You are on page 1of 1

Sjeanje i zaborav Nikad se nisam sjeao ranog djetinjstva. Skoro sve do pete, este godine ivota.

Sjeam se detalja od sedme godine nadalje. Tu se pojavljuje prva potekoa. S vremenom se vie ne sjeam niti pria o toj dobi koje su se pomijeale sa stvarnim sjeanjem. Tako se sjeam pomijeano raznih stvari i pria o njima. No taj prag se pomie prema naprijed. Nikad prema nazad. Iako vrlo selektivno i na odreen nain prefrigano. Nesjeanje nije zaborav. Naprosto se prestanem sjeati. Ili, vie se ne sjeam. Ne sjeati se razliito je od ne moi se sjetiti. Ovo drugo je nastojanje koje je neuspjeno. Nastojim se sjetiti, ali ne uspijevam. No, to moda nije tako. Ako postoji paralelizam, onda bi smisla imalo i sljedee nastojim se ne sjetiti i uspijevam, ali to naprosto nije tako. Rules of Evidence razlikuju sjeanje ljudi i sjeanje dogaaja. No, sjeanje nije takvo. Postoji sjeanje koje nije mentalno, niti psihiko, niti neuroloko, i sl. Postoji sjeanje koje je tjelesno. Iako se ne sjeamo niti ljudi, ni dogaaja, ipak tijelo prepoznaje primjerice specifian oblik, zvuk, miris, okus, teksturu, grimasu, pokret, ritam, tempo i na koncu jedinstveni uzorak. Sjeanje i zaborav kao tjelesni mehanizmi su vrlo dinamini procesi i imaju velik broj finih stupnjeva i nijansi. Imaju previe finu gradaciju za primitivan ljudski um. I zbog toga ih je teko pojmiti. No, to na svu sreu nije niti potrebno. Zaborav s druge strane kao zaboravljanje i nezaboravljanje, nema u stvari jasnu vezu sa sjeanjem. Mogue se sjeati i zaboraviti, ne sjeati se i ne zaboraviti. I sve ostale permutacije i logike mogunosti. Postoji takoer zaborav koji je tjelesni. Tek kad se tijelo sjea, onda se ovjek sjea. Tek kad tijelo zaboravi, onda je nastupio potpuni zaborav. No, tijelo je vie od tijela. Moe se moda rei da postoji neto poput snanog sjeanja i snanog zaborava. Kad tijelo konano, definitivno i nepovratno zaboravi. Kad proizvede prazninu. Kad iza sebe ostavi vakuum. To je dodue vrlo rijetko jer tijelo je mehanizam odravanja kontinuiteta. Tada sve skupa stvara privid smisla, neki tijek dogaaja i ljudi koji ima nekog smisla, iako nema nikakvog smisla. No, tijelo tako funkcionira i to je dobro za ljudsku vrstu. To je konaan trijumf funkcije nad supstancijom. Kad tijelo iza sebe ostavi vakuum, onda se neposredno suprotstavlja samo sebi, nastoji se ponititi i unititi jer negira vlastitu funkciju trajanja u kontinuitetu. Zato je fiziki dogaaj smrti ljudskog tijela toliko teko shvatljiv. Ono to gledamo kad gledamo smrt je nestanak funkcije tijela. I tad shvatimo da smo cijelo vrijeme gledali samo funkciju, tijela u stvari nije niti bilo. Ono jest vlastita funkcija. Vlastito funkcioniranje. Ono to vidimo kad tijelo umre vie niti nije tijelo. To je le. Gledamo sjenu tijela koje je zaboravilo funkcionirati. Koje je zaboravilo na sebe samo. Sve to se u puno blaem obliku ponavlja u svakom svakodnevnom sjeanju i zaboravu. Tako rei niz malih smrti pri zaboravljanju i malih roenja pri sjeanju. Zaboravljamo dogaaje. Dodue namjesto re-konstruiramo lane pomou fotografija, filmova, biljeaka, crtea itd. Dogaaje koji se nikad nisu tako zbili. Niti onako. Nikako. Izmiljeni su. Zaboravljamo ljude iz dogaaja. Zaboravljamo njihova lica. udno je kako ne zaboravljamo neka lica koja su sasvim sporedna i/ili sluajna. Zaboravljamo pokrete. Grimase. Glasove. Mirise. Okuse. Itd. No ne treba se zavaravati. Tijelo se i dalje sjea. Puno dulje nego minorni ostatak ovjeka. ivo tijelo je tijelo sjeanja. Pomislimo samo na svaku naviku koju izvodimo uope ne mislei o njoj i jo k tome s besprijekornom tonou i uspjenou. Tako tijelo preivljava i ui. No, na koncu i tijelo pone zaboravljati. Malo po malo. Male smrti. I tako ostane praznina ili vakuum, smrtni neprijatelj tijela. Ovdje postoje mnogi trikovi, nadomjesci i utjehe, no ta je praznina naprosto previe snana i na koncu pobjeuje. Uvijek pobjeuje. Prije 15 minuta znao sam zato elim napisati ovu napomenu. tovie, imao sam jasnu sliku neke kljune misli. Sad vie ne znam. Ne sjeam se. Zaboravio sam. Napokon. Vrlo morbidna vrsta osebujnog olakanja u odnosu na teret sjeanja. Jer ponekad je zaborav jedini nain da se sjeamo. Vidite tamo onu prazninu koja zjapi. Ona moda pohotno i prijetee zjapi no ne trebamo joj pripisivati nae vlastite nade i strahove. Ona zjapi ravnoduno jer jedino tako i moe.