3.Renesansa Renesansa znači preporod ( tal. rinascimento, franc. renaissance ).

Označava razdoblje preporoda i procvata znanosti i umjetnosti kao odraza promjena u načinu razmišljanja i pristupa životu u odnosu na stegu srednjovjekovne dogmatike i autoriteta crkve. Renesansa je u prvom redu naziv za talijansku umjetnost XV. I XVI. st., zatim i za umjetnost ostale Europe, koja je u tom vremenu imala renesansne karakteristike. Renesansu dijelimo na ranu ( tzv. quattrocento – skraćenica za 1400 ) i visoku ( cinquecento – skraćenica za 1500 ). Renesansa se najprije pojavila u Italiji u pokrajini Toscana, u gradu Firenzi1. Tako su Firenza i Venecija dva velika središta renesanse. U Firenzi je postojala velika tekstilna manufaktura koja je upošljavala oko 30000 radnika od 90000 ukupnog stanovništva. Firentinsko sukno se prodavalo po čitavoj Europi pa čak i u Aziji. S druge strane, Venecija pak ima 190000 stanovnika (početkom 15. st) , a glavni izvor bogatstva bila je pomorska trgovina (godišnja zarada iznosila je oko 10 milijuna dukata). Ti su trgovačko bogati gradovi bili ujedno i središta kulturne renesansne obnove. U drugoj polovici 15. stoljeća zbog jačanja papinskog dvora Rim postaje novo renesansno središte. Rim konkurira Veneciji i Firenzi, a početkom 16. stoljeća razvija se u „prijestolnicu“ visoke renesanse. Velike količine novca, koje dolaze na papinski dvor koriste se ujedno za izgradnju novog renesansnog grada, popločenje ulica,vatikansku knjižnicu i za izgradnju najveće crkve na svijetu – crkve Svetog Petra. Osim ta tri glavna i najveća središta javlja se još mnogo manjih središta u Italiji i ostaloj Europi. 3.1. Klasična obnova Razdoblje renesanse obilježava preporod klasične ( grčko-rimske) kulture. Bez obzira što je srednjovjekovna kultura nastala na pozitivnim vrijednostima antičke kulturne baštine, s pravom možemo reći da je renesansa, s ponovnim oživljavanjem te kulture, u kršćansku zapadnoeuropsku kulturu unijela novi pokretački i stvaralački duh. Razvijena samosvijest i samopouzdanje omogućili su renesansnim umjetnicima da slobodno biraju uzore, koje nalaze u antici i prirodi, donose zaključke i da ih analitički obrađuju. Stvoreno je racionalno i znanstveno shvaćanje svijeta i ojačala je individualnost talijanskog i europskog građanina. Renesansa je oslobodila bujicu stvaralačke energije. Renesansi umjetnici bili su istovremeno slikari, kipari, arhitekti, izumitelji i znanstvenici. Upućeni na prirodu, proučavali su optiku i ustanovili zakonitosti linearne i zračne perspektive. Značajan predmet proučavanja umjetnika bilo je i ljudsko tijelo, njegova anatomska struktura, zakoni pokreta i proporcije od kojih zavisi njegova ljepota, tako je i crtački stil postao realističniji i prirodniji. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnog umjetnika, pojedinca nadahnutog od Boga, koji je bio uspješan u različitim vrstama umjetnosti – univerzalni čovjek (tal. hommo universalis). 3.2. Kršćanska obnova Renesansni je čovjek bio kršćanin i htio je uspostaviti ravnotežu između tijela i duše. Antički čovjek, za vrijeme klasike nije bio kršćanin, ali je bio vjernik. I kada je renesansni kršćanin naglašavao da u središtu svih zbivanja mora biti čovjek, on nije nevjernik. To je prije njega naglasio Bog kada je stvorio čovjeka. To je prije njega naglasio Isus Krist kada se utjelovio u čovjekovu narav. Mnogi povjesničari umjetnosti danas promatraju renesansu kao zapadno – europski, društveno – politički i kulturni pokret 15. i 16. stoljeća.Renesansa je najprije
1

Firenza je za vrijeme renesanse dobila naziv “nouva Atena“ jer je među svojim građanima stekla onaj ugled kakav je Atena imala u vrijeme stare Grčke

1

kršćanski pokret koji se preko kršćanskog svjetonazora odrazio u svim ljudskim duhovnim vrednotama. Samo spomenimo i Marthin Luthera i njegovu reformu rimokatoličke crkve poznatu pod imenom protestantizam (1517. godine; Wittenberg, 95 teza). Njemačka aristokracija uvelike prihvaća protestantizam i stvara autonomne, apsolutističke kneževine i vojvodstva. Svećenici mijenjaju način života, imaju svoje župe, ne grade se skupocjene crkve, ukidaju se ceremonije i prestaje se trošiti na skupocjena umjetnička djela. Biblija se prevodi na njemački jezik i postaje prva knjiga njemačke književnosti.

4. LEONARDO DA VINCI 4.1. Životna doba Leonardo da Vinci bio je firentinski umjetnik i renesansni čovjek, u svakom pogledu iznimna osoba. On utjelovljuje renesansni ideal svestrana čovjeka – umjetnika, pripovjedača, glazbenika, znanstvenika, matematičara i inženjera, višestruko nadarena čovjeka neutažive znatiželje i žudnje za novim spoznajama. Njegove inovacije na polju slikanja utjecale su na smjer talijanske umjetnosti više od stoljeća nakon njegove smrti, a njegove znanstvene studije, posebice one na polju anatomije, optike i hidraulike, otvorile su put mnogim dostignućima moderne znanosti. Za toga genija možemo reći da je bio stoljećima ispred svoga vremena. Leonardo je prvi umjetnik koji je afirmirao tehniku slikanja sfumato2. Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda vid je čovjekovo najviše osjetilo zato što vid sam pretvara činjenice u iskustva. To znači da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja (Sapere vedere – znati vidjeti) postaje glavna tema njegovih proučavanja čovjekovih djela i kreacija prirode. Njegova kreativnost sezala je u svako područje u kojem se koristilo grafičko predstavljanje. 4.1.1. Mladenačko doba Leonardo se rodio 15. travnja 1452. u mjestu Vinci u blizini Firence, kao nezakoniti sin bilježnika Piera del Vaccha iz Vincija i seljačke djevojke Caterine. Još u petnaestom stoljeću krštenje je bilo službeni obred koji se smatrao vjernim odrazom društvenog položaja i materijalnog stanja obitelji. Ser Antonio, bilježnik iz Vincija, želio je da krštenje njegova unuka bude svečano i da prisustvuje osam svjedoka, iako je dijete kako je izjavio u zemljišnim knjigama, bilo nezakonito. Mladi Leonardo većinu svoga djetinjstva proveo je sa svojim stricem Francescom, koji je bio samo sedamnaest godina stariji od Leonarda. Stric je Leonardu svaki dan otkrivao tajne prirode i njenu čudesnu moć, trudio se da mu dočara sliku promjenjive stvarnosti, sazdane od neprestanog postojanja i nastajanja. Početkom 1460. za dječaka završava djetinjstvo kakvo je do tada poznavao jer se seli u Firencu s obitelji, da bi počeo nešto i učiti,a ne samo lutati poljima po čitave dane, kako je njegov djed rekao. U Firenci su dani maloga Leonarda prolazili u učenju glazbe i gramatike. No u to vrijeme u Firenci su živjeli svi poznati umjetnici toga vremena. U takvoj „klimi“ protekle su Leonardove dragocjene godine dječaštva, naime nastavio je sam istraživati biljno i životinjsko
2

Sfumato – način slikanja u kojem se mekim i prigušenim prijelazima između polusvjetla i polusjene stapaju oblici i boje u suptilne nijanse

2

carstvo oko sebe. Leonardu se u tim prijelaznim godinama dogodila i smrt pomajke i njegove najbolje prijateljice Albiere rođene Amadori. Zatim mu još jedan važan događaj obilježava život, Andrea del Verrocchio3, vodeći slikar i kipar tog vremena, ga 1466. prima u svoj atelje. Naime Leonardov otac je tome velikom slikaru donio crteže svoga sina Leonarda i ispričao mu kako proučava čas životinje, čas biljke da mu je kuća puna kukaca i da zanemaruje latinski te se prepire s učiteljima. Verrocchijevi su učenici bili dječaci puni života, željni razonode, ali hitri na poslu i jednodušni u ljubavi prema umjetnosti. S obzirom da je Leonardo posljednji stigao u radionicu, dužnost mu je bila da obavlja početničke poslove, da čisti prostorije i tuca boje, ali je vrlo brzo prevalio taj put kojim je trebalo da prođe svaki učenik. U Verrocchijevoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim aktivnostima, od slikanja oltarnih slika (pala) i slika na platnu, do modeliranja kiparskih radova u mramoru i bronci. Slavni Verrocchio uočio je potencijal mladoga Leonarda. Godine 1472. primljen je u udrugu firentinskih slikara, a 1476. postao je Verrocchiovim asistentom. Leonardo je pomagao Verrocchiju dok je radio svoju najpoznatiju sliku Krštenje Kristovo, koja se danas nalazi u galeriji Uffizi u Firenzi. Leonardo je završio pozadinu na slici i lijevog anđela, detalje koji su nadmašili kvalitetu ostatka slike. Prema Vasariju, Andrea je bio toliko zapanjen Leonardovim umijećem da se zarekao kako nikada više neće dotaknuti kist. Nakon toga Verrocchio se potpuno posvetio kiparstvu, danas se vjeruje da je Verrocchiju kao model za Davida poslužio Leonardo. Prvo Leonardovo datirano (05. kolovoz 1473.) djelo, crtež perom, prikazuje gorski pejzaž sa širokom dolinom usred koje se nalazi utvrđen grad (Pejzaž s dolinom rijeke Arno, Galerija Uffizi, Firenza). Nakon završenog školovanja kod majstora Verrocchija, 1478. Leonardo postaje samostalnim umjetnikom. Odmah nakon detalja s Krštenja Kristova iz 1472. smatra se da je nastala slika Navještenje Marijino, oko 1472. – 73. U odnosu na djela zrelog Leonarda ovaj rad je tehnički i kompozicijski nevješt, no njegovi aspekti navješćuju ono što slijedi. Kompoziciji nedostaje dinamičnosti i dramatičnosti. Dok su arhitekturalne pojedinosti i perspektiva pomno nacrtani, čini se kao da nisu u nikakvom prostornom ili metafizičkom odnosu s likovima anđela i Djevice Marije. Boje uopće nisu usklađene i cijela slika odiše neprirodnošću. Sve te osobine ukazuju da je riječ o djelu mladog i neiskusnog slikara. No prikazi prirode u pozadini i cvjetni vrtlog u prvom planu svjedoče već o Leonardovoj moći zapažanja i ljubavi prema prirodi.

Slika 1. Navještenje Marijino,Galerija Uffizi, Firenza

3

Andrea del Verrocchio , (Firenca oko 1435. – Venecija, 1488.) je bio utjecajan talijanski kipar, zlatar i slikar koji je radio na dvoru Lorenza Medicija u Firenzi. Njegovi još slavniji učenici bili su: Leonardo da Vinci, Perugino i Sandro Botticelli, a utjecao je i na Michelangela. Radio je u zrelom klasičnom stilu renesanse.

3

Mnoge su slike iz firentinskog razdoblja nažalost izgubljene, a drugima se, naročito nekim Madonama u koje spada i takozvana Madona sa cvijetom ili Madona iz Benoisa( danas u Hermitage, St. Petersburg ), ne zna vrijeme nastanka. Ostali radovi pripisani Leonardovoj mladosti su portret gospođe Ginerve de' Benci iz 1474., (danas u National Gallery of Art, Washington, D.C.), Sv. Jeronim, 1481., nedovršena slika (danas u Pinacoteca, Vatikan, Rim), Glava ratnika oko 1475., crtež srebrenom olovkom. Leonardo je za vrijeme nastanka ove slike još boravio u Verrocchijevoj radionici. 4.1.2. Zrelo doba Leonardovo zrelo doba zapravo počinje njegovom preseljenjem u Milano (1483. – 1499.) Prva narudžba bila mu je oltarna pala – slika za kapelu Pallazo Vecchio (Gradska Vijećnica) u Firenzi, tu sliku nije dovršio. Naime pošto je Leonardo napusti Verrocchijevu radionicu odbio je očevu ponudu da živi u njegovu domu, tako je ostao na ulici boreći se za svakidašnji kruh. Bio je nezadovoljan svojim radom i nije imao mnogo samopouzdanja pa je to valjda i razlog zašto je većinu svojih prvih djela ostavio nedovršenima. Još ga je i njegova okolina smatrala hirovitim i nepouzdanim čovjekom. Tako je i svoju prvu poznatiju sliku Poklonstvo kraljeva (vidi sl.2) za samostan San Donato a Scoperto u Firenzi (danas u Galleria degli Uffizi u Firenzi), koju je započeo slikati 1481. ostavio nedovršenu. Iako su mu redovnici San Donata u Scopetu postavili rok, Leonardo je ostao bez prebijene pare u džepu i nakon sedam mjeseci proučavanja,crtanja, pokušaja, skica i proračuna, brzopleti i nepromišljeni Leonardo je obustavio rad i odbio da dovrši veliku sliku. Pričalo se da vojvoda Ludovico Sforza na sve strane traži valjane ljude koje je spreman platiti suhim zlatom: da traži inženjere za svoje ratne pothvate, savjetnike za ostvarivanje velikih političkih planova, slikare koji bi dali sjaj njegovu dvoru. Leonardo je vojvodi napisao zadivljujuće pismo u kojem je tvrdio da može sagraditi viseće mostove, da zna tehnike konstruiranja artiljerije i topova, da može izgraditi brodove i oklopna vozila, katapulte i ostale strojeve, da zna izrađivati skulpture u mramoru, bronci i glini.Toliko se dojmio Lodovicu da je mislio da je on nekakav čarobnjak. Služio je vojvodi kao istaknuti graditelj strojeva (inženjer) u brojnim vojnim pothvatima, a bio je aktivan i kao arhitekt. Za vrijeme svoga boravka u Milanu Leonardo je naslikao Madonu u spilji (vidi sl.3), slika je nadmašila sva očekivanja jer se do tada takvo nešto u Milanu nije vidjelo. Dugo se vjerovalo da ju je naručila Bratovština bezgrešnog začeća u travnju 1483., no danas prevladava mišljenje da je Madona u spilji iz Nacionalne galerije u Londonu nastala po narudžbi iz 1483. Poznate su dakle dvije verzije te slavne slike. Prva , Leonardova , verzija je ona koja se sada nalazi u Louvreu i na kojoj anđeo pokazuje prstom na malog Ivana. Druga je ostala u Milanu do prvih godina osamnaestog stoljeća, a sada se nalazi u Londonu. Nije prošlo ni godinu dana od Leonardova dolaska u Milano, a on je po ovoj slici postao svuda poznat. Svi su mu se divili i poštovali ga, i to ne samo na milanskom dvoru. Leonardo se u to vrijeme povezao s mnogim umjetnicima koji su tada djelovali ko na primjer s Donatom Bramanteom, koji mu je bio vrlo blizak prijatelj. Leonardo je za vrijeme svoga boravka u Milanu naslikao i Gospođu s hermelinom, oko 1483. – 88. Pretpostavlja se da je riječ o Ceciliji Gallerani, koja je 1481. postala ljubavnicom vojvode Lodovica. Cecilija je Leonardu

4

Slika 2. Poklonstvo kraljeva, 246,7 x 243,5 cm Uffizi, Firenza pozirala i upoznala je njegovu radionicu, njegovo lice, zamišljeno i osvijetljeno plamenovima, vidjela je njegove skulpture, njegove crteže iz anatomije, shvatila je njegovu samoću, užas pred leševima, nadvladan njegovom očajničkom željom za znanjem. Poznavala je dramu tog čovjeka koji je uvijek bio sam, osjećala ono što je on govorio, naslućivala ono što su njegove riječi prikrivale, jer je najzad sebi dopustila da ga voli. Ništa nije potvrđeno, ali ove informacije daju se naslutit iz jedne Leonardove bilježnice u kojoj je napisana rečenica koja počinje s riječima „Moj Leonardo“, ali je kasnije marljivo izbrisana. U ovo milansko vrijeme Leonardo je asistirao talijanskom matematičaru Luci Pacioli u slavnom djelu Divina Proportione (1590.), raspravi o estetskom centriranju pravila (koncepta) zlatnog reza. Već se tada nazire Leonardova izuzetna nadarenost i zainteresiranost za široki spektar djelatnosti, od arhitekture, dizajna i mehanike, preko matematike i fizike, sve do kiparstva i slikarstva. Izvori ukazuju na to da je Leonardo imao asistente i učenike u Milanu, za koje je vjerojatno napisao različite tekstove kasnije izdane pod nazivom Rasprava o slikanju (1651.). U ovo vrijeme počeo je raditi na svome remek-djelu Posljednja večera zidnoj fresci u blagavaonici samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Za vrijeme dugotrajnog boravka u Milanu, Leonardo je napravio mnoge slike i crteže (od kojih je većina danas izgubljena), nacrte kazališta, arhitektonske crteže, modele za kupolu Milanske katedrale i mnoge druge. Njegova najveća narudžba bila je za kolosalnu brončanu konjičku statuu Francesca Sforze, Ludovicova oca, za dvorište Castella Sforzesca. Dok je pripremao taj veličanstveni kip, u međuvremenu je naslikao Portret Beatrice d' Este, portret jednog mladića za kojega jedni pretpostavljaju da je Attavante Migliorotti, a drugi tvrde da se radi o nepoznatom muzičaru. Slika se zove Portret muzičara, nastaje 1485., slika i Portret gospođe s milanskog dvora, 1495., ali nije poznato tko je žena sa slike, samo su pretpostavke da bi mogla biti jedna od ljubavnica vojvode Ludovica. Privlačila su ga i groteskna lica, koja mi danas nazivamo karikaturama, pa možemo vidjeti i mnoštvo njegovih crteža ljudskih lica. Vremena se mijenjaju, tako Cecilija odlazi iz zamka iz Ludovicova života, a Leonardo je dobio rok do kojega mora završiti konja. Kada ga je predstavio javnosti svi su ostali zapanjeni, konj sedam metara i trinaest centimetara visok za čije je trebalo ga je još saliti u bronci za što je bilo potrebno 200.000 tisuća librica bronce. Da bi to ostvario Leonardo je još trebao završiti jedan sistem posuda za taljenje i neke legure, vojvoda je odlučio da to ne radi da će on iz sve te bronce načiniti topove . Leonardu je rekao da on završi već započetu Posljednju večeru. Naime Leonardo je odmah imao osjećaj da taj konj nikada neće biti dovršen niti će ikada biti odliven, i bio je u pravu jer su konja uništili francuski strijelci, koji su ga koristili kao metu kada su ušli u Milano u prosincu 1499. Leonardo se dakle posvećuje radu na Posljednjoj večeri. Vojvoda je ubrzo ubrao plodove svoje pogrešne politike, osim što mu umire žena Beatrice, Francuzi pljačkaju Milano, vojvoda odlazi iz grada, a svoje imanje ostavlja u rukama redovnika. 1499. i Leonardo napušta Milano. Prva postaja bila je Mantova. U tom je gradu živjela jedna markiza Isabela Gonzaga: umna, obrazovana, ljubiteljica umjetnosti, a Leonardov rad je obožavala. Zatražila je od njega da joj napravi portret. Leonardo je odmah udovoljio njenom zahtjevu, odmah je izradio njen portret ugljenom, to jest, dva

5

Slika 3. Madona na stijenama, 199 x122 cm, National Gallery, London portreta. Kada ih je dovršio oprostio se od nje i ostavio joj jedan portret, dok je drugi odnio sa sobom jer ga je kasnije namjeravao izraditi u ulju. Plašeći se Francuza iz Milana, koji su je mogli optužiti da skriva vojvodine prijatelje, Isabela mu je dopustila da ode. Od toga dana Leonardo je postao žrtva pravoga naganjanja, markiza mu nije dala mira, dosađivala mu je pismima i porukama, nastojala je dobiti bar neku od Madona, ako već ne može dobiti portret. Leonardo joj nije ispunio želje pa tako nikada nije dobila što je htjela. Nakon Mantove Leonardo sa svojom družinom putuje do Venecije . U Veneciji je nastavio sa svojim radom, ovaj put izumiteljskim. Dakle bilo mu je jasno da se Venecija ne može braniti samo s mora jer ju je neprijatelj mogao napasti i s kopnene strane. U Veneciji Leonardo je nakon dugo proučavanja otkrio mogućnost da čovjek ostane pod vodom neodređeno vrijeme uz pomoć posebne odjeće i ronilačke maske. Opskrbljen dovodom zraka mogao je plivati i postaviti tempirane sprave s eksplozivom ispod, recimo, turskih galija usidrenih u luci. Zaključan u sobi Leonardo je ispitivao i analizirao svoje otkriće, razmišljao je kako će se time obogatiti i pomoći ljudima. Leonardo je tako razgovarao sam sa sobom dugo, dijele noći, sve do zore, Ali kako je vrijeme prolazilo njegovo oduševljenje je splasnulo i povlačilo se pod sumnjom, a zadovoljstvo pred strahom. Umjetnik je shvatio da ljudi neće koristiti njegov pronalazak samo za obranu od turskih galija, već i protiv drugih, da će otpočeti novo i još opasnije gusarstvo. Zbog toga je rastavio uređaj i dijelove stavio u jednu škrinju, uništio je i nacrte, a o ovom njegovom izumu saznajemo iz jedne od njegovih bilježnica ( … Ne objavljujem ga zbog zlih sklonosti ljudi koji bi ga iskoristili da ubijaju na dnu mora, da razbijaju brodove i potapaju ih zajedno s ljudima koji se nalaze na njemu…“ ) Do Leonarda dolazi vijest da se vojvoda vratio u Milano i da je uhvaćen, stoga se Leonardo odlučuje otputovati u svoju Firenzu (1501.). U Firenzi započinje za Leonarda dotada najplodonosnije razdoblje. U Firenzi je potražio i oca, koji se oženio po četvrti put jer mu žena bijaše umrla. Već je dobivao prve ponude za posao, poglavar samostana Svete Blagovijesti htio skicu za veliku oltarnu sliku. Leonarda su pritisli redovnici Svete Blagovijesti pa se morao zatvoriti u svoj atelje i slikati. Skicu je dovršio poslije nepunih mjesec dana , kompozicija je bila toliko lijepa da ju je poglavar samostana izložio u jednoj dvorani. Na slici je Madona na krilu svete Ane, s Kristom, koji pruža ruke k janjetu, i svetim Ivanom koji ga promatra. U mnoštvu koje je promatralo tu skicu nalazio se i jedan mladić koji se baš tih dana vratio iz Rima gdje je isklesao Madonu s mrtvim sinom u naručju, taj se mladić zvao Michelangelo Bounarroti. Leonardo je svojim sugrađanima predložio da se premjesti Krstionica, kako bi se ispod nje postavile stube. Danju provodi mnogo vremena u biblioteci proučavajući, ali svi su ga umjetnici smatrali ludim jer je rekao da tajna slikarstva leži u geometriji i da, prije nego što se počne slikati, uvijek obavi čitav niz matematičkih proračuna. Također se vraća svojim studijama iz anatomije. Leonardo je trebao raditi kip iz komada mramora koji je ostavio Agostino di Duccio, ali još su dva kipara sanjala o tom mramoru. Jedan je bio Sansovino, a drugi Michelangelo. Komad mramora je dodijeljen Michelangelu. Da li zbog toga što su redovnici Svete Blagovijesti već postali nestrpljivi što posjeduju samo skicu, pa su leonardu nagovijestili da ga ne žele više izdržavati, ili mu je život u Firenzi dosadio Leonardo je ponudio svoje usluge mladom vojskovođi Cesaru Borgiji, vojskovođi od Valentina. Tako je Leonardo 18. kolovoza 1502. godine dobio glasovitu Vojvodinu povelju, kojom je imenovan arhitektom i glavnim inženjerom svih Valentinovih država. Spomenimo i da je Leonardo za vrijeme boravka u Firenci naslikao portret Ginerve Benci, za koju se sumnja da je bila sestra Leonardova prijatelja Giovannija. Ovo razdoblje Leonardova života obilježilo je njegovo suparništvo s mladim umjetnikom Michelangelom, Leonardo je imao 52 godine, a Michelangelo 27. Između njih dvojice

6

odigravao se veliki dvoboj, naime jedno jutro je Soderini prolazio dvoranom Velikog Vijeća i sjetio se da ogromni zidovi dvorane još uvijek nisu oslikani. Tako je jedan zid namijenio Leonardu, a Drugi Michelangelu. Prije toga Leonardo je bio pozvan da sudjeluje u radu odbora koji je trebao da procjeni Michelangelova Davida, koji je u to doba bio najveća skulptura isklesana baš iz onoga mramoru kojega je htio i Leonardo. Očito je mladi umjetnik bio ljubomoran na Leonarda jer je njegova statua konja bila dvostruko veća, iako je uništena za nju se znalo. Prvih dana lipnja 1504. kip Davida bio je postavljen vani da se vidi. Leonardo je za oslikavanje dvorane izabrao bitku kod Anghiarija, koja se 1440. godine vodila između Firentinaca i vojske milanskoga vojvode. Michelangelo je izabrao jednu epizodu bitke kod Casine, koju su Firentinci vodili s Pizancima. Započeo je veliki dvoboj između dvaju slikara. Svojom fizičkom ljepotom, otmjen, sa sjajnom odjećom i pratnjom lijepih učenika Leonardo je utjelovljenje zlatnog doba humanizma. Michelangelo, mladić od 27 godina, krupne glave i crne raščešljane kose, kvrgavih ruku, pogleda grozničavog i nemirnog, loše je odjeven, svadljiv i ljubomoran, bez prijatelja i bez učenika. Činovnici i građani Firenze svjesni su izuzetnosti toga velikoga dvoboja, Leonardo i Michelangelo, dva genija, daju sve od sebe da bi napisali jednu od najsvetijih stranica firentinske povijesti. Bili su toliko ustrajni i genijalni da se nije moglo ocijeniti čije djelo je bolje. Leonardo je toliko težio savršenosti da je analizirao svaku fazu te bitke. Išao je čak u Anghiari na mjesto bitke, što se vidi iz njegovih bilježaka. Predviđeno je da skice za slike na zidovima budu gotove do veljače 1505. Leonarda u to vrijeme pogađa još jedan strašni gubitak, naime umire mu otac u srpnju 1504. godine. No osim skica Leonardo je u to doba radio i druge stvari. Godinama je uporno proučavao mogućnosti čovjekova leta. Često bi poslije čitavog dana provedenog u izradi skica za bitku, noću zajedno sa svojim vjernim prijateljem, pripremao u radionici kostur sprave koja je trebala održati čovjeka u zraku. Proučavanja su postajala sve dublja, a i skice su već bile gotove, sada je trebalo postaviti skele u velikoj dvorani i početi slikati. Ali odjednom svi su radovi bili obustavljeni, Leonardo je pronašao podatke o jednoj vrsti oslikavanja zidova kojom su se služili stari Rimljani. Ta vrsta fresko-slikanja zove se enkaustika4. Leonardo ju je najprije htio iskušati, a zatim primijeniti stoga je obavljao pokuse u velikoj tajnosti. Leonardo je bio zadovoljan rezultatima. Dok je Leonardo radio skice za bitku u papinu dvoranu Santa Haha Novella dolazio ga je promatrati mladi Raffael. Leonardo mu je pokazao nedovršen portret Mona Lise, koji je počeo raditi u to vrijeme. To je na Raffaela djelovalo kao udar groma i od tada je Raffael počeo raditi kao i Leonardo, postavljati svoje figure tako da tvore geometrijske oblike. Leonardov rad i istraživanja su mnogostruka, ujutro je radio u Staroj palači, poslije podne je slikao u kući Franceska del Gioconde, a noću kada su svi spavali povlačio se u podzemnu odaju gdje je sa stropa visjela tajanstvena i čudesna letjelica.Bila je zima 1505.-1506. godine. Leonardo je grozničavo slikao svoju fresku, odozdo naviše. Na kraju svakoga dana je palio vatru da bi osušio boju. Rezultat je bio dobar. Ali jedne večeri, kada je naslikao veći prizor na gornjem dijelu slike, plamen nije stigao osušiti boje. Uzbuđeni Leonardo naredio je da se u vatru stavi još drva, da bi plamen dopro do tog dijela slike, ali boje su se počele slijevati uništavajući već osušeni dio slike. Zbog prevelike topline donji dio slike je nabubrio, pojavili su se mjehuri, a cijela slika je postajala jedna velika, višebojna mrlja. Nijem i okamenjen Leonardo je u odsjaju plamena promatrao kako se raspada njegovo djelo. Bitka je izgubljena. Nakon svega Leonardu je bila potreban samoća i tišina. Pokušao je i letjeti sa svojom napravom s krilima, ali nije je dovoljno savršeno razradio pa je i to bio još jedan neuspjeh. S brda Ceceri okrenuo se prema urvini i pokrenuo krila rukama, pokretom koji je toliko puta
4

Enkaustika je stara, zaboravljena tehnika i još uvijek se pokušava saznati način postupka. Tek se nagađa kakav je mogao biti postupak. Slična je uljanoj tehnici, ali razlikuje se po tome što boje nisu sastavljane od ulja niti se miješaju lanenim uljem ili terpentinom, i ne polažu se na platnenu podlogu kistom, nego se, vezane voskom, postavljaju metalnim štapićem na drvenu podlogu, na mramornu ili bjelokosnu pločicu. Nakon slikanja vjerojatno je umjetnik ohlađeni vosak ponovno zagrijavao usijanim željezom da bi spojio plohe različitih boja.

7

iskušavao, bacio se u prazan prostor i počeo lebdjeti u zraku. Letio je najprije nad urvinom, zatim nad šumom. Međutim, odjednom je osjetio da mu ponestaje snage. Kriknuo je i pao kao Ikar. Leonardov san, njegov veliki životni san, raspao se.Firentinske vlasti su mu dopustile da provede tri mjeseca u Milanu. 4.1.3 Starosna dob Krajem svibnja 1506. godine Leonardo odlazi u Milano na poziv francuskog guvernera Charlesa d'Amboisea , sa sobom je nosio još uvijek nedovršen portret Mona Lise. Leonardo želi ostati nepoznat u Milanu, ali to nije moguće jer je njegove podvige narod pretvorio u legendu. Njegova djela, a osobito Posljednja večera i Madona u spilji služe svim slikarima kao uzor. Charlea d'Amboise posebno je cijenio Leonarda, stoga je uputi pismo Soderiniji da produži vrijeme Leonardova boravka u Milanu, dobio je što je tražio zaista uvjerljivim pismom. Soderini je bio zaista ljut na Leonarda jer je još trebao popraviti sliku koju je loše uradio, zatim još jedan zid oslikati. Leonardo ipak ostaje u Milanu. 1507. godine Leonardo je prisiljen vratiti se u Firenzu jer je do njega stigla vijest o smrti strica Francesca. Čuo je da njegova braća polažu pravo na skroman posjed za koji je po oporuci on imenovan jedinim nasljednikom, ogorčen i uvrijeđen, dolazi u Firenzu. Stigao je u ljeto, ali ništa se nije rješavalo. Tako su prolazili mjeseci, godišnja doba. Da bi ublažio te svakodnevne neprijatnosti Leonardo se posvećuje radu. Naslikao je dvije Madone, vjerojatno Madonu Litu (Lenjingrad) i Djevicu s vagom (Pariz), namijenjene Louisu XII. Ujedno je sređivao i svoje bilješke. Istraživanjima O perspektivi i O proporcijama ljudskog tijela valja dodati i ozbiljne studije iz optike, anatomija i arhitekture kao i nove pronalaske iz mehanike, hidraulike, kozmologije i akustike. Spomenimo i traktate O slikarstvu, O letu ptica, kao i mnogobrojna istraživanja o svemiru i misteriju ljudskog života. Leonardo je shvatio da je previše vremena potrošio na spor oko nasljedstva pa se vraća u Milano. Tu je nastavio sa svojim radom, skicira pejzaž za pozadinu Mona Lisi i da bi dopunio traktat O anatomiji noću je secirao leševe. Louis XII je stigao u Milano 1. svibnja 1509. godine i odmah je potražio Leonarda. Leonardo je kralju pokazao studije iz anatomije i hidraulike, kao i nedovršene slike, među kojima su bili i Sveta Ana i Gioconda. Louis XII izražava Leonardu svoje divljenje. Nezadovoljan izučavanjem samo zemaljskih voda, kretanja oceana, morskih i riječnih valova, Leonardo je počeo izučavati vodu na Mjesecu. Provodeći čitave dane na prozoru, promatrao je svjetlije i tamnije dijelove Mjeseca, ne bi li uočio postojanje vodenih površina koje se vide kao svjetlije. O tome je raspravljao i sa drugim umjetnicima. 1511. godine umire Leonardov prijatelj Charles d'Amboise. Na njegovo je mjesto postavljen, uz pomoć starog Trivulzija, kome je Leonardo trebao izraditi spomenik konja, mladi vojskovođa Gaston de Foix, kraljev rođak. Dakle Leonardo je dobio još jednu ponudu da izradi spomenik konjanika, i to bez ograničenja dimenzija i troškova. Taj projekt nikada nije dovršen, ali su sačuvani crteži. U to vrijeme bjesnio je rat pa je Leonardo bio prisiljen kao i većina umjetnika otputovati u Rim i upravo to je bio razlog iz kojega nije mogao započeti kip konjanika. Dakle Leonardo od 1514. do 1516. živi u Rimu kod pape Leona X. u palazzo Belvedere u Vatikanu. U Rimu se Leonardo sprijateljuje s Giulianom de'Medicijem, tako svoja otkrića ne pokazuje nikome nego njemu. Leonardo je bio optuživan za magijske i nekromantske postupke te da se bavi spiritizmom,a uza sve to još su mu i zabranili pristup bolnici gdje je secirao leševe. Leonardo je u Rimu navrijeme završio sliku za papu, Madona sa sinčićem u naručju. Leonardo nije mogao naći sebi mjesto u Rimu Lava X, kao što ga uostalom nije mogao naći ni Michelangelo, jer je papa cijenio samo Raffaela. Smrću Giuliana de' Medicija Leonardo još jednom ostaje bez zaštitnika. Ubrzo dobiva novu ponudu, ovaj put od Kralja Franje I., koji ga moli da ode s njim u Francusku. Leonardo je u tom mladiću vidio toplinu prijateljstva i sigurnu zaštitu stoga pristaje i odlazi u Francusku. Kralj je koristio svaki

8

trenutak da razgovara s Leonardom, ili točnije da ga sluša. Stari je umjetnik tom prilikom povjeravao mladom kralju svoje još skriveno znanje, plod svojih istraživanja i razmišljanja, što se tek u prošlom stoljeću počelo otkrivati. Pričao mu je o svojim pokusima, saopćio mu je svoje duboko uvjerenje da će jednog dana čovjek letjeti kao ptica. Franjo ga je očaran slušao. Leonardo je s vremena na vrijeme osjećao kako mu trne desna šaka. Leonardo je bio ljevak, no ta se bilješka možda odnosi na ruku kojom je slikao. Prema zapisima i dalje se služio prstima, a rukopis mu je bio čitak i siguran. No crteži više nisu bili toliko jasni što dokazuje da je imao problema s pokretnošću ruke. Cijela ruka, kad bi ga uhvatio grč na trenutak bi ostala ukočena, međutim to Leonarda nije zaustavilo. U tišini i miru ponovno se uhvatio istraživanja iz hidraulike, sada je projektirao reguliranje velikog dijela toka Loire. Franjo je upijao sve što mu je stari umjetnik pričao. Pošto su zime nile hladne, Leonardo je više vremena provodio u kući. Sređivao je svoje bilješke, a najviše se bavio slikanjem, Skica Madone sa sv. Anom, koja je prije toliko godina bila izložena u jednoj odaji crkve Santa Anunziadina u Firenzi, sada je bila potpuno obrađena i oblikovana sa svim detaljima. Gioconda je sada dobila pozadinu. Naslikao je i portret jedne plemkinje poznat kao La bella ferroni re. Nitko nije znao da je Leonardo svoju sliku Sveti Ivan Krstitelj radio u vremenu razvijanja bolesti. Kada je i sam Leonardo znao da mu se bliži kraj pozvao je kraljevog pisara i još petoricu svjedoka i izdiktirao je svoju oporuku. Pred kraj svoga života Leonardo je gvašem naslikao čuveni autoportret. Granulo je proljeće. Sve se obnavljalo, samo su njegovo lice, ruke i kosa postajali sve bjelji. Leonardo je posljednje godine svoga života proveo u Chateau de Clouxu, blizu Amboise u francuskoj, naravno. Leonardo umire 02. veljače 1516. godine u 64 godini života. Crteže i rukopise ostavio je vjernom prijatelju Francescu Melziju.. Za svoga je života Melzi ljubomorno čuvao radove, ali na žalost, u svojoj oporuci nije ostavio nasljednika. Kako njegov sin Orazio nije pokazivao ni najmanju sklonost prema umjetnosti ili znanosti, neprocjenjiva se zbirka rasula, a njezini dijelovi su nestali, bili ukradeni ili upravo zločinački uništeni. 4.2. Umjetnički opus Zar uopće treba navodit sav Leonardov opus, on je renesansni ideal svestrana čovjeka. Umjetnik, pripovjedač, glazbenik, znanstvenik, matematičar i inženjer. Svi vladari na su se trgali za jednoga takvoga umjetnika na svom dvoru. Spomenimo samo da ga 1502. kao glavnog arhitekta i inženjera, prima u službu Cesare Borgia vojvoda od Romagne (sin pape Aleksandra VI). Pišući o njegovu, zaista plodnim životu i radu, spomenula sam i ostale kraljeve na čijem je dvoru Leonardo radio i bio izuzetno cijenjen. 4.2.2. Kiparstvo Leonardo je 1493. radio na konjičkom kipu Francesca Sforze (Ludovicova oca) za Castello Sforzesca u Milanu. Na trgu je izložio kip konja. Tada je u kiparstvu stvorio nešto do tada neviđeno, nešto novo i lijepo. Njegov kip konja bio je visok sedam metara i trinaest centimetara. No nikada ga nije uspio napraviti lijevanog u bronci jer su u prosincu 1499. obitelj Sforze iz Milana odvele francuske snage. Leonardov glineni model vojnici su koristili kao metu, a broncu koja je bila za konja namijenili su za proizvodnju topova. Tako je Leonardov prvi pokušaj kiparstva bio uništen. Leonardo je dobio još jednu ponudu da izradi kip konjanika, ovaj put od mladoga vojskovođe Gastona de Foixa, koji je naslijedio Charlesa d'Amboisea. Trebao je napraviti konjički spomenik Gianu Giacomu Trivulziu (vojskovođi francuske vojske u Milanu). Leonardu je ta ponuda da napravi kip konjanika bez ikakvih ograničenja u dimenzijama i troškovima bila

9

veoma privlačna, ali nažalost ni ona nikada nije ostvarena. Da bi spriječio veliku pljačku grada Trivulzio se odlučio povući preko granice, ali kasnije se rat nastavio. Mnogi umjetnici u to su doba potražili utočište u Rimu, među njima i Leonardo. Dakle njegov kip konjanika ostao je samo u skicama. Treba napomenuti i da je Leonardo 1515. konstruirao mehaničkoga lava za krunidbu Franje I, kralja Francuske. 4.2.3. Slikarstvo Zapravo je vrlo teško odrediti kojim se slikarskim sredstvima služio Leonardo. Često je eksperimentirao i upotrebljavao nove sastojke, ili se pak za miješanje boja koristio uputama iz klasičnih izvora. Zato se ne mogu odrediti točni sastojci: ili su neuobičajeni ili su potpuno nepoznati. Također je u posljednjih 400 godina velik broj Leonardovih dijela bio restauriran. Restauratori su često bili nespretni i nisu dostatno poštovali izvornik pa tako ni medij koji je koristio Leonardo. Neke su pak slike s drvene podloge prenesene na platno. Za svoga života Leonardo je stvorio mnoštvo dijela, za neka nije niti sigurno jesu li njegova, no sve u svemu ovaj genijalni umjetnik je svojim radom uvelike pridonio slikarstvu, ne samo renesanse nego slikarstvu općenito. Sada ćemo se pozabaviti njegovim djelima. 4.2.3.1. Sakralna dijela Sveti Jeronim – San Girolamo, iz 1480. godine, ulje na drvetu, 75x103 cm, Pinacoteca, Vatikan, Rim. Ovo nedovršeno djelo ipak ukazuje na neke osnovne osobine Leonardova stila. Dojam autentičnosti ostavljaju dramatičan položaj starca s ispruženom desnom rukom, mračan ulaz u spilju i krajolik u pozadini. Slika je u vrlo lošem stanju jer se jedan njen dio očito koristio kao stol prije nego što je slika bila pronađena, u obućarskoj radionici u Rimu, i djelomice restaurirana. Poklonstvo kraljeva (vidi sl. 2.) – Adorazione dei Magi iz 1481.,1482., ulje na drvetu, 243x246 cm, Galerija Uffizi, Firenza. Jedna od najambicioznijih Leonardovih kompozicija koju nikada nije dovršio, bila je naručena za samostan San Donato A Scoperto u Firenzi. Ujedno je bila i njegova prva samostalna slika. Na slici je gotovo moguće izbrojiti sve likove, što se više približavamo slici, to se više oni međusobno stapaju i stvaraju nestvarni dojam. Središnji likovi slike su Djevica Marija s Kristom, Sveta tri kralja i sveti Josip. Djevica Marija nikada nije dovršena, a ostali likovi na slici su zagonetni i teško prepoznatljivi. Na ovoj ćemo intrigantnoj slici zamijetiti niz tipičnih tema i motiva: starca čije oronulo lice podsjeća na sv. Jeronima, tvrdokorna prizemljenost kojom odiše sv. Josip nedvojbeno podsjeća na sv. Andriju s Posljednje večere, uzdignuta opominjuća ruka anđela pojavit će se u nekoliko navrata, a konjanici u pozadini neposredno prethode likovima iz Bitke kod Anghiarija iz 1504. 4.2.3.1.1 Madone Djevica u spilji (vidi sl.3.) jedna je od najznačajnijih slika Leonarda naslikana tijekom Njegova sedamnaestogodišnjeg boravka u Milanu. Postoje dvije verzije ove slike (objašnjeno na str. 4. gdje se nalaze i zašto). Ovo Leonardovo djelo odiše nevjerojatnom ljepotom premda slijedi mnoge konvencije svoga vremena. Sam je prikaz izazvao različita tumačenja. Dvije ruke tik iznad glave maloga Isusa izdvajaju ga unutar slike. On blagosivlje sv. Ivana koji ovdje predstavlja ljudski rod. Dok sv. Ivan klečeći moli, štite ga Djevičin plašt i ruka oko njegovih ramena. Anđelov pogled usmjeren je nešto ili nekoga izvan slike, ali najviše nas

10

zbunjuje njegov prst kojim rastreseno upire u sv. Ivana. Ostalo nam je zagonetno zašto Leonardo tako naglašeno upućuje na sv. Ivana. Navještenje Marijino ili Blagovijest (1472./75.) , tempera na drvetu, 98x217 cm, Galerija Uffizi, Firenza (vidi sl.1. str. 3. objašnjenje slike) Madona Benois , oko 1478., ulje na platnu, 32x50 cm, Hermitage, St. Petersburg. Zanimljivo je usporediti završenu sliku s Leonardovim skicama za to djelo. Po mnogočemu slici nedostaju spontanost, životnost i Lakoća poteza koji odlikuju zadivljujuće skice. Već ovo rano djelo najavljuje neke osobine koje obilježavaju Leonardov kasniji stil, jednostavnost, odbacivanje nepotrebnih ukrasa, prirodna kompozicija. No dijete je nekako nezgrapno i nerazmjerno, a slici nedostaje živosti, što se djelomice može objasniti stanjem u kojem se slika nalazi. Gospa s karanfilom (1475./78.), ulje na drvetu, 42x62 cm, Alte Pinakothek, München (vidi sl.4.). Ova slika bila je naručena za madžarskog kralja Matiju Korvina. Madonna Litta (1490./91.), tempera na platnu i drvetu, 33x42, Hermitage, St. Petersburg. (vidi sl. 5.) Kao i u mnogim drugim slučajevima, i ovu sliku nije dovršio Leonardo, već neki drugi umjetnik 1495. godine. U 19. je stoljeću slika prenesena s originalne daske na platno, što je zahtijevalo gotovo potpuno preslikavanje. Kompozicija, Gospino držanje, položaj Isusova tijela , krajolik koji se nazire kroz prozor, te ponajviše oblik Gospine glave karakteristični su za Leonarda. No ruka koja je naslikala krajolik, nabore Gospina plašta, te posebno Kristovu glavu pripada nekome drugom. Gospa sa sv. Anom i Ivanom Krstiteljem (1507./08.), crtež, 106x141,5 cm, National Gallery, London Gospa sa sv. Anom i sv. Ivanom Krstiteljem (1510.), ulje na platnu, 130x168, Muzej Louvre, Pariz. Na ovoj slici je Madona na krilu svete Ane, a Kristom, koji pruža ruke k janjetu,i svetim Ivanom koji ga promatra. Naslikao je ovu sliku prema prvotnoj firentinskoj skici. Naslikao ju je za vrijeme svoga boravka u Francuskoj, gdje se i danas nalazi.

11

Slika 4. Gospa s karanfilom 4.2.3.1.2. Posljednja večera

Slika 5. Madona Litta

12

Slika 6. Posljednja večera Ova freska dimenzija 880x460 cm, nastaje 1495./97., a nalazi se u blagavaonici u dominikanskom samostanu Santa Maria delle Grazie u Milanu (Gospe od Milosti). Neizdrživa inventivnost navela je Leonarda da, nažalost, odbaci tadašnje tehnike izrade freski i stvori novu tehniku koja se zasniva na prethodnom premazivanju zida lakom, što mu je omogućilo da više vremena posveti razmatranju likova. Prema iskazima svjedoka Leonardo je znao provoditi sate tiho i nepomično stojeći pred zidom, bez ijednog poteza ugljenom ili kistom. No ta predivna slika je dosta pretrpjela kroz povijest. Redovnici su probili vrata u zidu i time odsjekli komad slike. Između 1800. i 1815. Napoleonovi su vojnici samostansku blagovaonicu u kojoj je bila slika pretvorili u štalu. Otad je više puta popravljana, sušena grijanjem i lakirana, sve dok u drugom svjetskom ratu saveznička bomba nije pala izravno u prostoriju kojom dominira ova slika. Na svu sreću talijanske vlasti su je prije toga prikladno zaštitile prekrivši je tisućama vreća s pijeskom. Iako je srušen krov i dijelovi drugih zidova, zid s Posljednjom večerom, koji je bio zaštićen i izvana, ostao je na mjestu. Iako nepopravljiva, šteta nastala ovom prilikom nije bila velika. Od 1953. godine slika se pažljivo restaurira i danas već u potpunosti možemo vidjeti originalne boje. U Posljednjoj večeri Leonardo je oslikao tradicionalnu temu na potpuno nov način.Umjesto prikaza dvanaestorice apostola kao individualnih figura, grupirao ih je po troje u dinamičnu kompoziciju oko lika Isusa Krista, koji je izoliran u sredini slike. Posjednut ispred blijedog, udaljenog krajolika gledanog kroz pravokutni otvor na zidu, Krist – koji naslućuje da će ga jedan od prisutnih izdati – predstavlja mirno i spokojno središte, dok ostali likovi reagiraju živahnim gestama. Strahopoštovanje koje ova slika potiče nije uspio umanjiti ni zub vremena. Po uzoru na astrologa Klaudija Ptolomeja koji božansko nebo dijeli u dvanaest regija, povezujući uz svaki alkemijski element po tri regije, Leonardo postavlja apostole u četiri jasno odijeljene skupine po tri lika, izražavajući tako četvorstvo i trojstvo. Svjetlo koje zdesna nalijevo postaje sve slabije otkriva nam kako se pravac tumačenja djela poklapa s njegovim slavnim „zrcalnim“ rukopisom kojim je, prema nekim svjedocima, Leonardo pisao lijevom rukom (Je li poznavao ono što tek zadnjih desetljeća saznajemo o etruščanskom pismu, pismu kulture zakopane pod njegovim nogama ili bismo trebali više vjerovati dokumentima koji tvrde da je stvarni izumitelj metalnih slovnih matrica i prije pojave tiska u Europi , matrica čoji znakovi tako izgledaju prije nego što se otisnu? To možda nikada nećemo saznati). Tako

13

ispod magičnog četverokuta nebeskog makrokozmosa Zodijaka, Leonardo postavlja zemaljski mikrokozmos i povezuje ih kroz perspektivu, očito preveliku za tako mali stol. Svaki apostol predstavlja jedan znak Zodijaka i planet koji njime vlada, dok Kristu ostaje „ otac koji jest na nebesima“ – Sunce, oko kojega se okreću planeti . Tri znaka-apostola odgovaraju elementu vatre: Ovan, Lav i Strijelac. Tri odgovaraju zemlji: Bik, Djevica i Jarac. Tri se odnose na Zrak: Vaga, Blizanci i Vodenjak, a tri na vodu: Rak, Škorpion i Riba. Krist u sredini, uz već spomenuto, predstavlja i u sebi sadrži Veliko kozmičko-alkemijsko Djelo, a manifestirajući se na zemlji-stolu u sebi sadrži dvanaestoricu kao sintezu trojstva Logosa (12= 1 + 2 = 3). Isusa obilježavaju smirenost i ljepota te posjedovanje nadnaravnih moći. Njegove ruke, ispružene iznad četverokutnog stola, tvore trokut i predstavljaju tri aspekta platoničkog Logosa. Isusov se lik nalazi u središtu kružnice čiji zamišljeni polumjer ima ishodište u njegovu desnom oku (najduhovnijem otvoru ljudskoga tijela). Kružnica je grafički simbol Sunca. Desna ruka s slanom okrenutim prema dolje i lijeva s dlanom prema gore simboliziraju prihvaćanje sudbine, ako je ona po Božjoj volji. Pogled mu se s tugom gubi u nekoj točki daleko od stola, pogled ispunjen tugom zbog ljudske slabosti. Ova slika nam još više ukazuje na to kakav je misterij bio Leonardo, također saznajemo da je poznavao okultne znanosti, posebice astrologiju, alkemiju i praktičnu magiju. 4.2.3.2 Profana djela Tijekom 1505. u Firenzi slika u velikoj dvorani u Pallazzo Vecchio: Bitka kod Angarija (firentinska pobjeda protiv Pise), ali nakon mnoštva skica slika nije dovršena, kasnije je uništen i predložak, a kompozicija je sačuvana u kopijama. (Objašnjenje, vidi str. 6. i 7.) 4.2.3.2.1 Portreti Autoportret, (vidi sl. 7.), nastao 1512., crtež na papiru, 21,3x33,3 cm, Biblioteca Reale, Torino. Ovaj crtež jedini je Leonardov autentični portret. Odlučio je prikazati se kao mudru i uglednu osobu poodmakle dobi, iako je zapravo u vrijeme nastanka portreta imao manje od 65 godina. Kako je cijeloga svoga života bio vrlo skrovit, ovim je autoportretom otkrio manje nego što bismo mi željeli. Ima naznaka njegove humanosti i oštroumnosti, ali crtež se doima upravo arhetipski te bi mogao predstavljati bilo kojega starca. Portret Ginerve de Benci, (1474./76.), ulje na drvetu, 36,7x38,8 cm, National Gallery of Art, Washington D.C. Firentinke bi najčešće naručivale portrete prigodom svoga vjenčanja. Možemo samo nagađati zašto je ovo dražesno biće gledalo u budućnost s takvom tugom. Čini se da je dno slike odrezano, a original je vjerojatno prikazivao gospođine ruke. Unatoč tomu može se govoriti o najbolje očuvanoj od svih Leonardovih ranih slika. Savršen oval lica profinjeno oblikovanih crta jedini je potpunu osvijetljeni dio slike na koji je usredotočena sva naša pozornost. Na ostalim dijelovima portreta je jaki kontrast svjetla i sjene, a osvijetljene dijelove ispresijeca bodljikavo lišće kleke u pozadini portretirane žene. Gospođa s hermelinom, ili Dama s lasicom, (1483./90.), ulje na drvetu, 40,3x54,8 cm, Czartoryski Museum, Cracow, (vidi sl.8.). Pretpostavlja se da je riječ o Ceciliji Gallerani, koja je bila ljubavnica vojvode Lodovica. Hermelin je bio jedan od vojvodinih heraldičkih znakova, a možda se radilo i o igri riječi koju čine gospođino ime i grčka riječ za hermelin. O Leonardovu je portretu Cecilia pisala Isabelli d'Este, što govori o njegovoj autentičnosti. Dijelovi slike bili su oštećeni ali su poslije nadoslikani. Unatoč tome, oblik ženine lica, osobito oči i nos, nepobitno ukazuju na Leonardovu majstorsku ruku. Hermelina je posve sigurno naslikao Leonardo: tako živo, titrajuće, mišićavo, svilenkasto i dražesno, stvorenje mogao je naslikati samo savršeni slikar koji je strastveno volio i poznavao prirodu.

14

Portret glazbenika, (1490.), ulje na drvetu, 31x43 cm, Pinacoteca Ambrosiana, Milano. Ironijom sudbine ova slika je vjerojatno najbolje očuvana Leonardova slika, a nije osobito važna. Ne zna se tko je osoba na portretu, postoje mišljenja da je na slici Ludovico il Moro ili najvjerojatnije neki milanski glazbenik. Na ovoj slici vidi se Leonardovo proučavanje anatomije po savršenu prikazu lubanje koja se nazire pod kožom i po čeljusnim mišićima. Tijelo na portretu ostalo je nedovršeno. Portret gospođe s milanskog dvora, (1490.), ulje na drvetu, 45x63 cm, muzej Louvre, Pariz. Ovaj se portret zbog pogreške u upravnim papirima vodio pod krivim imenom La Belle Ferronniere. Zapravo se ne zna tko je žena na portretu, ali se pretpostavlja da je jedna od ljubavnica vojvode Lodovica. Mnogo važnije od toga jesu rasprave vođene o atribuciji slike. Postoji mišljenje da je to djelo Leonardova učenika. Ako je usporedimo s Gospođom s hermelinom ustanovit ćemo da nije ni toliko životna ni zanimljiva. Poza je dosadna, a potankosti većine sporednih stvari uglavnom su prozaične. Ipak lice pokazuje da ga je naslikao poznavatelj anatomije. Možda je ipak riječ o konkretnoj, ali pomalo blijedoj narudžbi. Portret Isabelle d'Este, oko 1500.Ne znamo koliko se dugo Leonardo zadržao u Mantovi, no u svakom slučaju dovoljno dugo da stigne izraditi portret. Budući da postoji nekoliko primjeraka nije sigurno koji od njih je Leonardov. Primjerak koji se nalazi u Parizu u Louvreu smatra se originalom, iako je očito da je dorađivan te probušen prilikom prijevoza. Međutim ruka na ovom portretu je u veoma neobičnoj pozi i teško je povjerovati da je takvo nešto napravio vrstan poznavatelj anatomije. Mona Lisa Cioconda, (1503./06.), ulje na dasci, 53x77 cm Louvre, Pariz. Njegov najpoznatiji portret o kojem ćemo reći nešto više.

Slika 7. Autoportret 4.2.3.2.2. Mona Lisa

Slika 8. Dama s hermelinom

15

( vidi sl. 9.) Tradicionalno identificiranje nepotpisanog i nedatiranog portreta danas poznatog kao Lisa del Giocondo stavlja se osobi pod imenom Giorgio Vasari, čovjeku koji je bio važan biograf novovremenske povijesti umjetnosti iz 16. stoljeća. Činjenica je da je Leonardo da Vinci, po svom povratku u Firencu, dakle u godinama između 1500. i 1506., nacrtao jedan portret Lise del Giocondo, žene firentinskog trgovca Francesca del Gioconda. Dalje biograf ustanovljava, da Leonardo još i nakon četiri godine nije dovršio portret u potpunosti. Leonardo također nije nikada predao nedovršenu sliku svom poslodavcu Francescu del Giocondu, već je zadržava kod sebe. Kako jedino Vasari spominje ime Mona Lisa, mnogobrojni povjesničari sumnjaju u točnost imena i traže druge izvore. Tako se pretpostavlja da se radi o ljubavnici od Giuliana de' Medicija, neka Pacificia Brandano ili jedna od priležnica Charlesa d' Amboise, ili čak i Isabella d' Este, Markiza od Mantue. Neki istraživači idu tako daleko, da tvrde kako nije uopće postojao model, već da je Leonardo naslikao idealnu ženu. Neki čak i primjećuju da Mona Lisa slici svom tvorcu (tj. njegovoj predodžbi autoportreta), da je sam sebe naslikao ... (Puno vjerojatnije u tom pogledu je teorija da je Leonardo portretirao svoju majku ...) Polazi se od toga da je "Mona Lisu" naručio Francesco del Giocondo u proljeće 1503. g. u čast kupnje nove kuće kao i povodom rođenja djeteta bez komplikacija. Lisa je rođena 1479. g. kao kćer Antonia Maria di Noldo Gheradinia, a udala se 5. ožujka 1495. za trgovca svilom po imenu Francesco di Bartolomeo di Zanobi del Giocondo. Leonardo je prodao sliku kratko pred svoju smrt kralju Franji I., koji je zatim čuva u dvorcu Amboise. U slijedećem razdoblju slika dolazi u Fontainbleau, Pariz, Versailles i konačno u kolekciju Luja XIV. Nakon francuske revolucije slika dobiva nov dom u Louvreu. Napoleon je uzima odatle i vješa je u svojoj spavaćoj sobi. Po njegovom silasku s vlasti Mona Lisa se vraća natrag u muzej Louvre. Dana 21. kolovoza 1911. g. slika je ukradena iz Louvrea, od strane talijanskog lopova imenom Vincenzo Perugia. On je želio Mona Lisu dovesti nazad "kući" u Italiju. Tek dvije godine kasnije ponovno se slika pojavljuje u Firenzi. 1956. g. u atentatu s kiselinom teško je oštećena donja polovica slike. Dana 30.12.1956. jedan posjetitelj je bacio kamen na sliku Mona Lise. Taj čovjek zbog tog čina morao je napustiti svoju domovinu Boliviju. U 60-tim i 70-tim godinama Mona Lisa je bila izložena i u New Yorku, Tokiju i Moskvi. Danas se nalazi iza pancirnog stakla u muzeju Louvre, Pariz. Ono što na gledaoca ostavlja najjači dojam jest osmijeh na koji više ukazuju oči nego usta. To je idealan portret, gledajući ga gotovo da zavirujete u dušu osobe na njemu. Kod Mona Lise očaravaju nas osmijeh i iznimno blag pogled baš kao i na slici Sv. Ivan Krstitelj. Promatrač se osjeća promatranim. Na djelima umjetnika starijih od Leonarda ili njegovih suvremenika rijetko vidimo likove koji nas promatraju. Mona Lisin osmijeh predstavlja melankoličnu svijest onoga koji „zna“ nešto što drugi još ne znaju. Ipak Mona Lisa ostaje Leonardova tajna. Osim o Mona Lisi imam želju ponešto napisati i o svojoj najdražoj slici Sv. Ivan Krstitelj (vidi sl. 10.). Ova slika je posljednja Leonardova sačuvana slika. Uperena ruka sveca izazvala je mnoga tumačenja, a njegov je tajanstveni osmijeh potaknuo mnoge rasprave baš kao i Mona Lisin. Za razliku od torza koji se doima čvrsto i snažno, lice i cjelokupan izraz produhovljeni su i nevjerojatno zagonetni nježni, što je, sudeći po opisu u Bibliji, u neskladu s značajem sv. Ivana, beskompromisnog i suzdržanog pustinjaka propovjednika. No kako

16

Slika 9. Mona Lisa

Slika 10. Sveti Ivan Krstitelj

Leonardo pripada među najučenije renesansne slikare, figura i njezina poza nedvojbeno imaju određenu svrhu. Možda je za portret sv. Ivana odabrao trenutak nakon Isusova krštenja, kada je Duh Sveti u liku golubice sletio na Isusa. 4.3. Svestrani humanist Uza sve što sam već spomenula i navela čime se Leonardo bavio, ovdje ću nadoknaditi neke propuštene stvari. Zaista još mnogo stranica treba da bi se ispisali život i djelo ovoga veličanstvenoga umjetnika i čovjeka punoga neutažive gladi za znanjem. Bio je on svjetski čovjek, kako bi se danas reklo, otmjen, snažan, originalan, naočit… Samo spominjem Skice naprava za letenje iz 1486. – 90., Nacrti za crkvu iz 1487. , crtež perom i tušem. Zatim mnoge skice životinja, posebice konja koje je Leonardo najviše volio, i mnoge skice ljudskoga tijela. Njegov poznati Vitruvijev čovjek, oko 1492., crtež koji prikazuje proporcije ljudskog tijela. Leonardo je volio groteskna lica pa možemo vidjeti i mnoštvo njegovih karikatura. Leonardo je bio utjelovljenje renesansnog čovjeka i s ovih malo stranica sam samo djelomično pokušala opisati i spomenuti njegov ogromni stvaralački opus.

17

6. Literatura

18

19

20

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful