P. 1
Filozofija znanosti

Filozofija znanosti

4.33

|Views: 7,106|Likes:
Published by shorinkarate

More info:

Published by: shorinkarate on Feb 10, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF or read online from Scribd
See more
See less

08/30/2015

pdf

Pocet cemo sa kratkim razmatranjem njegove filozofije geometrije i to uglavnom iz
dva razloga; prvo, jer je problem geometrije ili geometrija jedno od bitnih pitanja filozofije
i znanosti i njihov spoznajno-teorijski, logicki i metafizicki status duboko ukorijenjen u
zapadnoj filozofskoj tradiciji. Drugo, cini nam se, kako Poincareovo rješenje u sklopu
filozofije geometrije najslikovitije pokazuje njegov konvencionalisticko stajalište koje ima
implikacije i na suvremeno shvacanje uloge geometrije fizickog prostora.
Poincaré je tvrdio da nemamo intuiciju o udaljenosti i na taj nacin nemamo a priori
metodu biranja vanjskog standarda kojim cemo definirati udaljenost. Nadalje, tvrdio je da
ne postoji odlika prostora po kojoj bi se vanjski standardi mogli empirijski odrediti i time
su moguce alternativne metrike. Buduci da se tvrdnje o geometriji ne mogu ni a priori niti
empirijski odrediti, imaju poseban status kao konvencije. Poincareov konvencionalizam je
cesto bivao analiziran u kontekstima kasnijih rasprava o prostorno-vremenskim teorijama.
Najšire objavljen argument za konvencionalizam je epistemološki i vecina interpretira
njegovog konvencionalizma je ucila da je on bio temeljen na epistemološkom argumentu.
Mnogi su se mislioci priklonili odredenom stajalištu u opcoj filozofiji znanosti pod
velikim utjecajem svojih pogleda na geometriju. Najpoznatiji primjeri za to su Kant,
Helmholtz, Schlick, Reichenbach i Carnap. U tu grupu nesumnjivo spada i Poincaré.
Epistemološki status geometrije stalno je bio u fokusu njegovog interesa, a zakljucci do
kojih je došao baveci se tim problemom ostavili su vidljiv trag na njegovo generalno
tumacenje nauke. Slicnost je primjetna vec i na najpovršnijoj razini: naziv
»konvencionalizam« upotrebljava se da oznaci i Poincaréovo stajalište u vezi s
geometrijom i u vezi s filozofijom znanosti opcenito. Prvo se stajalište u literaturi naziva
geometrijski konvencionalizam, a drugo generalizirani konvencionalizam.
Otkrice neeuklidskih geometrija45 u prvoj polovici devetnaestog stoljeca dobilo je
odjek u filozofiji kao rijetko koje drugo otkrice u znanosti. uzdrmani su kantovsko
vjerovanje u privilegirani status euklidske geometrije i nastojanje da se slika znanosti gradi
po uzoru na tu »apodikticku« i »sigurnu« spoznaju. Doduše, možda nije suvišno u ovom
kontekstu napomenuti da, nasuprot onome što se može ponegdje procitati, pojava
neeuklidskih geometrija sama po sebi nije predstavljala konkluzivno opovrgavanje Kanta.
Treba samo navesti što su Gauss, Bolyai i Lobacevski tocno dokazali, a što je Kant zapravo
negirao, da bi se vidjelo kako izmedu tvrdnji dviju strana i nema izravne proturjecnosti
Da je Kantovo stajalište neodrživo pokazalo se tek kada su Helmholtz, Poincaré i
Reichenbach konstruirali situacije u kojima se opažene cinjenice mogu opisati
neeuklidskom geometrijom. Poincaré je to ilustrirao slijedecom jednostavnom slikom
nekog moguceg svijeta.46

Zamislimo da neka bica žive u svijetu zatvorenom unutar odredene sfere koja ima
polumjer R. Zamislimo, takoder, da sva tijela u tom svijetu imaju isti koeficijent dilatacije
(tj. da se jednako šire i smanjuju pri jednakim promjenama temperature), a da je apsolutna
temperatura na pojedinim mjestima proporcionalna velicini R2

– r2

, gdje je r udaljenost
mjesta o kojem se radi od središta sfere. Dakle, s približavanjem površini sfere temperatura
ce se sve više snižavati, a bilo koje tijelo koje se bude kretalo u tom smjeru ce se
proporcionalno smanjivati. Bicima koja žive u tom svijetu granica sfere ce zapravo biti
nedostižna jer ce im se koraci koje prave, krecuci se od centra prema periferiji, konstantno
smanjivati i u konacnom broju koraka uvijek ce ostati unutar sfere. Naravno, i svi mjerni
instrumenti ce po pocetnoj pretpostavci trpjeti iste promjene svoje velicine; štoviše,

45 U Dodatku vidjeti o euklidskoj i neeuklidskoj geometriji.
46 H. Poincaré: Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989, str. 56-59

92

Poincaré pretpostavlja da su tamo i zakoni optike drukciji tako da nema mogucnosti da se
na osnovi putanja svjetlosnih zraka ustanovi da su tijela u svom gibanju podložna
spomenutim deformacijama.

Bica iz opisanog svijeta, buduci da nisu svjesna univerzalnih promjena velicine pri
kretanju od centra prema periferiji, uzet ce kao mjerne etalone tijela koja mi »izvana«
smatramo krajnje neprikladnim za tu svrhu (tj. tijela koja mijenjaju svoju duljinu ovisno o
mjestu gdje se nalaze). Oslanjajuci na rezultate mjerenja dobivene upotrebom tih tijela koja
ona smatraju krutim (tj. nepromjenljive velicine), ta bica ce doci do zakljucka da žive u
svijetu ciji je prostor neogranicen i cija je geometrija neeuklidska.
Kao što se lijepo vidi iz Poncaréovog primjera, odluka o izboru geometrije usko je
povezana s usporedivanjem duljina na razlicitim mjestima. Mjerni etaloni bica u
zamišljenom svijetu zauzimat ce po našem mišljenju prostorne intervale razlicite duljine
kada se pomicu s jednog mjesta na drugog; za njih ce, medutim, to biti tijela konstantne
duljine i oni bi mogli tvrditi da smo mi ti koji upotrebljavamo mjerne motke koje se pri
gibanju skracuju ili produljuju. Kako cemo utvrditi koja je strana u pravu?
Odgovor na ovo pitanje koji su ponudili Reimann, Clifford i Poincaré, a koji su
kasnije preuzeli i mnogi suvremeni filozofi (npr. Reichenbach i Grünbaum) svodi se na
tvrdnju da su obje strane jednako u pravu. Ti autori smatraju da naprosto nema nacina da se
nekim objektivnim putem ustanovi koji je od dva prostorna intervala »uistinu« veci. Stvar
je u tome da pokazatelj koji se prirodno namece kao najbolje mjerilo za usporedbu duljina
na razlicitim mjestima – broj tocaka u intervalima koje treba komparirati – ne dovodi ni do
kakvog rezultata. Naime, broj tocaka u bilo kojem prostornom intervalu uvijek je isti:
tocaka ima onoliko koliko ima realnih brojeva.
U literaturi je ovo stajalište poznato kao teza o metrickoj amorfnosti ili kao teza o
nepostojanju intrinzicne metrike prostora. Po tom gledanju prostor sam za sebe uopce nema
metricka svojstva jer njegove objektivne strukturalne karakteristike ne daju osnove da se
bez proizvoljnosti pripiše odredena dužina razlicitim prostornim intervalima. Kao što je
receno, bilo koja dva prostorna intervala da uzmemo, u njima je uvijek sadržano isto
tocaka, tj. onoliko koliko ima realnih brojeva. Dakle, po nekom, reklo bi se, najtemeljnijem
strukturalnom svojstvu izmedu tih intervala nema razlike. Kako onda znati koji je od njih
veci?

Suoceni smo, prema tome, sa slijedecom situacijom: bilo koja dva prostorna intervala
su medusobno ekvivalentna po jednim njihovom intrinzicnom svojstvu (po broju tocaka
koje sadrže), a ono što jedino nakon toga preostaje, usporedba tih intervala s nekim
fizickim predmetom, ima kljucni nedostatak da ne znamo ima li on istu duljinu kada se
nalazi na razlicitim mjestima. Teškoce te vrste navele su Poincaréa da ustvrdi kako
metricke relacije nisu stvar objektivne cinjenice i da, na primjer, u jednom clanku iz 1990.
godine proglasi besmislenom tvrdnju da je udaljenost izmedu Pariza i Londona apsolutno
veca od duljine jednog metra.47
Po Poincaréovom mišljenju preduvjet pripisivanja metrickih svojstava je da se
odredeni skup fizickih predmeta odredi po definiciji kao skup predmeta koji imaju istu
velicinu na razlicitim mjestima. Odluku o tome koja ce se tijela smatrati (tj. nepromijenjene
velicine) pogrešno je prosudivati sa stajališta istinitosti ili neistinitosti (tj. po tome koliko se
ona podudara sa stvarnošcu) jer bi to pretpostavljao da su neka tijela doista kruta i da je
citav problem hocemo li ih uspjeti otkriti ili ne. Poincaré, naprotiv, brani ideju da je
bespredmetno raspravljati o tome koja su tijela zapravo kruta te da postoji sloboda u

47 citiramo prema: R. Toretti: Philosophy of Geometry from Riemann to Poincarè, Dordrecht: Reidel, 1978,
str. 339.

93

izboru koja ce se tijela uzeti kao kruta po definiciji. Tako se pitanje o tome koja su tijela
kruta rješava usvajanjem jedne od nekoliko jednako legitimnih konvencija.
Do sada izloženo razmišljanje svodi se u bitnome na slijedece korake:
1) Geometrija je nemoguca bez medusobnog usporedivanja razlicitih prostornih

intervala.
2) Svi intervali su jednaki po svojim intrinzicnim svojstvima.
3) Onaj nacin usporedbe koji preostaje je korištenje fizickih predmeta koji ne
mijenjaju svoju velicinu pri premještanju.
4) To kakvu velicinu neki predmet ima na razlicitim mjestima nije njegovo
objektivno svojstvo, nego je stvar naše odluke da li cemo mu pripisati istu ili
razlicitu velicinu.
Buduci da se geometrija prostora temelji na komparaciji velicine razlicitih njegovih
intervala, a buduci da jedina upotrebljiva metoda komparacije nužno sadrži odredeni
element proizvoljnosti, proizlazi da i sam izbor geometrije mora bar u izvjesnom stupnju
biti proizvoljan. Tu konzekvenciju svog razmišljanja Poincaré je u potpunosti prihvatio i
ona je ostala poznata pod nazivom »geometrijski konvencionalizam«.
Ideju da je sukob izmedu alternativnih geometrija zapravo prividan i da se one
razlikuju jedino lingvisticki Poincaré je u osobito zaoštrenom obliku branio u jednom eseju
iz 1990. godine: »Potpuno je jasno da, ukoliko covjek umjesto euklidske geometrije
izabere geometriju Lobacevskog, on mora primijeniti i formulaciju zakona dinamike.
Slicno kao što formulacija tih zakona nije ista kada covjek upotrebljava, recimo, engleski
jezik, a ne francuski… Medutim, ako bi neki Francuz, naucivši dinamiku upotrebljavajuci
francuski, eksperimentalno verificirao neki od tih zakona, da li bismo rekli da je on
verificirao francuski?«48

Ukoliko doista nema jedne geometrije koja bi održavala pravu strukturu fizickog
prostora, postavlja se pitanje odakle potjece vjerovanje u povlašceni status euklidske
geometrije, vjerovanje na osnovi kojeg je ona bila proglašavana sinteticki apriornim
istinom cak i nakon otkrica neeuklidskih geometrija. Poincaréov je odgovor hjumovski:
nužnost koju pridajemo tvrdnjama euklidske geometrije naprosto je rezultat naše
naviknutosti da imamo posla s tijelima koja se približno ponašaju euklidski. Ponašanje
fizickih predmeta oko nas navelo nas je da usvojimo euklidsku geometriju, a da toga nismo
ni bili svjesni, i upravo zato što izbor nije bio svjestan cini nam se da nam je on nametnut te
da je bilo koja druga opcija unaprijed bila iskljucena. Kako sam Poincaré kaže,
»ociglednost geometrijskih istina nije ništa drugo nego opiranje da se prekine sa starim
navikama«.49

Zanimljivo je da usprkos tome što smatra da je izbor geometrije stvar konvencije i,
prema tome, uvijek slobodne odluke, Poincaré tvrdi da euklidska geometrija nikada nece
biti napuštena. Naime, opredjeljivanje izmedu razlicitih konvencija po njegovom mišljenju
nije proizvoljno. Premda je, naravno, bespredmetno raspravljati o tome koja je od njih
»bliža istini«, postoji kriterij koji može voditi naš izbor, a to je pogodnost. U pravilu nece
sve konvencije biti jednako lako usvojive i sasvim je prirodno, kad se vec ni po cemu
drugom relevantnom ne razlikuju, da ce biti izabrana ona koja je najpogodnija za baratanje
i koja stvara najmanje teškoce.
Prednost euklidske geometrije u odnosu na njezine rivale je u tome što je ona
matematicki najjednostavnija. Evo kako to Poincaré obrazlaže: »[Euklidska geometrija] je
najjednostavnija ne samo uslijed naših misaonih navika ili ne znam kakve neposredne
intuicije koju bismo imali o euklidskom prostoru. Ona je najjednostavnija po sebi, isto kao

48 citirano prema: F.P. O’Gorman: “Poincarè’s Conventionalism of Applied Geometry” Studies in History
and Philosophy of Science
8, 1977, str. 331.
49 H. Poincaré: Science et Mèthode, Paris: Flammarion, 1908, str. 108.

94

što je polinom prvog stupnja jednostavniji od polinoma drugog stupnja. Formule sferne
trigonometrije od formula ravne trigonometrije, i takvima bi ih vidio i analiticar koji ne bi
poznavao njihovo geometrijsko znacenje.«50
Da još jednom rezimiramo. U njegovoj znamenitoj paraboli o tome kako bi bilo
mjerenje u neeuklidskom svijetu, on uvodi temperaturu kao »uzrok iskrivljenja« na naše
mjerne uredaje, što se može uzeti kao argument da netko uvijek može predstaviti novu
hipotezu da bi potkrijepio podatke koji proturjece njegovoj teoriji. Drugim rijecima, cesto
se mislilo da Poincare upotrebljava verziju Duhem-Quine teze da bi obranio
konvencionalizam. No, parabola je bila dio argumenta da se dokaže da je neeuklidski svijet
ipak zamisliv. Kako konvencionalist mora pobiti a priori argumente da je svemir (prostor)
euklidski, (kao što je Kantov), ovaj argument igra veliku ulogu u debati o
konvencionalizmu, ali to ne mora biti cijela prica. Još se jedan od Poincareovih argumenta,
koja je bio interpretiran kao epistemološki, tice definicija osnovnih pojmova u fizici.
Lobatchevsky je predložio uporabu astronomskih mjerila da bi se odlucilo izmedu
euklidske i neeuklidske geometrije. U odlomku, koji je bio predmet mnogih kontroverzi,
Poincare dokazuje da nam vecina takvih mjerila može reci kakvi odnosi postoje izmedu
odredenih fizikalnih predmeta, u ovom slucaju izmedu zraka svjetlosti. Ako netko uzme da
su zrake svjetlosti ravne crte, on se obavezao na odredenu metricku geometriju prema
rezultatima empirijskog testiranja. Ali on ne može povezati ravne linije s nekim drugim
fizikalnim predmetom.

Problem epistemološke interpretacije Poincareovog geometrijskog konvencionalizma
jeste u tome da duhemski predodredeni argumenti predobro utemeljuju njegovu tezu. Ako
interpretiramo Poincarea upotrebljavajuci ovakav argument da bi obranili njegovu tezu
konvencionalisti metrike, postaje teško razumjeti kako je mogao upotrijebiti takve
argumente samo u slucaju metrike. Ako on nije nijekao istinitost fizike opcenito,
konvencionalnost metrike ne može jednostavno biti ocigledno poseban slucaj globalne
predodredenosti.

Alternativna obrana konvencionalnosti zasniva geometrijski konvencionalizam na
potpuno racionalnoj teoriji prostora. Poincare je otišao još i dalje od tadašnjih Einsteinovih
teorija u odbacivanju Newtonovog apsolutnog prostora i zadržao je cisto racionalan pogled:
ne postoji fizicki prostor i svi bi mehanizmi trebali biti opisani kroz relacije fizikalnih
objekata. Ovi odnosi izmedu fizikalnih objekata su izraženi u geometrijskim pojmovima,
ali prema Poinacreu bilo koja metricka svojstva izražena u ovim odnosima su artefakti
našeg opisa. On je smatrao da je cisti relativizam empirijski potvrden i da se cak ubrzanje i
rotacije mogu tretirati kao relativni pokreti. Poincareova fizika je veoma programaticna,
unatoc cinjenici što je on pomno slijedi razvitke u teorijskoj fizici i što je sam razvio ideje o
teoriji relativnosti koja je bila blizu Lorentzovoj. No ipak, niti specijalna, niti opca teorija
relativnosti nisu racionalne u smislu da podupiru konvencionalnost metrike, jer teorije
relativnosti prostora ne mogu obrazložiti sve prostorne odlike bez dodavanja dovoljne
strukture da bi se odredila standardna podudaranja.
Ako se uzme da su argumenti relacionima pogrešni, možemo se složiti sa Skalarom
da je jedini preostali nacin za dokazivanje konvencionalizma globalni argument
predodredenosti. Iako epistemološka interpretacija konvencionalizma osigurava snažnu
obranu, ona nije u skladu s Poincareovim opcim nazorima. Pogrešna interpretacija njegovih
filozofskih nazora uzrokovala je da se on cini nedosljednim, a nedosljednost je diskutabilno
gora nego nedokazanost empirijskom teorijom, a to je ono što podrazumijeva kada se
tumaci da Poincare zasniva svoju konvencionalnost na relacionistickoj teoriji prostora.

50 H. Poincaré (1989) Ibid. str. 47.

95

Poincaréova filozofija geometrije, izložena ovdje samo u najosnovnijim crtama,
predstavlja jedno od najviše raspravljanih stajališta u literaturi o filozofiji prostora.
Medutim, kao što se i može pretpostaviti, mnogo toga se u gledanjima promijenilo za
proteklih osamdesetak godina i cini se primjerenim na ovom mjestu sasvim ukratko
razmotriti kako izgledaju Poincaréovi stavovi videni iz perspektive suvremenih diskusija o
istoj tematici.

Iz citavog prethodnog izlaganja Poincaréove filozofije geometrije bilo je lako uociti
da se ona zapravo sastoji iz dvije osnovne komponente: teze o amorfnosti prostora (tj. o
nepostojanju intrinzicne metrike) i teze o »vjecnosti« euklidske geometrije. Vratimo se
najprije ovoj drugoj

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->