You are on page 1of 20

Ahmet Hromadžid rođen je 11. oktobra 1923. godine u Bjelaju kod Bos. Petrovca.

Završio višu pedagošku školu, objavio veliki broj knjiga, među kojima su: "Labudova poljana", "Patuljak vam priča", "Dječji pisci o sebi", "Okamenjeni vukovi", "Zelengor", "Bistri potoci", "Bijeli svijet", "Dječak jaše konja","Zelena šuma", "Izabrana djela", "Igmanski marš", "Desant na Drvar", "Bihadka republika", "Partizanska mornarica", "Petrova gora", "Bijeli slavuj" i druge. Njegove knjige prevedene su na više od 30 svjetskih jezika. Bio je osnivac i urednik cuvene biblioteke Lastavica, koja je u svojoj dugogodisnjoj historiji objavila niz najvecih imena domace i svjetske knjizevnosti za djecu. Dobitnik je velikog broja nagrada medju kojima su Nagrada Udruzenja knjizevnika BiH 1958. godine, Sestoaprilska nagrada, Nagrada Mlado pokoljenje za knjizevno djelo i biblioteku Lastavica, nagrade Saveza omladine Jugoslavije i dvadesetsedmojulske nagrade, a odlikovan je i medaljom zasluga za narod, ordenom rada sa zlatnim vijencem i ordenom Republike sa srebrnim vijencem. Bio je clan Akademije nauka i umjetnosti BiH. U historiji knjizevnosti ce biti upamcen po Patuljak vam prica, Patuljku iz zaboravljene zemlje i Zlatorunu, skolskoj lektiri na kojoj su se obrazovale brojne generacije mladih.

Umro je 1. januara 2003. godine.

"Dragi prijatelji. Dane kada je zazivjela manifestacija Sarajevski dani poezije malo ko pamti. Ja sam tada bio predsjednik Udruzenja, ali je inicijativu dao i preuzeo organizaciju pjesnik Izet Sarajlic. Malo ko je tada vjerovao da ce se manifestacija odrzati desetljecima, malo ko je znao da ce se Bosna i pjesmom braniti, a branila se. Brani se i danas. Neka zato Dani poezije dozive jos mnogo desetljeca i neka se rijec pjesnika cuje gdje se dosad nije cula"

(pozdravni govor Ahmeta Hromadzica na otvorenju 40. SARAJEVSKI DANI POEZIJE 2001.)

Tolkien iz zaboravljene zemlje

U prvom danu 2003. godine svijet je napustio ponajvedi dječiji pisac u povijesti bosanskohercegovačke književnosti, Ahmet Hromadžid. U vrijeme dok se cijeli svijet klanja anglosaksonskom fantasy majstoru, Bosna i Hercegovina je izgubila jedinog svog pisca usporedivog sa J.R.R. Tolkienom. Ahmet Hromadžid bio je svjetski pisac, čovjek čije su bajke u stanju usrediti dijete iz Fojnice kao i ono iz Osake, pisac koji je mnogim malim čitateljima u krv usadio ljubav prema čaroliji riječi. Hromadžid je u dobroj mjeri pisac čije je djelo moglo nastajati bilo gdje u svijetu, i čiji je autor mogao pisati na bilo kojem jeziku. (Muharem Bazdulj)

Na vijest o smrti Ahmeta Hromadzica

Otisao Andersen nase knjizevnosti

"Pojava Ahmeta Hromadzica u bh. knjizevnosti, poslije onog, strasnog rata, bila je velika pobjeda njeznosti, ljubavi i djecije dobrote u literaturi za mlade. U pravo vrijeme dosle su njegove knjige bajki: u tim siromasnim poslijeratnim godinama, kada je trebalo djecija lica ozariti nekom novom ljepotom, a njihovu mastu okrenuti od siromastva koje smo zatekli poslije rata, te uciniti da djetinstvo dobije krila i poleti u mastovitost, u bajkovitost. Takve su knjige Hromadzica, Patuljak iz zaboravljene zemlje, Patuljak vam prica, Okana i njeni vukovi, po kojim smo ga u nasoj literaturi nazvali bh. Andersen" (Velimir Milosevic)

"Malo sta me rastuzilo kao vijest o smrti Ahmeta Hromadzica. Uljepsao je i usrecio moje djetinjstvo. Hromadzica dozivljavam kao jednu od najvecih licnosti u posljednjih 50 godina u BiH. I ako je necije ime zasluzilo da neka skola ili ulica nosi njegovo ime, onda je to ime Ahmeta Hromadzica. I kako bi to rekao jedan ovdasnji veliki pjesnik: Nek Bog da sto vise vjetra njegovoj pleminitoj i cistoj dusi" (Hadzem Hajdarevic)

"Za mene je Hromadzic paradigma pisca djecije literature, bard djecije knjizevnosti. I mozda je cak citanje knjiga Ahmeta Hromadzica dok sam bila dijete bilo presudno da jednog dana i moj zivot krene njegovim putem" (Nura Bazdulj-Hubijar)

"Bio sam beskrajno sretan kada smo za clana ANUBiH izabrali Ahmeta Hromadzica. Bio je jedno od najvecih imena u nasoj knjizevnosti. Takvog pisca, tako odanog djeci, nismo imali" (Tvrtko Kulenovic)

"One knjige iz nase djecije lektire koje iskreno zelimo predati u ruke svom djetetu, jesu dobre, lijepe, vrijedne knjige. Ahmet Hromadzic je bio autor takvih knjiga" (Alma Lazarevska)

Izabrane bajke Ahmeta Hromadzica

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1998. ISBN: 393326345x

Patuljak vam prica; Patuljak iz Zaboravljene Zemlje; Okamenjeni vukovi; Zlatorun; Zelena suma U Hromadzicevim djelima suprotstavljaju se dva svijeta: svijet realnosti (piscevo djetinjstvo, zavicaj) i svijet fantasticnih elemenata (Zaboravljena Zemlja, patuljci, nemusti jezik, sjedinjavanje zivota covjeka i zivotinja...). Ali odmah se ovdje moramo zapitati: sta je zapravo, u Hromadzicevom slucaju, bajkoviti sloj, gdje bajka pocinje i u sta se preliva? Kada nam se cini da plovimo prostorima bajke, mi odjednom, na prevaru, literarno uspjesnu, osjetimo cvrsto tlo zavicaja pod nogama, a kada nam se i cini da smo tu, na jasnom terenu i vremenu, da su nam slike i odnosi jasni, upravo tada osjetimo pomjeranje svjetova i zatecemo se u cisto fantasticnom elementu. Citajuci djela Ahmeta Hromadzica, takodje cemo uociti i tri vazna elementa, tri odredjenja njegova djela: to su planina, jezero i tvrdjava.

Ma kud god krenuo, citalac ce se naci u planini, bice tu i neko jezero, a ponad svega i neka stara tajanstvena tvrdjava. (Alija H. Dubocanin)

Patuljak vam prica

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1998. ISBN: 3933263123

Hromadziceve bajke imaju korjene u stvarnom svijetu, u njegovom zavicaju i one nastaju ocudjavanjem, drugacijim posmatranjem predmetnog svijeta, svijeta koji je nekim svojim odnosima vec ogrnut bajkovitim smislom. Cijela knjiga "Patuljak vam prica" pruza nam neobicnu i tihu radost citanja. Od "Zlatokljune ptice" do "Uspavane planine" prolazimo kroz svijet bajke izvezen od radosti i tuga, sudbina, cesto tragicnih, neshvacenih i odbacenih kakav je "Bijeli slavuj" koji je pjevao "uvijek samo svoju pjesmu". Sve bajke ove knjige govore o zivotu ptica. (Alija H. Dubocanin)

Patuljak iz zaboravljene zemlje

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1997. ISBN: 3932068181

U ovoj knjizi suprotstavljaju se dva svijeta, svijet pisceva djetinjstava i svijet Zaboravljene Zemlje. To mjesanje dogadja se u onom casu kada pisac sijece ustaljeni tok bajke. Pricu koja hronoloski prati sudbinu Pahuljice i njenog brata Suncana, koji je, posto je ukradena, trazi po dalekim i nepoznatim morima, a pri tom mu pomazu zvijezde, galebovi, cudesno oruzje. Najednom, nepredvidjeno, Hromadzic reze, prekida pricu o Zaboravljenoj Zemlji i vodi nas u svoj zavicaj kazujuci nam neke cisto autobiografske podatke. (Alija H. Dubocanin)

Okamenjeni vukovi

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1998. ISBN: 3933263530

"Okamenjeni vukovi" nije bajka u svojoj standardiziranoj strukturi. Naime, da nije konacnog razrjesenja drame odnosa u prirodi, koji se ovdje grade na relaciji srndac Srebrenko i sedam vukova, ovdje se i ne bi moralo govoriti o bajci. Dakle, kada su sve nade izgubljene, kada su mu vukovi za petama, kada bjezi na vrh snijezne planine, i kada ne vidi nikakvog izlaza, dogadja se cudo: proradio je vulkan. Vulkan spasava Srebrenka, a "vulkan je sam proradio i sam se ugasio". I to bi bio fantasticni elemenat u ovom romanu, ako ga prihvatimo kao cisto fantasticni. (Alija H. Dubocanin)

Zelena suma

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Januar 1997.

ISBN: 3933263301

Kroz cijelo Hromadzicevo pisanje u ovoj knjizi prica, provlaci se neprekidna borba: borba onih koji su na strani zla, koji ga cine drugima, pa i sebi, i borba onih koji cine dobro, opet i drugima i sebi. Dobro se, inace, najcesce i cini drugima. I uvijek tu i imamo pobjednika, jedno veliko i lijepo Dobro, jednu cistu vjeru u Dobro, a posebna vrijednost u svemu tome je prijateljstvo. A za prijateljstvo, kao i za dobro pricanje, treba imati dara, treba se uciti prijateljevati, a Hromadzic sve to zeli reci svome mladom citaocu. (Alija H. Dubocanin)

Zlatorun Drugo izdanje

Izdavac: Bosanska rijec Sarajevo; Sarajevo, BiH; Mart 2000. ISBN: 3933263514

"Zlatorun" je cista bajka. Ovdje se ne radi samo o jednom ovnu Zlatorunu, ovdje imamo cijelo stado koje ima zlatna runa. Ipak, u cistini planine, to stado i predvodnika Zlatoruna ne moze vidjeti svako. "Danju se stado nikada ne pojavljuje". - "Zlatoruno stado izlazi na pasu samo nocu, i samo kada sija mjesec". Ipak covjek - pohlepa, je jednom davno ne zna se kako uhvatio Zlatoruna, da bi se sto vise obogatio. Ali priroda je oslobodila Zlatoruna, bas onako kako se i danas priroda zna pobuniti protiv nekih ljudskih postupaka. (Alija H. Dubocanin)

BIOGRAFIJA: Romansijer i pripovjedač, rođen je 11. oktobra u Bjelaju pod planinom Osječenicom kod Bosanskog Petrovca. U rodnom selu je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu u Bosanskom Petrovcu, a Tehničku i Višu pedagošku školu u Sarajevu. Učestvovao je u ratu gdje je 1944. godine kao novinar Oslobođenja upoznao Skendera Kulenovida kome pokazuje priče. Poslije rata radio kao novinar u Sarajevskom dnevniku, a zatim kao glavni urednik lista Krajina u Bihadu i urednik kulturne rubrike sarajevskog lista Oslobođenje. Bio glavni i odgovorni urednik omladinskog časopisa za književnost Zora gdje objavljuje svoje priče "Draginja" i Susreti", te veliki broj književnokritičkih i publicističkih tekstova, filmskih i pozorišnih kritika. Jedno vrijeme bio glavni urednik u omladinskom izdavačkom poduzedu Narodna prosvjeta, kasnije nazvanom Veselin Masleša (danas Sarajevopublishing). Kao urednik u Masleši bio pokretač i urednik dječije biblioteke Lastavica. Pisao pripovijetke i romane za djecu i odrasle, književne i kazališne kritike, književne reportaže, crtice i članke. Jedan je od rjeđih dječijih pisaca koji njeguju bajku kao književni rod. Bio je član Redakcije međunarodne edicije Djeca svijeta. Djela mu prevedena na mnoge svjetske jezike, uvrštene u izbore dječije literature i lektire nekih evropskih zemalja (Italija, Norveška, Belgija). Za književni rad dobio je brojne nagrade i priznanja među kojima su nagrada Narodne omladine Jugoslavije (1948), Mladog pokoljenja (1971), Zmajevih dječjih igara(1973), Kurirček (1974), Dvadesetsedmojulska nagrada SR BIH (1974), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1958) , Nagrada ZAVNOBIH-a (1986) i druge. Odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom republike II reda. Član Akademija nauka i Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Umro u Sarajevu.

BIBLIOGRAFIJA: Labudova poljana, roman Sarajevo, 1952. Patuljak iz Zaboravljene zemlje, roman Sarajevo, 1956. Patuljak vam priča, pripovijetke Sarajevo, 1957. Okamenjeni vukovi, roman Sarajevo, 1963. Dječji pisci o sebi,( I, II, III ) proza, Sarajevo 1963. Bijeli cvijet, pripovijetke Sarajevo, 1965. Zlatorun, pripovijetke Sarajevo, 1966. Zelengor , pripovijetke Sarajevo, 1971. Bistri potoci, roman Sarajevo, 1971.

Bijeli slavuj, pripovijetke Sarajevo, 1972. Dječak jaše konja, roman, Sarajevo 1977. Ledena gora, slikovnica, Sarajevo 1977. Patuljak iz zaboravljene zemlje, drama, Sarajevo, 1980.

DRUGI O HROMADžIĆU: „Hromadziceve bajke imaju korjene u stvarnom svijetu, u njegovom zavicaju i one nastaju ocudjavanjem, drugacijim posmatranjem predmetnog svijeta, svijeta koji je nekim svojim odnosima vec ogrnut bajkovitim smislom. Cijela knjiga "Patuljak vam prica" pruza nam neobicnu i tihu radost citanja. Od "Zlatokljune ptice" do "Uspavane planine" prolazimo kroz svijet bajke izvezen od radosti i tuga, sudbina, cesto tragicnih, neshvacenih i odbacenih kakav je "Bijeli slavuj" koji je pjevao "uvijek samo svoju pjesmu". Sve bajke ove knjige govore o zivotu ptica.“ (Alija H. Dubocanin)

"Pojava Ahmeta Hromadzica u bh. knjizevnosti, poslije onog, strasnog rata, bila je velika pobjeda njeznosti, ljubavi i djecije dobrote u literaturi za mlade. U pravo vrijeme dosle su njegove knjige bajki: u tim siromasnim poslijeratnim godinama, kada je trebalo djecija lica ozariti nekom novom ljepotom, a njihovu mastu okrenuti od siromastva koje smo zatekli poslije rata, te uciniti da djetinstvo dobije krila i poleti u mastovitost, u bajkovitost. Takve su knjige Hromadzica, Patuljak iz zaboravljene zemlje, Patuljak vam prica, Okana i njeni vukovi, po kojim smo ga u nasoj literaturi nazvali bh. Andersen" (Velimir Milosevic)

PLAMENA

Zvali su je – Plamena. I dobro su joj ime dali, jer kad je nodu letjela, niko ne bi pomislio da to leti ptica ved kakva mala zvijezda koja se otisnula s neba. A kad bi se spustila na odmor, negdje u grm ili u krošnju drveta, izgledalo je kao da je neko na tom mjestu upalio čudotvornu lampu. Sve živo – i ptice i zvijeri, bježale su iz svjetlosnog kruga u gust mrak i Plamena je uvijek ostajala sama. Zbog toga nije imala društva, nije imala prijatelja, a kad se to zna, lako je zaključiti da nije bila sredna. Gdje se rodila? Ni ona sama nije mogla odgovoriti na to pitanje, jer se djetinjstva nije sjedala. Ko zna kako i ko zna zašto? Možda je negdje na svijetu postojalo mjesto gdje su živjele plamene ptice, a ona se nesredom, još dok je bila sasvim mala, izgubila i našla u tuđem svijetu. Jesu lije iz nepoznatog zavičaja odnijeli vjetrovi? Je li takav zavičaj zaista postojao? Ako nije sa sigurnošdu mogla da odgovori Plamena – ko je drugi mogao? Ona je ipak vjerovala da postoji. Žudjela je za svojim zavičajem i tražila ga lutajudi od planine do planine. Nadala se da de negdje sresti plamenu pticu, svoju sestru, radovala se unaprijed prvom razgovoru, radovala se mnogo čemu što de doživjeti. Preletjela je stotine rijeka, preletjela je mnoge planinske vrhove, stigla do morske obale – i ništa. Pla¬menu pticu nije srela. Zavičaj nije našla. Uzalud je pitala. Uzalud je pjevala očekujudi da se istom melodijom, istim glasom odazove druga ptica njenog roda. Njena pjesma čežnje gubila se u prostoru, u daljinama, i Plamena je sve više gubi¬la nadu da de ikad nadi ono što traži. Ali čežnja za zavičajem nije prestajala. Dok se odmarala, nodu kad je sve bilo pusto, kad se u planini nije čuo nijedan glas, ona je, ne jedanput, sanjala kako de odletjeti u svoj zavičaj. Zamišljala gaje kako izgleda i bila uvjerena da se nalazi u kraju koji je najljepši na svijetu. Bila je uvjerena da tamo vječno sija sunce, da i drvede ima vatre¬no lišde, da su vode tople i drugačije od onih koje je dotad vidjela. Često su joj čitave nodi prolazile u takvom sanjarenju. I nije ih žalila. Zašto da žali kada su to bili najprijatniji časovi njenog života? Godine su prolazile. Plamena nije prestala da luta. Jednom, usred zime, zapala je u veliku zavjesu oblaka koji su se neočekivano nagomilali tako gusti i tamni oblaci da se dan malo razlikovao od nodi. Snijeg je padao bez prestanka. Ptice nisu mogle da lete, jer su ih svuda dočekivali nepro¬bojni zidovi oblaka. Hrane više nije bilo i pne najslabije ved su počele skapavati od gladi. A i ostale je prije ili kasnije čekala ista sudbina. – Ako ne napustimo ovu planinu, propašdemo – govo¬rile su jedna drugoj. – A kako da je napustimo kad su svi putevi zatvoreni? Kad su svuda crni oblaci?

Plamena ih je slušala i pomislila: "Možda bih mogla da im pomognem, da ih izvedem odav¬de. Osvjetljavadu im put i probide se kroz oblak." I rekla je pticama. Ptice su se začudile. Mnoge su posumnjale u mogudnost takvog poduhvata, ali su one najhrabrije i najpametnije rekle: – Ako ništa ne pokušamo, propašdemo. Ako pokušamo, postoji nada. Neka nas Plamena povede. Tako je započeo smrtonosni let velikog ptičjeg jata kroz guste oblake, u neizvjesnost – jer se nije znalo dokle de stidi i hode li nadi spas. Plamena je jurila naprijed. Poput zapaljene buktinje osvjetljavala je put i nije bila tužna, bila je ponosna i zadovoljna što ima vatreno perje. Samo da izdrži. Da joj ne ponestane snage, jer bi to bio kraj. I ne samo njen – kraj velikog ptičjeg jata. U početku je letjela lako, a kasnije sve teže, sve sporije. Mnoge su ptice ved pale. Mnoge su posljednjim zamasima krila održavale život. – Ne smiješ klonuti! – hrabrila je samu sebe Plamena. – Izdrži još malo. Tamo negdje iza oblaka grije sunce, toplo sunce, kao u tvom zavičaju. Koliko je trajao taj let, niko ne bi mogao redi tačno. Niko nije mjerio vrijeme satom ni daljinu kilometrom. Ali pticama se učinio dug kao vječnost, i kad su ved i najhrabrije počele da gube nadu, Plamena ih je izvela u širok, svijetao prostor bez snijega. – Sunce! – uskliknula je. – Spas! To je bilo sve što je mogla da kaže. Nestalo joj je snage, krila su joj klonula. Pala je na zemlju i nije se više podigla. Ptice su pokušale da joj pomognu. I kad su vidjele da je sve uzalud, iskopale su grob i položile u zemlju njeno tijelo. To je bio veliki, neobičan i tužan pogreb. Plamena je konačno stekla prijatelje. Ali nije ih vidjela kako plaču, nije ih čula šta govore. Nad njenim tijelom rasla je lagano zemljana humka. I ta humka je svake nodi svijetlila u mraku, kao što je nekada svijetlilo perje Plamene, koja je imala veliko i hrabro srce.

ANALIZA PRIČE “PLAMENA”

Plamena je naslov bajke Ahmeta Hromadžida, ujedno to je i ime jedne prelijepe ptice. To ime ju je opisivalo, jer nodu dok bi letjela, niko ne bi pomislio da to leti ptica, ved neka zvijezda koja se otisnula s neba. A kada se spusti na zemlju da se odmori izgledalo je kao da je neko na tom mjestu upalio lampu. Iako je bila lijepa ptica, ona nije imala prijatelje. Sve price su je izbjegavale što je nju činilo tužnom. Dugo je tražila svoj dom, svoj zavičaj, gdje mislila da de biti prihvadena, ali uzalud. Uvijek se osjedala nepotrebnom i odbačenom, sve dok jedne zime nije pomogla mnogim pticama da dođu u topliji kraj tako što im je osvjetljavala put. To je bio njen posljednji let. Pogreb plamene ptice je bio velik, neobičan i tužan. Pred svoju smrt Plamena je stekla prijatelje i bila je sretna jer je mogla nekome pomodi. Na mjestu gdje je zakopana Plamena rasla je zelena humka, koja je svake nodi svijetlila kao što je nekada svijetlilo perje Plamene, koja je imala veliko i hrabro srce. Stavljajudi se u poziciju djeteta ono bi vjerovatno kroz ovu priču spoznalo da svaki čovjek treba biti kao Plamena sa velikim i hrabrim srcem, te da nikada nije kasno stedi prave prijatelje i da ne treba suditi na osnovu izgleda. Iako je Plamena umrla iza nje je ostao trag onoga što je radila i na šta de druge podsjedati.

BIJELI SLAVUJ

U krošnji stare zove jednom u proljede, kad je opadao cvat i kad ga je vjetar na svojim krilima nosio visoko u zasvođe neba, izleglo se pet slavuja. Bili su jednako sitni, gladni i goluždravi. Majka ih je svakog jutra, u osvit zore, budila svojom pjesmom i oni su, slušajudi njen zvonki glas, pitali: – Kad demo i mi tako zapjevati? – Slušajte i učite – govorila im je majka. – Slavuj koji ne umije pjevati najnesrednija je ptica na zemlji.. Čim su slavuji malo ojačali, majka se začudi i izne¬nadi kad jednom od njene djece naraste kao pamuk bijelo perje. Ali se još više iznenadi kad taj isti mali, neobični slavuj proprhuta i poče pjevati prije ostalih. Pjevao je najprije tiho, a kad mu glas ojača, pope se na najvišu gra¬nu zove, dočeka da prestane pjesma mnogobrojnih slavuja u okolici, a onda on sam, u tišini koja je nastala, zapjeva suncu koje se rađalo na istoku. Pjesma je bila tako neobična, tako zvonka i divna, da više ni jedan slavuj ne povede pjes¬mu i svi pohrliše zovinu grmu da vide tog novog pjevača. I kako se samo začudiše kad na grani ugledaše bijelu pticu! – Pa ovo nije slavuj – rekoše mnogi. – Pjeva kao i mi, a nije našeg roda. – Perje mu je golubije, a grlo slavujevo – dodadoše drugi. – Pa šta je onda? – upitaše tredi. – Slavuj sam, brado, rođen ovdje u grmu zove – poče da ih uvjerava bijeli ptid. – Imam majku, bradu i sestre. – Tačno je, to je moje čujete – potvrdi majka koja je u tom času doletjela i spustila se na granu zove. – Otkad se slavuji bijeli rađaju? – javiše se mnogobrojni glasovi. – Nikad nismo vidjeli bijelog slavuja. Ne primamo ga u svoj rod. Nek ide golubovima. – Nemojte ga dirati – poče moliti majka. – Još je nejačak, uginude na putu. – Nek ide! – zagrmješe slavuji koji su smatrani najboljim pjevačima. Oni su svakako htjeli da ga sklone jer su odmah shvatili da bijeli slavuj pjeva bolje od njih, i u njima se počela buditi zavist. I mali slavuj napusti zovin grm. Krila su mu bila još nježna za dug let, a put nepoznat. Bio je tužan i plakao je od žalosti što je tako neočekivano morao da napusti toplo gnijezdo i što su ga slavuji nepravedno istjerali iz svoje velike porodice. Upravo kad mu je ponestalo snage za dalji let, opazi on na jednoj livadi jato bijelih golubova. Ohrabri se i spusti na zemlju, među njih. Oni se malo začudiše neobičnoj ptici, a jedan od njih, po držanju najstariji, upi¬ta: – Ko si ti, mališane, i šta tražiš ovdje? – Bio sam slavuj pa su mi rekli da pripadam golubovima. Došao sam da pitam – hodete li da me primite u svoje jato? – Kako demo te primiti kad nisi golub? – rekoše svi u jedan glas.

– Potraži, mališane, društvo kome pripadaš – izusti poučno stari golub. – Među nama bi uvijek bio stranac i nikad ne bi našao što želiš. Bijeli slavuj opet prikupi snagu i podiže se s livade. Nije išao daleko, spustio se u jedan grm i razmišljajudi o svojoj sudbini progovorio: – Da li je još iko bio ovako nesredan kao ja? Niko nede da me primi u društvo. Ne preostaje mi ništa drugo ved da lutam po zemlji i da ne budem ni slavuj, hi golub, ni vrana... Sažali se mali slavuj nad svojom sudbinom i zapjeva tužno kako nikad ni jedan slavuj nije zapjevao. Pjevao je o toplom gnijezdu iz kojeg je morao da odleti, pjevao je o svojoj nesredi i usamljenosti, o visinama i daljinama koje njegova slaba krila nede modi da savladaju. Čuše ga golubovi na livadi i podigoše glavu. Ču ga i orao u modrom visu i prestade da maše krilima. Ču ga i čovjek koji je prolazio putem pa i on zastade... Glas malog slavuja se razlijegao po zemlji i topio kao sunčev zrak. Umukoše i popci u travi i žabe u bari. Ni ptice, ni životinje, ni ljudi nisu dotad čuli tako tužnu, potresnu i lijepu pjesmu. Svi su kao začarani slušali bijelog slavuja. Mnogi su uzdisali i plakali. Čak i vjetar prestade da se igra u travi i crn oblak na nebu ne prosu kišu dok u grmu ne utihnu slavujev glas. I kad je ved prestao da pjeva, još dugo je nad livadama i lugovima vladala tišina. Sve je čekalo da opet počne. Ali je bijeli slavuj ved odletio dalje. Kuda – to ni on sam nije znao. Od tada je stalno lutao – sam i tužan; i pjevao je uvijek samo svoju pjesmicu. Pjevao je gdje god bi se zaustavio. I tada je sve živo zamiralo i njega slušalo. Kad bi se našao negdje u lugu gdje su se slavuji veselili – igrali ili pjevali, njemu je bilo najteže. Pritajio bi se pod gustim lišdem i tako nevidljiv dugo posmatrao šta rade, slušao šta govore. Donosio je čak i odluku da bane među njih, da im ispriča sve o sebi i zamoli ih da ga prime u jato. Ali nije imao hrabrosti da ostvari tu odluku. Bojao se da de ga otjerati, da de mu jednostavno kazati – nek ide otkud je i došao. Znao je da bi mu poslije toga bilo još teže, još strašnije... Koliko je malo trebalo pa da tužni slavuj postane opet sretan? Da nađe prijatelje, da jutrom kao i svi slavuji pjeva veseli pozdrav suncu. Prošlo je i proljede i ljeto, a on je još uvijek lutao sam. Došla je jesen. Došlo je vrijeme da slavuji napuste svoje lugove i krenu na put u toplije krajeve. I krenuli su. Opustjeli su lugovi i vrtovi. Umjesto njih sad je u drvedu pjevao vjetar, rušio s grana lišde i napuštena gnijezda. Tada mali, bijeli slavuj osjeti još jaču tugu. Sad je bio potpuno sam, sad je bio i jedini slavuj koji nije poletio na jug. Istina, niko ga nije sprečavao da to učini. Ali i tamo, u nepoznatom kraju, čekalo ga je isto – pa zar onda nije bilo svejedno gdje de prezimiti, ako uopšte prezimi? Postajalo je sve hladnije, sve žešde su padale kiše a grmovi nisu više pticama pružali dobar zaklon jer se lišde sušilo i opadalo. Ni bijeli slavuj nije tako lako nalazio zaklona. A jednog popodneva, kad se umoran i prozebao zaustavio u ogoljelom vrtu, počeo je da pada snijeg. Nijedna ptica nije letjela nebom. Ni jedna ptica, daleko unaokolo, nije puštala glas kao da je čitav ptičji rod izumro.

Čak ni vrapci, ti vječni pokudari, nisu pomaljali klju¬nove ispod strehe, namirisali su snijeg i pritajili se. "Sve ptice su našle utočište", mislio je mali slavuj, "samo ja ne znam kuda du. Slavuji me nisu pozvali da kre¬nem sa njima. Ni druge ptice me nisu pozvale. Pa šta du sad da radim, šta du da radim?" Oblaci su sve jače posipali zemlju pahuljama. Krupne i vlažne, one su se odmah topile. – Pa snijeg je bijel kao i ja – začudio se. – Da sam otišao na jug, ne bih to znao. A nije ni strašan. Zbog čega se onda toliko boje snijega? Zbog čega bježe od njega? Zaista, bilo je prijatno posmatrati kako pahulje padaju i istog časa umiru. Pokušao je čak da jednu uhvati u kljun, podigao je glavu i dugo se tako zabavljao. A pahulje su samo padale, padale. Postajale su gušde, suvlje i hladnije. Nisu se više topile, prekrivale su lagano zemlju, drvede i krov na kudi do vrha. I mali slavuj je osjetio njihovu težinu. Počeo je da ih stresa, ali one su se ponovo lijepile za njegovo perje, one su bile nemilosrdne. "Zatrpade me", prepao se odjednom, "zatrpade me sas¬vim." Premjestio se u drugi grm. Mislio je da de tamo biti bolje. Ali i tamo je padao snijeg i tamo je bilo hladno. "Zatrpade me", pomislio je ponovo, "ovdje de biti moj kraj." Eto – došlo je i to. Poslije svega što je doživio otkad je morao da napusti porodicu slavuja, otkad je postao osamljenik, lutalica i počeo da pjeva tužnu pjesmu o sebi, o svo¬joj nesredi. Niko nede požaliti za njim. Niko nede zaplaka¬ti, a ni saznati kako je završio svoj kratki život. Kao i uvijek kad mu je bilo teško, odlučio je da – zapje¬va. Pjesma je bila njegovo jedino oružje. Jedina snaga. Tužna pjesma pred kojom niko nije mogao zaustaviti suze. I zapjevao je. Bilo mu je svejedno da li de ga kogod čuti. On je pjevao sebi. On je pjevao posljednji put. Ali neko je ipak čuo. Na kudici iza vrata otvorio se prozor i na prozoru se pojavila glava dječaka. – Kakva to ptica pjeva u ovo nevrijeme? – pitao je sam sebe. – Ima slavujev glas, a pjeva tužno, pretužno. Uginude, nestade pod snijegom. Moram joj pomodi. Odlučio se brzo i izišao u vrt koji su nemilosrdno zasipale pahulje. Mali je slavuj još uvijek pjevao. Ali pjevao je tiše. Glas ga je izdavao, snijeg ga je zatrpavao. Dječak ga je jedva otkrio pod hladnim bijelim pokrivačem. Prilazio je oprez¬no, bojao se da de mu pobjedi. Bojazan je bila suvišna. On ga je samo tužno pogledao i prestao da pjeva.

Dječak nije oklijevao. Odmah je shvatio kakva je ne¬volja zadesila neobičnog pjevača. Uzeo ga je na ruku, po¬milovao i ponio u kudu. Nije ni slutio da je tako postao pr¬vi, veliki prijatelj bijelog slavuja iz zovina grma. U toploj sobi mali slavuj se brzo oporavio, počeo da prhude i da znatiželjno zagleda nepoznate predmete. Dječak je pozvao majku, ispričao joj kako je spasio promrzlu pticu i rekao: – Čuvadu je i hraniti dok ne grane proljede. A onda, ako bude željela da odleti od nas, neka odleti, a ako bude željela da ostane, neka ostane. – Dobro si učinio što si spasio pticu – odgovorila je majka. – A do proljeda je još dugo i ko zna – možda de se pripitomiti kod nas. – Učinidu sve da se pripitomi – obedao je dječak. I ispu¬nio je svoje obedanje. Svakim danom slavuj je postajao pitomiji, slobodniji i veseliji. Naučio je da se igra s dječakom, spuštao se na njegovu ruku, spavao nad njegovim uzglavljem. Zajednički su posmatrali kako pada snijeg, slušali kako stravično zavija bura i kako, skupljeni pod strehom, zimomorno cvrkudu vrap¬ci. U takvim časovima bilo im je zaista prijatno i lijepo u to-ploj sobi. Osjedao je to dobro i mali slavuj pa se još više umil¬javao oko svog zaštitnika i zahvaljivao mu se jezikom koji dječak nije mogao razumjeti. Ipak, nasludivao je o čemu sla¬vuj govori i, milujudi rukom njegovo malo tijelo pričao mu o proljedu koje de dodi i rascvjetanom vrtu gdje de modi da se nastani. Kad bi dječak izišao da se igra, da se sanka ili grudva – bijelog slavuja bi obuzimala stara tuga. Bilo mu je dobro, imao je prijatelja, ali njegovo srce je čeznulo za onim što je ostalo neostvareno! Pitao se: kako žive i šta sad rade slavuji koji su odletjeli na jug? Da je među njima, dočekivao bi zoru pjesmom, bio bi jedan glas više u velikom horu. Radovao bi se izlasku sunca. Ne, on se ne može još uvijek pomiriti sa sudbinom odbačenog! On je slavuj i ostaje slavuj! On nikad nede biti sredan dok se ne uključi u svoju veliku porodicu. Dani su prolazili i zima je prolazila. Duhnuo je topao južnjak i snijeg se topio kad šeder u vodi, pokazala se opet gola zemlja, a vrapci su počeli veselije da cvrkudu i življe da prhudu. Oni su ved znali da su pre¬brodili još jednu zimu i da im više ne prijeti opasnost ni od ledenih nodi ni od gladi, I mali slavuj je osjetio dolazak proljeda. Jednog jutra on probudi svog prijatelja pjesmom. Prvi put poslije izgnanstva on nije pjevao svoju tužnu pjesmu luta¬lice, on je pjevao veseli pozdrav zori i suncu. Kako i ne bi i zašto i ne bi? Ta on je sad imao prijatelja, velikog prijatelja. Dječak je slušao i čudio se. On je tek sad shvatio da je nepoznata ptica koju je spasio, u stvari, slavuj. Bijeli slavuj. Tu više nema zabune, jer njegova pjesma sve govori. A sla¬vuj je pjevao sve jače, sve ljepše. Kad je prestao, dječak je dugo razmišljao o njegovoj sudbini, a onda ustao, otvorio prozor i rekao: – Nema više potrebe da se zadržavaš u sobi. Snijeg te ne može zatrpati, vjetar te ne može odnijeti. Idi, poigraj se malo napolju. Ali ne zaboravi da se vratiš.

Slavuj nije odmah pojurio kroz otvoren prozor koji mu je nudio potpunu slobodu. On se najprije spustio na ruku svog prijatelja i pokušao cvrkutom da mu nešto objasni, pa tek onda poletio iznad vrata. Dječak je pratio njegov let i pitao se: hode li ovo biti njihov rastanak? Je li bijeli slavuj zauvijek odletio? I nije zatvorio prozor. Ako se slavuj vrati, da može udi. A slavuja su odmorna krila nosila sve dalje i dalje. Ni¬kad nije osjetio toliko zadovoljstvo što može da juri ne¬ograničenim prostorom, da se zaustavi gdje želi. Želio je i osluškivao: nede li se odnekud iz grma, iz šumice javiti slavu¬ji svojom pjesmom. Onda bi se i on spustio i zapjevao. Zapje¬vao bi pravu pjesmu slavuja. Možda bi ga opet primili u svoje društvo. I tek danas bi on bio sasvim sredan i potpuno zado¬voljan. Ali pjesma se nigdje nije čula i, kad se ved zamorio, bijeli slavuj se vratio svom prijatelju, dječaku. Sad je svakog dana letio iz sobe i vradao se. Pjevao je na prozoru i u vrtu. Čekao je da se pojave slavuji. Dočekao ih je – kad je drvede počelo da se kiti listom. Doletjeli su i njihova zvonka pjesma razbudila je jednog jutra sve šumarke i sve vrtove. Naš slavuj ih je dugo slušao a onda izjuri iz sobe i nađe mjesto u grmu ruže. Kao nekad u zovinu grmu, dočeka na¬jprije da utihnu glasovi mnogobrojnih pjevača, pa onda i sam zapjeva. A kakva je to bila pjesma i kakav je to bio glas – pokazalo se prije nego što je završio. Sa svih strana poletjeli su slavuji u mali vrt da vide nepoznatog pjevača, koji se od-jednom pojavio i tako zapjevao da su svi morali zadutati. Vidjeli su ga. I kad je prestao da pjeva, pitali su ga: – Otkud si stigao ovamo? Zašto si bijel? Iz kojeg si jata, iz koje si šume? – Ja sam slavuj iz zovina grma – počeo je da priča pjevač. – Ali sam morao da napustim svoje toplo gnijezdo i da postanem lutalica... Ispričao im je sve o sebi. Kad je završio, mnogi su slavuji zaplakati, a onda su gotovo u jedan glas povikali: – Ti si slavuj koji pjeva najljepše od svih slavuja na svijetu. Ostani među nama i zaboravi šta je bilo. Bideš naš prijatelj i mi demo biti tvoji prijatelji. – Hvala vam! – ganuto je progovorio nekadašnji izgna¬nik. – Zapjevaj da te još jednom čujemo – zamolili su sla¬vuji. Zapjevao je. Pjevao je dugo, samo on, u tišini koja je vladala nad čitavim krajem, pjevao je pozdrav suncu i no¬vom životu koji je bio pred njim. Konačno je našao ono za čim je čeznulo njegovo malo, plemenito srce. Ali nije zabora¬vio ni svog prijatelja dječaka. Dolijetao je svakog dana u njegovu sobu i pjevao mu najljepše pjesme. A svi slavuji koji su se nastanili u vrtu smatrali su dječaka svojim pri¬jateljem i nisu bježali od njega. Po šumama se brzo pronosio glas o neobičnom, bijelom pjevaču.

Na sve strane se širila njegova slava, jer su u mali vrt dolijetali slavuji iz daleka da ga vide i čuju. Slušali su ga, divili mu se i pozivali da posjeti njihov lug. Imao je sad mnogo pri¬jatelja a još više onih koji su željeli da postanu njegovi prija¬telji, jer više nikom nije smetalo što ima bijelo perje.

ANALIZA PRIČE “BIJELI SLAVUJ”

Priča “Bijeli slavuj” govori o ptici koja je jos kao mala bila odbačena od svog jata zato što nije izgledala poput ostalih slavuja. Dugo je lutala pokušavajudi nadi svoje utočiste, sklonište i grupu kojoj pripada, ali nažalost to joj nije uspijevalo. Taj mali bijeli slavuj je svojom pjesmom i predivnim glasom privlačio pažnju drugih. Svi su mu se divili ali to nije bilo dovoljno da ga prihvate onakvim kakav jeste i da ga ne odbacuju. Dugo je bio tužan i usamljen. Ali nikada nije posustajao uvijek je imao volju za životom. Na kraju je uspio da ostvari svoj san i da bude prihvaden među drugima, da bude sretan do kraja života. Ova priča nema neki uobičajeni početak bajke, dok je kraj ipak sretan kao u vedini bajki. Ovo je ovo jedna jako poučna priča kako za djecu tako i za odrasle. Pisac kroz život jedne ptice opisuje ono s čime de djeca da se susredu. Hromadžid na neki način kroz pticu predstavlja život osobe koja je drugačija od ostalih, koja ne pripada nijednom jatu tj. niko ne želi da prihvati tu osobu onakvom kakva jeste. Sama se mora susretati sa svim problemima koje joj život donosi, preko svih prepreka sama prelazi i sama donosi odluke o svom životu. Dijete može uvidjeti koliko je taj život težak i kako se ta ptica (osoba) osjeda kao usamljena i odbačena od svih. Ali samo ako ima vjeru u sebe može stidi do konačnog cilja i ako ima tu vrlinu i sposobnost da prašta drugima i da mnogo puta počne ispočetka. Zaista tako mora biti da osoba ne bi izgubila volju za životom. Vjerujem da dijete vrlo lako te sve karakteristike može spoznati. Jer ukoliko to učini na vrijeme stedi de divne vrline kao što su prihvatanje drugih onakvima kakvi jesu, bez ikakve diskriminacije i osuđivanja. Mnogo puta u životu je teško stedi povjerenje u druge jer se vrlo često razočaramo, ali ptica je smogla snage da vjeruje dječaku koji joj je pomogao i znala je to cijeniti ostala mu je vjerna do kraja U zbirci “Patuljak vam priča” možemo vidjeti kako ima mnogo priča o ra zličitim vrstama ptica, njihovim sudbinama i problemima s kojima se susredu. Po mom mišljenju u prenesenom značenju sve te ptice su ljudi i njihove sudbine. Autor je samo htio djeci da približi taj svijet s kojim de se sresti nekada. Vedina priča je ispričano realno baš onako kako se događa u stvarnom svijetu, samo što je pisano jezikom djeteta, svi ti likovi su bliski djetetu i on ih na taj način najbolje može razumjeti. Dijete kroz sve priče je spoznalo sve osobine koje osoba posjeduje od onih najgorih kao što su: pohlepa, laž, izdaja do onih najljepših kao što su: vjernost, odanost i ljubav. Ova zbirka uči dijete da postane što bolji čovjek da potisne svoje mane a istakne svoje vrline.

PRIJATELJSTVO

Kažu da je Brdo pjesme pradomovina ševa. Kažu tako... A možda i nije pradomovina. Možda su se ševe naselile tu iz nekog drugog kraja ili zemlje. Ko to zna? Ali oni koji poznaju Brdo pjesme, znaju ipak sigurno da ono od proljeda do kasne jeseni nikad nije pusto i bez pjesme. Bez radosti i poklika ševa koje se podižu u plavo nebo, u beskrajne prostore. Da zapjevaju suncu i zemlji koja se u nedogled prostire ispod njihovih krila. Vi sigurno želite da saznate gdje se nalazi Brdo pjes¬me? Redi du vam. Ono leži među planinama usamljeno i zaštideno sa svih strana od vjetrova i ljudskog oka. Zato ševe i žive tamo slobodno i bezbrižno. I samo kad padne snijeg, zamiru na Brdu pjesme njihovi glasovi. I eto tu, na tom brdu živjele su dvije mlade ševe, dvije nerazdvojne prijateljice. Jednu su zvali Ljepotica a drugu Miloglasa. Skupa su letjele, skupa pjevale. Dizale su se svakog jutra sa Brda pjesme da pozdrave zoru. Dizale su se u pod¬ne, kad je sunce bilo u zenitu, i dovikivale mu: – Zdravo, sunce nedokučivo! Žao nam je što ti ne možemo dodi u posjetu. Krila su nam nejačka a ti si daleko, daleko. Miloglasa je bila naročito tužna poslije svakog takvog leta. – Željela bih da uzletim do sunca – govorila je. – Da otud zapjevam zemlji i modrim visinama. Da me čuju ljudi po čita¬voj zemlji. Da govore jedan drugom. "Počuj! Ono pjeva Miloglasa!" – I ovako nam je lijepo – govorila je njena prijateljica. – Mlade smo i slobodne. Dok nas krila mogu nositi u široke prostore, naše su sve planine i rijeke. Bile su sretne, mora se priznati. Ali jednom u proljede iznenada se razboli Ljepotica. Miloglasa se nije odvajala od nje. Prestala je da leti, prestala je da pjeva. U njihovoj kudici pod grmom kukurijeka bilo je tužno. Ljepotica je postajala sve slabija. Njena mala glavica je počivala na mekoj travi, a oči bile zatvorene. – Umrijedu – rekla je svojoj prijateljici. – Nikad više nedemo poletjeti skupa. Sunce nede više pomilovati moja krila. – Ozdravideš – tješila ju je Miloglasa i krišom plakala. – Ja hodu da ozdraviš.

– Osjedam da mi se približava smrti. I molim te samo jedno, tebe, svoju najbolju prijateljicu: zapjevaj da te pošljednji put čujem. Posljednji put. Miloglasa nije mogla da joj odbije molbu iako joj je bilo teško da pjeva, jer joj je srce bilo puno tuge i bola. Pjevala je o blijedim zorama na istoku, o vječnom prija¬teljstvu i tišinama iznad modrih šuma. Na Brdu pjesme su zamrli svi drugi glasovi. I nijedna ševa nije tog časa poletjela iz svoga gnijezda. Ljepotica je umrla slušajudi pjesmu. Umrla je tiho, još prije nego što je njena prijateljica Miloglasa završila posljednji akord. Čitavo Brdo pjesme je obavi tuga. Sedam dana i se¬dam nodi ni jedna ševa nije zapjevala. Miloglasa je bila neutješna: Nije ni letjela, ni jela, ni pjevala. Samo je plakala i mislila o svojoj nesretnoj prijateljici.

ANALIZA PRIČE “PRIJATELJSTVO” Pri čitanju ove knjige možemo zaključiti da sve njene bajke govore o životu ptica. Tako i ova bajka „Prijateljstvo“ govori o dvije ptice ševe,nerazdvojne prijateljice. Ved na početku se može uočiti da nije kao ostale tipične bajke u kojima je sve ružicasto sa sretnim završetkom. Ova bajka ima tužan kraj koji završava smrdu. Smrdu najbolje prijateljice. Svi znamo da bez prijateljstva nema života. Svi imamo i volimo svoje prijatelje i ne bismo mogli bez njih. Tako je i nesretna ševa Miloglasa voljela svoju prijateljicu Ljepoticu. Nije željela da joj se bilo šta loše desi. U tipičnim bajkama uglavnom dobro pobijedi zlo dok je u ovoj zlo u obliku smrti došlo i završilo ovu nesretnu priču koja je počela sa lijepim uvodom i opisima njihovog pradoma „Brdo pjesme“. U bajci jos primjedujemo Miloglasinu želju,volju i snagu da pomogne svojoj prijateljici da ozdravi i da opet lete zajendo do širokih prostora. Veliko razocarenje sto nije uspjela i sto joj niije poslo za rukom da spasi Ljepoticu primjetimo na kraju bajke kada tuzno opisuje njeno stanje nakon smrti njene prijateljice,bezzivotna i uplakana. Citav dom je plakao za njom. Svi ljudi trebaju nekoga,pa tako i zivotinje. Sve je stvoreno u paru, pa tako i ptice. Niko ne voli samodu. Zato je važno znati biti dobar prijatelj i u dobru i u zlu. Kad nam je najgore da se možemo na nekoga osloniti ali i da znamo nekome biti oslonac. Kao sto je Miloglasa bila Ljepotici, nije je ostavila i iznevjerila nego je bila sa njom do samoga kraja.