You are on page 1of 14

TO JE ZNANSTVENA ISTINA I KAKO SE DO NJE DOLAZI Akademik Ivan GUI Predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog drutva, Zagreb Umjesto uvoda

ili zato sam napisao ovaj lanak "Prije vie od dvije i pol godine, u kolovozu 1999., odran je u Zagrebu, u reprezentativnoj Ilirskoj ili Preporodnoj dvorani (no je li Ilirski preporod uope bio "pravi" preporod, ako je tek nedavno osnovan Hrvatski istinski preporod?) znanstveni skup o krapinskom neandertalcu, uprilien povodom 100-godinjice toga znaajnog znanstvenog otkria. Skup je inicirao i organizirao na najbolji poznavalac Krapinca i njegova otkrivaa D. Gorjanovia-Krambergera mr. sc. Jakov Radovi iz Geoloko-paleontolokog odjela Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja, a sudjelovalo je desetak istaknutih paleoantropologa iz cijeloga svijeta, meu njima i profesor Milford H. Wolpoff sa Sveuilita Ann Arbor u Michiganu, USA, koji je za Gorjanovia jednom izjavio da je on (Gorjanovi) "utemeIjio novu znanost - paleoantropologiju", razjanjavajui ono to je naao i utvrdio na krapinskom nalazitu. Izmedu strunih, paleoantropolokih predavanja, jedno predavanje odrao je i na ugledni katoliki teolog, profesor Katoliko-bogoslovnoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu dr sc. Adalbert Rebi. Malo skraeno, njegovo izlaganje objavljeno je u "Vjesniku" od 28. kolovoza 1999., na gotovo cijeloj stranici, u rubrici Kultura, pod naslovom "Evolucionizam izmeu vjere i znanosti". Osobno se nisam slagao s nekim postavkama iznesenima u tom lanku (poevi od samog naslova!), pa sam nakon desetak dana sroio svoj odgovor i poslao ga glavnom uredniku "Vjesnika" s molbom da ga objavi. Glavni urednik "Vjesnika" bio je u ono vrijeme Nenad Ivankovi (usput, danas jedan od utemeljitelja "Hrvatskog istinskog preporoda") i moda zato nije nikakvo udo to moj odgovor na lanak prof. Rebia nije u "Vjesniku" nikada objavljen, niti sam, pa ni nakon nekoliko telefonskih intervencija, ikada dobio ikakav odgovor to je s njime. No bilo pa prolo. Meutim, ini mi se vanijim injenica da teze koje je prof. Rebi zastupao u svome lanku nisu samo njegova osobna stajalita; kao jedan od naih vodeih katolika-intelektualaca, on je jedan od najpouzdanijih i najmjerodavnijih prenositelja i tumaa slubenih stajalita Vatikana odnosno Katolike crkve i njezina poglavara Pape o svim pitanjima koja se tiu odnosa religije prema ostalim segmentima u drutvu, pa tako i prema znanosti. Zato - kada mi je glavni urednik "Prirode" kolega Springer iskazao ast pozvavi me da napiem neto "openito o znanosti" za jubilarni 900. broj "Prirode" - sjetio sam se toga svojeg zaboravljenog rukopisa i pomislio da bih ga, moda, u malo preureenom obliku (jer prvotno je bio koncipiran kao neposredan odgovor prof. Rebiu), mogao ponuditi itateljima "Prirode". Smatram naime da je posve prirodno da teolog i prirodoslovac imaju o nekim pitanjima razliita gledita i da zastupaju razliite stavove, o kojima se moe, pa i treba, voditi akademska

diskusija, liena svakog osobnog ili ideolokog animoziteta. Pa iako e se moda nekome ovaj lanak initi previe "filozofskim", a premalo"prirodoslovnim", ili moda ak i "pretekim", ili previe teoretskim, za prosjenog itatelja "Prirode", smatrao sam da moe posluiti kao prikaz i argumentacija prirodoslovnog, ili prirodoznanstvenog, pogleda na svijet, pa sam ga zato i napisao. Uostalom, zar se "Priroda" ne dii podnaslovom "Mjesenik za popularizaciju prirodnih znanosti i ekologije" (a zar i ekologija nije prirodna znanost!?), koju funkciju je u svojoj doista slavnoj prolosti i dostojno obnaala. Takoer smatram da popularizacija prirodnih znanosti, osobito meu mladim, danas ve i kompjutorski obrazovanim itateljstvom, znai i neto vie od opisivanja pilja, leptira i cvijea (ovdje, naravno, namjerno pretjerujem; to ne znai da u "Prirodi" nema i pravih znanstveno-popularizatorskih lanaka!) i da smije katkada zadrijeti i u malo zamrenija i osjetljivija podruja, kao to su primjerice odnosi izmeu prirodoslovlja i religije, pa i izmeu prirodoslovlja i drutva openito. Pa pogledajmo koje teze zastupa Katolika crkva, odnosno crkveno uiteljstvo, i kako se one odnose prema znanstvenom odnosno prirodoslovnom shvaanju prirode i svijeta. Mogu se izdvojiti etiri osnovne teze Katolike crkve (iako bi ih se moglo navesti i vie), koje neposredno zadiru u prirodoslovlje i na koje prirodoslovlje nudi svoje odgovore (bez obzira na injenicu to neki od tih odgovora jo nisu, a moda nikada nee ni biti, definitivni), i koje u ovdje, prema svojim skromnim mogunostima, pokuati izloiti. Te etiri teze su ove: 1. Podaci do kojih dolazi znanost ne mogu se kositi s podacima objave sadrane u Bibliji 2. Neopravdano je znanstvenu metodologiju drati jedinim izvorom spoznaje, te, prema tome, znanost nije kadra iscrpno objasniti stvarnost 3. Danas je, nakon jednog stoljea rasprave, istraivanja i meusobnih kontakata, mnogo toga razjanjeno i vie nema sukoba izmedu katolike teologije i evolucionizma, odnosno izmeu vjere i znanosti 4. Ljudska dua, o kojoj ovisi ljudskost ovjekova, jer je duhovna, nije mogla proizai iz materije, odnosno, kako se izrazio papa Pio XII. (a potvrdio i Ivan Pavao II.), ostaje dogma vjere da duu stvara neposredno sam Bog. A sada pogledajmo, ukratko i jako pojednostavljeno - koliko je to jednom ogranienom prirodoslovnom umu mogue kakve odgovore nudi znanost (tonije, prirodne znanosti, ono to se u engleskom razumijeva pod nazivom "science"; ono drugo su "humanities") na te etiri teoloke teze. I. teoloka teza Podaci do kojih dolazi znanost ne mogu se kositi s podacima objave sadrane u Bibliji. Argument koji teolozi navode u potporu te teze jest da je jedan te isti Bog i zaetnik objave i stvoritelj svijeta, te se, prema tome, Istina Istini ne moe protiviti. Pokuajmo razmotriti, bez ulaenja u ezoterine filozofske rasprave (za koje mi

prirodoslovci nismo ni kvalificirani), to znai istina. (Ne bih pisao Istina, s velikim poetnim slovom, osim pod navodnicima, jer ne elim apsolutizirati - uostalom, kao ni Nietzsche - ni taj, potovanja vrijedan pojam). Ponimo s Biblijom: u Ivanovu evanelju Pilat pita Isusa - nakon to mu je Isus rekao da je poslan na ovaj svijet da svjedoi istinu "to je istina?" ali ostaje bez odgovora. A evo to kae francuski nobelovac Francois Jacob (u predgovoru svoje knjige "Logika ivog"): "Nita nije opasnije nego sigurnost da si u pravu. Nita nije potencijalno tako razorno kao opsesija istinom koja se smatra apsolutnom. Svi zloini u povijesti bili su rezultat jedne ili druge vrste fanatizma. Svi povijesni pokolji injeni su uime kreposti, istinite religije, legitimnog nacionalizma, pravedne politike ili ispravne ideologije, ukratko - uime borbe protiv neije druge istine." Zato moemo rei ovako: Znanost se nastoji pribliiti istini, otkrivajui, malopomalo, dijelove istine, a to radi tako da opaanjem (promatranjem) skuplja podatke o svijetu koji nas okruuje, u kojemu ivimo i kojega smo i sami neodvojiv dio, i zatim te podatke nastoji dovesti u uzajamnu ovisnost, u skladan meusobni odnos, i tako ne samo opisati nego i objasniti, protumaiti, kako funkcioniraju prirodne (opaane!) pojave. U tom svojem nastojanju, a pogotovu u ovoj drugoj, interpretativnoj, fazi znanost koji put ode i stranputicom, u emu nema niega udnog ni zabrinjavajueg. Sjetimo se kako su neki, kada je George Stevenson 1892. sagradio "Raketu", prvu uspjenu parnu lokomotivu, "znanstveno" dokazivali da e brzina od 40 km/ sat biti smrtonosna za putnike, da i ne spominjemo kako je Ptolomej, prema tada poznatim astronomskim podacim i u skladu s tada vaeom Platonovom paradigmom, uspjeno objasnio te podatke svojim geocentrikim modelom s kompliciranim epiciklima (premda je i Kopernik u svojem prvotnom modelu morao uvesti isto tako komplicirane epicikle, sve dok Kepler nije bio prisiljen, na svoje veliko razoaranje, rijeiti problem uvodenjem "nesavrenih" elipsa umjesto "savrenih" krunica); ili kako se "otac funkcionalne anatomije" Georges Cuvier, na temelju svojih geolokih opaanja, protivio evoluciji, ili ak kako je i J. B. Lamarck, prihvaajui evoluciju, tumaio nju mehanizmom za koji danas znamo da nije ispravan. Pa iako sve te znanstvene "stranputice" ne pripadaju "u isti ko" - neke imaju ispravnu ideju, neke se temelje na ispravnim opaanjima ali je ideja (= tumaenje) neispravna, a neke nemaju ni jedno ni drugo - svima je zajedniko da su ih kasnija znanstvena istraivanja, temeljena na sve tonijim i preciznijim opaanjima, opovrgnula i nadomjestila drugima No to ne znai da i takva, kasnije ispravljena ili ak odbaena, tumaenja nisu pridonijela napretku znanosti. Naprotiv; upravo zato - jer ne postoji jedna apsolutna znanstvena "Istina", nego se znanost sastoji u otkrivanju i napreduje otkrivanjem mnogobrojnih, veih ili manjih, pa esto na izgled i beznaajnih "istina" - upravo u tome, u neprestanom kritikom preispitivanju, provjeravanju i testiranju svojih "istina" i njihovu ispravljanju i pribliavanju, lei inherentna (unutarnja), neiscrpna, pokretaka snaga znanosti. To i jest najljepe u znanosti: da neprestano priznaje svoje pogreke, da ih samim svojim postojanjem i djelovanjem ispravlja i ui na njima.

A kakvu nam "istinu" nudi objava sadrana u Bibliji? Zapitajmo se najprije to je Biblija. Kako kae engleski povjesniar Robin Lane Fox u svojoj knjizi "The unauthorized version", Biblija je neobina knjiga, koja poinje s dvije meusobno kontradiktorne verzije o postanku svijeta i s priom u kojoj su i mjesto i vrijeme krivi. I u daljnjem tekstu redaju se nedosljednosti, pa i oite suprotnosti. Stoljeima je ta knjiga itana kao izvor istine, kao "pravilo" (danas bismo rekli paradigma) istine, kao doista "sveto pismo", a ne samo tekst. Naravno, nije Biblija jedina knjiga u kojoj povijest nije dosljedno ispriana; slikovito reeno, kritiko prikazivanje povijesti, osobito vlastite, vrlo je njena i osjetljiva biljica koja se uspjela "primiti" (= zakorijeniti se) samo u vrlo rijetkim, vrlo civiliziranim, drutvima i kulturama. Uostalom, Biblija i nije samo povijesna knjiga; ona je, za krane i idove, u prvom redu vjerska knjiga, ali ona je i skupno knjievno djelo, mnotvo raznih, pa i literarnih, uradaka. Ne ulazei u potankosti analiziranja Biblije, osobito Starog zavjeta (o emu su napisane itave biblioteke), moramo konstatirati da biblijske "istine" nisu podlone znanstvenoj analizi niti mogu biti podvrgnute znanstvenoj metodi dokazivanja ili opovrgavanja, i to zato to se ne temelje na opaanju koje se moe ponoviti. Zato se, u znanstvenom smislu, teko moe govoriti o "podacima" koji su sadrani u objavi, odnosno u Bibliji. Biblija sadrava ono to filozofi i teolozi zovu vjerske istine (premda niti sve to pie u Bibliji ne pripada u tu kategoriju), a vjerske istine koje se izvlae iz Biblije, kau teolozi, nepromjenjive su i stalne. Imamo, dakle, dvije vrste "istine". Iako to nama prirodoslovcima moe na prvi pogled izgledati udno, za filozofe to nije nikakva novost. Filozofija, ili, tonije, epistemologija (znanost o opim uvjetima istinitosti ili spoznajna teorija), ve odavno zna da postoje barem dva stajalita o tome to je "istina" Po jednome stajalitu, jedna misao (ideja) je istinita ako se podudara s injenicama - to je tzv. teorija korespondencije (ili podudarnosti). No po drugome stajalitu, odnosno po tzv. teoriji koherencije, istina je stvar stupnjevanja, tj. neka je ideja toliko istinita koliko je koherentna s jednim opim sustavom vjerovanja, odnosno s drugim idejama koje tvore takav sustav (to znai, koliko se uklapa u takav sustav). Iz toga je, mislim, jasno da znanstvena (prirodoslovna) istina pripada u onu prvu epistemoloku kategoriju, koju definira teorija korespondencije (ili podudarnosti). Ona, znanstvena istina, dodue nije sveopa i apsolutna (to znanost i ne tvrdi), ali one njezine djelie ili segmente koji su do sada potvreni mnogobrojnim opaanjima, podacima i provjerama, i koji nam, to je najvanije, ne samo opisuju prirodne pojave i procese nego ih i tumae i objanjavaju, takva znanstvena tumaenja smatramo istinitima ili dokazanima (barem tako dugo dok ih ne nadomjeste tonija, "istinitija" tumaenja). Povijest nam prua obilje dokaza o mnogobrojnim uspjesima znanosti, a i danas gotovo ne proe ni jedan tjedan a da ne itamo o nekom novom znanstvenom napretku. Predaleko bi nas odvelo nabrajanje takvih znanstvenih spoznaja (i njihovih tumaenja) koja danas smatramo "istinitima", odnosno dokazanima, i koje u znanstvenom argonu nazivamo znanstvenim teorijama, ali treba rei da se na takvim znanstvenim spoznajama temelji naa itava tehnoloka civilizacija, od svakodnevnih tehnikih blagodati do "ezoterinih" znanstvenih spoznaja kao to su teorija relativnosti

(specijalna i opa), kvantna mehanika, teorija (ili model) "velikog praska", pa i teorija evolucije, teorija atoma i molekula i druge. tovie, dobar dio nae tehnoloke civilizacije upravo se i temelji, kao primjena, na "ezoterinoj" kvantnoj mehanici (mikroelektronika, supravodljivost, pa ak, u biti, i razumijevanje kemijskih procesa). Teorija evolucije, posebno, ne samo da objanjava prirodu, naravno na jednoj vioj organizacijskoj ravni nego ostale spomenute teorije, nego je i promijenila svjetonazor obrazovanog ovjeka, smjestivi ga, kao dio prirode, na mjesto koje mu pripada. No, kako sam ve spomenuo, ima tu jo neto, osim snage i opsega znanosti: beskompromisno potenje. Naime, svako novo otkrie, svaka teorija, u bilo kojoj prirodnoj znanosti, podvrgnuti su rigoroznom preispitivanju ("testiranju") sa strane znanstvene zajednice. Naravno, to je naelo. U praksi, znanstvenici se katkad ba i ne dre tog pravila. Katkad podaci nisu jednoznani, ili su nejasni, ili jednostavno nedostaju. Katkad i ugledni i utjecajni znanstvenici zastupaju, blago reeno, sumnjive ideje jo dugo nakon to su dokazano diskreditirane. Katkad, iako rijetko, i znanstvenici "muljaju" (ta i znanstvenici su samo ljudi!), ili se dadu zavesti, ili kupiti, od politike. (Primjerice, tridesetih godina prolog stoljea u Njemakoj su vie od polovice svih znanstvenika-biologa bili lanovi nacistike stranke.) No to su aberacije, pojedinana odstupanja, koja se prije ili poslije razotkriju. U naelu, znanost nas, samim svojim postupcima (metodologijom), vodi u smjeru pouzdanog, "provjerljivog" znanja, a time i prema takvoj vrsti istine. S druge strane imamo biblijsku istinu, koja pretendira na apsolutnost ("vjerske istine nepromjenjive su i stalne"), ali koja se znanstvenim metodama ne moe ni dokazati ni opovrgnuti. Nju, kao to smo vidjeli, definira teorija koherencije, i po tome ona je legitimna. No u takvu "vrstu" istine moe se samo vjerovati ili ne vjerovati. Pa i sama rije "vjera" oznauje, u svom korijenu, neto sutinski drugaije (= vjerovanje u neto) nego rije "znanost" (= znanje o neemu). Prema tome, i te kako moe biti, ak je i prirodno, da ima nesuglasja izmeu podataka dobivenih znanstvenom metodom i znanstvenim pristupom, i "podataka" iz objave sadrane u Bibliji, jer se tu radi o dvije posve razliite razine na kojima funkcioniraju ljudska svijest, razum i duhovnost. Te dvije razine razmiljanja mogu, uvjetno reeno, ivjeti jedna uz drugu u "miroljubivoj koegzistenciji", ali samo pod uvjetom da se jedna drugoj ne mijeaju u posao. A svakome razumnom ljudskom biu ostavljeno je na volju da se odlui za jednu ili za drugu istinu, ili da ih pokua pomiriti, pod uvjetom da ih dri strogo odvojene jednu od druge - svaku na svojoj razini razmiljanja. Na razini pojedinca, osobe, teko je, priznajem, a moda i nemogue, nikada ne doivjeti mijeanje tih dviju "vrsta" istina. Na razini pak drutva, civilizacija i kultura, jedino rjeenje je strpljiva tolerancija suprotnih stavova, kad god se doe do konfliktnog stanja. Objedinjavanje "istina" naelno nije mogue; one se samo sluajno mogu "sresti", ili nam se moe initi da su se "srele". To bi bio zakljuni odgovor na prvu teoloku tezu.

II. teoloka teza Je li doista neopravdano znanstvenu metodologiju drati jedinim izvorom spoznaje te, prema tome, znanost nije kadra podrobno objasniti stvarnost? Tu moramo najprije raistiti to razumijevamo pod spoznajom, a argumentacija moe biti donekle slina onoj u prethodnom odjeljku o istini. Kao i kad je rije o "istini", znanost (prirodoslovlje) za sebe ne tvrdi da tei nekoj apsolutnoj spoznaji; ona dodue nastoji spoznati to vie o tome kako funkcioniraju prirodne pojave i procesi, ali svaka tako steena znanstvena spoznaja samo je djeli, kameni u (nedovrenom) mozaiku ope "spoznaje". (Zato znanstvenici umjesto o spoznaji radije govore o saznanju ili otkriu.) Znanstvena spoznaja moe biti steena neposrednim opaanjem (i mjerenjem) prirodnih procesa, ili postavljanjem pitanja prirodi dijalogom s prirodom, kako je to (u naslovu jedne svoje knjige) nazvao belgijski nobelovac Ilya Prigogine - tj., ciljano osmiljenim pokusom (eksperimentom). Ako je takva znanstvena spoznaja i samo statistiki "tona", odnosno priblino ispravna, ili samo vrlo vjerojatna - to ne umanjuje valjanost tako steene znanstvene spoznaje. Znanost zbog toga nije manje vrijedna niti nezadovoljna sama sobom. Znanost naime samo opisuje (i objanjava) prirodu do moguih granica tonosti (koje, naravno, napretkom znanosti postaju sve tonije), opisuje dakle stvari, pojave i procese takve kakvi jesu i (barem za veinu) objanjava zato su takvi, a ne propisuje kakvi bi trebali biti. U tome lee i snaga i ogranienje znanosti, a veina prirodoslovaca vjerojatno smatra, ili bi trebala tako misliti, da snaga ima puno veu teinu od ogranienja. Snaga znanosti lei naime upravo u tome da se njezine "spoznaje" temelje na provjerljivim injenicama iz fizikog svijeta, koje se mogu opetovano promatrati, mjeriti i na temelju takvih opaanja protumaiti. Ovo posljednje (= tumaenje) ne znai nita drugo nego niz opaanja dovesti u meusobnu sukladnost, u jedan organizirani meusobni odnos, i uklopiti ih u cjelovitu, konzistentnu interpretaciju. To je ujedno i domet znanosti. Ogranienja znanosti, odnosno znanstvene metode, koja si je znanost sama svojim postupanjem (ili nainom funkcioniranja) dobrovoljno nametnula, treba, ini mi se, shvatiti relativno. Zapitajmo se naime ovako: da bismo razumjeli prirodu (a i mi, sa svim svojim intelektualnim nadgradnjama, samo smo dio i proizvod prirode!), treba li nam uope neto vie od objanjavanja i tumaenja pojava i procesa koje moemo promatrati, mjeriti i osjetiti, i koje nam time odreuju na "fiziki" (tj., konkretni, "opipljivi") ivotni okoli? Ako nam to nije dovoljno, onda se znanost sudara s ogranienjima. U takve "nadznanstvene" pojave, u koje se znanost ne eli uputati, ubrajamo "spoznaje" do kojih dolazimo postupcima koji nisu ponovljivi niti su znanstveno provjerljivi. Amo pripadaju razni "nadnaravni" doivljaji, kao ukazanja, prosvjeenja, obraenja i slino, koji se dogadaju pojedinim osobama. No pitanje je moemo li - zapravo, smijemo li takve subjektivne doivljaje, kojima ne odriemo postojanje, uope zvati spoznajama ili saznanjima? Trebali bismo se naime sloiti u tome da pod spoznajom, ili saznanjem, razumijevamo ono znanje koje je, nazovimo to tako,

ope dostupno i metodoloki provjerljivo. Rezimirajmo sada odgovor prirodoslovlja na drugu tezu: prvo, ako pod pojmom spoznaje razumijevamo objektivan (znai, provjerljiv i ponovljiv) rezultat nekog istraivanja do kojega smo doli opaanjem, mjerenjem i zakljuivanjem (interpretacijom podataka), onda je znanstvena metodologija doista ne samo dovoljna nego i jedino opravdana da je drimo jedinim izvorom spoznaje o fizikom svijetu koji nas okruuje i kojega smo i sami neodvojiv dio - ali i vie od toga, proizvod (to ne znai da katkada ne postupamo tako kao da nismo u skladu s prirodom, no to je tema za sebe). Drugo, ako pod podrobnim objanjenjem stvarnosti opet razumijevamo objektivnu, fiziku stvarnost, onda i tu moemo rei da je znanost jedina sposobna podrobno i ispravno objasniti stvarnost. Pritom sam daleko od pomisli da je znanost rijeila sva pitanja o prirodi, da "zna" sve. Kao to je u svojoj izvrsnoj knjizi "Genom" (koja je prevedena i na hrvatski), rekao Matt Ridley, "gorivo" znanosti je neznanje: funkcioniranje znanosti moemo usporediti s golemom pei koja se nalazi usred ume i loimo ju drveem iz te ume; to smo ga vie potroili, proplanak znanja u umi neznanja postaje sve vei, ali i dodirna crta s okolnom umom (neznanjem) postaje sve dua. I upravo zato jer svako novo saznanje otkriva i nove nepoznanice, znanost neprestano samu sebe preispituje i ui na vlastitim pogrekama i stranputicama. Na kraju ovog odjeljka, jedna napomena: iako to na prvi pogled moe izgledati proturjeno, atribut "fizika" (ili "materijalna") stvarnost, koji sam do sada nekoliko puta naglasio, ne iskljuuje ni ovjekovu svijest i duhovnost, o emu e biti rije malo nie (u osvrtu na IV. teoloku tezu). III. teoloka teza Zar doista danas, nakon jednog stoljea rasprave, istraivanja i meusobnih kontakata, nema vie sukoba izmedu katolike teologije i evolucionizma, odnosno, ire shvaeno, izmedu vjere i znanosti? Ve iz dosadanjeg izlaganja trebalo bi biti razvidno da znanost i vjera polaze s razliitih stajalita, istrauju razliite aspekte svijeta, slue se razliitim pristupom i metodama, pa prema tome dolaze i do razliitih saznanja ili "spoznaja". Moemo se sloiti da izmeu ta dva svjetonazora - znanstvenoga i vjerskoga - ne mora nuno biti sukoba; oni, kao to je reeno, mogu miroljubivo koegzistirati, ali meu njima postoji sutinska razlika. A ta se sastoji u ovome: znanstvenik-prirodoslovac moda moe vjerovati u Boga (ili, kako tzv. "znanstveni kreacionisti" vole rei, Stvoritelja), ali samo kao mogui odgovor na ono krajnje, iako moda najfundamentalnije, "apsolutno" pitanje: Zato? Zato postojimo, zato je priroda takva kakva jest, zato su kozmike konstante upravo takve da su omoguile stvaranje i evoluciju ovakva svemira u kojemu ivimo, ili jo openitije - zato umjesto svega nije jedno veliko Nita? To su pitanja koja su, za sada, izvan domaaja znanosti, iako se i tu ve naziru pokuaji moguih odgovora (kvantne fluktuacije i slino; no o tome bi vie mogli rei kompetentniji od mene). No

vanije je neto drugo: ako prirodoslovac za sve ono to (jo) ne zna odmah pribjegne natprirodnom objanjenju, ako ustukne pred svakim nerijeenim pitanjem (koje do sada nije uspio rijeiti znanstvenom metodom) i potrai utoite u natprirodnom, onda on, ili ona, nije znanstvenik. To je naime preduvjet za znanstveni pristup, preduvjet kojim uvamo metodoloku istou znanstvenog istraivanja i koji uva samosvojnost znanosti, odvajajui je od mitologije, religije, razliitih drutvenih, ideolokih, politikih i vjerskih izama, i sl. Ovdje se neu uputati u podrobnije razglabanje o odnosu evolucija - religija, o emu bi se mogla voditi posebna rasprava. No svakako treba naglasiti da je teorija evolucije jedna od onih mnogostruko potvrenih znanstvenih teorija koje se danas smatraju praktino dokazanima, kao to su npr. i stanina teorija ivih bia, teorija atoma i molekula, teorija relativnosti (opa i specijalna), kvantna mehanika, tektonika ploa (u geologiji) i mnoge druge. Zato i za teoriju evolucije vrijedi sve ono to je dosad reeno o znanosti openito odnosno o odnosu znanost - religija. IV teoloka teza Na kraju (premda smo jo daleko od kraja, jer sada tek slijedi ono najbitnije!), pogledajmo kako prirodoslovlje odgovara na etvrtu, moda i najprovokativniju, teoloku tezu: da ljudska dua, o kojoj ovisi ovjekova ljudskost, nije mogla proizai iz materije, te da prema tome, kako se izrazio Pio XII., "ostaje dogma vjere da duu stvara neposredno sam Bog". A i sadanji papa, Ivan Pavao II., koji je prole godine javno i slubeno zatraio oprost za Katoliku crkvu za pogreke poinjene u prolosti (za to mu treba odati priznanje), jo je na sjednici Papinske akademije znanosti 22. listopada 1996. u svojoj poruci rekao da izmeu ovjekovih predaka (ovjekolikih majmuna) i suvremenog ovjeka postoji "ontoloki diskontinuitet" - toka kada je Bog udahnuo duu u dotada ivotinjsko tijelo. To je moda najosjetljivije pitanje itave bioloke evolucije (uz ono o postanku ivota). Katolika crkva priznala je "da se, s gledita nauka vjere, ne vide potekoe ako se postanak ovjeka, s obzirom na tijelo, tumai pomou hipoteze evolucije". Ili, ire shvaeno, "vjera ... i pravilno uzeto evolucijsko nauavanje nemaju uzajamno smetnji ...". Tu najprije moramo rasistiti neke pojmove. Prvo, "hipoteza evolucije". (Ovdje, kao i openito kada Crkva govori o evoluciji, misli se iskljuivo na bioloku evoluciju.) U znanstvenom argonu, "hipoteza" oznauje nedokazanu pretpostavku koja se tek treba potvrditi (ili opovrgnuti), odnosno dokazati naknadnim provjerama (opaanjima). A kao to je ve napomenuto, "teorija", u znanstvenom argonu (za razliku od znaenja u svakodnevnom govoru, gdje je neto mogue "u teoriji", ali je u praksi neizvedivo), oznauje onu pretpostavku, ili hipotezu, koja je mnogobrojnim naknadnim provjerama potvrena odnosno u praksi dokazana (to znai da naknadna opaanja moraju potvrditi predvianja postavljena hipotezom; ako nekoga ovdje zbunjuje rije "predvianja", treba odmah rei da se tu, naravno, ne radi o proricanju budunosti, nego hipoteza - da bi imala znanstvenu vrijednost - mora opisati odnosno predvidjeti kako izgledaju neke situacije i procesi u prirodi). Zato u

znanosti govorimo o teoriji evolucije, a ne o hipotezi evolucije, jer je danas evolucija (kao proces) praktiki potvrena mnogobrojnim dokazima iz najrazliitijih podruja biologije i paleontologije. Ovdje se ne mogu "po spisku" nabrajati svi pojedinani dokazi, jer bi to zahtijevalo poseban lanak, ali mogu se paualno navesti podruja koja nam nude mnogobrojne dokaze (a koje je Darwinova teorija evolucije ispravno "predvidjela"). To su, u prvom redu, jedinstvenost ivog svijeta na molekularnoj i staninoj razini (genetiki kod funkcionira po istom principu kod svih ivih organizama, od prokariota-bakterija do ovjeka), pa zatim redoslijed pojavljivanja organizama kroz povijest Zemlje, s njihovim "savrenim" ili manje savrenim prilagodbama (bilo da se radi o pojedinim organima ili o itavim organizmima, pa i o zajednicama organizama), zatim postojanje tzv. rudimentarnih ili vestigijalnih (= zakrljalih) organa, i jo mnogo, mnogo toga. Zanimljivo je da teologe jo uvijek najvie zaokupljaju prirodna selekcija (odabir) i Darwin (vjerojatno upravo u vezi s postankom ovjeka), iako bi se moda puno vie trebali pozabaviti molekularnom biologijom, ulogom DNA (= deoksiribonukleinska kiselina) u reprodukciji i slinim pitanjima. Ta su pitanja naime ako ne sutina, a ono sigurno molekularna osnova evolucije, iako selekciji nitko ne odrie ulogu "prosijavanja" gotovih proizvoda. Pitanje je naime to onda ako se jednog dana i za "duu" pokae (i dokae) da je samo jedno poglavlje u debeloj knjizi genetike ifre? Ovime smo zavrili, nazovimo to tako, semantiko ienje pojmova. Vratimo se sada na sutinu etvrte teoloke teze, a to je da ljudska dua, o kojoj ovisi ovjekova ljudskost, nije mogla proizai iz materije, odnosno, prema rijeima Pija XII. (a s ime se, kako smo vidjeli, suglasio i Ivan Pavao II.), da "ostaje dogma vjere da je duu stvorio neposredno sam Bog". Naravno, nama ljudima, s naeg antropocentrinog stajalita, taj prijelaz tjelesnost - duhovnost ini se kao neto doista "nedodirljivo", kao nepremostiv jaz, jer, naravno - s tim se svi slaemo - svijest, razum i duhovnost su ono to nas razlikuje od ostalih pripadnika ivotinjskog carstva, kojemu po svim biolokim klasifikacijama pripadamo. Naalost, ljudska duhovnost (ili svijest) nije uvijek onakva kakva bismo eljeli da bude, nego kod nekih jedinki, a katkada i kod itavih drutava, poprima zabrinjavajue, izopaeno usmjerenje. Samo jedan primjer: zato su se toliko puta u ljudskoj povijesti ratovi pretvarali u genocide? I ivotinje se bore i tuku meusobno, pa ak se katkada moe govoriti i o ratovima izmeu ivotinja, ali sustavno provoenje genocida "izmislio je" samo ovjek, s razvojem razuma i duhovnosti. Nije li to upravo jedan od dokaza da se radi o osobini nastaloj prirodnim procesima? Jer ako je duu stvorio neposredno sam Bog, zato onda toliko izopaenosti? Ili - da se malo naalim (jer i ala se ubraja u ljudsku "duhovnost"; pa zato i jesmo katkada "duhoviti"!) kod stvaranja due mora da se Bogu jako usprotivio neki antiboanski utjecaj; drugim rijeima, znai da je tu sotona preuzeo glavnu rije. No alu na stranu: danas se znanstvenicima ak i taj prijelaz iz tjelesnog u duhovno ne ini vie tako otrim i jednoznanim, tako iskljuivim i ogranienim jedino na ljude, kao to je donedavno izgledalo: Zaetke svijesti sigurno imamo ve i kod "niih" ivotinja, a zaetke "duhovnosti" (primjerice, neega to u dananje moderno vrijeme slobodno moemo zvati

umjetnou) kod naih najbliih srodnika - impanza. Ipak, moemo se sloiti da se kod ljudske duhovnosti, zbog stupnja koji je dosegla (i u poeljnom i u nepoeljnom smjeru), doista radi o novoj kvaliteti, o kvalitativnom skoku, o neemu to nama, ljudima, daje osjeaj posebnosti, jedinstvenosti i prividne nadmoi nad prirodom. No sve to jo ne znai da za postizanje te nove kvalitete (ili, da odmah budem precizan i jasan: za njezinu pojavu u evoluciji) moramo posezati za natprirodnim objanjenjima. itava priroda je naime hijerarhijski strukturirana (a moram, radi jasnoe, ponovno naglasiti da je i ovjek, sa svom svojom duhovnosti, i dio i proizvod prirode). Promatrajmo stvari ovako: na najnioj razini imamo subatomske estice, pa atome, molekule (od jednostavnih do biomolekula koje se sastoje od milijuna atoma), organele, stanice (prokariotske i eukariotske), tkiva, organe, organizme, zajednice organizama, ekosustave, drutva, kulture ... Svaka od tih razina jedna je evolucijska stepenica, oznaena porastom sloenosti (kompleksnosti) i ureenosti (organiziranosti). Na svakoj od tih razina stvari funkcioniraju po odreenim zakonitostima. Ovdje je vano uoiti sljedee: zakonitosti funkcioniranja na nekoj vioj hijerar hijskoj razini ne mogu proturijeiti zakonitostima na nioj (neki bi rekli: fundamentalnijoj) razini, ali, naravno, mogu, i moraju, biti sloenije i zamrenije (kompliciranije). Drugim rijeima, zakoni koji vrijede na nekoj vioj hijerarhijskoj razini ukljuuju u sebi zakone s niih razina. Znai, zakoni s niih razina nuan su, ali ne i dovoljan, uvjet za funkcioniranje zakona na viim razinama. Primjerice, funkcioniranje ive stanice (ili ivog organizma) ukljuuje zakonitosti djelovanja na subatomskoj, atomskoj i molekularnoj razini, ak se i temelji .na njima, ali se tome pridodaju i bioloke zakonitosti (meusobna usklaenost stanica, tkiva, organa, organizama, interakcije organizma s drugim organizmima, organizama s okoliem itd.), koje na niim razinama "nisu potrebne". To sve moe izgtedati dovoljno poznato i prihvatljivo. No u toj hijerarhijskoj strukturi prirode na prvi pogled zapanjuje injenica da se na svakoj vioj hijerahijskoj razini javljaju nove osobine, nepoznate na niim razinama, i to tako da su te nove osobine posve neoekivane - iznenaujue. One su dakle nepredvidive; njihovu pojavu ne moemo predvidjeti iz poznavanja pojava i osobina s nie hijerarhijske razine. Takve osobine i pojave zovemo emergentnim pojavama. Priroda je puna emergentnih pojava i one nipoto nisu ograniene samo na ivi svijet. Navest u samo neke. Ako preskoimo kvarkove i sline subsubatomske estice, o kojima bi nam vie mogli rei fiziari estica, dolazimo do tri, uvjetno reeno, "temeljne" subatomske estice, koje nas dovode do hijerarhijske razine atoma: protoni, neutroni i elektroni. Fiziari danas znaju opisati njihova svojstva (bez obzira na neodreenosti na relaciji val - estica; to za nau argumentaciju ovdje nije bitno). No ono to je ovdje bitno, to je injenica, da te tri vrste estica, u razliitim kombinacijama, tvore 94 prirodna elementa i jo petnaestak u laboratoriju dobivenih elemenata, dakle temeljnih tvari, ili "poela", s najrazliitijim svojstvima - od plinova do metala (kovina). A kakva nas tek iznenaenja (ili "nepredvidivosti") ekaju na razini molekula! Tko bi, primjerice, oekivao da e se po dva atoma najjednostavnijeg i najlakeg elementa, plina vodika, spojiti s jednim atomom jednog drugog plina, kisika (koji

je, inae, kada je "sam", vrlo agresivan) - u molekulu vode, jedne nove tvari sa, gotovo bih rekao, udesnim svojstvima? (Istina, molekularna struktura vode mogla bi se tonije prikazati empirijski formulom H402, ili ak Hs04, no to ovdje nije bitno.) Voda, osim to ima neobina fizika i kemijska svojstva, omoguuje ivot. Kao to jednom ree poznati engleski evolucionist-biolog J. B. S. Haldane, koji je bio poznat po svojoj neosjetljivosti za religiju: "ak i Papa je 70 posto voda". No bez vode ne samo to ne moemo zamisliti na svakodnevni ivot nego ni ivot na najniem stupnju, ivot uope, ivot kao takav - barem ne one oblike ivota kakve poznajemo na ZemIji. Ili, drugi primjer: Kako to da se atomi jednog mekanog, vrlo virulentnog i reaktivnog metala (natrija) spajaju s atomima jednog smrdljivog, pa i otrovnog plina (klora) u krute, kockaste kristale, koji su glavni zain naoj hrani (kuhinjska sol). U emu se tu sastoji emergencija? Pa, eto, vodu moemo elektrolizom rastaviti na njezine sastojke, tj. na kisik i vodik, ali to onda vie nije voda, sa svojim jedinstvenim, upravo udesnim, svojstvima. Ili, jo oitije, kuhinjsku sol moemo rastaviti na atome natrija i klora, ali nikada neemo dobiti "atome" slanosti. Takvih primjera moglo bi se nabrajati unedogled zapravo, svaka sloena molekula posjeduje, u pogledu atoma od kojih je izgradena, "nepredvidiva" svojstva. Dugo vremena ni sam postanak ivota nije "priznavala" Katolika crkva kao prirodni proces, pa i danas se prema tome odnosi s dozom rezerve. Istina, mi ni do danas nismo uspjeli umjetno "proizvesti" ivu stanicu. No to onda? Dugo se vremena smatralo i da tzv. organski spojevi mogu nastati samo djelovanjem organskih procesa u ivim biima i da je pritom potrebna neka tajnovita "ivotna sila" ("vis vitalis"), sve dok njemaki lijenik i kemiar F. Woehler nije 1828. god. sintetitizirao mokraevinu (ureu), a danas znamo sintetizirati na tisue organskih molekula. Kako kae na uvaeni profesor Grdeni u svojem nedavno izalom kapitalnom djelu, "Povijest kemije": (nakon Woehlerova pokusa i niza sinteza koje su mu slijedile) "nijekanje sinteze vie nije imalo smisla, pa je bilo zamijenjeno nijekanjem mogunosti stvaranja ivota, sinteze ive stanice, pa i onda kad kemiari budu mogli pripraviti sve njezine sastojke". Danas smo dakle u slinom poloaju kao i prije prve kemijske sinteze: nismo uspjeli sintetizirati ivu stanicu, pa mislimo da to i nije mogue. Ipak, sigurno je, s tim se svi slaemo, da je taj evolucijski prijelaz iz neivog u ivo jedna od najveih emergentnih pojava, ili ako hoete, skokova, u prirodi (premda ni tu granice nisu vie tako jasne i otre kao to se donedavno smatralo). No da bi se u prirodi dogodile emergentne pojave, nije dovoljno samo poveavati kompleksnost (sloenost), odnosno poveavati samo broj i koliinu sastojaka; nije, dakle, dovoljno, samo gomilati sastojke i bacati ih na hrpu. esto se slikovito kae, da je zbroj cjeline na nekom viem hijerarhijskom stupnju vei od zbroja pojedinanih sastojaka. Neki bi rekli, pa to je tvrdnja koja proturijei egzaktnosti i metodikoj istoi prirodoslovlja! to je onda to to taj zbroj cjeline, tu "sumu", ini veom od zbroja pojedinanih sastojaka uzetih zasebno? Na razoaranje mnogih, nema tu niega mistinog ni natprirodnog. Ta "razlika u zbroju", taj "viak" postie se time da pojedinani sastojci iz nieg hijerarhijskog nivoa nisu samo nabacani bez reda, nagomilani na hrpu, nego se nalaze u uredenom,

definiranom i organiziranom meuodnosu, povezani jedni s drugima, i ovisni jedni o drugima, na strogo odreen nain (ili, mogli bismo rei, po strogo definiranoj shemi). Tako povezani, oni tvore ureen cjelovit, precizno organizirani sustav, u kojemu djeluju usklaeno i koordinirano. To vrijedi na svakoj hijerarhijskoj razini: kao to gomila cigli i ostalog graevnog materijala jo ne ini zgradu, niti - da malo parafraziram engleskog ikonoklastinog astronoma i nobelovca F. Hoyla hrpa mehanikih, elektronikih, metalnih i plastinih dijelova jo ne ini airbus, tako ni neuredena gomila kompliciranih biomolekula (lipida i dr.) ne ini ivu stanicu, pa ni "hrpice" protona, neutrona i elektrona ne ine atome elemenata, sa svim svojim razliitim svojstvima. Moda je najfascinantniji primjer genetikoga koda: etiri jednostavne baze, etiri "slova", poredana na dugakim lancima eernih i fosfatnih molekula (u ljudskom genomu ima oko tri milijarde tih "slova") i sloena u "rijei" od po tri slova (triplete ili kodone) odreuju gene, koji, na kraju i u suradnji s ostalim imbenicima, odreuju nas, naa fizika, ali i psihika ("duhovna") svojstva. Znai, onaj naizgled "misteriozni" viak u zbroju cjeline nije nita drugo nego ureenost i organiziranost odnosno povezanost i meuovisnost pojedinih sastojaka iz nie hijerarhijske (ili organizacijske) razine, to dovodi do njihova koordiniranog, usklaenog djelovanja kao cjeline. Tek ispunjenjem tog uvjeta, koji u pravilu trai dotok i potronju energije, novi, kompleksniji sustav poinje funkcionirati kao cjelina, a ta je "cjelina" onda ujedno i kvalitativni pomak "navie". Kanadsko-engleski matematiar i biolog Brian Goodwin (u svojoj knjizi "Kako je leopard dobio svoje pjege") navodi primjer s mravima: kad ih gledamo pojedinano, ini nam se da djeluju posve neorganizirano, upravo kaotino, i ni po kojem kriteriju ne bismo pojedinoj jedinki mogli pripisati ni najmanji traak inteligencije. Nitko nije uspio pojedinanog mrava niemu nauiti; primjerice, pojedinani mravi nisu sposobni razlikovati smjerove u nalaenju izvora hrane; na ravanjima oblika Y odabirali bi smjer nasumce, premda se hrana nalazila uvijek u istom smjeru. No pogledajmo gomilu mrava i odjednom vidimo udo od kolektivne koordinirane aktivnosti! (Fiziari e rei: "Nita udno, to je standardan fenomen u fizici", ali ovdje to elim pokazati kao emergehtnu pojavu kod organizama.) Prijelaz od nesuvislog kretanja osamljenih ratrkanih jedinki u koordinirano, ritmino ponaanje kolonije ("zajednice") dogaa se odjednom, naglo (skokovito), kad gustoa dosegne odreenu kritinu vrijednost. Sad se odjednom skupina ("zajednica") pone ponaati kao koordinirani kolektiv (kao da se pojedine jedinke meusobno sporazumijevaju i "dogovaraju"), na nain koji nismo mogli predvidjeti iz ponaanja pojedinih jedinki. To je dakle primjer emergentne pojave kod organizama; u ovom sluaju ne radi se o tvarnoj strukturi, nego o ponaanju, to je "via hijerarhijska razina". Zato gustoa mrava oito ima odluujuu ulogu u prijelazu od kaotinog prema ureenom, organiziranom ponaanju? Tu je u igri onaj misteriozni "viak": mravi stupaju u meudjelovanje ("interakciju") jedni s drugima - jedan aktivan mrav koji susretne neaktivnog, potaknut e ovog potonjeg. ini se da je to jednostavan klju procesa: "zaraza" prerasta u "epidemiju" i iri se kao i neka emergentna aktivnost u nekom anorganskom, pobuenom mediju. Samo to su ovdje mravi, a ne atomi i molekule, one pobuene "'estice".

Pokuajmo to primijeniti na postanak svijesti, pa i duhovnosti ("duhovnost" ovdje shvaamo kao vii - emergentni - oblik svijesti). Ljudski mozak sadrava u modanoj kori (korteksu) oko deset milijardi (1010) ivanih stanica - neurona, a svaki neuron povezan je spojevima, tzv. sinapsama, s drugim neuronima. Sinapsi, tj. meusobnih veza neurona, ima u korteksu oko milijun milijardi (1015). Ako bismo ih brojili, svake sekunde po jedan spoj (sinapsu), trebalo bi nam oko 32 milijuna godina da ih sve pobrojimo. (Poeli bismo ih brojiti, da bismo ih do danas prebrojili, u doba koje geolozi pribrajaju donjem oligodenu, kad su po Zemlji jo hodali najvei kopneni sisavci, do 5,5 m visoki srodnici dananjih nosoroga, a preci konja bili su visoki samo oko pola metra.) A to je samo nabrajanje! Ako bismo uzeli u obzir i razliite naine na koje se sinapse mogu meusobno kombinirati, taj bi broj postao nezamislivo velik (premda je ve i 1015 nezamislivo velik broj!) - reda veliine deset na milijuntu (jedinica nakon koje slijedi oko milijun nitica; za usporedbu, broj elementarnih estica u cijelom poznatom svemiru astrofiziari procjenjuju na oko 1080 - jedinica, nakon ega slijedi "samo" osamdeset nitica). Pojedinanom neuronu, kao ni mravu, sigurno ne moemo pripisati nikakvu inteligenciju, ali toliko mnotvo, meusobno povezano ("u interakciji") na toliko naina, dovodi do nove, neoekivane (tonije: nepredvidive) emergentne pojave: svijesti i, jo dalje, razuma i duhovnosti. No dobro, rei e netko, ali ipak svijest, razum i duhovnost nisu stvari, strukture, nego neka mistina snaga, odvojena od materijalnog svijeta. Moemo izdvojiti pojedine neurone iz mozga, ali ne moemo izdvojiti - niti vidjeti pod mikroskopom - komadie svijesti, ni komadie "due". No vidjeli smo da i u neivoj prirodi ima slinih pojava (voda, kuhinjska sol), koje nas oito toliko ne fasciniraju; vjerojatno zato, jer se ne odnose na nas, ljude i jer se kod tih novih (emergentnih) svojstava, koliko god bila nematerijalna, ipak ne radi o ljudskoj svijesti i duhovnosti, sa svim njezinim, pozitivnim i negativnim, usmjerenjima. Ili, kako kau biolog Jack Cohen i matematiar Ian Stewart u svojoj knjizi "The collapse of chaos", isto tako moemo izdvojiti pojedine zupanike, osovine i drugo iz automobila, ali ne moemo izdvojiti komadie kretanja. Sposobnost automobila da se kree takoer je emergentno svojstvo - ali ne materijalno svojstvo, nego proces koji automobil moe proizvesti zahvaljujui svojoj cjelokupnoj ureenoj organizaciji. Naravno, "voznost" (sposobnost kretanja) automobila izraz je (= rezultat) usmjerenog, ciljanog djelovanja mnogih ljudskih umova (inenjera i tehniara). No zar i ivotinje (poevi od ameba i papuica) i ljudi nemaju sposobnost kretanja, a nisu "dizajnirani" na crtaim stolovima i proizvedeni u laboratorijima i tvornicama (nego su proizvod evolucije koja, prema miljenju veine ozbiljnih znanstvenika, nije usmjerena prema nekom cilju, pa ju je Richard Dawkins slikovito nazvao "slijepim urarom")? Dakle, ono to ovime elim pokazati jest to da svako emergentno svojstvo moemo ralaniti na sastojke iz niih hijerarhijskih nivoa, kod kojih se to emergentno svojstvo gubi: automobil, ili sat, ne moemo rastaviti na male autie ili male urice, niti moemo ivu stanicu rastaviti na male stanice, ivotinju (ili biljku) na male ivotinje odnosno biljice, itd. Isto tako moemo ta ljudska

"transcendentalna" svojstva (svijest, razum i duhovnost) shvatiti kao emergentna svojstva mozga, koja ne moemo rastaviti na "estice", i koja nama izgledaju tajnovitija nego kretanje automobila, jer (jo?) ne moemo vidjeti mentalne kotaie kako se vrte, ali to ne znai da moramo prizivati u pomo nadnaravne sile da bismo ih objasnili. Zato si ne bismo zamislili svijest, razum i duhovnost (uostalom, kao i sam ivot) kao procese, koji (kao i ivot, pa s njime i sposobnost kretanja) "izranjaju" (emergiraju) iz kolektivnog, ureenog i organiziranog djelovanja prikladno povezanih i "sjedinjenih" dijelova ("komadia", estica) tvari? Dokaz da je svijest (ili razum, ili duhovnost) proces koji se odvija u (materijalnom) mozgu vidimo u injenici, koja je danas ve posve utvrena, da postoji jasna, i mnogostruka povezanost izmedu pojedinih regija u mozgu i pojedinih aspekata ili funkcija svijesti (razuma, duhovnosti). Danas ve za to postoji velik broj eksperimentalnih potvrda: primjerice, isti dijelovi mozga slue za upotrebu jezika (pa i kod gluhonijemih, koji "govore" rukama), a oteenja na pojedinim, tono lokaliziranim mjestima, dovode do vrlo specifinih smetnji u shvaanju i izraavanju, a to znai i u razmiljanju i razumijevanju uope, jer, kako kae Matt Ridley, razum je nijemi oblik jezika. Da je svijest doista neki mistian "dodatak" materiji, toga ne bi bilo. Ne bi bilo "potrebe" za dokazanu povezanost razliitih aspekata svijesti s tono odreenim dijelovima tvari (materije), konkretno mozga. Sada moemo preokrenuti poznatu Descartesovu izreku "Mislim, dakle postojim" u "Postojim, dakle mislim" (Najprije postojim kao fizika tvar, a zatim, kao emergentni proces, mislim). Umjesto zakljuka Zavrio bih s jednom izrekom koja lijepo oslikava te dvije razine ljudskog razmiljanja (religijsku i znanstvenu): religija je kao slikarstvo, a znanost je kao fotografija. Obje daju smisao ljudskom ivotu, ali smisao ivota nije nam zadan, nego ga mi sami moemo odabrati i tako dati smisao svom ivotu."