P. 1
Filozofija znanosti

Filozofija znanosti

4.33

|Views: 7,098|Likes:
Published by shorinkarate

More info:

Published by: shorinkarate on Feb 10, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF or read online from Scribd
See more
See less

08/30/2015

pdf

Jedan od najpoznatijih prigovora logickom pozitivizmu jeste podjela sudova na
analiticke i sinteticke, a pošto ta podjela predstavlja nužan uvjet za program slijedi da je i
citav konstrukcija u najmanju ruku “sumnjiva”. Vidjeli smo da su pozitivisti smatrali da su
analiticke recenice (logike i matematike) univerzalno i nužno istinite na osnovu znacenja
termina od kojih su sastavljene
. Ako termini imaju isto znacenje, onda su “sinonimni”, ako
se, na primjer, recenicom tvrdi i identitet izmedu dvaju sinonima, recenica je “tautologija”.
Ova recenica je istinita “analiticki”, a buduci da je pozitivisticko shvacanje analiticnosti
pocivalo na znacenju izraza, nije cudno što je posebna pažnja posvecena analizi izraza
“znacenje”, “analiticnost” i ostalih semantickih termina. Analizu su se posebno posvetili
kriticari pozitivizma koji su nastojali pokazati da pozitivisticko razlikovanje analitickog i
sintetickog nije održivo zato što nisu pružene zadovoljavajuce definicije tih temeljnih
termina.

Obratimo, kao primjer, pozornost na pojam sinonimnosti koja ima bitno mjesto kod
analitickih sudova. Sinonimnost je vezana uz analiticnost na sljedeci nacin. Recenica “A je
B” analiticki je istinita “A” i “B” jesu sinonimni. Takav se postupak naziva salva veritate
test
, koji cemo pokazati na sljedecem primjeru; želimo znati imali izraz “covjek” isto
znacenje kao i izraz “racionalna životinja”. Ustvari, želimo znati jesu li ta dva izraza
sinonimi, a da bismo to utvrdili trebamo uciniti slijedece: u svakoj recenici tipa »Covjek je
… « izraz “covjek” trebamo zamijeniti izrazom “racionalna životinja” cime dobivamo
»Racionalna životinja je … «. Ako su sve istinite recenice tipa »Covjek je … « ostale
istinite kada se “covjek” zamijenilo s “racionalna životinja” i ako su sve neistinite recenice
ovoga tipa ostale neistinite kada se izraz “covjek” zamijenio s “racionalna životinja”, onda
ovi izrazi doista imaju isto znacenje, odnosno oni jesu sinonimi. Odavde onda slijedi da
recenica »Covjek je racionalna životinja« jest analiticki istinita recenica. Prema tome, salva
veritate
test trebao bi predstavljati kriteriji pomocu kojega možemo utvrditi koji su izrazi
sinonimni, a time onda i koje su recenice analiticke a koje sinteticke. Tako na primjer
Carnap daje definiciju sinonimnosti: »Dva izraza, koji sami nisu recenice, ali se javljaju u

184

recenicama, mogu imati isti smisao, isto znacenje, usprkos tome što su sacinjeni od
razlicitih rijeci. Ta relacija, koju cemo oznacavati terminom “sinonimnost”, može biti
definirana i na formalni nacin: dva se izraz nazivaju uzajamno sinonimnim ako se sadržaj
bilo koje recenice koja sadrži jednoga od njih ne izmijeni ako taj izraz zamijenimo drugim.
Tako, na primjer, izraz “5+2” i “4+3” jesu sinonimni, zato što sadržaj recenice nece bit
izmijenjen ako u ovoj recenici “5+2” zamijenimo s “4+3” ili vice versa.«186
Medutim, problem je u tome što izgleda da je kriteriji, to jest test, zapravo cirkularan.
Naime, da bi smo utvrdili jesu li neka dva izraza sinonimni, trebamo ih podvrgnuti salva
veritate
testu. U recenici »A je … « izraz “A” zamijenimo izrazom “B” i onda gledamo
ima li »A je … « istu istinosnu vrijednost kao i »B je… «. Pitanje je kako to “gledamo”
ima ju li »A je … « i »B je … « istu istinosnu vrijednost. Na osnovi cega tvrdimo da te
dvije recenice imaju ili nemaju istu istinosnu vrijednost? Ocito je da se, kada se nastojimo
utvrditi imaju li te dvije recenice istu istinosnu vrijednost, zapravo prešutno oslanjamo na
pretpostavku da dani izrazi jesu ili nisu sinonimni. Ako nam salva veritate test da pozitivan
rezultat - da neki izrazi jesu sinonimni – to ne znaci da je na nezavisan nacin utvrdeno da
oni jesu sinonimni. Ono što je utvrdeno, u najboljem slucaju, jest to da smo i prije implicite
vjerovali da dani termini jesu ili nisu sinonimni. Ovo znaci da sam test ne može reci ništa
novo o sinonimnosti ni analiticnosti, jer je prema ovom i on odnosno njegova primjena
tautološka, odnosno imamo cirkularnost. Samo ako vec vjerujemo da “A” i “B” imaju isto
znacenje tj. da su sinonimni, samo ce onda i recenica »A je B« biti analiticka, i samo ce
onda “A” i “B” zadovoljiti salva veritate test.
Ukoliko navedeni test treba da izbjegne cirkularnost i da bi ga se moglo upotrijebiti
kao kriterij sinonimnosti, potrebno je da njegovi rezultati budu u potpuno nezavisni od vec
postojecih vjerovanja o sinonimnosti izraza. Medutim, njegovi su rezultati upravo u
potpunosti zavisni od vec postojecih vjerovanja o sinonimnostima. Stoga izgleda da ovaj
test ne može služiti niti kao kriteriji sinonimnosti niti kao kriteriji analiticnosti. Samo ova
primjedba pokazuje da je sigurnost programa koji su zapoceli logicki pozitivisti postaje
upitna.

Tako nije cudno da, na primjer, Morton White tvrdi da ne postoji jasna ni oštra
granica izmedu analitickih i sintetickih sudova jer kriteriji sinonimnosti zapravo zasnovan
na kriteriju analiticnosti, isto tako ne postoji niti jasan i oštar kriteriji sinonimnosti. Tako on
kaže: »tvrdnje modernih empiristickih “papa” predstavljaju neuspješne pokušaje ocuvanja
dualizma srednjovjekovnih, skolastickih papa.«187 Za recenice koje su se tradicionalno
smatrale primjerima bitnog pripisivanja sredinom dvadesetog stoljeca tvrdilo se da
predstavljaju analiticke sudove, na primjer: »Svi su ljudi životinje«, »Svaki je brat muško«,
»Svi su ljudi racionalne životinje« itd. S druge strane, za recenice koje su se tradicionalno
smatrale primjerima akcidentalnog pripisivanja tvrdilo se da predstavljaju sinteticke
sudove, na primjer: »Svi su ljudi dvonošci« ili »Svaki se brat ponaša suparnicki«. Kao
tipican primjer problematicne podijele White navodi predikat “covjek”. On u svome tekstu
navodi jedan zanimljiv primjer, tj. dva iskaza koja glase: »Svi i samo ljudi jesu racionalne
životinje« i iskaz »Svi i samo ljudi jesu bespernati dvonošci«. Logicki pozitivisti tvrde da
je prva recenica istinita analiticki, a druga sinteticki a razlog leži u tome što “covjek” i
“racionalna životinja” jesu sinonimi, a dok “covjek” i “bespernati dvonožac” nisu sinonimi.
Ako se kriteriji analiticnosti svodi na kriteriji sinonimnosti, onda treba pronaci
zadovoljavajuci kriteriji sinonimnosti.
Ocigledno je da možemo odluciti izmedu sljedecih solucija; da “covjek” i “racionalne
životinje” jesu sinonimi, odnosno možemo reci da svi i samo ljudi po definiciji jesu

186 R. Carnap, Philosophy and Logical Sinatx, AMS Press, New York, 1935, str 58.
187 M. White, The Analytic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski 1952. str 10.

185

racionalne životinje. Tada ce i salva veritate test biti zadovoljen na osnovi naše odluke.
Medutim, izgleda da niti ovim putem ne možemo nigdje stici , jer za prirodni jezik ne
postoji nikakva knjiga jednom zauvijek danih pravila. Pozitivisti su smatrali da mogu dati
racionalnu rekonstrukciju jezika. Ova rekonstrukcija bi predstavljala eksplikaciju
implicitno prihvacenih pravila jezika, kako u svakodnevnom tako i u znanstvenom jeziku.
Razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova cesto se objašnjavala tvrdnjom da
»analiticki sudovi jesu oni cije je poricanje samokontradiktorno«. (White) To bi znacilo da
rednica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analiticki istinita zato što recenica
»Nisu svi ljudi racionalne životinje« ili »Nisu samo ljudi racionalne životinje« predstavljala
kontradikciju. Medutim, takvo objašnjenje ne može biti zadovoljavajuce jer je cirkularno.
Naime, reci da recenica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analiticki istinita
jest isto i što i reci da njena negacija jest kontradikcija.
Bilo je pokušaja da se analiticnost i sinonimnost objasne terminima kontrafaktickih
kondicionala
. Znacenje tvrdnje da “covjek” i “racionalna životinja” jesu sinonimi bila bi,
navodno, objašnjena tvrdnjom da »Da nam je bilo pokazano nešto što nije racionalna
životinja to ne bismo nazvali covjekom«.
188 Ako je recenica »Da nam je bilo pokazano
nešto što nije bilo racionalna životinja, to ne bismo nazvali covjekom« istinita, onda je
istina i da su “covjek” i “racionalna životinja” sinonimi. Poanta je u tome, ako “A” i “B”
doista jesu sinonimi, onda cemo svim onim i samo onim predmetima kojima pripisujemo
predikat “A” pripisati i predikat “B”. Stoga kontrafakticka recenica tipa »Da nam je bilo
pokazano nešto što nije racionalna životinja, to ne bismo nazvali covjekom« služi bilo kao
stvarni, bilo kao misaoni eksperiment kojim utvrdujemo jesu li ili nisu “covjek” i
“racionalna životinja” sinonimi. Medutim, izgleda da je stvar opet cirkularna, jer
kontrafakticki eksperiment dat ce pozitivan rezultat samo ako vec smatramo da neki izrazi
jesu sinonimi.

Ovi i drugi pokušaji pokazuju da je nemoguce napraviti oštru razliku izmedu
analiticki i sintetickih sudova. Ako nemamo pouzdanog kriterijima sinonimnosti i
analiticnosti, onda niti u odredenom i poznatom kontesu ne možemo odrediti koji izrazio
jesu, a koji nisu sinonimni. Tvrdnja da sinonimnost i analiticnost ovise o kontekstu i vrsti
diskursa, ako je istinita, može doprinijeti razumijevanju prirode sinonimnosti i analiticnosti,
ali ne može pružiti kriteriji za ustanovljavanje jesu li neki izrazi sinonimni ili nisu.
Stoga White zakljucuje da nije moguce dati jasan i oštar kriteriji sinonimnosti: »Ne
tvrdim da kriteriji analiticnosti i sinonimnosti nikada ne može biti dan. Tvrdim da nikakav
nije bio dan i, više pozitivno, da ce prikladan kriteriji razliku izmedu analitickog i
sintetickog vjerojatno uciniti razlikom u stupnju. Ako je to održivo, onda je dualizam koji
dijeli i skolastici i empiristi uspješno doveden u pitanje. Analiticka filozofija više nece biti
oštro odvojena od znanosti i nepremostivi jaz više nece dijeliti one koji vide znacenje ili
biti i one koji skupljaju cinjenice.«189
Ovdje smo kratko razmatrali problem s kojim se susrece program racionalne
rekonstrukcije jezika koju je zapoceo logicki pozitivizam, ali nisu samo to problemi sa
kojima se suocio ambiciozni plan Beckog kruga. U daljnjem tekst navest cemo kritiku koja
se odnosi na druge probleme koje sa sobom nosi ovakav pristup filozofiji znanosti, a to je
kritika koju daje Quine i cija kritika najjasnije ogleda nepremostive probleme logickog
pozitivizma.

188 M. White, Ibid.str. 326
189 M. White, Ibid. str. 330.

186

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->