You are on page 1of 37

HRESTOMATIJA TEKSTOVA IZ SOCIJALNE FILOZOFIJE

Karl Marx, Povijesni materijalizam Jean Paul Sartre, Ateistiki egzistencijalizam Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus Jacques Maritain, Moderna misao i Toma Akvinski Karl Popper, Znanost: nagaanja i opovrgavanja Joseph Bocheski, ovjek Joseph Bocheski, Zakon John Zerzan, Trka za prazninom; propast simbolike misli

Karl Marx, Povijesni materijalizam


O autoru: Karl Marx (1818-1883.) je njemaki filozof, ekonomist i politiar koji se rodio u Trieru u Njemakoj, ali je vei dio ivota proveo u Londonu, gdje je i umro. On je bio utemeljitelj marksizma, filozofije koja je bila vrlo proirena i utjecajna u 20. stoljeu. Taj utjecaj se nije ni u kom sluaju ograniio samo na filozofe, nego je djelovao puno ire, ukljuujui i politike stranke i pokrete koji su bili vladajui u velikom dijelu svijeta. O tekstu: Tekst je odlomak iz Predgovora Marxovom djelu "Prilog kritici politike ekonomije" (Zur Kritik der politischen konomie) objavljenom 1859. godine. Openito se smatra najboljim Marxovim vlastitim saetkom njegovog pogleda na ovjeka, drutvo i povijest.

Moje istraivanje je dovelo do rezultata da se ni pravni odnosi, ni oblici drave ne mogu razumjeti ni iz sebe samih ni iz takozvanog opeg razvitka ljudskog duha, nego im je korijen, naprotiv, u materijalnim ivotnim odnosima, iju cjelokupnost je Hegel, prema primjeru Engleza i Francuza 17. vijeka, obuhvatio imenom "graansko drutvo", a da se anatomija graanskog drutva mora traiti u politikoj ekonomiji. Prouavanje ove znanosti, koje sam otpoeo u Parizu, produio sam u Bruxellesu, kamo se bijah preselio protjeran po nareenju g. Guizota. Opi rezultat do kojega sam doao i koji mi je, kad sam ve doao do njega, posluio kao putokaz u mojim studijima, moe se ukratko ovako formulirati. U drutvenoj proizvodnji svoga ivota ljudi stupaju u odreene, nune odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje koji odgovaraju odreenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Cjelokupnost tih odnosa proizvodnje sainjava ekonomsku strukturu drutva, realnu osnovu na kojoj se die pravna i politika nadgradnja i kojoj odgovaraju odreeni oblici drutvene svijesti. Nain proizvodnje materijalnog ivota uvjetuje proces drutvenog, politikog i duhovnog ivota uope. Ne odreuje svijest ljudi njihovo bie, nego obrnuto, njihovo drutveno bie odreuje njihovu svijest. Na odreenom stupnju svoga razvitka dolaze materijalne proizvodne snage drutva u proturjenost s postojeim odnosima proizvodnje, ili, to je samo pravni izraz za to, s odnosima vlasnitva u ijem su se okviru dotad kretale. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha drutvene revolucije. S promjenom ekonomske osnove vri se sporije ili bre prevrat itave ogromne nadgradnje. Pri promatranju ovakvih prevrata mora se uvijek razlikovati materijalni prevrat u ekonomskim odnosima proizvodnje, koji se moe ustanoviti s tonou prirodnih znanosti, od pravnih, politikih, religioznih, umjetnikih ili 2

filozofskih, ukratko, ideolokih oblika u kojima ljudi postaju svjesni toga sukoba i borbom ga rjeavaju. Kao to nekog pojedinca ne ocjenjujemo to je po onome to on o sebi misli da jest, tako ni o ovakvom prevratnom razdoblju ne moemo stvarati sud iz njegove svijesti, ve naprotiv, moramo tu svijest objanjavati iz proturjenosti materijalnog ivota, iz postojeeg sukoba izmeu drutvenih proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje. Nikada neka drutvena formacija ne propada prije nego to budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana, i nikad novi, vii odnosi proizvodnje ne nastupaju prije nego to se materijalni uvjeti njihove egzistencije nisu ve rodili u krilu samog starog drutva. Stoga ovjeanstvo postavlja sebi uvijek samo one zadatke koje moe rijeiti, jer, kad tonije promatramo, uvijek emo nai da se sam zadatak raa samo ondje gdje materijalni uvjeti za njegovo rjeenje ve postoje ili se bar nalaze u postupku svoja nastajanja. U opim crtama mogu se azijski, antiki, feudalni i suvremeni buroaski nain proizvodnje oznaiti kao napredna razdoblja ekonomske drutvene formacije. Buroaski odnosi proizvodnje su zadnji antagonistiki oblik drutvenog procesa proizvodnje, antagonistiki ne u smislu pojedinanog antagonizma nego antagonizma koji potjee iz drutvenih ivotnih uvjeta pojedinaca, ali istovremeno proizvodne snage koje se razvijaju u krilu buroaskog drutva stvaraju materijalne uvjete za rjeenje toga antagonizma. Zato se s tom drutvenom formacijom zavrava predpovijest ljudskog drutva.
Neka objanjenja: - Francois Guizot [Giz] (1787-1874) je bio francuski povjesniar i politiar, te predsjednik francuske vlade 1847. i 1848. godine. - Nain proizvodnje ini jedinstvo proizvodnih snaga i odnosa proizvodnje. - Proizvodne snage ine sredstva za proizvodnju (npr. alati, strojevi), rad i predmeti rada (sirovine, ono to se obrauje i prerauje u proizvodnji). - Odnose proizvodnje po Marxu bitno odreuje odgovor na pitanje tko i na koji nain upravlja sredstvima za proizvodnju. Onaj tko upravlja sredstvima za proizvodnju ba zato odreuje takoer i raspodjelu proizvoda. - Revolucija (lat. revolutio) je doslovno "prevrat", "preokret", ali kako se moe vidjeti iz teksta, po Marxovoj terminologiji svaki prevrat, pa niti svaki ekonomski ili politiki prevrat, nije ujedno i revolucija. - Drutveno-ekonomska formacija je odreeni povijesni tip drutva, drutvene organizacije i drutvenih odnosa. U tekstu Marx navodi koje su drutveno-ekonomske formacije po njemu bile u dotadanjoj povijesti. - Buroazija (franc. bourgeoisie [buroaz] = graanstvo) je po Marxu vladajua klasa u modernom

drutvu koju karakterizira posjedovanje i kontrola kapitala. - Antagonizam (od gr. antagnisma = spor, borba) je u ovom kontekstu sukob i borba koja po Marxu uvijek postoji u klasnom drutvu izmeu vladajue klase koja kontrolira sredstva za proizvodnju s jedne strane, i potlaene i izrabljivane klase s druge strane. Takav antagonizam po marksistikom tumaenju postoji u antikom robovlasnikom drutvu izmeu robovlasnika i robova, u srednjovjekovnom feudalnom drutvu izmeu feudalaca i kmetova, te u modernom kapitalistikom drutvu izmeu kapitalista i radnika.

Jean Paul Sartre, Ateistiki egzistencijalizam


O autoru: Jean Paul Sartre [an Pol Sartr] (1905-1980.) je francuski filozof i knjievnik koji se rodio u Parizu i u njemu proveo najvei dio ivota. Pisao je niz knjievnih djela u kojima je popularizirao svoje ideje i kojima je najvie djelovao na iru javnost. Godine 1964. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za knjievnost, ali ju je on odbio. O tekstu: Tekst je odlomak iz predavanja "Egzistencijalizam je humanizam" (L'existentialisme est un humanisme) kojega je autor odrao 1946. u obranu egzistencijalizma. U njemu je htio kratko i jasno izloiti svoje osnovne ideje.

to je dakle to to nazivamo egzistencijalizmom? [...] Pitanje je komplicirano samo zato to postoje dvije vrste egzistencijalista. S jedne strane postoje krani, meu kojima u imenovati Jaspersa i Gabriela Marcela, obojica katolike vjeroispovijesti; a s druge strane egzistencijalni ateisti, meu koje trebamo ubrojiti Heideggera, kao i francuske egzistencijaliste i mene. [...] Razmiljajui o nekom proizvodu, kao to je na primjer neka knjiga ili no za papir, vidi se da ga je napravio obrtnik koji je imao koncepciju o njemu. [...] Tako je no za papir u isto vrijeme neto to se proizvodi na odreeni nain i s druge strane slui odreenoj svrsi, jer se ne moe pretpostaviti da bi ovjek proizveo no za papir a da ne zna emu slui. Kaimo dakle da njegova bit [...] prethodi njegovoj egzistenciji. Kad mislimo o Bogu kao stvoritelju, mislimo o njemu u veini sluajeva kao o najveem obrtniku. Razmotrimo li koju god doktrinu, bila ona Descartesova ili Leibnizova, uvijek je ukljueno da volja manje vie slijedi iz razumijevanja, ili da ga barem prati, tako da kad Bog stvara, on tono zna to stvara. Tako je koncepcija ovjeka u Bojem umu usporediva s koncepcijom noa za papir u umu obrtnika. [...] Tako je svaki pojedini ovjek ostvarenje odreene koncepcije koja se nalazi u Bojem umu. U filozofskom ateizmu 18.

stoljea potisnut je pojam Boga, ali ne zbog toga i ideja da je bit prije egzistencije. [...] Ateistiki egzistencijalizam, iji sam ja predstavnik, izjavljuje s veom dosljednou da, ako Bog ne postoji, postoji bar jedno bie ija egzistencija dolazi prije njegove biti, bie koje egzistira prije nego to ga se moe definirati bilo kojom koncepcijom. To bie je ovjek, ili kako Heidegger kae, ljudska zbilja. to mislimo kad kaemo da egzistencija prethodi biti? Mislimo da ovjek prije svega egzistira, da sebe susree, iskrsava u svijetu - i da potom sebe definira. Ako se ovjeka, kako to vide egzistencijalisti, ne moe definirati, to je zato to on najprije nije nita. On e biti neto tek kasnije, a tada e biti ono to sam uini od sebe. Tako, nema ljudske prirode, jer nema Boga da bi imao koncepciju o njoj. ovjek jednostavno jest. [...] ovjek nije nita drugo nego ono to sam uini od sebe. To je prvi princip egzistencijalizma. A to je ono to ljudi nazivaju njegovom "subjektivnou", rabei tu rije kao prijekor protiv nas. Ali to mi mislimo ovim rei nego da ovjek ima vee dostojanstvo nego li kamen ili stol? [...] Ako je, meutim, istina da je egzistencija prije biti, ovjek je odgovoran za ono to jest. Tako, prvi rezultat egzistencijalizma je da svakog ovjeka stavlja u posjed sebe samoga kakav jest, i itavu odgovornost za njegovu egzistenciju stavlja na njegova vlastita ramena. A kad kaemo da je ovjek odgovoran za sebe samoga, ne mislimo da je on odgovoran jedino za svoju vlastitu individualnost, nego da je odgovoran za sve ljude. [...] Ako kaemo da ovjek bira samog sebe, stvarno mislimo da svaki od nas mora birati samog sebe, time takoer mislimo da u biranju za sebe samoga on bira za sve ljude. [...] Biranje izmeu ovoga i onoga je u isto vrijeme potvrivanje vrijednosti onoga to je izabrano, jer mi nikad ne moemo izabrati loije. Ono to izaberemo je uvijek bolje, a nita ne moe biti bolje za nas ako nije bolje za sve. [...] Ako se ja, da uzmemo osobniji sluaj, odluim oeniti i imati djecu, iako ova odluka proizlazi jednostavno iz moje situacije, iz moje strasti ili elje, ja time ne obvezujem samo sebe, nego ovjeanstvo kao cjelinu, na praksu monogamije. Ja sam tako odgovoran za sebe i za sve ljude i stvaram odreenu sliku ovjeka kakvog ja elim. Oblikujui sebe, oblikujem ovjeka. Ovo nam omoguava shvatiti to znae pojmovi, moda velike rijei, kao tjeskoba, naputenost, oaj. Kao to ete ubrzo vidjeti, to je vrlo jednostavno. Prvo, to mislimo pod tjeskobom? Egzistencijalist rado kae da je ovjek tjeskoba. To znai ovo: ovjek koji se obvezuje na neto, potpuno svjestan da on ne izabire samo to e on biti, nego je time istovremeno zakonodavac koji odluuje za cijelo ovjeanstvo - u takvom trenutku ovjek ne moe izbjei osjeaj potpune i duboke odgovornosti. [...] Pa kad se govori o "naputenosti" - omiljenoj rijei Heideggera - hoemo samo rei da 5

Bog ne egzistira, i da iz toga valja izvui posljedice sve do kraja. Egzistencijalist se jako protivi odreenom tipu svjetovnog moralizma koji nastoji ukinuti Boga uz najmanju moguu cijenu. Kad su francuski profesori oko 1880. pokuavali formulirati svjetovni moral, rekli su otprilike ovo: Bog je beskorisna i skupa hipoteza, pa emo je odbaciti. Ipak, da bismo imali moral, drutvo, ureen svijet, bitno je da odreene vrijednosti treba uzeti ozbiljno; one moraju imati a priori pripisano postojanje. Mora se smatrati a priori obveznim biti astan, ne lagati, ne tui enu, podizati djecu itd. [...] Egzistencijalist naprotiv misli da je vrlo oteavajue to Boga nema, jer s njim nestaje svaka mogunost da se vrijednosti nau u nekom inteligibilnom nebu. Ne moe vie biti nikakvog dobra a priori jer nema beskrajne i savrene svijesti da ga misli. Nigdje nije zapisano da "dobro" postoji, da treba biti poten ili da treba ne lagati, jer smo mi sada na istini gdje postoje samo ljudi. Dostojevski je jednom napisao "Da Boga nema, sve bi bilo dozvoljeno" i to je za egzistencijalizam polazna toka. Sve je zaista dozvoljeno ako Boga nema i stoga je ovjek naputen jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe neto na to bi se oslonio. [...] Mi smo ostavljeni sami, bez isprike. To sam mislio kad sam rekao da je ovjek osuen da bude slobodan. Osuen, jer nije sam sebe stvorio, a ipak slobodan, i kad je jednom baen u svijet, odgovoran je za sve to ini.
Neka objanjenja: - Njemaki filozof Karl Jaspers (1883-1969.) jest bio kranin, ali ne katolik nego protestant. Sartre grijei nazivajui ga katolikom. - Njemaki filozof Martin Heidegger (1889-1976.) je tijekom ivota mijenjao svoja vjerska uvjerenja. Najprije je bio katolik, ak se spremao i postati sveenik. Nakon to je oenio protestantkinju, postao je protestant. Potom se udaljio od vjere, a na kraju ivota se vratio katolikoj vjeri. - Veliki ruski knjievnik Fjodor Mihajlovi Dostojevski (1821-1881.), kao to spominje i Sartre u ovom tekstu, prvi se bavio tezom "Da Boga nema, sve bi bilo dozvoljeno". Meutim, za razliku od Sartrea, Dostojevski smatra da nas ba ta teza upuuje na to da Bog postoji, i da mora postojati.

Ludwig Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus


O autoru: Ludwig Wittgenstein (1889-1951.) je austrijski filozof koji je roen u Beu kao osmo dijete bogatog austrijskog industrijalca. Studirao je u Berlinu i u Engleskoj tehniku i matematiku. Odrekao se bogatog nasljedstva i u ivotu se bavio raznim stvarima (tako je neko vrijeme bio pilot, vrtlar, seoski uitelj). Na kraju je predavao filozofiju u Cambridgeu u Engleskoj, gdje je i umro. O tekstu: Tekst ini niz izabranih odlomaka iz prvog od dva glavna Wittgensteinova filozofska djela "Tractatus Logico-Philosophicus".

Predgovor [...] Ova knjiga raspravlja o filozofskim problemima i - vjerujem - pokazuje da nain postavljanja tih problema poiva na nerazumijevanju logike naeg jezika. itav smisao knjige mogao bi se moda izraziti rijeima: Ono to se uope moe rei, moe se rei jasno; a o emu se ne moe govoriti, o tome se mora utjeti. [...] ini mi se da je istina ovdje izraenih misli neoboriva i definitivna. Moje je miljenje, takoer, da sam konano rijeio probleme. I ako se u tome ne varam, drugo, vrijednost ovog rada se sastoji u tome to on pokazuje koliko je malo uinjeno time to su ovi problemi rijeeni. 1 Svijet je sve to je sluaj. 1.1 Svijet je cjelokupnost injenica, a ne stvari. 1.11 Svijet je odreen injenicama i time to su to sve injenice. 1.12 Jer cjelokupnost injenica odreuje to je sluaj i, takoer, to sve nije sluaj. 1.13 injenice u logikom prostoru jesu svijet. 1.2 Svijet se raspada na injenice. 1.21 Neto moe biti sluaj ili ne biti sluaj, a sve ostalo moe ostati jednako. [...] 3 Logika slika injenica je misao. 3.001 "Stanje stvari je zamislivo" znai: Moemo stvoriti sliku o njemu. 3.01 Cjelokupnost istinitih misli je slika svijeta. 3.02 Misao sadri mogunost stanja stvari koje ona misli. Ono to je zamislivo je takoer i mogue. [...] 4.003 Veina stavova i pitanja koji su bili napisani o filozofskim stvarima nisu lani nego besmisleni. Zato na pitanja ove vrste uope ne moemo odgovoriti, nego moemo samo utvrditi njihovu besmislenost. Veina pitanja i stavova filozofa poiva na tome to mi ne razumijemo logiku naeg jezika. (Ona su poput pitanja je li dobro vie ili manje identino nego lijepo.) I zato nije udno to najdublji problemi zapravo nisu nikakvi problemi. 4.0031 Sva filozofija je "kritika jezika". [...] 4.1 Stav prikazuje postojanje ili nepostojanje stanja stvari. 7

4.11 Cjelokupnost istinitih stavova je cjelokupna prirodna znanost (ili cjelokupnost prirodnih znanosti). 4.111 Filozofija nije jedna od prirodnih znanosti. (Rije "filozofija" mora znaiti neto to stoji iznad ili ispod, ali ne pored prirodnih znanosti.) 4.112 Svrha filozofije je logiko razjanjavanje misli. Filozofija nije teorija nego aktivnost. Filozofsko djelo sastoji se bitno od rasvjetljavanja. Rezultat filozofije nisu "filozofski stavovi" nego pojanjavanje stavova. [...] 5.135 Od postojanja bilo kojeg stanja stvari ne moe se nikako zakljuiti na postojanje stanja stvari koje je od njega potpuno razliito. 5.136 Nema uzrone veze koja bi opravdavala takav zakljuak. 5.1361 Budue dogaaje ne moemo izvesti iz sadanjih. Vjerovanje u uzronu vezu je praznovjerje. [...] 6.1 Stavovi logike su tautologije. 6.11 Stavovi logike, dakle, ne kau nita. (Oni su analitiki stavovi.) [...] 6.2 Matematika je logika metoda. Matematiki stavovi su jednadbe, dakle pseudostavovi. 6.21 Matematiki stav ne izraava nikakvu misao. 6.211 U ivotu nikad ne trebamo matematiki stav, nego se matematikim stavom koristimo samo da od stavova koji ne pripadaju matematici zakljuimo na druge koji takoer ne pripadaju matematici. (Pitanje "Zato zapravo upotrebljavamo tu rije, taj stav?" u filozofiji neprestano vodi vrijednim spoznajama.) 6.22 Logiku svijeta, koju logiki stavovi pokazuju u tautologijama, matematika pokazuje u jednadbama. [...] 6.36311 Da e sunce sutra izii - to je hipoteza; a to znai: mi ne znamo hoe li izii. 6.37 Prisile, po kojoj bi se neto moralo dogoditi zato to se dogodilo neto drugo, nema. Postoji samo logika nunost. 6.371 U osnovi itavog modernog pogleda na svijet lei iluzija da su takozvani prirodni zakoni objanjenja prirodnih pojava. [...] 6.41 Smisao svijeta mora leati izvan svijeta. U svijetu je sve onako kako jest i sve se 8

dogaa onako kako se dogaa.; u njemu nema nikakve vrijednosti - a kad bi je bilo, onda ona ne bi imala vrijednosti. Ako postoji neka vrijednost koja ima vrijednost, ona mora leati izvan svega dogaanja i takobivanja. Jer svako dogaanje i takobivanje je sluajno. Ono to ga ini ne-sluajnim ne moe leati u svijetu, jer bi to inae opet bilo sluajno. To mora leati izvan svijeta. 6.42 Zato ne mogu postojati nikakvi stavovi etike. Stavovi ne mogu izraziti nita Vie. 6.421 Jasno je da se etika ne da izrei. Etika je transcendentalna. (Etika i estetika su jedno.) [...] 6.432 Kakav je svijet potpuno je indiferentno za ono Vie. Bog se ne objavljuje u svijetu. 6.4321 injenice pripadaju sve samo u zadatak, ne u rjeenje. 6.44 Nije mistino kakav je svijet, nego da on jest. [...] 6.52 Osjeamo da, ak ako je dat odgovor na sva mogua znanstvena pitanja, nai ivotni problemi jo uope nisu dodirnuti. Naravno, tada vie ne ostaje nikakvo pitanje; i upravo to je odgovor. 6.521 Rjeenje problema ivota vidi se u nestajanju ovog problema. (Nije li to razlog zato ljudi kojima je nakon dugog sumnjanja postao jasan smisao ivota, zato ovi tada nisu mogli rei u emu je taj smisao.) 6.522 Svakako ima neto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistino. 6.53 Ispravna metoda filozofije bila bi zapravo ova: ne rei nita, nego ono to se moe rei, dakle stavove prirodne znanosti - dakle neto to nema nikakve veze s filozofijom zatim kad bi netko drugi htio rei neto metafiziko pokazati mu da nije dao nikakvo znaenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bila bi nezadovoljavajua za drugoga on ne bi imao osjeaj da ga uimo filozofiju - ali ona bi bila jedina strogo ispravna. 6.54 Moji stavovi rasvjetljavaju time to ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao besmislene kada se kroz njih, po njima, preko njih popeo vani. (On mora tako rei odbaciti ljestve, poto se po njima popeo.) On mora ove stavove prevladati, tada e ispravno vidjeti svijet. 7. O emu se ne moe govoriti, o tome se mora utjeti.
Neka objanjenja: - "Tractatus" se sastoji od niza teza i kratkih odlomaka koji su oznaeni brojevima (jedino predgovor

djelu nema brojevnih oznaka). Brojevi bi trebali oznaavati meusobnu povezanost teza. Teze oznaene jednim brojem (od 1 do 7) bi trebali biti osnovne, a one sa vie oznaka bi ih trebale pojanjavati. - Tautologija (od gr tautos logos = ista rije) je sudna funkcija koja je uvijek istinita. Primjer za to je sudna funkcija "P ili ne-P" ("P v P"). Koji god elementarni sud uvrstimo u ovu funkciju, uvijek emo dobiti istinit sloeni sud. - Iako je u predgovoru "Tractatusu" napisao da je "konano rijeio probleme" i da je "istina ovdje izraenih misli neoboriva i definitivna", Wittgenstein je u kasnijem razdoblju ivota ta gledita napustio i u svom drugom glavnom (posmrtno objavljenom) djelu "Filozofska istraivanja" (Philosophische Untersuchungen) izloio sasvim drugaiju filozofiju.

Jacques Maritain, Moderna misao i Toma Akvinski


O autoru: Jacques Maritain [ak Maritn] (1882-1973) se rodio i kolovao u Parizu, gdje je studirao filozofiju i biologiju. Do drugog svjetskog rata predavao je filozofiju u Parizu. Na poetku rata je otiao u SAD, tamo je ostao vie od dva desetljea i predavao je na vie amerikih sveuilita, najvie u Princetonu. Smatra se vodeim filozofom meu neoskolasticima 20. stoljea. O tekstu: Tekst je jedan odlomak iz Maritainove knjige "Sv. Toma Akvinski" (St. Thomas Aquinas), koja je poneto preraeno izdanje djela prethodno objavljenog na francuskom jeziku pod naslovom "Aneoski nauitelj" (Le docteur anglique). Iako knjiga ini cjelinu, pojedina poglavlja su bila prethodno nezavisno objavljena. Tree poglavlje, iz kojega je ovaj odlomak, nosi naslov "Apostol modernog doba" (The Apostle of Modern Times).

Bolest od koje boluje moderni svijet prije svega je bolest razuma. Poela je u umu i dosad je prodrla do samih njegovih korijena. [...] Ovdje je odgovornost filozofa vrlo velika. U 16. vijeku, a naroito za vrijeme Descartesa, nutarnja hijerarhija kreposti razuma poela se lomiti. Filozofija se odijelila od teologije traei za sebe naslov vrhovne znanosti. A onda, kao naravan rezultat, matematika osjetilnog svijeta i njegovih pojava izdie se nad metafizikom. Povijest moderne filozofije pokazuje nam kako ljudski razum sve vie ispovijeda svoju neovisnost o Bogu i o bitku: tj. neovisnost u odnosu prema vrhovnom Predmetu svakoga razuma, i u odnosu prema naravnom objektu razuma kao takvog. Na taj je nain razbijena veza izmeu razuma i njegova predmeta. Teko nam je shvatiti svu strahotu, upravo krvlju i suzama ispunjenu, znaenja ovih nekoliko apstraktnih rijei: "razbiti vezu izmeu razuma i njegova predmeta". Jedva moemo sebi predoiti golemi prevrat, golemu nevidljivu katastrofu koja iz njih izvire. Razum! Ta "boanska" djelatnost, 10

kako ga naziva Aristotel, to udo svijetla i ivota, ta slava i najvee savrenstvo stvorene prirode, [...] od kojega ovdje na zemlji proizlaze sva naa djela i o kojemu zavisi ispravnost svega to inimo. Moemo li pojmiti koliko je za ovjeka razoran poremeaj toga razuma, toga ivota, dionika boanske svjetlosti koju nosi u sebi? Revolucija koja je zapoela s Descartesom i nastavila se s filozofima 18. i 19. vijeka je vea povijesna kataklizma nego li najstranije katastrofe zemaljske povrine ili narodne privrede. Nepouljiv u odnosu prema objektu, Bogu i biu, razum postaje u isti mah nepokoran i buntovan prema svakoj tradiciji i prema svakom duhovnom kontinuitetu. On se ograuje i zatvara u nepristupanost pojedinca. [...] Tri glavna simptoma bolesti koja danas zahvaa razum sve do samih njegovih korijena mogu se razaznati u evoluciji koju je prola ljudska misao od velikih promjena to ih je zaela Descartesova reforma. Razum vjeruje da pokazuje svoju snagu time to odbacuje priznati kao pravo znanje, najprije teologiju, pa onda metafiziku; time to se odrie svakog pokuaja spoznaje Prvoga Uzroka i nematerijalnih stvarnosti; time to gaji vie manje profinjenu skepsu koja u isti mah pogaa i osjetilnu percepciju i razumske principe, to jest upravo ono od ega zavisi sve nae znanje. To uobraeno ruenje ljudske spoznaje oznaujemo jednom rijeju: agnosticizam. Istodobno razum prezire prava Prve Istine te otklanja nadnaravni red, kojeg smatra prosto nemoguim - a ovim je oito pogoen sav ivot milosti. Nazovimo ovo jednom rijeju: naturalizam. Konano, razum upada u obmanu nekog mitskog poimanja ljudske naravi, pa joj pridaje svojstva vlastita istome duhu. Pretpostavlja da je svaki od nas jednako savren i jedinstven kao to je savrena aneoska narav, pa dosljedno tome trai za nas, kao da bismo imali na to potpuno pravo, uz neogranienu vlast nad prirodom, i onu vrhovnu autonomiju [...] koja pripada istim duhovima. Takva koncepcija bi se izraeno strogo metafiziki mogla nazvati antropocentrini individualizam, a tonije bismo je nazvali: angelizam. Ovaj je termin opravdan [...] jer moderni individualizam ima svoje porijeklo i svoj metafiziki korijen u Descartesovu poistovjeivanju due s istim duhom, te u Leibnizovoj konfuziji bilo koje supstancije s aneoskom monadom. [...] Te su tri velike zablude simptomi doista radikalne bolesti, jer one napadaju sam korijen, i to trostruki korijen naega ivota: razumski, religiozni i moralni. U poetku su bile ove zablude nekako latentne i prikrivene, u stanju istih duhovnih intencija. Danas svi ih vide i osjeaju, jer je njihova kruta otrica iz razuma prodrla sve do u meso ovjeanstva. 11

[...] Meutim, vano je shvatiti da toj bolesti koja je obuzela na razum, a koja i potjee od njega, ne moe doskoiti nita to je nie od razuma, te se ona mora razumom izlijeiti. [...] Ma koliko bolestan bio, on uvijek na svom dnu krije bitnu vitalnost, koju nita ne moe povrijediti ili pokvariti; i u metafizikom redu on uvijek ostaje vrhovna sposobnost ljudskog bia. [...] Upravo onda kad je bolest postala najoitija, moemo se najvie nadati sposobnoj reakciji: dovoljno je samo da razum postane svjestan bolesti i odmah e se dignuti protiv nje. [...] Filozofija sv. Tome vie nego ijedna druga filozofija potuje prava i plemenitost razuma time to utvruje njegovo prvenstvo nad voljom, time to skuplja pod njegovim svijetlom svu hijerarhiziranu raznolikost bia, to ga poistovjeuje ondje gdje se nalazi u istom inu (actus purus) sa neizmjerno svetom prirodom ivoga Boga, te napokon time to nas u praktinom redu neprestano opominje da je ljudski ivot, a iznad svega kranski ivot, "utemeljen na razumu". [...] Sv. Toma je upravo i nadasve apostol razuma: to je prvi razlog radi kojega ga moramo smatrati apostolom modernoga doba. Drugi razlog je ono to bismo mogli nazvati apsolutizmom istine njegove due i njegova djela, s ovom trostrukom posljedicom savrene istoe u intelektualnom pogledu, naime: savrene logike dosljednosti, skladne znanstvene cjelovitosti, te savrenog posluha stvarnosti. [...] Tomizam, - a to je trei razlog zbog kojega sv. Tomu valja zvati apostolom modernoga doba - jedini je u stanju osloboditi razum triju radikalnih zabluda, spomenutih na poetku ovog poglavlja. U metafizikoj analizi spoznaje jedino tomizam savreno potuje i njezin izvor kao i njezinu tajanstvenu nematerijalnost, i to ukoliko s jedne strane povezuje nae ideje sa stvarima preko osjetilne predodbe, i s druge strane ukoliko svodi nae znanje na oevidnost bia i prvih principa, koji radi svoje transcendentalnosti vode na um sigurnim putem do Boga. I ba radi toga tomizam je uzviena mudrost sposobna spasiti na razum od ari agnosticizma i demonu idealizma suprotstaviti [...] zdravu nauku realizma koji nije vie naivan, nego solidno kritian. Tomizam je svjestan beskonane uzvienosti i beskonane slobode Stvoritelja, kao i bezuvjetno kontingentnog temelja stvorenog bia; ima zdrav pojam o univerzalnome, o 12

vrijednosti prirode i njezinih zakona. [...] On svodi na apsurd naturalistiki postulat i metafiziko licemjerje koje pod krinkom pozitivnih znanosti pokuava stvorenju pridati ono boansko svojstvo koje se zove "aseitas", a po kojemu je samo Bog bie po sebi. On obuhvaa sve ono to sam pojam razumnog bia sadri i veliko a i ponizno; stavlja ljudski razum na najnii stupanj ljestvice duhova; odbija odluno svaki njegov zahtjev da se igra istoga duha; daje pravo mjesto i autonomiji koja nam pripada kao duhovima, a i ovisnosti koja nam pripada kao stvorovima [...]. I time on ponitava u samom korijenu individualizam koji ljudsku osobnost rtvuje nekoj iluzornoj i razornoj slici ovjeka, smatrajui ga slinim anelu. [...] To je stoga to sv. Toma - a u tome je njegovo najzamanije djelo - vraa razum njegovom objektu, upuuje ga njegovom cilju, obnavlja ga u njegovoj naravi. Govori mu da je stvoren za bie. [...] U isti mah je razumu vraena jednostavnost pogleda. Umjetne zapreke ne zaustavljaju ga pred naravnom oevidnou principa, on opet uspostavlja svezu filozofije sa zdravim razumom. [...] Ve je Vilim de Tocco isticao modernost brata Tome. Upravo je ta modernost sasvim oprena modernosti koja se danas trai i koju svi vole. Jer sv. Toma stvara novo sasvim sluajno, a u stvari eli jedino doi do istinitoga. A danas se stvara novo jer se trai novo kao takvo, dok se ide za istinitim samo sluajno. Dosljedno tome, vie se eli unititi nego li ispraviti staro. Ide se zatim da se uzvisi originalnost svakog misaonog bia, a ne da se priljubi misao predmetu. To znai posve izokrenuti poredak: ta bitno partikularistika i negativna metoda upravo je bitno nazadnjaka. Jer sve se steene istine moraju tako dovesti u pitanje, jedna za drugom. Naprotiv, metoda sv. Tome je bitno univerzalna i pozitivna. Ta metoda doista eli sauvati sve znanje to je ovjeanstvo steklo da ga dovri i usavri, a ujedno ini da se pred istinom predmeta sve vie i vie gubi osoba filozofa.
Neka objanjenja: - "Aneoski nauitelj" (lat. Doctor angelicus) je jedan od naziva kojeg su Tomi Akvinskom dali jo u srednjem vijeku. - Agnosticizam (od gr. agnosts = nespoznatljiv) je pogled koji nijee mogunost spoznaje neega ili odustaje od pokuaja spoznati neto. - Milost (lat. gratia) u katolikoj teologiji znai nadnaravni Boji dar. - Naturalizam (od lat. natura = priroda, narav) je pogled koji hoe sve svesti na prirodu, a posebno

13

nijee sve natprirodno ili nadnaravno. - Antropocentrian (od gr. anthropos = ovjek i lat. centrum = sredite) je pridjev kojim se oznauje ono to stavlja ovjeka u sredite. - Individualizam (od lat. individuus = nedjeljiv, nerazdruiv) je pogled koji stavlja naglasak na pojedinca. - Angelizam (od lat. angelus = aneo) je Maritainov izraz za pogled koji izjednaava ovjeka sa istim duhovnim biem, anelom. - Latentno (od lat. latere = biti skriven) je ono to se jo prikriveno, ne oituje se izvana, izraz se esto primjenjuje na bolest iji se simptomi jo nisu pokazali - Lat. aseitas (od lat. a se = od sebe) je svojstvo bia koje ne ovisi o nekom uzroku, a primjenjuje se na Boga. - Vilim de Tocco (oko 1250-1323.) je pisac prvog ivotopisa Tome Akvinskoga "ivot blaenoga Tome" (Hystoria beati Thomae).

Karl Popper, Znanost: nagaanja i opovrgavanja


O autoru: Karl Popper (1902-1995.) je austrijski filozof koji se rodio i kolovao u Beu, ali je prije Hitlerovog prikljuenja Austrije pobjegao najprije na Novi Zeland, pa u Englesku. Vei dio ivota je proveo kao profesor u Londonu, od engleske kraljice je dobio i plemiku titulu. najvie se bavio filozofijom znanosti i politikom filozofijom. O tekstu: Tekst je odlomak iz Popperovog lanka "Znanost: nagaanja i opovrgavanja" (Science: Conjectures and Refutations), koji je kasnije ukljuen u knjigu "Nagaanja i opovrgavanja" (Conjectures and Refutations).

Otkrio sam da su moji prijatelji koji su oboavali Marxa, Freuda i Adlera bili impresionirani s nekoliko odlika zajednikih tim teorijama, posebno s njihovom prividnom objanjavalakom snagom. Izgledalo je da su ove teorije u stanju objasniti praktiki sve to se dogaa u podruju na koje se odnose. Izuavanje neke od njih, ini se, imalo je uinak intelektualnog obraenja ili otkrivenja, otvaranja oiju za istinu koja je skrivena onima jo neupuenima. Jednom kada su vam oi tako otvorene vi posvuda vidite primjere koji potvruju vae vjerovanje; svijet je pun potvrda teorije. togod se dogodilo ono je uvijek potvruje. Tako se njena istina ini oevidnom: a nevjernici su oito ljudi koji ne ele vidjeti tako oiglednu istinu; oni koji odbijaju da je vide ine to ili zato to ona govori protiv njihovih klasnih interesa, ili zbog potiskivanja koja jo nisu analizirana i koja vape da budu tretirana. 14

Najkarakteristiniji element u ovakvoj situaciji, ini mi se, postojana je struja potvrivanja, opaanja koja verificiraju teorije o kojima se radi; i to je neto to stalno naglaavaju njihovi pristae. Marksist ne bi mogao otvoriti novine, a da na svakoj stranici ne nae dokaze za svoje tumaenje povijesti; ne samo u novostima nego i u njihovoj prezentaciji (koja otkriva klasnu pristranost novina), a posebno, dakako, u onome to novine nisu napisale. Frojdovski su analitiari naglaavali da su njihove teorije stalno potvrivane njihovim klinikim promatranjima. to se tie Adlera, bio sam impresioniran jednim osobnim iskustvom. Jednom 1919. godine izvijestio sam ga o sluaju koji mi nije izgledao posebno adlerovski, ali koji je on bez tekoa analizirao prema svojoj teoriji o osjeaju inferiornosti, premda dijete o kojem je bila rije, nije ni vidio. Lagano potresen, zapitao sam ga kako moe biti tako siguran. Zbog mojeg mnogostrukog iskustva odgovorio je; na to nisam odolio uzvratiti: A s ovim novim sluajem, pretpostavljam, vae je iskustvo postalo jo mnogostrukije. Ono to sam imao na umu jest da ni njegova prethodna motrenja nisu moda bila mnogo temeljitija od ovoga; da je svako redom bilo interpretirano u svjetlu prethodnog iskustva i istodobno raunato kao dodatna potvrda teoriji. to je, upitao sam sebe, ono potvrivalo? Nita vie nego da sluaj moe biti interpretiran u svjetlu teorije. Ali to znai vrlo malo; razmiljao sam, jer svaki zamisliv sluaj mogao bi biti interpretiran u svjetlu Adlerove teorije ili, jednako tako, u svjetlu Freudove teorije. Moda bih ovo mogao ilustrirati s dva vrlo razliita primjera ljudskog ponaanja: onim ovjeka koji je gurnuo dijete u vodu s namjerom da ga utopi i onim ovjeka koji je rtvovao svoj ivot nastojei spasiti dijete. Svaki od ova dva sluaja moe se s jednakom lakoom objasniti Freudovim i Adlerovim pojmovima. Prema Freudu, prvi je ovjek patio od potiskivanja (recimo, od neke komponente njegova Edipova kompleksa), dok je drugi ovjek postigao sublimaciju. Prema Adleru prvi je ovjek patio od osjeaja inferiornosti (koji je moda proizveo potrebu da dokae sebi kako se moe usuditi poiniti neki zloin), a to isto vrijedi i za drugog ovjeka (kojem je potreba bila da dokae sebi kako moe spasiti dijete). Ne mogu zamisliti ljudsko ponaanje koje ne bi bilo mogue interpretirati u pojmovima obje teorije. Upravo je ta injenica - da su oni uvijek pripravni na odgovor, da su uvijek u pravu - u oima njihovih oboavatelja tvorila najjai argument u prilog tim teorijama. Meni je svitalo da je ta oigledna snaga zapravo njihova slabost. S Einsteinovom teorijom situacija je napadno razliita. Uzmimo tipian primjer Einsteinovo predvianje koje je upravo bilo potvreno nalazima Eddingtonove ekspedicije. Einsteinova teorija gravitacije vodila je k zakljuku da svjetlost mora biti privuena tekim tijelima (kao to je Sunce) ba kao i ostala materijalna tijela. Kao posljedak moe se 15

proraunati da e svjetlost s neke udaljene zvijezde, iji je prividni poloaj blizu Sunca, stizati na Zemlju iz takvog smjera da e izgledati kako je zvijezda pomaknuta od Sunca; ili, drugim rijeima, zvijezde prividno blizu Sunca izgledat e kao da su neto podalje od Sunca i jedna od druge. Ovo je neto to se ne moe opaziti pod normalnim okolnostima jer su zbog blijetee suneve svjetlosti te zvijezde danju nevidljive; no za vrijeme pomraenja Sunca mogue ih je fotografirati. Fotografiramo li istu konstelaciju zvijezda ponovno nou moemo izmjeriti udaljenost na dvjema fotografijama i provjeriti predvieni uinak. Ono to impresionira u tom sluaju jest rizik povezan s predvianjem te vrste. Ako motrenje pokae da je predvieni uinak definitivno izostao, tada je teorija jednostavno odbaena. Teorija je nesukladna s odreenim moguim ishodima motrenja - zapravo s rezultatom koji bi svatko prije Einsteina oekivao. To je posve razliito od situacije koju sam prethodno opisao, gdje ispada da su teorije o kojima je rije sukladne s najrazliitijim oblicima ljudskog ponaanja, pa je praktiki nemogue opisati ikakvo ljudsko ponaanje za koje se ne moe rei da potvruje te teorije. Ova razmiljanja dovela su me zimi 1919-1920. do zakljuaka koje bih sada mogao iskazati ovako: (1) Lako je iznai potvrde, ili osvjedoenja, za gotovo svaku teoriju - ako potvrde traimo. (2) Potkrjepe bi se morale uzeti u obzir samo ako su rezultat riskantnih predvianja; tj. ako bismo, neopinjeni teorijom o kojoj je rije, mogli oekivati dogaaj nesuglasan s teorijom - dogaaj koji bi mogao opovri teoriju. (3) Svaka je dobra znanstvena teorija zabrana; ona zabranjuje dogaanje nekih stvari. to teorija vie toga zabranjuje, to je bolja. (4) Teorija koju je nemogue opovri ijednim zamislivim dogaajem, nije znanstvena. Neopovrgljivost nije vrlina teorije (kao to ljudi esto misle), nego mana. (5) Svaka istinska provjera teorije pokuaj je da se ona opovrgne, ili odbaci. Provjerljivost je opovrgljivost; ali postoje stupnjevi provjerljivosti: neke su teorije provjerljivije, vie su izloene opovrgavanju nego druge; one su izloene veem riziku. (6) Zgoda potvrivanja ne bi se smjela uzeti u obzir osim kada je rezultat istinske provjere teorije; a to znai da se moe predstaviti kao ozbiljan, ali neuspjean pokuaj da se teorija opovrgne. (U takvom sluaju govorim o potkrepljujuem dokazu.) (7) Neke istinski provjerljive teorije, kada se za njih pokae da su pogrene, jo uvijek podupiru njihovi oboavatelji - na primjer, ad hoc uvoenjem nekih pomonih pretpostavki ili ad hoc reinterpretiranjem teorije da bi se izbjeglo odbacivanje. Takav je postupak uvijek 16

mogu, ali on spaava teoriju od odbacivanja samo po cijenu njenog unitavanja, ili barem sniavanja njenog znanstvenog statusa. (Ovakvu operaciju spaavanja opisujem poslije kao konvencionalistiki zahvat ili konvencionalistika strategija.) Sve ovo moemo sumirati tako da kaemo da je kriterij znanstvenoga statusa neke teorije njena opovrgljivost, ili odbacljivost, ili provjerljivost.
Neka objanjenja: - Karl Marx (1818-1883.) je njemaki filozof, ekonomist i politiar, osniva materijalistikog tumaenja povijesti i drutva kroz teoriju klasne borbe. - Sigmund Freud (1856-1939.) je austrijski psihijatar, poznat kao osniva psihologijskog sustava i psihoterapijske metode psihoanalize. - Alfred Adler (1870-1937.) je austrijski psihijatar, neko vrijeme je bio Freudov bliski suradnik, a kasnije se u svojim pogledima raziao s njim. Poznat je po analizi osjeaja inferiornosti (manje vrijednosti). - Albert Einstein (1879-1955.) je njemaki fiziar, osniva posebne i ope teorije relativnosti. Mnogi ga smatraju najveim fiziarom 20. stoljea. - Ad hoc hipoteza (lat. ad hoc = za ovo) je takva hipoteza kojom se uvodi posebna pretpostavka za neki poseban sluaj (ad hoc = posebno za ovo, u ovu svrhu). Takva hipoteza se moe provjeriti samo na temelju te posebne pojave koju bi ona trebala tumaiti. - Konvencionalizam (lat. conventio = dogovor, sporazum) je gledite da je prihvaanje neke znanstvene teorije u znatnoj mjeri ili potpuno zavisno od (izriitog ili preutnog) dogovora meu znanstvenicima, a ne od njenog slaganja sa stvarnou.

Dietrich von Hildebrand, Temeljni moralni stavovi


O autoru: Dietrich von Hildebrand (1889-1977.) je njemaki filozof, uenik Edmunda Husserla i Maxa Schelera, jedan od predstavnika realistike fenomenologije. Rodio se u Italiji kao sin glasovitog njemakog kipara Adolfa von Hildebranda. Filozofiju je studirao i najprije predavao u Mnchenu u Njemakoj. Kao odluan protivnik Hitlera i nacista preao je najprije u Austriju, a potom je morao bjeati u SAD. Tamo je bio profesor na sveuilitu Fordham u New Yorku. O tekstu: Tekst je dio prvog poglavlja Hildebrandovog djela "Temeljni moralni stavovi" (Fundamental Moral Attitudes), koje je bilo objavljeno najprije na njemakom jeziku (Sittliche Grundhaltungen). Kasnije je to djelo ukljueno u Hildebrandovu knjigu "Umijee ivljenja" (The Art of Living).

Moralne vrijednosti su najvie meu svim naravnim vrijednostima. ovjekova 17

dobrota, istoa, istinoljubivost i skromnost vrijede vie od genijalnosti, briljantnosti i bujne ivotne snage, vie od prirodne ili umjetnike ljepote, vie od stabilnosti i moi drave. Ono to se ostvaruje i to sjaji u inu zbiljskog opratanja, u plemenitom i velikodunom odricanju, u arkoj i nesebinoj ljubavi, znaajnije je i plemenitije, vanije i trajnije nego li sve kulturne vrijednosti. Pozitivne moralne vrijednosti su arite svijeta, a negativne moralne vrijednosti su najvee zlo, gore od patnje, bolesti, smrti ili raspada cvatue kulture. Ovu injenicu su priznavali svi veliki umovi, kao Sokrat ili Platon, koji su stalno ponavljali da je bolje trpjeti nepravdu nego li je initi. Ovo isticanje moralne sfere je, iznad svega, temeljni stav kranskog ethosa. Moralne vrijednosti su uvijek osobne vrijednosti. One su prisutne jedino u ovjeku i jedino ovjek ih moe ostvarivati. Materijalna stvar, kao kamen ili kua, ne moe biti moralno dobra ili zla, kao to moralna dobrota nije dostupna stablu ili psu. Slino, ni za djela ljudskog uma (otkria, znanstvene knjige, umjetnika djela) ne moe se u pravom smislu rei da su nositelji moralnih vrijednosti, ona ne mogu biti vjerna, skromna i puna ljubavi. Ona mogu u najboljem sluaju indirektno odraavati ove vrijednosti, budui da nose otisak ljudskog uma. Samo ovjek, kao slobodno bie koje je odgovorno za svoja djela i svoje stavove, za svoja htjenja i nastojanja, za svoju ljubav i svoju mrnju, svoju radost i svoju tugu, te za svoje trajno temeljno dranje, moe biti moralno dobar ili zao. Naime, daleko iznad njegovih kulturnih postignua izdie se vanost ovjekova vlastitog bia: osobnost koja zrai moralne vrijednosti, ovjek koji je skroman, ist, istinoljubiv, astan i pun ljubavi. Ali kako ovjek moe sudjelovati u ovim moralnim vrijednostima? Je li ih dobio po naravi, isto kao i ljepotu svog lica, svoju inteligenciju ili iv temperament? Ne, one mogu izrasti jedino iz svjesnih, slobodnih stavova, sam ovjek mora bitno suraivati u njihovom ostvarivanju. One se mogu razviti jedino kroz njegovo svjesno i slobodno predanje samoga sebe istinskim vrijednostima. Razmjerno svojoj sposobnosti shvaanja vrijednosti, koliko on vidi puninu svijeta vrijednosti jasnim i svjeim pogledom, koliko je njegovo predanje tom svijetu isto i bezuvjetno, toliko e ovjek biti bogat u moralnim vrijednostima. Dok se ovjek slijepo ne obazire na moralne vrijednosti drugih osoba, dok on ne razlikuje pozitivnu vrijednost koja je prisutna u istini od negativne vrijednosti koja je svojstvena zabludi, dok on ne razumije vrijednost koja je sadrana u ljudskom ivotu i negativnu vrijednost koja je povezana s nepravdom, on e biti nesposoban za moralnu dobrotu. Dok njega zanima jedino pitanje zadovoljava li njega neto ili ne, odgovara li to njemu ili ne, umjesto da se pita je li to neto vano, je to neto u sebi lijepo i dobro, jednom rijeju, je li to neto to ima vrijednost, on ne moe biti moralno dobar. 18

Sr svakog moralno dobrog stava je predanje onome to je objektivno vano, to je zanimanje za neku stvar zato to ona ima vrijednost. Na primjer, dva ovjeka su svjedoci nepravde koja je nanesena treoj osobi. Onaj koji se u svakoj situaciji pita jedino odgovara li neto njemu ili ne odgovara, nee se brinuti zbog toga, jer on rauna da njemu osobno ne moe proizai nikakva teta iz nepravde nanesene nekome drugome. Drugi ovjek, naprotiv, spreman je radije neto sam prepatiti, nego li ostati nezainteresiran za nepravdu koja se ini treoj osobi. Za ovog drugog ovjeka nije glavno pitanje odgovara li neto njemu ili ne odgovara, nego je li to neto vano po sebi. Jedan se ponaa moralno dobro, a drugi moralno zlo jer on indiferentno mimoilazi pitanje vrijednosti. Prihvaa li netko ili odbacuje neto to mu odgovara, ali je indiferentno s vrijednosne toke gledita, ovisi jedino o njegovoj volji. Jede li netko ili ne jede odlino meso, to ovisi o njemu. Ali pozitivna vrijednost od nas trai prihvaanje, a negativna vrijednost trai odbacivanje. Nain na koji bi se netko suoen s njima trebao ponaati nije preputen njegovoj proizvoljnoj odluci. To bi naprotiv trebalo biti predmet glavne zaokupljenosti i pravi odgovor treba dati, jer duni smo zanimati se za vrijednosti i odgovoriti im na pravi nain. Pomae li netko ili ne pomae drugoj osobi koja je u potrebi ne ovisi o njegovoj proizvoljnoj odluci, on je kriv ako zanemaruje ovu objektivnu vrijednost. Samo onaj tko razumije da postoje stvari "vane u sebi", da ima stvari koje su krasne i dobre u sebi, samo onaj ovjek koji shvaa uzvieni zahtjev vrijednosti, njihov poziv i dunost okrenuti se njima i biti formiran njihovim zakonom, samo taj je sposoban za osobno ostvarivanje moralnih vrijednosti. Samo ovjek koji moe gledati izvan svog subjektivnog horizonta i koji, slobodan od tatine i poude, ne pita uvijek "zadovoljava li to mene?", nego onaj tko se ostavljajui svaku uskogrudnost preputa onome to je vano po sebi - krasno, dobro - i podlae se tome, samo takav moe postati nositelj moralne vrijednosti. Sposobnost shvatiti vrijednosti, prihvatiti ih i odgovoriti im je temelj za ostvarenje moralnih vrijednosti ovjeka. Ove osobine mogu se nai jedino u ovjeku koji ima potovanje. Potovanje je stav koji se moe nazvati majkom svega moralnog ivota, jer najprije u njemu ovjek zauzima stav prema svijetu koji otvara njegove duhovne oi i omoguuje mu shvatiti vrijednosti. [...] ovjek bez potovanja je ovjek nesposoban za ikakvo odricanje ili podlaganje samoga sebe. On je ili rob svoje tatine, onog sputavajueg egoizma koji ga ini sunjem samoga sebe i slijepim za vrijednosti, te ga navodi da se uvijek iznova pita: "Hoe li moj ugled porasti, hoe li se moja slava uveati?" Ili je on rob svoje poude, onaj za koga sve na svijetu postaje jedino prilika da slui svojoj strasti. ovjek bez potovanja ne moe nikad 19

ostati u nutarnjoj tiini. On situacijama, stvarima i osobama nikad ne daje mogunost da otkriju svoj pravi karakter i svoju vrijednost. On svemu pristupa na jedan tako nametljiv i netaktian nain da se obazire samo na sebe, slua jedino sebe i ignorira sva ostala bia. [...] Nepotivanje se moe podijeliti na dvije vrste, zavisno od toga ima li korijen u tatini ili poudi. Prva vrsta postoji kod onoga ije je nepotivanje plod njegove tatine. On je tip ovjeka koji svemu pristupa s preuzetnom, lanom superiornou i koji se nikad nimalo ne trudi razumjeti stvar "iznutra". On je "sveznalica", tip uitelja koji vjeruje da on sve prozrijeva na prvi pogled i sve stvari zna "ab ovo". On je ovjek za kojega nita ne moe biti vee od njega samoga, koji nikad ne vidi dalje od svog horizonta, za kojega svijet bia ne skriva nikakvu tajnu. [...] Ovaj ovjek ne sluti nita od irine i dubine svijeta, od tajanstvenih dubina i neizmjerljive punine vrijednosti, o kojima govori svaka zraka sunca i svaka biljka i koje se otkrivaju u nevinom smijehu djeteta, kao i u pokajnikim suzama grenika. [...] Drugi tip ovjeka kojemu nedostaje potovanje, grub, poudan ovjek jednako je slijep za vrijednosti. On ograniava svoj interes na jednu jedinu stvar: odgovara li mu neto ili ne odgovara, nudi li mu zadovoljstvo, moe li mu ili ne moe ikako biti od koristi. On u svim stvarima vidi samo onaj segment koji se tie njegovog sluajnog, neposrednog interesa. Svako bie, za njega, nije nita drugo nego sredstvo za njegov vlastiti sebini cilj. On se vjeno vrti u svom uskom krugu i nikad ne uspijeva izai iz sebe. Stoga on niti ne poznaje pravu i duboku sreu koja moe jedino izvirati iz predanja pravim vrijednostima, iz dodira s onim to je u sebi dobro i lijepo. [...] ovjek koji ima potovanja pristupa svijetu na potpuno drugaiji nain. On je slobodan od ovog egospazma, od tatine i poude. On ne ispunja svijet svojim vlastitim egom, nego ostavlja biu prostor koji mu je potreban da se otkrije. On razumije dostojanstvo i plemenitost bia kao takvog, vrijednost koju ono ve posjeduje nasuprot pukom nitavilu. [...] Temeljni stav potovanja je pretpostavka za svaku istinsku ljubav, iznad svega za ljubav prema blinjemu, jer taj stav jedini otvara nae oi za vrijednost ovjeka kao duhovne osobe, i jer bez te svijesti nije mogua nikakva ljubav. Potovanje prema ljubljenoj osobi je takoer bitan element svake ljubavi. Obratiti panju na specifino znaenje i vrijednost njezine individualnosti, iskazati obzir prema njoj, umjesto da joj nameemo nae vlastite elje, to spada u potovanje. Iz potovanja izvire htjenje onoga koji voli da ljubljenoj osobi ostavi duhovni "prostor" potreban za slobodno izraavanje njezine vlastite individualnosti. Svi ovi elementi svake prave ljubavi izviru iz potovanja. to bi bila majina ljubav bez potovanja za to bie koje raste, za sve mogue vrijednosti koje tu jo lee latentne, za tu 20

dragocjenost djeje due? Slino potovanje se oituje u pravednosti prema drugima, u skrbi za tua prava, za slobodu tuih odluka, u ogranienju vlastite tenje za moi i u svakom razumijevanju prava drugoga. Potovanje za nae blinje je osnova za svaki istinski zajedniki ivot, za ispravan pristup braku, obitelji, narodu, dravi, ovjeanstvu, za respekt prema zakonitoj vlasti, za ispunjavanje moralnih dunosti prema zajednici kao cjelini i prema pojedinim lanovima zajednice. ovjek bez potovanja lomi i razara zajednicu.
Neka objanjenja: - U ovom tekstu donesen je uvodni dio prvog poglavlja o moralnim vrijednostima openito, te samo krai karakteristini odlomci u kojima Hildebrand govori o prvom od ukupno pet temeljnih moralnih stavova koje analizira u ovom djelu, o potovanju. - istoa (engl. purity, njem. Reinheit) u moralnom kontekstu ne znai odsutnost materijalne neistoe, prljavtine, nego moralnu istou. istoa openito znai odsutnost svega to se protivi pravoj naravi stvari. Moralna istoa onda znai odsutnost moralnog zla, grijeha, krivice. esto se uzima u suenom znaenju moralne istoe samo s obzirom na podruje ljudske spolnosti. - Ethos (gr. ethos = obiaj, navika) je ovdje sinonim za moral. - Lat. ab ovo = (doslovno:) od jajeta, (izvedeno:) od poetka. - Lat. ego = ja. - Egospazam je Hildebrandova kovanica, nastala od latinske rijei ego = ja i grke rijei spasms = gr. - Latentno (lat. latere = biti skriven, biti nepoznat) je ono to je jo skriveno, to jo nije vidljivo ili jo nije razvijeno.

Joseph Bocheski, ovjek


O autoru: Joseph Bocheski (1902-1995.) je poljski filozof koji je vei dio svoga radnog vijeka predavao filozofiju na sveuilitu u Fribourgu u vicarskoj. O tekstu: Tekst je skraeno sedmo poglavlje iz knjige "Wege zum philosophischen Denken", koja je nastala iz niza predavanja koja je autor drao na njemakom radiju, dakle za iroku publiku a ne za strunjake ili studente.

Sada emo razmiljati o ovjeku. Na tom podruju ima tako puno problema da ih ne

21

moemo sve najedanput spomenuti. Stoga e se nae razmiljanje neophodno usredotoiti samo na neke od njih. Prije svega - s velikim misliocima prolosti i naeg vremena - postavit emo pitanje: to je ovjek? Tko sam zapravo ja? Bit e najbolje ako ovdje, kao i uvijek, zaponemo s utvrivanjem onih ovjekovih osobitosti koje ne podlijeu nikakvoj sumnji. To bi se moglo podvesti pod dva naslova: ovjek je prvo ivotinja, a potom kao drugo udesna, posve jedinstvena ivotinja. ovjek je prije svega ivotinja i ima sve osobine ivotinje. On je organizam, ima osjetne organe, raste, hrani se i kree, ima jake instinkte - one samoodranja i instinkt borbe, seksualni instinkt i ostale - jednako kao i druge ivotinje. [...] Ipak je on jedna udnovata ivotinja. Posjeduje mnogo toga to ne nalazimo kod drugih ivotinja ili nalazimo tek u neznatnim tragovima. Ono to ovdje prvo upada u oi jest da ovjek, gledano isto bioloki, po sebi ne bi imao nikakvo pravo da se na takav nain nametne itavom ivotinjskom svijetu, da na taj nain njime vlada, da kao najsilovitiji parazit tako gotovanski iskoritava prirodu, kao to to stvarno i ini. Ta on je neuspjela ivotinja. Slabe oi, njuh koji nije ni spomena vrijedan, slab sluh. [...] Njegova je snaga beznaajna. Ne moe brzo trati ni brzo plivati. [...] Bioloki gledano, ne bi imao nikakvo pravo na egzistenciju. Trebao je ve odavno nestati kao i mnoge druge neuspjele ivotinjske vrste. A ipak je sve ispalo drukije. ovjek je gospodar prirode. [...] Kako je to mogue? Odgovor svi znamo: umom. ovjek, iako je tako slab, posjeduje strahovito oruje: svoju inteligenciju. Neusporedivo je inteligentniji od bilo koje ivotinje. [...] To objanjava njegov uspjeh na zemlji. No to je samo jedan privremeni i povrni odgovor. Ne ini se da ovjek ima samo vie inteligencije nego druge ivotinje, nego da ima i jednu posve drukiju vrstu inteligencije - ili nazovimo je ve kako elimo. To se pokazuje time to on, i to samo on, pokazuje itav niz posebnih svojstava. Meu njima posebno pet nekako upada u oi: tehnika, tradicija, napredak, mogunost posve drukije misliti nego to je to sluaj u ivotinja i napokon refleksija. Najprije tehnika. Ona se sastoji prije svega u tome to se ovjek slui alatom koji je sam nainio. Takoer neke druge ivotinje ine neto slino - tako e na primjer majmun vrlo rado upotrijebiti tap. Ali svjesno ciljano proizvoenje sloenih alata dugim, mukotrpnim radom jest neto tipino ljudsko. [...] Tehnika se nikada ne bi mogla razviti kad ovjek ne bi bio socijalno bie, i to socijalan u jednom posve naroitom smislu rijei. Mi dakako poznajemo i druge socijalne ivotinje - na primjer termiti i mravi imaju jednu upravo zadivljujuu socijalnu organizaciju. No ovjek je na drugaiji nain socijalan ili drutven nego to su to oni. On naime urauje u drutvo 22

tradicijom. Tradicija mu nije uroena. Ona nema nikakve veze s instinktima. ovjek tradiciju ui. I to ovjek moe uiti zato to, i to samo on, posjeduje neobino komplicirani jezik. Ve bi samo tradicija bila dostatna da se ovjeka strogo razlikuje od svih ostalih ivotinja. Zahvaljujui tradiciji ovjek je bie koje napreduje. On ui vie i vie. I to ne ui samo jedan jedini pojedinac - jer to je sluaj i kod ivotinja, ve je to ovjeanstvo, drutvo koje ui. ovjek je pronalazako bie. Dok druge ivotinje kruto posreduju svoje znanje sa generacije na generaciju, kod nas naprotiv svaka generacija znade vie - ili je barem u mogunosti znati vie nego to je to znala prethodna. [...] No ini se da je sve tako kao da bi sve to - tehnika, tradicija i napredak - bili ovisni o neem etvrtom, naime o naroitoj sposobnosti koju ovjek posjeduje, a ta je da on misli na drukiji nain nego ostale ivotinje. Tu drukijost njegovog miljenja nije lako obuhvatiti u jednu formulu. Ta je drukijost naime mnogostruka. Tako je ovjek sposoban za apstrakciju; dok druge ivotinje misle uvijek samo s obzirom na pojedinano, na konkretno, ovjek je u mogunosti misliti openito. Upravo tome treba zahvaliti velika dostignua svoje tehnike; sjetimo se samo njegove matematike koja je najznaajnije pomagalo znanosti. [...] ini se da je u tome temelj toga to je ovjek neobino slobodan s obzirom na bioloku svrsishodnost koja kao zakon dominira itavim ivotinjskim svijetom. Navest u samo dva sluaja te neovisnosti koja je tako upadna: znanost i religija. [...] ivotinja vidi i spoznaje to je njoj ili vrsti korisno. Njezino je miljenje posve praktino. Drukije je to u ovjeka. On istrauje one objekte koji uope ne mogu imati nikakvu praktinu svrhu - osim one samoga znanja. On je sposoban za objektivnu znanost te ju je uistinu i izgradio. Jo je moda udnovatija njegova religija. Kad pogledamo da je ovjek na junoj obali Sredozemnog mora, gdje bi inae loza tako uspijevala, zasadio po sebi malo loze - jer tamo ive muslimani, ali da je to uinio u neusporedivo manje pogodnim uvjetima jedne Rajne ili ak u Norvekoj, u kranskim zemljama; kad pogledamo velika naselja u pustinjama, oko budistikih i kranskih hodoasnikih mjesta - onda moramo rei da to uope nema nikakvog ekonomskog ni biolokog smisla, da je to s isto ivotinjskog stanovita upravo besmisleno. No ovjek to sebi moe dopustiti jer je on u odreenom smislu slobodan od biolokog zakona koji vlada u ivotinjskom svijetu. [...] To stoji u svezi s jo neim. ovjek je naime - i to moda prije svega - sposoban za refleksiju. On nije, kako se to ini da je sluaj u drugih ivotinja, usmjeren iskljuivo na izvanjski svijet. On moe razmiljati o samome sebi, on je zabrinut nad samim sobom - on razmilja nad smislom vlastitoga ivota. ini se da je takoer i jedina ivotinja koja ima 23

sasvim sigurno znanje o samome sebi da mora umrijeti. Ako se promatraju sve te ovjekove naroitosti ili posebnosti, onda nije udno to je osniva nae zapadne filozofije Platon doao do zakljuka da je ovjek neto posve razliitoga od itave prirode. On, ili prije ono to njega ini ovjekom - psyhe, dua, duh - jest naravno u svijetu, ali on ne pripada svijetu. On se izdie iznad sve prirode. No, spomenute posebnosti tvore samo jednu ovjekovu stranu. Ve smo primijetili da je on istodobno prava-pravcata ivotinja. to je jo vanije, duhovno u ovjeku stoji sa ivotinjskim, s tjelesnim u tijesnoj vezi. I najmanja smetnja u mozgu dovoljna je da onesposobi i najveega genija. Pola litre alkohola moe i najrafiniranijeg pjesnika preobraziti u divlju ivotinju. Tijelo sa svojim fiziolokim dogaanjima kao i ivotinjski nagonski ivot, tako su pak neto posve razliito od duha da se namee pitanje kako je uope takva povezanost tih dvaju elemenata mogua. To je sredinje pitanje filozofske znanosti o ovjeku, antropologije - kako se naziva. Na to pitanje postoje razliiti odgovori. Najstariji i najjednostavniji odgovor sastoji se u tome da se jednostavno nijee da u ovjeku postoji navodno neto drugo doli samo tijelo i mehaniki pokreti tjelesnoga. To je rjeenje strogoga materijalizma. Danas je rijetko zastupano i to zbog argumenta to ga je Leibniz iznio protiv njih. Leibniz je naime predloio da se misli mozak koji bi bio tako uvean da bi se u njemu moglo kretati kao u nekom mlinu. Mi bismo u njemu susreli samo pokrete razliitih tijela, ali nikada neto tako kao to je to misao. Misao dakle mora biti neto posve razliito od onoga to su to jednostavni pokreti tjelesa. Naravno da se moe rei da uope ne postoje nikakve misli ni ikakva samosvijest; no to je tako oito pogreno da filozofi ne obiavaju takvu tvrdnju uzimati ozbiljno. [...] Drugo shvaanje imamo zahvaliti Aristotelu i ono je ini se nalo jaku potvrdu od znanosti. [...] Ono kao prvo smatra da nema smisla duhovne funkcije jednostrano suprotstavljati tijelu. ovjek, ui Aristotel, jest jedna cjelina i ta cjelina ima razliite funkcije: isto fizike, biljne, ivotinjske i napokon duhovne. Sve su one funkcije ne tijela, ve ovjeka, cjeline. [...] Aristotel i Platon u duhovnim funkcijama vide neto posve osobito to pak u drugih ivotinja nije prisutno. Napokon i strogi platoniari - a takvih ni danas ne nedostaje - zastupaju miljenje - kao to je to formulirao jedan zloesti protivnik - da bi ovjek bio aneo koji boravi u stroju, isti duh koji pokree isti mehanizam. [...] Prema njima ovjek nije cjelina ve samo duh. [...] O ovjeku se namee jo jedno drugo temeljno pitanje koje je upravo posebno dolo do izraaja filozofijom posljednjih desetljea [...]. Mi smo naime promatrali razliite osobitosti 24

ovjeka koje mu u usporedbi sa ivotinjama daju odreeno dostojanstvo i mo i zahvaljujui njima ovjek je uzvien nad svim drugim ivotinjama. Ali ovjek nije samo to. On je takoer - i to zahvaljujui istim osobitostima - neto nedovrenoga, nemirnoga i u biti uzeto - jadnoga. Pas i konj jedu, spavaju i sretni su; vie od zadovoljenja svojih instikata oni uope ne trebaju. S ovjekom je to posve drukije. On neprestano sebi stvara nove potrebe te se nikada ne moe zasititi. Jedno posve udnovato iznaae jest novac kojega se nikada ne moe zasititi. ovjek se doima kao da je bitno upuen na beskrajni napredak, kao da bi ga tek beskonano moglo zadovoljiti. No u isto je vrijeme - a kako se ini samo on - svjestan svoje konanosti, prije svega svoje smrti. Obje te karakteristike zajedno tvore napetost koja ovjeka ini traginom zagonetkom. ini se kao da on ovdje postoji za neto to uope ne moe postii. to je to onda smisao, smisao njegovoga ivota? Oko rjeenja te zagonetke trudili su se najvei filozofi od Platona na ovamo. Oni su nam u osnovi predloili tri velika rjeenja. Prvo rjeenje, koje je u devetnaestom stoljeu bilo vrlo proireno, sastoji se u tvrdnji da je ovjekovu potrebu za beskonanou mogue zadovoljiti time to je se treba poistovjetiti s neim daljim - prije svega drutvom. Nema nikakvog znaenja kau ti filozofi, da ja moram trpjeti, neuspijevati i umrijeti - ovjeanstvo, svemir e i dalje postojati. [...] Umjesto da rijei zagonetku, to miljenje nijee datost, naime injenicu da ovjek tei za beskonanou kao pojedinac za sebe, kao individuum - a ne za nekoga drugoga ili neto. U blijedom svjetlu vlastite smrti te se teorije pokazuju tlapnjama i pogrenima. Drugo rjeenje - koje je danas nairoko proireno u egzistencijalista - tvrdi naprotiv da ovjek uope nema nikakav smisao. On je greka prirode, neuspjelo stvorenje - beskorisna strast, kao to je to Sartre jednom napisao. Zagonetku se ne moe rijeiti. Mi emo za svu vjenost za nas same ostati tragino pitanje. No, postoje filozofi, koji, slijedei Platona, ne ele tako zakljuiti. Oni jednostavno ne vjeruju u jedan takav potpuni besmisao u svijetu. Oni smatraju da rjeenje zagonetke mora postojati. U emu bi se pak moglo sastojati takvo rjeenje? Samo u tome da bi ovjek nekako mogao postii beskonano. To mu je ipak u ovom ivotu nemogue. Ako dakle postoji rjeenje ovjekova problema, onda on mora imati svoj smisao u onostranosti, izvan prirode, izvan svijeta. Ali kako? Besmrtnost due je, prema mnogim filozofima nakon Platona, dokaziva. [...] Ali ni besmrtnost ne daje jo nikakav odgovor na pitanje. Ne vidi se kako bi ovjek mogao, pa i u onostranom ivotu postii beskonano. Platon je jednom rekao da bi 25

posljednji odgovor na to pitanje mogao dati samo jedan Bog po objavi koja bi dola iz onostranosti.
[iz knjige: Joseph Bocheski, Uvod u filozofsko miljenje, Split, Verbum, 1997. str. 79-88.]

Joseph Bocheski, Zakon


Danas bih zajedno s vama elio razmiljati o zakonu. Pri tom se ne misli na one zakone koje donosi parlament i koji se potom primjenjuju na sudovima. Ovdje se misli na zakone u znanstvenom smislu rijei, kao to su fizikalni, kemijski i bioloki zakoni. No, ovdje je prije svega rije o zakonima istih, apstraktnih znanosti kao razliitih grana matematike. Svatko pak zna da takvi zakoni postoje. Takoer bi trebalo biti jasno da oni imaju upravo golemo znaenje za cjelokupni ljudski ivot. Zakoni su ono to znanost postavlja i ijom je snagom ona izgradila sav na svijet tehnike. Zakoni su jasnoa, sigurnost i posljednje uporite u svakom razumnom djelovanju. Kad ne bismo poznavali nikakve prirodne, matematike zakone, bili bismo jednostavno barbari, bespomona bia izruena na milost i nemilost prirodnim silama. Jedva da je pretjerano ako kaem da poznamo sasvim malo stvari koje su za nas tako ivotno vane kao to su zakoni. [...] Postoje ljudi koji se znaju sluiti nekim pronalaskom, a da uope ne poznaju njegov sustav. Poznajem radioreportere koji uope ne znaju je li njihov mikrofon iani ili na principu kondenzatora - i vozae automobila koji na svojim kolima znaju samo kako e ih pokrenuti. ini mi se da je broj takvih takorei automatskih ljudi, koji sve znaju upotrebljavati a nita ne razumiju, neprestano sve vei. [...] Kad bi i bilo tako da smo gotovo svi mi izgubili svaki interes za pronalaske, ipak se moemo nadati da je to sa zakonom drukije budui da zakon nije samo bilo kakav alat. On zahvaa duboko u na ivot - on je pretpostavka nae kulture: on je, kao to je bilo reeno, imbenik jasnoe i razumnosti u naem pogledu na svijet. Stoga mi se ini da moramo jednom postaviti pitanje: to je to zakon? Dovoljno je postaviti pitanje i o tome razmisliti pa da bi se uvidjelo da je zakon neto vrlo udnovato i neobino. To se moda najbolje moe pokazati na slijedei nain. Svijet koji nas okruuje sastoji se od mnogih i vrlo razliitih stvari, ali sve te stvari bia, kau filozofi, posjeduju odreene zajednike znaajke. Rijeju "stvar" ili "bie" razumijevam uope sve to se na svijetu moe susresti - ljude, ivotinje, brda, kamenje, itd. Zajednike znaajke tih stvarnosti su, izmeu ostaloga, slijedee:

26

Ponajprije su sve stvari na nekom mjestu - ja sam, primjerice, u Fribourgu i sjedim sada za svojim radnim stolom. Te su stvari u nekom odreenom vremenu - tako je za mene danas ponedjeljak, dvanaest sati. Kao tree, ne poznajemo ni jednu jedinu stvar koja ne bi bila nastala u nekom vremenskom trenutku. I koliko znamo, sve su stvari prolazne. Doe odreeno vrijeme kada nestaju. etvrto, sve su one podlone promjeni: ovjek je zdrav, pa onda bolestan; najprije je drvo malo pa zatim naraste, itd. Peto, svaka od tih stvari je pojedinana, individualna. Ja sam ja, a ne netko drugi, ovo brdo je upravo ovo brdo, a ne neko drugo. Sve to u svijetu postoji jest individualno, pojedinano. Napokon, a to je veoma vano, sve nama poznate stvari u svijetu tako su sainjene da bi mogle biti drugaije i da bi mogle ne egzistirati. Naravno da neki ljudi misle da su oni nuni. No to je zabluda. Oni bi mogli takoer i ne biti, i vjerojatno bez velike tete za cjelinu. To su dakle znaajke svake stvari u svijetu: svaka ima neki odreeni prostor, u nekom vremenu; svaka od njih nastaje, prolazi, mijenja se, svaka je jedan individuum i nenuna. Svijet je takav ili se barem ini da je takav. No u ovakvom ugodnom, prostorno-vremenskom, prolaznom i od istih individua sastavljenom svijetu pojavljuje se zakon. Zakon, meutim, ne posjeduje ni jednu gore spomenutu karakteristiku stvari - ni jednu jedinu. Kao prvo, nema nikakva smisla rei da se matematiki zakon nalazi na bilo kojem mjestu; ako postoji, tada postoji istodobnu svugdje. Naravno da ja o tom zakonu pravim sliku u svojoj glavi, ali to je samo slika. Zakon nije identian sa slikom, nego je izvan nje. A to neto je uzdignuto iznad svakog prostora. Drugo, zakon je takoer nadvremenit. Nema nikakva smisla rei da je neki zakon juer nastao ili da je nestao. On je dodue u nekom vremenskom trenutku bio spoznat, moda e se u nekom trenutku uvidjeti da je pogrean - da uope nije bio zakon; ali sm je zakon nevremenit. Tree, zakon ne podlijee niti moe podlei bilo kakvoj promjeni. Da dva i dva jesu etiri ostaje nepromijenjeno za svu vjenost. Bilo bi uope besmisleno i ludo ovdje pomiljati na bilo kakvu promjenu zakona. I napokon - to je pak moda najvanije - zakon nije nikakav individuum, on nije pojedinaan, on je openit. Pronalazi ga se tu i tamo, i ponovno tamo, u beskraju. Tako na primjer pronalazimo da su dva i dva ne samo na Zemlji, nego i na Mjesecu etiri. I u nabrojenim sluajevima pronali smo upravo isti zakon - istiem - upravo isti. Tu dolazi na vidjelo ono najvanije. Zakon je nuan, tj. on ne moe biti drukiji nego 27

upravo onako kako se izrie. [...] To je posebnost koju nismo sreli nigdje u svijetu osim u zakonu. U svijetu je, kao to smo rekli, sve faktino. Moglo bi takoer biti i drukije. [...] Ali kao to smo ve istaknuli, ta je stvarnost udnovata. Svijet, na svijet, s kojim smo svakodnevno u doticaju, doima se sasvim drukije nego zakoni. On je lijep u razliitosti i sadri razliite, takorei, vrste predmeta; sve to u njemu nalazimo ima za nas prisni karakter prostornoga, vremenitoga, prolaznoga, individualnoga i nenunoga. to u ovom svijetu znae ti neprostorni, nadvremeniti, opi, vjeni i nuni zakoni? Ne ine li se oni poput utvara? Zar ne bi bilo mnogo jednostavnije da ih se moe nekako prozreti, izbaciti iz svijeta, tako da bi se na kraju pokazalo da oni u biti nisu nita drugo nego obine stvari ovoga svijeta? To je prva misao koja se javlja pri uvidu u injenicu da zakoni uope postoje. Time nastaje filozofski problem. Zato se ovdje susreemo s filozofskim problemom? Odgovor glasi da je to filozofski problem zato to sve druge znanosti ve pretpostavljaju injenicu da zakoni postoje. Znanosti otkrivaju zakone, za njima tragaju, istrauju ih, ali ni jednu od njih ne zanima to je to zakon. A ipak pitanje nije samo smisleno nego i vano. Priznanjem zakona kao da se u na svijet uvlai neto kao onostranost. Onostrano je pak, kao to je poznato, neugodno, neto poput utvare. Kao da bi bilo najbolje kad bi na neki pogodan nain bilo mogue pronai neko dostatno objanjenje te se tako osloboditi zakona... Takvih pokuaja ne manjka. Tako, primjerice, netko moe drati da su zakoni stvarnosti misli. inilo bi se da je svijet posve, takorei, stvarljiv, da u njemu nije mogue pronai zakone; oni bi navodno bili samo fikcija naeg miljenja. Neki bi zakon u takvom sluaju postojao samo u misli nekog znanstvenika - na primjer matematiara ili fiziara. Zakon bi bio samo dio njegove svijesti. To je miljenje bilo ee predlagano, izmeu ostalih predlagao ga je i veliki kotski filozof David Hume. On je drao da svi zakoni sadre nunost samo po tome to se na njih privikne. Tako recimo ako se je ee vidjelo da dva i dva jesu etiri, navikne se na to da je to tako. Navika postaje druga narav - ovjek ne moe tada vie drukije misliti nego onako kako se navikao. Hume i njegove pristae na slian nain objanjavaju i druge tobonje oznake zakona. Na kraju njihove analize ne postoji vie ni jedna od tih oznaka; zakon se razotkriva kao neto to se veoma dobro uklapa u na prostornovremenski, prolazni i individualni svijet. Dotle prvo nae tumaenje. Pokuajmo o tome malo razmisliti. Mora se priznati da po sebi u tom miljenju postoji neto, takorei, ljudskoga. Ono nam doputa da iz ovog svijeta eliminiramo zakone s njihovim neugodnim, sablasnim karakteristikama. Utemeljenje se ini uistinu zdravorazumskim; injenica je zaista da se mi vrlo lako na mnogo toga naviknemo te 28

potom djelujemo kao pod prisilom. [...] Ipak se ovom rjeenju suprotstavljaju razna vrlo vana razmiljanja. Ponajprije svatko moe uvidjeti da time barem jedna injenica nije objanjena. Mislim naime na injenicu da zakoni u svijetu doista vrijede. Uzmimo sljedei primjer: Kad neki inenjer projektira neki most, oslanja se na mnotvo matematikih i fizikalnih zakona. Ako se sada pretpostavi, kao to je to uinio Hume, da su svi ovi zakoni ovjekove navike, tonije ovog inenjera, tada se s pravom treba pitati, kako je mogue da jedan most koji je bio projektiran prema pravim zakonima stoji vrsto, dok se onaj drugi, kod kojega je inenjer pogrijeio prilikom projektiranja, sruio. Kako to ovjekove navike mogu biti odluujue za tako golemu masu betona i eljeza? ini se kao da zakoni imaju samo drugotno mjesto u inenjerovoj misli. Oni ponajprije vrijede za svijet, za eljezo i beton, posve neovisno o tome znade li netko neto o njima ili ne zna. Zato bi trebali imati tu vrijednost, zato bi trebali vrijediti ako bi bili samo stvarnost misli? [...] Zato je veina filozofa pola drugim putem. Taj se put sastoji bitno u tome da se jednostavno kae da su zakoni neto neovisno od naeg duha i od naega miljenja. Tvrdi se dakle da oni na neki nain postoje i jesu izvan nas, ako se ba hoe, da vrijede - da ih mi ljudi vie ili manje dobro spoznajemo ali ih ne stvaramo, kao to ne moemo samim naim pukim miljenjem stvoriti kamenje, drvee, ivotinje. Ako se to pretpostavi, kau filozofi, onda zakoni, za razliku od svega onoga to jest, tvore posve drukiji nain bivovanja. U tom pogledu postoje u stvarnosti - ako se to tako eli nazvati - pored stvari, realnoga, jo neto drugo, naime upravo zakoni. Nain na koji oni jesu naziva se idealnim. Kae se da zakoni pripadaju idealnim biima. Drukije reeno, postoje dva temeljna bivovanja - realni i idealni. [...] Potrebno je jo rei da se oni koji priznaju drukiji nain bivovanja zakona, dakle oni koji priznaju idealni bitak, dijele na razliite kole. To biva razumljivo kad se postavi pitanje to bi trebalo razumjeti pod egzistencijom ovoga idealnoga, kako bi to idealno trebalo misliti. Na to postoje openito uzevi tri najznaajnija odgovora. Prvi glasi: idealno postoji neovisno o realnome, takorei u sebi; ono tvori jedan poseban svijet koji je prije i iznad svijeta stvari. U tom idealnom svijetu ne postoje naravno prostor, vrijeme, promjena kao ni isti fakticitet - sve je vjeno, isto, nepromjenljivo i nuno. To se miljenje esto pripisuje Platonu, tvorcu nae europske filozofije. On je prvi postavio problem zakona i ini se da ga je rijeio na opisani nain. Drugo rjeenje glasi: idealno dakako postoji, ali ne odijeljeno od realnoga - ono postoji samo u realnome. Pomnije promotrivi, u svijetu se nalaze samo odreene strukture, jedno 29

odreeno ponavljanje nastajanja stvari - njih nazivamo biima - koje su tako sainjene da ljudski duh u njima oditava zakone. Formulirani zakoni pojavljuju se samo u naem miljenju - ali oni posjeduju temelj u stvarima i zato vrijede u svijetu. To je ukratko skicirano rjeenje Aristotela, koji je bio veliki Platonov uenik i ujedno utemeljitelj veine znanosti. Napokon postoji i tree rjeenje [...]. To rjeenje ne nijee da su zakoni idealni, no meutim dri da se idealno pojavljuje samo u miljenju. Da zakoni vrijede za svijet dolazi od toga to struktura stvari nastaje projekcijom zakona misli. Tako skicirano miljenje zastupao je veliki njemaki filozof Immanuel Kant. Nije uope pretjerano kad se kae da se je kod nas u Europi svaki imalo znaajniji filozof opredijelio za jedno od ta tri rjeenja, da se naa filozofija sastojala i jo se uvijek sastoji velikim dijelom od razmiljanja o tim rjeenjima. [...] To je vjeiti problem filozofije moda samo za nas ljude modernog doba, koji poznajemo toliko mnogo zakona i za koje su oni postali tako vani, mnogo vaniji nego za bilo koju drugu epohu.
[Iz: Joseph Bocheski, Uvod u filozofsko miljenje, Split, Verbum, 1997. str. 7-18.]

John Zerzan, Trka za prazninom; propast simbolike misli


"Ako ne 'doemo k svijesti' uskoro, zauvijek emo izgubiti ansu za stvaranje bilo kakve smislene alternative za pseudo-egzistenciju koja protjee cijelim ivotom u naoj postojeoj 'Civilizaciji slika' " David Howes

Moemo li rei da stvarno ivimo? S obzirom da se ini kako sadraj kulture smanjuje i nudi sve manje lijeka za nesretne ivote, to nas navodi da pogledamo dublje u naa jalova vremena i na mjesto same kulture u tome. Razljueni Ted Sloan pita: "to je problem s modernitetom? Zato moderna drutva imaju tako mnogo tekoa u proizvodnji odraslih sposobnih za intimnost, posao, uivanje i etiki ivot? Zato su znakovi unitena ivota tako raireni?" Prema Davidu Morrisu "Kronina bol i depresija, esto povezane, a povremeno i promatrane kao jedan poremeaj, tvore neizmjernu krizu u sreditu postmodernog ivota." Imamo cyberspace i virtualnu stvarnost, trenutanu raunalnu komunikaciju u globalnom selu; pa, ipak, jesmo li se ikada osjeali tako osiromaeno i izolirano?

30

Kao to je Freud predvidio da e obilje civilizacije znaiti univerzalnu neurotinu nesreu, protucivilizacijski ispadi sve su ei kao odgovor na psihike jade koji nas okruuju. Tako simboliki ivot, bit civilizacije, sada dolazi na udar.

ivot meu simbolima


ini se da proivljavamo pad u opisivanje, ije dubine i posljedice tek sada potpuno shvaamo. U doslovnoj vrsti falsifikacije, simboli su prvo posredovali stvarnost i onda je zamijenili. Danas ivimo vie meu simbolima negoli unutar vlastita tijela ili direktno jedni s drugima. to je ovaj unutarnji sistem opisivanja prepleteniji, udaljeniji smo od stvarnosti koja nas okruuje. Druge veze, druge spoznajne perspektive sputane su, u najboljem sluaju, kao to su simbolina komunikacija i njezini nebrojeni naini opisivanja ostvarili otuenje od stvarnosti i njezinu izdaju. Kultura je nastala i procvala pomou dominacije nad prirodom, njezin je rast mjera progresivne nadmoi koja se razvila sa sve veom podjelom rada. Malinowski je shvaao simbolizam kao duu civilizacije, uglavnom u formi jezika kao sredstva koordinacije akcije ili standardizirajue tehnike, omoguavajui pravila za drutveno, ritualno i industrijsko ponaanje. Pad iz jednostavnosti i punoe izravno proivljenih ivota, iz osjetilnog trenutka saznanja, ostavlja prazninu koja se simboliki nikad ne moe premostiti. Ta je praznina oduvijek bila prekrivena slojevima civilizacijske utjehe, civilizirane zaobilaznice koja nikad ne obnavlja izgubljenu cjelinu. U jednom smislu, simbolizirano je samo ono to je potisnuto, jer samo ono to je potisnuto treba simbolizaciju. Magnituda simbolizacije svjedoi o tome koliko je toga potisnuto, pokopano, ali jo uvijek obnovljivo. Nije stoga udo da pitanje podrijetla simbolike misli, sam duh civilizacije, nastaje s nekom snagom. Zato kultura uope treba postojati, ini se da je prikladniji nain toga pitanja. Osobito uzmemo li u obzir starost ljudske inteligencije kakva je danas, uglavnom prema tumaenju Thomasa Wynna koji pokazuje to je bilo potrebno da se proizvede kameno orue prije otprilike milijun godina. Postoji ogromna i oita praznina izmeu uspostavljanja ljudskih sposobnosti i inicijacije simbolike kulture preko tisua generacija koje su djelovale izmeu tih dviju pojava.

31

Nestanak njenosti
Kultura se pojavila relativno nedavno. Najstarija peinska umjetnost, primjerice, stara je oko 30.000 godina, a poljoprivreda samo 10 000 godina. Element koji nedostaje u intervalu izmeu vremena kada je kvocijent inteligencije omoguio simbolizaciju i njezine realizacije, bio je preokret u naem odnosu prema prirodi. Mogue je u ovom intervalu vidjeti, u odreenom stupnju koji se ne moe izmjeriti, odbijanje elje za vlau nad prirodom. Mogue je da je tek kada se elja za vlau pojavila, vjerojatno nesvjesno, na postupnom putu do podjele rada, zapoelo simboliziranje iskustava. No, kako se esto raspravlja, nasilje primitivnih zajednica - ljudske rtve, kanibalizam, lov na ljude, ropstvo itd. - moe se ukrotiti samo simbolikom kulturom. Jednostavan odgovor na ovaj stereotip o primitivnim zajednicama jest da organizirano nasilje nije dokinuto kulturom, ve je zapravo njome zapoelo. William J. Perry prouavao je razliite narode Novog svijeta i zapazio zapanjujui kontrast izmeu poljoprivrednih i nedomestificiranih zajednica. Utvrdio je da su potonje "mnogo inferiornije u kulturi, no nedostaju im 'bivi' grozni obiaji." Dok je praktiki svako drutvo koje je usvojilo domestificiran odnos s prirodom, po cijeloj zemaljskoj kugli, postalo subjektom nasilnih postupaka, ne-poljoprivredna drutva nisu poznavala organizirano nasilje. Antropolozi su dugo promatrali Indijance na sjeverozapadnoj obali kao izuzetak od ovoga praktinog pravila. Premda uglavnom ribari, u odreenom trenutku usvojili su ropstvo i stvorili vrlo hijerarhizirano drutvo. No, i ovdje je bila prisutna domestifikacija, u obliku pripitomljenih pasa i uzgoja duhana u malim koliinama. Svi podlijeemo objektifikaciji i doputamo da nas tkivo kulture kontrolira i odreuje nam kako da ivimo, kao da je to prirodan razvoj. To je sve drugo negoli prirodan razvoj i moramo jasno razgraniiti to nam je kultura pruila, a to oduzela. Simbolina kultura onemoguava ljudsku komunikaciju blokiranjem i drugim represivnim metodama osjetilne svijesti. Rastua tehnoloka egzistencija osuuje nas na iskljuivanje veine onoga to bismo mogli iskusiti. Izjava Williama Blakea pada nam na pamet: "Kada bi vrata percepcije bila oiena, ovjeku bi se sve inilo kao to jest, beskonano. No ovjek se zatvorio sam u sebe i vidi sve oko sebe kroz uske pukotine svoje peine." Osjetilna iskustva ili radnje drugo su osjetilno podruje kojeg se moramo odrei u korist simbolikih nadomjestaka. Osjet dodira zapravo je oslabljen u sintetikoj, prezaposlenoj i udaljenoj egzistenciji. Imamo premalo vremena za naglaavanje taktilne stimulacije ili komunikacije, premda takvo uskraivanje ima jasno negativne rezultate. Nijanse osjetljivosti i

32

njenosti nestaju, iako je dobro poznato da se mala djeca koju rijetko dodiruju, nose i miluju esto razvijaju u ljude s emocionalnim problemima. Freud, Marcuse i ostali shvaali su civilizacijske zahtjeve za potiskivanjem ili represijom uitaka bliskosti osjeta da bi tako pojedinac mogao biti pretvoren u instrument rada. Drutvena kontrola, pomou mrea simbolikoga namjerno oslabljuje tijelo. Otuen protusvijet, usmjeren k jo veem otuenju sve veom podjelom rada, poniava nae tjelesne osjete i temeljno odvraa panju od osnovnih ritmova ivota.

Jezik nije nuan


Konana podjela duha i tijela, pripisana dekartovskim sedamnaestostoljetnim formulacijama, jest prava oznaka modernog drutva. Ono to je nazivano velikom "kartezijanskom anksioznou" zbog sablasti intelektualnog i moralnog kaosa, rijeeno je u korist potiskivanja osjetilne i strastvene dimenzije ljudskog postojanja. Ponovno vidimo potrebu za domestifikacijom ispod kulture, strah od nemogunosti kontroliranja, koji sada ukazuje na osjeaje osvete. Zbog toga znanost i tehnologija imaju teorijsku dozvolu da idu naprijed bez ogranienja, a osjetilno znanje efikasno je iskorijenjeno u potrazi za istinom i razumijevanjem. Shvaajui to je takva nagodba proizvela, pojavljuje se duboko usaena reakcija protiv ogromnog simbolikog prostranstva koje nas vue na dno i obuzima svaki na dio. "Ako uskoro ne 'doemo k svijesti' ", kako procjenjuje David Howes, "zauvijek emo izgubiti ansu za stvaranje bilo kakve smislene alternative za pseudo-egzistenciju koja protjee cijelim ivotom u naoj postojeoj 'Civilizaciji slika' ". Kao to je Hegel negdje rekao, propitivati jezik znai propitivati postojanje. Vrlo je vano, meutim, oduprijeti se takvim pretjeranim izjavama i uvidjeti razliku, kao prvo, izmeu kulturalne vanosti jezika i njemu svojstvenih ogranienja. Tvrditi da mi sami i svijet nismo nita drugo doli jezine kreacije znai, drugim rijeima, govoriti koliko simbolika kultura sve vie raste i kontrolira. No, Hegelova tvrdnja ide mnogo dalje, i George Herbert Mead dokazuje kako je tvrdnja koja kae da ovjek mora imati jezik da bi imao mozak hiperbolina i lana. Jezik transformira znaenje i komunikaciju, ali nije sinonim za te rijei. Studije pacijenata kojima nedostaje svaki aspekt govora i jezika pokazuju da intelekt ostaje snaan ak i u odsutnosti tih elemenata Tvrdnja da jezik uvelike olakava miljenje jednako je upitna, budui da ju eksperimentima s djecom i odraslima nisu dokazali. Jezik jednostavno nije nuan uvjet za miljenje.

33

Verbalna komunikacija dio je odmaka od drutvene stvarnosti licem-u lice, i omoguava fiziku odvojenost. Rije uvijek stoji izmeu ljudi koji se ele meusobno povezati, olakavajui smanjivanje onoga to se ne mora rei da bi bilo izreeno. Stoga postaje razumno vjerovati da smo odbacili ne-jezino stanje. Moda takva intuicija stoji iza ocjene Georgea W. Morgana iz 1968. godine po kojoj "nita, zapravo, nije vie subjektom propadanja i sumnje u vlastiti razoaravajui svijet doli rije." Komunikacija izvan civilizacije ukljuuje sva osjetila, uvjet povezan s jednim od glavnih obiljeja skupljaa-lovaca: otvorenosti i dijeljenja. Pismenost nas je uvela u drutvo podijeljenih i reduciranih osjeta, a mi takvo uskraivanje osjeta shvaamo kao normalno stanje, jednako kao to shvaamo i pismenost. Kultura i tehnologija postoje zbog jezika. Zauzvrat, mnogi su govor shvaali kao sredstvo koordinacije rada, to jest kao esencijalni dio tehnike proizvodnje. Jezik je presudan za formiranje pravila rada, kao i za razmjenu koja ih prati, sa specijalizacijama i standardizacijama u novonastaloj ekonomiji, a koje odgovaraju onima u jeziku. Sada prevladava nov nain razmiljanja, predvoen simbolizacijom, koji sebe pronalazi u kulturi i civilizaciji. Meusobna ovisnost jezika i tehnologije oita je barem utoliko koliko je oita ovisnost jezika i kulture, a rezultira sve veom nadmoi nad prirodnim svijetom i srodna je kontroli nad nekad autonomnim i osjetilnim pojedincem.

Umjetnost nastala iz nemira


Noam Chomsky, vodei teoretiar jezika, poinio je teku i reakcionarnu greku portretirajui jezik kao "prirodni" aspekt "esencijalne ljudske prirode", uroen i nezavisan od kulture Njegova kartezijanska perspektiva vidi um kao apstraktni stroj koji je jednostavno nuan za ispoljavanje niza simbola i manipulaciju njima. Lieberman daje konciznu i fundamentalnu ispravku: "Ljudski jezik mogao se razviti samo u odnosu s cjelovitim stanjem ljudskog roda." Prvobitni smisao rijei "definirati" na latinskom znai ograniiti ili zavriti. Jezik ini se, esto zatvara iskustvo a ne pomae nam da budemo otvoreni iskustvima. Kada sanjamo, ono to se dogaa nije izraeno rijeima, kao to i zaljubljeni meusobno komuniciraju bez verbalne simbolizacije. to smo dobili razvojem jezika, a da je zaista obogatilo ljudski duh? Godine 1976. Von Glasersfeld pitao se "hoe li se, u neko budue vrijeme, jo uvijek initi oitim da je jezik olakao opstanak ivota na ovom planetu." Numeriki simbolizam takoer je vrlo vaan za razvoj kulturnog svijeta. U mnogim primitivnim drutvima vjerovalo se i jo se uvijek vjeruje da je nesrea brojati iva bia, stav

34

povezan s uobiajenom primitivnom predodbom da imenovati osobu znai imati vlast nad njom. Brojenje je, kao i imenovanje, dio procesa domestifikacije. Podjela rada vezana je s kvantitativnim, kao suprotnost onome to je cijelo u sebi, jedinstveno, nefragmentirano. Broj je takoer nuan za apstrakciju koja je karakteristina za razmjenu dobara i predstavlja preduvjet za uzlet znanosti i tehnologije. Potreba za mjerenjem ukljuuje deformiranu vrstu znanja koje eli kontrolirati objekt, a ne razumjeti ga. Osjeaj da je "jedini nain na koji moemo zaista shvatiti stvari pomou umjetnosti" predstavlja uvrijeeno miljenje, koje naglaava nau ovisnost o simbolima i predstavljanju. "injenica da je prvobitno sva umjetnost bila sveta" (Eliade) to jest da pripada odvojenoj sferi, svjedoi o njezinu prvobitnom statusu i funkciji. Umjetnost je jedan od najstarijih oblika ideolokoga i ritualnog izraavanja, razvijena zajedno s religijskim obiajima koji su nastali da bi odrali ivot zajednice koji se poeo fragmentirati. Bilo je to glavno sredstvo koje je omoguilo drutvenu integraciju i ekonomsku diferencijaciju (Dickson), vjerojatno kodiranjem informacija za popisivanje lanstva, statusa i poloaja (Lumsden i Wilson). Prije toga vremena, u gornjem paleolitiku, sredstva drutvene kohezije bila su nepotrebna; podjela rada, odvojene uloge i teritorijalnost, ini se, nisu postojali. Kako su se poele pojavljivati tenzije i tjeskobe u drutvenom ivotu, umjetnost i ostatak kulture nastali su zajedno s njima, kao odgovor na njihovu uznemirujuu prisutnost. Umjetnost je, kao i religija, nastala iz prvobitnog osjeaja nemira, nesumnjivo suptilno, ali snano ometajui svojom svjeinom i prevladavajuom postupnou. Godine 1900. Hirn je pisao o prvobitnom nezadovoljstvu koje je potaklo umjetnike potrage za "punijom i dubljom ekspresijom" kao "kompenzacijom za nove nedostatke ivota". Kulturna rjeenja, meutim, ne rjeavaju dublje dislokacije ija kulturna "rjeenja" su dijelom. Nasuprot tome, meusobno razliiti tumai kao to su Henry Miller i Theodor Adorno zakljuili su da nema potrebe za umjetnou u neotuenomu svijetu. Ono to umjetnost ne osobito uspjeno, pokuava uhvatiti i izraziti ponovno e biti stvarnost, laan protuotrov zaboravljene kulture.

Izdaja vlastitog duha


esto se kae da je funkcija simbola prikazati strukture stvarnoga koje su nedostupne empirijskom promatranju. No, blie je istini, u smislu procesa kulture i civilizacije, ipak rasprava Abnera Cohena o simbolizmu i ritualnom maskiranju koje mistificira i posveuje mrske poslove i uloge pretvarajui ih na taj nain u poeljne. Ili, kako je to rekao David

35

Parkin prisilna priroda rituala otupljuje prirodnu autonomiju pojedinaca stavljajui ih na raspolaganje autoritetu. Religija je, kao i umjetnost, pridonijela zajednikoj simbolikoj gramatici koja je potrebna novom drutvenom poretku i njezinim pukotinama i tjeskobama. Rije religija dolazi od latinskog religare, vezati ili sputati, i od grkoga glagola koji oznaava posveenost ritualima, vjernost pravilima. Integracija drutva, potrebna po prvi put, oito je poetak religije. Ona je odgovor na nesigurnosti i napetosti, obeava odrijeenje i vrsnost pomou simbolikog. Religija nema temelja za egzistenciju prije pogrenog zavoja prema kulturi i civiliziranom. Ameriki filozof George Santayana kae da je "drugi svijet za ivot ono to razumijevamo pod religijom". Danas je moderno, ako ne i obavezno, smatrati da je kultura oduvijek postojala i da e postojati zauvijek. Premda je oito da je postojalo izuzetno dugo nesimboliko ljudsko razdoblje, moda stotinu puta due od civilizacije, i da se kultura razvila na tetu prirode, svuda se ini da je simbolino - ba kao i otuenje - vjeno. Tako pitanja o podrijetlu i ciljevima postaju besmislena. Uhvaeni smo u kulturnu logiku objektifikacije i objektificirajuu logiku kulture, toliko da oni koji zagovaraju novi ritual i druge predstavljake oblike kao put u ponovno zaaranu egzistenciju, potpuno promauju cilj. Ono to je izgubljeno ve toliko dugo teko da moe biti odgovor. Lvi-Strauss (1978.) misli na "vrstu mudrosti koju su (primitivni narodi) koristili i ije se reakcije, u modernom svijetu, promatraju kao pravo ludilo". Ili ne-simboliko zdravlje koje je jednom postojalo, u svim svojim dimenzijama, ili, ludilo i smrt. Kultura nas je dovela do izdaje vlastitog drevnog duha i cjelovitosti, u sve gori svijet umjetnog, izolirajueg, iscrpljujueg otuenja. to ne znai da i dalje ne postoje svakodnevna zadovoljstva, bez kojih bismo izgubili svoju ljudskost. No kako je na poloaj sve gori, ponekad uviamo koliko toga mora biti izbrisano za nae iskupljenje.

36

37

You might also like