullus erat homo, aut: Erat iste mundus, quando iste non erat mundus. S i enim de alio atque alio intellegatur, potest dii aliquo modo, hoc est: Erat alius homo, quando non erat iste homo; sic ergo: Erat aliud tempus, quando non erat hoc tempus, recte possumus dicere; at vero: Erat tempus, quando nullum erat tempus, quis vel insipientissimus dixerit? Sicut ergo dicimus creatum tempus, cum ideo semper fuisse di catur, / quia omni tempore tempus fuit: ita non est consequens, ut, si semper fuerunt angeli, ideo non sint creati, ut propterea semper fuisse dicantur, quia omni tempore fuerunt, et propterea omni tem pore fuerunt, quia nullo modo sine his ipsa tempora esse potuerunt. Ubi enim nulla creatura est, cuius mutabilibus motibus tempora peragantur, tempora omnino esse non possunt; ac per hoc etsi semper fuerunt, creati sunt, nec si semper fuerunt, ideo Creatori coaeterni sunt. Ille enim semper fuit aeternitate immutabili; isti autem facti sunt; sed ideo semper fuisse dicuntur, quia omni tempore fuerunt, sine quibus tempora nullo modo esse potuerunt; tempus autem quoniam mutabilitate transcurrit, aeternitati immutabili non potest esse coaeternum. Ac per hoc etiamsi immortalitas angelorum non transit in tempore, nec praeterita est quasi iam non sit, nec futura quasi nondum sit: tamen eorum motus, quibus tempora peraguntur, ex futuro in praeteritum transeunt, et ideo Creatori, in cuius motu dicendum non est vel fuisse quod iam non sit, / vel futurum esse quod nondum sit, coaeterni esse non possunt.
bo

2. Budem l i tako odgovorio, upitat e me: Kako da onda nisu suvjeni Stvoritelju, ako bijahu uvijek kao to i on bijae uvijek? I kako se moe rei da su stvoreni, ako razumijevamo kako uvijek bijahu? to emo odgovoriti na to? Treba l i rei, kako oni i uvijek bijahu (jer su bili u svako vrijeme, oni koji su stvoreni zajedno s vremenom ih s kojima su stvorena i vremena), a ipak su i stvoreni? Naime, neemo nijekati kako su stvorena i sama vremena, iako nitko ne sumnja u to kako je vrijeme postojalo u svakom vremenu. Jer, ako vrijeme ne bijae u svakom vremenu, onda je bilo i vrijeme kad ne bijae nikakva vremena. A tko bi, pa i onaj najlui, rekao ovakvo to? Moemo pravilno rei: Bijae vrijeme kad ne bijae R i ma; bijae vrijeme kad ne bijae Jeruzalema; bijae vrijeme kad ne bijae Abrahama; bilo je vrijeme kad nije bilo ovjeka, i slino. Na pokon, ako svijet ne bijae stvoren s poetkom vremena, nego nakon nekog vremena, moemo rei: Bijae vrijeme kad ne bijae svijeta. A l i rei, kako bijae vrijeme kad ne bijae nikakva vremena, isto je tako neprilino kao i kad bi tkogod rekao: Bijae ovjek kad ne bijae nikakva ovjeka, i l i Bijae ovaj svijet kad ne bijae ovoga svijeta. Naime, ako se podrazumijevaju dvije razliite stvari, onda se nekim nainom moe rei, to jest: Bijae drugi ovjek kad ne bijae ovog ovjeka. Te isto tako moemo ispravno rei: Bijae drugo vrijeme kad ne bijae ovog vremena. Meutim, tko bi - pa bio on i najlui - rekao: Bijae vrijeme kad ne bijae nikakva vremena? Dakle, ako mi kaemo da je vrijeme stvoreno (jer se kae kako ono stoga uvijek bijae, budui da vrijeme bijae u svako vrijeme), onda nije tomu susljedno rei: ako aneli uvijek bijahu, da oni zbog toga nisu stvoreni; kako se zbog toga kae da uvijek bijahu, jer bijahu u svako vrijeme; a zbog toga bijahu u svako vrijeme, jer sama vremena nikako nisu mogla biti bez njih. Naime, ondje gdje nema nikakva stvora (ija promjenjiva gibanja proizvode vremena) ne mogu biti ni kakva vremena. Prema tome, ako aneli uvijek i bijahu, oni su stvo reni, ali iz toga ne slijedi da ako uvijek bijahu, onda su suvjeni Stvo ritelju. Jer, O n uvijek bijae u nepromjenjivoj vjenosti; dok su oni stvoreni. N u , stoga se kae kako uvijek bijahu, jer bijahu u svako vrijeme, a bez njih vremena nisu mogla nikako biti. Dapae, budui vrijeme protjee u promjenjivosti, ono ne moe biti suvjeno nepromjenjivoj vjenosti. Te prema tome, iako besmrtnost anela ne prolazi u vremenu (jer nije prola, kao da vie nije; niti je budua, kao da jo nije) ipak njihova gibanja - s pomou kojih na staju vremena - prelaze iz budunosti u prolost, pa stoga oni ne mogu biti suvjeni Stvoritelju (o kojega se gibanju ne moe rei niti da bijae to vie nije, niti da e biti to jo nije).
3

sunt antepon.

M.

O Augustinovoj razlici izmeu vremena i vjenosti vidi O Bojoj dravi,

11,6.

128
Ratio nescit tempora aeternitati coaequare.

DECIV. DEI

12,

15,3

16

DRAVI BOJOJ

12,

15,3

16

129

15. 3. Quapropter si Deus semper dominus fuit, semper habuit creaturam suo dominatui servientem; verumtamen non de ipso genitam, sed ab ipso de nihilo factam nec ei coaeternam; erat quippe ante illam, quamvis nullo tempore sine illa; non eam spatio trascurrente, sed manente perpetuitate praecedens. Sed hoc si respondero eis qui requirunt, quomodo semper creator, semper dominus fuit, si creatura serviens non semper fuit; aut quomodo creata est et non potius creatori coaeterna est, si semper fuit: vereor ne facilius iudicer affirmare quod nescio, quam docere quod scio. Redeo igitur ad id, quod Creator noster scire nos voluit; illa vero, quae vel sapientioribus in hac vita scire permisit vel omnino perfectis in alia vita scienda servavit, ultra vires meas esse confiteor. Sed ideo putavi sine affirmatione tractanda, ut qui haec legunt videant a quibus quaestionum periculis debeant temperare, nec ad omnia se idoneos arbitrentur potiusque intellegant quam sit Apostolo obtemperandum praecipienti salubriter, ubi ait: Dico autem per gratiam Dei quae data est mihi omnibus qui sunt in vobis, non plus sapere quam oportet sapere, sed sapere ad temperantiam, unicuique sicut Deus partitus est mensuram fidei . S i enim pro viribus suis alatur infans, fiet, ut crescendo plus capiat; si autem vires suae capacitatis excedat, deficiet antequam crescat.
hp 27

3. Stoga, ako Bog uvijek bijae Gospodin, uvijek je imao stvora to slui njegovu gospodstvu, ali ne stvora to je od njega samoga roen, nego to je od njega iz niega stvoren, te nije suvjean s njim; O n bijae prije njega, iako ni jedno vrijeme bez njega, ne prethodei njemu nekim prolaznim vremenskim razmakom, nego postojanim tra janjem. N u , budem l i tako odgovorio onima koji pitaju, kojim nai nom O n uvijek bijae Tvorac, uvijek Gospodin, ako uvijek ne bijae stvora koji mu slui; i l i pak kako je taj stvor stvoren, a nije radije suvjean Tvorcu, ako uvijek bijae, - bojim se da se ne pomisli, kako lake ustvrujem ono to ne znam negoli da nauavam ono to znam.
4

Stoga se vraam onome to je na Stvoritelj ushtio da mi znamo. Doim, one stvari koje je O n ili dao mudrijim ljudima da spoznaju u ovome ivotu ili je pak zadrao za one posve savrene da doznaju u drugome ivotu - o njima priznajem kako su izvan mojih snaga. A l i sam ipak zbog toga mislio, kako i o njima treba raspravljati, bez vrstih tvrdnji, da bi oni koji ovo itaju vidjeli od kakvih se pogibelj nih pitanja moraju paziti i mjesto da misle, kako su sposobni rasprav ljati o svemu, neka radije shvate da se trebaju povesti za zdravim naputkom apostola, kad kae: Po milosti Bojoj koja mi je dana, kaem svima vama: nek ne bude mudriji vie nego to treba biti mu dar, nego neka bude mudar umjereno, a prema mjeri vjere, onako kako je Bog udijelio svakom pojedinomu. Jer, ako se djetece hrani prema svojim snagama, ono e rastui uzimati vie; prekorai l i doim ono to snage mogu podnijeti, zakrljat e prije nego odraste.

cc

373 Nihil creaturae Creatori est coaeternum.

16. Quae saecula praeterierint antequam genus institueretur hu manum, me fateor ignorare; non tamen dubito nihil omnino creatu rae Creatori esse coaeternum. Dicit etiam Apostolus tempora aeter na, nec ea futura, sed, quod magis est mirandum, praeterita. Sic enim ait: In spem vitae aeternae, quam promisit non mendax Deus ante tempora aeterna; manifestavit autem temporibus suis verbum suum . Ecce dixit retro quod fuerint tempora aeterna, quae tamen
28

16. Priznajem kako ne znam kakva su doba protekla prije nego je stvoren ljudski rod; ali ne dvojim o tome kako ni jedan stvor nije suvjean Stvoritelju. I apostol kae vjena vremena, ali ne ona budu a, nego - to je jo udnovatije - ona prola. O n kae ovako: S nadom u vjeni ivot - ivot koji obea istiniti Bog prije vjenih vre mena, a svoju rije objavi u svoje vrijeme. Vidite, on ree kako u
1

Kako treba razumjeti o vjeku od Boga obeani vjeni ivot prije vjenih vremena.

O odnosu Boje vjenosti i vremena vidi Augustinovo djelo Ispovijesti. Rim 12,3- Prijevod je prema Augustinovu latinskom predloku, s tim to Augustin latinski oblik sapere razumijeva u znaenju biti mudar, ali u grkom je glagol vitegcpooueiv (biti preponosan). Inae, cijelo je to mjesto svojevrsna igra rijeima: u,f| imeocpooveTv jtao' o dei qpoovelv, aXka cpoovelv eig xo ooqpooveiv, to bi bilo otprilike: da o sebi ne premisli ondje gdje treba misliti, nego da misli kako je smisleno.
5 2 7

2 8

R o m 12, 3. Tit 1, 2-3.

Tit 1,2-3. Latinskom izriaju ante tempora aeterna odgovara gr. JtQO XQOVcov

aLOOVLCDV.

130

D E civ. D E I

12, 1 6 - 1 7 , 1

DRAVI BOJOJ

12,

16

17,1

131

PL 366

non fuerint Deo coaeterna, si quidem ille ante tempora aeterna non solum erat, verum etiam promisit vitam / aeternam, quam manifestavit temporibus suis, id est congruis, quid aliud quam Verbum suum? Hoc est enim vita aeterna. Quomodo autem promisit, cum hominibus utique promiserit, qui nondum erant ante tempora aeterna, nisi quia in eius aeternitate atque in ipso Verbo eius eidem coaeterno iam praedestinatione fixum erat, quod suo tempore futurum erat?
b q

prolosti bijahu vjena vremena, koja ipak ne bijahu suvjena Bogu, ako O n prije vjeitih vremena ne samo to bijae nego je jo i obeao ivot vjeni, koji je objavio u svoje vrijeme, naime u ono koje je prikladno. A to li to drugo bijae nego njegova Rije? Jer ona je ivot vjeni. N u , kojim je nainom obeao (kad je dakako obeao ljudima, koji jo ne bijahu prije vjenih vremena), ako ne tako da u njegovoj vjenosti i samoj njegovoj Rijei (koja mu je suvjena) bijae ve u predodredbi odlueno ono to e se dogoditi u svoje vrijeme?

C i r c u i t u s redeuntium tem porum...

CC 374

17. 1. Illud quoque non dubito, antequam homo primus creatus esset, numquam quemquam fuisse hominem; nec eumdem ipsum nescio quibus circuitibus nescio quotiens revolutum, nec alium aliquem natura similem. Neque ab hac fide me philosophorum argu menta deterrent, quorum acutissimum illud putatur, quod dicunt nulla infinita ulla scientia posse comprehendi; ac per hoc Deus, inquiunt, rerum quas facit omnium finitarum omnes finitas apud se rationes habet; bonitas autem eius numquam vacua fuisse credenda est, ne sit temporalis eius operatio, cuius retro fuerit aeterna cessatio, quasi paenituerit eum prioris sine initio vacationis ac propterea sit operis aggressus initium; et ideo necesse est, inquiunt, eadem semper repeti eademque semper repetenda transcurrere, vel manente mundo mutabiliter, qui licet numquam non fuerit et sine initio temporis tamen factus est, vel eius quoque ortu et occasu semper illis circuitibus repetito semperque repetendo; ne videlicet, si aliquando primum Dei opera coepta dicuntur , priorem suam sine ini tio vacationem tamquam inertem ac desidiosam et ideo sibi displicentem damnasse quodam modo atque ob hoc mutasse credatur; si autem semper quidem temporalia, sed alia atque alia perhibetur operatus ac sic aliquando etiam ad hominem faciendum, quem numquam antea fecerat, pervenisse, non scientia, qua putant non posse quaecumque infinita comprehendi, sed quasi ad horam, sicut veniebat in mentem, fortuita quadam / inconstantia videatur fecisse quae fecit. Porro si i l l i circuitus admittantur, inquiunt, quibus vel manente mundo vel ipso quoque revolubiles ortus suos et occasus eisdem circuitibus inserente eadem temporalia repetuntur, nec ignavum otium, praesertim tam longae sine initio diuturnitatis, Deo tribuitur, nec improvida temeritas operum suorum; quoniam si non eadem rebr

17. 1. Isto tako ni malo ne dvojim oko toga da prije nego to bijae stvoren prvi ovjek, nije bilo nikakva ovjeka, bilo jednog te istog vraenog ne-znam-kojim kruenjima i ne-znam-koliko puta, bilo kojeg drugog njemu sline naravi. O d te vjere mene ne mogu odvratiti dokazi filozofa, od kojih se najotroumnijim smatra onaj, kad kau kako se ni jedne od beskonanih stvari ne mogu shvatiti nikakvim znanjem; i prema tome, kau, od svih onih konanih stvari koje je Bog stvorio on u sebi ima i konane zamisli. A l i , mi trebamo vjerovati, kako njegova dobrota ne bijae nikad nedjelatna (kako ne bi bilo vremenito ono njegovo djelovanje, kojemu je prethodilo u prolosti vjeito mirovanje), i kako se ne bi inilo kao da se kajao zbog svoje prijanje dokolice bez poetka, te je zbog toga zapoeo djelovati. Oni kau, kako je zbog toga potrebno, da se uvijek isto ponavlja te da uvijek prolazi kako bi se vratilo, dok svijet ili ostaje promjenjiv (naime: svijet koji je ipak stvoren, iako uvijek postojae i nema po etka u vremenu) i l i se uvijek ponavljao i uvijek e se ponavljati nje gov nastanak i njegov nestanak u onim povratnim kruenjima; inae, ako se kae kako su Boja djela prvo zapoela u nekom asu, moglo bi se pomisliti, da se njemu nije nekako svidjela njegova prva doko lica bez poetka, te ju je osudio kao nerad i lijenost i zbog toga se sam izmijenio.
1 2

to da zdrava vjera iznese u obranu o nepro mjenjivoj nami sli i volji Bojoj, a protiv doumljivanja onih prema kojima se Boja djela ponavljaju u vjenosti i vraaju se uvijek po istim kruenjima vjekova.

A k o se pak pretpostavi da je Bog uvijek stvarao vremenine (tempora lia), ali sad jedne sad druge, pa je tako jednom nadoao i na stvaranje ovjeka (kojega nikad prije ne bijae stvorio), onda bi se inilo kako je stvorio ono to je stvorio ne po znanju - o kojemu dre da ono ne moe obuhvatiti nikoje beskonane stvari - nego nekako asimice, kako mu je palo na um, u nekakvoj nasuminoj nepostojanosti. Dalje kau, ako se dopuste ona kruenja po kojima se vremena ponavljaju (bilo da svijet ostaje nepromijenjen, bilo da svoje povratne nastanke i nestanke uklapa u ta kruenja), onda se Bogu ne pripisuje ni bespo slena dokolica - osobito tako duge trajnosti bez ikakva poetka, niti nesmotrena nasuminost njegovih djela, jer ako se ne ponavljaju iste

b q

b r

ipsius M. dicantur M.

V i d i O Bojoj dravi, 12,14. Usporedi Aristotel, Metafizika, 14; 19.

132

DE

civ.

DEI

12, 17,1 - 17,2

DRAVI BOJOJ

12,

17,1

17,2

133

petantur, non possunt infinita diversitate variata ulla eius scientia vel praescientia comprehendi.
... refutantur quia lmmutabihs est mens divina. 17. 2. Has argumentationes, quibus impii nostram simplicem pietatem, ut cum illis in circuitu ambulemus , de via recta conantur
29
r

stvari, onda se beskonano mnogovrsna razliitost ne moe obuhvatiti nikakvim Bojim znanjem ili predvianjem. 2. K a d takva dokazivanja (kojima bezbonici nastoje s pravoga puta skrenuti nau jednostavnu pobonost, kako bismo se zajedno s njima vrtjeli u krugovima), ne bi mogao odbaciti razbor, vjera bi morala ismijati. U z to, s pomou Gospodina Boga naega, jasan razbor obara te uzvrtjele krugove, koje ispreda puko mnijenje. Naime, ti ljudi naj vie grijee, dok vie vole lutati u lanome kruenju negoli kroiti istinskom i pravom stazom, u tome to svojim uskim i promjenjivim ljudskim umom mjere boanski um koji je posve nepromjenjiv, koji je kadar obuhvatiti bilo koju beskonanost i izbrojiti sve neizbrojive stvari bez ikakve izmjene misli. Tima pristaje ono to kae apostol: usporeujui sebe sa samim sobom, ne razumiju.
3

r i

i i

T T

PL 367

cc 375

avertere, si ratio relutare non posset, hdes lrndere deberet. Huc accedit, quod in adiutorio Domini Dei nostri hos volubiles circulos, quos opinio confingit, ratio manifesta confringit. Hine enim maxime isti errant, ut in circuitu falso ambulare quam / vero et reeto itinere malint, quod mentem divinam omnino immutabilem, cuiuslibet infinitatis capacem et innumera omnia sine cogitationis alternatione numerantem, de sua humana mutabili angustaque metiuntur; et fit illis quod ait Apostolus: Comparantes enim semetipsos sibimetipsis non intellegunt . Nam quia illis quidquid novi faciendum venit in men tem, novo consilio faciunt (mutabiles quippe mentes gerunt): profee to non Deum, quem cogitare non possunt, sed semetipsos pro illo cogitantes, non illum, sed se ipsos, nec illi, sed sibi comparant. Nobis autem fas non est credere, aliter affici Deum cum vacat, aliter cum operatur; quia nec affici dicendus est, tamquam in eius natura fiat aliquid, quod ante non fuerit. Patitur quippe qui afficitur, et mutabile est omne quod aliquid patitur. Non itaque in eius vacatione cogitetur ignavia desidia inertia, sicut nec in eius opere labor conatus industria. Novit quiescens agere et agens quiescere. Potest ad opus novum non novum, sed sempiternum adhibere consilium; nec paenitendo, quia prius cessaverat, coepit facere quod non fecerat. Sed et si prius cessavit et posterius operatus est (quod nescio quemadmodum ab homine possit intellegi): hoc procul dubio, quod dicitur prius et posterius, in rebus prius non existentibus et posterius existentibus fuit; in illo autem non alteram praecedentem altera subsequens mutavit aut abstulit voluntatem, sed una eademque sempiterna et im mutabili voluntate res, quas condidit, et ut prius non essent egit, quamdiu non fuerunt, et ut posterius essent, quando esse coeperunt, hine eis, qui talia videre possunt, mirabiliter fortassis ostendens, quam non eis / indiguerit, sed eas gratuita bonitate condiderit, cum sine illis ex aeternitate initio carente in non minore beatitate permansit.
30

Naime, kad god njima doe u pamet da uine togod novo, oni to ine po novoj zamisli (jer imaju promjenjive umove), pa tako oni i ne misle o Bogu (o kojemu ne mogu misliti), nego o sebi samima mjesto o njemu, pa tako i ne usporeuju njega, nego sebe, i ne s njim, nego sa sobom samima. Nama nije ni doputeno vjerovati, kako je Bog u jednom stanju kad ne djeluje, a u drugome kad djeluje, jer se ak ne moe ni rei da on dolazi u stanovito stanje, kao da u njegovoj naravi biva togod ega ranije nije bilo. Jer onaj tko dolazi u nekakvo stanje (qui afficitur), taj neto i trpi (patitur), a sve ono to trpi togod, to je i promjenjivo. Stoga se isto tako u njegovoj nedjelatnosti ne smije zamiljati nikakva neradinost, lijenost ili tromost kao ni u njegovu djelu trud, napor, zalaganje. On zna djelovati mirujui i mirovati dje lujui. O n moe primijeniti na novo djelo ne novu, nego vjenu zami sao; te bez aljenja to ranije nije djelovao, zapoinje initi ono to ne bijae inio. Nu, ako prije i nije djelovao a poslije jest (iako ne znam kako bi to ovjek mogao razumjeti), onda se nazivci prije i poslije tiu stvari koje prije nisu postojale, a poslije jesu postojale. A l i u Njemu ne bijae neke prethodne volje koju je susljedna izmijenila ili odstranila, nego je jednom istom vjenom i nepromjenjivom voljom uinio da stvari koje je stvorio i prije ne budu (sve dok ne bijahu) i da poslije budu (im poee biti), ime je moda na udesan nain pokazao onima koji to mogu uvidjeti, kako mu te stvari nisu trebale, nego ih je stvorio svojom dareljivom dobrotom, jer je bez njih od vjenosti bez poetka trajao u nimalo manjem blaenstvu.

2 9 3 0

Cf. Ps X 1/9. 2 Cor 10, 12.

2 Kor 10,12 (prijevod prema Augustinovu predloku). Augustinov navod se slae s grkim OUVXQ IVOVTEC; eamoug ov o i m a o i v u Vulgati: Comparantes nosmet ipsos nobis.

134
Omnis infinitas Deo finita est.

D E civ. D E I

12, 1 7 , 2 - 1 8

DRAVI BOJOJ

12,

17,2

18

135
Protiv onih koji govore kako se beskonanosti ne mogu obu hvatiti ak ni Bojim znanjem.

PL 368

C C 376

18. Illud autem aliud quod dicunt, nec Dei scientia quae infinita sunt posse comprehendi: restat eis, ut dicere audeant atque huic se voragini profundae impietatis immergant, quod non omnes numeros Deus noverit. Eos quippe infinitos esse, certissimum est; quoniam in quocumque numero finem faciendum putaveris, idem ipse, non dico uno addito augeri, sed quamlibet sit magnus et quamlibet ingentem multitudinem continens, in ipsa ratione atque scientia numerorum non solum duplicari, verum etiam multiplicari potest. Ita vero suis quisque numerus proprietatibus terminatur, ut nullus eorum par es se cuicumque alteri possit. Ergo et dispares inter se atque diversi sunt, et singuli quique finiti sunt, et omnes infiniti sunt. Itane nume ros propter infinitatem nescit omnes Deus, et usque ad quamdam summam nume/rorum scientia Dei pervenit, ceteros ignorat? Quis hoc etiam dementissimus dixerit? Nec audebunt isti contemnere nu meros et eos dicere ad Dei scientiam non pertinere, apud quos Plato Deum magna auctoritate commendat mundum numeris fabricant e m . Et apud nos Deo dictum legitur: Omnia in mensura et numero et pondere disposuisti ; de quo et Propheta dicit: Qui profert numerose saeculum , et Salvator i n Evangelio: Capilli, inquit, vestri om nes numerati sunt . Absit itaque ut dubitemus, quod ei notus sit omnis numerus, cuius intellegentiae, sicut in Psalmo canitur, non est numerus . Infinitas itaque numeri, quamvis infinitorum numero rum nullus sit numerus, non est tamen incomprehensibilis ei, cuius intellegentiae non est numerus. Quapropter si, quidquid scientia comprehenditur, scientis comprehensione finitur: profecto et omnis infinitas quodam ineffabili modo Deo finita est, quia scientiae ipsius incomprehensibilis non est. Quare si infinitas numerorum scientiae Dei, qua comprehenditur, esse non potest infinita: qui tandem nos sumus homunculi, qui eius scientiae limites figere praesumamus, dicentes quod, nisi eisdem circuitibus temporum eadem temporalia repetantur, non potest Deus cuncta quae facit vel praescire ut fa ciat, vel scire cum fecerit? cuius sapientia simpliciter multiplex et uniformiter multiformis tam / incomprehensibili comprehensione omnia incomprehensibilia comprehendit, ut, quaecumque nova et dissimilia consequentia praecedentibus si semper facere vellet, inordinata et improvisa habere non posset, nec ea provideret ex proximo tempore, sed aeterna praescientia contineret.
31 32 33 34 35 bs bt

18. to se pak tie onoga kad kau, kako se ni Bojim znanjem ne mogu obuhvatiti stvari koje su beskonane, njima preostaje da se usude rei (i time se zagnjure u duboki vrtlog bezboja) kako Bog ne zna sve brojeve. Naime, zaista je najizvjesnije, da su brojevi besko nani, jer kojem god broju pomisli da se moe postaviti granica, taj isti broj (da i ne spominjem uveanje za jedan) - bez obzira na svoju veliinu i koliku god koliinu sadravao - po samome naelu i znano sti o brojevima, - moe se ne samo udvostruiti nego i umnogostruiti. U z to se svaki broj toliko ograniava vlastitim znaajkama, da ni jedan od njih ne moe biti jednak bilo kojem drugom. Dakle: izmeu sebe oni su i nejednaki i razliiti; i pojedini od njih su konani, doim uzeti ukupno oni su beskonani. D a l i onda Bog ne zna sve brojeve, zbog njihove beskonanosti, i do kojeg iznosa brojeva Boje znanje dosee dok on o ostalima ne zna? A tko bi, koliko god bio lud, rekao takvo to? T i se nee usuditi da prezru brojeve pa rei kako brojevi ne pripadaju Bojem znanju, kad Platon, s velikim ugledom meu njima, predo ava Boga kako oblikuje svijet na temelju brojeva. A u nas se ita, kako je o Bogu reeno: Ali ti si sve uredio po mjeri, broju i utegu. O tome i prorok kae: Koji na broj iznosi svoj svijet, dok Spasitelj u evanelju kae: Izbrojene su vam i vlasi na glavi. Stoga, nek je daleko od nas da bismo sumnjali da je svaki broj poznat njemu, ko jega razumijevanju, kao to se pjeva u psalmu, nema postavljena broja. Stoga beskonanost broja (iako beskonani brojevi nemaju nikakva odreena broja) nije neshvatljiva njemu kojega razumijeva nju nema postavljena broja. Prema tome, ako sve ono to se zna njem obuhvaa ujedno se i ograniava poimanjem spoznavatelja, onda je zaista i sva beskonanost - na neki neizreciv nain - samomu Bogu konana, jer ona nije neshvatljiva njegovu znanju.
1 2 3 4 5

Stoga, ako beskonanost brojeva prema Bojem znanju (koje nju obuhvaa) ne moe biti beskonana, tko li smo mi ovjeuljci koji se usuujemo postavljati granice njegovu znanju, govorei kako - ako se u istim onim kruenjima vremena ne ponavljaju iste vremenine, onda sve ono to je nainio Bog ne moe ni unaprijed znati kako bi nainio, ni znati kad je ve nainio? Jer, Njegova je mudrost jedno stavno mnogostruka i jednoliko mnogolika i takvim neshvatljivim shvaanjem shvaa sve neshvatljivosti da, ako bi ushtio uvijek stvarati nove i susljedne stvari razliite od onih prethodnih, one mu ne bi mogle biti neureene i nepredviene, niti bi ih predvidio tek u po sljednjem asu, nego bi ih sadravao svojim vjenim predznanjem.

b s

b t

fecit M. praevideret M. Platon, Time], 31c - 36d. Mudr 11,20. Iz 40,26. (Doslovan prijevod). Augustinov latinski prijevod (Qui profet numerose saeculum) odraava grki kako je u Sedamdesetorice (Septuaginti): 6 exqpeooov xaxa dQX)ftu,6v TOV xoau.ov atJTOir, u Vulgati je qui educit in numero militiam suam. Mt 10,30. Ps 147 (146), 5. (Doslovan prijevod prema latinskom predloku, inae se prevodi: Nema mjere mudrosti njegovoj.)
2 3 4 5 1

PLATO,

Timaeus 34b

s.

3 2

3 3

3 4

3 5

Sap 11, 21. Isa 40, 26\(sec. L X X ) . M t 10, 30. Ps 146^5/

136
Saecula saeculorum non sunt circuitus.

D E civ. D E I

12, 1 9 - 2 0 , 1

DRAVI BOJOJ

12,

19 -

20,1

137
O vjekovima vjekova.

PL 369

19. Quod utrum ita faciat, et continuata sibi connexione copulentur quae appellantur saecula saeculorum , alia tamen atque alia ordinata dissimilitudine procurrentia, eis dumtaxat, qui ex miseria liberantur, in sua beata immortalitate sine fine manentibus; an ita dicantur saecula saeculorum, ut intellegantur saecula in sapientia Dei inconcussa stabilitate manentia istorum, quae cum tempore transeunt, tamquam efficientia saeculorum, definire non audeo. Fortassis enim possit dii saeculum, quae sunt saecula, ut nihil aliud perhibeatur saeculum saeculi quam saecula saeculorum, sicut nihil aliud dicitur caelum c a e l i quam caeli caelorum. Nam caelum Deus vocavit firmamentum super quod sunt aquae ; et tamen Psalmus: Et aquae, inquit, quae super caelos sunt , laudent nomen Domini . Quid ergo istorum duorum sit, an praeter haec duo aliquid aliud de saeculis saeculorum possit intellegi, profundissima / quaestio est, neque hoc quod nunc agimus impedit, si indiscussa interim differatur; sive aliquid i n ea definire valeamus, sive nos faciat cautiores diligentior ipsa tractatio, ne i n tanta obscuritate rerum affirmare temere aliquid audeamus. Nunc enim contra opinionem disputamus, qua illi circuitus asseruntur, quibus semper eadem per intervalla temporum necesse esse repeti existimantur; quaelibet autem illarum sententiarum de saeculis saeculorum vera sit, ad hos circuitus nihil pertinet; quoniam sive saecula saeculorum sint non eadem repetita, sed alterum ex altero connexione ordinatissima procurrentia, liberatorum beatitudine sine ulio recursu miseriarum certissima permanente, sive saecula saeculorum aeterna sint temporalium tamquam dominantia subditorum, circuitus illi eadem revolventes locum non habent, quos maxime refellit aeterna vita sanctorum .
36 37 38 hu 39 bv 40

19. Sam se ne usuujem odrediti da l i Bog tako ini, i da l i se meusobno spajaju u neprekidnu nizu oni vjekovi vjekova (saecula saeculorum) te protjeu jedan za drugim u sreenoj razliitosti (dok samo one due to su izbavljene iz bijede ostaju bez kraja u svojoj blaenoj besmrtnosti); ili se pak vjekovi vjekova kae tako da se podrazumijevaju vjekovi to nepomuenom postojanou prebivaju u mudrosti Bojoj, a kao tvorni (uzroci) onim vjekovima koji prolaze s vremenom. Moda se moe rei kako je saeculum isto to i saecula, tako da nita drugo ne znai saeculum saeculi (vijek vijeka) nego i saecula saeculorum (vjekovi vjekova), upravo kao to i nebo neba (caelum caeli) nije nita drugo nego caeli caelorum (nebesa nebesa) . Jer onaj svod iznad kojega su vode Bog nazva nebo (caelum) , a ipak psalam kae: I vode koje su nad nebesima (caelos) hvalite ime Go spodinovo!
1 2 3

Zbog toga je veoma duboko pitanje koje je od ta dva znaenja tono, ili se pored toga dvoga moe jo togod drugo razumjeti o izriaju vjekovi vjekova; a nita ne smeta ovomu ime se sada bavimo ako to zasad ostavimo nerijeenim, bilo da tu uzmognemo odrediti to god, bilo da nas pomnije istraivanje uini opreznijim, kako ne bismo togod nasumino ustvrdili u tako nejasnu predmetu. Sada, naime, raspravljamo protiv onoga mnijenja o kruenjima u kojima se iste stvari nuno ponavljaju u vremenskim razmacima. A koje god znae nje izrijeka vjekovi vjekova bilo istinito, ono nije ni u kakvoj svezi s tim kruenjima; naime, bilo da vjekovi vjekova: ne znae ponav ljanje istih razdoblja, nego ureen niz povezanih razdoblja to pro tjeu jedno za drugim (dok blaenstvo izbavljenih ljudi najpostojanije traje bez ikakva povratka u bijedu), bilo da se vjekovi vjekova od nose prema vremeninama kao vjeni gospodari prema podanicima, nema mjesta tim krunim ponavljanjima istih stvari, koja u cijelosti odbacuje i vjeni ivot svetaca.
4

Deus non agit aut scit in circuitibus.

CC 377

20. 1. Quorum enim aures piorum ferant post emensam tot tantisque calamitatibus vitam (si tamen vita ista dicenda est, quae potius mors est, ita gravis, ut mors, quae ab hac liberat, mortis huius amore timeatur), post tam magna mala tamque multa et horrenda tandem aliquando per veram religionem / atque sapientiam expiata atque fi-

20. 1. Zar mogu ui pobonika podnijeti mnijenje prema kojem, proavi ovaj ivot pun takvih i tolikih nedaa (ako se uope moe ivotom nazvati ovo to je radije smrt , i to tako teak da se iz ljubavi prema toj smrti bojimo smrti koja nas od njeg izbavlja), poto su okajana tako velika i tako mnoga i strana zla, i poto su napokon okonana, zahvaljujui istinskoj vjeri i mudrosti, pa smo napokon sti1

0 bezboju onih koji tvrde, kako e due dionice najvieg 1 istinskog blaenstva - po povratnim kruenjima vremena ponovo zapasti u iste bijede i muke.

b u b v

sunt om. CC. contextione CC. Cf. Tob 13, 23; Ps 83, 5 etc. Cf. Ps 113, 16. Cf. Gen 1, 8. Ps 148, 4-5. Cf. Mt 25, 46.
1 2 3 4

3 6 37 38 3 9 4 0

Tako vieput u Svetom pismu. Izraz je hebrejski, otuda i latinski caeli caelorum. Post 1,7-8. Ps 148,4 (Doslovan prijevod prema latinskom predloku). Mt 25,46. Usporedi O Bojoj dravi, 13,10.

138

D E CIV. D E I

12, 20,1 - 20,2

DRAVI BOJOJ

12,

20,1

20,2

139

nita ita pervenire ad conspectum Dei atque ita fieri beatum contemplatione incorporeae lucis per participationem immutabilis immortalitatis eius, cuius adipiscendae amore flagramus, ut eam quandoque necesse sit deseri et eos, qui deserunt, ab illa aeternitate veritate felicitate deiectos tartareae mortalitati, turpi stultitiae, miseriis exsecrabilibus implicari, ubi Deus amittatur, ubi odio veritas habeatur, ubi per immundas nequitias beatitudo quaeratur, et hoc itidem atque itidem sine ulio fine priorum et posteriorum certis intervallis et dimensionibus saeculorum factum et futurum; et hoc propterea, ut possint Deo circuitibus definitis euntibus semper atque redeuntibus per nostras falsas beatitudines et veras miserias alternatim quidem, sed revolutione incessabili sempiternas nota esse opera sua, quoniam neque a faciendo quiescere neque sciendo potest ea, quae infinita sunt, indagare? Quis haec audiat? quis credat? quis ferat? Quae si vera essent, non solum tacerentur prudentius, verum etiam (ut quomodo valeo dicam quod volo) doctius nescirentur. Nam si haec illic in memoria non habebimus et ideo beati erimus, cur hic per eorum scientiam gravatur amplius nostra miseria? S i autem ibi ea necessario scituri sumus, hic saltem nesciamus, ut hic felicior sit exspectatio quam illic adeptio summi boni; quando hic aeterna vita consequenda exspectatur; i b i autem beata, sed non aeterna, quandoque amittenda cognoscitur.
bz

gli pred lice Boje i stekli blaenstvo u promatranju netjelesnoga svje tla, sudionitvom u njegovoj nepromjenjivoj besmrtnosti (izgarajui od ljubavi da je dosegnemo) - ali samo zato da bismo to jednom morali napustiti, da bi oni koji to napuste od vjenosti, istine i blaen stva bili ponovo baeni u paklenu smrtnost, runu glupost, upleteni u odvratne bijede, gdje gube Boga, gdje se istina mrzi, i gdje se nei stim opainama traga za sreom; a sve to da se neprestance u budue ponavlja bez ikakva kraja, kako je bilo i u prolim odreenim razdob ljima i izmjerama vjekova; i sve to opet zbog toga kako bi Bog mogao znati svoja vlastita djela s pomou odreenih kruenja, to uvijek od laze i uvijek se vraaju, pri emu se smjenjuju naa lana blaenstva i istinske bijede, sve to vjeno u neprestanoj vrtnji; jer, inae niti Bog moe otpoinuti od svojega stvaranja, niti moe svojim znanjem obu hvatiti one stvari koje su beskonane? Tko bi to sluao? Tko vjerovao? Tko podnio? I kad bi te stvari bile istinite, ne samo to bi bilo razboritije preutjeti ih nego ak (da ko liko mogu kaem ono to hou) bilo bi mudrije i ne znati o njima. Jer, ako ondje te stvari i neemo imati u sjeanju pa emo stoga biti blaeni, zato da ovdje znanjem o njima jo vie oteavamo svoju bijedu? A k o emo pak ondje o njima nuno doznati, onda barem nemojmo o njima znati ovdje, kako bi nam ovdje bilo radosnije ie kivanje negoli ondje postignue najviega dobra, kad se ovdje oekuje vjeni ivot koji treba uslijediti, a ondje dozna kako je blaen, ali nije vjean, jer se jednom mora izgubiti.

PL 370
Homo in circuitibus numquam attingit beatitudinem.

20. 2. S i autem dicunt neminem posse ad illam beatitudinem pervenire, nisi hos circuitus, ubi beatitudo et miseria vicissim alternant,
,
i n

huius vitae eruditione cognoverit: quomodo ergo fatentur, quanto plus quisque amaverit Deum, tanto eum facilius ad beatitudinem perventurum, qui ea docent, quibus amor ipse torpescat? Nam quis non remissius et Jepidius amet eum, quem se cogitat necessario deserturum et contra eius veritatem sapientiamque sensurum, et hoc cum ad eius plenam pro sua capacitate notitiam beatitudinis perfectione pervenerit? quando nec hominem amicum possit quisque ama re fideliter, cui se futurum n o v i t inimicum. Sed absit ut vera sint, quae nobis minantur veram miseriam numquam finiendam, sed inca

2. A k o pak kau, kako nitko ne moe doi do onoga blaenstva uko liko u znanju ovoga ivota ne spozna ona kruenja (u kojima se me usobno izmjenjuju blaenstvo i bijeda), kojim onda nainom pri znaju da to netko vie ljubi Boga to e lake stii do blaenstva, ako sami nauavaju one stvari kojima se hladi takva ljubav? Naime, tko nee i slabije i hladnije ljubiti onoga o kojem zna kako e ga morati napustiti, te odbaciti njegovu istinu i mudrost i to upravo kad do stigne savrenstvo blaenstva, a u punoi znanja koje mu je mogue, kad ve nitko ne moe vjerno voljeti ni ovjeka prijatelja, ako zna da e u budunosti biti njegov neprijatelj? N u , sauvaj Boe da bi bilo istinito to ime nam oni prijete, naime: bijeda kojoj nema kraja, to
2

possit M . noverit M.

Ciceron, O prijateljstvu, 16,59.

140

D E CIV. D E I

12, 20,2 - 20,3

DRAVI BOJOJ

12,

20,2

20,3

141

CC 378

terpositionibus falsae beatitudinis saepe ac sine fine rumpendam. Quid enim illa beatitudine falsius atque fallacius, ubi nos futuros miseros aut in tanta veritatis luce nesciamus aut in summa felicitatis arce timeamus? S i enim venturam calamitatem ignoraturi sumus, / peritior est hic nostra miseria, ubi venturam beatitudinem novimus; si autem nos illic clades imminens non latebit, beatius tempora transigit anima misera, quibus transactis ad beatitudinem sublevetur, quam beata, quibus transactis in miseriam revolvatur. Atque ita spes nostrae infelicitatis est felix et felicitatis infelix. Unde fit, ut, quia hic mala praesentia patimur, ibi metuimus imminentia, verius semper miseri quam beati aliquando esse possimus.

je tek esto prekidana beskonanim umetcima lanog blaenstva! Jer, to je lanije i laljivije od onoga blaenstva, gdje mi u tolikom svjetlu istine ne znamo kako emo biti bijedni ili gdje emo se na vrhuncu sretnosti plaiti upravo zbog toga? Naime, ako neemo znati o svojoj buduoj nesrei, onda je ovdje upuenija naa bijeda, u kojoj znamo za blaenstvo koje e doi. A k o nam se pak ondje nee skrivati ne srea koja prijeti, to bijedna dua blaenije provodi vrijeme, jer poto ovo proe, ona se uzdie do blaenstva, negoli blaena, jer kad vri jeme proe, ona se opet vraa u bijedu. I tako je nada u naoj nesretnosti sretna, a u sretnosti nesretna. Otuda biva da - budui da ovdje podnosimo sadanja zla, a ondje se bojimo onih to prijete - moemo istinitije biti uvijek bijedni negoli pokatkada blaeni. 3. N u takvi nazori, kao to pobonost dovikuje a istina nas uvjerava, doista su lani (jer nama se istinski obeaje ona prava sretnost, koje e se pouzdana sigurnost uvijek zadravati i nee prekidati nikakvom nesretnou) pa stoga, slijedei pravi put, koji je nama Krist , s njime kao s voditeljem i Spasiteljem, odvratimo svoj um i putanju svoje vjere od isprazna i neprikladna kruenja tih bezbonika. A k o pak, to se tie tih kruenja te neprekidnih i naizmjeninih odlazaka i po vrataka dua, platonik Porfirije ne htjede slijediti mnijenje svojaka (bilo nagnan ludou sama predmeta, bilo zbog tovanja kranskih vremena, pa je - kao to ve spomenuh u desetoj knjizi - vie volio rei, kako je dua predana svijetu da bi upoznala zla, i da zatim, izbavljena i oiena od njih, vrativi se Ocu, nita vie takvo ne trpi: koliko vie mi trebamo i prezirati i izbjegavati taj lani nauk neprija teljski kranskoj vjeri!
3 4 5

Absurdum est non esse novi-

20. 3. Sed quoniam haec falsa sunt clamante pietate, convincente veritate (illa enim nobis veraciter promittitur vera felicitas, cuius erit semper retinenda et nulla infelicitate rumpenda certa securitas): viam rectam sequentes, q u o d nobis est Christus , eo duce ac salvatore a vano et inepto impiorum circuitu iter fidei mentemque avertamus. S i enim de istis circuitibus et sine cessatione alternantibus itionibus et reditionibus animarum Porphyrius Platonicus suorum opinionem sequi noluit, sive ipsius rei vanitate permotus sive iam tempora Christiana reveritus, et, quod in libro decimo commemorav i , dicere maluit animam propter cognoscenda mala traditam mun do, ut ab eis liberata atque purgata, cum ad Patrem redierit, nihil ulterius tale patiatur: quanto magis nos istam inimicam Christianae fidei falsitatem detestari ac devitare debemus! His autem circuitibus
cb 41 4 2

quae M.
3 4 1

4 2

C f . Io 14, 6. V . supra 10, 30.

4 5

Iv 14,6. V i d i O Bojoj dravi, 12,14. V i d i O Bojoj dravi, 10,30.

142

D E CIV. D E I

12, 20,3

DRAVI BOJOJ

12,

20,3

143

PL 371

CC 379

evacuatis atque frustratis nulla necessitas nos compellit ideo putare non habere initium temporis ex quo esse coeperit genus humanum, quia per nescio quos circuitus nihil sit in rebus novi, quod non et antea certis intervallis temporum fuerit et postea sit futurum. Si enim liberatur anima non reditura ad miserias, sicut numquam an tea liberata est: fit in illa aliquid, quod antea numquam factum est, et hoc quidem valde magnum, id est quae numquam desinat aeterna felicitas. S i autem in natura immortali fit tanta novitas nullo repetita, nullo repetenda circuitu: / cur in rebus mortalibus fieri non posse contenditur? S i dicunt non fieri in anima beatitudinis novitatem, quoniam ad eam revertitur, in qua semper fuit, ipsa certe liberatio nova fit, cum de miseria liberatur in qua numquam fuit, et ipsa miseriae novitas in ea facta est quae numquam fuit. Haec autem novitas si non in rerum, quae divina providentia gubernantur, ordinem venit, sed asu potius evenit, ubi sunt i l l i determinati dimensique circui tus, in quibus nulla nova fiunt, sed repetuntur eadem quae fuerunt? S i autem et haec / novitas ab ordinatione providentiae non excluditur, sive data sit anima sive lapsa sit: possunt fieri nova, quae neque antea facta sint nec tamen a rerum ordine aliena sint. Et si potuit anima per imprudentiam facere sibi novam miseriam, quae non esset improvisa divinae providentiae, ut hane quoque in rerum ordine includeret et ab hac eam non improvide liberaret: qua tandem temeritate humanae vanitatis audemus negare divinitatem facere posse res, non sibi, sed mundo novas, quas neque antea fecerit nec umquam habuerit improvisas? S i autem dicunt liberatas quidem animas ad miseriam non reversuras, sed cum hoc fit in rebus nihil novi fieri, quoniam semper aliae atque aliae liberatae sunt et liberantur et liberabuntur: hoc certe concedunt , si ita est, novas animas fieri, quibus sit et nova miseria et nova liberatio. Nam si antiquas eas esse dicunt et retrorsum sempiternas, ex quibus quotidie novi fiant homines, de quorum corporibus, si sapienter vixerint, ita liberentur, ut numquam ad miserias revolvantur, consequenter dicturi sunt infinitas. Quantuslibet namque finitus numerus fuisset animarum, infinitis retro saeculis sufficere non valeret, ut ex illo semper homines fierent, quorum essent animae ab ista semper mortalitate liberandae, numquam ad eam deinceps rediturae. Nec ulio modo explicabunt, quomodo in rebus, quas, ut Deo notae esse possint, finitas volunt, infinitus sit numerus animarum.
cc

Poto smo odbacili i pobili ta kruenja, nikakva nas nunost ne na goni pomisliti, kako ne bijae vremenskog poetka u kojem je mogao zapoeti ljudski rod, jer po ne-znam-kakvim kruenjima u stvarima nema niega novog to i prije - u odreenim vremenskim razmacima - nije bilo i nee poslije biti. Naime, ako se izbavi dua to se nikad vie nee vratiti u bijedu (kao to nikad prije ne bijae izbavljena), u njoj je stvoreno neto to nikad prije nije stvoreno, i to neto veoma veliko, to jest: vjeita sretnost to nikada ne prestaje. A ako u bes mrtnoj naravi nastaje takva novost, (kakva se ne ponavlja i nee se ponoviti nikakvim kruenjem), zato tvrde da se takvo to ne moe dogoditi u smrtnim stvarima? A k o kau, kako se u dui ne zbiva novost blaenstva, jer se ona samo vraa u ono blaenstvo u kojem uvijek bijae, svakako je novo samo izbavljenje, kad se izbavlja iz bijede u kojoj nikad prije nije bila, a nastala je u njoj i sama novost bijede, koje nije nikad bilo. A k o opet ta novost ne ulazi u onaj pore dak stvari, kojima upravlja boanska promisao, gdje su onda oni odreeni i izmjereni krugovi, u kojima ne nastaju nikakve nove stvari, nego se ponavljaju one koje ve bijahu? A k o se pak ta novost ne iskljuuje iz poretka promisli (bilo da je dua dana tijelu, bilo da je zapala u nj) , onda mogu nastajati i nove stvari, koje se ranije nisu dogaale a koje ipak nisu tue poretku stvari. A ako je dua svojom nerazboritou mogla prirediti sebi novu bijedu (koja ne bijae nepredviena u boanskoj promisli, tako te ju je ukljuila u poredak stvari i izbavila od te bijede, ne bez predvia nja), koja nas onda brzopletost ljudske ispraznosti nagoni, da se usu dimo nijekati kako Boanstvo moe stvarati stvari koje su nove ne njemu samome, nego svijetu, a koje niti je prije stvaralo, niti mu ikada bijahu nepredviene?
6

A k o opet kau, kako se izbavljene due nee vratiti u bijedu, nego kad se to dogaa da se u stvarima ne zbiva se nita novo, jer se neprestance druge due izbavljahu, izbavljaju se i bit e izbavljane onda neka bar dopuste (iako je tomu tako) da nastaju nove due, kojima pripada i nova bijeda i novo izbavljenje. A k o pak kau kako su one prastare te prema prolosti vjene, od kojih svakodnevno na staju novi ljudi, iz ijih se tijela - budu l i mudro ivjele - izbavljaju tako da se vie nikad ne vraaju u bijedu, oni e susljedno tome mo rati rei da su te due beskonane po broju. Naime, koliko god bijae konaan broj dua, on u beskrajnim prolim razdobljima nije mogao dostajati da iz njega uvijek nastaju ljudi, kojih je due trebalo nepre stance izbavljati od ove smrtnosti, tako da se u nju vie nikad ne vrate. I oni nikako nee moi objasniti, kako moe u stvarnosti biti beskonaan broj dua, kad oni hoe da je on konaan, kako bi one mogle biti Bogu poznate.

concedant M .

Posrijedi je rasprava meu novoplatonicima: da li se dua sjedinjuje s tijelom po Bojoj volji, ili zapada u tijelo kanjena za grijehe.

144

D E CIV. D E I

12,

20,4

21

DRAVI BOJOJ

12,

20,4

21

145

... aut initium et incrementum.

20. 4.
a c

Quapropter quoniam circuitus illi iam explosi sunt, quibus miserias necessario putabatur anima reditura: quid re. . . .
-i

. 1

.i

PL 372

stat convenientius pietati quam credere non esse impossibile Deo et ea, quae numquam fecerit, nova facere et ineffabili praescientia vo luntatem mutabilem non habere? Porro autem utrum animarum liberatarum nec ulterius ad miserias rediturarum numerus possit semper augeri, ipsi viderint, qui de rerum infinitate cohibenda tam subtiliter disputant; nos vero ratiocinationem nostram ex utroque latere terminamus. S i enim potest, quid causae est, ut negetur creari potuisse quod numquam / antea creatum esset, si liberatarum anima rum numerus, qui numquam antea fuit, non solum factus est semel, sed fieri numquam desinet? S i autem oportet ut certus sit liberata rum aliquis numerus animarum, quae ad miseriam numquam redeant, neque iste numerus ulterius augeatur: etiam ipse sine dubio, quicumque erit, ante utique numquam fuit; qui profeeto crescere et ad suae quantitatis terminum pervenire sine aliquo non posset ini tio; quod initium eo modo antea numquam fuit. Hoc ergo ut esset, creatus est homo, ante quem nullus fuit.
cd

4. Stoga, budui su se rasprsnuli oni njihovi krugovi (po kojima su zamiljali kako e se dua nuno vratiti u istu bijedu), to l i preostaje primjerenije pobonosti nego vjerovati kako Bogu nije nemogue: i stvoriti nove stvari koje nikad prije nije stvorio i uz neizrecivo pred znanje ne imati promjenjivu volju? I dalje, da li broj izbavljenih dua, koje se vie nikad nee vratiti u bijedu, moe neprestance rasti, neka o tome razvide sami to tako potanko raspredaju o ograniavanju beskonanosti stvari! M i pak zavravamo ovo nae doumljivanje s dvostrukom pretpostavkom. A k o taj broj moe rasti, zato bi se nijekalo da se moe stvoriti i ono to nikad prije nije bilo stvoreno, ako je broj izbavljenih dua, koje nikad prije ne postojae, ne samo jed nom stvoren nego nee nikad prestati da se stvara? A k o pak mora postojati odreen broj izbavljenih dua koje se nikad ne vraaju u bijedu, i ako se dotini broj ne smije vie uveavati, onda i on sam koliki god bio - zacijelo nije nikad prije postojao, i zaista ne moe narasti i doi do granice svoje koliine bez nekakva poetka; a taj poetak - na taj nain - nije postojao nikada prije. Dakle, da bi na stao taj poetak, stvoren je ovjek, prije kojega nije postojao ni jedan drugi.

CC380 Unus creatur homo ad unitatem societat l s

n 0

Hac igitur quaestione difficillima propter aeternitatem Dei v a creantis sine novitate aliqua voluntatis, quantum potuimus, ex21. . . i i r T I r

21. Objasnivi onoliko koliko uzmogosmo to veoma teko pitanje o vjenosti Boga koji stvara nove stvari bez ikakve novosti u njegovoj
.. ,
J

postanku
e d n a r v

ti-

j, g .P g ovjeka i ljudskoga roda u

n

plicata non est arduum videre multo fuisse melius quod factum est, ut ex uno homine, quem primum condidit, multiplicaret genus huma num, quam si i d incohasset a pluribus. N a m cum animantes alias solitarias et quodammodo solivagas, id est, quae solitudinem magis appetant, sicuti sunt aquilae milvi, leones lupi et quaecumque ita sunt, alias congreges instituerit, quae congregatae atque in gregibus malint vivere, ut sunt columbi sturni, cervi damulae et cetera huiusmodi: utrumque tamen genus non ex singulis propagavit, sed plura simul iussit existere. Hominem vero, cuius naturam quodammodo mediam inter angelos bestiasque condebat, ut, si Creatori suo tamquam vero domino subditus praeceptum eius pia oboedientia custodiret, in consortium transiret angelicum, sine morte media beatam immortalitatem absque ulio termine consecutus; si autem Dominum Deum suum libera voluntate superbe atque inoboedienter usus ofce

volji, - nije teko uvidjeti da bijae mnogo bolje ono sto je uinjeno, naime: da se iz jednoga ovjeka, kojega je Bog prvog stvorio, uzmnoi cijeli ljudski rod, nego da bi zapoeo od vie ljudi. Naime, dok je jedne ive stvorove stvorio osamljenikim i na neki nain samakim, to jest one koji vie tee samoi, kao to su orlovi, sokolovi, lavovi, vukovi i slino, a druge ive stvorove druevnim, to jest one koji vie vole ivjeti zdrueni i u skupovima, kao to su golubovi, vorci, jeleni, lopatai i slino, - ni jedan od tih rodova nije uzmnoio iz pojedinih primjeraka, nego je naredio da nastanu mnogi odjednom. Doim ovjekovu narav stvorio je nekako po sredini izmeu anela i ivotinja i to tako, da ako bude podvrgnut svojem Stvoritelju kao gospodaru izvravao njegov nalog uz pobonu poslunost, bez prolaza kroza smrt prijei e u aneosku zajednicu , stekavi blaenu bes mrtnost bez ikakva kraja; ako pak bude Gospodina Boga svojeg uvri jedio oholo se i neposluno sluei svojom slobodnom voljom, predan
1

c d c c e

. possit M . damnulae CC.

Nasuprot pelagijancima, koji nauavahu kako je smrt ovjeku prirodna i nije posljedak grijeha; dapae - prema njima - smrt je nudan uvjet ovjekove smrtne naravi. ak i da Adam nije zgrijeio.

146

D E CIV. D E I

12, 21 - 23

DRAVI BOJOJ

12,

21

23

147

fenderet, morti addictus bestialiter viveret, libidinis servus aeternoque post mortem supplicio destinatus, unum ac singulum creavit, non utique solum sine humana societate deserendum, sed ut eo modo vehementius ei commendaretur ipsius societatis unitas vinculumque concordiae, si non tantum inter se naturae similitudine, verum etiam cognationis affectu homines necterentur; quando n e ipsam quidem feminam copulandam viro sicut ipsum creare illi placuit, sed ex ipso, ut o m n i n o ex homine uno diffunderetur genus humanum.
cf cg

smrti ivjet e ivotinjski, kao rob pouda i osuen na vjenu kaznu nakon^mrIi;"njega je Bog stvorio jednim i jedinim, ali ne da ga ostavi sama bez ljudskog drutva, nego da bi mu tim nainom jo snanije ucijepio jedinstvo samoga zajednitva i spone sloge, ako se ljudi me usobno povezu ne samo slinou naravi nego i uvstvom srodnosti; jer ni samu enu to se imala zdruiti s ovjekom, nije ushtio stvoriti kao njega, nego ju je stvorio iz njega, kako bi se cijeli ljudski rod proirio od jednog ovjeka.
2

... et ad vinculum concor diae quae naturalis est in bestiis. PL 373

CC 381

22. Nec ignorabat Deus hominem peccaturum et morti iam obnoxium morituros propagaturum eoque progressuros peccandi immanitate mortales, ut tutius atque pacatius inter se rationalis voluntatis expertes bestiae sui generis viverent, quarum ex aquis et terris / plur i u m pullulavit exordium, quam homines, quorum genus ex uno est ad commendandam concordiam propagatum. Neque enim umquam inter se leones aut inter se dracones, qualia homines, bella gesserunt. Sed praevidebat etiam gratia sua populum piorum in adoptionem vocandum remissisque peccatis iustificatum piritu Sancto sanctis angelis in aeterna pace sociandum, novissima inimica morte destruct a ; cui populo esset huius rei consideratio pro/futura, quod ex uno homine Deus ad commendandum hominibus, quam ei grata sit etiam in pluribus unitas, genus instituisset humanum.
c h 43

22. Isto tako, Bog je znao da e ovjek zgrijeiti i kako e ve podloarT smrti raati smrtnike odreene da mriju, i da e smrtnici u golemoi opaine zabludjeti tako daleko, te e sigurnije i mirnije i vjeti izmeu sebe ak i zvijeri liene razumske volje (to se zaee u nebrojenom mnotvu u vodi i na kopnu) negoli ljudi, kojih se rod proirio od jednog ovjeka, da bi se promicala sloga. Jer nikad ni lavovi ni zmajevi nisu izmeu sebe bili takve bojeve kao ljudi. A l i je predviao i to da e, po njegovoj milosti, narod pobonika biti po zvan u posinstvo i poto mu se grijesi oproste te bude opravdan D u hom Svetim, bit e pridruen svetim anelima u vjenome miru, kad se uniti i posljednji neprijatelj, smrt ; a tome narodu koristit e raz miljanje da je Bog zapoeo ljudski rod od jednoga ovjeka, kako bi pokazao ljudima koliko je njemu milo jedinstvo meu mnogima.
1 2 3

Bog je unaprijed znao da e zgrijeiti prvi ovjek, kojega je stvorio, i istodobno predvidio kolik e narod pobo nika svojom milou prenijeti iz ljudskoga roda u aneosko zajednitvo.

23. Tako je Bog stvorio ovjeka na svoju sliku. Naime, stvorio mu je takvu duu koja razborom i razumom nadmauje sve ivotinje
Homo creatus est ut Deo serviat.

O naravi ljudske due stvorene na sliku Boju.

23. Fecit ergo Deus hominem ad imaginem suam . Talem quippe illi animam creavit, qua per rationem atque intellegentiam omnibus

44

Post 2,22.
e(

c h

nec M. s omne M. plurimum M. Cf. 1 Cor 15, 26. Cf. Gen 1, 26.

i j j n o od opih mjesta u vie klasinih pisaca (Horacije, Epode, 7,11-12; Plinije Stariji, Naturalis historia, 7; Juvenal, 15,159-171; Seneka Mlai, De clementia, 1,26,3; Epistulae morales, 95,31). 1 Kor 15,26. Usporedi Ps 133 (132), 1.
2 3 1

4 3 4 4

Post 1,26-27.

148

D E CIV. D E I

12, 23 - 24

DRAVI BOJOJ

12,

23

24

149

esset praestantior animalibus terrestribus et natatilibus et volatilibus, quae mentem huiusmodi non haberent. Et cum virum terreno formasset ex pulvere eique animam qualem dixi sive quam iam fece rat sufflando indidisset sive potius sufflando fecisset eumque flatum, quem sufflando fecit (nam quid est aliud sufflare quam flatum facere?), animam hominis esse voluisset, etiam coniugem illi in adiutorium generandi ex eius latere osse detracto fecit , ut Deus. Neque enim haec carnali consuetudine cogitanda sunt, ut videre solemus opifices ex materia quacumque terrena corporalibus membris, quod artis industria potuerint, fabricantes. Manus Dei potentia Dei est, qui etiam visibilia invisibiliter operatur. Sed haec fabulosa potius quam vera esse arbitrantur, qui virtutem ac sapientiam Dei, qua no vit et potest etiam sine seminibus ipsa certe facere semina, ex his usitatis et cotidianis metiuntur operibus; ea vero, quae primitus in stituta sunt, quoniam non noverunt, infideliter cogitant; quasi non haec ipsa, quae noverunt de humanis conceptibus atque partubus, si inexpertis narrarentur, incredibiliora viderentur; quamvis et ea ipsa plerique magis naturae corporalibus causis quam operibus divinae mentis assignent.
45 46

(one na kopnu, one koje plivaju i one koje lete), koje nemaju takvog uma. Bog je oblikovao mua od zemaljskoga praha i dao mu duu, 0 kojoj ve rekoh, bilo da ju je udahnuo kao ve stvorenu , bilo da ju je radije stvorio udahnjujui; te je dah to ga je udahnuem stvorio (jer to je drugo udahnuti negoli stvoriti dah?) ushtio da bude dua ovjeku; a zatim je, uzevi kost iz njegove strane, kao Bog, nainio enu, da mu pomogne u raanju . O tome ne smijemo misliti na tje lesni nain, kao to obiavamo gledati obrtnike gdje od kakve zemalj ske tvari tjelesnim udovima izrauju ono to ve mogu marom svojega umijea. Ruka Boja jest monost Boja: O n nevidljivo izrauje ak 1 vievine. N u to smatraju vie neim basnenim negoli istinskim oni koji uobiajenim i svakodnevnim mjerilima odmjeravaju mo i mu drost Boju, kojom Bog umije i moe i bez sjemenja stvoriti samo sjeme. I one stvari koje su prvo stvorene (budui da ih ne poznaju) ti promatraju s nevjericom, kao da se same one stvari koje poznaju o ljudskim zaecima i roajima ne bi inile jo nevjerojatni)'ima, da se ispriaju onima koji s njima nisu upoznati, iako i te dotine mnogi vie pripisuju naravnim tjelesnim uzrocima negoli djelima boanskoga uma.
2 3 4 5

Unus

Deus

creare potest.

PL374

24. Sed cum his nullum nobis est in his libris negotium, qui divinam mentem facere vel curare ista non credunt. Illi autem qui Platoni suo credunt non ab illo summo Deo, qui fabricatus est mundum, sed ab aliis minoribus , quos quidem ipse creaverit, perrnissu sive iussu eius animalia facta esse cuncta mortalia, in quibus homo praecipuum diisque ipsis cognatum teneret locum, si superstitione careant, qua quaerunt unde iuste videantur sacra et sacrificia facere quasi conditoribus suis, facile carebunt etiam huius ophrionis errore. Neque enim fas est ullius naturae quamlibet minimae mortalisque / creatorem nisi Deum credere ac dicere, et antequam possit intellegi. Angeli autem, quos illi deos libentius appellant, etiamsi adhibent vel iussi vel permissi operationem suam rebus quae gignuntur in mundo, t a m non eos dicimus creatores animalium, quam nec agricolas frugum atque arborum.
47 cl

24. A l i u ovim knjigama mi nemamo nikakva posla s onima koji ne vjeruju, da boanski U m bilo stvara dotine stvari bilo brine o
..
J

M o e li se rei
d

, Vr-lL^
s t v o r a

a s

"L

..

stvoritelji ikojeg bilo i najsitnijeg

njima. Oni opet koji vjeruju u svojega Platona tvrde, kako sve smrtne ivotinje (meu kojima ovjek ima najistaknutije mjesto srodno samim bogovima) nije stvorio najvii Bog, koji je stvorio svi jet, nego neki drugi manji, koje je on stvorio - bilo po njegovom doputenju bilo po naredbi; meutim, kada bi se oni liili praznovjerice, kojom nastoje opravdati obrede koje im prireuju i rtve koje im prinose kao svojim tvorcima, lako bi se liili i zablude takvoga mnijenja. Jer, nije doputeno ni vjerovati, ni govoriti o ijednoj naravi, koliko god siunoj i smrtnoj, da je njezin stvoritelj itko drugi osim Boga, ak i prije nego to se moe razumjeti. A aneli opet, koje dotinici radije nazivaju bogovima, iako - bilo po naredbi bilo po doputenju - sudjeluju u stvarima to se raaju u svijetu, ipak se ne mogu nazvati stvoriteljima ivotinja kao to ni poljodjelci stvoriteljima usjeva i stabala.
2 3

tam] tamen tam

M.

Post 2,7. Kao to Augustin izlae u djelu De genesi ad litteram, 7,24,35. Post 2,21-22. to se tie Augustinova stava prema antropomorfnom poimanju Bojih stvarala kih inova vidi u djelu De genesi ad litteram, 6,12,20.
3 4 5

4 5

4 6

4 7

Cf. G e n 2, 7. Cf. G e n 2, 21-24. Cf. P L A T O , Timaeus 41a-43b.

Kao na primjer epikurejci koji smatraju da je bilo kakva stvaralaka djelatnost ili briga o svjetskim poslovima posve nespojiva s vrhunskom sreom bogova. Platon, Timej, 41a-d; 69c. To jest: platonici.
2 3

150 CC382
Omnia facit Deus in quantum sunt.

DE

civ.

DEI

12, 25

DRAVI BOJOJ

12,

25

151

25. Cum enim alia sit species, quae adhibetur extrinsecus cuicumque materiae corporali, sicut operantur homines figuli et fabri
^ . , . .
r

r r

PL 375 CC 383

atque i d genus opilices, qui etiam pmgunt et erhngunt rormas similes corporibus animalium; alia vero, quae intrinsecus efficientes causas habet de secreto et occulto naturae viventis atque intellegentis arbitrio, quae non solum naturales corporum species, verum etiam ipsas animantium animas, dum non fit, facit: supra dicta illa species artificibus quibusque tribuatur; haec autem altera non nisi uni artifici, creatori et conditori Deo, qui mundum ipsum et angelos sine ulio mundo et sine ullis angelis fecit. Qua enim vi divina et, ut ita dicam, effectiva, quae fieri nescit, sed facere, accepit speciem, cum mundus fieret, rutunditas caeli et rutunditas soli: eadem vi divina et effectiva, quae fieri nescit, sed facere, accepit speciem rutunditas oculi et rutunditas pomi et ceterae figurae naturales, quas videmus in rebus quibusque nascentibus non extrinsecus adhiberi, sed intima Creatoris potentia, qui dixit: Caelum et terram ego impleo , et cuius sapientia est, quae attingit a fine usque ad finem fortiter et disponit omnia suaviter . Proinde facti primitus angeli cuiusmodi ministerium praebuerint Creatori cetera facienti nescio; nec tribuere illis audeo quod forte non possunt, nec debeo derogare quod possunt. Creationem tamen conditionemque omnium naturarum, qua fit ut omnino naturae sint, eis quoque faventibus illi Deo tribuo, cui se etiam ipsi debere quod sunt cum gratiarum actione noverunt. Non solum igitur agricolas non dicimus fructuum quorumque creatores, cum legamus: Neque qui plantat est aliquid neque qui rigat, sed qui incrementum dat Deus ', sed ne ipsam quidem terram, quamvis ma ter omnium fecunda videatur, quae germinibus erumpentia promovet et fixa radicibus continet, cum itidem legamus: Deus illi dat cor pus quomodo voluerit et unicuique seminum proprium corpus . Ita nec feminam sui puerperii creatricem appellare debemus, sed potius illum qui cuidam famulo suo dixit: Priusquam te formarem in utero, novi te . Et quamvis anima sic vel sic affecta praegnantis valeat aliquibus velut induere qualitatibus fetum, sicut de virgis variatis fecit Iacob, ut pecora colore varia gignerentur : naturam tamen i l lam, quae gignitur, tam ipsa non fecit, quam nec ipsa se fecit. Quaelibet igitur corporales vel / seminales causae gignendis rebus adhibeantur, sive operationibus angelorum aut homi/num aut quorum48 49 50 51 52 53

25. Jedan je lik koji se primjenjuje izvanjski bilo kojoj tjelesnoj tvari, kao to to ine ljudi lonari i kovai i slini obrtnici, koji ak oslikavaju i izrauju likove sline tijelima ivotinja; a drugi je lik koji ima unutarnje tvorne uzroke od tajne i skrovite odluke ive i razumske naravi, koja - sama nestvorena - stvara ne samo naravne oblike tjelesa nego i same due ivih stvorova; onaj prvi lik pripisuje se ne kojim izraivaima, doim ovaj drugi samo jednome tvorcu, stvorite lju i utemeljitelju, Bogu, koji je stvorio sam svijet i anele, bez ikakva svijeta i bez ikakvih anela.

Svaku narav i stvorov^nije

111

nainio i obiikoolim^og^^

Istom onom boanskom i (da tako kaem) tvorbenom moi - koja se ne moe nainiti, a moe initi - kad svijet ono nastade, poprimi svoj lik okrugloa neba i okrugloa sunca; istom tom boanskom i tvorbe nom moi (koja se ne moe nainiti, a moe initi) poprimi svoj lik i okrugloa oka i okrugloa ploda te ostali naravni oblici, kakve vidimo da su utisnute u svim stvarima to se raaju, ali ne izvanjski nego po najunutranjijoj monosti Stvoritelja, koji ree: Ja ispunjam nebo i zemlju i kojega se mudrost prostire snano s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom. Stoga ne znam kakvu su slubu obavljali aneli, koji su prvi stvoreni, kad je Stvoritelj stvarao ostalo. Niti se usuujem pripisivati im ono to moda ne mogu, niti im pak smijem odricati ono to mogu. A l i stvaranje i osnutak svih naravi (po kojemu biva da naravi uope postoje), uz odobravanje anela, pripisujem onome Bogu, kojemu i oni znaju sa zahvalnou da duguju to to jesu.
1 2

I ne samo to poljodjelce ne nazivamo stvoriteljima plodova, jer ita mo: Tako niti je to onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva, nego onaj koji daje da raste - Bog , nego tako ne nazivamo ni samu zemlju, iako se ini plodnom majkom svega, jer potie da bujno potjera iz klica i sve vrsto dri korijenjem na mjestu, budui da isto tako ita mo: A Bog mu daje stabljiku kakvu hoe, i to svakom sjemenu nje govu vlastitu stabljiku. Isto tako ne trebamo ni enu zvati stvarateljicom svojega eda, nego radije onoga koji ree jednomu od svojih slugu: Prije nego to te oblikovah u majinoj utrobi ja te znadoh. Pa iako ovako i l i onako raspoloena dua trudnice moe svojem plodu prenijeti stanovite znaajke, kao to ono Jakov ispruganim pruem postignu da se raaju isprugani kozlii , ipak samu narav koja se raa, ona sama nije nainila kao to nije nainila ni sebe samu.
3 4 5 6

Zbog toga, kakvi god tjelesni ili sjemenski uzroci djelovali pri na stanku stvari, bilo inovima anela ili ljudi ili kojih ivotinja bilo pak

4 8
4 9

Ier 23, 24.

Sap 8 1 1 Cor3, 7. 1 Cor 1 S 38
1

5 0

5 1

Jr 23,24 (prema latinskom predloku). * Mudr 8,1. ' 1 K o r 3 7

-Ie?U5.'
5 3

Cf. Gen 30, 37.

6 l
Pos

IJAV ' 5 38

30,37-39.

152

D E CIV. D E I

12, 2 5 - 2 6

DRAVI BOJOJ

12,

25 -

26

153

que animalium sive marium feminarumque mixtionibus; quaelibet etiam desideria motusve animae matris valeant aliquid liniamentorum aut colorum aspergere teneris mollibusque conceptibus: ipsas omnino n a t u r a , quae sic vel sic in suo genere afficiantur, non facit nisi summus Deus, cuius occulta potentia cuncta penetrans incontaminabili praesentia facit esse quidquid aliquo modo est, in quantumcumque est; quia nisi faciente illo non tale vel tale esset, sed prorsus esse non posset. Quapropter si in illa specie, quam forinsecus corpo ralibus opifices rebus imponunt, urbem Romam et urbem Alexandriam non fabros et architectos, sed reges, quorum voluntate consilio imperio fabricatae sunt, illam Romulum, illam Alexandrum ha buisse dicimus conditores: quanto potius non nisi Deum debemus conditorem dicere naturarum, qui neque ex ea materia facit aliquid, quam ipse non fecerit, nec operarios habet, nisi quos ipse creaverit; et si potentiam suam, ut ita dicam, fabricatoriam rebus subtrahat, ita non erunt, sicut ante quam fierent non fuerunt. Sed ante dico aeternitate, non tempore. Quis enim alius creator est temporum, nisi qui fecit ea, quorum motibus currerent tempora?

snoajima mujaka i enki; te bilo to postizale elje ili gibanja maj ine due u oblikovanju crta i l i boja njenoga i mekanog zametka, same naravi (od kojih se na svaku u vlastitome rodu moe djelovati ovako i l i onako) ne stvara nitko osim Svevinjeg Boga, kojega skri vena mo - proimajui sve stvari - svojom neoskvrnjivom prisutnou podaruje bitak svemu to bilo kojim nainom jest, ukoliko uope jest, jer da On ne stvara, ne samo ne bi bilo ovakvo ili onakvo, nego uope ne bi moglo biti.
7

I tako, ako govorei o onome liku to ga izraivai izvana pridaju tjelesninama, ne kaemo, da su gradovima Rimu i Aleksandriji nji hovi utemeljitelji ne graevinari i graditelji, nego kraljevi, Romul jed nog, a Aleksandar drugog, (po kojih su volji, naredbi i moi bili izgra eni), koliko onda prije trebamo rei kako nitko drugi nije utemelji telj naravi osim Boga, koji niti to tvori od tvari koju nije sam stvorio, niti ima radnika osim onih koje je sam stvorio. I ako bi, da tako kaem, oduzeo stvarima njegovu tvorbenu monost (potentia fabricatoria), one isto tako nee biti kao to ne bijahu ni prije nego to su postale. A kad kaem prije, onda mislim na vjenost, a ne na vrijeme. Jer tko l i je drugi stvoritelj vremena, osim onoga tko je stvorio ono gibanjem ega teku vremena?
8

Quid de mundo Platonici sentiant.

26.
e s s e V

Ita sane Plato minores et a summo Deo factos deos effectores olu.it animalium ceterorum, ut immortalem partem ab ipso su. . i .
54

merent, ipsi vero mortalem attexerent. Proinde animarum nostrarum eos creatores noluit esse, sed corporum . Unde quoniam Porphyrius propter animae purgationem dicit corpus omne fugiendum simulque cum suo Platone aliisque Platonicis sentit eos, qui immoderate atque inhoneste vixerint, propter luendas poenas ad corpora
cl

26. Platon, dakako, htjede da manji bogovi (stvoreni od najvieg Boga) sami budu tvorci ostalih ivih stvorova, tako da ovi besmrtni dio primaju od Njega samoga, a oni domeu onaj smrtni. Stoga ne - - - - - htjede da budu tvorci naih dua, nego tijela. Otuda Porfirije - kae kako radi oienja due treba izbjegavati svako tijelo, te zajedno s Platonom i ostalim platonicima misli, kako se oni to su ivjeli neu mjereno i neasno vraaju za kaznu u smrtna tijela (prema Platonu,
1 2

mnijenju

koTinTm^'ijahu da su aneli d o d u e stvoreni od B o g a , ali da su sami tvorcima ljudskih tijela.

c l

ac M.
C f . P L A T O , Timaeus 11, 41.

O tome Augustin podrobnije govori u djelu O Trojstvu (3,8,13-9,16). V i d i O Bojoj dravi, 11,6 i 12,16. V i d i O Bojoj dravi, 12,25. V i d i O Bojoj dravi, 10,29; 22,12, 26-28.

1 5 4 2

154

D E civ. D E I

12, 2 6 - 2 7 , 1
cm

DRAVI BOJOJ

12,

26

-27,1

155

CC 384

PL 376

redire mortalia, Plato quidem e t i a m bestiarum, Porphyrius tantummodo ad h o m i n u m : sequitur eos, ut dicant deos istos, quos a nobis volunt quasi parentes et conditores nostros coli, nihil esse aliud quam fabros compedum carcerumve nostrorum, nec institutores, sed inclusores alligatoresque nostros ergastulis aerumnosis et gravissimis vinculis. Aut ergo desinant Platonici poenas animarum ex istis corporibus comminari, aut eos nobis deos colendos non praedicent, quorum in nobis operationem, ut quantum possumus fugiamus et evadamus, hor/tantur, cum tamen sit utrumque falsissimum. Nam neque ita luunt poenas animae, cum ad istam vitam denuo revolvuntur, et omnium viventium sive in caelo sive in terra nullus est conditor, nisi a quo facta sunt caelum et terra. Nam si nulla causa est vivendi in / hoc corpore nisi propter pendenda supplicia: quomodo dicit idem Plato aliter mundum fieri non potuisse pulcherrimum atque optimum, nisi omnium animalium, id est e t immortalium et mortalium, generibus impleretur ? S i autem nostra institutio, qua vel mortales conditi sumus, divinum munus est: quomodo poena est ad ista corpora, i d est ad divina beneficia, remeare? Et si Deus, quod assidue Plato commemorat , sicut mundi universi, ita omnium ani malium species aeterna intellegentia continebat: quomodo non ipse cuncta condebat? An aliquorum esse artifex nollet, quorum efficiendorum artem ineffabilis eius et ineffabiliter laudabilis mens haberet ?
55 cn 56 57 58

ak i u tijela ivotinja, a prema Porfiriju samo u ljudska tijela), iz ega slijedi, da oni tvrde kako ti isti njihovi bogovi (za koje hoe da ih mi tujemo kao svoje roditelje i utemeljitelje) nisu nita drugo nego izraivai naih okova i graditelji naih tamnica, nisu nai stvoritelji nego zatvoritelji i okivatelji najteim okovima u jadnim kaznionica ma. Zbog toga, ili neka platonici prestanu plaiti nas kaznama dua u tim tijelima ili nek ne propovijedaju kako trebamo kao bogove to vati one iste o kojima nas potiu da njihovu izraevinu izbjegavamo to vie moemo, kad je to oboje u cijelosti lano. N u injenica je da se due ne kanjavaju tako to se ponovno vraaju u ovaj ivot, i da svim ivim stvorovima, bilo na nebesima bilo na zemlji, nema dru goga Stvoritelja osim onoga koji je stvorio nebo i zemlju. Naime, ako nema nikakva drugog uzroka ivljenju u ovome tijelu osim izdrava nja sramotnih kazna, kako onda isti Platon kae, da svijet nije mogao drukije biti najljepi i najbolji nego da se ispuni rodovima svih ivih stvorova, to jest: i besmrtnih i smrtnih? A ako je opet na postanak po kojem smo stvoreni kao smrtnici, boanski dar, kako to da je kazna vraati se u ta tijela, naime: u Boja dobroinstva? A k o uz to Bog (kao to Platon neprestance napominje) sadravae u svojoj vjenoj razumnosti jednako likove cjelokupnoga svijeta kao i svih i vih stvorova, kako to da On sam nije sve njih i stvorio? Ili pak ne htjede biti tvorac nekih stvari, dok umijee njihove tvorbe bijae u njegovu umu, koji je neizreciv i neizrecivo hvale dostojan?
4 5

Unum creavit Deus hominem ut concors es set genus hu manum.

27. 1. Merito igitur vera religio, q u e m mundi universi, eum ani malium quoque universorum, hoc est et animarum et corporum, conditorem agnoscit et praedicat. In quibus terrenis praecipuus ab illo ad eius imaginem homo propter eam causam, quam dixi, et si qua forte alia maior latet, factus est unus, sed non relictus est solus. N i hil enim est quam hoc genus tam discordiosum vitio, tam sociale natura. Neque commodius contra vitium discordiae vel cavendum ne existeret, vel sanandum cum exstitisset, natura loqueretur humana, quam recordationem illius parentis, quem propterea Deus creare voluit unum, de quo multitudo propagaretur , ut hac admonitione etiam in multis concors unitas servaretur. Quod vero femina illi ex eius latere facta est, etiam h i c satis significatum est quam cara mariti et uxoris debeat esse coniunctio. Haec opera Dei propterea sunt utique inusitata, quia prima. Qui autem ista non credunt, nulla
59 c p

co

27. 1. Zbog toga s pravom istinska vjera priznaje i propovijeda da je isti onaj tko je stvoritelj cjelokupnoga svijeta stvoritelj i svih ivih stvorova, to jest i dua i tijela. A meu zemaljskim stvorovima ovjek je najistaknutiji, i njega je On stvorio na svoju sliku, zbog onoga razloga koji navedoh, nu moda i zbog kakvoga veeg to je skriven. Stvorio ga je jednog, ali ga nije ostavio samog. Naime, od ljudskoga roda nita nije po poroku neslonije i nita nije po naravi druevnije. A ljudska narav ne nudi nita prikladnije protiv poroka nesloge (bilo da se pazi kako ne bi izbio, bilo da se lijei kad je ve izbio) od prisjeanja na naeg prvog roditelja, kojega je Bog zbog toga ushtio stvoriti jednim da se iz njega rairi mnotvo, kakp bi nas time opomenuo, da i u mnotvu uvamo slonu jednou. I td mu je ena nainjena iz njegova boka, i to dostatno pokazuje koliko mila treba biti uzajamna veza mua i ene. A ta su Boja djela zbog toga
1

U prvome ovjeku bijae nastala cjelo kupna punoa ljudskoga roda, u kojoj je Bog predvidio koji e dio biti poaen nagra dom, a koji osuen na kaznu.

0 1 1

011

0 0

ad add. M. et antepon. M. quem om. M. P hine M.

5 5

Cf. P O R P H Y R I U S , De regressu animae.

Cf. Cf. PLATO, Timaeus 29b.
;

5 6

5 7

C f . P L A T O , Politeia 597b-e; Timaeus 30b ss.; Philebus 28c-31a.

P L A T O , Timaeus 30b.

Vidi O Bojoj dravi, 10,30; 13,19. Platon, Timej, 30d; 92c. Platon, Timej (30b-d), O dravi, 597b-c. Post 2,22.24; Mt 19,5; Ef 5,28.31.

5 8

5 9

Cf. G e n 2, 22.

156

DE

civ.

DEI

12, 2 7 , 1

-27,2

DRAVI BOJOJ

12,

27,1

27,2

157

facta prodigia debent credere; neque enim et ipsa, si usitato naturae curriculo gignerentur, prodigia dicerentur. Quid autem sub tanta gubernatione divinae providentiae, quamvis eius causa lateat, frustra gignitur? Ait quidam Psalmus sacer: Venite et videte opera Domini, quae posuit prodigia super terram . Cur ergo ex latere viri femina facta sit, et hoc primum quodammodo prodigium quid praefiguraverit, dicetur alio loco, quantum me Deus adiuverit .
60 cq

izuzetna, jer su prva. Oni koji u njih ne vjeruju, ne bi trebali vjerovati ni u kakva udesa; jer ni ta dotina ne bi se zvala udesima, da se dogaaju uobiajenim tijekom naravi. Naime, pod tako monom vla davinom boanske promisli, to li se dogaa bez svrhe, ak ako je razlog tomu i skriven? Jedan od svetih psalama kae: Doite i pro matrajte djela Gospodinova, kolika udesa postavi na zemlji. A za to je iz ovjekova rebra stvorena ena i to je to na neki nain prvo udo najavljivalo, iznijet u drugdje, koliko mi Bog pomogne.
2 3

cc 385
Ex primo homine duae crvitates exortae
s u n t m

27. 2. Nunc quoniam liber iste claudendus est, in hoc primo hoi n e , qui primitus factus est, nondum quidem secundum eviden. . , . . .
r

. .

tiam, iam tamen secundum Dei praescientiam exortas ruisse existimemus in genere humano societates tamquam civitates duas. Ex illo enim futuri erant homines, alii malis angelis in supplicio, alii bonis in praemio sociandi, quamvis occulto Dei iudicio, sed tamen iusto. Cum enim scriptum sit: Universae viae Domini misericordia et veritas : nec iniusta eius gratia nec crudelis potest esse iustitia.
61

2. A sada, jer se ova knjiga treba zakljuiti, mislimo, kako u ovome prvome ovjeku, koji je prvi stvoren - ako jo ne prema dokazu, a ono ipak prema Bojem predznanju - zaee se u ljudskom rodu dva drutva poput dva grada. O d njega, naime, imali su proizai ljudi, jedni da se pridrue zlim anelima u kazni, drugi da se pridrue do brima u nagradi, prema sudu Bojem, iako skrivenom, ipak praved nom. I jer je pisano: Sve su staze Gospodinove milost i istina, ni njegova milost ne moe biti nepravedna, ni njegova pravda okrutna.
4

" i dicam add.

M. Doslovan prijevod prema Augustinovu latinskom predloku (Venite et videte opera Domini, quae posuit prodigia super terram), Ps 46 (45), 8. """"3"Vidi 'O Boljo] dravi, 22JL7. Ps 25 (24), 10. (Prijevod prema Augustinovu latinskom predloku)
4 2

6 0 6 1

P s 4 5 , 9. P s 2 4 . 10.

KNJIGA XIII.
Knjiga bi mogla imati naslov: ovjek izmeu ivota, grijeha, smrti i ivota. Pred met moemo saeti u ove rijei: ovjek, ukoliko je dua proizala iz stvarateljskog daha Bojega i ukoliko je tijelo od praha zemljanoga, podloan je smrti tijela u vre menu a, ako se ne iskupi, takoer i smrti due u vjenosti; ali ako sudjeluje u otkupiteljskoj milosti, prenijet je, tijelom i duom, u neprolazan i blaen ivot izvan vremena. Tema tijekom izlaganja nua uobiajeno izuzetno bogatstvo tipino augustinskih sa draja, kroz refleksije, povezivanja i oite digresije. Ima tri dijela. U prvom dijelu govori se o meuproimanju i gotovo poklapanju znaenja grijeha i smrti (1-11). U drugom dijelu, u frontalnom sudaru s Platonom i neoplatonicima, preteu poj movi druge smrti due i drugog ivota tijela (12-18). U treem dijelu, takoer pomou stalnog oslanjanja na Pavla i uvijek u opoziciji prema neoplatonicima, govori se poglavito o izuzetnom stanju proslavljenog tijela, koje je postalo duhovno (19-24).

BREVICULUS De lapsu primorum hominum, per quem est contracta mortalitas. De ea morte, quae animae semper utcumque victurae accidere potest, et ea cui corpus obnoxium est. Utrum mors, quaeper peccatum primorum hominum in omnes homi nes pertransiit, etiam in sanctis poena peccati sit. Cur ab his, qui per gratiam regenerationis absoluti sunt a peccato, non auferatur mors, id est poena peccati. Quod sicut iniqui male utuntur lege, quae bona est, ita iusti bene utuntur morte, quae mala est. De generali mortis malo, quo animae et corporis societas separatur. De morte, quam quidam non regenerati pro Christi confessione suscipiunt. Quod in sanctis primae mortis pro veritate susceptio secundae sit mortis abolitio. Tempus mortis, quo vitae sensus aufertur, in morientibus an in mortuis esse dicendum sit. An vita mortalium mors potius quam vita dicenda sit. An quisquam simul et vivens esse possit et mortuus. Quam mortem primi hominibus Deus, si mandatum eius transgrederentur, fuerit comminatus. Praevaricatio primorum hominum quam primam senserit poenam. Qualis homo sit factus a Deo et in quam sortem deciderit suae volun tatis arbitrio. Quod Adam peccaturus prius ipse reliquerit Deum, quam relinqueretur a Deo, et primam fuisse animae mortem a Deo recessisse. De philosophis, qui animae separationem a corpore non putant esse poenalem, cum Plato inducat summum Deum diis minoribus promittentem, quod numquam sint corporibus exuendi. Contra eos, qui asserunt corpora terrena incorruptibilia fieri et aeter na non posse. De terrenis corporibus, quae philosophi affirmant in caelestibus esse non posse, quia, quod terrenum est, naturali pondere revocetur ad terram. Contra eorum dogmata, qui primos homines, si non peccassent, immortales futuros fuisse non credunt, aeternitatem animarum volunt carere corporibus. Quod caro sanctorum, quae nunc requiescit in spe, in meliorem reparanda sit qualitatem, quam fuit primorum hominum ante peccatum.

SAETAK

CC X X V

1. 2. 3. 4. 5.

O padu prvih ljudi, po kojem je nastala smrtnost. O onoj smrti koja se moe dogoditi dui koja nekako uvijek ivi i o onoj smrti kojoj je podlono tijelo. Da li je smrt, koja je preko grijeha prvih ljudi prela na sve ljude, kazna grijeha ak i za svete? Zato se oni koji su - milou preporodenja - odrijeeni od grijeha, ne oslobode i same smrti, to jest kazne za grijeh? Kao to se opaki zlo slue zakonom, koji je dobar, tako se pravednici dobro slue smru, koja je zla. O openitome zlu smrti, koje raskida zajednitvo due i tijela. O smrti koju pretrpe - radi priznavanja Krista - koji nisu preporoeni krtenjem. U svetih je prihvaanje prve smrti radi istine izbavljenje od druge smrti. Treba li rei da je vrijeme smrti kad u samrtnicima prestaje osjeaj ivota ili kad su ve mrtvi. O ivotu smrtnika koji treba prije nazvati smru negoli ivotom. Moe li itko istodobno biti i ivui i mrtav? Kakvom je smru Bog zaprijetio prvim ljudima, ako budu prekrili njegovu zapovijed. Kakva bijae prva kazna za prekraj prvim ljudima. Kakvim je Bog stvorio ovjeka, a u kakvo je stanje sam zapao odlu kom svoje volje. Adam je grijeei napustio Boga prije nego to bijae naputen od Bo ga; to njegovo naputanje Boga bijae prva smrt due. O filozofima koji misle kako rastava due od tijela nije kazna, iako Platon navodi kako najvii Bog obeava niim bogovima da nee ni kada biti lieni svojih tijela. Protiv onih koji tvrde kako zemaljska tijela ne mogu postati nepropad ljiva i vjeita. O zemaljskim tijelima, o kojima filozofi tvrde da ne mogu opstojati u nebesninama, jer to god je zemaljsko to se svojom naravnom teinom vraa prema zemlji. Protiv nazora onih koji ne vjeruju kako bi prvi ljudi - da nisu zgrijeili - postali besmrtni, i koji hoe da vjenost dua bude bestjelesna. O tome kako e put svetih, koja sada poiva u nadi, biti obnovljena s boljim svojstvom negoli to bijae u prvih ljudi prije grijeha.
16.

6.

9. 10. 11. 12. CC XXVI 13. 14. 15. 16.

8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

17. 18.

17. 18.

19.

19. 20.

20.

162 21.

BREVICULUS

SAETAK

163 21.

22. 23. 24.

De paradiso, in quo primi homines fuerunt, quod recte per significationem eius spiritale aliquid intellegatur, salva veritate narrationis historicae de corporali loco. De corporibus sanctorum post resurrectionem, quae sic spiritalia erunt, ut non in spiritum caro vertatur. Quid intellegendum sit de corpore animali et de corpore spiritali, et qui moriantur in Adam, qui vero vivificentur in Christo. Qualiter accipienda sit vel illa insufflatio Dei, qua primus homo fac tus est in animam viventem, vel illa, quam Dominus fecit dicens discipulis suis: Accipite Spiritum Sanctum.

O raju, u kojem bijahu prvi ljudi, koji se po njegovu znaenju moe pravilno shvatiti kao neto duhovno, sauvavi pri tome istinitost povi jesnog izvjea o samome tvarnome mjestu. O tijelima svetih nakon uskrsnua koja e tako biti duhovna da se put nee pretvarati u duh. to treba razumjeti o ivotinjskom tijelu i o duhovnome tijelu, ili tko su oni to umiru u Adamu, a oivljavaju u Kristu. Kako treba shvatiti bilo ono udahnue kojim je prvi ovjek postao ivua dua, bilo pak ono koje je izvrio Gospodin govorei: Primite Duha Svetoga?

22. 23. 24.

LIBER DECIMUS TERTIUS R E D E M P T U S HOMO I N VITAM A E T E R N A M RESTITUITUR

TRINAESTA KNJIGA
O V J E K I Z M E U GRIJEHA, SMRTI I I V O T A

Qui de morte sit modus [1-11] PL377-CC385

Ex peccato mors orta est.

Tajna smrti [1-11]

1. Razrijeivi ona veoma teka pitanja o postanku naeg svijeta te poetka ljudskoga roda, sada (kao to zahtijeva i sam na raspored predmeta) slijedi rasprava o padu prvoga ovjeka, zapravo prvih Ijudi, i o podrijetlu i irenju ljudske smrti. Jer Bog nije stvorio ljude na isti nain kao i anele (koji ak da su i zgrijeili, uope ne bi mogli umrijeti), nego tako da ako budu posluni, slijedi im - bez posredstva smrti - aneoska besmrtnost i blaena vjenost, dok e ih neposlune smrt kazniti najpravednijom kaznom; o emu smo ve govorili i u prethodnoj knjizi.
1

1. Expeditis de nostri saeculi exortu et de initio generis humani difficillimis quaestionibus nunc iam de lapsu primi hominis, immo
. , ^ . , . . . . , *.

padu prvih
6

^nastate^ smrtnost,

primorum hominum, et de origme ac propagme mortis humanae disputationem a nobis institutam rerum ordo deposcit. Non enim eo modo, quo angelos, condiderat Deus homines, ut etiam si peccassent mori omnino non possent sed ita ut perfunctos oboedientiae nume re sine interventu mortis angelica immortalitas et beata aeternitas sequeretur; inoboedientes autem mors plecteret damnatione iustissima; quod etiam in libro superiore iam diximus .
2

Mors corporis et animae est.

cc 386

2. Sed de ipso genere mortis video mihi paulo diligentius disserendum. Quamvis enim anima humana veraciter immortalis perhibeatur, habet tamen quamdam etiam ipsa mortem suam. N a m ideo dicitur immortalis, quia modo quodam quantulocumque non desinit vivere atque sentire; corpus autem ideo mortale, quoniam deseri om ni vita potest nec per se ipsum aliquatenus vivit. Mors igitur animae fit, cum eam deserit Deus, sicut corporis, cum id deserit anima. Ergo utriusque rei, id est totius hominis, mors est, cum anima Deo deser ta deserit corpus. Ita enim nec ex Deo vivit ipsa nec corpus ex ipsa. Huiusmodi autem totius hominis mortem illa sequitur, quam secundam mortem divinorum eloquiorum appellat auctoritas . Hane Salvator significavit, ubi ait: Eum timete, qui habet potestatem et corpus et animam perdere in gehennam . Quod cum ante non fiat, quam cum anima corpori / sic fuerit copulata, ut nulla diremptione separentur: m i r u m videri potest quo modo corpus ea morte dicatur oceidi, qua non a n i m a deseritur, sed animatum sentiensque cruciatur. Nam in illa ultima poena ac sempiterna, de qua suo loco diligentius
a 3 h4 0

2. N u vidim kako trebam malo pomnije razjasniti o samoj vrsti smrti. Iako se istinito tvrdi da je ljudska dua besmrtna, ipak i ona , i . TLT i N/ i i v

ima nekakvu svoju smrt. Naime, stoga se kaze da je besmrtna sto na neki nain - pa ak i u najmanjoj mjeri - ne prestaje ivjeti i osjeati; doim o tijelu se zbog toga kae da je smrtno to ga ivot moe u cijelosti napustiti, a samo po sebi ne moe ni malo ivjeti. Smrt due biva kada je napusti Bog, kao to smrt tijela biva kada ga napusti dua. Dakle, smrt obojega, to jest cijeloga ovjeka, biva kada dua od Boga naputena naputa tijelo. Tada, naime, niti dua ivi od B o ga, niti tijelo od due. Takvu smrt cijeloga ovjeka slijedi ona to je drugom smrti (mors secunda) naziva svjedoanstvo boanske rijei. N a nju je mislio Spa sitelj kad je rekao: Bojte se radije onog koji moe i duu i tijelo unititi u paklu. A l i , budui da to ne biva prije nego to su dua i tijelo tako spojeni te se nikako ne mogu razdvojiti, moe se initi/ udnim to se kae da tijelo pogiba (od one smrti u kojoj ga dua ne naputa), nego ostaje s duom, osjea i pati. Naime, u sluaju one posljednje i vjene kazne (o kojoj treba podrobnije raspravljati na
1 2

o onoj smrti pojase moe dogoditi dusi koja nekako

onoj smrti kojoj je podlono
tlJ el

' '

a D e o M. gehenna C C . ab anima M.

C f . T H E O P H T L U S A N T I O C U E N U S , Ad Autolycum 7 . V . supra 12, 21. C f . A p o c 2, 11; 21, 8. M t 10, 28.

J 1 x 1 0 0 1 3

2, 24-27.

, ;.,. ^ . . , . Vidi O BOJOJ dravi, 12,22.

v 1 0 0 0 1 1 2

i Otk 2,11; 20,6; 14; 21,8. Mt 10,28.

D E CIV. D E I

13, 2 - 3
3

DRAVI BOJOJ

13,

2-3

167

PL 378

disserendum est , recte mors animae dicitur, quia non vivit ex Deo; mors autem corporis quonam modo, cum vivat ex anima? Non enim aliter potest ipsa corporalia, quae post resurrectionem futura sunt, sentire tormenta. A n quia vita qualiscumque aliquod bonum est, dolor autem malum, ideo nec vivere corpus dicendum est, in quo anima non vivendi causa est, sed dolendi? Vivit itaque anima ex Deo, cum vivit bene; non enim potest bene vivere nisi Deo in se operante quod bonum est; vivit autem corpus ex anima, cum anima vivit in corpore, seu vivat ipsa seu non vivat ex Deo. Impiorum namque in corporibus vita non animarum, sed corporum vita est; quam possunt / eis ani mae etiam mortuae, hoc est Deo desertae, quantulacumque propria vita, ex qua et immortales sunt, non desistente, conferre. Verum in damnatione novissima quamvis homo sentire non desinat, tamen, quia sensus ipse nec voluptate suavis nec quiete salubris, sed dolore poenalis est, non immerito mors est potius appellata quam vita. Ideo autem secunda, quia post illam primam est, qua fit cohaerentium diremptio naturarum, sive Dei et animae sive animae et corporis. De prima igitur corporis morte diei potest, quod bonis bona sit, malis mala; secunda vero sine dubio sicut nullorum bonorum est, ita nulli bona .
d 6

svojem mjestu) s pravom se govori o smrti due, jer ona vie ne ivi od Boga. A l i kako da govorimo o smrti tijela, kad ono ivi od due? Jer, inae tijelo ne moe osjeati one tjelesne muke to e slijediti nakon uskrsnua. Ili moda, zbog toga to je i bilo kakav ivot neka kvo dobro, dok je bol zlo, ne treba rei ni da ivi ono tijelo u kojem je dua uzrok ne ivljenja, nego bola? I tako dua ivi od Boga kad ivi dobro; naime, ona ne moe dobro ivjeti ukoliko Bog u njoj ne vri ono to je dobro. Doim tijelo ivi od due kad dua ivi u tijelu, pa ona sama ivjela ili ne ivjela od Boga. Jer u tijelima bezbonika ivot nije ivot dua, nego tjelesa; naime, due i kad su mrtve (to jest: naputene od Boga) - koliko god i bio siuan njihov vlastiti ivot, po kojem i jesu besmrtne - taj ivot ne prestaje, i one ga mogu pruati tijelima. A l i pri kazni posljednjeg suda, iako ovjek ne prestaje osjeati, ipak (jer to osjeanje nije milo po nasladi, ni zdravo po spokoju, nego je kanjeno bolom) s pravom se to prije naziva smru negoli ivotom. A naziva se opet drugom smru, jer dolazi nakon one prve, kojom se razdvajaju dvije spojene naravi, bilo Boga i due, bilo due i tijela. Stoga se o onoj prvoj, o smrti tijela moe rei da je dobrima dobra, a zlima zla. N u , druga smrt, kako se nedvojbeno ne dogaa nikomu od dobrih, tako i nije nikomu dobra.

Ex peceato etiam progenies experitur mortem.

CC 387

3. Non autem dissimulanda nascitur quaestio, utrum re vera mors, qua separantur anima et corpus, bonis sit bona; quia si ita est, quomodo poterit obtineri, quod etiam ipsa sit poena peccati? Hane enim primi hominis, nisi peccavissent, perpessi utique non fuissent. Quo pacto igitur bona esse possit bonis, quae aceidere non posset nisi m a l i s ? Sed rursus si non nisi malis posset aceidere, non deberet bonis bona esse, sed nulla. Cur enim esset ulla poena in quibus non essent ulla punienda? Quapropter fatendum est primos quidem ho mines ita fuisse institutos, ut, si non peccassent, nullum mortis experirentur genus; sed eosdem primos peceatores ita fuisse morte multatos, ut etiam quidquid de eorum stirpe esset exortum eadem poe n a teneretur obnoxium. Non enim aliud ex eis, quam quod ipsi fue rant, nasceretur. Pro magnitudine quippe culpae illius naturam damnatio mutavit in peius, ut, / quod poenaliter praecessit in peceantibus hominibus primi, etiam naturaliter sequeretur in nascentibus cete7 6

3. Meutim, pojavljuje se pitanje koje se ne moe mimoii, da li je doista smrt, kojom se razdvajaju dua i tijelo, dobrima dobra; jer, ako je tako, kojim se onda nainom moe tvrditi, da je ona i kazna za grijeh? Jer, da prvi ljudi nisu zgrijeili, oni je ne bi ni pretrpjeli. Kako ona onda moe biti dobra dobrima, kad se nije mogla dogoditi drugima osim zlima? I suprotno, ako se nije mogla dogoditi nikojima osim zlima, onda ne bi trebala biti dobrima dobra, nego nikakva (nul la). Jer zato da bude ikakve kazne onima u kojih se nema to kanja vati? Zbog toga treba priznati, kako prvi ljudi bijahu tako stvoreni da, kad ne bi bili zgrijeili, ne bi iskusili nikakve smrti, ali ti isti prvi grjenici bijahu tako smru kanjeni, da to god potee od njihova koljena, bude podlono istoj kazni. Jer se od njih i ne raa drugo nego to su sami bili. Zapravo, prema veliini njihove krivice kazna je izmijenila narav nagore, tako te ono to je prvo bilo kazneno u prvim ljudskim grjenicima, slijedi naravno u ostalim to su se raali.

Da li je smrt, koja je preko grijeha prvih ljudi prela na sve ljude, kazna grijeha ak i za svete?

a D e o M. eidem poenae M.

V . infra 21, 9-11. Cf. A U G U S T T N U S , Serm. 65, 3, 4-7, 8.

Cf. H T E R O N I M U S , Epp. 23; 39.
3

V i d i O Bojoj dravi, 19,28.

168

13,

3-4

DRAVI BOJOJ

13,

3-4

169

PL 379

ris. Neque enim ita homo ex homine, sicut homo ex pulvere. Pulvis namque homini faciendo materies fuit; homo autem homini gignendo parens. Proinde quod est terra, non hoc est caro, quamvis ex terra facta sit caro; quod est autem parens homo, hoc est et proles homo. In primo igitur homine per feminam in progeniem transiturum universum genus humanum fuit, quando illa coniugum copula divinam sententiam suae damnationis excepit; et quod homo factus est, non cum crearetur, sed cum peccaret et puniretur, hoc genuit, quantum quidem attinet ad peccati et mortis originem. Non enim ad infantilem hebetudinem et infirmitatem animi et corporis, quam videmus in parvulis, peccato vel poena ille redactus est (quae Deus voluit esse tamquam primordia catu/lorum, quorum parentes in bestialem vi tam mortemque deiecerat; sicut e n i m scriptum est: Homo in honore cum esset, non intellexit; comparatus est pecoribus non intellegentibus et similis factus est eis ; nisi quod infantes infirmiores etiam cernimus in usu motuque membrorum et sensu appetendi atque vitandi, quam sunt aliorum tenerrimi fetus animalium; tamquam se tanto attollat excellentius supra cetera animantia vis humana, quanto magis impetum suum, velut sagitta cum arcus extenditur, retrorsum reducta distulerit); non ergo ad ista infantilia rudimenta praesumptione illicita et damnatione iusta prolapsus vel impulsus est primus homo ; sed hactenus in eo natura humana vitiata atque mutata est, ut repugnantem pateretur in membris inoboedientiam concupiscendi et obstringeretur necessitate moriendi, atque ita id, quod vitio poenaque factus est, id est obnoxios peccato mortique generaret. A quo peccati vinculo si per Mediatoris C h r i s t i gratiam solvuntur infantes, hane solam mortem perpeti possunt, quae animam seiungit a corpore; in secundam vero illam sine fine poenalem liberati a peccati obligatione non transeunt.
f gS 9 h

Naime, nije isti nastanak ovjeka od ovjeka kao ovjeka od praha. Jer prah bijae tvorivo za tvorbu ovjeka, doim je ovjek u raanju ovjeka roditelj. Prema tome, zemlja nije ono to i put, iako je put sainjena od zemlje; nego ono to je ovjek roditelj, to je i ovjek potomak. Dakle, u prvome ovjeku bijae sveukupni ljudski rod, to e kroza enu prei u njegovo potomstvo, kad je taj sjedinjeni par primio boansku osudbu za svoju krivicu; i ovjek je raao, ne ona kav kakav bijae kad je stvoren, nego kad je zgrijeio i bio kanjen, bar to se tie podrijetla grijeha i smrti. Jer prvi ovjek nije bio sveden, tim grijehom ili kaznom, na onu dje tinju tupou i slabou, kakve vidimo u nejai; Bog je htio da takvo to bude kao prvotno stanje one mladunadi, kojih je roditelje bacio u ivotinjski ivot i smrt. Naime, kao to je pisano: Dok ovjek bi jae u asti, nije razumio, usporeen je sa ivotinjama koje ne razumi jevaju i postao je nalik na njih; samo to su djeica, kako opaamo, jo slabija po porabi i gibanju svojih udova, te po uvstvu udnje i odbijanja, nego to su to i najnjeniji odvjetci ivotinja, kao da se iznad ostalih ivotinja to izvrsnije izdie ljudska mo to vie svoj zamah povlai unatrag, poput strijele kad se natee luk.
1

Dakle, prvi ovjek nije ni pao niti je baen u djetinje prvotno stanje zbog svoje nedoputene lakoumnosti i po pravednoj kazni. A l i je ljud ska narav u njemu toliko izopaena i izmijenjena, da u svojim udo vima trpi odbojnu neposlunost poude i sputan je nunou umira nja, pa tako i raa ono to bijae postao po opaini i kazni, to jest: potomstvo podlono grijehu i smrti. A k o se djeica po milosti (Krista) Posrednika odrijee okova toga grijeha, trpe samo onu smrt kojom se dua odvaja od tijela; a ne prelaze u onu drugu smrt beskonane kazne, jer su osloboeni spona grijeha.

Quae sit mors

I martyrum.
a

e t

cc 388

4. S i quem vero movet, cur vel ipsam patiantur, si et ipsa peccati poena est, quorum per gratiam reatus aboletur: iam ista quaestio in alio nostro opere, quod scripsimus de baptismo parvulorum, tractata ac soluta est; ubi dictum est ad hoc relinqui animae experimentum separationis a corpore, quam/vis ablato iam criminis nexu, quoniam, si regenerationis sacramentum continuo sequeretur immortalitas

4. A k o pak koga zbunjuje to tu smrt trpe i oni ljudi koji su milou odrijeeni od grijeha, jer je ona kazna za grijeh, to je pitanje pretreseno i razrijeeno u jednom drugom naem djelu, naslovljenom O krtenju djece ', tu je reeno kako je iskustvo odvajanja due i tijela zadrano zbog toga (iako je okov krivnje ve skinut) to ako bi odmah nakon sakramenta ponovnog roenja uslijedila besmrtnost tije1 2

Zato se oni prepo rodenja odrijeeni od

11
U S U

oslobode ? same
smrti, to jest
d z n e z a g n j e i

enim om. M. g illis M. Christi om. M.

h

p 49 (48), 12.20. Doslovan prijevod prema latinskom predloku: Homo in honore cum esset, non intellexit; comparatus est pecoribus non intellegentibus et similis est factus eis. ini se da je izvorno znaenje: ovjek ne moe prebivati u svojoj raskoi, on je poput ivotinja koje ugibaju.
1 s

Ps 48, 13.
Cf. A U G U S T I N U S , De pece. mer. et rem. 1, 36, 67 s.

Posrijedi je djelo objavljeno 412. Pun naslov je De peccatorum meritis et remissione et de baptismo parvulorum, Ad Marcellinum libri tres. To jest: krtenjem.
2

170

DE

civ.

DEI

13, 4 - 5

DRAVI BOJOJ

13,

4-5

171

PL380

corporis, ipsa fides enervaretur, quae tune est fides, quando exspectatur in spe, quod in re nondum videtur . Fidei autem robore atque certamine, in maioribus dumtaxat aetatibus, etiam mortis fuerat superandus timor, quod in sanctis martyribus maxime eminuit; cuius profeeto certaminis esset nulla victoria, nulla gloria (quia nec ipsum omnino posset esse certamen), si post lavacrum regenerationis iam sancti non possent mortem perpeti corporalem. Cum parvulis autem baptizandis quis non ad Christi gratiam propterea potius curreret, ne a corpore solveretur? Atque ita non invisibili praemio probaretur fides, sed iam nec fides esset, confestim sui operis quaerendo et sumendo mercedem. Nunc vero maiore et mirabiliore gratia Salvatoris in usus iustitiae peccati poena conversa est. Tune enim dictum est homini: Morieris, si peceaveris ; nunc dicitur martyri: Morere, ne pecees. Tune dictum est: S i mandatum transgressi fueritis, morte moriemini; nunc dicitur: Si mortem recusaveritis, mandatum transgrediemini. Quod tune timendum fuerat, ut non pecearetur, nunc suscipiendum est, ne peceetur. Sic / per ineffabilem Dei misericordiam et ipsa poena vitiorum transit in arma virtutis, et fit iusti meritum etiam supplicium peceatoris. Tune enim mors est acquisita peceando, nunc impletur iustitia moriendo. Verum hoc in sanctis martyribus, quibus alterutrum a persecutore proponitur, ut aut deserant fidem aut sufferant mortem. Iusti enim malunt credendo per peti, quod sunt p r i m i iniqui non credendo perpessi. Nisi enim peceassent illi, non morerentur; peceabunt autem isti, nisi moriantur. Mortui sunt ergo illi, quia peceaverunt; non peceant isti, quia moriuntur. Factum est per illorum culpam, ut veniretur in poenam; fit per istorum poenam, ne veniatur in culpam; non quia mors bonum aliquod facta est, quae antea malum fuit; sed tantam Deus fidei praestitit gratiam, ut mors, quam vitae constat esse contrariam, instrumentum fieret, per quod transiretur ad vitam.
10 11 12

la, oslabila bi sama vjera, jer vjera je samo onda vjera kad se u nadi oekuje ono to se u stvari jo ne vidi. U z to, dakako u zrelijoj dobi, snagom i borbom vjere trebalo je svladati ak i strah od smrti, to je najbolje oprimjereno u ivotu svetih muenika. A takva borba ne bi urodila nikakvom pobjedom i nikakvom slavom (jer ne bi moglo ni biti nikakva sukoba) kad sveci nakon kupelji novog roenja ne bi vie mogli pretrpjeti tjelesnu smrt. Tko ne bi onda upravo zbog toga radije pojurio Kristovoj milosti, s djecom koju treba krstiti, kako se ne bi rastavio od tijela? I tako se vjera ne bi iskuavala nevidljivom nagradom, pa ne bi vie ni bila vjerom; kad bi odmah za svoj in traila i dobila nagradu.
3

A sada, veom i udesnijom Spasiteljevom milou, kazna za grijeh pretvorena je u slubu pravednosti. Neko je reeno ovjeku: Umri jet e, bude l i grijeio, dok se sada kae mueniku: Umri, da ne bi grijeio! Neko je ovjeku kazano: Prekrite li zapovijed, smru ete umrijeti! a sad se kae: Odbijete li smrt, prekrit ete zapovi jed. Ono ega se neko trebalo bojati, da se ne zgrijei, sada treba prihvatiti, kako se ne bi grijeilo.
4

I tako - neizrecivim Bojim milosrem - i sama se kazna za poroke pretvara u oruje kreposti, te ak i muka grjenika postaje nagradom pravednika. Onda se smrt stekla grijeenjem, sad se pravda ispunjava umiranjem. To je istina u svetim muenicima, kojima progonitelj predlae: ili da napuste vjeru, ili da pretrpe smrt. I pravednici vie vole vjerujui pretrpjeti ono to prvi grjenici pretrpjee nevjerujui. Da ovi drugi ne zgrijeie, ne bi bili umrli; doim oni prvi e zgrijeiti ako ne umru. Dakle, jedni su umrli jer su zgrijeili, drugi ne grijee, jer umiru. Grijeh je jednih uinio da je dolo do kazne, dok kazna drugih ini da ne doe do grijeha, ali ne zbog toga to je smrt postala neko dobro, koja prije bijae zlo, nego to je tolikom milou Bog nagradio vjeru, da je i smrt (koja se smatra oprekom ivotu) postala sredstvo kojim se prelazi u ivot.

Quae v i r t u s peccati sit lex.

5. Apostolus cum vellet ostendere, quantum peccatum gratia non subveniente ad nocendum valeret, etiam ipsam legem, qua prohibetur peccatum, non dubitavit dicere virtutem esse peccati. Aculeus, inquit, mortis est peccatum, virtus autem peccati lex . Verissime om nino. Auget enim prohibitio desiderium operis illiciti, quando iusti tia non sic diligitur, ut peceandi cupiditas eius deleetatione vincatur.
13

5. K a d je apostol htio pokazati koliko zla moe nanijeti grijeh ako milost ne pomogne - nije oklijevao ustvrditi, kako je i sam zakon (kojim se zabranjuje grijeh) snaga grijeha. Rekao je: alac smrti je grijeh, a snaga je grijeha zakon. I to je posve istinito. Jer zabrana uveava elju za nedoputenim djelom, kad se pravda ne ljubi toliko da ljubav prema njoj pobijedi elju za grijehom. A samo boanska
1

^^onom

Kao to se tojf
0 1

je dobar, tako dobro^ue

z l a

s m r u , koja je

1 0

11

Cf. Hebr 11, 1. Cf. Tit 3, 5.

V i d i De peceatorum..., 3,21,50; 34,55. Post 2,17. (Doslovan prijevod latinskog predloka).

1 K

12
1 3

Cf. Gen 2, 17.

1 Cor 15, 56. or 15,56.

172

D E CIV. D E I

13, 5 - 7

DRAVI BOJOJ

13,

5-7

173

cc 389

Ut autem diligatur et delectet vera iustitia, non nisi divina subvenit gratia. Sed / ne propterea lex putaretur malum, quoniam virtus est dicta peccati: ideo ipse alio loco versans huiusmodi quaestionem: Itaque, inquit, lex quidem sancta et mandatum sanctum et iustum et bonum. Quod ergo bonum est, inquit, mihi factum est mors? Absit. Sed peccatum, ut appareat peccatum, per bonum mihi operatum est mortem, ut fiat super modum peccator aut peccatum per manda tum . Super modum dixit, quia etiam praevaricatio additur, cum peccandi aucta libidine etiam lex ipsa contemnitur. Cur hoc commemorandum putavimus ? Quia scilicet, sicut lex non est malum, quando auget peccantium concupiscentiam, ita nec mors bonum est, quando auget patientium gloriam, cum vel illa pro iniquitate deseritur et efficit praevaricatores, vel ista pro veritate suscipitur et efficit martyres. Ac per hoc lex quidem bona est, quia prohibitio est peccati; mors autem mala, quia stipendium est peccati ; sed quemadmodum iniustitia male u t i t u r non tantum malis, verum etiam bonis: ita i u s t i t i a bene non tantum bonis, sed etiam malis. Hine fit, ut et mali male lege utantur, quamvis sit lex bonum, et boni bene moriantur, quamvis sit mors malum.
1 1 14 15 m 11 0

milost pomae da se ljubi istinska pravda i da se uiva u njoj. N u , kako se zakon ne bi zbog toga smatrao zlom (jer bijae nazvan sna gom grijeha), on na drugome mjestu - pretresajui slino pitanje kae: I tako, zakon je svet, i zapovijed je sveta, pravedna i dobra. Zar mi je onda ono to je dobro donijelo smrt? To nikako. Nego je grijeh, da bi se pokazao grijehom, meni preko dobra donio smrt, kako bi bio grjenik preko mjere ili grijeh po zapovijedi. O n kae preko mjere (super modum), jer slijedi dodatni prekraj kad se zbog poveane elje za grijehom - prezire i sam zakon.
2

Zato smo mislili kako ovo treba spomenuti? Zbog toga, upravo kao to zakon nije zlo kad uveava poudu grjenika tako ni smrt nije dobro kad uveava slavu patnika; jer ili se zakon naputa radi opaine i tako nastaju prekritelji, ili se smrt prihvaa radi istine i tako nastaju muenici. Pa prema tome, zakon je dobar jer je zabrana grijeha; do im, smrt je zla jer je plaa za grijeh. N u , kao to se nepravedni zlo slue ne samo zlima nego i dobrim stvarima, tako se i pravedni dobro slue ne samo dobrima nego i zlima. Otuda biva da se zli zlo slue zakonom, iako je zakon dobro, a dobri dobro umiru, iako je smrt zlo.

PL381 Pie potest mors tolerari.

6. Quapropter quod attinet ad corporis mortem, id est separationem animae a corpore, cum eam patiuntur, qui morientes appellan tur, nulli bona est . Habet enim asperum sensum et contra naturam vis ipsa, qua utrumque divellitur, quod fuerat in vivente coniunctum atque consertum, quamdiu moratur, donec omnis adimatur sensus, qui ex ipso inerat animae carnisque complexu. Quam totam molestiam nonnumquam unus ictus corporis vel animae raptus intercipit nec eam sentiri praeveniente celeritate permittit. Quidquid tamen illud est in morientibus, quod cum gravi sensu adimit sensum, pie fideliterque tolerando auget meritum patientiae, non aufert vocabulum poenae. Ita cum ex hominis primi perpetuata propagine procul dubio sit mors poena nascentis, tamen si pro pietate iustitiaque pendatur, fit gloria renascentis; et cum sit mors peccati retributio, aliquando impetrat, ut nihil retribuatur peccato.
16

6. Zbog toga, to se tie smrti tijela, to jest odvajanja due od tijela, ona nije dobro nikomu, kad je pretrpljuju oni o kojima se kae da umiru. Naime, nekakav otar i protunaravan osjeaj izaziva sama sila kojom se razdvaja ono to u ivom biu bijae spojeno i ispreple teno, i on traje tako dugo dok ne prestane svako osjeanje, koje je i postojalo upravo zbog uzajamne sveze due i tijela. A l i svu tu neu godu pokatkada prekida jedan udarac tijela ili epaj due, i tolikom je brzinom preduhitri, te joj i ne dopusti da se osjeti. Meutim, to god bilo ono koje samrtnicima s tegobnim osjeajem oduzima svako osjeanje, ako se to podnosi pobono i vjerno, uve ava vrijednost strpljivosti, iako ne ukida sam naziv kazne. I tako, iako se podrijetlom od prvoga ovjeka smrt neprestance promie i nedvojbeno je kazna svakomu roenom, ona ipak postaje slava pre poroenih, ako se ulae radi pobonosti i pravde; iako je smrt odma zda za grijeh, pokatkada postie da grijehu ne bude odmazde.

O openitome zlu smrti, koje raskida zajedni tvo due i tijela.

Remittitur pec catum lavacro et martyrio.

7. Nam quicumque etiam non percepto regenerationis lavacro pro Christi confessione moriuntur, tantum eis valet ad dimittenda

7. Jer, tko god umire zbog priznavanja Krista, pa i bez kupelji preporoenja, to mu isto toliko vrijedi za oprost grijeha koliko da se

quaestionem... lex] quaestionem, inquit, L e x supra hic et infra M. iniustitia.. utitur] iniusti male utuntur M. sed M.

M.

O smrti koju pretrpe - radi priznavanja Krista - koji nisu preporo eni krtenjem.

iusti M.
1 4

1 5

1 6

R o m 7, 12-13. Cf. R o m 6, 23. V . infra 19, 6, 5.

Rim 7,12-13 (doslovan prijevod prema latinskom predloku).

174 CC 390

DE

civ.

DEI

13, 7 - 8

DRAVI BOJOJ

13,

7-8

175

PL 382

peccata, quantum si abluerentur sacro fonte baptisma/tis. Qui enim dixit: Si quis non renatus fuerit ex aqua et Spiritu , non intrabit in regnum caelorum , alia sententia istos fecit exceptos, ubi non minus generaliter ait: Qui me confessus fuerit coram hominibus, confitebor et ego eum coram Patre meo qui in caelis est ; et alio loco: Qui perdiderit animam suam propter me, inveniet eam '. Hine est quod scriptum est: Pretiosa in conspeetu Domini mors sanetorum eius . Quid enim pretiosius quam mors, per quam fit ut et delieta omnia dimittantur et merita cumulatius augeantur? Neque enim tanti sunt meriti, qui, cum mortem differre non possent, baptizati sunt deletisque omnibus peceatis ex hac vita emigrarunt, quanti sunt hi, qui mortem, cum possent, ideo non distulerunt, quia maluerunt Christum confitendo finire vitam quam eum negando ad eius baptismum pervenire. Quod utique si fecissent, etiam hoc eis in illo lavacro dimitteretur, quod timore mortis negaverant Christum, in quo lavacro et illis facinus tam immane dimissum est, qui oceiderant Christum. Sed quando sine abundantia gratiae Spiritus illius, qui ubi vult spirat , tantum Christum amare possent, ut eum in tanto vitae discrimine sub tanta spe veniae negare non possent? Mors igitur pretiosa sanetorum, quibus cum tanta gratia est praemissa et praerogata mors Christi, ut ad eum acquirendum suam non cunetarentur impendere, in eos usus redactum esse monstravit, quod ad poenam pecca ti fuerat antea constitutum, ut inde iustitiae fructus uberior nasceretur. Mors ergo / non ideo bonum videri debet, quia in tantam utilitatem non vi sua, sed divina opitulatione conversa est, ut, quae tune metuenda proposita est, ne peccatum committeretur, nunc suscipienda proponatur, ut peccatum non committatur commissumque deleatur magnaeque victoriae debita iustitiae palma reddatur.
p 17 18 19 20 21 q

i oprao svetim vrelom krtenja. Tko je naime rekao: Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne moe ui u kraljevstvo nebesko, drugim je izrijekom obuhvatio one izuzete, govorei ne manje openi to: Tko god mene prizna pred ljudima, priznat u i ja njega pred svojim nebeskim Ocem; a drugdje kae: A tko izgubi radi mene svoju duu, nai e je.
1 2 3

Otuda je pisano: Dragocjena je u oima Gospodinovim smrt svetaca njegovih. I, zaista, to je dragocjenije od smrti kojom se oduzimaju svi grijesi a obilato umnaaju zasluge? Jer nisu toliko zasluni oni koji, kad nisu mogli odgoditi smrt, krteni su i , poto su im svi grijesi izbrisani, iselie iz ovog ivota, koliko su zasluni oni koji smrt, i kad su mogli, ne odgodie zbog toga jer su vie voljeli zavriti ivot prizna jui Krista negoli, zanijekavi njega, stii na njegovo krtenje. A ak da su to i uinili, i to bi im se u onoj kupelji oprostilo, jer su Krista zanijekali u strahu od smrti, kad je u istoj kupelji oproten tako ua san zloin i onima koji su ubili Krista. A l i kada bi (bez obilja milosti onoga Duha, koji pue gdje hoe ) toliko uzmogli ljubiti Krista, da ga ne bi mogli zanijekati ni u tolikoj ivotnoj pogibelji, a uz nadu oprotenja?
4 5

Stoga je dragocjena smrt svetaca, kojima Kristova smrt bijae pretho dila i unaprijed platila cijenu s tolikom milou, te nisu nimalo oklije vali platiti vlastitom smru, kako bi stekli njega; a ta je smrt pokazala, kako ono to prije bijae kazna za grijeh postade dobrom upotrebom, da otud urodi obilniji plod pravednosti. A l i smrt se ne smije smatrati dobrom, jer je dovela do tolike korisnosti ne po svojoj snazi, nego po boanskoj pomoi; i tako smrt to je neko postavljena da plai, kako se ne bi poinio grijeh, sad se predlae da se prihvati, da se grijeh ne poini, da se izbrie ako je poinjen, i da se za veliku pobjedu stekne zaslueni vijenac pravednosti.
6

Bona mors si pie toleratur.

8. S i enim diligentius consideremus, etiam cum quisque pro veri tate fideliter et laudabiliter moritur, mors cavetur. Ideo quippe aliquid eius suscipitur, ne tota contingat et secunda insuper, quae numquam finiatur, aecedat. Suscipitur enim animae a corpore separatio, ne Deo ab anima separato etiam ipsa separetur a corpore, ac sic totius hominis prima morte completa secunda excipiat sempiterna.

8. A k o pak paljivije razmotrimo, ak i kad tkogod vjerno i dino umre radi istine, smrt se izbjegava. Stoga se prihvaa neto od nje, kako se ne bi dogodila cijela, i povrh toga druga smrt koja nikad ne prestaje. Prihvaa se razdvajanje due od tijela, kako ne bi - rastavi l i se prije dua od Boga - i sama se zatim od tijela rastavila, te tako, poto se upotpunila ovjekova prva smrt, ne bi nastupila ona druga, vjena.

svetih je

^v^smrtl^adi istine izbavljenje

o d d m g e s m r t l

P Sancto add. M. i peceantis M.

1 7 1 8 1 9 2 0

2 1

Io 3, 5. Mt 10, 32. Mt 16, 25. Ps 115, 15. C f . Io 3, 8.

1 2 3 4 5 6

Iv 3,5. Mt 10,32. Mt 16,25. Ps 116 (115), 15. (Prijevod prema latinskom predloku). Iv 3,8. 2 Tim 4,8.

176

DE

civ.

DEI

13, 8 - 9

DRAVI BOJOJ

13,

8-9

177

cc 391

Quocirca mors quidem, ut d i x i , cum eam morientes patiuntur cumque in eis ut / moriantur facit, nemini bona est, sed laudabiliter toleratur pro tenendo vel adipiscendo bono; cum vero in ea sunt, qui iam mortui nuncupantur, non absurde dicitur et malis mala et bonis bona. In requie sunt enim animae piorum a corpore separatae, impiorum autem poenas luunt, donec istarum ad aeternam vitam, illarum vero ad aeternam mortem, quae secunda dicitur, corpora revivescant.

22

Zbog toga, kao to rekoh, kad je samrtnici pretrpljuju i kad uzrokuje da umiru, smrt nije nikomu dobra, ali se ona slavno podnosi radi odravanja ili stjecanja nekog dobra. A l i kad su ve u njoj oni koji se nazivaju mrtvima, onda nije besmisleno rei, kako je smrt zla zlima i dobra dobrima. Jer su due pobonika, rastavljene od tijela, u miru, dok due bezbonika trpe kaznu; i to sve dok tijela prvih ne uskrsnu radi vjenog ivota, a tijela drugih na vjenu smrt, koja se naziva drugom smru.

Nemo moriens non vivit.

PL383

Sed i d tempus, quo animae a corpore separatae aut in bonis j ii utrum post mortem potius an in morte dicendum est? S i enim post mortem est, iam non ipsa mors, quae transacta atque praeterita est, sed post eam vita praesens animae bona seu mala est. Mors autem tune eis mala erat, quando erat, hoc est quando eam patiebantur, cum morerentur, quoniam gravis et molestus eius inerat sensus; quo malo bene utuntur boni. Peracta autem mors quonam modo vel bona vel mala est, quae iam non est? Porro si adhuc diligentius attendamus, nec illa mors esse apparebit, cuius gravem ac molestum in morientibus diximus sensum. Quamdiu enim sen tiunt, adhuc utique vivunt, et si adhuc vivunt, ante mortem quam in morte potius esse dicendi sunt; quia illa, cum venerit, aufert omnem corporis sensum, qui ea propinquante molestus est. Ac per hoc quomodo morientes dicamus eos, qui nondum mortui sunt, sed imminente morte iam extrema et mortifera afflictione iactantur, explicare difficile est, etiamsi recte isti appellantur morientes, quia, cum mors quae iam impendet advenerit, non morientes, sed mortui nuncupan tur. Nullus est ergo moriens nisi vivens, quoniam, cum in tanta est extremitate vitae, in quanta sunt quos agere animam dicimus, profeeto qui nondum anima caruit adhuc vivit. Idem ipse igitur simul et moriens est et vivens, sed morti aecedens, vita cedens ; adhuc tamen in vita, quia / inest anima corpori; nondum autem in morte, quia nondum abscessit a corpore. Sed si, cum abscesserit, nec tune in morte, sed post mortem potius erit: quando sit in morte quis dixerit?
9.
a u n t u t n m a S ) r

9. Treba l i rei da je vrijeme, u kojem se due odvojene od tijela nalaze u dobru ili u zlu stanju, ono nakon same smrti ili pak u smrti? A k o je nakon smrti, onda nije sama smrt (koja je zavrena i prola) ono to je dobro i l i zlo, nego postojei ivot due nakon nje. Meutim, smrt njima bijae zla kad je bila, to jest: kad su je trpjeli dok su umirali, jer su imali teak i bolan osjeaj; a to zlo su dobri dobro upotrijebili. N u , poto je smrt jednom izvrena, kako ona moe biti dobra i l i zla, kad je vie nema?

Treba H rei da ^a^T^mrt^

o s j e c a j
1

cima prestaje osjeaj z ;l v o t a l h kad su ve mrtvi.

I dalje, ako jo paljivije razvidimo, pokazat e se kako i nije smrt ono to kaemo da u samrtnicima izaziva teak i bolan osjeaj. Nai me, sve dotle dok osjeaju, oni i ive; a ako jo ive, onda radije treba rei da su pred smru negoli u smrti, jer ona, kad nastupi, oduzima svaki osjeaj tijelu, koji je tako muan dok se ona pribliava. I zbog toga je teko objasniti kojim nainom kaemo da su umirui oni koji jo nisu mrtvi, nego se - dok im se smrt blii - otimaju u posljednjoj i smrtonosnoj patnji, iako o takvim s pravom kaemo da su samrtnici, jer kad je smrt, koja prijeti, ve stigla, ne kae se da su samrtnici, nego mrtvaci. Dakle, nitko nije umirui ako nije ivui, jer ak i kad je u takvom krajnjem asu ivota u kakvom su oni o kojima kaemo da isputaju duu, svakako je jo iv onaj tko nije lien due. Prema tome, isti je taj istodobno i umirui i ivui, samo to smrti prilazi, a iz ivota izlazi, pa ipak je jo u ivotu, jer mu je dua u tijelu, i jo nije u smrti, jer dua jo nije napustila tijelo. N u , kad ga napusti, ni tad nije u smrti, nego je nakon smrti, i tko e onda rei: kad je on u smrti?

decedens M.

2 2

V . supra 13, 6.

178

DECIV. DEI

13,

9-10

DRAVI BOJOJ

13,

9-10

179

Nam neque ullus moriens erit, si moriens et vivens simul esse nullus potest. Quamdiu quippe anima in corpore est, non possumus negare viventem. Aut si moriens potius dicendus est, in cuius iam corpore agitur ut moriatur, nec simul quisquam potest esse vivens et mo riens: nescio quando sit vivens.

Naime, nitko nee biti umirui, ako nitko istodobno ne moe biti i umirui i ivui; jer, sve dotle dok je dua u tijelu, ne moemo zani jekati da je ivui. Ili pak ako prije treba rei, da je umirui onaj kojemu se u tijelu ve radi o tome da umre, te ako nitko ne moe istodobno biti i ivui i umirui, onda ne znam kad je ivui.

Vita ad mor tem agitur. CC 392

10. E x quo enim quisque in isto corpore morituro esse coeperit, / numquam in eo non agitur ut mors veniat. Hoc enim agit eius mutabilitas toto tempore vitae huius (si tamen vita dicenda est), ut veniatur in mortem. Nemo quippe est, qui non ei post annum sit, quam ante annum fuit, et cras quam hodie, et hodie quam heri, et paulo post quam nunc, et nunc quam paulo ante propinquior; quoniam, quidquid temporis vivitur, de spatio vivendi demitur, et cotidie fit minus minusque quod restat, ut omnino nihil sit aliud tempus vitae huius, quam cursus ad mortem, in quo nemo vel paululum stare vel aliquanto tardius ire permittitur; sed urgentur omnes pari motu nec diverso impelluntur accessu. Neque enim, cui vita brevior fuit, celerius diem duxit quam ille, cui longior; sed cum aequaliter et aequalia momenta raperentur ambobus, alter habuit propius, alter remotius, quo non impari velocitate ambo currebant. Aliud est autem amplius viae peregisse, aliud tardius ambulasse. Qui ergo usque ad mortem productiora spatia temporis agit, non lentius pergit, sed plus itineris conficit. Porro si ex illo quisque incipit mori, hoc est esse in morte, ex quo in illo agi coeperit ipsa mors, i d est vitae detractio (quia, cum detrahendo finita fuerit, post mortem iam erit, non in morte): profee to, ex quo esse incipit in hoc corpore, in morte est . Quid enim aliud diebus horis momentisque singulis agitur, donec ea consumpta mors, quae agebatur, impleatur, et incipiat iam tempus esse post mortem, quod, cum vita detraheretur, erat in morte? Numquam igi tur in vita homo est, ex quo est in isto corpore moriente potius quam vivente, si et in vita et in morte simul non potest esse. A n potius et in vita et in morte simul est; in vita scilicet, in qua vivit, donec tota detrahatur; in morte autem, q u i a iam moritur, cum vita detrahitur? Si enim non est in vita, quid est quod detrahitur, donec eius fiat perfeeta consumptio? S i autem non est in morte, quid est vitae ipsa detractio? Non enim frustra, cum vita fuerit corpori tota detracta, post mortem iam dicitur, nisi quia mors erat, cum detraheretur. Nam si ea detracta non est homo in morte, sed post mortem: quando, nisi cum detrahitur, erit in morte?
23 s

10. O d asa kad bilo tko pone biti u tijelu koje e umrijeti, uvijek se radi o tome da smrt doe. Naime, na tome cijelo vrijeme radi njegova promjenjivost ovoga ivota (ako ga uope treba nazvati ivotom), da nastupi smrt. I doista, nema nikoga tko njoj nije blii nakon godinu dana negoli bijae prije godinu dana, blii sutra negoli danas, blii malo poslije negoli sada, i blii sada negoli malo prije, jer koliko god se vremena ivi - oduzima se od koliine naeg ivota, i svakim danom je sve manje i manje ono to preostaje, tako te vrijeme ovoga ivota i nije nita drugo nego trka prema smrti, u kojoj se nikomu ne doputa ni da malo zastane niti da togod uspori, nego su svi tjerani jednakim gibanjem, i istim putem prema istom cilju. Isto tako, onaj kojemu ivot bijae krai, nije svoj dan prolazio bre od onoga to je ivio dulje; nego, poto su se jednako i jednaki asovi oduzeli obojici, jedan bijae blie, a drugi dalje od cilja prema kojem su se obojica kretali istom brzinom. Jedna je stvar prijei vie puta, a druga je prelaziti sporije. Dakle, onaj tko se vie vremena kree prema smrti, ne kree se sporije, nego prevaljuje vie puta. Dalje, ako svatko od onoga asa poinje umirati (to jest: bivati u smrti) od kojega u njemu poinje djelovati sama smrt, naime: oduzi manje ivota (jer, kad oduzimanjem bude ivot zavren, on e biti nakon smrti, a ne u smrti), onda je on, dakako, u smrti od onoga asa otkad poinje biti u tijelu. Jer, to se drugo i zbiva danima, satima, pojedinim asovima, ako ne smrt; a kad se to zavri i ispuni se smrt (koja se zbivala), zapoinje vrijeme nakon smrti, koje - dok se ivot umanjivao - bijae u smrti? Dakle, ovjek nije nikad u ivotu otkad je u tome tijelu, to je vema umirue negoli ivue, ako ne moe istodobno biti i u ivotu i u smrti. Ili je radije istodobno i u ivotu i u smrti, to jest: u ivotu je, u kojem ivi dok mu se sav ne oduzme, a u smrti je, jer umire dok mu se ivot oduzima? Jer ako nije u ivotu, to je onda ono to mu se oduzima, dok se posve ne potroi? A k o pak nije u smrti, to je onda samo oduzimanje ivota? Naime, ne bi se s pravom reklo nakon smrti, kad je sav ivot jednom oduzet tijelu, jer ne bijae drugo nego smrt, kad se on oduzimao. Naime, ako - poto je ivot oduzet - ovjek nije u smrti, nego je nakon smrti, kad e biti u smrti, ako ne onda dok mu se ivot oduzima?

O ivotu smrtnika koji treba prije nazvati smru negoli ivotom.

qua M.
!

Cf. SENECA, Consol. ad Marciam, 21, 6.

180 PL 384
morte est
S

DE

civ.

DEI

13, 11,1

DRAVI BOJOJ

13,

11,1

181
^ ^obVo biti i
to k

i n

cc 393

11. 1. Si autem absurdum est, ut hominem, antequam ad mortem perveniat, iam esse dicamus in morte (cui enim propinquat peragendo vitae suae tempora, si iam in illa est?), maxime quia nimis est insolens, ut simul et vivens esse dicatur et moriens, cum vigilans et dormiens simul esse non possit: quaerendum est quando erit mo riens. Etenim antequam mors veniat, non est moriens, sed vivens; cum vero mors venerit, / mortuus erit, non moriens. Illud ergo est adhuc ante mortem, hoc iam post mortem. Quando ergo in morte? Tune enim est moriens, ut, quemadmodum tria sunt cum dicimus: Ante mortem, in morte, post mortem; ita tria singulis singula, V i vens, moriens mortuusque, reddantur. Quando itaque sit moriens, id est in morte, ubi neque sit vivens, quod est ante mortem, neque mor tuus, quod est post mortem, sed moriens, id est in morte, difficillime definitur. Quamdiu quippe est anima in corpore, maxime si etiam sensus adsit, procul dubio vivit homo, qui constat ex anima et corpo re, ac per hoc adhuc ante mortem, non in morte esse dicendus est; cum vero anima abscesserit omnemque abstulerit corporis sensum, iam post mortem mortuusque perhibetur. Perit igitur inter utrumque, quo moriens vel in morte sit; quoniam si adhuc vivit, ante mor tem est; si vivere destitit, iam post mortem est. Numquam ergo mo riens, i d est in morte, esse comprehenditur. Ita etiam in transcursu temporum quaeritur praesens, nec invenitur, quia sine ulio spatio est, per quod transitur ex futuro in praeteritum . Nonne ergo videndum est, ne ista ratione mors corporis nulla esse dicatur? S i enim est, quando est, quae in u l i o et in qua ullus esse non potest? Quando quidem si vivitur, adhuc non est, quia hoc ante mortem, non in mor te; si autem vivere iam cessatum est, iam non est, quia et hoc post mortem est, non in morte. Sed rursus si nulla mors est ante q u i d vel post, quid est quod dicitur ante mortem sive post mortem? Nam et hoc inaniter dicitur, si mors nulla est. Atque utinam in paradiso bene vivendo egissemus, ut re vera nulla mors esset. Nunc autem non so lum est, verum etiam tam molesta est, ut nec ulla explicari locutione possit nec ulla ratione vitari.
24 1 u

11. 1. A k o je pak besmisleno kazati kako je ovjek u smrti prije nego to doe do smrti (jer emu se onda pribliava, troei vrijeme svojega ivota, ako je ve u njoj?), a najvie zbog toga to je posve neobino rei da je ovjek istodobno i ivui i umirui, kad ve ne moe istodobno biti i budan i spavajui - onda se mora pitati: kad e biti umirui? Jer, prije nego to smrt stigne, nije umirui, nego je ivui. A kad pak smrt stigne, bit e mrtav, a ne umirui. Prema tome, jedno je jo prije smrti, a drugo nakon smrti.

ivui i mrtav?

Kad je, dakle, u smrti? Tada je, naime, umirui, i kao to postoje tri stanja o kojima kaemo prije smrti, u smrti, nakon smrti, od govaraju im i tri nazivka ivui, umirui, mrtav. Stoga se veoma teko odreuje kad je umirui, to jest: u smrti, kad niti je ivui (to je prije smrti), niti je mrtav (to je nakon smrti), nego je umirui, to jest: u smrti. Jer, sve dok je dua u tijelu (a poglavito ako je jo i prisutan osjeaj), onda bez ikakve dvojbe ivi ovjek, koji se sastoji od due i tijela, pa zbog toga treba rei, kako je jo prije smrti, a ne u smrti. A poto ga dua napusti, i odstrani sav tjelesni osjeaj, kae se da je nakon smrti i mrtav. Dakle, izmeu toga dvoga gubi se vremenski razmak kad je on umi rui i l i u smrti, jer: ako jo ivi, onda je prije smrti, a ako prestade ivjeti, ve je nakon smrti. Stoga se nikad ne otkriva kao umirui, to jest: u smrti. Isto se tako u protoku vremena trai sadanjost, i ne nalazi se, jer nema nikakva razmaka u prijelazu iz budunosti u pro lost. Zar se zbog toga ne mora pripaziti, kako ne bismo takvim dokaziva njem ustvrdili, da nema smrti tijela? A k o je ima, kad ona jest? Ona ne moe biti u bilo komu, niti bilo tko u njoj. A k o je tkogod iv, nje jo nema, jer je to stanje prije smrti, a ne u smrti. A k o je pak nastu pio prestanak ivota, onda nema vie nikakve smrti, jer je to stanje nakon smrti, a ne u smrti. A l i opet, ako nikakve smrti nema prije neega ili nakon neega, to l i onda znai rei 'prije smrti' i l i 'poslije smrti'? Naime, i to se onda posve isprazno kae, ako nema nikakve smrti. Koje sree, da smo u raju ivjeli dobrim ivotom, da uistinu ne bude smrti! A sada, ne samo to je ona zbiljska, nego je i toliko tegobna, da se ne moe objasniti nikakvim izrijekom, niti izbjei ika kvim dokazom.

nullo M. quid om.

M. Sir 11,28. Slina se izreka nalazi i u Herodota, Solona, Juvenala, a o njoj rasprav lja i Aristotel u Nikomahovoj etici, 1,10,11.
1

2 4

C f . A U G U S T T N U S , Confess. 11, 15, 18-20.

182
... sed moriens m vita.

DE

civ.

DEI

13, 11,2

DRAVI BOJOJ

13,

11,2

183

PL 385

CC394

11.2. Loquamur ergo secundum consuetudinem (non enim aliter debemus) et dicamus: Ante mortem, priusquam mors accidat; sicut scriptum est: Ante mortem ne laudes hominem quemquam . Dica mus etiam cum acciderit: Post mortem illius vel illius factum est illud a u t illud. Dicamus et de praesenti tempore ut possumus, velut cum ita loquimur: Moriens ille testatus est, et: Illis atque illis illud atque illud moriens dereliquit; quamvis hoc nisi vivens omnino facere non posset et potius hoc ante mortem fecerit, / non in morte. Loquamur etiam sicut loquitur Scriptura divina, quae mortuos quoque non post mortem, sed in morte esse non dubitat dicere. Hine enim est illud: Quoniam non est in morte, qui memor sit tui . I Donec enim revivescant, recte esse dicuntur in morte, sicut in somno esse quisque, donec evigilet, dicitur; quamvis in somno positos dicamus dormientes, nec tamen eo modo possumus dicere eos, qui iam sunt mortui, morientes. Non enim adhuc moriuntur, qui, quantum attinet ad corporis mortem, de qua nunc disserimus, iam sunt a corporibus separati. Sed hoc est, quod dixi explicari aliqua locutione non posse, quonam modo vel morientes dicantur vivere vel iam mortui etiam post mortem adhuc esse dicantur in morte. Quomodo enim post mor tem, si adhuc in morte? praesertim cum eos nec morientes dicamus, sicuti eos, qui in somno sunt, dicimus dormientes, et qui in languore, languentes, et qui in dolore, utique dolentes, et qui in vita, viventes; at vero mortui, priusquam resurgant, esse dicuntur i n morte, nec tamen possunt appellari morientes. Unde non importune neque incongrue arbitror accidisse, etsi non humana industria, iudicio fortasse divino, ut hoc verbum, quod est moritur, in latina lingua nec grammatici deelinare potuerint, ea regula qua cetera talia deelinantur. Namque ab eo quod est oritur, fit verbum praeteriti temporis, ortus est; et si qua similia sunt, per temporis praeteriti participia deelinan tur. Ab eo vero, quod est moritur, si quaeramus praeteriti temporis verbum, responderi assolet, mortuus est, u littera geminata. Sic enim dicitur mortuus, quomodo fatuus, arduus, conspicuus et si qua similia, quae non sunt praeteriti temporis, sed quoniam nomina sunt, sine tempore deelinantur. Illud autem, quasi ut deelinetur, quod deelinari non potest, pro participio praeteriti temporis ponitur nomen. Convenienter itaque factum est, ut, quemadmodum id quod significat non potest agendo, ita ipsum verbum non posset loquendo deelinari. Agi tamen potest in adiutorio gratiae Redemptoris nostri, ut saltem secundam mortem deelinare possimus. Illa est enim gravior et omnium malorum pessima, quae non fit separatione animae et corporis, sed in aeternam poenam potius utriusque complexu. Ibi e contrario non erunt homines ante mortem atque post mortem, sed semper in morte; ac per hoc numquam viventes, numquam mortui, sed sine fine morientes. Numquam enim erit homini peius in morte, quam ubi erit mors ipsa sine morte.
25 v 26 z

vel M. possit M.

2. Govorimo stoga prema obiaju (kao to i trebamo initi) i kaimo prije smrti, prije nego se smrt dogodi, kao to je i pisano: Prije smrti ne zovi nikoga sretnim. A kad se ona dogodila, recimo: 'Na kon smrti ovoga i l i onoga dogodilo se ovo i l i ono.' Kaimo i o sada njem vremenu onako kako moemo, kao to na primjer kaemo: 'Umirui ostavi oporuku', ili, 'Umirui ostavio je onima ili ovima ovo ili ono'; iako da ne bijae ivui, to uope ne bi mogao uiniti, pa je i to bilo 'prije smrti', a ne 'u smrti'. Govorimo kao to govori i boansko Pismo, koje ne oklijeva govoriti o mrtvima kao u smrti, a ne nakon smrti. Otuda ono: Jer u smrti nema nikoga tko te se sjea. Naime, sve dok ponovno ne oive, s pravom se kae da su u smrti, kao to se kae da su u snu sve dok se ne probude. N u , iako o onima to u snu lee kaemo da snivaju, istim nainom ne moemo zvati umiruima one koji su mrtvi. Jer, vie ne umiru oni koji su ve rastavljeni od svojih tijela, ukoliko se tie smrti tijela, o kojoj sada i raspravljamo. A l i to je ono o emu ve rekoh da se ne moe razjasniti nikakvim izrijekom, jer kako rei da umirui ive i l i pak da se za ve mrtve i nakon smrti kae da su u smrti? I kako da su nakon smrti, ako su jo u smrti, osobito kad ih ne zovemo ni umiruima, kao to o onima koji su u snu kaemo da snivaju, o onima koji su u bolesti da boluju, 0 onima koji su u tuzi da tuguju, te o onima koji su u ivotu, da ive? Meutim, o onima to su mrtvi, dok ponovno ne ustanu, kae se da su u smrti, iako se ne mogu zvati umiruima. Stoga mislim kako se i znaajno i primjereno dogodilo (i to ne ljud skim marom, nego moda boanskom odlukom) da ni slovniari nisu uzmogli sklanjati glagol moritur (on umire) u latinskome jeziku po istome pravilu kakva je sklonidba ostalih takvih glagola. Jer, od gla gola oritur (on ustaje) prolo vrijeme je ortus est (on je ustao), i svi se ostali slini glagoli sklanjaju u prolosti s prolim participom. A l i , ako zatraimo prolo vrijeme od glagola moritur, obiava se odgovo riti mortuus est (on je umro ili mrtav je), s dvostrukim slovom u. Naime, mortuus se govori isto kao i fatuus (lud) ili arduus (strm) ili conspicuus (vidljiv) i sline rijei, koje nemaju nikakva odnoaja prema prolome vremenu; nego - budui da su pridjevi, one se mije njaju bez razlikovanja vremena. A pridjev mortuus, upotrebljava se mjesto prolog participa, kao da bi se sklanjalo ono to se sklanjati ne moe. I tako, posve primjereno, kao to se sam glagol ne moe sklanjati u govoru tako se ono to on znai ne moe skloniti nikakvim inom. Pa ipak, uz pomo milosti naeg Otkupitelja, mi moemo skloniti barem drugu smrt. Jer ta smrt, do koje ne dolazi rastavom due i tijela, nego prije zagrljajem i jedne i druge - radi vjene kazne - tea je i gora od svih zala. Zapravo tu ljudi nee biti u stanju prije smrti 1 poslije smrti, nego uvijek u smrti, pa prema tome: nikad ivui i nikad mrtvi, nego beskrajno umirui. I zaista, nikad ovjeku nee biti gore u smrti nego ondje gdje e sama smrt biti bez smrti.
1 2 3

2 5

Eccle 11, 30.

Ps 6,5. (Prijevod prema latinskom predloku). Posrijedi je igra dvostrukim smislom rijei deelinare (sklanjati i skloniti, otkloniti ili izbjei).
3

184

DECIV. DEI

13,

12

14

DRAVI BOJOJ

13,

12

14

185

Mors ex peccato est [12-18]

P r i m a mors c o r p o r i s , se cunda animae. PL386 CC 395

Posljedice grijeha i smrti [12-18] 12. Dakle, kad se upita kakvom smru bijae Bog zaprijetio pr vim ljudima (ako budu prekrili zapovijed koju im je dao i ne budu u poslunosti): da l i smru due i l i tijela i l i cijeloga ovjeka i l i pak onom koja se zove druga smrt, - treba odgovoriti: svima tima smrti ma. Jer, prva od njih sastoji se od dvije, a druga od svih njih. Kao to se cjelokupna zemlja sastoji od mnogih zemalja, i cjelokupna Cr kva od mnogih crkava, tako se i cjelokupna smrt sastoji od svih smrti. Jer, prva smrt se sastoji od dvije, jedne due i druge tijela, pa je tako prva smrt cijeloga ovjeka kad dua bez Boga i bez tijela na neko vrijeme trpi kaznu; a druga je smrt kad dua zajedno s tijelom trpi vjenu kaznu. Dakle, kad je Bog prvom ovjeku (kojega je smjestio u raju) rekao o zabranjenome jelu: U onaj dan u koji s njega okusi te, smru ete umrijeti, ta je prijetnja obuhvatila ne samo prvi dio prve smrti, kad se dua liava Boga, i ne samo drugi dio, kad se tijelo liava due, ne samo ni cijelu prvu smrt (kad se dua kanjava rastav ljena i od Boga i od tijela), - nego svaku vrstu smrti sve do one posljednje, koja se naziva drugom, iza koje ne slijedi vie nikakva.
1

12. Cum ergo requiritur, quam mortem Deus primi hominibus fuerit comminatus, si ab eo mandatum transgrederentur acceptum nec oboedientiam custodirent, utrum animae an corporis an totius hominis / an illam quae appellatur secunda: / respondendum est: Om nes. Prima enim constat ex duabus, secunda ex omnibus tota. Sicut enim universa terra ex multis terris et universa ecclesia ex multis constat ecclesiis: sic universa mors ex omnibus. Quoniam prima con stat ex duabus, una animae, altera corporis; ut sit prima totius homi nis mors, cum anima sine Deo et sine corpore ad tempus poenas luit; secunda vero, ubi anima sine Deo cum corpore poenas aeternas luit. Quando ergo dixit Deus primo illi homini, quem in paradiso constituerat, de cibo vetito: Quacumque die ederitis ex illo , morte moriemini : non tantum primae mortis partem priorem, ubi anima privatur Deo, nec tantum posteriorem, ubi corpus privatur anima, nec solam ipsam totam primam, ubi anima et a Deo et a corpore sepa rata punitur; sed quidquid mortis est usque ad novissimam, quae secunda dicitur, qua est nulla posterior, comminatio illa complexa est.
aa 27 a b

Kakvom je smru Bog zaprijetio prvim ljudima, ako budu prekrili njegovu zapovi jed.

Ex peccato praevaricatio fuit.

13. Nam postea quam praecepti facta trasgressio est, confestim gratia deserente divina de corporum suorum nuditate confusi sunt . Unde etiam foliis ficulneis, quae forte a perturbatis prima comperta sunt, pudenda texerunt; quae prius eadem membra erant, sed pudenda non erant. Senserunt ergo novum motum inoboedientis carnis suae, tamquam reciprocam poenam inoboedientiae suae. Iam quippe anima libertate in perversum propria delectata et Deo dedignata servire pristino corporis servitio destituebatur, et quia superiorem do minum suo arbitrio deseruerat, inferiorem famulum ad suum arbitrium non tenebat, nec omni modo habebat subditam carnem, sicut semper habere potuisset, si Deo subdita ipsa mansisset. Tune ergo coepit caro concupiscere adversus s p i r i t u m , cum qua controversia nati sumus, trahentes originem mortis et in membris nostris vitiataque natura contentionem eius sive victoriam de prima praevaricatione gestantes.
28 29

13. Poto prekrie Boju zapovijed - i kako ih odmah napusti boanska milost - bijahu zbunjeni vlastitom tjelesnom goloom. Otuda onim smokvinim liem (koje moda bijae prvo na koje naidoe onako zbunjeni) pokrie svoje sramne dijelove , koji i prije bi jahu isti tjelesni dijelovi, ali ne bijahu sramni. Osjetie, dakle, neki novi nemir svoje neposlune puti, kao odgovarajui na kaznu vlastite neposlunosti.
1

Kakva bijae prva kazna za prekraj prvim ljudima.

A zapravo dua (uivajui sada u svojoj slobodi da djeluje izopaeno, odbivi da slui Bogu) i sama je bila liena prijanje slube tijela, te poto je svojom voljom napustila svojeg vinjeg Gospodara, nije vie pod svojom voljom drala svojega nieg slugu, i na svaki nain nije vie vladala vlastitom puti, kao to je mogla zauvijek, da je sama ostala pokorna Bogu. Tada put stade udjeti protiv duha , to je su kob s kojim se raamo, vukui sa sobom poetak smrti; te u svojim udovima i u izopaenoj naravi nosimo njezino nadmetanje ili pobjedu iz prvoga prekraja.
2

Hominis ex pri mo homine vitiata natura est.

14. Deus enim creavit hominem rectum, naturarum auctor, non utique vitiorum; sed sponte depravatus iusteque damnatus depravatos damnatosque generavit. Omnes enim fuimus in illo uno, quando

14. Bog je ovjeka stvorio ispravnim, budui je O n tvorac naravi, a ne nedostataka. A l i ovjek, svojom voljom izopaen i pravedno kanjen, raao je izopaene i kanjene potomke. Svi mi bijasmo u

Kakvim je Bog stvorio ovjeka, a u kakvo je stanje sam zapao odlukom svoje volje.

a a

a b

ex eo M . solum M . Post 2,17 (Prema latinskom predloku).

2 7

2 8

2 9

Gen 2, 17. Cf. Gen 3, 7. Cf. Gal 5, 17.

1 2

Post 3,7-10. Gal 5,17.

186

D E CIV. D E I

13, 14 - 15

O DRAVI BOJOJ

13,

14 -

15

187

CC 396 PL387

omnes fuimus ille unus, qui per feminam lapsus est in peccatum, quae de illo facta est ante peccatum. Nondum erat nobis singillatim creata et distributa forma, in qua singuli viveremus; sed iam erat natura seminalis, ex qua propagaremur; qua scilicet propter pecca tum vitiata et vinculo mortis obstricta iusteque damnata non alterius condicionis homo ex homine nasceretur. Ac per hoc a liberi arbi/trii malo usu series calamitatis huius exorta est, quae humanum genus origine depravata, velut radice corrupta, usque ad secundae mortis exitium, quae non habet finem, / soli eis exceptis qui per Dei gratiam liberantur, miseriarum connexione perducit.

njemu jednome, kad svi bijasmo taj jedan ovjek, koji je preko ene pao u grijeh (koja od njega bijae nainjena prije grijeha). Jo nam ne bijae pojedince stvoren i raspodijeljen lik u kojem bismo ivjeli pojedinano; ali ve je postojala sjemenska narav (natura seminalis), iz koje smo imali nastati. A budui da je ta narav bila izopaena grijehom, sputana okovom smrti i pravedno kanjena, ovjek se nije mogao raati od ovjeka ni u kakvu drugome stanju. Prema tome, od zle upotrebe slobodne volje zapoeo je niz ovih nesrea; i od toga izopaena poetka, kao od pokvarena korijena, ljudski rod se odvodi sve do one druge smrti, koja nema kraja; jedino se izuzimaju oni to se izbavljaju milou Bojom. 15. Zbog toga i ondje gdje se kae: Smru ete umrijeti, jer nije reeno smrtima (mortibus), podrazumijeva se samo ona smrt koja biva kad duu naputa njezin ivot, koji je njoj Bog (jer ne bijae ona od Boga naputena, da bi napustila, nego je napustila pa je od Boga naputena; jer njezina je volja prva glede zla; doim volja nje zina Stvoritelja je prva glede dobra; bilo da ju je stvorio dok jo nije bila, i l i da je ponovo stvara poto je propala vlastitim padom) - pa ak iako podrazumijevamo kako je na tu smrt Bog mislio kad je opo menuo: U onaj dan u koji s njega okusite, smru ete umrijeti, kao da je bio rekao: ' U onaj dan u koji me napustite u neposlunosti, ja u vas napustiti u pravednosti'; zacijelo su u toj smrti najavljene i ostale smrti, koje su nedvojbeno imale uslijediti.
2 1

Deo deserente secunda facta est mors.

15. Quamobrem etiamsi in eo quod dictum est: Morte moriemini, quoniam non est dictum: Mortibus, eam solam intellegamus, quae fit cum anima deseritur sua vita, quod illi Deus est (non enim deserta est ut desereret, sed ut desereretur deseruit; ad malum quippe eius prior est voluntas eius; ad bonum vero eius prior est voluntas Creatoris eius; sive ut eam faceret, quae nulla erat, sive ut reficiat, q u i a lapsa perierat), etiamsi ergo hane intellegamus Deum denuntiasse mortem in eo quod ait: Qua die ederitis ex illo, morte moriemini* ; tamquam diceret: Qua die me deserueritis per inoboedientiam, deseram vos per iustitiam: profeeto in ea morte etiam ceterae denuntiatae sunt, quae procul dubio fuerant secuturae. N a m in eo, quod inoboediens motus in carne animae inoboedientis exortus est, propter quem pudenda texerunt, sensa est mors una, in qua deseruit animam Deus. E a significata est verbis eius, quando timore dementi sese abseondenti homini dixit: Adam, ubi es? non utique ignorando quaerens, sed inerepando admonens, ut attenderet ubi esset, in quo Deus non esset. Cum vero corpus anima ipsa deseruit aetate corruptum et seneetute confeetum, venit in experimentum mors altera, de qua Deus peccatum adhuc puniens homini dixerat: Terra es et in terram ibis ; ut ex his duabus mors illa prima, quae totius est hominis, compleretur, quam secunda in ultimo sequitur, nisi homo per gratiam liberetur. Neque enim corpus, quod de terra est, rediret in terram nisi sua morte, quae illi aceidit, cum deseritur sua vita, i d est anima. Unde constat inter Christianos veraciter catholicam tenentes fidem etiam ipsam nobis corporis mortem non lege naturae, qua nullam mortem homini Deus fecit, sed merito inflietam esse peccati, quoac 0 31 32

Adam je grijeei napustio Boga prije nego to bijae naputen od Boga; to nje govo naputanje Boga bijae prva smrt due.

Jer kad se u puti javilo neposluno gibanje neposlune due (zbog ega su pokrili svoje sramne dijelove, nastala je jedna smrt, u kojoj je Bog napustio duu. Ona je naznaena u njegovim rijeima kad ih je rekao ovjeku koji se skrivao, smeten od straha: Adame, gdje si? A to ga nije upitao zbog toga to ne bi znao, nego da ga korei upozori da pazi gdje je sada kad Bog nije u njemu.
3

A kad je pak tijelo, propalo od godina i skrhano od starosti, napustila sama dua, nastupila je druga smrt, o kojoj Bog ree ovjeku, kanja vajui jo njegov grijeh: Prah si, i u prah e se i vratiti . Tako se od te dvije sastoji ona prva smrt, koja je smrt cijeloga ovjeka, a za njom napokon slijedi druga, ukoliko se ovjek ne izbavi milou. A ni samo tijelo, koje je od praha, ne bi se vraalo u prah, da nema njegove smrti, koja mu se dogaa kad ga napusti njegov ivot, to jest dua. Otuda krani koji istinski obdravaju katoliku vjeru slau se u tome kako nam ni sama tjelesna smrt nije nametnuta zakonom na ravi, jer njime Bog nije stvorio ovjeku nikakve smrti, nego je ona
4

a c

quae M.
1

71
3 0 3 1 3 2

Gen 2, 17. Gen 3, 9. Gen 3, 19.

2 3 4

Post 2,17. (Doslovno prema latinskom Morte moriemini). Post 2,17. Post 3,9. Post 3,19.

188

DECIV. DEI

13,

15 -

16,1

O DRAVI BOJOJ

13,

15 -

16,1

189

niam peccatum vindicans Deus dixit homini, in quo tune omnes eramus: Terra es et in terram ibis.

dola kao kazna za grijeh, jer je osveujui grijeh Bog rekao ovjeku (u kojemu tada svi bijasmo): Prah si, i u prah e se i vratiti.

Quid de anima senserit P l a to... CC 397

PL388

16. 1. Sed philosophi, contra quorum calumnias defendimus civi tatem Dei, hoc est eius Ecclesiam, sapienter sibi videntur irridere, quod dicimus animae a corpore separationem inter poenas eius esse deputandam, quia videlicet eius perfeetam / beatitudinem tune illi fieri existimant, cum omni prorsus corpore exuta ad Deum simplex et sola et quodammodo nuda redierit. Ubi si nihil, quo ista refelleretur opinio, in eorum litteris invenirem, operosius mihi disputandum esset, quo demonstrarem non corpus esse animae, sed corruptibile corpus onerosum. Unde illud est quod de Scripturis no/stris in super i o r e libro commemoravimus : Corpus enim corruptibile aggravat animam . Addendo utique corruptibile non qualicumque corpore, sed quale factum est ex peccato consequente vindicta, animam perhibuit aggravari. Quod etiamsi non addidisset, nihil aliud intellegere deberemus. Sed cum apertissime Plato deos a summo Deo factos ha bere immortalia corpora praedicet eisque ipsum Deum, a quo facti sunt, inducat pro magno beneficio pollicentem, quod in aeternum cum suis corporibus permanebunt nec ab eis ulla morte solventur: quid est quod isti ad exagitandam Christianam fidem fingunt se ne scire quod sciunt, aut etiam sibi repugnantes adversum se ipsos malunt dicere, dum nobis non desinant contradicere? Nempe Platonis haec verba sunt, sicut ea Cicero in Latinum vertit, quibus inducit summum Deum deos quos fecit alloquentem ac dicentem: Vos, qui deorum satu orti estis, attendite: quorum operum ego parens effectorque sum, haec sunt indissolubilia me invito, quamquam omne colligatum sohi potest; sed haudquaquam bonum est ratione vinetum velle dissolvere. Sed quoniam estis orti, immortales vos quidem esse et indissolubiles non potestis; ne utiquam tamen dissolvemini, neque vos ulla mortis jata periment, nec erunt valentiora quam consilium meum, quod maius est vinculum ad perpetuitatem vestram, quam illa quibus estis tum, cum gignebamini, colligati . Ecce deos Plato dicit et corporis animaeque colligatione mortales, et tamen immortales Dei a quo facti sunt voluntate atque consilio. Si ergo animae poena est in qualicumque corpore colligari, quid est quod eos alloquens Deus tamquam sollicitos, ne forte moriantur, i d est dissolvantur a corpore, de sua facit immortalitate securos; non propter eorum natuad 33 34 ae ai 35

16. 1. A l i filozofi (od ijih osvada branimo Boji grad, to jest njegovu Crkvu) sami se sebi ine mudrima kad ismijavaju ovo to kaemo da treba ubrajati meu kazne rastavu due od tijela: oni naime smatraju da dua dostie potpuno blaenstvo kad se liena cje lokupnoga tijela vraa Bogu, jednostavna, sama i nekako gola. A tu, ne uzmognem li u njihovim vlastitim spisima pronai nita ime bih pobio njihovo mnijenje, moram sa to vie napora raspravljati kako bih dokazao da nije dui teret tijelo, nego propadljivo tijelo. Otuda i ono to smo u prethodnoj knjizi naveli iz Svetoga pisma: Jer propadljivo tijelo tlai duu. Dodavi rije propadljivo pisac nije mislio na bilo koje tijelo, koje tlai duu, nego na ono kakvo je postalo po grijehu i susljednoj kazni. A da te rijei i nije dodao, ne bismo trebali nikako drukije shvatiti. A l i , kad ve Platon najjasnije izjavljuje, kako oni bogovi, koje je stvorio najvii Bog, imaju bes mrtna tijela, te navodi kako sam taj Bog (od kojega su dotinici stvo reni) obeaje njima kao golemo dobro, da e vjeno trajati s tim svo jim tijelima i da se od njih nee razdvajati nikakvom smru, - zbog ega se onda oni - kako bi napastovali kransku vjeru - pretvaraju kao da ne znaju ono to znaju, te ak vie vole protiviti se sebi sami ma, samo kako bi mogli nama protusloviti?
1 2

O filozofima koji misle kako rastava due od tijela nije kazna, iako Platon navodi kako najvii Bog obeava niim bogovima da nee nikada biti lieni svojih tijela.

Evo i Platonovih rijei, onako kako ih je Ciceron preveo na latinski, kojima predouje najvieg Boga gdje oslovljava bogove koje je sam stvorio, govorei: Vi koji ste potekli od sjemena bogova, posluajte. Ona djela kojima sam ja roditelj i tvorac, ta se protiv moje volje ne raspadaju, iako se sve to je spojeno moe razdrijeiti; ali nipoto nije dobro htjeti da se razdrijei ono to je s razlogom spojeno. A l i , kako ste vi jednom nastali, vi ne moete biti besmrtni i nerastavljivi. Pa ipak, vi se nipoto neete raspasti, i nee vas razoriti nikakva sudbina smrti, niti e ona nadjaati moju odluku, koja je snanija sveza vae trajnosti negoli sve one sveze kojima ste spojeni kad ste se rodili. Tako Platon kae i da su bogovi smrtni, po spoju tijela i due , i da su ipak besmrtni po volji i odluci Boga koji ih je stvorio.
3 4

Dakle, ako je dui kazna biti vezanom s bilo kojim tijelom, zato se onda Bog njima obraa kao da su zabrinuti bojei se da ne umru, to jest: da se odrijee od tijela, i zato im zajamuje njihovu besmrtnost; i ini to ne zbog njihove naravi, koja je sloena, i ne jednostavna,

superiori M. boni M. ^ ne utiquam] nequaquam M.

a e

a d

3 3

3 4

3 5

V . supra 12, 6, 1. Sap 9, 15; v. supra 12, 15. C f . P L A T O , Timaeus 32c.

Mudr 9,15. V i d i O Bojoj dravi, 12,16. Ciceronov prijevod Platonova Timeja (11); navod nije u cijelosti toan. Platon ne spominje izriito tijela tih bogova. Pa ipak, bez Boje volje i odluke oni su smrtni i propadljivi, jer su stvoreni.
2 3 4

190

DE

civ.

DEI

13, 16,1 - 17,1

O DRAVI BOJOJ

13,

16,1 -

17,1

191

ram, quae sit compacta, non simplex, sed propter suam invictissimam voluntatem, qua potens est facere, ut nec orta occidant nec connexa solvantur, sed incorruptibiliter perseverent?

nego zbog svoje nepobjedive volje, koja moe sprijeiti da ne pro padne ono to ima zapoetak, i da se ne razdrijei ono to je spojeno, nego da nepropadljivo traje? 2. Doim drugo je pitanje, da li je i istinito to to Platon kae o zvijeu. Jer ne treba odmah prihvatiti, kako te kruglje svjetlosti i l i kolobarii (to sjaju tjelesnim svjetlom nad zemljama bilo danju bilo nou) ive nekakvim svojim vlastitim duama, i to jo razumskim i blaenim, kao to on uporno tvrdi i o samom cjelokupnom svijetu, kao o najveem ivom stvoru to sadrava sve ostale ive stvorove. N u , kao to ve rekoh, to je drugo pitanje, koje sad ne poduzesmo pretresati.
5 6

... et de non terrestri corpore. CC 398

PL389

16. 2. Et hoc quidem utrum Plato verum de sideribus dicat, alia quaestio est. Neque enim ei continuo concedendum est globos istos luminum sive orbiculos luce corporea super terras seu die seu nocte fulgentes suis quibusdam propriis animis vivere eisque intellectualibus et beatis, quod etiam de ipso universo mundo, tamquam uno animali maximo, quo cuncta cetera continerentur animalia, instanter affirmat. Sed haec, ut dixi, alia quaestio est, quam nunc discutiendam non suscepimus. Hoc tantum contra istos commemorandum putavi, qui se Platonicos voari vel esse gloriantur, cuius superbia / nominis erubescunt esse Christiani, ne commune illis cum vulgo vocabulum vilem faciat palliatorum tanto magis inflatam, quanto ma gis exiguam paucitatem; et quaerentes, quid in doctrina Christiana reprehendant, exagitant aeternitatem corporum, tamquam haec sint inter se contraria, ut et beatitudinem quaeramus animae et eam sem per esse velimus in corpore, velut aerumnoso vinculo colligatam; cum eorum auctor et magister Plato donum a Deo summo diis ab illo factis dicat esse concessum, ne aliquando moriantur, i d est a corporibus, quibus eos connexuit, separentur.

Smatrao sam kako samo toliko treba pripomenuti protiv onih to se hvastaju time da se nazivaju ili jesu platonici, i koji se zbog oholosti toga imena stide biti kranima, bojei se da ne bi nazivak to je zajedniki s ostalim pukom unizio rijetku vrijednost mudraca u pla stu , koja je to napuhanija to je rjea. I pokuavajui iznai togod u kranskom nauku, to bi prekoravali, napadaju vjeitost tijela, kao da je izmeu sebe opreno, ako traimo blaenstvo due i elimo da ona uvijek prebiva u tijelu (s kojim je vezana toboe tegotnom ve zom), dok sam njihov utemeljitelj i uitelj Platon kae kako je od najviega Boga onim bogovima koje je O n stvorio kao dar darovano da nikad ne umru, to jest: da se nikad ne rastavljaju od tijela s kojima ih je spojio.
7

Decipiuntur philosophi de

Contendunt etiam isti terrestria corpora sempiterna esse p ipsam universam terram dei sui, non quidem summi, sed tamen magni, id est totius huius mundi, membrum in medio positum et sempiternum esse non dubitent. Cum ergo Deus ille summus fecerit eis alterum quem putant deum, id est istum mundum, ceteris diis, qui infra eum sunt, praeferendum, eumdemque esse existiment animantem, anima scilicet, sicut asserunt, rationali vel intellectuali in tam magna mole corporis eius inclusa, ipsiusque corporis tamquam membra locis suis posita atque digesta quattuor constitue17. 1.
o n O S S e ; c u m

17. 1. Dotinici tvrde i to kako zemaljska tijela ne mogu postati vjena, iako istodobno ni malo ne dvoje oko toga, da je sama cjelot J

,.

.. .

. . .
v

, v

- i

kupna zemlja sredinji i vjeiti dio, ne dodue najviega, nego ipak velikoga Boga, koji je cijeli ovaj svijet. Dakle, kad je onaj najvii Bog stvorio njima onoga kojega smatraju drugim bogom, to jest sam svijet, to ga treba pretpostaviti ostalim bogovima, koji su ispod nje ga; te o njemu misle kako ima duu, to jest - kako tvrde - razboritu ili razumsku duu, zatvorenu u golemoj olini njegova tijela ; zatim, tomu istomu tijelu (poput udova to su smjeteni i rasporeeni na svojim primjerenim mjestima) postavio je etiri pratvari (elementa); i
1 2

p tiv onih koji tvrde kako zemaljska tijela ne mogu postati ^1^ ^
ro a d l l v a 1

5 6 7

Platon, Timej, 41d-c. Platon, Timej, 30c-31b. Posrijedi je pallium (grki plat ili ogrta) koji je postao uobiajena odjea filozofa. Platon, Timej, 34a-b. Platon, Timej, 30b.

1 2

192

D E civ. D E I

13, 17,1-17,2

O DRAVI B O J O J

13,

17,1-17,2

193

CC399

PL 390

rit elementa, quorum iuncturam, ne umquam deus eorum tam magnus moriatur, insolubilem ac sempiternam velint: quid causae est, ut in corpore maioris animantis tamquam medium membrum aeter na sit terra, et aliorum animantium terrestrium corpora, si Deus si cut illud velit, aeterna esse non possint? Sed terrae, inquiunt, terra reddenda est, unde animalium terrestria sumpta sunt corpora; ex quo fit, inquiunt, ut ea sit necesse dissolvi et emori et eo modo terrae stabili ac sempiternae, unde fuerant sumpta, restitui. S i quis hoc etiam de igne similiter affirmet et dicat reddenda esse universo igni corpora, quae inde sumpta sunt, ut caelestia fierent animalia: nonne immortalitas, quam talibus diis, velut Deo summo loquente, promisit Plato, tamquam violentia disputationis huius intercidet? An ibi propterea non fit, quia Deus non / vult, cuius voluntatem, ut ait Plato, nulla vis vincit? Quid ergo prohibet, ut hoc etiam de terrestribus corporibus Deus possit efficere, quandoquidem, ut nec ea quae orta sunt occidant nec ea quae sunt v i n c t a solvantur nec ea quae sunt ex elementis sumpta reddantur atque ut animae in corporibus constitutae nec umquam ea deserant et cum eis immortalitate ac sempiterna beatitudine perfruantur, posse Deum facere confitetur Plato? Cur ergo non possit, ut nec terrestria moriantur? An Deus non est potens quousque Christiani credunt, sed quousque Platonici volunt ? N i m i r u m quippe consilium Dei et potestatem potuerunt philo/sophi, nec potuerunt nosse Prophetae; cum potius e contrario Dei Prophe tas ad enuntiandam eius, quantum dignatus est, voluntatem Spiritus eius docuerit, philosophos autem in ea cognoscenda coniectura hu mana deceperit.
ag

htjeli bi da je njihov spoj neraskidiv i vjean , kako ne bi nikad umro taj njihov veliki Bog; zbog toga, ako zemlja (kao sredinji dio u tijelu tog veeg ivog stvora) jest vjena, zato onda ne mogu biti vjena i tijela ostalih zemaljskih ivih stvorova, ako Bog ovo ushtjedne kao i ono drugo? Meutim, oni kau, kako se zemlja (od koje su nastala zemaljska tijela ivih stvorova) mora vratiti zemlji; zbog toga se - kako vele dogaa da se ta tijela nudno raspadaju i propadaju, i tako vraaju postojanoj i vjeitoj zemlji, od koje su i proistekla. A k o bi tkogod to slino ustvrdio i o ognju te rekao, kako se moraju vratiti sveopem ognju tijela koja od njega proistekoe (da bi nastali nebeski ivi stvo rovi), - nee l i onda ona besmrtnost - koju je Platon obeao takvim bogovima u rijeima najviega Boga - propasti od same siline takvog dokaza? Ili to tu ne biva zbog toga to to ne eli Bog, kojega volju kao to kae Platon - ne pobjeuje ni jedna sila? Dakle, to onda prijei Boga da to uzmogne uiniti i sa zemaljskim tijelima, budui da Platon priznaje kako Bog moe uiniti: i da ne propadaju one stvari koje su zapoele i da se ne razdrjeuju one to su vezane i da se ne vraaju one koje su proistekle od pratvari, i da due koje su ustanov ljene u tijelima nikada ih ne naputaju i da zajedno s njima uivaju besmrtnost i vjeno blaenstvo?
4

Zato onda ne bi mogao postii i da zemaljski stvorovi ne umiru? Ili Bog nije uzmoan onoliko koliko krani vjeruju, nego onoliko koliko platonici ushtjednu? Dakako, ti filozofi mogahu znati nakanu i mo Boju, dok to proroci ne mogahu! A u stvari, istina je upravo suprot no: onoliko koliko je ushtio, D u h Boji pouio je proroke, da bi ob javili njegovu volju, dok je filozofe zavelo ljudsko nagaanje, kad su je htjeli upoznati. 2. A l i nisu se trebali sve dotle zavesti (bilo samim neznanjem bilo i tvrdoglavou) da protuslove i sebi samima upinjui se svim silama dokazati, kako dua - da bi bila blaena - treba izbjegavati ne samo zemaljsko nego svako tijelo, a opet tvrditi kako bogovi imaju najblaenije due, a vezane s vjeitim tijelima, nebeske due s ognjenim tijelima ; dok se dua samoga Jupitra (kojega smatraju cjelokupnim svijetom) sastoji od svih tjelesnih poela to tvore cjelokupni ustroj od zemlje do neba.
5 6

... etde corpore lmmortah lo-

17. 2. Verum non usque adeo decipi debuerunt, non solum ignorantia, verum etiam pervicacia, ut et sibi apertissime refragentur magnis disputationum vinbus asserentes animae, ut beata esse pos sit, non terrenum tantum, sed omne corpus esse fugiendum , et deos rursus dicentes habere beatissimas animas et tamen aeternis corpo ribus illigatas, caelestes quidem igneis, lovi autem ipsius animam, quem mundum istum volunt, omnibus omnino corporeis elementis, quibus haec tota moles a terra in caelum surgit, inclusam. Hane enim animam Plato ab intimo terrae medio, quod geometrae centrum vocant, per omnes partes eius usque ad caeli summa et extrema diffundi et extendi per numeros musicos opinatur, ut sit iste mundus animal maximum beatissimum sempiternum, cuius anima et perfeetam sapientiae felicitatem teneret et corpus proprium non relinqueret, cuiusque corpus et in aeternum ex illa viveret et eam quamvis non simplex, sed tot corporibus tantisque compactum hebetare atque tardare non posset. Cum igitur suspicionibus suis ista pera h 36 ai
a

Platon mnije, kako se ta dua od samoga srita zemlje (koje zemljomjerci nazivaju sreditem) razlijeva i iri svim njezinim dijelovima prema glazbenim brojevima sve do najviih i krajnjih dosega nebesa, tako te je ovaj svijet najvei ivi stvor, najblaeniji i vjean, a njegova dua posjeduje savrenu sretnost mudrosti i nikada ne naputa vlastito tijelo (koje opet vjeno ima ivot po toj dui), te iako ono nije jedno7

a h

a i

iuneta M. verum] sed magis M. centron CC.

3 4 5 6 7

3 6

V . supra 10, 29; 12, 26; cf. A U G U S T I N U S , Solil. 1, 14, 24.

Platon, Timej, 32c. Platon, Timej, 41a-b. Platon, Timej, 40a. Platon, Timej, 34b. To jest per numeros musicos, to moe znaiti i : u skladnim razmjerima (p.p.).

194

DECIV. DEI

13,

17,2 -

18

O DRAVI BOJOJ

13,

17,2 -

18

195

CC 400

mittant, cur nolunt credere, divina voluntate atque potentia immortalia corpora fieri posse terrena, in quibus animae nulla ab eis morte separatae, nullis eorum oneribus aggravatae sempiterne ac feliciter vivant, quod deos suos posse asserunt in corporibus igneis Iovemque ipsum eorum regem in omnibus corporeis elementis? Nam si ani mae, ut beata sit, corpus est omne fugiendum, fugiant dii eorum de globi siderum, fugiat Iuppiter de caelo et terra; aut si non possunt, miseri iudicentur. Sed neutrum isti volunt, qui neque a corporibus separationem audent dare / diis suis, ne illos mortales colere videantur, nec beatitudinis privationem, ne infelices eos esse fateantur. Non ergo ad beatitudinem consequendam omnia fugienda sunt corpora; sed corruptibilia molesta, gravia moribunda; non qualia fe cit primi hominibus bonitas Dei, sed qualia esse compulit poena peccati.

stavno, nego je sastavljeno od tolikih i tako golemih tijela, ono samu duu ne moe ni izmoriti ni usporiti. Dakle, budui da doputaju to liko toga svojim nagaanjima, zato ne ele vjerovati kako - boan skom voljom i monou - mogu postati besmrtnima i zemaljska tije la, u kojima due (nerastavljene od njih nikakvom smru, nepritiskivane nikakvim njihovim teretima) ive vjeno i sretno, - kad tvrde kako to njihovi bogovi mogu i u ognjenim tijelima, a njihov kralj Jupiter ak i u svima tjelesnim pratvarima? Jer, ako dua - da bi bila blaena - treba izbjegavati svako tijelo, onda neka njihovi bogovi bjee iz zvjezdanih kruglji, nek Jupiter bjei i od neba i od zemlje; ili ako to ne mogu, onda ih treba smatrati bijednima. A l i oni nee nijedno od toga, ne usuuju se pridati svojim bogovima rastavu od tijela (kako se ne bi inilo da tuju smrtne bogove), a ni oduzee blaenstva (kako ne bi priznali da su ti nesretni). Prema to me, radi postignua blaenstva ne treba izbjegavati sva tijela, nego samo ona propadljiva, muna, teka, smrtna; ne ona kakva je Boja dobrota nainila prvim ljudima , nego kakva je nametnula kazna zbog grijeha.
8

Corpus divino munere immortale.

PL 391

18. Sed necesse est, inquiunt, ut terrena corpora naturale pondus vel in terra teneat vel cogat ad terram et ideo in caelo esse non possint. P r i m i quidem illi homines in terra erant nemorosa atque fructuosa, quae paradisi nomen obtinuit; sed quia et ad hoc respondendum est vel propter Christi corpus cum quo ascendit in caelum vel propter sanctorum qualia in resurrectione futura sunt, intueantur paulo / attentius pondera ipsa terrena. S i enim ars humana efficit, ut ex metallis, quae in aquis posita continuo submerguntur, quibusdam modis vasa fabricata etiam natare possint: quanto credibilius et efficacius occultus aliquis modus operationis Dei, cuius omnipotentissima voluntate Plato dicit nec orta interire nec colligata posse dissolvi, cum multo mirabilius incorporea corporeis quam quaecumque cor p o r a quibuscumque corporibus copulentur, potest molibus praestare terrenis, ut nullo in ima pondere deprimantur, ipsisque animis perfectissime beatis, ut quamvis terrena, tamen incorruptibilia iam corpora ubi volunt ponant et quo volunt agant, situ motuque facillimo! An vero si hoc angeli faciant et quaelibet animalia terrestria rapiant unde libet constituantque ubi libet, aut eos non posse aut onera sentire credendum est? Cur ergo sanctorum perfectos et beatos divino munere spiritus sine ulla difficultate posse ferre quo voluerint et sistere ubi voluerint sua corpora non credamus ? Nam cum terrenorum corporum, sicut onera in gestando sentire consuevimus, quanto maior est quantitas, tanto sit maior et gravitas, ita ut plura
31 a m

18. O n i kau, kako je nudno da se zemaljska tijela svojom na ravnom teinom i l i dre na zemlji ili prodiru u zemlju, te da stoga ne mogu opstojati na nebu. Istina, prvi ljudi bijahu na zemlji, to bijae poput plodnoga gaja, i nazvana je rajem. N u , budui da i na to treba odgovoriti, ili zbog Kristova tijela kojim je uzaao na nebo, ili zbog tijela svetih kakva e biti o uskrsnuu, neka oni malo paljivije razvide o samim zemaljskim teinama.
1

Naime, ako ljudsko umijee postie da se i od kovina (koje stavljene u vodu odmah tonu) izrade stanovitim nainima plovila to mogu plo viti, - koliko je onda jo vjerojatniji i djelotvorniji onaj skriveni nain Bojeg djelovanja! Platon kae kako svemona Boja volja ne dopu ta da propadnu ni stvari koje su zapoete, niti da se mogu razdrijeiti one to su spojene; uz to netjelesnine su s tjelesninama mnogo ude snije spojene negoli bilo koja tijela jedna s drugima; pa stoga, ne samo to Bog moe sprijeiti da zemaljske oline nikakvim teretom ne tee prema najniem podruju nego moe i omoguiti samim duama, to su najsavrenije blaene, da svoja tijela (koja iako su zemaljska, ipak su nepropadljiva) postavljaju kamo ushtjednu i da se gibaju njima kuda god ushtjednu, s najveom lakoom i poloaja i pokreta! A k o pak to aneli mogu initi, i uzeti bilo koju zemaljsku ivotinju odakle god hoe i prenijeti je kamo god ushtjednu , treba l i vjerovati, ili kako to ne mogu i l i kako osjeaju teret? Zato onda ne bismo vjerovali, da duhovi svetaca (savreni i blaeni po boanskom daru)
2

O zemaljskim tijelima, o kojima filozofi tvrde da ne mogu opstojati u nebesninama, jer to god je zemaljsko to se svojom narav nom teinom vraa prema zemlji.

Vidi O Bojoj dravi, 12,22; 13,1; 13,3. Augustin potanko razlikuje naravnu smrtnost prvih ljudskih bia i njihovu moguu besmrtnost, koju su izgubili kad su zbog grijeha otpali od milosti (vidi De Genesi ad litteram, 6,25,36).
3 1 3111

corporea A f . sine labore add.

Af.

V i d i O Bojoj dravi, 22,11. Kao to je aneo prenio Habakuka (Bel i zmaj, 36); usp. Dn 14,33-39.

196

DE

civ.

DEI

13, 1 8 - 1 9

O DRAVI BOJOJ

13,

18 -

19

197

cc 401

pondo quam pauciora plus premant: membra tamen suae carnis leviora portat anima cum in sanitate robusta sunt quam in languore cum macra sunt. Et cum aliis gestantibus onerosior sit salvus et validus quam exilis et morbidus, ipse tamen ad suum corpus movendum atque portandum agilior est, cum in bona valetudine plus habet moli, quam cum in peste vel fame minimum roboris. Tantum valet in habendis etiam terrenis corporibus, quamvis adhuc corruptibilibus atque mortalibus, non quantitatis pondus, sed temperationis mo dus. Et quis verbis explicat , quantum distet inter praesentem quam dicimus sanitatem et immortalitatem futuram? Non itaque nostram fidem redarguunt philosophi de ponde/ribus corporum. Nolo enim quaerere, cur non credant terrenum esse posse corpus in caelo, cum terra universa libretur in nihilo. Fortassis enim de ipso medio mundi loco, eo quod in eum coeant quaeque graviora, etiam argumentatio veri similior habeatur. Illud dico: S i dii minores, quibus inter animalia terrestria cetera etiam hominem faciendum commisit Plato, po tuerunt, sicut dicit, ab igne removere urendi qualitatem, lucendi relinquere quae per oculos emicaret: itane Deo summo concedere dubitabimus, cuius ille voluntati potestatique concessit, ne moriantur quae orta sint , et tam diversa, tam dissimilia, id est corporea et incorporea, sibimet connexa nulla possint dissolutione seiungi, ut de carne hominis, cui donat immortalitatem, corruptionem auferat, na turam relinquat, congruentiam figurae membrorumque detineat, detrahat ponderis tarditatem? Sed de fide resurrectionis mortuorum et de corporibus eorum immortalibus diligentius, si Deus voluerit, in fine huius operis disserendum est .
an ao ap aq 37

mogu bez ikakve tekoe prenositi svoja tijela odakle god hoe i smje stiti ih kamo god ushtjednu? Naime, dok u zemaljskih tjelesa (kao to obiavamo osjeati terete koje prenosimo), to je vea koliina, to je vea i teina, tako te ona to su teretom vea vie pritiu negoli manja, - dotle dua lake nosi udove svojega tijela kad su u zdravlju i u snazi negoli kad su iscrpljeni u slabosti. I dok je zdrav i krepak ovjek onima drugima koji ga nose tei negoli onaj to je mrav i bolestan, on sam lake giba i nosi svoje vlastito tijelo kad pri dobru zdravlju ima veu teinu negoli kad zbog poasti i l i gladi ima veoma malo snage. Isto tako i pri posjedu zemaljskih tijela (iako su ona jo propadljiva i podlona smrti) nije vana koliina tereta, nego stanje zdravlja. A tko da rijeima izrazi kolika je razlika izmeu onoga to nazivamo sadanjim zdravljem i budue besmrtnosti? I tako naa vjera nije pobijena dokazima tih filozofa o teinama tijela. Sada neu pitati, zato ne vjeruju da zemaljsko tijelo moe biti na nebu, kad cjelokupna zemlja lebdi u nitavilu.
3

Moda oni imaju vjerodostojniji dokaz u samome sreditu svijeta, zbog toga to prema njemu tei sve to je tee. N u , kaem ovo: A k o oni nii bogovi (kojima je Platon osim tvorbe ostalih zemaljskih ivo tinja povjerio i stvaranje ovjeka) uzmogoe - kao to on ree - od straniti iz ognja svojstvo palidbe, a ostaviti svojstvo svjetloe, koja prosijeva kroz oi , - hoemo l i onda oklijevati da dopustimo najvi em Bogu (kojega je volji i moi Platon dopustio da ne preputa pro pasti ono to je zapoeto, niti ikakvu razdrjeenju ono to je spojeno, pa koliko god i bili razliiti i raznorodni ti spojevi tjelesnina i netjelesnina) da odstrani raspadanje iz puti onoga ovjeka kojemu podaruje besmrtnost, da mu ostavi narav, da mu zadri sklad lika i udova, a da mu oduzme tromost teine? A l i o vjeri u uskrsnue mrtvih te o njihovim besmrtnim tijelima, ushtjedne li Bog, kanim paljivije ras pravljati na kraju ovoga djela .
4 5 6

Gratia homo a peccato et morte redimitur [19-24]

PL 392 E r r a t Plato animas transmigrare affirmans.

19. Nunc de corporibus primorum hominum quod instituimus explicemus; quoniam nec mors ista, quae bona perhibetur bonis nec tantum paucis intellegentibus sive credentibus, sed omnibus nota est, qua fit animae a corpore separatio, qua certe corpus animantis, quod evidenter vivebat, evidenter emoritur, eis potuisset aceidere, nisi peccati meritum sequeretur. Licet enim iustorum ac piorum ani mae defunetorum quod in requie vivant dubitare fas non sit, usque adeo tamen eis melius esset cum suis corporibus bene valentibus vivere , ut etiam illi, qui omni modo esse sine corpore beatissimum
38
311

ovjek otkupljen od smrti i grijeha [19-24] 19. A sada da razvijemo ono to zapoesmo o tijelima prvih ljudi, jer njima se ne bi dogodila ni ona smrt o kojoj se kae kako je dobra dobrima (i koju ne razumijevaju ili u nju vjeruju samo neki, nego je poznata svima, kojom nastaje razdvajenje due od tijela i kojom tijelo iva stvora, to je bjelodano ivio, bjelodano umire), da nije uslijedila odmazda zbog grijeha. Iako nije doputeno sumnjati u to da due preminulih pravednika i pobonika ive u spokoju, ipak bi i njima bilo toliko bolje ivjeti sa svojim tijelima dobra zdravlja, da ak i oni koji misle, kako je najvee blaenstvo biti bez ikakva tijela, pobijaju suprotnim sudom vlastito mnijenje. Isto tako, ni jedan od njih nee se usuditi da mudre ljude - bilo one koji e umrijeti bilo one ve
Job 26,7; On dri zemlju o nita objeenu.< Platon, Timej, 41c-d; 42d-c. Platon, Timej, 45b. V i d i O Bojoj dravi, 22,12-21; 25-30. Protiv nazora onih koji ne vjeruju kako bi prvi ljudi - da nisu zgrijeili postali besmrtni, i koji hoe da vjenost dua bude bestjele sna.

a o

a(

sanus M. explicet M. P redarguant M. i sunt M.

3 7 3 8

V . infra 22, 11-21. 30. C f . A U G U S T T N U S , De Gen. ad litt. 12, 35, 68; Retract. 1, 14, 2.

198

DE

civ.

DEI

13, 19

O DRAVI BOJOJ

13,

19

199

cc 402

PL 393

existimant, hane opinionem suam sententia repugnante convincant. Neque enim quisquam audebit illorum sapientes homines, sive morituros sive iam mortuos, id est aut carentes corporibus aut corpora relieturos, diis immortalibus anteponere, quibus Deus summus apud Platonem munus ingens, indissolubilem scilicet vitam, i d est aeter num cum suis corporibus consortium, pollicetur. Optime autem cum hominibus agi arbitratur idem Plato, si tamen hane vitam pie iusteque peregerint, ut a suis corporibus separati in ipsorum deorum, qui sua corpora numquam deserunt, recipiantur sinum, Scilicet immemores supera ut convexa revisant. Rursus et incipiant in corpora velle reverti ; / quod Virgilius ex Platonico dogmate dixisse laudatur (ita quippe animas mortalium nec in suis corporibus semper esse posse existimat, sed mortis necessitate dissolvi, nec sine corporibus durare perpetuo, sed alternantibus vicibus indesinenter vivos ex mortuis et ex vivis mortuos fieri putat); ut a ceteris hominibus hoc videantur differre sapientes, quod post mortem feruntur ad sidera, ut aliquanto diutius in astro sibi congruo quisque requiescat atque inde rursus miseriae pristinae oblitus et cupiditate habendi corporis victus redeat ad labores aerumnasque mortalium; illi vero, qui stultam duxerint vitam, ad corpora suis meritis debita sive hominum sive bestiarum de proximo revolvantur . In hac itaque durissima condicione constituit etiam bonas atque sapientes animas, quibus non talia cor pora distributa sunt, cum quibus semper atque immortaliter vive rent, ut neque in corporibus permanere neque sine his possint in aeterna puritate durare. De quo Platonico dogmate iam in libris superioribus d i x i m u s Christiano tempori erubuisse Porphyrium et non solum ab animis humanis removisse corpora bestiarum, verum etiam sapientium animas ita voluisse de corporeis nexibus liberari, ut corpus omne fugientes beatae apud Patrem sine fine teneantur. Itaque ne a Christo vinci videretur vitam sanetis pollicente perpetuam, etiam ipse purgatas animas sine ulio ad miserias pristinas reditu / in aeterna felicitate constituit; et ut Christo adversaretur, resurrectionem incorruptibilium corporum negans non solum sine terrenis, sed sine ullis omnino corporibus eas adseruit in sempiternum esse victuras . Nec tamen ista qualicumque opinione praecepit al teru ne diis corporatis religionis obsequio subderentur. Quid ita, nisi quia eas, quamvis nulli corpori sociatas, non credidit illis esse meliores? Quapropter, si non audebunt isti, sicut eos ausuros esse non arbitror, diis beatissimis et tamen in aeternis corporibus constitutis humanas animas anteponere: cur eis videtur absurdum, quod fides Christiana praedicat, et primos homines ita fuisse conditos, ut, si
39 ar 40 41 a s 42
3 1

mrtve, to jest: koji su lieni tijela ili e tijela napustiti - pretpostavi besmrtnim bogovima, kojima (prema Platonu) najvii Bog kao veliki dar obeava neraspadljivi ivot, naime: vjeitu sjedinjenost s vlastitim tijelima. N u isti Platon misli kako se s ljudima, ukoliko su pobono i pravedno ivjeli u ovome ivotu, najbolje postupa ako se oni - rastav ljeni od svojih tijela - prime u krilo samih bogova, koji vlastita tijela nikad ne naputaju , i
1 2

Nek sve zaborave, nek svod pod nebeski na gornji svijet Vrate se, opet se sastat s tjelesima neka zaele;
3

kao to Vergilije ree, pohvalno izrazujui Platonov nauk. Tako Platon misli, kako due smrtnika ne mogu uvijek ostati u svojim tijelima, nego se nunou smrti rastavljaju od njih, ali niti traju vjeno bez tijela, nego mnije, kako se njihova stanja neprestance iz mjenjuju te od ivih postaju mrtvi i od mrtvih ivi; samo to se pri tome mudraci razlikuju od ostalih ljudi. Naime, mudraci se nakon smrti prenose na zvijezde, kako bi se svaki od njih podue zadrao na onoj zvijezdi koja mu pristaje a odatle (kad zaboravi prijanju bi jedu i svlada ga elja za posjedom tijela) vraa se naporima i mukama smrtnika; doim oni koji su ivjeli glupim ivotom veoma se brzo vraaju u tijela to su im dodijeljena prema zaslugama, bilo u tijela ljudi ili u ivotinja.
4

O n je, tako, veoma okrutno stanje pridao i dobrim i mudrim duama, kojima nisu dodijeljena takva tijela s kojima bi mogle ivjeti vjeno i besmrtno, pa tako nisu mogle ni stalno ostati u tijelima, niti pak bez njih opstati u vjenoj istoi. Takav je platoniki nauk (kao to ve rekoh u prijanjoj knjizi ) bio zazoran Porfiriju u kransko doba, te on ne samo to je od ljudskih dua uklonio ivotinjska tjelesa nego je ak ushtio due mudraca tako izbaviti od tjelesnih spona, da one, izbjegavajui svako tijelo, ostanu kod Oca blaene bez ikakva kraja. I tako, da se ne bi inilo da ga nadmauje Krist (koji obeaje svetima vjeni ivot), ak je i on oiene due - bez ikakva povratka ranijim bijedama - smjestio u vjenu sretnost. A da bi se suprotstavio Kristu, nijekajui uskrsnue nepropadljivih tijela, tvrdio je kako e due vjeno ivjeti ne samo bez zemaljskih nego bez ikakvih tijela.
5

a s

ferantur M. tempore M.

Pa ipak, unato takvome mnijenju nije nauavao kako te due ne bi trebale izrazivati pobono tovanje prema otjelovljenim bogovima. A zato tako, ako ne zbog toga to ni sam nije vjerovao kako one (iako nisu zdruene ni s kakvim tijelom) nisu bolje od dotinih bogova? Stoga, ako se ti filozofi nee usuditi (kao to i mislim, da nee) pret postaviti tim najblaenijim bogovima opskrbljenim vjeitim tijelima same ljudske due, - zato im se onda ini besmislenim to kranska vjera nauava, kako i prvi ljudi bijahu tako stvoreni te, da nisu bili

1 3 9

4 0

4 1

4 2

V E R G E L i u s , Aen. 6, 750-751; cf. P L A T O , Phaedrus 248ab. C f . P L A T O , Phaedrus 248-249. V . supra 10, 30. V . infra 22, 27.

2 3 4 5

Platon, Time], 41a-b. Platon, Timej, 108c. Vergilije, Eneida, 6,750-751. Platon, Timej, 248a - 249d. V i d i O Bojoj dravi, 10,30.

200

DE

civ.

DEI

13, 1 9 - 2 0

O DRAVI BOJOJ

13,

19 -

20

201

non peccassent, nulla morte a suis corporibus solverentur, sed pro meritis oboedientiae custoditae immortalitate donati cum eis viverent in aeternum; et talia sanctos in resurrectione habituros ea ipsa, in quibus hic laboraverunt, corpora, ut nec eorum carni aliquid corruptionis vel difficultatis nec eorum beatitudini aliquid doloris et infelicitatis possit aceidere?

zgrijeili, nikakvom se smru ne bi rastajali od svojih tijela, nego bi kao zasluenu nagradu za poslunost bili obdareni besmrtnou, pa s tima tijelima vjeno ivjeli; dapae, sveti e pri uskrsnuu imati takva tijela, ona ista u kojima su se ovdje muili, tako da u njihovoj puti nee biti nikakva raspada ni tegobe, dok se njihovu blaenstvu nee moi dogoditi nikakav bol i l i nesretnost.

CC 403 Corpus in re surrectione spiritale est.

PL 394

20. Proinde nunc sanetorum animae defunetorum ideo non ha bent gravem mortem, qua separatae sunt a corporibus suis, quia caro eorum requiescit in spe , quaslibet sine ulio iam sensu contumelias accepisse videatur. Non enim, sicut Platoni visum est, corpora oblivione desiderant, sed potius, quia meminerunt quid sibi ab eo sit promissum, qui neminem fallit, qui eis etiam de capillorum suorum integritate securitatem dedit , resurrectionem corporum, in quibus multa dura perpessi sunt, nihil in eis ulterius tale sensuri desiderabiliter et patienter exspectant. S i enim carnem suam non oderant , quando eam suae menti infirmitate resistentem spiritali iure cohercebant, quanto magis eam diligunt etiam ipsam spiritalem futuram! Sicut enim spiritus carni serviens non incongrue carnalis, ita caro spiritui serviens recte appellabitur spiritalis, non quia in spiritum convertetur, sicut nonnulli putant ex eo quod scriptum est: Seminatur corpus animale, surget corpus spiritale , sed quia spiritui sum ma et mirabili obtemperandi facilitate subdetur usque ad implendam immortalitatis indissolubilis securissimam voluntatem, omni molestiae sensu, omni corruptibilitate et tarditate detracta. Non so lum enim non erit tale, quale nunc est in quavis optima valetudi/ne, sed nec tale quidem, quale fuit in primi hominibus ante peccatum, qui licet morituri non essent, nisi peccassent, alimentis tamen ut ho mines utebantur, nondum spiritalia, sed adhuc animalia corpora ter rena gestantes. Quae licet senio non veterescerent, ut necessitate perducerentur ad mortem (qui status eis de ligno vitae, quod in medio paradiso cum arbore vetita simul erat, mirabili Dei gratia praestabatur), tamen et alios sumebant cibos praeter unam arborem, quae fue43 44 45 at 46

20. Zbog toga ak i sada due preminulih svetih zato nemaju te ku smrt, kojom su razdvojene od svojih tijela, jer njihova put poiva u nadi , pa kakve god ona uvrede primila, poto je ieznuo svaki osjeaj. I ne, kao to se Platonu inilo, da one iz zaborava eznu za tijelima, nego prije zbog toga to se sjeaju, to im je obeao Onaj koji nikoga ne obmanjuje, koji im je zajamio da im ni jedna vlas s glave nee propasti , pa udno i strpljivo oekuju uskrsnue tijela, u kojima su pretrpjele mnoge nevolje, i u kojima nee outjeti vie nita takvo. Naime, ako nisu mrzili svoju put kad su je duhovnim zakonom prisiljavali (jer se ona svojom slabou opirala njihovoj nakani), ko liko li je vie ljube sada kad e i sama biti duhovna! Kao to se duh posve primjereno naziva putenim kad slui puti, tako e se i put nazivati duhovnom kad slui duhu, i to ne jer e se ona pretvoriti u duh - kako neki misle prema onome to je pisano: Sije se tijelo ivotinjsko, uskrsava tijelo duhovno , nego to e se podvrgnuti duhu u najvioj i udesnoj pripravnosti na posluh, sve dok ne ispuni najpo uzdaniju odluku nerazorive besmrtnosti, liena svakog uvstva tego be, svake propadljivosti i tromosti.
1 2 3 4

O tome kako e p u t svetih, koja sada poiva u nadi, biti obnov ljena s boljim svojstvom negoli to bijae u prvih ljudi prije grijeha.

I ne samo to tijelo nee biti takvo kakvo je sada i pri najboljem zdravlju, nego ni takvo kakvo bijae u prvih ljudi prije grijeha, koji iako ne bi bili umrli, da nisu zgrijeili, ipak su se kao ljudi hranili hranom, budui ne imadijahu jo duhovna, nego ivotinjska zemaljska tijela. Iako ta tijela nisu onemoala od starosti i nisu nunou dovo ena do smrti (to im stanje - udesnom milou Bojom - bijae da rovano s drveta ivota, koje stajae usred raja, zajedno sa zabranje nim drvetom), ipak uzimahu i drugu hranu, osim one s drveta to

a t

resurget M. Cf. Ps 15, 9. C f . L c 2 1 , 18. 1 Cor 15, 44.

1

4 3 4 4
4

Ps 15,9.

\ Lk 21,18.
f J ^AA
1 K o r 1 5
f A9

5Cf.Eph5,29.

4 6

'

4 4

'

202

D E CIV. D E I

13, 20 - 21

O DRAVI BOJOJ

13,

20 -

21

203

cc 404

rat interdicta, non quia ipsa erat malum, sed propter commendandum purae et simplicis oboedientiae bonum, quae magna virtus est rationalis creaturae sub Creatore Domino constitutae. Nam ubi nul lum malum tangebatur, profeeto, si prohibitum tangeretur, sola inoboedientia peceabatur. Agebatur ergo aliis quae sumebant, ne animalia corpora molestiae aliquid esuriendo ac sitiendo sentirent; de ligno autem vitae propterea gustabatur, ne mors eis undecumque subreperet vel seneetute confeeta decursis temporum spatiis interirent; tamquam cetera essent alimento, illud sacramento; ut sic fuisse accipiatur lignum vitae in paradiso corporali, sicut in / spiritali, hoc est intellegibili, paradiso sapientia Dei, de qua scriptum est: Lignum vitae est ampleetentibus eam .
a u 47

bijae zabranjeno, ne zbog toga to je to samo po sebi bilo zlo, nego da bi se preporuilo dobro iste i jednostavne poslunosti, koja je velika krepost razumnoga stvora, podreenog Stvoritelju i Gospodi nu. Jer ondje gdje ne bijae doticaja nikakva zla, ako bi se taknulo to je zabranjeno, zgrijeili bi se samom neposlunou. Dakle, ostale jestvine koje su uzimali sluile su kako njihova ivotinj ska tijela ne bi osjeala nikakve tegobe gladujui i l i eajui. A s drveta ivota kuali su zbog toga, kako ne bi propadali od bilo kakva iznenaenja smru ili pak od starosti - poto im isteknu pune godine; naime, kao da im ostale jestvine bijahu hrana, a ono sakrament, pa bi se tako drvo ivota u tjelesnome raju shvaalo kao u onome duhov nome, to jest u razumskome raju - Mudrost Boja, o kojoj je pisano: Drvo je ivota onima koji se nje dre.
5

Quidam ad intellegibilia paradisum refe-

PL 395

21. Unde nonnulli totum ipsum paradisum, ubi primi homines parentes generis umani sanetae Scripturae veritate fuisse narrantur, ad intellegibilia referunt arboresque illas et ligna fruetifera in virtutes vitae moresque convertunt; tamquam visibilia et corporalia illa non fuerint, sed intellegibilium significandorum causa eo modo dicta vel scripta sint. Quasi propterea non potuerit esse paradisus corporalis, quia potest etiam spiritalis intellegi; tamquam ideo non fuerint duae mulieres, Agar et Sarra , et ex eis duo filii Abrahae, unus de ancilla, alius de libera, quia duo Testamenta in eis figurata dicit Apostolus ; aut ideo de nulla petra Moyse percutiente aqua defluxerit , quia potest illic figurata significatione etiam Christus intellegi, eodem Apostolo dicente: Petra autem erat Christus . Nemo itaque prohibet intellegere paradisum vitam beatorum, quattuor eis flumina quattuor virtutes, prudentiam, fortitudinem, temperantiam atque iustitiam, et ligna eius omnes utiles disciplinas et lignorum fruetus mores piorum et lignum vitae ipsam bonorum omnium matrem sapientiam et lignum scientiae boni et mali transgressi / mandati experimentum. Poenam enim peceatoribus bene utique, quoniam iuste, constituit Deus, sed non suo bono experitur homo. Possunt haec etiam in Ecclesia intellegi, ut ea melius accipiamus tamquam prophetica indicia praecedentia futurorum; paradisum scilicet ipsam Ecclesiam, sicut de illa legitur in Cantico canticorum ; quattuor autem paradisi flumina quattuor Evangelia, ligna fruetifera sanctos, frue tus autem eorum opera eorum, lignum vitae Sanctum sanctorum utique Christum, lignum scientiae boni et mali proprium voluntatis arbitrium. Nec se ipso quippe homo divina voluntate contempta nisi
av a z 48 49 50 51
a u a v a z

21. Otuda neki i sam cijeli raj - u kojem, prema istinskome iz vjeu Svetoga pisma, bijahu prvi ljudi, roditelji ljudskoga roda - po vezuju s razumninama (intellegibilia) te pretvaraju ono drvee i plodo nosna stabla u ivotne kreposti i obiaje; kao da to ne bijahu vide vine i tjelesnine (visibilia et corporalia), nego da bijahu tako iskazane i l i napisane, kako bi oznaile dotine razumnine. Kao da raj nije mogao biti tjelesni zbog toga, jer se moe shvatiti i kao duhovni; kao da zbog toga ne bijahu u Abrahama dvije ene, Hagar i Sara, te od njih dva sina, jedan od ropkinje a drugi od slobodne, jer apostol kae kako one predouju dva zavjeta ; ili kao da ni iz kakve stijene, kad ju je Moj sije udario , nije potekla voda, jer se ona moe shvatiti i da slikovito oznauje Krista, kad isti apostol kae: A stijena bijae Krist.
1 2 3 4

O raju, u kojem bijahu prvi ljudi, koji se po njegovu znae nju m o e pra vilno shvatiti kao n e t o duhovno, sauvavi pri tome istinitost povijesnog izvjea o samome tvar nome mjestu.

Nitko ne brani shvaati raj i kao ivot blaenika, a njegove etiri rijeke kao etiri kreposti (razboritost, jakost, umjerenost, praved nost); stabla njegova kao sve korisne nauke, a plodove stabala kao obiaje pobonika; stablo ivota - samu majku svih dobara - kao Mudrost, a drvo spoznaje dobra i zla - kao iskustvo prekraja zapovi jedi. Bog je grjenicima odredio kaznu dobro, jerbo i pravedno, ali je ovjek ne podnosi na svoje dobro. To se moe razumjeti i kao da se tie Crkve, pa se moe bolje shvatiti kao proroanska naznaka to prethodi buduemu; naime: raj je sama Crkva (kao to o njoj itamo u Pjesmi nad pjesmama ); etiri rajske rijeke su etiri evanelja; plodonosna stabla - sveti, a plodovi njihovi djela svetih; drvo ivota, svetinja nad svetinjama - sam Krist; drvo spoznaje dobra i zla - vlastita odluka volje.
5

Alebantur M. SaraM. illis M. Prov3, 18. Cf. Gen 16, 4; 21, 1; Gal 4, 22-24. Cf. E x l 7 , 6; cf. Num 20,21. 1 Cor 10, 4. Cf. Cant4, 13.

Izr 3,18.
4 7 4 8 4 9 5 0 5 1

Ili slobodnije prevedeno: duhovne istine. Post 16,4; Gal 4,22-31. Izl 17,6. 1 Kor 10,4. Pj 4,12-15.

204

DECIV. DEI

13,

21-23,1

O DRAVI BOJOJ

13,

21-23,1

205

perniciose uti potest atque ita discit, quid intersit, utrum inhaereat communi omnibus bono an proprio delectetur. Se quippe amans donatur sibi, ut inde timoribus maeroribusque completus cantet in Psalmo, si tamen mala sua sentit: Ad me ipsum turbata est anima mea ; correctusque iam dicat: Fortitudinem meam ad te custodiam . Haec et si qua alia commodius diei possunt de intellegendo spiritaliter paradiso nemine prohibente dicantur, dum tamen et illius historiae veritas fidelissima rerum gestarum narratione commendata credatur.
52 53

Naime, prezre l i ovjek boansku volju, sam po sebi moe djelovati samo na svoju tetu, pa tako ui kolika je razlika da l i pristane uz dobro to je svima zajedniko ili uiva samo u svojem vlastitom. Jer, ljubei sebe izruuje se sebi, tako da tu - ispunjen strepnjama i jadima - zapjeva rijeima psalma, ako naime spozna vlastite nevolje: U meni samom smuena je moja dua , a zatim - kad je oporavljen da kae: Jakost u svoju za tebe uvati. Sve se to moe rei (kao i togod ostalo to se moe jo prikladnije izrei o duhovnom poima nju raja), i nitko to ne brani, sve dotle dok se vjeruje u istinitost ove povijesti kao vjerodostojnog izvjea o dogaajima.
6 7

CC 405 Quae sit natura corporis spiritalis.

22. Corpora ergo iustorum, quae in resurrectione futura sunt, neque ulio ligno indigebunt, quo fiat ut nullo morbo vel seneetute inveterata moriantur, neque ullis aliis corporalibus alimentis, quibus esuriendi ac sitiendi qualiscumque molestia devitetur; quoniam certo et omnimodo inviolabili munere immortalitatis induentur, ut non nisi velint, possibilitate, non necessitate vescantur. Quod angeli quoque visibiliter et tractabiliter apparentes, non quia indigebant, sed quia volebant et poterant, ut hominibus congruerent sui minister i i quadam humanitate, fecerunt (neque enim in phantasmate ange los edisse credendum est, quando eos homines hospitio susceperunt ), quamvis utrum angeli essent ignorantibus s i m i l i nobis indigentia vesci viderentur. Unde est quod ait angelus in libro Tobiae: Videbatis me manducare, sed visu vestro videbatis ; id est necessita te reficiendi corporis, sicut vos facitis, me cibum sumere putabatis. Sed si forte de angelis aliud credibilius disputari potest, certe fides Christiana de ipso Salvatore non dubitat, quod etiam post resurrectionem, iam quidem in spiritali carne, sed tamen vera, cibum ac potum cum discipulis sumpsit . Non enim potestas, sed egestas edendi ac bibendi talibus corporibus auferetur. Unde et spiritalia erunt, non quia corpora esse desistent, sed quia piritu vivificante subsistent .
54 ba 55 56 57

22. Dakle, tijela koja e pravednici stei pri uskrsnuu nee tre bati nikakvo stablo, da ih zatiti od smrti, bilo zbog bolesti bilo zbog poodmakla doba, a i nikakvo drugo tjelesno jestivo, kako bi izbjegla bilo kakvoj tegobi gladi i ei, jerbo e biti obdarena pouzdanim i posve nerazorivim darom besmrtnosti, posjedujui ne nunost, nego mogunost da jedu ako ushtjednu. Isto su inili i aneli kad su se vidljivo i opipljivo pojavljivali; ne zbog toga to je jelo njima trebalo, nego jer su htjeli i mogli jesti, kako bi se prilagodili ljudima stanovitom ljudskou svoje slube. Isto se tako ne smije vjerovati, kako su aneli samo prividno (in phantasmate) jeli, kad su ih ljudi ugoivali, iako se onima koji nisu znali da su to aneli inilo, kako jedu prema potrebi to je slina naoj. Zbog toga i kae aneo u Tobijinoj knjizi: Gledali ste me kako jedem, ali ste vidjeli samo svojim vidom , to jest: mislili ste da i ja uzimam hranu kao to i vi inite, iz potreba da okrijepim tijelo.
1 2

O tijelima svetih nakon uskrsnua koja e tako biti duhovna da se put nee pretva rati u duh.

A l i , ako bi se moda o anelima moglo raspravljati i togod jo vjero jatnije, kranska vjera ni malo ne dvoji o samome Spasitelju, da je i nakon uskrsnua, sad ve u duhovnoj a ipak istinskoj puti, blagovao s uenicima jelo i pie. Stoga se tim tijelima nee oduzeti mogunost, nego potrebnost jedenja i pijenja. Zbog toga e ona biti duhovna, ali ne jer e prestati biti tijelima, nego jer e opstojati po ivotvornom duhu.
3 4

Quo diversa sint corpus caeleste et terrestre. PL 396

23. 1. N a m sicut i s t a , quae habent animam viventem, nondum spiritum vivificantem, animalia di/cuntur corpora, nec tamen ani mae sunt, sed corpora: ita illa spiritalia vocantur corpora; absit ta men ut spiritus ea credamus futura, sed corpora carnis habitura substantiam, sed nullam tarditatem corruptionemque carnalem piritu

bb

23. 1. Naime, upravo kao to ona tijela koja imaju ivu duu (a jo nemaju ivotvorni duh) nazivaju se ivotinjskim tijelima - corpora animalia - ili tijelima s duom , i jesu tijela, a ne due, - tako se ona druga nazivaju duhovnim tijelima (corpora spiritalia). Nek je daleko
1

b a

bb
5 2

consimili M. corpora antepon.

M.

Ps 42 (41), 6 (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 59 (58), 9. Prijevod prema Augustinovu tekstu, koji se slae s Vulgatom, a razlikuje od Septuaginte; prema novijem hrvatskom prijevodu: Jakosti moja, gledat u na te.
7

to treba razu mjeti o ivotinj skom tijelu i o duhovnome tijelu, ili tko su oni to umiru u Adamu, a oivljavaju u Kristu.

5 3

5 4

5 5

5 6

5 7

Ps 41, 7. Ps 58, 10. C f . G e n 18, 9; T o b 11, 21; A U G U S T T N U S , Ep. T o b 12, 19. Cf. L c 24, 43; Io 21, 9 ss. C f . 1 C o r 15, 44-49.

102, 6.

Post 18,8; 19,3. Tob 12,19. Prijevod prema latinskom predloku. Augustin tu navodi priblino, i navod se razlikuje od Vulgate i Septuaginte, iako je blii ovoj drugoj: ... vi ste motrili samo privid. Lk 24,42.43. 1 Kor 15,44-46.
2 f 4

Posrijedi je izvod pojma animalis od anima, to znai i dah i ivotno pored uobiajenog dua.

poelo,

206

DECIV. DEI

13,

23,1

O DRAVI BOJOJ

13,

23,1

207

e 406

PL 397

vivificante passura. Tune iam non terrenus, sed caelestis homo erit; non quia corpus, quod de terra factum est, non ipsum erit; sed quia dono caelesti iam tale erit, ut etiam caelo incolendo non amissa na tura, sed mutata qualitate conveniat. Primus autem homo de terra terrenus in animam viventem factus est, non in spiritum vivificant e m , quod ei p o s t oboedientiae meritum servabatur. Ideo corpus eius, quod cibo ac potu egebat, ne fame afficeretur ac siti, et non immortalitate illa absoluta atque indissolubili, sed ligno vitae a mor tis necessitate prohibebatur atque in iuventutis flore tenebatur, non spiritale, sed animale fuisse non dubium est, nequaquam tamen mo riturum, nisi in Dei praedicentis / minantisque sententiam delinquendo corruisset et alimentis quidem etiam extra paradisum non negatis, a ligno tamen vitae prohibitus traditus esset tempori vetustatique finiendus, in ea dumtaxat vita, quam in corpore licet animal i , donec spiritale oboedientiae merito fieret, posset in paradiso nisi peccasset habere perpetuam. Quapropter etiamsi mortem istam manifestam, qua fit animae a corpore separatio, intellegamus simul significatam in eo quod Deus dixerat: Qua die ederitis ex illo, morte moriemini ', non ideo debet absurdum videri, quia non eo prorsus die a corpore sunt soluti, quo cibum interdictum mortiferumque sumpserunt. Eo quippe die mutata in deterius vitiataque natura atque a ligno vitae separatione iustissima mortis in eis etiam corporalis necessitas facta est, cum qua nos necessitate nati sumus. Propter quod Apostolus non ait: Corpus quidem moriturum est propter pec catum; sed ait: Corpus quidem mortuum est propter peccatum, spiri tus autem vita est propter iustitiam. Deinde subiunxit : Si autem Spiritus eius qui suscitavit Christum a mortuis habitat in vobis: qui suscitavit Christum a mortuis, vivificabit et mortalia corpora vestra per inhabitantem Spiritum eius in vobis . Tune ergo erit corpus in spiritum vivificantem, quod nunc est in animam viventem; et tamen mortuum dicit Apostolus, quia iam moriendi necessitate constrictum est. Tune autem ita erat in animam viventem, quamvis non in spiritum vivificantem, ut tamen mortuum dii non recte posset, quia nisi perpetratione peccati necessitatem moriendi habere non posset. Cum vero Deus et dicendo: Adam, ubi es? mortem significaverit animae, quae facta est illo deserente, et dicendo: Terra es et in terram ibis mortem significaverit corporis, quae illi fit anima discedente: propterea de morte secunda nihil dixisse credendus est, quia occultam esse voluit propter dispensationem Te/stamenti Novi, ubi secun da mors apertissime deelaratur ; ut prius ista mors prima, quae communis est omnibus, proderetur ex illo venisse peccato, quod in uno commune factum est omnibus; mors vero secunda non utique communis est omnibus propter eos, qui secundum propositum vocati
58 bc 59 bd 60 61 62 63
b c b d

od nas da vjerujemo kako e ona biti duhovi, a ne tijela to e imati bivstvo p u t i , ali nee imati nikakve putene tromosti i propadljivosti, jer e ih oivljavati duh. Tad ovjek vie nee biti zemaljski, nego nebeski, ali ne zbog toga to tijelo (koje je nainjeno od zemlje) nee biti isto, nego to e ono po nebeskom daru biti sposobno nastavati nebo, ne izgubivi svoju narav, nego promijenivi svojstvo. Prvi ovjek bijae od zemlje, zemljan , a posta ivua dua, ne ivotvorni duh , to ga je ekalo u priuvi kao nagrada za poslunost. Stoga nema dvojbe kako njegovo tijelo (kojemu je trebalo jela i pia, kako ne bi trpjelo glad i e, i bijae od nunosti smrti zatieno i odravano u cvatu mladosti ne potpunom i nerazorivom besmrtnou, nego drvetom ivota) nije bilo duhovno, nego ivotinjsko, iako ono ne bi nikad umrlo, da nije zgrijeivi potpalo pod osudbu Boga, koji ga je unaprijed opomenuo i zaprijetio mu. Pa iako njemu nije uskra eno jestivo ni izvan raja, ipak mu je zabranjen pristup stablu ivota i izruen je vremenu i starosti da ga skona, barem u tome ivotu, koji je mogao neprestance uivati u raju, da nije zgrijeio, iako bi to tijelo bilo ivotinjsko, sve dok ne bi postalo duhovno po nagradi za poslunost.
3 2

Prema tome, ak i kad bismo podrazumijevali onu bjelodanu smrt (koja biva rastavom due od tijela) u onome kad Bog ree: U onaj dan u koji s njega okusite, smru ete umrijeti , ipak se zbog toga ne treba initi besmislenim, to prvi ljudi istoga dana nisu odmah rastavljeni od tijela im uzee zabranjeno i smrtonosno jestivo. Daka ko, toga dana (poto im je narav izmijenjena nagore i izopaena te poto su najpravinije udaljeni od drveta ivota), nastupila je u njima i nunost tjelesne smrti, s kojom smo se nunou i mi rodili. Zbog toga apostol ne kae: 'Tijelo e umrijeti zbog grijeha', nego: Tijelo je mrtvo zbog grijeha, a duh je ivot zbog pravednosti. A zatim dodaje: Ako pak D u h onoga koji uskrisi Krista od mrtvih prebiva u vama; onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oivjet e i vaa smrtna tijela po Duhu koji prebiva u vama.
4 5

Tako e tada biti ivotvorni duh ono tijelo to je sada ivua dua. A ipak ga apostol naziva mrtvim, jer je ve pritisnuto nunou umira nja. Doim neko bijae ivua dua (iako ne i ivotvorni duh) tako da se ne bi moglo pravo nazvati mrtvim, jer nije moglo imati nunosti umiranja, osim kao posljedak poinjena grijeha. Kad je Bog i govorei Adame, gdje si? oznaio smrt due, do koje bijae dolo kad ju je on napustio, te rekavi: Prah si, u prah e se i vratiti , oznaio smrt tijela (koja nastupa kad ga dua napusti), treba vjerovati, kako zbog toga ne ree nita o drugoj smrti, jer je ushtio da ona bude skrivena zbog objave Novoga zavjeta, gdje se
7 6

perM. subiungit M.

5 8 5 9

6 0
6 1 6 2

6 3

Cf. 1 Cor 15, 47. Gen 2, 17. Rom 8, 10-11. Gen 3, 9. Gen 3, 19. Cf. Apoc20, 6; 21, 8.

2 3 4

1 Kor 15,47. 1 Kor 15,45. Post 2,17. Rim 8,10-11. (Prijevod prema latinskom predloku). Post 349.

208

DECIV. DEI

13,

23,1 -

23,3

O DRAVI BOJOJ

13,

23,1

23,3

209

CC 407

sunt, quos ante praescivit et praedestinavit, sicut ait Apostolus, conformes imaginis Filii sui, ut sit ipse primo I genitus in multis fratribus , quos a secunda morte per Mediatorem Dei gratia liberavit.
64

Quid Paulus sentiat de cor pore animali et spiritali...

23. 2. In corpore ergo animali primum hominem factum sic Apo stolus loquitur. Volens enim ab spiritali, quod in resurrectione futu rum est, hoc quod nunc est animale discernere: Seminatur, inquit, in corruptione, surget in incorruptione; seminatur in contumelia, surget in gloria; seminatur in infirmitate, surget in virtute; seminatur corpus animale, surget corpus spiritale. Deinde ut hoc probaret: Si est, inquit, corpus animale, est et spiritale. Et ut quid esset animale corpus ostenderet: Sic, inquit, [et] scriptum est: Factus est primus homo in animam viventem. Isto igitur modo voluit ostendere quid sit corpus animale, quamvis Scriptura non dixerit de homine primo, qui est appellatus Adam, quando i l l i anima flatu Dei creata est: Et factus est homo in corpore animali; sed: Factus est homo in animam viventem. In eo ergo quod scriptum est: Factus est primus homo in animam viventem, voluit Apostolus intellegi corpus hominis animale. Spirita le autem quemadmodum intellegendum esset, ostendit addendo: Novissimus Adam in spiritum vivificantem , procul dubio Christum significans, qui iam ex mortuis ita resurrexit, ut mori deinceps om nino non possit . Denique sequitur et dicit: Sed non primum quod spiritale est, sed quod animale, postea spiritale . Ubi multo apertius declaravit se animale corpus insinuasse in eo quod scriptum est fac tum esse primum hominem in animam viventem, spiritale autem in eo quod ait: Novissimus Adam in spiritum vivificantem. Prius est enim animale corpus, quale habuit primus Adam, quamvis non moriturum, nisi peccasset; quale nunc habemus et nos, hactenus eius mutata vitiataque natura, quatenus in illo, postea quam peccavit, effectum est, unde haberet iam moriendi necessitatem (tale pro nobis etiam Christus primitus habere dignatus est, non quidem necessitate, sed potestate); postea vero spiritale, quale iam praecessit in Christo tamquam in capite nostro , secuturum est autem in membris eius ultima resurrectione mortuorum.
he hi 65 66 61 bg 68

najotvorenije najavljuje druga smrt ; tako da se prvo objavi kako je prva smrt - koja je zajednika svima - potekla od onoga grijeha (koji je u jednome postao svima zajedniki), dok druga smrt nije zajed nika svima zbog onih koji su prema odluci pozvani, koje je ranije predvidio i predodredio, kao to kae apostol, kako bi bili suoblini slici njegova Sina, da on bude prvoroenac meu mnogom bra om ; a te je od druge smrti izbavila milost Boja po Posredniku.
9

2. Stoga apostol kae, da je prvi ovjek stvoren u ivotinjskom tijelu (in corpore animali). Hotei naime od duhovnoga tijela - koje e nastati pri uskrsnuu - razluiti ovo koje je sad ivotinjsko, on kae: Sije se u raspadljivosti, uskrsnut e u neraspadljivosti; sije se u slaboi, uskrsnut e u moi; sije se tijelo ivotinjsko, uskrsnut e tijelo duhovno; zatim, kako bi to dokazao, kae: Ako postoji tijelo ivo tinjsko, postoji i duhovno ; a da bi pokazao to je ivotinjsko tijelo, kae: Kao to je pisano: Prvi ovjek posta ivuom duom. Dakle, tim je nainom htio pokazati to je ivotinjsko tijelo, iako Sveto pi smo ne kae o prvome ovjeku (koji je nazvan Adam) kad je njemu dahom Bojim stvorena dua: 'I nasta ovjek u ivotinjskome tijelu', nego radije: Posta ovjek ivuom duom. Dakle, u onome to je pisano: Prvi ovjek posta ivuom duom, apostol je htio da se shvati ivotinjsko tijelo.
10 11 12

A da bi pokazao kojim nainom treba razumjeti nazivak duhovno, dodaje: A posljednji Adam posta ivotvornim d u h o m , to bez dvojbe oznaava Krista, koji je ve uskrsnuo od mrtvih, tako te vie ne moe ponovo umrijeti. Zatim nastavlja i kae: Ali nije prvo ono to je duhovno, nego to je ivotinjsko; a poslije je duhovno. Tu mnogo otvorenije izjavljuje kako se ivotinjsko tijelo podrazumijeva u izrijeku, da je prvi ovjek postao ivuom duom, a duhovno kad se kae: Posljednji Adam posta ivotvornim duhom.
13 14 15

... et de homine terrestri et caelesti.

23. 3. Adiungit deinde Apostolus duorum istorum hominum evidentissimam differentiam dicens: Primus homo de terra terrenus, se cundus homo de caelo . Qualis terrenus, tales et terreni; qualis caehh
b e b f

Dakle, prvo je ivotinjsko tijelo, kakvo je imao prvi Adam (iako ono ne bi nikad umrlo, da on nije zgrijeio) i kakvo i mi sada imamo, a narav mu je isto toliko izmijenjena i izopaena koliko bijae i u prvom ovjeku, poto je zgrijeio, po emu je i stekao nunost umiranja; a takvo se tijelo prvotno i Krist udostojio imati, ali ne po nunosti, nego po monosti. Nakon toga tijelo e duhovno - kakvo je ve pret hodilo u Kristu, kao u naoj glavi - slijediti u njegovim udovima pri posljednjem uskrsnuu mrtvih. 3. Apostol zatim pridodaje najbjelodaniju razliku izmeu te dvojice ljudi govorei: Prvi je ovjek od zemlje, zemljan; drugi je ovjek s
V i d i O Bojoj dravi, 13,2. Rim 8,28-29. (Prijevod prema latinskom predloku). 1 Kor 15,42-44. (Prema latinskom predloku). 1 Kor 15,45. (Prema latinskom predloku). U izriaju corpus animale u novije se vrijeme radije vidi znaenje zemaljsko tijelo. Ovdje se, meutim, ostaje kod doslovnog prijevoda kako bi se to vjernije pratila Augustinova misao. 1 Kor 15,45. (Doslovan prijevod prema latinskom). Rim 6,9. 1 Kor 15,46. (Doslovan prijevod prema latinskom).
9 10 11 12 13 14 15 8

b h

et om. M. autem add. M. quale M. caelestis add. M.

6 4

6 5

6 6

6 7

6 8

R o m 8, 28-29. 1 C o r 15, 42-45; cf. G e n 2, 7. Cf. R o m 6, 9. 1 C o r 15, 46. Cf. E p h 4, 15.

210
PL 398 CC 408

DE

civ. D E I

13, 23,3

O DRAVI BOJOJ

13,

23,3

211

lestis, I tales et caelestes. Et quomodo induimus imagilnem terreni, induamus et imaginem eius, qui de caelo est . Hoc Apostolus ita po suit, ut nunc quidem in nobis secundum sacramentum regenerationis fiat, sicut alibi dicit: Quotquot in Christo baptizati estis, Christum induistis ; re autem ipsa tune perficietur, cum et in nobis, quod est animale nascendo, spiritale factum fuerit resurgendo. Ut enim eius itidem verbis utar: Spe salvi facti sumus . Induimus autem imagi nem terreni hominis propagatione praevaricationis et mortis, quam nobis intulit generatio; sed induemus imaginem caelestis hominis gratia indulgentiae vitaeque perpetuae, quod nobis praestat regeneratio, non nisi per mediatorem Dei et hominum, hominem Christum Iesum ; quem caelestem hominem vult intellegi, quia de caelo venit, ut terrenae mortalitatis corpore vestiretur, quod caelesti immortalitate vestiret. Caelestes vero ideo appellat et alios, quia fiunt per gra tiam membra eius, ut cum illis sit unus Christus, velut caput et cor pus . Hoc in eadem epistula evidentius ita ponit: Per hominem mors, et per hominem resurrectio mortuorum. Sicut enim in Adam omnes moriuntur, sic et in Christo omnes vivificabuntur ; iam utique in corpore spiritali quod erit in spiritum vivificantem; non quia omnes, qui in Adam moriuntur, membra erunt Christi (ex illis enim multo plures secunda in aeternum morte pleetentur); sed ideo dictum est omnes atque omnes, quia, sicut nemo corpore animali nisi in Adam moritur, ita nemo corpore spiritali nisi in Christo vivificatur. Proinde nequaquam putandum est nos in resurrectione tale corpus habituros, quale habuit homo primus ante peccatum; nec illud, quod dic tum est: Qualis terrenus, tales et terreni, secundum i d intellegend u m , quod factum est admissione peccati. Non enim existimandum est eum prius, quam peccasset, spiritale corpus habuisse et pec cati merito in animale mutatum. Ut enim hoc putetur, parum attenduntur tanti verba doctoris, qui ait: Si est corpus animale, est et spi ritale; sicut scriptum est: Factus est primus homo Adam in animam viventem . Numquid hoc post peccatum factum est, cum sit ista ho minis prima conditio, de qua beatissimus Paulus ad corpus anima le monstrandum hoc testimonium legis assumpsit?
69 70 71 bl 72 73 74 b l b m hn 75 b o

neba, nebeski. Kakav je zemljani, takvi su i zemljani; kakav je nebe ski, takvi su i nebeski. I kako smo se zaodjenuli slikom zemljanoga, zaodjenimo se i slikom nebeskoga.
16

Apostol je to tako iznio, kako bi se sada u nama ispunilo po otajstvu preporodenja, kao to drugdje kae: Jer koliko god vas je krteno u Kristu, Kristom ste se zaodjenuli. Ustvari, to e se dovriti onda kad ono to je po roenju u nama ivotinjsko uskrsnuem postane duhovno. D a se ponovo posluim njegovim rijeima: Nadom smo spaeni.
17 18

To jest, mi se zaodijevamo slikom zemaljskoga ovjeka po batini prekraja i smrti, koju nam je namrlo roenje; ali se zaodijevamo slikom nebeskoga ovjeka po milosti oprost a i vjenoga ivota, koju nam daruje preporoenje, nu samo preko posrednika Boga i ljudi, ovjeka Isusa Krista , kojeg apostol eli da upoznamo kao nebeskog ovjeka, jer je doao s neba, kako bi se odjenuo tijelom zemaljske smrtnosti da bi ga zaodjenuo nebeskom besmrtnou. A naziva nebe skima i ostale zbog toga, jer milou postaju udovima njegovim, kako bi Krist s njima bio jedan, kao glava i tijelo. To jo oitije izlae u istoj poslanici ovako: Po ovjeku smrt, po ovjeku i uskrsnue mrtvih. Jer kao to u Adamu svi umiru, tako e u Kristu svi biti oivljeni , svakako u duhovnome tijelu, koje e biti ivotvorni duh. N u , ovo ne znai kako e svi koji umiru u Adamu postati udovi Kristovi (jer mnogo e ih vie biti zauvijek kanjeno drugom smru), nego je zbog toga reeno svi i svi, jer, kao to nitko po ivotinjskom tijelu ne umire drukije nego u Adamu, tako nitko po duhovnom tijelu ne biva oivljen osim u Kristu.
19 20 21

Stoga se ne smije nikako misliti da emo o uskrsnuu imati takvo tijelo kakvo je imao prvi ovjek prije grijeha; niti pak ono kad se kae: Kakav je zemljani, takvi su i zemljani treba shvatiti prema onome to se dogodilo inom grijeha. Naime, ne smije se misliti kako je prvi ovjek, prije nego to je zgrijeio, imao duhovno tijelo, koje se zbog grijeha izmijenilo u ivotinjsko. Pomisli li se takvo to, onda se malo pazi na rijei velikog uitelja koji kae: Ako postoji tijelo ivotinjsko, postoji i duhovno; kao to je pisano: Prvi ovjek, Adam, stvoren je ivuom duom. To se, dakako, nije dogodilo nakon grije ha, budui je to ovjekovo prvotno stanje, o kojemu blaeni Pavao navodi svjedoanstvo Zakona , kako bi pokazao to je ivotinjsko tijelo.
22

b i b l b m b n b o

induimus M. NequeM. id intellegendum] illud intellegendum est M. sic et CC. Apostolus M. 1 Cor 15, 47-49. Gal 3, 27. Rom 8, 24. Cf. 1 Tim 2, 5. Cf. Rom 12, 5; 1 Cor 12, 27; Eph 5, 30. 1 Cor 15, 21-22. 1 Cor 15, 44-45.

6 9 7 0 7 1 7 2 7 3 7 4 7 5

16 17 18 19 20 21 22

1 Kor 15,47-49. Gal 3,27. (Prema latinskom predloku). Rim 8,24. 1 Tim 2,5. Rim 12,5; 1 Kor 12,27; / 5 , 3 0 . 1 Kor 15,21-22. Post 2,7.

212
Qui fuerit primitus homo. CC 409 PL 399

DE

civ.

DEI

13, 24,1 - 2 4 , 2

O DRAVI BOJOJ

13,

24,1 -

24,2

213
Kako treba shvatiti bilo ono udahnue kojim je prvi ovjek postao ivua dua, bilo pak ono koje je izvrio Gospodin govorei: Pri mite Duha Svetoga?

24. 1. Unde et illud parum considerate quibusdam visum est, in eo quod legitur: Inspiravit Deus in faciem eius spiritum vitae, I et factus est homo in animam viventem , non tune animam primo homini da/tam, sed eam, quae iam inerat, piritu Sancto vivificatam. Movet enim eos, quod Dominus Iesus, postea quam resurrexit a mortuis, insufflavit dicens discipulis suis: Accipite Spiritum Sanctum . Unde tale aliquid factum existimant, quale tune factum est, quasi et hic secutus Evangelista dixerit: Et facti sunt in animam viventem. Quod quidem si dictum esset, hoc intellegeremus, quod animarum quaedam vita sit Spiritus Dei, sine quo animae rationales mortuae deputandae sunt, quamvis earum praesentia vivere corpora videantur. Sed non ita factum, quando est conditus homo, satis ipsa libri verba testantur, quae ita se habent: Et formavit Deus hominem pulverem de terra. Quod quidam planius interpretandum putantes dixerunt: Et finxit Deus hominem de Urno terrae, quoniam superius dic tum fuerat: Fons autem ascendehat de terra et irrigahat omnem fa ciem terrae ', ut ex hoc limus intellegendus videretur, umore scilicet terraque concretus. Ubi enim hoc dictum est, continuo sequitur: Et formavit Deus hominem pulverem de terra, sicut graeci codices ha bent, unde in latinam linguam Scriptura i s t a conversa est. Sive autem formavit sive finxit quis dicere voluerit, quod Graece dicitur eir\aaev, ad rem nihil interest; magis tamen proprie dicitur finxit. Sed ambiguitas visa est devitanda eis, qui formavit dicere maluerunt, eo quod in latina lingua illud magis obtinuit consuetudo, ut hi dicantur fingere, qui aliquid mendacio simulante componunt. Hune igitur formatum hominem de terrae pulvere sive limo (erat enim pulvis umectus); hunc, inquam, ut expressius dicam, sicut Scriptura locuta est, pulverem de terra animale corpus factum esse docet Apostolus, cum animam accepit: Et factus est iste homo in animam viventem , id e9t, formatus iste pulvis factus est in animam viventem.
16 11 18 bp 7 19

24. 1. Otuda se nekima malo uviavno uinilo ono gdje stoji: I udahne Bog u njegovo lice dah ivota i ovjek posta ivuom du om , kako se ne podrazumijeva da je tada dana dua (anima) pr vomu ovjeku, nego da je Duhom Svetim oivljena ona to ve bijae u njemu . N a to ih je potaklo to to je Gospodin Isus, poto je us krsnuo od mrtvih, dahnuo u svoje uenike, govorei: Primite Duha Svetoga.
1 2 3

Otuda misle kako je i tu tada uinjeno isto to i ono neko, kao da bi i ovdje evanelist nastavivi rekao: T postali su ivuom duom.' Kad bi takvo to bilo reeno, onda bismo ovo shvatili da znai, kako je D u h Boji nekakav ivot duama, bez kojega razumske due treba smatrati mrtvima, iako se ini da po njihovoj prisutnosti tjelesa ive. N u , da tako ne bijae kad je stvoren ovjek, dostatno svjedoe same rijei Knjige, gdje stoji ovako: I oblikova Bog ovjeka od praha ze maljskoga.
4

Neki opet, mislei kako to treba jasnije rastumaiti, rekoe: I izradi Bog ovjeka od blata zemaljskog, jer upravo prije toga bijae ree no: Ali izvor izbijae iz zemlje i natapae cijelo lice zemlje , i zbog toga im se inilo kako je posrijedi blato , jer je mjeavina zemlje i vlage. Naime, odmah iza toga je reeno: I oblikova Bog ovjeka od praha zemaljskoga, kao to stoji u grkim knjigama, odakle je to Pismo i prevedeno na latinski . Ushtio ovjek prevesti grko eic^a^ev kao formavit (oblikova) ili pak finxit (izradi), nije ni malo bitno po sam predmet, iako je ovaj drugi oblik prikladniji. A l i onima koji su vie voljeli rei formavit inilo se da treba izbjegavati dvosmislenost, jer je u latinskome jeziku u opoj upotrebi znaenje glagola fingere (otuda i finxit), kad se togod sastavlja radi obmane.
5 6 7

Dakle, taj ovjek oblikovan od zemaljskoga praha ili blata (jer prah taj bijae ovlaen) - ili, da kaemo jo jasnije kako ree i Pismo, taj prah zemaljski postao je ivotinjskim tijelom primivi duu, kao to nauava apostol : I taj ovjek postade ivuom duom. To jest, taj oblikovani prah postade ivuom duom.
8

Quomodo sit homo a n i m a vel corpus.

24. 2. Iam, inquiunt, habebat animam, alioquin non appellaretur homo, quoniam homo non est corpus solum vel anima sola, sed qui e t anima constat et corpore. Hoc quidem verum est, quod non totus
bq

2. N u - kau oni - on ve imadijae duu, inae se ne bi nazivao ovjekom, jer ovjek nije samo tijelo ili sama dua, nego je sastavina i od due i od tijela. A to je istina, jer dua nije sav ovjek, nego

1 2

Post 2,7. (Prijevod prema latinskom predloku). to je manihejsko krivovjerje, vidi: Augustin, De Genesi contra Manichaeos, Iv 20,22. Post 2,7. (Prijevod prema latinskom predloku^. Post 2,6. (Prijevod prema latinskom predloku).
1 1 1 mul K a o

P ipsa CC. bq
e x

2,8,11.
3 4 5

Gen 2 7 77 T on SV
78
7 9

7 6

G e n 2, 7. 6. 1 C o r 15, 45.

8 ' * ' Augustinov navod je blii prijevodu Sedamdesetorice (Septuaginti) negoli Vulgati. U Septuaginti stoji: %al ejt^aeu o f}eog TOV avftooojtov %OVV CCJTO xfjg yf\c,; dok je u Vulgati: Formavit igitur Dominus a Deus hominem de limo terrae. 1 Kor 15,44-45.
7 m a e 8

111

lina

214

DE

civ.

DEI

13, 24,2 - 2 4 , 3

O DRAVI BOJOJ

13,

24,2

24,3

215

CC410 PL400

homo, sed pars melior hominis anima est; nec totus homo corpus, sed inferior hominis pars est; sed cum est utrumque coniunctum si mul, habet hominis nomen; quod tamen et singula non amittunt, etiam cum de singulis loquimur. Quis enim dicere prohibetur quotidiani quadam lege sermonis: Homo ille defunctus est et nunc in requie est vel in poenis, cum de anima sola possit hoc dii, et: Illo aut illo / loco homo ille sepultus est, cum hoc nisi de solo corpore non possit intellegi? An dicturi sunt sic loqui Scri/pturam non solere divinam? Immo vero illa ita nobis in hoc attestatur, ut etiam cum duo ista coniuncta sunt et vivit homo, tamen etiam singula hominis vocabulo appellet, animam scilicet interiorem hominem, corpus autem exteriorem hominem vocans, tamquam duo sint homines , cum si mul utrumque sit homo unus. Sed intellegendum est, secundum quid dicatur homo ad imaginem Dei et homo terra atque iturus in terram. Illud enim secundum animam rationalem dicitur, qualem Deus insufflando vel, si commodius dicitur, inspirando indidit homini, id est hominis corpori; hoc autem secundum corpus, qualem hominem Deus finxit ex pulvere, cui data est anima, ut fieret corpus animale, id est homo in animam viventem.
b r 80

njegov bolji dio, i tijelo nije cijeli ovjek, nego njegov nii dio. A l i , iako se nazivak ovjek odnosi na spoj jednoga i drugoga, on pripada i jednome i drugome i kad govorimo pojedince. Nitko ne brani da se prema nekakvu zakonu svakodnevna govora kae: 'Onaj je ovjek umro i sad je u pokoju i l i u kazni', iako se to moe rei samo o dui; ili pak: 'Onaj je ovjek pokopan na ovome i l i tome mjestu', iako se to ne moe shvatiti nikako drukije nego jedino o tijelu. Ili e rei, kako tako ne obiava govoriti Sveto pismo? Naprotiv, ono tu toliko svjedoi nama u prilog, te ak i kad je to dvoje spojeno i ovjek ivi, ipak pojedini sastojak ono naziva imenom ovjeka (to jest govorei kako je dua nutarnji ovjek, a tijelo vanjski ovjek, kao da su dva ovjeka, dok tek oboje zajedno tvore jednog ovjeka) . Samo, moramo shvatiti prema emu se kae: ovjek stvoren na sliku Boju i ovjek od zemlje, to e se vratiti u zemlju. Naime, prvo je reeno prema razumskoj dui, koju je Bog puui ili (prikladnije reeno) udahnjujui dao ovjeku, to jest: ovjekovu tijelu; doim drugo je prema tijelu, ovjeku kakvog je Bog oblikovao iz praha, kojemu je dana dua, da postane ivotinjsko tijelo, to jest: ovjek kao ivua dua.
9

Quid spiritus sigmficet.

24. 3. Quapropter in eo, quod Dominus fecit, quando insufflavit dicens: Accipite Spiritum Sanctum , nimirum hoc intellegi voluit, quod Spiritus Sanctus non tantum sit Patris, verum etiam ipsius Unigeniti Spiritus. Idem ipse quippe Spiritus et Patris et Filii, cum quo est Trinitas Pater et Filius et Spiritus Sanctus, non creatura, sed Creator. Neque enim flatus ille corporeus de carnis ore procedens substantia erat Spiritus Sancti atque natura, sed potius significatio, qua intellegeremus, ut d i x i , Spiritum Sanctum Patri esse Filioque communem, quia non sunt eis singulis singuli, sed unus amborum est. Semper autem iste Spiritus in Scripturis sanetis Graeco vocabulo -Kvevfict. dicitur, sicut eum et hoc loco Iesus appellavit, quando eum corporalis sui oris flatu significans d i s c i p u l i s dedit; et locis omnibus divinorum eloquiorum non mihi aliter umquam nuncupatus occurrit. Hic vero, ubi legitur: Et finxit Deus hominem pulverem de terra et insufflavit sive inspiravit in faciem eius spiritum vitae , non ait Graecus irvevfia, quod solet dii Spiritus Sanctus, sed -KVOT}V, quod nomen in creatura quam in Creatore frequentius legitur; unde nonnulli etiam Latini propter differentiam hoc vocabulum non spiri tum, sed flatum appellare maluerunt. Hoc enim est in Graeco etiam
81 b s 82 bt bu 83
b r

3. Zbog toga, u onome to je Gospodin uinio kad je ono udahnuo govorei: Primite Duha Svetoga , zaista ushtjede da se razumije kako D u h Sveti nije samo Duh Oca nego i njegova Prvoroenca. Jer sam D u h jest i Oca i Sina, - s kojima je Trojstvo: Otac, Sin i D u h Sveti - nije stvor, nego Stvoritelj. Isto tako, onaj tjelesni dah to je potekao iz tjelesnih usta ne bijae ni bivstvo ni narav Duha Svetoga, nego prije oznaje kojim trebamo - kao to rekoh - shvatiti da je D u h Sveti zajedniki Ocu i Sinu, jer nemaju oni pojedince svaki svo jega, nego jedan pripada obojici. Taj se D u h u Svetome pismu uvijek oznauje grkom rijeju jtveOuci, upravo kako ga i Isus nazva na spomenutom mjestu, kad ga dade svojim uenicima, oznaujui ga dahom svojih tjelesnih usta. I ne sje am se da je ikad drukije nazivan igdje u Svetome pismu. Meutim, ondje gdje itamo: I oblikova Bog ovjeka od praha zemaljskoga i udahnu mu u lice dah ivota, ne stoji grka rije Trveujia (koja obino znai D u h Sveti), nego Jtvof], to je nazivak koji se ee tie stvora negoli Stvoritelja. Otuda neki Latini - kako bi prenijeli dotinu razliku - radije su tu rije prevodili kao flatus (dah) negoli kao spiritus (duh). Isto je na grkome i ondje gdje u Izaiji Bog veli: Ja sam stvorio svaki dah , a gdje se nedvojbeno podrazumijeva svaka dua.

b s

b t

b u

v e r o M. est. ada . M. D o m i n u s M. suis add. M.

1

C f . 2 C o r 4 , 16. I o 20, 22. 82 V . supra 13, 24, 1. 83 Q 27

8 1 e n

8 0

Usporedi 2 Kor 4,16: Ako se i raspada na vanjski ovjek, ipak se na nutarnji ovjek obnavlja iz dana u dan.. !! {v 20,22. * 57,16. (Prijevod prema latinskom predloku).
z

216

DE

civ.

DEI

13, 24,3

-24,4

DRAVI BOJOJ

13, 24,3 -

24,4

217

CC4H

PL 401

illo loco apud Isaiam, ubi Deus dicit: Omnem flatum ego jeci , omnem animam sine dubitatione significans. Quod itaque Graece TVOTJ dicitur, nostri aliquando flatum, aliquando spiritum, aliquando inspirationem vel aspirationem, quando etiam Dei dicitur, interpretati sunt; irvevfia vero numquam nisi spiritum, sive hominis (de quo / ait Apostolus: Quis enim scit hominum quae sunt hominis, nisi spiritus hominis qui in ipso est? ) sive pecoris (sicut in Salomonis libro scrip tum est: Quis scit si spiritus hominis ascendat sursum in caelum et spiritus pecoris descendat deorsum in terram? ) sive istum corporeum, qui etiam ventus dicitur (nam eius hoc nomen est, ubi in Psalmo canitur: Ignis grando, nix glacies, spiritus tempestatis ) sive iam non creatum, sed Creatorem, sicut est de quo dicit Dominus in Evangelio: / Accipite Spiritum Sanctum, eum corporei sui oris flatu signi ficans, et ubi ait: Ite, baptizate omnes gentes in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti , ubi ipsa Trinitas excellentissime et evidentissime commendata est, et ubi legitur: Deus spiritus est , et aliis plurimis sacrarum Litterarum locis. In his quippe omnibus testimoniis Scripturarum, quantum ad Graecos attinet, non -KVOT\V videmus scrip tum esse, sed Truevfia; quantum autem ad Latinos, non flatum, sed spiritum. Quapropter in eo, quod scriptum est: Inspiravit, vel si ma gis proprie dicendum est: Insufflavit in faciem eius spiritum vitae, si Graecus non -KVOT)V, sicut ibi legitur, sed irvevfia posuisset, nec sic esset consequens, ut Creatorem Spiritum, qui proprie dicitur in Tri nitate Spiritus Sanctus, intellegere cogeremur; quando quidem irvev^ pa, ut dictum est, non solum de Creatore, sed etiam de creatura diei solere manifestum est.
85 86 87 88 89

84

Stoga, rije Jtvof] nai prevode katkad kao flatus (dah), katkad kao spiritus (duh), ili inspiratio (udahnue) ili aspiratio (zadahnue), pa ak i kad je rije o Bogu; doim, Jtveijjia se nikad ne prevodi drukije nego kao spiritus (duh), bilo kad je posrijedi ovjek (o kojemu apo stol kae: Pa tko od ljudi zna to je u ovjeku, osim ovjejega duha, koji je u njemu?) , bilo o ivotinji (kao to pie u knjizi Salomonovoj: Tko zna da li duh ljudski uzlazi gore, a duh zvijeri silazi dolje k zemlji?) , bilo za onu tjelesninu, koju nazivamo i vjetrom (jer taj nazivak susreemo u psalmu gdje se pjeva: Ognju i grade, snijee i maglo, olujni due) ; bilo - napokon - ne o stvoru, nego o Stvorite lju (poput onoga to kae Gospodin u evanelju: Primite Duha Sve toga, oznaujui ga dahom svojih tjelesnih usta); a kad kae: Idi te, krstite sve narode u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! , tu se izvrsno i najbjelodanije izrazuje samo Trojstvo, ali isto tako i gdje pie: Bog je D u h , te na mnogim drugim mjestima Svetoga pisma.
12 13 1 16 17

I zaista, u svim tim svjedoanstvima iz Pisma, koliko se tie grkog, vidimo kako ne pie jtvof] nego Kvev\ia, a to se tie latinskog, spiri tus, a ne flatus. Zbog toga, ak i ondje gdje pie: Zadahnuo je (Inspiravit) ili - ako emo prikladnije rei - Udahnuo (insufflavit) u njegovo lice dah ivota , ako u grkome ne stoji jcvof] (to je zbilj sko znaenje), nego je upotrijebljena rije jtveDura, nije nudno da shvatimo, kako je rije o Stvoritelju - Duhu (koji se u Trojstvu pri mjereno naziva D u h Sveti), kad - kao to je reeno - Kvev\ia se esto upotrebljava ne samo za Stvoritelja nego i za stvora.
18

Quid sint spiritus vitae et amma vivens.

24.

iH
,

bv u m

4. Sed cum dixisset, inquiunt, spiritum, non adderet vitae, nisi Sanctum Spiritum vellet intellegi; et cum dixisset: Factus est
.
r

, ,

n
Q

. . .

. .
r

homo in animam, non adderet viventem ", nisi animae vitam significaret, quae illi divinitus impertitur dono Spiritus Dei. Cum enim vi vat anima, inquiunt, proprio suae vitae modo, quid opus erat addere viventem, nisi ut ea vita intellegeretur, quae i l l i per Sanctum Spiri tum datur? Hoc quid est aliud nisi diligenter pro humana suspicione contendere et Scripturas sanctas neglegenter attendere? Quid enim magnum erat non ire longius, sed in eodem ipso libro paulo superius legere: Producat terra animam viventem , quando animalia terre stria cuneta creata sunt? Deinde aliquantis interpositis, in eodem tamen ipso libro quid magnum erat advertere quod scriptum est: Et omnia, quae habent spiritum vitae, et omnis, qui erat super aridam,
91
b v

4. Meutim, kad je rekao - vele oprenici - duh (spiritus), ne bi bio dodao ivota (vitae), da nije ushtio da se razumije Duh Sveti; te kad je rekao: ovjek postade duom (anima), ne bi bio dodao ivuom (vivens), da nije htio naznaiti ivot due, koji joj je boanski podaren od Duha Bojega. Budui da - kako oni kau - dua ivi vlastitim nainom svojega ivota, - zato je trebalo dodavati ivua, ako ne zbog toga da se razumije onaj ivot koji joj je dan po Duhu Svetomu? A to je ovo drugo, nego paljivo se trsiti oko ljudskog nagaanja, a nepaljivo itati Sveto pismo? Jer nije im trebalo ii mnogo dalje, a u istoj su knjizi malo prije mogli proitati: Neka zemlja izvede ivuu duu, kad su stvorene sve zemaljske ivotinje? A zatim, neto malo poslije, ne bi im bilo teko u istoj knjizi opaziti kako pie: Sve to
19

illic M.

8 4

8 5

8 6

8 7

8 8

8 9

9 0

9 1

Isa 57, 16 (sec. L X X ) ; cf. AUGUSTTNUS, De Gen ad litt. 7, 3, 5. 1 C o r 2, 11. Eccle 3, 21. Ps 148, 8. M t 28, 19. Io 4, 24. G e n 2, 7. G e n 1, 24.

1 Kor 2,11Prop 3,21. ( U novom hrvatskom prijevodu - stoji dah, prema latinskom spriritus za oboje, i ljude i ivotinje). Ps 148,8. Iv 20,22. Mt 28,19. Iv 4,24. Post 2,7. Post 1,24. (Prema latinskom predloku).
13 14 15 16 17 18 19

12

218 cc412
92

D E CIV. D E I

13, 24,4 - 24,5

O DRAVI BOJOJ

13, 24,4 - 24,5

219
20

PL402

mortuus est , cum insi/nuaret omnia quae vivebant in terra perisse diluvio? Si ergo et animam viventem et spiritum vitae etiam in peco ribus invenimus, sicut loqui divina Scriptura consuevit, et cum hoc quoque loco, ubi legitur: Omnia quae habent spiritum vitae, non Graecus irpevfia, sed -KVOT\V dixerit: cur non dicimus: Quid opus erat ut adderet viventem, cum anima nisi vivat esse non possit? aut quid opus erat ut adderet vitae, cum dixisset spiritum} Sed intellegimus animam viventem et spiritum vitae Scripturam suo more dixisse, cum animalia, id est animata corpora, vellet intellegi, quibus inesset per animam perspicuus iste etiam corporis sensus. In hominis autem conditione obliviscimur, quemadmodum loqui Scriptura consueverit, cum suo prorsus more locuta sit, quo insinuaret hominem etiam rationali anima accepta, quam non sicut aliarum carnium aquis et terra producentibus, sed Deo flante creatam voluit intellegi, sic ta men factum, ut in corpore animali, quod fit anima in eo vivente, sicut illa animalia viveret, de quibus dixit: Producat terra animam viventem, et quae itidem dixit habuisse in se / spiritum vitae; ubi etiam in Graeco non dixit irvevfia, sed -KVOT\V\ non utique Spiritum Sanctum, sed eorum animam tali exprimens nomine.
bz

ima duh ivota, sve to bijae na kopnu - izginu, kad se misli o tome kako je u Potopu poginulo sve to bijae ivjelo na zemlji. Dakle, ako ivuu duu i duh ivota susreemo ak i u ivotinja - kao to je obiaj izrijeka u Svetome pismu - (pa ako i na onome mjestu gdje pie Sve to ima duh ivota ne stoji grki KVEvr\a nego Jtvof)) - zato ne kaemo: A to bijae potrebno dodavati ivui, kad dua ako ne ivi, ne moe ni opstojati? Ili to bijae potrebno da se dodaje ivota poto se reklo duhl A l i shvaamo kako je Pismo svojim nai nom reklo ivua dua i duh ivota hotei da se razumiju ivotinje, to jest: oivljena tijela, u kojima je po dui i vidljivo tjelesno osjeanje. A ipak, pri ovjekovu postanku zaboravljamo, kakav je izriaj uobia jen u Pismu, kad je ono svojim uobiajenim nainom izvijestilo, da je ovjek primio razumsku duu koja ne bijae (kao u ostalih tjelesnih stvorova) nastala od vode i zemlje, nego - kako htjede da razumijemo - bijae stvorena dahom Bojim, pa ipak je ovjek nainjen tako da ivi u ivotinjskome tijelu (in corpore animali), koje nastaje kad u njemu dua ivi, kao to ive one ivotinje, o kojima je reeno: Neka zemlja izvede ivuu duu; te kad je ponovo reeno, da u sebi imaju duh ivota, gdje ni u grkom ne stoji Jtvei)u.a, nego Jtvof], a to ime ovdje oigledno ne oznauje Duha Svetoga, nego duu tih ivotinja.
21

Flatus tribuens vitam ex Deo sed non Deus

24. n
U e m

5. Sed enim Dei flatus, inquiunt, Dei ore exisse intellegi tur, j animam crediderimus, consequens erit, ut eiusdem fateax

mur esse substantiae paremque illius sapientiae, quae dicit: Ego ex ore Altissimiprodii . Non quidem dixit sapientia ore Dei efflatam se fuisse, sed ex eius ore prodisse. Sicut autem nos possumus non de nostra natura, qua homines sumus, sed de isto aere circumfuso, quem spirando ac respirando ducimus ac reddimus , flatum facere cum sufflamus: ita omnipotens Deus non de sua natura neque subiacenti creatura, sed etiam de nihilo potuit facere flatum, quem corpori hominis inserendo inspirasse vel insufflasse convenientissime dictus est, incorporeus incorporeum, sed immutabilis mutabilem, quia non creatus creatum. Verum tamen ut sciant isti, qui de Scripturis loqui volunt et Scripturarum locutiones non advertunt, non hoc solum dii exire ex ore Dei, quod est aequalis eiusdemque naturae, audiant vel legant quod Deo dicente scriptum est: Quoniam tepidus es et neque calidus neque frigidus, incipiam te reicere ex ore meo .
93 ca cb cc 94

5. Meutim, oni kau, kako se razumije da je dah Boji proizaao iz Bojih usta, te ako povjerujemo da je on dua, slijedit e da prizna jemo kako je ona istoga i jednakoga bivstva kao i Mudrost, koja kae: Izaoh iz usta Svevinjeg . A l i Mudrost ne kae da bijae izdahnuta Bojim ustima, nego da je izala iz njih. Jer, kao to i sami moemo puhati - ne iz svoje naravi (po kojoj smo ljudi) - nego udiui i izdiui okolni zrak, koji uzimamo i vraamo, - tako je i svemo gui Bog mogao stvarati dah ne iz svoje vlastite naravi i l i iz kojeg podreenog stvora, nego ak i iz niega, pa je najprikladnije reeno, kako je taj dah unio u ovjeka, udahnuvi u njega i l i zadahnuv ga njime: O n netjelesan netjelesnim, ali i nepromjenjiv promjenjivim, jer i nestvoren stvorenim. Pa ipak, kako bi znali oni koji hoe razgo varati o Pismu (a ne obraaju pozornost na njegove izriaje), kako nije reeno samo da je iz Bojih usta izalo neto to je istoga i jedna kog bivstva, neka posluaju i proitaju zapisane Boje rijei: Ali jer si mlak - ni vru ni studen - izbljuvat u te iz svojih usta.
22 23

dicit M. ^ reducimus M. * de antepon. M. evomere M.

0 0

b z

^
9 3 9 4

20

G e n 7, 22. Eccle 24, 5. A p o c 3, 16.

2 2

2 3

Post 7,22. (Prijevod prema latinskom predloku). 2 Qvdie anima (dua) znai zapravo poelo ivota. 1 Sir 24,3. Otk 3,16.

220
Secundus caelestis CC413 ho-

D E civ. D E I

13, 24,6-24,7

O DRAVI BOJOJ

13,

24,6 -

24,7

221

PL 403

24. 6. Nulla itaque causa est, cur apertissime loquenti resistamus Apostolo, ubi ab spiritali corpore corpus animale discernens, / id est ab illo in quo futuri sumus hoc in quo nunc sumus, ait: Seminatur corpus animale, surget corpus spiritale; si est corpus animale, est et spiritale; sic et scriptum est: Factus est primus homo Adam in ani mam viventem, novissimus Adam in spiritum vivificantem. Sed non primum quod spiritale est, sed quod animale, postea spiritale. Pri mus homo de terra terrenus, secundus homo de caelo . Qualis terre nus, tales et terreni, et qualis caelestis, tales et caelestes. Et quomodo induimus imaginem terreni, induamus et imaginem eius qui de caelo est . De quibus omnibus apostolicis verbis superius locuti sumus . Corpus igitur animale, in quo primum hominem Adam factum esse dicit Apostolus, sic erat factum, non ut mori omnino non posset, sed ut non moreretur, nisi homo peccasset. Nam illud, quod piritu vivificante spiritale erit et immortale, mori omnino non poterit, sicut anima creata est immortalis, quae licet peccato mortua perhibeatur carens quadam vita sua, hoc est Dei piritu, quo etiam sapienter et beate vivere poterat, tamen propria quadam, licet misera, vita sua non desinit vivere, quia immortalis est creata; sicut etiam desertores angeli, licet secundum quemdam modum mortui sint peccando, quia fontem vitae deseruerunt, qui Deus est, quem potando sapienter et beate poterant vivere, tamen non sic mori potuerunt, ut omni m o d o desisterent vivere atque sentire, quoniam immortales creati sunt; atque ita in secundam mortem post ultimum praecipitabuntur iudicium, ut nec illic vita careant, quando quidem etiam sensu, / cum in doloribus futuri sunt, non carebunt. Sed homines ad Dei gratiam pertinentes, cives sanetorum angelorum in beata vita manentium, ita spiritalibus corporibus induentur, ut neque peceent amplius neque moriantur; ea tamen immortalitate vestiti, quae, sicut angelorum, nec peccato possit auferri; natura quidem manente carnis, sed nulla omnino carnali corruptibilitate vel tarditate remanente.
cd ce ci 95 96 cg

6. Stoga nema nikakva razloga, da se odupremo apostolu kad veoma jasno govori razlikujui ivotinjsko tijelo od duhovnog tijela, to jest: ono u kojem smo sada od onoga u kojem emo biti, i kae: Sijese tijelo ivotinjsko, uskrsnut e tijelo duhovno. A k o postoji tijelo ivo tinjsko, postoji i duhovno. Kao to je pisano: Prvi ovjek A d a m posta ivuom duom, posljednji Adam ivotvornim duhom. A l i nije prvo ono to je duhovno, nego to je ivotinjsko; a poslije je duhovno. Prvi je ovjek od zemlje, zemljan; drugi je ovjek s neba, nebeski. Kakav je zemljani, takvi su i zemljani; kakav je nebeski, takvi su i nebeski. I kako smo se zaodjenuli slikom zemljanoga, zaodjenimo se i slikom nebeskoga. A o svima tima apostolskim rijeima ve smo prije govorili.
24 25

Dakle, ivotinjsko tijelo, u kojem je - kako ree apostol - nainjen prvi ovjek, bijae tako nainjeno ne da uope ne bi moglo umrijeti, nego da ne bi umrlo, da ovjek nije zgrijeio. Naime, ono tijelo to e po ivotvornom duhu biti duhovno i besmrtno - to nikako nee moi umrijeti, kao to je i dua stvorena besmrtnom; iako se kae da je ona zbog grijeha mrtva (izgubivi nekakav svoj ivot, to jest D u h Boji, po kojem je mogla ivjeti i mudro i blaeno), ona ipak ne prestaje ivjeti nekakvim svojim vlastitim, iako bijednim, ivotom, jer je stvorena besmrtnom; a i aneli otpadnici (iako su zgrijeivi na neki nain mrtvi, jer napustie izvor ivota koji je Bog; a pijui s njega mogli su ivjeti i mudro i blaeno) ipak nisu mogli tako umrijeti te u cijelosti prestati da ive i osjeaju, jer su stvoreni besmrtnima; pa i nakon posljednjeg suda, poto budu strovaljeni u drugu smrt, nee ni tu biti bez ivota, jer im nee manjkati osjeaja kad se nau u mukama. A l i ljudi koji pripadaju Bojoj milosti, sugraani svetih anela to prebivaju u blaenom ivotu, tako e se zaodjenuti duhovnim tijelima te nee vie ni grijeiti ni umirati; jer besmrtnost u koju su odjenuti - i koja je kao u anela - ni grijeh im ne moe oduzeti; ostat e dodue narav puti, ali bez ikakva preostatka putene propadljivosti ili tromosti.

Si Adam non peccasset in li bro qui sequitur. PL 404

24. 7. Sequitur autem quaestio necessario pertractanda et Domi no Deo veritatis adiuvante solvenda: S i libido membrorum inoboedientium ex peccato inoboedientiae / in illis primi hominibus, cum illos divina gratia deseruisset, exorta est; unde in suam nuditatem oculos aperuerunt, id est eam curiosius adverterunt, et quia impu4x1

7. A sada slijedi pitanje koje se mora pretresti i - uz pomo Gospo dina Boga istine - rijeiti: ako je pouda neposlunih udova nastala iz grijeha neposlunosti u onim prvim ljudima (kad je njih bila napu stila Boja milost) i kad im se otvorie oi za vlastitu golou, to jest: oni je znatieljnije promatrahu, pa pokrie sramne dijelove, jer se

0 6

rf

sic et] sicut M. quod add. M. caelestis add. M. s omni modo] omnino M.

9 5

9 6

1 C o r 15, 44-49. V . supra 13, 23.

24 25

1 Kor 15,44-49. Vidi O Bojoj dravi, 13,23.

222

DECIV. DEI

13, 24,7

O DRAVI BOJOJ

13, 24,7

223

cc 414

dens motus volutantis arbitrio resistebat, pudenda texerunt: quomo do essent filios propaga/turi, si, ut creati fuerant, sine praevaricatione mansissent. Sed quia et liber iste claudendus est nec tanta quaestio in sermonis angustias coartanda, in eum qui sequitur commodiore dispositione differtur .
ch

besraman nagon odupirae njihovoj volji, - kako bi bih raah po tomke da su ostali bez prekraja, onakvi kakvi su bih stvoreni? N u , jer treba zavriti i ovu knjigu, a takvo se golemo pitanje ne smije stisnuti na puki svretak, rasprava se odlae za prikladniju obradbu u slijedeoj knjizi.

differatur M .

KNJIGA XIV.
Knjiga obiluje analizom onih poticaja, reakcija i potiskivanja ili odbijanja koji karakteriziraju ovjekovo ponaanje u ivotu i u povijesti, poglavito s ciljem da suoi stanja ovjekova prije i nakon pada. Dva motiva, koji odraavaju podrijetlo i predno sti dviju drava, nudaju podjelu knjiga na dva dijela. Na poetku i na svretku tih dijelova donose se pojanjenja o znaajkama zemaljske i nebeske drave. U prvom dijelu, nakon kratke naznake u emu se sastoje dvije drave, izlae se tematika o ivljenju po duhu i po tijelu. Iz toga se izvodi produbljena analiza stalnim pozivanjem na Sveto pismo, posebice na Pavla, kao i na klasine filozofije stoika, epikurejaca i platonika o ulozi volje, ljubavi i etiriju strasti u ovjekovu djelovanju, od kojih su dvije, tj. elja i radost, pobudne, a dvije, tj. strah i tuga, odbojne. Prvi dio se zakljuuje naznakama o ulozi tetnih pouda u oblikovanju dviju drava (1-9). U drugom se dijelu strasti i nagnua, analizirani u prvom dijelu, primjenjuju na stanja ovjekova nakon grijeha naroito kroz seksualnu poudu i estim pozivanjem na Providnost. Na kraju se rasvjetljuju znaajke dviju drava (10-28).

BREVICULUS

SAETAK

cc XXVII

1.

Per inoboedientiam primi hominis omnes in secundae mortis perpetuitatem ruituros fuisse, nisi multos Dei gratia liheraret. De vita carnali, quae non ex corporis tantum, sed etiam ex animi intellegenda sit vitiis. Peccati causam ex anima, non ex carne prodisse, et corruptionem ex peccato contractam, non peccatum esse, sed poenam. Quid sit secundum hominem, quid autem secundum Deum vivere. Quod de corporis animaeque natura tolerahilior quidem Platonicorum quam Manichaeorum sit opinio, sed et ipsa reprobanda, quoniam vitiorum omnium causas naturae carnis ascribit. De qualitate voluntatis humanae, sub cuius iudicio affectiones animi aut pravae habentur aut rectae. Amorem et dilectionem indifferenter et in bono et in malo apud sacras Litteras inveniri. De tribus perturbationibus, quas in animo sapientis Stoici esse voluerunt, excluso dolore sive tristitia, quam virtus animi sentire non debeat. De perturbationibus animi, quarum affectus rectos habet vita iustorum. An primos homines in paradiso constitutos ullis perturbationibus, priusquam delinquerint, affectos fuisse credendum sit. De lapsu primi hominis, in quo bene condita natura vitiata est, nec potest nisi a suo Auctore reparari. De qualitate peccati a primi hominibus admissi. Quod in praevaricatione Adae opus malum voluntas praecesserit ma la. De superbia transgressoris, quae ipsa fuit transgressione deterior. De iustitia retributionis, quam primi homines pro sua inoboedientia receperunt. De libidinis malo, cuius nomen cum multis vitiis congruat, proprie tamen motibus obsceni caloris ascribitur. De nuditate primorum hominum, quam post peccatum turpem pudendamque viderunt. De pudore concubitus non solum vulgaris, sed etiam coniugalis. Quod partes irae atque libidinis, quae in homine tam vitiose moventur, ut eas necesse sit frenis sapientiae cohiberi, in illa ante peccatum naturae sanitate non fuerint. De vanissima turpitudine Cynicorum. De benedictione multiplicandae fecunditatis humanae ante peccatum data, quam praevaricatio non ademerit et cui libidinis morbus accesserit.

Neposlunost prvoga ovjeka sunovratila bi sve ljude u vjenost druge smrti, da mnogi nisu izbavljeni milou Bojom.

2. 3.

4. 5.

O putenome ivotu, o kojem treba razumjeti kako ovisi ne samo od nedostataka tijela nego i od nedostataka due. Uzrok grijehu proizaao je iz due, a ne iz puti; i pokvarenost to je uslijedila zbog grijeha nije grijeh, nego je kazna. to znai ivjeti po ovjeku, a to ivjeti po Bogu. Iako je to se tie naravi tijela i due podnoljivije mnijenje platonika negoli manihejaca, i ono se mora odbaciti, jer pripisuje uzroke svih poroka naravi puti. O kakvoi ljudske volje, koje sud odreuje da li su duevna uvstva kriva ili prava. O nazivcima 'ljubav' i 'privrenost' koji se u Svetome pismu upotreb ljavaju bez razlike i za dobro i za zlo. O trima uzbuenjima (ili uvstvima) koje su stoici doputali u dui mudraca, iskljuivi bol ili alost, koje ne smije osjeati vrlina due. O uzbuenjima due, od kojih se prava uvstva nalaze u ivotima pra vednika. Treba li vjerovati kako prvi ljudi u raju nisu bili izloeni nikakvim uzbuenjima prije nego to su bili zgrijeili. O padu prvoga ovjeka, pri kojem je iskvarena dobro stvorena narav, a to ne moe nitko popraviti osim njezina tvorca. O kakvoi grijeha to ga poinie prvi ljudi. O tome kako je u Adamovu prekraju zlome djelu prethodila zla volja. O prekriteljevoj oholosti, koja sama bijae gora od prekraja. O pravednosti odmazde, koju prvi ljudi primie zbog svoje neposlu nosti. O zlu poude, nazivu koji odgovara mnogim porocima, ali se posebno pripisuje pokretima bludne uspaljenosti. O goloi prvih ljudi, koja im se nakon grijeha uinila gnusnom i sra motnom. O sramu pri spolnom snoaju, ne samo bludnom nego i branom. O tome kako se srdba i pouda tako opako uzbuuju, da ih treba zadravati uzdama mudrosti, koje ne postojahu u onome zdravlju na ravi prije grijeha. O najispraznijoj sramoti cinika. O tome kako blagoslov razmnobe ljudske plodnosti, darovan prije grijeha, nije prekrajem oduzet, ali mu je pridola poast poude.

6. 7. 8.

8.

9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. cc XXVIII 16. 17. 18. 19.

10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19.

20. 21.

20.

21

228 22. 23.

BREVICULUS

SAETAK

229 22. 23.

De copula coniugali a Deo primitus instituta atque benedicta. An etiam in paradiso generandum fuisset, si nemo peccasset, vel utrum contra aestum libidinis pugnatura illic fuisset ratio castitatis. Quod insontes homines et merito oboedientiae in paradiso permanentes ita genitalibus membris usuri fuissent ad generationem prolis, si cut ceteris ad arbitrium voluntatis. De vera beatitudine, quam temporalis vita non obtinet. Quod felicitas in paradiso viventium sine erubescendo appetitu generandi officium credenda sit implere potuisse. De peccatoribus, et angelis et hominibus, quorum perversitas non perturbat providentiam. De qualitate duarum civitatum, terrenae atque caelestis.

O branoj vezi, kakvu je Bog prvotno ustanovio i blagoslovio. Da li bi se i u raju raalo da nitko nije zgrijeio; i bi li se tu naelo ednosti imalo boriti protiv ina poude? O tome kako bi ljudi, da su ostali neduni i svojom poslunou zavrijedili ostati u raju, tako bili upotrebljiv ali svoje spolne udove, radi raanja potomstva, kao i ostale udove, prema odluci volje. O istinskome blaenstvu, kojega nema u vremenitome ivotu. Treba vjerovati kako je sretnost onih to ivljahu u raju mogla ispuniti dunost raanja i bez sramotne poude. O grjenicima, i anelima i ljudima, kojih izopaenost ne ometa samu Boju promisao. O kakvoi dvaju gradova, zemaljskoga i nebeskoga.

24.

24.

25. 26.

25. 26. 27. 28.

27. 28.

L I B E R DECIMUS QUARTUS
E X MORIBUS HOMINIS POST PECCATUM DUAE CIVITATES

ETRNAESTA KNJIGA L J U D S K A ETIKA POSLIJE G R I J E H A I DVIJE D R A V E

Qui sint secundum carnem et secundum spiritum affectus [1-9]

PL 403-CC 414 Ex rebus gestis duae civitates evidentur.

Sklonost dobru i zlu [1-9] 1. Ve rekosmo u prethodnim knjigama, da je Bog htio zapoeti ljude od jednoga ovjeka, ne samo kako bi se ljudski rod udruio po slinosti naravi nego i da bi bio - nekakvom nunou srodstva sponom mira povezan u slono jedinstvo; uz to, pojedinci toga roda ne bi umirali da to nije svojom neposlunou zasluilo dvoje prvih ljudi (od kojih jedno bijae stvoreno iz niega, a drugo iz ovoga prvo ga); a grijeh to ga poinie bijae tako velik te se zbog njega nagore izmijenila ljudska narav; a vezanost grijehom i nuda smrti namrla se/ tako i potomstvu. A vladavina smrti bijae uzela toliko maha meu ljudima da bi sve po zasluenoj kazni - ona strovalila u drugu smrt, kojoj nema kraja, da neki od toga nisu izbavljeni nezasluenom Bojom milou. Prema tome, iako diljem svijeta ive takvi i toliki puci (s razliitim obredima i obiajima, mnogovrsni i razliiti po jezicima, oruju, odjei), ipak su nastala takorei samo dva roda ljudskoga drutva, koje prema na em Pismu moemo s pravom nazvati dvama gradovima. Jedan je od ljudi koji hoe da po puti, a drugi je od ljudi koji hoe da po duhu ive u svome vlastitom miru; i kada postignu ono emu u d e ^ o n d a svaki u svome vlastitom miru ive.
1

1. Diximus iam superioribus libris ad humanum genus non so lum naturae similitudine sociandum, verum etiam quadam cognationis necessitudine in unitatem concordem pacis vinculo colligandum ex homine uno Deum voluisse homines instituere, neque hoc genus fuisse in singulis quibusque moriturum, nisi duo primi, quorum creatus est unus ex nullo, altera ex illo, id inoboedientia meruissent, a quibus admissum est tam grande peccatum, ut in deterius eo natu ra mutaretur humana, etiam in posteros obligatione peccati et mor tis necessitate transmissa. Mortis autem regnum in homines usque adeo dominatum est, ut omnes in secundam quoque mortem, cuius nullus est fini, poena debita praecipites ageret, nisi inde quosdam indebita Dei gratia liberaret. Ac per hoc factum est, ut, cum tot tantaeque gentes per terrarum orbem diversis ritibus moribusque viventes multiplici linguarum armorum vestium sint varietate distinctae, non tamen amplius quam duo quaedam genera humanae societatis existerent, quas civitates duas secundum Scripturas nostras merito appellare possemus . Una quippe est hominum secundum car nem, altera secundum spiritum vivere in sui cuiusque generis pace volentium et, cum id quod expetunt assequuntur, in sui cuiusque generis pace viventium.
b

Neposlunost prvoga ovjeka sunovratila bi sve ljude u vjenost druge smrti, da mnogi nisu izbavljeni milou Bojom.

Quid sit secun dum carnem vivere.

2. 1. Prius ergo videndum est, quid sit secundum carnem, quid secundum spiritum vivere. Quisquis enim hoc quod diximus prima fronte inspicit, vel non recolens vel minus advertens quemadmodum Scripturae sanctae loquantur, potest putare philosophos quidem Epicureos secundum carnem vivere, quia summum bonum hominis

2. 1. Dakle, prvo treba vidjeti to znai ivjeti po puti, a to ivjeti po duhu. Onaj tko onako sprve primi ovo to rekosmo (ne sjeajui se ili pak ne obraajui pozornost kojim nainom o tome govori Sveto pismo) moe pomisliti kako filozofi epikurejci zaista ive p o puti, jer postavie najvie dobro ovjeka u tjelesni uitak (ili
1

O putenome ivotu, o kojem treba razumjeti kako ovisi ne samo od nedo stataka tijela nego i od nedostataka due.

/ 2 , 1 9 - 2 2 ; Fil 3,17.

in superioribus M. possimus M. V . supra 12, 22. 28.

Sljedbenici grkog filozofa Epikura (341-270. pr. K r . ) koji je nauavao kako je uitak (ili izostanak bola) jedino dobro; i da je najvei uitak u ivotu jednostavnosti i vrline; Epikur nije bio zagovornik putenosti. V i d i o tome Ciceron: De finibus bonorum et malorum, 1,2.

232

D E civ. D E I

14,

2,1-2,2

O DRAVI BOJOJ

14, 2 , 1 -

2,2

233

in corporis voluptate po/suerunt, et si qui alii sunt, qui quoquo modo corporis bonum summum bonum esse hominis opinati sunt, et eo rum omne vulgus, qui / non aliquo dogmate vel eo modo philosophantur, sed proclives ad libidinem nisi ex voluptatibus, quas corporeis sensibus capiunt, gaudere nesciunt; Stoicos autem, qui summum bo num hominis in animo ponunt, secundum spiritum vivere, quia et hominis animus quid est nisi spiritus? Sed sicut loquitur Scriptura divina, secundum carnem vivere utrique monstrantur. Carnem quippe appellat non solum corpus terreni atque mortalis animantis (veluti cum dicit: Non omnis caro eadem caro; alia quidem hominis, alia autem caropecoris, alia volucrum, aliapiscium ), sed et aliis multis modis significatione huius nominis utitur, inter quos varios locutionis modos saepe etiam ipsum hominem, id est naturam hominis, car nem nuncupat, modo locutionis a parte totum, quale est: Ex operibus legis non iustificabitur omnis caro . Quid enim voluit intellegi nisi omnis homo? Quod apertius paulo post ait: In lege nemo iustificatur , et ad Galatas: Scientes autem quia non iustificatur homo ex operibus legis . Secundum hoc intellegitur: Et Verbum caro factum est , id est homo; quod non recte accipientes quidam putaverunt Christo humanam animam defuisse. Sicut enim a toto pars accipitur, ubi Mariae Magdalenae verba in Evangelio leguntur dicentis: Tulerunt Dominum meum et nescio ubi posuerunt eum ; cum de sola Christi carne loqueretur, quam sepultam de monumento putabat ablatam: ita et a parte totum carne nominata intellegitur homo, sicuti ea sunt quae supra commemoravimus.
0 2 d 3 4 e 1 5 6 g 7

bilo koji ostali to su mislili kako je tjelesno dobro ovjekovo najvie dobro), upravo kao i cjelokupna ona svjetina, koja ne slijedi nikakav filozofski nauk ili togod slino, nego skloni uitku i ne poznaju druge radosti osim one to potjee od pouda koje ostvaruju tjelesnim sjeti lima. Doim, taj isti moe pomisliti kako opet stoici , koji najvie ovjekovo dobro stavljaju u duu, ive po duhu, jer to je drugo o vjekova dua (animus), ako ne duh (spiritus)*? Meutim, kao to nam kae Sveto pismo, obje te skupine ive po puti.
2

Naime, Sveto pismo ne naziva put (caro) samo tijelo zemaljskog i smrtnog ivog stvora (kao kad kae: Nije svaka put ista put; jedna je put ovjeka, druga je put stoke; jedna je ptica, a druga riba , nego se znaenje te rijei upotrebljava i na mnoge druge naine, a meu tim razliitim izriajnim nainima esto se naziva put i sam ovjek, to jest ovjekova narav, kad se dijelom predstavlja cjelina , kao na primjer: Sva put nee biti opravdana djelima zakona. A to je drugo htio da se tu shvati nego 'svaki ovjek'? to jasnije kae malo poslije: Zakonom se nitko ne opravdava, i u poslanici Galaanima: Znajui da se ovjek ne opravdava djelima zakona.
3 4 5 6 7

Prema tome se razumijeva i : Rije put postade , to jest: postade ovjek. Neki opet, ne shvativi to pravo, mislili su kako Krist nije imao ljudsku duu. Upravo kao to se dio podrazumijeva cjelinom, na primjer kad itamo u evanelju rijei Marije Magdalene: Uzee moga Gospodina i ne znam gdje ga stavie, a rije je samo o Kristo voj puti, o kojoj je mislila kako je odnesena iz grobnice. Tako, kad se spominje p i i t , od dijela imamo cjelinu, a podrazumijeva se ovjek, kao u gornjim navodima.
9 10

2. 2. Cum igitur multis modis, quos perscrutari et colligere longum est, divina Scriptura nuncupet car/nem: quid sit secundum car nem vivere (quod profeeto malum est, cum ipsa carnis natura non sit malum) ut indagare possimus, inspiciamus diligenter illum locum epistulae Pauli apostoli quam scripsit ad Galatas, ubi ait: Manifesta autem sunt opera carnis, quae sunt fornicationes, immunditiae, luxuria\ idolorum servitus, veneficia, inimicitiae, contentiones, aemulationes, animositates, dissentiones, haereses, invidiae, ebrietates, coh

2. Dakle, budui da su mnogi naini na koje se rije p u t upotreb ljava u Svetom pismu - a bilo bi odve dugo sve ih prikupljati i istra ivati - , kako bismo uzmogli ispitati to znai ivjeti po puti to je dakako zlo, dok sama narav puti nije zlo), razgledajmo paljivo ono mjesto u poslanici apostola Pavla Galaanima, gdje pie: Oita su djela puti, koja su: preljubi, bludnost, neistoa, razvrat, tovanje ku mira, vradbine, neprijateljstva, prepirke, ljubomore, srdbe, neslo ge, stranarenje, zavisti, opijanja, rasputene gozbe i slino; i upozo-

sed alia M. et om. M. autem om. M. iustificabitur M. g Abstulerunt M. adulteria add. M. luxuriae M.
d e f

1 C o r 15, 39. R o m 3, 20. G a l 3, 11. G a l 2, 16. Io 1, 14. Io 20, 13.

Sljedbenici Zenona iz Citija (oko 300. pr. K r . ) , koji nauavae u trijemu Stoa poikile u Ateni. Po njemu je istinska svrha ivota sklad s prirodom. D o sree se dolazi ispravnim ponaanjem. Stoici su propovijedali bratstvo svih ljudi i dunost sveope dobrostivosti, ali i poeljno stanje ravnodunosti prema vanjskom okoliu. V i d i Ciceron De finibus, 3,4. 1 Kor 15,39. (Prijevod prema latinskom predloku). Rije je o stilskoj figuri sinegdohi. Rim 3,20. (Prijevod prema latinskom predloku). Gal 3,11. ini se da Augustin taj navod pogrjeno pripisuje Pavlovoj poslanici Rimljanima. Gal 2,16. (Prijevod prema latinskom predloku). Iv 1,14. (Prijevod prema latinskom predloku). to je krivovjerje povezano s apolinarijevcima i arijancima. Iv 20,13.
4 5 6 7 8 9 10

234

D E civ. D E I

14, 2 , 2 - 3 , 1
1

O DRAVI BOJOJ

14,

2,2 -

3,1

235

CC 416

misationes et his similia; quae praedico vobis, sicut praedixi, quoniam qui talia agunt regnum Dei non possidebunt . Iste totus epistulae apo/stolicae locus, quantum ad rem praesentem satis esse videbitur, consideratus poterit hane dissolvere quaestionem, quid sit se cundum carnem vivere. In operibus namque carnis, quae manifesta esse dixit eaque commemorata damnavit, non illa tantum invenimus, quae ad voluptatem pertinent carnis, sicuti sunt fornicationes, immunditiae, luxuria, ebrietates, comisationes; verum etiam illa, quibus animi vitia demonstrantur a voluptate carnis aliena. Quis enim servitutem, quae idolis exhibetur, veneficia, inimicitias, contentiones, aemulationes, animositates, dissentiones, haereses, invidias, non potius intellegat animi vitia esse quam carnis? Quando quidem fieri potest, ut propter idololatriam vel haeresis alicuius errorem a voluptatibus corporis" temperetur; et tamen etiam tune homo, quamvis carnis libidines continere atque cohibere videatur, secun dum carnem vivere hac apostolica auctoritate convincitur, et in eo, quod abstinet a voluptatibus carnis, damnabilia opera carnis agere demonstratur. Quis inimicitias non in animo habeat? aut quis ita loquatur, ut inimico suo vel quem putat inimicum dicat: Malam car nem, ac non potius: Malum animum habes adversus" me? Postremo sicut carnalitates, ut ita dicam, si quis audisset, non dubitaret carni tribuere, ita nemo dubitat animositates ad animum pertinere. Cur ergo haec omnia et his similia doctor gentium in fide et veritate opera carnis appellat, nisi quia eo locutionis modo, quo totum significatur a parte, ipsum hominem vult nomine carnis intellegi?
8 1 9

ravam vas, kao to sam vas i prije upozorio, da oni koji takvo to ine nee batiniti kraljevstvo Boje. Razmotri l i se cijeli taj navod apostolske poslanice, uz pozornost ka kvu zahtijeva nazoni predmet, moi e se razrijeiti pitanje to znai ivjeti po puti. Medu dijelima puti, o kojima ree da su bjelodana te koja je naveo i osudio, ne nalazimo samo ona koja pripadaju putenom uitku (kao to su bludnost, neistoa, razvrat, opijanje, rasputene gozbe) nego i ona djela koja pokazuju nedostatke due, koja su tua uitku puti. K a d su posrijedi tovanje kumira, vradbine, neprijatelj stva, prepirke, ljubomore, srdbe, nesloge, stranarenje i zavisti, tko tu nee prije prepoznati nedostatke due negoli puti? Moe se dogoditi da se tkogod ustee od tjelesnih pouda radi tovanja kumira ili zablude kakva krivovjerja; te se ipak takav ovjek (iako se ini kako svladava i obuzdava poude puti) osuuje da ivi prema puti, a na temelju dotinog apostolskog uenja, i dokazuje se kako on upravo u tome to se suzdrava od uitaka puti poinjava kanjiva putena djela. A tko da nema neprijateljstvo upravo u dui? I hoe l i itko - govorei svojem neprijatelju ili onomu o kojemu misli da mu je neprijatelj rei: Ima zlu put prema meni, a ne radije: Ima zlu duu prema meni? Napokon, ako tkogod uje o putenosti - da tako kaem - on e je nedvojbeno pripisati puti; isto tako, nitko nee posumnjati da neprijateljstva pripadaju dui.
12

Corpus potest immortalitate vestiri.

PL 406

3. 1. Quod si quisquam dicit carnem causam esse in malis moribus quorumcumque vitiorum, eo quod anima carne affecta sic vivit, profeeto non universam hominis naturam diligenter advertit. Nam corpus quidem corruptibile aggravat animam. Unde etiam idem Apo stolus agens de hoc corruptibili corpore, de quo paulo ante dixerat: Etsi exterior homo noster corrumpitur : Scimus, inquit, quia, si ter rena nostra domus habitationis resolvatur , aedificationem habemus ex Deo, domum non manu factam aeternam in caelis. Etenim in hoc ingemiscimus, habitaculum nostrum quod de caelo est superindui cupientes; si tamen et induti, non I nudi inveniamur. Etenim qui sumus in hac habitatione, ingemiscimus gravati, in quo nolumus exspoliari,
10 p q

Dakle, zato bi sve te stvari i njima sline 'Uitelj pogana u vjeri i istini' nazivao djelima puti, ako ne zbog toga to hoe da se rije 'put' shvati u znaenju 'ovjek', po onome izriaju u kojem dio pred stavlja cjelinu?
13

et add. M. carnis M. adversum M. dubitasset M. P dissolvanir M. i in quo] eo quod M.

m n

3. 1. Kae l i tkogod kako je put uzrok svakovrsnih poroka u zlim obiajima, zbog toga to tako ivi dua pod utjecajem puti, onda zaista nije paljivo razmotrio cjelokupnu ovjekovu narav. Jer, pro padljivo tijelo tlai duu . Otuda i isti apostol (bavei se tim propadljivim tijelom, o kojem je malo prije rekao: Ako se i raspada na vanjski ovjek nastavlja i kae: Dakako, znamo: ako se ovaj ator - naa zemaljska kua - rui, imamo zgradu koja je djelo Boje vjenu kuu na nebesima - koja nije sagraena ljudskom rukom. I zato uzdiemo i vrue elimo da budemo obueni u na nebeski stan; tako obueni neemo se nai goli. Uistinu, mi koji ivimo u ovom atoru uzdiemo u tegobi to se ne elimo svui, nego na ovo obui
1 2

Uzrok grijehu proizaao je iz due, a ne iz puti; i pokvarenost to je uslijedila zbog grijeha nije grijeh, nego je kazna.

1 2 3

1 0

G a l 5, 19-21; cf. 1 C o r 6, 9-10. C f . 1 T i m 2, 7. 2 C o r 4, 16.

Gal 5,19-21. (Djelimice prevedeno prema latinskom predloku). Mogue je i znaenje duh, um za lat. animus. 1 Tim 2,7. 'Uitelj pogana' je apostol Pavao. Mudr 9,15. 2 Kor 4,16.

236

D E CIV. D E I

14, 3,1 -

3,2

O DRAVI BOJOJ

14, 3,1 -

3,2

237

cc 417

sed supervestiri, ut absorbeatur mortale a vita . Et / aggravamur er go corruptibili corpore, et ipsius aggravationis causam non naturam substantiamque corporis, sed eius corruptionem scientes nolumus corpore s p o l i a r i , sed eius immortalitate vestiri. Et tune enim erit, sed quia corruptibile non erit, non gravabit. Aggravat ergo nunc ani mam corpus corruptibile, et deprimit terrena inhabitatio sensum multa cogitantem . Verumtamen qui omnia mala animae ex corpore pu tant accidisse, in errore sunt.
r 12:

drugo, da tako ivot proguta ono to je smrtno. Dakle, optereeni smo propadljivim tijelom, ali znajui kako uzrok te optereenosti nije narav ni bivstvo tijela, nego njegova pokvarenost, ne elimo da nam se svue to tijelo, nego da se zaodjenemo njegovom besmrtnou. Naime, i tada e biti tijelo, ali jer nee biti propadljivo, nee optere ivati. A sada dakle: Propadljivo tijelo tlai duu, i ovaj zemljani ator pritiskuje um bremenit mislima. Ipak su u zabludi oni koji misle kako sva zla due potjeu od tijela.
4

2. ini se kako Vergilije iznosi platoniku misao kad u sjajnim stiho vima kae:
Non omnia vitia ex carne. 3. 2. Quamvis enim Virgilius Platonicam videatur luculentis versibus explicare sententiam dicens: Igneus est ollis vigor et caelestis origo eminibus, quantum non noxia corpora tardant Terrenique hebetant artus moribundaque membra, omnesque illas notissimas quattuor animi perturbationes, cupiditatem, timorem, laetitiam, tristitiam, quasi origines omnium peccato rum atque vitiorum volens intellegi ex corpore aceidere subiungat et dicat: Hine metuunt cupiuntque, dolent gaudentque, nec auras Suspiciunt, clausae tenebris et carcere caeco ; tamen aliter se habet fides nostra. Nam corruptio corporis, quae ag gravat animam , non peccati primi est causa, sed poena; nec caro corruptibilis animam peceatricem, sed anima peccatrix fecit esse corruptibilem carnem. Ex qua corruptione carnis licet existant quaedam incitamenta vitiorum et ipsa desideria vitiosa, non tamen omnia vitae iniquae vitia tribuenda sunt carni, ne ab his omnibus purgemus diabolum, qui non habet carnem. Etsi enim diabolus fornicator vel ebriosus vel si quid huiusmodi mali est, quod ad carnis pertinet voluptates, non potest dii, cum sit etiam talium peccatorum suasor et instigator oecultus: est tamen maxime superbus atque invidus. Quae illum vitiositas sic obtinuit, ut propter hane esset in carceribus caliginosi huius aeris aeterno supplicio destinatus. Haec autem vitia, quae tenent i n diabolo principatum, carni tribuit Apostolus, quam certum est diabolum non habere. Dicit enim inimicitias, contentio13 14

Ognjena u njih je snaga ivota, bie je njihno Nebeskoga izvora, samo da kodljivo ne smeta t'jelo, D a ne otupljuju njih zemaljski samrtni udi;
5

Vergilije hoe da smatramo kako iz tijela nastaju sva ona etiri po znata uzbuenja i l i uvstva due (elja, strah, radost i alost), koja su izvoritem svih grijeha i poroka, jer dodajui kae:
6

S kojih im dolazi strah i elja, radost i alost, Te u zatvoru tamnom i mraku, sjajnoga neba ne vide.

Meutim, naa je vjera drukija. Naime, pokvarenost tijela, koja optereuje duu, nije uzrok prvoga grijeha, nego kazna; i ne uini propadljiva put duu grjenom, nego grjena dua uini put propadljivom. Iako od pokvarenosti puti nastaju neki poticaji porocima i same porone udnje, ipak se svi poroci opaka ivota ne smiju pripisivati puti, kako od svega toga ne bismo rasteretili avla, koji nema puti. Iako se ne moe rei kako je avao bludnik ili pijanac ili togod slino od takvoga zla koje pripada poudama puti, iako je skriveni nagovaratelj ih poticatelj i takvih grijeha, ipak je ponajvie ohol i zavidljiv. Ta ga je izopaenost toliko obuzela da je zbog nje osuen na vjenu kaznu u zatvoru ovoga tmastoga zraka. Ove pak poroke, koji imaju prven stvo u samome avlu, apostol pripisuje puti, koju avao zacijelo ne ma. O n , naime, kae kako su neprijateljstva, prepirke, ljubomore,

expoliari M. 2 Kor 5,1-4. Mudr 9,16. Vergilije, Eneida, 6, 730-732. (Prijevod T. Maretia). Naime: perturbationes animi. Vergilije, Eneida, 6, 733-734. (Prijevod T. Mareti).

1 1

1 2

1 3

1 4

2 C o r 5, 1-4. Sap 9, 15 V E R G I L i u s , Aen. C f . Sap 9, 15.

6, 730-734.

238

D E civ. D E I

14, 3 , 2 - 4 , 1
15

O DRAVI BOJOJ

14,

3,2 -

4,1

239

CC 418

PL 407

nes, aemulationes, animositates, invidias opera esse carnis ; quorum omnium malorum caput atque origo superbia est, quae sine carne regnat in diabolo. Quis autem illo est inimicior sanctis? Quis adversus eos contentiosior, animosior et magis aemulus atque invidus invenitur? A t haec omnia cum habeat sine carne, quomodo sunt ista opera carnis, nisi quia opera sunt hominis, quem, sicut dixi, nomine carnis appellat? Non / enim habendo carnem,.quam non habet diabo lus, sed vivendo secundum se ipsum, hoc est secundum hominem, factus est homo similis diabolo; quia et ille secundum se ipsum / vivere voluit, quando in veritate non stetit, ut non de Dei, sed de suo mendacium loqueretur, qui non solum mendax, verum etiam mendacii pater est . Primus est quippe mentitus, et a quo peccatum, ab illo coepit esse mendacium.
s 16

srdba i zavist djela puti, ali glava i izvor svih tih zala je oholost, koja bez puti vlada u avlu. Jer, tko je od njega neprijateljskiji prema svetima? Tko l i je prema njima svadljiviji, srditiji, ljubomorniji i zavidljiviji? N u , budui da on sve to posjeduje bez puti, kako da to budu djela puti, osim kao djela ovjeka, kojega - kao to rekoh naziva rijeju 'piit'? Ne po tome to ima p u t (koju avao nema), nego po tome to ivi po sebi samome, to jest: po ovjeku, ovjek je postao nalik na avla, jer i on je ushtio ivjeti po sebi samome, kad nije ostao u istini, tako te je la koju je rekao potekla od njegova, a ne od Bojega; i ne samo to je avao laljiv, nego je i otac lai. Naime, prvi je slagao, pa je od njega potekla la, kao i grijeh.
8

Omne pecca tum est menda-

4. 1. Cum ergo vivit homo secundum hominem, non secundum Deum, similis est diabolo; quia nec angelo secundum angelum, sed secundum Deum vivendum fuit, ut staret in veritate et veritatem de illius, non de suo mendacium loqueretur. Nam et de homine alio loco idem Apostolus ait: Si autem veritas Dei in meo mendacio abundavit . N o s t r u m dixit mendacium, veritatem Dei. Cum itaque vivit homo secundum veritatem, non vivit secundum se ipsum, sed secun dum Deum. Deus est enim qui dixit: Ego sum veritas . Cum vero vivit secundum se ipsum, hoc est secundum hominem, non secun dum Deum, profecto secundum mendacium vivit; non quia homo ip se mendacium est, cum sit eius auctor et creator Deus, qui non est utique auctor creatorque mendacii, sed quia homo ita factus est rectus, ut non secundum se ipsum, sed secundum eum, a quo factus est, viveret, i d est illius potius quam suam faceret voluntatem: non ita vivere, quemadmodum est factus ut viveret, hoc est mendacium. Bea tus quippe vult esse etiam non sic vivendo ut possit esse. Quid est ista voluntate mendacius? Unde non frustra diei potest omne peccatum esse mendacium. Non enim fit peccatum nisi ea voluntate, qua volumus ut bene sit nobis vel nolumus ut male sit nobis. Ergo mendacium est, quod, cum fiat ut bene sit nobis, hine potius male est nobis, vel cum fiat, ut melius sit nobis, hine potius peius est nobis. Unde hoc, nisi quia de Deo potest bene esse homini, quem delinquendo deserit, non de se ipso, secundum quem vivendo delinquit?
17 1 18 u

4. 1. Dakle, kad ovjek ivi po ovjeku, a ne po Bogu, nalik je na^ avola, jer ni aneo nije smio ivjeti po anelu, nego po Bogu, kako bi ostao u istini i govorio istinu koja je od Bojega, a ne la od svojega. Naime, isti apostol i o ovjeku drugdje kae: Ako je pak istina Boja u mojoj lai obilovala; kae: moja la, a Boja istina. Stoga, kad ovjek ivi po istini, ne ivi po sebi samome, nego po Bogu. Bog je onaj koji ree: Ja sam istina. A kad ivi po sebi samome, to jest: po ovjeku, a ne po Bogu, onda zaista ivi po lai, ali ne jer je sam ovjek la (budui je njegov tvoritelj i stvoritelj Bog, koJT- dakako - nije ni tvoritelj ni stvoritelj lai), nego jer je ovjek pravo stvoren tako da ivi ne po sebi samome ve po onome tko ga jlTnainio, to jest: da radije vri njegovu negoli svoju volju Dakle, ne ivjeti onakvim nainom kakvim je stvoren da ivi - to je la.
2 v

to znai ivjeti po ovjeku, a to ivjeti po Bogu.

On, dakako, eli biti blaen ak i kad ne ivi tako da bi mogao biti blaen. A to je laljivije od takve volje? Otuda se moe posve pri mjereno rei kako je svaki grijeh la. Naime, grijeh ne nastaje osim onom voljom kojom elimo da nama bude dobro i l i ne elimo da . nama bude zlo. Dakle, la je u tome, to se radi, da bi nam bilo dobro, a otuda nam je prije zlo; ili kad se radi, da bi nam bilo bolje, a otuda nam je prije gore. I otkuda to, ako ne zbog toga to ovjeku moe biti dobro samo od Boga, kojega grijeei naputa; a ne od sebe samoga, po kojemu ivui grijei.

E t M. M e u m M. a u t e m add.

M.

1 5

1 6

1 7 1 8

C f . G a l 5, 2 0 - 2 1 . C f . I o 8, 4 4 . R o m 3 , 7. I o 14, 6.

1 2

Ri 3 7 (Prijevod prema latinskom predloku). Iv 14,6.

m

l v

'

4 4

240
Vivit quis se cundum car nem aut secun dum spiritum. CC419

D E CIV. D E I

14, 4,2

PL 408

4. 2. Quod itaque diximus, hine exstitisse duas civitates diversas inter se atque contrarias, quod alii secundum carnem, alii secundum spiritum viverent : potest etiam isto modo dii quod alii secundum hominem, alii secundum Deum vivant. Apertissime quippe Paulus ad Corinthios dicit: Cum enim I sint inter vos aemulatio et contentio, nonne camales estis et secundum hominem ambulatis? Quod ergo est ambulare secundum hominem, hoc est esse carnalem, quod a car ne, id est a parte hominis, intellegitur homo. Eosdem ipsos quippe dixit superius animales, quos postea carnales, ita loquens: Quis enim scit, inquit, hominum, quae sunt hominis, nisi spiritus hominis, qui in ipso est? Sic et quae Dei sunt, nemo scit nisi spiritus Dei. Nos au tem, inquit, non spiritum huius mundi aecepimus, sed spiritum qui ex Deo est, ut sciamus quae a Deo donata sunt nobis; quae et loquimur, non in sapientiae humanae doctis verbis, sed doctis piritu, spiritalibus spiritalia comparantes. Animalis autem homo non percipit quae sunt spiritus Dei; stultitia est I enim Uli . Talibus igitur, id est animalibus, paulo post dicit: Et ego, fratres, non potui loqui vobis quasi spiritalibus, sed quasi carnalibus ; et illud et hoc eodem loquendi modo , i d est a parte totum. Et ab anima namque et a carne, quae sunt partes hominis, potest totum significari, quod est homo; atque ita non est aliud animalis homo, aliud carnalis, sed idem ipsum est utrumque, i d est secundum hominem vivens homo; sicut non aliud quam homines significantur, sive ubi legitur: Ex operibus legis non iustificabitur omnis caro , sive quod scriptum est: Septuaginta quinque animae descenderunt cum Iacob in Egyptum . Et ibi enim per omnem carnem omnis homo, et ibi per septuaginta quinque ani mas septuaginta quinque homines intelleguntur. Et quod dictum est: Non in sapientiae humanae doctis verbis, potuit dii: Non in sapien tiae carnalis; sicut quod dictum est: Secundum hominem ambulatis, potuit dii: Secundum carnem. Magis autem hoc apparuit in his quae subiunxit: Cum enim quis dicat: Ego quidem sum Pauli, alius autem: Ego Apollo, nonne homines estis? Quod dicebat: Animales estis, et: Carnales estis, expressius dixit: Homines estis, quod est: Secundum hominem vivitis, non secundum Deum, secundum quem si viveretis, dii essetis.
19 20 21 22 v 23 24 z 25

et hoc... modo] ex hoc eodem loquendi modo intelligitur M. quidem om. M.

1 9

2 0

2 1

2 2

2 3

2 4

2 5

V . supra 14, 1. 1 C o r 3, 3. 1 C o r 2, 11-14. 1 C o r 3, 1. R o m 3, 20. G e n 46, 27 (sec. L X X ) ; cf. A c t 7, 14. 1 C o r 3, 4.

O DRAVI BOJOJ

14,

4,2

241

2. Ono to ve rekosmo kako su dva grada (meusobno razliita i oprena) nastala otuda to jedni ive po puti, a drugi po duhu , moe se isto tako rei kako jedni ive po ovjeku, a drugi po Bogu., To je Pavao posve otvoreno rekao Korinanima: Dok izmeu vas postoji zavist i svaa, zar niste puteni i ponaate se po ovjeku? Dakle, ono to je ponaati se po ovjeku, to je i biti putenim, jer se pod rijeju put, koja je dio ovjeka, razumijeva ovjek.
3 4

Meutim, iste je ljude prije nazvao ivotinjskim (animales) koje je poslije nazvao putenim (carnales), govorei ovako: Tko od ljudi zna to je ovjekovo, osim ovjejega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna to je Boje osim Bojega duha. A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji je od Boga, da upoznamo to nam je Bog dobrostivo darovao, a to i govorimo, ne rijeima kakve ui ljud ska mudrost, nego rijeima kakve ui Duh, izraavajui duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti. ivotinjski ovjek (animalis homo) ne prima ono to dolazi od Duha Bojega, jer je to za nj ludost.
5 6

A takvima, to jest tima ivotinjskim (animalibus) malo poslije kae: Ja vam, brao, nisam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao pu tenima (carnalibusf. I po dui (anima) i po puti (caro) - koje su dijelovi ovjeka - moe se oznaiti cjelina koja je ovjek. I tako nije jedno ivotinjski ovjek (animalis homo), a drugo puteni ovjek (carnalis homo), nego su obojica isto, to jest: ovjek to ivi po ovjeku, kao to i ne znai nita drugo nego ljude ondje gdje itamo: Sva put nee biti opravdana djelima zakona ili kad pie: sve eljadi Jakovljeva doma to se naseli u Egiptu bijae sedamdeset dua. A tu 'sva put' znai 'svaki ovjek', dok 'sedamdeset dua' znai 'sedamdeset ljudi'.
9

I ono to je reeno: Ne rijeima kakve ui ljudska mudrost mogao je rei ne rijeima putene mudrosti; kao i ono to je reeno pona ate se po ovjeku, mogao je rei po puti. To se jasnije vidi u rijeima koje je dodao: Zar niste samo ljudi, kad jedan od vas govo ri: 'Ja sam Pavlov', a drugi: 'Ja sam Apolonov'? Ono to ree i votinjski ste i puteni ste, jasnije izree kazavi ljudi ste, hotei naime rei: 'ivite po ovjeku a ne po Bogu; kad biste ivjeli po Bogu, bili biste bogovi.'

Bibl. Med. Laurenziana Ms. Plut. 12.17, c. 2v. De civitate Dei

FIRENZE,

V i d i O Bojoj dravi, 14,1. 1 Kor 3,3. (Prijevod prema latinskom predloku). Lat. spiritalibus spiritalia comparantes, gr. jrvuu.cn;ixoTc; jtveuuxrcixa atjvxolvovT85 - nejasan izriaj koji moe znaiti: tumaei duhovnosti duhovnicima, tumaei duhovnosti duhovnostima i usporeujui duhovnosti s duhovnostima. 1 Kor 2,11-14. Ili: onima koji imaju duu, to jest: ive prema njoj (p.p.). 1 Kor 3,1. (Prijevod prema latinskom predloku). Rim 3,20. (Prijevod prema latinskom predloku). Post 46,27; to se tie broja dua, prema Sedamdesetorici (Septuaginti) je sedam deset i pet (kao i u Augustina), dok je prema Vulgati sedamdeset. 1 Kor 3,4.
4 5 6 7 8 9 10 11

242
Qui sint motus in redeuntibus animabus apud Platonicos. CC 420

D E CIV. D E I

14, 5

O DRAVI BOJOJ

14,

243
Iako je to se tie naravi tijela i due podnoljivije mnijenje platonika negoli manihejaca, i ono se mora odbaciti, jer pripisuje uzroke svih poroka naravi puti.

PL 409

5. Non igitur opus est in peccatis vitiisque nostris ad Creatoris iniuriam carnis accusare naturam, quae in genere atque ordine / suo bona est; sed deserto Creatore bono vivere secundum creatum bo num non est bonum, sive quisque secundum carnem sive secundum animam sive secundum totum hominem, qui ex anima constat et car ne (unde et nomine solius animae et nomine solius carnis significari potest) eligat vivere. Nam qui velut summum bonum laudat animae naturam et tamquam malum naturam carnis accusat, profeeto et ani mam carnaliter appetit et carnem carnaliter fugit, quoniam id vanitate sentit humana, non veritate divina. Non quidem Platonici sicut Manichaei desipiunt, ut tamquam mali naturam terrena corpora detestentur, cum omnia elementa, quibus iste mundus visibilis contrectabilisque compactus est, qualitatesque eorum Deo artifici tribuant; verum tamen ex terrenis artubus moribundisque membris sic affici animas opinantur, ut hine eis sint morbi cupiditatum et timorum et laetitiae sive tristitiae; quibus quattuor vel perturbationibus, ut Ci cero appellat , vel passionibus, ut plerique verbum e verbo Graeco exprimunt, omnis / humanorum morum vitiositas continetur. Quod si ita est, quid est quod Aeneas apud Virgilium, cum audisset a patre apud inferos animas rursus ad corpora redituras, hane opinionem miratur exclamans: O pater, anne aliquas ad caelum hine ire putandum est Sublimes animas iterumque ad tarda reverti Corpora? Quae lucis miseris tam dira cupido? Numquidnam haec tam dira cupido ex terrenis artubus moribundisque membris adhuc inest animarum illi praedicatissimae puritati? Nonne ab huiusmodi corporeis, ut dicit, pestibus omnibus eas asserit esse purgatas, cum rursus incipiunt in corpora velle reverti? Unde colligitur, etiamsi ita se haberet, quod est omnino vanissimum, vicissim alternans incessabiliter euntium atque redeuntium animarum mundatio et inquinatio, non potuisse veraciter dii omnes culpabiles atque vitiosos motus animarum eis ex terrenis corporibus inolescere, si quidem secundum ipsos illa, ut locutor nobilis ait, dira cupido usque adeo non est ex corpore, ut ab omni corporea peste purgatam et extra omne corpus animam constitutam i p s a esse compellat in corpore. Unde etiam illis fatentibus non ex carne tantum afficitur anima, ut cupiat, metuat, laetetur, aegrescat, verum etiam ex se ipsa his potest motibus agitari.
26 27 aa

5. Ne smije se stoga, kad su posrijedi nai grijesi i poroci, nano siti nepravda Stvoritelju te optuivati narav puti, koja je dobra po svojem rodu i poretku. A l i , napustivi dobrog Stvoritelja, ivjeti po kakvom stvorenom dobru - nije dobro, pa izabrao taj ivjeti ili po puti i l i po dui i l i po cijelomu ovjeku, koji se sastoji od due i puti (pa se otuda moe oznaiti i imenom same due i imenom same puti). Jer tko god kao najvie dobro hvali narav due, a kao zlo optuuje narav puti, taj zaista i duu puteno eli i put puteno izbjegava, jer tako mnije po ljudskoj ispraznosti, a ne po boanskoj istini. Meutim, platonici ne mahnitaju tako kao manihejci, da bi prezirali zemaljska tjelesa kao narav zla, jer sve pratvari, od kojih se sastoji ovaj vidljivi i opipljivi svijet, i njihova svojstva pripisuju svojem bogu kao tvoritelju. Pa ipak misle kako na due toliko djeluju zemaljski dijelovi tijela i smrtni udovi, da zbog toga obolijevaju od elja i stra hova, i radosti ili alosti; a ta etiri uzbuenja (perturbationes), kako ih naziva Ciceron, ili pak strasti (passiones), kako mnogi kau prema grkoj rijei, obuhvaaju cjelokupnu izopaenost ljudskih obiaja.
1

A k o je tomu tako, zato Eneja u Vergilija, poto je od oca u podzem lju uo kako e se due opet vratiti u tijela, udi se takvomu mnijenju te uzvikuje: Zar se gdjekoje due, o oe, na svijet gornji U vis diu odavde i opet se u tromo tijelo Vraaju? Kleta l i elja jadnike na svjetlost goni!

Zar ta tako alosna elja (potekla iz zemaljskih dijelova tijela i smrtnih udova) jo se nalazi u toliko vrsnoj istoi dua? Ne tvrdi li Vergilije, da su due oiene od svih takvih tjelesnih poasti (kako kae), kad poinju eljeti da se opet vrate u tijela? Zbog toga, ak i kad bi bilo tako (a to je posve isprazno), da se neprestance uzajamno smjenjuje ienje i kaljanje dua to dolaze i odlaze, ne bi se moglo istinito rei, kako svi grjeni i opaki pokreti dua nastaju u njima od zemaljskih tjelesa, ako pak i prema samim platonicima (kao to njihov glasoviti zagovornik kae) ona alosna elja ak toliko ne potjee od tijela, te sama od sebe nagoni duu (to je oiena od svake tjelesne poasti i smjetena izvan svakoga tijela) da bude u tijelu. Otuda, ak i prema njihovu vlastitom priznanju, ne djeluje samo put tako na duu da ova eli, boji se, veseli se i tuguje nego se ona i sama od sebe moe uzbuditi takvim uvstvima.
3

ipsam M.
disp.

Cf.

C I C E R O , TUSC.

4, 4,

10.

2 7

VERGILIUS,

Aen.

6, 719-721.

V i d i O Bojoj dravi, 8,17. Vergilije, Eneida, 6,719-721. (Prijevod T. Mareti). Ili: uvstva ili osjeaji (p.p.)-

244
CC 421 Voluntas motibus confertur.

DE

civ.

DEI

14, 6 - 7 , 1

O DRAVI BOJOJ

14,

6-7,1

245
O kakvoi ljudske volje, koje sud odre uje da li su duevna uvstva kriva ili prava.

6. Interest autem qualis sit voluntas hominis; quia si perversa est, perversos habebit hos motus; si autem recta est, non solum inculpabiles, verum etiam laudabiles erunt. Voluntas est quippe in omni bus; immo omnes nihil aliud quam voluntates sunt. N a m quid est cupiditas et laetitia nisi voluntas in eorum consensione quae volumus? E t quid est metus atque tristitia nisi voluntas i n dissensione ab his quae nolumus ? Sed cum consentimus appetendo ea quae volumus, cupiditas; cum autem consentimus fruendo his quae volumus, laetitia vocatur. Itemque cum dissentimus ab eo quod aceidere nolu mus, tali voluntas metus est; cum autem dissentimus ab eo quod nolentibus aceidit, tali voluntas tristitia est. Et omnino pro varietate rerum, quae appetuntur atque fugiuntur, sicut allicitur vel offenditur voluntas hominis, ita in hos vel illos affectus mutatur et vertitur. Quapropter homo, qui secundum Deum, non secundum homi nem vivit, oportet ut sit amator boni; unde fit consequens ut malum oderit. Et quoniam nemo natura, sed quisquis malus est, vitio malus est: perfeetum odium debet malis, qui secundum Deum v i v i t , ut nec propter vitium oderit hominem nec amet vitium propter hominem, sed oderit vitium, amet hominem. Sanato enim vitio totum quod amare, nihil autem quod debeat odisse remanebit.
a b ac 28

6. Naime, imbenik razlike je sama ljudska volja; ako je ona izo paena, i ta e uvstva biti izopaena; ako je ona prava, ne samo to ta uvstva nee biti grjena nego e biti dostojna hvale. Zapravo, volja je u svima njima; dapae, one i nisu nita drugo nego volje. INaime, to su drugo elja ili radost, ako ne volja u skladu s onim to elimo? I to su drugo strah ili alostT^ako ne volja u neskladu s onim to ne elimo? K a d se udei slaemo s onim to elimo, to se zove elja; a kad se slaemo uivajui u stvarima koje elimo, to se zove radost. Isto tako, kad se ne slaemo s onim to ne elimo da se dogo di, onda je takva volja - strah; a kad se ne slaemo s onim to nam se dogaa protiv nae volje, takva je volja - alost. I uope, prema raznolikosti stvari koje se ele ili izbjegavaju, kakve privlae ili vrije aju ljudsku volju, tako se mijenjaju i obru jedna ili druga uvstva. Prema tome, ovjek koji ivi po Bogu, a ne po ovjeku, mora biti ljubitelj dobra, i susljedno tome mrzitelj zla. I budui da nitko nije zao po naravi, nego tko god je zao - zao je po nekom nedostatku, onaj tko ivi po Bogu, duguje savrenu mrnju prema zlima, ali ne da zbog nedostatka mrzi ovjeka, niti da ljubi nedostatak zbog ovje ka, nego da mrzi nedostatak, a ljubi ovjeka. Naime, poto se izlijei nedostatak, ostat e samo ono to treba voljeti, a nita od onoga to treba mrziti. 7. 1. Onaj kojemu je nakana ljubiti Boga (i to ne po ovjeku, nego po Bogu) i blinjega svojeg kao i samoga sebe, taj se bez ikakve dvojbe - zbog te ljubavi - naziva ovjekom dobre volje, koja se u Svetome pismu obinije naziva caritas, ali se ista ljubav tu naziva i amor. Apostol kae, kako onaj kojega treba izabrati da vlada naro dom treba biti ljubitelj dobra. A kad je sam Gospodin, ispitujui apostola Petra, rekao: Jesi l i mi vie privren od ovih? (Diligis me...), ovaj mu odgovori: Gospodine, ti zna da te ja ljubim (Amo te). I ponovo je Gospodin upitao, ne da li ga ljubi (amaret), nego da li mu je Petar privren (diligeret). I ovaj mu je ponovo odgovorio: Gospodine, ti zna da te ljubim. N u , pri treem pitanju, ni sam Isus nije rekao: Jesi l i mi privren? (Diligis me?) nego Ljubi l i me? (Amas me?), nakon ega evangelist dodaje: Raalosti se Petar to ga pita po trei put: 'Ljubi li me?' A l i , Gospodin nije triput nego samo jednom rekao: Ljubi l i me?, dok je dvaput rekao: Jesi li mi privren? Otuda razumijevamo da ak i kad je Gospodin rekao Jesi li mi privren? (Diligis me?) nije nita drugo rekao nego: Ljubi l i me? (Amas me?). Meutim, Petar nije mijenjao tu rije, nego je i trei put rekao: Gospodine, ti zna sve. T i zna, da te ljubim.
1 2

PL410 Quid sit amare et diligere.

CC 422

7. 1. N a m cuius propositum est amare Deum et non secundum hominem, sed secundum Deum amare proximum, sicut etiam se ip sum: procul dubio propter hunc amorem dicitur voluntatis bonae, quae usitatius i n Scripturis sanctis caritas appellatur; sed amor quoque secundum easdem sacras Litteras dicitur. N a m et amatorem boni Apostolus dicit esse debere , quem regendo populo praecipit eligendum, et ipse Dominus Petrum apostolum interrogans cum dixisset: Diligis me plus his? ille respondit: Domine, tu scis quia amo te; et iterum Dominus quaesivit, non utrum amaret, sed utrum diligeret eum Petrus; at ille respondit iterum: Domine, tu scis quia amo te; tertia vero interrogatione et ipse Iesus non ait: Diligis me? sed: Amas me? ubi secutus ait Evangelista: Contristatus est Petrus, quia dixit ei tertio: Amas me? cum Dominus non tertio, sed semel dixerit: Amas me? bis autem dixerit: Diligis me? unde intellegimus, quod etiam cum / dicebat Dominus: Diligis me? nihil aliud dicebat quam: Amas me? Petrus autem non mutavit huius unius rei verbum, sed etiam tertio: Domine, inquit, tu omnia scis, tu scis quia amo te .
ad 29 ae 30

O nazivcima 'ljubav' i 'pri vrenost' koji se u Svetome pismu upotrebljivaju bez razlike i za dobro i za zlo.

a b a c a d a e

consensionem M. dissensionem M. sacris M. Dominus M. Cf. Ps 138, 22. Cf. Tit 1, 8; Rom 13, 1. Io21, 15-17.

2 8 2 9 3 0

Posrijedi je grka rije (pddyaftog, koja se u Vulgati prevodi kao benignus (do brostiv), a trebalo bi dobroljuban. Inae je ovdje posrijedi dosta teko razlikovanje cijeloga grozda rijei veoma slina znaenja. Naime, u latinskom jeziku rijei: amor, dilectio, caritas, benevolentia, pietas, gratia i studium - sve znae neku ili stanovitu vrstu ljuba vi: od putene do duhovne, od ljubavnike do roditeljske, domovinske, milosrdne i boan ske. Stoga je svako stroije razlikovanje uvjetno i umjetno, i mogue je samo prema okolnim suznajima. Tako, na primjer, moemo razlikovati amor (ljubav) i dileetio (priv renost), kojima je u korijenu razlika izmeu grkog ayana($ (diligo) i (piAico (amo), to jest: volim i ljubim, ali se ta razlika inae gubi i u grkom i u latinskom, kao i u hrvatskom. Iv 21,15-17.
2

246
Amor quattuor fertur
U S C

D E CIV. D E I

14, 7,2

O DRAVI BOJOJ

14,

7,2

247

PL4H

cc 423

7. 2. Hoc propterea commemorandum putavi, quia nonnulli arbitrantur aliud esse dilectionem, sive caritatem, aliud amorem. Dicunt enim dilectionem accipiendam esse in bono, amorem in malo. Sic autem nec ipsos auctores saecularium litterarum locutos esse certissimum est. Sed viderint philosophi utrum vel qua ratione ista discernant; amorem tamen eos in bonis rebus et erga ipsum Deum magni pendere, libri eorum satis loquuntur. Sed Scripturas religionis nostrae, quarum auctoritatem ceteris omnibus litteris anteponimus, non aliud dicere amorem, aliud dilectionem vel caritatem, insinuandum fuit. Nam et amorem in bono dii iam ostendimus. Sed ne quis existimet amorem quidem et in malo et in bono, dilectionem autem non nisi in bono esse dicendam, illud attendat quod in Psalmo scrip tum est: Qui autem diligit iniquitatem, odit animam suam , et illud apostoli Ioannis: Si quis dilexerit mundum, non est dilectio Patris in illo . Ecce uno loco dilectio et in bono et in malo. Amorem autem in malo (quia in bono iam ostendimus) ne quisquam flagitet, legat quod scriptum est: Erunt enim homines se ipsos amantes, amatores pecuniae . Recta itaque voluntas est bonus amor et voluntas perversa malus amor. Amor ergo inhians habere quod amatur, cupiditas est, id autem habens eoque fruens laetitia ; fugiens quod ei adversatur, timor est, idque si acciderit sentiens tristitia est. Proinde mala sunt ista, si malus amor est; bona, si bonus. Quod dicimus, de Scripturis probemus. Concupiscit Apostolus dissolvi et esse cum Chri sto , et: Concupivit anima mea desiderare iudicia tua , vel si accommodatius dicitur: Desideravit anima mea concupilscere iudicia tua\ et: Concupiscentia sapientiae perducit ad regnum . Hoc tamen loquendi obtinuit consuetudo, ut, si cupiditas vel concupiscentia dicatur nec addatur cuius rei sit, non nisi in malo possit intellegi. Laetitia in bono est: Laetamini in Domino et exsultate iusti ; et: Dedisti lae titiam in cor meum ; et: Adimplebis me laetitia cum vultu tuo . Timor in bono est apud / Apostolum, ubi ait: Cum timore et tremore vestram ipsorum salutem operamini ; et: Noli altum sapere, sed time ; et: Timeo autem, ne, sicut serpens Evam seduxit astutia sua, sic et vestrae mentes corrumpantur a castitate, quae est in Christo . De
af 31 ag 32 33 ah 34 35 36 37 38 39 40 4] 42

2. Mislio sam kako to treba spomenuti zbog toga jer neki misle kako je jedno dilectio (privrenost), ili caritas (dobrohotnost) a drugo amor (ljubav). T i tvrde kako privrenost treba uzeti kao dobro, a ljubav kao zlo. N u , posve je sigurno da tako nisu razlikovali ni pisci svje tovne knjievnosti. A l i , neka filozofi razvide da li se tako razlikuje i prema kakvu razlogu. Zapravo, njihove vlastite knjige dostatno svje doe o tome, kako veoma cijene ljubav kad je ona zaokupljena do brim stvarima i usmjerena prema samomu Bogu. Meni bijae namjera pokazati kako Pismo nae vjere (kojega mi ugled i vrijednost stav ljamo iznad svih ostalih spisa) ne razlikuje ljubav kao jedno, a dobro hotnost ili privrenost kao neto drugo. A ve dokazasmo da se i lju bav upotrebljiva u dobrom smislu. A l i , kako ne bi tkogod pomislio da se ljubav (amor) upotrebljiva i za dobro i za zlo, a privrenost (dilectio) samo za dobro, nek pripazi na ono to je zapisano u psalmu: Onaj tko je privren opaini mrzi duu svoju, a i ono u apostola Ivana: Ako je tkogod privren svi jetu, u njemu nema privrenosti Oeve. Tu na jednome mjestu imamo privrenost i u dobrome i u zlom smislu. A ustrai l i tkogod i ljubav u zlom smislu (jer sam o dobrome ve pokazao), nek proita to je pisano: I ljubit e ljudi same sebe, i bit e ljubitelji novca. Stoga, prava volja je dobra ljubav, a izopaena volja - zla ljubav. Dakle, ljubav koja eli imati ono to se ljubi je elja; a kad to ima i u tome uiva, onda je radost; ljubav koja izbjegava ono to joj je opreno je - strah; a ljubav koja to osjea, kad se dogodi, jest alost. Prema tome, ta su uvstva zla ako je ljubav zla; a dobra su ako je ljubav dobra.
3 4 5

quibusque M. s eo M. ^ est add. M.

a

3 1

3 2

3 3

3 4

3 5

3 6

3 7

3 8

3 9

4 0

4 1

4 2

Ps 10, 6. 1 Io 2, 15. 2 T i m 3, 2. C f . Phil 1, 23. Ps 118, 20. Sap 6, 21. Ps 31, 11. Ps 4, 7. Ps 15, 11. Phil 2, 12. R o m 11, 20. 2 C o r 11, 3.

Ovo to rekosmo to i dokaimo prema Pismu. Apostol poeli umri jeti i biti s Kristom (Concupiscit); Zaudi (concupivit) dua moja eljeti sudove tvoje ili reeno primjerenije: Poeli dua moja udjeti za sudovima tvojim; i udnja za mudrou vodi u kraljev stvo. Meutim, u govoru je prevladao takav obiaj, da ako se ka kvim dodatkom posebnije ne odredi, rijei cupiditas (elja, udnja) i concupiscentia (hlepnja, elja), mogu se shvatiti samo u smislu zla. Doim, radost (laetitia) ima znaenje dobra: Radujte se u Gospodinu i likujte pravednici! i Dao si radost srcu mojemu ; i Ispunit e me radou licem svojim. A rije strah (timor) uzima se u dobru znaenju ondje gdje apostol kae: Sa strahom i strepnjom priprav ljajte svoje spasenje; i Ne oholi se, nego strahuj! i Ali strahu jem, da ne bi - kao to je zmija zavela E v u lukavou svojom, - tako i vai umovi odlutali od one istoe koja je u Kristu. A l i , sloenije
6 7 8 9 10 11 1 14
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Ps 11 (10), 5. (Prijevod prema latinskom predloku). 1 Iv 2,15. 2 Tim 3,2. (Prijevod prema latinskom predloku). Fil 1,23. (Prema latinskom). Ps 119 (118), 20. (Prema latinskom). Mudr 6,20. (Prema latinskom). Ps 32 (31), 11. (Prema latinskom). Ps 4,7. (Prema latinskom). Ps 16 (15), 11. (Prema latinskom). Fil 2,12. (Prema latinskom). Rim 11,20. (Prema latinskom). 2 Kor 11,3".

248

D E civ. D E I

14, 7 , 2 - 8 , 1
43

O DRAVI BOJOJ

14,

7,2 -

8,1

249

tristitia vero, quam Cicero magis aegritudinem appellat , dolorem autem Virgilius, ubi ait: Dolent gaudentque (sed ideo malui tristitiam dicere, quia aegritudo vel dolor usitatius in corporibus dicitur), scrupulosior quaestio est, utrum inveniri possit in bono.
44

je pitanje moe li se i rije alost (tristitia) nai u znaenju dobra; Ciceron je ee naziva rijeju aegritudo (jad), a Vergilije rijeju do lor (bol), kao kad kae: Boluju ili se raduju (Dolent gaudentque). Osobno vie volim rei tristitia, jer se aegritudo i dolor ee upotreb ljavaju za tjelesa.
15 16

Quid de perturbationibus Stoici sentiant.

PL412 CC 424

8. 1. Quas enim Graeci appellant eviradelas , Latine autem Cicero constantias nominavit , Stoici tres esse voluerunt pro tribus perturbationibus in animo sapientis, pro cupiditate voluntatem, pro laeti tia gaudium, pro metu cautionem; pro aegritudine vero vel dolore, quam nos vitandae ambiguitatis gratia tristitiam maluimus dicere, negaverunt esse posse aliquid in animo sapientis. Voluntas quippe, inquiunt, appetit bonum, quod facit sapiens; gaudium de bono adepto est, quod ubique adipiscitur sapiens; cautio devitat malum, quod debet sapiens devitare; tristitia porro quia de malo est, quod iam accidit, nullum autem malum existimant posse aceidere sapienti, ni hil in eius animo pro illa esse posse dixerunt. Sic ergo illi loquuntur, ut velle, gaudere, cavere negent nisi sapientem; stultum autem non nisi cupere, laetari, metuere, contristari; et illas tres esse constan tias, has autem quattuor perturbationes secundum Ciceronem, se cundum autem plurimos passiones. Graece autem illae tres, sicut dixi, appellantur eviradetar, istae autem quattuor iradrj.. Haec locutio utrum Scripturis sanctis congruat, cum quaererem quantum potui diligenter, illud inveni quod ait Propheta: Non est gaudere impiis, dicit Dominus ; tamquam impii laetari possint potius quam gaudere de malis, quia gaudium proprie bonorum et piorum est. Item illud in Evangelio: Quaecumque vultis ut faciant vobis homines, haec et vos facite illis , ita dictum videtur, tamquam nemo possit aliquid male vel turpiter velle, sed cupere. Denique propter consuetudinem locutionis nonnulli interpretes addiderunt bona et ita interpretati sunt: Quaecumque vultis ut faciant vobis homines bona. Cavendum enim putaverunt, ne quisquam inhonesta velit sibi fieri ab hominibus, ut de turpioribus taceam, certe luxuriosa convivia, in quibus se, si et ipse illis faciat , hoc prae/ceptum existimet impleturum. Sed in graeco Evangelio, unde in lati/num translatum est, non legitur bona, sed: Quaecumque vultis ut faciant vobis homines, haec et vos facite illis; credo propterea, quia in eo quod dixit vultis, iam voluit intellegi bona. Non enim ait: Cupitis.
46 47 48 ai

45

8. 1. Ono to Grci nazivaju eimaumag (udobnosti ili ugodnosti) - a to je Ciceron latinski nazvao constantiae (postojanosti), stoici ushtjedoe da ih bude tri u dui mudraca, a mjesto triju uzbuenja ili smutnji (perturbationes); i to: mjesto elje - volja, mjesto veselosti radost, mjesto straha - oprez. A posve su zanijekali da bi u dui mudraca moglo biti neto to odgovara jadu i l i bolu (to mi - kako bismo izbjegli dvosmislenosti - radije nazivamo alou). Naime, oni kau, volja eli dobro, a to je ono to mudrac ini; radost (gaudium) biva zbog postignuta dobra, koje mudrac postie gdje god se nalazio; oprez (cautio) izbjegava zlo, to mudrac i treba izbjegava ti. Meutim, alosti, budui da potjee od zla to se ve dogodilo (a kako misle da se mudracu ne moe dogoditi nikakvo zlo), kau kako ne moe nita odgovarati u dui mudraca. Dakle, oni kau ovako: volja, radost i oprez pripadaju samo mudracu, a glupaku nita drugo osim elje, veselosti, straha i alosti; te su ono prvo troje postojanosti, a ovo drugo etvero uzbuenja (ili smutnje) prema Ciceronu, a stra sti prema veini ostalih. Grki se ono prvo troje - kao to rekoh naziva eujt&freica, a drugo etvero Jia$r\\
1

O trima u z b u e njima (ili uv stvima) koje su stoici doputali u dui mudraca, iskljuivi bol i l i alost, koje ne smije osjeati vrlina d u e .

a i

similia add.

M.

Kad sam, to sam mogao paljivije, istraivao slae l i se taj izrijek sa Svetim pismom, naioh na ono to kae prorok: Nema radosti bez bonicima, ree Gospodin , kao da se bezbonici prije mogu veseliti (laetari) negoli radovati (gaudere) a zbog zlih stvari, jer je radost (gaudium) svojstvena dobrima i pobonima. Slino stoji u evanelju: Sto god hoete da ljudi uine vama, to i vi njima uinite, to se ini da je tako reeno, jer nitko ne moe togod zlo ili gnusno hotjeti (velle), nego samo eljeti (cupere). I zaista su zbog govorne navike neki tumai dodavali dobra, tumaei to ovako: Sto god od dobrih stvari (bona) hoete da i vama ljudi uine. Mislili su, kako se treba uvati te tkogod ne ushtjedne da ljudi uine za njega togod neasno, kao to su svakako (da preutim vee gnusobe) raskone gozbe, pri emu bi - ako im istim i sam uzvrati - pomislio da e ispuniti takav naputak. N u , u grkome evanelju - prema kojem je nainjen latinski prijevod - ne itamo o tim dobrima, nego samo: to god hoete da ljudi uine vama, to i vi njima uinite. A vjerujem kako je tako zbog toga jer je rekavi hoete (vultis) htio da se shvati dobra. Inae bi rekao cupitis (elite).
2 3 4
15 16

4 3

4 4

4 5

4 6
4 7

C I C E R O , De fin. 3, 10, 35. V E R G I L I U S , Aen. 6, 734. Cf. D I O G E N E S L . , 7, 115. Cf. C I C E R O , TUSC. disp. 4, Isa 57, 21 (sec. L X X ) .

Ciceron, Tuskulanski razgovori, 3,10,22-23. Vergilije, Eneida, 6,733. (Doslovan prijevod).

6, 11-14.

4 8

M t 7, 12.

Lat. passiones - ili trpnosti ili trpljevine ili trpnje. Iz 57,21. (Prijevod prema latinskom predloku koji se slae sa Septuagintom, dok u Vulgati stoji: non est pax impiis, nema mira bezbonicima). Mt 7,12. (Prema latinskom predloku). U grkom je ooa eav tlA/nre.
2 3 4

250
Quomodo i n terpretari pos-

DE

civ.

DEI

14, 8,2

O DRAVI BOJOJ

14, 8,2

251

CC 425

8. 2. N o n tamen semper his proprietatibus locutio nostra frenanda est, sed interdum his utendum est; et cum legimus eos, quorum auctoritati resultare fas non est, i b i sunt intellegendae, ubi rectus sensus alium exitum non potest invenire; sicut ista sunt, quae exemp l i gratia partim ex Propheta, partim ex Evangelio commemoravimus. Quis enim nescit impios exsultare laetitia? et tamen: Non est gaudere impiis, dicit Dominus . Unde, nisi quia gaudere aliud est, quando proprie signateque hoc verbum ponitur? Item quis negaverit non recte praecipi hominibus, ut quaecumque ab aliis sibi fieri cupiunt, haec eis et ipsi faciant; ne se invicem turpitudine illicitae voluptatis oblectent? et tamen saluberrimum verissimumque praeceptum est: Quaecumque vultis ut faciant vobis homines, eadem et vos facite illis . E t hoc unde, nisi quia hoc loco modo quodam proprio voluntas posita est, quae in malo accipi non potest? Locutione vero usitatiore, quam frequentat maxime consuetudo sermonis, non utique diceretur: Noli velle mentiri omne mendacium , nisi esset et voluntas mala, a cuius pravitate illa distinguitur, quam praedicaverunt angeli dicentes: Pax in terra hominibus bonae voluntatis . N a m ex abundanti additum est bonae, si esse non potest nisi bona. Quid autem magnum in caritatis laudibus dixisset Apostolus, quod non gaudeat super iniquitate , nisi quia ita malignitas gaudet? E t apud auctores saecularium litterarum tali istorum verborum indifferentia reperitur. Ait enim Cicero orator amplissimus: Cupio, patres conscripti, me esse clementem . Quia i d verbum i n bono posuit, quis tam perverse doctus existat, qui non eum Cupio, sed Volo potius di cere debuisse contendat? Porro apud Terentium flagitiosus adulescens insana flagrans cupidine: Nihil volo aliud, inquit, nisi Philumenam. Quam voluntatem fuisse libidinem responsio, quae i b i servi eius sanioris inducitur, satis indicat. Ait namque domino suo: Quanto satius est, te id dare operam, qui istum amorem ex animo amoveas tuoj Quam id loqui, quo magis libido frustra accendatur tua? Gaudium vero eos et in malo posuisse ille ipse Virgilianus testis est versus, ubi has quattuor perturbationes summa brevitate complexus est: Hine metuunt cupiuntque, dolent gaudentque . Dixit etiam idem auctor: Mala mentis gaudia .
49 50 51 52 53 a l 54 3111 &n 55 56 57

2. Pa ipak ne trebamo uvijek obuzdavati svoj izriaj takvim posebno stima, nego se valja njima sluiti od zgode do zgode. A kad itamo one protiv ijeg ugleda nije doputeno opirati se, ta posebna izriajna svojstva treba podrazumijevati samo ondje gdje nema nikakve druge mogunosti za toan smisao, kao to su primjeri koje smo dijelom naveli iz djela proroka, dijelom iz evanelja. Jer tko da ne zna kako bezbonici likuju od radosti (laetitia)! Pa ipak stoji: Nema radosti (gaudere) bezbonicima, ree Gospodin; to je mogue samo zbog toga jer gaudere (radovati se) ima posebno znaenje kad se taj glagol posebno upotrijebi. Isto tako, tko bi zanijekao, kako nije pravo napuivati ljude da drugima uine sve ono to i sami ele (cupirent) da drugi njima uine, kako ne bi jedni drugima zadovoljavali gnusobne i nedoputene poude? A ipak je i najzdraviji i najistinitiji naputak: to god hoete da ljudi uine vama, to i vi njima uinite. To je opet mogue samo zbog toga to se na tome mjestu rije volja upotrebljava nekim svojim posebnim nainom, i ne moe se shvatiti u smislu zla. Doim, uobiajenijim izrijekom (koji je veoma est u svakodnevnoj upotrebi) zaista se ne bi reklo: Nemoj htjeti slagati nikakve lai , da ne postoji i zla volja, a od njezine opaine razlikuje se volja koju najavie aneli govorei: Mir na zemlji ljudima dobre volje. Nai me, suvian bi bio dodatak dobra, ako volja i ne moe biti drukija nego dobra. A to bi veliko o hvalama milosrdne ljubavi (caritas) rekao apostol to se ona ne veseli u opaini, ako se ne veseli tako sama zloa? I meu piscima svjetovne knjievnosti nalazi se isto^ nerazlikovanje dotinih rijei. Tako izvrsni govornik Ciceron kae: elim, odabrani oci, da budem milostiv. Budui je tu rije upotrijebio u dobrome smislu, tko da sad bude tako izopaeno uen te tvrdi kako je trebao rei ne cupio (elim), nego volo (hou)? Zatim, u Terencija mladi sramotnik, uspaljen od lude poude veli:
5 6 7 8

I neu nita drugo nego Filumenu.

A l i da ta volja ne bijae nita drugo nego pouda dosta jasno poka zuje odgovor to mu dade njegov razboritiji rob. O n veli svojem go spodaru: Koliko bi bolje bilo, da se potrudi te iz svoje due odstra ni tu ljubav, nego to samo pria i tako jo vie uludo raspaljuje svoju poudu. I dalje, nalazimo u njih i radost (gaudium) u zlom smislu o emu svjedoi onaj Vergilijev stih, gdje u krajnjoj saetosti navodi ona etiri uzbuenja: Otuda se boje, ude, tuguju i raduju.
10

3 1

3111

3 1 1

N a m et M. senioris M. quo M.

A isti pjesnik kae: Zle radosti u m a .

11

4 9

5 0

5 1

5 2

5 3

Isa 57, 21 (sec. L X X ) . M t 7, 12. Ecele 7, 14. L c 2, 14. C f . 1 C o r 13, 6.

Sir 7,13. (Doslovan prijevod prema latinskom predloku). Lk 2,14. 1 Kor 13,6. (Prema latinskom predloku). Ciceron, Protiv Katiline, 1,2,4. Terencije, Andrija, 306-308. (Doslovan prijevod): Nihil volo aliud... Vergilije, Eneida, 6,733. (Doslovan prijevod). Vergilije, Eneida, 6,278-279. (Doslovan prijevod).

252
... s p e c i a t i m ?L4\\
a

DECIV. DEI

14,

8,3 -

9,1

O DRAVI BOJOJ

14,

8,3 -

9,1

253

8. 3. Proinde volunt, cavent, gaudent et boni et mali; atque ut eadem aliis verbis enuntiemus, cu/piunt, timent, laetantur et boni et mali; sed i l l i bene, isti male, sicut hominibus seu recta seu perversa voluntas est. Ipsa quoque tristitia, pro qua Stoici nihil in animo sa pientis inveniri posse putaverunt, reperitur in bono et maxime apud nostros. N a m laudat Apostolus Corinthios, quod contristati fuerint secundum Deum. Sed fortasse quis dixerit illis Apostolum fuisse congratulatum, quod contristati fuerint paenitendo, qualis tristitia, nisi eorum qui peccaverint, esse non potest. Ita enim dicit: Video quod epistula illa, etsi ad horam, contristavit vos; nunc gaudeo, non quia contristati estis, sed quia contristati estis in paenitentiam. Contri stati enim estis secundum Deum, ut in nullo detrimentum patiamini ex nobis. Quae enim secundum Deum est tristitia, paenitentiam in salutem impaenitendam operatur; mundi autem tristitia mortem operatur. Ecce enim idipsum secundum Deum contristari, quantam perfecit** in vobis industriam . Ac per hoc possunt Stoici pro suis partibus respondere, ad hoc videri utilem esse tristitiam, ut peccasse paeniteat; in animo autem sapientis ideo esse non posse, quia nec peccatum in eum cadit, cuius paenitentia contristetur, nec ullum aliud malum, quod perpetiendo et sentiendo sit tristis. N a m et Alcibiadem ferunt (si me de nomine hominis memoria non fallit), cum sibi beatus videretur, Socrate disputante et ei quam miser esset, quoniam stultus esset, demonstrante flevisse . Huic ergo stultitia fuit causa etiam huius utilis optandaeque tristitiae, qua homo esse se dolet, quod esse non debet. Stoici autem non stultum, sed sapientem aiunt tristem esse non posse.
ao 58 59

3. Prema tome, i hoe i paze se i raduju se: i dobri i zli; te - da isto izrazimo drugim rijeima - ele, plae se, vesele se: i dobri i zli. A l i jedni dobro, a drugi zlo, kao to ljudi imaju ili ispravnu ili izopaenu volju. Pa i sama alost, o kojoj stoici miljahu kako se za nju ne moe nai nita odgovarajue u dui mudraca, susree se i u dobrome smi slu, i to najee u naih pisaca. Naime, apostol hvali Korinane to su se raalostili u skladu s Bogom. A l i moda bi tkogod rekao, kako im je apostol tu estitao jer se bijahu raalostili u pokajanju, a takve alosti ne moe biti, ako nisu zgrijeili. O n naime kae: Zbilja, ako sam vas i raalostio poslanicom, nije mi ao. A k o sam i alio - sad se radujem; ne zbog toga to ste postali alosni, nego zbog toga to vas je ta alost dovela k obraenju. V i ste se raalostili po Bogu, tako da od nas ne trpite nikakve tete. alost, naime, koja je po Bogu raa spasonosno i stalno obraenje, dok alost svijeta raa smrt. Pa zite samo koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista alost po B o gu.
12

Zbog ovoga, stoici - u potkrepu vlastite tvrdnje - mogu odgovoriti, kako je alost utoliko korisna ukoliko je pokajanje zbog grijeha, ali nje ne moe biti u dui mudraca zbog toga to on nije sklon grijehu, zbog kojega bi se kajao i alostio i l i bilo kojem drugom zlu, zbog kojega bi bio tuan, pretrpjevi ga i l i osjetivi ga. Naime, pria se kako je Alkibijad (ako me sjeanje ne vara u pogledu imena toga ovjeka), iako se sam sebi inio sretnim, zaplakao, kad je Sokrat ras pravljajui pokazao koliko je zapravo bijedan, jer je glup. Dakle, nje gova glupost bijae uzrokom ak ove korisne i poeljne alosti, kojom ovjek ali to jest ono to ne treba biti. A l i stoici tvrde kako mudar ovjek, a ne glupan, ne moe biti alostan.

Qui sint affec-

cc 426

SanCtlS

9. 1. Verum his philosophis, quod ad istam quaestionem de animi perturbationibus attinet, iam respondimus in nono huius / operis li bro , ostendentes eos non tam de rebus, quam de verbis cupidiores esse contentionis quam veritatis. Apud nos autem iuxta Scripturas sanctas sanamque doctrinam cives sanctae civitatis Dei in huius vi tae peregrinatione secundum Deum viventes metuunt cupiuntque, dolent gaudentque, et quia rectus est amor eorum, istas omnes affectiones rectas habent. Metuunt poenam aeternam, cupiunt vitam ae ternam; dolent in re, quia ipsi in semetipsis adhuc ingemiscunt adoptionem exspectantes, redemptionem corporis s u i ; gaudent in spe, quia fiet sermo, qui scriptus est: Absorpta est mors in victoriam .
60 61 62

9. 1. to se tie pitanja o uzbuenjima due, tim Smo filozofima ve odgovorili u devetoj knjizi ovoga djela, pokazavi kako je njima
1

O uzbuenjima
d u e

'

o d

. J^

k o

i-i

.\

_.

se prava uvstva nalaze u ivotim a

a o

ad M. P perficit M.

vise do rijeci negoli do stvari i vise do prepirke negoli do istine. D o im u nas - prema Svetome pismu i zdravome nauku - graani svetoga grada Bojeg, ivui po Bogu, na proputovanju ovim ivotom: i boje se i ele i tuguju i raduju se, i budui da je ispravna njihova ljubav, ispravna su im i sva ta uvstva. Oni se boje vjene kazne, a ele ivot vjeni. Osjeaju bol u svojem zbiljskom poloaju, jer u sebi samima uzdiu oekujui posinjenje, otkupljenje svojega tijela; raduju se u nadi, to e se ispuniti izrijek: Pobjeda proguta smrt . Te ponovo: boje se grijeiti, a ele ustrajati; osjeaju bol zbog grijeha, i raduju se zbog dobrih djela. Kako bi se bojali grijeiti, sluaju: Jer e se uzmnoiti opaina, ohladnjet e lju2 3

r a v e d n i k a

5 8

5 9

6 0

6 1

6 2

2 C o r 7, 8-11. C f . P L A T O , Alcib. V . supra 9, 4-5. C f . R o m 8, 23. 1 C o r 15, 54.

118bd; Conv. 213c-e; C I C E R O , TUSC. disp. 3, 32, 77.

12

2 Kor 7,8-11. Vidi O Bojoj dravi, 9,4-5. Rim 8,23. 1 Kor 15,54.

1 2 3

254

D E civ. D E I

14,

9,1-9,2
4

O DRAVI BOJOJ

14,

9,1-9,2

255

PL414

Item metuunt peccare, cupiunt perseverare; dolent in peccatis, gaudent in operibus bonis. Ut enim metuant peccare, audiunt: Quoniam abundabit iniquitas, refrigescet caritas multorum ; ut cupiant perse verare, audiunt quod scriptum est: Qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit ; ut / doleant in peccatis, audiunt: Si dixerimus quia peccatum non habemus, nos ipsos seducimus, et veritas in nobis non est \ ut gaudeant in operibus bonis, audiunt: Hilarem datorem diligit Deus . Item sicuti se infirmitas eorum firmitasque habuerit, metuunt temptari, cupiunt temptari; dolent in temptationibus, gaudent in temptationibus. Ut enim metuant temptari, audiunt: Si quis praeoccupatus fuerit in aliquo delicto, vos, qui spiritales estis, instruite huiusmodi in piritu mansuetudinis, intendens te ipsum, ne et tu tempteris ; ut autem cupiant temptari, audiunt quemdam virum fortem civitatis Dei dicentem: Proba me, Domine, et tempta me; ure renes meos et cor meum ; ut doleant in temptationibus, vident Petrum flentem ; ut gaudeant in temptationibus, audiunt Iacobum dicen tem: Omne gaudium existimate, fratres mei, cum in temptationes varias incideritis .
63 64 65 66 67 68 69 70

bav mnogih. Kako bi eljeli ustrajati, sluaju to je pisano: Onaj tko ustraje do konca, bit e spaen. A kako bi alili zbog poinjenih grijeha, sluaju: Ako reemo da grijeha nemamo, sami sebe obma njujemo, te u nama nema istine. A kako bi se radovah dobrim dje lima, sluaju: Bog ljubi vesela darivatelja.
5 6 7

Slino tome, ve prema svojoj slaboi ili vrstoi znaaja, oni se boje kunje i l i ele kunju, tuguju u kunjama i l i se raduju u kunjama. Kako bi se bojali kunje, sluaju: Ako tkogod zapadne u kakav pre kraj, vi - koji ste duhovni - ispravite takvoga u duhu blagosti, pazei na se da i sam ne zapadne u kunju. A kako bi opet eljeli kunju, sluaju gdje nekakav hrabri mu iz grada Bojeg kae: Ispitaj me, Gospodine, i iskuaj; spali bubrege moje i srce moje. Kako bi ahh u kunjama, vide Petra gdje plae. Kako bi se radovali u kunjama, uju Jakova gdje kae: Smatrajte potpunom radou, brao moja, kad zapadnete u razliite kunje.
8 9 10 11

...in Paulo...

cc 427

9. 2. N o n solum autem propter se ipsos his moventur affectibus, verum etiam propter eos, quos liberari cupiunt et ne pereant me tuunt, et dolent si pereunt et gaudent si liberantur. Illum quippe optimum et fortissimum virum, qui in suis infirmitatibus gloriat u r , ut eum potissimum commemoremus, qui in Ecclesiam Christi ex gentibus venimus, doctorem gentium in fide et veritate, qui et plus omnibus suis coapostolis laboravit et pluribus epistulis populos Dei, non eos tantum, qui praesentes ab illo videbantur, verum etiam illos, qui futuri prae/videbantur, instruxit; illum, inquam, virum, athletam Christi, doctum ab illo, unctum de i l l o , crucifixum cum il lo , gloriosum in illo, in theatro huius mundi, cui spectaculum fac tus est et angelis et hominibus , legitime magnum agonem certantem et palmam supernae vocationis in anteriora sectantem , oculis fidei libentissime spectant gaudere cum gaudentibus, flere cum flentibus , foris habentem pugnas, intus timores , cupientem dissolvi et esse cum Christo , desiderantem videre Romanos, ut aliquem fructum habeat et in illis, sicut et in ceteris gentibus , aemulantem Corinthios et ipsa aemulatione metuentem, ne seducantur eorum mentes a castitate, quae in Christo est , magnam tristitiam et continuum dolorem cordis de Israelitis habentem , quod ignorantes Dei
71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82
6 3 6 4 6 5 6 6 6 7
6 8

2. I ne uzbuuju njih ta uvstva samo zbog njih samih nego i zbog onih koje ele izbaviti i boje se da ti ne propadnu, te ale ako propad nu, i raduju se, ako se izbave. O n i od nas koji doosmo u Kristovu Crkvu od pogana sjetimo se onoga najboljeg i najhrabrijeg mua, koji se hvali svojim slabostima , uitelja pogana u vjeri i istini , koji je i radio vie od svih svojih suapostola i napisao vie poslanica, kako bi pouio ne samo puke Boje koje je sam vidio u ono doba nego i one to su bili predvieni da e doi - njega, kaem, mua, atleta Kristova, od njega p o u e n a , od njega pomazana , raspeta s njime , proslavljena u njemu, i koji je na pozornici ovoga svijeta, a radi pri zora i anelima i ljudima , vodio veliku borbu po svim pravilima i stekao unaprijed pobjedniku palmu nebeskoga poziva ; oima vjere oni najradosnije promatraju kako se on raduje s onima to se raduju, kako plae s onima to plau , izvana se bori, dok iznutra strahuje , udei preminuti i biti s Kristom , ali elei i vidjeti Rimljane, da ubere ploda i meu njima, kao i meu ostalim pucima ; i promatraju ga ljubomorna na Korinane i kako se u samoj toj ljubomori boji da
12 13 1 15 16 17 18 19 20 21 22 23

5 6 7 8 9

6 9 7 0 7 1 7 2 7 3 7 4 7 5

Mt 24, 12. Mt 10, 22. 1 Io 1, 8. 2 Cor 9, 7. Gal 6, 1. Ps 25, 2. Cf. Mt 26, 75. Iac 1,2. Cf. 2 Cor 12, 9. Cf. 1 Cor 15, 10. Cf. Gal 1,12. Cf. Gal 2, 19. Cf. 1 Cor 4, 9.

10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23

Mt 24,12. (Prijevod prema latinskom predloku). Mt 10,22. (Prijevod prema latinskom predloku). 1 Iv 1,8. (Prijevod prema latinskom predloku). 2 Kor 9,7. (Prijevod prema latinskom predloku). Gal 6,1. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 26 (25), 2. (Prijevod prema latinskom predloku). Mt 26,75. Jak 1,2. (Prijevod prema latinskom predloku). 2 Kor 12,5. 1 Tim 2,7. 1 Kor 15,10. Gal 1,12. 2 Kor 1,21. Gal 2,20. 1 Kor 4,9. 2 Tim 2,5,4,8; Fil 3,14. Rim 12,15. 2 Kor 7,5. Fil 1,23. Rim 1,11-13.

256

D E civ. D E I

14, 9 , 2 - 9 , 4

O DRAVI BOJOJ

14,

9,2 -

9,4

257
24

iustitiam et suam volentes constituere iustitiae Dei non essent sub i e c t i ; nec solum dolorem, verum etiam luctum suum denuntiantem quibusdam, qui ante peccaverunt et non egerunt paenitentiam super immunditia et fornicationibus suis .
83 84

...in christo Domino. PL415

H i motus, hi affectus de amore boni et de sancta caritate venientes si vitia vocanda sunt, sinamus, ut ea, quae vere vitia sunt, virtutes vocentur. Sed cum rectam rationem sequantur istae affectiones, quando / ubi oportet adhibentur, quis eas tune morbos seu vitiosas passiones audeat dicere? Quamobrem etiam ipse Dominus in forma servi agere vitam dignatus humanam , sed nullum habens omnino peccatum adhibuit eas, ubi adhibendas esse iudicavit. Neque enim, in quo verum erat hominis corpus et verus hominis animus, falsus erat humanus affectus. Cum ergo eius in Evangelio ista referuntur, quod super duritia cordis Iudaeorum cum ira contristatus sit, quod dixerit: Gaudeo propter vos, ut credatis , quod Lazarum suscitaturus etiam lacrimas fuderit , quod concupiverit cum discipulis suis manducare paseha , quod propinquante passione tristis fuerit anima eius : non falso utique referuntur. Verum ille hos mo tus certae dispensationis gratia ita cum voluit suscepit animo huma no, ut cum voluit factus est homo.
9. 3.
85 a q 86 87 88 89 90

njihovi umovi ne odlutaju od istoe koja je u Kristu , i kako je u golemoj alosti i neprestanu bolu srca zbog Izraeliana , koji ne po znavajui pravednost Boju i elei ustanoviti svoju vlastitu, ne pod vrgavaju se pravednosti Bojoj ; ne samo u bolu nego i u alosti zbog onih koj su prije zgrijeili, ali se nisu pokajali zbog svoje nei stoe i bluda.
25 26 27

Quid de impassibihtate Stoieorum sentien-

9. 4.

/D
r

Proinde, quod fatendum est, etiam cum rectas et secundum habemus has affectiones, huius vitae sunt, non illius, quam
. . . .
T

3. A k o se takvi duevni pokreti, takva uvstva (to potjeu od ljubavi prema dobru i svete milosrdnosti) mogu nazvati porocima, onda mo emo dopustiti i da se istinski poroci nazovu vrlinama. N u , budui da ta ista uvstva slijede ispravan razlog kad se javljaju ondje gdje je potrebno, tko bi se onda usudio nazvati ih bolestima ili opakim stra stima? Prema tome, ak kad se sam Gospodin udostojio da provede ljudski ivot u liku roba - a ne imajui pri tome nikakva grijeha - i sam je pokazao ta uvstva ondje gdje je to prosudio da je potrebno. Naime, u njega koji je imao istinsko ljudsko tijelo i istinsku ljudsku duu - ljudsko uvstvo nije bilo lano. Dakle, kad se o njemu u evan elju iznosi, kako bijae rastuen i rasrden zbog tvrdoe srca u Zido va ; kako je rekao: Radujem se zbog vas, da biste vjerovali; te kako je suze lio kad je imao probuditi Lazara od mrtvih ; i kako je udio blagovati Vazam s uenicima svojim ; i kako - kad se muka bliila - bijae dua njegova tuna - onda to nisu nikakva lana izvjea. Zapravo, kad je to ushtio ta je uvstva primio u ljudsku duu - a u skladu s odreenim naumom milosti - isto onako kao to je kad je ushtio - i postao ovjekom.
28 29 30 31 32

i.

dum. cc 428

h i turam speramus, et saepe illis etiam inviti cedimus. Itaque ahquando, quamvis non culpabili cupiditate, sed laudabili caritate moveamur, etiam dum nolumus flemus. Habemus ergo eas ex humanae condicionis infirmitate; non autem ita Dominus Iesus, cuius et infirmitas fuit ex potestate. Sed dum vitae huius infirmitatem gerimus, si eas omnino nullas habeamus, tune potius non recte vivimus. Vituperabat enim et detestabatur Apostolus quosdam, quos etiam esse dixit sine affectione . Culpavit etiam illos sacer Psalmus, de quibus ait: Sustinui qui simul contristaretur, et non fuit . N a m omnino non dolere, dum sumus in hoc loco miseriae, profeeto, sicut quidam etiam apud saeculi huius litteratos sensit et dixit, non sine magna mercede contingit immanitatis in animo, stuporis in corpore . Quo91 92 93
a

i duritiam

M.

4. Stoga, mora se priznati, ak i kad imamo ispravna takva uvstva i u skladu s Bogom, ona ipak pripadaju ovome ivotu, a ne buduem kojem se nadamo, te esto im se preputamo i protiv vlastite volje. Tako pokatkada, iako nismo nagnani grjenom poudom, nego hvale vrijednim milosrem, ipak plaemo dok to i ne elimo. Dakle, takva uvstva posjedujemo po stanju svoje ljudske slabosti; doim, tako ne bijae s Gospodinom Isusom, u kojega i slaboa bijae po moi. Me utim, ako ne bismo uope imali takvih uvstava - dok ivimo u sla bosti ovoga ivota - ne bismo ispravno ivjeli. Naime, apostol je uko rio i optuio neke o kojima ree kako su bez uvstava. 1 sveti psalam je prigovorio onima o kojima kae: ekah nekoga tko bi alio sa mnom, ali ga ne bijae. Naime, uope ne osjeati bola - dok smo u ovome smjestitu bijede (kao to ree jedan od svjetovnih knjievni ka) nije mogue osim uz visoku cijenu neovjetva u dui, i zamrlosti u tijelu.
33 3 35
2 4 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35

8 3

84 85 86 87 88 89 90 91 92
9 3

C f . R o m 10, 3. Cf. 2 C o r 12, 21. Cf. Phil 2, 7. Cf. M c 3, 5. Io 11, 15. C f . Io 11, 35. Cf. L c 22, 15. C f . M t 26, 38. Cf. R o m 1, 31. p 68, 21. C I C E R O , TUSC. disp. 3, 6, 12.
s

2 Kor 11,2-3. Rim 9,2. Rim 10,3. 2 Kor 12,11. Fil 2,7. Mk 3,5. Iv 11,15.45. Lk 22,15. Mt 26,38. Rim 1,31. Ps 69 (68), 20. (Prijevod prema latinskom predloku). Prema Ciceronu, Tuskulanski razgovori, 3,6,12.

258

D E civ. D E I

14, 9 , 4 - 9 , 5

O DRAVI BOJOJ

14,

9,4 -

9,5

259
36

PL416

circa illa, quae dtircLdeicL graece dicitur (quae si latine posset impassibilitas diceretur), si ita intellegenda est (in animo quippe, non in cor pore accipitur), ut sine his affectionibus vivatur, quae contra rationem accidunt mentemque perturbant, bona plane et maxime optanda est, sed nec ipsa huius est vitae. Non enim qualiumcumque hominum vox est, sed maxime piorum multumque iustorum atque sanetorum: Si dixerimus, quia peccatum non habemus, nos ipsos seducimus et veritas in nobis non est . Tune itaque h-KOideioL ista erit, quando pec catum in homine nullum erit. Nunc vero satis bene vivitur, si sine crimine; sine peccato autem qui se vivere existimat, non id agit, ut peccatum non habeat, sed ut veniam non accipiat. Porro si hiradeocL illa dicenda est, cum animum contingere omnino non potest ullus affectus, quis hunc stuporem non omnibus vitiis iudicet esse peiorem? Potest ergo non absurde diei perfeetam beatitudinem sine stimulo timoris et sine ulla tristitia futuram; non ibi autem futurum amorem gaudiumque quis dixerit, nisi omni modo a / veritate seclusus? Si autem niroLdeiot illa est, ubi nec metus ullus exterret nec angit dolor, aversanda est in hac vita, si recte, hoc est secundum Deum, vivere volumus; in illa vero beata, quae sempiterna promittitur, pla ne speranda est.
ar 94

Zbog svega toga, ono to se grki naziva djtHreia (to bi, ako se latinski moe tako rei, bilo impassibilitas), ako tako treba razumjeti (a to, dakako, pripada dui, ne tijelu) da znai ivjeti bez onih uv stava koja se dogaaju protiv razbora te uzbuuju um - : svakako je neto dobro i poeljno u najveoj mjeri, ali ne pripada ovomu ivotu. Naime, nije posrijedi glas bilo kojih ljudi, nego onih to su najpoboniji, veoma pravedni i sveti, kad se kae: Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine. Dakle, ta e djtdeia nastupiti kad u ovjeku ne bude nikakva grijeha. Sada se dostatno dobro ivi, ako se ivi bez prekraja. A k o pak tko god misli kako ivi bez grijeha, taj ne ini da bude bez grijeha, nego prije da ne primi oprosta. I dalje, ako 'ajifteia treba nazvati ono stanje kada duu ne moe ganuti nikakvo uvstvo, tko takvu zamrlost ne bi smatrao gorom od svih poroka? Dakle, moe se (a da ovo ne bude besmisleno) rei kako e savreno blaenstvo biti bez napadaja straha, bez ikakve tuge; ali tko bi rekao (osim onoga to je posve izdvojen od istine) kako tu nee biti nikakve ljubavi ni radosti? U z to, ako je ajtadeia ono stanje u kojem niti strah plai, niti bol titi, - onda ga u ovome ivotu treba izbjegavati, elimo li ivjeti ispravno, to jest: po Bogu. Meutim, u onome blaenom ivotu, koji nam se obeaje kao vjean, jasno je da se takvu stanju treba nadati.
37

Timor in caritest
6 S S e P

CC429

Timor namque ille, de quo dicit apostolus Ioannes: Timor * ^ > d perfeeta caritas foras mittit timorem, I quia timor poenam habet; qui autem timet, non est perfeetus in caritate , non est eius generis timor, cuius ille, quo timebat apostolus Paulus, ne Corinthii serpentina seducerentur astutia ; hunc enim timorem habet caritas, immo non habet nisi caritas; sed illius generis est ti mor, qui non est in caritate, de quo ipse apostolus Paulus ait: Non enim aecepistis spiritum servitutis iterum in timore . Timor vero ille castus permanens in saeculum saeculi , si erit et in futuro saeculo (nam quo alio modo potest intellegi permanere in saeculum saecu li?), non est timor exterrens a malo quod aceidere potest, sed tenens in bono quod amitti non potest. Ubi enim boni adepti amor immutabilis est, profeeto, si diei potest, mali cavendi timor securus est. Ti moris quippe asti nomine ea voluntas significata est, qua nos necesse erit nolle peceare, et non sollicitudine infirmitatis, ne forte peceemus, sed tranquillitate caritatis cavere peccatum. Aut si nullius om nino generis timor esse poterit in illa certissima securitate perpetuorum feliciumque gaudiorum, sic est dictum: Timor Domini castus permanens in saeculum saeculi , quemadmodum dictum est: Patien9. 5.
o n e s t n car ate se 95 96 91 98 99

5. Naime, onaj strah o kojem apostol Ivan kae: U ljubavi nema straha; naprotiv, savrena ljubav iskljuuje strah, jer strah pretpostav lja kaznu. A tko se boji, nije savren u ljubavi; nije istoga roda kao onaj kojim je apostol Pavao strahovao da Korinane ne zavede zmijina lukavost. Takav strah posjeduje samo milosrdna ljubav, i moe ga osjetiti samo milosrdna ljubav (caritas). A drugog je roda onaj strah koji nije u ljubavi, i o kojem sam apostol Pavao kae: Niste primili duha ropstva, da ponovo budete u strahu. Meutim, onaj neokaljani strah, to traje na vijeke vjekova , ako bude postojao i u buduem vijeku (jer kojim se drugim nainom i moe shvatiti kako e trajati na vijeke vjekova?), nije strah to plai oda zla koje se moe dogoditi, nego koji odrava u dobru koje se ne moe izgubiti.
38 39 40 41

quoniam M. timorem M.

Naime, ondje gdje je ljubav prema postignutu dobru nepromjenjiva, tu je zaista - ako se tako moe rei - strah oda zla koje treba izbjega vati - spokojan. Jer, izriaj 'neokaljan strah' oznauje onu volju po kojoj e biti nudno da ne htjednemo grijeiti, ne po tjeskobi svoje slabosti, kako ne bismo moda zgrijeili, nego po spokoj nos ti ljubavi da se uvamo grijeha. Ili, ako pak ne moe biti nikakve vrste straha u onome najpouzdanijem spokojstvu neprestanih i blaenih radosti, onda je izrekom neokaljan Gospodinov strah koji traje na vijeke vjekova reeno isto to i rijeima: Strpljivost ubogih nee propasti
3 ) i 6 netrpnost, beutnost, bestrasnost. 1/vi 8 l/v4,18. 2 Kor 11,3. Rim 8,15. Ps 19 (18), 9. (Prema latinskom in saeculum saeculi).
O S o v n o : 3 8

9 4 9 5 9 6 9 7 9 8

9 9

1 Io 1, 8. l i o 4, 18. Cf. 2 Cor 11,3. Rom 8, 15. Ps 18, 10. Ps 18 10

37

3 9

4 0

41

260

D E CIV. D E I

14, 9,5 - 10
10 42

O DRAVI BOJOJ

14,

9,5 -

10

261

tia pauperum non peribit in aeternum . Neque enim aeterna erit ipsa patientia, quae necessaria non est, nisi ubi toleranda sunt mala; sed aeternum erit, quo per patientiam pervenitur. Ita fortasse timor castus in saeculum saeculi dictus est permanere, quia i d permanebit, quo timor ipse perducit.

dovijeka. Zapravo, i nee biti vjena sama strpljivost (koja i nije potrebna osim ondje gdje treba podnositi zla), nego e biti vjeno ono do ega se stie strpljivou. Moda je na isti nain reeno, kako e neokaljani strah trajati na vijeke vjekova, to jest: da e trajati ono do ega taj strah dovodi. 6. K a d je tomu tako, i jer treba voditi ispravan ivot kojim se ima stii do blaena ivota, sva su ona uvstva u ispravnu ivotu ispravna, a u izopaenu - izopaena. A blaen i vjean ivot imat e ljubav i radost ne samo ispravne nego i spokojne, doim nee imati nikakva straha i bola. Otuda se vidi, kakvi moraju biti graani Bojega grada na ovome proputovanju, ivei po duhu, a ne po puti, to jest: po Bogu, a ne po ovjeku; te kakvi e biti u onoj besmrtnosti prema kojoj se kreu. Doim, grad, naime zajednica, bezbonika ne ivi po Bogu, nego po ovjeku; i tujui lano a prezirui istinsko boanstvo, ti slijede nauke ljudi ili zloduha i potresaju ih izopaena uvstva poput bolesti i smut nji. I ako se u toj zajednici nade graana koji ublaavaju takva uv stva i ini se kao da ih svladavaju, ti su u svojoj bezbonosti toliko oholi i uzneseni, te im je nadutost to vea to su im bolovi manji. A ako se neki od njih - to udovinijom ispraznou to je ona rjea toliko zanesu sami sobom da ih ba nita ne pobuuje ili uzbuuje, da ih ne dira i ne privlai nikakvo uvstvo, ti vema gube cjelokupnu ljudskost, negoli to doseu istinsko spokojstvo. Jer, zbog toga to je neto tvrdo, nije samim tim i ispravno; ili ako je beutno, da je stoga i zdravo. Strast i pouda poslije pada [10-28]

Ex his affectibus duae civitates.

PL417 CC 430

9. 6. Quae cum ita sint, quoniam recta vita ducenda est, qua perveniendum sit ad beatam, omnes affectus istos vita recta rectos ha bet, perversa perversos. Beata vero eademque aeterna amorem habe bit et gaudium non solum rectum, verum etiam certum; timorem autem ac dolorem nullum. Unde iam apparet utcumque, quales esse debeant in hac peregrinatione cives civitatis Dei, viventes secundum spiritum, non secundum carnem, hoc est secundum Deum, non se cundum hominem, et quales in illa, quo tendunt, immortalitate futu r i sint. Civitas porro, i d est societas, impiorum non secundum Deum, sed secundum hominem viventium et in ipso cultu falsae contemptuque verae divinitatis doctrinas hominum daemonumve sectantium his affectibus pravi tamquam morbis et perturbationibus quatitur. Et si quos cives habet, qui moderari talibus motibus et eos quasi temperare videantur, sic impietate superbi et elati sunt, ut hoc / ipso sint in eis / maiores tumores, quo minores dolores. Et si nonnulli tanto immaniore, quanto rariore vanitate hoc in se ipsis adamaverint, ut nullo prorsus erigantur et excitentur, nullo flectantur atque inclinentur affectu: humanitatem totam potius amittunt, quam veram assequuntur tranquillitatem. Non enim quia durum aliquid, ideo rectum, aut quia stupidum est, ideo sanum.
at

Qui fuerunt affectus et libido post peccatum [10-28]

Primi homines in paradiso beati erant.

10. Sed utrum primus homo vel primi homines (duorum erat quippe coniugium) habebant istos affectus in corpore animali ante peccatum, quales in corpore spiritali non habebimus omni purgato finitoque peccato, non immerito quaeritur. Si enim habebant, quomodo erant beati in illo memorabili beatitudinis loco, id est paradi so? Quis tandem absolute dii beatus potest, qui timore afficitur vel dolore? Quid autem timere aut dolere poterant illi homines in tantorum tanta affluentia bonorum, ubi nec mors metuebatur nec ulla corporis mala valetudo, nec aberat quicquam, quod bona voluntas adipisceretur, nec inerat quod carnem animumve hominis feliciter viventis offenderet? Amor erat imperturbatus in Deum atque inter se coniugum fida et sincera societate viventium, et ex hoc amore grande gaudium, non desistente quod amabatur ad fruendum. Erat devitatio tranquilla peccati, qua manente nullum omnino alicunde malum,
au

10. A l i , ispravno je upitati da li je imao prvi ovjek, i l i imadijahu l i prvi ljudi - jer postojae zajednitvo dvoje ljudi - u svojem ivotinjskom tijelu prije grijeha ta uvstva, kakva u svojem duhovnom tijelu neemo imati, poto bude oien i dokrajen svaki grijeh. A k o ih imadijahu, kako onda bijahu blaeni na onome nezaboravnome mjestu blaenstva, to jest: u raju? Tko se moe nazvati posve blae nim ako trpi strah ili bol? A l i , zbog ega su se mogli bojati ili osjeati bol ti prvi ljudi u takvu i toliku izobilju dobara, gdje ih nije plaila ni smrt ni kakva tjelesna bolest, i gdje ne manjkae niega to bi dobra volja zaeljela postii, i gdje ne bijae prisutno nita to bi moglo pozlijediti bilo put bilo duu ovjeka koji je ivio sretno? Tu bijae nepomuena ljubav prema Bogu, te izmeu prvih supruni ka, to ivljahu u vjernu i iskrenu zajednitvu; a iz te je ljubavi potje cala golema radost, jer ono to se voljelo neprestance bijae radi na slade nazono. Postojae spokojno izbjegavanje grijeha, i dok je ono trajalo, ni od kuda nije prodiralo nikakvo zlo koje bi ih alostilo. Ili
Ps 9,18. (Prijevod prema latinskom predloku).

Treba li vjero vati kako prvi ljudi u raju nisu bili izloeni nikakvim uzbu enjima prije nego to su bili zgrijeili.

a t

a u

assequantur M. aliunde M.

262

D E civ. D E I

14, 1 0 - 1 1 , 1

O DRAVI BOJOJ

14,

10 -

11,1

263

CC431

PL 418

quod contristaret, irruebat. An forte cupiebant prohibitum lignum ad vescendum contingere, sed mori metuebant, ac per hoc et cupidi tas et metus iam tune illos homines etiam in illo perturbabat loco? Absit ut hoc existimemus fuisse, ubi nullum erat omnino peccatum. Neque enim nullum peccatum est ea quae lex Dei prohibet concupiscere atque ab his abstinere timore poenae, non amore iustitiae. Ab sit, inquam, ut ante omne peccatum iam ibi fuerit tale peccatum, ut hoc de ligno admitterent, quod de muliere Dominus ait: Si quis viderit mulierem ad concupiscendum eam, iam moechatus est eam in corde suo . Quam igitur felices erant et nullis agitabantur perturba tionibus animorum, nullis corporum laedebantur incommodis: tam felix universa societas esset humana, si nec illi malum, quod etiam in posteros traicerent , nec quisquam ex eorum stirpe iniquitate committeret, quod damnatione / reciperet; atque ista permanente felicitate, donec per illam benedictionem, qua dictum est: Crescite et multiplicamini , praedestinatorum sanctorum numerus compleretur, alia maior daretur, quae beatissimis angelis data est, ubi iam esset certa securitas peceaturum neminem neminemque moriturum, et tali esset vita sanctorum post nullum laboris, doloris, mortis experimentum, qua/lis erit post haec omnia in incorruptione corporum reddita resurrectione mortuorum.
101 a v az ba 102

moda uahu dotaknuti zabranjeno stablo, kako bi s njega kuali, ali se bojahu umrijeti, pa su tako, dakle, i udnja i strah uznemirivali ve ono dvoje na tome mjestu? Nek je daleko od nas, da bismo i pomislili kako takvo to bijae ondje gdje nije bilo nikakva grijeha! Jer svakako je grijeh udjeti za onim to brani Boji zakon, i ustezati se od toga zbog straha od kazne, a ne zbog ljubavi prema pravedno sti. I nek je daleko od nas, kaem, da bi prije svakoga grijeha tu ve postojao onakav grijeh kakvim oni prema stablu zgrijeie onako kako Gospodin ree o eni: Ako tko s poudom pogleda enu, ve je u svom srcu s njom uinio preljub.
1

Dakle, kao to oni bijahu sretni i nisu im due potresale nikakve smutnje, niti su im tijela trpjela ikakve tegobe, - tako bi bila sretna i cjelokupna ljudska zajednica, da to dvoje prvih ne poinie zlo, koje prenesoe i na potomke, te da nitko od njihova roda nije poinio opainom ono to se osudom uzvraa. I takva bi sretnost potrajala sve dok po onome blagoslovu, izreenu u rijeima: Plodite se i mno ite ne bi se ispunio broj predodreenih svetaca; a nakon te sretno sti dala bi se jo vea (kakva je dana najblaenijim anelima), u kojoj bi ve bilo pouzdano jamstvo, da nitko nee zgrijeiti i nitko nee umrijeti, te takav bi bio ivot svetih - bez ikakva prethodnog iskustva napora, bola, smrti - kakav e i biti nakon svega ovoga, u nepropadljivosti tjelesa nakon uskrsnua mrtvih.
2

Deus praesciens hominem peceaturum statuit salv a r e

11. 1. Sed quia Deus cuneta praescivit et ideo quoque hominem peceaturum ignorare non potuit: secundum id, quod praescivit atque
r

..

. T

hh * i
DD

-i

11. 1. A l i , budui je Bog sve unaprijed znao, te nije mogao neznati, da e ovjek zgrijeiti, i mi moramo zasnovati svoj nauk o svetome gradu prema tome to je O n unaprijed znao i rasporedio, a ne i , v . . i .* N/

padu prvoga

kojem je ?skvarena dobro stvorena narav,

a t o n e
n i t k o

disposuit, civitatem sanetam debemus asserere, non secundum l l lud, quod in nostram cognitionem pervenire non potuit, quia in Dei dispositione non fuit. Neque enim homo peccato suo divinum potuit perturbare consilium, quasi Deum quod statuerat mutare compulerit; cum Deus praesciendo utrumque praevenerit, id est, et homo, quem bonum ipse creavit, quam malus esset futurus, et quid boni etiam sic de illo esset ipse facturus. Deus enim etsi dicitur statuta

prema onome sto nije moglo stici u nasu spoznaju, jer ne bijae u Bojoj namisli. Isto tako, ovjek svojim grijehom nije mogao izmijeniti boansku nakanu, kao da bi prisilio Boga izmijeniti ono to bijae odredio, jer je Bog svojim predznanjem predvidio oboje, to jest: i kako e zao postati ovjek (kojega bijae stvorio dobrim) i kakvo e dobro sam nainiti ak iz i od takvoga zla. Naime, kae se i kako Bog mijenja odluke (pa se otuda u prenesenu izrijeku u Svetome pismu

m o e

popraviti tvorca^ "

621 3

primi homines add. M. traiecerunt M. iniquitate... damnatione] iniquitatem (x>mrrutteret, quae damnationem M. eam add. M.

1 0 1

1 0 2

M t 5, 28. G e n 1, 28.

1 2

Mt 5,28. Post 1,28.

264

DE

civ.

DEI

14, 11,1 -

11,2

O DRAVI BOJOJ

14,

11,1-11,2

265

cc 432

PL419

mutare (unde tropica locutione in Scripturis etiam paenituisse le gitur Deum ), iuxta i d dicitur, quod homo speraverat vel naturalium causarum ordo gestabat, non iuxta id, quod se Omnipotens facturum esse praesciverat. Fecit itaque Deus. sicut scriptum est, homi nem r e c t u m ac per hoc voluntatis bonae. Non enim rectus esset bonam non habens voluntatem. Bona igitur voluntas opus est Dei; cum ea quippe ab illo factus est homo. Mala vero voluntas prima, quoniam omnia opera mala praecessit in homine, defectus potius fuit quidam ab opere Dei ad sua opera quam opus ullum, et ideo mala opera, quia secundum se, non secundum Deum; ut eorum operum tamquam f ructuum malorum voluntas ipsa esset velut arbor m a l a aut ipse homo in quantum malae voluntatis. Porro mala voluntas quamvis non sit secundum naturam, sed contra naturam, quia vi tium est, tamen eius naturae est, cuius est vitium, quod nisi in natura non potest / esse; sed in ea, quam creavit ex nihilo, non quam genuit Creator de semetipso, sicut genuit Verbum, per quod facta sunt om n i a ; quia, etsi de terrae pulvere Deus finxit hominem , eadem terra omnisque terrena materies omnino de nihilo est, animamque de nihilo factam dedit corpori, cum factus est homo. Usque adeo autem mala vincuntur a bonis, ut, quamvis sinantur esse ad demonstrandum quam possit et ipsis bene uti iustitia providentissima Crea toris, bona tamen sine malis esse possint, sicut Deus ipse verus et summus, sicut omnis super istum caliginosum aerem caelestis invi sibilis visibilisque creatura; mala vero sine bonis esse non possint, quoniam naturae, in quibus sunt, in quantum naturae sunt, utique bonae sunt. Detrahitur porro malum non aliqua natura, quae accesserat, vel ulla eius parte sublata, sed ea, quae vitiata ac depravata fuerat, sanata atque correcta. Arbitrium igitur voluntatis tune est vere liberum, cum vitiis peccatisque non servit. Tale datum est a Deo; quod amissum proprio vitio, nisi a quo dari potuit, / reddi non potest. Unde Veritas dicit: Si vos Filius liberaverit, tune vere liberi eritis . Idipsum est autem, ac si diceret: S i vos Filius salvos fecerit, tune vere salvi eritis. Inde quippe liberator, unde salvator.
103 104 105 106 107 108

b c

govori, da se Bog pokajao ), ali se tako kae prema onomu emu se ovjek nadao ili prema onome to u sebi nosi poredak naravnih uzro ka, a ne prema onome to je Svemogui unaprijed znao da e uiniti. Te tako - kao to je pisano - Bog je stvorio ovjeka ispravnim i prema tome s dobrom voljom. Jer ne bi bio ispravan da nema dobru volju. Stoga, dobra volja je djelo Boje, jer ovjek je od Boga s njome i stvoren.
2

Doim, prva zla volja (jer prethodi svim ostalim zlim djelima u ovje ku) prije bijae nekakvo otpadnue od Bojega djela prema svojim vlastitim djelima, negoli ikakvo djelo; te stoga bijahu zla djela, jer su se zbila prema sebi, a ne prema Bogu; a sama zla volja bijae poput zla stabla to je tim djelima urodilo kao zlim plodovima , ili pak sam ovjek ukoliko je bio zle volje. I dalje, iako zla volja nije po naravi, nego protiv naravi, jer je nedostatak, ipak pripada onoj naravi kojoj je i nedostatak, koji opet ne moe opstojati osim u naravi, ali u onoj koju je Bog iz niega stvorio, a ne koju je Stvoritelj iz sebe rodio, kao to je rodio Rije, po kojoj je sve postalo ; jer iako je Bog obli kovao ovjeka od praha zemaljskoga , ista je ta zemlja i sva zemaljska tvar od niega, te kad je ovjek stvoren, tijelu je Bog dao duu nai njenu od niega.
3 4 5

Meutim, dobra toliko nadvladavaju zla, da iako se zlu doputa da bude (kako bi se pokazalo da pravednost i promisao Stvoritelja mogu dobro upotrijebiti ak i zlo), ipak dobra mogu postojati bez zala, kao to je sam istiniti i Svevinji Bog te svi vidljivi i nevidljivi nebeski stvorovi iznad ovoga pomraenog zraka; doim zla bez dobara ne mogu biti, jer naravi u kojima jesu, ukoliko su naravi, utoliko su zaista i dobre. I dalje, zlo se ne uklanja tako to se odstrani kakva narav to je pridola ili oduzeem bilo kojega njezina dijela, nego tako da se narav to bijae izopaena i uniena izlijei i ispravi. Dakle, sud volje je onda istinski slobodan kad ona ne robuje pogrje kama i grijesima. Takav je dan od Boga, ali kad je jednom izgubljen vlastitom pogrjekom, ponovo se ne moe stei osim od onoga koji ga je i mogao dati. Otuda Istina kae: Ako vas Sin oslobodi, zaista ete biti slobodni. A to je isto kao da bi i rekao: ' A k o vas Sin bude spasio, zaista ete biti spaeni.' Jer po emu je Osloboditelj po tome je i Spasitelj.
6

Aliter primi ho mines peceaverunt.

11.2. Vivebat itaque homo secundum Deum in paradiso et corporali et spiritali. Neque enim erat paradisus corporalis propter corpo130

2. I tako je ovjek ivio po Bogu u tjelesnome i duhovnome raju. I ne bijae taj raj tjelesan radi dobara tijela, a ne i duhovan radi dobara

sanctis add.

M.

1 0 3

1 0 4

1 0 5

1 0 6

1 0 7

1 0 8

C f . G e n 6, 6; 1 R e g 15, 11. Eccle 7, 30. C f . M t 7, 17-18. C f . Io 1, 3. C f . G e n 2, 6. Io 8, 36.

1 2 3 4 5 6

Post 6,6. , Prop 7,29. ( U novijem hrvatskom prijevodu: jednostavan, naprama lat. rectus). Mt 7,17-18. Iv 1,3. Post 2,7. Iv 8,36.
t

266

DE

civ.

DEI

14,

11,2

O DRAVI BOJOJ

14,

11,2

267

CC 433

PL 420

ris bona et propter mentis non erat spiritalis; aut vero erat spiritalis quo per interiores et non erat corporalis quo per exteriores sensus homo frueretur. Erat plane utrumque propter utrumque. Postea ve ro quam superbus ille angelus ac per hoc invidus per eamdem superbiam a Deo ad semetipsum conversus e t quodam quasi tyrannico fastu gaudere subditis quam esse subditus eligens de spiritali para diso cecidit (de cuius lapsu sociorumque eius, qui ex angelis Dei an geli eius effecti sunt, in libris undecimo et duodecimo huius operis satis, quantum potui, d i s p u t a v i ), malesuada versutia in hominis sensum serpere affectans, cui utique stanti, quoniam ipse ceciderat, invidebat, colubrum in paradiso corporali, ubi cum duobus illis hominibus, masculo et femina, animalia etiam terrestria cetera subdita et innoxia versabantur, animal scilicet lubricum et tortuosis anfractibus mobile, operi suo congruum, per quem loqueretur, elegit; eoque per angelicam praesentiam praestantioremque naturam spiri tali nequitia sibi subiecto et tamquam instrumento abutens fallacia ser/mocinatus est feminae, a parte scilicet inferiore illius humanae copulae incipiens, ut gradatim perveniret ad totum, non existimans virum facile credulum nec errando posse decipi, sed dum alieno cedit errori. Sicut enim Aaron erranti populo ad idolum fabricandum non consensit inductus, sed cessit obstrictus nec Salomonem credibile est errore putasse idolis esse serviendum, sed blanditiis femineis ad illa sacrilegia fuisse c o m p u l s u m : ita credendum est illum virum suae feminae, uni unum, hominem homini, coniugem coniugi, ad Dei legem transgrediendam non tamquam verum loquenti credidisse seductum, sed sociali necessitudine paruisse. Non enim frustra dixit Apostolus: Et Adam non est seductus, mulier autem seducta est , nisi quia illa quod ei serpens locutus est, tamquam verum esset, accepit, ille autem ab unico noluit consortio dirimi nec in communione peccati; nec ideo minus reus, s i sciens prudensque peccavit. Unde et Apostolus non ait: Non peccavit; sed: Non est seductus; nam utique ipsum ostendit, ubi dicit: Per unum hominem peccatum intravit in mundum, et paulo post apertius: In similitudine, inquit, praevaricationis Adae . Hos autem seductos / intellegi voluit, qui id, quod faciunt, non putant esse peccatum; ille autem scivit. Alioquin quomodo verum erit: Adam non est seductus? Sed inexpertus divinae severitatis in eo falli potuit, ut veniale crederet esse commissum. Ac per hoc in eo quidem, quo mulier seducta est, non est ille seductus, sed eum fefellit, quomodo fuerat iudicandum quod erat
bd 109 1x5 110 1H bi 112 b g 113 b h

uma; i ne bijae samo duhovan, kako bi ovjek uivao samo nutar njim sjetilima, a da ne bude i tjelesan, kako bi ovjek uivao i izvanj skim sjetilima. Bijae, oito, oboje radi jednoga i drugoga. N u , nakon to je iz duhovnog raja ispao onaj oholi aneo, i zato zavidan po istoj oholosti kojom se od Boga priklonio samome sebi; s nekakvim je silnikim prezirom vie volio radovati se pokorenima negoli se sam pokoriti (a ja sam o padu njegovu i njegovih drugova, to su od an ela Bojih postali anelima njegovim, ve raspravljao, onoliko ko liko uzmogoh, u jedanaestoj i dvanaestoj knjizi ovoga djela ). O n je zavodnikom lukavou nastojao upuzati u ovjekovu svijest; ovjeku koji jo stajae zavidio je aneo, koji bijae pao. Iako tu u tjelesnome raju bijahu s ono dvoje ljudi, s mukarcem i enom, i ostale zemaljske ivotinje, ukroene i nekodljive, on je izabrao zmiju da kroz nju progovori, kao najvie prikladnu, naime: ivotinju klisku koja se kree u savitljivim kolobarima. Svojom aneoskom moi te izvrsnijom naravi on je nju podredio sebi u duhovnoj zloi, i zlorabei je kao svoje orue zametnuo je razgovor sa enom, zapoevi naime s niim dijelom ljudskog para kako bi postepeno obuhvatio cjelinu, ne mislei da bi mukarac bio tako lakovjeran te bi se dao obmanuti vlastitom pogrjekom, nego samo ako popusti pogrjeci drugoga.
7

Upravo kao to ni A r o n - kad je ono zabludjeli puk traio da se naini kumir - nije pristao po nagovoru, nego po prisili , niti je vjero jatno da je Salomon pogrjeno mislio da treba sluiti kumirima, nego bijae enskim laskama nagnan na to svetogre , - isto tako treba vjerovati, kako onaj mu svojoj eni, kao jedno drugomu, ovjek o vjeku, suprug supruzi, - pri prekraju Bojega zakona - nije vjerovao, da govori istinu i tako bio zaveden, nego ju je posluao po nunosti njihove zdruenosti. Naime, nije apostol uzalud rekao: Adam nije zaveden, ve je ena zavedena, mislei pri tome kako je ena pri hvatila kao istinito ono to joj zmija bijae govorila, dok se mu nije htio razdvojiti od svoje jedine druice, ak ni u zajednitvu grijeha; a nije zbog toga manje kriv, ta zgrijeio je znajui i razumijevajui. Stoga apostol i nije rekao: 'Nije zgrijeio', nego: Nije zaveden. Zapra vo, o njemu govori kad kae: Po jednom ovjeku ue grijeh u svijet, i malo poslije jo otvorenije: U slinosti Adamova prekraja.
8 9 10 11

et om. M. sensus M. Sed et M. ^ sed M. E o s M.

1x1 b f b h

1 x 1

Apostol htjede da se razumije kako 'zavedeni' znai oni koji ine ono to ne misle da je grijeh. N u , Adam je znao; kako bi inae bilo istini to: Adam nije zaveden? A l i , ne iskusivi jo boanske strogoe, mogao se prevariti to je povjerovao kako je poinjeni prekraj oprostiv. Pa prema tome, iako nije bio zaveden onim ime je zavedena ena, ipak se prevario to se tie naina kojim e se osuditi ono kad

1 0 9

1 1 0

1 1 1

1 1 2

1 1 3

V . supra 11, cc. 13 s. 33; 12, cc. 6, 9. C f . E x 32, 3-5. C f . 3 R e g 11, 4. 1 T i m 2, 14; cf. 2 C o r 11, 3. R o m 5, 12-14.

V i d i O Bojoj dravi, 11,13; 12,1. Izl 32,1-6. 1 Kr 11,4. 1 Tim 2,14. Rim 5,12.14. (Doslovan prijevod prema latinskom: In similitudine praevaricatio nis Adae).
8 9 10 11

268

D E civ. D E I

14, 11,2-13,1

O DRAVI BOJOJ

14,

11,2 -

13,1

269

dicturus: Mulier, quam dedisti mecum, ipsa mihi dedit, et manducavi . Quid ergo pluribus? Etsi credendo non sunt ambo decepti, peccando tamen ambo sunt capti et diaboli laqueis implicati.
114

htjede rei: ena koju si stavio uza me - ona mi je dala, pa sam j e o . Treba l i , dakle, to vie? Iako vjerujui nisu oboje prevareni, ipak su grijeei oboje zatoeni i spetljani avolskim zamkama.
12

Inoboediendo graviter homo peccavit.

CC 434

12. Si quem vero movet, cur aliis peccatis sic natura non mutetur humana, quemadmodum illa duorum primorum hominum praevaricatione mutata est, ut tantae corruptioni, quantam videmus atque sentimus, et per hane subiaceret e t morti ac tot et tantis tamque inter se contrariis perturbaretur et fluetuaret affectibus, qualis in paradiso ante peccatum, licet in corpore animali esset, utique non fuit: si quis hoc movetur, ut dixi, non ideo debet existimare leve ac parvum / illud fuisse commissum, quia in esca factum est, non quidem mala nec noxia, nisi quia prohibita; neque enim quicquam mali Deus in illo tantae felicitatis loco crearet atque plantaret. Sed oboedientia commendata est in praecepto, quae virtus in creatura rationali mater quodammodo est omnium custosque virtutum; quando quidem ita facta est, ut ei subditum esse sit utile; perniciosum autem suam, non eius a quo creata est facere voluntatem. Hoc itaque de uno cibi genere non edendo, ubi aliorum tanta copia subiacebat, tam leve praeceptum ad observandum, tam breve ad memoria retinendum, ubi praesertim nondum voluntati cupiditas resistebat, quod de poe na transgressionis postea subsecutum est, tanto maiore iniustitia violatum est, quanto faciliore posset observantia custodiri.
bl

12. Netko se moe zauditi zato se i ostalim grijesima naa narav toliko ne mijenja kao to se izmijenila prekrajem onih dvoje prvih ljudi; naime, njime je ta narav podvrgnuta tolikom raspadu, kakav vidimo i osjeamo, pa i smrti, te je smuuju i potresaju tolika golema i meusobno oprena uvstva, kakvih ne bijae u raju prije grijeha, iako ovjek bijae u ivotinjskom tijelu; dakle, kao to rekoh, tome se netko moe zauditi, ali poinjeni prekraj ne treba zato smatrati ni lakim ni malenim jer se ticao jela, koje nije bilo ni zlo ni kodljivo, osim to je bilo zabranjeno. A Bog zaista i ne bi - na mjestu tolike sretnosti - ni stvorio ni posadio nita zlo. A l i u onom nalogu bijae zahtjev za poslunou, to je krepost koja je u razumnome stvoru - na neki nain - i majka i uvarica svih ostalih kreposti, i budui daje tako stvoren daje po njega probitano biti pokoran, a pogubno je slijediti vlastitu volju, mjesto volje onoga koji ga je stvorio. A tu naredbu da se ne jede od jedne vrste hrane, ondje gdje ostalih hrana bijae toliko izobilje, bilo je isto toliko lako posluati kao to ona bijae kratka da se zapamti, osobito kad se udnja jo nije opirala volji (to je uslijedilo poslije kao kazna za pre kraj); i to je veom nepravdom naredba prekrena to se lakim po sluhom mogla izvriti.

O kakvoi grijeha to ga poinie prvi ljudi.

Superbia et humilitate civitas utraque discernitur.

13. 1. In oeculto autem mali esse coeperunt, ut in apertam inoboedientiam laberentur. Non enim ad malum opus perveniretur, nisi praecessisset voluntas mala. Porro malae voluntatis initium quae potuit esse nisi superbia? Initium enim omnis peccati superbia est . Quid est autem superbia nisi perversae celsitudinis appetitus? Perversa enim est celsitudo deserto eo, cui debet animus inhaerere, prin cipio sibi quodammodo fieri atque esse principium. Hoc fit, cum sibi nimis placet. Sibi vero ita placet, cum ab illo bono immutabili deficit, quod ei magis placere debuit quam ipse sibi. Spontaneus est autem iste defeetus, quoniam, si voluntas in amore superioris immutabilis
bI 115

13. 1. Oni su kriomice poeli bivati zli da bi zapali u otvorenu neposlunost. Jer ne bi se stiglo do zla djela, da mu nije prethodila zla volja. I dalje, to je drugo osim oholosti moglo biti poetkom zle volje? Jer oholost je poetak svakoga grijeha . A to li je drugo oholost nego udnja za izopaenim uzdignuem? Naime, izopaeno je uzdignue, kad se napusti poelo uz koje dua treba prionuti, i postane se i bude, na neki nain, sam sebi poelom. To se zbiva kad se netko odvie svia sam sebi. A sam se sebi tako svia, kad otpane od onoga nepromjenjivog dobra, koje mu se trebalo vie sviati ne goli on sam sebi. To je otpadnue svojevoljno, jer da je volja posto jano ustrajala u ljubavi vinjega i nepromjenjivoga dobra (koje ju je
1

O tome kako je u Adamovu prekraju zlome djelu prethodila zla volja.

b l

b l

et om. M. q u o d M.
12

Post 3,12. 10'13- (Prijevod prema latinskom predloku).

1 1 4 1 1 5

G e n 3 , 12. E c c l e 10 15

270

DE

civ.

DEI

14,

13,1

O DRAVI BOJOJ

14,

13,1

271

PL421

c c

4 3 5

boni, a quo illustrabatur ut videret et accendebatur ut amaret, stabilis permaneret, non inde ad sibi placendum averteretur et ex hoc tenebresceret et frigesceret, ut vel illa crederet verum dixisse serpentem, vel ille Dei mandato uxoris praeponeret voluntatem putaretque se venialiter transgressorem esse praecepti, si vitae suae sociam non desereret etiam in societate peccati. Non ergo malum opus fac tum est, id est illa transgressio, ut cibo prohibito vescerentur, nisi ab eis qui iam mali erant. Neque enim fieret ille fructus malus nisi ab arbore m a l a . Ut autem esset arbor mala, contra naturam factum est, quia nisi vitio voluntatis, quod contra naturam est, non utique fieret. Sed vitio depravari nisi ex nihilo facta natura non posset. Ac per hoc ut natura sit, ex eo habet quod a Deo facta est; ut autem ab eo quod est deficiat, ex hoc quod de nihilo facta est. Nec sic defecit homo, ut omnino nihil esset, sed ut inclinatus ad se ipsum minus esset, quam erat, cum ei / qui summe est inhaerebat. Relicto itaque Deo esse in semetipso, hoc est sibi placere, non iam nihil esse est, sed nihilo propinquare. Unde superbi secundum Scripturas sanctas alio nomine appellantur sibi placentes . Bonum est enim sursum habe re cor; non tamen ad se ipsum, quod est superbiae, sed ad Domi n u m , quod est oboedientiae, quae nisi humilium non potest esse. Est igitur aliquid humilitatis miro modo quod sursum faciat cor, et est aliquid elationis quod deorsum faciat cor. Hoc quidem quasi con trarium videtur, ut elatio sit deorsum et humilitas sursum. Sed pia humilitas facit subditum superiori; nihil est autem superius Deo; et ideo exaltat humilitas, quae facit subditum Deo. Elatio autem, quae in vitio est, eo ipso respuit subiectionem et cadit ab illo, quo non est quicquam superius, et ex hoc erit inferius et fit quod scriptum est: Deiecisti eos, cum extollerentur . Non enim ait: Cum elati fuissent, ut prius extollerentur et postea deicerentur; sed cum extollerentur, tune deiecti sunt. Ipsum quippe extolli iam deici est. Quapropter quod nunc in civitate Dei et civitati Dei in hoc peregrinanti saeculo maxime commendatur humilitas et in eius rege, qui est Christus , maxime praedicatur contrariumque huic virtuti elationis vitium in eius adversario, qui est diabolus, maxime dominari sacris Litteris edocetur : profeeto ista est magna differentia, qua civitas, unde loquimur, utraque discernitur, una scilicet societas piorum homi num, altera impiorum, singula quaeque cum angelis ad se pertinentibus, in quibus praecessit hac amor Dei, hac amor sui.
116 117 118 b m 119 12 121

rasvjetljivalo, kako bi vidjela, i grijalo, kako bi ljubila), ona se ne bi od njega odvratila, kako bi se sviala sebi samoj, te se zbog toga zamraila i ohladila, da bi i l i ena povjerovala da zmija govori istinu ili mu volju ene pretpostavio Bojoj zapovijedi te mislio, kako e mu se oprostiti prekraj naredbe ako druicu svojega ivota ne napu sti ak ni u zajednitvu grijeha. Dakle, zlo djelo (to jest: onaj prekraj da se jede zabranjeno jelo) poinili su oni koji ve bijahu zli; toga zla ploda ne bi bilo osim sa zla stabla. A da bude stablo zlo, dogodilo se protiv naravi, jer da nije bilo poroka volje (to je protiv naravi), toga ne bi bilo. A samo narav stvorena iz niega moe se izopaiti nedostatkom. Prema tome, da postoji kao narav, to je po tome to ju je Bog stvorio; a da otpane od onoga to jest, to je po tome to je stvorena iz niega.
2

A l i , ni tada ovjek nije otpao tako da uope ne bude, nego da okrenuvTse sebi samome, bude manje nego to bijae kad je prianjao uz onoga koji najvie jest. Stoga, napustiti Boga i biti u sebi samome (to jest: sviati se sebi samome) ne znai: biti nita, nego pribliavati se nitavilu. Otuda se u Svetome pismu oholi drukije nazivaju i samodopadljivcima (sibi placentes). Dobro je uzdignuti srce, ah ne prema sebi samome (to je oholost), nego prema Gospodinu, to je poslunost, koja moe pripadati samo poniznima.
3

Dakle, postoji neto u poniznosti to na udan nain uzdie srce, dok postoji neto u uzdignuu to unizuje srce. Ovo se ini stanovitim protuslovljem to uzdignue unizuje, dok poniznost uzvisuje. A h , po bona poniznost podvrgava nekoga viemu; a nita nije vie od Boga, te stoga uzvisuje poniznost koja podvrgava Bogu. Doim, samo uzdig nue, koje je po nedostatku, samo po sebi prezire podvrgnue, pa otpada od onoga od kojega nije nitko vii, i po tome biva nie i onako kako je pisano: Oborio si ih kad su se uzvisivali. T u se ne kae: 'Kad se bijahu uzvisili', kao da bi se prvo bili uzvisili, a onda se oborili, nego istodobno kad su se uzvisivah, tad su i oboreni. Jer, samo takvo uzdignue ve je propadnue.
4 5

Zbog toga se sada poniznost najvie cijeni u gradu Bojem i u najve oj mjeri preporuuje gradu Bojem na proputovanju ovim svijetom i najvie se istie u njegovu kralju , koji je Krist; doim Sveto pismo nas pouava, kako opreka toj kreposti, porok uzdignua, najvie go spodari njegovim protivnikom, avlom; a u tome je zaista i golema razlika koja dijeli dva grada o kojima govorimo: jedan je, naime, zajednica pobonih ljudi, a drugi bezbonika, i svaki od njih ima an ele koji mu pripadaju, a u kojima je prije svega - na jednoj strani ljubav prema Bogu, a - na drugoj - ljubav prema sebi.
6 7 8

b m

quo add.

M.
2 3 4 5 6 7 8

1 1 6

1 1 7

1 1 8

1 1 9

1 2 0

1 2 1

C f . M t 7, 18. C f . 2 Pt 2, 10. C f . Praef. Missae. Ps 72, 18; cf. L c 1, 52. Cf. M t 11, 29; Phil 2, 8 etc. C f . L c 4, 6-7.

Mt 7,18. Usporedi 2 Pt 2,10. Ili uznesenosti. Ps 73 (72), 18. (Prijevod prema latinskom predloku). Mt 11,29. Fil 2,8-11. V i d i O Bojoj dravi, 14,28.

272
Superbia exaltans r u i n a m parat.

D E civ. D E I

14, 1 3 , 2 - 1 4

O DRAVI BOJOJ

14,

13,2 -

14

273

PL 422

CC 436

13. 2. Manifesto ergo apertoque peccato, ubi factum est quod Deus fieri prohibuerat, diabolus hominem non cepisset, nisi iam ille sibi ipsi placere coepisset. Hine enim et deleetavit quod dictum est: Eritis sicut dii '. Quod melius esse possent summo veroque princi pio cohaerendo per oboedientiam, non suum sibi existendo principium per superbiam. Dii / enim creati non sua veritate, sed Dei veri participatione sunt d i i . Plus autem appetendo minus est, qui, dum sibi sufficere deligit , ab illo, qui ei vere sufficit, deficit. Illud itaque malum, quo, cum sibi homo placet, tamquam sit et ipse lumen, avertitur ab eo lumine, quod ei si placeat et ipse fit lumen: illud, inquam, malum praecessit in abdito, ut sequeretur hoc malum quod perpetratum est in aperto. Verum est enim quod / scriptum est: Ante ruinam exaltatur cor et ante gloriam humiliatur . Illa prorsus ruina, quae fit in oeculto, praecedit ruinam, quae fit in manifesto, dum illa ruina esse non putatur. Quis enim exaltationem ruinam putat, cum iam ibi sit defeetus, quo est relietus Excelsus? Quis autem ruinam esse non videat, quando fit mandati evidens atque indubitata transgressio? Propter hoc Deus illud prohibuit, quod cum esset admissum, nulla defendi posset imaginatione iustitiae. Et audeo dicere superbis esse utile cadere in aliquod apertum manifestumque peccatum, unde sibi displiceant, qui iam sibi placendo ceciderant. Salubrius enim Petrus sibi displicuit, quando flevit, quam sibi placuit, quando praesumps i t . Hoc dicit et sacer Psalmus: Imple facies eorum ignominia, et quaerent nomen tuum, Domine ', id est, ut tu eis placeas quaerentibus nomen tuum, qui sibi placuerant quaerendo suum.
122 1 2 3 bn 124 125 126 bo

2. Dakle, avao ne bi ovjeka uhvatio bjelodanim i otvorenim grije hom, da uini ono to je Bog zabranio, da se ve nije bio poeo sviati sam sebi. Otuda je i uivao u onome to je reeno: Bit ete kao bogovi. A to su bolje mogli biti prianjajui u poslunosti uz najvie i istinsko poelo, nego u oholosti postajui poelo sebi sami ma. Jer stvoreni bogovi nisu bogovi po svojoj istini, nego su to dionitvom u istinskome B o g u . udei vie biva manjim onaj tko izabire da sam sebi dostaje, i tako otpada od Onoga koji mu istinski dostaje.
9 10

Tako je to zlo - kad se ovjek sam sebi svia, kao da je sam svjetlost - ono po emu se odvraa od one svjetlosti po kojoj bi, da mu se svia, i sam postao svjetlost, - to je zlo (kaem) prethodilo u tajnosti, da bi ga slijedilo zlo poinjeno u javnosti. Naime, istina je ono to je zapisano: Prije sloma uzvisuje se srce, a prije slave ponizuje. Slom koji se zbiva u tajnosti prethodi slomu koji se zbiva u javnosti, iako se prvi ne smatra slomom. Jer, tko bi uznositost smatrao slo mom, ak iako je ona odmaknue kojim je naputen Onaj najuzvieniji? A tko opet ne bi vidio, kako je posrijedi slom kad se zbiva bjelodan i nedvojben prekraj zapovijedi? Zbog toga je Bog zabranio in koji, poto je poinjen, nije se mogao braniti nikakvim izmiljaj em pravinosti. Usuujem se rei kako je oholima korisno zapasti u ka kav bjelodan i otvoren grijeh, po kojem mogu postati nezadovoljni sobom samima, poto su ve pali, sviajui se sami sebi. Zdraviji bi jae Petar nezadovoljan samim sobom kad je zaplakao nego kad se sam sebi sviao i bio odve samopouzdan. To kae i Sveti psalam: Pokrij im lice sramotom, i potrait e tvoje ime, Gospodine! To jest: 'da im se ti svidi, dok trae tvoje ime, njima to su se sviali sebi samima traei svoje ime.'
11 12 13

Peior superbia excusationem inquirit.

14. Sed est peior damnabiliorque superbia, qua etiam in peccatis manifestis suffugium excusationis inquiritur; sicut i l l i primi homi nes, quorum et illa dixit: Serpens seduxit me, et manducavi, et ille dixit: Mulier, quam dedisti mecum, haec mihi dedit a ligno, et edi . Nusquam hic sonat petitio veniae, nusquam imploratio medicinae. Nam licet isti non sicut C a i n quod commiserunt negent, adhuc tamen superbia in a l i u d quaerit referre quod perperam fecit: su121 128 bp
b n b o b p

14. A l i je gora i kanjivija oholost po kojoj se ak i u bjelodanim grijesima trai utoite isprike, kao to uinie prvi ljudi, od kojih ona ree: Zmija me prevarila, pa sam jela, a on: ena, koju si stavio uza me, ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo. Ne uje se tu nikakva molba za oprostom, nikakav vapaj za lijekom. Iako oni poput Kajina - nisu zanijekali ono to poinie, ipak oholost trai da se krivnja za poinjeno prebaci na drugoga: oholost ene optuuje
1 2 3

O prekriteljevoj oholosti, koja sama bijae gora od p r e k r a ja.

diligit M. placuerunt M. alium M. Gen 3, 5. Cf. Ps81,6; I o l O , 34. P r o v 16, 18. Cf. Mt 26, 75.33. P s 8 2 , 17. Gen 3, 13. 12. Cf. Gen 4, 9.

9 10

1 2 2 1 2 3 124 1 2 5 1 2 6 1 2 7 1 2 8

11 12 13

Post 3,5. V i d i O Bojoj dravi, 9,23; Ivan, 10,34. Izr 18,12. (Prijevod prema latinskom predloku). Rije ruina znai i ruenje, pad i propast i slom. Ps 83 (82), 16. (Prijevod prema latinskom predloku). Post 3,13. Post 3,12. Post 4,9.

1 2 3

274

D E civ. D E I

14, 1 4 - 1 5 , 2

O DRAVI BOJOJ

14,

14 -

15,2

275

perbia mulieris in serpentem, superbia viri in mulierem. Sed accusatio potius quam excusatio vera est, ubi mandati divini est aperta transgressio. Neque enim hoc propterea non fecerunt, quia id mulier serpente suadente, vir muliere impertiente commisit, quasi quicquam Deo, cui vel crederetur vel cederetur, anteponendum f u i t .
bq

zmiju, oholost mua optuuje enu. N u , gdje je prekraj Boje zapo vijedi tako bjelodan, takve su rijei vie prava optuba negoli isprika. Isto tako, ne znai da oni toga ne poinie zbog toga to ena uini prekraj na nagovor zmije, a mu na ponudbu eninu, kao da se ita smjelo pretpostaviti Bogu, bilo u povjerenju bilo u poputanju!

Gravissima inoboedientia iuste damnata est... PL 423

CC 437

15. 1. Quia ergo contemptus est Deus iubens, qui creaverat, qui ad suam imaginem fecerat, qui ceteris animalibus praeposuerat, qui in paradiso constituerat, qui rerum omnium copiam salutisque praestiterat, qui praeceptis nec pluribus nec grandibus nec difficilibus oneraverat, sed uno brevissimo atque levissimo ad oboedientiae salubritatem adminiculaverat, quo eam creaturam, cui libera servitus expediret, se esse / Dominum commonebat: iusta damnatio subsecuta est, talisque damnatio, ut homo, qui custodiendo mandatum futurus fuerat etiam carne spiritalis, fieret etiam mente carnalis et, qui sua superbia sibi placuerat, Dei iustitia sibi donaretur; nec sic, ut in sua esset omnimodis potestate, sed a se ipse quoque dissentiens sub illo, cui peccando consensit, pro libertate, quam concupivit, duram miseramque ageret servitutem, mortuus piritu volens et corpore moriturus invitus, desertor aeternae vitae etiam aeterna, nisi gratia liberaret, morte damnatus. Quisquis huiusmodi damnationem vel nimiam vel iniustam putat, metiri profeeto nescit, quanta fuerit iniquitas in peccando, ubi tanta erat non peceandi facilitas. Sicut enim Abrahae non immerito magna oboedientia praedicatur, quia ut oceideret filium, res difficillima est imperata : ita in paradiso tanto maior inoboedientia fuit, quanto id, quod praeceptum est, nullius difficultatis fuit. Et sicut oboedientia secundi hominis eo praedicabilior, quo factus est oboediens usque ad mortem : ita inoboedientia primi hominis eo detestabilior, quo factus est inoboediens usque ad mortem. U b i enim magna est inoboedientiae poena proposita et res a Creatore facilis imperata, quisnam satis explicet, quantum malum sit non oboedire in re facili et tantae potestatis imperio et tanto terrente supplicio?
129 13 br

15. 1. Dakle, ovjek je prezreo nalog Boga, koji ga je stvorio, koji ga je nainio na svoju sliku, koji ga je postavio iznad ostalih ivotinja, koji ga je smjestio u raju, koji ga je opskrbio obiljem svih stvari i blagostanja, koji ga nije opteretio ni mnogim, ni krupnim, ni tekim naredbama, nego mu je pomogao jednom najkraom i najlak om zapovijedi radi zdrave poslunosti, a kojom je htio toga stvora, kojemu je slobodno sluenje na korist, upozoriti da je O n Gospodin. Uslijedila je pravedna kazna, i takva osuda te je ovjek (koji da se drao zapovijedi, bio bi duhovan ak i u puti), postade putenim i u umu; i on - koji se po svojoj oholosti sam sebi svidio - po Bojoj je pravdi sam sebi predan, ali ne tako da bi u cijelosti bio u svojoj moi, nego ne slaui se sa sobom samim, da bi pod vlau onoga s kojim se zgrijeivi sloio, mjesto slobode koju je udio, robovao u okrut nome i bijednome ropstvu, hotimice mrtav u duhu, dok e nehotice umrijeti u tijelu; odbjeg vjenoga ivota, osuen i na vjenu smrt, ako ga milost ne izbavi. Tko god pomisli kako je takva kazna bilo pretjerana bilo nepravedna, taj zaista ne zna odmjeriti kolika bijae opaina u grijeenju tu gdje bijae tako mnogo prilike ne-grijeenja. I kao to se zaslueno slavi Abrahamova velika poslunost (jer mu bijae naloeno ono najtee, da zakolje svojeg sina) , toliko u raju bijae vea neposlunost to ono koje se zapovjedilo nije bilo uope teko. I kao to je poslunost Drugoga ovjeka hvale vrednija, jer po stade posluan sve do smrti , tako je neposlunost prvoga ovjeka to odvratnija jer postade neposlunim sve do smrti. Naime, gdje je za neposlunost odreena golema kazna, a Stvoriteljev je nalog bilo lako posluati, tko bi pravo razjasnio, koliko je zlo neposluh stvari to je tako laka, i zapovijedi tolike moi koja prijeti tako stranom kaznom.
1 2

O pravednosti odmazde, koju prvi ljudi primie zbog svoje neposlunosti.

... hominemque perturbationi bus subiecit.

15. 2. Denique, ut breviter dicatur, in illius peccati poena quid inoboedientiae nisi inoboedientia retributa est? N a m quae hominis est alia miseria nisi adversus eum ipsum inoboedientia eius ipsius,

2. Napokon, ukratko reeno, u kazni za taj grijeh, to je drugo odma zda za neposlunost ako ne sama neposlunost? Jer to je drugo ovje kova bijeda ako ne njegova neposlunost prema sebi samomu, te jer

b c

b r

i fuerit M. terrenti M.

1 2 9

1 3 0

C f . G e n 22, 2; H e b r 11, 17; Iac 2, 21; Sap 10, 5; Eccle 44, 21. C f . Phil 2, 8.

Post 22,2; Heb 11,17; Jak 2,21; Mudr 10,5; Sir 44,20. Fil 2,8.

276

DE

civ.

DEI

14, 15,2
131

O DRAVI BOJOJ

14,

15,2

277

CC438 PL424

ut, quoniam noluit quod potuit, quod non potest v e l i t ? In paradiso enim etiamsi non omnia poterat ante peccatum, quidquid tamen non poterat, non volebat, et ideo poterat omnia quae volebat; nunc vero sicut in eius stirpe cognoscimus et divina Scriptura testatur, homo vanitati similis factus est . Quis enim enumerat, quam multa quae non potest velit, dum sibi ipse, i d est voluntati eius ipse animus eius eoque inferior caro eius, non obtemperat? Ipso namque invito et ani mus plerumque turbatur et caro dolet et veterescit et moritur, et quidquid aliud patimur, quod non pateremur inviti, si voluntati nostrae nostra natura omnimodo atque ex omnibus partibus oboediret. At enim aliquid caro patitur, quo servire non sinitur. Quid interest unde, dum tamen per iustitiam dominantis Dei, cui subditi servire no/luimus, caro nostra nobis, / quae subdita fuerat, non serviendo molesta sit, quamvis nos Deo non serviendo molesti nobis potuerimus esse, non illi? Neque enim sic ille nostro, ut nos servitio corporis indigemus, et ideo nostra est quod recipimus, non illius poena quod fecimus. Dolores porro, qui dicuntur carnis, animae sunt in carne et ex carne. Quid enim caro per se ipsam sine anima vel dolet vel concupiscit? Sed quod concupiscere caro dicitur vel dolere, aut ipse ho mo est, sicut disseruimus , aut aliquid animae, quod carnis afficit passio, vel aspera, ut faciat dolorem, vel lenis, ut voluptatem. Sed dolor carnis tantum modo offensio est animae ex carne et quaedam ab eius passione dissensio, sicut a n i m i dolor, quae tristitia nuncupatur, dissensio est ab his rebus, quae nobis nolentibus acciderunt. Sed tristitiam plerumque praecedit metus, qui et ipse in anima est, non in carne. Dolorem autem carnis non praecedit ullus quasi metus carnis, qui ante dolorem in carne sentiatur. Voluptatem vero praece dit appetitus quidam, qui sentitur in carne quasi cupiditas eius, sicut fames et sitis et ea, quae in genitalibus usitatius libido nominatur, cum hoc sit generale vocabulum omnis cupiditatis. N a m et ipsam iram nihil aliud esse quam ulciscendi libidinem veteres definierunt ; quamvis nonnumquam homo, ubi vindictae nullus est sen sus, etiam rebus inanimis irascatur, e t male scribentem stilum collidat vel calamum frangat iratus. Verum et ista licet irrationabilior, tamen quaedam ulciscendi libido est, et nescio q u a , ut ita dixerim, quasi umbra retributionis, ut qui male faciunt, mala patiantur. Est igitur libido ulciscendi, quae ira d i c i t u r ; est libido habendi pecuniam, quae avaritia; est libido quomodocumque vincendi, quae pervicacia; est libido gloriandi, quae iactantia nuncupatur. Sunt multae variaeque libidines, quarum nonnullae habent etiam vocabula pro132 bs 133 bt 134 bu bv 135

ne htjede ono to je mogao, hoe sada ono to ne moe? Doim u raju, iako i prije grijeha nije mogao sve, ipak to god ne mogae to i ne hotijae, pa stoga i mogae sve to hotijae. Sada pak, kao to prepoznajemo u njegovu potomstvu i svjedoi Sveto pismo: ovjek postade poput ispraznosti. Naime, tko bi nabrojio sve one stvari koje ovjek ne moe a hoe, dok je neposluan sebi samomu, to jest dok su neposluni njegovoj volji: njegova dua i njegova p u t nia od nje? Jer protiv njegove volje, i dua se veinom smuuje, dok put osjea bol, stari i umire i svakovrsno pati; nu sve to ne bismo trpjeli protiv svoje volje, kad bi naa narav svakim nainom i svakim dijelom sluala nau volju.
3

Moda e se prigovoriti, kako zbog onoga to trpi p u t ne moe sluiti volji. A l i , to je vano zbog ega je tako, kad po pravdi Boga i G o spodara, kojemu ne htjedosmo podreeni sluiti, p u t naa (koja nam bijae podvrgnuta) ne sluei postade nam tegobnom, dok mi - ne sluei Bogu - uzmogosmo postati tegobnim sebi samima, a ne Bogu? Jer, njemu ne treba naa sluba kao to nama treba sluba tijela, i kazna koju primismo za ono to uinismo pripada nama, a ne njemu. I dalje, boli (o kojima se govori da pripadaju puti) pripadaju dui, a u puti su i proistjeu iz puti. Jer to sama p u t - bez due - bilo osjea kao bol bilo udi? Naime, kad se kae kako p u t togod udi ili da uti bol, onda je posrijedi i l i sam ovjek (kao to dokazasmo ) ili togod od due na to djeluje trpnja (passio) puti, bilo muna, te priinja bol, bilo blaga, te izaziva ugodu. I bol puti samo je povreda due iz puti i nekakav nesklad s trpnjom puti, kao to i bol due (koji se naziva alost) tek je nesklad s onim stvarima koje nam se dogaaju protiv nae volje. N u , alosti veinom prethodi strah, koji je i sam u dui, a ne u puti. Doim samomu bolu puti ne prethodi takorei nikakav strah puti koji se osjea u puti prije bola. Nasladi, opet prethodi nekakva udnja koja se uti u puti kao njezina pouda (poput gladi, ei i onoga to se u spolovilima obino zove pohota, iako je to openit nazivak za svaku elju). A i sama srdba nije nita drugo nego - kako su je stari odredili - udnja za osvetom, iako se ovjek pokatkada (gdje se ne moe osjetiti nikakva osveta) srdi i na neive predmete, pa lomi pi salo koje mu loe pie ili kri pero u gnjevu. A l i i to (iako vema nerazborito) predstavlja ipak nekakvu udnju za osvetom i - da tako kaem - kao nekakvu sjenu odmazde, kako bi oni to zlo ine zlo i trpjeli.
4 5

b s

b t

b u

b v

veterascit M. animae M. ut M. quae M.

Dakle, postoji udnja za osvetom, koja se zove srdbom; postoji ud nja za posjedovanjem novca, koja se zove pohlepom; postoji udnja za pobjedom pod svaku cijenu, koja se zove tvrdoglavost; postoji ud nja za hvastanjem, koja se zove hvalisavost. Postoje mnoge i raznovr sne udnje, od kojih neke imaju primjerene nazivke, a neke nemaju.

1 3 1

1 3 2

1 3 3

1 3 4

1 3 5

C f . T E R E N T I U S , Andria 2 , 1, 305-306. Ps 143, 4 . V . supra 14, 2 . C f . C I C E R O , TUSC. disp. 3 , 5, 1 1 ; 4, 9, 2 1 . C f . C I C E R O , TUSC. disp. 4, 9, 2 0 .

3 4 5

Ps 144 (143), 4. (Prijevod prema latinskom predloku). V i d i O Bojoj dravi, 14,2. Ciceron, Tuskulanski razgovori, 3,5,11; 4,9,21.

278

D E civ. D E I

14, 1 5 , 2 - 1 7

O DRAVI BOJOJ

14,

15,2 -

17

279

pria, quaedam vero non habent. Quis enim facile dixerit, quid vocetur libido dominandi, quam tamen plurimum valere in tyrannorum animis etiam civilia bella testantur?

Tko bi, tako, lako rekao kako se naziva udnja za vladavinom, o kojoj i graanski ratovi svjedoe koliko ona utjee na due samosilnika?

L i b i d i n i s aestus volunta tem commovet. CC 439

PL 425

16. Cum igitur sint multarum libidines rerum, tamen, cum libido dicitur neque cuius rei libido sit additur, non fere assolet animo occurrere nisi illa, qua obscenae partes corporis excitantur. Haec au tem sibi non solum totum corpus nec / solum extrinsecus, verum etiam intrinsecus vindicat totumque commovet hominem animi si mul 'affectu cum carnis appetitu coniuncto atque permixto, ut ea voluptas sequatur, qua maior in corporis voluptatibus nulla est; ita ut momento ipso temporis, quo ad eius pervenitur extremum, paene omnis acies et quasi vigilia cogitationis / obruatur. Quis autem amicus sapientiae sanctorumque gaudiorum coniugalem agens vitam, sed, sicut Apostolus monuit, sciens suum vas possidere in sanctificatione et honore, non in morbo desiderii, sicut et gentes, quae ignorant Deum , non mallet, si posset, sine hac libidine filios procreare, ut etiam in hoc serendae prolis officio sic eius menti ea, quae ad hoc opus creata sunt, quemadmodum cetera suis quaeque operibus distributa membra servirent, nutu voluntatis acta, non aestu libidinis incitata? Sed neque ipsi amatores huius voluptatis sive ad concubitus coniugales sive ad immunditias flagitiorum cum voluerint commoventur; sed aliquando importunus est ille motus poscente nullo, aliquando autem destituit inhiantem, et cum in animo concupiscen tia ferveat, friget in corpore; atque ita mirum in modum non solum generandi voluntati, verum etiam lasciviendi libidini libido non servit, et cum tota plerumque menti cohibenti adversetur, nonnumquam et adversus se i p s a dividitur commotoque animo in commovendo corpore se ipsa non sequitur.
I36 bz

16. Dakle, iako postoje poude (libidines) za mnogim stvarima, ipak kad se kae pouda (libido) a ne doda se za kojom stvari, obino u pamet ne dolazi nita drugo nego pohota to uzbuuje sra motne dijelove tijela. Ona sebi podvrgava ne samo cijelo tijelo, ne samo izvanjsko, nego i unutarnje, i uzbuuje cijela ovjeka, kad se duevno uvstvo spoji i smijea s putenom udnjom, kako bi uslijedila ona naslada od koje nema vee meu tjelesnim nasladama, tako te u onome asu kad se stigne do njezina vrhunca, zamire skoro svako otroumlje i takorei budnost promiljaj a. Meutim, koji prijatelj mu drosti i svetih radosti, ivei u branom ivotu, ali - kako je apostol upozorio - znajui posjedovati svoju tjelesnu posudu u svetosti i a sti, ne u bolesti pohote kao pogani koji ne poznaju Boga; koji ne bi radije kad bi mogao, i vlastitu djecu raao bez takve poude, tako da i pri ovoj zadai raanja potomstva oni dijelovi to su stvoreni radi toga djela onako slue njegovu umu kao i ostali udovi, svaki u svojem dodijeljenom poslu, pokretani nalogom volje, a ne pobuivani razdrabom pohote?
1 2

O zlu poude, nazivu koji odgovara mno gim porocima, ali se posebno pripisuje pokre tima bludne uspaljenosti.

A l i ni sami zaljubljenici ove naslade ne mogu se kad god ushtjednu pobuditi bilo na brani obleaj bilo na neiste poroke. Nego se taj nagon pokatkad i nezvan namee, dok katkad opet poudniku izosta je, i dok u dui pohota vrije, tijelo ostaje hladno. I tako na udesan nain ta pouda odbija sluiti ne samo volji za raanjem nego i poudi za razbludom; pa iako se najee opire nadzoru uma, pokatkad se dijeli i protiv sebe same, te uzbudivi duu ne nastavlja s uzbuivanjem tijela.

Libidine nuditas pudet.

17. Merito huius libidinis maxime pudet, merito et ipsa membra, quae suo quodam, ut ita dixerim, iure, non omnimodo ad arbitrium nostrum movet aut non movet, pudenda dicuntur, quod ante pecca tum hominis non fuerunt. Nam sicut scriptum est: Nudi erant, et non confundebantur , non quod eis sua nuditas esset incognita, sed tur137

17. S pravom se stoga ovjek najvie srami takve poude, a s pravom se i sami udovi koje - da tako kaem - ona pokree ili ne pokree nekakvim svojim zakonom (a ne u cijelosti prema naoj odlu ci) nazivaju sramnim dijelovima, kakvima ne bijahu prije ovjekova grijeha; naime, kao to je pisano: Bijahu goli, ali ne osjeahu stida, ne zbog toga to im ne bi bila poznata vlastita goloa, nego jer im
1

0 goloi prvih ljudi, koja im se nakon grijeha uinila gnusnom 1 sramotnom.

b z

ipsam M.

Latinska rije libido inae znai elja, nerazborita volja, samovolja, hir, pohota, udnja, putena naslada, slastohleplje. 1 Sol 4,4-5. (Prijevod prema latinskom predloku).
2 1

1 3 6

1 3 7

1 Thess 4, 4-5. G e n 2, 25; cf. A U G U S T I N U S , De Gen ad litt. 11, 1, 3.

Post 2,25.

280

DE

civ.

DEI

14, 17

O DRAVI BOJOJ

14,

17

281

CC 440

PL426

pis nuditas nondum erat, quia nondum libido membra illa praeter arbitrium commovebat, nondum ad hominis inoboedientiam redarguendam sua inoboedientia caro quodammodo testimonium perhibebat. Neque enim caeci creati erant, ut imperitum vulgus opinatur: quahdo quidem et ille vidit animalia, quibus nomina imposuit , et de illa legitur: Vidit mulier quia bonum lignum in escam et quia placet oculis ad videndum '. Patebant ergo oculi eorum, sed ad hoc non erant aperti, hoc est non / attenti, ut cognoscerent quid eis indumento gratiae praestaretur, quando membra eorum voluntati repugnare nesciebant. Qua gratia remota, ut poena reciproca inoboedientia plecteretur, exstitit in motu corporis quaedam impudens novitas, un de esset indecens nuditas, et fecit attentos reddiditque confusos. Hine est quod, posteaquam mandatum Dei aperta transgressione violarunt, scriptum est de illis: Et aperti sunt oculi amborum et agnoverunt quia nudi erant, et consuerunt folia fici et fecerunt sibi campestria '. Aperti sunt, inquit, oculi amborum, non ad videndum, nam et antea videbant, sed ad discernendum inter bonum quod amiserant et malum quo ceciderant. Unde et ipsum lignum, eo quod istam face ret dinoscentiam, si ad vescendum contra vetitum tangeretur, ex ea re nomen accepit, ut appellaretur lignum sciendi boni et mali. Experta enim morbi molestia evidentior fit etiam iucunditas / sanitatis. Cognoverunt ergo quia nudi erant, nudati scilicet ea gratia, qua fiebat ut nuditas corporis nulla eos lege peccati menti eorum repugnante confunderet. Hoc itaque cognoverunt, quod felicius ignorarent, si Deo credentes et oboedientes non committerent, quod eos cogeret experiri infidelitas et inoboedientia quid noceret . Proinde confusi inoboedientia carnis suae, tamquam teste poena inoboedientiae suae, consuerunt folia fici et fecerunt sibi campestria, id est suceinctoria genitalium. N a m quidam interpretes suceinetoria posuerunt. Porro autem campestria latinum quidem verbum est, sed ex eo dic tum, quod iuvenes, qui nudi exercebantur in campo, pudenda operiebant; unde qui ita suceineti sunt, campestratos vulgus appellat. Quod itaque adversus damnatam culpa inoboedientiae voluntatem libido inoboedienter movebat, verecundia pudenter tegebat. E x hoc omnes gentes, quoniam ab illa stirpe procreatae sunt, usque adeo tenent insitum pudenda velare, ut quidam barbari illas corporis partes nec in balneis nudas habeant, sed cum earum tegimentis lavent. Per opacas quoque Indiae solitudines, cum quidam nudi philosophentur, un138 139 ca 140 cb

goloa jo nije bila gnusna, budui da im pouda jo nije pokretala te udove protiv njihove odluke, i na stanovit nain put jo nije svojom neposlunou svjedoila protiv ovjekove neposlunosti. I nisu oni bili stvoreni slijepima, kao to neuka svjetina misli, jer je mu vidio ivotinje (kojima je dao imena ), dok o eni itamo: Vidje ena da je stablo dobro za jelo, za oi zamamljivo ; dakle, njihove oi bijahu otvorene, ali nisu bile tako rastvorene, to jest pozorne, da bi spoznali kakva dobrobit bijae plat milosti, dok se njihovi udovi jo ne znadijahu opirati njihovoj volji. Poto je ta milost izgubljena, kako bi bili primjerenom kaznom kanjeni za neposluh, u pokretu tijela nastade nekakva sramotna novost, i otuda goloa postade nepri stojnom; oni postadoe pozorni i time zbunjeni.
2 3

Zbog toga je - poto su otvorenim prijestupom prekrili Boju zapo vijed - o njima zapisano: Tada se obadvoma otvore oi, i upoznaju da su goli. Spletu smokova lia i naprave sebi pregae. Kae se, 'obadvoma se otvore oi', ali ne da bi vidjeli, jer su oni i prije vidjeli, nego da bi razlikovali izmeu dobra koje izgubie i zla u koje zapadoe. Otuda i samo stablo - zbog toga to bi im pruilo tu razliku, ako ga unato zabrani dotaknu kako bi s njega jeli - po tome i dobi svoje ime te se nazva stablom spoznaje dobra i zla. Naime, poto se iskusi tegoba bolesti, jasnijom postaje ugodnost zdravlja.
4

Dakle, upoznaju da su goli, naime: ogoljeni, od one milosti po kojoj ih goloa tijela nije zbunjivala, kao kad se zakon grijeha suprot stavio njihovu umu. I tako su spoznali ono to bi bilo sretnije da nisu doznali, da vjerujui Bogu i sluajui ga nisu poinili ono to ih je nagnalo iskusiti koliko kodi ne vjernost i neposluh. Stoga, zbunjeni neposlunou svoje puti (kao svjedokom kazne vlastitog neposluha): spletu smokova lia i naprave sebi pregae (campestria), to jest: potpaaje spolovila (suceinetoria), kako i kau neki od prevoditelja. Sam nazivak campestria, latinska je rije koja je potekla otuda to mladii koji se goli vjebaju na polju (campus) pokrivahu tako svoja spolovila. A oni koji su tako opasani puki se nazivaju campestrati (poljo vjebenici).
5

I stoga je ednost srameljivo pokrila ono to je pouda neposluno pobudila, a protiv volje kanjene zbog neposlunosti. Otuda je u svim narodima, budui da potjeu od istoga roda, duboko usaen obiaj pokrivati sramotne dijelove, a neki od barbara ne izlau gole te dijelove ni u kupelji, nego se kupaju pokrivi ih. A i u mra nim osamljenim sklonitima Indije, oni koji se goli bave filozofijom,

0 3

c b

cognoverunt M. nocerent M. Post 2,20. Pomisao o sljepoi prvih ljudi nastala je prema stavku u knjizi Post 3,7, koji se dalje navodi. Post 3,6. Post 3,7. Izvorno: bojini opreg ili zaprega.
3 4 5 2

1 3 8

1 3 9

1 4 0

Cf. G e n 2, 20. G e n 3 , 6. G e n 3, 7; cf. A U G U S T I N U S , De Gen ad litt. 11, 34, 46.

282

DE

civ.

DEI

14, 1 7 - 1 9

O DRAVI BOJOJ

14,

17 - 19

283

de gymnosophistae nominantur, adhibent tamen genitalibus tegmina, quibus per cetera membrorum carent.
Quodque opus libidinis latebras quaerit. CC441

te se zbog toga zovu gimnosofisti, ipak pokrivaju spolovila, iako su im ostali dijelovi posve goli.

18. Opus vero ipsum, quod libidine tali peragitur, non solum in quibusque stupris, ubi latebrae ad subterfugienda humana iudicia requiruntur, verum etiam in usu scortorum, quam terrena civitas licitam turpitudinem fecit, quamvis id agatur, / quod eius civitatis nulla lex vindicat, devitat tamen publicum etiam permissa atque impunita libido conspectum, et verecundia naturali habent provisum lupanaria ipsa secretum faciliusque potuit impudicitia non habere vincula prohibitionis, quam impudentia removere latibula illius foeditatis. Sed hane etiam ipsi turpes turpitudinem vocant, cuius licet sint amatores, ostentatores esse non audent. Quid? coneubitus coniugalis, qui secundum matrimonialium praescripta tabularum procreandorum fit causa liberorum, nonne et ipse quamquam sit licitus et honestus, remotum ab arbitris cubile conquirit ? Nonne omnes famulos atque ipsos etiam paranymphos et quoscumque ingredi quaelibet necessitudo permiserat, ante mittit foras, quam vel blandiri coniux coniugi incipiat? Et quoniam, sicut ait etiam quidam Ro
cc cd

18. A sam in koji se izvodi s takvom nasladom izbjegava jav nost, ne samo pri bilo kakvom bludu (gdje je skrovite potrebno, kako bi se izbjeglo osudi ljudskih sudova), nego i u samim bludilitima, od kojih je zemaljski grad nainio doputenu izopaenost; te iako se tu obavlja ono to nikakav zakon grada ne kanjava, ipak i dopu tena i nekanjiva pohota bjei od javnog pogleda; i zbog naravnog osjeaja srama ak i bludilita osiguravaju skrovitost, i lake je bludnost uzmogla biti bez spona zabrane negoli sama besramnost bez zaklonita svoje gnusobe. Pa i sami izopaenici nazivaju taj blud izopaenou, te iako se nje govi ljubitelji ne odvauju biti i njegovi izlagatelji. A sam brani spolni snoaj (kojemu je svrha i prema propisima branog ugovora, raanje djece) zar i on - iako je doputen i astan, ne trai skrovito mjesto, daleko od svjedoka? Zar i mladoenja prije nego i pone mi lovati nevjestu, prvo ne poalje van sve sluge ak i same djevere i sve one kojima je po bilo kojoj potrebi bilo doputeno ui? I budui da, kao to kae stanoviti vrhunski vinik rimske rjeitosti , sve stvari koje su pravo uinjene ele se pokazati na svjetlu , to jest: ele da budu poznate; a ovo to je takoer pravo uinjeno eli biti poznato tako, da se ipak srami da bude vieno. Jer tko ne bi znao to se dogaa izmeu suprunika, da bi se raala djeca, kad se upravo radi toga ene i vjenavaju u takvoj sveanosti? Pa ipak, kad se radi ono od ega nastaju djeca, ni samoj se vlastitoj djeci (ako ih ve ima ro ene u toj vezi) ne doputa da svjedoe inu. Taj pravedni in radi svojeg poznavanja trai svjetlo dua, a ipak bjei od svjetla oiju. Otkuda to ako ne otuda to se ini neto dolino po naravi, ali popra eno sramom po kazni?
1 2

O sramu pri spolnom snoa ju, ne samo bludnom nego i branom.

PL427

ri volunt , id est appetunt sciri: / hoc recte factum sic appetit sciri, ut tamen erubescat videri. Quis enim nescit, ut filii procreentur, quid inter se coniuges agant? quando quidem ut id agatur, tanta celebritate ducuntur uxores; et tamen cum agitur, unde filii nascantur, nec ipsi filii, si qui inde iam nati sunt, testes fieri permittuntur. Sic enim hoc recte factum ad sui notitiam lucem appetit animorum, ut tamen refugiat oculorum. Unde hoc, nisi quia sic geritur quod deceat ex natura, ut etiam quod pudeat comitetur ex poena?
142

mani maximus

auctor eloquii

141

, omnia

recte facta in luce se

colloca-

Ira et libido ratione moderantur.

19. Hine est quod et illi philosophi, qui veri tati propius accesserunt, iram atque libidinem vitiosas animi partes esse confess i sunt, eo quod turbide atque inordinate moverentur ad ea etiam, quae sapientia perpetrari vetat , ac per hoc opus habere moderatrice mente atque ratione. Quam partem animi tertiam velut in arce quadam ad istas regendas perhibent collocatam, ut illa imperante, istis servientibus possit in homine iustitia ex omni animi parte servari. Hae igi06

19. Zbog toga su i oni filozofi koji su prili blie istini priznali kako su srdba i pouda opaki dijelovi due, zbog toga to je mutno i nesreeno potiu na one stvari koje mudrost zabranjuje initi, pa im stoga i treba obuzdavatelj um i razum. Ovaj je trei dio due , kau, smjeten kao u nekakvoj tvravi, da bi njima upravljao, kako bi se dok on zapovijeda - a dva ostala dijela sluaju - mogla u ovjeku odravati pravednost u svakom dijelu due.
2

O tome kako se srdba i pouda tako opako uzbuuju, da ih treba zadravati uzdama mudro sti, koje ne postojahu u onome zdravlju naravi prije grijeha.

requiiit M. etiam om. M. non antepon. M.

1 2

Usporedi Lukan, 7,62-63. Ciceron, Tuskulanski razgovori, 2,26,64. Rije je o neoplatonicima. Platon, Drava, 586d-e.

1 4 1

1 4 2

L U C A N U S , Phars. 7 , 6 2 - 6 3 . C I C E R O , TUSC. disp. 2 , 2 6 , 6 4 .

1 2

284

DE

civ.

DEI

14, 1 9 - 2 0

O DRAVI BOJOJ

14,

19 -

20

285

cc 442

tur partes, quas et in homine sapiente ac temperante fatentur esse vitiosas, ut eas ab his rebus, ad quas iniuste moventur, mens compescendo et cohibendo refrenet ac revocet atque ad ea permittat, quae sapientiae lege concessa sunt (sicut iram ad exerendam iustam cohercitionem, sicut libidinem ad propagandae prolis officium): hae, inquam, partes in paradiso / ante peccatum vitiosae non erant. Non enim contra rectam voluntatem ad aliquid movebantur, unde necesse esset eas rationis tamquam frenis regentibus abstinere. Nam quod nunc ita moventur et ab eis, qui temperanter et iuste et pie vivunt, alias facilius, alias difficilius, tamen cohibendo et repugnando modificantur, non est utique sanitas ex natura, sed languor ex culpa. Quod autem irae opera aliarumque affectionum in quibusque dictis atque factis non sic abscondit verecundia, ut opera libidinis, quae fiunt genitalibus membris, quid causae est, nisi quia in ceteris mem bra corporis non ipsae affectiones, sed, cum eis consenserit, voluntas movet, quae in usu eorum omnino dominatur? Nam quisquis verbum emittit iratus vel etiam quemquam percutit, non posset hoc facere, nisi lingua et manus iubente quodammodo voluntate moverentur; quae membra, etiam cum ira nulla est, moventur eadem voluntate. At vero genitales corporis partes ita libido suo iuri quodammodo mancipavit, ut moveri non valeant, si ipsa defuerit et nisi ipsa vel ultro vel excitata surrexerit. Hoc est quod pudet, hoc est quod intuentium oculos erubescendo devitat; magisque fert homo spectantium multitudinem, quando iniuste irascitur homini, quam vel unius aspectum, et quando iuste miscetur uxori.
cf cg

Oni stoga priznaju, kako su ta dva dijela due izopaena i u mudra i umjerena ovjeka, tako te njih, od stvari na koje oni nepravedno nagone, um mora prisilom i pritiskom odvraati i odgovarati, pripu tajui ih onim stvarima koje su doputene zakonom mudrosti (kao na primjer - srdbu, da bi se provela pravedna prisila, a poudu radi dunosti raanja potomstva). N u , kaem, ti isti dijelovi nisu bili izo paeni u raju prije grijeha. Naime, nisu se ni prema emu pobuivali protiv pravedne volje, zbog ega bi ih trebalo obuzdavati upravlja kim uzdama razuma. Naime, budui se ta uvstva sada tako pobuu ju, a oni koji umjereno, pravedno i pobono ive svladavaju ih jed nom lake, drugi put tee (a ipak uzdravanjem i suzbijanjem) - nije to neko zdravlje po naravi, nego je bolest zbog krivnje. Tomu to rijei i postupke izazvane srdbom i ostalim uvstvima, ednost ne skriva onako kao djela poude koja se izvode spolovilima, - koji je drugi uzrok ako ne to to u ostalim sluajevima dijelove tijela ne pokreu sama uvstva nego volja, poto se s njima suglasila, koja u cijelosti upravlja njihovom upotrebom? Naime, tko god rasren izusti rije i l i pak koga udari, ne moe to uiniti ako mu se nekako na zapovijed volje ne pokrene jezik ili usta; ak i kad nema nikakve srdbe, te udove moe pokrenuti ista ova volja. Meutim, spolne di jelove tijela toliko je - na neki nain - pouda podredila svojoj vlasti, da se oni ne mogu pokrenuti ako ona izostane, ukoliko ona nije izbila sama od sebe ili kao odgovor na podraaj. To je ono to izaziva sram, to je ono to rumenei se izbjegava pogled promatraa; i mnogo lake ovjek podnosi mnotvo promatraa kad se nepravedno srdi na koga, negoli pogled jednog jedinog ovjeka kad pravedno opi s vlastitom enom.

PL 428
Cynicos hbidinis non puduit.

20. Hoc illi canini philosophi, hoc est Cynici, non viderunt, proferentes contra humanam verecundiam quid aliud quam caninam, hoc
. , . , . . . . . . . .

est lmmundam lmpudentemque sententiam? ut scilicet, quoniam mstum est quod fit in uxore, palam non pudeat id agere nec in vico aut platea qualibet coniugalem concubitum devitare. Vicit tamen pudor naturalis opinionem huius erroris. Nam etsi perhibent, hoc aliquando gloriabundum fecisse Diogenem, ita putantem sectam suam nobiliorem futuram, si in hominum memoria insignior eius impudentia figeretur, postea tamen a Cynicis fieri cessatum est, plusque valuit pudor, ut erubescerent homines hominibus, quam error, ut homines

20. Ovo oni pasji filozofi, to jest cinici , nisu uvidjeli, propovije dajui tako protiv ljudske stidljivosti nita drugo nego pasji, to jest: neist i besraman nazor, prema kojem - na primjer - budui da je pravedno opiti spolno sa enom, ne treba se stidjeti pa izbjegavati brani snoaj ni javno, bilo na ulici, bilo na trgu. Pa ipak, nazor te zablude pobijeen je naravnim osjeajem srama. Istina je da postoji pria kako je Diogen javno izvrio takav in, mislei kako e njegova sljedba postati glasovitijom, ako se besramnost to upadnije utisne u pamenje ljudi ; meutim, poslije cinici prestadoe initi takvo to, pa je sram (po kojem se ljudi stide jedni pred drugima) nadvladao
2

O najispraznijoj sramoti cinika.

c t

c g

exercendam M r , .. ' retrenanao M.

Cinici. Prema nekima ta filozofska kola potjee od Antistena (oko 400. pr. K r . ) , Sokratova sljedbenika koji je nauavao u Cinosargesu, atenskom predgrau; po njima ime cinik potjee od imena toga mjesta. Vjerojatnije je da sljedba potjee od Diogena iz Sinope, Antistenova uenika (IV. st.), koji je imao nadimak pas (xuoov), jer je odbacivao sve uljudbene obiaje, te ivio u bavi. Ciniki ideal bijae sloboda od svih potreba, elja, obveza. U tri prva kranska stoljea bilo je dolo do zamanog cinikog pokreta u kojem sudjelovahu i obrazovani mislioci, kao Dion Zlatousti (I. st.), ali i filozofi prosjaci, koji su ostvarivali glasovitu Diogenovu bestidnost (vaioeia). 2 r j i g Laertije, 6,69. Plutarh, De stoicorum repugnantiis, 21; Apulej, Florida, 14.
0 e n

286

DE

civ.

DEI

14,

20-21

O DRAVI BOJOJ

14, 2 0 - 2 1

287

cc 443

canibus esse similes affectarent. Unde et illum vel illos, qui hoc fecisse referuntur, potius arbitror concumbentium motus dedisse oculis hominum nescientium quid sub pallio gereretur, quam humano premente conspectu potuisse illam peragi voluptatem. Ibi enim philosophi non erubescebant videri se velle concumbere, ubi libido ipsa erubesceret surgere. Et nunc videmus adhuc esse philosophos Cynicos; hi enim sunt, qui non solum amiciuntur pallio, verum etiam clavam ferunt; nemo tamen eorum audet hoc facere, quod si aliqui ausi essent, ut non dicam ictibus lapi/dantium, certe conspuentium salivis obruerentur. Pudet igitur huius libidinis humanam sine ulla dubitatione naturam, et merito pudet. In eius quippe inoboedientia, quae genitalia corporis membra soli suis motibus subdidit et potestati voluntatis eripuit, satis ostenditur, quid sit hominis illi primae inoboedientiae retributum; quod in ea parte maxime oportuit apparere, qua generatur ipsa natura, quae illo primo et magno in deterius est mutata peccato; a cuius nexu nullus eruitur, nisi id, quod, cum omnes in uno essent, in communem perniciem perpetratum est et Dei iustitia vindicatum, Dei gratia in singulis expietur.

zabludu, da ljudi trebaju teiti za tim da bi nalikovah na pse. Otuda mislim kako Diogen i ostali, o kojima se pria kako su inili takvo to, samo izvoahu pokrete onih to zajedno lijeu (a pred oima ljudi koji nisu mogli znati to se odvija pod plastom), i da se pred ljudskim pogledom nije mogao izvesti sam in naslade. I tako se ti filozofi nisu sramili pokazati voljnima i zajedno lei ondje gdje bi se sama pohota stidjela pojaviti. Vidimo kako jo i danas ima okolo filozofa cinika. To su oni to se ne samo zaogru plastom, nego jo i nosaju toljagu . Meutim, ni jedan se od njih ne usuuje uiniti takvo to; jer, ako bi se koji i odvaili, na njih bi se sruila, ako ve ne tua kamenja, ono svakako kia pljuvake zgaenih nazonika.
3

Dakle, ljudska se narav bez ikakve dvojbe srami takve poude, i s pravom. Jer u njezinoj neposlunosti (koja je spolne dijelove tijela podredila samo svojim porivima, a otrgla ih ovlasti volje) dostatno se pokazuje kakva je odmazda ovjeku za onaj prvi neposluh; i trebalo je da se ta odmazda pokae najvie u onome dijelu kojim se raa sama narav, to je onim prvim i velikim grijehom izmijenjena nagore; i budui da je taj prekraj poinjen kad svi ljudi bijahu u jednom ovjeku; pogibelj je postala zajednikom, po kazni Boje pravde; iz njezina spleta ne moe se izbaviti nitko osim pojedinanim oprostom a po milosti Bojoj. 21. Nek je daleko od nas da bismo povjerovali, kako je ono dvoje suprunika smjetenih u raju tom pohotom (zbog koje su zasramivi se i pokrili dotine udove) imalo ispuniti ono to Bog u svojem blago slovu ree: Rastite i mnoite se i napunite zemlju. Jer ta je pohota nastala nakon grijeha; nakon grijeha ta narav, edna i stidljiva, izgu bila je mo po kojoj sluae njoj svaki dio tijela, pa je tu pohotu outjela, opazila, zbog nje se posramila i pokrila je. A onaj pak bla goslov braka, da suprunici rastu, mnoe se i napue zemlju, iako ostade i u prekritelja, ipak je darovan prije nego bijahu zgrijeili, kako bi se spoznalo da je raanje djece na slavu braku, a ne da pri pada kazni zbog grijeha. N u , postoje ljudi kojima je daleko nepoznata ona sretnost to vladae u raju, i koji misle kako se djeca nisu mogla raati drukije osim s pomou onoga to im je samima poznato, to jest s pomou poude (o kojoj vidjesmo kako zastiuje i astan brak); jedni od njih uope ne prihvaaju Sveto pismo i s nevjericom izruguju ono mjesto gdje se ita, kako je ljude nakon grijeha goloa posramila i kako su sramotne dijelove prekrili; drugi opet, iako Sveto pismo i prihvaaju i aste, ipak ono to pie: Rastite i mnoite se, nee da se shvati kao ono to se tie putene plodnosti, jer se slian izrijek susree i u odnosu na duu: Uzmnoit e me sa snagom u mojoj dui, pa tako ono to slijedi, u knjizi Postanka I napunite zemlju, i sebi je podloite tu2 3 4

Ante peccatum potestas fuit procreandi si ne libidine.

PL429

21. Absit itaque, ut credamus illos coniuges in paradiso constitutos per hane libidinem, de qua erubescendo eadem membra texerunt, impleturos fuisse quod in sua benedictione Deus dixit: Crescite et multiplicamini et replete terram . Post peccatum quippe orta est haec libido; post peccatum eam natura non impudens amissa potestate, cui corpus ex omni parte serviebat, sensit, attendit, erubuit, operuit. Illa vero benedictio nuptiarum, ut coniugati crescerent et multiplicarentur et implerent terram, quamvis et in delinquentibus manserit, tamen antequam delinquerent data est, ut cognosceretur procreationem f iliorum ad gloriam connubii, non ad poenam pertinere peccati. Sed nunc homines, profeeto illius quae in paradiso fuit felicitatis ignari, nisi per hoc, quod experti sunt, id est per libidinem, de qua / videmus etiam ipsam honestatem erubescere nuptiarum, non potuisse gigni filios opinantur, alii Scripturas divinas, ubi legi tur post peccatum puduisse nuditatis et pudenda esse conteeta, prorsus non aecipientes, sed infideliter irridentes; alii vero quamvis eas accipiant et honorent, illud tamen quod dictum est: Crescite et mul tiplicamini, non secundum carnalem fecunditatem volunt intellegi, quia et secundum animam legitur tale aliquid dictum: Multiplicabis me in anima mea in virtute , ut id, quod in Genesi sequitur: Et implete terram et dominamini eius , terram intellegant carnem,
ch 143 01144 145
c h

O tome kako blagoslov razmnobe ljudske plodnosti, darovan prije grijeha, nije prekrajem oduzet, ali mu je pridola poast poude.

c i

implete M . in virtute] virtute tua M . Gen 1,28. Ps 137, 4. Gen 1,28.

Toljaga je tradicionalni atribut Herakla, koji je bio omiljeni uzor cinicima, ideal samodostatnosti.
1 2 3 4

1 4 3

1 4 4

1 4 5

Post 1,28. Misli se na manihejce. Ps 138 (137), 3. (Prijevod prema latinskom predloku). Post 1,28.

288

D E CIV. D E I

14, 21 - 22

O DRAVI BOJOJ

14,

21 -

22

289

quam praesentia sua implet anima eiusque maxime dominatur, cum in virtute multiplicatur; carnales autem fetus sine libidine, quae post peccatum exorta inspecta, confusa velata est, nec tune nasci potuisse, sicut neque nunc possunt, nec in paradiso futuros fuisse, sed foris, sicut et factum est. Nam postea quam inde dimissi sunt, ad gignendos filios coierunt eosque genuerunt.

mae kao da je zemlja put, koju dua ispunja svojom prisutnou i njome najvie vlada kad se u snazi uzmnaa; i - prema njihovu mni jenju - puteno potomstvo se ni tada nije moglo roditi bez poude (koja je nakon grijeha nastala, bila opaena, zbunila te je pokrivena), kao to ne moe ni sada, dok se u raju i nije moglo raati, nego izvan njega, kao to se i dogodilo. Naime, poto su odatle izgnani, sjedinili su se radi raanja djece te su ih i raali.

CC 444 Deus nuptias benedixit ut generando cre-

PL 430

22. Nos autem nullo modo dubitamus secundum benedictionem Dei crescere et multiplicari et implere terram donum esse nuptiarum, quas Deus ante peccatum hominis ab initio constituit, creando masculum et feminam, qui sexus evidens utique in carne est. Huic quippe operi Dei etiam benedictio ipsa subiuncta est. Nam cum Scriptura dixisset: Masculum et feminam fecit eos, continuo subdidit: Et benedixit eos Deus dicens: Crescite et multiplicamini et implete terram et dominamini eius , et cetera. Quae omnia quamquam non inconvenienter possint etiam ad intellectum spiritalem referri, ma sculum tamen et feminam non sicut simile aliquid etiam in homine uno intellegi potest, quia videlicet in eo aliud est quod regit, aliud quod regitur; sed sicut evidentissime apparet in diversi sexus corpo ribus, masculum et feminam ita creatos, ut prolem generando crescerent et multiplicarentur et implerent terram, magnae absurditatis est reluetari. Neque enim de piritu qui imperat et carne quae obtemperat, aut de animo rationali qui regit et irrationali cupiditate quae regitur, aut de virtute contemplativa quae excellit et de activa quae subditur, aut de intellectu mentis et sensu corporis, sed aperte de vinculo coniugali, quo invicem sibi uterque sexus obstringitur, Dominus interrogatus utrum liceret quacumque causa dimittere uxorem, quoniam propter / duritiam cordis Israelitarum Moyses dari permisit libellum repudii, respondit atque ait: Non legistis, quia, qui fecit ab initio, masculum et feminam fecit eos et dixit: Propter hoc dimittet homo patrem et matrem et adhaerebit uxori suae, et erunt duo in carne una? Itaque iam non sunt duo, sed una caro. Quod ergo Deus coniunxit, homo non separet . Certum est igitur masculum et feminam ita primitus institutos, ut nunc homines duos diversi sexus videmus et novimus, unum autem dii vel propter coniunctionem vel propter originem feminae, quae de masculi latere creata est. Nam et Apostolus per hoc primum, quod Deo instituente praecessit, exemplum singulos quosque admonet, ut viri uxores suas diligant .
146 cl 147 148

22. M i pak nipoto ne sumnjamo, da je prema blagoslovu B o jemu dar braka, da rastu, mnoe se i napue zemlju; da je Bog usta novio brak od poetka prije ovjekova grijeha, stvorivi muko i en sko, a razlika u spolu bjelodana je u samoj puti. A tomu je djelu Bojem i pridodan blagoslov. Jer im je u Svetome pismu reeno: Muko i ensko stvori ih, odmah se dodaje: I blagoslovi ih Bog i ree im: 'Rastite i mnoite se i napunite zemlju, i sebi je podloite', i tako dalje. A iako se sve to posve prikladno moe shvatiti i u duhov nom smislu, ipak se muko i ensko ne moe razumjeti kao nekakva nalika u jednome ovjeku, jer je u njemu naime jedno to vlada, a drugo ime se vlada. Nego, kao to se najbjelodanije pokazuje u tjelesima razliita spola, golema je besmislica nijekati da su muko i ensko tako stvoreni kako bi raajui potomke rasli, mnoili se i napuivali zemlju. Jer, kad je Gospodin upitan da l i je doputeno otpu stiti enu iz bilo kojega razloga - jer je Moj sije doputao Izraelcima davati otpusnu knjigu zbog tvrdoe srca - njegov se odgovor nije ticao duha koji zapovijeda i puti koja slua, niti razumske due koja zapo vijeda i nerazumne udnje kojom se zapovijeda, niti misaone moi koja prevladava i djelatne koja se podvrgava, niti razumijea uma i osjeaja tijela, nego se naprosto ticao brane veze kojom se spolovi uzajamno veu, kad im je rekao: Zar niste itali da ih je onaj, koji ih u poetku stvori, 'stvorio muko i ensko' i da je rekao: 'Zato e ovjek ostaviti oca i majku te e prionuti uz enu svoju pa e oboje biti jedno tijelo'? Prema tome, oni nisu vie dva, nego jedno tijelo. Dakle: to je Bog sjedinio, neka ovjek ne rastavlja.'
1 2

O branoj vezi, kakvu je Bog prvotno ustano vio i blagoslo vio.

Stoga je sigurno, da su od poetka muko i ensko sazdani tako kako ih i sada vidimo i poznajemo, kao dvoje ljudi razliita spola, a koji se zovu jedno, bilo zbog njihove veze bilo zbog podrijetla ene koja je stvorena iz boka mukareva. Naime, i apostol se poziva na taj prvi primjer (koji Bog bijae prethodno ustanovio) kako bi opomenuo po jedine mueve da trebaju voljeti svoje ene.
3

ex antepon.

M.

1 4 6

1 4 7

1 4 8

G e n 1, 27-28. Cf. M t 19, 3-9. Cf. E p h 5, 25; C o l 3, 19.

1 2 3

Post 1,27-28. Mt 19,4-6. / 5 , 2 5 - 3 3 ; Kol 3,19.

290
Etiam sine pec cato generare potuerunt...

DE

civ.

DEI

14, 23,1 - 2 3 , 2

O DRAVI BOJOJ

14,

23,1

-23,2

291
D a l i bi se i u raju r a a l o da nitko nije zgrijeio; i bi l i se tu naelo ednosti imalo boriti protiv ina p o u d e ?

CC 445

23. 1. Quisquis autem dicit non fuisse coituros nec generaturos, nisi peccassent, quid dicit, nisi propter numerositatem sanctorum necessarium hominis fuisse peccatum? Si enim non peccando soli remanerent, quia, sicut putant, nisi peccassent, generare non possent: profeeto ut non soli duo iusti homines possent esse, sed multi, necessarium peccatum fuit. Quod si / credere absurdum est, illud potius est credendum, quod sanctorum numerus quantus complendae illi sufficit beatissimae civitati, tantus existeret, etsi nemo peccasset, quantus nunc per Dei gratiam de multitudine colligitur pec catorum, quousque filii saeculi huius generant et generantur .
149

23. 1. Kae l i tkogod, kako oni ne bi ni spolno opili, niti raali, da nisu zgrijeili, to li time drugo kae ako ne ovo: kako ovjekov grijeh bijae potreban za popunidbu broja svetih? A k o bi ne zgrijeivi ostali sami, jer - kao to ti misle - da ne zgrijeie, ne bi ni mogli raati, onda grijeh bijae nudan, kako ne bi bilo samo dvoje pravednih ljudi, nego mnogo njih. A k o je pak besmisleno povjerovati u takvo to, onda prije treba povjerovati, kako onaj broj svetih kolik je potreban da bi se napuio onaj najblaeniji grad - postojao bi i da nitko nije zgrijeio, naime: isti broj kolik se milou Bojom prikuplja sada iz mnotva grjenika, sve dok djeca ovoga svijeta raaju i bivaju roena. 2. Stoga, da nije bilo grijeha, onda bi brak dostojan rajske sretnosti, raao djecu koju treba voljeti, a ne bi bilo poude koje se treba sra miti. N u , kojim bi to nainom moglo biti, sad nema primjera kojim bismo to pokazali. A l i zbog toga se ipak ne treba initi nevjerojatnim, da je i taj jedan dio, bez te poude, mogao sluiti volji, kojoj sada slue toliki mnogi dijelovi. M i rukama i nogama kreemo kad hoe mo, kako bi ti udovi izvodili ono to treba, bez ikakve protimbe i s lakoom koju zamjeujemo i u sebe i u drugih, a ponajvie u obrtnika to obavljaju bilo koje tjelesne poslove, pri emu slabijoj i sporijoj naravi pripomae vea umjenost; i zar da ne vjerujemo, kako bi za raanje djece (kad ne bi bilo poude, koja je kao odmazda za grijeh neposlunosti) i ti udovi posluno mogli sluiti ljudima slino ostalima, po nalogu same volje? Kada Ciceron u knjizi O dravi raspravlja o razliitosti vladavina te e slui usporedbom s ovjekovom naravi, zar nije rekao, kako se dijelovima tijela upravlja kao djecom zbog njihove spremnosti na po sluh, dok izopaene dijelove due treba stroijom vladavinom prisilja vati kao robove . Dakako, prema naravnom poretku dua je iznad tijela, pa ipak sama dua lake upravlja tijelom negoli samom sobom. A zapravo, ta pouda, o kojoj sada raspravljamo, pokazuje se neim jo sramotnijim, to dua, obuzeta njome, niti moe djelotvorno upravljati sama sobom (tako da uope ne udi), niti pak tijelom na takav nain da sramotne dijelove vema pokrene volja negoli pohota. Kad bi ti dijelovi bili takvi, ne bi bili sramotni. Sada pak dua se srami kad joj se tijelo opire, ono koje joj je podreeno po svojoj nioj naravi. K a d se dua u drugim uvstvima protivi sama sebi, ona se manje srami, jer, pobijeena od sebe same, samu sebe pobjeuje; pa iako je to i nesreeno i izopaeno (jer je po onim dijelovima koji se trebaju podvrgnuti razumu), ipak je to po vlastitim dijelovima, i kako je reeno - stoga pobjeuje samu sebe. Naime, kad dua uredno sebe pobjeuje, tako da se nerazumni porivi podreuju umu i razumu
1

... sine pudenda libidine in

PL 431

23. 2. Et ideo illae nuptiae dignae felicitate paradisi, si peccatum non fuisset, et diligendam prolem gignerent et pudendam libidinem non haberent. Sed quomodo i d fieri posset, nunc non est quo demonstretur exemplo. Nec ideo tamen ineredibile debet videri etiam illud unum sine ista libidine voluntati potuisse servire, cui tot membra nunc serviunt. A n vero manus et pedes movemus, cum volumus, ad ea, quae his membris agenda sunt, sine ulio renisu, tanta facilitate, quanta et in nobis et in aliis videmus, maxime in artificibus quorumque operum corporalium, ubi ad exercendam infirmiorem tardioremque naturam agilior accessit industria; et non credimus ad opus generationis filiorum, si libido non fuisset, quae peccato inoboedien tiae retributa est, oboedienter hominibus ad voluntatis nutum similiter ut cetera potuisse illa membra servire? Nonne Cicero in libris de Republica, cum de imperiorum differentia disputaret et huius rei similitudinem ex natura hominis assumeret, ut filiis dixit imperari corporis membris propter oboediendi facilitatem; vitiosas vero ani mi partes ut servos asperiore imperio coherceri ? Et utique ordine / naturali animus anteponitur corpori, et tamen ipse animus imperat corpori facilius quam sibi. Verum tamen haec libido, de qua nunc disserimus, eo magis erubescenda exstitit , quod animus in ea nec sibi efficaciter imperat, ut omnino non libeat, nec omnimodo corpo ri, ut pudenda membra voluntas potius quam libido commoveat; quod si ita esset, pudenda non essent. Nunc vero pudet animum resisti sibi a corpore, quod ei natura inferiore subiectum est. In aliis quippe affectionibus cum sibi resistit, ideo minus pudet, quia, cum a se ipso vincitur, ipse se vincit; etsi inordinate atque vitiose, quia ex his partibus, quae rationi subici debent, tamen a partibus suis ac per hoc, ut dictum est, a se ipso vincitur. Nam cum ordinate se animus vincit, ut irrationabiles motus eius menti rationique subdantur, si
150 c m cn

01X1

011

exsistit M. irrationales M.

1 4 9

C f . L c 20, 34.

1 5 0

Cf. CICERO, De Rep. 3, 37.

Ciceron, O dravi, 3,25,37.

292 CC 446

D E CIV. D E I

14, 23,2 - 23,3

O DRAVI BOJOJ

14,

23,2 -

23,3

293

tamen et illa Deo subdita est, laudis atque virtu/tis est. Minus tamen pudet, cum sibi animus ex vitiosis suis partibus non obtemperat, quam cum ei corpus, quod alterum ab illo est atque infra illum est et cuius sine illo natura non vivit, volenti iubentique non cedit.

(dakako, ako je i on podvrgnut Bogu), onda je to i hvalevrijedno i kreposno. Pa ipak, dua se manje srami kad je ne sluaju vlastiti izo paeni dijelovi, negoli kad se njezinoj volji i naredbi ne pokorava tijelo, koje je od nje drukije i nie i kojega narav bez nje ne moe ivjeti.

Haec pudice legantur.

PL 432

23. 3. Sed cum alia membra retinentur voluntatis imperio, sine quibus illa, quae contra voluntatem libidine concitantur, id quod appetunt implere non possunt, pudicitia custoditur, non amissa, sed non permissa delectatione peccati. Hunc renisum, hane repugnantiam, hane voluntatis et libidinis rixam vel certe ad voluntatis sufficientiam libidinis indigentiam procul dubio, nisi culpabilis inoboe dientia poenali inoboedientia pleeteretur, in paradiso nuptiae non haberent, sed voluntati membra , ut cetera, i t a cuneta servirent. Ita genitale arvum vas in hoc opus creatum seminaret, ut nunc ter ram manus , et quod modo de hac re nobis volentibus diligentius disputare verecundia resistit et compellit veniam honore praefato a pudicis auribus poscere, cur i d fieret nulla causa esset, sed in omnia, quae de huiusmodi membris sensum cogitantis attingerent, sine ulio timore obscenitatis liber sermo ferretur, nec ipsa verba essent, quae vocarentur obscena, sed quidquid inde diceretur, tam honestum es set, quam de aliis cum loquimur corporis partibus. Quisquis ergo ad has litteras impudicus aecedit, culpam refugiat, non naturam; facta denotet suae turpitudinis, non verba nostrae necessitatis; in quibus mihi facillime pudicus et religiosus lector vel auditor ignoscit, donec infidelitatem refellam, non de fide rerum inexpertarum, sed de sensu expertarum argumentantem. Legit enim haec sine offensione, qui non exhorret Apostolum horrenda feminarum flagitia reprehendentem, quae immutaverunt naturalem usum in eum usum, qui est con tra naturam , praecipue quia nos non damnabilem obscenitatem nunc, sicut ille, commemoramus atque reprehendimus, sed in explicandis, / quantum possumus, humanae generationis effectibus, verba tamen, sicut ille, obscena vitamus.
00 c p 151 152

3. A l i kad se ostali udovi suspregnu vladavinom volje - a bez kojih opet oni udovi to se poudom uzbuuju protiv volje ne mogu ispuniti ono to ude - onda se stidljivost zatiuje, ali ne time to bi uitak grijeha nestao, nego to nije priputen. Bez ikakve dvojbe, da grjena neposlunost nije udarena kaznenom neposlunou, onda brak u raju ne bi spoznao ovu oporbu, ovu protimbu, ovaj sukob volje i poude ili pak naprama dostatnosti volje nedostatak pohote, nego bi volji sluili - kao svi ostali - tako i svi udovi tijela. Tada bi onu 'oplodnu oranicu' zasijala sprava za to djelo stvorena, upravo kao to sada ruka sije po zemlji; i kao to god sada, nama koji elimo podrobnije raspravljati o tome predmetu, stidljivost se opire i nagoni da traimo ispriku pred asnim uima, onda ne bi bilo nikakva razloga za to, nego bi se posve slobodno raspravljalo o svemu to god bilo komu padne na pamet o tome udu, bez ikakva straha od bestid nosti, pa ni same rijei ne bi bile to se kae bezobrazne, nego to god bi se o tome reklo, bilo bi isto tako asno kao i kad govorimo o ostalim dijelovima tijela. Dakle, tko god s bestidnim mislima prie ovom spisu, neka sam izbjegava grijeh, a ne narav. Taj nek grdi ine vlastite izopaenosti, a ne rijei nae nunosti, pri emu e mi veoma lako oprostiti edan i poboan itatelj i l i sluatelj, sve dok odbijam nevjericu to raspravlja ne o vjeri u izvaniskustvene stvari, nego o opaaju onoga to se iskusilo. Naime, moje e retke bez uvrede pro itati onaj kojega ne uasava apostolov prijekor protiv uasnih poroka ena, koje zamijenie naravno openje protunaravnim, osobito zbog toga to mi sada niti iznosimo niti korimo, poput njega, grjenu razbludu, nego objanjavajui, onoliko koliko moemo, predmet ljud skoga raanja, ipak - kao i on - izbjegavamo bestidne rijei.
3 2

0 0

illa add. M. ita om. M.

1 5 1
1 5 2

Cf. VERGILIUS,
R o m 1, 26.

Georg. 3, 136.

2 3

Vergilije, Georgike, 3,136 (latinski genitale arvum). Rim 1,26.

294
Voluntate libi do cohibetur. CC 447

D E CIV. D E I

14, 24,1 - 24,2

O DRAVI BOJOJ

14,

24,1 -

24,2

295
O tome kako bi ljudi, da su ostali neduni i svojom poslu nou zavrijedili ostati u raju, tako bili upotrebljivali svoje spolne udove, radi raanja potom stva, kao i ostale udove, prema odluci volje.

24. 1. Seminaret igitur prolem vir, susciperet femina genitalibus membris, quando id opus esset et quantum opus esset, voluntate motis, non libidine concitatis. Neque enim ea sola membra movemus ad nutum, quae compactis articulata sunt / ossibus, sicut manus et pedes et digitos, verum etiam illa, quae mollibus remissa sunt nervis, cum volumus, movemus agitando et porrigendo producimus et torquendo flectimus et constringendo duramus, sicut ea sunt, quae in ore ac facie, quantum potest, voluntas movet. Pulmones denique ipsi omnium, nisi medullarum, mollissimi viscerum et ob hoc antro pectoris communiti, ad spiritum ducendum ac remittendum vocemque emittendam seu modificandam, sicut folles fabrorum vel organorum, flantis, respirantis, loquentis, clamantis, cantantis serviunt vo luntati. Omitto quod animalibus quibusdam naturaliter inditum est, ut tegmen, quo corpus omne vestitur, si quid in quocumque loco eius senserint abigendum, ibi tantum moveant, ubi sentiunt, nec solum insidentes muscas, verum etiam haerentes hastas cutis tremore discutiant. Numquid quia id non potest homo, ideo Creator quibus vo luit animantibus donare non potuit? Sic ergo et ipse homo potuit oboedientiam etiam inferiorum habere membrorum, quam sua ino boedientia perdidit. Neque enim Deo difficile fuit sic illum condere, ut in eius carne etiam illud non nisi eius voluntate moveretur, quod nunc nisi libidine non movetur.

24. 1. Dakle, ovjek bi tada posijao potomstvo, ena bi ga pri hvatila (kad bi to bivalo potrebno i koliko bi bilo potrebno) svojim spolnim udovima, potaknutima voljom, a ne uzbudivanima poudom. Jer, mi po svojem nalogu pokreemo ne samo one udove to imaju zglobove i vrste kosti, kao to su ruke, noge i prsti, nego i one to su labavo sastavljeni od mekanoga tkiva, kad ushtjednemo, moemo pokretati potresanjem, pruati, istezanjem, svijati uvrtanjem i ukruivati stiskanjem, kao to su naa usta i lice, koje volja pokree onoliko koliko moe. Pa i sama plua koja su, osim sri, najmeki nutarnji dijelovi te su zbog toga i zatiena prsnom upljinom, slue volji radi udisanja i izdisanja zraka, radi tvorbe i oblikovanja glasa; upravo kao to mijehovi slue kovaima ili orguljaima, tako ona slue volji onoga koji udahnjuje ili izdahnjuje, govori, vie ili pjeva. Prelazim preko toga to su neke ivotinje prirodno obdarene mou pokretanja ovojnice koja im, kao pokrivalo, zaodijeva cijelo tijelo, i osjete l i na bilo kojem mjestu togod to treba odbaciti, one pokreu tono ono mjesto gdje osjeaju, pa tako stresnuem odbacuju s koe ne samo prionule muhe nego i zabodene sulice. Sam ovjek ne moe takvo to, ali znai l i zbog toga, da Stvoritelj nije mogao podariti takvo svojstvo onim ivim stvorovima kojima je htio? Isto je tako, dakle, i sam ovjek mogao neko imati i poslunost niih udova, koju je izgubio zbog vlastitog neposluha. Jer, Bogu uope nije bilo teko nainiti ga takvim da se u njegovoj puti pokretalo samo voljom ono to se sada pokree samo poudom. 2. A poznajemo i ljude kojima se naravi uveliko razlikuju od ostalih i zaudne su po samoj svojoj rijetkosti; takvi od svojih tijela mogu initi ono to zaele, a to drugi nikako ne mogu, pa jedva u to vje ruju i kad uju o tome. Postoje oni to pomiu ui, bilo jedno po jedno uho, bilo oba istodobno. Drugi opet, ne prenuvi glavom, po miu cijelo vlasite, dokle god su prekriveni kosom, navlaei ga na elo i vraajui po svojoj volji. Trei progutaju nevjerojatno mnogo najrazliitijih predmeta, pa ih onda, stisnuvi blago oit, izbacuju kad ushtjednu kao iz torbe posve netaknute. Neki pak tako oponaaju i izvode razliite glasove ptica, ivotinja i bilo kojih drugih ljudi, te se to uope ne moe razlikovati, ukoliko ih ne vidimo. Neki iz same svoje stranjice, a bez ikakva smrada, po vlastitoj volji proizvode brojne zvukove, tako te se ini kao da i pjevaju tim istim dijelom. Sam poznajem ovjeka koji se obiavao znojiti kad god je htio. Po znato je kako neki plau kad hoe i prolijevaju potoke suza. N u mnogo je ne vjerojatnije ono emu nedavno bijahu nazona mnoga naa braa. Bijae nekakav sveenik, imenom Restitut, u upi kalamske crkve . K a d bi se njemu svidjelo (a molili su ga da ovo uini oni koji eljahu izvorno upoznati tu udesnu pojavu) - a uz oponaanje
1

Quorumdam naturae raritate mirabiles.

PL 433

24. 2. N a m et hominurn quorumdam n a t u r a novimus multum ceteris dispares et ipsa raritate mirabiles nonnulla ut volunt de cor pore facientium, quae alii nullo modo possunt et audita vix credunt. Sunt enim, qui et aures moveant vel singulas vel ambas simul. Sunt qui totam caesariem capite immoto, quantum capilli occupant, deponunt ad frontem revocantque cum volunt. Sunt qui eorum quae voraverint incredibiliter plurima et varia paululum praecordiis contrectatis tamquam de sacculo quod placuerit integerrimum proferunt. Quidam voces avium pecorumque et aliorum quorumlibet hominum sic imitantur atque exprimunt, ut, nisi videantur, discerni omnino non possint. Nonnulli ab imo sine paedore ulio ita numerosos pro arbitrio sonitus edunt, ut ex illa etiam parte cantare videantur. Ipse sum expertus sudare hominem solere, cum vellet. Notum est quosdam flere, cum volunt, atque ubertim lacrimas fundere. Iam illud multo est incredibilius, quod plerique fratres memoria recentissima experti sunt. Presbyter fuit quidam no/mine Restitutus in paroecia Calamensis ecclesiae. Q u a n d o ei placebat (rogabatur autem ut hoc faceret ab eis, qui rem mirabilem coram scire cupiebant), ad imitatas
cq

c q

Ecclesiae, qui quando M.

Rije je o numidijskom gradu Kalama, smjetenom juno od Hipona.

296 CC 448

D E CIV. D E I

14, 24,2 - 25

O DRAVI BOJOJ

14,

24,2 -

25

297

quasi lamentantis cuiuslibet hominis voces ita se auferebat a / sensi bus et iacebat simillimus mortuo, ut non solum vellicantes atque pungentes minime sentiret, sed aliquando etiam igne ureretur admoto sine ulio doloris sensu nisi postmodum ex vulnere; non autem obnitendo, sed non sentiendo non movere corpus eo probabatur, quod tamquam in defuncto nullus inveniebatur anhelitus; hominum ta men voces, si clarius loquerentur, tamquam de longinquo se audire postea referebat. Cum itaque corpus etiam nunc quibusdam, licet in carne corruptibili hane aerumnosam ducentibus vitam, ita in plerisque motionibus et affectionibus extra usitatum naturae modum mirabiliter serviat: quid causae est, ut non credamus ante inoboedien tiae peccatum corruptionisque supplicium ad propagandam prolem sine ulla libidine servire voluntati humanae humana membra potuis se? Donatus est itaque homo sibi, quia deseruit Deum placendo sibi, et non oboediens Deo non potuit oboedire nec sibi. Hine evidentior miseria, qua homo non vivit ut vult. Nam si ut vellet viveret, beatum se putaret; sed nec sic tamen esset, si turpiter viveret.

glasova nekoga tko je u alosti - tako bi se povukao iz svih osjeaja da je leao nalik na mrtvaca, i ne samo to nije osjeao tipanja i ubode nego i kad su ga palili prinesenim ognjem nije imao nikakva osjeta bola, osim poslije od opekotine. D a se to tijelo nije pomicalo zbog suzdravanja, nego zbog neosjeanja, dokazalo se time to u njega, kao i u mrtvaca, nije opaeno nikakvo disanje. Poslije bi izja vio da je kao iz daljine uo glasove ljudi, ako su govorili razgovjetnije. Dakle, budui da tijelo i sada u nekih ljudi (iako ive ovim bijednim ivotom u propadljivoj puti) slui zaudno u mnogim pokretima i uv stvima izvan uobiajenih granica naravi, - zato onda ne bismo vjero vali kako su, prije grijeha neposlunosti i kazne propadljivosti, ljudski udovi mogli sluiti ljudskoj volji radi raanja potomstva, a bez ikakve pohote? ovjek je zbog toga izruen sebi samome, jer je svidjevi se sebi napustio Boga, a ne posluavi Boga, nije mogao ni sebe poslua ti. Otuda bjelodanija bijeda, kad ovjek ne ivi kako hoe. Jer da ivi onako kako hoe, smatrao bi se blaenim, ali ni tada ne bi bio takav, ako bi sramotno ivio.

Vivere quis po-

25.
v u

test ut vult si
VUlt qUOd po-

e t

n u

Quamquam si diligentius attendamus, nisi beatus non vivit ut n beatus nisi iustus. Sed etiam ipse iustus non v i v e t ut
cr u s

. r

1 1

rr

test.

vult, nisi eo pervenerit, ubi mori ralli orrendi omnino non possit eique sit certum ita semper futurum. Hoc enim natura expetit, nec plene atque perfeete beata erit nisi adepta quod expetit. Nunc vero quis hominum potest ut vult vivere, quando ipsum vivere non est in potestate? Vivere enim vult, mori cogitur. Quomodo ergo vivit ut vult, qui non vivit quamdiu vult? Quod si mori voluerit, quomodo potest ut vult vivere, qui non vult vivere? Et si ideo mori velit, non quo nolit vivere, sed ut post mortem melius vivat: nondum ergo ut vult vivit, sed cum ad i d quod vult moriendo pervenerit. Verum ecee vivat ut vult, quoniam sibi extorsit sibique imperavit non velle quod non potest, atque hoc velle quod potest; sicut ait Terentius: Quoniam non potest id fieri quod vis, Id velis quod possis : num ideo beatus est, quia patienter miser est? Beata quippe vita si
cs 153

25. Pa ipak, ako paljivije razgledamo, ukoliko nije blaen, nitko ne ivi onako kako hoe, i nitko nije blaen ako nije pravedan. A l i ak ni sam pravednik ne ivi kako ushtije dok ne stigne do onoga mjesta gdje ne moe ni umrijeti, ni prevariti se, ni pozlijediti, i gdje je siguran da e mu uvijek biti tako. To naime, trai narav, i ona nee biti ni potpuno ni savreno blaena ako ne postigne ono za im udi. A l i , tko od ljudi moe ivjeti kao to eli, kad samo ivljenje nije u njegovoj vlasti? Naime, on hoe ivjeti, ali je prisiljen umrijeti. Kojim onda nainom ivi kako hoe, kad ne ivi onako dugo kako hoe? A k o pak ushtjedne umrijeti, kako onda moe ivjeti kao to hoe, on koji ne eli ivjeti? A k o opet stoga hoe umrijeti, ne jer ne eli ivjeti, nego da bi nakon smrti ivio bolje, onda jo ne ivi kako hoe, nego e tako ivjeti kad smru stigne do onoga to hoe. N u nek eto i ivi kako hoe, jer je sebe prisilio i samomu sebi naredio, da ne htjedne ono to ne moe, te da ushtjedne ono to moe - kao to kae Terencije:

istinskome

k^e^nema u vremenitome ivotu.

Budui da ne moe biti ono to hoe, Ushtjedni onda ono to moe,

1

- da l i je zbog toga blaen, jer je strpljivo bijedan? I zaista, ako se

CT

vivit M. ^ possit M. Terencije, Andria, 305-306.

1 5 3

T E R E N T I U S , Andria

2,1,

305 s.

298

D E CIV. D E I

14, 25 - 2 6

O DRAVI BOJOJ

14, 2 5 - 2 6

299

CC 449

non amatur, non habetur. Porro si amatur et habetur, / ceteris omni bus rebus excellentius necesse est ametur, quoniam propter hane amandum est quidquid aliud amatur. Porro si tantum amatur, quantum amari digna est (non enim beatus est, a quo ipsa beata vita non amatur ut digna est): fieri non potest, ut eam, qui sic amat, non ae ternam velit. Tune igitur beata erit, quando aeterna erit.

blaen ivot ne voli, on se i ne posjeduje. U z to, ako se on voli i posjeduje, mora se voljeti vie od svih ostalih stvari, jer radi njega treba voljeti sve ostalo to se voli. I dalje, ako se voli toliko koliko je dostojan da se voli (jer i nije blaen onaj koji taj ivot ne voli onako kako on zasluuje), nije mogue da onaj tko ga tako ljubi ne eli i da bude vjean. I prema tome, taj e ivot biti blaen kad bude vjean.

PL 434
Beati erant m paradiso quia sine libidine.

26. Vivebat itaque homo in paradiso sicut volebat, quamdiu hoc volebat quod Deus iusserat; vivebat fruens Deo, ex quo bono erat
, . , . . . 1 1 .

CC 450

bonus; vivebat srne ulla egestate, ita semper vivere habens in potestate. Cibus aderat ne esuriret, potus ne sitiret, lignum vitae ne ullum seneeta dissolveret. N i h i l corruptionis in corpore vel ex corpore ullas molestias ullis eius sensibus ingerebat. Nullus intrinsecus morbus, nullus ictus metuebatur extrinsecus. Summa in carne sanitas, in animo tota tranquillitas. Sicut i n paradiso nullus aestus aut frigus, s i c in eius habitatore nulla ex cupiditate vel timore aceidebat bo nae voluntatis offensio. N i h i l omnino triste, nihil erat inaniter laetum. Gaudium verum perpetuabatur ex Deo, i n quem flagrabat cari tas de corde puro et conscientia bona et fide non ficta , atque inter se coniugum fida ex honesto amore societas, concors mentis corporisque vigilia et mandati sine labore custodia. Non lassitudo fatigabat otiosum, non somnus premebat invitum. In tanta facilitate rerum et felicitate hominum absit ut suspicemur non potuisse prolem seri sine libidinis morbo, sed eo voluntatis nutu moverentur membra illa quo cetera, et sine ardoris illecebroso stimulo cum tranquillitate ani m i et corporis nulla corruptione integritatis infunderetur gremio maritus u x o r i s . Neque enim quia experientia probari non potest, ideo credendum non est, quando illas corporis partes non ageret turbidus calor, sed spontanea potestas, sicut opus esset, adhiberet, ita tune potuisse utero coniugis salva integritate feminei genitalis virile semen immitti, sicut nunc potest eadem integritate salva ex utero virginis fluxus menstrui eruoris emitti. Eadem quippe via posset il lud inici, qua hoc potest eici. Ut enim ad pariendum non doloris gemitus, sed maturitatis impulsus feminea viscera relaxaret, sic ad fetandum et concipiendum non libidinis appetitus, sed voluntarius usus naturam utramque coniungeret. De rebus / loquimur nunc pudendis et ideo, quamvis, antequam earum puderet, quales esse potuissent coniciamus ut possumus, tamen necesse est, ut nostra dispuc t cu cv 154 155

26. I tako u raju ovjek ivljae kao to hotijae sve dok hotijae ono to Bog zapovijedae. ivljae uivajui u Bogu, po kojega dobru bijae dobar. ivljae bez ikakve oskudice imajui u svojoj moi da uvijek tako ivi. Hrana tu bijae kako ne bi gladovao, pie kako ne bi eao, a drvo ivota kako ga starost ne bi rastoila. Nije bilo nikakva raspadnua u tijelu, niti iz tijela, to bi unosilo bilo kakvu tegobu bilo kojem od njegovih sjetila. Nije bilo straha ni od kakve nutarnje bolesti, ni od kakve vanjske ozljede. U puti bijae vrhunsko zdravlje u dui potpun spokoj.
?

Treba vjerovati

onrn ito fvi^hu

u raju mogla zdanja f bez sramotne poud e
St

'

I kao to u raju nije bilo ni velike vruine ni hladnoe, tako ni u njegovu stanovniku nije bilo nikakve povrede dobre volje, bilo zbog udnje bilo zbog straha. Nije bilo nikakve turobnosti, i nikakve ispra zne veselosti. Istinska radost neprestance izvirae iz Boga, prema ko jemu je plamtjela ljubav iz istog srca, dobre savjesti i iskrene vje re ; izmeu suprunika vladalo je odano zajednitvo poteklo iz asne ljubavi, skladna budnost uma i tijela i poslunost zapovijedi bez ika kva napora. Dokonika nije shrvavala tromost, niti je san svladavao ovjeka protiv njegove volje.
1

U takvoj sretnosti stvari i sretnosti ljudi nek je daleko od nas, da bismo pomislili kako se potomstvo nije moglo zasijati i bez poasti poude; nego su se sramotni dijelovi mogli pokrenuti istim nalogom volje kao i ostali udovi; i suprug je mogao otpoinuti na grudima svoje ene bez ikakva zavodnikog poriva poude, sa spokojem due i bez ikakve otete tjelesne cjeloe. A budui da se takvo to ne moe potkrijepiti iskustvom, zbog toga ne slijedi, kako ne treba vjerovati (kad one dijelove tijela nije pokretala uzburkana uspaljenost, nego voljna ovlast, kako bijae potrebno) da je tako moglo muko sjeme prodrijeti u maternicu supruge, bez ikakve kode po cjelou djevinjaka, upravo kao to se sada iz maternice djevice moe izliti krv njezine mjesenice bez ikakve tete po dotinu spolnu cjelou. Jer istim pu tem moglo se sjeme ubrizgati kojim se ova krv moe izbaciti. I kao to pri porodu ne bi vrisak od trudova rastvarao ensku utrobu, nego poriv dozrelosti, tako i naravi njih dvoje, radi oplodnje i zaea, ne bi spajala udnja pohote, nego voljna odluka. Sada raspravljamo o sramotnim stvarima i stoga iako (onoliko koliko moemo) nagaamo kakve su mogle biti prije nego postadoe sramot ne, ipak je potrebno da nau raspravu vie obuzda stidljivost, to nas

rt

011

c v

anima M. ita M. aecedebat M.

1 5 4

1 5 5

1 T i m 1, 5. C f . V E R G I L I U S , Aen.

8, 406.

1 Tim 1,5.

300

D E CIV. D E I

14, 26 - 27

O DRAVI BOJOJ

14,

26 -

27

301

PL 435

tatio magis f renetur ea, quae nos revocat, verecundia, quam eloquentia, quae nobis parum suppetit, adiuvetur. Nam cum id quod dico nec ipsi experti fuerint, qui experiri potuerunt (quoniam praeoccupante peccato exilium de paradiso ante meruerunt, quam sibi in opere serendae propaginis tranquillo arbitrio convenirent), quomodo nunc, cum ista commemorantur, sensibus occurrit humanis nisi experientia libidinis turbidae, non coniectura placidae voluntatis? Hine est quod impedit loquentem pudor, / etsi non deficiat ratio cogitantem. Verumtamen omnipotenti Deo, summo ac summe bono creatori om nium naturarum, voluntatum autem bonarum adiutori et remuneratori, malarum autem relietori et damnatori, utrarumque ordinatori, non defuit utique consilium, quo certum numerum civium in sua sapientia praedestinatum etiam ex damnato genere humano suae ci vitatis impleret, non eos iam meritis, quando quidem universa massa tamquam in vitiata radice damnata est, sed gratia discernens et liberatis non solum de ipsis, verum etiam de non liberatis, quid eis largiatur, ostendens. Non enim debita, sed gratuita bonitate tune se quisque agnoscit erutum malis, cum ab eorum hominum consortio fit immunis, cum quibus illi iuste esset poena communis. Cur ergo non crearet Deus, quos peceaturos esse praescivit, quando quidem in eis et ex eis, et quid eorum culpa mereretur, et quid sua gratia donaretur, posset ostendere, nec sub illo creatore ac dispositore perversa inordinatio delinquentium rectum perverteret ordinem rerum?
cz

odvraa, negoli da nas nagovara rjeitost, koja nam je ionako neznat na. I budui da ovo o emu govorim nisu iskusili ni sami oni koji mogahu iskusiti - jer su, poinivi grijeh, prije zasluili izgon iz raja nego to su se po spokojnoj odluci mogli zdruiti, kako bi zasijali potomstvo - kojim nainom sada, dok to spominjemo, da ita drugo padne na pamet osim upravo iskustvo burne pohote, a ne nagaanje o spokojnoj volji? Otuda me dok govorim prijei sram, iako mi dok razmiljam ne manjka razloga. Pa ipak, svemoguemu Bogu (Svevinjemu i vrhunski dobromu stvoritelju svih naravi, pomagau i nagraivau dobrih vo lja, a preziratelju i kaznitelju zlih volja te odreditelju i jednih i drugih) zaista nije manjkalo nauma kojim bi popunio odreeni broj graana, predodreenih u njegovoj mudrosti za njegov grad, ak i iz osuenoga ljudskoga roda, ali ne po njihovim zaslugama - kad je ve cjelokupna ljudska mnoina osuena, kao u samome izopaenom korijenu, nego razlikujui po milosti i pokazujui svoju dareljivost ne samo u onima koje je izbavio nego i u postupcima prema onima koje nije izbavio. Jer svatko prepoznaje, kako nije po zasluenoj, nego po darovanoj dobroti izbavljen od zala, kad se izuzima iz zajednitva onih ljudi, s kojima mu bijae zajednika pravedna kazna. Dakle, zato ne bi Bog stvorio i one o kojima je unaprijed znao da e zgrijeiti, kad je u njima i po njima mogao pokazati i to njihov grijeh zasluuje i to svojom milou podaruje, i kako pod njim, kao stvoriteljem i odrediteljem, ni izopaeni nered prijestupnika ne moe izopaiti pravi pore dak stvari?

Praescius fuit Deus de homi ne et diabolo.

CC 451

27. Proinde peceatores, et angeli et homines, nihil agunt, quo impediantur magna opera Domini, exquisita in omnes voluntates eius , quoniam qui providenter atque omnipotenter sua cuique distribuit, non solum bonis, verum etiam malis bene uti novit. Ac per hoc propter meritum primae malae voluntatis ita damnato atque obdurato angelo malo, ut iam bonam voluntatem ulterius non haberet, bene utens Deus cur non permitteret, ut ab illo primus homo, qui rectus, hoc est bonae voluntatis, creatus fuerat, temptaretur? Quando quidem sic erat institutus, ut, si de adiutorio Dei fideret bonus homo, malum angelum vinceret; si autem creatorem atque adiuto/rem Deum superbe sibi placendo desereret, vinceretur; meritum bo num habens in adiuta divinitus voluntate recta, malum vero in dese156

27. Stoga grjenici, i aneli i ljudi, ne ine nita ime bi zaprijeili velika djela Gospodinova, odreena da ispune svaku njegovu vo lju , jer O n , koji po promisli i svemono podjeljuje svakomu ono to ga pripada, umije se dobro posluiti ne samo dobrima nego i zlima. I prema tome, onoga zloga anela (to je prema odmazdi za prvu zlu volju tako kanjen i stvrdnut te vie nema dobre volje) zato ne bi Bog dobro upotrijebio i dopustio mu da iskua prvoga ovjeka, koji bijae stvoren prav, to jest dobre volje? Jer ovjek bijae zasnovan tako da ako bi se kao dobar ovjek pouzdavao u Boju pomo, pobi jedio bi zloga anela; ako bi pak, svidjevi se oholo sebi samomu, napustio stvoritelja i pomagaa Boga, bio bi pobijeen; i tako bi za sluio dobro po pravoj volji, pomognutoj od Boga, a zasluio bi zlo
1

O grjenicima, i anelima i ljudima, kojih izopaenost ne ometa samu Boju promisao.

c z

iusta M. Ps 110, 2. Ps 111 (110), 2. (Prijevod prema latinskom predloku).

1 5 6

302

D E CIV. D E I

14, 2 7 - 2 8

O DRAVI BOJOJ

14, 27 - 2 8

303

PL436

rente Deum voluntate perversa. Quia et ipsum fidere de adiutorio Dei non quidem posset sine adiutorio Dei, nec tamen ideo ab his divinae gratiae beneficiis sibi placendo recedere non habebat in potestate. N a m sicut in hac carne vivere sine adiumentis alimentorum in potestate non est, non autem in ea vivere in potestate est, quod faciunt qui se ipsos necant: ita bene vivere sine adiutorio Dei etiam in paradiso non erat in potestate; erat autem in potestate male vivere, sed beatitudine non permansura et poena iustissima secutura. Cum igitur huius futuri casus humani Deus non esset ignarus, cur eum non sineret invidi angeli malignitate temptari? nullo modo quidem quod vince/retur incertus, sed nihilo minus praescius quod ab eius semine adiuto sua gratia idem ipse diabolus fuerat sanetorum gloria maiore vincendus. Ita factum est, ut nec Deum aliquid futurorum lateret, nec praesciendo quemquam peceare compelleret et, quid interesset inter propriam cuiusque praesumptionem et suam tuitionem, angelicae et humanae rationali creaturae consequenti experientia demonstraret. Quis enim audeat credere aut dicere, ut neque angelus neque homo caderet, in Dei potestate non fuisse? Sed hoc eo rum potestati maluit non auferre atque ita, et quantum mali eorum superbia et quantum boni sua gratia valeret, ostendere.

po izopaenoj volji, napustivi Boga. Pa ipak se bez Boje pomoi nije mogao ni pouzdavati u Boju pomo, ipak je ovjek imao u vla stitoj moi da, svidjevi se sam sebi, otpane od tih dobroinstava B o je milosti. I kao to u ovoj puti nije u naoj moi ivjeti bez pomoi hrane, a ipak je u naoj ovlasti da u njoj ne ivimo (kao to ine oni koji se sami ubijaju), tako ni u raju nije bilo u ljudskoj moi da se ivi dobro bez Boje pomoi, dok bijae u ovlasti da se zlo ivi, ali tako da blaenstvo ne potraje te uslijedi najpravinija kazna. Dakle, budui da Bog bijae znao za taj budui ovjekov pad, zato ne bi dopustio da ga iskua zloba zavidnoga anela, nikako zbog toga to bi bio u neizvjesnosti da e biti pobijeen, nego to je unaprijed znao kako e od ovjekova sjemena - uz pomo njegove milosti - biti po bijeen taj isti avao, na veu slavu svetih? I tako se dogodilo, da Bogu nije bilo skriveno ita od onoga koje e se dogoditi i da nije on svojim predznanjem nagnao nikoga na grijeh, dok je aneoskim i ljudskim razumnim stvorovima susljednim isku stvom pokazao kakva je razlika izmeu pojedinane vlastite preuzetosti i Boje zatite. Tko bi se usudio povjerovati i l i izrei, kako ne bijae u Bojoj ovlasti da ni aneo ni ovjek ne padnu? A l i Bog je vie volio da to ne izuzima od njihove moi i tako pokae i koliko je zla u njihovoj oholosti i koliko je dobra u njegovoj milosti.

Quae duae civi tates sint.

CC 452

28. Fecerunt itaque civitates duas amores duo, terrenam scilicet amor sui usque ad contemptum Dei, caelestem vero amor Dei usque ad contemptum sui. Denique illa in se ipsa, haec in Domino gloriatur. Illa enim quaerit ab hominibus gloriam; huic autem Deus conscientiae testis maxima est gloria. Illa in gloria sua exaltat caput suum; haec dicit Deo suo: Gloria mea et exaltans caput meum . Illi in principibus eius vel in eis quas subiugat nationibus dominandi libido dominatur; in hac serviunt invicem in caritate et praepositi consulendo et subditi obtemperando. Illa in suis potentibus diligit virtutem suam; haec dicit Deo suo: Diligam te, Domine, virtus mea . Ideoque in illa sapientes eius secundum hominem viventes aut corpo ris aut animi sui bona aut utriusque sectati sunt, aut qui potuerunt cognoscere Deum, non ut Deum honoraverunt aut gratias egerunt, sed evanuerunt in cogitationibus suis, et obscuratum est insipiens cor eorum; / dicentes se esse sapientes, i d est dominante sibi superbia in sua sapientia sese extollentes, stulti facti sunt et immutaverunt glo riam incorruptibilis Dei in similitudinem imaginis corruptibilis homi nis et volucrum et quadrupedum et serpentium: ad huiuscemodi enim simulacra adoranda vel duces populorum vel sectatores fuerunt: et coluerunt atque servierunt creaturae potius quam Creatori, qui est
157 158 da

28. I tako dvije su ljubavi stvorile dva grada: zemaljski grad lju bav prema sebi, sve do prezira Boga, i nebeski grad ljubav prema Bogu, sve do prezira sebe. Pa se stoga zemaljski grad slavi u sebi samome, a nebeski u Gospodinu. Prvi trai slavu od ljudi, dok je drugomu najvea slava Bog, svjedok savjesti. Prvi die glavu u svojoj slavi, drugi kae Bogu svojemu: Slavo moja, ti mi glavu podie. U prvome gradu, udnja za vladavinom vlada knezovima njegovim kao i narodima koje svladava; u drugome, slue jedan drugomu u ljubavi i pretpostavljeni savjetom i podreeni posluhom. Prvi u svojim monicima ljubi svoju snagu, drugi kae Bogu svojemu: Ljubim te, Gospodine, snago moja.
1 3

O kakvoi dvaju gradova, zemaljskoga i nebeskoga.

Stoga u zemaljskome gradu, mudraci njegovi ivei po ovjeku traili su i l i dobra tijela i l i dobra due svoje i l i i jedna i druga; i l i i koji uzmogahu upoznati Boga nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu; nego, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nera zumno srce potamnjelo, umiljajui da su mudri (to jest: svladani vlastitom oholou, uznosei se u svojoj mudrosti) postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog ovjeka, ptica, etveronoaca i gmazova (i tujui kumire takve vrste bijahu ili voe i l i sljedbenici naroda) te su se klanjali i iskazivali tovanje stvorenju mjesto Stvoritelju, koji je blagoslovljeh

d a

vel M.
1

1 5 7 1 5 8

Ps 3, 4. Ps 17, 2.

2 3

2 Kor 10,17. Ps 3,4. Ps 18 (17), 1. (Prijevod prema latinskom predloku).

304
159

D E CIV. D E I

14, 28
4

O DRAVI BOJOJ

14,

28

305

benedictus in saecula . In hac autem nulla est hominis sapientia nisi pietas, qua recte colitur verus Deus, id exspectans praemium in societate sanctorum non solum hominum, verum etiam angelorum, ut sit Deus omnia in omnibus .
160

uvijeke. Doim u nebeskome gradu, nema druge ovjekove mudro sti osim pobonosti, kojom se pravo tuje istinski Bog, oekujui za nagradu u drutvu svetih, ne samo ljudi nego i anela, da bude Bog sve u svima.
5

1 5 9

1 6 0

Rom 1,21-23. 25. 1 Cor 15, 28.

Rim 1,21 - 23,25. 1 Kor 15,28.

KNJIGA X V .
Po savjetu samog Augustina knjiga se moe smatrati povijesnim, simbolikim pa i alegorijskim istraivanjem razvitka dviju drava, nebeske i zemaljske, koje od po etka imaju dva potomstva, od Seta i Kajina, sve do potopa. Stalno se javljaju drave i potomstva, moda i zato da bi se opravdao uestali simbolizam, kroz osobe i odno sna imena, znaajke, uredbe, ponaanja, brojeve, oblike i mjere. Knjigu moemo podijeliti u tri dijela. U prvom dijelu ocrtavaju se znaajke dviju drava poredbom izmeu Kajina, koji je utemeljio prvu zemaljsku dravu koja je dobila ime po sinu Henohu, i Seta, poslije ega slijede dvije druge poredbe, izmeu Sare i Hagare te izmeu Izaka i Jimaela. Obje drave se slau po ljubavi prema miru, najviem idealu, ali nebeska drava istinskom miru, jer je konaan, a zemaljska drava miru, koji se postizava ratom i pobjedom (1-8). U drugom dijelu ispituje se razvitak dvaju potomstava. Osobito se svraa pozor nost na dugovjenost patrijarha, koja se biljei i suoavanjem razliitih prijevoda, posebice Sedamdesetorice, kako bi se oblikovala srodstva veze kojih ire ljubav i slogu i kako bi se gotovo prekinula genealogija Kajinova s Lamekom (9-21). U treem dijelu ponovno se javlja Kajinovo potomstvo po injenici da su sinovi Boji ljubili keri ljudske zato jer su bile lijepe. Uslijedila je srdba Boja i potop. Simboliki i alegorijski govor prevladava (22-27).

BREVICULUS
cc xxviii 1. 2. 3. 4. 5. De duobus ordinibus generationis humanae in diversos fines ab initio procurrentis. De filiis carnis et filiis promissionis. De sterilitate Sarrae, quam Dei gratia fecundavit. De terrenae civitatis vel concertatione velpace. De primo terrenae civitatis auctore fratricida, cuius impietati Romanae urbis conditor germani caede responderit. De languoribus, quos ex poena peccati etiam cives civitatis Dei in huius vitae peregrinatione patiuntur et a quibus Deo medente sanantur. De causa et pertinacia sceleris Cain, quem a facinore concepto nec Dei sermo revocavit. Quae ratio fuerit, ut Cain inter principia generis humani conderet civitatem. De longa vita hominum, quae fuit ante diluvium et de ampliore humanorum corporum forma. De differentia, qua inter hebraeos et nostros codices videntur anno rum numeri dissonare. De annis Mathusalae, cuius aetas quattuordecim annis diluvium videtur excedere. De opinione eorum, qui primorum temporum homines tam longaevos, quam scribitur, fuisse non credunt. An in dinumeratione annorum Hebraeorum magis quam Septuaginta interpretum sit sequenda auctoritas. De parilitate annorum, qui eisdem quibus nunc spatiis et in prioribus saeculis cucurrerunt. An credibile sit primi saeculi viros usque ad eam aetatem, qua filios generasse referuntur, a concubitu continuisse. De iure coniugiorum, quod dissimile a subsequentibus matrimoniis habuerint prima connubia. De duobus ex uno genitore procreatis patribus atque principibus. Quid significatum sit in Abel et Seth et Enos, quod appareat ad Chri stum et corpus eius, id est Ecclesiam, pertinere. De significatione, quae in Enoch translatione monstratur. De eo, quod Cain successio in octo ab Adam generationes clauditur, et in posteris ab eodem patre Adam Noe decimus invenitur. Qua ratione commemorato Enoch, qui fuit filius Cain, totius genera tionis eius usque ad diluvium sit continuata narratio; commemorato autem Enos, qui fuit filius Seth, ad conditionis humanae principium sit reditum.

SAETAK

cc xxix

6.

O dva poretka ljudskoga roda, koji se od poetka kreu prema razlicitim zavrecima. O djeci puti i djeci obeanja. O Sarinoj neplodnosti, koju je oplodila milost Boja. O sukobu i miru u zemaljskome gradu. O prvome utemeljitelju zemaljskoga grada, bratomorcu, kojega je opainu ponovio i utemeljitelj grada Rima svojim bratoubojstvom. O slabostima od kojih - zbog kazne grijeha - boluju i graani Bojega grada na proputovanju ovim ivotom, a od kojih lijei Bog. O uzroku Kajinova zloina i o njegovoj ustrajnosti u njemu, jer ga od zamiljena zloina nije mogla odgovoriti ni rije Boja. Koji bijae razlog da je Kajin osnovao grad u samim poecima Ijudskoga roda. O dugu ivotu ljudi kakav bijae prije Potopa i o krupnijem stasu ljudskih tijela. O razlici i neslaganju izmeu hebrejskih i naih knjiga Svetog pisma o broju doivljenih godina. O godinama Metualaha, kojega ivotno doba ini se da nadivljava Potop za etrnaest godina. O mnijenju onih koji ne vjeruju da u prvotno doba ljudi bijahu onako dugovjeki kako stoji u Svetome pismu. Treba li se pri brojanju godina osloniti vie na ugled Hebreja ili Sedamdesetorice prevoditelja? O jednakosti godina, koje bijahu u prijanjim stoljeima kakve su i sada. Da li je vjerojatno kako se muevi prvotnoga doba suzdravahu od spolnoga snoaja sve do vremena kad se tvrdi da su raali djecu? O branom pravu: to su prvi brakovi imali razliita od poznijih enidaba? O dvojici otaca i prvaka poteklih od jednoga roditelja. Koje je oznaje u Abelu, Setu i Enou, a koje se pojavljuje u odnosu na Krista i njegovo tijelo, to jest Crkvu? O oznaju koje se pokazuje u Henokovu prijenosu. Zato se Kajinova loza zavrava u osmome narataju od Adama, dok Noa pripada desetome narataju od istog oca Adama. Zbog kojega je razloga, poto se spomenuo Henok, koji bijae Kajinov sin, opisan neprekinut cijeli njegov narataj sve do Potopa, a poto je spomenut Eno, koji bijae Setov sin, vraa se na poetak ovjekova nastanka.

1. 2. 3. 4. 5.

6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

16. 17. 18. 19. 20.

16. 17. 18. 19. 20.

21.

21.

310 cc xxx 22.

BREVTCULUS SAETAK

311 22.

De lapsu filiorum Dei alienigenarum mulierum amore captorum, un de et omnes exceptis octo hominibus diluvio perire meruerunt. An credendum sit angelos substantiae spiritalis amore speciosarum mulierum captos earumdem inisse coniugia, ex quibus gigantes sint creati. Quomodo intellegendum sit, quod de eis, qui diluvio per dendi erant, Dominus dixerit: Erunt dies eorum centum viginti anni. De ira Dei, quae incommutabilem tranquillitatem nulla inflammatione perturbat. Quod arca, quam Noe iussus est facere, in omnibus Christum Ecclesiamque significet. De arca atque diluvio nec illis esse consentiendum, qui sola historiam recipiunt sine allegorica significatione, nec illis, qui solas figuras defendunt repudiata historica veritate.

O padu sinova Bojih zatoenih ljubavlju prema inorodnim enama, zbog ega su svi, izuzev osmero ljudi, zasluili propast u Potopu. Treba li vjerovati kako aneli, kojima je bivstvo duhovno, bijahu tako zahvaeni ljubavlju prema lijepim enama te se enjahu njima, od ega se rodie divovi. Kako treba razumjeti ono to Gospodin ree o onima koji e propasti u Potopu: Dani e njihovi biti stotinu i dvadeset godina.

23.

23.

24.

24.

25. 26. 27.

O srdbi Bojoj, koja nikakvom raspalom ne pomuuje njegovu nepro- 25. mjenjivu spokojnost. O tome kako korablja, kakvu je Noi nareeno da sagradi, u svemu ozna- 26. uje Krista i Crkvu. to se tie korablje i Potopa, ne smije se sloiti ni s onima koji prihvaaju 27. jedino povijest, a bez alegorijskog znaenja, ni s onima koji brane samo alegorije, dok odbijaju povijesnu istinitost.

L I B E R DECIMUS QUINTUS
DUARUM CIVITATUM A CAIN ET ABEL AD DILUVIUM QUI FUERIT EXCURSUS

PETNAESTA

KNJIGA

DVIJE DRAVE OD KAJINA I A B E L A DO POTOPA

Quae in initio duae civitates fuerint [1-8]

PL 437 - CC 453 Quae hoc libro contineantur.

Dvije drave u poetku [1-8] 1. 1. Mnogi su mnogo razmiljali, mnogo govorili i mnogo napi sali o rajskoj sretnosti ili o samome raju te o tamonjem ivotu prvih ljudi, njihovu grijehu i kazni. I mi smo o tome govorili u prethodnim knjigama , prema Svetome pismu, bilo ono to u njemu proitasmo bilo ono to smo iz njega uzmogli razumjeti u skladu s njegovim ugle dom. A k o bi se o tome podrobnije raspravljalo, izrodile bi se mnogo struke i mnogovrsne rasprave, kojima bi se ispunilo vie svezaka nego to ovaj predmet zahtijeva i doputa vrijeme, kojega nemamo toliko da se zadrimo na svim onim stvarima koje mogu zahtijevati dokonjaci i sitniavci, to su pripravniji na pitanje negoli sposobniji za shvaanje.
1

1. 1. De felicitate paradisi vel de ipso paradiso et de vita ibi pri morum hominum eorumque peccato atque supplicio multi multa senserunt, multa dixerunt, multa litteris mandaverunt. Nos quoque secundum Scripturas sanctas vel quod in eis legimus vel quod ex eis intellegere potuimus earum congruentes auctoritati de his rebus in superioribus libris diximus. Enucleatius autem si ista quaerantur, multiplices atque multimodas pariunt disputationes, quae pluribus intexendae s i n t voluminibus, quam hoc opus tempusque deposcit, quod non ita largum habemus, ut in omnibus, quae possunt requirere otiosi et scrupulosi, paratiores ad interrogandum quam capaciores ad intellegendum, nos oporteat immorari. Arbitror tamen satis nos iam fecisse magnis et difficillimis quaestionibus de initio vel mundi vel animae vel ipsius generis humani, quod in duo genera distribuimus, unum eorum, qui secundum hominem, alterum eorum, qui secundum Deum vivunt; quas etiam mystice appellamus civitates duas, hoc est duas societates hominum, quarum est una quae praedestinata est in aeternum regnare cum Deo, altera aeternum supplicium subire cum diabolo. Sed iste fini est earum, de quo post loquendum est . Nunc autem quoniam de exortu earum sive in angelis, quorum numerus ignoratur a nobis, sive in duobus primi hominibus satis dictum est, iam mihi videtur earum aggrediendus excursus, ex quo illi duo generare coeperunt, donec homines generare cessabunt. Hoc enim universum tempus sive saeculum, in quo cedunt morientes succeduntque nascentes, istarum duarum civitatum, de quibus disputamus, excursus est.
a l

O dva poretka ljudskoga roda, koji se od poetka kreu prema razliitim zavrecima.

Pa ipak mislim, kako sam se oduio i krupnim i tekim pitanjima o poetku bilo svijeta, bilo due, bilo samog ljudskog roda, koji podijelismo u dvije vrste: jednu onih to ive po ovjeku, a drugu onih to ive po Bogu; govorei u otajstvu nazivamo ih dvama gradovima, naime dvama drutvima ljudi, od kojih je jedno predodreeno vjeno vladati s Bogom, a drugo trpjeti vjenu kaznu s avlom. A l i to je njihov konac, o kojem treba govoriti poslije. Sada pak, budui da je dosta reeno o podrijetlu, bilo anela (kojih je broj nama nepoznat) bilo dvoje prvih ljudi, ini mi se kako se trebam latiti njihova razvoja od asa kad je njih dvoje poelo raati, pa sve dok ljudi ne prestanu raati. Naime to sveukupno vrijeme i l i vijek - u kojemu nestajui ustupaju mjesto nastajuima - predstavlja razvoj dotinih dvaju gra dova o kojima raspravljamo.
2

A Cain et Abel duae incipiunt civitates.

1. 2. Natus est igitur prior Cain ex illis duobus generis humani parentibus, pertinens ad hominum civitatem, posterior Abel, ad civitatem D e i . Sicut enim in uno homine, quod dixit Apostolus, experimur, quia non primum quod spiritale est, sed quod animale, postea spiritale : unde unusquisque, quoniam ex damnata propagine exori2 3 b
a

2. Dakle, prvi roeni od tih dvoje roditelja ljudskoga roda bijae K a jin, koji pripada gradu ljudskom; poslije je roen A b e l , koji pripada gradu Bojem. I kao to u jednome ovjeku, kako ree apostol, znamo da nije prije duhovno, nego ivotinjsko, poslije je duhovno (i otuda svatko, jer se raa iz osuena soja, prvo je nudno da po
3 4

sunt M. ex damnata] ex A d a m nata aliqui

mss. Osobito u X I V . knjizi. V i d i O Bojoj dravi, 19-22. Post 4,1-2. 1 Kor 15,46. (Prijevod prema latinskom predloku).

Cf. De civ. Dei 19-20. Cf. G e n 4, 1-2. 1 C o r 15, 46.

314

DE

crv. D E I

15,

1,2-2

O DRAVI BOJOJ

15,

1,2-2

315

PL 438 CC 454

tur, primo sit necesse est ex Adam malus atque carnalis; quod si in Christum renascendo profecerit, post erit bonus et spiritalis: sic in universo genere humano, cum / primum duae istae coeperunt nascendo atque moriendo procurrere civitates, prior est natus civis huius / saeculi, posterius autem isto peregrinus in saeculo et pertinens ad civitatem Dei, gratia praedestinatus, gratia electus, gratia peregrinus deorsum, gratia civis sursum. Nam quantum ad ipsum attinet, ex eadem massa oritur, quae originaliter est tota damnata; sed tamquam figulus Deus (hane enim similitudinem non impudenter, sed prudenter introducit Apostolus) ex eadem massa fecit aliud vas in honorem, aliud in contumeliam . Prius autem factum est vas in contumeliam, post vero alterum in honorem, quia et in ipso uno, sicut iam dixi, homine prius est reprobum, unde necesse est incipiamus et ubi non est necesse ut remaneamus, posterius vero probum, quo proficientes veniamus et quo pervenientes maneamus. Proinde non quidem omnis homo malus erit bonus, nemo tamen erit bonus qui non erat malus; sed quanto quisque citius mutatur in melius, hoc in se facit nominari, quod apprehendit celerius et posteriore cooperit vocabulum prius. Scriptum est itaque de Cain, quod condiderit civi tatem ; Abel autem tamquam peregrinus non condidit. Superna est enim sanetorum civitas, quamvis hic pariat cives, in quibus peregrinatur, donec regni eius tempus adveniat, cum congregatura est om nes in suis corporibus resurgentes, quando eis promissum dabitur regnum, ubi cum suo principe rege saeculorum sine ulio temporis fine regnabunt.
c d 4 5

Adamu bude zao i puten; ali ako ponovnim roenjem uznapreduje u Kristu, postat e poslije dobar i duhovan) tako i u cjelokupnome ljud skome rodu, kad prvo stadoe opstojati ta dva grada - raanjem i umiranjem - prvo se rodio graanin ovoga svijeta, a zatim tuinac ovomu svijetu i pripadnik grada Bojeg, milou predodreen, mi lou izabran, milou tuinac dolje, milou graanin gore. to se ovoga samoga tie, i on izvorno potjee od one iste tvari to je cijela osuena, ali Bog, poput lonara - ovakvom se naime usporedbom ne nerazborito, nego razborito slui apostol - od istoga glinenog tijesta naini jednu posudu na ast a drugu na sramotu . I tako je prvo nainjena posuda na sramotu, a poslije druga na ast; jer i u onome jednom ovjeku, kao to ve rekoh, prvo je sramota, od koje nam je nudno poeti, ali nije nudno da u njoj i ostanemo, a zatim slijedi estito, do ega napredujui stiemo i u emu stignuvi ostajemo. Otuda, iako svaki zao ovjek nee biti dobar, ipak nitko nee biti dobar tko ne bijae zao; nu, to se tkogod ranije izmijeni nabolje, bre mu pripada ime koje je postigao i prije njegov e potonji naziv prekriti prijanji.
5

O Kajinu je zapisano da je utemeljio grad ; dok Abel, kao hodoas nik, nije ga utemeljio. Jer grad svetih je u visinama, iako on ovdje raa svoje graane, po kojima hodoasti dok ne stigne doba njegova kraljevstva, kad e ih okupiti sve, uskrsnule u njihovim tijelima, i kad e im biti dano obeano kraljevstvo, u kojem e sa svojim vladarem, kraljem vjekova , vladati bez ikakva vremenskog kraja.
7

A Sarra et Agar duae civitates praefigurantur.

2. Umbra sane quaedam civitatis huius et imago prophetica ei significandae potius quam praesentandae servivit in terris, quo eam tempore demonstrari oportebat, et dicta est etiam ipsa civitas saneta merito significantis imaginis; non expressae, sicut futura est, veritatis. De hac imagine serviente et de illa, quam significat, libera civita te sic Apostolus ad Galatas loquitur: Diite mihi, inquit, sub lege volentes esse legem non audistis ? Scriptum est enim, quod Abraham duos filios habuit, unum de ancilla et unum de libera. Sed ille quidem, qui de ancilla, secundum carnem natus est; qui autem de libera, per repromissionem; quae sunt in allegoria. Haec enim sunt duo / te stamenta, unum quidem a monte Sina in servitutem generans, quod est Agar; Sina enim mons est in Arabia, quae coniuncta est huic quae nunc est Ierusalem; servit enim cum filiis suis. Quae autem sursum est Ierusalem, libera est, quae est mater nostra\ Scriptum est enim:
e { g

2. O tome gradu postojae stanovita sjena i proroka slika, to je vie sluila da naznai negoli da ga uprisutni na zemlji, a u vrijeme kad ga je trebalo pokazati. On je sam nazvan svetim gradom, ali zaslugom oznaujue slike, a ne zbog same izraene istine, koja e tek doi. O toj slici koja slui i o slobodnom gradu koji ona oznauje ovako govori apostol Galaanima: Vi koji hoete biti pod Zakonom kaite mi: zar ne uste Zakona? Stoji, naime, pisano da je Abraham imao dva sina: jednoga od ropkinje, a drugoga od slobodne. Onaj od ropkinje roen je po puti, a onaj od slobodne po obeanju. Ovo je reeno slikovito. To su dva zavjeta; jedan je onaj s gore Sinaja koji raa za ropstvo: taj je Agara - jer se Sinajska gora nalazi u Arabiji - i odgovara ovom sadanjem Jeruzalemu, koji je sa svojom djecom rob. Nebeski je Jeruzalem slo bodan - taj je majka svih nas, jer stoji pisano: 'Veseli se, nerotkinjo,

O djeci puti i djeci obeanja.

PL439

i n Christo Lov. posterior M. n o n legistis? aliqui mss., Vulg. quae ant. edd. qui coniunctus M. nostra] omnium nostrum M.
5

4 5

C f . R o m 9, 21; Sap 15, 7; Eccle 33, 13-14; Isa 45, 9; G e r 18, 6. G e n 4, 17.

6 7

Rim 9,21. (Prijevod prema latinskom predloku). Post 4,17. 1 Tim 1,17.

316
CC455

DE

civ.

DEI

15, 2 - 3
1

O DRAVI BOJOJ

15,

2-3

317

Laetare sterilis, quae non pari, I erumpe et exclama , quae non parturis; quoniam multi filii desertae, magis quam eius quae habet vi rum . Nos autem, fratres, secundum Isaac promissionis filii sumus. Sed sicut tune, qui secundum carnem natus fuerat, persequebatur eum, qui secundum spiritum: ita et nunc. Sed quid dicit Scriptura? Eice ancillam et filium eius; non enim heres erit filius ancillae cum filio liberae . Nos autem, fratres, non sumus ancillae filii, sed liberae, qua libertate Christus nos liberavit . Haec forma intellegendi de apostolica auctoritate descendens locum nobis aperit, quemadmodum Scripturas duorum Testamentorum, Veteris et Novi, aecipere debeamus. Pars enim quaedam terrenae civitatis imago caelestis civitatis effecta est, non se significando, sed alteram, et ideo serviens. Non enim propter se ipsam, sed propter aliam significandam est institu ta, et praecedente alia significatione et ipsa praefigurans praefigurata est. Namque Agar ancilla Sarae eiusque filius imago quaedam huius imaginis fuit; et quoniam transiturae erant umbrae luce veniente, ideo dixit libera Sara, quae significabat liberam civitatem, cui rursus alio modo significandae etiam illa umbra serviebat: Eice ancillam et filium eius; non enim heres erit filius ancillae cum filio meo Isaac , quod ait Apostolus: cum filio liberae. Invenimus ergo in terrena civitate duas formas, unam suam praesentiam demonstrantem, alteram caelesti civitati significandae sua praesentia servientem. Parit autem cives terrenae civitatis peccato vitiata natura, cae lestis vero civitatis cives parit a peccato naturam liberans gratia; unde illa vocantur vasa irae, ista vasa misericordiae . Significatum est hoc etiam in duobus filiis Abrahae, quod unus de ancilla, quae dicebatur Agar, secundum carnem natus est Ismael, alter est autem de Sara libera secundum repromissionem natus Isaac. Uterque quidem de semine Abrahae; sed illum genuit demonstrans consuetudo naturam, i l l u m vero dedit promissio significans gratiam; ibi humanus usus ostenditur, hic divinum beneficium commendatur.
6 1 8 9 10 1

koja ne raa; klici i vii koja ne poznaje poroajnih bolova, jer su brojnija djeca osamljene nego one koja ima mua!' M i , dakle, brao, Izaku smo djeca obeanja. A l i kao to je onda onaj koji je roen po puti progonio onoga po duhu, tako biva i sada. A to veli Pismo? 'Izbaci ropkinju i njezina sina, jer sin ropkinje nee biti batinik sa sinom slobodne.' M i , brao, nismo djeca ropkinje, nego slobodne. Z a tu slobodu Krist nas je oslobodio.
1

Taj oblik razumijevanja - koji nam dolazi od apostolskog uenja pokazuje nam kojim nainom trebamo shvaati Pismo oba zavjeta, i staroga i novoga. Jedan dio zemaljskoga grada postao je slikom nebe skoga grada, ne oznaujui sebe sama, nego drugi grad, i zbog toga slui. Naime, taj grad nije utemeljen radi sebe samoga, nego da oznai drugi grad, a budui da prethodi drugo oznaje, predoznaujui i sam je predoznaen. Naime: Hagara, ropkinja Sarina, i njezin sin bijahu slikom te slike; a kako su sjene imale ieznuti kad stigne svjetlo, stoga je rekla slobodna Sara (koja je oznaivala slobodni grad, koji je opet da drugim nainom oznai slobodni grad sluio i kao sjena): Otjeraj ropkinju i njezina sina, jer sin ropkinje ne smije biti batinik s mojim sinom - s Izakom , i l i to apostol kae: sa sinom slobodne.
2

Q u a e d a m significatio est in Ismael et Isaac. CC 456 PL 440

3. Sara quippe sterilis erat et desperatione prolis saltem de / an cilla sua concupiscens habere, quod de se ipsa non se posse cernebat, dedit eam fetandam viro, de quo parere voluerat nec potuerat. Exegit / itaque etiam sic debitum de marito utens iure suo in utero alien o . Natus est ergo Ismael, sicut nascuntur homines, permixtione sexus utriusque, usitata lege naturae. Ideo dictum est: secundum car nem , non quod ista beneficia Dei non sint aut non illa operetur Deus, cuius opifex sapientia attingit, sicut scriptum est, a fine usque
11 u
1 1

Dakle: u zemaljskome gradu nalazimo dva lika, jedan od njih poka zuje njegovu prisutnost ovdje, dok drugi svojom nazonou slui da oznai nebeski grad. Graane zemaljskoga grada raa narav izopa ena grijehom, a graane nebeskoga grada raa milost to oslobaa narav od grijeha. Stoga je jedni nazivaju posudama gnjeva, a drugi posudama milosra. A to je oznaeno i u dvojici Abrahamovih sino va, od kojih je jedan Jimael, sin ropkinje, nazvane Hagara, roen po puti, dok je drugi, Izak, sin slobodne, Sare, roen po obeanju. Obojica su, dodue, od sjemenaAbrahamova, ali jednoga je rodio pri rodni tijek pokazujui narav, dok je drugoga darovalo obeanje, oznaujui milost. U jednom se pokazuje ljudski obiaj, u drugome se otkriva boansko dobroinstvo.
3

elama M. istum M.

3. Sara bijae neplodna, i izgubivi nadu da e imati djece i elei da barem od ropkinje ima to je uvidjela kako sama ne moe od sebe imati, dade ovu nek je oplodi muu, od kojega je sama htjela roditi, ali nije mogla. I tako je utjerala svoj dug od mua, iskoristivi svoje pravo u tuoj utrobi. Dakle, Jimael je, dakle, roen kao to se raaju ljudi, spolnim snoajem dvoga po uobiajenom zakonu naravi. Stoga je i reeno 'po puti', ne kao da i to nisu Boja dobroinstva, ili da tu ne djeluje Bog, kojega tvoriteljica Mudrost, kako je pisano prostire

O Sarinoj neplodnosti, koju je oplodila milost Boja.

1 0

1 1

1 2

Isa51, 1. Gen 21, 10. Gal 4, 21-31. Gen 21, 10. Rom 9, 22-23. Cf. Gen 16, 1-3. Gal 4, 23.

Gal 4,21 - 5,1. Post 21,10. Rim 9,22-23.

318

DE

crv.

DEI

15,

3-4

DRAVI BOJOJ

15,

3-4

319

et disponit omnia suaviter ; sed ubi significandum fuerat Dei donum, quod indebitum hominibus gratis gratia largiretur, sic oportuit dari filium, quemadmodum naturae non debebatur excursibus. Negat enim natura iam filios tali commixtioni mari et feminae, qualis esse poterat Abrahae et Sarae in illa iam aetate, etiam mulieris accedente sterilitate, quae nec tune parere potuit, quando non aetas fecunditati, sed aetati fecunditas defuit. Quod ergo naturae sic affectae fruetus posteritatis non debebatur, significat quod natura generis humani peccato vitiata ac per hoc iure damnata nihil verae felicitatis in potenim merebatur. Recte igitur significat Isaac, per repromissionem natus, filios gratiae, cives civitatis liberae, socios pacis aeternae, ubi sit non amor propriae ac privatae quodammodo voluntatis, sed communi eodemque immutabili bono gaudens atque ex multis unum cor faciens, id est perfeete " concors oboedientia caritatis.
13

ad finem fortiter

se snano s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja sve mirom ; ah, kad bijae potrebno oznaiti dar Boji koji se, nedugovan, milou badava podaruje ljudima, trebalo je podariti sina nai nom koji nije podloan tokovima naravi. Naime, narav uskrauje djecu takvomu snoaju mua i ene kakav mogae biti izmeu Abrahama i Sare u njihovoj postarijoj dobi, a uz to ona bijae neplodna, te nije mogla roditi ni onda kad plodnost ne bijae manjkava zbog dobi, nego je dob bila manjkava plodnou.
1

Dakle, to to narav u takvome stanju nije mogla imati ploda potom stva oznauje, kako narav ljudskoga roda, izopaena grijehom i zbog toga pravedno kanjena, nije ni zasluila nikakve prave sretnosti za budunost. Tako Izak - roen po obeanju - ispravno oznauje djecu milosti, graane slobodnoga grada, dionike vjenoga mira, gdje nema ljubavi osobne i nekako zasebnike volje, nego ljubav to se raduje zajednikome i nepromjenjivome dobru, te tvori tako jedno srce od mnogih , naime ljubav to je savreno skladna poslunost.
2

in civitate terrena pax bello victoriaecjue commiscetur.

4.
c u m

Terrena porro civitas, quae sempiterna non erit (neque enim, extremo" supplicio damnata fuerit, iam civitas erit), hic habet

CC457

PL 441

bonum suum, cuius societate laetatur, qualis esse de talibus laetitia rebus potest. Et quoniam non est tale bonum, ut nullas angustias faciat amatoribus suis, ideo civitas ista adversus se ipsam plerumque dividitur litigando, bellando atque pugnando et aut mortiferas aut certe mortales victorias requirendo. Nam ex quacumque sui par te adversus alteram sui partem bellando surrexerit, quaerit esse victrix gentium, cum sit captiva vitiorum; et si quidem, cum vicerit, superbius extollitur, etiam mortifera; si vero condicionem cogitans casusque communes magis quae aceidere possunt adversis angitur, quam eis quae provenerunt secundis rebus / inflatur, tantummodo mortalis est ista victoria. Neque enim semper dominari poterit permanendo eis, quos potuerit subiugare vincendo. Non autem recte di citur ea bona non esse, quae concupiscit haec civitas, quando est et ipsa in suo humano genere melior. Concupiscit enim terrenam quamdam pro rebus infimis pacem; ad eam namque desiderat pervenire bellando; quoniam si vicerit et qui resistat non fuerit, pax erit, quam non habebant partes in vicem adversantes et pro his rebus, quas si mul habere non poterant, infelici egestate certantes. Hane pacem requirunt laboriosa bella, hane adipiscitur quae putatur gloriosa victoria. Quando autem vincunt / qui causa iustiore pugnabant, quis dubitet gratulandam esse victoriam et provenisse optabilem pacem? Haec bona sunt et sine dubio Dei dona sunt. Sed si negleetis melioribus, quae ad supernam pertinent civitatem, ubi erit victoria in ae15

4. Zemaljski grad, koji nee biti vjean (jer nee vie biti grad, kad bude kanjen konanom kaznom), ima ovdje svoje dobro, i veseli se u njegovu dionitvu, a s veseljem kakvo ve moe biti u tim stvari ma. A budui da to nije dobro koje ne priinjava nikakvih tekoa svojim ljubiteljima, taj je grad veinom podijeljen protiv sebe samoga, prepirkama, ratovima, borbama, u tenji za pobjedama to su smrtnosne, a svakako smrtne. Jer, koji god se dio toga grada uzdigne ratom iznad drugog, trai biti pobjednikom nad pucima, budui da je sam suanj pod porocima; a pobijedi li, toliko se uzoholi, te je sama po bjeda smrtnosna. Ako pak razmiljajui o ljudskom stanju i mijenama koje su ljudima zajednike vie se mui nevoljama koje se mogu dogo diti nego to se nadima zbog postignuta uspjeha, onda je ta pobjeda tek smrtna. Jer nee uvijek moi vladati trajno nad onima koje je jednom uzmogao pobjedniki podjarmiti.

sukobu i ^JJ,"gradu^

A ne bi bilo ispravno rei kako nisu dobra ona za kojima udi ovaj grad, kad je i on na svoj ljudski nain bolji. Tako - radi najniih stvari - udi za nekakvim zemaljskim mirom; ah eli ga postii ratova njem, jer, ako pobijedi i ne bude vie nikoga tko se opire, bit e rriir, to ga nisu imali dijelovi meusobno zavaeni, koji se u svojoj nesret noj oskudici borahu za one stvari koje nisu mogli zajedno uivati. To je mir koji trae muni ratovi, mir koji postiu takozvanom slavnom pobjedom.
4

Nu, kad pobijede oni koji se borahu za pravedniju stvar, tko da sum nja kako je to radosna pobjeda te da je poeljan tako steen mir? To jesu dobra i nedvojbeno su Boji darovi. Ali, ako se (zanemarivi bolja dobra koja pripadaju vinjem gradu, gdje e biti pobjeda u vje-

facta add. Er. in add. M. sic add. ant. edd. P dicuntur M.

n

Mudr 8,1.

Dj 4,32.

320

D E CIV. D E I

15, 4 - 5

O DRAVI BOJOJ

15,

4-5

321

terna et summa pace secura, bona ista sic concupiscuntur, ut vel sola esse credantur vel his, quae meliora creduntur, amplius diligantur: necesse est miseria consequatur et quae inerat augeatur.

nom i sigurnom posvemanjem miru) tako udi za dotinim dobrima te se vjeruje da su jedina ili se pak vie vole od onih o kojima se vjeruje da su bolja, nuno slijedi nova bijeda koja uveava onu to je ve tu.

Etiam Romana civitas fratricidio incepit.

CC 458

PL 442

5. Primus itaque fuit terrenae civitatis conditor fratricida; nam suum fratrem civem civitatis aeternae in hac terra peregrinantem invidentia victus occidit . Unde mirandum non est, quod tanto post in ea civitate condenda, quae fuerat huius terrenae civitatis, de qua loquimur, caput futura et tam multis gentibus regnatura, huic primo exemplo et, ut Graeci appellant: OIQXCTV-KU quaedam sui generis ima go respondit. Nam et illic, sicut ipsum facinus quidam poeta commemoravit illorum, Fraterno primi maduerunt sanguine muri . Sic enim condita est Roma, quando occisum Remum a fratre Romolo romana testatur historia ; nisi quod isti terrenae civitatis ambo ci ves erant. Ambo gloriam de romanae reipublicae institutione quaerebant; sed ambo eam tantam, quantam si unus esset, habere non poterant. Qui enim volebat dominando gloriari, minus utique dominaretur, si eius potestas viro consorte minueretur. Ut ergo totam dominationem haberet unus, ablatus est socius, et scelere crevit in peius, / quod innocentia minus esset et melius. H i autem fratres Cain et Abel non habebant ambo inter se similem rerum terrenarum cupiditatem, nec in hoc alter alteri invidit, quod eius dominatus fieret angustior, qui alterum occidit, si ambo dominarentur (Abel quippe non quaerebat dominationem in ea civitate, quae condebatur a fratre), sed invi dentia illa diabolica, qua invident bonis mali, nulla alia causa, nisi quia illi boni sunt, illi mali. Nullo enim modo fit minor accedente seu permanente consorte possessio bonitatis, immo possessio bonitas, quam tanto latius , quanto concordius individua sociorum possidet caritas. Non habebit denique istam possessionem, qui eam noluerit habere communem, et tanto eam reperiet ampliorem, quanto am plius ibi potuerit amare consortem. Illud igitur, quod inter Remum et Romulum exortum est, quemadmodum adversus se ipsam terrena civitas dividatur, ostendit; quod autem inter Cain et Abel, inter duas ipsas civitates, Dei et hominum, inimicitias demonstravit. Pugnant ergo inter se mali et mali; / item pugnant inter se mali et boni: boni vero et boni, si perfecti sunt, inter se pugnare non possunt. Proficientes autem nondumque perfecti ita possunt, ut bonus quisque ex ea
14 15 16 q

5. I tako prvi utemeljitelj zemaljskoga grada bijae bratomorac; zaviu je pobijeen ubio vlastitoga brata, graanina vjenoga grada, hodoasnika na ovom svijetu. Otuda i nije udo to je toliko mnogo vremena nakon toga - pri osnutku onoga grada koji e biti kao glava zemaljskoga grada, o kojem govorimo, i koji e vladati mnogim pu cima - tomu prvome primjeru, ili kao to Grci kau prauzoru (tQ%rujtoc;), odgovorila je svojevrsna praslika. Naime, i ovdje, isti zloin opisa jedan njihov pjesnik: Bratskom se krvlju natopie prve zidine . I tako je osnovan R i m , kao to nam svjedoi rimska povijest, kad Romul ubi brata Rema , samo to obojica bijahu graani zemaljskoga grada.Obojica su traila slavu osnutka Rimske drave, ali obojica je nisu mogla tako veliku imati koliku bi je imao samo jedan od njih. Onaj tko se hotijae proslaviti vladavinom, manje bi vladao ako bi njegovu vlast umanjivao iv suvladar. Dakle, kako bi jedan posjedo vao cijelu vladavinu, sudionik je uklonjen; i ono to bi po nedunosti bilo manje, a bolje, zloinom je poraslo nagore.
2 1

O prvome utemeljitelju zemaljskoga grada, bratomorcu, kojega je opainu ponovio i utemeljitelj grada Rima svojim bratoubojstvom.

Izmeu brae Kajina i Abela nije bilo sline udnje za zemaljskim stvarima; i nije zavidio jedan drugomu, da e mu vladavina biti manja budu l i obojica vladali; nije ga zbog toga ubio (Abel nije traio vlada vine u gradu to ga je njegov brat utemeljio), nego zbog one avolske zavisti kojom zli zavide dobrima ni iz kojega drugoga razloga nego to su ovi dobri, a oni zli. Pridolaskom ili trajnim ostankom sudionika posjed dobrote nipoto ne biva manji; dapae, posjed dobrote je to prostraniji to je slonija ljubav njezinih pojedinih sudionika. Prema tome, onaj tko ga ne eli imati zajednikim, nee posjeda uope ima ti; a otkrit e, kako mu je to vei to moe u njemu vie sudionika voljeti. Dakle, ono to je izbilo izmeu Rema i Romula pokaza kako je zemaljski grad protiv sebe sama podijeljen; doim sukob izmeu Kajina i Abeia pokaza neprijateljstvo izmeu sama dva grada, grada Bojega i grada ljudskoga. I tako, bore se izmeu sebe zli i zli, a bore se meusobno i zli i dobri; doim, dobri i dobri, ako su savreni, ne mogu se meusobno boriti. N u ako napreduju prema tome i jo nisu savreni, mogu se jedan s drugim boriti po onomu dijelu sebe protiv

< bonitatis tanto fit latior Er.; possessionem bonitatis tanto latius i

Lov.

1 4

1 5

1 6

G e n 4, 8. L U C A N U S M . , Phars. 1, 95. C f . L l V I U S , Ab urbe cond. 1, 7, 2; D i O N C A S S I U S , Hist. rom. 4, 13; D I O D O R U S S l C U L U S , Bibl. 8, 4, 4.

fr.
1

Lukan, 1,95. V i d i O Bojoj dravi, 3,6.

322

D E CIV. D E I

15, 5 - 6

O DRAVI BOJOJ

15,

5-6

323

parte pugnet contra alterum, qua etiam contra semetipsum; et in uno quippe homine caro concupiscit adversus spiritum et spiritus adver sus carnem . Concupiscentia ergo spiritalis contra alterius potest pugnare carnalem vel concupiscentia carnalis contra alterius spiritalem, sicut inter se pugnant boni et mali; vel certe ipsae concupiscentiae carnales inter se duorum bonorum, nondum utique perfectorum, sicut inter se pugnant mali et mali, donec eorum, qui curantur, ad ultimam victoriam sanitas perducatur.
11

kojega se bori i svaki sam u sebi. Jer zaista u svakome ovjeku p u t udi protiv duha, a duh protiv puti. Dakle, duhovna udnja moe se boriti protiv putene udnje drugoga ili pak putena udnja protiv duhovne udnje drugoga, kao to se izmeu sebe bore dobri i zli; a mogu se meusobno boriti putene udnje dvojice dobrih ljudi - koji, dakako, jo nisu savreni - kao to se izmeu sebe bore zli i zli, sve dok se ozdravljenje onih koji se oporavljaju ne privede konanoj po bjedi.
3

Pax supremum est bonum.

CC 459

PL 443

6. Languor est quippe iste, i d est illa inoboedientia, de qua in libro quarto decimo disseruimus, primae inoboedientiae supplicium, et ideo non natura, sed vitium; propter quod dicitur proficientibus bonis et ex fide in hac peregrinatione viventibus: Invicem onera vestra portate, et sic adimplebitis legem Christi ; item alibi dicitur: Corripite inquietos, consolamini pusillanimes, suscipite infirmos, patientes estote ad omnes; videte ne quis malum pro malo alicui reddat ; item alio loco: Si praeoccupatus fuerit homo in aliquo delicto, vos, I qui spiritales estis, instruite huiusmodi in piritu mansuetudinis, intendens te ipsum, ne et tu tempteris ; et alibi: Sol non occidat super iracundiam vestram ; et in Evangelio: Sipeccaverit in te frater tuus, corripe eum inter te et ipsum ; item de peccatis, in quibus multorum cavetur offensio, Apostolus dicit: Peccantes coram omni bus argue, ut ceteri timorem habeant . Propter hoc et de venia invi cem danda multa praecipiuntur et magna cura propter tenendam pacem, sine qua nemo poterit videre D e u m ; ubi ille terror , quando iubetur servus decem milium talentorum reddere debita, quae illi fuerant relaxata, quoniam debitum denariorum centum conservo suo non relaxavit; qua similitudine proposita, Dominus Iesus adiecit atque ait: Sic et vobis faciet Pater vester caelestis, si non dimiseritis unusquisque fratri suo de cordibus vestris . Hoc modo curantur ci ves civitatis Dei in hac terra peregrinantes et paci supernae patriae suspirantes. Spiritus autem Sanctus operatur intrinsecus, ut valeat aliquid medicina, quae adhibetur extrinsecus. Alioquin etiamsi Deus ipse utens creatura sibi subdita in aliqua specie humana sensus alloquatur humanos, sive istos corporis sive illos, quos istis simillimos habemus in somnis, nec interiore gratia mentem regat atque agat, nihil prodest homini omnis praedicatio veritatis. Facit / autem hoc Deus a vasis misericordiae irae vasa discernens , dispensatione qua ipse novit multum occulta, sed tamen iusta. Ipso quippe adiuvante
18 19 20 21 r 22 23 24 s 25 26

6. Dakako, ta slabost, naime: ona neposlunost o kojoj rasprav ljasmo u X I V knjizi , kazna je za prvu neposlunost i nije narav, nego je nedostatak, te se zbog toga i kae onim dobrima koji napreduju i koji ive po vjeri na ovome proputovanju: Nosite bremena jedan drugoga, te ete tako ispuniti zakon Kristov! Isto i drugdje: Opominjite neuredne, sokolite malodune, pomaite slabe, budite strpljivi sa svima. Pazite da nitko nikomu ne vraa zlo za zlo. Te opet na drugome mjestu: Ako i upane tko u kakav prekraj, takvoga vi du hovni ispravljajte u duhu blagosti! I pazi na samoga sebe da i ti ne bude iskuan! I drugdje: Neka sunce ne zae nad vaom srdbom! Te u evanelju: Ako ti brat sagrijei, poi te ga ukori nasamo. I slino o grijesima, uvajui se zla utjecaja na mnoge, apostol kae: Krivce ukori pred svima, da i ostali imaju strah!
1 2 3 4 5 6 7

O slabostima od kojih - zbog kazne grijeha boluju i graani Bojega grada na proputovanju ovim ivotom, a od kojih lijei Bog.

Zbog toga se mnogo toga nalae o uzajamnim oprostima i vodi velika briga o odravanju mira, bez kojega nitko nee moi vidjeti Boga ; otuda i onaj uas kad je sluzi nareeno da vrati dug od deset tisua talenata, koji mu ve bijae oproten, jer nije oprostio sudrugu svo jem dug od stotinu denara. Iznijevi tu usporedbu Gospodin Isus doda i ree: Tako e i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedni drugima od svega srca. Takvim se nainom oporav ljaju graani Bojega grada na proputovanju ovom zemljom, uzdiui za mirom vinje domovine. Doim D u h Sveti djeluje iznutra kako bi uspio lijek koji se stavlja izvana. Inae, ak iako se sam Bog poslui sebi podreenim stvorom, kako bi u nekakvom ljudskom liku oslovio ljudska sjetila (bilo ona samoga tijela, bilo ona to su najslinija onim to ih imamo u snovima), ako pri tome ne ravna i ne potie um unu tarnjom milou, ovjeku nema nikakve koristi od cjelokupne propo vijedi istine. A l i Bog to ini razlikujui posude milosra od posuda gnjeva a po skrivenoj i pravednoj promisli, kojom mu je poznato mnogo. O n nam zaista pomae udesnim i skrovitim nainima; i
8 9 10 11

solum add. M. est add. M.

Gal 5,17. (Prijevod prema latinskom predloku). V i d i O Bojoj dravi, 14,1; 14,11. Gal 6,2. 1 Sol 5,14-15. Gal 6,1. Ef 4,26. Mt 18,15. 1 Tim 5,20. Heb 12,14. Mt 18,23-24. Mt 18,35. Rim 9,22-23.

1 7

1 8

1 9

2 0

2 1

2 2

2 3

G a l 5, 17. G a l 6, 2. 1 Thess 5, 14-15. G a l 6, 1. E p h 4, 26. M t 18, 15. 1 T i m 5, 20.

324

DE

civ.

DEI

15, 6 - 7 , 1

O DRAVI BOJOJ

15,

6 -

7,1

325

mirabilibus et latentibus modis, cum peccatum quod habitat in mem bris nostris, quae potius iam poena peccati est, sicut Apostolus praecipit, non regnat in nostro mortali corpore ad oboediendum desideriis eius nec ei membra nostra velut iniquitatis arma exhibemus , convertitur ad mentem non sibi ad mala, Deo regente, consentientem et eam regentem tranquillius nunc habebit, postea sanitate perfecta atque immortalitate percepta homo sine ulio peccato in aeterna pace regnabit.
27

kada grijeh koji nastava nae udove (to je prije kazna grijeha) - kao to nalae apostol - ne vlada vie u naem smrtnome tijelu, da se pokoravamo njegovim eljama, i kad mu vie ne pruamo svoje udove kao oruje opaine, dolazi do promjene tako te se um, uz Boju po mo, ne slae s ovjekom da bi inio zla, nego e u njemu nai sada vladara spokojstva, dok e poslije - uz savreno zdravlje i steenu besmrtnost - ovjek vladati u vjenome miru bez ikakva grijeha.
12

Invidia ductus peccavit Cain.

CC 460

PL 444

7. 1. Sed hoc ipsum, quod sicut potuimus exposuimus, cum Deus locutus esset ad Cain eo more \ quo cum primi hominibus per crea turam subiectam velut eorum socius forma congrua loquebatur, quid ei profuit? Norme conceptum scelus in necando fratre etiam post verbum divinae admonitionis imple/vit? Nam cum sacrificia discrevisset amborum, in illius respiciens, huius despiciens, quod non dubitandum est potuisse cognosci signo aliquo attestante visibili, et hoc ideo fecisset Deus, quia mala erant opera huius, fratris vero eius bona: contristatus est Cain valde et concidit facies eius. Sic enim scriptum est: Et dixit Dominus ad Cain: Quare tristis factus es et quare concidit facies tua? Nonne si recte offeras, recte autem non dividas, peccasti? Quiesce; ad te enim conversio eius, et tu dominaberis il lius . In hac admonitione vel monitu , quem Deus protulit ad Cain, illud quidem quod dictum est: Nonne si recte offeras, recte autem non dividas, peccasti? quia non elucet cur vel unde sit dictum, multos sensus peperit eius obscuritas, cum divinarum Scripturarum quisque tractator secundum fidei regulam id conatur exponere. Recte quippe offertur sacrificium, cum offertur Deo vero, cui uni tantummodo sacrificandum est. Non autem recte dividitur, dum non discernuntur recte vel loca vel tempora vel res ipsae quae offeruntur vel qui offert et cui offertur vel hi, quibus ad vescendum distribuitur quod oblatum est, ut divisionem hic discretionem intellegamus; sive cum offertur, ubi non oportet aut quod non ibi, sed alibi oportet, sive cum offertur, quando non oportet aut quod non tune, sed alias opor tet, sive cum offertur, quod nusquam et numquam penitus debuit, sive cum eleetiora sibi eiusdem generis rerum tenet homo, quam sunt ea, quae offert Deo, sive eius rei, quae oblata est, fit particeps profanus aut quilibet quem fas non est fieri. In quo autem horum Deo displicuerit Cain, facile non / potest inveniri. Sed quoniam Ioannes apostolus, cum de his fratribus loqueretur: Non sicut Cain, inquit, ex maligno erat et occidit fratrem suum; et cuius rei gratia ocei28 u v z

7. 1. A l i samo ovo koje smo izloili, onoliko koliko smo mogli, to je koristilo Kajinu kad je Bog govorio s njim onim nainom kojim i s prvim ljudima, preko stvora njemu podreena, u prikladnu liku kao da je njihov sudrug? Nije l i on poinio zamiljeni zloin ubojstva brata i nakon rijei boanske opomene? Naime, kad je Bog razliko vao rtve njih dvojice, osvrnuvi se na rtvu jednoga a i ne osvrnuvi se na onu drugoga (to ne treba sumnjati da se moglo raspoznati po svjedoanstvu nekakva vidljiva znaka, i da je to Bog uinio stoga jer Kajinova djela bijahu zla, a njegovoga brata dobra), Kajin se veoma rastuio i lice mu se namrgodilo. Ovako je napisano: I ree Gospo din Kajinu: 'Zato si se rastuio i zato ti je lice namrgoeno? A k o si pravo rtvovao, ali nisi pravo podijelio, zar nisi zgrijeio? Smiri se; vratit e se tebi, i ti e ga svladati!
1 2

0 uzroku Kajinova zloina 1 o njegovoj ustrajnosti u njemu, jer ga od zamiljena zloina nije mogla odgovo riti ni rije Boja.

U toj opomeni i l i upozorenju koje je Bog uputio Kajinu, naime kad ree: Ako si pravo rtvovao, a nisi pravo podijelio, zar nisi zgrije io? - budui da nije razjanjeno zato je ili zbog ega tako reeno, nejasnoa toga mjesta urodila je mnogim tumaenjima, kad bi bilo koji tumaitelj Svetoga pisma nastojao razjasniti ga prema Pravilu vje re. Dakako, rtva se pravo prinosi kad se rtvuje istinskomu Bogu, kojemu jedinomu i treba rtvovati. A l i rtva se pravo ne razdjeljuje, ako se pravo ne razluuju bilo mjesta, bilo vremena, bilo same stvari koje se prinose, bilo onaj tko rtvuje i komu se rtvuje, bilo oni ko jima se radi jedenja podjeljuje ono to se rtvuje; tako te ovdje diobu shvaamo kao razlubu (discretio) ; ili kad se rtvuje ondje gdje ne treba ili to ne treba tu nego drugdje, ili kad se rtvuje kad ne treba, ili to ne treba tada nego u drugo vrijeme, ili kad se rtvuje to nipo to i nikad ne treba rtvovati, ili kad ovjek od roda tih stvari za drava za sebe odabranije od onoga to prinosi Bogu, i l i se pak od rtve koja se prinosi priesti neposveenik ili komu nije doputeno. N u ne moe se lako iznai u kojoj se od tih stvari Kajin nije svidio Bogu. A l i budui da apostol Ivan, govorei o toj brai ree: Ne postupajmo kao Kajin, koji je bio od zloga, te umori svoga brata! A
3 4
12

Rim 6,12-13.

m o d o Er. et aliqui mss. vel monitu om. M. id add. M. cum add. M.

2 7

2 8

R o m 6, 12-13. C f . G e n 4, 6-7.

O nainu kako je Bog razgovarao s ovjekom usp. Augustinovo djelo De genesi ad litteram, 8,18,37. Post 4,6-7. (Prijevod prema lat. predloku). U hebrejskom izvorniku samo mje sto nije jasno. Augustinov prijevod se razlikuje od Vulgate i blii je Septuaginti, a uz to se slui dvosmislenou predoenog latinskog prijevoda. U izvorniku secundum fidei regulam, ime se misli na predajom posveen nain tumaenja Svetoga pisma, koji nije istovjetan s nekim prihvaenim obrascem. Nazivku discretio odgovara ovdje gr. Sidxoioig, pojam koji je iz filozofije preao u bogoslovlje s vie znaenja (razdvajanje, razlikovanje, prosuivanje, pravda).
2 3 4

326
aa

D E civ. D E I

15, 7 , 1 - 7 , 2
29

O DRAVI BOJOJ

15, 7 , 1 - 7 , 2

327

CC461

dit ? Quia opera illius maligna fuerunt, fratris autem eius iusta : datur intellegi propterea Deum non respexisse in munus eius, quia hoc ipso male dividebat, dans Deo aliquid suum, sibi autem se ipsum. Quod omnes faciunt, qui non Dei, sed suam sectantes voluntatem, id est non recto, sed perverso corde viventes, offerunt tamen Deo mu nus, quo putant eum redimi, ut eorum non opituletur sanandis pra vi cupiditatibus, sed explendis. Et hoc est terrenae proprium civita tis, Deum vel deos colere, quibus adiuvantibus regnet in victoriis et pace terrena, non / caritate consulendi, sed dominandi cupiditate. Boni quippe ad hoc utuntur mundo, ut fruantur Deo; mali autem contra, ut fruantur mundo, uti volunt Deo; qui tamen eum vel esse vel res humanas curare iam credunt. Sunt enim multo deteriores, qui n e hoc quidem credunt. Cognito itaque Cain quod super eius germani sacrificium, nec super suum respexerat Deus, utique fratrem bonum mutatus imitari, non elatus debuit aemulari. Sed contristatus est et concidit facies eius. Hoc peccatum maxime arguit Deus, tristitiam de alterius bonitate, et hoc fratris. Hoc quippe arguendo interrogavit dicens: Quare contristatus es, et quare concidit facies tua? Quia enim fratri invidebat, Deus videbat et hoc arguebat. Nam hominibus, quibus absconditum est cor alterius, esse posset ambiguum et prorsus incertum, utrum illa tristitia malignitatem suam, in qua se Deo displicuisse didicerat, an fratris doluerit bonitatem, quae Deo placuit, cum in sacrificium eius aspexit. Sed rationem reddens Deus, cur eius oblationem accipere noluerit, ut sibi ipse potius merito quam ei frater immerito displiceret, cum esset iniustus non recte dividendo, hoc est non recte vivendo, et indignus cuius approbaretur oblatio, quam esset iniustior, quod fratrem iustum gratis odisset, ostendit.
ab

zato ga umori? Jer su njegova djela bila zla, a djela njegova brata pravedna, daje se razumjeti kako se Bogu njegov dar nije svidio zbog toga jer ga je tako zlo razdijelio dajui Bogu neto svojega, a sebi pak sebe sama. A to ine svi oni to slijede svoju vlastitu a ne Boju volju, naime: koji, ivei ne prava nego izopaena srca, prinose Bogu dar, kojim ga misle potkupiti, ne da im pomogne izlijeiti, nego ispuniti njihove opake udnje. I to je znaajka zemaljskoga grada: tovati Boga ili bogove, uz iju pomo da vlada u pobjedama i zemaljskome miru, ne po ljubavi i skrbi, nego udnjom gospodarenja. Jer, dobri se slue svijetom kako bi uivali u Bogu, doim zli - kako bi uivali u svijetu - ele iskoristiti Boga, barem oni koji vjeruju da O n jest i l i da brine o ljudskim stvarima. Postoje naime i oni mnogo gori koji ni u to ne vjeruju. I tako, poto Kajin spoznade kako se Bog osvrnuo na rtvu njegova brata a ne na njegovu, trebao je izmijenivi se nasljedovati dobroga brata, a ne zavidjeti mu onako uzoholjen. Nego se on rastuio i namrgodio. Takav grijeh Bog najvie prekorava: tugu zbog dobrote drugoga, i to jo brata svojega. I ukorivi upravo to upitao ga je govorei: Zato si se rastuio i zato ti je lice mrgod no? Jer vidio je Bog da ovaj zaviae bratu i to je ukorio.
5

A samim ljudima, kojima je skriveno srce drugoga ovjeka, moe biti dvojbeno i posve neizvjesno da li je onom tugom alio vlastitu opa kost (o kojoj doznade kako se zbog nje nije Bogu svidio) ili je alio bratovu dobrotu, koja se svidjela Bogu, kad se bio osvrnuo na nje govu rtvu. A l i Bog, navede razlog zato ne htjede prihvatiti njegove rtve, kako se s pravom prije ne bi svidio sam sebi negoli da mu se nepravo ne svidi brata; pa iako on bijae nepravedan ne dijelei pra vo, to jest ne ivei pravo (i stoga nedostojan da mu se prihvati r tva), Bog pokaza koliko Kajin bijae jo nepravedniji, jer je bez raz loga bio zamrzio pravednoga brata. 2. Pa ipak, ne otputajui ga bez svetoga, pravednoga i dobroga nalo ga, rekao je: Smiri se; vratit e se tebi, i ti e ga svladati. Misli l i se time na njegova brata? N i za ivu glavu. Dakle, rije je o grijehu? Naime, rekao je: Zgrijeio si, a zatim je dodao: Smiri se; vratit e se tebi, i ti e ga svladati. A to da se samu ovjeku treba vratiti grijeh, moe se razumjeti tako da on treba znati, kako ne mora ni komu drugomu nego sebi samome pridavati svoj grijeh. To je naime lijek pokajanja koje iscjeljuje i prikladna molba za oprost, tako te kad ree: Vratit e se tebi, vie valja shvatiti kao treba nego kao neto budue, naime kao glas koji vie propisuje (treba da se vrati tebi) nego to prorie. Jer ovjek e tek onda svladati grijeh kad ga pokajanjem sebi podredi, a ne kad ga branje njem sebi nadredi. Inae, i sam e mu sluiti kad ovaj zavlada, ako mu prui zatitu kad se dogodi. Meutim, grijeh se moe shvatiti i kao sama putena udnja, o kojoj apostol kae: P u t udi protiv duha, te meu plodove puti ubraja i
6

Cain Deus monuit ut quiesce-

PL445

7. 2. Non tamen eum dimittens sine mandato sancto, iusto et boQ [ e, inquit; ad te enim conversio eius, et tu dominaberis illius. Numquid fratris? Absit. Cuius igitur, nisi peccati? Dixerat enim: Peccasti, tum deinde addidit: Quiesce; ad te enim conversio eius, et tu dominaberis illius. Potest quidem ita intellegi ad ipsum hominem conversionem esse debere peccati, ut nulli alii quam sibi sciat tribuere debere quod peccat. Haec est enim salubris paenitentiae medicina et veniae petitio non incongrua, ut, ubi ait: Ad te enim conversio eius, non subaudiatur Erit, sed Sit; praecipientis videlicet, non praedicentis modo. Tune enim dominabitur quisque peccato, si id sibi non defendendo praeposuerit, sed paenitendo subiecerit; alioquin et illi serviet dominanti, si patrocinium adhibuerit aceidenti. Sed ut peccatum intellegatur concupiscentia ipsa carnalis, de qua dicit Apostolus: Caro concupiscit adversus spiritum , in cuius carnis fru/ctibus et invio :

esC

3,0

eum add. nec M.

M.

5 6

1 Iv 3,12. Gal 5,17. (Prijevod prema latinskom predloku).

328

D E CIV. D E I

15, 7,2

O DRAVI BOJOJ

15,

7,2

329

CC462

diarri commemorat, qua utique Cain stimulabatur et accendebatur in fratris exitium: bene subauditur Erit, id est: Ad te enim conversio eius erit, et tu dominaberis illius. Cum enim commota fuerit / pars ipsa carnalis, quam peccatum appellat Apostolus, ubi dicit: Non ego operor illud, sed quod habitat in me peccatum : quam partem animi etiam philosophi dicunt esse vitiosam, non quae mentem debeat trahere, sed cui mens debeat imperare eamque ab illicitis operibus ratione cohibere; cum ergo commota fuerit ad aliquid perperam committendum, si quiescatur et obtemperetur dicenti Apostolo: Nec exhibueritis membra vestra arma iniquitatis peccato , ad mentem domita et victa convertitur, ut subditae ratio dominetur. Hoc praecepit Deus huic, qui facibus invidiae inflammabatur in fratrem et, quem debuerat imitari, cupiebat auferri. Quiesce, inquit; manus ab scelere contine, ne regnet peccatum in tuo mortali corpore ad oboediendum desideriis eius, nec exhibeas membra tua iniquitatis arma pec cato. Ad te enim conversio eius, dum non adiuvatur relaxando, sed quiescendo frenatur; et tu dominaberis illius, ut, cum forinsecus non permittitur operari, sub potestate mentis regentis et benevolentis assuescat eTiam intrinsecus non moveri. DiCtum est tale aliquid in eodem divino Libro et de muliere, quando post peccatum Deo interrogante atque iudicante damnationis sententias acceperunt, in serpente diabolus et in se ipsis illa et maritus. Cum enim dixisset ei: Multiplicans multiplicabo tristitias tuas et gemitum tuum, et in tristitiis paries filios, deinde addidit: Et ad virum tuum conversio tua, et ipse tui dominabitur . Quod dictum est ad Cain de peccato vel de vitiosa carnis concupiscentia, hoc isto loco de peccatrice femina; ubi intellegendum est virum ad regendam uxorem animo carnem regenti similem esse oportere. Propter quod dicit Apostolus: Qui diligit uxorem suam, se ipsum diligit; nemo enim umquam carnem suam odio habuit . Sananda sunt enim haec sicut nostra, non sicut aliena damnanda. Sed illud Dei praeceptum Cain sicut praevaricator accepit. Invalescente quippe invidentiae vitio fratrem insidiatus occidit. Tali erat terrenae conditor civitatis. Quomodo autem significaverit etiam Iudaeos, a quibus Christus occisus est pastor ovium hominum, quem pastor ovium pecorum praefigurabat Abel, quia in allegoria prophetica res est, parco nunc dicere, et quaedam hine adversus Faustum Manichaeum dixisse me recolo.
31 ac 2,2 33 34 35 ad

zavist, koja je zaista podbola i raspalila Kajina da pogubi brata; u tom sluaju je dobro rije o vraanju shvatiti kao neto budue, to jest: Vratit e se tebi; i ti e ga svladati. K a d se naime sam puteni dio uzbudi, koji apostol naziva grijehom kad kae: Ono vie ne i nim ja, nego grijeh koji stanuje u meni (a o tome putenom dijelu due i filozofi kau da je izopaen, i da ne treba on povlaiti duh za sobom, nego duh treba njime zapovijedati i razborom ga u nedopute nim djelima spreavati - pa tako kad se taj dio pokrene da poini togod opako, ako se tada smirimo i posluamo apostola koji kae: Ne dajite svojih udova kao oruje nepravednosti u slubu grijeha , puteni se dio ukroen i pobijeen vraa umu i podvrgava se vlasti razbora.
7 8

Tako naloi Bog onomu koji je bio potpaljen zubljama zavisti i uae ubiti brata kojega je trebao nasljedovati. Smiri se, ree mu, sustegni ruke od zloina, neka grijeh ne zavlada u tvojem smrtnome tijelu te se pokori njegovim eljama ; ne daji svojih udova u slubu grijeha kao oruje nepravednosti. Vratit e se tebi, sve dok mu ne pomae poputajui, obuzdava ga smirujui, i ti e ga svladati. I tako, budui da mu se ne doputa da djeluje izvana, on e se - pod blagotvornom vlau i nadzorom uma - naviknuti da i unutra miruje.
9

U istoj boanskoj knjizi neto je takvo reeno i o eni kad je, nakon grijeha, Bog ispitivao i sudio, poto primie kazne grijeha, avo u liku zmije, a ona i njezin mu u sebi samima. Poto joj je naime rekao: Umnaajui umnoit u jade tvoje i jauke tvoje i u mukama e raati djecu, onda je dodao: I vraat e se muu svojemu i on e tobom gospodariti. Ono to je reeno Kajinu o grijehu ili o izopaenoj udnji puti, ovdje se kae o eni grjenici, pri emu treba razumjeti kako, da bi vladao svojom enom, mu treba biti nalik na um koji vlada tijelom. Zbog ega apostol i kae: Tko svoju enu ljubi, ljubi samoga sebe. Jer nitko nije nikad mrzio svoje puti.
11

Stoga takve grijehe treba lijeiti kao ono to je nae, a ne osuivati ih kao da su togod tue. A l i onaj nalog Boji Kajin je primio kao prekritelj. Jer kako je u njemu rastao porok zavisti, on u zasjedi ubije brata. Takav bijae utemeljitelj zemaljskoga grada. Time je on naznaio i Zidove, koji umorie Krista, pastira ljudskoga stada, ko jemu je pralikom bio pastir ovijega stada - A b e l . A l i kako je to stvar proroke slikovitosti, zasad o tome ne govorim, a sjeam se da neto rekoh o tome u svojem djelu Protiv Fausta, manihejca.
12

acquiescatur ant. edd. fratri aliqui mss.

3 1

3 2

3 3

3 4

3 5

R o m 7, 17. R o m 6, 13. Cf. R o m 6, 12. Cf. G e n 3, 16 (Vulg). E p h 5, 28-29.

I 8 9 10 II 12

Rim 7,17. Rim 6,13. Rim 6,12. Post 3,16. (Prijevod prema latinskom predloku). Ef 5,28-29. (Prijevod prema latinskom predloku). Izvorno: Contra Faustum Manichaeum, 12,9.

330
Primam civitatem c o n d i d i t Cain... CC463 8. 1.
t u r a

D E CIV. D E I

15, 8,1 - 8,2

O DRAVI BOJOJ

15, 8 , 1 - 8 , 2

331
Koji bijae Kajhfoinovao grad u samim skoga roda. "
ud

n c r e

Nunc autem defendenda mihi videtur historia, ne sit / Scripd i b i l i s , quae dicit aedificatam ab uno homine civitatem eo
^ . . . .

PL 446

CC 464

tempore, quo non plus quam viri quattuor vel potius tres, posteaquam fratrem / frater occidit, fuisse videntur in terra, id est primus homo pater omnium et ipse Cain et eius filius Enoch, ex cuius nomine ipsa civitas nuncupata est. Sed hoc quos movet, parum considerant non omnes homines, qui tune esse potuerunt, scriptorem sacrae huius Historiae necesse habuisse nominare, sed eos solos, quos ope ris suscepti ratio postulabat. Propositum quippe scriptoris illius fuit, per quem Sanctus Spiritus id agebat, per successiones certarum generationum ex uno homine propagatarum pervenire ad Abraham ac deinde ex eius semine ad populum Dei, in quo distineto a ceteris gentibus praefigurarentur et praenuntiarentur omnia, quae de civi tate, cuius aeternum erit regnum, et de rege eius eodemque conditore Christo in piritu praevidebantur esse ventura; ita ut nec de altera societate hominum taceretur, quam terrenam dicimus civitatem, quantum ei commemorandae satis esset, ut civitas Dei etiam suae adversariae comparatione clarescat. Cum igitur Scriptura divina, ubi et numerum annorum, quos illi homines vixerunt, commemorat, ita coneludat, ut dicat de illo, de quo loquebatur: Et genuit filios et filias, et fuerunt omnes dies illius vel illius quos vixit anni tot, et mortuus est ; numquid quia eosdem filios et filias non nominat, ideo intellegere non debemus per tam multos annos, quibus tune in saecu l i huius prima aetate vivebant, nasci potuisse plurimos homines, quorum coetibus condi possent etiam plurimae civitates? Sed pertinuit ad Deum, quo ista inspirante conscripta sunt, has duas societates suis diversis generationibus primitus digerere atque distinguere, ut seorsum hominum, hoc est secundum hominem viventium, seorsum autem filiorum Dei, id est hominum secundum Deum viventium, generationes contexerentur usque diluvium, ubi ambarum societatum discretio concretioque narratur; discretio quidem, quod amba rum separatim generationes commemorantur, unius fratricidae Cain, alterius autem qui vocabatur Seth; natus quippe fuerat et ipse de Adam pro illo, quem frater occidit; coneretio autem, quia bonis in deterius deelinantibus tales universi facti fuerant, ut diluvio delerentur, excepto uno iusto, cui nomen erat Noe, et eius coniuge et tribus filiis totidemque nuribus, qui homines / octo ex illa omnium vastatione mortalium per arcam evadere meruerunt.
36 a e

8. 1. Sad se ini da moram braniti povijest kako ne bi bilo nevjerojatno Sveto pismo, koje tvrdi kako je jedan ovjek izgradio grad u ono doba kad oigledno na zemlji ne bijae vie od etiri ili tri ovjeka, poto je brat ubio brata, naime: prvi ovjek, otac svih, sam Kajin i njegov sin Henok, po ijem je imenu i nazvan sam grad. A l i oni kojima ovo smeta malo uzimaju u obzir kako pisac ove svete povijesti nije morao imenovati sve ljude koji tada mogahu postojati, nego samo one koje je zahtijevala nakana poduzeta djela. Jer namjera toga pisca (kroz kojega je djelovao Duh Sveti) bijae da preko niza odreenih narataja poteklih od jednoga ovjeka stigne do Abrahama, a zatim od njegova sjemena do naroda Bojeg, u kojemu, odvojenu od ostalih naroda, unaprijed se predoznaivalo i pretkazivalo sve o gradu, ko jega e kraljevstvo biti vjeno, i o njegovu kralju i utemeljitelju, K r i stu, kako bijae predvieno u Duhu da e doi, a da se ne preuti ni ono drugo drutvo ljudi, koje nazivamo zemaljskim gradom, spomenujui ga onoliko koliko je potrebno kako bi grad Boji zasjao u us poredbi sa svojom oprekom. Kad, dakle, Sveto pismo ondje gdje navodi i broj godina koje ti ljudi prozivjee tako zakljuuje te kae o onome o kojem je govorilo: Te mu se rodilo jo sinova i keri i bijahu svi dani ovoga ili onoga koji ivljae toliko godina i umrije, zar zbog toga to ne imenuje do tine sinove i keri, ne treba razumjeti kako se za toliko mnogo godi na, koje ljudi ivljahu u prvo doba svijeta, moglo raati mnogo ljudi, te su se njihovim okupljanjem mogli zasnovati mnogi gradovi? Nego bijae briga Boga, po ijem su nadahnuu ta izvjea i napisana, da ve od poetka upravlja i razlui ta dva drutva po njihovim razliitim naratajima; tako te su se zasebno narataji ljudi koji su ivjeli po ovjeku, a zasebno djece Boje, to jest ljudi koji su ivjeli po Bogu, isprepletali uzajamno sve do Potopa, gdje se govori o razludbi i sta panju obaju drutava - naime: o razludbi, jer se posebice spominju narataji obaju drutava, jedno bratoubojice Kajina, a drugo onoga koji se zvao Set (jer i taj bijae roen Adamu, mjesto onoga kojega brat umori); i o stapanju, jer kako se dobri izopaie, svi zasluie da propadnu u Potopu, osim jednoga pravednika kojemu ime bijae Noa, njegove ene, te trojice njegovih sinova sa snahama; tih osmero ljudi jedini zasluie da u korablji izbjegnu onome unitenju svih smrtnika.
1 2

... cui filii dedit nomen.

8. 2. Quod igitur scriptum est: Et cognovit Cain uxorem suam, et concipiens peperit Enoch; et erat aedificans civitatem in nomine filii sui Enoch : non est quidem consequens, ut istum primum filium genuisse credatur. Neque enim hoc ex eo putandum est, quia dictus
3,1

2. Stoga, po onome to pie: Kajin pozna svoju enu, te ona zae i rodi Henoka. Podigao je grad i grad prozvao imenom svoga sina H e n o k iz toga ne slijedi da treba vjerovati kako mu se taj sin prvi rodio. Ne treba tako misliti ni po tome to se kae kako je poznao
3

1 2 3

ad add.

M.

Post 4,17. Post 5,4-5. Post 4,17.

332

DE

civ.

DEI

15,

8,2-9

O DRAVI BOJOJ

1 5 , 8,2 - 9

333

PL447

cc 465

est cognovisse uxorem suam, quasi tune se illi primitus concumbendo miscuisset. N a m et de ipso patre omnium Adam non tune solum hoc dictum est, quando conceptus est Cain, quem primogenitum videtur habuisse; verum etiam posterius eadem Scriptura: Cognovit, inquit, Adam Evam uxorem suam, et concepit et peperit filium, et nominavit nomen illius Seth . Unde intellegitur ita solere illam Scripturam loqui, quamvis non semper cum in / ea legitur factos hominum fuisse conceptus, non tamen solum cum primum sibi sexus uterque miscetur. Nec illud necessario est argumento, ut primogeni tum patri existimemus Enoch, quod eius nomine illa civitas nuncupata est. Non enim ab re est, ut propter aliquam causam, cum et alios haberet, diligeret eum pater ceteris amplius. Neque enim et Iudas primogenitus fuit, a quo Iudaea cognominata est et Iudaei. Sed etiamsi conditori civitatis illius iste filius primus est natus, non ideo putandum est tune a patre conditae civitati nomen eius impositum, quando natus est, quia nec constitui tune ab uno poterat civitas, quae nihil est aliud quam hominum multitudo aliquo societatis vinculo colligata; sed cum illius hominis familia tanta numerositate cresceret, ut haberet iam populi quantitatem, tune potuit utique fieri, ut et constitueret et nomen primogeniti sui constitutae imponeret civitati. Tam longa quippe vita illorum hominum fuit, ut illic memoratorum, quorum et anni taciti non sunt, qui vixit minimum ante diluvium, ad septingentos quinquaginta tres perveniret . Nam plures nongentos annos etiam transierunt, quamvis nemo ad mille pervenerit. Quis itaque dubitaverit per unius hominis aetatem tantum multiplicari po tuisse genus humanum, ut esset unde constituerentur non una, sed plurimae civitates? Quod ex hoc conici facillime potest, quia ex uno Abraham non multo amplius quadringentis annis numerositas Hebraeae gentis tanta procreata est, ut in exitu eiusdem populi ex Aegypto sescenta hominum milia fuisse referantur bellicae iuventutis ; ut omittamus gentem Idumaeorum non perti/nentem ad populum Israel, quam genuit frater eius Esau, nepos Abrahae , et alias natas ex semine ipsius Abrahae non per a r a m coniugem procreato
38 39 af 40 41 ag 4 2

svoju enu, kao da se tada s njome prvi put puteno zdruio. I o sa mome ocu svih ljudi, Adamu, kae se tako ne samo kad je zaet Kajin, koji ini se bijae njegov prvijenac, nego isto Sveto pismo kae i kasnije: Adam pozna svoju enu, te ona rodi sina i nadjenu mu ime et. Otuda se razumijeva kako Sveto pismo obiava tako govo riti, iako ne uvijek, kad itamo da su ljudi zaeti, a ne samo kad se ljudi prvi put puteno zdruuju. Isto tako nije nudan dokaz da sma tramo Henoka prvoroenim sinom svojega oca, jer je onaj grad na zvan po njemu. Mogue je, naime, da je iz nekoga razloga, iako je otac imao i druge sinove, njega volio vie od ostalih. A ni sam Juda ne bijae prvoroeni sin, pa ipak po njemu dobie ime i Judeja i Judejci.
4

ak ako on i bijae prvoroeni sin utemeljitelja toga grada, ne treba stoga misliti kako je otac utemeljenomu gradu tada nadjenuo njegovo ime kad je ovaj roen, jer grad (koji nije nita drugo nego mnotvo ljudi zdrueno nekakvom vezom zajednitva) nije mogao biti osnovan od jednog jedinog ovjeka. N u kad je obiteljska zajednica toga o vjeka toliko porasla svojom brojnou da je zahvaala mnotvo ljudi, onda je mogao i grad utemeljiti i nadjenuti utemeljenom gradu ime svojeg prvorodenog sina. Jer ivot tih ljudi bijae tako dug te od onih to su tu spomenuti i godine im nisu preuene, i onaj to je najmanje ivio napunio je sedam stotina pedeset i tri godine. A nekoliki prevalie i devet stotina godina, iako nitko ne stie do tisue.
5

Tko bi onda sumnjao kako se za ivota jednog ovjeka rod ljudski mogao toliko razmnoiti da se od toga moglo zasnovati ne jedan, nego i vie gradova? A to se najlake moe zakljuiti po Abrahamu, jer se od njega jednoga u nita vie nego etiri stotine godina toliko uzmnoila brojnost hebrejskoga naroda tako te pri izlasku istoga puka iz Egipta kau kako bijae est stotina tisua mladih ratnika, a da i ne spominjemo narod Edomaca, koji ne pripadahu puku Izraelovu, a koji je izrodio njegov brat Ezav, unuk Abrahamov , te ostale puke od istoga sjemena Abrahamova, ali koji ne potjecahu od njegove su pruge Sare.
7 8 9

Dva rodoslovlja i dvije drave Boje od Seta i Kajina do Potopa [9-21] Duarum generationum et civitatum quae fuerint res gestae a Seth et Cain ad diluvium [9-21]
Tune homines magnitudine et aetate eximii fuerunt.

9. Quamobrem nullus prudens rerum existimator dubitaverit Cain non solum aliquam, verum etiam magnam potuisse condere civitatem, quando in tam longum tempus protendebatur vita mortaa f a g

9. Zbog toga ni jedan razborit prosuditelj stvari ne bi posumnjao kako Kajin mogae utemeljiti ne samo nekakav grad nego i veoma velik, kad ivot smrtnika trajae tako dugo vremena , ukoliko nas ne
1

O dugu ivotu ljudi kakav bijae prije Potopa i o krupnijem stasu ljudskih tijela.

constitueretur M. procreatus M.

3 8 3 9 4 0

Gen 4, 25. Cf. Gen 5, 31 (sec. LXX). Cf. Ex 12, 37; 38, 26; Num 1, 46; 2, 11, 21; 26, 51.

Post 4,25. Post 5,31. Augustin se dri prijevoda Sedamdesetorice (Septuaginte) i navodi kako je Lamek ivio sedam stotina pedeset i tri godine, dok je on prema Vulgati ivio sedam stotina sedamdeset i sedam godina. hl 12,40. Izl 12,37. Post 36. V i d i Post 25,1^1; 12-15.
5 6 7 8 9

Usporedi Plinije Stariji, Prirodoslovlje, 7,48,153.

334

DE

civ.

DEI

15, 9

O DRAVI BOJOJ

15, 9

335

PL448

cc 466

lium; nisi forte infidelium quispiam ex ipsa numerositate annorum nobis ingerat quaestionem, qua vixisse tune homines scriptum est in auctoritatibus nostris, et hoc neget esse credendum. Ita quippe non credunt etiam magnitudines corporum longe ampliores tune fuisse quam nunc sunt. Unde et nobilissimus eorum poeta / Virgilius de ingenti lapide, quem in agrorum limite infixum vir fortis illorum temporum pugnans et rapuit et cucurrit et intorsit et misit: Vix illum (inquit) lecti bis sex cervice subirent, Qualia nunc hominum producit corpora tellus , significans maiora tune corpora producere solere tellurem. Quanto magis igitur temporibus recentioribus mundi ante illud nobile diffamatumque diluviume Sed de corporum magnitudine plerumque incredulos nudata per vetustatem sive per vim fluminum variosque casus sepulera convincunt, ubi apparuerunt vel unde ceciderunt incredibilis magnitudinis ossa mortuorum. V i d i ipse non solus, sed aliquot mecum in Uticensi litore molarem hominis dentem tam ingentem, ut, si in nostrorum dentium modulos minutatim concideretur, centum nobis videretur facere potuisse. Sed illum gigantis alicuius fuisse crediderim. N a m praeter quod erant omnium multo quam no stra maiora tune corpora, gigantes longe ceteris anteibant; sicut aliis deinde nostrisque temporibus rara quidem, sed numquam ferme defuerunt, quae modum aliorum plurimum excederent. Plinius Secun dus, doctissimus homo, quanto magis magisque praeterit saeculi excursus, minora corpora naturam ferre testatur ; quod etiam Homerum commemorat saepe carmine fuisse conquestum , non haec ve lut poetica figmenta deridens, sed in historicam fidem tamquam miraculorum naturalium scriptor assumens. Verum, ut dixi, antiquorum magnitudines corporum inventa plerumque ossa, quoniam diuturna sunt, etiam multo poste/rioribus saeculis produnt . Annorum autem numerositas cuiusque hominis, quae temporibus illis fuit, nullis nunc talibus documentis venire in experimentum potest. Nec tamen ideo fides sacrae huic historiae deroganda est, cuius tanto impudentius narrata non credimus, quanto impleri certius praenuntiata conspicimus. Dicit tamen etiam idem Plinius esse adhuc gentem, ubi ducentos annos v i v i t u r . S i ergo humanarum vitarum diuturnitates, quas experti non sumus, hodie habere creduntur ineognita nobis loca, cur non habuisse credantur et tempora? An vero credibile est alicubi esse quod hic non est, et ineredibile est aliquando fuisse quod nunc non est?
a h 43 44 45 46 ai 47

bi tkogod od nevjernika stao zapitkivati o samome golemom broju godina koje su ljudi tada ivjeli - kako stoji u naim vjerodostojnim izvorima - te poricati da je to vjerojatno. Isto tako neki ne vjeruju ni da ljudski stas bijae neko krupniji negoli je sad. A o tome govori i njihov najugledniji pjesnik, Vergilije, govorei o golemom kamenu meau, kojega hrabri mu onoga doba, u boju, zgrabi, potri s nji me, zavitla i baci: Jedva bi dvanaest ljudi na lea dii ga moglo, Kakvi se raaju danas na zemlji ljudi,
2

hotei time oznaiti kako zemlja tada obiavae proizvoditi krupnija tjelesa. A koliko je onda vie moralo biti tako u doba dok svijet bijae mlai, prije onog glasovitog i razglaenog potopa! N u to se tie krupnoe tjelesa, sumnjiavce veinom uvjeravaju gro bovi to su razotkriveni bilo zbog starine, bilo navalom bujica, bilo pri kakvim drugim dogaajima, kad izbiju na vidjelo, i l i ispadnu iz njih, nevjerojatno goleme kosti mrtvaca. N a obali Utike - i to ne posve sam, nego jo neki bijahu sa mnom - vidio sam tako golem ovjeji kutnjak da kad bi se taj isjekao na komadie veliine naih zuba, inilo nam se kako bi ih bilo i stotinu. Nego povjerovao bih kako je taj kutnjak pripadao nekakvom divu. N u , uz to, to tada bijahu u sviju vea tjelesa negoli su naa, divovi uvelike nadmaivahu ostale, kao to i u ostalim vremenima, pa i u naem vlastitom dobu, nije nikad manjkalo tijela to su daleko premaivala veliinu ostalih, koliko god i bila inae rijetka. Plinije Stariji, ovjek veoma uen, svjedoi kako to svijet vie stari, priroda raa sve sitnija tjelesa ; te spomenuvi ak Homera, koji to esto oplakivae u svojem pjesni tvu , ne ruga se tomu kao pjesnikim izmiljotinama, nego kao opisivatelj naravnih udesa shvaa to kao pouzdanu povijesnu injenicu. A l i , kao to rekoh, veliine drevnih tjelesa i mnogo poznijim stolje ima pokazuju esto otkrivane kosti, jer su one veoma trajne.
3 4 5

auctoribus M. qui M.

Doim brojnost godina bilo kojega ovjeka iz tih vremena ne moe se sad potvrditi nikakvim takvim tvarnim dokazom. A l i zbog toga se ne smije sumnjati u vjerodostojnost toga svetog izvjea, jer to bismo drskije sumnjali u tu povijest to pouzdanije opaamo kako se ispu njavaju njezina prorotva. A i isti Plinije kae kako jo ivi narod u kojem ljudi ive i do dvije stotine godina. A k o se, dakle, vjeruje kako danas u mjestima to su nama nepoznata postoji dugovjekost ljudskih ivota kakvu mi ne doivljavamo, zato se tako ne bi vjero valo i o nepoznatim vremenima? Ili je pak vjerojatno kako negdje ima neega ega ovdje nema, dok je nevjerojatno da neko bijae ega sada nema?
6

V E R G I L I U S , Aen. H O M E R U S , / / . 5,

12, 304.

899-900.

4 4

P L I N I U S , Nat. hist. 7, 16, 73-74. C f . G e n 6, 4.

P L I N I U S , Nat. hist. 7, 48, 154.

4 6

Vergilije, Eneida, 12,899-900. (Prijevod T. Mareti). Afriki grad u blizini Hipona. Plinije Stariji, Prirodoslovlje, 7,16,73-75.Homer, Ilijada, 5,302-304. Plinije Stariji, Prirodoslovlje, 7,48,154.

336
Qui fuerit an norum nume rus in veterum generationibus. PL 449

DE

civ.

DEI

15, 1 0 - 1 1

O DRAVI BOJOJ

15,

10-11

337
1

CC 467

10. Quocirca etsi inter hebraeos et nostros codices de ipso nume ro annorum nonnulla videtur esse distantia, quod ignoro qua ratione sit factum: non tamen tanta est, ut illos homines tam longaevos fuis se / dissentiant. Nam ipse homo primus Adam, antequam gigneret filium, qui est appellatus Seth, ducentos triginta vixisse annos reperitur in codicibus nostris, in hebraeis autem centum triginta perhibetur; sed postea quam eum genuit, septingentos vixisse legitur in no stris, octingentos vero in illis; atque ita in utrisque universitatis summa concordat. Ac deinde per consequentes generationes antequam gignatur, qui gigni commemoratur, minus vixisse apud hebraeos pa ter eius invenitur centum annos; sed postea quam est genitus idem ipse, centum minus quam in Hebraeis inveniuntur in nostris; atque ita e t hine et inde numeri universitas consonat. In sexta autem generatione nusquam utrique codices discrepant. In septima vero, ubi ille qui natus est Enoch non mortuus, sed quod Deo placuerit translatus esse narratur, eadem dissonantia est, quae in superioribus quinque de centum annis antequam gigneret eum, qui ibi commemoratus est, filium, atque in summa similis consonantia. Vixit enim annos, antequam transferretur, secundum utrosque codices trecentos sexaginta quinque. Octava generatio habet quidem nonnullam diversitatem, sed minorem ac dissimilem ceteris. Mathusalam quippe, quem genuit Enoch, / antequam gigneret eum, qui in ipso ordine sequitur, secundum hebraeos non centum minus, sed viginti amplius vixit an nos; qui rursus in nostris, posteaquam eum genuit, reperiuntur additi, et in utrisque sibi summa universi numeri occurrit. In sola nona generatione, id est in annis Lamech, filii Mathusalae , patris autem Noe, summa universitatis discrepat, sed non plurimum. Viginti enim et quattuor annos plus vixisse in hebraeis quam in nostris codicibus invenitur. Namque antequam gigneret filium, qui vocatus est Noe, sex minus habet in hebraeis quam in nostris; postea vero quam eum genuit, triginta amplius in eisdem quam in nostris. Unde sex illis detractis restant viginti quattuor, ut dictum est.
al a m an

10. Dakako, iako izmeu hebrejskih i naih knjiga postoji znatna razlika to se tie tonog broja godina (o kojoj ne znam od ega je potekla), ona ipak nije takva te se ne bi slagale o samoj dugovjekosti tih ljudi. Tako sam prvi ovjek, Adam, prije nego mu se rodio sin zvan et, prema naim knjigama ivljae dvije stotine i trideset godina, a prema hebrejskim stotinu i trideset. Doim, poto mu se taj rodio, ivljae sedam stotina godina, kako se ita u naim izvorima, a osam stotina godina , prema njihovim; tako se i jedni i drugi slau u cjelo kupnom iznosu.
2

O razlici i neslaganju izmeu hebrej skih i naih knjiga Svetog pisma o broju doivljenih godina.

A zatim, pri susljednim naratajima, prije nego se rode oni kojih se roenje spominje, u Hebreja otac je ivio sto godina manje negoli u nas; ali poto je dotinik roen, u nas je sto godina manje negoli u Hebreja. Pa se tako i tu slae cjelokupni broj. U estome narataju nema nikakva neslaganja izmeu tih knjiga. A l i u sedmome narataju, gdje se iznosi kako je roen Henok, koji nije umro, nego (jer se svidio Bogu ) bijae prenesen, susree se ista razlika kao i pri prvih pet nara taja, u stotini godina prije roenja sina koji je spomenut, ali i slina suglasnost o ukupnom broju. Jer, prema i jednim i drugim knjigama, prije negoli bijae prenesen, ivio je tri stotine ezdeset i pet godina.
3

U osmome narataju susree se stanovita nepodudarnost, koja je ma nja ali i razliita od ostalih. Jer Metualah, kojega je rodio Henok, prije negoli rodi onoga to je slijedio po svojem poretku, ivio je prema Hebrejima - ne stotinu godina manje, nego dvadeset godina vie; ali te se godine opet nalaze dodane u naim knjigama, poto mu se taj sin rodio, pa se cjelokupni broj slae i u jednim i u drugim knjigama. Samo u devetome narataju, to jest u godinama Lameka, sina Metualah ova, a oca Noe, cjelokupni broj se ne slae, ali ne mno go . Nalazi se, naime, kako je prema hebrejskim knjigama ivio dvade set i etiri godine dulje nego prema naim. Prije nego mu se rodio sin, koji je nazvan Noa, u Hebreja je est godina mlai negoli u naim knjigama; a poto se ovaj rodio, ivio je trideset godina vie prema njihovim negoli prema naim knjigama. Otuda, oduzme li se tih est godina, ostaju dvadeset i etiri, kao to je i reeno.
4 5

Mathusalam ante diluvium mortuus est.

11. Per hane autem discrepantiam hebraeorum codicum atque nostrorum exoritur illa famosissima quaestio, ubi Mathusalam quattuordecim annos vixisse post diluvium computatur, cum Scriptura ex omnibus, qui in terra tune fuerant, solos octo homines in arca exitium commemoret evasisse diluvii, in quibus Mathusalam non fuit . Secundum codices enim nostros Mathusalam priusquam gi gneret illum, quem vocavit Lamech, vixit annos centum sexaginta septem; deinde ipse Lamech, antequam ex illo natus esset Noe, vixit annos centum octoginta octo , qui fiunt simul trecenti quinquaginta quinque; his adduntur sescenti Noe, quoto eius anno diluvium fac48 49
3 1

11. Po toj nepodudarnosti izmeu hebrejskih i naih knjiga nastaje i ono veoma glasovito pitanje o etrnaest godina koje je Metualah proivio jo nakon Potopa, prema naem raunu; jer Sveto pismo spo minje samo osmero ljudi, koji su u korablji izbjegli propasti od Potopa, od svih ljudi koji tad bijahu na zemlji, a meu tima ne bijae Metua lah. Prema naim knjigama, prije nego mu se rodio sin kojega nazva Lamek , Metualah je ivio stotinu ezdeset i sedam godina; zatim sam
1 2

O godinama Metualaha, kojega ivotno doba ini se da nadivljava Potop za etr naest godina.

311

et om. M. ita add. M. Mathusalem hic et infra.

M.

Augustin je poznavao Jeronimov latinski prijevod Biblije jer je Vulgata dovrena deset godina prije poetka pisanja Boje drave, 413. Otuda njegovo poznavanje hebrej ske verzije Svetog pisma. K a d Augustin kae naa knjiga (ili verzija) misli na stari latinski prijevod grkog predloka Septuaginte. Post 5,3-4. Post 5,21-24. Post 5,25-27. Post 5,28-31.
2 3 4 5

4 8

4 9

C f . G e n 7, 7; 1 Pt 3, 20. G e n 5, 25. 28.

O tome slino govori i Jeronim (Liber Hebraicarum Quaestionum in Genesim). Augustin te tekoe pripisuje tekstualnoj pogrjeci u hebrejskim rukopisima. Post 5,25, prema Vulgati to doba je 187 godina.
2

338

DE

civ.

DEI

15, 11 - 12,1

DRAVI BOJOJ

15,

11 -

12,1

339

PL450

cc 468

tum est: qui fiunt nongenti quinquaginta quinque, ex quo Mathusalam natus est, usque ad / annum diluvii. Omnes autem anni vitae Mathusalam nongenti sexaginta novem computantur, quia, cum vixisset annos centum sexaginta septem et genuisset filium, qui est appellatus Lamech, post eum genitum vixit annos octingentos duo; qui omnes, ut diximus, nongenti sexaginta novem fiunt. Unde detractis nongentis quinquaginta quinque ab ortu Mathusalae usque ad diluvium remanent quattuordecim, quibus vixisse creditur post diluvium. Propter quod eum nonnulli, etsi non in terra, ubi omnem car nem, quam vivere in aquis natura non sinit, constat fuisse deletam, cum patre suo qui translatus fuerat aliquantum fuisse atque ibi, donec diluvium praeteriret, vixisse arbitrantur, nolentes derogare fidem codicibus, quos in auctoritatem celebriorem suscepit Ecclesia, et credentes Iudaeorum potius / quam istos non habere quod verum est. Non enim admittunt, quod magis hic esse potuerit error interpretum, quam in ea lingua esse falsum, unde in nostram per graecam Scriptura ipsa translata est, sed inquiunt non esse credibile septuaginta interpretes, qui uno simul tempore unoque sensu interpretati sunt, errare potuisse aut ubi nihil eorum intererat voluisse mentiri; Iudaeos vero, dum nobis invident, quod lex et prophetae ad nos interpretando transierint, mutasse quaedam in codicibus suis, ut nostris minueretur auctoritas. Hane opinionem vel suspicionem accipiat quisque ut putaverit; certum est tamen non vixisse Mathusalam post diluvium, sed eodem anno fuisse defunetum, si verum est quod de numero annorum in hebraeis codicibus invenitur. De illis autem septuaginta interpretibus quid mihi videatur, suo loco diligentius inserendum est, cum ad ipsa tempora, quantum necessitas huius operis postulat, commemoranda adiuvante Domino venerimus . Praesenti enim sufficit quaestioni secundum utrosque codices tam longas habuisse vitas illius aevi homines, ut posset aetate unius, qui de duobus, quos solos terra tune habuit, parentibus primus est natus, ad constituendam etiam civitatem multiplicari genus humanum.
50 ao

Lamek, prije negoli se njemu rodio Noa , ivio je stotinu osamdeset i osam godina, to zbrojeno iznosi tri stotine pedeset i pet godina. Do daju li se tome est stotina godina, koliko je Noa imao u doba Potopa , dobiva se devet stotina pedeset i pet godina , to je razdoblje od Metualahova roenja pa do godine Potopa.
4 5

Rauna se da su sve godine Metualahova ivota devet stotina ezdeset i devet, jer ve bijae ivio stotinu ezdeset i sedam godina kad mu se rodio sin nazvan Lamek , a nakon toga je ivio osam stotina i dvije godine, i - kao to ve rekosmo - to iznosi devet stotina ezdeset i devet godina. Oduzme li se tome devet stotina pedeset i pet godina, od roenja Metualahova pa do Potopa, preostaje etrnaest godina, koliko se vjeruje da je ivio jo nakon Potopa. Zbog toga neki misle kako on bijae iv, iako ne na zemlji (gdje - kako se slaemo - sva p i i t kojoj pripada ne doputa ivjeti u vodi bijae unitena) nego bijae sa svojim ocem, koji je bio prenesen, te je s njime ivio neko vrijeme dok Potop ne bijae proao, ne hotei sumnjati u vjerodostojnost knji ga, koje je Crkva prihvatila i tako im podijelila sveopi ugled, i vjeru jui kako je istina prije manjkava u idovskim negoli u tima knjigama.
6

An anni triginta sex dierum fuerint.

PL 451

12. 1. Neque enim ulio modo audiendi sunt, qui putant aliter an nos illis temporibus computatos, id est tantae brevitatis, ut unus annus noster decem illos habuisse credatur. Quapropter, inquiunt, cum audierit quisque vel legerit nongentos annos quemque vixisse, debet intellegere nonaginta; decem quippe illi anni unus est noster et de cem nostri centum i l l i fuerunt. Ac per hoc, ut putant, viginti trium annorum fuit Adam, quando genuit Seth, et ipse Seth viginti agebat et sex menses, quando ex illo natus est Enos, quos appellat Scriptura ducentos et quinque annos; quoniam sicut isti suspicantur, quorum exponimus opinionem, unum annum, qualem / nunc habemus, in de cem partes illi dividebant et easdem partes annos vocabant; quarum
ap

Ti naime ne doputaju (to bi ovdje prije moglo biti) pogrjeku prevo ditelja, nego dre kako je posrijedi iskrivljenje u jeziku s kojega je preko grkoga - Sveto pismo prevedeno na na jezik; i kau kako nije vjerojatno da bi sedamdeset prevoditelja, koji su prevodili u isto doba i sa istim znaenjem, mogli pogrijeiti ili pak da bi htjeli slagati ondje gdje im uope nije bilo do toga; ali da su Zidovi, pozavidjevi zbog toga to su nama prijevodom preneseni i Zakon i Proroci, izmijenili neka mjesta u svojim knjigama, kako bi umanjili ugled naim knjigama. Ova kvo mnijenje ili sumnju svatko moe prihvatiti kako mu se ve svidi. Jedno, meutim, ostaje pouzdano: Metualah nije ivio nakon Potopa, nego je preminuo iste godine, ako je istinito ono to se o broju godina nalazi u hebrejskim knjigama. to se pak tie onih sedamdesetorice pre voditelja, kako se meni ini, pomnije u iznijeti na svojem mjestu kad se - uz pomo Gospodnju - budemo pozabavili samim njihovim vreme nima, onoliko koliko to trai potreba ovoga djela. Za sadanju raspravu posve dostaje to su, i prema jednim i prema drugim knjigama, ljudi onoga doba imali tako duge ivote te se za ivota jednog jedinog ovjeka (koji bijae prvijenac ono dvoje roditelja to jedini tada nastanjivahu zem lju) rod ljudski mogao toliko razmnoiti da se ak i grad utemeljio.
7

12. 1. Isto tako ne treba uope sluati one koji misle kako su se u ono doba godine drukije raunale, to jest, da bijahu takve kratkoe te je jedna naa godina deset njihovih. Zbog toga, kau, kad tkogod uje ili proita kako netko ivljae devet stotina godina, treba shvatiti kao devedeset, jer je deset njihovih jedna naa godina i deset naih bijae stotinu njihovih. Prema tome, kako oni misle^ Adamu bijae dvadeset i tri godine kad mu se rodio Set, dok je sani Set imao dvade set godina i est mjeseci kad mu se rodio Eno; a o Setu Sveto pismo
Post 5,28, prema Vulgati 182 godine. Post 7,6. A l i 969 prema brojevima u Vulgati. Post 5,26. Prema Vulgati ivio je 782 godine nakon roenja Lameka. V i d i O Bojoj dravi, 18,42-44.

O mnijenju onih koji ne vjeruju da u prvotno doba ljudi bijahu onako dugovjeki kako stoji u Svetome pismu.

a o

possit M. P habebat M.
1

Cf. De civ. Dei 18, 42-44.

340

DE

civ.

DEI

15, 12,1

O DRAVI BOJOJ

15,

12,1

341

cc 469

partium habet una quadratum senarium, eo quod sex diebus Deus perfecerit opera sua, ut in septimo requiesceret (de qua re in libro undecimo, sicut potui, disputavi ); sexiens autem seni, qui nume rus quadratum senarium facit, triginta sex dies sunt ; qui multiplicati deciens / ad trecentos sexaginta perveniunt, i d est duodecim menses lunares. Propter quinque dies enim reliquos, quibus solaris annus impletur, et diei quadrantem, propter quem quater ductum eo anno, quo bissextum vocant, unus dies adicitur, addebantur a veteribus postea dies, ut occurreret numerus annorum, quos dies Romani intercalares vocabant. Proinde etiam Enos, quem genuit Seth, decem et novem agebat annos, quando ex illo natus est filius eius Cainan, quos annos dicit Scriptura centum nonaginta . Et deinceps per om nes generationes, in quibus hominum anni commemorantur ante di luvium, nullus fere in nostris codicibus invenitur, qui, cum esset cen tum annorum vel infra vel etiam centum viginti aut non multo am plius, genuerit filium; sed qui minima aetate genuerunt, centum sexaginta, et quod excurrit, fuisse referuntur; quia nemo, inquiunt, de cem annorum homo potest gignere filios, qui numerus centum appellabantur anni ab illis hominibus; sed in annis sedecim est matura pubertas et proli iam idonea procreandae, quos centum et sexaginta annos illa tempora nuncupabant. Ut autem aliter annum tune fuisse computatum non sit ineredibile, adiciunt quod apud plerosque scriptores historiae reperitur, Aegyptios habuisse annum quattuor mensium, Acarnanas sex mensium, Lavinios tredecim mensium. Plinius Secundus cum commemorasset relatum fuisse in litteras quemdam vixisse centum quinquaginta duos , alium decem amplius, alios ducentorum annorum habuisse vitam, alios trecentorum, quosdam ad quingentos, alios ad sescentos, nonnullos ad octingentos etiam pervenisse, haec omnia i n s c i t i a temporum accidisse arbitratus est. Alii quippe, inquit, aestate determinabant annum et alterum hieme, alii quadripertitis temporibus, sicut Arcades, inquit, quorum anni trimestres fuerunt. Adiecit etiam aliquando Aegyptios, quorum parvos annos quaternorum mensium fuisse supra diximus, lunae fine limitasse annum. Itaque apud eos, inquit, et singula milia an norum vixisse produntur .
51 aq ar as 52 at au av 53

kae da ivljae dvije stotine i pet godina; jer, kao to nagaaju oni ije miljenje iznosimo, jedna godina kakvu mi sad imamo u njih se bijae dijelila na deset dijelova i svaki se dio nazivao godinom. A od tih dijelova svaki je est na kvadrat, zbog toga to je Bog dovrio svoja djela u est dana kako bi u sedmi dan otpoinuo(o emu sam ve raspravljao, onoliko koliko sam mogao, u X I knjizi). A est puta est (to je est na kvadrat) iznosi trideset i est dana, to pomnoeno s deset daje tri stotine i ezdeset dana, to jest dvanaest Mjeseevih mje seci. Zbog onih preostalih pet dana i etvrtine jednog, kojima se ispu njava Suneva godina, a zbog ega se i svake etvrte godine dodavao jedan dan zvan dvoestak , stari su poslije dodavali dane kako bi izravnali broj godina, a te dane Rimljani nazivahu umetnutim danima.
1 2

Tako je i Eno, kojega je rodio Set, imao devetnaest godina kad mu se rodio sin Kenan, iako Sveto pismo kae da je ivio stotinu i devede set godina. A nakon toga, kroza sve narataje, pri kojima se spomi njanu godine ljudi prije Potopa, u naim knjigama ne nalazimo nikoga komu bi se rodio sin kad je imao stotinu godina ili manje ili ak stotinu i dvadeset i neto vie. Nego se kao najmanje doba, u kojem se o vjeku raaju djeca navodi stotinu i ezdeset i vie godina, jer kako kau, nitko ne moe imati djece u svojoj desetoj godini, to je broj koji ti ljudi nazivahu stotinom godina. Naime, u esnaestoj godini do zrijeva spolnost i sposobna je za raanje potomstva, to se opet to doba nazivalo stotinu i ezdeset godina.
3 4

D a bi dokazali, kako nije nevjerojatno da se tada godina drukije rau nala, navode gdje se u mnogih povijesnih pisaca nalazi kako je Egipanima godina trajala etiri mjeseca , Akarnancima est mjeseci, a Lavinijcima trinaest mjeseci. Plinije Stariji spominje , kako se nalazi zapi sano da je netko ivio stotinu pedeset i dvije godine, netko deset go dina vie od toga, nekomu je ivot trajao dvije stotine godina, nekomu tristo godina, nekima i petsto, te eststo, pa ak i osam stotina godina, ali misli kako je to sve nastalo zbog pogrjenog vremenskog prorau na. On kae: Jednima je ljeto bilo godina, a drugima zima, neki su opet svako godinje doba smatrali godinom, poput Arkaana, kojima je godina bila jedno tromjeseje. Dodaje kako Egipani, kojih sam kratku godinu od etiri mjeseca ve spomenuo, pokatkada zavravahu godinu i krajem Mjeseeve mijene. I kae: Tako se meu njima go vori i o ljudima koji su ivjeli tisuu godina.
5 6

a (

3 8

a t

a u

a v

3 2

i sexies M. fiunt M. decies M. annos agg. M. propter inscientiam M. unum agg. M. fuere M.

5 1

5 2

5 3

C f . De civ. Dei 11, 8. Cf. G e n 5, 9 (sec. L X X ) . PLINIUS, Nat. hist. 7, 48, 155.

V i d i O Bojoj dravi, 11,8. Taj se dodatni i l i umetnuti dan nazivao tako (naime bissextus) jer se u starome rimskome kalendaru 24. dan veljae ponavljao svake etvrte godine, a oznaivao se kao ante diem sextum Kalendas Martias ili kraticom a.d. V I K a l . Mart., pa je stoga umet nuti dan nazivan dva puta esti dan prije prvog dana oujka (Kalendas Martias). Post 5,9 (prema Septuaginti). Naime, prema ivotnom dobu kako se navodi u latinskoj verziji na temelju Septuaginte. V i d i O Bojoj dravi, 12,11. Plinije Stariji, Prirodoslovlje, 7,48,154-155.
2 3 4 5 6

342
Falsa suspicio est de tanta an norum brevitate. CC 470

DECIV. DEI

15, 1 2 , 2 - 1 3 , 1

O DRAVI BOJOJ

15,

12,2-13,1

343

PL 452

12. 2. His velut probabilibus argumentis quidam non destruentes fidem sacrae huius Historiae, sed astruere nitentes, ne sit incredibile quod tam multos annos vixisse referuntur antiqui, persuaserunt sibi, nec se suadere impudenter existimant, tam exiguum spatium tempo ris tune annum vocatum, ut illi / decem sint unus noster et decem nostri centum illorum. Hoc autem esse falsissimum documento evidentissimo ostenditur. Quod antequam faciam, non mihi tacendum vi/detur, quae credibilior possit esse suspicio. Poteramus certe hane asseverationem ex hebraeis codicibus redarguere atque convincere, ubi Adam non ducentorum triginta, sed centum triginta annorum fuisse reperitur, quando tertium genuit filium ; qui anni si tredecim nostri sunt, procul dubio, primum quando genuit, undecim vel non multo amplius annorum fuit. Quis potest hac aetate generare usitata ista nobisque notissima lege naturae? Sed hunc omittamus, qui fortasse etiam quando creatus est potuit; non enim eum tam parvum, quam infantes nostri sunt, factum fuisse credibile est. S e t h filius eius non ducentorum quinque, sicut nos legimus, sed centum quinque fuit, quando genuit E n o s ; ac per hoc secundum istos non dum habebat undecim annos aetatis. Quid dicam de Cainan eius filio, qui cum apud nos centum septuaginta reperiatur, apud Hebraeos septuaginta legitur fuisse, quando genuit M a l e l e e l ? Quis generat homo septennis, si tune anni septuaginta nuncupabantur, qui septem fuerunt?
54 ba 55 bb 56

2. Neki, trudei se ne da podriju, nego da potkrijepe vjerodostojnost ovoga svetog izvjea, smatraju takve dokaze vjerojatnijim, a kako ne bi bilo nevjerojatno to se iznosi da stari ivljahu toliko mnogo godina; pa su uvjerili sebe, a ne smatraju sramotnim ni uvjeravati druge, da se tada tako kratak vremenski razmak nazivao godinom, te je deset njihovih godina jedna naa i deset naih stotinu njihovih. Kako je to posve lano, moe se pokazati najbjelodanijim dokazom. N u prije nego to uinim, ini mi se kako ne treba preutjeti stanovitu slutnju koja moe biti vjerojatnijom.
7

Tu bismo tvrdnju doista mogli i pobiti i odbiti na temelju dokaza iz hebrejskih knjiga, gdje stoji kako Adam nije imao dvije stotine i tride set, nego stotinu i trideset godina, kad mu se rodio trei sin. A k o je to trinaest naih godina, onda njemu nedvojbeno bijae neto preko jedanaest godina kad mu se rodio prvi sin. A , prema onome najobi nijem i nama najpoznatijem zakonu prirode, tko moe raati djecu u tome dobu?
8

N u , preimo preko Adama, koji je to moda i mogao kad bijae stvo ren; jer nije vjerojatno da bijae malen kao naa nejaad kad je bio nainjen. Njegovu sinu etu, kad mu se rodio Eno, nije bilo dvije stotine i pet godina (kao to u nas itamo), nego stotinu i pet; onda - prema tima - nije imao jo ni jedanaest godina. A to da kaem o Kenanu, njegovu sinu, o kojemu u nas nalazimo kako mu bijae sto tinu i sedamdeset, a u Hebreja svega sedamdeset, kad mu se rodio sin Mahalalel? A k o tada nazivahu sedamdeset ono to bijae sedam godina, koji bi ovjek raao u svojoj sedmoj godini?
9

Iudaeorum et septuaginta interpretum codices conferuntur.

CC 471

13. 1. Sed cum hoc dixero, continuo referetur illud Iudaeorum esse mendacium, de quo superius satis actum est; nam septuaginta interpretes laudabiliter celebratos viros non potuisse mentiri. Ubi si quaeram, quid sit credibilius, Iudaeorum gentem tam longe lateque diffusam in hoc conscribendum mendacium uno consilio conspirare potuisse et, dum aliis invident auctoritatem, sibi abstulisse verita tem, an septuaginta homines, qui etiam ipsi Iudaei erant, uno in loco positos, quoniam rex Aegyptius Ptolomaeus eos ad hoc opus asciverat, ipsam veritatem gentibus alienigenis invidisse et communicato i s t u c fecisse consilio: quis non videat quid proelivius faciliusque credatur? Sed absit ut prudens quispiam vel Iudaeos cuiuslibet perversitatis atque malitiae tantum potuisse credat in codicibus tam multis et tam longe lateque dispersis, vel septuaginta illos memorabiles viros hoc de invidenda gentibus veritate unum communicasse consilium. / Credibilius ergo quis dixerit, cum primum de bibliotheca Ptolomaei describi ista coeperunt, tune aliquid tale fieri potuisse in codice uno, sed primitus inde descripto, unde iam latius emanaret; ubi potuit quidem aceidere etiam scriptoris error. Sed hoc in illa
b c bd b e

13. 1. A l i , im ovo kaem, odmah e mi se odvratiti kako je to la idova, o emu je ve dostatno reeno; budui da onih Sedamdesetorica prevoditelja, hvale dostojni muevi, nisu mogli slagati. I to je vjerojatnije: /// idovski puk, tako nadugo i nairoko rasijan, mo gae se tako jednoduno urotiti da napie takvu la, pa zavidjevi da i drugi imaju ugled Svetog pisma, liie sami sebe istine; /// pak ona Sedamdesetorica ljudi (koji i sami bijahu idovi), okupljeni na jed nome mjestu, jer im egipatski kralj Ptolemej bijae naloio taj posao , zavidjevi da tu istinu podijele s inorodnim narodima, obavie posao zajednikim dogovorom; upitam l i , dakle, koje je od toga dvoga vje rojatnije, tko ne bi uvidio to je pogodnije i lake povjerovati?
1 2
7 8 9

Treba li se pri brojanju godina osloniti vie na ugled Hebreja ili Sedamdeseto rice prevoditelja?

V i d i O Bojoj dravi, 15,14. Post 5,3. Post 5,12.

b a

b b

b c

b d

b e

SedM. Malalehel M. Aegypti Ptolemaeus M . istudM. scilicet M.

V i d i O Bojoj dravi, 15,11. Septuaginta (ili prijevod Sedamdesetorice ili L X X ) najutjecajniji je od grkih pri jevoda Staroga zavjeta s hebrejskog. Prema idovskoj predaji do toga je prijevoda dolo po nalogu Ptolemeja Filadelfa (285-246. pr. K r . ) , koji je zatraio prijevod idovskog zakona za svoju glasovitu Aleksandrijsku knjinicu, pa je uposlio 72 prevoditelja, po emu i naziv prijevoda. Predaja se postepeno irila, te je s Ptolemejem vezan ne samo prijevod Petoknjija, nego i cijelog Starog zavjeta. Ralamba i prosudba samog predloka poka zuje kako je pri tome morao sudjelovati vei broj prevoditelja, te da sav posao nije obav ljen u Aleksandriji i da je morao trajati dugo vremena. Oko 132. pr. K r . bio je na grki preveden cijeli Stari zavjet. Septuaginta se u mnogome razlikuje od hebrejske Biblije. Jeronimova Vulgata bio je prvi latinski prijevod Starog zavjeta izravno s hebrejskog. Cjelokupni tekst Septuaginte objavljen je prvi put 1514-1517., zajedno s Vulgatom i he brejskim tekstom.
2

344

D E CIV. D E I
bf

15, 13,1-13,2

O DRAVI BOJOJ

15,

13,1-13,2

345

PL 453

quaestione de vita Mathusalae non absurdum est suspicari, et in illo alio, ubi superantibus viginti quattuor annis summa non convenit. In his autem, in quibus continuatur ipsius mendositatis similitudo, ita ut ante genitum filium, qui ordini inseritur, alibi supersint centum anni, alibi desint; post genitum autem ubi deerant supersint, ubi supererant desint, ut summa conveniat; et hoc in prima, secunda, tertia, quarta, quinta, septima generatione invenitur: videtur habere quamdam, si dii potest, / error ipse constantiam nec casum redolet, sed industriam.

A l i daleko od toga, da bi itko razborit pomislio: i l i da bi idovi (pa kolika god bila njihova izopaenost i zloa) uzmogli takvo to u toli kim knjigama, razasutim i nadugo i nairoko, ili da bi se ona glasovita Sedamdesetorica jednoduno urotili zavidjevi poganima na toj istini. Dakle, vjerojatnije bi tkogod rekao da, kad ono bijahu zapoeli prvi prijepis za Ptolemejevu knjinicu, mogla je tad nastati takva pogrje ka u jednom primjerku knjige, ali kako to bijae prvotni prijepis, pogrjeka se odatle irila pa je tu mogla biti i pisarska omaka. To nije besmisleno pretpostaviti pri onome pitanju o ivotu Metualaha te u onome drugome sluaju, gdje se zavrni broj ne slae, i preostaju dvadeset i etiri godine. U onim pak sluajevima gdje se neprestance javlja ista pogrjeka, tako te se prije roenja sina koji dolazi po redu javlja suvinih stotinu godina na jednom mjestu, a nema ih na drugom, dok se nakon roenja dodaju gdje ih nije bilo, i oduzimaju se gdje pretjeu, kako bi se izravnao ishod (to se nalazi u prvom, drugom, treem, etvrtom, petom i sedmom narataju), ako se tako moe rei: pogrjeka pokazuje stanovitu postojanost, koja nije sluajna, nego je namjerita.
3

Quomodo d i versitas exphcari possit.

13. 2. Itaque illa diversitas numerorum aliter se habentium in codicibus graecis et latinis, aliter in hebraeis, ubi non est ista de . . . .

CC472

centum annis prius additis et postea detractis per tot generationes continuata parilitas, nec malitiae Iudaeorum nec diligentiase vel prudentiae septuaginta interpretum, sed scriptoris tribuatur errori, qui de bibliotheca supradicti regis codicem describendum primus accepit. N a m etiam nunc, ubi numeri non faciunt intentum ad aliquid, quod facile possit intellegi vel quod appareat utiliter disci, et neglegenter describuntur et neglegentius emendantur. Quis enim sibi existimet esse discendum, quot milia hominum tribus Israel singillatim habere potuerunt ? quoniam prodesse aliquid non putatur; et quotus quisque hominum est, cui profunditas utilitatis huius appareat? Hic vero, ubi per tot contextas generationes centum anni alibi adsunt, alibi desunt, et post natum, qui commemorandus fuerat, filium desunt ubi adfuerunt, adsunt ubi defuerunt, ut summa concordet, nimirum cum vellet persuadere, qui hoc fecit, ideo numerosissimos annos vixisse antiquos, quod eos brevissimos nuncupabant, et hoc de maturitate pubertatis, qua idonea filii gignerentur, conaretur ostendere, atque ideo in illis centum annis decem nostros insinuandos putaret incredulis, ne homines tamdiu vixisse recipere in fidem nollent, addidit centum, ubi gignendis filiis habilem non invenit aetatem, eosdemque post genitos filios, ut congrueret summa, detraxit. Sic quippe voluit credibiles facere idonearum generandae proli convenientias aetatum, ut tamen numero non fraudaret universas aetates vi ventium singulorum. Quod autem i d in sexta generatione non fecit, / hoc ipsum est quod magis monet , ideo illum fecisse, cum res, quam dicimus, postulavit, quia non fecit, ubi non postulavit. Invenit namque in eadem generatione apud Hebraeos vixisse Iared , antequam genuisset Enoch, centum sexaginta d u o s , qui secundum il lam rationem brevium annorum fiunt anni sexdecim et aliquid mi57 bg bh bl58
b f

b h

b i

Mathusalem M. e movet M. Iareth M. annos agg. M.

2. Te tako onu raznolikost brojeva (koji se javljaju kao jedni u grkim i latinskim knjigama, a kao drugi u hebrejskim, i gdje nije ista nepre stana jednakost onih stotinu godina prvo dodaniha poslije oduzetih kroz mnoge narataje) ne treba pripisivati ni zloi idova, ni paljivoj smiljenosti Sedamdesetorice prevoditelja, nego pogrjeci pisara koji je prvi radi prijepisa preuzeo izvorni predloak iz knjinice gorespomenutog kralja. Jer ak i danas, ondje gdje brojevi ne privlae pozor nost na neto to se moe lako razumjeti ili to se ini korisnim nau iti, oni se nemarno prepisuju i jo nemarnije ispravljaju. Tko bi po mislio kako on treba nauiti koliko je tisua ljudi moglo imati svako pojedino idovsko pleme, kad se ve nije smatralo da to emu koristi? I koliko je ljudi kojima je oita duboka korist upravo od toga? Meu tim ondje gdje se po tolikim susljednim naratajima na jednom mjestu nalazi stotinu godina, a na drugom ih nema, te nakon roenja sina koji se imao spomenuti te godine nestaju ondje gdje bijahu, a javljaju se gdje nedostajahu, kako bi se ishod slagao, - dakako da je to^uinio onaj koji htjede dokazati kako su stari ivjeli veoma mnogo godina zbog onih tako nazivanih veoma kratkih godina, a nastojao je to do kazati i s pomou spolne zrelosti, koja je potrebna za raanje djece, i mislio je kako sumnjiavcima treba rei da je njihovih stotinu naih tek deset godina, pa kako bi ti povjerovali da su ljudi ipak tako dugo ivjeli, dodao je stotinu ondje gdje nije naao doba podobno za raa nje djece, dok je isti broj oduzeo, poto su se djeca rodila, kako bi se slagao konani iznos. O n je dakako htio uiniti ta doba vjerojatnim i prikladnim za raanje potomstva, a da pri tome ne zakine pojedince u cjelokupnim godinama njihovih ivota. A to isto nije uinio i pri estome narataju, samo jo vie dokazuje kako tako injae (kao to rekosmo) ondje gdje bijae potrebno, jer
3

5 7

5 8

Cf. N u m 1-4. Cf. Gen 5, 18.

Kao u sluaju Lameka (15,10).

346

D E civ. D E I

15, 1 3 , 2 - 1 4 , 1

O DRAVI BOJOJ

15, 13,2 - 14,1

347

PL 454

nus quam menses duo; quae iam aetas apta est ad gignendum, et ideo addere centum annos breves, ut nostri viginti sex fierent, necesse non fuit, nec post natum Enoch eos detrahere, quos non addiderat ante natum. Sic factum est ut hic nulla esset inter codices utrosque varietas. Sed rursus movet, cur in octava gene rat ione, antequam de Mathusalam nasceretur Lamech, cum apud Hebraeos legantur cen tum octoginta duo anni, viginti minus inveniuntur i n codicibus no stris, ubi potius addi centum solent, et post genitum Lamech complendam restituuntur ad summam, quae i n codicibus utrisque non discrepat. S i enim centum septuaginta annos propter pubertatis ma turi tatem decem et septem volebat intellegi, sicut nihil addere, ita nihil / detrahere iam debebat, quia invenerat aetatem idoneam generationi filiorum, propter quam in aliis centum illos annos, ubi eam non inveniebat, addebat. Hoc autem de viginti annis merito putaremus asu mendositatis aceidere potuisse, nisi eos, sicut prius detraxerat, restituere postea curaret, ut summae conveniret integritas. An forte astutius factum existimandum est, ut illa, qua centum anni prius solent adici et postea detrahi, oecultaretur industria, cum et illic, ubi necesse non fuerat, non quidem de centum annis, verum tamen de quantulocumque numero prius detracto, post reddito, tale aliquid fieret? Sed quomodolibet i s t u c accipiatur, sive credatur ita esse factum sive non credatur, sive postremo ita sive non ita sit: recte fieri nullo modo dubitaverim, ut, cum diversum aliquid in utrisque codicibus invenitur, quando quidem ad fidem rerum gestarum utrumque esse non potest verum, ei linguae potius credatur, unde est in aliam per interpretes facta translatio. Nam i n quibusdam etiam codicibus graecis tribus et uno latino et uno etiam syro inter se consentientibus inventus est Mathusalam sex annis ante diluvium fuisse defunetus.
bl

nije ni inio gdje nije trebalo. Naao je naime kako je u Hebreja , prije nego mu se rodio Henok, Jared ivio stotinu ezdeset i dvije godine, to - prema onome raunu o kratkim godinama - postaje esnaest godina i neto manje od dva mjeseca; a budui da je to doba ve prikladno za raanje, nije bilo potrebno dodavati stotinu kratkih godina, kako bi dobio naih dvadeset i est, niti bijae potrebno odu zeti ih nakon Henokova roenja, kad ve ne bijahu dodane prije nego to se rodio. Tako se tu dogodilo da izmeu jednih i drugih knjiga nema nikakve razlike. 3. A l i opet zbunjuje, zato u osmome narataju, prije nego se Metualahu rodio Lamek, dok se u Hebreja ita stotinu osamdeset i dvije godine, u naim se knjigama nalazi dvadeset godina manje (gdje se radije obiava dodavati stotina), a nakon Lamekova roenja taj se broj dodaje kako bi se popunio iznos, u emu se slau i jedne i druge knjige. A k o je - a zbog spolne zrelosti - htio da se stotinu i sedamde set godina shvati kao sedamnaest, nije trebalo ni da togod dodaje, ni da oduzima, jer je tu naao doba prikladno za raanje djece, zbog ega dodavae stotinu godina drugdje gdje toga doba ne bi naao. S pravom bismo pomislili, kako se to s tih dvadeset godina moglo dogo diti sluajnom omakom, da se nije potrudio poslije ih dodati kao to ih je prvo oduzeo, kako bi se slagao cjelokupni iznos. Ih moda treba pomisliti kako je tu uinjeno neto smiljenije, kako bi se prikrio onaj uobiajeni trud da se prvo dodaje a poslije oduzima stotina godina, kad se tako postupilo i ondje gdje to ne bijae potrebno; sad dodue ne stotina godina, ali se ipak prvo oduzeo, pa zatim dodao, koliko god i malen broj godina?
5 6

Removetur error annorum brevium. CC 473

14. 1. Nunc iam videamus quonam modo evidenter possit ostendi, non tam breves, ut i l l i decem unus esset noster, sed tantae prolixitatis annos, quantae nunc habemus (quos utique circuitus conficit so li), in illorum hominum vita prolixissima computatos. Sescentesimo nempe anno vitae Noe scriptum est factum esse diluvium. Cur ergo ibi legitur: Et aqua diluvii facta est super terram sescentesimo anno in vita Noe, secundi mensis, septima et vicesima die mensis , si annus ille minimus, quales decem faciunt unum nostrum, triginta sex habebat dies? Tantillus quippe annus, si antiquo more hoc no men accepit, aut non habet menses, aut mensis eius est triduum, ut habeat duodecim menses. Quomodo igitur hic dictum est: Sescentesi mo anno, secundi mensis, septima et vicesima die mensis, nisi quia tales, quales nunc sunt, etiam tune erant menses? Nam quo pacto aliter vicesimo et septimo die secundi mensis diceretur coeptum esse
hm hn 59
b l

N u , kako god se takvo to prihvatilo, povjerovalo se kako se tako zbilo i l i se ne povjerovalo, bilo napokon tako i l i ne bilo, - kad se nae kakva razlika u objema vrstama knjiga - budui da i jedne i druge ne mogu biti istinite u povijesnome smislu, osobno ni malo ne dvojim oko toga da vie vjerujem onome jeziku s kojega je s pomou prevoditelja nainjen prijevod. Naime, tri grka predloka, jedan la tinski i jedan sirijski svi se meusobno slau u tome kako je Metualah umro est godina prije Potopa.
7

14. 1. A sada da vidimo kako se moe bjelodano pokazati, da izraunate godine u veoma dugome ivotu onih ljudi ne bijahu tako kratke te bi njihovih deset bila jedna naa godina, nego bijahu takve duljine kao i nae sadanje, odreene Sunevim kruenjima. Pisano je naime kako doe do Potopa u eststotoj godini Noina ivota. Zato se onda tu ita: I voda potopna zapljuti po zemlji estote godine Noina ivota, drugoga mjeseca, dvadeset i sedmoga dana u mjese cu , ako ona veoma mala godina (kakvih deset tvore jednu nau)
1

O jednakosti godina, koje bijahu u prija njim stoljeima kakve su i sada.

istud M.
in vita] vitae edd. die hic et infra om. CC.

b m

Post 5,18. Post 5,25. Tu hebrejski tekst navodi 187 godina, kako je - prema onome to Septuaginta, kojom se Augustin sluio, navodi 167 godina. Vidi O Bojoj dravi, 15,11. Usporedi Augustin, Quaestiones in Heptateuchum, 1,2.

5 1 1

5 9

G e n 7, 11.

Post 7,10-11. (Prijevod prema Augustinovu latinskom predloku).

348

DE

civ.

DEI

15, 14,1 - 14,2

O DRAVI BOJOJ

15,

14,1-14,2

349

PL 455

CC 474

diluvium? Deinde postea in fine diluvii ita legitur: Et sedit arca in mense septimo septima et vicesima die mensis super montes Ararat. Aqua autem minuebatur usque ad undecimum mensem; in undecimo autem mense prima die mensisparuerunt capita montium . Si igitur tales menses erant, tales profeeto et anni erant, quales nunc habemus. Menses quippe illi triduani viginti et septem dies habere non poterant. Aut si pars tricesima tridui tune appellabatur dies, ut om nia proportione minuantur: ergo nec toto quadriduo nostro factum est illud tam grande diluvium, quod memoratur factum / quadraginta diebus et noctibus. Quis hane absurditatem et vanitatem ferat? Proinde removeatur hic error, qui coniectura falsa ita vult astruere Scripturarum nostrarum fidem, ut alibi destruat. Prorsus tantus etiam tune dies fuit, quantus et nunc est, quem viginti quattuor horae diurno curriculo nocturnoque determinant; tantus mensis, quantus et nunc est, quem luna coepta et finita coneludit; tantus annus, quantus et nunc est, quem duodecim menses lunares additis propter cursum solarem quinque diebus et quadrante consummant: quanti anni sescentesimi vitae Noe secundus erat mensis eiusque mensis vicesimus et septimus dies, quando coepit esse diluvium, in quo dies quadraginta continuatae ingentes pluviae memorantur , qui dies non binas ac paulo amplius horas habebant, sed vicenas et quaternas die noctuque transactas. Ac per hoc tam magnos annos vixerunt illi antiqui usque amplius quam nongentos, / quantos postea vixit Abraham centum septuaginta post eum filius eius Isaac centum octog i n t a et filius eius Iacob prope centum quinquaginta , et quantos interposita aliquanta aetate Moyses centum v i g i n t i , et quantos etiam nunc vivunt homines septuaginta vel octoginta vel non multo amplius, de quibus dictum est: Et amplius eis lahor et dolor .
60 61 b o 6 2 63 64 65 66

imaae trideset i est dana? Jer tako siuna godina - ako je po drevnome obiaju i imala takvo ime - ili uope nema mjeseci, ili joj svaki traje svega tri dana, kako bi ih imala dvanaest. Kako se onda moglo rei: estote godine, drugoga mjeseca, dvade set i sedmoga dana mjeseca, ukoliko i tada mjeseci ne bijahu isti kakvi su i sada? Jer kako bi se inae moglo rei da Potop zapoe dvadeset i sedmoga dana drugoga mjeseca? A zatim, na kraju potopa, ita se slijedee: I korablja se zaustavi u sedmome mjesecu, dvadeset i sedmoga dana u mjesecu, na brdima Ararata. I voda opadae sve do jedanaestoga mjeseca; a u jedanaestome mjesecu, prvoga dana, pokau se brdski vrhunci.
2

Septuaginta interpretes non erraverunt.

14. 2. Illa vero numerorum varietas, quae inter codices hebraeos invenitur et nostros, neque de hac antiquorum longaevitate dissentit, ^

et si quid habet ita diversum, ut verum esse utrumque non possit, rerum gestarum fides ab ea lingua repetenda est, ex qua interpretatum est quod habemus. Quae facultas cum volentibus ubique gentium praesto sit, non tamen vacat, quod septuaginta interpretes in plurimis, quae diversa dicere videntur, ex hebraeis codicibus emendare ausus est nemo. Non enim est illa diversitas putata mendositas; nec ego ulio modo putandam existimo: sed ubi non est scriptoris error, aliquid eos divino piritu, ubi sensus esset consentaneus veritati et praedicans veritatem, non interpretantium munere , sed prophetantium libertate aliter dicere voluisse credendum est. Unde merito non solum hebraeis, verum etiam ipsis, cum adhibet testimonia de Scripturis, uti apostolica invenitur auctoritas. Sed hine me
bp
hK) B

A k o im dakle mjeseci bijahu takvi, onda im zaista i godine bijahu kakve sada imamo. Jer zaista oni mjeseci od svega tri dana nisu mogli imati dvadeset i sedam dana. Ili pak - da sve tako razmjerno uma njimo - ako se tridesetina toga trodnevnog razdoblja zvala danom, onda onaj golemi potop o kojem se pamti kako trajae etrdeset dana i noi, nije trajao ni naa etiri dana. A tko bi podnio takvu besmi slicu i ispraznost? Odbacimo stoga tu zabludu koja lanim nagaa njem eli tako poduprijeti vjerodostojnost naeg Svetog pisma, kako bi je drugdje podrivala. Jer i tada dan bijae onolik kolik je i sada, vrijeme koje odreuje dvadeset i etiri sata u krugu dana i noi; mje sec bijae kolik je i sada, omeen rastom i opadanjem Mjeseca; go dina bijae onolika kolika je i sada, vrijeme od dvanaest Mjeseevih mjeseci, s dodatnih pet dana i jednom etvrtinom, radi usklaivanja sa Sunevim kruenjem; a takvo bijae i vrijeme estote godine Noina ivota, kad u drugome mjesecu, i dvadeset i sedmoga dana u mjesecu, bijae zapoeo Potop, o kojemu se kae da za njegova trajanja pa dahu guste kie neprestance etrdeset dana, koji nisu trajali tek neto vie od dva sata, nego svaki puna dvadeset i etiri sata dana i noi. Prema tome, oni su stari ljudi ivjeli mnogo godina, ak i preko devet stotina godina, kao to je i Abraham poslije ivio stotinu i sedamdeset godina , a nakon njega njegov sin Izak stotinu i osamdeset , njegov sin Jakov gotovo stotinu i pedeset , i zatim nakon stanovita vremena Mojsije stotinu i dvadeset godina , te i sada ljudi ive sedamdeset i l i osamdeset godina ili ne mnogo vie od toga, i o kojem se dobu kae: A vie od tih godina muka je i bol.
3 4 5 6 7

quinque add. P more M.

M.

2. Sama pak razlika u brojevima, kakva se nalazi izmeu hebrejskih i naih knjiga, ne pokazuje nikakvo neslaganje u pogledu dugovjekosti drevnih ljudi; ako se opet nae togod koje je toliko razliito te oboje ne moe nikako biti istinito, onda vjerodostojno stanje stvari moramo potraiti u onome jeziku s kojega je prijevod koji posjeduje mo. Iako je prilika za to na raspolaganju svakomu, gdje god se on nalazio, ipak (to je itekako znaajno) jo se nitko nije odvaio isprav2 3 4 5 6 7

6 0

6 1

6 2

6 3

G e n 8, 5. G e n 7, 12. C f . G e n 25, 7. C f . G e n 35, 28.

Post 8,4-5. (Prijevod prema Augustinovu latinskom predloku). Post 25,7. Post 35,28. Post 47,28. Pnz 34,7. Ps 90 (89), 10.

350

D E C I V DEI

15,

14, 2 -

15,1

O DRAVI BOJOJ

15,

14, 2 -

15,1

351

opportuniore loco, si Deus adiuverit, promisi diligentius locutur u m ; nunc quod instat expediam. Non enim ambigendum est ab homine, qui ex primo homine primus est natus, quando tamdiu vivebant, potuisse constitui civitatem, sane terrenam, non illam, quae dicitur civitas Dei, de qua ut scriberemus, laborem tanti huius operis in manus sumpsimus.
67

ljati - a prema hebrejskim knjigama - ono to se ini da razliito kau Sedamdesetorica prevoditelja. Ta se razhka i ne smatra krivotvori nom, a ni sam ne mislim da je uope treba smatrati takvom. Nego, ondje gdje nije posrijedi pisarska omaka, i gdje bi smisao bio u skladu s istinom i propovijedao bi istinu, treba vjerovati kako ti ushtjedoe izrei togod drukije potaknuti boanskim Duhom, ne po prevoditeljskoj zadai, nego po prorokoj slobodi. Stoga se s pravom apostolsko uenje slui ne samo hebrejskim pred locima nego i prijevodom Sedamdesetorice, kad se navode svjedo anstva o Svetome pismu. A l i o tome sam ve obeao kako u, ako Bog pomogne, govoriti na prikladnijem mjestu. Sad trebam razrijeiti ovo to je posrijedi. Ne treba, naime, dvojiti oko toga kako je ovjek koji bijae roen od prvoga ovjeka (jer ljudi tada dugo ivljahu) mo gao osnovati grad, dakako zemaljski, a ne onaj koji se naziva gradom Bojim, o kojemu da bih pisao, prihvatio sam se ovoga golemoga djela.
8 9

Quomodo connumerentur generationes duarum civitatum. PL456

CC 475

15. 1. Dicet ergo aliquis: Itane credendum est hominem filios generaturum nec habentem propositum continentiae centum et amplius, vel secundum Hebraeos non multo minus, i d est octoginta, sep tuaginta, sexaginta annos a concumbendi opere vacuisse , aut si non vacaret, nihil prolis gignere potuisse? Haec quaestio duobus modis solvitur. Aut enim tanto serior fuit proportione pubertas, quanto vitae totius maior annositas; aut, quod magis video esse credibile, non hic primogeniti filii commemorati sunt, sed quos successionis ordo poscebat, ut perveniretur ad Noe, a quo rursus ad Abraham videmus esse perventum, ac deinde usque ad certum / articulum tem poris, quantum oportebat signari etiam generationibus commemoratis cursum gloriosissimae civitatis in hoc mundo peregrinantis et supernam patriam requirentis. Quod enim negari non potest, prior om nibus Cain ex coniunctione m a r i et feminae natus est. Neque enim illo nato dixisset Adam, quod dixisse legitur: Adquisivi hominem per Deum , nisi illis duobus ipse fuisset homo nascendo additus pri mus. Hunc secutus Abel, quem maior frater occidit, praefigurationem q u a m d a m peregrinantis civitatis Dei, quod ab impiis et quodammodo terrigenis, id est terrenam originem diligentibus et terre nae civitatis terrena felicitate gaudentibus, persecutiones iniquas passura fuerat, primus ostendit. Sed quot annorum erat Adam, cum eos genuit, non apparet. Exinde digeruntur generationes aliae de Cain, aliae de illo, quem genuit Adam in eius successionem, quem frater occidit, et appellavit nomen illius Seth dicens, ut scriptum est: Suscitavit enim mihi Deus semen aliud pro Abel, quem occidit Cain . Cum itaque istae duae series generationum, una de Seth, altera de Cain, has duas, de quibus agimus, distinctis ordinibus insinuent civi tates, unam caelestem i n terris peregrinantem, alteram terrenam terrenis tamquam sola sint gaudiis inhiantem vel inhaerentem: nullus de progenie Cain, cum dinumerata sit connumerato Adam usque ad octavam generationem, quot annorum fuisset expressus est, quando genuit eum, qui commemoratur post eum. Noluit enim Spiritus Dei in terrenae civitatis generationibus tempora notare ante diluvium, sed i n caelestis maluit, tamquam essent memoria digniores. Porro autem Seth quando natus est, non quidem taciti sunt anni patris eius , sed iam genuerat alios; et utrum solos Cain et Abel, affirmare
bq 68 br 69 70

15. 1. Dakle, rei e tkogod: 'Zar treba vjerovati, kako ovjek kojemu e se raati djeca a ne kani se podrediti suzdranosti, bijae se sustezao od spolnoga snoaja stotinu i vie godina ili - prema Hebrejima - ne mnogo manje, naime: osamdeset, sedamdeset, ezdeset godina, i l i pak ako se nije sustezao, da nije mogao raati potomke?' To se pitanje razjanjava na dva naina. Ili pak spolna zrelost bijae razmjerno to poznija to cjelokupni ivot trajae vie godina; ih - to mi se ini vjerojatnijim - nisu se spominjala prvoroena djeca, nego ona koju je zahtijevao poredak nasljeivanja, kako bi se dolo do Noe, od kojega vidimo kako se stiglo do Abrahama, a odatle do sta novita vremenskog odsjeka, koliko je trebalo preko spomenutih nara taja naznaiti put najslavnijega grada, to hodoasti ovim svijetom u potrazi za vinjom domovinom. A ne moe se zanijekati, kako prije od svih Kajin bijae roen poto se sjedinie mukarac i ena. Jer, inae, kad se on rodio, Adam ne bi bio rekao kao to itamo kako je rekao: Stekoh ovjeka s pomou Boga! A b e l , koji je slijedio za njim i kojega je umorio stariji brat, prvi je na neki nain pokazao kao pralik grada Bojeg, to je na proputovanju, da taj grad imadijae trpjeti opake progone od bezbonika i takorei od zemljorodaca, to jest od ljubitelja zemaljskog podrijetla i uivatelja sretnosti zemalj skoga grada. A l i se ne otkriva koliko godina bijae Adamu kad mu se oni rodie. Odatle se jedni narataji ravaju od Kajina, a drugi od onoga koji se rodio Adamu kao nasljednik onomu kojega bijae brat ubio; i toga nazva imenom et, govorei kao to je pisano: Podie mi Bog drugo sjeme mjesto Abela, kojega ubi Kajin. I dok tako ta dva niza narataja, jedan od Seta a drugi od Kajina, oznauju u ja snim porecima ova dva grada kojima se bavimo (jedan nebeski, to
1 2
8 9

Da li je vjero jatno kako se muevi prvot noga doba suzdravahu od spolnoga snoaja sve do vremena kad se tvrdi da su raali djecu?

b q

b r

vacavisse M. praefiguratione quadam M.

V i d i O Bojoj dravi, 15,11. V i d i O Bojoj dravi, 18,42-44.

6 7
6 8

Cf. De civ. Dei 18, 43-44.

Gen 4, 1.

Post 4,1. (Prijevod prema latinskom predloku). Post 4,25. Prema Septuaginti i hebrejskom tekstu, E v a je sinu dala ime et. A u gustinov predloak, kao i Vulgata, tu je poneto dvosmislen. (I ovo mjesto je, inae, prevedeno prema latinskom predloku).
2

352

D E civ. D E I

15, 15,1-15,2

O DRAVI BOJOJ

15,

15,1-15,2

353

quis audeat? Non enim quia soli nominati sunt propter ordines generationum quas commemorare oportebat, ideo consequens videri debet solos fuisse tune generatos ex Adam. Cum enim silentio coopertis omnium nominibus ceterorum legatur eum genuisse filios et filias: quota fuerit ista proles eius, quis praesumat asserere, si culpam temeritatis / evitat? Potuit quippe Adam divinitus admonitus dicere, postea quam Seth natus est: Suscitavit enim mihi Deus semen aliud pro Abel, quoniam tali erat futurus, qui impleret illius sanctitatem, non quod ipse prior post eum temporis ordine nasceretur. Deinde quod scriptum est: Vixit autem Seth quinque et ducentos an nos (vel secundum / Hebraeos quinque et centum annos), et genuit Enos : quis possit nisi inconsideratus asseverare hunc eius primogenitum fuisse? ut admirantes merito requiramus, quomodo per tot annos immunis fuerit a connubio sine ulio proposito continentiae vel non genuerit coniugatus; quando quidem etiam de ipso legitur: Et genuit filios et filias, et fuerunt omnes dies Seth duodecim et nongenti anni, et mortuus est . Atque ita deinceps, quorum anni commemorantur, nec filios filiasque genuisse reticentur. Ac per hoc non apparet omnino, utrum, qui nominatur genitus, ipse fuerit primogenitus; immo vero, quoniam credibile non est patres illos aetate tam longa aut impuberes fuisse aut coniugibus caruisse vel fetibus, nec illos eorum filios primos eis natos fuisse credibile est. Sed cum sacrae scriptor Historiae ad ortum vitamque Noe, cuius tempore diluvium factum est, per successiones generationum notatis temporibus intenderet pervenire, eas utique commemoravit, non quae primae suis parentibus fuerint, sed quae in propagationis ordinem venerint.
bs 11 12

15. 2. Exempli gratia, quo id fiat apertius, aliquid interponam, unde nullus ambigat fieri potuisse quod dico. Evangelista Matthaeus generationem dominicae carnis per seriem parentum volens commendare memoriae, ordiens a patre Abraham atque ad David primitus ut perveniret intendens: Abraham, inquit, genuit Isaac, cur non dixit Ismael, quem primitus genuit? Isaac autem, inquit, genuit Iacob; cur non dixit Esau, qui eius primogenitus fuit? Quia scilicet per illos ad David pervenire non posset. Deinde sequitur: Iacob autem genuit ludom et fratres eius; numquid Iudas primogenitus fuit? Iudas, inquit, genuit Phares et Zarat ; nec istorum geminorum aliquis fuit primogenitus Iudae, sed ante illos iam tres genuerat. Eos itaque tenuit in ordine generationum, per quos ad David atque inde quo intenderat perveniret. Ex quo intellegi potest, veteres quoque homines ante diluvium non primogenitos, sed eos fuisse commemoht13

je na proputovanju zemljom, i drugi zemaljski, to udi za zemaljskim radostima i prianja uz njih kao da su one jedine), ni o jednome od Kajinova potomstva - iako se ono nabraja sve od Adama pa do osmoga narataja - nema nikakve izjave o broju godina koje imadijae kad mu se rodio onaj to se spominje nakon njega. Ne htjede naime D u h Boji oznaiti vremena narataja zemaljskoga grada prije Potopa, nego radije htjede navesti vremena nebeskoga grada, kao ona to su dostojnija spomena. Te dalje, kad je et roen, nisu preu ene godine njegova oca , nego su mu se ve rodila druga djeca, i tko bi se usudio tvrditi, kako su mu Kajin i A b e l jedini? Naime, budui d su oni jedini imenovani - a radi poredaka narataja koje je trebalo spomenuti - zbog toga nuno ne slijedi, kako oni bijahu i jedini tada roeni Adamu. Pa kako itamo (dok su utnjom prekrivena imena svih ostalih) da mu se rodie sinovi i keri, tko bi se drznuo ustvrditi koliko bijae toga potomstva, ako eli izbjei optubi zbog lakomislenosti? Jer, Adam je mogao boanski nadahnut rei, poto et bijae roen: Podie mi Bog drugo sjeme mjesto Abela, jer taj je imao biti onaj koji e ispuniti njegovu svetost, a ne to bi on bio prvi koji se rodio nakon njega u vremenskom redu. A to je poslije pisano: et je ivio dvije stotine i pet godina (ili prema Hebrejima: stotinu i pet godina) i rodi mu se Eno , tko bi osim nerazborita ovjeka mogao ustvrditi, kako ovaj bijae njegov prvoroeni sin; i tako se udei s pravom pitamo, kako se tolike godine suzdravao od snoaja a bez ikakve odreene nakane suzdranosti, i l i da mu se nita nije rodilo iako je opio, kad ve i o njemu samome itamo: I raali su mu se sinovi i keri, i Set poivje u svemu devet stotina i dvanaest godina, i potom umrije? A tako je isto sa svima onima kojima se godine poslije spominju, i ne preuuje se kako im se rodie sinovi i keri. Pa prema tome, uope se ne pokazuje da l i bijae i prvoroeni sin onaj koji je imenovan. Dapae, budui da nije vjerojatno da bi ti oevi tako dugo vremena bili i l i spolno nezreli, i l i da ne bi imali ena i l i potomstva, isto tako nije vjerojatno da im to bijahu prvoroeni sinovi. Nego, budui da je pisac svete povijesti namjeravao stii do roenja i ivota Noe (u ije doba bijae dolo do Potopa), oznaivi razdoblja po nizu narataja, spomenuo je ne one koji se svojim roditeljima prvi rodie, nego one koji pripadahu poretku rodoslovlja.
3 4 5

commemorari M. Zaram M.
7 1 7 2

2. Radi primjera, kako bi to bilo jasnije, navest u neto po emu vie nitko nee sumnjati, da se moglo dogoditi ovo o emu govorim. Hotei evanelist Matej navesti rodoslovlje Gospodinove puti a preko niza roditelja, zapoeo je od oca Abrahama, s nakanom da prvo stigne do Davida, pa je rekao: Abraham rodi Izaka. Zato ne spo menu Imaela, koji mu se prvi rodio? Te kae: Izak rodi Jakova. Zato nije rekao Ezava, koji ovomu bijae prvoroeni sin? Nije tako
6
3 4 5 6

7 3

Gen 5, 6. Gen 5, 7. Mt 1,2-3.

Post 5,3. Prema Vulgati Adamovo doba bijae 130 godina, a prema Septuagjnti 230. Post 5,6. Post 5,7-8. Mt 1,2.

354

DECIV. DEI

15,

15,2 -

16,1

O DRAVI BOJOJ

15,

15,2 -

16,1

355

ratos, per quos ordo succedentium generationum ad Noe patriarcham duceretur, ne serae pubertatis illorum obscura et non necessaria quaestio nos fatiget.

Diversarum necessitudinum vinculis homi nes necti debent. CC 477 PL 458

16. 1. C u m igitur genus humanum post primam copulam viri facti ex pulvere et coniugis eius ex viri latere marium feminarumque coniunctione opus haberet, ut gignendo multiplicaretur, / nec essent ulli homines, nisi qui ex illis duobus nati fuissent: viri sorores suas coniuges acceperunt; quod profecto quanto est anti/quius compellente necessitate, tanto postea factum est damnabilius religione prohibente. Habita est enim ratio rectissima caritatis, ut homines, quibus esset utilis atque honesta concordia, diversarum necessitudinum vinculis necterentur, nec unus in uno multas haberet, sed singulae spargerentur in singulos ac sic ad socialem vitam diligentius colligandam plurimae plurimos obtinerent. Pater quippe et socer duarum sunt necessitudinum nomina. Ut ergo alium quisque habeat patrem, alium socerum, numerosius se caritas porrigit. Utrumque au tem unus Adam esse cogebatur et filiis et filiabus suis, quando fratres sororesque connubio iungebantur. Sic et Eva uxor eius utrique sexui filiorum fuit et socrus et mater; quae si duae feminae fuissent, mater altera et socrus altera, copiosius se socialis dilectio colligaret. Ipsa denique, iam soror, quod etiam uxor fiebat, duas tenebat una necessitudines; quibus per singulas distributis, ut altera esset soror, altera uxor, hominum numero socialis propinquitas augeretur. Sed hoc unde fieret tune non erat, quando nisi fratres et sorores ex illis duobus primi nulli homines erant. Fieri ergo debuit quando potuit, ut existente copia inde ducerentur uxores, quae non erant iam soro res, et non solum illud ut fieret nulla necessitas esset, verum etiam si fieret nefas esset. N a m si et nepotes primorum hominum, qui iam consobrinas poterant aecipere coniuges, sororibus matrimonio iungerentur: non iam duae, sed tres in homine uno necessitudines fierent, quae propter caritatem numerosiore propinquitate neetendam disseminari per singulos singulae debuerunt. Esset enim unus homo filiis suis, fratri scilicet sororique coniugibus, et pater et socer et avunculus; ita et uxor eius eisdem communibus filiis et mater et amita et socrus; idemque inter se filii eorum non solum essent fratres atque coniuges, verum etiam consobrini, quia et fratrum filii. Omnes autem istae necessitudines, quae uni homini tres homines connectebant, novem connecterent, si essent in singulis singulae, ut unus ho mo haberet alteram sororem, alteram uxorem, alteram consobrib u

rekao zbog toga to preko tih ne bi mogao stii do Davida. Zatim slijedi: Jakov rodi Judu i brau njegovu. Bijae l i onda Juda prvorodeni sin? O n kae: Juda rodi Faresa i Z a r u . N i jedan od tih bliza naca ne bijae Judin prvorodenac, jer mu se prije njih ve bilo rodilo troje djece. Tako je u poretku narataja zadrao samo one s pomou kojih je mogao stii do Davida, a odatle do onoga emu je teio. Otuda se moe razumjeti kako drevni ljudi spomenuti prije Potopa ne bijahu prvoroenici, nego oni s pomou kojih se - u poretku susljednih narataja - dolazilo do praoca Noe, da se ne bismo zamarah nejasnim i nepotrebnim pitanjem o njihovoj poznoj spolnoj zrelosti.
7

16. 1. Dakle, budui da je ljudski rod, nakon prvog zdruenja mua nainjena od praha i njegove druice nainjene od njegova bo ka, trebao spajanje mukaraca i ena, kako bi se raanjem razmnoa vao, a nije bilo nikakvih drugih ljudi osim onih to se rodie od to dvoje, muevi se enjahu svojim sestrama. A to opet koliko god bi jae u drevnini asno po sili nunosti, toliko poslije postade kanjivije po zabrani vjere. Jer po najpravinijem razlogu ljubavi dano je, da se ljudi (kojima slonost bijae i koristna i asna) vezuju sponama razli itih odnoaja, i ne da jedan u sebi sadrava mnoge, nego da se poje dine veze raspodijele po pojedincima, te se tako vie povezu u drutvovnom ivotu zahvativi mnoge u svojem mnotvu. Tako su otac i svekar dva imena dvaju odnoaja. Pa kad netko ima jednoga za oca, a drugoga za svekra, onda ljubav zahvaa vei broj osoba. Doim jedan A d a m bijae prisiljen biti oboje svojim sinovima i kerima, kad se braa i sestre izmeu sebe vjenavahu. Tako i njegova ena, E v a , svojoj djeci obaju spolova bijae i svekrva i majka. A da bijahu dvije ene, jedna majka a druga svekrva, veza drutvovne ljubavi bila bi brojnija. Napokon, i sama sestra (koja bijae i supruga) jedna je sa dravala dva odnoaja, koji da su se raspodijelili pojedince, tako te jedna bude sestra, a druga supruga, uveao bi se broj ljudi povezanih bliskom vezom. A l i toga nije moglo biti tada kad nije bilo nikakvih drugih ljudi osim brae i sestara, poteklih od to dvoje prvih. Dakle, to je i trebalo biti onda kad je moglo; a kad ve postojae mnotvo, iz kojeg se enjahu enama koje nisu bile sestre, ne samo to to vie ne bijae nikakva nunost nego postade otada zabranom. Naime, ako bi se i unuci prvih ljudi (koji se ve mogahu eniti svojim sestrinama) ipak enili svojim sestrama, onda bi u jednome ovjeku bila ne dva, nego i tri odnoaja, a koje bi trebalo raspodijeliti pojedince po pojedinima, kako bi se u ljubavi zdruio vei broj ljudi. Jedan bi ovjek onda bio svojoj djeci (to jest: supruzima bratu i sestri) i otac i svekar i ujak; a isto tako i njegova supruga zajednikoj djeci: i majka i tetka i svekrva; isto tako i njihova djeca bila bi izmeu sebe ne samo brat i sestra i mu i ena nego i brati i sestrina, budui djeca brae i sestara. Doim svi ti odnoaji (koji u jednome ovjeku povezivahu troje ljudi) zdruivali bi devetero ljudi, da se raspodijele pojedince na pojedine,

O branom pravu: to su prvi brakovi imali razliita od poznijih enidaba?

b u

istudM.

Mt 1,3-

356

DECIV. DEI

15,

16,1 -

16,2

O DRAVI BOJOJ

15,

16,1 -

16,2

357

nam, alterum patrem, alterum avunculum, alterum socerum, alte ram matrem, alteram amitam, alteram socrum; atque ita se non in paucitate coartatum, sed latius atque numerosius propinquitatibus crebris vinculum sociale diffunderet.

tako te jedan ovjek ima kao zasebne osobe: i sestru, i suprugu, i sestrinu, i oca, i ujaka, i svekra, i majku, i tetku, i svekrvu. I tako drutvovna spona ne bi bila stijenjena na nekolicinu, nego bi se pro irila i zahvatila vei broj ljudi povezanih eim srodstvom. 2. S porastom i umnobom ljudskoga roda, vidimo, kako se toga pridravaju i meu bezbonim tovateljima mnogih lanih bogova, tako te - iako izopaenim zakonima doputaju brak izmeu brata i sestre - boljim obiajem vole zazirati od takve doputenosti pa iako u prvo doba ljudskoga roda bijae u cijelosti doputeno oeniti se vlastitom sestrom, toga se sad tako gnuaju kao da se to vie nikad ne moe dopustiti. Jer obiaj najvie moe kad je posrijedi bilo pri mamljivanje bilo odbijanje ljudskih osjeaja. A budui da on u ovome sluaju obuzdava neumjerenost poude, s pravom osuujemo kao zlo in kad se obiaj ukida ili kri. Jer ako je opaina - radi pohlepe za posjedom - prijei meu polja, koliko li je opakije oboriti ogradu udorednog obiaja radi poude za obleajem! Opazili smo naime i sami, kako ak i u nae doba rijetki su brakovi izmeu bratia i se strine (zbog svega jednog stupnja odmaknua od srodstva brata i sestre), pa se tako nije dogodilo po obiaju ono to se doputalo po zakonu, jer toga nije branio ni boanski zakon, a jo ne bijae zabra nio ni ljudski . Pa iako bijae zakonom doputeno, uasavahu se toga kao nedoputenog (zbog blizine onomu nedoputenom), i veza sa se strinom inila se gotovo kao veza sa sestrom, jer se ti sami izmeu sebe i nazivaju bratom i sestrom i zbog bliska krvnog srodstva gotovo i jesu brat i sestra.
1

Propinquitas ordmibus d i n mitur.

16. 2. Quod humano genere crescente et multiplicato etiam inter i p i s deorum multorum falsorumque cultores sic observari / cernim 0
r

.i

CC478

PL 459

mus, ut, etiamsi perversis legibus permittantur rraterna comugia, melior tamen consuetudo ipsam malit exhorrere licentiam, et cum sorores accipere in matrimonium primi humani generis temporibus omnino licuerit, sic aversetur, quasi numquam licere potuerit. A d humanum enim sensum vel alliciendum vel offendendum mos valet plurimum; qui cum in hac causa immoderationem concupiscen/tiae coherceat, eum d i s s i g n a r i atque corrumpi merito esse nefarium iudicatur. S i enim est iniquum aviditate possidendi transgredi limitem agrorum, quanto est iniquius libidine concumbendi subvertere limitem morume Experti autem sumus in connubiis consobrinarum etiam nostris temporibus propter gradum propinquitatis fraterno gradui proximum quam raro per mores fiebat, quod fieri per leges licebat, quia id nec divina prohibuit et nondum prohibuerat lex hu mana. Verumtamen factum etiam licitum propter vicinitatem horrebatur illiciti et, quod fiebat cum consobrina, paene cum sorore fieri videbatur; quia et ipsi inter se propter tam propinquam consanguinitatem fratres vocantur et paene germani sunt . Fuit autem antiquis patribus religiosae curae, ne ipsa propinquitas se paulatim propaginum ordinibus dirimens longius abiret et propinquitas esse desisteret, eam nondum longe positam rursus matrimonii vinculo colligare et quodammodo revocare fugientem. Unde iam pleno hominibus orbe terrarum, non quidem sorores ex patre vel matre vel ex ambobus suis parentibus natas, sed tamen amabant de suo genere ducere uxores. Verum quis dubitet honestius hoc tempore etiam consobrinorum prohibita esse coniugia? non solum secundum ea, quae disputavimus, propter multiplicandas affinitates, ne habeat duas necessitudines una persona, cum duae possint eas habere et numerus propinquitatis augeri; sed etiam quia nescio quomodo inest humanae verecundiae quiddam naturale atque laudabile, ut, cui debet causa propinquitatis reverendum honorem, ab ea contineat, quamvis generatricem, tamen libidinem, de qua erubescere videmus et ipsam pudicitiam coniugalem.
bv 74

Drevnim oima bijae predmetom vjerske brige, da u nizanju nara taja srodstvo malo po malo ne popusti i toliko se udalji te prestane i biti srodstvo, pa uredie da ga ponovo uvrste vezom braka, prije negoli se ono posve odalei, te ga nekako vrate dok tako bjei. Otu da, i u svijetu ve napuenu ljudima, oni ipak voljahu eniti se, do due ne sestrama od oca ili od majke i l i od oba zajednika roditelja, ali od svojega roda. Meutim, tko bi sumnjao, kako je asnije to su u nae vrijeme zabranjeni brakovi izmeu bratia i sestrina, i to ne samo prema onome o emu ve raspravljasmo (radi umnobi srodnikih veza, i kako jedna osoba ne bi sadravala dva odnoaja, kad ih ve mogu imati dvije osobe i tako se poveati broj srodnika) nego i zbog toga to je ljudskoj stidljivosti nekako uroeno te je neto na ravno i pohvalno da prema onoj eni kojoj se, zbog srodstva, duguje tovanje i ast, prema toj se obuzdava i pouda (a koja je takva iako je ploditeljica) te se zbog nje, kao to vidimo, rumeni od srama i sama brana ednost.

b v

designari ant. edd. Prema Pseudo-Aureliju Viktoru (Epitome de Carsaribus, 48,10) i Ambroziju (Epistulae, 60,8) car Teodozije je zabranio takve brakove.
1

7 4

Gen 13, 8; 14, 14. 16; Par 23, 21-22.

358
Generatio regeneratione opus habet.

DECIV. DEI

15, 16,3 - 17

O DRAVI BOJOJ

15, 16,3 - 17

359

CC 479

PL 460

16. 3. Copulatio igitur m a r i et feminae, quantum attinet ad ge nus mortalium, quoddam seminarium est civitatis; sed terrena civi tas generatione tantummodo, caelestis autem etiam regeneratione opus habet, ut noxam generationis evadat. Utrum autem aliquod fue rit, vel si fuit, quale fuerit cor/porale atque visibile regenerationis signum ante diluvium, sicut Abrahae circumcisio postea est imperat a , sacra Historia tacet. Sacrificasse tamen Deo etiam illos antiquissimos homines non tacet; quod et in duobus primi fratribus claruit , et Noe post diluvium, cum de arca fuisset egressus, hostias Deo legitur immolasse . De qua re in praecedentibus/ libris iam diximus, non ob aliud daemones arrogantes sibi divinitatem deosque se credi cupientes sibi expetere sacrificium et gaudere huiusmodi honoribus, nisi quia verum sacrificium vero Deo deberi sciunt .
75 76 77 78

3. Dakle, spolni snoaj mukarca i ene, onoliko koliko se tie roda smrtnika, zapravo je nekakvo rasadite grada. N u , dok zemaljskomu gradu treba samo roenje, nebeskomu treba i preporodenje, kako bi izbjegao grijehu roenja. Sveta povijest uti o tome da l i je bilo prije Potopa, i l i ako ga bijae, kakav je bio tjelesni i vidljivi znak preporoenja, kao to je poslije Abrahamu naloeno obrezanje . Ona ne pre uuje kako su i ti najdrevniji ljudi rtvovali Bogu, kao to je bjelo dano u dvojice prve brae ; a itamo i kako je Noa, poto bijae izaao iz korablje, prinio Bogu rtve. Doim ve smo govorili u pret hodnim knjigama, kako zlodusi (koji sebi prisvajaju boansku ast i ele da se vjeruje kako su bogovi) zahtijevaju rtve i raduju se takvim poastima samo zbog toga to znaju da se istinska rtva ne duguje nikomu drugomu osim pravomu Bogu.
2 3 4 5

Quae sit duarum generationum significatio.

17. Cum ergo esset Adam utriusque generis pater, id est et cuius series ad terrenam, et cuius series ad caelestem pertinet civitatem, occiso Abel atque in eius interfectione commend ato mirabili sacramento facti sunt duo patres singulorum generum, Cain et Seth, in quorum filiis, quos commemorari oportebat, duarum istarum civitatum in genere mortalium evidentius indicia clarere coeperunt. Cain quippe genuit Enoch, i n cuius nomine condidit civitatem, terrenam scilicet, non peregrinantem in hoc mundo, sed in eius temporali pace ac felicitate quiescentem. Cain autem interpretatur possessio; unde dictum est, quando natus est, sive a patre sive a matre eius: Acquisivi hominem per Deum . Enoch vero dedicatio ; hic enim dedicatur terrena civitas, ubi conditur, quoniam hic habet eum, quem intendit et appetit, finem. Porro ille Seth interpretatur resurrectio et Enos filius eius interpretatur homo ; non sicut Adam. E t ipsum enim no men homo interpretatur; sed commune perhibetur esse in illa lingua, id est hebraea, masculo et feminae. Nam sic de illo scriptum est: Masculum et feminam fecit illos et benedixit illos et cognominavit nomen eorum Adam . Unde non ambigitur sic appellatam fuisse fe minam Evam proprio nomine, ut tamen Adam, quod interpretatur homo, nomen esset amborum. Enos autem sic interpretatur homo, ut hoc non posse feminam nuncupari periti linguae illius asseverent, tamquam filius resurrectionis, ubi non nubent neque uxores ducent . Non enim erit ibi generatio, cum illuc perduxerit regeneratio. Quare et hoc non incassum notandum arbitror, quod in eis generatio nibus, quae propagantur ex illo qui est appellatus Seth, cum genuisse filios filiasque dicantur, nulla ibi genita nominatim femina expressa est; in his autem, quae propagantur ex Cain, in ipso fine, quousque
79 80 81 82 83 84
7 5

17. I dok dakle A d a m bijae otac obaju rodova (to jest: i onoga kojega se loza tie zemaljskog i onoga kojega se loza tie nebeskog grada), kad A b e l bi ubijen, s udesnim otajstvom naznaenim u nje govu ubojstvu, pojavie se dva oca za pojedine rodove, Kajin i et, i u njihovim sinovima koje je trebalo spomenuti stadoe se u rodu smrtnika jasnije pokazivati znakovi tih dvaju gradova. Kajin postade otac Henoka, i u njegovo ime utemelji grad, naime onaj zemaljski, koji ne hodoasti ovim svijetom nego miruje u nje govu vremenitu miru i sretnosti. Samo ime Kajin tumai se kao ime tak ; otuda kad je roen, ree njegov otac i l i mati: Stekoh ovjeka s pomou Boga. Henok pak znai posveta (dedicatio) ; naime, ze maljski grad se posveuje ovdje gdje se i osniva, jer tu ima i svrhu kojoj tei i koju eli. Ime Set tumai se kao uskrsnue, dok ime njegova sina, Eno, znai ovjek , ali ne onako kao Adam. Samo to ime tumai se kao 'ovjek', ali u njihovu jeziku, to jest u hebrejskom, odnosi se i na muko i na ensko. O njemu je, naime, pisano ovako: Stvorio ih je muko i ensko i blagoslovio ih je i nazva ih imenom A d a m . Otuda nema nikakve dvojbe, da iako je ena nazvana vlasti tim imenom E v a , ime Adam, to znai ovjek, bijae ime oboma. Doim, Eno tumai se kao ovjek u tome smislu da se - kako tvrde znalci toga jezika - tim imenom ena ne moe nazvati, jer znai sin uskrsnua, gdje niti e se eniti, niti udavati . Budui da tu nee biti raanja, kad se tamo bude stiglo preporaanjem.
1 2 3 4 5 6 7

0 dvojici otaca 1 prvaka poteklih o d jednoga roditelja.

2 3

7 6

7 7

7 8

7 9

8 0

8 1

8 2

8 3

8 4

C f . G e n 17, 10-11. C f . G e n 4, 3-4. C f . G e n 8, 20. C f . De civ. Dei 11, 13, 19. G e n 4, 1; cf. H l E R O N I M U S , De nomin. hebr. 7. C f . H l E R O N I M U S , De nomin. hebr. 9. C f . H l E R O N I M U S , De nomin. hebr. 16. C f . H l E R O N I M U S , De nomin. hebr. 9. G e n 5, 2; cf. H l E R O N I M U S , Quaest. hebr. in Gen. 313. L c 20, 35.

4 5

Post Post Post Vidi

17,10-14. 4,3-4. 8,20. O Bojoj dravi, 10,4-6; 26.

Hebr. Kayin prema kartah - dobiti, stei. Augustin kae possesio (imetak, posjed, dobitak). Post 4,1. (Prijevod prema latinskom predloku). Mogue tumaenje. Nepotvreno tumaenje. U hebrejskom adam znai ljudsko bie, ali i enosh znai uglavnom isto (na primjer ljudski stvor). Post 5,2. (Prijevod prema latinskom predloku). Lk 20,35.
2 3 4 5 6 7

360
CC 480
bz

D E CIV. D E I

15, 17 - 18

O DRAVI BOJOJ

15,

17 -

18

PL 461

pertendunt , novissima femina genita nomi/natur. Sic enim legitur: Mathusael genuit Lamech; et sumpsit sibi Lamech duas uxores, no men uni Ada et nomen secundae Sella, et peperit Ada Iobel; hic erat pater habitantium in tabernaculis pecuariorum. Et nomen fratris eius Iobal; hic fuit qui ostendit psalterium et citharam. Sella autem pepe rit et ipsa Thobel; et erat malleator et aerarius aeramenti et ferri. Soror autem Thobel Noema . Hoc usque porrectae sunt generationes ex Cain, quae sunt omnes ab Adam octo annumerato ipso Adam, septem scilicet usque ad Lamech, qui duarum maritus uxorum fuit, et / octava est generatio in filiis eius, in quibus commemoratur et femi na. Ubi eleganter significatum est terrenam civitatem usque in sui finem carnales habituram generationes, quae marium feminarumque coniunctione proveniunt. Unde et ipsae, quod praeter Evam nusquam reperitur ante diluvium, nominibus propriis exprimuntur uxores illius hominis, qui nominatur hic novissimus pater. Sicut au tem Cain, quod interpretatur possessio, terrenae conditor civitatis, et filius eius, in cuius nomine condita est, Enoch, quod interpretatur dedicatio, indicat istam civitatem et initium et finem habere terrenum, ubi nihil speratur amplius, quam in hoc saeculo cerni potest: ita Seth, quod interpretatur resurrectio, cum sit generationum seorsus commemoratarum pater, quid de filio eius sacra haec Historia dicat, intuendum est.
85

Stoga mnijem kako nije nevano, primijetiti da meu naratajima to se raahu od onoga koji je nazvan et (iako se kae kako mu se rodie i sinovi i keri), ipak poimence nije spomenuto ni jedno ensko roeno u toj lozi. Doim meu onima to se rodie od Kajina, na samome kraju onih koji se nabrajaju, poimence se spominje posljed nje roeno ensko. itamo ovako: Metuaelu se rodio Lamek. L a mek uze dvije ene. Jedna se zvala A d a , a druga Sila. A d a rodi Jabala, koji je postao praocem onih to pod atorima ive sa stokom. Bratu mu bijae ime Jubal. O n je praotac svih koji sviraju na liru i sviralu. Sila rodi Tubel-Kajina, praoca onih koji kuju bakar i eljezo. Tubal-Kajinovoj sestri bijae ime Naama.
8

Enos speravit i n v o c a r e no men Domini.

CC 481

18. Et Seth, inquit, natus est filius, et nominavit nomen eius Enos; hic speravit invocare nomen Domini Dei . Nempe clamat attestatio veritatis. In spe igitur vivit homo filius resurrectionis; in spe vivit, quamdiu peregrinatur hic, civitas Dei, quae gignitur ex fide resurrec tionis Christi. Ex duobus namque illis hominibus, Abel, quod inter pretatur luctus , et eius fratre Seth, quod interpretatur resurrectio, mors Christi et vita eius ex mortuis figuratur. Ex qua fide gignitur hic civitas Dei, i d est homo, qui speravit invocare nomen Domini Dei. Spe enim salvi facti sumus, ait Apostolus. Spes autem quae videtur, non est spes. Quod enim videt quis, quid et sperat? Si autem quod non videmus speramus, per patientiam exspectamus . Nam quis vacare hoc existimet ab altitudine sacramenti? Numquid / enim Abel non speravit invocare nomen Domini Dei, cuius sacrificium Scriptu ra tam acceptum Deo fuisse commemorat? Numquid ipse Seth non speravit invocare nomen Domini Dei, de quo dictum est: Suscitavit enim mihi Deus semen aliud pro Abel ? Cur ergo huic proprie tribuitur, quod piorum omnium intellegitur esse commune, nisi quia oportebat in eo, qui de patre generationum in meliorem partem, hoc
86 87 ca 88 89

Sve dovde zahvaaju narataji to potjeu od Kajina, kojih poevi od Adama i zajedno s Adamom ima osam, to jest: sedam narataja do Lameka, koji bijae mu dviju ena, i osmi narataj su njegova djeca, meu kojom se spominje i ensko. Tu se tako otmjeno naznauje kako e zemaljski grad sve do svojega kraja imati putene roaje, koji nastaju od zdruivanja mukaraca i ena. Stoga se i ene onoga ovje ka, koji se spominje kao posljednji otac , navode s vlastitim imenima, to se opet ne susree nigdje prije Potopa, osim u sluaju Eve. I kao to Kajin, koji znai imetak, utemeljitelj je zemaljskoga grada, i Henok, kojega ime znai posvetu, njegov je sin u ije ime je grad utemeljen, pokazuju kako taj grad ima zemaljski i poetak i svrhu (i gdje se ne nada niemu vie osim onoga to se moe razaznati u ovome svijetu), tako et, kojega ime znai uskrsnue, otac je onih narataja koji se zasebno spominju, i sada valja pogledati to ova sveta povijest kae o njegovu sinu.
9

18. I ree: etu se rodi sin, i nazva ga imenom Eno; taj se nadao zazivati ime Gospodina Boga. Tu se doista glasno izvikuje svjedoanstvo istine. U nadi, dakle, ivi ovjek, sin uskrsnua; u nadi ivi, dokle god ovdje hodoasti, i grad Boji koji se raa iz vjere u uskrsnue Kristovo. Naime, po obojici tih ljudi (po Abelu, kojega ime znai alost , i po njegovu bratu etu, kojega ime znai us krsnue) pretkazuje se u praliku Kristova smrt i njegov ivot od mrtvih. A iz te se vjere ovdje raa grad Boji, to jest ovjek koji se nadao zazivati Gospodina Boga.
1 2

Koje je oznaje u Abelu, etu i Enou, a koje se pojavljuje u odnosu na Krista i njegovo tijelo, to jest Crkvu?

b z

0 3

protenduntur M. et om. M.

Apostol kae: Nadom smo naime spaeni. A nada koja se vidi nije nada, jer kako se tko moe nadati onomu to vidi? A l i ako se nadamo onomu ega ne vidimo, sa strpljenjem to ekamo. Tko da ne vidi kolika je u tome dubina otajstva? Zar se naime nije i A b e l nadao zazivati ime Gospodina Boga, kojemu se njegova rtva bijae toliko
3
8 9

Post 4,18-22. To jest: Lamek.

8 5

8 6

8 7

8 8

8 9

G e n 4, 18-22. G e n 4, 26. C f . HffiRONlMUS, De nomin. hebr. 5. R o m 8, 24-25. G e n 4, 25.

Post 4,26. (Prijevod prema latinskom predloku). Augustin ovdje raspravlja o kreposti nade ali polazi od pogrjenog prijevoda s hebrejskog, jer dotini izriaj znai poelo se zazivati, kao to i stoji u novijem hrvatskom prijevodu Biblije: Tada se poelo zazivati ime Jahvino. Hebrejski Hebel znai dah. Rim 8,24-25.
2 3

362

D E CIV. D E I

15, 18 - 19

O DRAVI BOJOJ

15,

18 -

19

363

PL 462

est supernae civitatis, separatarum, primus commemoratur exortus, praefigurari hominem, id est hominum societatem, quae non secun dum hominem in re felicitatis terrenae, sed secundum Deum vivit in spe felicitatis aeternae? Nec dictum est: H i c speravit in Dominum Deum; aut: H i c invocavit nomen Domini Dei; sed: Speravit , inquit, invocare nomen Domini Dei. Quid sibi hoc vult: Speravit invocare, nisi quia prophetia est exorturum populum, qui secundum electionem gratiae invocaret nomen Domini Dei? Hoc est, quod per alium prophetam d i c t u m Apostolus de hoc populo intellegit ad Dei gra tiam pertinente: Et erit, omnis qui invocaverit nomen Domini salvus erit . Hoc ipsum enim quod dicitur: Et nominavit nomen eius Enos, quod interpretatur homo, ac deinde additur: Hic spelravit invo care nomen Domini Dei, satis ostenditur, quod non in se ipso spem ponere debeat homo; maledictus enim omnis, sicut alibi legitur, qui spem suam ponit in homine , ac per hoc nec in se, ut sit civis alte rius civitatis, quae non secundum filium Cain dedicatur hoc tempo re, i d est mortalis huius saeculi labente transcursu, sed in illa immortalitate beatitudinis sempiternae.
cb 90 cc 91 92

svidjela, kako kae Pismo? Zar se nije i et nadao zazivati ime G o spodina Boga, o kojemu je kazano: Podie mi Bog drugo sjeme mje sto Abela. Dakle, zato bi se ovomu posebno pripisivalo ono to se podrazumijeva da je zajedniko svima pobonicima, ako ne zbog toga to je trebalo da onaj, koji je prvi potekao od oca izdvojenih narataja s boljom sudbinom, naime vinjeg grada, predoznai ovjeka, to jest zajednicu ljudi koja ne ivi po ovjeku, u zbilji zemaljske sretnosti, nego po Bogu, u nadi vjene sretnosti? I nije reeno: 'Ovaj se nadao u Gospodina Boga' i l i ' O n je zazvao ime Gospodina Boga', nego je reeno: Nadao se zazivati ime Gospodina Boga. A to se time nadao se zazivati htjelo rei, ako ne prorotvo, da e doi narod, koji e po izabranju milosti zazivati ime Gospodina Boga?
5 6

Enoch seu dedicatio differtur m rinem.

19. N a m et ista propago, cuius est pater Seth, in ea generatione habet dedicationis nomen, quae septima est e x Adam annumerato
cd

, ,

T-.

Postoji i to drugi prorok ree, a to apostol razumijeva da se tie ovoga naroda koji pripada Bojoj milosti: I bit e: tko god zazove ime Gospodinovo, bit e spaen. Ovo isto to kae: I nazva ga Eno, to znai ovjek, i zatim dodaje: Taj se nadao zazivati ime Gospodina Boga, dostatno pokazuje kako ovjek ne smije polagati nadu u sebe sama. I kao to drugdje itamo: Proklet svatko koji se uzdaje u ovjeka. Prema tome, ovjek se ne smije ufati u sebe sa ma, kako bi bio graanin onoga drugoga grada, koji se ne posveuje ovomu dobu na nain Kajinova sina, to jest prolaznu tijeku ovoga smrtnog svijeta, nego je u besmrtnosti vjenoga blaenstva.
7 8

e 482

Adam. Septimus enim ab illo natus est Enoch, quod interpretatur dedicatio. Sed ipse est ille translatus, quoniam placuit Deo, et insigni numero in ordine generationum, quo sabbatum consecratum est, septimo scilicet ab Adam. Ab ipso autem patre istarum generatio num, quae discernuntur a progenie Cain, id est a Seth, sextus est; quoto die factus est homo et consummavit Deus omnia opera sua. Sed huius Enoch translatio nostrae dedicationis est praefigurata di latio. / Quae quidem iam facta est in Christo capite nostro, qui sic resurrexit, ut non moriatur ulterius, sed etiam ipse translatus est; restat autem altera dedicatio universae domus, cuius ipse Christus est fundamentum , quae differtur in finem, quando erit omnium resurrectio non moriturorum amplius. Sive autem domus Dei dica tur sive templum Dei sive civitas Dei, id ipsum est nec ab horret a latini eloquii consuetudine. N a m et Virgilius imperiosissimam civi tatem domum appellat Assaraci, Romanos volens intellegi, qui de Assaraco per Troianos originem ducunt ; et domum Aeneae eosdem ipsos, quia eo duce Troiani cum Italiam venissent ab eis condita est
ce 93 94

19. Naime i ista loza kojoj je otac et ima ime posveta u narastaju koji je sedmi od Adama, pribrojivi i Adama. Jer sedmi to je potekao od njega jest Henok, kojega se ime tumai kao posveta. A on je onaj koji je prenesen, jer se bio svidio Bogu , a po redu je sedmi od Adama, to je znaajan broj u poretku narataja, po kojem je i sabbath posveen. I uz to je esti od eta, oca onih narataja koji se razlikuju od potomstva Kajinova; a u taj je dan stvoren ovjek, i Bog je dovrio sva svoja djela. A prijenos ovoga Henoka pralik je odgode nae posvete.
1

oznaju koje
U

HenokoviT prijenosu,

c b

Hic antepon.

M.

0 6

quicumque M. * ab M. propagine M.

0 0

A ta je posveta ve izvrena u Kristu, glavi naoj, koji je uskrsnuo da vie nikad ne umre, ali i on sam je prenesen. Preostaje druga posveta cjelokupnoga doma, kojemu je temelj sam Krist, koja je odgoena za konac, kad e biti uskrsnue svih onih koji vie nikad nee umrijeti. Bilo da se zove domom Bojim ili hramom Bojim ili gradom Bojim - jedno je te isto i ne odudara od obiaja latinskoga govora. Jer i Vergilije naziva najcarskiji grad dom Asarakov , podrazumijevajui time Rimljane, koji preko Trojanaca vuku podrijetlo od Asaraka, dok same Rimljane naziva dom Eneje , jer kad Trojanci, pod vodstvom
2 3
4 5 6

9 0
9 1 9 2 9 3

Ioel 2 , 3 2 . Rom 1 0 , 1 3 . Ier 1 7 , 5 . Cf. Eph. 2 , 2 0 .

V E R G I L I U S , Aen. 1, 2 8 3 - 2 8 5 .

7 8

Post 4,25. Post 4,26. Rim 11,5. Joel 2,36. (Prijevod prema latinskom predloku). Jr 17,5. Post 5,24; V i d i O Bojoj dravi, 15,10. Vergilije, Eneida, 1,284. Vergilije, Eneida, 3,97.

1 2 2

364
95

D E civ. DEI

15, 1 9 - 2 0 , 2

O DRAVI BOJOJ

15,

19 -

20,2

365

R o m a . Imitatus namque est poeta ille Litteras sacras, in quibus dicitur domus Iacob i a m ingens populus Hebraeorum.
cf

Eneje, dooe u Italiju, tada osnovae R i m . Tako taj glasoviti pjesnik nasljeduje Sveto pismo, u kojem se i golemi puk Hebreja naziva do mom Jakovljevim.

Terrena civitas huius saeculi est.

PL 463

CC 483

20. 1. Dicet aliquis: S i hoc intendebat scriptor huius historiae in commemorandis generationibus ex Adam per filium eius Seth, ut per illas perveniret ad Noe, sub quo factum est diluvium, a quo rursus contexeretur ordo nascentium, quo perveniret ad Abraham, a quo Matthaeus evangelista incipit generationes, quibus ad Christum pervenit aeternum regem civitatis Dei: quid intendebat in generationi bus ex Cain et quo eas perducere volebat? Respondetur: Usque ad diluvium, quo totum illud genus terrenae civitatis assumptum est, sed reparatum est ex filiis Noe. Neque enim deesse poterit haec ter rena civitas societasque hominum secundum hominem viventium usque ad huius saeculi finem, de quo Dominus ait: Filii saeculi huius generant et generantur . Civitatem vero Dei peregrinantem in hoc saeculo regeneratio perducit ad alterum saeculum, cuius filii nec ge nerant nec generantur. H i c ergo generari et generare civitati utri/que commune est; quamvis Dei civitas habeat etiam hic multa civium milia, quae ab opere generandi se abstineant ; sed habet etiam illa ex imitatione quadam, licet errantium. A d eam namque pertinent etiam, qui deviantes ab huius fide diversas haereses condiderunt; secundum hominem quippe vivunt, non secundum Deum. Et Indorum gymnosophistae, qui nudi perhibentur philosophari in solitudinibus Indiae, cives eius sunt, et a generando se cohibent . Non est enim hoc bonum, nisi cum fit secundum fidem summi boni, qui Deus est. Hoc tamen nemo / fecisse ante diluvium reperitur; quando quidem etiam ipse Enoch septimus ab Adam, qui translatus refertur esse, non mortuus, genuit filios et filias antequam transferretur; in quibus fuit Mathusalam, per quem generationum memorandarum ordo transcurrit.
96 cg 97

20. 1. Rei e tkogod: ' A k o je pisac te povijesti, spominjui na rataje od Adama preko njegova sina eta, kanio njima stii do Noe, za kojega je dolo do Potopa, da bi se opet od njega pratio poredak roenih sve do Abrahama (od kojega evanelist Matej zapoinje na rataje kojima se stie do Krista, vjenoga kralja grada Bojeg), to li je kanio navodei narataje od Kajina, i kamo ih hotijae dovesti?' Odgovor e biti: 'Sve do Potopa, kojim je uniten cijeli onaj rod ze maljskoga grada; ali je kasnije obnovljen iz potomaka Noinih.' A i nee moi nestati ovoga zemaljskoga grada, ni zajednice ljudi to ive po ovjeku, sve do samoga konca ovoga vijeka, o kojemu Gospodin kae: Djeca ovoga vijeka raaju i raaju se. Doim, grad Boji, koji je na proputovanju ovim svijetom, preporoenjem se dovodi u drugi vijek, kojega djeca niti raaju niti se raaju. Dakle, ovdje je obadvama gradovima zajedniko i raati se i raati, iako Boji grad ima ak i ovdje mnogo tisua graana koji se usteu od ina raanja. A i drugi grad ima takve koji ih nekako oponaaju, ali ti su u zabludi. Jer ovome gradu pripadaju i oni to su, skrenuvi od vjere boan skoga grada, osnovali razliite sljedbe; a ti dakako ive po ovjeku, a ne po Bogu. Naime, i indijski gimnosofisti - o kojima se govori kako goli mudruju u osamljenim mjestima Indije - graani su ovoga grada, a suzdravaju se od raanja. Jer takvo to nije dobro ukoliko ne biva prema vjeri u najvie dobro, koje je Bog. Pa ipak, ne nalazi se da se itko tako ponaao prije Potopa, kad ak i sam Henok (sedmi u lozi od Adama, o kojemu se iznosi da je prenesen, ne da je umro) izrodio je sinove i keri prije nego je prenesen, a meu njima bijae i Metualah, kroz kojega je prolazio poredak narataja koje je trebalo spomenuti.
1

Zato se Kaji nova loza zavrava u osmome nara taju od Adama, dok Noa pripada desetome narataju od istog oca Ada ma.

Pauci sunt in progenie Cain.

20. 2. Cur ergo tanta paucitas successionum commemoratur in generationibus ex Cain, si eas usque ad diluvium perduci oportebat, nec erat diuturna aetas praeveniens pubertatem, quae centum vel amplius annos vacaret a fetibus? N a m si non intendebat auctor libri huius aliquem, ad quem necessario perduceret seriem generatio num, sicut in illis, quae veniunt de semine Seth, intendebat pervenire ad Noe, a quo rursus ordo necessarius sequeretur: quid opus erat praetermittere primogenitos filios, ut perveniretur ad Lamech, in cuius filiis finitur illa contextio, octava generatione scilicet ex Adam, septima ex Cain, quasi esset inde aliquid deinceps connectendum,
rf

2. Dakle, zato se spominje tako malo narataja u lozi od Kajina, ako ih je trebalo pratiti sve do Potopa, i ako nije dugo razdoblje prethodilo njihovoj spolnoj zrelosti, tako te ne imadijahu poroda sto tinu i vie godina? Naime, ako pisac ove knjige nije teio nekomu osobito, do kojega bi nudno doveo niz narataja (kao to je pri onima to potekoe od sjemena Setova kanio stii do Noe, od kojega bi ponovo slijedio nudan poredak) - to mu je trebalo mimoilaziti prvoroene sinove, kako bi stigao do Lameka, s kojega se sinovima zavrava taj niz, naime: osmi narataj od Adama, sedmi od Kajina, kao da je odatle opet trebalo togod povezati, kako bi se time stiglo,

tam M.
abstinent M.

c g

V E R G I L I U S , Aen.

3, 97-98.

9 6

9 7

L c 20, 34. C f . P L I N I U S , Nat. hist. 7, 2, 22.

Lk 20,34. (Augustin navodi poneto slobodnije).

366

D E CIV. D E I

15, 20,2 - 20,3

O DRAVI BOJOJ

15,

20,2 -

20,3

367

PL 464 cc 484

unde perveniretur vel ad Israeliticum populum, in quo caelesti civitati etiam terrena Ierusalem figuram propheticam praebuit, vel ad Christum secundum carnem, qui est super omnia Deus benedictus in saecula , supernae Ierusalem fabricator atque regnator, cum tota progenies Cain diluvio sit deleta? Unde videri potest in eodem ordine gen erationum primogenitos fuisse commemoratos. Cur ergo tam pauci sunt? Non enim usque ad diluvium tot esse potuerunt, non vacantibus usque ad centenariam pubertatem patribus ab officio generandi, si non erat tune proportione longaevitatis illius etiam sera pubertas. Ut enim peraeque triginta annorum fuerint, cum filios generare coeperunt, octiens triceni (quoniam octo sunt generationes cum Adam et cum eis quos genuit Lamech) ducenti et quadraginta sunt anni: num itaque toto deinde tempore usque ad diluvium non generaverunt? Qua tandem causa, qui haec scripsit, generationes commemorare noluit quae sequuntur? Nam ex Adam usque ad dilu vium computantur anni secundum codices nostros duo milia ducenti sexaginta duo; secundum Hebraeos autem mille sescenti quinquaginta sex. Ut ergo istum numerum minorem credamus esse veriorem, de mille sescentis quinquaginta sex annis ducenti quadraginta / detra hantur: numquid credibile est per mille quadringentos, et quod excurrit, annos, qui restant / usque diluvium, progeniem Cain a gene rationibus vacare potuisse?
98 ch

bilo do izraelskoga puka (u kojem i zemaljski Jeruzalem pruae pro roki znak nebeskoga grada) , bilo do Krista, po tijelu, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen uvijeke graditelja i upravitelja vinjeg Je ruzalema, - kad je ve cjelokupni porod Kajinov uniten Potopom?
2 3

Otuda se moe initi, kako u istome poretku narataja bijahu spome nuti prvoroenci. N u zato su onda tako malobrojni? Nije ih naime moglo biti tako malo sve do Potopa, kad ve oima nije trebalo ekati stotinu godina do spolne zrelosti, do sposobnosti raanja, ako tada spolna zrelost ne bijae pozna, kako bi bila razmjerna tadanjoj dugovjekosti. A k o su imali u prosjeku trideset godina kad bi poeli raati djecu, osam puta trideset (jer je osam narataja s Adamom i s onima to se rodie Lameku) iznosi dvije stotine i etrdeset godina, i zar cijelo to vrijeme sve do Potopa da ne bi raali? Zbog kojega, dakle, razloga pisac ne htjede spomenuti narataje koji su slijedili? Prema naim knjigama, rauna se od Adama do Potopa dvije tisue dvije stotine i ezdeset dvije godine, a - prema hebrejskim knjigama - tisuu est stotina pedeset i est. Po vjerujemo l i , dakle, kako je istinitiji manji broj, oduzmimo dvije stotine i etrdeset godina od tisuu est stotina pedeset i est. I zar je vjerojatno kako za nekih tisuu i etiri stotine godina - koje preostaju do Potopa - Kajinovo potomstvo nije moglo raati djecu? 3. N u , onaj kojega ovo zbunjuje neka se sjeti kako - kad sam istrai vao kojim nainom treba vjerovati da su se oni drevni ljudi toliko mnogo godina mogli suzdravati od raanja djece - iznesoh da se to pitanje moe razrijeiti dvostruko: i l i poznom spolnom zrelou (u skladu s njihovim dugim ivotom) i l i time to sinovi spominjani u naratajima ne bijahu prvoroeni, nego oni preko kojih se moglo stii do onoga kojega imadijae na umu pisac knjige, kao do Noe u nara tajima od eta. Prema tome, ako se u naratajima od Kajina ne na lazi nitko kojega je pisac postavio kao onoga kojemu treba stii preko onih to su spomenuti (mimoiavi prvoroene), preostat e da se pretpostavi pozna spolna zrelost; naime, tako bi tek nakon nekih sto tinu godina postali zreli i sposobni za raanje, te bi poredak narataja preko prvoroenih iao sve do Potopa, zahvativi tako golem broj godina. Pa ipak moe biti da se - zbog nekog tajnijeg razloga koji je meni skriven - ovaj grad, koji nazivamo zemaljskim, sve do Lameka i njegove djece, opisivao po slijedu narataja, te je zatim pisac knjige prestao spominjati ostale kojih je moglo biti sve do Potopa. A l i moe biti i drugi razlog zato se poredak narataja preko prvoroenih si nova nije pratio, tako te ne bude potrebno pretpostaviti onako poznu spolnu zrelost u tih ljudi, naime: onaj grad, to ga Kajin bijae uteme ljio u ime svojega sina Henoka, mogao je i nadugo i nairoko vladati, a da ipak nema istodobno mnoge kraljeve, nego po jednoga u svakom razdoblju, koji bi jo dok je vladao raao sebi budueg nasljednika. Prvi od tih kraljeva mogao je biti sam Kajin; drugi njegov sin Henok,
2 3

Quaedam solununtur
p r o p o

20. 3. Sed qui ex hoc movetur, meminerit, cum quaererem, quomodo credendum sit antiquos illos homines per tam multos annos a gignendis filiis cessare potuisse, duobus modis istam solutam esse quaestionem: aut de sera pubertate, proportione tam longae vitae, aut de filiis qui commemorantur in generationibus, quod non fuerint primogeniti, sed hi, per quos ad eum, quem intendebat auctor libri, poterat perveniri , sicut ad Noe in generationibus Seth. Proinde in generationibus Cain, si non occurrit qui deberet intendi, ad quem praetermissis primogenitis per eos, qui commemorati sunt, perveni r i oportebat, sera pubertas intellegenda restabit, ut aliquanto post centum annos puberes habilesque ad gignendum facti fuerint, ut ordo generationum per primogenitos curreret et usque diluvium ad numerum annorum tantae quantitatis occurreret. Quamvis fieri pos sit, ut propter aliquam secretiorem causam, quae me latet, usque ad Lamech et eius filios generationum perveniente contextu commendaretur haec civitas, quam dicimus esse terrenam, ac deinde cessaret scriptor l i b r i commemorare ceteras, quae usque ad diluvium esse potuerunt. Potest et illa esse causa, cur non ordo generationum per primogenitos duceretur, ut necesse non sit in illis hominibus tam seram credere pubertatem, quod scilicet eadem civitas, quam Cain in nomine Enoch filii sui condidit, longe lateque regnare potuerit et reges habere non simul plures, sed suis aetatibus singulos, quos genuissent sibi successuros quicumque regnassent. H o r u m regum pri mus esse potuit ipse Cain, secundus filius eius Enoch, in cuius nomi01

c h

ad add. M. pervenire M.

V i d i O Bojoj dravi, 15,2. Rim 9,5.

368

DE

civ.

DEI

15, 20,3 - 2 0 , 4

O DRAVI BOJOJ

15,

20,3 -

20,4

369

PL 465 CC485

ne, ubi regnaretur, condita est civitas; tertius Gaidad, quem genuit Enoch; quartus M e v i a , quem genuit Gaidad; quintus Mathusael, quem genuit Mevia; sextus Lamech, quem genuit Mathusael, qui est septimus ab Adam per Cain " . Non autem erat consequens, ut primogeniti r e g u m regnantibus succederent patribus, sed quos regnandi meritum propter virtutem terrenae utilem civitati vel sors aliqua reperiret, vel ille potissimum succederet patri hereditario quodam iure regnandi, quem prae ceteris filiis dilexisset. Potuit autem vivente ad huc Lamech atque regnante fieri diluvium, ut ipsum cum aliis omnibus hominibus, exceptis qui in arca fuerunt, quem / perderet inveniret. Neque enim mirandum est, si varia quanti/tate numerositatis annorum interposita per tam longam aetatem ab Adam usque dilu vium non aequalis numeri generationes habuit utraque progenies, sed per Cain septem, per Seth autem decem; septimus est enim, ut iam dixi, ab Adam Lamech, decimus Noe; et ideo non unus filius Lamech, sicut in ceteris superius, sed plures commemorati sunt, quia incertum erat quis ei fuisset mortuo successurus, si regnandi tempus inter ipsum et diluvium remansisset.
cl cm

u ije ime je i osnovan grad gdje e vladati; trei Irad, koji se rodio Henoku; etvrti Mehujael, koji se rodio Iradu; peti Metuael, koji se rodio Mehujaelu; esti Lamek, koji se rodio Metuaelu, a koji je i sedmi u lozi od Adama preko Kajina. Te tako nije nudno bivalo da prvoroeni sinovi nasljeuju kraljeve koji vladahu, nego oni koji stekoe vlast ili po kakvoj vrlini to je korisna zemaljskome gradu ili po nekakvom sluaju; ili je pak oca nasljeivao - po nekakvom nasljed nom pravu vladavine - onaj sin kojega je volio vie od ostalih sinova. A moglo je doi do Potopa dok je Lamek jo ivio i vladao te ga je zatekao i unitio zajedno sa svima ostalim ljudima, izuzev onih koji bijahu u korablji. Isto tako ne treba se uditi ako obje loze nisu imale jednak broj narataja (s obzirom na razliitu veliinu broja godina to su protekle u dugome razdoblju od Adama sve do Potopa), nego ih je po Kajinu bilo sedam a po etu deset - jer, kao to ve rekoh, Lamek bijae sedmi od Adama, a Noa deseti. I zbog toga nije, kao u ostalih prije njega, spomenut jedan Lamekov sin , nego vie njih, jer nije bilo sigurno koji bi ga nakon njegove smrti naslijedio, da je bilo preostalo vremena za vladavinu izmeu njega i Potopa.
4

Undenario numero sigmficatur peccatum.

re

20. 4. Sed quoquo modo se habeat sive per primogenitos sive per g e s ex Cain generationum ordo decurrens, illud mihi nullo pacto i . 1 . . i 1 _ , .
r

praetereundum silentio videtur, quod, cum Lamech septimus ab Adam fuisset inventus, tot eius annumerati sunt filii, donec undenarius numerus impleretur, quo significatur peccatum. Adduntur enim tres filii et una filia. Uxores autem aliud possunt significare, non hoc quod nunc commendandum videtur. Nunc enim de generationibus loquimur; illae vero unde sint genitae, tacitum est. Quoniam ergo lex denario numero praedicatur, unde est memorabilis ille Decalogus, profeeto numerus undenarius, quoniam transgreditur denarium, transgressionem legis ac per hoc peccatum significat. Hine est quod in tabernaculo testimonii, quod erat in itinere populi Dei velut templum ambulatorium, undecim vela cilicina fieri praecepta sunt . In cilicio quippe recordatio est peccatorum propter haedos ad sinistram futuros ; quod confitentes in cilicio prosternimur tamquam dicentes quod in Psalmo scriptum est: Et peccatum meum ante me est semper . Progenies ergo ex Adam per Cain sceleratum undena rio numero finitur, quo peccatum significatur; et ipse numerus femina clauditur, a quo sexu initium factum est peccati, per quod omnes morimur. Commissum est autem, ut et voluptas carnis, quae spiritui resisteret, sequeretur. N a m et ipsa filia Lamech Noema voluptas in terpretatur . Per Seth autem ab Adam usque ad Noe denarius insinuatur legitimus numerus. Cui Noe tres adiciuntur filii, unde uno lapso duo benedicuntur a patre, ut remoto reprobo et probatis filiis ad numerum additis etiam duodenarius numerus intimetur, qui et in
10 101 101 103
c l 0 0 1

4. N u , kako god bilo, tekao red narataja od Kajina ili preko prvoroenih sinova ili preko kraljeva, ini mi se da nipoto ne smijem preu tjeti da je, kad se pokazalo kako je Lamek od Adama, nabrojano toliko njegovih sinova te je ispunjen broj jedanaest, koji oznauje grijeh. Dodani su, naime, tri sina i jedna ker. ene bi mogle oznai vati togod drugo, ali ne ono to mi se ini da treba sada raspravljati. Jer sada govorimo o naratajima; a preueno je odakle su potekle te ene. Dakle, budui da se Zakon oznauje brojem deset, te otuda i slavnih deset zapovijedi (decalogus), dakako da broj jedanaest, premaujui broj deset, oznauje prekoraenje Zakona, pa prema tome i grijeh. Zbog toga je za ator svjedoanstva , koji u hodu naroda Bojega bijae poput pokretnoga hrama, nareeno da se naini jedanaest za vjesa od kostrijeti . A u kostrijeti je spomen grijeha poradi jaraca koji e stajati s lijeve strane ; ispovijedajui to, padamo nice u kostrijeti i govorimo kao to je pisano u psalmu: Grijeh je moj svagda preda mnom.
5 6 7 8

Dakle, loza potomstva od Adama preko ubojice Kajina zavrava se brojem jedanaest, kojim se oznauje grijeh; a sam taj broj zakljuuje ena, od ijega je spola i zapoeo grijeh, po kojem svi umiremo. A dolo je do grijeha te je uslijedila i pohota puti, to se opire duhu. I samo ime Lamekove keri Naama tumai se kao pohota (voluptas) . Doim preko Seta, od Adama do Noe, iznosi se broj deset, koji je zakonski broj. Tomu se dodaju tri Noina sina, od kojih jedan pade,
9

M a n i h e l hic et infra M. in regnum M.

9 9

1 0 0

G e n 4, 17-18. E x 26, 7.

Post 4,19-22. Dj 7,44. Izl 26,7. Mt 25,33. Misli se na stanje o Posljednjem sudu. Ps 51 (50), 5. Haljina od kostrijeti bijae odjea pokajanja od najstarijih vremena. Hebrejski Nadmah znai ugodna, ljupka, poeljna.

370

DECIV. DEI

15, 2 0 , 4 - 2 1

O DRAVI BOJOJ

15,

20,4 -

21

371

CC 486

Patriarcharum et in Apostolorum numero insignis est, propter septenarii partes alteram per alteram multiplicatas. N a m ter quaterni vel quater terni ipsum faciunt. His ita se habentibus video considerandum et commemorandum, ista utraque progenies, quae distinctis ge nerationibus duas insinuat civi/tates, unam terrigenarum, alteram regeneratorum, quomodo postea sic commixta fuerit atque confusa, ut universum genus humanum exceptis octo hominibus diluvio perire mereretur. 21. Primo autem intuendum est, quemadmodum, cum ex Cain generationes enumerarentur, commemorato ante ceteros posteros eius illo, in cuius nomine condita est civitas, id est Enoch, contexti sunt ceteri usque ad illum finem, de quo locutus sum, donec illud genus atque universa propago diluvio deleretur; cum vero filius Seth unus commemoratus fuisset Enos , nondum usque ad diluvium additis ceteris articulus quidam interponitur et dicitur: Hic liber nativitatis hominum, qua die fecit Deus Adam, ad imaginem Dei fecit illum. Masculum et feminam fecit illos, et benedixit illos, et cognominavit nomen eorum Adam, qua die fecit illos . Quod mihi videtur ad hoc interpositum, ut hine rursus inciperet ab ipso Adam dinumeratio temporum, quam noluit facere, qui haec scripsit, in civitate terrena; tamquam eam Deus sic commemoraret, ut non computaret. Sed quare hine reditur ad istam recapitulationem, postea quam commemo ratus est filius Seth, homo qui speravit invocare nomen Domini D e i , nisi quia sic oportebat istas duas proponere civitates, unam per homicidam usque ad homicidam (nam et Lamech duabus uxoribus suis se perpetrasse homicidium confitetur ), alteram per eum, qui speravit invocare nomen Domini Dei ? Hoc est quippe in hoc mun do peregrinantis civitatis Dei totum atque summum in hac mortalitate negotium, quod per unum hominem, quem sane oceisi resurrectio genuit, commendandum fuit. Homo quippe ille unus totius supernae civitatis est unitas, nondum quidem completa, sed praemissa ista prophetica praefiguratione complenda. Filius ergo Cain, hoc est filius possessionis (cuius nisi terrenae?), habeat nomen in civitate terrena, quia in eius nomine condita est. De his est enim, de quibus cantatur in Psalmo: Invocabunt nomina eorum in terris ipsorum ; propter quod sequitur eos quod in alio Psalmo scriptum est: Domine, in civitate tua imaginem eorum ad nihilum rediges . Filius autem Seth, hoc est filius resurrectionis, speret invocare nomen Domini Dei; eam quippe societatem hominum praefigurat quae dicit: Ego
104 105 106 107 c n 108 co 109

dok je dvojicu otac blagoslovio , tako te, odstranivi posrnulog a pribrojavi priznate sinove, dobivamo broj dvanaest, koji je znaajan kao broj i praotaca i apostola, jer se sastoji od dva dijela broja sedam uzajamno pomnoena. Jer i tri puta etiri i etiri puta tri tvore dva naest. K a d je tomu tako, vidim da treba istraiti i navesti oba ta potomstva (koja razluenim naratajima oznauju dva grada, jedan pozemljara , a drugi preporoenika) kako se poslije tako smijeae i stopie te je sveukupni ljudski rod, izuzev ono osmero ljudi, zasluio propasti u Potopu. 21. Prvo treba razvidjeti zato je, kad se nabrajaju narataji pote kli od Kajina, prije ostalih potomaka spomenut onaj u ije ime bijae utemeljen grad, to jest Henok, a zatim su nizani ostali sve do onoga konca o kojem sam govorio, naime: sve dok taj rod sa cijelim svojim potomstvom nije uniten u Potopu; doim, poto bijae spomenut je dan etov sin, E n o , nisu dodani ostali sve do vremena Potopa, nego se umee omanji stavak i kae: Ovo je knjiga roenja ljudi. Onoga dana u koji Bog naini Adama, naini ga na priliku Boju. Stvori ih muko i ensko, blagoslovi ih i nazva ih imenom Adam, onoga dana kada ih naini.
1 2

10

Duabus generationibus duae civitates significantur. PL 466

Zbog kojega je razloga, poto se spomenuo Henok, koji bijae Kajinov sin, opisan neprekinut cijeli njegov narataj sve do Potopa, a poto je spomenut Eno, koji bijae etov sin, vraa se na poetak ovjekova nastanka.

A meni se ini, da je to umetnuto radi toga, kako bi s toga mjesta ponovo zapoelo brojanje vremena od Adama, to onaj koji ovo za pisa nije htio pripisati zemaljskome gradu, kao da ga je Bog tako spomenuo da ga ne bi uraunao. A l i zato se odavde vraa na sam saetak, poto je spomenut etov sin, ovjek koji se nadao zazivati ime Gospodina Boga , ako ne zbog toga to je tako trebalo predoiti ta dva grada, jedan to poinje s jednim ovjekoubojicom a zavrava s drugim (jer i Lamek priznaje svojim dvjema enama da je poinio ubojstvo) , i drugi grad po onome to se nadao zazivati ime Gospo dina Boga? Jer, dok grad Boji hodoasti ovim svijetom, upravo to mu je i sav i najvii posao u ovoj smrtnosti; i to je trebalo istaknuti preko jednoga ovjeka kojega doista porodi uskrsnue ubijenoga. I taj jedan ovjek predstavlja jedinstvo cjelokupnog vinjega grada, koje dodue jo nije ispunjeno, ali treba da se ispuni prema proro kom predoznaenju to mu je prethodilo.
3 4

quae M. ipsorum M.
1 0 4 1 0 5 1 0 6 1 0 7 1 0 8 1 0 9

Neka, dakle, sin Kajinov, to jest sin posjeda (a kojega ako ne zemalj skoga?) ima svoje ime u zemaljskome gradu, koji je i osnovan u nje govo ime. Jer to su oni o kojima se pjeva u psalmu: Zazivat e imena njihova u njihovim zemljama ; a zbog toga e ih i snai ono o emu pie u drugome psalmu^ Gospodine, u svojem gradu ti e unititi sliku njihovu. Doim, etov sin, to jest sin uskrsnua, nek
5 6
0 1

Cf. Gen 4, 26. Gen 5, 1-2. Cf. Gen 4, 26. Gen 4, 23. Ps 48, 12. Ps 72, 20.

Post 9,22-27. Lat. terrigena, zemnorodnik, zemljorodac, zemnik.

Post 4,26. Post 5,1-2. (Prijevod prema latinskom predloku). Post 4,26. Post 4,23. Ps 49 11. (Prijevod prema lat. predloku^. 20. (Prijevod prema lat. predloku). ' Ps 73
:

372
CC487

DE

civ.

DEI

15, 21 - 2 2

O DRAVI BOJOJ

15,

21 -

22

373

PL 467

autem sicut oliva fructi/fera in domo Dei speravi in misericordia Dei ; vanas autem glorias famosi in terra nominis non requirat; beatus est enim vir, cuius est nomen Domini spes eius, et non respexit in vanitates et insanias mendaces . Propositis itaque duabus civitatibus, una in re huius saeculi, altera in spe Dei, tamquam ex commu ni, quae aperta est in Adam, ianua mortalitatis egressis, ut procurrant et excurrant ad discretos proprios ac debitos fines, incipit dinumeratio temporum; in qua et aliae generationes adiciuntur, facta recapitulatione ex Adam, ex cuius origine damnata, veluti massa una meritae damnationi tradita, f a c i t / Deus alia in contumeliam vasa irae, alia in honorem vasa misericordiae , illis reddens quod debetur in poena, istis donans quod non debetur in gratia; ut ex ipsa etiam comparatione vasorum irae superna civitas discat, quae peregrinatur in terris, non fidere libertate arbitrii sui, sed speret invocare no men Domini Dei. Quoniam voluntas in natura, quae facta est bona a Deo bono, sed mutabilis ab immutabili, quia ex nihilo, et a bono po test deelinare, ut faciat malum, quod fit libero arbitrio, et a malo, ut faciat bonum, quod non fit sine divino adiutorio.
no m cp 112

Quae in diluvio res gestae et praefigurationes sint [22-27]

Etiam pulchritudo bonum est sed infi-

se nada zazivati ime Gospodina Boga; jer doista pretkazuje ono dru tvo ljudi koje kae: A ja, poput plodonosne masline u domu Bo jem, nadah se u milosre Boje. I nek ne trai isprazne slave imena to je glasovito na zemlji, jer: blaen je ovjek kojemu je nada ime Gospodinovo i koji se ne obzire na ispraznosti i laljive ludosti. I poto su tako predstavljena dva grada, jedan u zbilji ovoga vijeka, drugi u nadi Bojoj, to su kanda izili kroz zajednika vrata smrtno sti, koja su otvorena u Adamu, kako bi zapoeli i zavrili svoje razli ite putove i stigli svojim ciljevima, time poinje brojanje vremena, kojemu se pridruuju i drugi narataji, srno potjeui od Adama. O d Adamova osuenog izvora, kao od jednoga glinenog tijesta, pre danoga zasluenoj kazni, Bog naini jedne posude gnjeva na sramotu a druge posude milosra na ast , uzvraajui onim prvima to se mora po kazni, a darujui ovim drugima to se ne mora po milosti; da bi se i po samoj usporedbi s posudama gnjeva vinji grad (koji je na proputovanju po zemlji) uio da se ne uzda u slobodu svoje volje, nego da se nada zazivati ime Gospodina Boga, budui da htjenje (u naravi koja je stvorena dobrom od Boga dobroga, ali promjenjivom od Nepromjenjivoga, jer je iz niega) moe skrenuti i od dobra, da poini zlo, to biva po slobodnoj volji, i od zla, da uini dobro, to ne biva bez Boje pomoi.
7 8 9

CC 488

22. Hoc itaque libero voluntatis arbitrio genere humano progrediente atque crescente facta est permixtio et iniquitate participata quaedam utriusque confusio civitatis. Quod malum a sexu femineo causam rursus invenit; non quidem illo modo quo ab initio (non enim cuiusquam etiam tune fallacia seduetae illae feminae persuaserunt peccatum viri); sed ab initio quae pravi moribus fuerant in terrena civitate, id est in terrigenarum societate, amatae sunt a filiis Dei, civibus scilicet peregrinantis in hoc saeculo alterius civitatis , propter pulehritudinem corporis. Quod bonum Dei quidem donum est; sed propterea i d largitur etiam malis, ne magnum bonum videatur bonis. Deserto itaque bono magno et bonorum proprio lapsus est factus ad bonum minimum, non bonis proprium, sed bonis malisque commune; ac sic filii Dei filiarum hominum amore sunt capti, atque ut eis coniugibus fruerentur, in mores societatis terrigenae defluxerunt, deserta pietate, quam in saneta societate servabant. Sic enim corporis pulehritudo, a Deo quidem factum, sed temporale carnale infi/mum bonum, male amatur postposito Deo, aeterno interno sempiterno bono, quemadmodum iustitia deserta et aurum amatur ab avaris, nullo peccato auri, sed hominis. Ita se habet omnis creatura. Cum enim bona sit, et bene amari potest et male: bene scilicet ordine
113

Potop: dogaaji i alegorije [22-27] 22. I tako po toj slobodnoj prosudbi volje, dok je rod ljudski napredovao i rastao, doe do mijeanja te, poto sudjelovae u opai ni, i do stanovita stapanja obaju gradova. Opet i to zlo potee od enskoga spola, ipak ne onim istim nainom kao u poetku (jer ove ene ne bijahu kao onda zavedene neijom lukavou, kako bi nago vorile mueve na grijeh). Nego te ene bijahu izopaena udorea od samoga poetka u zemaljskome gradu, to jest u drutvu pozemljara, a ljubili su ih sinovi Boji (to jest: graani drugoga grada, to hodoa sti ovim svijetom) zbog ljepote njihova tijela. A ona je dobro koje je dar Boji, ali se zbog toga podaruje i zlima, kako se dobrima ne bi inila velikim dobrom. Pa tako, poto se napusti veliko dobro, koje je svojstveno dobrima, spada se na veoma malo dobro, koje je zajedniko i dobrima i zlima. I sinovi Boji, zatoeni ljubavlju prema kerima ljudskim, i kako bi ih uivali kao supruge, zapadoe u obiaje drutva pozemljara, napustivi pobonost kojoj su sluili u svetome drutvu. Naime, tjelesna ljepota (koja je od Boga nainjeno, ali vremenito puteno najnie do bro) na zlo se ljubi, ako se zapostavi Bog, vjeno nutarnje vjekovjeno dobro, kao kad - napustivi pravednost - tvrdice ljube zlato, ni po kakvu grijehu zlata, nego ovjeka. Tako je sa svakim stvorom. Iako je svaka stvorena stvar dobra, moe se voljeti i dobro i zlo, to
Ps 52 (51V 8. (Prijevod prema lat. predloku). Ps 40 (39), 4. (Prijevod prema lat. predloku). Rim 9,23. O padu sinova Bojih zatoenih ljubavlju prema inorodnim enama, zbog ega su svi, izuzev osmero ljudi, zasluili propast u Potopu.

P fecit M.

1 1 0

1 1 2 1 1 3

P s 5 1 , 10. n i p 39 5. C f . Rom 9, 22-23. C f . Gen 6, 1.

s ;

374

DECIV. DEI

15,

22 -

23,1

O DRAVI BOJOJ

15,

22

-23,1

375

PL 468

custodito, male ordine perturbato. Quod in laude quadam cerei breviter versibus dixi: Haec tua sunt, bona sunt, quia tu bonus ista creasti. Nihil nostrum est in eis, nisi quod peccamus amantes Ordine neglecto pro te, quod conditur abs te '. Creator autem si veraciter ametur, hoc est si ipse, non aliud pro illo quod non est ipse, ametur, male amari non potest. Nam et amor ipse ordinate amandus est, quo bene amatur quod amandum est, ut sit in nobis virtus qua vivitur bene. Unde mihi videtur, quod definitio brevis et vera virtutis ordo est amoris; propter quod in sancto Cantico canticorum cantat sponsa Christi, civitas Dei: Ordinate in me caritatem . Huius igitur caritatis, hoc est dilectionis et amoris, ordine perturbato Deum / filii Dei neglexerunt et filias hominum dilexerunt. Quibus duobus nominibus satis civitas utraque discernitur. Neque enim et illi non erant filii hominum per naturam; sed aliud nomen coeperant habere per gratiam. Nam in eadem Scriptura, ubi dicti sunt dilexisse filias hominum filii Dei, idem dicti sunt etiam angeli Dei. Unde illos multi putant non homines fuisse, sed angelos.
114 U5

jest: dobro, kad se uva red, a zlo kad se naruava red. To sam ukratko izrazio stihovima u slavu vazmene svijee :
1

Ove su stvari tvoje i dobre jer si ih dobar stvorio. U njima naeg nita nema, osim kad grijeimo, Te zanemarivi poredak, ljubimo Mjesto tebe njih koje si ti stvorio.
2

Doim, sam Stvoritelj ako se istinski voli, to jest: ako se voli on sam, a ne mjesto njega togod drugo to nije on sam, ne moe se zlo volje ti. Naime, i samo voljenje treba uredno voljeti, to jest ono kojim se voli ono to treba voljeti, kako bi u nama bila krepost kojom se ivi dobro. Otuda mi se ini kako je kratko i istinito odreenje kreposti: krepost je red u ljubavi (ordo amoris). Zbog toga u svetoj Pjesmi nad pjesmama pjeva nevjesta Kristova, grad Boji: Uredite ljubav u meni. A razruivi red te ljubavi, naime naklonosti i voljenja, sinovi Boji zanemarie Boga i zamilovae keri ljudske.
3

Filii Dei pulchras m u l i e r e s dilexerunt.

CC 489

23. 1. Quam quaestionem nos transeunter commemoratam in ter tio huius operis libro reliquimus insolutam, utrum possint angeli, cum spiritus sint, corporaliter coire cum feminis . Scriptum est enim: Qui facit angelos suos spiritus, id est eos, qui natura spiritus sunt, facit esse angelos suos, iniungendo eis officium nuntiandi. Qui enim graece dicitur ayyekos, quod nomen latina declinatione angelus perhibetur, latina lingua nuntius interpretatur. Sed utrum eorum corpora consequenter adiunxerit dicendo: Et ministros suos ignem ardentem , an quod caritate tamquam igne spiritali fervere debeant ministri eius, ambiguum est. Apparuisse tamen hominibus an gelos in talibus corporibus, ut non solum videri, verum etiam tangi possent, eadem veracissima Scriptura testatur. / Et quoniam creberrima fama est multique se expertos vel ab eis, qui experti essent, de quorum fide dubitandum non esset , audisse confirmant, Silvanos et Panes , quos vulgo incubos vocant, improbos saepe exstitisse mulieribus et earum appetisse ac peregisse concubitum; et quosdam daemones, quos Dusios Galli nuncupant, as sidue hane immunditiam et temptare et efficere, plures talesque asseverant, ut hoc negare impudentiae videatur: non hine aliquid audeo definire, utrum aliqui spiritus elemento aerio corporati (nam hoc elementum etiam cum agitatur flabello sensu corporis tactuque sentitur) possint hane etiam pati libidinem, ut, quomodo possunt, sentientibus feminis misceantur. Dei tamen angelos sanetos nullo modo illo tempore sic labi
116 117 cq cr cs

Ta dva imena dostatno jasno razluuju oba grada. I sinovi Boji bi jahu po naravi sinovi ljudi, ali drugo ime poee imati po milosti. Naime, na istome mjestu u Svetome pismu gdje je o sinovima Bojim reeno kako zamilovae keri ljudske, nazvani su i anelima Bojim. Zbog toga mnogi misle kako oni i ne bijahu ljudi, nego aneli.
4

23. 1. U treoj knjizi ovoga djela uzgredice dotakosmo pitanje, koje ostavismo nerazrijeenim, naime: mogu li aneli, budui da su duhovi, tjelesno opiti sa enama. Pisano je: On uini duhove svojim anelima , to jest: od onih koji su po naravi duhovi (spiritus) naini svoje anele, nametnuvi im dunost dojavljivanja. Jer ono to se grki kae rf/BAog, javlja se u latinskoj sklonidbi kao angelus, i u latinskome jeziku znai 'glasnik'. A l i nije izvjesno misli li se na nji hova tjelesa kad se dalje dodaje govorei: A arki oganj slugama svojim ili pako kako sluge njegove trebaju plamtjeti ljubavlju kao duhovnim ognjem.
2

Treba li vjero vati kako aneli, kojima je bivstvo duhovno, bijahu tako zahvaeni ljubavlju prema lijepim enama te se enjahu njima, od ega se rodie divovi.

Nu, kako svjedoi i najistinitije Pismo aneli su se pojavljivali ljudima u takvim tjelesima da su ih ne samo mogli vidjeti nego i doticati. A veoma je rairena glasina (to je potvruju mnogi koji to ili sami iskusie i l i pak potvruju da su uli od onih u iju vjerodostojnost ne
3

^
CT 055

verissima M. est M. Faunos M.

1 1 4

1 1 5

1 1 6

1 1 7

Cf. Ant. lat; cf. etiam Laus Cerei ( P L 46, Cant 2, 4. Cf. De civ. Dei 3, 5. Ps 103, 4.

817).

Vazmena ili pashalna svijea vjerojatno je zavjetna svijea koja se palila u znak zahvalnosti. T i stihovi pripadaju pjesmi De anima (koja se sastoji od 53 heksametra), a pripi suje se u cijelosti Augustinu (Anthologia Latina, 1906, II, ed. Buecheler, 43). Navedeni stihovi prevedeni su doslovno. Pj 2,4. Augustinova latinska reenica Ordinate in me caritatem prati grku ree nicu Septuaginte xd^axe 8JT' eu &Y&jtr|v, ali ona zapravo znai: Sredite svoju ljubav prema meni. Augustin tei uskladiti dotini navod sa svojom koncepcijom ureene ljubavi (ordinata dileetio), koja je moda potekla od Origena. Post 6,2. U jednome rukopisu Septuaginte (Codex Alexandrinus) pie aneli mjesto sinovi; drugdje sinovi Boji znai i aneli (na primjer Job 1,6).
2 3 4 1 2 3

O Bojoj dravi, 3,5. Ps 104 (103), 4. (Prijevod prema lat. predloku). Post 19,1-22; Br 22,23-35; Suci 6,12-22; 13,3-20.

376

DE

civ.

DEI

15, 23,1 - 2 3 , 2

O DRAVI BOJOJ

15,

23,1

-23,2

377

PL469

potuisse crediderim; nec de his dixisse apostolum Petrum: Si enim Deus angelis peccantibus non pepercit, sed carceribus caliginis inferi retrudens tradidit in iudicio puniendos reservari ; sed potius de i l lis, qui primum apostatantes a Deo cum zabulo suo principe ceciderunt, qui primum hominem per invidiam serpentina fraude deiecit. Angelos autem fuisse etiam Dei homines nuncupatos eadem Scriptu ra sancta locupletissima testis est. Nam et de Ioanne scriptum est: Ecce mitto angelum meum ante I faciem tuam, qui praeparabit viam tuam , et Malachiel propheta propria quadam, id est proprie sibi impertita gratia dictus est angelus .
ns ct 119 12

Potuerunt gigantes o m n i tempore nasci.

2. Verum hoc movet quosdam, quod ex illis, qui dicti sunt angeli Dei, et ex mulieribus, quas amaverunt, non quasi homines ge23. . . , . i ' . ,

cc 490

neris nostri, sed gigantes legimus esse natos. Quasi vero corpora ho minum modum nostrum longe excedentia, quod etiam supra commemoravi, non etiam nostris temporibus nata sunt. Nonne ante paucos annos, cum Romanae urbis quod a Gothis factum est appropinquaret excidium, Romae fuit femina cum suo patre et sua matre, quae cor pore quodammodo giganteo longe ceteris praemineret ? A d quam visendam mirabilis fiebat usquequaque concursus. Et hoc erat maxime admirationi, quod ambo parentes eius nec saltem tam longi homi nes erant, quam longissimos videre consuevimus. Potuerunt igitur gigantes nasci, et prius quam filii Dei, qui et / angeli Dei dicti sunt, filiabus hominum, hoc est secundum hominem viventium, miscerentur; filii scilicet Seth f i l i i s Cain. Nam et canonica Scriptura sic loquitur, in quo libro haec legimus, cuius verba ista sunt: Et factum est, postquam coeperunt homines multi fieri super terram, et filiae natae sunt illis; videntes autem angeli Dei filias hominum, quia bonae sunt, sumpserunt sibi uxores ex omnibus quas elegerunt . Et dixit Dominus Deus: Non permanebit spiritus meus in hominibus his in aeternum, propter quod caro sunt. Erunt autem dies eorum centum viginti anni. Gigantes autem erant super terram in diebus illis et post illud, cum intrarent filii Dei ad filias hominum, et generabant sibi; illi erant gigantes a saeculo homines nominati . Haec L i b r i verba divini satis indicant iam illis diebus fuisse gigantes super terram, quando filii Dei acceperunt uxores filias hominum, cum eas amarent bonas, id est pulchras. Consuetudo quippe Scripturae huius est, etiam speciosos corpore bonos voare. Sed et postquam hoc factum est, nati sunt gigantes. Sic enim ait: Gigantes autem erant super terram in diebus illis et post illud, cum intrarent filii Dei ad filias hominum.
cu cv 121
01 c u

treba sumnjati) kako Silvani i Pani , koji se obino nazivaju incubi, esto se nedolino ponijee prema enama, pa, poto su ih pohotno poeljeli, imali su s njima i snoaj; dok neki zlodusi (koje Gali nazi vaju Dusii) - kako mnogi tvrde - toliko pokuavaju i poinjaju tu gnusobu te bi bilo bestidno nijekati takvo to. Zbog toga se ne usuu jem odreeno odgovoriti na pitanje, mogu l i neki duhovi otjelovljeni od pratvari zraka (koja kad je i mahalicom pokrenemo, outi se tjele snim sjetilom dodira) trpjeti takvu poudu te, nainom koji im je mo gu, opiti spolno sa enama koje to osjeaju. Pa ipak ne bih nipoto povjerovao da su sveti aneli tada mogli tako zgrijeiti, niti da se njih ticalo to apostol Petar ree: Ako, naime, Bog nije potedio anela koji su sagrijeili, ve ih strmoglavio u pakao i predao mranim bez danima gdje ih uva za sud , nego onih to otpadajui prvi od Boga, padoe zajedno s avlom, svojim vladarem, koji je zbog zavisti zmij skom obmanom oborio prvoga ovjeka. Isto nae Sveto pismo obilato svjedoi o tome kako su i ljudi Boji nazivani anelima. Naime, o Ivanu je pisano: Evo, aljem anela svojeg pred licem tvojim, koji e pripraviti put tvoj. Pa i prorok Malahija, nazvan je anelom , po stanovitoj posebnoj milosti, to jest: onoj koja mu je posebno podije ljena.
5 6 7

2. Doim, neke zbunjuje to to itamo kako od onih koji su nazvani anelima Bojim i od ena koje su ljubili raahu se ne ljudi naega roda, nego divovi; kao da se ak i u nae vrijeme (o emu smo ve prije govorili) nisu rodili ljudi kojih tjelesa veliinom uvelike prema uju naa. Zar nije i u Rimu prije nekoliko godina (kad se ono bliilo razorenje grada od Gota) bila neka ena, to je ivjela s ocem i s majkom, koja je divovskim stasom uvelike nadvisivala sve ostale? Kamo god bi ona dola, okupljala se gomila koja je eljela da je vidi. A jo najudnije bijae to to joj oboje roditelja ne bijahu tako visoki koliko oni najvii ljudi koje smo navikli viati.
8 9

Stoga su se divovi mogli raati i prije negoli su sinovi Boji, koji se nazivaju i anelima Bojim, zdruivali s kerima ljudskim, to jest od onih to ive po ovjeku, prije negoli se sinovi Setovi zdruie s ke rima Kajinovim. A o tome govori i kanonsko Pismo u kojoj knjizi itamo ove rijei: I poto se ljudi poee mnoiti po zemlji i keri im se narodile, vidjee aneli Boji kako su dobre keri ljudske, pa uzi mahu sebi za ene one koje od svih izabrae. I ree Gospodin Bog: 'Nee duh moj ostati u ovim ljudima zauvijek, zbog toga to su put; pa e dani njihovi biti stotinu i dvadeset godina'. A divovi bijahu na zemlji u te dane, a i poslije, kad sinovi Boji uoe kerima ljudskim, te im raahu djecu; to bijahu divovi, od starine glasoviti ljudi.
10

diabolo M. filiabus M. elegerant hic et infra M.

1 1 8

1 1 9

1 2 0

1 2 1

2 Pt 2, 4. M c 1, 2; cf. M a l 3, 1. C f . M a l 2, 7. G e n 6, 1-4.

O Silvanu vidi O Bojoj dravi, 6,9. Pan je arkadijsko boanstvo, koje se poisto vjeivalo s rimskim Faunom. 2 Pt 2,4. Ovo, kao najstarije tumaenje, nalazi se u apokrifnoj knjizi o Henoku (4,2). Mk 1,2. (Prijevod prema lat. predloku). Mal 2,7. V i d i O Bojoj dravi, 15,9. Misli se na godinu 400. Post 6,1-4. (Prijevod prema lat. predloku).
5 6 7 8 9 10

378

DECIV. DEI

15, 2 3 , 2 - 2 3 , 4

O DRAVI BOJOJ

15,

23,2

23,4

379

Ergo et ante illis diebus et post illud. Quod autem ait: Et generabant sibi, satis ostendit, quod prius, antequam sic caderent filii Dei, Deo generabant, non sibi, i d est non dominante libidine coeundi, sed serviente officio propagandi; non familiam fastus sui, sed cives civitatis Dei, quibus annuntiarent tamquam angeli Dei, ut ponerent in Deo spem s u a m , similes illius, qui natus est de Seth, filius resurrectionis, et speravit invocare nomen Domini Dei; i n qua spe essent cum suis posteris coheredes aeternorum bonorum et sub Deo patre fra tres filiorum.
122

Ouidam homi nes angeli Dei appellantur. PL470

CC 491

23. 3. N o n autem illos ita fuisse angelos Dei, ut homines non es sent, sicut quidam putant, sed homines procul dubio fuisse, Scriptu ra ipsa sine ulla ambiguitate declarat. Cum enim praemissum esset, quod videntes angeli Dei filias hominum, quia bonae sunt, sumpserunt sibi uxores ex omnibus quas elegerunt, mox adiunctum est: Et dixit Dominus Deus: Non permanebit spiritus meus in hominibus his in aetemum, propter quod caro sunt . piritu Dei quippe fuerant facti angeli Dei et filii Dei, sed / declinando ad inferiora dicuntur homines nomine naturae, non gratiae; dicuntur et caro desertores spiritus et deserendo deserti. Et Septuaginta quidem interpretes et angelos Dei dixerunt istos et filios Dei; quod quidem non omnes codices habent; nam quidam nisi filios Dei non habent. Aquila autem, quem interpretem Iudaei ceteris anteponunt, non angelos Dei, nec filios Dei, sed filios deorum interpretatus est . Utrumque autem verum est. N a m et filii Dei erant, sub quo patre suorum patrum etiam fratres erant; et filii deorum, quoniam d i i s geniti erant, cum quibus et ipsi d i i erant iuxta illud Psalmi: Ego dixi: Dii estis et filii Excelsi omnes . Merito enim creduntur Septuaginta interpretes accepisse propheticum spiritum, ut, si quid eius auctoritate mutarent atque aliter quam erat quod interpretabantur dicerent, neque hoc divinitus dictum esse dubitaretur. Quamvis hoc in hebraeo esse perhibeatur ambiguum, ut et filii Dei et filii deorum posset interpretari.
123 124 cz 125

Ove rijei boanske knjige dostatno pokazuju kako ve u one dane bijahu divovi na zemlji kad sinovi Boji uzimahu keri ljudske, jer su ih zamilovali dobre, to jest lijepe. Naime, obiaj je Svetoga pisma nazivati dobrima i one to su lijepa tijela. N u , i nakon toga raali su se divovi. Kae se ovako: Divovi bijahu na zemlji u te dane, a i poslije, kad sinovi Boji uoe kerima ljudskim. Dakle, bilo ih je i prije i poslije toga doba. A to se kae: Te im raahu djecu do statno pokazuje kako ranije, prije nego to ovako padoe sinovi Boji, one raahu Bogu, a ne njima, to jest: nije vladala pouda za spolnim snoajem, nego se sluilo dunosti raanja, i ne raahu obitelj radi svojeg ponosa, nego graane Bojega grada, da im kao aneli Boji dojave da poloe svoju nadu u Boga , nalik na onoga koji je roen od eta, na sina uskrsnua, koji se nadao zazivati ime Gospodina Boga; a u toj bi nadi bili zajedno sa svojim potomcima subatinici vjeitih dobara i pod Bogom ocem - braa svoje djece.
11

Ouid de gigantibus in libris apocryphis di catur.

23. 4. Omittamus igitur earum scripturarum fabulas, quae apocryphae nuncupantur, eo quod earum occulta origo non claruit patribus, a quibus usque ad nos auctoritas veracium Scripturarum certissima et notissima successione pervenit. In his autem apocryphis etsi invenitur aliqua veritas, tamen propter multa falsa nulla est canonica auctoritas. Scripsisse quidem nonnulla divine illum Enoch, septimum ab Adam, negare non possumus, cum hoc in epistula canonica Iudas apostolus dicat . Sed non frustra non sunt in eo canone Scripturarum, qui servabatur in templo Hebraei populi succedend a 126
c z

3. A ti ne bijahu tako aneli Boji te ne bi bili i ljudi - kao to neki misle - nego bez ikakve dvojbe bijahu ljudi, kako i Pismo svjedoi bez ikakve dvosmislenosti. Jer nakon stavka: Vidjee aneli Boji kako su dobre keri ljudske, pa uzimahu sebi za ene one koje od svih izabrae odmah se dodaje: I ree gospodin Bog: 'Nee duh moj ostati u ovim ljudima zauvijek, zbog toga to su p u t ' . Jer po duhu Bojem oni bijahu nainjeni anelima Bojim i sinovima B o jim, ali srozavi se na nie, nazivaju se ljudima, imenom naravi, a ne milosti. Nazivaju se i put ti napustitelji duha, zbog naputanja i sami naputeni. A i Sedamdesetorica prevoditelja nazivaju ove i ane lima Bojim i sinovima Bojim. Dakako, tako ne stoji u svim rukopi sima knjiga, jer neki imaju samo 'sinovi Boji'. A q u i l a , prevoditelj kojega Zidovi pretpostavljaju svima ostalima, ne prevodi ni aneli Boji, ni sinovi Boji, nego sinovi bogova. A tono je i jedno i drugo. Jer bijahu i sinovi Boji, pod kojim kao Ocem bili su braa svojim oima, a i sinovi bogova, jer su roeni bogovima, zajedno s kojima i sami bijahu bogovi prema rijeima psalma: Rekoh: ' V i ste bogovi i svi ste sinovi Vinjega.' Stoga se s pravom vjeruje kako Sedamde setorica prevoditelja primie duh prorotva, tako da ako su po njego voj ovlasti togod izmijenili te preveli drukije nego u izvorniku, ne treba sumnjati da je i to boanski nadahnuto , iako se kae kako je to u hebrejskom dvoznano, pa se moe prevesti i kao 'sinovi Boji' i 'sinovi bogova.'
12 13 14 15

4. Stoga mimoiimo prie iz onih spisa to se nazivaju 'apokrifi', jer njihovo skriveno podrijetlo nije bilo jasno oima, od kojih je do nas najpouzdanijom i najpoznatijom predajom stigao ugled istinitoga P i Ps 78 (77), 7. Aquila je oko godine 140. po Kristu nainio veoma vjeran prijevod Starog zavjeta na grki. Pri prijevodu je bio istaknuto doslovan, potivajui izvornik do kraja, ali je navodno iskrivljivao neka mjesta to su se ticala Kristova doaa. Ps 82 (81), 6. O Augustinovu nazoru o boanskom nadahnuu Septuaginte ili prijevoda Sedamdesetorice vidi O Bojoj dravi, 18,43. Posrijedi je dvoznanost hebrejske rijei Elohim (o emu raspravlja Jeronim u Liber Quaestionum Hebraicarum in Genesim).
12 13 14 15 11

a diis M. ** divina M.
1 2 2 1 2 3

Ps 77, 7. Cf. Gen 6, 3.

380

D E civ. DEI

15, 2 3 , 4 - 2 4

O DRAVI BOJOJ

15,

23,4 -

24

381

PL 471

CC 492

tium diligentia sacerdotum, nisi quia ob antiquitatem suspectae fidei iudicata sunt, nec utrum haec essent, quae ille scripsisset, poterat inveniri, non talibus proferentibus, qui ea per seriem successionis reperirentur rite servasse. Unde illa, quae sub eius nomine proferuntur et continent istas de gigantibus fabulas, quod non habuerint ho mines patres, recte a prudentibus iudicantur non ipsius esse credenda; sicut multa sub nominibus et aliorum Prophetarum et recentiora sub nominibus / Apostolorum ab haereticis proferuntur, quae omnia nomine apocryphorum ab auctoritate canonica diligenti examinatione remota sunt. Igitur secundum Scripturas canonicas hebraeas atque christianas multos gigantes ante diluvium fuisse non dubium est, et hos fuisse cives terrigenae societatis hominum; Dei autem fi lios, qui secundum carnem de Seth propagati / sunt, in hane societatem deserta iustitia deelinasse. Nec mirandum est, quod etiam de ipsis gigantes nasci potuerunt. Neque enim omnes gigantes, sed ma gis multi utique tune fuerunt, quam post diluvium temporibus cete ris. Quos propterea creare placuit Creatori, ut etiam hine ostenderetur non solum pulehritudines, verum etiam magnitudines et fortitudines corporum non magni pendendas esse sapienti, qui spiritalibus atque immortalibus longe melioribus atque firmioribus et bonorum propriis, non bonorum malorumque communibus beatificatur bonis. Quam rem alius Propheta commendans ait: Ibi fuerunt gigan tes illi nominati, qui ab initio fuerunt staturosi, scientes proelium. Non hos elegit Dominus, nec viam scientiae dedit illis; sed interierunt, quia non habuerunt sapientiam, perierunt propter inconsiderantiam .
d b 127

Diluvium ira Dei factum est.

24. Quod autem dixit Deus: Erunt dies eorum centum viginti ani , non sic aecipiendum est, quasi praenuntiatum sit post haec homines centum viginti annos vivendo non transgredi, cum et post diluvium etiam quingentos excessisse inveniamus; sed intellegen dum est hoc Deum dixisse, cum circa finem quingentorum annorum esset Noe, id est quadringentos octoginta vitae annos ageret, quos more suo Scriptura quingentos vocat, nomine totius maximam partem plerumque significans; sescentesimo quippe anno vitae Noe, secundo mense factum est d i l u v i u m ; ac sic centum viginti anni praedicti sunt futuri vitae hominum periturorum, quibus transactis diluvio delerentur. Nec frustra creditur sic factum esse diluvium, iam non inventis in terra qui non erant digni tali morte defungi, qua in impios vindicatum est; non quo quicquam bonis quandoque morituris tale genus mortis faciat aliquid, quod eis possit obesse post mor tem; verumtamen nullus eorum diluvio mortuus est, quos de semine Seth propagatos saneta Scriptura commemorat. Sic autem divinitus
X2& 129

srna. Iako se u tim apokrifima i nalazi pokoja istina, ipak zbog mnogo toga to je lano, ti spisi nemaju kanonskog ugleda. Dakako, ne mo emo nijekati kako je neke stvari po boanskome nadahnuu napisao Henok, sedmi po narataju od Adama, jer tako kae apostol Juda u kanonskoj poslanici. I nisu one uzalud iskljuene iz kanona Svetog pisma, koji se u hramu hebrejskog naroda uvao uz golemu pomnju sveenikih narataja; te su ih smatrali sumnjivima to se tie njihove starosti; i nije se moglo utvrditi da l i su ono to je Henok napisao, jer oni koji su ih predoili nisu naeni takvima da su ih u slijedu narataja uvali pravilno. Otuda te spise, to su predstavljeni pod Henokovim imenom (a sadravaju te prie o divovima koji nisu imah ljudske oeve), razboriti ljudi s pravom prosudie da ne treba njemu pripisivati; kao to krivovjerci iznose i mnoge druge spise, pod ime nima i ostalih proroka a u novije doba i pod imenima apostola, koji su svi nakon pomnjiva istraivanja iskljueni iz kanonskog dostojan stva pod nazivom apokrifa. Stoga prema kanonskim spisima, i hebrej skim i kranskim, nema nikakve dvojbe kako prije Potopa postojahu mnogi divovi i kako bijahu graani zemaljske zajednice ljudi, naime: sinovi Boji, koji su po puti potekli od eta, a zapali su u tu zajedni cu, napustivi pravednost. I nije nikakvo udo da se i od njih mogoe roditi divovi - i to ne svi kao takvi, ali ih vie tada bijae takvih negoli u drugim razdobljima nakon Potopa. A Stvoritelju se svidjelo stvoriti ih kako bi i time pokazao da mudru ovjeku ne smije biti ne samo do krasota nego ni do veliina i snaga tjelesa, jer on biva blaen mnogo boljim i postojanijim dobrima, onim duhovnim i besmrtnim, koja nisu zajednika i dobrima i zlima, nego su svojstvena samo do brima. A to je ono to drugi prorok istie kad kae: Ondje se rodie divovi, uveni od davnine, rastom golemi, vjeti u boju; ali njih ne izabra Bog, niti im podari put znanja, nego izginue jer ne imae mudrosti, propadoe zbog nerazboritosti.
16 17

24. Ono to Bog ree: Dani e njihovi biti stotinu i dvadeset godina, ne treba shvatiti tako kao da pretkazuje kako nakon toga ljudi nee ivjeti vie od stotinu i dvadeset godina, kad i nakon Po topa nalazimo da ive preko pet stotina godina. Nego treba razumjeti kako je to Bog rekao kad N o i bijae ve blizu pet stotina godina, to jest: bio je navrio etiri stotine i osamdeset godina, to Pismo prema svojem obiaju naziva pet stotina, upotrebljavajui okrugao broj za iznos to je tek neto manji. A u drugome mjesecu estote godine Noina ivota dolo je do Potopa, pa je tako pretkazano da e ljudi osueni na propast ivjeti jo stotinu i dvadeset godina, koje kad pro u, izginut e u Potopu.
1

Kako treba razumjeti ono to Gospodin ree o onima koji e propasti u Potopu: Dani e njihovi biti stotinu i dvadeset godina.

et add.

M.

Ne vjeruje se uzalud kako je dolo do Potopa, kad na zemlji vie nije bilo nego ljudi koji bijahu dostojni zavriti onakvom smru kakvom treba kazniti bezbonike - i ne da bi dobrima (koji e takoer jednom
Juda 14. Bar 3,26-28. (Prijevod dijelom prema lat. predloku). Post 6,3.

1 2 7

1 2 8

1 2 9

B a r 3, 26-28. G e n 6, 3. C f . G e n 7, 11.

382

DECIV. DEI

15, 2 4 - 2 6 , 1

O DRAVI BOJOJ

15,

24 -

26,1

383

diluvii causa narratur: Videns, inquit, Dominus Deus, quia multiplicatae sunt malitiae hominum super terram, et omnis quisque cogitat in corde suo diligenter super maligna omnes dies, et cogitavit Deus, quia fecit hominem super terram, et recogitavit, et dixit Deus: Deleam hominem, quem feci, a facie terrae, ab homine usque adpecus et a repentibus usque ad volatilia caeli, quia iratus sum, quoniam feci eos .
dc dd 130

umrijeti) takva vrst smrti mogla togod nauditi nakon smrti, pa ipak u Potopu nije poginuo ni jedan od onih to - prema Svetome pismu - potekoe od sjemena Setova. E v o , po boanski nadahnutu izvjeu, uzroka Potopu: Vidjevi Gospodin Bog kako su se uzmnoile opa ine ljudi na zemlji i kako svaki od njih u srcu svojem pomno smilja zlo u sve dane, i razmisli Bog kako je nainio ovjeka na zemlji i predomisli se i ree: 'Zbrisat u ovjeka, kojega nainih, s hca zemlje, od ovjeka sve do zvijeri i od gmazova sve do ptica nebeskih, jer srdit sam to sam ih stvorio'.
2

Scriptura quibusdam verbis utitur ut familiarius insinuet. P L 472-CC 493

25. Ira Dei non perturbatio animi eius est, sed iudicium quo irrogatur poena peccato. Cogitatio vero eius et recogitatio mutandarum rerum est immutabilis ratio. Neque enim sicut hominem, ita Deum cuiusquam facti sui paenitet, cuius est de omnibus omnino rebus tam fixa sententia quam certa praescientia. Sed si non utatur Scrip tura talibus verbis, non se quodammodo familiarius insinuabit omni generi hominum, quibus vult esse consultum, ut et perterreat superbientes et excitet neglegentes, et exerceat quaerentes et alat intellegentes; quod non faceret, si non se prius inclinaret et quodammodo descenderet ad iacentes. Quod autem etiam interitum omnium ani malium terrenorum volatiliumque denuntiat: magnitudinem futurae cladis ef fatur, non animantibus rationis expertibus, tamquam et ip sa peccaverint, minatur exitium.

25. Srdba Boja nije smutnja njegove due, nego je sud kojim se namee kazna grijehu. A njegovo razmiljanje i predomiljanje samo je nepromjenjivi razlog promjenjivih stvari. Jer, za razliku od ovjeka, Bog se ne kaje ni zbog jednog svojeg ina , jer njegova je odluka o svima stvarima tako postojana kao to je i njegovo predzna nje pouzdano. Jer, kad se Pismo ne bi sluilo takvim rijeima, onda se ono ne bi toliko pribliilo svim vrstama ljudi, o kojima se skrbi, i da zastrai ohole i da potakne nemarne i da zaposli znatieljne i da nahrani razumne; a toga ne bi uinilo da se prvo nije prignulo i ne kako spustilo do onih na zemlji. to pak najavljuje i unitenje svih ivotinja na kopnu i u zraku, time izrazuje veliinu budue nesree, a ne da prijeti unitenjem nerazumnim ivotinjama, kao da su i one zgrijeile.
1

O srdbi Bojoj, koja nikakvom raspalom ne pomuuje njegovu nepro mjenjivu spokojnost.

Mensura cae...

26. 1. Iam vero quod Noe homini iusto et, sicut de illo Scriptura veridica l o q u i t u r , in sua generatione perfecto (non utique sicut perficiendi sunt cives civitatis Dei in illa immortalitate, qua aequabuntur angelis D e i , sed sicut esse possunt in hac peregrinatione perfecti), imperat Deus, ut arcam faciat, in qua cum suis, id est uxore, filiis et nuribus, et cum animalibus, quae ad illum ex Dei praecepto in arcam ingressa sunt , liberaretur a diluvii vastitate: procul dubio figura est peregrinantis in hoc saeculo civitatis Dei, hoc est Ecclesiae, quae fit salva per lignum, in quo pependit Mediator Dei et hominum, homo Christus lesus . N a m et mensurae ipsae longitudinis e t altitudinis et latitudinis eius significant corpus humanum, in cuius veritate ad homines praenuntiatus est venturus et venit. Hu mani quippe corporis longitudo a vertice usque ad vestigia sexiens tantum habet quam latitudo, quae est ab uno latere ad alterum latus, et deciens tantum quam altitudo, cuius altitudinis mensura est in latere a dorso ad ventrem; velut si iacentem hominem metiaris supinum seu pronum, sexiens tantum longus est a capite ad pedes, quam latus a dextra in sinistram vel a sinistra in dextram, et deciens, quam altus a terra. Unde facta est arca trecentorum in longitudine cubito131 132 133 134 de
d c

26. 1. Ono to N o i , ovjeku pravedniku i - kako istinsko Pismo 0 njemu kae - savrenomu u svojem narataju (dakako, ne kao to e biti savreni graani Bojega grada u onoj besmrtnosti u kojoj e se izjednaiti s anelima Bojim, nego kao to mogu biti savreni na ovome proputovanju) Bog nareuje da naini korablju da bi se u njoj izbavio od pustoenja potopa, zajedno sa svojima, to jest sa enom, sinovima i snahama i sa ivotinjama, koje uze u korablju po nalogu Bojem, - nedvojbena je slika grada Bojeg to hodoasti ovim svije tom, to jest Crkve, koja stjee spas po drvetu na kojem je visio po srednik Boga i ljudi, ovjek Krist Isus.
1 2

O tome kako korablja, kakvu je Noi nareeno da sagradi, u svemu oznauje Krista i Crkvu.

Naime, i same mjere korablje, njezine duine, visine i irine oznauju ono ljudsko tijelo, u istini kojega je najavljen da e ljudima doi Krist 1 doao je. Jer i duina ljudskoga tijela od tjemenita do petita, iznosi est irina od jednoga boka do drugoga a deset njegovih debljina, od lea do trbuha; ili, ako pak izmjeri ovjeka to lei poleice ih po trbuke, njegova je duina od glave do pete est irina od lijeve do desne strane i l i deset visina mjereno od same zemlje. Zbog toga je i korablja nainjena trista lakata u duljinu, pedeset u irinu, a trideset

d d

d e

Delebo M. reptilibus M. et hic et infra M.

Post 6,5-7. (Prijevod prema latinskom predloku). Br 23,19. Post 6,9. 1 Tim 2,5.

1 3 0

1 3 1

G e n 6, 5-7. G e n 6, 9.

384 CC 494

DE

civ.

DEI

15, 26,1 - 2 7 , 1

r u m et quinquaginta in latitudine et triginta in altitudine. / Et quod ostium in latere accepit, profeeto illud est vulnus, quando latus erucifixi lancea perforatum est ; hac quippe ad illum venientes ingrediuntur, quia inde sacramenta manarunt, quibus credentes initiantur. Et quod de lignis quadratis fieri iubetur, undique stabilem vitam sanctorum significat; quacumque enim verteris quadratum, stabit; et cetera, quae in eiusdem arcae construetione dicuntur, ecclesiasticarum signa sunt rerum.
135

...eiusque mansiones quaedam significant. PL 473

26. 2. Sed ea nunc persequi longum est; et hoc iam fecimus in opere, quod adversus Faustum Manichaeum scripsimus , negantem in Hebraeorum libris aliquid de Christo esse prophetatum. Et fieri quidem potest, ut et nobis quispiam et alius alio exponat haec aptius, dum tamen ea, quae dicuntur, ad hane de qua loquimur Dei civitatem in hoc saeculo maligno tamquam in diluvio peregrinantem omnia referantur, si ab eius sensu, qui ista conscripsit, non vult longe aberrare, qui exponit. Exempli gratia, velut si quispiam, quod hic scrip tum est: Inferiora bicamerata et tricamerata facies eam , non quod ego in illo opere dixi velit intellegi , quia ex omnibus gentibus Ecclesia congregatur, bicameratam dictam propter duo genera homi num, cireumcisionem scilicet et praeputium, quos Apostolus et alio modo dicit Iudaeos et Graecos ; tricameratam vero eo, quod omnes gentes de tribus filiis Noe post diluvium reparatae sunt; sed aliud dicat aliquid, quod a fidei regula non sit alienum. Nam quoniam non solas in inferioribus mansiones habere arcam voluit, verum etiam in superioribus (et haec dixit bicamerata) et in superioribus superiorum (et haec appellavit tricamerata), ut ab imo sursum versus tertia consurgeret habitatio: possunt hic intellegi et tria illa, quae commendat Apostolus, fides, spes, caritas ; possunt etiam multo convenientius tres illae ubertates evangelicae, tricena, sexagena, centena, ut in infimo habitet pudicitia coniugalis, supra vidualis atque hac supe rior virginalis, et si quid melius secundum fidem civitatis huius intel legi et dii potest . Hoc etiam de ceteris, quae hic exponenda sunt, dixerim, quia, etsi non uno disseruntur modo, ad unam tamen catholicae fidei concordiam revocanda sunt.
13 137 138 139 140 141

Res gestae et significationes in diluvio quaerendae.

27. 1. Non tamen quisquam putare debet aut frustra haec esse conscripta, aut tantummodo rerum gestarum sine ullis allegoricis ...
r

. .

significationibus hic esse quaerendam, aut e contrario haec omnino

1 3 5 1 3 6

1 3 7

1 3 8

1 3 9

1 4 0

1 4 1

C f . Io 19, 34. C f . A U G , Contra Faustum 12, 14. G e n 6, 16. C f . A U G , Contra Faustum 12, 16. C f . R o m 3, 9. C f . I C o r 13, 13. C f . M t 13, 4-9.

O DRAVI BOJOJ

15,

26,1

27,1

385

u visinu. A to to su joj nainjena vrata sa strane, svakako je to ona rana kada bok razapetoga bijae probijen kopljem. Tuda naime ulaze oni to k njemu dolaze, jer odatle potekoe sveta otajstva kojima se vjernici posveuju. A to se naloi da bude od etvrtasta drveta, time se oznauje posvudanja postojanost ivota svetih; jer kamo god okre ne ono to je etvrtasto, vrsto e stajati. A i ostale stvari o kojima se govori pri izgradbi korablje predstavljaju znake crkvenih zbilja.
3

2. N u , sve to sada nabrajati je predugo; a o tome smo ve govorili u djelu koje napisasmo protiv Fausta manihejca , koji je nijekao da u hebrejskim knjigama ima ikakva prorotva o Kristu. A moe biti da tkogod ove stvari i nama objasni, i to jedan prikladnije od drugoga, to je posve u redu sve dotle dok se ono to se govori tie Bojega grada (o kojem govorimo), koji hodoasti ovim opakim svijetom kao u potopu; ako onaj koji razlae ne eli uveliko zastraniti od smisla onoga koji je dotinu povijest zapisao.
4

Tako, na primjer, tkogod moe ushtjeti da drukije nego ja u svojem spomenutom djelu shvati ovaj stavak iz Svetoga pisma: Izgradi je i jednokatnom i dvokatnom i trokatnom. Naime, tu sam rekao, bu dui da se Crkva okuplja od svih naroda, naziva se dvokatnom zbog dva roda ljudi, to jest obrezanika i neobrezanika, koje apostol druk ije naziva idovima i Grcima ; a naziva se trokatnom zbog toga to su se nakon Potopa svi puci obnovili od trojice Noinih sinova. N u , neka taj kae togod drukije to nije tue samom pravilu vjere. A budui da je Bog htio da korablja ima ne samo prostorije u niem katu nego i na viem (to nazva dvokatnim dijelom) pa i na jo viem (to nazva trokatnim), tako te se tree prostorije uzdiu od dna na gore - ove se moe shvatiti i kao one tri kreposti koje velia apostol: vjera, ufanje i ljubav. A to se moe jo prikladnije shvatiti kao one tri obilne evaneoske etve, trideseterostruka, ezdeseterostruka, sto struka , tako te bi najnii kat nastavala brana ednost, vii udovika a najvii djevianska, i l i ako se togod moe jo bolje shvatiti i izrei a u skladu s vjerom ovoga grada. I rekao bih to i o ostalim stvarima koje ovdje treba izloiti, jer - iako se o njima ne raspravlja jednim nainom - ipak ih treba uskladiti s jedinstvom katolike vjere.
5 6 7 8 9

27. 1. Naime, nitko ne treba misliti: niti da su te stvari uzalud zapisane, niti kako tu valja traiti samo povijesnu zbilju bez ikakva alegorijskog oznaja, niti pak - nasuprot tome - kako se ti dogaaji

to se tie korablje i Poto pa, ne smije se sloiti ni s onima koji prihvaaju

FIRENZE, B i b l . M e d . Laurenziana M s . Plut. 12.16, c. 11. De civitate Dei

Iv 19,34. V i d i Contra Faustum Manichaeum, 12,14. Post 6,16. (Doslovan prijevod prema latinskom: Inferiora bicamerata et tricame rata facies eam). Contra Faustum Manichaeum, 12,16. Rim 1,16; Gal 3,28. 1 Kor 13,13. ' "
4 5 6 7 8 M t 1 3 8

386
CC 495

DECIV. DEI

15, 27,1

-27,3

O DRAVI BOJOJ

15, 27,1

-27,3

387
jedino povijest, a bez alegorij skog znaenja, ni s onima koji brane samo alegorije, dok odbijaju povije snu istinitost.

PL 474

gesta non esse, sed solas esse verborum figuras, aut quidquid illud est nequaquam ad prophetiam Ecclesiae pertinere. Quis enim nisi mente perversus inaniter scriptos esse contendat libros per annorum milia tanta religione et tam ordinatae successionis observantia custoditos, aut solas res gestas illic intuendas, ubi certe, ut alia omittam, si numerositas animalium cogebat arcae tantam fieri magnitudinem, immunda bina et munda septena intromitti a n i m a l i a quid cogebat, cum aequalis numeri possent utraque servari? Aut vero Deus, qui propter genus reparandum servanda praecepit, eo modo illa, / quo instituerat, restituere non valebat?
d f 142

nisu nikad ni zbili, nego su tek znamenja rijei, a ni da se to (pa to god ono bilo) uope ne tie prorotva o Crkvi. Tko bi osim onaj to je izopaena uma tvrdio, kako su uludo napisane te knjige to su tolike tisue godina uvane s golemim tovanjem i s tolikom pomnjom oko sreene predaje, ili pak kako treba traiti samo povijesne doga aje kada zaista (da mimoiem ostalo): ako je brojnost ivotinja nag nala na tako golemu veliinu korablje, to je trebalo ukrcavati po dvoje od neistih a po sedam parova istih ivotinja , kad su se jedna kim brojem mogle uuvati i jedne i druge? Ili pak Bog, koji je nare dio njihovo uvanje kako bi obnovio njihov rod, nije mogao ponovo ih stvoriti onako kao to ih je prije stvorio?
1

Aqua

potuit

scendere

2. Qui vero non esse gesta, sed solas rerum significandarum figuras esse contendunt, primum opinantur tam magnum fieri non potuisse diluvium, ut altissimos montes quindecim cubitis aqua cre scendo transcenderet, propter Olympi verticem montis, supra quem perhibent nubes non posse concrescere, quod tam sublime i a m caelum sit, ut non ibi sit aer iste crassior, ubi venti nebulae imbresque gignuntur; nec attendunt omnium elementorum crassissimam terram i b i esse potuisse. A n forte negant esse terram verticem mon tis? Cur igitur usque ad illa caeli spatia terris exaltari licuisse, et aquis exaltari non licuisse contendunt, cum isti mensores et pensores elementorum aquas terris perhibeant superiores atque leviores ? Quid itaque rationis afferunt, quare terra gravior et inferior locum caeli tranquillioris invaserit per volumina tot annorum, et aqua levior ac superior permissa non sit hoc facere saltem ad tempus exiguum?
27.
dg d h

2. O n i koji tvrde kako nisu posrijedi zbiljski dogaaji, nego tek slike oznaenih stvarnosti, prvo misle kako nije moglo doi do tako velika potopa te bi se nadola voda uzdigla petnaest lakata iznad najviih gora, zbog toga to se, na primjer, iznad gore Olimpa oblaci ne mogu skupljati, jer je tu nebo ve toliko visoko da nema onoga guega uzduha u kakvu nastaju vjetrovi, oblaci i kie. A ne zapaaju kako je tu mogla nastati zemlja, najgrublja od svih pratvari. Ili e moda za nijekati kako nije zemljan gorski vrh? A l i zato onda tvrde, kako se zemlji dopustilo podii do tih visina neba, dok se to vodi nije dopusti lo, kad isti oni mjeritelji i vagatelji pratvari izjavljuju da se voda vie podie i da je laka od zemlje? Koji onda razlog navode tomu to je zemlja (koja je i tea i nia) mogla zaposjesti podruje mirnijega neba na tolike godine, dok vodi (koja je i laka i via) nije to doputeno ak ni na veoma kratko vrijeme?

Amplitudo arcae recte dimetienda est.

27. 3. Dicunt etiam non potuisse capere arcae illius quantitatem animalium genera tam multa in utroque sexu, bina de immundis, . . ..
A

septena de mundis. Qui mihi videntur non computare nisi trecenta cubita longitudinis et latitudinis quinquaginta, nec cogitare aliud tantum esse i n superioribus itemque aliud tantum in superioribus superiorum, ac per hoc ter dueta illa cubita fieri nongenta per cen tum quinquaginta. S i autem cogitemus quod Origenes non ineleganter astruxit, Moysen scilicet hominem Dei eruditum, sicut scriptum
d l

3. Dapae kau, kako se u tu korablju takve veliine nisu mogli uk rcati toliko mnogi rodovi ivotinja oba spola, po dvoje od neistih i po sedam parova istih. Meni se ini, kako ti raunaju samo tri stotine lakata duljine i pedeset irine, ne pomiljajui na prostor na viem katu te na onaj na najviem, tako da se ove mjere trostruko umnaa ju, to iznosi devet stotina lakata sa stotinu i pedeset. Uzmemo li pak u obzir i ono to je Origen veoma domiljato natuknuo , naime kako Mojsije, ovjek Boji, prema Svetome pismu, bijae pouen u svoj
2

d t

d g

d h

d i

propheticam M. perhibentur M. sublimis quam M. per om. M.

1

1 4 2

Cf. Gen 7,2.

Post 7,2-9. Origen, Homilia in Genesim, 2.

388

D E CIV. D E I

15, 27,3 - 27,4

O DRAVI BOJOJ

15, 27,3 - 27,4

389

cc 496

PL475

est, omni sapientia Aegyptiorum , qui geometricam dilexerunt, geometrica / cubita significare potuisse, ubi unum quantum sex nostra valere asseverant, quis non videat quantum rerum capere illa potuit magnitudo? N a m illud quod disputant tantae magnitudinis arcam non potuisse compingi, ineptissime calumniantur, cum sciant immensas urbes fuisse constructas , nec attendunt centum annos, quibus arca illa est fabricata; nisi forte lapis lapidi adhaerere potest sola calce coniunctus, ut murus per tot milia circumagatur, et l i gnum ligno per subscudines, epiros, / clavos, gluten bituminis non potest adhaerere, ut fabricetur arca non curvis, sed rectis lineis longe lateque porrecta, quam nullus in mare mittat conatus homi num, sed levet unda, cum venerit, naturali ordine ponderum, magisque divina providentia quam humana prudentia natantem gubernet, ne incurrat ubicumque naufragium.
144 dl

143

mudrosti egipanskoj , a Egipani su voljeli geometriju - te je mogao imati na umu geometrike laktove, od kojih kako kau jedan vrijedi est naih, tko onda ne bi uvidio: kolike su sve stvari mogle stati u korablju tolike veliine? A ono pak to dokazuju, kako se korablja tako goleme veliine nije mogla izgraditi, tek veoma nesklapno prigovaraju, jer i sami znaju kako bijahu izgraeni i silno veliki gradovi; uz to se i ne obziru na stotinu godina za kojih se gradila ta korablja - jer ako kamen moe prianjati uz kamen spojen jedino vapnom, kako bi se mjesto opasalo zidom dugim tolike milje, zar drvo ne moe prionuti uz drvo - a s pomou klinova, epova, avala i pakline, da se izgradi korablja, ne ukrivljena nego ravna trupa, prava i u duinu i u irinu, koju ne porinjuje u more nikakav ljudski napor, nego je naprosto podie poplavna voda, kad stigne, po naravnom poretku teine, dok za plovidbe njome vie upravlja Boja promisao negoli ljudska razboritost, kako ne bi nigdje dopala brodoloma? 4. Ono pak to se veoma sitniavo obiava pitati i o najsitnijim ivotinjicama (kakve su ne samo mievi i guteri, nego ak i skakavci, kotrljani, muhe i buhe), naime: bijae l i ih u korablji vei broj od onoga to je odreen Bojom naredbom, - prije svega treba one koje to zbunjuje uputiti, kako treba shvatiti ono kad se kae: to puze po zemlji , da nije bilo potrebno izbavljati u korablji one stvorove koji mogu ivjeti u vodi, ne samo zaronjeni poput riba, nego i one to po njoj plivaju, poput mnogih ptica. Zatim kad se kae i neka budu muko i ensko, dakako da se podrazumijeva potreba obnove roda, pa prema tome i nije bilo potrebno da tu budu i oni stvorovi koji mogu nastati bez spolnoga snoaja iz bilo kakve tvari i l i od raspada stvari; i l i pak ako ih je i bilo (kao to obiava biti u domovima), mogli su tu biti bez ikakva odreena broja. Ili, ako se sadrano naj svetije otajstvo i pralik tolike stvarnosti nisu mogli u zbilji dogaaja drukije ispuniti ukoliko tu u odreenu broju ne bi bili svi oni stvorovi to ne mogu ivjeti u vodi (jer im narav prijei), onda to ne bijae briga onoga ovjeka i l i onih ljudi, nego samoga Boga. Jer nije Noa uhvaene ivotinje unutra smjetao, nego ih je pridole i prile unutra putao. To oznauje ono to se kae: One e doi k tebi, naime: ne po ovjekovu inu nego po Bojem nalogu, ali naravno ne tako da bismo povjerovali kako tu bijae i bespolnih stvorova. Naime, i propi sano je i odreeno: Neka budu muko i ensko.
5

Q u a e d a m de servandis ammahbus proremntur.

27. 4. Quod autem scrupulosissime quaeri solet de minutissimis bestiolis, non solum quales sunt mures et stelliones, verum etiam 7 i T

quales locustae, scarabei, muscae denique et pulices, utrum non amplioris numeri in arca illa fuerint, quam qui est definitus, cum hoc imperaret Deus, prius admonendi sunt, quos haec movent, sic accipiendum esse quod dictum est: Quae repunt super terram , ut necesse non fuerit conservari in arca, quae possunt in aquis vivere, non solum mersa, sicut pisces, verum etiam supernatantia, sicut multae alites. Deinde cum dicitur: Masculus et femina erunt , profeeto in tellegitur ad reparandum genus dii; ac per hoc nec illa necesse fuerat ibi esse, quae possunt sine coneubitu de quibusque rebus vel re rum corruptionibus nasci; vel si fuerunt, sicut in domibus esse consuerunt , sine ulio numero definito esse potuisse; aut si mysterium sacratissimum, quod agebatur, et tantae rei figura etiam veritate facti aliter non posset impleri, nisi ut omnia ibi certo illo numero essent, quae vivere in aquis natura prohibente non possent, non fuit ista cura illius hominis vel illorum hominum, sed divina. Non enim ea Noe capta intromittebat, sed venientia et intrantia permittebat. Ad hoc enim valet quod dictum est: Intrabunt ad te ; non scilicet hominis actu, sed Dei nutu; ita sane, ut non illic fuisse credenda sint, quae sexu carent. Praescriptum enim atque definitum est: Masculus et femina erunt. Alia sunt quippe quae de quibusque rebus sine con eubitu ita nascuntur, ut postea coneumbant et generent, sicut mu scae; alia vero in quibus nihil sit m a r i et feminae, sicut apes. E a
145 146 dm d n 147

^
d n

fabricaretur M. consueverunt M. in antepon. M.

Postoje i stvorovi koji se bez spolnoga snoaja raaju iz nekakvih tvari, ali poslije ope izmeu sebe i razmnoavaju se, poput muha; a postoje i druge meu kojima nema mujaka i enki, kao pele. Po-

1 4 3

1 4 4

1 4 5

1 4 6

1 4 7

C f . A c t 7, 22. C f . G e n 4, 17. G e n 6, 20. G e n 6, 19; 7, 2-9. G e n 6, 20.

Dj 7,22. Post 6,20. Post 6,19.

390 CC 497 PL 476

D E CIV. D E I

15, 27,4 - 27,5

O DRAVI BOJOJ

15,

27,4

27,5

391

porro quae sic ha/bent sexum, ut non habeant fetum, sicut muli et mulae, mirum si fuerunt ibi, ac non potius parentes eorum ibi / fuisse suffecerit, equinum videlicet atque asininum genus; et si qua alia sunt, quae commixtione diversi generis genus aliquod gignunt. Sed si et hoc ad mysterium pertinebat, ibi erant. Habet enim et hoc genus masculum et feminam.
27. 5. Solet etiam movere nonnullos, genera escarum, quae illic habere poterant animalia, quae non nisi carne vesci putantur, utrum praeter numerum ibi fuerint sine transgressione mandati, quae aliorum alendorum necessitas illic coegisset includi; an vero, quod po tius est credendum, praeter carnes aliqua alimenta esse potuerunt , quae omnibus convenirent. Novimus enim quam multa animalia, quibus caro cibus est, frugibus pomisque vescantur et maxime fico atque castaneis. Quid ergo mirum, si vir ille sapiens et iustus, etiam divinitus admonitus, quid cuique congrueret, sine carnibus aptam cuique generi alimoniam praeparavit et condidit ? Quid est autem, quo vesci non cogeret fames? aut quid non suave ac salubre facere posset Deus, qui etiam, ut sine cibo viverent, divina facilitate donaret, nisi ut pascerentur etiam hoc implendae figurae tanti mysterii conveniret? Non autem ad praefigurandam Ecclesiam pertinere tam multiplicia rerum signa gestarum, nisi fuerit contentiosus, nemo permittitur opinari. Iam enim gentes ita Ecclesiam repleverunt, mundique et immundi, donec certum veniatur ad finem, ita eius unitatis quadam compagine continentur, ut ex hoc uno manifestissimo etiam de ceteris, quae obscurius aliquanto dicta sunt et difficilius agnosci queunt, dubitare fas non sit. Quae cum ita sint, si nec inaniter ista esse conscripta putare quisquam vel durus audebit, nec nihil significare cum gesta sint, nec sola dicta esse significativa non facta, nec aliena esse ab Ecclesia significanda probabiliter diei potest; sed magis credendum est et sapienter esse memoriae litterisque manda ta, et gesta esse, et significare aliquid, et ipsum aliquid ad praefigu randam Ecclesiam pertinere. Iam usque ad hunc articulum perductus liber iste claudendus est, ut ambarum civitatum cursus, terrenae scilicet secundum hominem viventis et caelestis secundum Deum, post diluvium et deinceps in rebus consequentibus requiratur.
do dp

stoje i one pako ivotinje koje imaju spol, ali ne mogu imati potom stva, kao to su mazga i mazag; i bilo bi udo ako bi se ondje nale takve, a ne prije njihovi roditelji, naime rod konja i magarca, koji bi dostajali; isto vrijedi i za druge ivotinje koje krianjem razliita roda raaju nekakav rod. N u , ako je i to pripadalo samomu otajstvu, onda one ondje bijahu; jer i ta vrsta ima muko i ensko. 5. Neke opet obiavaju zbunjivati i vrste hraniva koje su u korablji mogle biti, a za ivotinje o kojima se misli da jedu samo meso, pa se pitaju: bijae l i tu mimo odreena broja - a bez prekraja na redbe - dodatnih ivotinja, koje bi se morale ukljuiti radi potrebe hranjenja onih drugih, ili opet (u to prije treba vjerovati) moglo je tu biti hraniva drukijeg od mesa, koje bijae prikladno za sve ivoti nje. Znamo kako mnoge ivotinje, kojima je inae meso hrana, jedu i povre i voe, a najvie smokve i kestenje. Zar je onda udo ako taj mudri i pravedni ovjek, kojega je i sam Bog naputio o tome to je za svaku vrstu primjereno, pripremi i spremi i prikladno hranivo za svaki rod ivotinja, izuzev mesa? Zar ima ega to glad ne bi natjerala da se pojede? I zar ima ega to Bog ne bi mogao uiniti ukusnim i zdravim, on koji je svojom boan skom mou mogao uiniti da ti stvorovi ive i bez hrane, kad radi ispunjenja oznaja toga velikog otajstva ne bi trebalo i da one jedu? I ukoliko mu nije do puke prepirke, nitko ne moe pomisliti, da tolikostruci znaci zbiljskih dogaaja ne slue kao pralik same Crkve. Jer mnogi su puci ve ispunili Crkvu, i isti i neisti, i ostaju u okviru njezina jedinstva, sve dok ne doe do predodreena konca; a kako o tome jednomu najbjelodanijem - tako nije doputeno dvojiti ni o ostalim znaenjima, to su izraena poneto nejasnije i tee se mogu raspoznati. A kad je tomu tako, onda nitko - pa koliko god bio tvrdoglav - nee se odvaiti te pomisliti, kako su te stvari uzalud zapisane; ili pak da nita ne oznauju, iako su se dogodile; ili opet da su znakovite samo rijei, a ne i injenice; ili da se razlono, napokon, moe rei kako se to oznaje ne tie Crkve. Nego dapae mora se vjerovati: i da je mudro to su te stvari zapamene i zapisane, i da su se zbile, i da neto oznauju, i da to oznaje slui kao pralik Crkve. Stigavi ve do ovoga stavka, treba ovu knjigu zavriti, da bi se razvoj obaju gradova - to jest zemaljskoga, koji ivi po ovjeku, i nebesko ga, koji ivi po Bogu - istraio nakon Potopa i dalje u susljednoj povijesti.

Pro omnibus fuit esca.

d o

d p

potuerint M. recondidit M.

KNJIGA X V I .
Po savjetu samog Augustina knjigu moemo promatrati kao opsenu, produb ljenu i estim dokazima i interpretacijama potkrijepljenu analizu Boje drave od si nova Noinih do Davida ili, kako on sam tvrdi, od djetinjstva preko mladenatva sve do prve mladosti. Od Seta i Kajina do potopa bilo bi djetinje doba (usp. br. 43,3). I u ovoj je knjizi bitna poredba izmeu stvari i dogaaja i odnosni simbolizam izmeu osoba i njihovih znaajki te njihova alegorijska znaenja. Knjiga se moe podijeliti na tri dijela. U prvom dijelu, i zbog toga jer se odnosi na doba djetinjstva, poglavit predmet nisu toliko rodoslovlja koliko raznolikost govora i narjeja kao i odnosno teritorijalno i regionalno pripadnitvo raznim plemenima koja se javljaju tijekom dogaaja. Po sebna panja posveena je Babilonu, odakle potjee pometnja govora, i Eberu, ka snom potomku emovu, od kojega bi mogao potjecati rod i jezik hebrejski, koji je bio prvi i jedini govor (prema hipotezi, pojanjava Augustin) prije potopa (1-11). U drugom dijelu, koji zauzima dvije treine knjige, prevladava lik Abrahamov kroz sedam epizoda: poziv, putovanja i odnosne kronologije, etiri ukazanja Gospodi nova i odnosna obeanja a u posljednjem ukazanju i savez kroz obrezanje, njegova vjera u rtvovanju Izaka. Stalno je i uvjerljivo pozivanje na alegorijska i simbolika znaenja. Neprestano naglaavanje potomstva opravdava i metafora mladenatva, dob u kojoj se zapoinje prenoenje ivota (12-36). U treem dijelu izlae se rast Boje drave s Izakom, lakovom i Judom, slijedi osvajanje obeane zemlje s Mojsijem i Jouom, poetak izraelskog kraljevstva s Davi dom i onda upuivanje Boje drave prema mladosti (37-43).

BREVICULUS
CC XXX 2. 3. 4. 5. 6. 7.

SAETAK Da li se nakon Potopa, od Noe pa do Abrahama, nalaze neke obitelji onih to ive po Bogu? to bijae proroki predoznaeno u sinovima Noinim? O naratajima trojice Noinih sinova. O raznolikosti jezika i osnutku Babilona. O silasku Gospodinovu, kako bi pobrkao govor onima to su gradili toranj. Kakav treba misliti da bijae govor kojim je Bog govorio anelima. Da li su sav onaj rod ivotinja (koji u korablji bijae izbavljen od poplave Potopa) primili i otoci najudaljeniji od kopna. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

An post diluvium a Noe usque ad Abraham aliquae familiae secun dum Deum viventium reperiantur. Quid in filiis Noe prophetice fuerit figuratum. De generationibus trium filiorum Noe. De diversitate linguarum principioque Babylonis. De descensione Domini ad confundendam linguam aedificantium turrem. Qualis intellegenda sit esse locutio, qua Deus angelis loquitur. An omne bestiarum genus etiam remotissimae a terris insulae ex eo numero acceperint, qui in arca a diluvii inundatione servatus est. An ex propagatione Adam vel filiorum Noe quaedam genera homi num monstruosa prodierint. An inferiorem partem terrae, quae nostrae habitationi contraria est, antipodas habere credendum sit. De generatione Sem, in cuius progenie tendens ad Abraham civitatis Dei ordo dirigitur. Quod ea primitus lingua in usu hominum fuerit, quae postea Hebraea ab Heber nomine nuncupata est, in cuius familia remansit, cum diversitas esset facta linguarum. De articulo temporis in Abraham, a quo sanctae successionis novus ordo contexitur. Quae ratio fecisse videatur, ut in transmigratione Tharae, qua Chaldaeos deserens in Mesopotamiam transiit, nulla filii eius Nachor facta sit mentio. De annis Tharae, qui in Charra vitae suae tempus implevit. De tempore profectionis Abrahae, qua secundum praeceptum Dei exiit de Charra. De ordine et qualitate promissionum Dei, quae ad Abraham factae sunt. De tribus excellentioribus gentium regnis, quorum unum, id est Assyriorum, iam Abraham genito sublimius eminebat. De iterato alloquio Dei ad Abraham, quo ei et semini eius Chanaan terra promittitur. De Sarrae pudicitia in Aegypto per Deum custodita, quam Abraham non uxorem suam esse dixerat, sed sororem. De secessione Lot et Abrahae, quae illis salva caritate complacuit. De tertia promissione Dei, qua terram Chanaan Abrahae et semini eius in perpetuum pollicetur. De superatis ab Abraham hostibus Sodomorum, quando et Lot de captivitate eripuit, et a Melchisedech sacerdote benedictus est. De verbo Domini ad Abraham, quo ei promittitur secundum multitu-

10. CC XXXI 11.

12. 13.

14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23.

Da li su od potomstva Adamova ili od Noinih sinova mogli potei neka8. kvi udovini rodovi ljudi. Treba li vjerovati kako postoje protunoci, u niem dijelu Zemlje, to je 9. suprotna naem stanitu. O emovu narataju, u kojega se potomstvu grad Boji kree prema 10. Abrahamu. O tome kako prvotno bijae u porabi medu ljudima onaj jezik to se 11. poslije prema Heberu nazva hebrejskim, koji u njegovoj obitelji ostade nepromijenjen kad ono nastade razliitost medu jezicima. O Abrahamovu razdoblju, od kojega poinje novi red svete loze. 12. to se ini da je razlog te uope nije spomenut Terahov sin Nahor pri 13. njegovoj selidbi, kad je Terah napustivi Kaldejce preao u Mezopotami ju. O ivotnoj dobi Teraha, koji svoj ivot dovri u Haranu. 14. O dobu Abrahamova odlaska, kad je po nalogu Bojem otiao iz Hara15. na. O redu i kakvoi obeanja Bojih, to su dana Abrahamu. 16. O trima najistaknutijim kraljevstvima pogana, od kojih jedno, to jest ono Asiraca, bijae ve glasovito kad se Abraham rodio. O drugom Bojem govoru Abrahamu, kojim se njemu i njegovu sjemenu obeaje zemlja Kanaan. O Sarinoj ednosti, koju je Bog u Egiptu titio, a koju Abraham nazivae ne svojom enom, nego svojom sestrom. O rastanku Lota i Abrahama, prema dogovoru i bez tete po uzajamnu ljubav. O treem Bojem obeanju, kojim se zemlja Kanaan zauvijek obeaje Abrahamu i njegovu sjemenu. O neprijateljima Sodome, koje pobijedi Abraham, kada izbavi i Lota iz suanjstva, te kad ga blagoslovi sveenik Melkisedek. O Bojoj rijei Abrahamu, kojem obeaje da e mu se potomstvo uzmno17. 18. 19. 20. 21. 22. 23.

396

BREVICULUS

SAETAK

397

24. 25. 26.

cc XXXII

27. 28.

29. 30.

31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38.

39. 40.

41. cc xxxiii 42. 43.

dinem stellarum multiplicanda posteritas; quod credens iustificatus est adhuc in preputio constitutus. De significatione sacrificii, quod Abraham offerre praeceptus est, cum poposcisset, ut de his quae crediderat doceretur. De Agar ancilla Sarrae, quam eadem Sarra Abrahae esse voluit concubinam. De testificatione Dei ad Abraham, qua eidem seni de sterili Sarra filium spondet patremque eum gentium statuit etpromissi fidem sacramento circumcisionis obsignat. De masculo, qui si octavo die non fuerit circumcisus, perit anima eius, quia testamentum Dei dissipavit. De commutatione nominum Abrahae et Sarrae, qui cum ob unius sterilitatem, ob utriusque autem senectutem generare non possent, munus fecunditatis indepti sunt. De tribus viri vel angelis, in quibus ad quercum Mambre apparuisse Abrahae Dominus indicatur. De Lot a Sodomis liberato atque eisdem caelesti igne consumptis et de Abimelech, cuius concupiscentia castitati Sarrae nocere non po tuit. De Isaac secundum promissionem nato, cui nomen ex risu utriusque parentis est inditum. De oboedientia et fide Abrahae, qua per oblationem immolandi probatus est filii, et de morte Sarrae. De Rebecca nepte Nachor, quam Isaac accepit uxorem. Quid intellegendum sit in eo, quod Abraham post mortem Sarrae Cetturam accepit uxorem. De geminis adhuc in utero Rebeccae matris inclusis quid indicaverit divina responsio. De oraculo et benedictione, quam Isaac non aliter quam pater ipsius, merito eiusdem dilectus, accepit. De his, quae in Esau et Iacob mystie praefigurabantur. De misso Iacob in Mesopotamiam ad accipiendam uxorem et de visione, quam in itinere somniavit, et de quattuor ipsius feminis, cum unam petiisset uxorem. Quae ratio fecerit ut Iacob etiam Israel cognominaretur. Quomodo Iacob cum septuaginta quinque animabus Aegyptum narretur ingressus, cum plerique ex his, qui commemorantur, tempore posteriore sint geniti. De benedictione, quam Iacob in Iudam filium suum promisit. De filiis loseph, quos Iacob prophetica manuum suarum transmutatione benedixit. De temporibus Moysi et lesu Nave ac Iudicum atque inde regum, quorum quidem Saul primus est, sed David praecipuus et sacramento habetur et merito.

liti poput mnoine zvijezda; o tom da je opravdan vjerujui i prije svog obrezanja. O znaenju rtve koja je Abrahamu naloena da je prinese, kad je zatraio da bude pouen o stvarima u koje je povjerovao. O Hagari, Sarinoj slukinji, koju ista Saraja izabra kao sulonicu Abrahamu. O Bojem savezu s Abrahamom, kojim mu starcu od nerotkinje Sare obea sina, i postavi ga ocem narodima, i vjernost obeanju zapeati otajstvom obrezanja. O mukiu, koji gubi duu, ako ne bude obrezan osmoga dana, jer je prekrio savez Boji. O promjeni imena Abrahama i Sare, koji - zbog jalovosti jednoga od njih a starosti u oboje - ne mogahu raati, pa primie dar plodnosti. O trojici mueva ili anela, u kojima se Abrahamu ukazao Gospodin kod hrasta Mamre. O Lotovu izbavljenju iz Sodome te o njezinu unitenju nebeskim ognjem / o Abimeleku, kojega pouda nije mogla nauditi Sari. O Izakovu roenju prema obeanju, i o imenu koje mu je dano prema smijehu oboje roditelja. O poslunosti i vjeri Abrahamovoj, u kojoj je iskuavan rtvovanjem sina i o Sarinoj smrti. O Rebeki, unuci Nahorovoj, koju Izak uze za enu. Kako treba razumjeti ono to se Abraham nakon Sarine smrti oenio Keturom. to je oznaio boanski odgovor o blizancima to jo bijahu u Rebekinoj utrobi. O prorotvu i blagoslovu, koje je Izak primio isto onako kao i njegov otac, a voljen zbog oevih zasluga. O onim stvarima to se u Ezavu i Jakovu otajstveno pretkazuju. O tome kako je Jakov poslan u Mezopotamiju da uzme sebi enu i o onome to mu se na putu u snu ukazalo, te o njegove etiri ene, iako je traio samo jednu. Koji bijae razlog da se Jakov nazove i Izraelom. Zato je reeno da je Jakov uao u Egipat sa sedamdeset i pet dua, iako su veina od tih to su spomenuti roeni u potonje doba. O blagoslovu to ga je Jakov obeao svojem sinu Judi. O sinovima Josipovim, koje je Jakov blagoslovio ukriivi proroanski svoje ruke. O vremenima Mojsija i Joue te sudaca i kraljeva, od kojih je aul, prvi, a David najistaknutiji i otajstveno i po zasluzi.

24. 25. 26.

27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38.

39. 40 4 1

42

43

LIBER DECIMO SEXTUS CIVITATIS D E I QUAE F U E R I N T PRIMORDIA HISTORICA A N O E AD DAVID

ESNAESTA KNJIGA
BOJA DRAVA U POVIJESTI N O E I DAVIDA

Quae fuerit pueritia civitatis Dei a Noe ad Abraham [1-11] PL47 - CC498
Semet lafet benedicuntur.
C

Djetinjstvo Boje drave od Noe do Abrahama [1-11]

1. Teko je nai ikakav jasan odgovor u rijeima Pisma na pitanje da l i se sveti grad nakon Potopa kretao neprekinutim razvojem, ili su pak njegov tijek prekidala razdoblja bezboja tako te nije bilo ni jednog jedinog ovjeka tovatelja jedinoga pravog Boga, i to zbog toga to u kanonskim knjigama nakon Noe (koji, zajedno sa suprugom i trojicom sinova te trima snahama, bijae zasluio da se u korablji izbavi od propasti u Potopu) pa sve do Abrahama ne nalazimo nikoga iju bi pobonost potvrivala bjelodana boanska izjava, osim to Noa prorokim blagoslovom preporuuje dvojicu svojih sinova, ema i Jafeta, uviajui i predviajui ono to e se dogoditi u dalekoj budu nosti. Otuda se i dogodilo ono da svojega srednjega sina (to jest: onoga mlaeg od prvoroenca a starijega od najmlaeg) koji bijae zgrijeio protiv oca, nije sam osobno prokleo, nego u osobi njegova sina, svojega unuka, ovim rijeima: Nek je proklet Kanaan, brai svojoj sluga nek bude! Ovaj Kanaan, bijae sin Hamon, koji ocu to je spavao golotinju nije pokrio nego radije prokazao. Otuda onaj bla goslov dvojice sinova, najstarijeg i najmlaeg, koji je slijedio, kad ree: Blagoslovljen Gospodin, Bog emov! Kanaan nek mu je sluga! Neka Bog rairi Jafeta, da prebiva pod atorima emovim, te Noina zasadba vinograda, opijanje od njegova ploda i razgolienje u snu kao i sve ostalo tu poinjeno i opisano - bremeniti su proroanskim smislom i prikriveni koprenama.
1 2

1. Post diluvium procurrentis sanctae vestigia civitatis / utrum continuata sint an intercurrentibus impietatis interrupta tempori. n i . . i . i i.
a

PL 476 PL 477

bus, ita ut nullus hominum veri unius Dei cultor existeret, ad liquidum Scripturis loquentibus invenire difficile est, propterea quia in canonicis Libris post Noe, qui cum coniuge ac tribus / filiis totidemque nuribus suis meruit per arcam vastatione diluvii liberari, non invenimus usque A b r a h a m cuiusquam pietatem evidenti divino eloquio praedicatam, nisi quod Noe duos filios suos Sem et Iapheth prophetica benedictione commendat, intuens et praevidens quod lon ge fuerat post futurum. Unde factum est etiam illud, ut filium suum medium, hoc est primogenito i u n i o r e m ultimoque maiorem, qui peccaverat in patrem, non in ipso, sed in filio eius suo nepote malediceret his verbis: Maledictus Chanaan puer, famulus erit fratribus suis. Chanaan porro natus fuerat ex Cham, qui patris dormientis nec texerat, sed potius prodiderat nuditatem. Unde etiam quod secutus adiunxit benedictionem duorum maximi et minimi filiorum dicens: Benedictus Dominus Deus Sem, et erit Chanaan puer illius; laetificet Deus Iapheth, et habitet in domibus Sem \ sicut ipsa eiusdem Noe et vineae plantatio et ex eius fructu inebriatio et dormientis enudatio , et quae i b i cetera facta atque conscripta sunt, propheticis sunt gravidata sensibus et velata tegminibus.
b c d e f

Da u se nakon pa^Abraha ma, nalaze neke ^poBogu?

0 6 0

Quid significent Sem, la fet, Cam.

2. 1. Sed nunc rerum effectu iam in posteris consecuto, quae operta fuerant, satis aperta sunt. Quis enim haec diligenter et intellegenter advertens non agnoscat in Christo? Sem quippe, de cuius semine in carne natus est Christus, interpretatur N o m i n a t u s . Quid autem nominatius Christo, cuius nomen ubique iam fragrat, ita ut in Cantico canticorum etiam ipsa praecedente prophetia unguento comparetur effuso ; in cuius domibus, i d est ecclesiis, habitat gentium latitudo? N a m Iapheth Latitudo interpretatur. Cham porro, quod in2 g 3

2. 1. A sada pak, poto su se u potomcima ispunile, stvari koje bijahu zastrte dostatno su se otkrile. Jer, ako pomno i razumno razvi di, tko ih ne bi prepoznao u Kristu? Sem, od ijega je sjemena Krist u puti roen, znai 'imenovan'. A to li je imenitije od Krista, kojega ime svugdje mirie tako te se u Pjesmi nad pjesmama u prorokoj
1

to bijae proroki predoznaeno u sinovima Noinim?

q u o d M. a antepon. M. ad antepon. M. minorcm M. adiungit M. nudatio M. s praecinente M.

b c d e f

Post 9,25. Post 9,26-27. Z a ovakvo alegorijsko i tipoloko tumaenje Augustinu je bila uzor kranska starina (npr. Pavao: vidi O Bojoj dravi, 15,2); ovakvo tumaenje Noina pijanstva kao pralika muke Kristove nalazimo kod Ciprijana (vidi O kranskom nauku, 3,21,45).
2 3

Slijedi tumaenje samih hebrejskih imena prema korijenima. Tako se em pove zuje sa sem (ime, slava); Jafet s glagolom pathah (otvoriti); Ham od ham (topao, vru); Kanaan, vee se s korijenom kana (nizak).

400

DECIV. DEI
4

16, 2 , 1 - 2 , 2

O DRAVI BOJOJ

16,

2,1 -

2,2

401

CC 499

PL 478

terpretatur Calidus , medius Noe filius, tamquam se ab utroque discernens et inter utrumque remanens, nec in primitiis / Israelitarum nec in plenitudine gentium, quid significat nisi haereticorum genus calidum, non piritu sapientiae, sed impatientiae, quo solent haereticorum fervere praecordia et pacem perturbare sanetorum? Sed haec in usum cedunt proficientium, iuxta illud Apostoli: Oportet et haereses esse, ut probati manifesti fiant in vobis . Unde etiam scriptum est: Filius eruditus sapiens erit, imprudente autem ministro utetur . Multa quippe ad fidem catholicam pertinentia, dum haereti corum calida inquietudine exagitantur, ut adversus eos defendi pos sint, et considerantur diligentius et intelleguntur clarius et instantius praedicantur, et ab adversario mota quaestio discendi existit oceasio. Quamvis non solum qui sunt apertissime separati, v e r u m omnes, qui christiano vocabulo glorian/tur et perdite vivunt, non absurde possunt videri medio Noe filio figurati; passionem quippe Christi, quae illius hominis nuditate significata est, et annuntiant profitendo, et male agendo exhonorant. De talibus ergo dictum est: Ex fruetibus eorum cognoscetis eos . Ideo Cham in filio suo maledictus est, tamquam in fruetu suo, id est in opere suo. Unde convenienter et ipse filius eius Ghanaan interpretatur Motus eorum; quod aliud quid est quam opus eorum? Sem vero et Iapheth tamquam circumcisio et praeputium, vel sicut alio modo eos appellat Apostolus, Iudaei et G r a e c i , sed vocati et iustificati, cognita quoquo modo nu ditate patris, qua significabatur passio Salvatoris, sumentes vestimentum posuerunt supra dorsa sua et intraverunt aversi et operuerunt nuditatem patris sui, nec viderunt quod reverendo texerunt . Quodam enim modo in passione Christi et quod pro nobis factum est honoramus et Iudaeorum facinus aversamur. Vestimentum signifi cat sacramentum, dorsa memoriam praeteritorum, quia passionem Christi eo scilicet iam tempore, quo habitat Iapheth in domibus Sem et malus frater in medio eorum , transactam celebrat Ecclesia, non adhuc prospeetat futuram.
5 6 h 7 8 9 10

slutnji usporeuje s izlivenim mirisom? , a u ijim domovima, to jest u crkvama, prebiva 'rairenost' naroda (jer ime Jafet znai raire nost ). Doim Ham, kojega se ime tumai kao 'vru', onaj srednji Noin sin, koji kao da se razluuje od obojice i ostaje izmeu njih, pa niti je meu prvinama Izraelaca niti meu zrelinama inovjeraca, to li drugo oznauje ako ne vrui rod krivovjeraca, jer srca krivovjeraca ne plamte duhom mudrosti, nego duhom nestrpljivosti i remete mir svetih? Pa ipak i to izlazi na korist vjernicima, prema onoj apostolovoj: Potrebno je doista, da meu vama budu rascjepi, da se oituju prokuani meu vama. Zbog toga je i ovo pisano: Upuen sin bit e mudar, i posluit e se nerazboritim kao slugom svojim. I doista mnoge stvari koje se tiu katolike vjere, napadane vrelim nemirom tih krivovjeraca, kako bi se uzmogle braniti od takvih i paljivije se razmatraju, i jasnije razumijevaju, i zauzetije propovijedaju, te tako pitanje potaknuto od protivnika prua nam prigodu za uenje. I nije besmisleno smatrati kako je srednji Noin sin pralik ne samo onih to su najbjelodanije odcijepljeni nego i svih onih koji se die kranskim imenom, a ive opakim ivotom; i ti doista Kristovu muku (to je oznaena golotinjom onoga ovjeka) priznajui navjeuju, a obeauju inei zlo. Stoga je o takvima reeno: Po plodovima njihovim ete ih prepoznati.
3 4 5 6

Zbog toga je H a m proklet u svojem sinu, kao u svojem plodu, to jest: u svojem djelu. Otuda se primjereno i njegov sin Kanaan tumai kao njihovo gibanje (motus) ; jer to l i je ono drugo nego njihovo djelo? Doim, em i Jafet, kao obrezanje i neobrezanje, i l i kao to ih drukije apostol naziva: idovi i Grci (ali oni koji su pozvani i opravdani), opazivi golotinju oevu - koja oznaivae muku Spasite lj evu - uzee ogrta i prebacivi ga sebi preko ramena i idui natrake uoe i pokrie golotinju oca svojeg, te tako i ne vidjee ono to tujui prekrie. Tako i mi pri muci Kristovoj nekako: i tujemo ono to je za nas uinjeno i odvraamo lica od opaine idovske. Ogrta oznauje otajstvo, a lea uspomenu na prola djela, jer zaista sada kad Jafet prebiva u nastambama emovim, dok je opaki brat u sredini izmeu njih , Crkva slavi Kristovu muku kao prolu i ne oekuje je vie kao buduu.
7 8 9

Noe nudatus praenuntiat Christum erucifixum.

2.
e s t s e r

2. Sed malus frater in filio suo, hoc est, in opere suo, puer, id t fratrum bonorum, c u m ad exercitationem patientiae
1 u s e s

.
h

vel ad provectum sapientiae scienter utantur malis boni. Sunt enim

1

2. A l i opaki brat u sinu svojem, to jest u svojem djelu, postaje sluga, naime rob svoje dobre brae, kad se dobri razborito slue zlima ili da bi se vjebali u strpljivosti ili da bi napredovali u mudrosti. Jer, prema

etiam add. M. vel add. M. profeetum M.

2

1 0

HffiRONTMUS, Lib. interp. hebr. nom.: 1 C o r 11, 19. Prov 10, 4 (sec. L X X ) . M t 7, 20. C f . 1 C o r 1, 22. Cf. G e n 9, 23. C f . G e n 9, 27.

C C 72, 63.

3 4 5 6 7 8 9

Pnp 1,3. To jest: irina, proirenost, otvorenost. 1 Kor 11,19. Izr 10,4. (Doslovan prijevod prema Augustinovu lat. predloku). Mt 7,20. (Prijevod prema lat. predloku). Nije jasno podrijetlo ovog Augustinovog etimolokog povezivanja. Post 9,23. To jest: idovi i Neidovi ive zajedno u Crkvi, dok su krivovjerci izmeu njih.

402

DE

CIV. D E I

16, 2,2 - 2,3

O DRAVI BOJOJ

16,

2,2 -

2,3

403

CC500

PL 479

teste Apostolo, qui Christum annuntiant non aste; sed sive occasione, inquit, sive veritate Christus annuntietur . Ipse quippe plantavit vineam, de qua dicit / Propheta: Vinea Domini Sabaoth domus Israel est , et bibit de vino eius: sive ille calix hic intellegatur, de quo dicit: Potestis bibere calicem, quem ego bibiturus sum? et: Pater, si fieri potest, transeat calix iste , quo suam sine dubio significat passionem; sive, quia vinum fruetus est vineae, hoc potius illo significatum est , quod ex ipsa vinea, hoc est ex genere Israelitarum, carnem pro nobis et sanguinem, ut pati posset, assumpsit; et inebriatus est, id est passus est, et nudatus est ; ibi namque nudata est, i d est apparuit, eius infirmitas, de qua dicit Apostolus: Etsi crucifixus est ex infirmitate '. Unde idem dicit: Infirmum Dei fortius est hominibus, et stultum Dei sapientius est hominibus . Quod vero cum dictum esset: Et nudatus est, addidit Scriptura: In domo sua , eleganter ostendit, quod a suae carnis gente et domesticis sanguinis sui, utique Iudaeis, fuerat erucem mortemque passurus. Hane passionem Chri sti foris in sono tantum vocis reprobi annuntiant; non enim quod annuntiant intellegunt. Probi autem in interiore homine habent tam grande mysterium atque honorant intus in corde infirmum et stul tum Dei, q u i a fortius et sapientius est hominibus. Huius rei figura est, quod Cham exiens hoc nuntiavit foris; / Sem vero et Iapheth, ut hoc velarent, i d est honorarent, ingressi sunt, hoc est interius i d egerunt .
m n 12 13 n 14 15 16 17 18 p 19

svjedoanstvu apostolovu, postoje i oni koji nedostojno propovijedaju Krista. O n kae: Bilo da se pod izlikom, bilo istinito, Krist propovi jeda, tome se radujem i radovat u se . Krist je zasadio vinograd, 0 kojem prorok kae: Vinograd Gospoda nad vojskama dom je Izraelov, i pio od vina njegova; ovdje treba razumjeti ili onu au o kojoj kae: Moete li piti au koju u ja piti? i zatim: Oe moj! A k o je mogue, nek me mimoie ova aa! to - bez ikakve dvojbe - oznauje njegovu muku; ili pak, budui da je vino plod vinograda, da je time prije oznaeno kako je od samoga vinograda, to jest od roda Izraelaca, uzeo radi nas put i krv, da bi mogao trpjeti, i opio se, to jest patio je, i ogolio se, naime: tu se slabost njegova ogolje la, to jest pokazala se; o njoj kae apostol: iako bi razapet zbog slabosti ; zbog toga isti kae: jer je ludo Boje mudrije od ljudi, i slabo Boje jae od ljudi. Poto je reeno ogolio se, Sveto pismo dodaje: u domu svojem, i domiljato pokazuje da e On pretrpjeti smrt na kriu od puka svoje puti i ukuana svoje krvi, naime od ido va.
10 11 2 13 14 15

Tu muku Kristovu opaki samo izvana navjeuju, pukim zvukom svoga glasa; jer to to propovijedaju, oni ne razumiju. Doim praved nici imaju to golemo otajstvo u unutranjem ovjeku te unutra, u srcu, aste slabo i ludo Boje, jer je ono i jae i mudrije nego ljudi. Tomu je oznaje kad Ham izlazi, kako bi to razglasio vani, dok Sem 1 Jafet, ulaze, kako bi to prekrili, to jest: poastili - naime: unutra to uinie. 3. Te skrovitosti Svetoga pisma istraujemo onoliko koliko moemo, jedan s manjim a drugi s veim uspjehom, ipak vjerno drei kao vrsto, kako one nisu ni poinjene ni zapisane bez nekakva pretkazanja buduih dogaaja, te se moraju odnositi na Krista i njegovu Cr kvu, koja je grad Boji, o kojemu od iskona ljudskoga roda nije manj kalo prorotva, koje vidimo kako se sada u svemu ispunjava. Dakle, poto su blagoslovljena dvojica Noinih sinova, a proklet onaj izmeu njih, otada pa sve do Abrahama, nema nikakva spomena o kojem od pravednika, koji bi pobono tovali Boga, to je razdoblje vie od tisuu godina. Ne bih htio vjerovati kako takvih nije bilo, nego ako bi se svi spominjali, izvjee bi bilo predugo, i vie bi pred16

Si semper res gestae ahquid praehgurent.

2. 3.
a

li

u s

li

Haec Scripturae secreta divinae indagamus, ut possumus, magis minusve congruenter, verum tamen fideliter certum
.
r

tenentes non ea sine aliqua praeriguratione ruturorum gesta atque conscripta neque nisi ad Christum et eius Ecclesiam, quae civitas Dei est, esse referenda; cuius ab initio generis humani non defuit praedicatio, quam per omnia videmus impleri. Benedictis igitur duobus filiis Noe atque uno in medio eorum maledicto deinceps usque ad Abraham de iustorum aliquorum, qui pie Deum colerent, commemoratione silentium est per annos amplius quam mille. Nec eos defuisse crediderim, sed si omnes commemorarentur, nimis longum fieret,
q

i n h o c g a u d e o s e d et g a u d e b o add. a m e add. M. sit M. P q u o d M. i s i l i t u m M.

n

M.

P h i l 1, 18. Isa 9, 7. M t 20, 22. M 26, 39. G e n 9, 2 1 . 2 C o r 13, 4. 17 i 1 25 18 f Q 91 Cjen y, z l . C f . G e n 9, 2 . 2 3 .

1 2 1 3 1 4 1 5 1 6 1 9

1 1

io u i 5/7. * Mt 20,22; 26,39. 2 Kor 13,4. ^ P o s t ^' ( J prema lat. predloku). i6 Augustin ovo navodi prema Sedamdesetorici (Septuaginti), gdje je 1170 godina proteklo od Potopa do Abrahama, dok je prema Vulgati svega 290 godina.
m 1 l g z 12 13 14 1 K o r 2 5 15 2 1 , P r i e v o d

404

D E C I V . DEI

16, 2 , 3 - 3 , 1

O DRAVI BOJOJ

16, 2 , 3 - 3 , 1

405

cc 501

et esset haec historica magis diligentia quam prophetica providentia. Illa itaque exequitur Litterarum sacrarum scriptor istarum vel po tius per eum Dei Spiritus, quibus non solum narrentur praeterita, verum etiam praenuntientur futura, quae tamen pertinent ad civitatem Dei; quia et de hominibus qui non sunt cives eius, quidquid hic dicitur, ad hoc dicitur, ut illa ex comparatione contraria vel prof iciat vel emineat. Non sane omnia, quae gesta narrantur, aliquid etiam significare putanda sunt; sed propter illa, quae aliquid significant, etiam eia, quae nihil significant, attexuntur. Solo enim vomere terra proscinditur; sed ut hoc fieri possit, etiam cetera aratri membra sunt necessaria; et soli nervi in citharis atque huiusmodi vasis musicis aptantur ad cantum; sed ut aptari possint, insunt et cetera in compagibus organorum, quae non percutiuntur a canentibus, sed ea, quae percussa resonant, his connectuntur. Ita in prophetica Historia di cuntur et aliqua, quae nihil significant, sed quibus adhaereant quae significant et quodammodo religentur.
r

stavljalo povijesni trud negoli proroku promisao. Prema tome, pisac Svetoga pisma, ili D u h Sveti preko njega, ne iznosi samo prole doga aje nego i pretkazuje budue, iako samo one to se tiu grada Boje ga; jer to god se ovdje kae i o onim ljudima koji nisu njegovi graa ni, kae se kako bi po usporedbi s oprekom sam grad stekao ili korist ili ugled. Dakako, ne treba misliti kako svi opisani dogaaji neto i naznauju; ali zbog onih koji uistinu togod naznauju upleu se i oni koji nita ne naznauju. Naime, samo se lemeom zemlja ore, ali kako bi se to moglo, potrebni su i ostali dijelovi pluga; jedino strune na citrama i slinim takvim glazbalima proizvode glazbu, ali da bi se to postiglo, u cjelinu glazbala ugraeni su i ostali dijelovi, u koje svirai ne udaraju, ali se s njima povezuju dijelovi to udareni odjekuju. Tako se i u prorokoj povijesti iznose neke stvari koje nita ne nazna uju, ali uz te prianjaju one to naznauju i nekako se uz njih veu. 3. 1. Dakle, sada valja razvidjeti narataje sinova Noinih te ono to se uini bitnim pridodati ovome djelu, koje pokazuje u tijeku vre mena razvoj oba ova grada, to jest zemaljskoga i nebeskoga. Popis poinje sa spomenom najmlaeg sina, koji je nazvan Jafet, od kojega je imenovano osam sinova, uz sedam unuka dvojice njegovih sinova, s trojicom od jednoga a s etvoricom od drugoga, pa ih je tako u svemu petnaest. Zatim slijede sinovi Hama, to jest srednjega Noina sina, kojih je etiri, s pet unuka od jednoga njegovog sina, te dva praunuka od jednog unuka, pa ih je tako ukupno jedanaest. Poto su ti nabrojani, izvjee se vraa kao na polazite i kae se: Od Kua se rodio Nimrod , koji je postao prvi velmoa na zemlji. O n bijae silan lovac protiv Gospodina. Isto se veli: 'Kao Nimrod, silan lovac protiv Gospodina.' Poetak njegova kraljevstva bijahu Babilon, Erek, A k a d i Kaine, svi u zemlji inearu. Iz ove je zemlje doao Aur. O n je podigao Ninivu, Rehobot Ir, Kalah i Resen izmeu Ninive i Kalaha (to je glavni grad) .
2 3 4

Generationes Sem et Cam enumerantur.

PL 480

CC 502

3. 1. Generationes ergo filiorum Noe deinceps intuendae, et quod de his dicendum videtur, attexendum est huic operi, quo civitatis utriusque, terrenae scilicet et caelestis, per tempora procursus ostenditur. Coeptae sunt e n i m commemorari a minimo filio, qui vocatus est Iapheth, cuius filii octo nominati sunt, nepotes autem septem de duobus filiis eius, tres ex uno, quattuor ex altero; fiunt itaque omnes quindecim. F i l i i autem Cham, hoc est medii filii Noe, quattuor et nepotes quinque ex uno eius filio, pronepotes duo ex nepote uno; fit eorum summa undecim . Quibus enumeratis reditur tamquam ad caput et dicitur: Chus autem genuit Nebroth; hic coepit esse gigans super I terram. Hic erat gigans venator contra Dominum Deum. Propter hoc dicunt: Sicut Nebroth gigans venator contra Dominum. Et factum est initium regni eius Babylon, Orech, Archad et Chalanne in terra Sennaar. De terra illa exivit Assur et aedificavit Niniven et Roboth civitatem et Chalach et Dasem inter medium Ninivae et Chalach: haec civitas magna . Iste porro Chus, pater gigantis Nebroth, primus nominatus est in filiis Cham, cuius/quinque filii iam fuerant computati et nepotes duo. Sed istum gigantem aut post nepotes suos natos genuit, aut, quod est credibilius, seorsum de illo propter eius eminentiam Scriptura locuta est; quando quidem et regnum eius commemoratum est, cuius initium erat illa nobilissima Babylon civi tas, et quae iuxta commemoratae sunt sive civitates sive regiones. Quod vero dictum est de terra illa, id est de terra Sennaar, quae pertinebat ad regnum Nebroth, exisse Assur et aedificasse Niniven et alias quas contexuit civitates, longe postea factum est, quod ex hac occasione perstrinxit propter nobilitatem regni Assyriorum, quod
s 20 1 21
r

O naratajima trojice Noinih sinova.

1

A taj Ku, otac velmoe Nimroda, naveden je prvi od Harnovih sino va, od kojega ve bijahu spomenuti pet sinova i dva unuka. A ili mu se taj velmoa rodio poto se rodie unuci ili pak - to je vjerojatnije - Pismo o njemu posebice govori zbog njegove slave; kad je ve spo menuto i njegovo kraljevstvo, kojega poetak bijae onaj veoma slavni grad Babilon, te ostali gradovi i podruja zajedno s njim. N u to je reeno o onoj zemlji, to jest o zemlji inearu, koja je pripadala Nimrodovu kraljevstvu, iz koje je doao Aur i podigao Ninivu, i ostale gradove povezane s njom, - dogodilo se mnogo kasnije; pisac je to tu naveo zbog goleme slave kraljevstva Asiraca, koje je udesno
5

compaginibus edd. autem M. gigas hic et infra M.

2 0

2 1

C f . G e n 10, 6-7. G e n 10, 8-12.

Biblijski navodi u ovome poglavlju polaze od starog latinskog prijevoda Septua ginte, te se mjestimice razlikuju od hebrejskog predloka, Vulgate i standardnih suvreme nih prijevoda. Rije je o knjizi Post 10. U Augustina stoji Nebroth. Latinski contra dominum predstavlja krivi prijevod izvornika, prema kojem u hrvatskom standardnom prijevodu stoji: Voljom Jahve bio je silan lovac, ali Augustin temelji svoje tumaenje upravo na tome pogrjenom prijevodu. Post 10,8. (Dijelom prema Augustinovu lat. predloku). Izvorno gigas (velmoa, monik, div).
3 4 5

406

DE

civ.

DEI

16, 3,1 - 3 , 2
6

DRAVI BOJOJ

16,

3,1 -

3,2

407

mirabiliter dilatavit Ninus, Beli filius, conditor Ninivae civitatis magnae; cuius civitatis nomen ex illius nomine derivatum est, ut a Nino Ninive vocaretur. Assur autem, unde Assvrii, non fuit in filiis Cham, medii filii Noe, sed in filiis Sem reperitur, qui fuit Noe maximus filius. Unde apparet de progenie Sem exortos fuisse, qui postea regnum gigantis illius obtinerent et inde procederent atque alias conderent civitates, quarum prima est a Nino appellata Ninive. Hine reditur ad alium filium Cham, qui vocabatur Mesraim, et commemorantur quos genuit, non tamquam singuli homines, sed nationes septem. Et de sexta, velut de sexto filio, gens commemoratur exisse, quae appellatur Philistiim; unde fiunt octo. Inde iterum ad Chanaan reditur, in quo filio maledictus est Cham, et quos genuit undecim nominantur. Deinde usque ad quos fines pervenerint commemoratis quibusdam civitatibus dicitur. Ac per hoc filiis nepotibusque computatis de progenie Cham triginta unus geniti referuntur .
22

proirio N i n , sin Bela, utemeljitelj velikoga grada Ninive; a i sam je grad nazvan po svojem osnovau tako te je po Ninu nazvan Niniva. Doim Aur, od kojega potekoe Asirci, nije bio jedan od sinova Hama, srednjeg Noina sina, nego od sinova Sema, koji bijae najsta riji Noin sin. Otuda je jasno kako su od emovih potomaka potekli oni koji kasnije stekoe kraljevstvo glasovitog velmoe te proslijedie odatle i utemeljie ostale gradove, od kojih je prvi bio Niniva, na zvana po Ninu. Odatle se vraa na drugog Hamova sina, koji je nazvan Misrajim, pa se spominju oni koji mu se rodie, ali ne kao pojedini ljudi, nego kao sedam naroda. O d estog toga naroda, kao od estog sina, spominje se kako je potekao puk koji se zove Filistejci; tako ih je ukupno osam. Zatim se ponovo vraamo Kanaanu, sinu u kojemu je Ham proklet, i spominje se jedanaest njegovih potomaka. Zatim se spomi nje do kojih granica stigoe, a navode se i neki njihovi gradovi. Te tako, zbrojivi sinove i unuke, proizlazi iz Hamove loze trideset i jedan odvjetak. 2. Preostaje spomenuti sinove ema, naime, najstarijeg Noina sina; zapravo je izvjee o tim naratajima postepeno stiglo do njega, po evi s najmlaim sinom. N u tu, odakle se poinju spominjati Semovi sinovi, postoji stanovita nejasnoa, koju moramo tumaenjem razja sniti, jer se uveliko tie stvari koju istraujemo. Pie ovako: I emu, ak njemu samomu, ocu svih svojih sinova, Eber je roen, starijem bratu Jafetovu. Poredak rijei zapravo je ovaj: 'I emu je roen Eber, ak i njemu samomu, to jest: samomu emu, roen je Eber, a em je otac svih svojih sinova.' Pisac je htio da se Sem shvati kao praotac svih onih to su potekli od njegove loze, koji e biti spomenu ti, bilo da su sinovi, bilo unuci, bilo praunuci ili pak pozniji odvjetci. Sem zapravo nije rodio samoga Ebera, nego se otkriva kao peti u lozi njegovih predaka. Zapravo, em je rodio Arpakada meu svojim ostalim sinovima; Arpakad je rodio Kajinana; Kajinan je rodio elaha; elah je rodio Ebera.
7

Qui
g

sit Heber
r a t l

bus Noe

n i

cc 503
P L 4 8 1

3. 2. Restat commemorare filios Sem, maximi filii Noe; ad eum quippe gradatim generationum istarum pervenit a minimo exorta narratio. Sed unde incipiunt commemorari filii Sem, habet quiddam obscuritatis, quod expositione illustratum est, quia et multum ad rem pertinet, quam requirimus. Sic enim legitur: Et Sem natus est, et ipsi patri omnium filiorum, Heber, fratri Iapheth maiori . Ordo verborum est: Et Sem natus est Heber, etiam ipsi, id est ipsi Sem, natus est Heber, qui Sem pater est omnium filiorum . Sem ergo patriareham intellegi voluit omnium, qui de stirpe eius exorti sunt, quos commemoraturus est, sive sint filii, sive nepotes et pronepotes et deinceps indidem exorti. Non sane istum Heber genuit Sem, sed ab illo quintus in progenitorum serie reperitur. Sem quippe inter alios filios genuit Arphaxat, Arphaxat genuit / Cainan, Cainan / genuit Sala, Sala genuit Heber. Non itaque frustra ipse primus est nominatus in progenie veniente de Sem et praelatus etiam filiis, cum sit quintus nepos, nisi quia verum est, quod traditur, ex illo Hebraeos esse cognominatos, tamquam Heberaeos; cum et alia possit esse opinio, ut ex Abraham tamquam Abrahaei dicti esse videantur; sed nimirum hoc verum est, quod ex Heber Heberaei appellati sunt, ac deinde una d e t r i t a littera Hebraei, quam l i n g u a m solus Israel populus potuit obtinere, in quo Dei civitas et in sanetis peregrinata est et in omnibus sacramento adumbrata. Igitur filii Sem prius sex nominan tur, deinde ex uno eorum nati sunt quattuor nepotes eius, itemque alter filiorum Sem genuit eius nepotem, atque ex illo itidem pronepos natus est atque inde abnepos, qui est Heber. Genuit autem Heber
u 23 v z aa ab

a a

a b

etiam M. suorum add. M. sive M. detracta M. hebraicam add. M.

Pa tako on nije uzalud prvi imenovan meu potomstvom to je pote klo od ema, te je pretpostavljen samim sinovima, iako je unuk iz petog narataja, jer se polazi od onoga to je u predaji, da su po njemu, Heberu, i nazvani Hebrejci, kao da su Hebereji; a mogue je i drugo mnijenje, da su oni nazvani po Abrahamu, te su navodno zvani Abrahej; ali je svakako istina da su po Heberu nazvani Hebereji, a zatim nakon ispadanja jednog slova Hebreji. A taj je jezik uzmogao stei samo izraelski puk, unutar kojeg je grad Boji i u svetima hodoastio, i u svima u otajstvu bio predoznaen. Dakle, prvo se spominje est emovih sinova; zatim su od jednoga od njih roena etiri unuka; onda mu je drugi od emovih sinova rodio
O Ninu (Ninus), osnivau Ninive vidi O Bojoj dravi, 4,6. Augustin navodi prema starom latinskom prijevodu, koji je veoma nejasan, zatim sam dodaje tumaenje. Abraham se naziva Hebrejac (Post 14,13). Augustin o tome raspravlja i u X I poglavlju iste knjige ovoga djela.
7 8 6

2 2

2 3

G e n 10, 6-20. G e n 10, 21.

408

DECIV. DEI

16,

3,2-4

O DRAVI BOJOJ

16,

3,2 - 4

409

duos filios, quorum unum appellavit Phalech, quod interpretatur Dividens. Deinde Scriptura subiungens rationemque huius nominis reddens: Quia in diebus, inquit, eius divisa est terra . Hoc autem quid sit, p o s t apparebit. Alius vero, qui natus est ex Heber, genuit duodecim filios; ac per hoc fiunt omnes progeniti de Sem viginti septem. In summa igitur omnes progeniti de tribus filiis Noe, i d est quindecim de Iapheth, t r i g i n t a unus de Cham, viginti septem de Sem fiunt septuaginta tres. Deinde sequitur Scriptura dicens: Hi filii Sem in tribubus suis secundum linguas suas in regionibus suis et in genti bus suis; itemque de omnibus: Haec , inquit, tribus filiorum Noe se cundum generationes eorum, secundum* gentes eorum. Ab his dispersae sunt insulae gentium super terram post diluvium . Unde colligitur septuaginta tres vel potius (quod postea demonstrabitur) sep tuaginta duas gentes tune fuisse, non homines. N a m et prius, cum fuissent commemorati filii Iapheth, ita conelusum est: Ex his segregatae sunt insulae gentium in terra sua, unusquisque secundum linguam in tribubus suis et in gentibus suis .
14 ac ad ae 1 25 ag 26

unuka, a zatim se od toga rodio praunuk, i ovomu pra-praunuk, koji je Eber. O n je opet rodio dva sina, od kojih je jedan nazvan Peleg, to znai djelitelj. I Sveto pismo zatim dodaje objanjavajui razlog toga imena: Jer se za njegova vijeka zemlja razdijelila. A to je to, pokazat e se poslije. Drugi sin, koji se rodio Eberu, rodio je dva naest sinova: pa je prema tome emovih odvjetaka dvadeset i sedam. Dakle, uzeto ukupno, svih potomaka od tri Noina sina (naimej pet naest od Jafeta, trideset i jedan od Hama, dvadeset i sedam od ema) ima sedamdeset i tri. Pismo zatim nastavlja govorei: To su sinovi emovi, prema svojim plemenima, jezicima i zemljama, po svojim narodima, onda kae o svima: To su rodovi Noinih sinova, prema svojim lozama i narodima. O d njih su se razgranali narodi po zemlji poslije Potopa. Po tome se razumije kako tada bijahu sedamdeset i tri i l i tonije - to e se poslije objasniti - sedamdeset i dva naroda, a ne samo ovjeka. A i prije, kad su se navodili sinovi Jafetovi, za kljuilo se: Od njih su se razgranali narodi, svaki u svojoj zemlji, svaki s vlastitim jezikom, prema svojim plemenima i narodima.
9 10 11

cc 504

3. 3. Iam vero in filiis Cham quodam loco apertius gentes commemoratae sunt, sicut superius ostendi. Mesraim genuit eos, qui dicun tur Ludiim ; et eodem modo ceterae usque ad septem gentes. Et enumeratis omnibus postea coneludens: Hi filii / Cham, inquit, in tribubus suis secundum linguas suas in regionibus suis et in gentibus suis . Propterea ergo multorum filii non sunt commemorati, quia gentibus aliis nascendo accesserunt, ipsi autem gentes facere nequiverunt. N a m qua alia causa, cum filii Iapheth octo enumerentur, ex duobus eorum tantum filii nati commemorantur, et cum filii Cham quattuor nominentur, ex tribus tantum qui nati sunt adiciuntur, et cum filii Sem nominentur sex, duorum tantum posteritas attexitur? Numquid ceteri sine filiis remanserunt? Absit hoc credere; sed gen tes, propter quas commemorari digni essent, non utique fecerunt, quia, sicut nascebantur, aliis gentibus addebantur.
27 28

3. N u , kako sam prije pokazao, kod Hamovih sinova narodi su jasnije spomenuti. Od Misrajima potekli su Ludijci ; i tako je nastavljeno sve do sedam naroda. Nabrojivi sve te pisac je zakljuio: To su sinovi Hamovi, prema svojim plemenima i jezicima, po svojim zem ljama i narodima. A mnogima od tih nisu zbog toga spominjani sino vi, jer su svojim roenjem pripali drugim narodima i nisu uzmogli zasnovati svoje vlastite. Jer zbog kojega drugog razloga, kad se na brojalo osam Jafetovih sinova, poimence se spomenue sinovi samo dvojice od njih, i kad se navedoe etiri Hamova sina, ukljuie se sinovi samo trojice od njih, i kad se navede est emovih sinova, pribroja se potomstvo samo od dvojice? Zar su preostali ostali bez djece? Daleko od toga da bismo u to povjerovali; nego oni ne uteme ljie naroda (zbog kojih bi bili dostojni spomena), jer kako se rodie tako pripadoe tuim narodima.
12

PL482 Quae egerit Ba-

4. Cum ergo in suis linguis istae gentes fuisse referantur, redit tamen narrator ad illud tempus, quando una lingua omnium fuit, et
a c

4. Dakle, iako se kae kako ti narodi bijahu u svojim jezicima, . , .. -. i-- i j -i pripovjeda se vraa na ono vrijeme kada svi imadijanu jedan jezik,
t v t

o raznolikosti jezika i osnutku Babilona.

a d

a e

postea M. et triginta M. H a e M. et secundum M. s suam add. M.

2 4

2 5 2 6 2 7

2 8

Gen Gen Gen Gen Gen

10, 10, 10, 10, 10,

25. 31-32. 5. 13. 20.

10 11

12

9p io,25. To etimoloko tumaenje je mogue. V i d i O Bojoj dravi, 16,10. Post 10,31-32. 10,13.
ost

410

DE

crv.

DEI

16, 4

O DRAVI BOJOJ

16, 4

411

bylon in confusione lmgua-

inde iam exponit, quid acciderit, ut linguarum diversitas nasceretur.

g ^ j q i t , omnis terra * labium unum et vox una omnibus. Et factum est, cum moverent ipsi ab Oriente, invenerunt campum in ter ra Sennaar, et habitaverunt ibi. Et dixit homo proximo : Venite, faciamus lateres et coquamus illos igni. Et facti sunt illis lateres in lapidem, et bitumen erat illis lutum, et dixerunt: Venite, aedificemus nobismetipsis civitatem et turrem, cuius caput erit usque ad caelum, et faciamus nostrum nomen antequam dispergamur in faciem om nis terrae. Et descendit Dominus videre civitatem et turrem, quam aedificaverunt filii hominum. Et dixit Dominus Deus: Ecce genus unum et labium unum omnium; et hoc inchoaverunt facere, et nunc non deficient ex illis omnia quae conati fuerint facere; venite, et descendentes confundamus ibi linguam eorum, ut non audiant unusquisque voem proximi. Et dispersit eos Dominus inde super faciem omnis terrae, et cessaverunt aedificantes civitatem etturrem. Propter hoc appellatum est nomen illius Confusio, quia ibi confudit Dominus labia omnis terrae; et inde dispersit illos Dominus Deus super faciem omnis terrae . Ista civitas, quae appellata est Confusio, ipsa est
t e r a t 3 1
n U

ai

al

pa odatle izlae kako se dogodilo da su nastali razliiti jezici. O n kae: I sva je zemlja imala jedan jezik i svi ljudi jedan govor. I dogodi se, kad su se selili s istoka, da nau ravnicu u zemlji inearu, i tu se nastanie. I jedan drugomu ree: 'Hodite, idemo praviti opeke te ih ispei u ognju!' I pretvorie tako opeke u kamen, a paklina im je posluila za buku, te rekoe: 'Doite, da podignemo sebi grad i toranj, kojemu e vrh biti sve do nebesa! I pribavimo ime sebi, prije nego se rasprimo po svoj zemlji!' I Gospodin sie da vidi grad i toranj koji izgradie sinovi ljudski. I ree Gospodin Bog: 'Gle, jedan su rod i jezik im je jedan. A poeli su ovo graditi, i sada im nee zatajiti to god naume nainiti. Nego hajde da siemo i jezik im po brkamo, tako da jedan drugomu rijei ne razumiju!' I raspri ih Go spodin odatle po cijeloj zemlji, pa prestadoe graditi grad i toranj. Zbog toga je taj grad nazvan imenom 'Zbrka' (Confusio), jer tu Go spodin pobrka sve jezike svijeta; i odatle ih raspri Gospodin Bog svuda po zemlji.
1

29

cc 505

PL 483

Babylon, cuius mirabilem constructionem etiam gentium commendat historia. Babylon quippe interpretatur Confusio. Unde colligitur, gigantem illum Nebroth fuisse illius conditorem, quod superius breviter / fuerat intimatum, ubi, cum de illo Scriptura loqueretur, ait initium regni eius fuisse Babylonem, id est quae civitatum ceterarum gereret principatum, ubi esset tamquam in metropoli habitaculum regni; quamvis perfeeta non fuerit usque in tantum modum, quantum superba cogitabat impietas . Nam nimia disponebatur altitudo, quae dicta est usque in caelum, sive unius turris eius, quam praecipuam moliebantur inter alias, sive omnium turrium, quae per numerum singularem ita significatae sunt, ut dicitur miles et intelleguntur milia militum: ut rana et locusta; sic enim appellata est multitudo ranarum ac locustarum in plagis, quibus Aegyptii percussi sunt per Moysen . Quid autem factura fuerat humana et vana praesumptio, cuiuslibet et quantumlibet in caelum adversus Deum altitudinem moli extolleret, quando montes transcenderet universos, quando spatium nebulosi aeris huius evaderet ? Quid denique noceret Deo quantacumque vel spiritalis vel corporalis elatio? l u tam veramque in caelum viam molitur humilitas, sursum levans cor ad Domi/num, non contra Dominum, sicut dictus est gigans iste vena tor contra Dominum . Quod non intellegentes nonnulli ambiguo
30 ao 31 32
33
a h a i

A taj grad to je nazvan Zbrkom sam je Babilon, kojega udesnu gradnju asti i poganska povijest. Naime, samo ime Babilon tumai se kao 'zbrka' ili 'pometnja'. Po tome se razumijeva kako je onaj velmoa Nimrod bio njegov osniva, kao to je prije ukratko natuknuto, ondje gdje se - govorei o njemu u Pismu - kae da poetak njegova kraljevstva bijae Babilon, to jest grad to je vladao svima ostalim gradovima, gdje kao u prijestoljnici bijae kraljevo sjedite; iako taj grad nije bio onako dovren kako ga je zamiljalo oholo bezboje. Oni su naime teili veoma velikoj visini, kao to je reeno, sve do nebesa, bilo jednog jedinog tornja (koji je predvien da nadvisuje ostale), bilo svih tornjeva, koji su tako oznaeni jedninom kao kad se kae 'vojnik', a misli se tisua vojnika; ili pak 'aba' i 'skakavac'; jer je tako nazivano ono mnotvo aba i skakavaca u poastima kojima je Moj sije ibao Egipane.
2 3

A l i to je mogla postii isprazna ljudska drskost, pa koliko god veliku graevinu koliko god visoko podigla u nebo protiv Boga, pa iako bi ta nadvisila sveukupno gorje, iako bi se uzdigla nad podruje obla nog uzduha? Jer to bi naudilo Bogu bilo koliko uzdignue, ili ono duhovno ili tjelesno? Jer pouzdan i istinski put do neba gradi se poniznou, podignuem srca prema Gospodinu, a ne protiv Gospodina, kao to je reeno o dotinome velmoi, lovcu protiv Gospodina. Ne shvaajui taj izrijek neki su se prevarili dvoznanou grke rijei,
4

3 1

3111

311

a o

terrae Lov. suo add. M. et aedificemus M. nobis M. sui add. M. ut M. Post 11,1-10. (Prijevod prema lat. predloku). Ime se povezuje s hebrejskim glagolom balal (pobrkati, zbrkati). Zbog toga i u Septuaginti stoji ime Zbrka. Rije je o imenicama jednine (miles, rana, locusta) koje se u latinskom esto upotrebljavaju u znaenju mnoine. Pa Augustin misli da bi i 'toranj' mogao znaiti 'tornjevf. Post 10,9. V i d i O Bojoj dravi, 16,3.
2 3 4 1

3 3

G e n 11, 1-9. Cf. G e n 10 8 31 p * -|Q j _ ' * 32 G e n 11, 4. G e n 10, 9.

3 0

2 9

412
ap

D E CIV. D E I

16, 4 - 5

O DRAVI BOJOJ

16,

4-5

413

graeco f a l s i sunt, ut non interpretarentur contra Dominum, sed ante Dominum; ivavrtov quippe et contra et ante significat. Hoc enim verbum est in Psalmo: Et ploremus ante Dominum qui nos fecit ', et hoc verbum est etiam in libro Iob, ubi scriptum est: In furorem erupisti contra Dominum . Sic ergo intellegendus est gigas iste venator contra Dominum. Quid autem hic significatur hoc nomine, quod est venator, nisi animalium terrigerarum deceptor, oppressor, exstinctor? Erigebat ergo cum suis populis turrem contra Deum &aq, qua est impia significata superbia. Merito autem malus punitur affectus, etiam cui non succedit effectus. Genus vero ipsum poenae quale fuit? Quoniam dominatio imperantis in lingua est, i b i est damnata super bia, ut non intellegeretur iubens homini, qui noluit intellegere ut oboediret Deo iubenti. Sic illa conspiratio dissoluta est, cum quisque ab eo, quem non intellegebat, abscederet nec se nisi ei, cum quo loqui poterat, aggregaret; et per linguas divisae sunt gentes dispersaeque per terras, sicut Deo placuit, qui hoc modis occultis nobisque incomprehensibilibus fecit.
34 35

tako te nisu preveli protiv Gospodina, nego pred Gospodinom, budui da evavxiov znai i protiv i pred. Ta se rije susree i u psal mu: I jadikujmo pred Gospodinom, koji nas stvori! A isto je u knjizi o Jobu gdje pie: Kad proti Bogu jarost svoju okree. Stoga treba shvatiti i onoga velmou kao lovca protiv Gospodina. Jer to se drugo oznauje tim imenom, naime rijeju 'lovac', ako l i ne obmanitelj zemaljskih stvorova, njihov tlaitelj i unitavatelj? Stoga je, za jedno sa svojim pukom, taj podigao toranj protiv Boga, ime je ozna ena bezbona oholost. S pravom je stoga kanjena opaka nakana, iako ona ostade bez uinka. Kakva zapravo bijae vrsta te kazne? Budui da je vladavina vladareva u jeziku njegovom, tu mu je i oho lost kanjena, tako da se ne razumije dok zapovijeda ovjeku, on koji ne htjede razumjeti, kako bi posluao Boga, koji zapovijeda. Tako je skrena ta urota, kad se svatko povukao od onoga kojega ne razumi jevae, pa se pridruio samo onomu s kojim mogae razgovarati; i tako su narodi razdijeljeni po jezicima i raspreni po zemljama, kako se Bogu svidjelo, koji to uini onim nainima to su nama i skroviti i neshvatljivi.
5 6

cc 506
Descendit Dominus i n ministerio angelom m t e m

e t

5. Quod enim scriptum est: Et descendit Dominus videre civitaturrem, quam aedificaverunt filii hominum, hoc est non filii
. , . i i T i

Dei, sed illa societas secundum hominem vivens, quam terrenam dicimus civitatem: non loco movetur Deus, qui semper est ubique totus, sed descendere dicitur, cum aliquid facit in terra, quod praeter usitatum naturae cursum mirabiliter factum praesentiam quodammodo eius ostendat; nec videndo discit ad tempus, qui numquam po test aliquid ignorare, sed ad tempus videre et cognoscere dicitur, quod videri et cognosci facit. Non sic ergo videbatur illa civitas, quomodo eam Deus videri fecit, quando sibi quantum displiceret osten dit. Quamvis possit intellegi Deus ad illam civitatem descendisse, quia descenderunt angeli eius in quibus habitat; ut, quod adiunctum est: Et dixit Dominus Deus: Ecce genus unum et lahium unum om nium, et cetera, ac deinde additum: Venite et descendentes confundamus ibi linguam eorum , recapitulatio sit, demonstrans quemadmodum factum sit, quod dictum fuerat: Descendit Dominus. Si enim iam descenderat, quid sibi vult: Venite et descendentes confundamus (quod intellegitur angelis dictum), nisi quia per angelos descendebat, qui in angelis descendentibus erat? Et bene non ait: Venite et descen dentes confundite; sed: Confundamus ibi linguam eorum; ostendens ita se operari per ministros suos, ut sint etiam ipsi cooperatores Dei, sicut Apostolus dicit: Dei enim sumus cooperarii .
36 21

5. .. .

Ono to je napisano: I Gospodin side da vidi grad i toranj

,.
v

i j i

..

koji izgradise sinovi ljudski, to jest - ne sinovi Boji, nego ona zajednica to ivi po ovjeku, koju nazivamo zemaljskim gradom; ali Bog se ne giba od mjesta do mjesta, jer je on uvijek svugdje sav; meutim, kae se kako silazi kad na zemlji ini togod to je udesno i mimo uobiajena tijeka naravi, i to na neki nain pokazuje njegovu nazo nost. Isto tako, O n , koji nikad ne moe neto ne znati, ne doznaje togod u neko vrijeme gledanjem, nego se kae, da O n vidi i spoznaje ono to On ini i da se vidi i da se spoznaje. Stoga se taj grad nije vidio onako kako ga je Bog nainio da se vidi, kad je ono pokazao koliko mu se ne svia. Iako se moe razumjeti da je Bog bio siao u taj grad, jer su sili aneli njegovi u kojima prebiva; tako te ono to se dodaje: I ree Gospodin Bog: 'Gle jedan su rod i jezik im je jedan', i tako dalje, a zatim opet: Nego hajde da siemo i jezik im pobrkamo, - zapravo je povratak na ono ranije, to pokazuje kojim je nainom izvedeno ono to je izreeno kao Gospodin sie. Nai me, da ve bijae siao, zato bi se reklo: Nego hajde da siemo i pobrkamo - to se razumijeva da je reeno anelima - ako ne to da je siao preko anela O n koji bijae u anelima to su silazili? Pa stoga posve pravo i ne kae: Hajde i silazei pobrkajte, nego: jezik im pobrkajmo, pokazujui tako da djeluje preko svojih sluga, kako bi i oni sami bili suradnicima Bojim, kao to kae apostol: Mi smo Boji suradnici.
2 3
5 6

po

o silasku Gospodinovu, kako bi brkao govor

tosu
i

g r a

11

t o m n j

'

a p a q

decepti M. Dominum M.
Ps 94, 6. Iob 15, 13(sec. LXX). Gen 11,5-7. 1 Cor 3, 9.

Ps 95 (94), 6. (Prijevod prema latinskom predloku). Job 15,13.

3 4

3 5 3 6
3 7

Posrijedi je rasprava o knjizi Post 11,5-7. Lat. recapitulatio, to znai ili povratak na prijanje poglavlje (caput), ili saetak ranijih poglavlja (capita) ili pak znai posebno pravilo te rjeavanje tekoa u hebrejskom tekstu, to je Augustin preuzeo od uenjaka Tikonija, jer je tu metodu smatrao veoma korisnom (O kranskom nauku, 3,36,52-54). 1 Kor 3,9.
2 3

414

DECIV. DEI

16, 6,1 - 6,2

O DRAVI BOJOJ

16, 6,1 - 6,2

415

PL484 Pluraliter et singulanter Deus loquitur.

U O

6. 1. Poterat et illud, quando factus est homo, de angelis intellegi d dictum est: Faciamus hominem, quia non dixit: Faciam; sed .
F

^ .

,.

CC507

quia sequitur ad imaginem nostram, nec ras est credere ad imaginem angelorum hominem factum, aut eamdem esse imaginem angelorum et Dei; recte illic intellegitur pluralitas Trinitatis. Quae tamen Tri nitas quia unus Deus est, etiam cum dixisset: Faciamus, Et fecit, inquit, Deus hominem ad imaginem Dei ; non dixit: Fecerunt dii, aut: Ad imaginem deorum. Poterat et hic eadem intellegi Trinitas, tamquam Pater dixerit ad F i l i u m et Spiritum Sanctum: Venite, et descendentes confundamus ibi linguam eorum , si aliquid esset, quod an gelos prohiberet intellegi, quibus potius convenit venire ad Deum motibus sanctis, hoc est cogitationibus piis, quibus ab eis consulitur incommutabilis Veritas, tamquam lex aeterna i n illa eorum curia superna. Neque enim sibi ipsi sunt veritas, sed creatricis participes Veritatis ad / illam moventur, tamquam ad fontem vitae, ut, quod non habent ex se ipsis, capiant ex ipsa. E t eorum stabilis est iste motus, quo veniunt, qui non recedunt. Nec sic loquitur angelis Deus, quomodo nos invicem nobis vel Deo vel angelis vel ipsi angeli nobis sive per illos Deus nobis, sed ineffabili suo modo; nobis autem hic indicatur nostro modo. Dei quippe sublimior ante suum factum locutio ipsius sui facti est immutabilis ratio, quae non habet sonum strepentem atque transeuntem, sed vim sempiterne manentem et temporaliter operantem. Hac loquitur angelis sanctis, nobis autem aliter longe positis. Quando autem etiam nos aliquid tali locutionis interioribus auribus capimus, angelis propinquamus. Non itaque mihi assidue reddenda ratio est in hoc opere de locutionibus Dei. Aut enim Veritas incommutabilis per se ipsam ineffabiliter loquitur rationalis creaturae mentibus, aut per mutabilem creaturam loquitur, sive spiritalibus imaginibus nostro spiritui sive corporalibus vocibus corpo ris sensui.
a r 38 39

6. 1. A i ono kad je nainjen ovjek, moglo bi se shvatiti kako se ticalo anela to je reeno: Nainimo ovjeka , jer nije reeno ' D a nainim'; nu, budui da tu slijedi na svoju sliku, i nije ni doputeno vjerovati da je ovjek stvoren na sliku anela (ili da je ista slika i anelima i Bogu), s pravom se razumijeva mnoina Trojstva. I bu dui da je Trojstvo jedan Bog, ak i kad je reeno Nainimo, od mah ree i : Stvori Bog ovjeka na sliku Boju, a ne ree: 'stvorie bogovi' ili 'na sliku bogova'.
1

Kakav treba Bog govorio

a n ei m d

'

I ovdje bi se moglo razumijevati isto Trojstvo, kao da bi Otac rekao Sinu i Duhu Svetomu: Hajde da siemo i jezik i m pobrkamo, ako bi bilo ega to bi prijeilo da se to shvati u svezi s anelima. Naime, bolje pristaje njima prilaziti Bogu, svojim svetim kretnjama (to jest: pobonim mislima), s pomou kojih se svjetuju s nepromjenjivom Is tinom, kao s vjenim zakonom u njihovu nebeskom dvoru. Jer aneli nisu sami sebi istina, nego, kao sudionici Istine stvarateljice, gibaju se prema njoj kao prema izvoru ivota, kako bi od nje dobili ono to sami po sebi nemaju. I postojano je to njihovo gibanje, kojim dolaze oni to se ne povlae. U z to, Bog ne govori anelima onako kako mi govorimo jedno dru gomu i l i Bogu i l i anelima, ili sami aneh nama, i h pak Bog nama preko njih, nego svojim neizrecivim nainom; a to se opet nama po kazuje naim nainom. Dakako, vinji izrijek Boji prethodi njego vom inu kao nepromjenjivi razlog samoga ina; i taj izrijek nema buna i prolazna zvuka, nego mo to vjeno ostaje a vremenito dje luje. Tako govori svetim anelima, a drukije nama koji smo smje teni daleko. A l i kad i mi shvatimo togod od takvoga izrijeka svojim nutarnjim uima, pribliavamo se anelima. Stoga nije potrebno da neprestance u ovome djelu objanjavam izrijeke Boje. Jer nepromje njiva Istina ili neizrecivo govori po sebi samoj - umovima razumskoga stvora ih govori preko promjenjiva stvora: bilo duhovnim likovima naemu duhu, bilo tjelesnim glasima - naim tjelesnim sjetihma. 2. Ono, dakako, to je reeno: I sada im nee zatajiti to god naume nainiti - nije reeno kao tvrdnja, nego kao pitanje , kao to obia vaju govoriti oni koji prijete, kao kad netko ree:
3 4

Gentes per linfu*

s d l v l d u n

"

6. 2. Illud sane quod dictum est: Et nunc non deficient ex illis omnia, quae conati fuerint facere , non dictum est confirmando, sed tamquam interrogando, sicut solet a comminantibus diei, quemadmodum ait quidam: Non arma expedient totaque ex urbe sequentur? Sic ergo aecipiendum est, tamquam dixerit: Nonne omnia deficient ex illis, quae conati fuerint facere? Sed si ita dicatur, non exprimit comminantem. Verum propter tardiusculos addidimus particulam,
40 41

Nee l i se oruja latit i prognat iz cijeloga grada?

Dakle, taj izrijek treba shvatiti kao da je rekao: Nee h im sada zata jiti to god naume uiniti? A l i , kae l i se tako, ne izrie se prijetnja. Nego zbog onih koji su pospora shvaanja, dodali smo esticu - ne, kako bismo rekh nonne, jer ne moemo oznaiti sam glas onoga koji izgovara. Dakle, od te trojice ljudi, Noinih sinova, nastadoe na zem lji sedamdeset i tri - i l i zapravo sedamdeset i dva (kao to e raun
Post 1,26. Post 1,27. Post 11,6. (Vidi O Bojoj dravi, 16,4). Izvorno: Et nunc non deficient ex illis omnia quae conati fuerint facere. Augusti novo tumaenje je poneto nategnuto, a dotina dvosmislenost je neprevediva. Vergilije, Eneida, 4, 592. (Doslovan prijevod).
2 3 4 5 1

ideo antepon. M.

3 8

3 9

4 0

G e n 1, 26-27. G e n 11, 7. G e n 11, 6.

V E R G I L I T J S , Aen. 4, 592.

4 1

416

D E civ. DEI

16, 6 , 2 - 8 , 1

O DRAVI BOJOJ

16,

6,2 -

8,1

417

PL485

id est, Ne, ut diceremus, Nonne, quoniam voem pronuntiantis non possumus scribere. E x illis igitur tribus hominibus, Noe filiis, sep tuaginta tres, vel potius, ut ratio declaratura est, septuaginta duae gentes toti /demque linguae per terras esse coeperunt, quae crescen do et insulas impleverunt. Auctus est autem numerus gentium multo amplius quam linguarum. N a m et in Africa barbaras gentes in una lingua plurimas novimus. 7. E t homines quidem multiplicato genere humano ad insulas inhabitandas navigio transire potuisse, quis ambigat? Sed quaestio est de omni genere bestiarum, quae sub cura hominum non sunt neque sicuti ranae nascuntur ex terra, sed sola commixtione m a r i et feminae propagantur, sicut lupi atque huiusmodi cetera, quomodo post diluvium, quo ea, quae in arca non erant, cuncta deleta sunt, etiam in insulis esse po/tuerint, si reparata non sunt nisi ex his, quorum genera in utroque sexu arca servavit. Possunt quidem credi ad insulas natando transisse, sed proximas. Sunt autem quaedam tam longe positae a continentibus terris, ut ad eas nulla videatur natare potuisse bestiarum. Quod si homines eas captas secum advexerunt et eo modo ubi habitabant earum genera instituerunt venandi studio, fieri potuisse incredibile non est; quamvis iussu Dei sive permissu etiam opere angelorum negandum non sit potuisse transferri. Si vero t e r r a exortae sunt secundum originem primam, quando dixit Deus: Producat terra animam vivam , multo clarius apparet non tam reparandorum animalium causa quam figurandarum variarum gentium propter Ecclesiae sacramentum in arca fuisse omnia genera, si in insulis, quo transire non possent, multa animalia terra produxit.
as a t au 42

pokazati) - naroda i isto toliko jezika, pa svojim porastom oni napuie i otoke. N u porast broja naroda bijae vei od porasta broja jezi ka. Jer i ovdje u Africi znamo kako se mnoga barbarska plemena slue jednim jezikom. 7. Tko bi dvojio oko toga kako su ljudi - poto se razmnoio ljudski rod - mogli prijei plovilima da bi napuili otoke? A l i pitanje je o cijelome onome rodu ivotinja koje nisu pod ovjekovom skrbi, niti pak nastaju iz same zemlje poput aba, nego se raaju samo snoajem izmeu mujaka i enke, kao vukovi i sline zvijeri. Nakon Potopa, kojim su unitene sve ivotinje osim onih to bijahu u korab lji, kako je moglo biti tih ivotinja i na otocima, ako se nisu mogle naknaditi drukije nego od tih kojih vrste oba spola bijahu spaene u korablji. Moe se povjerovati kako su plivanjem prele do otoka, ali samo do onih najbliih. A l i postoje otoci to su tako daleko od kop nenih zemalja, te se ini da do tih nije mogla doplivati ni jedna od ivotinja. Nije nevjerojatno da se moglo dogoditi, kako bi ih ljudi uhvaene sa sobom prevezli i tako ondje gdje se nastanie i njihove rodove zasnovali, da bi ih mogli loviti; nu ne treba nijekati ni kako su ih - po Bojem nalogu i l i doputenju - mogli i aneli prenijeti. A k o su pak nastale i zemlje kao pri prvotnom postanku, kad Bog ree: Neka zemlja izvede iva bia , onda postaje mnogo bjelodanije, kako svi rodovi to bijahu u korablji i nisu tu bili toliko radi naknadbe ivotinja koliko radi oznaja razliitih naroda, zbog otajstva crkve, ako je na otocima zemlja proizvela mnoge ivotinje, koje dotle nisu mogle prijei.
1 2

An bestiae ad insulas natando transierint.

Da li su sav onaj rod ivotinja (koji u korablji bijae izbavljen od poplave Potopa) primili i otoci najudalje niji od kopna.

CC 508

A n et m o n struosa homi num genera ex Adam sint.

8. 1. Quaeritur etiam, utrum ex filiis Noe vel potius ex illo uno homine, unde etiam ipsi exstiterunt, propagata esse credendum sit quaedam monstrosa hominum genera, quae gentium narrat historia, sicut perhibentur quidam unum habere oculum in fronte media, quibusdam plantas versas esse post crura, quibusdam utriusque sexus esse naturam et dextram mammam virilem, sinistram muliebrem, vicibusque inter s e coeundo et gignere et parere; aliis ora non esse eosque per nares tantummodo halitu vivere, alios statura esse cubitales, quos Pygmaeos a cubito Graeci vocant, alibi quinquennes concipere feminas et octavum vitae annum non excedere. Item ferunt esse gentem, ubi singula crura in pedibus habent nec poplitem flectunt, et sunt mirabilis celeritatis; quos Sciopodas vocant, quod per aestum in terra iacentes resupini umbra se pedum protegant; quoav

8. 1. Isto tako se pita treba l i vjerovati da su od sinova Noinih (ili radije od onoga jednoga ovjeka od kojega i sami potekoe) na stali nekakvi udovini rodovi ljudi, o kojima govori poganska povi jest , kao oni o kojima se pria da imaju samo jedno oko nasred ela; ili stopala naopake okrenuta iza golijeni; ili koji su dvospolne naravi te im je desna dojka muka a lijeva enska i koji u uzajamnu snoaju naizmjence i zainju i raaju; ili opet oni koji nemaju usta pa ive diui samo kroz nosnice; ili kojima je stas visok svega lakat i koje Grci zovu Pigmejcima , po svojoj rijei za lakat; dok govore i o e nama to zatrudne u svojoj petoj godini i ne ive vie od osam godina. Kau i kako postoji narod kojemu stopala rastu iz jedne golijeni, koji
1 2

Da li su od potomstva Adamova ili od Noinih sinova mogli potei nekakvi udovi ni rodovi ljudi.

U starini se inae vjerovalo da sitnije ivotinje same od sebe nastaju u zemlji, vodi ili truleu. Augustin govori o takvom nastanku muha i pela (O Bojoj dravi, 15,27) te mieva, zmija i tipavaca. Inae Ovidije i Plinije govore o takvom nastanku aba. Post 1,24.
2

a t

a u

a v

H i c in M incipit cap. 7. nec M. e terra M. inter se] alternis M.

Dotini niz ljudskih udovita potie od Plinija (Prirodoslovlje, 7,2,10-30); jednooki ljudi su Arimaspi; umljaci iz Abarimona imaju obrnuta stopala; dvospolci su A n drogini; oni bez usta su Astomi; zatim pigmeji, pa ene djevojice - Calingi; onda hitri trkai zvani Monocoli, po jednoj svojoj nozi, a Sciapodae, zbog sjene koju su stvarali svojim golemim stopalima; pa bezvrati ljudi s oima na ramenima. I Aulo Gelije (Atike noi, 9,4,6-10) navodi - oslanjajui se dijelom i na Plinija - slina udovita, uz ljude lajavce sa pseim glavama, koji ive u gorama Indije. Te Augustin naziva Cynocephali, to je obino ime majmuna babuna i egipatskog boga Anubisa. O udesima u neivoj naravi Augustin govori u istom djelu (O Bojoj dravi, 21,5). Gr. nvy\ir\ (lakat); J i v y u m - pigmejci.
2 01

418

DECIV. DEI

16,

8,1 -

8,2

O DRAVI BOJOJ

16,

8,1 -

8,2

419

PL 486

cc 509

sdam sine cervice oculos habentes in umeris, et cetera hominum vel quasi hominum genera, quae in mari/tima platea Carthaginis musivo picta sunt, ex libris deprompta velut curiosioris historiae. Quid dicam de Cynocephalis, quorum canina capita atque ipse latratus ma gis bestias quam homines confitetur? Sed omnia genera hominum, quae dicuntur esse, credere non est necesse. Verum quisquis uspiam nascitur homo, id est animal rationale mortale, quamlibet nostris inusitatam sensibus gerat corporis formam seu colorem sive motum sive sonum sive qualibet vi, qualibet parte, qualibet qualitate naturam : ex / illo uno protoplasto originem ducere nullus fidelium dubi taverit. Apparet tamen quid in pluribus natura obtinuerit et quid sit ipsa raritate mirabile.
az

ita et gentes si quae sint.

PL 487 CC510

8. 2. Qualis autem ratio redditur de monstrosis apud nos hominum partubus, tali de monstrosis quibusdam gentibus reddi potest. Deus enim creator est omnium, qui ubi et quando creari quid oporteat vel oportuerit, ipse novit, sciens universitatis pulchritudinem quarum partium vel similitudine vel diversitate contexat. Sed qui totum inspicere non potest, tamquam deformitate partis offenditur, quoniam cui congruat et quo referatur ignorat. Pluribus quam quinis digitis in manibus et pedibus nasci homines novimus; et haec levior est quam u l l a distantia; sed tamen absit, ut quis ita desipiat, ut existimet in numero humanorum digitorum errasse Creatorem, quamvis nesciens cur hoc fecerit. Ita etsi maior diversitas oriatur, scit ille quid egerit, cuius opera iuste nemo reprehendit. Apud Hipponem Diarrhytum est homo quasi lunatas habens plantas et in eis binos tantummodo digitos, similes et manus. S i aliqua gens tali es set, illi curiosae atque mirabili adderetur historiae. N u m igitur istum propter hoc negabimus ex illo uno, qui primus creatus est, esse propagatum? Androgyni, quos etiam Hermaphroditos nuncupant, quamvis ad modum rari sint, difficile est tamen ut temporibus de sint, in quibus sic uterque sexus apparet, ut, ex quo potius debeant accipere nomen, incertum sit; a meliore tamen, hoc est a masculino, ut appellarentur, loquendi consuetudo praevaluit. Nam nemo umquam Androgynaecas aut Hermaphroditas nuncupavit. Ante annos aliquot, nostra certe memoria, in Oriente duplex homo natus est su perioribus membris, inferioribus simplex. Nam duo erant capita, duo pectora, quattuor manus, venter autem unus, et pedes duo, sicut uni homini; et tamdiu vixit, ut multos ad eum videndum fama contraheret. Quis autem omnes commemorare possit humanos fetus longe dissimiles his, ex quibus eos natos esse certissimum est? Sicut ergo haec ex illo uno negari non possunt originem ducere, ita quaecumque gentes in diversitatibus corporum ab usitato naturae cursu, quem plures et prope omnes tenent, velut exorbitasse traduntur, / si definitione illa includuntur, ut rationalia animalia sint atque mortalia, ab eodem ipso uno primo patre / omnium stirpem trahere confitenb a b b
a z

ne svijaju koljeno, a ipak su zaudno brzi. Te nazivaju i Skiapodae (Sjenonogi), jer kad za sparine lee poleice na zemlji titi ih sjena vlastitih stopala; postoje i ljudi bez vrata, s oima na ramenima, te ostali rodovi ljudi ili nazovi-ljudi, to su oslikani na mozaiku obalnog etalita u Kartagi, preuzeti iz knjiga o primjerima prirodnih zanimlji vosti. Sto da kaem o psoglavcima , kojih psee glave i lave poka zuju kako su vie zvijeri negoli ljudi? Nije dakako potrebno vjerovati u sve te vrste ljudi, o kojima se pria kako postoje. Pa ipak, koji god se ovjek bilo gdje rodio (to jest: razuman i smrtan ivi stvor), koliko god se neobinim inio naim sjetilima - tjelesnim oblikom, bojom, gibanjem, glasom, ili bilo kojim svojstvom, bilo kojim dijelom ili bilo kojom naravnom znaajkom - neka nitko od vjernika ne sumnja da je i tomu podrijetlo od onoga prvostvorenika. Meutim, bjelodano je to je u veini po prirodi uobiajeno, a to je po samoj rijetkosti udnovato.
3 4

2. Isti razlog koji se navodi za udovine ljudske porode meu nama, moe se navesti i o nekim udovinim narodima. Bog je naime stvori telj svega, i O n sam zna gdje i kada togod treba ili je trebalo stvoriti, znajui od kojih se dijelova tka - bilo u slinosti ili u razliitosti krasota sveukupnosti. A l i onaj tko ne moe nazrijeti cjelinu, kao da se vrijea izoblienou pojedinoga dijela, jer ne zna s ime se to slae i prema emu se odnosi. Poznajemo mnoge ljude koji se raaju s vie od pet prstiju na rukama i nogama, to je tek neznatan odstup od obinoga; ali ni pod ivu glavu, da bi tkogod toliko skrenuo te pomislio kako je Stvoritelj pogrijeio u broju ljudskih prstiju, iako ne zna zato je Stvoritelj tako uinio. Isto tako, ako izbije ak i vee odstupanje, znade to je uinio onaj kojega djelo nitko nema pravo koriti. U Hiponu Zaritu ivi ovjek sa stopalima u obliku polumjese ca, i samo s po dva prsta na svakome, a isto tako i na rukama. K a d bi postojao nekakav rod takvih, pridao bi se povijesti neobinosti i udesa. Hoemo l i onda zbog toga nijekati, kako je ovaj potekao od onoga jednoga koji je prvi stvoren?
5

Androgyni, koje nazivaju i hermafroditima, iako su poprilina rijet kost, ipak je teko nai razdoblja u kojima manjkaju; u njih se oba spola tako pokazuju, te nije izvjesno kojim ih spolom treba nazvati; nu, u govornome je obiaju prevladalo da se nazivaju jaim, naime mukim spolom, jer jo ih nitko nije nikad nazvao androgynaecae ili hermafroditae. Prije nekoliko godina (a svakako u moje vrijeme) na Istoku se rodio ovjek dvostruk po gornjim, a jednostruk po donjim udovima. Imao je naime dvije glave, dvoja prsa, etiri ruke, ali jedan trbuh i dvije noge, kao u jednog ovjeka; a ivio je toliko dugo da je glas o njemu privukao mnoge to su dolazili vidjeti ga. A tko bi naveo sve ljudske potomke to su uveliko razliiti od onih koji ih nedvoj beno rodie? I kao to se, dakle, ne moe nijekati da je tima podrijeCynocephali. Gr. jtQWTOjrXocGTOc;, lat. protoplastus Adam, prvostvoreni ovjek. N a sjevernoj obali Afrike nalazila su se dva grada s imenom Hipon. Jedan bijae Hippo Regius (dananji Bone u Aliru), gdje je Augustin bio biskup; drugi bijae Hippo Diarrhytus (ili Zaritus), udaljen sto milja na istok, to je dananja Bizerta u Tunisu.
4 5 3

b a

b b

naturae M. illa M. Zaritum CC.

420

D E CIV. D E I

16, 8,2 - 9

O DRAVI BOJOJ

16,

8,2 - 9

421

dum est, si tamen vera sunt quae de illarum nationum varietate et tanta inter se atque nobiscum diversitate traduntur. N a m et simias et cercopithecos et sphingas si nesciremus non homines esse, sed bestias, possent i l l i historici de sua curiositate gloriantes velut gen tes aliquas hominum nobis impunita vanitate m e n t i r i . Sed si homi nes sunt, de quibus illa mira conscripta sunt: quid, si propterea Deus voluit etiam nonnullas gentes ita creare, ne in his monstris, quae apud nos oportet ex hominibus nasci, eius sapientiam, qua natu ram fingit humanam, velut artem cuiuspiam minus perfecti opificis, putaremus errasse? Non itaque nobis videri debet absurdum, ut, quemadmodum in singulis quibusque gentibus quaedam monstra sunt hominum, ita in universo genere humano quaedam monstra sint gentium. Quapropter ut istam quaestionem pedetentim cauteque concludam: aut illa, quae talia de quibusdam gentibus scripta sunt, omnino nulla sunt; aut si sunt, homines non sunt; aut ex Adam sunt, si homines sunt.
43 bc

Quidam de antipodis fabulantur.

PL 488

9. Quod vero et antipodas esse fabulantur, id est homines a contrari parte terrae, ubi sol oritur, quando occidit nobis, adversa pedibus nostris calcare vestigia: nulla ratione credendum est. Neque hoc ulla historica cognitione didicisse se affirmant, sed quasi ratiocinando coniectant, eo quod intra convexa caeli terra suspensa sit, eumdemque locum mundus habeat et infimum et medium; et ex hoc opinantur alteram terrae partem, quae infra est, habitatione hominum carere non posse. Nec attendunt, etiamsi figura conglobata et rutunda mundus esse credatur sive aliqua ratione monstretur, non tamen esse consequens, ut etiam ex illa parte ab aquarum congerie nuda sit terra; deinde etiamsi nuda sit, neque hoc statim necesse esse, ut ho mines habeat. Quoniam nullo modo Scriptura ista mentitur, quae narratis praeteritis facit fidem eo, quod eius praedicta complentur, nimisque absurdum est, ut dicatur aliquos homines ex hac in illam partem, Oceani immensitate traiecta, navigare ac pervenire potuisse, ut etiam illic ex uno illo primo homine genus institueretur huma num. Quapropter inter illos tune hominum popu /los, qui per septua-

tlo od onoga jednoga, isto tako vrijedi i za bilo koje narode (o kojima se pripovijeda da su raznolikou tjelesa skrenuli s uobiajenog puta prirode, kojega se dre mnogi i gotovo svi ljudi), ako se ukljuuju u ono odreenje, da su razumna i smrtna iva bia, onda se mora pri znati da im je podrijetlo od jednog te istoga prvog oca svih ljudi, ukoliko je istinito ono to se pria o raznolikostima tih naroda, te o golemoj razlici medu njima samima i izmeu njih i nas. Naime, i same opice i dugorepe majmune i sfinge (kad ne bismo znali kako to nisu ljudi, nego zvijeri) - razmeui se svojom zbirkom zanimljivosti - ta kvi bi prirodoslovci nekanjenom tatinom nama podvalili kao neka kva ljudska plemena. A l i ako i jesu ljudi oni o kojima su zapisana ta udesa, to onda ako je Bog zbog toga ushtio da neka plemena stvori ak i takvima, kako mi - u sluaju onih udovita to se nudno ra aju meu nama ljudima - ne bismo pomislili, da je zastranila njegova mudrost kojom tvori ljudsku narav, kao da je umijee kojega manje savrena tvoritelja? Stoga nam se ne treba initi besmislenim, da kao to meu pojedinim plemenima ima ljudskih udovita tako i u cjelo kupnome ljudskome rodu bivaju i neka udovina plemena. Stoga, da pomalo i oprezno zavrim dotino pitanje: i l i one stvari koje se piu o takvim plemenima, uope ne postoje; ili ako postoje, posrijedi nisu ljudi; ili pak, ako jesu ljudi, onda potjeu od Adama.

9. Ono pak to priaju kako postoje protunoci (to jest: ljudi sa suprotnoga dijela Zemlje, gdje Sunce izlazi kada nama zalazi, koji ostavljaju tragove stopala suprotno naima) nema nikakva razloga da se vjeruje. T i ne tvrde kako su to doznali po ikakvoj povijesnoj spo znaji, nego nagaaju o tome domiljenjem, a prema nazoru da Zemlja visi unutar nebeske okruglice, tako da su iste najnia i srednja toka svijeta; na temelju toga misle kako onaj drugi dio Zemlje to se nalazi ispod ne moe biti bez ljudskih stanovnika. Oni ne zamjeuju da ak ako se i povjeruje i l i kakvim dokazom pokae kako je svijet okrugla oblika ili zaobljen, iz toga ipak ne slijedi da ta druga strana nije pre krivena nakupinom voda; a zatim, ak i da je gola, nije odmah zbog toga nudno i da ima ljudi. Jer, nipoto ne lae Pismo, kojega je vjerodostojnost o prolim dogaajima potvrena ispunjenim prorotvima, dok je odve besmisleno i rei, kako bi neki ljudi mogli odavde - preavi neizmjernost Oceana - ploviti i stii onamo, kako bi se i ondje, od onoga jednoga ovjeka, zasnovao ljudski rod. Zbog toga, meu tim tadanjim ljudima (koji bijahu podijeljeni na sedam-

Treba li vjerovati kako postoje protunoci, u niem dijelu Zemlje, to je suprotna naem stanitu.

patet M.

4 3

C f . P L I N I U S S E N . , Nat

hist 8, 21, 72-76.

O d Aristotela do Ptolomeja vjerovalo se kako je Zemlja okrugla (sfera), te da se oko zemaljske okruglice okretala okruglica neba. Tvrdilo se kako na suprotnoj strani zemlje prebivaju protunoci (antipodae). A l i , nakon 150. po Kristu prevladao je stariji nazor o zemlji kao disku, na kojem poiva izvrnuto nebo. Kranski pisac Laktancije se rugao ideji o protunocima, te misliocima koji su tvrdili da su zemlja i nebo okrugli. Augustin je inae tvrdio kako za krane nije vano koji je od ta dva nazora toan, uz uvjet da se ne grijei protiv Biblije.

422

D E CIV. D E I

16, 9 - 10,2

O DRAVI BOJOJ

16, 9 - 10,2

423

CC511

ginta duas gentes et totidem linguas colliguntur fuisse divisi, quaeramus, si possumus invenire, illam in terris peregrinantem civitatem Dei, quae usque ad diluvium arcamque perducta est atque in filiis Noe per eorum benedictiones perseverasse monstratur, maxime in maximo, qui est appel/latus Sem, quando quidem Iapheth ita benedictus est, ut in eius , fratris sui, domibus habitaret.
bd

deset i dva naroda i isto toliko jezika) pogledajmo moemo l i nai onaj grad Boji to hodoasti zemljom; mi smo ga pratili sve do Po topa i do korablje i pokazali kako traje u sinovima Noinim, preko njihovih blagoslova, najvie u najstarijem, koji je nazvan Sem, dok je opet Jafet tako blagoslovljen, da prebiva u nastambama svojeg brata. 10. 1. Stoga treba pratiti niz narataja od samoga ema, kako bi nam pokazao grad Boji nakon Potopa, kao to nam je niz narataja od onoga to je nazvan et pokazao to prije Potopa. Zbog toga Sveto pismo, poto nam je pokazalo zemaljski grad u Babilonu, to jest u zbrci, iznova se vraa praocu emu i odatle reda narataje sve do Abrahama, spomenuvi i broj godina to protekoe dok se svakomu od tih nije rodio sin koji pripada tome nizu te koliko je koji ivio. A tu zaista treba prepoznati ono o emu sam ranije obeao da u obja sniti , zato je o Heberovim sinovima reeno: Jednom bijae ime Peleg, jer se za njegova vijeka zemlja razdijelila. Jer to se drugo moe podrazumijevati time da je zemlja razdijeljena, ako ne raznoli kost jezika?
1 2

Ex Sem et Heber generatio nes enumerantur.

10. l.Tenenda est igitur series generationum ab ipso Sem, ut ipsa ostendat post diluvium civitatem Dei, sicut eam series generationum ab illo, qui est appellatus Seth, ostendebat ante diluvium. Propter hoc ergo Scriptura divina cum terrenam civitatem in Babylone, hoc est in confusione, monstrasset, ad patriarcham Sem recapitulando revertitur et orditur inde generationes usque ad Abraham, commemorato etiam numero annorum, quanto quisque ad hane seriem pertinentem filium genuisset quantoque vixisset. Ubi certe agnoscendum est, quod ante promiseram, ut appareat quare sit dictum de filiis Heber: Nomen unius Phalech, quia in diebus eius divisa est ter ra . Quid enim aliud intellegendum est terram esse divisam nisi diversitate linguarum? Omissis igitur ceteris filiis Sem ad hane rem non pertinentibus illi connectuntur in ordine generationum, per quos possit ad Abraham perveniri; sicut illi connectebantur ante di luvium, per quos perveniretur ad Noe generationibus, quae propagatae sunt ex illo Adam filio, qui est appellatus Seth. Sic ergo incipit generationum ista contextio: Et hae generationes Sem. Sem filius cen tum annorum, cum genuit Arphaxat, secundo anno post diluvium. Et vixit Sem, postquam genuit Arphaxat, quingentos annos et genuit fi lios et filias et mortuus est . Sic exsequitur ceteros dicens, quoto quisque anno vitae suae filium genuerit ad istum generationum ordinem pertinentem, qui pertendit ad Abraham, et quot annos postmodum vixerit, intimans eum filios filiasque genuisse; ut intellegamus unde potuerint populi acerescere, ne in paucis qui commemorantur hominibus oceupati pueriliter haesitemus, unde tanta spatia terrarum atque regnorum repleri potuerint de genere Sem, maxime prop ter Assyriorum regnum, unde Ninus ille Orientalium domitor usquequaque populorum ingenti prosperitate regnavit et latissimum ac fundatissimum regnum, quod diuturno tempore duceretur, suis posteris propagavit.
44 45

O emovu narataju, u kojega se potom stvu grad Boji kree prema Abrahamu.

Dakle, ispustivi ostale emove sinove koji ne pripadaju samoj ovoj stvari, u poretku narataja povezuju se oni tako da se moe preko njih stii do Abrahama; upravo kao to se oni prije Potopa povezi vahu da se preko njih stigne do Noe, naratajima to potekoe od onoga Adamova sina koji je nazvan et. Ovako, dakle, poinje taj niz narataja: Ovo su potomci emovi: kad je emu bilo sto godina - dvije godine^ poslije Potopa - rodi mu se Arpakad. Po roenju Arpakadovu em je ivio petsto godina, te mu se rodilo jo sinova i keri, i umre. Tako se nastavlja s ostalima govorei u kojoj se godini ivota kojemu rodio sin to pripada istome redu narataja, koji se protee do Abrahama, te koliko je godina ivio nakon toga, spome nuvi kako su mu se raali sinovi i keri, a da bismo razumjeli odakle je uzmoglo puanstvo prirastati, tako te ne bismo (zabavljeni onom nekolicinom ljudi to su spomenuti) djetinjasto se udili otkud su se tolika prostranstva zemalja i kraljevstava mogla ispuniti od emova roda, i jo najvie zbog kraljevstva Asiraca, odakle je i onaj N i n (po bjednik nad svim istonim narodima koliko god ih bijae) vladao s golemim uspjehom, pa ostavio svojim potomcima najprostranije i naj postojanije kraljevstvo, koje trajae veoma dugo vremena.
3 4

Qui sint tempo rum articuli in generationi bus. PL 489 CC512

10. 2. Sed nos, ne diutius quam opus est immoremur, non quot annos quisque in ista generationum serie vixerit, sed quoto anno vi tae suae genuerit filium, hoc ordine memorandum tantummodo ponimus, ut et numerum annorum a transacto diluvio usque ad / Abra ham colligamus et praeter illa, in quibus / nos cogit necessitas immorari, breviter alia cursimque tangamus. Secundo igitur anno post diluvium Sem genuit Arphaxat; Arphaxat autem, cum esset centum
be b f
b d

2. A l i i mi - kako se ne bismo zadrali vie nego l i je potreba - ne biljeimo koliko je godina ivio koji u tome nizu narataja, nego u kojoj mu se godini ivota rodio sin, da bismo s pomou takvoga niza izraunali broj godina od kraja Potopa do Abrahama, dok emo samo ukratko i usput spomenuti i ostalo na to nas nagoni potreba. Dakle, druge godine nakon Potopa emu se rodio Arpakad; kad je Arpakadu bilo stotinu i trideset godina, rodi mu se Kajinan; a kad je
1 2 3 4

b e

b f

eiusdem M. propter M. c u m esset centum annorum add. M.

V i d i O Bojoj dravi, 16,3. Post 10,25. Post 11,10. O tome vidi O Bojoj dravi, 4,6.

424

D E CIV. D E I

16, 10,2 - 10,3

O DRAVI BOJOJ

16,

10,2 -

10,3

425

triginta quinque annorum, genuit Cainan; qui cum esset centum tri ginta, genuit Sala; porro etiam ipse Sala totidem annorum erat, quando genuit Heber; centum vero et triginta et quattuor agebat an nos Heber, cum genuit Phalech, in cuius diebus divisa est terra; ipse autem Phalech vixit centum triginta, et genuit Ragau; et Ragau cen tum triginta duo, et genuit Seruch; et Seruch centum triginta, et ge nuit Nachor; et Nachor septuaginta novem, et genuit Thara; Thara autem septuaginta, et genuit Abram ; quem postea Deus mutato vocabulo nominavit A b r a h a m . Fiunt itaque anni a diluvio usque ad Abraham mille septuaginta et duo secundum vulgatam editionem, hoc est interpretum Septuaginta. In hebraeis autem codicibus longe pauciores annos perhibent inveniri, de quibus rationem aut nullam aut difficillimam reddunt.
46 47

ovomu bilo sto i trideset godina, rodi mu se elah; kad je opet elahu bilo isto toliko godina, rodi mu se Eber ; kad su Eberu bile stotinu trideset i etiri godine, rodi mu se Peleg, za ijih je dana zemlja podi jeljena; sam je Peleg ivio stotinu i trideset godina i rodio mu se Ren; a Ren je ivio stotinu trideset i dvije godine i rodio mu se Serug; Serug je ivio stotinu i trideset godina i rodio mu se Nahor; a Nahor je ivio sedamdeset i devet godina i rodio mu se Terah; a Terah je ivio sedamdeset godina i rodio Abrama (kojega je Bog kasnije, pro mijenivi mu ime, nazvao Abrahamom) . Te je tako od Potopa do Abrahama ukupno tisuu sedamdeset i dvije godine prema uobiaje nom predloku, to jest prema Sedamdesetorici prevoditelja. Meu tim, kau kako se u hebrejskim rukopisima nalazi mnogo manji broj godina, o emu se i l i ne moe navesti nikakvo objanjenje ili se ono moe veoma teko prihvatiti.
5 6 7

An fuerit Dei adAbraham^

06

10. 3. Cum ergo quaerimus in illis septuaginta duabus gentibus civitatem Dei, non possumus affirmare illo tempore, quo erat eis labium unum, i d est loquela una, tune iam genus humanum alienatum fuisse a cultu veri Dei, ita ut in soli istis generationibus pietas vera remaneret, quae descendunt de semine Sem per Arphaxat et tendunt ad Abraham; sed ab illa superbia aedificandae turris usque in cae lum, qua impia significatur elatio, apparuit civitas, hoc est societas, impiorum. Utrum itaque ante non fuerit an latuerit, an potius utraque permanserit, pia scilicet in duobus filiis Noe, qui benedicti sunt, eorumque posteris; impia vero in eo, qui maledictus est, atque eius progenie, ubi etiam exortus est gigans venator contra Dominum, non est diiudicatio facilis. Fortassis enim, quod profeeto est credibilius, et in filiis duorum illorum iam tune, antequam Babylonia coepisset institui, fuerunt contemptores Dei, et in filiis Cham cultores Dei; utrumque tamen hominum genus terris numquam defuisse credendum est. S i quidem et quando dictum est: Omnes deelinaverunt, si mul inutiles facti sunt; non est qui faciat bonum, non est usque ad 48 unum , in utroque Psalmo, ubi haec verba sunt, et hoc legitur: Non ne cognoscent omnes, qui operantur iniquitatem, qui devorant popu-

3. Stoga, kada meu onih sedamdeset i dva plemena traimo grad Boji, ne moemo pouzdano tvrditi kako u ono doba, dok im bijae jedan jezik (to jest jedan govor), ljudski rod ve bijae toliko otuen od tovanja pravoga Boga, tako te je istinska pobonost ostala samo u onim naratajima to potekoe od Semova sjemena, preko Arpakada, vodei do Abrahama; ali od one oholosti, da se izgradi toranj sve do neba, ime se oznauje bezbono uzdizanje, pojavio se grad, to jest zajednica bezbonika. D a li toga grada ranije nije bilo i l i pak bijae skriven, ili su prije postojala oba grada (naime: onaj poboni u obojici Noinih sinova koji su blagoslovljeni te u njihovim potomci ma; a onaj bezboni grad u onome sinu koji je proklet te u njegovu potomstvu, meu kojim se podigao i onaj velmoa lovac protiv Go spodina) - nije lako odluiti. Ili moda - to je zaista vjerojatnije - i meu sinovima te dobre dvo jice, ak i prije gradnje Babilona, bijahu preziratelji Boga, doim meu Harnovim sinovima - tovatelji Boga; pa tako treba vjerovati kako na zemlji nije nikad manjkalo ni jednoga od ta dva roda ljudi. I doista, kad je reeno: No svi skrenue zajedno, svi se pokvarie: nitko da ini dobro - nikoga nema, u oba psalma (u kojima su te rijei) mi itamo: Nee l i se urazumiti svi to bezakonje ine, koji prodiru narod moj kao da jedu kruha? Dakle, postojae i tada na rod Boji. Zbog toga ono to je reeno: nitko da ini dobro - nikoga nema, kae se o sinovima ljudi, a ne sinovima Bojim. Jer prije toga je reeno: Bog s nebesa gleda na sinove ljudske, da vidi ima li tko razuman Boga da trai, a zatim su dodane rijei koje pokazuju kako su odbaenici sva djeca ljudska (to jest oni to pripadaju gradu koji ivi po ovjeku, a ne po Bogu).
8

cc 513

lum meum in cibo panis? '. Erat / ergo etiam tune populus Dei. Unde illud, quod dictum est: Non est qui faciat bonum, non est usque ad unum, de filiis hominum dictum est, non de filiis Dei. Nam praemissum est: Deus de caelo prospexit super filios hominum, ut videret si est intellegens aut requirens Deum , ac deinde illa subiuncta, quae
49

50

PL 490

omnes filios hominum, i d est, ad civitatem pertinentes, quae vivit secundum hominem, non secundum Deum, reprobos esse demonstrant.

4 6

Cf 47 c 48 n Ps Ps Ps
r 5 0

Gen 11 10-26. __ ' c n \ ci i 13, 3; 52, 4. 13, 52; 52, 5. 13, 2; 52, 3.
1 7

g a 5

Heber (kako stoji u Augustina). Post 11,10-26. JJ dravi, 16,2. Augustinov stari latinski predloak Biblije, njegov uobiajeni predloak (vulgata editio) pridrava se Septuaginte, dok se Jeronimova V u l t a pridrava hebrejskog predloka. ^ p 14 (13), 3.4.2; 53 (52), 4.5.3.
6 7 v i d i 0 B s

x l i

426

DECIV. DEI

16,

11,1 -

11,2

O DRAVI BOJOJ

16,

11,1-11,2

427

An lingua hebraea ex Heber fuerit...

11. 1. Quamobrem sicut lingua una cum esset omnium, non ideo filii pestilentiae defuerunt; nam et ante diluvium una erat lingua, et tamen omnes praeter unam Noe iusti domum deleri diluvio meruerunt: ita, quando merito elatioris impietatis gentes linguarum diversitate punitae atque divisae sunt et civitas impiorum confusionis no men accepit, hoc est, appellata est Babylon, non defuit domus Heber, ubi ea quae antea fuit omnium lingua remaneret. Unde, sicut supra memoravi , cum coepissent enumerari filii Sem, qui singuli gentes singulas procrearunt, primus est commendatus Heber, cum sit abnepos ipsius, hoc est ab illo quintus inveniatur exortus. Quia ergo in eius familia remansit haec lingua, divisis per alias linguas ceteris gentibus, quae lingua prius humano generi non immerito creditur fuisse communis, ideo deinceps Hebraea est nuncupata. Tune enim opus erat eam distingui ab aliis linguis nomine proprio, sicut aliae quoque vocatae sunt nominibus propriis. Quando autem erat una, nihil aliud quam humana lingua vel humana locutio vocabatur, qua sola universum genus humanum loquebatur.
51 b g

11. 1. Prema tome, kao to kad bijae jedan jezik svima, nije zbog toga manjkalo 'sinova poasti' - jer prije Potopa bijae jedan jezik, pa ipak su svi osim jednoga doma pravednoga Noe bili zasluili propast u Potopu - isto tako, kada narodi zbog uznosita bezboja bijahu kanjeni raznolikou jezika te razdijeljeni i grad bezbonika dobi ime Zbrka, naime bude nazvan Babilon, bijae tu dom (H)eberov, gdje ostade jezik to prije bijae zajedniki svima. Otuda, kao to ve ranije spomenuh , kad se bijahu nabrajali emovi sinovi, koji pojedince utemeljie pojedina plemena, (H)eber je spomenut prvi, iako je njegov prapraunuk, to jest nalazi se u petome narataju od njega. I budui da je dakle u njegovoj obitelji ostao taj jezik - dok ostala plemena bijahu razdijeljena razliitim jezicima - , naime jezik 0 kojem se s pravom vjeruje da bijae ranije zajedniki cijelome ljud skomu rodu, on je zbog toga poslije i nazvan hebrejskim. Tada naime 1 bijae potrebno razlikovati ga vlastitim imenom od ostalih jezika, kao to su i ostali nazvani svaki svojim imenom. Doim kad bijae jedan jedini jezik, nije se nazivao nikako drukije, nego ljudski jezik ili ljudski govor, kojim je jedinim govorio cijeli ljudski rod.
1

O tome kako prvotno bijae u porabi meu ljudima onaj jezik to se poslije prema Heberu nazva hebrejskim, koji u njegovoj obitelji ostade nepromijenjen kad ono nastade razliitost meu jezicima.

... quae ante di luvium com munis fuerat.

CC514

PL 491

11. 2. Dixerit aliquis: S i in diebus Phalech filii Heber divisa est terra per linguas, id est homines, qui tune erant in terra, ex eius nomine potius debuit appellari lingua illa, quae fuit omnibus ante communis. Sed intellegendum est ipsum Heber propterea tale no men imposuisse filio suo, ut vocaretur Phalech, quod interpretatur Divisio, quia tune ei natus est, quando per linguas terra divisa est, id est ipso tempore, ut hoc sit quod dictum est: In diebus eius divisa est terra . N a m nisi adhuc Heber viveret quando linguarum facta est multitudo, non ex eius nomine nomen aeciperet lingua, quae apud / illum potuit permanere. Et ideo credenda est ipsa fuisse prima illa communis, quoniam de poena venit illa multiplicatio mutatioque lin guarum et utique praeter hane poenam esse debuit populus Dei. Nec frustra lingua haec est, quam tenuit Abraham, nec in omnes suos filios transmittere potuit, sed in / eos tantum, qui propagati per Ia cob et insignius atque eminentius in Dei populum coalescentes Dei Testamenta et stirpem Christi habere potuerunt. Nec Heber ipse eamdem linguam in universam progeniem suam refudit, sed in eam tantum, cuius generationes perducantur ad Abraham. Quapropter etiamsi non evidenter expressum est fuisse aliquod pium genus ho minum, quando ab impiis Babylonia condebatur, non ad hoc valuit haec obscuritas, ut quaerentis fraudaretur, sed potius ut exerceretur intentio. Cum enim legitur unam fuisse linguam primitus omnium et ante omnes filios Sem commendatur Heber, quamvis ex illo quintus oriatur, et Hebraea vocatur lingua, quam Patriarcharum et Prophetarum non solum in sermonibus suis, verum etiam in Litteris sacris custodivit auctoritas: profeeto, cum quaeritur in divisione lin guarum, ubi lingua illa remanere potuerit, quae fuit ante communis;
52

2. Rekao bi tkogod: A k o je u danima Pelega, sina (H)eberova, razdi jeljena zemlja po jezicima, to jest po ljudima koji tada bijahu na zem lji, onda bi se radije po njegovu imenu trebao nazvati jezik koji ranije bijae zajedniki svima. A l i treba razumjeti zbog ega je sam (H)eber dao takvo ime svojem sinu, da se zove Peleg, to znai 'dioba', jer mu je on roen tada kad je zemlja podijeljena po jezicima, to jest u ono vrijeme, kako bi odgovaralo onomu to je reeno: U njegove dane razdijeljena je zemlja. Naime, da (H)eber nije jo ivio kad je nastalo mnotvo jezika, onda njegovim imenom ne bi bio nazvan onaj jezik to je uzmogao preostati u njegovu domu. I stoga valja vjerovati kako to bijae i onaj prvi zajedniki jezik, jer po kazni dode ona umnoba i mijena jezika, a naravno da je narod Boji morao biti izuzet od te kazne.
2

b h

I nije uzalud to jezik kojim je govorio Abraham, a nije ga mogao prenijeti svima svojim sinovima, nego samo onima to su roeni preko Jakova, i koji, ujedinjujui se sve bjelodanije i istaknutije u narod Boji, mogahu se pridravati Bojeg zavjeta i odravati rod Kristov. A ni sam (H)eber nije mogao isti jezik prenijeti cjelokupnom svojem potomstvu, nego samo onomu kojega narataji vode do Abra hama. Zbog toga, iako nije otvoreno izreeno kako postojae neka kav poboan ljudski rod kad ono bezbonici osnovae Babilon, ta nejasnoa ne treba obmanjivati istraivaa, nego dapae treba poticati njegovu nakanu. Budui da naime itamo kako prvotno bijae jedan jezik zajedniki svima, a prije svih ostalih emovih sinova spominje se (H)eber (iako je on iz petoga narataja potekla od njega), i hebrej skim se naziva onaj jezik koji ugledom svojim praoci i proroci sau vae ne samo u svojem govoru nego i u svetim spisima, - onda zaista, kad se pita gdje je mogao, pri razdiobi jezika, preostati onaj jezik to
Vidi O Bojoj dravi, 16,3. Postanak, 10,25. V i d i O Bojoj dravi, 16,3.

b g

commemoratus M.

b h

abM.

428

DE

civ.

DEI

16, 1 1 , 2 - 11,3

O DRAVI BOJOJ

16,

11,2 -

11,3

429

quae sine ulla dubitatione ubi remansit, non ibi fuit illa poena, quae facta est mutatione linguarum; quid aliud occurrit, nisi quod in huius gente remanserit, a cuius nomine nomen accepit, et hoc iustitiae gentis huius non parvum apparuisse vestigium, quod, cum aliae gentes plecterentur mutatione linguarum, ad istam non pervenit tale supplicium?

prije bijae zajedniki (a bez ikakve dvojbe: ondje gdje on preostade, tu ne bijae one kazne do koje doe mijenom jezika) - koji drugi odgovor dolazi u pamet, ako ne taj kako ostade u onome rodu po kojega imenu i sam bi nazvan, pa tako nije malen dokaz pravednosti ovoga roda to on sam - dok ostala plemena pogodi mijena jezika ne potpade pod takvu kaznu? 3. A l i sad izbija druga tekoa; kako su (H)eber i njegov sin Peleg uzmogli utemeljiti posebna plemena, ako je obojici ostao isti jezik? I doista, jedno je hebrejsko pleme nastajalo od (H)ebera sve do Abra hama, a zatim preko Abrahama sve dok Izrael ne postade velikim narodom. Kako su onda svi sinovi, koji su spomenuti od trojice Noi nih sinova, osnovali pojedina plemena, ako (H)eber i Peleg ne osnovae zasebnih plemena? Svakako je vjerojatnije to da je onaj velmoa Nimrod i sam zasnovao svoje pleme, ali je zbog izvrsnosti svoje vlada vine i tjelesne snage zasebno spomenut i istaknut, kako bi ostao broj od sedamdeset i dva plemena i jezika. Doim Peleg nije spomenut zbog toga to je zasnovao pleme - jer njegovo je isto hebrejsko pleme kao i hebrejski jezik - nego zbog znamenitog vremena, budui da je u njegove dane zemlja razdijeljena. Isto nas tako ne treba zbunjivati, kako je velmoa Nimrod mogao ivjeti u ono doba kad je osnovan Babilon i kad je dolo do zbrke u jezicima te zbog nje do diobe plemena. Zbog toga to je (H)eber esti po naratajima od Noe, a Nimrod etvrti, ne znai kako nisu mogli ivjeti u isto doba. Takvo se to dogaa, naime: da su vie ivjeli gdje je bilo manje narataja, a manje gdje ih bijae vie; i l i su pak kasnije raani gdje ih je bilo manje, a prije gdje ih bijae vie. I zaista mora se razumjeti, kad je zemlja razdijeljena, ne samo to su bili roeni ostali sinovi Noinih sinova (koji su spomenuti kao oci ple mena) nego bijahu i tolike dobi te su mogli imati brojne obitelji to bijahu dostojne imena plemena. Otuda ne treba nipoto misliti kako bijahu i raani onim redom kojim itamo da se spominju. Inae, kako bi ve mogli zasnovati plemena dvanaestorica sinova Joktana (koji bijae drugi Heberov sin i Pelegov brat), ako je Joktan roen nakon svojeg brata Pelega, kao to je poslije njega i spomenut; i kad je zemlja ve razdijeljena u vrijeme kad se Peleg rodio. Zbog toga treba razumjeti kako je Peleg prije spomenut, ali je roen dugo vremena poslije svojeg brata Joktana, kojega su dvanaestorica sinova ve imala tako goleme obitelji te su se mogli razdijeliti po svojim vlastitim jezi cima. Tako se naime mogao spomenuti prvi onaj koji dobom bijae potonji, kao to su od trojice Noinih sinova prvo spomenuti oni pote kli od Jafeta (koji bijae najmlaiod sinova), zatim sinovi Hama (koji bijae srednji) i napokon sinovi ema (koji bijae i prvi i najstariji).

Quo tempore fuerit diversitas linguarum.

CC515

PL 492

11.3. Sed adhuc illud movet, quomodo potuerunt singulas gentes facere Heber et filius eius Phalech, si una lingua permansit ambobus. Et certe una est Hebraea gens ex Heber propagata usque ad Abraham, et per eum deinceps, donec magnus fieret populus Israel. Quomodo igitur omnes filii, qui commemorati sunt trium filiorum Noe, fecerunt singulas gentes, si Heber et Phalech singulas non fecerunt? N i m i r u m illud est probabilius, quod gigans ille Nebroth fecerit etiam ipse gentem suam, sed propter excellentiam dominationis et corporis seorsum eminentius nominatus est, ut maneat numerus sep tuaginta duarum gentium atque linguarum. Phalech autem propte rea commemoratus est, non quod gentem fecerit (nam eadem ipsa est eius gens Hebraea eademque lingua), sed propter tempus insigne, quod in diebus eius terra divisa sit. Nec movere nos debet, quomodo potuerit gigans Ne/broth ad illud aetatis occurrere, quo Babylon condita est et confusio facta linguarum atque ex hoc divisio gentium. Non enim quia Heber sextus est a Noe, ille autem quartus, ideo non potuerunt ad i d e m tempus convenire vivendo. Hoc enim contigit, cum plus viverent ubi pauciores sunt generationes, minus ubi plures; aut serius nati essent ubi pauciores, maturius ubi plures. Sane intel legendum est, quando terra divisa est, non solum iam natos ceteros filios filiorum Noe, qui commemorantur patres gentium, sed etiam eius aetatis fuisse, ut numerosas familias haberent, quae dignae fuissent nominibus gentium. Unde nequaquam putandum, quod eo fue rint ordine geniti, quo commemorati leguntur. Alioquin duodecim filii Iectan, qui erat alius filius Heber, frater Phalech, quomodo po tuerunt / iam gentes facere, si post Phalech fratrem suum Iectan na tus est, sicut post eum commemoratus est; quando quidem tempore, quo natus est Phalech, divisa est terra? Proinde intellegendum est priorem quidem nominatum, sed longe post fratrem suum Iectan fuisse natum, cuius Iectan duodecim filii tam grandes iam familias haberent, ut in linguas proprias dividi possent. Sic enim potuit prior commemorari, qui erat aetate posterior, quemadmodum prius com memorati sunt ex tribus filiis Noe procreati filii Iapheth, qui erat minimus eorum; deinde filii Cham, qui erat medius; postremo filii Sem, qui erat primus et maximus. Illarum autem gentium vocabula
b l bl

bi bl

hac M. id M.

430

DECIV. DEI

16,

11,3-

12

O DRAVI BOJOJ

16,

11,3-12

431

partim manserunt, ita ut hodieque appareat unde fuerint derivata, sicut ex Assur Assyrii et ex Heber Hebraei; partim temporis vetustate mutata sunt, ita ut vix homines doctissimi antiquissimas historias perscrutantes, nec omnium, sed aliquarum ex istis origines gentium potuerint reperire. N a m quod ex filio Cham, qui vocabatur Mesraim, Aegyptii perhibentur exorti, nulla hic resonat origo vocabuli; sicut nec Aethiopum, qui dicuntur ad eum filium Cham pertinere, qui Chus appellatus est. Et si omnia considerentur, plura mutata quam manentia nomina apparent.

A sama imena tih plemena dijelom su ostala tako te je i danas jasno odakle su potekla, kao to su Asirci prema Auru i Hebreji prema Heberu; dijelom su opet zbog starine doba toliko izmijenjena tako da i oni najueniji ljudi, to istrauju najdrevnije povijesti, nisu mogli otkriti podrijetlo svih njih, nego samo ono od nekih plemena. Jer to to se kae kako su Egipani potekli od onoga Hamova sina koji se zvao Misrajim, u samoj rijei nema ni odjeka o podrijetlu; upravo kao ni u Etiopljana, o kojima se kae kako pripadaju onome Harnovu sinu koji se zvao K u . I uzme li se u obzir sve, ini se da se vie imena izmijenilo nego to ih ostade nepromijenjenih.
3

Mladenatvo
1

Boje drave u Abrahamu [12-36]

O Abrahamovu razdoblju, od kojega poinje novi red svete loze.

Civitas Dei in Abraham adolevit [12-36]

A Sem ad Abra ham generatio nes enumerantur.

CC516

PL 493

12. Nunc iam videamus procursum civitatis Dei etiam ab illo articulo temporis, qui factus est in patre Abraham, unde incipit esse notitia eius evidentior, et ubi clariora leguntur promissa divina, quae nunc in Christo videmus impleri. Sicut ergo Scriptura sancta indicante didicimus, in regione Chaldaeorum natus est Abraham , quae terra ad regnum As/syrium pertinebat. Apud Chaldaeos autem iam etiam tune superstitiones impiae praevalebant, quemadmodum per ceteras gentes. Una igitur Tharae domus erat, de q u o natus est Abraham, in qua unius veri Dei cultus et, quantum credibile est, in qua iam sola etiam Hebraea lingua remanserat; quamvis et ipse , sicut iam manifestior Dei populus in Aegypto, ita in Mesopotamia servisse diis alienis lesu Nave narrante referatur ; ceteris ex progenie illius Heber in linguas paulatim alias et in nationes alias defluentibus. Proinde sicut per aquarum diluvium una domus Noe remanse rat ad reparandum genus humanum, sic in diluvio multarum superstitionum per universum mundum una remanserat domus Tharae, in qua custodita est plantatio civitatis Dei. Denique sicut illic enumeratis supra generationibus usque ad Noe simul cum annorum numeris et exposita diluvii causa, priusquam Deus inciperet de arca fabricanda loqui ad Noe, dicitur: Hae autem generationes Noe : ita et hic enumeratis generationibus ab illo, qui est appellatus Sem, filio Noe, usque ad Abraham, deinde insignis articulus similiter ponitur ut di catur: Hae sunt gene Irationes Tharae. Thara genuit Abram et Nachor et Aran, et Aran genuit Loth. Et mortuus est Aran coram Thara patre suo in terra in qua natus est, in regione Chaldaeorum. Et sumpsit
53 b m bn 54 55
bm b n

12. A sad pak pogledajmo razvoj grada Bojeg od one prekret nice razdoblja to je zapoela s ocem Abrahamom, otkad postaje bjelodanije znanje o njemu, i gdje nalazimo jasnija boanska obea nja, koja sada vidimo ispunjena u Kristu. Dakle, kao to doznasmo prema izvjeu Svetoga pisma, Abraham se rodio na podruju Kaldejaca , u zemlji to je pripadala asirskoj ovlasti. Ve tada meu Kaldejcima prevladavahu bezbona praznovjerja, kao i meu ostalim naro dima. Dakle, Terahov dom (u kojemu se rodio Abraham) bijae je dini u kojemu se tovao jedan pravi Bog i - to je vjerojatno - u kojem je preostao hebrejski jezik, - iako je sam Terah, kako izvje uje Joua , sluio u Mezopotamiji tuim bogovima, kao to je i ve oitiji Boji narod u Egiptu - dok su se ostali od Heberova potomstva postepeno utapali u tuim jezicima i u drugim narodima.
2 3 4

Stoga, kao to je od voda Potopa preostao jedino Noin dom, kako bi se njime obnovio ljudski rod, tako u potopu mnogih praznovjerja, to poplavie cjelokupni svijet, preostade jedino dom Terahov, u kojem se ouvalo rasadite Bojega grada. I napokon, kao to tu, poto su se zajedno s brojem godina nabrojili narataji do Noe, i izloio uzrok Potopa, prije nego to je Bog poeo govoriti N o i o izgradbi korablje, kae se: Ovo su narataji N o i n i , - tako i ovdje - poto su nabrojani narataji od onoga koji je nazvan Sem, sin Noin, sve do Abrahama, slino se oznauje novo razdoblje i kae:
5

Ovo je povijest Terahova. Terahu se rodio Abram, Nahor i Haran; a Haranu se rodio Lot. Haran umrije za ivota svoga oca Teraha, u svome rodnom kraju, u kraju kaldejskom. Abram se i Nahor oene.
Latinski i moderni nazivi Egipani i Etiopljani potjeu od Grka. Sedamdesetorica prevoditelja njima su zamijenili hebrejska imena Misrajim i Ku. Same grke nazive po znaje ve Homer, ali su nejasna podrijetla. Lat. ab illo articulo temporis (od vremenskog zglobita ili prekretnice), to je u skladu i s Augustinovom razdiobom svjetske povijesti na est razdoblja od kojih tree poinje s Abrahamom. V i d i o tome O Bojoj dravi, 16,43 i 22,30. Post 11,28. Tako stoji prema staroj latinskoj Bibliji i Septuaginti. Doim u Vulga ti, koja prati hebrejski predloak, stoji u svome rodnome kraju, u U r u Kaldejskom. To bi bilo u zlatno doba Babilona, kad je U r ve imao povijest od tisuu godina. To je podruje potpalo pod asirsku vlast tek nakon 1000. pr. K r . Lat. lesu Nave narrante mjesto Joua, sin Nunov, to je prema Septuaginti, kako bi se razlikovalo od novozavjetnog Isusa. J 24,2. Post 6,9.
2 3 4 5 1 3

qua M. ipsa M. Gen 11,26-28. los 24, 2. Gen 6, 9.

5 3
5 4 5 5

432
Abram mulieris et Nachor Nachor

D E CIV. D E I

16, 12 - 13
mulieris Abram Sara et nomen

O DRAVI BOJOJ

16,

12 -

13

433

sibi uxores; nomen Melcha, filia Arran .

56

Iste Arran pater Melchae fuit et pater Iescae, quae Iesca creditur ipsa esse etiam Sara uxor Abra hae.

Abramovoj eni bijae ime araj a, a Nahorovoj Milka; ova je bila ki Harana, oca Milke i Jiske. Dakle, Haran bijae otac Milke i Jiske, o kojoj se vjeruje da je istovjetna sa Sarajom, enom Abramovom.
6

Quare Hebraei ex regione Chaldeorum in Mesopotamiam venerint.

13. Deinde narratur quemadmodum Thara cum suis regionem reliquerit Chaldaeorum et venerit in Mesopotamiam et habitaverit in Charra. Tacetur autem de uno eius filio, qui vocabatur Nachor, tamquam eum non duxerit secum. Nam ita narratur: Et sumpsit Thara
Abram filium suum et Loth filium Arran, filium filii sui, et nurum suam, uxorem Abram filii sui, et eduxit illos de regione daeorum ire in terram Chanaan; et venit in Charran et habitavit aram Chal ibi .
57

CC517

Nusquam hic nominatus est Nachor et uxor eius Melcha. Sed invenimus postea, cum servum suum mitteret Abraham ad accipiendam uxorem filio suo Isaac, ita scriptum: Et accepit puer decem camelos
de camelis domini sui et de omnibus bonis domini sui secum, et exsurgens profectus est in Mesopotamiam in civitatem Nachor *. Isto et
5

13. Zatim se pripovijeda kojim je nainom Terah sa svojima na pustio podruje Kaldejaca te stigao u Mezopotamiju i nastanio se u Haranu. N u preuuje se samo njegov sin koji se zvao Nahor, kao da ga nije poveo sa sobom. Naime, izlae se ovako: Terah povede svoga sina Abrama, svoga unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu araju, enu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz kraja kaldejskoga u zemlju kanaansku. K a d stignu do Harana, ondje se nasta ne. Tu se uope ne spominje Nahor i njegova ena Milka. N u posli je, kad Abraham posla svojeg slugu da dovede enu sinu njegovu Izaku, nalazimo ove rijei: Stoga sluga opremi deset gospodarevih deva, ponese sa sobom svakog blaga svoga gospodara, pa se zaputi u Mezopotamiju, u Nahorov grad.
1 2

to se ini da je razlog te uope nije spomenut Terahov sin Nahor pri njegovoj selidbi, kad je Terah napustivi Kaldejce preao u Mezopotamiju.

aliis sacrae huius Historiae testimoniis ostenditur etiam Nachor frater Abrahae exisse de regione Chaldaeorum sedesque constituisse in Mesopotamia, ubi cum patre suo habitaverat Abraham. Cur ergo eum Scriptura non commemoravit, quando ex gente Chaldaea cum suis profectus est Thara et habitavit in Mesopotamia; ubi non solum Abraham filius eius, verum etiam Sara nurus et Loth nepos eius commemorantur, quod eos duxerit secum? Cur, putamus, nisi forte quod a paterna et fraterna pietate desciverat et superstitioni adhaeserat Chaldaeorum et postea inde sive paenitendo sive persecutionem passus, quod suspectus haberetur, et ipse emigravit? In libro enim qui inscribitur ludith, cum quaereret Holofernes, hostis Israelitarum, quaenam illa gens esset, utrum adversus eam bellandum fuisset, sic ei respondit Achior dux Ammanitarum : Audiat dominus noster ver
bo

Time i ostalim svjedoanstvima ove svete povijesti pokazuje se kako je i Abrahamov brat Nahor napustio podruje Kaldejaca i naselio se u Mezopotamiji, gdje se bio i Abraham nastanio zajedno sa svojim ocem. Zato onda Pismo njega ne spominje, kad je Terah sa svojima otiao iz naroda kaldejskog i nastanio se u Mezopotamiji; pri emu se spominju ne samo njegov sin Abraham nego i njegova snaha Sara i unuk Lot, koje je poveo sa sobom? Zato, mislimo, ako ne moda zbog toga to se bio otcijepio od oinske i bratske pobonosti i pristao uz kaldejsko praznovjerje, te se kasnije i on odatle iselio, bilo zbog toga to se pokajao bilo to bijae proganjan, kad se u nj posumnjalo? Jer u knjizi Juditinoj, kad Holoferno, neprijatelj Izraelaca, upita ka kav su oni narod, i treba li protiv njih zaratiti, ovako mu odgovara Ahior, voa Amonaca: Posluaj, moj gospodaru, rijei iz usta sluge svoga: ja u te obavije stiti istinito o tome narodu koji, smjeten blizu tebe, nastava taj brdo viti kraj; nee izai la iz usta sluge tvoga. Narod taj potjee od Kal dejaca. Najprije su boravili u Mezopotamiji, jer su otklonili da se dre bogova otaca svojih koji su ivjeli u zemlji kaldejskoj. Skrenue dakle s puta otaca svojih pa poee tovati oca nebeskoga, onoga Boga koga bijahu spoznali. I zato, udaljeni od lica svojih bogova, sklonie se u Mezopotamiju, i tu se dugo zadrae. Pa im Bog njihov zapovjedi da ostave to prebivalite i odu u zemlju Kanaan; i naselie se ondje... i tako dalje, kako pripovijeda Ahior Amonac. Po tome je bjelodano kako je Terahov dom bio proganjan od Kaldejaca, a zbog istinske pobonosti, kojom tovahu jednoga pravoga Boga.
3
6

PL 494

bum de ore pueri sui, et referam tibi veritatem de populo, qui habitat iuxta te montanam hane, et non exibit mendacium de ore servi tui. Haec enim progenies populi est Chaldaeorum, et antea habitaverunt Mesopotamiam, quia noluerunt sequi deos patrum suorum, qui fue runt in terra Chaldaeorum gloriosi, sed deelinaverunt de via parentum suorum et adoraverunt Deum caeli, quem cognoverunt, et pro liecerunt eos a facie deorum suorum et fugerunt Mesopotamiam et habitaverunt ibi dies multos. Dixitque illis Deus eorum, ut exirent de habitatione sua et irent in terram Chanaan, et illic habitaverunt , et
59

cetera, quae narrat Achior Ammanites. Unde manifestum est domum Tharae persecutionem passam fuisse a Chaldaeis pro vera pietate, qua unus et verus ab eis colebatur Deus.
5 0

A m m o n i t a r u m hic et infra M.
1 2

Post 11,27-29.

5 6

5 7

5 8

5 9

Gen Gen Gen Iudt

11, 27-29. 11, 31. 24, 10. 5, 5-9.

Post 11,31. Haran je mjesto u sjevernoj Mezopotamiji, lat. Carrhae, gdje su rim skog vojskovou Krasa i njegovu vojsku porazili Parani 53. pr. K r . Mjesto hebrejskog Aram Naharajim u Augustina stoji Mesopotamia (Post 24,10), to je grki prijevod u znaenju Sirija dviju rijeka, naime zemlja koja se prua na istok od primorske Sirije. Grkim i rimskim piscima Mezopotamija je podruje rijeka Tigrisa i Eufrata, obino bez dijela koji se zvao Babilonija ili Kaldeja. Jdt 5,5-9.
3

434

D E CIV. D E I

16, 1 4 - 1 5 , 1

O DRAVI BOJOJ

16,

14 -

15,1

435
O ivotnoj dobi Teraha, koji svoj ivot dovri u Haranu.

14. Defuncto autem Thara in Mesopotamia, ubi vixisse perhibetur ducentos et quinque annos, iam incipiunt indicari ad Abraham factae promissiones Dei, quod ita scriptum est: Et fuerunt dies Tha rae in Charra quinque et ducenti anni, et mortuus est Thara in Charra . Non sic autem accipiendum est, quasi omnes hos dies i b i egerit, sed quia omnes dies vitae suae, qui fuerunt anni ducenti quinque, ibi compleverit; alioquin nescietur quot annos vixerit Thara, quoniam non legitur quoto anno vitae / suae in Charran venerit; et absurdum est existimare in ista serie generationum, ubi diligenter commemoratur quot annos quisque vixerit, huius solius numerum annorum vitae non commendatum esse memoriae. Quod enim quorumdam, quos eadem Scriptura commemorat, tacentur anni, non sunt in hoc ordine, in quo temporum dinumeratio decessione gignentium et genitorum successione contexitur. Iste autem ordo, qui dirigitur ab Adam usque ad Noe et inde usque ad Abraham, sine numero anno rum vitae suae neminem continet.
bp 60 b q

14. Poto Terah preminu u Mezopotamiji, gdje se kae kako iv ljae dvije stotine i pet godina, ve se poee otkrivati obeanja koja je Bog bio dao Abrahamu, jer je pisano: Dob Terahova dosegnu u Haranu dvjesto i pet godina; a onda Terah umrije u Haranu. To ne treba tako shvatiti kao da je on tu proveo sve svoje dane, nego kako je tu sve dane svojeg ivota dovrio, koji trajahu dvjesta i pet godina; inae se ne bi znalo koliko je godina Terah ivio; jer ne pie u kojoj je godini svojeg ivota doao u Haran; besmisleno je i pomisliti, kako u ovome nizu narataja gdje se paljivo biljei koliko je godina tko ivio nisu zapisane jedino godine ivota ovoga ovjeka. A to se ne kima koje isto Pismo spominje ipak ne navode godine, otuda je to se ne nalaze u poretku brojanja vremena po smrti roditelja i nasljeivanju sinova. Doim ovaj poredak, koji se prua od Adama do Noe te od njega do Abrahama, ne spominje nikoga bez broja godina njegova ivota.
1

15. 1. Quod vero commemorata morte Tharae, patris Abraham, deinde legitur: Et dixit Dominus ad Abram: Exi de terra tua et de cognatione tua et de domo patris tui , et cetera; non quia hoc sequitur in sermone libri, hoc etiam in rerum gestarum tempore sequi existimandum est. Erit quippe, si ita est, insolubilis quaestio. Post haec enim verba Dei, quae ad Abraham facta sunt, Scriptura sic loquitur: Et exiit Abram, quemadmodum locutus est ei Dominus, et abiit cum eo Loth. Abram autem erat quinque et septuaginta anno rum, cum exiit ex Charra . Quomodo potest hoc esse verum, si post mortem patris sui exiit de Charra? Cum enim esset Thara septuagin ta annorum, sicut supra intimatum est, genuit Abraham; cui numero additis septuaginta quinque annis, quos agebat Abraham, quando egressus est de Charra, fiunt anni centum quadraginta quinque. Tot igitur annorum erat Thara, quando exiit Abraham de illa Mesopotamiae civitate; agebat enim annum aetatis suae septuagesimum quintum, ac per hoc pater eius, qui eum septuagesimo anno suo genuerat, agebat, ut dictum est, centesimum quadragesimum et quintum. Non ergo inde post mortem patris, i d est post ducentos quinque annos, quibus pater eius vixit, egressus est; sed annus / de illo loco profectionis eius, quoniam ipsius septuagesimus quintus erat, procul dubio patris eius, qui eum septuagesimo suo anno genuerat, centesimus quadragesimus quintus fuisse colligitur. Ac per hoc intellegendum est more suo Scripturam redisse ad tempus, quod iam narratio illa transierat; / sicut superius, cum filios filiorum Noe commemorasset, dixit illos fuisse in linguis et gentibus suis , et tamen postea, quasi hoc etiam in ordine temporum sequeretur: Et erat, inquit, omnis ter ra labium unum et vox una omnibus . Quomodo ergo secundum
61 hT 62 63 64
b

15. 1. Poto je spomenuta smrt Teraha, Abrahamova oca, slijede rijei: I ree Gospodin Abramu: Tdi iz zemlje ove, iz zaviaja i doma oinskog' i tako dalje; ne treba misliti, kako zbog toga to je takav slijed u govoru knjige, da se tako zbilo i u vremenu zbiljskih dogaaja. Naime, ako je tako, javit e se nerjeivo pitanje. Nakon Bojih rijei upuenih Abramu Pismo ovako govori: Abram se zaputi kako mu je Gospodin rekao. S njim krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otiao iz Harana. Kako to moe biti istinito, ako je otiao iz Harana nakon smrti svojega oca? Naime, kad Terahu bijae sedamdeset godina - kao to je prije reeno - rodi mu se Abram; poto se tomu broju doda sedamdeset i pet godina (koliko bijae Abramu kad je otiao iz Harana), dobiva se stotinu etrdeset i pet godina. Dakle, toliko godina bijae Terahu kad je Abram napustio taj grad u Mezopotamiji; naime, Abram je bio u svojoj sedamdeset i petoj godini, a prema tome njegov otac (koji ga bijae rodio u svojoj sedam desetoj) imao je, kako je i reeno, stotinu etrdeset i pet godina. Da kle, iz ovoga proizlazi: on nije otiao odatle nakon oeve smrti (to jest: nakon dvije stotine i pet godina, koliko njegov otac ivljae); nego godina njegova odlaska iz toga mjesta - budui da njemu tada bijae sedamdeset i peta - bila je bez ikakve dvojbe stotinu etrdeset i peta godina njegova oca (koji ga bijae rodio u svojoj sedamdesetoj).
1 2 3

O dobu Abraha mova odlaska, kad je po nalogu Bojem otiao iz Harana.

Prema tome, moramo shvatiti kako se Pismo na svoj nain vratilo na ono vrijeme koje je samo izvjee ve prelo; upravo kao i prije, kad su spominjani sinovi Noinih sinova, reklo se kako ti bijahu u svojim jezicima i plemenima, a zatim nakon toga, kao da ovo slijedi prema vremenskom poretku, kae se: Sva je zemlja imala jedan jezik i svi ljudi jedan govor. Dakle, kako to bijahu oni u svojim posebnim jezi cima, ako im jedan jezik bijae zajedniki, ukoliko se samo izvjee
4
1 2

b c

b r

P Thara om. M. i nesciretur M. illi M. Gen 11, 32.

Post 11,32. (Dijelom prema latinskom predloku). Post 12,1. Post 12,1. Post 12,4. Post 11,26: Kad je Terahu bilo sedamdeset godina, rode mu se Abram, Nahor i Post 11,1. V i d i O Bojoj dravi, 16,4.

1 2 3

6 0

Haran.
4

436

DECIV. DEI

16,

15,1 -

15,2

O DRAVI BOJOJ

16,

15,1-15,2

437

suas gentes et secundum suas linguas erant, si una erat omnibus, nisi quia ad illud quod iam transierat recapitulando est reversa narratio? Sic ergo et hic cum dictum esset: Et fuerunt dies Tharae in Charra quinque et ducenti anni, et mortuus est Thara in Charra , deinde Scriptura redeundo ad id, quod ideo praetermiserat, ut prius de Tha ra i d quod incohatum fuerat compleretur: Et dixit, inquit, Dominus ad Abram: Exi de terra tua, et cetera. Post quae Dei verba subiungitur: Et exiit Abram, quemadmodum locutus est illi Dominus, et abiit cum eo Loth. Abram autem erat quinque et septuaginta annorum, cum exiit ex Charra . Tune itaque factum est, quando pater eius centesimum quadragesimum et quintum annum agebat aetatis; tune enim fuit huius septuagesimus quintus. Soluta est autem ista quaestio et aliter, ut septuaginta quinque anni Abrahae, quando egressus est de Charra, ex illo computarentur, ex quo de igne Chaldaeorum liberatus, non ex quo natus est, tamquam tune potius natus habendus sit.
65 66

nije vratilo onome poetku izlaganja koji je ve proao? Stoga i kad je ovako reeno: Dob Terahova dosegne u Haranu dvjesto i pet godi na; a onda Terah umrije u Haranu , Pismo se ponovo vraa na ono to zbog toga bijae proputeno, kako bi se prije dovrilo ono to bi jae zapoeto o Terahu. Jer kae: I ree Gospodin Abramu: Tdi iz zemlje svoje' i tako dalje. A nakon tih Bojih rijei dodaje se: Abram se zaputi kako mu je Bog rekao. S njime krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otiao iz Harana. Dakle, to se dogodilo onda kad njegovu ocu bijae sto etrdeset i peta godina, a njemu sedamdeset i peta. A isto se pitanje razrijeilo i drukije, da se tih sedamdeset i pet Abrahamovih godina (kad je otiao iz Harana) raunaju od onda otkad je izbavljen od ognja Kaldejaca, umjesto od doba njegova roenja, kao da prije treba smatrati da se tada rodio.
5 6 7 8

Quae

dixerit
S

A l f r a h a e mi gratione.

r a r e t :

cc520
PL496

2. Sed beatus Stephanus in Actibus Apostolorum cum ista narDeus, inquit, gloriae apparuit Abrahae patri nostro, cum esset * Mesopotamia, priusquam habitaret in Charra, et ait ad illum: Exi de terra tua et de cognatione tua et de domo patris tui, et veni in terram, quam tibi demonstrabo. Secundum haec verba Stephani non post mortem patris eius locutus est Deus Abrahae, qui utique in Charra mortuus est, ubi cum illo et ipse filius habitavit, sed priusquam habitaret in eadem civitate, iam tamen cum esset in Mesopo tamia. Iam ergo exierat a Chaldaeis. Quod itaque adiungit Stepha nus: Tune Abraham egressus est de terra Chaldaeorum et habitavit in Charra, non quid sit factum, posteaquam locutus est illi Deus (neque enim post illa Dei verba egressus est de terra Chaldaeorum, cum dicat ei locutum Deum cum esset in Mesopotamia), sed ad totum illud tempus pertinet quod ait: Tune, id est, ex quo egressus est a Chaldaeis et habitavit in Charra. Item quod sequitur: Et inde postquam mortuus est pater eius, collocavit illum in terra hac, in qua vos nunc habi/tatis, et patres vestri ; non ait: Postquam mortuus est pater eius, exiit de Charra; sed: Inde hic / eum collocavit, postquam mortuus est pater eius. Intellegendum est igitur locutum Deum fuis se ad Abraham, cum esset in Mesopotamia, priusquam habitaret in Charra; sed eum in Charram pervenisse cum patre, retento apud se praecepto Dei, et inde exisse septuagesimo et quinto suo, patris au tem sui centesimo quadragesimo e t quinto anno. Collocationem ve ro eius in terra Chanaan, non profeetionem de Charra post mortem patris eius factam esse dicit, quia iam mortuus erat pater eius, quando emit terram, cuius ibi iam suae rei coepit esse possessor. Quod
15.
n

b s

2. A l i blaeni Stjepan u Djelima apostolskim, kad je govorio o tome, ree: Bog slave ukaza se naem ocu Abrahamu za njegova boravka u Mezopotamiji, prije nego se nastani u Haranu, i ree mu: Tdi iz zemlje svoje, iz zaviaja i doma oinskog, i hajde u zemlju koju u ti pokazati'. Prema tim Stjepanovim rijeima, Bog nije govorio Abramu nakon smrti njegova oca (koji je dakako umro u Haranu, gdje i on sam kao njegov sin s njime prebivae), nego prije no se nastanio u tome gradu, iako je ve bio u Mezopotamiji. Dakle, ve bijae otiao od Kaldejaca. Naime, to Stjepan dodaje: Tada Abra ham ostavi Kaldejsku zemlju i nastani se u Haranu, ne oznauje to se dogodilo poto mu je Bog bio govorio - jer nakon tih Bojih rijei i nije izaao iz zemlje Kaldejaca, kad Stjepan kae, kako mu je Bog govorio kad ve bijae u Mezopotamiji - nego se tie cijeloga onoga razdoblja kad kae: Tada, to jest nakon onoga vremena poto je oti ao od Kaldejaca i nastanio se u Haranu. Isto i to slijedi: Odatle ga, nakon smrti njegova oca, preseli u ovu zemlju u kojoj sada ivite, i vai oevi prije vas ne znai: 'Poto mu je otac umro, on ode iz Harana', nego: 'poto mu je umro otac, odande ga je tu nastanio.'
9 10 11

67

Stoga moramo razumjeti, kako Bog bijae govorio Abrahamu dok je bio u Mezopotamiji prije nego je stanovao u Haranu, ali da je doao u Haran sa svojim ocem, pridravajui se naloga Bojeg, te je otiao odatle u svojoj sedamdeset i petoj godini, a u oevoj stotinu etrdeset i petoj. Tako se kae da je dolo do njegova smjetaja u kanaanskoj zemlji, nakon smrti njegova oca, a ne do odlaska iz Harana, jer njegov otac ve bijae mrtav kad je Abraham kupio zemlju kojoj tek tada
Post 11,32. Post 12,1. Post 12,4. U svojim Pitanjima o Heptateuhu, (1,25) Augustin predlae tri mogua objanje nja. Drugo od njih preuzeto je od Jeronima (Hebrejska pitanja o Postanku, 19), gdje prema idovskoj predaji - to se temelji na prijevodu sa hebrejskog oganj Kaldejaca mjesto Ur Kaldejaca, - Abraham je odbio tovati boga ognja, pa je sam stavljen u oganj, ali ga je Bog izbavio. O n je tada napustio to podruje, i njegovo se ivotno doba rauna od tada. Augustin predlae tri rjeenja: prvo o vraanju na ve reeno; drugo, samu legendu o ognju Kaldejaca, i tree, budui da Terah nije mogao roditi sva tri sina u svojoj sedamdesetoj godini, Abraham je moda bio najmlai. Mnoga od tih pitanja Augustin je ve obradio u spomenutom djelu Pitanja o Heptateuhu. Dj 7,2. Dj 7,4. Dj 7,4.
6 7 8 9 10 11 5

bt

b s

b t

demonstrat add. et om. M.

M.

6 5

6 6

6 7

G e n 11, 32. G e n 12, 1-4. A c t 7, 2; G e n 12, 1.

438

DECIV. DEI

1 6 , 1 5 , 2 - 16

O DRAVI BOJOJ

1 6 , 1 5 , 2 - 16

439

autem iam i n Mesopotamia constituto, hoc est iam egresso de terra Chaldaeorum, dicit Deus: Exi de terra tua et de cognatione tua et de domo patris tui, non ut corpus inde eiceret, quod iam fecerat, sed ut animum avelleret, dicitur. Non enim exierat inde animo, si spe redeundi et desiderio tenebatur, quae spes et desiderium Deo iubente ac iuvante et illo oboediente fuerat amputandum. Non sane incredibiliter existimatur, cum postea secutus esset Nachor patrem suum, tune Abraham praeceptum Domini implesse, ut cum Sarra coniuge sua et Loth filio fratris sui exiret de Charra.

postade vlasnikom. A to pak njemu (ve naseljenu u Mezopotamiji, to jest: poto je ve bio napustio zemlju Kaldejaca) kae Bog: Idi iz zemlje svoje, iz zaviaja i doma oinskoga - time mu nije reeno, da makne svoje tijelo odatle, to ve bijae uinio, nego da i um svoj odvrati odatle. Jer odatle nije bio otiao svojim umom, ako ga je jo drala nada i elja povratka; tu nadu i elju je trebalo prekinuti po Bojem nalogu i pomoi, a uz njegovu vlastitu poslunost. Stoga zaista nije nevjerojatno pretpostaviti, da poto je Nahor poao za svojim ocem, Abraham je ispunio Gospodinovu zapovijed da ode iz Harana, sa svojom enom Sarom i s Lotom, sinom svojega brata.

Quo tempore Dei promissiones ad Abra ham factae fue rint.

CC 521

PL 497

16. Iam considerandae sunt promissiones Dei factae ad Abraham. In his enim apertiora Dei nostri, hoc est Dei veri, oracula apparere coeperunt de populo piorum, quem prophetica praenuntiavit aucto ritas. H a r u m prima ita legitur: Et dixit Dominus ad Abram: Exi de terra tua et de cognatione tua et de domo patris tui et vade in terram, quam tibi demonstravero; et jadam te in gentem magnam et benedicam te et magnificabo nomen tuum, et eris benedictus, et benedicam benedicentes te et maledicentes te maledicam, et benedicentur in te omnes tribus terrae . Advertendum est igitur duas res promissas Abrahae: unam scilicet, quod terram Chanaan possessurum fuerat semen eius, quod significatur, ubi dictum est: Vade in terram, quam tibi demonstravero, et jadam te in gentem magnam; aliam vero longe praestantiorem non de carnali, sed de spiritali semine, per quod pa ter est non unius gentis Israeliticae, sed omnium gentium, quae fidei eius vestigia consequuntur, quod promitti coepit his verbis: Et bene/dicentur in te omnes tribus terrae. Hane promissionem factam arbitratur Eusebius septuagesimo quinto anno aetatis Abrahae , tamquam mox ut facta est de Charra exierit Abraham; quoniam Scripturae contradici non potest, ubi legitur: Abram erat quinque et septuaginta annorum, cum exiit ex Charra . Sed si eo anno facta est ista promissio, iam utique in Charra cum patre suo demorabatur Abraham. Neque enim exire inde posset, nisi prius i b i habitasset. Numquidnam ergo contradicitur Stephano dicenti: Deus gloriae apparuit Abrahae patri nostro, cum esset in Mesopotamia, prius Iquam habitaret in Charra ? Sed intellegendum est, quod eodem anno facta sint omnia, et Dei promissio, antequam in Charra habitaret Abra ham, et i n Charra habitatio eius et inde profeetio; non solum quia Eusebius in Chronicis ab anno huius promissionis computat et ostendit post quadringentos et triginta annos exitum esse de Aegypto, quando lex data est, verum etiam quia i d commemorat apostolus Paulus.
68 69 10 71

16. Sad valja razmatrati Boja obeanja dana Abrahamu. Jer u njima se stadoe jasnije pokazivati prorotva Boga naega, naime pra voga Boga, o narodu pobonika, koji je navijestila proroka ovlast. O prvima od njih itamo ovo: I ree Gospodin Abramu: Tdi iz zemlje svoje, i zaviaja i doma oca svojeg i poi u zemlju koju u ti pokazati; i nainit u od tebe velik narod i blagoslovit u te i uzveliat u ime tvoje, i bit e blagoslovljen, i blagoslovit u one koji te blagoslivljaju, a proklet u one koji te proklinju, i u tebi e se blagosloviti sva ple mena zemlje.
1

O redu i kakvoi obeanja Bojih, to su dana Abrahamu.

Dakle, treba obratiti pozornost kako je Abrahamu obeano dvoje; nai me, prvo da e njegovo sjeme posjedovati zemlju kanaansku, to se oznauje kad se kae: Poi u zemlju koju u ti pokazati, i nainit u od tebe velik narod; i drugo (to je daleko znaajnije) tie se ne putenog, nego duhovnog sjemena, po kojem je on otac ne jednoga naroda izraelskoga, nego svih naroda koji pou tragovima njegove vje re, a to je obeano ovim poetnim rijeima: I u tebi e se blagosloviti sva plemena zemlje. Euzebije misli kako je to obeanje dano u se damdeset i petoj godini Abrahamova ivota, tako te je Abraham na pustio Haran im je ono dano; budui da se ne moe protusloviti rije ima Pisma, gdje se ita: Abrahamu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otiao iz Harana. N u ako je obeanje dano u toj godini, onda Abraham ve bijae sa svojim ocem stanovao u Haranu. Naime, nije mogao otii odatle, ukoliko tu nije prije prebivao. A ne protuslovi li to onda Stjepanu, koji kae: Bog slave ukaza se naem ocu Abra hamu za njegova boravka u Mezopotamiji, prije nego se nastani u Haranu? Ne, nego treba razumjeti kako se sve to dogodilo u istoj godini (i Boje obeanje, prije nego se Abraham naselio u Haranu; i njegov boravak u Haranu; i njegov odlazak odatle); i ne samo zbog toga to Euzebije u svojem Ljetopisu rauna od godine toga obeanja i pokazuje kako se izlazak iz Egipta (kad je dan Zakon) dogodio na kon etiri stotine i trideset godina, nego i zbog toga to to spominje i apostol Pavao.
2 3 4 5

6 8

6 9

7 0

7 1

G e n 12, 1-3. C f . E U S E B I U S , Chron.: G e n 12, 4. A e t 7, 2.

P L 27, 263.

Post 12,1-3. (Prijevod prema lat. predloku). Euzebijev Ljetopis (to ga je preveo i nastavio Jeronim) navodi 505 godina od Abrahamova roenja do Izlaska, a Abrahamovo doba od 75 godina kad mu je dano obeanje; otuda u Augustina 430 godina. Post 12,5. Dj 7,2. Gal 3,17.
2 3 4 5

440
Tria regna et tres partes orbis descnbun17.

D E CIV. D E I

16, 17 - 18

O DRAVI BOJOJ

16,

17 -

18

441
t v [ m a

Per idem tempus eminentia regna erant gentium, in quibus terrigenarum civitas, hoc est societas hominum secundum hominem
. . . . . . . .

tur.

cc 522

viventium, sub dominatu angelorum desertorum insignius excellebat, regna videlicet tria, Sicyoniorum, Aegyptiorum, Assyriorum. Sed Assyriorum multo erat potentius atque sublimius. Nam rex ille Ninus Beli filius excepta India universae Asiae populos subiugaverat. Asiam nunc dico non illam partem quae huius maioris Asiae una provincia est, sed eam quae universa Asia nuncupatur, quam quidam in altera duarum, plerique autem in tertia totius orbis parte posuerunt, ut sint omnes Asia, Europa et Africa; quod non aequali divisione fecerunt. Namque ista, quae Asia nuncupatur, a meridie per orientem usque ad septentrionem pervenit; Europa vero a septentrione usque ad occidentem, atque inde Africa ab occidente usque ad meridiem. Unde videntur orbem dimidium duae tenere Europa et Africa, alium vero dimidium sola Asia. Sed ideo illae duae partes factae sunt, quia inter utramque ab Oceano ingreditur, quidquid aquarum terras interluit; et hoc mare magnum nobis facit. Quapropter si in duas partes orbem dividas, Orientis et Occidentis, Asia erit in una, in altero vero Europa et Africa. Quamobrem trium regnorum, quae tune praecellebant, Sicyoniorum non erat sub Assyriis, quia in Europa sunt; Aegyptiorum autem quomodo / eis non subiacebat, a quibus tota Asia tenebatur, soli Indis, ut perhibetur, exceptis? In Assyria igitur praevaluerat dominatus impiae civitatis; huius caput erat illa Babylon, cuius terrigenae civitatis nomen aptissimum est, i d est confusio. Ibi iam Ninus regnabat post mortem patris sui Beli, qui pri mus illic regnaverat sexaginta quinque annos. Filius vero eius Ninus, qui defuneto patri successit in regnum, quinquaginta duo regnavit annos, et habebat in regno quadraginta tres, quando natus est Abra ham, qui erat annus circiter millesimus ducentesimus ante conditam Romam, veluti alteram in Occidente Babyloniam.

najistaksMma pogana, od kojih jedno, . ... , . . _^ . ^ * i A i to jest ono me: tri od njih, kraljevstvo Sikionjana, te Egipana i Asiraca . A h Asiraca, bijae asirsko kraljevstvo bijae monije i sjajnije od ostalih. Jer onaj kralj ve glasovito . . .. . .. kad se Abraham N m , Belov sin, podvrgnuo je sebi sve narode Azije, osim Indije. A rodio,
J J J J J J J J

17. U to doba ve postojanu znamenita kraljevstva poganskih naroda, u kojima je grad zemnika (to jest drutvo ljudi to ive po ovjeku) stekao znatnu nadmo, a pod vladavinom anela otpadnika; nai-

ovdje Azijom ne nazivam tek onaj dio to je provincija vee Azije, nego ono to se naziva cjelokupnom Azijom, koju neki smatraju jed nim od dva dijela svijeta, dok je veina smatra jednim od tri dijela svijeta, koji su Azija, Europa i Afrika. A l i to nije podjednaka razdio ba. Naime, dio koji se naziva Azijom prostire se od juga, preko isto ka, na sjever; Europa opet od sjevera prema zapadu; a Afrika od zapada prema jugu. Otuda se vidi kako Europa i Afrika zahvaaju, kao dva dijela, jednu polovicu svijeta, a sama Azija onu drugu. A l i te se dvije smatraju zbog toga posebnim dijelovima to izmeu njiho vih obala prodire voda iz Oceana, i tako tvori nae Veliko more. Zbog toga, podijeli li svijet na dva dijela, istoni i zapadni, Azija e biti u jednom, a u drugom i Europa i Afrika. Stoga, od ta tri kraljev stva koja tada nadmaivahu sva ostala, kraljevstvo Sikionjana ne bi jae pod Asircima, jer se nalazilo u Europi; a kako ne bi pod njima bilo egipatsko kraljevstvo, kad Asirci - kako se kae - drahu cijelu Aziju, izuzev jedino Indiju? I tako je u Asiriji vladala mo bezbonoga grada; glava njezina bijae onaj Babilon, kao najprikladnije ime tomu zemnikome gradu, to jest Zbrka. Tu je vladao N i n nakon smrti svojeg oca Bela, koji prvi tu vladae ezdeset i pet godina. Njegov sin N i n , koji po smrti oevoj naslijedi kraljevstvo, vladao je pedeset i dvije godine, a bijae u etr deset i treoj godini svoje vladavine kad se rodio Abraham; to bijae nekih tisuu i dvije stotine godina prije osnutka Rima, takorei dru goga Babilona na zapadu.
3

Abraham in Chanaan perre-

PL 422

Egressus ergo Abraham de Charra septuagesimo quinto anno aetatis suae, centesimo autem quadrage/simo et quinto patris sui, f fratris et Sara coniuge perrexit in terram Chanaan et pervenit usque ad Sichem, ubi rursus divinum aecepit oraculum, de quo ita scriptum est: Et apparuit Dominus Abrae, et dixit illi: Semini tuo dabo terram hane . N i h i l hic de illo semine d i c t u m est, in quo
18.
L o u m t h u i o 72 bu

18. Poto, dakle, izae Abraham iz Harana - u svojoj sedamdeset i petoj godini a u oevoj sto etrdeset i petoj - s Lotom, bratovim sinom, i sa enom Sarom, stie u zemlju Kanaan sve do ekema, gdje je opet primio boansko prorotvo, o kojem je ovo zapisano: I javi se Gospodin Abrahamu, pa mu ree: 'Sjemenu tvojemu dat u ovu zemlju.' T u se ne kae nita o onome sjemenu po kojem je postao
1

drugom
0 1 1 1

AbrSmu^

kojim se njemu i obeaje zen^fa Kanaan.

1

b u

promissum M.

Ovo je ve najava povijesti dotinih naroda (o emu vidi O Bojoj dravi, 18, 2). Sudobnost s Abrahamom preuzeta je od Euzebija, koji se oslanja na Kastora s Roda, to se tie istonjake, helenske i rimske povijesti, s poetkom od legendarnog Nina pa do 61. pr. K r . Z a grku povijest su postojali pouzdani podaci o pobjednicima s olimpijada od 776. pr. K r . O ranijim razdobljima govorili su mitovi i legende, s listama kraljeva do Trojanskog rata i prije njega. Spomenuti Sikion bio je malo kraljevstvo u blizini Korinta, ali je imalo popis kraljeva koji je sezao sve do asirskog Nina, do 2000. pr. K r . Stoga su stari ljetopisci stavljali Sikion na prvo mjesto europske povijesti. (O samom Ninu vidi O Bojoj dravi, 4, 6). Tn To jest: rimska provincija Azija N a primjer Salustije.
2
2

72 Q

12 6-7

P o s t

1 2 ,

7 -

P r i

e v o d

r e m a

latinskom predloku).

442

DECIV. DEI

16, 1 8 - 2 1

O DRAVI BOJOJ

16, 18 - 21

443

pater factus est omnium gentium, sed de illo solo, de quo pater est unius Israeliticae gentis; ab hoc enim semine terra illa possessa est.
Abraham in Aegyptum ire compulsus est.

ocem svih naroda, nego samo o onome po kojemu je otac jedino Izraelskog naroda, jer je ovo sjeme zaposjelo dotinu zemlju. 19. Poto je zatim ondje sagradio rtvenik i zazvao Boga, Abra ham otie odatle i prebivae u pustinji, odakle opet - zbog gladi bijae prisiljen otii u Egipat. T u je enu svoju zvao sestrom , i nita nije slagao; naime, ona mu bijae i to, jer su bili u blisku krvnom srodstvu; isto kao to je i Lot - zbog iste srodnosti - nazivan njegovim bratom, budui da je bio sin njegova brata. Te je tako svoju enu preutio, ali nije zanijekao, povjerivi Bogu na uvanje ednost svoje supruge, a uvajui se, kao ovjek, ljudske himbe; jer, da se pogibelji nije uvao onoliko koliko se mogao uvati, onda bi Boga vie iskua vao nego to bi se u Boga ufao. N u o toj stvari dostatno smo rekli pobijajui Fausta Manihejca. 1 dogodilo se ono to Abraham i oeki vae od Boga. Naime, Faraon, kralj Egipta, koji nju bijae uzeo sebi za enu, teko pritisnut nevoljama, vratio ju je muu. Tu nek je da leko od nas da bismo povjerovali kako je ona ukaljana snoajem s tuincem, jer je mnogo vjerojatnije kako zbog velikih nevolja takvo to nije bilo Faraonu doputeno uiniti.
1 2 3

19. Deinde aedificato ibi altari et invocato Deo Abraham profectus est inde et habitavit in heremo atque inde ire in Aegyptum famis necessitate compulsus est. Ubi uxorem suam dixit sororem, nihil mentitus; erat enim et hoc, quia propinqua erat sanguine; sicut etiam Loth eadem propinquitate, cum fratris eius esset filius, frater eius est dictus. Itaque uxorem tacuit, non negavit, coniugis tuendam pudicitiam committens Deo et humanas insidias cavens ut homo; quoniam, si periculum quantum caveri poterat non caveret, magis temptaret Deum, quam speraret in Deum . De qua re contra calumniantem Faustum Manichaeum satis diximus . Denique factum est, quod de Domino praesumpsit Abraham. Nam Pharao rex Aegypti, qui eam sibi uxorem acceperat, graviter afflictus marito reddidit. Ubi absit ut credamus alieno concubitu fuisse pollutam, quia multo est credibi lius, hoc Pharaonem facere afflictionibus magnis non fuisse permissum.
73 74

O Sarinoj ednosti, koju je Bog u Egiptu titio, a koju Abraham nazi vae ne svojom enom, nego svojom sestrom.

c c 523 Loth ab Abra ham discessit.

20. Reverso igitur Abraham ex Aegypto in locum unde venerat, tune Loth fratris filius ab illo in terram Sodomorum salva caritate discessit. Divites quippe facti erant pastoresque multos pecorum ha bere coeperant, quibus inter se rixantibus eo modo familiarum suarum pugnacem discordiam vitaverunt. Poterat quippe hine, ut sunt humana, etiam inter ipsos aliqua rixa consurgere. Proinde hoc ma lum praecaventis Abrahae verba ista sunt ad Loth: Non sit rixa inter
me et te, et inter pastores fratres nos sumus. Nonne tu in sinistram, stram .
15

meos et inter pastores

tuos, quia

homines a me: si

ecee tota terra ante te est? Discede vel si tu in dextram,

ego in dextram;

ego in sini-

Hine fortassis effecta est inter homines pacifica consuetudo, ut, quando terrenorum aliquid partiendum est, maior dividat, minor eligat .
76

20. Poto se dakle Abraham vratio iz Egipta na ono mjesto s kojega je bio otiao, tada se bratov sin Lot odvoji od njega, kako bi otiao u sodomsku zemlju, bez tete po uzajamnu ljubav. Jer, oni se bijahu obogatili, te stadoe imati mnoge pastire stada, a ti su se me usobno svaali, pa njih dvojica na taj nain izbjegoe svadljivu ne slogu meu svojim obiteljima. Naime, kakva je ve ljudska narav, mogla je nekakva svaa izbiti i meu njima samima. Stoga, kako bi odvratio takvo zlo, Abraham uputi Lotu ove rijei: Neka ne bude svae izmeu mene i tebe, izmeu pastira mojih i tvojih - t a mi smo braa! Nije l i sva zemlja pred tobom? Odvoji se od mene! Krene l i ti nalijevo, ja u nadesno; ako e ti nadesno, ja u nalijevo. Otuda je moda i potekao miroljubiv obiaj meu ljudima, da kad treba razdijeliti kakvo zemljite, onda stariji dijeli, a mlai bira.
1 2

0 rastanku Lota 1 Abrahama, prema dogovoru i bez tete po uzajamnu ljubav.

Denuo Dei prom iss io a d Abraham facta est. PL 499

21. Cum ergo digressi essent separatimque habitarent Abraham et Loth necessitate sustentandae familiae, non foeditate discordiae, et Abraham in terra Chanaan, Loth autem esset in Sodomis, oraculo tertio Dominus / dixit ad Abraham: Respiciens oculis tuis vide a loco,
in quo nunc tu es, adAquilonem etAfricum et Orientem et mare, quia omnem terram, quam tu vides, tibi dabo eam et semini tuo usque in saeculum, et jadam semen tuum tamquam harenam terrae. Si po test aliquis dinumerare harenam terrae, et semen tuum dinumerabibv

21. K a d su se tako razdvojili Abraham i Lot te se odvojeno na stanili - po potrebi uzdravanja obitelji, a ne zbog sramote nesloge i to Abraham u zemlji Kanaanu, a Lot u Sodomi, Gospodin se obrati Abrahamu treim prorotvom: Oi svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu, jer svu zemlju to je moe vidjeti dat u tebi i tvome sjemenu zauvijek. Sjeme u tvoje uiniti kao pijesak zemlje. Uzmogne li tkogod izbrojiti pijesak zemlje, izbrojit e i tvoje sjeme. Ustani, i poi zemljom uzdu i poprijeko, jer u je tebi dati.
1
1 2 3

O treem Bo jem obeanju, kojim se zemlja Kanaan zauvijek obeaje Abra hamu i njegovu sjemenu.

b v

eam om. M.
Cf. Gen 12, 10-20.

7 3

Post 12,13. V i d i Augustin, Contra Faustum manichaeum (22,36). Post 12,2. Post 13,8-9. Seneka (Controv. 6,3) navodi isto kao naelo rimskog nasljednog prava. Post 13,14-17. (Prijevod dijelom prema Augustinovu latinskom predloku).

7 4
7 5 7 6

Cf. Contra Faust. 22, 36.

Gen 13, 8-9. Cf. S E N E C A , Controv.
6, 3 .

1 2

444

D E CIV. D E I

16, 21 - 22

O DRAVI BOJOJ

16,

21 -

22

445

cc 524

tur. Surgens perambula terram in longitudinem eius et in latitudinem, quia tibi dabo eam . In hac promissione utrum sit etiam illa, qua pater factus est omnium gentium, non evidenter apparet. Potest enim videri ad hoc pertinere: Et faciam semen tuum tamquam harenam terrae, quod ea locutione dictum est, quam Graeci vocant hyperbolen ; quae utique tropica est, non propria. Quo tamen modo, ut ceteris tropis, uti solere Scripturam, nullus qui eam didicit ambigit. Iste autem tropus, id est modus locutionis, fit, quando id quod dici tur longe est amplius, quam quod eo dicto significatur. Quis enim non videat, quam sit incomparabiliter amplior harenae numerus, quam potest esse hominum omnium ab ipso Adam usque ad terminum saeculi? Quanto ergo magis quam semen Abrahae, non solum quod pertinet ad Israeliticam gentem, verum etiam quod est, / et futurum est, secundum imitationem fidei, toto orbe terrarum in omni bus gentibus ? Quod semen, in comparatione multitudinis impiorum, profeeto in paucis est; quamvis et ipsi pauci faciant innumerabilem multitudinem suam, quae significata est secundum hyperbolen per harenam terrae. Sane ista multitudo, quae promittitur Abrahae, non Deo est innumerabilis, sed hominibus; Deo autem nec harena terrae. Proinde quia non tantum gens Israelitica, sed universum semen Abrahae, ubi est e t promissio non secundum carnem, sed secun dum spiritum plurium filiorum, congruentius harenae multitudini comparatur: potest hic intellegi utriusque rei facta promissio. Sed ideo diximus, quod non evidenter appareat, quia et illius gentis unius multitudo, quae secundum carnem nata est ex Abraham per eius nepotem Iacob, in tantum crevit, ut paene omnes partes orbis impleverit. Et ideo potuit et ipsa secundum hyperbolen harenae multitudini comparari, quia et haec sola innumera est homini. Terram certe il lam solam significatam, quae appellata est Chanaan, ambigit nemo. Sed quod dictum est: Tibi dabo eam et semini tuo usque in saeculum, potest movere nonnullos, si usque in saeculum intellegant in aeter num. Si autem saeculum hoc loco sic accipiant, quemadmodum fideliter tenemus initium futuri saeculi a fine praesentis ordiri, nihil eos movebit; quia, etsi expulsi sunt Israelitae de Hierosolymis, manent tamen in aliis civitatibus terrae Chanaan, et usque in finem manebunt; et universa terra illa cum a Christianis inhabitatur, etiam ipsum semen est Abrahae.
11 78 bz ca

D a li je u tome obeanju i ono, po kojem je postao ocem svih naroda, nije jasno izneseno. Moe se initi kako se toga tiu rijei: Sjeme u tvoje uiniti kao pijesak zemlje, to je opet primjer izrijeka koji Grci nazivaju hyperbole , to je reeno dakako slikovito, a ne doslovno. Jer, tko god je prouavao Pismo ne dvoji oko toga da se ono obiava sluiti ovakvim kao i drugim slikovitim izrazima. Ovaj preneseni izri aj, to jest nain govora, nastaje kad je ono to se kae mnogo ire od onoga to se izrijekom oznauje. Jer tko ne bi vidio kako je neu sporedivo vei broj zrna pijeska nego to moe biti broj svih ljudi, od samoga Adama, pa do konca svijeta? Koliko su, onda, ona brojnija od sjemena Abrahamova, i ne samo ukoliko se tie izraelskoga puka, nego i svih to ih ima i kojih e biti, a koji ga nasljeduju u vjeri diljem cijeloga svijeta i meu svim narodima! A to je sjeme zaista zastup ljeno tek nekolicinom u usporedbi s mnotvom bezbonika; pa ipak i tih nekoliko na svoj nain tvore neizbrojivo mnotvo, to oznauje i hyperbola s pijeskom na zemlji. I doista, to mnotvo koje se obeaje Abrahamu nije neizbrojivo Bogu, nego ljudima; Bogu nije takvim ni sav pijesak zemlje.
2

Zbog toga, budui da se to obeanje ne tie samo izraelskoga puka nego cjelokupnog sjemena Abrahamova, i ne po puti, nego po duhu mnogih sinova, prikladnije se usporeuju s mnoinom pijeska, i moe se shvatiti kako je ovdje dotino obeanje dvostruko. A l i zbog toga rekosmo, kako se ovo ne vidi jasno, jer je i mnotvo toga jednoga naroda (to je po puti potekao od Abrahama, a preko njegova unuka Jakova) toliko poraslo te je ispunilo gotovo sve dijelove svijeta. Stoga se i sam taj puk moe - prema istoj hyperboli - usporediti s mnoi nom pijeska, jer je i on sam ovjeku neizbrojan. Doista nitko ne dvoji oko toga kako je ovdje posrijedi zemlja zvana Kanaan. A l i ono to je reeno: Dat u je tebi i tvojem sjemenu zauvijek, neke moe zbuniti, ako izriaj 'zauvijek' (usque in saecu lum) shvate kao 'za vjenost' (in aeternum). A k o pak vijek (saeculum) na ovome mjestu shvate u skladu s naom vrstom vjerom, da poetak buduega vijeka (saeculum) nastupa s krajem sadanjeg , nita ih nee zbunjivati; jer, iako su Izraelci prognani iz Jeruzalema, ipak ostaju u drugim gradovima kanaanske zemlje, i ostat e do kraja; a kako je cijela ta zemlja napuena kranima, i ti su sjeme Abrahamovo.
3

Abraham a Melchisedech benedicitur. PL 500

22. Hoc responso promissionis aecepto migravit Abra /ham et mansit in alio eiusdem terrae l o c o , iuxta quercum Mambre, quae erat Chebron . Deinde ab hostibus, qui Sodomis irruerant, cum quinque reges adversus quattuor bellum gererent et victis Sodomitis etiam Loth captus esset, liberavit eum Abraham adductis secum in proelium trecentis decem et octo vernaculis suis et victoriam fecit
cb 79

22. Primivi to obeanje Abraham krene odatle i naseli se na drugom mjestu u istoj zemlji, kod hrasta Mamre, to bijae u Hebronu. A onda, kad petorica kraljeva zaratie protiv etvorice, i poto Sodomiani budu pobijeeni a Lot dopane suanjstva, Abraham ga
Gr. vjjTeQ[3oA/irj - pretjeranost u govoru. V i d i i O Bojoj dravi, 16,26; u Augustinovo doba nije bilo lako uskladiti dotino obeanje i stvarno stanje. Rimljani su vladali zemljom, cjelokupno stanovnitvo bijae kransko, dok je idovima bio, zabranjen i pristup u Jeruzalem. Augustin je postavljao dvije mogunosti: (1) iako su idovi protjerani iz Jeruzalema, nalazili su se u ostalim gradovima zemlje; i (2) kako su krani u cijeloj zemlji, i mogu se smatrati djecom Abrahamovom, obeanje se u njima ispunjava.
3 v 2

O neprijateljima Sodome, koje pobijedi Abra ham, kada izbavi i Lota iz suanjstva, te kad ga blagoslovi sveenik Melkisedek.

b z

0 3

c b

et om. M. in saeculum M. id est add. M.

Post 13,18.

446

D E CIV. D E I

16, 22 - 23

O DRAVI BOJOJ

16, 22 - 23

447

CC 525

regibus Sodomorum nihilque spoliorum auferre voluit, cum rex cui vicerat obtulisset. Sed plane tune benedictus est a Melchisedech, qui erat sacerdos Dei excelsi ; de quo in Epistula, quae inscribitur ad Hebraeos, quam plures Pauli apostoli esse dicunt, quidam vero negant, multa et magna conscripta sunt . Ibi quippe primum apparuit sacrificium, quod nunc a Christianis offertur Deo toto orbe terrarum, impleturque illud, quod longe post hoc factum per / prophetiam dicitur ad Christum, qui fuerat adhuc venturus in carne: Tu es sacerdos in aeternum secundum ordinem Melchisedech ) non sci licet secundum ordinem Aaron, qui ordo fuerat auferendus illucescentibus rebus, quae illis umbris praenotabantur.
80 81 cc 82

izbavi od neprijatelja koji su napah Sodomiane; Abraham bijae do veo u boj sa sobom tri stotine i osamnaest ljudi iz svojega kuanstva i s njima je izvojevao pobjedu kraljevima Sodomiana, a nije htio uzeti nikakva plijena, kad mu ga je ponudio kralj za kojega je pobije dio. Ali tada ga je bjelodano blagoslovio Melkisedek, koji bijae sve enik Svevinjega Boga; o njemu su napisane mnoge i velike stvari u poslanici to je naslovljena Hebrejima , za koju mnogi kau kako pri pada apostolu Pavlu, dok neki to nijeu. Tu se zaista prvi put poka zala ona rtva, koju sada krani prinose Bogu po cijelome svijetu, i ispunjava se ono to je mnogo poslije ovoga reeno u proroanstvu samomu Kristu, koji je tek imao doi u puti: Dovijeka ti si sveenik po redu Melkisedekovu, naime: ne po redu Aronovu, jer je taj red imao prestati kad svanu oni dogaaji koje su pretkazivale ove sjene.
2 3 4

Semen A b r a hae est sicut stellae caeli.

23. Etiam tune factum est verbum Domini ad Abraham in visu. Qui cum ei proteetionem mercedemque promitteret valde multam, ille de posteritate sollicitus quemdam Eliezer vernaculum suum fu turum sibi dixit heredem, continuoque illi promissus est heres, non ille vernaculus, sed qui de ipso Abraham fuerat exiturus, rursusque semen innumerabile, non sicut harena terrae, sed stellae caeli ; ubi mihi magis videtur promissa posteritas caelesti felicitate sublimis. Nam quantum ad multitudinem pertinet, quid sunt stellae caeli ad harenam terrae? nisi quis et istam comparationem in tantum esse similem dicat, in quantum etiam stellae dinumerari non valent, quia nec omnes eas videri posse credendum est. Nam quanto quisque acutius intuetur, tanto plures videt. Unde et acerrime cernentibus aliquas oecultas esse merito existimatur, exceptis eis sideribus, quae in alia parte orbis a nobis remotissima oriri et oceidere perhibentur. Postremo quicumque universum stellarum numerum comprehendisse et conscripsisse iactantur, sicut Aratus vel Eudoxus vel si qui alii sunt, eos libri huius contemnit auctoritas. Hic sane illa sententia ponitur, cuius Apostolus meminit propter Dei gratiam commendandam: Credidit Abraham Deo, et deputatum est illi ad iustitiam ; ne cireumcisio gloriaretur gentesque incireumcisas ad fidem Christi nollet admitti. Hoc enim quando factum est, ut credenti Abrahae deputaretur fides ad iustitiam, nondum fuerat cireumcisus.
83 84

23. I tada uputi Gospodin rije Abrahamu u ukazanju. Kad je On njemu obeao zatitu i nagradu veoma veliku, Abraham - zabri nut zbog potomstva - ree, kako e njemu biti batinik neki Eliezer, sluga iz njegova kuanstva, i odmah mu je obean batinik, ne taj sluga, nego onaj to e se roditi od samog Abrahama, i opet mu je obeano neizbrojivo sjeme, ne poput pijeska na zemlji, nego poput zvijezda na nebesima ; i ini mi se kako je ovdje vie posrijedi obea nje potomstva uzdignuta u nebeskoj sretnosti. Jer to se tie mnoine, to su zvijezde s nebesa usporeene s pijeskom na zemlji? Ukoliko ne bi tkogod rekao, kako je i takva usporedba slina to se ni zvijezde ne mogu izbrojati, jer treba vjerovati da se sve one i ne mogu vidjeti. Jer to tkogod otrije promatra, toliko ih vie vidi. Stoga se s pravom smatra, da su neke od njih skrivene i onima to najotrije promatraju, izuzevi - dakako - one zvijezde o kojima kau kako izlaze i zalaze u drugome dijelu svijeta to je od nas najudaljeniji. Napokon, sve one to se hvastaju, kako izbrojae i opisae cjelokupni broj zvijea (kakvi su Arat ili Eudokso ih bilo koji drugi ), njih ugled ove knjige prezire.
1 2

O Bojoj rijei Abrahamu. kojem obeaje da e mu se potomstvo uzmnoiti poput mnoine zvije zda; o tom da je opravdan vjeru jui i prije svog obrezanja.

Ovdje se upravo javlja onaj izrijek kojega se apostol sjea, kako bi istaknuo Boju milost: Abram povjerova Bogu, i urauna mu se u pravednost; kako se obrezanici ne bi hvastali pa odbijali primati neobrezanike u vjeru Kristovu. Jer kad se ovo dogodilo, da se Abra hamu vjera uraunala u pravednost, on jo nije bio obrezan.
Heb 7. Ta je poslanica Pavlova na istoku bila openito prihvaena u treem stoljeu, iako je Origen u to sumnjao. N a zapadu se to odbijalo, dok se u sjevernoj Africi vjerovalo da joj je pisac Barnaba. U svojem djelu O kranskom nauku (2,8,15) Augustin govori o 14 Pavlovih poslanica, ime mu pripisuje i onu Hebrejima. Ps 110 (109), 4. rtva koju sada krani prinose po cijelom svijetu zapravo su kruh i vino euharistije, to je u praliku najavljeno onim kruhom i vinom koje je Melkise dek prinio. V i d i O Bojoj dravi, 17,5,17.
3 4 2

c c

prophetam M. Gen 14, 18-24. Cf. Hebr 7, 1-10. Ps 109, 4. Gen 15, 1-5. Gen 15, 6; 1 Mach 2, 52; Rom 4, 3; Gal 3, 6; Iac 2, 23.

8 0 8 1
8 2 8 3

8 4

Post 15,1-5. Arat (Aratus) pjesnik i zvjezdoznanac iz I V st. pr. K r . Eudokso (Eudoxus) zvjezdoznanac iz I V st. pr. K r . Eudokso je po predaji nainio nebeski globus koji je pokazi vao sva zvijea, to je Aratu posluilo kao temelj za pjesnike opise nebesa (vidi Cice ron, O dravi, 1,14,22). Post 15,6; Gal 3,6; Rim 4,3.
2 3

448
Quae m a g n a fuerit ad Abra ham promis sio. PL 501

DE

civ.

DEI

16, 24,1 - 2 4 , 2

O DRAVI BOJOJ

16, 24,1 - 24,2

449
O znaenju rtve koja je Abrahamu naloena da je prinese, kad je zatraio da bude pouen o stva rima u koje je povjerovao.

CC 526

24. 1. In eodem visu cum loqueretur ei Deus, etiam hoc ait ad illum: Ego Deus, qui eduxi te de regione Chaldaeorum, ut dem tibi terram hane, ut heres sis eius. Ubi cum interrogasset Abraham secun dum quid sciret, quod heres eius erit, dixit illi Deus: Accipe mihi iuvencam trimam et capram trimam et arietem trimum et turturem et columbam. Accepit autem illi haec omnia et divisit illa media et posuit ea contra faciem alterum/ alteri; aves autem non divisit. Et descenderunt, sicut scriptum est, aves supra corpora quae divisa erant, et consedit illis Abram. Circa soli autem occasum pavor irruit super Abram, et ecce timor tenebrosus magnus incidit ei; et dictum est ad Abram: Sciendo scies, quia peregrinum erit semen tuum in terra non propria, et in servitutem redigent eos et affligent eos quadringentis annis; gentem autem, cui servierint, iudicabo ego. Post haec vero exibunt hoc cum suppellectili multa. Tu autem ibis ad patres tuos cum pace nutritus in senecta bona. Quarta vero generatione convertent se hoc . Nondum enim impleta sunt peccata Amorrhaeorum usque adhuc. Cum autem iam sol erat ad occasum, flamma facta est, et ecce fornax fumabunda et lampades ignis, quae pertransierunt per media divisa illa. In die illa disposuit Dominus Deus testamentum ad Abram, dicens: Semini tuo dabo terram hane, a flumine Aegypti usque ad flumen magnum flumen Euphraten, Cenaeos et Cenezaeos et Celmonaeos et Chettaeos et Pherezaeos et Raphaim et Amorrhaeos et Chananaeos et Evaeos et Gergesaeos et Iebusaeos .
cd ce 85

24. 1. U istome ukazanju kad mu je Bog govorio, rekao mu je i ovo: Ja sam Bog, koji te je izveo iz podruja kaldejskog, da ti predam ovu zemlju da joj bude batinikom. A kad ga je Abraham upitao po emu e znati da e biti njezin batinik, Bog mu ree: 'Prinesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, jednu grlicu i jednog goluba.' Sve mu to donese i razdijeli na polovi ce, i stavi sve polovice jednu prema drugoj; ptica nije razdijelio. I kao to je pisano - ptice grabeljivice obarale su se na tjelesa to bijahu rasjeena, a Abram je sjedio pokraj njih. K a d je sunce bilo pri zalazu, san obuzme Abrama, a onda se golem i mraan uas spusti na nj; i reeno je Abramu: 'Znajui znat e, kako e tvoje sjeme boraviti u zemlji to nije njegova, i spast e na ropstvo i bit e tlaeni etiri stotine godina; ali ja u suditi narodu kojemu e oni robovati. A odatle e napokon izai s golemim blagom. A ti e poi k oima svojim, spokojno hranjen u svojoj starosti. A l i u etvrtomu narataju oni e se vratiti ovamo. Jer se grijesi Amorejaca nisu jo ispunili.' Kad je sunce zalo, pojavi se plamen i zadimljen eravnjak i gorua zublja te prou izmeu onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abrahamom rekavi: 'Sjemenu tvojem dat u ovu zemlju od Rijeke u Egiptu, do Velike Rijeke, rijeke Eufrata; Kenijce, Keniane, Kadmonce, Hetite, Periane, Refaimce, Amorejce, Kanaance, Hivijce, Girgaane, Jebusejce'.
1 2

Quae facta significent.

CC 527 PL 502

24. 2. Haec omnia in visu facta divinitus atque dicta sunt, de quibus singulis enucleate disserere longum est et intentionem operis huius excedit. Quod ergo satis est nosse debemus. Posteaquam dic tum est credidisse Abraham Deo et deputatum i l l i ad iustitiam, non eum in fide defecisse, ut diceret: Dominator Domine, secundum quid sciam, quia heres eius ero? terrae quippe illius promissa erat hereditas. Non enim ait: Unde sciam? quasi adhuc non crederet; sed ait: Secundum quid sciam? ut ei rei, quam crediderat, aliqua similitudo adhiberetur, qua eius modus agnosceretur; sicut non est virginis Mariae diffidentia quod ait: Quomodo fiet istud, quoniam virum non eognoseo? quod enim futurum esset , certa erat; modum quo fieret inquirebat, et hoc cum quaesisset, a u d i v i t . Denique et hic simili tudo data est de anima/libus, iuvenca et capra et ariete et duabus volucribus, turture et columba, ut secundum haec futu/rum sciret, quod futurum esse iam non ambigeret. Sive ergo per iuvencam significata sit plebs posita sub iugo legis, per capram eadem plebs peceacf 86 cg ch 8 7
c d

c e

c f

c h

huc M. flumen om. M. esse add. M. esse M. Spiritus Sanctus superveniet in te, et virtus Altissimi obumbrabit tibi add. M.

2. Sve su, se te stvari po Bogu dogodile i rekle u ukazanju; razglabati o njima pojedince, bilo bi zamorno a prelazilo bi i nakanu ovoga djela. Trebamo dakle razmotriti samo ono to dostaje naoj svrsi. Poto je reeno da je Abraham povjerovao Bogu i da mu se to urau nalo u pravednost, nije zatajio u svojoj vjeri rekavi: Gospodine B o e, po emu u znati, da u biti njezinim batinikom? - jer mu, dakako, bijae obeana batina te zemlje, - nije, naime, rekao Oda kle u znati? kao da jo nije vjerovao, nego ree Po emu u zna ti?, kako bi mu se pruila kakva nalika za stvar u koju je ve vjero vao, kojom se spoznaje njezin nain; isto tako ne predstavlja nevjericu Djevice Marije kad kae: Kojim e to nainom biti, budui da ne poznajem mua? - jer bijae sigurna u ono to e se dogoditi; nego je pitala o nainu kojim e to biti, i kad je to pitala, ula je: Duh Sveti sii e na te i sila Svevinjega osjenit e te; pa je tako i ovdje pruena nalika o ivotinjama (junica, koza, ovan i dvije ptice, grlica i golub) da bi Abraham prema tome znao kako e se dogoditi ono o emu ve nije dvojio da e se dogoditi. Bilo da se junicom oznauje puk podvrgnut jarmu Zakona, kozom isti puk to e u bu3

8 5

8 6

8 7

G e n 15, 7-21. G e n 15, 8. L c 1, 34-35.

Post 15,7. (Prijevod prema lat. predloku). Post 15,8-21. (Prijevod dijelom prema lat. predloku, a dijelom prema novijem hrvatskom prijevodu Biblije). Augustin se i ovdje pridrava starog latinskog prijevoda Biblije. Lk 1,34.
2 3

DECIV. DEI

16,

24,2-24,3

O DRAVI BOJOJ

16,

24,2 -

24,3

451

trix futura, per arietem eadem plebs etiam regnatura (quae animalia propterea trima dicuntur, quia, cum sint insignes articuli temporum ab Adam usque ad Noe et inde usque ad Abraham et inde usque ad David, qui reprobato Saule primus in regno gentis Israeliticae Domi ni est voluntate fundatus, in hoc ordine tertio, qui tenditur ex Abra ham usque ad David, tamquam tertiam aetatem gerens ille populus adolevit), sive aliquid aliud convenientius ista significent: nullo mo do tamen dubitaverim spiritales in ea praefiguratos additamento turturis et columbae. Et ideo dictum est: Aves autem non divisit, quoniam carnales inter se dividuntur, spiritales autem nullo modo, sive a negotiosis conversationibus hominum se removeant, sicut turtur, sive inter illas degant, sicut columba; utraque tamen avis est simplex et innoxia, significans et in ipso Israelitico populo, cui terra illa danda erat, futuros individuos filios promissionis et heredes re gni in aeterna felicitate mansuri. Aves autem descendentes supra corpora, quae divisa erant, non boni aliquid, sed spiritus indicant aeris huius, pastum quemdam suum de carnalium divisione quaerentes. Quod autem illis consedit Abraham, significat etiam inter illas carnalium divisiones veros usque in finem perseveraturos fideles. Et circa soli occasum quod pavor irruit in Abraham et timor tenebrosus magnus significat circa huius saeculi finem magnam perturbationem ac tribulationem futuram fidelium, de qua Dominus dicit in Evangelio: Erit enim tune tribulatio magna, qualis non fuit ab iniC1

Annorum numerus qui fue-

cc 528

PL 503

Quod vero dictum est ad Abraham: Sciendo scies, quia peregrinum erit semen tuum in terra non propria, et in servitutem redigent eos et affligent eos quadringentis annis , de populo Israel, qui fuerat in Aegypto serviturus, apertissime prophetatum est; non quod in eadem servitute sub Aegyptiis affligentibus quadringentos annos ille populus fuerat peracturus, sed in ipsis quadringentis annis praenuntiatum est hoc futurum. Quemadmodum enim scriptum est de Thara patre Abrahae; Et fuerunt dies Tharae in Charra quinque et ducenti anni ; non quia ibi omnes acti sunt, sed quia ibi completi / sunt: ita et hic propterea interpositum est: Et in servitutem redigent eos et affligent eos quadringentis annis, quoniam iste numerus in ea dem afflictione completus est, non quia ibi universus peractus est. Quadringenti sane dicuntur anni propter numeri plenitudinem, quamvis aliquanto amplius sint, sive ex hoc tempore computentur, quo ista promittebantur Abrahae, sive ex quo natus est Isaac, prop ter semen Abrahae, de quo ista praedicuntur. Computantur enim, sicut superius iam diximus, ab anno septuagesimo et quinto Abrahae, quando ad eum / facta est prima promissio, usque ad exitum Israel ex Aegypto quadringenti et triginta anni; quorum Apostolus ita
24. 3.
89 90

dunosti zgrijeiti, ovnom isti puk to e i vladati - a o tima se ivo tinjama zbog toga kae da su trogodinje, jer (kako se znaajna raz doblja proteu od Adama do Noe, te od Noe do Abrahama, i od Abrahama do Davida, koji - poto je odbaen aul - prvi je Gospo dinovom voljom postavljen za kralja nad izraelskim pukom) u tome treem razdoblju, koje se protee od Abrahama do Davida, taj je puk sazrio, dosegavi kao tree doba svojeg ivota, bilo pak da te ivotinje oznauju togod drugo pogodnije, samo nipoto ne dvojim oko toga da su dodatkom grlice i goluba unaprijed naznaeni njegovi duhovni ljudi. A zbog toga je reeno: Ptica nije razdijelio, jer se puteni ljudi izmeu sebe razdijeljuju, doim oni duhovni nipoto, bilo da se - poput grlice - dre podalje od poslovnih saobraanja ljudi, bilo da se kreu usred njih - poput goluba; ali obje su te ptice i priproste i nepogibeljne, te oznauju kako e u samom izraelskom narodu (kojemu je trebalo dati tu zemlju) biti pojedinih sinova obea nja i batinika kraljevstva, koji e prebivati u vjenoj sretnosti. Doim one ptice to su se sputale na razdijeljena tjelesa ne oznauju togod dobro, nego oznauju duhove ovoga nieg uzduha, to kao da trae svoju hranu u razdiobi putenih ljudi. A to to je Abraham sjedio pokraj njih, znai kako e i medu tim razdiobama putenih ustrajati istinski vjernici sve do kraja. San to obuze Abrahama kad je sunce bilo pri zalazu, te golem i mraan uas to se spusti na nj - oznauju kako e oko kraja ovoga vijeka doi do goleme smutnje i nevolje meu vjernicima, o emu Gospodin kae u Evanelju: Bit e nevolja kakve nije bilo od postanka svijeta do sada.
4 5

3. Ono pak to je reeno Abrahamu: Znajui znat e, kako e tvoje sjeme boraviti u zemlji to nije njegova, i spast e na ropstvo i bit e tlaeni etiri stotina godina - najbjelodanije je reeno o narodu iz raelskom, koji e robovati u Egiptu; ne da e taj narod provesti etiri stotine godina u istome ropstvu pod egipatskim tlaiteljima, nego je pretkazano kako e se to dogoditi u tih etiri stotine godina. I kao to je napisano o Terahu, ocu Abrahamovu: I bijahu dani Terahovi u Haranu dvije stotine i pet godina, ne zbog toga to su sve te godine tu provedene, nego jer su tu ispunjene, isto je tako i ovdje zbog toga uneseno: I spast e na ropstvo i bit e tlaeni etiri stotine godina, jer je isti broj ispunjen za toga tlaenja, a ne zbog toga to je cio u njemu potroen. Zapravo, tu je reeno etiri stotine godina zbog punine broja, iako je to neto dulje potrajalo, bilo da se rauna od vremena kad se dotino obealo Abrahamu, bilo od vremena ro enja Izaaka, jer ovaj bijae sjeme Abrahamovo, zbog kojega se sve to i proricalo. Naime, kao to ve prije rekosmo, od sedamdeset i pete Abrahamove, kad mu je dano prvo obeanje, pa sve do izlaska Izraela iz Egipta, rauna se etiri stotine i trideset godina, ega se
6

super M.

8 8

8 9

9 0

Mt 24, 21; Cf. Dan 12, 1; Apoc 7, 14. Gen 15, 13. Gen 11, 32.

4 5 6

1 Sam 15. Mt 24,21. Post 11,32.

452

D E CIV. D E I

16, 24,3 - 25

O DRAVI BOJOJ

16, 24,3 - 25

453

meminit: Hoc autem dico, inquit: testamentum confirmatum a Deo post quadringentos triginta annos facta lex non infirmat ad evacl

cuandam promissionem . Iam ergo isti quadringenti et triginta anni quadringenti poterant nuncupari, quia non sunt multo amplius: quanto magis cum aliquot iam ex isto numero praeterissent, quando illa in visu demonstrata et dicta sunt Abrahae, vel quando Isaac na tus est centenario patri suo, a prima promissione post viginti quinque annos, cum iam ex istis quadringentis triginta quadringenti et quinque remanerent, quos Deus quadringentos voluit nominare. Et cetera, quae seqiiuntur in verbis praenuntiantis Dei, nullus dubitave rit ad Israeliticum populum pertinere.

91

apostol ovako sjea: Ovo hou kazati: Zakon, koji je nastao poslije etiri stotine i trideset godina, ne moe - tako da uniti obeanje obezvrijediti saveza, koji je Bog prije potvrdio. Te stoga tih etiri stotine i trideset godina mogli su se nazvati etiri stotine, jer i nisu mnogo vie; a koliko jo lake tako, kad je podosta godina od toga broja ve bilo prolo, kad je ono u ukazanju pokazano i reeno Abra hamu, ili kad je Izak roen svojemu ocu stogodinjaku, dvadeset i pet godina nakon prvog obeanja, kad je od tih etiri stotine i trideset godina bilo preostalo tek etiri stotine i pet, koje je Bog ushtio na zvati etiri stotine. A i ostalo to slijedi u rijeima Bojeg pretkazanja, nek nitko ne sumnja kako se i to tie izraelskog naroda.
7

Timor Abrahae ficat*

11111 S l g n i

24. 4. Quod vero adiungitur: Cum autem iam sol erat ad occasum, flctrnma facta est, et ecce fornax fumabunda et lampades ignis, quae pertransierunt per media divisa illa , significat iam in fine saeculi
92

per ignem iudicandos esse carnales. Sicut enim afflictio civitatis Dei, qualis antea numquam fuit, quae sub Antichristo futura speratur, significatur tenebroso timore Abrahae circa soli occasum, id est propinquante iam fine saeculi: sic ad soli occasum, id est ad ipsum iam finem, significatur isto igne dies iudicii dirimens carnales per ignem salvandos et in igne damnandos. Deinde testamentum factum ad Abraham terram Chanaan proprie manifestat et nominat in ea undecim gentes a flumine Aegypti usque ad flumen magnum Euphraten. Non ergo a flumine magno Aegypti, hoc est Nilo, sed a parvo, quod dividit inter Aegyptum et Palaestinam, ubi est civitas Rhinocorura.
CC 529 Nullum fuit crimen Abra hae cum Agar.

4. Ono pak to se dodaje: Kad je sunce zalo, pojavi se plamen i zadimljen eravnjak i gorua zublja te prou izmeu onih dijelova oznauje kako e na kraju ognjem biti sueni ljudi puteni. Kao to se, naime, nevolja grada Bojega, kakve nikada prije nije bilo, i ka kva se oekuje u budunosti pod Antikristom, oznauje mranim ua som to se spustio na Abrahama oko zalaska sunca, to jest: kad se ve blii kraj svijeta; tako i za suneva zalaska, to jest: na samome kraju, taj oganj oznauje dan suda razdvajajui putene ljude koje treba ognjem spasiti od onih koje treba u ognju kazniti.
8 9

Napokon, savez s Abrahamom posebno istie zemlju Kanaan te ime nuje u njoj jedanaest naroda, od rijeke Egipta sve do velike rijeke Eufrata. Dakle, ne od velike egipatske rijeke, to jest Nila, nego od one rjeice to dijeli Egipat i Palestinu, gdje se nalazi grad Rhinocorura.
10

25. Iam hine tempora consequuntur filiorum Abrahae, unius de Agar ancilla, alterius de Sara libera, de quibus in libro superiore iam diximus . Quod autem attinet ad rem gestam, nullo modo est inurendum de hac coneubina crimen Abrahae. Usus est ea quippe ad generandam prolem, non ad explendam libidinem, nec insultans, sed potius oboediens coniugi, quae suae sterilitatis credidit esse solacium, si fecundum ancillae uterum, quoniam natura non poterat, vo luntate faceret suum , et eo iure, quo dicit Apostolus: Similiteret vir
93 94

non habet potestatem corporis sui, sed mulier , uteretur mulier ad

95

pariendum ex altera, quod non poterat ex se ipsa. Nulla est hic cupi do lasciviae, nulla nequitiae turpitudo. Ab uxore causa prolis ancilla marito traditur, a marito causa prolis aecipitur; ab utroque non culpae luxus, sed naturae fruetus exquiritur. Denique cum ancilla grac l

25. Sada slijede vremena sinova Abrahamovih, jednoga od slu kinje Hagare, drugoga od slobodne Sare, o kojima smo ve govorili u prethodnoj knjizi. to se tie zbiljskog dogaaja, Abrahamu se nipoto ne moe pripisati krivnja zbog te sulonice. Naime, on se njome posluio radi raanja potomka, a ne kako bi zadovoljio poho tu, i ne uvrijedivi nego prije posluavi svoju suprugu, koja je vjero vala da e biti utjeha njezinoj jalovosti ako slukinjinu plodnu utrobu (jer po naravi to sama nije mogla) uini svojom po volji, i to po onome pravu o kojem kae apostol: Isto tako i mu nije gospodar svoga tijela, nego ena, kako bi rodila dijete od druge ene koje nije mogla roditi sama. U tome nema bludne pohote, niti pak gnusobne opaine. ena daje muu slukinju radi potomka, i mu je
1 2 3

O Hagari, Sarinoj slukinji, koju ista Saraja izabra kao sulonicu Abra hamu.

triginta... facta] et triginta... facta est M.

9 1

9 2

9 3

9 4

9 5

G a l 3, 17. G e n 15, 17. V . supra 15, 3. C f . G e n 16, 1-3. 1 C o r 7, 4.

Gal 3,17. Lat. carnales, to jest: ljude puti, putene ili putenike. Vidi 1 Kor 3,12-15, o emu Augustin posebnije raspravlja u X X I knjizi (26) ovoga djela. Njemu je oganj inae oganj nevolje ovoga ivota, koji je nekima spas, a drugima kazna. Antiki gradi Rhinocorura ili Rhinocolura danas je EI Arish, gdje se istoimena rjeica ulijeva u Sredozemno more.
8 9 10

V i d i O Bojoj dravi, 15,2. Manihejci su zbog toga optuivali Abrahama, a Augustin im je odgovorio u slo jem djelu Protiv Fausta Manihejca (22,30). 1 Kor 7,42

454
PL504
cm

DECIV. DEI

16,

25

-26,1

O DRAVI BOJOJ

16,

25

-26,1

455

vida d o m i n a e sterili superbiret et hoc Sara / suspicione muliebri viro potius imputaret, etiam i b i demonstravit Abraham non se amatorem servum, sed liberum fuisse genitorem et in Agar Sarae coniugi pudicitiam custodisse nec voluptatem suam, sed voluntatem illius implevisse; accepisse nec petisse, accessisse nec haesisse, seminasse nec amasse. Ait enim: Ecce ancilla tua in manibus tuis, utere ea quomodo tibi placuerit . O virum viriliter utentem feminis, coniuge temperanter, ancilla obtemperanter, nulla intemperanter!
96

In testamento circumcisio includitur.

CC 530

PL 505

26. 1. Post haec natus est Ismael ex Agar, in quo putare posset impletum, quod ei promissum fuerat, cum sibi vernaculum suum adoptare voluisset, Deo dicente: Non erit heres tuus hic; sed qui exiet de te, ille erit heres tuus . Hoc ergo promissum ne in ancillae filio putaret impletum, iam cum esset annorum nonaginta et novem, apparuit ei Dominus et dixit illi: Ego sum Deus, place in conspectu meo et esto sine querela, et ponam testamentum meum inter me et inter te et implebo te valde. Et procidit Abram in faciem suam. Et locutus est illi Deus dicens: Et ego, ecce testamentum meum tecum, et eris pater multitudinis gentium; et non appellabitur adhuc nomen tuum Abram, sed erit nomen tuum Abraham, quia patrem multarum gentium posui/ te; et augeam te valde valde et ponam te in gentes, et reges ex te exibunt; et statuom testamentum meum inter me et inter te et inter semen tuum post te in generationes eorum in testamentum aeternum, ut sim tibi Deus et semini tuo post te. Et dabo tibi et semini tuo post te terram, in qua incola es, omnem terram Chanaan in possessionem aeternam, et ero illis Deus. Et dixit Deus ad Abraham: Tu autem testamentum meum conservabis, tu et semen tuum post te in progenies suas. Et hoc est testamentum, quod conservabis inter me et vos et inter semen tuum post te in generationes suas: Circumcidetur vestrum omne masculinum, et circumcidemini carnem praeputii vestri, et erit in signo testamenti inter me et vos. Et puer octo dierum circumcidetur, vestrum omne masculinum in progenies vestras. Vernaculus et empticius ab omni filio alieno , qui non est de semine tuo, circumcisione circumcidetur vernaculus domus tuae et empticius. Et erit testamentum meum in carne vestra in testamento aeterno" . Et qui non fuerit circumcisus masculus, qui non circum cidetur carnem praeputii sui octava die, interibit I anima illa de genere eius, quia testamentum meum dissipavit. Et dixit Deus ad Abraham: Sara uxor tua, non appellabitur nomen eius Sara, sed Sarra erit nomen eius. Benedicam autem illam et dabo tibi ex ea filium, et benedicam illum,
91 cn 00 cp cq

prima radi potomka; ni jedno od njih dvoje ne trai raskoje grijeha, nego plod naravi. I napokon, kad se zatrudnjela slukinja uzoholila prema jalovoj gospodarici i kad je zbog toga Sara, u enskoj ljubomori, radije optuila mua, ak i tada Abraham pokaza, kako nije ropski ljubavnik nego slobodan roditelj, pa je u odnosu prema Hagari uvao ednost svoje supruge Sare, i nije pri tome zadovoljavao svoju pohotu nego je ispunjavao njezinu volju; on je sulonicu primio, a nije traio; priao joj je, ali nije uz nju prionuo; zasijao ju je, ali je nije zavolio. Naime, ree: Tvoja je slukinja u tvojoj ruci: poslui se njome kako ti se svidi! O mua l i to se muevno slui enama: enom umjere no, slukinjom posluno, a ni jednom neumjereno!
4

c m

c n

c o

c r

domina M. augeam... valde] augebo te valde M. generationes M. P in signum M . i alienigena M. in testamentum aeternum M.

26. 1. Nakon toga Hagara je rodila Jimaela, i Abraham je mo gao pomisliti, kako se u njemu ispunjava ono to mu bijae obeano kad htjede posvojiti slugu svojega doma, a Bog mu ree: Taj nee biti tvoj batinik, nego e batinik biti tvoj potomak. I kako on ne bi pomislio da se to obeanje ispunjava u slukinjinu sinu, kad je Abrahamu bilo devedeset i devet godina, ukaza mu se Gospodin pa mu ree: 'Ja sam Bog; mojim hodi putem i neporoan budi. A Savez svoj ja sklapam s tobom, i silno u te razmnoiti.' Abram pade niice, dok mu Bog govorae dalje: ' A ovo je savez moj s tobom, postat e ocem mnogim narodima; i nee se vie zvati Abram - ve Abraham e ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam. Silno u te rodnim uiniti; narode u iz tebe izvesti; i kraljevi e od tebe izai. Savez svoj sklapam izmeu sebe i tebe i tvoga sjemena poslije tebe savez svoj za vjekove: ja u biti Bogom tvojim i tvoga sjemena poslije tebe. I dat u tebi i tvojem sjemenu poslije tebe zemlju u kojoj bora vi kao pridolica - svu zemlju kanaansku - u vjeni posjed; a ja u biti njihov B o g . ' Jo ree Bog Abrahamu: ' A ti savez uvaj moj - ti i tvoje sjeme poslije tebe u sve vijeke. A ovo je savez moj s tobom i tvojim sjemenom poslije tebe, koji e vriti: svako muko meu vama neka bude obrezano. Obrezujte se, i to neka bude znak saveza izmeu mene i vas. Svako muko meu vama, kroz vaa pokoljenja, kad mu se navri osam dana, neka bude obrezano; i rob, roen u vaem domu, i onaj to bude kupljen od stranca, koji ne bude vae krvi. D a , i rob roen u tvome domu ili za novac kupljen, mora se obrezati! Tako e moj savez na vaem tijelu ostati vjenim savezom. Muko kojemu se ne obree koica naglavnika njegova osmi dan, dua e mu propasti meu rodom njegovim, jer je prekrio moj sa vez.' I jo ree Bog Abrahamu: 'Tvojoj eni Saraji nije vie ime Saraja: Sara e joj ime biti. Nju u ja blagosloviti i od nje ti dati sina;
1 2 3

0 Bojem savezu s Abraha mom, kojim mu starcu od nerotkinje Sare obea sina, i postavi ga ocem narodima, 1 vjernost obea nju zapeati otajstvom obrezanja.

Post 16,6.

9 6

9 7

Gen 16, 6. Gen 15, 4.

Post 15,4. Hebrejski Abram znai 'otac je uzvien', dok se Abraham tumai po slinosti s rijeju hanon = mnotvo. Saraja (Hebr. arah znai kraljevna ), a ne zna se to bi znailo Sarai (Sara).
2 3

456

D E CIV. D E I

16, 26,1 - 26,2

O DRAVI BOJOJ

16,

26,1 -

26,2

457

et erit in nationes, et reges gentium ex eo erunt. Et procidit Abraham super faciem suam et risit et dixit in animo suo dicens: Si mihi cen tum annos habenti nascetur filius, et si Sarra annorum nonaginta pariet? Dixit autem Abraham ad Deum: Ismael hic vivat in conspectu tuo. Dixit autem Deus ad Abraham: Ita, ecce Sarra uxor tua pariet tibi filium, et vocabis nomen eius Isaac; et statuam testamentum meum ad illum in testamentum aeternum, esse illi Deus et semini eius post illum. De Ismael autem ecce exaudivi te; ecce benedixi eum et ampliabo illum et multiplicabo eum valde. Duodecim gentes generabit, et dabo illum in magnam gentem. Testamentum autem meum statuam ad Isaac, quem pariet tibi Sarra in tempore hoc ad annum sequencs

blagoslov u na nj izliti, te e se narodi od njeg razviti; kraljevi e narodima od njega postati.' Abraham pade niice pa se nasmija i ree u sebi: 'Onomu komu je stotina godina, zar se moe roditi dijete?' Abraham ree Bogu: 'Neka tvojom milou Jimael pozivi!' A Bog ree: 'Ipak e ti tvoja ena Sara roditi sina; nadjeni mu ime Izak. Savez svoj s njime u sklopiti, savez vjeni s njime i s njegovim sjeme nom poslije njega. I za Jimaela usliah te. Evo ga blagoslivljam: rod nim u ga uiniti i silno ga razmnoiti; dvanaest e knezova od njega postati i u velik e narod izrasti. A l i u drati svoj savez s Izakom, koga e ti roditi Sara dogodine u ovo doba.'
4

Quid circumcisio sigmficet.

cc 531

PL506

2. H i c apertiora promissa sunt de vocatione gentium in Isaac, f ^ promissionis, quo significatur gratia, non natura, quia de sene et anu sterili promittitur filius. Quamvis enim et naturalem procreationis excursum Deus operetur: ubi tamen / evidens opus Dei est vitiata et cessante natura, ibi evidentius intellegitur gratia. Et quia hoc non per generationem, sed per regenerationem futurum erat, ideo nunc imperata est circumcisio, quando de Sarra promissus est filius. Et quod omnes non solum filios, verum etiam servos vernaculos et empticios circumcidi iubet, ad omnes istam gratiam pertinere testatur. Quid enim aliud circumcisio significat quam naturam exuta vetustate renovatam? Et quid aliud quam Christum octavus dies, qui hebdomade completa, hoc est post sabbatum, resurrexit? Parentum mutantur et nomina: omnia resonant novitatem, et in Testamento Vetere obumbratur Novum. Quid est enim quod dicitur Testamentum Vetus nisi Novi occultatio? Et quid est aliud quod di citur Novum nisi Veteris revelatio? Risus Abrahae exsultatio est gratulantis, non irrisio diffidentis. Verba quoque eius illa in animo suo: Si mihi centum annos habenti nascetur filius et si Sarra annorum nonaginta pariet, non sunt dubitantis, sed admirantis. Si quem vero movet quod dictum est: Et dabo tibi et semini tuo post te terram, in qua tu incola es, omnem terram Chanaan in possessionem aeternam", quomodo accipiatur impletum / sive adhu exspectetur implendum, cum possessio quaecumque terrena aeterna cuilibet genti esse non possit: sciat aeternum a nostris interpretari, quod Graeci appellant aluviov, quod a saeculo derivatum est; ai&v quippe graece saeculum nuncupatur. Sed non sunt ausi Latini hoc dicere saeculare, ne longe in aliud mitterent sensum. Saecularia quippe dicuntur mul ta, quae in hoc saeculo sic aguntur, ut brevi etiam tempore transeant;
26.
m e s t Q ct

2. Ovdje su bjelodanija obeanja o pozivu Neidova (gentium) u Iza ku, to jest u sinu obeanja, u kojem se oznauje milost, a ne narav, jer se obeaje sin od starca i neplodne starice. Jer iako Bog upravlja i naravnim tijekom raanja, ipak kad je Boje djelo oito, i ondje gdje je narav opala i zatajila, tu se njegova milost oevidnije prepo znaje. A budui da se to imalo dogoditi ne roenjem, nego preporoenjem, obrezanje je nareeno u ovo vrijeme kad je obean sin od Sare. I to nalae da se obreu ne samo sinovi nego i robovi roeni u domu i oni kupljeni za novac, svjedoi kako ta milost pripada svi ma. Jer to drugo oznauje obrezanje nego obnovu naravi svlaenjem starosti? A to opet drugo negoli Krista oznauje onaj osmi dan, njega koji je uskrsnuo po navrenoj sedmici, to jest nakon subote? A mijenjaju se i imena roditeljima; sve odzvanja novou, i u starome se zavjetu najavljuje novi. Jer to je ono to se naziva Starim zavjetom ako nije skrovit oblik Novoga? A to je opet ono to se naziva Novim, ako nije otkrivenje Staroga? A onaj smijeh Abrahamov ushit je zahvalnika, a ne poruga sumnjiavca. Isto tako i rijei koje u sebi ree: Onomu komu je stotinu godina, zar se moe roditi dijete? Zar e Sara u devedesetoj rod raati? nisu rijei dvoumnika, nego zadivljenika. A ako pak koga zbunjuje ono to je reeno: I dat u tebi, i sjemenu tvojem nakon tebe, zemlju u kojoj boravi, svu zemlju kanaansku u vjeni posjed , kako da se shvati kao ispunjeno i l i da se eka na ispunjenje (kad ni jedan zemaljski posjed ne moe pripadati vjeno ni jednome narodu), taj neka zna kako ono to mi kaemo vjeno (aeternum) Grci kau aicioviov, to potjee od rijei vijek doba (saeculum), jer grki je saeculum - aicov-vijek. Latini se ne usudie prevesti to kao saeculare (to je od doba ili od vremena), kako ne bi uveliko odstupili od smisla. Jer, saecularia se nazivaju mnoge stvari to se u ovome dobu tako dogaaju te za kratko vrijeme iezavaju;
5 6

c s c t

; illum M. hebdomada M.

Post 17,1-21. (Uglavnom prema Bibliji, Zagreb, 1968., ali uvaavajui glavna A u gustinova odstupanja). Novi savez, iznesen u knjigama Novoga zavjeta, objavljuje se kao ispunjenje Sta roga, koji je po sebi bio nepotpun, sadravajui u sebi tek sjenu onih dobrih stvari koje e doi (Heb 10,1). Otuda se Augustin slui alegorijskim tumaenjem Staroga zavjeta, osobito u raspravama protiv manihejaca (Protiv Fausta manihejca, 6,9). Post 17,8.
5 6

458
OLI&VIOV

DE

crv. D E I

16, 26,2 - 27

O DRAVI BOJOJ

16, 26,2 - 27

459

autem quod dicitur, aut non habet finem aut usque in huius saeculi tenditur finem. 27. Item potest movere, quomodo intellegi oporteat quod hic dic

doim aicoviov se naziva ono to ili nema kraja ili pak traje sve do kraja ovoga vijeka.
7

Circumcisio ab originali pecca to redemit.

tum est: Masculus, qui non circumcidetur carnem praeputii sui octava die, interibit anima illa de genere eius, quia testamentum meum dissipavit , cum haec nulla culpa sit parvuli, cuius dixit animam
100

CC 532

perituram, nec ipse dissipaverit testamentum Dei, sed maiores, qui eum circumcidere non curarunt; nisi quia etiam parvuli, non secun dum suae vitae proprietatem, sed secundum communem generis hu mani originem omnes in illo uno testamentum Dei dissipaverunt, in quo omnes peccaverunt . Multa quippe appellantur Testamenta / Dei exceptis illis duobus magnis, Vetere et Novo, quod licet cuiquen legendo cognoscere. Testamentum autem primum, quod factum est ad hominem primum, profecto illud est: Qua die ederitis, morte moriemini . Unde scriptum est in libro, qui Ecclesiasticus appellatur:
101
102

Omnis caro sicut vestis veterescit. Testamentum enim a saeculo: Mor 103 te morieris '. Cum enim lex evidentior postea data sit, et dicat Apo stolus: Ubi autem non est lex, nec praevaricatio , quo pacto in Psal mo quod legitur verum est: Praevaricatores aestimavi omnes peccato104

res terrae , nisi quia omnes legis alicuius praevaricatae sunt rei, qui aliquo peccato tenentur obstricti? Quamobrem si etiam parvuli, quod vera fides habet, nascuntur non proprie, sed originaliter peccatores, unde illis gratiam remissionis peccatorum necessariam confitemur: profecto eo modo, quo sunt peccatores, etiam praevaricatores legis illius, quae in paradiso data est, agnoscuntur; ut verum sit utrumque, quod scriptum est, et: Praevaricatores aestimavi omnes
105

peccatores

terrae, et: Ubi lex non est, nec praevaricatio.

Ac per

hoc,

PL507

quia circumcisio signum regenerationis fuit et non immerito parvulum propter originale peccatum, quo primum Dei dissipatum est te stamentum, generatio disperdet, nisi regeneratio liberet: sic intellegenda sunt haec verba divina, tamquam dictum sit: Qui non fuerit regeneratus, interibit anima illa de genere / eius, quia testamentum Dei dissipavit, quando in Adam cum omnibus etiam ipse peccavit. Si enim dixisset: Quia hoc testamentum meum dissipavit, non nisi de ista circumcisione intellegi cogeret; nunc vero, quoniam non expressit cuiusmodi testamentum parvulus dissipaverit, liberum est intellegere de illo testamento dictum, cuius dissipatio pertinere posset ad parvulum. Si autem hoc quisquam non nisi de ista circumcisione dictum esse contendit, quod in ea testamentum Dei, quoniam non est circumcisus, dissipaverit parvulus: quaerat locutionis aliquem moc u

27. Isto tako moe zbunjivati i to kojim nainom bi trebalo shva titi ono to je reeno: Muko kojemu se osmi dan ne obree koica naglavnika njegova, dua e mu propasti meu rodom njegovim, jer je prekrio moj savez, jer to nipoto nije grijeh samog malia, a ree kako e mu dua propasti, niti je on sam prekrio savez Boji, nego njegovi stariji, koji zanemarie da ga obreu: osim ukoliko ak i malii, ne prema svojstvu vlastitog ivota, nego prema zajednikom podrijetlu ljudskoga roda, svi prekrie Boji savez u onome jednome ovjeku, u kojemu svi zgrijeie. Dakako, mnogi se zavjeti nazivaju Bojim zavjetima, osim ova dva velika, Starog i Novog, to svatko moe upoznati proitavi ih. A l i prvi zavjet (ili savez) nainjen s pr vim ovjekom, zaista je ovo: U onaj dan u koji ovo okusite, smru ete umrijeti. Otuda je zapisano u knjizi koja se zove Sirahova: Svaka p u t stari poput odjee. I vjeni je savez: Smru e umrijeti. A budui da je poslije dan bjelodaniji zakon, i apostol kae: A gdje nema Zakona, tu nema ni prekraja, kako je onda istinito ono to se ita u psalmu: Ocijenih sve grjenike na zemlji kao prekritelje , ukoliko nisu prekriteljima nekoga zakona svi oni koji su u bilo kakvu grijehu? Zbog toga, ako se ak i malii - kao to tvrdi istinska vjera - raaju kao grjenici, ne po vlastitom svojstvu, nego po podrijetlu, pa otuda i priznajemo kako im je potrebna milost oprotenja grijeha, - onda se zaista, istim onim nainom kojim su grjenici, priznaju i prekriteljima onoga zakona to je dan u zemaljskome raju; tako je istinito i jedno i drugo koje je pisano: i Ocijenih sve grjenike na zemlji kao prekritelje i A gdje nema Zakona, tu nema ni prekra ja. I prema tome, budui da obrezanje bijae znakom preporoenja, te stoga s pravom maliu zbog istonog grijeha (kojim je prvotno pre kren Boji savez) samo raanje donosi propast, ukoliko ga preporaanje ne izbavi, - dotine boanske rijei treba shvatiti kao da je kazano: Onaj koji ne bude preporoen, dua e mu propasti meu rodom njegovim, jer prekrio je savez Boji kad je u Adamu i on zgrijeio zajedno sa svima ljudima. Naime, da bijae rekao: 'jer je prekrio ovaj moj savez', ne bi se moglo shvatiti drukije nego da se tie samoga obrezanja; ovako pak, jer izrijekom ne kaza kakav je savez mali prekrio, slobodno je razumjeti kako je reeno o onome savezu (ili zavjetu) kojega bi se prekraj mogao ticati malia. A k o bi
1 2 3 4 5 6 7

O mukiu, koji gubi duu, ako ne bude obrezan osmoga dana, jer je prekrio savez Boji.

populo M.

V i d i O Bojoj dravi, 16,21. Pridravajui se latinske Biblije Augustin govori o vjenom posjedu te se poziva i na grku rije aicoviov, koja je dvosmislena. To mjesto se posebno obrauje u djelu Pitanja o Heptateuhu (1,31). Post 17,14. (Prijevod prema lat. predloku). Kljuna rije testamentum (kojoj od govara gr. Siafjxr], a hebr. berith) ima vie znaenja, kao zavjet, ugovor, dogovor, savez', vjerojatno ova posljednja najvie zahvaa izvorni biblijski smisao. Rim 5,12. Lat. testamenta. Post 2,17. (Prijevod prema lat. predloku). Sir 14,18. (Prijevod prema lat. predloku). Rim 4,15. Ps 119 (118), 119. (Prijevod prema lat. predloku).
2 3 4 5 6 7 1

1 0 0

1 0 1

1 0 2

1 0 3

1 0 4

1 0 5

G e n 17, 14. R o m 5, 12. G e n 2, 17. Ecele 14, 18 (sec. L X X ) . R o m 4, 15. Ps 118, 119.

460

D E CIV. D E I

16, 27 - 28

O DRAVI BOJOJ

16,

27 -

28

461

dum, quo non absurde possit intellegi, ideo dissipasse testamentum, quia licet non ab illo, tamen in illo est dissipatum. Verum sic quoque animadvertendum est nulla in se neglegentia sua iniuste interire incircumcisi animam parvuli nisi originalis obligatione peccati.
Mutantur nomina Abrahae et Sarae. CC 533

PL 508

28. Facta igitur promissione tam magna tamque dilucida ad Abraham, cui evidentissime dictum est: Patrem multaruml gentium posui te; et augeam te valde valde et ponam te in gentes, et reges ex te exibunt. Et dabo tibi ex Sarra filium, et benedicam illum, et erit in nationes, et reges gentium ex eo erunt : quam promissionem nunc in Christo cernimus reddi; ex illo deinceps illi coniuges non vocantur in Scripturis, sicut antea vocabantur, Abram et Sara, sed sicut eos nos ab initio vocavimus, quoniam sic iam vocantur ab omnibus, Abraham et Sarra. Cur autem mutatum sit nomen Abrahae, reddita est ratio: Quia patrem, inquit, multarum gentium posui te. Hoc ergo significare intellegendum est Abraham; Abram vero, quod ante vocabatur, interpretatur Pater excelsus. De nomine autem mutato Sarrae non est reddita ratio; sed, sicut aiunt, qui scripserunt interpretationes nominum Hebraeorum, quae his sacris Litteris continentur, Sara interpretatur Princeps mea, Sarra autem Virtus. Unde scriptum est in Epistula ad Hebraeos'. Vide et ipsa Sarra virtutem accepit ad emissionem seminis . Ambo e n i m seniores erant, sicut Scriptura testatur; sed illa etiam sterilis et cruore menstruo iam destituta, propter quod iam parere non posset, etiam si sterilis non fuisset. Porro si femina ita sit provectioris aetatis, ut ei solita mulierum ad huc fluant, de iuvene parere potest, de seniore non potest; quamvis adhuc possit ille senior, sed de adulescentula gignere, sicut Abraham post mortem Sarrae de Cettura potuit, quia vividam eius invenit aetatem . Hoc ergo est, quod mirum commendat Apostolus, et ad hoc dicit Abrahae iam fuisse corpus emortuum, quoniam non ex omni fe/mina, cui adhuc esset aliquod pariendi tempus extremum, genera re ipse in illa aetate adhuc posset . Ad aliquid enim emortuum cor pus intellegere debemus, non ad omnia. Nam si ad omnia, non iam senectus vivi, sed cadaver est mortui. Quamvis etiam sic solvi soleat ista quaestio, quod de Cettura postea genuit Abraham, quia donum gignendi, quod a Domino accepit, etiam post obitum mansit uxoris. Sed propterea mihi videtur illa, quam secuti sumus, huius quaestionis solutio praeferenda, quia centenarius quidem senex, sed tempo ris nostri, de nulla potest femina gignere; non tune, quando adhuc tamdiu vivebant, ut centum anni nondum facerent hominem decrepitae seneetutis.
cv 106 107 cz 108 109

opet tkogod ustrajao oko toga kako se reeno tie samo obrezanja, da je malis prekrio Boji savez jer nije obrezan, - nek potrai takav nain izrijeka koji bi uklonio besmislicu, da se pomisli kako je mali stoga prekrio savez jer iako nije prekren od njega, ipak je taj prekr en u njemu. A l i i u tome sluaju treba primijetiti, kako bi dua toga neobrezanika propala nepravedno - jer mali nije odgovoran za zane marivanje obreda - ako ne bi bilo vezanosti istonim grijehom.

28. Poto je, dakle, dano tako golemo i tako jasno obeanje Abrahamu, kojemu je posve otvoreno reeno: Postavih te ocem mnogim narodima; silno u te rodnim uiniti; narode u iz tebe izve sti; kraljevi e od tebe izai. I dat u ti sina od Sare, i blagoslovit u ga, te e se narodi od njega razviti, i kraljevi e narodima od njega postati (to je obeanje koje sad vidimo ispunjeno u Kristu) - otuda se ti suprunici u Pismu ne nazivaju vie kao to se ranije nazivahu, Abram i araj a, nego kao to ih mi od poetka nazivasmo, jer ih sad svi zovu: Abraham i Sara. A naveden je i razlog zato je izmijenjeno Abrahamovo ime, ree naime: Jer postavih te ocem mnogim narodi ma. Dakle, to treba shvatiti da znai Abraham, dok ime Abram, kako se prije zvao, tumai se kao uzvieni otac. O izmjeni Sarina imena nije naveden nikakav razlog; ali - kao to kau oni koji napisae tumaenje hebrejskih imena sadranih u svetim spisima - Saraja se tumai kao moja kraljevna, a Sara kao snaga. Otuda i pie u Poslanici Hebrejima: Po vjeri i sama Sara primi snagu zaea djeteta.
1 2 3

0 promjeni imena Abrahama 1 Sare, koji zbog jalovosti jednoga od njih a starosti u oboje - ne mogahu raati, pa primie dar plodnosti.

c v

c z

augeam... valde] augebo te valde M. autem M.

Naime, oboje bijahu stari, kako Pismo svjedoi; nu, uz to, bijae i jalova i mjesenica joj bijae prestala, zbog ega ne bi mogla zaeti, sve i da nije bila jalova. I dalje, ako bi ena i bila poodmakle dobi, a imala bi uobiajenu ensku mjesenicu, mogla bi roditi dijete mladi u, ali ne i starcu; a i starac ipak moe raati djecu, ali s mladom enom, kao to je Abraham mogao nakon Sarine smrti s Keturom, jer ju je zatekao jo u snazi mladosti. Ovo je, dakle, ono to apostol istie kao udo, te stoga kae kako Abrahamovo tijelo ve bijae za mrlo , jer u toj dobi on vie nije mogao imati djeteta bilo s kojom enom, ak ako bi toj i preostalo neto posljednjeg razdoblja plodno sti. Naime, treba shvatiti kako mu je tijelo zamrlo u neemu, a ne u svemu. Jer da je takvo u svemu, onda vie nije staro tijelo iva ovje ka, nego truplo mrtvaca. Ipak se to pitanje obiava rjeavati i tako, da je Abraham poslije raao djecu s Keturom, jer mu i nakon smrti supruge bijae ostao dar raanja to ga je primio od Gospodina. Pa ipak, meni se ini boljim ono rjeenje ovoga pitanja koje smo ve iznijeli, da iako starac stogodinjak u nae doba ne moe raati djecu ni s jednom enom, tako ne bjee onda kad ljudi toliko dugo ivljahu da ni sa stotinu godina ovjek jo nije bio u starakoj onemoalosti.
4

1 0 6

1 0 7 1 0 8

Gen 17 5-6. 16. H e b r 1111 rf C ?5 1 mo^ w?' " R o m 4, 19.

17,5; 16. (Prijevod dijelom prema latinskom predloku). (Prijevod prema latinskom predloku). ^* * kako Augustinovo tumaenje (koje se ne nalazi u Jeronima) potjee iz navedenog mjesta u poslanici Hebrejima. < Rim 4,19; Heb 11,12.
2 3 n s e o v o

st

462
Quomodo diviet Loth a a a P ? a reat.
ta b ah e

D E CIV. D E I

16, 29

O DRAVI BOJOJ

16,

29

463
p trojici mueva kojirrmse Abrahamu dinTod hrasta Mamre.
u

v r r l s

cc 534

PL 509

cc 535

Item Deus apparuit Abrahae ad quercum Mambre in tribus/ > Quos dubitandum non est angelos fuisse; quamvis quidam existiment unum i n eis fuisse Dominum Christum, asserentes eum etiam ante indumentum carnis fuisse visibilem. Est quidem divinae potestatis et invisibilis, incorporalis immutabilisque naturae, sine ulla sui mutatione etiam mortalibus aspectibus apparere, non per i d quod est, sed per aliquid quod sibi subditum est; quid autem illi sub ditum non est? Verum tamen si propterea confirmant horum trium aliquem fuisse Christum, quia, cum tres vidisset, ad Dominum singulariter est locutus; sic enim scriptum est: Et ecce tres viri stabant super eum, et videns procucurrit in obviam illis ab ostio tabemaculi sui, et adoravit super terram et dixit: Domine, si inveni gratiam ante te , et cetera: cur non e t illud advertunt, duos ex eis venisse, ut Sodomitae delerentur, cum adhuc Abraham ad unum loqueretur, Do minum appellans et intercedens, ne simul iustum cum impio in Sodomis perderet? Illos autem duos sic suscepit Loth, ut etiam ipse in colloquio cum illis suo singulariter Dominum appellet . Nam cum eis pluraliter dixisset: Ecce, domini, declinate in domum pueri vestri, et cetera quae i b i dicuntur , postea tamen ita legitur: Et tenuerunt angeli manum eius et manum uxoris eius et manus duarum filiarum eius, in eo quod parceret Dominus ipsi. Et factum est, mox ut eduxerunt illum foras, et dixerunt: Salvam fac animam tuam, ne respexeris retro, nec steteris in tota regione; in monte salvum te fac, ne quando comprehendaris. Dixit autem Loth ad illos: Oro, I Domine, quia invenit puer tuus misericordiam ante te , et quae sequuntur. Deinde post haec verba singulariter i l l i respondet et Dominus, cum in duo bus angelis esset, dicens: Ecce miratus sum faciem tuam , et cetera. Unde multo est credibilius, quod et Abraham in tribus et Loth in duobus viri Dominum agnoscebant, cui per singularem numerum loquebantur, etiam cum eos homines esse arbitrarentur; neque enim aliam ob causam sic eos susceperunt, ut tamquam mortalibus et hu mana refectione indigentibus ministrarent; sed erat profecto aliquid, quo ita excellebant, licet tamquam homines, ut in eis esse Dominum, s i c u t assolet in Prophetis, hi, qui hospitalitatem illis exhibebant, dubitare non possent; atque ideo et ipsos aliquando pluraliter et in/ eis Dominum aliquando singulariter appellabant. Angelos autem fuisse Scriptura testatur, non solum in hoc Genesis libro, ubi haec gesta narrantur, verum etiam in Epistula ad Hebraeos, ubi, cum hospitalitas laudaretur: Per hane, inquit, etiam quidam nescientes ho29.
n in db dc 112 113 dd 114 de
d a

29. Bog se ukazao Abrahamu i kod hrasta Mamre u hku trojice mueva, o kojima nema dvojbe da bijahu aneh, iako neki mniju kako jedan od njih bjee Gospodin Krist, tvrdei kako je O n bio vidljiv i prije uzimanja haljine p u t i . Jer, zaista je svojstvo boanske i nevidljive moi, te netjelesne i nepromjenjive naravi, da se pojavi i smrtnim oblicima (a bez ikakve svoje izmjene), i to ne po onome to jest, nego po neemu to je njoj podvrgnuto; a to h nije njoj pod vrgnuto? A k o pak zbog toga tvrde kako jedan od te trojice bijae Krist, jer, iako je Abraham vidio trojicu, ipak se u jednini obratio Gospodinu - ovako naime pie: I gle, trojica mueva stajahu pred njim, i opazivi ih potra im u susret s ulaza svojega atora, i pade niice i ree: 'Gospodine, ako sam stekao milost pred Bogom' i tako dalje - zato ne primijete i to, kako su bila dola dvojica ljudi da unite Sodomiane, dok je Abraham jo govorio jednomu, nazivajui ga Gospodinom i molei ga da u Sodomi ne uniti i pravednika za jedno s bezbonikom? A tu je dvojicu i Lot primio tako te je sam u razgovoru s njima upotrijebio 'Gospodine', u jednini. Naime, poto im se prvo obratio u mnoini: Molim, gospodo, svrnite u kuu svo jega sluge i tako dalje, to se ve tu kae, poslije se ita ovo: I uzee ga aneli za ruku, a i enu njegovu i dvije keri, jer Gospodin ushtjede spasiti ih. I dogodi se, im ih izvedoe u polje, da im kazae: 'Bjei da ivot spasi! Ne obaziri se, niti se gdje u ravnici zaustavljaj! Bjei u brdo da ne bude zatrt!' A h Lot ree njima: ' M o l i m te, G o spodine, ako je sluga tvoj naao milost pred tobom' i ostalo to slije di. Zatim, nakon tih rijei i Gospodin odgovara njemu u jednini (iako je u dvojici anela) govorei: Eto, zaudih se licu tvojem i tako dalje. Otuda je mnogo vjerojatnije da su obojica (i Abraham u trojici i Lot u dvojici mueva) prepoznali Gospodina, kojemu su se obratili u jednini, ak iako te smatrahu ljudima; i nisu ih primili tako ni zbog kojega drugog razloga nego kako bi ih posluili kao smrtnike, potrebite ljudske okrepe; nu bijae zaista u njima neto ime su se toliko isticali, iako su se inih ljudima, tako te oni to im ukazae gostoprimstvo nisu mogli sumnjati da je u njima Bog, kao to obiava biti u prorocima; i stoga ih jednom oslovljavahu u mnoini, a drugi put Boga u njima u jednini. Doim, Pismo svjedoi kako ti bijahu aneli, ne samo u ovoj knjizi Postanka, gdje se iznose ti dogaaji, nego i u Poslanici Hebrejima, koja - gdje se hvah gostoljublje - kae: Jer su njime neki, i ne znajui to, ugostili anele! Stoga, kad je
1 2 3 4 5

d b

d c

d d

d e

in om. M. etiam M. appellaret M. respondit M. esse add. M. Post 18,2. (Prijevod prema latinskom predloku). Ovo je mjesto o posjetu tajan stvene trojice posebice zaokupljalo i idovske i kranske komentatore (Filona, Justina, Tertulijana, Ireneja, Ambrozija). Augustin inae prepoznaje Trojstvo u toj trojici, to je vjerojatno pod utjecajem Ambrozija. Post 19,2. Post 19,16-19. (Prijevod dijelom prema latinskom predloku). Post 19,21. (Prema Septuaginti). Heb 13,2.
2 3 4 5 1

1 1 0

1 1 1

1 1 2

1 1 3

1 1 4

Cf. G e n G e n 18, G e n 19, G e n 19, G e n 19,

18, 1-2. 2-3. 2. 16-19. 21 (sec. L X X ) .

464

D E CIV. D E I

16, 29 - 31

O DRAVI BOJOJ

16,

29 -

31

spitio receperunt angelos . Per illos igitur tres viros, cum rursus filius Isaac de Sarra promitteretur Abrahae, divinum datum est etiam tale responsum, ut diceretur: Abraham erit in magnam gentem et multam, et benedicentur in eo omnes gentes terrae . Et hic duo illa brevissime plenissimeque promissa sunt, gens Israel secundum carnem et omnes gentes secundum fidem.
116

115

preko te trojice mueva obeano Abrahamu da e Sara roditi Izaka, dan je Boji odgovor u rijeima: Od Abrahama e nastati velik i brojan narod, te e se svi narodi zemlje njime blagoslivljati? I tako je ovdje - i najkrae i najobilatije obeano dvoje: narod izraelski po puti i svi narodi po vjeri.
6

Sodoma igne deleta est.

PL510

30. Post hane promissionem liberato de Sodomis Loth et veniente igneo imbre de caelo tota illa regio impiae civitatis in cinerem versa est, ubi stupra in masculos in tantam consuetudinem convaluerant, quantam leges solent aliorum factorum praebere licentiam. Verum et hoc eorum supplicium specimen futuri iudicii divini fuit. N a m quo pertinet quod prohibiti sunt qui liberabantur ab angelis retro respicere, nisi quia non est animo redeundum ad veterem vitam, qua per gratiam regeneratus exuitur, si ultimum evadere iudicium cogitamus ? Denique uxor Loth, ubi respexit, remansit et in salem conversa hominibus fidelibus quoddam praestitit condimentum, quo sapiant aliquid, unde illud caveatur exemplum . Inde rursus Abraham fecit in Geraris apud regem civitatis illius Abimelech, quod in Aegypto de coniuge fecerat, eique intacta similiter reddita est. Ubi sane Abra ham obiurganti regi, cur tacuisset uxorem sororemque dixisset, aperiens quid timuerit etiam hoc addidit: Etenim vere soror mea est de patre, sed non de matre , / quia de patre suo soror erat Abrahae, de quo propinqua eius erat. Tantae autem pulehritudinis fuit, ut etiam in illa aetate posset adamari.
117 118

30. Nakon toga obeanja, poto je Lot izbavljen iz Sodome, spu sti se s neba ognjena kia i pretvori u pepeo cijelo podruje toga bezbonoga grada, gdje blud izmeu mukinja bijae uzeo tolikoga maha te postade uobiajen kao i bilo koji postupci to su doputeni zakonima. A i ta njihova kazna bijae tek primjer buduega boan skoga suda. Jer, zato je zabranjeno onima koje izbavie aneli da se ne obaziru, ako ne zbog toga, to se u duhu ne smijemo vraati sta romu ivotu, to ga po milosti preporoeni odbacuje kao odjeu, ako mislimo izbjei posljednjem sudu? I napokon, Lotova ena koja ondje gdje se obazrela i ostade i , pretvorena u sol, dade ljudima vjernicima stanovitu zaimbu po kojoj u mudrosti upoznaju kako se trebaju u vati takvog primjera.
1

O Lotovu izbavljenju iz Sodome te o njezinu unitenju nebeskim og njem i o Abimeleku, kojega pouda nije mogla nauditi Sari.

Zatim Abraham opet u Geraru, kod kralja toga grada, Abimeleka, primijeni istu onu varku o svojoj eni kojom se posluio i u Egiptu, i ona mu je slino vraena netaknutom. A kad je kralj ukorio Abra hama to je preutio da mu je ena i rekao kako je sestra, otkrivi mu ega se bojao, Abraham je i ovo dodao: Ona je uistinu moja sestra: ki je moga oca, iako ne i moje majke, jer ona po ocu bijae Abrahamu sestra, i po tome mu je bila blizak rod. A njezina je krasota bila tolika te je i u toj dobi mogla izazvati ljubav.
2

Cum isaac pro-

rarisit

cc 536

3 1 . Post haec natus est Abrahae secundum promissionem Dei de Sarra filius, eumque nominavit Isaac, quod interpretatur Risus. Riserat enim et pater, quando ei promissus est, admirans in gaudio; riserat et mater, quando per illos tres viros iterum promissus est, dubitans in gaudio; quamvis exprobrante angelo, quod risus ille, etiamsi gaudii fuit, tamen plenae fidei non fuit, post ab eodem angelo in fide etiam confirmata est. Ex hoc ergo puer nomen accepit. Nam quod risus ille non ad irridendum opprobrium, sed ad celebrandum gau/dium pertinebat, nato Isaac et eo nomine vocato Sarra monstravit; ait quippe: Risum mihi fecit Dominus; quicumque enim audierit, congaudebit mihi '. Sed post aliquantulum tempus ancilla de domo eicitur cum filio suo, et duo illa secundum Apostolum Testamenta significantur, Vetus et Novum, ubi Sarra illa supernae Ierusalem, hoc est civitatis Dei, figuram gerit .
119 120

3 1 . Nakon toga, prema obeanju Bojem, rodila je Sara Abrahamu sina, i on ga nazva Izak, to se tumai kao 'smijeh'. Jer otac njegov se smijao kad mu je on obean, udei se u radosti; a i mater njegova, kad ga ono ponovo obeae trojica mueva, sumnjajui u radosti; te poto ju je aneo ukorio zbog toga smijeha, iako joj bijae od radosti, ipak nije jo posve vjerovala, - i nju je kasnije isti aneo uvrstio u vjeri. Dakle, po tomu je djeak dobio ime. A da taj smijeh nije pripadao ruglu podsmijeha, nego slavi radosti, poto je Izak ro en i nazvan tim imenom, pokazuje Sara, jer kae: Gospodin mi dade smijeh, i tko god to uje, radovat e se zajedno sa m n o m . A l i malo vremena nakon toga iz doma je istjerana slukinja sa svojim sinom, to - prema apostolu - oznauje oba zavjeta, stari i novi, gdje Sara predstavlja lik vinjeg Jeruzalema, to jest grada Bojeg.
1 2

O Izakovu
0

beanju ?o

imenu koje mu M i j e h u oboje roditelja,

1

Post 18,18.
115 116

1 1 7 1 1 8

Hebr 13, 2. G e n l 8 , 18. Cf. Gen 19, 26; Sap 10, 7; Lc 17, 32. Gen 20, 12.

Post 19,24-26. Post 20,12.

1 2

Post 17,16. Post 21,6. (Prijevod prema latinskom predloku).

DECIV. DEI

16,

32,1

O DRAVI BOJOJ

16,

32,1

467
O poslunosti i vjeri Abrahamovoj, u kojoj je iskuavan rtvo vanjem sina i o Sarinoj smrti.

Fide Abraham Isaac immolabat.

PL511

CC 537

32. 1. Inter haec, quae omnia commemorare nimis longum est, temptatur Abraham de immolando dilectissimo filio ipso Isaac, ut pia eius oboedientia probaretur, saeculis in notitiam proferenda, non D e o . Neque enim omnis est culpanda temptatio, quia et gratulanda est, qua fit probatio. Et plerumque aliter animus humanus sibi ipsi innotescere non potest, nisi vires suas sibi non verbo, sed experimento temptatione quodammodo interrogante respondeat; ubi si Dei munus agnoverit, tune pius est, tune solidatur firmitate gratiae, non inflatur inanitate iactantiae. Numquam sane crederet Abraham, quod victimis Deus deleetaretur humanis; quamvis divino intonante praecepto oboediendum sit, non disputandum. Verum tamen Abra ham confestim filium, cum fuisset immolatus, resurrecturum credidisse laudandus est. Dixerat namque illi Deus, cum de ancilla et f i l io eius foras eiciendis voluntatem coniugis nollet implere: In Isaac vocabitur tibi semen. Et certe ibi sequitur ac dicitur: Et filium autem ancillae huius in magnam gentem faciam illum, quia semen tuum est . Quomodo ergo dictum est: In Isaac vocabitur tibi semen, cum et Ismaelem Deus semen eius vocaverit? Exponens autem Apostolus quid sit: In Isaac vocalbitur tibi semen: Id est, inquit, non qui filii carnis, hi filii Dei, sed filiipromissionis deputantur in semen . Ac per hoc filii promissionis, ut sint semen Abrahae, in Isaac vocantur, hoc est in Christo vocante gratia congregantur. Hane ergo promissionem pater pius fideliter tenens, quia per hunc oportebat impleri, quem Deus iubebat oceidi, non haesitavit quod sibi reddi poterat im molatus, qui dari potuit non speratus. Sic intellectum est et in Epistula ad Hebraeos, et sic expositum. Fide, inquit, praecessit Abraham/ Isaac temptatus et unicum obtulit, qui promissiones suscepit, ad quem dictum est: In Isaac vocabitur tibi semen, cogitans quia et ex mortuis suscitare potest Deus. Proinde addidit: Pro hoc etiam eum et in similitudinem adduxit ; cuius similitudinem, nisi illius unde di cit Apostolus Qui proprio filio non pepercit, sed pro nobis omnibus tradidit eum ? Propterea et Isaac, sicut Dominus erucem suam, ita sibi ligna ad victimae locum, quibus fuerat et imponendus, ipse portavit. Postremo quia Isaac oceidi non oportebat, posteaquam est pater ferire prohibitus, quis erat ille aries, quo immolato impletum est significativo sanguine sacrificium? Nempe quando eum vidit Abraham, cornibus in frutice tenebatur . Quis ergo illo figurabatur, nisi Iesus, antequam immolaretur, spinis Iudaicis coronatus ?
121 122: di 1 2 3 dg 124 dl 125 126

32. 1. Meu tima dogaajima (koje bi doista bilo dosadno spo minjati sve) nalazi se i Abrahamova kunja zbog rtvovanja najmili jega sina Izaka, kako bi se iskuala njegova pobona poslunost, te o njoj doznala poznija vremena, ne sam Bog. U z to, svaka kunja nije za pokudu, jer je na radost ona to donosi prokuanost. I uope, ljudski duh ne moe drukije spoznati sebe sama osim da omjeri snage svoje, odgovorivi ne rijeju, nego inom na pitanja kunje; ako on u tome prepozna dar Boji, onda je poboan, onda se ojaava vrstinom milosti, a ne napuhuje ispraznom hvastavou. Abraham, naravno, ne bi nikada povjerovao, da se Bog raduje ljud skim rtvama; pa ipak, kad zaori boanska zapovijed, mora se sluati a ne prigovarati. N u Abraham je dostojan hvale jer vjerovae kako e sin njegov ponovo uskrsnuti, poto bude jednom rtvovan. Naime, kad ono ne ushtjedne ispuniti volju svoje supruge da istjera slukinju i njezina sina, Bog mu je rekao: Po Izaku e ti se sjeme nazivati. I tu slijede rijei: I od sina tvoje slukinje nainit u velik narod, jer je on tvoje sjeme. Kako je onda reeno: Po Izaku e ti se sjeme nazivati, kad Bog i Imaela nazva njegovim sjemenom? Objanjava jui to, apostol kae: Po Izaku e ti se sjeme nazivati; to jest: nisu sinovi puti sinovi Boji, nego sinovi obeanja raunaju se kao sjeme. Prema tome, sinovi obeanja, da bi bili sjeme Abrahamovo, nazivaju se po Izaku; po milosti koja ih poziva okupljaju se u Krista. Dakle, poboni otac vjerno se drei tog obeanja (jer se ono moralo ispuniti po ovomu kojeg mu Bog nareivae zaklati) nije sumnjao da mu moe i rtvovan biti dan natrag onaj koji mu je mogao nenadano uope biti darovan.
1 2

in sem i ne M. s in Isaac M. idem antepon. & illum M.

d

d f

Tako je shvaeno i u poslanici Hebrejima i ovako izloeno: Vjerom je Abraham iao ispred, po Izaku stavljen na kunju, i prikazao je svoga jedinca, on koji je primio obeanja, kojemu je reeno: T o Izaku e ti se sjeme nazivati', mislei kako Bog moe i od mrtvih uskrisiti. Zatim je dodao: Zato ga i navede u slici. A koja je to slika ako ne onoga o kojemu kae apostol: Koji nije potedio ni vlastitog sina, ve ga je za sve nas predao? Zbog toga i Izak - kako Gospodin svoj kri - sam je na mjesto rtvovanja nosio drvo, na koje je imao biti poloen. A na kraju, budui da nije trebalo Izaka zaklati, poto ocu bijae zabranjeno da ga udari, tko je bio onaj ovan, koji je rtvovan znakovitom krvlju dopunio rtvu? Naime, kad ga Abraham ugleda, on se bijae rozima zapleo u grmu. A tko bijae time nazna en, ako ne Isus, kojega - prije nego je rtvovan - okrunie idovskim trnjem?
3 4 5

M. Post 21,12. (Prijevod prema lat. predloku). Post 9,8. (Prijevod prema lat. predloku). Heb 11,17-19. (Prijevod prema Augustinovu lat. predloku, koji je - uz to dijelom oslonjen na neuobiajen prijevod stare latinske Biblije: Pro hoc etiam cum et in similitudinem adduxit, dok je uobiajen oblik kao u Vulgati: Unde eum et in parabolam accepit - 'otuda ga dobi u slikovitu znaenju'). Rim 8,32. Prema evaneljima Novog zavjeta (Mk 15,16; Iv 19,1) krunu od trnja nainie rimski vojnici i postavie je Isusu na glavu. Augustin je, poput veine svojih sudobnika, za sve Isusove muke optuivao idove.
2 3 4 5 1

1 2 1

1 2 2

1 2 3

1 2 4

1 2 5

1 2 6

Cf. G e n 22, 1-14. G e n 21, 12-13. R o m 9, 8. H e b r 11, 17-19. R o m 8, 32. C f . G e n 22, 1-14.

468
Eius fides praemium ac cepit.

D E CIV. D E I

16, 32,2 - 33

O DRAVI BOJOJ

16,

32,2 -

33

469

PL512 CC 538

32. 2. Sed divina per angelum verba potius audiamus. Ait quippe Scriptura: Et extendit Abraham manum suam sumere machaeram, ut occideret filium suum. Et vocavit illum angelus Domini de caelo et dixit: Abraham! Ille autem dixit: Ecce ego. Et dixit: Non inicias ma num tuam super puerum, neque facias illi quicquam; nunc enim scivi quia times Deum tuum \ et non pepercisti filio tuo dilecto propter me . Nunc scivi dictum est, nunc sciri feci; neque enim hoc nondum sciebat Deus. Deinde ariete illo immolato pro Isaac filio suo vocavit, ut legitur, Abraham nomen loci illius: Dominus vidit; ut dicant hodie: In monte Dominus apparuit. Sicut dictum est: Nunc scivi, pro eo quod est: Nunc sciri feci; ita hic: Dominus vidit, pro eo quod est: Dominus apparuit, hoc est: Videri se fecit. Et vocavit angelus Domini Abraham secundo de caelo dicens: Per me ipsum iuravi, dicit Domi nus, propter quod fecisti verbum hoc et non pepercisti filio tuo dilecto propter me, nisi benedicens benedicam te, et multiplicans multiplicabo semen tuum tamquam stellas caeli et tamquam harenam, quae iuxta labium mari. Et hereditate possidebit semen tuum civitates adversariorum, et benedicentur in semine tuo omnes gentes terrae, quia obaudisti voem meam . Hoc modo est illa de vocatione gentium in semine / Abrahae post holocaustum, quo significatus est Christus, etiam iuratione Dei firmata promissio. Saepe enim promiserat, sed numquam iuraverat. Quid/ est autem Dei veri veracisque iuratio nisi promissi confirmatio et infidelium quaedam increpatio?
d 127 6x1 do 128

2. Nego radije posluajmo boanske rijei izreene preko anela. Pismo naime kae: I prui Abraham ruku svoju da uzme no i zakolje svojeg sina. A zovne ga aneo Gospodnji s neba i ree: 'Abrahame! Abrahame!' O n ree: 'Evo me!' A aneo ree: 'Ne stavljaj ruku svoju na djeaka, niti mu togod uini; jer sada spoznah kako se boji Boga svojega, i nisi potedio ni sina svojeg ljubljenog radi m e n e . ' A ovo 'sada spoznah' znai 'sad uinih da se zna', jer je to Bog i prije ovoga znao. Poto je ovan rtvovan mjesto njegova sina Izaka, ita mo: To mjesto Abraham nazva imenom 'Gospodin je vidio', tako da danas kau: 'Gospodin se pojavio na gori.' I kao to 'sada spo znah' stoji mjesto 'sad uinih da se zna', tako i 'Gospodin je vidio' stoji mjesto 'Gospodin se pojavio', to jest: uinio je da se vidi.
6

I zovne aneo Gospodnji Abrahama po drugi put s neba govorei: 'Prisegoh se sobom samim' ree Gospodin, 'jer si posluao rije moju i nisi potedio ni sina svojeg ljubljenog radi mene, blagoslovit u te blagoslovom svojim, i umnaajui tebe umnoit u tvoje sjeme poput zvijezda na nebu i poput pijeska du ruba morskoga. I sjeme e tvoje zaposjesti gradove protivnike pravom batine, i blagoslivljati e se u sjemenu tvojem svi narodi zemlje, jer si posluao moj glas.
8

Ovim je nainom obeanje o zvanju naroda u Abrahamovo sjeme, nakon rtve paljenice (kojom je oznaen Krist), potvreno jo i prise gom Bojom. Naime, O n je esto obeavao, ali se nikad nije prisezao. A to je pak drugo prisega pravoga i istinitoga Boga ako ne potvrda obeanja i nekakav ukor nevjernicima? 3. Nakon toga umre Sara, u stotinu dvadeset i sedmoj godini svojeg ivota, a u stotinu trideset i sedmoj godini muevljevoj. Jer on je bio deset godina stariji od nje, kako i sam ree kad mu bijae obean sin od nje: Zar e se meni stogodinjaku roditi sin, i zar e Sara u devedesetoj roditi? Tad je Abraham kupio polje, u kojem je pokopao svoju enu. Tada se, prema Stjepanovu izvjeu, naselio u toj zemlji, jer tek tu postade posjednikom; naime, nakon smrti svo jega oca, koji se rauna da je umro dvije godine prije toga.
9 10

Sara viro praemortua est.

32. 3. Post haec Sarra mortua est, centesimo vicesimo septimo anno vitae suae, centesimo autem et tricesimo septimo viri s u i . Decem quippe annis eam praecedebat aetate; sicut ipse, quando sibi ex illa promissus est filius, ait: Si mihi annorum centum nascetur filius, et si Sarra annorum nonaginta pariet? . Tune emit agrum Abraham, in quo sepelivit u x o r e m . Tune ergo secundum narrationem Stephani in terra illa est collocatus, quoniam coepit i b i esse possessor; post mortem scilicet patris sui, qui colligitur ante biennium fuisse defunetus .
129 130 131 132

Quae praenuntient Isaac nuptiae.

33. Deinde Rebeccam neptem Nachor patrui sui, cum annorum quadraginta esset Isaac, duxit uxorem, centesimo scilicet et quadragesimo anno vitae patris sui, triennio post mortem matris suae. Ut autem illam duceret, quando ab eius patre in Mesopotamiam servus missus est, quid aliud demonstratum est, cum eidem servo dixit Abraham: Pone manum tuam sub femore meo, et adiurabo te per
dp
d l d

33. A zatim, kad Izaku bijae etrdeset godina, oeni se Rebekom, unukom svojega strica Nahor a, to jest: u stotinu i etrdesetoj godini oeva ivota, a tri godine nakon majine smrti. K a d je otac njegov poslao slugu u Mezopotamiju, da bi ovu doveo, i kad je istomu sluzi Abraham rekao: Stavi svoju ruku pod moje bedro i zaprisegnut

O Rebeki, unuci Nahorovoj, koju Izak uze za enu.

d n

d o

tu M. memetipsum M. sicut M. est add. M. P per om. CC.

m

6 7 8

1 2 7

1 2 8

G e n 22, 10-12. G e n 22, 14-18.

9 10

Post 22,10-12. (Prijevod prema lat. predloku). Post 12,14. (Prijevod prema lat. predloku). Post 22,15-18. (Prijevod prema lat. predloku). Post 17,17. Dj 7,4.

470

D E CIV. D E I

16, 33 - 34

O DRAVI BOJOJ

16,

33-34

471

Dominum Deum caeli et Dominum terrae, ut non sumas uxorem filio meo Isaac a filiabus Chananaeorum , nisi Dominum Deum caeli et Dominum terrae in carne, quae ex illo femore trahebatur, fuisse venturum? Numquid haec parva sunt praenuntiatae indicia veritatis, quam compleri videmus in Christo?
d q 133

u te Gospodinom Bogom neba i Gospodinom zemlje, da sinu mojem Izaku ne dovede enu izmeu keri Kanaanaca , - to li je time drugo pokazano ako ne kako je od toga bedra imao doi u puti Go spodin Bog neba i Gospodin zemlje? A ovo nisu neznatne crte one pretkazane istine, koju vidimo da se ispunja u Kristu. 34. Koji je smisao tomu to se Abraham nakon Sarine smrti oe nio Keturom? Nek je daleko od nas da bismo tu pomislili na neuzdrnost, osobito u onoj njegovoj dobi i u svetosti njegove vjere. D a li je jo traio raanje djece, iako je Bojim najpouzdanijim obea njem ve bilo zajameno mnotvo sinova po Izaku poput zvijezda na nebu i pijeska na zemlji? A l i ako su - kako apostol nauava - i Hagara i Ismael oznaivali putene ljude Staroga zavjeta, zato ne bi Ketura i njezini sinovi oznaivali one putenike koji misle kako pripa daju Novomu zavjetu? I zaista, obje su one nazivane i enama i sulonicama Abrahamovim; doim Sara nije nikad nazvana sulonicom. Naime, kad je Hagara dana Abrahamu, pisano je: Tako, poto je Abraham proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova ena Saraja uzme Hagaru, Egipanku, slukinju svoju, pa je dade svojem muu Abramu za enu. Doim o Keturi, koju je uzeo nakon Sarine smrti, itamo ovo: Abraham je sebi uzeo jo jednu enu, - zvala se K e t u r a . 1 tako su obje nazvane enama, i obje su se pokazale sulonicama, jer Sveto pismo poslije kae: Abraham prenese sav svoj imutak na Izaka; a sinovima od svojih sulonica dade Abraham samo darove i jo ih za svoga ivota razaalje po istoku - daleko od svoga sina Izaka - u Istoni kraj.
1 2 3 4

Quae Cetura filiique significent.

CC539

PL513

34. Quid autem sibi vult, quod Abraham post mortem Sarrae Cetturam duxit uxorem ? Ubi absit ut incontinentiam suspicemur, praesertim in illa iam aetate et in illa fidei sanctitate. A n adhuc procreandi filii quaerebantur, cum iam Deo promittente tanta multiplicatio filiorum ex Isaac per stellas caeli et harenam terrae fide probatissima teneretur? Sed profeeto si Agar et Ismael, doctore Apostolo, significaverunt carnales Veteris Testamenti , cur non etiam Cettu ra et filii eius significent carnales, qui se ad Testamentum Novum existimant pertinere? Ambae quippe et uxores Abrahae et coneubinae sunt appellatae; Sarra vero numquam dicta est coneubina./ Nam et quando data est Agar Abrahae, ita scriptum est: Et apprehendit Sara uxor Abram Agar Aegyptiam ancillam suam post decem annos, quam habitaverat Abram I in terra Chanaan, et dedit eam Abram viro suo ipsi uxorem . De Cettura autem, quam post obitum Sarrae ac cepit, sic legitur: Adiciens autem Abraham sumpsit uxorem, cui no men Cettura . Ecce ambae dicuntur uxores; ambae porro coneubinae fuisse reperiuntur, postea dicente Scriptura: Dedit autem Abra ham omnem censum suum Isaac filio suo, et filiis coneubinarum suarum dedit Abraham dationes et dimisit eos ab Isaac filio suo adhuc se vivo ad orientem, in terram orientis . Habent ergo nonnulla munera filii coneubinarum, sed non perveniunt ad regnum promissum, nec haeretici, nec Iudaei carnales, quia praeter Isaac nullus est he res, et non qui filii carnis, hi filii Dei, sed filii promissionis deputantur in semine , de quo dictum est: In Isaac vocabitur tibi semen . Neque enim video, cur etiam Cettura post uxoris mortem dueta, nisi propter hoc mysterium, dicta sit coneubina. Sed quisquis haec non vult in istis significationibus aecipere, non calumnietur Abrahae. Quid si enim et hoc provisum est contra haereticos futuros secundarum adversarios nuptiarum, ut in ipso patre multarum gentium post obitum coniugis iterum coniugari demonstraretur non esse pecca tum? Et mortuus est Abraham, cum esset annorum centum septua ginta quinque . Annorum ergo septuaginta quinque Isaac filium dereliquit, quem centenarius genuit.
134 135 136 137 138 139 140 dr 141
d c

Kako treba razumjeti ono to se Abraham nakon Sarine smrti oenio Keturom.

Dakle, sinovi sulonica dobivaju neke darove, ali ne stiu u obeano kraljevstvo, kao ni krivovjerci, ni Zidovi putenici, jer osim Izaka nema drugoga batinika, i nisu sinovi puti sinovi Boji, nego se si novi obeanja raunaju kao sjeme, o kojem je reeno: Po Izaku e ti se sjeme nazivati. I ne vidim zato je Ketura, koju dovede nakon enine smrti, nazvana sulonicom, ako ne zbog toga otajstva. A l i tko god ne eli prihvatiti takva tumaenja, neka ne kori Abrahama. to ako je i to predvieno protiv buduih krivovjeraca, protivnika ponov nog braka, kako bi se u primjeru samoga oca mnogih naroda poka zalo da ponovan brak nakon smrti supruge nije grijeh?
5

d r

i de M. quinque hic et infra om. G e n 24, 2-3. Cf. G e n 25, 1. Cf. G a l 4, 24. G e n 16, 3. G e n 25, 1. G e n 25, 5. R o m 9, 8. G e n 21, 12. Cf. G e n 25, 7.

I umre Abraham, kad mu je bilo stotinu sedamdeset i pet godina. Ostavio je, dakle, sina Izaka stara sedamdeset i pet godina, jer bijae stogodinjak kad mu se ovaj rodio.
1

edd. Post 24,2. (Prijevod prema lat. predloku).

1 3 3

1 3 4

1 3 5

1 3 6

1 3 7

1 3 8

1 3 9

1 4 0

1 4 1

Gal 4,24. Post 16,3. Post 25,1. Post 25,5-6. Rim 9,8. Rim 9,7. Rije je o montanistima, krivovjercima koji su drugi brak smatrali grijehom, pro povijedajui tako savrenije udoree od samog Svetog pisma. Montanisti su djelovali u II st. osobito u rimskoj Africi zagovarajui strogi asketizam. Augustin inae smatra kako je uzdranost bez braka bolja od braka (vidi X X X V I poglavlje).
2 3 4 5 6 7

472
. quid indicaverit divina responsio.
J D e e m i n l s

D E CIV. D E I

16, 35 - 36

O DRAVI BOJOJ

16,

35 -

36

473
to je oznaio
V

35. ^ .
e i

Iam ex hoc, quemadmodum per posteros Abrahae civitatis

. . . . . . .
T

cc 540

PL 514

procurrant tempora, videamus. A primo igitur anno vitae Isaac usque ad sexagesimum, quo ei nati sunt filii, illud memorabile est, quod, cum i l l i Deum roganti ut pareret uxor eius, quae sterilis erat, concessisset Dominus quod petebat, atque haberet illa conceptum, gestiebant gemini adhuc in utero eius inclusi. Qua molestia cum angeretur, Dominum interrogavit accepitque responsum: Duae gentes in utero tuo sunt et duo populi de ventre tuo separabuntur et populus populum superabit et maior serviet minori . Quod Paulus apostolus magnum vult intellegi gratiae documentum, quia nondum illis natis nec aliquid agentibus boni seu mali sine ullis bonis meritis eligitur minor maiore reprobato ; quando procul dubio, quantum attinet ad originale peccatum, ambo pares erant; quantum autem ad proprium, ullius eorum nullum erat. Sed nunc de hac re dicere aliquid latius instituti operis ratio non sinit, unde i n aliis multa iam diximus . Quod autem dictum est: Maior serviet minori, nemo fere no stro rum aliter intellexit, quam maiorem populum Iudaeorum minori Christiano populo serviturum. / Et revera quamvis in gente Idumaeorum, quae nata est de maiore, cui duo nomina erant (nam et Esau vocabature et Edom, unde Idumaei), hoc videri possit imple tum, quia postea superanda fuerat a populo, qui ortus est ex minore, id est Israelitico, eique fuerat futura subiecta: tamen in aliquid maius intentam fuisse istam prophetiam, qua dictum est: Populus populum superabit et maior serviet minori, convenientius creditur. Et quid est hoc, nisi quod in Iudaeis et Christianis evidenter impletur?
D
142 143 d s 144 d t

3 5 . A sad da razvidimo kojim nainom protjecahu vremena grada Bojega preko Abrahamovih potomaka. Dakle, od prve godine Izakova ivota sve do njegove ezdesete, kad mu se rodie sinovi, znaajno je ono to kad je zamolio u Boga da mu ena rodi (koja bijae jalovom), Bog mu bijae ve dopustio to to je traio i ona je bila zaela, i ve su se borili izmeu sebe blizanci zatvoreni u njezinoj utrobi. K a d ona, uznemirena od te nezgode, upita Gospodina, dobi ovaj odgovor: Dva su plemena u tvojoj utrobi, i dva e se naroda od tvojeg krila odijeliti, i narod e nad narodom vladati, i stariji e sluiti mlaemu. A to apostol Pavao eli razumjeti kao veliko svje doanstvo o milosti, jer dok oni jo nisu bili ni roeni i nisu nita uinili ni dobro ni zlo, bez ikakvih dobrih zasluga - mlai je izabran, a stariji odbaen; i bez ikakve dvojbe, to se tie istonog grijeha, tada obojica bijahu jednaki, a to se pak tie njihova vlastitog grijeha, ni jedan ga jo nije imao.
1 2

or o biizana^ia to jo bijahu u
u

trobi.

in

A l i , namjena poduzetog djela ne doputa raspravljati sada ire o tome predmetu, jer smo o njemu ve mnogo govorili u ostalim knjigama. Ono to je reeno: Stariji e sluiti mlaemu gotovo nitko od naih nije shvatio drukije nego da e stariji narod idova sluiti mlaemu narodu krana. Zapravo, iako se to ini ispunjenim u puku Idumejaca, koji je potekao od starijega sina, koji je imao dva imena - zvae se, naime, i Ezav i Edom, te otuda Idumejci - jer e te poslije svladati narod potekao od mlaega sina, naime Izraelci, i oni e mu biti pod vrgnuti, - ipak je prikladnije vjerovati, kako je to prorotvo namije njeno emu veem, to jest kad je reeno: I narod e nad narodom vladati, i stariji e sluiti mlaemu, to je to ako ne ono to je bjelo dano ispunjeno u Zidovima i kranima? 36. I Izak je primio onakvo prorotvo kakvo je i njegov otac pri mio nekoliko puta. O tome prorotvu ovako je pisano: U zemlji zavlada glad, razliita od prijanje to je bila za vrijeme Abrahama, pa Izak ode Abimeleku, kralju Filistejaca, u Geraru. Ukaza mu se Gospodin i ree: 'Ne silazi u Egipat: boravi u zemlji koju u ti ozna iti. U ovoj se zemlji nastani, ja u s tobom biti i blagoslivljati te; tebi i tvojemu sjemenu dat u svu ovu zemlju, i obnovit u prisegu svoju kojom sam se prisegao tvojemu ocu Abrahamu; i umnoit u sjeme tvoje kao zvijezde na nebu, i dat u sjemenu tvojem cijelu ovu zemlju, i u sjemenu tvojem blagoslivljat e se svi narodi zemlje, zbog toga to je otac tvoj Abraham posluao moj glas i pokorio se mojim nalozima i zapovijedima mojim i odredbama mojim i zakonima mojim.
1

In Abraham ad Isaac promis sio fuit.

36. Accepit etiam Isaac tale oraculum, quale aliquotiens pater eius acceperat. De quo oraculo sic scriptum est: Facta est autem fames super terram praeter famem, quae prius facta est in tempore Abrahae. Abiit autem Isaac ad Abimelech regem Philistinorum in Gerara. Apparuit autem illi Dominus et dixit: Noli descendere in Aegyptum; habita autem in terra, quam tibi dixero, et incole in terra hac; et ero tecum et benedicam te. Tibi enim et semini tuo dabo omnem ter ram hane, et statuam iuramentum meum, quod iuravi Abrahae patri tuo; et multiplicabo semen tuum tamquam stellas caeli, et dabo semi ni tuo omnem terram hane, et benedicentur in semine tuo omnes gen tes terrae, pro eo quod obaudivit Abraham pater tuus voem meam et custodivit praecepta mea et mandata mea et iustificationes meas et
d s d t

O prorotvu i blagoslovu, koje je Izak primio isto onako kao i njegov otac, a voljen zbog oevih zasluga.

in] et in M. nostrum M. Gen 25, 23. Rom 10-13. Cf. De gratia Christi et de peccato originali; De gratia et libero arbitrio; De correptione et gratia.

1 4 2

1 4 3 1 4 4

Post 25,23. Rim 9,11-13. Augustin se posluio priom o Ezavu za tri toke svojeg nauka: (1) Bog u svojoj milosti izabire stanovite pojedince i prije bilo kakve njihove zasluge; to je ujedno i glavni predmet njegove polemike s pelagijancima, u posljednjim godinama nje gova ivota. (2) Izjava o tome da e stariji sin sluiti mlaemu ima dvostruko znaenje: ne samo to su potomci Ezava imali sluiti Izraelcima, kao u Davidovo doba, nego oni pretkazuju i sudbinu idova, koji e sluiti kranima. (3) Biblijska izjava da neroena djeca nisu uinila nita ni dobro ni zlo posluila je za pobijanje platonika i tvrdnje o grijesima prije roenja (Vidi O Kristovoj milosti i istonom grijehu, 2,31,36).
2 1

Post 26,1-5. (Prijevod veinom prema Augustinovu lat. predloku).

474
145

D E civ. DEI

16, 3 6 - 3 7

O DRAVI BOJOJ

16,

36-37

475

legitima mea . Iste patriarcha nec uxorem habuit aliam nec aliquam concubinam, sed posteritate duorum geminorum ex uno concubitu procreatorum contentus fuit. Timuit sane etiam ipse periculum de pulchritudine coniugis, cum habitaret inter alienos, fecitque quod pater, ut eam sororem diceret, taceret uxorem; erat enim ei propinqua e t paterno et materno sanguine; sed etiam ipsa ab alien i s , cognito quod u x o r esset, mansit intacta . Nec ideo tamen istum patri eius prae/ferre debemus, quia iste nullam feminam praeter unam coniugem noverat. Erant enim procul dubio paternae fidei et oboedientiae merita potiora, in tantum, ut propter illum dicat Deus huic se facere bona quae facit. Benedicentur, inquit, in semine tuo omnes gentes terrae, pro eo quod obaudivit Abraham pater tuus voem meam et custodivit praecepta mea et mandata mea et iustificationes meas et legitima mea', et alio rursus oraculo: Ego sum, inquit, Deus Abraham patris tui, noli timere; tecum enim sum et benedixi te et multiplicabo semen tuum propter Abraham patrem tuum ; ut intellegamus quam aste Abraham fecerit, quod hominibus impudicis et nequitiae suae de Scripturis sanetis patrocinia requirentibus vide tur fecisse libidine; deinde ut etiam hoc noverimus, non ex bonis singulis inter se homines comparare, sed in uno quoque consideremus universa. Fieri enim potest, ut habeat aliquid in vita et moribus quispiam, quo superat alium, / idque sit longe praestabilius quam est illud, unde ab alio superatur. Ac per hoc sano veroque iudicio, cum continentia coniugio praeferatur, melior est tamen homo fidelis coniugatus quam continens infidelis. Sed infidelis homo non solum mi nus laudandus, verum etiam maxime detestandus est. Constituamus ambos bonos; etiam sic profeeto melior est coniugatus fidelissimus et oboedientissimus Deo quam continens minoris fidei minorisque oboedientiae. S i vero paria sint cetera, continentem coniugato praeferre quis ambigat?
du dv dz 146 147

Ovaj praotac nije imao druge ene i nije imao nikakve sulonice, nego bijae zadovoljan potomstvom dvojice blizanaca zaetih jednim jedi nim obleajem. A i on se zaista bojao pogibelji zbog ljepote svoje supruge, kad prebivae meu tuincima, te je postupio kao i njegov otac, i zvao ju je sestrom a preuivao je da mu je ena; ona mu, naime, bijae blizak rod i po oevoj i po majinoj krvi; ali i ona ostade netaknuta od tuinaca, kad se doznalo da mu je ena. N u , njega ne treba pretpostavljati njegovu ocu zbog toga to nije poznavao ni jedne druge ene osim svoje supruge. Naime, zasluge oeve vjernosti i po slunosti bijahu, bez ikakve dvojbe, vee tako te Bog ree kako zbog oca njegova ini dobra koja mu ini: I u sjemenu tvojem blagoslivljat e se svi narodi zemlje, zbog toga to je otac tvoj Abraham posluao moj glas i pokorio se mojim nalozima i zapovijedima mojim i odred bama mojim i zakonima mojim; i opet u drugome prorotvu: Ja sam Bog oca tvojega Abrahama: Ne boj se, ja sam s tobom! Blagoslo vit u te i umnoiti sjeme tvoje zbog Abrahama, oca tvojega.
2

Dei civitas in exordio fuit iuventutis ab Israel ad David [37-43] Quid significet E^au^beLT cens. 37. Duo igitur Isaac filii Esau et Iacob pariter crescunt. Primatus s transfunditur in minorem ex pacto et placito inter illos, eo quod lenticulam, quem cibum minor paraverat, maior immoderatius concupivit, eoque pretio primogenita sua fratri iuratione interposita vendidit . Ubi discimus in vescendo non cibi genere, sed aviditate immodesta quemque culpandum. Senescit Isaac eiusque oculis per
148 ea

Tako da moemo shvatiti, kako je Abraham edno postupio a u stvari u kojoj se ini kako je tako uinio iz poude (i to onim bestidnim ljudima koji trae potkrepe svojoj opaini u Svetome pismu); te za tim, da bismo i nauili, kako ne smijemo ljude usporeivati na teme lju njihovih pojedinih dobara, nego u svakome od njih trebamo raz motriti sveukupnost. Jer moe se dogoditi, da ovjek u ivotu i obia jima ima togod ime nadmauje drugoga, i da je ta izvrsnost daleko vea od onoga u emu drugi njega nadmauje. I prema toj zdravoj i istinskoj prosudbi, iako se uzdrnost pretpostavlja braku, ipak je bolje oenjen vjernik negoli uzdran nevjernik. I ne samo to je nevjernik manje dostojan hvale nego je jo u najveoj mjeri zasluio prezir. Uzmimo i da su obojica dobri ljudi; pa i u tome sluaju, zaista je bolji onaj oenjen ovjek koji je posve vjeran i posve posluan Bogu negoli uzdranik koji je manje vjere i manje poslunosti. A k o su pak ostale stvari jednake, tko bi dvojio oko toga da uzdranika pretpostavi oenjenomu?

m a i o r i

Prva mladost Boje drave od Izraela do Davida [37-43]

37. Dakle, dvojica Izakovih sinova, Ezav i Jakov, odrastaju zajedno. Stariji prenese svoje prvorodstvo na mlaega nagodbom i ugovorom izmeu njih dvojice, jer se stariji prekomjerno zaelio soivice, variva to ga je mlai skuhao, pa je uz tu cijenu prodao svoje prvo rodstvo bratu, poto mu se prije prisegao. T u uimo kako pri jedenju krivnju ovjeku ne donosi vrsta jela, nego neumjerena pohlepa. Ostarje Izak i od starosti vid mu se oinji gasio. Hoe blagosloviti
1

onim stvarima
U

jakovu o?ajstveno pretkazuju,

et om. M. alienigenis M. eius add. M. immoderata M.

1 4 5

1 4 6

1 4 7

1 4 8

G e n 26, Cf. G e n Cf. G e n Cf. G e n

1-5. 26, 7-11. 26, 24. 25, 29-34.

Post 26,24. Post 25,29-34.

476

DECIV. DEI

16,

37

O DRAVI BOJOJ

16,

37

477

CC 542

P L 5 1 6

c c

5 4 3

senectam visus aufertur. Vult benedicere filium maiorem et pro illo nesciens benedicit minorem, pro fratre maiore, qui erat pilosus, se paternis manibus supponentem, haedinis sibi pelliculis coaptatis ve lut aliena peccata portantem. Iste dolus Iacob ne putaretur fraudulentus dolus et non in eo magnae rei mysterium / quaereretur, supe rius praedixit Scriptura: Et erat Esau homo sciens venari, agrestis; Iacob autem homo simplex, habitans domum '. Hoc nostri quidam interpretati sunt sine dolo. Sive autem sine dolo sive simplex sive potius sine fictione dicatur, quod est graece ciirXaaTos, quis est in ista percipienda benedictione dolus hominis sine dolo? Quis est dolus simplicis, quae fictio non mentientis, nisi profundum mysterium veritatis? Ipsa autem benedictio qualis est? Ecce, inquit, odor filii mei tamquam odor agri pleni, quem benedixit Dominus. Et det tibi Deus de rore caeli et de ubertate terrae et multitudinem frumenti et vini, et serviant tibi gentes et adorent te principes et fiere dominus fratris tui et adorabunt te filii patris tui. Qui maledixerit te, maledictus; et qui benedixerit te, benedictus . Benedictio igitur Iacob praedicatio est Christi in omnibus gentibus. Hoc fit, hoc agitur. Lex et Prophetia est Isaac; etiam per os Iudaeorum Christus ab illa benedicitur, velut a nesciente, quia ipsa nescitur. Odore nominis Christi, sicut ager, mundus impletur; eius est benedictio de rore caeli, hoc est de verborum pluvia divinorum, et de ubertate terrae, hoc est congregatione populorum; eius est multitudo frumenti et vini, hoc est multitudo quam colligit frumentum et vinum in Sacramento corporis eius et sanguinis. E i serviunt gentes, ipsum adorant principes. Ipse est do minus fratris sui, quia populus eius dominatur Iudaeis. Ipsum ado rant filii patris eius, hoc est filii Abrahae secundum fidem; quia et ipse filius est Abrahae secundum carnem. Ipsum qui maledixerit, maledictus, et qui benedixerit, benedictus est. Christus, inquam, no ster etiam ex ore Iudaeorum quamvis errantium, sed tamen Legem Prophetasque cantantium benedicitur, id est veraciter dicitur; et alius benedici putatur, qui ab eis errantibus exspectatur. Ecce benedictionem promissam repetente maiore expavescit Isaac et alium se pro alio benedixisse cognoscit ; miratur et quisnam ille sit percontatur; nec tamen se deceptum esse conqueritur; immo confestim revelato sibi intus in corde magno sacramento devitat indignationem, confirmat benedictionem. Quis ergo, inquit, venatus est mihi venationem et intulit mihi? Et manducavi ab omnibus, anteguam tu venires; et benedixi eum, et benedictus sit . Quis non hic maledictionem po tius exspectaret irati, si haec non superna / inspiratione, sed terreno more gererentur? O res gestas, sed prophetice gestas; in terra, sed
eh 149 ec 15 ed 66 151

starijega sina a mjesto njega ne znajui blagoslovi mlaega, mjesto starijega brata, koji bijae runjav, jer se ovaj podmetnuo oinskim rukama zamotan u kou kozleta, kao da nosi tue grijehe. Kako se ta lukavost Jakovljeva ne bi smatrala prijevarnom obmanom, te se tako u tome ne bi trailo otajstvo velike stvari, Sveto pismo ve prije ree: Ezav bijae umjean lovac, ovjek pustare; a Jakov jednosta van, i boravio je u domu.
2

Neki su nai ovo 'jednostavan' (simplex) preveli kao 'bez prijevare' (sine dolo). N u , bilo 'bez prijevare' bilo 'jednostavan' bilo radije 'bez himbe' (sine fictione), to je grki ajtXaoxog (neprijetvoran), - kakva je prijevara u tome kad ovjek 'bez prijevare' dobije blagoslov? A kakva je prijevara jednostavnoga, kakva je himba onoga koji ne lae, ako nije posrijedi duboko otajstvo istine ? A kakav je opet sam blago slov? Izak kae: Evo, miris je sina mojega poput mirisa obilata polja, koje je Gospodin blagoslovio. I dao ti Bog rosu s nebesa i rodnost zemlje i obilje ita i vina, i sluili ti narodi i tovali te knezi; bratom svojim gospodari i to vat e te sinovi oca tvojega. Tko te prokune, neka je proklet; a tko te blagoslovi, nek je blagoslovljen. Dakle, blagoslov Jakovljev najava je Krista meu svima pucima. Tako biva i tako se ostvaruje.
3

Izak je zakon i prorotvo; tima se Krist blagoslivlje i preko usta ido va; biva blagoslovljen od onoga koji kao da ne zna, jer se zakon i prorotvo ne poznaju. Mirisom Kristova imena svijet se ispunjava kao polje; njegov je blagoslov rosom nebeskom, to jest: kiom boanskih rijei; i plodnou zemlje, to jest: okupljanjem naroda; njegovo je izobilje ita i vina, to jest: mnotvo to ga okuplja ito i vino u svetotajstvu njegova tijela i krvi. Njemu slue puci, njega tuju knezi. O n je gospodar brata svojega, jer puk njegov vlada idovima. Njega tuju sinovi oca njegova, to jest: sinovi Abrahamovi po vjeri; jer i sam je sin Abrahamov po puti. I tko njega prokune, proklet je, a tko ga blagoslovi, blagoslovljen je. I Krist je na, kaem, blagoslivljan, naime istinski kazivan, ak i ustima idova, koji iako zalutali, ipak pjevaju zakon i proroke, makar misle kako se drugi blagoslivlje, ko jega oni zabludjeli oekuju.
4

I kad njegov stariji sin zatrai, vrativi se, obeani blagoslov, Izak se silno prepadne i spozna kako je jednoga sina blagoslovio mjesto dru goga; udi se i ispituje tko je taj, ali se ne ali da je bio prevaren; dapae, kako mu je odmah u srcu otkriveno veliko otajstvo , on suspree gnjev i potvruje blagoslov. Kae: Pa tko je onda bio onaj to je divljai ulovio i meni ve donio? Blagovao sam je prije nego si ti doao; onoga sam blagoslovio i blagoslovljen e ostati. Tko ovdje
6

Et om M fi ju' ' ed !j de congregatione M. cognoscens M.

e c e e 1 4 9

e b

Gen 25 27.

^ ^ ' 2 7 - (Prijevod prema lat. predloku). P J d bez prijevare' (sine dolo) prua paradoks o 'prijevari bez prijevare', o emu se podrobnije govori u Pitanjima o Heptateuhu, 1,74. Inae, simplex (jednostavan) ovdje moda znai: smiren, krotak, sreen, nasuprot nemirnom lovcu. Rije je o drugom Mesiji, kojega idovi oekuju, dok je on zapravo doao u Kristu. Post 27,33. To jest sacramentum, dogaaj znakovitog i prorokog znaenja, koji je dio boan ske namisli, koju na svoj nain razotkriva.
3 r i e v 4 6

o s t

478

D E CIV. D E I

16, 37 - 38,2

O DRAVI BOJOJ

16,

37 -

38,2

479

caelitus; per homines, sed divinitus! Si excutiantur singula tantis fecunda mysteriis, multa sunt implenda volumina; sed huic operi mo dus moderate imponendus nos in alia festinare compellit.
Semen Abra hae in Iacob benedicitur.

38. 1. Mittitur Iacob a parentibus in Mesopotamiam, ut ibi ducat uxorem. Patris mittentis verba haec sunt: Non accipies uxorem ex
filiabus Chananaeorum; surgens fuge in Mesopotamiam in domum Bathuel, patris matris tuae, et sume tibi inde uxorem de filiabus ha ban, fratris matris tuae. Deus autem meus benedicat te et augeat te et multiplicet te; et eris in congregationes gentium; et det tibi benedictionem Abraham patris tui, tibi est semini tuo post te, ut heres fias terrae incolatus tui, quam dedit Deus Abrahae . Hic iam intellegimus se152

ne bi prije oekivao prokletstvo rasrenoga, da se to nije dogodilo po nebeskome nadahnuu, nego na zemaljski nain? To su zbiljski doga aji, ali se proroanski dogodie; na zemlji, ali voljom nebesa; po ljudima, ali kao Boje djelo! Kad bi se sve pojedinosti bremenite tako velikim otajstvom pretresale, time bi se mnogi svesci ispunili; ali ovome se djelu mora staviti razborita granica, to nas sili pouriti k ostalim predmetima.

gregatum semen Iacob ab alio semine Isaac, quod factum est per Esau. Quando enim dictum est: In Isaac vocabitur tibi semen , pertinens utique semen ad civitatem Dei, separatum est inde aliud se men Abrahae, quod erat in ancillae filio, et quod futurum erat in filiis Cetturae. Sed adhuc erat ambiguum de duobus geminis filiis Isaac, ad utrumque an ad unum eorum illa benedictio pertineret; et si ad unum, quisnam esset illorum. Quod nunc declaratum est, cum prophetice a patre benedicitur Iacob et dicitur ei: Et eris in congregatio
153 ef

nes gentium, et det tibi benedictionem Abraham patris tui.

PL517 Iacob oraculum accepit.

38. 2. Pergens itaque in Mesopotamiam Iacob in somnis accepit

oraculum, de quo sic scriptum est: Et exiit Iacob a puteo iurationis et profectus est in Charran et devenit in locum et dormivit ibi; occiderat enim sol; et sumpsit ex lapidibus loci et posuit ad caput suum et dormivit in loco illo et somniavit. Et ecce scala stabilita super terram, cuius caput pertingebat ad caelum; et angeli Dei ascendebant et descendebant per illam, et Dominus incumbebat super illam et dixit: Ego sum Deus Abraham patris tui et Deus Isaac, noli timere; terram, in qua tu dormis super eam, tibi dabo illam et semini tuo; et erit semen tuum sicut harena terrae, et dilatabitur supra mare et in Africum et in aquilonem et ad orientem; et benedicentur in te omnes tri bus terrae et in semine tuo. Et ecce ego sum tecum, custodiens te ini omni via quacumque ibis, et reducam te in terram hane, quia non te derelinquam, donec faciam omnia, quae tecum locutus sum. Etsurrexit Iacob de somno suo et dixit: Quia est Dominus in loco hoc, ego autem nesciebam. Et timuit et dixit: Quam terribilis locus hic! non est hoc nisi domus Dei et haec porta est caeli. Et surrexit Iacob et sumpsit lapidem, quem supposuit ibi sub caput suum , et statuit
eg eh
e f

38. 1. Roditelji poslae Jakova u Mezopotamiju, da se odatle oeni. Ovo su rijei oca koji ga je slao: Nemoj uzimati enu od keri kanaanskih; ustani i pouri u Mezopotamiju, u dom Betuela, oca svoje majke, i uzmi sebi za enu jednu od keri Labana, brata svoje majke. A moj Bog neka te blagoslovi, nek te uvea i umnoi; i postat e mnotvom naroda; i neka i tebi podari blagoslov Abrahama, oca tvojega, tebi i sjemenu tvojem nakon tebe, da postane batinikom zemlje koju nastava, koju Bog dade Abrahamu. Ovdje ve doznajemo kako je Jakovljevo sjeme odvojeno od onoga drugoga Izakova sjemena, koje je poteklo po Ezavu. Naime, kad je reeno: Po Izaku e ti se sjeme nazivati, mislei na sjeme to pripada gradu Bojem, od toga je odvojeno ono drugo Abrahamovo sjeme (koje bijae u sinu slukinjinu i koje je imalo biti u sinovima Keturinim). Ali jo je bilo dvojbe oko dvojice blizanaca Izakovih, da li je onaj blagoslov pripadao obojici ili jednomu od njih; ako pak jednomu, koji bi to bio. A to je sada razjanjeno, kad je otac Jakova proroanski blagoslovio i rekao mu: I postat e mnotvom naroda; i neka i tebi podari blagoslov Abrahama, oca tvojega.
1 2

O tome kako je Jakov poslan u Mezopotamiju da uzme sebi enu i o onome to mu se na putu u snu ukazalo, te o njegove etiri ene, iako je traio samo jednu.

CC 544

e h

an antepon. M. est add. M. sub caput suum] ad caput M.

2. Na putu u Mezopotamiju, Jakov u snu primi prorotvo, o ko jem je pisano: Jakov ostavi Zdenac prisege i zaputi se u Haran. Stigne u neko mjesto i tu prenoi, jer sunce bijae ve zalo. Uzme jedan kamen s onoga mjesta, stavi ga pod glavu i na tom mjestu legne. I usni san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i aneli Boji po njima se penju i silaze. I Gospodin stajae nad njima te mu ree: 'Ja sam Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Ne boj se! Zemlju na kojoj lei dat u tebi i tvome sjemenu. Tvojeg e sjemena biti kao i praha na zemlji; rairit ete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom e se i tvojim sjemenom blagoslivljati svi narodi zemlje. Dobro znaj: ja sam s tobom; uvat u te kamo god poe, te u te dovesti natrag u ovu zemlju; i neu te ostaviti dok ne izvrim to sam ti obeao.' Jakov se probudi od sna te ree: 'Zaista se Gospo din nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!' Potresen, uzviknu: 'Kako je strano ovo mjesto! Zaista, ovo je kua Boja, ovo su vrata nebeska!' Jakov usta i uzme onaj kamen to ga bijae stavio pod gla-

1 5 2

1 5 3

G e n 28, 1-4. G e n 21, 12.

1 2

Post 28,1-4. (Prijevod prema lat. predloku). Post 21,12.

480
ei

DECIV. DEI

16, 38,2-39

O DRAVI BOJOJ

16,

38,2

39

481

illum titulum et superfudit oleum in cacumen eius; et vocavit Iacob nomen loci illius: Domus Dei . Hoc ad prophetiam pertinet; nec mo
154

re idololatriae lapidem perfudit oleo Iacob, velut faciens illum Deum; neque enim adoravit eumdem lapidem vel ei sacrificavit; sed quoniam Christi nomen a chrismate est, id est ab unctione, profecto figuratum est hic aliquid, quod ad magnum pertineat sacramentum. Scalam vero istam intellegitur ipse Salvator nobis in memoriam revocare in Evangelio, ubi, cum dixisset de Nathanael: Ecce vere Israelita, in quo dolus non est , quia Israel viderat istam visionem (ipse
155

est enim Iacob), eodem loco ait: Amen, amen, dico vobis, videbitis caelum apertum et angelos Dei ascendentes et descendentes super Fi lium hominis .
156

vu, uspravi ga kao stup i po vrhu mu izlije ulja. Ono mjesto on nazva Dom Boji. Te stvari imaju znaenje prorotva; onaj kamen Jakov nije zalio uljem kao kad se tuju kumiri, kao da ga ini bogom; on taj kamen nije tovao niti mu je rtvovao; nu budui da ime Krist potjee od rijei chrisma (to jest pomast), tu je zaista naznaeno neto to se tie veli kog otajstva. A poznato je kako je ljestve u Evanelju spomenuo sam Spasitelj, kad ono ree Natanaelu: Evo pravoga Izraelca, u ko jemu nema prijevare - jer je Izrael vidio ono ukazanje - jer Izrael je Jakov - te na istome mjestu kaza: Zaista, zaista vam kaem, vidjet ete otvoreno nebo i anele Boje gdje uzlaze i silaze nad Sinom ovjejim.
3 4

Quae fuerit iacob famiha.

PL518

cc 545

3 8 . 3. Perrexit ergo Iacob in Mesopotamiam, ut inde acciperet uxorem. Unde autem illi acciderit quattuor habere feminas, de quibus duodecim filios et unam filiam procreavit, cum earum nullam concupisset illicite, indicat Scriptura divina. Ad unam quippe accipiendam venerat; sed cum illi altera pro altera supposita fuisset, nec ipsam dimisit, qua nesciens usus fuerat in nocte, ne ludibrio eam videretur habuisse, et eo tempore, quando multiplicandae posteritatis causa plures uxores lex nulla prohibebat, accepit etiam illam, cui uni iam futuri coniugii fidem fecerat. Quae cum esset sterilis, ancillam suam, de qua filios ipsa susciperet, marito dedit; quod etiam maior soror eius, quamvis peperisset, imitata, quoniam multiplicare prolem cupiebat, effecit. Nullam Iacob legitur petisse praeter unam, nec usus plurimis nisi gignendae prolis officio, coniugali iure servato, ut neque hoc faceret, nisi uxores eius id fieri flagitassent, quae corporis / viri sui habebant legitimam potestatem . Genuit ergo duodecim filios et unam filiam ex quattuor mulieribus . Deinde ingressus est in Aegyptum per / filium suum Ioseph, qui venditus ab invidentibus fratribus eo perductus fuit atque ibidem sublimatus.
el 157 158

3. Dakle, Jakov se zaputio u Mezopotamiju, da se ondje oeni. Sveto pismo pokazuje kako se dogodilo te je imao etiri ene, s kojima je izrodio dvanaestoricu sinova i jednu ker, iako nije nezakonito poe lio ni jednu od njih. Naravno, on bijae doao da uzme jednu; ali kad mu je jedna podmetnuta mjesto druge, nije ni tu otpustio, jer je ne znajui nou s njome opio; kako je ne bi obrukao, a kako u to doba nikakav zakon - radi umnobe potomstva - nije branio imati vie ena, Jakov uze i onu kojoj je jedinoj obeao da e je oeniti. Budui da ova bijae jalova, ona dade muu svoju slukinju kako bi mu ta rodila sinove; u tome ju je nasljedovala i njezina starija sestra, koja, iako je ve raala, uini tako, jer je eljela uveati svoje potomstvo. itamo kako Jakov nije traio druge osim jedne, a s ostalima nije opio osim radi raanja potomstva, potivajui pri tome brano pra vo; i ne bi uinio to injae da ga na to nisu poticale njegove ene, koje su imale zakonitu ovlast nad tijelom svojega mua.
5

I tako je izrodio dvanaestoricu sinova i jednu ker s etiri ene. Zatim je uao u Egipat preko svojega sina Josipa, koji prodan od svoje zavidljive brae bijae onamo odveden i stekao visok poloaj.

iacob

qui et
U m

Christi e r i t nsti gent.

3 9 . Iacob autem etiam Israel, sicut paulo ante dixi, vocabatur, ^ ^ men magis populus ex illo procreatus obtinuit. Hoc autem nomen illi ab angelo impositum est, qui cum illo fuerat in itinere de Mesopotamia redeunte luctatus . typum Christi evidentissime gerens. Nam quod ei praevaluit Iacob, utique volenti, ut mysterium figuraret, significat passionem Christi, ubi visi sunt ei praevalere Iudaei. Et tamen benedictionem ab eodem angelo, quem superaverat,
110 n 159

3 9 . A Jakov se, kao to maloprije rekoh, zvao i Izrael, a to je ime koje jo vie dobi i narod od njega potekao. To mu je ime nadjenuo aneo, koji se bijae rvao s njim na njegovu povratku iz Mezopotamije, oznaujui najbjelodanije pralik Kristov. A to to ga je Jakov nadvladao (dakako uz njegovu privolu, kako bi se naznailo otajstvo), oznauje muku Kristovu, gdje se inilo kako ga nadvlauju Zidovi. Pa ipak je dobio blagoslov od istoga anela kojega je nadvladao, i

Koji bijae

J^ov nazo
Izraelom,

e i

e l

in titulum M . concupisceret M.

1 5 4

Gen 28, 10-19.

28,10-19. U Augustina stoji puteus iurationis (Zdenac prisege), to je hebrejski Beer eba; dok Betel (kako je na hebrejskom, u Vulgati i u novim prijevodima) u njega je domus Dei (Dom Boji). 4 Iv 1,47.51.
5
3 P o s t

1 5 7

1 5 8

156T i ' c l ' Io 1, 51. Cf. 1 Cor 7, 4. Cf. Gen 29, 1 - 30, 24.

1 5 9

Cf. Gen 32, 24-32.

1 Kor 7,4.

482

D E CIV. D E I

16, 39 - 40

O DRAVI BOJOJ

16,

39 -

40

483

impetravit; ac sic huius nominis impositio benedictio fuit. Interpre tatur autem Israel videns Deum, quod erit in fine praemium sanc torum omnium. Tetigit porro illi idem angelus v e l u t i praevalenti latitudinem femoris eumque isto modo claudum reddidit. Erat itaque unus atque idem Iacob et benedictus et claudus; benedictus in eis, qui in Christum ex eodem populo crediderunt, atque in infidelibus claudus. Nam femoris latitudo generis multitudo est. Plures quippe sunt in ea stirpe, de quibus prophetice praedictum est: Et claudicaverunt a semitis suis .
em 160

tako nadijevanje toga imena bijae blagoslov. Ime Izrael se tumai kao videi Boga, to e na koncu svijeta biti nagrada svima svetima. I njemu koji ga je nadvladavao isti je aneo iaio bedro pri njegovoj irini (zglobu), od ega je Jakov oepavio. I tako jedan te isti Jakov bijae i blagoslovljen i hrom - blagoslovljen u onima koji iz toga istog naroda povj ero vae u Krista, a hrom u nevjernicima. Jer irina bedra predstavlja mnoinu toga roda. Naime, u tome su soju mnogi o ko jima je proroanski pretkazano: I odepae sa staza svojih.
1

Iacob proge nies in Aegypto fuit.

CC 546 PL519

40. Ingressi itaque referuntur in Aegyptum simul cum ipso Iacob septuaginta quinque homines, annumerato ipso f i l i i s suis. In quo numero duae tantum feminae commemorantur, una filia, neptis altera. Sed res diligenter considerata non indicat, quod tantus numerus fuerit in progenie Iacob die vel anno quo ingressus est Aegyptum. Commemorati sunt quippe in eis etiam pronepotes Ioseph, qui nullo modo iam tune esse potuerunt, quoniam tune centum triginta anno rum erat Iacob, filius vero eius Ioseph triginta novem; quem cum accepisse tricesimo anno suo vel amplius constet uxorem, quomodo potuit per novem annos habere pronepotes de filiis, quos ex eadem uxore suscepit? Cum igitur nec filios haberent Ephraem et Manasses, filii Ioseph, sed eos pueros infra quam novennes Iacob Aegyptum ingressus invenerit, quo pacto eorum non solum filii, sed etiam nepo tes in illis septuaginta quinque numerantur, qui tune Aegyptum in gressi sunt cum Iacob? Nam commemoratur ibi Machir, filius Manasse, nepos Ioseph, et eiusdem Machir filius, id est Galaad, nepos Manasse, pronepos Ioseph; ibi est et quem genuit Ephraem, / alter filius / Ioseph, id est Utalaam, nepos Ioseph, et filius ipsius Utalaae Edem, nepos Ephraem, pronepos Ioseph; qui nullo modo esse potue runt, quando Iacob in Aegyptum venit et filios Ioseph, nepotes suos, avos istorum, minores quam novem annorum pueros invenit. Sed nimirum introitus Iacob in Aegyptum, quando eum in septuaginta quinque h o m i n i b u s Scriptura commemorat, non unus dies vel unus annus, sed totum illud est tempus, quamdiu vixit Ioseph, per quem factum est ut intrarent. Nam de ipso Ioseph eadem Scriptura sic loquitur: Et habitavit Ioseph in Aegypto, ipse et fratres eius et omnis cohabitatio patris eius, et vixit annos centum decem , et vidit Ioseph Ephraem filios usque in tertiam generationem. Ipse est ille pronepos eius ab Ephraem tertius. Generationem quippe tertiam dicit filium, nepotem, pronepotem. Deinde sequitur: Et filii Machir, filii Manasse, nati sunt supra femora Ioseph . Et hic ille ipse est nepos Manasse, pronepos Ioseph. Sed pluraliter appellati sunt, sicut Scriptura conen eo ep 161

40. Kae se kako je u Egipat ulo zajedno s Jakovom sedamdeset i petero ljudi, pribrojivi i njegovu djecu. U tome broju spominju se samo dvije ene, jedna ki i jedna unuka. N u kad se stvar paljivo razmotri, ne izlazi da bijae toliki broj Jakovljevih odvjetaka onoga dana ili godine kad je uao u Egipat. I zaista meu tima su spomenuti i praunuci Josipovi, kojih tada nipoto nije moglo biti, jer Jakovu tada bijae stotinu i trideset godina, a njegovu sinu Josipu trideset i devet; i budui da se zna kako se taj oenio u svojoj trideset i devetoj ili kasnije, kako bi za devet godina mogao stei i praunuke od sinova to ih je izrodio s tom enom? Dakle, budui da ni Josipovi sinovi Efrajim i Manae ne imaahu tada sinova, nego ih Jakov zatee kao djeake mlae od devet godina kad ue u Egipat, kako to da se ne samo njegovi sinovi nego ak i njihovi unuci ubrajaju meu tih sedam deset i petero, koji tada s Jakovom uoe u Egipat? Spominje se i Makir, sin Manaeov, a unuk Josipov, pa sin Makirov Galaad, Manaeov unuk i Josipov praunuk; tu je i onaj kojega rodi Efrajim, drugi Josipov sin, to jest Utalaam, unuk Josipov, te sin toga Utalaama Edom, unuk Efrajimov, a praunuk Josipov ; kojih nikako nije moglo biti kad je Jakov doao u Egipat i zatekao Josipove sinove, a svoje unuke, i pradjedove ovih spomenutih, kao djeake mlae od devet godina.
1 2

Zato je reeno da je Jakov uao u Egipat sa sedamdeset i pet dua, iako su veina od tih to su spomenuti roeni u potonje doba.

A l i , naravno, Jakovljev ulazak u Egipat, kako ga Sveto pismo spomi nje u zajednici od sedamdeset i petero ljudi, nije trajao jedan dan ili jednu godinu, nego cijelo ono vrijeme koliko god je ivio Josip, koji je i omoguio da uu. Naime, o samome Josipu isto Sveto pismo kae: Josip ostane u Egiptu zajedno s rodom svojim i oevim. Poivje Josip stotinu i deset godina. Tako je Josip gledao Efrajimovu djecu do treeg narataja. Njegov praunuk je iz treeg narataja od Efrajima. U treem su narataju, dakako, i sin i unuk i praunuk.
Post 32,24-32. Ime Izrael vezano je uz glagol arah (biti jak, nadvladati). Obino se tumai kao Bog ustrajava, ili onaj koji ustraje s Bogom. Augustin se pridravao puke etimologije po kojoj se ime Izrael tumai kao 'ish' (ovjek), 'raah' (vidjeti) i '<?/' (Bog), dakle: 'onaj koji vidi Boga'. Takvo je tumaenje od Filona preuzeo Jeronim: 'Israel est videre Deum, sive vir aut mens videns Deum', ali je Jeronim poslije napustio to tumaenje i pristao uz ono ve spomenuto (Post 32,28). Ps 18 (17), 45. (Prijevod prema lat. predloku).
2 1

em

e n

e o

e p

v e l u t M. cum filiis M . animabus M . et decem M.

1 6 0

1 6 1

Ps 17, 46. Gen 50, 22.

Prema knjizi Post 46,26 u Egipat je s Jakovom stiglo 66 osoba; a 27. stih u Septuaginti dodaje 9 Jakovljevih potomaka, to su roeni u Egiptu, kako bi se dobilo ukupno 75. Ta potekoa nastaje zbog Septuaginte (pa prema tome i starog latinskog prije voda Biblije), ali je nema u izvornom hebrejskom predloku, Vulgati, ili modernim prije vodima s hebrejskog.
2

484

D E CIV. D E I

16, 40 - 41

O DRAVI BOJOJ

16,

40 -

41

485

suevit, quae unam quoque filiam Iacob filias nuncupavit; sicut in latinae linguae consuetudine liberi dicuntur pluraliter filii, etiamsi non sint uno amplius. Cum ergo ipsius Ioseph praedicetur felicitas, quia potuit videre pronepotes, nullo modo putandi sunt iam fuisse tricesimo nono anno proavi sui Ioseph, quando ad eum in Aegyptum Iacob pater eius advenit. Illud autem est, quod fallit minus ista diligenter intuentes, quoniam scriptum est: Haec autem nomina filiorum Israel, qui intraverunt in Aegyptum simul cum Iacob patre suo . Hoc enim dictum est, quia simul cum illo computantur sep tuaginta quinque, non quia simul iam erant omnes, quando Aegyptum ingressus est ipse; sed, ut dixi, totum tempus habetur eius ingressus, quo vixit Ioseph, per quem videtur ingressus.
eq 162

Dalje slijedi: A raala su se djeca i Makiru, Manaevu sinu, na Josipovim koljenima. A taj sin je unuk Manaeov, praunuk Josipov. N u , to se kae mnoinski, kako ve obiava Pismo, koje i jednu Ja ko vije vu ker naziva keri; upravo kao to se u porabi latinskoga jezika 'djeca' (liberi) nazivaju mnoinski 'sinovi' (filii), ak iako ih nema vie od jednog.
3 4

iudae benedicpraeH^rat
11111

e 547
PL520

41. Igitur propter populum christianum, in quo Dei civitas pereg i terris, si carnem Christi in Abrahae semine requiramus, remotis concubinarum filiis occurrit Isaac; si in semine Isaac, remoto Esau, qui est etiam Edom, occurrit Iacob, qui est et Israel; si in semine ipsius Israel, remotis ceteris occurrit Iudas, quia de tribu luda exortus est Christus. Ac per hoc cum in Aegypto moriturus Israel suos filios benediceret, quemadmodum Iudam prophetice be nedixerit, / audiamus: luda, inquit, te laudabunt fratres tui. Manus tuae super dorsum inimicorum tuorum; adorabunt te filii patris tui. Catulus leonis luda; ex germinatione, fili mi, ascendisti; / recumbens dormisti ut leo et ut catulus leonis; quis suscitabit eum? Non deficiet princeps ex luda et dux de femoribus eius, donec veniant quae reposita sunt ei; et ipse exspectatio gentium; alligans ad vitem pullum suum et cilicio pullum asinae suae lavabit in vino stolam suam et in sanguine uvae amictum suum. Fulvi oculi eius a vino et dentes candidiores lacte . Exposui haec adversus Manichaeum Faustum disputans et satis esse arbitror, quan tum veritas prophetiae huius elucet; ubi et mors Christi praedicta est verbo dormitionis et non necessitas, sed potestas in morte nomine leonis. Quam potestatem in Evangelio ipse praedicat dicens: Potestatem habeo ponendi animam meam et potestatem habeo iterum sumendi eam. Nemo eam tollit a me; sed ego eam pono a me, et iterum sumo eam . Sic leo fremuit, sic quod dixit implevit. Ad eam namque pertinet potestatem, quod de resurrectione eius adiunctum est: Quis suscitabit eum? hoc est, quia nullus hominum, nisi se ipse, qui etiam de corpore suo dixit: Solvite templum hoc, et in triduo resuscitabo illud . Ipsum autem genus mortis, hoc est sublimitas erucis, in uno verbo intellegitur, quod ait: Ascendisti. Quod vero addidit: Recumbens dormisti, evangelista exponit, ubi dicit: Et inelinato capite tradidit spiritum ; aut certe sepultura eius agnoscitur, in qua recubuit dormiens, et unde illum nul lus hominum, sicut Prophetae aliquos vel sicut ipse alios, suscitavit,
r r n a t u r n 163 1 6 4 165 166 167

Dakle, kad se govori o sretnosti samoga Josipa, jer je uzmogao vidjeti i svoje praunuke, nipoto se ne smije misliti kako ti bijahu ve u trideset i devetoj godini svojega pradjeda Josipa, kad njemu u Egipat doe njegov otac Jakov. A to je ono to izmie onima koji paljivo ne promatraju, jer je pisano: Ovo su imena djece Izraelove, koja stigoe u Egipat, zajedno s Jakovom, ocem svojim. A to je reeno, jer se zajedno s njime rauna sedamdeset i petero, ne zbog toga to svi bijahu ujedno kad je sam Jakov uao u Egipat; nego - kao to rekoh - uzima se da je ulazak jednak cijelome dobu koje je Josip ivio, koji je taj ulazak i omoguio.
5

4 1 . A k o stoga (a zbog naroda kranskoga, u kojemu grad Boji hodoasti na zemlji) potraimo put Kristovu u Abrahamovu sjemenu, odstranivi sinove sulonica, ostaje nam Izak; ako isto potraimo u sjemenu Izakovu, odstranivi Ezava (koji je i Edom), ostaje Jakov, koji je i Izrael; ako pak potraimo u sjemenu samoga Izraela, poto odstranimo ostale, ostaje Juda, jer je iz plemena Judina potekao Krist. Zbog toga posluajmo kako je proroanski blagoslovio Judu kad je Izrael prije nego e umrijeti blagoslivljao svoje sinove u Egip tu; rekao je: Judo! Tvoja braa slavit e te; svagda ti je aka na iji dumana, sinci oca tvoga tebi e se klanjati. Judo, laviu mali! Plije nom si se, sine, uzdigao; leei zaspao poput lava i poput lavia. Tko e ga probuditi? Nee uzmanjkati vladara iz Jude, ni voe od bedara njegovih, dok ne dou one stvari to su za njega pripravljene; a sam je iekivanje naroda. Svog magarca za lozu privezuje, a mlado mu za debeli okot. U vinu on pere svoju haljinu, svoju halju u krvi od groa. Oi su mu od vina crvene, zubi bjelji od mlijeka.
1

blagoslovu to

obea^svojem sinu Judi.

Te sam stvari izloio raspravljajui protiv Fausta Manihejca , i mnijem kako je dostatno jasna istina ovoga prorotva; tu je i smrt Kristova pretkazana u rijei o snu, dok je u imenu lava ne nunost, nego mo u smrti. A tu je mo i sam pretkazao govorei u Evanelju: Mo imam dati svoju duu i mo imam ponovo je uzeti. Nitko mi je ne oduzima, nego je ja sam od sebe dajem, i ponovo je uzimam. Tako je lav urliknuo, tako je ispunio ono to je rekao. A toj moi pripada
3

e q

praediceretur M.

Post 50,22. Jakov je imao dvanaestoricu sinova, a jednu ker, Dinu. O obiaju da se u latin skome upotrijebi mnoina djeca, ak i kad je posrijedi samo jedno dijete, raspravlja i Aulo Gelije (2,13). Rije je o retorskoj upotrebi ili kad je posrijedi neodreen broj djece (jedno ili vie). Post 46,8. (Prijevod prema lat. predloku).
4 5 1

Post 49,8-12. (Prijevod uz stanovite izmjene, prema hrvatskoj Bibliji, Zagreb, Protiv Fausta manihejca (12,42). Iv 10,18. (Prijevod prema lat. predloku).

1 6 2

1 6 3

Gen 46, 8. Gen 49, 8-12.

1968).
2 3

486

DE

civ. D E I

16, 41 -43,1

O DRAVI BOJOJ

16, 41-43,1

487

sed sicut a somno ipse surrexit. Stola porro eius, quam lavat in vino, id est mundat a peccatis in sanguine suo, cuius sanguinis sacramentum baptizati sciunt, unde et adiungit: Et in sanguine uvae amictum suum, quid est nisi Ecclesia? Et fulvi oculi eius a vino spiritales eius inebriati poculo eius, de quo canit Psalmus: Et calix tuus inebrians
quam praeclarus est! . Et dentes eius candidiores lacte, quod potant
168

CC 548

apud Apostolum parvuli, verba scilicet nutrientia, nondum idonei solido cibo '. Ipse igitur est, in quo reposita erant promissa Iudae, quae donec venirent numquam principes, hoc est reges Israel, ab illa stirpe defuerunt. Et ipse exlspectatio gentium'. quod clarius est videndo quam fit exponendo.
166

Quid Ioseph fi lii praefiguraverint.

PL 521

42. Sicut autem duo Isaac filii, Esau et Iacob, figuram praebuerunt duorum populorum in Iudaeis et Christianis (quamvis, quod ad carnis propaginem pertinet, nec Iudaei venerint de semine Esau, sed Idumaei; nec Christianae gentes de Iacob, sed potius Iudaei; ad hoc enim tantum figura valuit, quod dictum est: Maior serviet minori ); ita factum est etiam in duobus filiis Ioseph; nam maior gessit typum Iudaeorum, Christianorum autem minor. Quos / cum benediceret Iacob, manum dextram ponens super minorem quem habebat ad sinistram, sinistram super maiorem quem habebat ad dextram: grave visum est patri eorum, et admonuit patrem velut corrigens eius errorem et quisnam eorum esset maior ostendens. At ille mutare
er 170

i ono to je dodano o njegovu uskrsnuu: Tko e ga probuditi? Naravno, nitko od ljudi, osim on sam, koji i o tijelu svojemu ree: Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet u ga podii. A sama vrsta smrti, to jest uzdignue kria, razumijeva se u jednoj jedinoj rijei kad kae: Uzdigao si se. A to dodaje: Leei zaspao si, evane list objanjava kad kae: I naklonivi glavu predade duh; ili se u tome doista prepoznaje njegov grob, u kojem leae spavajui, i oda tle ga nije probudio nitko od ljudi (kao to proroci probudie neke ili kako je sam probudio druge), nego je sam uskrsnuo kao iza sna. I dalje, njegova haljina, koju pere u vinu (znai - isti od grijeha u svojoj krvi, a svetotajstvo njegove krvi poznaju oni to su krteni, te zbog toga i dodaje: I halju svoju u krvi od groa) to je drugo nego Crkva? A oi koje su mu od vina crvene znae ljude duhovne koji su opijeni njegovom aom, o kojima psalam pjeva: I aa tvoja to opija, kako je predivna!, kao i zubi bjelji od mlijeka, koje prema apostolu - piju nejaad, naime hranjive rijei, budui da jo ne mogu uzimati vrste hrane. Dakle, Krist je onaj u kojega bijahu po loena obeanja dana Judi, koja dok se nisu ispunila, u toj lozi nisu nikad uzmanjkali knezi, to jest kraljevi Izraela. Doim izrijek: Jer on je onaj kojega narodi oekuju jasniji je samim gledanjem negoli ikakvim razlaganjem.
4 5 6 7 8

manus noluit, sed dixit: Scio, fili, scio. Et hic erit in populum, et hic exaltabitur; sed frater eius iunior maior illo erit, et semen eius erit in

multitudinem gentium . Etiam hic duo illa promissa demonstrat. Nam ille in populum, iste in multitudinem gentium. Quid evidentius quam his duabus promissionibus contineri populum Israelitarum orbemque terrarum in semine Abrahae, illum secundum carnem, istum secundum fidem? 43. 1. Defuncto Iacob, defuncto etiam Ioseph per reliquos centum quadraginta quattuor annos, donec exiretur de terra Aegypti, in mo dum incredibilem illa gens crevit, etiam tantis attrita persecutionibus, ut quodam tempore nati masculi necarentur, cum mirantes Aegyptios nimia populi illius incrementa terrerent . Tune Moyses
172
e r

171

Moyses popu lum liberavit.

42. I kao to ona dvojica Izakovih sinova, Ezav i Jakov, pruie lik dvaju naroda u Zidovima i kranima - iako, to se tie potomstva puti, ne potekoe idovi od sjemena Ezavova, nego Idumejci; niti opet kranski narodi od Jakova, nego prije idovi, jer dotini lik vrijedi tek utoliko to je reeno: Stariji e sluiti mlaemu - tako se dogodilo i s dvojicom Josipovih sinova; jer stariji postade pralik idova, a mlai krana. Kad je njih Jakov blagoslivljao, poloivi desnicu na mlaega, koji mu je bio slijeva, a ljevicu na starijega, koji mu je bio zdesna, uinilo se to krivim njihovu ocu, i opomenuo je svojeg oca kao da ispravlja pogrjeku i pokazuje koji je od njih stariji. Nu Jakov ne htjede promijeniti ruku, nego ree: Znam, sine, znam; i od njega e postati narod i bit e uzvelian, ali e mlai njegov brat biti vei od njega, i od njegova e sjemena postati mnotvo naroda. I tu pokazuje dva ona obeanja. Jer od jednoga postaje narod, od drugoga mnotvo naroda. Sto je bjelodanije nego da se u tim dvama obeanjima sadri u Abrahamovu sjemenu i narod Izraelaca i cijeli svijet, jedni po puti, drugi po vjeri?
1 2

O sinovima Josipovim, koje je Jakov blago slovio ukriivi proroanski svoje ruke.

43. 1. Poto umrije Jakov, a isto tako i Josip, za preostalih sto tinu etrdeset i etiri godine - prije nego to izaoe iz zemlje egipat ske - taj puk poraste nevjerojatnim nainom (iako bijahu satirani i
Iv 2,19. Lat. ascendisti. Iv 19,30. Ps 23 (22), 5. (Prijevod prema lat. predloku). 1 Kor 3,2. Post 25,23. Post 48,19. (Prijevod prema lat. predloku).

ex

M.

1 6 8

1 6 9

1 7 0

1 7 1

1 7 2

Ps 22, 5. 1 Cor 3, 2. Gen 25, 23. Cf. Gen 48, 12-19. Cf. Ex 1, 15-22.

O vremenima Mojsija i Joue te sudaca i kraljeva, ^od kojih je Saul prvi, a David najistaknutiji i otajstveno i po zasluzi.

488

DECIV. DEI

16,

43,1

-43,2

O DRAVI BOJOJ

16,

43,1

43,2

489

CC549

PL 522

subtractus furto trucidatoribus parvulorum ad domum regiam, ingentia per eum Deo preparante , pervenit nutritusque et adoptatus a filia Pharaonis (quod nomen in Aegypto omnium regum fuit) in tan tum provenit virum, ut ipse illam gentem mirabiliter multiplicatam ex durissimo et gravissimo, quod ibi ferebat, iugo servitutis extraheret, immo per eum Deus, qui hoc promiserat Abrahae. Prius quippe exinde fugiens, quod, cum Israelitam defenderet, Aegyptium occiderat et territus fuerat , postea divinitus missus in potestate Spiritus Dei superavit Pharaonis resistentes magos. Tune per eum Aegyptiis illatae sunt decem memorabiles plagae, cum dimittere po pulum Dei nollent, aqua in sanguinem versa, rana et sciniphes, cynomyia, / mors pecorum, ulcera, grando, locusta, tenebrae, mors primogenitorum '. Ad extremum Israelitas, quos plagis tot tantisque perfracti tandem aliquando dimiserant, Aegyptii in mari Rubro dum persequuntur exstincti sunt. Illis quippe abeuntibus divisum mare viam fecit; hos autem insequentes in se rediens unda submersit . Deinde per annos quadraginta duce Moyse Dei populus in deserto actus est, quando tabernaculum testimonii nuncupatum est, ubi Deus sacrificiis futura praenuntiantibus colebatur, cum scilicet iam data lex fuisset in monte multum terribiliter; attestabatur enim evidentissima mirabilibus signis vocibusque divinitas. Quod factum est, mox ut exitum est de Aegypto et in deserto populus esse coepit, quinquagesimo die post / celebratum Pascha per ovis immolationem; qui usque adeo typus Christi est praenuntians eum per victimam passionis de hoc mundo transiturum ad Patrem (Pascha quippe hebraea lingua Transitus interpretatur ), ut iam cum revelaretur Testa mentum Novum, posteaquam Pascha nostrum immolatus est Chri stus , quinquagesimo die veniret de caelo Spiritus Sanctus , qui dictus est in Evangelio digitus Dei , ut recordationem nostram in primi praefigurati facti memoriam revocaret, quia et legis illae tabulae digito Dei scriptae referuntur .
173 es 174 175 176 177 et 178 179 180 181 182

takvim progonima da im u jedno vrijeme bijahu pobijena i sva muka novoroenad, kad se Egipani preplaie udei se preveliku prirastu toga puka). Moj sije tada, kriomice sklonjen od koljaa nejaadi, do spije u kraljevsku palau - jer Bog je po njemu pripremao velike stvari - te ga je tu gajila i posvojila ki Faraonova (naime: ime faraon bijae ime svih kraljeva u Egiptu) i on se razvio u toliko mona mua te je sam izbavio taj puk, udesno uzmnoen, od najtvreg i najteeg jarma ropstva to ga je tu trpio, a uz pomo Boga, koji to bijae obeao Abrahamu. Jer, iako prvo bijae pobjegao odatle - jer je branivi Izraelca bio ubio jednog Egipanina - pa bijae preplaen, po slije je od Boga poslan, i vlau Duha Bojega nadvladao je Farao nove vraeve koji su se opirali. Tada je on navalio na Egipane onih deset glasovitih nedaa, kad ne htjedoe pustiti narod Boji: vodu u krv pretvorenu, abe, obade, biljne ui , pomor stoke, ireve, tuu, skakavce, tamu i smrt prvoroenaca. I napokon kad su Egipani, slomljeni tolikim i takvim nedaama, pustili Izraelce da odu, gonei ih preko Crvenoga mora, bijahu sami uniteni. Jer prvima, koji su bjeali, more razdvojivi se naini prolaz, dok je voda, vrativi se potopila progonitelje.
1 2

A zatim je taj narod predvoen Mojsijem etrdeset godina lutao pu stinjom, kad je i posveen ator svjedoanstva , gdje se Bog slavio rtvama koje pretkazuju budunost, i kad je ve na brdu dan zakon onim nainom to ulijeva strahopoitanje; jer najbjelodanije boan stvo bijae posvjedoeno udesnim znacima i glasovima. A do toga je dolo odmah nakon izlaska iz Egipta i kad narod poe biti u pustinji, pedesetoga dana poto je svetkovana Pasha rtvovanjem janjeta ; koje je oito pralik Krista, to pretkazuje kako e on rtvom svoje muke prijei iz ovoga svijeta Ocu - jer u hebrejskom jeziku Pasha znai prijelaz (transitus) - tako da kad se objavio novi zavjet, poto je rtvovan Krist naa Pasha, pedesetog je dana siao s neba Duh Sveti, koji se u evanelju naziva prst Boji , kako bi u naem pame nju dozvao uspomenu na onaj prvotni znakoviti dogaaj, jer se kae da su i one ploe zakona pisane prstom Bojim .
3 4 5 6

in terntrduxk"
iosue
118810

43.

2. Defuncto Moyse populum rexit Iesus Nave et in terram

promissionis introduxit eamque populo divisit. Ab his duobus mira bilibus ducibus bella etiam prosperrime ac mirabiliter gesta sunt, Deo contestante non tam propter merita Hebraei populi quam prop ter peceata earum, quae debellabantur, gentium illas eius provenisse victorias. Post istos duces iudices fuerunt, iam in terra promissionis

2. Poto umre Mojsije, narodom je vladao Joua i uveo ih u obe anu zemlju te je podijelio narodu. Ta dvojica udesnih voa vodila su ratove veoma uspjeno i udesno, ali Bog svjedoi kako oni stekoe pobjede ne toliko zbog zasluga hebrejskoga naroda koliko zbog grijeha onih plemena koje porazie. Nakon tih voa dooe suci, po7

pervenit M . per desertum M .

1 7 3
1 7 4 1 7 5

Cf. Ex 2, 5-10. Cf. Ex 2, 11-15. Cf. Ex 3, 7-10; 4, 19-23.

U Augustina je grecizam cynomya, to obino prevode i kao komari, iako je u gr. nvva\iva - psei nametnik, buha, dok u Plinija cynomia znai biljni nametnik, u, buac. hl 7-12,14. hl 25,8-27.21. Posrijedi je tabernaculum testimonii (Vulgata i Augstinov predlo ak), to inae prevode kao ator sastanka (Biblija, Zagreb, 1968). hl 12,1-11. Lk 11,20. hl 31,18. J 1.
2 3 4 5 6 7

490

DE

civ. D E I

16, 43,2 -43,3

O DRAVI BOJOJ

16,

43,2

43,3

491

populo collocato, ut inciperet interim reddi Abrahae prima promis sio de gente una, id est Hebraea, et terra Chanaan , nondum de omnibus gentibus et toto orbe terrarum; quod Christi adventus in carne et non veteris Legis observationes, sed Evangelii fides fuerat impletura. Cuius rei praefiguratio facta est, quod non Moyses, qui legem populo acceperat in monte Sina, sed Iesus, cui etiam nomen Deo praecipiente mutatum fuerat ut Iesus vocaretur , populum in terram promissionis induxit. Temporibus autem iudicum, sicut se habebant et peccata populi et misericordia Dei, alternaverunt prospera et adversa bellorum .
183 184 185

to se narod ve nastani u obeanoj zemlji, te se u meuvremenu poe ispunjavati prvo obeanje dano Abrahamu o jednome puku, to jest hebrejskom, i o zemlji Kanaanu, ali jo ne o svim narodima i cijelome svijetu; to se imalo ispuniti Kristovim dolaskom u puti, i ne obdravanjem staroga zakona, nego vjerom evanelja. A ovo je pralikom najavljeno u tome to narod u obeanu zemlju nije uveo Mojsije, koji je zakon za narod primio na gori Sinajskoj, nego Joua, ko jega ime po Bojem nalogu bijae izmijenjeno, kako bi se zvao Isu som. Doim u doba sudaca - ve prema grijesima naroda i milosru Bojem - izmjenjivahu se dobra i loa ratna srea.
8

CC 550 In David Dei ci vitas in exordio iuventutis fuit.

PL523

PL 524

43. 3. Inde ventum est ad regum tempora, quorum primus regnavit Saul; cui reprobato et bellica clade prostrato eiusque stirpe reiecta, ne inde reges orerentur, David successit in regnum, cuius maxime Christus dictus est filius. In quo articulus quidam factus est et exordium quodammodo iuventutis populi Dei; cuius generis quaedam velut adulescentia ducebatur ab ipso Abraham usque ad hunc David. Neque enim frustra Matthaeus evangelista sic generationes commemoravit, ut hoc primum intervallum quattuordecim genera tionibus commendaret, ab Abraham scilicet usque ad David . Ab adulescentia quippe incipit homo posse generare; propterea genera tionum ex Abraham sumpsit exordium; qui etiam pater gentium constitutus est, quando mutatum nomen accepit. Ante hunc ergo velut pueritia fuit huius generis populi Dei a Noe usque ad ipsum Abra ham; et ideo in lingua inventa est, id est hebraea. A pueritia namque homo incipit loqui post infantiam, quae hine appellata est, quod fari non potest. Quam profeeto aetatem primam demergit obli / vio, sicut aetas prima generis humani est deleta diluvio. Quotus enim quisque est, qui suam recordetur infantiam? Quamobrem in isto procursu civitatis Dei, sicut superior unam eamdemque primam, ita duas aetates secundam et tertiam liber iste contineat, in qua tertia propter vaccam trimam, capram trimam, / arietem trimum et impositum est Legis iugum et apparuit abundantia peccatorum et regni terreni surrexit exordium, ubi non defuerunt spiritales, quorum in turture et columba figuratum est sacramentum .
186 187 e u ev 188

3. Tako stiemo do razdoblja kraljeva, od kojih je prvi kraljevao aul; a kad je on odbijen i ubijen u bojnome porazu, te njegova loza odbaena, kako od nje ne bi potekli kraljevi , njega u kraljevstvu naslijedi David, te se Krist osobito naziva njegovim sinom. U njemu poinje novo doba i poela je takorei muevnost Bojega puka, dok je u vremenu od Abrahama do Davida proivljavao svoje mladiko doba. I nije uzalud evanelist Matej tako naveo narataje da tomu prvomu razdoblju, naime od Abrahama sve do Davida , prida e trnaest narataja. I naravno, ovjek moe raati potomstvo od mladikog doba; i zbog toga je niz narataja zapoeo od Abrahama, koji je postavljen za oca pucima, kad mu je ono ime promijenjeno. Da kle, prije toga razdoblja bijae kao nekakvo djeatvo ovoga roda puka Bojeg, naime od Noe do samog Abrahama; i stoga je tad iznaen prvi jezik, to jest hebrejski. Jer ovjek poinje govoriti u djeatvu, a nakon djetinjstva (infantia), koje se tako i naziva jer ne moe govoriti (fari non potest). I doista, to prvo doba potonulo je u zabo rav, upravo kao to je i prvo doba ljudskoga roda unitio Potop. Jer koliko je onih to se sjeaju svojeg ranog djetinjstva?
9 11 12

I zbog toga, u ovome razvoju grada Bojeg, kao to prethodna knjiga obuhvaa jedno razdoblje, ono prvo, tako ova knjiga zahvaa dva razdoblja, drugo i tree; u tome treem razdoblju, koje oznauju tro godinja junica, trogodinja koza i trogodinji ovan, nametnut je i jaram zakona, i pojavilo se mnotvo grijeha, i izbie poeci zemalj skoga kraljevstva, gdje ipak nije uzmanjkalo ljudi duhovnih, koji su otajstveno pretkazani u grlici i golubu.
13

in lingua] prima lingua M. ' quia M.

1 8 3

Cf. l u d e 2, 6-9.

Br 13,16. ima: A Hoeu, sina Nunova, Mojsije prozva Jouom. U Augustinovoj latinskoj Bibliji stoji Iesus, to je u skladu sa Septuagintom 'Inooug (Jesous), to je hebr. Joua. Kako bi se taj razlikovao od Isusa Novog zavjeta nazvan je Isus Navin, Joua sin Nunov. Sam 15,26; 31,1-6; 2 Sam 5,1-3. Mt 1,17. Post 17,5; vidi O Bojoj dravi, 16,28. O hebrejskom kao prvom jeziku vidi O Bojoj dravi, 16,11. V i d i Post 15,9 i O Bojoj dravi, 16,24.
9 10 11 12 13

KNJIGA XVII.
Nije posve razjanjen prilaz pojmu prorotva u analizi sadraja ove knjige. Pri lino je razliit nain kako se postaviti pred injenice plana i ureenja Providnosti u poreenju s prethodnim knjigama. Ovdje je rije o oitovanju prisutnosti i Boje rijei pokatkad preko aneoskih stvorenja. Od Samuela dalje ovjek je onaj koji govori u ime Boje, pa makar kroz sastavljanje psalama, te na takav nain postaje prorok u najistinskijem znaenju. Profetizam dakle ni na koji nain ne ukljuuje proroke spise koji e biti promatrani u slijedeoj knjizi. Takoer u ovoj knjizi, po tvrdnji samog Augustina, govor stalno kree oko poredbe izmeu dogaaja i stvarnosti koje se sim boliki prethodno oblikuju, izmeu osoba i osobe u budunosti, kojoj su alegorije (predskazanje). Jake teme koje se javljaju jesu Krist, promatran kao kralj i sveenik u perspektivi muke i uskrsnua, i Crkva. Izlaganje je gotovo uzgredno jer se Augustin razvukao u analizi dviju ili triju injenica i nekoliko psalama. Epizode koje ispituje su hvalospjev Samuelove majke Ane, prijekor i odbacivanje Elia i aula. U profetskom smislu protumaeni su psalmi, po redu: 88, 44, 109, 21, 3, 40, 15, 67, 68. Usput se spominje knjiga Mudrosti, Sirahova i knjige koje se pripisuju Salomonu. Drugo usputno zadravanje odnosi se na podjelu hebrejske nacije u Judino i Izraelsko kraljevstvo i njihovu povijesnu, ne uvijek sretnu, sudbinu.

BREVICULUS
CC XXXIII 1. 2.

SAETAK

De temporibus Prophetarum, Quo tempore sit impleta promissio Dei de terra Chanaan, quam in possessionem etiam Israel carnalis accepit. De tripertitis significationibus Prophetarum, quae nunc ad terrenam, nunc ad caelestem Ierusalem, nunc autem ad utramque referuntur. De praefigurata commutatione Israelitici regni et sacerdotii et de his, quae Anna, mater Samuelis, personam gerens Ecclesiae prophetavit. De his, quae ad Heli sacerdotem homo Dei prophetico locutus est pi ritu, significans sacerdotium, quod secundum Aaron institutum fue rat, auferendum. De Iudaico sacerdotio et regno, quae cum in aeternum dicantur statu ta, non permanent, ut alia intellegantur, quorum spondetur aeternitas. De disruptione regni Israelitici, qua praefiguratur perpetua divisio Israelis spiritalis ab Israele carnali. De promissionibus ad David in filio eius, quae nullatenus in Salomone, sed plenissime inveniuntur in Christo. Quam similis in Psalmo octogesimo octavo sit prophetia de Christo his, quae in Regnorum Libris Nathan prophetante promittuntur. Quam diversa acta sint in regno terrenae Ierusalem ab his, quae promiserat Deus, ut intellegeretur promissionis veritas ad alterius regis et regni gloriam pertinere. De substantia populi Dei, quae per susceptionem carnis in Christo est, qui solus eruendi ab inferis animam suam habuit potestatem. Ad quorum personam pertinere intellegenda sit flagitatio promissorum, de quibus in Psalmo dicitur: Ubi sunt miserationes tuae, Domine, antiquae, et cetera. An promissae pacis veritas illis temporibus possit ascribi, quae sub Salomone fluxerunt. De studio David in dispositione mysterioque Psalmorum. An omnia, quae in Psalmis de Christo et Ecclesia prophetantur, ad contextum huius operis adhibenda sint. De his, quae in quadragesimo quarto Psalmo ad Christum et Ecclesiam pertinentia aut aperte dicuntur aut tropice. De his, quae ad sacerdotium Christi in Psalmo centesimo nono, et de his, quae in Psalmo vicesimo primo ad passionem ipsius spectant. De Psalmo tertio, et de quadragesimo et de quinto decimo et de sexagesimo septimo, in quibus mors et resurrectio Domini prophetatur. De Psalmo sexagesimo octavo, in quo Iudaeorum infidelitas et pertinacia declaratur.

O vremenima proroka. 1. U koje je vrijeme ispunjeno obeanje Boje o zemlji Kanaan, koju je 2. dobio u posjed ak puteni Izrael. O trostrukim oznajima proroka, koja se jednom tiu zemaljskog Jeruza- 3. lema, drugi put nebeskoga, a trei put i jednog i drugog. O preoznaenoj zamjeni izraelskoga kraljevstva i sveenstva te o onome 4. to je prorekla Ana, Samuelova majka, predstavljajui Crkvu. O rijeima koje sveeniku Eliju ree ovjek Boji ispunjen prorokim 5. duhom, naznaujui kako e biti dokinuto ono sveenstvo koje je bilo po Aronu zasnovano. O idovskomu sveenstvu i kraljevstvu, kojih vie nema - iako je o njima 6. kazano kako su postavljeni zauvijek, - tako da se podrazumijevaju drugi kojima je obeana vjenost. O raskinuu izraelskog kraljevstva, koje je pralik trajne diobe duhovnog 7. od putenog Izraela. Obeanja Davidu o njegovu sinu, koja se uope ne ispunie u Salomonu, 8. ali se najobilnije ispunie u Kristu. Koliko je slino prorotvo o Kristu u osamdeset i osmome psalmu onomu 9. to iznosi Natanovo prorotvo u knjigama Kraljevstava. Kako su razliiti zbiljski dogaaji u kraljevstvu zemaljskog Jeruzalema 10. od onih koje je obeao Bog, da bi se shvatilo kako se istina obeanja tie slave drugoga kralja i kraljevstva. O bivstvu naroda Bojeg, to uzeem puti jest u Kristu, koji jedini imadi- 11. jae vlast izbavljenja vlastite due iz pakla. Kojih osoba treba shvatiti da se tie zahtjev obeanja o kojima se u 12. psalmu kae: Gdje su ona iskonska milosra tvoja, Gospodine, i sli
no.

10.

11.

CC X X X I V

12.

13. 14. 15. 16. 17. 18. 19.

Moe li se istina o obeanu miru pripisati onim vremenima to protjecahu 13. za Salomona. O Davidovoj nakani pri rasporedu i otajstvu psalama. 14. Da li treba u sadraj ovoga djela unijeti sve to se u psalmima pretkazuje 15. o Kristu i Crkvi. O onim stvarima to su u etrdeset i etvrtome psalmu reene, bilo otvo- 16. reno bilo preneseno, a tiu se Krista i Crkve. O onim stvarima koje se u psalmu stotinu i devetome tiu Kristova svece- 17. nitva te o onome to se u dvadeset i prvome psalmu tie njegove muke. O psalmima treem, etrdesetom, petnaestom i ezdeset i sedmom, u ko- 18. jima je prorotvo o smrti i uskrsnuu Gospodinovu. O ezdeset i osmome psalmu, u kojem se iznosi tvrdokorna nevjernost 19. Zidova.

496 20.

BREVICULUS

SAETAK

497 20.

21. 22.

23.

De regno ac merito David et de filio ipsius Salomone eaque prophetia, quae ad Christum pertinens invenitur vel in eis libris, qui scriptis ipsius copulantur, vel in eis, quos ipsius esse non dubium est. De regibus post Salomonem sive in luda sive in Israel. De Hieroboam, qui impietate idolatriae subditum sibi populum profanavit, in quo tamen non destitit Deus et Prophetas inspirare et multos ab idolatriae crimine custodire. De vario utriusque regni Hebraeorum statu, donec ambo populi in captivitatem diverso tempore ducerentur, revocato postea luda in re gnum suum, quod novissime in Romanorum transiit potestatem. De Prophetis, qui vel apud ludaeos postremi fuerunt, vel quos circa tempus nativitatis Christi evangelica prodit historia.

O Davidovoj vladavini i zaslugama, te o njegovu sinu Salomonu, i o prorotvima koja se tiu Krista, a nalaze se ili u knjigama koje se pove zuju s njegovim spisima ili pak u djelima koja su nedvojbeno njegova. O kraljevima nakon Salomona, bilo u Judi, bilo u Izraelu. O Jeroboamu, koji bezbozjem kumirstva izopai narod sebi podreen, iako Bog nije prestao nadahnjivati proroke i tititi mnoge od grijeha kumirstva. O razliitu stanju svakoga od hebrejskih kraljevstava, sve dok oba naroda nisu u razliito vrijeme odvedena u suanjstvo, a Juda se poslije vratio u svoje kraljevstvo, koje je napokon potpalo pod rimsku ovlast. O prorocima koji ili bijahu posljednji meu Zidovima, ili su pak prema evaneoskoj povijesti ivjeli u vrijeme Kristova roenja.

21. 22.

23.

24.

24.

L I B E R DECIMUS SEPTIMUS
QUAE FUERIT CIVITAS DEI TEMPORE PROPHETARUM

SEDAMNAESTA

KNJIGA

BOJA DRAVA U VRIJEME IZRAELSKIH PROROKA

Quid de modis prophetandi diei possit [1-3] PL 523 - cc 550

De Prophetis a Samuele ad Hieremiam agitur.
c c 5 5 1

Teorije o oblicima prorotva [1-3]

1. Obeanja Boja koja su dana Abrahamu (od ijega sjemena kako doznasmo - potekao je i puk izraelski po puti i svi puci po vjeri a u skladu s Bojim obeanjem) pokazat e sam grad Boji kako su ispunjavana, svojim razvojem u poretku vremena. Budui da je, dakle, prethodna knjiga zahvatila izvjee do Davidove vladavine, sad emo se dotaknuti dogaaja koji slijede nakon te vla davine, onoliko koliko se uini potrebnim za nau nakanu. Ono vri jeme u kojem sveti Samuel poe prorokovati i do onda kad je narod izraelski odveden u babilonsko suanjstvo, pa odatle do obnove doma Bojeg, poto su se Izraelci vratili nakon sedamdeset godina prema prorotvu svetog Jeremije , cijelo je to razdoblje doba proroka. Tako bismo, naravno, posve s pravom mogli nazvati prorokom i samoga praoca N o u , u ije vrijeme je Potopom unitena cijela zemlja, a i ostale prije i poslije sve do onoga doba kad se u narodu Bojem stadoe javljati kraljevi (zbog toga to su se preko njih na neki nain oznaivali i l i pretkazivali stanoviti budui dogaaji koji se tiu grada Bojeg i kraljevstva nebeskoga), osobito zbog toga to o nekima od njih itamo kako su izriito tako nazvani, kao Abraham i Moj sije , pa ipak se danima proroka posebno i najvie naziva ono doba od ko jega poeprorokovati Samuel, koji po Bojem nalogu pomaza za kra lja prvo aula, a zatim, poto je taj odbaen, i samoga Davida, od ije su loze potekli svi ostali kraljevi, sve dok je trebalo njihova na sljedstva.
1 2

1. Promissiones Dei, quae factae sunt ad Abraham cuius semini et gentem Israeliticam secundum carnem et omnes gentes deberi secundum fidem Deo pollicente didicimus, quemadmodum complean.. T I . ^

o vremenima
P
r o r o k a

tur, per ordinem temporum procurrens Dei civitas indicabit. Quoniam ergo superioris libri usque ad / regnum David factus est fini, nunc ab eodem regno, quantum suscepto operi sufficere videtur, ce tera quae sequuntur attingimus. Hoc itaque tempus, ex quo sanctus Samuel prophetare coepit, et deinceps, donec populus Israel captivus in Babyloniam duceretur atque inde secundum sancti Hieremiae prophetiam post septuaginta annos reversis Israelitis Dei domus instauraretur, totum tempus est Prophetarum. Quamvis enim et ip sum Noe patriareham, in cuius diebus universa diluvio terra deleta est, et alios supra et infra usque ad hoc tempus, quo reges in Dei populo esse coeperunt, propter quaedam per eos futura sive quoquo modo significata sive praedicta, quae pertinerent ad civitatem Dei regnumque caelorum, non immerito pos sumus appellare Prophe tas, praesertim quia nonnullos eorum id expressius legimus nuncupatos, sicut Abraham , sicut Moysen : tamen dies Prophetarum praecipue maximeque h i dicti sunt, ex quo coepit prophetare Sa muel , qui et Saulem p r i u s et eo reprobato ipsum David Deo praecipiente unxit in regem, de cuius ceteri stirpe suecederent, quousque illos suecedere sic oporteret. Quae igitur a Prophetis sunt praedicta de Christo, cum moriendo decedentibus et nascendo suecedentibus suis membris civitas Dei per ista curreret tempora, si omnia velim commemorare, in immensum pergitur, primum quia ipsa Scriptura, quae per ordinem reges eorumque facta et eventa digerens videtur tamquam historica diligentia rebus gestis oceupata esse narrandis, si adiuvante Dei piritu considerata tractetur, vel magis vel certe non minus praenuntiandis futuris quam praeteritis enuntiandis inve1 a 2 3 4 5 6
a

possimus M. Cf. Ier 25, 11. Gen 20, 7. Deut 34, 10. 1 Reg 3, 20. 1 Reg 10, 1. 1 Reg 16, 13.

Bio bi to, dakle, beskrajan pothvat kad bih htio spomenuti sve one stvari koje su proroci prorekli o Kristu, dok je grad Boji prolazio kroza svoja razdoblja, a njegovi lanovi jedni umirui odlazili a drugi raajui se dolazili, poglavito to samo Pismo (koje obraujui po redu kraljeve, njihova djela i dogaaje ini se zaokupljenim - u povi jesnoj marljivosti - izvjeem o pojedinostima), ako se uz pomo Duha Bojeg paljivije istrai, otkrit e se kako je vie obuzeto - i l i barem ne nikako manje - najavljivanjem budunosti negoli opisiva-

Jr 25,11Post 20,7.

500

D E CIV. D E I

17,

1-2

O DRAVI BOJOJ

17,

1-2

501

PL 524

nietur intenta. Et hoc perscrutando indagare ac disserendo monstrare quam sit ope/rosum atque prolixum et quam multis indiguum voluminibus, quis ignorat, qui haec vel mediocriter cogitet ? Deinde quia ea ipsa, quae ad prophetiam non ambigitur pertinere, ita sunt multa de Christo regnoque caelorum, quae civitas Dei est, ut ad hoc aperiendum maior sit disputatio necessaria, quam huius operis mo dus flagitat. Proinde ita, si potuero, stilo moderabor meo, ut huic operi in Dei voluntate peragendo nec ea quae supersunt dicam nec ea quae satis sunt praetermittam.
b c

njem prolosti; - a onaj tko imalo o ovome promisli, moe li ne shva titi kako bi bilo naporno i rastrono i koliki bi mnogi svesci trebali za to, da se cijelo to izvjee istraujui prati unatrag i raspravljajui izlae? - I zatim, budui da se tolike mnoge stvari koje su nedvojbeno proroanske tiu Krista i kraljevstva nebeskog (koje je grad Boji), ak i puko natuknue o njima zahtijevalo bi veu raspravu nego to trai mjera ovoga djela. Zbog toga, budem l i uzmogao, svoje u pero uskladiti tako da - s Bojom voljom - pri obradbi u ovome djelu ne govorim stvari koje su suvine, niti pak proputam one to su potrebne.

Promissio Dei de semine adimpletur. CC 552

P L 525

2. In praecedente libro diximus ab initio ad Abraham pro/missionum Dei duas res fuisse promissas, unam scilicet, quod terram Cha naan possessurum fuerat semen eius; quod significatur, ubi dictum est: Vade in terram, quam tibi demonstravero, et faciam te in gentem magnam , aliam vero longe praestantiorem non de carnali, sed de spiritali semine, per quod pater est non unius gentis Israeliticae, sed omnium gentium, quae fidei eius vestigia consequuntur; quod promitti coepit his verbis: Et benedicentur in te omnes tribus terrae ; et deinceps aliis multis admodum testimoniis haec duo promissa esse monstravimus. Erat igitur iam in terra promissionis semen Abrahae, i d est populus Israel, secundum carnem atque ibi non solum tenendo ac possidendo civitates adversariorum, verum etiam reges habendo regnare iam coeperat, impletis de ipso populo promissionibus Dei magna iam ex parte, non solum quae tribus illis patribus, Abraham, Isaac et Iacob, et quaecumque aliae temporibus eorum, verum etiam quae per ipsum Moysen, per quem populus idem de servitute Aegyptia liberatus e t per quem cuncta praeterita revelata sunt, tempori bus eius, cum populum per heremum duceret, factae fuerant. Neque autem per insignem ducem Iesum Nave, per quem populus ille in promissionis inductus est terram expugnatisque gentibus eam duo decim tribubus, quibus Deus iusserat, divisit et mortuus est, neque post illum toto tempore iudicum impleta fuerat promissio Dei de terra Chanaan / a quodam flumine Aegypti usque ad flumen magnum Euphraten ; nec tamen adhuc prophetabatur futurum, sed exspectabatur implendum. Impletum est autem per David et eius filium Salomonem, cuius regnum tanto, quantum promissum fuerat, spatio dilatatum est; universos quippe illos subdiderunt tributariosque fecerunt . Sic igitur in terra promissionis secundum carnem, hoc est in terra Chanaan, sub his regibus semen Abrahae fuerat constitutum, ut nihil deinde superesset, quo terrena illa Dei promissio compleretur, nisi ut in eadem terra, quantum ad prosperitatem attinet temporalem, per posteritatis successionem inconcusso statu usque ad mortalis huius saeculi terminum gens permaneret Hebraea, si Domini
7 8 d 9 10

2. U prethodnoj knjizi rekosmo kako su od poetka meu B o jim obeanjima Abrahamu bile obeane dvije stvari, naime, jedna da e sjeme njegovo zaposjesti zemlju Kanaan - to se oznauje gdje je reeno: Poi u zemlju koju u ti pokazati, i nainit u od tebe velik p u k - i druga mnogo vanija, to se ne tie putenog, nego duhovnog sjemena, po kojem je on otac ne jednoga puka izraelskoga, nego svih naroda to prate tragove njegove vjere, a to obeanje poi nje ovako: I blagoslivljat e se u tebi sva plemena zemlje. A poka zali smo kako su ta dva obeanja potvrena poslije i mnogim drugim svjedoanstvima. I tako ve bijae u obeanoj zemlji sjeme Abraha movo, naime: narod izraelski po puti, i to ne samo tako to ondje drae i posjedovae gradove svojih neprijatelja nego ve imajui i kraljeve, poe kraljevati; ta obeanja Boja o tome narodu bila su ve velikim dijelom ispunjena, i to ne samo ona dana trojici otaca (Abrahamu, Izaku i Jakovu) i drugima njihova doba nego i obeanja dana preko Mojsija, po kojem je taj narod izbavljen iz ropstva egipat skoga i preko kojega su bili objavljeni svi proli dogaaji u vrijeme njegovo, kad je vodio narod kroz pustinju.
1 2

U koje je vrijeme ispu njeno obeanje Boje o zemlji Kanaan, koju je dobio u posjed ak puteni Izrael.

b 0 d

cogitat M. super sunt... sunt] supersint... sint M. et]est, etM. Gen 12, 1. Gen 12, 3.

N u Boje obeanje o zemlji Kanaan nije bilo ispunjeno ni u istaknu tome voi Joui, po kojem je taj narod uveden u obeanu zemlju i koji je, pobijedivi tamonje puanstvo, prema Bojoj naredbi podije lio zemlju meu dvanaest plemena i umro; a ni u cijelo ono doba sudaca nakon njega ne bijae ispunjeno to obeanje o zemlji kanaanskoj od one rijeke u Egiptu do velike rijeke Eufrata; samo se ono vie i nije proricalo kao budue nego se ekalo da se ispuni. To se obeanje ispunilo preko Davida i njegova sina Salomona, kojega se kraljevstvo bijae proirilo na cijelo podruje to je obeano, jer je on sve tamonje stanovnike podjarmio i morali su plaati mu danak . Tako je dakle u obeanoj zemlji po puti, to jest, u zemlji Kanaanu, bilo naseljeno sjeme Abrahamovo pod tima kraljevima, i nakon toga nije vie preostajalo nita za ispunjenje toga zemaljskog obeanja B o jeg, osim da rod hebrejski ostane u toj zemlji, onoliko koliko se tie vremenitog probitka, u nepromijenjenom stanju po naratajima svojih potomaka, sve do konca ovoga smrtnoga vijeka, bude l i sluao za3 4

7 8

Post 12,1. Post 12,3. Post 15,18. 1 Kr 4,21.

502

DECIV. DEI

17,

2-3,2

O DRAVI BOJOJ

17,

2 -

3,2

503

cc 553

Dei sui legibus oboediret. Sed quoniam Deus noverat hoc eam non esse facturam, usus est eius etiam temporalibus poenis ad exercendos in ea paucos fideles suos et admonendos qui postea futuri erant in omnibus gentibus, / quod eos admoneri oportebat, in quibus alte ram promissionem revelato Novo Testamento per incarnationem Christi fuerat impleturus. 3. 1. Quocirca sicut oracula illa divina ad Abraham, Isaac et Iacob et quaecumque alia signa vel dicta prophetica in sacris Litteris praecedentibus facta sunt, ita etiam ceterae ab isto regum tempore prophetiae partim pertinent ad gentem carnis Abrahae, partim vero ad illud semen eius, in quo benedicuntur omnes gentes coheredes Chri sti per Testamentum Novum ad possidendam vitam aeternam regnumque caelorum; partim ergo ad ancillam, quae in servitutem generat, id est terrenam Ierusalem, quae servit cum filiis suis, partim vero ad liberam civitatem Dei, id est veram Ierusalem aeternam in caelis, cuius filii homines secundum Deum viventes peregrinantur in terris ; sed sunt in eis quaedam, quae ad utramque pertinere intelleguntur, ad ancillam proprie, ad liberam figurate.
n

kone Gospodina Boga svojega. A l i budui da Bog znadijae kako oni toga nee uiniti, udarao ih je i vremenitim kaznama, kako bi vjebao one svoje malobrojne vjernike u tome puku i kako bi opomenuo one to e doi u svima narodima, jer je trebalo upozoriti one u kojima je imao ispuniti drugo obeanje objavom Novoga zavjeta po Kristovu utjelovljenju.

Tripertita sunt eloquia Prop hetarum.

3. 1. Zbog toga, kako ona boanska prorotva dana Abrahamu, Izaku i Jakovu i svi ostali proroanski znaci i izrijeci to su naeni u ranijim svetim spisima, isto tako i ostala prorotva od doba kraljeva dijelom se tiu puka puti Abrahamove, a dijelom onoga sjemena nje gova u kojem se blagoslivljaju svi narodi kao subatinici Kristovi po novome zavjetu, kako bi posjedovali ivot vjeni i kraljevstvo nebe sko; dakle, dijelom se tiu slukinje to za ropstvo raa, to jest ze maljskoga Jeruzalema, koji robuje sa sinovima svojim, dijelom opet se tie slobodnog grada Bojeg, to jest istinskog vjenog Jeruzalema na nebesima kojega sinovi - ljudi to ive po Bogu - hodoaste na zemlji; nu postoje neka prorotva koja se shvaaju tako da pripadaju doslovno slukinji a preneseno slobodnoj eni. 2. I tako se otkriva da su izreke proroka troznane, ako se jedne tiu zemaljskoga Jeruzalema, druge nebeskoga, a tree i jednoga i drugoga. Vidim kako valja primjerima potkrijepiti ovo to govorim. Poslan je prorok Natan da Davida prekori o tekome grijehu koji je poinio i da pretkae zla koja e ga snai . Tko moe posumnjati da su se takve i sline rijei ticale zemaljskoga grada, bile one izreene javno, to jest radi boljitka ili koristi naroda, bilo posebino, kad se boanskim izrijekom obeavalo togod nekom pojedincu, kako bi time doznao togod budue od koristi u svojem vremenitom ivotu? Gdje pak itamo: Evo dolaze dani - rije je Gospodnja - kad u s domom Izraelovim i domom Judinim sklopiti novi savez. Ne savez kakav sam sklopio s oima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, savez to ga oni razvrgoe, premda sam ja gospodar njihov - rije je Gospodnja. Nego ovo je savez to u ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana - rije je Gospodnja: Zakon u svoj staviti u duu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit u Bog njihov, a oni narod moj, - nedvojbeno je posrijedi prorotvo 0 nebeskome Jeruzalemu, kojega je nagrada sam Bog, a njega imati 1 njemu pripadati ondje je i najvie i potpuno dobro. A l i to to se Jeruzalem naziva grad Boji pripada i jednome i drugome; i u njemu se prorie o buduem domu Gospodnjem, to je prorotvo koje se ini ispunjenim kad kralj Salomon gradi onaj glasoviti hram. Jer te su
1 2

O trostrukim oznajima proroka, koja se jednom tiu zemaljskog Jeruzalema, drugi put nebe skoga, a trei put i jednog i drugog.

Proprie figura te vel utroque modo prophetatur.

PL526

CC 554

3. 2. Tripertita itaque reperiuntur eloquia Prophetarum, si quidem aliqua sunt ad terrenam Ierusalem spectantia, aliqua ad caelestem, nonnulla ad utramque. Exemplis video probandum esse quod dico. Missus est Nathan propheta, qui regem David argueret de pec cato gravi et ei, quae consecuta sunt mala, futura praediceret . Haec atque huiusmodi sive publice, id est pro salute vel utilitate populi, sive privatim, cum pro suis quisque rebus divina promereretur eloquia, quibus pro usu temporalis vitae futuri aliquid nosceretur, ad terrenam civitatem pertinuisse quis ambigat? Ubi autem legitur: Ec ce dies veniunt, dicit Dominus, et consummabo domui Israel et domui luda testamentum novum, non secundum testamentum, quod disposui patribus eorum in die, qua apprehendi manum eorum, ut educerem eos de terra Aegypti, quoniam ipsi non permanserunt in testa mento meo, et ego neglexi eos, I dicit Dominus. Quia hoc est testamen tum, quod constituam domui Israel post dies illos, dicit Dominus, dando leges meas in mentem eorum et super corda eorum scribam eas, et videbo eos, et ero illis in Deum, et ipsi erunt mihi in plebem ; Ierusalem sine dubio superna prophetatur, cuius Deus ipse prae/mium est, eumque habere atque ipsius esse summum i b i est atque totum bonum. Ad utramque vero pertinet hoc ipsum, quod Ierusalem dicitur Dei civitas, et in ea prophetatur futura domus Dei, eaque prophetia videtur impleri, cum Salomon rex aedificat illud nobilissi12 e 13 f

dabo M. illi M. Cf. Gal 4,21-26. Cf. 2 Reg 12, 1-7.

1 1

1 2

1 2

2 Sam 12,1-15. Jr 31,31-34.

504
14

D E civ. DEI

17, 3 , 2 - 4 , 1

O DRAVI BOJOJ

17, 3,2 - 4,1

505

mum templum . Haec enim et in terrena Ierusalem secundum historiam contigerunt, et caelestis Ierusalem figurae fuerunt. Quod genus prophetiae ex utroque veluti compactum atque commixtum in Libris veteribus canonicis, quibus rerum gestarum narrationes continentur, valet plurimum multumque exercuit et exercet ingenia scrutantium Litteras sacras, ut, quod historice praedictum completumque legitur in semine Abrahae secundum carnem, etiam in semine Abra hae secundum fidem quid implendum allegorice significet inquiratur; in tantum ut quibusdam visum sit nihil esse in eisdem libris vel praenuntiatum et effectum, vel effectum, quamvis non praenuntiatum, quod non insinuet aliquid ad supernam civitatem Dei eiusque filios in hac vita peregrinos figurata significatione referendum . Sed si hoc ita est, iam bipertita, non tripertita erunt eloquia Prophe tarum, vel potius illarum Scripturarum omnium, quae veteris instru menti appellatione censentur. Nihil enim erit illic, quod ad Ierusa lem terrenam tantum pertineat, si, quidquid ibi de illa vel propter illam dicitur atque completur, significat aliquid, quod etiam ad Ieru salem caelestem allegorica praefiguratione referatur; sed erunt sola duo genera, unum quod ad Ierusalem liberam, alterum quod ad utramque pertineat. Mihi autem sicut multum videntur errare, qui nullas res gestas in eo genere litterarum aliquid aliud praeter id, quod eo modo gestae sunt, significare arbitrantur, ita multum audere, qui prorsus ibi omnia significationibus allegoricis involuta esse contendunt. Ideo tripertita, non bipertita esse dixi. Hoc enim existimo, non tamen culpans eos, qui potuerint illic de quacumque re gesta sensum intellegentiae spiritalis exsculpere, servata dumtaxat primitus historiae veritate. Ceterum quae ita dicuntur, ut rebus humanitus seu divinitus gestis sive gerendis convenire non possint, quis fidelis dubitet non esse inaniter dicta? Quis ea non ad intellegentiam spiritalem revocet, si possit, aut ab eo qui potest revocanda esse fateatur?
15

se stvari prema povijesti zbile u zemaljskom Jeruzalemu, ali su i pralik nebeskoga Jeruzalema. Taj rod prorotva, to je takorei sloen i smijean od obojega, veoma je vaan u starim kanonskim knjigama, koje sadravaju izvjea o povijesnim dogaajima, i iskuavao je i iskuava duhove onih koji istrauju Sveto pismo, tako da kad se ita o onome to je povijesno pretkazano i ispunjeno u Abrahamovu sje menu po puti, istrauje se i to to oznauje alegorijski kao ono to e se ispuniti u Abrahamovu sjemenu po vjeri; i to u tolikoj mjeri te su neki zakljuili, kako u tim knjigama nije nita ni pretkazano ni ui njeno (ili samo uinjeno, iako nije pretkazivano) a da se nekako pre neseno slikovitim znaenjem ne tie nebeskoga grada Bojeg i njego vih sinova to hodoaste ovim ivotom. N u , ako je tomu tako, onda e biti ne trostruki, nego dvostruki, izrijeci proroka i zapravo svih onih spisa koji su svrstani pod nazivom Staroga zavjeta. Naime, tu onda nee biti niega to se tie samo zemaljskoga Jeruzalema; ako se togod reklo ili ispunilo o njemu ili zbog njega, oznauje neto u obliku alegorijskog pretkazivanja - i o nebeskom Jeruzalemu; i tako e biti samo dva roda prorotva, jedno koje se tie slobodnog Jeruza lema, i jedno koje se tie i jednog i drugog grada. Doim meni se ini, da kao to uveliko grijee oni koji misle kako ni jedan od dogaaja u ovoj vrsti knjievnosti ne naznauje nita osim same povijesne zbilje, isto se tako odvie odvauju oni koji tvrde kako je tu svaka pojedina izjava uvijena u alegorijska oznaja. Zbog toga sam i rekao kako su ta prorotva trostruka, a ne dvostruka. Sam se toga vrsto drim (ali ne optuujem one koji su uzmogli iz bilo kojeg dogaaja uobliiti smisao duhovnog poimanja, uz uvjet da se prvotno potuje povijesna istina). to se pak tie ostalih stvari koje su tako izreene te se ni ljudskim ni boanskim inom ne mogu primijeniti ni na prole ni na budue dogaaje, koji bi vjernik posumnjao da su uzalud izreene? Tko i m ne bi pridao smisao duhovnog poimanja, ako b i mogao, ili pak priznao da ih tako treba tumaiti onaj koji to moe?

Quid ante David prophetia praenuntiaverit [4-7]

Anna Domino gratulatur. PL 527 CC 555

4. 1. Procursus igitur civitatis Dei ubi pervenit ad / Regum tem pora, quando David Saule reprobato ita regnum primus obtinuit, ut eius deinde posteri in terrena Ierusalem diuturna / successione regnarent , dedit figuram, re gesta significans atque praenuntians, quod non est praetereundum silentio, de rerum mutatione futurarum, quod attinet ad duo Testamenta, Vetus et Novum, ubi sacerdo tium regnumque mutatum est per sacerdotem eumdemque regem novum ac sempiternum, qui est Christus Iesus. Nam et Heli sacerdo16

Prorotvo prije Davida [4-7] 4. 1. Razvoj grada Bojeg stigavi do razdoblja kraljeva, kad ono David - poto je odbaen aul - tako prvo stee kraljevstvo te su njegovi potomci otada u dugome nizu vladali u zemaljskome Jeruzale mu, iznosi pralik - tim dogaajem oznaujui i pretkazujui mijenu buduih stvarnosti - a to se ne moe utke mimoii, jer se tie dvaju zavjeta, staroga i novoga, kada je sveenstvo i kraljevstvo zamijenio novi i vjeni sveenik i kralj, koji je Krist Isus. Naime, poto je svee0 predoznaenoj zamjeni izrael skoga kraljevstva 1 sveenstva te o onome to je prorekla Ana, Samuelova majka, predstav ljajui Crkvu.

1 4

Cf.

Reg

6. Princ. 4, 3, 5. 1, 3 8 ; 1 R e g 16, 12-13.

1 5

C f . C L E M E N S A L . , Strom. 5 , 3 2 - 3 4 ; O R I G E N E S , Cf. 3 Reg

506

DECIV. DEI

17, 4,1-4,2
g h

O DRAVI BOJOJ

17, 4,1 -

4,2

507

te reprobato substitutus in Dei servitium Samuel simul officium functus sacerdotis et iudicis , et Saule abiecto rex David fundatus in regno hoc quod dico figuraverunt. Mater quoque ipsa Samuelis Anna, quae prius fuit sterilis et posteriore fecunditate laetata est, prophetare aliud non videtur, cum gratulationem suam Domino fundit exsultans, quando eumdem puerum natum et ablactatum Deo reddit eadem pietate, qua voverat. Dicit enim: Confirmatum est cor
17 18

cc 556

meum in Domino, exaltatum est comum meum in Deo meo. Dilatatum est super inimicos meos os meum, laetata sum in salutari tuo; quoniam non est sanctus sicut Dominus, et non est iustus sicut Deus noster; non est sanctus praeter te. Nolite gloriari et nolite loqui excelsa, neque procedat magniloquium de ore vestro. Quoniam Deus scientiarum Dominus, et Deus praeparans adinventiones suas. Arcum potentium fecit infirmum, et infirmes praecincti sunt virtutem ;pleni panibus minorati sunt, et esurientes transierunt terram; quia sterilis peperit septem, et multa in filiis infirmata est. Dominus mortificat et vivificat, deducit ad inferos et reducit. Dominus pauperes facit et ditat, humiliat et exaltat. Suscitat a terra pauperem et de stercore erigit inopem, ut collocet eum cum potentibus populi, et sedem gloriae hereditatem dans eis; dans votum voventi, et benedixit annos iusti, quoniam non in virtute potens est vir. Dominus infirmum faciet adversarium suum, Dominus sanctus. Non glorietur prudens in prudentia sua, et non glorietur potens in potentia sua, et non glorietur dives in divitiis suis; sed in hoc glorietur, qui gloriatur, intellegere et scire Dominum et facere iudicium et iustitiam in medio terrae. Dominus ascendit in caelos et tonuit; ipse iudicabit I extrema terrae, quia iustus est; et dat virtutem regibus nostris, et exaltabit cornum christi sui .
1 1 m n 19

nik Eli odbaen i Samuel ga zamijenio u Bojoj slubi (obavljajui ujedno dunost i sveenika i suca), i poto je odbaen aul te David zakraljevao u kraljevstvu, - time su oznaili ono o emu govorim. Naime, i sama Samuelova mati Ana, koja prvo bijae neplodna a poslije je obradovana plodnou, ini se kako ne prorie nita drugo, kad u zanosu izlijeva svoju hvalu Gospodinu, dok isto dijete poto je roeno i od sise odbijeno, vraa Bogu uz istu pobonost kojom se zavjetovala. Ona kae: Uvreno je srce moje u Gospodinu, uzne sen je rog moj u Bogu mojem. Usta mi se ire nad neprijateljima mojim, i veselim se pomoi tvojoj. Jer nitko nije svet kao Gospodin, i nitko nije pravedan kao na Bog; i nitko nije svet osim tebe. I ne mojte se hvastati i ne uznosite se rijeima, i nek prekrupan govor ne izlazi iz vaih usta. Jer Bog je Gospodin znanja, i on priprema svoje nakane. Oslabio je luk monika, a slabi su snagom opasani; smanjeni su oni puni kruha, dok oni to gladuju prijeoe zemlju. Jer nerotkinja rodi sedmero, dok ona s mnogo djece oslabi. Gospodin usmruje i oivljava, odvodi u grob i odatle vraa. Bog osiromauje i obogau je, ponizuje i uzvisuje. Podie siromaha iz praine, te iz smea podie ubogoga, da ga posadi s velmoama puka, dajui im mjesto slave u batinu; ispunjava zavjet onomu tko se zavjetuje; i blagoslovio je go dine pravedniku, jer ovjek nije moan po vlastitoj snazi. Gospodin e oslabiti protivnika svojeg, Gospodin svet. I neka se razboriti ne hvasta svojom razboritou, i neka se monik ne hvasta svojom moi, i nek se bogata ne hvasta svojim bogatstvima; nego onaj tko bi se slavio, neka se slavi time to razumije i poznaje Gospodina i to do nosi sud i ini pravdu usred zemlje. Gospodin se uspeo na nebo i zagrmio; On e suditi i samim krajevima zemlje, jer je pravedan, on daje snagu kraljevima naim, i uzvisit e rog Krista svojega.
1

Annae eloquium prophetice dictum fuit.

4.
na

2. Itane vero verba haec unius putabuntur esse mulierculae, de

t o sibi filio gratulantis? Tantumne mens hominum a luce veritatis

PL 528

aversa est, ut non sentiat supergredi modum feminae huius dicta quae fudit? Porro qui rebus ipsis,.quae iam coeperunt etiam in hac terrena peregrinatione compleri, convenienter / movetur, nonne intendit et aspicit et agnoscit per hane mulierem, cuius etiam nomen, id est Anna, Gratia eius interpretatur , ipsam religionem christianam, ipsam civitatem Dei, cuius rex est et conditor Christus, ipsam postremo Dei gratiam prophetico piritu sic locutam, a qua superbi
20

s ministerium M. officio M. superbe agg. M. in firmi M. virtute M. cornu hic et infra M.

f 1 1 m n

2. Hoe li se te rijei shvatiti naprosto kao rijei enice to za hvaljuje za roenje svojega sina? Zar je um ljudski toliko odvraen od svjetla istine te ne osjea kako rijei to ih je ona izlila nadilaze snagu te ene? I dalje, onaj tko je prikladno ganut samim tim stvari ma, koje se ve poee ispunjavati na ovome zemaljskome hodoau, zar ne zamjeuje i prepoznaje preko te ene (kojoj i samo ime, to jest Ana, znai milost) samu kransku vjeru, sam grad Boji, kojega je kralj i utemeljitelj Krist, i napokon samu milost Boju, koja je po proroanskom duhu tako progovorila, od koje se oholi toliko otuuju da padaju, a kojom se ponizni tako ispunjaju da ustaju, ime je taj hvalospjev u najveoj mjeri i odjekivao? Ukoliko tkogod nee moda rei kako ta ena nije nita proricala, nego je samo zanosno hvalila

1 7

1 8

1 9

2 0

C f . 1 R e g 2, 27. C f . 1 R e g 16, 1-14. 1 R e g 2, 1-10 (sec. L X X ) . C f . HlERONIMUS, Lib. Interpr. hebr. nom.; C C 72, 102.

1 2

1 Sam 2,1-10. (Prijevod prema latinskom predloku Septuaginte). Hebr. Hannah, a hanndh znai 'milostivost'.

508

D E CIV. D E I

17, 4,2 - 4,3

O DRAVI BOJOJ

17,

4,2 -

4,3

509

alienantur, ut cadant, qua humiles implentur, ut surgant, quod maxime hymnus iste personuit? Nisi quisquam forte dicturus est nihil istam prophetasse mulierem, sed Deum tantummodo propter filium, quem precata impetravit, exsultanti praedicatione laudasse. Quid er go sibi vult quod ait: Arcum potentium fecit infirmum, et infirmi praecincti sunt virtute; pleni panibus minorati sunt, et esurientes transierunt terram; quia sterilis peperit septem, et multa in filiis infirmata est ? Numquid septem ipsa pepererat, quamvis sterilis fuerit? Unicum habebat, quando ista dicebat; sed nec postea septem peperit, sive sex, quibus septimus esset ipse Samuel, sed tres mares et duas feminas . Deinde in illo populo cum adhuc nemo regnaret, quod in extremo posuit: Dat virtutem regibus nostris, et exaltabit comum christi sui , unde dicebat, si non prophetabat?
21 22 23

Boga zbog sina kojega joj dade usliavi njezine molitve. A l i , to je onda htjela kad je rekla: Oslabio je luk monika, a slabe je snagom opasao; smanjeni su oni puni kruha, dok oni to gladuju prijeoe zemlju. Jer nerotkinja rodi sedmero, dok ona s mnogo djece oslabi? Zar je ona sama rodila sedmero, iako bijae jalovom? Samo je jedinca imala kada to govorae; a nije ni poslije rodila sedmero (pa ni est, kojima bi sedmi bio Samuel), nego samo troje muke i dvoje enske djece. Ili pak ono to napokon ree o narodu koji jo ne imadijae kralja: On daje snagu kraljevima naim, i uzvisit e rog pomazanika svojeg, zato bi to govorila ako nije proricala? 3. Neka, dakle kae Crkva Kristova, grad velikoga kralja, milosti pu na, plodna potomstvom, neka kae ono to zna da je o njoj mnogo prije proreeno ustima ove pobone majke: Uvreno je srce moje u Gospodinu, uznesen je rog moj u Bogu mojem. I zaista je uv reno njezino srce i zaista je uzdignut rog, jer nije tako u njoj, nego u Gospodinu Bogu njezinu. Usta mi se ire nad neprijateljima mo jim; jer ni u tjesnacima progona rije Boja nije sputana, ak ni kad su njezini glasnici vezani. I kae: Veselim se pomoi tvojoj. A to je Krist Isus, kojega je imun - kako itamo u evanelju - sam starac zagrlio onako malenog, spoznavi ga velikim, i rekao: Sad otputa, Gospodine, slugu svojega u miru, jer oi moje vidjee spas tvoj. I tako neka Crkva kae: I veselim se pomoi tvojoj. Jer nitko nije svet kao Gospodin, i nitko nije pravedan kao na Bog; kako je svet, on posveuje, kako je pravedan, ini ljude pravednima. I nitko nije svet osim tebe, jer nitko ne postaje takvim osim po tebi. Zatim slije di: I nemojte se hvastati i ne uznosite se rijeima, i nek prekrupan govor ne izlazi iz vaih usta. Jer Bog je Gospodin znanja. O n vas poznaje i gdje nitko ne poznaje; jer: Ako tko misli da je neto iako nije nita, sam sebe vara.
3 4 5 6

Opus Dei laudatur.

n a

CC557

PL 529

4. 3. Dicat ergo Ecclesia Christi, civitas regis magni , gratia ple^ p i e fecunda, dicat quod tanto ante de se prophetatum per os huius piae matris agnoscit: Confirmatum est cor meum in Domino, exaltatum est cornum meum in Deo meo. Vere confirmatum cor et cornu vere exaltatum, quia non in se, sed in Domino Deo suo. Dilatatum est super inimicos meos os meum ; quia et in angustiis pressurarum sermo Dei non est alligatus nec in praeconibus alligatis. Laetata sum, inquit, in salutari tuo. Christus est iste Iesus, quem Simeon, sicut in Evangelio legitur, senex amplectens parvum, agnoscens magnum: Nunc, inquit, dimittis, Domine, servum tuum inpace, quoniam videlrunt oculi mei salutare tuum . Dicat itaque Ecclesia: Laetata sum in salutari tuo, quoniam non est sanctus, sicut Dominus, et non est iustus, sicut Deus noster; tamquam sanctus et sanctificans, iustus et iustificans. Non est sanctus praeter te, quia nemo fit nisi abs te. Denique sequitur: Nolite gloriari et nolite loqui excelsa, neque exeat magniloquium de ore vestro; quoniam Deus scientiarum Dominus . Ipse vos scit, et ubi nemo scit; quoniam quiputat se aliquid esse, cum nihil sit, se ipsum seducit . Haec dicuntur adversariis civitatis Dei ad Babyloniam pertinentibus, de sua virtute praesumentibus, in se, non in Domino gloriantibus; ex quibus sunt etiam carnales Israelitae, terrenae Ierusalem cives terrigenae, qui, ut dicit Apostolus, ignorantes Dei iustitiam, i d est quam dat homini Deus, qui solus est iustus atque iustificans, et suam volentes contituere, id est velut a se sibi partam, non ab illo impertitam, iustitiae Dei non sunt I subiecti , utique quia superbi, de suo putantes, non de Dei, posse placere se Deo, qui est Deus scientiarum atque ideo et arbiter conscientiarum, ibi videns cogitationes hominum, quoniam vanae sunt , si hominum sunt et ab illo non sunt. Et praeparans, inquit, adinventiones suas.
r o 25 26 21 0 28 29 p 30 31

24

To su rijei koje se govore protivnicima grada Bojeg koji pripadaju Babiloniji, koji se odve uzdaju u svoje snage i koji se slave u sebi samima, a ne u Gospodinu; meu tima su i puteni Izraelci, zemnorodni graani zemaljskoga Jeruzalema, koji - kako kae apostol ne poznajui Boje pravednosti (to jest one koju ovjeku daje Bog, koji je jedini pravedan i ini ljude pravednima) nastojei ustanoviti svoju vlastitu (to jest, kao da je sami sebi daju, a ne dobivaju od njega), nisu se podvrgli Bojoj pravednosti, te budui da su tako oholi, misle kako mogu svojom vlastitom, a ne Bojom pravednou, ugoditi Bogu, koji je Bog znanja i stoga prosuditelj savjesti, gdje vidi zamiljaje ljudske, o kojima zna da su isprazni , ako su samo od ljudi, a ne dolaze od njega. I on priprema svoje nakane, kae ona. A na
7 8

superbe add. P et M.

M. Prema Augustinovu latinskom predloku: exaltatum est cornum meum in Deo meo, a u novijoj hrvatskoj Bibliji stoji: raste snaga moja po Bogu mom. 2 Tim 2,9. Lk 2,29. Gal 6,3. Rim 10,3. Ps 94 (93), 11.
4 5 6 7 8 3

2 1

2 2

2 3

2 4

2 5

1 R e g 2, 4-5. C f . 1 R e g 2, 21. 1 R e g 2, 10. C f . M t 5, 35; Ps 47, 3. 1 R e g 2, 1.

510

D E CIV. D E I

17,

4,3 -

4,5

O DRAVI BOJOJ

17, 4,3 -

4,5

511

Quas adinventiones putamus, nisi ut superbi cadant et humiles surgant? Has quippe adinventiones exequitur dicens: Arcus potentium infirmatus est, et infirmi praecincti sunt virtute . Infirmatus est ar cus, i d est intentio eorum, qui tam potentes sibi videntur, ut sine Dei dono atque adiutorio humana sufficientia divina possint implere mandata, et praecinguntur virtute, quorum interna vox est: Miserere mei, Domine, quoniam infirmus sum '.
32 33

koje nakane da pomislimo ako ne na ono kako e oholi pasti a poni zni se dii? Ona dakako oprimjeruje te nakane kad kae: Oslabio je luk monika, a slabi su snagom opasani. Oslabio je luk, to jest na kana onih koji se sami sebi ine tohko monim da bez dara Bojeg i pomoi, samom ljudskom snagom, mogu ispuniti boanske zapovije di, dok se snagom pau oni kojima je nutarnji glas: Smiluj mi se, Gospodine, jer sam slab.
9

Ecclesia praenuntiatur.

CC558

4.4. Pleni panibus, inquit, minorati sunt, et esurientes transierunt terram ' . Qui sunt intellegendi pleni panibus, nisi idem ipsi quasi potentes, i d est Israelitae, quibus credita sunt eloquia D e i ? Sed in eo populo ancillae filii minorati sunt: quo verbo minus quidem latine , bene tamen expressum est, quod ex maioribus minores facti sunt: quia et in ipsis panibus, id est divinis eloquiis, quae Israelitae soli tune ex omnibus gentibus aeceperunt, terrena sapiunt. Gentes autem, quibus lex illa non erat data, posteaquam per Novum Testa mentum ad eloquia illa venerunt, multum esuriendo terram transie runt, quia in eis non terrena, sed caelestia sapuerunt. Et hoc velut quaereretur causa cur factum sit: Quia sterilis, inquit, peperit I sep tem, et multa in filiis infirmata est . H i c totum quod prophetabatur eluxit agnoscentibus numerum septenarium, quo est universae Ec clesiae significata perfeetio. Propter quod et Ioannes apostolus ad septem scribit ecclesias, eo modo se ostendens ad unius plenitudinem scribere ; et in Proverbiis Salomonis hoc antea praefigurans Sapientia aedificavit sibi domum et suffulsit columnas septem . Ste rilis enim erat in omnibus gentibus Dei civitas, antequam iste fetus, quem cernimus, oreretur . Cernimus etiam, quae multa in filiis erat, nunc infirmatam Ierusalem terrenam; quoniam quicumque filii liberae in ea erant, virtus eius erant; nunc vero ibi quoniam littera est et spiritus non est, amissa virtute infirmata est.
3 4 35 q 36 37 38 r

4. A n a kae: Smanjeni su oni puni kruha, dok oni to gladuju prijeoe zemlju. Koga treba razumjeti pod tima to su puni kruha, ako ne one to su kao monici, to jest Izraelce, kojima su povjerene rijei Boje? A l i u tome narodu smanjeni su sinovi slukinje - pa iako taj glagol (minoro) nije u duhu dobrog latinskog jezika, ipak dobro izrazuje kako oni od veih postadoe manji, jer su i u samim tim kruho vima (to jest boanskim rijeima) koje Izraelci tada primie jedini meu svim narodima, mislili samo na zemaljske stvari. Doim narodi kojima taj zakon ne bijae dan, poto poslije preko Novog zavjeta upoznae te rijei, prijeoe zemlju veoma gladni, jer su u njima mi slili ne na zemaljske, nego na nebeske stvari. I kao da trai uzrok zato se to dogodilo, A n a kae: Jer nerotkinja rodi sedmero, dok ona s mnogo djece oslabi. Ovdje se rasvjetljava sve to je proreeno onima koji poznaju znaenje broja sedam; kojim se oznauje savre nost sveope Crkve. Zbog toga apostol Ivan i pie sedmorim crkva ma, pokazujui time kako pie cjelini jedne; a u izrekama Salomonovim, Mudrost je ovo mnogo prije pretkazala govorei: sazidala je sebi kuu i poduprla je na sedam stupova. Jer grad Boji bijae jalov meu svima narodima prije nego se rodilo potomstvo koje sada gledamo. Isto tako vidimo kako je sada oslabljen zemaljski Jeruza lem, koji imadijae mnogo sinova; jer koji god sinovi slobodne ene bijahu u njemu, bili su njegova snaga; ali sada, budui da je u njemu samo slovo a nije duh , izgubivi snagu, on je oslabio.
10 11 12 13 14

Christus praenuntiatur in morte et resur rectione.

4. 5. Dominus mortificat et vivificat; mortificavit illam, quae mul ta erat in filiis, et vivificavit hane sterilem, quae peperit septem. Quamvis commodius possit intellegi eosdem vivificare, quos mortifi< LatinoM. i orireturAf.
r 3 2

5. Gospodin usmruje i oivljava; smrt je donio onoj s mnogo dje ce, a ivot nerotkinji to je rodila sedmero. Tako se to prikladnije moe shvatiti da on oivljava one koje je usmrtio. To kao da je pono-

3 3

1 Reg 2, 3-4. Ps 6, 3.

Ps 6,2. (Prijevod prema latinskom predloku). Rim 3,2. Taj je glagolski oblik u povremenoj porabi meu crkvenim piscima od Tertulijanova doba; ei je nakon godine 800. Nalazi se i u staroj latinskoj Bibliji i u Vulgati. Otk 1,4. Izr 9,1. (Prijevod prema latinskom predloku). 2 Kor 3,6-16.
10 11 12 13 14

512

D E CIV. D E I

17, 4,5 - 4,6

O DRAVI BOJOJ

17,

4,5 -

4,6

513

PL 530

ce 559

caverit. Id enim velut repetivit addendo: Deducit ad inferos et reducit . Quibus enim dicit Apostolus: Si mortui estis cum Christo, quae sursum sunt quaerite, ubi Christus est in dextera Dei sedens , salubriter utique mortificantur a Domino; quibus adiungit: Quae sur sum sunt sapite, non quae super terram; ut ipsi sint illi, qui esurientes transierunt terram. Mortui enim estis, inquit; ecce quomodo salubriter mortificat Deus; deinde sequitur: Et vita vestra abscondita est I cum Christo in Deo ; ecce quomodo eosdem ipsos vivificat Deus . Sed numquid eosdem deduxit ad inferos et reduxit? Hoc utrumque sine controversia fidelium in illo potius videmus impletum, capite scilicet nostro, cum quo vitam nostram in Deo Apostolus dixit absconditam. N a m qui proprio Filio non pepercit, sed pro nobis omni bus tradidit eum , isto modo utique mortificavit eum; et quia resuscitavit a mortuis, eumdem rursus vivificavit. Et quia in prophetia vox eius agnoscitur: Non derelinques animam meam in inferno , eumdem deduxit ad inferos et reduxit. Hac eius paupertate ditati sumus . Dominus enim pauperes facit et ditat. Nam quid hoc sit ut sciamus, quod sequitur audiamus: Humiliat et exaltat ; utique su perbos humiliat et humiles exaltat. Quod enim alibi / legitur: Deus superbis resistit, humilibus autem dat gratiam , hoc totus habet sermo huius, cuius nomen interpretatur Gratia eius.
39 40 41 42 43 s 44 45 46 47 48 49

vila dodajui: Odvodi u grob i odatle vraa. Naime, tima kae apo stol: Ako ste umrli s Kristom, traite ono to je gore, gdje je Krist sjedei Bogu s desne strane, pa je tako na korist onima koje Go spodin usmruje; jer tim rijeima dodaje: Mislite na ono to je gore, ne to je na zemlji, te su to oni isti to veoma gladni prijedoe zemlju.
15

Umrli ste, ree; i gle kako spasonosno usmruje Bog; zatim slijedi: I va je ivot sakriven s Kristom u Bogu! Eto kojim nainom Bog te iste oivljava. A l i zar je iste odveo u grob i odatle ih vratio? I zaista, bez ikakve raspre meu vjernicima, vidimo kako je to oboje u njemu ispunjeno, to jest: on je naa glava - i kao to apostol kae, s njime je na ivot sakriven u Bogu. Naime, kada nije potedio vlasti tog sina, ve ga je predao za sve n a s , zaista ga je tako usmrtio; a budui da ga je uskrisio od mrtvih, ponovo ga je oivio. I budui se glas njegov prepoznaje u proroanstvu: Jer mi nee ostavit duu u Podzemlju, istoga je odveo u grob i vratio. Njegovim smo siroma tvom obogaeni, jer Bog osiromauje i obogauje. A kako bismo doznali to je to, posluajmo ono koje slijedi: On ponizuje i uzvisu je; zapravo - ohole ponizuje, ponizne uzvisuje. Jer ono to drugdje itamo: Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost, a ovo je cjelokupni smisao govora te ene kojoj ime znai milost.
16 18

Credentes guntur...

eri-

4. 6. Iam vero quod adiungitur: Suscitat a terra pauperem, de nullo melius quam de illo intellego, qui propter nos pauper factus est, cum dives esset, ut eius paupertate, sicut paulo ante dictum est, ditaremur . Ipsum enim de terra suscitavit tam cito, ut caro eius non videret corruptionem. Nec illud ab illo alienabo, quod additum est: Et de stereore erigit inopem. Inops quippe idem, qui pauper; stercus vero, unde ereetus est, rectissime intelleguntur persecutores Iudaei, in quorum numero cum se dixisset Apostolus Ecclesiam persecutum: Quae mihi fuerunt, inquit, lucra, haec propter Christum damna esse duxi; nec solum detrimenta, verum etiam stereora existimavi esse, ut Christum lucri facerem . De terra ergo suscitatus est ille supra om nes divites pauper, et de illo stereore ereetus est supra omnes opulentos ille inops, ut sedeat cum potentibus populi, quibus ait: Sedebitis super duodecim sedes . Et sedem gloriae hereditatem dans eis ;
50 51 52 53

6. Ono pak to se dodaje: Podie siromaha iz praine, mislim kako nikomu ne pristaje bolje nego onomu koji je radi nas postao siro mah, kad bijae bogata, kako bismo se njegovim siromatvom - to je malo prije reeno - obogatili. Jer ga je podigao sa zemlje tako brzo da mu put nije vidjela raspadnua. A neu njemu uskratiti ni primjenu onoga to je dodano: Te iz smea podie ubogoga. Zaista, ubog je isto to i siromah, dok smee iz kojeg je podignut najpravil nije se shvaa kao progonitelji idovi, meu koje je apostol ubrojio i sebe sama, kao onaj to je progonio Crkvu: Ali sve to mi bijae dobitkom zbog Krista smatrah gubitkom; i ne samo tetom, nego ak i samim smeem , kako bih Krista stekao. Dakle, taj je siromah podignut iz praine nad sve bogatae, i ubogi je iz onoga smea podig nut iznad svih imunika, kako bi sjedio s monicima puka, kojima ree: Sjest ete na dvanaest prijestolja. Dajui im prijestolje slave
19 21 22 23

cum M.

3 9 4 0 4 1

1 Reg 2, 6. Col 2, 20. Col 3,1. Col 3, 2. 43 1 Reg 2 5

4 2
4 4

* Kol 3,1 i 3.
16
17

Rim 8,32. Ps 16 (15), 10.

4

18 J a k

>f; (Prijevod prema lat. predloku).

Rom 8, 32.'

l \ ?' ' '

21 22 3 7

4 5

ttS A i V u " AH r ' A

2

P 15 10- cf Act 2 27

4 7

Cf. 2 Cor 8,9.

23

Posrijedi je jai izraz stercus, smet, izmet, ivinska pogan. Fil > - (Prijevod prema lat. predloku). ^ \ ^ v )
m
2 8

( )'

514

DECIV. DEI

17, 4 , 6 - 4 , 8

O DRAVI BOJOJ

17, 4,6 - 4,8

515

dixerant enim potentes illi: Ecce nos dimisimus omnia et secuti su mus te . Hoc votum potentissime voverant.
54

u batinu; jer monici njemu rekoe: Evo, mi smo ostavili sve i poli za t o b o m . Tim se zavjetom najsnanije zavjetovahu.
24

4. 7. Sed unde hoc eis, nisi ab illo, de quo hic continuo dictum est: Dans votum voventi ? Alioquin ex illis essent potentibus, quorum infirmatus est arcus. Dans, inquit, votum voventi. Non enim Domino quisquam quicquam rectum voveret, nisi qui ab illo acciperet quod voveret. Sequitur: Et benedixit annos iusti, ut cum illo scilicet sine fine vivat, cui dictum est: Et anni tui non deficient . Ibi enim stant anni, hic autem transeunt, immo pereunt; antequam veniant enim, non sunt; cum autem venerint, non erunt, quia cum suo fine veniunt. Horum autem duorum, id est dans votum voventi et benedixit annos iusti, unum est quod facimus, alterum quod sumimus. Sed hoc alterum Deo largitore non sumitur, nisi cum ipso adiutore primum illud efficitur: Quia non in virtute potens est vir. Dominus infirmum faciet adversalrium eius; illum scilicet, qui homini voventi invidet et resistit, ne valeat implere quod vovit. Potest ex ambiguo graeco intellegi et adversarium suum. Cum enim Dominus possidere nos coeperit, profecto adversarius, qui noster fuerat, ipsius fit et vincetur a no bis, sed non viribus nostris, quia I non in virtute potens est vir. Domi nus ergo infirmum faciet adversarium suum, Dominus sanctus ', ut vincatur a sanctis, quos Dominus sanctus sanetorum efficit sanctos.
55 56 1 51 u

7. N u , otkuda to njima, ako ne od onoga o kojemu je odmah zatim reeno: Ispunjava zavjet onomu tko se zavjetuje? Inae bi ti bili meu onim monicima kojima je oslabljen luk. Jer ona kae: Ispu njava zavjet onomu tko se zavjetuje. Naime, nitko se nikad nije pravo zavjetovao Gospodinu a da nije od njega primio ono ime se zavjetovao. Zatim slijedi: I blagoslovio je godine pravednika, to jest da bez konca ivi s onim kojemu je reeno: Godine tvoje nee imati kra j a . Jer ondje godine stoje, a ovdje prolaze, zapravo nestaju; naime, prije nego dou, nema ih; kad budu dole, nee ih biti, jer dolaze sa svojim krajem. O d toga dvojega, to jest ispunjava zavjet onomu tko se zavjetuje i blagoslovio je godine pravednika - jedno je ono to inimo, drugo je ono to dobivamo. N u ovo drugo ne dobivamo od Boga darivatelja ukoliko ne postignemo prvo s Bogom pomagateljem: Jer ovjek nije moan po vlastitoj snazi. Gospodin e oslabiti protiv nika svojeg; to jest onoga koji zavidi i prijei zavjetnika, kako ne bi uzmogao ispuniti svoj zavjet. Doim izriaj protivnika svojeg prema grkom jeziku je dvoznaan. Jer im nas je Bog poeo posjedovati, odmah onaj tko bijae na neprijatelj postaje i njegov, i biva od nas pobijeen, ali ne naim vlastitim snagama, jer ovjek nije po vlastitoj snazi. Dakle: Gospodin e oslabiti protivnika svojeg, Gospodin svet, da bude pobijeen od svetih, koje je posvetio Gospodin, svet nad svetima.
25

4. 8. Ac per hoc non glorietur prudens in sua prudentia, et non glorietur potens in sua potentia, et non glorietur dives in divitiis suis; sed in hoc glorietur, qui gloriatur, intellegere et scire Dominum et facere iudicium et iustitiam in medio terrae *. Non parva ex parte intellegit et scit Dominum, qui intellegit et scit etiam hoc a Domino sibi dari, ut intellegat et sciat Dominum. Quid enim habes, ait Apo stolus, quod non aecepisti? Si autem et aecepisti, quid gloriaris, quasi non aeceperis? id est, quasi a te ipso tibi sit, unde gloriaris. Facit autem iudicium et iustitiam, qui recte vivit. Recte autem vivit, qui obtemperat praecipienti Deo; et fini praecepti, id est, ad quod refer tur praeceptum, caritas est de corde puro et conscientia bona et fide non ficta . Porro ista caritas, sicut Ioannes apostolus testatur, ex Deo est . Facere igitur iudicium et iustitiam ex Deo est. Sed quid est:
5 59 60 61
1 u

vincitur M. effecitM. Mt 19, 27. IReg 2, 9(sec. LXX). Ps 101, 28. 1 Reg 2, 9-10 (sec. LXX). Ier 9, 23-24. 1 Cor 4, 7. 1 Tim 1, 5. 1 Io 4, 7.

8. I prema tome: Neka se razboriti ne hvasta svojom razboritou, i neka se monik ne hvasta svojom moi, i neka se bogata ne hvasta svojim bogatstvima; nego onaj tko bi se slavio, neka se slavi time to razumije i poznaje Gospodina i to donosi sud i ini pravdu usred zemlje. Jer, ne razumije i ne poznaje Gospodina malim dijelom onaj tko razumije i zna kako mu je od Gospodina dano ak i to, da razu mije i poznaje Gospodina. Apostol kae: to l i ima to nisi primio? A k o si, dakle, primio to se hvali kao da nisi primio? To jest, kao da biva po tebi samome ono ime se hvasta. A sud donosi i ini pravdu onaj tko pravino ivi. Pravino ivi onaj tko slua Boje na loge; a svrha je naloga, to jest ono to se tie nekoga, ljubav iz istog srca, dobre savjesti i iskrene vjere. A ta ljubav, kao to svjedoi apostol Ivan, od Boga j e . Prema tome, donositi sud i initi pravdu, ono je to potjee od Boga.
26 27 28

5 4 5 5

5 6 5 7 5 8 5 9 6 0 6 1

24 25 26 27 28

Mt 19,27. Ps 102 (101), 27. 1 Kor 4,7. 1 Tim 1,5.15. 1 Iv 4,7.

516

D E civ. DEI

17, 4 , 8 - 4 , 9

O DRAVI BOJOJ

17,

4,8 -

4,9

517

CC561

PL532

in medio terrae? Neque enim non debent facere iudicium et iustitiam qui habitant in extremis terrae. Quis hoc dixerit? Cur ergo additum est: In medio terrae? Quod si non adderetur et tantummodo diceretur: Facere iudicium et iustitiam , magis hoc praeceptum ad utrosque homines pertineret, et mediterraneos et maritimos. Sed ne quisquam putaret post finem vitae, quae in hoc agitur corpore, superesse tempus iudicium iustitiamque faciendi, quam dum esset in carne non fecit, et sic divinum evadi posse iudicium: in medio terrae mihi videtur dictum, cum quisque vivit in corpore. In hac quippe vita suam terram quisque circumfert, quam moriente homine recipit ter ra communis, resurgenti utique redditura. Proinde in medio terrae, id est, cum anima nostra isto terreno clauditur corpore, faciendum est iudicium atque iustitia, quod nobis prosit in p o t e n i m , quando recipiV quisque secundum ea, quae per corpus gessit, sive bonum sive malum . Per corpus quippe ibi dixit Apostolus per tempus, quo vixit in corpore. Neque enim si quis maligna mente atque impia cogitatione blasphemet neque id ullis membris corporis operetur, ideo non erit reus, quia id non motu corporis gessit, cum hoc per illud tempus gesserit, quo gessit et corpus. Isto modo congruenter intellegi potest etiam illud, quod in Psalmo legitur: Deus autem rex I noster ante saecula operatus est salutem in medio terrae ; ut Dominus Iesus accipiatur Deus noster, qui est ante saecula, quia per ipsum facta sunt saecula, operatus salutem no/stram in medio terrae, cum Ver bum caro factum est et terreno habitavit in corpore .
62 63 M 65

A l i to je usred zemlje? Svakako ne da ne trebaju donositi sud i initi pravdu oni koji stanuju na krajevima zemlje. Tko bi takvo to rekao? Zato je onda dodano: Usred zemlje? D a to nije dodano i da se samo reklo donositi sud i initi pravdu, taj bi se nalog odnosio na obje skupine ljudi, i na one sredozemne i one primorske. N u , kako tkogod ne bi pomislio da nakon konca ivota proivljena u ovome tijelu preostaje neko vrijeme da se ini sud i pravda (koje ovjek nije uinio dok bijae u puti) te da se tako moe izbjei boan skomu sudu: meni se ini da usred zemlje znai dok svatko ivi u tijelu. I zaista u ovome ivotu svatko svoju zemlju oko sebe nosi; a kad ovjek umre, prima je zajednika zemlja, kako bi mu je vratila o njegovu uskrsnuu. Zbog toga usred zemlje, to jest: dok je dua naa zatvorena u ovom zemaljskome tijelu, treba donositi sud i initi pravdu, to nam je na korist ubudue, kad e svatko primiti prema onome to je tijelom uinio, bilo dobro bilo zlo. Rekavi tijelom tu je apostol mislio za ono vrijeme koje je proivio u tijelu. Isto tako, ako tkogod opaka uma i bezbona pomiljaj a huli i ne poini to ni s kakvim tjelesnim udima, nee zbog toga biti proglaen nedunim, zato to to nije poinio nekom tjelesnom kretnjom, jer je to uinio u vrijeme u kojem je nastavao tijelo. Istim nainom prikladno se moe razumjeti i ono to se ita u psalmu: Jer Bog, kralj na vjekova, donese spas usred zemlje, gdje se podrazumijeva da je Gospodin Isus Bog na, koji je prije vjekova, jer su od njega stvoreni vjekovi, i donio je spas usred zemlje, kad je Rije postala p i i t i nastanila se u zemaljskome tijelu.
29 30 31

Christi est iudicium ultimum.

4. 9. Deinde posteaquam prophetatum est in his verbis Annae, quomodo gloriari debeat, qui gloriatur, non in se utique, sed in Do mino , propter retributionem, quae in die iudicii futura est: Domi nus ascendit, inquit, in caelos et tonuit; ipse iudicabit extrema terrae, quia iustus est . Prorsus ordinem tenuit confessionis fidelium. Ascendit enim in caelum Dominus Christus, et inde venturus est ad vivos et mortuos iudicandos. Nam quis ascendit, sicut dicit Aposto lus, nisi qui et descendit in inferiores partes terrae? Qui descendit, ipse est et qui ascendit super omnes caelos, ut adimpleret omnia . Per nubes ergo suas tonuit, quas Sancto piritu cum ascendisset implevit. De quibus ancillae Ierusalem, hoc est ingratae vineae, comminatus est apud Isaiam prophetam, ne pluant super eam i m b r e m . Sic autem dictum est: Ipse iudicabit extrema terrae, ac si diceretur: Etiam extrema terrae. Non enim alias partes non iudicabit, qui om nes homines procul dubio iudicabit. Sed melius intelleguntur extrema terrae extrema hominis; quoniam non iudicabuntur, quae in me66 61 68 69

9. Nakon toga, poto je u ovim rijeima Aninim proreeno, kako se treba slaviti onaj tko bi se slavio, ne u sebi samome, nego u Gospo dinu, ree zbog odmazde to e slijediti u dan suda: Gospodin se uspeo na nebo i zagrmio; O n e suditi i samim kraljevima zemlje, jer je pravedan. Ovdje je tono slijedila rijei vjeroispovijesti vjernika: Jer Gospodin Krist je uzaao na nebo, odakle e doi suditi ive i mrtve. Jer, kao to kae apostol: Ono 'uzae' - to drugo znai nego to da je najprije i siao u donje krajeve zemlje? Sam koji sie jest i onaj koji uzie iznad svih nebesa, da ispuni sve. Dakle, on je zagrmio svojim oblacima, koje je ispunio Duhom svetim kad je uzaao. O njima je zaprijetio slukinji Jeruzalemu, to jest nezahval nom vinogradu, u proroka Izaije, da ga nee zaliti kiom. Ono to je reeno: On e suditi samim krajevima zemlje isto je kao da se reklo: 'ak i krajevima zemlje'. To ne znai, naime, kako nee suditi ostale dijelove onaj koji e nedvojbeno suditi sve ljude. A l i je ipak bolje shvatiti krajeve zemlje kao 'kraj ovjeka'; jer nee se suditi
32 33 34

recipiet M.

6 2

6 3

6 4

6 5

6 6

1 Reg 2, 10. 2 Cor 5, 10. Ps 73, 12. Cf. Iol, 14. Cf. 2 Cor 10, 17; Ier 9, 22-23.

29 30 31 32 33 34

2 Kor 5,10. Ps 74 (73), 12. (Prijevod prema lat. predloku). Iv 1,14. Dj 10,42. Ef 4,9. Iz 5,6.

518

DECIV. Dm

17, 4 , 9 - 5 , 1

O DRAVI BOJOJ

17,

4,9 -

5,1

519

CC 562

lius vel in deterius medio tempore commutantur, sed in quibus extremis inventus fuerit, qui iudicabitur. Propter quod dictum est: Qui perseveraverit usque in finem, hic salvus erit . Qui ergo perseveranter facit iudicium et iustitiam in medio terrae, non damnabitur, cum iudicabuntur extrema terrae. Et dat, inquit, virtutem regihus nostris; ut non eos iudicando condemnet. Dat eis virtutem, qua carnem sicut reges regant et in illo mundum, qui propter eos fudit sanguinem, vincant. Et exaltabit cornum christi sui . Quomodo Christus exaltahit cornum christi sui? De quo enim supra dictum est: Dominus ascendit in caelos, et intellectus est Dominus Christus: ipse, sicut hic dicitur, exaltahit cornum christi sui. Quis ergo est christus Christi ? An cornum exaltabit uniuscuiusque fidelis sui, sicut ista ipsa in prin cipio huius hymni ait: Exaltatum est cornum meum in Deo meo ? Omnes quippe unctos eius chrismate recte christos possumus dicere; quod tamen totum cum suo capite corpus / unus est Christus. Haec Anna prophetavit, Samuelis mater, sancti viri multumque laudati; in quo quidem tune figurata est mutatio veteris sacerdotii et nunc impleta, quando infirmata est quae multa erat in filiis, ut novum habe ret in Christo sacerdotium sterilis, quae peperit septem .
10 11 2 12 73

oni to se izmijene nabolje i l i nagore u meuvremenu, nego e se suditi kraju u kojem se zatekao onaj komu e se suditi. Zbog toga je reeno: Ali tko ustraje do kraja taj e se spasiti. Dakle, tko us trajno donosi sud i ini pravdu usred zemlje, taj nee biti osuen kad se bude sudilo krajevima zemlje. I ona kae: On daje snagu kralje vima naim, kako ih ne bi svojim sudom osudio. Daje im snagu kojom kao kraljevi svladavaju p u t i pobjeuju svijet u njemu koji je zbog njih prolio svoju krv. I uzvisit e rog Krista svojega. Kako e Krist uzvisiti rog Krista svojega? O njemu je naime prije reeno: Go spodin se uspeo na nebo, i razumijeva se Gospodin Krist, on o ko jem se ovdje kae: Uzvisit e rog Krista svojega. Dakle, tko je Krist Kristov? Hoe li on uzvisit rog svakoga svojeg vjernika, kao to ista ova ena ree na poetku svojeg hvalospjeva: Uznesen je rog moj u Bogu mojem? Doista, s pravom moemo nazvati kristima (christus) sve one koji su pomazani njegovim pomazanjem (chrisma): pa je tako cijelo to tijelo, sa svojom glavom, jedan Krist (Christus).
35

Tako je prorekla A n a , majka Samuela, svetoga i veoma hvaljena mu a, u njemu je tada pretkazana promjena staroga sveenstva, koja je sada ispunjena, kad je oslabljena ona s mnogo djece, kako bi novo sveenstvo u Kristu stekla ona nerotkinja to je rodila sedmero.

Quid E l i reveletur. PL533

5. 1. Sed hoc evidentius ad ipsum Heli sacerdotem missus loquitur homo Dei, cuius quidem nomen tacetur, sed intellegitur officio ministerioque suo sine dubitatione propheta. Sic enim scriptum est: Et I venit homo Dei ad Heli et dixit: Haec dicit Dominus: Revelatus revelatus sum ad domum patris tui, cum essent in terra Aegypti servi in domo Pharao ; et elegi domum patris tui ex omnibus sceptris Israel mihi sacerdotio fungi, ut ascenderent ad oltare meum et incenderent incensum et portarent Ephod; et dedi domui patris tui omnia, quae sunt ignis filiorum Israel, in escam. Et ut quid respexisti in in censum meum et in sacrificium meum impudenti oculo et glorificasti filios tuos super me, benedicere primitias omnis sacrificii in Israel in conspeetu meo? Propter hoc haec dicit Dominus Deus Israel: Dixi: Domus tua et domus patris tui transibunt coram me usque in aeter num. Et nunc dicit Dominus: Nequaquam, sed glorificantes me glorificabo, et qui spernit me, spernetur. Ecce dies veniunt, et exterminabo semen tuum et semen domus patris tui, et non erit tibi senior in domo mea omnibus diebus, et virum exterminabo tibi ab oltari meo, ut deficiant oculi eius et defluat anima eius; et omnis qui superaverit do mus tuae, decidet in gladio virorum. Et hoc tibi signum, quod veniet
ah ac

5. 1. A l i to jo jasnije govori onaj ovjek Boji to je poslan sve eniku Eliju, kojemu se ime preuuje, ali se po njegovoj dunosti i slubi razumijeva da je nedvojbeno prorok. Ovako je naime pisano: I doe ovjek Boji Eliju i ree: 'Ovako kae Gospodin: objavio sam se domu oca tvojega kad bijahu u zemlji egipatskoj, robovi u kui faraonovoj; i izabrah dom oca tvojega od svih zezala Izraelovih, da bude mojim sveenstvom, da se uspinju rtveniku mojemu, da pale tamjan i nose opleak; i dadoh domu oca tvojega u jestvinu sve rtve paljenice sinova Izraelovih. I zato si onda bestidnim okom gledao moj tamjan i moju rtvu i astio svoje sinove vie od mene, putajui ih blagoslivljati prvine svih rtava u Izraelu a pred licem mojim? Zbog toga kae Gospodin Bog Izraela: 'Rekoh: D o m tvoj i dom oca tvojega stupat e preda mnom dovijeka.' A l i sada kae Gospodin: 'Nipoto, nego u slaviti one koji me slave, a onaj tko me prezire bit e prezren. Gle, dolaze dani i unitit u sjeme tvoje i sjeme doma oca tvojega, i nee tebi vie biti starca u domu mojemu u sve dane, i otjerat u mua tvojega od oltara mojega, tako da e mu oi ugasnuti i dua uvenuti; i tko god preostane od doma tvojega, poginut e od maa mueva. A znak e ti biti ovo to e zadesiti obojicu tvojih sinova,

O rijeima koje sveeniku Eliju ree ovjek Boji ispunjen prorokim duhom, naznau jui kako e biti dokinuto ono sveenstvo koje je bilo po Aronu zasnovano.

a a

a b

a c

sui add. M. Revelans M. Pharaonis M. decident hic et infra M.

7 0

7 1

7 2

7 3

M t 10, 22. 1 R e g 2, 10. 1 R e g 2, 1. 1 R e g 2, 5.

Mt 10,22.

520

D E civ. DEI

17, 5 , 1 - 5 , 2

O DRAVI BOJOJ

17, 5 , 1 - 5 , 2

521

super duos filios tuos hos, Ophni et Phinees: una die morientur ambo. Et suscitabo mihi sacerdotem fidelem, qui omnia, quaein corde meo et quae in anima mea, faciat; et aedificabo ei domum fidelem, et transibit coram Christo meo omnibus diebus. Et erit, qui superaverit in domo tua, veniet adorare ei obolo argenti dicens: laeta me in unam partem sacerdotii tui manducarepanem .
74

Hofnija i Pinhasa; obojica e umrijeti u isti dan. A sebi u podii vjerna sveenika, koji e uiniti sve kako je u srcu mojemu i u dui mojoj; i izgradit u tomu pouzdan dom, i on e prelaziti pred pomazanikom mojim u sve dane. I dogodit e se, da tko god preostane u domu tvojem, doi e njemu da mu se pokloni za srebrn novi govo rei: 'Uzmi me bilo gdje meu sveenstvo tvoje, kako bih kruha jeo.'
1

De veteri et no-

vo sacerdotio
quaentur. CC563

t a

PL 534

5. 2. Non est ut dicatur ista prophetia, ubi sacerdotii veteris tanta manifestatione praenuntiata mutatio est, in Samuele fuisse compleQuamquam enim non esset de alia tribu Samuel, quam quae constituta fuerat a Domino, ut serviret altari, tamen non erat de filiis Aaron, cuius progenies fuerat depu/tata, unde fierent sacerdotes ; ac per hoc in ea quoque re gesta eadem mutatio quae per Christum Iesum futura fuerat adumbrata est, et ad Vetus Testamentum pro prie, figurate vero pertinebat ad Novum prophetia facti etiam ipsa, non verbi, id scilicet facto significans, quod verbo ad Heli sacerdo tem dictum est per prophetam. N a m fuerunt postea sacerdotes ex genere Aaron, sicut Sadoc et Abiathar , regnante David, et alii dein ceps, antequam tempus veniret, quo ista, quae de sacerdotio mutando tanto ante praedicta sunt, effici per Christum oportebat. Quis au tem nunc fideli oculo haec intuens non videat esse completa? Quando quidem nullum tabernaculum, nullum templum, nullum altare, nul lum sacrificium et ideo nec ullus sacerdos remansit Iudaeis, quibus, ut de semine Aaron ordinaretur, in Dei fuerat lege mandatum. Quod et hic commemoratum est illo dicente propheta: Haec dicit Dominus Deus Israel: Dixi: Domus tua et domus patris tui transibunt coram me usque in aeternum. Et nunc dicit Dominus: Nequaquam, sed I glorificantes me glorificabo, et qui me spemit, spemetur. Quod enim nominat domum patris eius, non eum de proximo patre dicere, sed de illo Aaron, qui primus sacerdos est institutus, de cuius progenie ceteri sequerentur, superiora demonstrant, ubi ait: Revelatus sum ad do mum patris tui, cum essent in terra Aegypti servi in domo Pharao , et elegi domum patris tui ex omnibus sceptris Israel mihi sacerdotio fungi. Quis patrum fuit huius in illa Aegyptia servitute, unde cum liberati essent, electus est ad sacerdotium, nisi Aaron? De huius ergo stirpe isto loco dixit futurum fuisse, ut non essent ulterius sacerdo tes; quod iam videmus impletum. Vigilet fides, praesto sunt res, cernuntur, tenentur et videre nolentium oculis ingeruntur. Ecce, inquit, dies veniunt et exterminabo semen tuum et semen domus patris tui, et non erit tibi senior in domo mea omnibus diebus, et virum exterminabo tibi ab altari meo, ut deficiant oculi eius et defluat anima eius . Ecce dies, qui praenuntiati sunt, iam venerunt. Nullus sacerdos est
75 76 ad 77

2. A l i ne treba smatrati da je dotino prorotvo, u kojem je tako bjelodano pretkazana promjena staroga sveenstva, bilo ispunjeno u Samuelu. Jer iako Samuel ne bijae iz drugog plemena od onoga to ga Bog bijae odredio da slui njegovu rtveniku, ipak ne bijae od sinova Arona, kojega odvjetci imaahu povlasticu da budu sveenici ma; i prema tome, i u ovome dogaaju bijae pretkazana ona ista promjena do koje e doi po Kristu Isusu, pa se tako i to prorotvo o samome inu, ne o rijei, doslovno ticalo Staroga zavjeta, a sliko vito Novoga, oznaavajui naime inom ono to je preko proroka rijeju reeno sveeniku Eliju. Jer poslije su bili sveenici iz Aronova roda, kao Sadok i Ebjatar, za Davidove vladavine, a zatim i ostali sve dok nije stiglo ono vrijeme u koje se imalo ostvariti u Kristu ono to je mnogo prije bilo proreeno o promjeni sveenstva. I tko ne bi sada - promatrajui te stvari okom vjere - vidio kako su ispunjene? Jer zaista sada ni jedan sveti ator (tabernaculum), ni jedan^rtvenik, ni jedna rtva, te, prema tome, ni jedan sveenik ne ostade idovima, kojima neko bijae Bojim zakonom naloeno da im se postavljaju sveenici od Aronova sjemena.
2

A to se spominje i ovdje gdje prorok kae: Zbog toga kae Gospo din Bog Izraela: 'Rekoh: D o m tvoj i dom oca tvojega stupat e preda mnom dovijeka.' A l i sada kae Gospodin: 'Nipoto, nego u slaviti one koji me slave, i onaj tko me prezire bit e prezren.' to kae 'dom oca tvojega', ne misli na njegova izravnog oca, nego na slavnog Arona, koji je prvi postavljen za sveenika, od kojega su loze imali slijediti ostali, a to pokazuju i ranije rijei kad ono ree: Objavio sam se domu oca tvojega kad bijahu u zemlji egipatskoj, robovi u kui faraonovoj, i izabrah dom oca tvojega od svih zezala Izraelovih da bude mojim sveenstvom. A koji od njegovih otaca bijae u suanjstvu egipatskom i bijae izabran za sveenstvo, poto se izbavie, ako ne Aron? Dakle, na tome mjestu ree o njegovoj lozi kako e doi vrijeme kad oni vie nee biti sveenicima, to sada vidimo ispu njenim. Nek vjera bdije; stvari su nazone, razaznaju se i shvaaju, te nameu i oima onih koji ne ele vidjeti. O n kae: Gle dolaze dani i unitit u sjeme tvoje i sjeme doma oca tvojega i nee tebi vie biti starca u domu mojemu u sve dane, i otjerat u mua tvojega od

a d

Pharaonis M.
1 Reg 2, 27-36.
1 Sam 2,27-36. (Prijevod prema lat. predloku). U svojem djelu Retractationes (11,69) Augustin ispravlja ovu svoju izjavu: Ono to je reeno da 'Samuel ne bijae od sinova Arona', treba zapravo glasiti ovako: 'Samuel ne bijae sin sveenika.' Jer bilo je vie u skladu s obiajem da sinovi sveenika zamijene one koji su umrli. Samuelov otac je naveden meu Aronovim sinovima, ali na isti nain kao to se svi ti ljudi nazivaju sinovima Izraela.
2 1

7 4

75 7 6
7 7

Retract. 2, 43, 2. Cf. 2 Reg 15, 24; 3 Reg 1, 7-8. 2, 26.

1 Reg 2, 30.27-28. 31-33.

522

D E CIV. D E I

17,

5,2 -

5,4

O DRAVI BOJOJ

17,

5,2-5,4

523

secundum ordinem Aaron; et quicumque ex eius genere est homo, cum videt sacrificium Christianorum toto orbe pollere, sibi autem honorem illum magnum esse subtractum, deficiunt oculi eius et defluit anima eius tabe maeroris.

oltara mojega, tako da e mu oi ugasnuti i dua uvenuti. I evo, ve su stigli dani to su pretkazani. Nema ni jednoga sveenika po redu Aronovu; i kad bilo tko od njegova roda vidi kako rtva kranska prevladava diljem cijeloga svijeta (dok je sam lien one negdanje goleme asti), oi mu gasnu i dua mu vene izjedene alou.

Christus est sacerdos Novi Testamenti. CC 564

PL 535

5. 3. Proprie autem ad huius domum Heli, cui haec dicebantur, quod sequitur pertinet: Et omnis qui superaverit domus tuae, decidet in gladio virorum. Et hoc tihi signum, quod veniet I super duos filios tuos hos, Ophni et Phinees: uno die morientur ambo. Hoc ergo si gnum factum est mutandi sacerdotii de domo huius, quo signo significatum est mutandum sacerdotium domus Aaron. Mors quippe filiorum huius significavit mortem non hominum, sed ipsius sacerdotii de filiis Aaron. Quod autem sequitur, ad illum iam pertinet sacerdotem, cuius figuram gessit huic succedendo Samuel. Proinde quae sequuntur, de Christo lesu Novi Testamenti vero sacerdote dicuntur: Et suscitabo mihi sacerdotem fidelem, qui omnia quae in corde meo et quae in anima mea faciat; et aedificabo ei domum fidelem. Ipsa est aeterna et superna Ierusalem. Et transibit, inquit, coram Christo meo omnibus diebus. Transibit, dixit, conversabitur; sicut superius dixerat de domo Aaron: Dixi: Domus tua et domus patris tui transibunt coram me in aeternum *. Quod autem ait: Coram Christo meo transu bit, de ipsa domo utique intellegendum est, non de illo sacerdote, qui est Christus ipse Mediator atque Salvator. Domus ergo eius coram illo transibit. Potest et transibit intellegi de morte ad vitam, omnibus diebus, quibus peragitur usque in finem saeculi huius ista mortalitas. Quod autem ait Deus: Qui omnia quae in corde meo et quae in anima mea faciat: non arbitremur habere animam Deum, cum sit conditor animae; sed ita hoc de Deo tropice, non proprie dicitur, si cut manus et pes et alia corporis membra. Et ne secundum hoc cre datur homo i n carnis huius effigie factus ad imaginem Dei, adduntur et alae, quas utique / non habet homo, et dicitur Deo: Sub umbra alarum tuarum proteges me ', ut intellegant homines de illa ineffab i l i natura, non propriis, sed translatis rerum vocabulis ista diei.
1 ae 19

3. Doim ono to slijedi tie se doma samoga Elija, kojemu su te rijei upuene: I tko god preostane od doma tvojega, poginut e od maa mueva. A znak e ti biti ovo to e zadesiti obojicu tvojih sinova, Hofnija i Pinhasa: obojica e umrijeti u isti dan. Dakle, to se dogodilo kao znak promjene sveenstva toga doma, a time je ozna eno da e se izmijeniti sveenstvo Aronova doma. I doista, smrt njegovih sinova oznaila je ne smrt ljudi, nego smrt samoga sveen stva meu sinovima Aronovim. Doim ono to slijedi tie se onoga sveenika kojega pralik bijae Samuel, koji naslijedi Elija. Zbog toga ono to slijedi reeno je o Isusu Kristu, istinskomu sveeniku Novoga zavjeta: A sebi u podii vjerna sveenika, koji e uiniti sve kako je u srcu mojemu i u dui mojoj, i izgradit u tomu pouzdan dom. A to je vjeni i nebeski Jeruzalem. Te kae: I on e prelaziti pred pomazanikom mojim u sve dane. Tu ree on e prelaziti (transibit) u znaenju boravit e (conversabitur), kao to prije bijae rekao o domu Aronovu: 'Rekoh: D o m tvoj i dom oca tvojega stupat e preda mnom dovijeka.' A to to ree: I on e stupati pred pomaza nikom mojim treba razumjeti da se tie samoga doma, a ne onog sveenika koji je sam Krist, posrednik i spasitelj. Dakle, dom e nje gov pred njim stupati. Meutim, ista rije prelazit e (transibit) moe se shvatiti i kao prijelaz od smrti u ivot, u sve dane u kojima traje ova smrtnost sve do konca ovoga svijeta. A to Bog kae: Koji e uiniti sve kako je u srcu mojem i u dui mojoj, ne smijemo misliti kako Bog ima duu, kad je O n stvoritelj due; nego se tako kae o Bogu preneseno, a ne doslovce, kao to govorimo i o njegovoj ruci, i nozi i ostalim dijelovima tijela. A kako se, prema takvu izrijeku, ne bi povjerovalo kako je ovjek u obliju ove puti nainjen prema liku Bojem, dodana su i krila, kakvih ovjek zaista nema i Bogu se kae: Zatiti me u sjeni krila svojih, kako bi ljudi shvatili da se tu o njegovoj neizrecivoj naravi ne govori rijeima doslovnog, nego prenesenog smisla.
3

De reliquiis quae superaverint agitur.

5. 4. Quod vero adiungitur: Et erit, qui superaverit in domo tua, veniet adorare ei, non proprie de domo dicitur huius Heli, sed illius Aaron, de qua usque ad adventum lesu Christi homines remanserunt, de quo genere etiam nunc usque non desunt. Nam de illa domo huius

4. Ono to se dodaje: I dogodit e se, da tko god preostane u domu tvojem, doi e k njemu da mu se pokloni ne tie se doslovce doma Elijeva, nego Aronova, od kojega bijahu ostali ljudi sve do Kristova dolaska, a od toga ih roda ne manjka ak ni sada. Jer o samome

protege M.

Ps 17 (16), 8. (Prijevod prema lat. predloku).

524

D E civ. DEI

17, 5 , 4 - 5 , 5

O DRAVI BOJOJ

17,

5,4 -

5,5

525

CC565

Heli iam supra dictum erat: Et omnis qui superaverit domus tuae, decidet in gladio virorum . Quomodo ergo hic vere dii potuit: Et erit, qui superaverit in domo tua, veniet adorare ei, si illud est verum, quod ultore gladio nemo inde superarit ? nisi quia illos intellegi / voluit, qui pertinent ad stirpem, sed illius totius sacerdotii secun dum ordinem Aaron. Ergo si de illis est praedestinatis reliquiis, de quibus alius Propheta dixit: Reliquiae salvae fient ; unde et Aposto lus: Sic ergo, inquit, et in hoc tempore reliquiae per electionem gratiae factae sunt domo tua: profeeto credit in Christum; sicut tem poribus Apostolorum ex ipsa gente plurimi crediderunt, neque nunc desunt, qui, licet rarissime, tamen credant; et impletur in eo quod hic iste homo Dei continuo secutus adiunxit: Veniet adorare ei oholo argenti . C u i adorare, nisi summo illi sacerdoti, qui et Deus est? Neque enim in illo sacerdotio secundum ordinem Aaron ad hoc veniebant homines ad templum vel altare Dei, ut sacerdotem adorarent. Quid est autem quod ait: Oholo argenti, nisi brevitate verbi fi dei, de quo commemorat Apostolus dictum: Verbum consummans et brevians faciet Dominus super terram ? Argentum autem pro eloquio poni Psalmus testis est, ubi canitur: Eloquia Domini eloquia casta, argentum igne examinatum .
80 af 81 ag 82 a h 83 84 85

domu Elijevu ve je prije reeno: I tko god preostane od doma tvo jega, poginut e od maa mueva. Jer, kako bi se istinski moglo rei: I dogodit e se, da tko god preostane u domu tvojem, doi e k njemu da mu se pokloni, ako je istinito ono da nitko od njih nije preivio osvetniki ma? Ukoliko ne ushtjedne da se razumiju oni koji pripadaju toj lozi, ali cijeloga toga sveenstva po redu Aronovu. Dakle, ako se to tie onih predodreenih preostanika, o kojima drugi prorok kae: Preostanici e se spasiti - te otuda i apostol kae: Tako i u sadanje doba postoje preostanici po izboru milosti - jer se jasno razumijeva kako takvim preostanicima pripada onaj o ko jemu je reeno tko god preostane u domu tvojem, taj onda zaista vjeruje u Krista; kao to su i u doba apostola vjerovali mnogi od toga roda, pa ni danas (iako veoma rijetko) ne manjkaju takvi koji ipak vjeruju; i tako se ispunjava ono to taj ovjek Boji odmah dodade: Doi e da mu se pokloni za srebrn novi. A kome da se pokloni ako ne onomu vrhovnome sveeniku, koji je i Bog? Jer ak ni u onome sveenstvu po redu Aronovu ne dolaahu ljudi zbog toga u hram i l i do rtvenika da bi se poklonili sveeniku. A to je ono kad kae za srebrn novi, ako nije kratkoa rijei vjere, u povodu koje se apostol sjea izreke: Jer e Gospodin ispunjajui i kratei usposta viti svoju rije na zemlji? A o porabi srebra mjesto izrijeka svjedoi i psalam, gdje se pjeva: Rijei su Gospodinove rijei iste, srebro ognjem prokuano.
4 5 6 7

Ouis panis sit insacerdotio.

PL 536

5. 5. Quid ergo dicit iste, qui venit adorare sacerdoti Dei et sacer^oti Deo? laeta me in partem sacerdotii tui, manducare panem . Nolo in patrum meorum collocari honore, qui nullus est; iacta me in partem sacerdotii tui. Elegi enim abiectus esse in domo Dei ; qualecumque et quantulumcumque membrum esse cupio sacerdotii tui. Sacerdotium quippe hic ipsam plebem dicit, cuius plebis ille sacer dos est mediator Dei et hominum, homo Christus Iesus . C u i plebi dicit apostolus Petrus: Plebs soneta, regale sacerdotium . Quamvis nonnulli sacrificii tui sint interpretati , non sacerdotii tui; quod nihilo minus eumdem significat populum christianum. Unde dicit apo stolus Paulus: Unus panis, unum corpus muhi sumus . Quod ergo addidit: Manducare panem, etiam ipsum sacrificii genus eleganter expressit, de quo dicit sacerdos ipse: / Panis, quem ego dedero, caro mea est pro saeculi vita . Ipsum est sacrificium; non secundum orai 86 87 88 89 90 91 92

5. I to kae onaj koji dolazi da se pokloni sveeniku Boga i svee niku Bogu? Uzmi me bilo gdje meu sveenstvo tvoje, kako bih kruha jeo. Ne elim biti smjeten u asti svojih otaca, koje vie ne ma; uzmi me meu tvoje sveenstvo. Jer, izabrah da budem poniznikom u domu Bojem; elim biti lanom tvojega sveenstva, bilo kojim i bilo kako malim. A , svakako, pod sveenstvom podrazumi jeva sam puk, kojemu je sveenik i posrednik Boga i ljudi, ovjek Krist Isus . Tomu puku apostol Petar kae: Sveti puk, kraljevsko sveenstvo. Iako su to mjesto neki tumaili kao rtva tvoja mje sto sveenstvo tvoje, ipak to oznauje kranski puk. Zbog toga i apostol Pavao kae: Mi mnogi jedan smo kruh, jedno tijelo. A to pak dodade: jesti kruh prikladno je izrazio samu vrstu rtve, o kojoj kae sam sveenik: Kruh koji u ja dati p u t je moja za ivot svijeta. To je sama rtva, ne po redu Aronovu, nego po redu M e l 8 10 12

3 3 1

3 1

supererit M. salvae add. M. eis M. unam add. M.

4 5 6 7 8 9 10

8 0

8 1

8 2

8 3

8 4

1 R e g 2, 36, 33. Isa 10, 22. R o m 11, 5. 1 R e g 2, 36. R o m 9, 28; Isa 10, 23.

Iz 10,22. (Prijevod prema lat. predloku). Rim 11,5. (Prijevod prema lat. predloku}. Rim 9,28. (Prijevod prema lat. predloku). Ps 12 (11), 6. (Prijevod prema lat. predloku). Ps 84 (83), 10. (Prijevod prema lat. predloku). 1 Tim 2,5. 1 Pt 2,9. 1 Kor 10,17. (Prijevod prema lat. predloku).

526

DECIV. DEI

17, 5 , 5 - 6 , 2
93

O DRAVI BOJOJ

17,

5,5 -

6,2

527

cc 566

dinem Aaron, sed secundum ordinem Melchisedech , qui legit, intellegat. Brevis itaque ista confessio et salubriter humilis, qua dicitur: lacta me in I partem sacerdotii tui manducare panem\ ipse est obolus argenti, quia et breve est et eloquium Domini est habitantis in corde credentis. Quia enim dixerat superius, dedisse se cibos domui Aaron de victimis Veteris Testamenti, ubi ait: Dedi domui patris tui omnia, quae sunt ignis filiorum Israel, in escam ; haec quippe fuerant sacrificia Iudaeorum: ideo hic dixit: Manducare panem, quod est in Novo Testamento sacrificium Christianorum.
94

kizedekovu, 'tko ita neka shvati'. Stoga je tu i kratko i spasonosno ponizno priznanje, koje kae: Uzmi me bilo gdje meu sveenstvo tvoje, kako bih kruha jeo; ono je srebrn novi, jer je kratko i izrijek je Gospodnji to prebiva u srcu vjernika. Budui da je naime prije rekao, kako domu Aronovu bijae dao jestvina od rtava Staroga za vjeta, gdje kae: Dadoh domu oca tvojega u jestvinu sve rtve palje nice sinova Izraelovih (to, dakako, bijahu rtve Zidova), stoga ov dje ree: jesti kruh, to je kranska rtva u Novome zavjetu.

13

Aaron sacerdotium umbra fu turi fuit.

6. 1. Cum igitur haec tanta tune altitudine praenuntiata sint, tan ta nunc manifestatione clarescant, non frustra tamen moveri quispiam potest ac dicere: Quomodo confidimus venire omnia, quae in Libris illis ventura praedicta sunt, si hoc ipsum, quod ibi divinitus dictum est: Domus tua et domus patris tui transibunt coram me in aeternum , effectum habere non potuit? Quoniam videmus illud sacerdotium fuisse mutatum, et quod illi domui promissum est, nec sperari aliquando complendum, quia illud, quod ei reprobato mutatoque suecedit, hoc potius praedicatur aeternum. Hoc qui dicit, non dum intellegit aut non recolit etiam ipsum secundum ordinem Aaron sacerdotium tamquam umbram futuri aeterni sacerdotii constitutum; ac per hoc, quando aeternitas ei promissa est, non ipsi umbrae ac figurae, sed ei, quod per ipsam adumbrabatur figurabaturque, promissum est. Sed ne putaretur ipsa umbra esse mansura, ideo etiam mutatio eius debuit prophetari.
95

6. 1. Dakle, iako su te stvari tada najavljene u tolikoj uzvienosti, i pojavljuju se sada u ovolikoj jasnoi, ipak se - s razlogom moe tkogod zbuniti te pitati: kako da povjerujemo da e doi sve ono o emu se u tim knjigama prorie da e se dogoditi, ako samo ono o emu je tu boanski reeno: Dom tvoj i dom oca tvojega stupat e preda mnom dovijeka nije se moglo ispuniti? Jer vidimo kako je to sveenstvo izmijenjeno, i ono to je obeano tomu domu nema nikakve nade da se ispuni, jer se mjesto njega proglasilo vje nim ono sveenstvo to ga je naslijedilo, poto je to odbaeno i smije njeno. Onaj tko ovo kae jo ne shvaa i l i se ne sjea, kako je samo sveenstvo po redu Aronovu postavljeno poput sjene budueg vje nog sveenstva; i prema tome, kad je tomu obeana vjenost, ona nije obeana samoj sjeni i liku, nego onomu to je tima sjenovito bilo najavljeno i slikovito pretkazano. N u kako se ne bi pomislilo da e sama sjena ostati, zbog toga je trebalo proreci i njezinu promjenu.

O idovskomu sveenstvu i kraljevstvu, kojih vie nema - iako je o njima kazano kako su postavljeni zauvijek. - tako da se podrazumi jevaju drugi kojima je obe ana vjenost.

Item regnum Saul.

PL 537 CC 567

2. Regnum quoque isto modo etiam Saulis ipsius, qui certe reprobatus atque reiectus est, futuri regni erat umbra in aeternitate mansuri. Oleum quippe illud, quo unetus est et ab eo chrismate chri stus est dictus , mystice aecipiendum et magnum sacramentum intellegendum est; quod in eo tantum veneratus est ipse David, ut percusso corde pavitaverit, quando in tenebroso oecultatus antro, quo etiam Saul urgente intraverat necessitate naturae, exiguam particulam vestis eius retrorsum latenter abscidit, ut haberet unde monstraret, quomodo ei pepercerit, cum posset oceidere, atque ita suspicionem de animo eius, qua sanctum David putans inimicum suum vehementer persequebatur, auferret. Ne itaque reus esset tanti sacramenti in Saule violati, quia vel indumentum eius sic attreetavit, extimuit. Ita enim scriptum est: Et I percussit cor David super eum, quia abstulit pinnulam chlamydis eius. Viri autem, qui cum illo erant et, ut Saulem in ma/nus suas traditum interimeret, suadebant: Non mi6.
96
9 3
9 4 9 5

2. Istim nainom i kraljevstvo samoga aula, koji zaista bijae svrgnut i odbaen, bijae sjena budueg kraljevstva to e ostati u vjenosti. Dakako, ulje ono kojim je pomazan i po kojem je pomazanju i nazvan pomazanik (christus) treba shvatiti mistiki i razumjeti kao veliko otajstvo; jer to je toliko tovao i sam David te je u srcu zastrepio od straha kad je ono skriven u mranoj peini (u koju bijae i aul uao nagnan prirodnom potrebom) kriomice odsijekao komadi njegova plata da bi imao ime dokazati kako ga je potedio kad ga mogae ubiti, i tako odagna sumnju iz njegove due, zbog koje je Saul estoko progonio svetoga Davida drei ga za svojeg neprijatelja. I bojao se da ne bude kriv zbog skvrne tako velikog otajstva u Saulovoj osobi, samo zato jer se tako ponio prema njegovoj odjei. Ovako je naime pisano: I zastrepi Davidovo srce od straha, jer je odsijekao skut nje gova plata. A muevima koji bijahu tu s njim i nagovarahu ga da ubije Saula, izruena tako njihovim rukama, ree: Ne dao mi Gospo-

9 6

Cf. Hebr 7, 11. 1 Reg 2, 28. 1 Reg 2, 30. Cf. 1 Reg 10, 1.

13

Mt 24,15.

528

D E CIV. D E I

17, 6,2 - 7,1

O DRAVI BOJOJ

17, 6 , 2 - 7 , 1

529

hi, inquit, contingat a Domino, si fecero hoc verbum domino meo christo Domini, inferre manum meam super eum; quia christus Domi ni est hic . Huic ergo umbrae futuri non propter ipsam, sed propter illud, quod praef igurabat, tanta veneratio exhibebatur. Unde et illud, quod ait Sauli Samuel: Quoniam non servasti mandatum meum, quod mandavit tibi Dominus, quemadmodum nunc paraverat Domi nus regnum tuum usque in aeternum super Israel: et nunc regnum tuum non stabit tibi, et quaeret Dominus sibi hominem secundum cor suum, et mandabit ei Dominus esse in principem super populum suum; quia non custodisti quae mandavit tibi Dominus , non sic accipiendum est, ac si ipsum Saulem Deus in aeternum praeparaverit regnaturum, et hoc postea noluerit servare peccanti; neque enim eum peccaturum esse nesciebat; sed praeparaverat regnum eius, in quo figura regni esset aeterni. Ideo addidit: Et nunc regnum tuum non stabit tibi. Stetit ergo et stabit, quod in illo significatum est; sed non huic stabit, quia non i n aeternum ipse fuerat regnaturus, nec progenies eius, ut saltem per posteros alterum alteri succedentes videretur impleri quod dictum est: In aeternum. Et quaeret, inquit, Dominus sibi hominem) sive David sive ipsum Mediatorem significans Testamenti Novi, qui figurabatur in chrismate etiam, quo unctus est ipse David et progenies eius. Non autem quasi nesciat ubi sit, ita sibi hominem Deus quaerit; sed per hominem more hominum loquitur, quia et sic loquendo nos quaerit. Non solum enim Deo Patri, verum ipsi quoque Unigenito eius, qui venit quaerere quod perierat", usque adeo iam eramus noti, ut i n ipso essemus electi ante constitutionem mundi . Quaeret sibi ergo dixit suum habebit. Unde in latina lingua hoc verbum accipit praepositionem et acquirit dicitur; quod satis apertum est quid significet. Quamquam et sine additamento praepositionis quaerere intellegatur acquirere; ex quo lucra vocantur et quaestus.
97 98 10

din, da uinim takvo to svojem gospodaru, pomazaniku Gospodino vu, da podignem ruku svoju na njega jer on je pomazanik Gospod nji. Dakle, toliko bijae tovanje koje se pokazalo sjeni buduega, ne zbog nje same, nego zbog onoga emu je bila pralik.
1

Otuda i ono to Samuel ree aulu: Budui da se nisi drao moje zapovijedi, kako ti je naredio Gospodin, - kao to je Gospodin neko pripravio tvoje kraljevstvo da vjeno traje nad Izraelom, tako se tebi sada tvoje kraljevstvo nee odrati, i potrait e Gospodin sebi o vjeka prema svojem srcu i tomu e Gospodin zapovjediti da bude vladarom nad pukom njegovim; jer se ti nisi drao onoga to ti je zapovjedio Gospodin ne smije se tako shvatiti kao da je Bog prvo pripremao da e aul vjeno vladati, a poslije se toga ne htjede drati kad je ovaj zgrijeio, jer ne bjee Bogu nepoznato da e aul zgrijei ti, nego je pripravio kraljevstvo njegovo da bude pralikom vjenoga kraljevstva. Zbog toga dodade: Tako se tebi sada tvoje kraljevstvo nee odrati. Dakle, odralo se i odrat e se ono to je time bilo naznaeno; ali se nee odrati aulu, jer ne bijae vjeno vladati ni njemu samome ni njegovu potomstvu, kako bi se barem preko njego vih odvjetaka (to nasljeuju jedni druge) inilo da se ispunjava ono to je reeno: zauvijek. I kae: Potrait e Gospodin sebi ovje ka, to oznauje i l i Davida ili samog Posrednika novoga zavjeta, koji bijae slikovito najavljen u pomazanju, kojim bijahu pomazani i David i njegovi potomci. Jer Bog sebi ne trai ovjeka tako kao da ne zna gdje je taj; nego on preko ovjeka govori ovjejim nainom, jer isto tako kae i da nas trai. Naime, ne samo Bogu Ocu nego i njegovu Jednoroenu Sinu, koji je doao traiti ono to je izgubljeno, bijasmo ve toliko poznati to u njemu bijasmo izabrani prije po stanka svijeta. Stoga, rekavi potrait e sebi znai imat e kao svojega. Zbog toga taj glagol (quaerere) u latinskom jeziku dobiva predmetak pa se kae adquirere (stei), im je dostatno jasno to zna i. A ak i bez dodatka predmetka glagol quaerere moe znaiti adquirere (stei), pa se zbog toga steevina zove i quaestus.
2 3 4

Disruptio regni Saul...

CC 568

7. 1. Rursus peccavit Saul per inoboedientiam, et rursus Samuel in verbo Domini ait illi: Quia sprevisti verbum Domini, sprevit te Do minus, ut non sis rex super Israel . Et rursus pro eodem peccato, cum i d confiteretur Saul et veniam precaretur rogaretque Samuelem, ut reverteretur cum illo ad placandum Deum: Non revertar, inquit, tecum; quia sprevisti verbum Domini, et spernet te Dominus, ne sis rex super Israel. Et I convertit Samuel faciem suam, ut abiret; et
101

7. 1. I ponovo je aul zgrijeio zbog neposlunosti, i opet mu Samuel ree rijeju Gospodnjom: Budui da si odbacio rije Gospodinovu, i Gospodin je tebe odbacio, da ne bude kralj nad Izraelom. I opet za isti grijeh, kad je aul priznao i zamolio oprost i zatraio od Samuela da se vrati s njim, kako bi umirio Boga, Samuel ree: 'Neu se vratiti s tobom; ti si odbacio rije Gospodinovu, i Gospodin e tebe odbaciti, da ne bude kralj nad Izraelom.' I Samuel odvrati lice svoje da ode, a aul se dohvati skuta njegova plata i otkine ga.

o raskinuu ^evst\a koje je pralik trajne od p u t e n o g Izraela.

8

9 7

9 8

9 9

101

Cf. 1 Reg 24, 4-7. Cf. 1 Reg 13, 13-14. > r>c T . in i/i Cf. Lc 19, 10 *>Cf.Ephl,4. 1 Reg 15, 26.

, 1 13,13-14. (Prijevod prema latinskom predloku). 1 SamSam 24,1-6.

c 0 A 1
L K L 9 M

3
4

/1,4.

530

DE

civ.

DEI

17, 17,1 - 7 , 3

O DRAVI BOJOJ

17,

17,1-7,3

531

PL538

tenuit Saul pinnulam diploidis eius et disrupit eam. Et dixit ad eum Samuel: Disrupit Dominus regnum ab I Israel de manu tua hodie et dabit proximo tuo bono super te, et dividetur Israel in duo; et non convertetur neque paenitebit eum; quoniam non est sicut homo, ut paeniteat eum; ipse minatur, et non permanet . Iste, cui dicitur: Spernet te* Dominus, ne sis rex super Israel, et: Disrupit Dominus regnum ab Israel de manu tua hodie, quadraginta regnavit annos su per Israel , tanto scilicet spatio temporis, quanto et ipse David, et audivit hoc primo tempore regni sui; ut intellegamus ideo dictum, quia nullus de stirpe eius fuerat regnaturus, et respiciamus ad stirpem David, unde exortus est secundum carnem mediator Dei et ho minum, homo Christus Iesus
102 1 103 1 0 4

I ree mu Samuel: 'Danas je Gospodin otkinuo kraljevstvo od Izraela iz tvoje ruke, i dat e ga tvojemu blinjemu, dobromu iznad tebe, i Izrael e se razdijeliti na dvoje; i On se nee okrenuti niti e se pokajati; jer nije poput ovjeka da bi se kajao; ovjek, naime, prijeti i ne ustrajava pri t o m e . A taj kojemu je reeno: Gospodin e tebe od baciti, da ne bude kralj nad Izraelom i : Danas je Gospodin otr gnuo kraljevstvo od Izraela iz tvoje ruke vladao je nad Izraelom etrdeset godina , to jest isto toliko vremena koliko i sam David, i uo je to prorotvo u prvome razdoblju svoje vladavine; a to je reeno zbog toga kako bismo shvatili da nitko od njegove loze nee vladati, te da obratimo pozornost Davidovoj lozi, od koje je potekao po puti posrednik Boga i ljudi, ovjek Krist Isus.
1 2 3

... s i g n i f i c a t C h r i s t u m regnaturum.

7. 2. Non autem habet Scriptura, quod in plerisque latinis codici bus legitur: Disrupit Dominus regnum Israel de manu tua; sed sicut a nobis positum est inventum in graecis: Disrupit Dominus regnum ab Israel de manu tua; ut hoc intellegatur de manu tua, quod est ab Israel. Populi ergo Israel personam figurate gerebat homo iste, qui populus regnum fuerat amissurus, Christo lesu Domino nostro per Novum Testamentum non carnaliter, sed spiritaliter regnaturo. De quo cum dicitur: Et dabit illud proximo tuo, ad carnis cognationem id refertur; ex Israel enim Christus secundum carnem, unde et Saul. Quod vero additum est: bono super te , potest quidem intellegi meliori te; nam et quidam sic sunt interpretati; sed melius sic accipitur bono super te, ut, quia ille bonus est, ideo sit super te, iuxta illud aliud propheticum: Donec ponam omnes inimicos tuos sub pedibus tuis ; in quibus est et Israel, cui suo persecutori regnum abstulit Christus; quamvis fuerit illic et Israel, in quo dolus non erat , quoddam quasi frumentum illarum palearum; nam utique inde erant Apo stoli, inde tot martyres, quorum prior Stephanus; inde tot Ecclesiae, quas apostolus Paulus commemorat , in conversione eius magnificantes Deum.
105 106 107 108

2. Meutim, Pismo nema ovo to se ita u veini latinskih rukopisa: Gospodin je otkinuo kraljevstvo Izraela iz tvoje ruke, nego kao to navedosmo kako se nalazi u grkim predlocima: Gospodin je otki nuo kraljevstvo od Izraela iz tvoje ruke, kako bi se shvatilo da je iz tvoje ruke isto to i od Izraela. Dakle, taj ovjek je samo kao pralik oznaivao izraelski narod, koji e izgubiti svoje kraljevstvo kad bude zavladao Krist Isus na Gospodin, po Novome zavjetu, i to ne puteno, nego duhovno. A kad se o njemu kae: I dat e ga tvojemu blinjemu, onda^ se to tie srodnosti puti, jer je po puti Krist od Izraela, odakle i aul. Ono pak to je dodano: dobromu iznad tebe moe se razumjeti kao boljemu od tebe, kao to su to neki i protu maili, ali je bolje taj izriaj shvatiti kao dobromu, iznad tebe (bono super te) znaei: jer je on dobar, zbog toga je iznad tebe, prema onome drugome prorotvu: Dok ne poloim sve tvoje neprijatelje pod noge tvoje; a meu tima je i Izrael, kojemu je kao svojemu progonitelju Krist oduzeo kraljevstvo; iako tu bijae i onaj Izrael u kojem ne bijae himbe , kao ito meu onolikom pljevom; jer odatle zaista bijahu apostoli, te mnogi muenici, od kojih prvi Stjepan; oda tle i tolike crkve, koje spominje apostol Pavao kao one to veliahu Boga zbog njegova obraenja.
5

Israel in duo divisio...

CC 569

7. 3. De qua re non dubito intellegendum esse quod sequitur: Et dividetur Israel in duo ; in Israel scilicet inimicum Christo et Israel adhaerentem Christo; in Israel ad ancillam et Israel ad liberam pertinentem . N a m ista duo genera primum simul erant, velut Abra ham adhuc adhaereret ancillae, donec / sterilis per Christi gratiam fecundata clamaret: Eice ancillam et filium eius . Propter pecca tum quidem Salomonis regnante filio eius Roboam scimus Israel in
m 110 lu

3. A ni malo ne dvojim oko toga kako treba razumjeti ono to slijedi: I Izrael e se razdijeliti na dvoje; to jest na Izrael to je neprijatelj Kristov i na Izrael to pristaje uz Krista; na Izrael koji pripada sluki nji i na Izrael koji pripada slobodnoj. Jer ta dva roda prvotno bijahu ujedno, kao to je Abraham jo prianjao uz slukinju sve dok nerotkinja, oploena po Kristovoj milosti, nije povikala: Otjeraj slukinju i sina njezina. Naime, zbog Salomonova grijeha a za vladavine nje gova sina Roboama, znamo da se Izrael podijelio na dvoje i da se
7

3 1

et om.

M.

1 R e g 15, 24-29. Cf. A c t 13, 21; M . FLAVIUS, I O S E P H U S , Ant. Brus, Chron.: P L 27, 325. 104 x , 5.
1 0 3 C f x i m 2

1 0 2

iud. 6, 14, 9: M . ETJSE-

1 Sam 15,23-29. (Prijevod prema latinskom predloku). Posljednja reenica se ne nalazi ni u hebrejskom predloku Biblije ni u Septuaginti. Dj 13,21. 1 Tim 2,5. Ps 110 (109), 1. (Prijevod prema latinskom predloku). Iv 1,47. Gal 1,24. Post 21,10.
2 3 4 5 6 7

532 PL 539

D E CIV. DEI

17, 7 , 3 - 7 , 4

O DRAVI BOJOJ

17,

7,3 -

7,4

533

duo / fuisse divisum atque ita perseverasse, habentibus singulis par tibus reges suos, donec illa gens tota a Chaldaeis esset ingenti vastatione subversa atque translata. Sed hoc quid ad Saulem, cum, si tale aliquid comminandum esset, ipsi David fuerit potius comminandum, cuius erat filius Salomon? Postremo nunc inter se gens Hebraea di visa non est, sed indifferenter in eiusdem erroris societate dispersa per terras. Divisio vero illa, quam Deus sub persona Saulis, illius regni et populi figuram gerentis, eidem regno populoque minatus est, aeterna atque immutabilis significata est per hoc, quod adiunctum est: Et non convertetur neque paenitebit eum; quoniam non est sicut homo, ut paeniteat eum; ipse minatur, et non permanet ; id est, homo minatur, et non permanet; non autem Deus, quem non paenitet, sicut hominem. Ubi enim legitur, quod paeniteat eum, mutatio rerum significatur, immutabili praescientia manente divina. Ubi er go non paenitere dicitur, non mutare intellegitur.
112

nastavilo tako - pri emu je svaki dio imao svojeg kralja - sve dok cijeli taj narod nisu Kaldejci uz golemo razaranje pokorili i iselili. A l i kakve je to veze imalo sa Saulom; jer ako je takvo togod trebalo priprijetiti, onda je prije trebalo uputiti Davidu, kojemu sin bijae Salomon? I napokon sada, narod hebrejski nije podijeljen, nego je na sve strane rasijan po svijetu, udruen istim grijehom. Doim ona dioba kojom je Bog u Saulovoj osobi (koji svojim likom predstavljae i to kraljevstvo i taj narod) zaprijetio i kraljevstvu i narodu, oznaena je i kao vjena i nepromjenjiva onim to je dodano: I on se nee okrenuti, niti e se pokajati; jer nije poput ovjeka da bi se kajao; ovjek naime prijeti i ne ustrajava pri tome; to jest: ovjek prijeti, ali ne ustrajava, ali ne i Bog, koji se ne kaje poput ovjeka. Gdje se pak ita kako se on kaje, oznauje se mijena u tijeku povijesti, dok boansko predznanje ostaje neizmijenjeno. A gdje se opet kae kako se on ne kaje, treba razumjeti da se ne mijenja.

... significat duas civitates.

cc 570

7. 4. Prorsus insolubilem videmus per haec verba prolatam divinitus fuisse sententiam de ista divisione populi Israel et omnino perpetuam. Quicumque enim ad Christum transierunt vel transeunt vel transibunt inde, non erant inde secundum Dei praescientiam, non secundum generis humani unam eamdemque naturam. Prorsus quicumque ex Israelitis adhaerentes Christo perseverant in illo, numquam erunt cum eis Israelitis, qui eius inimici usque in finem vitae huius esse persistunt; sed in divisione, quae hic praenuntiata est, perpetuo permanebunt. N i h i l enim prodest Testamentum Vetus de monte Sina in servitutem generans , nisi quia testimonium perhibet Testamento Novo. Alioquin, quamdiu legitur Moyses, velamen super corda eorum positum est; cum autem inde quisque transierit ad Christum, auferetur velamen . Transeuntium quippe intentio ip sa mutatur de Vetere ad Novum, ut iam non quisque intendat accipere carnalem, sed spiritalem felicitatem. Propter quod ipse magnus propheta Samuel, antequam unxisset regem Saul, quando exclamavit ad Dominum pro Israel, et exaudivit eum, et, cum offerret holocaustosim, accedentibus alienigenis ad pugnam contra populum Dei tonuit Dominus super eos, et confusi sunt et offenderunt coram Israel atque superati sunt: assumpsit lapidem unum et statuit illum inter Massephat novam et veterem, et vocavit nomen eius / Abennezer, quod est latine Lapis adiutoris, et dixit: Usque hoc adiuvit nos Dominus . Massephat interpretatur Intentio . Lapis ille adiuto ris medietas est Salvatoris, per quem transeundum est a Massephat
113 114 am 115 116

4. Vidimo kako je tim rijeima izreena posve neopoziva boanska presuda o toj diobi naroda izraelskoga, presuda to je posve vjena. I koji god su odatle preli Kristu, ili pak prelaze ili e prijei, prema Bojem predznanju ne bijahu odatle ni prema jednoj i istoj naravi ljudskoga roda. I dalje, i koji god od Izraeliana to pristaju uz Krista ustraju u njemu, nikad nee biti s onim Izraelianima koji ustraju kao njegovi neprijatelji sve do konca ovoga ivota; nego e vjeito ostati u diobi, koja je ovdje pretkazana. Jer nita ne koristi Stari zavjet s gore Sinaja, koji raa za ropstvo , osim to svjedoi o Novome zavje tu. Inae, dokle god se ita Mojsije, pokrivalo prekriva njihova srca; kad pak tkogod od njih prijee Kristu, dii e se pokrivalo . A zaista i sama nakana prijelaznika mijenja se od staroga u novo, tako te ni jedan vie ne tei stei putenu, nego duhovnu sretnost. Zbog toga, kad ono veliki prorok Samuel - prije nego je pomazao kralja Saula zavapi pred Gospodinom radi Izraela, i on ga uslia, te poto je pri mio rtvu paljenicu (a kako inorodci prioe radi boja protiv Bojeg puka, Gospodin zagrmi nad njima, te se oni prestrae, smetu i podlegnu Izraelu), uzme jedan kamen i postavi ga izmeu stare i nove Mispe i nazva ga imenom Eben Haezer, to latinski znai kamen pomagatelja i ree: Dovde nam je Gospodin pomagao. Rije M i spa se tumai kao nakana (intentio) . A kamen pomagatelja po8 9 10 11

huc

M.

1 1 2

1 1 3

1 1 4

1 1 5

1 1 6

1 R e g 15, 29. C f . G a l 4, 24. Cf. 2 C o r 3, 15-16. 1 R e g 7, 5-12. Cf. HlERONIMUS, Lib.

9 10

Interpr. hebr. nom.:

C C 27,

116.

11

Gal 4,24. 2 Kor 3,15. 1 Sam 7,12. Dotina hebrejska rije obino se prevodi kao promatranica.

534

D E CIV. DEI

17, 7 , 4 - 8 , 2

O DRAVI BOJOJ

17,

7,4 -

8,2

535

PL 540

vetere ad novam, id est ab intentione, qua exspectabatur in carnali regno beatitudo falsa carnalis, ad intentionem, qua per Novum Te stamentum exspectatur in regno caelorum / beatitudo verissima spiritalis; qua quoniam nihil est melius, huc usque adiuvat Deus.

srednitvo je Spasitelja, preko kojega se mora prijei od stare Mispe do nove, to jest od one nakane kojom se u putenom kraljevstvu tra ilo lano puteno blaenstvo do one nakane kojom se preko Novog zavjeta oekuje najistinskije duhovno blaenstvo u nebeskome kra ljevstvu; a budui da od toga nita nije bolje, Bog nam pomae dotle.

Quid prophetice significetur in regno David et in Psalmis [8-19] Prorotvo u vrijeme Davida i u Psalmima [8-19]
Regnum aeternum David promittitur...

CC 571

8. 1. Iam nunc video esse monstrandum, quid ipsi David, qui Sauli successit in regnum, cuius mutatione finalis illa mutatio figurata est, propter quam divinitus cuncta dicta, cuncta conscripta sunt, Deus promiserit, quod ad rem qua de agimus pertinet. Cum regi Da vid multa prospera provenissent, cogitavit facere Deo domum, templum illud scilicet excellentissime diffamatum, quod a rege Salomone filio eius postea fabricatum est. Hoc eo cogitante factum est ver bum Domini ad Nathan prophetam, quod perferret ad regem. Ubi cum dixisset Deus, quod non ab ipso David sibi aedificaretur domus, neque per tantum tempus se mandasse cuiquam in populo suo, ut sibi fieret domus cedrina: Et nunc, inquit, haec dices servo meo Da vid: Haec dicit Dominus omnipotens: Accepi te de ovili ovium, ut esses in ducem super populum meum super Israel, et eram tecum in om nibus quibus ingrediebaris, et exterminavi omnes inimicos tuos a ja de tua, et jeci te nominatum secundum nomen magnorum, qui sunt super terram; et ponam locum populo meo Israel, et plantabo illum, et inhabitabit seorsum, et non sollicitus erit ultra; et non apponet fi lius iniquitatis humiliare eum, sicut ab initio a diebus, quibus constitui iudices super populum meum Israel; et requiem tibi dabo ab om nibus inimicis tuis, et nuntiabit tibi Dominus, quoniam domum aedificabis ipsi. Et erit, cum repleti fuerint dies tui, et dormies cum patribus tuis, et suscitabo semen tuum post te, qui erit de ventre tuo, et praeparabo regnum eius. Hic aedificabit mihi domum nomini meo, et dirigam thronum illius usque in aeternum. Ego ero illi in patrem, et ille erit mihi in filium. Et si venerit iniquitas eius, redarguam illum in virga virorum et in tactibus filiorum hominum; misericordiam au tem I meam non amoveam ab eo, sicut amovi, a quibus amovi a facie mea; et fidelis erit domus eius et regnum eius usque in aeternum co ram me, et thronus eius erit ereetus usque in aeternum '.
117

8. 1. Sad vidim kako valja pokazati to je Bog obeao samomu Davidu, koji je u kraljevstvu naslijedio aula, a kojom je promjenom najavljena u praliku ona konana promjena zbog koje su po boanskome nadahnuu sve te stvari reene i sve zapisane, i to se tie predmeta kojim se bavimo. K a d je kralja Davida dopala obilna dobra srea, pomisli podii dom Gospodinu, naime onaj veoma glasoviti hram, to ga je poslije podigao njegov sin Salomon. D o k je on o tome razmiljao, dana je rije Gospodnja proroku Natanu , da je pre nese kralju. Poto je tu rekao kako mu taj dom nee podii David i kako za cijelo to vrijeme nije nalagao nikomu u svojemu narodu da mu podignu dom od cedrovine, kazao je: A sada ovo e rei sluzi svojemu Davidu: 'Ovo kae svemogui Gospodin: Doveo sam te od ovarnice ovaca da bude voom nad pukom mojim, nad Izraelom, i bijah s tobom kuda god si iao, i iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred licem tvojim, i uinih da te nazovu imenom velikaa, koji vladaju nad zemljom; i odredit u mjesto svojem narodu Izraelu i posadit u ga i prebivat e zasebice i vie nee biti uznemirivan; i sin opaine vie ga nee ponizivati, kao u poetku, od dana kad sam postavio suce nad pukom svojim Izraelom; i mir u ti dati od svih tvojih nepri jatelja; i javit e ti Gospodin, da e mu izgraditi dom. I dogodit e se, kad se ispune tvoji dani, i kad otpoine u svojim oima, da u podii tvoje sjeme nakon tebe, koje e biti od tvoje utrobe, i pripre mit u njegovo kraljevstvo. Taj e izgraditi dom imenu mojemu, a ja u upravljati njegovo prijestolje zauvijek. Ja u njemu biti otac, a on e meni biti sin. A k o on zapadne u opainu, kaznit u ga ibom mu eva i udarcima sinova ljudskih; ali milosre svoje neu odvratiti od njega, kao to ga odvratih od onih koje sam uklonio od svojega lica; i vjeran e biti dom njegov i kraljevstvo njegovo dovijeka preda mnom, i prijestolje e njegovo stajati sve do vjenosti.
1 2

Obeanja Da vidu o njegovu sinu, koja se uope ne ispu nie u Salomonu, ali se najobilnije ispunie u Kristu.

... quod non in S a 1 om on e adimpletur...

8. 2. Hane tam grandem promissionem qui putat in Salomone fuisse completam, multum errat. Attendit enim quod dictum est: Hic aedificabit mihi domum, quoniam Salomon templum illud nobilissimum struxit , et non attendit: Fidelis erit domus eius et regnum eius
ao

2. Vara se mnogo tko misli kako se to velianstveno obeanje ispu nilo u Salomonu. Naime, taj pazi samo na ono to je reeno: Taj e meni izgraditi dom, jer je Salomon izgradio onaj najglasovitiji hram, a ne pazi na rijei: I vjeran e biti dom njegov i kraljevstvo njegovo

in M. nobilissimum struxit] nobile exstruxit M.

1

2 Reg 7, 8-16.

2 Sam 7,4. 2 Sam 7,8-16. (Prijevod prema latinskom predloku).

536

D E CIV. D E I

17, 8,2 - 8,3

O DRAVI BOJOJ

17,

8,2 -

8,3

537

PL541

cc 572

usque in aeternum coram me . Attendat ergo et aspiciat Salomonis domum plenam mulieribus alienigenis / colentibus deos falsos et ip sum ab eis regem aliquando sapientem in eamdem i d o l a t r i a m seductum atque deiectum ; et non audeat existimare Deum vel hoc promisisse mendaciter vel talem Salomonem domumque eius futuram non potuisse praescire. Non hine autem deberemus ambigere, nec si non in Christo Domino nostro, qui factus est ex semine David secundum carnem , iam videremus ista compleri, ne vane atque inaniter hic alium aliquem requiramus, sicut carnales Iudaei. Nam et ipsi usque adeo filium, quem loco isto regi David promissum legunt, intellegunt non fuisse Salomonem, ut eo qui promissus est tan ta iam manifestatione deelarato adhuc mirabili caecitate alium sperare se dicant. Facta est quidem nonnulla imago rei futurae etiam in Salomone, in eo quod templum aedificavit et pacem habuit secun dum nomen suum (Salomon quippe Pacificus est latine) et in exordio regni sui mirabiliter laudabilis fuit; sed eadem sua persona per umbram futuri praenuntiabat etiam ipse Christum Dominum , non exhibebat. Unde quaedam de illo ita scripta sunt, quasi de ipso ista praedicta sint, dum Scriptura saneta etiam rebus gestis prophetans quodammodo in eo figuram deliniat futurorum. Nam praeter libros divinae historiae, ubi regnasse narratur, Psalmus etiam septuagesimus primus titulo nominis eius inscriptus est; in quo tam multa di cuntur, quae omnino ei convenire non possunt, Domino autem Chri sto apertissima perspicuitate conveniunt, ut evidenter appareat, quod in illo figura qualiscumque adumbrata sit, in isto autem ipsa veritas praesentata. Notum est enim, quibus terminis regnum conclusum fuerat Salomonis; et tamen in eo Psalmo legitur, ut alia taceam: Dominabitur a mari usque ad mare et a flumine usque ad terminos orbis terrae \ quod in Christo vide/mus impleri. A flumine quippe dominandi sumpsit exordium, ubi baptizatus a Ioanne eodem monstrante coepit agnosci a discipulis, qui eum non solum magistrum, verum etiam Dominum appellaverunt .
ap 119 120 aq ar as 1 2 122

118

dovijeka prema mnom. Neka, dakle, taj pripazi i pogleda Salomonov dom pun inorodna enskinja to tuje lane bogove te samoga kralja, neko mudra, a zavedena i srozana na isto tovanje kumira; i nek se ne usudi pomisliti: bilo da je Bog to prijevarno obeao, bilo da nije mogao unaprijed znati da e Salomon i taj dom biti takvi. M i dapae u to ne bismo smjeli sumnjati sve i da nismo vidjeli sve to ispunjeno u Kristu Gospodinu naemu, koji je po puti potekao od Davidova sjemena, kako ne bismo uludo i uprazno traili koga drugo ga, poput Zidova putenika. Jer i oni shvaaju kako sin, o kojem na tome mjestu itaju da je obean Davidu, nije bio Salomon, pa ipak u zaudnoj zaslijepljenosti, iako je onaj to je obean objavljen u to likoj jasnoi, - i dalje govore kako se nadaju drugomu. Naravno, stanovita slika budueg dogaaja odrazila se ve i u Salomonu, time to je sagradio hram te uivao mir prema svojem imenu - j e r Salomon latinski znai mirotvornik - i u poetku svoje vladavine bijae udesno dostojan hvale; pa ipak je svojom osobom tek sjenovito pretkazao Kristov dolazak, ali nije pokazao samoga Krista Go spodina. Otuda su neke stvari o njemu tako napisane kao da su pro rotva samoga Salomona, dok zapravo Sveto pismo, koje prorie ak i povijesnim dogaajima, na neki nain u njemu crta obrise buduih dogaaja. Jer, pored knjiga svete povijesti u kojima se izvjeuje o njegovoj vladavini, i sedamdeset i prvi psalam ima u naslovu njegovo ime; a u tome su psalmu reene tolike stvari koje se uope ne mogu primijeniti na njega, nego u najotvorenijoj bjelodanosti pristaju Go spodinu Kristu, tako te se oito pokazuje kako je u Salomonu neka kva sjeno vit a naznaka lika, dok je u Kristu nazona sama istina. Tako su poznate granice to su omeivale Salomonovo kraljevstvo; pa ipak se - da preutim ostalo - u tome psalmu ita: I vladat e od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta, to vidimo ispunjeno u Kristu. I zaista, od rijeke je zapoeo svoje gospodstvo, gdje ga je Ivan krstio, i kako ovaj pokaza, stadoe ga priznavati njegovi uenici, koji su ga zvali ne samo uiteljem nego i Gospodinom.
3 4

... sed in chri'

s t o

8. 3. Nec ob aliud vivente adhuc patre suo David regnare coepit Salomon, quod nulli regum illorum contigit, nisi ut hine quoque satis eluceat non esse ipsum, quem prophetia ista praesignat, quae ad eius patrem loquitur dicens: Et erit, cum repleti fuerint dies tui, et dormies cum patribus tuis, et suscitabo semen tuum post te, qui erit de ventre tuo, et praeparabo regnum illius . Quomodo ergo propter id
123
a a (

3. I ni zbog kojega drugog razloga nije Salomon poeo vladati jo za ivota svojega oca Davida (to se nije dogodilo ni jednom drugomu od njihovih kraljeva) nego zbog toga kako bi se dostatno jasno poka zalo da on nije onaj kojega je oznailo prorotvo upueno njegovu ocu ovim rijeima: I dogodit e se, kad se ispune tvoji dani, i kad otpoine sa svojim oima, da u podii tvoje sjeme nakon tebe, koje e biti od tvoje utrobe, i pripremit u njegovo kraljevstvo. Kako

a r

a s

P idololatriam M. i nostrum add. M. aptissima M. fuerit M.

1 1 8

1 1 9

1 2 0

2 R e g 7, 13, 16. 3 R e g 11, 4-8. Cf. R o m 1, 3.

3 4

Posrijedi je puka etimologija, jer hebrejski skalom znai mir. Ps 72 (71), 8.

538

D E CIV. D E I

17, 8,3 - 9

O DRAVI BOJOJ

17, 8,3 - 9

539

PL 542

quod sequitur: Hic aedificabit mihi domum, iste Salomon putabitur prophetatus, et non potius propter id quod praecedit: Cum repleti fuerint dies tui et dormies cum patribus tuis, suscitabo semen tuum post te, alius pacificus intellegitur esse promissus, qui non ante, si cut iste, sed post mortem David praenuntiatus est suscitandus? Quamlibet enim longo interposito tempore Iesus Christus veniret, procul dubio post mortem / regis David, cui sic est promissus, eum venire oportebat, qui aedificaret domum Deo, non de lignis et lapidibus, sed de hominibus, qualem illum aedificare gaudemus. Huic enim domui dicit Apostolus, hoc est fidelibus Christi: Templum enim Dei sanctum est, quod estis vos .
124

onda zbog onoga to slijedi: Taj e mi izgraditi dom da se pomisli kako je prorotvo o Salomonu, a ne radije zbog onoga to prethodi: Kad se ispune tvoji dani, i kad otpoine sa svojim oima, podii u tvoje sjeme nakon tebe, da se shvati kako je obean drugi mirotvornik, koji e se podii ne kao taj prije, nego je najavljen poshje Davidove smrti? I koliko god dugo vremena proteklo prije nego je Isus Krist doao, to bez dvojbe bijae nakon smrti kralja Davida, kojemu je tako obeano, da treba doi onaj koji e izgraditi Bogu dom, ne od drveta i kamena, nego od ljudi, onakav kakvom se radujemo da ga gradi. A tomu domu, to jest Kristovim vjernicima, apostol kae: Jer je svet hram Boji, a taj ste vi.
5

In Psalmo 88 regnum aeter num David promittitur.

CC 573

9. Propter quod et in Psalmo octogesimo et octavo, cuius est titulus: Intellectus ipsi Aethan Israelitae, commemorantur promissiones Dei factae regi David, et istis, quae in libro Regnorum sunt posita, quaedam ibi similia dicuntur, sicut est: luravi David servo meo: Usque in aeternum praeparabo semen tuum ; et iterum: Tune locu tus es in aspeetu filiis tuis et dixisti: Posui adiutorium super potentem, exaltavi eleetum de populo meo. Inveni David servum meum, in oleo saneto meo unxi eum. Manus enim mea auxiliabitur ei et bracchium meum confortabit eum. Non proficiet inimicus in eo et filius iniquitatis non nocebit eum. Et concidam inimicos eius a facie eius, et eos, qui oderunt eum, fugabo. Et veritas mea et misericordia mea cum illo* , et in nomine meo exaltabitur cornum eius. Etponam in mari manum eius et in fluminibus dexteram I eius. Ipse invocabit me: Pater meus es tu, Deus meus et susceptor salutis meae. Et ego primogenitum ponam eum**, excelsum apud reges terrae. In aeternum servabo ei misericordiam meam et testamentum meum fidele ipsi. Et ponam in saeculum saeculi semen eius, et thronum eius sicut dies caeli . Quae omnia de Domino lesu intelleguntur, quando recte intelleguntur, sub nomine David propter formam servi, quam de semi ne David idem Mediator assumpsit ex Virgine. Continuo etiam dici tur de peccatis filiorum eius tale aliquid, quale in Regnorum libro positum est et quasi de Salomone proelivius aecipitur. Ibi namque, hoc est in Regnorum libro: Et si venerit, inquit, iniquitas eius, redarguam illum in virga virorum et in tactibus filiorum hominum; mise ricordiam autem meam non amoveam ab eo ; tactibus significans plagas correptionis. Unde illud est: Ne tetigeritis christos meos . Quod quid est aliud, quam: Ne laeseritis ? In Psalmo vero cum ageret tamquam de David, ut quiddam eiusmodi etiam ibi diceret: Si dereliquerint, inquit, filii eius legem meam et in iudiciis meis non ambu125 at u ba 126 121 128
a t

9. Zbog toga i u psalmu osamdeset i osmome (kojemu je naslov Koliko je slino prorotvo o Naputak Izraelcu Etanu) spominju se obeanja to ih Bog dade kralju Kristu u osamde Davidu, i tu se kau neke stvari nalik na one iznesene u knjizi Kra set i osmome lj evstava, kao to je: Zaprisegoh se Davidu, sluzi svojemu, dovijeka psalmu onomu to iznosi Natau odrati sjeme tvoje i zatim: Tad si u vienju govorio sinovima novo prorotvo u knjigama svojim i rekao: 'Poloih pomo svoju za monika, i uzvisih izabranika Kraljevstava . iz naroda svojega. Pronaoh Davida slugu svojega, pomazah ga svo jim svetim uljem. Jer moja ruka e mu pomoi i moja miica e ga okrijepiti. Neprijatelj njega nee svladati, a sin opaine nee mu nau diti. I posjei u neprijatelje njegove pred licem njegovim, i nagnat u u bijeg one koji ga mrze. I istina moja i milosre moje bit e s njim, i u moje ime uzdignut e se njegov rog. I poloit u ruku nje govu na more i desnicu njegovu na rijeke. I on e me sam zazivati: 'Otac moj si ti, Bog moj i odravatelj spasa mojega.' A ja u ga uiniti svojim prvoroencem, najviim meu kraljevima zemlje. Dovijeka u sauvati njemu milosre svoje i vjeran svoj zavjet. I uinit u vjenim sjeme njegovo i prijestolje njegovo kao dane nebeske.
2
1

et antepon. M.

Kad se sve to pravo shvati, onda se shvaa kao ono to se tie Gospo dina Isusa, pod Davidovim imenom zbog lika sluge, kojega Posrednik uze iz djevice, od sjemena Davidova. Odmah zatim se govori o grije sima njegovih sinova, onako kako se iznosi i u knjizi Kraljevstava, to se odve napreac shvaa kao da se tie Salomona. Tu, to jest u knjizi Kraljevstava, kae se: Ako on zapadne u opainu, kaznit u ga ibom mueva i udarcima sinova ljudskih, ali milosre svoje neu odvratiti od njega; tu udarci znae udarce popravljanja. Otuda i ono: Ne dirajte u moje pomazanike. A to je to drugo nego ne mojte ih povrijediti? U onome pak psalmu gdje se prividno bavio Davidom, kao da i tu htjede izrei togod takvo, ree: Ako l i mu sinovi zakon moj ostave, i ne budu hodili po mojim naredbama, ako
4 5

a u

ipso M
cornu M. illum M. ilH M. 1 Kor 3,17. Doslovan prijevod naslova iz Septuaginte za knjige Samuela i kraljeva. Ps 89 (88), 4-5. Ps 89 (88), 20-30. (Prijevod prema latinskom predloku). 2 Sam 7,14. Ps 105 (104), 15.

a v

3 2

b a

1 2 4 1 2 5

1 Cor 3, 17. Ps 88, 4-5.

540

D E CIV. D E I

17, 9 - 1 0

O DRAVI BOJOJ

17,

9-10

541

PL 543

laverint; si iustificationes meas profanaverint et mandata mea non custodierint: visitabo in virga iniquitates eorum et in verberibus peccata eorum; misericordiam autem meam non dispergam ab eo . Non dixit: Ab eis, cum loqueretur de filiis eius, non de ipso; sed dixit: ab eo, quod bene intellectum tantumdem valet. Non enim Christi ip sius, quod est caput Ecclesiae, possent inveniri ulla peccata, quae opus esset humanis correptionibus servata misericordia divinitus coherceri; sed in eius / corpore ac membris, quod populus eius est. Ideo in libro Regnorum: Iniquitas eius dicitur; in Psalmo autem: Filiorum eius; ut intellegamus de ipso diei quodammodo, quod de eius corpore dicitur. Propter quod etiam ipse de caelo, cum corpus eius, quod sunt fideles eius, Saulus persequeretur: Saule, inquit, Saule, quid me persequeris? Deinde in consequentibus Psalmi: Neque nocebo, inquit, in veritate mea, neque profanabo testamentum meum, et quae procedunt de labiis meis non reprobabo. Semel iuravi in saneto meo, si David mentiar ; id est, nequaquam David mentiar. Solet enim sic loqui Scriptura. Quid autem non mentiatur, adiungit et di cit: Semen eius in aeternum manet ; et sedes eius sicut sol in conspeetu meo, et sicut luna perfeeta in aeternum, et testis in caelo fidelis .
hh 129 no m hc 132

li prestupe odredbe moje i ne budu uvali zapovijedi mojih; ibom u kazniti nedjelo njihovo, udarcima ljutim krivicu njihovu, ali milosra svojeg od njeg oduzeti neu. Tu ne ree od njih (ab eis), iako govorae o njegovim sinovima, a ne o njemu samome, nego ree od njeg (ab eo), to ako se dobro shvati, znai isto. Jer u samome K r i stu, koji je glava Crkve, ne bi se mogli pronai nikakvi grijesi, kojima bi trebalo ljudskog ispravljanja, a uz neprestano Boje milosre, nego u njegovu tijelu i udovima, koji su njegov narod. Zbog toga se u knjizi Kraljevstava kae njegova opaina, a u psalmu njegovih si nova; kako bismo shvatili da ono to se kae o njegovu tijelu nekako se kae i o njemu samome. Zbog toga je i sam progovorio s neba kad je ono Savao progonio njegovo tijelo, to jest one koji su njegovi vjer nici: Savle, Savle, zato me progoni? A zatim u slijedeim rije ima psalma kae: Niti u prekriti vjernosti svoje, neu povrijediti saveza svojega i neu porei obeanja svoga. Jednom se zakleh svetou svojom, ako bih slagao Davidu, to jest: nikad neu prevariti Davida; naime, tako obiava govoriti Pismo. A to u emu ga nee slagati dodaje kad kae: Sjeme e njegovo ostati dovijeka; i prijesto lje njegovo kao sunce preda mnom, i poput mjeseca to je postavljen zauvijek, i vjeran svjedok na nebu.
6 7 8 9

CC 574 In Christo impletur promis sio.

10. Post haec tantae promissionis validissima firmamenta, ne putarentur in Salomone completa, tamquam id speraretur nec inveniretur: Tu vero, inquit, reppulisti, et ad nihilum deduxisti, Domine . Hoc quippe factum est de regno Salomonis in posteris eius usque ad eversionem ipsius terrenae Ierusalem, quae regni eiusdem sedes fuit, et maxime ipsius templi labem, quod fuerat a Salomone construct u m . Sed ne ob hoc putaretur Deus contra sua promissa fecisse, continuo subiecit: Distulisti christum tuum . Non ergo est ille Salo mon, sed nec ipse David, si dilatus est christus Domini. Cum enim christi eius dicerentur omnes reges mystico illo chrismate consecrati, non solum a rege David et deinceps, sed ab illo etiam Saule, qui populo eidem rex primus est unetus; ipse quippe David eum chri stum Domini appellat : erat tamen unus verus Christus, cuius illi figuram prophetica unetione gestabant; qui secundum opinionem ho minum, qui eum putabant in David vel in Salomone intellegendum, differebatur in longum; secundum dispositionem autem Dei venturus suo tempore parabatur. Interea dum ille differtur, quid factum sit de regno terrenae Ierusalem, ubi sperabatur utique regnaturus,
133 134 135 136
b b

b c

verberibus peccata] flagellis delieta M. manebit M.

10. Poslije tih najvrih jamstava tako golemog obeanja, da se ne misli kako je ono ispunjeno u Salomonu, ree, kao da se tomu nadalo ali se tako nije zbilo: Nu, ti ga odbaci i svede na nitavilo, Gospodine . To se zaista i dogodilo Salomonovu kraljevstvu za nje govih nasljednika, sve do pada samog zemaljskog Jeruzalema, koji bijae prijestolnica toga kraljevstva, a najvie u razaranju samoga hra ma, koji Salomon bijae izgradio. A l i kako se zbog toga ne bi pomi slilo da je Bog postupio suprotno svojemu obeanju, odmah dodade: Odgodio si pomazanika svojeg. A k o je odgoen pomazanik Go spodinov, onda on nije ni Salomon, ni sam David. Iako su se naime njegovim pomazanicima nazivali svi kraljevi posveeni tim otajstvenim pomazanjem, ne samo u doba kralja Davida i poslije nego i za samoga aula, koji bijae pomazan kao prvi kralj dotinoga naroda (i zaista, sam David naziva njega pomazanikom Gospodnjim) - ipak postojae jedan istinski pomazanik, kojega pralik oni predstavljahu proroanskim pomazanjem; prema mnijenju ljudi (koji miljahu kako njega treba poistovijetiti s Davidom i l i Salomonom) njegov dolazak bijae nadugo odgoen, ali prema Bojoj namisli ve se pripremao da doe u svoje vrijeme. Isti psalam zatim dodade i ree (dok se njegov dolazak odgodio) to se dogodilo kraljevstvu zemaljskog Jeruzalema, gdje se zaista nadalo da e on vladati: Oborio si zavjet sluge svojega,
1 2

Kako su razliiti zbiljski dogaaji u kraljevstvu zemaljskog Jeruzalema od onih koje je obeao Bog, da bi se shvatilo kako se istina obeanja tie slave drugoga kralja i kraljev stva.

1 Ps 88, 31-34. 130 A e t 9, 4. Ps 88, 34-36. Ps 88, 37-38. 133 p 88 39 134 C f . EUSEBIUS, 135 p 88, 39. 136 1 R e g 24, 7.
1 3 1 1 3 2 s s

29

Chron.:

P L 27, 369 (1412 ab A b r a h a m ) .

Ps Dj Ps Ps

89 (8 9,4. 89 (8 89 (8

, 31-34. , 35-36. , 37-38.

Ps 89 (88), 39. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 89 (88), 39. (Prijevod prema latinskom predloku).

542

D E CIV. D E I

17, 10 - 11

O DRAVI BOJOJ

17,

10-11

543

PL544

secutus iste Psalmus adiunxit atque ait: Evertisti testamentum servi tui, profanasti in terra sanctitatem eius; destruxisti omnes macerias eius, posuisti munitiones eius in formidinem; diripuerunt eum omnes I transeuntes viam, factus est opprobrium vicinis suis; exaltasti dexteram inimicorum eius, iucundasti omnes inimicos eius; avertisti adiutorium gladii eius et non es opitulatus ei in bello; dissolvisti eum ab emundatione, sedem eius in terram collisisti; minuisti dies sedis eius, perfudisti eum confusione '. Haec omnia venerunt super ancil lam Ierusalem, in qua regnaverunt nonnulli etiam filii liberae, re gnum illud tenentes in dispensatione temporaria, regnum autem caelestis Ierusalem, cuius erant filii, in vera fide habentes et in vero Christo sperantes. Quomodo autem ista venerint super illud regnum, index est rerum gestarum, si legatur, historia.
hd 137

na zemlju i oborio svetost njegovu; razorio si sve zidine njegove, i navalio uas na utvrde njegove; pljakaju ga svi to naiu; postao je ruglo susjedima svojim; uzdigao si desnicu neprijatelja njegovih, i raz veselio si sve neprijatelje njegove; uskratio si pomo muu njegovu i nisi mu pomogao u boju; liio si ga njegova sjaja; oborio si mu prije stolje na zemlju; skratio si dane prijestolja njegova, i prekrio ga zbrkom. Sve je to zadesilo slukinju Jeruzalem, u kojem vladahu i neki sinovi slobodne ene, upravljajui privremeno tim kraljevstvom, a posjedujui u pravoj vjeri kraljevstvo nebeskog Jeruzalema, kojega bijahu sinovi, i nadajui se pravome Kristu. A kojim je nainom sve to zadesilo ovo kraljevstvo otkriva se u povijesti samih dogaaja onima koji je uitaju.
3

Christus salvator. CC 575

11. Post haec autem prophetata ad precandum Deum Propheta convertitur; sed et ipsa precatio prophetatio est. Usquequo, Domine, avertis in finem? subauditur faciem tuam, sicut alibi dicitur: Quousque avertis faciem tuam a me? . Nam ideo quidam codices hic non habent avertis, sed averteris; quamquam possit intellegi: Avertis misericordiam tuam, quam promisisti David. Quod autem dixit: In finem, quid est nisi: Usque in finem? Qui fini intellegendus est ultimum tempus, quando in Christum Iesum etiam gens illa est creditura, ante quem finem illa fieri oportebant , quae superius aerumnosa deflevit. Propter quae et hic sequitur: Exardescit sicut ignis ira tua: memento quae est mea substantia. N i h i l hic melius quam ipse Iesus intellegitur substantia populi eius, ex quo natura est carnis eius. Non enim vane, inquit, constituisti omnes filios homi num . N i s i enim esset unus filius hominis substantia Israel, per quem filium hominis liberarentur multi filii hominum, vane utique constituti essent omnes filii hominum. Nunc vero omnis quidem hu mana natura per peccatum primi hominis in vanitatem de veritate collapsa est, propter quod dicit alius Psalmus: Homo vanitati similis factus est, dies eius velut umbra praetereunt ; sed non vane Deus constituit omnes filios hominum, quia et multos a vanitate liberat per mediatorem Iesum, et quos liberandos non esse praescivit, ad utilitatem liberandorum et comparationem duarum inter se a contrario civitatum non utique vane in totius rationalis creaturae pulcherrima atque iustissima ordinatione constituit. Deinde sequitur: Quis est homo, qui vivet et non videbit mortem, eruet animam suam
138 he 139 bf bg 140 141

11. Izrekavi ta prorotva prorok se okree da bi uputio molitvu Bogu, ali i ta je molitva prorotvo. Koliko e, Gospodine, odvraa ti, do konca? gdje se podrazumijeva lice svoje kao to se drugdje kae: Koliko dugo odvraa svoje lice od m e n e ? Zbog toga u ne kim rukopisima ne stoji odvraa, nego bude odvraen, iako se moe shvatiti i kao: Odvraa milosre svoje, koje si obeao Davi du. A to pak ree do konca, to li je drugo nego 'sve do samoga konca'? I taj konac treba razumjeti kao ono posljednje doba kad e u Isusa Krista vjerovati i taj narod, a prije toga konca imale su se dogoditi one alosne stvari koje psalmist ranije oplakivae. A zbog toga slijedi i ovo: Poput ognja plamti srdba tvoja; sjeti se to je moje bivstvo. I tu nema boljeg tumaenja nego shvatiti kako je Isus bivstvo toga naroda, od kojega je narav njegove puti.
1 la 2

O bivstvu naroda Bojeg, to uzeem puti jest u Kristu, koji jedini imadijae vlast izbavljenja vlastite due iz pakla.

Zatim kae: Jer nisi uzalud stvorio sve sinove ljudske. Naime, da jedan Sin ovjeji nije bio bivstvo Izraela (a preko kojega e se Sina ovjejega osloboditi mnogi sinovi ljudski), zaista bi bih uzalud stvo reni svi sinovi ljudski. Sada pak zbog grijeha prvoga ovjeka cijela je ljudska narav otpala od istine u ispraznost, pa zato drugi psalam i kae: ovjek postade nalik na ispraznost, dani njegovi prolaze poput sjene; ali Bog nije stvorio uzalud sve sinove ljudske, jer mnoge izbavlja od ispraznosti preko posrednika Isusa; a i one o kojima je unaprijed znao da nee biti izbavljeni, te je stvorio na korist onima to e biti izbavljeni, i radi usporedbe dvaju izmeu sebe oprenih gradova, pa zaista nije stvorio uzaludno, nego prema najljepem i najpravednijem rasporedu svih razumskih stvorova. Zatim slijedi: Tko je ovjek koji e ivjeti i nee vidjeti smrti, te e duu svoju
4

b d b e b f b

in] om. M. Usquequo M. oportebat M . s exardescet M .

Ps 89 (88), 40-46. (Prijevod prema latinskom predloku).

1 3 7 1 3 8 1 3 9

1 4 0 1 4 1

Ps 88, 40-46. Ps88,47. P s l 2 , 1. Ps 88, 47-48. Ps 143, 4; cf. Ps. 38, 6; Iob 14, 2.

Ps 89 (88), 47. (Doslovan prijevod prema latinskom predloku). Ps 13 (12), 1. ' Ps 89 (88), 47. (Prijevod prema latinskom predloku). Samo bivstvo (substantia) doslovan je prijevod grke rijei hypostasis iz Septuaginte, koju Augustin tumaci kao filozofijski nazivnik koji oznauje bitak ili zbiljsko bivstvo, sutinu. Ps 89 (88), 48. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 144 (143), 4. (Prijevod prema latinskom predloku).
la 2 3 4

544
bh

D E CIV. D E I

17, 11 - 12

O DRAVI BOJOJ

17,

11 -

12

545

PL545

de manu inferni ? Quis est iste, nisi substantia illa Israel ex semine David, Christus Iesus? De quo dicit Apostolus, quod surgens a mortuis iam non moritur, et mors ei ultra non dominabitur . Sic enim vivet et non videbit mortem, ut tamen mortuus fuerit, sed ani mam suam eruerit de manu inferni, quo propter quorumdam solvenda inferna vincla descenderat; eruerit autem potestate illa, de qua in Evangelio dicit: Potestatem I habeo ponendi animam meam et po testatem habeo iterum sumendi eam .
143 b l 144

142

izbaviti od ruke pakla? A tko je taj ako nije ono bivstvo Izraelovo, Isus Krist, od sjemena Davidova? Onaj o kojemu apostol kae: Ustavi od mrtvih vie ne umire i smrt nad njim vie nee gospodariti. Naime, ivjet e i nee vidjeti smrti, iako e prvo umrijeti, ali e duu svoju izbaviti od ruke pakla, kamo je siao kako bi nekima raskinuo paklene okove; a raskinut e ih onom vlau o kojoj kae u evanelju: Imam vlast dati duu svoju, imam vlast ponovo je uzeti.
6 7

Populus qui domus Dei est exprobatur. CC 576

12. Sed cetera Psalmi huius, quae ita se habent: Ubi sunt miserationes tuae antiquae, Domine, quas iurasti David in veritate tua? Memento, Domine, opprobrii servorum tuorum, quod / continui in sinu meo multarum gentium; quod exprobraverunt inimici tui, Domine; quod exprobraverunt, commutationem Christi tui , utrum ex persona dicta sint illorum Israelitarum, qui desiderabant reddi sibi promissionem, quae facta est ad David, an potius Christianorum, qui non secundum carnem, sed secundum spiritum sunt Israelitae, meri to quaeri potest. Dicta sunt quippe ista vel scripta tempore, quo fit Aethan, de cuius nomine titulum iste Psalmus accepit; et idem tem pus regni David fuit; ac per hoc non dicere tur: Ubi sunt miserationes tuae antiquae, Domine, quas iurasti David in veritate tua? nisi eorum personam in se prophetia transfiguraret, qui longe postea futuri erant, quibus hoc tempus esset antiquum, quando regi David ista promissa sunt. Potest autem intellegi multas gentes, quando Christianos persequebantur, exprobrasse illis passionem Christi, quam Scriptura commutationem vocat, quoniam moriendo immortalis est factus. Potest et commutatio Christi secundum hoc accipi exprobrata Israelitis, quia, cum eorum speraretur futuras, factus est gentium, et hoc eis nunc exprobrant multae gentes, quae crediderunt in eum per Testamentum Novum, illis in vetustate remanentibus, ut ideo dicatur: Memento, Domine, opprobrii servorum tuorum, quia non eos obliviscente, sed potius miserante Domino et ipsi post hoc opprobrium credituri sunt. Sed ille, quem prius posui, convenientior mihi sensus videtur. Inimicis enim Christi, quibus exprobratur, quod eos ad gentes transiens reliquerit Christus, incongrue vox ista coaptatur: Memento, Domine, opprobrii servorum tuorum) non enim servi Dei nuncupandi sunt tales Iudaei; sed eis verba ista competunt, qui, cum graves humilitates persecutionum pro Christi nomine paterentur, recordari potuerunt excelsum regnum semini David fuisse promissum, et eius desiderio dicere, non desperando, sed petendo, quaerendo, pulsando: Ubi sunt miserationes tuae antiquae, Domine, quas iurasti David in veritate tua? Memento, Domine, opprobrii servorum tuo145 bl
b h

b i

b l

inferi hic et infra M. inferni M. Propheta M.

12. to se pak tie preostalog psalma u kojem se kae: Gdje su ona iskonska milosra tvoja, Gospodine, kojma si se zaprisegnuo D a vidu u svojoj istini? Sjeti se, Gospodine, sramote slugu svojih, koju ponesoh u krilu svojem od mnogih naroda; koju predbacie neprijate lji tvoji, Gospodine; kojom predbacie preobrazbu pomazanika tvo jeg s pravom se moe pitati da li je to reeno u osobi onih Izraelaca koji eljahu da im se ispuni obeanje to je zadano Davidu, i l i pak krana, koji nisu Izraelci po puti, nego po duhu. Te su stvari reene ili napisane u doba u koje je ivio Etan, kojega je imenom i nazvan dotini psalam, a to bijae u vrijeme Davidove vladavine; pa se zbog toga ne bi reklo: Gdje su ona iskonska milosra tvoja, Gospodine, kojima si se zaprisegao Davidu u svojoj istini? da se prorotvo nije preobrazilo u osobu onih koji e ivjeti mnogo kasnije a kojima e biti iskonsko vrijeme kad su ta obeanja dana Davidu. A mogu se podrazumijevati i mnogi narodi koji, dok proganjahu krane, pred bacivahu im muku Kristovu, koju Pismo naziva preobrazbom, jer je on umiranjem postao besmrtnim. A prema tome preobrazba Kristova se moe shvatiti kao prijekor Izraelcima, jer iako se nadalo da e doi kao njihov, doao je kao inonarodnika; i zbog toga im sad pred bacuju mnogi narodi, koji po Novom zavjetu uzvjerovae u njega, dok oni ostaju pri Starome zavjetu, pa bi se zbog toga reklo: Sjeti se, Gospodine, sramote slugu svojih, jer ako ih Bog ne zaboravi, nego im se radije smiluje, i sami e ti uzvjerovati nakon ovoga prije kora. N u ini mi se prikladnijim ono znaenje koje sam prije iznio. Jer povik: Sjeti se, Gospodine, sramote slugu svojih - ne pristaje ako se prida neprijateljima Kristovim kojima se prigovara zbog toga to ih je Krist napustio i priao inonarodnicima, budui da se takvi idovi ne smiju nazivati slugama Bojim; ali te rijei pristaju onima koji, dok trpljahu teka ponienja progona radi Kristova imena, mogli su se sjetiti kako je uzvieno kraljevstvo obeano Davidovu sjemenu i zavapiti u svojoj udnji za njim, a ne u zdvajanju, nego traei, pitajui i kucajui na vrata: Gdje su ona iskonska milosra tvoja, Gospodine, kojima si se zaprisegao Davidu u svojoj istini? Sjeti se, Gospodine, sramote slugu svojih, koju ponesoh u krilu svojem od
1 2

Kojih osoba treba shvatiti da se tie zahtjev obeanja o kojima se u psalmu kae: Gdje su ona iskonska milos ra tvoja, Go spodine, i slino.

1 4 2

1 4 3

1 4 4

1 4 5

Ps 88, 49. R o m 6, 9; cf. A e t 13, 34; 1 C o r 15, 26. Io 10, 18. Ps 88, 50-52.

Ps 89 (88), 49. (Prijevod prema latinskom predloku). Rim 6,9. (Prijevod prema latinskom predloku). Iv 10,18. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 89 (88), 50-52. (Prijevod prema latinskom predloku). Augustin i ne sluti da bi taj psalam mogao biti apokrifan i da je doao nakon Davida.

DE

civ.

DEI

17, 12

O DRAVI BOJOJ

17,

12

547

cc 577
PL546

CC 578

rum, quod continui in sinu meo multarum gentium) hoc est: i n interioribus meis patienter pertuli; quod exprobraverunt inimici tui, Do~ mine; quod exprobraverunt, commutationem Christi tui; non eam putantes commutationem esse, sed consumptionem. Quid est autem: Memento, Domine, nisi ut miserearis et pro tolerata patienter humilitate mea reddas celsitudinem, quam iurasti David in veritate tua? S i autem Iudaeis as/signemus haec / verba, illi servi Dei talia dicere potuerunt, qui expugnata terrena Ierusalem, antequam Iesus Chri stus humanitus nasceretur, in captivitatem dueti sunt, intellegentes commutationem Christi, quia scilicet non per eum terrena carnalisque felicitas, qualis paucis annis regis Salomonis apparuit, sed caelestis ac spiritalis esset fideliter exspectanda; quam tune ignorans infidelitas gentium, cum Dei populum exsultabat atque insultabat esse captivum, quid aliud quam Christi commutationem, sed scientibus nesciens, exprobrabat? Et ideo quod sequitur, ubi Psalmus iste coneluditur: Benedictio Domini in aeternum: fiat, fiat , universo po pulo Dei ad caelestem Ierusalem pertinenti sive in illis, qui latebant in Testamento Vetere, antequam revelaretur Novum, sive in his, qui iam Testamento Novo revelato manifeste pertinere cernuntur ad Christum, satis congruit. Benedictio quippe Domini in semine David non ad aliquod tempus, qualis diebus Salomonis apparuit, sed in ae ternum speranda est, in qua certissima spe dicitur: Fiat, fiat. Illius enim spei est confirmatio verbi huius iteratio. Hoc ergo intellegens David ait in secundo Regnorum libro, unde ad istum Psalmum digressi sumus: Et locutus es pro domo servi tui in longinquum '. Ideo autem post paululum ait: Nunc incipe et benedic domum servi tui usque in aeternum , et cetera; quia tune geniturus erat filium, ex quo progenies eius duceretur ad Christum, per quem futura erat do mus eius aeterna eademque domus Dei. Domus enim David propter genus David; domus autem Dei eadem ipsa propter templum Dei de hominibus factum, non de lapidibus, ubi habitet in aeternum popu lus cum Deo et in Deo suo, et Deus cum populo atque in populo suo; ita ut Deus sit implens populum suum, et populus plenus Deo suo, cum Deus erit omnia in omnibus , ipse in pace praemium, qui virtus in bello. Ideo cum in verbis Nathan dictum sit: Et nuntiabit tibi Dominus, quoniam domum aedificabis ipsi , postea dictum est i n verbis David: Quoniam tu Dominus omnipotens Deus Israel, revelasti aurem servi tui dicens: Domum aedificabo tibi . Hane enim domum et nos aedificamus bene vivendo, et Deus ut bene vivamus opitulando; quia nisi Dominus aedificaverit domum, in vanum laboraverunt aedificantes eam . Cuius domus cum venerit ultima dedicatio, tune fiet illud, quod hic per Nathan locutus est Deus dicens: / Et ponam locum populo meo Israel, et plantabo illum, et inhabitabit
146 147 148 149 150 151 hm 152

mnogih naroda - to jest, u nutrini svojoj strpljivo ih podnesoh koju predbacie neprijatelji tvoji, Gospodine; kojom predbacie preobrazbu pomazanika tvojeg; ne smatrajui je preobrazbom nego razoridbom. A to li je pak Sjeti se ako nije 'smiluj se, i za ponie nje koje sam strpljivo podnio nagradi me uzdignuem kojim si se zaprisegao Davidu u svojoj istini'? A k o pak te rijei pripiemo idovima, takve su rijei mogle izgovoriti one sluge Boje koje su, poto bijae zaposjednut zemaljski Jeruzalem - a prije nego je Isus Krist roen kao ovjek - odvedene u suanjstvo, podrazumijevajui pri tome preobrazbu Kristovu, jer naime preko njega ne bijae vjerniki oekivati zemaljsku i putenu sretnost (kakva se vidjela za ono nekoliko godina Salomonove vladavine), nego nebe sku i duhovnu; a ne poznajui upravo nju, ono nevjernitvo pogansko - dok likovae nad narodom Bojim i izrugivae se zasunjenog emu l i se je drugomu rugalo nego preobrazbi Kristovoj, i to nezna lice onima koji su znali? Te stoga ono to slijedi gdje se zavrava dotini psalam: Blagoslov Gospodnji dovijeka: neka bude, neka bu de! dostatno pristaje cjelokupnomu narodu Bojem koji pripada ne beskomu Jeruzalemu: bilo u onima koji se skrivahu u Starome zavje tu, prije nego se objavio Novi, bilo u onima, koji se sada, poto je objavljen Novi zavjet, jasno pokazuju kao oni koji pripadaju Kristu. I zaista blagoslov Gospodnji u Davidovu sjemenu nije ono emu se treba nadati za neko vrijeme, poput onoga kakav bijae u Salomo nove dane, nego za vjenost; i u toj se najpouzdanijoj nadi kae: Neka bude, neka bude.
3

laborabunt M.

A ponavljanje te rijei potvrda je ove nade. Dakle, shvaajui to, David kae u drugoj knjizi Kraljevstava, odakle skrenusmo rasprav ljajui o psalmu: I rekao si na korist doma sluge tvojega na dugo vremena. A zatim malo poslije kae: Zaponi sada i blagoslovi dom sluge svojega sve dovijeka i slino, jer tada imadijae roditi sina, od kojega e njegova loza voditi do Krista, po kojem e dom njegov postati vjenim i isto tako domom Bojim. D o m je to Davidov zbog roda Davidova, a isto je tako dom Boji zbog hrama Bojeg od ljudi sagraena, a ne od kamena, gdje e dovijeka prebivati narod s Bo gom i u svojem Bogu, i Bog sa svojim narodom i u svojem narodu; tako da Bog ispunjava narod svoj a narod da se ispuni Bogom svojim, kad e Bog biti sve u svima, on sam nagrada u miru, koji je snaga u ratu. Te stoga kad je Natanovim rijeima reeno: I javit e tebi G o spodin da e mu sagraditi dom - poslije je isto reeno Davidovim rijeima: Jer ti si, Gospodine svemogui Boe Izraela, otkrio sluzi svojem govorei: D o m u tebi sagraditi. A taj dom i mi gradimo dobro ivei, a i Bog isto tako pomaui nam da dobro ivimo, jer ako Gospodin dom ne sagradi, uzalud e se muiti graditelji. A kad doe do posljednje posvete toga doma, onda e se ispuniti ono o emu je Bog preko Natana govorio rekavi: I odredit u mjesto
4 5 6
3 4 5 6

1 4 6 1 4 7 1 4 8

Ps 88, 53. 2 Reg 7, 19. 2 Reg 7, 29.

Ps 89 (88), 53. (Prijevod prema latinskom predloku). 2 Sam 7,19,29. (Prijevod prema latinskom predloku^. 2 Sam 7,11,27. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 127 (126), 1.

548

D E CIV. D E I

17, 12 - 14

O DRAVI BOJOJ

17, 12 - 14

549

seorsum, et non sollicitus erit ultra, et non apponet filius iniquitatis humiliare eum, sicut ab initio a diebus quibus constitui iudices super populum meum Israel .
153

svojem puku Izraelu i posadit u ga i prebivat e zasebice i vie nee biti uznemirivan; i sin opaine vie ga nee ponizivati, kao u poetku, od dana kad sam postavio suce nad pukom svojim Izraelom.
7

Quae vera sit pax

PL 547

13. Hoc tam magnum bonum quisquis in hoc saeculo et in hac terra sperat, insipienter sapit. An quispiam putabit in pace regni Sa lomonis i d esse completum? Pacem quippe illam Scriptura in umbra futuri excellenti praedicatione commendat. Sed huic suspicioni / vigilanter occursum est, cum, posteaquam dictum est: Et non apponet filius iniquitatis humiliare eum, continuo subiunctum est: Sicut ab initio a diebus quibus constitui iudices super populum meum Israel . Iudices namque, priusquam Reges ibi esse coepissent, su per illum populum fuerant constituti, ex quo terram promissionis accepit. E t utique humiliabat eum filius iniquitatis, hoc est hostis alienigena, per intervalla temporum, quibus leguntur paces alternasse cum b e l l i s ; et inveniuntur illic pacis tempora prolixiora quam Salomon habuit, qui quadraginta regnavit annos ; nam sub eo iudice, qui est appellatus Aod, octoginta anni pacis fuerunt . Absit ergo ut Salomonis tempora in hac promissione praedicta esse credantur; multo minus itaque cuiuslibet regis alterius. Non enim quisquam eorum in tanta, quanta ille, pace regnavit; nec umquam omnino gens illa ita regnum tenuit, ut sollicita non fuerit ne hostibus subderetur; quia in tanta mutabilitate rerum humanarum nulli aliquando populo concessa est tanta securitas, ut huic vitae hostiles non formidaret incursus. Locus ergo iste, qui promittitur tam pacatae ac securae habitationis, aeternus est aeternisque debetur in matre Ierusalem libera, ubi erit veraciter populus Israel; hoc enim nomen interpreta tur Videns Deum ; cuius praemii desiderio pia per fidem vita in hac aerumnosa peregrinatione ducenda est.
154 155 156 157 bn 158

13. Tko god se tako veliku dobru nada na ovome svijetu i na ovoj zemlji, taj nemudro mudruje. I zar e netko pomisliti kako je takvo to ispunjeno u miru Salomonove vladavine? Zaista, Pismo pre poruuje taj mir izvrsnim pretkazanjem tek kao sjenu buduega. A l i se pitanju toga ispunjenja prilo oprezno kad je - poto je reeno: I sin opaine vie ga nee ponizivati - odmah i dodano: Kao u poet ku, od dana kada sam postavio suce nad pukom svojim Izraelom.
1

Moe li se istina o obeanu miru pripisati onim vremenima to protjecahu za Salomona.

Naime, prije nego tu poee vladati kraljevi, bijahu postavljeni suci nad tim narodom, od vremena kad primie obeanu zemlju. I zaista njega je ponizivao sin opaine, to jest neprijatelj inorodac a u onim razdobljima o kojima se ita kako se u njima smjenjivahu doba mira s ratovima; i tu se otkrivaju dua razdoblja mira nego to ga imadijae Salomon, koji je vladao etrdeset godina; naime, pod onim sucem koji se zvao Ehud mir je vladao osamdeset godina. Nek je dakle daleko od nas da bismo povjerovali kako je u tome prorotvu pretkazano Salomonovo doba, a jo manje ono bilo kojeg drugog kralja. Naime, ni jedan od njih nije vladao u tolikome miru koliko on, pa ipak taj narod nije nikad tako posjedovao svoje kraljevstvo te se nije morao bojati da ga neprijatelji ne pokore, jer u golemoj promjenjivo sti ljudskih stvari ni jednomu puku nije nikad doputena tolika sigur nost te se ne bi trebali bojati neprijateljskoga napadaja na ovaj ivot. Stoga, to mjesto to je obeano kao mirno i sigurno prebivalite vjeno je i odreeno je vjenima u slobodnoj majci Jeruzalemu, gdje e istinski biti narod Izraelov; jer to ime znai videi Boga; a u elji za tom nagradom treba za ovoga mukotrpnoga hodoaa ivjeti pobonim ivotom po vjeri.
2 3

An David omnium Psalmorum auctor

14. Procurrente igitur per tempora civitate Dei, primo in umbra futuri, in terrena scilicet Ierusalem, regnavit David. Erat autem Da..
v l v i

.
rm

. .

.,

fuerit.

cc 579

" eanticis eruditus, qui harmomam musicam non vulgari voluptate, sed fideli voluntate dilexerit eaque Deo suo, qui verus est Deus, mystica rei magnae figuratione servierit. Diversorum enim sonorum rationabilis moderatusque concentus concordi varietate compactam bene ordinatae civitatis insinuat unitatem. Denique omnis fere prophetia eius in Psalmis est, quos centum quinquaginta liber /
utique M.

14. Dakle, dok je grad Boji prolazio svoju vremensku povijest, David vladae prvo u sjeni buduega, to jest u zemaljskome Jeruzalemu. David je bio mu vian pjesmama, i nije glazbeni sklad ljubio zbog proste naslade, nego vjernikom voljom, pa je time sluio svo jemu Bogu, koji je istiniti Bog, a u obliku otajstvene najave velike stvari. Jer razloan i razmjeran sklad razliitih zvukova izrazuje raz nolikou odmjerenu jedinstvenost dobro ureena grada. I gotovo cjelokupno njegovo prorotvo nalazi se u psalmima, i ono to nazi-

o Davidovoj
J^oTedu i otajstvu psalama.

b n

1 5 3

1 5 4

1 5 5

1 5 6

1 5 7

1 5 8

2 R e g 7, 10-11. 2 R e g 7, 10-11. lude 6, 1; 10, 6; 13, 1. C f . 3 R e g 11, 42. lude 3, 30. C f . H l E R O N I M U S , Hebr. quaest. in Gen. 32, 28, 29: C C 72, 40.

2 Sam 7,10. 2 Sam 7,10. Suci, 3,30. O toj etimologiji vidi O Bojoj dravi, 16,39.

550

D E CIV. D E I

17, 14 - 15

O DRAVI BOJOJ

17,

14 -

15

551

PL 548

continet, quem Psalmorum vocamus. In quibus nonnulli volunt eos solos factos esse a David, qui eius nomine inscripti sunt. Sunt item qui putant non ab eo factos, nisi qui praenotantur: Ipsius David) qui vero habent in titulis: Ipsi David, ab aliis factos personae ipsius fuis se coaptatos. Quae opinio voe evangelica Salvatoris ipsius refutatur, ubi ait, quod ipse David in piritu Christum dixerit esse Domi num s u u m ; quoniam Psalmus centesimus nonus sic incipit: Dixit Dominus Domino meo: Sede a dextris meis, donec ponam inimicos tuos scabellum pedum tuorum . Et certe idem Psalmus non habet in titulo: Ipsius David, sed: Ipsi David, sicut plurimi. M i h i autem credibilius videntur existimare, qui omnes illos centum et quinquaginta Psalmos eius operi tribuunt eumque aliquos praenotasse etiam no minibus aliorum aliquid, quod ad rem pertineat, figurantibus, ceteros autem nullius hominis nomen in titulis habere voluisse, sicut ei varietatis / huius dispositionem, quamvis latebrosam, non tamen inanem Dominus inspiravit. Nec movere debet ad hoc non credendum, quod nonnullorum nomina Prophetarum, qui longe post David regis tempora fuerunt, quibusdam Psalmis in eo libro leguntur inscripta et quae ibi dicuntur velut ab eis dii videntur . Neque enim non potuit propheticus spiritus prophetanti regi David haec etiam futurorum Prophetarum nomina revelare, ut aliquid, quod eorum perso nae conveniret, prophetice cantaretur; sicut rex Iosias exorturus et regnaturus post annos amplius quam trecentos cuidam Prophetae, qui etiam facta eius futura praedixit, cum suo nomine revelatus est .
159 160 161 162

vamo Knjigom psalama, sadrava ih stotinu i pedeset. Pri tome neki tvrde kako Davidu pripadaju samo oni koji nose njegovo ime. Drugi opet misle kako njemu pripadaju samo oni psalmi pred kojima pie: Od samoga Davida; dok oni kojima u naslovu stoji: Samomu D a vidu psalmi su koje drugi napisae a na nain prikladan njegovoj osobi. N u takvo mnijenje pobija sam Spasiteljev glas u evanelju gdje kae kako je sam David rekao u duhu da je Krist njegov Gospodin, jer stotinu i deveti psalam poinje ovako: Ree Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi s desne, dok ne poloim neprijatelje tvoje pod noge tvoje. A taj psalam zaista nema u naslovu: Od samoga Davida, nego Samomu Davidu, kao i veina psalama.
1

ini mi se kako vjerojatnije ocjenjuju oni koji njemu pripisuju svih stotinu i pedeset psalama, te dre kako je on ispred nekih sam stavio imena drugih (koji su predstavljali togod pripadno dotinom predme tu), dok je za ostale ushtio da nemaju u naslovu ime ni jednog ovje ka, onako kako ga je Bog nadahnuo pri rasporedu te raznolikosti, koja koliko god je skrovita, nije i besmislena. Isto tako, nikoga ne treba odvraati od toga da povjeruje u ovo zbog injenice to su iznad nekih psalama u ovoj knjizi ispisane imena onih proroka koji su ivjeli mnogo vremena poslije kralja Davida i to se ini da su ti govorili ono to je tu reeno. Naime, ne bijae nemogue prorokome duhu da kralju Davidu, koji je proricao, otkrije i imena buduih proroka, kako bi se proroanski opjevalo togod primjereno njihovoj osobi; isto tako kao to je, s njegovim imenom najavljen kralj Joija, koji e doi i vladati vie od tri stotine godina kasnije, a preko proroka koji proree i njegova budua djela.
2 3

Quid de praenuntiatione Psalmorum praeludatur.

b o

15. Nunc iam expectari a me video, ut hoc loco libri huius aperiam quid in Psalmis David de Domino lesu Christo vel eius Ecclesia prophetaverit. Ego autem ut hoc non faciam, sicut videtur ipsa exspectatio postulare (quamvis iam in uno fecerim), copia quam inopia magis impedior. Omnia enim ponere vitandae prolixitatis causa prohibeor; vereor autem ne, cum aliqua elegero, multis, qui ea noverunt, videar magis necessaria praeterisse; deinde, quia testimonium, quod profertur, de contextione totius Psalmi debet habere suffragium, ut" certe nihil sit quod ei refragetur, si non omnia suffragantur, ne

15. Vidim kako se sada od mene oekuje da na ovome mjestu svoje knjige razloim ono to je David u psalmima prorekao o Gospo dinu Isusu Kristu ili o njegovoj Crkvi. Meutim, sprijeen sam da uinim tako (kao to se ini da zahtijeva samo oekivanje) - iako sam tako ve postupio s jednim psalmom - i to vie zbog obilja negoli zbog nestaice gradiva. Naime, sprijeen sam unijeti sve kako bih izbjegao preopirnosti; a bojim se opet, ako bih izabrao samo neka mjesta, da se ne bi mnogima koji poznaju ove stvari uinilo kako sam propustio one to su vanije; zatim - budui da dokaz koji se iznosi mora biti potkrijepljen iz osnovice cijeloga psalma, kako bi se doka zalo da nita tomu ne protuslovi, ako ve sve ne potvruje - da se ne

Da li treba u sadraj ovoga djela unijeti sve to se u psal mima pretkazuje o Kristu i Crkvi.

b o

aut M. Cf. Mt 22, 43. Ps 109, 1. Cf. Ps 44; 72; 78; 82. Cf. 3 Reg 13, 1-3.

1 5 9 1 6 0 1 6 1 1 6 2

Mt 22,43; Ps 110 (109), 1. Naime u Septuaginti Ps 137 (138), 145 (146) do 150 pripisuju se Hagaju i Zahariji. 1 Kr 13,2.

D E CIV. D E I

17, 15 - 16,1

O DRAVI BOJOJ

17,

15 -

16,1

553

CC580

more centonum ad rem, quam volumus, tamquam versiculos decerpere videamur, velut de grandi carmine, quod non de re illa, sed de alia longeque diversa reperiatur esse conscriptum. Hoc autem ut i n quocumque Psalmo possit ostendi, / exponendus est totus; quod quanti operis sit et aliorum et nostra volumina, in quibus hoc fecimus, satis indicant. Legat ergo illa, qui voluerit et potuerit; inveniet quot et quanta rex David idemque propheta de Christo et eius Ecclesia prophetaverit, de rege scilicet et civitate quam condidit. 16. 1. Quamlibet enim de quacumque re propriae sint atque manifestae propheticae locutiones, necesse est ut eis etiam tropicae misceantur; quae maxime propter tardiores ingerunt doctoribus laboriosum disputandi exponendique negotium. Quaedam tamen Chri stum et Ecclesiam ipsa prima facie, mox ut dicuntur, ostendunt; etsi ex otio restant exponenda, quae in eis minus intelleguntur; quale il lud est in eodem Psalmorum libro: Eructavit cor meum verbum bo num, dico ego opera mea regi. Lingua mea calamus scribae velociter scribentis. Speciosus forma prae filiis hominum; diffusa est gratia in labiis tuis, propterea benedixit te Deus in aeternum. Accingere gladio tuo circa femur, potentissime. Specie tua et pulchritudine I tua, intende, prospere procede et regna propter veritatem et mansuetudinem et iustitiam, et deducet te mirabiliter dextera tua. Sagittae tuae acutae, potentissime , populi sub te cadent, in corda inimicorum regis. Sedes tua, Deus, in saecula saeculorum, virga directionis virga regni tui. Dilexisti iustitiam et odio habuisti iniquitatem; propterea unxit te Deus, Deus tuus oelo exsultationis tuae prae participibus tuis. Myrra et gutta et casia a vestimentis tuis, a domibus eburneis; ex quibus te delectaverunt filiae regum in honore tuo . Quis non hic Chri stum, quem praedicamus et in quem credimus, quamlibet sit tardus, agnoscat, cum audiat Deum, cuius sedes est in saecula saeculorum, et unctum a Deo, utique sicut unguit Deus, non visibili, sed spiritali atque intellegibili chrismate? Quis enim tam rudis est in hac religione vel tam surdus adversus eius famam longe lateque diffusam, ut Christum a chrismate, hoc est ab unctione appellatum esse non noverit? Agnito autem rege Christo, iam cetera, quae hic tropice dicta sunt, quomodo sit speciosus forma prae filiis hominum, quadam tanto magis amanda atque miranda, quanto minus corporea pulchrituhp hq b r 163

bi inilo kako upamo pojedinane stihove primjerene naem pred metu kao pri sastavljanju 'stokrpa' , kad se posuuju mjesta iz velike pjesme koja nije napisana o tome predmetu, nego o nekom drugom koji je posve razliit. D a bi se to moglo pokazati u svakome psalmu, svaki se mora objasniti u cjelini; a koliko je to golem posao, pokazuju radovi ostalih i moji vlastiti, u kojima smo upravo to inili. Onaj tko ushtjedne i uzmogne neka te knjige proita; otkrit e brojna i vana prorotva Davida kralja i proroka, koja je prorekao o Kristu i njego voj Crkvi, naime o kralju i dravi koju je utemeljio.
1

In prima parte Psalmi 44 Chri stus rex...

PL 549

16. 1. Iako i o bilo kojoj stvari ima izravnih i jasnih prorokih izjava, nuno je to su s njima izmijeane i one prenesene; i upravo takve nameu uenjacima teak posao rasprave i razludbe, a radi onih to su sporijega uma. Pa ipak, neke od njih ve na prvi pogled pokazuju Krista i Crkvu, im su izgovorene, iako stanovite pojedino sti ostaju manje razumljive i trae naknadno ire objanjenje; kao to je i primjer u istoj knjizi psalama: Srce moje izgovori dobru rije, govorim djela svoja kralju. Jezik mi je kao pero hitra pisara. Likom si ljepi od sinova ljudskih; milost je razlivena po usnama tvojim, stoga te je blagoslovio Gospodin dovijeka. Opai bedro svoje maem, monice, u sjajnoi i krasoti svojoj, ustani i kreni uspjeno i vladaj zbog istine, krotkosti i pravednosti, i nek te udesno vodi desnica tvoja. Otre su strelice tvoje protiv srca neprijatelja kraljevih, moni ce, - puci pred tobom padaju. - Prijestolje tvoje, Boe, na vijeke je vjekova, i ezlo pravednosti ezlo je kraljevstva tvojega. Zavolio si pravdu i zamrzio si opainu; stoga te je pomazao Bog, tvoj Bog, uljem radosti ispred drugova tvojih. Smirnom, alojom i kasijom odiu ti haljine, iz domova bjelokosnih; iz kojih te radoste kraljevske keri u tvoju ast. Tko ne bi ovdje, koliko god i bio spora uma, prepo znao Krista, o kojem propovijedamo i u kojega vjerujemo, kad uje o Bogu, kojega je prijestolje na vijeke vjekova, o pomazaniku od Boga, i to pomazanu kako Bog pomazuje, ne vidljivim, nego duhov nim i razumskim pomazanjem? Tko je pak toliko neuk u ovoj vjeri ili pak toliko gluh na njezinu nadugo i nairoko poznatu glasovitost, te ne bi znao kako je Krist nazvan po chrismi, to jest po pomazanju? im je pak spoznao Krista kralja, i postao podanikom njemu koji vlada zbog istine, krotkosti i pravednosti, nek naknadno istrauje sve ostalo to je preneseno reeno: kojim je nainom u liku ljepi od sinova ljudskih, i to ljepotom koju to vie treba ljubiti i diviti joj se
1

0 onim stvarima to su u etrdeset 1 etvrtome psalmu reene, bilo otvoreno bilo preneseno, a tiu se Krista i Crkve.

b p b q b r

gladium tuum M. potentissime M. corde M. Ps 44, 2-10.

Rije je o knjievnoj sastavini zvanoj cento (stokrpa, krpljevina), kakva se u sta rini sastavljala od poznatih klasinih djela. Augustin ovdje misli na 'stokrpu' pisca Proba iz I V stoljea, koji je od stihova i izriaja iz Eneide sastavio spjev o Kristovu ivotu.
1

1 6 3

Ps 45 (44); 1-9. (Prijevod prema latinskom predloku).

554
cc 581

D E civ. D E I

17, 16,1-16,2

O DRAVI BOJOJ

17,

16,1 -

16,2

555

dine, quis gladius eius, quae sagittae, et cetera isto modo non / pro prie, sed tropice posita iam subditus ei, qui regnat propter veritatem et mansuetudinem et iustitiam, inquirat ex otio. 2. Deinde aspiciat eius Ecclesiam tanto viro suo spiritali connubio et divino amore coniunctam, de qua dicitur in his quae sequun16. , . . .
t

to je manje tjelesna, to je ma njegov, to su strelice te ostalo slino, to nije izneseno izravno, nego u prenesenu smislu. 2. Neka zatim razmotri njegovu Crkvu, to je s tako velikim muem sjedinjena u duhovnome braku i boanskoj ljubavi, o kojoj se govori u rijeima to slijede: Zdesna ti stade kraljica u haljini pozlaenoj, s platem arenim. Posluaj, keri, pogledaj i prisloni uho, i zaboravi narod svoj i dom oca svojega, jer kralj je poelio ljepotu tvoju, a on je Gospodin Bog tvoj. Keri tirske poklonit e se njemu s darovima; bogatai puka trait e tvoju naklonost. Sva je slava kraljeve keri nutarnja, ovijena arenom haljinom zlatnih poruba. Djevice e se do vesti kralju nakon nje, pratilje njezine dovest e se tebi. Dovest e ih u veselju i likovanju; uvest e ih u hram kraljev. Mjesto otaca tvojih roeni su ti sinovi; postavit e ih knezovima po cijeloj zemlji. O n i e se sjeati imena tvojega od jednih narataja do drugih. Zbog toga e narodi vjeno ispovijedati ime tvoje, i na vijeke vjekova. Ne mislim kako je itko toliko bezuman da bi povjerovao kako se ovdje hvali i opisuje kakva enica, naime supruga onoga kojemu je reeno: Prije stolje tvoje, Boe, na vijeke je vjekova, i ezlo pravednosti ezlo je kraljevstva tvojega. Zavolio si pravdu i zamrzio si opainu; stoga te je pomazao Bog, tvoj Bog, uljem radosti ispred drugova tvojih. To je zaista Krist, pomazan iznad krana. Oni su naime njegovi drugovi, a iz njihova jedinstva i sloge meu svima pucima nastaje ona kraljica, 0 kojoj se u drugome psalmu kae: Grad kralja velikoga. Sama ona je duhovni Sion, koje ime prevedeno na latinski znai 'motrenje' (speculatio) , jer ona motri veliko dobro buduega vijeka, jer onamo tei cijela njezina nakana. Ona je na isti nain duhovni Jeruzalem, o emu ve dosta rekosmo. A njezin je neprijatelj grad avlov, Babilon, kojemu ime znai zbrka; pa ipak iz toga Babilona meu svima na rodima biva kraljica osloboena novim roenjem, i prelazi od najgo rega kralja najboljemu kralju, to jest od avla prelazi Kristu. Zbog toga se njoj kae: Zaboravi narod svoj i dom oca svojeg. O n i koji su Izraelci samo po puti, a ne po vjeri dio su toga bezbonoga grada; 1 neprijatelji su samoga velikoga kralja i njegove kraljice. Budui da je njima doao i od njih bio ubijen, postao je vie Kristom drugih koje nije vidio u puti. Otuda u proroanstvu jednoga psalma on sam, na kralj, kae: Izbavit e me od bune u mojem puku, postavit e me glavarom narodima. Narod koji ne poznavah sluio mi je; im me uo, poslua m e . Dakle, onaj puk inonarodni koji Krist tjelesno nazoan nije upoznao, ipak je povjerovao u njega kad mu je bio navi jeten, kako bi se o njima s pravom reklo: Cim me uo, poslua me, jer vjera dolazi sluanjem , a taj narod, kaem, dodan istinskim
2 3 4 5 6

... in secunda Ecclesia regma praeriguratur.

PL 550

cc 582

tur: Astitit regina a dextrts tuis in vestitu deaurato, circumamicta varietate. Audi, filia, et vide et inclina aurem tuam, et obliviscere popu lum tuum et domum patris tui; quoniam concupivit rex speciem tuam, quia ipse est Deus tuus. Et adorabunt eum filiae Tyri in muneribus; vultum tuum deprecabuntur divites plebis. Omnis gloria eius filiae regis intrinsecus, in fimbriis aureis circumamicta varietate. Afferuntur regi virgines post eam, proximae eius afferentur tibi. Afferentur in laetitia et exsultatione; adducentur in templum regis. Pro patribus tuis nati sunt tibi filii; constitues eos principes super omnem ter ram. Memores erunt nominis tui in omni generatione et generatione. Propterea populi confitebuntur tibi in aeternum et in saeculum saecu li . N o n opinor quemquam ita desipere, ut hic aliquam mulierculam praedicari credat atque describi; coniugem videlicet illius, cui dictum est: Sedes tua, Deus, in saecula saeculorum; virga directionis virga regni tui. Dilexisti iustitiam et odio habuisti iniquitatem; prop terea unxit te Deus, Deus tuus oleo exsultationis prae participibus tuis; Christum utique prae Christianis. H i sunt enim participes eius, ex quorum in omnibus gentibus unitate atque concordia fit ista regi na, sicut in alio Psalmo de illa dicitur: Civitas regis magni . Ipsa est Sion spiritaliter; quod nomen latine interpretatum Speculatio est ; speculatur enim futuri saeculi magnum bonum, quoniam illuc di/rigitur eius intentio. Ipsa est et Ierusalem eodem modo spiritali ter, unde multa iam d i x i m u s . Eius inimica est civitas diaboli Babylon, quae Confusio interpretatur; ex qua tamen Babylone regina ista i n omnibus gentibus regeneratione liberatur et a pessimo rege ad optimum regem, i d est a diabolo transit ad Christum. Propter quod ei dicitur: Obliviscere populum tuum et domum patris tui. Cuius civitatis impiae portio sunt et Israelitae sola carne, non fide; inimici etiam ipsi magni huius regis eiusque reginae. A d ipsos enim veniens et ab eis Christus occisus magis aliorum factus est, quos non vidit i n carne. Unde per cuiusdam Psalmi prophetiam dicit ipse rex noster: Erues me de contradictionibus populi, constitues me in caput gentium. Populus, quem non / cognovi, servivit mihi; in obauditu auris obaudivit mihi . Populus ergo iste gentium, quem non cognovit Christus praesentia corporali, in quem tamen Christum sibi annuntiatum credidit, ut merito de illo diceretur: In obauditu auris obau divit mihi, quia fides ex auditu est ; iste, inquam, populus additus veris et carne et fide Israelitis civitas est Dei, quae ipsum quoque
b s 164 165 166 167 168 169

D o m i n u s antepon.

M. Ps 45 (44), 10-17. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 48( (47), -2. )' n o tumaenje; dotina hebrejska rije znai ili utvrda i l i suho mjesto 5p (Yl), 43. (Prijevod prema latinskom predloku). Usp. Rim 10,17.
P S 4 8

164 44 _18 165 x AH -x > Ps 4 7 , 3 . V . supra 3 , 1-2.

P s
1 0

4 7

N e t

1 8

1 6 6

556

DECIV. DEI

17, 1 6 , 2 - 1 7

O DRAVI BOJOJ

17,

16,2 -

17

557

secundum carnem peperit Christum, quando in soli illis Israelitis fuit. Inde quippe erat virgo Maria, in qua carnem Christus, ut homo esset, assumpsit. De qua civitate Psalmus alius ait: Mater Sion, dicet homo, et homo natus est in ea, et ipse fundavit eam Altissimus . Quis est iste Altissimus nisi Deus? Ac per hoc Christus Deus, antequam in illa civitate per Mariam fieret homo, ipse in Patriarchis et Prophetis fundavit eam. Cum igitur huic reginae civitati Dei tanto ante dictum sit per prophetiam, quod iam videmus impletum: Pro patribus tuis nati sunt tibi filii, constitues eos principes super omnem terram : ex filiis quippe eius per omnem terram sunt praepositi et patres eius, cum confiteantur ei populi concurrentes ad eam confess i o n e m laudis aeternae in saeculum saeculi: procul dubio quidquid hic tropicis locutionibus suboscure dictum est, quoquo modo intellegatur, debet his rebus manifestissimis convenire.
b t 170 171 bu

Izraelcima i po puti i po vjeri, jest grad Boji, koji je rodio samoga Krista po puti, dok se sastojao samo od Izraelaca. Jer odatle bijae djevica Marija, u kojoj Krist uze na sebe put, kako bi bio ovjekom. O tome gradu drugi psalam kae: Majko Sion, rei e ovjek, a ovjek je i postao u njoj, i Svevinji je sam utemelji. A tko je taj Svevinji ako nije Bog? Prema tome, Krist Bog, prije negoli je po Mariji postao ovjekom u tome gradu, sam je grad utemeljio u praocima i prorocima. Dakle, ovo to sada vidimo ispunjenim bijae mnogo prije preko prorotva reeno ovoj kraljici, gradu Bojem: Mjesto otaca tvojih roeni su ti sinovi; postavit e ih knezovima po cijeloj zemlji - jer zaista od sinova njezinih postavljeni su po cijeloj zemlji njezini nadstojnici i oci, dok je narodi priznaju okupljajui se oko nje i ispovijedajui joj vjenu hvalu na vjeke vjekova - pa bez ikakve dvojbe, to god je ovdje reeno prenesenim nainom i poneto nejasnije, kako god se tumailo, mora biti u skladu s tim najbjelodanijim injenicama.
7

Christus praePsalmfs l09 et

tl

21.

PL 551

cc 583

Sicut etiam in illo Psalmo, ubi sacerdos Christus, quemadmodum ^ic rex, apertissime praedicatur: Dixit Dominus Domino meo: Sede a dextris meis, donec ponam inimicos tuos scabellum pedum tuorum , sedere Christus ad dexteram Patris creditur, non vide tur; eius etiam inimicos poni sub pedibus eius nondum apparet; id agitur, apparebit in fine; etiam hoc nunc creditur, post videbitur. Verum quod sequitur: Virgam virtutis tuae emittet Dominus ex Sion, / et dominare in medio inimicorum tuorum , ita clarum est, ut non solum infideliter et infeliciter, sed etiam impudenter negetur. Et ipsi quippe fatentur inimici ex Sion missam fuisse legem Christi, quod Evangelium nos vocamus, et eam virgam virtutis eius agnoscimus. Dominari vero eum in medio inimicorum suorum idem ipsi, inter quos dominatur, dentibus frendendo et tabescendo et nihl adversus eum valendo testantur. Deinde quod paulo post diei: Iuravit Domi nus, et non paenitebit eum, quibus verbis immutabile futurum esse significat, quod adiun/git: Tu es sacerdos in aeternum secundum or dinem Melchisedech , ex eo quod iam nusquam est sacerdotium et sacrificium secundum ordinem Aaron et ubique offertur sub sacer dote Christo, quod protulit Melchisedech, quando benedixit Abra h a m , quis ambigere permittitur, de quo ista dian tur? A d haec itaque manifesta referuntur, quae paulo obscurius in eodem Psalmo
17.
172 b v 173 174 175
b t

17. Kao i u onome psalmu gdje je Krist proglaen sveenikom tako je i u ovome proglaen kraljem, i to najjasnijim rijeima: Ree Gospodin Gospodinu mojemu: sjedi mi s desne, dok ne poloim neA

onim stvarima

stotinu

\Sw^
t o

tome tiu Kristova sveenitva

t e 0 o n o m e s e
u

-n

prijatelje tvoje pod noge tvoje; vjeruje se da Krist sjedi s desne Boga Oca, ali se ne vidi; jo se ne vidi da su neprijatelji njegovi poloeni
, . .
J

pod njegovim nogama; ah to se vec zbiva, a vidjet ce se na koncu; te se tako i to sada vjeruje, a poslije e se vidjeti. Sto se pak tie onoga koje slijedi: ezlo moi tvoje poslat e Gospodin sa Siona, i vladaj posred neprijatelja svojih, to je tako jasno te bi to nijekati bilo ne samo nevjerno i nesretno nego i besramno. Jer ak i sami neprijatelji priznaju kako je sa Siona poslan zakon Kristov, koji nazivamo evan eljem, i priznajemo ga kao ezlo njegove moi. A to se pak tie njegove vladavine posred neprijatelja njegovih, o tome svjedoe sami oni meu kojima vlada, krguui zubima i venui, ne uzmogavi nita protiv njega. Zatim, malo poslije kae: Zakle se Gospodin i nee se pokajati, a tim rijeima oznauje nepromjenjiv znaaj onoga to do daje: Ti si sveenik dovijeka po redu Melkisedekovu! Budui da sada vie nema nigdje sveenstva i rtve po redu Aronovu, i svugdje se rtvuje pod sveenikom Kristom, kako je predoznaio Melkisedek kad je blagoslovio Abrahama, tko bi sebi mogao dopustiti dvojbu oko toga o kome je to reeno? Tako one stvari koje su neto neja2 3

dvadeset i prvome psalmu tie njegove muke.

1

b u

factus M. cum confessione M.

Dei antepon. M.

Ps p Ps 173 po m
s 1 7 2

1 7 0

86, 5. 44^ Y7 109, 1. ino 9

TOQ A
l u y

Ps 87 (86), 5. (Prijevod prema latinskom predloku). Rije je o psalmima 110 i 22 u hebrejskoj Bibliji te u njezinim prijevodima.

174

p!
s

( )>

109

^ > Cf. G e n 14, 18-19.

Ps 110 (109), 4; Post 14,18, sa spominjanjem kruha i vina, koje je ponudio Abrahamu. Ciprijan i ostali shvatili su to kao pralik euharistijske rtve.

558

D E CIV. D E I

17, 17 - 18,1

O DRAVI BOJOJ

17,

17 -

18,1

559

posita sunt, quando recte intelleguntur; quod in nostris iam popularibus sermonibus fecimus. Sic et in illo, ubi humilitatem passionis suae per prophetiam Christus eloquitur dicens: Foderunt manus meas et pedes, dinumeraverunt omnia ossa mea; ipsi vero consideraverunt et conspexerunt me . Quibus utique verbis in cruce corpus significavit extentum manibus pedibusque confixis et clavorum transverberatione confossis, eoque modo se spectaculum considerantibus et conspicientibus praebuisse. Addens etiam: Diviserunt sibi vestimenta mea et super vestimentum meum miserunt sortem , quae prophetia quemadmodum impleta sit evangelica narratur histo ria , tune profeeto et alia recte intelleguntur, quae ibi minus aperte dicta sunt, cum congruunt his, quae tanta manifestatione claruerunt; praesertim quia et illa, quae non transacta credimus, sed praesentia contuemur, sicut in eodem Psalmo leguntur tanto ante praedicta, ita nunc exhibita iam toto orbe cernuntur. Ibi enim paulo post dicitur: Commemorabuntur et convertentur ad Dominum universi fines ter rae et adorabunt in conspeetu eius universae patriae gentium; quoniam Domini est regnum, et ipse dominabitur gentium .
176 177 178 179

snije iznesene u istome psalmu, kad se pravo shvate, povezuju se s ovima to su bjelodane, to sam i sam ve uinio u svojim propovije dima puku .
4

Tako i u onome psalmu gdje preko prorotva Krist opisuje poniznost svoje muke govorei: Probodoe mi ruke i noge, prebrojie sve kosti moje, a oni su zurili u me i gledah me : tima je rijeima dakako oznaio tijelo raspeto na kriu, ruku i nogu pribijenih i probijenih avlima, te prizor koji je time pruio onima to su zurili i gledali. Dodavi takoer: Razdijelie meu sobom haljine moje i bacie kocku za moju odjeu, a kako je to prorotvo ispunjeno, iznosi evan eoska povijest ; i tako se zaista pravo razumijevaju i ostala mjesta to su manje jasno iznesena, kad se usklade s tima to su izraena s velikom jasnoom; osobito zbog ostalih injenica, ne onih prolih u koje vjerujemo, nego onih sadanjih koje promatramo, kao to su dogaaji u tom istom psalmu koji su tako davno proreeni, a sada se oituju diljem cijeloga svijeta. T u se naime malo poslije kae: Sjetit e i vratit e se Gospodinu svi krajevi zemlje, i sve obitelji naroda pred njim e nice pasti, jer kraljevstvo je Gospodinovo, i on e vladati pucima.
5 6 7

Resurrectio Christi praefiguratur in Psalmis 3 et 40... PL552

CC 584

18. 1. De resurrectione quoque eius nequaquam Psalmorum oracula tacuerunt. N a m quid est aliud quod in Psalmo tertio ex persona eius canitur: Ego dormivi et somnum cepi; exsurrexi, quoniam Domi nus suscipiet me ? An forte quisquam ita desipit, ut credat velut aliquid magnum nobis indicare voluisse Prophetam, quod dormierit et exsur/rexerit, nisi somnus iste mors esset et evigilatio resurrectio, quam de Christo sic oportuit prophetari? Nam et in quadragesimo multo manifestius i d ostenditur, ubi ex persona eiusdem Mediatoris more solito tamquam praeterita narrantur, quae futura prophetabantur; quoniam, quae ventura erant, iam in praede/stinatione et praescientia Dei velut facta erant, quia certa erant. Inimici, inquit, mei dixerunt mala mihi: Quando morietur et peribit nomen eius? Et si ingrediebatur ut videret, vana locutum est cor eius, congregavit iniquitatem ipsi . Egrediebatur foras et loquebatur simul in unum. Adversus me susurrabant omnes inimici mei, adversus me cogitabant mala mihi. Verbum iniquum disposuerunt adversus me: Numquid qui dormit non addiciet ut resurgat? H i c certe ita posita sunt verba haec, ut nihil aliud dixisse intellegatur, quam si diceret: Numquid qui moritur, non adiciet ut revivescat? Superiora quippe demon strant mortem ipsius cogitasse et disposuisse inimicos eius, et hoc actum esse per eum, qui ingrediebatur ut videret, et egrediebatur ut proderet. C u i autem hic non occurrat ex discipulo eius factus traditor Iudas? Quia ergo facturi erant quod moliebantur, id est oceisuri erant eum, ostendens illos vana malitia frustra oceisuros resurrectu180 bz 181
b z

18. 1. A prorotva psalama ne preutjee nipoto ni njegovo us krsnue. Jer to l i je drugo ono to se u njegovu liku pjeva u treem psalmu: Zaspao sam i usnuo; ustadoh, jer e me Gospodin primiti ? Ili bi moda tkogod bio tako bezuman pa povjerovao, kako nam pro rok htjede dojaviti kao neto veliko, da je zaspao i probudio se, ako taj san ne bi bio smrt, a buenje uskrsnue, koje je tako trebalo proreci o Kristu?
2

0 psalmima treem, etrdese tom, petnaestom 1 ezdeset i sedmom, u kojima je proro tvo o smrti i uskrsnuu Gospodinovu.
1

Naime i u etrdesetome psalmu to se pokazuje mnogo jasnije, gdje se u osobi istoga Posrednika uobiajenim nainom iznose kao proli oni dogaaji koji se prorekoe kao budui; jer dogaaji koji su se imali zbiti u predodreenju i predznanju Bojem ve se bijahu izvrni. O n kae: Neprijatelji moji zla mi rekoe: ' K a d e umrijeti i kad e mu imena nestati?' I ako tkogod doe vidjeti me, srce mu je govorilo ispraznosti, a pakost mu se u srcu gomilala. Izlazili su van i govorili kao jedan ovjek. Protiv mene su aptah svi moji neprijatelji, i smi ljahu opainu protiv mene. Izmislie opaku rije protiv mene: 'Zar nee onaj tko spava ponovo ustati?' T u su te rijei zaista tako izne sene te ih moemo shvatiti kao da htjede rei: 'Zar nee onaj tko umre ponovo oivjeti?' Gornje rijei doista pokazuju kako su njegovi neprijatelji smiljali i spremah njegovu smrt, to je izvedeno preko onoga koji je doao da ga vidi, a izaao kako bi ga izdao. Tko se tu
3

sibi M.
Ps21, 17-18. Ps21, 19.

Rije je o Psalmu 110, o kojemu Augustin podrobnije izlae u svojoj uskrnjoj propovijedi upuenoj puku (Sermo ad plebem). Ps 22 (21), 16. Ps 22 (21), 18, navedeno u Mt 27, 35 i Iv 19,24. Ps 22 (21), 28-29. (Prijevod veinom prema latinskom predloku).
5 6 7 1 2 3

176 177

U hebrejskoj Bibliji i prijevodima to su psalmi 3,41,16 i 68. Ps 3,5. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 41 (40), 5-8. (Prijevod prema latinskom predloku).

560

DECIV. DEI

17,

18,1-18,2

O DRAVI BOJOJ

17,

18,1-18,2

561

rum sic adiecit hunc versum, velut diceret: Quid agitis vani? quod vestrum scelus est , meus somnus erit. Numquid qui dormit non adiciet ut resurgat? Et tamen eos tam magnum nefas non impune facturos consequentibus indicat versibus dicens: Etenim homo pacis
ca

meae, in quem speravi, qui edebat panes meos, ampliavit super me calcaneum, hoc est conculcavit me. Tu autem, inquit, Domine, miserere mei et resuscita me, et reddam illis . Quis hoc iam neget, qui
182

CC 585 PL553

Iudaeos post passionem resurrectionemque Christi de sedibus suis bellica strage et excidio funditus eradicatos videt? Occisus enim ab eis resurrexit et reddidit eis interim temporariam disciplinam, excepto quod non correctis servat, quando vivos et mortuos iudicabit. N a m Dominus ipse Iesus istum ipsum traditorem suum per panem porrectum ostendens Apostolis hunc etiam versum Psalmi huius commemoravit et in se dixit impletum: Qui edebat panes meos, am pliavit super me calcaneum . Quod autem ait: In quem speravi, non congruit capiti, sed corpori. Neque enim nesciebat eum ipse Salvator, de quo ante iam dixerat: Unus ex vobis me tradet et : Unus ex vobis diabolus est . Sed solet in se membrorum suorum transferre personam et sibi / tribuere quod esset illorum, quia caput et corpus unus est Christus; unde illud est in Evangelio: Esurivi, et dedistis mihi manducare , quod expo/nens ait: Quando uni ex minimis meis fecistis, mihi fecistis . Se itaque dixit sperasse, quod tune speraverant de luda discipuli eius, quando est connumeratus Apostolis.
183

ne bi sjetio Jude, koji od uenika njegova postade izdajnikom?! D a kle, budui da e oni uiniti ono to smiljahu (to jest imali su ga ubiti) pokazujui kako e oni uzalud u ispraznoj zloi ubiti onoga to e uskrsnuti, dodaje ovaj stih kao da kae: 'to inite, vi ispraznici? Ono to je va zloin, bit e moj san': Nee l i onaj tko spava po novno ustati? Pa ipak pokazuje kako ti nee nekanjeno poiniti takav golem zloin, govorei slijedeim stihovima: Pa i ovjek mira mojega, u kojega se uzdah, koji blagovae moj kruh, podie petu na mene, to jest pogazi me. I kae dalje: Ti pak, Gospodine, smiluj se meni i podigni me, da im uzvratim. A tko bi to zanijekao sada kad vidi kako, nakon muke i uskrsnua Kristova, ratnim klanjem i razaranjem idovi su potpuno iskorijenjeni iz svojih stanita? Jer je onaj kojega umorie uskrsnuo i uzvratio im za sada vremenitom ka znom, izuzev naime kaznu to eka one koji se ne popravie, kad on bude sudio ivima i mrtvima.
4

cb

184

185;

186

Jer sam Gospodin Isus, pokazujui apostolima toga istog izdajnika pruivi kruh, podsjetio je na taj stih psalma i ree kako je u njemu ispunjeno: Koji blagovae moj kruh, podie petu na mene. A to pak kaza: u kojega se uzdah, ne tie se njegove glave, nego tijela. Jer Spasitelj je znao za onoga o kojem je ve ranije rekao: Jedan od vas e me izdati, i Jedan od vas je davao. N u on obiava na sebe prenositi znaajke svojih udova i sebi pripisivati ono to je njihovo, jer jedan je Krist glava i tijelo; otuda i ono u evanelju: Bijah gla dan, i dadoste mi jesti to objanjavajui ree: Kad ste to uinili jednomu od mojih najmanjih, meni ste uinili. I tako ree kako se i on uzdao u ono u to se gledom na Judu pouzdae njegovi uenici, kad je ovaj ubrojen meu apostole.
5 6 7

... mors quae redemit in Psalmis 15 et 67.

18. 2. Iudaei autem Christum, quem sperant, moriturum esse non sperant . Ideo quem Lex et Prophetae annuntiaverunt, nostrum es se non putant, sed nescio quem suum, quem sibi alienum a mortis passione confingunt. Ideo mirabili vanitate atque caecitate verba, quae posuimus, non mortem et resurrectionem, sed somnum et evigilationem significasse contendunt. Sed elamat eis etiam Psalmus quintus decimus: Propter hoc iucundatum est cor meum et exsultavit
187

2. Doim idovi, ne oekuju da e umrijeti onaj Krist kojemu se nadaju. Stoga oni ne misle da je na Krist onaj kojega najavie Zakon i proroci, nego nekakav drugi njihov o kojemu zamiljaju kako je izuzet od muke smrti. Otuda u zaudnoj ispraznosti i sljepoi tvrde kako rijei koje navedosmo ne znae smrt i uskrsnue, nego san i buenje. A l i njima dovikuje i petnaesti psalam: Stog se razveseli srce moje i zaklikta jezik moj, i jo e put moja otpoinuti u nadi; jer nee osta viti duu moju u paklu, i nee dati da svetac tvoj ugleda raspadnue. Tko bi rekao da je p i i t njegova otpoinula u nadi, da dua njegova nee ostati u paklu, nego e brzo oivjeti vrativi se puti,
8

lingua mea, insuper et caro mea requiescet in spe; quoniam non derelinques animam meam in inferno, nec dabis sanctum tuum videre 188 corruptionem . Quis in ea spe diceret requievisse carnem suam, ut

non derelieta anima sua in inferno, sed cito ad eam redeunte revivic a

c b

erit M. Unus... et] om. M. Ps 40, 10-11. Io 13, 18-26. Io 6,71; 13,21. 27; Lc 22, 3. Mt 25, 35. Mt 25, 40. Cf. I o l 2 , 34. Ps 15, 9-10.

1 8 2

1 8 3 1 8 4

1 8 5

1 8 6 1 8 7 1 8 8

Ps 41 (40), 9. Iv 13 (12), 18.16. /v 6,70. Mt 25,35,40. Ps 16 (15), 9.

562

D E CIV. D E I

17, 18,2 - 19

O DRAVI BOJOJ

17,

18,2 -

19

563

sceret, ne corrumperetur, sicut cadavera corrumpi solent, nisi qui die tertio resurrexit? Quod utique dicere non possunt de propheta et rege David. Clamat et sexagesimus septimus : Deus noster Deus salvos faciendi, et Domini exitus mortis . Quid apertius diceretur? Deus enim salvos faciendi Dominus est Iesus, quod interpretatur Salvator sive Salutaris . Nam ratio nominis huius haec reddita est, quando priusquam ex virgine nasceretur dictum est: Pariet fi lium, et vocabis nomen eius Iesum. Ipse enim salvum faciet populum suum a peccatis eorum . In quorum peccatorum remissionem quoniam sanguis eius effusus est, non utique oportuit eum de hac vita exitus alios habere quam mortis. Ideo cum dictum esset: Deus noster, Deus salvos faciendi, continuo subiunctum est: Et Domini exitus mor tis, ut ostenderetur moriendo salvos esse facturus. Sed mirando dic tum est: Et Domini, tamquam diceretur: Tali est vita mortalium, ut nec ipse Dominus aliter ab illa exiret, nisi per mortem.
00 189 190 191

kako se ova ne bi raspala kao to se trupla obiavaju raspadati, osim onoga to je uskrsnuo treega dana? Sto naravno ne mogu rei o proroku i kralju Davidu. A klie i ezdeset i sedmi psalam: Bog na je Bog spaavanja, i Gospodinu pripadaju izlazi smrti . to bi govorilo jasnije? Jer Bog spaavanja je Gospodin Isus, i njegovo ime znai 'spasitelj' ili 'spaa vajui'. Naime razlog tome imenu naveden je kad se ono reklo prije nego je roen od djevice: Rodit e sina, i nadjeni mu ime Isus, jer e on spasiti svoj narod od grijeha njegovih. A budui da je krv njegova prolivena radi oprosta tih grijeha, on zaista nije imao drugoga izlaza iz ovoga ivota osim izlaza smrti. Stoga kad je reeno: Bog na je Bog spaavanja, odmah je dodano: I Gospodinu pripadaju izlazi smrti, da se pokae kako e ih umiranjem spasiti. A l i u ue nju je reeno: I Gospodinu pripadaju, kao da bi se reklo: 'Takav je ivot smrtnika da ni sam Gospodin nije iz njega mogao izai druk ije nego kroza smrt.'
9 10

Iudaei reprobi in Psalmo 68 praefigurantur. CC 586

PL 554

19. Sed ut Iudaei tam manifestis huius prophetiae testimoniis etiam rebus ad effectum tam clarum certumque perductis / omnino non cedant, profecto in eis illud impletur, quod in eo Psalmo, qui hunc sequitur, scriptum est. Cum enim et illic ex persona Christi, quae ad eius passionem pertinent, prophetice dicerentur, commemoratum est, quod i n Evangelio patuit: Dederunt in escam meam felet in siti mea potum mihi dederunt acetum Et velut post tale convivium epulasque sibi huiuscemodi exhibitas mox intulit: Fiat mensa eorum coram ipsis in muscipulam et in retributionem et in scandalum; obscurentur oculi eorum ne videant, et I dorsum eorum semper incurva , et cetera, quae non optando sunt dicta, sed optandi spe cie prophetando praedicta. Quid ergo mirum, si haec manifesta non vident, quorum oculi sunt obscurati, ne videant? Quid mirum, si caelestia non suspiciunt, qui ut in terrena sint proni, dorsum eorum semper incurvum est? His enim verbis translatis a corpore vitia intelleguntur animorum. Ista de Psalmis, hoc est de prophetia regis David, satis dicta sint, ut aliquis modus sit. Ignoscant autem qui haec legunt et cuncta illa noverunt, et de his, quae fortasse firmiora me praetermisisse vel intellegunt vel existimant, non querantur.
192 193 cd

19. A l i , budui da idovi ni za dlaku ne poputaju pred tako bjelodanim svjedoanstvima toga prorotva, ak iako su ga susljedni dogaaji tako jasno i sigurno potkrijepili, zaista se u njihovu sluaju ispunjavaju rijei psalma to slijedi iza ovoga. Jer i tu, kad su u K r i stovoj osobi izreene proroanski one stvari koje pripadaju njegovoj muci, spomenuto je ono to se otkriva u evanelju: U jelo mi ui umijeae, u mojoj me ei octom napojie. A zatim, kao nakon takve gozbe i poto je posluen takvim jestvinama, odmah dodade: Nek im stol pred njima bude zamka te odmazda i sablazan; nek im se oi pomrae da ne vide i nek im se lea zauvijek poviju itd., to sve nije reeno kao elja, nego je proroki pretkazano u obliku elje. Koje l i je onda udo ako te bjelodanosti ne vide oni kojima su oi pomraene, kako ne bi vidjeli? Koje je onda udo ako nebesnine ne zamjeuju oni to su sagnuti iznad zemnina, jer su im lea zauvijek povijena? U tim rijeima preuzetim od tijela podrazumijevaju se ne dostaci dua.
2 3

O ezdeset i osmome psalmu, u kojem se iznosi tvrdokorna nevjernost idova.

1

A l i neka to reeno bude dosta o psalmima, naime o prorotvu kralja Davida, kako bi u raspri bilo mjere. Oni pak koji ovo itaju a sve to znaju, neka mi oproste, i neka se ne ale ako uviaju ili pretpostav ljaju kako sam mimoiao dokaze koji su moda jai.

0 0

4x1

psalmus add. M. significantur M. Ps 68 (67), 20. (Prijevod prema latinskom predloku). Zavrne rijei u izvorniku glase exitus mortis, to doslovno znai izlazi smrti, to dalje moe znaiti ili izlaz od smrti i l i izlaz u smrt, a ini se da Augustin uzima u obzir oba znaenja. Mt 1,21. To jest: Jesus je grki oblik hebrejskog imena Yeshua, koje navodno znai 'Jahve je spasenje'.
10 1 2 3 9

1 8 9

1 9 0

1 9 1

1 9 2

1 9 3

Ps 67, 21. C f . H T E R O N T M U S , Lib. M t 1, 21. Ps 68, 22. Ps 68, 23-24.

interpr. hebr. nom.:

C C 72,

136.

Ps 69 u hebrejskoj Bibliji. Ps 69 (68}, 22; Mt 27,34.48. Ps 69 (68), 23,24. (Prijevod prema latinskom predloku).

564

DE

civ.

DEI

17, 20,1

O DRAVI BOJOJ

17,

20,1

565

Quae praenuntientur
Christi inimici vocantur in Sapientia et Ecclesiastico.

a Salomone deinceps [20-24]

Prorotvo od Salomona do posljednjeg proroka [20-24] 20. 1. David je dakle vladao u zemaljskom Jeruzalemu, kao sin nebeskog Jeruzalema, uveliko hvaljen prema boanskom svjedoan stvu, jer su i grijesi njegovi prevladani tako velikom pobonou - u najspasonosnijoj poniznosti pokajanja - te se doista nalazi medu onima o kojima sam kae: Blaeni oni kojima su opaine oprotene i kojima su grijesi pokriveni. Nakon njega vladae cjelokupnim tim narodom njegov sin Salomon, koji, kao to je ve prije reeno, poe vladati za oeva ivota. T i dobri poeci loe su zavrili. Jer blagosta nje, koje slabi due mudraca, ovomu je vie naudilo nego to mu je koristila sama mudrost, iako je ona kako sada, a bit e i ubudue, i tada bila nadugo i nairoko hvaljena. I o njemu se zna da je proroko vao u svojim knjigama, od kojih tri postadoe kanonske: Izreke, Pro povjednik i Pjesma nad pjesmama. Druge dvije, od kojih je jedna Mudrost, a druga se naziva Crkvenica, zbog stanovite slinosti izria ja, po obiaju se pripisuju Salomonu; doim oni ueniji uope ih ne pridaju njemu; ali te je knjige Crkva, osobito zapadna, ve odavnine proglasila punovanim.
1 2

CC 587

PL 555

20. 1. Regnavit ergo David in terrena Ierusalem, filius caelestis Ierusalem, divino multum testimonio praedicatus, quia et delicta eius tanta pietate superata sunt per saluberrimam paenitendi humilitatem, ut prorsus inter eos sit, de quibus ipse ait: Beati quorum remissae sunt iniquitates et quorum tecta sunt peccata . Post hunc regnavit eidem populo universo Salomon filius eius, qui, ut supra dictum est , patre suo v i v o coepit regnare. Hic bonis initiis malos exitus habuit. Quippe secundae res, quae sapientium animos fatigant, magis huic obfuerunt, quam profuit ipsa sapientia, etiam nunc et deinceps memorabilis, et tune longe lateque laudata . Prophetasse etiam ipse reperitur in suis libris, qui tres recepti sunt in auctoritatem canonicam: Proverbia, Ecclesiastes et Canticum canticorum. A l i i vero duo, quorum unus Sapientia, alter Ecclesiasticus dicitur, propter eloquii nonnullam similitudinem, ut Salo/monis dicantur, obtinuit consuetudo; non autem esse ipsius non dubitant doctiores; eos tamen in auctoritatem maxime oceidentalis antiquitus recepit Ecclesia. Quorum in uno, qui appellatur Sapientia Salomonis, passio Christi apertissime prophetatur. Impii quippe interfeetores eius commemorantur dicentes: Circumveniamus iustum quia insuavis est nobis et contrarius est operibus nostris et improperat nobis peccata legis et infamat in nos peccata disciplinae nostrae. Promittit scientiam Dei se habere et filium Dei se nominat. Factus est nobis in traduetionem cogitationum nostrarum. Gravis est nobis etiam ad videndum, quoniam dissimilis est aliis vita illius et immutatae viae eius. Tamquam nugaces aestimati sumus ab illo, et abstinet se a viis nostris quasi ab immunditiis; praefert novissima iustorum et gloriatur pa trem Deum se habere. Videamus ergo si sermones illius veri sunt, I et temptemus quae eventura sunt illi, et sciemus quae erunt novissima illius. Si enim est iustus filius Dei, suscipiet illum et liberabit eum de manibus contrariorum. Contumelia et tormento interrogemus il lum, ut sciamus reverentiam illius et probemus patientiam eius . Morte turpissima condemnemus illum; erit enim ei respeetus ex sermonibus illius. Haec cogitaverunt et erraverunt; excaecavit enim illos malitia ipsorum . In Ecclesiastico autem fides gentium futura praedicitur isto modo: Miserere nostri, dominator Deus omnium, et immitte timorem tuum super omnes gentes; extolle manum tuam super gentes alienas et videant potentiam tuam. Sicut coram illis sanetificatus es in nobis, ita coram nobis magnificeris in illis, et agnoscant te secundum quod et nos agnovimus te, quia non est Deus praeter te,
194 195 ce 196 d c% ch 197

O Davidovoj vladavini i zaslugama, te o njegovu sinu Salomonu, i o prorotvima koja se tiu Krista, a nalaze se ili u knjigama koje se povezuju s njegovim spisima ili pak u djelima koja su nedvojbeno njegova.

U jednoj od tih knjiga, koja se naziva Mudrost Salomonova, nalazi se najbjelodanije prorotvo o muci Kristovoj. Jer zaista su bezbone ubojice njegove oni koji se spominju kako govore: 'Postavimo za sjedu pravedniku, jer nam smeta, i protivi se naem ponaanju, pred bacuje nam prijestupe protiv Zakona i spoitava kako izdadosmo od goj svoj. O n se hvasta posjedom spoznaje o Bogu, i naziva se sinom Gospodnjim. O n je ukor utjelovljeni naim mislima, sama njegova pojava titi nau duu. ivot njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponaanje nastrano. Smatra nas patvorinom i uklanja se od putova naih kao od neisti. O n svretak pravednika proglaava sretnim, i hvali se da mu je Bog otac. Pogledajmo jesu l i istinite rijei njegove, istraimo kakav e biti njegov svretak. Jer ako je pravednik Boji sin, O n e se za nj zauzeti, i izbavit e ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskuajmo porugom i mukom, da istraimo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer e mu, kako veli, doi izbavljenje.' Tako oni misle, ali se varaju, jer ih zloa njihova zasljepljuje.
3

c h

^ vivente M. ventura M. manu M. ipsius M.

rf

Doim u Crkvenici budua vjera naroda pretkazuje se ovako: Smiluj nam se, Gospodaru, Boe svega svijeta, i pogledaj na nas, i promi strahom svojim sve narode! Podigni ruku protiv naroda tuinskih, da spoznaju tvoju mo. Kako si se u oima njihovim pokazao nama sve tim, tako se sada u oima naim pokai velik prema njima. D a po znaju kao to znamo i mi da nema Boga osim tebe, Gospode. To
4

1 9 4

1 9 5

1 9 6

1 9 7

Ps 31, 1. V . supra 17, 8, 3. C f . SALLUSTIUS, De con. Sap 2, 12-21.

1 2

Catil,

11.

3 4

Ps 32 (31), 1. (Prijevod prema latinskom predloku). 1 Kr 1,2. V i d i VIII poglavlje. Mudr 2,12-21. Sir (ili Crkvenica) 36,1-5.

566
198

DECIV. DEI

17,

20,1

-20,2

O DRAVI BOJOJ

17,

20,1 -

20,2

567

Domine . Hane optandi et precandi specie prophetiam per Iesum Christum videmus impletam. Sed adversus contradictores non tanta firmitate proferuntur, quae scripta non sunt in canone Iudaeorum.
Christus et Ecclesia praenuntianturin scriptis Salom o n i s

prorotvo, u obliku elje i molitve, vidimo ispunjeno u Isusu Kristu. Meutim, spisi koji nisu u idovskome kanonu nemaju toliku teinu protiv naih prigovaratelja. 2. N u , u onim trima knjigama koje su prihvaene kao Salomonove i idovi ih priznaju kao kanonske, potrebna je veoma naporna raspra va, da se dokae kako se ono to je takvo u njima otkriveno tie Krista i njegove Crkve, te ako se togod od toga sada poduzme, ras tegnut emo svoju raspravu vie nego je potrebno. Pa ipak ono to itamo u Izrekama, kako govore bezboni ljudi: Skrijmo mua pra vedna nepravedno u zemlju, progutajmo ga ivoga kao carstvo smrti, i izbriimo njegov spomen sa zemlje, naplijenimo se njegova drago cjena posjeda - nije tako nejasno te se - i bez naporna tumaenja - ne bi moglo shvatiti kao ono to se tie Krista i njegova posjeda, Crkve. Jer takvo neto pokazuje i sam Gospodin Isus u evaneoskoj prispodobi, to rekoe opaki vinogradari: Ovo je batinik! Hajde! Ubijmo ga, pa e nam pripasti njegova batina.
6

20. 2. In tribus vero illis, quos Salomonis esse constat et Iudaei canonicos habent, ut ostendatur ad Christum et Ecclesiam pertinere , . . . . . .

cc 588

PL556

quod in eis eiusmodi reperitur, operosa disputatio necessaria est, quae nos ultra quam oportet, si nunc adhibetur, extendit. Tamen quod in Proverbiis legitur, viros impios dicere: Abscondamus in terra virum iustum iniuste, absorbeamus vero eum tamquam infernus vi ventem et auferamus eius memoriam de terra, possessionem eius pretiosam apprehendamus , non ita obscurum est, ut de Christo et possessione eius / Ecclesia sine laboriosa expositione non possit intelle gi. Tale quippe aliquid etiam Dominus ipse Iesus per evangelicam parabolam ostendit dixisse malos colonos: Hic est heres, venite, oceidamus eum, et nostra erit hereditas . Itemque illud in eodem libro, quod iam ante perstrinximus, cum ageremus de sterili, quae peperit septem , nonnisi de Christo et Ecclesia, mox ut fuerit pronuntiatum, consuevit intellegi ab eis, qui Christum sapientiam Dei esse noverunt: Sapientia aedificavit sibi domum et suffulsit columnas sep tem; immolavit suas victimas, miscuit in eratere vinum suum etparavit mensam suam. Misit servos suos convocans cum excellenti praedicatione ad eraterem dicens: Quis est insipiens? Divertat ad me. Et inopibus sensu dixit: Venite, manducate de meis panibus et bibite vi num quod miscui vobis . H i c certe agnoscimus Dei sapientiam, hoc est Verbum Patri coaeternum, in utero virginali domum sibi aedificasse corpus humanum et huic, tamquam capiti membra, Ecclesiam subiunxisse, martyrum victimas immolasse, mensam in vino et pani bus praeparasse, ubi apparet etiam sacerdotium secundum ordinem Melchisedech, insipientes et inopes sensu vocasse, quia, sicut dicit Apostolus, infirma huius mundi elegit, ut confunderet fortia . Quibus tamen infirmis quod sequitur dicit: Derelinquite insipientiam, ut vivatis, et quaerite prudentiam, ut habealtis vitam . Participem au tem fieri mensae illius, ipsum est incipere habere vitam. N a m et in alio libro, qui vocatur Ecclesiastes, ubi ait: Non est bonum homini, nisi quod manducabit et bibet , quid credibilius dicere intellegitur, quam quod ad participationem mensae huius pertinet, quam sacer dos ipse Mediator Testamenti N o v i exhibet secundum ordinem Melchisedech de corpore et sanguine suo? Id enim sacrificium successit omnibus illis sacrificiis Veteris Testamenti, quae immolabantur in umbra futuri; propter quod etiam voem illam in Psalmo tricesimo et nono eiusdem Mediatoris per prophetiam loquentis agno scimus: Sacrificium et oblationem noluisti, corpus autem perfecisti mihi q u i a pro illis omnibus sacrificiis et oblationibus corpus eius
199 200 201 202 203 204 205 2 0 6 2 0 7

Drugi je primjer u istoj knjizi, koji smo ve prije tumaili, kad smo se bavili nerotkinjom koja bijae rodila sedmero, to su oni koji znaju da je Krist mudrost Boja shvatili kako se tie Krista i Crkve im ovo bijae izreeno: Mudrost je sazidala sebi kuu i poduprla je na sedam stupova. Poklala je svoje klanice, pomijeala svoje vino i postavila svoj stol. Poslala je svoje djevojke da objave svrh gradskih visina: 'Tko je neiskusan, neka se svrati ovamo!' A nerazumnima govori: 'Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomijeala.' Tu zaista prepoznajemo Boju mudrost, to jest Rije suvjenu Ocu, to je u utrobi djevianskoj sebi izgradila dom, tijelo ljudsko, te njemu - kao glavi udove - pripojila Crkvu; da je prinijela rtve mue nika, postavila stol s vinom i kruhom, gdje se javlja i sveenitvo po redu Melkisedekovu, a pozvala je neiskusne i one liene razboritosti, jer kao to kae apostol: Izabra ono to je slabo u ovome svijetu, da posrami jake. A tima slabima kae ovo to slijedi: Ostavite ludost, da biste ivjeli, i traite razboritost, kako biste ivot stekli. A biti dionikom za njezinim stolom, znai poetak stjecanja ivota.
8 9 10

I u drugoj knjizi, koja se zove Propovjednik, gdje kae: Jer nema dobra ovjeku osim to e jesti i piti - to je vjerojatnije nego shva titi kako se to tie dionitva za tim stolom, na koji sam sveenik i posrednik Novoga zavjeta po redu Melkisedekovu postavlja od svo jega tijela i krvi? Jer ta rtva slijedi iza svih onih rtava Staroga za vjeta to se rtvovahu kao sjena buduega; zbog toga i u psalmu tride set i devetome prepoznajemo glas istoga Posrednika to govori u pro rotvu: Nisi htio rtvu i prinoenje, ali si mi tijelo usavrio, jer je
11 12
5 6

Eccle 36, 1-5. Prov 1, 12-13. M t 21, 38. V . supra 4, 4. 202 ^

1 9 9 2 0 0 2 0 1 P r o v 9 ?

1 9 8

7 8 9 10 11 12

Izr i , 11-13. (Prijevod prema latinskom predloku). Mt 21,38. 1 Sam 2,5; vidi sprijeda 17,4,4. Izr 9,1-5. 1 Kor 1,27. (Prijevod prema latinskom predloku). Izr 9,6. (Prijevod prema latinskom predloku). Prop 8,15. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 40 (39), 6. (Prijevod prema latinskom predloku).

D E CIV. D E I

17, 20,2 - 21

O DRAVI BOJOJ

17, 20,2 - 21

cc 589

offertur et participantibus ministratur. Nam istum Ecclesiastem in hac sententia manducandi et bibendi, quam saepe repetit plurimumque commendat, non sapere carnalis epulas voluptatis, satis illud ostendit, ubi ait: Melius est ire in domum luctus quam ire in domum potus; et paulo post: Cor, inquit, salpientium in domo luctus et cor insipientium in domo epularum . Sed illud magis commemorandum existimo de hoc libro, quod pertinet ad civitates duas, unam diaboli, alteram Christi, et earum reges diabolum et Christum: Vae tibi, terra, inquit, cuius rex adulescens, et principes tui mane comedunt. Beata tu, terra, cuius rex tuus filius ingenuorum, et principes tui in tempore comedunt, in fortitudine, et non in confusione . Adulescentem dixit diabolum propter stultitiam et superbiam et temeritatem et petulantiam ceteraque vitia, quae huic aetati adsolent abundare; Christum autem filium ingenuorum, sanetorum scilicet Patriareharum, pertinentium ad liberam civitatem, ex quibus est i n carne progenitus . Principes illius civitatis mane manducantes, id est an te horam congruam, quia non exspectant opportunam, quae vera est, in futuro saeculo felicitatem, festinanter beari huius saeculi celebritate cupientes; principes autem civitatis Christi tempus non fallacis beatitudinis patienter exspectant. Hoc ait: In fortitudine, et non in confusione, quia non eos fallit spes, de qua dicit Apostolus: Spes au tem non confundit ; dicit et Psalmus: Etenim qui te exspectant, non confundentur . Iam vero Canticum canticorum spiritalis quaedam sanetarum est voluptas mentium i n coniugio illius regis et reginae civitatis, quod est Christus et Ecclesia. Sed haec voluptas allegoricis tegminibus involuta est, ut desideretur ardentius nudeturque iucundius, et appareat sponsus, cui dicitur in eodem Cantico: Aequitas dilexit te , et sponsa, quae ibi audit: Caritas in deliciis tuis . Tacita multa transimus cura huius operis terminandi.
208 209 210 211 212 213 214

mjesto svih onih rtava i prinoenja njegovo tijelo ponueno i poslueno dionicima. Naime ta knjiga Propovjednik, govorei o jedenju i pijenju (a to esto ponavlja i uveliko istie) ne misli na gozbe tjelesne naslade, to dostatno pokazuje gdje kae: Bolje je ii u kuu gdje je alost nego u kuu gdje se pije, i zatim malo poslije: Srce je mudrih ljudi u kui alosti, a srce bezumnih u kui gozbe.
13

N u , mnijem kako iz te knjige prije treba spomenuti ono to se tie dvaju gradova, jednoga avlova, drugoga Kristova, te njihovih kra ljeva avla i Krista: Jao tebi, zemljo, kad ti je kralj premlad, i kne zovi se ve ujutro goste. Blago tebi, zemljo, kad ti je kralj plemenit, i knezovi ti u svoje vrijeme blaguju, radi okrepe, a ne radi o b m a n e . Tu avla nazva premladim zbog gluposti, oholosti, naglosti i hirovito sti te ostalih poroka kojima obiava obilovati to ivotno doba; doim Krista nazva plemenitim (sinom slobodnih ljudi), to jest svetih praota ca, to pripadaju slobodnome gradu, onih od kojih je on roen u puti. Knezovi prvoga grada su oni to se ve ujutro goste, to jest prije primjerena sata, jer ne ekaju prikladnu sretnost, koja je ona istinska u buduem vijeku, uurbano elei biti blaeni u glasovitosti ovoga svijeta; dok knezovi Kristova grada strpljivo oekuju doba blaenstva koje nije prijevarno. I kae: Radi okrepe, a ne radi obmane, jer nada ne obmanjuje one o kojima kae apostol: A nada ne obmanju j e ; i psalam kae: Koji tebe oekuju nee biti obmanuti.
14 15 16

Doim Pjesma nad pjesmama nekakva je duhovna naslada svetih du a, u svadbi kralja i kraljice toga grada, to jest Krista i Crkve. A l i tu je naslada ovijena alegorijskim koprenama, kako bi se udjelo to vatrenije i razotkrivalo to radosnije, kako bi se pojavio mladoenja, kojemu se kae u istoj pjesmi: Pravednost je tebe zavoljela , i ne vjesta, koja tu uje: Ljubav je u tvojim uicima. Meutim, utke prelazimo preko mnogih stvari, u brizi da dovrimo ovo djelo.
17 18

PL557 Quae fuerint regna Iudae et Israel.

21. Ceteri post Salomonem reges Hebraeorum vix inveniuntur per aliqua aenigmata dictorum suorum rerumve gestarum, quod ad Christum et Ecclesiam pertineat, prophetasse, sive i n luda sive in Israel. Sic enim appellatae sunt illius populi partes, ex quo propter Salomonis offensam tempore filii eius Roboam, qui patri successit in regnum, Deo vindicante divisus est. Proinde tribus decem, quas acce pit Hieroboam, servus Salomonis, rex eis i n Samaria constitutus, proprie vocabantur Israel, quamvis hoc universi illius populi nomen esset. Duabus vero tribubus, Iudae scilicet et Beniamin, quae prop2 0 8

21. U ostalih kraljeva nakon Salomona - bilo u Judi bilo u Iz raelu - jedva da se nalaze ikakva prorotva, u obliku zagonetki njiho vih izreka i l i samih djela, a koja bi se ticala Krista i njegove Crkve. Tako su naime nazvani dijelovi onoga naroda kad je podijeljen, po Bojoj osveti zbog Salomonova zlodjela, a u doba njegova sina R o boama, koji bijae naslijedio oca na prijestolju. Otada ono deset ple mena koja je primio Jeroboam, sluga Salomonov (postavljen za nji hova kralja u Samariji), posebno se nazivahu Izraelom, iako to bijae ime cjelokupnoga toga naroda. A dvama plemenima, naime Judi i Benjaminu, dano je ime Juda, zbog Davida (kako vladavina njegove
1

O kraljevima nakon Salomo na, bilo u Judi, bilo u Izraelu.

209

2 1 0

2 1 1

2 1 2

213

214

Eccle 7, 2. 4. E c c l e 10, 16-17. Cf. Gal 4, 22-23. Rom 5,5. Ps 24, 3. Cant 1, 3(sec. LXX). C a n t 7,6(sec. LXX).

Prop 7,2.4. (Dijelom prema latinskom predloku). Prop 10,16. (Prijevod dijelom prema latinskom predloku). Rim 5,5. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 25 (24), 3. (Prijevod prema latinskom predloku). Pnp 1,4. (Prijevod prema latinskom predloku). Pnp 1,7. (Prijevod prema latinskom predloku). 1 Kr 12.

570

D E CIV. D E I

17,

21 -

23

O DRAVI BOJOJ

17,

21 -

23

571

CC590

ter David, ne penitus regnum stirpis eius fuisset eradicatum, remanserat subiacentes civitati Ierusalem, Iudae nomen / fuit, quia ipsa erat tribus unde David. Beniamin vero tribus altera ad idem regnum, sicut dixi, pertinens erat, unde fuit Saul rex ante David. Sed simul istae duae tribus, ut dictum est, luda vocabantur, et hoc nomine discernebantur ab Israel, quod appellabantur proprie decem tribus habentes suum regem. N a m tribus Levi, quoniam sacerdotalis fuit, Dei, non regum servitio mancipata, tertia decima numerabatur. Ioseph quippe unus ex duodecim filiis Israel, non unam, sicut ceteri singu las, sed duas tribus fecit, Ephraem et Manassen. Verum tamen etiam tribus Levi ad regnum Ierosolymitanum pertinebat magis, ubi erat Dei templum, cui serviebat. Diviso igitur populo primus regnavit in Ierusalem Roboam, rex luda, filius Salomonis, et in Samaria Hieroboam, rex Israel, servus Salomonis. Et cum voluisset Roboam tamquam tyrannidem divisae illius partis bello persequi, prohibitus est populus pugnare cum fratribus suis dicente Deo per prophetam se hoc fecisse. Unde apparuit nullum in ea re vel regis Israel vel populi fuisse peccatum, sed voluntatem Dei vindicantis impletam . Qua cognita pars utraque inter se pacata conquievit; non enim religionis, sed regni fuerat facta divisio.
215

loze ne bi bila posve iskorijenjena), i ona ostadoe podvrgnuta gradu Jeruzalemu; to im je ime dano, jer i sam David bijae iz plemena Juda. I kao to rekoh, Benjamin bijae drugo pleme, to je pripadalo tom istom kraljevstvu, a iz njega bijae Saul, kralj prije Davida. Ta dva plemena zajedno, kako je reeno, nazvana su Juda; i tim se ime nom razlikovahu od Izraela, kojim se opet posebice nazivalo onih deset plemena to su imala vlastitog kralja. A pleme Levi, koje je bilo sveeniko te je bilo posveeno slubi Bogu, a ne kraljevima, raunalo se kao trinaesto. Doim Josip, jedan od dvanaest sinova Izraelovih, nije osnovao jedno pleme, kao to uinie ostali, nego dva plemena, Efrajim i Manae. Pa ipak je i pleme Levijevo vie pripa dalo kraljevstvu jeruzalemskom, gdje bijae hram Boji, u kojem je ono sluilo. Dakle, poto je narod razdijeljen, prvi je u Jeruzalemu vladao Ro boam, kralj Jude, sin Salomonov, a u Samariji Jeroboam, kralj Izrae la, sluga Salomonov. I kad Roboam ushtjede sam zaratiti na njega, kao protiv samo vladara onog podijeljenog dijela, sprijeeno je da se narod bori protiv svoje brae, i to po naredbi Boga a na usta proroka, koji ree kako je to od njega poteklo. Tu se pokazalo kako ne bijae u toj stvari posrijedi ni grijeh kralja Izraela a ni naroda, nego se ispu nila Boja volja o kazni. Spoznavi to oba dijela sklopie mir i odra vahu ga, jer to ne bijae raskol vjere, nego kraljevstva.
2

Elias reprobat idolorum cultum in regno Israel.

PL 558

CC 591

22. Verum rex Israel Hieroboam mente perversa non credens Deo, quem veracem promisso sibi regno datoque probaverat, timuit ne veniendo ad templum Dei, quod erat in Ierusalem, quo secundum divinam legem sacrificandi causa universae i l l i genti veniendum fuit, seduceretur ab eo populus et stirpi David tamquam regio semini redderetur , et instituit idolatriam" in regno suo et populum Dei se cum simulacrorum cultu obstrictum nefanda impietate decepit. Nec tamen omnimodo cessavit Deus non solum illum regem, verum etiam successores eius et impietatis imi/tatores populumque ipsum arguere per Prophetas. N a m i b i exstiterunt et magni i l l i insignesque Prophetae, qui etiam mirabilia multa fecerunt, Helias et Helisaeus discipulus eius; i b i etiam dicenti Heliae: Domine, prophetas tuos occiderunt, altaria tua suffoderunt, et ego relictus sum solus, et quaerunt animam meam, responsum / est esse illic septem milia virorum, qui non curvaverunt genua contra B a h a l .
216 217

22. A l i kralj Izraela Jeroboam ne vjerujui svojim izopaenim umom u Boga (iako mu je O n istinito odrao svoje obeanje i dao mu kraljevstvo), pobojavi se da ne bi odlaskom u hram Boji, koji bijae u Jeruzalemu - kamo prema boanskome zakonu bijae du nost odlaziti cijelomu narodu radi rtvovanja - puk se njegov odvrgnuo od njega te vratio Davidovoj lozi, kao kraljevskome sjemenu, - uveo je kumirstvo u svojem kraljevstvu i zaveo narod Boji da se u neizrecivu bezboju oda tovanju kipova. Pa ipak, Bog nije prestajao preko svojih proroka koriti na svaki nain ne samo kralja nego i nje gove nasljednike, nasljedovatelje u tome bezboju, a i sam narod. Tada se pojavie i veliki i znaajni proroci, koji poinie mnoga u desa kao Ilija i njegov uenik Elizej; i kad je Ilija rekao: Gospodine, proroke tvoje pobie, oborie tvoje rtvenike, i sam sam ostao, a trae da i meni uzmu ivot, odgovoreno mu je kako se tu nalazi sedam tisua mueva, koji nisu svinuli koljena pred Baalom.
1

O Jeroboam u, koji bezbojem kumirstva izopai narod sebi podreen, iako Bog nije prestao nadahnji vati proroke i tititi mnoge od grijeha kumir stva.

Quae fuerint res gestae re gnorum Israel et Iudae.

23. Iterumque in regno luda pertinente ad Ierusalem etiam re gum succedentium temporibus non defuerunt Prophetae; sicut Deo placebat eos mittere vel ad praenuntiandum, quod opus erat, vel ad corripiendam peccata praecipiendamque iustitiam. N a m et illic, etsi longe minus quam in Israel, tamen exstiterunt reges, qui suis impietatibus Deum graviter offenderent et moderatis flagellis cum populo
idololatriam M.

23. Isto tako u kraljevstvu Juda, to je pripadalo Jeruzalemu, nije manjkalo proroka ni u vremenima kraljeva to su slijedili, kako se ve Bogu svidjelo da ih poalje: bilo radi najave to je trebalo uiniti, bilo da ih ukori zbog grijeha i potakne na pravednost. Jer i tu, iako mnogo manje nego u Izraelu, pojavljivali su se kraljevi koji svojim bezbojem teko vrijeahu Boga te su, zajedno s narodom njima sli1 Kr 12,24.

O razliitu stanju svakoga od hebrejskih kraljevstava, sve dok oba naroda nisu u razliito vrijeme odve dena u suanjstvo, a Juda se

215

C f . 3 R e g 12, 20-24.

1 Kr 19,10. (Prijevod prema latinskom predloku).

572

DECIV. DEI

17, 23 - 24

O DRAVI BOJOJ

17, 23 - 24

573
poslije vratio u svoje kraljevstvo, koje je napokon potpalo pod rimsku ovlast.

simili plecterentur. Piorum sane regum merita i b i non parva laudantur; in Israel autem reges alios magis, alios minus, omnes tamen reprobos legimus. Utraque igitur pars, sicut iubebat divina providentia vel sinebat, variis et erigebatur prosperitatibus et adversitatibus premebatur, et sic affligebatur non solum externis, verum et inter se civilibus bellis, ut certis existentibus causis misericordia Dei vel ira patesceret, donec eius indignatione crescente universa gens a Chaldaeis debellantibus non solum subverteretur i n sedibus suis, sed etiam ex maxima sui parte transferretur in terras As sy rio rum; prius illa pars, quae vocabatur Israel i n tribubus decem ; postea vero etiam Iudas, eversa Ierusalem et templo illo nobilissimo; in quibus terris per annos septuaginta captivum egit o t i u m . Post quos inde dimi sa templum, quod eversum fuerat, instauravit ; et quamvis plurimi eius in alienigenarum degerent terris, non habuit tamen deinceps duas regni partes et duos diversos in singulis partibus re ges; sed i n Ierusalem princeps eorum erat unus, atque ad Dei tem plum, quod ibi erat, omnes undique, ubicumque essent et undecumque possent, per certa tempora veniebant. Sed nec tune eis hostes ex aliis gentibus expugnatoresque defuerunt; nam etiam Romanorum iam tributarios eos Christus invenit.
c l 218 219 220

nim, ibani primjerenom kaznom. Istina, zasluge pobonih kraljeva tu su se uveliko hvalile; doim u Izraelu, kako itamo, svi kraljevi bijahu opaki, neki manje neki vie. Zbog toga su oba dijela (kao to je ve boanska promisao ili nalagala i l i doputala) bila i l i podizana razliitim uspjesima i l i pak pritiskivana nedaama, a pogaali su i h ne samo izvanjski ratovi nego i oni meusobni graanski, da bi se vidjelo kako je Bog zbog odreenih razloga pokazivao svoje milosre ili gnjev, sve dok njegova srdba nije toliko porasla te je cjelokupni puk svladan od Kaldejaca ne samo na svojim stanitima nego je povrh toga najveim dijelom preseljen u zemlju Asiraca; i to prvo onaj dio to se sastojao od deset plemena i nazivao se Izraelom; a zatim i Juda, poto je razoren Jeruzalem i onaj najglasovitiji hram; u tim zemljama oni provedoe sedamdeset godina u mirnu suanjstvu. Na kon toga vremena doputeno im je da se vrate, te obnovie porueni hram; pa ipak su mnogi od njih jo prebivali u zemljama inorodaca; nakon toga nisu vie imali dva dijela kraljevstva i posebne kraljeve u svakome od njih, nego im bijae jedan vladar u Jeruzalemu; i sa svih strana, gdje god se nalaahu i odakle god su mogli, u odreenim razdobljima dolazili su u hram Boji koji se tu nalaae. N u ni tada im nije manjkalo iz tuinskih naroda neprijatelja i osvojitelja, jer i Isus ih je zatekao kao rimske podlonike.

Quae fuerit prophetia usque ad Ioannem.

P L 559

CC 592

PL 560

24. Toto autem illo tempore, ex quo redierunt de Babylonia, post Malachiam, Aggaeum et Zachariam, qui tune prophetaverunt, et Esdram non habuerunt Prophetas usque ad Salvatoris adventum, ni si alium Zachariam patrem Ioannis et Elisabeth eius uxorem , Christi nativitate iam proxima, et eo iam nato Simeonem senem et Annam viduam iamque grandae/vam et ipsum Ioannem novissim u m ; qui iuvenis iam iuvenem Christum non quidem futurum praedixit, sed tamen ineognitum prophetica cognitione monstrav i t ; propter quod ipse Dominus ait: Lex et Prophetae usque ad Ioannem . I Sed istorum quinque Prophetatio ex Evangelio nobis nota est, ubi et ipsa Virgo M a t e r Domini ante Ioannem prophetasse invenitur. Sed hane istorum prophetiam Iudaei reprobi non aceipiunt; aeceperunt autem, qui ex eis innumerabiles Evangelio crediderunt. Tune enim vere Israel divisus est in duo divisione illa, quae per Samuelem prophetam Sauli regi / est immutabilis praenuntiat a . Malachiam vero, Aggaeum, Zachariam et Esdram, etiam Iudaei
221 222 223 224 225 226 221 228 229
c l

etiam M. Cf. 4 Reg 17. Cf. 4 Reg 25. Cf. Esd3,7-4, 22. C f . L c 1,67. C f . L c l , 24. C f . L c 2 , 27. Cf. Lc 2, 36. Cf. Mc 1,4; Lc 3, 2; Mt 3, 1. Cf. Io 1,29-35. Cf. Mt 11, 13. C f . L c 1,46-55. Cf. 1 Reg 15, 28.

24. A u cijelo ono vrijeme otkad se vratie iz Babilonije (nakon Malahije, Hagaja, Zaharije, koji tada prorokovahu, te jo Ezre) nisu imali proroka sve do Spasiteljeva dolaska, osim onoga drugoga Zaharija, oca Ivanova, i Elizabete, njegove ene, kad se ve bliilo K r i stovo roenje; a poto se on rodio, osim starca imuna, i udovice A n e ve u poodmakloj dobi, te osim samoga Ivana, posljednjeg od njih. Naravno, budui sam Ivan mlad, on o mladomu Kristu nije pro rekao da e doi, nego je njega nepoznata pokazao prorokom spo znajom; zbog toga i sam Gospodin kae: Zakon i proroci sve do Ivana. N u proroanstva tih petoro poznata su nam iz evanelja, gdje se pokazuje kako je prije Ivana proricala sama i djevica majka Gospodinova. A l i njihovo prorotvo odbaeni idovi ne prihvaaju, iako su ga prihvatili nebrojeni izmeu njih koji uzvjerovae u evane lje. Tada je Izrael zaista podijeljen na dvoje onim nepromjenjivim raskolom koji je kralju aulu prorekao prorok Samuel. Doim Malahiju, Hagaja, Zahariju i Ezru ak i odbaeni idovi ubrajahu meu
1

O prorocima koji ili bijahu posljednji meu idovima, ili su pak prema evaneoskoj povijesti ivjeli u vrijeme Kristova roenja.

2 1 8 2 1 9 2 2 0 2 2 1 2 2 2 223 2 2 4 2 2 5 2 2 6 2 2 7 2 2 8 2 2 9

Mt 11,13. (Prijevod prema latinskom predloku).

O DRAVI BOJOJ

17,

24

575

574

D E CIV. D E I

17, 24 posljednje proroke s kanonskom ovlau. Postoje naime i njihovi spi si, kao u onih drugih, koji su malobrojni u golemome mnotvu pro roka napisali knjige, koje su stekle kanonski ugled. I vidim kako u ovo djelo trebam unijeti neka od njihovih prorotava koja se tiu K r i sta i njegove Crkve, to e se prikladnije obaviti - uz pomo Boju u slijedeoj knjizi, kako ne bismo jo vie opteretili ovu to je ve toliko opsena.

reprobi in auctoritatem divinam receptos novissimos habent. Sunt enim et scripta eorum, sicut aliorum, qui in magna multitudine Prop hetarum perpauci ea scripserunt quae auctoritatem canonis obtinerent. De quorum praedictis, quae ad Christum Ecclesiamque eius pertinent, nonnulli mihi in hoc opere video esse ponenda; quod commodius fiet adiuvante Domino sequenti libro, ne hunc tam prolixum ulterius oneremus.

KNJIGA XVIII.
Pravi sadraj XVIII. knjige je povijesna evolucija dviju drava na politikom, religioznom i kulturnom planu od Abrahama do konanog ustrojstva kranskog i katolikog svijeta. Tri su faze. U prvoj se nalazi povijesna i religiozna poredba sinkroninim terminima, u drugoj se naznauje poredba terminima kulture, u treoj se svraa pozornost na istodobno postojanje dviju drava. Prva faza Boje drave ide od Abra hama do Ezekije. Prva faza svjetovne drave odnosi se na prevlast asirskog carstva s pripojenim kraljevstvima Sikijona, Arga i Atene i see sve do sutona asirskog carstva (prvi Babilon, veli Augustin), tj. sve do premjetanja civilne prevlasti s Istoka na Zapad, tj. u Italiju i u Rim, drugi Babilon. esto se ukazuje na mitove, oblike kulta i obrede poganstva kako u Egiptu tako u Grkoj, u Italiji i u Rimu (1-26). Druga faza koja odgovara drugom dijelu knjige, kako to naznauje sam Augu stin, odnosi se na sadraj spisa esnaestorice proroka, malih i velikih, i to kronolokim redom, napose na njihov navjetaj Krista i Crkve. Podvlai se prednost i naroito prevlast prorokog nauka nad razliitim teorijama filozofskih kola (27-44). Trea faza je preludij gotovo ujedinjenog civilnog svijeta za helenistikog razdob lja zaslugom Aleksandra Velikog koji je olakao irenje kranstva. Kranstvo poinje roenjem Isusovim, a slubeno Duhovima kada kree u osvajanje svijeta apostolskim propovijedanjem, vjerom muenika, prevladavanjem zabluda, mrnji i neprijateljstava (45-54).

FIRENZE, Bibl. Naz. Centrale Ms. II-I-112 c. 316v. Prizori iz ivota Sv. Augustina

BREVICULUS cc xxxv 1. 2. 3. De his, quae usque ad tempora Salvatoris decem et septem voluminibus disputata sunt. De terrenae civitatis regibus atque temporibus, quibus ab exortu Abra hae sanetorum tempora supputata conveniunt. Quibus regnantibus apud Assyrios atque Sicyonios Abrahae centenario Isaac de promissione sit natus, vel ipsi Isaac sexagenario Esau et Iacob gemini de Rebecca sint editi. De temporibus Iacob et filii eius Ioseph. De Api rege Argivorum, quem Aegyptii Serapim nominatum divino honore coluerunt. Quo regnante apud Argivos, quove apud Assyrios, Iacob in Aegypto sit mortuus. Quorum regum tempore Ioseph in Aegypto defunetus sit. Quorum regum aetate Moyses natus sit, et quorum deorum eisdem temporibus sit orta religio. Quando Atheniensium sit civitas condita, et quam causam nominis eius Varro perhibeat. Quid Varro tradat de nuncupatione Areopagi et de diluvio Deucalionis. Quo tempore Moyses populum Dei ex Aegypto eduxerit, et Iesus Nave, qui eidem successit, quorum regum aetate sit mortuus. De sacris falsorum deorum, quae reges Graeciae illis temporibus instituerunt, quae ab exitu Israel ex Aegypto usque ad lesu Nave obitum dinumerantur. Qualium fabularum figmenta exorta sint eo tempore, quo Hebraeis Iudices praeesse coeperunt. De theologis poetis. De oceasu regni Argivorum, quo tempore apud Laurentes Picus Saturni filius regnum patris primus accepit. De Diomede post excidium Troiae in deos relato, cuius socii crediti sunt in volucres esse conversi. De ineredibilibus commutationibus hominum quid Varro tradiderit. Quid credendum sit de transformationibus, quae arte daemonum hominibus videntur aceidere. Quod eo tempore Aeneas in Italiam venerit, quo Labdon Iudex praesidebat Hebraeis. De successione ordinis regii apud Israelitas post ludicum tempora. De regibus Latii, quorum primus Aeneas et duodecimus Aventinus dii facti sunt. Quod eo tempore Roma sit condita, quo regnum Assyriorum intercidit et quo Ezechias regnabat in luda. De Sibylla Erythraea, quae inter alias Sibyllas cognoscitur de Christo evidentia multa cecinisse.

SAETAK

4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

13. 14. 15. 16. 17. 18. cc xxxvi 19. 20. 21. 22. 23.

O dogaajima sve do razdoblja Spasiteljeva koji su pretresani u pret- 1. hodnih sedamnaest knjiga. O kraljevima i vremenima zemaljskoga grada, kojima odgovaraju vre2. mena svetih raunana od Abrahamova roenja. Koji kraljevi vladahu u Asiraca i u Sikionu kad je prema obeanju 3. stogodinjaku Abrahamu roen Izak, ili samomu ezdeseto godinjaku Izaku blizanci Ezav i Jakov od Rebeke. O dobu Jakova i njegova sina Josipa. 4. O Apisu, kralju Argivaca, kojega su Egipani pod imenom Serapis 5. tovali boanskom au. Tko je vladao u Argivaca i Asiraca kad je Jakov umro u Egiptu. 6. Za vladavine kojega kralja bijae Josip umro u Egiptu. 7. U doba kojih kraljeva bijae roen Mojsije, i koji su se bogovi tada 8. tovali. Kad je osnovan grad Atenjana, i kojim razlogom Varon objanjava 9. njegovo ime. Sto Varon iznosi o imenovanju Areopaga i o Deukalionovu potopu. 10. U koje doba izvede Mojsije narod Boji iz Egipta, i za vladavine kojih 11. kraljeva umrije Joua, koji ga je naslijedio. O obredima u poast lanih bogova, koje kraljevi Grke ustanovie u 12. ono doba koje se rauna od izlaska Izraela iz Egipta pa do smrti Joue. Kakve su izmiljene prie nastale u ono doba kad suci stadoe vladati 13. Hebrejima. O bogoslovnim pjesnicima. 14. O propasti kraljevstva Argivaca, u doba kad je Piko, Saturnov sin, 15. prvi stekao oevo kraljevstvo meu Laurenanima. O Diomedu, koji postade bogom nakon pada Troje, dok se o njego- 16. vim druzima vjeruje kako su pretvoreni u ptice. to je Varon iznio o nevjerojatnim prijetvorima ljudi. 17. to treba misliti o preobrazbama koje se preko umijea zloduha, ini 18. se, dogaaju ljudima. O tome kako je Eneja stigao u Italiju u ono doba kada je Hebrejima 19. kao sudac vladao Labdon. O nasljeivanju kraljevstva u Izraelaca nakon razdoblja sudaca. 20. O kraljevima Lacija od kojih su prvi, Eneja, i dvanaesti, Aventin, 21. pretvoreni u bogove. Rim je osnovan u ono doba kad je prestalo kraljevstvo Asiraca i kad 22. u Judi vladae Ezekija. O eritrejskoj Sibili, o kojoj se zna kako je meu ostalim Sibilama ispje- 23. vala mnoga prorotva o Kristu.

580 24.

BREVICULUS

SAETAK

581 24.

Quod regnante Romulo septem Sapientes claruerint, quo tempore de cem tribus, quae Israel dicebantur, in captivitatem a Chaldaeis ductae sunt, idemque Romulus mortuus divino honore donatus est. Qui philosophi enituerint regnante apud Romanos Tarquinio Prisco, apud Hebraeos Sedechia, cum Ierusalem capta est templumque subversum. Quod eo tempore, quo impletis septuaginta annis Iudaeorum est resoluta captivitas, Romani quoque a dominatu sint regio liberati. De temporibus Prophetarum, quorum oracula habentur in libris quique tune de vocatione gentium multa cecinerunt, quando Romanorum regnum coepit Assyriormque defecit. De his, quae ad Evangelium Christi pertinent, quid Osee et Amos prophetaverint. Quae ab Isaia de Christo et Ecclesia sint praedicta. Quae Michaeas, et Ionas et IoelNovo Testamento congruentiaprophe taverint. Quae in Abdia et Naum et Ambacu de salute mundi in Christo praenuntiata reperiantur. De prophetia quae in oratione Ambacu et Cantico continetur. De Christo et vocatione Gentium quae Ieremias et Sophonias prophetico piritu sint praefati. De prophetia Danielis et Ezechielis, quae in Christum Ecclesiamque coneordat. De trium prophetarum vaticinio, id est Aggaei, Zachariae et Malachiae. De Esdra et libris Machabaeorum. Quod prophetica auctoritas omni origine gentilis philosophiae inveniatur antiquior. Quod quaedam sanctorum scripta ecclesiasticus canon propter nimiam non receperit vetustatem, ne per oceasionem eorum falsa veris insererentur. De hebraicis litteris, quae numquam in suae linguae proprietate non fuerint. De Aegyptiorum mendacissima vanitate, quae antiquitati scientiae suae centum milia ascribit annorum. De philosophicarum opinionum dissensionibus, et canonicarum apud Ecclesiam concordia Scripturarum. Qua dispensatione providentiae Dei Scripturae sacrae veteris Testa menti ex hebraeo in graeeum eloquium translatae sint, ut Gentibus innotescerent. De auctoritate Septuaginta interpretum, quae, salvo honore hebraei stili, omnibus sit interpretibus praeferenda. Quid intellegendum sit de Ninevitarum excidio, cuius denuntiatio in hebraeo quadraginta dierum spatio tenditur, in Septuaginta autem tridui brevitater coneluditur. Quod post instaurationem templi prophetas Iudaei habere destiterint et exinde usque ad nativitatem Christi continuis adversitatibus sint afflicti, ut probaretur alterius templi aedificationem propheticis vocibus fuisse promissam.

Za Romulove vladavine na glasu bijahu sedam mudraca, u doba kad je deset plemena nazivanih Izrael bilo odvedeno u kaldejsko suanjstvo, a istom su Romulu nakon smrti podijeljene boanske poasti. Koji su se filozofi proslavili dok je u Rimljana vladao Tarkvinije Prisko, nad Hebrejima Sidkija, kad je Jeruzalem osvojen a hram poruen. U ono vrijeme kada nakon sedamdeset navrenih godina prestade idovsko suanjstvo, i Rimljani se oslobodie kraljevske vlasti. O vremenima proroka, kojih se prorotva nalaze u knjigama a koji pretkazae mnogo toga o pozivu pogana u doba kad je rimsko carstvo poelo a asirsko prestalo. O prorotvima Hoea i Amosa koja se tiu Kristova evanelja. 0 onome to je Izaija pretkazao o Kristu i Crkvi. to su Mihej, Jona i Joel prorekli o Novome zavjetu. to se nalazi pretkazano o spasu svijeta u Kristu, u Obadije, Nahuma 1 Habokuka. O prorotvu sadranu u Habakukovoj molitvi i pjesmi. to su Jeremija i Sefanija prorokim duhom pretkazali o Kristu i pozivu Neidova. O prorotvu Daniela i Ezekiela koje je u skladu s Kristom i Crkvom. O prorotvu trojice proroka, to jest: Hagaja, Zaharije i Malahije. O Ezri i knjigama Makabejaca. O tome kako je proroko uenje drevnije od bilo kojeg izvora poganske filozofije. O tome kako crkveni kanon nije prihvatio spise nekih svetaca zbog njihove prevelike starine da se na osnovu njih ne bi lane stvari ispre plele s istinskima. O hebrejskim spisima koji se od iskona nalaze u vlastitom jeziku. O najlaljivijoj tatini Egipana, koja njihovoj znanosti pripisuje starost od stotinu tisua godina. O neslaganjima filozofskih mnijenja i o skladu crkvenog kanona Svetog pisma. O uredbi Boje promisli kojom se Sveto pismo Starog zavjeta prevelo s hebrejskog na grki, kako bi ga upoznali i Neidovi. O ugledu i vanosti Sedamdesetonce prevoditelja, koje - uz duno tovanje hebrejskog izriaja - treba pretpostaviti svima ostalima. Kako treba shvatiti ono o propasti Ninive, koju hebrejski predloak najavljuje za etrdeset dana, a Septuaginta za samo tri dana. O tome kako su nakon obnove hrama idovi prestali imati proroke i kako su otada pa do Kristova roenja trpjeli neprestane nevolje, a kako bi se dokazalo da su proroki glasovi obeavali izgradnju dru goga hrama.

25.

25.

26. 27.

26. 27.

28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. cc xxxvii 37. 38.

28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38.

39. 40. 41. 42.

39. 40. 41. 42.

43. 44.

43. 44.

45.

45.

582 46.

BREVICULUS

SAETAK

583

47. 48.

49. 50. cc xxxviii 51. 52.

53. 54.

De ortu Salvatoris nostri, secundum quod Verbum caro factum est, et de dispersione Iudaeorum per omnes gentes, sicut fuerat prophetatum. An ante tempora christiana aliqui fuerint extra Israeliticum genus, qui ad caelestis civitatis consortium pertinerent. Prophetiam Aggaei, qua dixit maiorem futuram gloriam domus Dei, quam primum fuisset, non in reaedificatione templi, sed in Ecclesia Christi esse completam. De indiscreta multiplicatione Ecclesiae, qua in hoc saeculo multi reprobi miscentur electis. De praedicatione Evangelii, quae per passiones praedicantium clarior et potentior facta est. Quod etiam per haereticorum dissensiones fides catholica roboretur. An credendum sit, quod quidam putant, impletis decem persecutionibus, quae fuerunt, nullam iam superesse praeter undecimam, quae in ipso Antichristi tempore sit futura. De tempore novissimae persecutionis nulli hominum revelato. De stultissimo mendacio paganorum, quo christianam religionem non ultra trecentos sexaginta quinque annos mansuram esse finxerunt.

O roenju naeg Spasitelja, pri kojem je Rije postala put, i o raspre- 46. nosti Zidova meu sve narode, kako i bijae proreeno. Da li prije kranskoga doba postojahu neki izvan izraelskoga roda 47. koji su pripadali zajednici nebeskoga grada? Hagajevo prorotvo, u kojem ree kako e budua slava doma Bojeg 48. biti vea nego to bijae prvotno, nije se ispunilo u obnovi hrama, nego u Kristovoj Crkvi. O mjeovitoj umnozbi Crkve, pri emu se na ovome svijetu uz izabra- 49. nike nalaze i mnogi odbaenici. O propovijedanju evanelja, to postade slavnije i monije po mukama 50. svojih propovjednika. Kako je katolika vjera osnaena ak i samim razmiricama krivovjera- 51. ca. Treba li vjerovati, kao to neki misle, da poto se ispunilo deset prolih 52. progona, vie ih nee biti osim onoga jedanaestoga, koji e biti u doba Antikrista. O vremenu posljednjega progona, koje nije otkriveno ni jednomu o- 53. vjeku. O najglupljoj lai pogana, kojom izmislie kako kranska vjera nee 54. trajati vie od tri stotine ezdeset i pet godina.

LIBER DECIMUS OCTAVUS DUAE CIVITATES COMPARANTUR IN PROCURSU RERUM GESTARUM

OSAMNAESTA

KNJIGA

USPOREIVANJE DVIJU DRAVA TIJEKOM POVIJESTI

Duae civitates in procursu temporum comparantur [1-26] PL559-CC592 staTint

1111 d g e

Dvije drave kroz povijest [1-26]

1. Obeao sam kako u pisati o podrijetlu, razvoju te odreenim svrhama dvaju gradova - od kojih je jedan grad Boji, a drugi ovoga svijeta, i prvi hodoasti u ovome drugome, koliko se tie ljudskoga roda; poto sam prvo (onoliko koliko mi je pomogla Boja milost) pobio neprijatelje grada Bojega, koji utemeljitelju njegovu, Kristu, pretpostavljaju svoje bogove i mrnjom to je po njih same najpogubnija okrutno zavide kranima, to sam obavio u prvih deset knjiga. O d toga svojega trodijelnoga obeanja, koje sam upravo spomenuo, u etiri knjige nakon tih deset obradio sam podrijetlo oba grada, a zatim u jednoj knjizi razvoj od prvog ovjeka sve do Potopa, to je petnaesta knjiga ovoga dijela, i nakon toga sve do Abrahama oba su se grada razvijala u ovoj naoj raspravi kao i u samome vremenu. N u od oca Abrahama sve do doba izraelskih kraljeva, gdje zavrismo esnaestu knjigu, i odatle sve do dolaska samoga Spasitelja u puti (do ega je stigla sedamnaesta knjiga) ini se da je moje pero pratilo samo grad Boji; pa ipak on se nije razvijao sam u ovome svijetu, nego su naravno oba grada u ljudskome rodu, kao od poetka, zajedno u svo jem razvoju prolazili razliita vremena. To sam pak zbog toga uinio kako bi se prvo jasnije - bez prekida suprotnoga grada - pokazao razvoj Bojega grada, od vremena kad stadoe bivati bjelodanija B o ja obeanja, pa sve do njegova roenja od Djevice, u kojem je ispu njeno ono to prvo bijae obeano; iako sve do objave Novoga zavjeta taj se grad nije razvijao u svjetlosti, nego u sjeni. Sada dakle vidim, kako treba naknaditi ono to sam propustio te ocrtati, onoliko koliko se bude inilo potrebnim, kako se od Abrahamova doba razvijao i drugi grad, da bi ih itatelji obrativi pozornost mogli usporediti.

t e r a

cc 593

PL560

1. De civitatum duarum, quarum Dei una, saeculi huius est al' * ^ ' <l * hominum genus pertinet, etiam ista peregrina, exortu et procursu et debitis finibus me scripturum esse promisi, cum prius inimicos civitatis Dei, qui conditori eius Christo deos suos praeferunt et livore sibi perniciosissimo atrociter invident Christianis, quantum me adiuvaret eius gratia, refellissem, quod voluminibus decem prioribus feci. De hac vero mea, quam modo commemoravi, tripertita promissione decimum sequentibus quattuor libris ambarum est digestus exortus, deinde procursus ab homine pri mo usque ad diluvium libro uno, qui est huius operis quintus decimus, atque inde usque ad Abraham rursus ambae, sicut in tempori bus, ita et in nostris litteris cucurrerunt. Sed a patre Abraham usque ad regum tempus Israelitarum, ubi sextum decimum volumen absolvimus, et inde usque ad ipsius in carne Salvatoris adventum, quousque septimus decimus liber tenditur, sola videtur in meo stilo cucurrisse Dei civitas; cum in hoc saeculo non sola cucurrerit, sed ambae / utique in genere humano, sicut ab initio, simul suo procursu tempora variaverint. Verum hoc ideo feci, ut prius, ex quo apertiores Dei promissiones esse coeperunt, usque ad eius ex virgine nativitatem, i n quo fuerant quae primo promittebantur implenda, sine interpellatione a contrario alterius civitatis ista, quae Dei est, procurrens distinctius appareret; quamvis usque ad revelationem Testamenti Novi non in lumine, sed in umbra cucurrerit. Nunc ergo, quod intermiseram, video esse faciendum, ut ex Abrahae temporibus quomodo etiam illa cucurrerit, quantum satis videtur, / attingam, ut ambae inter se possint consideratione legentium comparari.
n u a 3 e s t u a n t u m ac

o
s s

dogaajima
v p

^^

su pretresani u

j*dL^st
knjiga

Quae sint utilitates et cupiditates terrenae civitatis.

2. 1. Societas igitur usquequaque mortalium diffusa per terras et in locorum quantislibet diversitatibus unius tamen eiusdemque na turae quadam communione devincta utilitates et cupiditates suas quibusque sectantibus, dum i d quod appetitur aut nemini aut non omnibus sufficit, quia non est idipsum, adversus se ipsam plerumb

2. 1. Dakle, drutvo smrtnika, raireno svugdje po zemljama i u bilo kako razliitim mjestima, ipak je povezano nekakvim zajedni tvom na temelju iste naravi, iako svaka skupina slijedi vlastite pro bitke i udnje; a pri tome ono emu se udi ne zadovoljava svakoga (ili moda nikoga), jer svi ne tee istomu, pa je tako ljudsko drutvo

O kraljevima i vremenima zemaljskoga grada, kojima odgovaraju vremena svetih raunana od Abrahamova roenja.

nunc add.

M.

586

DECIV. DEI

18,

2,1 -

2,2

O DRAVI BOJOJ

18,

2,1 -

2,2

587

que dividitur, et pars partem, quae praevalet, opprimit. Victrici enim victa succumbit, dominationi scilicet vel etiam libertati qualemcumque pacem praeferens ac salutem , ita ut magnae fuerint admiratio ni, qui perire quam servire maluerunt . Nam in omnibus fere genti bus quodammodo vox naturae ista personuit, ut subiugari victoribus mallent, quibus contigit vinci, quam bellica omnifariam vastatione deleri. Hine factum est, ut non sine Dei providentia, in cuius potesta te est, ut quisque bello aut subiugetur aut subiuget, quidam essent regnis praediti, quidam regnantibus subditi. Sed inter plurima regna terrarum, in quae terrenae utilitatis vel cupiditatis est divisa socie tas (quam civitatem mundi huius universali vocabulo nuncupamus), duo regna cernimus longe ceteris provenisse clariora, Assyriorum primum, deinde Romanorum, ut temporibus, ita locis inter se ordinata atque distineta. Nam quomodo illud prius, hoc posterius: eo modo illud in Oriente, hoc in Occidente surrexit; denique in illius fine huius initium confestim fuit . Regna cetera ceterosque reges velut appendices istorum dixerim.
l 2 c 3

veinom podijeljeno protiv sebe sama, te jedan dio koji je snaniji tlai drugi. I pobijeeni dio podvrgava se pobjeditelju, pretpostavlja jui naime i moi i samoj slobodi bilo kakav mir i opstanak, tako te se uvijek uvelike udilo onima to su vie voljeli izginuti negoli robo vati. Jer u gotovo svima narodima glas naravi se nekako tako oglasi da oni koji su pretrpjeli poraz vie vole podvrgnuti se pobjednicima negoli ratnim razaranjem biti posve uniteni. Otuda se dogaa - i to ne bez promisli Boga, u ijoj je moi odluka da se netko ratom pod jarmi ili da podjarmljuje - te neki puci stekoe vladavine, dok se drugi podvrgnue tuoj vladavini. A l i meu mnogim kraljevstvima zemalja, na koja je po zemaljskome probitku ili poudi podijeljeno drutvo - koje opim imenom nazivamo gradom ovoga svijeta - opa amo kako su dva kraljevstva slavom uvelike nadmaila sva ostala, prvo ono asirsko, a zatim rimsko, izmeu sebe isto tako razluena vremenski kao i rasporeena prostorno. Jer kao to se jedno uzdignulo prije a drugo poslije, tako i jedno na istoku, a drugo na zapadu; i napokon, nakon kraja jednoga slijedio je poetak drugoga. A o osta lim kraljevstvima i kraljevima govorio bih samo kao o njihovim pri vjescima.

Duo regna Babyloniae et Romae p r a e m i nent. CC 594

2. 2. Ninus ergo iam secundus rex erat Assyriorum, qui patri suo Belo successerat, regni illius primo regi, quando in terra Chaldaeo rum natus est Abra/ham . Erat etiam tempore illo regnum Sicyoniorum admodum parvum, a quo ille undecumque doctissimus Marcus Varro scribens de gente populi Ro/mani, velut antiquo tempore, exorsus est. Ab his enim Sicyoniorum regibus ad Athenienses perve nit, a quibus ad Latinos, inde ad Romanos . Sed ante conditam Romam in comparatione regni Assyriorum perexigua ista memorantur; quamvis Athenienses in Graecia plurimum claruisse fateatur etiam Sallustius Romanus historicus; plus tamen fama quam re ipsa. Nam loquens de illis: Atheniensium, inquit, res gestae, sicuti ego existimo, satis amplae magnificaeque fuere; verum aliquanto minores tamen, quam jama jeruntur. Sed quia provenere ibi scriptorum magna ingenia, per terrarum orbem Atheniensium jacta pro maximis celebrantur. Ita eorum qui jecere virtus tanta habetur, quantum eam verbis potuere extollere praeelara ingenia . Accedit huic civitati non parva etiam ex litteris et philosophis gloria, quod ibi potissimum talia studia viguerunt. Nam quantum attinet ad imperium, nullum maius pri4 d 5 6

2. Dakle, N i n ve vladae kao drugi kralj Asiraca, naslijedivi svo jega oca Bela, prvog vladara toga kraljevstva, kad se Abraham rodio u zemlji Kaldejaca. U to je doba postojalo i kraljevstvo Sikiona , veoma maleno, od kojega je ipak, zbog njegove starine, zapoeo onaj najueniji Marko Varon piui O rodu rimskoga puka . O d tih kra ljeva Sikiona Varon stie do Atenjana, a od njih do Latina te do Rimljana. N u ona kraljevstva koja spominje prije osnutka Rima doi sta su siuna u usporedbi s kraljevstvom Asiraca; pa iako i rimski povjesnik Salustije iznosi kako Atenjani bijahu najslavniji u Grkoj, ipak vie po glasovitosti negoli samim djelima. Govorei o njima on kae: Kako ja cijenim, postignua Atenjana bijahu dostatno i velika i slavna, pa ipak neto manja nego to se o njima razglasuje. A l i kako odatle potekoe pisci goleme nadarenosti, stadoe se djela Atenjana diljem svijeta slaviti kao najvea. Tako se misli kako je vrlina onih koji su djelovali odgovarala presjajnim duhovima koji su je mogli rije ima uznositi. Tako taj grad stee ne malenu slavu od knjievnosti i svojih filozofa, jer su se takva umijea tu veoma snano razvijala. to se pak tie vladavine, ona u prvo doba nigdje ne bijae vea nego
2 3 4

omnifaria aliqui mss.; ad om. CC.

edd.

Cf. V. V. V. Cf. Cf.

L U C A N U S , Phars. 4, 577 ss. 1, 15-26. infra 18, 27. supra 16, 17; cf. E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 259. V A R R O , De gente pop. rom. (fragm. ine.) S A L L U S T I U S , De con. Catil. 8, 2-4.

V i d i O Bojoj dravi, 4,6; 16,17. Poput drevnih izvora, na koje se Augustin osla njao, i ovdje se brkaju obavijesti o Asiriji i Babiloniji. Sikion je u rano doba ovisio o Argosu. Stekao je samostalnost i ugled pod svojim vladarima u V I I i V I st. pr. K r . Popisi tih drevnih vladara pribavili su mu ugled slian onome Mikene i Argosa u herojsko doba. Bijae istaknut i u Ahajskom svezu u III st. Rije je o Varonovu djelu De gente populi Romani, koje je sauvano u odlomcima. Salustije, Katilina, 8,7. (Doslovan prijevod).
2 3 4

588

DECIV. DEI

18,

2,2-2,3

O DRAVI BOJOJ

18,

2,2 -

2,3

589

mis temporibus quam Assyriorum fuit, nec tam longe lateque diffusum, quippe ubi Ninus rex, Beli filius, universam Asiam, quae totius orbis ad numerum partium tertia dicitur, ad magnitudinem vero dimidia reperitur, usque ad Libyae fines subegisse traditur . Soli quippe Indis in partibus Orientis non dominabatur, quos tamen eo defuncto Samiramis uxor eius est aggressa bellando . Ita factum est, ut, quicumque in illis terris populi sive reges erant, Assyriorum re gno dicionique parerent et quidquid imperaretur efficerent. Abra ham igitur in eo regno apud Chaldaeos N i n i temporibus natus est. Sed quoniam res Graecae multo sunt nobis quam Assyriae notiores, et per Graecos ad Latinos ac deinde ad Romanos, qui etiam ipsi La tini sunt, temporum seriem deduxerunt qui gentem populi Romani in originis eius antiquitate rimati sunt: ob hoc debemus, ubi opus est, Assyrios nominare reges, ut appareat quemadmodum Babylonia, quasi prima Roma, cum peregrina in hoc mundo Dei civitate procurrat; res autem, quas propter comparationem civitatis utriusque, ter renae scilicet et caelestis, huic operi oportet inserere, magis ex Graecis et Latinis, ubi et ipsa Roma quasi secunda Babylonia est , debe mus assumere.
7 8 e 9

u Asiraca, niti se pak igdje prostirae tako nadugo i nairoko, jer se kae kako kralj N i n , Belov sin, bijae pokorio cijelu Aziju, sve do granica Libije, to se naziva treinom cijeloga svijeta, ali je prema veliini kao njegova polovica. Jedino ne bijae pokorio Indijce u isto nim dijelovima, na koje je doim - poto bijae umro - zaratila nje gova supruga Semiramida. Tako se dogodilo te su se svi puci i kraljevi koliko ih bijae u tim zemljama podvrgavali kraljevstvu Asiraca i izvr avahu sve to su im oni nalagali. Dakle, Abraham je roen u tome kraljevstvu meu Kaldejcima, u doba Ninovo. N u , budui da je nama mnogo poznatija grka negoli asirska povijest, i oni koji su istraivali drevne poetke rimskoga puka slijeahu vremenski niz preko Grka do Latina, a odatle do Rimljana, koji su i sami Latini; zbog toga gdje je god potrebno moramo navesti asirske kraljeve, da se pokae kako se Babilonija - kao prvi R i m razvijala u ovome svijetu, uz grad Boji na svojem hodoau. Meu tim, one primjere koje moramo unositi u ovo djelo, a radi usporedbe obaju gradova (to jest zemaljskoga i nebeskoga), moramo vie uzi mati od Grka i Latina, gdje je i sam R i m kao drugi Babilon. 3. Dakle, kad je roen Abraham, vladahu po lozi drugi kraljevi, N i n u Asiraca i Europs u Sikionu; naime, prvi u jednih bijae B e l , a u drugih Egialej. A poto Abraham bijae otiao iz Babilonije i Bog mu obeao kako e od njega potei veliki narod te da e se u njegovu sjemenu blagoslivljati svi narodi, u Asiraca je ve bio etvrti, a u Sikionu peti kralj. Jer u prvih vladae Ninov sin, nakon smrti svoje majke Semiramide, o kojoj se govori kako ju je sam ubio, jer se ona majka drznula okaljati njega sina rodoskvrnim sulogom. Neki misle kako je ona i utemeljila Babilon, koji je zaista mogla obnoviti. Meu tim, u esnaestoj knjizi rekosmo kad je i kako je osnovan. I dalje, sina Nina i Semiramide, koji je u kraljevstvu naslijedio majku, jedni nazivaju N i n , a drugi Ninja, imenom izvedenim prema oevu. Doim u Sikionu tada vladae Telksion. Z a njegove vladavine bijahu tako mirna i sretna vremena te su ga nakon smrti tovali kao boga, prinosei mu rtve i slavei ga sveanim igrama, koje su prvotno i ustanov ljene njemu u ast.
5

Qui fuerint re ges apud Assyrios et Sicyo nios tempore Abrahae. CC 595

PL 562

2. 3 . Quando ergo natus est Abraham, secundi reges erant apud Assyrios Ninus, apud Sicyonios Europs; primi autem illic Belus, hic Aegialeus fuerunt. Cum vero egresso Abraham de Babylonia promi sit ei Deus ex illo magnam gentem futuram / et in eius semine om nium gentium benedictionem, Assyrii quartum regem habebant, Sicyonii quintum; apud illos enim regnabat filius N i n i post matrem Samiramidem , quae ab illo interfecta perhibetur, ausa filium mater incestare concubitu . Hane putant nonnulli / condidisse Babylonem, quam quidem potuit instaurare . Quando autem vel quomodo condi ta fuerit, in sexto decimo libro d i x i m u s . Filium porro Nini et Samiramidis, qui matri successit in regnum, quidam etiam ipsum Ninum, quidam vero derivato a patre vocabulo Ninyan vocant . Sicyoniorum autem regnum tune tenebat Telxion. Quo regnante usque adeo ibi mitia et laeta tempora fuerunt, ut eum defunetum velut deum colerent sacrificando et ludos celebrando, quos ei primitus institutos ferunt.
f 10 n 12 13
e

memorare M. Semiramidem M.

1 0

V . infra 1 8 , 2 2 et supra 4 , 6 ; 1 6 , 1 7 ; cf. D l O D O R U S , Bibl. 2 , 1, 7 - 1 0 ; 2 , 5 , 3 ; P A O L U S O R O S I U S , Hist. 1, 4 , 1-3. C f . E U S E B I U S , Chron. 1, 1 5 , 1: P L 2 7 , 4 6 . C f . A p o c 1 4 , 8. C f . E U S E B I U S , Chron. 1, 1 5 , 1: P L 2 7 , 4 6 ; P A O L U S O R O S I U S , Hist.,

1, 4 , 7.

1 1

1 2

1 3

C f . OVTDIUS, Metom. 4 , 5 7 - 5 8 ; D l O D O R U S , Bibl. 2 , 9 ; EUSEBIUS, Chron. 1, 1 5 , 1: P L 2 7 , 4 6 ; P A O L U S OROSIUS, Hist. 2 , 2 , 1. V . supra 1 6 , 4 . C f . E U S E B I U S , Chron. 1, 1 4 , 1; 1, 1 5 , 1: P L 2 7 , 4 3 . 4 6 ; D I O D O R U S , Bibl 2 , 7 , 1.

V i d i O Bojoj dravi, 16,4.

590
Qui fuerint re ges ab Abra ham ad Iacob.

D E CIV. D E I

18, 3

O DRAVI BOJOJ

18,

591
Koji kraljevi vladahu u Asiraca i u Sikionu kad je prema obeanju stogodinjaku Abrahamu roen Izak, ili samomu ezdesetogodinjaku Izaku blizanci Ezav i Jakov od Rebeke.

CC596

PL563

3. Huius temporibus etiam Isaac ex promissione Dei natus est centenario patri filius Abrahae de Sarra coniuge, quae sterilis et anus iam spem prolis amiserat. Tune et Assyriis quintus erat rex Arrius. Ipsi vero Isaac sexagenario nati sunt gemini, Esau et Iacob, quos ei Rebecca uxor peperit, avo eorum Abraham adhuc vivente et centum sexaginta aetatis annos agente, qui expletis centum septua ginta quinque defunetus est, regnantibus apud Assyrios Xerse illo antiquiore, qui etiam Baleus vocabatur, et apud Sicyonios Thuriaco, quem quidam Thurimachum scribunt, septimis regibus. Regnum au tem Argivorum simul cum Abrahae nepotibus ortum est, ubi primus regnavit Inachus. Sane, quod praetereundum non fuit, etiam apud sepulerum septimi sui regis Thuriaci sacrificare Sicyonios solere Varro refert . Regnantibus porro octavis regibus, Armamitre Assyriorum, Sicyoniorum Leucippo et primo Argivorum Inacho, Deus lo cutus est ad Isaac atque ipsi quoque eadem, quae patri eius, duo illa promisit, semini scilicet eius terram Chanaan et in eius semine benedictionem cunetarum gentium. Haec ipsa promissa sunt etiam filio eius, nepoti Abrahae, qui est appellatus primo Iacob, post Israel, cum iam Belocus rex nonus Assyriae et Phoroneus Inachi filius secundus regnaret Argivis, Leucippo adhuc apud Sicyonios permanente. His temporibus Graecia sub Phoroneo Argolico rege legum et iudiciorum quibusdam / clarior facta est institutis. Phegous tamen frater huius Phoronei iunior cum esset mortuus, ad eius sepulerum templum est constitutum, in quo coleretur ut Deus et ei boves immolarentur. Credo honore tanto ideo dignum putarunt, quia in regni sui parte (pater quippe loca ambobus distribuerat, in quibus eo vivente regnarent) iste sacella constituerat ad colendos deos et docuerat observari tempora per menses atque annos, quid eorum / quatenus metirentur atque numerarent. Haec in eo nova mirantes rudes adhuc homines morte obita deum esse factum sive opinati sunt sive voluerunt. N a m et Io filia Inachi fuisse perhibetur, quae postea Isis appellata ut magna dea culta est in Aegypto; quamvis alii scribant eam ex Aethiopia i n Aegyptum venisse reginam, et quod late iusteque imperaverit eisque multa commoda et litteras instituerit, hunc honorem i l l i habitum esse divinum, posteaquam ibi mortua est, et tantum ho norem, ut capitali crimine reus fieret, si quis eam fuisse hominem diceret .
14 15 g 16

3. U njegovo doba prema Bojem obeanju roen je i Izak stogo dinjemu ocu Abrahamu i njegovoj supruzi Sari, koja kao jalova i stara bijae izgubila svaku nadu u porod. Tada i u Asiraca vladae peti kralj Arije. A samomu ezdesetogodinjemu Izaku roeni su bli zanci Ezav i Jakov, koje mu je rodila supruga Rebeka, dok djed Abraham jo ivljae u starosti od stotinu i ezdeset godina, i koji je umro navrivi stotinu sedamdeset i pet godina, kad u Asiraca vladae Kserkso Stariji, zvan takoer i Belej, a u Sikionu Turijako (kojega ime neki piu i Turimah), i to kao njihovi sedmi kraljevi. Doim kra ljevstvo Argivaca nastade istodobno kad i Abrahamovi unuci. T u prvi vladae Inah. Varon izjavljuje (a ovo doista ne bi trebalo mimoii) kako su u Sikionu prinosili rtve na grobu svojega sedmoga kralja Turijaka. I dalje, za vladavine osmih kraljeva, Armamitre u Asiraca te Leukipa u Sikionu, te prvoga kralja Argivaca, Inaha, - Bog je govorio Izaku pa je i njemu, kao i njegovu ocu, obeao ono isto dvoje, naime: zemlju Kanaan i blagoslov svih naroda u njegovu sje menu. A isto je to obeano i njegovu sinu, Abrahamovu unuku (koji se prvo zvao Jakov, a zatim Izrael), kad je Belok kao deveti kralj vladao u Asiriji, a Inahov sin Foronej kao drugi vladar Argivaca, dok Leukip jo i tada vladae u Sikionu. U to je vrijeme Grka stekla vei glas po ustanovama stanovitih za kona i sudita a za vladavine Foronej a, kralja Argolide. Meutim, kad je umro Fego, mlai brat toga Foronej a, na njegovu je grobu podignut hram, u kojem je tovan kao bog i rtvovana su mu goveda. Mislim kako su njega smatrali dostojnim tolike asti, jer u svojem dijelu kraljevstva - budui da im otac obojici bijae dodijelio podru ja, u kojima bi vladali ve za njegova ivota - on je ustanovio svetita radi tovanja bogova, i nauio ljude biljeiti vrijeme po mjesecima i godinama, naputivi ih kolikom mjerom treba mjeriti i dokle brojati. udei se tima novinama, jo neupueni ljudi, nakon njegove smrti, ili povjerovae ili pak ushtjedoe da taj postane bog. Pria se naime kako i Io bijae Inahova ki, koja poslije bi nazvana Izidom i tovala se u Egiptu kao velika boica; iako drugi piu kako je ona kao kraljica iz Etiopije dola u Egipat, te kako je veoma iroko i pravedno vladala i ustanovila mnoge korisne obiaje uz umijee pisma, pa poto je tu umrla, pridadoe joj boansku ast, i to toliku ast, da bi smrtnom kaznom bio osuen onaj tko bi kazao kako je ona puko ljudsko bie.

s Assyriis M.

1 4

1 5

1 6

C f . V A R R O , De gente pop. rom., fragm. 11. C f . G e n 26, 3-5. C f . H E R O D O T U S , Hist. 1, 2; D l O D O R U S , Bibl. Chron.: P L 27, 287 (a. 498 ab A b r a h a m ) .

1, 24, 8: EUSEBIUS,

592
Quando Iacob et ioseph m Aegyptum vene4.

O DRAVI BOJOJ DECIV. DEI 18, 4-5

18,

4-5

593 o
0

n 0

Regnantibus Assyriorum decimo rege Baleo et Sicyoniorum n o Messapo, qui etiam Cephisos a quibusdam traditur (si tamen
h o m o

&

CC 597

putaverunt fuisse hominem, qui in suis posuerunt scriptis alterum nomen), cum rex Argivorum tertius Apis esset, mortuus est Isaac annorum centum octoginta et reliquit geminos suos annorum cen tum et viginti; quorum minor Iacob pertinens ad civitatem Dei, de qua scribimus, maiore utique reprobato, habebat duodecim filios, quorum illum, qui vocabatur Ioseph, mercatoribus in Aegyptum transeuntibus fratres adhuc Isaac avo eorum vivente vendiderant. Stetit autem ante Pharaonem Ioseph, quando ex humilitate, quam pertulit, sublimatus est, cum triginta esset annorum; quoniam somnia regis divine interpretatus praenuntiavit septem ubertatis annos futuros, quorum abundantiam praepollentem consequentes alii sep tem steriles fuerant consumpturi, et ob hoc eum rex praefecerat Aegypto de carcere liberatum, quo eum coniecerat integritas castitatis, quam fortiter servans male amanti dominae et male credulo domino mentiturae veste etiam derelicta de manibus attrahentis aufugiens non consensit ad stuprum . Secundo autem anno septem annorum sterilium Iacob in Aegyptum cum suis omnibus venit ad filium, agens annos centum et triginta, sicut / interroganti regi ipse respondit , cum Ioseph ageret triginta et novem, ad triginta scilicet, quos agebat, quando a rege honoratus est, additis septem ubertatis et duobus famis.
17 18

4. K a d je vladao deseti kralj Asiraca, Balej, i deveti kralj Sikiona, Mesap, kojega neki nazivaju i Cefis - ako zaista bijae posrijedi ovjek dvaju imena i ako ti koji navode i drugo ime nisu pobrkali jednoga s nekim drugim - i kada Apis bijae trei kralj u Argivaca, Izak je umro u stotinu i osamdesetoj godini, ostavivi svoje blizance stare stotinu i dvadeset godina; mlai od njih, Jakov, pripadae gradu Bojemu (o kojemu i piemo), poto je stariji bio odbaen. O n je imao dvanaest sinova, od kojih su onoga koji se zvao Josip braa prodala trgovcima to su putovali u Egipat, jo za ivota njihova djeda Izaka. K a d Josipu bijae trideset godina, stajao je pred faraonom, podignut iz ponienja koje je pretrpio ; jer, objasnivi uz boansku pomo kraljeve snove, pretkazao je sedam godina obilja to e doi, a koje e opet preobilje potroiti slijedeih sedam gladnih godina. Zbog toga ga je kralj postavio nad svu zemlju egipatsku, oslobodivi ga iz tamnice koje bijae dopao zbog svoje neokaljane ednosti, kad ono vrsto je branei ne htjede pristati na preljub, pobjegavi od na zlo zaljubljene gospodarice (koja e slagati svojem na zlo lakovjernu gospodaru), pri emu je ak ostavio ogrta u njezinim rukama dok ga je zadravala. A u drugoj od onih sedam gladnih godina i sam Jakov, sa svima svojima, doe sinu u Egipat, a u dobi od stotinu i trideset godina, kao to je sam odgovorio kad je kralj upitao , dok Josipu tada bijae trideset i deveta, to jest kad se na onih trideset, koliko je imao kad mu je kralj podijelio ast, dodadne sedam godina obilja i dvije godine gladi.
1 2

dobu Jakova
a S m a

j sfpa.

Qui dei colerentur m Ae-

PL 564

His temporibus rex Argivorum Apis navibus transvectus in Aegyptum, cum ibi mortuus fuisset, factus est Serapis omnium maximus Aegyptiorum deus. Nominis autem huius, cur non Apis etiam post mortem, sed Serapis appellatus sit, facillimam rationem Varro reddidit. Quia enim arca, in qua mortuus ponitur, quod omnes iam sarcophagum vocant, OOQOS dicitur graece, et ibi eum venerari sepultum coeperant, priusquam templum eius esset extructum: velut Solros et Apis Sorapis primo, deinde una littera, ut fieri assolet, commutata Serapis dictus est. Et constitutum est etiam de illo, ut, quisquis eum hominem fuisse dixisset, capitalem penderet poenam. Et quoniam fere in omnibus templis, ubi colebantur Isis et Serapis, erat etiam simulacrum, quod digito labiis impresso admonere videretur, ut silentium fieret: hoc significare idem Varro existimat, ut homines eos fuisse taceretur. Ille autem bos, quem mirabili vanitate decepta Aegyptus in eius honorem deliciis affluentibus alebat, quoniam eum sine sarcophago vivum venerabantur, Apis, non Serapis vocaba tur. Quo bove mortuo quoniam quaerebatur et reperiebatur vitulus
5.
h

5. U to doba kralj Argivaca Apis otplovi s brodovljem u Egipat, te kad je tu umro, postade Serapis, najvei bog svih Egipana . A Varon navodi najjednostavnije objanjenje samoga toga imena, naime zato nakon smrti nije nazivan Apis, nego Serapis. Jer, onaj lijes u koji se mrtvac polae, i koji sada svi nazivaju sarcophagus, grki se zove oojtog, te kad je tu pokopan stadoe ga tovati, prije nego to je podignut njegov hram, i tako je prvo nazvan Sorapis, to jest od soros i Apis, a zatim poto je - kao to se obino dogaa - jedno slovo izmijenjeno, nazvan je Serapis. A bijae nareeno i o njemu da tko god bi rekao kako on bijae ovjek da se kazni smrtnom kaznom. I budui u gotovo svim hramovima gdje se tovahu Izida i Serapis, nalazio se kip koji se inilo da nalae utnju (s prstom pritisnutim na usne), Varon misli kako to oznauje isto, da se uti o tome kako ti bijahu ljudi. Doim onaj bik (kojega je, zaudnom ludou obmanut, Egipat astio i hranio obilatim slasticama) zvan je Apis, a ne Serapis, jer su ga tovali ivoga, bez sarkofaga. Jer poto bi taj bik uginuo, traili su i nalazili tele iste boje (to jest koje je slino oznaeno stano1

Apisu, kralju

kJjtgaTu Egipcani pod imenom boanskom^ au,

afluentibus

CC.
1

Post 41,46. Post 47,9. Serapis je helensko-egipatsko boanstvo, glavno boanstvo u Aleksandriji. Etimo logija koja se ovdje navodi preuzeta je od Varona, a Plutarh je odbacuje i tumai kao spoj imena Osiris i Apis. Sam kult Serapisa uveo je Ptolomej I, kako bi ujedinio mijeano puanstvo u Aleksandriji.

1 7

1 8

1 9

C f . G e n 39, 7 - 41, 46. C f . G e n 47, 7-9. C f . V A R R O , De gente pop.

rom. fragm. 13.

594

D E CIV. D E I

18,

5-8

O DRAVI BOJOJ

18,

5-8

595

coloris eiusdem, hoc est albis quibusdam maculis similiter insignitus, mirum quiddam et divinitus sibi procuratum esse credebant . Non enim magnum erat daemonibus ad eos decipiendos phantasiam tali tauri, quam sola cerneret, ostentare vaccae concipienti atque praegnanti, unde libido matris attraheret, quod in eius fetu iam corporaliter appareret; sicut Iacob de virgis variatis, ut oves et caprae variae nascerentur, effecit . Quod enim homines coloribus et corpo ribus veris, hoc daemones figuris fictis facillime possunt animalibus concipientibus exhibere.
19 20

vitim bijelim pjegama), vjerujui kako im je ono pribavljeno kao udo i boanskim nainom. Naime, uope ne bijae teko zlodusima, koji su ih nakanili obmanuti, da onoj kravi to je zaela i zanijela pokau prikazu takvoga bika (koju bi ona sama opazila), kako bi otuda mate rina elja navukla da se dotina obiljeja i tjelesno pojave u njezinu teletu; upravo kao to je Jakov ispruganim pruem postigao te su koze i ovce okozile i ojanjile arene kozlie i janjad. Jer ono to ljudi ine zbiljskim bojama i tijelima, to zlodusi mogu veoma lako i lanim prikazama postii kod ivotinja u vrijeme zaea.
2

Quod fuerit Argivorum re gnum tempore Iacob. CC 598

6. Apis ergo rex, non Aegyptiorum, sed Argivorum, mortuus est in Aegypto. Huic filius Argus successit in regnum, ex cuius nomine et Argi et ex hoc Argivi appellati sunt; superioribus autem regibus nondum vel locus vel gens habebat hoc nomen. Hoc regnante apud Argivos et apud Sicyonios Erato, apud / Assyrios vero adhuc manente Baleo mortuus est Iacob in Aegypto annorum centum quadraginta septem, cum moriturus filios suos et nepotes ex Ioseph benedixisset Christumque apertissime prophetasset, dicens in benedictione Iu
1

. Regnante Argo suis coepit uti frugibus Graecia et habere segetes in agricultura, delatis aliunde seminibus. Argus quoque post obitum deus haberi coepit, templo et sacrificiis honoratus. Qui honor eo regnante ante illum delatus est homini privato et fulminato cuidam Homogyro, eo quod primus ad aratrum boves iunxerit.

dae: Non deficiet princeps ex luda et dux de femoribus veniant quae reposita sunt ei; et ipse exspectatio gentium

eius,
21

donec

Quae fuerint regna post m o r t e m Io seph...

7. Regnantibus Assyriorum duodecimo Mamytho et undecimo Sicyoniorum Plemmeo et Argis adhuc / manente Argo mortuus est Io seph in Aegypto annorum centum decem . Post cuius mortem po pulus Dei mirabiliter crescens mansit in Aegypto centum quadraginta quinque annos, tranquille prius, donec morerentur quibus Ioseph notus fuit; deinde quia invidebatur incrementis eius erantque suspecta: quousque inde liberaretur, persecutionibus (inter quas ta men divinitus fecundata multiplicatione crescebat) et laboribus premebatur intolerabilis servitutis . In Assyria vero et Graecia per idem tempus regna eadem permanebant.
1 m 22 23

6. Dakle, Apis, koji bijae kralj Argivaca, a ne Egipana, umro je u Egiptu. Njega je na prijestolju naslijedio sin A r g , po kojega je imenu sam narod nazvan Argijci i Argivci, dok pod prijanjim kralje vima ni zemlja ni puk ne imadijahu toga imena. D o k taj vladae u Argivaca, a Erat u Sikionu i Balej jo uvijek u Asiraca, Jakov je umro u Egiptu u dobi od stotinu etrdeset i sedam godina; i kad je, prije nego to e umrijeti, blagoslovio svoje sinove i unuke od Josipa, najjasnije je prorekao o Kristu, govorei pri blagoslovu Jude: Nee uzmanjkati vladara iz Jude, ni vode od bedara njegovih, dok ne dou one stvari to su za njega pripravljene; a sam je iekivanje naroda. Z a vladavine Arga Grka se stala hraniti vlastitim itom te obraivati vlastita polja, dobavivi sjemenje iz tuine. Arga nakon smrti stadoe smatrati boanstvom, poastivi ga hramom i rtvama. N u dok je jo on vladao, ta ast bijae podijeljena nekomu ovjeku zasebniku pogo enu gromom, nekom Homogiru, koji bijae prvi upregnuo volove u plug.
1 2

Tko je vladao u Argivaca i Asiraca kad je Jakov umro u Egiptu.

... et tempore Moysis.

8. Cum ergo regnaret Assyriis quartus decimus Saphrus et Sicyoniis duodecimus Orthopolis et Criasus quintus Argivis, natus est in
1

7. D o k je u Asiraca vladao Mamit kao dvanaesti kralj a u Si kionu Plemej kao jedanaesti, i A r g jo vladao u Argosu, u Egiptu je umro Josip u svojoj stotinu i desetoj godini. A nakon njegove smrti narod Boji, mnoei se zaudno, ostade u Egiptu jo stotinu etrde set i pet godina, prvo mirno, sve dok ne pomrijee oni kojima Josip bijae poznat. Nakon toga, jer njihov porast izazva mrnju i gledahu ih podozrivo, trpjeli su progone i tegobe nepodnoljiva ropstva sve dok se odatle ne izbavie, pa ipak usred svega toga oni po Bojoj milosti bijahu plodni i broj im je rastao. A za sve to vrijeme u Asiriji i Grkoj trajala su ista kraljevstva.

Za vladavine kojega kralja bijae Josip umro u Egiptu.

ergo add. M. Plemmaeo M. et antepon. M.

8. Dakle, kad je u Asiraca vladao etrnaesti kralj Safar, a u Si kionu dvanaesti kralj Ortopol, a peti kralj Krijas nad Argivcima, u

U doba kojih kraljeva bijae roen Moj sije, i koji su se bogovi tada tovali.

2 0

2 1

2 2

2 3

C f . G e n 30, 37-43. G e n 49, 10. C f . G e n 50, 25. C f . E x 1.

Post 30,37-39. Post 49,10. (Prijevod prema lat. predloku). Prema Varonovu djelu O poljodjelstvu, 11,5,3.

596

DECIV. DEI

18,

O DRAVI BOJOJ

18,

597

cc 599

PL566

Aegypto Moyses, per quem populus Dei de servitute Aegyptia liberatus est, in qua eum ad desiderandum sui Creatoris auxilium sic exerceri oportebat. Regnantibus memoratis regibus fuisse a quibusdam creditur Prometheus, quem propterea ferunt de luto formasse homi nes, quia optimus sapientiae doctor fuisse perhibetur; nec tamen ostenditur, qui eius temporibus fuerint sapientes. Frater eius Atlans magnus fuisse astrologus dicitur; unde occasionem fabula invenit, ut eum caelum portare confingeret; quamvis mons eius nomi ne nuncupetur, cuius altitudine potius caeli portatio in opinionem vulgi venisse videatur . Multa quoque alia ex illis i n Graecia temporibus confingi fabulosa coeperunt; sed usque / ad Cecropem regem Atheniensium, quo regnante eadem civitas etiam tale nomen acce pit , et quo regnante Deus per Moysen eduxit ex Aegypto populum suum, relati sunt in deorum numerum aliquot mortui caeca et vana consuetudine ac superstitione Graecorum. In quibus Criasi regis coniux Melantomice et Phorbas filius eorum, qui post patrem rex Argi vorum sextus fuit, et septimi regis Triopae filius Iasus et rex nonus Sthenelas sive Stheneleus sive Sthenelus, varie quippe in diversis auctoribus invenitur. His temporibus etiam Mercurius fuisse perhi betur, nepos Atlantis ex Maia filia, quod vulgatiores etiam litterae personant . Multarum autem artium peritus claruit, quas et hominibus tradidit; quo merito eum post mortem deum esse voluerunt sive etiam crediderunt. Posterior fuisse Hercules dicitur, ad ea tamen tempora pertinens Argivorum; quamvis nonnulli eum Mercurio praeferant tempore, quos falli existimo. Sed quolibet tempore nati sint, constat inter historicos graves, qui haec antiqua lit/teris mandaverunt, ambos homines fuisse, et quod mortalibus ad istam vitam commodius ducendam beneficia multa contulerint, honores ab eis meruisse divinos. Minerva vero longe his antiquior; nam temporibus Ogygi ad lacum, qui Tritonis dicitur, virginali apparuisse fertur ae tate, unde et Tritonia nuncupata est; multorum sane operum inventrix et tanto proclivius dea credita, quanto minus origo eius innotuit. Quod enim de capite lovi nata canitur, poetis et fabulis, non historiae rebusque gestis est applicandum . Quamquam Ogygus ipse quando fuerit, cuius temporibus etiam diluvium magnum factum est, non illud maximum, in quo nulli homines evaserunt, nisi qui in arca esse potuerunt , quod gentium nec Graeca nec Latina novit historia, sed tamen maius quam postea tempore Deucalionis fuit, in ter scriptores historiae non convenit. Nam Varro inde exorsus est
n 24 25 26 21 28
n

Egiptu se rodio Mojsije, po kojemu je narod Boji izbavljen od rop stva u Egiptu; i bijae potrebno tako ih iskuavati kako bi zaeljeli pomoi od svojega Stvoritelja. Neki vjeruju kako je za vladavine spo menutih kraljeva ivio i Prometej, o kojemu govore kako je zbog toga od gliba nainio ljude, jer bijae najboljim uiteljem mudrosti samo to opet ne kau koji bijahu mudraci u njegovo doba. Govore kako njegov brat Atlas bijae veliki zvjezdoslovac; po emu je izmi ljena pria prema kojoj on nosi nebo; doim postoji planina njegova imena, koje se visina ini vjerojatnijim uzrokom pukomu vjerovanju kako on pridrava nebo. U to se doba u Grkoj stadoe izmiljati i mnoge druge bajke, sve do razdoblja atenskoga kralja Kekropsa (za ije vladavine i sam grad dobi svoje ime i za njegove vladavine Bog po Mojsiju izvede svoj narod iz Egipta), i stanovit broj smrtnika ubrojani su meu bogove po slijepome i ispraznome obiaju i praznovjerju u Grka. Meu njima je i supruga kralja Krijasa, Melantomika i njihov sin Forbad, koji je kao esti kralj Argivaca naslijedio svojega oca, i Ijas, sin sedmoga kralja Triopa, i deveti kralj Stenelad i l i Stenelej i l i Stenel, jer mu se ime razliito navodi u razliitih pisaca. Pria se kako je u to vrijeme ivio i Merkur, Atlasov unuk od njegove keri Maje, o emu piu i pukije knjige. Bijae na glasu kao vian mnogim umije ima, koja je prenio ljudima; zbog te usluge nakon njegove smrti oni ushtjedoe da bude bogom ili ak i povjerovae u to. Kau kako po tonji bijae Heraklo, koji je jo pripadao razdoblju Argivaca; neki ga doim stavljaju u doba prije Merkura, ali mislim kako se ti varaju. N u , u koje god doba bili roeni, ozbiljni povjesnici, koji zapisae te starine, slau se u tome kako obojica bijahu ljudi, a budui da pruie smrtnicima mnoge pogodnosti da udobnije ive u ovome ivotu, stekoe od njih boanske poasti. Minerva je opet drevnija od njih; pria se naime kako se u djevian skoj dobi pojavila za vrijeme Ogiga kraj jezera zvanog Tritonida, te se otada i zove Tritonija; ona doista bijae pronalazaica mnogih umi jea, i to se lake vjerovalo kako je boica to njezino podrijetlo bijae manje poznato. To to se pjeva kako je roena iz glave Jupitrove, treba pripisati pjesnicima i priama, a ne smatrati povijesnim injeni cama. O tome pak kad je ivio Ogig, pisci povijesti se meusobno ne slau; i u njegova doba bijae povelik potop, ne onaj najvei (koji od ljudi nije izbjegao nitko osim onih to mogahu biti u korablji) i o kojem nita ne zna poganska povijest, ni grka ni latinska, ali koji ipak bijae vei od onoga potonjeg iz Deukalionova doba. Naime, Varon u knjizi koju sam prije spomenuo , poeo je upravo odatle, i
1

Atlas M. in om. M.

2 4

2 5

2 6

2 7

2 8

Cf. E U S E B I U S , Chron.: Abraham); D l O D O R U S , Cf. E U S E B I U S , Chron.: R U S , Bibl. 1, 28, 7. Cf. V I R G I L I U S , Aen. 3, 317; H O R A T T U S , Carm. Cf. D I O D O R U S , Bibl. Chron.'. P L 27, 271 (p. Cf. G e n 6-8.

P L 27, 278, 279, 284 (332, 379 et 428 ann. ab Bibl. 3, 60, 1-2; 4, 27, 5. P L 27, 283 (460 ann. ab A b r a h a m ) ; D I O D O 138-141; O V T D I U S , Metam. 2, 685-707; 11, 30110, 1-8. 1, 12, 7-8; 5, 72, 13; 5, 73, 7-8; EUSEBIUS, ann. 236 ab A b r a h a m ) .

To jest O rodu rimskoga puka (vidi II poglavlje).

598

DE

civ.

DEI

18, 8 - 9
29

O DRAVI BOJOJ

18,

8-9

599

librum, cuius mentionem superius feci , et nihil sibi, ex quo perveniat ad res Romanas, proponit antiquius quam Ogygi diluvium, hoc est Ogygi factum temporibus . Nostri autem qui chronica scripserunt, prius Eusebius, post Hieronymus, qui utique praecedentes aliquos historicos in hac opinione secuti sunt, post annos amplius quam trecentos iam secundo Argivorum Phoroneo rege regnante Ogygi di luvium fuisse commemorant. Sed quolibet tempore fuerit, iam ta men Minerva tamquam dea colebatur regnante Atheniensibus Cecrope, sub quo rege etiam ipsam vel instauratam ferunt vel conditam civitatem .
30 31

ne nalazi nita ranije od ega bi krenuo prema rimskoj povijesti od samog Ogigova potopa, to jest onoga koji se dogodio u Ogigovo do ba. Doim nainci koji sastavie ljetopise, prvo Euzebije a poslije Je ronim (koji su, naravno, pri tome mnijenju slijedili neke ranije povje snike) navode kako Ogigov potop bijae preko tri stotine godina ka snije, kad je ve bio vladao drugi kralj Argivaca, Foronej. N u , bilo u koje vrijeme on bio, Minerva ve bijae tovana kao boica za vlada vine Kekropove nad Atenjanima, pod kojim kraljem kau kako sam grad bio je i h obnovljen ili utemeljen.

CC 600 Contentio M i nervae et Neptuni fuit de Athenis...

PL567

9. N a m ut Athenae vocarentur, quod certe nomen a Minerva est, quae Graece ^k-d^vbt dicitur, hane causam Varro indicat. Cum apparuisset illic repente olivae arbor et alio loco aqua erupisset, regem prodigia ista moverunt, et misit ad Apollinem Delphicum sciscitatum quid intellegendum esset quidve faciendum. Ille respondit, quod olea Minervam significaret, unda Neptunum, et quod esset in civium po testate, ex cuius potius nomine duorum deorum, quorum illa signa essent, civitas vocaretur. Isto Cecrops oraculo aecepto cives omnes utriusque sexus (mos enim tune in eisdem locis erat, ut etiam feminae publicis consultationibus interessent) ad ferendum suffragium convocavit. Consulta igitur multitudine mares pro Neptuno, feminae pro Minerva tulere sententias, et quia una plus inventa est feminarum, Minerva vicit. T u n c Neptunus iratus marinis fluetibus exaestuantibus terras Atheniensium populatus est; quoniam spargere la tius quaslibet aquas difficile daemonibus non est. Cuius ut iracundia placa/retur, triplici supplicio dicit idem auctor ab Atheniensibus affeetas esse mulieres, ut nulla ulterius ferrent suffragia, ut nullus nascentium maternum nomen aeciperet, ut ne quis eas Athenaeas vocaret . Ita illa civitas, mater a u t nutrix liberalium doctrinarum et tot tantorumque philosophorum, qua nihil habuit Graecia clarius atque nobilius, ludificantibus daemonibus de lite deorum suorum, m a r i et feminae, et de victoria per feminas feminae Athenas nomen accepit, et a vieto laesa ipsam vietricis victoriam punire compulsa est, plus aquas Neptuni quam Minervae arma formidans. Nam i n mulieribus, quae sic punitae sunt, et Minerva quae vicerat victa est; nec adfuit suffragatricibus suis, ut suffragiorum deinceps perdita potestate et alienatis filiis a nominibus matrum Athenaeas saltem voari liceret et eius deae mereri vocabulum, quam viri dei vietricem fecerant ferendo suffragium. Quae et quanta hine dii possent, nisi sermo ad alia properaret!
p 32 q

9. Grad se zove Atena, to svakako potjee od Minerve, koja se na grkom zove 'Adr]va , i to je razlog koji Varon navodi. Naime, kad je ondje odjednom na jednome mjestu izraslo stablo masline, a na drugome mjestu izbila voda, ta su udesa zbunila kralja i poslao je ljude delfijskome Apolonu da upitaju kako to treba shvatiti i to im je initi. Odgovorio im je kako maslina oznauje Minervu, a voda Neptuna, te da je u ovlasti graana odluiti po kojem e od to dvoje boanstava (kojih su to znaci) nazvati svoj grad. Primivi prorotvo Kekrop okupi graane oba spola - bijae tada obiaj u tim mjestima da ak i enskinje sudjeluju u javnome odluivanju - kako bi o tome glasovah. Poto tako predmet bi iznesen pred mnotvo, mukarci gla sovahu za Neptuna, a ene za Minervu, i jer ene nadglasae jednim glasom, pobijedila je Minerva. Tada je rasreni Neptun morskom vodom preplavio zemljita Atenja na; jer zlodusima nije uope teko razliti vode koliko god im se prohtjedne. A kako b i se umirila ta srdba (isti pisac kae), Atenjani kaznie enskinje trostrukom kaznom: da vie nikad ne glasuju, da ni jedno od roenadi ne primi materino ime, te da njih same nitko ne naziva Atenjankama. I tako taj grad, majka ih hraniteljica slobodnih umijea te takvih i tolikih filozofa (od kojeg Grka nije imala nita ni slavnije n i poznatije), dobi svoje ime po ludoriji zloduha i prepirci svojih boanstava, mukoga i enskoga, i to pobjedom ene po ena ma; a poto je pogoen od pobijeenoga, grad je bio prisiljen kazniti pobjedu pobjednice plaei se vie Neptunovih voda negoli Minervina oruja. Naime, u tim enama - koje su tako kanjene - poraena je i Minerva iako je pobijedila; doim ona nije ni pritekla u pomo svo jim glasovateljicama, jer poto su ve izgubile pravo glasovanja i si novi im bih otueni od materinjih imena, barem se mogla pobrinuti da se nazivaju Atenjankama i tako ponesu ime boice kojoj su svojim glasovanjem priredile pobjedu nad bogom mukarcem. Sto b i se i koliko toga o tome moglo rei, da nas rasprava ne pouruje na ostalo!

Kad je osnovan grad Atenjana, i kojim razlogom Varon obja njava njegovo ime.

P tune M. q ac M.

V. Cf. Cf. V. Cf.

supra 2, 2. V A R R O , De gente pop. rom., fragm. 5. E U S E B I U S et H I E R O N I M U S , Chron. 1, 16, 1; 1, 28, 1: P L 27, 54. 126 etiam P L A T O , Timaeus 22B. V A R R O , De gente pop. rom. fragm. 7.

600
... et Martis de areopago. 10.
r

DECIV. DEI

18,

10-11

O DRAVI BOJOJ

18,

10-11

601
to Varon iznosi Areop^gaTo Deukaiionovu
p o t o p u

cc 601

PL 568

Et tamen Marcus Varro non vult fabulosis adversus deos fidem adhibere figmentis, ne de maiestatis eorum dignitate indignum aliquid sentiat. Et ideo nec Areon pagon , ubi cum Atheniensibus Paulus apostolus disputavit , ex quo loco Areopagitae appellati sunt curiales urbis eiusdem, vult inde accepisse nomen, quod Mars, qui graece dicitur, cum homicidii crimine reus fieret, iudicantibus duodecim diis in / eo pago sex sententiis absolutus est; quia ubi p a r i numeri sententiae fuissent, praeponi absolutio damnationi solebat; sed contra istam, quae multo amplius est celebrata, opinionem aliam quamdam de obscurarum notitia litterarum causam nominis huius conatur astruere, ne Areon pagon Athenienses de nomine Mar tis et pagi quasi Martis pagum nominasse credantur, in iniuriam videlicet numinum, a quibus litigia vel iudicia existimat aliena; non minus hoc, quod de Marte dicitur, falsum esse asseverans, quam i l lud quod de tribus deabus, Iunone scilicet et Minerva et Venere, quae pro malo aureo adipiscendo apud iudicem Paridem de pulchritudinis excellentia certasse narrantur et ad placandos ludis deos, qui delectantur seu veris seu falsis istis criminibus suis, inter theatricos plausus cantantur atque saltantur. Haec Varro non credit, ne deorum naturae seu moribus credat incongrua ; et tamen non fabulosam, sed historicam rationem de Athenarum vocabulo reddens tantam Neptuni et Minervae litem suis litteris inserit, de cuius nomine po tius illa civitas vocaretur, ut, cum prodigiorum ostentatione contenderent, inter eos iudicare nec Apollo consultus auderet, sed deorum iurgium finiendum, sicut memoratarum trium dearum / ad Paridem Iuppiter, ita et iste ad homines mitteret, ubi vinceret Minerva suffragiis et in poena suarum suffragatricium vinceretur, quae in adversariis suis viri obtinere Athenas potuit, et amicas suas feminas Athenaeas habere non potuit. His temporibus, ut Varro scribit, regnante Atheniensibus Cranao, successore Cecropis, ut autem nostri Euse bius et Hieronymus, adhuc eodem Cecrope permanente, diluvium fuit, quod appellatum est Deucalionis, eo quod ipse regnabat in ea rum terrarum partibus, ubi maxime factum est. Hoc autem diluvium nequaquam ad Aegyptum atque ad eius vicina pervenit .
s 33 34 35

10. Pa ipak Marko Varon ne eli povjerovati u izmiljene prie protiv bogova, kako ne bi pristao na kakvo mnijenje koje je nedostojno njihova dostojanstva. Zbog toga ne eli prihvatiti ni da je Areopag (gdje je apostol Pavao raspravljao s Atenjanima, i po kojem se mjestu sudski vjenici toga grada zovu areopagiti) dobio ime po Marsu, koji se grki kae Ajtng i koji kad bijae osuen za ovjekoubojstvo i kad mu je na tome breuljku sudilo dvanaestero bogova, osloboen je na temelju est glasova - jer gdje glasovi bijahu jednako podijeljeni, obiavalo se oslobaanje od optube pretpostaviti kazni. A l i protiv toga objanjenja, koje je mnogo razglaenije, on nastoji iznijeti drugo tumaenje, koje potjee od njegova poznavanja nepoznatijih djela. O n nee da se vjeruje kako su Atenjani nazvali Areo pag prema Ares i pagus, kao da je 'Marsov breuljak', to bi bila uvreda boanstava, kojima su - misli on - posve tue i parbe i osudbe; kae kako nije nita manje lana ova pria o Marsu od one o tri boice, to jest o Junoni, Minervi i Veneri, o kojima se pria kako se natjecahu oko izvrsnosti ljepote, a za zlatnu jabuku pred sucem Parisom, o emu se opet u kazalitu pjeva i plee, usred pljeska, da bi se priredbama udobrovoljili bogovi, koji se zabavljaju tim svojim zlodje lima, bila ona zbiljska i l i izmiljena .
1 2

Takvim priama Varon ne vjeruje, kako ne bi povjerovao u ono to nije primjereno naravi i l i obiajima bogova; pa ipak, navodei ne basneni nego povijesni razlog o imenu grada Atene, unosi u svoju knjigu onu veliku parbu izmeu Neptuna i Minerve, po ijem je imenu taj grad radije nazvan, tako te - kad se njih dvoje nadmetalo u strahotnim udesima - ni Apolon, poto je pozvan, nije se usudio presuditi izmeu njih, nego kako bi dokrajio njihovu prepirku (upravo kao to Jupiter one tri spomenute boice posla Parisu), tako i on to dvoje posla ljudima, i pri tome je Minerva pobijedila glasovima, samo je i pobijeena kanjavanjem njezinih glasovateljica, s pomou kojih je u Ateni mogla pobijediti svoje protivnike, mukarce, ali svojim prijate ljicama, enama, nije mogla osigurati ime Atenjanki. U to doba, kako Varon pie, kad je Atenjanima vladao Kranaj, nasljednik Kekropsov, ili - prema naima Euzebiju i Jeronimu - dok jo vladae sam K e krops, dolo je do potopa koji je zvan Deukalionov, i to zbog toga to je on vladao onim dijelovima zemalja gdje potop bijae najvei. N u taj potop dakako nije zahvatio Egipat ni susjedne zemlje.

Quae
8

fuerint
M o y s e

ad iosue

Eduxit ergo Moyses ex Aegypto populum Dei novissimo tempore Cecropis Atheniensium regis, cum apud Assyrios regnaret Ascatades, apud Sicyonios Marathus, apud Argivos Triopas. Educto au11. E t tamen] A t t a m e n A r e o p a g o n M. M.

11. Mojsije je dakle izveo iz Egipta narod Boji krajem vladavine Kekropsa, kralja Atenjana, kad je u Asiraca vladao Askatad, a u Sikionu Marat i Triop u Argivaca. Poto je narod izveden, predao

U koje doba izvede Mojsije narod Boji iz Egipta, i za vladavine kojih kraljeva umrije Joua, koji ga je naslijedio.

3 3

3 4

C f . A e t 17, 19-34. C f . V A R R O , De gente pop.

rom.,

fragm. 8.

Jer je ubio Halirotija (prema Apolodoru, 3,14,2). V i d i O Bojoj dravi, 2,10.

602

DE

civ.

DEI

18, 1 1 - 1 2

O DRAVI BOJOJ

18, 11 - 12

603

CC 602

PL 569

tem populo in monte Sina divinitus acceptam tradidit legem, quod Vetus dicitur Testamentum, quia promissiones terrenas habet, et per Iesum Christum futurum fuerat Testamentum Novum, quo regnum caelorum promitteretur. Hunc enim ordinem servari oportebat, sicut in uno quoque homine, qui in Deum proficit, id agitur, quod / ait Apostolus, ut non sit prius quod spiritale est; sed quod animale, po stea spiritale; quoniam sicut dicit et verum est, primus homo de terra, terrenus; secundus homo de caelo* . Rexit autem populum Moyses per annos quadraginta in deserto et mortuus est annorum centum et viginti , cum Christum etiam ipse prophetasset per figuras observationum carnalium in tabernaculo et sacerdotio et sacrificiis aliisque mysticis plurimisque mandatis. Moysi successit Iesus Nave et in ter ra promissionis introductum populum collocavit ex auctoritate divi na debellatis gentibus, a quibus eadem loca tenebantur. Qui cum po pulum rexisset post mortem Moysi viginti et septem annos, etiam ipse defunctus est regnante apud Assyrios octavo decimo / Amynta, apud Sicyonios sexto decimo Corace, apud Argivos decimo Danao, apud Athenienses quarto Erichthonio.
36 31

mu je zakon, to ga je od Boga primio na gori Sinaju, koji se naziva Starim zavjetom, jer sadrava zemaljska obeanja, dok po Isusu K r i stu imao je doi Novi zavjet, kojim se obeava kraljevstvo nebesko. Naime, takav se poredak morao odravati, kao to se u svakom poje dinome ovjeku koji napreduje prema Bogu zbiva, kako kae apostol, da nije prvo ono to je duhovno; nego prvo ono ivotinjsko, a zatim duhovno, jer istina je to ree: Prvi je ovjek od zemlje - zemljan; drugi je ovjek s neba - nebeski. Mojsije je vodio narod u pustinji etrdeset godina i umro u dobi od stotinu i dvadeset godina, poto je i sam prorokovao o Kristu s pomou predslika putenih obreda u a toru (sa zavjetnim kovegom), sveenstva, rtava i ostalih brojnih na redaba otajstvena znaenja. Mojsija je naslijedio Joua, koji je narod uveo u obeanu zemlju i tu ga smjestio, prema boanskoj ovlasti, svladavi narode koji nastavahu ta mjesta. Poto je nakon Mojsijeve smrti vodio narod dvadeset i sedam godina, i sam umrije, dok u A s i raca kao osamnaesti kralj vladae Aminta, u Sikionu kao esnaesti Koraks, u Argivaca kao deseti Danaj, a u Atenjana kao etvrti Erihtonij.
1

Qui dei colerentur tempo re losue...

CC 603

12. Per haec tempora, id est ab exitu Israel ex Aegypto usque ad mortem lesu Nave, per quem populus idem terram promissionis accepit, sacra sunt instituta diis falsis a regibus Graeciae, quae memoriam diluvii et ab eo liberationis hominum vitaeque tune aerumnosae modo ad alta, modo ad plana migrantium solemni celebritate revocarunt. Nam et Lupercorum per sacram viam ascensum atque descensum sic interpretantur, ut ab eis significari dicant homines, qui propter aquae inundationem summa montium petiverunt et rur sus eadem residente ad ima redierunt. His temporibus Dionysum, qui etiam Liber pater dictus est et post mortem deus habitus, vitem ferunt ostendisse in Attica terra hospiti suo. Tune Apollini Delphico instituti sunt ludi muici, ut placaretur ira eius, qua putabant afflictas esse sterilitate Graeciae regiones, quia non defenderint templum eius, quod rex Danaus, cum easdem terras bello invasisset, incendit. Hos autem ludos ut instituerent, oraculo sunt eius admoniti. In Atti ca vero rex Erichthonius ei ludos primus instituit, nec ei tantum, sed etiam Minervae, ubi praemium victoribus oleum ponebatur, quod eius fruetus inventricem Minervam, sicut vini Liberum tradunt. Per eos annos a rege Xantho Cretensium, cuius apud alios aliud nomen invenimus, rapta perhibetur Europa, et inde geniti Rhadamanthus, Sarpedon et Minos, / quos magis ex eadem muliere filios lovi esse vulgatum est. Sed talium deorum cultores illud, quod de rege Creten sium diximus, historicae veritati, hoc autem, quod de love poetae cantant, theatra conerepant, populi celebrant, vanitati deputant fabularum, ut esset unde ludi fierent placandis numinibus etiam falsis
11
1

12. Z a to vrijeme, to jest od izlaska Izraela iz Egipta pa do smrti Joue (preko kojega je dotini narod stekao obeanu zemlju), kraljevi Grke ustanovili su obrede lanim bogovima, kojima su sveanim po astima slavili spomen na potop te izbavljenje ljudi od njega i tegoban ivot to su se as selili na uzvisine a as u doline. Naime, i uspon i silazak Luperka po Svetome puku objanjava se tako da oznauje ljude koji su zbog poplave prvo traili vrhunce brda a zatim se vraali u nizine poto se poplava povukla. Kau kako je u to doba i Dioniz (koji je nazivan i otac Liber, a nakon smrti je smatran bogom) otkrio lozu svojem domainu u zemlji Atici. Tad su u poast delfijskog A p o lona utemeljene glazbene priredbe, kako bi se ublaila njegova srdba, u kojoj miljahu da je on neplodnou kaznio podruja Grke, jer nisu branili njegov hram, koji bijae zapalio kralj Danaj, kad je bio zaratio na te zemlje. Naime, njegovo ih je proroie svjetovalo da ustanove dotine priredbe. U Atici je meutim njemu te priredbe ustanovio prvi kralj Erihtonij, ali ne samo njemu u poast nego i Minervi, pri emu se pobjednik nagraivao maslinovim uljem, jer su po predaji smatrali kako je Minerva pronalazaica masline, kao to je Liber vina.
1

O obredima u poast lanih bogova, koje kraljevi Grke ustanovie u ono doba koje se rauna od izlaska Izraela iz Egipta pa do smrti Joue.

Z a tih godina kau kako je kralj Kreana Ksant (za kojega u drugih nalazimo drukije ime ) oteo Europu, od ega su se onda rodili Radamant, Sarpedon i Minos, iako je proirenija pria po kojoj su oni
2
1

1 Kor 15,46.

caelestis add. M. reprorriissioriis M.

3 6

3 7

1 C o r 15, 46-47. C f . D c u t 34, 7.

Z a vrijeme sveanosti Lupercalia (svake godine 15. veljae) u Rimu, u jednoj spilji ispod Palatina, rtvovali su se jarci i pas bogu Luperku (ili Faunu). Samo to mjesto zvalo se Luperkul. Mladii namazani kozjom krvlju ili zaogrnuti kozjim koama reme njem od kozje koe udarali su izvorne mee grada (ili prolaznike). To se remenje nazivalo februa (istila), pa se i cijeli obred oienja nazivao februa, od ega i naziv dotinom mjesecu. A kako se vjerovalo da udarci tim 'istilima' donose plodnost, izlagale su im se ene koje su eljele djecu. To jest Asterije (Diod. Sic. 4,60).
2

604

DECIV. DEI

18,

12

O DRAVI BOJOJ

18,

12

605

eorum criminibus. His temporibus Hercules in S y r i a clarus habebatur; sed nimirum alius, non ille, de quo supra locuti sumus . Secretiore quippe historia plures fuisse dicuntur et Liberi patres et Hercu les. Hunc sane Herculem, cuius ingentia duodecim facta numerant, inter quae Antaei Afri neem non commemorant, quod ea res ad alterum Herculem pertinet, in Oeta monte a se ipso incensum produnt suis litteris, cum ea virtute, / qua m u l t a subegerat, morbum tamen, quo languebat, sustinere non posset. Illo tempore vel rex vel potius tyrannus Busiris suis diis suos hospites immolabat, quem filium perhibent fuisse Neptuni ex matre Libya, filia Epaphi. Verum non creda tur hoc stuprum perpetrasse Neptunus, ne dii accusentur; sed poetis et theatris ista tribuantur, ut sit unde placentur. Erichthonii regis Atheniensium, cuius novissimis annis Iesus Nave mortuus reperitur, Vulcanus et Minerva parentes fuisse dicuntur. Sed quoniam Minervam virginem volunt, in amborum contentione Vulcanum commotum effudisse aiunt semen in terram atque inde homini nato ob eam causam tale inditum nomen. Graeca enim lingua egcs contentio, et X&6v terra est, ex quibus duobus compositum vocabulum est Erichthonius. Verum, quod fatendum est, refellunt et a suis diis repellunt ista doctiores, qui hane opinionem fabulosam hine exortam ferunt, quia in templo Vulcani et Minervae, quod ambo unum habebant Athenis, expositus inventus est puer dracone involutus, qui eum significavit magnum futurum et propter commune templum, cum essent parentes eius ignoti, Vulcani et Minervae dictum esse filium. Nominis tamen eius originem fabula illa potius quam ista designat histo ria. Sed quid ad nos? Hoc in veracibus libris homines instruat religiosos, illud in fallacibus ludis daemones deleetet impuros; quos ta men i l l i religiosi tamquam deos colunt, et cum de illis haec negant, ab omni eos crimine purgare non possunt, quoniam ludos eis poscentibus exhibent, ubi turpiter aguntur, quae velut sapienter negantur,
38 z

Jupitrovi sinovi od iste e n e . N u tovatelji takvih bogova ono to rekosmo o kralju Kreana uzimaju kao povijesnu istinu, dok isprazno sti pria pripisuju ono to o Jupitru pjesnici pjevaju, emu se u kaza litu pljee i to puk slavi, kako bi od toga nastajale priredbe u ko jima treba umirivati bogove ak i njihovim lanim zlodjelima. U to se doba Heraklo slavio u Siriji; ali taj je svakako neki drugi, a ne onaj o kojem smo prije govorili. I doista, u skrovitijoj povijesti govori se kako bijae vie i oeva Libera i Herakla . Posrijedi je zaista onaj kojemu pripisuju dvanaest golemih djela (meu koja ne ubrajaju ubojstvo Afrianina Anteja, jer to djelo pripada onomu drugomu Heraklu), i u svojim knjigama iznose o njegovu samoubojstvu samospaljivanjem na brdu Eta, jer ona snaga kojom je svladao mnogo toga nije mu dostajala da podnese bolest koja ga je iscrpljivala.
4

U to je doba kralj, ili bolje reeno samosilnik, Busirid rtvovao svoje goste, a o njemu govore kako bijae Neptunov sin od majke Libije, keri Epafove. N u ne smije se vjerovati kako je Neptun poinio takvo nedjelo, kako ne bismo optuivali bogove! Nego nek se takvo to pripie pjesnicima i kazalitima, kako bi se otuda bogovi umilostivili. Pria se kako Vulkan i Minerva bijahu roditelji Erihtonija, kralja Atenjana, a u posljednjim godinama njegove vladavine nalazimo da je umro Joua. A l i kako oni hoe da je Minerva djevica, kau kako je za njihove borbe uzbueni Vulkan prosuo sjeme na zemlju, te da je ovjek roen odatle zbog toga i nazvan tim imenom. Naime, u grkome jeziku eoig je borba, a x&CDV zemlja, a od te dvije rijei sloeno je ime Erihtonij. Doim, mora se priznati, kako takve prie oni ueniji odbacuju i odbijaju povezivati ih sa svojim bogovima, i dre kako je takva basnena izmiljotina nastala otuda, to je u hramu Vulkana i Minerve (koji su zajedno dijelili u Ateni) naen izloen djeai, oko kojega se ovila zmija, to je oznaivalo da e on biti velik, i kako mu roditelji ne bijahu poznati, prozvan je sinom V u l kana i Minerve, zbog zajednikog hrama. Meutim, i podrijetlo toga imena objanjava vie pria negoli kakav povijesni izvjetaj. N u , to se to nas tie? Neka ovo u pouzdanim knjigama poui njihove ljude vjernike, a ono u prijevarnim priredbama neka veseli neiste zloduhe; koje njihovi vjernici tuju kao bogove, pa iako oni od njih odbacuju takve prie, ne mogu ih oistiti od svake krivnje, jer im na njihov vlastiti zahtjev prireuju priredbe, gdje se gnusobno izvodi ono to se

v z

; T y n a M. monstra Af. V supra 18 8

3 8

M i t govori o tome kako je Europu, ker Agenora Tirskoga, ugrabio i odnio na Kretu Zeus u liku bika, ili bik kojega je poslao Zeus. T u je ona prvo Zeusu rodila trojicu spomenutih sinova, a zatim se udala za Asterija, kralja Krete. Prema D i o d o m Sikulu govorilo se o trojici Dioniza; Herodot spominje dva Herakla (jednog boga, a jednog junaka); Diodor govori o trojici; a Ciceron ak o estorici. Prema Varonu, Heraklo bijae naziv silovitih junaina uope, pa se govori o argivskom, tebanskom i libijskom Heraklu. Busirid (Busiris), egipatski kralj, obiavao je rtvovati strance Zeusu, kako bi odvratio suu. Ubio ga je Heraklo.
4

606
CC 604

DECIV. DEI

18,

12-13

O DRAVI BOJOJ

18,

12 -

13

607

et his falsis ac turpibus dii placantur, ubi / etsi fabula cantat crimen numinum falsum, delectari tamen falso crimine crimen est verum. 13. Post mortem lesu Nave populus Dei Iudices habuit, quibus temporibus alternaverunt apud eos et humilitates laborum pro eo rum peccatis, et prosperitates consolationum propter miserationem Dei. His temporibus fabulae fictae sunt de Triptolemo, quod iubente Cerere anguibus portatus alitibus indigentibus terris frumenta volando contulerit; de Minotauro, quod bestia fuerit inclusa Labyrintho, quo cum intrassent homines, inextricabili errore inde exire non poterant; de Centauris, quod equorum hominumque fuerit natura coniuncta; de Cerbero, quod sit triceps inferorum canis; de Phryxo et Helle eius sorore, quod vecti ariete volaverint; de Gorgone, quod fuerit crinita serpentibus et aspicientes convertebat in lapides; de Bellerophonte, quod equo pinnis volante sit vectus, qui equus Pegasus dictus est; de Amphione, quod citharae suavitate lapides mulserit et attraxerit; de fabro Daedalo et eius / Icaro filio, quod sibi coaptatis pinnis volaverint; de Oedipo, quod monstrum quoddam, quae Sphinga dicebatur, humana facie quadrupedem, soluta quae ab illa proponi soleret velut insolubili quaestione suo praecipitio perire compulerit; de Antaeo, quem necavit Hercules, quod filius terrae fuerit, propter quod cadens in terram fortior soleret assurgere; et si qua forte alia praetermisi. Hae fabulae bellum ad usque Troianum, ubi secundum librum Marcus Varro De populi Romani gente finivit, ex occasione historiarum, quae res veraciter gestas continent, ita sunt ingeniis hominum fictae, ut non sint opprobriis numinum affixae . Porro autem quicumque finxerunt a love ad stuprum raptum pulcherrimum puerum Ganymedem, quod nefas rex Tantalus fecit et lovi fabula tribuit, vel Danaes per imbrem aureum appetisse concubitum, ubi intellegitur pudicitia mulieris auro fuisse corrupta, quae illis temporibus vel facta vel ficta sunt, aut facta ab aliis et ficta de love, diei non potest quantum mali de hominum praesumpserint cordibus, quod possent ista patienter ferre mendacia, quae tamen etiam libenter amplexi sunt. Qui utique quanto devotius Iovem colunt, tanto eos, qui haec de illo dicere ausi sunt, severius / punire debuerunt. Nunc vero non solum eis, qui ista finxerunt, irati non sunt, sed ut talia figmenta etiam in theatris agerent, ipsos deos potius iratos ha bere timuerunt. His temporibus Latona Apollinem peperit, non il lum, cuius oracula solere consuli superius loquebamur, sed illum, qui cum Hercule servivit Admeto; qui tamen sic est deus creditus, ut plurimi ac paene omnes unum eumdemque Apollinem fuisse opinentur. Tune et Liber pater bellavit in India, qui multas habuit in exercitu feminas, quae Bacchae appellatae sunt, non tam virtute nobiles
ab 39

kao mudro nijee, te se takvim laima i gnusobama bogovi udobrovoIjuju; pa iako je zloin boanstava o kojem pria pjeva laan, istinski je zloin uzivati i u lanu zloinu.

. et Iudicum.

P L 571

13. Nakon Jouine smrti narod Boji imao je suce, i u to doba smjenjivahu se u njih tegobe ponienja zbog njihovih grijeha s boljicima utjeha zbog smilovanja Bojeg. A u to vrijeme izmiljene su prie o Triptolemu, koji je po nalogu Cerere, noen krilatim zmijama, letei potrebitim zemljama darivao ito; o Minotauru, koji bijae ne man zatoena u Labirintu, u koji kad bi ljudi stupili, odatle nisu mogli izai, nego lutahu bezizlaznom stramputicom; o Centaurima, kojima narav bijae sloena od konja i ljudi; o Cerberu, troglavu psu iz pod zemlja; o Friksu i njegovoj sestri Heli, koji su letjeli jaui ovna; o Gorgoni, sa zmijama na glavi mjesto kose, koja bi one to je pogle dae pretvorila u kamenje; o Belerofontu, koji jeae na krilatu ko nju, zvanom Pegaz; o Amfionu, koji je milou svoje citare zaaravao i privlaio stijene; o kovau Dedalu i njegovu sinu Ikaru, kako pole tjee privrstivi sebi krila; o Edipu, koji prisili da se strmoglavi i ubije nekakvo udovite, to se zvalo sfinga (ljudskoga lica i etveronono), jer je razrijeio toboe nerjeivu zagonetku koju neman obi avae postavljati; o Anteju, kojega je ubio Heraklo, a koji bijae sin zemlje, zbog ega je padnuvi na zemlju obiavao ustajati jo snaniji; te jo druge prie, ako sam moda koju propustio.

Kakve su izmi
nSe u^no
P

doba kad suci

^brejima^

CC 605

Sve do Trojanskoga rata, gdje je Marko Varon zavrio svoju drugu knjigu O rodu rimskoga puka, ljudski su duhovi tako izmiljah te prie (okoristivi se povijestima koje sadravaju istinska izvjea o dogaajima) da ih nisu povezivah s osvadama boanstava. Doim na kon toga, koji god izmislie kako radi bluda Jupiter ote najljepeg djeaka Ganimeda (to je zloin koji poini kralj Tantal a pria ga pripisa Jupitru) ih to je preko zlatne kie potrazio sulog s Danajama - gdje se podrazumijeva kako enska ednost bijae izopaena zlatom - a to je sve u to doba ih poinjeno ih izmiljeno, ih da to drugi uinie a izmiljeno je o samomu Jupitru, - ne moe se izrei kohko su zloe pretpostavljah takvi o srcima ljudi, da bi mogli strpljivo pod nositi takve lai, a koje su oni ipak tako rado prigrlili! Dakako, to su neki odanije tovah Jupitra, trebah su to stroije kanjavati one koji se drznue govoriti takvo to o njemu. A h , ne samo to se oni nisu srdili na one koji izmiljahu takve stvari nego su se jo bojali da se sami bogovi ne rasrde na njih, pa su nagonili nek se takve izmiljo tine izvode u kazalitima. U to doba Latona je rodila Apolona, ne onoga o kojem ranije reko smo kako obiavahu pitati njegovo proroite, nego onoga to je s Heraklom sluio Admetu; pa ipak se toliko vjerovalo kako je on bog, da su mnogi i gotovo svi drali da je to jedan te isti Apolon. Tada je i otac Liber ratovao u Indiji, a u vojsci imaae mnoge ene koje su zvane Bakhe, glasovite ne toliko po moi kohko po bjesnoi. Neki

3 3

a b

pennis M. solebat M.

3 9

C f . V A R R O , De gente pop.

rom., fragm. 14.

DE

civ.

DEI

18, 1 3 - 1 4

O DRAVI BOJOJ

18, 13 - 14

609

quam furore. Aliqui sane et victum scribunt istum Liberum et vinctum; nonnulli et occisum i n pugna a Perseo, nec ubi fuerit sepultus tacent; et tamen eius velut dei nomine per immundos daemones Bacchanalia sacra vel potius sacrilegia sunt instituta, de quorum rabiosa turpitudine post tam multos annos sic senatus erubuit, ut / in urbe Roma esse prohiberet . Per ea tempora Perseus et uxor eius Andromeda posteaquam sunt mortui, sic eos in caelum receptos esse crediderunt, ut imagines eorum stellis designare eorumque appellare nominibus non erubescerent, non timerent.
40

ak piu kako taj Liber bijae i svladan i svezan; neki ak kau kako ga je Perzej ubio u boju, te ne preuuju ni mjesto gdje je pokopan; pa ipak su u njegovo ime, kao u ime boga, od neistih zloduha usta novljene bakanalske i l i radije svetogrdnine svetkovine, zbog ije se bjesomune gnusobe nakon tako mnogih godina senat toliko posra mio te ih je zabranio u gradu Rimu. U tim vremenima, poto umrijee Perzej i njegova ena Andromeda, ljudi bijahu toliko uvjereni kako je to dvoje primljeno u nebo, te se nisu ni sramili ni bojali da zvijezdama oznauju njihove likove ili nazivaju zvijee njihovim imenima.

Quae dixerint poetae theologl

14. Per idem temporis intervallum exstiterunt poetae, qui etiam theologi dicerentur, quoniam de diis carmina faciebant, sed talibus diis, qui licet magni homines, tamen homines fuerunt aut mundi huius, quem verus Deus fecit, elementa sunt aut in principatibus et potestatibus pro voluntate Creatoris et suis meritis ordinati, et si quid de uno vero Deo inter multa vana et falsa cecinerint , colendo cum illo alios, qui dii non sunt, eisque exhibendo famulatum, qui uni tantum debetur Deo, non ei utique rite servierunt nec a fabuloso deorum suorum dedecore etiam ipsi se abstinere potuerunt Orpheus, Musaeus, Linus. Verum isti theologi deos coluerunt, non pro diis culti sunt; quamvis Orpheum nescio quomodo infernis sacris vel potius sacrilegiis praeficere soleat civitas impiorum. Uxor autem regis Athamantis, quae vocabatur Ino, et eius filius Melicertes praecipitio spontaneo in mari perierunt et opinione hominum in deos relati sunt, sicut alii homines eorum temporum, Castor et Pollux. Illam sane Melicertis matrem Leucothean Graeci, Matutam Latini vocaverunt, utrique tamen putantes deam.
ac

14. U istome razdoblju pojavie se pjesnici koji su nazvani i bogoslovima, jer sastavljahu pjesme o bogovima, ali o takvim bogovima koji bijahu tek ljudi (iako i veliki ljudi), i l i pratvari ovoga svijeta, koje je stvorio pravi Bog ili im je pak podijeljena vlast i ovlast prema Stvoriteljevoj volji i njihovim zaslugama; pa ako ti pjesnici i pjevahu togod - izmeu tolikih ispraznosti i lai - o jednome pravome Bogu, tujui ujedno s njime i ostale, koji nisu bogovi, i vrei i m slubu koja se duguje samo jednomu Bogu, zaista mu nisu ispravno sluili; a uz to se nisu mogli suzdrati od one izmiljene sramote o svojim bogovima ni Orfej, Musej i L i n . Istina, ti su bogoslovi tovali bogove, a nisu tovani kao bogovi; iako ne znam kako grad bezbonika obi ava postavljati Orfej a na elo podzemnih ili bolje reeno svetogrdnih svetkovina. ena pak Kralja Atamanta, koja se zvala Ina, i njezin sin Melicert, pogiboe bacivi se svojevoljno u more, a ljudsko ih je mni jenje uzdignulo meu bogove, kao i druge ljude toga doba, Kastora i Poluksa. Grci su dakako Melicertovu majku zvalu Leukoteja, dok je Latini nazivahu Matuta, smatrajui je boicom i jedni i drugi.

b o

pjesnicima

a c

cecinerunt M.

4 0

C f . LrvRJS, Ab urbe cond. 39, 18, 7-8; CICERO, De leg. 2, 15, 37.

610

D E CIV. D E I

18,

15 -

16

O DRAVI BOJOJ

18,

15 -

16

611

CC 606 Tempore Deborae primus Laurentum rex fuit Picus.

PL 573

15. Per ea tempora regnum finitum est Argivorum, translatum ad Mycenas, unde fuit Agamemnon, et exortum est regnum Laurentum, ubi Saturni filius Picus regnum primus accepit, iudicante apud He braeos femina Debbora; sed per illam Dei spiritus id agebat; nam etiam prophetissa erat, cuius prophetia minus aperta est, quam ut possimus eam sine diuturna expositione de Christo demonstrare prol a t a m . Iam ergo regnabant Laurentes utique in Italia, ex quibus evidentior ducitur origo Romana post Graecos; et tamen adhuc re gnum Assyrium permanebat, ubi erat rex vicesimus et tertius Lampares, cum primus Laurentum Picus esse coepisset. De huius Pici patre Saturno viderint quid sentiant talium deorum cultores, qui negant hominem fuisse; de quo alii scripserunt, quod ante Picum filium suum in / Italia ipse regnaverit, et Virgilius notioribus litteris dicit: Is genus indocile et dispersum montibus altis Composuit legesque dedit Latiumque voari Maluit, his quoniam latuisset tutus in oris. Aurea quae perhibent illo sub rege fuere Saecula . Sed haec poetica opinentur esse figmenta et Pici patrem Stercen po tius fuisse asseverent, a quo peritissimo agricola inventum ferunt, ut fimo animalium agri fecundarentur, quod ab eius nomine stercus est dictum; hunc quidam Stercutium vocatum ferunt. Qualibet autem ex causa eum Saturnum appellare voluerint, certe tamen hunc Stercen sive Stercutium merito agriculturae fecerunt deum. Picum quoque similiter eius filium in talium deorum numerum receperunt, quem praeclarum augurem et belligeratorem fuisse asserunt. Picus Faunum genuit, Laurentum regem secundum; etiam iste deus illis vel est vel fuit. Hos ante Troianum bellum divinos honores mortuis homini bus detulerunt.
41 a d 42

15. U to doba se okona kraljevstvo Argivaca, i prenese se na Mikenu, odakle bijae i Agamemnon, a uzdie se laurentsko kraljev stvo, u kojem prvi postade kraljem Piko, Saturnov sin, dok u Hebreja bijae sudac ena Debora; nu preko nje je djelovao Duh Boji, jer je bila i proroica, samo je njezino prorotvo odve nejasno, a da bismo - bez poduljeg izlaganja - mogli dokazati kako se ono tie Krista. Dakle, u Italiji su ve vladali Laurenani, od kojih se oitije dade izvoditi rimsko podrijetlo, nakon Grka; doim jo je trajalo kraljev stvo Asiraca, gdje dvadeset i trei kralj bijae Lampares, dok Piko stade kralj evati meu Laurenanima. A o ocu toga Pika, Saturnu, oni to nijeu da on bijae ovjek, neka razvide to misle sami tovatelji takvih bogova; o njemu su i ostali pisali kako je prije svojega sina Pika sam vladao u Italiji, dok Vergi lije u poznatim stihovima kae: Neuke ljude, to bjehu po visokih rasuti brdih, Sjedini i da im zakone on, te prozva s veseljem Kraj taj Latij (il' Sklonac), jer dobro se skloni u njemu. Pod tijem kraljem zlatno vrijeme (o kojem se pria) Bjee.
2

O propasti kraljevstva Argivaca, u doba kad je Piko. Saturnov sin, prvi stekao oevo kraljevstvo meu Laurena nima.

Quae fuerit de Diomede et sociis fabula.

CC 607

16. Troia vero eversa excidio illo usquequaque cantato puerisque notissimo, quod et magnitudine sui et scriptorum excellentibus linguis insigniter diffamatum atque vulgatum est gestumque regnante iam Latino Fauni filio, ex quo Latinorum regnum dii coepit Laurentumque cessavit, Graeci victores deletam Troiam relinquentes et ad propria remeantes / diversis et horrendis cladibus dilacerati atque contriti sunt; et tamen etiam ex eis deorum suorum numerum auxerunt. N a m et Diomeden fecerunt deum, quem poena divinitus irrogata perhibent ad suos non revertisse; eiusque socios in volucres fuisse conversos non fabuloso poeticoque mendacio, sed historica
ae a f

A l i te stvari treba smatrati pjesnikim izmiljotinama i radije treba prihvatiti da je Pikov otac bio Sterces, najumjeniji poljodjelac, o ko jem priaju kako je pronaao da su najplodnija polja natorena ivo tinjskim gnojem, pa kako se to naziva stercus, nazvan je tim imenom; neki opet kau kako mu je ime Stercutius. I zbog kojega god razloga oni njega ushtjeli zvati Saturnom, ipak od toga Sterka ili Sterkucija nainie boga zbog zasluga za poljodjelstvo. Isto tako i njegova sina Pika ubrojie meu takve bogove, o kojemu tvrde kako bijae glasovit gatalac i ratnik. Piku se rodio sin Faun, koji bijae drugi kralj u Laurenana, pa i taj im ili jest ili bijae bog. Takve su boanske poa sti podjeljivali mrtvim ljudima prije Trojanskoga rata.
3

16. Zatim bijae pala Troja, to je nesrea posvuda opjevavana i uenicima je najpoznatija; dogaaj koji se proslavio i razglasio koliko svojom vlastitom veliinom toliko i izvrsnou izriaja pisaca koji ga opisae, a zbio se za vladavine Faunova sina Latina, otkada se kra ljevstvo stade nazivati latinskim, a prestade nazivati laurentskim; i kad su se grki pobjednici, napustivi razorenu Troju, vraali svojim domovima, pogaani i iscrpljivani razliitim strahotnim nevoljama; pa ipak i neki od njih uveae broj svojih bogova. Tako nainie boga i

O Diomedu, koji postade bogom nakon pada Troje, dok se o njegovim druzima vjeruje kako su pretvo reni u ptice.

Assyriorum M. derelinquentes M. ^ D i o m e d e m M.
a e

a d

4 1

4 2

C f . lude 5. C f . V E R G I L I U S , Aen.

8, 321-325; cf. etiam D l O D O R U S , Bibl. 5, 66, 4.

Suci 4 i 5. Eneida, 8,321-325 (Prijevod T. Mareti). Prijevod izriajem Latij (ili Sklonac) tie se igre rijei u izvorniku: 'Latium... quoniam latuisset'. Piko (Picus) izvorno je italsko boanstvo poljodjelstva; povezivan je s djetliem (picus), pticom posveenom Marsu i vanom pri gatanju. Ovidije govori o njemu kao o ovjeku kojega je Kirka pretvorila u djetlia, jer je odbio njezinu ljubav (Prijetvori, 14,320).
2 3

612

D E CIV. D E I

18, 16 - 18,1
1

O DRAVI BOJOJ

18,

16 -

18,1

613

attestatione confirmant; quibus nec deus, ut putant, factus humanam revocare naturam vel ipse potuit vel certe a love suo rege tamquam caelicola novicius impetravit. Quin etiam templum eius esse aiunt in insula Diomedea, non longe a monte Gargano, qui est in Apulia, et hoc templum circumvolare atque incolere has alites tam mira bili obsequio, ut aquam impleant et aspergant; et eo si Graeci venerint vel Graecorum stirpe prognati , non solum quietas esse, verum et insuper adulare; si autem alienigenas viderint, subvolare ad capita tamque gravibus ictibus, ut etiam perimant, vulnerare. Nam duri et grandibus rostris satis ad haec proelia perhibentur armatae.
a g ah

Maleficae mutationes narrantur. PL 574

17. Hoc Varro ut astruat, commemorat alia non minus incredibilia de illa maga famosissima Circe, quae socios quoque Ulixis mutavit in bestias , et de Arcadibus, qui sorte dueti tranabant quoddam stagnum atque i b i convertebantur in lupos et cum / similibus feris per illius regionis deserta vivebant. S i autem carne non vescerentur humana, rursus post novem annos eodem renatato stagno reformabantur in homines. Denique etiam nominatim expressit quemdam Demaenetum, cum gustasset de sacrificio, quod Arcades immolato puero deo suo Lycaeo facere solerent, et in lupum fuisse mutatum et anno decimo in figuram propriam restitutum pugilatum sese exercuisse et Olympiaco vicisse certamine. Nec idem prop ter aliud arbitratur historicus in Arcadia tale nomen affictum Pani Lycaeo et lovi Lycaeo nisi propter hane in lupos hominum mutationem, quod eam nisi v i divina fieri non putarent. Lupus enim graece Xuxos dicitur, unde Lycaei nomen apparet inflexum. Romanos etiam Lupercos ex illorum mysteriorum v e l u t i semine dicit exortos .
43 31 al am 8X1 a o ap 44

od Diomeda , o kojem priaju kako mu po boanskoj kazni ne bijae doputeno vratiti se svojima; a to to mu drui bijahu pretvoreni u ptice nisu smatrali pjesnikom ili basnenom lai, nego povijesnim do gaajem; pa ipak, iako prema njihovu mnijenju postade Bog, nije im sam uzmogao vratiti ljudsku narav, niti pak takvo to, kao pridolica meu nebesnicima, izmoliti od svojega kralja Jupitra. Zapravo kau kako mu se hram nalazi na otoku Diomedes, nedaleko od brda Gargana u Apuliji, te da oni krilati stvorovi lijeu oko toga hrama i tu se gnijezde pokazujui zaudno tovanje jer u kljunovima donose vodu i njome krope dotini hram; i ako onamo dou Grci ili tkogod od grkoga roda, te ptice ne samo to se smire nego se jo i umiljavaju; opaze l i pak kakve inorodce, slijeu im na glave uz tako estoke udarce te ih ranjavaju gotovo smrtno. Jer kau kako su za takve na padaje dobro naoruane golemim i tvrdim kljunovima.

CC 608 Quae sint daemonum hidificationes.

18. 1. Sed de ista tanta ludificatione daemonum nos quid dicamus, qui haec legent, fortassis exspectent. Et quid dicemus, nisi de medio Babylonis esse fugiendum ? Quod praeceptum propheticum ita spiritaliter intellegitur, ut de huius saeculi civitate, quae profecto et angelorum et hominum societas impiorum est, fidei passibus, quae per dileetionem opera t u r , in Deum vivum proficiendo fugia45 46
a

17. Kako bi to potkrijepio, Varon navodi i druge nita manje nevjerojatne stvari o onoj najpoznatijoj arobnici K i r k i , koja je Uliksove prijatelje pretvorila u ivotinje te o Arkaanima, koji bi - izvukavi drijeb - preplivali nekakvo jezero i ondje bi se pretvarali u vukove, te su u pustoi toga kraja ivjeli zajedno s ostalim slinim zvijerima. A k o pak ne bi jeli ljudskoga mesa, nakon devet godina natrag bi preplivali jezero pa se vraali u ljudski lik. Napokon, naveo je poimenice nekakvog Demeneta koji kuae od rtvovana djeaka (kako su Arkaani obiavali rtvovati svojemu bogu Likeju) pa bijae pretvoren u vuka i nakon devet godina vratio se u ljudski lik, vjebao se kao aka i pobijedio u olimpijskom natjecanju. Isti povjesnik mi sli kako nije ni zbog ega drugoga u Arkadiji dodavan nadimak Likej, Panu i Jupitru, nego zbog takva prijetvora ljudi u vukove, o kojem misle kako ne bijae mogu osim s pomou boanske sile. Naime, 'vuk' se grki kae Xuxog, odatle ini se i potjee nadimak Likej (Lycaeus). Varon takoer kae kako su iz tih otajnih obreda kao iz sje mena nastali i rimski luperci.
1

to je Varon iznio o nevjero jatnim prijetvorima ljudi.

311

3 1

3 1

3111

311

a o

s aquam] rostrum aqua M. progeniti M. renato M. transnatabant M. cum gustasset] gustasse CC. et om. M. pugilatu M. P velut M.

18. 1. N u oni koji ovo itaju moda e oekivati to emo mi rei o tolikome ruglu zloduha. A to bismo i rekli, ako ne da treba bjeati iz same sredine Babilona ? A taj proroki naputak treba razu mjeti duhovno tako da valja bjeati iz grada ovoga svijeta (koji je doista zajednica i bezbonih anela i ljudi) i to koracima vjere koji djeluju preko ljubavi, kako bismo napredovali prema ivome Bogu. I
1

to treba misliti o preobrazbama koje se preko umijea zloduha, ini se, dogaaju ljudima.

Prema predaji, Diomed je nakon povratka iz Troje napustio svoj dom zbog enine nevjere te otiao u Italiju, gdje je osnovao razliite gradove, a pokopan je na jednome od Diomedovih otoka blizu apulijske obale, gdje su ga slavili kao utemeljitelja grke kulture u Italiji.
y

4 3
4 4

4 5

4 6

Cf. HOMERUS, Odyssea 10, 230-243. Cf. VARRO, De gente pop. rom. fragm. 17; v. supra 18, 12. C f . Isa 48, 20. G a l 5, 6.

Prema jednim komentarima, ova se pria nigdje ne nalazi, prema drugima potjee od Plinija (Prirodoslovlje 8,81), koji to navodi pozivajui se na druge grke pisce.
1

Iz 48,20.

614

D E CIV. D E I

18, 18,1 -

18,2

O DRAVI BOJOJ

18, 18,1 -

18,2

615

mus. Quanto quippe in haec ima potestatem daemonum maiorem videmus, tanto tenacius Mediatori est inhaerendum, per quem de imis ad summa conscendimus. Si enim dixerimus ea non esse credenda, non desunt etiam nunc, qui eiusmodi quaedam vel certissima audisse vel etiam expertos se esse asseverent. Nam et nos cum essemus in Italia audiebamus talia de quadam regione illarum partium, ubi stabularias mulieres imbutas his malis artibus in caseo dare solere dicebant quibus vellent seu possent viatoribus, unde in iumenta illico verterentur et necessaria quaeque portarent postque perfuncta opera iterum ad se redirent; nec tamen in eis mentem fieri bestialem, sed rationalem humanamque servari, sicut Apuleius in libris, quos Asini aurei titulo inscripsit, sibi ipsi accidisse, ut accepto veneno hu mano animo permanente asinus fieret, aut indicavit aut finxit. Quae sint vanationes mter somnia et corp o r u m variationes.
t u r

zaista to vidimo da je vea mo zloduha nad ovim donjim svijetom, to vie valja prionuti uz posrednika, preko kojega se iz tih nizina uspinjemo u visine. A k o bismo mi rekli kako u te stvari ne treba vjerovati, ne manjka ak ni sada onih koji tvrde da su o takvim slua jevima ili uli iz najpouzdanijih vrela ili su ih ak sami iskusili. Naime, kad smo sami bili u Italiji, sluali smo o tim stvarima iz stanovita kraja te zemlje; govorilo se kako su domaice upuene u ta opaka umijea obiavale stavljati u sir arolije, te kad bi ushtjele i uzmogle, time su putnike pretvarale odmah u tovarne ivotinje, i ti su nosili kakve god bi terete trebalo, a poto bi obavili poslove, opet su se vraah u svoj lik; i pri tome im um nije postajao ivotinjski, nego su ostajali razumni i ljudski, upravo kao to Apulej u knjizi naslovljenoj Zlatni magarac ili izvjeuje ili izmilja da se njemu samomu dogodilo, kako je popivi napitak postao magarcem, zadravi ljudsku duu. 2 . Takve su stvari i l i lane ili toliko neobine te se u njih s pravom ne vjeruje. Doim najvre se mora vjerovati da svemogui Bog moe uiniti sve to ushtjedne, bilo kanjavajui bilo pomaui, dok zlodusi ne mogu uiniti nita po monosti vlastite naravi - jer i ona je aneoska tvorevina, iako vlastitim nedostatkom postade zla - osim onoga to O n dopusti, a njegovi sudovi mnogi su skroviti, ali ni jedan nije nepravedan. A zlodusi doista ne stvaraju naravi, ako i ine to god takvo kakvo se sada ovdje pretresa; nego samo u izgledu mije njaju ona bia koja je Bog stvorio, kako bi se inila onakvim kakva nisu. Stoga nikako ne vjerujem da se moe dua, pa ak ni tijelo umijeem i l i moi zloduha - zbiljski pretvoriti u udove i oblije ivo tinja, nego vjerujem da utvara ovjekova (phantasticum hominis) to se ak u razmiljanju i sanjanju mijenja prema bezbrojnim vrstama stvari te iako nije tijelo, ipak zaudnom brzinom poprima oblike nalik na tijela - ne znam kojim nainom moe se u tjelesnu obliku predsta viti svijesti drugih ljudi, kad su im tjelesna sjetila omamljena ili isklju ena; tako te tijela ljudi negdje lee, ivei dakako, ali svjetila tee i potpunije omamljenih negoli u snu; doim ta utvara moe se kao utje lovljena u liku kakve ivotinje pojaviti sjetilima drugih ljudi, a moe se ak ovjek i sam sebi initi takvim, kao to se takav sebi moe uiniti u snu, i nositi terete. A k o su pak ti tereti zbiljska tijela, onda ih nose zlodusi kako bi obmanuli ljude, koji tako vide dijelom zbiljska tijela tereta, a dijelom lana tijela tovarnih ivotinja.
2

18. 2. Haec vel falsa sunt vel tam inusitata, ut merito non credanFirmissime tamen credendum est omnipotentem Deum posse
.
r

PL 575

cc 609

omnia lacere quae voluent, sive vindicando sive praestando, nec daemones aliquid operari secundum naturae suae potentiam (quia et ipsa angelica creatura est, licet proprio vitio sit maligna), nisi quod ille permiserit, cuius iudicia occulta sunt multa, iniusta nulla. Nec sane daemones n a t u r a creant, si aliquid tale faciunt, de qualibus factis ista vertitur quaestio; sed specie tenus, quae a vero Deo sunt creata, commutant, ut videantur esse quod non sunt. Non itaque solum animum, sed / nec corpus quidem ulla ratione crediderim dae monum arte vel potestate in membra et lineamenta bestialia veraciter posse converti, sed phantasticum hominis, quod etiam cogitando sive somniando per rerum innumerabilia genera variatur et, cum corpus non sit, corporum tamen similes mira celeritate formas capit, sopitis aut oppressis corporeis hominis sensibus ad aliorum sensum nescio quo in/effabili modo figura corporea posse perduci; ita ut cor pora ipsa hominum alicubi iaceant, viventia quidem, sed multo gravius atque vehementius quam somno suis sensibus obseratis; phanta sticum autem illud veluti corporatum in alicuius animalis effigie ap pareat sensibus alienis talisque etiam sibi esse homo videatur, sicut tali sibi videri posset in somnis, et portare onera; quae onera si vera sunt corpora, portantur a daemonibus, ut illudatur hominibus, par tim vera one rum corpora, partim iumentorum falsa cernentibus. Nam quidam nomine Praestantius patri suo contigisse indicabat, ut venenum illud per caseum in domo sua sumeret et iaceret in lecto suo quasi dormiens, qui tamen nullo modo poterat excitari. Post aliquot autem dies eum velut evigilasse dicebat et quasi somnia narrasse quae passus est, caballum se scilicet factum annonam inter alia iumenta baiulasse militibus, quae dicitur Retica, quoniam ad Retias deportatur. Quod ita, ut narravit, factum fuisse compertum est; quae tamen ei sua somnia videbantur. Indicavit et alius se domi suae per noctem, antequam requiesceret, vidisse venientem ad se philosophum quemdam sibi notissimum sibique exposuisse nonnulla Platonica, quae antea rogatus exponere noluisset. Et cum ab eodem philoaq
a q

Nekakav ovjek imenom Prestancije ispriao je kako se njegovu ocu dogodilo te je u komadu sira u svojem domu uzeo taj arobni napitak pa je zaspao u svojoj postelji kao da je u snu, ali se nikako nije mogao probuditi. Rekao je kako se, meutim, nakon nekoliko dana otac probudio i ispriao kao san ono to mu se bilo dogodilo. Bijae se naime pretvorio u konja te je zajedno s ostalim tovarnim ivotinjama prenosio vojnicima ito, koje se naziva retskim, jer se prenosilo u Retiju. Pokazalo se da se i dogodilo kako bijae rekao, nu njemu se to inilo kao vlastiti san.
Engleski man's phantom, Embildungskraft des Menschen.
2

lineamenta M.

franc. Vimage phantomatique

de Vhomme,

njem.

616

D E CIV. D E I

18, 18,2 - 19

O DRAVI BOJOJ

18,

18,2 -

19

617

sopho quaesitum fuisset, cur in domo eius fecerit, quod in domo sua petenti negaverat: Non feci, inquit, sed me fecisse somniavi. Ac per hoc alteri per imaginem phantasticam exhibitum est vigilanti, quod alter vidit in somnis.

Quomodo fieri potuerint.

PL 576 CC610

18. 3 . Haec ad nos non quibuscumque, qualibus credere putaremus indignum, sed eis referentibus pervenerunt, quos nobis non existimaremus fuisse mentitos. Proinde quod homines dicuntur mandatumque est litteris ab diis vel potius daemonibus Arcadibus in lupos solere converti, et quod Carminibus Circe socios mutavit Ulixi , secundum istum modum mihi videtur fieri potuisse, quem dixi, si tamen factum est. Diomedeas autem volucres, quando quidem genus earum per successionem propaginis durare perhibetur, non mutatis hominibus factas, sed subtractis credo fuisse suppositas, sicut cerva pro Iphigenia, regis Agamemnonis filia. Neque enim daemonibus iudicio Dei permissis huiusmodi praestigiae difficiles esse potuerunt; sed quia illa virgo postea viva reperta est, suppositam pro illa esse cervam facile cognitum est. Socii / vero Diomedis quia nusquam subito comparuerunt et postea nullo loco apparuerunt, perdentibus eos ultoribus angelis malis, in eas aves, quae pro illis sunt / occulte ex aliis locis, ubi est hoc genus avium, ad ea loca perductae ac repente suppositae, creduntur esse conversi. Quod autem Diomedis templo aquam rostris afferunt et aspergunt, et quod blandiuntur Graecigenis atque alienigenas persequuntur, mirandum non est fieri daemonum instinctu, quorum interest persuadere deum factum esse Diomeden ad decipiendos homines, ut falsos deos cum veri Dei iniuria multos colant et hominibus mortuis, qui nec cum viverent vere vixerunt, templis, altaribus, sacrificiis, sacerdotibus (quae omnia cum recta sunt nonnisi uni Deo vivo et vero debentur) inserviant.
47 a r as

Drugi je neki priao kako je u vlastitom domu nou, prije nego je otpoinuo, ugledao gdje mu dolazi neki filozof, kojega je veoma do bro poznavao, pa mu je izloio neke platonike zasade, koje mu prije nije htio izloiti kad je to ovaj traio. K a d je dotini filozof bio upitan zato je u toj kui uinio ono to je uskraivao kad se trailo u nje govu domu, rekao je: Nisam to uinio, nego sam sanjao kako sam uinio. Tako je ovdje ono to je jedan vidio u snu pokazano dru gomu budnomu s pomou sablasne slike. 3. Te nam stvari nisu dole od bilo kojih osoba (kakvima se ne bismo udostojili povjerovati), nego od onih o kojima ne bismo nikad ni po mislili da bi nam slagali. Stoga ono to ljudi priaju, i to je zapisano u knjigama kako su neke arkadski bogovi, ili bolje reeno zlodusi, obiavali pretvarati u vukove, i to Basnama je drugare Uliksu pretvorila Kirka, 3

Quae fuerint regna cum Sicyoniorum re gnum consumptum fuit.

19. Eo tempore post captam Troiam atque deletam Aeneas cum viginti navibus, quibus portabantur reliquiae Troianorum, in Italiam venit, regnante i b i Latino et apud Athenienses Menestheo, apud Sicyonios Polyphide, apud Assyrios Tautane, apud Hebraeos autem iudex Labdon fuit. Mortuo autem Latino regnavit Aeneas tribus annis, eisdem in supradictis locis manentibus regibus, nisi quod Sicyoniorum iam Pelasgus erat et Hebraeorum iudex Samson; qui cum mira biliter fortis esset, putatus est Hercules. Sed Aeneam, quoniam quando mortuus est non comparuit, deum sibi fecerunt Latini. Sabini
3 1

ako se takvo to uope dogodilo, onda mi se ini da se moglo dogoditi samo na onaj nain o kojem sam govorio. Doim Diomedove ptice, o kojima se pria kako im rod traje kroza susljedne narataje, ne vjerujem kako nastadoe prijetvorima ljudi, nego su one kao zamjena za ljude koji bijahu sklonjeni, kao to je Ifigenija, ki kralja Agamemnona, bila zamijenjena koutom. Naime, takve opsjene nije moralo biti teko izvesti zlodusima, kojima su doputene po Bojoj odluci; nu kako je ona djevica poslije zateena ivom, lako se uvidjelo kako bijae zamijenjena koutom. Doim Diomedovi drui, jer su odjed nom bili ieznuli i poslije se vie nigdje nisu pojavili (budui da ih unitie zli osvetniki aneli), povjerovalo se kako se bijahu pretvorili u one ptice, koje su tu kriom donesene s drugih mjesta gdje ima te vrste ptica, i odmah podmetnute mjesto ljudi. to se pak tie toga kako one u kljunovima donose vodu do Diomedova hrama te ga njome krope i to se umiljavaju ljudima grkoga podrijetla dok pro gone inorodce, ne treba se uditi to takvo to potjee od zloduha, kojima je do toga da se vjeruje kako je Diomed postao bogom, a radi varanja ljudi, kako bi ti tovali mnoge lane bogove, uz uvredu pra voga Boga, te da bi mrtvim ljudima (koji nisu istinski ivjeli ni dok ivljahu) sluili hramovima, rtvenicima, rtvama i sveenicima - to se sve pravo ne duguje nikomu drugomu osim jedinom pravom i i vomu Bogu.

355

in templum M. atque om. M.

19. Poto je Troja osvojena i razorena, u to je doba Eneja s dva deset brodova, koji noahu preostale Trojance, stigao u Italiju , kada tu vladae Latin, Menestej u Atenjana, Polifid u Sikionu, u Asiraca Tautanes, dok nad Hebrejima bijae sudac Labdon. K a d je pak Latin umro, Eneja vladae tri godine, dok ostali ostadoe kraljevati u nave denim mjestima, osim to Pelazg bijae kralj u Sikionu i Samson su1
3

O tome kako je Eneja stigao u Italiju u ono doba kada je Hebrejima kao sudac vladao Labdon.

Vergilije, Ekloge, 8,70. (Prijevod T. Mareti). Vergilij e, Eneida, 1,381.

4 7

C f . V E R G I L I U S , Ecl. 8, 70.

618

DECIV. DEI

18,

19-21

O DRAVI BOJOJ

18,

19 -

21

619

P L 577

etiam regem suum primum Sancum sive, ut aliqui appellant, Sanc tum, rettulerunt in deos. Per idem tempus Codrus rex Atheniensium Peloponnensibus eiusdem hostibus civitatis se interficiendum ignotus obiecit; et factum est. Hoc modo eum praedicant patriam liberasse. Responsum enim acceperant Peloponnenses tum demum se superaturos, si eorum regem non occidissent. Fefellit ergo eos habitu pauperis apparendo et in suam neem per iurgium provocando. Un de ait Virgilius: Et iurgia Codri . Et hunc Athenienses tamquam deum sacrificiorum honore coluerunt. Quarto Latinorum rege Silvio Aeneae filio, non de Creusa, de qua fuit Ascanius, qui tertius i b i regnavit, sed de Lavinia Latini filia, quem posthumum Aeneas dicitur habuisse, Assyrio/rum autem vicesimo et nono Oneo et Melantho Atheniensium sexto decimo, iudice autem Hebraeorum Heli sacerdote regnum Sicyoniorum consumptum est, quod per annos nongentos quinquaginta et novem traditur fuisse porrectum.
48

dac Hebreja; taj je bio tako udnovato snaan te je smatran Heraklom. A l i Latini od Eneje nainie boga, jer se vie nikad nije pojavio nakon smrti. I Sabini su ubrojili medu bogove svojega prvoga kralja Sanka (Sancus), ili kako ga drugi nazivaju Sankta (Sanctus) . U isto doba Kodro, kralj Atenjana, prikrivi tko je, izloio se Peloponeanima, neprijateljima svojega grada, kako bi ga ubili, i postigao je svoju svrhu. Kau kako je na taj nain spasio svoju domovinu. Naime, Peloponeani su dobili prorotvo kako e tek onda pobijediti ako ne ubiju kralja Atenjana. Kodro ih je prevario pojavivi se u odori siro maha i izazvavi da ga ubiju, u zavadi. Otuda i Vergilije veli: I za vade Kodra.
3

CC611
Quae evenerint a Saul ad Albam conditam.

20. Mox eisdem per loca memorata regnantibus Israelitarum re gnum finito tempore Iudicum a Saule rege sumpsit exordium, quo tempore fuit propheta S a m u e l . Ab illo igitur tempore h i reges La tinorum esse coeperunt, quos cognominabant Silvios; ab eo quippe, qui filius Aeneae primus dictus est Silvius, ceteris subsecutis et propria nomina imponebantur et hoc non defuit cognomentum ; sicut longe postea Caesares cognominati sunt, qui successerunt Caesari Augusto. Reprobato autem Saule, ne quisquam ex eius stirpe regnaret, eoque defuncto David successit in regnum post annos a Saulis imperio quadraginta. Tune Athenienses habere deinde reges post Co d r i interitum destiterunt et magistratus habere coeperunt administrandae rei publicae. Post David, qui etiam ipse quadraginta regna vit annos , filius eius Salomon rex Israelitarum fuit, qui templum illud nobilissimum Dei Hierosolymitanum condidit. Cuius tempore apud Latinos condita est Alba, ex qua deinceps non Latinorum, sed Albanorum reges appellari, in eodem tamen Latio, coeperunt. Salomoni successit filius eius Roboam, sub quo i n duo regna populus ille divisus est, et singulae partes suos singulos reges habere coepe runt .
49 50 51 52

I njega Atenjani tovahu kao boga, prinosei mu rtve u poast. K a d je kao etvrti kralj Latina vladao Silvije, Enejin sin - ne od Kreuze, koja je rodila Askanija, koji je tu bio trei kralj, nego od Lavinije, Latinove keri - i o kojemu govore kako bijae Enejino posmre; kad u Asiraca kao dvadeset i deveti vladae kralj Onej, a Melant kao esnaesti u Atenjana, i sveenik E l i kao sudac nad Hebrejima - pre stalo je kraljevstvo Sikiona, o kojem se kae da je trajalo devet sto tina i pedeset i devet godina.

Assyriorum re gnum finem et Romanorum initium simul habuerunt.

21. Latium post Aenean, quem deum fecerunt , undecim reges habuit, quorum nullus deus factus est. Aventinus autem, qui duodecimo loco Aenean sequitur, cum esset prostratus i n bello et sepultus in eo monte, qui etiam nunc eius nomine nuncupatur, deorum talium, quales sibi faciebant, numero est additus. A l i i sane noluerunt eum in proelio scribere oceisum, sed non comparuisse dixerunt; n e c ex eius vocabulo appellatum montem, sed ex adventu avium
au
a t

at

20. Ubrzo nakon toga, dok ti isti vladahu u spomenutim mjesti ma, poto se zavrilo razdoblje sudaca, zapoe kraljevstvo Izraelaca sa kraljem aulom, a u doba proroka Samuela. Dakle, od toga vre mena stadoe vladati Latinima oni kraljevi koje nazivahu Silvijima, jer prvi je Enejin sin nazvan Silvije, a onda su oni koji su slijedili zadravali i taj pridjevak uza svoja osobna imena, upravo kao to su mnogo kasnije nasljednici Cezara Augusta imali pridjevak Cezar. Po to je aul odbaen, tako da nitko od njegove loze ne bi vladao, i poto je on umro, David je naslijedio kraljevstvo, etrdeset godina nakon aulove vladavine. Tada Atenjani, nakon Kodro ve smrti, pre stadoe imati kraljeve, i uvedoe poglavarstva radi uprave dravom. Nakon Davida, koji i sam vladae etrdeset godina, kraljem Izraelaca postade njegov sin Salomon, koji u Jeruzalemu podie onaj preslavni hram Boji. U to je vrijeme u Latina osnovana A l b a , i otada se sta doe nazivati kraljevima Albana, a ne vie Latina, iako u istome L a ciju. Salomona je naslijedio njegov sin Roboam, pod kojim je taj puk raskoljen na dva dijela i svaki je od dijelova stao imati vlastite kraljeve.
1

O nasljeivanju kraljevstva u Izraelaca nakon razdoblja sudaca.

21. Nakon Eneje, kojega pretvorie u boga, Lacij imadijae dva naestoricu kraljeva, od kojih ni jedan nije proglaen bogom. Doim Aventin, koji bijae dvanaesti u lozi od Eneje, (poto je pao u boju te bio pokopan na onome brdu koje se i danas naziva njegovim ime-

O kraljevima Lacija od kojih su prvi, Eneja, i dvanaesti, Aventin, pretvo reni u bogove.

a u

fecerant M. sed antepon.

M.

Semo Sancus Dius Fidius, bog sjetve, sabinskoga podrijetla; hram mu se nalazio na Kvirinalu. Vergilije, Ekloge, 5,11.
3

4 8

V E R G I L I T J S , Ecl. 5 , 11.

2 Sam 2.

D E CIV. D E I

18, 21 - 22

O DRAVI BOJOJ

18,

21 -

22

621
1

PL 578
CC612

dictum Aventinum. Post hunc non est deus factus in Latio nisi Romulus conditor Romae. Inter istum autem et illum reges reperiuntur duo, quorum primus est, ut eum Virgiliano versu eloquar: Proximus ille Procas, Troianae gloria gentis . Cuius tempore quia iam quodammodo Roma parturiebatur, illud omnium regnorum maximum Assyrium finem tantae diuturnitatis accepit. A d Medos quippe translatum est post annos ferme mille trecentos quinque, ut etiam Beli, qui Ninum genuit et illic parvo contentus imperio primus rex fuit, tempora computentur. Procas autem regnavit ante Amulium. / Porro Amulius f ratris sui Numitoris filiam Rheam nomine, / quae etiam Ilia vocabatur, Romuli matrem, Vestalem virginem fecerat, quam volunt de Marte geminos concepisse, isto modo stuprum eius honorantes vel excusantes, et adhibentes argumentum, quod infantes expositos lupa nutriverit. Hoc enim genus bestiae ad Martem existimant pertinere, ut videlicet ideo lupa credatur admovisse ubera parvulis, quia filios domini sui Martis agnovit; quamvis non desint qui dicant, cum expositi vagientes iacerent, a nescio qua primum meretrice fuisse collectos et primas eius suxisse mamillas (meretrices autem lupa vocabant, unde etiam nunc turpia loca earum lupanaria nuncupantur), et eos postea ad Faustulum pervenisse pastorem atque ab eius Acca uxore nutritos. Quamquam si ad arguendum hominem regem, qui eos in aquam proici crudeliter iusserat, eis infantibus, per quos tanta civitas condenda fuerat, de aqua divinitus liberatis per lactantem feram Deus voluit subvenire, quid m i r u m est? Amulio successit i n regnum Latiale* frater eius Numitor, avus Romuli, cuius Numitoris primo anno condita est Ro ma; ac per hoc cum suo deinceps, i d est Romulo, nepote regnavit.
53 a v 2

nom) pridodan je broju bogova kakve su sebi nainjali. Neki su zaista odbili da kau kako je on pao u boju, nego rekoe kako je ieznuo; te da ni brdo nije nazvano po njemu, nego se zbog dolaska ptica (adventu avium) nazvalo Aventinus. Nakon njega nije nitko proglaen bogom u Laciju, osim Romula, osnivaa Rima. Izmeu te dvojice poznata su druga dva kralja, od kojih prvi bijae - da ga navedemo prema Vergilijevu stihu: Dika trojanskog roda do njega Proka je prvi.
2

Jer u njegovo doba R i m se nekako raao, dok ono najvee od svih kraljevstava, asirsko, bijae na kraju svoje duge povijesti. Mo Asirije prenesena je na Medijce nakon gotovo tisuu tri stotine i pet godina, ako se urauna i razdoblje Bela, od kojega je potekao N i n , i koji se kao prvi kralj zadovoljio malenom vlau u tome podruju. Proka je pak vladao prije Amulija. Amulije je, dalje, od keri svojega brata Numitora, koja se zvala Rea (a koju zvahu i Ilijom, Romulovom majkom) nainio vestalsku djevicu, o kojoj tvrde kako je od Marsa zaela blizance, astei tim nainom njezin prijestup ili ga tako ispriavajui i navodei kao dokaz to to je vuica othranila izloene djeake. Oni naime misle kako taj rod zvijeri pripada Marsu, te vje ruju kako je vuica stoga prinijela svoju sisu maliima, jer je u njima prepoznala sinove svojega gospodara Marsa; iako ne manjka ni onih koji kau kako dok su izloenad cviljela, prvo ih je nala nekakva bludnica i prvo su sisali njezine sise - i zaista bludnice nazivahu vuicama (lupae) pa se otuda i danas bludilita nazivaju lupanaria ili vuje jazbine - a zatim su doli u ruke nekomu pastiru Faustulu te ih je odgajala njegova ena A k a . Pa ipak, kako bi uvjerio ovjeka kralja (koji bijae okrutno naredio da se ona bace u vodu), ako je Bog ushtio pomoi toj nejaadi koja su imala utemeljiti veliki grad, poto su uz boansku mo izbavljena iz vode, a zatim podojena od divlje zvijeri, zar je to neko udo? Amulija je na prijestolju Lacija naslijedio njegov brat Numitor, Romulov djed; i prve godine njegove vladavine utemeljen je R i m ; zbog toga je poslije vladao zajedno sa svojim unu kom, to jest Romulom.
3

Tempore Ezechiae Roma condita est.

22. Ne multis morer, condita est civitas Roma velut altera Babylon et velut prioris filia Babylonis, per quam Deo placuit orbem debellare terrarum et i n unam societatem rei publicae legumque perductum longe lateque pacare. Erant enim iam populi validi et fortes et armis gentes exercitatae, quae non facile cederent, et quas opus esset ingentibus periculis et vastatione utrimque non parva atque horrehdo labore superari. Nam quando regnum Assyriorum totam paene Asiam subiugavit, licet bellando sit factum, non tamen mul-

a v

3 2

Assyriorum Latiare M.

M.

22. Kako se ne bih zadravao na mnogim pojedinostima, - grad R i m je osnovan kao drugi Babilon, i kao ker prvoga Babilona, preko kojega se Bogu svidjelo da pokori cijeli svijet, te da ujedini zemlje u jednu zajednicu drave i njezinih zakona te zavede mir nadugo i nai roko. Naime, ve postojanu moni i snani narodi, puci izvjebani u oruju, koji se lako nisu preputali i koji su se mogli svladati samo uz goleme pogibelji, nemalo razaranje i uasan napor. Zapravo, kad je ono asirsko kraljevstvo bilo podjarmilo gotovo cijelu Aziju, iako se to provodilo ratovanjem, ipak nije moglo biti mnogo estokih i tekih
Vergilije, Eneida, 7,697. (Prema Serviju). Vergilije, Eneida, 6,767. Servije o Eneidi, 1,273.

Rim je osnovan u ono doba kad je prestalo kraljevstvo Asiraca i kad u Judi vladae Ezekija.

5 3

V E R G I L T U S , Aen.

6, 767.

622

DECIV. DEI

18, 2 2 - 2 3 , 1

O DRAVI BOJOJ

18, 2 2 - 2 3 , 1

623

CC613

PL 579

tum asperis et difficilibus bellis fieri potuit, quia rudes adhuc ad resistendum gentes erant nec tam multae vel magnae. S i quidem post illud maximum atque universale diluvium, cum in arca Noe octo soli homines evaserunt, anni non multo amplius quam mille transierant, quando Ninus Asiam totam excepta India subiugavit. Roma vero tot gentes et Orientis et Occidentis, quas imperio Romano subditas cer nimus, non ea celeritate ac facilitate perdomuit, quoniam paulatim increscendo robustas eas et bellicosas, quaqua versum dilatabatur, invenit. Tempore igitur, quo Roma condita est, populus Israel habebat in terra promissionis annos septingentos decem et octo. Ex quibus viginti septem pertinent ad Iesum Nave, deinde ad / tempus iudicum trecenti viginti novem. Ex quo autem reges ibi esse coeperant, anni erant trecenti sexaginta duo. Et rex tune erat in luda, cuius nomen erat Achaz vel, sicut alii computant , qui ei successit Ezechias, quem quidem constat optimum et piissimum regem Romuli regnasse temporibus. In ea vero H e b r a e i populi / parte, quae appellabatur Israel, regnare coeperat Osee.
b a 54 bb

ratova, jer narodi jo bijahu nenavikli na otpor, a ne bijahu ni mnogi ni veliki, ako pak nakon onoga najveeg i sveopeg Potopa (kad je u Noinoj korablji bilo izmaknulo svega osam ljudi) bijae proteklo ne vie od tisuu godina prije negoh je N i n podjarmio cijelu Aziju, osim Indije. R i m meutim, sve one narode Istoka i Zapada (koje vidimo podvrgnute rimskoj vladavini) nije ukrotio ni s brzinom ni s lakoom, jer kako je R i m polagano rastao, kamo god se irio, nailazio je i na snane i na ratoborne protivnike. Dakle, u doba kad je osnovan R i m , izraelski puk je ve boravio u obeanoj zemlji sedam stotina i osam naest godina. Dvadeset sedam godina od toga pripadalo je Joui, a zatim tri stotine dvadeset i devet razdoblju sudaca. A poto tu stadoe imati kraljeve, proteklo je tri stotine ezdeset i dvije godine. Tada u Judi bijae kralj koji se zvao Ahaz i l i , kako drugi raunaju, njegov nasljednik Ezekija, o kojem se slau kako bijae najbolji i najpoboniji kralj, a vladao je u Romulovo doba. Doim u onome dijelu he brejskog puka koji se zvao Izrael poeo je vladati Hoea. 23. 1. Kako neki izvjetavaju, u to je doba proricala eritrejska Sibila. Varon iznosi kako bijae vie Sibila, a ne samo jedna. Ova eritrejska Sibila doista je zapisala neke izreke koje se bjelodano tiu Krista; te sam i sam prvo proitao na latinskome jeziku, u stihovima slabe latintine i neispravna metra, a zbog nevinosti nepoznata pre voditelja, kako sam poshje doznao. Jer, veoma istaknut mu Flacijan, koji bijae i prokonzul, inae vrstan govornik i veoma uen, kad smo jednom razgovarah o Kristu, donio mi je grki rukopis, rekavi mi kako su u njemu pjesme eritrejske Sibile, i pokazao mi kako se na stanovitu mjestu poredak poetnih slova stihova tako nie da tvori ove rijei: Tngowg xmioxdc, Oeou viog OOOTTJQ, to je latinski: Isus Krist Boji Sin Spasitelj. T i stihovi, kojih prva slova sadravaju znae nje koje smo ve naveh, kako ih je netko preveo u dobroj latintini i metru, glase ovako:
1 M

Quod fuerit carmen Sibyllae Erythraeae.

23. 1. Eodem tempore nonnulli Sibyllam Erythraeam vaticinatam ferunt. Sibyllas autem Varro p r o d i t plures fuisse, non u n a m . Haec sane Erythraea Sibylla quaedam de Christo manifesta conscripsit; quod etiam nos prius in latina lingua versibus male latinis et non stantibus legimus per nescio cuius interpretis imperitiam, si cut post cognovimus. Nam vir clarissimus Flaccianus, qui etiam proconsul fuit, homo facillimae facundiae multaeque doctrinae, cum de Christo colloqueremur, graeeum nobis codicem protulit, carmina es se dicens Sibyllae Erythraeae, ubi ostendit quodam loco in capitibus versuum ordinem litterarum ita se habentem, ut haec in eo verba legerentun'Ir/aous XQeiorbs Eeov vlbs crcor^, quod est latine: lesus Chri stus Dei Filius Salvator. H i autem versus, quorum primae litterae istum sensum, quem diximus, reddunt, sicut eos quidam latinis et stantibus versibus est interpretatus, hoc continent: ^ ludicii signum tellus sudore madescet. M E caelo rex adveniet per saeela futurus, M Scilicet ut carnem praesens, ut iudicet orbem. O Unde Deum cement ineredulus atque fidelis -3 Celsum cum sanctis aevi iam termino in ipso. M Sic animae cum carne aderunt, quas iudicat ipse, X Cum iacet incultus densis in vepribus orbis. hrj Reicient simulacra viri, cunetam quoque gazam, M Exuret terras ignis pontumque polumque ii Inquirens, taetri portas effringet Averni. M Sanetorum sed enim cunetae lux libera carni H Tradetur, sontes aeterna flamma cremabit.
bc 55 bd
b a b b b c b d

O eritrejskoj Sibili, o kojoj se zna kako je meu ostalim Sibilama ispje vala mnoga prorotva o Kristu.

ffi M O M ^ ^
w

_ M _]
1

I zemlja e se znojiti u znaku suda, E da bi s neba doao kralj na vijeke; Sam nazoan u puti da sudi i svijetu. Ovog e Boga vidjeti i nevjerni i vjerni, Uzviena sa svetima, dok prestaje ovo doba. Stajat e pred njim due s puti, kojima e suditi, Hrpama gustoga trnja dok je prekriven svijet. Razbit e se kipovi i sav nakit ljudski, E v o e i zemlju i more i nebo spahti oganj, I traiti da razori dveri mrskoga Averna. Svetima e put izbaviti svjetlo spasa, Trpjet e vjeni plamen opake due.

crescendo M . hebraici M . prodidit M. in carne M .

Po predaji je najstarija od nadahnutih proroica bila eritrejska Sibila, nazvana tako ili zbog crvene zemlje Marpesa kraj grada Troje (gr. eouftoog, crven) ili po Eritreji u Joniji. Njezina se prorotva tiu Trojanskoga rata, ali je ne spominju ni Homer ni Herodot. Prema Varonu bilo je deset Sibila, a najpoznatija ona iz Kume, od koje potjeu i glasovite sibilinske knjige na Kapitolu. Te su knjige unitene u poaru 83. pr. K r . , a nova je zbirka sastavljena od slinih spisa s drugih mjesta. Preostala prorotva potjeu iz judeo-helenistike batine, a navjeuju strahotne dogaaje.

624 O M 0 M O S

D E CIV. D E I

18, 23,1 - 23,2 O M fd Q ^ ^ _ Q

M

O DRAVI BOJOJ

18,

23,1

23,2

625

CC614

PL 580

Occultos actus retegens tune quisque loquetur Secreta, atque Deus reserabit pectora luci. Tune erit et luctus, stridebunt dentibus omnes. Eripitur soli iubar et ehorus interit astris. / Volvetur caelum, lunaris splendor obibit; Deiciet colles, valles extollet ab imo. Non erit in rebus hominum sublime vel altum. HH Iam aequantur campis montes et caerula ponti O Omnia cessabunt, tellus confracta peribit: t i Sic pariter fontes torrentur fluminaque igni. M Sed tuba tum sonitum tristem demittet ab alto *0 Orbe, gemens facinus miserum variosque labores, H Tartareumque ehaos monstrabit terra dehiscens. K Et coram hic Domino reges sistentur ad unum. "d Reccidet e caelo** ignisque et sulphuris amnis . In his latinis versibus de graeco utcumque translatis i b i non potuit ille sensus occurrere, qui fit, cum litterae, quae sunt i n eorum capitibus, connectuntur, ubi / T littera in graeco posita est, quia non po tuerunt latina verba inveniri, quae ab eadem littera inciperent et sententiae convenirent. H i autem sunt versus tres, quintus et octavus decimus et nonus decimus. Denique si litteras quae sunt in capitibus omnium versuum connectentes horum trium quae scriptae sunt non legamus, sed pro eis T litteram, tamquam in eisdem locis ipsa sit posita, recordemur, exprimitur in quinque verbis: Iesus Christus Dei Filius Salvator, sed cum graece hoc dicitur, non latine. Et sunt versus viginti et septem, qui numerus quadratum ternarium solidum reddit. Tria enim ter dueta fiunt novem; et ipsa novem si ter ducantur, ut ex lato in altum figura consurgat, ad viginti septem perveniunt. H o r u m autem graecorum quinque verborum, quae sunt'Ir/aous XgetaTos Seou vios ao)TTJQ, quod est latine: Iesus Christus Dei Filius Salvator, si pri mas litteras iungas, erit lx$vs, i d est piscis, in quo homine mystice intellegitur Christus, eo quod in huius mortalitatis abysso velut in aquarum profunditate vivus, hoc est sine peccato, esse potuerit.
56

Otkrivajui skrivena djela, svatko e svoje odati tajne; Svjetlu e Bog razotkriti svaije grudi. Tada e alosti biti i svi e zubima krgutati. Evo se gasi svjetlost Sunca i zamire gibanje zvijea. Ovit e se svitak neba, ugasnuti Mjeseev sjaj. Ulegnut e se brda, dok e se uzdi' doline. U svijetu nee biti ni uzvienog ni visokog. Izravnat e se u polju planine; Odjednom e nestat sva plavetna mora; zemlja e ispucana propast. Spalit e oganj izvore, isuiti rijeke. Samo e trublja tuno zatrubit s visina O Oplakujui alosne ine i razliite jade. H Tartarski ponor otkrit e razjapljena zemlja. [U Evo e pred Gospodina svi kraljevi iza' na sud; hj Rigat e nebo potoke ognja i sumpora.
M 2

Veritas quae sit in carminibus Sibyllae.

23. 2. Haec autem Sibylla sive Erythraea sive, ut quidam magis credunt, Cumaea ita nihil habet i n toto carmine suo, cuius exigua ista particula est, quod ad deorum falsorum sive factorum cultum pertineat, quin immo ita etiam contra eos et contra cultores eorum loquitur, ut i n eorum numero deputanda videatur, qui pertinent ad civitatem Dei. Inserit etiam Lactantius operi suo quaedam de Christo vaticinia Sibyllae, quamvis non exprimat cuius. Sed quae ipse singil-

U tim latinskim stihovima, to su prevedeni s grkog onako kako se moglo, u cijelosti se nisu mogli prevesti oni poeci u kojima u grkome stoji slovo Y (ypsilon), jer se nisu mogle pronai latinske rijei s istim slovom, a koje bi odgovarale smislu. To je sluaj u tri stiha, u petome, osamnaestome i devetnaestome. Tako, ako proi tamo slova kojima zapoinju svi stihovi (ne itajui ona tri kako su napisana, nego zamijenivi ih slovom ypsilon kao da je ono napisano) pojavljuje se pet rijei: Isus Krist Boji Sin Spasitelj; nu samo itajui to grki, a ne latinski. Tu je dvadeset i sedam stihova, a taj broj iznosi tri na treu. Tri puta tri je devet; a ako se devet pomnoi s tri, tako da broj raste od drugoga prema treem stupnju, dobiva se dva deset i sedam. U z to, povee l i prva slova tih pet grkih rijei (koje su YTr]Goi)g XQeiotdg 0eoi) Y i 6 g 2a)xf|Q, to je latinski Tsus Krist Boji Sin Spasitelj'), bit e rije i%$v$, to jest riba, koja otajstveno oznauje Krista, zbog toga to je on uzmogao opstati iv - naime, bez grijeha - u ponoru nae smrtnosti kao u dubini voda.
3 3 e

2. U z to, ova eritrejska Sibila ili, kako neki vie vjeruju, kumejska, u cijeloj svojoj pjesmi (koje je naveden tek mali dio) ne donosi nita to bi se ticalo tovanja lanih ili nainjenih bogova; dapae, ona tako govori i protiv njih i protiv njihovih tovatelja, te je bjelodano valja ubrojiti meu one koji pripadaju gradu Bojemu. Laktancije u svoje djelo unosi i neka prorotva Sibile o Kristu, iako ne kae tono koje Sibile . N u ono to je on zasebice izloio, odluio sam kako treba
4

Recidet e coelis M.
56

Oracula Sibyllina 8, 217-243.

Oracula Sibyllina, 8,217; Laktancije, Uvod u boanski nauk, 7,16. (Doslovan pri jevod, uz doslovan prijenos simbolinih poetnih slova akrostiha, p.p.). Latinski prevoditelj nije naao latinske rijei koje poinju ipsilonom (kao odgova rajuim slovom). U ovom hrvatskom prijevodu dotino slovo je zamijenjeno slovom U . Laktancije, Uvod u boanski nauk, 4,18. Laktancije je sam tekst Sibilina prorotva razdijelio u est dijelova i proarao ga svojim komentarima.
3 4

626 cc 615

DE

crv.

DEI

18, 23,2 - 24

O DRAVI BOJOJ

18, 23,2 - 24

627

PL 581

latim posuit, / ego arbitratus sum coniuncta esse ponenda, tamquam unum sit prolixum, quae ille plura commemoravit et brevia. In ma nus iniquas, inquit, infidelium postea veniet; dabunt autem Deo alapas manibus incestis et impurato ore exspuent venenatos sputus; dabit vero ad verbera simpliciter sanctum dorsum. Et colaphos accipiens tacebit, ne quis agnoscat, quod verbum vel unde venit, ut inferis loquatur et corona spinea coronetur. Ad cibum autem fel et ad sitim acetum dederunt; inhospitalitatis hane monstrabunt mensam. Ipsa enim insipiens tuum Deum non intellexisti, ludentem mortalium mentibus, sed et spinis coronasti et horridum fel miscuisti. Templi vero I velum scindetur; et medio die nox erit tenebrosa nimis in tribus horis. Et morte morietur tribus diebus somno suscepto; et tune ab inferis regressus ad lucem veniet primus resurrectionis principio revocatis ostenso . Ista Lactantius carptim per intervalla disputationis suae, sicut ea poscere videbantur, quae probare intenderat, adhibuit testimonia Sibyllina, quae nos nihil interponentes, sed in unam seriem connexa ponentes soli capitibus, si tamen scriptores deinceps ea servare non neglegant, distinguenda curavimus. Nonnulli sane Erythraeam Sibyllam non Romuli, sed belli Troiani tempore fuis se scripserunt.
hf 57

iznijeti ujedno, kao da su jedno podulje prorotvo mnogi i kratki izrijeci koje bijae naveo: Poslije e pasti u opake ruke nevjernika; i udarat e Bogu zaunice prljavim rukama i pljuvat e ga otrovnom pljuvakom neistih usta; nu on e jednostavno podloiti udarcima svoja sveta lea. I utjet e primajui udarce akama, kako ne bi tkogod prepoznao da je doao kao Rije i odakle je doao; kako bi govorio onima iz pakla i bio okrunjen trnovom krunom. I dadoe mu u za jelo i ocat radi ei; postavit e mu takav stol negostoljubivosti. A ti sama , u ludilu svo jem, nisi prepoznala svojega Boga, kad se rugao umovima smrtnika, nego si ga trnjem okrunila i primijeala mu odvratne ui. I razderat e se zastor hrama; i usred dana spustit e se mrkla no na tri sata. I on e zaspavi smru umrijeti na tri dana; a zatim e se prvi iz podzemlja vratiti na svjetlost, pokazujui onima koje je pozvao od mrtvih poetak uskrsnua. Laktancije je ta Sibilina svjedoanstva na vodio dio po dio na razliitim mjestima svoje rasprave, kako mu se inilo da zahtijeva ono to je kanio dokazati. Ne umeui nita svoje ga, potrudio sam se da sve te navode spojim u jednu cjelinu, oznaivi samo velikim slovima, s nadom kako ih prepisivai nee mimoii. Dakako, neki su pisali kako eritrejska Sibila nije ivjela u Romulovo doba, nego za Trojanskoga rata.
5 6

Tempore Ro muli regnum Israel consumptum fuit.

CC616

24. Eodem Romulo regnante Thales Milesius fuisse perhibetur, unus e septem sapientibus, qui post theologos poetas, in quibus Orpheus maxime omnium nobilitatus est, oo<poi appellati sunt , quod est latine Sapientes. Per idem tempus decem tribus, quae in divisione populi vocatae sunt Israel, debellatae a Chaldaeis et in eas terras captivae ductae sunt , remanentibus in Iudaea terra duabus illis tribubus, quae nomine Iudae vocabantur sedemque regni habebant Ierusalem. Mortuum Romulum, cum et ipse non comparuisset, in deos, quod et vulgo notissimum est , rettulere Romani; quod usque adeo fieri iam desierat, nec postea nisi adulando, non errando, fac tum est temporibus Caesarum, ut Cicero magnis Romuli laudibus tribuat , quod non rudibus et indoctis temporibus, quando facile homines fallebantur, sed iam expolitis et eruditis meruerit hos honores, quamvis nondum efferbuerat ac pullu/laverat philosophorum subtilis et acuta loquacitas . Sed etiamsi posteriora tempora deos homines mortuos non instituerunt, tamen ab antiquis institutos colere ut deos et habere non destiterunt; quin etiam simulacris, quae veteres non habebant , auxerunt vanae atque impiae superstitionis
58 59 60 61 62 63
b f

et om. M.

5 7

5 8

5 9

6 0

6 1

6 2

6 3

C f . LACTANTTUS, Div. inst. 4, 6. 15. 18; 7, 8. In EUSEBIUS, Thales locatur plus quam centum ann. post captivitatem Israel; cf. Chron.: P L 27, 355, 365 (a. 1270-1377 ab A b r a h a m ) . C f . 4 R e g 17. C f . LrVTUS, Ah urbe cond. 1, 2, 1; OVTDIUS, Metom. 14, 816-820; CICE R O , Tusc. 1, 12, 28. V . infra 22, 6. C f . C I C E R O , De rep. 2, 10, 18-19. V . supra 4, 31, 6.

24. D o k vladae isti Romul, kau kako je ivio Tales iz Mileta, jedan od sedmorice mudraca, to su slijedili nakon bogoslovnih pje snika (meu kojima najslavniji bijae Orfej), i koji su nazivani ooqpol, to je latinski mudraci (sapientes). U isto doba, onih deset plemena, koja su pri raskolu naroda prozvana Izraelom, bijahu pobijedili Kaldejci i odveli zasunjene u svoje zemlje, dok u Judeji ostadoe ona dva plemena to se nazivahu Juda, a prijestolnica kraljevstva bio im je Jeruzalem. Poto je Romul umro, kad je i on ieznuo, Rimljani ga ubrojie meu bogove, to je i prostom puku veoma dobro pozna to; i taj je obiaj bio prestao sve do Ciceronova doba - pa kad se poslije javio u vrijeme Cezara, nije se to inilo iz neznanja, nego radi laskanja - tako te Ciceron velikim hvalama hvali Romula to takve poasti nije zasluio u sirovim i neukim vremenima, kad su se ljudi lako varali, nego u onim uljuenim i obrazovanim, iako tada jo ne bijae provrela i preuzela maha dosjetljiva i otroumna rjeitost filo zofa . N u ak iako u potonjim vremenima nisu vie proglaavali mrtve ljude bogovima, ipak nisu prestajali tovati kao bogove one koje stari bijahu uspostavili. Dapae, kipovima (koje stari ne imadijahu) uvea vali su vabilo isprazna i bezbona praznovjerja, a to opet u njihovu
1

Za Romulove vladavine na glasu bijahu sedam mudraca, u doba kad je deset plemena nazivanih Izrael bilo odvedeno u kaldejsko suanjstvo, a istom su Romulu nakon smrti podijeljene boanske poa sti.

Laktancije otvoreno pokazuje kako se Sibila obraa zemlji Judeji. U Augustinovo vrijeme knjige su se redovito pisale uncijalnim slovima, s velikim slovima (capita) na poetku svake stranice ili stupca. Prekid u misli mogao se oznaiti razmakom, iza kojeg bi dolazilo jedno od velikih slova. Augustin je htio tako oznaiti prekide u navodima iz Laktancija.
6

V i d i Ciceron, O dravi, 2,10.18.

628

D E civ. DEI

18, 2 4 - 2 6

O DRAVI BOJOJ

18, 24 - 26

629

PL 582

illecebram, i d efficientibus immundis i n eorum corde daemonibus per fallacia quoque oracula decipientibus, ut fabulosa / etiam crimina deorum, quae iam urbaniore saeculo non fingebantur, per ludos tamen i n eorumdem falsorum numinum obsequium turpiter agerentur. Regnavit deinde Numa post Romulum, qui cum illam civitatem putaverit deorum profeeto falsorum numerositate muniendam, in eamdem turbam referri mortuus ipse non meruit, tamquam ita putatus sit caelum multitudine numinum constipasse, ut locum ibi reperire non posset. Hoc regnante Romae et apud Hebraeos initio regni Manasse, a quo impio rege propheta Isaias perhibetur oceisus , Samiam fuisse Sibyllam ferunt .
64 65

srcu bijahu izazvali neisti zlodusi, obmanjujui ih prijevarnim prorotvima, tako te basnene zloine bogova (koji se vie u jednom uljue nijem dobu nisu izmiljali), ipak su sramotno izvodili u priredbama kao slubu svojim lanim boanstvima. Nakon Romula vladao je Numa, koji budui da je mislio kako taj grad treba braniti mnoinom zaista lanih bogova, sam nakon smrti nije zasluio smjetaja u toj gomili, kao da se mislilo kako je nebo toliko pretrpano mnotvom boanstava te tu nije mogao vie nai pra zno mjesto. A dok on vladae Rimom, meu Hebrejima je stao vla dati Manae (o kojemu se bezbonom kralju pria kako je ubio pro roka Izaiju) ; pripovijeda se da je u to doba ivjela samska Sibila.
2 3

Regnantibus Sedecia et Tarquinio Prisco septem sapien tes fuerunt.

25. Regnante vero apud Hebraeos Sedechia et apud Romanos Tarquinio Prisco, qui successerat Anco Martio, duetus est captivus in Babyloniam populus Iudaeorum eversa Ierusalem et templo illo a Salomone construeto . Increpantes enim eos Prophetae de iniquitatibus et impietatibus suis haec eis ventura praedixerant, maxime Ieremias, qui etiam numerum definivit annorum . Eo tempore Pittacus Mitylenaeus, alius e septem Sapientibus, fuisse perhibetur. Et quinque ceteros, qui, ut septem numerentur, Thaleti, quem supra commemoravimus, et huic Pittaco adduntur, eo tempore fuisse scribit Eusebius, quo captivus Dei populus in Babylonia tenebatur . H i sunt autem: Solon Atheniensis, C h i l o n Lacedaemonius, Periand r u s Corinthius, Cleobulus Lindius, Bias Prienaeus. Omnes hi, sep tem appellati Sapientes, post poetas theologos claruerunt, quia gene re vitae quodam laudabili praestabant hominibus ceteris et morum nonnulla praecepta sententiarum brevitate complexi sunt. N i h i l au tem monumentorum, quod ad litteras attinet, posteris reliquerunt, nisi quod Solon quasdam leges Atheniensibus dedisse perhibetur; Thales vero physicus fuit et suorum dogmatum libros reliquit. E o captivitatis Iudaicae tempore et Anaximander et Anaximenes et Xenophanes physici claruerunt. Tune et Pythagoras, ex quo coeperunt appellari philosophi .
66 67 68 bg bh 69

CC617 Regnante Dario reddita est libertas Iu daei s. PL583

26. Per idem tempus Cyrus, rex Persarum, qui etiam / Chaldaeis et Assyriis imperabat, relaxata aliquanta captivitate Iudaeorum, quinquaginta milia hominum ex eis ad instaurandum templum regredi fecit . A quibus tantum prima coepta fundamina et altare construetum est. Incursantibus autem hostibus nequaquam progredi ae70
b b h

25. D o k je pak u Hebreja vladao Sidkija, a u Rimljana Tarkvinije Prisko (koji je naslijedio A n k a Marcija), idovski puk je odveden u babilonsko suanjstvo, poto su razoreni Jeruzalem i onaj glasoviti hram to ga bijae sagradio Salomon. Naime, proroci su njih bili opo minjali zbog njihovih opaina i bezboja i pretkazivali kako e ih to zadesiti, a najvie Jeremija, koji im je odredio ak i broj godina. Pria se kako u to vrijeme ivljae Pitak iz Mitilene, jedan od sedmo rice mudraca. I Euzebije pie kako onih pet ostalih, koji pribrojani Talesu (kojega smo prije spomenuli) i ovome Pitaku tvore s njima sedmoricu, ivljahu u doba u koje Boji narod bijae u babilonskome suanjstvu. T o su ovi: Solon Atenjanin, Hilon Lakedemonjanin, Perijander Korinanin, Kleobul Lindijac, Bijant Prijenjanin. Svi t i , na zvani sedmoricom mudraca, bijahu na glasu nakon bogoslovnih pje snika, jer se stanovitim hvalevrijednim nainom ivota izdizahu iznad ostalih ljudi i jer su u kratkim izrekama bili uobliili niz udorednih naputaka. Meutim, potomstvu nisu ostavili nikakvih knjievnih spo menika, osim to je Solon po predaji dao stanovite zakone Atenjanima; Tales je opet bio prirodoslovac i ostavio je svoj nauk u knjigama. U to doba idovskoga suanjstva kao prirodoslovci bijahu na glasu i Anaksimandar, Anaksimen i Ksenofon. Zatim i Pitagora, od kojega su se i poeli nazivati filozofima.
1 2

Koji su se filozofi proslavili dok je u Rim ljana vladao Tarkvinije Prisko, nad Hebrejima Sidkija, kad je Jeruzalem osvojen a hram poruen.

Chilo M. Periander M.

26. U to isto doba K i r (kralj Perzijanaca, koji vladae i Kaldejcima i Asircima), otpustivi poprilino idova iz suanjstva, dopusti da se pedeset tisua ljudi vrate, kako bi obnovili hram. N u ti su samo poloili prve temelje i izgradili rtvenik. Naime, kako su ih neprijate lji napadali, nisu mogli napredovati s gradnjom, pa je taj posao odgo-

6 4

6 5

6 6

6 7

6 8

6 9

7 0

C f . 4 R e g 21. C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 364 (a. 1353 ab A b r a h a m ) . C f . 4 R e g 25. C f . Ier 25, 11. C f . E U S E B I U S , Chron.: 2, prooem. 4: P L 27, 232.363 (a. 1377 ab A b r a ham). V . supra 8, 2 et infra 18, 37. C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 375; cf. E s d 1, lss.

U ono vrijeme kada nakon sedamdeset navrenih godina prestade idov sko suanjstvo, i Rimljani se oslobodie kraljevske vlasti.

Prema idovskoj predaji koja potjee od Justina Muenika (Dial. 12,14) Izaija je za dotinoga progona prepiljen na dvoje. O emu se moda govori i u poslanici Hebreji ma, 11,37. Sibylla Samia.
3 1 2

Jr 25,11. V i d i O Bojoj dravi, 8,2.

630

D E CIV. D E I

18, 26 - 27

O DRAVI BOJOJ

18, 26 - 27

631

dificando valuerunt, dilatumque opus est usque ad Darium. Per idem tempus etiam illa sunt gesta, quae conscripta sunt in libro Iudith; quem sane in canonem Scripturarum Iudaei non recepisse dicun tur. Sub Dario ergo rege Persarum impletis septuaginta annis, quos Ieremias propheta praedixerat, reddita est Iudaeis soluta captivitate libertas, regnante Romanorum septimo rege Tarquinio. Quo expulso etiam ipsi a regum suorum dominatione liberi esse coeperunt. Usque ad hoc tempus Prophetas habuit populus Israel; qui cum multi fue rint, paucorum et apud Iudaeos et apud nos canonica scripta retinentur. De quibus me aliqua positurum esse promisi in hoc libro, cum clauderem superiorem , quod iam video esse faciendum.
bl 71

en sve do Darijeva doba. U to su se vrijeme dogodile i one stvari koje su zapisane u Juditinoj knjizi, o kojoj se kae kako je idovi nisu primili u svoj kanon Pisma. Naime, za vladavine Darija, kralja Perzijanaca, poto se navrilo sedamdeset godina (koje bijae pretkazao prorok Jeremija), prestalo je suanjstvo i idovima je vraena sloboda; u Rimljana je tada vladao sedmi kralj, Tarkvinije. Poto je on prognan, i Rimljani se stadoe oslobaati od gospodstva svojih kraljeva. Sve do toga vremena izraelski narod je imao proroke; ah, iako oni bijahu mnogi, malo je njihovih spisa koji se smatraju kanon skim i u idova i u nas. Kad sam dovravao prethodnu knjigu, obeao sam kako u o njima rei neto u ovoj knjizi, to vidim da sada treba uiniti. Krist i Crkva u proroka [27-44]

Quid de Christo et Ecclesia dixerint Prophetae [27-44]

Quo tempore inceperint scripta Prophe tarum.

CC618

PL 584

27. Tempora igitur eorum ut possimus advertere, in anteriora paululum recurramus. In capi te libri Osee prophetae, qui primus in duodecim ponitur, ita scriptum est: Verbum Domini, quod factum est ad Osee in diebus Oziae et Ioathan et Achaz et Ezechiae regum lu da . Amos quoque diebus regis Oziae prophetasse se scribit; addit etiam Ieroboam regem Israel, qui per eosdem dies fuit . Nec non Isaias, filius Amos, sive supradicti prophetae sive, quod magis perhibetur, alterius qui non propheta eodem nomine vocabatur, eosdem reges quattuor, quos posuit Osee, in capite libri sui ponit, quorum diebus se prophetasse praeloquitur . Michaeas etiam eadem suae prophetiae commemorat tempora post dies Oziae. Nam tres qui sequuntur reges nominat, quos et Osee nominavit, Ioatham et Achaz et Ezechiam . Hi sunt, quos eodem tempore simul prophetasse ex eo rum litteris invenitur. His adiungitur Ionas eodem Ozia rege regnan te et Ioel, cum iam regnaret Ioatham, qui successit Oziae. Sed isto rum prophetarum duorum tempora in Chronicis, non in eorum libris potuimus invenire, quoniam de suis diebus tacent. Tenduntur autem hi / dies a rege Latinorum Proca sive superiore Aventino usque ad regem Romulum iam Romanum , vel etiam usque ad regni primordia successoris eius Numae Pompilii: Ezechias quippe rex luda eo usque regnavit ; ac per hoc per ea tempora isti velut fontes prophe tiae pariter eruperunt, quando regnum defecit Assyrium / coepitque Romanum; ut scilicet, quemadmodum regni Assyriorum primo tem pore exstitit Abraham, cui promissiones apertissimae fierent in eius semine benedictionis omnium gentium, ita occidentalis Babylonis exordio, qua fuerat Christus imperante venturus, in quo implerentur illa promissa, o r a Prophetarum non solum loquentium, verum
bl 72 73 74 75 b m 76 bn

27. Kako bismo mogli razvidjeti njihova vremena, vratimo se malo unatrag. U poetku knjige proroka Hoea, koji je prvi meu dvanaestoricom, napisano je ovo: Rije Gospodnja, koja doe Hoei, u dane Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, kraljeva Jude. 1 Amos pie kako je prorokovao u dane kralja Uzije, i dodaje ime Jeroboama, kralja Izraela, koji ivljae u isto doba. I Izaija, sin Amosa (bilo ovog ve spomenutog proroka bilo - kako ih vie vjeruje - nekoga drugoga s istim imenom koji ne bijae prorok), navodi u poetku svoje knjige istu etvoricu kraljeva koje je spomenuo i Hoea, u kojih doba ree kako je prorokovao. I Mihej spominje isto doba kao ono u koje proricae, nakon Uzijinih dana. On naime spominje istu trojicu kra ljeva koje je naveo i Hoea; Jotama, Ahaza i Ezekiju. Ti su, prema svjedoanstvu vlastitih spisa, prorokovah istodobno u to vrijeme. Tima se dodaju Jona, za vladavine istoga kralja Uzije, i Joel, kad je poeo vladati Jotam, Uzijin nasljednik. Nu o vremenima te dvojice proroka nismo mogli nai nita u njihovim knjigama, nego u ljetopisi ma , jer sami svoje doba preuuju. To se razdoblje protee od kralja Latina Proke, ih njegova prethodnika Aventina do Romula, sad ve rimskoga kralja (ih ak do poetaka vladavine njegova nasljednika, Nume Pompilija); do tada je naime vladao Ezekija, kralj Jude. I zbog toga u to doba ti su zajedno provalili poput vrela proroanstva, kada prestade asirsko, a zapoe rimsko carstvo; naime, kao to se u prvo doba vladavine Asiraca pojavio Abraham (kojemu su dana najbjelodanija obeanja o blagoslovu svih naroda u njegovu sjemenu), tako sada, u poetku zapadnoga Babilona (za ije e vladavine doi Krist, u kojemu e se ispuniti ona dana obeanja) imala su se otvoriti usta proroka ne samo u govoru nego i u pismu, svjedoei o tako vehkom
1 2 3

O vremenima proroka, kojih se prorotva nalaze u knji gama a koji pretkazae mnogo toga o pozivu pogana u doba kad je rimsko carstvo poelo a asirsko prestalo.

b i

b l

b n

canone M. Ioathan M. R o m a n o r u m M. oracula M.

1

7 1

7 2

V . supra 17, 24. O s 1, 1.

2 3

Ho 1,1. Am 1,1. Posrijedi je Jeronimov prijevod Euzebijevih Ljetopisa.

632

D E CIV. D E I

18, 27 - 28

O DRAVI BOJOJ

18,

27 -

28

633

etiam scribentium in tantae rei futurae testimonium solverentur. Cum enim prophetae numquam fere defuissent populo Israel, ex quo ibi reges esse coeperunt, in usum tantummodo eorum fuere, non gen tium; quando autem Scriptura manifestius prophetica condebatur, quae gentibus quandoque prodesset, tune oportebat inciperet, quando condebatur haec civitas, quae gentibus imperaret.
b o

dogaaju koji e nastupiti. Jer iako izraelskomu puku nije nikad manjkalo proroka, od doba kad u njih stadoe vladati kraljevi, bijae to samo na korist Izraelaca, a ne i pogana. K a d su se pak javili spisi bjelodanijeg proroanstva, to bi bili od koristi kasnije i ostalim naro dima, trebalo je da se ti ponu javljati upravo kad se osnovao ovaj grad koji imadijae vladati narodima svijeta.

Quid Osea et Amos praeannuntiaverint de vocatione gentium.

CC619

PL585

28. Osee igitur propheta, quanto profundius quidem loquitur, tanto operosius penetratur. Sed aliquid inde sumendum est et hic ex nostra promissione ponendum. Et erit, inquit, in loco quo dictum est eis: Non populus meus vos, vocabuntur et ipsi filii Dei vivi . Hoc testimonium propheticum de vocatione populi gentium, qui prius non pertinebat ad Deum, etiam Apostoli intellexerunt . Et quia ipse quoque populus gentium spiritaliter est in filiis Abrahae ac per hoc recte dicitur Is rael, propterea sequitur et dicit: Et congregabuntur filii luda et filii Israel in idipsum, et ponent sibi principatum unum et ascendent a terra . Hoc si adhuc velimus exponere, eloquii prophetici obtundetur sapor. Recolatur tamen lapis ille angularis et duo parietes, unus ex Iudaeis, alter ex gentibus; ille nomine filiorum lu da, iste nomine filiorum Israel , eidem uni principatui suo in idip sum innitentes et ascendentes agnoscantur a terra. Istos autem car n a l i t e r ^ Israelitas, qui nunc nolunt credere in Christum, postea credituros, i d est filios eorum (nam utique isti in suum locum moriendo transibunt), idem Propheta testatur dicens: Quoniam diebus multis sedebunt filii Israel sine rege, sine principe, sine sacrificio, sine altari, sine sacerdotio, sine manifestationibus. Quis non videat / nunc sic esse Iudaeos? Sed quid adiungat, audiamus. Et postea, inquit, revertentur filii Israel et inquirent Dominum Deum suum et David regem suum, et stupescent in Domino et in bonis ipsius in novissimis die bus . N i h i l est ista prophetia manifestius, cum David regis nomine significatus intellegitur Christus, q u i a factus est, sicut dicit Apo stolus, ex semine David secundum carnem . Praenuntiavit iste prop heta etiam tertio die Christi resurrectionem futuram, sicut eam prophetica altitudine praenuntiari oportebat, ubi ait: Sanabit nos post biduum, in die tertio resurgemus . Secundum hoc enim / nobis dicit Apostolus: Si resurrexistis cum Christo, quae sursum sunt quaerite '. Amos quoque de rebus talibus sic prophetat: Praepara, inquit,
77 78 hp 79 80 81 br bs 82 83 84
1 x 5

28. Meutim, to prorok Hoea dublje govori, to se u izreeno tee prodire. N u , prema naem obeanju, mora se togod odatle uzeti i razmotriti. Ree: I na mjestu gdje im je reeno: 'Niste narod moj', i ti e se zvati sinovima Boga ivoga. To mjesto i apostoli priznadoe kao proroko svjedoanstvo o pozivu poganskih naroda, koji prije ne pripadae Bogu. A budui da i sam puk tih naroda duhovno je meu sinovima Abrahamovim, te se stoga s pravom naziva Izrael, stoga nastavlja i kae: I sinovi Jude i sinovi Izraela okupit e se zajedno na istome mjestu, i postavit e sebi jednu glavu, i uzai e sa zemlje. A k o bismo to htjeli sada razlagati, oslabili bismo krepinu prorokog izriaja. Nego sjetimo se onoga ugaonog kamena i dvaju zidova , jednoga to je od Zidova, drugoga to je od pogana; i prepo znajmo kako se jedni pod imenom sinova Jude, a drugi pod imenom sinova Izraela, uzdiu sa zemlje pridravani 'istom jednom glavom' na 'istome mjestu'.
1 2 3 4

O prorotvima Hoea i Amosa koja se tiu Kristova evane lja.

b c

b r

b s

ea antepon. M. P sibimet M. i carnales M. intelligatur M. qui M.

Isti prorok svjedoi i o onima to su Izraelci po puti, koji sada ne ele vjerovati u Krista, ali e poslije vjerovati, to jest: vjerovat e njihovi sinovi - jer zaista e umrijevi prijei na svoje mjesto - kad kae: Jer mnogo e dana sinovi Izraelovi ostati bez kralja i bez kneza, bez rtve i bez stupa, bez opleka i bez kumira. Tko da ne vidi kako su sada idovi takvi? A l i posluajmo ono to dodaje. Kae: A poslije e se vratiti sinovi Izraelovi i trait e Gospodina, Boga svojega, i Davida, kralja svojega, i sa strahom e pristupiti Gospodinu i dobrima njego vim, na kraju dana. Nita nije jasnije od toga proroanstva, jer je poznato kako se imenom kralja Davida oznauje Krist, budui da je kao to kae apostol: On postao po puti od sjemena Davidova. Isti je prorok pretkazao ak i to da e Krist uskrsnuti trei dan, a kako je i trebalo prorokom uzvienou, kad ono kaza: Izlijeit e nas nakon dva dana; i treeg dana ponovo emo ustati. Naime, prema tome nam i apostol kae: Ako ste uskrsnuli s Kristom, traite ono to je gore. I Amos o tim stvarima ovako prorokuje i kae:
5 6 7 8

7 7

7 8

O s 1, 10 (Vulg.). Cf. R o m 9, 26. 79 O s 1, 11 (Vulg.). Cf. E p h 2, 14-15. 20-22. 81 O s 3, 4-5. R o m 1, 3. O s 6, 2. C o l 3, 1.

Ho 1,10. (Prijevod prema latinskom predloku). Rim 9,26. Ho 1,11. Nosivi izriaj gr. em xo LVTO, lat. in id ipsum doslovan je prijevod hebrejskog priloga zajedno, na istom mjestu. Doim gr. aQ%f\, lat. principatus, prije vod je hebrejske rijei rosh - glava, poetak, poglavarstvo, glavno mjesto. V i d i Ef 2,14.20. Ho 3,4. (Prijevod prema latinskom predloku). Rim 1,3. (Prijevod prema latinskom predloku). Ho 6,2. (Prijevod prema latinskom predloku). Kol 3,1.
2 3 4 5 6 7 8

634

DE

crv.

DEI

18, 28 - 29,1
ht

O DRAVI BOJOJ

18,

28 -

29,1

te, ut invoces Deum tuum Israel; quia ecce ego firmans tonitrum et creans spiritum et annuntians in hominibus Christum suum ; et alio loco: In illa die, inquit, resuscitabo tabernaculum David, quod cecidit, et reaedificabo, quae ceciderunt eius, et destructa eius resuscitabo et reaedificabo ea sicut dies saeculi; ita ut exquirant me residui homi num et omnes gentes, in quibus invocatum est nomen meum super eos, dicit Dominus faciens haec .
85 86

Pripravi se, Izraele, da zazove Boga svojega; jer ja sam onaj to grom oznauje i stvara vjetar i najavljuje ljudima njihova Krista; i drugdje: U onaj dan podii u raspalu kolibu Davidovu, i ponovo u izgraditi ono to joj je razoreno, podii u sruene dijelove, sazidat u je kao u stara vremena; tako da me potrae preostaci ljudi i svi narodi nad kojima je zazvano ime moje, ree Gospodin koji tvori sve
9

Ouid Isaias de Christi passione praeviderit...

CC 620

PL 586

29.1. Isaias propheta non est in libro duodecim Prophetarum, qui propterea dicuntur minores, quia sermones eorum sunt breves, in eorum comparatione, qui maiores ideo vocantur, quia prolixa volumina condiderunt; ex quibus est hic Isaias, quem propter eadem prophetiae tempora subiungo supradictis duobus. Isaias ergo inter illa, quae arguit iniqua et iusta praecepit et peccatori populo mala futura praedixit, etiam de Christo et Ecclesia, hoc est de rege et ea quam condidit civitate, multo plura quam ceteri prophetavit, ita ut a quibusdam evangelista quam propheta potius diceretur. Sed prop ter rationem operis terminandi unum de multis hoc loco ponam. Ex persona quippe Dei Patris loquens: Ecce, inquit, intelleget puer meus et exaltabitur et glorificabitur valde. Quemadmodum stupescent su per te muhi, ita gloria privabitur ab hominibus species tua et gloria tua ab hominibus; ita mirabuntur gentes multae super eum et continebunt reges os suum; quoniam quibus non est nuntiatum de illo, videbunt, et qui non audierunt, intellegent. Domine, quis credidit auditui nostro, et l brachium Domini cui revelatum est? Annuntiavimus coram illo, ut infans, ut radix in terra sitienti: non est species illi neque gloria. Et vidimus eum, et non habebat speciem neque decorem; sed species eius sine honore, deficiens prae omnibus hominibus. Homo in plaga positus et sciens ferre infirmitatem; quoniam aversa est facies eius, inhonoratus est nec magni aestimatus est. Hic peccata nostra portat et pro nobis dolet; et nos existimavimus illum esse in dolore et in plaga et in afflictione. Ipse autem vulneratus est propter iniquitates nostros et infirmatus est propter peccata nostra. Eruditio pacis nostrae in eo; livore eius nos sonati sumus. Omnes ut oves erravimus, homo a via sua erravit; et Dominus tradidit illum pro peccatis nostris; et ipse, propter quod afflictus est, non aperuit l os**. Ut ovis ad immolandum ductus est et ut agnus ante eum, qui se tonderet**, sine voe, sic non aperuit os suum. In humilitate iudicium eius sublatum est. Generationem eius quis enarrabit? Quoniam tolletur de terra vita eius. Ab iniquitatibus populi mei ductus est ad mortem. Et dabo malignos pro sepultura eius et divites pro morte eius. Quoniam iniquitatem non fecit nec dolum in ore suo; et Dominus vult purgare eum
b u bv
b t

29. 1. Prorok Izaija ne nalazi se u knjizi one dvanaestorice pro roka, koji se nazivaju 'manji' jer su njihovi govori krai u usporedbi s onima koji su nazvani 'vei' zbog opsenih svezaka koje sastavie; od tih je i ovaj Izaija, kojega zbog istoga razdoblja proroanstva pove zujem s onom spomenutom dvojicom. Tako, meu svojim napadajima na opaine i nagovorima na pravine ine te meu proreknuima zala to e snai greniki puk, Izaija je prorekao vie od ostalih o Kristu i Crkvi, to jest o kralju i gradu koji je utemeljio, tako te su ga neki radije nazivali evanelistom negoli prorokom. A l i zbog granica po stavljenih mojem djelu, navest u ovdje samo jedno od njegovih prorotava. Govorei u osobi Boga Oca on kae:
1

O onome to je Izaija pretkazao o Kristu i Crkvi.

b u

b v

b z

0 3

tonitruum M. annuntiatum M. bracchium CC. suum add. M. tondet M.

Gle, uspjet e sluga moj, podignut e se, uzvisit i proslaviti! Kao to se mnogi uasnue vidjevi ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaeno te oblijem vie nije naliio na ovjeka - tako e on mnoge zadiviti narode, i kraljevi e pred njim usta stisnuti, vide ono o emu im nitko nije govorio, shvaaju ono o emu nikad uli nisu: 'Tko da povjeruje u ono to nam je objavljeno, kome se otkri ruka Gospod nja?' Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasuene. Ne bijae na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bijae, odbaen od ljudi, ovjek boli, vian patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bje e, odvrgnut. A on je nae bolesti ponio, nae je boli na se uzeo, dok smo mi drali da ga Bog bije i poniava. Z a nae grijehe probodoe njega, za opaine nae njega satrijee. N a njega pade kazna - radi naeg mira, njegove nas rane iscijelie. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Gospod je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on putae, i nije otvorio usta svojih. K o jagnje na klanje odvedoe ga; ko ovca, nijema pred onima to je strigu, nije otvorio usta svojih. Silom ga se i sudom rijeie; tko se brine za njegovu sudbinu? D a , iz zemlje ivih uklonie njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbie. Ukop mu odredie meu zloinci ma, a grob njegov bi s bogatima, premda nije poinio nepravde, nit su mu usta lai izustila. A I se Gospodu svidje da ga pritisne bolima;

9 10 8 5

8 6

A m 4, 12-13 A m 9, 11-12

(variationes in interpretatione). (variationes in interpretatione).

Am 4,12. (Prijevod prema latinskom predloku). Am 9,11. (Prijevod prema latinskom predloku). Npr. Jeronim, Praefatio in Isaiam.

DE

civ.

DEI

18, 29,1 - 3 0 , 1

O DRAVI BOJOJ

18, 29,1 - 30,1

637

de plaga. Si dederitis pro peccato animam vestram, videbitis semen longaevum; et Dominus vult auferre a dolore animam eius, ostendere illi lucem et formare intellectum, iustificare iustum bene servientem pluribus; et peccata eorum ipse portabit. Propterea ipse hereditabit plures et fortium dividet spolia, propter quod tradita est ad mortem anima eius, et inter iniquos aestimatus est et ipse peccata multorum portavit, et propter peccata eorum traditus est . Haec de Christo.
87

rtvuje l i ivot svoj za naknadnicu, vidjet e potomstvo, produit sebi dane, i Gospodnja e se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja due svoje vidjet e svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat e mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato e mu mnotvo dati u batinu i s mogunicima plijen e dijeliti, jer sam se ponudio na smrt i meu zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zloince. To je izrekao o Kristu.
2

...et de Ecclesia

cc 621

29. 2. Iam vero de Ecclesia, quod sequitur, audiamus: Laetare, inquit, sterilis, quae non pari; erumpe et exclama , quae non parturis; quoniam muhi filii desertae magis quam eius, quae habet virum. Dilata locum tabemaculi tui et aulaearum tuarum; fige, noli parcere, prolonga funiculos tuos et palos tuos conforta, adhuc in dextram et sinistram partem extende. Et semen tuum hereditabit gentes, et civi tates desertas inhabitabis. Ne timeas, quoniam confusa es, neque reverearis, quia exprobrata es; quoniam confusionem aeternam oblivisceris et opprobrium I viduitatis tuae non eris memor. Quoniam Domi nus faciens te, Dominus Sabaoth nomen ei ; et qui eruit te, ipse Deus Israel universae terrae vocabitur ; et cetera. Verum ista sint satis; et in eis sunt exponenda nonnulla; sed sufficere arbitror quae ita sunt aperta, ut etiam inimici intellegere cogantur inviti.
ch cc 88

2. Posluajmo sada ono to slijedi o Crkvi. O n kae: Klici, nerotkinjo, koja nisi raala; podvikuj od radosti, ti to ne zna za trudove! Jer osamljena vie djece ima negoli udata, kae Gospodin. Rairi pro stor svog atora, razastri, ne tedi platna svog prebivalita, produi mu ueta, kolie uvrsti! Jer proirit e se desno i lijevo. Potomstvo e tvoje zavladat narodima, i napuit e opustjele gradove. Ne boj se, nee se postidjeti; ne srami se, nee se crvenjeti. Zaboravit e sra motu svoje mladosti i vie se nee spominjati rugla udovitva svoga. Jer suprug ti je tvoj Stvoritelj, ime mu je Gospod nad vojskama; tvoj je Otkupitelj Svetac Izraelov, Bog zemlje svekolike on se zove i tako dalje. I nek je dosta to navedeno; ima tu mjesta koja bi trebalo objasniti, ali mislim kako ima dosta i onih to su tako jasna te e biti prisiljeni razumjeti ih i nai neprijatelji unato sebi samima.
3

M i c h a e a s de Messia et Bethleem loquitur.

Michaeas propheta Christum in figura ponens magni cuiud a m montis haec loquitur: Erit in novissimis diebus manifestus
30. 1. _ . .
A

. .

'

PL587

mons Domini, paratus super vertices montium et exaltabitur super colles. Et festinabunt ad eum plebes, et ibunt gentes multae et dicent: Venite, ascendamus in montem Domini et in domum Dei Iacob, et ostendet nobis viam suam, et ibimus in semitis eius; quia ex Sion procedet lex et verbum Domini ex Ierusalem. Et iudicabit inter plebes multas, et redarguet gentes potentes usque in longinquum . Praedicens iste propheta et locum in quo natus est Christus: Et tu, inquit, Bethleem, domus Ephrata, minima es, ut sis in milibus luda; ex te mihi prodiet, ut sit in principem Israel; et egreslsus eius ab initio et ex diebus aeternitatis. Propterea dabit eos usque ad tempus parturientis, pariet, et residui fratres eius convertentur ad filios Israel. Et stabit et videbit et pascet gregem suum in virtute Domini, et in honore no minis Domini Dei sui erunt; quoniam nunc magnificabitur usque ad summum terrae .
89 90

30. 1. Prorok Mihej, govorei o Kristu u slici velike gore, kae to su Mihej, ovako: Dogodit e se na kraju dana: Gora doma Gospodnjeg bit e prorekao* postavljena vrh svih gora, uzviena iznad svih bregova. K njoj e se Novome zavjetu, stjecat svi narodi, nagrnut e mnoga plemena i rei: 'Hajde uziimo na Goru Gospodnju, u D o m Boga Jakovljeva! O n e nas nauit svo jim putovima, i hodit emo stazama njegovim. Jer e sa Siona zakon izai, rije Gospodnja iz Jeruzalema.' O n e upravljati mnogim pu anstvima i bit e sudac monim narodima. Isti je prorok pretkazao i mjesto u kojem je roen Krist, rekavi: A ti, Betleheme Efrato, najmanji meu kneevstvima Judinim, iz tebe e mi izai onaj koji e vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vjenih vremena. Zato e ih Gospod ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada e se ostatak njegove brae vratiti djeci Izraelovoj. O n e se uspraviti, na pau izvodit svoje stado silom Gospodnjom, velianstvom imena Boga svojega... jer e on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva ze maljskih.
1 2

c b c c

clama M. eius M. Isa 52, 13-53, 12. Isa 54, 1-5. Mich 4, 1-3. Mich 5, 2-4 (Vulg.).
*
Z

8 7

TIIA-^
' Mih 4,1-3. Mih 5,2-4.

8 8 8 9 9 0

1 2

638
Passio et resur rectio in Iona praefigurantur.

D E civ. DEI

18, 30,2-31,1

O DRAVI BOJOJ

18, 30,2 -

31,1

639

30- 2. Ionas autem propheta non tam sermone Christum, quam sua quadam passione prophetavit, profeeto apertius, quam si eius mortem et resurrectionem voe elamaret. Ut quid enim exceptus est ventre beluino et die tertio redditus, nisi ut significaret Christum de profundo inferni die tertio rediturum ?
9 1

2. Doim prorok Jona nije pretkazao Krista toliko svojim govorom koliko onim to je sam propatio, te tako zapravo jo jasnije nego da je glasom najavio Kristovu smrt i uskrsnue. Jer zbog ega je drugog primljen u utrobu nemani i vraen treega dana, ako ne kako bi time oznaio da e se Krist treega dana vratiti iz dubina pakla?
3

Quid Ioel de Spiritus effusione loquatur.

30. 3. Ioel omnia, quae prophetat, multis verbis compellit exponi, ut quae pertinent ad Christum et Ecclesiam dilucescant. Unum ta men, quod etiam Apostoli commemoraverunt, quando in congregatos credentes Spiritus Sanctus, sicut a Christo promissus fuerat, desuper venit, non praetermittam . Et erit, inquit, post haec, et effundam de piritu meo super omnem carnem; et prophetabunt filii vestri et filiae vestrae, et seniores vestri somnia somniabunt, et iuvenes ve stri visa videbunt; et quidem in servos et ancillas meas in illis diebus effundam de piritu meo .
92 cd 93

3. Sve to je Joel prorekao nagoni da se mnogim rijeima razloi kako bi se razjasnilo ono to se tie Krista i Crkve. Meutim, postoji jedno mjesto koje se ne moe mimoilaziti, a koje su spominjali i apo stoli , kad se na okupljene vjernike spustio Duh Sveti, kako Krist bijae obeao. Joel kae: Poslije ovoga izlit u Duha svoga na svako tijelo, i proricat e vai sinovi i keri, vai e starci sanjati sne, a vai mladii gledati vienja. ak u i na sluge i slukinje izliti Duha svojeg u dane one.
4 5

CC622 Abdias de Ec clesia in Iudaea loquitur...

PL588

31. 1. Tres prophetae de minoribus, Abdias, Naum, Ambacum, nec tempora sua dicunt ipsi, nec in Chronicis Eusebii et Hieronymi, quando prophetaverint, invenitur. Abdias enim positus est quidem ab eis cum Michaea , sed non eo loco, ubi notantur tempora, quando Michaeam prophetasse ex eius litteris constat; quod errore neglegenter describentium labores alienos existimo contigisse; duos vero alios commemoratos in codicibus Chronicorum, quos habuimus, non potuimus invenire. Tamen quia canone continentur, nec ipsi oportet praetereantur a nobis. Abdias, quantum ad scripturam eius attinet, omnium brevissimus Prophetarum, adversus Idumaeam loquitur, gentem scilicet Esau, ex duobus geminis filiis Isaac, nepotibus Abra hae, maioris illius reprobati. Porro si Idumaeam modo locutionis, quo intellegitur a parte totum, accipiamus positam esse pro genti bus: possumus de Christo agnoscere, quod ait inter cetera: In monte / autem Sion erit salus et erit sanctum ) et paulo post in fine ipsius prophetiae: Et ascendent, inquit, resalvati ex monte Sion, ut defendant montem Esau, et erit Domino regnum . Apparet quippe id esse completum, cum resalvati ex monte Sion, id est ex Iudaea credentes in Christum, qui praecipue agnoscuntur Apostoli, ascenderunt, ut defenderent montem Esau. Quomodo defenderent, nisi per Evangelii praedicationem salvos faciendo eos qui crediderunt, ut eruerentur de potestate tenebrarum et transferrentur in regnum Dei? Quod consequenter expressit addendo: Et erit Domino regnum. Mons enim Sion Iudaeam significat, ubi futura praedicta est salus et sanctum, quod est Christus Iesus. Mons vero Esau Idumaea est, per quam si94 95 96

31. 1. Trojica od manjih proroka, Obadija, Nahum i Habakuk, niti sami govore o vlastitim vremenima, niti se pak u ljetopisima Euzebija i Jeronima nalazi kada ti pretkazivahu. Oni su naime smjestili Obadiju zajedno s Mihejom, ah ne na onome mjestu gdje biljee vri jeme o kojem se zna iz njegovih spisa da je Mihej prorokovao; mislim kako je do toga dolo pogrjekom prepisivaa koji nepaljivo prepisi vahu tua djela; doim o ostaloj dvojici nismo uope uzmogli pronai ni spomena u rukopisima ljetopisa do kojih smo doli. Nu budui da su dio kanona, ni njih ne smijemo mimoii. Obadija, najkrai od svih proroka to se tie njegova spisa, govori protiv Edoma, to jest roda Ezava, onog starijeg odbaenog sina od blizanaca Izakovih, a unuka Abrahamovih. Uzmemo li da po nainu govora u kojem se pod dijelom razumijeva cjelina Edom stoji mjesto pogana, moemo prepoznati da se tie Krista ovo to, izmeu ostalo ga, kae: Na gori Sionu bit e spas i bit e svetite, a malo poslije na kraju istoga prorotva kae: I uspet e se spasenici s gore Sion da brane goru Ezavljevu, i kraljevstvo e biti Gospodinovo. Bjelo dano je kako se to ispunilo onda kad spasenici s gore Sion, to jest oni iz Judeje koji vjeruju u Krista (meu kojima se osobito priznaju apo stoli), uspee se kako bi branili goru Ezavljevu. A kojim je nainom branjahu ako ne da propovijedanjem evanelja spaavaju one koji uzvjerovae, kako bi se izbavili od vlasti tmine i preli u kraljevstvo Boje? A to je odmah zatim i izrekao dodajui: I kraljevstvo e biti Gospodinovo. Naime, gora Sion oznauje Judeju, gdje su propovije dani budui spas i svetite, to je Isus Krist. Doim gora Ezavljeva je Edom, kojim je oznaena crkva Neidova, koju su branili (kao to
1

to se nalazi pretkazano o spasu svijeta u Kristu, u Obadije, Nahuma i Habakuka.

c x l

m e o s add. M.

Jon 1. Dj 2,17.
5 3 1

9 1

9 2

C f . I o n 2 , 1. C f . A c t . 2 , 17-18.

^ Ob 11,21. (Prijevod prema latinskom predloku).

2 8

640

DECIV. DEI

18,

31,1

32

O DRAVI BOJOJ

18,

31,1 -

32

641

gnificata est Ecclesia gentium, quam defenderunt, sicut exposui, resalvati ex monte Sion, ut esset Domino regnum. Hoc obscurum erat, antequam fieret; sed factum quis non fidelis agnoscat?
... Naum con tra idola.

izloih) spasenici s gore Sion, da bi bila kraljevstvo Gospodinovo. To bijae nejasno prije nego se dogodilo; nu poto se dogodilo, tko to od vjernika ne bi prepoznao? 2. A prorok Nahum opet kae, ili zapravo Bog preko njega: Istrijebit u likove rezane i livene, postavit u tvoj grob; jer eno preko gora hrle hitre noge glasnika i navjestitelja mira; svetkuj svoje sveane da ne, Judo, ispuni svoje zavjete; jer oni vie nee nailaziti kako bi pre lazili u starost. Svreno je, istroeno je, odneseno je. Uzlazi onaj koji zadahnjuje lice tvoje, izbavljajui te od propasti. Tko je zapamtio evanelje nek se sjeti tko e se uzdii iz pakla i zadahnuti Duhom Svetim lice Jude, to jest idovskih uenika. A Novom zavjetu pripa daju oni kojima se sveani dani tako duhovno obnavljaju da ne mogu prijei u starost. I dalje, po evanelju su istrijebljeni likovi rezani i liveni, to jest kumiri lanih bogova, i vidimo gdje su predani zaboravu kao grobu, pa prepoznajemo i u tome kako se ovo prorotvo ispunilo.
2 3

CC 623

31. 2. N a u m vero Propheta, immo per illum Deus: Exterminabo, inquit, sculptilia et conflatilia, ponam sepulturam tuam; quia veloces ecce super montes pedes evangelizantis et annuntiantis pacem. Celebra, luda, dies festos tuos, redde vota tua; quia iam non adicient ultra, ut transeant in vetustatem. Consummatum est, consumptum est, ablatum est. Ascendit, qui insufflat in faciem tuam, eripiens te ex tribulatione . Quis ascenderit ab / inferis et insufflaverit in faciem Iudae, hoc est Iudaeorum discipulorum, Spiritum Sanctum, recolat qui meminit Evangelium. Ad Novum enim Testamentum pertinent, quorum dies feti ita spiritaliter innovantur, ut in vetustatem transire non possint. Porro per Evangelium exterminata sculptilia et conflatilia, id est idola deorum falsorum, et oblivioni tamquam sepulturae tradita iam videmus et hane etiam in hac re prophetiam completam esse cognoscimus.
97

Abacuc dicit exspectandum Domini adven tom.

31. 3. Ambacum de quo alio quam de Christi adventu, qui futurus fuerat, intellegitur dicere: Et respondit Dominus ad me et dixit: Scribe visum aperte in buxo, ut assequatur qui legit ea; quia adhuc visio ad tempus, et orietur in fine et non in vacuum; si tardaverit, sutine eum, quia veniens veniet et non morabitur ?
98

3. A o emu se drugomu nego o Kristovu dolasku (koji bijae odre en da e biti) podrazumijeva da je govorio Habakuk, rekavi: Tad Gospod odgovori i ree: 'Zapisi vienje, urezi ga na ploice, da ga ita lako ita.' Jer ovo je vienje samo za svoje vrijeme: ispunjenju tei, ne vara; ako stie polako, ekaj, jer odista e doi i nee zakasni ti!
4

Quid de redemptione dixerit Abacuc in cantico.

PL589

32. In oratione autem sua cum Cantico cui nisi Domino Christo dicit: Domine, audivi auditionem tuam, et timui; Domine, consideravi opera tua, et expavi? Quid enim hoc est nisi praecognitae novae ac repentinae salutis hominum ineffabilis admiratio? In medio duorum animalium cognosceris, quid est nisi aut in medio duorum Testamentorum, aut in medio duorum latronum, aut in medio Moysi et Eliae cum i l l o in monte sermocinantium? Dum appropinquant anni, nolsceris ; in adventu temporis ostenderis, nec exponendum est. In eo cum turbata fuerit anima mea, in ira misericordiae memor eris", quid est nisi quod Iudaeos in se transfiguravit, quorum gentis fuit, qui cum magna ira turbati erucifigerent Christum, ille misericordiae memor dixit: Pater, ignosce illis, quia nesciunt quod faciunt? Deus de Theman veniet et sanctus de monte umbroso et condenso . Quod hic dictum est: De Theman veniet, alii interpretati sunt ab Austro vel
c e ci cg ch 10

32. A u svojoj molitvi s pjesmom komu li govori ako ne Gospo dinu Kristu kad kae: Gospodine, uo sam rijei tvoje, i prepao se; Gospodine, razmotrih tvoja djela, i uasnuo sam se? Jer to je to ako nije neizrecivo divljenje onoga tko predvia novi i iznenadni spas ljudi? Izmeu dvojice ivih bia bit e prepoznat, to l i drugo znai ako ne i l i izmeu dva zavjeta, i l i izmeu dvojice razbojnika, ili iz meu Mojsija i Ilije to razgovaraju s njime na gori? Kad se godine priblie, bit e prepoznat; kad doe vrijeme, pokazat e se - i ne treba razlagati. U dan kad se smuti dua moja, u srdbi e se^ sjetiti milosra, to l i je to drugo nego da prorok uzima na sebe lik idova (od ijega roda i bijae), jer kad oni smueni golemom srdbom razapee Krista, sjetivi se milosra on je rekao: Oe, oprosti im, jer ne znaju to ine?
2

O prorotvu sadranu u Habakukovoj molitvi i pjesmi.

Bog e doi iz Temana i svetac s gore sjeno vite i obrasle. To to je reeno doi e iz Temana jedni tumae kako znai 's juga' i l i 's

c e

c f

c g

c h

eoM. cognosceris M . cum turbata] dum conturbata M. quidM.

2 3 4

9 7

9 8

9 9

1 0 0

Nah 1, Hab 2, Hab 3, Lc 23,

14-15 (Vulg.). 2-3. 2. 34.

Nah 1,14; 2,1. (Prijevod veinom prema lat. predloku). Iv 20,22. Hab 2,2.
1

Ovo se poglavlje zasniva na navodu iz Habakuka, (3) kako je prevedeno prema Septuaginti. Lk 23,34.
r

642
C1

D E CIV. D E I

18, 32

O DRAVI BOJOJ

18,

32

643

cc 624

PL 590

CC625

ab Africo ; per quod significatur meridies, i d est fervor caritatis et splendor veritatis. Montem vero umbrosum atque condensum, quamvis multis modis possit intellegi, libentius acceperim Scripturarum altitudinem divinarum, quibus prophetatus est Christus. Mul ta i b i quippe umbrosa atque condensa sunt, quae mentem quaerentis exerceant. Inde autem venit, cum ibi eum, qui intellegit, invenit. Operuit caelos virtus eius, et laudis eius plena est terra , quid est / nisi quod etiam in Psalmo dicitur: Exaltare super caelos, Deus, et super omnem terram gloria tua ? Splendor eius ut lumen erit, quid est nisi: Fama eius credentes illuminabit? Comua in manibus eius sunt, quid est nisi tropaeum crucis? Et posuit caritatem firmam fortitudinis suae, nec exponendum est. Ante faciem eius ibit verbum, et prodiet in campum post pedes eius, quid est nisi quod et antequam huc veniret praenuntiatus est, et posteaquam hine reversus est, annuntiatus est? Stetit, et terra commota est, quid est, nisi stetit ad subveniendum, et terra commota est ad credendum? Respexit et tabuerunt gentes, hoc est, misertus est et fecit populos paenitentes. Contriti sunt montes violentia, hoc est, vim facientibus miraculis elatorum est contrita superbia. Defluxerunt colles aeternales, hoc est, humiliati sunt ad tempus, ut erigerentur in aeternum. Ingressus aeternos eius pro laboribus vidi, hoc est, non sine mercede aeternitatis laborem caritatis aspexi. Tabernacula Aethiopum expavescent et tabernacula terrae Madiam , hoc est, gentes repente perterritae nuntio mirabilium tuorum etiam quae non sunt in iure Romano erunt in popu lo christiano. Numquid in fluminibus iratus es, Domine, aut in fluminibus furor tuus aut in mari impetus tuus? hoc ideo dictum est, quia non venit nunc ut iudicet mundum, sed ut salvetur mundus per ipsum. Quia ascendes super equos tuos, et equitatio tua salus , hoc est, Evangelistae tui portabunt te, qui reguntur a te, et / Evangelium tuum salus erit eis, qui credunt i n te. Intendens intendes areum tuum super sceptra, dicit Dominus, hoc est, comminaberis iudicium tuum etiam regibus terrae. Fluminibus scindetur terra , hoc est, influentibus sermonibus praedicantium te aperientur ad confitendum homi num corda, quibus est dictum: Scindite corda vestra et non vestimenta . Quid est: Videbunt te et dolebunt populi, nisi ut lugendo sint beati? Quid est: Dispergens aquas incessu, a n : ambulando in eis, qui te usquequaque annuntiant, hac atque hac dispergis fluenta doctrinae? Quid est: Dedit abyssus voem suam, an profunditas cordis hu mani quid ei videretur expressit? Altitudo phantasiae suae, tamquam versus superioris est expositio; altitudo enim est abyssus. Quod autem ait: Phantasiae suae, subaudiendum est voem deldit; hoc est, quod diximus, quid ei videretur expressit. Phantasia quippe visio est, quam non tenuit, non operuit, sed confitendo eruetavit. Elevatus est
101 102 cl cm 103 104 105 106 cn
d

jugo-istoka'; ime se oznauje podne, to jest ar ljubavi i sjaj istine. Iako se 'gora sjeno vita i obrasla' moe tumaiti na vie naina, najra dije bih to prihvatio kao ono to se tie dubine boanskih Pisama kojima je prorokovan Krist. Jer mnogo je u njima sjenovitih i obraslih mjesta to se ispreuju umu onoga tko ih istrauje. A l i Krist odatle izlazi, kad ga pronae onaj tko razumije. Mo njegova pokriva ne besa i zemlja je puna njegove hvale - to je drugo ako ne ono isto o emu se govori i u psalmu: Uzvisi se, Boe, nad nebesa, slava tvoja nek je nad svom zemljom? - Sjaj e njegov biti poput svjetlo sti to li je to drugo nego da e slava njegova osvijetliti one koji u nj vjeruju? Rogovi su u rukama njegovim to li je drugo ako ne pobjedni znak kria? I ucijepio je vrstu ljubav prema svojoj snazi ne treba ni objanjavati.
3

Rije e ii pred licem njegovim, i prostirat e se poljem za nogama njegovim to l i je to drugo nego da bijae najavljena i prije nego to je doao\ odakle bijae objavljen i poto se odatle vratio? Stajao je, a zemlja se pokretala to li je drugo nego da je stajao da nam po mogne, dok se svijet pokretao kako bi u nj vjerovao? Osvrnuo se, i narodi su kopnjeli, to jest: smilovao se i uinio da se narodi pokaju. Silinom su smrvljene gore, to jest: njegovom moi da ini udesa smrvljena je oholost uznositih. Istopie se vjeni breuljci, to jest: unizili su se privremeno, kako bi se uzvisili zauvijek. Vidjeli njegove vjene ulaske kao uzvrat za njegove napore, to jest: ne vidjeh truda ljubavi bez nagrade vjenosti. Zadrhtat e od straha atori Etiopljana i atori zemlje Midjana, to jest: puci iznenada zaplaeni vijeu o tvojim udesima postat e kranskim narodom, ak i oni to nisu pod vlau rimskoga zakona. Zar si srdit na rijeke, Gospodine, ili je gnjev tvoj protiv rijeka ili udar tvoj protiv mora? To je reeno zbog toga to O n nije sada doao suditi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Jer uzjahat e konje svoje, i jezda e tvoja biti spasenje, to jest: tebe e iznijeti tvoji evanelisti, oni kojima ti upravlja, i tvoje e evanelje biti spas onima koji vjeruju u tebe. Zaista e napeti luk svoj protiv zezala, ree Gospodin, to jest: sud e tvoj zaprijetiti ak i kraljevima zemlje. Rijeke e proderati zemlju, to jest: pod utjecajem govora onih koji tebe propovijedaju otvorit e se, kako bi priznala tebe, srca ljudi, onih kojima je reeno: Razderite srca, a ne halje svoje. A to je: Vidjet e te i oplakivat e te puci, ako ne da e postati blaeni po svojem tugovanju? to li je: Rasprskavajui vode svojim hodom, ako ne da, hodajui u onima koji te svuda najavljuju, ti na sve strane razlijeva potoke svojeg nauka? Sto je: Ponor se oglasi glasom svo jim ako ne da je dubina ljudskoga srca izrazila svoj uvid? Dubina njegove mate zapravo je kao razlaganje prethodnoga stiha, jer 'du bina' je zapravo 'ponor'. To to kae 'njegove mate' treba dodati 'oglasi se glasom', to - kako rekosmo - znai 'izrazila je svoj uvid.'
4 5

c l

0 0 1

011

ab antepon. M a d i a n M. vel M. nisi M.

M.

3 4 1 0 1

H a b 3, 3.

Ps 57 (56), 6. V i d i Iv 3,17. / / 2,13.

644

DECIV. DEI

18,

32

O DRAVI BOJOJ

18,

32

645

PL591

CC626

sol, et luna stetit in ordine suo, hoc est, ascendit Christus in caelum et ordinata est Ecclesia sub rege suo. In lucem iacula tua ibunt, hoc est, non in occultum, sed in manifestum tua verba mittentur. In splendorem coruscationis armorum tuorum , subaudiendum est ia cula tua ibunt. Dixerat enim suis: Quae dico vobis in tenebris, diite in lumine . In comminatione minorabis terram, i d est, comminando humiliabis homines. Et in furore deicies gentes, quia eos, qui se exaltant, vindicando collides. Existi in salutem populi tui, ut salvos facias christos tuos; misisti in capita iniquorum mortem: nihil horum est exponendum. Excitasti vincula usque ad collum. Et bona hic possunt intellegi vincula sapientiae, ut iniciantur pedes in compedes eius et collum in torquem eius . Praecidisti in stupore mentis , subaudimus vincula; excitavit enim bona, praecidit mala, de quibus ei dicitur: Disrupisti vincula mea , et hoc in stupore mentis, id est, mirabiliter. Capita potentium movebuntur in ea, in ea scilicet admiratione. Adaperient morsus suos, sicut edens pauper absconse . Potentes enim quidam Iudaeorum veniebant ad Dominum facta eius et verba mirati, et esurientes panem doctrinae manducabant abscon se propter metum Iudaeorum, sicut eos prodidit Evangelium . Et immisisti in mare equos tuos turbantes aquas multas, quae nihil sunt aliud quam populi multi; non enim alii timore converterentur, alii furore persequerentur, nisi omnes turbarentur. Observavi, et expavit venter meus a voe orationis labiorum meorum; et introivit tremorin ossa mea, et subtus me turbata est habitudo mea. Intendit in ea, quae dicebat, et ipsa sua est oratione perterritus, quam prophetice fundebat et in qua futura cernebat; / turbatis enim populis multis vidit imminentes Ecclesiae tribulationes; continuoque se membrum eius agnovit atque ait: Requiescam in die tribulationis , tamquam ad eos pertinens, qui sunt spe gaudentes, in tribulatione patientes . Ut ascendam, inquit, in populum peregrinationis meae, recedens utique a populo maligno carnalis cognationis suae, non peregrinante in hac terra / n e c supernam patriam requirente. Quoniam ficus, inquit, non afferet fructus, et non erunt nativitates in vineis; mentietur opus olivae, et campi non facient escam. De fecerunt ab esca oves, et non supersunt in praesepibus boves '. Vidit eam gentem, quae Christum fuerat occisura, ubertatem copiarum spiritalium perdituram, quas per terrenam fecunditatem more prophetico figuravit. Et quia iram Dei talem propterea passa est illa gens, quia ignorans Dei iustitiam suam voluit constituere , iste continuo: Ego autem, inquit, in Domi no exsultabo, gaudebo in Deo salutari meo. Dominus Deus meus vir tus mea, statuet pedes meos in consummationem; super excelsa impo107 108 co 109 110 cp 111 ln 113 114 115 cq 116 117

A 'mata' je svakako vienje, koje srce nije zadralo, nije skrilo, nego ga je priznavajui iznijelo. Sunce se uzvisilo, a Mjesec mirovao u svojem teaju, to jest: Krist je uzaao na nebo, dok je Crkva ostala smjetena ispod svojega kralja. Tvoje e sulice poi u svjetlo, to jest: rijei se tvoje nee izricati skrovito, nego javno. U sjaju blijeska tvojega oruja, tomu treba dodati 'poi e tvoje sulice'. Rekao je naime svojima: to vam kaem u tami, recite na svjetlu. - U prijetnji e umanjiti zemlju, to jest: prijetei e uniziti ljude. I u gnjevu e oboriti narode, jer e u osveti skrhati one koji se uznose. Izaao si radi spasa puka svojega, kako bi spasio svoje pomazanike; i smrt si poslao na glave opakih - tome ne treba nikakva objanjenja.
6

Podigao si okove sve do vrata, gdje se mogu razumjeti dobri okovi mudrosti, kako bismo poloili noge u njezine negve i podmetnuli iju pod njezin jaram. Raskinuo si u uenju uma, tu podrazumijevamo 'okove', jer on je podigao dobre, a raskinuo zle, o kojima mu se kae: Raskinuo si moje okove i to u uenju uma, to jest: ude sno. Glave monika pokrenut e se u njemu, naime u tome ue nju. Razjapit e usta svoja poput siromaha to jede kriomice. Nai me, neki od monika idovskih dolaahu Gospodinu zaueni njego vim djelima i rijeima i gladni kruha njegova nauka jeli su ga kriomice zbog straha od idova, kako ih je evanelje i otkrilo.
7 8

I poslao si u more konje svoje da uzburkaju mnoge vode, to nije nita drugo nego 'mnogi narodi'; jer ne bi se jedni iz straha obratili, dok su drugi u gnjevu progonili, da svi ne bijahu uznemireni. Proma trao sam, i utroba mi se uasnula od glasa govora s mojih usana; i drhtanje mi ue u kosti, i smuti mi se cijelo tijelo poda mnom. Pri pazio je na ono to je govorio i uasnut je vlastitim govorom, koji je proroanski iz sebe izlio i u kojem je razaznao budue dogaaje; jer u smutnji mnogih naroda vidio je stradanja to su prijetila Crkvi, i odmah je uvidio kako je i sam njezin lan i rekao: Poinut u u dan stradanja, kao onaj koji pripada onima to se u nadi raduju, a u stradanju strpljuju. - Tako da uzaem meu narod svojega hodo aa, naime: da se povue od opakoga puka svojih srodnika u puti, koji ne hodoasti ovom zemljom i ne trai vinju domovinu. I kae: Jer smokva nee donijeti ploda, i nee biti roda na trsju; obmanut e trud oko masline i polja nee pruiti hrane. Nestadoe ovce s pae, i nema stoke nad jaslama. Vidio je kako e onaj narod, koji bijae ubiti Krista, izgubiti obilje duhovnih dobara, koja je on prorokim nainom opisao s pomou zemaljske plodnosti. A budui da je taj narod pretrpio tolik Boji gnjev zbog toga to je ne poznajui Boju pravednost htio uspostaviti svoju vlastitu , on od mah ree: Ja u pak kliktat u Gospodinu, radovat se u Bogu, svojem Spasitelju. Gospodin Bog moj snaga je moja; do kraja e osoviti noge moje; postavit e me na visine tako da pobijedim u njegovoj pje6 7 8 9 10

c o c p

c q

faceres M . subaudiamus M . neque M.

1 0 7

1 0 8

1 0 9

1 1 0

Hab 3, 10-11. Mt 10, 27. E c c l i 6, 25. Hab 3, 12-14.

Mt 10,27. Ps 116 (115), 16. V i d i Iv 3,2; 19,38. Rim 12,12. Rim 10,3.

D E CIV. D E I

18, 32 - 33,1
118 11

O DRAVI BOJOJ

18,

32 -

33,1

647

net me, ut vincam in cantico eius , illo scilicet cantico, de quo simi lia quaedam dicuntur in Psalmo: Statuit super petram pedes meos et direxit gressus meos, et immisit in os meum canticum novum, hymnum Deo nostro . Ipse ergo vincit in cantico Domini, qui placet in eius laude, non sua, ut, qui gloriatur, in Domino glorietur . Melius autem mihi videntur quidam codices habere: Gaudebo in Deo lesu meo, quam hi, qui volentes id latine ponere, nomen ipsum non posuerunt, quod est nobis amicius et dulcius nominare.
119 120

srni, to je naime ona pjesma o kojoj se slino kae u psalmu: Noge mi stavi na hridinu, korake moje ukrijepi; u usta mi stavi pje smu novu, slavopoj Bogu naemu. Dakle, onaj pobjeuje u pjesmi Gospodnjoj tko ugaa u njegovoj, a ne u svojoj hvali, tako da tko se hvali, neka se u Gospodinu hvali. Meutim, meni se ini boljim kako stoji u nekim rukopisima: Radovat u se u Bogu, svojem Isu s u negoli u onih koji, hotei to izraziti latinski, ne stavie ime koje je nama i drae i slae izgovoriti.
12 13 14

Hieremias praedixit gen tes vocaturum Christum.

PL 592

CC 627

33. 1. Ieremias propheta de maioribus est, sicut Isaias, non de minoribus, sicut ceteri, de quorum scriptis nonnulla iam posui. Prophetavit autem regnante Iosia in Ierusalem et apud Romanos Anco Martio, iam propinquante captivitate Iudaeorum. Tetendit autem prophetiam usque ad quintum mensem captivitatis, sicut in eius litteris invenimus . Sophonias autem unus de minoribus adiungitur ei. N a m et ipse in diebus Iosiae prophetasse se dicit; sed quousque, non d i c i t . Prophetavit ergo Ieremias non solum Anci Martii, verum etiam Tarquinii Prisci temporibus, quem Romani habuerunt quintum regem. Ipse enim, quando illa captivitas facta est, regnare iam coeperat. Prophetans ergo de Christo Ieremias: Spiritus, inquit, oris nostri Christus Dominus captus est in peccatis nostris , sic breviter ostendens et Dominum nostrum Christum et passum esse pro nobis. Item alio loco: Hic Deus meus, inquit, et non aestimahitur alter ad I eum; qui invenit omnem viam prudentiae et dedit eam Iacob puero suo et Israel dilecto suo; post haec in terra visus est et cum hominibus conlversatus est . Hoc testimonium quidam non Ieremiae, sed scribae eius attribuunt, qui vocabatur Baruch; sed Ieremiae celebratius habetur. Rursus idem propheta de ipso: Ecce, inquit, dies veniunt, ait Dominus, et suscitabo David germen iustum, et regnabit rex et sapiens erit et faciet iudicium et iustitiam in terra. In diebus illis salvabitur Iudas , et Israel habitabit confidenter; et hoc est nomen, quod vocabunt eum: Dominus iustus noster . De vocatione etiam gentium, quae fuerat futura et eam nunc impletam cernimus, sic locutus est: Domine Deus meus et refugium meum in die malorum, ad te gentes venient ab extremo terrae et dicent: Vere mendacia coluerunt patres
121 122 123 124 cr 125

33. 1. Jeremija je jedan od veih proroka, kao i Izaija, a ne jedan od manjih, poput ostalih iz ijih sam spisa iznosio neka mjesta. Proro kovae za Joijine vladavine u Jeruzalemu i za vladavine A n k a Marcija meu Rimljanima, kad se ve bliilo suanjstvo Judejaca. Nasta vio je proricati sve do petoga mjeseca suanjstva, kao to doznajemo iz njegovih spisa. Sefanija, jedan od manjih proroka, takoer se po vezuje s njime. Kae, naime, kako je i on prorokovao u doba Joije, ali ne kae do kojeg vremena. Jeremija je prorokovao ne samo u doba A n k a Marcija nego i za Tarkvinija Priska, koji bijae peti kralj u Rimljana. Taj naime bijae poeo vladati kad se dogodilo ono su anjstvo.
1

to su Jeremija i Sefanija proro kim duhom pretkazali o Kristu i pozivu Neidova.

Proriui o Kristu Jeremija kae: Duh usta naih Krist Gospodin zasunjen je naim grijesima ; tako ukratko pokazuje i da je Krist na Gospodin i da je trpio za nas. Te isto i drugdje kad kae: Ovo je moj Bog, i nitko se drugi s njime usporediti ne moe; on je pronikao sav put spoznaje, i predao je sluzi svojem Jakovu i Izraelu, svo jem ljubimcu; nakon toga vien je na zemlji i druio se s ljudima. Neki to svjedoanstvo ne pridaju Jeremiji, nego njegovu pisaru koji se zvao Barun, ali se ono openito ipak pripisuje Jeremiji.
2 3

I opet isti prorok kae o Kristu: Evo dolaze dani - rije je Gospod nja - podii u Davidu izdanak pravedni. O n e vladati kao kralj i biti mudar, i init e pravo i pravicu na zemlji. U njegove e dane Judeja biti spaena, i Izrael e ivjeti spokojno. I evo imena kojim e ga nazivati: 'Gospod, Pravda naa.' I o pozivu Neidova, koje se imalo dogoditi i to sada vidimo ispunjeno, ree ovako: Gospodine Boe moj i utoite moje u doba opaina, tebi e sa samih krajeva zemlje doi narodi te rei: 'Doista nai oci tovahu lane kipove, a od
4

CT

luda

M.

1 1 8

1 1 9

1 2 0

1 2 1

1 2 2

1 2 3

1 2 4

1 2 5

H a b 3, 18-19. Ps 39, 3-4. C f . 1 C o r 1, 31; Ier 9, 23-24. C f . Ier 1, 3; E U S E B I U S , Chron. P L 27, 367. C f . Soph 1, 1. L a m 4, 20. B a r 3, 36-38. Ier 23, 5-6.

Hab 3,18. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 40 (39), 2. 1 Kor 1,31. Ovdje se Augustinov navod Habakukova teksta slae i sa idovskim predlokom Biblije i sa Septuagintom. 'Neki rukopisi' koje spominje vjerojatno su Jeronimova Vulga ta, u kojoj stoji Bog, moj Isus mjesto Bog, moj Spasitelj. Inae Jesus je grki oblik prema hebrejskom Joshua.
12 13 14 1 2 3 4

11

Jr 1,2. Tu 4,20. (Prijevod prema latinskom predloku). Bar 3,36. (Dijelom prema latinskom predloku). Jr 23,5.

DE

civ.

DEI

18, 33,1 - 34,2

126

O DRAVI BOJOJ

18,

33,1 -

34,2

649

nostri simulacra, et non est in illis utilitas '. Quia vero non erant eum agnituri Iudaei, a quibus eum et occidi oportebat, sic idem Prop heta significat: Grave cor per omnia, et homo est, et quis agnoscit eum? Huius est etiam illud quod in libro septimo decimo posui de Testamento Novo, cuius est mediator Christus . Ipse quippe Ieremias ait: Ecce dies veniunt, dicit Dominus, et consummabo super domum Iacob testamentum novum, et cetera quae i b i leguntur .
cs 127 128 129

njih nema koristi.' A to to ga ne bijahu prepoznali idovi, koji su imali i ubiti ga, isti prorok oznauje ovako: Teko je srce po svemu, i ovjek je, i tko da ga prepozna? Ono mjesto koje sam pretresao u sedamnaestoj knjizi o Novome zavjetu kojega je Posredovatelj Krist - Jeremija takoer spominje: Evo dolaze dani - rije je Go spodnja - kad u s domom Izraelovim i domom Judinim sklopiti novi savez , te ostalo to tu stoji zapisano.
6 7 8

Quid Sophonias dixerit de gentium voca tione.

CC 628

33. 2. Sophoniae autem prophetae, qui cum Ieremia prophetabat, haec praedicta de Christo interim ponam: Exspecta me, dicit Domi nus, in die resurrectionis meae in futurum; quia iudicium meum, ut congregem gentes et colligam regna . Et iterum: Horribilis, inquit, Dominus super eos, et exterminabit omnes deos terrae, et adorabit eum vir de loco suo, omnes insulae gentium . Et paulo post: Tune, inquit, transvertam in populos linguam et progenies eius, ut invocent omnes nomen Domini et serviant ei sub iugo uno; a finibus fluminum Aethiopiae afferent hostias mihi. In illo die non confunderis ex omnibus adinventionibus tuis, quas impie egisti in me; quia tune auferam abs te pravitates iniuriae tuae; et iam non adicies, ut magnificeris super montem sanctum meum, et subrelinquam in te populum mansuetum et humilem; et verebuntur a nomine Domini, qui reliqui fuerint Israel . Hae sunt reliquiae, de quibus alibi prophetatur, quod Apostolus etiam commemorat: Si fuerit numerus filiorum Israel sicut harena mari, reli/quiae salvae fient . Hae quippe in Christum illius gentis reliquiae crediderunt.
130 m ct 132 133

2. A sad u umetnuti prorotva o Kristu od proroka Sefanije, koji je pretkazivao istodobno s Jeremijom: ekaj me - ree Gospodin - u dan mojeg uskrsnua u budunosti, jer je sud moj, da okupim narode i saberem kraljevstva. 1 opet kae: Straan e biti Gospod s njima, i iskorijenit e sve bogove zemaljske, i svaki e ga ovjek tovati sa svojega mjesta, svi otoci pogana. A malo poslije kae: Dat u narodima iste usne, da svi mogu zazivati ime Gospodnje i sluiti mu jednoduno. S druge obale rijeka etiopskih, prinosit e mi rtvene darove moji tovaoci. U onaj dan nee se sramiti svih svojih nedjela koja si protiv mene poinio, jer u ukloniti iz tebe tvoje ohole hvali savce; i nee se vie epiriti na Svetoj gori mojoj, jer u pustiti da u tebi opstane samo skroman i edan narod, i u imenu Gospodnjem trait e okrilje Ostatak Izraelov. To je onaj ostatak o kojemu i drugdje postoji prorotvo, koje i apostol spominje: Izraele, sve da naroda tvojega ima kao pijeska u moru, samo e se Ostatak njegov spasiti. A to je, naravno, Ostatak toga naroda koji je uzvjerovao u Krista.
9 10 11 12

Daniel regnum aeternum Chri sto praevidit. PL 593

34. 1. In ipsa porro Babyloniae captivitate prius pro/phetaverunt Daniel et Ezechiel, alii scilicet duo ex Prophetis maioribus . Quorum Daniel etiam tempus, quo venturus fuerat Christus atque passurus, numero definivit annorum; quod longum est computando monstrare, et ab aliis factitatum est ante nos. De potestate vero eius et Ecclesiae sic locutus est: Videbam, inquit, in visu noctis, et ecce cum nubibus caeli ut filius hominis veniens erat, et usque ad vetustum dierum pervenit, et in conspeetu eius praelatus est; et ipsi datus est principatus et honor et regnum, et omnes populi, tribus, linguae ipsi servient. Potestas eius potestas perpetua, quae non transibit, et regnum eius non corrumpetur .
134 c u cv 135

34. 1. U onome babilonskome suanjstvu ranije prorokovahu Daniel i Ezekiel, jo dvojica od veih proroka. O d njih dvojice Daniel je ak izraunao i broj godina za vrijeme kad je odreeno da e Krist doi i trpjeti. Bilo bi predugo da to sad raunanjem pokazujemo, a ostali su to i uinili prije nas. A l i ovo je rekao o moi njegovoj i slavi: Gledah u nonim vienjima i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin ovjeji. O n se priblii Pradavnome, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, ast i kraljevstvo, da mu slue svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vjena i nikada nee proi, i kraljevstvo njegovo nee propasti.
1

0 prorotvu Daniela i Ezekiela koje je u skladu s Kristom 1 Crkvom.

Hezechiel de uno omnium pastore locu tus est.

34. 2. Ezechiel quoque more prophetico per David Christum significans, quia carnem de David semine assumpsit ; propter quam formam servi, qua factus est homo, etiam servus Dei dicitur idem Dei
136

2. I Ezekiel prorokim nainom, oznaujui Krista preko Davida (jer je uzeo na sebe put od sjemena Davidova - i zbog lika sluge, po kojem postade ovjekom, pa isti Sin Boji naziva se i slugom Bojim)
Jr 16,19. (Prijevod prema latinskom predloku). Jr 17,9. (Doslovan prijevod prema latinskom predloku). Augustinu je Krist o vjek koji je tu spomenut. V i d i O Bojoj dravi, 17,3. Jr 31,31. Sef 3,3. (Prijevod prema latinskom predloku). Sef 2,11. (Prijevod prema latinskom predloku). Sef 3,9-12. Iz 10,22; Rim 9,27.
6 7 8 9 10 11 12 1 5

^ cognoscet M. in add. M. gloria M. et antepon. M.

0 1 c u

1 2 6

1 2 7

1 2 8

Ier 16, 19. Ier 17, 9. V . supra 17, 3. 2.

Dn 7,13.

650

DECIV. DEI

18, 3 4 , 2 - 3 5 , 2

O DRAVI BOJOJ

18, 34,2 - 35,2

651

Filius, sic eum prophetando praenuntiat ex persona Dei Patris: Et suscitabo, inquit, super pecora mea pastorem unum qui pascat ea, servum meum David; et ipse pascet ea et ipse erit his in pastorem. Ego autem Dominus ero eis in Deum, et servus meus David princeps in medio eorum; ego Dominus locutus sum . Et alio loco: Et rex, inquit, unus erit omnibus imperans; et non erunt ultra duae gentes, nec dividentur amplius in duo regna; neque polluentur ultra in idolis suis et abominationibus** et in cunctis iniquitatibus suis. Et salvos eos jadam de universis sedibus suis, in quibus peccaverunt, et mundabo eos; et erunt mihi populus, et ego ero eis Deus; et servus meus David rex super eos, et pastor unus erit omnium eorum .
cz 137 dh 138

ovako ga je pretkazao proriui u osobi Boga Oca: Postavit u im jednoga pastira koji e ih pasti, slugu svoga Davida: on e i h sam pasti i bit e im pastir, ja, Gospod, bit u njihov Bog, i moj sluga David bit e mi knez; ja, Gospod, rekoh! I na drugome mjestu kae: I bit e im svima jedan kralj, i oni vie nee biti dva naroda i nee vie biti razdijeljeni na dva kraljevstva. I nee se vie kaljati svojim kumirima, ni svojim grozotama ni opainama. Izbavit u ih od svih njihovih nevjera kojima zgrijeie; i oistit u ih, i oni e biti moj narod, a ja njihov Bog. I sluga moj David bit e im kralj, i svima e im biti jedan pastir.
2 3

Aggaeus prae-

tum emlbus*

CC629

35. 1. Restant tres minores prophetae, qui prophetaverunt in fine captivitatis, Aggaeus, Zacharias, M a l a c h i a s . Quorum Aggaeus Christum et Ecclesiam hac apertius brevitate prophetat: Haec dicit Dominus exercituum: Adhuc unum modicum est, et ego commovebo caelum et terram et mare et aridam, et movebo I omnes gentes, et veniet desideratus cunctis gentibus . Haec prophetia partim completa iam cernitur, partim speratur i n fine complenda. Movit enim caelum angelorum et siderum testimonio, quando incarnatus est C h r i s t u s ; movit terram ingenti miraculo de ipso virginis p a r t u ; movit mare et aridam, cum et i n insulis et i n orbe toto Christus annuntiatur: ita moveri omnes gentes videmus ad fidem. Iam vero quod sequitur: Et veniet desideratus cunctis gentibus, de novissimo eius exspectatur adventu. Ut enim esset desideratus exspectantibus, prius oportuit eum dilectum esse credentibus.
139 140 14t 142

35. 1. Preostaju trojica manjih proroka koji proricahu pri kraju o prorotvu suanjstva: Hagaj, Zaharija i Malahija. O d njih Hagaj otvorenije i { ie t- S'ij'i ukratko prorokuje o Kristu i Crkvi: Jer ovako govori Gospod nad zaharije i Vojskama: 'Zamalo i ja u potresti nebesa i zemlju, i more i kopno. i Potrest u sve narode, i doi e onaj kojega ele svi narodi'. To se prorotvo pokazuje kao dijelom ispunjeno, a dijelom se nada da e se ispuniti na koncu. Naime, pokrenuo je nebo, o emu svjedoe i aneli i zvijezde, kad je Krist utjelovljen; potresao je zemlju golemim udom samog djeviina roenja; pokrenuo je i more i kopno, sad kada Krista priznaju na otocima i svuda po svijetu. Isto tako vidimo kako su svi narodi pokrenuti prema vjeri. Meutim, ono to slijedi I doi e onaj kojega ele svi narodi - oekuje se od njegova konanog dolaska. Naime, da bi bio eljen od onih koji ga oekuju, morao je prvo biti voljen od onih koji u njega vjeruju.
P 0 S & M a l a h , e 1

Ouid Zacharias

xei-u PL 594

hriSt0

d l

Zacharias de Christo et Ecclesia: Exsulta, in/quit, valde, fi^ Si > iubila, filia Ierusalem; ecce rex tuus venit tibi iustus et salvator; ipse pauper et ascendens super asinum et super pullum filium asinae; et potestas eius a mari usque ad mare et a fluminibus usque ad fines terrae '. Hoc quando factum sit, ut Dominus Christus in itinere iumento huius generis uteretur, i n Evangelio legitur, ubi et haec prophetia commemoratur ex parte, quantum i l l i loco sufficere visum est . Alio loco ad ipsum Christum i n piritu prophetiae loquens de remissione peccatorum per eius sanguinem: Tu quoque, inquit, in sanguine testamenti tui emisisti vinctos tuos de lacu, in quo non est aqua . Quid per hunc lacum velit intellegi, possunt diversa sentiri etiam secundum rectam fidem. M i h i tamen videtur non eo significari melius, nisi humanae miseriae profunditatem siccam quodammodo et sterilem, u b i non sunt fluenta iustitiae, sed iniquitatis
35. 2.
n a dc dd 143 144 145
4X2 d a

2. Zaharija kae o Kristu i Crkvi: Klikni iz sveg grla, keri sionska! Vii od radosti, keri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraa: pra vian je i pobjedonosan, ponizan jae na magarcu, na magare tu, mladetu magariinu... Vlast e mu se proiriti od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje. A kad je to ispunjeno (kad je ono Gospo din Krist na svojem putu tako na ivini jahao) navodi se i u evanelju, gdje se i to prorotvo spominje samo dijelom, koliko se na tome mje stu inilo dostatnim.
2 3

Na drugome mjestu, obraajui se samomu Kristu u duhu prorotva, o oprotenju grijeha njegovom krvlju, kae: Ti si krvlju zavjeta svo jega izbavio sunje iz jame, u kojoj nema vode. to je ushtio da se razumijeva pod tom 'jamom' moe se razliito tumaiti, ak i prema istinskoj vjeri. Meni se ini kako je najbolje da ona ne oznauje nita drugo nego dubinu ljudske bijede, to je i suna i neplodna, gdje
4

d b

d c

d d

eis M. suis add. M. illis M. veniet M. asinam M.

2 3

Ez 34,23. Ez 37,22-24.
1 2 3 4

1 3 7

1 3 8

E z 34, 23-24. E z 37, 22-24.

Hag 2,6. Zah 9,9. Mt 21,5. Zah 9,11. (Prijevod prema latinskom predloku).

652

DE

civ.

DEI

18, 35,2 - 35,3

O DRAVI BOJOJ

18,

35,2 -

35,3

653

lutum. De hoc quippe etiam in Psalmo dicitur: Et eduxit me de lacu miseriae et de luto Umi '.
146

nema potoka pravinosti, nego je glib opaine. O tome se zapravo kae i u psalmu: Izvue me iz jame bijede, iz gliba kalnoga.

Quid Malachias de Eccle sia et Christo prophetaverit.

CC 630

PL 595

35. 3 . Malachias prophetans Ecclesiam, quam per Christum cernimus propagatam, Iudaeis apertissime dicit ex persona Dei: Non est mihi voluntas in vobis, et munus non suscipiam de manu vestra. Ab ortu enim soli usque ad occasum magnum nomen meum in genti bus, et in omni loco sacrificabitur et offeretur nomini meo oblatio munda; quia magnum nomen meum in gentibus, dicit Dominus '. Hoc sacrificium per sacerdotium Christi secundum ordinem Melchisedech cum in omni loco a soli ortu usque ad occasum Deo iam videamus offerri, sacrificium autem Iudaeorum, quibus dictum est: Non est mihi voluntas in vobis, nec accipiam munus de manibus vestris, cessasse negare non possint^: quid adhuc exspectant alium Christum, cum hoc, quod prophetatum legunt et impletum / vident, impleri non potuerit nisi per ipsum? Dicit enim paulo post de ipso ex persona Dei: Testamentum meum erat cum eo vitae et pacis, et dedi ei, ut timore timeret me, et a facie nominis mei revereretur. Lex veritatis erat in ore ipsius, inpace dirigens ambulavit mecum et multos convertit ab iniquitate; quoniam labia sacerdotis custodient scientiam et legem inquirent ex ore eius; quoniam angelus Domini omnipotentis est . Nec mirandum est, quia Domini omnipotentis angelus dictus est Christus Iesus. Sicut enim servus propter formam servi, in qua venit ad homines, sic angelus * propter Evangelium, quod nuntiavit hominibus. N a m si graeca ista interpretemur, et Evangelium bona nuntiatio est et angelus nuntius. De ipso quippe iterum dicit: Ecce I mittam angelum meum, etprospiciet viam ante faciem meam; et subito veniet in templum suum Dominus, quem vos quaeritis, et angelus testamenti, quem vos vultis. Ecce venit, dicit Dominus omnipotens; et quis sustinebit diem introitus eius? aut quis resistet in aspectu eius? Hoc loco et primum et secundum Christi praenuntiavit adventum; primum scilicet, de quo ait: Et subito veniet in tem plum suum, i d est in carnem suam, de qua dixit in Evangelio: Solvite templum hoc, et in triduo resuscitabo illud ; secundum vero, ubi ait: Ecce venit, dicit Dominus omnipotens, et quis sustinebit diem introitus eius? aut quis resistet in aspectu eius? Quod autem dixit : Dominus, quem vos quaeritis, et angelus testamenti, quem vos vultis,
de 147 us d g dl 1 4 9 150 dl
d e

3. Proriui o Crkvi (koju vidimo da je po Kristu proirena) Malahija najotvorenije kae idovima u Bojoj osobi: Niste mi mili, i ne pri mam rtve iz ruke vae. Jer od istoka do zapada veliko je moje ime medu narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad i rtva ista imenu mojemu, jer veliko je ime moje meu narodima, kae Gospodin. I kako sada vidimo gdje se ta rtva (a preko Kristova sveenitva po redu Melkisedekovu) prinosi na svakome mjestu, od suneva izlaska do zalaska, dok je prestalo ono rtvovanje idova (kojima je reeno: Niste mi mili, i ne primam rtve iz ruke vae), to oni ne mogu nijekati - , zato jo oekuju drugoga Krista, kad ovo to itaju kao prorotvo vide da je ispunjeno, i nije se moglo ispuniti osim po nje mu? Naime, malo poslije govorei u Bojoj osobi, Malahija kae o samome Kristu: Moj savez s njim bijae savez ivota i mira, i dadoh mu da strahom od mene strahuje, i da bude u strahopoitanju pred imenom mojim. Zakon istine bijae u ustima njegovim; upravljen prema miru hodio je sa mnom, i mnoge je odvratio od opaine. Jer usne sveenikove uvat e znanje i trait e Zakon iz usta njegovih; jer on je aneo Gospodina Svemoguega. 1 ne treba se uditi to je Krist Isus nazvan anelom Gospodina Svemoguega. Jer, kao to je nazvan slugom zbog lika sluge u kojem je doao ljudima, tako je an elom nazvan zbog evanelja, koje je navijestio ljudima. Naime, pre vedemo l i te grke rijei, onda je evanelje dobra vijest, a aneo glasnik. I zaista o tome ponovo kae: Evo aljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doi e iznenada u Hram svoj Gospod koga vi traite i aneo saveza koga udite. Evo ga, dolazi ve - govori Gospod nad Vojskama - . A l i tko e podnijeti dan njegova dolaska, i tko e opstati kad se on pojavi? N a tome mjestu on je najavio i prvi i drugi Kristov dolazak; naime, prvi o kojem kae: T doi e iznenada u Hram svoj', to jest: u p u t svoju, o kojoj je reeno u evan elju: Razvalite ovaj hram, i u tri dana opet u ga podii; a drugi gdje kae: 'Evo ga dolazi ve - govori Gospod nad Vojskama - . A l i tko e podnijeti dan njegova dolaska, i tko e opstati kad se on poja vi?' A ono to ree: 'Gospod koga vi traite i aneo saveza koga
6 7 8 9

d f

dg d* d d!
1

est add. M. possunt M. D e i M. et antepon. M. mirto M. dicit M.

1 4 6

1 4 7

1 4 8

1 4 9

1 5 0

Ps 39, 1. M a l 1, 10-11. M a l 2, 5-7. M a l 3, 1-2. Io 2, 19.

5 6 7 8 9

Ps 40 (39), 2. (Prijevod prema latinskom predloku). Mal 1,10.11. Mal 2,5-7. (Prijevod prema latinskom predloku). Mal 3,1-2. Iv 2,19.

654

D E CIV. D E I

18, 35,3 - 36

O DRAVI BOJOJ

18,

35,3 -

36

655

CC631

PL 596

significavit utique etiam Iudaeos secundum Scripturas, quas legunt, Christum quaerere et velle. Sed multi eorum, quem quaesierunt et voluerunt, venisse non agnoverunt, excaecati in cordibus suis praecedentibus meritis suis. Quod sane hic nominat testamentum, vel su pra, ubi ait: Testamentum meum erat cum eo, vel hic, ubi eum dixit angelum testamenti, Novum procul dubio Testamentum debemus accipere, ubi sempiterna, non Vetus, ubi temporalia sunt promissa; quae pro magno habentes plurimi infirmi et Deo vero talium rerum mercede servientes, quando vident eis impios abundare, turbantur. Propter quod idem propheta, ut Novi Testamenti aeternam beatitudi nem, quae non dabitur nisi bonis, distingueret a Veteris terrena feli citate, quae plerumque datur et malis: Ingravastis, inquit, super me verba vestra, dicit Dominus, et dixistis: In quo detraximus de te? Dixistis: I Vanus est omnis qui servit Deo, et quid plus, quia custodivimus observationes eius, et quia ambulavimus supplicantes ante fa ciem Domini omnipotentis? Et nunc nos beatificamus alienos, et reaedificantur omnes, qui faciunt iniqua; et adversati sunt Deo, et salvi facti sunt. Haec oblocuti sunt, qui timebant Dominum, unusquisque ad proximum suum; et animadvertit Dominus et audivit; et scripsit librum memoriae in conspectu suo eis, qui timent Dominum et reverentur nomen eius . Isto libro significatum est Testamentum No vum. Denique quod sequitur audiamus: Et erunt mihi, dicit Dominus omnipotens, in diem quam ^ ego facio in acquisitionem, et eligam eos sicut eligit homo filium suum servientem sibi; et convertimini, et videbitis inter iustum et iniustum, et inter servientem Deo et non ser vientem. Quoniam ecce dies venit ardens sicut clibanus et concremabit eos, et erunt omnes alienigenae et omnes facientes iniquitatem stipula, et incendet illos dies, qui adveniet, dicit Dominus omnipo tens; et non derelinquetur eorum radix neque sarmentum. Et orietur vobis timentibus nomen meum sol iustitiae, et sanitas in pinnis eius; et exibitis et exsultabitis sicut vituli ex vinculis resoluti; I et conculcabitis iniquos, et erunt cinis sub pedibus vestris in die, in quo ego facio, dicit Dominus omnipotens . Hic est qui dicitur dies iudicii; de quo suo loco, si Deus voluerit, loquemur uberius .
151 611 152: 153

udite' oznaio je idove, koji prema Pismu koje itaju i trae i ele Krista (Mesiju). N u , mnogi od njih ne prepoznae da je ve doao onaj kojega traahu i eljahu, zaslijepljeni u srcima svojim prethod nim zaslugama.
10

A to to tu spominje zavjet, bilo ranije kad kae: Moj savez s njim bijae, bilo ovdje gdje ga nazva aneo saveza - moramo nedvoj beno razumijevati Novi zavjet (savez), onaj gdje je obeano vjeno, a ne kao u Starome zavjetu, vremenito; a upravo to veoma cijene mnogi i slabi, pa i pravome Bogu slue samo radi nagrade u takvim stvarima, i zbunjeni su kad vide kako njima obiluju i bezbonici. Zbog toga isti prorok, kako bi razhkovao vjeno blaenstvo Novoga zavjeta (koje e se podijehti samo dobrima) od zemaljske sretnosti Staroga zavjeta, koja se veinom podaruje i opakima, kae: Teke su besjede vae protiv mene - govori Gospod. V i pitate: 'to smo izmeu sebe govorili protiv tebe?' Govorili ste: 'Zaludu je Bogu slu iti i kakva je korist to njegove uvamo propise i alosni hodimo pod Gospodom nad Vojskama. Odsad emo sretnim zvati oholice: napre duju oni koji zlo ine, i premda Boga iskuavaju, izvuku se!' A l i kad se razgovaraju oni koji se Boga boje, Gospod pazi, slua ih, i to se pred njim pie u knjigu spomenicu u korist onih koji se boje Gospoda i tuju Ime njegovo. Tom knjigom je oznaen Novi zavjet.
11

Posluajmo zatim ono to slijedi: Moji e biti, moja steevina - go vori Gospod nad Vojskama. U dan koji spremam bit u im milostiv kao to je milostiv otac sinu koji mu slui. I tada ete opet razlikovati pravednika od grenika, onoga koji slui Bogu od onoga koji mu ne slui. Jer evo dan dolazi poput pei uaren; oholi i zlikovci bit e kao strnjika: dan koji se blii spalit e ih - govori Gospod nad Vojskama - da im nee ostati ni korijeni ni granice. A vama koji se imena moga bojite sunce pravde e ogranuti sa zdravljem u zrakama i vi ete izlaziti poskakujui kao telad na pau. I gazit ete bezbonike kao prah pod nogama u dan koji spremam - govori Gospod nad Voj skama . Taj dan o kojem se govori Sudnji je dan, o kojem emo ako bude Boja volja - opirnije govoriti na svojem mjestu.
12

Quid adiunxerint libri Esdrae, Esther et Macchabaeorum.

36. Post hos tres prophetas, Aggaeum, Zachariam, Malachiam, per idem tempus liberationis populi ex Babyloniae servitute scrip sit etiam Esdras, qui magis rerum gestarum scriptor est habitus quam propheta: sicuti est et liber, qui appellatur Esther, cuius res gesta in laudem Dei non longe ab his temporibus invenitur; nisi forte Esdras in eo Christum prophetasse intellegendus est, quod inter quosdam iuvenes orta quaestione, quid amplius valeret in rebus, cum
d o
d m

36. Nakon te trojice proroka (Hagaja, Zaharije i Malahije) u isto doba osloboenja naroda iz babilonskoga suanjstva pisao je i Ezra, koji je vie smatran povijesnim piscem negoli prorokom (a takva je i knjiga koja se zove Estera, u kojoj se u hvalu Boju opisuju dogaaji to nisu daleko od toga doba); ukoliko moda ne treba shvatiti kako je Ezra proricao o Kristu na onome mjestu gdje se meu nekim mla diima pojavilo pitanje o tome to je vanije u stvarima, pa je jedan
1

O Ezri i knjiga ma Makabejaca.

6 x 1

d o

qua M . pennis M. Babylonia M .

1 5 1

1 5 2

1 5 3

M a l 3, 13-16. M a l 3, 17 - 4, 3. V . infra 20.

Latinski izriaj praecedentibus meritis suis moe znaiti i obuzeti zaslugama ranije seenim i prethodnim nedjelima (koja zasluuju takvu zaslijepljenost). Moda je taj izriaj i namjerno tako dvosmislen. Mal 3,13-16. Mal 3,17-21.
11 12 1

10

3 Ezr 3,4-12 (navodi se starozavjetni apokrifni spis: Trea knjiga Ezrina).

656

D E civ. DEI

18, 3 6 - 3 7

O DRAVI BOJOJ

18,

36 -

37

657

cc 632

reges unus dixisset, alter vinum, tertius mulieres, quae plerumque regibus imperarent, idem tamen tertius veritatem super omnia demonstravit esse v i c t r i c e m . Consulto autem Evangelio Christum esse cognosci/mus veritatem. Ab hoc tempore apud Iudaeos restituto templo non reges, sed principes fuerunt usque ad A r i s t o b o l u m ; quorum supputatio temporum non in Scripturis sanetis, quae appel lantur canonicae, sed in aliis invenitur, in quibus sunt et Macchabaeorum libri, quos non Iudaei, sed Ecclesia pro canonicis habet propter quorumdam martyrum passiones vehementes atque mirabiles, qui, antequam Christus venisset in carne , usque ad mortem pro Dei lege certaverunt et mala gravissima atque horribilia pertulerunt .
154 155 dp 156

rekao 'kraljevi', drugi 'vino', trei 'ene' (koje veinom zapovijedaju i kraljevima), pa ipak je taj trei pokazao da je 'istina pobjednica nad svime'. Oslanjajui se na evanelje znamo da je Krist istina. O d toga vremena, od obnove hrama pa sve do Aristobula, u idova ne vla dahu kraljevi nego poglavari {principes); a izraunavanje toga razdob lja ne nalazi se u onim spisima koji se nazivaju kanonskim, nego u drugima, meu kojima su i knjige Makabejaca, koje opet kanonskima ne smatraju idovi, nego Crkva, a zbog estokih i zaudnih stradanja stanovitih muenika koji - prije Kristova dolaska u puti - borahu se ak na smrt za zakon Boji i trpljahu najtee i najstranije muke.
2

Prophetae priusquam phi losophi extite-

PL 597

37. Tempore igitur Prophetarum nostrorum, quorum iam scripta ad notitiam fere omnium gentium pervenerunt, et multo magis post eos fuerunt philosophi gentium , qui hoc etiam nomine vocarentur, quod coepit a Samio Pythagora, qui eo tempore, quo Iudaeorum est soluta captivitas , coepit excellere atque cognosci. Multo magis er go ceteri philosophi post / prophetas reperiuntur fuisse. N a m ipse Socrates Atheniensis, magister omnium, qui tune maxime clarue runt, tenens i n ea parte, quae moralis vel activa dicitur, principatum, post Esdram in Chronicis invenitur . Non multo post etiam Plato natus est, qui longe ceteros Socratis discipulos anteiret. Quibus si addamus etiam superiores, qui nondum philosophi vocabantur, sep tem scilicet sapientes ac deinde physicos, qui Thaleti successerunt in perserutanda natura rerum studium eius imitati, Anaximandrum scilicet et Anaximenem et Anaxagoram aliosque nonnullos, antequam Pytagoras philosophum primus profiteretur: nec illi Prophetas nostros universos temporis antiquitate praecedunt, quando quidem Thales, post quem ceteri fuerunt, regnante Romulo eminuisse fertur, quando de fontibus Israel in eis litteris, quae toto orbe manarent, prophetiae flumen erupit. Soli igitur illi theologi poetae, Orpheus, Linus, Musaeus et si quis alius apud Graecos fuit, his Prophetis He braeis, quorum scripta in auctoritate habemus, annis reperiuntur p r i o r e s . Sed nec ipsi verum theologum nostrum Moysen, qui unum verum Deum veraciter praedicavit, cuius nunc scripta in auctoritatis canone prima sunt, tempore praevenerunt; ac per hoc, quantum ad
dq 157 158 159

37. Dakle, u doba naih proroka, o ijim su spisima doznali go tovo svi narodi, i mnogo vie nakon njihova doba, bijahu djelatni poganski filozofi (koji se i nazivahu tim imenom, to je poteklo od Pitagore sa Samosa , koji bijae poeo isticati se i stjecati slavu u vrijeme kad se idovi izbavie suanjstva). Izlazi, dakle, da su ostali filozofi ivjeli znatno kasnije od naih proroka. Naime, i sam Sokrat Atenjanin, uitelj gotovo svih onih koji se tada najvie isticahu, prvak u onome dijelu filozofije to se naziva udorednom ili djelatnom, iv ljae prema Ljetopisu nakon Ezre. Nedugo poslije toga rodio se Pla ton, koji e uvelike nadmaiti ostale Sokratove uenike.
1

O tome kako je proroko uenje drevnije od bilo kojeg izvora poganske filozo fije.

Dodamo l i tima ak i one preanje, koji se jo nisu nazivali 'filozofi ma', naime Sedmoricu mudraca te zatim prirodoslovce koji su slijedili nakon Talesa i nasljedovali ga u prouavanju prirodnih pojava (to jest: Anaksimandra, Anaksimena, Anaksagoru i neke ostale prije nego to se Pitagora prvi nazvao filozofom), ak ni ti nemaju prven stvo u vremenskoj drevnoi pred sveukupnim naim porocima; za pravo i Tales, nakon kojega slijeahu ostali, kae se kako bijae na glasu za Romulove vladavine, kad je iz izvora Izraelovih u tim spisima potekla rijeka prorotva to e se razliti cijelim svijetom. Stoga su jedino oni bogoslovni pjesnici (Orfej, L i n , Musej i bilo koji drugi to ih bijae u Grka) - kako se pokazuje - vremenski prethodili onim hebrejskim prorocima kojih spise smatramo mjerodavnima. A l i ni ti vremenski ne prethode naem istinskom bogoslovu Mojsiju, koji je istinski propovijedao jednoga pravoga Boga, kojega spisi stoje sada prvi u naem kanonu; i stoga, koliko se tie Grka (u ijem je jeziku
2

d<

P in carnem M . i et... gentium] philosophi gentium nondum erant M.

1 5 4

1 5 5

1 5 6

1 5 7

1 5 8

1 5 9

Cf. 3 E s d r 3, 10 (liber apocryphus, tamen ab Augustino et aliis Patribus uti canonicus consideratus). Cf. EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 423 (a. 1913 ab A b r a h a m ) . Cf. 2 M a c h 7. Cf. EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 377 (a. 1486 ab A b r a h a m , 60 post captivitatem Israel). T e m p o r e quo Esdra in Iudaeiis celeberrimus, Socrates aetatis puerilis erat: cf. EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 385 (a. 1551 et 1558 ab A b r a h a m ) . V . supra 18, 14.

Iv 14,6.

V i d i O Bojoj dravi, 8,2. Tales je ivio oko 600, Anaksimander oko 570, Anaksimen oko 500; Anaksagora oko 460 pr. K r . Usporedi o tome O Bojoj dravi, 8,2.
2

658

D E CIV. D E I

18, 37 - 38

O DRAVI BOJOJ

18,

37 -

38

659

CC633

Graecos attinet, in qua lingua litterae huius saeculi maxime ferbuerunt, nihil habent unde sapientiam suam iactent, quo religione no stra, ubi vera sapientia est, si non superior, saltem videatur antiquior. Verum, quod fatendum / est, non quidem in Graecia, sed in barbaris gentibus, sicut in Aegypto, iam fuerat ante Moysen nonnulla doctrina, quae illorum sapientia diceretur; alioquin non scriptum es set in Libris sanctis, Moysen eruditum fuisse omni sapientia Aegyptiorum, tune utique, quando ibi natus et a filia Pharaonis adoptatus atque nutritus etiam liberaliter educatus est . Sed nec sapientia Aegyptiorum sapientiam Prophetarum nostrorum tempore antecedere potuit, quando quidem et Abraham propheta f u i t . Quid autem sapientiae potuit esse in Aegypto, antequam eis Isis, quam mortuam tamquam magnam deam colendam putaverunt, litteras traderet? Isis porro Inachi filia fuisse proditur, qui primus regnare coepit Argivis, quando Abrahae iam nepotes reperiuntur e x o r t i .
d r 160 161 162

knjievnost ovoga svijeta najvie evala), oni nemaju nikakva razloga hvastati se kako je njihova mudrost, iako ne nadmauje nau vjeru (u kojoj je istinska mudrost), barem drevnija od nje. Istina, priznati se mora, kako i prije Mojsija - ali ne u Grkoj, nego meu barbarskim narodima, kao u Egiptu - postojae stanovit nauk koji se moe na zvati mudrou tih ljudi; inae u Svetome pismu ne bi pisalo kako Mojsije bijae uen u svoj mudrosti Egipana, kao to doista i jest bio, poto je ondje roen pa ga je usvojila i odgojila Faraonova ki te je stekao slobodnu naobrazbu. N u , ni mudrost Egipana nije mogla vremenski prethoditi mudrosti naih proroka, budui da i Abraham bijae prorokom. Koliko je mudrosti moglo biti u Egiptu prije nego im Izida (koju su smatrali da nakon smrti treba tovati kao veliku boicu) darova pismo? Naime, kae se da Izida bijae ker Inaha , koji stade prvi vladati Argivcima, kad od Abrahama ve bijahu pote kli unuci.
3 4 5

P L 598 Quid de scriptis dicendum quae castitas canonis non recepit.

CC 634

38. Iam vero si longe antiquiora repetam, et ante illud grande diluvium noster erat utique Noe patriareha, quem prophetam quoque non immerito dixerim; si quidem ipsa arca, quam fecit et in qua cum suis evasit, prophetia nostrorum temporum fuit. Quid Enoch septimus ab Adam, nonne etiam in canonica epistula apostoli Iudae prophetasse praedicatur ? Quorum scripta ut apud Iudaeos et apud nos in auctoritate non essent, nimia fecit antiquitas, propter quam videbantur habenda esse suspeeta, ne proferrentur falsa pro veris. Nam et proferuntur quaedam quae ipsorum esse dicantur ab eis, qui pro suo sensu passim quod volunt credunt. Sed ea castitas canonis non recepit, non quod eorum hominum, qui Deo placuerunt, reprobetur auctoritas, sed quod ista esse non credantur ipsorum. Nec m i r u m debet videri, quod suspeeta habentur, quae sub tantae antiquitatis nomine proferuntur; quando quidem in ipsa historia re gum luda et regum Israel, quae res gestas continet, de quibus eidem Scripturae canonicae credimus, commemorantur plurima, quae ibi non explicantur et in libris dicuntur aliis inveniri, quos Prophetae scripserunt, et alicubi eorum quoque Prophetarum nomina non tacentur ; nec tamen inveniuntur in canone, quem recepit populus Dei. Cuius rei, fateor, causa me latet, nisi quod existimo etiam ipsos, quibus ea, quae in auctoritate religionis esse deberent, Sanctus utique Spiritus revelabat, alia sicut homines historica diligentia, alia sicut Prophetas inspiratione divina scribere potuisse, atque haec ita fuisse / distineta, ut illa tamquam ipsis, ista vero tamquam Deo per ipsos loquenti iudicarentur esse tribuenda, ac sic illa pertinerent ad ubertatem cognitionis, haec ad religionis auctoritatem, in qua aucto ritate custoditur canon, praeter quem iam si qua etiam sub nomine
163 164
d r

38. Tako, ako bih navodio jo mnogo drevnije, i prije velikoga Potopa zacijelo ivljae na praotac Noa, kojega bih posve s pravom nazvao prorokom, budui da sama korablja, koju je nainio i u kojoj se izbavio zajedno sa svojima, bijae prorotvo o naem dobu. A to je s Henokom, sedmim poslije Adama, zar se o njemu ne kae kako je prorokovao i u kanonskoj poslanici apostola Jude? I samo zbog prevelike drevnoe nismo te spise kao mjerodavne prihvatili ni mi, ni Zidovi, pa se zato inilo da je bolje smatrati ih dvojbenim, kako se ne bi lane stvari predstavile kao istinite. Naime, neke spise predstav ljaju kao njihove izvorne oni ljudi koji vjeruju u to god im se kada prohtjedne. isti kanon nije prihvatio te spise, ali ne zbog toga to bi se odbacivalo uenje samih tih ljudi (kojima je Bog odobravao), nego zbog toga to se ne vjeruje kako su ti spisi njihovi. I ne treba se initi udnovatim to se smatraju kao dvojbeni spisi koji se iznose pod ime nom tolike starine, budui da u samoj povijesti kraljeva Jude i Izrae la, to sadrava povijesne dogaaje (u koje vjerujemo kao u istinite na temelju istog kanona Svetog pisma), spominju se mnoge stvari koje se tu ne objanjavaju i o kojima se kae kako se nalaze u drugim knjigama koje su napisali proroci, a ponegdje se ne preuuju ni imena tih proroka, pa ipak se te knjige ne nalaze u kanonu koji je prihvatio narod Boji.
1 2 3

O tome kako crkveni kanon nije prihvatio spise nekih svetaca zbog njihove prevelike starine da se na osnovu njih ne bi lane stvari ispreplele s istinskima.

est add.

M.

Razlog tomu, priznajem, meni je skriven, osim to mnijem kako i oni ljudi kojima je D u h Sveti zaista otkrio one stvari kojima s pravom pripada vjerski ugled i vanost, kako su i ti mogli jednom pisati kao ljudi u povijesnu istraivanju a drugi put kao proroci u boanskome nadahnuu, i te stvari bijahu toliko meusobno razliite te se prosu3

1 6 0

1 6 1

1 6 2

1 6 3

1 6 4

Cf. E x 2, 10; A e t 7, 22. C f . G e n 20, 7. C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 267. Cf. l u d 14. V . supra 15, 23, 4.

4 5

Dj 7,22. Post 20,7. Usp. O Bojoj dravi, 18,3, gdje se grka Io poistovjeuje s egipatskom Izidom. Heb 11,7; 1 Pt 3,20. Jud 14. Prva knjiga ljetopisa, 29,29; Druga knjiga ljetopisa, 9,29.

1 2 3

660
ds

D E CIV. D E I

18, 38 - 40

O DRAVI BOJOJ

18,

38 -

40

verorum Prophetarum scripta proferuntur, nec ad ipsam copiam scientiae valent, quoniam utrum eorum sint, quorum esse dicuntur, incertum est; et ob hoc eis non habetur fides, maxime his, in quibus etiam contra fidem librorum canonicorum quaedam leguntur, prop ter quod ea prorsus non esse apparet illorum.

Nulla sapientia praecessit Pat r i a r c h a s et Prophetas.

PL 599

CC 635

39. Non itaque credendum est, quod nonnulli arbitrantur, hebraeam tantum linguam per illum, qui vocabatur Heber, unde Hebraeorum vocabulum est, fuisse servatam, atque inde pervenisse ad Abraham, hebraeas autem litteras a lege coepisse, quae data est per Moysen, sed potius per illam successionem patrum memoratam lin guam cum suis litteris custoditam. Denique Moyses in populo con stituit, / qui docendis litteris praeessent, priusquam divinae legis ullas litteras nossent. Hos appellat Scriptura yQaiiiKXToeioayuyoi, qui latine dii possunt litterarum inductores vel introductores, eo quod eas inducant, id est introducant quodammodo in corda discentium vel in eas potius ipsos quos docent. Nulla igitur gens de antiquitate suae sapientiae super Patriarchas et Prophetas nostros, quibus divi na inerat sapientia, ulla se vanitate iactaverit, quando nec Aegyptus invenitur, quae solet falso et inaniter de suarum doctrinarum antiquitate gloriari, qualicumque sapientia sua Patriarcharum nostrorum tempore praevenisse sapientiam. Neque enim quisquam dicere audebit mirabilium disciplinarum eos peritissimos fuisse, antequam litteras nossent, id est, antequam Isis eo venisset easque ibi docuisset. Ipsa porro eorum memorabilis doctrina, quae appellata est sa pientia, quid erat nisi maxime astronomia et si quid aliud talium disciplinarum magis ad exercenda ingenia quam ad illuminandas ve ra sapientia mentes solet valere? Nam quod attinet ad philosophiam, quae se docere profitetur aliquid, unde fiant homines beati, circa tempora Mercurii, quem Trismegistum vocaverunt, in illis terris eiusmodi studia claruerunt, longe quidem ante sapientes vel philosophos Graeciae, sed tamen post Abraham et Isaac et / Iacob et Ioseph, nimirum etiam post ipsum Moysen . Eo quippe tempore, quo Moyses natus est, fuisse reperitur Atlans ille magnus astrologus, Promethei frater, maternus avus Mercurii maioris, cuius nepos fuit Trismegistus iste Mercurius .
dt 165 166

dilo da jedne treba pripisati njima samima a druge Bogu, koji takorei govori preko njih, pa su tako prve pripale porastu znanja a druge uenju vjere, kojim se uva sam kanon; a izvan kanona, objave li se koji spisi to su ak pod imenom starih proroka, oni ne vrijede ni kao dodatak porastu znanja, jer nije izvjesno pripadaju l i onima kojima se pripisuju; stoga se njima ne vjeruje, a osobito onima u kojima se nalaze stvari oprene svjedoanstvu kanonskih knjiga, zbog ega je odmah jasno kako i ne pripadaju dotinicima.

39. Ne treba vjerovati, kao to neki misle, da je samo govorni hebrejski jezik sauvao onaj koji se nazivae Heber (od kojega po tjee i ime Hebrej) , te da je takav prenesen Abrahamu, dok je pisani hebrejski zapoeo od Zakona to je dan po Mojsiju, nego prije treba vjerovati kako su spomenuti jezik zajedno s njegovom knjievnou uvali narataji otaca. Dapae, Mojsije bijae postavio one to su u narodu Bojem nadzirali uenje pisma, prije nego upoznae ikakav pisani boanski zakon. Te ljude Pismo naziva YQaM^aToeiaaycDYOt3g, a koji se latinski mogu nazvati uvoditeljima ili uputiteljima slova (lit terarum inductores vel introductores), zbog toga to ti nekako uvode ili upuuju slova u glave uenika, ili pak radije uvode uenike u njih.
1

O hebrejskim spisima koji se od iskona nalaze u vlastitom jeziku.

Nek se stoga ni jedan narod u ispraznosti ne hvasta kako su drevnoom svoje mudrosti iznad naih praotaca i proroka, u kojima prebi vae boanska mudrost; jer ak ni Egipat - koji se lano i ludo obi ava razmetati starinom svojih nauka - ne pokazuje da ikakvom svo jom mudrou vremenski prethodi mudrosti naih praotaca. Isto se tako nitko nee drznuti te rei kako ti bijahu najviniji u zaudnim umijeima prije negoli upoznae pismo, to jest prije nego to im je onako dola Izida i tomu ih nauila. A zatim, sama ta njihova glaso vita uenost, koja se naziva mudrou, to l i bijae ako ne uglavnom zvjezdoznanstvo i drugi takvi slini nauci, koji vie obiavaju sluiti vjebi nadarenosti negoli prosvjeivanju umova istinskom mudrou? A to se pak tie filozofije (koja propovijeda kako ui ljude neemu po emu postaju blaeni), takvi se nauci u tim zemljama javie ne kako u doba Merkurija, kojega su nazivali Trismegistom, zaista mnogo prije grkih mudraca i l i filozofa, ali ipak poslije Abrahama, Izaka, Jakova i Josipa, te i poslije samog Mojsija. Naime, otkriva se kako u doba Moj sijeva raanja ivljae onaj veliki zvjezdoslovac Atlas, Prometejev brat, a s majinske strane pradjed Merkurija stari jeg, kojemu je unuk bio ovaj Merkurije Trismegist.
2

Omnis sapien tia nostrae est inferior.

40. Frustra itaque vanissima praesumptione garriunt quidam dicentes, ex quo Aegyptus rationem siderum comprehendit, amplius quam centum annorum milia numerari. In quibus enim libris istum
d s

d t

veterum M. D e i add. M.

40. Uzalud stoga u najispraznijoj drskosti neki brbljaju priajui kako je Egipat shvatio nauk o zvijeu prije vie od stotinu tisua godina. Iz kojih l i su knjiga doznali taj broj, oni koji u uiteljice Izie
V i d i O Bojoj dravi, 16,3. Hermes Trismegist (Trismegistos) grki je naziv egipatskog boga Thotha, kojemu su novoplatonici i mistici u poznoj antici pripisivali filozofsko-religiozne rasprave zvane Hermetica.
2 1

O najlaljivijoj tatini Egipana, koja njihovoj znanosti pripisuje starost od stotinu tisua godina.

1 6 5

1 6 6

16, 2; PLOTINUS, Enn. 3, 6, 19; de C f . D l O D O R U S , Bibl. 1, 15, 9 eodem cf. Corpus hermeticum. C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27,-279. 284 (a. 379 et 431 ab A b r a h a m ) .

662

DECIV. DEI

18, 4 0 - 4 1 , 1

O DRAVI BOJOJ

18, 4 0 - 4 1 , 1

663

PL 600

numerum collegerunt, qui non multum ante annorum duo milia litteras magistra Iside didicerunt? Non enim parvus auctor est in histo ria Varro, qui hoc prodidit, quod a litterarum etiam divinarum veritate non dis/sonat '. Cum enim ab ipso primo homine, qui est appel latus Adam, nondum sex annorum milia compleantur, quomodo non isti ridendi potius quam refellendi sunt, qui de spatio temporum tam diversa et huic exploratae veritati tam contraria persuadere conantur? C u i enim melius narranti praeterita credimus, quam qui etiam futura praedixit, quae praesentia iam videmus ? Nam et ipsa historicorum inter se dissonantia copiam nobis praebet, ut ei potius credere debeamus, qui divinae, quam tenemus, non repugnat Historiae. Porro autem cives impiae civitatis diffusi usquequaque per terras cum legunt doctissimos homines, quorum nullius contemnenda videatur auctoritas, inter se de rebus gestis ab aetatis nostrae memoria remotissimis discrepantes, cui potius credere debeant, non inveniunt. Nos vero i n nostrae religionis historia fulti auctoritate divina, quidquid ei resistit, non dubitamus esse falsissimum, quomodolibet sese habeant cetera in saecularibus litteris, quae seu vera seu falsa sint, nihil momenti afferunt, quo recte beateque vivamus.
167

nauie slova tek prije nekih dvije tisue godina? Naime, Varon ba i nije neznatan uglednik u povijesti, a on nas je o tome izvijestio, to je opet u skladu i s istinom iz boanskih knjiga. Budui da od prvoga ovjeka, koji je nazvan Adam, nije jo prolo ni est tisuljea, zato se prije ne bi ismijali negoli pobijali oni koji nastoje uvjeriti u vremen ske razmake to su toliko razliiti i suprotni od istraene istine? Jer kojemu izvjestitelju o prolosti moemo bolje vjerovati nego onomu tko je prorekao i budue, koje sada promatramo nazonim? Jer i samo neslaganje medu povjesnicima prua nam dostatan razlog da radije trebamo vjerovati onomu tko ne protuslovi boanskoj povijesti, koju posjedujemo. I dalje, kad graani bezbonoga grada, koji su se rairili svuda po svijetu, itaju najuenije ljude (a ini im se kako ne treba prezreti ugled ni jednoga od njih) i zamijete u njih neslaganje u izvjeima o dogaajima to su najudaljeniji od pamenja naeg do ba, ne znaju komu vie da vjeruju. Doim mi, oslonjeni o boansko jamstvo u naoj vjerskoj povijesti, ni malo ne dvojimo oko toga kako je najlanije sve ono to god je njemu opreno, pa kako god stajalo s ostalim u svjetovnim spisima, to bili istiniti i l i lani, ne pridonose nita po emu bismo ivjeli pravino i blaeno.

In scholis philosophorum disputatio praevaluit.

CC 636

41. 1. Ut autem iam cognitionem omittamus historiae, ipsi philosophi, a quibus ad ista progressi sumus, qui non videntur laborasse in studiis suis, nisi ut invenirent quomodo vivendum esset accomodate ad beatitudinem capessendam, cur dissenserunt et a magistris discipuli, et inter se condiscipuli, nisi quia ut homines humanis sen sibus et humanis ratiocinationibus ista quaesierunt? Ubi quamvis esse potuerit et studium gloriandi, quo quisque alio sapientior et acutior videri cupit nec sententiae quodammodo addictus alienae, sed sui dogmatis / et opinionis inventor, tamen ut nonnullos vel etiam plurimos eorum fuisse concedam, quos a suis doctoribus vel discendi sociis amor veritatis abruperit, ut pro ea certarent, quam verita tem putarent, sive illa esset, sive non esset: quid agit aut quo vel qua, ut ad beatitudinem perveniatur, humana se porrigit infelicitas, si di vina non ducit auctoritas? Denique auctores nostri, in quibus non frustra sacrarum Litterarum figitur et terminatur canon, absit ut inter se aliqua ratione dissentiant. Unde non immerito, cum illa scriberent, eis Deum vel per eos locutum, non pauci in scholis atque gymnasiis litigiosis disputationibus garruli, sed in agris atque urbibus cum doctis atque indoctis tot tantique populi crediderunt. Ipsi sane pauci esse debuerunt, ne multitudine vilesceret, quod religione earum esse oporteret; nec tamen ita pauci, ut eorum non sit miranda consensio. Neque enim in multitudine philosophorum, qui labore
d u

41. 1. Doim, da prijeemo s pitanja povijesnog znanja, sami fi lozofi (od kojih skrenusmo kako bismo o tome raspravljali), ini se, u svojim istraivanjima nisu se trudili ni oko ega drugoga nego da otkriju kako bi najbolje trebalo ivjeti radi postignua blaenstva; i zato se onda nisu slagali ni uenici s uiteljima ni suuenici izmeu sebe, ako ne zbog toga to su odgovor na to kao ljudi traili na teme lju ljudskih sjetila i ljudskoga razbora? N u kolika god tu mogla biti i elja za samohvalom, po kojoj svatko eli izgledati mudriji i otroumniji od drugoga, i nekako ne privrenik tuega mnijenja - nego pronalaza vlastitog nauka i nazora (iako doputam kako su neki pa i mnogi od njih prekidali sa svojim uite ljima ili suuenicima iz ljubavi prema istini, da bi se borili za ono to su smatrali istinom, bila to ona i l i ne), to znai: kamo ili kuda je krenula ljudska nesretnost na putu do blaenstva, ako je ne vodi bo anski auktoritet?
1

O neslaganjima filozofskih mnijenja i o skladu crkvenog kanona Svetog pisma.

Daleko od toga da bi se meusobno razilazili u mnijenju nai pisci, koji ne tvore i ne odreuju uzalud kanon Svetoga pisma! K a d su oni to pisali, Bog je govorio njima ili preko njih, u to s pravom uzvjerovae, ne nekoliki brbljavci to se u kolama i gimnazijama nadmeu u prepirkama, nego toliki narodi, i seljaci i graani, i oni ueni i neuki. Trebalo je da takvih naih pisaca bude malo, kako se mnotvom ne bi obezvrijedilo ono to je po vjeri moralo biti dragocjeno, ali ipak ne ni tako malo te se ne bi trebalo diviti njihovu slaganju. Doim u mnoini filozofa koji su po knjievnom radu ostavili svjedoanstva o

d u

in add.

M.

1 6 7

Cf. V A R R O , De gente pop.

rom.,

fragm.

12.

Usporedi Horacije, Poslanice, 1,1.14.

D E civ. D E I PL 601

18, 4 1 , 1 - 4 1 , 2

O DRAVI BOJOJ

18,

41,1

41,2

etiam litterario monumenta suorum dogmatum reliquerunt, / facile quis invenerit, inter quos cuncta quae sensere conveniant; quod ostendere hoc opere longum est .
168

svojem nauku teko bi se pronali oni koji se u svim nazorima slau. Meutim, bilo bi predugo pokazivati to u ovome djelu. 2. A koji je pisac bilo koje sljedbe tako prihvaen u ovome gradu to tuje zloduhe, da se odbacuju svi ostali koji misle razliito i opreno? Zar nisu u Ateni cvali i epikurejci (koji su tvrdili kako se ljudske stvari ne tie bogova) i stoici (koji misle suprotno tome i dokazuju kako njima bogovi upravljaju i podupiru ih te su nam pomagatelji i zatitnici)? Zbog toga se udim zato je Anaksagora suen, jer bijae rekao kako je sunce gorui kamen, poriui da je ono bog, dok je u istome gradu uivao slavu i ivio nesmetano Epikur, koji ne samo to nije vjerovao da je sunce bog, ili bilo koje od nebeskih tijela, nego je jo tvrdio kako u svijetu ne prebiva ni Jupiter, ni bilo koji od bogova, do kojega bi mogle doprijeti ljudske molitve i molbe. Ne bijae l i ondje i Aristip, koji je najvie dobro vidio u tjelesnoj nasladi, a tako er i Antisten, koji je tvrdio kako ovjek prije postaje blaen po kre posti due; obojica glasoviti filozofi i obojica sokratici, koji najvii ivot postavljahu u tako razliita i meusobno oprena podruja, i od kojih je jedan ak govorio kako mudrac treba izbjegavati dravne poslove, a drugi da treba sluiti dravi, pa ipak je svaki od njih oku pio uenike u svoju sljedbu? I sve se to odvijalo javno; u istaknutom i poznatom trijemu, u vjebalitima, u perivojima, i na javnim i na zasebnikim mjestima, okupljali su ti svaki svoje pristae i borili se za svoje mnijenje; jedni su tvrdili kako je svijet jedan, drugi da postoje nebrojeni svjetovi; jedni da je ovaj svijet imao poetak, drugi da ga nema; po jednima da e propasti, po drugima da e uvijek postojati; prema jednima svijetom upravlja boanski um, prema drugima nasuminost i sluaj; jedni tvrde kako su due besmrtne, drugi kako su smrtne; od onih koji tvrde da su besmrtne, jedni izjavljuju da one prelaze u ivotinje, a drugi da to nikad ne ine; od onih opet koji tvrde da su smrtne, jedni izjavljuju kako one umiru odmah za tijelom, drugi da ive jo due i l i krae vrijeme, ali ipak ne zauvijek; jedni svrhu dobra smjetaju u tijelo, drugi u duu, trei u oboje, dok neki opet dodaju izvanjska dobra i onima due i onima tijela; prema jed nima treba uvijek vjerovati tjelesnim sjetilima, prema drugima ne uvi jek, a prema treima nikad. A koji je ikada puk, senat, javni sudac ili dostojanstvenik bezbonoga grada poduzeo da prosudi meu tim i drugim gotovo bezbrojnim oprekama filozofa, te se pobrinuo da se jedne odobre i prihvate, a druge ne odobre i odbace, mjesto to je nasumce, bez ikakve prosudbe i zbrkano zadrao u svojem krilu to like proturjenosti ljudi, koji se razilaze ne o poljima i kuama ili o nekom novanom iznosu, nego o onim stvarima koje odreuju da l i e se ivjeti bijedno ili blaeno? Pa ako se tu govorilo i togod istinito, s istim se doputenjem govorilo i ono lano, tako te taj grad nije uzalud nazvan otajstvenim imenom Babilon. Kao to se sjeamo da smo ve rekli, Babilon znai 'zbrka'. A avlu, kralju toga grada, nije

Philosophi diversa et adversa senserunt.

41.
c o

2. Quis autem sectae cuiuslibet auctor sic est in hac daemonii i t a t e approbatus, ut ceteri improbarentur, qui diversa et adv
r

. . .

CC 637

versa senserunt? Nonne apud Athenas et Epicurei clarebant, asserentes res humanas ad deorum curam non pertinere, et Stoici, qui contraria sentientes eas regi atque muniri diis adiutoribus e t tutoribus disputabant? Unde miror cur Anaxagoras reus factus sit, quia solem dixit esse lapidem ardentem, negans utique d e u m , cum in eadem civitate gloria floruerit Epicurus vixeritque securus, non so lum solem vel ullum siderum deum esse non credens, sed nec Iovem nec ullum deorum omnino in mundo habitare contendens, ad quem preces hominum supplicationesque perveniant . Nonne i b i Aristippus in voluptate corporis summum bonum ponens, i b i Antisthenes virtute animi potius hominem fieri beatum asseverans, duo philosop hi nobiles et ambo Socratici, in tam diversis atque inter se contrariis finibus vitae summam locantes, quorum etiam ille fugiendam, iste administrandam sapienti dicebat esse rem publicam , ad suam quisque sectam sectandam discipulos congregabat? Nempe palam in conspicua et notissima porticu, in gymnasiis, in hortulis, in locis publicis ac privatis catervatim pro sua quisque opinione certabant, alii asserentes unum, alii innumerabiles mundos; ipsum autem unum alii ortum esse, alii vero initium non habere; alii interiturum, alii semper futurum; alii mente divina, alii fortuito et casibus agi; alii immortales esse ani/mas, alii mortales; et qui immortales, alii revolvi in bestias, alii nequaquam; qui vero mortales, alii mox interire post corpus, alii vivere etiam postea vel paululum vel diutius, non tamen semper; alii in corpore constituentes finem boni, alii in animo, alii in utroque, alii extrinsecus posita etiam bona ad animum et corpus addentes; alii sensibus corporis semper, alii non semper, alii numquam putantes esse credendum. Has et alias paene innumerabiles dissensiones philosophorum quis umquam populus, quis senatus, quae po testas vel dignitas publica impiae civitatis diiudicandas et alias probandas ac recipiendas, alias improbandas repudiandasque curavit, ac non passim sine ulio iudicio confuseque habuit in gremio suo tot controversias hominum dissidentium, non de agris et domibus vel quacumque pecuniaria ratione, sed de his rebus, quibus aut misere vivitur aut beate? U b i etsi aliqua vera dicebantur, eadem licentia dicebantur et falsa, prorsus ut non frustra tali civitas mysticum vocabulum Babylonis acceperit. Babylon interpretatur quippe Confusio, quod nos iam dixisse meminimus . Nec interest diaboli redv 169 170 m 172
d v

atque M. fortuitu M.

1 6 8

V . infra 19.

666

DECIV. Dm

18, 4 1 , 2 - 4 2

O DRAVI BOJOJ

18,

41,2 -

42

667

gis eius, quam contrariis inter se rixentur erroribus, quos merito multae variaeque impietatis pariter possidet.

vano kakvim se oni oprenim zabludama meusobno prepiru, kad ih sve jednako posjeduje po njihovu mnogostrukom i razliitom bezboju.

Non dissentiunt inter se Scripturarum auctores.

CC 638

41. 3. At vero gens illa, ille populus, illa civitas, illa res publica, i l l i Israelitae, quibus credita sunt eloquia Dei, nullo modo pseudoprophetas cum veris Prophe/tis parilitate licentiae confuderunt, sed concordes inter se atque in nullo dissentientes sacrarum Littera rum veraces ab eis agnoscebantur et tenebantur auctores. Ipsi eis erant philosophi, hoc est amatores sapientiae, ipsi sapientes, ipsi theologi, ipsi prophetae, ipsi doctores probitatis atque pietatis. Quicumque secundum illos sapuit et vixit, non secundum homines, sed secundum Deum, qui per eos locutus est, sapuit et vixit. Ibi si prohibitum est sacrilegium, Deus prohibuit. S i dictum est: Honora patrem tuum et matrem tuam, Deus iussit. S i dictum est: Non moechaberis, non homicidium facies, non furaberis , et cetera huiusmodi, non haec ora humana, sed oracula divina fuderunt. Quidquid philosophi quidam inter falsa, quae opinati sunt, verum videre potuerunt et laboriosis disputationibus persuadere moliti sunt, quod mundum istum Deus fecerit eumque ipse providentissimus administret, de honestate virtutum, de amore patriae, de fide amicitiae, de bonis ope ribus atque / omnibus ad mores probos pertinentibus rebus, quamvis nescientes ad quem finem et quonam modo essent ista omnia referenda , propheticis, hoc est divinis, vocibus, quamvis per homines, in illa civitate populo commendata sunt, non argumentationum concertationibus inculcata, ut non hominis ingenium, sed Dei eloquium contemnere formidaret, qui illa cognosceret.
ea 173 174

3. A l i onaj narod, onaj puk, onaj grad, ona drava, oni Izraelci ko jima su povjereni izrijeci Boji nipoto ne pobrkae s jednakim dopu tenjem lane proroke s onim pravima, nego one koji se meusobno slagahu i ne razmimoilaahu ni u jednoj stvari priznavali su i cijenili kao istinske pisce svetih knjiga. T i su njima bili filozofi, to jest ljubi telji mudrosti, ti im bijahu mudraci, bogoslovi, proroci, uitelji pote nja i pobonosti. Tko god je prema tima mislio i ivio taj nije mislio i ivio po ljudima, nego po Bogu, koji je preko njih govorio. A k o je tu svetogre zabra njeno, Bog ga je zabranio. A k o je reeno: Potuj oca svoga i majku svoju , Bog je to naredio. A k o je reeno: Ne uini preljuba, ne ubij, ne ukradi i ostalo slino tome, onda to nisu izrekla ljudska usta, nego boanska prorotva.
2

Sto god su neki filozofi i uzmogli uvidjeti kao istinito meu lanim mnijenjima te su se munim raspravama trudili uvjeriti u to - da je Bog nainio ovaj svijet te da njime upravlja po najsavrenijoj promisli, ili pak o asti vrlina, o ljubavi prema domovini, o vjernosti prijatelj stva, o dobrim djelima te o svima stvarima to pripadaju udorednim obiajima - ipak nisu znali s kojom svrhom i kojim nainom sve to treba povezati, dok u naem gradu te su stvari preporuavane ljudima s pomou proroanskih, to jest boanskih rijei, iako preko ljudi, a nisu ucjepljivane protuslovnim prepirkama, tako te onaj tko bi ih upoznao taj se i bojao prezrijeti ne ovjekovu miljivnu, nego Boji izrijek.

Septuaginta Scripturas intepretati sunt.

42. Has sacras Litteras etiam unus Ptolomaeorum regum Aegypti nosse studuit et habere. N a m post Alexandri Macedonis, qui etiam Magnus cognominatus est, mirificentissimam minimemque diuturnam potentiam, qua universam Asiam, immo paene totum orbem, partim v i et armis, partim terrore subegerat, quando inter ce tera Orientis etiam Iudaeam ingressus obtinuit ; eo mortuo comites eius cum regnum illud amplissimum non pacifice inter se possessuri divisissent, sed potius dissipassent bellis omnia vastaturi, Ptolo175
e a

eb

42. Jedan od Ptolomejevia, kraljeva Egipta, poelio je upoznati i posjedovati te svete knjige. Naime, nakon vladavine Aleksandra Macedonskog, koji je ak nazvan Veliki, koja bijae krajnje zaudna ali i veoma kratkotrajna, za koje je on pokorio cijelu Aziju, dapae gotovo cijeli svijet, dijelom silom oruja, dijelom nasiljem (i kad je meu ostalim podrujima istoka zaposjeo i Judeju), poto je on umro, njegovi sljedbenici ne podijelie mirno njegovo ogromno kraljevstvo, kako bi ga posjedovali, nego ga radije rastoie ratovima, kako bi ga opustoili; i Egiptom stadoe tada kao kraljevi vladati Ptolomejevii,

O uredbi Boje promisli kojom se Sveto pismo Starog zavjeta prevelo s hebrej skog na grki, kako bi ga upoznali i Neidovi.

e b

parilitate licentiae] pari licentia M. Ptolemaeorum M.

1 7 3

1 7 4

1 7 5

E x 20, 12-15. C f . P L A T O , Sofista 216b ss. C f . EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 399 (a. 1684 ab A b r a h a m ) .

l l 20,12.
z

668

D E CIV. D E I

18, 42 - 43

O DRAVI BOJOJ

18,

42 -

43

669

PL 603

maeos reges habere coepit Aegyptus; quorum primus, Lagi filius, multos ex Iudaea captivos in Aegyptum transtulit . Huic autem succedens alius Ptolomaeus, qui est appellatus Philadelphus, omnes, quos ille adduxerat subiugatos, liberos redire permisit; insuper et dona regia in templum Dei misit petivitque ab Eleazaro tune pontifice dari sibi Scripturas, quas profeeto audierat fama praedicante divinas, et ideo concupiverat habere in bibliotheca, quam nobilissimam fecerat . Has ei cum idem pontifex misisset hebraeas, post ille etiam interpretes postulavit; et dati sunt septuaginta duo, de singulis duodecim tribubus seni homines, linguae utriusque doctissimi, / hebraeae scilicet atque graecae, quorum interpretatio ut Septuaginta vocetur, iam obtinuit consuetudo. Traditur sane tam mirabilem ac stupendum planeque divinum in eorum verbis fuisse consensum, ut, cum ad hoc opus separatim singuli sederint (ita enim eorum fidem Ptolomaeo placuit explorare), in nullo verbo, quod idem significaret et tantumdem valeret, vel in verborum ordine alter ab altero discreparet; sed tamquam unus esset interpres, ita quod omnes interpretati sunt unum erat; quoniam re vera Spiritus erat unus in omnibus. E t ideo tam mirabile Dei munus aeceperant, ut illarum Scripturarum non tamquam humanarum, sed, sicut erant, tamquam divinarum etiam isto modo commendaretur auctoritas, credituris quandoque gentibus profutura, quod iam videmus effectum.
176 177

od kojih prvi, Lagov sin, dovede u Egipat mnoge sunje iz Judeje. Toga je naslijedio drugi Ptolomejevi, koji je nazvan Filadelf, i koji je dopustio da se slobodni vrate svi oni koje prvi bijae doveo kao sunje; uz to je poslao i kraljevske darove u Boji hram te zatraio od Eleazara (tadanjeg vrhovnog sveenika) da mu poalje Sveto pi smo, o kojem je douo glas kako je uistinu boansko, pa je stoga poelio imati ga u onoj glasovitoj knjinici koju je osnovao. K a d mu je dotini veliki sveenik poslao Sveto pismo na hebrejskom, kralj je zatim zatraio prevoditelje, i dana su mu sedamdeset i dvojica, po estorica iz svakoga od dvanaest plemena, najueniji u oba jezika, to jest u hebrejskom i grkom, kojih se prijevod po obiaju naziva Sep tuaginta.
1

Prema predaji, tako udesan i zapanjujui, te uistinu boanski nadah nut bijae sklad u njihovim rijeima, da iako su pri tome poslu sjedili svaki zasebno (jer je Ptolomej htio tako provjeriti njihovu pouzda nost), oni se meusobno nisu razlikovali ni u jednoj rijei, pa bila ona i istoznanica samo drugog oblika, a ni u poretku rijei, nego kao da bijae jedan jedini prevoditelj, tako je bilo jedinstveno to su svi prevodili, jer je zapravo jedan D u h i bio u svima. A tako udesan dar Boji primili su zbog toga kako bi se ugled i vanost tih spisa preporuio ne kao togod ljudsko, nego boansko (to je i bilo), a na korist narodima koji e uzvjerovati, to i vidimo da je ispunjeno.

Septuaginta in terpretom auc toritas praefertur.

P L 604

43. N a m cum fuerint et alii interpretes, qui ex hebraea lingua in graecam sacra illa eloquia transtulerunt, sicut Aquila, / Symmachus, Theodotion; sicut etiam illa est interpretatio, cuius auctor non appa ret et ob hoc sine nomine interpretis quinta editio nuncupatur: hane tamen, quae Septuaginta est, tamquam sola esset, sic recepit Eccle sia, eaque utuntur Graeci populi Christiani, quorum plerique utrum alia sit aliqua ignorant. E x hac Septuaginta interpretatione etiam in latinam linguam interpretatum est, quod Ecclesiae Latinae tenent; quamvis non defuerit temporibus nostris presbyter Hieronymus, ho mo doctissimus et omnium trium linguarum peritus, qui non ex grae co, sed ex hebraeo in latinum eloquium easdem Scripturas converterit. Sed eius tam litteratum laborem quamvis Iudaei fateantur esse veracem, Septuaginta vero interpretes in multis errasse contendant: tamen Ecclesiae Christi tot hominum auctoritati ab Eleazaro tune pontifice ad hoc tantum opus eleetorum neminem / iudicant praefe-

43. Naime, iako je bilo i drugih prevoditelja koji su te svete izrijeke prevodili s hebrejskog na grki (kao Akvila, Simah, Teodotion, uz onaj prijevod kojemu je sam prevoditelj nepoznat te se stoga bez njegova imena naziva samo peto izdanje) ipak je Crkva prijevod Septuaginta prihvatila kao da je jedini, te se njime slue grki krani, od kojih veina i ne zna da postoje neki drugi prijevodi. Prema Septuaginti nainjen je i prijevod na latinskom jeziku , koji zadravaju latinske crkve, iako je u nae doba prezbiter Jeronim, najueniji o vjek i vinik u sva tri jezika, nainio latinski prijevod istog Svetog pisma, ne s grkog, nego s hebrejskog jezika.
1 2

O ugledu i vanosti Sedamdesetorice prevoditelja, koje - uz duno tovanje hebrej skog izriaja treba pretposta viti svima ostali ma.

N u iako idovi priznaju kako je vjeran njegov veoma ueni rad, te tvrde kako su Sedamdesetorica prevoditelja pogrijeili na mnogim mjestima, ipak Kristove Crkve sude da ni jednoga ovjeka ne treba pretpostavljati ugledu tolikih ljudi, koje za taj golemi posao bijae izabrao tadanji veliki sveenik Eleazar; jer, sve da se meu njima i

Potpun naslov prijevoda je: Stari zavjet grki po prijevodu Sedamdesetorice, (Vetus testamentum graece iuxta septuaginta interpretes). Legenda o podrijetlu Septuaginte iznosi se u Aristejevu pismu iz II st. pr. K r . , a prepriava ga i Josip Flavije (Starine... 12,2,4). V i d i i O Bojoj dravi, 15,13.
1 7 6

1 7 7

C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 401 (a. 1695 ab A b r a h a m ) . C f . E U S E B I U S , Chron.: P L 27, 407 (a. 1736 ab A b r a h a m ) ; F L A V T U S I O S E P H U S , Ant. iud. 12, 2, 4 ss.

O A k v i l i vidi O Bojoj dravi, 15,23; Simah (krajem II st.) preveo je Stari zavjet na veoma itak grki jezik; Teodotion (oko 180) izvrio je preradbu Septuaginte. Rije je o starim latinskim verzijama, koje je sve nadomjestila Jeronimova Vulga ta, zavrena 404.
2

670

DECIV. DEI

18,

43

O DRAVI BOJOJ

18,

43

671

CC 640

rendum; quia, etsi non in eis unus apparuisset Spiritus sine dubitatione divinus, sed inter se verba interpretationis suae Septuaginta docti more hominum contulissent, ut, quod placuisset omnibus, hoc maneret, nullus eis unus interpres debuit anteponi; cum vero tantum in eis signum divinitatis apparuit, profecto quisquis alius illarum Scripturarum ex hebraea in quamlibet aliam linguam interpres est verax, aut congruit illis Septuaginta interpretibus, aut si non congruere videtur, altitudo ibi prophetica esse credenda est. Spiritus enim, qui in Prophetis erat, quando illa dixerunt, idem ipse erat etiam in Septuaginta viri, quando illa interpretati sunt; qui profecto auctoritate divina et aliud dicere potuit, tamquam propheta ille utrumque dixisset, quia utrumque idem Spiritus diceret, et hoc ip sum aliter, ut, si non eadem verba, idem tamen sensus bene intellegentibus dilucesceret, et aliquid praetermittere et aliquid addere, ut etiam hine ostenderetur non humanam fuisse in illo opere servitu tem, quam verbis debebat interpres, sed divinam potius potestatem, quae mentem replebat et regebat interpretis. Nonnulli autem codices graecos interpretationis Septuaginta ex hebraeis codicibus emendandos putarunt; nec tamen ausi sunt detrahere, quod Hebraei non habebant et Septuaginta posuerunt; sed tantummodo addiderunt, quae in hebraeis inventa apud Septuaginta non erant, eaque signis quibusdam in stellarum modum factis ad capita eorumdem versuum notaverunt, quae signa asteriseos vocant. Illa vero, quae non habent hebraei, habent autem Septuaginta, similiter ad capita versuum iacentibus virgulis, sicut scribuntur unciae, signaverunt. Et multi codices has notas habentes usquequaque diffusi sunt / et latini. Quae autem non praetermissa vel addita, sed aliter dicta sunt, sive alium sensum faciant etiam ipsum non abhorrentem, sive alio modo eum dem sensum explicare monstrentur, nisi utrisque codicibus inspeetis nequeunt reperiri. S i ergo, ut oportet, nihil aliud intueamur in Scripturis illis, nisi quid per homines dixerit Dei Spiritus, quidquid est in hebraeis codicibus et non est apud interpretes Septuaginta, noluit ea per istos, sed per illos Prophetas Dei Spiritus dicere. Quidquid vero est apud Septuaginta, in hebraeis autem codicibus non est, per istos ea maluit quam per illos idem Spiritus dicere, sic ostendens utrosque fuisse prophetas. Isto enim modo alia per Isaiam, alia per Ieremiam, alia per alium aliumque prophetam vel aliter eadem per hunc ac per illum dixit, ut voluit. Quidquid porro apud utrosque invenitur, per utrosque dicere voluit unus atque idem Spiritus; sed ita ut i l l i praecederent prophetando, isti sequerentur prophetice illos interpretando; quia sicut i n illis vera et concordantia dicentibus
ec

ne bijae pojavio jedan D u h (nedvojbeno boanski), nego da su kako je obiaj meu ljudima - sedamdesetorica uenjaka usporedili rijei svojih prijevoda, tako da ostane ono to je prihvatljivo svima, njima se ne smije pretpostavljati ni jedan prevoditelj sam. A l i budui da se meu njima pokazao toliki znak boanstva, zaista svaki drugi istinski prevoditelj tih svetih spisa s hebrejskog na bilo koji drugi je zik, i l i se slae s tom Sedamdesetoricom prevoditelja, ili ako se ini da se ne slae, treba vjerovati kako se proroka dubina nalazi u dru gom prijevodu. Naime isti onaj D u h koji bijae u prorocima kada govorahu te stvari bio je i u Sedamdesetorici mueva kad su ih prevo dili; a on je zaista po boanskoj ovlasti mogao rei i togod drugo, kao da sam prorok bijae izrekao oboje, jer je oboje rekao isti D u h , i on je to mogao rei i drukije, tako da iako rijei nisu iste, kroz njih prosijeva isti smisao onima koji ih pravo shvaaju; a mogao je i togod mimoii ili dodati, kako bi se i time pokazalo da u tome djelu ne bijae ljudskog robovanja prevoditelja sputana rijeima, nego prije boanske moi, koja je ispunjavala i upravljala um prevoditelja. Neki su, dakako, prosudili kako grke rukopise prijevoda treba ispra viti prema hebrejskim rukopisima; ipak nisu se usudili izbacivati ono ega nema u hebrejskom predloku ali se nalazi u Septuaginti, nego su samo dodavali ono to se nalazi u hebrejskom a nedostaje u Sep tuaginti, i te su dodatke oznaili stanovitim znacima u obliku zvijezda (koje nazivaju zvjezdicama) stavivi ih na poetak dotinih stihova. Ono pak ega nema u hebrejskom, a nalazi se u Septuaginti, oznaie slino na poetku stihova, vodoravnim crtama, poput onih kojima se oznauju unce. Mnogi latinski rukopisi s takvim znacima uli su u iroku upotrebu.
3

Ukoliko se ne istrae obje vrste rukopisa, ne mogu se otkriti mjesta to nisu ni mimoiena ni dodana, nego su drukije izreena: bilo da pruaju drugo ali ne i opreno znaenje, bilo da se pokazuje kako drugim nainom izrazuju isto znaenje. A k o dakle - kao to i treba - u tim svetim spisima ne vidimo nita drugo osim onoga to je D u h Boji izrekao preko ljudi, onda to god se nalazi u hebrejskim rukopi sima a ne nalazi u Sedamdesetorice prevoditelja, to Duh Boji i ne ushtjede rei preko ovih, nego preko onih proroka. A to god se pak nalazi u Septuaginti, dok se ne nalazi u hebrejskim rukopisima, to je isti D u h vie volio izrei preko jednih negoli preko drugih, pokazujui tako kako prorocima bijahu i jedni i drugi. Isto je tako izricao onako kako ushtjede jedne stvari preko Izaije, druge preko Jeremije, nego opet preko jednog i l i drugog proroka, i l i pak iste stvari drukije i preko jednoga i preko drugoga. I dalje, to god se nalazi i u jednima i u drugima ushtio je jedan te isti Duh izrei preko obojih, ali tako da su jedni prethodili prorokujui, dok su ih drugi slijedili proroki prevodei; jer kao to u prvima - do su izricali istinske i sukladne

atque M.

Taj se podatak nalazi jedino u Augustina. Inae je vjerojatno posrijedi Origenov tekst, koji je u latinskim rukopisima oznaen dotinim znakovljem.

672

D E civ. DEI

18, 4 3 - 4 4

O DRAVI BOJOJ

18, 43 - 44

673

unus pacis Spiritus fuit, sic et in istis non secum conferentibus et tamen tamquam ore uno cuncta interpretantibus idem Spiritus unus apparuit.

stvari - bijae jedan D u h mira, tako i u drugima - dok se meusobno nisu dogovarali a ipak su sve istumaili kao jednim ustima - bijae se pojavio taj isti jedan D u h .

PL 605 Septuaginta codicibus he braeis non discrepant.

CC 641

44. Sed ait aliquis: Quomodo sciam quid Ionas propheta dixerit Ninivitis , utrum: Triduum, et Ninive evertetur, an: Quadraginta dies ? Quis enim non videat non potuisse utrumque tune dii a Propheta, qui missus fuerat terrere comminatione imminentis exitii civitatem? Cui si tertio die fuerat futurus interitus, non utique quadragesimo die; si autem quadragesimo, non utique tertio. Si ergo a me quaeritur, quid horum Ionas dixerit, hoc puto potius quod legitur in hebraeo: Quadraginta dies, et Ninive evertetur. Septuaginta quippe longe posterius interpretati aliud dicere potuerunt, quod tamen ad rem pertineret et in unum eumdemque sensum, quamvis sub altera significatione, concurreret, admoneretque lectorem utraque auctoritate non spreta ab historia sese attollere ad ea requirenda, propter quae significanda historia ipsa conscripta est. Gesta sunt quippe illa in Ninive civitate, sed aliquid etiam significaverunt, quod modum illius civitatis excedat; sicut gestum est, quod ipse propheta in ventre ceti / triduo fuit , et tamen alium significavit in profundo inferni triduo futurum, qui Dominus est omnium Prophetarum . Quapropter si per illam civitatem recte aecipitur Ecclesia gentium prophetice figurata, eversa scilicet per paenitentiam, ut qualis fuerat iam non esset, hoc quoniam per Christum factum est in Ecclesia gentium, cuius illa Ninive figuram gerebat, sive per quadraginta dies sive per triduum idem ipse signif icatus est Christus; per quadraginta scilicet, quia tot dies peregit cum discipulis suis post resurrectionem et ascendit in caelum; per triduum vero, quia die tertio resurrexit; tamquam lectorem nihil aliud quam historiae rerum gestarum inhaerere cupientem de somno excitaverint Septuaginta interpretes iidemque Prophetae ad perserutandam altitudinem prophetiae et quodammodo dixerint: In quadraginta diebus ipsum quaere, in quo et triduum potueris invenire; illud in ascensione, hoc in eius resurrectione reperies. Propter quod utroque numero significari convenientissime po tuit, quorum unum per Ionam prophetam, alterum per Septuaginta interpretum prophetiam, tamen unus atque idem Spiritus dixit. Longitudinem fugio, ut non haec per multa demonstrem, in quibus ab hebraica veritate putantur Septuaginta interpretes discrepare et be ne intellecti inveniuntur esse coneordes. Unde etiam ego pro meo modulo vestigia sequens Apostolorum, quia et ipsi ex utrisque, id est
ed 178 179 180

44. A l i rekao bi tkogod: 'Kako da znam to je prorok Jona kazao Ninivljanima, da l i : Jo tri dana, i Niniva e biti razorena ili jo etrdeset dana? Naime, tko ne bi vidio, kako prorok, poslan da preplai grad prijetnjom o skoroj propasti, nije mogao rei i jedno i drugo? A k o je grad imao biti razoren treega dana, onda zaista ne bijae odreen propasti etrdeseti dan; a ako pak u etrdeseti, onda ne u trei dan. Stoga, ako bi mene pitali to je od toga Jona rekao, mislim prije ono kako pie u hebrejskom: Jo etrdeset dana, i N i niva e biti razorena. I zaista, Sedamdesetorica prevoditelja, budui da su prevodili mnogo kasnije, mogli su rei jo neto, to se ticalo same stvari i u jednom te istom smislu, iako u drugome znaenju, pa tako opomenuti itatelja da ne prezre potvrde ni jednog od predloa ka, da se izdigne iznad puke povijesti i potrai znaenja zbog kojih je dotina povijest i napisana. T i su se dogaaji doista zbili u gradu Nini vi, ali su oznaili i neto to nadilazi sam taj grad, kao to je dogaaj i ono da je taj prorok boravio tri dana u utrobi kita, pa ipak je oznaio nekoga drugog, onoga koji je Gospodin svih proroka, i koji e u dubini pakla biti tri dana.
1

Kako treba shvatiti ono o propasti Ninive, koju hebrejski predloak najavljuje za etrdeset dana, a Septuaginta za samo tri dana.

Stoga, ako se pravo razumije kako taj grad u prorokom praliku pred stavlja Crkvu Neidova (naime, poto je pokorom oborena, da vie ne bude kakva bijae), budui da je to uinjeno po Kristu u Crkvi Neidova, a kojoj je Niniva pruila pralik, onda se samoga Krista tiu i etrdeset dana i tri dana; naime: etrdeset dana, jer je proveo toliko sa svojim uenicima nakon Uskrsnua a prije Uzaaa; a tri dana, jer je treega dana uskrsnuo. Kao da itatelja koji se eli drati samo povijesnog izvjea probudie iza sna Sedamdesetorica prevoditelja a i proroci, da pretrai dubinu prorotva, i kao da mu rekoe: U et rdeset dana potrai onoga kojega moe nai i u tri dana; jednoga e nai u Uzaau, drugoga u Uskrsnuu. Zbog toga su oba broja mo gla posve prikladno prenijeti znaenje, od kojih je jedan od proroka Jone, dok je drugi prorotvo Sedamdesetorice prevoditelja, a ipak su oba izrijek jednog te istog Duha. Budui da bjeim od opirnosti, ne kanim mnogim primjerima pokazivati gdje se misli kako Sedamdese torica prevoditelja odstupaju od istine hebrejskog predloka, doim kad se dobro shvate, otkriva se da se slau. Stoga i ja - prema svojoj malenoj mjeri - slijedim tragove apostola, koji su navodili proroka

e d

Niniv. semper M.

1 7 8

Ion 3, 4.

Jona, 3,4.

674

DECIV. DEI

18, 4 4 - 4 5 , 2

O DRAVI BOJOJ

18,

44 -

45,2

675

ex hebraeis et ex Septuaginta, testimonia prophetica posuerunt, utraque auctoritate utendum putavi, quoniam utraque una atque di vina est. Sed iam quae restant, ut possumus, exsequamur.

svjedoanstva i jednih i drugih (to jest i s hebrejskog i iz Septuaginte), te mislim kako se obojim treba sluiti kao mjerodavnim, jer su i jedno i boansko. Nego, pozabavimo se sada, koliko moemo, onim to nam preostaje. Crkva, Boja drava u povijesti [45-54]
O tome kako su nakon obnove hrama idovi prestali imati proroke i kako su otada pa do Kristova roenja trpjeli neprestane nevolje, a kako bi se dokazalo da su proroki glasovi obeavali izgradnju dru goga hrama.

Exortus et excursus Ecclesiae, Dei civitatis, proponuntur [45-54]

PL 606 Ecclesia tem plum est Domi ni.

CC 642

45. 1. Postea quam gens Iudaea coepit non habere Prophetas, pro cul dubio deterior facta est, eo scilicet tempore, quo se sperabat instaurato templo post captivitatem, quae fuit in Babylonia, futuram esse meliorem. Sic quippe intellegebat populus ille carnalis, quod praenuntiatum est per Aggaeum prophetam dicentem: Magna erit gloria domus istius novissimae, plus quam primae ; quod de Novo Testamento dictum esse paulo superius demonstravit, ubi ait aperte Christum promittens: Et movebo omnes gentes, et veniet desideratus cunctis gentibus . Quo loco Septuaginta interpretes alium sensum magis corpori quam capiti, hoc est magis Ecclesiae quam Christo, convenientem prophetica auctoritate dixerunt: Venient quae electa sunt Domini de cunctis gentibus, i d est homines, de quibus ipse Iesus in Evangelio: Multi, inquit, vocati, pauci vero electi . Talibus enim electis gentium domus / aedificatur Dei per Testamentum Novum lapidibus vivis, longe gloriosior, quam templum illud fuit, quqd a rege Salomone constructum est et post captivitatem in stauratum. Propter hoc ergo nec Prophetas ex illo tempore habuit illa gens et multis cladibus afflicta est ab alienigenis regibus ipsisque Romanis, ne hane Aggaei prophetiam in illa instauratione templi opinaretur impletam.
181 182 183

45. 1. Poto narod idovski poe biti bez proroka, oni se nedvoj beno iskvarie, i to upravo kad su se ponadali postati boljima, nakon to su obnovili hram poslije suanjstva u Babilonu. I zaista je tako shvatio taj puteni narod ovo to mu je pretkazao prorok Hagaj govo rei: Velika e biti slava ovoga potonjeg doma, vea nego prija njeg. A da je to reeno o Novome zavjetu, pokazao je malo prije, gdje je otvoreno rekao obeajui Krista: I pokrenut u sve narode, i doi e onaj kojega ele svi narodi. N a tome mjestu Sedamdesetorica prevoditelja - po drugome smislu to vie odgovara tijelu negoli glavi (to jest: vie Crkvi nego Kristu) - prema svojoj su prorokoj ovlasti rekli: Doi e one stvari koje je Gospodin izabrao od svih naroda, a misli se na ljude, o kojima sam Isus kae u evanelju: Mnogo je zvanih, a malo izabranih. Naime, takvim izabranicima naroda izgraen je preko Novog zavjeta dom Boji, 'ivim kame njem' , daleko slavniji od onoga hrama to ga je sagradio kralj Salo mon i to je obnovljen nakon suanjstva. Dakle, zbog toga od toga doba taj narod nije imao proroka i trpio je mnoge poraze i od tuin skih kraljeva i od samih Rimljana, sve kako se ne bi mislilo da se dotino Hagaj evo prorotvo ispunilo obnovom hrama.
1 2 3 4 5

Quae evenerint ab Alexandro ad M a c c h a baeos...

45. 2. Non multo post enim adveniente Alexandro subiugata est, quando etsi nulla est facta vastatio, quoniam non sunt ei ausi resistere et ideo placatum facillime subditi receperunt, non erat tamen glo ria tanta domus illius, quanta fuit in suorum regurriTi^era potestate. Hostias sane Alexander immolavit in Dei templo, non ad eius cultum vera pietate conversus, sed impia vanitate cum diis eum falsis colendum putans . Deinde Ptolomaeus, Lagi filius, quod supra memoravi, post Alexandri mortem captivos inde in Aegyptum transtulit, quos eius successor Ptolomaeus Philadelphus benevolentissime inde dimisit; per quem factum est, quod paulo ante narravi, ut Septuaginta interpretum Scripturas haberemus. Deinde contriti sunt bellis, quae in Machabaeorum libris explicantur. Post haec capti a rege Alexandriae Ptolomaeo, qui est appellatus Epiphanes; inde ab Antiocho rege Syriae multis et gravissimis malis ad idola colenda compulsi , tem184 185

2. Naime, nedugo iza toga, Aleksandrovim dolaskom, taj je narod podjarmljen, iako nije uope opustoen, jer se nisu usudili pruiti mu otpor, i kako su mu se posve prepustili, Aleksandar bijae prema njima veoma blag, ali slava toga doma nije vie bila tako velika kakva bijae pod slobodnom vlau vlastitih kraljeva. Aleksandar je, istina, prinosio rtve u Bojem hramu, ali ne stoga to bijae obraen nje govu tovanju u istinskoj pobonosti, nego zbog toga to je u bezbonoj ludosti mislio kako Boga treba tovati zajedno s lanim bogovima. Nakon toga je Ptolomej, Lagov sin, kao to prije rekoh, nakon Alek sandrove smrti odveo sunje u Egipat, dok ih je njegov nasljednik Ptolomej Filadelf najdobrohotnije otpustio odatle; preko njega - kao to sam maloprije ispriao - dobili smo i Sveto pismo Sedamdesetorice prevoditelja. Nakon toga su satirani ratovima koji se opisuju u knjigama Makabejaca. Poslije toga zasunji ih kralj aleksandrijski Ptolomej Epifan; a zatim ih je Antioh, kralj Sirije, prisilio mnogim i najjadnijim opainama da tuju kumire, i sam je hram ispunjen sve-

1 8 1

1 8 2

1 8 3

1 8 4

1 8 5

A g g 2, 10. A g g 2, 8 (Vulg.). M t 22, 14. Cf. FLAVIUS IOSEPHUS, Ant. lud. 11, 8, 5. Cf. 2 M a c h 5, 11-21; FLAVIUS IOSEPHUS, Ant. lud. 12, 3, 3; 12, 5, 4; EUSEBIUS, Chron.: P L 27, 411, 415 (a. 1813 et 1850 ab A b r a h a m ) .

1 2 3 4 5

Hag 2,9. (Prijevod prema latinskom predloku^. Hag 2,1. (Prijevod prema latinskom predloku). Hag 2,1. (Prema Septuaginti). Mt 22,14. 1 Pt 2,5.

676

DE

civ.

DEI

18, 45,2 - 45,3

O DRAVI BOJOJ

18, 45,2 - 45,3

677

plumque ipsum repletum sacrilegis superstitionibus gentium, quod tamen dux eorum strenuissimus Iudas, qui etiam Machabaeus dictus est, Antiochi ducibus pulsis ab omni illa idolatriae contaminatione mundavit .
1 8 6

togrdnim praznovjericama pogana, pa ipak ga je njihov najsnaniji voa Juda, nazvan Makabejac, prognavi Antiohove vojskovoe, oi stio od svega toga prljavog kumirstva. 3. Nedugo nakon toga, nekakav A l k i m (iako ne pripadae sveeni kom rodu) iz astohleplja postade vrhovnim sveenikom, to je bilo nezakonito. Poslije gotovo pedeset godina, za kojih ne imadijahu mi ra, iako su u nekim stvarima i uznapredovali, Aristobul prvi u njih, uzevi kraljevski povez, postade i kralj i vrhovni sveenik. Doim prije toga, poto se povratie iz babilonskog suanjstva i obnovie hram, i nisu imali kraljeve, nego voe i l i glavare; a iako se i kralj moe nazvati glavarem, jer je glavni u vladavini, ili pak voa zbog toga to je vojskovoa, iz toga ne slijedi da se svi glavari i l i voe mogu nazivati kraljem, kao to to bijae dotini Aristobul. Njega je naslijedio Aleksandar, sam isto tako i kralj i vrhovni svee nik, koji je prema predaji okrutno vladao svojim pukom. Nakon njega Zidovima je kao kraljica vladala njegova ena Aleksandra, a iza toga doba snalazile su ih jo tee nevolje. Jer sinovi te Aleksandre, Aristo bul i Hirkan, borei se meusobno oko kraljevstva, pozvali su rimske snage protiv izraelskoga naroda. Naime, Hirkan je od njih zatraio pomo protiv svojega brata. R i m tada ve bijae podjarmio Afriku, pa Grku, te vladajui nairoko i ostalim dijelovima svijeta kao da nije mogao vie podnositi sebe sama i nekako se lomio od vlastite golemoe. Bijae naime dolo do tekih unutranjih buna, do ratova sa saveznicima a ubrzo i meu samim graanima, i R i m se toliko umanjio i istroio te je moralo doi do promjene dravnog ustroja u kraljevsku vlast. I tako je Pompej, najglasovitiji voa rimskoga puka, uao s vojskom u Judeju i zauzeo grad; otvorio je vrata hrama, ne u pobonosti molitelja nego s pravom pobjeditelja, pa i u svetinju nad svetinjama (u koju nije smio zalaziti nitko osim vrhovnog sveenika) kroio je ne kao tovatelj, nego kao oskvrnitelj; i postavivi Hirkana za vrhovnog sveenika i nametnuvi podjarmljenome narodu Antipatera kao skrbnika ili glavnog upravitelja, prokuratora, kako su se tada nazivali, odveo je Aristobula sa sobom u okovima. Otada i idovi postadoe rimskim podlonicima. Poslije je Kasije ak i opljakao hram. A zatim nakon nekoliko godina, kako su i zasluili, dobie inorodnog kralja Heroda, za ije se vladavine rodio Krist. Jer sad se bijae ispunjavalo ono vrijeme koje je proroki duh naznaio kroz usta praoca Jakova, kad ree: Nee uzmanjkati vladara iz Jude, niti voe od bedara njegovih, dok ne doe onaj za kojega je pripravljeno, a sam je iekivanje naroda. I tako idovima nije manjkalo kneza od idovskog roda sve do Heroda, kojega dobie kao prvog inorod6

... ab Alcimo ad Christum na-

PL 607

cc 643

PL 608

Non autem multo post Alcimus quidam per ambitionem, genere sacerdotali esset alienus, quod nefas erat, pontifex factus est .Hine iam post / annos ferme quinquaginta, in quibus eis tamen pax non fuit, quamvis aliqua et prospere gesserint, primus apud eos Aristobolus assumpto diademate et rex et pontifex factus est. Antea quippe, ex quo de Babyloniae captivitate reversi sunt templumque instauratum est, non reges, sed duces vel principes habuerunt; quamvis et qui rex est possit dii princeps a principatu imperandi et dux eo, quod sit duetor exercitus; sed non continuo, quicumque principes vel duces sunt, etiam reges dii possunt, quod iste Ari stobolus fuit. Cui successit Alexander, etiam ipse rex et pontifex, qui erudeliter in suos regnasse traditur. Post hunc uxor eius Alexandra regina Iudaeorum fuit, ex cuius tempore / deinceps mala sunt eos secuta graviora. Filii quippe huius Alexandrae Aristobolus et Hyrcanus inter se de imperio dimicantes vires adversus Israeliticam gen tem provocavere Romanas. Hyrcanus namque ab eis contra fratrem poposcit auxilium. Tune iam Roma subiugaverat Africam, subiugaverat Graeciam lateque etiam aliis orbis partibus imperans tamquam se ipsa non valens ferre sua_e quodammodo magnitudine fregerat. Pervenerat quippe ad seditione^ domesticas graves atque inde ad bella socialia moxque civilia, tantumque se comminuerat et attriverat, ut ei mutandus rei publicae status, quo regeretur regibus, immineret. Pompeius ergo, populi Romani praeelarissimus princeps, Iudaeam cum exercitu ingressus civitatem capit, templum reserat, non devotione supplicis, sed iure victoris, et ad saneta sanctorum, quo nisi summum sacerdotem non licebat intrare, non ut venerator, sed ut profanator aecedit; confirmatoque Hyrcani pontificatu et sub iugatae genti imposito custode Antipatro, quos tune procuratores vocabant, vinetum secum Aristobolum ducit. Ex illo Iudaei etiam tributarii Romanorum esse coeperunt. Postea Cassius etiam templum expoliavit. Deinde post paucos annos etiam Herodem alienigenam re gem habere meruerunt, quo regnante natus est Christus. Iam enim venerat / plenitudo temporis significata prophetico piritu per os patriarchae Iacob, ubi ait: Non deficiet princeps ex luda, neque dux de femoribus eius, donec veniat cui repositum est, et ipse exspectatio gentium . Non ergo defuit Iudaeorum princeps ex Iudaeis usque ad istum Herodem, quem primum aeceperunt alienigenam regem. Tem45.
3.
u ma 187 6 6 188 189

e t add. M.

1 8 6

1 8 7

1 8 8

1 8 9

C f . 2 M a c h 1 0 , 1-9. C f . 1 M a c h 7 , 5 - 2 5 ; F L A V T U S lOSEPHUS, Ant. lud. BIUS, Chron.: P L 2 7 , 4 1 7 (a. 1 8 5 6 ab A b r a h a m ) . Cf. C a l 4, 4. G e n 4 9 , 10.

1, 9 , 7 ;

EUSE
6P o s t ( j i dloku).

4 9 1 Q

P r i

e v o d

p r e

678

DECIV. DEI

18, 4 5 , 3 - 4 6

O DRAVI BOJOJ

18,

45,3 -

46

679

pus ergo iam erat, ut veniret ille, cui repositum erat, quod Novo pro missum est Testamento, ut ipse esset exspectatio gentium. Fieri au tem non posset, ut exspectarent eum gentes venturum, sicut eum cernimus exspectari, ut veniat ad faciendum iudicium in claritate potentiae, nisi prius in eum crederent, cum venit ad patiendum iudi cium in humilitate patientiae.

nog kralja. Dakle ve bijae vrijeme da doe onaj kojemu je bilo pripravljeno ono to je obeano Novim zavjetom, da sam bude ieki vanje naroda. A ne bi bilo mogue da narodi iekuju njegov dolazak, kao to vidimo da oekuju da doe izvriti sud u sjaju svoje moi, da nisu prvo uzvjerovali u njega kad je doao pretrpjeti sud u poniznosti svoje strpljivosti. 46. Dakle, dok u Judeji vladae Herod, a u Rimljana - poto je izmijenjen ustroj drave - vladae Cezar August, koji je uspostavio mir diljem svijeta, - prema prethodnom prorotvu rodio se Krist u Betlehemu u Judeji, oit ovjek od ovjeka djevice, skrovit Bog od Boga Oca. Ovako je naime prorok pretkazao: Evo, zaet e djevica i roditi sina, i nadjenut e mu ime Emanuel, koje znai: 'Bog s na m a ' O n je, da bi u sebi pokazao Boga, uinio mnoga udesa, od kojih evaneosko Pismo sadrava nekoja, koliko se inilo dostatnim da se o njemu propovijeda. Prvo je od njih to je tako udesno roen, a posljednje to je sa svojim tijelom uskrsnulim od mrtvih uzaao na nebo. Doim idovi, koji ga ubie i ne htjedoe vjerovati u nj (da je trebalo da umre i uskrsne), pretrpjee nesretno pustoenje od Rimlja na, posve su iskorijenjeni iz svojega kraljevstva - gdje su nad njima ve gospodarili inorodci - i raspreni su po zemljama (i zaista nema mjesta gdje se ne nalaze) i tako svojim vlastitim Pismom svjedoe kako mi nismo krivotvorili prorotva o Kristu. Mnogi od njih, razmislivi o tim prorotvima i prije njegove muke, a osobito nakon nje gova uskrsnua, vjerovali su u njega, i o tima je pretkazano: Ako broj Izraelovih sinova bude kao pijeska u moru, samo Ostatak e se spasiti. N u , oni ostali bijahu zaslijepljeni, pa je o tima pretkazano: Nek im stol pred njima bude zamka te odmazda i sablazan. Nek im potamne oi da ne vide, nek im se lea zauvjek poviju! Zbog toga, kad ne vjeruju naem Pismu, u njima se ispunjava njihovo, koje itaju slijepih oiju. Ukoliko moda ne bi tkogod rekao kako krani krivotvorie ona prorotva o Kristu to se navode pod Sibilinim imenom ili kojih drugih ako ih ima koja ne pripadaju idovskom narodu. Nama pak dostaju ona koja se navode iz knjiga naih neprijatelja, jer prepoznajemo kako zbog toga svjedoanstva (koje nam nehotice pru aju time to imaju i uvaju te knjige) i sami su oni raspreni meu svima narodima, kamo god se iri Kristova Crkva. Jer i u psalmima, koje i oni itaju, dano je unaprijed prorotvo o tome ondje gdje pie: Bog moj, milosre e njegovo ii ispred mene; Bog moj mi pokaza u neprijateljima mojim, da ih nee ubiti, kako jednom ne bi zabora vili tvoj zakon; raspri ih svojom silom. Tako je Bog pokazao Crkvi milost svojega milosra prema neprijateljima Zidovima, jer kao to kae apostol: Njihov grijeh je spasenje narodima ; i zbog toga ih
1 2 3 4 5 6 7
1 2 3 4

Quod sit testimonium He br aeorum dispersorum. CC 644

PL 609

46. Regnante ergo Herode in Iudaea, apud Romanos autem iam mutato rei publicae statu imperante Caesare Augusto et per eum orbe pacato natus est Christus secundum praecedentem prophetiam in Bethleem Iudae , homo manifestus ex homine virgine, Deus occultus ex Deo Patre. Sic enim Prophe/ta praedixerat: Ecce virgo accipiet in utero et pariet filium, et vocabunt nomen eius Emmanuel, quod est interpretatum: Nobiscum Deus . Qui ut in se commendaret Deum, miracula multa fecit, ex quibus quaedam, quantum ad eum praedicandum satis esse visum est/^criptura evangelica continet. Quorum primum est, quod tam mirabiliter natus est; ultimum autem, quod cum suo resuscitato a mortuis corpore ascendit in caelum. Iudaei autem, qui eum occiderunt et in eum credere noluerunt, quia opor tebat eum mori et resurgere, vastati infelicius a Romanis funditusque a suo regno, ubi iam eis alienigenae dominabantur, eradicati dispersique per terras (quando quidem ubique non desunt) per Scripturas suas testimonio nobis sunt prophetias nos non finxisse de Chri sto; quas plurimi eorum considerantes et ante passionem et maxime post eius resurrectionem crediderunt in eum, de quibus praedictum est: Si fuerit numerus filiorum Israel sicut harena mari, reliquiae salvae fient . Ceteri vero excaecati sunt, de quibus praedictum est: Fiat mensa eorum coram ipsis in laqueum et in retributionem et in scandalum. Obscurentur oculi eorum, ne videant; et dorsum illorum semper incurva . Proinde cum Scripturis nostris non credunt, complentur in eis suae, quas caeci legunt. Nisi forte quis dixerit illas prophetias Christianos finxisse de Christo, quae Sibyllae nomine proferuntur vel aliorum, si quae sunt, quae non pertinent ad popu lum Iudaeorum. Nobis quidem illae sufficiunt, quae / de nostrorum inimicorum codicibus proferuntur, quos agnoscimus propter hoc testimonium, quod nobis inviti perhibent eosdem codices habendo atque servando, per omnes gentes etiam ipsos esse dispersos, quaqua versum Christi Ecclesia dilatatur. Nam prophetia in Psalmis, quos legunt etiam, de hac re praemissa est, ubi scriptum est: Deus meus, misericordia eius praeveniet me; Deus meus demonstravit mihi in inimicis meis, ne occideris eos, ne quando obliviscantur legem tuam; disperge eos in virtute tua . Demonstravit ergo Deus Ecclesiae in eius inimicis Iudaeis gratiam misericordiae suae, quoniam, sicut di cit Apostolus, delictum illorum salus gentibus , et ideo non eos oc cidit, i d est non in eis perdidit quod sunt Iudaei, quamvis a Romanis
190 m 192 193 194 195

O roenju naeg Spasitelja, pri kojem je Rije postala put, i o rasprenosti idova meu sve narode, kako i bijae proreeno.

1 9 0
191

1 9 2

Cf. Mi 5, 2. Isa7, 14; Mt 1,23. Isa 10, 22.

5 6 7

Mih 5,2. Iz 7,14. Iz 10,22. (Prijevod prema latinskom predloku). Ps 69 (68), 23. (Prijevod prema latinskom predloku). V i d i O Bojoj dravi, 18,23. Ps 59 (58), 10. (Doslovan prijevod prema latinskom predloku). Rim 11,11. T u gentes znai i 'narodi' i 'Neidovi' i 'pogani'.

D E CIV. D E I

18, 46 - 47

O DRAVI BOJOJ

18,

46 -

47

681

CC 645

fuerint devicti et oppressi, ne obliti legem Dei ad hoc, de quo agimus, testimonium nihil / valerent. Ideo parum fuit, ut diceret: Ne occideris eos, ne quando obliviscantur legem tuam, nisi adderet etiam: Disperge eos; quoniam si cum isto testimonio Scripturarum in sua tantummodo terra, non ubique essent, profeeto Ecclesia, quae ubique est, eos prophetiarum, quae de Christo praemissae sunt, testes in omni bus gentibus hafere^non posset.

nije ubio, to jest nije ih unitio kao idove, iako bijahu i pokoreni i potlaeni od Rimljana, da ne bi zaboravih zakon Boji i tako ne uzmogli pruiti valjano svjedoanstvo o onome ime se sada bavimo. Stoga mu nije dostajalo rei: Nee ih ubiti, kako jednom ne bi zabo ravih tvoj zakon a da ne doda i : Raspri ih! Jer, da bijahu s tim svjedoanstvom svojega Pisma ostah samo u svojoj zemlji, a ne posvu da, onda zaista Crkva, koja je svugdje, ne bi ih mogla meu svim narodima imati kao svjedoke za prorotva to unaprijed bijahu dana o Kristu. 47. Stoga, ako smo doznali ih ako bismo ikad doznah, da bilo koji inorodac (to jest, onaj to nije podrijetlom od Izraela, niti ga je taj narod primio u kanon Svetoga pisma) bijae prorekao togod o Kristu, mogli bismo to navesti kao dodatnu potkrepu; ne zbog toga to bi takav bio nudan, ak ako bi i manjkao, nego zbog toga to nije neumjesno vjerovati kako i meu ostalim narodima bijae ljudi kojima je otkriveno to otajstvo i koji su potaknuti da ga proglase: bilo da bijahu dionicima iste milosti Boje; bilo bez nje, ah poueni od zlih anela, o kojima znamo da priznae nazonoga Krista , kojega idovi ne prepoznae. A mishm kako se ni sami Zidovi ne usuuju ustvrditi da Bogu nije pripadao nitko osim Izraelaca, od doba kada zapoe Izraelova loza, poto bijae odbaen njegov stariji brat. Istina, ne bijae nikakva drugog naroda koji je posebno nazivan Bojim na rodom, nu ni oni ne mogu nijekati kako i meu drugim narodima bijae ljudi koji ne po zemaljskomu, nego po nebeskome zajednitvu pripadahu istinskim Izraelcima, graanima vinje domovine; jer ako to zanijeu, veoma lako ih je razuvjeriti primjerom Joba, svetoga i udesnog mua, on naime ne bijae ni domorodac ni pridolica (to jest: doljak primljen meu izraelski puk), nego podrijetlom iz Edoma, gdje se rodio i gdje je i umro; a on je toliko hvaljen boanskim izrijekom, te se u pravednosti i pobonosti s njime ne izjednauje ni jedan ovjek njegova doba . Pa iako se njegovo ivotno doba ne na lazi u Ljetopisima, ipak iz knjige o njemu - koju Izraelci zbog vlastite zasluge uzee u svoj ovlateni kanon - doznajemo kako bijae iz tre eg narataja nakon Izraela. Ne sumnjam kako je po boanskoj pro misli i taj jedan primjer, da bismo znah da je i meu ostalim narodima moglo biti onih to su ivjeli po Bogu i sviah mu se, pripadajui duhovnome Jeruzalemu. A l i se ne smije vjerovati da je to bilo dano ikomu ukoliko mu nije boanski objavljen 'jedan posrednik Boga i ljudi, ovjek Krist Isus', kojega je dolazak u puti bio unaprijed tako najavljen drevnim svecima, kao to je nama javljeno da je doao, tako da jedna te ista vjera preko njega povede Bogu sve koji su pre dodreeni za grad Boji, dom Boji, hram Boji. A h koja god se tuinska prorotva navela o Bojoj milosti po Isusu Kristu, moe se pomishti kako su ih krani krivotvorih. Stoga nita nije pouzdanije
1 2 3 4
1

Quae fuerit ci vitas D e i i n gentibus et in Iob.

PL610

CC 646

47. Quapropter quisquis alienigena, id est non ex Israel progenitus nec ab illo populo in canonem sacrarum Litterarum receptus, legitur aliquid prophetasse de Christo, si in nostram notitiam venit aut venerit, ad cumulum a nobis commemorari potest; non quo necessarius sit, etiamsi desit, sed quia non incongrue creditur fuisse et in aliis gentibus homines, quibus hoc mysterium revelatum est, et qui haec etiam praedicere impulsi sunt, sive participes eiusdem gratiae fuerint sive expertes, sed per malos angelos docti sint , quos etiam praesentem Christum, quem Iudaei non agnoscebant, scimus fuisse confessos . Nec ipsos Iudaeos existimo audere contendere neminem pertinuisse ad Deum praeter Israelitas, ex quo propago Israel esse coepit, reprobato eius fratre maiore. Populus enim re ve ra, qui proprie Dei populus diceretur, nullus alius fuit; homines au tem quosdam non terrena, sed caelesti societate ad veros Israelitas supernae cives patriae pertinentes etiam in aliis gentibus fuisse negare non possunt; quia si negant, facillime convincuntur de saneto et mirabili viro Iob, qui nec indigena nec proselytus, i d est advena po puli Israel fuit, sed ex gente Idumaea genus ducens, ibi ortus, ibidem mortuus est; qui divino sic laudatur eloquio, ut, quod ad iustitiam pietatemque attinet, nullus ei homo suorum temporum coaequet u r . Quae tempora eius / quamvis non inveniamus in Chronicis, colligimus tamen ex libro eius, quem pro sui merito Israelitae in auctoritatem canonicam receperunt, tertia generatione posteriorem fuisse quam Israel. Divinitus autem provisum fuisse non dubito, ut ex hoc uno sciremus etiam per alias gentes esse potuisse, qui secun dum Deum vixerunt eique placuerunt, pertinentes ad spiritalem Ie rusalem. Quod nemini concessum fuisse credendum est, nisi cui di vinitus revelatus est unus mediator Dei et hominum, homo Christus Iesus , qui venturus in carne sic antiquis sanetis praenuntiabatur, quemadmodum nobis venisse nuntiatus est, ut una eademque per ipsum fides omnes in Dei / civitatem, Dei domum, Dei templum praedestinatos perducat ad Deum. Sed quaecumque aliorum prophetiae
ef eg 196 197 198

Da li prije kranskoga doba postojanu neki izvan izraelskoga roda koji su pripadali zajednici nebe skoga grada?

e t

hocM. s sunt M.

196 iQ7^r
1 9 7 1 9 8

7.

A
C

in | c

Mt 8,29; Mk 1,24; Lk 4,34.

2

i ' ~ \\I'J/?'

Izvorno: nec indigena nec proselvtus

J o b l t E z 1 4 14

Cf. Iob 1, 2; Ez 14, 20. Cf. 1 Tim 2, 5.

3 < 1 Tim 2,5.

_ 0.
2

682

D E CIV. D E I

18, 47 - 48

O DRAVI BOJOJ

18, 47 - 48

683

de Dei per Iesum Christum gratia proferuntur, possunt putari a Christianis esse confictae. Ideo nihil est firmius ad convincendos quoslibet alienos, si de hac re contenderint, nostrosque faciendos, si recte sapuerint, quam ut divina praedicta de Christo ea proferantur, quae in Iudaeorum codicibus scripta sunt; quibus avulsis de sedibus propriis et propter hoc testimonium toto orbe dispersis Christi usquequaque crevit Ecclesia.

da se uvjere bilo koji tuinci, ako se o tome spore, te da se pridobiju za nas, ako ispravno umuju, nego iznijeti boanska prorotva o Kristu koja su zapisana u idovskim knjigama; jer njihovim izgonom iz vlasti' tih stanita te rasprenou po cijelome svijetu (a radi ovoga svjedoe nja) Kristova Crkva se i proirila po svim krajevima.

Maior est gloria domus huius quam prioris.

PL611

CC 647

48. Haec domus Dei maioris est gloriae, quam fuerat illa prima lignis et lapidibus ceterisque pretiosis rebus metallisque constructa. Non itaque Aggaei prophetia in templi illius instauratione completa est. E x quo enim est instauratum, numquam ostenditur habuisse tantam gloriam, quantam habuit tempore Salomonis; immo potius ostenditur primum cessatione prophetiae fuisse domus illius glo riam diminutam, deinde ipsius gentis cladibus tantis usque ad ultimum excidium, quod factum est a Romanis, sicut ea, quae supra sunt commemorata testantur . Haec autem domus ad Novum pertinens Testamentum tanto utique maioris est gloriae, quanto meliores sunt lapides v i v i , quibus credentibus renovatisque construitur. Sed ideo per instaurationem templi illius significata est, quia ipsa renovatio illius aedificii significat eloquio prophetico alterum Testamen tum, quod appellatur Novum. Quod ergo Deus dixit per memoratum prophetam: Et dabo pacem in loco isto , per significantem locum ille, qui eo significatur, intellegendus est; ut, quia illo loco instaurato significata est Ecclesia, quae fuerat aedificanda per Christum, nihil aliud accipiatur, quod dictum est: Dabo pacem in loco isto, nisi: Dabo pacem in loco, quem signifi/cat locus iste. Quoniam omnia significantia videntur quodammodo earum rerum, quas significant, sustinere personas; sicut dictum est ab Apostolo: Petra erat Christus , quoniam petra illa, de qua hoc dictum est, significabat utique Christum. Maior est itaque gloria domus huius Novi Testamenti quam domus prioris Veteris Testamenti, et tune apparebit maior, cum dedicabitur. Tune enim veniet desideratus cunctis gentibus , sicut legitur in Hebraeo. N a m p r i m u s eius adventus nondum erat desideratus om nibus gentibus. Non enim quem deberent desiderare sciebant, i n quem non crediderant. Tune etiam secundum Septuaginta interpre tes (quia et ipse prophe/ticus sensus est) venient quae eleeta sunt Do mini de cunctis gentibus. Tune enim vere non venient nisi eleeta, de quibus dicit Apostolus: Sicut elegit nos in ipso ante mundi constitutionem . Ipse quippe Architectus, qui dixit: Multi vocati, pauci ve ro* eleeti , non de his, qui vocati sic venerunt, ut de convivio proi199 200 201 202 203 eh 204 1 205
e h

48. Vea je slava ovoga doma Bojeg nego to bjee onoga prvo ga, sagraena od drveta, dragoga kamenja, te ostalih skupocjenih stvari i kovina. Tako se Hagajevo prorotvo nije ispunilo u obnovi toga hrama. Ne moe se naime pokazati da je ikada nakon obnove bio tolike slave kolike u doba Salomona; dapae, pokazuje se kako je prvo prestankom prorotva umanjena slava toga doma, a zatim golemim stradanjima samoga naroda sve do konanog razorenja, koje poinie Rimljani kao to potkrepljuje ono to smo prije spomenuli. Doim ovaj dom to pripada Novome zavjetu toliko je vee slave koliko je bolje 'ivo kamenje', jer je sagraen od onih koji vjeruju i koji su obnovljeni. A l i on je zbog toga oznaen obnovom onoga hra ma, jer sama obnova one graevine u prorokom izrijeku oznauje Drugi zavjet, koji se naziva Novi. Dakle, ono to Bog ree preko spomenutoga proroka: I na ovom u mjestu dati mir , pod oznae nim mjestom treba shvatiti onoga koji se njime oznauje. I stoga, budui da se obnovom na tome mjestu oznauje Crkva, koju e Krist izgraditi, onda nita drugo ne moe znaiti kad se kae: I na ovom u mjestu dati mir nego: 'Dat u mir na mjestu koje ovo mjesto oznauje.'
1 2 3

Hagajevo proro tvo, u kojem ree kako e budua slava doma Bojeg biti vea nego to bijae prvot no, nije se ispunilo u obnovi hrama, nego u Kristovoj Crkvi.

Budui da svi oznaitelji ini se nekako predouju same one stvari koje oznauju; kao to apostol ree: Stijena bijae Krist , jer je stijena o kojoj to ree zaista oznaila Krista. I tako je vea slava ovoga doma, Novoga zavjeta, negoli prijanjeg doma, Staroga zavje ta, i bit e jo vea kad se posveti. Tad e naime 'doi onaj kojega ele svi narodi', kako stoji u hebrejskom. Jer prije njegov dolazak jo ne bijahu eljeli svi narodi. Naime, jo nisu poznavali onoga ko jega su trebali eljeti; jo ne uzvjerovae u njega. A tada, prema Sedamdesetorici prevoditelja (jer je i njihovo znaenje proroko): Doi e one stvari koje je Gospodin izabrao od svih naroda. Tada i nee doi drugi nego oni izabrani, o kojima apostol kae: On nas u njemu sebi izabra prije postanka svijeta. Sam graditelj koji ree: Mnogo je zvanih, a malo izabranih , pokazat e nam dom, ne sagraen od
4 5 6 7

e i

prius M. autem M.

1 9 9

2 0 0

V . supra 18, 40. C f . Pt 2, 5.

Hag 2,7. V i d i O Bojoj dravi, 18,45. Hag 2,9. 1 Kor 10,4. Hag 2,7. /1,4. Mt 22,14.

684

DE

crv. D E I

18, 48 -

50

O DRAVI BOJOJ

18,

48 -

50

685
8

cerentur, sed de electis demonstraturus est aedificatam domum, quae nullam ruinam deinceps formidabit. Nunc autem, quando et hi replent ecclesias, quos tamquam in area ventilatio separabit, non apparet tanta gloria domus huius, quanta tune apparebit, quando, quisquis ibi erit, semper erit. 49. In hoc ergo saeculo maligno, in his diebus malis, ubi per humilitatem praesentem futuram comparat Ecclesia celsitudinem et timorum stimulis, dolorum tormentis, laborum molestiis, temptationum periculis eruditur, sola spe gaudens, quando sanum gaudet, multi reprobi miscentur bonis et utrique tamquam i n sagenam evangelicam colliguntur et i n hoc mundo tamquam i n mari utrique inclusi retibus indiscrete natant, donec perveniatur ad litus, ubi mali segregentur a bonis et in bonis tamquam i n templo suo sit Deus om nia in omnibus . Proinde voem nunc agnoscimus eius impleri, qui loquebatur i n Psalmo atque dicebat: Annuntiavi et locutus sum, multiplicati sunt super numerum . Hoc fit nunc, ex quo primum per os praecursoris sui Ioannis, deinde per os proprium annuntiavit et locu tus est dicens: Agite paenitentiam, appropinquavit enim regnum caelorum . Elegit discipulos, quos et Apostolos nominavit , humiliter natos, inhonoratos, illetteratos, ut, quidquid magnum essent et facerent, ipse i n eis esset et faceret. Habuit inter eos unum, quo malo utens bene et suae passionis impleret dispositum et Ecclesiae suae tolerandorum malorum praeberet exemplum. Seminato, quantum per eius oportebat praesentiam corporalem, saneto Evangelio passus est, mortuus est, resurrexit, passione ostendens quid sustinere pro veritate, resurrectione quid / sperare i n aeternitate debeamus, excepta altitudine sacramenti, qua sanguis eius i n remissionem fusus est peceatorum. Conversatus est i n terra quadraginta dies cum discipulis suis atque ipsis videntibus ascendit in c a e l u m et post dies de cem misit promissum Spiritum Sanctum ; cuius venientis in eos qui / crediderant tune signum erat maximum et maxime necessarium, ut unusquisque eorum linguis omnium gentium loqueretur; ita significans unitatem catholicae Ecclesiae per omnes gentes futuram ac sic linguis omnibus locuturam.
2 0 6 207 208 209 210 211 212

onih koji iako pozvani dooe takvi te bijahu izbaeni s gozbe , nego od onih koji su izabrani, dom koji se nakon toga vie nee plaiti nikakve propasti. N u za sada, dok crkve ispunjavaju i oni koji e se izdvojiti kao vijanjem na gumnu, slava ovoga doma ne pokazuje se jo onolikom kolika e biti kada tko god tu bude taj e biti i zauvijek.

49. Stoga u ovome opakome svijetu, u ovim zlim danima, Crkva se preko sadanjeg ponienja sprema za buduu uzvienost, a odgaja se ubodima straha, mukama bola, nevoljama napora, pogibeljima ku nja, radujui se jedino nadi, kad se zdravo raduje; i mnogi se odbaenici mijeaju s dobrima i oboji se okupljaju kao u evaneoskoj mre i , te u ovome svijetu kao u moru i jedni i drugi izmijeani plivaju okrueni mreama, dok se ne stigne do obale, gdje se zli odvajaju od dobrih, i u dobrima kao u hramu svojem bude Bog sve u svima. Stoga sada prepoznajemo kako su ispunjene rijei onoga koji je u psalmu govorio i rekao: Najavio sam i govorio; odve ih je a da bi se mogli nabrojiti. To se sada i dogaa, otkada je Isus prvo progo vorio na usta svojega pretee Ivana, a zatim vlastitim ustima, govore i: Obratite se - jer se pribliilo kraljevstvo nebesko!
1 2 3 4

O mjeovitoj umnobi Crkve, pri emu se na ovome svijetu uz izabranike nalaze i mnogi odbaenici.

Izabrao je uenike, koje je prozvao i apostolima, ljude skromna po drijetla, neaene i neuene, tako te to god veliko budu i uine, da On to u njima i bude i uini. Meu njima imae jednoga, kojega je zloga upotrijebio na dobro, da bi ispunio odredbu svoje muke i pruio svojoj Crkvi primjer podnoenja zala. Posijavi sveto evanelje (ko liko to trebae po njegovoj tjelesnoj nazonosti), trpio je, umro, us krsnuo, pokazujui mukom to treba podnijeti radi istine, a uskrsnu em emu se treba nadati u vjenosti, a da ne govorimo o dubini otajstva, kojom je krv svoju prolio za oprotenje grijeha. Proveo je na zemlji etrdeset dana u drutvu sa svojim uenicima i pred njiho vim je oima uzaao na nebo i nakon deset dana, kako je i obeao, poslao je obeanoga Duha Svetoga; a onima koji vjerovahu najvei i najnuniji znak njegova dolaska bijae da svaki od njih govori jezi cima svih naroda; oznaujui time jedinstvo Crkve katolike, koja e postojati u svim narodima i govoriti tako svima jezicima.

50. Deinde secundum illam prophetiam: Ex Sion lex prodiet et verbum Domini ex Ierusalem , et secundum ipsius Domini Christi praedicta, ubi post resurrectionem stupentibus eum discipulis suis aperuit sensum, ut intellegerent Scripturas, et dixit eis, quoniam sic
213
2 0 6

50. Zatim, prema ovome prorotvu: Jer e iz Siona zakon doi, iz Jeruzalema rije Gospodnja ; te prema pretkazanju samoga Go spodina Krista, kad je nakon uskrsnua zapanjenim svojim uenicima: Prosvijetlio razum da razumiju Pisma, te im ree: 'Tako stoji pisano
1

O propovijeda nju evanelja, to postade slavnije i monije po mukama svojih propovjed nika.

2 0 7 2 0 8 2 0 9
210

2 1 1 2 1 2 2 1 3

Cf. Mt 13, 47-50. 1 Cor 15, 28. Ps 39, 6. Mt 3, 2; 4, 17. C f . L c 6 , 13. Cf. Aet 1,9. Cf. Aet 2, 1-4. Isa 2, 3.

Mt 22,11-14. Mt 13,47-50. 1 Kor 15,28. Ps 40 (39), 5. (Prijevod prema latinskom predloku). Mt 3,2. Iz 2,3.

686

D E civ. DEI

18, 5 0 - 5 1 , 1

O DRAVI BOJOJ

18, 50 -

51,1

687

scriptum est, et sic oportebat Christum pati et resurgere a mortuis tertio die et praedicari in nomine eius paenitentiam et remissionem peccatorum per omnes gentes, inincipientibus ab Ierusalem , et ubi rursus eis de adventu eius novissimo requirentibus respondit atque ait: Non est vestrum scire tempora quae Pater posuit in sua potesta te; sed accipietis virtutem Spiritus Sancti supervenientem in vos, et eritis mihi testes in Ierusalem et in totam ludaeam et Samariam et usque in fines terrae , primum se ab Ierusalem diffudit Ecclesia, et cum in Iudaea atque Samaria plurimi credidissent, et in alias gentes itum est, eis annuntiantibus Evangelium, quos ipse, sicut luminaria, et aptaverat verbo et accenderat piritu Sancto. Dixerat enim eis: Nolite timere eos, qui corpus occidunt, animam autem non possunt occidere . Qui ut frigidi timore non essent, igne caritatis ardebant. Denique non solum per ipsos, qui eum et ante passionem et post resurrectionem viderant et audierant, verum etiam post obitum eo rum per posteros eorum inter horrendas persecutiones et varios cruciatus ac funera martyrum praedicatum est toto orbe Evangelium, contestante Deo signis et ostentis et variis virtutibus et Spiritus Sancti muneribus ; ut populi gentium credentes in eum, qui pro eorum redemptione crucifixus est, Christiano amore venerarentur sanguinem martyrum, quem diabolico furore fuderunt, ipsique re ges, quorum legibus vastabatur Ecclesia, ei nomini salubriter subderentur, quod de terra crudeliter auferre conati sunt, et falsos deos inciperent persequi, quorum causa cultores Dei veri fuerant antea persecuti.
214 el em 215 216 217

da Krist mora trpjeti i trei dan uskrsnuti od mrtvih, da se u njegovo ime mora propovijedati obraenje i oprotenje grijeha po svim narodi ma, poevi od Jeruzalema' ; pa opet kad ga upitae o njegou po sljednjem dolasku, i on im ree: Ne spada na vas da znate vrijeme i priliku koje je Otac odredio svojom vlasti. A l i , primit ete snagu Duha Svetoga koji e sii na vas, pa ete mi biti svjedoci u Jeruzale mu, u svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.
2

Crkva se prvo proirila od Jeruzalema, a kad uzvjerovae mnogi u Judeji i Samariji, stiglo se i drugim narodima, dok evanelje navjei vahu oni koje je O n pripremio poput svjetiljaka svojom rijei i zapalio Duhom Svetim. Rekao im je naime: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a due ne mogu ubiti! I kako ne bi bili mrzili od straha, gorjeli su ognjem ljubavi. Napokon, evanelje propovijedahu po cije lomu svijetu ne samo oni koji su ga viali i sluali i prije muke i nakon uskrsnua nego i , nakon njihove smrti, njihovi sljedbenici po sred strahovitih progona, razliitih stradanja i smrti muenika, pri emu je Bog svjedoio znacima, pojavama i razliitim inovima moi te darima Duha Svetoga; kako bi puci naroda (koji vjeruju u njega to je raspet radi njihova otkupljenja) kranskom ljubavlju tovali krv muenika, koju u avolskome bijesu prolijevahu, te da bi se sami kraljevi, prema ijim zakonima bijae pustoena Crkva, spasonosno podvrgnuli imenu onoga kojega okrutno nastojahu odstraniti sa zem lje, i da bi poeli progoniti lane bogove, zbog kojih bijahu ranije proganjani tovatelji pravoga Boga.
4

Inimicos habet Ecclesia haereticos... PL613 CC 649

51. 1. Videns autem diabolus templa daemonum deseri et in no men liberantis Mediatoris currere genus humanum, haereticos movit, qui sub vocabulo chri/stiano doctrinae resisterent christianae, quasi possent indifferenter sine ulla correptione / haberi in civitate Dei, sicut civitas confusionis indifferenter habuit philosophos inter se diversa et adversa sentientes. Qui ergo in Ecclesia Christi morbidum aliquid pravumque sapiunt, si correpti, ut sanum rectumque sapiant, resistunt contumaciter suaque pestifera et mortifera dogmata emendare nolunt, sed defensare persistunt, haeretici fiunt et foras exeuntes habentur in exercentibus inimicis. Etiam sic quippe veris illis catholicis membris Christi malo suo prosunt, dum Deus utitur et malis bene et diligentibus eum omnia cooperatur in bo num . Inimici enim omnes Ecclesiae, quolibet errore caecentur vel
tn 218
e l

51. 1. Davo pak (videi naputene hramove zloduha i kako se rod ljudski utjee imenu Posrednika, koji oslobaa) potakne krivo vjerce, koji se pod imenom kranskim usprotivie kranskomu nau ku, kao da bi se takvi mogli ravnoduno zadravati bez ukora u gradu Bojem, poput grada zbrke , to je ravnoduno zadravao filozofe koji imadijahu i meusobno razliite i oprene nazore. Tako i oni koji u Kristovoj Crkvi misle togod nezdravo i opako te, i ukoreni kako bi mislili i zdravo i pravo, tvrdoglavo se opiru pa ne ele ispra viti svoje kugonosne i smrtonosne nauke, nego ih ustrajavaju braniti, - ti postaju krivovjerci (haeretici) i napustivi Crkvu postaju neprijate ljima to slue stezi. Jer ak i tako onim istinskim katolikim lano vima Kristovim ti koriste svojom zloom, budui da se Bog i zlima na dobro slui i sve pridonosi dobru onih koji ga ljube. Naime, svi neprijatelji Crkve, kojom god zabludom zaslijepljeni ili zloom izopa1 2

Kako je kato lika vjera osnaena ak i samim razmirica ma krivovjeraca.

e n

vel momenta add. M. in tota Iudaea et Samaria M. cooperantur M.

L c 24, 46-47. A c t 1, 7-8. M t 10, 28. 217 cf M e 16 20 218 TD ~ , o 00' K o m 8, 2 8 .

2 1 5 2 1 6

2 1 4

2
3 4

,45-47. Dj 1,7.8. Mt 10,28.

L k 24 R

Misli se na Babilon; vidi O Bojoj dravi, 16,4. g^g^

i m

688

DECIV. DEI

18,

51,1-51,2

O DRAVI BOJOJ

18,

51,1 -

51,2

689

malitia depraventur, si accipiunt potestatem corporaliter affligendi, exercent eius patientiam; si tantummodo male sentiendo adversantur, exercent eius sapientiam; ut autem etiam inimici diligantur, exercent eius benevolentiam aut etiam beneficentiam, sive suadibili doctrina cum eis agatur sive terribili disciplina. Ac per hoc diabolus princeps impiae civitatis adversus peregrinantem in hoc mundo civi tatem Dei vasa propria commovendo nihil ei nocere permittitur, cui procul dubio et rebus prosperis consolatio, ut non frangatur adversis, et rebus adversis exercitatio, ut non corrumpatur prosperis, per divinam providentiam procuratur, atque ita temperatur utrumque ab alterutro, ut in Psalmo illam voem non aliunde agnoscamus exortam: Secundum multitudinem dolorum meorum in corde meo consolationes tuae iucundaverunt animam meam . Hine est et illud Apo stoli: Spe gaudentes, in tribulatione patientes .
219 220

eni, steknu h ovlast da naude tjelesno, vjebaju njezinu strpljivost; ako joj se opiru tek zlim mnijenjem, vjebaju njezinu mudrost; to vie, kako bi se ak i neprijatelji ljubili, takvi vjebaju i njezinu do brohotnost ih dobrotvornost: bilo da se s njima postupa uz uvjerljiv nauk bilo u strogoj stezi. Tako se avlu, knezu bezbonoga grada (koji upuuje svoje ratne sprave protiv grada Bojega to hodoasti ovim svijetom) ne doputa da ovomu ita nakodi; naime, bez ikakve dvojbe, tome gradu Boja promisao prua utjehu blagostanja, da ga ne skrha nevolja, ah i stegu nevolje, da ga ne izopai blagostanje; te tako jedno ublauje drugim da prepoznajemo kako odatle potjee rije u psalmu: Kad se skupe mnoge tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe duu vesele. A tomu je nalik i ona apostolska: Nadom se veselite, u nevolji budite strplji vi.
3 4

... et malos chnstianos.

s t o

CC650

PL 614

2.Nam et id, quod ait idem doctor: Quicumque volunt in Chripj ( persecutionem patiuntur , nullis putandum est deesse posse temporibus. Quia et cum ab eis, qui foris sunt, non saevientibus videtur esse tranquillitas et re vera est plurimumque consolationis affert, maxime infirmis: non tamen desunt, immo multi sunt intus, qui corda pie viventium suis perditis moribus eruciant; quoniam per eos blasphematur christianum et catholicum nomen ; quod quanto est carius eis, qui volunt pie vivere in Christo, tanto magis dolent, quod per malos intus positos fit, ut minus, quam piorum mentes desiderant, diligatur. Ipsi quoque haeretici, cum cogitantur habere nomen et sacramenta christiana et Scripturas et professionem, magnum dolorem faciunt in cordibus piorum; / quia et multi volentes esse Christiani propter eorum dissensiones haesitare coguntur et multi maledici etiam in his inveniunt materiam blasphemandi Christianum no/men, quia et ipsi quoquo modo Christiani appellantur. His atque huiusmodi pravi moribus et erroribus homi num persecutionem patiuntur, qui volunt in Christo pie vivere, etiam nullo infestante neque vexante corpus illorum. Patiuntur quippe hane persecutionem non in corporibus, sed in cordibus. Unde illa vox est: Secundum multitudinem dolorum meorum in corde meo. Non enim ait: In corpore meo. Sed rursus quoniam cogitantur immutabilia divina promissa, et quod ait Apostolus: Novit Dominus qui sunt eius ) quos enim praescivit et praedestinavit conformes imaginis fi lii sui ; ex eis perire nullus potest; ideo sequitur in illo Psalmo: Consolationes tuae iucundaverunt animam meam . Dolor autem ip se, qui fit in cordibus piorum, quos persequuntur mores Christianorum malorum sive falsorum, prodest dolentibus, quoniam de carita te descendit, qua eos perire nolunt nec impedire aliorum salutem.
51.
e eo 221 v ver6f 222 223 224 225

2. I ne smije se misliti kako moe biti vremena u kojem ne bi vrijedila i ova izreka istog uitelja: Svi koji hoe pobono ivjeti u Kristu Isusu bit e progonjeni. Jer, ak i kad oni koji su vani ne bijesne, pa se ini da jest, i zaista je mir (to donosi utjehu mnogima, a Najvie slabima), ipak ne da ih nema, nego su mnogi unutra, koji svojim pogubnim obiajima mue srca onih to pobono ive; jer po takvima se sramoti kransko i katoliko ime; i to je ono drae onima koji ele pobono ivjeti u Kristu, to ovi vie ale to se ono - zbog opakih smjetenih unutar Crkve - manje ljubi nego to ele umovi poboni ka. Sami opet krivovjerci (budui da se misli kako posjeduju i kran sko ime i otajstva i Sveto pismo i vjeru) nanose veliki bol srcima pobonika, jer mnogi to ele postati kranima prisiljeni su oklijevati zbog njihovih nesuglasica, dok opet mnogi klevetnici nalaze meu tima gradiva da sramote kransko ime, jer se i dotini krivovjerci, pa i kako god, ipak nazivaju kranima. Zbog takvih i slinih opakih obiaja i ljudskih zabluda trpe progone oni to ele pobono ivjeti u Kristu, ak iako nitko ne zlostavlja i ne mui njihovo tijelo. Jer oni te progone ne trpe u tijelima, nego u srcima. Otuda i onaj izrijek: Kad se skupe mnoge tjeskobe u srcu mojem. Ne kae, naime: ' U tijelu mojem.'
5 6

A h opet, budui da se boanska obeanja smatraju nepromjenjivima, i apostol kae: Gospodin poznaje svoje; i jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu suoblieni slici njegova Sina, nitko od njih ne moe propasti. Zbog toga psalam nastavlja: Tvoje mi utjehe duu vesele. Doim sam bol koji nastaje u srcima pobonika koje progone obiaji opakih ih lanih krana koristi tima to ale, jer po tjee od ljubavi prema kojoj ne ele da dotinici propadnu niti da
7

3 4

patientur M .
2 1 9
2 2 0

5 6 7

Ps 93, 19.
Rom 12, 12.

8 9

Ps 94 (93), 19. Rim 12,12. 2 Tim 3,12. Ps 94 (93), 19. 2 Tim 2,19. Rim 8,29. Ps 94 (93), 19.

690

D E civ. DEI

18, 5 1 , 2 - 5 2 , 2

O DRAVI BOJOJ

18,

51,2

52,2

691

Denique magnae consolationes fiunt etiam de correctionibus eorum, quae piorum animas tanta iucunditate perfundunt, quantis doloribus de sua perditione cruciaverant . Sic in hoc saeculo, in his die bus malis non solum a tempore corporalis praesentiae Christi et Apostolorum eius, sed ab ipso Abel, quem primum iustum impius frater occidit, et deinceps usque in huius saeculi finem inter persecutiones mundi et consolationes Dei peregrinando procurrit Ecclesia.
ep

sprijee spas ostalima. Napokon, goleme utjehe pruaju njihova po pravljanja, koje due pobonika prelijevaju onolikom radou kolikim su se mukama muili prije zbog njihova propadanja. Takav je put kojim Crkva napreduje na hodoau ovim svijetom, u ovim zlim danima, ne samo od vremena tjelesne nazonosti Kristove i njegovih apostola nego od samoga Abela, kojega je prvog praved nika ubio bezboni brat, i dalje sve do konca ovoga vijeka, izmeu progona svijeta i utjeha Bojih. 52. 1. Stoga ne mislim, kako treba na preac govoriti ili vjerovati (kao to se nekima inilo i l i se jo ini) da Crkva vie nee trpjeti progone, osim onih deset koje je ve pretrpjela, i to sve do doba Antikrista, kad e od njega doivjeti i jedanaesti progon. Raunaju kako prvi progon bijae za Nerona, drugi za Domicijanove vladavine, trei za Trajana, etvrti za Antonina, peti za Severa, esti za Maksimina, sedmi za Decija, osmi za Valerijana, deveti za Aurelijana, a deseti za Dioklecijana i Maksimijana. Naime, one nevolje Egipana (kojih bijae deset prije negoli je zapoeo izlazak Bojeg naroda) mi sle kako treba protumaiti da znae kao da posljednji Antikristov progon odgovara jedanaestoj nevolji, u kojoj su Egipani, dok su ne prijateljski progonili Hebreje, izginuli u Crvenome moru, a narod Bo ji je preao suhom zemljom. N u ne mislim kako ti dogaaji iz Egipta naznaie proroki ove progone, iako su oni koji tako misle izvan redno i domiljato usporedili jedne pojedinosti s drugima, samo ne u prorokome duhu, nego nagaanjem ljudskoga uma, kojim se katkad stie do istine, a katkad se promai.
1

Decem a romanis principibus sunt persecu tiones...

CC 651 PL615

52. 1. Proinde ne illud quidem temere puto esse dicendum sive credendum, quod nonnullis visum est vel videtur, non amplius Ecclesiam passuram persecutiones usque ad tempus Antichristi, quam quot iam passa est, id est decem, ut undecima eademque novissima sit ab Antichristo. Primam quippe computant a Nerone quae facta est, secundam a Domitiano, a Traiano tertiam, quartam ab Antonino, a Severo quintam, sextam a Maximino, a Decio septimam, octavam a Valeriano, ab Aureliano nonam, decimam a Diocletiano et Maximiano. Plagas enim Aegyptiorum, quoniam decem fuerunt, antequam exire inde inciperet populus Dei, putant ad hunc intellectum esse referendas, ut novissima Antichristi persecutio similis videatur undecimae plagae, qua Aegyptii, dum hostiliter sequerentur He braeos, in M a r i Rubro populo Dei per / siccum transeunte / perierunt . Sed ego illa re gesta in Aegypto istas persecutiones prophetice significatas esse non arbitror; quamvis ab eis, qui hoc putant, exquisite et ingeniose illa singula his singulis comparata videantur, non prophetico piritu, sed coniectura mentis humanae, quae aliquando ad verum pervenit, aliquando fallitur.
226

Treba li vjerova ti, kao to neki misle, da poto se ispunilo deset prolih progona, vie ih nee biti osim onoga jedanaestoga, koji e biti n doba Antikrista.

... et aliae multae semper et ubique.

52. 2. Quid enim, qui hoc sentiunt, dicturi sunt de persecutione, qua ipse Dominus crucifixus est? in quo eam numero posituri? Si autem hac excepta existimant computandum, tamquam illae numerandae sint, quae ad corpus pertinent, non qua ipsum caput est appetitum et occisum: quid agent de illa, quae, posteaquam Christus ascendit in caelum, Ierosolymis facta est, ubi beatus Stephanus lapidatus est , ubi Iacobus frater Ioannis gladio trucidatus, ubi aposto lus Petrus ut occideretur inclusus et per angelum liberatus, ubi fugati atque dispersi de Ierosolymis fratres , ubi Saulus, qui postea Paulus apostolus factus est, vastabat Ecclesiam, ubi ipse quoque iam fidem, quam persequebatur, evangelizans, qualia faciebat, est passus, sive per Iudaeam sive per alias gentes, quacumque Christum ferventissimus praedicabat? Cur ergo eis a Nerone videtur ordien227 228
E

2. Naime, to e oni koji tako misle rei o progonu u kojem je raspet sam Gospodin? U koji e ga broj smjestiti? A k o pak mniju kako taj primjer ne treba uraunavati (prema naelu da treba ubrojiti samo one progone to se tiu tijela, a ne i ovaj pri kojem je glava napadnuta i ubijena), to e s onim progonom do kojega doe u Jeruzalemu poto Krist bijae uzaao na nebo, kad je blaeni Stjepan kamenovan, kad je Jakov, brat Ivanov, maem isjeen, kad je apostol Petar zato en da bi bio ubijen, a aneo ga je izbavio, kad su braa morala pobjei iz Jeruzalema i raspriti se, kad je Savao (koji poslije postade apostol Pavao) pustoio Crkvu, a poslije je i sam - propovijedajui vjeru koju proganjae - pretrpio isto to je inio, i u Judeji i meu ostalim narodima, gdje god je najvatrenije propovijedao Krista? ZaMisao o deset progona susree se prvo u Orozija (7,11). Krani su proganjani kao lanovi nedoputene sljedbe (a ne religio Uita), i to su odbijali tovati Cara; takvi su progoni bili obino mjestimini i prolazni. Neronov napadaj na njih (64) uglavnom je ogranien na R i m , gdje su proganjani zbog poara; Otkrivenje govori o progonima iz doba Domicijana (81-96), jer su odbijali tovati Cara kao boga. Trajan, Antonin i dvojica Severa nisu bili progonitelji krana, ali je Maksimin Traanin 235. izmijenio politiku snoljivosti Aleksandra Severa. Prve ope progone naredio je Decije (251); Valerijan je uglavnom progonio sveenike i vjerske uglednike; Aurelijan nije dirao u crkvu; Diokleci jan bijae tolerantan do 303, kad je naredio ruenje crkava i spaljivanje Svetog pisma; nakon toga uslijedie krvoprolia, uglavnom zbog Galerija i Maksimijana, to se nastavilo i nakon Dioklecijanova odstupa s prijestolja (305), osobito u Siriji pod Maksiminom D a jom. Krani su pretpostavljali kako su samo opaki carevi bili i progonitelji.
1

P cruciaverunt M.

2 2 6

2 2 7

2 2 8

C f . E x 14; cf. P A O L U S OROSIUS, Hist. 7, 27. C f . A c t 7, 58 - 8, 2. C f . A c t 12, lss.

692

D E CIV. D E I

18, 52,2 - 53,1

O DRAVI BOJOJ

18, 52,2 - 53,1

693

PL616

cc 652

dum, cum ad Neronis tempora inter atrocissimas persecutiones, de quibus nimis longum est cuncta dicere, Ecclesia crescendo pervenerit? Quod si a regibus factas persecutiones in numero existimant es se debere: rex fuit Herodes, qui etiam post ascensum Domini gravissimam fecit. Deinde quid respondent etiam de Iuliano, quem non numerant i n decem? A n ipse non est Ecclesiam persecutus, qui Christianos liberales litteras docere ac discere vetuit? Sub quo Valentinianus maior, qui post eum tertius imperator fuit, fidei christianae confessor exstitit militiaque privatus est; ut omittam quae apud Antiochiam facere coeperat, nisi unius fidelissimi et constantissimi iuvenis, qui multis, ut torquerentur, apprehensis per totum diem pri mus est tortus, inter ungulas cruciatusque psallentis libertatem atque hilaritatem miratus horruisset et in ceteris deformius erubescere timuisset. Postremo nostra memoria Valens, supradicti / Valentiniani frater, Arianus, nonne magna persecutione per Orientis partes catholicam vastavit Ecclesiam? Quale est autem, non considerare Ecclesiam per totum mundum fructificantem atque crescentem pos se i n aliquibus gentibus persecutionem pati a regibus, et quando in aliis non patitur? Nisi forte non est persecutio computanda, quando rex Gothorum i n ipsa Gothia persecutus est Christianos crudelitate mirabili, cum i b i non essent nisi catholici, quorum / plurimi martyrio coronati sunt, sicut a quibusdam fratribus, qui tune illic pueri fuerant et se ista vidisse incunetanter recordabantur, audivimus? Quid modo in Perside? Nonne ita in Christianos ferbuit persecutio (si tamen iam quievit), ut fugientes inde nonnulli usque ad Romana oppida pervenerint? Haec atque huiusmodi mihi cogitanti non videtur esse definiendus numerus persecutionum, quibus exerceri oportet Ecclesiam. Sed rursus affirmare aliquas futuras a regibus praeter illam novissimam, de qua nullus ambigit Christianus, non minoris est temeritatis. Itaque hoc in medio relinquimus neutram partem quaestionis huius astruentes sive destruentes, sed tantummodo ab affirmandi quodlibet horum audaci praesumptione revocantes.

to i m se ini kako treba poeti od Nerona, kad je Crkva u svojem rastu dola do Neronova doba meu najokrutnijim progonima, koje bi bilo odve dugo nabrajati u cijelosti? A k o pak misle kako treba ubrajati samo progone koje poinie kraljevi; kralj bijae Herod koji je i priredio najtei progon nakon Gospodinova uzaaa. A zatim, to l i e odgovoriti o Julijanu, kojega ne ubrajaju meu desetoricu? Zar Crkvu nije progonio i on, koji kranima branjae nauavati i uiti slobodna umijea? Z a njegove vladavine, Valentinijan stariji, koji bijae trei car nakon njega, kao ispovjednik kranske vjere, bio je lien vojnog zapovjednitva; a da propustim ono to bijae poeo initi kod Antiohije, pa bi i uinio, da nije bilo onog najvjernijeg i najpostojanijeg mladia (kad mnogi bijahu utamnieni, kako bi ih muili), koji je prvi muen cijeli dan, ali ipak, i izranjen i izmuen, nastavio pjevati svete pjesme, te je cara zapanjilo i zaudilo njegovo nepomueno raspoloenje, i prepao se da ne doivi jo veu sramotu nastavi l i tako i s ostalima. I napokon, nije li jo za naega pamenja, brat gorespomenutog Valentinijana Arijan velikim progonom opusto io katoliku Crkvu na Istoku? Kakav l i je previaj ne smatrati da Crkva (koja raa plodom i iri se po cijelome svijetu) moe meu jednim narodima trpiti progone od kraljeva, i kad u drugima ne trpi? Ukoliko moda ne treba smatrati progonom kad je kralj Gota u samoj Gotiji zaudnom okrutnou progonio krane (iako ondje i ne bijae drugih osim katolika), od kojih su mnogi ovjenani muenitvom, kao to smo sluali od nekolicine brae koji tu tada bijahu djeaci i nepo mueno su se sjeali kako su te stvari vidjeli? I to je s onim nedavnim dogaajima u Perziji ? Zar progon krana ne bijae tako estok (ako se uope jo smirio) da su neki od izbjeglica stigli ak u rimske grado ve? K a d razmislim o tima i slinim dogaajima, ne ini mi se kako treba ograniiti broj progona kojima se Crkva mora iskuavati. A l i opet, nita manje nije brzopleto tvrditi kako e biti i drugih progona od kraljeva, osim onoga posljednjeg, o kojem ne dvoji ni jedan kra nin. I tako ovo ostavljamo neodreenim, niti podupirui niti odbacu jui ni jednu stranu pitanja, upozorivi samo protiv presmione izjave u bilo kojem smjeru.
2 3 4 5

ignota est ultima persecutio.

53. 1. Illam sane novissimam persecutionem, quae ab Antichristo futura est, praesentia sua extinguet ipse Iesus. Sic enim scriptum est, quod eum interficiet piritu oris sui et evacuabit illuminatione praesentiae suae . H i c quaeri solet: Quando istud erit? Importune omnino. S i enim hoc nobis nosse prodesset, a quo melius quam ab ipso Deo magistro interrogantibus discipulis diceretur? Non enim siluerunt inde apud eum, sed a praesente quaesierunt dicentes: Do mine, si hoc tempore repraesentabis regnum Israel? At ille: Non est, inquit, vestrum scire tempora, quae Pater posuit in sua potestate .
229 eq 230

53. 1. Onaj pak posljednji progon, koji e poduzeti Antikrist, ukinut e sam Isus svojom prisutnou. Pisano je, naime, da e njega ubiti dahom usta svojih i unitit e ga sjajem svoje prisutnosti. T u se obiava pitati: a kad e to biti? N u pitanje je u cijelosti neumjesno. Jer kad bi nam koristilo znati to, tko bi bolje rekao od samoga Boga uitelja, kad su ga uenici pitali? Jer oni mu toga ne preutjee, nego su pitali njega nazonoga, govorei: 'Gospodine, hoe l i sada obno viti kraljevstvo u Izraelu?' - 'Ne spada na vas - odgovori i m - da
Herod Agripa (41). Teodor, prema Sokratu (Hist. Eccl. 1,36). Kralj Atamanzije, godina 370. (Orozije, 6,32). Godina 420., za vladavine Izdigerda. 2 Sol 2,8. (Prijevod prema lat. predloku).

O vremenu posljednjega progona, koje nije otkriveno ni jednomu ovje ku.

e q

repraesentabis] praesentaberis, et quando M. 2 Thess 2, 8. Aet 1,6-7.

2 2 9

2 3 0

694

D E CIV. D E I

18, 53,1 - 53,2

O DRAVI BOJOJ

18,

53,1 -

53,2

695

PL617

Non utique illi de hora vel die vel anno, sed de tempore interrogaverant, quando istud accepere responsum. Frustra igitur annos, qui remanent huic saeculo, computare ac definire conamur, cum hoc scire non / esse nostrum ex ore Veritatis audiamus; quos tamen alii quadringentos, alii quingentos, alii etiam mille ab ascensione Domini usque ad eius ultimum adventum compleri posse dixerunt. Quemadmodum autem quisque eorum astruat opinionem suam, longum est demonstrare et non necessarium. Coniecturis quippe utuntur humanis, non ab eis aliquid certum de Scripturae canonicae auctoritate profertur. Omnium vero de hac re calculan tium digitos resolvit et quiescere iubet ille, qui dicit: Non est vestrum scire tempora, quae Pater posuit in sua potestate.

znate vrijeme koje je Otac odredio svojom vlasti.' Dakle, oni i nisu pitali o satu, danu ili godini, nego o vremenu, kad su dobili taj odgo vor. Stoga uzalud pokuavamo izraunati i odrediti godine to preostaju ovome svijetu, kad iz usta Istine, ujemo kako ne spada na nas da to znamo; pa ipak su neki govorili kako moe proi etiri stotine, drugi pet stotina, a trei i tisuu godina od uzaaa Gospodinova do njegova posljednjeg dolaska. Predugo je i nepotrebno pokazivati kako svaki od njih potkrepljuje svoje mnijenje. U stvari, oni se slue ljud skim nagaanjima i ne navode nita odreeno na temelju uenja ka nonskog Pisma. Zapravo tima koji o toj stvari raunaju naredio je nek odmrse i smire svoje prste onaj koji kae: Ne spada na vas da znate vrijeme koje je Otac odredio svojom vlasti.
3

Dicunt Petrum maleficia fecis se pro nominis Christi cultu.

PL618

53. 2. Sed haec quia evangelica sententia est, mirum non est non ea repressos fuisse deorum multorum falsorumque cultores, / quominus fingerent daemonum responsis, quos tamquam deos colunt, definitum esse quanto tempore mansura esset religio christiana. Cum enim viderent nec tot tantisque persecutionibus eam potuisse consumi, sed his potius mira incrementa sumpsisse, excogitaverunt nescio quos versus graecos tamquam consulenti cuidam divino oraculo effusos, ubi Christum quidem ab huius tamquam sacrilegii crimine faciunt innocentem, Petrum autem maleficia fecisse subiungunt, ut coleretur Christi nomen per trecentos sexaginta quinque an nos, deinde completo memorato numero annorum sine mora sumeret finem. O hominum corda doctorum! O ingenia litterata digna credere ista de Christo, quae credere non vultis in Christum, quod eius discipulus Petrus ab eo magicas artes non didicerit, sed, ipso innocente, tamen eius maleficus fuerit nomenque illius quam suum coli maluerit magicis artibus suis, magnis laboribus et periculis suis, postremo etiam effusione sanguinis sui! S i Petrus maleficus fecit, ut Christum sic diligeret mundus, quid fecit innocens Christus, ut eum sic diligeret Petrus? Respondeant igitur ipsi sibi et si possunt intellegant illa superna gratia factum esse, ut propter aeternam vitam Christum diligeret mundus, qua gratia factum est, ut et propter ae ternam vitam ab illo accipiendam et usque ad temporariam mortem pro illo patiendam Christum diligeret Petrus. Deinde isti dii qui sunt, qui possunt ista praedicere nec possunt avertere, ita succumbentes uni malefico et uni sceleri magico, quo puer, ut dicunt, anniculus occisus et dilaniatus et ritu nefario sepultus est, ut sectam sibi adversariam tam prolixo tempore convalescere, tot tantarum / que persecutionum horrendas crudelitates n o n resistendo, sed patiendo
er es

2. N u budui da je to evaneoska izjava, ne treba se uditi to ona nije obuzdala tovatelje mnogih lanih bogova da i dalje izmiljaju nekakve odgovore zloduha (koje inae tuju kao bogove) a prema kojima je odreeno koliko e jo vremena trajati kranska vjera. Poto su uvidjeli kako ni nakon tolikih i takvih progona ona se nije mogla unititi, nego je zbog njih jo udesno porasla, izmislie neka kve grke stihove, koji su izbili kao boansko prorotvo u odgovor na neije pitanje; tu oni, istina, ne optereuju Kristovu nedunost takvim svetogrem, nego tvrde kako se Petar posluio vradbinama, da bi se Kristovo ime tovalo tri stotine ezdeset i pet godina, a zatim - kad se ispuni spomenuti broj - da bi odjednom prestalo. O kakvih l i srca uenih ljudi! O obrazovanih l i umnika, to su spo sobni vjerovati takvo to o Kristu, dok neete da vjerujete u samoga Krista! Vjeruju, dakle, kako njegov uenik Petar nije u njega nauio vraka umijea, ali ipak, iako je sam uitelj neduan, uenik mu bi jae vraar, koji je dodue vie volio da se tuje uiteljevo negoli nje govo vlastito ime vrakim umijeima, i to uz goleme napore i pogibe lji po sebe sama, te napokon i uz prolijevanje vlastite krvi! A k o je vraar Petar uinio da svijet toliko ljubi Krista, to li je neduni Krist uinio da ga toliko ljubi Petar? Stoga, neka odgovore sebi samima i , ako mogu, neka shvate kako se po onoj vinjoj milosti dogodilo da svijet uzljubi Krista zbog vjenog ivota, i kako je po toj milosti i zbog vjenoga ivota (to e ga od njega primiti) i Petar uzljubio K r i sta, sve dotle da za njega pretrpi i vremenitu smrt. I zatim, kakvi su ti bogovi koji takve stvari mogu proreci ali ih ne mogu odvratiti, podlijeui tako jednomu vraaru i jednom vrakom zloinu (pri emu je, kako kau, jednogodinji djeai zaklan, isjeen i pokopan ukletim obredom), tako te dopuste sebi oprenoj sljedbi da se oporavi na toliko dugo vremena, i da nadivi uasne okrutnosti takvih i tolikih progona ne opiranjem, nego strpljenjem, pa se ak razvije i do toga

malefidis M. et antepon. M.

Dj 1,6,7. Brojanje na prste u starini bijae veoma zamren i muan posao.

696

D E CIV. D E I

18, 53,2 - 54,1

O DRAVI BOJOJ

18, 53,2 - 54,1

697

superare et ad suorum simulacrorum templorum, sacrorum oraculorum eversionem pervenire permitterent? Quis postremo est deus, non noster utique, sed ipsorum, qui vel illectus tanto scelere vel impulsus est ista praestare? Non enim alicui daemoni, sed deo dicunt illi versus haec Petrum arte magica definisse. Talem deum habent, qui Christum non habent.

da im obara vlastite kipove, hramove, obrede i prorotva? Napokon, koji bog - zacijelo: na ne, nego njihov - bijae takvim zloinom i l i naveden i l i nagnan da prui takav ishod? Naime, u onim stihovima kau kako je Petar onaj broj odredio ne preko nekakva zloduha, nego preko boga. A takvoga boga i imaju oni koji Krista nemaju.

christi nominis cultus maleficmm excluait. cc 654

54.

jp

S e

1. Haec atque huiusmodi multa colligerem, si nondum annus transisset, quem divinatio ficta promisit et decepta vanitas cre-

*. ,

. .

o 1

_ .

didit. Cum vero, ex quo nommis Christi cultus per eius in carne praesentiam et per Apostolos institutus est, ante / aliquot annos anni tre centi sexaginta quinque completi sunt , quid aliud quaerimus, unde ista falsitas refellatur? Ut enim i n Christi nativitate huius rei non ponamus initium, quia infans et puer discipulos non habebat, tamen quando habere coepit, procul dubio tune innotuit per eius corporalem praesentiam doctrina et religio christiana, i d est, posteaquam in fluvio Iordane ministerio Ioannis est baptizatus. Propter hoc enim de illo prophetia illa praecesserat: Dominabitur a mari usque ad mare et a flumine usque ad terminos orbis terrae . Sed quoniam, priusquam passus esset et resurrexisset a mortuis, non dum fides omni bus fuerat definita (in resurrectione quippe Christi definita est, nam sic apostolus Paulus Atheniensibus loquitur dicens: Iam nunc annuntiat hominibus omnes ubique agere paenitentiam, eo quod statuit diem iudicare orbem in aequitate in viro quo definivit fidem omni bus resuscitans illum a mortuis ): melius in hac quaestione solvenda inde initium sumimus; praesertim quia tune datus est etiam Spi ritus Sanctus, sicut eum dari post resurrectionem Christi oportebat in ea civitate, ex qua debuit incipere lex secunda, hoc est Testamen tum Novum. Prima enim fuit ex monte Sina per Moysen, quod Testa mentum vocatur Vetus. De hac autem, quae per Christum danda erat, praedictum est: Ex Sion lex prodiet et verbum Domini ex Ieru salem . Unde et ipse per omnes gentes dixit praedicari oportere in nomine suo paenitentiam, sed tamen incipientibus ab Ierusalem . Ibi ergo exorsus est huius nominis cultus, ut in Iesum Christum, qui crucifixus fuerat et resurrexerat, crederetur. Ibi haec fides tam insignibus initiis incanduit, ut aliquot hominum milia in Christi nomen mirabili alacritate conversa venditis suis rebus, ut egenis distribuerentur , proposito saneto et ardentissima caritate ad paupertatem voluntariam pervenirent atque inter f rementes et sanguinem sitientes Iudaeos se usque ad mortem pro veritate certare non armata
et 231 en 232 233 2 3 4 235 236
e t

54. 1. Mogao bih prikupiti mnoge takve i sline dokaze, da ve nije prola ta godina koju je obealo izmiljeno proroanstvo i u koju je povjerovala obmanuta ludost. N u budui da se ve prije nekoliko godina navrilo trista ezdeset i pet godina otkad je ustanovljeno tovanje Kristova imena i po njegovoj prisutnosti u puti i po njegovim apostolima, zar trebamo traiti kakav drugi dokaz kako bismo odbacili tu la? Poetak toga ne trebamo stavljati u doba Kristova roenja, jer kao dijete i djeak O n ne imadijae uenika, pa ipak otkad ih je poeo imati, nedvojbeno otad su se nauk i vjera kranska razglasili po njegovoj tjelesnoj nazonosti, to jest, poto ga Ivan vrei slubu bijae krstio u rijeci Jordanu. Zbog toga i ono glasovito prorotvo o njemu, koje je izreeno mnogo prije: I vladat e od mora do mora, i od Rijeke do granica svijeta. A l i budui da, prije nego to je pre trpio muku i uskrsnuo od mrtvih, vjera jo ne bijae odreena svima (naime: zaista je odreena u Kristovu uskrsnuu, jer govorei Atenja nima apostol Pavao kae: A sada Bog poruuje ljudima da se svi i svagdje obrate, jer je odredio dan kada e suditi svijetu po pravdi, po ovjeku u kojem odredi vjeru svima, uskrisivi ga od mrtvih) , bolje je da odatle odreujemo poetak rjeavajui ovo pitanje; osobito jer je tada dan i D u h Sveti, kao to ga je i trebalo dati nakon Kristova uskrsnua u onome gradu iz kojega je imao potei drugi zakon, to jest Novi zavjet. Prvi zakon je naime dan Mojsiju na Gori Sinaju, i naziva se Starim zavjetom. Doim o ovome, koji e biti dan po K r i stu, bijae unaprijed reeno: Jer e iz Siona Zakon doi, iz Jeruza lema rije Gospodnja. Stoga i sam ree da se u njegovo ime svim narodima mora propovijedati obraenje, poevi od Jeruzalema. D a kle, tu je poelo tovanje njegova imena, kako bi se vjerovalo u Isusa Krista, koji je bio raspet i uskrsnuo. Tu se ta vjera bijae razbuktala u tako znatnim poecima da je nekoliko tisua ljudi obraeno u K r i stovo ime u zadivljujuoj brzini; i rasprodavi svoju imovinu kako bi se razdijelila siromanima, odluili su se za svojevoljno siromatvo svetom odlukom i najvatrenijom ljubavlju, i pripremili se - meu razbjenjelim i krvoednim idovima - da se sve do smrti bore za istinu.
1 2 3 4

o najglupljoj j^ mSsiie
0

kako kranska vJ^^S stotine ezdeset i

t m j a t l

p e t g o d m a

e u

sint M. in add. M. Ps 72 (71), 3 Dj 17.30.31. ft .

2 4 4 7 1

2 3 1

Ps 71, 8. *2 A e t 17, 30-31.

698

DE

civ.

DEI

18,

54,1 -

54,2

O DRAVI BOJOJ

18,

54,1

699

potentia, sed potentiore patientia praepararent. Hoc si nullis magicis artibus factum est, cur credere dubitant eadem virtute divina per totum mundum id fieri potuisse, qua hoc factum est? S i autem ut Ierosolvmis sic ad cultum nominis Christi accenderetur tanta homi num multitudo, quae illum in cruce vel fixerat prensum vel riserat fixum, iam maleficium illud fece/rat Petrus, ex ipso anno quaerendum est, quando trecenti sexaginta quinque completi sint. Mortuus est ergo Christus duobus Geminis consulibus octavum kalendas april i s . Resurrexit tertio die, sicut Apostoli suis etiam sensibus probaverunt . Deinde post quadraginta dies ascendit in caelum ; post decem dies, id est quinquagesimo post suam resurrectionem die, misit Spiritum Sanctum . Tune tria milia hominum Apostolis eum praedicantibus crediderunt . Tune itaque nominis illius cultus exorsus est, sicut nos credimus et veritas habet, efficacia Spiritus Sancti; sicut autem finxit vanitas impia vel putavit, magicis artibus Petri. Paulo post etiam signo mirabili facto, quando ad verbum ip sius Petri quidam mendicus ab utero matris ita claudus, ut ab aliis portaretur et ad portam templi, ubi stipem peteret, poneretur, in nomine lesu Christi salvus exiluit , quinque hominum milia cre diderunt ; ac deinde aliis atque aliis accessibus credentium crevit Ecclesia. Ac per hoc colligitur etiam dies, ex quo annus ipse sumpsit initium, scilicet quando missus est Spiritus Sanctus, id est per idus maias. Numeratis proinde consulibus trecenti sexaginta quinque an ni reperiuntur impleti per easdem idus consulatu Honorii et Eutyehiani. Porro sequenti anno, consule Mallio Theodoro, quando iam secundum illud oraculum daemonum aut f igmentum hominum nulla esse debuit religio christiana, quid per alias terrarum partes forsitan factum sit, non fuit necesse perquirere; interim, quod scimus, in ci vitate notis sima et eminentissima Carthagine Africae Gaudentius et Iovius comites imperatoris Honorii quarto decimo kalendas aprilis falsorum deorum templa everterunt et simulacra fregerunt. E x quo usque ad hoc tempus per triginta ferme annos quis non videat quantum creverit cultus nominis Christi, praesertim postea quam multi eorum Christiani facti sunt, qui tamquam vera illa divinatione revocabantur a fide eamque completo eodem numero annorum inanem
ev ez 237 238 239 240 fa 241 24Z

ne oruanom moi, nego monijom strpljivou. A k o to nije postig nuto nikakvim vrakim umijeima, zato oklijevaju povjerovati da se moglo uiniti istom boanskom moi i u cijelome svijetu? A k o je pak Petar ve bio izveo svoje vradbine, tako te se u Jeruza lemu golemo mnotvo ljudi zapalilo tovanjem prema Isusu Kristu (onih koji ga uhiena ili raspee na kri ili mu se raspetomu rugahu), od te godine treba zapoeti istraivanje kad su ispunjene onih tri sto tine ezdeset i pet godina. Naime, Krist je umro za konzulovanja dvo jice Gemini, dvadeset i petoga oujka. Uskrsnuo je treega dana, kako se osvjedoie apostoli samim svojim sjetilima. Zatim je nakon etrdeset dana uzaao na nebo; poslije deset dana, to jest pedesetoga dana iza dana svojeg uskrsnua, poslao je Duha Svetoga. Tada je tri tisue ljudi uzvjerovalo, dok su apostoli propovijedali o njemu. I tako je tada zapoelo tovanje njegova imena - kako mi vjerujemo i kako je po istini i djelovanjem Duha Svetoga; doim kako je to izmislila ili smislila bezbona ispraznost - do toga je dolo po Petrovu vrakom umijeu. Neto malo nakon toga pet tisua ljudi je vjerovalo poto je uinjeno udo, kad je neki prosjak to jo od utrobe materine bijae tako hrom te su ga drugi nosili do hramskih vrata, na Petrovu rije u ime Isusa Krista, ozdravio i skoio ; i poslije toga je Crkva rasla sve veim pristupima vjernika.
5 6

Tako je izraunan ak i dan od kojega je poela ta godina, naime kad je poslan D u h Sveti, to jest u majske Ide (ili 15. svibnja). Brojei od tada konzule, tri stotine ezdeset i pet godina se navravaju u istim Idama za konzulata Honorija i Eutihijana. Zatim, slijedee godine, za konzula Malija Teodora, kad prema onome prorotvu zloduha i l i izmiljotini ljudi nije vie trebalo biti nikakve kranske vjere, znamo kako u Kartagi, najpoznatijem i najistaknutijem gradu Afrike (a ne bijae ni potrebno posebno istraivati to se moglo dogoditi u ostalim podrujima), Gaudencije i Jovije, slubenici cara Honorija, etrnae stog dana prije aprilskih kalendi (ili 19. oujka) razruie hramove lanih bogova i porazbijae njihove kipove. I tko ne bi vidio koliko je poraslo tovanje imena Kristova za gotovo trideset godina od tada do ovoga vremena , osobito poto kranima postadoe mnogi koji bijahu odgovarani od vjere tim toboe istinskim proroanstvom, koje - kad je taj broj godina navren - uvidjee koliko je isprazno i smije7 8

octavo kalendas aprilis M. tertia M. exsilivit M.

U tome nadnevku Augustin se slae s Tertulijanom i Laktancijem. To odgovara godini 29. nae ere. Dj 3,1-8; 4,4. To jest 15. svibnja godine 398. Zapravo toan raun dao bi broj 394. Prema tome navodu X V I I I knjiga djela O Bojoj dravi bila bi napisana negdje oko 429. A l i Augustin je umro 430. Pretpostavlja se da je cijelo djelo dovreno 426. Raunamo li 30 godina od navrenja te 365-e u 394., Augustin je pisao 424, to se ini vjerojatnijim.
6 7 8

2 3 7 2 3 8 2 3 9 2 4 0 2 4 1 2 4 2

Cf. Cf. Cf. Cf. Cf. Cf.

Lc 24, 39-43. Mc 16, 19; Act 1,9. Act 2, 2 ss. Act 2,41. Act 3, 6 ss. Act 4, 6.

700

D E CIV. D E I

18, 54,1

O DRAVI BOJOJ

18,

54,1 -

54,2

701

cc 656

s t o

ridendamque vide runt? Nos ergo, qui sumus vocamurque Christiani, non in Petrum credimus, sed in quem credidit Petrus; Petri de Chriaedificati sermonibus, non carminibus venenati; nec decepti maleficiis, sed beneficiis eius adiuti. Ille Petri magister Christus in doctrina, quae ad vitam ducit aeternam, ipse est et magister noster.
54. 2. Sed aliquando iam concludamus hunc librum, hoc usque disserentes et quantum satis visum est demonstrantes, quisnam sit d civitatum, caelestis atque terrenae, ab initio usque in finem permixtarum mortalis excursus; quarum illa, quae terrena est, fecit sibi quos voluit vel undecumque vel etiam ex hominibus falsos deos, quibus sacrificando serviret; illa autem, quae caelestis peregrinatur in terra, falsos deos non facit, sed a vero Deo ipsa fit, cuius verum sacrificium ipsa sit. Ambae tamen temporalibus vel bonis pariter utuntur vel malis pariter affliguntur, diversa fide, diversa spe, diverso amore, donec ultimo iudicio separentur, et percipiat unaquaeque suum finem, cuius nullus est fini; de quibus ambarum finibus deinceps disserendum est.
u a r u m

no? Stoga mi, koji jesmo i nazivamo se kranima, ne vjerujemo u Petra, nego u onoga u kojega je i Petar vjerovao; poueni smo Petro vim propovijedima o Kristu, a nismo otro vani njegovim vradbinama; i nismo obmanuti njegovim zlodjelima, nego pomognuti njegovim do broinstvima. Krist, Petrov uitelj u nauku to vodi vjenomu ivotu, i na je uitelj. 2. A l i napokon trebamo i zavriti ovu knjigu, u kojoj smo dosad ras pravljali i , koliko se inilo potrebnim, pokazivali kakav je smrtni tijek ta dva grada, nebeskoga i zemaljskoga, to su od iskona do konca izmijeani; onaj od njih koji je zemaljski nainio je sebi odakle je god i od koga je god ushtio - pa i od samih ljudi - lane bogove, da bi im rtvujui sluio; onaj pak grad koji je nebeski i hodoasti zemljom, ne nainja lanih bogova, nego sam biva po pravome Bogu, da bi mu sam bio istinskom rtvom. Oba grada jednako i l i uivaju vremenita dobra ili jednako trpe zla, ali s razliitom vjerom, razliitom nadom i razliitom ljubavlju dok se ne rastave posljednjim sudom, i svaki od njih primi svoj kraj, kojemu nema kraja ; o tom kraju jednoga i dru goga treba raspravljati u slijedeim poglavljima.
9

Permixtarum civitatum est morta IS excur-

Latinska rije fini ovdje je upotrijebljena dvoznano i kao konac (kraj) ali i kao svrha; naime percipiat... suum finem, cuius nullus est fini.

OPE K A Z A L O Rije izdavaa UVOD U KNJIGE XI-XIV I. P R E T H O D N E 1. Datum 2. Okolnosti 3. Protivnici II. T E M E L J N A P I T A N J A Prvo poglavlje: B O G 1. Apsolutna jednostavnost Boja 2. Bog je ipsum esse 3. Znanje Boje je nepromjenljivo i vjeno Drugo poglavlje: S T V A R A N J E 1. Bog-Trojstvo stvoritelj svemira 2. Svemir stvoren u vremenu, dapae s vremenom 3. Apsurdnost vjenih krunih kretanja Tree poglavlje: A N E L I etvrto poglavlje: O V J E K 1. ovjek veliki bezdan 2. ovjek veliki problem Peto poglavlje: Z L O 1. 2. 3. 4. Narav Podrijetlo Zlo i Providnost Z l o i sklad svemira TOKE V VII VII VII VIII VIII XV XV XV XVII XVIII XX XXI XXII XXIV XXV XXVIII XXVIII XXXII XXXIV XXXIV XXXV XXXVI XXXVIII XXXIX XXXIX XLI XLIV XLV

esto poglavlje: S M R T 1. 2. 3. 4. Mnogostruko poimanje smrti Smrt je kazna Smrt promatrana u kolopletima vremena Smrt u povijesti spasenja

704 Sedmo poglavlje: S T R A S T I

OPE KAZALO

OPE KAZALO

705 493 495 499 577 579 585 703

XLIX XLIX L LI LV LV LV LVI LVII LVIII LVIII

1. Zato knjiga o strastima 2. Nauk o strastima i antika filozofija 3. Z a ispravno poimanje strasti UVOD U KNJIGE XV-XVIII 1. 2. 3. 4. 5. 6. Poredba izmeu treeg i etvrtog dijela Drava Boja, pretpovijest Crkve, profetizam Uloga genealogija i etnologije Iznimna linost Simbolizam i alegorija Poredba izmeu svete i svjetovne povijesti

KNJIGA SEDAMNAESTA Saetak Tekst KNJIGA OSAMNAESTA Saetak Tekst OPE K A Z A L O

O DRAVI BOJOJ

KNJIGA JEDANAESTA Saetak Tekst KNJIGA DVANAESTA Saetak Tekst KNJIGA TRINAESTA Saetak Tekst K N J I G A ETRNAESTA Saetak Tekst KNJIGA PETNAESTA Saetak Tekst K N J I G A ESNAESTA Saetak Tekst .

3 5
9

83 85 89 159 161 165 225 227 231 307 309 313 393 395 399