PRIREDIO: ENES DURAKOVIC

v

v

BOSNJACKA v KNJIZEVNOST
v

U

KNJIZEVNOJ KRITICI
NOVIJA KNJIŽEVNOST - POEZIJA

III
KNJIGA

SADRŽAJ

Sinteze
Enes Durakovic: Bošnjacka poezija XX. vijeka 7

Pisci i djela
SAFVET -BEG BAŠAGIC Muhsin Rizvic: Poezija Safvet-bega Bašagica izmedu Istoka i Zapada AVDO KARABEGOVIC-HASANBEGOV Slobodan Blagojevic: Ocaravanje svijeta, Avdo Karabegovic Hasanbegov MUSA CAZIM CATIC Midhat Begic: Caticeva razdjelnost Enes Durakovic: Pjesnik na razmedu epoha Enver Kazaz: Linija pejzažnog pjesništva OSMAN ÐIKIC Muhsin Rizvic: Zakašnjela romantika Ðikicevih Ašiklija FADIL KURTAGIC Ljubica Tomic-Kovac: Poezija Fadila Kurtagica IIAMZA HUMO Radomir Konstantinovic: Dženet i jezik Hamze Hume Enes Durakovic: Pjesnik životnog misterija AHMED MURADBEGOVIC Uzeir Bavcic: Poezija Ahmeda Muradbegovica ATIF LJUBOVIC Slobodan Blagojevic: Slucaj pjesnika Atifa Ljubovica SALIH ALIC Željko Ivankovic: Cetiri godišnja doba Saliha Alica Hamid Begic: Slike Saliha Alica Muhidin Džanko: Neoimpresionisticka i neosimbolisticka lirika Saliha Alica HUSNIJA CENGIC 35 38 54 ..56 75 78 87

l03
116 117 122 123 127 129 155 173 174 195 196 204 205 213 221 227
799

Zilhad Kljucanin: Izmedu mraka i blagog jutra 228 SAlT ORAHOVAC 243 Ljubomir Cvijetic: Pogled na poeziju Saita Orahovca 245 SKENDER KULENOVIC 256 Radomir Konstantinovic: Apsolutni Krajišnik Skender Kulenovic 259 Midhat Begic: Poezija Skendera Kulenovica 288 Enes Durakovic: Pjesnik ekstaze i apoteoze života 299 ŠUKRIJA P ANDŽO 332 Nenad Radanovic: Poezija Šukrije Pandže 333 MAJ{ DIZDAR ··· ·.340 Šime Vucetic: O Maku Dizdaru 343 Midhat Begic: Epitafi kao osnova poeziji 350 Kasim Prohic: Razmirje: Koraci na rubu oštre jave 357 Enes Durakovic: Govor i šutnja tajanstva 379 IZET SARAJLIC 404 Radovan Vuckovic: Pesnicki dnevnik Izeta Sarajlica .407 Juraj Martinovic: Poezija Izeta Sarajlica .413 HUSEIN TAHMIŠCIC 433 Marko Vešovic: Husein Tahmišcic 435 Dragoljub Jeknic: Poezija Huseina Tahmišcica 443 Ranko Sladojevic: Cijena šutnje: cijena govorenja .453 HUSEIN BAŠIC 459 Ismet Markovic: "Pitka groznica" egzistencije 461 Miroslav Ðurovic: Živjeti uprkos utri 465 BISERA ALIKADIC 467 Zilhad Kljucanin: Vrtovi naslada Bisere Alikadic 469 ISMET REBRONJA 480 Dragoljub Jeknic: Od poeticnosti do poetike .482 Cedomir Mirkovic: Bogovi na okupu 491 ESAD EKINOVI C : 494 Stevan Tontic: Esad Ekinovic - Jedan pjesnicki slucaj 495 IBRAHIM HADŽIC 503 Slobodan Rakitic: Izmedu zavicaja ivasione 505 Miroslav Ðurovic: Vreli tragovi života 508 Mihajlo Pantic: Pesnik se još uvek zove Orfej 511 Milica Nikolic: Ibrahim Hadžic - Poezija devedesetih 514 ABDULAH SIDRAN 525 Marko Vešovic: Dvoglas u pjesmi 528 Stevan Tontic: Sidranova "Nužna svjetiljka od rijeci" 547 Hadžem Hajdarevic: Pjesništvo Abdulaha Sidrana 558 illRAHIM KAJAN 570
800

Branko Cegec: Prostor kreativne utjehe Božidar Petrac: Lirika nježne mudrosti Ivan Božicevic: Kajan ne voli jasne slike MUBERA PAŠI C Džemaludin Alic: Apolonijski hram poezije Hanifa Kapidžic-Osmanagic: Mubera Pašic ili poetska derealizacija svijeta FEHIM KAJEVIC Tiodor Rosic: Digresivan nacin kazivanja Ratko Deletic: Usamljeno crno drvo ENES KIŠEVIC Božidar Stanišic: Kiševic - Gama svjetlosti i erosa Mirko Todoric: Poezija u krugu svjetla i tame Josip Osti: Enes Kiševic, Snijeg u ocima DŽEMALUDIN ALIC Nihad Agic: Džemaludin Alic Iso Kalac: Poezija Džemaludina Alica ADMIRAL MAH I C Marko Vešovic: Mahiceva zemlja cuda Hadžem Hajdarevic: Vodopadi stiha Zilhad Kljucanin: Moc imaginacije ALIJA H. DUBOCANIN Nenad Radanovic: Pamcenje vode Branko Stojanovic: Ljepota trpnje MUNIB DELALI C Željko Bojovic: Doživljaj poetskog zvuka Enver Kazaz: Rasprs jezika i emocije SEAD BEGOVIC Dalibor Cvitan: N eofizicka oznacajnost.. Neven Jurica: San i nježnost.. HAZIM AKMADŽIC Goran Samardžic: Haos omeden rijecima Hadžem Hajdarevic: Pjesništvo Hazima Akmadžica HAMDIJA DEMIROVIC Slobodan Blagojevic: Neke odgonetnute tajne HADŽEM HAJDAREVIC Neven Jurica: Senzualnost mašte i slike Almir Zalihic: Stablo na ocevini Muhidin Džanko: Izvori i ušca u poeziji Hadžema Hajdarevica FERIDA DURAKOVIC Marko Vešovic: Od igre do mucnine

571 573 575 577 579 587 600 601 603 605 606 609 612 615 617 622 629 630 637 640 643 644 647 650 651 653 656 658 662 667 668 676 685 686 691 692 695 698 706 707
801

Enver Kazaz: Razbijanje monoglasnosti pjesme 711 DŽEMAL UDIN LATIC 716 Aziz Kadribegovic: Prepoznatljiv pjesnicki glas 717 Hadžem Hajdarevic: Pjesništvo Džemaludina Latica kao cin autorskog "otkrivanja" a ne kao cin "stvaranja" unutar svijeta umjetnosti 719 ZILHAD KLJUCANIN 731 Ivan Pandžic: Konotacije konkretnog 733 Vasa Pavkovic: Dani, u snovima 736 Rifat Haskovic: Pjesnik nevinosti 739 SEMEZDIN MEHMEDINOVIC 743 Zilhad Kljucanin: Ushit ljepotom svijeta 744 Josip Osti: Razotkrivanje obrnute perspektive svijeta 746 Enver Kazaz: Životvornost jezika 750 SELIM ARNAUT 756 Branko Stojanovic: Novi lirski govor 757 Željko Grahovac: Izvanredan prvenac 759 Vladimir J aglicic: Poceti od krova 763

Mlada bošnjacka lirika
Enver Kazaz: Iznad prizora uhodanog užasa Napomene priredivaca Index važnijih imena 769 789 790

:

802

Enes

DURAKOvrC

BOŠNJACKA POEZIJA XX. VIJEKA
Nakon desetogodišnje šutnje i duhovne konsternacije, potkraj osamdesetih godina XIX. vijeka zapocinju snažni procesi obnove zamrzlih tokova bošnjacke književnosti s izrazitim karakteristikama preporodno-romanticarske atmosfere. Prva generacija pjesnika i pripovjedaca piše prve pjesme, pripovijetke i romane na narodnom jeziku i zapadnom pismu, ali, istodobno, pribira folklornu gradu i sistematizira književno naslijede iz prethodne epohe. U "riznicu" raznovrsnih književnih tradicija Bošnjaci su, svakako, unijeli osobeno književno naslijede, znacajno za odredenje duhovne samobitnosti i konstituiranje samostalne nacionalne literature. Odnosi se to, prije svega, na bogato usmeno stvaralaštvo koje je uza sve slicnosti sa srpskom i hrvatskom narodnom književnošcu nosilo sobom pecat posebnih kulturno-civilizacijskih tokova. "Da je, na primjer, u prošlosti postojala samo muslimanska narodna književnost bez ikakvog svog uticaja i produžetka u umjetnickom stvaranju Muslimana, a tu cinjenicu niko ne može poreci, toj etnicko-nacionalnoj grupi bi se morao priznati njen književni izraz i njena književnost." - istaknuo je Midhat Begic u tekstu Uz književna kretanja
u Bosni i Hercegovini poslije oslobodenja.!

A za utemeljenje moderne bošnjacke poezije od presudne je važnosti upravo to golemo i izuzetno vrijedno lirsko stvaralaštvo narodnoga um otvora, prije svega sevdalinke i balade, koje su vec prvoj generaciji pjesnika ponudile prve i prepoznatljive obrasce umjetnickog izraza. Sevdalinka i balada ukazat ce se, zapravo, kao svojevrstan folklorni obrazac koji ce se preobražajnom snagom svojih oblika i ideo-afektivnih sadržaja javljati kao inspirativna osnova u stvaralaštvu mnogih pjesnika dvadesetog stoljeca. Odnosi se to (istina u manjoj mjeri) i na bošnjacku epsku pjesmu i alhamijado književnost (stvaralaštvo na bosanskom jeziku i arapskom pismu). Slican znacaj u procesima konstituiranja samosvojnih tokova bošnjackog pjesništva ovog vijeka ima i bogato pjesnicko naslijede na orijentalnim jezicima, koje svoj procvat doživljava u nas u periodu od XV. do XVIII. stoljeca, a nastavlja se sve slabijim intenzitetom do sredine XIX.vijeka. U bogatstvu pjesnickih vrsta i oblika tzv. divanske poezije posebno mjesto svakako pripada mistickoj lirici koja ce i u novijem pjesništvu naci odjeka, ali, naravno, u bitno
1

Vidi: Midhat Begic, Djela, knj. 5, Sarajevo, 1988., str. 56. 7

preobraženom vidu. Vecce se kod Safvet-bega Bašagica uz erotsko-hedonisticku liriku izraslu na zasadima sevdalinke javiti i ezoterijsko-misticna poezija (Harabat, Na pucini svjetla), da bi se kod Muse Cazima Catica taj paralelizam erotskog i misticnog (profanog i svetog) javio u dramaticnom dvojenju izmedu zemaljskog obilja plotske slasti i misticne opomene onostranosti. U dinamici književno-historijskih preobražaja, mijeni stilskih formacija i plodonosnom prožimanju s raznolikošcu južnoslavenskih tradicija i evropskih duhovnih obzora, ovaj ce specifican senzibilitet culnog misterija i ezoterijskog misticizma biti stalno prisutan u bošnjackom pjesništvu XX. vijeka. Od Bašagica i Catica, Hume i Muratbegovica, preko Kulenovica i Dizdara, Kajana ili Sidrana, sve do najmladih Hajdarevica ili Kljucanina, on ce se u punoj samosvijesti žive tradicije obnavljati svaki put u drukcijem vidu i ornatu, ali uvijek kao posebnost koju ce književna kritika prepoznati i nedvosmisleno imenovati. Postoji, medutim, u tradicionalnoj srpskoj i hrvatskoj književnoj historiografiji, ciji recidivi još uvijek traju, i dvojako negativan odnos prema bošnjackoj književnoj tradiciji. S jedne strane odbojnost i iracionalno poricanje njene legitimnosti, jer je nastajala u vrijeme osmanske vladavine s vidljivim zracenjem islamske duhovnosti, a s druge strane, ako se to stvaralaštvo i priznavalo kao duhovni fenomen našeg podnebIja, ono je bilo atribuirano kao kontinuitet hrvatske ili srpske književne povijesti. A bošnjacka književnost ima vlastiti povijesni kontinuitet, s neposrednim slicnostima i naporednostima sa ostalim južnoslavenskim književnostima, kao i razlikama i posebnostima. Stoga je i u prosudivanju bošnjacke poezije XX. stoljeca uz odredenje njene samobitnosti, isto tako važno sagledati sve one karakteristike koje su zajednicke cjelini južnoslavenskoga kulturnog kruga. Jer, od Bašagica i Ðikica, Karabegovica i Catica zapocinje i onaj izuzetno znacajan proces prožimanja sa hrvatskom, srpskom i crnogorskom kulturnom tradicijom i književnom suvremenošcu. U traganju za izvorima vlastite duhovnosti u bošnjackih pisaca ce se, recimo, stalno provlaciti i svijest o srednjovjekovnim, slavenskim i bogumilskim korijenima, od Humina Grozdaninog kikota, preko Dizdarevog Kamenog spavaca, sve do Sidranove ili Laticeve rekreacije poetskog naslijeda srednjovjekovnih zapisa, listina i epitafa. Valja, medutim, odmah naglasiti da ova antologija nije nastala kao "slikovnica" koja bi odbirom grade ilustrirala neku unaprijed zadanu periodizacijsku shemu stilova i razdoblja, niti da genetickim determinizmom "nacionalnog duha" hipostazira sakrosanktne vrijednosti nacionalne tradicije. Ona i tu dinamiku književno-historijskih mijena i konstantne vrijednosti nacionalne posebnosti poštuje i slijedi samo u onoj mjeri ukoliko su se u samoj pjesmi realizirale kao autentican estetski svijet nesvodiv na puku dekorativnost i pragmaticnu ilustraciju i instrumentalizaciju ideološkog apriorizma. Autoru je isto tako bila strana i ona pateticna (nerijetko i licemjerna) pozicija samozatajstva, koja cinjenicnu izvjesnost razlicnosti naših nacionalnih kultura previda zarad, u osnovi plemenitog, projekta kulturne sinteze.
8

Antologije nacionalnog pjesništva u nas se, nažalost, još uvijek doživljavaju kao statusne, bezmalo svete knjige, a ne kao jedan od brojnih oblika sistematizacije poetskog iskustva. Stoga se i pocetni doživljaj samozadovoljstva pred cinjenicom da je ovo prva antologija bošnjacke poezije XX stoljeca, vrlo brzo samoironijski rastocio slijedom onog shvacanja pjesme što ga otkrivaju stihovi Skendera Kulenovica A kad, ko list vjetar, ponese je vrijeme njenom neizvjesnom u mutnini stanu, njoj ravno na koju ce svoju pasti stranu. (Pjesma od dva ruba) II. U snažnom pokretu evropeizacije i prevladavanja dotadašnje duhovne izoliranosti bošnjacka književnost na pocetku ovogvijeka "prolazi genetickim fazama svojstvenim svima evropskim književnostima, od racionalizma Mehmeda Kapetanovica Ljubušaka do romantizma Mirze Safveta, impresionizma Caticeva i ekspresionizma Humina".2 Jednostavnost književno-historijskog grafizma školske periodizacije što ju je ovdje izveo Midhat Begic, a u dvotomnoj studiji Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine analiticki i dokumentirano razložio Muhsin Rizvic, nesumnjivo potvrduje da se i bošnjacka poezija u ovom periodu "naglo izravnala sa srpskom i hrvatskom književnošcu u pogledu osnovnog stilskog usmjerenja".3 Zato bi se i za bošnjacko pjesništvo s kraja XIX. i s pocetka XX. vijeka mogao primijeniti književno-historijski pojam ubrzanog rasta u kojem, svakako, punu pažnju valja posvetiti i toj dijahronijskoj slici preobražaja i evropeizacije, kao i znacaju pjesnickog naslijeda na kojem se uoblicavalo i novovjekopjesnicko iskustvo. Ako bismo u "panoramskom snimku" cjeline ovog perioda, u rasponu od Bašagica, Karabegovica i Ðikica, preko Šemsudina Sarajlica i Muse Cazima Catica, do Jusufa Tanovica, Fadila Kurtagica i Ahmeda Muradbegovica, pokušali naznaciti temeljni "duhovni etimon" njihove pjesme, onda je to prije svega uticaj sevdalinke i lirske narodne tradicije uopce. Svi su oni inspirativne impulse iz sevdalinke i balade u svoje stihove uglavnom pretakali ponavljajuci njihove poetske obrasce i opci stilski rekvizitarij, utapajuci se nerijetko u onaj maniristicki tok popularnog pjevanja "ašiklija" i "sevdalija". Sve dok su doslovno i sljedbenicki oponašali tu sevdahlijsko2 3

Midhat Begic, Nepostojeca zbirka, Djela, knj. 5, str. 235 Isto, str. 235
9

-baladicnu sliku ašikluka i akšamluka, dulistana i šedrvana njihovi su stihovi djelovali blijedo i izvještaceno, bez snažnijeg doživljaja koji bi se pretocio u osoben i upecatljiv pjesnicki izraz. Namijenjene citalackoj recepciji i senzibilitetu našeg patrijarhaInog gradanstva, njihove su pjesme onda bile otvorene i zracenju sentimentalno-romanticarske lirike srpskog i hrvatskog romantizma, pa su u njihovim stihovima lahko prepoznatljivi i uticaji Zmaja, Jakšica, Preradovica ili Harambašica. Ali kada je molsku impostaciju njihove pjesme natopio bolno-elegicni senzibilitet sevdalinke i balade, onda su i njihovi stihovi, prije svega Caticevi a potom i Humini, zadobili svoju posebnost i ljepotu po kojima ih pouzdano prepoznajemo. Tek tada se ni slika toga svijeta nije više javljala kao izvanjska kulisa i folklorni ures znacenja, nego autentican izraz višestoljetne tradicije i duhovnosti "jedne jednostavne a nevjerovatno istancane gradske kulture" kako je to povodom Hamze Hume zapisao Skender Kulenovic.4 Ovaj se panoramski književno-historijski snimak razlaže na niz pojedinacnih pjesnickih portreta s više ili manje pjesnicke samobitnosti pa se u strogom antologijskom izboru, koji je uvijek unekoliko "nepravedan", ne mora i konacno ne može naci znatnijeg mjesta za one licnosti koje u književno-historijskoj slici inace imaju izuzetno mjesto. Odnosi se to, prije svega, na Safvet-bega Bašagica, nesumnjivo najkrupniju književnu pojavu s pocetka XX. stoljeca, kao i na Osmana Ðikica, cija je slava narodnog tribuna znatno prevazišla vrijednost njegovih pjesama. Safvet-beg Bašagic (1870.-1934.) je nesumnjivo "temeljnica poetsko-duhovne konstitucije bosanskohercegovackih Muslimana u fazi njihova snažnog i istorijski nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta."5 Njegova je poezija isto tako odredila magistralne pravce u razvoju bošnjacke književnosti novog doba, ali - držimo li se strogih antologijskih mjerila - taj književno-historijski znacaj ne smije biti i pokrice za nekriticki odbir pjesama. u erotsko-hedonistickoj i u misticnoj lirici on je tek unekolike pjesme potvrdio svoj pjesnicki talent, prerano zatomljen i prigušen zarad znacajne javne i kulturno-znanstvene djelatnosti. Upravo i Bašagic je kao i Osman Ðikic (1879.-1912.) tipican predstavnik preporodnog pjesnika koji rad za "narodnu polzu" i "opcu hasnu" pretpostavlja individualnoj pjesnickoj sudbini, pa je i to jedan od razloga što njihovi mladenacki nagovještaji znacajnih poetskih dometa nisu rezultirali ostvarenjima vece umjetnicke vrijednosti. Torzicno je ostalo i pjesnicko djelo Avde Karabegovica Hasanbegova (1878.-1900.), koji se iz matice lahkorjecivoga folklornogromantizma i konven-

I

4

5

Skender Kulenovic, Iz smaragda Une, Izabrana djela, knj. 5, Svjetlost, Sarajevo, 1983., str. 156 Midhat Begic, Izabrana djela S. Bašagica, Djela. 5. str. 194-195

10

cionalne ljubavne teme izdvojio pjesmama sudbinskoga "susreta sa smrcu". Inspirativni podsticaji Njegoševe ili Aš~erceve pjesme bit ce kod njega bar na mahove zasvjedoceni autenticnošcu osobnoga doživljaja i poetske vjerodostojnosti. I onda kada je pjevao "zemnu muku" tragicnog nesporazuma sa primitivizmom provincijalnog duha i kad je žudio "uzlete duše u beskonacnost Tajnog prostora" Avdo Karabegovic Hasanbegov je groznicavo, svjestan skorog kraja, u cigle cetiri godine koliko je trajao njegov stvaralacki vijek, makar u obrisima iscrtao onu mapu zemaljskih i nebeskih puteva što ce tek u Kamenom spavacu Maka Dizdara zadobiti cjelovitost i estetsku dovršenost poetske kosmogonije. Nije li u onom djecacki prkosnom obracanju Smrti i Sudbini Ne, ti nemaš više moci nada mnom Ja sam sam svoje sudbine stvoritelj u slutnji apsurda egzistencije ciju punu ljudsku i poetsku spoznaju ovaj "djecak jednostavno nije imao vremena da razvije u sebi"6položen osnov i eticke i metafizicke dimenzije Dizdareve vizije obesnažene smrti u pjesmi Suncani Hristos. Smrt ga tražaše al ne nade ništa Ne nade ni kosti ni meso ni krvi Osta joj samo obris znameni i prvi Put za nešto smrt zube nije imala S Bašagicem i Ðikicem, Karabegovicem i Š. Sarajlicem dovršavala se faza romantizma u razvoju bošnjackog pjesništva, jer su stihovi Muse Cazima Catica (1878.-1915.), nakon pocetnickih mucavosti, vec bili uronjeni u maticu simbolisticke poetike. "Jaci i senzibilniji od obaju Karabegovica, dublji i gipkiji u izrazu od Ðikica"7 Musa Cazim Catic je s jedne strane nastavljao poetska iskustva prethodne generacije, ali je, s druge strane, produbljivao s Bašagicem i Karabegovicem zapoceto otvaranje bošnjacke poezije prema duhovnom stvaralaštvu ostalih južnoslavenskih književnosti. I dok Bašagiceva i Karabegoviceva poezija to otvaranje iskazuje više dekorativno, preuzimanjem versifikacijske sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma, i deklarativno, romanticarsko-pateticnim ocitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta,8 kod Catica je to bio proces pune stvaralacke osmoze i oplemenji6

7

Slobodan Blagojevic, Ocaravanje svijeta: Avdo Karabegovic Hasanbegov, predgovor Sabranim pjesmama A. K. Hasanbegoua, Sarajevo, 1985., str. 27 Tode Colak, Muzika soneta, Odjek, Sarajevo, XXXII/1979., 1, 17. Ali i onda kada su slijedom Harambašiceve ili Zmaj-Jakšiceve budnicke poezije zazivali cas hrvatsku cas srpsku "vilu poezije" oni su ispisivali poeziju bez estetske vrijednosti, zanimljivu danas samo kao svjedocanstvo burnih srpsko-hrvatskih nadmetanja u "nacionalizovanju" Muslimana 11

8

vanja, što je nužno moralo rezultirati i poetskim padovima i promašajima, ali i istinskim oplodenjima dva (tri) u osnovi razlicita doživljaja svijeta i dvije (tri) razlicite kulturne i književne tradicije. U tom smislu on je zapoceo onaj put evolutivnog preobražaja bošnjacke književnosti koji ce kasnije omoguciti i Humu i Kulenovica i Dizdara, dakle jednu novu generaciju pjesnika u cijim pjesmama više nece biti te unutarnje tenzije i grcevitog napora da se uzajamno prožmu dotad razliciti oblici pjesnickog iskustva. Pjesnik ljubavi i smrti, grijeha i pokajanja, Catic je od prvih, pocetnickih, do posljednjih, zrelih pjesama, sebe i svijet pjevao osjecanjem nedjeljivosti intimnog i univerzalnog, doživljajem mistickog jedinstva covjeka i prirode. U prvoj pjesnickoj fazi taj se misticizam ostvaruje simbolikom i metaforikom, doživljajnošcu i atmosferom bošnjacke usmene i umjetnicke tradicije, s vidljivim zracenjem orijentalnih uzora. Ali, Catic je i prvi naš pjesnik kod koga je uocljiv zaokret u odnosu na istocnjacku poetiku misticizma. Iz stiha u stih kod njega su, naime, životna radost i plotska želja nadvladavale spiritualno-misticno osjecanje svijeta. A u tom grcevitom dvojenju izmedu svjetovno-culnog i misticno-religijskog doživljaja ljubavi prisutna je i temeljna drama njegove pjesnicke hereze, što je simbolicki naznacuju stihovi koje cemo navesti. A duša mi poput orla slobodna i smjela Preko meda vasione u beskrajnost pliva C'jela narav, c'jeli bitak u mom bicu živi Moje bice ko kaplja se u Jedinstvu sliva.
(Gazel, II)

Kad ne mogu s "Abu hajata" Dosegnuti životvornog pica Da okr'jepim svoju žednu dušu Bar s kapljicom nadzemnoga žica Daj Ti onda moja Lejlo draga Da se Tvojih dodirnem usana Da ublažim tom kapljicom rajskom Prsa moja ognjem uzburkana.
(Ašiklije, II)

U ovom kolebanju izmedu grijeha i pokajanja, u Caticevojpjesmi je istodobno prisutan iz sevdalinke poznat osjecaj bezizlaza i nemogucnosti ljubavnog ispunjenja, i to u oba vida: i na planu svjetovno-culnog i na planu ezotericno-misticnog shvacanja ljubavi.
12

U drugoj pjesnickoj fazi, od 1908. godine, Caticeva poezija je amalgamirala bitna iskustva simbolisticke poetike i secesionistickih traganja, karakteristicnih za prijelaz iz XIX. u XX. vijek. Novi lirski akcenti u njegovoj su se pjesmi asimilirali prirodno i nenametljivo, a samo ponekad su bili u punoj protivnosti i sa duhovnošcu zavicaj no-nacionalnog pjesnickog naslijeda i sa njegovim osobnim ritmom i doživljajem svijeta. Catic je, neosporno, podosta ucio od svojih suvremenika (Kranjcevic, Vidric, Matoš ... ), ali se ti uticaji i dodiri u njegovoj pjesmi razlicito reflektiraju. Prisutnost kranjcevicevski intoniranog socijalnog prosvjeda, vidricevska impresionisticka razigranost pejzaža ili matoševska artisticka punoca i simbolisticki kult forme, javljaju se kod njega tek kao plodotvoran podsticaj i "ohrabrenje". I upravo stoga je tacno opažanje Muhsina Rizvica da se "okret prema zapadu kod Bašagica manifestovao više u tematsko-sadržajnom pogledu, dok je kod Catica kompleksniji, sa fondom emocija novog kvaliteta, sa otklonom od istocnjacke egzaltacije u dekadentsku melanholiju, od punoce sirovog doživljajnog potencijala u emotivni rafinman."9 Slijedom Caticeva (ali i Matoševa i Duciceva) modernistickog artizrna krenulo je i nekoliko mladih pjesnika (Jusuf Tanovic, Fadil Kurtagic, Munib Osmanagic) u cijim je pjesmama folklornu inspiraciju patrijarhaine doživljajnosti sve više smjenjivala artificijelnost parnasovskih slika, impresionistickih preliva ili retorska stilizacija "salonskog simbolizrna". Mada je ovdje ovještalu dekorativnost sevdalinke samo smjenjivala izvještacena dekorativnost "moderne", tu se vec zaceo proces obogacenja izražajnih mogucnosti i oblika, rastvaranje dubljih i zapretanih intenziteta jezika, još uvijek neistraženih u prethodnoj pjesnickoj generaciji. Istina, i ovi ce mladi pjesnici u predratnom Biseru, Gajretu ili Beharu objaviti pokoju pjesmu "starog kova", ili ce se poput Fadila Kurtagica, Omera Campare i Abdulaha Alijagica neposredno poslije rata utopiti u nazdravicarskoj patetici domoljubne lirike, ali je u njihovoj pjesmi vec nagoviješten onaj bitan preobražaj konvencionalne

To kolebanje izmedu dva poetska modela uocljivo je i u pjesmama Ahmed .; Muradbegovica (1898.-1972.) koji je 1919. godine objavio zbirku Haremsk •• lirika. Muradbegoviceve su pjesme, istina, natopljene istim onim culni patrijarhalno-folklorne drhtajem i melanholicnimpoezije u sevdalinke, bogatiji ta senzualnost sublimira tonom artisticki ali se zasnov pjesnicke Slike.~ i spiritualizira simbolistickom slikovnošcu. A iza tih cas romanticarskih cas simbolistickih stihova, kako je to zapazio i Pero Slijepcevic, sve više provijava ekspresionizam, pa se i blagost impresije i sentimentalnost folklorne fraze sve više preobražava u oštre namaze ekspresionistickog doživljaja dekompozicije mistickog svejedinstva svijeta. I dok su ti stidljivi nagovještaji "nove doživljajnosti" karakteristicne za poslijeratnu "Iirsku revoluciju" u
9

Muhsin Rizvic, Musa Cazim Catic - Izmedu erotike i mistike, Iznad i ispod teksta, Sarajevo, 1969., str. 32
13

Muradbegovicevoj pjesmi stišavani u klasicnim oblicima i konvencijama vezanog stiha, u prvim pjesnickim zbirkama Hamze Hume (Nutarnji život, 1919., Grad rima i ritmova, 1924.) stihovi su "slobodni, i ne samo u smislu ritma i slika, nego i osjecajno, misleno, moralno, esteticki, filozofski i religiozno, u svakom pogledu"- pisao je Milan Kašanin 1924. godine.lO A s Hamzom Humom zapocinje i sasvim novo poglavlje u razvoju bošnjacke poezije XX. stoljeca. III. Mada u bogatom literarnom opusu Hamze Hume (1895.-1970.) poezija obimom cini neznatniji dio, on je u književnoj historiji znacajno mjesto stekao kao pjesnik, prije svega zato što su svi njegovi tekstovi natopljeni izrazitom lirskom atmosferom i poetski rafiniranim izrazom. Književna je kritika taj naglašeni lirizam Humina književnog izraza mahom objašnjavala orijentalno-senzualnim senzibilitetom bošnjacke književne tradicije, ali i kao bitnu oznaku avangardne lirske pobune što se i u nas dogodila neposredno poslije Prvog svjetskog rata. Vec u mladenackoj zbirci Nutarnji život (1919.) Humina je lirika donijela nesumnjivu novinu, jer je u sebi nosila bitne karakteristike ekspresionistickog doživljaja i izraza. Slobodni stih, disperzivne, iracionalnim impulsima izazvane i asocijativno povezane slike "pounutrašnjenog pejzaža", jaki i jarki kontrasti i snažni namazi osnovnih boja kao izraz iracionalnih psihickih sadržaja, dinamicka slikovnost - sve se to u ovim pjesmama javlja sasvim u duhu ekstaticne pobune protiv naslijedenih konvencija lirske poezije. Ali, uza svu slicnost, Humina se poezija ipak bitno razlikuje od pjesnika tirske revolucije. Umjesto apstraktnih prostora i "metafizickih ocišcenja" duha, Humo je bio cvrsto vezan za zavicajni svijet i mostarski pejzaž koji se u njegovoj pjesmi ukazivao i culno prepoznatljivom slikom i nutarnjim zvukom i odslikom, u jedinstvenom iskazu sinkreticke punoce i zbiljnog i maštovnog misterija života. Zato je i prihvatljivo mišljenje Skendera Kulenovica koji je uticaje beogradskih modernista sveo tek na Humino "osmjeljenje da povjeruje u autenticnu ljepotu svijeta ispod svojih ocnih kapaka (... ) a sve ostalo mu je od majke, od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bistre domace rijeci, one što je prešla devet kamenova, od neugaslih bisera muslimanske ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo okrecenih enterijera, u kojima se vjekovima sija stari bakar i miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istancane gradske kulture."ll I doista, vec u zbirci Grad rima i ritmova (1924.) prvotna žestina avangardne pobune uoblicavala se u nesumnjivo novim pjesnickim oblicima, ali i u
10

M(ilan) K(ašanin), Grad rima i ritmova, Srpski književni glasnik, Novi Sad, 1924., XIII. 234 Skender Kulenovic, Iz smaragda Une, navedeno izdanje, str. 156

11

14

oplodenjima sa tradicijom, prilagodenom novom senzibilitetu i shvacanju umjetnickog cina. Oslobodena školski naucene i preuzete poetike lunaticko-sablasnog ekspresionizma, njegova se pjesma rastvarala u erupciji panerotskog doživljaja svijeta, ekstaticnoj apoteozi culnog misterija. I dok se Antun Branko Šimic, njegov zemljak i drug iz zagrebacke, ekspresionisticke faze, gnušao tijela, Humo je pjevao: U zapaljenom tijelu je cudo, te u njegovim stihovima postoji samo ta nezatomljiva ekstaza culnog užitka. Sva je Humina poezija nastala u magmi životnih pulsacija, nezatomljivim šikljajima erotickog zanosa koji plavi i obuzima svekoliku prirodu. Otud u njegovim pjesmama rijetko susrecemo staticne slike predmetnog svijeta: sve je zahvaceno snažnim animistickim pokretom i živodajnim porivom. Misticno-erotska opsjednutost nedjeljivošcu svijeta i svijesti uvjetovala je i zahtijevala integralni jezik poetskog ocitovanja, entuzijasticki govor u kojem i covjek i svijet prepoznaju svoju vjecno obnovljivu ljepotu radanja i plodenja. Ali, ispod te zažarene eroticnosti stalno se, ponorno, provlaci i sjenka opomene nad neminovnom prolaznošcu života, što njegove pjesme obrubljuje melanholicnim prizvukom balade i onim iz sevdalinke poznatim pripjevom neutopljene ljubavne žudnje. A u tom rasponu izmedu kikota i krika ukazuje se ona Humina u osnovi jednostavna "zdvojnost duše" koja svoje prisustvo osjeca u svemu, ali je i svjesna tragicno kratke ljepote culnog misterija. Vidljivo je to i u njegovoj knjizi lirskih proza Sa ploca istocnih u kojoj se Humo "prisnije približio orijentu, ali ne onom naivno i simbolicno stilizovanom iz svoje lirike, koji ce u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz, nego orijentu starozavjetne beduinsko-nomadske legende sa karakteristikama uspokojenog kazivanja žestina i žudnji."12 Svijet orijentalno-bajoslovnih prostora ukazuje se ovdje i u konkretnosti zbivanja, ali se ta dogadajna neposrednost u trenu preobražava u poetsko-sentencijsku univerzalizaciju legende i ljubavnog mita. Zasicenost ovih lirskih proza prepoznatljivim simbolima orijentalne poezije, naglašeni patos ritmicko-melodijske strukture recenice, apstrakcija neposredne životne stvarnosti, sve to uvjetuje osnovni dojam izrazite stilizacije jednog vec sasvim prepoznatljivog pjesnickog svijeta istocnjackog duhovnog izvora. Humo je ovdje poetski obnovio onaj i prostorno i vremenski rasprostranjeni oblik pjesnickog iskustva što se od Rumija i Mearija, ili Hajama i Hafiza, sve do Tagore ili Halila Džubrana ukazuje cas kao hedonisticka pohvala ženi i ljepoti ljubavnog iskustva, cas kao misticki put ezoterijskih otkrovenja apsolutnog smisla postojanja "istinom srca" i ljubavnog stapanja s Univerzumom. Zbirka pjesama Sa ploca istocnih predstavlja u tom trenutku razdjelnicu u razvoju bošnjacke književnosti, jer je s jedne strane dovršavala jedan tradicionalni
12

Muhsin Rizvic, Prenapregnuta culnost kao opsesija izraza, predgovor Sabranim djelima H. Hume, Sarajevo, 1976., knj. 1, str. 27
15

tok pjesnickog iskustva, sugestivno ga potvrdujuci, ali najavljujuci i njegovu docvjetalost i nemogucnost formalnog obnavljanja. Krajem dvadesetih godina u širim, južnoslavenskim okvirima vec se stišala ekstaticna lirska revolucija koja je u cigle tri-cetiri godine naoko definitivno srušila sve klasicne vrijednosti pjesnickog naslijeda. Nakon opceg sjecanja posvemašnje pometnje, stravicnih iskustava rata i fantazmagoricnih slutnji zemaljske apokalipse, pjesnici su se iznova vracali neposrednim iskustvima svakodnevIja. Otud se u poeziji osobito mlade generacije iznova ukazuju stanoviti "socijalni sadržaji", kao i one vec zaboravljene, u ekspresionistickoj poetici prezrene impresionisticko-simbolisticke senzacije suglasja covjeka i svijeta. A na taj nacin su se jasno diferencirala dva osnovna poetska toka. Za prvi lirski tip karakteristican je aktivisticki odnos prema neposrednoj društvenoj zbilji, pa se ona egzaltirana i anarhisticka pobuna avangardnog naraštaja kanalisala u smjeru socijalnog protesta, dok je paralelno tekao i tok neoimpresionistickog i neosimbolistickog pjesništva. Za oba usmjerenja je karakteristicno ponovno uspostavljanje humanisticke vizije svijeta i "realistickog" konstituiranja predmetne realnosti, rijecju - reafirmacija izvjesnih klasicnih principa i vrijednosti u gradnji pjesnickog izraza. Unutar ovakve, ovlašne i prigodne sistematizacije pjesnickih usmjerenja, javlja se krajem dvadesetih godina i niz mladih bošnjackih pjesnika, medu kojima posebno valja izdvojiti Saliha Alica, Husniju Cengica, Atifa Ljubovica, Hamida i Maka Dizdara, Ilijasa Dobardžica, Mustafu H. Grabcanovica, Saita Orahovca i Šukriju Pandžu. Od pjesnika neoimpresionisticke i neosimbolisticke lirike koja je i ideoafektivnim sadržajima i obnovom versifikacijskih kanona vezanog stiha naoko bila bliža tradicionalnom nego li avangardnom poetskom izrazu, valja svakako izdvojiti Saliha Alica (1906.-1981.). U njegovim se stihovima ustreptalost impresionistickih pastela preobražavala u diskretnost simbolistickih vizija i etericnih navješcenja dubljih suglasja covjeka i svijeta koji ga okružuje. Slijedom impresionistickog pjesnickog naslijeda, najveci je broj Alicevih soneta nastao u svojevrsnoj opsesiji pleneristickom raskošnošcu pejzažnih dojmova, pa se u tom mnoštvu lirskih slika seoskih krajolika sve više osjecala rutinska gesta slikarski profinjenog postupka koji naoko jednu i istu sliku svijeta prezentira uvijek drukcijom nijansom, zvukom i osvjetljenjem. Salih Alic, istina, nije bio pjesnik nekog dubljeg intelektualnog promišljanja svijeta i covjekove sudbine, ali je i cjelinom pjesnickog opusa, apogotovo u strožijem izboru njegovih pjesama, izgradio jedan koherentan i upecatljiv poetski svijet u kojem je lirski subjekt (možda u strahu od dubljih pitanja o smislu egzistencije) stalno bježao u svijet prirode. U onim rijetkim trenucima "suocenja sa sobom", kada bi išciljela ta izvanjska raskoš prirodnih manifestacija, Alicu se svijet u trenu ukazivao i tjeskobnim doživljajem sumnje i zagonetkom kosmicke sudbine covjeka. To su nesumnjivo najbolje Aliceve pjes16

me, bilo da se oglašavao ispovijednom dramom licne sudbine (Krik iz moje sobe), bilo univerzalnim pitanjima o "posljednjim stvarima" (Pjevac s Medvednice, III i XV). Ali, on je te trenutacne nagovještaje kompleksnijeg zasnova svoje poetike hitro stišavao utapajuci se u svježinu akvarelskog prezentiranja nerijetko idilicnog svijeta seoske pastorale. U takvom, uvijek opasnom suženju doživljajnomisaone osnove pjevanja, Alic je imao onaj doista rijedak dar da prividnu jednolicnost motivsko-idejnih preokupacija svaki put sublimira u neponovljivosti pojedinacnih slika, pa je Tin Ujevic s pravom istakao da je kod njega "sve novo, osvježeno od razigrane mašte, svojstveno samo Salku kao osjetljivu liriku".13 Mada je u "odanosti" sonetnom obliku Salih Alic pristajao i na opasnosti ritmicko-melodijske monotonije on je, ipak, bio pjesnik naglašenog osjecanja eufonijskih vrijednosti jezika, pa se i vezani stih njegovih soneta ili dvokatrenskih pjesama iz Lirskog tarza ne ukazuje kao unaprijed odabrani "školski oblik" pjesnickog umijeca, nego temeljnom doživljaju primjeren ritam cjelovitog, melodijski skladnog ucjelovljenja pjesme. Njegovi slobodni stihovi, kada je u gnomickom iskazu pokušao "misaono obogatiti" svoj pjesnicki svijet, ipak daleko zaostaju za njegovim sonetima. Mada je uz Hamzu Humu najznacajniji pjesnik meduratne bošnjacke poezije, Salih Alic je surovo odbacen i poput Tinovih "ljudi za vratima gostionice" umro u Zagrebu potpuno zaboravljen. Slicnu sudbinu doživjeli su još neki pjesnici iz meduratnog perioda i tek u posljednjih desetak godina ponovo je upozoreno na znacaj njihova stvaralaštva. Ime Husnije Cengica (1907.-1986.) i danas se uglavnom spominje uzgredno i to u povodu almanaha Knjiga drugova u kojem je i on zastupljen sa dvije pjesme. Pošto je vrlo rano prestao pisati poeziju i buduci da za života nije objavio ni jednu zbirku pjesama književna kritika ga je gotovo zaboravila ili je inertno ponavljala paušalnu ocjenu da je rijec o "tipicnom" predstavniku socijalne književnosti. I tek je nedavno izdanje Cengicevih izabranih pjesama14 pokazalo da u njegovom nevelikom opusu susrecemo daleko složeniji svijet pjesnickog iskustva, istina još neprevrelog i nekoherentnog, ali sa nedvosmislenim nagovještajima i crtama autenticnog profila i jednog prerano zagušenog pjesnickog talenta. Izuzev nekolike mladenacke pjesme u kojima su pateticni stihovi o "golgotskom putu" prije odjek naukovanja o Vidovicevom Novom covjeku, te nekolike pjesme s motivom robije, u Husnije Cengica zapravo nema nijedne pjesme koja bi se makar ilustrativno mogla podvesti pod pojam socijalno angažirane poezije. Nisu to ni pjesme Rijeci za zorilo i Ponocni putnik, pa cak ni u ciklusu pjesama o robiji nema ništa od one uobicajene "ideologizacije" izraza karakteristicne za pjesnike socijalne literature. Ti su stihovi
13 14

Tin Ujevic, Moj pogovor Lirskom dnevniku, Zagreb, 1953., str 58. Husnija Cengic, Izabrane pjesme, Zadrugar, Sarajevo, 1989., Izbor, predgovor i bibliografija Zilhad Kljucanin.
17

prije stišani lirski solilokvij bica izloženog nevidljivim i nerazumljivim silama zla, nego li konkretna slika meduratne robijašnice. Upravo, moglo bi se reci da je Husnija Cengic u traganju za osobnošcu individualnog pjesnickog izraza izbjegavao neki opci i deklarativan pjesnicki program varirajuci razlicite stilske obrasce, od sentimentalno-romanticnih evokacija "slavne i prohujale" prošlosti, neosimbolistickih vizija s biblijskim motivima (uz vidljiv odjek Kranjceviceva ritma i patosa), do izrazito ekspresionistickih stilizacija nokturalnih uzleta i "kosmicke sudbine" covjeka. Otud proizilazi i ritmicko-melodijska raznovrsnost njegovih stihova, od konvencionalnog, secesionisticki njegovanog aleksandrinca i deklamativnog osmerca, potom kracih stihova (peterac i šesterac), sve do slobodnih stihova i dužih lirskih proza. I upravo kada je u ciklusu pjesama o robiji i nekolikim pjesmama u slobodnom stihu procistio svoj izraz od naslijedenih obrazaca i epitetsko-atributske deskripcije, kada je vec dospio do sasvim prepoznatljiva glasa, Cengic je prestao pisati poeziju, oglasivši se jedino još 1940. godine s dvije, reklo bi se zavještajne pjesme u zagrebackom Savremeniku. Slican je slucaj i sa Atifom Ljubovicem (1904.-1955.), koji je 1926. godine objavio omanju knjižicu stihova, potom pregršt pjesama u meduratnoj periodici, da bi poslije policijske torture zbog ucešca u tzv. komunistickoj aferi Jankovic-Prica 1929. godine, i definitivno prestao pisati poeziju. I Ljubovic se duhovno formirao u atmosferi Vidovicevog moralno-prosvjetiteljskog pokreta, ali i prvih "kružoka" i ideja socijalne literature. Vidljivo je to i u njegovim prvim pjesmama gdje se pateticni izlivi vjere u "Novog covjeka" i "ponovno rodenje" smjenjuju s prijetnjama "teških žuljavih ruku" i retorickih predskazanja u "Svijetli crveni dan". Ali, Ljubovic je makar i u nagovještaju, slijedom poetskih iskustava poslijeratne avangardne poezije, u nekolike antologijski vrijedne pjesme, bio na tragu osobnog pjesnickog izraza. Jer, vec je onaj groteskni ples kostura u pjesmi Groblje u ponoc nosio teške akorde ekspresionisticke vizionarnosti, a bizarnost erotskog sadržaja priziva u svijest Šopov makabrican ples andela pred kosmickim skeletom žene.

0, tada

zaškripe kosti u kosturima a citave hrpe kostura muških skupe se oko kostura žene davno vec bodežom prevarenog ljubavnika probodene

O, tada mahnita nastane strka oko gnjilog i strulog kostura žene ... Ima u Ljubovicevim pjesmama podosta ovakvih fragmenata, ali su ti trenutacni prosjaji vrlo brzo zgasnuli u potpunoj stvaralackoj askezi, pa se i pretpostavka o njegovom mogucem zrenju i preobražaju cini nepotrebnom i
18

nemogucom, tim više što je tridesetih godina i medu bošnjackim pjesnicima došlo do znatnijih podjela i to ne samo na osnovu estetskih programa, nego i na osnovu ideoloških opredjeljenja. O tim raskršcima bošnjacke književnosti svjedoci, prije svega, djelovanje mladih književnika okupljenih oko casopisa Putokaz, što su ga u Zagrebu 1937.godine pokrenuli i uredivali Hasan Kikic, Safet Krupic i Skender Kulenovic. U Putokazu je Rizo Ramic objavio znacajan tekst pod naslovom Tri generacije književnika Muslimana, svojevrstan manifest socijalno angažirane književnosti, u kojem ce oštro kritizirati prethodnu književnu generaciju, a osobitopjesnickoi pripovjedackodjeloHamze Hume i Ahmeda Muradbegovica. "Naše ljude i naš muslimanski život - pisao je Ramic - prikazali su kao neku istocnjacku egzotiku, što je, svakako prilicno nategnuto, nevjerno. Ali vec u njihovu pisanju ima artizrna, psihologije, izvjesne umjetnicke problematike. Humo i Muradbegovic, sa svojim neospornim književnim sposobnostima, stekli su priznanja književne kritike i citalaca - koja, treba reci bez uvijanja, nisu bez primjesa vanumjetnickih mjerila. Nova društvena i književna kretanja, borbe modernista i konzervativaca u literaturi, nisu raspretali u njima energije za složenija umjetnicka traženja i složenije književne borbe",15 Podrazumijevajuci pod "složenijim umjetnickim traženjima" prije svega "opredjeljenje za interese i težnje radnih Ijudi",16Ramic najavljuje mladu književnu generaciju, a medu pjesnicima uz vec spomenute Saliha Alica i Husniju Cengica posebno izdvaja Hamida Dizdara, Saita Orahovca, Skendera Kulenovica i Maka Dizdara. U njihovoj se poeziji pisanoj izmedu dva rata nesumnjivo osjeca socijalni angažman, ali se, naravno, ne može govoriti o nekom konzistentno izvedenom pjesnickom programu. To su više refleksi opcih poetskih tokova karakteristicnih za tridesete godine, bez znatnijih estetskih dosega. Zanimljivo je, medutim, da ce i Jovan Kršic u tekstu Udea Muslimana u našoj književnosti uz starije - Hamzu Humu i Ahmeda Muradbegovica, potom Hamida Dizdara, posebno upozoriti na najmlade liricare Husniju Cengica i Maka Dizdara. Nama su ovdje svakako najzanimljiviji Skender Kulenovic i Mak Dizdar, pjesnici koji su ostvarili djela izuzetne vrijednosti i cjelovitosti. Nastajuci u dugom vremenskom periodu u kojem je i u bošnjackoj poeziji došlo do raznovrsnih preobražaja, njihova je poezija, s jedne strane, bitno formirala te opce razvojne tendencije, ali se osebujnošcu vlastitog rasta, razvoja i preobražaja i izdvajala kako to konacno uvijek i biva sa djelima izuzetne estetske vrijednosti. To je i razlog što ih ovdje izdvajamo kao posebne vrijednosti makar se time narušava onaj književno-historijski grafizam temporalne ulancanosti pojava, licnosti i djela.
15 16

Rizo Ramic, Tri generacije književnika

Isto

Muslimana,

Putokaz, Zagreb, 1937., br. 2

19

IV.

Primarnom snagom životnog i pjesnickog vitalizma, doživljajem svijeta i shvacanjem poezije Skender Kulenovic (1910.-1978.) je bio pjesnik ekstaze i apoteoze, obuzeti lirik sveprirodne radosti postojanja. Stoga je za njega pjesma vazda znacila oblik u kojem svijet prepoznaje svoju ljepotu i velicinu, jer se poezija i javlja u osjecanju ezoterijskog jedinstva egzistencijaInog misterija i estetskog cina. Otuda naoko paradoksalno zvuci cinjenica da se Kulenovic poezijom javljao rijetko, i to upravo onda kada se ta izvorna jednadžba životnog i estetskog osjecanja svejedinstva rušila i osipala, bilo u licnoj ili opcoj drami i slici svijeta. U tom smislu citavo se pjesnicko djelo Kulenovicevo ukazuje kao svojevrsna odbrana jedinstva života i pjesme, panerotskog i misticno-orijentalnog doživljaja poezije kao svekosmickog treperenja materije. U predratnoj, mladenackoj fazi ta se misticno-culna doživljajnost javlja u dva oblika, u sonetu (Ocvale primule, 1927.), koji je versif:tkacijskimkanonom stišavao njegovu žestinu, i lirskoj prozi (Jesenske vode, 1928.), u kojima se ta energija razlivala u apoteozu tvorackim silama prirode. Vec se u Ocvalim primulama, uz nedvojbenost Matoševa i Caticeva impresionisticko-simbolistickog naslijeda, jasno uocava silina panerotskog doživljaja svijeta i dinamicka slikovnost jezickog izraza koji preplavljuje granice zadanoga sonetnog oblika. Stoga se i cini da ce se sonet svaki cas rasprsnuti i poteci prirodnijim ritmom slobodnog stiha, ali ce do tog rasprskavanja doci tek petnaestak godina kasnije, u njegovim ratnim poemama. Burna ratna zbivanja, nisu, naravno, više mogla naci izraza u harmonicnoj, mirnoj strukturi soneta, pa je u slobodnom stihu poeme pjesnik našao rapsodijski ritam "komponovan u mnoštvu razlicitih partija od jamba na trohej do razgaljivog narodnog deseterca",17 Pjesnicki akt je nosio sad u sebi patos i tragiku, etiku i heroiku kolektivnog, pa je i govor bio akt totaIne pobune u odbrani samog života. Poema Stojanka majka Knežopoljka plodotvorno je sjedinila dostignuca suvremenog poetskog izraza s višestoljetn:om tradicijom usmenog narodnog stvaralaštva. Komponirana kao tužbalica, s raznovrsnom i živom ritmicko-melodijskom strukturom, ova se poema ostvaruje smjenjivanjem lirskih, emocijom prepunjenih stihova, s narativnim, epskim pasažima. U aktu totalne revolucionarne pobune lirski subjekt tragizam neposredne životne stvarnosti prevazilazi osjecanjem bezvremene pripadnosti kolektivu i njegovoj historijskoj sudbini, snazi otpora, žrtve i pobune. Stoga ce se na kraju tužbalica prirodno preobraziti u himnu, a Skenderov jezik iznova dobiti onu arhetipsku punocu zemaljskog života za koju je Oskar Davico napisao: "Divlja
17

Midhat Begic, Cetiri bosanskohercegovacka pjesnika, Svjetlost, Sarajevo, 1981., str. 16

20

snaga brizga iz svake pore Kulenovicevog jezika i takve snažne lepote nije bilo kod nas ..."18 I dok se predtekstualna struktura poeme Stojanka majka Knežopoljka u etno-psihološkom i u oblikovno-izražajnom vidu zasniva na poetskim iskustvima tužbalice i višestoljetnoj tradiciji srpske junacke pjesme, dotle je poema Na pravi put sam ti, majko, izišo izrasla na zasadima i iskustvima bošnjacke balade. A samo tako, tom otvorenošcu stvaralackog duha, i jedna i druga su mogle prevazici naš "ponekad otužni vjersko-nacionalni koordinatni sistem".19 Ali u obje poeme su zamjetljivi i poetski padovi, i to u onim trenucima kada se gubi metaforicka "gustina" arhetipskog obrasca na kojem su iznikle (tužbalica, balada), a prevlada transparentnost prigodnog "ratnog izvještaja." U tom smislu poema Ševa je artisticki punija i dovršenija i u njoj se bitno sažimlju temeljne vrijednosti Kulenoviceve poetike. Citava poema je jedna razgranata personifikacija u kojoj diše, buja, žudi i voli zemlja, majka, ljubavnica. Žudnja za oplodnjom dobila je u Ševi kosmicke razmjere i uzdignuta je do vrhovnog principa života. Tu se onda u potpunosti briše granica izmedu predmetnog svijeta i njegova estetskog izraza, jer su svijet i jezik jedno, pa zato ševa i ne pjeva o domovini, ona pjeva domovinu. A time se u potpunosti potvrduje Kulenovicevo temeljno shvacanje da je "lirika samo djelic Spinozine supstance" i "treperenje materije" pa pjesniku "ostaje samo da duhom sluša njeno bilo i naturira u njegovompulsu".20Zato se i može reci da se u poemi Ševa svijet javlja nezamucenom cistotom oblika koji još uvijek cuvaju iskonsko jedinstvo culnog i duhovnog. Upravo, citava jloema je iskonski romor vjecnih preobrazbi Beskonacnog u kojem ništa ne nestaje zauvijek, nego u ljubavnoj radosti povratka cjelini zadobija nove oblike culno-materijalnih ocitovanja Beskraja. Ta silina orijentalno-misticnog senzualizma javit ce se kod Skendera i u kracoj poemi Pred zurne i tapan (1950.) i pokojem kasnom sonetu, ali sada tek kao bolno podsjecanje na minule ekstaze zamrlog životnog misterija. Jer, Kulenovic je nakon rata napisao tek nekolike pjesme, da bi se poezijom iznova javio sredinom šezdesetih godina dvjema zbirkama soneta. Obje su zbirke Kulenovicevih soneta (1968. i 1974.) zasnovane na dramaticnom nastojanju oživljenja presahlog svijeta biološke ekstaze, osluškivanju posljednjih i potmulih drhtaja egzistencije što zamire ubljedunjavim titrajima culnih intenziteta. Dok su se tok i huk životne rijeke osjecali svom snagom bica, Kulenoviceve su pjesme bile zagrcnute materijom. Osjecanje supstancijahog jedinstva intimnog i univerzalnog doživljavalo se ne samo kao pretpo18Oskar Davico, Trenutak koji peva "Ševa" Skendera Kulenovica, Nova misao, Beograd,1953., br. 1, str. 134 1~ Skender Kulenovic,Gama i rijec Isaka Samokovlije, Eseji, navedenoizdanje, str.
127
20

Skender Kulenovic,Umjetnost je jedno treperenje materije, Savremenik, 1976., XXII. 8-9, str. 180.

Beograd,

21

stavka života, nego i kao razlog pjevanja, naturiranja - kako je to govorio pjesnik. U sonetima, medutim, osjecanje onirickog jedinstva svijeta i ekstaticna radost panerotskog sjedinjenja covjeka i prirode potpuno su išciljeli. Stoga je vecina soneta zasnovana na pitanju da li je uopce mogucan pjesnicki cin ako je išciljelo sve ono što ga je omogucavalo. Jer, ako je htio ostati dosljedan svom temeljnom poetickom stavu da je lirika treperenje materije onda ga je i doživljaj zgasnuca vitalnosti nužno vodio zakljucku da nemogucnost opcenja sa svijetom uvjetuje i nemogucnost saopcenja svijeta. Ako je rijeka života omogucavala rijeku pjesmu, sada je mrtvo korito zahtijevalo sonet kao štaku bogalja: pjesma se sada od smrti i ništavila brani cvrstom stamenom formom "stecka stiha". Tako ce Kulenovic puno opravdanje vlastitog pjevanja simbolicki sažeti u pjesmi Stecak, gdje se pred vanvremenom ljepotom zavicajnog nadgrobnika njegova pjesnicka sudbina povezuje sa pjesnickim svijetom Maka Dizdara. I Mak Dizdar (1917.-1971.) se formirao u matici meduratne socijalne književnosti. U mladenackoj zbirci Vidovopoljska noc (1936.) onje retorsko-deklamativni idiom "socijalne lirike" nastojao poetski sublimirati izrazitom slikovnošcu ekspresionistickog izraza. Nakon dugogodišnje šutnje, on se iznovajavio 1954. godine poemom Plivacica, koja je znacila svojevrstan manifest novih pjesnickih strujanja koja su zahvatila našu poeziju pedesetih godina. U otporu prema izražajnoj uniformnosti soc-realisticke fraze, Dizdar je u Plivacici asimilirao i preobražavao poetska iskustva nadrealizrna, ostvarujuci poemu u kojoj se panerotski vitalizam njena ljubavnog sižea rastvara u metaforickoj mnogoznacnosti poetskih vizija iskonskog susreta covjeka i univerzuma. Shvatimo li ovu poemu prije svega kao ljubavnu pjesmu, onda se zbirka Koljena za Madonu (1963.) javlja kao njen nužan motivski produžetak. U ljubavnoj poeziji Maka Dizdara sticu se istodobno i ekstaticna radost istocnjackog panteizma, ali i oporost i gorcina egzistencijalistickog doživljaja svijeta. A tu su onda i bitne veze ove zbirke sa knjigom pjesama Okrutnosti kruga (1961.) u .kojoj lirski subjekt slicno Popinom nepocin polju ili Mihalicevoj simbolici mora u svojevrsnoj metafori putovanja i "otkrica prostora" traga za povratkom prazavicajnom izvoru, nekom imaginarnom južnom podnebIju gdje se svijet javlja primordijalnom cjelovitošcu i djevicanskom cistotom smisla. Egzistencijalisticki doživljaj svijeta poetski je sublimiran simbolikom univerzalnih znacenja mita o Odiseju. Otud je Dizdarev Ulis istodobno i Sizif koji je vazda svjestan apsurdnosti vlastitog napora, ali stalno predan svome snu da se iz okrutnosti kruga neposrednog svakodnevIja vrati mitskoj punini Zavicaja. I mada je i ovim zbirkama stekao glas znacajnog pjesnika, tek je zbirka Kameni spavac (1966.) znacila njegovu punu pjesnicku afirmaciju. Kameni spavac sabire i asimilira svekoliko književno iskustvo Maka Dizdara. Sve što se "zbivalo" u njegovom tridesetpetogodišnjem stvaranju pojavljuje se iznova u ovoj zbirci, ali estetski dozrelo, poetski kristalizirano,
22

lišeno slabosti i naplavina trenutka. Dizdareva pjesnicka metamorfoza bogumilskog dualistickog ucenja u prvom znacenjskom krugu otkriva se u alegorijskoj paraboli o tragicnoj sudbini Bosne i njenih ljudi u suocenju s nesmiljenošcu povijesnih zala od kojih se brani ustrajnošcu trpnje, sviješcu o casovitosti moci i sile. Umjesto agonalnih zanosa i dobošarskih ritmova naše dugotrajne epsko-viteške heroike, Makova poetska vizija prošlosti sva se prelila u stihove humanistickog spokoja ljudske uspravnosti pred zlom, nadmocnom sviješcu o ništavnosti pobjednih peana pred velikim Sudom vremena. I pored sve autenticnosti pjesnickog doživljaja prošlosti Bosne, Kameni spavac rastvara jednu mnogo znacajniju viziju covjekove sudbine. Njegova zavicajna melodija tek je uvodna fraza polifonijski razvijene i molski intonirane simfonije o covjeku, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju. Obracajuci se medievalnoj bosansko-bogumilskoj ostavštini pjesnik je izricitost njene sakralne simbolike preobražavao u gorgijski zatamnjen iskaz vjecnih ljudskih nedoumica pred svijetom, sobom i smrcu i tako uporno iscrtavao vlastitu pjesnicku kosmogoniju. Kameni spavac Maka Dizdara spada, naime, u red onih rijetkih stiho-zbirki koje svojom cjelovitošcu, unutarnjom sabranošcu i duhovnom punocom svjedoce o žudnji pjesnika za Knjigom spasa, koja bi u sebi zbirala svekolik smisao zemaljskog i nebeskog "zbivanja". Upravo tu i leže razlozi poistovjecenja pjesnickog subjekta s tajnovitim govorom kamenog spavaca, cija rijec nosi i drhtaj egzistencijaInog i spokoj transcendentalnog iskustva. A i u traganju za smislom života i tajnom smrti lirski subjekt ce na kraju ostati pred zatvorenim vratima i zemaljskog misterija i nebeskog spasa, jer poezija nikad ne donosi odgovore, nego je neprekinut razgovor sa Tajnom, zagonetno platno ciju tkanicu saznanja i vjere

iskrsnuti i u njegovoj zavještajnoj pjesmi Modra rijeka, kojom se upotpunos : uvijek oparaju mrakovi sumnje iDizdara.nepoznatog. Takvo ce videnje SVijet~~ I zasvoduje pjesnicki svijet Maka šutnje Skender Kulenovic i Mak Dizdar su nesumnjivo najznacajniji bošnjacki pjesnici dvadesetog vijeka. U njihovim pjesnickim opusima što su nastali u golemom vremenskom rasponu unekoliko se može sagledati i šira književno-povijesna slika razvojnih tendencija bošnjackog pjesništva. Naravno, valja pri tom imati na umu da književno-historijske sinteze nerijetko svode znacaj i pojedinacnih djela i cjelovitih pjesnickih opusa samo na tu ilustrativnu funkciju bitnu za širu sliku periodizacijske sistematizacije grade. Stoga je važno naglasiti da su pjesnicka djela Skendera Kulenovica i Maka Dizdara nesumnjivo obilježila i evolutivne tokove poslijeratnog pjesništva, ali su isto tako svojom estetskom vrijednošcu bitno prevazišla tu u osnovi simplificiranu sliku koja, u pravilu, više vodi racuna o širim entitetima nego li o vrijednostima pojedinacnih ostvarenja. Konacno, kompleksna i dinamicna slika povijesnog razvitka bošnjacke poezije nakon Drugog svjetskog rata ukazuje

se, kako cemo vidjeti, ne samo u smjeni odredenih opcih poetskih usmjerenja, stilskih škola i programa, nego prije svega u afirmaciji niza autora cija se djela opiru petrificiranim shemama literarne povijesti.
V.

U preobražajnim tokovima poslijeratne književnosti i u bošnjackoj je poeziji, uza sve posebnosti vlastitih razvojnih tendencija, lahko uocljiva i suma opcih osobina karakteristicnih za naše ostale nacionalne literature i književne sredine. U prvim poslijeratnim godinama, u fazi tzv. socijalistickog realizma, i kod bošnjackih pjesnika dominira poezija opcih, kolektivnih zanosa i patriotsko-bojovne ekstaze kao logican produžetak predratne socijalne, kao i umjetnicke i narodne poezije stvarane u ratu i revoluciji. Kulenoviceve poeme postale su neka vrsta tipskog obrasca prema kojem se stvarala recitativno-pateticna poezija romanticarske ushicenosti i idejne tendencioznosti, poezija u kojoj je teško razabrati svježije akorde koji bi se izdvojili osobenijim stvaralackim mogucnostima. Pragmaticno-didakticki koncept soc-realisticke poetike zahtijevao je besprizivno poistovjecenje vlastite pjesnicke svijesti sa kolektivnim osjecajem dužnosti, pa ce revolucionarnu ratnu liriku nastaviti sada tzv. poezija "obnove i izgradnje". Ovaj tip poezije prihvatili su, prije svega, oni pjesnici koji su prije rata pisali pjesme socijalne usmjerenosti (Hamid Dizdar, Šukrija Pandžo, Sait Orahovac), ali i Skender Kulenovic i Hamza Humo ispisuju tada stihove koji su bili daleko od onih vrijednosti koje otkrivamo u njihovim ranijim ili kasnijim pjesnickim ostvarenjima. Stoga su prvi intimisticki akordi što su se javili u stihovima Maka Dizdara (Plivacica), Izeta Sarajlica (Sivi vikend, 1955.) i Nusreta Idrizovica (Tišine se ne mogu odreci, 1955.) bili prvi nagovještaj punog preobražaja što ce se dogoditi sredinom pedesetih godina. Zanimljivo je da ce se i neki pjesnici "kolektivnog zanosa" i "objektivne lirike" kasnije prikloniti ovom tipu intimisticke lirike, poput Šukrije Pandže ili Hamida Dizdara, nastojeci da iznova ožive proplamsaje licnih zanosa, što su ih ranije gotovo svjesno zagušivali zarad kolektivne svijesti i revolucionarnog djelovanja. No, valja odmah naglasiti, i ta neoromanticarska lirika intimnih akor da što je nastajala u otporu prema pateticnoj retorici pjesništva "herojskog i udarnickog doba" i sama je pri zivala jednu u osnovi naivnu antropološku sliku svijeta, svedenu na sentiment malih stvari, melanholicnih raspoloženja i elegijskih evokacija svijeta tišine, ljubavi i ljudske dobrote. Medu pjesnicima "lakih i nježnih štimunga" svakako posebno mjesto pripada Izetu Sarajlicu (1930.), cija je zbirka Sivi vikend možda i najreprezentativniji primjer intimisticke lirike u nas. Sva je Sarajliceva lirika nastajala u svjesnom pristajanju na jednostavnost neoromanticarske, nerijetko i melo24

dramske vizije života prožetog ljubavlju i ljepotom svakodnevnih, naoko banalnih senzacija od kojih se gradi jedan posveceni svijet i poetski kosmos intimnosti. Sakralizacijom "malih stvari" i svakodnevnih životnih manifestacija od kojih se prave "tihe lirske svecanosti", Sarajliceva pjesma se ukazuje u nekoj vrsti naivnoga dualizma, s tim što se negativni princip (rat, prolazno st života) rijetko imenuje, ali se cini da stalno bdije i prijeti, cekajuci svoj cas kada ce surovo pogasiti krhke i nježne proplamsaje radosti. A u toj pritajenoj slutnji zgasnuca javlja se onda i potreba da se taj lirski trepet i sjetni doživljaj ljepote životnih impresija i "svetih trenutaka" gotovo dnevnicki zabilježi i "spasi" od neminovne prolaznosti i išceznuca, pa se i pjesma javlja kao neprekinuti poetski govor, tek blago stiliziran elegijskom intonacijom recenicne linije stiha. Kao da je uvjeren da je vec i sama emotivnost u do življaju životnih senzacija vec ostvarena poetska vrijednost, Sarajlic uporno odbija kako mogucnost misaone univerzalizacije tih neposrednih doživljaja, tako i kompleksnije obogacenje njihova stilsko-izražajnog uoblicenja. Zato je veliki broj njegovih pjesama, osobito u posljednjim zbirkama, zasnovan u formi epistolarnih obracanja "srodnim dušama", lirskim saopcenjima konkretne, sasvim prepoznatljive atmosfere i zbilje svakodnevija. A na taj nacin on ce se približiti pjesnicima tzv. "estradne poezije" (Ahmed Muhamed Imamovic, Enes Kiševic ... ) karakteristicne za kraj šezdesetih i pocetak sedamdesetih godina. Hipostaziranjem licnog doživljaja i uvjerenjem da je vec taj doživljaj pokrice za pjesmu, Sarajlic je, nesumnjivo, ispisao masu pjesama u kojima nije došlo do autenticne sublimacije zbiljnog u poetsko, pa njegova lirika tada "dobija izgled pesnickog žurnalizma koji prožima setna melanholija",21 Stoga ce niz, osobito mladih, kriticara negativno ocijeniti Sarajlicevu liriku, zaboravljajuci da je on uz dobar broj sugestivnih pjesama napisao i nekoliko izuzetnih elegija i to u najboljoj tradiciji ovog poetskog tipa u nas. Nasuprot sentimentalnoj lirici "lakih i nježnih štimunga" javio se pedesetih godina i specifican vid intelektualne poezije izrazito egzistencijalistickog doživljaja svijeta. Oslanjajuci se na izvjesna iskustva nadrealizma pjesnici ovog usmjerenja gradili su hermetican svijet pjesme s bizarnim sintagmatskim spojevima i apstraktnim, cesto inecitljivim metaforickim "oneobicavanjima". Diskriptivno-mimeticki izraz preobražen je kod njih u dominantnom esejistickom zasnovu refleksivne poezije. Krecuci se unutar temeljnih obrazaca i iskustava što su ih, svako na svoj nacin, obilježili najznacajniji pjesnici ovog usmjerenja (Popa, Dizdar, Pavlovic, Mihalic, Miljkovic ... ) Husein Tahmišcic (1931.) je prvim pjesnickim zbirkama (Budna vrteška, 1956.; Preludij za neimare, 1958.; Neimari, 1960.) nesumnjivo
21

Radovan Vuckovic, Etape i tipovi posleratne bosansko-hercegovacke Problemi, pisci, dela, N. Svjetlost, Sarajevo, str, 78

književnosti,

25

uzdrmao osjecaj samozadovoljstva i letargije provincijalnog duha bosanskohercegovackog književnog miljea. "Tahmišciceva posebnost u promjeni i osavremenjivanju bosanskohercegovacke poezije polovinom pedesetih i pocetkom šezdesetih godina izražena je u svojevrsnoj isprepletenosti jezickog prosedea nadrealizma i odredene programske privrženosti postavkama filozofije egzistencije i filozofije apsurda" - istaknula je Hanifa Kapidžic Osmanagic naglašavajuci znacaj njegove pojave "u opštoj jugoslovenskoj poslijeratnoj borbi za umjetnost bez granica, za odbacivanje stega naslijedenih od ždanovizma ... "22 Tahmišcic je, naime, poput vecine pjesnika u tim godinama oslobadanja od konvencionalnog epitetsko-atributskog i deklamativno-ispovjednog stihovanja nastojao zasnovati takav pjesnicki izraz koji ce sumirati ono golemo naslijede evropskog moderniteta, što se u literaturama s dugotrajnom tradicijom razvijalo u neprekinutom slijedu cjelovitih kulturnih preobražaja. Stoga je takva stvaralacka avantura nosila u sebi i velika iskušenja, opasnosti koje su proizlazile vec iz same prirode te "odvažnosti izricanja" u jeziku koji nije imao bogatu sljedstvenost istraživanja vlastitih ekspresivnih vrijednosti. Nastala u odlucnom odbijanju tradicionalnog pjesnickog iskustva koje se dugo održavalo na folklornom naslijedu i primitivnoj formuli o pjesništvu kao lijepom kazivanju, poezija Huseina Tahmišcica uoblicavala se u gotovo okultnom predavanju opojnosti metafore i njene zatamnjenosti znacenja. Tu su i razlozi što je njegovo pjesnicko djelo ostalo torzicno i nedoreceno, bez ocekivane sinteze, pa bi se i za njega moglo reci da su mu vrijednosti u vrlo strogom antologijskom izboru pjesama u kojima se odrekao i naglašene retorike "ucenosti" i egzibicionistickih opita u jeziku. I pored sve žestine kojom su mladi pjesnici i kriticari u novije vrijeme poricali vrijednosti Sarajliceve i Tahmišciceve poezije, njih dvojica su u jednom prijelomnom periodu upravo paradigmatski oznacili dva u južnoslavenskim razmjerama dominantna poetska modela: intimisticko-lirski i esejisticko-meditativni. Uz Maka Dizdara i Skendera Kulenovica, Izeta Sarajlica i Huseina Tahmišcica, te pjesnike iz starije generacije (Hamza Humo, Hamid Dizdar, Safet Burina, Šukrija Pandžo, Sait Orahovac), u periodu od 1955. do 1965. godine javlja se i niz mladih pjesnika medu kojima valja izdvojiti Nusreta Idrizovica (1930.), Aliju Kebu (1932.), Mustafu Cicu Arnautovica i Kasima Derakovica (1935.). I onda kada su se kretali unutar tradicionalnih poetskih obrazaca i iskustava i kada su prihvatili izazove i iskušenja "modernizma", oni su upotpunjavali i obogacivali sliku onovremenog pjesnickog trenutka, istina bez znatnije kriticke recepcije u širim okvirima. Naravno, svaki je antologijski
22

Hanifa Kapidžic Osmanagic, Prisutnost nadrealizma u poeziji Huseina Tahmišcica i Andelka Vuletica, li knjizi Suocenja II, Sarajevo, 1981., str. 277

26

izbor unekoliko "nepravedan", pogotovo u prezentaciji suvremene književnosti. Zato mi se cini važnim naglasiti da bi se u nekoj panoramski razvedenijoj slici poslijeratnog pjesništva možda moglo naci mjesta i za nekog od spomenutih pjesnika. Isto tako, u sociološki naglašenijoj studiji razvojnih tendencija bošnjackog pjesništva pojava Bisere Alikadic (1939.) mogla bi se oznaciti i kao bitna razdjelnica u stvaralackoj afirmaciji i emancipaciji žene. Od Umihane Cuvidine (1795.-1870.), Habibe Rizvanbegovic Stocevic (1846.-1890.), Šefike Nesterin Bjelevac (1894.-1927.), Nafije Sarajlic (1893.-1970.) i Razije Handžic (1909.) prisustvo Bošnjakinje u pjesnickom stvaralaštvu svedeno je na sporadicnost pojedinacnih pojava. U poslijeratnom pjesništvu javlja se, medutim, niz pjesnikinja od kojih, uz Biseru Alikadic, Muberu Pašic i Feridu Durakovic koje su uvrštene u ovu antologiju treba spomenuti i Ajšu Zahirovic (1938.), Muberu Mujagic (1943.), Meliku Salihbegovic (1945.), Šefiku Mocevic (1946.), Fadilu Arnautovic (1948.), Jasnu Šamic (1949.), Eminu Ciric (1950.), Saidu Malkoc (1956.), Aišu Alicic (1956.), Fatimu Muminovic (1956.), i Emsuru Hamzic (1958.). Bisera Alikadic se javila u onojjoš uvijek prevladavajucoj atmosferi lirsko-ispovjednog pjesništva, ali su njeni stihovi nosili žestinu provokativnog, nesvojstvenu tradicionalnom shvacanju tzv. "ženskog pisma". Njena ljubavna lirika lišena je one dugotrajne sentimentalno-romanticarske sladunjavosti kojom se neposrednost culnog doživljaja "sublimira", pa se onda i proces poetske simbolizacije nerijetko javlja tek kao opravdanje seksualnog doživljaja pred budnim okom malogradanskog moralizrna. Nema u njenim stihovima nigdje onog u osnovi naivnog "prevodenja" žudnje tijela u žudnju duha. To je poezija i životne i poetske nepatvorenosti koja ne priziva dušu kao pokrice, a metaforu kao smokvin list. Ali, taj se erotizam ne javlja u njenoj pjesmi silinom iracionalnog koje se otelo straži "dobrog ukusa" i cenzuri svijesti, nego u molskoj intonaciji intimnih drhtaja bica svjesnog radosti i ljepote tjelesnog, ali i njegove tragicne prolaznosti i trošnosti. Otud u stihovima Bisere Alikadic dominira više sjetna melodija žudnje nego li rapsodija culnog ispunjenja.
VI.

Posmatramo li poslijeratno pjesništvo prema osnovnim tematsko-idejnim usmjerenjima, onda se i u bošnjackoj poeziji uocavaju dvije osnovne, naoko divergentne struje. Prva se više obraca tradiciji, a druga univerzalnim motivima ljudske opstojnosti. Naravno, tematsko opredjeljenje nije i zaloga estetske vrijednosti, nego bi se prije moglo reci da obje motivsko-idejne struje nose u sebi stanovite opasnosti koje ugrožavaju literarnu samosvojnost pjesnika.
27

Pjesnici zavicajno-mitske simbolike rijetko uspijevaju da pronadu onaj spasonosni izlaz izvan skucenih obzora nacionalnog pasatizma, dok se kod "kosmopolitski" orijentiranih pjesnika nerijetko gubi sva ona iskonska snaga jezika u kojem je pohranjena povijest, duhovnost i posebnost vlastite kulturne baštine. Stoga mi se i cini bitnim naglasiti da se u Kamenom spavacu Maka Dizdara i Dervišu i smrti Meše Selimovica, objavljenim iste, 1966. godine, vanredno sugestivno sažimlju vrijednosti vlastitog duhovnog naslijeda sa univerzalnim iskustvima književnog izraza. A time se i u bošnjackoj književnosti uspostavlja visoka aksiološka mjera suvremenom stvaralaštvu koje se u potpunosti oslobodilo i naslijeda duhovnog izolacionizma kao i nerazumljivog samozatajstva vlastitih duhovnih korijena. Stoga je i zadaca antologicara odgovornija i teža, jer zahtijeva da iz mnoštva pjesnika koji su se javili u zadnjih dvadesetak godina u strogoj kritickoj selekciji odabere doista najvrednija ostvarenja koja su bitno obilježila naše najnovije pjesništvo. Svaki je (pa i ovaj) pokušaj precizne tipologije i sistematizacije novijeg pjesništva izraz onog nerijetko prisutnog književno-historijskog scientizma koji posebnom pretpostavlja opce, a drukcijem - karakteristicno. A i u sumarnom pregledu cjeline ovogperioda i u antologijskoj selekciji licnosti i djela odmah se uocava izuzetna raznovrsnost i semanticko-idejnih i stilsko-izražajnih karakteristika poetskog stvaralaštva. Vrijeme zajednickih manifesta i poetika i definitivno se završilo, pa se i u pjesništvu Abdulaha Sidrana ili Mubere Pašic, Esada Ekinovica ili Huseina Bašica, Ismeta Markovica ili Hamdije Demirovica, Džemaludina Alica ili Hadžema Hajdarevica vec ocituje puno saznanje da se pjesnicki cin ostvaruje kao neponovljiv jezicni akt, nesvodiv na puku komunikativnu upotrebljivost ili prakticnu primjenu opcih poetskih modela. To ne znaci da se u njihovom stvaralaštvu ne mogu jasno uociti i ona poetska iskustva koja prepoznajemo kao živu tradiciju ili, pak, dominantan oblik suvremenog pjesnickog trenutka, ali se vec sasvim izgubio onaj nekad uobicajen proces skupnih pjesnickih programa. Nacelo razlicitosti i samosvojnosti postalo je i jedno od bitnih mjerila u ocjeni vrijednosti, pa mi se stoga i cini da je u ovom predgovoru, uz ovlašna odredenja osnovnih poetskih usmjerenja, važnije izdvojiti i makar uzgredno portretirati nekoliko najznacajnijih pjesnika koji su se afirmirali u posljednjih dvadesetak godina. Uz Skendera Kulenovica i Maka Dizdara Abdulah Sidran (1944.) je možda i najznacajnija pojava u poslijeratnoj bošnjackoj poeziji, pjesnik nesumnjive reputacije i u širim kulturnim prostorima. Njegov je pjesnicki svijet, paradoksalno na prvi pogled, sazdan na punoj protivnosti eksplicitne i imanentne poetike. U brojnim pjesmama-epistolama Sidran je uporno poricao misticno-ezoterijski smisao pjevanja svodeci sam poetski akt na "ogledalo koje pati". A sugestivnost i ljepota njegove pjesme dogodi se, medutim, svaki put kao
28

"cas cuda", neocekivano otkrovenje neponovljivog misterija života koji uvijek nanovo kruni i osipa sva apriorna i "definitivna" saznanja, životne spoznaje i poeticka uvjerenja. To je onaj, za Sidrana karakteristican, preobražaj mimetickog stava ("Pjesma mora biti tacna po svemu, a precizna u izrazu") u lirski trepet vizije koja neponovljivošcu životne senzacije natopi njegov stih lirsko-meditativnom punocom govora. Upravo, Sidranova pjesma se dogada kao svojevrsno "izdajstvo" i njegovih životnih uvjerenja o definitivno "svedenim racunima" ("Meni više ništa, ni ružno ni dobro ne može da se desi") i poetickih nacela da u toj sudbinskoj determiniranosti "zaboraviti treba oholo ono lijepo kazivanje". Sidran se, naime, uzaludno opire i mitologizaciji života i mistifikaciji pjesme, jer se i život i rijec "otimlju" obrascima racionalnog promišljanja. Stoga su najljepše njegove pjesme upravo one u kojima se stapaju culni misterij i ezoterijski odjek duše. I onda kada pjeva "svoj slucaj" i kada se poput Maka Dizdara, okrece povijesnoj sudbini svoga zavicaja, Abdulah Sidra n ispisuje koliko tragicnu izvjesnost svijeta u kojem "nesreca se ziba posvuda", toliko i onu ponornu žudnju duše za izgubljenom harmonijom i toplinom svijeta. I mada nas poput A. Rubljova upozorava "Ja s ljudima više nemam o cemu da razgovaram" sva je njegova poezija nastala u žudnji za ljudskim razgovorom kao autenticnim vidom dogadanja i životnog i poetskog smisla. I upravo stoga, kako je to vrlo dobro zapazio Marko Vešovic "pjesme mu vrve od obrazaca kojim se pjesnik obraca Drugom, od formula koje u poetsku strukturu uvlace Drugog ... Sagovornik u kome treba da se prelomi pjesnikova rijec, stalna je figura ove poezije."23 Nasuprot Sidranovoj komunikativnoj razgovijetnosti, Mubera Pašic (1945.) se prvim pjesnickim zbirkama (Poslednji predeo, 1967; Galerija, 1971.) najavila kao pjesnik izrazite "antimimeticke" geste, pjesnik iracionalnog pejzaža duše i posvemašnje razdešenosti antropološke slike svijeta. U ranoj pjesnickoj fazi njena se pjesma ukazivala u dinamicnoj mozaicnosti bizarnih metaforickih sklopova koji bilježe odbljeske i krhotine disparatnih senzacija podsvjesnog. Sve dok se njen glas javljao kao niz trenutacnih snimaka iracionalnog, proplamsaji neuroticnih trzaja bica nemocnog da u trpnji i patnji egzistencije nade cvršcu uporišnu tacku lirskog ja, ni njena se pjesma nije mogla uobliciti u estetskoj cjelovitosti kojom bi se savladala haoticnost "stvari bez poretka". Stoga se poetska upecatljivost njenog izraza otkrivala u fragmentima i tek kada je ta kaleidoskopska uskomešanost senzacija zadobila punocu duhovne sabranosti, i njena se pjesma ucjelovila i djelomice smirila u arabeskni crtež rafiniranog doživljaja ljudske patnje. Uocljivo je to vec u zbirci Kruženje prema Or{eju (1975.), a osobito u poemama Stakleni galeb, Deo istine i San bele zmije (Stvari bez poretka, 1979.), gdje se silina podsvjes23

Marko Vešovic, Duoglas u pjesmi Abdulaha Sidrana, predgovor knjizi A. Sidran, Poezija; Sjecaš li se Doli Bel, Svjetlost, Sarajevo, 1985.15., str. 244-245.
29

nih senzacija pretvara u makar ovlašne obrise zbiljnog, da bi se ta zornost culnog uprizorenja u trenu ozarila i preobrazila ezoterijskim obasjanjem duha. Stakleni galeb je jedinstvena vizija ljudske egzistencije bogatog simfonijskog zasnova, cija se raskošna strukturalna cjelovitost ritmicko-melodijskih i semanticko-idejnih elemenata izraza ostvaruje u živom inesmirivom prepletu impresionistickih preliva sa teškim akordima tragicnih zatamnjenja smisla života. Esad Ekinovic je 1971. godine objavio izuzetno zrelu zbirku pjesama Pokušaj ravnoteže, a onda (poput dalekih prethodnika Husnije Cengica i Atifa Ljubovica) nerazumljivo zašutio, javljajuci se tek pokojom pjesmom u periodici. A rijec je o nesumnjivo darovitom pjesniku kod kojeg se meditativnost egzistencijalistickog promišljanja svijeta uoblicuje u onom dragocjenom i rijetkom uravnoteženju istapanju poetskog esejizma i metaforicke mnogoznacnosti, s naglašenim osjecanjem za ritmicko-melodijsku organizaciju pjesme kao cjeline. Slican mu je Džemaludin Alic (1947.) koji se prvim pjesnickim zbirkama iz matice tradicionalnog pjesništva nastojao izdvojiti meditativno-retoricnim pjesmama karakteristicnim po stišanoj intonaciji, sasvim suprotnoj od tada dominantne emfaze "estradne poezije". U mnogo cemu slican i pjesnicima "razlogovske poetike", on ce tu naglašenu "filozoficnost" izraza impostirati ironijskim opservacijama o kvazicivilizacijskim iskustvima svakodnevlja. Vidljivo je to vec u nekim pjesmama iz zbirki Sezona lova (1974.) i Nesanica (1976.), a osobito u spjevu Radanje Atlantide (1988.), gdje se žudnja za uspostavljanjem arhetipske punoce mitske cjelovitosti svijeta i entuzijastickog smisla poetskog govora rašcinjava u veristickom kolažu "fotografskih snimaka" sa bunjišta suvremenog polisa-cudovišta. Alic je, medutim, najsugestivniji ondje gdje se oslobodio i pretencioznog umovanja o vjecnim tajnama života i pateticne zabrinutosti nad dehumaniziranim pejzažem suvremene civilizacije: u stišanim, elegicno intoniranim stihovima koji su na granici prema slobodno ritmiziranoj prozi. Od sredine šezdesetih godina uocava se sve vece prisustvo bošnjackih pjesnika rodenih u Sandžaku, Crnoj Gori i na Kosovu. Njihova poezija nesumnjivo nosi i brojne specificnosti koje proizlaze iz preplitanja i oplodenja razlicitih kulturno-civilizacijskih tokova što su se ukrštali na ovim prostorima. U pjesmama Alije Džogovica i Jašara Redžepagica (1929.), Huseina Bašica (1938.), Ise Kalaca (1939.), Ismeta Rebronje (1942.), Ibrahima Hadžica (1944.), Fehima Kajevica (1945.), HuskaDžigala (1945.), BrahaAdrovica (1947.), Ismeta Markovica (1948.), pa sve do najmladih Šefketa Krcica (1953.) i Sinana Gudževica (1954.), jasno se uocava simbolika i mitologija zavicajnog svijeta, ali isto tako i nastojanje da se ti folklorno-mitološki obrasci i arhetipski idiom kraja prevazide i univerzalizira. Stoga bi se u sumarnom pogledu na njihovo stvaralaštvo moglo reci da se taj odnos prema zavicajnom duhovnom nasli30

jedu otkriva u rasponu što ga simbolicki oznacava naslov jedne zbirke pripovijetki Zaima Azemovica - Dug zavicaju - i one slike rasapa patrijarhaIne mitsko-fantazmagoricne senzibilnosti izražene u stihovima Sinana Gudževica: Kucna guja spava kraj ognjišta Svake veceri zanoci valjkasta Svakog jutra osvane cetvrtasta Preobražaj se vrši sam po sebi Negdje oko ponoci i negdje oko podne Od ponoci do podne Okupljaju se gosti namjernici Da vide cetvrtastu guju Jednom od njih prodacemo je Za velike pare Ionako je u kuci nesnosno Taj raspon se ponekad uocava i u pjesnickom opusu jednog pjesnika kakav je slucaj, recimo, sa Huseinom Bašicem ili Ismetom Markovicem. Husein Bašic je pjesnik koji mitsku gradu zavicajnih predanja, mahom bajoslovne apokalipticne vizionarnosti, preobražava u univerzalnu sliku ljudskog sukoba sa ostrvljenim silama historije i prirode. Izmedu zavicajnog, mitsko-povijesnog naslijeda, kojem pjesma "duguje" bogatstvo simbolicke slikovnosti, i arhetipske strukture kosmogonijskog mita koji tu lokalnu šaru univerzalizira, položene su temeljne vrijednosti njegovih prvih pjesnickih zbirki. Maštovnost puckih fantazmagoricnih predstava o iracionalnim silama (Uzma, Utra) u Bašicevoj se pjesmi ukazuje u alegorijskoj slici historije i suvremenosti zavicajnog svijeta, ali i slici povijesne sudbine covjeka skoljenog silama uništenja. U posljednjim zbirkama Huseina Bašica vidljiv je proces sažimanja, nastojanje da se u elipticnoj fakturi stiha iz nekadašnje metaforicke razudenosti izluci gnomski sažetak koji ce umjesto deskriptivnom razvedenošcu izraza zraciti bogatstvom simbolickog potencijala rijeci. Slicne cemo preobražaje susresti i kod Fehima Kajevica ili Ismeta Markovica, ali su ti procesi uocljivi i u cjelini novije bošnjacke poezije. U pjesmama Hamdije Demirovica (1954.),Muniba Delalica (1950.)ili Selima Arnauta (1962.) išciljela je neposredna, slikovno i oblikovno prepoznatljiva simbolotvornost zavicajnog idioma, dok je u poezijiHadžema Hajdarevica (1956.),Džemaludina Latica (1957.) ili Zilhada Kljucanina (1960.) došlo do njegove svojevrsne obnove ireafirmacije.
31

U izuzetno znacajnom procesu sticanja jedne univerzalnije estetske samosvijesti koja ne pristaje na folklorno-prostorna zatocenja duha nego korijene vlastite duhovnosti prepoznaje jednako u Homeru i Euripidu, Šekspiru ili Rumiju, Vitmenu ili Lotreamonu, Poundu ili Stivenu Volasu, posebno mjesto, svakako, pripada Hamdiji Demirovicu (1954.). U njegovim se pjesmama stapaju eruditnost intelektualnog i poetskog "obrazovanja" i darovitost senzibilnog liricara koji pjesmu gradi u polifonijskoj, bogato orkestriranoj strukturi. U jednoj i istoj pjesmi on ce se naoko sladostrasno predati baroknoj slikovnosti kojom se sugerira ljepota culnih senzacija, da bi se taj lirski solilokvij u trenu rastocio i preobrazio u esejisticki diskurs. Demirovic je pjesnik koji nikada ne ostaje na razini neposrednog ocitovanja svijeta, jer i onda kada "zabilježi" uzbudljivu zornost zbiljnog, on ce, svjestan trenutacnosti i nepouzdanosti culno-emotivnog doživljaja, samoironijski rastociti tu prigodnost impresije ili ce glasom Personae posredovati drukcije, obicno sasvim suprotno iskustvo svijeta. Stoga bi se moglo reci da ni polje Demiroviceva poetskog svijeta nije samo "stvarnost koja ga okružuje", nego i ono beskrajno iskustvo Duha Biblioteke, što ga inace doživljavamo tek kao muzealnu postavku povijesnog kontinuiteta i ropotarnicu prošlosti. Shvatimo li, medutim, taj Duh Biblioteke kao metaforu kulturne otvorenosti, onda se i raznovrsnost pjesnickih tendencija u poslijeratnoj bošnjackoj poeziji ukazuje kao prostor autenticno osvojene stvaralacke slobode, bitne i u dimenziji vlastite duhovne samobitnosti, ali i one nicim posredovane ljepote kreativnog cina. Važi to, naravno, i za najmladu, pjesnicku generaciju. I onda kada je zasnovana na bogatstvu naslijeda i onda kada ga bitno preobražava, persiflira ili mu se opire, njihova se poezija ukljucuje u opce tokove suvremenog pjesništva kao nedvosmislena i prepoznatljiva vrijednost. Uz one koji su uvršteni u ovu antologiju valja, na kraju, spomenuti još neke pjesnike koji su se javili u zadnjih petnaestak godina i koji bi u nekoj panoramski razvedenijoj slici novijeg stvaralaštva posigurno našli znatnije mjesto: Odnosi se to podjednako na nešto starije, Mehu Rizvanovica (1939.), Sadika Tabakovica (1942.), Ahmeda Muhameda Imamovica, Jusufa Begica i Avdu Mujkica (1944.), Alirizaha Gašija, Rešada Hadrovica (1945.), potom Atifa Kujundžica (1947.), Huseina Derviševica, Safeta Sarica, Valerijana Žuju (1948.), Muhameda Curovca i Aliju H. Dubocanina (1950.), Saliha Trbonju (1951.), sve do najmladih HazimaAkmadžica (1954.), Nusreta Omeriku (1959.) ili Zlatka Hadžidedica (1965.). Konacno, možda ce neki novi antologijski izbor ponuditi sasvim drukciju sliku bošnjacke poezije XX. vijeka cime ce se samo potvrditi njeno bogatstvo i raznovrsnost.

(Predgovor Antologiji bošnjacke poezije XX vijeka, Alef, Sarajevo, 1995., str.
7-32.)
32

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful