Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati ma koju stvar

, koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji. DANIEL DEFOE

PRVI DIO Neobični događaji koji tvore predmet ove kronike dogodiše se 194... u Oranu. Prema općemu sudu bijahu pomalo neumjesni, izlazeći iz okvira običnog života. Na prvi pogled Oran je doista sasvim običan grad, obična francuska prefektura na alžirskoj obali. Grad je, valja priznati, sam po sebi ružan. Nije nametljiv pa treba neko vrijeme da bismo uočili čime se razlikuje od drugih trgovačkih gradova u drugim zemljopisnim širinama. Kako da, na primjer, zamislimo grad bez golubova, bez drveća i bez vrtova, gdje ne čujemo lepet krila ni šuštanje lišća, grad bezbojan, čime je sve rečeno? Promjena godišnjih doba odražava se jedino na nebu. Proljeće se najavljuje samo drukčijom atmosferom i košaricama cvijeća koje mali prodavači dopremaju iz gradske okolice. To je proljeće koje se prodaje na trgu. Ljeti sunce pali i žari isušene kuće i pokriva zidove sivkastim pepelom; živjeti se može tada samo u sjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi. Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici rade, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan način. U našem gradiću (je li to učinak podneblja?) sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To će reći da se ljudi dosađuju i da nastoje steći navike. Naši sugrađani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili. Najviše se zanimaju za trgovinu, a glavni im je posao »činiti poslove«, da se poslužim njihovim izrazom. Imaju naravno smisao i za sitne radosti, vole žene, kino i morske kupelji. Ali veoma pametno, oni te radosti čuvaju za subotu navečer i nedjelju, nastojeći drugih dana u sedmici zaraditi mnogo novaca. Podveče, kad napuštaju svoje urede, sastaju se u određeni sat u kavani, šeću istim bulevarom, ili se smjeste na svom balkonu. Žudnje mlađega svijeta žestoke su i kratke, dok poroci starijih ne premašuju kuglaška društva, drugarske večere i klubove, gdje se igra za velike pare, te čovjek gubi ili dobiva kako hoće karta. Kazat će netko da to nije odlika našega grada i da su, općenito uzevši, svi naši suvremenici takva soja. Nema sumnje da u naše dane ništa nije prirodnije no vidjeti ljude gdje rade od jutra do mraka, da bi zatim potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijeme koje im preostaje za život. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do vremena posumnjaju nema li što drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov način života. No oni su posumnjali, a to je uvijek dobitak. Oran je naprotiv grad gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan. Prema tome nije potrebno razglabati kako se kod nas »vodi ljubav«. Ili se muškarci i žene proždiru naglo u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju dugačkoj navici udvoje. Između tih krajnosti često nema sredine. A ni to nije originalno. U Oranu, kao i drugdje, svijet, nemajući vremena da razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da ljubi.

Svakako je originalnije da u našem gradu umiranje može čovjeku zadati teškoća. Teškoća nije, uostalom, prava riječ; bilo bi opravdanije kazati neudobnost. Nikada nije ugodno biti bolestan, no ima gradova i krajeva koji bolesnika tako reći podupiru, podržavaju, gdje čovjek može u neku ruku pustiti maha svojoj slabosti. Bolesniku treba nježnosti i blagosti, drago mu je kad se može o nešto osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u Oranu krajnosti podneblja, važnost poslova koji se tu sklapaju, beznačajnost okoline, naglost sumraka i kvaliteta užitaka sve to pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je u tom gradu veoma osamljen. A pomislimo na čovjeka koji je na samrti! Uhvaćen je u klopku, opkoljen zidovima koji pucketaju od vrućine, a istoga trenutka čitavo pučanstvo, na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovarnim listovima i odbicima. Svatko će razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, može biti jako neudobna kad nadođe na takovu suhoparnu mjestu. Tih će nekoliko uputa možda dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav je naš grad. Uostalom ne valja ništa preuveličavati. Trebalo je istaknuti kako je lice toga mjesta banalno i kako je banalan život koji se tu provodi. No čim smo stekli neke navike, provodit ćemo dane bez teškoća. A kako naš grad pogoduje navikama, može se reći da je sve kako treba. Gledan s toga vidnog kuta život zacijelo nije uzbudljiv. Ali u nas nema nereda i smutnje. A naše iskreno, simpatično i radino pučanstvo oduvijek pobuđuje u putnika primjerno poštovanje. Taj grad bez slikovitosti, bez raslinstva i bez duše može nam se učiniti kao neko odmaralište koje čovjeka pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo pravedni i dodajmo da je nakalemljen na pejzaž kojemu nema premca, usred gole visoravni, okružene blistavim brežuljcima, ispred zaljeva savršenih obrisa. Moglo bi se tek požaliti što je izgrađen tako da okreće leđa tome zaljevu, pa čovjek ne vidi more koje uvijek mora tražiti ne bi li ga negdje spazio. Nakon svega toga priznat ćemo lako da ništa nije moglo potaći naše sugrađane da naslute iznenadne događaje koji se dogodiše u proljeće te godine i koji bijahu - kako smo poslije shvatili - predznaci niza teških nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima će se fakti koje iznosim učiniti sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No pišem kroniku, a kroničar ne može na kraju krajeva voditi računa o tim proturječjima. Jedina je njegova zadaća da kaže: »To se dogodilo«, ako zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvatilo u život čitavog pučanstva, pa ima na tisuće svjedoka koji će u svom srcu prosuditi govori li istinu. Uostalom, pripovjedač (koga ćemo na vrijeme upoznati) ne bi imao nekih posebnih prava da se dade na taj pothvat, da mu slučaj nije omogućio da prikupi određeni broj iskaza i da silom prilika nije bio upleten u sve o čemu hoće izvijestiti. To ga ovlašćuje da postupa kao povjesničar. Razumije se, da povjesničar, iako nije stručnjak, raspolaže uvijek dokumentima. I pripovjedač ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To je najprije njegovo vlastito svjedočanstvo, to su zatim svjedočanstva drugih, jer je bio pozvan da primi povjerljive iskaze svih osoba koje se javljaju u ovoj kronici, to su konačno tekstovi koji su mu na koncu dopali u ruke. Nakanio je da crpi iz njih kad to bude smatrao shodnim i da ih upotrijebi kako mu se bude svidjelo. Nakanio je još... No možda je vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvijeno, da bi prešao na samu stvar. Izvještaj o prvim danima mora biti nešto podrobniji. *** Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux izađe iz svoga kabineta i spotače se o crknutog štakora koji je ležao usred stubišta. Toga časa ne pomisli ništa, nego odgurne životinju i pođe niza stube. No stigavši na ulicu, sjeti se da taj štakor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda

je došao, da bi upozorio pa-zikuću. Vidjevši kako stari Michel reagira, osjeti još jače da je njegovo otkriće zaista neobično. Njemu se prisutnost toga štakora bila činila samo bizarnom, dok je pazikuća bio naprosto sablažnjen. Njegov je stav bio, uostalom, kategoričan: u kući nema štakora. Doktor je doduše tvrdio da ima jedan na hodniku prvoga kata i da je taj vjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje gospodina Michela ostade neokrnjeno. U kući nema štakora, pa mora da je toga donio netko izvana. Ukratko, netko se htio našaliti. Iste je večeri Bernard Rieux, ušavši u kuću, tražio prije nego što će se popeti, svoje ključeve, kadli spazi u dnu mračnoga hodnika krupnog štakora, kako se nesigurno kreće, a dlaka mu je nekako vlažna. Sada je stao kao da traži ravnotežu, ponovno kreće prema doktoru, staje, okreće se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene gubice šiknulo je nešto krvi. Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj stan. Nije mislio na štakora. Ta izbačena krv podsjetila ga je na njegovu glavnu brigu. Njegova žena koja boluje već godinu dana ima da otputuje sutra u jedno gorsko lječilište. Nađe je gdje leži u spavaonici, kako je bio naredio. Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad se nasmiješila: - Vrlo se dobro osjećam - reče. Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo svjetlo lampe koja je stajala na noćnom ormariću. Njemu je to lice, usprkos bolesti koja je na njemu ostavila svoje tragove, bilo mlado kao nekoć, mada je navršila trideset godina. Možda je to bilo zbog osmijeha koji je bio jači od svega ostalog. - Spavaj ako možeš - reče on. - Sestra će doći u jedanaest sati, a ja ću vas odvesti na podnevni vlak. Poljubi čelo koje se bilo malko ovlažilo. Smiješak ga otprati do vrata. Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, pazikuća zaustavi doktora na prolazu i optuži derane koji se glupo našališe stavivši nasred hodnika tri crknuta štakora. Mora da su ih uhvatili velikim »mišolovkama«, jer su bili raskrvavljeni. Pazikuća je stajao neko vrijeme na ulazu, držeći štakore za šape; mislio je da će se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom. Ali ništa! - Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit ću ja njih! Mozgajući o tom slučaju, Rieux odluči da počne svoje liječničke posjete vanjskim četvrtima gdje su stanovali njegovi najsiromašniji pacijenti. Sabiranje otpadaka obavljalo se u tim dijelovima grada mnogo kasnije, a doktorov je auto dodirivao, prolazeći ravnim i prašnim ulicama, kante za smeće što stajahu na rubu pločnika. U jednoj ulici kojom je tako prošao Rieux nabroji dvanaestak štakora bačenih na otpatke povrća i na neke prljave krpe. Prvoga svoga bolesnika nađe u postelji; ležao je u sobi što je gledala na ulicu, a služila je kao spavaonica i kao blagovaonica. Bijaše to stari Španjolac koštunjava lica, izrovana borama. Pred sobom je na pokrivaču imao dva lonca, a u njima grašak. U trenutku kad je doktor ulazio, bolesnik je, napola sjedeći, zabacio glavu, nastojeći da uhvati dah. Disao je kao da su mu pluća puna šljunka, poput svih starih astmatičara. - Dakle, gospodine doktore - reče za vrijeme injekcije - jeste li vidjeli? Izlaze...

. da je morao na nju više paziti i da ju je mnogo zanemarivao. Stari je trljao ruke. On je privinu na grudi.Sve će biti bolje kad se vratiš.Mora biti . Rieux je zatim morao konstatirati da cijela četvrt govori o štakorima. ima ih u svim kantama. Na peronu se svijet žurio i gurao. Onda joj reče veoma brzo da je moli za oproštenje.susjed je pokupio tri. Doktor ga upita je li vidio novih štakora.sada ja vrebam.reče Rieux. . Ona je gledala kupe.. . .Što je to s tim štakorima? .Gore vas čeka telegram . . grčevit. Huktanje lokomotive dopiralo je do njih. Počet ćemo iznova. s druge strane stakla. doktor nađe njegovateljicu i vidje ženu na nogama: obukla je putni kostim i našminkala obraze. Čudna stvar. Posmijeh se vrati ispod suza.reče pazikuća . a kad se okrenula. Završivši posjete.počet ćemo iznova.reče gospodin Michel.vrlo dobro. Trenutak zatim ona mu okrenu leđa i stade gledati kroz prozor. pa se one svinje ne usuđuju.reče ona blistavih očiju .Da . ne vidje više njezin smiješak.Da . .reče blago.Dobro je . Malo zatim. sve će biti dobro.O. tjera ih glad. je li? . on je smjesti u spavaća kola. malko nategnut.. ..reče žena . Dolazi da se brine za kuću dok bolesnica bude odsutna.reče . na stanici. vidje da je njezino lice vlažno od suza.Ne . vrati se kući. Ona duboko uzdahnu. On zovnu ženu po imenu. ne . .To je za nas preskupo.Izlaze.Sad idi. . Telegram je Rieuxa izvijestio da će sutradan stići njegova majka. Rieux joj se nasmiješi. No Rieux nato doda: . No svakog časa. . Ona strese glavom kao da hoće kazati neka šuti. razumijete. Ušavši u svoj stan. a zatim napolju.Ne znam.

Rieux odvrati blago da bi takva osuda bila zaista neosnovana. Doktor ga upita da li putuje. gledao doktora. Istoga dana poslije podne. Zvao se Raymond Rambert. Kraj izlaza na kolodvorskom peronu Rieux naiđe na gospodina Othona.Tako bi govorio Sain-Just . .Držim da vas razumijem . no da je. . . ali i na službenika pogrebnog društva.Priznajem samo takva svjedočanstva i stoga neću poduprijeti vaše informacije svojima. dug i crn. ne podižući glas. rekao bi čovjek da se u životu dobro snalazi. Rieux mu reče da to stanje nije povoljno. ne.reče sudac. tek što je počeo ordinirati.pazi na svoje zdravlje.U cijelosti.Jasno .Čekam gospođu Othon koja je pošla da izrazi svoje poštovanje mojoj rodbini. Rieux primi nekog mladog čovjeka za koga mu rekoše da je novinar i da ga je već ujutro tražio.nije to ništa. . smijete li osuditi to stanje u cijelosti? . ali odmjereno: . Rieux reče. Nije okolišao. uvukavši vrat među ramena. Vodi anketu za velike novine što izlaze u Parizu: zanima ga kako žive Arapi. . plećat. Gospodin Othon.Da . Uto prođe nosač koji je držao ispod ruke sanduk pun štakora. htio saznati da li Rambertovo svjedočanstvo može biti izneseno bez ikakve ograde.Štakori. . . Odvratio je ljubazno. htjede saznati da li novinar smije kazati istinu..Hoću reći. pa želi obavijesti o njihovu zdravstvenom stanju. Ali ga ona nije mogla čuti. To je bilo sve što je doktoru ostalo u pameti kad se sjećao toga trenutka.odvrati mladić doktoru. ali se okrenu prema izlazu.reče ..reče . da ne zna o tome ništa.reče napokon ustajući. Lokomotiva se oglasi zviždukom. stavljajući to pitanje.reče novinar smiješeći se. No prije nego će zaći u stvar. ali mu ipak nisu omrznuli bližnji u tolikoj mjeri da bi popustio nepravdi. suca istražitelja. koji je držao svoga dječačića za ruku. Rieux se trže kao da će poći prema vlaku.. No ja pretpostavljam da bi takva osuda bila neosnovana. to moram priznati. Rambert je bio odjeven sportski.Molim te . . energična lica i bistra pogleda. . Rambert je. no da tako govori čovjek kojem je dodijao svijet u kom živi. Niska rasta. podsjećao je svojom vanjštinom na »finoga gospodina« (kako se to nekada zvalo).

ponovno pogleda štakora koji je sada bio nepomičan. . U pet sati poslije podne.to me zanima. njemu do nogu.Uglavnom je to stvar pazikuće. samo u neku ruku. tako da je izgledao još gore. . desetak je štakora ležalo po stubištu. Tarrou prođe rukom preko kose da bi je zabacio. Ti su ga štakori razljutili i još ga uvijek ljute.Zahvaljujem vam što stvar tako primate.To se događa . Bijaše to mala starica. Jean Tarrou pomno je pušio cigaretu. Sada podiže prema doktoru svoje sivkaste oči. Bio je još mlad. nađe gospodina Michela upalih obraza. a onda se nasmiješi Riexu: .reče stari Michel doktoru koji ga je izvijestio o svom novom otkriću. a na licu koje bi obično bilo tamnorumeno odražavao se umor.razumijem i molim da mi oprostite što sam smetao. . eto.reče. krupan i težak.Sada ih nalazim po dva ili tri. sve će biti bolje kad budu opet nestali. Rambert je odjednom postao nestrpljiv: . išarano borama i precrtano gustim obrvama. travnja. Rieux ga upita kako se osjeća. crnih i blagih očiju. Činilo se da je satrven i zabrinut. Doktor mu stisne ruku i reče da bi se mogla napisati zanimljiva reportaža o mnoštvu crknutih štakora koji se sada nalaze po gradu.reče . znam . lice masivno.Da . Ali u drugim kućama je isto. pogleda ga mirno. kad je izašao da ponovno obiđe svoje bolesnike. Nikada nismo vidjeli nešto slično pa se uzbuđujemo. htio reći da se ne osjeća dobro. doktor srete na stubištu čovjeka koga je nekoliko puta sreo kod španjolskih plesača koji stanovahu u najvišem katu njegove kuće. No menije to zanimljivo. Mehaničkom kretnjom trljao se po vratu.Doktor ga isprati do vrata. Od podruma do tavana.Da. . doktor.no postaje pomalo nesnosna. . Doktorova mati nije se čudila primivši tu vijest. On drži da je to stvar raspoloženja. dabome. Ali.Ah .oživi Rambert . koji je doveo s kolodvora majku. bez sumnje vrlo zanimljivo. zar ne. doktore? Pazikuću nađe doktor upravo pred kućnim vratima: naslonio se na zid kraj ulaza. . doktore. zaželi dobar dan i doda da je pojava tih štakora zaista čudna.Da . nije kao prije. . srebrnaste kose. ali značajno.reče Rieux . Kante za smeće susjednih kuća bile su pune. No sutradan ujutro. .U neku ruku. Nije. promatrajući posljednje trzaje štakora koji je skapavao na stubi. 18.

sve mu se čini lako i tako je uvijek bilo. . pitajući općinsku upravu da li štogod namjerava. Dolazili bi također u neke uredske prostorije da uginu pojedinačno. tako se zvao direktor. No idućih dana stanje se pogoršalo. Ako misliš da nije šteta truda. čuo je o tom pričati. grad bi se njima kroz dan ponovo napunio. a »berba« je svakoga jutra bila obilatija. jedni naduti i truli. . podruma. Dešavalo se da po koji noćni šetač osjeti pod svojom nogom gibljivu masu svježe crkotine.štakori su ih čekali u hrpama. Rekao bi čovjek da se zemlja u koju su bile usađene naše kuće oslobađa svojih otrovnih sokova te pušta da se na njenoj površini pojave gnojni čirovi koji su se dotad razvijali u njenoj nutrini. Jer od osamnaestog nadalje. Dvorkinja.sazvala općinsko vijeće. Ali od gradske periferije. Broj glodavaca koje bi pokupili sve je više rastao. i kakve hitne mjere kani poduzeti da svoje općinare zaštiti od te odvratne najezde. Zavod za deratizaciju dobi nalog da skuplja uginule štakore svakoga dana u zoru. da. Bilo kako mu drago. Noću bi se po tijesnim hodnicima i uličicama jasno čulo kako pocikuju u smrtnoj borbi. I u samome gradu nalazile bi se manje hrpe po stubištima ili dvorištima. Četvrtog dana štakori počeše izlaziti u grupama da uginu skupno. tvornice. Očišćen u zoru od uginulih životinja.Sretna sam što te opet vidim. javna skladišta izbacivahu na stotine uginulih štakora.za početak . okretati se oko svoje osi i skapavati blizu ljudskih bića.bijahu mjestimice onečišćeni. Naši sugrađani nailazili su na štakore na najprometnijim mjestima grada. ali je . a katkada i na kavanske terase. svagdje kuda je dr. dolazili bi na školska igrališta. Rieux prolazio. da ili ne.reče Rieux . Zamislite samo kako je naš pitomi gradić bio osupnut i zaprepašten. obalna promenada .govorila je ona -što tu mogu štakori? On je odobravao. svagdje gdje se naši sugrađani skupljaju . koja je vodila kućanstvo. jer se njihova agonija odviše otegla. Ipak se pita je li to ozbiljno? Rieux to nije mogao prosuditi. Ujutro bi ih našao gdje su se pružili u kanalu uz cestu: iz šiljaste im njuške viri krvavi cvijet. Općinska uprava nije ništa nakanila. . pa do centra. Večernja štampa prihvati se tog predmeta istoga dana. kad je čovjek s njom.Daj . upravo mu je bila priopćila da je u velikoj tvornici u kojoj radi njezin muž skupljeno nekoliko stotina štakora.Da . nalik na zdrava čovjeka čija je gusta krv počela najednom stvarati čuda. Pošto skupljanje bude dovršeno. podzemlja. niti je išta namjeravala. Bernard . bulevari.. na svjetlu bi stali još jače posrtati. Stari trg u središtu grada.ako dobijem nalog. Je li on čuo za štakore koji u velikom broju izlaze iz svojih rupa da skapaju napolju? Mercier. drugi ukočeni i tvrdi. da bi se stvar razmotrila. Iz raznih skrovišta. ali nekako u isto vrijeme naši su se sugrađani počeli uznemirivati. Ipak je telefonirao općinskom zavodu za deratizaciju. čak je u njegovu uredu koji se nalazi nedaleko od luke pronađeno pedesetak štakora. gdje će biti uništene.reče Mercier . poznavao je direktora. a brci im još strše. ali je držao da bi zavod za deratizaciju morao uredovati.škoditi nikako neće. mogu pokušati da dobijem nalog za uredovanje. dvoja će kola toga zavoda prevesti crkotine u krematorij za spaljivanje otpadaka. naslagani na kantama od smeća ili u dugim redovima uzduž kanala. oni bi se uspinjali u dugim teturavim redovima. U nekim slučajevima trebalo je životinje dotući.

Samo je stari astmatični Španjolac dalje trljao ruke i ponavljao sa senilnim zadovoljstvom: »Izlaze.reče on. Pričekao ih je. izlaze!« Dana 28. Na bazi se stvorio neki čvor. znatno je povećala zabunu. Grad je odahnuo. potkrepljujući svakodnevne prizore koje je svatko u gradu poznavao. a tjeskoba u gradu dosegnu vrhunac.reče pater . To ga je zvao jedan od njegovih bivših pacijenata.Mora da sam se »pretegnuo«. stadoše govoriti da će se onamo povući. Ali osjetivši žestoke boli na vratu.Stvari su došle tako daleko da je agencija »Infordok« (Informacije. istina.»Nadošlo« mi je kao neki otok . travnja »Infordok« objavi oko osam tisuća štakora. Ta brojka. Rieux upita Oca Panelouxa što misli o toj štakorskoj aferi. općinski . obavijesti o bilo kojem predmetu) objavila u svojoj besplatnoj emisiji preko radija da je samo dvadeset petoga toga mjeseca pokupljen i spaljen šest tisuća dvjesta trideset i jedan štakor. . dokumentacija. krije neka prijetnja. ali ništa više. doktor prođe prstom oko vrata koji mu je pružao Michel. pa je bio nalik na pajaca koji smiješno pokreće nogama i maše rukama kad se potegne za konac. zaustavivši auto pred kućom.Lezite u postelju. Dotada su to ljudi smatrali nezgodom koja je. Starac je uhvatio ispod ruke svećenika koga doktor prepozna. Pruživši ruku kroz okno automobila.Oh . Pošto je pazikuća otišao. Ipak je istoga tog dana u podne dr. ruke i noge raširio. spazio na kraju ulice pazikuću koji je mučno hodao: glavu je opustio. Nije se dobro osjećao pa se htio prošetati. ispod pazuha i u preponama. Rieux. posjetit ću vas poslije podne. Starome su Michelu oči blistale. . Ljudi su počeli zahtijevati radikalne mjere i optuživati vlasti. . ni odrediti uzrok. . No sutradan je agencija objavila da je fenomen naglo prestao i da je deratizacijska služba skupila tek neznatnu količinu uginulih štakora.a njegove se oči nasmiješiše iza okruglih naočala. pa i odvratna. tvrd kao drvo. Sada su pak primijetili da se u toj pojavi kojoj se još ne može ocijeniti doseg. koje mu je javljalo dolazak njegove žene. a neki koji su imali kuće uz more. Nakon objeda Rieux ponovno pročita telegram lječilišta. učeni i borbeni jezuit koga bi koji put sretao. Uto zazvrči telefon. neprilična.to mora da je neka epidemija . izmjerite temperaturu. a bio je veoma cijenjen u našem gradu pa su ga štovali i oni koji ne mare za religiju. Bijaše to otac Paneloux. morade se okrenuti kući i zamoliti oca Panelouxa da mu pomogne. a pluća su mu radila poput mijeha.

Zadihao se govoreći. . Na stubištu koje bijaše hladovito i smrdljivo srete Josepha Granda. Rieux upita Granda je li obavijestio policiju. kod moga susjeda nešto se dogodilo. gospodine doktore . No malo asfiksije. .no mislio sam da će preminuti. Kad sam vidio natpis. Dade mu injekciju kamforova ulja i reče da će za nekoliko dana sve biti u redu. .reče pacijent prigušenim glasom. No u taj čas bolesnik se trže i sjede u postelji. premda se izražavao nadasve jednostavno. kako da vam kažem.Da . Nekoliko minuta nakon naziva uđe u nisku kuću Faidherbove ulice. koji kanda uvijek bijaše u potrazi za riječima. imao je žute brkove. No radi se o nekom drugom.znam da me se sjećate. . naravno! Zatvorili su vrata i zastali na pragu svijetle i zračne sobe. Trebat će rendgenski snimak. uvjeravajući doktora da to nije potrebno. Dugo je patio od suženja aorte. Rieux pomisli na pazikuću i odluči da ga posjeti kasnije. . .ne! Mislio sam da je najpreče.Oh! .reče . Na drugom i posljednjem katu. Bijaše to čovjek pedesetih godina.Umirite se . No nigdje se ništa nije micalo. koji mu je silazio u susret. a činovnik se smete.Upravo sam izlazio kad začuh štropot. općinskog činovnika. . uskih ramena i mršavih udova. . vjerujte. Useknuo se. .. Onda sam ušao.prekinu ga Rieux. No uže je visilo prazno. pognut. Snažno je disao i gledao ih zakrvavljenim očima. Omalen čovjek okrugla lica ležao je na mesingastu krevetu..Skinuo sam ga na vrijeme . dugačak. Nad prevaljenim je stolcem visilo uže. Počešao se po glavi. . pošto je stol gurnut u kut. Dođite brzo.govorio je Grand. ja sam obješen!« Uđoše.Jasno! . Čovjek nije pao svisoka. Doktor se ne mače. na lijevim vratima.. ni odviše naglo: kralješci su izdržali. kao da je kriv: ..Hvala.činovnik. No on je zajauknuo tako čudno. ali ja moram podnijeti prijavu.Nije to ništa. a kako je bio siromašan.Bolje je .Ne .Ja ću se pobrinuti. a moglo bi se reći i strašno.reče Rieux. na gradskoj periferiji.Držim da to mora biti bolno. .odvrati bolesnik. mislio sam da je to neka šala.reče . Između udisaja i izdisaja kao da sluša smrtnu ciku štakora. Rieux pođe prema postelji. . koja je bila siromašno namještena.reče stigavši do Rieuxa . Rieux ga je liječio besplatno. dabome. Rieux pročita napisano crvenom kredom: »Uđite.

Ove noći treba na nj pripaziti. Kolporteri večernjih novina izvikivahu da je najezda štakora zaustavljena. okrugle oči. No Cottard reče.Dobro . Prolazeći hodnikom..reče. caklile su se od suza što ih je izazvala glavobolja.reče ona . da ga je bila uhvatila panika i da sada želi samo da ga puste na miru.Pali . ponovo legao. Temperatura je dosegla 39.A vidite. sav usopljen. Rieux mu je već stiskao desnicu. Doći ću opet za dva-tri dana. koji je za to vrijeme natezao svoj brk.reče. .reče on .Hajde. Grand.Moglo bi biti svašta. Rieux je pisao recept. Napolju reče Grandu da mora izvijestiti policiju. Do navečer dijetna hrana i nešto za čišćenje. .I spusti se natrag u postelju.taj me gad pali! Jezik mu je bio čađast i odebljao pa je žvakao pojedine riječi. No mogu ja. natekli su i udovi a dvije tamne mrlje širile su se po slabinama. .što mu je? . Tužio se da ga sada boli »iznutrica«.Doktore . No moramo pomagati jedni drugima. obliven suzama.Ne znam da li je ima. No Rieux nađe svog bolesnika gdje se nagnuo iz kreveta. . Njegova je žena tjeskobno pogledala Rieuxa koji je uporno šutio. samo što nije ispao.5. a limfne žlijezde na vratu veoma su mu natekle. no da će reći komesaru da ne poduzme istragu prije dva dana. . gospodine Cottard . bacajući ružičastu žuč u limenu posudu za smeće.Imam druge brige .morate shvatiti. Ima li rodbine? .govorio je . što ih je podigao prema doktoru.Pustimo sada te stvari. Doktor je tako reći odgovoran. Pričali su mu doduše o toj stvari. ali on ne pridaje mnogo važnosti takvim glasinama. Stresao je glavom. da neće više nikada.. pazikuća je. . Zasada nije sigurno. i silno se napinje. Rieux je mehanički pogledao kutove i zapitao Granda jesu li štakori potpuno nestali iz njegove četvrti. Nakon dugotrajnih napora. Kad bi vam dunulo u glavu da pokušate iznova. . Činovnik nije znao o tome ništa. sada mu se prikuči. zabaci glavu i stade grčevito plakati. Ali nemojte praviti gluposti. . a izbuljene. . Žurilo mu se k pazikući pa da onda napiše ženi pismo. Neka mnogo pije. mogu reći da ga i ne poznam.

Vratne žlijezde bijahu veoma osjetljive na opip. Temperatura se popela na 40 stupnjeva. a bolesnik kao da se trudi da drži glavu što dalje od tijela. pazikuća je zaurlao: »Svinje!« Žlijezde su se još povećale. pazikuća je navečer bulaznio i grdio štakore. Jutarnji se žamor po ulicama činio življi i veseliji no obično. . Rieux pokuša fiksacijski apsces. razapet oteklim žlijezdama.« Zelenkast. »Štakori... Čitav je naš gradić. Dva sata kasnije.odvrati Richard . vjeđe kao od olova.Počekajmo. ruke je položila na pokrivač i držala nježno bolesnikove noge.E jesam. Žena se bolesnikova silno prepala. to su. uronjen u svoj ležaj. smješkao u svom krevetu. dah isprekidan i kratak. Bolesnik se. Donosio je miris cvijeća koji je dopirao s najudaljenije periferije. No u podne se groznica ponovo javi. I doista. zar ne. .Bolje je. .i zovnite me ako ustreba. oslabljen.Pazikuću je upravo morila žeđ.reče joj doktor . a temperatura se u jednom mahu pope na 40. usne kao od voska.Hm . a vratilo se i bacanje. koja su bila obložena fungoznim izraslinama. I Rieux. koga je umirilo pismo što ga je primio od žene. . Vrativši se kući.. izlazile su nepotpune riječi i rečenice: »Štakori«. doktor i žena naginjahu se nad bolesnika.Abnormalno jako? . temperatura je izjutra spala na 38 stupnjeva. Iz njegovih usta. Delirantno je stanje prestalo..Čujte . dva slučaja s jako upaljenim limfnim žlijezdama. reče. jesam.Groznica s lokalnom upalom? . osjećao taj dan kao dan obnove. otpremit ćemo ga bolničkim kolima. a bile su na opip tvrde kao drvo. Sutradan. . Kad ga je zapekao terpentin. oslobođen mukle zebnje koja ga je mučila prošle sedmice.reče Richard . kao da ga hoće za sobom zatvoriti i kao da ga nešto. mlaki je vjetrić puhao s modro-vlažnog neba. . Rieux telefonira kolegi Richardu.reče ovaj . Njegova je žena sjedila na podnožju kreveta. . Telefonirat ću u bolnicu.nisam primijetio ništa izvanredno. znate i sami. 30 travnja. . u kolima.normalno i abnormalno.Ne . siđe laka srca k pazikući. Gledala je Rieuxa. No bilo ovako ili onako. to je bio jedan od najviđenijih liječnika u gradu.moramo ga izolirati i pokušati posebno liječenje.reče žena.Ostanite budni . gospodine doktore? . Bolesnika je ponovo zahvatio delirij.

Može se reći da je smrt pazikuće obilježila konac perioda koji bijaše ispunjen nejasnim i čudnim znakovima te početak jednog drugog. . a zatim se daje na dobrohotna razmatranja o pomanjkanju drveća.Ti si poznavao Campsa? . datiraju od njegova dolaska u Oran. koji se odnosio na nekoga Campsa. Tarrou umeće i dijaloge što ih je čuo u tramvaju ili na ulici. morali su poći putem kojim je prvi pošao gospodin Michel. ali im nije robovao. To mu je bila jedina navika. Doista. Bio je očito dosta imućan da živi od svojih prihoda.Jest. Čovjek bi ga sretao na svim javnim mjestima. Jean Tarrou.On je mrtav . razmjerno težeg.rekao je prvi. uvijek nasmiješen. zaključujući odatle da taj čovjek nema možda dovoljno srca.Campsa? Onoga dugonju s crnim brkovima? . boraveći u velikom jednom hotelu u gradskom centru. odmah s početka. nitko nije znao otkuda dolazi. Ipak prije nego što uđe u potankosti. čovjek bi mogao pomisliti da se Tarrou dovijao. ni siromasi. čudno neko zadovoljstvo što se. No drugi među našim sugrađanima koji nisu uvijek bili ni pazikuće. U prvi mah. Tarrou je prisustvovao razgovoru dvojice tramvajskih konduktera: . Žena je plakala. . a potom i razmišljati. navike bi zacijelo prevladale i nikome ništa. gledajući stvari i bića kroz debeli kraj dalekozora. pripovjedač smatra korisnim da o periodu koji je netom opisan dade svjedočanstvo drugoga jednog svjedoka. našao u gradu koji je sam po sebi tako ružan. U općoj pometnji on se. Svakako i njegove bilješke tvore neku vrstu kronike o tome teškom razdoblju. No premda se grad priučio na nj. Da je sve stalo pri tome. S toga gledišta oni su bili u zabludi. Potanko opisuje oba brončana lava koji rese gradsku vijećnicu. ni zašto je ovdje. Dobričina. volio sve prirodne užitke.sada im je to bilo potpunu jasno . a njihova će bizarnost spriječiti da tu zanimljivu osobu olako osudimo. razmatrajući ove događaje. on je. eto. Otkako je počelo proljeće. koga smo sreli već na početku pripovijesti. a njihove je nazore trebalo podvrći reviziji. ljudi su primijetili samo to: da se mnogo druži sa španjolskim plesačima i sviračima koji su dosta brojni u našem gradu. o nezgrapnim kućama i apsurdnome planu grada. kad se zbunjenost prvog doba pretvarala pomalo u paniku. Tu bismo mogli požaliti.odvrati Rieux. Naši građani nisu nikada pomislili .pazikuća se gušio pod nevidljivom morom. viđali su ga mnogo na plaži: često je plivao i vidjelo se jasno kako u tom uživa. rekao bih. općenito uzevši trudio da bude povjesničar onoga što nema povijesti. No ta je kronika nešto posebno jer kao da najradije bilježi stvari beznačajne i sitne. nastanio se u Oranu nekoliko sedmica prije. One pokazuju.došavši iz dubine zemlje zove i doziva bez prestanka . Toga časa počeše se ljudi plašiti. . osim za jedan razgovor.da bi njihov gradić mogao biti naročito podesno mjesto gdje će štakori ugibati na suncu i pazikuće umirati od čudnih bolesti. ne dodajući nikakav komentar. Ipak je sigurno da te bilješke pružaju kronici toga razdoblja mnoštvo sporednih pojedinosti koje su također važne. gospodine doktore? . Prve bilješke što ih je Jean Tarrou unio u svoje papire. Bio je skretničar.Zar više nema nade.

to je izraz kojim se služi u svojim bilješkama. pružajući kolebljivo šapu prema posljednjem komadiću papira. a životinje. na neudobnoj stolici. razdirao komadiće papira i spuštao ih na ulicu. pa i same radosti i zabave .kad je čovjek bolestan. uzeše se primicati. blijedo pogledavale. na malu poprečnu ulicu.Tako je.. Svakoga dana. sučelice njegovu prozoru. tako da je rukopis -inače veoma čitljiv . Njegova je kosa bila bijela i pomno začešljana. odabirati željezničke veze koje su što dulje i što nezgodnije i putovati. stojeći. nakon objeda. on bi se nasmijao. neka ne puše u trubu. govoreći: »Mic! mic!« Srdačno i rezervirano u isti mah. .odvrati drugi . . eto. Pitao se koji su ga duboki razlozi potakli. Tako. prizor koji se često odigravao na balkonu. koja . Njegova je soba gledala. Tada bi starčić pljunuo snažno i precizno na mačku.Vidi vraga! A što mu je bilo? . znaš. Ta osebujnost. u doba kad cijeli grad drijema. . diktirano potrebama trgovine. stajati u repu pred kazališnim šalterima. slušati predavanja na jeziku koji ne razumijemo. . jer vanjština. naravno. gdje su spavale mačke u sjeni zidova. ne. No teško je presuditi što to znači i je li to ozbiljno. Tarrou dodaje nesigurnijom rukom. međutim.Nakon one zgode sa štakorima. nije bio snažan. groznica. . umro. njemu se veoma svidjela. bio je slab na plućima. na primjer. živjeti na svom balkonu nedjeljom poslije podne. privučene ovom kišom bijelih leptira. itd. No odmah nakon tih zastranjivanja. a ne uzeti karte itd. eto. Imao je pod pazuhom čirove. a jedna od njegovih pohvalnih napomena završava čak uzvikom: Napokon! To je jedino mjesto gdje putnikove bilješke poprimaju neko osobno obilježje. Nije bio dosta otporan.Ah. Sredstva: provoditi dan u čekaonici zubara. Takav bi stao na balkon i počeo dozivati mačke.na tome mjestu manje jasan: Pitanje: kako da čovjek postigne da ne gubi vrijeme? Odgovor: osjetiti ga u svoj njegovoj duljini. Nakon tih primjedbi Tarrou se zapitao zašto je Camps pristupio glazbenom društvu kad su se tome protivili njegovi najočitiji interesi.A ipak mi se činilo da je kao svi drugi. a kada? . Starčić je. bilješke donose točan opis naših tramvajskih kola koja imaju oblik čamca. ali se ne bi odmah makle. jedan bi se starčić pojavio na suprotnom balkonu.Ne znam. a držao se uspravno i strogo u svom odijelu vojničkoga kroja. Mačke bi dizale glavu i onako sanene.sve je to rekao bih. I onda.Ne. živost. da stavi život na kocku samo da u nedjelju može obilaziti gradom kao član limene glazbe? Tarroua se zatim dojmio. naime. a svirao je u limenoj glazbi. a kad bi jedan od njegovih ispljuvaka pogodio cilj. .Ah .I. A puhati uvijek u trubu troši pluća. iznijevši da je otkriće jednoga crknutog štakora potaklo hotelskog blagajnika da pogriješi u računu. Tarroua je definitivno predobio trgovački karakter grada. rekao bih povoljno.

U hotelskom restoranu ima čitava jedna obitelj koja je vrlo zanimljiva. Nakon nekoliko trenutaka vratio se u kuću. Dolazi uvijek prvi do ulaza. a s obje strane ima čuperke prosijede kose. odjeven u crno s tvrdim ovratnikom.su neodređene boje i obično prljava. Stigavši do stola. — Vaš otac ima pravo . To i treba. vodeći za sobom dječačića i djevojčicu koji su odjeveni kao cirkuski psići. čovjek dostojan povjerenja. »Jedina stvar. rekoh mu ja. a starčić se zbunio. rekao da ti štakori slute na zlo i da očekuje neku nesreću. Male.po njegovu mišljenju . rekoh mu: — Ma svi drugi istu muku muče! . jer je u kolima nađen uginuli štakor koji je onamo stigao bog bi znao kako. Umiješale se i novine. zdesna i slijeva.sprema. uzbuđen štakorskim zgodama. koja je nalik na crnoga miša. A ta razmatranja završava primjedbom: To je važno i spomena vrijedno. htio za vrijeme objeda kazati koju: — Kod stola se ne govori o štakorima. Sjećam se da to moje nisu mogle ni smisliti. Štakor je izbačen. a onda tek ulazi on. Svojoj ženi i djeci kaže vi. sitan nos. Nije tako pomno očešljan i nije tako krepak. koja me zanima«. Sredina mu je lubanje ćelava. Philippe. vi se vladate savršeno antipatično!« A djevojčica je spremna da zaplače. U hotelu mi je noćni čuvar.« On me potpuno shvatio. tu čovjeku staje pamet.reče crni miš. jest »kako ću naći nutarnji mir. no da nije provjereno što se tiče gradova. Naći štakore u liftu pristojnog hotela. Mjesna kronika. a konačno se mogu popeti na stolicu i oba pudlića. No evo za svaki slučaj Tarrouove obavijesti o štakorima: Danas je starčić od preko puta zbunjen i razočaran. Zabranjujem vam da ubuduće izgovorite tu riječ — reče on. Držim da mačke nikako ne jedu crknute štakore. Ipak se moraju vrsti po podrumima. One su zaista nestale: uzbuđuju ih crknuti štakori koji se nalaze u velikom broju po ulicama. izmiče i pušta pred sobom sitnu ženicu. a svojim baštinicima priopćuje konačne sudove protiv kojih nema priziva: »Nicole. Ipak je njegovo uvjerenje nepokolebljivo. što ne objašnjava ništa. Usprkos tome lijepom primjeru. Priznao sam da je to moguće. Jutros je dječačić. a sova je zahvalila jedva primjetljivim kimanjem glave. Zapitao sam ga kakva se nesreća . Nije znao odgovoriti. Nema više mačaka. a on me upitao da li me to uznemiruje.sve mu to daje vanjštinu sove kukuvije koja je dobro odgojena. jer da se nesreća ne može nikad predvidjeti.. Dvije ili tri žene izađoše. Tramvaj je krenuo dalje. onda sjeda on. »Kad štakori napuštaju brod. Osjeća se da je nemiran. čeka da se najprije smjesti supruga. U gradu je danas zaustavljen tramvaj. uprazno. vodoravna usta . njoj kazuje uglađene zlobnosti. koja je inače raznolika.. onda se ugiba. Da bih ga utješio. Pudlići su zaboli nos u kašicu.« Rekao sam da je to istina za brodove. u gradu se mnogo govori o tim štakorima. Ali ne bi se čudio kad bi kakav potres ispunio njegova predviđanja. okrugle oči koje imaju tvrd izraz. ispunjena je sada kampanjom protiv gradske uprave: »Jesu li naši gradski oci uočili opasnost koja prijeti od crkotina glodavaca kad one počnu trunuti?« Direktor hotela ne može govoriti ni o čemu drugom. No jednom je pljunuo. Otac je visok i mršav.

Dva mrtva. . vidim da je gospodin kao i ja. Gotovo svi su bili smrtni. On mi je prvi govorio o prvim slučajevima te čudne groznice koja počinje ljude zabrinjavati. Plećat.reče Rieux. crnom kosom i tamnim odijelima. taj je portret vjeran: Čini se. poskočivši malko. Nisam rekao ništa takvo. koji je bio tajnik liječničke komore u Oranu. Onda zatraži od Richarda. kratko šišana. Hoda brzo. kako ga je nacrtao Tarrou. Koliko pripovjedač može prosuditi.. Oči tamne i ravne.odgovorio je Richard. Silazi s pločnika ne mijenjajući brzinu. To sam mu i priopćio. Rieux dobro je to znao. ostavlja dignutu. pošto nestade štakora. drugi za tri dana.oticanje žlijezda u preponama. Lice gotovo četverouglasto. Srednjeg stasa. . koja označuje smjer. premda je zaokret izvršen. Jedna je od njegovih sobarica oboljela od te bolesti. Rekao sam mu da mi je to svejedno. Zabilježivši da je onaj starčić pronašao opet mačke. Nos velik. Rastresen je za volanom automobila i često strelicu. . Tarrou je dodao da se pojavilo desetak slučajeva spomenute groznice i da je većina tih oboljenja završila smrću. neka poradi oko toga da novi slučajevi budu izolirani. Kao neku vrstu dokumenta možemo na koncu prenijeti ovdje portret Rieuxa. usne pune i uvijek stisnute. a osim toga nisam fatalist.Javite mi ako budete imali još takvih slučaja . Nazvao je još nekoliko liječnika. no dva puta od tri uspet će se na susjedni pločnik. ali skladan. jedan za četrdeset i osam sati. * Ingvinalna upala . ali čeljusti izbočene. Nešto je nalik na sicilijanskog seljaka: na nj podsjeća svojom tamnom puti. Uvijek gologlav. Pošto je tijelo pazikuće izolirano. Dr..Ja to naprosto ne razumijem . da mu je trideset i pet godina.— Točno — odvratio je on mi smo sada kao svi drugi. . pa sada strpljivo nišani i oštro puca. koja mu svojim tonom dobro pristaju. on je telefonirao Richardu da se raspita o tim ingvinalnim upalama (*). Crna kosa. Od tog vremena Tarrouove bilješke otkrivaju potanje što je i kako je s tom groznicom koja je počela uznemirivati javnost. Anketa koju je tako proveo iznijela je najavu dvadesetak sličnih slučajeva u nekoliko dana. — Ah. Usta zavinuta. Izraz lica pametan i obaviješten. gospodin je fatalist. Tarrouove su brojke bile točne. Drugoga sam ostavio ujutro kao rekonvalescenta. — No sigurno nije priljepčivo — istakao je žurno.

Nitko mi to ne kaže.Da .Samo sam dva puta s njime razgovarao. tko vam kaže da postoji opasnost zaraze? . Vladalo je sumorno mrtvilo. Dugo su se njihovi odnosi ograničavali na uzajamno pozdravljanje. Grand bijaše vidljivo umoran i nervozan. njegovo je znanje izblijedjelo.uvjeravaju me da je to korisno. Ipak mu se taj dojam činio nerazuman. kao da je obamro. među ulicama s prašnim izlozima. Otkako je izašao iz srednje škole. kad bi se sreli na stubama. . Grad koji se dizao u spirali. No dok su tamo vođeni razgovori. a na njoj dva ili tri rječnika te jedna crna ploča na kojoj su se još mogle čitati napola izbrisane riječi »cvjetne aleje«. Vlažna vrućina toga proljeća poticala je želju za ljetnom žegom. ako hoćemo dobro poznavati smisao francuskih riječi. Samo se stari Rieuxov bolesnik radovao tom vremenu.To može odrediti samo viša upravna vlast. Usred ožbukana zida. .« Jedino što može jest da govori s prefektom. Stoga ispisuje na ploči latinske riječi. Općinski je činovnik stanovao u dvjema sobama koje su bile oskudno namještene. tako se bar činilo dr. Ipak je priopćio doktoru da Cottarda jedva poznaje no drži da isti ima nešto imetka. poprimalo srebrne i željezne odraze od kojih bi čovjeka zaboljele oči.Peče.reče doktoru . . Po Grandu. Kad je stigao. komesara još nije bilo na licu mjesta. Pitao me čemu služe te raznobojne krede. što je zaokupljen brigama i poslom pa je zaključio da je krajnje vrijeme da se malko sredi i prikupi svoje misli. nesposoban da bilo kako reagira. peče . Richard je ipak držao da »nije kompetentan. jer ga je morila astma. Grand je čekao na hodniku. čovjek se svuda osjećao kao sužanj atmosfere. No ujutro se probudio s glavoboljom.iznerviran. na prljavožutim tramvajima. odlučiše da najprije uđu k njemu. . olujna zapara zavlada nakon tih proloma oblaka. koju sam nosio kući. . a prema moru je bio gotovo zatvoren. no simptomi su alarmantni. Sutradan nakon smrti pazikuće.govorio je on . Objašnjavao ga je time.Ne mogu ja tu ništa .reče Richard. I sâmo je more izgubilo svoju tamnu modrinu i. vrijeme se pokvarilo. Ima nekoliko dana što mi je na hodniku ispala kutija sa šarenim kredama. Uostalom. Rieuxu onoga jutra kad se uputio u Faidherbovu ulicu da prisustvuje istrazi o Cottardovu pokušaju samoubojstva. a bio je pun ispisanih listova. Diluvijalni pljuskovi survali su se na grad.. Uto je Cottard izašao na hodnik i pomogao mi skupljati krede. gusta je magla zastrla nebo. hodao je gore-dolje.to je dobro za bronhije. pod tmurnim nebom. ali ni više ni manje nego što »peče« groznica. Čitav je grad bio grozničav. a crvenom onaj koji se nikad ne mijenja. Modrom kredom bilježi onaj dio riječi koji se mijenja prema deklinaciji i konjugaciji. Bilo je tu crvenih i modrih kreda. što je on -Rieux . Peklo je doista. Grand mu je tada rastumačio da kuša osvježiti svoje znanje latinskog jezika. Isticala se samo polica od sirova drva. otvarajući i zatvarajući debeli fascikl koji se nalazio na stolu. Cottard je čudan svat. ostavivši vrata otvorena. Cottard je dobro proveo noć.

Cottard. ne gledajući komesara. Ušavši u sobu.Ne znam je li me Cottard dobro shvatio. Jednom je. Nisam dabome mogao predvidjeti da će to poslužiti njegovu. Dadoh mu svoju kutiju. gospodine doktore? Rieux ga časkom promotri. Dvije-tri formalnosti i imat ćete mira. Onda je zatražio jednu crvenu kredu. Ja sam se malko iznenadio.Policija. Obrati se Rieuxu i doda kao da se stidi: . Konačno se složiše. reče da neće i da hoće samo da ga puste na miru.Da . osim toga. da su to bile »intimne brige i tegobe. .Neobično mi se učinilo to što je.Ne smiju dirati bolesnika. Raspraviše motive samoubojstva. i bog! Cottard zašuti. nađe ga u krevetu: bio je odjeven u sivkasti flanel. ali napokon. Njemu kao da je odlanulo. a Rieux uvede komesara. a kad se približio postelji. je li? . No praćen svojim tajnikom. . Komesar zapita svjedoka je li mu se Cottard učinio neobičan. došao je uto komesar i zaželio da najprije sasluša Grandovu izjavu. da. zove svoga susjeda »očajnikom«. Onda me stao uvjeravati da će mi kutijicu vratiti. da među susjedima.reče Grand .kako reče -stvorio »odluku«. Doktor primijeti da Grand. .reče Rieux . zar ne. štoviše. kazujući »intimne brige i tegobe«. a onda mu reče da o tome nije bilo nikada govora i da je. Radi se o tom da brzo i točno odgovorite na njihova pitanja. Rieux postade nestrpljiv. Komesar je stao navaljivati. No Rieux bijaše mišljenja da Cottarda valja najprije pripraviti. a doktor se okrene da će izaći. No mali ga je čovjek stao dozivati.Ni ja je ne obožavam... rekavši. upravo tako«.Privatan posao! Komesar htjede međutim vidjeti bolesnika. Cottard odvrati. ne bi li se izjasnio hoće li još jednom pokušati. . htio zapodjeti razgovor. ali mi se učinilo da ga zanima. No Cottard odvrati da to nema smisla i da ne voli policiju.... Ispričao se. . a onda ga komesar upita može li potanje odrediti što ga je nagnalo na taj čin. ovdje i on da štiti svoga pacijenta.nemojte se uzrujavati. Komesar upita je li što u Cottardovu držanju dalo naslutiti da je . trup je držao uspravno. a tjeskobno je pogledavao prema vratima. rekao bih. koji se uzbudio. uzeo ga je za ruke: . No ja sam bio baš u poslu. Cottardu bude pročitan Grandov iskaz. naumu. a Grand se pokaza sitničav cjepidlaka u biranju izraza. čovjeka koji se objesio.. upotrijebio izraz »kobna odluka«.Jučer je pokucao na moja vrata .tražio je šibice. Rekoh mu neka je zadrži. Rieux upita o čemu su drugi put razgovarali.. govoreći o Cottardu.

Zbroj bijaše porazan. šireći užasan vonj. .Moram vas upozoriti .Vi. na periferiji.Shvatit ćete .reče komesar izlazeći . . nikome nije palo na pamet da štogod poduzme. Rieux je razmišljao. . na križ. . u teškim bolovima. Nebo je. svi su to znali osim onih koji su umrli. Samo da ne bude panike! I onda.. sada je šutjela sasvim. zračilo tupim sjajem koji je sve više blijedio što je popodne odmicalo. Javno je mišljenje nepovredivo. koja je u pitanju štakora bila tako glagoljiva.gotovo je to nevjerojatno. . . bijaše to zacijelo vrijeme. Upita doktora je li stvar ozbiljna. Njegove profesionalne bilješke toga dana spominju samo: »Negativan odgovor«. Jedan dio svoje karijere proveo sam u Kini.. ali mnogo stariji od njega. Rieuxov kolega. No prefektura i općinska uprava stadoše se pitati što je? Dok je svaki liječnik znao za dva ili tri slučaja. Štakori. Tokom dana sve se čovjeku ljepilo u rukama. znate što je? . Da. Apscese je trebalo otvoriti. Da. a oni koji su se bavili tom čudnom bolešću moradoše priznati da je riječ o pravoj pravcatoj epidemiji. to je bilo očigledno. vi znate.Ja znam i bez analiza. a ljudi umirahu u svojim kućama. jedan se susjed staroga astmatičara hvatao za prepone i povraćao u deliriju. kao što znam i ja.reče komesar gotovo ljutito da ste zasad vi onaj koji drugima ne da mira.reče napokon . Hajde. jedna bi se žlijezda prestala gnojiti. No bilo je samo dovoljno da se netko sjeti i zbroji sve slučajeve. kako reče jedan kolega: »To nije moguće.Da. naravno. i žlijezde izbaciše gnojnu materiju sa sukrvicom. Rieux telefonira oblasnom skladištu lijekova. Limfne su žlijezde bile mnogo krupnije nego u pazikuće. da bi ga posjetio. Castel . No čini se zaista kao da je kuga. svatko zna da je sa Zapada nestala«. iako plavo. da bi zatim ponovo otekla. Za samih nekoliko dana smrtni se slučajevi umnožiše. naime. Vrativši se kući. Ali na Rieuxov znak ostadoše pritom.reče. A novine se brinu samo za ulicu. . To je vrijeme odabrao Castel..zaključi komesar.Čekam rezultat analiza. Samo što se tada nisu usudili nazvati ih pravim imenom. Kroz prozor svoje radne sobe gledao je kamenito rame morske hridi koja je u daljini zatvarala zaljev. Rieux. Castel ustade i pođe prema vratima. U većini slučajeva bolesnik bi umro.To je samo vrijeme . Dva zareza kirurškim nožićem.takve su nam stvari deveta briga otkako se pojavila ta groznica. Navečer istoga dana. ugibaju na ulici. Jedna se zagnojila i doskora se otvorila kao gnjili plod. Bolesnici su krvarili. a Rieux odgovori da ne zna. a Rieux je pri svakome liječničkom posjetu osjećao kako njegove bojazni rastu. I već su ga svi zvali drugamo poradi sličnih slučajeva. No zatim bi se na trbuhu i na nogama pojavile mrlje. Štampa. a prije dvadesetak godina vidio sam nekoliko slučajeva u Parizu.

Bavili su se dalje svojim poslovima.. Dok je Rieux gledao kroz prozor na svoj grad koji se nije promijenio. to je poznata stvar. jer ima veću mogućnost predočivanja. No što je sto milijuna mrtvih? U ratu čovjek više ne zna što je mrtvac. Nisu vjerovali u spomenute nepogode. umrla od kuge bez ikakve predobjave. što bi značilo da je nemiran i tjeskoban. to više što je liječnik reagirao veoma slično kao većina naših sugrađana. a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti. ljudi kažu: »To neće trajati. pa se .kako bilježi Prokopije . a zatim. .Da! I ne zaboravite: u Parizu prije dvadeset godina. Dr. to je preglupo!« Rat je zacijelo »preglup«. .. Onda bi stvar postala malo jasnija. Elementarne su nepogode doista obična pojava. a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne. Rieux bijaše zatečen. što bi trebalo učiniti: skupiti svijet. Samo kad je netko liječnik zna što je bol. Ali uvijek ne prolazi nego se nastavlja. Svijet je doživio toliko kugâ koliko ratova.Dobro. svijet bi to primijetio kad ne bi uvijek mislio samo na sebe. Računalo se približno. ljudi kao što je Prokopije. Onda bi se bar mogla staviti poznata lica na te anonimne hrpe. Evo. jedva da mu se pri pomisli na budućnost malko stužilo. tko pozna deset tisuća lica? Uostalom. U pamćenju uskrsnuše brojke.humanisti. što bi pretpostavljalo da su katastrofe o kojima je riječ nemoguće. Kad bukne rat. koja ukida budućnost. naveliko. mijenjanje mjesta i diskusije? Vjerovali su da su slobodni. Naši sugrađani ne bijahu više krivi nego ostali svijet: zaboravili su biti skromni! Mislili su da je njima još uvijek sve moguće. rasijanih kojekuda. Naši su sugrađani bili u tome kao ostali svijet: mišljahu na sebe. naravno. i on pomisli da je tridesetak velikih epidemija kuge što ih bilježi povijest pokosilo blizu sto milijuna ljudskih života.« . Elementarno zlo nije po ljudskoj mjeri. bijahu drugim riječima . Deset tisuća mrtvih. Tako valja shvatiti i činjenicu da je bio podijeljen između tjeskobe i pouzdanja. No ipak je to nevjerojatno. A kako mrtav čovjek nema konzistencije. Rieux priznao pred svojim kolegom da je šačica bolesnika. pa tako valja shvatiti njegovo kolebanje. kao i naši sugrađani. kad izlazi iz kina. No 1871. imajući svoj sud o ovome ili onome. jer nisu poduzeli mjere opreza. no ljudi u njih teško vjeruju kad ih snađu. Nadajmo se da sada neće biti gore nego je bilo onda.deset tisuća dnevno.odvrati Rieux sliježući ramenima. nije ništa.Šta znači »nestala«? .. opasnost mu se još uvijek činila irealnom. a nitko neće biti slobodan dok bude elementarnih zala. rasijanih diljem povijesti. Na tome mjestu naše pripovijesti gdje smo Bernarda Rieuxa ostavili kako gleda kroz prozor. Magla koju ne možemo oblikovati. Kako da misle na kugu.Znate što će vam odgovoriti: »Iz umjerenog podneblja nestala je prije mnogo godina. pa čovjek drži da je to nešto irealno. Glupost je uvijek uporna. Pa i pošto je dr. ne da izvesti. No to se. Pet puta. *** Prvi put je pala riječ »kuga«. . Pokušao je skupiti u pameti ono što je znao o toj bolesti. Doktor se sjeća da je za kuge u Carigradu umiralo . ali to ne smeta da ne bi trajao. to je općinstvo velikoga kinematografa pomnoženo pet puta. nije bilo mogućnosti da se prebroje štakori. neka pripovjedaču bude dopušteno da opravda neizvjesnost i zbunjenost doktora. pa sto milijuna mrtvaca. nije konkretan ako ga nismo vidjeli. ružan san koji će proći. U Kantonu je prije sedamdeset godina uginulo od kuge četrdeset tisuća štakora prije nego što se kuga zainteresirala za stanovnike. odvesti ljude na gradski trg da ondje umru na kupu. spremali se na put i stvarali zaključke. nisu znali brojiti.

prljava usta. Tu je sigurnost. Onda će kuga stati. Dvije trećine bolesnika . izgovorena je riječ »kuga«. a gusti se otrovni dimovi dižu prema nebu koje ih pažljivo prima i dočekuje. otjerati već jednom beskorisne sjene i poduzeti mjere koje su u takvoj situaciji potrebne. tu je istina: u svakidašnjem poslu. lijući radije krv nego da napuste svoje mrtvace. S druge strane stakla odjeknulo je najednom zvonce nevidljiva tramvaja i začas opovrgnulo okrutnost i bol.. Da. karakteristični simptom tzv. glavobolje. dizali na obali mora. Glavno je da dobro obavljamo svoj posao. dovoljno je poduzeti mjere opreza..) . bolesnici hvatani kukama. četrdeset hiljada štakora koje smo poredali jednoga do drugog. lomačâ što su ih Atenjani. sjeti se lomača o kojima govori Lukrecije. kineski gradovi. da joj se najprije prilagodi. podsjećalo da na svijetu ima stvari koje uvijek prijete jer nikad ne miruju. Samo trenutak. gradnja velikog zida u Provansi koji je imao zaustaviti kužni vihor kuge. istina je da toga časa trese i obara jednu ili dvije žrtve. nutarnje boli kao da ćeš se raskinuti. noćne borbe zubljama koje pršte iskrama.. no kako nije bilo dosta mjesta. koji sada ne buči nego tiho bruji. i nema li načina da se čovjek s njome nekako pogodi. strahovita žeđ. Jaffa i tamošnji odvratni prosjaci. pjege na tijelu. bilo bi. mrtvačka kolica u prestravljenom Londonu. No zar se to ne može zaustaviti? Treba priznati jasno i glasno ono što se priznati mora. ako je moguće biti sretan i turoban u isti mah. Ako se zaustavi (a to je najvjerojatnije) sve će biti dobro. robijaši u Marseilleu koji slažu u jamu iznakažene mrtvace s kojih se cijedi gnoj i sukrvica.. Čovjek bi mogao zamisliti crveni odraz lomača u mračnim i mirnim vodama. na kraju svega toga puls je sitan i tanak poput konca.povećani limfni čvor.dovoljno je nemirno da učini tu neznatnu kretnju koja će ih survati u propast.to je točan postotak . S jedne strane stakla svježe proljetno nebo. Ne. ako je štakor dugačak trideset centimetara. krvave oči. delirij. . i na kraju svega toga. Rieux koji je gledao zaljev. znat će se što je.. Ostalo visi na nitima. ispunjeni uvijek i svagdje beskrajnim krikovima ljudskim. puni šutljivih ljudi koji su na samrti. Doktor je još uvijek gledao kroz prozor. Da. Jedino je more. U protivnom slučaju. maskirani liječnici za vrijeme »crne smrti«. Mogao bi se i pobojati. bubonske kuge. »ovisi« o neznatnim pokretima. koji je.pogreške nisu mogle izbjeći. Doktor otvori prozor. na kraju svega toga Rieux se sjeti jedne rečenice kojom se u njegovu udžbeniku završavalo nabrajanje simptoma: »Bìlo postaje veoma sitno (pulsus filiformis). živi se borahu zubljama da bi smjestili svoje mile i drage.. bludničenje živih na milanskim grobljima. Dr. Ta mirnoća.. tamo iza posljednjih kuća koje su odavle nalik na šahovsku dasku. s druge riječ koja još odjekuje odajom: KUGA.. Ipak. pa noći i dani. * Bubon (med. sretan. sve to nije dosta snažno da ubije mir toga dana. buboni*. Noću bi tamo donosili mrtve. I držati se onoga što je uglavljeno: stupor i opća malaksalost. Gotovo se naljutio. a ljudski život visi o koncu. No doktor je postao nestrpljiv. na to se čovjek ne može osvrtati. Prepustio se mislima. pogođeni epidemijom. e da bi je poslije svladao. Iz radionice u susjedstvu dopirao je kratak i ritmički zvižduk mehaničke pile. vlažni i truli ležajevi na zemljanom podu carigradske bolnice. ukratko rečeno. a gradski žamor odjednom se nadme. a smrt nastupa u povodu neznatne kakve kretnje«. Ali to časovito ludilo nije odolijevalo razumu. Rieux se strese. Ta riječ ne sadrži samo ono što hoće u nju staviti znanost nego i dugačak niz izvanrednih slika koje nikako nisu u skladu s tim žutim i sivim gradom koji u to vrijeme nije odviše živahan. jer se kuga ne da zamisliti ili je zamišljena krivo. a to ne valja! Nekoliko slučajeva ne čini epidemiju. nehajna ta spokojnost nijekala je gotovo glasno stare slike o kugi: kužna Atena koju napustiše ptice.

klikne Cottard .reče Grand na uglu Staroga trga .. Grand uze objašnjavati kako je Cottard želio da zahvali doktoru i da se ispriča što mu je zadao posla. Ulice su se počele puniti svijetom. No dođite sa mnom. kao »bajno vrijeme« ili »čarobna rasvjeta«. Doktor ga vidje gdje ulazi sa svojim susjedom Cottardom. Poslije večere ne možeš ga izvući iz kuće.. uposlili bi ga od vremena do vremena i u statističkom uredu za osobne podatke.reče on .Bilo bi možda vrijeme .*** Dr. a prve se zvijezde stadoše javljati na obzorju koji je još bio jasan. Grand odvrati ne.reče Rieux . . da .Ah .živa je istina.Brojke rastu.Ja vam to ne mogu reći.Da. . Kratkotrajan sumrak. A kako je bio od prirode uslužan. rođen u Montélimaru. dodajući banalne izraze koji nisu niotkuda. moram u laboratorij. No koje je to ime? .jedanaest mrtvih u četrdeset i osam sati. a ne biste imali nikakve koristi da vam i kažem. . . rado citira riječi i uzrečice svoga zavičaja.Oprostite .Ah . Rieux pozdravi Cottarda i zapita ga kako se osjeća.a stvar napreduje? . gospodine doktore .da tu bolest nazovemo pravim imenom.odgovorio je Grand dok su silazili stubama . Rieux bijaše dopro dotle u svom razmišljanju. No Rieux je gledao statistički popis: . Do sada smo tapkali ne mičući se s mjesta. Za nekoliko trenutaka planule su ulične svjetiljke i potamnjele nebo. pristao je da donese doktoru jednu kopiju svojih podataka.stvari treba nazvati njihovim imenom.nasmiješi se činovnik .reče Rieux da bi nešto rekao . A kako se kaže u mome kraju: »Ne odgađaj za sutra. Činovnik je mahao listom papira.Vidite . Navečer sam uvijek zauzet. . a žagor glasova kao da se podigao za jedan ton. kad mu najave Josepha Granda. Tako je sada dobio u zadatak da zbraja smrtne slučajeve. kakav je u našim stranama. Krenuše prema Starome trgu.nije to tako lako. već je uzmicao pred noćnim mrakom. Rieux upita Granda radi li za općinu. radi za sebe. .« Rieux je već primijetio kako Grand. Cottard je cijelim putem šutio.moram sjesti u tramvaj. Mada je bio općinski činovnik i mada su njegovi poslovi bili veoma različiti.

Grand progovori brzo i nejasno.upita doktor. koji je gužvao u džepu statistički izvještaj. Visok i mršav. ali se onda predomisli. ne ove ovdje koja zacijelo neće biti ozbiljna.Na toj stvari radim godine i godine. no kao da nikoga za to ne boli glava. Rieux shvati vrlo mutno da se radi o razmahu neke ličnosti. Na prvi pogled Joseph Grand bijaše mali općinski činovnik.priznat ćemo da tog čovjeka nije moguće zamisliti drugdje nego pred pisaćim stolom. gornja čeljust bila potpuno prazna. pa vonj podruma i dima. prihvatio službe. Onda će bezuvjetno biti imenovan referentom. To je prema njegovim izjavama . Tu se očitovala Grandova originalnost ili bar jedan od njenih simptoma. umijeće da hoda uza zid. No taj provizorij traje. Na pragu laboratorija Cottard reče doktoru kako bi ga želio posjetiti da ga upita za savjet. Pošto se prije dvadeset i dvije godine. većinu zubi na donjim desnima. I čovjek nepristran morao bi pomisliti da je Joseph Grand rođen zato da vrši skromne i nevidljive. Spomenutu je ponudu bio primio zbog časnih razloga. ali neophodne funkcije nižega općinskog činovnika koji radi privremeno za šezdeset dva franka i trideset santima dnevno. koje bi uvijek bilo preveliko.. sutra će ionako u njegovu četvrt pa će ga sam posjetiti i to potkraj popodneva. krenuvši sjenovitim bulevarom Marne.O čemu se zapravo radi? . moći posvetiti svojim privatnim poslovima. No perspektiva da će na pošten način osigurati svoju egzistenciju i da će se. Joseph Grand nije bio karijerist. baveći se osjetljivim pitanjima koja bi se nametala općinskoj upravi. gdje pomno ispituje općinsku tarifu za gradska kupališta ili prikuplja (za nekog mladog referenta) podatke o novoj taksi za odvoz kućnog smeća. obmanjujući se da će mu tako korisnije poslužiti. život je nerazmjerno poskupio. godine i godine. reče mu neka dođe u ordinaciju. čvrsto zagrabio sitnim korakom. a može se reći da ga je na to nagnala i vjernost prema njegovu idealu. I dok je ovako mislio. a da ga pritom ne treba peći savjest ta mu se perspektiva činila veoma zavodljiva. pa mora da napreduje. njemu su obećali da će biti u najkraće vrijeme »sistematiziran«. Trebalo je samo da se neko vrijeme iskaže u poslu. . prema tome. a ono . Ostavivši Cottarda. zaustavivši se. Zamisli ga usred kuge. premda u drugu ruku napredak nije velik. kakvim se pričinjao. nego jedne od velikih kuga o kojima priča povijest. Bio se potužio Rieuxu.« Sjetio se da je čitao kako kuga štedi ljude slabe konstitucije i razara najradije snažno ustrojstvo. što će mu omogućiti da živi kao imućan čovjek. Njegov podsmijeh koji je najčešće podizao gornju usnu činio je njegova usta sjenovitima. smiješno malena. Tako su ga uvjeravali. i da klizne nečujno u vežu. doduše. postigavši diplomu koju zbog siromaštva nije mogao nadopuniti višim sveučilišnim častima. doktor primijeti da misli na Granda. ali je zauzvrat. njemu se učini da je činovnik pomalo tajnovit. Sačuvao je. Rieux. a plaća je Grandova usprkos nekim općim povišicama. kao da će ga ostrugnuti. on je plutao unutar odijela. Mogao se on pozvati. ako ne baš na pravo (u koje se nije mogao pouzdati). Dodamo li tome portretu hod i držanje sjemeništarca. namještajući svoj okrugli šešir nad svojim velikim ušima. »To je vrsta ljudi koji u takvim slučajevima bivaju pošteđeni. evo. što li? No činovnik se već opraštao i. o tome je svjedočio i turoban osmijeh kojim bi potkrepljivao tu izjavu. sve znakovi kojima se očituje neznatnost i neznačajnost .pisalo na njegovu službeničkom listu nakon riječi: kvalifikacije.

»umoljavati«.bijaše priznao Richard. da se radi o lažnoj uzbuni. Rieux postigao da je u prefekturi sazvana zdravstvena konferencija. U drugu ruku nije se htio poslužiti izrazima: »dobrohotnost«. Znao je da je to glupo. Nije poricao da voli više od svega neko zvono u svojoj gradskoj četvrti koje bi se blago oglasilo svakoga dana u pet sati poslije podneva. njemu je bilo osobito mučno upotrijebiti riječ »pravo«. ne mogavši naći pravi izraz. Ta ga je misao pratila sve do laboratorija kamo se najzad uputio. jer je držao da nisu u skladu s njegovim ličnim dostojanstvom. hrabrila ga je i činila mirnijim. pa mu sjećanje na njihovu smrt zadaje bol. gospodine doktore«. O tom je govorio Rieuxu svaki put kad bi se s njime sastao. gledajući činovnika gdje odlazi. a činovnik se. »Ah. u našem gradu. i kojoj bi svake druge godine išao u pohode u Francusku. Priznavao je da nije prežalio roditelje koji su umrli dok je još bio mlad. Rieux ih nije mogao zamisliti usred kuge. Ta je osobina našega sugrađanina najbolje označavala. Točnije rečeno. da napokon nitko još nije umro od gladi.« Uvjerenje. štono riječ. nikakve budućnosti. A napokon (i to je bilo glavno) Joseph Grand nije nalazio potrebne riječi. Ako mu smijemo vjerovati. jer je . Morao je stoga priznati da je istinita ona omiljela fraza načelnika. Rieuxu . Prefekt mi je rekao: »Hajde brzo.Istina je da se pučanstvo uznemiruje . kao što su rijetki i drugdje. gdje se mogu naći takvi skromni činovnici koji gaje tako časne manije. *** Sutradan je svojom upornošću koja je smatrana neumjesnom. odavno je umro. »harnost«. velikog industrijalca.sudeći uvijek po onome što je govorio dr.A mnogo se brblja i pretjeruje. govorio bi on. Doktor je te večeri. asketski život što ga je provodio Joseph Grand lišio ga je svake brige te vrste.primijetio u svakodnevnoj praksi da je njegov materijalni život osiguran. »kako bih želio da se naučim izražavati«. uostalom. No prvo i prvo. Pripadao je među one ljude koji su rijetki u našem gradu. shvatio odjednom što je Grand htio kazati: pisao je zacijelo knjigu ili nešto slično. Nastavljao je tražiti riječi kojima će se izraziti. uostalom nije točno sjećao. ali u diskreciji. U nekom je smislu njegov životopis bio doista egzemplaran. šef ureda. No da bi ocrtao te emocije koje su u biti tako jednostavne najmanja ga je riječ stajala tisuću muka. . . no ipak se nije mogao oteti pomisli da se kuga ne može ugnijezditi u gradu. među ljude koji se ne stide svojih dobrih svojstava. jer bi se odatle moglo zaključiti da traži što mu pripada čime bi stvar dobila neki smioni karakter koji ne bi nikako bio u skladu sa skromnim funkcijama što ih je obavljao. ako hoćete. Bilo kako mu drago. naš je sugrađanim obavljao dalje neugledne funkcije i došao tako u godine. svjedočilo je o dobroti i odanosti koju dan-danas nitko neće priznati.na kraju krajeva . što je Rieux mogao zapaziti u više navrata.na usmena jamstva i obećanja što ih je primio kad je stupio u službu. pa je zaključio da među našim građanima kuga nema. Ona ga je sveudiljno sprečavala da napiše žalbu o kojoj je snovao ili da poduzme korake koje su okolnosti zahtijevale. Ono malo što je iznosio o sebi. Nije se rumenio priznavajući da voli svoje nećake i svoju sestru. jedinu rođakinju koja mu je preostala. što mu je nekoć obećano i u kojoj formi.dovoljno da uskladi svoje potrebe sa svojim sredstvima. I tako. koji bi energično znao ustvrditi. koji ga je bio namjestio. . da napokon (a na toj riječi bijaše težište umovanja). Pritom je .

reče grubo stari Castel . A prefekt se stresao i nehotice pogledao prema vratima.odvrati Rieux.Nadajmo se da će uskoro stići. Pitanje je samo kakve mjere treba poduzeti. . Richard je izjavio da . Prefekt je bio ljubazan i nervozan. .Kad se radi o mikrobu . a njihova površina sve veća.po njegovu mišljenju ne valja popustiti panici: radi se o groznici s komplikacijama u preponskoj regiji. Oni u laboratoriju drže da su ga prepoznali. onda treba nešto poduzeti. S obzirom na tempo kojim se bolest širi prijeti opasnost .nego je važno da nas potakne da se zamislimo. . Kako je Rieux šutio. Žarišta infekcije bivaju sve brojnija. Liječnicima je stanje poznato..Nije važno kakav je to način gledanja . . pa će stoga za njihovo umirenje rado priznati da to nije kuga. . Incidirao sam bubone i zatražio laboratorijski pregled.koji ima sposobnost da u tri dana početvorostruči volumen slezene..Bernard Rieux uze Castela u svoja kola da bi ga odvezao u prefekturu. Telefonirao sam u spremište lijekova.je li to kuga ili nije? Dva-tri liječnika stadoše glasno prosvjedovati.Pitanje je .da zdravstveni odsjek nema seruma? . Moraju naručiti iz Pariza.Radi se o tifoznoj groznici koja je popraćena bubonima i povraćanjem. ali da uviđa da bi .Znam. kako u znanosti tako i u životu. gospodo . makar to bilo naprečac. podiže glavu i pogleda Rieuxa svojim bistrim očima. to je sve što se može ustvrditi.. Ostali kao da krzmaju. Stari Castel.Treba li da rezimiram? Richard je držao da je to suvišno. Richard nadoveza da to opravdava činjenicu što se gospoda kolege neće da odluče naprečac.reče Rieux nakon kratke šutnje . . Onda se dobrohotnim pogledom obrati ostalima i reče kako on vrlo dobro zna da se radi o kugi. da limfnim žlijezdama dade obujam naranče i kašastu konzistenciju.reče Castel . ostalo su hipoteze. .odvrati stari liječnik . valja pričekati dok budu završene serijske analize koje su počete prije nekoliko dana.Počnimo.Znate li . Analizom poslanog materijala ustanovljen je Yersinov bacil koji uzrokuje kugu.. na temelju statističkih rezultata. koji je mirno griskao svoj požutjeli brk. . nije najbolji.morali poduzeti drakonske mjere.priznaju li to službeno .reče. upitaše ga što on misli. Gradski fizik kao da je pao s oblaka. kao da se hoće uvjeriti da ta monstruozna primjedba nije prodrla u predsoblje i proširila se po kuloarima. način kako dr. . Ipak moram dodati da se neke osobine toga mikroba ne poklapaju s klasičnim opisom uzročnika kuge.Već sam telegrafirao . Zna i to da u biti samo to potiče kolege da budu rezervirani. Castel gleda na stvar. Prefekt se nato uzvrpolji i reče da bilo ovako ili onako. a budući da su hipoteze uvijek opasne. Tek onda.

Ona bi mogla zatrti polovicu grada.Ako moram po svaku cijenu imati neku »misao«. a naši zakoni predviđaju zato prefekta koji ima potrebne ovlasti.Radi se o tome da naš kolega vjeruje da je kuga.no vi morate najprije ustanoviti da se radi o epidemiji kuge. u našem slučaju. koje predviđa zakon.No drugi su oboljeli i umrli .Dakako .nato će Rieux .reče prefekt . A vidio je bubone. . treba o stvari temeljito razmisliti.da će za nepuna dva mjeseca umrijeti pola grada. Njegov opis sindroma jasno to pokazuje. Richard upade ponešto nervozno: .reče gledajući Rieuxa .da valja primijeniti profilaktične mjere koje su predviđene za vrijeme kuge. Prema tome prilično je svejedno da li bolest zovete kugom ili groznicom. . a kako se to zasad ne može ustvrditi s apsolutnom sigurnošću.uporno će Rieux . ako mi to i ne priznamo službeno . . dakle.Vaša je misao . Rieux odvrati da nije opisao sindrom. . nego pitanje vremena. .reče Rieux. Richard primijeti kako ne valja gledati odviše crno i da zaraznost još nije dokazana budući da su rođaci bolesnika ostali dosad pošteđeni. Može li gospodin Richard preuzeti odgovornost i reći da će se epidemija zaustaviti bez najstrožih mjera profilakse? Richard je očito kolebao. ako epidemiju ne zaustavimo.a znamo da priljepčivost nije nikada apsolutna. nego je iznio što je vidio. preuzeti odgovornost da se vladamo kao da je ova bolest neka vrsta kuge. nego jesu li nužne da bi se spriječio pomor pučanstva. Richard je pak držao da može obilježiti situaciju ovim riječima: da bi se zaustavilo širenje bolesti. ako to. . pjege. potrebne su ozbiljne profilaktične mjere. možda i nije kuga. nego zahtijevam mjere opreza.Budimo sasvim iskreni . groznice s delirijem koje svršavaju za četrdeset i osam sati eksitusom (*). Liječnici uzeše vijećati. Pitanje jest: hoće li polovica grada izginuti? Ostalo je stvar državne uprave. ako se bolest ne zaustavi sama.reče prefekt . .Moramo. Ne gledam crno. .Nije pitanje u tome . Nije to pitanje terminologije.jeste li zaista uvjereni da se radi o kugi? . Glavno je da spriječite da ne pomori polovicu grada. onda je doista tako kako ste rekli. a Richard na koncu reče: . inače bismo imali matematički porast u beskonačnost i veoma naglo opadanje pučanstva.Problem nije dobro postavljen.jesu li mjere koje predviđa zakon ozbiljne i teške. da bi se te mjere mogle primijeniti trebalo bi konstatirati službeno da se radi o kugi.

Meni je svejedno kako ćemo kazati .pazilo na to da se javno mnijenje ne uznemiri. Plakat je zatim objavljivao opće mjere. Najprije je u naredbi konstatirano da je u oranskoj općini zabilježeno nekoliko slučajeva perniciozne groznice za koju još nije ustanovljeno je li zarazna.Kažimo samo da se ne smijemo vladati kao da polovici grada ne prijeti opasnost da izgine. Dr. jer se štampa zadovoljila kratkom napomenom. Prema tome prefekt ne sumnja ni začas da će pučanstvo njegovu ličnu inicijativu svesrdno potpomoći.znam. No prekosutra mogao je Rieux čitati male bijele plakate što ih je prefektura dala nalijepiti po najdiskretnijim uglovima. Sutradan nakon konferencije groznica je opet poskočila. .Da . . Doprla je čak i u novine. Inače su se vlasti zadovoljile time da preporuče ukućanima da se podvrgnu zdravstvenom nadzoru. Brojke rastu. Stanovnicima se preporučuje krajnja čistoća. exitus latalis. Na temelju tih plakata nije bilo lako zaključiti da su vlasti uočile situaciju. * Exitus (lat. svim potrebnim pomagalima da bi bolesnik za kratko vrijeme što sigurnije ozdravio. našao se do uzglavlja žene koja je urlala kao da je kolju. . među njima »znanstvenu« deratizaciju uštrcavanjem otrovnih plinova u kanale i pomni nadzor nad opskrbom grada pitkom vodom. Joseph Grand. pokazujući mu krvave prepone. U drugu ruku. podiže ruku čim ga je ugledao. te su mjere u stanju da spriječe opasnost bilo kakve epidemije.upita Richard. . Za nekoliko trenutaka našao se na periferiji koja je zaudarala na prženu ribu i mokraću. u liječničkom govoru: smrt. Spomenuti slučajevi nisu dovoljno karakteristični da bi opravdali istinsku bojazan. Te su odaje proviđene.I vi se s time slažete. Rieux ode usred sveopćeg negodovanja. I doista. a nema sumnje da će pučanstvo znati sačuvati hladnokrvnost. tj. obitelj mora pod prijetnjom zakonskih posljedica prijaviti svaki po liječniku ustanovljeni slučaj i pristati na izolaciju i smještaj bolesnika u posebne bolničke odaje.rekao bih . kamo se bio uputio. a imaoci buhâ pozivaju se da dođu u općinske dispanzere. jer bi onda doista izginula.reče Rieux . što će svatko razumjeti. Nekoliko dopunskih paragrafa podvrgavalo je obvezatnom raskuživanju bolesnikovu sobu i prijevozno sredstvo. prefekt poduzeo neke preventivne mjere.izlaz. Rieux naglo se okrene od plakata i pođe kući. ali u blagom obliku. nastojeći da ne budu odviše upadljivi.odvrati Rieux. koji ga je čekao u ordinaciji. . Mjere nisu bile drakonske.Formula bude srdačno pozdravljena. uostalom.) . dragi kolega? . Ispravno shvaćene i primijenjene kako valja. Ipak je sigurnosti radi. a mnogo se .

kad ga je šef sale ispratio i pomogao mu da obuče ogrtač.govorio je on . čitav život toga čovjeka. Nije mogao reći da je Cottard bio neuljudan: izraz ne bi bio točan.Zar prije nije bio? Grand je krzmao. taj me čovjek zanima.Ugodit ćete mu. skromna gostionica i šetnje koje su dosta tajnovite. Navečer ide katkad u kino koje se nalazi preko puta. a shvatio je zašto vidjevši kakve napojnice dijeli. . Cottard nije primio nikakav posjet. Najzad. Tko je ikada razgovarao tako milo s trgovcem špeceraja. da bi svakoga htio predobiti.Ne znam kako da kažem. da ona ima dobrih strana i da ih treba znati pronaći. jer ide .a čovjek je osim toga u dobrome društvu. a on mi odvrati da se varam. to je. Počeo je. no imam dojam da bi se htio pomiriti s ljudima. . Doktor reče Grandu da će ga možda navečer pohoditi. Često sa mnom progovara. Sve mi se čini da se promijenio. Konačno je dva ili tri puta odveo Granda u luksuzne restorane i kavane. Činilo se da je nadasve osjetljiv na ljubazan postupak kojim bi mu uzvraćali. zove me da s njim izađem. Cottard je zatvoren i šutljiv. Sve je to prema Grandovim opažanjima postalo sada drukčije. Njegova soba.E pa to da nisam zao čovjek. Mogao bi svjedočiti. u dućanu . . Službeno je zastupnik vinâ i likerâ.Prošlog je dana umrlo u gradu desetak bolesnika. Na ulici.Tu je udobno i fino . .ionako Cottardu. . a mogu reći da sam mu spasio život.Postao je uljudan. a što? Cottard je bio neodlučan. . a svojim držanjem podsjeća malko na vepra. Jednoga dana.pričao je Grand . tko je tako pažljivo slušao trafikanticu? . a ja ne umijem uvijek odbiti. trgovac vinom reče Grandu: . U većim razmacima prima posjete dvojice-trojice ljudi koji su valjda njegove mušterije.Imate pravo . . Nakon pokušaja da se skonča. Grand je opazio da osoblje susreće Cottarda veoma pažljivo. . Grandu se čini da je primijetio kako najviše voli gangsterske filmove. Rekoh to Cottardu.reče Grand. . naime.prava zmija. polaziti te javne lokale.Kako to? .Ta je trafikantica .To je valjan momak. Inače je u svakoj prilici osamljen i nepovjerljiv. eto.svuda je tražio simpatije.Svjedočiti.

morao utažiti radoznalost Cottarda.Zato što umjetnik ima uvijek više prava nego drugi. Grand se iznenadio.upitao je Grand.Hajde . Ali od nekog vremena kupovao je samo klerikalno glasilo Orana. zamolio je Granda. Grand je. kad je trgovac mješovitom robom bio manje ljubazan. . Grad i trafikantica ostadoše zapanjeni.rekla je trafikantica . Jednoga dana.Grand . vratio se kući upravo bijesan. U trenutku kada je Grand krenuo on ga zaustavi i reče: . . Tokom vremena Grand se našao ponukan da izvijesti Rieuxa o drugim promjenama u Cottardovu značaju.Prešao je na njihovu stranu.zgoda sa štakorima zavrtjela mu je mozgom.rekao je Cottard saslušavši Granda . ugodno će se iznenaditi. no stvar nije tako jednostavna. Ona drži da ja nikada na nju ne mislim. Nije mogla nastaviti jer se Cottard odjednom silno uzrujao i jurnuo iz trafike bez ijedne riječi isprike.Onu gdje su svi drugi. Potonji je. .poviče nato Cottard . A nekoliko dana pošto je bio ustao. .reče Rieux. Konačno je imao s Grandom čudan razgovor.Zašto? .Dobro . kome nije dalo mira što to on . a čovjek se ne bi mogao oteti dojmu da on to ističe.Bijaše. da bude ljubazan i da preda sto franaka što ih je svakoga mjeseca slao sestri koja je boravila negdje daleko. gad prokleti . uvijek bio liberalnih nazora. uostalom. mušičav. Grand odvrati: .pošteni bi ljudi mogli odahnuti. Usred živahnog razgovora ona je spomenula neko nedavno hapšenje koje da je u Alžiru uzvitlalo dosta prašine. a bilo je to onoga jutra kad se pojaviše plakati . . Radilo se o mladome trgovačkom činovniku koji je na plaži ubio nekog Arapina. koji je išao na poštu. To je dovoljno otkrivala njegova omiljela fraza: »Veliki uvijek guraju male«.vi pišete knjigu.Ah . čitajući list na javnim mjestima. .Pošaljite joj dvjesta franaka. to je općepoznato. . . Grand je čak prisustvovao čudnom prizoru kod trafikantice.i ja bih volio da mogu kao vi. naime. Njemu gledaju više kroz prste.Ako baš hoćete. .Kad bi sav taj ološ strpali u zatvor .ponavljao je Cottard.radi svake večeri.Na čiju stranu? . a Cottard je promucao da biti umjetnik nije mala stvar i da to može štošta poravnati. naime. A možda se boji i groznice. No ja je ipak volim.

dabome! No to je sve sporedno. promrmlja da mu je dobro i da bi se osjećao još bolje kad bi bio osiguran da nitko o njemu ne vodi računa. čekajući dok buka ne utihne. spazi na stolu rasklopijen kriminalistički roman. . sjedajući. no u suštini je to jedno te isto. Serumi nikako da stignu. Ne valja ostajati predugo u sobi. Evo nesretnika koga iznenada jednoga jutra uhapsiše. No svi tako postupaju. Kako reče komesar: to mu je deveta briga.Moram vas upozoriti da se ne radi o meni. Doktor slegnu ramenima. Činovnik odgovori svečano: . kao i Cottard.U jednu ruku nema nitko pravo da se miješa u tuđi život. za nj svjedočiti.Ne vjerujem. Rieux ga upita kako mu je. a onda upita rastreseno kakvo je to mišljenje. ne mislim na to. ima on znanaca. je li? Zapravo ne znamo ništa. svi. .reče Castel .Kako kada . No čitao sam taj roman. koja ga je hvatala svaki put kad bi pomislio na kugu biva sve to jača. Reče da stalno izlazi. Naoko su te životinje uvijek originalne. . Napokon morade priznati da se boji.. Morate izaći.Uostalom . htio osjetiti ljudsku toplinu. Pa i drugdje.reče doktor.upita Rieux hoće li biti djelotvorni? Taj je bacil tako čudan. drugo tako reći i ne radi. ako ustreba.Oh . izvan ove gradske četvrti.tu se ja s vama ne slažem.. Cottard. Rieux zašuti.Oh. Vodili su o njemu računa. . a on to nije znao. ali ga podsjeti da je agentu obećao da će ga posjetiti. Kad je doktor ušao. Cottard se očito nervirao. I on je. No večer je već bila odmakla. Tokom dana doktor je osjećao da ona mala vrtoglavica. Poslije podneva Rieux se porazgovorio s Castelom. Rieux je šutio. . gospodine doktore. Navečer ga nađe u blagovaonici gdje stoji pokraj stola. Ja mislim na ljude koji vode o nekome računa da bi čovjeku zadali neprilika. Zar vam se ne čini da to nije pravo? Mislite da se to smije činiti? . . Minutu prije Cottard je zacijelo sjedio u mraku i nešto razmišljao.Vi to pretpostavljete. a čitav gradski predjel u kom stanuje mogao bi. Njemu se to učinilo glupim.. Dvaput je ušao u kavane koje su bile dupkom pune. . pa je zacijelo bilo teško čitati. i ako želite čuti moje mišljenje. Kola zavoda za deratizaciju prođoše ispod prozora uz žestoki prasak motora. njegovo su ime bilježili u kartoteke.To je čovjek koji ima nešto na duši. Govorilo se o njemu po raznim uredima. Rieux primijeti da čovjek ne može biti uvijek sâm. .Jasno da pretpostavljam.

. Rieux odgovori da se to zna dogoditi no da sve ovisi o stanju bolesnikovu. čovječuljak pogleda Rieuxa žmirkavim očima. Kada se vratilo svjetlo. Na želju Cottardovu doktor zaustavi kola pred skupinom djece. kao da je ljudima odlanulo. vonj pečena mesa. .Recite. I najednom. Igrahu se »škole« i glasno vikahu.Ljudi uvijek govore.upita Cottarda. Dva-tri puta pogleda iza sebe.Ja se.Imate pravo.Ljudi govore o epidimiji. Pravi pravcati potres! . Ulica je oživjela. žagor koji dopire s mora ili iz gomile što se razlijeva .Možemo li upaliti? . Rieux ode na balkon. arhitekta? To je jedan od mojih prijatelja. kako je Rieux poznavao taj čas i kako ga je nekoć volio! No danas je s obzirom na sve što je saznao. radosno i mirisavo brujanje slobode koje pomalo nadima ulice kamo se natisla bučna mladež. djelovalo na nj depresivno. poviče glasom koji bijaše pun suza i bijesa: . . gospodine doktore? . kao svake večeri u našemu gradu.Zašto ne? Onda Cottard upita je li se dogodilo da bi nekoga koji leži u klinici ili u bolnici uhapsili. Motor je već radio. Djeca su se još igrala pred kućnim vratima.. to će biti konac svijeta. biste li me primili na svoj odjel? . Onda još zamoli doktora da bude tako dobar da ga svojim autom odveze u grad.Što bi nam to trebalo? . Mrak je u sobi postajao gušći. besprijekorna stazica i prljavi obraz) fiksirao je Rieuxa svojim bistrim i drskim očima. doktore . Doktor odvrati pogled.reče Cottard .. donosio mrmor glasova. Kad budemo imali desetak mrtvih. Noć. A nama bi trebalo. pozdravi trenutak kad su planule ulične svjetiljke. No jedan među njima (crna kosa glatko začešljana. a svjetla rjeđa.Trebao bi nam potres.reče Rieux. Iz svih okolnih četvrti. to je prirodno . glasni krikovi nevidljivih brodova. Govorio je hrapavim i tegobnim glasom. . lagani je vjetrić. Cottard. No ponovo se zagledao u dijete koje ga je još uvijek mjerkalo. .ako obolim. dijete mu se nasmiješi svim zubima. Cottard se uhvati grčevito za vrata automobila i. a Cottard pođe za njim. Doktor je dohvatio mjenjač brzine. bez ikakva prijelaza. U gradskom centru ulice su bile manje napučene.upita doktor smiješeći se djetetu. eto . stiskao mu je ruku. .pouzdajem u vas.Poznate li gospodina Rigauda. prije nego što će odmagliti. stojeći na pločniku. . Je li to istina. a mukli uzvik.o. ozbiljno i mirno.

.ljudi su pomahnitali. Neće poslužiti ni za kakve pokuse.Pogrebe nitko ne nadzire? .Nemojte ništa vjerovati . a drugi . Da. I stigavši oko deset sati pred kuću starog astmatičara koga je pohađao posljednjeg. »Neću da im služi za njihove eksperimente«. kao da je vrag u njih ušao. .reče stari ugodno uzbuđen . zvučao optimistički.. Rieux se teškom mukom otkinuo od sjedala. Stari je astmatičar sjedio u postelji. . Znao je da će ga samo u tom dijelu grada sutradan čekati desetak bolesnika.. Ako epidemija ne prestane sama. Nikada se Rieuxu njegovo zvanje nije učinilo tako tegobnim. Činilo se da bolje diše. doktor je znao što je i kako: dva bolnička paviljona iz kojih su dotadašnji bolesnici hitno iseljeni. Većina će morati u bolnicu. u svoju bolest. to je jasno kao sunce. na koju još ne bijaše navikao. bodro je brojio graškova zrna koja bi premetao iz jednoga lonca u drugi.nisu još stigli da se prijave. Bila je to borba.Gdje ste to pokupili? . a ne fraze i da protiv epidemije treba podići istinsku barijeru ili ništa. jer su mu se predavali. Dosad su mu bolesnici olakšavali zadaću.brojniji . Pregledao je staroga. a doktor je sutrašnji dan proveo obilazeći gradom na sve četiri strane. . .reče doktor. nego će naprosto umrijeti. a on zna što znači bolnica za siromahe.Koliko kreveta imaju paviljoni? . pregovarajući s obiteljima i natežući se s pacijentima. je li kolera? . osupnuti i nepovjerljivi. rekla mu je žena jednog bolesnika. Samo u dva-tri slučaja incizija je kako-tako pomogla.U novinama. a naokolo zdravstveni kordon. te da se već trideset bolesnika prijavilo vlastima. Castel je bio telefonirao Rieuxu: . a sada je sjedio usred bijedne blagovaonice. Sutradan je agencija »Infordok« javila da su prefektove odredbe primljene sa zadovoljstvom. ogledavajući prignute glave svoje bubone. Oni su mu izmicali uranjajući. radio javlja također.U gradu ima zacijelo preko trideset bolesnika? . Telefonirao sam Richardu da su potrebne ozbiljne mjere.Osamdeset.Potresa nije bilo. moj doktore. Dočeka doktora veoma raspoložen: . bojao se.Bilo ovo ili ono . Propisane mjere nisu dovoljne. Što se tiče bolničkih odaja sa »specijalnim« uređajima. nije kolera. mjere što ih je zamislila uprava neće je nipošto svladati. kao i svi dosadašnji. Ipak je službeni komunike koji je navečer objavljen.Dakle. Zadržao se gledajući mračnu ulicu i zvijezde što se javljahu i nestajahu na crnome nebu. .Ne.Nitko. sad ih je doktor prvi put viđao rezervirane i nepovjerljive.Jedni se boje prijaviti. otvori začepljeni kučinom.

- A on? - Odgovorio mi je da nije vlastan. Ja očekujem da će dalje rasti. I doista za tri dana oba paviljona bijahu puna bolesnika. Richard je predviđao da će vlasti isprazniti jednu školu i urediti pomoćnu bolnicu. Rieux je čekao cjepivo i otvarao bubone. Castel se vratio svojim starim knjigama i često zalazio u biblioteku. - Štakori su uginuli od kuge ili od nečega što je na kugu veoma nalik - zaključivao je on. Pustili su u promet desetke tisuća buha koje će zarazu prenositi u geometrijskoj progresiji, ako je na vrijeme ne zaustavimo. Rieux je šutio. U to se doba vrijeme čini se ustalilo. Sunce je ispilo mlake koje ostadoše od posljednjih pljuskova. Lijepo plavo nebo, prepuno žive svjetlosti, šum avionskih motora u rano ljeto, sve je u to godišnje doba poticalo ljude da budu vedri i zadovoljni. Ipak je za četiri dana groznica četiri puta poskočila, tako da su ti skokovi svakoga zapanjili: šesnaest mrtvih, dvadeset i četiri, dvadeset i osam i trideset i dva. Četvrtoga dana javljeno je otvaranje pomoćne bolnice u jednom dječjem obdaništu. Naši sugrađani koji su dosad sakrivali svoj nemir dosjetkama i šalama hodali su sada ulicama šutljivi i pokunjeni. Rieux odluči da telefonira prefektu. - Mjere su nedovoljne. - Raspolažem podacima - reče prefekt - moram priznati da zabrinjuju. - Nisu zabrinjavajući nego jasni. - Zatražit će naloge od središnje vlade. Rieux objesi slušalicu i obrati se Castelu. - Naloge! Bogzna što bi trebalo naložiti. - A serumi? - Stići će ove nedjelje. Posredstvom Richardovim prefektura zatraži od Rieuxa izvještaj koji će biti poslan u glavni grad kolonije da bi se izdali shodni nalozi. Rieux stavi u svoj izvještaj klinički opis i brojke. Istoga dana nabrojeno je oko četrdeset umrlih. Prefekt uze na sebe da će - kako reče - pooštriti propisane mjere. Bude potvrđeno da je prijava svakog oboljenja obvezatna i da bolesnika treba izolirati. Kuće bolesnika bit će zatvorene i raskužene, ukućani podvrgnuti sigurnosnoj karanteni, pogrebe će organizirati općina, a potankosti će se utvrditi naknadno. Dan kasnije stigoše avionom serumi. Dostajali su samo za bolesnike koji su tada bili na liječenju. Ako se epidemja proširi neće nikako dostajati. Na Rieuxov telegram stiže odgovor da je sigurnosna rezerva iscrpljena i da je nova proizvodnja upravo započela.

Za to vrijeme proljeće je iz čitave okolice stizalo na gradska tržišta. Na tisuće ruža venulo je u košarama prodavačâ uzduž pločnika, a njihov slađani miris lebdio je nad čitavim gradom. Naoko se ništa nije promijenilo. Tramvaji su uvijek bili puni u doba kad svijet ide na posao ili se vraća kući, a prazni i prljavi danju. Tarrou je promatrao maloga starčića, a mali je starčić pljuvao na mačke. Grand je svake večeri odlazio kući da bi nastavio svoj tajanstveni posao. Cottard se vratio i vrzao bez cilja i svrhe, a gospodin Othon, sudac istražitelj, vodao je sveudilj svoju menažeriju. Stari je astmatičar premještao grašak iz jedne posude u drugu, a na ulici čovjek bi sretao novinara Ramberta koji je uvijek bio budan i sabran. Večerom bi ista gomila ispunila ulice, a pred kinematografima izduljili bi se repovi. Epidemija je, uostalom, počela opadati, pa je nekoliko dana nabrojeno samo desetak umrlih. Onda je najednom naglo poskočila. Onoga dana kad je broj mrtvih dostigao opet tridesetak, Bernard Rieux ogledavao je telegram koji mu je prefekt bio pružio rekavši: »Prepali su se.« Telegram je glasio: »Proglasite izvanredno stanje. Zatvorite grad.«

DRUGI DIO Može se reći da je od toga časa kuga bila stvar svih nas. Dosad je, usprkos čuđenju i nemiru što su ga izazvali neobični ovi događaji, svaki od naših sugrađana išao za svojim poslom, kako je znao i mogao. A tako će naravno biti i ubuduće. No čim su vrata od grada bila zatvorena, ljudi primijetiše da su svi odreda, pa i sam pripovjedač, bačeni u isti koš i da se valja snaći. Tako je, na primjer, posve osoban osjećaj kao što je rastanak od ljubljenog bića, postao odjednom, prvih sedmica, nešto općenito, jer je zahvatio cjelokupno stanovništvo. To je - osim straha - bila i najteža muka toga dugog progonstva. Jedna od najznačajnijih posljedica zatvaranja grada bijaše u stvari nagla rastava bića koja na to nisu bila spremna. Majke i djeca, bračni drugovi i ljubavni parovi koji su se prije nekoliko dana bili rastali na kraće vrijeme; koji su se na kolodvorskom peronu bili poljubili, poprativši taj cjelov s nekoliko površnih uputa i preporuka, uvjereni da će se za nekoliko dana ili tjedana opet vidjeti. Ogrezli u glupom ljudskom povjerenju, tako da ih je taj odlazak jedva odvratio od njhovih običnih poslova, ti su se ljudi našli sada najednom odvojeni, a da toj odvojenosti nije bilo lijeka, jer nisu mogli jedan do drugoga, a prekinut je gotovo i svaki drugi dodir. Zatvaranje je, naime, izvršeno nekoliko sati prije nego što je objavljena prefektova naredba, a pojedinačni slučajevi nisu se, dakako, mogli uzimati u obzir.

Može se reći da je ta brutalna najezda bolesti prisilila naše sugrađane da se vladaju kao da nemaju osobnih osjećaja. To je bila prva posljedica invazije. Prvih sati onoga dana kad je naredba stupila na snagu, u prefekturu je nagrnulo silno mnoštvo: svi su uvjeravali činovnike, telefonom ili osobno, da je njihov slučaj nešto posebno, a svi su ti slučajevi bili podjednako važni i zanimljivi, jer nisu mogli biti ni razmotreni. Stvarno je trebalo nekoliko dana da bismo postali svjesni toga da se nalazimo u položaju gdje nema kompromisa i da su riječi: »nagodba«, »povlastica«, »iznimka« izgubile dotadašnji smisao. I neznatno zadovoljstvo pisanja nama je uskraćeno. Grad više nije bio povezan s ostalim dijelom zemlje redovnim prometnim sredstvima, a u drugu ruku novom je naredbom zabranjeno svako dopisivanje, kako se tim putem ne bi širila zaraza. U početku je nekolicini sretnika uspjelo uhvatiti vezu sa stražama koje su bile postavljene na ulazima, a neki su stražari pristali da dostave poruku vanjskome svijetu. Pa i to je bilo prvih dana epidemije, kad su stražari smatrali prirodnim da popuste svome dobrom srcu. Ali nakon nekog vremena, kad su i oni shvatili kako je položaj ozbiljan, ne htjedoše preuzeti odgovornost kojoj se nije moglo odrediti domašaj. Međugradski telefonski razgovori koji su isprva dopušteni potakoše takvu navalu na javne govornice i takav zastoj na pojedinim linijama da su za nekoliko dana obustavljeni, a zatim strogo ograničeni na takozvane hitne slučajeve, kao što je smrt, rođenje ili ženidba. Preostadoše nam jedino telegrami. Stvorenja koja su bila povezana umom, srcem i tijelom, moradoše sada tragati za tom zajednicom čitajući velika slova depeše koja nije smjela brojiti više od deset riječi. I kako su faktično izrazi koje možeš upotrijebiti u telegramu brzo iscrpljeni, dugotrajne životne zajednice ili bolne strasti spadoše na povremenu izmjenu gotovih formula kao: »Dobro sam stop mislim na te stop tvoj...« Neki među nama bijahu uporni: ipak su pisali i stalno se dovijali kako će održati vezu s vanjskim svijetom, premda se svako rješenje pokazalo iluzornim. A kad bi se neko sredstvo koje smo smislili i pokazalo uspješnim, mi to ne bismo znali jer nije bilo odgovora. Dugih sedmica bijasmo upućeni na to da počinjemo sveđ iznova jedan te isti list, da prepisujemo iste riječi, iste apele, tako da su malo-pomalo riječi koje izađoše krvave iz našega srca gubile svoj prvotni smisao. Mehanički bismo ih tada prepisivali, kušajući da tim mrtvim izrazima ocrtamo i pri-kažemo teški svoj život. I tako bismo se na koncu poslužili telegramom ma kako bio konvencionalan, mjesto da vodimo uporne i jalove monologe, da zborimo tako reći sa zidom. Uostalom, nakon nekoliko dana, kad je postalo jasno da nikome neće uspjeti da izađe iz našega grada, netko se sjeti, da upita vlasti ne bi li se oni koji otputovaše prije epidemije smjeli vratiti. Nakon nekoliko dana razmišljanja prefektura odgovori jasno ali naglasi da povratnicima neće ni u kojem slučaju biti dopušteno da ponovo napuste grad, te ako im je prosto da dođu, nije im prosto da odu. I tu su neke obitelji (koje, uostalom, nisu bile brojne) shvatile položaj olako i, povodeći se samo za željom da vide rođake, smetnule s uma oprez i pozvale svoje mile i drage da se okoriste prilikom. No te obitelji nisu - kako rekosmo - bile brojne: zarobljenici kuge uočili su vrlo brzo kakvoj opasnosti izvrgavaju svoje bližnje, pa su se pomirili s time da budu odijeljeni. Kad je bolest najjače harala, zabilježen je samo jedan slučaj da su se ljudski osjećaji pokazali jačim od straha pred smrću u teškim mukama. To nije bilo, što je razumljivo, dvoje ljubavnika koje bi ljubav, kroz more jada, nagnala jedno drugom u zagrljaj. Bijaše to samo stari dr. Castel i njegova žena, koji su brojne godine proveli u braku. Gospođa Castel bila je nekoliko dana prije epidemije otputovala u neki obližnji grad. Je li to bio jedan od onih brakova koji pružaju svijetu primjer idealne sreće? Nije. Pripovjedač može čak s najvećom vjerojatnošću ustvrditi da ti bračni drugovi nisu do tog časa bili sigurni

U drugim prilikama naši bi sugrađani našli izlaz. Muževi i ljubavnici koji su dotad imali najveće pouzdanje u svoje družice pokazaše se najednom ljubomorni. jer bi osjetio rane što ih mašta na koncu zadaje onima koji se u nju pouzdaju. ta praznina koju smo uvijek nosili u sebi. nego da uvijek drže. a onda se desi da ih prijatelj koga su slučajno sreli. jasno. pa bismo udesili da ostanemo kod kuće. njihove volje i njihove strpljivosti bio bi tako nagao da bi im se učinilo da se nikada više neće pridići. Ta brutalna odsutnost.jesu li zadovoljni svojom zajednicom. Zapravo smo trpjeli dvostruko: podnosili smo svoju muku. No brutalna rastava koja se. a podnosili smo i boli koje smo u duhu pridavali našim odsutnima: sinu. kad bi putnik koji je doputovao večernjim ekspresom. tek kad prestane epidemija. još tako blizu i već tako daleku. To je. Uvijek bi nadošao čas kad bi se čovjek sjetio da vlakovi ne idu. Tako su se naši sugrađani veoma brzo odvikli da pred sobom. normalno stigao u našu četvrt. prestati. toliko nas je smela da nismo mogli reagirati protiv sjećanja na prisutnost. a možda i godinu dana ili još više. da tako kažem. komentar u novinama. ona određena emocija. onda je naravno da takve igre ne bi mogle potrajati. Time bismo u stvari počeli opet živjeti kao sužnji. svraćali bi se uvijek na iste putove.. Spoznali bismo da će naša samoća još trajati. bez traga. a znali smo ga tako reći napamet (strasti našega pučanstva nisu . Sinovi koji su živjeli pokraj svoje majke. prepušteni. pred drugima ocjene i pretpostave kako će dugo biti rastavljeni. Pripovjedač je uvjeren da može napisati u ime svih što je tada sâm osjećao. dan za danom. oči . eto. Ako bismo ponekad pustili maha uobrazilji da bismo dočarali glas zvonca na vratima ili poznate korake na stubištu. da bazaju po svom sumornom gradu. opet smo bili upućeni na svoju prošlost.kuga nije gotovo ništa. stavljahu sada sav svoj nemir i svu svoju tugu u jednu boru njezina lica koja je zaokupila njihovo sjećanje. Zato bi se oni silili da nikad ne misle na dan izbavljenja. pa teško mukom podignu moral da bi podnijeli tu kušnju. hodali s odsutnom osobom. ako bismo u takvim trenucima pristali da zaboravimo da su vlakovi zaustavljeni. sjećanja koje bi nas progonilo cijelog dana. ženi ili ljubovci. usijane strelice uspomene. a da je jedva i gledahu. da tako mora biti i da moramo kušati da se pomirimo s vremenom. A svi mi otkrismo da osjećaj koji ispunja naš život. pa da iscrpe unaprijed svu gorčinu tih budućih mjeseci. bez predvidljive budućnosti. brzo bi odustao (koliko bi god mogao). Jer u svojim besciljnim šetnjama. Zašto? Uzmimo da najveći pesimisti odrede da bi takvo stanje moglo trajati šest mjeseci. U većini slučajeva odvojeni će život. jer je osjećao ono što su osjećali mnogi naši sugrađani. nerazumna želja i žudnja za povratkom na staro ili pak luda potreba da ubrzamo tok vremena. u drugo doba. I tako je prva stvar kojom je kuga obdarila naše sugrađene bila egzil. varavim igrama sjećanja. živeći intenzivnijim vanjskim životom i baveći se više svojim poslovima. a ti bi putovi (Oran je malen grad) bili većinom oni kojima su nekoć. da ih ovo ili ono potakne da pomisle kako na kraju krajeva nema nikakva razloga da bolest ne potraje dulje od šest mjeseci. Bijaše to doista osjećaj progonstva. U tom času slom njihove hrabrosti.kako je spomenuto -nimalo komplicirane) da taj osjećaj poprima novo lice.u usporedbi s tim nenadanim otkrićem . Muškarci koji se smatrahu vjetrogonjama otkriše u ljubavi stalnost i vjernost. No kuga ih je silila da budu dokoni. međutim.. oduljila omogućila im je da se uvjere da ne mogu živjeti jedno bez drugoga i da . Pa ako bi netko od nas popustio napasti da se prenese u budućnost. letimična sumnja ili nagla vidovitost. pa upnu posljednje sile da bi se održali na visini te kušnje koja se proteže kroz tolike dane i noći. da se više ne okreću prema budućnosti. bio izuzetak.

Položaj u kom su se nalazili omogućio im je da svoje osjećaje razmotre s grozničavom nepristranošću. U općem progonstvu ti su bili najviše prognani. njima je bilo lako zaći u povijest svoje ljubavi. što će reći da življahu pamćenjem koje ničemu ne služi. Najradije bi dodali prošlosti sve ono što su na žalost propustili kad su to mogli učiniti. nije vodilo dobru. Nezadovoljni svojom sadašnjicom. ispitujući njezine nedostatke. a pripovjedač je možda pozvaniji da progovori o njima nego o strancima. Časova kad bi mogli zaboraviti kugu. Premda je pripovjedač iskusio samo opće progonstvo. lišeni budućnosti. obrambeni stav koji neće da prihvati borbu . pa su bili odijeljeni i od bića kojem se ne mogu vratiti i od kraja kojemu pripadaju.kao što bi u sve zgode i nezgode svoga sužanjskog života upleli odsutne. ali su oni bili vezani i za prostor pa bi neprestano udarali o zidove koji njihovo kužno sklonište dijele od zavičaja što su ga. a oni su zatvarali oči ne hoteći ga vidjeti. sasvim logično. Izbjegavajući pošto-poto spomenuti slom. pa ih njihov položaj nije mogao zadovoljiti ni onda kad su bili relativno sretni. jer vrijeme je. jer je ovaj koga sada čekaju bio prisutan . A hranili su svoj jad neodređenim znacima i porukama koje zbunjuju. I. izgubili. Ne. I tako. specifičnu tjeskobu. lutajuće sjene koje bi se mogle utjeloviti samo ako pristanu da se ukorijene u zemlju svojih boli. čovjek je u većini slučajeva bio prognanik u svojoj kući. a ne živjeli. duboki bol svih sužanja i prognanika. koje njima nitko i ništa ne može nadomjestiti. U normalno doba znali smo svi. Žalili bi gorko što ne znaju kako je raspoređeno njezino vrijeme. bilo svjesno ili nesvjesno. ta nas je nesreća nagonila da mučimo sami sebe i potakla nas tako da pristanemo na bol. Ta je opreznost. korili bi sebe s lakoumnosti i površnosti što su propustili da se o tom obavijeste. kao i u drugima. naravno. dakle. nezadovoljni prošlošću. to izmotavanje. prepušteni danima bez pravca i cilja. I tako bi na kraju krajeva jedino sredstvo da se izmakne tim nesnosnim praznicima bila mašta koja pokreće vlakove kojih nema i puni uši zvonjavom zvonca na vratima koje uporno šuti. Vanjski svijet ima uvijek lijeka za sve. nastojeći svim svojim silama da zadrže i dočaraju sliku nekoga kraja gdje neka određena svjetlost ili neki brežuljci.muke razdvojenosti podnosili mnogo teže. nasukavši se na pola puta između ponorâ i vrhova.spuštene. Ljubavne su parove mučili i drugi jadi među kojima valja spomenuti i kajanje. No uspomene imaju veće zahtjeve. oni se lišavahu časova koji u stvari bijahu dosta česti. da nema ljubavi koja ne bi mogla premašiti sebe. Kao prvi povod poslužila bi činjenica da nisu mogli pravo zamisliti što odsutna osoba radi i kako živi. istina. To je bio jedan od načina kojima se služila bolest da bi odvratila pažnju i pobrkala karte. stvaralo u njima. A jasno je da bi u takvim prilikama uočili čisto i bistro svoje propuste i pogreške. jer su kao putnici zatečeni u gradu kad se pojavila kuga. oni su životarili. nesreća ta koja je došla izvana i koja se survala na čitav jedan grad nije nam donijela samo nezaslužene muke protiv kojih bismo se mogli s pravom buniti. ne smije zaboraviti one koji su .poput novinara Ramberta ili drugih . Njih bi zacijelo najčešće viđao gdje lutaju prašnim ulicama grada u svako doba dana. eto. zanoseći se slikama budućega sastanka. omiljeno stablo i licâ ženâ tvore podneblje. A na koncu da kažemo napose koju o ljubavnim parovima koji su u toj prilici najzanimljiviji. . ili dozivajući jutro svoga zavičaja. bili smo sasvim nalik na one koje ljudska pravda ili mržnja sili da žive iza rešetaka. No ako je to i bilo progonstvo. kao kad čovjeku koji ljubi. uporno su mazili svoje tlapnje koje su bile i odviše stvarne. dozivajući šutke veče koje su poznavali samo oni.sve to. a ipak smo pristali bez većih skrupula da naša ljubav bude osrednja. nije znanje o kretanju ljubljene osobe izvor radosti i užitka. kao što je let lastavica. rosa nakon sunčeva zalaza ili bizarne one pruge koje sunce katkad riše po pustim ulicama. to bježanje od boli. I ta prošlost o kojoj su stalno mozgali imala je okus žaljenja. Prepušteni jalovim uspomenama. Osjećahu. Čim bi došli dovle.

kuga je metala straže na gradska vrata. i skretala s njihova puta brodove koji su plovili za Oran. podvrgnuti drugom jednom robovanju koje ih je činilo slugama sunca i kiše.iako prazno . Prije nekoliko sedmica oni su bili prosti od te slabosti. dok bi ga kišni dnevi prekrili gustom koprenom koja bi zakrila i njihove misli. te ako bi pomišljali na kugu. riječima običnog izvješća ili domaće vijesti. Time su u srce epidemije unosili korisnu rastresenost koju bi neki smatrali hladnokrvnošću. ako je sumnja nepodnošljiva. napokon. Nakon zatvaranja nijedna kola nisu ušla u grad. bio bi bez prijelaza gurnut u najgušću šutnju zemaljsku. Gledajući te ljude. Primijetio bi da njegov subesjednik i on ne govore o istoj stvari. Ako bi jedan od nas pokušao slučajno da se povjeri ili da kaže što osjeća. Doista. jer nisu bili sami na svijetu i jer je u neku ruku biće. To što su svi bili sami i napušteni. odgovor što ga je primio. na primjer. Nije naprosto imao vremena. naglo je nestalo. na primjer. U tim krajnostima samoće nitko se. pa je najbolje bilo šutjeti. nije mogao nadati da će mu pomoći susjed.dojam o vremenu kakvo jest. najobičniju emociju. rekao bih. ma kako teško . njihova je nesreća imala i svoju dobru stranu. prihvatiti sajamski govor. I luka je pružala neobičnu sliku onima koji je gledahu s gornjih bulevara. Ili bar. izražavati se konvencionalno. gotovo bi ga uvijek pozlijedio. stvorenje koje je s njima živjelo. Jedna bi zlaćana zraka dostajala da im lice bude radosno. a to je najvažnije. pa je svatko ostajao sâm sa svojom brigom. bilo je to samo zato što se uslijed kuge moglo desiti da budu odijeljeni zauvijek. moglo je s vremenom prekaliti značajeve. toga ludog robovanja. kad oni kojima se obraćamo ne mogu progovoriti iz srca. Dobrohotan ili dušmanski odgovor uvijek bi promašio cilj.bijaše njihovo srce. No sada su. A ipak ih je s početka učinilo ništavnima i lakoumnima. njihove su misli bile zaokupljene bićem koje čekahu. Ako bi. kojega od njih pokosila bolest. služilo kao neka vrsta filtra između njih i svijeta. On se faktično bio izrazio nakon dugotrajnog i bolnog mozganja. čovjek bi rekao da primaju . izvrgnuti hirovima meteorologije. u isto doba kad je pučanstvo počela hvatati panika. Vidio bi samo . ti su prognanici u tom prvom periodu kuge bili povlašteni elementi. ma kako bolne bijahu njihove tjeskobe. I tu su najistinskije boli poprimile naviku da se izraze banalnostima društvene konverzacije. u stilu dnevne kronike. on to gotovo nikad ne bi ni primijetio. kakve se prodaju na sajmu.Tako se svatko morao pomiriti s time da živi iz dana u dan i da nasuprot nebu bude sâm. a slika koju htjede priopćiti bila je dugo na vatri čekanja strasti. Drugi je naprotiv zamišljao nešto konvencionalno. Međutim. što će reći da trpe i da se nadaju bez razloga. Od toga dana imao bi dojam da se automobili vrte u krugu. U općoj nevolji i bijedi njih je čuvao egoizam ljubavi. Trgnut iz toga dugog nutarnjeg dijaloga što ga je vodio s nekom sjenom. Samo uz tu cijenu mogli su kugini sužnji postići saučešće svoga pazikuće ili zanimanje svojih slušalaca. Negdašnje živosti. melankoliju i bol serijske proizvodnje. po kojoj je to bila jedna od prvih luka sjeverno afričke obale. *** Dok su naši sugrađani kušali da se prilagode tom nenadanom egzilu.prvi put izravno . Njihov očaj spasio je te ljude od panike. Neki od naših sugrađana bijahu.

dok na kraju nije spao gotovo na nulu. javnost je stala shvaćati što je i kako je. Samo najnužniji proizvodi stizahu u Oran cestom i zrakom. Sve u svemu nisu bili kukavice. pojaviše znatne promjene koje su izmijenile lice grada. Dotada. Broj pješaka znatno je porastao. a stanovnici su. Stvari su bile zataškane. a šesta tri stotine četrdeset i pet. samotne naslage bačava i vreća na gatovima . Tek mnogo kasnije. nemila. Ipak nije bio dosta osjetljiv da naši sugrađani ne bi sačuvali (ma kako su bili nemirni i zabrinuti) dojam da se radi o nezgodi koja je. dok su pred vratima stajali kupci u dugim repovima. Tim dopustom okoristili su se naravno kinematografi koji su pravili dobre poslove. Taj je porast bio rječit. Nastavljali su. a nakon nekoga vremena kinematografi su stali projicirati sveđ jedan te isti film. Ali kretanje filmova po departmanu bilo je prekinuto: nakon dvije nedjelje. na primjer. Prvo je prefekt poduzeo mjere s obzirom na promet vozila i snabdijevanje. Oran je tako poprimio čudan izgled. Snabdijevanje je ograničeno. U jednu ruku svi zacijelo nisu umrli od kuge. eto. da tako kažem. Ipak se njihovi primitci nisu smanjili. a mnogi su ljudi zatvaranjem dućana i nekih ureda. pa bi ispunjali sada ulice i kavane u takozvane šuplje sate. Sada je prefektura davala te podatke svakodnevno. a neprilike koje su zacijelo prolazne. Oran bi sada oko tri sata poslije podne pružao varljiv dojam blagdana: zaustavljen je promet i zatvoreni dućani. prevaljeni vagoneti. ni agencija »Infordok« nisu primili službeno nikakve statističke podatke o bolesti. radije bi se šalili nego jadali. istina.nekoliko brodova koji su se zadržali u karanteni. prisiljeni na nerad. Većinom su je osjećali kao nešto što brka njihove navike i krnji njihove interese. Zasad nisu bili nezaposleni nego na dopustu. a prefekt je zamolio spomenutu agenciju da objavljuje tjedne izvještaje o kretanju bolesti. a gorivo racionirano. Bilo je tu zajedničkih osjećaja. da sudjeluju u pučkome veselju. Priopćenje da su treće sedmice umrle tri stotine i dvije osobe. ni dnevni listovi. Javnosti je nedostajala. Naređena je i štednja elektrikom. kao što je odvojenost ili strah. Peta nedjelja dala je doista tri stotine dvadeset i jednog umrlog. o kojem će još biti govora. da bi se mogla odvijati neka javna manifestacija. Usprkos tim svakidašnjim prizorima naši su sugrađani teško shvaćali što ih je to zadesilo. Grad je imao dvjesta tisuća stanovnika. a u drugu nitko u gradu nije znao koliko ljudi obično umire za nedjelju dana. no ljudi su i dalje gurali u prvi plan svoje osobne brige i poslove. a to je bila njihova prva reakcija. . Luksuzni su dućani zatvoreni tako reći od danas do sutra.sve je to svjedočilo da je i trgovina uginula od kuge. Tako je promet stao opadati. a to nisu osjećaji koje možeš suprotstaviti kugi. drugi su načičkali izloge objavama da nema robe. ali je ipak privremena. Velike dizalice koje sada mirovahu. Prefektov odgovor na kritike što su odjeknule u štampi (»Ne bi li se predviđene mjere mogle ublažiti?« bio je dosta neočekivan. Ali ni tom prilikom nije javnost reagirala smjesta. primali su naoko vedro i dobre volje. nagrnuli i na ulice. mogućnost usporedbe. dakle. naime. konstatiravši porast smrtnih slučajeva. Nitko se nije zaista pomirio s bolešću. hodati ulicama i sjedati na kavanske terase. Tko zna nije li taj pomor normalan? To su potankosti o kojima ljudi nikada ne vode računa (premda je očigledno da su te stvari zanimljive i važne). Stoga su se. Ipak se potkraj mjeseca. To ih je dražilo ili ih je ljutilo. nekako za vrijeme molitvenog tjedna. nije bilo podobno da ugrije maštu. poduzeća su morala mijenjati program. tužili na javnu upravu.

Pričalo se na primjer da je u centru neki čovjek. imajući sve simptome bolesti. Svake bi noći oko dva sata znatan broj pijanaca koji su izbačeni iz lokala punio ulice i vodio optimističke razgovore. bolesti se smije«. Bio je veoma mlad kad se vjenčao sasvim mladom djevojkom iz susjedstva koja je bila siromašna. .Ah . . a njezini se roditelji podsmjehivahu šutljivom i nespretnom ženiku. Pohađao bi je u njezinoj kući. istinskih i lažnih. Bio je spazio fotografiju gospođe Rieux na pisaćem stolu i pogledao doktora. Da bi se mogao oženiti.Sad se neće ni zaustaviti. naglavce. napustio je studije i uzeo službu.zaključi Cottard. dr. Rieux mu reče da izvrsno izgleda. Izlazeći iz bolnice..Tako je . Rezultat je pak bio taj da smo i dalje gurali u prvi plan svoje osobne osjećaje. zar ne? Sve će biti. Premda je i sada tražio riječi. kao da je odavno smišljao i smislio što sada iznosi. koje su se sve odreda odnosile na epidemiju. držeći svoje goleme ruke ploštimice na stegnima. sjedio je uvijek u kutu kraj prozora. štono riječ. bacivši se na prvu ženu koja je naišla. vrlo dobro . Istoga dana poslije podne Joseph Grand konačno se povjerio doktoru. Stvar postaje ozbiljna. . on ih je gotovo uvijek nalazio. »Umro je.reče mali. gospodine doktore. rekao je Grand. nimalo ne iznenađuje). svi ćemo poludjeti. a prijazni ton kojim je govorio. . gospodine doktore. žestoko je zagrlio i stao vikati da ima kugu. nije se poklapao s njegovom tvrdnjom . a Jeanne . dva dana pošto je grad zatvoren. Kad nije bio u službi.. Cottard je pričao da je u njegovoj četvrti jedna velika trgovina mješovite robe gomilala živežne namirnice da bi ih prodavala uz višu cijenu. a zbile su se tako naglo da ih nitko nije mogao smatrati normalnima i trajnima. nađoše pod njegovom posteljom svu silu konzervi. Rieux je odvratio da se njegova žena liječi izvan grada.Nego recite. Majka je uvijek bila zaokupljena kućanstvom. pučko je vjerovanje da alkohol štiti od zaraznih bolesti znatno ojačalo.reče Grand . Kuga ne plaća!« Cottard bijaše pun zgoda i zgodica. ta se vražja kuga više ne šali. stade govoriti obilato. Rieux srete Cottarda koji se sjajio od zadovoljstva.Kavane. Ni Jeanne ni on nisu običavali izlaziti iz svoje gradske četvrti. mogle su također zadovoljiti svoje mušterije. .razumijem. Kad su došli po vlasnika da ga prevezu u bolnicu. Nekoliko su koraka pošli zajedno. Istini za volju treba reći da se pilo mnogo. Pošto je neka kavana oglasila: »Tko vino pije. ali je glavno da žena ozdravi. nema spora. zahvaljujući velikim zalihama vina i drugih alkoholnih pića (što u gradu. dobro je. No sve te promjene bile su tako izvanredne.Da. gdje ta vrsta trgovine zaprema prvo mjesto. A doktor će na to da je to doista sreća. I prvi put otkako ga je Rieux upoznao. A Cottard nadoveza gotovo radosno: . zar ne? Doktor morade priznati da je tako. Otac bijaše željezničar.tako je. izletio jednoga jutra iz kuće i. »To je u jednu ruku sreća«. promatrajući zamišljeno što se zbiva na ulici.

reče ovaj . Jeanne je vjerojatno trpjela. otišla sama.« To mu je uglavnom bila napisala.Molim vas da me ispričate . dakako. Grand je očigledno bio na sto milja daleko od kuge. Jednoga dana Jeanne je stala pred božičnim izlogom i.u takvim prilikama nema mjesta velikim strastima. »No to je teško«. siromaštvo.Oprostite mi. Bila je tako sitna i krhka da je Grand uvijek strepio kad bi je vidio gdje prolazi ulicom. a dopisnik moga lista je po nesreći glupan. Reče da se o tome ne radi i da je došao zamoliti doktora da mu pomogne. Ali. izlazeći iz bolnice. nešto njegova narav. Nešto umor. Onda je otro brkove. kliknula: »Kako je to lijepo!« On joj je stisnuo članak na ruci. okrenuvši se naglo prema njemu.Bio sam kod vas prije tih događaja . ali nisam mogao. Grand je. večernja šutnja za stolom . No ljudi se uvijek ne vole. Prošle su godine. ukratko popustio i klonuo. I Joseph Grand je trpio. I Jeanne je radila. Vozila bi mu se tada činila neizmjerno velika.da me prepoznajete. neka ona i dalje pazi na svoje zdravlje i da on misli na nju. S vama mogu govoriti. Ipak je ostala: dešava se da čovjek dugo trpi a da to i ne zna. Dok smo se voljeli. Onda je otišla.reče mladić . Mladić je bio nervozan. gospodine doktore . . Nisam sretna što odlazim. Nije. Rieux ga je gledao: . Mogao je početi iznova.. da mu je dobro. Zovem se Raymond Rambert. Navečer je Rieux telegrafirao svojoj ženi da je grad zatvoren. Rieuxu se činilo da ga pozna.Sad imate priliku da napišete krasnu reportažu.veoma jednostavan.« Useknuo se u neku vrstu karirana ubrusa.joj je pomagala.prema Grandu . . rade. ali čovjek ne mora biti sretan da bi počeo iznova. Sada je bilo na njemu da trpi. Sve je više šutio i nije svoju mladu ženu podržavao u uvjerenju da je voljena.Ah.ali ne poznam ovdje nikoga. »Ah.Ne znam kako da kažem. neko se još vrijeme vole. . eto. Ostali je dio pripovijesti bio . Tako su odlučili da će se vjenčati. .doda . ali je kolebao.. jer šef ureda nije održao svoje obećanje. odavno na to mislim. »Jako sam te voljela. Tako uvijek biva: ljudi se vjenčaju. A to me onda dira.Pretpostavljam . Tu se valjalo domišljati da bi čovjek pogodio što Grand hoće kazati. mladoga čovjeka koji ga je čekao.raspitivao sam se kako žive Arapi. odavno. razumijevali smo se i bez riječi. No uvijek je na nju mislio. ali sada sam umorna. . nije imao pouzdanja. Čovjek koji radi. Htio joj je napisati pismo u kojemu će se opravdati.reče stari. . rade toliko da zaborave na ljubav. kako ga je upozorio Rieux. budućnost koja pomalo nestaje. . Došlo je vrijeme kad sam trebao naći riječi koje bi je zadržale. govorio je on. da . Tri nedjelje nakon zatvaranja grada Rieux naiđe. ali ja imam u vas povjerenja.reče Rieux. 1 to je bilo sve.

Odlučio je otići. oko kipa Republike koji je bio prljav i prašan. ali da nema iznimaka. Njegovi ovdašnji kolege rekoše da ne mogu ništa. a dobro se slažemo. bio nekako čudno samotan. . On je u Parizu ostavio svoju ženu. Rieux udari . pošta ga je odbila. Bližila se večer.ja sam u tom gradu stranac! . Šef kabineta rekao mu je da shvaća potpuno. Grane fikusâ visile su. Nije li to pravo? Rieux odvrati da je zacijelo pravo i da mu se čini da nitko pametan ne može poricati da je tako.Rieux mu predloži da pođu zajedno do dispanzera u središtu grada. Na bulevarima u središtu nije bilo običajne gužve.Glupo je to. Stigoše u gradski centar. ali je to svejedno. Onda su krenuli dalje i stigli do Staroga trga. kad bude napolju. makar ga. Podizao je pomno dječačića koji mu se zaletio u noge i pao. Držim da bi mi to moglo korisno poslužiti. Stadoše pod spomenikom. no položaj je svakako ozbiljan. Rieux nije ništa odgovarao. Nekoliko se prolaznika žurilo u daleke nastambe. Na koncu je pokušao utješiti Ramberta. njemu je najednom sinulo da on zapravo ne zna kako će to dugo trajati. smeđežutih i ljubičastih kuća maurskih. uspjelo mu je otposlati telegram kojim je javljao: »Dobro sam stop do skorog viđenja. . No sada su još brojke svima u pameti. a neka tajnica u prefekturi nasmijala mu se u brk. Rambert je slegao ramenima. Rambert je za to vrijeme. govorio veoma uzbuđeno.Htio sam vas jedino pitati da li mi možete izdati svjedodžbu u kojoj bi stajalo da nemam tu prokletu bolest. Nekoliko zvukova trublje što odjekivahu nebom koje se još zlatilo dadoše naslutiti da vojnici još uvijek vrše svoje poslove. duž strmenite ulice..Ali zaboga rekao je Rambert .Naime . jer je ondje imao nešto posla. ali je grad koji je nekoć u to doba bio vrlo bučan.opet će Rambert. . Spustiše se uličicama crnačkoga dijela. kad je ustajao. između modrih. No možda sam se rodio da budem s jednom ženom.« Ali izjutra.Ja vam dosađujem . Kako ima preporuke (u njegovu zvanju postoje razne olakšice). ističući da u Oranu ima građe za zanimljivu reportažu i da . nepomične i sive od prašine. da nije njegova dužnost ovdje ostati. no bilo kako mu drago. Zapravo to nije njegova žena. da se slučajno našao na licu mjesta i da je pravo i pošteno da mu puste da ode. Nakon dvadeset i četiri sata naši će se sugrađani opet ponadati. rekao mu je da nema nikakvih veza s Oranom. doktore. Telegrafirao joj je čim je grad zatvoren. Rieux je odobravao kimajući. Rieux pomisli da je to rezultat objave koju je toga dana izdala agencija. Isprva je mislio da je to privremeno pa joj je htio samo pisati. pa zasad ne može ništa učiniti. . podvrgli karanteni. Vidjet će što bi se dalo učiniti. nadajmo se da epidemija neće potrajati.hoćemo li pravo -nema nezgode koja ne bi imala svoju dobru stranu.Svakako. zar ne? Nisam se rodio da pišem reportaže.. Pošto je dva sata čekao u repu. .mi smo se nedavno upoznali. dopro je do prefektova šefa kabineta. Nitko se nije smiješio.reče Rambert bez ikakva uvoda .

. da se moram snaći sâm? Ali . A napokon. . Mislio sam stoga da biste bar u jednome slučaju mogli razmrsiti ono što ste pripomogli zamrsiti.Odsada ćete na žalost biti odavle. a njegova je zadaća da vrši svoju dužnost. to se vas tiče . dakle.Napokon? . ona vam ne bi koristila. što nije jedno te isto. Vi govorite jezikom razuma.no vi pogrešno zaključujete. Ne mogu vam dati tu svjedodžbu. pa da i znam da niste sada bolesni. .To nije dovoljan razlog. . . kao i svi ostali.reče Rambert gorko .Obratio sam se vama.ja ću izaći iz toga grada.upita Rambert.Zašto? . . Doktor reče da i to shvaća. jer su mi rekli da ste imali važan udio u odlukama koje su stvorene. ali se tiče svih nas. ovratnik košulje otkopčan pod kravatom. Novinar se raspalio: . jer su cipele bile prekrite bjelkastom naslagom. Niste vodili računa o onima koji su rastavljeni od svojih.Ali ja nisam odavle! . najprije jednom.A napokon.Zato što u ovome gradu ima na tisuće osoba koje su u istom položaju kao i vi.. . Rieux ne odgovori odmah. Onda reče da mu se čini da je shvatio. Rambert je popravljao svoju kravatu. ne bih mogao posvjedočiti da između sekunde kad izađete iz moje ordinacije i one kad budete ušli u prefekturu nećete biti zaraženi.. Treba je primiti kakva jest.To znači.o tlo. Apstraktno. znam. kunem vam se! Možda ne shvaćate što znači ta razdvojenost za dvoje ljudi koji se dobro slažu. No vama je to svejedno. Vi niste mislili ni na koga. ali su stvari o kojima govori očigledne. Pusteni šešir gotovo na tjemenu. jer u stvari ne znam imate li tu bolest ili je nemate. . Pogleda Ramberta.No ako nemaju kugu? .novinar je bio slika tvrdoglave ljutine i podmukla bijesa. loše obrijan . . a ipak ne mogu biti puštene. . . da vam i dadem svjedodžbu. No tu su naredbe i zakoni.plane odjednom Rambert.Ne . Situacija je glupa. On želi od svega srca da se Rambert opet sastane sa svojom ženom i da svi oni koji se vole budu sjedinjeni. no da se to njega ne tiče.nastavi gotovo prkosno .vi ne možete shvatiti.Naprotiv.To je pitanje čovječnosti. a onda drugom nogom.Vjerujte mi da vas razumijem . Doktor podiže oči prema Republici i reče da ne zna govori li jezikom razuma.reče napokon Rieux . tu je kuga.

postajahu mu nesnosni.Vjerujem da ima .. Rieux zaželi da bi ga stalno izvješćivao kako napreduje njegova akcija i da se ne bi na nj ljutio. Drugi mahne nestrpljivo glavom: . Ali ima naprosto stvari koje mi moja služba zabranjuje. Nakon jutarnjeg primanja kojim je sam rukovodio. a čitavo bi poslijepodne radio u svojoj ordinaciji. Opran. lako upravljati pomoćnom bolnicom (sada su bile tri) koja je njemu povjerena? U jednoj prostoriji koja je vodila u ambulantu dao je urediti sobu za primanje. nakon cijepljenja. smeo: . a onda bi ga odnijeli u jednu bolesničku dvoranu. No je li imao pravo kad je nastupio kao tužitelj? »Apstraktno!« Da li su apstraktni dani koje provodi u bolnici gdje kuga hara udvojenom žestinom. kako da se broj žrtava popeo na pet stotina nedjeljno? Da. bit ću manje nervozan. Bolesnika bi prenijeli na otok. da spomenemo jedan primjer..Da. jer se nije htio na to obazirati. Jedino to je i znao.rekao je on . a njegova bi odjeća pala u spomenutu tekućinu.reče nakon kratke šutnje . No liječnički posjeti.Da . pružajući mu telegram gospođe Rieux mlađe da ruke doktorove podrhtavaju. On se još stvarno nije umorio. naglo skinuli. Nemojte suditi. . rekao bih. Podvečer bi stao obilaziti bolesnike.no ako se budem trudio. . Meni bi bilo izvanredno milo kad bi vam uspjelo da to pitanje nekako riješite. odgovornost. Postoji zacijelo područje na kojem bi se oni mogli složiti. Rieux vidje gdje ulazi u hotel u kojem je stanovao Jean Tarrou. Rambert se odjednom. Izduben je pod tvorio jezero krezola usred kojega se nalazio otočić od opeka. vidim. Naturi šešir na čelo i ode brzim korakom. prenuo . nakon incizija. a kasno u noć vratio se kući. vidim . krivo činim što se ljutim. Morali su upotrijebiti i školsko igralište. a može i ono. Ustanoviti epidemijsku groznicu značilo je ujedno .Ali vam ne mogu dati pravo. Novinar je u nestrpljivosti svoje sreće imao pravo. Nakon nekog vremena doktor potrese glavom.vjerujem protiv svoje volje i usprkos svemu što ste mi rekli. ima u nesreći nešto apstraktno. bolesnik bi došao u ruke Rieuxu. rekao bih.Rieux priznade da je to donekle istina. .opći interesi. nešto irealno.reče doktor koji se. . na kojem je sada bilo svega pet stotina kreveta koji su gotovo uvijek bili zauzeti.Hajde . No opće se dobro sastoji od sreće pojedinaca. Krzmao je. No kad apstrakcija postane ubitačna te ljudi umiru od te apstrakcije. A oduzeo sam vam dosta vremena.Ah. .može ovo. Prošle je noći mati primijetila.reče Rambert . No vi činite krivo što se ljutite. otrt. Bio je snažan i izdržljiv. e onda je potrebno da se njome pozabavimo! Rieux je znao da to nije najudobnije rješenje. Je li. na primjer. Rieux je provjeravao statističke podatke. odjeven u grubu bolničku košulju.

Svake su večeri urlale majke kao i gospođa Loret.pokupiti i otpremiti bolesnika. ukrašen lepezama i umjetnim cvijećem bio primljen od majke koja mu reče s izobličenim posmijehom: . I tako je doktor mogao pratiti na novome jednom planu sumornu borbu između sreće svakog pojedinca i apstrakcija kuge koja je obuhvaćala svekolik život našega grada kroz taj dugi period. svake večeri suvišne riječi. Da bi se čovjek mogao boriti protiv apstrakcije. Prvih nedjelja Rieux je morao ostajati u kući do dolaska bolničkih kola. Što je to značilo? On je. suze. »Smilujte se. mora malo naličiti na nju. hvatale se za nj. No time nije nikome bilo pomognuto. Nakon tih tegobnih sedmica.i bolesnik bi na juriš bio zauzet. kuga je. odgurnuvši pokrivač i košulju. nakon svih tih sutona kad je grad izlazio na ulice da bi se vrtio u krugu. a poslije i oružane sile . gledao šutke crvene mrlje na trbuhu i na stegnima. Zato se tome i radovao. On je to osjećao te večeri na podnožju spomenika Republike postavši svjestan teške ravnodušnosti koja ga je stala obuzimati. No kako da to osjeti Rambert? Njemu je apstraktno bilo sve ono što se ispriječilo između njega i njegove sreće. a prije nikako. kad je svakog liječnika pratio na njegovim pohodima dobrovoljni inspektor. Kad bi mati dočekavši ga u dva sata noću. ili mrtva. Rieux je mogao juriti od jednog bolesnika k drugome. kao apstrakcija. kako je doktor potanko saznao od samog Ramberta kad mu se novinar naknadno povjerio. a s njome i poteškoće.Čvrsto se nadam da nije groznica o kojoj svi pričaju. jer je obitelj bolesnikova znala da će ga vidjeti ili izliječena. A na kraju toga dugačkoga niza večeri koje bijahu uvijek jednake. Doskora bi se začula truba bolničkog automobila. svake su večeri nečije ruke grabile doktora. . dok je uporno gledao vrata hotela u kojima nestade Ramberta. a Rieux bi morao otići. pa signali bolničkih kola i krize. U tom osjećanju. Tu bi počinjala apstrakcija. Ali je znao i to da je apstrakcija ponekad jača od sreće i da onda i samo onda treba o njoj voditi računa. natekle žlijezde u preponama. Krikovi. kad bi se činilo da se njegovo srce polako zatvara u sebe u tom osjećanju doktor je nalazio jedinu okrepu i olakšanje svojih mučnih dana. To je doživio Rambert. nagovori. govorila je gospođa Loret. No rođaci bi tada zatvorili vrata. dakako. bio pun smilovanja. obećanja i suze. Ali na početku. A on je. ne čekajući bolnička kola. znajući sada kako svršava.ušavši gospođi Loret u mali stan. Znao je da će tako svoju dužnost lakše obavljati. uredovanje policije. sve su večeri bile kao onda kad je . apstrakcija! U tim stanovima koji su bili pregrijani od groznice i od tjeskobe odigravahu se prizori ludila. istini za volju treba reći da je Rieux znao da je novinar imao pravo u jednu ruku. Majka je gledala među noge svoje kćeri i kričala ne mogavši se obuzdati. uzaludne i jalove kao bol. Samo se nešto možda mijenjalo. gospodine doktore«. a to je bio sâm Rieux. jer im je draže bilo da budu s kugom pod istim krovom nego da pristanu na rastanak. Da. stojeći apstraktna lica pred razgaljenim trbusima na kojima bijahu ispisani znakovi smrti. bila jednolična. No bolesnik bi na koncu bio odveden. Poslije. Rieux se nije mogao nadati ničemu drugom nego dugom nizu sličnih prizora koji će se ponavljati unedogled. Čovjeku dodija i smilovanje kad je beskorisno. U prvo vrijeme naprosto bi telefonirao i pohitao k drugim bolesnicima. Susjedi su isprva otvarali prozore i gledali. požalila njegov prazan pogled kojim ju je pogledao. ukratko. Poslije su ih brže-bolje zatvarali. žalila je upravo ono što je Rieuxu bilo jedino olakšanje. Valjalo je telefonirati. majka sobarice koja je radila u Tarrouovu hotelu. Rieux je spoznao da se ne treba više braniti od smilovanja. Onda bi počela borba. nagovaranje.

kojima je pred dr. povodeći se za primjerom. lučka zona zabranjena. Te manifestacije pobožnosti. Premda tome nisu ni smatrali da su na išta obvezani. Što se tiče religije. kao i mnogih drugih pitanja. Rieuxom jedan od vjernika označio situaciju: »To nikako ne može nauditi. drugi su vidjeli istinu. održavši ciklus predavanja o suvremenom individualizmu. pa se ljudi nisu mogli više kupati. ali se nisu mogli oteti dojmu da se nešto doista promijenilo. U početku su mnogi stanovnici zaostajali u vrtovima koji se pružaju pred crkvenim trijemom. U njima je ustao u obranu beskompromisnoga kršćanstva koje osuđuje i modernu slobodoumnost i opskurantizam prošlih vjekova. isusovca. Otac Paneloux bio se istakao kao marljiv suradnik glasila Zemljopisnog društva u Oranu gdje su njegova epigrafska istraživanja veoma zapažena i cijenjena. znajući da postoji. Potkraj toga mjeseca crkvene su vlasti našega grada odučile zapodjeti borbu protiv kuge svojim vlastitim sredstvima. pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa. dakle. a njihovo držanje moglo bi se označiti dosta dobro izrazom »objektivnost«. Ne što bi u normalno doba stanovnici Orana bili naročito pobožni. Ukratko rečeno. Većina onih koji su sudjelovali u molitvenom tjednu. oni su čekali. koji je ono bio pritekao u pomoć starome Michelu u početku njegove bolesti. Davno prije te propovijedi u gradu se o tom govorilo. među palmama i mogranjima. naprosto zato što je došla. No grad je bio zatvoren. nisu pomirili s čudnim i neviđenim događajima koji su se na njih oborili. prihvatili bi zacijelo riječi. Osim toga njihovo je duševno stanje bilo sasvim osobito: oni se. Mnogi se ipak nadahu još uvijek da će epidemija prestati i da će biti pošteđeni oni i njihove obitelji. na primjer. doduše.*** No gdje su jedni vidjeli apstrakciju. organizirajući tjedan skupnih pobožnosti. Od prirode žestok i strastven. Tako je. kad će zaboraviti egzistenciju koju su do pojave kuge mogli provoditi. Konac prvoga mjeseca kuge bijaše pomračen izrazitim pogoršanjem epidemije i žestokom propovijedi Oca Panelouxa. Augustinu i afričkoj crkvi kojima je postigao zasebno mjesto u svome redu. četrnaest dana što se otkinuo od svojih radova o sv. dodao je da nije moguće ustanoviti je li se tamburin pokazao djelotvorniji od profilaktičkih mjera. pa naše neznanje o toj važnoj točki čini jalovima sve nazore koje bismo o toj stvari mogli imati. kuga je njihovu duhu dala poseban smjer. njome je donekle obilježen i važan datum u povijesti toga razdoblja. nedjeljom prije podne kupanje u moru ozbiljno konkuriralo službi božjoj. kužnome svecu.« Tarrou koji je zabilježio u svoje zapise da Kinezi u takvoj prilici udaraju u tamburin da bi svirkom udobrovoljili genija kuge. Za njih je kuga bila neugodna gošća koja će jednoga dana morati da ode. odlučno se prihvatio zadatka koji mu je povjeren. Tu su slušali zazivanja i molitve što se slijevahu na ulicu poput plime. Tom prilikom nije se žacao da svome slušateljstvu skreše u brk razne neugodne stvari. nije još kucnuo čas kad će uvidjeti da je kuga oblik i sadržaj njihova života. Evo. zaključit će se u nedjelju svečanom službom božjom posvećenom svetom Roku. Katedrala našega grada bila je. Dodao je još da to pitanje ne može biti riješeno dok nismo obaviješteni o nekom geniju kuge. Odatle i njegova reputacija. ti se slušaoci odlučiše da uđu i da se . Bili su prestrašeni. odnosno javnih molitava. A nije ih prosvijetlio ni Duh sveti da bi se na brzinu obratili. Tom prilikom zatražiše od oca Panelouxa da uzme riječ i progovori narodu. No stekao je veći broj slušalaca nego što bi mogao steći kao specijalist. U tjednu pobožnosti sudjelovalo je brojno općinstvo. puna vjernika i to svakoga dana u tjednu. ali nisu bili očajni. No malo-pomalo.

« . a ta posljednja fraza. Tek nastavak besjede otkrio je našim sugrađanima da je.sve malo-pomalo . nakon kratkog krzmanja. Bogu koji je tako dugo nagibao nad ovaj grad svoje milostivo lice dodijalo je čekanje. spustilo sa svojih stolica na klecalo. Sinoć se nebo bilo naoblačilo. slušateljstvo se ustalasalo sve do maloga trga pred crkvom.logično uzevši . Imao je snažan. U golemoj žitnici svijeta nesmiljeno će mlatilo Božje mlatiti ljudsko žito. Kada dođe hora. A dotle. tako da se . a nesreću tu Bog nije htio. braćo moja. dok su se drugi popeli kojekuda. nije moglo potrajati. ali plećat. nađosmo se zadugo u tminama kuge!« U dvorani netko zafrkta kao nestrpljiv konj. Paneloux se nato uspravi. tako da su ga svi mogli vidjeti. Dosta je bilo da se pokaješ. Pravednici se toga ne trebaju da plaše. sve bijaše dopušteno. Razmislite o tom i kleknite.« * Pedepsa (grč. za ostalo će se pobrinuti božansko milosrđe. a ta je kuga bjesnjela najjače u Rimu i Paviji. Drugi pomisliše da se moraju povesti za njihovim primjerom. razabrao si samo glomaznu crnu spodobu. Nakon kratke stanke časni otac nastavi tišim glasom: »Čitamo u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) da je u doba langobardskog kralja Humberta Italiju poharala tako strašna kuga da živi jedva dostajahu da pokopaju mrtve. Odviše se dugo svijet sporazumijevao sa zlom.) . Bio je srednjeg stasa. a sada je lijevala kiša. odjeknula je tako snažno da se nekoliko slušalaca. odsječeno: »Braćo moja. sileći ih da pokleknu pred Njim. jer je to najjednostavnije. Faraon se protivio vječnim ciljevima. duboko udahnu i nastavi. a kad je nasrnuo na slušateljstvo. Bit će više pljeve nego zrnja.kazna. strastan glas koji je daleko nosio. Kad se naslonio na rub propovjedaonice i stisnuo drvenu ogradu svojim ručetinama. podižući sve više glas: »Ako je danas kuga bacila oko na vas. propovjednik dao temu čitave svoje propovijedi. A svatko je držao da je kajanje laka stvar. tako da su neki morali ostati pred ulazom. Odmah nakon te rečenice on je citirao tekst ishoda iz Egipta da bi zatim rekao: »Prvi put kad se ta pokora javlja u povijesti. pusti maha svojim prohtjevima. žestoko. Od početka povijesti Božja pedepsa* obara ohole i slijepe. a dao je naloge zlom anđelu koji je nosio lovačku kijaču. dok pljeva ne bude odijeljena od zrnja. toliko bi mrtvih iznijeli napolje. odviše se dugo pouzdavao u božansko milosrđe. izrečena u dubokoj tišini koju je pljuštanje kiše o prozorska stakla učinilo još dubljom. a da je pritom zaškripalo samo nekoliko stolica. Ono što je slijedilo nije . Tako. postupajući kao čovjek koji hoće nekoga mlatnuti. jednom jedinom rečenicom. ali grešnici imaju razloga da dršću. javlja se zato da bi pogodila neprijatelje Božje. Kiša je vani lijevala udvojenom snagom.bojažljivim glasom priključe odgovorima prisutnih vjernika. Lišeni Božje svjetlosti. vi ste u nevolji. vi ste je zaslužili«. Tada se pojavi dobar anđeo. Vonj tamjana i mokrih tkanina lebdio je u katedrali kad se Otac Paneloux uspeo na propovjedaonicu. razočarao se u svojoj vječnoj nadi pa je okrenuo svoj pogled. dakle. spretnim govorničkim postupkom. a kuga ga je prisilila da poklekne. koliko bi puta udario u kuću.našao doskora čitav auditorij na koljenima. a na vrhu dvije mrlje njegovih obraza što se rumene pod željeznim naočalama. A u nedjelju nagrnulo je silno mnoštvo u crkvene lađe. više zvanih nego odabranih. onda to znači da je kucnuo čas kada se valja zamisliti. sigurno će se pokajati.bilo u skladu s tim patetičnim uvodom.

Tu je Paneloux pružio svoje kratke ruke prema crkvenom trgu, kao da pokazuje nešto što se događa iza pokretne kišne zavjese: »Braćo moja«, reče odrješito, »takav se ubitačni lov danas lovi po našim ulicama. Gledajte ga, anđela kuge! Lijep je poput Lucifera, a blistav i zamamljiv kao samo zlo. Evo ga gdje lebdi nad vašim krovovima, držeći u desnici rumenu kijaču sa željeznim šiljkom, dok ljevicom pokazuje na jednu od vaših kuća. Možda je baš u tom trenutku pružio prst svoj prema vašim vratima; možda toga trenutka kuga ulazi, sjeda u vašu sobu i čeka na vaš povratak. Tu je, strpljiva i pažljiva, a sigurna i neminovna kao poredak svijeta. Ruku koju će vam pružiti ne može otkloniti nikakva sila zemaljska, pa ni upamtite dobro -isprazno ljudsko znanje. I mlaćeni na krvavom gumnu boli, vi ćete biti odbačeni s pljevom«. Tu je govornik ponovo prihvatio patetičku usporedbu mlatila i potanje je razradio. Dočarao je golemu drvenu gredu kako se vrti i obrće nad gradom, kako udara gdje stigne, kako se uzdiže okrvavljena, razbacujući zatim krv i ljudsku bol »za sjetvu koja će proklijati za žetvu istine«, Na koncu tog dugog perioda otac Paneloux stade: kosa mu je spala na čelo, čitavo mu je tijelo drhtalo, a ruke su to drhtanje prenijele na propovjedaonicu. Onda nastavi muklije, ali glasom tužitelja: »Da, došlo je vrijeme da se zamislimo. Vi ste držali da je dosta ako posjetite Boga nedjeljom, da biste ostale dane bili slobodni. Držali ste da ćete, kleknuvši jedan ili dva puta, naplatiti svoj grešni nehaj. Ali Bog nije mlakonja. Ti povremeni i rijetki dodiri nedostajahu njegovoj proždrljivoj nježnosti. Htio je da budete uza nj dulje vremena, tako vas on ljubi, to je njegov način, a to je i jedini način ljubavi. I zato. je, pošto mu dozlogrdi čekanje, dao da vas posjeti ova pokora koja je posjetila sve gradove grijeha otkako je svijeta i vijeka. Sada znate da je to grijeh, kao što su to saznali Kain i djeca njegova, oni prije potopa, oni u Sodomi i Gomori, faraon i Job, a tako i svi prokletnici. A poput njih gledajte i vi bića i stvari novim pogledom, otkako je ovaj grad zatvorio svoje zidine oko vas i kuge. Sada konačno znate da valja prijeći na bitno.« Vlažni je vjetar sada prodirao u crkvene lađe, a plamenovi se nagnuše i svijeće stadoše pucketati. Gusti zadah, u kojem se miješao vosak svijeća s kašljanjem i kihanjem, podiže se do oca Panelouxa koji - vrativši se okretno glavnoj misli (tako okretno da je time pobudio opće priznanje) - nastavi mirnim glasom: »Mnogi između vas, ja to znam, pitaju se zacijelo: što zapravo hoću i na što vas hoću navesti. Hoću vas navesti na istinu; hoću vas naučiti da se radujete unatoč svemu što sam kazao. Nije više vrijeme kad je dobar savjet ili bratski poticaj mogao poslužiti da vas privede dobru. Danas je istina zapovijed. A put spasenja pokazuje vam krvavo koplje koje vas navraća na nj. Tu se, braćo moja, očituje na djelu Božje milosrđe, koje stavlja u svaku stvar i dobro, i zlo, srdžbu i smilovanje, kugu i spas. Sama ta pokora koja vas ranjava, muči i ubija, pridiže vas i kazuje vam put.« »Nekoć su davno«, nastavljao je propovjednik, »abesinski kršćani vidjeli u kugi djelotvorno sredstvo božanskog iskona da postignu vječnost. Oni koji nisu bili zaraženi, zamatali bi se u kužne ponjave e da bi što sigurnije umrli. Ta bijesna težnja za spasenjem nije, zacijelo, preporučljiva. Ona otkriva žaljenja vrijednu naglost koja je veoma bliska oholosti. Nama se ne smije više žuriti nego što se žuri Bogu, a sve što hoće da ubrza nepromjenljiv red što ga je On ustanovio jednom zavazda, dovodi do hereze. No i taj primjer nosi pouku. Nas koji smo prosvjećeniji Bog uči da bismo cijenili onu divnu svjetlost koja je na dnu svake patnje. Ta svjetlost obasjava sutonske staze koje vode otkupljenju. U njoj se očituje božanska volja koja - lasno i sigurno - pretvara zlo u dobro. I danas ponovo ona nas vodi kroz smrtne krikove i tjeskobe, vodi nas prema onoj šutnji koja je bitna, prema načelu svega života. Evo, braćo

moja, neizmjerne utjehe koju vam htjedoh donijeti da ne biste ponijeli odavle samo riječi koje kažnjavaju nego i riječ koja smiruje.« Osjećalo se da je Paneloux završio. Vani je kiša prestala. Svjetlo što ga je na trg izlijevalo nebo na kom se voda pomiješala sa suncem bilo je sada pomlađeno. Iz ulice dopirahu glasovi, čulo se kako klize kola, sav govor grada koji se budi. Slušaoci pokupiše diskretno svoje stvari, a žamor razlaza bio je prigušen. Časni je otac ipak još progovorio i rekao da je - pokazavši božansko podrijetlo kuge i kazneni karakter toga zla - završio svoje izlaganje, pa se neće na koncu poslužiti rječitošću koja bi bila neumjesna s obzirom na predmet koji je doista tragičan. Drži da je sve jasno svima. Samo bi još podsjetio da je prigodom velike kuge u Marseilleu, kroničar Mathieu Marais požalio što je gurnut u pakao, živeći tako bez pomoći i nade ikakve. No Mathieu Marais bijaše slijep! Otac Paneloux nije nikada osjetio tako jako kao danas božansku pomoć i kršćansku nadu, kojima se svatko može okoristiti. On se ufa, bilo kako mu drago, da će usprkos užasu ovih dana i leleku umirućih, naši sugrađani uputiti nebu jedinu riječ koja je kršćanska, a znači ljubav. Ostalo će učiniti Bog. *** Teško je reći je li ta propovijed djelovala na naše sugrađane. Gospodin Othon, sudac istražitelj, izjavi dr. Rieuxu da je po njegovu mišljenju izlaganje oca Panelouxa »apsolutno ispravno i neoborivo«. No svi nisu bili tako kategorični. Propovijed je neke naprosto potkrijepila u mišljenju koje je dotad bilo dosta neodređeno da su poradi nepoznatog zločinstva osuđeni na tamnovanje koje je teško i zamisliti. 1 dok su jedni nastavljali svoj sitni život, privikavajući se na zatvor, drugima je naprotiv bila odsad jedina misao kako da iz te tamnice umaknu. Ljudi su isprva bili pristali da budu odrezani od vanjskoga svijeta, kao što bi pristali na svaku povremenu nezgodu koja brka samo neke od njihovih navika. No sada, postavši najednom svjesni da se nalaze na neke vrsti prisilnom boravku, a nebo, koje se počelo žariti ljetnim žarom, pritiskuje ih poput nekog poklopca ti ljudi mutno osjećahu da to uzništvo ugrožava čitav njihov život. I tako, kad bi se spustilo veče, energija koja im se vračala večernjom svježinom, nagonila ih je pokoji put na očajnička djela. Prvo i prvo, ne ulazeći u pitanje je li to koincidencija, od spomenute nedjelje zavlada u našem gradu tako općenit i tako dubok strah te se moglo pomisliti da naši sugrađani počinju zaista bivati svjesni svoga položaja. Prema tome se atmosfera našega grada nešto promijenila. Ali je pitanje je li promjena bila u atmosferi ili u srcima? Kratko vrijeme nakon propovijedi, Rieux je, komentirajući s Grandom taj događaj išao prema periferiji grada, kadli se u mraku sudari s čovjekom koji se pred njim gegao, a sada je sasvim stao. U taj čas javne svjetiljke našega grada koje su paljene sve kasnije i kasnije, naglo zasinu. Visoka lampa koja je bila iza njih, rasvijetli odjednom čovjeka koji se tiho smijao, zatvorenih očiju. Bjelkastim licem koje bijaše rastegnuto nijemom veselosti tekle su krupne kaplje znoja. Prođoše. - To je neki luđak - reče Grand. Rieux koji ga je bio zgrabio za ruke da bi ga povukao za sobom osjeti, kako činovnik dršće od uzbuđenja.

- Doskora će među našim zidovima biti sami luđaci - odvrati Rieux. A kako je bio umoran, osjeti da mu se osušilo grlo. - Da nešto popijemo. U maloj kavani u koju uđoše, a bila je rasvijetljena jednom jedinom svjetiljkom iznad kase, ljudi su razgovarali tihim glasom a da nije bilo jasno zašto tako tiho govore. Atmosfera je bila gusta i crvenkasta. Grand, na doktorovo veliko čudo, naruči žestoko piće koje popi nadušak i onda izjavi da je veoma jako. Onda htjede da izađu. Napolju se Rieuxu učini da je noć puna jecaja. Negdje na crnome nebu, iznad uličnih svjetiljki, muklo zviždanje dozva im u pamet nevidljivu smrt koja je vrući uzduh neumorno varila. - Srećom, srećom - govorio je Grand. Rieux se pitao što hoće time reći. - Srećom - govorio je činovnik - imam svoj posao. - Da - reče Rieux - to je velika prednost. I odlučivši da ne sluša zviždanje, upita Granda je li zadovoljan svojim radom. - Pa držim da sam na dobrom putu. - Imate li još zadugo? Grand je nekako živnuo; toplina alkohola prijeđe u njegov glas. - Ne znam. No ne radi se o tome, gospodine doktore, ne radi se o tome. Rieux je u mraku nagađao da Grand maše rukama. Kao da nešto sprema što je zatim došlo naglo i rječito: - Vidite li, gospodine doktore, ja hoću da onoga dana kad rukopis bude kod izdavača, izdavač ustane, pošto ga je pročitao, i rekne svojim suradnicima: »Gospodo, kapu dolje!« Ta je nagla izjava Rieuxa osupnula. Učnilo mu se da njegov pratilac čini kretnju kao da se otkriva: ruku je prinio glavi i zatim je namjesti vodoravno. Gore se čudno ono zviždanje ponovo javilo; sada je, rekao bih, bilo mnogo jače. - Da - reče Grand - to mora biti savršeno. Premda nje bio upućen u književnu praksu, Rieux je ipak držao da se te stvari ne zbivaju tako jednostavno i da, osim toga, nakladnici u svom uredu nemaju na glavi kapu. No tko zna na koncu kako je, pa je Rieux radije zašutio. Protiv svoje volje naćulio je uši, slušajući tajanstveni mrmor kuge. Približavahu se Grandovoj četvrti, a kako je taj dio grada bio malko uzdignut, hladio ga je lagani vjetrić koji je istodobno čistio grad od svih štropota. Grand je, međutim, dalje govorio, a Rieux nije shvaćao sve što je stari iznosio. Razabrao je samo to da spomenuto djelo broji već mnogo stranica, no da je napor što ga pisac ulaže da bi stvar doveo do savršenstva veoma mučan. »Cijele večeri, čitave sedmice mučim se oko jedne jedine

a kanda je njegovu ruku privlačila neodoljivo jedna stranica koju podiže do električne žarulje tako da je papir postao proziran. U gostinskoj sobi Grand mu ponudi da sjedne za stol koji je bio krcat papirima. No Grand odvrati živo da to nije ispravno stajalište. .Što mislite o tome? Rieux odvrati da taj početak potiče njegovu radoznalost pa bi želio čuti nastavak. Udari papire ploštinom ruke. Grand se nešto razvedrio.reče Rieux .No hoćete li nešto popiti? Imam malo vina. Požurio se da bi stigao doktora. Gledao je listove papira. Grand se. smeo. katkad i običnog veznika.. nije teško birati između ali i no. da načas uđe. No svakako je najteže kad valja odrediti hoćemo li staviti i ili ćemo ga izostaviti.reče . rekao bih. gospodine doktore! Hoćemo li pravo.Sjednite .ne znam što mi je ove večeri! Rieux ga blago potapša po ramenu i reče da bi mu želio pomoći i da ga njegova stvar živo zanima. List je drhtao u njegovoj ruci.reče Grand. Zadaje mi muke. nakon kratkog kolebanja. a kad su stigli pred kuću. Riječi su izlazile posrćući iz njegovih krezubih usta. i strašnih jaukâ što ih je noću gušio. . percepciju zatvorenog svijeta što ga je sačinjavao. .Da . I on je gledao sve listove. već je mnogo teže. . Birati između i i pa. Rieux je slušao u isto vrijeme neko nejasno zujanje koje u gradu možda odgovara onom zviždanju.Da biste me dobro shvatili. onda sjede. jer žarulja nije imala sjenila. Rieux prihvati. Grand je odložio list. mnogo muke. . .promuca on . Grandov glas pojavi se muklo: »Lijepoga jednog jutra u mjesecu svibnju elegantna je amazonka kasala na divnoj alazanskoj kobili cvjetnim alejama Bulonjske šumice«.sve mi se čini da to želim.. pozove doktora. On ga pogleda i zahvalno se nasmiješi. Ponovo zavlada šutnja. a s njome se vrati nejasni mrmor patničkog grada.riječi. svi su bili ispisani mikroskopskim rukopisom i prekriti ispravcima. to je . .To je moja prva rečenica. . Ponovno je krenuo. Rieux odbije.« Tu se Grand zaustavi i prihvati doktora za dugme. Imao je u tom trenutku izvanredno jasnu percepciju grada koji mu se pružao do nogu.shvaćam.i čitajte mi. Rieux primijeti da je čelo činovnikovo vlažno.Oprostite . gledajući uporno list papira.Nemojte gledati . Onda nakon nekoliko trenutaka podiže oči: . ali ga je još uvijek gledao. Poteškoće rastu kad je u pitanju zatim i onda. Malo je počekao. . .reče .reče Grand doktoru koji ga je pitao pogledom.Da.Da .

što je glavno. A donekle je i njegovo zvanje bilo takvo da je morao biti spretan i promućuran. njegov slučaj mora biti posebno ispitan.To je samo približno. Jer premda ga ponekad zadovoljava. Nekima je od naših sugrađana vrućina i kuga zavrtjela mozgom. iluzija će. dvojica su naglo prošli pokraj njega. No u konkretnom slučaju ta im sprema nije služila nizašto. Ponovo se začuše nagli koraci. Rieux je već silazio. kad začuju kako pod prozorom neki ljudi trče. on je svjestan da se još nije priljubila potpuno uz realnost i da se nije sasvim oslobodila onoga lakog tona koji podsjeća.Vidjet ćete što ću ja od toga napraviti .dva . *** Drugi.. ti su ljudi bili formalisti. Kada mi uspije da izradim potpunu sliku koju gledam u mašti. Kretali su se očito prema gradskim vratima. Rieux ustade. prema tome. ne računajući zamašne diplome i nesumnjivu dobru volju. kušajući zaskočiti stražare da bi pobjegli iz grada. Bijahu to u većini slučajeva ljudi s točno određenim i pomno sređenim nazorima o svemu što se odnosi na bankarstvo ili na uvoz. Njegovo se dokazivanje svodilo uvijek na to da je stranac u našem gradu i da. Ipak nisu imali više uspjeha nego oni prvi. Općenito bi njegovi subesjednici rado primali njegovo stajalište. Tako je Rambert isprva nastavljao svoje službene korake. Prema klasifikaciji koju je Rambert podastro dr. na nešto stereotipno. To je bio smisao onoga što je govorio. poput Ramberta. .tri. doda: . I baš je dobra volja bila kod svih njih najfrapantni-ja. ostalo će sve biti lakše. Pohodio je. kušali su također pobjeći iz te panične atmosfere koja je bivala sve teža. iako izdaleka.Kad sve to bude gotovo. Ipak je u svakoj prilici Rambert objašnjavao pred njima svoj slučaj. prema tome. Rieuxu. njegov slučaj nije tako poseban kako on to misli. No u pitanjima kuge njihovo je znanje bilo gotovo jednako nuli. Nikada neće pristati da prepusti tu rečenicu štamparu kakvutakvu. mnoštvo činovnika i ljudi u kojih stručnu spremu nije obično nitko sumnjao. ali bi obično predočili da su u tom položaju i neki drugi ljudi i da. a kad se našao na ulici. Na što je Rambert mogao odgovoriti da to ne obara njegovu argumentaciju. biti od samog početka tako snažna da će biti moguće kazati: »Kapu dolje!« No za to ima još da se radi. pa nisu prezali od nasilja. ljudi koji posjedovahu neosporivo znanje u parbenim stvarima ili osiguranju. Uz njih bi . kad moja rečenica bude imala ritam ove kasačke šetnje: jedan . dakle. Oni bi mu na to odgovorili da se mijenja i te kako s obzirom na administrativne poteškoće budući da svaki povlašteni postupak može stvoriti presedan (a samu tu riječ izgovarahu s velikom odvratnošću i gnušanjem).reče Grand i okrenuvši se prozoru. južno voće ili trgovinu vinom. Uvijek je govorio kako vjeruje da se upornošću mogu svladati sve zapreke. jer da se time ne mijenja ništa na stvari. ali su pritom razvijali više upornosti i više spretnosti.

Netko se zabrinuo za njegov identitet. a čekajući na klupi od moleskina. A bilo je napokon i tradicionalista (ti su bili najbrojniji) koji bi Ramberta uputili u kakav drugi ured ili mu savjetovali da poduzme kakav novi korak. njegove prihode. Jednom se Rambert ponadao. A bez obzira na to da su dani tako brže prolazili. no da je ta istina ipak previše općenita. čekajući na klupi ili stupajući u kancelariju gdje su lica bila nalik na ladice kartoteke i police sa službenim spisima. da bi se .nalazio i blagorječive. Rambert je saznavao kako to hoda i što je u stvari općinska ili državna uprava. To je bio period klonulosti i mlitavila. oni će onda razmotriti njegov slučaj i shodno postupati.da bi se znalo treba li bolničke troškove prebaciti na gradski budžet ili se može očekivati. prezaposlenih koji bi lamali rukama. Nekoliko mutnih informacija. gledao pozorno ulične prolaznike. . jer da se radi samo o trenutačnoj nezgodi i neprilici. No bilo je značajno (a Rambert je to s vremenom uočio) kako uprava može funkcionirati poduzimajući ovo ili ono što nema više nikakve veze s vremenom. pred velikim plakatima koji su nudili obveznice državnog zajma (oslobođene od poreza!) ili pozivali da se upiše u kolonijalnu vojsku. To je. pročitavši po stoti put cimere susjednih dućana. čitav je grad bio u takvu položaju da se moglo reći da svaki dan. ali služba funkcionira kao nekoć.govorio bi dr.kako se ono kaže . pokupljenih u nekom uredu potkrijepilo ga je u tom vjerovanju. njegovo obiteljsko stanje. dakako. poduzeo sve korake. pročitao novine u nadi da će naići na kakve znakove da će bolest doskora prestati. a pred njim čaša mlakog piva. eto. svjedočilo da nije sasvim odijeljen od one koja ga je čekala kad društvo. pa je tako saznao da se ti podaci prikupljaju »za slučaj da«. a . metodičnih koji su tražili da ispuni tiskanicu koju bi zatim stavili ad acta. koji smo preturili približuje svakoga od nas koncu ovih nevolja i jada. . dočekao bi napokon večer. da će ih njegova rodbina namiriti. Ipak to nije bila utjeha. koji su uvjeravali molitelja da se to stanje ne može održati i.Za kakav slučaj? . uspjelo mu je pronaći ured koji mu je poslao upitni arak. . dijeleći spremno dobre savjete kad bi od njih tražio odluku.i njegov curriculum vitae. Rieuxu pomalo gorko . . jer je za te funkcije dotični ured osnovan.s druge strane . Bilo je i takvih koji su se pravili važni i molili posjetioca da ostavi napismeno što je i kako je.Dobro je . Primio je od prefekture upitni arak koji je valjalo točno ispuniti. Razdoblje koje slijedi bijaše za Ramberta i najlakše.s jedne strane mogla obavijestiti obitelj. okretao se s gnušanjem od njihovih žalosnih lica i onda bi. bivše i sadašnje. tješili Ramberta. Više vlasti za to često i ne znaju. vodi o njemu računa. reklame skupih aperitiva koji se više nisu točili. Učinilo mu se da se radi o anketi.dobro je što sve to prikriva istinsku situaciju. U samotnim šetnjama iz kavane u kavanu ili iz kavane u restoran. Obišao je sve urede. na toj su strani svi izlazi zasad zabrtvljeni. Ujutro bi sjeo na terasu. Lutao je od kavane do kavane. a tražen je . doduše. kojoj je svrha da se popišu osobe koje bi mogle biti vraćene u negdašnje stalno boravište. Novinar se tako iscrpio posjetima. Ali nakon nekoliko preciznih koraka. Rieux morade priznati da je to istina. Onda mu objasniše da je to za slučaj da oboli i umre od kuge. smetanih koji bi okretali glavu da im ne bi dodijavao. i najteže.Nije znao kako napreduje kuga. uz uvjet da prije ne umre. Bilo je površnih koji ga htjedoše zadovoljiti stambenim doznakama i adresama jeftinih penziona.upita Rambert. ustao i stao bazati po žutim ulicama grada.

Tako Rieux spazi jedne večeri novinara gdje stoji pred vratima kavane i koleba bi li ušao. Onda kao da se odlučio i, ušavši, sjeo u dno dvorane. Bilo je to vrijeme kad se u kavanama imalo upaliti svjetlo, ali se po višem nalogu taj trenutak odgađao. Sumrak se širio dvoranom poput sive tekućine, ružičaste boje zapada održavahu se na kavanskim staklima, a mramorne ploče stolova slabo su svjetlucale u mraku koji je bivao sve gušći. U pustoj kavani Rambert bijaše nalik na izgubljenu sjenu, a Rieux pomisli da je to čas kad je potpuno sam i napušten. No to je bilo vrijeme kad su svi zarobljenici grada osjećali da su sami i napušteni, pa je trebalo nešto poduzeti da se ti trenuci ne bi odviše otegli. Rieux okrenu glavu. Rambert je provodio mnogo vremena i na kolodvoru. Na perone je pristup bio zabranjen. No čekaonice u koje bi se ulazilo s vanjske strane ostadoše otvorene, a katkada bi se za vrućih dana smjestili u njih prosjaci, jer su bile sjenovite i hladovite. Rambert je dolazio ovamo da čita bivše vozne redove, natpise kojima se zabranjuje pljuvati na pod, željezničko-redarstvene propise. Onda bi sjeo u jedan kut. Dvorana je bila mračna. Stara peć od lijevana željeza hladila se već mjesecima, usred tragova u obliku osmica, zaostalih od prijašnjeg škropljenja. Na zidu je nekoliko plakata veličalo sretan i slobodan život u Bandolu ili u Cannesu. Tu bi se Rambert dovinuo one jezovite slobode koju nalazimo u krajnjoj oskudici. Slike koje bi najteže podnosio, bijahu - tako je barem kazivao Rieuxu - slike Pariza. Pejzaž staroga kamenja s bazenima i vodoskocima, golubovi Palais-Royala, Sjeverni kolodvor, pusti predjeli oko Panthéona i neki dijelovi grada za koje nije znao da ih toliko voli, progonili su Ramberta i sprečavali ga da poduzme išta određeno. Rieux mišljaše da te slike naprosto identificira sa slikama svoje ljubavi. A onoga dana kad mu je Rambert rekao da se voli probuditi u četiri sata ujutro da bi mislio na svoj grad, doktor se nije morao truditi da shvati na temelju svoga vlastitog iskustva da Rambert zamišlja pritom ženu koju je ondje ostavio. Bilo je to faktično vrijeme kad ju je mogao dohvatiti. Do četiri sata ujutro ne poduzima se obično ništa, nego se spava, ako je noć bila i noć izdaje. Da, ljudi u to vrijeme spavaju, a to čovjeka umiruje jer je velika želja i žudnja nemirnoga srca posjedovati, uvijek i stalno, biće koje ljubimo, i moći da ga uronimo, ako je došlo vrijeme rastanka, u duboki san bez snova iz kojeg će se probuditi tek onda kad bude kucnuo čas sastanka. *** Kratko vrijeme nakon propovijedi zavlada vrućina. Približavao se konac lipnja. Sutradan nakon okašnjelih pljuskova koji su označili onu nedjelju pojavi se u jedan mah na nebu i nad kućama ljeto. Najprije se podiže žarki vjetar koji je puhao cijeli dan i posušio zidove. Sunce se ustalilo. Neprekidni valovi vrućine i svjetlosti poplavili bi grad za vrijeme dana. Izvan uličnih arkada i stanova nije u gradu bilo, rekao bih, mjesta koje nije bilo izvrgnuto odsjevima koji bi čovjeka gotovo zaslijepili. Sunce je progonilo naše sugrađane u svim kutovima ulica, a kad bi stali, ono bi na njih nasrnulo. Kako se prva žega poklapala s naglim porastom broja žrtava koji je dosegao sedam stotina nedjeljno, grad je obuzela neka malodušnost i klonulost. U gradu je, između ravnih ulica i kuća građenih u terasama, opala običajna živost, u četvrtima gdje su stanovnici živjeli uvijek pred svojim vratima, sada su bili zatvoreni svi ulazi a kapci sklopljeni, pa se nije moglo znati da li se svijet hoće zaštititi od kuge ili od sunca. Iz nekih su kuća dopirali ipak jauci. Nekoć bi, kad se to dogodilo, viđao često radoznalu čeljad koja bi stala na ulici, osluškujući. No nakon svih tih uzbuna čovjek bi rekao da je svatko otvrdnuo, pa sada se kreće i živi usred zapomaganja, kao da su tužaljke i jadikovke prirodni govor ljudi.

Sukobi na gradskim vratima kojom su prilikom stražari morali upotrijebiti oružje stvoriše muklu uzrujanost. Bilo je zacijelo ranjenih, ali se pričalo o mrtvima jer je uslijed vrućine i straha svatko u gradu pretjerivao. Svakako je nezadovoljstvo neprestano raslo, tako da su se vlasti pobojale najgoreg i ozbiljno razmotrile mjere koje će poduzeti ako bi se pučanstvo, pritisnuto kugom, pokušalo buniti. Novine su objavile naredbu kojom se obnavlja zabrana da se izađe iz grada i prijetilo tamnicom onima koji se toga ne bi držali. Patrole su obilazile gradom. Često bi se u pustim i pregrijanim ulicama viđali stražari koji bi projahali između dva reda zatvorenih prozora, a topot konjskih kopita najavljivao je izdaleka njihov dolazak. Pošto bi patrole nestalo, spustila bi se ponovo sumnjičava šutnja na ugroženi grad. Povremeno bi ovdje-ondje odjeknuli puščani hici specijalnih odreda kojima je najnovijom naredbom bilo povjereno da ubijaju pse i mačke s pomoću kojih bi se mogle prenijeti buhe. Te suhe detonacije pripomogoše atmosferi uzbune u kojoj je naš grad živio. U zapari i šutnji sve se, uostalom, prestravljenim našim sugrađanima činilo veće i važnije nego što je doista bilo. Boje neba i mirisi zemlje koji tvore prijelaz između godišnjih dobi bijahu sada po prvi put zamjetljivi svima. Svatko je shvaćao s jezom u srcu da će vrućina potpomoći epidemiju, a vidio je istodobno da je ljeto započelo. Krikovi dugorepih lastavica na večernjem nebu bivahu sve sitniji i krhkiji. Nisu bili u skladu s lipanjskim sutonima kad se obzor našega kraja razmiče. Cvijeće nije više dolazilo na tržišta u pupoljcima nego se već bilo rascvalo, a nakon jutarnje prodaje prašni je pločnik bio posut laticama. Jasno se razabiralo da se proljeće iscrpilo, da se razdalo u tisućama cvjetova koji su procvjetali posvuda, pa će sada usnuti, klonuti pod dvostrukim pritiskom kuge i vrućine. Za sve naše sugrađane ljetno je nebo, s ulicama koje su blijedjele pod naslagom prašine i čame, značilo isto takvu prijetnju kao i stotine umrlih kojima bi grad otežao svakoga dana. Neprestano sunce, satovi s okusom snova i praznika, ne pozivahu više nikoga na svetkovine mora i puti. Oni su naprotiv zvučali šuplje u zatvorenom i šutljivom gradu. Izgubili su metalni zvuk sretnih godišnjih doba. Sunce kuge pogasilo je sve boje i nagnalo u bijeg svaku radost. Bijaše to jedan od velikih prevrata što ih je izazvala bolest. Svi naši sugrađani obično su dočekivali ljetno doba s radošću. Grad bi se onda otvorio prema moru, a mladež bi se slijevala na plaže. Toga ljeta blisko je more bilo naprotiv zabranjeno, a tijelo nije imalo više prava na svoje radosti. Što da se radi u tim okolnostima? 1 opet nam Tarrou daje najvjerniju sliku našega tadašnjeg života. On je, naravski, pratio napredovanje kuge uopće, zabilježivši veoma ispravno da je radio označio obrat epidemije ne objavljujući više stotine smrtnih slučajeva sedmično nego dvadeset i dva, sto sedam i sto dvadeset dnevno. Novine i vlasti htjele bi nadmudriti kugu. Misle da u toj igri oduzimlju kugi poene, jer je sto i trideset manje krupna cifra nego devetsto i deset. Osvrnuo se i na patetične i upadljive strane epidemije, spominjući na primjer ženu koja je u jednoj pustoj četvrti gdje su kapci bili zatvoreni, naglo otvorila prozor i dvaput kriknula prije nego će zalupiti kapke na gustu sjenu svoje odaje. No drugdje bi zabilježio da su iz ljekarnica nestale mentol-pastile, jer su ih mnogi ljudi sisali da bi se očuvali od eventualne zaraze. Nastavio je motriti svoje osobe miljenice. Tako saznajemo da i starčić s mačkama živi u tragediji. Jednoga jutra prasnulo je nekoliko hitaca i, kako je zabilježio Tarrou, nekoliko je olovnih ispljuvaka ubilo većinu mačaka i prestrašilo preostale tako da su napustile ulicu. Istoga dana starčić je izašao na balkon u redovno doba, pokazao neko čuđenje, nagnuo se preko ograde, pretražio pogledom oba kraja ulice i odlučio najzad da čeka. Njegova je ruka udarala kratkim udarcima po željeznoj ogradi balkona. Još je čekao, izderao na sitno malo papira, ušao u sobu, ponovo izašao, a onda nakon nekog vremena naglo nestao zatvorivši za sobom ljutilo staklena vrata što su vodila na balkon.

Idućih dana ponovi se ista scena, ali na licu starčića mogla se razabarati sve očiglednija tuga i smetenost. Nakon nedjelje dana Tarrou je uzalud čekao svakodnevnu pojavu: prozori ostadoše uporno zatvoreni krijući tugu i zabrinutost koja bijaše posve razumljiva. Za vrijeme kuge zabranjeno je pljuvati na mačke, to je bio zaključak tih zapisa. S druge strane, kad bi se Tarrou navečer vraćao kući, bio je uvijek siguran da će u halu naići na mračnu spodobu noćnoga čuvara. Taj nije propuštao da svakome pridošlici dozove u pamet kako je on bio predvidio ono što se sada događa. Tarrou koji je priznavao da je čuo gdje najavljuje nesreću, ali bi ga podsjetio da je govorio o potresu, stari je čuvar odgovarao: »Ah, da je bar potres! Čovjek se dobro strese i gotovo... Prebrojiš mrtve, prebrojiš i bog! No ta svinjarija od bolesti... I oni koji je nemaju nose je u svom srcu.« I direktor bio je satrt. S početka su putnici, ne mogavši napustiti grad, zadržani u hotelu. No kako se stvar oduljila, mnogi su se radije preselili prijateljima i znancima. Isti razlozi koji su bili napunili hotelske sobe, sada su ih držali praznima jer u naš grad nisu više dolazili putnici. Tarrou je bio jedan od rijetkih stanara, a direktor ne bi nikad propustio priliku da ga upozori da je njegova želja ugoditi posljednjim svojim gostima jedini razlog što već odavno nije zatvorio hotel. Često je tražio od Tarroua da ocijeni kako bi dugo mogla trajati epidemija. »Kažu«, rekao bi Tarrou, »da studen ne pogoduje toj vrsti bolesti«. Direktor bi se onda silno uzbudio. »Ma ovdje nije zapravo nikad zima, gospodine! A na svaki način, to bi značilo još nekoliko mjeseci...« Bio je, uostalom, siguran da će putnici još dugo izbjegavati grad. Ta je kuga propast turizma. U restoranu se nakon kratke odsutnosti ponovo pojavio gospodin Othon, čovjek-sova, no sad su ga pratili samo njegovi učeni psići. Propitavši se, Tarrou saznade da je žena njegovala i pokopala svoju majku pa je sada u karanteni. - To se meni ne sviđa - reče direktor Tarrouu - karantena ovamo, karantena onamo, žena je sumnjiva, a prema tome i oni. Tarrou ga upozori da je - gledamo li s toga stajališta - svatko sumnjiv. No čovjek je bio kategoričan imajući u tom pitanju čvrsto određeno mišljenje. - Ne, gospodine, ni vi, ni ja nismo sumnjivi. Oni jesu. No gospodin Othon nije bio spreman da se zbog svake sitnice mijenja, a taj put je kuga izvukla kraći kraj. Ulazio je u restoran kao i prije, sjedao prije svoje djece i držao im otmjenodušmanske govore. Jedino se dječačić izvana promijenio. Odjeven u crno kao njegova sestra, malo više skupljen i povučen u se, bijaše nalik na oca, ali u manjem izdanju. Noćni čuvar koji nije volio gospodina Othona bijaše rekao Tarrouu: - Ah, taj će krepati sasvim odjeven. Neće ga morati oblačiti, nego samo, putuj! I Panelouxova propovijed bijaše tu zabilježena, ali uz ovaj komentar: Ja razumijem taj simpatični žar. Na početku elementarnih zala i na koncu ima uvijek nešto retorike. U prvom slučaju, ljudi još nisu izgubili tu naviku; u drugome ona se već vratila. U času nesreće čovjek se navikava na istinu što će reći na šutnju. Čekajmo.

I odvraćao: Da. s pomoću svojih dviju posuda od kojih bi jedna bila puna graška kad bi se probudio. a ti se smiju i odviše. stari mu je objasnio kako nas vjera uči da je prva polovica života čovječjeg uspon. grašak po grašak. uostalom. morao putovati u Alžir. Dodao je još neke refleksije. »Nakon svakog petnaestog lonca«. ni posao. naročito vrijeme jelu koje ga je jedino zanimalo. ni prijatelji. a Tarrou shvati da je ta filozofija usko povezana s negodovanjem koje bijaše izazvano čestim skupljanjem milodara u njegovoj župi. govorio bi on. Pošto se Tarrou. duboka. a do njega obje posude s graškom: »Vidi. nije plašilo jer je odmah zatim rekao Tarrouu da Bog zacijelo ne postoji jer bi u protivnom slučaju popovi bili suvišni. Onda je započeo svoj opis: . Ako se možemo pouzdati u njegove zapise. rekao bih. ni šetnje. Drugu bi punio grašak po grašak. naslonjen na jastuk. »moram nešto prigristi. Na koncu je posvetio dosta prostora starome astmatičaru kojeg je liječio Rieux. Išao je s doktorom da ga posjeti. taj se njegov poziv zarana očitovao. To nije teško upamtiti. Ocjenjivao je vrijeme.« Sudeći. Bio je u krevetu. »Ura je«. ako je svetost skup navikâ. da nam mogu biti oduzeti svakog časa. Vratio se kući prvim vlakom. stvarno. u čitavoj kući nije bilo ni jedne jedine. zabilježivši samo da je taj razgovor urodio dobrim rezultatima. uostalom. po izjavama njegove žene. Nije mogao podnijeti da vidi uru i. »To je svijet stao naglavce: više ima liječnika nego bolesnika. pisao je Tarrou. da pri silaženju nama dani više ne pripadaju. No starčev je portret upotpunila želja koja je bila. »nešto skupo i nešto glupo«. Tom je prilikom ustanovio da gospođa Rieux majka ima svijetlokestenjaste oči i bizarno ustvrdio da će pogled u kojem se čita toliko dobrote biti uvijek jači od kuge. ni karavana. Je li to svetac? pitao se Tarrou. govorio bi on. osim jednom kad je. mali trgovac kratkom i pletenom robom.« Sutradan je Tarrou došao bez najave. stari je astmatičar. ni žene. A mogao je biti na nogama: njegova ga astma ne bi smetala. ali je izašao na prvoj stanici nakon Orana. da se prema tome ne može njima ništa uraditi i da je stoga najbolje ako čovjek ništa i ne radi. pravilno i pažljivo. zaključio. i te kako zaslužili. Mala renta dovela ga je do sedamdeset i pete koju je bodro nosio. Nikada ga ništa nije zanimalo. čini se. vidi. još jedan!« reče spazivši Tarroua. navršivši pedesetu da je dosta uradio. Nikada nije izašao iz grada.Tarrou je još napisao da je imao dugi razgovor s dr. ne mogavši dokončati avanturu. Jednoga je dana legao i nije više ustao. To je zato što se ljudima vraški žuri. je li? Župnik ima pravo: zaslužili su. No u isto je vrijeme Tarrou poduzeo minuciozan opis jednog čitavog dana u kužnome gradu. a druga polovica silazak. a to je bilo nakon njihova razgovora. Tako se snalazio u vremenu koje je mjerio loncima. začudio što živi zatvoren kao u samostanu. Proturječje ga. Stari je dočekao Tarroua cerekajući se i tarući ruke. ni glazba. dajući točnu sliku o tome čime su se bavili i kako su živjeli naši sugrađani toga ljeta: Nitko se ne smije osim pijanaca. a bolesnik je tu želju pred svojim gostom više puta ponovio: nadao se i nada da će umrijeti veoma star. zbog nekih obiteljskih stvari. jednom te istom kretnjom. Rieuxom.

to je čas kad se šutnja. vodeći računa o najvećoj objektivnosti. naslonjeni na ulične uglove. Vrućina protječe uzduž sivih kućerina bez mira i pokoja.« No malopomalo odrekoše se svake reklame. Začas. Prodavači novina koji još spavaju ne izvikuju jošte novosti. Doživjet ćemo milanske saturnalije na rubu grobova. To su dugi. »Hoće li kuga potrajati do jeseni? Profesor B. nebo nije više tako svijetlo i sjajno. okupi sve ljude dobre volje da bi se uspješno uhvatili u koštac sa zlom koje nas bije«. posrćući. prenatrpani te putnici koji su se natisli na prednju i stražnju platformu stoje na stubama.. brišući strpljivo jedaći pribor. kao da kuga načas prekida svoj posao hoteći malko odahnuti. jer je nekom gostu pozlilo pa je problijedio.. Otvaraju se prve kavane i gostionice koje su oblijepljene objavama: »Kave nema« ili »Donesite svoj šećer« itd. Nema dugo što su neki gostioničari oglašavali: »Ovdje je pribor prokuhan. oni će se razletjeti po čitavom gradu. Uto se i sunce uspelo naviše. poznatim i nepoznatim. ustao i. da podastire najkompetentnija svjedočanstva o razvitku epidemije. jer svatko želi da što prije bude sâm. Čini se da su u nekoj gostionici izbili panični prizori. o napredovanju ili nazadovanju bolesti. koji su spremni da se bore protiv nepogode. Na postajama kola izbacuju tovar ljudstva kojem se žuri. Smjesta nastaju pred vratima manje skupine: to su oni koji ne mogoše naći mjesta. »Bilanca devedeset i četvrtog dana kuge: 180 umrlih. odgovara: ne. da svojim stupcima pomogne svima onima. No čudna stvar. sužanjski sati koji . pružaju svoju robu uličnim svjetiljkama. Tramvaji postadoše jedino prometno sredstvo. Svijet grne u restorane. Oko dva sata. Onda se otvaraju prodavaonice. Tako počinje neobuzdana trka. a srpanjsko nebo počinje zračiti vrućinom to je vrijeme kad se oni koji ništa ne rade usuđuju izaći na bulevare. svi nastoje koliko je moguće okrenuti leđa jedni drugima da se ne bi uzajamno zarazili. sunce i kuga sreću na ulici. grad se pomalo budi. Gosti gube duge minute. U taj sat koji je između noćnih pokojnika i danjih samrtnika. ali. Svi su dućani zatvoreni. Oko šest sati ujutro sve se te novine počinju prodavati u repovima koji se stvaraju na vratima dućana.U rano jutro kao da lagani dašci prolaze gradom. nudeći ispruženom rukom listove. Pošto su prošli prvi tramvaji. Uslijed silne žege. Rekao bih da im je glavna i jedina zadaća da otklone kugu razmećući se svojim luksuzom. a miču se teškom mukom. raspustit će se i moral. jer mnogima znatno pojednostavnjuju pitanje prehrane. prašina. prenosi direktive javnih vlasti i da. ulice postaju življe. somnambulnom kretnjom. jer gosti moraju ionako doći. najskuplje priloge. probuđeni prvim tramvajskim kolima. više od sata prije nego što se otvore. U sjeni velikih zavjesa kandidati na jelo čekaju da dođu na red stojeći na rubu pločnika koji puca od sunca. Proširi li se epidemija.« Unatoč nestašici papira koja biva sve veća i koja je neke periodične listove prisilila da smanje broj stranica osnovan je novi dnevni list: »Glas kuge« koji hoće da »informira naše sugrađane. gdje se ističe riječ »Kuga«. ukratko. grad se pomalo prazni. Često izbijaju sukobi kojima je uzrok zlovolja i neraspoloženje koje postaje kronično.. No tjeskoban strah od zaraze ostaje netaknut. da podrži moral pučanstva. U stvari je taj list veoma brzo spao na to da objavljuje oglase novih proizvoda koji »sasvim sigurno« sprečavaju kugu. Ali natpis: »Zatvoreno zbog kuge« koji se nalazi na nekim dućanima svjedoči da se neće odmah otvoriti kao drugi. Naručuju najfinija ili tobož najfinija vina. a zatim u tramvajima koji dolaze krcati s periferije. U toj se paradi osjeća ona strasna volja za životom koja niče iz velikih nevolja i nesreća. Svakog se dana oko jedanaest sati odvija na glavnim arterijama smotra mladih ljudi i mladih žena. I rado troše. pohitao prema izlazu. U podne se restorani napune u tren oka..

Tu je provodila svoje dane kad je ne bi zaokupljali kućni poslovi. prenapučen i brbljav.svršavaju plamenim večerom što se ruši na grad. doktor je motrio svoju majku koja je mirno i spokojno sjedila na stolici u kutu blagovaonice.O. skupivši ruke na koljenima.Hoće li rasvjeta biti smanjena dok god traje kuga? . sjetiše se užitaka. U početku kad mišljahu da je to bolest kao sve druge. . nije. Otkako je vrućina zavladala.Vjerojatno. svađaju se ili priželjkuju. grozničavu slobodu koja je zahvatila čitav jedan puk. ali im se čini preče od Boga. bile bi potrebne industrijske količine. Onda bi opet zapala u mučanje. Kao obično! To će reći da novi serum.upita gospođa Rieux. večeri su tu i tamo bile puste. nespretnu. . No sada prva svježina dovodi sa sobom neko olakšanje. Znao je da je tjeskoba i premorenost posljednjih dana ostavila tragova. Ja sam kao i oni. Tjeskoba koja se danju odrazuje na licima rasplinjuje se sada u žarkom i prašnom sutonu pretvarajući se u divlju uzbuđenost.Jesi li imao danas neprilika? . U većim je razmacima pokoja slaba lampa činila gradske sjene nešto svjetlijima. religija je bila umjesna. . Još uvijek može izvršiti preventivno cijepljenje samo na članovima obitelji u kojima je netko već obolio. . poslan iz Pariza. No kad su vidjeli da je stvar ozbiljna.Samo da ne potraje do zime. . No ništa! Za ljude moga kova smrt nije ništa. zaglušuju se govorom. pa su mu obrazi bili upali. Bilo bi žalosno. Od sinoć javlja se epidemija u novom obliku: u gradu su zabilježena dva slučaja plućne kuge. nabijen parovima i vikom. Upravo one večeri kad ga je čekao. zatražili i postigli od prefekta. a pod crvenim srpanjskim suncem grad. Te je večeri gledala na ulicu koja već bijaše opustjela.Da .upita gospođa Rieux. Većina bubonâ neće puknuti. dođite k njemu!« Svi jure naprotiv za nečim što slabo poznaju. tako djelotvoran kao prvi i da statistika raste. *** Sastanak s Rieuxom koji spominje u svojim zapisima zatražio je sam Tarrou. To je događaj koji im daje pravo. Nijemi onaj izraz kojim je to lice označio rabotnički život. . Baš su danas liječnici satrti od posla i odgovornosti. kao da je nastupila faza kad žlijezde potpuno otvrdnu pa bolesnici imaju teške bolove. da ne kažem nadu. Da bi se generalizirala upotreba tog seruma. koji je sasvim izgubio glavu. Svi tada silaze na ulice. Uzalud svake večeri neki nadahnuti starac koji nosi pusteni šešir i široku kravatu prolazi kroz gomilu. Noćna je rasvjeta bila smanjena za dvije trećine. nove . čini se. ponavljajući bez prekida: »Bog je velik. kao obično. a da nitko ne bi znao zašto.reče Rieux. Sada je čekala. Vidje da ga je majka pogledala u lice. kao da je oživio. Rieux nije bio siguran da čeka baš njega. pluta prema noći koja dašće od požude. Ipak bi se nešto na njezinu licu promijenilo kad bi se on pojavio.

Pogledao je majku. .U mojim godinama ljudi se malo čega boje. sve je u redu.Saznao sam da prefektura kani uvesti neku civilnu mobilizaciju kako bi prisilila sve muškarce koji nisu invalidi da sudjeluju u općem spasavanju.To je vjerojatno . Rieux posjedne gosta pred pisaći stol.profilaktične mjere s obzirom na plućnu formu bolesti da bi se smanjila mogućnost zaraze od usta do usta.Za četrnaest dana ili za jedan mjesec.Znam da s vama ne moram okolišati .Dobro ste obaviješteni. . izginut ćemo svi odreda. bez pravoga pouzdanja. Zvonce na vratima odjeknu.Traženi su. i prefekt koleba. Upravne vlasti ne mogu stvar zamisliti. A kada te nema. A lijekovi koje izmišljaju podobni su da izliječe hunjavicu. Rieux potvrdi šutke. a mene nema više nikad kod kuće. majko? . Dijelila ih je lampa na pisaćem stolu.reče Tarrou bez ikakva uvoda. On je ostao stajati iza svog naslonjača. Rieux priznade da je i to istina. No znam da to veli da bi me umirila. Njima nedostaje mašte. . Nikada nisu na visini elementarnih nepogoda. U polumraku stubišta Tarrou je bio nalik na velikoga sivog medvjeda. . . . Nedostaje vam ljudi i vremena. moram spomenuti da su pomislili na zatvorenike koji bi vršili ono što ću nazvati teškim poslovima. . .Organizacija zdravstvene službe ne valja. No već se javilo veliko nezadovoljstvo. nećete više biti ni od kakve koristi.upita nježno. Ako ih pustimo da rade po svome.Bojiš li se. jedina koja je gorjela u sobi. Događaji su vas pretekli. .Da. samo kad znam da ćeš doći. Lijepi kestenjasti pogled vrati ga u doba djetinjstva. mislim na ono što radiš. ako je istina što javlja u posljednjem telegramu.Traženi su službenim putem.Ja mogu i čekati.Ipak. Imaš vijesti? . .reče Rieux.Dan je dug. Kao obično nitko nije znao ništa. .Zašto nisu traženi dobrovoljci? . Doktor se nasmiješi materi i ode da otvori. . ali je rezultat bio slab. . .

Međutim. kao i Paneloux..reče Rieux slegnuvši ramena. pogotovo u tom poslu. . Ona je. . Imam posvuda prijatelja: oni će biti prva jezgra. Ovlastite me da se time pozabavim i pustimo javnu upravu po strani. . Čovjeku je potrebna pomoć.Mrske su mi smrtne osude. . Sudjelovat ću i ja. Može pripomoći da bi netko postao većim. kao da ga hoće umiriti. doktore? Pitanje je postavljeno prirodno i Rieux odgovori na nj prirodno. da kuga ima i svoju dobru stranu. sivim očima.I meni. znate i sami.Odviše sam živio po bolnicama da bih mogao cijeniti misao o kolektivnom kažnjavanju.. Ali. No pitam se. Moram vas upozoriti. Doktor nestrpljivo strese glavom. No znate. Doktor je samo malo podigao glas. No što vrijedi za njih.No vi mislite ipak. .. . doktore? I to je pitanje zvučalo prirodno.No vi mi niste odgovorili. Preuzimam zadaću da nagovorim one na prefekturi da prihvate osnovu. . Bolji su nego što se čine. Jeste li razumjeli? Tarrou ga je gledao svojim mirnim. kad čovjek vidi bijedu i bol koju donose mora biti luđak.Ali taj posao može biti smrtonosan. uostalom. . . . Uostalom.Pa onda? . naravno. Rieux pogleda Tarroua.Što mislite o Panelouxovoj propovijedi. preopterećena.odvrati Rieux . Smješkao se. vrijedi i za kugu. nemaju što da biraju. kršćani katkada tako govore a da tako i ne misle. No Tarrou mahnu rukom.Pa onda imam plan za osnutak dobrovoljnih zdravstvenih odreda.Kao sve bolesti na tom svijetu. Jeste li promislili? Tarrou se udobnije smjesti u svom naslonjaču i pruži glavu prema svjetlu. zašto? .da radosno prihvaćam. Rieux se zamislio. . da otvara čovjeku oči.Meni bi draže bilo da to vrše slobodni ljudi.Vi zacijelo ne sumnjate .Da . . slijepac ili kukavica da bi se pomirio s kugom.Vjerujete li u Boga. da ga sili na razmišljanje. No sada je Rieux kolebao.

pa govori u ime neke istine.Rieux . U daljini je nazirao more. No posljednji seoski župnik koji se brine za svoju pastvu. Odavno sam prestao vjerovati da je to originalno.Pustimo to .Da li bih mogao odgovoriti pitanjem? Sada se doktor nasmiješio. Tarrou se nasmiješi.Ne bih rekao. No prvo je i najhitnije .Ah .Otprilike tako . Ja ih branim koliko mogu. Ali nitko na svijetu. prestao bi liječiti ljude jer bi tu brigu njemu prepustio. ni više ni manje.mislite da čovjek mora biti ohol da tako misli. Ne izlazeći iz sjene.reče .tako vi zamišljate svoje zvanje? . . pa stoga on . jer mu se nitko potpunije ne predaje i prepušta.usklikne Tarrou .Zašto ste vi tako odani i požrtvovni kad ne vjerujete u Boga? Vaš će odgovor možda pomoći meni da odgovorim. Paneloux je kabinetski čovjek koji živi među knjigama. Oni će zatim razmišljati. ni što će doći nakon svega toga. No ja sam ohol koliko mi treba. eto bolesnika koje treba izliječiti. Nastojat će najprije pomoći. . ali se u isti mah opirao nagloj i bezumnoj želji da se povjeri tome neobičnom čovjeku u kome je osjećao srodnika.Od koga? Rieux se okrenu prema prozoru.Ne.da čujemo! .Da . . Zasada. a doktor ga pogleda. .A da li vas upravo to ne dijeli od Panelouxa? . njegovo je lice bilo sada u sjeni. vraćajući se u svjetlo.. ali što to znači? Nalazim se u mraku i nastojim nešto vidjeti.reče Tarrou.Volite tajnovitost . a slušao je samrtnički hropac. vjerujte mi! Ne znam što me čeka.drži da je bar onda na pravome putu kad se bori protiv svijeta kakav je stvoren. Osjećao je samo svoj umor.kad nećete odgovoriti. .Evo ..da ozdrave. . ne vjeruje u takva Boga. . doktor reče da je već odgovorio: kad bi vjerovao u Boga svemogućega. Nije u dovoljnom broju vidio ljude umirati..odvrati doktor. Rieux ustade. a razmislit ću i ja. . ne maknuvši se u naslonjaču. . mislit će poput mene. jer se obzor tamnije zgusnuo.reče . Tarrou tiho zafićuka.reče on . to je sve. pa ni Paneloux koji misli da vjeruje. mjesto da kuša dokazati da je bijeda i nevolja nešto izvrsno.

Rieux otvori vrata svoga kabineta i reče Tarrouu.Bijeda. trebalo je gledati.. Odonda sam postao skromniji...Da. gledajući svoje noge.Na kraju krajeva? . Tarrou omjeri doktora. Drugo ništa ne znam. . Rieux pođe za njim..ja to mogu shvatiti. bit će možda za Boga bolje da u njega ne vjerujemo i da se borimo svim silama protiv smrti.reče blago Tarrou.. . doktore? Odgovor dođe smjesta: . a onda se podiže i pođe teškim korakom prema vratima.poraz bez konca i kraja. smrkao.Da. Na kraju hodnika sretoše gospođu Rieux kojoj doktor predstavi Tarroua.Da .Da . I to je sve. Tarrou se još jednom za njom okrenuo. ništa. Što je ona za vas. Stigao ga je u trenutku kad je Tarrou. No vaše će pobjede biti uvijek provizorne. . Doktor je uzalud pokušao upaliti svjetlo: stubišna rasvjeta nije funkcionirala.Tko vas je svemu tome naučio. . ne dižući pogleda prema nebu gdje on šuti. . učinio sam to nekako apstraktno.Oh . . a stube ostadoše u mraku. Tarrou mu nato ponudi da će ga pratiti. rekao bih. .Ne znam ja ništa. uvijek! Ja to znam. . ali to nije razlog da se čovjek prestane boriti. Bio sam tada mlad. .Jedan moj prijatelj.odvrati gospođa Rieux . a moja se odvratnost . . Nisam se još privikao gledati ljude koji umiru. Kad je odlazila.mislio sam ja .to je stvar koju čovjek poput vas može shvatiti. to je! Rieux se. zar ne? Budući da je poredak u svijetu reguliran smrću.Na kraju krajeva.reče...reče Rieux . da će i on izići. Ali na kraju krajeva.. stojeći na hodniku. Tarrou. Kad sam ušao u to zvanje.nastavi doktor koji je još uvijek oklijevao gledajući Tarroua . Znate li vi da ih ima koji naprosto neće da umru? Jeste li ikada čuli ženu koja na umoru viče: »Nikada!« Ja jesam. a doktor prihvati. A onda. Možda i zato što je to bilo osobito teško za radničko dijete kao što sam ja. Tko bi znao.potvrdi Tarrou .vrlo mi je drago što sam vas upoznala. to nije razlog. jer sam morao. Možda je to naprosto zato što pazikuće i naši sugrađani uopće ne paze više ni na . I onda sam primijetio da se na to neću priviknuti nikad. progovorio: . jer da ide pohoditi jednoga od svojih bolesnika na gradskoj periferiji. Ali onda mogu i zamisliti kako se vi odnosite prema toj kugi.odnosi na sâm poredak koji vlada u svijetu. jedna od karijera na koje se mladi ljudi odlučuju. On se upita nije li to nova mjera štednje. kako ljudi umiru. Od nekog vremena sve se u kućama i u gradu kvari i poremećuje. jer je to posao kao svaki drugi..

.radi preventivnog cijepljenja. Rieux se najednom nasmije. a Rieux ne vidje njegovo lice.što vas nagoni da se time bavite? . Za njim je zazvučao Tarrouov glas: . .Još jednu riječ. Tarrou . . vi to znate.Ne znam.reče Rieux glasom koji je najednom bio promukao. Možda moji nazori o moralu. Iz daljine je dopiralo zvonce bolničkih kola.Poslužila ga je ona trećina vjerojatnosti . a Tarrou. sve osim čovjeka koji je prao mrtvace i koji je do kraja vršio svoj posao. Prije nego uđete u to. Vi imate potpuno pravo. . sve dok nisu bili kod staroga astmatičara. Pred autom Rieux upita Tarroua hoće li ući. Ušli su u vanjske četvrti. nošen istim mirnim i spokojnim glasom: . kao da će pasti. Grad je bio nijem. Doktor se zaustavi. prijateljski. No da završimo naš razgovor.Te procjene nemaju smisla. Reflektori su sjali u pustim ulicama. a Rieux pokrenu motor. No vi.Zar mislite da znate sve o životu? . Ipak se održa na nogama uhvativši Rieuxa za ramena.upita.Ajde. doktore. . niti se za išta brinu. poskliznu se na jednoj stepenici. Svijetli odraz s neba osvijetli njihova lica. No doktor nije imao vremena da se dalje ispituje. a ovaj odvrati da hoće. napučen samim šuštajima. Prije sto godina jedna je epidemija kuge pomorila sve stanovnike nekoga perzijskoga grada.što. imajte na umu da je vjerojatnost da ostanete živ jedan naprama tri.reče Tarrou mirno .Kojemu moralu? .Moralu poimanja i shvaćanja. srdačno. odakle vi to znate? .No istina je i to da o tim stvarima ne znamo gotovo ništa. . Odgovor dođe kroz mrak.Ne znam. kao i ja. . imam li pravo. zaista. . Rieux slegnu u tami ramenima. shvatiše da je dosta kasno.Oh .Sutra morate doći u bolnicu . koji je bio iza njega. Kad su izbili na ulicu.malo ima stvari koje bih morao saznati. Stali su. Tarrou se okrenu prema kući. Sjeli su u auto. možda jedanaest sati.reče on . doktore. .Jest. makar vam se učinila i smiješna.reče doktor .

ali to zapravo nije pitanje. Oni pak naši sugrađani koji su stavljali život svoj na kocku. Duša je ubojice slijepa. Učitelj to dobro zna. jer su ljudi shvatili da je to pitanje koje se tiče svakoga. mnogi bi naši sugrađani popustili napasti da pretjeraju ocjenjujući njihovu važnost. da. a to se onda zove krepost ili porok.*** Sutradan se Tarrou dade smjesta na posao: okupio je »prvu momčad« za kojom će doći mnoge druge. Stoga i pripovjedač neće da bude odviše rječit slavitelj volje i heroizma kojem pridaje samo relativnu vrijednost. Oni koji pristadoše uz naše zdravstvene odrede nisu time zaista stekli pravo na bogzna kakvo priznanje jer su znali da nema druge pa bi gotovo bilo nevjerojatno da nisu pristali. ako nije prosvijećena. Rieux i njihovi prijatelji mogli su odgovoriti ovo ili ono. čovjek na koncu iskazuje. Recimo. kao spomenuti učitelj. No hoćemo li posebno čestitati učitelju koji uči da je 2 X 2 = 4? Čestitat ćemo eventualno zato što je to lijepo zvanje odabrao. da je njihova dobra volja bila zajednička s učiteljevom. budući da je najočajniji porok neznanje koje misli da sve zna pa se smatra vlasnim da ubija. indirektno ali snažno. Pripovjedač se ne slaže s time. Ti su odredi pomogli našim sugrađanima da uđu dublje u kugu. Bilo je u našem gradu mnogo novih moralista koji su govorili da ništa ne služi ničemu i da treba pokleknuti. imali su odlučiti da li su (da ili ne) u kugi i da li se (da ili ne) valja protiv nje boriti. da ne treba pokleknuti. Koliko razum dopušta! No ostat će povjesničarom bolnih i preuzetnih srdaca jer je kuga sve naše sugrađane učinila takvima. No uvijek u povijesti dođe hora kad onaj koji se usuđuje reći da je dva puta dva četiri. kuga se ukaza svima u svom pravom svjetlu. moramo prosuđivati objektivnim zadovoljstvom. mjesto da dokazuju obratno: no recimo također. A pitanje nije u tome da znamo kakva je nagrada ili kazna tome zaključivanju. poštovanje zlu. No pripovjedač je sklon vjerovati. Stoga naše zdravstvene ekipe koje se ostvariše zahvaljujući Tarrouu. I to zato što time dopušta pretpostavku da ta lijepa djela imaju toliku cijenu samo zato što su rijetka. Ljudi su više skloni dobru nego zlu. To je dobro. Postavši dužnošću nekolicine. ni skladne ljubavi. Zlo koje u svijetu dolazi gotovo uvijek od neznanja a dobra volja. A Tarrou. da uče i shvate jedno: kad je bolest tu. ovako ili onako. može učiniti isto toliko zla. Vidi on vrlo dobro prigovor koji bi se mogao iznijeti protiv njegovih nazora: ti su ljudi stavljali na kocku svoj život. No oni su veće ili manje neznalice. Pitanje je da li je (da ili ne) dva puta dva četiri. dakle da je vrijedno hvale što su Tarrou i drugi odlučili pokazati da je dva puta dva četiri. pridajući preveliku važnost lijepim djelima. da su je dijelili svi oni koji imaju srce. dok je obično motor ljudskih čina zloća i ravnodušnost. zaključak je uvijek bio isti: oni znaju da se treba boriti. Pripovjedač ne kani tim zdravstvenim ekipama pridati važnost koju faktično nisu imale. treba poduzeti što je potrebno da bi se protiv nje povela borba. a bez pronicavosti koja je dostiživa. nema ni prave dobrote. koliko i zloba. Da su na njegovu mjestu. a na čast je čovjeku da su brojniji nego se obično misli u što u najmanju ruku tvrdo vjeruje pripovjedač. biva kažnjen smrću. Sve se svodilo na to: spriječiti što veći broj ljudi da ne umre pa da njihova .

A zašto? . to je jasno. drugi put.reče Rieux. Ta spoznaja nije bila divna i čudesna. a Grand je pristao da obavlja taj posao. kad bi sve ceduljice bile ispisane i složene. Mogao bi dati svoje vrijeme od osamnaest sati do dvadeset četiri. Jedan dio ekipa što je stvorio Tarrou posvetio se. kad bi sve na svijetu bilo tako jasno i jednostavno. O. preventivnoj skrbi u prenapučenim gradskim četvrtima. doduše. jako zabrinuo pridjev »krasan«. budući da se taj uzročnik nešto razlikuje od bacila kuge kako je klasično opisan. »Debela« ili »krupna« ne valja. to je. a Grand se sve radije i radije povjeravao tim svojim drugovima. Drugoga sredstva nema. upravljali i kolima kojima su se prevozili bolesni i umrli. Jedne večeri reče Grand da je konačno napustio pridjev »otmjena« i da svoju amazonku označuje sada »vitkom«. treba se braniti. jer sam time malo produžio kasanje. valja tražiti izraz koji bi najednom obuhvatio i fotografirao veličanstvenu kobilu koju je zamišljao. Rieux i on nadahu se da će serum.« . Oni su pak pratili s interesom strpljiv rad što ga je Grand nastavljao usred epidemije. »nešto konkretnije«. konkretno. Rieux bi s Grandom razgovarao. kasala cvjetnim alejama Bulonjske šumice..Zar ne . Jedne večeri objavi pobjedničkim glasom da je našao: »Crna alazanska kobila!« Crna boja daje naslutiti otmjenost. proizveden kulturama onoga mikroba koji je zarazio grad. Sve je valjalo registrirati i statistički obuhvatiti. Bio je izrazio samo želju da se pokaže koristan u sitnim poslovima. Onda je. pročitao svojim slušaocima prvu rečenicu ovako preinačenu: »Lijepog svibanjskog jutra vitka je amazonka jašući krasnu alazansku kobilu. on se začudio: »Nije to najteže! Tu je kuga. mislio je on. Castel se nadao da će uskoro imati prvi svoj serum. vodili su računa o tavanima i podrumima koji nisu bili raskuženi. Nakon nekog vremena pridružili su svojim razgovorima i Tarroua. osiguravale otpremu okuženih da bi poslije uslijed pomanjkanja socijalnog osoblja.odijeljenost ne bude trajna. zasvjedočivši i tom zgodom dobru volju koju bi zasvjedočio i u drugim stvarima. Nastojali su da se uvede nužna higijena. ali pomalo pejorativno. Da bi se to postiglo. Pripovjedač drži da je s tog stajališta Joseph Grand bio (više nego Rieux ili Tarrou) istinski predstavnik one tihe i mirne kreposti koja je nadahnjivala zdravstvene odrede.ne kazuje ništa.tako je bolje razabiremo? A stavio sam radije »svibanjskog jutra«. služeći se pomagalima koja su mu bila pri ruci.. vršio neku vrstu tajničke službe koja je povezivala zdravstvene odrede. A Grand bi odvraćao podjednako: »Kasa kasa«. A kad mu je Rieux stao toplo zahvaljivati. Druge su ekipe pomagale liječnicima pri kućnim posjetima. .To nije moguće . čini se. naime. I oni su napokon našli u tome neki odah i umirenje. biti svakako djelotvorniji negoli serumi koji dođoše izvana. dodade on. a katkada.« Tu je frazu i ponavljao. Rekao je »da« bez otezanja. treba se protiv kuge boriti. i tegobno se pritom nasmiješio. naveče. Onda ga je. Za ostalo je prestar. »To je«. Stoga je bilo prirodno i to da je Grand koji nije imao ništa herojsko. »Sjajna ili blistava?« To mu se načas sviđalo ali ne odgovara ritmu. . »Kako vaša amazonka?« pitao bi često Tarrou. Stoga je bilo prirodno da se stari Castel dao svim žarom i svom upornošću svojom na posao da proizvede serume na licu mjesta. bila je samo dosljedna.reče Grand . To reče .

Nekih je večeri bio naoko umorniji od Rieuxa.. Prvi i najbolji način da se pokažete korisnim u ovim neobičnim okolnostima jest da valjano vršite svoj posao.« . »Čini se«. kasala alejom Bulonjske šumice koja bijaše puna cvijeća. . No kakve šumice? I hoće li čitalac smjesta osjetiti da se veznik ne odnosi na šumicu nego na aleju? Mogao je napisati »aleje šumice. a šef ureda strogo mu je to predbacio podsjetivši ga da je plaćen za vršenje posla koji nikako ne vrši.Hvala . Grand ga pogleda.« No.Alazanska ne označuje pasminu.Ima pravo .Kakvu boju? . . To se mene ne tiče. nisu zapravo nikad učinile cvjetne. osjećam. »Napokon ih vidim. . Kako ne pozna drugih gradova do Orana i Montélimara. i on se nasmiješio.Da . .Pa boju koja ni u kom slučaju nije crna. »da radite dobrovoljno u zdravstvenim odredima. .reče Tarrou.da! Malo-pomalo. . Nakon nekog vremena priznade da mu riječ »cvjetne« zadaje briga. Potrebno mu je da malko razmisli.Što mislite da kažemo »raskošna«? .No ja sam rastresen. ne znam kako da se ispetljam iz svoje rečenice. moja gospodo!« Trijumfalno je pročitao rečenicu. jašući skupocjenu alazansku kobilu. nego boju. njušim. Mozgao je. rekao bih.« No doktor ga nađe jednom u velikom uzbuđenju. Grand se čudio njihovu kolebanju.srećom ste vi ovdje. Rieuxu i Tarrouu. Njegova je služba od tog trpjela.reče . genitivi usred rečenice nisu zvučali skladno i Grand zamuca. držeći da će ga svijet razumjeti.s manjim brojem činovnika . Kapu dolje. rekao je šef. ima pravo . vitka je amazonka. Zamijenio je »cvjetne« sa »pune cvijeća«. tražio je od svojih prijatelja potankosti. Granda je to. no piščevo ih je uvjerenje pokolebalo. pročitani naglas.Da. No vidite i sami kako je teško. Pomišljao je da ukine »Bulonjske«. »Lijepoga jednoga jutra u svibnju.morao svladati golem posao. .reče . jako potreslo. Inače sve to ne vrijedi ništa. No položaj šumice između imenice i određenog pridjeva bio je trn u oku jer je time samovoljno odijelio riječi koje idu zajedno.reče Grand Rieuxu. »Samo umjetnici znaju gledati. U to doba (kako se kasnije doznalo) on se pokazao u svom uredu dosta rastresen.potvrdi doktor. pune cvijeća«. Onda sjede veoma zabrinut i snužden i zamoli doktora za dopuštenje da ode. Trljao je ruke. raspitujući se kako su aleje Bulonjske šumice cvjetne? Njima se. što je smatrano veoma nezgodnim i žaljenja vrijednim s obzirom na činjenicu što se to zbilo u vrijeme kad je magistrat .

u velikoj šutnji grada koji bi tada opustio. moramo ocrtati baš one dugotrajne. Strpljivo je svake večeri sređivao cedulje. Rieux čitajući novine ili slušajući na radiju apele i bodre pouke što ih je vanjski svijet slao kužnome gradu. ističući još jače bitnu odije-ljenost koja je od Granda i govornika na radiju činila dva stranca. u ovoj historiji bude kakav heroj. U isto vrijeme kad i pomoć koja je stizala zrakom i cestom. popraćivao ih j e dij agrarnima. To je bio njihov način da odbiju jaram koji im je prijetio. doskora bi rječitost nabujala. ni pretjerano zanosni. Ipak je i dalje zbrajao i slagao statističke podatke za zdravstvene odrede. čini se. U atmosferi koja je otežala od raskužnih sredstava i same bolesti mahao je listovima papira da bi osušio tintu. zajedno treba ljubiti ili zajedno umrijeti. umorila ga ta potraga koja ga je potpuno zaokupila. ali bi uz to otkrivali i strašnu nemoć u koju zapada svaki čovjek kad hoće podijeliti bol koju ne može vidjeti: »Oran! Oran!« Uzalud je taj poziv prelazio preko mora. Pošteno bi nastojao da svoju amazonku zaboravi i da radi samo ono što mora. u času kad je lijegao na svoj prekratki počinak. ton svečane prigodne besjede. I svaki put. ako je bezuvjetno potrebno da i ovdje.Da. doduše. kroz tisuće kilometara. Oni su predaleko. po ružnom teatarskom običaju. pomislio bi doktor. No mogla se ona izraziti samo konvencionalnim govorom kojim ljudi kušaju izreći što ih veže s čovječnošću. do toga da sebi uzmu za primjer i uzor takozvane heroje. očajne i monotone napore koje su izvršili posljednji pojedinci. istina. Heroizmu će pak dati sporedno mjesto koje mu pripada. pripovjedač predlaže baš toga beznačajnog i nevažnog junaka koji nema drugih odlika doli nešto dobrog srca i odanost idealu koji je po svoj prilici smiješan. sručili na grad koji je sada bio potpuno sâm. to jest osjećajima koji nisu ni očigledno zli. glasovi. kao Rambert. točno iza. sručili bi se svake večeri na valovima radija ili kroz stupce novina ganutljivi i zanosni komentari. doktora bi naljutio ton epopeje. a nikad ispred plemenitog traženja sreće. *** Prije nego što prijeđemo na vrhunac epidemije. upravo onako kako bi se namjestio za svojim stolom na magistratu. trudeći se uporno da prikaže stanje epidemije što točnije i što potpunije. kušahu nespretno da izraze svoju solidarnost koju im je. ne bi li se svoje sreće ponovo dokopali i tako oteli kugi onaj dio sebe koji su branili od svih presizanja. uspijevalo izraziti. To će dati istini ono što joj pripada. A dat će to i kronici ovoj njen karakter: kronici koja hoće da bude izvještaj pisan s dobrim osjećajima. kad je kuga skupila svu snagu da se njome obori na grad i da ga se potpuno dočepa. druge pomoći nema. Znao je on da ta brižljivost nije hinjena. nepoznati i bratski. a zbroju od dva i dva njegovu ukupnost koja glasi četiri. Oran!« Ništa. Tu bi se smjestio sa svojim papirima. doktor bi okrenuo dugme svoga radio-prijamnika. bio djelotvoran . I s kraja svijeta. bio je umoran. uzalud je Rieux pomno slušao. Takav se govor nije mogao primijeniti na sitne svakodnevne napore Josepha Granda (da spomenemo samo taj primjer) jer ne bi mogao objasniti što je usred kuge značio Grand. i premda taj otpor nije. Kadikad o ponoći. Tako je bar mislio dr. Dosta često otišao bi k Rieuxu u jednu od bolnica i zatražio od njega pisaći stol u kakvoj kancelariji ili ambulanti. »Oran. Ljudima je.

to se vas doista ne tiče.. a Rambertu koji se tome čudio.Ništa.upita Rambert. Nije lako. eto! Onda nakon kratke šutnje. njegova je stvar nešto krenula.Na upravu se čovjek ne može pouzdati. . Znao je za jednu »vezu«.upitao ga je.Još nešto? . Imam svoje razloge. .Jesam. Konobar je uvijek u sve upućen. Toga su dana Rieux i on razgovarali ponovo o jalovim koracima što ih je novinar poduzimao kod upravnih vlasti. . pripovjedač drži da je imao svoj smisao i da je u svojoj ispraznosti i svojim proturječjima također svjedočio za onaj ponos i dostojanstvo kojeg je tada bilo u svakome od nas.A vi se niste okoristili prilikom? . objasni da odavno posjećuje sve oranske kavane. Preprodavao je cigarete i loša alkoholna pića.. Ali u drugu. odlučio je poslužiti se drugim sredstvima i to priopćio Rieuxu. . Ništa ona ne razumije. Ukratko. Stekavši dokaz da legalnim sredstvima ne može izaći iz grada.Ah . jer se meni neće da odem odavle. . ako to potraje. No prvi kojima se bio obratio bili su najbolje upućeni u silne globe kojima bi se kažnjavali takvi pothvati.nisam se okoristio. steći mali imetak.odvrati Cottard .reče Cottard i napravi prijazno lice . . Faktično se Cottard koji je sada više trošio nego zarađivao pridružio švercerima koji su trgovali racioniranom robom. Nakon nekoliko dana Cottard srete Ramberta na ulici i pozdravi ga srdačno i neusiljeno. . jer su cijene tim artiklima stalno rasle pa će. .pogađam. doda: . Tek kad je kod Rieuxa naišao na Cottarda. ja se ovdje bolje osjećam. Novinar je slušao njegovu besjedu.Tako je.Ne pitate me koji su to razlozi? . zna sve novosti. Rambert se borio da ga kuga ne bi prekrila. To je od nekog vremena bio njegov način u svim društvenim dodirima. .Jeste li sasvim sigurni? . Počeo je s kavanskim konobarima. da ima ondje prijateljâ i da mu je poznata organizacija koja se bavi tom vrstom poslova. .kao onaj drugi. jedna je stvar neosporna: otkako imamo kugu. U jednom slučaju smatran je čak provokatorom.Ne budite nepovjerljivi . No ja tražim nešto drugo.U neku ruku. Meni su samom ponudili.Pretpostavljam da se mene to ne tiče.

Jer ona se odavala samo negativnim znakovima. opuštenih krila. tražeći uzalud malo svježine. prikazujući vojničke prizore.Ah. Cottard i Rambert pođoše uličnim arkadama i hodahu dugo. Učinilo im se da vrućina još Uvijek raste. ne govoreći ništa. morao bi razmisliti. Prema izjavi patuljka nije Garcije bilo već nekoliko dana u kavani. prođoše preko Staroga trga i spustiše se u četvrt gdje se nalazi Pomorska oblast. Tko zna nije li zrak težak od straha i usijanja ili se u njem grije podmukla prijetnja? Da bi naišao na kugu.Da . Cottard zatraži bijela vina i propita se za nekoga Garciju.Mislite li da će doći večeras? . upita sred općega kokodakanja.to nije lako. U žutome kavezu koji je stajao na šepavom šanku. Pod teškim se nebom grad polako »kuhao«. morao bi opažati. koji bi u normalno doba ležali i dahtali na rubu hodnika.Hm . ali to nije jako važno. No vi znate njegov vozni red? . Svi su lokali imali spuštene zavjese.Eh . Ceste su bile puste. Krenuše Bulevarom palmâ. Muhe su zujale po zraku.reče Cottard ..Znam. Konobar je otirao vlažne ruke o prednji dio pregače: .reče konobar . pokrite prljavštinom i gustim paučinama. Cottard koji imađaše s kugom neke afinitete upozori na primjer Ramberta da nigdje nema pasa. . No dođite sa mnom. Bijaše to jedan od satova kad bi se kuga učinila nevidljivom. Ušavši Cottard i Rambert obrisaše oznojena čela.Kako da čovjek pronađe tu organizaciju? . jedna je papiga. Ta šutnja. maknuvši snažnim udarcem noge veličanstvenog pijetla. veličanstveni pijetao. Prostorija je bila potpuno prazna. sušile su se kokošje izmetine za koje nije pogađao odakle su. gospodin se također bavi poslovima? . Bilo je četiri sata poslije podne. pođe naprijed i. Stare slike. Nalijevo se kavana.reče Cottard. pa i pred Rambertom. to mrtvilo boja i pokretâ moglo je biti posljedica ljeta i posljedica kuge.ja nisam u njegovoj košulji. Patuljak frkne nosom kao da njuši: . što gospoda žele i čime da ih posluži. Na svim željeznim stolovima. klonula na svoju šipku. sklanjala za kosu zavjesu od gruboga žutog platna. Iz pozadine izađe nizak i sitan čovjek izgubljen u dugoj bijeloj pregači. pozdravi Cottarda čim ga vidje. poskakujući. Cottard skine kaput i lupi rukom po stolu. za stolom od željeznog lima koji je također bio zeleno oličen. Hoću samo da mu predstavim jednoga svog prijatelja. visjele su na zidu. dok se u tamnome jednom kutu nije nešto uzvrpoljilo i napolje izašao. obojena zeleno. Zauzeše mjesta na preklopnim vrtnim stolicama.

reče . tamne kao pečena glina. Rambert upita o kakvim se to poslovima radi.Poštovanje .Ima u Francuskoj ženu. koji su poskidali kapute i sjedili u samoj košulji. . dabome. ne radi se baš o »poslovima« nego .reče Rambert . papiga je blebetala u svom kavezu. a Garcia upita Cottarda što hoće.reče. Rambert je šutio.. na ruci je nosio dva ili tri prstena. oči male i crne. oko željeznih stolova okupili su se gosti.Onda dođite večeras. šuteći.reče tada Garcia. . govoreći »on« kad je spominjao Ramberta. .Dakako.Ah! I nakon nekog vremena: . kao da ne primjećuje njegovu prisutnost. a bijelu je košulju razdrljio da su se vidjele grudi. Jedan od njih zaturio je na zatiljak slamnati šešir. No oni krenu u malu točionicu gdje su se prodavale i frigane srdelice pa je vonj ribe dopirao do njih. .Da izađemo? .To je zanat gdje se puno govori. .On je prijatelj .Što mu je zanat? . . . Spustiše se prema luci.kako reče .O švercu. Naveče je zavjesa bila podignuta.reče Cottard. Cottard mu reče da ga hoće upoznati s Rambertom. Garcia je hodao ravno za nosom i pušio. Šutke su napredovali.a imaju li ortake? . Postavio je nekoliko pitanja. Poslat ću mu maloga.Zašto? .hoćemo jednu s nogu? Popiše tri »runde«.Dobro . Prebacuju robu kroz gradska vrata. Stigoše do obale: visoka željezna ograda branila je pristup koji je bio zabranjen. Rekao bi čovjek da mu je oko trideset godina. Kad su izlazili. Prodaju uz visoke cijene.o jednom »izlasku«. . zubi bijeli. Spazivši Cottarda ustade. Lice mu je bilo pravilno i tamno opaljeno. . .Novinar.

reče Cottard . Rieux pogleda Ramberta: . Tarrou je upravljao.Naravno . . Rambert i Cottard uspinjahu se širokim ulicama bez sjene koje vode u gornje dijelove našega grada. . Ponudi Rambertu da će ga odvesti u grad.zar se krije? Garcia ne odgovori. .Bit će troškova .Ne. znam. .potvrdi Rambert.O. To neće biti lako. vi ste novinar.oglasi se Tarrou gledajući Cottarda.Mi se poznamo . znam. pa se moglo pretpostaviti da ta činjenica nije bila bez udjela u organizaciji sastanka između Garcije i Ramberta.reče ovaj veselo.doktor je upućen? . Bijaše to konstatacija. prije kuge riskirao bi isto toliko kad bi prelazio preko raskršća gdje je velik promet. A njega moram pronaći. nadajući se posjetu koji nije mogao biti dopušten ili kakvoj obavijesti. Probudio se da bi prisutne upoznao među sobom. nadoknadit ćete vi to danas-sutra.Na me to svakako ne spada.začudi se Cottard . . .reče. ne .Ah .Čudno je to .. . a Rieux je napola spavao. Malo poslije novinar zahvali Cottardu: .upade Cottard veoma živo .Meni nije . Ali na kraju krajeva. No to je skupljanje dopuštalo mnogo dolazaka i odlazaka.Evo suca istražitelja . Prekosutra.odgovori Rambert.stanujemo u istom hotelu. Kraj točionice stade i obrati se prvi put Rambertu. . .Radujem se što vam mogu biti na usluzi. Kasarna carinske straže bila je djelomice pretvorena u bolnicu. A osim toga. a pred glavnim ulazom stajahu ljudi.Da .Ah .kako ste uprli da odete.O. koja će za sat-dva biti zastarjela. .reče Tarrou . Čovjek nešto riskira. Uto stade do njih Rieuxov auto. Sve što se ovdje zbiva vrlo je zanimljivo. nego na Raoula. imamo ovdje sastanak.reče ovaj. .

izražavajući se precizno. Mi tu ne možemo ništa. Ona trojica gledahu taj prizor kad ih jasan i ozbiljan »dobar dan« iza njihovih leđa potaknu da se okrenu.reče Tarrou . Tarrou predstavi rentijera i novinara. Oči crne. Sudac se časkom zagleda u nebo.Nije važan zakon nego osuda. . gledajući zanosno u nebesa. a usne stisnute. možeš nas ostaviti. Dolazio je prema njima ne dajući nikakav znak. Istražujem samo ozbiljnije prekršaje novih odredaba. gospodine Tarrou. Visok i snažan. Onda bi se tjeskobna lica obraćala bolničkom krilu.To je zato . Sudac uzvrati pozdrav onima u autu i. gospodine doktore. Gotovo sve su žene imale uza se košare. Prolazeći kraj male skupine skinu šešir. Odmjerio je Tarroua strogim pogledom. da će bolest dalje napredovati? Rieux odvrati da se valja nadati da neće. Garcia.što se u usporedbi s novima moraju ljudima činiti dobri. Ne mogu vam reći koliko opravdavam i cijenim vaš postupak.reče Tarrou. . . Usprkos vrućini Raoul je bio odjeven veoma korektno. Govorio je hitro. Mislite li. Lice blijedo. uskladivši svoj korak s Raoulom koji je bio stao u sredinu. Stare zakone ljudi poštuju.Dobar dan. Kola krenuše. . . .Pa što onda? .Spustite se prema gradu .Naprotiv: općih prestupaka (kako ih mi nazivamo) gotovo i nema. Stupali su brzo.Agent je problijedio. Tarrou ga upita jesu li mu događaji donijeli više posla.To je .reče Cottard kada se sudac udaljio . Garcia upali cigaretu i pusti ih da se udalje.A ti. Malo poslije Rambert i Cottard spaziše Garciju. a zatim uzdahne izjavivši da je žalosno vrijeme koje proživljavaju. Sudac odloži sanjivi izraz lica koji je bio poprimio.Kažu mi. . .« Oko njih je mnoštvo u kome prevladavahu žene čekalo gotovo šutke. .to je neprijatelj broj jedan. a od vremena do vremena Čudan bi neki krik dopro preko dvorišta koje je dijelilo kasarnu od ulaza. Vrata su čuvali stražari pod oružjem. tamno odijelo s prugama. Gospodin je Othon dolazio zaista ulicom i približavao se krepkim ali odmjerenim korakom. gospodine suče .reče. pusteni šešir sa spuštenim obodom. pogledavši Cottarda i Ramberta koji ostadoše po strani. a sudac ponovi da se uvijek treba nadati budući da su ciljevi Providnosti nedokučivi. nadajući se ludo da će ih moći dostaviti svojim bolesnim rođacima i misleći još luđe da bi se bolesnici mogli tim jestvinama okoristiti. svečano im se nakloni. a umjesto pozdrava reče: »Treba počekati. . nikada ih nisu štovali u tolikoj mjeri.reče. da se bavite primjenom profilaktičkih mjera.

. obrasle crnim dlakama. kosa veoma rijetka. u osam sati ujutro pod trijemom katedrale. Raspraviše. rekao samo »naš prijatelj«.Naš prijatelj drži da bi vam mogao pomoći.« Rambert se priklonio tome mišljenju. a Raoul je. . A to je nogomet: dijeliti loptu.reče Raoul. Preostali dio objeda prođe u potrazi za predmetom konverzacije. Za vrijeme upoznavanja tri puta je kimnuo glavom. premda je uvijek igrao center-fora. njegova su ramena bila neobično široka.reče. Uz Raoula je sjedio neki dugonja koji je bio loše obrijan. Duge i tanke ruke.. Sjenoviti podrum smješten podno žute uličice. pohađali su samo muškarci i to većinom španjolskoga tipa. dakle. Njemu ćete. Onda progovori.Garcia mi je objasnio .. Predloži Rambertu da se dogovore za prekosutra.On će vas povezati s dvojicom naših prijatelja koji će vas upoznati sa stražarima koje smo predobili. namiriti troškove. Time sve neće biti gotovo. No čim je Raoul. a Raoul mu stisne ruku i pri tome se nasmiješi prvi put. pošto je Rambert otkrio da je konj nogometaš. Stao je. a Rambert potvrdi bez oduševljenja. govoreći o njemu.Još dva dana . sjedeći za jednim stolom u dnu prostorije. . pitanje francuskog šampiona-ta. ali je sada objasnio da je tokom jučerašnjega dana umrlo od .primijeti Rambert.Objedujte sutra sa mnom u španjolskoj gostionici kraj Pomorske oblasti. No prije vas naš se prijatelj mora . Rambert reče da je sporazuman. No sve postade odjednom lako i jednostavno.To se može upriličiti. isušene od sunca. kad sve bude uređeno. Stražari će sami prosuditi kada je zgodno vrijeme. sve su se glave okrenule dok je prolazio.. a Rambert ga ionako više ne treba. govorio je »centerhalf je onaj koji dijeli loptu.kako rekoh . Sâm se mnogo bavio tim športom. jer je konobarica došla da primi Rambertovu narudžbu. Prijatelj još jednom kimnu konjskom glavom ne prestajući ni časkom drobiti salatu od rajčica i paprika koju je gutao od vremena do vremena. Bilo bi najjednostavnije kad biste nekoliko noći prespavali kod jednoga od njih koji stanuje nedaleko gradskih vrata.povezati s njima. Konj još jednom zamlatara. . .To je zato što nije lako naći ljude . Kad je sutradan novinar ušao u španjolsku gostionicu. ne bi li ga uvjerio da nema ljepšega mjesta u momčadi od center-halfa. »Vidiš«. Nakon njegova odlaska Cottard se ispriča. dao Rambertu znak i novinar krenuo prema njemu. Diskusiju je načas prekinuo radio koji je dosad verglao istiha čuvstvene melodije. Rambert odvrati da pristaje. koliko vrijede profesionalne momčadi u Engleskoj ili navalna postava u W-sistemu. On će vas. Sutra nije slobodan. radoznalost je odmah nestala. . Pod kraj objeda konj se toliko udomaćio da je Ramberta tikao. No stajat će vas svakako deset tisuća franaka. zanoseći malko na španjolski. fizionomija je podsjećala na konja. Njegovo ime nije spomenuto. virile su niz košulju zavrnutih rukava. a lica se vratiše svojim tanjurima.

. Na odlasku stisne center-half Rambertu energično desnicu. a onda se nasmiješi Rambertu. . Nitko od prisutnih nije reagirao. Pred ulazom u kuću u kojoj ga je čekao sumnjivac. . pa mora iskoristiti svaku priliku. glasovi: netko je obavještavao obitelj da je došao doktor.Deset liječnika i stotinjak bolničara.reče Rieux. Doktor ga pogleda u lice.Da . Ta dva dana učiniše se Rambertu beskrajnim. ali ne mogu podnijeti misao da će to potrajati i da će za to vrijeme ostarjeti. Imao je umoran izraz lica.Držim da nisam kukavica.da zbog toga ne odlazim. ima ideja koje ne mogu podnijeti. bar uglavnom. Onda otprati doktora koji je išao da posjeti sumnjiva bolesnika.reče. neće biti dosta. Sjena prijeđe preko Rambertova lica. Imao sam prilike da se o tom uvjerim. Rambert mu reče: »Do viđenja.Epidemiji se previše žuri? . Ali nama nedostaju i ljudi.U svim vojskama svijeta. Ali šta! Sredstva kojima se vodi borba nisu dovoljno brojna. . . To je naoko mnogo. Čovjek s konjskom glavom slegne ramenima i ustane. . Ako se bolest proširi.. kao da je zastala.Zovem se Gonzales . statistička krivulja sporije se uspinje nego dosad. .reče muklo .« U hodniku se začu neka trka.morate se požuriti ako hoćete uspjeti. Ne znam da li možete shvatiti. Samo. . . .Da . Otišao je Rieuxu i potanko mu ispričao što je sve poduzeo.Nadam se da Tarrou neće kasniti . počinje starjeti. Kad čovjek navrši tridesetu.Vi znate . Rieux odvrati da zna.reče .Opet ćete se s njome sastati.kuge sto trideset i sedam osoba. Rieux posluša što se zbiva u kući. Rieux reče da ne. . Raoul i Rambert povedu se za njim. nestašica materijala nadomješta se uglavnom ljudstvom.Nedostaje nam materijal .Možda.reče doktor. .promrmlja umorno Rieux. ali Rambert nastavi: . . .Izvana su došli liječnici i bolničko osoblje.upita Rambert. A jedva je dosta za sadašnje stanje epidemije.

premda su bile osušene. Rambert je postajao nestrpljiv. sutra u isto vrijeme pred spomenikom mrtvima.upita doktor.reče Rambert . Nasmiješi se i namigne Rieuxu. U četvrtak kad su se imali sastati. izrađen na brzu ruku u nekoj radionici našega grada. Na jednoj uri odbije osam sati. Rambert uzdahne i zabaci šešir. Iz nutrine je dopiralo nejasno i jednolično pjevanje sa starim vonjem podruma i tamjana. navala i dodavanja da bi se postigao pogodak. Rambert zakorakne pustim trijemom. Stade objašnjavati da je čekao svoje prijatelje na drugom jednom mjestu gdje im je urekao sastanak. .Svi su ljudi takvi .Nije to ništa . Skupile su se u jednom kutu pred nekakvim improviziranim žrtvenikom na kom je postavljen sv. Sunce.Oprostite mi . gubile su se u sivilu nalik na zgrušane sjene. . Kad je Rambert izašao. Desetak malih crnih spodoba izađe iz crkve i krene sitnim korakom prema gradu. . Gonzales je već silazio stubištem prema gradu. . krećući prema trijemu.Razmislio je i rekao da. .To mi je drago . ode Rambert do katedrale pet minuta prije osam sati. Neodređen miris vlage dizao se još iz tratina.Sjeti se svih onih kombinacija. nedaleko odavle i to u osam manje deset.Pa? . Rok.Bilo bi normalno.Bit će zacijelo neka zapreka.Rieux promrmlja da misli da je shvatio našto stiže Tarrou veoma dobro raspoložen.Treba im samo dati priliku. . iza istočnih kuća grijalo je samo pozlaćenu kacigu Djevice Orleanske koja resi trg. orgulje katedrale oglasiše se u sordini.Upravo sam zatražio od Panelouxa da nam se pridruži. Predloži drugi sastanak. No čekao ih je dvadeset minuta uzalud. Druge se uspinjahu velikim stubištima.. . Zrak je bio još dosta svjež. U osam sati i petnaest. Klečući. Najednom pjev prestane. Rambert uđe ispod mračnoga svoda. . . a bile su jedva nešto gušće od magle u kojoj su plutale. Nakon nekoliko trenutaka mogao je razabrati u crkvenoj lađi male crne spodobe koje su bile prošle kraj njega. . i to odjednom. .no moram otići.reče Gonzales smijući se.reče Tarrou.reče novinaru. .Mislio sam da si otišao . .Moja je zadaća u životu da pružim priliku. male spodobe bijahu se još više skupile. Zapali cigaretu. .Drago mi je što se pokazao boljim od svoje propovijedi. Naš posao nije uvijek lak. Nebom su putovali bijeli okrugli oblačići koje će doskora progutati dnevna vrućina. . onda se sjeti da možda nije red da ovdje puši..reče doktor. A nad njima su orgulje zapodjele beskrajne varijacije.

Ne .Naravno . Marcel ili Louis reče nato da oni dolaze na red za dva dana. . .reče .Idem do Rieuxa .reče Gonzales . Nema govora o tom da i njih upletu u stvar.reče Rambert nakon kratkoga krzmanja.Evo naših prijatelja . U licu su bili veoma slični i Rambert zaključi da su braća. Troškovi će biti namireni pri odlasku.pravit ću ti društvo. Sutradan je Rambert. a zatim se naslone na kameni grudobran. omjere ga nehajnim pogledom. Sutradan Rambert. srete na hotelskom stubištu Tarroua. to je drug. . Urekoše novi sastanak. ispričavajući se. Nakon nekoliko minuta približe mu se dvojica ljudi.sad se poznajete. . jer se čuje da će biti postavljene dvostruke straže izvan gradskoga pojasa.Slušajte .No utakmica traje samo sat i po. a to bi. Prijeđimo na stvar. . i da čeka dok dođu po njega. . . uspinjući se u svoju sobu.Prve noći . onda sjede na klupu da bi ih udobno promotrio. nedaleko od vrata.opet će Gonzales . .Nikad nisam siguran da mu ne smetam . stigavši prvi na mjesto sastanka. i to sutradan. imali su na sebi modre hlače i mornarsku majicu s kratkim rukavima.reče ovaj . makar bilo i kasno.Ne bih rekao: mnogo mi je o vama govorio. Ima ih četvorica koji čuvaju zapadna vrata. Odatle će krenuti u kuću gdje stanuju stražari..reče Rambertu .hoćete li sa mnom? . Obojica bijahu istoga rasta. a ostala su dvojica profesionalni vojnici.reče Gonzales i odvede ga prema mladićima koje predstavi kao Marcela i Louisa. Nisu sigurni. Uto spazi Gonzalesa koji se približio. povećalo troškove. Rambert im dade pravo i ponudi neke od posljednjih svojih cigareta. čitao pažljivo popis onih koji su pali na polju slave. No zna se desiti da odu provesti jedan dio noći u nekom baru u koji zalaze. Onaj od dvojice koji dotad nije govorio upita nato Gonzalesa je li uređeno pitanje troškova i da li mogu dobiti predujam. . Marcel ili Louis predlože stoga Rambertu da se smjesti kod njih. Gonzales predloži večeru u španjolskoj gostionici. Čini se da ih je sasvim zaokupila slika praznog i pustog pristaništa. Novinar se malo udalji.Evo . Spomenik mrtvima Orana nalazio se na jedinom mjestu odakle se može vidjeti more. Novinar se zamislio. uostalom. . Primijeti da nemaju zacijelo više od dvadeset godina. jer se kratko šetalište pruža uz morske hridi što dominiraju lukom. dođite obojica u bar hotela.reče ponovno Rambert. da njihovo stražarenje traje nedjelju dana i da treba pronaći najzgodniji dan. No treba požuriti.ako imate poslije večere časak vremena.nije potrebno.

sa šatorima za bolesnike. a gubila se u taktovima Saint James' Infirmary koji se slijevahu iz visokoga zvučnika. držeći ispod ruke dvije žene. .u našim zdravstvenim odredima. U toj galami bilo je teško govoriti. . o velikoj epidemiji tifusa u Kairu. čini se. Za jednim od dva stola koji zauzimahu preostali dio tijesnog lokala neki je pomorski oficir. Rieux i Tarrou uđoše ipak u mali i tijesni bar.naprotiv.Ne .reče Rambert. Došavši iz šutnje kužnoga grada. . a na licu mu se pojavi tvrdoglavo-zamišljeni izraz koji mu je bio svojstven. Tarrou pogleda Rieuxa.reče Tarrou.Ne plašite se alkohola? .Možda tokom sedmice. »Logore. ali ispravno. Bilo je to kruto.Pa . koje su govorile veoma glasno. U jedanaest sati navečer. Rambert je bio na kraju bara i mahao im sa svoga visokog stolca. . a okolo-naokolo stražarski kordon.Približava se .To ovisi o Rieuxu i o kugi . Shvatiše tu živost vidjevši da se još toči alkohol. pridošlice zastadoše malko smeteni.« Za drugim stolom koji je zapremila elegantna mlađarija. podigli su logore za urođenike.reče Tarrou .upita Rieux podigavši glas. . konverzacija nije bila razumljiva. Rieux ponjuši miris gorkih trava u svojoj čaši.Tarrou misli da biste nam ovdje mogli biti korisni. no Rambertu je. . Tarrou naruči još tri čašice. bilo glavno da pije. Doktor nije mogao prosuditi je li pijan.U čemu bih vam mogao biti koristan? . Rambert siđe sa svoga stolčića i pogleda ga prvi put u lice.Oh . Stražari bi pucali na rodbinu kad bi kušala prošvercati u logor domaće ljekarije. No ja i predobro shvaćam vašu želju da odete. .reče Tarrou. . pričao svom debelom subesjedniku kome je krv udarila u glavu..Jeste li zadovoljni? .Zašto? . Okružiše ga pošto je Tarrou mirno odgurnuo jednoga nemirnog i bučnog susjeda.poviče Tarrou. U njemu se naguralo tridesetak osoba.Šteta .reče ovaj . pružajući bez žurbe ruku za čašom . Rambert se zamisli.

u noći koju su presijecala hitna ambulantna kola. U pola deset krene put svoga hotela. Pušio je cigarete.reče Rieux . zvekom jedaćeg pribora i prigušenim razgovorima.Ništa .onda to nije bila kuga.reče on . Nasuprot gostionici bila je otvorena kavana. kad je Rambert ulazio po drugi put u španjolsku gostionicu. ne znam zašto. .Jedan naprama deset! Imao je sreće . On naruči večeru. doživljuje i ugodna iznenađenja. Prostorija se pomalo praznila. jer je vrućina počela upravo popuštati.. U pola devet je završio ne ugledavši ni Gonzalesa. koji je ispio čašu i pomno pogledao Ramberta. Novi gosti sjedoše za njegov stol. Rambert sjede za stol koji se nalazio u dnu gdje je prvi put sreo Gonzalesa.nego da ponovo pođem tim tragom. Rambert se smjesti kraj kase i stane nadzirati ulaz u gostionicu. a niska nadsvođena odaja ispuni se lupom tanjura.Zar vam se ti odredi ne čine korisni? . Blagi vjetrić što je dolazio s mora polako je dizao zastore na staklenim vratima. Znate. No zato je toga trenutka.Općenito uzevši ne .Ne preostaje mi drugo . Vani je veoma naglo padao mrak. Ima doći u deset sati. . .Dođite sutra navečer . dovijajući se uzalud kako će pronaći Gonzalesa čiju adresu nije imao.Vrlo korisni . Pomalo su se ljudi vraćali u blagovaonicu i sjedali za stolove. .reče Rieux . Rieux primijeti da mu ruka dršće. kao i ja da kuga nikome ne prašta. Rambert je primijetio (kako će to poslije priznati i Rieuxu) da čitavo to vrijeme nije uopće mislio na svoju ženu. kad su svi izlazi bili opet jednom zabrtvljeni.no ako je čovjek uporan. . Klonuo je duhom pri pomisli da će morati da poduzme sve korake iznova. našao opet nju u središtu svoje žudnje.reče Tarrou.reče Cottard . Dođite u jedanaest i trideset. .Tarrou me zamolio da pozovem Cottarda. ni onu dvojicu. Sutradan je veoma rano otišao Rieuxu da bi saznao kako da pronađe Cottarda. Tarrou i Rieux raspravljahu o neočekivanom ozdravljenju koje se zbilo na Rieuxovu odjelu. kad je ozdravio. Bilo je pola osam. Počelo se posluživati. Pušili su prosti duhan koji je grizao. Sutradan. Kad je bilo devet sati Rambert primijeti da je prostorija prazna i da ga služavka začuđeno gleda. Pomisli da je novinar zacijelo sasvim pijan. Reče služavci da će pričekati. Uvjeravahu ga da je bila sigurno ta bolest. toliko je bio zaokupljen tražeći neki otvor u zidu koji ga je dijelio od nje. .reče novinar i iskapi svoju. U osam sati Rambert je još uvijek čekao. Kad je Cottard sutradan stigao doktoru.Nije moguće. On plati i izađe. . te mu se činilo da će mu izjesti sljepoočice. a bol ga je pritom zgrabila tako naglo i tako žestoko da je stao trčati prema svome hotelu ne bi li umakao užasnom osjećaju koji je nosio ipak sa sobom.reče Tarrou. prošao je kraj male skupine ljudi koji su iznijeli stolice pred ulaz i blažili se zelenozlatnim večerom. U tom trenutku. Upaljeno je svjetlo. Unutra je gostionica bila gotovo prazna.

Pa već ste ih poduzeli. Za to vrijeme Rieux je na svom pisaćem stolu prepisivao cedulje. da je situacija ozbiljna. ako hoćete. Tarrou se lupne po čelu. stao mucati izgovarajući nerazumljive riječi. Tarrou napravi začuđeno lice i reče: . .Nije to moj posao. .Zašto ne biste pošli s nama. Tarrou je još uvijek gledao rentijera koji se vrtio na stolcu.Kakva ugodna iznenađenja! Čuli ste večerašnje brojke? Tarrou koji je rentijera gledao dobrohotnim pogledom reče da su mu brojke poznate.ali kakva korist od toga? Kuga je jača. nama se. A zatim izazovnim tonom: .reče Cottard . Cottard se lecne i uhvati za stolac kao da će pasti. . Rieux je prestao pisati. .Tko vam je to rekao? . . A pošto je Cottard. Ne znam zašto bih se petljao da bi što prije prestala. Ovaj reče da je odviše ljudi ostalo neaktivno. Ili. gospodine Cottard? Ovaj se podiže uvrijeđeno i dohvati svoj okrugli šešir: . obuzet prejakim bjesnilom. Cottard je gledao Tarroua ne shvaćajući. . imate pravo. da. .Da. zaboravio sam da biste inače bili zatvoreni. Tarrou je dodao: .To ćemo saznati kad budemo sve pokušali . no svatko bi ih morao poduzeti za svoj račun. pa ga je gledao ozbiljno i napeto. kao da mu je najednom nešto sinulo: .Uostalom.To je ideja .Pa vi sami.Cottard se smijao.reče Tarrou strpljivim glasom. doktoru i meni učinilo da je tako.poviče rentijer. Dobrovoljni su odredi svima otvoreni.Da. ja se u vrijeme kuge dobro osjećam. da je epidemija stvar koja se odnosi na svakoga i da bi svatko morao vršiti svoju dužnost. ali što to dokazuje? Dokazuje da bi trebalo poduzeti još iznimnije mjere.

. pošto je neko vrijeme kolebao. no nemojte bar hotimice širiti mikrobe. Svatko može zabludjeti. Hajde.Da. dakako. .nato će Tarrou . Pozvali su me i rekli mi neka im budem na raspolaganju dok ne završe istragu. Ja ne mogu podnijeti misao da će me zbog toga ščepati. .. vrteći u rukama šešir. Ja sam mislio da je zaboravljena. to znam. Ali doskora nastavi s mnogo žestine: .uredila njegove prilike. podigao oči prema Tarrouu i nesigurno ga pogledao: .bar za neko vrijeme . ni doktor. ni ja.Nemojte se uzrujavati.Oh.Je li ozbiljno? . sjednite! Cottard pogleda svoj stolac i sjede. da će me otrgnuti od moje kuće. zasad se ne moram ničega bojati. Umorstvo svakako nije.To je bila zabluda. . Mi vas nećemo prijaviti.reče Tarrou . ja držim da vam ništa neće pomoći. I onda. ako budem imao sreće. A kad je Rambert stigao do vrata.vidim. .Nećemo.Uostalom. da je došla sama od sebe i da nije njegova krivnja što je .To je stara priča koju su izvukli napolje. od svega što poznajem.. . da nećete ući u naše odrede.Prema tome što smatrate ozbiljnim.Ah . Onda duboko uzdahnu: . Rieux progovori prvi put i reče Cottardu da shvaća njegov nemir no da će se možda sve poravnati..Nemojte mi zamjeriti. od mojih navika. ne.Zatvor ili robija? Cottard je bio jako utučen.upita Tarrou. glupost.Vidim . No jedan je progovorio. mi policiju nikada nismo voljeli. . Vaša nas povijest ne zanima. .i zato ste se htjeli objesiti? .Zatvor. Cottard je. . Cottard ih stade uvjeravati da nije želio kugu. on je dodao veoma energičnim glasom: . Razumio sam da će me na koncu uhititi.

reče Tarrou. naravno. . na Licejskom trgu. Navečer su uzalud čekali.Dođite večeras. . I Rambert se vrati u hotel s takvim licem da je iznenadio Tarroua kad ga je poslije podne sreo. Navečer. ako bude spriječen. Ne može učiniti ništa drugo nego da ih ponovo spoji s Raoulom. za sutra. uzevši svoju čašu. . Novinar mu reče da je ponovo sve uradio kao i prvi put. neće biti prije prekosutra. nađoše ga gdje leži.Sve iznova .Je li zapelo? . Sutra ujutro »dječaci« nisu bili kod kuće.Kugu.Morali smo nešto uglaviti kako da se pronađemo. . Možda se Gonzales i oni mladići. Dva dana kasnije Rambert je objedovao s nogometašom.odvrati Rambert slegnuvši ramenima.govorio je on. nisu mogli provući kroz kordon. .Vi još niste shvatili .Nemojte od toga praviti načelno pitanje . Rambert ga pozove. Nije upućen u stvar. . Onda otpije i doda: . Sutradan je Garcia došao.reče Rambert . Treba uspostaviti vezu s Gonzalesom. Ugovoriše sastanak za sutra. On ustane i napuni čaše što ih je bio pripravio.Oni. Šutke je slušao Rambertov izvještaj. A kako je Rieux zaželio da bude obaviješten.To je glupo . To je bilo i Rambertovo mišljenje.Sutra ujutro pohodit ćemo dječake i nastojati da stvar uredimo. To. da je stigao na istu točku i da će doskora imati svoj posljednji sastanak. I ponovi svoj poziv: . . kad su ona dvojica ušla u Rambertovu sobu. je li stvar na dobrome putu. niske su četvrti bile blokirane. Rieux ga upita.Rambert saznade da Cottardu nije poznata Gonzalesova adresa. naravno. Ujutro Cottard i Rambert odu u malu kavanu i ostave Garciji poruku za navečer ili. Prekosutra je na jednome uglu Raoul potvrdio Garcijinu hipotezu. neće doći. .da sve treba početi iznova. ali zna da su čitavi gradski predjeli blokirani kroz dvadeset i četiri sata kako bi se moglo provjeriti jesu li svi stanari uredno prijavljeni.Vidim .upita ga Tarrou. Ostaviše im poruku za sutra u podne. njega i Tarroua. . no da mogu ponovo svratiti u malu kavanu.odvrati Rambert. da potkraj sedmice dođu u bilo koje doba noći u njegovu sobu. .Što to? .

. No ako nije sposoban da osjeti veliko čuvstvo.Pas ili pokušaj bijega . Upita Rieuxa kako zdravstveni odredi. . sposoban ni za što. zatim se približi. Pogledao ih je. ali to ima svojih razloga. prođe ispod prozora hotelske sobe.reče Tarrou.. jeste li vi sposobni da umrete za neku ljubav? . doktore .javi se Rieux. Rambert odgovori da je to Saint James' Infirmary.Na kojoj strani? . a onda reče: .Hajde. dakle. . .Koja je to ploča? . Novinar je sjedio na krevetu i pomno ogledavao nokte. . Sada znam da je čovjek sposoban za velika djela.Ah .reče Rambert . Nije. ja sam ratovao u Španjolskoj.O hrabrosti.Niste shvatili da je sve u tome da valja počinjati uvijek iznova. Rambert ode u kut svoje sobe i otvori mali gramofon... Inače držim da bih znao platiti i glavom.opet će Tarrou. . Usred ploče začuše dva pušćana hica koji su odjeknuli u daljini.reče . Tarrou.mnogo sam mislio na vašu organizaciju.Ne. Rieux je ispitivao njegovu onisku i snažnu siluetu skupljenu na rubu kreveta.Zar je tako volite? .Poznam je.a to je valjda deseti put što je danas slušam.Na strani pobijeđenih. ali mi se čini da više nisam.Čini se da je čovjek sposoban za sve . . . .O čemu? . Nisam s vama. .Ne znam. .reče Tarrou.Ta ploča nije vesela . Radilo je pet ekipa.Nije! Čovjek nije sposoban da dugo trpi ili da dugo bude sretan. meni nije interesantan. . Čas kasnije ploča završi. . . signal bolničkih kola javi se izdaleka. ali imam samo nju.Da znate. No poslije sam razmišljao.upita Tarrou. Nadaju se da će moći osnovati nove. Najednom primijeti da ga Rambert gleda. opet se udalji i napokon nestane.upita Tarrou.

Možda sam zaista učinio krivo kad sam odabrao ljubav.Što je poštenje? . Rieux ustane: na licu mu se najednom pojavio umor: .Ah .poštenje. . znam da je to lako. ali se nemojmo igrati heroja. Rambert. Rieux je novinara pažljivo saslušao. Ne skidajući sa nj pogleda. to je vidljivo i prostim okom. čekajmo opće oslobođenje. Rieux isprazni čašu. A meni je. To je ideja koja može natjerati nekoga na smijeh. doktore! Čekajmo da to postanemo ili. Ja bih želio da ljudi žive i da umiru od onog što ljube. ako nije moguće. . .čeka nas posao.Ne .Imate pravo. Ipak vam moram kazati jedno: u svemu tome ne radi se o heroizmu. . reče blago: . radi se o poštenju.reče krepko . ali u času kad je htio izaći. ideja i to plitka ideja. sasvim pravo. Rambert.niste učinili krivo.. dragi moj. lice mu se zažarilo od uzbuđenja.Evo! A sposobni ste da umrete za ideju. I to je ono: nismo više sposobni za ljubav. Rambert ga je zamišljeno gledao. no jedini način da bismo se borili s kugom jest .Znate vi da se Rieuxova žena nalazi u sanatoriju nekoliko stotina kilometara odavle? . No u mom slučaju znam da je poštenje u tome da vršim svoj posao. dosta ljudi koji umiru za ideju. .Hajdemo . I izađe. Ne vjerujem u heroizam.Ne znam što je poštenje uopće.ja ne znam koji je moj posao. Ja dalje ne idem.reče Rambert bijesno . Tarrou pođe za njim. čim stane nekoga odvraćati od ljubavi.reče . .Jest. ni za što na svijetu ne bih vas htio odvratiti od onoga što se spremate učiniti. jer mi se čini pravedno i dobro. Pomirimo se s time. Rieux mu se opre. Onda je lakše biti na dobroj strani. Novinar skoči s postelje. kao da se predomislio.Čovjek nije ideja. a iskusio sam da je to i ubitačno.upita Rambert koji se najednom uozbiljio.Pretpostavljam da vas dvojica nemate pritom ništa da izgubite. . Okrenuo se novinaru i reče: .

kako smo vidjeli. A neki među njima. dosegla vrhunac. a jedino je vjetar na njima zavijao ne prekidajući ni časkom svoju tužaljku. nailazio na male grupe građana koji se žure kući ili u kavanu. obuhvaćena kugom.Bih. Sutradan je rano Rambert telefonirao Rieuxu: . Usred te godine podiže se vjetar koji je puhao u kužnome gradu nekoliko dana. bijel od prašine. Stanovnici Orana jako se boje vjetra jer na visoravni na kojoj je grad podignut ne nailazi vjetar ni na kakve prirodne zapreke pa se zalijeće u pojedine ulice svom žestinom. Vidio bi kako žure ulicama. TREĆI DIO Tako su se čitave duge sedmice zarobljenici kuge otimali kako su znali i umjeli. ulice bile puste i tihe. sredinom kolovoza. da još uvijek mogu birati. držeći pred ustima džepni rupčić ili ruku. stenjao i jecao poput nesretnog otoka. pognuti naprijed. ali je ostalo nevidljivo dopirao je miris haluga i soli. Rambert. kuga pokrila i zakrila sve. I pusti grad.Rambert se trgne od iznenađenja. i osjećaji koje su dijelili svi. Ipak se doista moglo ustvrditi da je sada. uspijevali su čak. zamisliti da postupaju kao slobodni ljudi. a s njome i bolest. Kako dugih mjeseci nije nijedna kap osvježila grad. iznijeti. akustičan od vjetra i njegovih krikova. budući da je vrućina. kao Rambert. neke ispade naših sugrađana. tako da su za nekoliko dana za vrijeme sumraka koji je u to doba godine dolazio brže.Biste li pristali da radim s vama dok mi ne pođe za rukom napustiti grad? . Od mora što se podiglo. Najveći je bio odijeljenost i progonstvo s primjerenom dozom straha i pobune. opisati zatim pogrebe i konačno se osvrnuti na patnje rastavljenih parova. koji se sada pod udarcima vjetra stao ljuštiti. Nije više bilo pojedinačnih sudbina nego samo kolektivna zbivanja. Vjetar je podizao valove prašine i papira što su udarali rijetke šetače po nogama. Eto. i hvala vam. bio je pokrit gustim sivim slojem. prožet morskim mirisima. Navečer bi mjesto društvenih sastanaka i velikih skupova u kojima bi svatko nastojao da se produlji što više dan (jer bi svaki mogao biti posljednji). no Tarroua je već bilo nestalo. . jaukao bi i cvilio. zato pripovjedač drži da valja. kao opće primjere.

Tako je bolest. Jer mada su neki zatvorenici odijeljeni od drugih. Osim toga. kidala istodobno tradicionalna udruženja i vraćala individuume njihovoj samoći. zlo je bilo učinjeno. što najbolje dokazuje činjenica da su u našem općinskom zatvoru čuvari plaćali danak bolesti kao i njihovi sužnji. To uvjerenje nije bilo. da bi se u javnome životu mogla poroditi žaljenja vrijedna zbrka. pa se u neku ruku moglo smatrati uzničke stražare mobiliziranima. pomahnitavši od tuge zbog smrtnog slučaja i drugih jada i nevolja podmetnule požar u vlastitoj kući. spoznale da je i na njih došao red. slušajući noću sve češće zvonjavu bolničkih kola. centralne su četvrti. Nekako u to doba učestali su i požari. naime. istina. nije se moglo ni pomisliti da im se odlikovanje oduzme. Tako su i svaki put kad je to bilo moguće. Uzalud su vlasti pokušale uvesti neku hijerarhiju u to izjed-načivanje dosjetivši se da odlikuju čuvare koji su umrli pri vršenju svojih dužnosti. bez temelja.naoko prisilila stanovnike na solidarnost koja veže ljude u opsijedanom gradu. U drugu ruku »zarazna« je medalja imala taj nedostatak da nije proizvodila moralni učinak koji je postignut podjeljivanjem vojničkog odlikovanja. No bilo kako mu drago. redovnike ili sužnje. S višega gledišta (a to bijaše gledište kuge) svi su ljudi. uznička uprava nije mogla postupati kao vjerske i . naročito u luksuznim četvrtima. opravdano. u predjelu vilâ kraj zapadnih gradskih vrata. Stanovnici su krivili vjetar da prenosi zarazne klice. Kako je bilo dekretirano opsadno stanje. Uznici se. govorio je direktor hotela. U unutrašnjosti grada trebalo je također izolirati neke četvrti koje su bile naročito pogođene: iz njih će smjeti da izlaze samo oni stanovnici koji su u službi nenadoknadivi. jer tko u doba epidemije ne dobiva zaraznu medalju? Svi bijahu nezadovoljni. Redovnici dvaju jedinih samostana raspršeni su. Prema prikupljenim podacima radilo se o osobama koje su se vratile iz karantene i koje su. svakako. to jest vojnike. morale su biti proglašene veoma stroge kazne kojima će se kažnjavati ti nedužni palikuće. Pokazalo se (a bilo je jasno i zašto) da kuga ugrožava naročito one koji su navikli živjeti u skupinama. s obzirom na izvanredno velik mortalitet u općinskim uzama. zatvor jest i ostaje zajednica. Sada je pod njihovim prozorima odjekivao sumorni i jednolični zov kuge. nisu bunili. manji odredi povučeni iz kasarna i smješteni u škole ili javne zgrade. naime da je kazna zatvora isto što i kazna smrti. No što se tiče onih prvih.u nešto manjoj mjeri vojničke vlasti. To je stvaralo zabunu. Oni koji su tu živjeli nisu se mogli oteti dojmu da je ta mjera suvišno mučenje koje se vrši na njihov račun. A nije misao na zatvor potakla te nesretnike da ustuknu nego opće uvjerenje koje su dijelili svi stanovnici. ali vojničke vlasti nisu popuštale podržavajući svoje stajalište. Ovi su pak nalazili u teškim trenucima utjehu u pomisli da su drugi još manje slobodni. koja je . Njihovo je gledište usvojeno: bit će najbolje da se stražarima koji umru podijeli medalja za zasluge u doba epidemije. obmanjujući se iluzijom da će time satrti i kugu. podjeljivana im je posmrtno vojnička medalja. Budući da se uzalud kušalo uvjeriti ljude da je raskuživanje što ga vrše javne vlasti dovoljno da bi se isključila svaka mogućnost zaraze. a na stanovnike ostalih četvrti gledahu. . »Ima sužanja koji su veći sužnji od mene«. ističući. a možda po prvi put vladala je u zatvoru apsolutna pravda. glasila je uzrečica koja je sažimala jedinu moguću utjehu. »Pobrkao je karte«. od ravnatelja do posljednjeg zatvorenika. Bilo je mnogo muke s tim požarima koji su svojom učestalošću dovodili čitave gradske predjele u stalnu opasnost jer je vjetar bio veoma žestok. dabome. ali su vojnički krugovi primili stvar nepovoljno. i smješteni privremeno u pobožnim obiteljima. No sad kao da se najednom približila i nastanila u poslovnom dijelu grada. bili osuđeni na smrt. kao na slobodne ljude.Dotad je kuga pokosila mnogo više žrtava u vanjskim četvrtima koje su bile više napučene i manje udobne nego gradski centar.

bijaše to kaplja u more. Bilo je pucnjave s jedne i druge strane. kao što bijahu prisiljeni i svi njegovi sugrađani. Pod mjesečevim nebom nizali bi se i redali bjelkasti zidovi. Gradska vrata budu noću ponovo napadnuta i to nekoliko puta. društvo živih. a da se nigdje ne bi vidjela crna mrlja kakva stabla. Kuće.da spomene jedan primjer . ali nije vjerojatno da se to dojmilo ostalih. Ali očevidnost ima u sebi užasnu snagu koja na kraju uvijek pobjeđuje. ili bar njegov konačni oblik. To je bilo očevidno. onaj nekropole u kojoj kuga. Ako obitelj nije stanovala s . a istine. na raskrsnicama bez života. a grobna je pompa uglavnom ukinuta. Ipak su dostajali da potpire u gradu duh pobune koja izazva nekoliko nasilja. a onaj. kao i legende koje se pričahu o pogrebima. glavna značajka pogreba bijaše u početku brzina! Sve su formalnosti bile pojednostavljene. Našlo se i pomamnih ljudi koji bi jurnuli u kuću u prisutnosti samoga vlasnika koji je stajao ukočen od boli. ugušenih zauvijek u bronci . bila obaviještena. *** Ali noć bijaše i u srcima. ranjenih i nekoliko poginulih. sasvim okamenio. Jer među tolikim mrtvima. jedina je njegova isprika što je za cijelo to vrijeme bilo pogrebâ i što je u neku ruku bio prisiljen da se njima bavi. Opet su se ponovili slični prizori a da se vlasti nisu pokazale spremne da interveniraju. nisu bile podobne da ohrabre i razvedre naše sugrađane. Dakako. njegov bi nehaj potakao mnoge gledaoce da se povedu za tim primjerom i u toj mračnoj ulici. Kako da. među kojima bi samo mučaljivi likovi zaboravljenih dobročinitelja ili bivših velikih ljudi. a društvo se živih bojalo da će tokom dana morati da ustupi pred mrtvima. rekao bih djelovala na stanovnike bilo je uvođenje policijskog sata. niti bi tišinu narušio korak šetača ili lavež psa. uronjen u potpuni mrak. Draže mu je.kušali svojim lažnim licima od kamena ili željeza dočarati iskvarenu i poniženu sliku onoga što je bio čovjek. pored vjetra. Zapravo je teško pretpostaviti. Ti osrednji idoli stolovahu pod gustim nebom. ta su dva smaknuća prošla nezapaženo. U jedanaest sati grad bi se. budu opljačkane. da se tu radilo s promišljajem. deformirane plamenom. Zna dobro što bi se u tom smjeru moglo prigovoriti. koji je umro danju. na primjer. Bolesnici umirahu daleko od svojih obitelji. Da porekne očevidnost. a pokušaji bijega prestadoše dosta brzo. zapaljene ili zatvorene iz sanitarnih razloga. vidio bi gdje bježe na sve strane sjenovite spodobe. naravno. No sada nisu napadali pojedinci nego manje oružane grupe. Jer valja kazati koju i o pogrebima. »poreknemo« pogrebe kad oni koje volite trebaju pogreb? Dakle. Ne može se kazati da ima smisla za tu vrstu ceremonija. Onaj koji je umro navečer proveo bi noć sam samcat. kao i predmetima koje nošahu na ramenima. a pripovjedač se zbog toga ispričava. a ritualno bdjenje nad mrtvacem bijaše zabranjeno. No morske su kupke bile ukinute. Obitelj bi. draže su mu . naprotiv. kamen i noć prigušiše svaki živi glas. Jedina mjera koja je. Većinom bi nenadana prilika navela ljude koji su dotad bili pošteni na kažnjiva djela za kojima se drugi smjesta povedoše. postojala je mogućnost da čovjek zažmiri. bio bi pokopan bez odlaganja. Ti su incidenti prisilili vlasti da stanje kuge izjednače s opsadnim stanjem i da primijene zakone koji odatle proizlaze. Kako nije intervenirao. podmetnule požar u nekim glavama. neosjetljive i nerazumne živine koje su dosta dobro predstavljale nepomično carstvo u koje smo ušli. Straže budu pojačane. da se potrudi da ne bi ništa vidio.Lako je zamisliti da su sve te okolnosti. u svjetlu požara. Šutljivi je grad bio sada skup masivnih i tromih kocaka. Strijeljana su dva kradljivca. ali njezini članovi ne bi se u većini slučajeva mogli maknuti.morske kupke. jer su bili u karanteni ako su živjeli s bolesnikom pod istim krovom.

štoviše. No u vrijeme kuge ne može se o tim stvarima voditi računa: sve je žrtvovano svrsishodnosti.napredak je nesumnjiv. lijesovi. Tako bi. udarili žig na službenu propusnicu bez koje bijaše nemoguće postići ono što naši sugrađani zovu posljednjim obitavalištem. pošto je tijelo oprano i stavljeno u lijes. Jer što se tiče posljednjeg dijela obreda. Rieux. ponestalo je platno za mrtvačke ponjave. pučanstvo nije imalo vremena da misli kako drugi umiru i kako će jednoga dana umrijeti oni sami. Jedna za muške i jedna za ženske. kola bi ponovo krenula i stala kraj velike jedne četvorine gdje su brojni otvoreni grobovi čekali da budu popunjeni. obuhvatili bi ga užetima.reče Rieux . na kojem je rasla samo mastika. povećati broj putovanja između bolnice i groblja. pravi furgon ili preudešena bolnička kola većih razmjera. Pretpostavimo da je ta formalnost izvršena u pomoćnoj bolnici. javna je uprava znala što se priliči i vodila o tom računa. Tek mnogo kasnije nestalo je . Ponestali su. da je to na kraju krajeva bolje nego mrtvačke taljige. Usprkos tome javnoupravnom uspjehu neugodan je karakter koji su sada poprimile pogrebne formalnosti prisilio prefekturu da isključi od obreda rodbinu. inače je sve isto. svećenik bi mahnuo škropilom. odvukli do jame. Rekao je. Sasvim na kraju groblja. Rođaci bi smjeli samo do ulaza na groblje. . i formalnostima što ih je valjalo ispuniti ako bi čovjek htio jesti. to jest kad se kretalo na groblje. Bilo je najjednostavnije (uvijek u znaku svrsishodnosti) grupirati obrede i. naime. strpali bi ih u bolnička kola da bi ih na groblju ispraznili. Zauzeto »repovima«. vraćeni u bolnicu i postupak bi se ponovio koliko je god puta bilo potrebno. No ako je u početku osjećajnost pučanstva trpjela od te prakse (jer želja da budeš pristojno pokopan rasprostranjena je više nego što bi čovjek mislio) malo je poslije postalo osjetljivo pitanje prehrane. Na vratima bi žandari zaustavili sprovod. Četvrt sata kasnije bili bi svi kod kuće. raznim koracima što ih je valjalo poduzeti. spustili. doista. koja je vodila na glavni hodnik. kao što smo to već vidjeli. Jasno je. U hodniku bi obitelj našla samo jedan lijes koji bijaše već zatvoren. bila vrlo dobra i prefekt je izrazio svoje zadovoljstvo. na pustome prostoru. izvadili bi lijes iz kola. kad je potrebno. I sve bi bilo najbolje i najljepše da se epidemija nije proširila. Organizacija je. Svećenik bi dočekao tijelo na samome groblju. Tako je na primjer Rieuxova bolnica raspolagala u taj čas sa pet ljesova. vozeći vanjskim ulicama. mi pravimo kartoteke. Smjesta bi se prešlo na glavno. iskopane su dvije goleme jame. Bolnička su kola otišla malo prije da budu podvrgnuta dezinfekcijskom polijevanju. postale s vremenom prava blagodat. došla bi u određeno vrijeme. Rođaci bi se ukrcali u taksi (tada su još taksametri bili dopušteni) i brže-bolje kola bi krenula na groblje. jer se u crkvi nisu smjeli vršiti mrtvački obredi. a čitamo o njima u starim kronikama koje pričaju o kugi. međutim. stvari su se nešto izmijenile. Velika ropotarnica. Dok su grude ilovače padale sve muklije i muklije obitelj bi se natrpala u taksi. neposrednijim brigama. dakle. Leševe olovne boje stavili bi na nosila i smjestili u šupu koja je u tu svrhu bila uređena. Kad su bili puni. Dok bi se svećenik molio. srećom. Što se toga tiče. sve bilo izvršeno s maksimumom brzine i minimumom opasnosti. tresnuli njime o dno. pa se interes stanovnika obratio. kojima upravljaju crnci.pokojnikom. Škola je imala jedan izlaz na stražnjoj strani glavne zgrade. pa ni to nije bilo dopušteno službeno. Onda bi se lijes stavio na automobil. da je u početku prirodni osjećaj rodbine bio time pozlijeđen. a ponestalo je i mjesta na grobljima. i već je prva gruda zemlje odskočila od poklopca. Onda bi odstupili.Da . sadržavala je ljesove. za koju se brinuo dr. Leševi su poliveni antiseptičkom otopinom. Tako su materijalne poteškoće koje same po sebi nisu dobre. to jest na potpisivanje službenih papira što bi izvršio glavar obitelji.

a ti smrtni ostaci koji su ekshumirani upućeni su u krematorij. najviše iznenađuje to što kroz cijelo vrijeme epidemije nije nikad uzmanjkalo ljudi koji su bili voljni obavljati taj posao. a mjehurići koji su se pravili na površini raspukli bi se na zraku.silom prilika i te posljednje stidljivosti. no samo do određene visine da bi ostalo nešto mjesta i za buduće goste. Ipak se nešto kasnije moralo tražiti novo rješenje i postupati još slobodnije. U tu svrhu . trebalo je naći neko drugo rješenje. bez ikakva obzira na decentnost. Najprije odlučiše obavljati pogrebe noću što je smjesta neke od obzirâ učinilo nepotrebnima. stvorila je znatan broj nezaposlenih. njezini su ekscesi urodili posljedicama koje su položaj pojednostavnile: rastrojivši čitav gospodarski život. pa je zaprijetila opasnost da će uzmanjkati osoblja. koji bi se smjesta odazvao. a jedan je općinski činovnik znatno olakšao vlastima zadaću. Doskora su se morali spaljivati i oni koji su umrli od kuge. Kritično je razdoblje bilo ono. muškarci i žene. Uzalud su oboreni neki zidovi i mrtvima omogućen pristup na susjedna zemljišta. Stražarski su odredi pomaknuti nešto dalje. pozvali bi prvoga na popisu. lijepilo na njihova lica. a njihova potmula zvonjava odjekivala bi u šupljim noćnim ulicama. Ni kadrovi nisu bili dovoljno brojni. a ono bar uredno. gomilanje žrtava znatno je premašilo mogućnosti što ih je pružalo naše malo groblje. Za sve te operacije trebalo je ljudi. Tako je prefektu koji je dugo kolebao da li da za tu vrstu posla upotrijebi robijaše. No u tu svrhu moradoše upotrijebiti staru krematorijsku peć koja se nalazila na istoku grada. ako baš ne dolično. Zdravstvena služba raspolagala je popisom moliteljâ i čim bi neko mjesto postalo vakantno. Na rubu jame gomilalo se također vapno. Mnogi bolničari i grobari (najprije stručne. umrli su od kuge. I tako su do konca kolovoza naši sugrađani mogli biti sprovedeni do svoga posljednjeg obitavališta. tako da je administracija mogla sačuvati svijest da vrši svoju dužnost. i to hitno. a već bi se vapno. Još nisu pravo ni sletjeli. No ako čovjek dobro razmisli. dopremili bi nosila. ali obavljanje nižih poslova bilo je time olakšano. S obzirom na razinu na kojoj se kuga održavala od početka kolovoza nadalje. a Rieuxove bojazni bijahu tada opravdane. a zemlja bi ih prekrila anonimno. Da bismo iznijeli postupke kojima je pod konac valjalo pribjeći. ukoliko sam nije postao »vakantan«. a zakašnjeli šetači koji bi se protiv svih pravila nalazili u vanjskim četvrtima nakon policijskog sata (ili oni koji bi po službenoj dužnost onamo dolazili) sretali bi ponekad dugačke bijele autobuse koji su jurili punom brzinom. Leševi bi na brzu ruku bili bačeni u jame koje su sada bile mnogo dublje. izvan gradskih vrata. savjetujući da se upotrijebe tramvaji koji su nekoć povezivali centar s primorskim predjelom i koji su sada bili izvan službe. Kad bi putovanja bolničkih kola bila dovršena. U razdoblju kojim se sada bavimo bijahu jame odijeljene. a gola i ponešto zgrčena tjelesa puštali bi odoka u dubinu jedno pokraj drugoga. Onda bi ih pokrili živim vapnom. bacano punim lopatama. pa zemljom. a prefektura je do toga mnogo držala. bilo ušteđeno da pribjegne tom krajnjem rješenju. osuđene na doživotnu ili vremensku kaznu. Uza sve mjere opreza infekcija bi ipak našla put. moramo malo anticipirati. ni osoblje za tako zvane grube poslove. Sutradan bi rođaci bili pozvani da se potpišu u registar. pa su mrtvaci slagani kako bi stigli. U većini slučajeva nisu ti ljudi pojačali kadrove. U bolnička kola moglo se natrpati više leševa tako da je taj broj stalno rastao. Odlukom prefektovom izvlašteni su pokojnici koji su bili u posjedu trajnih koncesija. čim se posao plaća u razmjeru s rizikom. Od toga časa moglo se doista vidjeti kako je bijeda jača od straha. prije nego će kuga doseći svoj vrhunac. jedni na druge. a onda i nestručne osobe). čime je istaknuta razlika između ljudi i recimo pasa: omogućena je kontrola. Dokle god ima nezaposlenih -zaključio je on može se čekati. No kad je kuga doista zavladala čitavim gradom. U dnu svake jame pušila se i vrela debela naslaga vapna. Srećom je ta krajnja zbrka obilježila samo posljednju fazu kuge.

ili kakav slavni pothvat. gusti smrdljivi dim povijao na istočne četvrti grada. u svakom slučaju. uvjereni da se kuga sručila na njih odozgo tako da se dim morao odvraćati zamršenim tehničkim napravama. a stanovnici se nato umiriše. Znao je i to da bude li statistika i dalje rasla nikakva organizacija. strašni dani kuge ne pojavljuju se kao veliki plamenovi. Pripovjedač . Što se toga tiče. a po samome svom trajanju. koje su salijetale dr. Stanovnici su nakon nekog vremena saznali što je na stvari i usprkos patrolama. kad bi prolazili tramvaji. njišući se i lomatajući iznad pučine. razborita i točna uprava koja besprijekorno funkcionira. No stanovnici tih četvrti zaprijetiše smjesta da će napustiti svoje stanove. zanosnim i pretjeranim. uklonjena su sjedala. prvih dana. nego više kao beskrajno toptanje i gaženje koje gazi i drobi sve na što naiđe. a grad će vidjeti kako se na javnim trgovima umirući hvataju za žive s mješavinom opravdane mržnje i glupave nade.preuređena je nutrina motornih kola i prikolica. Onda bi čuo kako se vozila truskaju u ljetnoj noći. nalik na one koje nalazimo u starim pričama. Rieuxa na početku epidemije. pa bila ona ne znam kako izvrsna. kuga nije imala ništa zajedničko s velikim dramatičnim slikama. Srećom se nije više širila. No ništa nije manje upadljivo i manje privlačljivo od elementarne nepogode. a pruga je skrenuta prema krematoriju koji postade tako završnom postajom. oprezna. kao na primjer nekog utješljivog heroja koji bi nas okrijepio. vozeći mučno svoj tovar cvijeća i mrtvacâ. neće odoljeti kugi nego će ljudi umirati u hrpama i trunuti na ulici usprkos prefekturi. manjim bi skupinama često uspijevalo da se uvuku među kamene litice koje se dižu nad morem i da odanle bacaju cvijeće na prikolice. ma kako bile neugodne. a doktor je živo zamišljao kako se modra pučina monstruozno pjeni primajući mrtvace. Rieux je na primjer znao da su za taj slučaj predviđene očajničke solucije. održavala kod naših sugrađana osjećaj njihova progonstva i njihove odijeljenosti. koje su branile pristup tome dijelu grada. Prema izjavama svih liječnika. I tako si potkraj ljeta i sred jesenskih kiša mogao vidjeti kako iznad obale prolaze noću čudni konvoji bez putnika. okrutni beskrajni. ne mogu nauditi nikome. Ona je bila prije svega nešto administrativno. *** Ta je vrsta očevidnosti i bojazni. te isparine. pripovjedač zna dobro i predobro kako je nezgodno i nemilo što ne može ovdje iznijeti ništa što bi zaista bilo upadljivo i privlačljivo poput kazališne predstave. jer se može zamisliti da bi mjere državne vlasti i domišljatost naših birokrata i sam kapacitet peći mogli biti premašeni. Ne. kao što je bacanje leševa u more. U sjećanju onih koji su ih proživjeli. velike su nesreće jednolične. Pod jutro bi se. To bijahu krajnje posljedice epidemije. Jedino onih dana kad bi puhao jak vjetar neki neodređeni smrad podsjetio bi ih da žive u novome redu i poretku i da plamenovi kuge proždiru svoj svakovečernji danak.

kao u početku. da ništa ne iznevjeri. izuzimajući je iz kolektivne patnje sada su pristali da jedno i drugo bude izmiješano. Ukratko rečeno. Doktor je Rieux smatrao. naravno. Svi su ljudi bili skromni. sada su stali primjećivati da te sjene mogu postati još apstraktnije. Bez pamćenja i bez nade. Dok su se dotad bijesno otimali za svoju bol.je stoga (budi rečeno) težio da bude nepristran. Rastavljeni se sada nisu žacali govoriti o odsutnome. potkrijepljeno malobrojnim razlozima koji su još bili nepomućeni. patničko držanje nesretnika. tako tjelesno patili od progresivnog mršavljenja. Valja priznati da je kuga svima otela mogućnost ljubavi. štur i bez poleta. . Naši su se sugrađani spravili u red. a ti su razlozi bili siromašni. Jer ako svi rastav-ljenici i dotjeraše dotle. poredak koji je bio to uspješniji što je bio srednje ruke. nenadana lucidnost. Sada bi ih vidio na uglovima. premda je bila neka vrsta privremenog pristajanja. koje je sada utrnulo. jer nije bilo druge. No sve bi se to govorilo bez žara i bez jetkosti.. U drugome stadiju kuge izgubili su i pamćenje. oni su ušli u poredak kuge. zaboravili kakvo je lice drage osobe no (što je zapravo isto) to je lice izgubilo svoju put. Rastavljene osobe nisu dotad bile zaista nesretne: njihova je muka zračila nekim duhovnim svjetlom. Nitko u nas nije imao velikih čuvstava. introspektivno. u kavanama. zahvaljujući njima čitav grad bio nalik na čekaonicu. oni se smještahu u sadašnjosti. a naročito da ne iznevjeri sebe. na mjestima koja su sada tako daleka. bijesni zamah prvih nedjelja ustupio je mjesto klonulosti koju ne smijemo shvatiti kao rezignaciju. Gledano s tog stajališta. kako se ono kaže. Jer ljubav zahtijeva nešto i od budućnosti. oni su teško zamišljali što ta osoba radi u času kad na nju misle. obavljajući svoj posao. No svi su osjećali nešto monotono. a iz oka im izbija takva dosada i čama da je. počeli privikavati na tu situaciju? Ne bi bilo sasvim točno kad bismo rekli da jesu. postavši na koncu štono riječ kost i koža.. Prvih su nedjelja bili skloni da se žale što u stvarima svoje ljubavi imaju posla sa samim sjenama. a nama su preostali samo trenuci. a oni koji poprimiše taj novi stav. oni su u to doba imali dosta pamćenja. ili bar oni koji su najviše patili zato što su odijeljeni od svojih. ovoga ili onog dana. No dok su se jasno sjećali ljubljenoga lica. njegova smijeha. vraćahu se na momente mlađoj i bolnijoj osjećajnosti. Zadržali su. ali više ne osjećahu žalost nesreće i patnje. gubeći i najneznatnije značajke što ih je dotle bilo sačuvalo sjećanje. govorili bi naši sugrađani. Razumije se da sve to ne bijaše apsolutno. Nisu. Oni koji su imali neko zanimanje prilagodiše se. najopćenitija i najdublja muka. Bilo je to kao bljesak. uostalom da je baš to nesreća i da je naviknuti se na očaj gore od očaja samog. razmotriti svoju odijeljenost pod istim kutom kao statističke podatke o epidemiji. Ipak valja znati i to da je ova muka gubila u to vrijeme svoju patetiku. krećući se u nepoznatoj okolini. prilagodili. pa nam savjest nalaže da je u tom stadiju kuge ponovno opišemo. »Vrijeme je da to svrši«. jer je u doba zala prirodno željeti konac kolektivnih muka i jer su doista željeli da to svrši. pa su ga mogli gledati samo u sebi. kod znanaca i prijatelja tupo rastresene. pa i moć prijateljstva. ni kako je uz njih moglo živjeti biće koje su u svakom trenutku mogli dotaći rukom. ono je postalo bestjelesno. svi ne dođoše dotle u isto vrijeme. Sve im je u stvari postajalo sadašnjost. U početku kuge sjećahu se veoma dobro izgubljenog bića i tugovahu za njim. nagli povratak. ali njihova je mašta bila nedostatna. govoriti kao ostali svijet. ritmu kuge koji je bio sitan i sitničav. Veliki. Gotovo ništa nije mijenjao s pomoću umjetničkih efekata imajući na umu samo osnovne zahtjeve kako-tako suvislog pripovijedanja. Jesu li se naši građani. za koji su naknadno spoznali da je bio sretan. A sasvim na kraju toga dugog perioda rastave ne mogoše više zamisliti svoju negdašnju intimnost. Bilo bi točnije kad bismo kazali da su kako duševno. doduše. A baš ta nepristranost nalaže mu sada da istakne jedno: velika je patnja i bol ovog razdoblja bila rastavljenost.

Bijahu tako prepušteni kugi te bi im se znalo desiti da se ponadaju u njezin san i da samo u nj povjeruju. čemu su ti rastavljenici bili slični? Čemu? Vrlo jednostavno. Ili bi ih potkraj dana obuzela sjeta. Onda bi sami sebe zatekli kako misle: »Buboni i sve to neka već jednom svrši!« No u stvari su oni već spavali i čitavo je to vrijeme bilo samo dugačak san. Prometnula se u puku strpljivost bez budućnosti. jer su u vrijeme odsutnoga ti dani bili posvećeni nekim navikama koje imađahu obilježje obreda. pomladila. Nitko nije imao iluzija. kao učinkom neke milosti. Kuga je ukinula vrednovanje. Inače bi pili pivo i pjestovali svoje bolesnike. tvrdokorno i podmuklo čekanje. Sve se primalo bez razlike. imađahu samo opće ideje. vidjeti kako najinteligentniji među njima traži. bijahu potpuno »općeniti«. Čitalac je shvatio da je to značilo odreći se onoga što je u njima bilo najosobnije. ne razlikujući se nimalo jedni od drugih. Drugim riječima: ništa više nisu birali. usred požara i cedulja kartoteke. izlazili iz svog mrtvila nekih dana u sedmici. strave i formalnosti. ista strpljivost. Nema sumnje da naše ljubavi nije nestalo. ljenčarili ili rabotali. Bila je to ista ona rezignacija. Gubili su pričin kritičnosti. nekako rastreseno.svi smo se hranili istim prognaničkim hljebom. nepokretna u nama i jalova kao zločinstvo ili osuda. slagali cedulje i navijali gramofon. usred jezivih dimova i spokojnih signala bolničkih kola . zatvorivši se u kugu. namijenjeni gnusnoj smrti. i njihova je ljubav poprimala za njih najapstraktniji oblik. postupajući pritom kao svi ostali. što će reći navici. štoviše. reći će netko. Dok su u prvo doba kuge bile pogođene mnoge male stvari koje su i njima bile i te kako velike. tlapnjama ili se predaju neopravdanim bojaznima jer su pročitali razmatranje nekoga novinara koji je ta razmatranja stavio na papir onako odoka. zijevajući od dosade. na primjer. Trgnuvši se oda sna. a da to sami nismo znali. Načas bi. postižući pričin hladnokrvnosti. Grad bijaše napučen budnim spavačima koji bi svojoj kobi izmakli samo u rijetkim trenucima kad bi se noću njihova rana. Mogao bi. rekao bih. no ona je bila naprosto neupotrebljiva. naročito u nedjelju. oni bi opipali. teška da je nosiš. naoko zatvorena. držanje nekih naših sugrađana podsjećalo je na dugačke repove. No sada je barem situacija bila jasna: epidemija se ticala svih i svakog. Taj bi osjećaj trebalo . i subotom poslijepodne. dabome. opet naglo otvorila. sada se naprotiv zanimahu samo za ono što je zanimalo i druge. a s njome i smućeno i potresno lice svoje ljubavi. eto. koji bi se na četiri strane grada stvarali pred dućanima živežnih namirnica. Može se reći na završetku ovih razmatranja da rastavljenici nisu više imali onaj čudni privilegij koji ih je s početka čuvao. Ti večernji trenuci koji su za vjernika trenuci ispita savjesti nisu laki za sužnja ili prolaznika koji nema što da ispita nego samo prazninu. Dijelili su mirnoću i djetinjasti nemir poslovnoga svijeta. bolne rubove. isto sjedinjenje. traži u novinama i radiofonskim izvještajima neki razlog da kuga brzo prestane. rekao bih. To se vidjelo i po tome što se nitko više nije brinuo za kvalitetu odijela i živežnih namirnica koje je kupovao. Pripomoglo bi da iznenada. čekajući. A s tog gledišta. Izgubili su egoizam ljubavi i pogodnosti koju su odatle izvlačili. osjete ugriz bespredmetne ljubomore. usred udaraca štambiljem koji skandirahu naš bitak ili našu smrt. zastali. No čemu su.Pripomogao bi časak rastresenosti kad bi skovali neku osnovu koja bi pretpostavljala da je kuga prestala. ničemu! Ili ako hoćete. ali registrirani. mada za druge nisu značile ništa. a onda bi se vratili svome mlitavilu. Ujutro bi se vratili stvarnostima kuge. dajući im znak koji se uvijek ne bi potvrdio da će im se pamćenje vratiti. Mogao bi vidjeti kako se ljudi zanose očigledno šupljim nadama. isti mir koji će stubokom promijeniti sve. spazivši kao u bljesku svoju muku koja se. bijahu slični svima. I drugi bi nalazili takve nagle preporode. Svi mi usred detonacija što odjekivahu na gradskim vratima. neograničena i stvarna u isti mah.

dolazeći s juga. I čitavo to vrijeme ne desi se ništa važnije od golemoga tog toptanja. I zaista. veliki pljuskovi pometoše ulice. Tako se na primjer ljudi koji dotad pokazivahu najživlji interes za sve vijesti o kugi. sumoran i vjeran. odalečilo od grada. bila mu je usječena u pamet. Rambert. Rieux i njegovi prijatelji otkriše onda koliko su zapravo iscrpljeni. bolno klizanje tisuća đonova u ritmu kugina zvižduka na otežalu nebu. Jer čudnog li čuda. Statistika o djelovanju seruma na osobe u karanteni. stotine su tisuća toptale na jednome mjestu. dok bi se mnoštvo ljudi i žena slijevalo svim ulicama. izvijalo u odsutnosti buke vozila i strojeva koja tvori obično savkoliki govor grada bijaše neki golemi mrmor: mukli koraci i glasovi. ČETVRTI DIO Za vrijeme mjeseca rujna i listopada kuga je držala grad pod svojim jarmom. No da si ga . daje svoj glas. Bio je točno upućen u sve potankosti evakuacije koja se bezodvlačno provodila čim bi se pojavili simptomi bolesti. Šutljiva jata čvoraka i drozdova. koje padahu na grad bez drveća. vrućina i kiša. Kako se radilo o toptanju. čudnovata drvena greda što se obrće. dan za danom. a to je tako potrajalo sedmice i sedmice koje nikako da svrše. zaobiđoše grad. pozlaćene i prašne. Dr.dići na ljestvicu mnogo puta veću da bismo shvatili osjećaj rastave. kome je privremeno povjereno da upravlja domom za karantenu koji je onda smješten u njegov hotel. jer tu se radilo o drugoj gladi koja bi mogla sve proždrijeti. znao je točno koliko ima na brizi osoba. promatrajući na sebi i svojim prijateljima širenje čudne neke ravnodušnosti. nisu za epidemiju uopće više brinuli. U početku listopada. ono što se tada izvijalo prema terasama što bijahu još obasjane suncem. kao da ih je Panolouxovo strašilo. beskrajno toptanje i zagušljivo gaženje što ispunja malo-pomalo čitav grad i koje. Bilo kako mu drago. slijepoj upornosti koja je u srcima našim nadomještala ljubav. pretpostavivši da netko želi upoznati duševno stanje u kojem su se nalazili rastavljenici našega grada trebalo bi ponovno evocirati one vječne večeri. ljudi zdravstvenih odreda ne dospijevahu više svariti svoj umor. Rieux jasno je to uočio. zviždučući iznad kuća. Na nebu se izmjenjivala magla.

samo za Cottarda. »sada to liječe vrlo dobro. misli koji put na njega. jer dotad to nije nijednom učinio. a sada je. no primali bi u stvari dotičnu vijest s onim rastresenim nehajem koji zamišljamo kod boraca u velikim i dugotrajnim ratovima koji su toliko iscrpljeni fizički da im je jedina briga da ne bi smalaksali u svojim svakidašnjim dužnostima. Grand je oduvijek bio slaba zdravlja. u takvim bi prilikama rado govorio Rieuxu o svojoj ženi Jeanne. A sada je istodobno vršio dužnosti pomoćnog činovnika na magistratu. gdje se konačno bio nastanio otkako je hotel bio pretvoren u dom za karantenu. niti su slušali radio. ali njegovi zapisi svjedoče da njegova radoznalost nije. a podržavaju ga samo dvije-tri fiksne ideje. Tarrou je najbolje odolijevao. Njegova je osjećajnost izmicala kontroli. pa će sigurno ozdraviti. a njegov bi umor oduzimao i one koje su mu bile još preostale. Zadržao je za se tu novost. a Rieux je odgovorio. kako mu se u grlu nešto stislo. Kroz čitavo to razdoblje zanimao se. Jedina je njegova obrana bilo to ukrućivanje. Ne znajući smije li se pouzdavati u ženine telegrame. Sâm se tome začudio. izmičući Grandovim pitanjima. ako čita novine. napušteno odjednom i nagrđeno trakom sline što spaja rastvorene usne. iscrpljen. Činovnik ga je. Grand. kao na primjer ona da će sebi nakon kuge priuštiti potpune ferije.. Znao bi se naglo raznježiti. ona bi od vremena do vremena popuštala i prepustila ga na milost i nemilost emocijama. Znao je on da za dogledno . doduše. stao istpitivati o njegovoj. trebalo je što jače zauzlati čvor koji se u njemu stvorio. izgubila na dubini ali je izgubila na raznolikosti. pitajući se gdje je sada i da li. Što se tiče Castela. Zauzvrat primi obavijest da se njezino stanje pogoršalo. kojima nije više bio gospodar. ne bi znao odgovoriti. svoje tajništvo kod Rieuxa i svoje noćne radove. »Znate«. Ramberta i Rieuxa koji su mnogo izdržali (njihova je otpornost bila vidljiva). Ipak je. Inače nije imao mnogo iluzija. koji su bili uvijek utješni.« A Rieux je potvrdio. Za razliku od Tarroua. progovorio najbanalnijim glasom. Smjesta bi naveo razgovor na male potankosti oranskoga života koje su ga obično zaokupljale. eto. štoviše. apsorbirani danju i noću svojim poslom. niti priželjkuju dan primirja. odlučio se da telegrafira glavnome liječniku zavoda u kome se ona liječila. gradili bi se kao da ih to zanima. kadli opazi da je njegov gost usnuo u fotelju dubokim snom. pa je samo umorom mogao protumačiti činjenicu da ju je povjerio Grandu. nisu čitali novine. a niti se nadaju odlučnim operacijama. znao ni to je li bolest napreduje ili opada. Gledajući lice kojem bi ironično-blagi izraz davao inače obilježje vječne mladosti. Navečer kod Rieuxa. onog je dana doktor upravo iznosio starome svom kolegi najnovije statistike. otvrdnula i presahla. no da će sve biti poduzeto da bi se zaustavilo širenje bolesti. koji je i dalje obavljao računske operacije što ih je nametala kuga bio bi zacijelo nesposoban da iznese opće rezultate. Pod takvim slabostima mogao je i Rieux ocijeniti svoj umor.. S njime je Rieux jednoga dana progovorio o svojoj ženi. jer je Rieux držao da je slučaj sasvim beznadan. Rieux osjeti. usprkos svemu. bar na nedjelju dana i raditi za to vrijeme svojski (»kapu dolje«) na onome što je sada u toku. Znao je da je to dobra metoda da izdržiš u poslu. onoga dana kad je došao javiti da je njegov serum spreman i pošto su bili odlučili da će prvi pokus izvršiti na sinčiću gospodina Othona. Ako bi im priopćili kakav rezultat.pitao koliko je te sedmice umrlo od kuge. A drugi. Bilo je stoga uočljivo da je stalno premoren. Drugi bijahu u istom stanju. jedva bi poslušao Granda ili doktora kad su iznosili rezultate. rekao je Grand. rekao bih. dodavši samo da se rastava nekako previše oduljila i da bi on bio ženi možda pomogao da prevlada bolest dok ovako mora da se osjeća veoma sama. Onda je zašutio. Sputana gotovo uvijek. Nije. pošto mu je pričao o svojoj supruzi. sačuvao nadu da će doskora umaći. štoviše.

vonj smrti koji se posvuda širi učinio bi ga mekanim. Takve su misli (bar tih beskrajnih sedmica) zaokupljale Rieuxa. a drugo. Držao se i dalje po strani. »to je čovjek! Uvijek će te shvatiti. Na što mržnja koju bi čitao tada na licima? »Vi nemate srca«. opisati. a pripovjedač smatra korisnim da izvadi glavne odsjeke. gnusne i neozbiljne pravde koja je prava rugoba. Činio je to prvo zato što je Tarrou bio o njemu dobro obaviješten. doista. rekao je Cottard Rambertu. Tarrou je pokušao dati sliku reakcijâ i refleksijâ Cottardovih. skloni da u takvim situacijama izbjegavaju svaku kretnju koja ne bi bila apsolutno potrebna.. osuđenici. zaboravljati jednu od brojnih dezinfekcija koje su imali izvršiti na sebi samima. a slučaj nije ničiji. jer su u borbi protiv kuge postali manje otporni prema njoj. Ah. a tragove tih i takvih misli čitao je i na licima svojih prijatelja.« Zato se i Tarrouovi zapisi iz tog vremena usredotočuju sve više na Cottardovu osobu. dolazi s vojnicima koji udaraju na vrata kundacima da bi se rodbina odlučila da otvori. jer su bili obaviješteni u posljednjem času da valja otići u zaraženu kuću. Ali na kraju krajeva. sentimentalnim. a onda osuditi . dobro to osjećaju. Bilo je to laskavo. spasite mu život!«. pa kako da vraća život? Ne. A drugi. rekoše mu jednoga dana. Tako su ti ljudi stali sve češće zanemarivati ona pravila higijene koja su sami uzakonili.dr. Rieux nije tokom dana pružao pomoć nego je dijelio informacije. Otkriti.. ali i pogibeljno. Htjeli bi ga povući za sobom u smrt. stiskali bi mu desnicu. premda je održavao kontakt s drugima. Sada on. ispreplećući se s mislima o njegovu samotničkom stališu. gledajući pritom kako umiru ljudi koji su trebali da žive? Služi mu da bi mogao počinjati svakoga dana iznova. na slučaj. odlazili bi bolesnicima koji bolovahu od plućne kuge. naime. Bili su. Ali samo toliko. To je bila glavna opasnost. nije moglo nazvati dužnošću dostojnom čovjeka. Kladili su se. Opće je mišljenje . Njegova je zadaća da ustanovljuje bolest. Ali on nije zato ovdje da spašava život nego da naredi izoliranje. a i takva kretnja činila bi se njima iznad njihove snage. Da je Rieux bio svježiji.isto tako nemoćan i jadan kao i ovi jadnici pa i on zaslužuje onaj drhtaj smilovanja kojemu pušta maha u svojoj duši pošto je izašao van i ostao sâm. i ne samo njega nego cjelokupno čovječanstvo. Prije kuge dočekivali su ga kao spasitelja. Pod rubrikom: Odnosi Cottarda i kuge. kome je u toj zastravljenoj gomili ostavljena mogućnost da vrši nesmetano svoju dužnost čovjeka? Sva je sreća da postoji umor. Ali je odabrao Tarroua i viđao ga kad god bi ovaj bio slobodan. naprotiv. To se. istina je živa da ljudi ne mogu bez ljudi. Pa i onda kad bi ga neke večeri umor satirao. Supruge bi ga hvatale za članak ruke: »Doktore. vidjeti. a činilo im se prenapornim da odu u kakav lokal gdje će izvršiti potrebno kapanje. »S njim se možeš razgovarati«.to je bila njegova dužnost.i sve će biti dobro! Ispraćajući ga hodnikom. Tri pilule i jedna injekcija .vrijeme njegova zadaća nije više da vraća zdravlje. Tarrou je unatoč teškoj svojoj raboti bio uvijek dobrohotan i pažljiv. No najopasniji učinak iscrpljenosti što je obuzimala sve one koji su nastavljali borbu protiv kuge nije bila njihova nehajnost prema vanjskim događajima ili čuvstvima bližnjih nego u nehajnosti kojoj se prepuštahu sami. Toliko srca mu je preostalo. To je bio Cottard. Rieux . Kako da ga nema! Zar mu ne služi to srce da bi podnio onih dvadeset sati dnevno. u stvari. a da se nisu osigurali od zaraze. Ipak bi u gradu našao čovjeka koji kanda ne bijaše iscrpljen ni klonuo nego ostajaše živa slika zadovoljstva. on bi sutradan pronalazio novu snagu. kako ih je ovaj iznosio ili kako ih je Tarrou objašnjavao. da je . zapisati u registar. dr. naprosto zato što im se žurilo. znao je dočekati maloga rentijera s nepomućenom srdačnošću. to jest sa stajališta pravde. Sve će on urediti. Gleda čovjek stvari kakve jesu. Bijaše to čudo koje se neprestano ponavljalo. taj izvještaj zaprema nekoliko stranica bilježnice.

A zatim. to je najbolji način. Jer to je očevidno ortak i to ortak koji uživa. učinila je ortaka. nastojeći ga obavijestiti. jer s njegovom glavom.. starih i novih krivica. koji nije htio biti sâm. što bi mu kasnije moglo nauditi. oslobođen time svih ostalih bolesti i tjeskoba. Kako da ne prepozna uzgred reakcije kojima je svojedobno i on sam reagirao? Pokušaj koji svatko vrši da bi što više ljudi predobio za svoju stranu. kako grnu u kazališne dvorane i u same dancinge. očito. ni prestupaka. »Jeste li primijetili«. spol do spola. Onda bi pričao u svojim zapisima. Ortak je po svemu što vidi: praznovjerjima. Uostalom. sišle su s dnevnoga reda tajne potrage. nemoguće je u tom slučaju da poberete kugu ili tifus. Pravo uzevši. bila ispravna ili neispravna. ne kreću nabolje. Od samotnog čovjeka. Tarrou bi često izlazio navečer s Cottardom.« I onda. te preobražava najmanje propuste u velike uvrede. dakako nestalan. ima samo osuđenih koji čekaju najhirovitiju od svih milosti. reče mi on. gnjureći u bijelu ili crnu masu gdje . i neprijaznost i zla volja kojom ga susrećemo drugom zgodom? Pa to što su ljudi nahrupili u skupe restorane. njihovoj maniji da govore o kugi što manje. No svi su u jednom sosu. rame do ramena. uslužnost kojom se jednom trudimo oko zalutalog prolaznika. kao na primjer ovom opaskom: »Stvari. »Samo vi mene slušajte: ako hoćeš ljude složiti da budu zajedno. Ma gledajte oko sebe!« Ja zaista razumijem potpuno što hoće kazati i kako mu se današnji život mora činiti udoban. Jedino što nikako neće da bude odijeljen od drugih. odustao od toga samo zato da se ne bi probećario. otkako znaju da bolest počinje glavoboljom. Ukratko kuga mu dobro čini. a pati i tuguje jer je izgubljeno jedno dugme od hlača. eto!« On je dakako ugrožen. kartoteka. Nije mu bilo krivo kako su krenuli događaji. kako su uronili u mračnu gomilu sutona ili noći. a ne sâm. punom razumijevanja koja bi se dala izraziti jednim: »Samo vi pričajte. Cottard je sve to upoznao prije ostalih. Čini se da se hrani idejom koja na kraju nije ni glupa: da je čovjek koji pati od teške bolesti ili duboke tjeskobe. »da se bolesti ne mogu gomilati? Pretpostavimo da bolujete od teške ili neizlječive bolesti. lakat do lakta. nema više policije. Otkako je došla kuga. Osim ženâ. Tako je Cottard (prema Tarrouovu shvaćanju i objašnjavanju) imao razloga da promatra simptome tjeskobe i pometnje u redovima naših sugrađana s onom blagom satisfakcijom. ja sam je imao prije vas!« Zalud sam mu govorio da je jedini način da čovjek ne bude odijeljen od drugih da ima čistu savjest.. dabome. jer nitko nije nikada vidio da bi onaj koji boluje od raka poginuo u automobilskoj nesreći. spisi. misteriozna istraga. pošalji im kugu. ozbiljan rak ili čestita tuberkuloza.« Ta ideja. dodao je Tarrou ali je ugrožen kao svi drugi s drugima. kako naviru poput razularene plime na sva javna mjesta? Uzmiču pri svakom dodiru. njihovu razdražljivom senzibilitetu koji je pretjeran i. kao i svi drugi. njihovoj panici kad problijede kao krpa ako ih malo zaboli glava. ali potreba za ljudskom toplinom gura jedne prema drugima. a ja pretpostavljam da je u času kad bi osjetio da je spreman otići prostitutkama. a da ipak stalno o njoj govore. što se dobro ondje osjećaju i rado zadržavaju? Kako se guraju svakog dana pred kinom. hapšenje koje neposredno predstoji. A rastao je. a među njima nalaze se i sami policajci. pogledao me pakosno i rekao: »Po tom računu nije nikada nitko ni s kim. Katkada bi pred Tarrouom izražavao najskrovitije svoje misli. čini Cottarda zadovoljnim i dobre volje. to ide i dalje.Tarrouovo sažeto u ovome sudu: Cottard je lice koje raste. nepravednim strahovima. u dobroj volji. to je nedvoumno. Više voli da bude opsjedan s drugima nego da bude sam zatvoren. osjetljivostima tih uzbunjenih duša. uvjeren sam da ne misli ozbiljno da bi mogao biti pogođen kugom.

. »nakon kuge učinit ću ovo. Hoćete da znate što mislim? Oni su nesretni jer ne daju sebi maha.. Ono što je Cottard prije nekoliko mjeseci tražio na javnim mjestima. vidi ti njih!« Govorio bi glasno. rastreseno. Njegovo: »Imao sam je prije vas«. dodao je Tarrou. Ali na kraju krajeva. Nisu svjesni svojih prednosti. Točnije rečeno. u tome ga je i teže shvatiti nego druge. ali joj se ipak ne mogu prepustiti jer osjećaju uzajamno nepovjerenje koje ih odalečuje. U tome ima krivo. zato i više zaslužuje da bi ga ljudi pokušali shvatiti. ugodno osjećati u općem strahu i trepetu. držim da se ipak ne može saživjeti s okrutnom neizvjesnošću njihova položaja. koliko je to moguće. Dok su cijene svih stvari nezaustavljivo rasle. kad bi mogao. da počinje voljeti te ljude koji su utamničeni između neba i zidina svoga grada. Oni osjećaju duboku potrebu za toplinom i to ih zbližuje.. tešku atmosferu toga razdoblja. i sve one što bolovahu od kuge.bi u većim razmacima ulična svjetiljka stavljala rijetke svoje odraze. ne videći mnoštva koje ih je opkoljavalo. A ja znam što govorim. onda će taj netko shvatiti spomenuti osjećaj. prateći ljudsko krdo prema toplim radostima koje su ih branile od hladnoće kuge. ljudi su tratili novac kao nikada. Jesam li ja mogao reći: nakon svoga hapšenja učinit ću ovo ili ono? Hapšenje je početak.. On će se. on osjeća s nama svima koji još nismo umrli od kuge da njegovoj slobodi i njegovu životu svakog dana prijeti smrtna opasnost. No kako je i on sam živio u strahu. da to nije tako strašno. tvrdoglavo. No zato što je sve to osjetio prije drugih. . Taj izvještaj uspostavlja. postade sada životnim stilom čitavoga jednog puka. raskoš i širinu života. rasipan je suvišak da se ne može bolje. Općenito uzevši. Točno ih ocjenjuje. Tarrou i Cottard slijedili bi katkad. pa mu pripovjedač pridaje osobitu važnost. donekle. jedan od onih parova koji su nekoć skrivali što iz veže. govorio je Tarrou. i kad je većini nedostajalo najnužnije. Truju sebi život mjesto da budu mirni. »Čujete ih?« upozorio me on. Ipak je Tarrou držao da Cottardovo vladanje ne uključuje mnogo zlobe. što će reći raspojasano uživanje. rascvjetao se usred sveopće groznice i kraljevskih napojnica koje su oko njih ječale. stisnuti jedno uz drugo hodali uporno kroz grad. A kuga. znajući što vrijede proturječja oranskih stanovnika. Znaju dobro i predobro da ne mogu imati pouzdanja u svog susjeda. da se okoristi vašim prepuštanjem da bi vas zarazio. nakon kuge poduzet ću ono. nije kraj. Tarrouovi zapisi svršavaju izvještajem koji ilustrira neobičnu tu svijest koja je obuzimala Cottarda. unatoč svemu . Svakim danom bijahu sve brojnije dokone igre. dugih minuta. Cottard bi se raznježio: »E. što je obilježje velikih strasti. Suosjećat će s ljudima koji žive u misli da ih kuga može ščepati za rame od danas do sutra. ono o čemu je sanjao ne mogavši se zadovoljiti.« On doista zna što govori. Kad je netko poput Cottarda provodio svoje dane gledajući potencijalne doušnike u svima onima kojima bi se ipak približio tražeći njihovo društvo. njemu se čini da lakše podnosi breme straha jer više nije sam.e. a možda da se sprema učiniti to u času kad se radujemo što smo još živi i zdravi. i ljubavnih spletova koji su se pred njihovim očima pleli. otkrivalo je više nesreće nego trijumfa. da je taj susjed podoban da vam bez vašega znanja preda kugu. njemu se čini posve normalnim da ga sada i drugi okuse. Rado bi im na primjer objasnio. a koji su sada. premda to nije bila dokolica nego nezaposlenost. Držim.

nekoliko je žena u tuniki komentiralo skladno njegov jad. mjesece i mjesece naše kazalište svakoga petka odjekivalo melodioznim tužaljkama Orfeja i nemoćnim dozivima Euridike.Bijahu otišli u Gradsku operu.kao da ga je mrmor koji je dopro iz partera potkrijepio u onome što je sâm osjećao . Neki trzaji. gdje se izvodio Gluckov Orfej. ali su tek sada gledaocima postale takvima i to na strašan način. a braneći drugom da ne udare u preklopna sjedala koja se nalaze po strani. naši su prijatelji dominirali parterom koji je bio dupkom pun. Blokirana bolešću. I tako je. ta je trupa bila prisiljena da . Treba se strpjeti do idućeg. Ipak je ta predstava uživala još uvijek naklonost publike.hodali crnim gradskim ulicama. Djelo je izvodila družina koja je bila došla kužnoga proljeća da u našemu gradu gostuje. No sada će . a ljudi u parteru ustadoše i počeše polako izlaziti iz dvorane. *** Rambert je prvih dana mjeseca rujna ozbiljno radio pod vodstvom dr. šuškanje se prometnulo u viku. isprekidane kretnje koje mu izmakoše učiniše se upućenijim posjetnicima kao efektna stilizacija s pomoću koje pjevačeva umjetnost dolazi još bolje do izražaja. kojih u tekstu nema. Frak je otjerao kugu. nastade jurnjava i gurnjava.on upotrijebi taj moment da bi se približio rampi i raširivši groteskno ruke i noge u svom antiknom kostimu .u sporazumu s našom operom . Cottard i Tarrou koji su bili samo ustali. svakako. držeći ih jednom rukom za lakat. Cottard je bio pozvao Tarroua. a muškarci su vodili svoje družice. Gonzales predloži stoga sastanak idućeg ponedjeljka.prije kojeg sata . Pod jakim svjetlom rampe (dok su glazbenici diskretno ugađali instrumente) siluete kazališnih posjetnika jasno se ocrtavahu prolazeći kroz redove i skladno naklanjajući glavu. Onda će opet iznova.pao kao bez duše usred pastirskih dekoracija koje su oduvijek bile anakronistične.još točnije . Tek prilikom velikog dueta između Orfeja i Euridike u trećem činu (kad Euridika izmiče svome suprugu) proširilo se gledalištem veliko iznenađenje. Rekoše da posljednji put nije bilo sreće no da čovjek mora na to biti spreman. Oni koji su pristizali. a u dvorani pod vidom zaboravljenih lepeza i čipaka koje se isticahu na crvenom baršunu fotelja. a gomila navali prema izlazima.igra ponovno svoj komad i to jedanput tjedno. Smjestivši se na vrlo skupim mjestima. a ljubav je izražavana arijetama. ostadoše sami gledajući sliku svoga negdašnjeg života: kuga na pozornici pod vidom komedijaša kome su se poremetili udovi. kako se izlazi iz crkve kad je služba božja gotova ili iz odaje u kojoj se nalazi mrtvac. nastojahu očigledno da pobude pažnju i da svrate na se pozornost. Toga dana u podne Gonzales i novinar ugledaše momke gdje dolaze i sve se nešto smiju. Jer istoga časa orkestar je zašutio. Rieuxa. gledalište su ispunili najelegantniji naši sugrađani. nije njihov tjedan kad su na straži. I kao da je pjevač čekao samo na to gibanje u redovima općinstva ili . Zatražio je samo jedan dan dopusta. muškarcima se vraćala sigurnost koja im je nedostajala dok su . kad se imao sastati s Gonzalesom i s dvojicom mladića pred muškom srednjom školom. U lakom žagoru uglađene konverzacije. Jedva bi tkogod primijetio da je Orfej u drugom činu uveo u svoju veliku ariju neke drhtaje. ostvarujući velike prihode. tražeći malko odveć patetično da bi se gospodar podzemlja dao ganuti njegovim suzama. Dvorana je reagirala suzdržljivom toplinom. Rambert reče da je to prava riječ. Žene su skupile haljine i hodale spuštene glave. Za vrijeme čitavoga prvog čina Orfej se s lakoćom tužio. najprije šutke. No pomalo se to gibanje ubrzalo. Sada.

Gonzales se začudi.Ramberta smjestiti kod Marcela i Louisa.Jutros mi je gospodin Othon o vama govorio .reče Rambert stisnuvši ruku doktoru. s oličenim drvenim zaklonima protiv vjetra. jer u gradu nije bilo riže. nasmiješio. Rambert je jeo i pio. »da se ne kreće u krijumčarskim krugovima. Gonzales reče da je to vrlo dobra ideja . Izašavši iz bara. Nagli prijelaz od bespo-sličenja na tu mučnu rabotu oduzimao mu je snove i snagu. Rieux primijeti da se. .« No Marcel (ili Louis) reče da će biti najjednostavnije da povedu druga odmah sa sobom. on je najednom osjetio kao da mu prepone otiču i da se ruke oko pazuha teže pokreću. prvi put od početka kuge. »Savjetujte mu«.Rieux . Marcel i Louis stanovahu sasvim na kraju četvrti gdje se nalazi Primorska oblast. Jedina spomena vrijedna činjenica: potkraj sedmice povjerio je doktoru da se prošle noći prvi put opio.« . A jedina njegova reakcija (jedina koju je smogao. Pomislio je da je to kuga. dok je novinar mislio samo na sedmicu koja ga čeka.i oni se spustiše prema luci. Ako nije izbirljiv. ima hrane za četvoro. jer su stražarski turnusi povišeni na četrnaest dana da bi se mogao smanjiti broj ekipa.doda naglo Rieux baš kad je Rambert htio otići. Faktično je morao preturiti dvije. doduše. Rieux strese glavu svojom običnom kretnjom i reče da je to Rambertova stvar.opredijelio za sreću i da protiv toga nema nikakvih argumenata. nije bio odviše ponosan zbog te krize koja je došla tako iznebuha.Pitao me da li vas poznam. nedaleko od vrata koja se otvaraju na cestu uz more. Stigavši do vrata naglo se okrene.Zašto mi onda velite da se požurim? . Lijegao je kasno u noć i spavao tvrdim snom. ti i ja. prijazna Španjolka navorana lica.Hvala . zazivajući svoju ženu preko gradskih zidina. »Uglavit ćemo sastanak. Vidjet će gdje je.A zašto me ne sprečavate da odem? Vi to možete. tako reći sklopljenih očiju. »može se desiti da čovjek poželi da se tako vlada. . Bijaše to mala španjolska kućica debelih zidova.Rambert . a Gonzales reče daje to pravi pravcati drug. Na malome jednom trgu. nije vidjelo more ali se vidjelo malo više neba.To znači da se morate požuriti. Vrativši se kući i ne našavši na svome tijelu nikakva znaka infekcije. Objasnit ćemo ti gdje stanuju. kriknuo je glasno. »Čovjek se pogodi na gradskim vratima«. Rieux kaza da veoma dobro shvaća da se čovjek može tako vladati.Što to znači? . neprekidno. »Svakako«. Bilo je riže kojom ih posluži majka obojice mladića. . odaje su bile gole i hladovite. Kroz tih četrnaest dana Rambert je radio neštedimice. rekao je on. zaključi on.ne osjeća sposoban da u ovoj stvari prosudi što je dobro a što nije. On se . stara.« . Malo je govorio o svom skorašnjem bijegu. da se on . . odakle se. premda se poslije složio s Rieuxom da je nerazumna) bijaše trka u najgornji dio grada. otići ćeš ravno k njima. Zapažen je. reče Marcel. Ako mene nema. od zore do mraka.

Je li dobra i umiljata? . imate vi pravo. jedan je obolio od kuge. Tokom noći uredit će posljednje potankosti. uredne i čiste.Možda želim da i ja nešto uradim za sreću. Rambert je mozgao. U svijetlom polumraku kuće sa zatvorenim kapcima. .odvrati ona .Morate opet k njoj. koščata i veoma aktivna.Jako dobra. Bila je sasušena. vrućina bijaše vlažna i zagušljiva. Rambert priznade da ne.riskiraju da budu rastavljeni zauvijek. Nakon večere Marcel bi dohvatio gitaru: slušali bi svirku i pili neko piće od anisa. . On reče da jest. Budi spreman«. .reče stara koja je svakoga jutra išla na misu. On je držao da je taj rizik neizbježiv. »Jeste li zadovoljni?« upita stara. Dakle sutra. Tako će za dva do tri dana Marcel i Louis biti sami.to je zato.. odijevala se crno. Stara je Španjolka ipak sačuvala svoju vedrinu. »prema tome. . »Svijet je grešan«. reče. tako je i Rambert bio do pasa gol. Sutra nisu više govorili ni o čem drugom nego su zajedno radili.« Kao Marcel i Louis. dodirujući lepeze koje su bile pričvršćene čavlima na zid ili brojeći vunene kuglice koje su obrubljivale stolni pokrivač. jedino što bi razgovarao sa starom Španjolkom. ali je nemoguće da bude samo »zato«. Rambert im zahvali. a njega su zamolili da što manje izlazi. rekli bi samo da još nije vrijeme.Ah . a drugi.ostajući u gradu . No što god radio znoj mu je curio između ramena i na prsima. ali je mislio na drugo. Od one dvojice koji su s njima stražarili. živio je ponajviše sam. Bijaše to zacijelo zato.Mislim da jest.govorila je stara smiješeći se. ali bi se njene oči intenzivno smiješile čim bi ugledala Ramberta. no da je zaista minimalan dok .Vi ne vjerujete u dragoga Boga? . koji je obično spavao s njima u istoj sobi. U zajedničkoj odaji prostrli su mu postelju. Vijesti o kugi nisu bile dobre.Lijepa? . Kako mladići nisu dolazili kući za pojedine obroke. Bila je šutljiva. . bio je na motrenju. njihovi su trupovi .Sada se Rieux nasmiješio: . . U srijedu se Marcel vrati govoreći: »Sutra o ponoći. Iduće sedmice Rambert se konačno smjestio u španjolskoj kućici. Drugi put bi ga pitala. Nisu mnogo pričali.. a njezino se tamno i navo-rano lice isticalo ispod bijele kose. a stara reče ponovo da je to zato. ne boji li se da će svojoj ženi donijeti kugu. Što bi vam inače preostalo? Preostalo vrijeme Rambert se vrtio i premetao između golih ožbukanih zidova. Naveče bi se vratili momci. Sutradan je nebo bilo teško. Rambert se držao zamišljeno.

Tarrou pogleda novinara i pokaza na cedulje. »Nema se što čekati«. bilo bi bolje. . je li? E. rukave je od košulje zavrnuo.Fine cedulje. . .reče. htio bih govoriti s Rieuxom.Jedino što nam preostaje jest knjigovodstvo. Rambert pokaže seržanu svoju propusnicu.bili tamni i blistavi kao da su prevučeni lakom. Umor je brkao crte njegova lica pa i sam pogled.Još ste ovdje? .Kazujete li to iskreno? Tarrou slegne ramenima: . Štedim ga gdje stignem. . . Rieuxova majka reče Rambertu.Zašto? . U maloj prljavobijeloj prostoriji koja je vonjala na apoteku. Stavi Tarrouu na stol paketić cedulja i glasom koji je platnena maska prigušila reče kratko: »Šest. i vlažno platno sjedio je Tarrou za crnim pisaćim stolom. Snažna njegova ramena skupiše se u klupko.Danas o ponoći.« Onda izađe.Pozor . ali bi se opet vraćali.o ponoći. No kad bi se moglo bez njega. To su znali i oni drugi. . ali su ipak ostajali premda je vrućina bila ubitačna. . Rambert se vrtio okolo ne govoreći ništa.Da. Netko pokuca na vratima. Smršavio čovjek. Tarrou reče da se tome veseli i neka se čuva. . Rambert ode k doktoru. Preklopi cedulje. rasporedivši ih u obliku lepeze.reče Marcel . Ljudi su se razilazili. Srete oca Panelouxa koji je izlazio iz ureda. a rupčićem je kao tamponom lupkao po pregibu ruke da bi pokupio znoj. Umrli od prošle noći. Rambert je gledao Tarroua. »Razlaz«. Pred stražom na ulazu vrzla se ista gomila kao onomadne. kojemu je znoj probio bluzu. baš nisu fine: to su umrli. Njegovo se čelo nekako izdubilo. Sve je spremno.Premoren je. odjeven u bijelo s maskom na licu. Najednom se oko četiri sata poslije podne obuče i objavi da će izaći. nastavljao je stražar.On je u dvorani.Hoćete li doskora otići? . Vrata su gledala na dvorište. u sobu uđe bolničar. govorio je seržan s izbezumljenim očima. . a vojnik mu reče gdje radi Tarrou. da se njen sin nalazi u gornjogradskoj bolnici. Tarrou ustade upirući se o stol.

kreću se polagano u okrutnoj svjetlosti što se slijeva kroz visoke prozore načičkane rešetkama. . Kad se pridigao. . pruži jednu Rambertu i reče mu da se njome zaštiti.Tarrou .Nije to . odjeveni u bijelo. . došao je Rambert. Tarrou reče da je uređeno za danas o ponoći a Rambert doda: »U načelu«. . on je humaniji od mene. Mnogo je već uradio.Htio bih s vama govoriti .Znam.reče novinar . Visoko na zidovima zuje aparati koji obnavljaju uzduh. Oprostite.Ah . Preostaje samo ekipa za pronalaženje bolesnika. Upravo prije nego će stići do dvostrukih staklenih vrata iza kojih se čudno kretahu neke sjene. Idemo k njemu. I stane. Doktor je upravo incidirao prepone bolesnika koga su rašče-tvorena držale dvije bolničarke. a Tarrou odvrati da ne služi ničemu. kao da razgovaraju neke statue. a rasvjetom je podsjećao na akvarij.htio bih vidjeti doktora.I onda. . Rieux se okrene.Što vi tu radite? To nije vaše mjesto.reče Rambert. . To je stvaralo pomalo irealan dojam.to je dobro. Pođoše malim hodnikom koji je bio obojen jasnozeleno.Paneloux pristaje da zamijeni Ramberta u domu za karantenu. Golema dvorana s hermetički zatvorenim prozorima. svaka s jedne strane kreveta. koji mu je pružio pomoćnik i zastao časkom nepomičan gledajući čovjeka koga su upravo povijali. mada je ljeto. a njihova izvijena krilašca miješaju gusti i pregrijani zrak iznad dva niza sivih postelja. Predlaže da izvršimo pokus. Novinar ga upita da li to čemu služi. no da to daje ljudima pouzdanje.odvrati Rieux . . Tarrou se zaustavi i uvede Ramberta u posve malu prostoriju koja je bila sva obložena zidnim ormarima.reče Tarrou koji se bio primakao. Otvoriše staklena vratašca. Otvori jedan od njih. Rieux potvrdi glavom..U mojim godinama čovjek je silom prilika iskren. gaza se na licu nadimala i vlažila na mjestu usana. Lagati je prenaporno. nju će trebati regrupirati. izvadi iz sterilizatora dvije maske od hidrofilne gaze. .Castel je završio prvu seriju svoga cjepiva. . Tarrou ga pogleda i najednom se nasmiješi. Svaki put kad bi netko od njih govorio. što li? . Ljudi.Što je novo? . spustio je instrumente na pladanj. . kad Rambert ode.reče Rambert tegobno.

reče . . Šutnja je potrajala dugo. Tarrou se nije makao nego je nastavio upravljati. Malo kasnije Rambert i Rieux sjedoše straga u doktorova kola. . Tarrou koji je dotad šutio ne okrećući prema njima glavu. kao da ga je zanijelo. rekao bih.Uvijek sam držao da sam stranac u tome gradu i da nemam s vama nikakva posla.Ništa na svijetu ne vrijedi toliko da bi se čovjek odvratio od svoje sreće. Počekajte me u Tarrouovu uredu. A samo se Rieux okrenu prema njemu. hoću ostati s vama. . 1 Rambert ponovi pitanje još odlučnije. Rambert odgovori da je ponovo razmislio da vjeruje i dalje u ono što je vjerovao no da bi se ako ode .reče promuklim glasom. znam da nisam stranac.reče umorno. Ostanite s nama kad to želite.Ako hoćete.reče Rambert.Nema više benzina . izaći ćemo zajedno.. eto. . a Rambert je.morao stidjeti. Nitko nije odgovarao.reče Rambert -ja ne odlazim.Koji zaključak? . htio ja ili ne htio. reče sada da valja birati. . neće imati kad da bude sretan. . No sada. . Rambert . .reče Rambert . No Rieux se uspravi i reče odlučnim glasom da je to glupo i da nije sramota kad netko više voli sreću. a doktor zašuti.reče ovaj kad su kola krenula.no čovjek se može stidjeti ako je sretan jedino on. jeste se vi odrekli sreće? Ni Tarrou. Rieux nikako da izroni iz svoga umora.Oprostite. . pošto sam vidio ono što sam vidio. sve dok se nisu približili doktorovoj kući. odvraćam.Da .Vi to napokon i znate! Što biste inače radili u toj bolnici? Jeste vi odabrali.Doktore . Onda nastavi gledajući preda se.ali ja ne znam ništa. a ne znam zašto. pa ne bi mogao ljubiti onu koju je ostavio.upita Rambert. Teško se spustio na svoje sjedalo.Sutra ćemo hodati pješke. Teško se pridizao: .To nisam mislio . A ipak. postao nestrpljiv. ja se. . ni Rieux nije odgovarao. Ako Rambert hoće dijeliti s ljudima njihovu nesreću. To bi ga smetalo.A onda? . .Registrirajmo je i povucimo zaključak.To je činjenica i bog . . . Ta se pripovijest tiče svih nas. Tarrou je šofirao. Auto je naglo skrenuo.

zdravlje i što brže.ali spasite moje dijete. gledajući ponovo dijete.Da . .Ah . a čitava je obitelj bila u karanteni. No doktor se okrenu ženi: .reče i strese glavom . Ako to ne uspije. bilo da joj se prohtije stati bez pravoga razloga. pa se dalo pregledati bez otpora. Žena je još uvijek šutke gledala.Odmah ćemo . to bolje. otac i mati stajahu pokraj kreveta. Gledala je u pod. To je zaista bila posljednja nada Rieuxova. . srete pogled suca.E onda. sudac je bio pozvao doktora čim je na tijelu djeteta prepoznao znakove bolesti. doktore. I sudac je šutio. onda reče tišim glasom: .Ne . Uto Tarrou pogleda na sat.reče s mukom . Znate kako je.reče sudac hladno.to ću i učiniti.Poslao sam im poruku . To je hitnije.Jako mi je žao. No sada je sudac odvrnuo pogled.. ali još uvijek nije progovorila. Strogo se pridržavajući propisâ. a za njim blijedo lice majke koja bijaše stavila rupčić na usta i slijedila sve doktorove kretnje širom otvorenim očima. grad će biti izvrgnut hirovima bolesti. Činilo se da je gospođa Othon bila zatečena. Castelov serum iskušan je posljednjih dana mjeseca listopada. .reče i proguta zatim pljuvačku . Djevojčica je bila udaljena.Jest . Kad je doktor pridigao glavu. . Dignuvši glavu.Jeste li obavijestili? Novinar ponikne očima: . srete Rambertov pogled: .Je li da jest? .odvrati Rieux. Majka koja je netom izašla iz karantene našla se sada iznova izolirana. Morali biste spremiti najpotrebnije stvari.ne može čovjek liječiti i spoznavati u isti mah. bilo da epidemija nastavi svoje djelovanje mjesece i mjesece. moramo činiti kako je propisano. O ponoći Tarrou i Rieux objašnjavahu Rambertu plan gradskog predjela koji će kontrolirati da bi pronalazio bolesnike. Vraćajmo. Kad je Rieux stigao. sin gospodina Othona bijaše obolio. Gospodin Othon reče da će ga odvesti do telefona. dakle.reče krzmajući . Rieux je izmicao pogledu majke koja je još uvijek držala na ustima rupčić.. Prije no što će ih ostaviti. Majčine se oči proširiše.ako mogu telefonirati. . .prije nego sam došao da vas posjetim. Uoči dana kad je Castel pohodio Rieuxa. Rieux nije mogao odoljeti da ih ne upita ne trebaju li štogod.. Dijete je bilo u fazi klonulosti.odvrati Rieux .

Castel i Tarrou bijahu uz njega od četiri sata ujutro. No žena njegova i on izmijeniše takav pogled da je doktor osjetio kako ih taj rastanak teško pogađa. a da se uopće nije opiralo. Dijete je pak prevezeno u pomoćnu bolnicu i smješteno u jednom bivšem razredu gdje su bili postavljeni kreveti. a svi oni dani kad se osobno bio založio iscrtali su bore na njegovu rumenom čelu u koje je navalila krv. Nakon dvadesetak sati Rieux zaključi da je slučaj beznadan. Kad se toliko razdanilo da su se na crnoj ploči što je ostala na svome mjestu mogli razabrati tragovi nekadašnjih jednadžbi. prateći. Castel je. Malopomalo. u negdašnjoj školskoj dvorani bivalo je svjetlije. stari Castel čitao. tobože sasvim mirno. Bilo je sedam sati.Karantenu koja je s početka bila puka formalnost. Rieux se ispriča. kako se danilo. stisnutih zubi. Posve mali buboni. ali gospodin Othon reče da propisi vrijede za sve i da valja slušati. Bolni izraz čitao se na njegovu licu. Istoga dana. bolni. Bilo je svladano unaprijed. da članovi obitelji budu odijeljeni jedni od drugih. možda već znaju nešto pouzdano. Gospođa Othon i njena djevojčica mogle su biti smještene u hotel kojim je upravljao Rambert. organizirali su Rieux i Rambert veoma strogo.Imate li vijesti od oca? . gledao Rieuxa preko svojih naočala: . neko staro djelo. No tek je pogledao dijete. svi se nađoše kod maloga dječaka da bi vidjeli kako je ispao odsudni pokus. ali ne postigoše nikakvu reakciju. Stoga je i Rieux pomislio da iskušaju na njemu Castelov serum. Rieux objasni te razloge sucu koji mu dade pravo. rano u zoru. nakon večere. iscrpljeno. Sutradan. Dr.reče Rieux . namještajući glavu na nepresvučenom jastuku. stigao je Rambert.on je u izolacionom logoru. Na uzglavlju je masivno tijelo Tarrouvo bilo malo pogrbljeno. Izašavši iz svoga mrtvila. Ne rekavši ništa. stavio je cigarete u džep.Ne . pristupiše dugotrajnom cijepljenju. napredovanje i zaustavljanje bolesti. dijete se grčevito obrtalo u postelji. Stigao je i Joseph Grand. Rieux mu pokaže dijete koje se zatvorenih očiju. Ostat će samo načas. . korak po korak. Pristizali su ostali. Malo je tijelo puštalo da ga zaraza proždire. sjedeći još uvijek. Naročito su zahtijevali. kretalo i okretalo zdesna nalijevo. Naslonio se na donji dio susjednoga kreveta i dohvatio paketić cigareta. Kod nogu je. ukočena tijela. sjedeći kraj Rieuxa koji je stajao uspravan. a činovnik se ispriča što se zadihao. Najprije Paneloux koji se smjestio s druge strane kreveta sučelice Tarrouu i prislonio uza zid. blokiraše članke njegovih sitnih i krhkih udova. Ako se jedan član zarazio bez svoga znanja trebalo je spriječiti da mogućnosti širenja ne budu prevelike nego udesiti da budu što manje. izobličena lica. No za suca istražitelja bilo je mjesta jedino u logoru za izolaciju što ga je prefektura spremila na općinskom stadionu s pomoću šatora što ih posudiše nadzorništvo cesta i poduzeće za izvoz smeća. no jedva oblikovani.

da tako kažem. Rieux susrete Tarrouov pogled i odvrati pogled. Uzduž bijelo okrečenih zidova svjetlost je prelazila s ružičastog na žuto. ali nikada nisu pratili dječje muke minutu po minutu. No sjedinjena na trenutak. dabome. kao da ga je netko ugrizao za želudac. je li. ali suzdržljivo i. Sada je u načinu kako su primali bolest bilo nešto kao privola. usklađeno. ali se morao nakašljati da bi mogao završiti jer ga je naglo izdao glas: . Jedino se dijete opiralo svim silama. vlažnoj i otrovanoj gdje počinak podsjeća već na smrt. iscrpljeno. Muke.Nije bilo jutarnje remisije. Svjetlost kao da je nabujala. Pustio je stoga krhki članak djeteta i vratio se na svoje mjesto. Mali je ludo zamlatarao glavom. ponovno svinulo i slabo zastenjalo. reče muklo: . energično se obuzda i vrati se pogledom djetetu. njihova se bila opet raziđoše. rekao bih. Nekoliko sekundi osta udubljeno. dijete mu je opet. gotovo odobravanje. Krupne suze izbijahu iz upaljenih vjeđa. Uto se dijete. prestravljeno ognjem koji ga je izjedao. zatvorivši oči kako se ta uzbuna prepleće i stapa s njegovom vlastitom krvi. dijete poprimi u svom krevetu pozu Raspetoga što je djelovalo gotovo groteskno. i nešto ga pridigla. Onda je bura prošla. jer nikada nisu promatrali agoniju nevina djeteta. Od nekog vremena Castel je bio zaklopio knjigu. učiniše im se uvijek ono što zaista jesu. Tada Paneloux. ali zašuti. Vidjeli su već umirati djecu. pustila ga na obali. Počeo je neku rečenicu. kao da se krhka tjelesna armatura svija pod bijesnim vihorom kuge i puca pod ponovljenim zamasima groznice. Tarrou se nagnu i teškom svojom šapom otare malo lišce. izmaklo. Kad ga je žarka bujica opet zahvatila. ali ne preglasno. oblito suzama i znojem. Iza stakla vruće je prijepodne počelo prštati. potresano konvulzivnim trzajima. a na kraju krize. jer strahovlada već mjesecima ne bira koga će. disalo. dijete se zgrči. groznica kanda se povukla i napustila maloga bolesnika. uzmače u dno kreveta. Jedino onaj koji je vikao na drugom kraju dvorane. U dvorani se sasvim razdanilo. grčeći svoje koštunjave noge i ruke s kojih u posljednjih četrdeset i osam sati nestade mesa kao da se rastopilo. Rieux se naglo okrenu prema njemu i otvori usta da nešto kaže. Na ostalih pet kreveta nešto se micalo i stenjalo. po treći put. samo da izađe iz bespomoćne nepokretnosti u kojoj se nalazio. rekao bih. ali da se dijete opire dulje nego što je normalno. golog tijela ispod vojničkog pokrivača izvijao se vonj vune i jetkoga znoja. viknuo bi u redovitim razmacima. sve brže. Rieux? Rieux reče da nije. Rieux koji je od vremena pipao bilo. potekoše njegovim olovnastim licem. poteglo ruke i noge prema središtu postelje i. Iz maloga. nametnute nevinoj dječici. bez ikakve potrebe. osjećao je sada. No do tog dana oni se sablažnjavahu apstraktno. to jest sablazan. Činilo se da se bolesnici više ne plaše onoliko koliko su se plašili u početku.Doktor je snažno stisnuo prečku kreveta u kojem je stenjalo dijete. samo bi dulje trpio. Smiješao se i stopio s mučenim djetetom i kušao mu pomoći i podržati svojom snagom koja još bijaše netaknuta. kako to čine ovoga jutra.Ali mora umrijeti. odbacivši svoj pokrivač. uvukao struk i polako raširio ruke i noge. sveđ slijepo i gluho. Dijete je malko olabavilo. a njegov se trud gubio u prazno. Jedva su čuli Granda koji je odlazeći izjavio da će se . gledao je bolesnika. naslonjen malo na zid. dijete se malo smirilo. a ta je vika zvučala više kao čuđenje nego kao bol. Nije skidao očiju s maloga bolesnika koji se posve ukočio.

a čitava se prostorija ispuni najednom tim jednoličnim neskladnim protestom.Možda . Jer ona je doista bila završena. Otvorenih usta. No Rieux se ne zaustavi. puna bezvremenskih krikova. spasi ovo dijete!« No dijete je i dalje kričalo. . omamljen umorom i gađenjem. a svima se učini prirodno kad su čuli kako izgovara malo prigušeno. zaklopi oči. sada je ubrzao ritam svoje tužaljke koja se na koncu prometnu u pravcate krikove. Doktor naknadno shvati. Onaj koji je na drugome kraju dvorane cijelo to vrijeme povikivao.Moram otići . Ruke. Nato prvi put otvori oči i pogleda Rieuxa koji se našao pred njim. kao daleka jeka borbe koja se. Na njegovu upalom licu koje se skrutnulo u sivu glinu.vratiti. ali nijemo. koga bijaše prestigao. Rambert se priključi krevetu i smjesti se kraj Castela koji sada zatvori knjigu koja bijaše ostala otvorena. doktore . Dijete je sklopilo oči. Paneloux promotri dječja usta. eto. a Rieux. nego se samo okrene i dobaci mu bijesno: . da su krikovi djeteta oslabili. stadoše grepsti jorgan na mjestu koljena i najednom dijete previne noge. Onda se podigoše. dok su drugi jaukali i stenjali sve jače i jače. a bolesnici oko njega stadoše se gibati i premetati. i rekao onda da je gotovo.Hoćemo li još ovako? . skupi stegna pokraj trbuha i smiri se sasvim. držeći se grčevito za krevet kao za polugu na kormilu broda. Paneloux se približi krevetu i napravi gestu kao da blagoslivlja.upita Tarrou dr. Golemi talas jecajâ razlio se dvoranom. Onda skupi svoju halju i izađe prolazom u sredini dvorane.Nemojte. . otvoriše se usta i gotovo istoga trenutka izleti iz njih krik.Ipak je na koncu dugo odolijevao. kao da oru. da još uvijek slabe i da su upravo prestali. pružio ruku da ga zadrži. ali potmulo.reče Rieux . Oko njega ponovo odjeknu tužaljka. Sasvim se najednom usitnilo.Ah. dijete je počivalo na izdubljenoj postelji pod zbrčkanim pokrivalom. Castel je bio prešao na drugu stranu kreveta. ritmički su greble i duble obje strane kreveta. pored anonimne tužaljke koja nikako da prestane: »Bože moj. postavši nalik na čaporke. . Kad ih je opet otvorio. reklo bi se da se nešto smirilo. je li? . je li? No Rieux je već napuštao dvoranu tako naglim korakom i s takvim licem da je Paneloux. Castela. nađe kraj sebe Tarroua. a Tarrou se okrene. No bolesnici odjednom zašutješe. kontinuirani krik što ga je disanje djeteta jedva nijansiralo. preplavljajući Panelouxovu molitvu. . završila. nagrđena bolešću. Stari je doktor stresao glavom. Svi su čekali.reče s usiljenim smiješkom. ali razgovijetno. Rieux stisne zube.reče svećenik. Spusti se na koljena.ja to više ne mogu podnijeti. . taj je barem bio nedužan. a na licu ostadoše tragovi suza. koji je bio tako malo ljudski te bi rekao da ne dolazi od jednog čovjeka nego da se to jada i protestira čitavo čovječanstvo.

nebo. .I za mene je taj prizor bio nepodnošljiv. Ja ne idem tako daleko. . Plavo jutarnje nebo hitro se pokrivalo bjelkastom navlakom poput jastučnice što je činila zrak još zagušljivijim.Istina je . No možda moramo ljubiti ono što ne možemo shvatiti. počeo je svarivati svoj umor. . No umor je isto što i ludilo.Zašto ste mi govorili tako srdito? . i vi radite za spas čovjeka. . .shvatio sam upravo što znači milost. a kad je ustao. Mi radimo zajedno. a polako mu se vraćalo normalno disanje. Gledao je grane.Doktore . Rieux se opustio na klupi. Ondje sjede na klupu između dva prašna stabalca i otare znoj koji mu je curio u oči.reče.reče on. Časni oče . 1 na njegovu je čelu potekao znoj.Da . Gledao je Panelouxa svom snagom i svom strašću kojoj se mogao dovinuti. koji je nešto mozgao.reče žalosno . Činilo se da je ganut. Ima u tom gradu momenata kad se sve u meni buni i potiskuje sve druge osjećaje.reče jedan glas iza njega. Paneloux je kolebao. njegove su se oči blistale. Ali se zaustavi.promrmlja Paneloux. najprije njegovo zdravlje.Čovjek se buni jer to premašuje ljudsku mjeru. . Rieux se obrati Panelouxu: . Vrućina se polako trusila između fikusa.Spas čovjeka prevelika je riječ za moj posao.da. Paneloux sjede pokraj Rieuxa. Iz dubine svoga umora koji ga je opet obuzeo odvrati blago: .Oprostite mi. Rieux se naglo uspravi. Ali o tom neću s vama raspravljati. Promrmlja: »Zbogom«. Htio je vikati kako bi razvezao čvor koji mu se opleo oko srca i strašno ga stisnuo. radimo za nešto što nas sjedinjuje. doktore . ustane također i pođe prema njemu: . . .Razumijem . Rieux se pokuša nasmiješiti.Ah. kadli Rieux. Panelouxovo se lice poremeti i smrkne: kao da je preko njega prešla sjena. Onda strese glavom. što je iznad huljenja i molitve. Spremio se da krene.Ne. No Rieux se opet bio spustio na klupu. . . .Znam da je nemam. Mene zanima njegovo zdravlje.Ja zamišljam ljubav drukčije Do posljednjega časa odbijat ću ljubiti svijet gdje djeca bivaju mučena.reče.Onda ponovo okrene glavu te izašavši iz dvorane prije Panelouxa stiže nakraj školskoga dvorišta. znam.reče . Samo to je važno.

dok su drugi potpuno napustili vjerske dužnosti ili bi svoju pobožnost uskladili s potpuno nemoralnim privatnim životom. Paneloux nije nikako napuštao bolnice i mjesta gdje bi susretao kugu. Taj se ispad neće ponoviti. kad biste došli. U teškim okolnostima u kojima je grad živio i sama riječ »novost« izgubila bi svoj smisao. Kao primjer mogu se navesti razna proročanstva kojima su se naši sugrađani služili upravo neumjereno. a nikome nije palo na pamet da se raspita i zatraži od bližnjega pobliže podatke o trajanju epidemije. pa objaviše u brojnim primjercima tekstove koji su kolali po gradu. Kad je i historija iscrpla zalihu proročanstva. vi to dobro znate. Naoko je uvijek bio miran. predmet će vas zanimati. Među spasiocima zauzeo je mjesto koje mu je .Ja mrzim smrt i bolest. . Gradom su kolala svakojaka proroštva koja potekoše od vrača i čarobnjaka ili pak svetaca katoličke crkve. No svi su radije nosili zaštitne medalje ili amulete sv.po njegovu mišljenju pripadalo. i smrt.Molim vas još jednom. doktore. Tako su u proljeće svakoga časa očekivali da će bolest prestati. briga za vlastiti život nije mu ostala nepoznata. smiješeći se.A ipak vas nisam uvjerio! .Vidite . Na njegovu licu ocrtavala se sve veća napetost.. Kako je doktor zaželio da upozna tu raspravu.bar u toj prilici pokazaše isto tako kompetentni kao njihovi uzori iz prošlih vjekova. Jer ta vrsta priredbe nije više imala za naše sugrađane čar novosti. Paneloux reče da će na misi za muškarce održati propovijed i da će tom prilikom iznijeti neke svoje misli. Uostalom. Premda je u načelu bio zaštićen serumom.Pa šta onda? . tražeći u gradskim bibliotekama svjedočanstva što ih pruža anegdotistička povijest.Bilo bi mi drago. Istini za volju treba kazati da su slušatelji bili rjeđe posijani nego prvi put. većina je ljudi nadomjestila vjersku praksu kojekakvim praznovjerjima. stadoše se pribojavati da toj nesreći neće nikada biti kraja i smjesta se pojavi nada u srcima svih naših sugrađana da će kuga tada i tada prestati. A htjeli vi ili ne htjeli. *** Otkako je ušao u zdravstvene odrede. Primijetivši da je radoznalost publike nezasitna. Paneloux pruži ruku i reče žalosno: . i raširiše ih po gradu. .nato će Riuex. Ali od onoga dana kad je gledao tako dugo umiranje djeteta sav se nekako promijenio. Gradski tiskari brzo uočiše da bi to mogli iskoristiti. to jest mjesto u prvim redovima.ni sâm Bog ne može nas sada rastaviti. naručiše ih kod novinara koji se . Roka nego da idu na misu. mi smo obojica pozvani da trpimo i da suzbijamo i bolest. Zašto da se raspituju kad epidemije ionako neće biti? No kako su dani prolazili. Rieux je zadržao Panelouxovu ruku: . Prizori smrti nisu mu uzmanjkali. da mi oprostite. dadoše se u potragu. . a kad je jednoga dana rekao Rieuxu. Dan je bio silno vjetrovit kad je časni otac po drugi put propovijedao.reče izbjegavajući pritom da ga pogleda . da sprema raspravu o temi: »Može li svećenik konzultirati liječnika?« doktoru se učinilo da se radi o nečem ozbiljnijem nego bi čovjek rekao slušajući Panelouxa.

ima i zlo. Njegov je interes živnuo kad je Paneloux istakao da ima stvari. kakva je to korist. dakle. rastresen tim gibanjem. Jedno je don Juan. Počeo je time da je podsjetio slušaoce da je. a valja je imati na umu. Ipak je istina istina. nije više govorio »vi«. I tako Nostradamus i sv. a sve to bijaše tako složeno i spleteno da se moglo tumačiti na sve mile načine. Neka od tih predviđanja osnivahu se na bizarnim računima u koje bi ulazila tisuća u oznaci godine. Kad je one večeri Rieux stigao. . I čudno. Jedna od podstavljenih vrata na ulazu lupkala su amotamo. No poteškoće počinju unutar zla. dakle. pa je sada bolje poznamo jer smo je vidjeli toliko puta gdje sjeda za naš stol ili do uzglavlja onih koje volimo. nego »mi«. Ipak je publika najviše cijenila ona proroštva koja najavljuju jezikom apokalipse nizove događaja od kojih je svaki mogao biti onaj koji se sručio na naš grad. mjesece i mjesece kuga među nama. i takvih koje se ne mogu objasniti. Ta su. Sada ćemo. a većinom je vrlo lako kazati što ih dijeli. Kazivao je otprilike da ne moramo kušati da bismo objasnili kugu nego da moramo nastojati kako bismo iz nje izvukli pouku. to se događa svima (pri tome se udario u prsa). Rieux mutno shvati da . a slušaoci primijetiše u nekoliko mahova da se u svom izražavanju koleba.tu se nema što objašnjavati. Drugi su pravili usporedbe s velikim kugama povijesti. A Rieux. broj umrlih i broj mjeseci koji su protekli pod režimom kuge. evo. a ljudi ih nisu čitali manje pomno nego ljubavne zgode koje bi čitali na tome mjestu u doba zdravlja. koje se mogu objasniti pred licem Božjim. U takvoj okolini Rieux zauzme mjesto i spazi Panelouxa gdje se uspinje na propovjedaonicu. Najteža kušnja ipak je za kršćanina korist i povlastica. Dvije trećine. praznovjerja nadomještala našim sugrađanima vjeru i zato je Panelouxova propovijed održana u crkvi koja nije bila sasvim ispunjena. survan u pakao. Postoji na primjer zlo koje je zacijelo nužno. Govorio je mnogo blaže i pomirljivije nego prvi put.prema Panelouxu . od čega se sastoji i gdje je može naći? Uto se Rieuxu učini da se ljudi oko njega udobno smještaju: upiru se o naslon klupe i naslanjaju što je moguće zgodnije. Samo kuga nije bila utješna. A sva su ta proroštva imala na koncu nešto zajedničko: bijahu ipak utješna. moći možda primiti bolje no prije ono što nam je govorila bez prekida i što u onom iznenađenju nismo možda dobro slušali. Odila bijahu konzultirani svakoga dana veoma uspješno. otkrivajući sličnosti (koje su proroci zvali konstantama) i s pomoću računa koji nisu bili manje čudnovati izvlačili iz njih pouke s obzirom na sadašnju kušnju. gdje stupa uz nas ili nas čeka na radilištu. ma što se dogodilo. Ipak je njegov glas pomalo ojačao. drugo je dijete koje umire. vjetar što se provlačio kroz dvokrilna vrata koja se sama zatvarahu slobodno je kolao među slušateljstvom.Neka su od tih proročanstva izlazila u feljtonu novina. Ako kršćanin mora tražiti svoju korist. a netko se maknuo sa svoga mjesta da bi ih zadržao. prisutni bijahu isključivo muškarci. možda je on. Ima dakako dobro. možda je to uvjerenje smislio i izrekao bez kršćanske ljubavi. jedva je čuo Panelouxa koji je nastavljao svoju propovijed. Crkva je bila hladna i nijema. i zlo koje je tobože beskorisno. Ono što je otac Paneloux propovijedao već jednom na istom mjestu.

mole u crkvi: »Dragi bože. da počine. Inače nam Bog sve u životu olakšava. ustvrdivši da nema Čistilišta. Time je htio natuknuti da nema polovičnih mjera. no bez toga kruha naša bi duša stradala od duhovnog glada. Tu se počeo javljati prigušen žamor koji bi obično označio stanke oca Panelouxa. Propovjednik je uto počeo kazivati da krepost potpunog prihvaćanja o kojoj govori. Ne. koja je sastavni dio te kreposti. A tko bi se među vama usudio sve poreći?« Doktor je jedva imao vremena da pomisli kako se časni otac kreće na rubu hereze. Izabrat će potpuno vjerovanje da ne bi bio nagnan da sve zaniječe. ali je to neprihvatljivo«. daj mi bubone«. Tko uopće zna da li vječno trajanje neke radosti može izravnati i nadoknaditi jedan trenutak ljudske boli? Onaj koji bi to ustvrdio ne bi svakako bio kršćanin. No ima zacijelo razdoblja kad ne valja polagati velike nade u Čistilište. Patnja djeteta ponizuje. a svoju kršćansku korist moramo pronaći u njezinoj smrtonosnoj sjeni. onako kako je sam odabrao. zašto mora patiti dijete? A nema na svijetu zaista važnije stvari nego je patnja djeteta. Otac Paneloux nije se htio poslužiti jednostavnim i lakim mogućnostima da bi se popeo preko tog zida. naprotiv. tako će kršćanin znati u danome času da se prepusti božanskoj volji. Dakle. Tako i samo tako neće kršćanin nikoga i ništa poštediti i. pa ni o poniznosti koja se teško postiže. makar bila i nerazumljiva.saznavši da su buboni prirodan put kojim tijelo izbacuje svoju zarazu . epoha kad se ne može govoriti o lakim grijesima. zato treba tu patnju htjeti. to jest da bi se opredijelili za Sve ili Ništa. budući da je Bog hoće. jer je njegov Spasitelj upoznao bol u svim udovima i u duši. ne može biti shvaćena u suženom smislu koji joj obično pridajemo. da je to traženje povlastica kršćanima. Jedan je svjetovni autor prije mnogo vjekova ustvrdio da je otkrio tajnu crkve. No zato treba ući u stvar. Valja sve vjerovati ili sve poreći. pritisnuo o zid. Ali religija u doba kuge ne može biti svakidašnja religija. Danas Bog čini svojim stvorenjima milost time što ih gura u nesreću koja je dovoljno velika. zacijelo. Patnja djece naš je gorki kruh. Ali on stvarno ne zna kako je. Radi se. zatvorivši sve izlaze. Jer postoji Čistilište. da se duša čovjekova nauživa u doba sreće. njegova nagrada i korist. pa ako Bog može dopustiti. ističući snažno. Tako se nađosmo pod ziđem kuge. o poniznosti. istina. Tu nas je. Časni je otac znao da će izvjesna pretjera-nost. Kazat će bez bojazni onima koji ga danas slušaju: »Braćo. stići do konačnog izbora koji je bitan. da postoji samo Raj i Pakao te da čovjek može biti samo spašen ili proklet. da bi ponovo našli i prihvatili najveću krepost. Ne može se kazati: »Ja to shvaćam. da se ne radi o banalnom pomirenju. svaka nemarnost i te kako kažnjiva. Svaki je grijeh u takvo doba smrtan. on će ostati podno zida. pa i poželjeti.krivovjerje koje se može roditi samo u duši raspuštenoj i razuzdanoj. treba prodrijeti u jezgru neprihvatljivosti koja nam se pruža da bismo tako izvršili svoj izbor. vjeran onom raspeću kojemu je simbol križ. Paneloux stade. To je i njegova krepost. sablazniti one pojedince koji su navikli na blažu i običniju moralku.Jer ako je pravedno. sve ili ništa. Zato (a Paneloux istače odmah da ono što će reći nije lako izgovoriti). i srce i duh. rezignaciji. užas koji ta patnja izaziva i razlozi koje valja pronaći da bismo sve to objasnili. ali o takvoj u kojoj je poniženi suglasan. da razvratnik bude kažnjen. pa nije teško ni zaslužno vjerovati.prema Panelouxu . kadli ovaj nastavi. došao je čas. on isto tako hoće da bude pretjerana u pretjerano doba. Bilo bi mu na primjer lako reći da vječnost nebeskih slasti koje čekaju dijete može nadoknaditi njegove muke. kadli iznenada propovjednik nastavi i krepko zapita namjesto svojih slušalaca: kako se dakle imadu vladati i što im je zapravo činiti? Činilo se kao da izriče njihovo pitanje na koje će odmah i . I kao što vrle žene koje . ostat će licem u lice s patnjom djeteta. a Rieux začu u taj čas zavijanje vjetra koji je sada puhao udvojenom snagom ispod crkvenih vrata. To je .

malko naslijepo i kušati pritom činiti dobro. budimo kao onaj koji je ostao!« Ne radi se o tom da bismo odbijali mjere opreza.odgovoriti. I lupivši snažno šakom u ogradu propovjedaonice. najavljujući time. Na njoj moramo okušati svoje snage. da završava. a bilo kako mu drago. No čitajući taj izvještaj otac se Paneloux duboko zamislio nad onim koji ostade sam. padahu s neba na glavu. nema blažene sredine. učinivši sve što je trebalo učiniti i stekavši uvjerenje da više nema lijeka. davali svetu pričest uzimajući hostiju pincetom. iskrsava iz tog praha u kojem i djeca imaju svoj udio. Evo teške pouke koju sam htio s vama podijeliti.Paneloux . Neki stari svećenik i mladi đakon koji stupahu pred dr. tokom prošloga stoljeća. Tako je biskup sasvim pri koncu popustio slabosti. odlučna pred licem Božjim. zazivajući nebo da bi nevjernicima poslalo kugu. ali ima drugih primjera. Ne valja oponašati abesinske kršćane (on je to već kazao i sada još jednom ponavlja). jer je ne možemo shvatiti. zaista. jer hoće pobijati zlo što ga je Bog poslao. reče napokon Paneloux. Ta ljubav zahtijeva potpuno napuštanje sebe samoga i prezir vlastite osobe. jer moramo birati.oboljevši od kuge . vjere kojoj se moramo približiti. naprotiv. Tako u mnogim crkvama na jugu Francuske umrli od kuge snivaju vjekovima ispod kamenih ploča crkvenoga kora. jedino ta ljubav može je učiniti nužnom. Tu je otac Paneloux dozvao u pamet markantan lik biskupa Belzuncea za vrijeme kuge u Marseilleu. zarobio i podjarmio strah od muka koji je inače ljudski opravdan i shvatljiv. Na tome vrhuncu sve će se stopiti i izjednačiti. naljutiše se na nj u prevrtljivosti osjećaja kakvu nalazimo u krajnjim patnjama. druge je.podsjetiti. pa i smrt nevine dječice. poviče gromko: »Braćo moja. Ako smijemo vjerovati kroničarima velike kuge u Marseilleu. nijekali razumni poredak što ga društvo unosi u nered epidemije. kao da to nije ništa. Rieuxom. Nego treba koraknuti naprijed u tminu. E. a iz tobožnje nepravde iskrsnut će istina. U jednom i drugom slučaju osnovni je problem zaobiđen. znao je on kako će reagirati: izreći će strašnu riječ fatalizam. A trojica od te četvorice pobjegoše. »ljubiti Boga nije lako. na koje će on . Donosio je u crkvu miris kiše. S tom strašnom slikom moramo se izjednačiti. . treba ostati pasivan i spremno prepustiti Božjoj volji sve. A tko bi se usudio privoljeti mržnji? »Braćo moja«. Stariji nije ipak ni začas prestao komentirati propovijed. hoćemo li Boga mrziti ili ljubiti. a nije njihova zadaća da kažu nešto više. Ali samo ona može izbrisati dječje patnje i dječju smrt. Jedni su i drugi ostali gluhi ne čuvši glas Božji. povjerovavši da se u svijetu može odijeliti od smrti.« Kad je Rieux izašao. unatoč svim onim leševima (bilo ih je sedamdeset i šest) i unatoč primjeru one trojice fratara. Griješili su i jedni i drugi: i perzijski bolesnici i kairski redovnici. on se neće plašiti toga izraza. ako mu dopuste da mu doda pridjev »djelotvoran«. Treba dopustiti i pirhvatiti sablazan. Ne. Jer prvi se nisu osvrtali na muke djeteta. Da. biskup povukao sa živežom u svoju kuću koju je dao zazidati.bacahu na zdravstvene odrede kršćana svoju odjeću. zadržaše s mukom svoje šešire. da se ne bi dotakli vlažnih i vrućih usta u kojima možda vreba zaraza. Evo vjere koja je okrutna u očima ljudi. a moramo je htjeti. ne tražeći lijeka za sebe. Tako govorahu kroničari. od osamdeset i jednog redovnika samostana od Milosrđa samo četvorica ostadoše na životu. ne valja se pridružiti ni Perzijancima koji . a svećenici zbore iznad njihovih grobova. naljutiše se i opkoliše njegovu kuću leševima da bi ga što sigurnije upropastili. a mrtvi mu. Ne treba slušati moraliste koji tvrde da valja pasti na koljena i sve napustiti. vonj vlažnoga pločnika kojim dade naslutiti izgled grada prije nego što izađoše. vjetar se žestoko zabušio kroz odškrinuta vrata nahrupivši vjernicima ravno u lice. A stanovnici koji su ga dotle obožavali. i duh koji šire. pa dobro. Podsjetio je da se potkraj epidemije. ne valja se povoditi ni za onim redovnicima koji su u Kairu. eto. Što se tiče ostaloga. Ali obratno.

To je ono što je htio kazati. prignuvši glavu da bi se zaštitio od vjetra. odvrati Tarrou da je poznavao svećenika koji je za vrijeme rata izgubio vjeru otkrivši lice mladoga nekog čovjeka kojemu su iskopali oči. Paneloux neće izgubiti vjeru. Za vrijeme seobe on je osjetio kako raste njegov umor i njegov strah. nasmrt umoran. pokucati na njegova vrata. Nekoliko dana nakon propovijedi Paneloux se stade spremati na selidbu. Pobudio je loš dojam! I svake večeri.A što je njegova glavna misao? .reče Tarrou. on se ispričao zbog svoje naglosti i zatim izjavio da se ne može raditi o kugi.Kad nevinosti mogu iskopati oči. Da li ta opaska Tarrouova kako-tako osvjetljuje nesretne događaje koji se poslije dogodiše? Događaje u kojima se vladanje Panelouxovo učinilo njegovoj okolini nerazumljivo. No koliko se god poslije trudio da udobrovolji staru gospođu i da postigne bar dobrohotnu neutralnost. Nije joj preostalo drugo nego da se povuče. Jer ta gospođa nije se mogla dosta nahvaliti proročanstva sv. Mladi je đakon. ne okrenuvši glavu. da bi se nastanio kod neke stare osobe koja je mnogo polazila crkve. Držao je da propovijed razotkriva više nemira negoli snage. Za ono što je slijedilo zna se samo iz pripovijedanja njegove stanodavke. Ona mu je -kako reče sama . ona se bila odlučila. nego da se radi o prolaznom umoru. Nešto kasnije Časni je otac pozvonio i zamolio da je pozovu. morao je gledati leđa svoje gazdarice koja je sjedila u salonu. čudeći se što Časni otac ne izlazi iz sobe. Tako je izgubio poštovanje svoje stanodavke. Ona je ustala rano ujutro.Odavao je priznanje Panelouxovoj rječitosti. odgovarao da često pohađa Časnoga oca. jače nego obično. Kad je đakon mogao progovoriti. Stara je dama odvratila dostojanstveno da njezin prijedlog nije proistekao iz nemira i brige takve vrsti. a vjetar ih je opkolio urlajući tako da je mlađemu oduzeo riječ.Kad se svećenik obraća liječniku. Čitaoci će prosuditi. ali je on njezin prijedlog odbio sa žestinom koja se njoj učinila nezgodnom i žaljenja vrijednom. nije mu to pošlo za rukom. Takve jedne večeri. kao obično. kojim bi ga otpravila. nakon dugog kolebanja. Časni oče«. on će ići do kraja. reče bez komentara: . ali se uznemirivao zbog presmionih misli što ih je Časni otac iznio. Nakon nekog vremena. A kako je Tarrou morao napustiti svoj hotel da bi se nastanio kod Rieuxa. kršćanin mora ili izgubiti vjeru ili pristati da ih njemu iskopaju. osjeti prije nego će leći kako se na njegovim zglavcima i sljepoočicama razularila groznica koju je nekoliko dana u sebi nosio. . Kad je došla. . jer da ne osjeća ni jedan od simptoma. Bilo je to onda kad je širenje bolesti poticalo u gradu neprestane seobe. a krv mu je udarila u glavu.reče stari svećenik.Paneloux ima pravo . Bili su dospjeli na trg pred katedralom. onda je taj postupak u sebi proturječan. prije nego će se povući u svoju sobu ispunjenu rukotvornim čipkama. tako je Časni otac morao napustiti stan gdje ga je njegov red bio smjestio. i ponijeti sa sobom »Laku noć. a svećenik Pa-nelouxovih godina nema više prava da bude nemiran. Rieuxu koji mu je prenio Panelouxove izjave. Odile našto je svećenik ispoljio malu nestrpljivost koju je zacijelo skrivio umor. . Našla ga je gdje leži nakon besane noći. a dosad je kuga još nije zahvatila.uljudno predložila da će pozvati liječnika. da nije bila zabrinuta za svoju sigurnost koja je u Božjim rukama nego je pomišljala na zdravlje Časnoga . da je upućen u njegovu evoluciju i da će njegova rasprava biti još mnogo smionija te zacijelo neće dobiti imprimatur. Teško je disao.

rekao bi. Reiux izađe da bi telefonirao. da ne treba liječnika i da će biti dovoljno ako ga otpreme u bolnicu. opće stanje tako alarmantno. ona je redovno poglédala bolesnika svaka dva sata. Gledao je redovnika. No stara je gospođa još uvijek oklijevala. -Ipak je dopuštena sumnja i ja vas moram izolirati. i nekoliko trenutaka gledao preda se tako uporno. Ipak je poslije podne pokušala razgovarati. Sinoćnje rumenilo ustupilo je sivoljubičastoj bljedoći koja je bila to napadnija što su obrazi bili još puni. Drži da je razumjela samo to (a to joj se baš učinilo nerazumljivim) da Časni otac odbija liječnika jer da to nije u skladu s njegovim načelima. ona je malko prilegla. Najviše joj je udarilo u oči. a onda ga opet privlači.oca. da je bilo malo nade da će preboljeti. Činilo se da ne može istrgati iz dubine svoga grla tampone od vate koji ga. Časni ga je otac dočekao s istim nehajnim izrazom. ali svećenik nije odgovarao. Mogla je to biti obična groznica. Na to je stara dama užasnuta potrčala do telefona. Ona je zaključila da je groznica pomela misli njezina stanara. Rieux stiže u podne. on joj je odvratio da mu je zlo. ona će noću prigledati i pripaziti da mu ništa ne uzmanjka. nazvat će broj telefona koji je agencija »Infordok« ponavljala desetak puta na dan preko radija. ali je ovaj put dodao neka objašnjenja koja se staroj gospođi učiniše veoma smušena. . Rieux ga pregleda i začudi se ne otkrivši nijedan od glavnih simptoma bubonske ili plućne kuge.Nemate nijedan od glavnih simptoma . neprestano prelazi rukama preko znoja-vog čela. tako nepomično da je to bilo upadljivije nego sav prijašnji nemir. Prema izjavama stare gospođe bio je nalik na čovjeka koga su čitavu noć tukli. Na izvještaj stanodavke odgovori kratko da Paneloux ima pravo i da je zacijelo prekasno. A glasom koji joj se učinio nekako čudno ravnodušan. Nakon tih kriza spustio bi se na jastuk. a onda se vrati.reče mu blago. Ne zanemarujući ni časkom svoje dužnosti. Ali navečer. Ne hoteći nikako smetnuti s uma obveze što ih je nametao njen položaj. da je Časni otac tako nemiran te se čitav bogovetni dan nešto premeće. Odbacuje pokrivalo.reče Panelouxu. kazujući samo neke nesuvisle riječi. Časni je otac ležao nepomičan. Na to ona odluči da počeka do sutra ujutro: ako se stanje bolesnikovo ne popravi. a probudila se tek u zoru. . kako bi sve bilo u redu. ona je. a potrošio je svu snagu da bi se opro. Upitala ga je kako mu je. pošto mu je ponovo dala čaj. kao da nešto čupa i trga iz sebe. hoće li pozvati liječnika i usprotiviti se tako želji svoga bolesnika. a često se uspravlja i hoće da se iskašlje. ma kako bila uzbudljiva kad bi je čovjek gledao. Ponovila je svoj prijedlog. želeći (ako joj smijemo vjerovati) da izvrši do kraja svoju dužnost. kao da hoće biti uljudan i ne reče ništa. očevidno iscrpljen i satrt. No kako nije ništa odgovarao. osim onoga kašlja i poteškoća u disanju. a taj je kašalj stisnut. No puls je bio tako nizak.Ostat ću uz vas . hrapav i vlažan. Napokon bi se još malko uspravio. guše. pa se ograničila na to da mu donese ljekoviti čaj. Redovnik se bizarno nasmiješi. za koje se zdravlje osjeća djelomice odgovornom. ali samo napola. No Časni otac se nato uspravio i reče sasvim razgovijetno da neće liječnika. stala ponovo predlagati da zovnu liječnika. Onda je pohitala u sobu. Časni je otac fiksirao mali luster od raznobojnih staklenih kuglica koji je visio nad krevetom. .

rekao bih. Bijaše to dan kad se pokojniku kušalo nadoknaditi osamu i zaborav u kojoj bi ga držali duge mjesece. hladni je vjetar puhao sada bez prekida. a kad ga je dobio. sada je svakoga dana Dušni dan. Bila je crvena. Prepuštao se liječenju poput kakve stvari. vraćala neka toplina.« Svi Sveti te godine nisu bili ono. a kasna žega naglo je ustupila mjesto hladnoći. oni su sve stavili u Boga. U smućenosti groznice Pane-loux je zadržao svoj nehajni pogled. zašto je Dušni dan bio te godine nekako zabašuren. bile javile da su prije dvjesta godina.reče . Zapažen je veoma veliki broj sjajnih tkanina. . Dućani su se tim okoristili da bi raspačali zalihu staromodnih ogrtača s pomoću kojih se svatko nadao da će biti imun.izražavao sa sve većom ironijom. Ipak je njegov slučaj i dalje nejasan. Eto. Pojaviše se prve kišne kabanice. pogledao je doktora očima u koje se. Na njegovu cedulju napisaše: »Sporan slučaj. Ionako se previše na njih mislilo! Nije vrijeme da im se približiš s malko žaljenja i mnogo melankolije. a kad su ga sutradan našli mrtva (napola je ispao iz kreveta) njegov pogled nije izražavao ništa. Prema Cottardu koji se . Kašalj je bio sve hrapaviji. teško je mučio bolesnika cijeloga dana. Bilo se naglo promijenilo. Zatraži raspelo koje bijaše smješteno iznad uzglavlja. Drugih godina tramvaji bijahu prožeti otužnim mirisom krizantema. tako da se nije moglo razabrati govori li žalosnim tonom: . okrene se da bi ga promotrio. Nisu oni više napušteni i zaboravljeni. Ali u Panelouxovu slučaju dalji je razvitak pokazao da ta dvoumica nije važna. bilo primjereno. No pojave godišnjega doba ne mogoše izbrisati činjenicu da nitko ne odlazi na groblje. Kao i ostalih godina. liječnici oblačili voštane tkanine da bi se očuvali od zaraze. U bolnici nije otvorio usta. za vrijeme velikih kuga na Jugu. Groznica je porasla. presvučenih kaučukom. a povorke žena kretahu se prema mjestima gdje su bili pokopani njihovi mili i dragi. Onda izgovori teškom mukom. Oni su uljezi koje bi čovjek htio zaboraviti.Hvala . naime.no redovnici nemaju prijatelja. Novine su. da bi cvijećem okitile njihove grobove. istina. No te godine nitko ne htjede misliti na mrtve.kako je primjećivao Tarrou . I vrijeme je. ali nije ispuštao iz ruku raspelo. Naveče je konačno izbacio »vatu« koja ga je gušila.Bolesnik kao da je oživio. Krupni oblaci ganjahu se s jednoga kraja obzorja na drugi i pokrivahu svojom sjenom kuće na koje bi nakon njihova prolaska padala hladna i žuta svjetlost novembarskog neba. A možda ipak? Od nekog vremena kao da uživa da zbuni dijagnostičara. što obično jesu. Rieux se nije mogao oteti sumnji da to nije kuga. oni kojima dolaziš jednom godišnje da bi se opravdao.

Svakako nije u gradu bilo javne zgrade koja ne bi bila prerušena u bolnicu ili lazaret. Dok bi kuga djelotvornom nepristranošću svoje službe morala pojačati jednakost između naših sugrađana. koji ipak nije značio ništa. odluči sazvati liječnike. koje se bijahu već pokazale. Ipak je za svaki slučaj zdravstveno osoblje disalo pod maskom od sterilne gaze. bijaše to dobar znak. Zaražljivost je sada morala biti mnogo veća. Utješljivom smatrao ju je na primjer dr. ona je naprotiv.I doista. dok bogatima nije gotovo ništa nedostajalo. zapala u pesimizam s jednakom nedosljednošću s kakvom se bila priklonila optimizmu. Grafikon napredovanja kuge imao je svoj stalan uspon. uostalom) da bi im se moralo dopustiti da odu. govorio je on. dakako. Prefektura koja je odavno željela da bilo čim umiri javnost. Siromasi koji su gladovali pomišljali su s još većom nostalgijom na susjedne gradove i sela gdje je život slobodan a kruh jeftin. »To je dobar. dabome. Plućne forme zaraze. besprijekorna jednakost ispred smrti. Umiješaše se špekulanti nudeći uz bajoslovne cijene najpotrebnije namirnice kojih na tržištu nije bilo. pa se dugačka vodoravna crta koja se nadovezivala na taj uspon učinila mnogima utješlji-vom. kao da vjetar potpaljuje i podjaruje požare u ljudskim plućima. U prvi mah čovjek bi pomislio da se uslijed plućne forme bolest proširila. no za tu jednakost nije se nitko otimao. ako se tako smije kazati. a to što nitko nije još dirnuo u prefekturu. razmnožiše se sada na sve četiri strane. Castel se pak ograničio na to da proizvodi svoje cjepivo. Držao je da je bolest postigla ono što je nazivao gornjom razinom: odsada može samo opadati. kresovi kuge dobro su plamtjeli u peći krematorija. ali je držao da se u stvari ništa ne može predvidjeti. Siromašne obitelji nađoše se stoga u vrlo mučnom položaju. običnim mehanizmom ljudskih sebičnosti probudila u srcima osjećaj nepravde. iz dana u dan povećavao. jer da nas povijest epidemija uči da epidemija može i nenadano poskočiti. taj nadljudski napor. Richard oboli od kuge i umrije kao i svi ostali. Broj umrlih nije se. Izbacujući krv naveliko. bilanca je bila uravnotežena. Richard. No kako su slučajevi bubonske kuge opadali. No bilo je i drugih briga zbog poteškoća s opskrbom koje su poteškoće s vremenom rasle. što je kuga stalno sprečavala. dostajat će da . dosljedno provodile direktivu koja je zahtijevala optimizam po svaku cijenu. No činilo se da se kuga udobno smjestila u svom paroksizmu. Ali općenito uzevši. to je izvrstan grafikon«. Tako je iskrsnula parola koju si mogao čitati po zidovima ili bi je dovikivali prefektu kad bi se negdje pojavio: »Kruha ili zraka!« Ta je ironična izreka poslužila kao signal za neke manifestacije koje su brzo ugušene. kadli dr. ali su svi uočili kako je pojava ozbiljna. A to je . zahvaljujući stabilizaciji kuge u spomenutom razdoblju. organizacija koju je predvidio Rieux.reče postignuto Castelovim serumom kojim je doista polučeno nekoliko nepredviđenih uspjeha. Liječnici i pomoćnici koji su radili nadasve naporno nisu trebali pomišljati na još veće napore. No zapravo se stručnjaci u tom pitanju nisu nikada složili. upravo onda kad je bolest dosegla »gornju razinu«. Ali u gradu koji je zatvoren u se. Morali su samo nastaviti pravilno i redovno. Uprava je nakon toga uzbudljivog primjera. objašnjavalo se činjenicom da su trebali na koncu neko mjesto gdje će se sastajati. nitko se nije varao kakav je to »primjer« što ga daje zajednica. Stari se Castel nije opirao. bolesnici umirahu mnogo brže. pa sada svoja svakodnevna umorstva vrši točno i redovno kao dobar činovnik. gdje ništa ne može ostati tajno. Ostajala je. stoje brižnije mogao. A da biste stekli ispravan dojam kakav je to bio mir i kakva hladnokrvnost. Čitajući novine čovjek bi mogao pomisliti da je glavno obilježje situacije »divan primjer mira i hladnokrvnosti« što ga pruža pučanstvo. da bi se izjasnili o toj stvari. istina. A ako ih vlasti nisu mogle dovoljno hraniti. pokazala se posve dovoljnom. Novine su. a njihov je polet bivao sve veći. oni su mislili (sasvim bezrazložno. U načelu i prema izjavama kompetentnih ličnosti.

pitao je Tarrou Ramberta. Veliki taj skup ljudstva bio je čudnovato šutljiv. jer je bio zaokupljen drugdje. poslaše im jednu loptu. a Gonzales ne budi lijen. pa se Gonzales osjećao sasvim besposlen. koje bijahu prazne. kad su igrališta rekvirirana. a takav je dojam i pobuđivao. Znali su tako da se život iz kojeg su isključeni nastavlja nekoliko metara od njih i da cementni zidovi dijele dva svijeta koji su više tuđi jedan drugome nego da se nalaze na različitim planetima.zavirimo u kakvu karantenu ili u jedan od izolacijskih logora što ih je organizirala javna uprava. koja se igrahu pokraj stadiona. Pratio ih je Gonzales. nije to više moguće. a kad bi mu to uspjelo. Pripovjedač ih nije upoznao. Tarrou opisuje u svojim zapisima posjet što ga je zajedno s Rambertom učinio logora koji je uređen na općinskom stadionu.Što rade čitav dan? . primijeti sa žaljenjem da je to vrijeme.Ništa. Drugi su lutali amo-tamo. Okružen je visokim betonskim zidovima. rekao bi »jedan prema nula«. tribine koje se ruše pod teretom publike. Na tribinama su mnogi polijegali ili sjedeći opustili tijelo. uostalom bilježi da je čitavim putem. kroz rupičave ceste predgrađa igrač neprestano udarao nogom u komade šljunka na koje bi nailazio. pod uvjetom da ga vrši samo potkraj sedmice. kad su se bili našli.oblačio svoj dres da započne igru. Tribine su bile pune svijeta. unutar kojih se izdaleka razabirala posteljina i neki svežnjevi. Za uzvrat su internirci slušali danju tramvaje koji su prolazili. Rambert ga je imao predstaviti upravitelju logora. Bilo je to jedne nedjelje poslije podne kad su Tarrou i Rambert krenuli prema stadionu. Činilo se kao da nešto čekaju. i koji je pristao da povremeno (kad na njega dođe red) vrši nadzornu službu u stadionu. . posla im je natrag po svim pravilima igre. najpodesnije za dobru utakmicu. Gonzales je rekao onoj dvojici. To je bio i jedan od razloga. No teren bijaše prekrit stotinama crvenih šatora. da je to vrijeme kad bi on nekoć prije kuge . Stoga može navesti samo svjedočanstvo Tarroua. majice žive boje na žućkastome terenu. Jedino bi nakon zalaza sunca morali natrag u svoje šatore. Tribine su zadržane. zašto je prihvatio taj nadzor. ispljunuo bi čik i pokušao ga. ni vruće. Nastojao bi da ih uputi ravno u otvor kanala. dohvatiti nogom. da bi se bijeg iz logora veoma oteščao. Gotovo svi su spustili ruke. Stadion se nalazi gotovo uz gradska vrata i gleda jednom stranom na ulicu kojom prolazi tramvajska pruga. a drugom na neizgrađena zemljišta koja se pružaju sve do ruba visoravni na kojoj se diže grad. a Gonzales. Kad bi ispušio cigaretu. Nebo je bilo napola zastrto. i po većem žagoru što su ga kola vukla za sobom pogađali vrijeme kada svijet ide na posao ili se vraća. pa je dostajalo staviti na svaka od četvora vrata stražu. . Tarrou. Zidovi su također sprečavali da ljudi izvana smetaju svojom radoznalošću nesretnike koji se nalaze u karanteni. četrune u poluvremenu ili pak limunadu koja bocka isušeno grlo bezbrojnim iglicama koje čovjeka osvježuju. Ispod tribina bijahu tuševi koji su sada uvedeni i bivše svlačionice igrača koje su pretvorene u kancelarije i ambulante. Neki su čučali na ulazu u svoj šator i mlitavo gledali oko sebe. u isti mah. da bi se internirci mogli zakloniti za vrijeme žege ili kiše. ni kišno. Djeca. kao da su zamišljeni pa ih ništa drugo ne zanima. . Dozivao je u pamet vonj svlačionica. nogometaš koga je Rambert bio pronašao. Konačno uđoše u stadion. Sada. digavši nos. Većina je interniraca načičkala tribine.

. a njihova lica odavahu potragu za tim razlozima i . Oni koji ih poznaju. ni muha koja leti. a između dva oblaka njegove su zrake ulazile postrance u tribine pozlaćujući sva tri lica.bojazan. 1 to je normalno. nije preostalo drugo nego šutjeti. rekao bih. Odvede Gonzalesa u svoj ured. a nijedanput nije pogledao svojim sugovornicima u lice. oni sve manje i manje govore. što je potpuno shvatljivo. i on shvati da se nešto promijenilo.Ne . Tarrou ih je shvaćao. vidio ih je na početku kako su se natisli u svoje šatore. svi su imali nepovjerljive fizionomije. Sudeći po njegovim zapisima. Bili su na ferijama.da Jacques nije previše trpio. da zahvale dr. dakle. Sudac je izgledao umoran. A kako nisu mogli uvijek misliti na smrt. Sunce se spuštalo na horizontu. . No otkako je logor prenapučen. također ih zaboravljaju. jer moraju trošiti sve svoje sile na intervencije i planove kojima je svrha da ih izvade odavle. Bilo je to prvi put što je Tarrou čuo da izgovara ime svoga sina. Tarrou primijeti samo da njegovi čuperci na sljepoočicama jače strše i da se jedan od žniranaca na cipeli bio razvezao. Jer istinski misliti na nekoga znači misliti na nj minutu po minutu. trusi na crveni logor neka vrsta nepovjerljivosti. Svaki od onih koje bi Tarrou promotrio nije gledao ništa i nikoga. Kad se povukoše. gdje gospodin Othon koji je bio sjeo postrance ustade da bi ih pozdravio. . No što je najgore piše Tarrou. Ljudima. ti su ljudi zaboravljeni. . pa bilo u najgoroj nesreći.. a nosio je i tvrdi ovratnik. Stoga život nije lako proživjeti. a ipak sjajno. No uvijek ima muha i uvijek nešto čovjeka svrbi. Reče da je sretan što ih vidi i da ih moli. koje bijaše sivo. ne pouzdavajući se jedni u druge. Odoše da kažu do viđenja Gonzalesu koji je gledao na ploči kada će biti dežuran.nije nikako trpio. ima sve manje dobrohotnih slušalaca.i to je nešto! Kao da se nisu promijenile. ni kućne brige. kako slušaju zujanje muha ili se grebu.reče Tarrou . Igrač se nasmija. Svi su. ne misle više na one koji će izaći. Da. Oni su šutjeli. a da nas ništa ne rastrese. Rieuxu u njegovo ime za sve što je učinio. Upravitelj koji im je došao u susret reče da neki gospodin Othon želi s njima govoriti. sudac nastavi gledati prema onoj strani odakle je dolazilo sunce. trpjeli općenito što su rastavljeni od onoga što je tvorilo njihov život.reče . Ako su odijeljeni od drugih. . ni kakav svrbež.reče sudac nakon nekoga vremena . izražavajući urlanjem svoju bol ili svoj strah kad bi našli poslušno uho. jer misle na nešto drugo. nije to bez razloga.Našao sam bar svlačionice . A na koncu čovjek otkriva da nitko ne može istinski misliti ni na koga. A ovi ovdje to znaju.No kako su dani prolazili.. nisu mislili ni na što. Bio je odjeven isto kako i nekada.Prvih dana ne bi mogao čuti vlastiti glas . stisnuvši im ruke. Oni koji ih vole. . Misleći stalno na taj izlazak. zaboraviše ih. a onda u neki kut tribina. Doista se činilo kao da se s neba.Nadam se . a oni to i znaju.reče Rambert.

. S jedne strane. U večernjemu miru odjeknu odasvud zveka žlica i limenih tanjura. dopre iz tribina golemo neko cvrčanje.reče Tarrou upravitelju. što li? Zatim zvučnici koji su u bolja vremena objavljivali rezultate utakmice ili predstavljali momčadi izjaviše nosnim glasom da internira imaju poći u svoje šatore da bi večernji obrok mogao biti podijeljen. Logor se kupao u blagoj i svježoj svjetlosti. Nebo se blago ljeskalo iznad kuća stare četvrti. jer nema o njima izravnih obavještenja pa ga priječe skrupule da o njima progovori.Siromah sudac . krećući prema šatorima što je polakše mogao. Došao je sumrak. . da vrč ide na vodu dok se ne razbije i da će. Isti bi se prizor ponovio kod sljedećeg šatora. Bolesnik ih pouči da ima ljudi koji se ne slažu s onim što je i kako je. dvije se velike žlice uroniše u lonce. da bi zatim izronile i spustile se u dvije vojničke zdjelice od lima.Trebalo bi nešto za nj učiniti. sve same terase koje se na kraju naslanjahu na mračnu kamenu masu u kojoj su prepoznali prvi . biti gužve. objasni da su to susjede izašle na terasu. Jedan je tramvaj cvilio na skretnici. vidjevši kako se Tarrou zainteresirao. pa se žene iz iste četvrti mogu posjećivati a da ne izađu iz kuće.Da . nakon dugoga i tegobnog dana. Nađoše praznu terasu i na njoj tri stolice. . Lagani je vjetar puhao kroz mračna raskršća. Prepirke i sukobi s upravnim vlastima učestaše. Stara žena. dvoja električna kolica kakva se vide na kolodvorima prođoše između šatora vozeći goleme lonce. ako svi znaci ne varaju. dokle je pogled dopirao.to je znanstvena organizacija. Ni začas nije prestao komentirati događaje dok se doktor oko njega bavio. Šišmiši se uzletješe iznad šatora i naglo nestadoše.Malo poslije. ljudski vonj koji je odanle dolazio. oni upadoše u starčevo brbljanje. Sunce bez krepkosti širilo je svakoga jutra blistavu i ledenu svjetlost nad gradom. a nebo se razvedrilo.samo se popnite. Jednoga dana.To je znanstvena organizacija . . No kako da pomogneš sucu? *** U gradu je bilo još nekoliko logora o kojima pripovjedač ne može ništa kazati.da je sve to teško pritiskivalo moral naših sugrađana povećavajući opću zbrku i nelagodnost sviju.Da . oko deset sati. da su na jaslama uvijek jedni te isti. No može kazati da samo postojanje tih logora. . ostavivši ga bez oblaka nad sjajnim ulicama. stisnuvši mu ruku .reče stari .reče ovaj zadovoljno. Došavši iz mirnih ulica. Gore je fini zrak. Svijet je počeo polagano silaziti s tribina. kad je upravitelj ispraćao Tarroua i Ramberta. onkraj zida. Kad su svi bili na svome mjestu. Pod konac studenoga jutra postadoše veoma hladna. Podveče bi naprotiv atmosfera postajala opet mlaka. Ljudi pružahu ruku. To bijaše čas koji odabra Tarrou da bi se dr. Silni su pljuskovi oprali svojim vodama pločnik. bučni glasovi zvučnika u sumračno doba. očistili nebo. Reče im također da je odozgo lijep vidik i da su kućne terase često spojene. Primijetiše da netko iznad njih hoda. kao svake večeri. Onda bi kolica opet krenula. da posjeti staroga astmatičara. Tarrou je pratio Rieuxa koji je išao. misterij zidova i strah od tih prokletih mjesta .promrmlja Tarrou izlazeći napolje. Rieuxu malko razgalio.

čujte. Tarrou bijaše ustao da bi se premjestio na grudobran terase. što će reći da sam živio bez ikakve misli. da stvar bude jednostavnija. ali o tom radije neću govoriti. da nisam bio siromašan kao vi. da sam bolovao od kuge davno prije nego sam upoznao ovaj grad i ovu epidemiju.« »No moram istaknuti. to me umiruje. blistahu čiste zvijezde. Time je dovoljno istaknuto da sam kao i svi drugi. dobro sam se slagao sa ženama.Dobro. . Imao je izvan kuće avantura. živio sam u misli da sam nevin. No ima ljudi koji to ne znaju ili se u tom stanju dobro osjećaju.brežuljak. Na nebu koje se caklilo. . dok drugi znaju i htjeli bi izaći. . Bio je to svjetionik na ulazu u luku koji se od proljeća vrti i svijetli u prazno jer se brodovi odvraćaju odavle i kreću prema drugim lukama. . kao da neki auto klizi dugo na mokrome asfaltu. Iznad onoga što su prepoznali kao hridi redovno se pojavljivala neka svjetlost kojoj isprva nisu otkrili izvora. da me kušao shvatiti.nikada niste pokušali saznati tko sam? Jeste li mi prijateljski naklonjeni? . S druge strane.Lijepo je .. ni težak: počeo sam kako se pristoji. . evo otprilike teksta njegove besjede koja je zabilježena po sjećanju: »Kažimo. Tarrou je.reče Rieux i sjede. I. Onda sjede pokraj doktora i pažljivo ga promotri.Da . prekine šutnju.. Nekoliko ulica podalje. Tri puta se svjetlost pojavi na nebu. pogled bi uranjao u horizont gdje se nebo i more miješahu u neodređen treptaj. pometeno od vjetra. Nikada je nisam prestao voljeti. iza nekih ulica i nevidljive luke. Ipak se nije oholio jer je od prirode bio dobroćudan. Svježi je vjetrić donosio mirise mirodija i kamena. daleko od toga. Onda se udalji. Sve mi je polazilo za rukom: snalazio sam se u stvarima inteligencije. . Nisam od prirode kompliciran. što je visok položaj. Hoćete li da čas bude posvećen prijateljstvu? Mjesto odgovora Rieux mu se nasmiješi. ali eto: dosad nismo imali vremena. prošao bi onako kako je došao. a nekoliko nejasnih uzvika. danas to znam pouzdano. Zalupiše i neka vrata. Tarrou se pretvorio u glomaznu siluetu koja se ocrtavala na nebu. Govorio je dugo. Jednog sam dana stao razmišljati. Rieux. Šutnja je bila potpuna.reče poslije nekoga vremena . okrenuvši doktoru leđa. sučelice doktoru koji je bio uronio u svoje sjedalo. gledao u more.« »Kad sam bio mlad. ako bi me zahvatio kakav nemir. Lupa kuhinjskoga posuđa dopre do njih iz dubine ulice. Moja je mati bila jednostavna. držim štoviše. Onda se šutnja ponovo spusti na dvojicu ljudi sa svom težinom neba i zvijezda.odvrati doktor -ja sam vam naklonjen.Dakle. Moj je otac bio državni nadodvjetnik..Rieux .lijepo je. došavši izdaleka.. Ja sam uvijek htio iz tog stanja izaći. skromna i povučena. On se bavio oko mene pažljivo i srdačno.reče Tarrou sasvim prirodnim glasom . ali se zbog toga ne zgražam. . a daleka svjetlost svjetionika dodavala bi od vremena do vremena nešto prolaznoga pepela.Da .Kao da se dovle kuga nije nikad popela.

.« »No ja sam se prepustio pričanju. Držim da je bio zaista kriv. ja sam odjednom primijetio da sam dotad mislio na njega kao na 'optuženoga'. Neću ga dalje opisivati. jer sam vidio da ću obradovati oca. Ipak bi vam točno znao reći kad odlazi ili dolazi ekspresni vlak Pariz-Berlin. Držao se po sredini to je sve. ne tarući mnogo glavu. pa bi se moglo dogoditi da tom vrlome čovjeku dam i preveliku važnost.« »Imao je međutim jednu osobinu: veliki Chaixov vozni red bio je njegova najmilija knjiga. otac me pozvao da ga dođem slušati. To me jako zabavljalo. na moju je odluku utjecao samo neizravno. Čvor njegove kravate nije točno pristajao uz kut njegova ovratnika. Jer. a silni neki nagon koji me zahvati poput vala otplavi me.« . pa sam ga često ispitivao. Radilo se o važnoj raspravi pred poratnim sudištem. Kad mi je bilo sedamnaest godina. ali nije važno što je skrivio. Ono što se zbivalo na sudu. ali i zato. Nisam mislio ni na što drugo. Držim također da je računao s tom ceremonijom koja može podjariti mladenačku maštu. Uživao sam kad bih se uvjerio. Ne mogu reći da sam tada zaboravio oca. i to desne. ali me nešto stislo u trbuhu i oduzelo mi svaki drugi interes. Probudio sam se istom onda kad je otac počeo svojoj tužiteljski govor. tako iskreno prepadnut onim što je počinio i onim što će njemu učiniti da sam nakon nekoliko minuta gledao samo njega. Nije putovao. Znate li kako se putuje iz Briançona u Chamonix? Ne znate. razabirem jedno: ako nije živio kao svetac. nije bio ni zao čovjek. učinio mi se tako spreman da sve prizna. vi ste shvatili da je bio živ preda mnom. kad je mrtav. osjećao sam da hoće ubiti toga živog čovjeka. Ja sam pak u sebi mislio da ta nadmoć u voznim redovima vrijedi koliko i druge vrste učenosti i talenta. činilo mi se uvijek tako prirodno i neminovno kao parada 14. na stranu optuženoga. kad je išao u Bretanju gdje je imao malo imanje.« »Ipak sam od toga dana sačuvao samo jednu jedinu predodžbu: sliku krivca. Bio je nalik na preplašenu sovu. Te su nas vježbice jako zbližile. kako bi me potakao da odaberem isto zvanje. obogaćujući svoje znanje kojim se gotovo dičio.. srpnja ili dijeljenje školskih nagrada. Zapleo bi se i šef stanice. što sam želio da ga vidim i čujem u drugoj jednoj ulozi. kako valja kombinirati vozne redove da bismo iz Lyona stigli u Varšavu. točnu kilometražu između prijestolnica koje bi čovjek odabrao. No taj mali čovjek s rijetkom riđom kosom kojem je moglo biti trideset godina. Da ne duljim. pogledavši u vozni red. za takve ljude osjećamo razboritu simpatiju. kojoj smeta prejako svjetlo.Vladao se u svim tim stvarima kako se moralo očekivati: nikoga nije sablaznio. Gotovo ništa nisam slušao. Pristao sam. a takva je simpatija trajna. reći ću odmah da nije bio originalan. Pružio mi je priliku. uporno i slijepo. a danas. Vježbao je gotovo svake večeri.« »No ja. pa je zacijelo bio pomislio da će se meni ukazati u najboljem svjetlu. jer sam bio zahvalan auditorij koji je on cijenio. da zaključim. Moj se otac nije zapletao nego bi na svako pitanje točno odgovarao. to je. a ne samo u onoj koju je igrao među nama. Griskao je nokte jedne ruke. da se nije prevario. osim za vrijeme praznika.

drugi me potkrijepiše u tom vjerovanju. Jedne večeri otac zatraži od mene svoju budilicu. Sutradan kad se vratio. To mi je pošlo za rukom. boreći se protiv toga društva. To je donekle istina. dolazio redovno posjetiti majku. No bilo kako mu drago.« »Znao sam. jer da mora rano ustati. Onda bih pomislio na sovu. a bila bi još uvijek uza me da nije i ona umrla. Održao mi je govor u kojem je isticao kako je glupo htjeti 'živjeti svojim životom' (tako je objasnio moju gestu. Ja se nisam na nj srdio. dakle. Nisam htio da budem zaražen kugom. ali sam bio u sebi pomalo tužan. s drugima koje sam zavolio i koje nisam prestao voljeti. zadržavši iskrene suze koje su mu navirale. da sam ga posjetio i da sam mu. ali sam je stao bolje motriti i tako sam shvatio da među njima nema više ništa i da ona provodi život pun odricanja. držim. Nije bila u stvari nikakva. Nisam se usudio progovoriti majci.kako se ono kaže . uzeo sam majku k sebi. a ja ga nisam razuvjerio).« »Od tog dana nisam mogao pogledati Chaixov vozni red a da mi se užasno ne zgadi. ostao sam nekoliko mjeseci. Govorio je. zahtijeva u ime društva da mu odsijeku glavu. No pustimo to. dakako da i mi ponekad izričemo osude. Sada ću se požuriti. To sam vjerovao. jer je postigao što je želio. Ti su mu odnosi. bez prestanka. Kažimo odmah da je otac dao tragati za mnom. doduše. za smaknuća i tako ustanovio (mutilo mi se u glavi dok sam na to mislio). Složio sam se. kako sam tada govorio. a to je i velikim dijelom istina. Ne. Iz njegovih su usta gmizale fraze. bez ikakvih objašnjenja. I to prilično. Poslije sam. Bavio se svim i svačim da bih se prehranio. jer je bila siromašna sve dok se nije udala i da ju je siromaštvo naučilo odricanju.« »Zadržao sam se dulje na početku. pošto sam dotle živio u obilju. jer je zapravo bio blage ćudi. Htio sam poravnati svoje račune s onom riđom sovom. sve. Vjerovao sam da društvo u kojem živim počiva na smrtnoj kazni i da. pa nije bio ni dobroćudan ni srdačan. Vršio sam različite poslove. Jedna za drugom. dao mi je svu silu dobrih savjeta i uputa.dao na politiku. a to je bila smrtna osuda. Nisam oka stisnuo. Ali na koncu razlika nije velika. I ja sam shvatio da zahtijeva smrt toga čovjeka. plele se izlazeći napolje poput zmija. niti sam bio ogorčen. da je moj otac morao u više navrata prisustvovati takvu umorstvu i da je to bilo baš onih dana kada bi rano ustajao. No mene je zanimala jedna jedina stvar. mirno pripćio da ću se ubiti ako me prisili da se vratim.« »Vi zacijelo očekujete da ću kazati da sam smjesta otišao od kuće. Sve do dana kad sam u . pošto je proteklo dosta vremena. On je pak prema običaju morao prisustvovati onome što se uljudno zove 'posljednjim časovima'.»Crveni njegov talar sasvim ga je preobrazio. Zanimao sam se za smrtne osude. u takvim bi zgodama navio svoju budilicu. Da. No srce me boljelo. a nema u Evropi zemlje za koju se nisam borio dijeleći njezine brige i težnje. ali ja možda nisam sposoban da se održim u vjerovanju takve vrste. Od tog dana zanimao sam se za pravdu. Najzad je pristao. Dugo sam ustrajao. baveći se samo tim nesretnikom. To mi je pomoglo da joj 'oprostim'. uvijeno: 'Ta glava mora pasti'. No rekoše mi da je tih nekoliko mrtvaca potrebno da bi se došlo do poretka u kojem nitko neće nikoga ubijati. pa bih tada i njega sretao. mene više nije bilo u kući. Poslije sam saznao da joj nemam što oprostiti. ja sam se s njime tako prisno sprijateljio da takvu vrtoglavu intimnost nisam prema svome ocu nikada osjećao. pobijam umorstvo. gotovo cijelu godinu. ali sa najdubljim zgražanjem. i stvar je dalje funkcionirala. dostajali. upoznao sam siromaštvo. Kad je umro. ja sam kolebao. a trebalo bi nazvati odvratnim i gnusnim umorstvom. A ja koji sam pratio čitav postupak. jer je to zapravo bio početak svega. Jedino što taj posao nije izvršio on sam. Kad mi je bilo osamnaest godina. Stoga sam se . To je. eto.

stidim se još uvijek. Zavoj na očima. Kako je prolazilo vrijeme. Mene nisu zanimali razlozi nego rida sova. kad su prljava i kužna usta najavljivala čovjeku u lancima da će domala umrijeti. prljava ona zgoda. nema više razloga da se zaustaviš. dok ne dođe vrijeme da progledam. čekajući otvorenih očiju da bude umoren. i tako sam izgubio mir. grlo stezalo.« »Za me svakako nije mudrovanje. odlučio da barem ja ne dam nikada. tvrdokorno. Dabome. dajemo njima u stvari pravo i jačamo njihove pozicije. Uočio sam da sam neizravno odobrio smrt tisuća i tisuća ljudi. ali sam ipak bio sâm. da napravi dva koraka naprijed. Sve mi se čini da mi je povijest dala pravo. a publika je pomno probrana. a nije li opće poznato da je prvo pravilo dobroga ukusa da neke stvari samo natuknemo. svojim krupnim tanetima. s dobrih ili nevaljalih razloga. naprotiv. nanijet će im najmanje zla.« »Odonda se nisam promijenio. Tražim ga i danas. puštajući crvenim talarima monopol nad osudama. da ne inzistiramo. stup i podalje nekoliko vojnika. izvrtaju rupu u koju bi mogla stati šaka? Ne. razumijete. No ja nisam od onog dana dobro spavao. Kad bi se desilo da izrazim svoje skrupule. Ja znam samo što treba činiti da ne budeš kužan i da nam samo to može pribaviti mir ili . da bi se delinkvent.Mađarskoj vidio jedno smaknuće. Nato bi me upozorili da. A drugi? Kao da im to nije smetalo ili bar sami od sebe nisu o tome nikad govorili. Pa ako ih ne može spasiti. vi to ne znate. Ljudima ne valja smetati kad spavaju. Da. nikada ni jedan jedini razlog kojim bi se potkrijepilo to odvratno klanje.u pomanjkanju mira . jer se o tim pojedinostima nikad ne govori. odlučio odbiti sve što izbliza ili izdaleka. strahovito stidim što sam i ja bio nekoć ubojica. Ljudski je san nepovrediv. A to nije istina. omaglica koja je nekoć zgrabila dijete pomračila je sada oči zrelog čovjeka. Bio sam s njima. Odavno se stidim. Odgovarao sam da veliki kužni bolesnici (oni koji oblače crvene talare) imaju također izvrsnih razloga koje iznose u takvim prilikama. on je važniji od života za one koji boluju od kuge. primjećivao sam da i oni koji su bolji od drugih. jer se na tom svijetu ne možeš maknuti a da ne ugroziš nečiji život.« . eto. ne mogu odustati od ubijanja. Rezultat je. što piše u knjigama. samo ono što se vidi na reprodukcijama slika. jer se danas svi natječu tko će više svijeta poubijati. makar izdaleka. da sam štoviše. jer takva je logika u kojoj žive. nastojeći da razumijem svakoga i da ne budem smrtni neprijatelj nikome. samo da progutam ono što nikako nije htjelo proći niz grlo. ako priznam višu silu i nuždu. shvativši sve to. Svi su zahvaćeni bjesnilom ubijanja i ne mogu drugačije. što će reći misliti. sukobio s puščanim cijevima? Znate li da na toj kratkoj udaljenosti streljači koncentriraju paljbu na predjel srca i da svi zajedno. uporno. a možda će im učiniti i malo dobra. na što se pozivaju mali bolesnici neću moći da pobijem razloge na koje se pozivaju veliki.« »Jeste li kad vidjeli strijeljati čovjeka? Niste. Stoga sam. Mene zanima ona rupa u grudima. odobravajući djela i principe koji su nužno dotle doveli. Bilo bi to neukusno. makar u najboljoj namjeri.dobru smrt. bilo da ubijaju sami ili da puštaju da se ubija. Znate li vi da odred streljača stane na metar i pedeset od osuđenoga? Znate li. izaziva smrt ili je opravdava. rekli bi mi da valja misliti na to što je na kocki.« »Tada sam uočio da sam sve te duge godine bio kužan premda sam bio duboko uvjeren da se borim protiv kuge. izazvao tu smrt. Ostao mi je u ustima loš okus i nisam prestao inzistirati. I ja sam. Meni se. radije ću biti slijep kod očiju. Da. To može olakšati ljudima njihovo breme. to se obično vrši uz pozivnicu. Iznosili su često razloge koji su u prvi mah bili uvjerljivi. saznao sam da smo svi odreda kužni. najavljivala i vodila računa da se to doista izvrši i da taj čovjek umre pošto je noći i noći proveo u agoniji. No ja bih sebi onda govorio: ako jedanput popustiš. da znate.

naporno je bolovati od kuge. Nastojim da budem nedužni ubojica. u času rastresenosti. a da Boga i nema? To je danas jedini problem za koji znam. Nije to. mahao nogom i lupkao petom o terasu. i da treba nastojati. No može li čovjek biti svecem. Drugi će krojiti povijest.Točno. dakle. Ostalo: zdravlje. Velim samo da na tom svijetu ima zala i žrtava. .Da. U isto vrijeme začulo se nešto nalik na detonaciju. nadmoć. Znam da se čovjek mora neprekidno nadzirati da ne bi. zato sam odlučio stati u svakoj prilici na stranu žrtava kako bih smanjio štetu. . naučila me samo to da mi je dužnost boriti se na vašoj strani. Ako. jer su dan-danas svi odreda zaraženi. Onda se vratila tišina. ne znam je li to jednostavno. Zato su i svi tako umorni. kako vidite. poštenje. Slušao sam tolika mudrovanja koja su mi umalo zavrtjela glavom i koja su smela dosta drugih glava u tolikoj mjeri da su privoljele na umorstvo. odlučio sam da vidim i govorim jasno. . neće to biti svjesno ni dobrovoljno. dunuo bližnjemu u lice i prilijepio mu infekciju. postanem i sam takvo jedno zlo. da ima žrtava i ništa više. vidite i sami) da svaki nosi u sebi kugu. ukratko rečeno. velika ambicija. čistoća. koliko je moguće. No zato i neki pojedinci koji se hoće kuge otresti doživljavaju krajnju premorenost od koje ih može osloboditi samo smrt. Znam sasvim sigurno (da.»Stoga me i ta epidemija nije naučila ničemu novom. Uzvici koji su maloprije bili nejasni i rastrkani.« »Došavši dotle saznao sam i to da ne vrijedim više za svijet i da sam od časa kad sam se odrekao ubijanja osuđen na konačno progonstvo. to je onaj koji je najmanje rastresen. Učini mu se da vjetrić biva jači. Prirodan je mikrob. sve ja znam o životu.« »Trebalo bi da postoji i treća kategorija u koju bi ušli istinski liječnici. govoreći tako. Rieux nabroji dva treptaja svjetionika. . Tako sam shvatio da nedaće ljudske izviru odatle što se ljudi jasno ne izražavaju.No vi ne vjerujete u Boga. To nije. ali znam da je istinito.« Tarrou je završio. Pošten je čovjek onaj koji nikoga ne inficira. jer nitko na svijetu. Rieux. Među njima mogu bar razmišljati kako se ulazi u treću kategoriju. Dva zvonca bolničkih kola odjeknu u daljini. to je put simpatije. da bih tako došao na pravi put. skupiše se sada na kraju grada pokraj kamenog brežuljka. Jasno! Meni nešto nedostaje da bih mogao biti razuman ubojica. .Mene zanima. što će reći u mir. Stoga velim da ima zala. Nakon šutnje doktor se malo pridiže i upita Tarroua ima li jasnu predodžbu kakav je zapravo put kojim se dolazi do mira. sve je to učinak volje i to volje koja ne smije nikada stati. pa i plitko. uskratiti poslušnost zlu. ama baš nitko. A treba dobrano volje i napete pažnje da ne budeš nikada rastresen! Da. Znam da ne mogu drugima ni suditi. To vam se možda čini jednostavno. Sad se jasno razabiralo kako valovi muklo dišu o strme litice. Kad sam to vidio. nije prost od kuge. no činjenica je da ih rijetko nalazimo i da to mora biti težak zanat. naučio sam biti skroman. kako se postaje svecem -zaključi Tarrou bez ikakve patetike. a istoga časa osjeti dah mora koji bijaše prožet mirisom soli. Rieux. ako hoćete. Ali ja sam pristao da budem ono što jesam.

Najednom. Mene zanima kako da budem čovjekom. . gipko i glatko kao neka životinja.reče Rieux . jer je takav red. Rieux koji je osjećao pod svojim prstima boginjavo lice hridi bijaše prožet nekim čudnim blaženstvom.Opet je bilo borbe na gradskim vratima. Domala zatim auto se zaustavi kraj željezne ograde u luci. Prije nego će stići onamo. .Da . Tarrou je. Na kraju krajeva. a Rieux osjeti na koži neku mlakost i mlitavilo. . kakva korist od njegove borbe? . Onda ga začuše. Kad je vjetar načas stao. pa ni umorstvo. Tarrou promrmlja da nikada nije gotovo i da će još biti žrtava.no vi znate da osjećam veću solidarnost prema pobijeđenima nego prema svecima. Okrenut prema Tarrouu on je na licu svoga prijatelja nazrijevao istu sreću koja ništa nije zaboravljala.idemo. Smjestiše se na hridima što su okrenute prema pučini. a s te strane dopirao vrući i bolesni zadah koji ih je tjerao prema moru.Što god hoćete . 1 za budućeg sveca to je doličan užitak.odvrati doktor . Ali u nejasnom svjetlu neba vidje tužno i ozbiljno lice. mi tražimo istu stvar. Držim da nemam smisla za heroizam i svetost. čovjek se mora boriti za žrtve i njihova prava. slušao. ipak je preglupo živjeti samo u kugi.Da se okupamo u moru. Vjetar se opet podiže. No ako prestane voljeti sve drugo. Da. kroz vonj ribe i vina te krenuše prema lukobranu. samo se još nešto crvenjelo. pa žamor gomile. Tarrou se strese. Ništa se više nije čulo. Rieux pomisli da se Tarrou šali.S našim propusnicama možemo otići na lukobran. ustavši. a vraćajući se strujom vjetra neka graja dopre do dvojice ljudi.Možda . More se nadimalo i polako spuštalo. razabrali su jasno muške krikove. najavi im blizinu mora miris joda i haluga. . .Znate li što bismo morali učiniti za prijateljstvo? . Svjetlo smjesta omrkne i daleko. Onda prođoše kroz prostor prekrit bačvama. Blago je šumilo podno velikih blokova lukobrana. Rieux se smiješio.Sada je gotovo . samo sam ja manje ambiciozan. bijesnu velika svjetlost. more im se učini gusto kao da je od baršuna. s one strane gdje se čula vika. Izašao je mjesec. . Mlječno nebo bacalo je svuda blijede sjene. pa ga pogleda.Da. na kraju terasa.reče Rieux. a kad se popeše na njih.reče Rieux. zatim salvu. Pokazaše isprave stražaru koji ih je dosta dugo ogledavao. Njima za leđima dizao se grad na katove. . . To mirno disanje stvaralo je na površini uljaste odraze koje bi odmah zatim rastvaralo. Noć je pred njima bila beskrajna.

Nekoliko minuta napredovahu istom brzinom i istom snagom. Doista je . dopliva do svog prijatelja i poče se kretati istim ritmom. a da joj godišnje doba nije naudilo. oni krenuše. on bi se u tim prilikama osjećao manje sâm. Trebalo je još čekati. Onda stade razabirati sve jasnije i jasnije klopot mora koji se u noćnoj tišini i samoći neobično isticao. Vlasti su računale s hladnim danima. no kad je izronio. Pošto se malo ispraćakao. kao i on. a čitav je naš grad živio bez budućnosti. Rieux se zaustavi prvi i oni se lagano stanu vraćati. okrenut licem prema nebu koje bijaše ispunjeno mjesecom i zvijezdama. koja je prije nekog vremena puštena. *** Da. Ipak je primijetio da u tom stadiju kad je bolest sve više poprimala plućnu formu. i doskora je doktor čuo kako diše. morao je ubrzati svoj tempo. ubrzaše tada naglo kretnje. jer kuga nije nikoga predugo zaboravljala. more je izmicalo duž njegovih ruku da bi se priljubilo za njegove noge. Potkraj prosinca Rieux primi od gospodina Othona. Njegova žena. isprekidanim hodom. sami. a da nisu prozborili ni jednu riječ. Rieux se okrene. koji se nalazio još uvijek u svome logoru. bolje uočavali svoje interese i tražili sami što bi im moglo koristiti. Tražili su neprestano više tekućine. a Rieux se družio odsad samo s bolesnicima. Rieux posla Ramberta da intervenira i nekoliko dana poslije vidje gospodina Othona. rekao bih. podbodeni i ošinuti tim iznenađenjima. jesenski mlako. Kad su spazili u daljini kuginu stražu. Što se tiče doktora. Rieux se okrene na leđa i ostane nepomičan. Rieux uroni prvi. nije se ponovio. znao je da je more te večeri mlako. nije zastala nego se kretala dalje svojim strpljivim. Plivao je pravilno. Udarci njegovih stopala ostavljahu za sobom bijelu pjenu. More mu se isprva učini hladno. da ih je kuga načas zaboravila da je to bilo dobro i da treba opet početi nanovo. Mada je to za doktora bio isti napor. Ukratko. prolazni onaj čas mira i prijateljstva koji mu bijaše dân. trebalo je početi nanovo. daleko od svijeta. prestaje čekati. prosvjedovala je na prefekturi gdje su je loše primili i rekli da je pomutnja isključena. a svi su težili za toplinom. bilo je mlako. U mjesecu prosincu plamtjela je u prsima naših sugrađana. Kako je Tarrou snažnije napredovao. oni su sada. da uprava ne može pronaći datum njegova ulaska i da ga zacijelo drže u logoru pomutnjom. Bučan pljusak najavi da je i Tarrou zaronio. Umjesto da se prepuste malaksalosti ili mahnitanju. jer u to doba godine oduzima kopnu toplinu koja se nakupila dugih mjeseci. ipak je kuga prevladala prve mrazove. a spomen na tu noć bijaše im drag. No imali su isto srce. Rieux je znao da Tarrou govori u sebi. pismo u kojem veli da je njegova karantena prošla. bolesnici liječniku nekako pomažu. oslobodivši se napokon grada i kuge. kao da je more provrelo. Ali onaj koji mnogo čeka. olakšavajući mu posao. suca istražitelja. Otvorena je još jedna bolnica. kao ono u početku. Približavao se Tarrouu. požurivši se samo jednom kad su ušli u ledenu struju. nadajući se da će zaustaviti taj razvitak. usijala peć i napučila logore sjenama praznih ruku. Ponovo odjeveni. Ne rekavši ništa.Svukoše se.

a ne praznik evanđelja.Što ćete sada raditi.odvrati sudac.. a doktor prihvati. Rieux se začudi: . Cottard je. Božić je ove godine bio u stvari praznik pakla. .Razumijete. Rambert je povjerio doktoru da je posredstvom one dvojice mladića koji su obavljali stražu uspostavio sa svojom ženom potajno dopisivanje.To ne. Pismo ode. . mrka lica u tramvajima . pa je zapravo puka tvrdokornost kojom prianjamo uz život. krcatog darovima. Od vremena do vremena dobivao bi pismo. I onda. božični praznici nisu mu se posrećili. podiže mlohavo ruku i reče.Da. Kad želite. koji je u međuvremenu smršao... a život u kužnome gradu pođe dalje svojim tokom sve do Božića. glupo je to reći.Dakako . U toj svetkovini u kojoj bi se nekoć našli na okupu svi ljudi. Što se tiče Granda. U sumornom i smrznutom gradu vrzlo se samo nešto djece koja nisu znala što im prijeti. . međutim. Ponudi Rieuxu da se okoristi njegovim sistemom. Odgovor nikako da stigne. No gospodin Othon. htio bih se vratiti u logor. mjereći riječi. . U srcima svih bilo je mjesta samo za veoma staru i veoma sumornu nadu. a Rieux je malo i negodovao. sada bijaše mjesta samo za samotne i sramotne proslave koje bi sebi priuštili neki povlašteni pojedinci za teške pare. Oni koji su ispunili crkve. način izražavanja.reče Rieux . ali je nov kao nada koja se netom začela. tobožnja čokolada i prazne kutije po izlozima.posrijedi bila pomutnja.reče Rieux. ali s najvećim teškoćama. . Kao da je zaboravio jezik. Rekoše mi da ima dobrovoljaca koji rade u upravi logora. onu koja sprečava ljude da se prepuste smrti. uspijevao: obogaćivao se malim svojim špekulacijama. više su se tužili negoli Boga slavili. koji je star kao ljudski jad. u »stražnjoj sobi« kakva lokala. slaveći Božić u kakvoj prljavoj jazbini.ja ću se za to pobrinuti. da se svatko na svijetu može prevariti.Nisam se dobro izrazio. Doktor se doista pobrinuo. Rieux ga je gledao. gospodine suče? Vaši vas spisi čekaju. Našto je doktor pomislio da se nešto doista promijenilo. Sudac je malo kolutao očima nastojeći poravnati jedan svoj čuperak. no ja bih se u tom slučaju osjećao bliži svome dječačiću.Ne . imat ću neko zanimanje.. . No te su se oči nekud zamaglile izgubivši svoju metalnu čistoću. Prvi put nakon dugih mjeseci napisa pismo.Pa tek ste izašli! . Tarrou je nadalje pronosio gradom svoju djelotvornu mirnoću. . . Ali nitko se nije usudio da im najavi negdašnjega Boga. gdje ih' nitko neće vidjeti.Htio bih uzeti dopust. bogati i siromašni. . morate se odmoriti. zaista.ništa od svega toga nije podsjećalo na Božić prošlih godina. Dućani prazni i lišeni svjetlosti. Je li moguće da se u tim krutim i bezbojnim očima počinje odjednom nazrijevati neka blagost.

Rieux je. »Zlo je«. Te suze potresoše Rieuxa. uvijek. Rieux se uznemirio i rano ujutro otišao k njemu. s licem uprljanim od suza što su još uvijek tekle. Prolaznici gledahu izdaleka. Uvijek na silu. jer ih je shvatio i jer ih je i sâm osjećao u šupljini svoga grla. kako se Jeanne bila na nj naslonila. oči ugasle. ali ga nije našao kod kuće. doktore.. Rieux morade uzeti staroga čovjeka u naručaj.Htio bih imati vremena da joj napišem pismo. doktore! Ah. Doktor i Tarrou odoše kolima da ga traže.Predugo to traje. gdje luta ulicama sâm. Svi su bili uznemireni. izobličen. a isto je mislio i on: da je svijet bez ljubavi mrtav i da uvijek dolazi vrijeme kad nam dodija i zatvor. put je pozelenjela. . Ah.reče.. on se okrene. I sada je previše. Ta je nevolja bila njegova. nasloni se leđima na izlog. Sjetio se kako se taj nesretnik bio vjerio pred božičnim izlogom.. . reče. Rieux mu . i hrabrost. Sada se u svom krevetu Grand gušio: pluća su mu bila zahvaćena. da bi ga vidio gdje dolazi. Grand .reče. mucajući nesuvisle rečenice: . a srce mu se cijepalo od neizmjerne srdžbe koja hvata čovjeka kad vidi bol koju i svi drugi osjećaju. Grand je puštao da ga Rieux vuče.Da. Rieux ga uze za ruku. onda stane. s Tarrouom. Rieux je razmišljao. i da bi mogla sretna bez grižnje savjesti. raširi ruke i počne se njihati. .Prošloga dana Grand je propustio doći na sastanak. doktore! . Rieux kimne glavom u znak da shvaća i odobrava. je li? A uvijek sam trošio silne napore da bih mogao biti bar normalan. potrči nekoliko koraka. služeći se ostacima nekog sanduka. Oko jedanaest sati dođe u bolnicu Rambert da bi izvijestio doktora: spazio je Granda izdaleka. Zaustavi se. No sad ga je spazio u staklu.. da bi mu rekla da joj je drago..Ah. ja sam naoko miran. Onda ga je izgubio s oka. ne usuđujući se doći bliže. u samome srcu toga ludila dopire do Granda svježi glas mlade djevojke. Da sazna. Ukočeno je gledao slabu vatricu koju je Tarrou zapalio u kaminu. Gorjela je. Ne prestajući plakati.Moramo kući. No Grand mu se izmače. Zacijelo iz daleke prošlosti. Iz dubine zapaljenih pluća dopiralo je čudno pucketanje koje bi popratilo sve što je govorio. dršćući kao šiba na vodi. Čovjek ima potrebu da se pusti. luđačkog pogleda. Grand je zabio glavu u jastuk. Onda se okrene oko svoje osi i ljosne na ledeni pločnik. i posao. Zašto da ga otpremi u bolnicu? Njegovat će ga on sam. nastavljao je. U podne je bilo veoma hladno. Činovnik nema obitelji. ali govoriti nije mogao. izašavši iz kola. Licem staroga činovnika suze su curkom curile. . kao da će pasti.. Rieux je znao što stari čovjek toga časa misli. Doktor je Granda odveo gotovo silom. pa tražimo lice nekoga bića i srce prožeto nježnošću. motrio iz daljine Granda koji se gotovo prilijepio za neki izlog pun grubo izdjelanih igračaka.

a Tarrou ponudi da će on ostati. ležao je okrenuvši leđa. Doktor ga prelista i shvati da je na svim tim listovima ispisana ista rečenica: prepisana. drvoredom Bulonjske šumice. Nekoliko sati kasnije Rieux i Tarrou nađoše bolesnika gdje se uspravio u krevetu.. Kad se doktor vratio bolesniku.. . no Grand ponovi svoj nalog s tako strašnim izrazom i tako bolnim glasom da je i Rieux bacio listiće u vatru koja je bila gotovo ugasla. kaligrafirana. doktore!« No gotovo odmah zatim svlada ga malaksalost. Doktor prihvati. Tarrou mu dade papire koje pritisne na grudi. doktore . a da ih nije ni pogledao.Je li to ono pravo? . Vidjet ćete.Ah . Bolesnik se čudno nasmiješi. No činilo se da je prisebniji. Onda ih pruži doktoru. . jašući divnu alazansku kobilu. Bilo je tu i objašnjenja. danas je Božić. proširena ili skraćena .. . kako brzo napreduje bolest koja ga iznutra žeže i pali. smjesta je zamolio.reče doktor Tarrouu. Misao da će Grand umrijeti progonila ga je čitavu noć.Ah. koja su ponekad bila nerazmjerno dugačka.preporuči da šuti i reče da će se vratiti. Rieux priopći svome prijatelju da Grand neće preživjeti noć. kapu dolje. posljednja verzija rečenice: »Čitajte«. .. kao da ga se to ne tiče. jedna je pažljiva ruka napisala tintom koja se još nije sasvim osušila: »Draga moja Jeanne. a s tim posmijehom razlije se njegovim licem neka vrsta nježnosti i ganuća. a doktor se prepade. Groznice je bilo nestalo. Njegove se grudi tegobno dizahu i spuštahu.Spalite ga! Doktor je krzmao. nutkajući ga kretnjom da čita.Čekajmo . Namigne s nategom i reče: »Ako se izvučem. usred cvijeća.unedogled. Bio je to kratak rukopis: pedesetak stranica. Pošto je ubrizgao serum. doktore. No ja ću iznova početi.Znam. I Rieux je čitao: »Lijepoga svibanjskoga jutra vitka je amazonka. Bez odaha sretahu se pojedine riječi i raspoređivahu sad ovako sad onako: mjesec svibanj. .« Nad tim se nalazila. prerađivana. amazonka. kasala. onda najednom krikne: . glasom koji je bio neobično šupalj da mu donesu rukopis koji bijaše stavio u ladicu. drvoredi Bulonjske šumice.govorio je činovnik . No sutradan ujutro Rieux nađe bolesnika gdje sjedi u krevetu i razgovara s Tarrouom. bilo je i varijanata. razabravši na njegovu licu.upita stari grozničavim glasom. Ali na posljednjoj stranici. Rieux ne podiže oči. reče Grand. Tarrou je gledao kroz prozor. Svega se sjećam.nisam dobro učinio.« . Neću imati vremena.Pustite.. a licem je gotovo doticao zid. . Odaja se rasvijetli. a kratkotrajna toplina načas se razli prostorijom.opet će bolesnik uzbuđeno. lijepoga nije prava riječ! Rieux ga primi za ruku na pokrivalu. što ćete reći: lijepoga jutra. ostali su samo tragovi opće iscrpljenosti.

kao svake nedjelje. Doktor je i ovaj put (kao u Grandovu slučaju) držao da je to jutarnja remisija koju je . Oni su otkrili da je bolest posljednjih sedam dana nazadovala. naučili su ih da računaju sve manje i manje s brzim koncem epidemije. A susjedi su mu pričali da su se i kod njih životinje opet pojavile. Navečer je porasla samo za nekoliko desetina. naši se sugrađani nisu požurili da se tome povesele. Sve je ostalo potisnuto u pozadini. Mlada je djevojka bila u punom deliriju. Rieux nije to uskrsnuće mogao nikako objasniti.smatrao lošom prognozom. a drugoga je jutra sasvim nestala.Tko? . Mlada je djevojka. ustanovljeni su svi simptomi plućne kuge. iako slaba u svom krevetu slobodno disala. Nove žrtve kuge kao da manje znače. Mjeseci koje su prebrodili povećali su njihovu želju i žudnju za oslobođenjem ali su ih naučili oprezu. opet izlaze! . Nekako u isto doba dovedoše mu bolesnicu koja mu se učinila izgubljenom pa ju je dao izolirati čim je stigao u bolnicu.Ma štakori! Od mjeseca travnja nije bio otkriven ni jedan uginuli štakor. Ta je nova činjenica bila glavna tema razgovora. pa su ljudi na nj zaboravili. .Da vidite kako trče! Milina ih je pogledati. PETI DIO Premda je taj nagli uzmak bio nenadan. usporedimo . Stari je trljao ruke.upita Tarrou doktora. No sutradan ujutro groznica je nešto opala. Rieux reče Tarrouu da je spašena protiv svih pravila. a u srcima se zače velika nada koju ljudi ne htjedoše priznati. .Zar će to opet početi? .Ali u podne stanje je bilo isto. No tokom sedmice zabilježena su na Rieuxovom odjelu četiri takva slučaja. Ali u podne groznica se nije ponovno digla. Iz nekih je baraka dopiralo opet vršljanje koje se odavno nije čulo. Vidio je dva živa štakora gdje ulaze u njegovu kuću kroz ulična vrata. Potkraj iste sedmice stari astmatičar dočeka doktora i Tarroua sa svim znacima velike uzrujanosti.prema stečenom iskustvu . Navečer je Grand tako reći spašen. .Evo ga na. Rieux je čekao da budu objavljeni statistički podaci.

čuvši da je krenuo vlak. tako reći siguran (eto Granda ili one mlade djevojke). Dane i dane njegov bi nepromjenljiv ledeni sjaj obasjavao grad bez prekida. oživjele bi navečer kad bi ih napunila ista ona gomila. Takav je zlosretnik bio sudac Othon koga su morali evakuirati iz logora. koji . čovjek bi rekao da se poremetila i rastrojila od slabosti i umora. Činilo se kao da sada ljudi progone kugu i da njezina nagla slabost tvori snagu tupoga oružja kojim su se dotle protiv nje borili. kako kosi živote u ponedjeljak. dok je iz drugih potpuno nestala. matematičku djelotvornost kojom se njezina snaga odlikovala. Gledajući kako je promašila plijen. neobično je zahladnjelo. Strategija koja joj je suprotstavljena nije se promijenila: jučer je bila neuspješna. Moglo se samo kazati da bolest odlazi kao što je bila došla. ali je . Držali su naprosto da bi se opskrba mogla malko popraviti. da se katkada čak smiješe. ispod tih bezazlenih primjedaba razmahala bezumna nada. Castelov je serum zabilježio najednom čitavu seriju uspjeha kakvih dotada nije imao. tek što se sada u njoj isticahu ogrtači i službeni znakovi. Ljudi koje je posmicala onda kad je nada bila najveća. službena priopćenja što su bila potakla nadu (koja isprva bijaše skrovita i bojažljiva) potkrijepiše sada javnost u mišljenju da je pobjeda sigurna i da bolest napušta svoje pozicije. da je stigao brod ili da će na primjer automobilski promet biti uspostavljen - . No to je olakšanje bilo sasvim negativno.nemaju sreće. To bi bilo povod da se ustanovi kako se dosad nitko na ulici nije smiješio. Svi su bili složni u tome da se udobnosti negdašnjeg života neće vratiti odjednom i da je lakše razarati negoli graditi. primijetio bi da lica nisu tako zgrčena. jer su leševi što ih je nizala bili sve malobrojniji. No u cjelini. Njezina je uloga bila u neku ruku dokrajčena.prema svim znacima . Jedan od znakova nove ere zdravlja (kojoj se nisu otvoreno nadali. a Tarrou reče za nj da se nije rodio pod sretnom zvijezdom. I doista. činilo se da se studen kristalizirala oko grada. No gledajući pomnije. A ipak. Prvih dana mjeseca siječnja. kuga nije prestala sutradan. ali su je ipak u potaji čekali) bijaše da su naši sugrađani rado govorili (premda su naoko bili ravnodušni) kako će reorganizirati svoj život nakon kuge. Ulice koje su danju bile još uvijek tihe i mirne. nastala najednom pukotina. gledajući kako se zadihala ili jurnula. dok je danas očevidno uspješna.štono riječ . pa bi na taj način bili oslobođeni najprečih briga. sada je najednom bila stopostotno uspješna. zaraza je uzmicala na čitavoj fronti. nikada nebo nije bilo tako plavo.li ih s nečuvenom činjenicom da je statistika opala. Svaka mjera koju bi poduzeli liječnici (a koja prije ne bi urodila nikakvim rezultatom). kako bjesni u nekim predjelima grada kroz dva ili tri dana. a nisu ga htjeli jasno i glasno izraziti. ali se nije moglo znati je li pritom mislio na njegovu smrt ili na njegov život. Faktično je u gustoj kopreni koja je mjesece i mjesece zakrivala grad. Prevladavao je dojam da se bolest istrošila ili da se možda povlači.popuštala brže nego što bi čovjek razborito mogao očekivati. To su bili ljudi. bilo ovako ili onako. a svakoga je ponedjeljka mogao po novostima radija svatko razabrati da se ta simbolična pukotina širi i da će ljudi moći konačno odahnuti. dok joj u srijedu gotovo svi izmiču. Kinematografi i kavane poslovahu kao i prije. pošto je postigla sve što je htjela. ističući da. Samo od vremena do vremena ona bi se ipak upela i tako reći slijepim trzajem pokosila tri ili četiri bolesnika koji su imali ozdraviti. No dok prije ne bi vjerovao. da gubi istodobno i vlast nad sobom i suverenu. Za kratko vrijeme izgubila je gotovo svu onu snagu koju je bila nagomilala dugih mjeseci. razmahala u tolikoj mjeri da su to naši sugrađani ponekad osjetili i smjesta uzmakli. U tom pročišćenom zraku kuga bi se za tri nedjelje opadajući postepeno iscrpla. Uistinu je teško bilo reći je li to pobjeda. sutra svakako neće biti oslobođeni. Ipak se u stvari. Ipak bi čovjek rekao da se u gradu nije ništa promijenilo.

a navečer 25. skupljajući se u bučne i nasmijane grupe. oni se ponovo sabraše u kasarnama koje su ostale slobodne. da i oni ne umru od kuge. držali su je u . a bolest ih je prisilila da se raziđu.sada bi. Te sedmice statistika pade tako nisko da je nakon savjetovanja s liječničkom komisijom prefektura objavila da se može smatrati daje epidemija zaustavljena. ti su nakon duge odijeljenosti i malaksalosti planuli grozničavom nadom i takvom nestrpljivošću da su izgubili svaku vlast nad sobom. bilo da je prestala bojazan za njihov vlastiti život. usprkos tamnici. neki znakovi optimizma. Tu je nada bila nemoćna. Na mnogim kućama ostadoše. Dok su kroz mjesece podmuklo. Ako se za to vrijeme pokaže najmanji znak po kojem bi se moglo zaključiti da bi se opasnost mogla vratiti. U isto vrijeme iskazaže se. naši sugrađani nagrnuše napolje. Komunike je. siječnja. jer su ti pokušaji većinom uspjeli. Pučanstvo je živjelo u tom pritajenom uzbuđenju sve do 25. oni su kolebali između ugodnog uzbuđenja i potištenosti. tako blizu cilju mogli umrijeti i ne vidjeti više ljubljeno biće. Bili su u zakašnjenju prema događajima. uostalom sami od sebe. bilo u logoru ili kod kuće. U isto vrijeme optimizam je dohvatio i one koji su prije živjeli u grupama. Isto je bilo s vojnicima. No svi su bili složni i jednodušni da je to puki stilistički dodatak. a opskrba grada nije nipošto postala bolja. Uprli su kao luđaci. prefekt izda nalog da se uspostavi javna rasvjeta kao u doba zdravlja. Ipak je mnogim ucviljenim bićima također odlanulo. začudili su se i sami stražari. U jednima je kuga usadila tako dubok skepticizam da ga nisu mogli iščupati. i one koje su taj čas dočekale u karanteni. a mnoge obitelji provedoše u šutnji veče koje drugi ispunjahu krikom i vikom. kao što je završila za druge. pod hladnim i vedrim nebom. Drugi naprotiv koji su se ponajviše regrutirali iz redova onih koji dotada življahu odijeljeno od ljubljenog bića. I tu su ljudi osjećali nadu. ustrajali u svom čekanju. pa im duge patnje i muke ne bi bile naplaćene. Tako su zabilježeni novi pokušaji bijega i to baš u času kad su statistike bile najpovoljnije. bilo da su se prestali bojati za druge rođake. Vlasti su se tome jako začudile. No ljudi koji su bježali u taj čas. sada je prvi tračak nade dostajao da razori ono što niti strah. Teškoće bijahu iste. takva vijest bila primljena bez ikakva čuđenja. doduše. ali su je tako reći spremali. Točnije rečeno. gradska vrata ostaju zatvorena još dvije nedjelje. Te male činjenice bijahu veliki znaci. Tako je na primjer zabilježen osjetljiv pad cijena. Zahvatila ih je neka vrsta panike kad su pomislili da bi. Rasvijetljenim ulicama. Da bi se pridružio općem veselju. uostalom da je vladanje kuge prestalo stvarno onoga časa kad je postala mogućom najmanja nada. Za njih je opet započeo običan garnizonski život. Ipak ne valja zaboraviti da su čitav siječanj naši sugrađani reagirali dosta proturječno. čekajući da epidemija završi za njih. a zaštitne se mjere imaju održavati čitav mjesec. istina. kapci zatvoreni. oni su i dalje živjeli po njezinim zakonima. ispuni čitav grad radosno gibanje. Može se kazati. tiho i uporno. To zacijelo nije bilo mnogo. kao da uzmak kuge pobuđuje svuda odjeke. formalnosti karantene ostadoše na snazi. Sa posve ekonomskog stajališta to se kretanje cijena nije moglo objasniti. niti očaj nisu mogli nagristi. povodili su se u biti za veoma prirodnim osjećajima. bit će održan status quo s popratnim mjerama. siječnja. I sada. jurnuli su da preteknu kugu ne mogavši izdržati do kraja njezin tempo hoda. To je bila posve psihološka pojava. Oba samostana u gradu vraćahu se normalnom životu. usprkos egzilu. dodao da s obzirom na oprez koji će pučanstvo zacijelo pravilno ocijeniti. No obitelji koje su se najviše tuđile od općeg veselja bijahu bez sumnje one koje su u taj čas imale kojega člana u bolnici. polovicom siječnja. kad je kugi odzvonilo. okupljajući natrag svoje članove. No ta je nijansa izražavala u stvari činjenicu da su naši sugrađani prevalili golem put na putu nade.

Možda. Ipak su svi u duhu gledali nekoliko sedmica unaprijed. nalazio se u gradu bar jedan čovjek kojega je taj odlazak zaprepastio. pokraj kuća sa zatvorenim kapcima. Jednoga trenutka. Začas je stala usred ceste. ploveći svijetlom pučinom. No ti izuzeci nisu okrnjili zadovoljstvo ostalog svijeta. To čekanje. dok su prolazili pustim ulicama. One su točno došle na sastanak. Oslobođenje koje se približava imalo je lice nasmijano i suzno.rezervi. Dugo još pošto su napustili bulevare Tarrou i Rieux slušahu odjeke toga veselja. Tarrouova. Ona će to i dokazati. Nešto razgovora što ih između nje i Tarroua opravda zajedničko stanovanje. njene opaske o kugi . a pisac skače odviše često s jednoga predmeta na drugi. nastavivši svoju šutljivu trku. liznula šapu. primjećuje u zapisima. brodove koji prosijecaju more. kao da koleba. pored kojeg bi navečer sjedala . nisu mogli odijeliti patnje što se nastavljahu iza tih kapaka od bučnoga veselja koje se podalje nadimalo ulicama. Te večeri. Grad je ponovo krenuo sa svojim tovarom preživjelih stanovnika. Nekoliko dana nakon one večeri 25.sve je to pomno zabilježeno. Tako usred dosta dugih pasusa koji se odnose na Cottardov slučaj nalazimo izvještaj o starome s mačkama. No u određeno doba kapci ostadoše uporno zatvoreni. nego samo nešto približno. često rasijane opaske koje su sveđer ispremiješane s opažanjima što se odnose na Cottarda. Sutradan će svi biti mirniji. osjećajući da i njima izmiče tlo pod nogama. a jedne se tiču Granda koji je. nije još prošla. nadaje se u njegovu slučaju pitanje (kao u slučaju staroga astmatičara) nije li to bio svetac? Tarrou je držao da nije. ali je ocijenio da je starčev slučaj »indikacija«. to šutljivo bdjenje. Uz to se dešava i to prvi put da zapisima nedostaje objektivnost. svi napuštaju zatvorena mjesta. kao da se ništa nije dogodilo. Mračnim pločnikom hitjela je nečujno neka spodoba. Odatle je začudo zaključio da je starčić ili mrtav ili se razljutio. a poslije ga na žalost nije mogla zanimati. Bijaše to mačka. nestala u noći. Tarrou se zaustavi. Ali u času kad se činilo da se kuga udaljuje. Idućih dana Tarrou ih ne vidje ni jedan jedini put otvorene. kako umije da svaku stvar zaodjene jednostavnim riječima. gdje su se bili ukorijenili i okamenili. kuga nije okrnjila poštovanje što ga je gajio za tu osobu koja ga je zanimala prije epidemije. vraćajući se u svoju neznanu jazbinu odakle bijaše izašla bezglasno i tiho. kad je radosna buka bila nešto porasla. dobrohotnost nije bila u pitanju. No sada je čitav grad u gibanju. Mačke bijahu na licu mjesta. U tom slučaju trebalo bi se zadovoljiti skromnim i milosrdnim satanizmom. digla je naglo prema desnome uhu i. njezin smiješak. Je li to umor. niti je trošiti. nisu htjeli dirati u tu zalihu. Jer on je nastojao da ga opet pronađe. a javit će se nanovo i sumnja. istina. Nalazimo i brojne. Rieuxa. nije moguće dostići potpunu svetost. zamišljajući vlakove koji krenuše beskrajnim tračnicama. stao je na ugao uličice. dok se druge bave majkom dr. činilo im se usred općega slavlja još okrutnije. to je stoga što je držao da ima pravo i da mu je kuga učinila krivo. Tarrou se nasmiješi. Ako je Tarrouu vjerovati. no ako je mrtav. Tarrou i Rieux. premda njegova. kako naročito voli neki prozor od stana koji gleda na mirnu ulicu. na pola puta između agonije i radosti. ako se pak naljutio. prva mačka koju je vidio od proljeća. međutim. no rukopis postaje teško čitljiv. Rambert i drugi stupahu usred mnoštva. a javljaju se sve više lična razmatranja. grijući se u lokvama sunca. I onaj će starčić biti zadovoljan. mračna i nepokretna. držanje stare žene. Kuga.bio Cottard. Istini za volju moramo reći da ti zapisi postaju dosta bizarni i to od časa kad statistike počinju padati. siječnja. a to je prema svjedočanstvu Tarrouovih zapisa . dok nemaju zaista pravo da to čine. Tarrou osobito ističe kako je gospođa Rieux tiha i povučena. ozdravio i dao se na posao. A kako su bili umorni.

Otkako je statistika bila u opadanju. kao što bi drugi puta klonuo duhom. pitajući svakoga za mišljenje.Tarrou -prepoznaje. a znamo kako se dugo trudio da se pomiri sa svojim susjedima i stekne društvene veze. i to sasvim iznenada. ali ona iskri iz svega što čini ili govori. Na dan prefektove izjave nestade ga potpuno iz prometa. od danas na sutra? . nisam je više našao. to je sve. dok ne bi suton ispunio odaju. koji se toga dana osjećao umorniji nego inače. obilno bi raspravljao o kugi. tihi i umjereni život koji je nekoć provodio. No mjesto da se tome raduje. a da bi se još jasnije vidjelo kako piščeva disciplina popušta. bez prijelaza. To. pa bila to i kugina svjetlost.po njegovu mišljenju -sve zna i spoznaje. ni u kazalištu. Dva dana poslije sretne ga Tarrou gdje lunja ulicama. on je nekoliko puta dolazio Rieuxu u pohode. svi će dići ruke od mene!« Do 25. Cottard je reagirao različito.ništa se ne zna. siječnja svi su primjećivali kako je njegova ćud prevrtljiva. kako koji dan. Sredinom siječnja Rieuxovi su odgovori bili dosta optimistični. da kupi što mu je potrebno i da izašavši iz dućana . Povukla se malo više nego obično. bar naoko. Tu. Onda. pa je on .nestane u samotnim ulicama. Cottard ga zamoli da ga otprati do njegova predgrađa. No kako se ponovo raspitivao. učinivši od nje crnu sjenu u sivoj svjetlosti koja bi pomalo tamnjela rastvarajući nepokretnu siluetu. pozivajući se na razne izlike. Ne bi ga vidio više u restoranu. nije bilo teško. mirnih ruku i pažljiva pogleda. a kad sam se okrenuo. izvukao bi iz njega jedva koju riječ. a ne mogu reći da je umrla. premda pred njim nije nikada tu dobrotu konkretno pokazala. nije se odmah odlučio. drugi bi put bio utučen. Ako bi ga na tim šetnjama Tarrou sreo. posljednje su riječi ujedno prve koje imaju sasvim osobnu notu: Takva je bila moja majka. No red je da prozborimo o Cottardu. međutim. I vidjet ćete. Činilo se .To je moguće. moglo se zaključiti da njegova skepsa nije tako čvrsta. to bi moglo opet uzeti maha. »Držite li vi da može jednostavno stati. Volio sam u njoj tu povučenost.držeći se uspravno. Dane i dane živio bi u neprijateljstvu sa svima. Ta je neizvjesnost koja je druge ljude uznemirivala. ni u kavanama koje je volio. a jelo bi dao donositi iz obližnje gostionice. Sada je živio sasvim za sebe u svome stanu. ponirući rado svake večeri u more mnoštva. uistinu. živeći odjednom kao divljak. premda nikad ne mudruje i kako se tolikom šutnjom i sjenom može takmiti s bilo kakvom svjetlošću. To je navelo doktora da mu kaže kako je usprkos povoljnim indikacijama što ih daju statistički podaci. Sad se. i kako na koncu ta žena . No Cottard je navaljivao. iznenada. Jer nakon groznice prvih pobjeda. kako je dobra. i nikome ništa? Bio je u toj stvari skeptičan ili je bar tako govorio. »Da«. no dok bi jednom bio samo zlovoljan. govorio je Tarrou. kako se lagano kreće iz jedne sobe u drugu. Cottardu se vraćala sigurnost kad bi opažao tu nesigurnost. povlačio od svijeta. Ima osam godina što je mrtva. u mnoge se duhove vratila sumnja koja će nadživjeti i ugodno uzbuđenje izazvano prefektovom izjavom. U stvari je svaki put pitao Rieuxa kakva je prognoza o kretanju epidemije. Tarrouov rukopis otkriva čudne simptome popuštanja.Drugim riječima . »na koncu će otvoriti vrata. postao bi opet društven.primijetio je Cottard . Cottarda vidljivo umirila. Ipak se činilo da to nije onaj skromni. njoj sam se htio uvijek vratiti. bolje pričekati i ne klicati zasad: »Pobjeda!« . Izlazio je jedino navečer i to kradomice. kao što je moguće i to da se proces ozdravljenja ubrza. Taroou. Reci što slijede teško su čitljivi. a pred Tarrouom on je s trgovcima svoje četvrti zapodijevao razgovore u kojima je nastojao propagirati Rieuxovo mišljenje.

. Upitao je svoga druga misli li da je prefektovom izjavom kuga dokrajčena. Jer.jer kako stvari stoje. koje su za vrijeme epidemije poremećene.reče Cottard. jer je mlatarao rukama.Možda će se na koncu i vaše stvari nekako urediti. . a ovaj se. svi uredi funkcionirati kao prije. Tarrou je bio mišljenja da je kuga promijenila grad i da ga nije promijenila.reče Tarrou. hoće li. što vi smatrate normalnim životom? . no da će naši sugrađani htjeti da se vladaju kao da se ništa nije promijenilo. Njega zanima neće li sama organizacija biti preinačena.Recimo da hoće . Svi će morati početi iznova. No mali rentijer izjavi jasno i glasno da ga srce ne zanima da je srce. eto. a ono u ljudskim srcima.epidemija doskora prestati. Drži samo da će po svoj prilici sve javne ustanove. ali istakne da je bolje živjeti u nadi da će grad biti doskora otvoren i da će se normalni život doskora vratiti. jer određuje rok od dvije nedjelje.reče Tarrou smiješeći se. u neku ruku predviđa nepredviđeno.Imate vi pravo . ma kako napinjali volju. novi filmovi u kinu .govorio je Cottard koji se sve više uzbuđivao .odvrati Cottard . to jest kao da se ništa nije dogodilo. kuga će ostaviti tragove. moglo bi se dogoditi da ne bude ništa. . Zamišljao je kako se grad vraća životu. Ali iz mračnog hodnika pojave se uto dvojica ljudi. Ali se Cottard nije smiješio. . mrk i uzrujan . A moglo bi se ustvrditi i to da će se nadati mnogi novi problemi koji će u najmanju ruku izazvati neku reorganizaciju.bilo bi fino početi sasvim iznova. da će sve teći kao prije.Pa.nešto nepredviđeno! A uvijek se događa nešto nepredviđeno. no može se zaključiti na temelju zdravoga razuma da će . 1 Tarrou morade priznati da o tome ne zna ništa. na neki način počinje novi život. . Tarrou ga upozori da prefektura. muklo kriknuvši.ako se ne dogodi nešto nepredviđeno . imati dosta muke dok se opet pokrenu. trudio se da gleda stvari optimistički. Cottard je nekako živnuo.Dobro . i tek će nakon toga otvoriti grad.Ah .Da . govoreći brzo i glasno. to svakako jest i to će biti njihova najjača želja te prema tomu neće u jednu ruku biti ništa promijenjeno. Tarrou izjavi da je to moguće. ali briše prošlost da bi počeo sasvim iznova. kad su već »ptičice« (koje su bile nalik na činovnike u nedjeljnom odijelu) zapitale Cottarda zove li se zaista Cottard. Bijahu pred vratima i rukovahu se.recimo! No.to je zaista moguće. ako ne drugdje. štoviše. . . Tarrou nije pravo ni čuo kako se njegov drug pita što će ovdje te ptičice. Bili su stigli do Cottardove kuće. Htio je znati može li se pretpostaviti da kuga nije u gradu ništa promijenila. no kako se u drugu ruku ne može sve zaboraviti. . na primjer.I dobro je učinila .reče Cottard .reče Cottard . njemu deveta briga. Tarrou je »dakako« držao da izjava upravne vlasti sama po sebi nije dovoljna da ukine epidemiju.da je vrlo uzrujan.

Da. što se dovoljno razabire iz rukopisa.to nije moguće. . teška je njegova glava izdubla jastuk. . A njemu se činilo da svi počinju iznova.. blisko oslobođenje raspršilo je čitav njegov umor. ali da to nije razlog da čovjek ne bude spreman. . prava je sreća kad se napokon može prepustiti osjećaju i razvezati poput cvjetne kiše i vijenca onaj snop sila koji se svezao za borbu. U hodniku reče doktor majci da je to možda početak kuge. Dodao je još da ima mnogo posla. ali nije mogao izaći. pitajući se hoće li naći telegram koji je očekivao. Stoga se pita: je li on zaista spreman? Nato je odgovorio (i tu svršavaju Tarrouovi zapisi) da je uvijek danju ili noću jedan sat i čas kad je svaki čovjek kukavica. zasad nema ništa . Tarrou se pružio koliko je dug. Reče Rieuxu da su simptomi neodređeni. pa je upravo opet legao. boljela ga je glava. Premda su dani bili isto tako tegobni kao u najgore doba kuge. Imao je groznicu. I odmah zatim: . Rieux vraćao se o podne kući.. a on se boji samo toga sata i časa. Vrativši se kući. Rieux može početi iznova. Rieux je gledao u duhu njegovo lice. Ne može čovjek uvijek napinjati volju. a mati mu dođe u susret i priopći mu da gospodinu Tarrouu nije dobro. Opet se nadao i tome se radovao. Gospođa je Rieux bila nemirna.reče njezin sin.Oh . počet će iznova kad završi apstrakcija i ako bude malo sreće. *** Sutra. Prolazio je kraj vratareve lože. snažni se prsti isticahu ispod debljine pokrivača. blijedo od umora i oskudice.Ne. Oni zauzeše uljudno rezerviran stav.. uvijek i svagda.naglo okrenu i nesta u mraku. No Tarroua je mučila strašna žeđ. Ako je telegram koji čeka povoljan. Tarrou je pribilježio taj prizor i dodao da je jako umoran.. dr. biti uvijek uporan. nekoliko dana prije nego što će se otvoriti gradska vrata. Ujutro je ustao. No uto je otvorio vrata. Tarrou upita onu dvojicu što žele. Uspinjući se stubama. Kad se iznenađenje sleglo.reče ona .Možda nije ništa ozbiljno . prije nego su stranci i Tarrou imali vremena da izvedu najmanju kretnju. ali da bi mogla biti i kuga. Novi mu se pazikuća nasmiješi iza stakla. našto krenuše odmjerenim korakom u smjeru kojim je krenuo Cottard.reče Rieux pošto ga je pregledao. rekavši da se radi o informacijama. Sada.

Ah. . Njegovo je lice bilo izmoreno. ali zbog opreza. Stigavši do izlaza.reče. da ti nisi ovdje..Nije nipošto sigurno da imate kugu. Pođe prema postelji. onako umoran. Rieux je razmišljao. Meni to treba. . ali njegove sive oči bijahu mirne.Moja mati i ja ćemo vas njegovati.Nije. Ovdje će vam biti bolje. Tarrou ne odgovori. . . . nego pruži ruku da bi se podvrgao beskrajnoj injekciji koju je sâm davao drugim bolesnicima.zadrži nas oboje. začu Tarrouov glas koji ga je dozivao. Okrene se prema njemu. . Rieux mu se nasmiješi. . počeka dok će progovoriti i tek se onda okrenu. Rieux se okrene. Tarrou vidje da drži goleme ampule cjepiva.Nemam pravo to učiniti . Tarrou zašuti.A izolacija? .reče ona . koji je spremao ampule. kojom bih se okoristio. Doktor reče da je Tarrou ponovo cijepljen. ako možete.Ja vam obećavam.Zadržimo ga ovdje. Onda ode u svoj kabinet.reče. No Tarrou kao da se borio sa sobom bi li izrekao ono što je imao da kaže. .reče Rieux i pogleda Tarroua u lice. . to je! . no da je možda. propustio posljednju injekciju ili je zaboravio neke mjere opreza.Spavajte. Kad se vratio u sobu. .morat ćete mi sve reći. Tarrou se nasmiješi na silu.To je prvi put da vidim gdje dajete serum a da niste naredili da se bolesnik izolira.No gradska će se vrata otvoriti. Domala ću se vratiti. . Bernard. Držim da bi to bila prva povlastica. .Bernard .progovori najzad .Vidjet ćemo večeras . Bolesnik ga je gledao. a doktor.Rieux . . Znaš da sam upravo cijepljena po drugi put.

Opet se jednom trudila da smete i obezglavi strategiju koja je protiv nje upotrijebljena: pojavljivala se ondje gdje je nitko nije očekivao. Veliki su se zastori na . . Ni jednom nije progovorio. ali to nije bilo njegovo najbolje oružje. Tarrou se borio nepokretan.reče . Kao da bježe pred dalekom tutnjavom koja se malopomalo približavala i konačno ispunila ulicu svojim pljuskom: opet se spustila kiša. Doktor se nagnuo nad njega. rjeđe.nekoliko mjeseci ponovljenih neuspjeha naučiše ga koliko sve to vrijedi. Ali val groznice što je zapljusnuo bolesnikovo grlo. Nije mi do umiranja. tonikum koji valja davati . Jedina je njegova zadaća pružiti priliku slučaju kojega često ne bi ni bilo da nije izazvan. Svaki put kad bi doktor sreo taj pogled. doktor. . ali bi poslije podne ustupila mjesto žestokim pljuskovima i tuči. a Rieux je znao da će ta borba s anđelom kuge trajati do zore. . pruživši ih malo van. Rieux i njegova majka smjestiše se nakon večere pokraj bolesnika.Ne . Boriti se. Ne skinuvši ogrtač. a prsni koš kao da odjekuje svim štropotima podzemne kovačnice.Bolesnik iskrivi svoje masivno lice kao da se hoće nasmiješiti. . Tarrou je pružao dvije serije simptoma što je bilo u neku ruku čudno.reče. Rieux reče. nije makao s mjesta. uspravljajući se. stisnute prema očnoj jabučici ili naprotiv rastegnute. Mati je plela. a u toj krvi ono što je prisnije od duše i što nikakva znanost ne bi mogla razotkriti. hoću da postignem dobar svršetak. Ni jedan jedini put nije suprotstavio bezglavo gibanje i nemir nasrtajima bolesti. Ali njegove usne koje pobijelješe od groznice otkrivahu borbu koju je upravo vodio. upravljen na neki predmet ili vraćen doktoru i njegovoj majci.gubim igru. sada zatvorene.Dakle? .upita doktor. ode u sobu svoga prijatelja. Rieux je samo pratio pojedine faze gledajući oči svoga prijatelja: sad su bile otvorene. pogled ukočen. mora živjeti.Dakle . boreći se samo čitavom svojom masivnošću i čitavom svojom šutnjom. mora gledati prijatelja kako se bori i ništa! Ono što će poduzeti. apscese koje će eventualno izazvati. Rieux se prignu i stisne ga za rame. Limfne su žlijezde natekle ispod vrele kože. da ne može više biti rastresen. No ako je igra izgubljena.Da bi čovjek postao svetac. Tarrou slegnu teškim ramenima. potopi ono nekoliko riječi što je imao da kaže. Rieux se vrati kući navečer. Kroz dan je studen što je bila dosta osjetljiva nešto popustila. da serum još nije imao vremena da potpuno dođe do izražaja. rekao bih. na svoj način. . Jer doktor se našao pred slikom kuge koja ga je zbunjivala.Hvala. da bi nestala ondje gdje se naoko bila smjestila. Pred sumrak se nebo malko razvedrilo. priznajući tako. Tarrou je imao čvrsta ramena i široke prsi. ali s velikom mukom. koja se doskora pomiješala s tučom što je lupkala i pucketala na pločniku. Borit ću se. nego krv koja je netom briznula pod Rieuxovom iglom. Uto se začuše s ulice užurbani koraci. A on. Tarrou se. Noć je za nj počela u borbi. a studen opet pritisnu. Tarrou se smiješio.

na rubu šutnje . Tarrou je već neko vrijeme držao oči zatvorene. Tarrou. Treba.Spavali ste? . Ulica bijaše nijema. Stresao se od zime i.Da li lakše dišete? . Tarrou odobri. to ne znači ništa. da je ta noć. ali je blago zviždala u teškome zraku ove sobe. a njezine se oči rasvijetliše. Gospođa Rieux ustane. Rieux se smjesti u naslonjač.Da. svjetlost i mnoštvo. Rieux koga je kiša bila načas rastresla pogleda ponovo Tarrouovo lice: bilo je obasjano kod uzglavlja. Jutarnja studen počela se osjećati u sobi. vidio da je borba načas prestala i da bolesnik spava.Malo. pogledavši Tarroua. Doktor je učinio sve što se moglo učiniti: sada nije više preostalo ništa. Vidje kako se blago lice nagnulo nad njega. Malo prije zore Rieux se nagne k materi: . . Tarrou ga je gledao bezizražajnim očima kao da je još uvijek s onu stranu sna. Rieux ustade da bi dao bolesniku piti i onda se vrati na svoje mjesto. Činilo se da je bolest koju otjera studen. Bijaše to noć oslobođena kuge. tišina u sobi postade još gušća: ispunjavala ju je samo nijema buka nevidljivog ratovanja. . Dade majci znak da bi je potakao da ode spavati. Nakon kiše.upita Rieux. onda ispita pomno jednu očicu na vrhu svojih igala koja joj se učinila nepouzdanom. nalik na negdašnje noći. Znate i sami za jutarnju remisiju. Zgrčivši se od besanice.prozorima talasali. puna okašnjelih šetača i slobodna od zvonjave bolničkih kola. Drveni i željezni kotači konjske zaprege još su se kotrljali u daljini. doktor je umišljao da čuje . onda reče: . da se i ovdje proglasi svladanom. I ne zaboravi kapljice za nos prije nego legneš. dižući povremeno glavu da bi pažljivo promotrila bolesnika. Ali oči se smjesta sklopiše. a iz pokretljivih valova groznice izroni još jednom umorni smiješak. umakla iz mračnih dubina grada. Njihovi su se koraci gubili u daljini. ali ga prva kola u ranu zoru trgoše iz njegova drijema. Doktor prvi put uoči. hitro su hodali pločnikom. pričekati da i ovdje stane. Na prozoru je dan bio još mračan. Ona odbije glavom. a tišina je sada bila potpuna.Ne. svjetiljkom a u sobi je vladao polumrak. Da li to štogod znači? Rieux je šutio. Kad se doktor prikučio postelji. Prolaznici. .Morala bi leći da bi me mogla zamijeniti u osam sati. Majka je plela. Znoj mu je kovrčao kosu što se spustila na tvrdo čelo.pravilno i blago zviždanje koje ga je pratilo za vrijeme čitave epidemije. Bolest nije više miješala i varila gradsku atmosferu. koristeći se zatišjem. . Gospođa Rieux uzdahne. Ostavši sam. dakle. spremi pletivo i prikuči se postelji. a bolesnik otvori oči. Doktor zadrijema. u kojem je dotad sjedila majka. da bi se sklonila u ovu toplu sobu i posljednji se put izdovoljila jurišajući na nepokretno tijelo Tarrouovo. Evo već nekoliko sati što je Rieux čuje.

ali se nisu ni mekšale: bile su tvrde.reče zadihanim glasom. I najednom groznica nabuja. Kad se Tarrouov pogled vratio doktoru. a njegovo iscrpljeno lice. a Tarrouov je brod gubio polako smjer. U sedam sati uđe u sobu gospođa Rieux. U intervalima groznice i kašlja Tarrou je od vremena do vremena pogledavao svoje prijatelje. unatoč slijepljenim ustima. ali gotovo odmah ustane i pođe opet u sobu bolesnikovu.Dugo je to . a on ne mogaše spriječiti taj brodolom. U podne je groznica dosegla vrhunac. spaljena i spržena nadljudskom bolešću. Kad je otvorio oči. Bolesnik ispije i spusti glavu na jastuk.Pijte .Hvala . . No zastori su naglo propuštali svjetlost dana i malo zatim. Razvedrio se tek onda kad je spazio Rieuxa koji se kraj njega nagnuo. Rieux sjede bolesniku do nogu. Tarrou sklopi oči. vlažnu i skovrčanu. Rieux je sada imao pred sobom nepokretnu masku s koje nestade smiješka. Ali u stvrdnutom licu oči su još uvijek blistale srdačno i hrabro. . kad su crte bolesnika izronile iz tame. No doskora je stao popuštati. nije reagirao. sklopivši ruke na stegnima.Groznica će se vratiti. Osjećao ih je pokraj sebe. njegove su se oči sve rjeđe otvarale. tonula je izmrcvarena onom kijačom sa željeznim šiljkom. je li.reče. Tarrou je imao sklopljene oči.. Gledao ju je tako intenzivno da je gospođa Rieux stavila prst na usta i digla se da utrne kod uzglavlja svjetiljku. koji je okrenuo pogled. ovaj ga je hrabrio napetim licem. legne časkom na divan. Onda začu prigušen glas koji je dolazio izdaleka. gospođa se Rieux uvjeri da je još uvijek gleda. a kazivao joj je hvala i da je sada sve dobro. . . Nagne se nad njega. dugačke i tvrde poput udova mrtvaca.reče doktor. tonula je pred njegovim očima u more kuge. Žlijezde nisu više oticale. Kad je ponovo sjela. Bolesnik je gledao malu sjenu koja se stisnula kraj njega na stolici. U crtama njegova lica odražavao se umor. ali u podne ćemo znati. pa je Rieux vidio da ih neće moći otvarati.Da. kao da pribire snage. Čekao je da poraste groznica koja se već negdje u dubini njegova organizma pokreće i sprema. ali Tarrou. Tarrouova je glava bila okrenuta prema gospođi Rieux. Rieux ga uze za ruku.reče. poravna mu jastuk i pridižući se. obasjala bi ga sve rjeđe svojim munjama. Neki je kašalj kao da dolazi iz trbuha tresao tijelo bolesnika koji je počeo pljuvati krv. svijana i šibana bijesnim . vidjelo se kako je doprla čak do čela. na kojima se pojavila bjelkasta pjena. uglavljene poput matice u pojedine zglobove. Odluči odgoditi i druge liječničke dužnosti. kao da probija kakav nutarnji nasip. zanošen olujom. Rieux? . Smiješak što ga je Tarrou kušao još jednom skalupiti nije mogao proći kroz stisnute čeljusti i slijepljene usne. položi načas ruku na kosu. kao da se opet nasmiješilo.Odgovarajte mi uvijek točno. Tarrou je jače disao. Oluja što je potresala tijelo konvulziv-nim trzajima. njegov je pogled bio mutan. Ta ljudska forma koja mu bijaše tako bliza. Doktor se vrati u svoj kabinet da bi telefonirao u bolnicu i pobrinuo se za zamjenu. . a svjetlost koja bi tada obasjala njegovo opustošeno lice bivala je sve bljeđa i bljeđa.

Doktor nije znao je li Tarrou na koncu našao izgubljeni mir. tako da se potpuno slagala s tišinom ulica i s gradom koji je oslobođen od kuge da je Rieux jasno osjećao kako je taj poraz definitivan. nestajali i opet nadolazili. Glasovi. Ali je znao i to da voljeti neko biće nije bogzna što ili bar da ljubav nije nikada dosta jaka da bi se potpuno izrazila. U polumračnoj se odaji osjećalo kako je studen pritisla na stakla. a takve su prirode da i sam mir čine neizlječivom patnjom. da! A čitavoga života nije im bilo suđeno poći korak dalje u priznanju svoje ljubavi. Tako je živio pokraj Tarroua. Gospođa je Rieux gledala od vremena do vremena svoga sina. daleko od svijeta.vjetrinama. . ali bi je svaki put odbio. a Tarrou je noćas umro. Kad bi uhvatio koji od tih pogleda on bi joj se nasmiješio. praznih ruku. kao da je negdje u njemu nešto prepuklo. podsjetivši ga na tišinu što bi zavladala na terasama iznad kuge pošto je izvršen kakav napadaj na gradska vrata. iznad mrtvoga tijela koje bijaše sada obučeno. . I ona će umrijeti. lebdio je neki čudni mir koji je Rieuxa osupnuo. a desna je strana bila osvijetljena uzglavnom lampom.Nisam. Dolazila mu je misao na ženu.bar u tom trenutku . pete prolaznika jasno su odjekivale u hladnoj noći. bez oružja i pomoći. jedan od onih poraza kojima svršavaju ratovi. pa koraci konja. U toj sobi.bila je kazala gospođa Rieux. odijeljenoj od svijeta. U početku. Vani se nije ništa promijenilo: ista hladna noć. Tonula je.Da. stisnuta srca. ponovna tišina. dozivi. ništa poduzeti da bi spriječio nesreću. Već je u ono doba mislio na tu šutnju što se izvijala iz ležaja na kojemu bi pustio čovjeka da umre. No šutnja koja je sada ovijala njegova prijatelja bila je tako zbijena i gusta. Onda su nastavili svoje šutljivo bdjenje. . nego u znaku šutnje. Pokraj postelje sjedila je gospođa Rieux u svojoj običnoj pozi. sleđene zvijezde na bistrom i ledenom nebu. Svuda je to bila ista stanka. tišina i mir poraza. no . a on je morao ostati na obali.Nisi umoran? . Ostali dio noći ne proteče u znaku borbe. osjećalo se duboko i blijedo disanje polarne noći.njegova majka i on . . isti svečani interval. U sredini prostorije. oh. nejasni žamori. ne mogavši. telefonirao sam. Vani se nastavljahu obični i poznati noćni žamori. isti smiraj koji bi došao nakon boja. a njihovo prijateljstvo nije imalo vremena da se doista iživi. I tako će se oni . Premda zabrana nije dignuta. dva tramvaja.on je tvrdo vjerovao da za njega samoga nema više mira kao što nema primirja za majku kojoj su amputirali sina ili za čovjeka koji je pokopao prijatelja. a onda ponovno noć koja diše. Tarrou je .voljeti uvijek šutke. Rieux je čekao u svom naslonjaču. Znao je što majka misli i da ga u tom trenutku jako voli. Kao nekoć. koji škripe na zaokretu. ni ovom zgodom.Bernard? . A pod kraj bijahu to zaista suze nemoći koje spriječiše Rieuxa da vidi kako se Tarrou naglo okrenuo prema zidu i nato izdahnuo s muklim jaukom. Hitro su upijali pločnik.Da.Jesi li se pobrinuo za sve? . mnogi su se automobili opet pojavili.

Moraš se otići odmoriti. Jedine slike o Tarrouu koje će sačuvati bit će slike čovjeka koji punim rukama zahvaća volan automobila da bi ga usmjerio. a gospođa se Rieux pomakne na stolici. njezin je sin držao u rukama otvoren telegram. ali to nije ni važno. da. što je upoznao nježnu odanost i dužnost koje će se jednoga dana morati sjetiti. Gospođa Rieux okrenu glavu prema prozoru. i predodžba toga glomaznog tijela koje se sada pružilo nepomično. Onda reče majci neka ne plače. Divno se jutro dizalo nad lukom. radija i službenog priopćenja prefekture.prije osam dana. Je li zato htio svetost. Zašto ne? I to bi bio povod za pamćenje. Opet je prošao jedan auto.upita ona. kako je jalov život bio iluzija. onamo u brda. Pripovjedaču.Bernard . a onda je izašla da bi donosiocu dala napojnicu. koji je ipak znao kako nitko ne može odoljeti da ne bude sudac i da se zna dogoditi da žrtve budu krvnici . Doktor je šutio. je li zato tražio mir. jest pamćenje i spoznavanje. Nema mira bez nade. ali je ipak teško. mama. a bio je svjestan. .prizna doktor . ostaje da .Da . Možda je to ono što je Tarrou zvao »dobiti igru«. Ona mu reče da nije umorna i odmah doda: .Telegram? . Rieux primio mirno vijest da mu je umrla žena. novina. Sve što čovjek može dobiti u igri kuge i života. Da. odmorit će se ondje. Toplina života i slika smrti. . Kad se vratila. mjesece i mjesece. kako je ono rekao. on je naprosto znao da njegova patnja nije iznenađenje. Gradska se vrata konačno otvoriše u zoru lijepoga jednog jutra u veljači što je pozdravljeno od naroda. dakle. Majka mu je gotovo trčeći donijela telegram. No ako je to dobitak u igri. eto spoznaje! Zato je valjda drugoga jutra dr. Ali on. lišeni onoga čemu se nadamo! Tako je zacijelo živio Tarrou.taj je čovjek živio rascijepljen i proturječan. Rieux joj se nasmiješi. što je upoznao prijateljstvo pa se može sjećati. Rieux što je on dobio? Dobio je što je upoznao kugu pa se može sjećati. a nikada nije okusio nadu. Rekavši to. Ista je bol trajala dane i dane. On je to očekivao. . ali je on uporno gledao kroz prozor. služeći ljudima? Rieux to zaista nije znao.reče gospođa Rieux. . a Tarrou koji je ljudima odricao pravo da osude bilo koga.O. Doktor je rastreseno pogleda. Pogledala ga je.izgubio igru. kako mora da je teško živjeti samo s onim što znamo i čega se sjećamo. Bio je u svom kabinetu.

Rambert nije imao vremena pogledati pojavu koja je trčala prema njemu a već je pala na njegove prsi. izmjenjujući poglede i osmijehe. kad je htio velikim zamahom jurnuti iz grada i poletjeti u susret onoj koju je ljubio. uostalom. Osjećaj. a nije znao teku li zbog njegove sadašnje sreće ili zbog jada koji je predugo bio potisnut. događaji su krenuli brže od čekanja. Neki putnici koji se približavahu gradu nisu. No jedno je znao: te će ga suze spriječiti da provjerava je li to lice. Lako je zamisliti u što se prometnulo čuvstvo rastavljenosti koje je obuzimalo tolike naše sugrađane. Zgrabio ju je punim rukama. bili posve bez bojazni. htjedoše sada najednom usporiti i potpuno zaustaviti. završiše onoga časa kad se ruke sklopiše s kliktavom škrtošću oko tijela kojega živi oblik bijahu zaboravile. ni o gradu uopće. Kad je vlak stao. Saznat će poslije je li njegova sumnja opravdana. i stoga valja govoriti o svima. nisu imali pojma o drugima. Svi su. Svatko je osigurao svoje mjesto za vrijeme onih dviju nedjelja. sreća je dolazila punim tempom. dok su. Promijenio se. vjeruju da kuga može doći i proći a da se ljudsko srce ne promijeni. Ali to je vrijedilo samo za one koji čitavo to vrijeme nisu izgarali od strasti. . njihov se osjećaj egzila naglo utrne pod mlazom zbunjene i zbrkane sreće koja ih je omamljivala. čini se. Vlakovi koji su danju pristizali u naš grad ne bijahu manje krcati od onih koji su bili izašli. po kojoj bi vrijeme radosti teklo dvaput sporije negoli vrijeme čekanja. bili isto kao on. nije imao njezinu prilagodljivost.i ti su bili jednako nestrpljivi i smeteni. premda je on sam pripadao među one koji nisu bili dovoljno slobodni da u tim časovima potpuno sudjeluju. Za njih se promijenila samo jedna stvar: vrijeme koje su dugih mjeseci progonstva htjeli požuriti.bude kroničarem sretnih časova koji uslijediše nakon otvaranja vrata. i da je radost opeklina koja se ne uživa polako. završiše se beskrajne rastave koje su često počele na tom istom kolodvorskom peronu. pa su njegovo lice zamišljali strašno i odvratno. Na tom kolodvorskom peronu. ističući tako na svoj način da je taj dan za sve one koji uzdisahu što su odijeljeni dan velikog sjedinjenja. Ti su ljudi bili doista prepušteni svojoj fiksnoj ideji. Čekali su kao Rambert i strepili pred onim trenutkom kad će se ljubav i nježnost što su ih mjeseci kuge sveli na apstrakciju suočiti s licem od krvi i mesa koje bijaše njihova podloga i uporište. dršćući od straha da prefektova odluka ne bude posljednjeg trenutka poništena. Htio je biti opet onakav kakav bijaše na početku epidemije. obaviještena odavno. kako danju. Ali čim su ugledali dim lokomotive. Zasad će postupati kao svi oni oko njega koji. koje su uvijek uporno požurivali. Ako su uglavnom znali za svoje najbliže. mada su stigli nadomak grada. snažan i mutan u isti mah koji su nosili u sebi. još su osjećali svoju zajednicu. privinuvši na se glavu od koje vidje samo poznatu kosu. nejasno i zbrkano. no koje se nikako nije mogao otresti kao mukle neke tjeskobe. poduzela sve što je potrebno da stigne . gdje su nanovo počinjali svoj privatni život. brodovi kretali prema našoj luci. U jednu ruku njemu se činilo da je kuga svršila prenaglo. tako i noću. U isto vrijeme zadimiše na kolodvoru vlakovi. dolazeći iz dalekih strana. Rambert je shvatio da će mu sve biti vraćeno odjedanput. Priređene su velike pučke svečanosti i zabave. nagonio ih je da traže. kao Rambert čija je žena. I oni koji su ih čekali u sobi ili na peronu. doista ono o kojemu je toliko snivao ili je to lice neke strane osobe. osjećaj svih tih mjeseci koji su za njihovu ljubav izgubljeni. zabušeno ispod njegova ramena. svjesno ili nesvjesno. neku vrstu odštete i naknade. uostalom. kuga je usadila u nj neku rastresenost koju je svim silama kušao nijekati. puštao je suze da poteku niz lice. čim je vlak počeo kočiti prije nego što će stati.

sada su trošili toga dana koji je bio kao neka vrsta uskrsnuća. . jer ti parovi. nasuprot onome što je očito. dok su drugi. Ti ljudi koji nisu imali drugoga društva osim svoje boli koja je sasvim svježa. kakvi sretnici jesu. Snažnije od orkestara koji svirahu na raskršćima. No ta banalna bujnost nije izricala sve i oni koji su potkraj popodneva ispunjali ulice (među njima i Rambert). u to vrijeme. pa i one koji su došli istim vlakom.Stisnuti jedno uz drugo. lijevalo na grad neprikidno mlazove svjetla. Ipak su oni većinom vršili neko hodočašće na mjesta gdje su nekoć trpjeli.ti su gajili sasvim druge osjećaje. Te su radosti bile bezazlene. svi su bili jednako uzbuđeni. a tebe nije bilo. tvrdili. čekali da na njih dođe red. koju prisutnost smrti nije potpuno ostvarila. onog tamnovanja koje je donosilo sa sobom jezovitu slobodu prema svemu što nije sadašnjost.« Takve turiste ljubavi i strasti bijaše lako prepoznati: oni su tvorili otočić povjerljivih šaputanja u moru mnoštva u kojem se kretahu. jer bi ljubavnik. kao mirni šetači. izgubiše svu radost. Zalihu života koju su nagomilali za vrijeme tih mjeseci. govoreći o pogibelji. i drugi koji su se toga časa predavali uspomeni nestaloga bića . pobjednosni i nepravedni. a kavane. osupnuti i preneraženi. ali nisu našli nikoga. vonj smrti koji je omamio sve one koje nije ubio. stvarno. svi se zatim vratiše kući. služahu goste posljednjim zalihama alkoholnih pića. svakoga dana nestajali masovno u ždrijelu peći iz koje bi izlazili kao mastan dim. Ispunjala su svojim titrajima plavo i pozlaćeno nebo. da nikada nije bilo bezumnog svijeta u kojem je umorstvo čovjeka isto tako svakodnevno kao smrt muha. ljubavnike koji s bićem koga nestade u bezimenoj jami ili u šaci pepela. pobijedivši hladne struje što se borahu u zraku od ranoga jutra. supruge. eto. Pred barovima se guralo mnoštvo svijeta. prepustivši se slatkoj tjeskobi sjećanja. Topovi utvrdâ na vrhovima brežuljaka grmjeli su bez prekida prema nepokretnom nebu. postavši brojniji. Od jednoga dana do drugoga promet se znatno povećao. zaneseni. a domala će. kad stignu kući. proračunanog ludila. ne vodeći brigu o budućnosti. teško su sebi krčili put kroz prepune ulice. No tko je mislio na te samoće? O podne je sunce. Ali u isto vrijeme zabavišta bijahu dupkom puna. da nije bilo poznatog onog divljaštva. tragove njezine povijesti. za njih je kuga još uvijek postojala. koji je mnogo vidio. Svi vikahu ili se smijahu. a vrijeme zaborava još nije počelo. Nijekali su ti sretnici da su naši ljudi. u njih je čuvstvo odi-jeljenosti doseglo svoj vrhuhac. Plesao se na svim trgovima. slijepi za sve oko sebe. sputani lancima nemoći i straha. ja sam te poželio. kad je svaki uvukao dušu u se. mogao da kaže svojoj pratilici: »Na tome mjestu. a među svijetom vidjelo se dosta zagrljenih parova kojima nije smetalo što se izlagahu pogledima prisutnih. bar na nekoliko sati. Sva su crkvena zvona zvonila čitavo poslijepodne. U nekim slučajevima oni bi se zadovoljili ulogom vodiča: onoga. suvremenika kuge. primiti potvrdu bojazni koju je duga šutnja bila već prije potakla u njihovu srcu. Svi su u gradu nagnuli napolje da bi proslavili onaj tjeskobni čas kad je vrijeme patnja dokrajčeno. Za one. a ne spominjući strah. U crkvama su se obavljali svečani obredi u znak zahvalnosti. ti su ljudi najavljivali istinsko oslobođenje. Zasad ljudi vrlo različita podrijetla zajedno slave i bratime se. Ali u drugim slučajevima radilo se o putovima koji su bili uzbudljivi. Sutra će opet početi život sa svojim opreznostima i pažnjom. Trebalo je pokazati pridošlicama vidljive i skrovite znakove kuge. pobijedivši naoko kugu i smetnuvši s uma sav jad. tvrdili mirno. majke. Jednakost. a automobili. Mnogi parovi i mnoge obitelji izgledahu. tijesno sljubljeni i škrti na riječima najbolje su svjedočili usred opće halabuke da je kuga prestala i da je njena strahovlada dokrajčena. prikrivali su često mirnim držanjem mnogo suptilniju sreću. bijaše ostvarena u radosti oslobođenja. To su.

Drugi koji su bili rjeđi (kao možda Tarrou) htjeli su se sjediniti s nečim što nisu mogli pobliže odrediti. kamo se bio uputio. Netko ovako. veliki jedan glas nije prestao kolati gradom i alarmirati ta prestravljena bića. u svim kutovima grada.barem jednim dijelom . Rieux je još uvije hodao. upornog i bespomoćnog. U lijepoj i finoj svjetlosti što se spuštala na grad izvijali su se negdašnji mirisi pržena mesa i anisa. Malo-pomalo pretopio se u veliko i bučno tijelo. a stigavši u prve ulice predgrađa što bijahu gotovo puste još je to bolje uočio. življahu stalno odijeljeni. Njegov se posao nastavljao: bolesni nemaju dopusta. izvan zagušenoga grada. ljudi. Rieuxu udaralo najviše u oči kad je. kuga je prestala. netko onako.bili i njegovi krikovi. mnoštvo se oko njega nadimalo. Ali ne svi. istodobno udaljuje. Svi su oni pravu svoju domaju nazrijevali s onu stranu gradskih zidova. I nemajući drugog imena zvali su to katkada mirom. prije epidemije. ispočetka. ti su bili rastavljeni zauvijek. a te ruke koje se prepletahu i vezahu. svi su trpjeli zajedno. jer nekoć. da su sitna riba. No još je gore bilo onima koji su dvaput rastavljeni. koga je doktor jutros ostavio s riječima: »Hrabro. Kako se približavao svome cilju. od žeđi koju nikada nisu mogli utažiti. Oni koji. od progonstva kojemu ne bijaše lijeka. no što se njima činilo jedinim dobrom koje je poželjno.sami. sred strašna revolta srca. svi su patili i tijelom i dušom od neke teške praznine. vlakovima. Neki (često i ne znajući) trpjeli su što se nalaze izvan ljudskoga prijateljstva. prestala je strahovlada. Ona je bila u mirisavoj šikari kojom su obrasli okolni brežuljci. sada je čas kad morate imati pravo«) našli su bez . hodao sâm potkraj popodneva. a njihova odijela sada . Svijet se hvatao. toplinu njegova tijela. Da. tim gomilama mrtvih. glazbe i zaglušne vriske. žene. Hodajući još uvijek. željeli su samo jedno: da se vrate u kuću svoje ljubavi . Oko njega vedra i vesela lica okretahu se prema nebu. isključeni od ljudske topline koja pomaže da sve zaboravimo. Stigavši do nakraj kuge s bijedom i oskudicom. usred zvonjave i pucnjave. nježnost i ljubav ili naviku.jedno je i drugo dalo naslutiti neku odsutnost. oslovljavan. A smisao što ga je moglo imati to zatočenje i ta žudnja za ponovnim sjedinjenjem? Na to Rieux ne bi znao odgovoriti. lađama. stizao je pomalo u manje zakrčene ulice i najzad zaključio da nije važno imaju li te stvari smisao ili nemaju. neku daleku domovinu. Međutim. znajući da nisu bogzna što. guran sa svih strana. ona je bila u moru. nervozno i požudno. Da. Oni pak koji su (poput Rieuxa) bili tako nesmotreni da su se pouzdali u vrijeme. Njihova lica. svi su ti ljudi poprimili kostim uloge koju su tako dugo igrali: bili su nalik na emigrante.ti su primili zasluženu nagradu. govorile su dovoljno jasno da je kuga bila progonstvo i rastava u dubokom smislu riječi. shvaćajući sve bolje i bolje njegove krikove koji su . Sada mu je dostajalo da se ogleda. grabio zajapurena lica. u ljubavi. nego su slijepo godine i godine težili za tegobnim onim sporazumom koji na kraju spaja i potvrđuje dušmanske ljubavnike. lišeni bića koje su čekali. nisu mogli od prve sagraditi svoju ljubav.To je svakako dr. nego da treba ispitati kako se ljudstvu ta nada ostvarila? On je sada znao kako se ostvarila. sred zvonjava bolničkih kola i momenta takozvane kobi. njenoj vjeri i cijeni. a njemu se činilo da se predgrađe. Većina je svim silama dozivala odsutnoga. govoreći im da moraju pronaći izgubljenu svoju domovinu. nekim sjedinjenjem koje za sve nije bilo jednako ali je za sve bilo podjednako nemoguće. težili za nekom zajednicom. Od onoga časa kad je kuga zatvorila gradska vrata. No drugi (kao Rambert. skrenuvši prema periferiji. u slobodnim zemljama. Jer neki od tih ljudi nastavili su hodati gradom . no svi su ti muškarci i žene. Prvi put mogao je Rieux dati ime onoj obiteljskoj sličnosti koju je razabirao mjesece i mjesece na licima svih prolaznika. toptanja straha. da ne mogu doseći svoje mile i drage ni običnim sredstvima prijateljstva: pismima.

u povoljnom položaju da iznese što je vidio i čuo.obraćahu nečemu što nisu mogli ni pravo zamisliti. Za sve one. Ono što bi osobno imao kazati njegovo čekanje. Ako su pak oni koje je Rieux viđao na pragovima kuća kako se u prvome sutonu grle svim silama i gledaju plamenim pogledima. da se bar od vremena do vremena radost navrati k onima kojima dostaje čovjek i njegova jadna i strašna ljubav. Ako se tim poslužio. . njegove kušnje. No prije nego će opisati posljednje događaje. što će reći samotno. htio bi opravdati svoje upletanje i objasniti kako mu je bilo do toga da progovori jezikom objektivnoga svjedoka. Znali su sada: ako ima išta na svijetu što se može uvijek željeti.ako hoćemo pravo .iznad i izvan čovjeka . čini se. onda je to zato što su tražili jednu jedinu stvar koja je ovisila o njima samima. *** Ova se kronika približavala kraju. ni jedne situacije u kojoj se nije sâm nalazio. pomisli da je pravo. Bernard Rieux prizna da je njen pisac. Tarrou je. Bio je. morao je iznositi prije svega djela. postigao tegobni onaj mir o kojem je govorio. kao što dolikuje dobronamjernom svjedoku. No htio je to učiniti s poželjnom suzdržljivošću. Radi se o onome za koga je Tarrou rekao jednoga dana obraćajući se Rieuxu: »Jedino je njegovo zločinstvo što je u svome srcu povlađivao onome što je ubijalo djecu i ljude. učinio je to samo zato da bi shvatio ili pomogao drugima da shvate sugrađane i da bi dao što točniji izraz onome što su drugi većinom osjećali nejasno i mutno. zakrećući u Grandovu i Cottardovu ulicu. za njih . a katkad i postići . u času kad mu više nije mogao poslužiti. nastojao je da se ne posluži drugim tekstovima do onih koji su mu po slučaju ili nesreći dopali u ruke. ali ga je našao tek u smrti. no to mogu samo oprostiti. ne pridodati svojim drugovima iz doba kuge takve misli koje . I Rieux. koji se . to jest u ljubavi. Doista morao je govoriti u ime svih. zaustavila ga je misao da nema jedne od tih muka koja ne bi istodobno mučila druge i da u svijetu gdje je bol tako često samotna. Bit će sretni.kolebanja odsutno biće koje su smatrali izgubljenim. on je odlučno stao na stranu žrtava.nisu morali imati. Kad bi došao u napast da svoje intimno iskustvo uplete u iskaze tisuća kužnih bolesnika. Vrijeme je da dr. Istini za volju. patnji i progonstvu. Općenito uzevši. Ostalo shvaćam. No ima bar jedan od naših sugrađana u čije ime dr. Za čitavo vrijeme epidemije njegovo mu je zvanje omogućilo da vidi većinu svojih sugrađana i da od njih čuje što misle i osjećaju. Rieux nije mogao govoriti. bar neko vrijeme.« Pravedno je da ova kronika završi njime. hoteći se priključiti svojim sugrađanima u jedinim istinama. dakle. No istodobno. to mu nastojanje nije bilo teško. koje su sigurne i svima zajedničke. Da bi bio vjeran svjedok. to je morao prešutjeti. Kako je bio pozvan da svjedoči u povodu nečega što je nalik na zločinstvo sačuvao je neku rezervu. ako su ti ljudi postigli što su htjeli. povodeći se za zakonom čestitog srca.naprotiv . koji je imao srce neuko.to je ljudska nježnost i toplina. valja tu pojavu smatrati nečim pozitivnim.nije bilo odgovora. dokumente i glasine. Tako nema ni jedne tjeskobe njegovih sugrađana koju nije osjetio. on je nastojao ne iznositi stvari koje nije sam vidio.

stane šapama žestoko tresti i padne napokon na bok. Neki luđak.Izašavši iz velikih. Rieuxu se to učini gotovo irealno. a svi su se razbježali. . gdje se slavilo. Agenti ga stadoše dozivati zviždaljkama. onda sjede na stražnjicu i zabaci glavu tražeći buhe koje će proždrijeti. mogli biste nam ustrebati. Svijet se na ulici zabavljao.reče agent. I opet se spusti tišina. malo odmaknut. a s oštećenog kapka sleti nekoliko krhotina.No Cottarda je nestalo.upita Rieux. . Iz daljine se vidjelo pročelje kuće. . Ni Grand nije znao ništa. Gledajući dobro. Odjednom na drugoj strani ulice izbije pseto. Jedino bi koji takt glazbe što je svirala u centru dolutao ovamo.Neki luđak puca na mnoštvo. Izvadi kartu. silno uzbuđen.. U taj čas plane u drugom katu hitac. čini se. . a pas se okrenu kao palačinka. Jedan je agent ranjen. Daleka buka svečanosti stvarala je dojam da je ta četvrt i pusta i gluha. Iza doktora blago zacvilješe kočnice. Iz jedne od suprotnih kuća prasnuše dva revolverska hica.reče najednom Grand. Iza toga drugog kordona vrzli su se hitro susjedi. Ovako izdaleka i nakon burnog i bučnog dana. hodajući amo-tamo. bučnih ulica. a Cottardovu prozoru poče se približavati sjena. prvo što ga je Rieux vidio nakon dugog vremena. šta! U šutnji koja je zavladala minute su se polagano vukle. . trzajući se na mahove. Ispred nje ocrtavao se veliki prazni prostor. Stigavši do vrata. još jedan kordon redara koji su stajali paralelno onome koji je njih bio zaustavio. . a onda se odluči i uputi polagano preko ceste.Nemoguće. Onda opet zavlada šutnja. Kad je revolver prvi put opalio. U sredini ceste jasno se razabirao šešir i komad prljave neke tkanine. koji su nosili užeta.To je Cottardov prozor . Nisu ga propustili i tako je saznao da netko puca iz njegove kuće. Kod drugoga hica bilo je krike. otkriše agente koji su se sakrili u vežama suprotnih kuća i držali u ruci revolver. Čekaju kola s potrebnim materijalom. zakrenuvši u Grandovu i Cottardovu ulicu. Za njihovim se leđima pojave redari.Zašto pucaju? .Zašto puca? .Zavaravaju ga. jedan je čovjek ranjen. zamusani španjol koga su njegovi gospodari bili zacijelo sakrili i koji je sada kaskao uzduž zidova. gospodine doktore . Jedino je u drugome katu jedan kapak bio. Ulica je bila potpuno tiha i mirna. stade krzmati. dr. jer puca na svakoga koji kuša ući kroz kućna vrata. da bi onjušio šešir. pozlaćeno posljednjim zrakama sunca koje nije davalo nikakve topline.Evo ih . Ali ostanite ovdje. što je vodila oko onoga bloka kuća koje . Uto Rieux spazi Granda koji je dolazio prema njemu. umotana u voštano platno Zađoše u neku ulicu. Sunce je bilo malo odmaklo. Zauzvrat plane nekoliko hitaca iz suprotnih veža koji ponovo oštetiše prozorski kapak. On podiže glavu. . Svi su prozori na kući bili zatvoreni. . Rieux bi zaustavljen od policajaca koji su napravili kordon. s druge strane ulice. nisu shvatili. jedne ljestve i dva dugoljasta paketa.reče agent. Tome se nije nadao. Rieux i Grand razabrali su mnogo dalje..Ne zna se. što se pro-tegao do susjednoga pločnika.

To je Cottard . dok je iz kućâ izašlo mnoštvo ljudi koji su se natisli iza kordona. njegove su noge konačno dotakle pločnik. mali čovjek bez kaputa. .Imaju pravo da se zabavljaju . »pretakao« svoj grašak.odvrati stari malko zatečen. jedan ga je agent držao straga. Čas kasnije osjeti se (više nego što bi se vidjelo) neko gibanje u vežama tih kuća. Možda je teže i bolnije misliti na čovjeka koji je kriv nego na čovjeka koji je mrtav. Sada se te daleke ulice opet napuniše žagorom veseloga društva. privukavši obje ruke. Onda čekanje. no taj je bio miroljubiv: djeca su se igrala »žabicama. Pred kućom Grand reče doktoru do viđenja. I kao nekim čudom svi se zatvoreni kapci čitave ulice najednom otvoriše. . Počelo se smrkavati kada Grand i doktor krenuše. jer je jedan pogodak okrhnuo opeku na rubu.Mrtav je . koji je pucao pod drugim kutom iz jedne udaljenije kuće. Jedan se agent približi i dva puta ga udari svom snagom. tako se kapak na koji su ciljali doslovno slistio.promuca Grand. Osim toga potpuno je preradio rečenicu.Ah . noć je već bila progutala čitavo nebo. No Rieux mišljaše na Cottarda. . Kao da je događaj prodrmao četvrt koja bijaše obamrla.govorio je . Nego što je s vašim kolegom. Otkri se mračna površina u kojoj Rieux i Grand sa svoga mjesta nisu mogli ništa vidjeti.reče doktor. Iz odaje mogao se čuti daleki mrmor slobode.treba da bude i ovakvih i onakvih da bi svijet bio svijet.Razlaz! .reče jedan agent.« I s tobož duhovitim smiješkom skine šešir i cifrasto se nakloni. Opet čekanje.« . osluškujući grudi što su hripale. Još je vikao. Najednom se iz prozora koji su zaposjeli redari oglasi paljba iz ručnoga mitraljeza. doktore? Do njih dopre višestruk prasak. stručnjački. ali se kupalo u tamnoj lokvi. Pseto se više nije micalo. zaštekće drugi mitraljez. Cottard je međutim pao. I te sekunde tri agenta potrče preko ceste i nestanu u kućnoj veži. Kako je padala tanad. koji je neprekidno vikao. Tanad je bez sumnje ulazila u četvorinu prozora. Gotovo u isti mah jurnu onamo još trojica. a paljba prestane. kao uvijek. Još se vidjelo kako agent snažno zamahuje nogom i udara cunjavu masu što je ležala na podu. pomno. No prije nego će se popeti. a na prozorima se pojavio radoznao svijet. reče. . »Izbacio sam«. Mukli odjek pesnica koje zgnječiše Cottardovo lice progonio ga je dok je išao prema kući staroga astmatičara. Jednog se trenutka mali čovjek ukazao nasred ceste. a stari je.bijahu nasuprot Grandovoj. Dvije daleke detonacije odjeknuše u zgradi.Poludio je. Onda nastane gibanje. a neka se zbrkana skupina uputi prema doktoru i njegovu starom prijatelju. Rieux je odvratio pogled kad je skupina prolazila kraj njega. Onda se začu buka koja naglo nabuja. Večeras će raditi. »sve pridjeve. . a iz kuće ispade. Kad je Rieux stigao svome starom bolesniku. . reče doktoru da je pisao Jeanni i da je sada zadovoljan. više nošen nego vučen. Pošto je paljba stala.

. doktore. oslobođena.. mrtvi i krivi. Stari se smijao prigušenim smijehom. No buka grada još uvijek udara o podnožje terasa poput morskih valova. Stari je imao pravo: ljudi su uvijek isti. život i ništa drugo. Nije htio da bude jedan od onih koji šute. spremajući svoj stetoskop.. Veliko. . . No ljudi su uvijek isti. svi. dr. I bit će govorancija.doda Rieux.Čujem ih odavle: »Naši mrtvi. No taj je čovjek znao što hoće. . je li? Samo dajte. U noći koja je.Zašto to velite? . Grad ih pozdravi dugim i muklim uzvikom. Zrak je nepokretan i lak. No ova je noć. . . To je život. No danas je more bučnije podno litica nego onda. Dok su krikovi bivali sve jači i sve dulji..Nemojte zaboraviti svoje inhalacije.Ma kako! Hoćete li pogledati odozgo. bijahu zaboravljeni. Rieux odluči sastaviti izvještaj koji ovdje svršava. U daljini tmasto crvenilo označuje mjesto gdje su bulevari.Pišu novine. . ovdje. Rieux se već uspinjao stubama. je li istina da će podići spomenik umrlima od kuge? . dok su plameni mlazovi različite boje šiknuli uvis sve brojniji i brojniji. Doktor stade nasred sobe. . a ne ustanka i bune. Cottard. Iz mračne luke podigoše se prve rakete službenoga veselja. Ukratko.prizna stari nakon nekog vremena . i to sada njena huka i tutnjava dopire do Rieuxa. a blizu brežuljaka zvijezde su otvrdnule poput kremena. eto.Bi li vas smetalo da odem na terasu? . ne bojte se. Ja znam živjeti. nego da pokuša svjedočiti u prilog kužnih bolesnika.Znao sam ja. noć oslobođenja. obolio čovjek od kuge. Tarrou. Drugi vele: »To je bila kuga. pa tako ostavi bar neki spomen o nepravdi i . Neki stup ili spomen-ploču.« a onda će ravno na zakusku. a jeka je njihova dopirala daleko da bi stigla podno ove terase. Ta noć nije bila odveć različita od one kada Tarrou i on dođoše na terasu da zaborave kugu. Još je meni vijeka. a Rieux je osjećao da im se pridružuje. žudnja više nije sputana. hladno nebo blistalo je ponad kuća. iluminirani trgovi. Rieux se uputi prema stubama što su vodile na terasu.Recite. . s onu stranu boli i muka.O.najbolji odlaze.Da .Od kuge . Radosno urlanje odvrati mu izdaleka. sve ću ja njih pokopati.Tako! Nije govorio da ništa ne kaže. No to je njihova snaga i njihova nevinost. No što je napokon kuga? Život.« Još malo i tražit će da budu odlikovani. svidio mi se.upita doktor. riješen slanoga daha što ga je donosio hladni jesenski vjetar. oni i one koje Rieux ljubljaše i koje izgubi.

. podrumima. unatoč svojim osobnim krizama i tegobama. Rieux se sjetio da je ta radost zapravo svagda ugrožena. ljudi koji se. Slušajući radosnu ciku što je dopirala iz grada. Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila. Mogla je biti samo svjedočanstvo o onome što je trebalo izvršiti i što će bez sumnje vršiti ubuduće u borbi protiv terora i njegova neumornog oružja. rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi. kovčezima. ne mogavši biti sveci. to jest da u čovjeku ima više stvari koje zaslužuju divljenje. kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu. a ne hotjevši priznati elementarno zlo. trude ipak i nastoje da budu liječnici. nego onih koje zaslužuju prezir. a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada. Znao je pritom da ova kronika ne može biti kronikom konačne pobjede. svi ljudi. da čeka strpljivo u sobama. da naprosto kaže što se može naučiti u doba zala.nasilju koje im je učinjeno. da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini.