You are on page 1of 11

Univerzitet u Tuzli Filozofski fakultet Odsjek: Historija

Adnan Buljubašić

KULTURA I UMJETNOST U BOSNI I HERCEGOVINI ZA VRIJEME AUSTRO-UGARSKE UPRAVE
(referat iz predmeta Historija Bosne i Hercegovine pod Austro-Ugarskom vlašću)

Tuzla, novembra, 2011.

Kultura i umjetnost u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austro-Ugarske uprave
Austrougarska uprava je nastojala da kulturni razvitak u BiH usmjeri u onom pravcu koji je odgovarao njenim dugoročnim političkim ciljevima na ovom dijelu Balkanskog poluootoka. Njeni najkrupniji potezi u BiH na planu kulture i umjetnosti, sračunati su prvenstveno na spektakularne efekte koje je tim potezima htjela da napravi pred svjetskom javnošću u primijetnom nastojanju da i rezultatima, postignutim u tom domenu svoga djelovanja opravda mandat koji joj je povjeren na Berlinskom kongresu. To je osnovni motiv njene kulturne politike u BiH, ali ne i jedini. Naime, postojala je i realna potreba da se pripadnicima njenog vojnog i civilnog aparata koji su sa svojim porodicama došli na ovaj okupirani prostor iz krajeva sa razvijenom kulturnom tradicijom, obezbijedi u novoj sredini kakav-takav kulturni život, pa da se oni i na taj način što čvršće vežu za službovanje u zaposjednutoj zemlji. Drugi faktor u kreiranju kulturnog razvoja u BiH pod austrougarskom upravom polazio je u svom djelovanju od drugih, upravo suprotnih polaznih pozicija. Bez ikakvih težnji ka sprektakularnim efektima u oblasti kulture i umjetnosti, kulturni djelatnici iz redova domaćeg bosanskohercegovačkog stanovništva (Bošnjaka, Srba, Hrvata i Jevreja) će, djelujući svaki u svojoj sredini, koncipirati, dugoročnu orijentaciju svoga djelovanja sa posebnim apostrofiranjem neodloživih potreba u sferi narodnog prosvjećivanja i formiranja domaće inteligencije i drugog stručnog kadra kao jednog od prioritetnih zadataka u tom okviru. Realiziranje takve koncepcije zahtijevalo je dug i strpljiv rad, a i znatna finansijska sredstva, prikupljena iz privatnih izvora u tu svrhu među starosjedilačkim stanovništvom. Sa novom upravom poslije 1878. godine u BiH su počeli stizati doseljenici. U tom društvu veoma heterogenog sastava koje je, počevši od vojnih i civilnih službenika do kvalifikovanih radnika i koloniziranih poljoprivrednika, počelo da mijenja u izvjesnoj mjeri zatečenu strukturu bosanskohercegovačkog stanovništva, nalazili su se i ne baš malobrojni djelatnici u oblasti kulture. Oni su na ovaj prostor dolazili iz različitih razloga, ali su svojim boravkom u BiH ostavili iza sebe vidne tragove svoga prisustva. Na prvom mjestu su bili likovni umjetnici. Prvi crteži sa bosanskohercegovačkim motivima nastali su za vrijeme oružanog vojnog zaposijedanja BiH u slikarskim bilježnicama nekih učesnika vojnih operacija. Takođe privlačenje stranih likovnih umjetnika primilo je nešto kasnije organizovanije forme naročito nastojanjem Koste Hermana da okupi slikare oko ilustrovanog književnog časopisa Nada u Sarajevu i formiranjem Sarajevskog slikarskog kluba, koga su, početkom 20. stoljeća sačinjavali Nadini saradnici u oblasti likovne umjetnosti. Iz redova doseljenika bili su i prvi dirigenti brojnih pjevačkih i tamburaških društava u BiH, kao i prvi kompozitori djela sa muzičkim motivima iz ovih krajeva. Operske predstave u BiH izveli su najprije umjetnički ansambli iz centara austrougarske monarhije, koji su dolazili u BiH na gostovanje. Čeh Franjo Mačejovski, inače dirigent i kompozitor, otvorio je prvu muzičku školu u Sarajevu. Sa još živim uspomenama na Karađozovo pozorište, koje je tu imalo brojnu publiku, BiH je pod austrougraskom upravom doživjela preko doseljenika Čeha svoje prve kontakte sa lutkarskim pozorištem evropskog tipa. Među doseljenicima su

2

takođe ljudi koji su u BiH došli sa ličnom inicijativom nadajući se da će ovdje naći pogodno tlo za obavljanje svojih poslovnih djelatnosti. Tako su tu česti upravnici putujućih pozorišnih i operetnih ansambala koji dovode svoje trupe na gostovanje u BiH, to isto čine upravitelji raznih cirkusa te sa pojavom filma i vlasnici putujućih kina. Pojavljuju se i prvi knjižari koji su bili uglavnom iz reda doseljenika. Pokazalo se da su i grafički kapaciteti u BiH bili nedovoljni pa su se u Sarajevu i nekim drugim mjestima počele postepeno otvarati pojedine manje štamparije čiji su vlasnici pretežno bili iz redova doseljenika. ŠTAMPA I IZDAVAČKA DJELATNOST U vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini došlo je do intenzivnijeg razvoja štamparstva i snažnijeg širenja pisane riječi – štampe i izdavačke djelatnosti. U Bosni i Hercegovini je radilo preko 40 štamparija, od kojih je gotovo jedna trećina u Sarajevu. Osim Sarajeva, postojao je znatan broj štamparija u Mostaru, Tuzli i Banja Luci. Po jedna ili dvije štamparije bile su u Bihaću, Bijeljini, Brčkom, Prijedoru, Trebinju, Travniku i Livnu. One su uglavnom zadovoljavale lokalne potrebe i nisu se bavile štampanjem listova i knjiga. Na okupiranom području je u vrijeme austrougarske uprave pokrenuto 150 listova, časopisa i drugih periodičnih publikacija, dužeg ili kraćeg vremena izlaženja. Najveći broj tih publikacija je izlazio u Sarajevu. Po broju pokrenutih listova i časopisa poslije Sarajeva nalazi se Mostar, Banja Luka, Visoko i Tuzla. Pojedinačni pokušaji pokretanja listova registrovani su na nekim drugim mjestima. Najveći broj listova, časopisa i drugih periodičnih publikacija u Bosni i Hercegovini izlazio je na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, a neki ( među ostalim Bosnische Post, Stimmen aus Bosnien, Sarajevoer, Nachrichten, Sarajevoer Wochendschrif, Sarajevoer Tagblatt, Sudslavische Revue) na njemačkom jeziku. Neki listovi koji su izlazili na njemačkom jeziku objavljivali su paralelne tekstove i na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku. Listovi Tarik, Mualim i Mishab izlazili su na bosanskom jeziku i štampani su arebicom. Na turskom jeziku su izlazili listovi Vatan i Rehber, na mađarskom Bosnyak hirlap, dok je list La Alborada štampan na španskom jeziku. U Zemaljskoj štampariji u Sarajevu, ranijoj Sopronovoj, odnosno Vilajetskoj pečatlji, štampane su prvenstveno publikacije čiji je izdavač Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu. U njoj su štampane Bosansko-Hercegovačke Novine pokrenute 1.septemra 1878. godine. Ove novine su u augustu 1871. promijenile naziv u Sarajevski List. Pod ovim nazivom ove novine su izlazile do kraja austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini 1918. godine. U Zemaljskoj štampariji su štampani i časopisi Trebević i Prosvjeta, Glasnik Zemaljskog muzeja, Školski vjesnik, ilustrovani književni časopis Nada, Večernji Sarajevski List ( večernje izdanje Sarajevskog Lista), Školski glasnik, kalendar Bošnjak, školski udžbenici, statistički izvještaji o popisima stanovništva vršeni u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, kao i druge zvanične publikacije. S obzirom na to je da je Zemaljska štamparija u Sarajevu trebala da podmiruje potrebe austrougarske uprave za izdavanje takvih pubikacija, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu se starala da ona bude opremljena sa savremenom grafičkom tehnikom i kadrovski dovoljno osposobljena. Gotovo sve ostale potrebe u izdavanju knjiga, brošura, listova, časopisa, kalendara i drugih periodičnih publikacija trebalo je da podmiruju druge štamparije uglavnom skromnijih grafičkh kapaciteta. Opozicioni listovi u Bosni i

3

Hercegovini pojavili su se, uglavnom, poslije Kalajeve smrti, kada je došlo do liberalnijeg odnosa austrougarske okupacione uprave prema političkom organiziranju bosanskohercegovačkog stanovništva, pa samim tim i prema štampi toga profila. Tada su pokrenuti politički listovi Srpska Riječ, Hrvatski Dnevnik, Musavat, Narod, Otadžbina, Glas Slobode, Hrvatska Zajednica, Samouprava, Zeman, Srpski pokret i drugi. Posmatrani u cjelini, oni su svojim pisanjem u velikoj mjeri utjecali na stvaranje jedne nove atmosfere u javnom životu Bosne i Hercegovine, pa u tim okvirima, i u kulturnom životu. Opozicioni politički listovi su bili dugo meta austrougarske preventivne cenzure. Dolazilo je i do čestih zaplijena pojedinih brojeva opozicionih listova, a često i do sudskih procesa protiv njihovih urednika. Režim preventivne cenzure nije predstavljao veće teškoće za pokretanje i izdavanje periodičnih publikacija koje su izdavale vjerske zajednice ( Srce Isusovo, Dabrobosanski istočnik, Vrhbosna, Franjevački Glasnik, Glasnik Presvetog srca Isusova, Serafinski perivoj ) ili pojedina stručna udruženja ( Činovnički list za Bosnu i Hercegovinu, Bosansko-hercegovački željezničar, Trgovačkozanatlijski glasnik, Vrtlarsko-pčelarski list, Gostioničar i drugi. ) Prvu periodičnu publikaciju u oblasti nauke pokrenuo je Zemaljski muzej u Sarajevu. Glasnik Zemaljskog muzeja je trebalo da prezentira svojim naučnim prilozima rezultate djelovanja te naučne institucije. U evidentnom nastojanju da te rezultate učini poznatim i svjetskoj naučnoj javnosti, što se preko Glasnika Zemaljskog muzeja, štampanog na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, nije moglo postići, austrougarska uprava se odlučila na izdavanje posebne periodične publikacije pod nazivom Wissensschaftliche Mittelungen aus Bosnien und der Hercegovina, koju je uređivao Moris Hernes, Kalajev glavni savjetnik za pitanje rada Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ovaj časopis je izlazio na njemačkom jeziku od 1893. – 1916. godine. Među stručnim periodičnim publikacijama značajnoo mjesto zauzima pedagoška štampa. Osim Školskog vjesnika i Školskog glasnika, čiji je izdavač bila Zemaljska vlada u Sarajevu, probleme školstva, nastave i pedagogije tretirala su još dva stručna časopisa – Učiteljska zora ( pokrenuta u Mostaru 1905. godine, a od 1911. godine izlazila je u Sarajevu ) i Srpska škola ( pokrenuta u Sarajevu 1907. godine ). Pomenuti časopisi su uspjeli da okupe znatan broj saradnika iz redova prosvjetnih radnika. U vremenskom razdoblju 1878.-1918. pokrenuta su u Bosni i Hercegovini četiri književna časopisa dužeg vremena izlaženja – tri u Sarajevu i jedan u Mostaru. U Sarajevu su izlazili Bosanska vila ( 1885.-1914. ), Nada ( 1895.-1903. ) i Behar ( 1900.1911. ), a u Mostaru Zora ( 1896.-1901. ). Bosansku vilu i Zoru pokrenuli su i izdavali pisci i kulturni djelatnici iz reda srpskih krugova u Sarajevu, odnosno u Mostaru, dok je Behar pokrenula i izdavala grupa bošnjačkih pisaca i kulturnih djelatnika. Sva tri časopisa su uspjela da se afirmišu u svojim sredinama i da steknu znatan krug čitalačke publike kako u Bosni i Hercegovini tako i van njenih granica. Na stranicama tih časopisa su se pojavljivali literarni radovi ( originalni i prevedeni ) i drugi prilozi njihovih brojnih saradnika. Bosanska vila je, među tri pomenuta časopisa, najduže izlazila. Ona je izlazila najviše zahvaljujući svom agilnom uredniku Nikoli Kašikoviću. Nada je jedini književni časopis koji je pokrenula i izdavala Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu. Pokrenuta je sa neskrivenim ambicijama da okupi brojne saradnike, pisce i likovne umjetnike, te da kvalitetom literarnih i likovnih priloga i tehničkom opremom, kao ilustrovani književni časopis dostigne visok domet u evropskim relacijama i na taj način svjetskoj javnosti prikaže Sarajevo kao snažan kulturni centar. Nada je, uprkos izdašnoj finansijskoj podršci i suprotno očekivanjima njenih pokretača, izlazila samo devet godina. Prestanak

4

izlaženja Nade, izazvan otporom na koji je ovaj vladin časopis naišao kod šireg kruga saradnika i čitalačke publike, nesumnjivo je značio neuspijeh jednog krupnog poduhvata austrougarske kulturne politike u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je 1910. godine počeo da izlazi časopis za društvena pitanja Pregled. Ovaj časopis izlazio je tri godine ( 19101913 ) i uspio je da okupi znatan broj saradnika iz redova srpskih intelektualaca, kako onih iz Bosne i Hercegovine tako i van njenih granica. Časopis je tretirao naučna, socijalna, politička, literarna i ekonomska pitanja, dok izvorne literarne tekstove nije donosio. Lista periodičnih publikacija, pokrenutih i izdavanih u periodu 1878-1918, bila bi nepotpuna ako u njoj ne bi bili pomenuti brojni kalendari. Među njima se po svom sadržaju posebno ističu oni koje je izdavala okupaciona uprava i kalendari nekih kulturno-prosvjetnih društava, osnovanih početkom 20. stoljeća. Zemaljska vlada u Sarajevu je u periodu 1882-1892. godine izdavala na turskom jeziku kalendar Bosna ve Hersek Vilayet-i Salnamesi ( Godišnjak pokrajine Bosne i Hercegovine ), koji je pored uobičajenog kalendarskog dijela, objavljivao i šematizam okupacione uprave, razne statistike i druge priloge, među njima i članke o Bošnjacima koji su se istakli u kulturnom životu. Zemaljska vlada je prestala sa publikovanjem ovog kalendara na turskom jeziku kad je ocijenila da je politička potreba za izdavanjem salnama izgubila aktuelnost. Prestanak publikovanja salnama vremenski se podudara sa pokretanjem lista Bošnjak, namijenjenog istoj, muslimanskoj publici i izdavanom na bosanskom jeziku. Za razliku od salnama, kalendar Bošnjak izdavan je punih 35 godina ( 1883-1918 ). Sa raznovrsnim i brojnim prilozima, kalendar pruža iscrpnu i pouzdanu dokumentaciju o mnogim oblastima javnog života na okupiranom području. Kalendare su, pored ostalih, publikovala i neka kulturno-prosvjetna društva. U vremenskom razdoblju 1878-1918. godine u Bosni i Hercegovini su bila tri pokušaja izdavanja listova za djecu, po jedan u Mostaru, Sarajevu i Banja Luci. Prvi pokušaj da se u Mostaru pokrene 1893. godine list Hercegovče nije uspio, koji je trebao da izdaje mostarski knjižar i izdavač Vladimir Radović,a da ga uređuju Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović. U Sarajevu je 1903. godine pokrenut ilustrovani mali list koji je ubrzo poslije pokretanja prestao sa izlaženjem. Urednik lista je bio akademski slikar Špiro Bocarić. U Banja Luci je od 1906-1909. godine izlazio list za djecu Đačko kolo koji je izdavalo Učiteljsko društvo za Bosansku krajinu.U Bosni i Hercegovini u periodu 1878-1918. godine razvija se i izdavačka djelatnost. U tom vremenskom razdoblju je započeto sistematsko izdavanje udžbenika za upotrebu u bosanskohercegovačkim osnovnim i srednjim školama. Time je postepeno prestajala praksa nabavljanja knjiga izvan Bosne i Hercegovine. Određeni razlozi diktirali su i potrebu za objavljivanjem znatnog broja zvaničnih publikacija koje je izdavala Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu. Najkrupniji izdavački poduhvat u objavljivanju djela iz književnosti, originalne i prevedene, predstavlja izdavanje Male biblioteke u Mostaru koji su pokrenuli i izdavali vlasnici Štamparsko-umjetničkog zavoda Pahera i Kisića u Mostaru. Pokrenuta prva na okupiranom području kao jasno koncipirana kolekcija izdanja iz književnosti, mostarska Mala biblioteka je, nema sumnje, odigrala prvorazrednu ulogu u stvaranju ove vrste izdavačke djelatnosti u Bosni i Hercegovini kojom se do njenog pokretanja niko nije bavio. Izdavanjem knjiga iz književnosti i drugih oblasti bavili su se još neki izdavači u Bosni i Hercegovini ( pored ostalih, Vladimir M. Radović, braća Bašagić i Muhamed Bekir Kalajdžić u Mostaru, Jaromir Studnička, Mihajlo Milanović, Jovo Šmitran i Iso Đurđević u Sarajevu, Pissenberger i Schnurmacher u Tuzli ). Važno je spomenuti i pokretanje dvije edicije isključivo prevedene literature

5

čiji su inicijatori, sudeći po objavljenim knjigama u tim edicijama, imali ambicije da njima prezentiraju značajnija djela iz svjetske književnosti, kao i naučne i političke literature. To su Univerzalna biblioteka i edicija Oslobođenje, pokrenute obje u Sarajevu 1913. godine. BIBLIOTEKA I ČITAONICE U vrijeme okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini su u pojedinim samostanskim, vakufskim i manastirskim bibliotekama postojale značajne kolekcije vrijednih knjiga i rukopisa, pisanih na raznim jezicima. Najveće kolekcije takvih knjiga i rukopisa nalaze se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, kao i u nekim samostanskim bibliotekama ( Fojnica, Kreševo, Kraljeva Sutjeska i dr ). Svojim književnim fondovima i arhivskim dokumentima,, naročito onih kojim su svojim sadržajem vezani za ovo područje, te biblioteke su čuvale, svaka u svojoj sredini, pisana svjedočanstva o literarnom stvaranju pisaca sa ovog područja i o mnogim značajnim događajima koji su se desili na tlu Bosne i Hercegovine u ranijim periodima njene historije. Tu svoju funkciju one će vršiti i pod austrougarskom upravom. Sa snažnijim razvojem štampe kao savremenog sredstva javnog informisanja i izdavačke djelatnosti u Bosni i Hercegovini je poslije 1878. godine došlo do osnivanja znatnog broja javnih čitaonica kiraethana. Čitaonice su formirane pretežno, mada ne i isključivo, na nacionalnoj ili konfesionalnoj osnovi. Čitaonice u otvarane i po manjim mjestima. Čitaonice su u pravilu nastajale i održavane su privatnom incijativom, bez finansijske i druge podrške okupacione uprave u njihovom osnivanju i djelovanju. Djelovanje čitaonica nije se svodilo samo na nabavljanje dnevne i periodične štampe koju su članovi čitaonice čitali u njenim prostorijama. Predavačka aktivnost odvijala se u mnogim mjestima, uglavnom u tamošnjim čitaonicama. U prostorijama čitaonica često su održavane godišnje priredbe pojedinih društava, kao i drugi javni skupovi. Čitaonice se stoga mogu smatrati glavnim punktovima kulturnog i društvenog života u mnogim mjestima u Bosni i Hercegovini. Paralelno sa čitaonicama djelovale su i knjižnice u brojnim pjevačkim, tamburaškim i drugim društvima. Neke od tih knjižnica su bile veoma dobro snadbjevene štampom i literaturom. Postojanje fondova knjiga i periodičnih publikacija u brojnim čitaonicama o knjižnicama pjevačkih i nekih drugih društava podstaklo je pokretanje jedne šire inicijative da se to fondovi koncentrišu na jednom mjestu. Zahvaljujući toj inicijativi, pristupilo se formiranju prve biblioteke u Bosni i Hercegovini koja je trebalo da obavlja funkciju centralne biblioteke. Ta inicijativa je pokrenuta u okviru Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta. Ona je poslije nekoliko godina intenzivnih priprema i prikupljanja knjižnog fonda i van područja Bosne i Hercegovine rezultirala osnivanjem Srpske centralne biblioteke u Sarajevu pod okriljem Prosvjete. Biblioteka je osnovana 1911. godine, a za javnost je otvorena u januaru 1913. godine. Po ugledu na nju pristupilo se zatim i formiranju središnje knjižnice Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Sarajevu i sličnom pokušaju koncentracije knjižnih fondova koji su se nalazili u bošnjačkim bibliotekama i čitaonicama. Austrougarska uprava je poklonila znatnu pažnju formiranju i popunjavanju biblioteka Zemaljskog muzeja u Sarajevu kao specijalne biblioteke, namijenjene stručnjacima ove institucije i drugim naučnicima.

6

KULTURNO-ZABAVNI ŽIVOT Okupaciona vlast je nastojala da pripadnicima austrougarskog vojnog i civilnog aparata i njihovim porodicama obezbijedi kulturni život na okupiranom području. Tako su organizovani brojni koncerti vojnih orkestara, iz jedinica stacioniranih u Bosni i Hercegovini, i solista koji su regrutovani pretežno iz kruga pripadnika vojnog ili civilnog aparata i članovima njihovih porodica, supruga i kćerki u prvom redu. Na okupiranom području dovođeni su pojedini pozorišni i operetni ansambli iz centra Austro-Ugarske monarhije na duža ili kraća gostovanja. Poseban vid aktivnosti austrogarske okupacione uprave u prvim godinama poslije izvršene okupacije predstavljalo je organizovanje kućnih sijela koje su priređivali istaknuti funkcioneri okupacione uprave na zaposjednutom području za veći broj zvanica iz redova uglednih građana. Priređivanje takvih kućnih sijela, redovno sa umjetničkim programom, registrovano je u novinama, čime mu je davan određeni publicitet, očigledno inspirisan iz vrhova nove vlasti u Bosni i Hercegovini. Razlog takvom publicitetu je ležao u osnovnom motivu priređivanja takvih kućnih sijela. Njima se naime, težilo privlačenju onih slojeva domaćeg stanovništva na čiju saradnju u javnom životu zemlje je okupaciona uprava računala. Gostovanja pozorišnih i operetnih ansambala iz raznih centara Austro-Ugarske monarhije nalazila su za izvođenje predstava na njemačkom jeziku zahvalnu publiku među doseljenicima. Za ogromnu većinu bosanskohercegovačkog stanivništva ta gostovanja nisu imala bitnijeg značaja. U vremenskom razdoblju 1878-1918., pozorišne predstave u Bosni i Hercegovini na maternjem jeziku bosanskohercegovačkog domaćeg stanovništva davali su brojni ansambli putujućih pozorišnih družina iz pojedinih južnoslavenskih kulturnih centara. Zbog nacionalnog repertoara ili zbog sumnje da unose među bosanskohercegovačko stanovništvo velikodržavne koncepcije, neki putujući pozorišni ansambli su protjerani sa ovoga područja. Predstave koje su davali pojedini pozorišni ansambli iz južnoslavenskih zemalja na svojim turnejama po većim mjestima na okupiranom području uticale su, nema sumnje, i na razvoj dramskog amaterizma u Bosni i Hercegovini, njegovanog naročito u okviru brojnih pjevačkih društava koja su u svom sastavu gotovo u pravilu imala i dramske sekcije. Neka od tih društava, mostarske Gusle i sarajevski Proleter na primjer, razvila su izvanredno živu aktivnost i u tom pravcu. Iz reda dramskih amatera regrutovaće se kasnije i glumci prvih stalnih pozorišta u ovim krajevima. Prvo stalno pozorište koje je davalo predstave na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku osnovano je u Tuzli 1898. godine, ali je ubrzo po svom osnivanju prestalo djelovati. Posljednje decenije austrougarskog upravljanja Bosnom i Hercegovinom u Sarajevu su osnovana dva amaterska pozorišta ( Radničko pozorište i Srpsko diletansko pozorište ), proizašla je iz pjevačkih društava Proleter i Sloga ( odnosno njihovih dramskih sekcija ), i jedno profesionalno pozorište. Njihovo djelo prekinulo su ratni događaji najprije na Balkanu i, kasnije, u svijetu. Kulturnoumjetničkim priredbama udareni su, u stvari, temelji prilično intenzivnom muzičkom životu koji se odvijao u bosanskohercegovačkim gradovima 1878-1918. najjače u Sarajevu. U pomenutom vremenskom razdoblju priređen je znatan broj koncerata istaknutih reproduktivnih muzičkih umjetnika koji su dolazili na gostovanje u BiH. Među njima su bili i oni veoma visoke muzičke reputacije: František Ondriček, Fric Krajsler,

7

Alfred Grunfeld, Bronislav Huberman i drugi. U BiH su držali koncerte na svojim turnejama i pojedini horovi. Na okupiranom području gostovali su i mnogi operetni ansambli iz raznih centara Austro-Ugarske monarhije. Zapažena su gostovanja nekih opernih ansambala poslije podizanja Društvenog doma u Sarajevu 1899. godine, kada su u glavnom gradu stvoreni uslovi i za održavanje operskih predstava, što do tada nije bilo moguće. Prvo gostovanje jedne stare opere u BiH održano je 1902. godine kada je u Sarajevu češka opera iz Brna priredila nekoliko operskih prestava pretežno iz češkog operskog repertoara. Poslije su slijedila gostovanja iz Milana i nekih drugih ansambala na istoj sceni. Veoma značajnu ulogu u razvoju muzičkog života u BiH pod austrougarskom upravom odigrala su brojna pjevačka i tamburaška društva. Osim muškog pjevačkog društva iz Sarajeva koje je osnovano 1887. godine, na okupiranom području su osnivana i pjevačka i tamburaška društva pretežno na nacionalnoj ili konfesionalnoj osnovi. Njhovo članstvo se sastojalo od starosjedilačkog stanovništva. Ta pjevačka i tamburaška društva razvijala su značajnu aktivnost u sredinama gdje su djelovala. Godišnje priredbe tih društava predstavljale su zapažene događaje u tim sredinama. Ova društva su učestvovala sa svojim horovima i na drugim javnim nastupima, što im je sve davao širok dijapazon djelovanja. Svoj doprinos razvoju muzičkog života u ovim krajevima dala je i muzička škola Franje Mačejevskog u Sarajevu, osnovana 1908. godine. Ta škola, prva ovog profila u BiH, priredila je nekoliko javnih koncerata na kojima su nastupali njeni učesnici. Kulturno-zabavni život u bosanskohercegovačkim gradovima između 18781918. godine ispunjavan je i drugim sadržajima, drugim kulturno-umjetničkim priredbama i javnim nastupima. U ondašnjoj štampi, pored ostalog, registrovano je i priređivanje nekoliko recitatorskih večeri u izvođenju glumaca koji su se sa pozorišnim ansablom, kome su tada pripadali, nalazili na gostovanju u BiH. U organizaciji društva Češka beseda u Sarajevu izveden je 1910-1914. znatan broj pozorišnih prestava sa lutkama. Registrovano je i priređivanje nekoliko izložbi: slikarskih, vajarskih, etnografskih. Za širu publiku veoma su atraktivne bile brojne cirkuske prestave, priređivane u mnogim mjetima BiH. Tek posljednje decenije austrougarskog upravljanja Bosnom i Hercegovinom Sarajevo će, prvo na okupiranom području, dobiti svoja prva dva moderna stalna kina. UMJETNIČKO STVARALAŠTVO U razvoju umjetničkog stvaralašstva na području BiH vremensko razdoblje 18781918. prestavlja, nema sumnje, veoma značajan period. U nekim oblastim tog stvaralaštva ono je i početni period. Najkrupnija ostvarenja u umjetničkom stvaralaštvu postignuta su na ovom području prije 1878. godine u literaturi. Pojava bosanskohercegovačkih književnih časopisa doprinijela je, sa svoje strane, nastajanju objektivnih uslova za podsticanje literarnog rada mnogih pisaca, onih koji su se tek počeli ogledati u književnosti pogotovo. Dovoljan je i letimičan pogled na dugačke liste saradnika Bosanske vile, Nade, Zore, Behara i Bisera da bi se dobila, makar i približna prestava o ulozi koju su ti književni časopisi odigrali u razvoju književnosti u BiH. Na razvoj tog stvaralaštva uticao je u periodu 1878-1918. u izvjesnoj mjeri i snažniji kontakt sa djelima svjetske literature ostvarivan uglavnom u dva načina – čitanjem tih djela u originalu ili prevodu. Prvu mogućnost pružale su, jednim dijelom, bolje knjižare na okupiranom području koje su nabavljale prilično brojnu i raznovrsnu literaturu na stranim

8

jezicima, njemačkom u prvom redu, ali i drugim. Neki bosanskohercegovački pisci su imali priliku da se sa tom literaturom upoznaju za vrijeme studiranja u Beču, Gracu, Budimprešti, Pragu, Istambulu i drugim akademskim centrima u kojima su sticali akademsko obrazovanje. Drugu mogućnost su pružali prevodi, objavljeni u cjelini ili odlomcima, u bosanskohercegovačkim periodičnim publikacijama ili u zasebnim izdanjima, najviše u Maloj biblioteci. Kao specifičan oblik umjetničkog stvaralaštva bilo je prevodilaštvo koje je razvijeno paralelno sa razvojem originalnog književnog stvaranja. Nekim svojim ostvarenjima ono je dostiglo i vrlo visok umjetnički domet. Prevođeno je sa više jezika (francuskog, njemačkog, engleskog, ruskog, turskog, arapskog, perzijskog i drugih). Prikupljanje narodnog blaga i druge folklorne građe, koja je na bosanskohercegovačkom tlu uspješno obavljana i ranije, privlačilo je u vremenskom razdoblju 1878-1918. pažnju mnogih pisaca i kulturnih djelatnika (Ludvig Kuba, Nikola Kašiković, Luka Grđić Bjelokosić, Kosta Herman, Fehim Hadžibaščaušević i drugi). Oni su objavljivali rezultate svog, često dugogodišnjeg prikupljačkog rada u raznim časopisima i drugim periodičnim publikacijama (Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i u zbirci “Narodno blago”). U umjetničkoj literaturi, nastaloj 1878-1918.na tlu BiH postignuta su bez sumnje značajna ostvarenja. Najvrednije su postignute u poeziji i pripovijetci, tada vodećim književnim rodovima u literaturi. Najveća imena među tadašnjim bosanskohercegovačkim pjesnicima su fra Grga Martić, Aleksa Šantić, Safvetbeg Bašagić, Jovan Dučić, Musa Ćazim Ćatić, Tugomir Alaupović i drugi. Ne treba, međutim, ispustiti iz vida ni da je njihov savremenik, istaknuti hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, znatan dio svog života proveo u BiH djelujući u ovoj sredini kao pjesnik i kao pedagog i urednik Nade i vršeći uticaj kako na hrvatske stvaraoce u BiH tako i na mlađe bošnjačke pjesnike. Plejada vrsnih bosanskohercegovačkim proznih pisaca otpočinje svoju djelatnost na prelazu iz XIX. u XX. stoljeće na čelu sa Svetozarom Ćorovićem, Osmanom Azizom (Osmanom Nuri Hadžićem i Ivanom Miličevićem), Edhemom Mulabdićem i Petrom Kočićem. Vrijedna ostvarenja postignuta su u eseju, dramskoj literaturi i kritici, u ovom prvom se osobito među kritičarima je Dimitrije Martinović, jedan od najzapaženijih saradnika Bosanske vile u drugoj fazi njenog izlaženja. Međutim režimu preventivne cenzure bilo je, naime, podvrgnuto i objavljivanje knjiga. Literarno stvaralaštvo u BiH, značajno po brojnim ostvarenjima, odvijalo se, osim rijetkih izuzetaka, bez finansijske i bilo kakve druge podrške okupacione uprave. Za razliku od literature, likovna umjetnost u užem smislu nije u BiH prije 1878. godine imala, osim u likovnom obogaćivanju sakralnih objekata i nadgrobnih spomenika, te u ikonografiji, nikakvih jačih tradicija. Stoga se može smatrati da likovno stvaralaštvo svjetovnog karaktera počinje u ovim krajevima u vremenskom razdoblju 1878-1918, kakav je slučaj sa umjetničkim stvaralaštvom u oblasti muzike. U razvoju likovne umjetnosti u BiH pod austrougarskom upravom postoje, u stvari, dva perioda. U prvim decenijama austrougarske uprave BiH je bila zastupljena u likovnoj umjetnosti isključivo slikarskim ostvarenjima stranih likovnih umjetnika koji su se u to vrijeme iz ovih ili onih razloga našli na bosanskohercegovačkom tlu. Prvi slikari iz redova domaćeg starosjedilačkog stanovništva u BiH pojavili su se u javnosti tek posljednje decenije austrougarskog upravljanja ovim krajevima, i to dvjema kolektivnim i jednom samostalnom slikarskom izložbom, održanim sve tri u Sarajevu. Prvu su priredili Todor Švrakić, Pero Popović i Branko Radulović 1907. godine. Grabriel Jurkić je priredio samostalnu izložbu 1911. godine dok se poslije godinu dana u Sarajevu pojavila izložba

9

slikarskih radova Jovana Bijelića, Đoke Mazalića i Petra Tiješića. U relativno kratkom vremenskom razdoblju od pet godina ( 1907-1912 ) ove tri izložbe su izbacile na površinu prvih sedam slikara iz BiH, koji su se svojim likovnim ostvarenjima predstavili sarajevskoj publici, a preko nje i široj javnosti. Njihova pojava u javnom životu BiH, izražena ovim trima izložbama predstavljala je, u stvari, najvažniji trenutak u početnoj fazi razvoja likovnog stvaralaštva svjetovnog karaktera u ovim krajevima, vezanog za visoko obrazovanje u renomiranim evropskim likovnim akademijama, oni će biti u redovima domaće inteligencije i prvi akademski slikari, prvi intelektualci tog profila u BiH. U periodu Austro-Ugarske vladavine BiH je osjetila značajan uticaj na polju urbanističkog planiranja i arhitekture. Neke od promjena koje je donijela Austro-Ugarska je bilo stvaranje novih građevinskih normi i zakona kao što je npr. obaveza nabavljanja dozvole za gradnju, regulacija ljudske i protivpožarne zaštite, regulacija debljine zidova i visine objekata. Neke od urbanističkih promjena uvedenih bile su klasifikacija i zoniranje ulica, regulacija harmoničnog dizajna sa okolinom i poštivanje regulacionog plana. Također je došlo do promjene u generalnoj filozofiji dizajna koji se razvio u dva distinktna arhitektonska stila: Secesijska arhitektura i Pseudomaurski stil. Secesijska arhitektura se pojavila pošto su politički smjerovi nastojali da odcijepe bosansku kulturu od njenih prijašnjih asocijacija i asimiliraju je u evropski kolotok. Pseudomaurska arhitektura je zauzela drugačiji stav. Preuzela je uticaj od maurske arhitekture iz Španije. Ovo je uključilo korištenje ornamentike i drugih maurski dizajnerskih strategija koje se ipak nisu sasvim slagala sa prijašnjim i izvornim normama bosanske arhitekture. Ipak obje promjene su doprinijele još većoj raznovrsnosti već relativno komplekse urbane sredine bosanskih gradova. To je dovelo do useljenja stručno obrazovanih arhitekata iz zapadne Evrope, koji su gradnjom novih objekata i novom regulacijom gradova u BiH doveli do povećanja urbanog stanovništva u zemlji, čime je još više izmiješan kulturni karakter zemlje. Ove su promjene istovremeno pospješile industrijalizaciju i vodile su općem napretku ekonomije. U tom su periodu posebno gradovi počeli da mijenjaju svoj prvobitni karakter i fiziologiju. Glavna pošta u Sarajevu je jedan od primjera projekata koji koriste formalne karakteristike dizajna kao što su jasnoća forme, simetrija i proporcija. Gradska vijećnica u Sarajevu je karakterističan primjer tzv. pseudomaurskog stila, pri čemu su se koristile dekoracije i lukovi mavarskog karaktera, pomiješani sa formalnim i klasičnim normama u savremenoj arhitekturi 20. stoljeća. Kada je riječ o muzičkom stvaralaštvu u BiH u periodu 1878-1918, treba naglasiti da se i prvi kompozitori pojavljuju u ovim krajevima sa austrougarskom okupacijom, i to gotovo isključivo iz redova doseljenika koji su se ovdje nastanili ili iz redova etnomuzikologa koji se, kao Ludvig Kuba, dolazili na okupirano područje na kraća ili duža etnomuzikološka istraživanja. Mada je muzički život u BiH pod austrougarskom upravom bio relativno dobro razvijen u Sarajevu i nekim drugim gradovima, o čemu svjedoče brojna gostovanja stranih reproduktivnih muzičkih umjetnika ( vokalnih i instrumentalnih ) a i nastupi muzičkih umjetnika sa ovog tla ( violinistkinja Blanda Heler i dr. ), evidentan je bio raskorak između takvog koncertnog života u većim gradovima i odsustva sistematskog muzičkog obrazovanja mladih generacija domaćeg stanovništva. Podatak da je prva muzička škola, i to privatna, otvorena u Sarajevu tek 1908. godine punih 30 godina poslije autrougarskog vojnog zaposijedanja ovih krajeva, dovoljno to ilustruje. Posmatrano u cjelini umjetničko stvaralaštvo na ovom području dostiglo je u vremenskom razdoblju 1878-1918, u poređenju sa prethodnim periodima u historiji BiH,

10

znatan stepen razvoja kako u literaturi i prevodilaštvu, tako i u likovnoj umjetnosti i muzičkom stvaralaštvu.

11