You are on page 1of 188

Sima M.

irkovi

SRBI MEU EUROPSKIM NARODIMA


Zagreb, 2008. Naslov engleskog izdanja The Serbs 2004 by Sima M. irkovi Ovaj prijevod odgovara prvom engleskom izdanju iz 2004.

SADRAJ
Predgovor hrvatskom izdanju Predgovor Uvod: vrijeme, prostor, ljudi Antiko nasljee Rimske provincije Naseljavanje Slavena Sklavinije Kristijanizacija Tema Srbija i kneevina Srbija Kraljevstvo Dalmacije i Duklje Ras i Raka zemlja Dinastija svetoga korijena Nemanjino nasljee Samodravno kraljevstvo Autokefalna arhiepiskopija Stabilnost na kunji Dva kraljevstva Privredni uspon Dinastiki ideal i stvarnost Carstvo Zemlja careva i zemlja kraljeva Nedovreno drutvo Raskol u dinastiji Izmeu kria i polumjeseca Nova gospoda i kraj dinastije Prenoenje kraljevstva (translatio regni) u Bosnu Kosovska bitka stvarnost i legenda Posljedice Despot i njegova zemlja Nemirno Pomorje Privredni polet Kontinuitet kao ideal Teret dvostrukog vazalstva Kronika propadanja Sultanovi tienici Staro i novo Bjeanja, preseljavanja, naseljavanja 1

Varo i kasaba orijentalizacija grada Naslijeeno i steeno u privrednom ivotu Plemena i plemensko drutvo Crkva u ropstvu Od podlonika do odmetnika Nastajanje modernoga kranskog drutva Novi dravni okvir Proirenje i preureenje okvira Seljaci i graani, vojnici i blagorodna gospoda Kransko prosvjeivanje Poeci europeizacije U razdoblju demokratskih revolucija Srpska revolucija Nametnuta revolucija Od knezove autonomije do autonomne kneevine Srbi i Srbija u revoluciji 18481849. Za nacionalnu dravu i protiv nje Promjene u stvarnosti i promjene u idejama Vladajua nacija Manjinska narodnost U aritu velike istone krize (18751878) Divergentni razvojni putovi Ustavnost i parlamentarizam na provjeri Vrijeme ratovanja Svi Srbi u jednoj dravi Izmeu unitarnog ideala i pluralistike stvarnosti Oktroirana Jugoslavija Stradanje i uskrsnue Obnova i izgradnja Modernizacija putem socijalizma Epilog: raspad federacije, borba za dravu Izabrana bibliografija Biljeka o autoru

Predgovor hrvatskom izdanju


Izlazei pred hrvatsku itateljsku publiku knjigom o Srbima, autor je, zajedno s nakladnikom, smatrao da treba dodati nekoliko rijei kojih u drugim izdanjima nije bilo. Nije se pritom mislilo na konvencionalno pridobivanje naklonosti, retoriku captatio benevolentiae, nego se u prvome redu eljelo upozoriti na posljedice koje ima kritiki pristup u prouavanju srpskoga etnikoga razvoja na tradicionalna i duboko ukorijenjena gledanja na prolost Srba i u prouavanju njihova odnosa prema drugim narodima. Uvoenje novih dimenzija kritinosti razlikuje ovaj prikaz srpske povijesti od prijanjih. Pod kritikim se pristupom ovdje ne razumijeva samo suoavanje povijesnih izvora, provjeravanje njihove autentinosti i vjerodostojnosti, poslovi s kojima se od sredine 19. stoljea uspjeno nosila povijesna znanost u Srba i njihovih susjeda. Kritiki pristup ovdje podrazumijeva takoer ispitivanje i provjeru opih misaonih sredstava kojima se sluilo i okvira kojima se djelovalo tijekom rekonstrukcije prolosti. Svrha kritikoga pristupa nije bila sustavno precijeniti i problematizirati konkretne rezultate do kojih su doli narataji povjesniara koji su sebe smatrali kritikim historicima. Nasuprot tome, kritiki je pristup trebao prepoznati neizbjenu 2

ogranienost tih rezultata, ovisnost o opim idejama vremena u kojemu su djelovali i ideologija kojima je, najee nehotice, bila usmjeravana njihova misao. Elementarna je kritinost do izraaja dolazila u istraivanjima pojedinosti i parcijalnih aspekata povijesnoga procesa, dok su ideoloke premise predstavljale oslonac u pokuajima da se rekonstruiraju velike cjeline kao to su povijesti naroda, zemalja i velikih epoha. U sintezama, pri iznoenju opih razvojnih smjerova, koristi se malo misaonih alata, termina, koncepcija, metodskih postupaka i mjerila koja se sama po sebi podrazumijevaju, a ne podvrgavaju se ispitivanju i provjeri. To poinje ve kod naroda, sredinjeg pojma koji odreuje predmet istraivanja. Do sadrajnog i koliko-toliko preciznog pojma nije se dolazilo empirijskim istraivanjem niti usporedbom, nego preutnim prihvaanjem tradicionalne zamisli ili prenoenjem modela iz nekog drugog podruja, na primjer etnologije. Pri rekonstrukciji nacionalnih povijesti, koncepcija naroda unaprijed je usmjeravala istraivanja, i nije se mijenjala niti prilagoavala u skladu s napretkom empirijskih istraivanja. Zbog toga je, na temelju iste izvorne grae i briljivo utvrivanih pojedinosti, bilo mogue doi do veoma razliitih rekonstrukcija cjeline. Kada je rije o etnikom razvoju, koji je u biti ove knjige, preispitivanju je podlona prije svega koncepcija etnikog, osnovni misaoni alat kojim se sluimo govorei o etnikim zajednicama (plemenima, narodima, nacijama). Jesu li one poput velike skupine krvnih srodnika, iji pripadnici, unato individualnim razlikama, imaju neto zajedniko to se prenosi nasljeivanjem, pa se identitet prenosi generacijama? Povijest takve zajednice se u krajnjem svodi na vrstu genealogije. Tomu je, ne tako davno, suprotstavljeno shvaanje da su plemena, narodi, nacije, jednostavno drutvene skupine koje, poput spona, dre na okupu svijest o pripadanju istoj zajednici. A ta svijest izvire iz razliitih okolnosti: pokoravanje istoj vlasti, jednaka vjerovanja i obiaji te zajedniki simboli, a prati je i percepcija razlika koje ih odvajaju od pripadnika drugih takvih skupina. Ako je takva koncepcija primjerena, onda genealogija igra malu ulogu. Neusporedivo je vea uloga promjena u drutvenoj strukturi i kulturi o kojima ovisi priroda spomenutih spona, koje osiguravaju koheziju drutvenoj skupini. I starija je historiografija bila svjesna razlika meu razdobljima u razvoju pojedinog naroda. Bilo bi neopravdano i lakomisleno zamjerati povjesniarima 19. stoljea da su bili slijepi za promjene koje su se dogaale unutar naroda kao cjeline; sve to su otkrivali i pronalazili u izvorima, na vidjelo je iznosilo razliku izmeu njih i njihovih suvremenika na jednoj, te bliih ili daljnjih predaka na drugoj strani. Osjeaja za razlike meu epohama i generacijama bilo je i prije pojave kritike historiografije, ali te razlike nisu ugroavale identitet. Podrazumijevalo se da one ne dotiu bit koja je ostajala ista. A o tome to bi inilo bit, nema izriitih iskaza. Iz tekstova se moe izvesti da su se u toj ulozi nalazili: ime, jezik, duh naroda izraen u obiajima i umotvorinama, teritorij te zajedniko podrijetlo ili vjerovanje u njega. Preutna pretpostavka da Srbi, uzeti kao primjer, i u 9. i u 19. stoljeu predstavljaju dijelove iste cjeline, ima dalekosene posljedice na povijesno miljenje i time to postulira statinost zbog koje se ne mogu sagledati veliina i dubina promjena koje su se dogodile tijekom vremena te koje su zahvaale i ono za to se misli da ini bit. Koliko to ima ozbiljne posljedice, moe pokazati primjer iz rane povijesti naseljavanja Slavena na Balkanski poluotok, s poetka ove knjige. U spisu bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta saeto je ispriano o doseljavanju plemena Hrvata i Srba te njihovu rasporedu u zapadnome dijelu Balkana. Izriito je navedena granica meu njima na Cetini, a posredno se moe zakljuiti da se protezala istono od hrvatskih upanija Imote, Plive i Livna. Srpsko se pleme prema istoku naseljavalo do grada Rasa (kod dananjeg Novog Pazara), koji se u drugoj polovici 9. stoljea nalazio na granici izmeu onodobne Bugarske i Srbije. Utemeljena na razliitim podacima, dijelom poteklim iz sredine samih plemena, careva se pria odnosila na dio slavenskoga svijeta o kojemu se zna vrlo malo, a prepuna je izazova koji se odnose na kompleks pitanja o kretanjima, drutvenoj strukturi, razlikama meu plemenima, 3

njihovim meusobnim odnosima i odnosima prema skupinama jednakoga imena, ali prostorno odvojenima. Prirodno bi bilo da su se careva kazivanja interpretirala u kontekstu onoga to je prethodilo i to je bilo suvremeno dogaajima. Dogodilo se, meutim, da su podaci iz tih kazivanja esto ogranieni onime to je slijedilo, podrazumijevajui identitet plemena tijekom tisua godina, tako da su u teritorijalnom rasporedu za plemena od 7. do 10. stoljea, traeni i nalaeni granini kameni koji razdvajaju nacionalne teritorije 19. i 20. stoljea, oko kojih se borilo i sporazumijevalo. Preutno izjednaavanje pripadnika plemena iz doba seobe Slavena s pripadnicima srpske nacije u 19. stoljeu spreava da se sagledaju i realno procijene velike promjene s dalekosenim posljedicama, koje su se u meuvremenu dogodile na istome prostoru. Prisjetimo se samo postanka bosanske drave s posebnom organizacijom i strukturom, dinastijom i stalekim saborom, posebne verzije kranstva u obliku Crkve bosanske; zatim se podsjetimo na raspad i propast te drave i stvaranje upravnih jedinica Osmanskoga Carstva; temeljitu promjenu vjerskih odnosa, golema pomicanja stanovnitva iseljavanjem s toga prostora i doseljavanjem na taj prostor. Zanemarivanje promjena i njihovih posljedica djelovalo je kao poruka da se narod ne mijenja, bez obzira na sve to se s njime i oko njega dogaa. To uvjerenje nisu mogla poljuljati ni iskustva iz stvarnoga svijeta u kojemu se, ne samo na planu porodica, nego i manjih skupina, osobito u migracijama, narodnost mijenja tijekom dvije do tri generacije. Posljedica dogme o nepromjenljivosti bila je injenica da se svim dravnim tvorevinama prethodnih razdoblja preutno pripisivao karakter nacionalne drave, makar u embrijskom stadiju, iako su istraivanja otkrivala da su etnika nivelacija i homogenizacija unutar prostranog teritorija relativno nove pojave. Srednjovjekovne drave (srpska drava nije bila iznimka) podupirale su i ozakonjivale nejednakost stalea, a jednakom su snagom potvrivale i osiguravale poloaj skupina s posebnim pravima, kakvi su u srpskome sluaju bili Vlasi, Sasi ili trgovci iz primorskih gradova. Poslije sloma balkanskih kranskih drava, osmanska je vlast poveavala razlike koje su potjecale od vladajue religije i toleriranih konfesija. Tek je ujednaavanje socijalnog poloaja u moderno vrijeme stvorilo preduvjet za etniku homogenizaciju. Primjeri s itavog slavenskog prostora, a ne samo s Balkana, pokazuju da plemena iz vremena velikih seoba nisu bila, niti su mogla biti zavrena u svojemu razvoju. Bila su podlona promjenama i prilagodbama, najvie prilikom velikih prijeloma kao to su: primanje kranstva, stvaranje jake vlasti vladara na velikome prostoru, zgunjavanje naselja i potpunije pokrivanje teritorija snanijim komunikacijama, suoavanje s utjecajima sa strane i dr. Velike promjene te vrste oslobaale su potencijale koji su jaali ili slabili koheziju, utjecali na odnose meu skupinama te izazivali njihov razvoj ili slabljenje. U izmijenjenim uvjetima izrastale su etnike cjeline s novim karakteristikama, esto stabilnije i trajnije, ali i one nedovrene, otvorene za daljnje promjene i prilagodbe. Kao to je preutno koritenje identitetom zamagljivalo pogled i spreavalo da se realno sagleda dinamika etnikoga razvoja, takoer je ometalo razumijevanje sloenosti tih procesa, prepoznavanje njegovih glavnih komponenata. Zaeci novovjekovne historiografije nastaju u sredinama s probuenom svijeu o identitetu pa se, da se posluim naslovom utjecajnog Rajieva djela iz 18. stoljea, razvijaju kao povijesti raznih slavenskih naroda, posebice Bugara, Hrvata, Srba. Radilo se o rekonstrukciji povijesti svojega naroda, pa se iz potencijalnih izvora uzimalo i u sliku prolosti ukljuivalo ono to je prepoznato kao relevantno. Ono to se nije inilo relevantnim, ostajalo je izvan vidokruga. Oni koji nisu imali svoje autore, kao balkanski Vlasi, Aromuni-Cincari i Albanci, ne javljaju se na toj slici. Tako je povijest Balkanskoga poluotoka, s iznimkom grkoga dijela, stjecajem okolnosti nastala kao zbroj povijesti slavenskih naroda nastalih na podlozi doseljenih slavenskih plemena i povijesti Bizantskoga Carstva. U takvoj se povijesnoj perspektivi kao problem dramatino namee golema razlika izmeu razvoja Ilirika i sredinjih i zapadnih dijelova Rimskoga Carstva. Od Italije, preko Francuske do panjolske, posvuda su poslije sloma Carstva na djelu dvije komponente: potomci doseljenih germanskih plemena i potomci rimskog provincijskog starosjedilakog 4

stanovnitva. Zato na Balkanskom poluotoku to ne bi bio sluaj: jesu li u ovome dijelu Europe uvjeti i okolnosti bili bitno drugaiji ili su potomci starosjedilaca slabo vidljivi te su ostali neprimijeeni? Nasuprot opim pregledima nacionalnih povijesti u kojima su potomci balkanskih starosjedilaca jedva zapaeni, specijalistika istraivanja iz vie disciplina pokazala su da je u istonome dijelu Carstva, kojim je obuhvaen itav Balkan, i poslije stoljetnih napada i provala te trajnog naseljavanja Slavena, ostala populacija supstrat, bitno razliita od slavenskih doseljenika, ali nejednaka sastavom. Dvije znaajne skupine: Grci u jezgri onoga to je ostalo od Carstva i Romani u obalnim gradovima i na otocima, dugo su, zahvaljujui ostacima antike kulture, ostavljali vane podatke o Slavenima. Du itave jadranske i jonske obale, od Istre do Albanije, dokumentima gradova i spisima lokalnih autora osvjetljavani su stanovnici zalea. Suprotno se dogodilo ostacima stanovnitva u provincijama u unutranjosti Poluotoka koji su bili odsjeeni i od sredita Carstva i od obalnih gradova, pa su ostali u potpunoj tami sve dok svjedoanstva o njima nisu ostavili Slaveni, koji su u meuvremenu ovladali pismenou. Iz dokumenata od 13. do 15. stoljea vidljivo je da Srbi Vlahe, potomke starosjedilaca, doivljaju kao druge, razliite od sebe. Dokumentacija je veoma oskudna, pa se ne moe vidjeti kako su percipirane razlike. Sigurno je da se poloaj i reim za njih odreuju posebnim propisima, koji se nazivaju Zakon Vlahom, nasuprot kojemu stoji Zakon Srbljem. Isto tako je sigurno da dravna vlast namee segregaciju, najrjeitije iskazanu propisom Srbin da se ne eni u Vlahe... (1330). Smisao tih izriitih podataka nisu, meutim, shvaali tumai izvora iz 19. i 20. stoljea (osim rijetkih iznimaka), a jo manje itatelji povijesnih knjiga. injenica da u dravi srpskih vladara postoji, i to masovno, drugi etniki element, teko se dala pomiriti s genealokom hipotezom, prema kojoj su stanovnici srpske drave bili potomci Srba doseljenih na Balkanski poluotok. Unaprijed se zakljuivalo da nazivom Vlasi nije opisivan etnos nego status; tono se zapaalo da su Vlasi stoari, a Srbi zemljoradnici, ali iz toga nije slijedilo da su Vlasi Srbi koji se bave stoarstvom. Kada je dokumentacija iz primorskih gradova, a zatim iz popisnih teftera osmanskih vlasti pokazala razmjere vlake prisutnosti, kada je postalo jasno i da je iroko rasprostranjena plemenska organizacija jedno od preostalih obiljeja njihove individualnosti, nakon to su se u velikoj mjeri asimilirali u slavenskoj sredini, problem je dobio na vanosti, ali se stajalite u srpskoj historiografiji nije promijenilo. Iako su zbog nedostatka izvora uvjeti za istraivanje veoma teki, neke osnovne injenice su se mogle utvrditi. Specijalistike studije i dokumenti svjedoe o trajnoj i nezadrivoj slavenizaciji, dok je tragova suprotnog procesa ostalo na mjestima gdje su potomci starosjedilaca bili stalno nastanjeni, to je bio sluaj s njihovim albanskim ogrankom. Vlasi nisu imali kontinuiran prostor naseljavanja, niti su poznate njihove politike organizacije iznad katuna i plemena. Postupno slaveniziranje manjih ili veih zajednica odraava se u prihvaanju slavenskih titula, zatim u slaveniziranju naziva samih skupina i sve eim slavenskim osobnim imenima Vlaha. Na golemom prostoru od Istre do Tesalije, taj je proces trajao veoma dugo, a provodio se nejednakom brzinom i u razliitim uvjetima. Vlasi su se najee utapali u slavenske teritorije, ije su planinske rubove njihove skupine koristile za ljetnu ispau, a dijelovi su se useljavali u distrikte primorskih gradova. Isti se proces dogaao i na podrujima koja su kontinuirano naseljavali Grci i Albanci, kod kojih su se srednjovjekovni suvremenici kolebali da li pojedine skupine uvrstiti u Vlahe ili Albance. Tamo gdje je asimilacija bila najvie izraena, Vlasi su se od Srba razlikovali vlastitim privreivanjem i organizacijom (katuni, plemena) te materijalnom kulturom. Nestankom vlastelinstava i tijela koja su u ime drave podupirala segregaciju, razlike nisu nestale, nego su dobile na znaenju. U osmanskom sustavu prava i obveza, poseban status vlake zajednice bio je legaliziran u obliku daa i rabota drugaijih od zemljoradnike raje. Pokretljivi zbog svojega naina ivota i privreivanja, Vlasi su bili pogodni za kolonizacijske akcije. Zato su esto prepoznati i 5

imenovani u dokumentima o seobama 15. i 16. stoljea. Vlasi nisu podvrsta srpskih stoara, kao to su podrazumijevali i jo uvijek podrazumijevaju brojni srpski pisci. Vlasi uope nisu specifino srpski problem. Oduvijek su ivjeli u dinarskome zaleu jadranske obale, kamo su poslije dolazile i vlake skupine bjeei pred Turcima. Jedni i drugi su se ulijevali u hrvatsko okruenje, a dijelovi tih skupina su se naseljavali u distriktima primorskih gradova. Naziv Vlah pokazuje da su prepoznavani kao drugi, oni koji nisu jednaki s onima koji su taj naziv upotrebljavali. Nejasne ostaju promjene koje su se dogaale unutar ahura njihovih plemenskih zajednica, katuna i porodica. Prije svega, ne zna se dokle su se i koliko u njima odravali stari jezik i vjerovanja. Nedvojben je, meutim, utjecaj kranske crkve. U popisima katuna iz prve polovice 15. stoljea, koji su pripadali velikim manastirima, spominjanja sveenika su rijetka, ali su kranska imena zastupljena, dok su u turskim defterima druge polovice 15. stoljea sveenici ea pojava. Vlake zajednice koje su nastale i razvijale se na jurisdikcijskom podruju Srpske pravoslavne crkve sigurno su dobivale sveenike i pastire iz njezinoga sastava, a s njima su kretale u seobe i bijeg. Vlaki starjeine su se u razdoblju osmanske vlasti isticali u pravoslavnoj revnosti. To se moe vidjeti na primjeru Hercegovine, koja nema znatnijih crkvenih graevina iz doba Nemanjia i oblasnih gospodara (Kosae, Pavlovii), nego tek seoske crkvice koje su esto zidali majstori iz primorskih gradova. U 16. stoljeu, meutim, tamo nastaju znaajni manastiri u koje se smjetaju sjedita arhijereja. Zanimljivo je da Vlasi nisu postali historiografski problem kada je rije o mranim stoljeima, a ni kada se raspravlja o odnosu Slavena i starosjedilaca. Mnogo se istraivalo zato su nestali u vremenu koje je obilovalo dokumentima. U seobama prema sjeveru, u junu i sredinju Ugarsku, vlake skupine se ne spominju poimence, iako je njihovo sudjelovanje nesporno. U zoni brojnih vlakih katuna (Hercegovina, Crna Gora), nestankom vlakoga povlatenog poloaja nestaje i vlako ime, a prevladavaju imena plemena i njihovih starjeina. Unutar migracijskog krila koje se kretalo prema zapadu i dospjelo u zalee dalmatinskih gradova, odravala se organizacija ustaljena pod osmanskom vlau, a s njome i vlako ime, koje je uvrstila i habsburka administracija na Vojnoj granici kada bi preli u Carevinu. Vlasi doseljeni u Hrvatsku u 16. stoljeu, iz temelja slavenizirani i kristijanizirani, bili su potencijalni Srbi u jednakoj mjeri kao to su potencijalni Hrvati bili Vlasi Dinare i Istre te doseljenici koji su primili katoliku vjeru. Razlikovanje svojih pripadnika unutar vlastite skupine, od drugih u svim je razdobljima predstavljalo vanu svijest o posebnosti, vrstu zamiljene ograde oko svoje zajednice. Razlike nisu ostajale iste, niti su se mogle shvatiti na jednak nain. Meu svijetom koji se malo kretao i iji je vidokrug bio ogranien, najuoljivija bila je razlika u jeziku, nemo sporazumijevanja. Otud ono gotovo univerzalno izjednaavanje naroda i jezika. Putnici, ueni ljudi i pripadnici vladajuih krugova opaali su i druge razlike, i po njima su unosili red u arenilo, dijelili su i klasificirali plemena i narode koje su poznavali. Njihove su klasifikacije bile drugaije od onih koje su na umu imali istraivai i itatelji povijesnih izvora iz 11. i 20. stoljea. Zato se sve do najnovijih vremena uvijek iznova dogaalo da ono to nalaze u izvorima, smatraju plodom zablude i pogreke jer se ne poklapa s njihovim suvremenim klasifikacijama. Na jednome mjestu u ovoj knjizi citiran je propis iz povelje srpskoga vladara iz 1300. godine. On je obvezivao sve koji dou na sajam u Skoplje plaati zakonuju carinu, nabrajajui pritom: bilo Grk ili Bugarin, ili Srbin, Latin, Arbanasin, Vlah. To ne odraava pojedinano miljenje, nego rauna s pripadnicima skupina, koje su tada prepoznavane u njihovu injeninom stanju i individualnosti. Prirodno bi bilo da se tu nabrojene skupine jednako ozbiljno shvaaju; kako one koje su u skladu s modernim podjelama i klasifikacijama (Srbi, Bugari, Grci, Arbanasi), tako i one kojih u modernim klasifikacijama nema (Vlasi i Latini, trgovci iz primorskih gradova, za koje se zna da su od Srba bili odvojeni vjerom, pravnim statusom i jurisdikcijom, bez obzira na to je li grad bio pod kraljevom vlau ili ne). Sluaj Latina posebno je izazovan jer namee dodatni problem preklapanja kriterija, u ovom 6

sluaju tradicionalno etnikog i konfesionalnog. U suvremenom je svijetu mnogo puta osporavano mijeanje vjerskog i nacionalnog kriterija, osobito u vezi s problemom junoslavenskih muslimana. Pri tome se zanemarivala razlika izmeu naeg i onodobnog svijeta, u kojemu konfesija nije bila stvar individualnog izbora pojedinca, nego je ovjek bivao uroen u sredinu u kojoj su mu ivot i prostor bili odreeni vjerom. Od obreda koji slijede nakon roenja, pa do smrti, ivot pojedinca usmjeravan je vjerskim propisima, jednako kao i nain prehrane, odijevanja i ureenja prostora u kojemu ivi. Te su razlike u stvarnom ivotu znaile mnogo, osobito na podrujima gdje ljudi nisu bili razdvojeni jezinom ili dijalektalnom preprekom. Percepcija tih razlika bila je vaan dio svijesti o vlastitoj posebnosti. Sa stajalita etnikog razvitka, nisu toliko vane razlike meu crkvama u osnovnim tokama njihova uenja, vane su kulturne razlike koje su pratile konfesije. Preutno prihvaanje ideje da je narod prirodna tvorevina koja se u biti ne mijenja, spreavalo je da se zapaze i u skladu sa znaajem procijene procesi spajanja i razdvajanja neizbjeni u razvoju etnike zajednice. Upozoreno je na primjer mase potomaka balkanskih starosjedilaca, koji su ovim procesom obuhvaeni stoljeima. Zabiljeeni su, meutim, brojni sluajevi da se rasuti ili na ogranienom podruju grupirani drugi, s vremenom pod utjecajem novih uvjeta asimiliraju i pretope u Srbe. Kada je povjesniar Duan J. Popovi nastojao pojasniti ulogu Cincara u nastanku arije, gradskoga drutva, poevi od 18. stoljea (knjiga O Cincarima, Beograd 1927), njegov je rezultat bio praen nevjericom i osporavanjem. Taj primjer pokazuje koliko je u procesima asimilacije vjerska komponenta vana: na jednoj je strani postavljala granice utoliko to se podrazumijevalo da je pripadnost konfesiji bitno obiljeje identiteta i individualnosti, dok je na drugoj strani olakavala bru asimilaciju pravoslavnih manjina, nego katolika ili inovjeraca, nekrana. Istu je ulogu konfesija imala u odvajanju i otpadanju dijelova od etnike cjeline. Na makroplanu imamo islamizaciju, koja traje dugo na razmjerno velikom prostoru, ali i niz odvajanja od matice zbog brojnih seoba i rasporeda u prostoru. Na periferiji prostora, dokle su seobe dole, posvuda su se gubile veze s maticom i bilo je stapanja u novu sredinu; slovensku u Beloj krajini, hrvatsku u Dalmaciji i Vojnoj granici, maarsku u sredinjim i istonim dijelovima Ugarske, rumunjsku u Banatu. Od nekadanjega srpskoga stanovnitva ostale su crkve ili nazivi dijelova naselja (Rac-varo). Doseljavanje u primorske gradove u srednjem vijeku pratilo je pokatoliavanje, to ih je odvodilo meu Latine. U nekim gradovima o tome svjedoe genealogije doseljenih obitelji. Podsjeanje na ove primjere nema svrhu napraviti bilancu usporeivanjem dobitaka i gubitaka, nego se eljelo pokazati koliko je nerealno preutno baratati etnikim jedinstvom i istoom, ouvanim kroz stoljea. Od romantizma naslijeeno i duboko ukorijenjeno vjerovanje u narodni duh, njegovo odravanje nasljeem i prenoenjem kroz narodnu kulturu, spreavalo je da se postavi i raspravi pitanje o sponama i kohezijskim silama koje jedan etnos odravaju na okupu. Prije svega, postavlja se pitanje o tome je li mogue da te spone budu jednake u srednjem vijeku i 19. stoljeu, u tako bitno razliitim drutveno-ekonomskim uvjetima i kulturama? Je li sadraj svijesti o sebi u biti ostajao nepromijenjen u doba feudalnih drava i dinastikih podruja, kao u doba osmanske vlasti i u razdoblju kada drave modernoga doba snano utjeu na svoje stanovnike? Iz ranih je razdoblja ostalo premalo izvora da bi se moglo raspravljati o sadraju svijesti. Izravnih odgovora nema ni u kasnijem vremenu kada su izvori obilniji. U srpskom se sluaju moe izdvojiti nekoliko prijelomnih toaka. Jedna je svakako primanje kranstva kada su i Srbi, kao i drugi kristijanizirani narodi, iz temelja morali promijeniti odnos prema poganskim boanstvima i vezama zemaljske hijerarhije s njima. S novom vjerom postupno se usaivala i obveza solidarnosti s drugim kranima. Sveenstvo i obrazovani vrh drutva postali su svjesni pripadnosti kranskoj ekumeni, a time se nametalo i pitanje o mjestu u njoj. Vladajue svjetovne i duhovne strukture bile su suoene s hijerarhijskom slikom svijeta, u kojoj su univerzalnu vlast posjedovali romejski carevi i rimski pape. Kao i drugi narodi koji su primili kranstvo, i Srbi su morali prihvaati kulturne i liturgijske 7

uzorke kranskih crkvenih sredita pod ijom su se jurisdikcijom nali. Isto tako, morali su pronai mjesto svoje zajednice u spomenutoj idealnoj hijerarhiji. Zajedno s Bugarima i slavenskim plemenima u istonoj polovici Balkana, prihvatili su slavenski jezik bogosluja, liturgijske posebnosti karakteristine za Istonu crkvu. To nesumnjivo kulturno obogaenje nije dodalo specifina srpska obiljeja, nego karakteristike Slavena krana pod bizantskom vlau i utjecajem kojima su se svi zajedno razlikovali od Slavena krana pod papinskom jurisdikcijom. Premda se crkveni i kulturni ivot u jednoj i drugoj jurisdikcijskoj sferi bogatio, razlike su postajale sve vee. Tim razlikama, koje su ostale trajne i postupno postajale dublje, prevladavane su i ponitavane razlike meu plemenima koja su sudjelovala u seobama. Usporedno s obiljejima steenima na Balkanskom poluotoku pod okriljem Romejskoga Carstva i Carigradske patrijarije, ivot u kranstvu i njegovo sve potpunije prihvaanje i razvijanje, stvorili su uvjete za nastanak posebnosti specifinih samo za Srbe. One se javljaju razmjerno kasno, tek od kraja 12. i poetkom 13. stoljea, a u vezi s dinastikom ideologijom vladarske kue koja se tada uvrivala na vlasti. Izvor tih ideja nalazio se u suprotstavljanju univerzalizmu bizantskih careva time to se isticala neposrednost u odnosu s Bogom. U dokumentu iz 1198. godine kae se da je srpskoga vladara Bog postavio za velikoga upana, kao to je Grke postavio da budu carevi, a Ugre da budu kraljevi. Svakome od njih, kae se, povjereno je da napasa i brani svoje stado. Bogoizabranost i bogopostavljenost prenosila se s osnivaa dinastije na njegove nasljednike, sve do onoga koji ... ostavivi praroditeljsku vlast kraljevstva, zaeljevi carsko dostojanstvo, vjena se na carstvo (Stefan Duan, 1346). Boanski izbor i posveenje pripisivani su i prvom arhiepiskopu Srpske Zemlje (Sava I) i njegovim nasljednicima na arhijerejskome tronu. Ideologija svetorodne dinastije razvijala se razmjerno kratko, od oko 1200. do 1346, kada je krunidba za cara Srba i Grka osuena u Bizantu, a poslije i u vlastitoj Crkvi. Ipak, ostala je vrlo utjecajna jer se na vladarskoj ideologiji Nemanjia neposredno temeljila legitimnost kasnijih regionalnih dinastija, koje su nastupale kao nasljednice one svetorodne. Trajnost toj ideologiji osiguravala je injenica da je preko svetorodne dinastije opa kranska tradicija u srpskoj sredini dobila nastavak u obliku specifine srpske tradicije. Kao i u mnogim drugim kranskim narodima, i meu Srbima su se pojavljivali domai svetitelji, ovdje prvenstveno meu pripadnicima dinastije. Vladari su dobivali aureolu svetitelja, a dinastija epitet svetorodne. Zahvaljujui tome, bogosluje se moglo dopunjavati slubama i kanonima, srpskim svetiteljima, koji su kao osnivai i darodavci manastira prikazivani na zidovima crkava i ikonama, paralelno sa svetiteljima potovanima u istonome kranstvu. Stvaranjem posebne srpske tradicije u produetku opepravoslavne, podruje autokefalne arhiepiskopije dobilo je etniko obiljeje koje e ona ouvati i u kasnijim stoljeima, kada nije bilo ni drave, ni monih zatitnika, ni potpore vlasti. U osmanskom razdoblju, ta ideologija nije se mogla izgraivati niti dopunjavati, ali je njezina bit ouvana i prenoena u osiromaenom obliku kao dio redovitog crkvenog ivota. Dio povijesti na taj je nain ostao trajno u svijesti kao vaan element srpskoga identiteta. Dopunjavale su ga povijesne tradicije o osobama i dogaajima, koje su prenoene epskom poezijom, vanim dijelom narodne kulture toga vremena. Sljedei veliki prijelom dogodio se poslije Velike seobe, kada su tijekom 18. stoljea pod habsburkom vlau nastali uvjeti da se dotadanji spontani razvoj zamijeni sustavnim djelovanjem crkvene hijerarhije. Kao priznati duhovni voe Srba pod carskom vlau, karlovaki su se mitropoliti koristili svim sredstvima koje je donijelo razdoblje prosvijeenosti (kole, tiskana rije, knjievnost, likovne umjetnosti), kako bi sebe i vjernike predstavili kao izravne nasljednike davnih svetih vladara i arhijereja. Na svjetovnoj su strani u istom smislu utjecala povijesna djela, prije svega Istorija Jovana Rajia u vie knjiga, stavljajui razvoj naroda u europsku povijesnu perspektivu i nalazei njegove poetke u slavenskom ogranku Velike seobe naroda. Bogat kulturni razvoj 18. stoljea doveo je do rezultata slinoga onome s kraja srednjega 8

vijeka: pripadnost Crkvi i svijest o povijesnom kontinuitetu bila su glavna obiljeja srpskoga identiteta, ba u vrijeme kada su narodu pridavana razliita imena (Slavenoserbi, Srbi, Rascijani, Iliri). Daljnji razvoj uzdrmao je, meutim, oba ta stupa. Od pripadnosti Crkvi, znaajnija je postajala pripadnost jezinoj zajednici i dravi, a povijesna je perspektiva postala sloenija. Daleku srednjovjekovnu povijest potisnuli su ustanci i ratovi novijega doba (poevi od 1804). Kada je pri sredini 19. stoljea drava postala sposobna usaivati nacionalnu ideologiju i simboliku te na taj nain uvrivati identitet, do izraaja su dole posljedice dotadanjeg odvojenog razvoja i postojanja vie sredita. Tradicije i simboli koji su se nametnuli kao bitna obiljeja srpskoga identiteta potjecali su iz Kneevine i njezine neizbjeno dinastike povijesti. Paralelno nastale tradicije i simboli kristalizirani u Crnoj Gori nisu dobili odgovarajue mjesto, kao ni oni iz velikog nasljea Srba iz Habsburke Monarhije. Kako je vrijeme prolazilo, sadraj nacionalne ideologije kao spone bivao je sve opseniji i sloeniji, a prevaga srbijanske komponente sve izrazitija. Kao i kod mnogih drugih nacija, pojavljivale su se i pukotine. Poneke, kako pokazuje primjer Crne Gore, s dalekosenim posljedicama. Kao i u drugih naroda tijekom modernoga doba, i u Srba su vanu ulogu u oblikovanju i odravanju svijesti o sebi i svojoj posebnosti dobili cjeloviti pregledi, koji se popularno nazivaju nacionalnim povijestima. Oni su nosili i nose poruke o starini naroda, o njegovu rastu, trajnosti i poloaju meu narodima, istiui ponekad ravnopravnost, ponekad superiornost, usredotoujui se na ono to je svoje, posebno i razliito od drugih, podsjeajui na misiju svojega naroda u obrani opih vrijednosti, na podnesene rtve i doprinose Europi i svijetu. Oslonjeni na autoritet znanosti i kritiki istraenu dokumentaciju, takvi su pregledi stavljeni u podlogu socijalizacije koja se provodi kroz obrazovni sustav i drugim sredstvima. Ali, upravo sluei ideologiji integracije, jednostranim izborom onoga to se smatra povijesnim, preutno podrazumijevajui jednakost i kontinuitet, uz istodobno zanemarivanje promjena i diskontinuiteta, izdvajanjem i zatvaranjem onoga to smatraju svojim, takvi ueni pregledi koji su raskinuli s mitovima i legendama i bili doista oslonjeni na kritika istraivanja, ostajali su podloni slabostima o kojima je bilo rijei na prethodnim stranicama. Zatvorenost u ljuturu svoje nacije i njezino izoliranje od drugih, nije za posljedicu imalo samo primjenu nejednakih mjerila, protiv ega je ustajao ve pozitivizam u historiografiji 19. stoljea, nego i nerealno sagledavanje odnosa sa susjedima i drugim narodima. Otkako su postupnim irenjem obavijetenosti i obrazovanosti drutva postajala svjesna svoje individualnosti i postojanja drugih, izlazila su iz stoljeima dugog razdoblja potpune neobavijetenosti o drugima i ulazila su u razdoblje dijaloga, ali takoer napetosti i sporenja, to brojnijih i silovitijih koliko su narodi postajali prostorno blii i bili manje razliiti. U odnosima Hrvata i Srba koji nas ovdje najvie zanimaju, razdoblje distance i nepoznavanja trajalo je neobino dugo do 18. stoljea, kada se u sagledavanju daljnje prolosti nalaze zajedno u prostranijim cjelinama ilirskim kod Vitezovia te slavenskih naroda kod Rajia. U politikom ivotu 19. stoljea poetak je spirale u kojoj su iz povijesti crpljeni argumenti, potrebni i korisni u svijetu koji je mislio u naslijeenim kategorijama povijesnih prava, da bi zatim dnevnopolitike rasprave s takvim argumentima postajale sporna tema historiografije, i tako u krug koji se ne zavrava. Svaki par naroda-susjeda ima vei ili manji broj povijesnih tema o kojima se prepire. One potjeu iz konkretnih sukoba, ali ne ostaju ograniene, nego se prenose na itava razdoblja. Kao to su sporne teme razliite po sadraju (teritoriji, populacije, dijalekti, kulturni kompleksi, osobe itd), nejednake su i prostranstvom i trajanjem. U sluaju Srba i Hrvata, repertoar takvih tema posebno je obogatilo obostrano nastojanje na razgraniavanju koje je dolo poslije meusobna upoznavanja. Pojanjavanje odnosa izmeu dvaju naroda vie je podlono iskoritavanju u politike svrhe, nego rekonstrukciji cjeline. U naem se sluaju to najpotpunije ogleda u dugoj oscilaciji izmeu pretpostavljenog jedinstva i temeljne podvojenosti. Povijesni su argumenti onih koji zastupaju oba suprotstavljena gledita imali jednako znaajnu ulogu. Sagledavanje odnosa meu narodima bilo je 9

uvijek pod utjecajem brojnih popularnih predodaba o prolosti, parcijalnih, fragmentarnih, lociranih u najraznovrsnijim mjestima sjeanja. Svima je zajedniko zanemarivanje tonosti, kronologije, diskontinuiteta te nebriga za povijesni kontekst. Anakronizam je njihovo bitno obiljeje sve se promatra sa stajalita sadanjice; na sva se razdoblja prenose predodbe aktualne u vrijeme nastanka takvih kolektivnih predodaba o povijesti. Znatan dio spomenutih sporova ima izvor u svojevrsnom potiranju povijesti, svjesnim ili nesvjesnim brisanjem razlika izmeu vremena u kojem se govori i vremena o kojem se govori. Povratni utjecaj uene kritike historiografije primjetan je kada se promatraju dulja razdoblja. Nije malen broj pogrenih uvjerenja i povijesnih predrasuda prevladan i zaboravljen, ali nije malo ni predrasuda koje su ostale i utjeu na kulturu i jedne i druge sredine te poput zamagljenog stakla spreavaju uvid u stvarnost meusobnih odnosa. ini se da su one najbrojnije i najtvrdokornije potekle iz starih sporova o tome to je ije. Za njihovo nadilaenje nije toliko potrebno preispitati misaona sredstva kojima se sluimo, koliko primjeniti tradicionalnu povijesnu kritiku kakva je razvijena u razdoblju pozitivistike orijentacije. Preciziranje kronologije samo dovodi do otklanjanja anakronizama, do uravnoteene percepcije diskontinuiteta, jednako kao i kontinuiteta, dok proirenje vidokruga u ravnoteu dovodi promatranje onoga to je unutar granice svojega i dijela svijeta koji ostaje izvan te, esto zamiljene granice. Dosljedna primjena takve kritinosti rasprit e ili na pravu dimenziju svesti mnoge sporove. Sagledani u tonim uvjetima i na pozadini opih karakteristika pojedinog razdoblja, jedni e se pokazati irelevantnima, dok e drugi biti pravilno shvaeni i neutralizirani. Usmjeravanju kritikih istraivanja vie e pridonijeti opi pregledi koji tee za tim da vie budu komparativne, nego nacionalne povijesti. listopad 2007. Autor

PREDGOVOR
Razvoj Srba, kojima je posveena ova knjiga, umnogome je bio slian razvoju drugih naroda o kojima se govori u Blackwellovoj ediciji Narodi Europe. Slinost se ne ograniava samo na spoj antike i slavenske komponente, analogan spoju romanske i germanske u razvoju Zapadne Europe, na rast i procese integracije; slina su i kulturna i intelektualna sredstva pomou kojih se izgraivala svijest skupina o sebi, o onome to ih je dralo na okupu i osiguravalo im identitet i trajnost. I Srbi imaju legendu o svojem podrijetlu (origo gentis), o podjeli i doseljenju sa sjevera pod vodstvom vladareva sina. I kod Srba je poslije primanja kranstva postala utjecajna predodba o izabranom narodu, ije je ishodite bilo na samom poetku, tijekom stvaranja svijeta. Taj je narod ostajao u neposrednom odnosu prema Stvoritelju i preko njega su ostvarivane zamisli boanske Providnosti. Ideja o neposrednom odnosu prema Bogu posluila je mnogim narodima u kranskoj Europi kao misaono sredstvo za razumijevanje sebe i vlastitog poloaja u svijetu. Predodba o izabranom narodu prenesena je od starozavjetnih idova na sve krane, zatim na kransko carstvo, koje je pretendiralo obuhvatiti itav kranski svijet, a onda tijekom vremena i na osamostaljene dijelove toga carstva. Poput mnogih drugih, i narod o kojemu govori ova knjiga u jednom je razdoblju povijesti sebe vidio kao narod Boji, kao Novi Izrael kojemu sam Bog postavlja vladare i prosvjetitelje: jedne apostolima ravne, druge mirotoce 1 i udotvorce, i jo druge velike uitelje i slavne arhijereje. Dublje korijene i vri oslonac ueni Srbi nisu traili sve do 18. stoljea. Kada su prevladali svjetovni pogledi, prihvaeno je uvjerenje da povijest Europe i svijeta stvaraju narodi, formirani nepromjenljivi u davnini i ispunjeni osobitim duhom. Svojim sukobima i
1

mirotoac onaj iz ijih moti tee miro, posveeno ulje za miropomazanje (op. pr)

10

savezima, usponima i padovima te smjenjivanjem u hegemoniji, narodi su bili sudionici povijesnih zbivanja. Dugo je trebalo da na poticaje iz nekoliko drutvenih znanosti kritika misao nametne promatranje iz drugaije perspektive i postavi pitanje: Nije li narode oblikovala i povijest; nisu li i povijesne okolnosti i promjene utjecale na uvjete za nastanak i odranje drutvenih grupa? Srbi to stajalite nisu prihvatili. Do najnovijeg vremena prevladava uvjerenje da je narod nastao u dubokoj starini i da se poput pojedinca borio za opstanak i napredak. Osim trajnih elemenata, u dugoj je povijesti plemena, naroda, nacija (bez obzira na to kako ih nazivamo, uvijek je rije o drutvenim skupinama) mnogo onoga to se mijenja u skladu s drutveno-ekonomskim uvjetima u kojima skupina egzistira. Graa od koje su se oblikovale nacije u doba seobe naroda moe se usporediti sa itkom masom koja se razlila poput tekuine, prilagoavajui se tlu. Njezini su se dijelovi lako stapali i prelijevali jedni u druge. Gua naseljenost i njezina zbijenost na tlu, praena ivljim komunikacijama te sadrajnija svijest o sebi, omoguavali su neto nalik na stvrdnjavanje, u kojemu je skupina dobivala trajnost i oblik kalupa u kojemu se zatekla. Ta usporedba moe doarati ono to se dogaalo tijekom srednjega vijeka i usmjeriti pozornost prema onim okvirima (politikim, crkvenim, kulturnim) koji su mogli odigrati ulogu kalupa. Moderna, masovna, egalitarna drutva koja znatno utjeu na svijest pripadnika skupine preko obrazovanja, propagande i masovnih komunikacija, mogu se usporediti s trajnim i tvrdim materijalima, koji su krti i lako pucaju du najmanje pukotine. Tako promatrana u povijesnoj perspektivi, nacija gubi onu dovrenost i zaokruenost, stoljetnu identinost koja joj se preutno pridaje u popularnom miljenju. Pri pomnijem promatranju, zapaa se da su se u nacionalnu cjelinu slijevali razliiti dijelovi i u njoj se stapali, da se nije mijenjala samo drutvena struktura, nego i kultura s vjerovanjima i simbolima koji su, kao kohezijska snaga, naciju drali na okupu i osiguravali joj trajnost. Nisu ostajala jednaka ni mjerila prema kojima su se pripadnici skupine poznavali i razlikovali od onih izvan. Dinamika, pa i sadraj tih promjena razlikuje se ovisno o naciji i konkretnim uvjetima u kojima se skupina razvijala. U svakome sluaju, individualnost nacija ne ogleda se samo u njihovu poloaju, u odnosima sa susjedima, borbama i meusobnim utjecajima, nego i u specifinosti putova kojima su dole do stupnja integriranosti u kojemu ih je zatekla moderna epoha. * U ovoj je knjizi uinjen pokuaj da se razvoj Srba osvijetli pomou imbenika relevantnih za njihov nastanak, razvoj i odranje kao drutvene skupine. Budui da nema teorije kojom bi se to istraivanje moglo usmjeriti, ti su se imbenici morali prepoznavati u konkretnim povijesnim okolnostima, koliko su one prouene i poznate. Poeci srpskog naroda tako nisu traeni kod Plinija i Ptolomeja, niti u praslavenskoj ili praindoeuropskoj zajednici, nego meu onim Srbima i drugim slavenskim plemenima koja su se doselila na teritorij rimskih provincija u 6. i 7. stoljeu. Ovdje se ne podrazumijeva da je formiranje toga naroda zavreno u mranim stoljeima nakon doseljenja, nego se paljivim praenjem njegove povijesti nastoji pokazati u kojoj su mjeri napredovali integracijski procesi. Nema sumnje da integracija srpskog naroda nije zavrena u srednjem vijeku, pa niti u 19. i 20. stoljeu. Pored nesumnjivih paralelizama s razvojem europskog Zapada, prije svega u ulozi antikog nasljea i slavenske komponente, analogne germanskoj, zatim u tipu socijalne i politike organizacije, otporu prema univerzalnim pretenzijama carstva, u razvoju naroda na Balkanu postoji vie znaajnih posebnosti koje se nalaze i kod Srba. Na prvome je mjestu svakako diskontinuitet u prostornom rasporedu i politikoj i socijalnoj strukturi, nastao zbog ukljuivanja u Osmansko Carstvo u 15. stoljeu. Posebnosti se primjeuju i u procesu diferencijacije tijekom kojega su podjednako vanu ulogu imale objektivne razlike meu susjednim populacijama i subjektivne percepcije tih razlika. U prolosti su se narodi najvie razgraniavali prema jeziku, toliko da je etnika zajednica izjednaavana sa zajednicom onih koji govore jednim jezikom. U narodu ija se povijest ovdje kratko opisuje, rije jezik dugo se upotrebljavala i u znaenju narod. Bila je poznata i rairena 11

legenda o nastanku sedamdeset i dva naroda tijekom mijeanja jezika dok se gradila kula babilonska. Ali, upravo se na Balkanu, izmeu Srba i njihovih junoslavenskih susjeda, pokazalo da na temelju jednoga jezika, jednog dijalektnog kontinuuma, moe izrasti vie etnikih zajednica, a da podijeljenost prema drugim kriterijima (vjerskim, politikim) moe utjecati na diferencijaciju i razgranienje meu jezicima. Kako je odavno uoeno, vanijom se pokazala vjerska granica koja je razdvajala katolike Hrvate od pravoslavnih Srba i obje te kranske skupine od njihovih islamiziranih sunarodnjaka, koji su dugo smatrani Turcima. Vjerska granica ne namee se toliko razlikom u dogmama, koliko velikim kompleksima kulturnih obiljeja koja se s vremenom kristaliziraju oko jedne vjere. Iako bi ostao u istoj jezinoj sredini, Srbin ili Hrvat koji bi primio islam znatno bi promijenio nain ivota i sredinu. Tadanje meuvjerske razlike ne mogu se usporediti s onima u modernim drutvima. Trajan politiki okvir u kojemu protjee ivot, sluenje istom vladaru ili dinastiji, zajednitvo u lojalnosti, sve je to stvaralo osjeaj povezanosti ljudi i vodilo prema integraciji zajednice. Ali, povijest Srba pokazuje da se ni tome ne moe pripisivati odluujue znaenje. Vie od 350 godina, od 15. do 19. stoljea, Srbi nisu imali drave. Raspreni na velikom prostranstvu, stoljeima su ivjeli u carevinama tuih vladara i dinastija. Pa ipak, odrali su se. Dravi su presudnu ulogu davali dravnici i intelektualci u razdoblju borbi za autonomiju i neovisnost. Prigodom proglaenja dokumenta kojim mu je sultan priznao nasljednu vlast u vazalnoj kneevini, u prosincu 1830, Milo Obrenovi je okupljenim uglednicima rekao: Tako, brao, postadosmo i mi od juer narodom. Neobino je to je u to vrijeme dvostruko vie Srba od broja kneevih podanika sa svojom svijeu, crkvom i kulturom, ivio s one strane granice pod vlau habsburkih careva. U sljedeoj e generaciji utjecajni politiar Ilija Garaanin tvrditi da ... izvan drave ovjek nema ivota niti povijesti. Takva pretjerana velianja znaenja i uloge drave ne mogu se opravdati injenicama iz srpske povijesti. One pokazuju da su za sudbinu naroda bila znaajna i razdoblja bez drave i dijelovi naroda koji su ostali izvan nje u doba kada je postojala. I u jednom i u drugom sluaju, drava je bila u sri povijesne svijesti koja se odravala kroz Crkvu, posredstvom kulta domaih vladara-svetitelja, i u narodnoj kulturi, posredstvom epske poezije o junacima i vladarima iz daleke prolosti. Uslijed ve spomenutog diskontinuiteta, izmeu stvarnog tijeka dogaaja i pjevanih epizoda koje su zamjenjivale uenu povijest, zjapila je golema provalija. Znaenje predodaba o povijesti poveavale su neprekidne tenje za obnavljanjem drave, kraljevstva, carstva, stare slave i veliine. Kako je mnogo puta reeno, budunost je zamiljana kao rekonstrukcija prolosti. Otuda se u ovoj knjizi moralo neto vie pozornosti posvetiti idejama i predodbama o prolosti. U nastojanju da u sreditu vidnoga polja dri razvoj naroda kao cjeline, ova knjiga je, s obzirom na ogranien opseg, morala rtvovati brojne pojedinosti, prije svega one o linostima, institucijama drava u kojima su Srbi ivjeli te, osobito, o vanjskoj politici tih drava. Zainteresirani itatelji mogu ih pronai u opsenoj i kritikoj literaturi o srpskoj povijesti, pojedinim razdobljima, dogaajima, osobama i pojavama. * Ova knjiga nastala je na poziv i poticaj izdavake kue Blackwell Publishing iz Oxforda i bila je namijenjena njezinoj ediciji Narodi Europe (The Peoples of Europe). U tome nizu knjiga naslov Srbi (The Serbs) ima posve odreeno znaenje. Izvan tog okvira, naslov Srbi previe je uopen i obeava vie nego to jedna knjiga moe pruiti. Proirenjem naslova srpskog izdanja Srbi meu europskim narodima, sauvana je veza s naslovom prvog, engleskog, izdanja, i najavljen komparativan pregled etnikog razvitka. Hrvatski nakladnik prihvatio je ovaj naslov. U engleskom izdanju bio je ogranien opseg teksta kao i broj karata i ilustracija, a u bibliografiju su mogla biti ukljuena samo posebna izdanja na svjetskim jezicima. Izdava i urednik srpskoga izdanja, g. Vlastimir oki (Equilibrium), ne alei truda poveao je broj karata i proirio 12

bibliografiju s posebnim izdanjima na srpskom i drugim junoslavenskim jezicima. Takoer prilagodio je kazalo imena i pojmova. Autor je neizmjerno zahvalan za te dopune i posebno to je odobrio da se upotrijebe u hrvatskom izdanju. Autor je zahvalan prof. dr. Barii Krekiu s Kalifornijskog sveuilita u Los Angelesu to je proitao rukopis u engleskoj verziji te dao niz dragocjenih sugestija koje su utjecale na uobliavanje osnovnog teksta. Oko hrvatskog izdanja posebno su se trudili prof. dr. sc. Drago Roksandi, urednik knjige, g. Ilija Rani, izvrni urednik te g. Ante Bai, koji je s udubljivanjem i razumijevanjem rjeavao jezine probleme. Svi su me obvezali na duboku zahvalnost.

UVOD: VRIJEME, PROSTOR, LJUDI


Otkako je nestalo vjere u duh naroda, u podrijetlo ili jezik kao vano i trajno obiljeje narodnog identiteta, postalo je tee razumjeti i pojasniti postanak i sudbinu jednoga naroda. Sagledavan kao drutvena skupina, narod je trajno podloan promjeni i pokretu; ni u jednom trenutku nije tako zavren i zaokruen da ne bi mogao rasti ili padati, da ne bi mogla jaati ili slabjeti kohezija koja ga dri na okupu, da ne bi mijenjao predodbe o tome to sainjava njegovu individualnost i ime se razlikuje od drugih, da ne bi naputao jedne i uzimao druge simbole itd, itd. Promjene koje su znaajne za odranje i razvoj jedne skupine mogu se dogoditi i dogaaju se u svim stoljeima, tako da nisu vani, kako se obino misli, samo najstarije i moderno razdoblje. Nema niti povlatenih sfera ivota, kao to su demografski rast ili pad, kretanja ili promjene u jeziku. Dalekosene posljedice za razvoj naroda mogu biti promjene u ekolokoj situaciji, drutvenoj strukturi ili kulturi. Traganje za onim to ini bit identiteta naroda, umjesto jednog imbenika, otkrilo je niz dimenzija povijesnog razvoja, koje se moraju pratiti tijekom dugih stoljea u prirodnom okviru. U sluaju Srba, a i drugih balkanskih naroda (osim Grka), prostor u kojemu su se razvijali vrlo je malo poznat izvan njihova i kruga najbliih susjeda. Ta okolnost dodatno oteava razumijevanje srpske promjenljive, duge, sloene i kao to e se vidjeti nedovrene povijesti. U tenji da se strpljivom itatelju olakaju napori, u ovom pristupu nastojalo se ono to je malo, lokalno i specifino povezati s opim, bolje poznatim, i to prikazom velikih epoha s dominantnim silama koje su dugo djelovale na velik prostor, zatim prikazom zemljopisnog podruja koje je bilo pozornica srpske povijesti, i napokon, naroda meu kojima je protjecao razvoj Srba.

Epohe srpskog razvoja


Ime Srbi povezuje pripadnike dananjeg srpskog naroda s jednim plemenom iz praslavenske zajednice i vremenom seoba, kada se dio toga plemena preselio daleko na jug, na podruje Rimskog Carstva. Tragovi tih Srba ostali su u imenima mjesta u dananjoj Poljskoj, zatim na prostranom podruju dananje Njemake, gdje se du rijeka Elbe i Saale prostirao limes Sorabicus i gdje su se sve do 12. stoljea nalazile politike organizacije Srba (Surbi, Sorabi, Zribia). Na malome dijelu nekadanjeg podruja, odrali su se Luiki Srbi kao njihovi daleki potomci. Iz toga vremena krajnje oskudnih podataka nema ni navjetaja o tome po emu su se slavenska plemena meusobno razlikovala, pa ni o tome u emu bi se sastojala individualnost Srba. Povezuje li, osim imena, jo neto pripadnike skupina koje su, vremenski i prostorno, toliko meusobno udaljene? Nekad se preutno podrazumijevalo da je veza u zajednikom podrijetlu, zamiljalo se da se narod poput velike obitelji produljivao mnoenjem i ostajao jednak zahvaljujui nasljeu. Od doba romantizma poelo se vjerovati da svaki narod posjeduje narodni duh, koji se oituje u jeziku, obiajima i narodnim umotvorinama. No, za Luike Srbe kao potomke Srba sa sjevera i Srbe s Balkanskog poluotoka teko je pretpostaviti zajedniki narodni duh. Prema nalazima lingvista u krugu slavenskih jezinih tipova luiki i tokavski govori spadaju u meusobno najudaljenije po osobinama (Pavle Ivi). Jezik, dakle, ne prua potvrde o eventualnoj 13

genealokoj povezanosti Srba s Balkana i Srba s Labe, osim ako se ne pretpostavi da se u stoljeima poslije seoba jezik temeljito promijenio, ak i u svojim najstabilnijim elementima. U svakome sluaju, velika udaljenost nastala nakon dovretka seoba, prekinula je i sprijeila veze i meusobne utjecaje sjevernih i junih Slavena, koji su jo neko vrijeme pamtili svoje podrijetlo sa sjevera. Nasuprot prostornom i vremenskom diskontinuitetu u odnosu prema precima sa sjevera, nesumnjiv je prostorni i kronoloki kontinuitet izmeu plemena Srba doseljenog na Balkan i srpskog naroda koji se tu razvio u sljedeim stoljeima. Otuda je prirodna polazna toka povijesti toga naroda njegovo doseljenje na Balkanski poluotok: 67. stoljee kranske ere. Tako kasni i skromni poetak, meutim, nije mogao zadovoljiti domoljubnu publicistiku u kojoj su, od sredine 19. stoljea, autori kontinuirano osporavali doseljavanje i predstavljali Srbe kao autohtone stanovnike, ne samo Balkanskog poluotoka nego takoer znatnog dijela Europe i Male Azije. Za neke od tih pisaca Slaveni su bili potomci Srba, kojima su najdublji korijeni dosezali do graenja kule babilonske. Ta pseudopovijesna literatura nije izumrla, nego je u svojemu posljednjem valu zanimanje za srpsku povijest nastojala pomaknuti prema najdubljoj starini, gdje postoji prostor za neobuzdanu igru fantazije. Srbi su na Balkan morali donijeti slavensko nasljee. Njega su svakako sainjavali: jezik, materijalna kultura, poganska religija i legende o podrijetlu. Najstarija materijalna kultura slabo je poznata, jer arheoloka graa nije karakteristina niti prikladna za razlikovanje. Naseobine slavenskih doseljenika iz prvih stoljea arheoloki su nevidljive i neprepoznatljive. Vjerske predodbe mogu se nazrijeti u imenima poganskih boanstava, sauvana u toponomastici i literarnim tvorevinama kasnijih vremena. Ta imena svjedoe o povezanosti s religijom ostalih Slavena, ali to nije dovoljno za razlikovanje vjerskih predodaba pojedinih plemena. Usprkos znanstvenim nastojanjima, ne moe se pouzdano rei tko je bio srpski vrhovni Bog. Legende o podrijetlu sa sjevera i doseljenju nemaju samo Srbi, nego se susreu i u njihovih susjeda Hrvata. I jedni i drugi odrali su ih do 10. stoljea i postale su poznate jer su zabiljeene u uenom spisu bizantskoga cara. Prva stoljea nakon doseljenja Srba u punome smislu rijei predstavljaju mrano doba, u kojemu se ne da prepoznati nijedan element individualnosti, osim imena i legenda o podrijetlu vladajuih rodova, a sve to se o njima zna, potjee iz svjedoenja drugih. Prvi epohalni prijelom bila je kristijanizacija (oko 870. godine), prihvaanje religije knjige, praeno stvaranjem posebnih pisama prilagoenih slavenskim govorima (glagoljica i irilica). Bio je to temelj za razvoj kulture i knjievnosti, koja se od obrednih knjiga proirila na pouna nabona tiva, a zatim na dokumente i knjievna djela. Pokrteni Srbi dobili su vano orue pamenja i uvanja svijesti o sebi, a time i trajanja. Rani kranski misionari su, zajedno s poganskim vjerovanjima, potiskivali i obiaje i tradicije, brisali i uklanjali razlike koje su imale korijen u poganstvu. S druge strane, napretkom kristijanizacije nove razlike nametala su crkvena sredita iz kojih se provodila misija. Razlike u jeziku crkvene slube i vrsti pisma proirit e se na duhovnu kulturu uope i snano utjecati na procese diferencijacije i integracije etnikih skupina na Balkanu. Kranstvo je takoer utjecalo na promjene u organizaciji drutva te je uobliilo pogled na svijet i svoje mjesto u njemu. Nova vjera legitimirala je vladajue strukture, sastavljene od rodova velike starine. Zajedno s podanicima, uvrstila ih je u kranski univerzum utjelovljen u Rimskom Carstvu, na elu s Kristovim namjesnikom na zemlji. Domai su vladari bili svedeni na lokalne carske namjesnike i, kako pokazuje razvoj politikih odnosa, nisu se uvijek zadovoljavali takvim poloajem. Postajali su otpadnici i udruivali se s carskim neprijateljima. Razdoblje od primanja kranstva do kraja 12. stoljea takoer je doba potpune prevlasti Bizantskog Carstva, tristo godina neprekidnih bizantskih utjecaja, koji su trajno obiljeili Slavene u istonom i sredinjem dijelu Balkanskog poluotoka. Bugari i Srbi tada su poprimili bizantske osobine koje e ih stoljeima karakterizirati. Ali, one su se dodavale i akumulirale i u sljedeem razdoblju. 14

Od naglog pada (poslije 1180) i privremenog sloma Bizantskog Carstva (1204), poelo je razdoblje osamostaljivanja balkanskih Slavena (1315. stoljee), presudno za stjecanje vanih obiljeja individualnosti i identiteta. Uzmicanje Bizanta stvorilo je prostor za razvoj prostranih i trajnih drava, a one su posluile kao okvir za rane i nepotpune integracijske procese. Vladari Bugara i Srba, prvi s carskom, drugi sa zapadnjakom titulom kralja, vladali su podanicima koji su bili vjernici crkava s posebnim starjeinama i saborima milou Bojom. Kao i Bizantsko Carstvo, te su drave istodobno bile svjetovne i vjerske zajednice, a njihovi starjeine od Boga postavljeni i Bogu neposredno odgovorni. U srpskoj vladarskoj dinastiji javili su se svetitelji, prije svih rodonaelnik Stefan Nemanja (11661196), zatim njegov sin Sava (11751236), prvi arhiepiskop, iji su kultovi omoguili da se u nastavku ope kranske tradicije razvije posebna srpska tradicija. Srpske povijesne osobe predoene su na ikonama i freskama, zastupljene u crkvenom kalendaru i liturgijskim tekstovima. Budui da je izvor srpske posebnosti bio u dinastiji, njome je poinjala srpska povijest, a sve to je bilo prije, potisnuto je i zaboravljeno. Tako je profil Srba bio upotpunjen i obogaen: na podlogu slavenskog jezika i obiaja nanesen je sloj istonog bizantskog kranstva, a u njega su se urezale karakteristine crte koje e postati dio svijesti o sebi i prenositi se kroz stoljea. Urezale su se i nove granice koje su Srbe odvajale, ne samo od onih koji su govorili drugim jezikom (Grci, Ugri, Arbanasi), nego i od onih koji su govorili njima razumljivim dijalektom, ali im je bogosluje bilo latinsko (Slaveni u primorskim gradovima i na susjednim podrujima pod crkvenom jurisdikcijom katolikih sredita). Pripadnost katolianstvu, odnosno pravoslavlju u sljedeim e razdobljima biti presudna za diferencijaciju izmeu Srba i Hrvata. Ujednaavanjem jezika i pravopisa crkvenih knjiga u sklopu autokefalne arhiepiskopije, pojaane su razlike unutar crkvenoslavenskog jezinog nasljea. Srpski prepisivai knjiga alili su se na tekoe pri prevoenju, ne samo s grkog, nego i s bugarskog jezika. to se dulje odravala politika samostalnost, osebujna srpska povijest se produljivala, drutvo je postajalo stabilnije, a kultura homogeniziranija. Od sredine 14. stoljea suoene s osamanlijskim osvajanjem, balkanske kranske drave meusobno se pribliavaju, prevladavajui nekadanji suparniki odnos prema Carstvu, razvijajui kransku solidarnost unutar bizantskog pravoslavlja i ne ugroavajui pritom individualnost pojedinih naroda. Epoha turskoga ropstva (1518. stoljee) prekida dotadanje integracijske procese. Srbi kao etnika zajednica trpe velike promjene jer nestaje drave i sloene drutvene strukture, plemstva i domaih institucija. Jedini imbenik kontinuiteta ostaje Srpska pravoslavna crkva, koja djeluje u tekim uvjetima. Sustavom nejednakih prava i obveza podanika, teokratski ustrojena osmanlijska drava isticala je vjerske razlike, pa je pripadnost crkvi postala presudna za identitet. Oni koji napuste zajednicu pravoslavnih vjernika, izgubljeni su i za srpski narod; oni vie ne dijele njegove tradicije, imaju drugaiji odnos prema Osmanskom Carstvu i vlastima, a postupno mijenjaju i nain ivota. O srpskome narodu ostaju ovisni seljaci, raja i znatno slobodniji stoari. I jedni i drugi svijest su odravali unutar kue, obitelji i Pravoslavne crkve, koja uva uspomene na vladare, svetitelje i slavnu prolost, dok junake i ratnike pamti epska poezija kao vaan element narodne kulture. Sa 18. stoljeem poinje razdoblje modernizacije i europeizacije, koje jo nije zavreno, nego je otvoreno prema budunosti. U njemu se istie vie prijelomnih dogaaja, od kojih su najvanija dva: 1804. poela je borba za stvaranje srpske drave, koja e postati matica rasute i podijeljene nacije; 1848. ukidanjem feudalnih povlastica i ostataka stalekog ureenja potvruje se nacija utemeljena na jezinom zajednitvu i jednakosti, do suprotstavljanja vjerskih i svjetovnih pogleda na obiljeja srpskog identiteta. Modernizacija je u poetku zahvatila samo dio srpskog naroda koji je bio osloboen od osmanlijske vlasti. Europu najprije zastupaju Habsburka Monarhija i Rusija, koja i sama pravi prve korake prema modernizaciji, kasnije garantne sile, a zatim i sav razvijeni svijet u koji Srbi bivaju uklopljeni.

15

Srbija koja se pomie


Veina europskih naroda je do podruja na kojima danas ive dola nakon znatnih pomicanja, nerijetko nakon borbi za granice i njihova premjetanja. U srpskom je sluaju pokretljivost bila tako intenzivna da se narod stoljeima nije trajno vezao za omeeno podruje. Za njegov razvoj karakteristine su, prema duhovitoj formulaciji Stevana Pavlovia, 2 Srbije koje se premjetaju. Posljedice su bile ozbiljne potekoe u integraciji srpske etnike cjeline, kao i potekoe u praenju i razumijevanju povijesti u kojoj se tako esto mijenjaju drutveni uvjeti. Kada se u vidno polje stave sva podruja relevantna za srpski razvoj, uoava se njihovo veliko prostranstvo i raznovrsnost tipova prirodne sredine. Juno od Save i Dunava prostiru se ravnice, nastavak velikog Panonskog bazena: otvorene, pogodne za naseljavanje, komunikaciju i privredu utemeljenu na zemljoradnji. Iako su obje rijeke bile prepreke i tijekom dugih razdoblja sluile kao prirodna granica, ipak su u vrijeme irenja drava bile obuzdavane. U poetku, napredovanjem sa sjevera (1113. stoljee), kada je Ugarska Kraljevina, juno od rijeka, na podruju dananje Bosne i Srbije (do Vidina u Bugarskoj) stvorila pojas svojih banovina. Poetkom 16. stoljea obje rijeke preli su osmanlijski osvajai s juga, pa je veliki dio Panonskog bazena potpao pod tursku vlast. Tada se i srpsko naseljavanje proirilo prema sjeveru i zapadu. Sljedeu zonu srpskog naseljavanja i kretanja inio je irok planinski lanac koji se prostire u smjeru sjeverozapad jugoistok i postaje sve iri, ali i sve nii i pitomiji prema istoku. Taj planinski pojas odvaja kopneni dio Poluotoka od jadranske obale. Kao visoka pregrada, on zadrava klimatske utjecaje mora te oteava kretanje ljudi i robe, uvjetujui stoljeima velike gospodarske i kulturoloke razlike izmeu obale i unutranjosti. Tek malen broj koridora omoguavao je kretanje ljudi i tegleih ivotinja. Od 19. stoljea karavanske putove zamijenile su eljeznice i automobilske ceste. Jadranska je obala cijelom duinom od Istre od Albanije bila odvojena od zalea sve do 19. stoljea. U prvo vrijeme, obalni gradovi su bili pod vlau Bizanta do sredine 12. stoljea, zatim Venecije od 15. do kraja 18. stoljea. I kada je obala bila pod vlau drava iz zalea Ugarske Kraljevine na sjeveru, i srpske na jugu vlast tih drava bila je posredna, jer su se oslanjale na gradske opine koje su postupno jaale svoju autonomiju. Obala je bila vie urbanizirana nego unutranjost. Tu su bili ostaci antikih gradova u kojima su se okupljali ljudi prisiljeni ivjeti od mora, to jest od plovidbe i trgovine, ribolova i proizvodnje soli. Izmeu obale i planina u zaleu, uvjete pogodne za ivot pruala su jedino kraka polja. U podruju kontinentalne klime planinski pojas je oskudijevao obradivom zemljom, ali je obilovao panjacima i umama te pruao povoljne uvjete za stoarstvo. Tu su se stoljeima, do modernog industrijskog razdoblja, ljudi bavili polunomadskim stoarstvom, koje obiljeavaju oscilatorna kretanja stada izmeu dolina i planina. U dijelu planinskog pojasa gdje panonske ravnice seu najdublje na jug du rijenih dolina i gdje je reljef blago valovit, nalaze se glavne komunikacijske linije koje se pruaju, u smjeru istokzapad, te u smjeru sjever-jug. Njih odreuju tokovi June, Zapadne i Velike Morave, koje prate kopneni putovi. Najvaniji je onaj koji dolinom Velike i June Morave vodi k dolini Vardara i ima produetke prema Solunu i Tesaliji. Kod rijeke Niave odvaja se put prema Sofiji i sredinjim podrujima Bugarske. Rudna su bogatstva velika vrijednost za podruja na kojima su ivjeli Srbi. Otkrivena su i eksploatirana u tri razdoblja: u doba Rimljana, zatim od sredine 13. do kraja 17. stoljea i u razdoblju moderne industrije. Zanimanje za prvobitan, slabo poznat raspored podruja slavenskih plemena pojaalo se u
2

Stevan Pavlovi (1933), britanski povjesniar srpskog podrijetla, uglavnom se bavi balkanskom povijeu (op.

pr).

16

vrijeme borbi za nacionalne drave i njihove granice u 19. i 20. stoljeu. Povijesna prava pojedinih nacija oslanjala su se na ta plemenska podruja i prve srednjovjekovne drave, iako su objektivna istraivanja rano pokazala da izmeu njih i etnografske karte u 19. stoljeu ima vrlo malo veze. U tom najranijem rasporedu Hrvati su bili na zapadnom krilu: od podnoja Alpa do upanija Livno, Imota (danas okolice gradova u zapadnoj Hercegovini) i Pliva (oko dananjeg grada Jajca u zapadnoj Bosni). Srbi su bili njihovi prvi istoni susjedi: u 9. stoljeu njihovo se podruje prostiralo do grada Rasa, gdje je poinjala bugarska vlast, koja je pokrivala sve ono to je danas Srbija. Unutar bugarske drave nala su se i druga plemena: Severi, 3 nastanjeni izmeu Dunava i planine Balkan, Druguviti (Dragovii) u zaleu egejske obale i u Makedoniji (posljednje spominjanje poetkom 13. stoljea). Najstarije podruje sa srpskim plemenskim imenom, Krtena Srbija, znatno se razlikovalo od pozornice potonjeg srpskog razvoja. Ukljuivalo je veliki dio onoga to je danas Bosna, ali tu nije bila zastupljena dananja Srbija, koja je u to vrijeme bila dio bugarske drave. Prvo vee pomicanje vodilo je prema istoku, prema podrujima koja su poslije ruenja Bugarskog Carstva (1018) dola pod neposrednu bizantsku vlast. Vidljiv rezultat prodiranja prema istoku bilo je stvaranje srpskog politikog sredita u gradu Rasu, ije se ime prenijelo na okolno podruje kao raka zemlja. Jo prije ruenja Bizanta, pod srpsku je vlast doao znatan dio dananje Srbije, ukljuujui Kosovo i Metohiju, do ar-planine kao prirodne prepreke na jugu. Na sjeveru je srpska drava izila na liniju Sava-Dunav tek krajem 13. stoljea, prisvojivi teritorije Ugarske, koja se, meutim, nije odricala svojih prava, to je izazvalo brojne ratove u 14. stoljeu. Na istoku je srpsku dravu od Bugarskog Carstva odvajao nastavak Karpata dugi planinski lanac koji se prua u smjeru sjever-jug. Kraljevina Nemanjia obuhvaala je i dananju Hercegovinu i Crnu Goru, potez obale izmeu rijeka Neretve i Bojane, s iznimkom grada Dubrovnika i njegova podruja. Nekadanje sredite drave u 11. i 12. stoljeu sada postaje periferija zato to glavni smjer irenja srpske kraljevine vodi prema jugu, zapravo prema podrujima pod bizantskom vlau. Vladarske prijestolnice i sjedita arhijereja premjetaju se od Rasa prema dvorovima pokraj nekadanjeg jezera na Kosovu, u Prizren i Skoplje; od pogranine ice u Pe, gdje e stoljeima ostati sjedite srpskih patrijarha. Takvo usmjerenje uvjetovao je ondanji zemljopis razvoja i zaostalosti: jug je bio razvijen, urbaniziran i relativno bogat; sjever zaputen, siromaan i slabo naseljen. Vrhunac irenja prema Bizantu dogodio se u vrijeme Stefana Duana cara Srba i Grka (13311355). Tada su granice, osim Makedonije i Albanije, obuhvatile jo Epir i Tesaliju. Ve u vrijeme careva nasljednika otpadaju velika podruja osamostaljenih gospodara, a tada zapoinje i potiskivanje srpske drave s juga i istoka te pomicanje prema sjeveru, koje traje do turskog osvajanja, a nastavak dobiva u seobama Srba na podruje kranskih drava. Krtenu Srbiju 910. stoljea smijenila je Srbija kraljeva Nemanjia 1314. stoljea, s Makedonijom i dijelom Albanije, a nju, poetkom 15. stoljea, mnogo manja Srbija despota s karakteristinim oblikom izduenog pravokutnika. U drugoj polovici 14. stoljea odvojen je, i Bosanskoj Kraljevini prikljuen dio podruja koji danas ini Hercegovinu, a od 1421. godine srpska drava je obuhvaala i vei dio onoga to danas ini Crnu Goru. Nakon pada srpske drave (1459) nestalo je granica i imena Srbije, narod se naao raspren na velikom prostoru, neomeenom sve do 1557, kada je, obnovom Peke patrijarije, dobio okvir kao vjerska zajednica. Srbiju je nakratko (17181739) obnovila Habsburka Monarhija u skromnim granicama od Zapadne Morave do Save i Dunava. Stoljee poslije (od 1815), to e podruje postati jezgra obnovljene Srbije, uveane s etiri okruga na jugu, 1878, a 1913. ukljuenjem Makedonije. Srpska drava je obuhvatila samo dio Srba, u poetku manje od polovice, ali budui da je
3

Autor se koristi nazivima Severci, odnosno Severjani (op. pr).

17

njezino stanovnitvo bre raslo, a okvir se irio, udjel u srpstvu bivao je sve vei. Izvan srpske drave Srbi su bili viestruko podijeljeni: Crna Gora se od 18. stoljea postupno oslobaa i formira kao zasebna drava, znatan broj Srba ostaje pod vlau Osmanskog Carstva, a i onaj dio u Habsburkoj Monarhiji je pod razliitim reimima u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini (poslije 1878, kada je zemlja dola pod vlast Austro-Ugarske). Srbija je kao cjelina s etnikim nazivom ponovo nestala 1918. godine, tijekom stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija). U federativnom ureenju koje su uveli komunisti 1944. godine, Srbija je obnovljena u granicama vrlo slinim dravi despota iz prva dva desetljea 15. stoljea, ali na sjeveru proirena nekadanjim ugarskim upanijama; obuhvatila je podruja istono i sjeverno od Dunava, koja su razgranienjem s Maarskom i Rumunjskom pripala Kraljevini SHS. Unutar te posljednje Srbije bila su dva autonomna podruja Vojvodina na sjeveru te Kosovo i Metohija na jugu. Od 1999. godine Kosovo je dobilo meunarodnu upravu Rezolucijom 1244 Vijea sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Srbi i drugi
Ni u jednom povijesnom razdoblju Srbi nisu ivjeli na prostranijem teritoriju sami bez drugih. Uvijek su izmeu sebe, u graninim podrujima i susjedstvu, imali pripadnike drugih naroda, koje su smatrali inoplemenicima. S njima su imali mnogostruke veze i odnose: jedne su prihvaali i asimilirali, a u druge se utapali uveavajui njihove zajednice. Na samom poetku jasno su se razlikovale dvije komponente: doseljeni Slaveni i zateeni starosjedioci. Nijedna od tih skupina nije bila jedinstvena i homogena. Meu Slavenima je bilo vie plemena. Srbi su bili jedno od njih, a na podruju koje bi neko pleme naselilo, bili su prisutni dijelovi drugih plemena. Kako se vidjelo, od plemenskog podruja Srba ne vodi pravocrtan put prema kasnijoj srpskoj dravi. Na srpskoj podlozi, u zoni krakih polja u zaleu jadranske obale, stvaraju se politike organizacije kneevine Neretljana, Zahumljana i Travunjana, a u njima skupine ija se individualnost dugo uvala. Prepoznaje se u srpskoj kraljevskoj tituli prve polovice 13. stoljea. Vie razliitih skupina bilo je i u balkanskih starosjedilaca. U gradovima i na otocima gdje su se populacijom bili ouvali vlast, vojska i institucije, nastavljalo se Rimsko Carstvo. A u vrijeme doseljenja Slavena to Carstvo se mijenjalo utoliko to je helenski supstrat postajao dominantan pa, ve od prije kristijanizirano, ono postaje grko i doseljeni Srbi ga takvim percipiraju stoljeima. Osim ostataka Carstva, na Balkanskom poluotoku odravaju se i mnoge enklave provincijskog stanovnitva s kojima je dravno sredite izgubilo vezu. Budui da je prethodnih stoljea ivjelo pod rimskom vlau, to stanovnitvo, razliitog plemenskog podrijetla, u veoj je ili manjoj mjeri bilo romanizirano, pa se javlja u vie varijeteta. U gradovima na jadranskoj obali i otocima odrali su se Romani, iji se govor, razliit od talijanskih dijalekata, ouvao do 19. stoljea. U razliitim dijelovima unutranjosti Poluotoka Slaveni su upoznali Vlahe, koji su takoer bili romanizirani u visokome stupnju. Dio njih slio se u stanovnitvo kneevina na drugoj obali Dunava, gdje e se razviti rumunjski narod; dio se stoljeima odrao kao Vlasi u istonoj Srbiji i Aromuni (Cincari) u Makedoniji, dok se veina tijekom stoljea postupno stopila u slavensko ili grko okruenje. U planinskom dijelu dananje sjeverne Albanije ouvali su se najmanje romanizirani Albanci. Srpski tekstovi ih nazivaju Arbanasima, prenosei tako stariji oblik imena naroda koji je sebe u kasnijim stoljeima oznaavao imenom Shipetar (iptar). Za razliku od Italije i zapadnih rimskih provincija, na Balkanu nije poznata pojava da starosjedioci i doseljenici ive zajedno u istim gradovima ili manjim predjelima. Predaje iz kasnijeg vremena (1013. stoljee) govore o neprijateljstvu Slavena i Vlaha. ini se da su tek kristijanizacija, stvaranje trajnih drava, redovna razmjena i privredna suradnja stvorili uvjete za povezivanje i mijeanje. 18

Budui da se povijest Balkanskog poluotoka otkrivala traenjem korijena nacijama iz 1819. stoljea, skupine koje se do tada nisu bile razvile u narod s posebnom kulturom i knjievnou, ostale su neprimijeene. Ulogu Vlaha kao najrairenije i najbrojnije vrste starosjedilaca otkrila su tek istraivanja u 20. stoljeu. U vezi s njima nastali su sporovi u historiografiji. Kako su nazivom Vlasi oznaavani stoari, sudionici u seobama 1516. stoljea, neosporno slavenskih imena i jezika te pravoslavne vjere, u meunacionalnim raspravama poricalo se da su Vlasi Srbi. Sa srpske strane odgovaralo se da je naziv Vlah oznaavao status, a ne etnos te da Vlasi kao etniki imbenik u tim kasnim stoljeima nisu ni postojali. Ipak, razlog ouvanju posebnog imena postojao je u drugaijem zanimanju i nainu ivota Vlaha i njihovim posebnim oblicima drutvene organizacije. Kada su te razlike izgubile znaenje, ieznulo je i vlako ime. Proces slavenizacije trajao je stoljeima. Vlake skupine sa slavenskim nazivima (elnik, vojvoda, sudac) nalazimo ve u 12. stoljeu. U sljedeem se susreu slavenska imena vlakih zajednica katuna, to je znak odreenog stupnja slavenizacije. Iz stoljea u stoljee, skupine Vlaha izlaze iz izolacije, mijeajui se i stapajui u slavensko okruenje. U vrijeme najveeg teritorija, srpska drava je bila carstvo Srba i Grka. Isticanje grke komponente u vladarskoj tituli trebalo je opravdati imperijalne pretenzije, a bilo je utemeljeno na vladanju grkim podrujima. No, strani element nisu bili samo Grci; o etnikom arenilu srpske srednjovjekovne drave svjedoe povelje i zakonski tekstovi. U povelji iz 1300. godine navode se tako potencijalni posjetitelji trga u Skoplju: bilo Grk ili Blgarin ili Srblin, Latin, Arbanasin, Vlah, da daje zakonsku carinu. Naziv Latin obuhvaao je trgovce katolike iz Italije i primorskih gradova, kao i doseljenike iz srpskog zalea koji su u gradovima primili katoliku vjeru. Od sredine 13. stoljea novi element predstavljaju Sasi, njemaki rudari, a od kraja 14. stoljea javljaju se i Turci kao putnici i poslovni ljudi. Posljednji e postati brojni kao gospodari zemlje. Srpska drava toga vremena nije nastojala unificirati i homogenizirati razne dijelove drutva. Naprotiv, potovala je prava pojedinih etnikih skupina, jednako kao i prava pojedinih drutvenih slojeva. Vlast je koristila da odri ravnoteu, uskladi odnose i rjeava meusobne sporove pripadnika skupina s posebnim pravima. Cjelokupni razvoj srpskog naroda iz temelja je uzdrman turskim osvajanjem (1459). Srbija kao matina zemlja je nestala, vladajua klasa je iskorijenjena, institucije unitene. Narod se poslije mnogih seoba naao raspren po golemom prostoru: do slovenskih zemalja, sredinje Ugarske i Erdelja, ali u tankom sloju i u meusobno nepovezanim enklavama. Do 1557. godine (godina obnove Peke patrijarije) Srbi nisu imali ni unutranjih spona ni vanjskih granica. Nali su se okupljeni pod patrijarsima kao vjerska zajednica koju je povezivala crkvena hijerarhija. S osvajaima je stigao novi element Turci iz Male Azije, a uz njih i islamizirani podanici iz prethodno osvojenih europskih podruja. U gradska naselja smjetaju se trgovci: Armenci, idovi, Grci, Cincari (Aromuni), a diljem zemlje i skupine Roma ili Cigana koji, stoljeima neprihvaani i nepriznavani, ostaju na rubu drutva. U osmanskom sustavu povlastica i obveza potencirane su vjerske razlike, znaajne i u ranijim razdobljima. Islamizacija nije provoena nasilno, ali je prihvaanje vjere gospodara donosilo povlastice u drutvu, pa se trajno prelazilo na islam, vie nego u pojedinim razdobljima (1618. stoljee) i nekim podrujima (Bosna i Albanija). Prihvaanjem islama, balkanski su se krani odvajali od svojih sunarodnjaka i od tada su smatrani Turcima, ije su obiaje i nain ivota prihvatili. S druge strane, u sklopu velike crkvene zajednice, kakva je bila Peka patrijarija, brisale su se razlike i dolazilo je do stapanja s osnovnom masom. Meu Srbima su se rastvorile, ne samo skupine kasno slaveniziranih Vlaha, nego i manje grke zajednice, a asimilacija Cincara traje do najnovijeg vremena. Rat voen krajem 17. stoljea (16831699) velika je prekretnica zbog toga to dio Srba tada dolazi pod kransku vlast i razvija se u uvjetima bitno drugaijima od onih pod turskom vlau. Odvojeni ivot trajao je vie od dvije stotine godina i bio je prepreka nacionalnoj integraciji. Vjerski kriterij ponovno je dobio na snazi jer je opi poloaj Srba pod habsburkim carevima bio odreen 19

carskim obeanjem da e potovati vjeru i crkveni ivot novih podanika. Sve dinaminije u razvoju, srpsko je drutvo bilo proeto crkvenom organizacijom. Ta e okolnost spreavati prihvaanje modernih ideja o naciji kao zajednici jezika i ometati ire integracijske procese. Pod vlau austrijske carevine provodi se i teritorijalno pregrupiranje. Na periferiji prostora koji su naseljavali, Srbi se gube, a zgunjavaju se i koncentriraju u Vojnoj granici i dijelovima uz granicu s Turskom (od 1804.; 1815. to je granica sa Srbijom). Takvom pomicanju neposredno pridonosi kolonizacija, koju intenzivno provode habsburke vlasti u drugoj polovici 18. stoljea. Srbi dobivaju nove susjede: Nijemce, Maare, Rumunje, Slovake i Rusine. Veliki prijelom u razvoju srpskog naroda predstavlja stvaranje drave, najprije autonomne kneevine (od 1815), zatim neovisne kneevine (1878) pa kraljevine (1882). Ona postupno preuzima kulturno nasljee stvoreno u 18. stoljeu meu Srbima u Ugarskoj, razvija ga i postaje sredite srpskog okupljanja. Iz politikih zbivanja u Europi, koja su samo pratili (ujedinjenje Njemake, ujedinjenje Italije), ili u kojima su sudjelovali (borbe 1848. unutar Habsburke Monarhije), Srbi su izvodili zakljuke o opravdanosti i potrebi borbe za osloboenje i ujedinjenje dijelom porobljenog i podijeljenog naroda. Od Prvog ustanka (18041813) srpske su borbe smatrane revolucijom i remeenjem odnosa meu dravama, bilo onima formalno povezanima kao u Svetoj alijansi, bilo onima zainteresiranima za europsku ravnoteu. U poetku je glavna srpska energija bila usmjerena protiv Osmanskog Carstva, a od okupacije Bosne i Hercegovine (1878) i Austro-Ugarska postaje trajna suparnica Srbije. Budui da su se turske vlasti nastojali osloboditi i drugi narodi (Grci, Bugari, a sa stanovitim zakanjenjem i Albanci), a granice svoje integracije odreivali su polazei od povijesnih prava sukobi meu njima bili su neizbjeni. Poslije dugog ratovanja i golemih rtava u dva balkanska rata (19121913) i Prvom svjetskom ratu (19141918), Srbi su prevladali dugu podijeljenost i razdvojenost dravnim granicama i praktiki su se svi nali u jednoj dravi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918 1929, Kraljevini Jugoslaviji 19291941). Otada postaje vidljivo da su s nasljeem prethodnog povijesnog razvoja nametnuti i drugi teki problemi. Postaje jasno da prepreka za integraciju nisu samo granice, nego i razlike nastale zbog nejednakih uvjeta razvoja uslijed razdvojenosti tim granicama. Tijekom politikih i stranakih borbi, osim antagonizama meu narodima (Slovenci, Hrvati, Srbi), pokazivala se i nesnoljivost unutar pojedinih naroda izazvana regionalnim razlikama: kad je rije o Srbima, izmeu Srbijanaca i tzv. Preana, stanovnika Srbije i Srba podanika AustroUgarske; izmeu Crnogoraca nezadovoljnih nainom ujedinjavanja i ostalih. Stanovnici podruja pripojenih 1913. godine slubeno su tretirani kao Srbi, stanovnici June Srbije, ali to se nije slagalo s injeninim stanjem jer se znatan dio tih stanovnika osjeao ili Bugarima ili Makedoncima. Teko promjenljivo povijesno nasljee sastojalo se i u prostornom rasporedu i u izmijeanosti Srba s pripadnicima drugih nacija. Razmjerno velika homogenost srpskog ivlja u dravi stvorenoj 1918. godine, postignuta je (sredstvima koja su tada bila uobiajena u europskim nacionalnim dravama) samo na rano osloboenim podrujima Srbije i Crne Gore (ukljuujui one steene 1878). U nacionalno mjeovitoj Vojvodini Srbi nisu predstavljali polovicu stanovnitva, u Hrvatskoj su bili gusto naseljeni samo na prostorima nekadanje Vojne granice, dok su u gradovima posvuda bili u manjini. Teritorij povijesne Bosne i Hercegovine dijelili su s muslimanima i Hrvatima, a na Kosovu i u tzv. Staroj Srbiji u meuvremenu je ojaao albanski element. S povijesnim nasljeem primljeno je i kolebanje o kriterijima razgranienja od drugih. Dok je Srpska pravoslavna crkva nametala uvjerenje da su Srbi samo oni koji su pravoslavne vjere, svjetovni nacionalni radnici, politiki pokreti i stranke borili su se za to da u naciju ukljue i Srbe katolike i muslimane kao Srbe Muhamedove vjere. Vee skupine pripadnika spomenutih konfesija nisu se integrirale u srpsku naciju, ali je kasnije iskustvo pokazalo, osobito nakon 1944. godine, da su Srbi masovno mogli biti ateisti. Iz dananje je perspektive jasno da Srbi nisu bili dovoljno integrirani kada su se nali zajedno 1918. godine. Ondanje politike i kulturne elite nisu bile svjesne koliko je vano nastaviti 20

integracijske procese meu samim Srbima. Umjesto toga, izabrano je usmjerenje prema integraciji Srba, Hrvata i Slovenaca i stvaranju nacije Jugoslavena. Dok su u drugih jugoslavenskih nacija taj projekt podupirale manjine intelektualaca, meu Srbima je to bio najvii cilj dravne politike, kojemu se opirala samo manjina intelektualaca. Jugoslavenske sinteze nije bilo, pojaane su suprotnosti meu nacijama, a meu Srbima je dolo do novog podvajanja na pristae jugoslavenstva i uvare srpskih tradicija. Kako se moe vidjeti iz zavrnih odjeljaka ove knjige, ta e podjela ostati aktualna do najnovijeg vremena.

ANTIKO NASLJEE
RIMSKE PROVINCIJE Dijelovi srpskoga plemena nali su se meu Slavenima koji su, kreui se prema jugu, bili prekoraili granice Rimskog Carstva, tako da je novi ciklus u njihovu razvoju zapoet na njegovu tlu. U vrijeme doseljavanja Slavena, graninu crtu Rimskog Carstva pratio je dugo izgraivani limes, obrambeni pojas sastavljen od utvrda s garnizonima. Njegova je zadaa bila istodobno spreavati upade barbara i omoguavati nadzor susjednih podruja. Obrambenu snagu limesa pojaavao je tok Dunava kao velika prirodna prepreka du koje su bile rasporeene utvrde. Izgraivanjem limesa bio je zavren dug proces irenja rimske vlasti na Balkan, postupno uvoene idui sa zapada i iz jadranskog obalnog podruja prema unutranjosti Poluotoka. Prijelomni trenutak oznailo je guenje Ilirskog ustanka poetkom 1. stoljea poslije Krista, a zavretak uspostavljanje uniformnog provincijskog ureenja. Slaveni koji su preli limes bili su izloeni trajnom utjecaju ivotnog prostora, uoblienog tijekom prethodnih nekoliko stoljea rimske vladavine. Zauzeta podruja bila su proarana ostacima rimskih gradova, ispresijecana rimskim cestama, prekrivena tragovima nekadanje nastanjenosti i nastojanja ljudi da urede i sebi prilagode prirodni ambijent. Srbi i pripadnici drugih slavenskih plemena iz temelja su promijenili ivotnu sredinu. Iz zone rijetke naseljenosti, efemernih i nestabilnih politikih tvorevina, bez poznatih imena i trajnih granica, preli su u strukturiranu i stabilnu zonu. U njoj su, osim materijalnih ostataka, zatekli imena naselja, provincija i predjela, sauvanih meu prorijeenim i osiromaenim provincijskim stanovnitvom. Neka od imena uvala su spomen na stanovnitvo koje su zatekli i svojoj vlasti pokorili Rimljani. U imenu Ilirik, prostrane provincije koja je isprva obuhvaala sve to su Rimljani osvojili od Jadranske obale do Panonske nizine, ouvao se opi naziv mnogobrojnih skupina Ilira nastanjenih u sredinjim i zapadnim dijelovima Balkanskog poluotoka. U 1. stoljeu poslije Krista Ilirik je podijeljen na dvije provincije: Dalmaciju i Panoniju. One svojim imenima takoer podsjeaju na stare stanovnike Dalmate i Panonce, a razdvajala ih je granina crta paralelna s tokom Save (50-60 km juno od rijeke). Po imenu panonskog plemena Meza, ime je dobila provincija Mezija, oko 86. godine poslije Krista podijeljena na Gornju Meziju (u dananjem Pomoravlju) i Donju Meziju (u dananjoj Bugarskoj). Iz Mezije je u kasnijim promjenama izdvojena Dardanija, izmeu Zapadne i June Morave, Ibra i sjeverne Makedonije, a u njezinu nazivu ouvalo se ime Dardanaca, plemena o ijoj se pripadnosti ilirskoj ili trakoj skupini plemena jo raspravlja. Isto vrijedi za nekadanje stanovnike Mezije Tribale, protiv kojih je Aleksandar Veliki slao svoje vojne jedinice. Doseljeni Slaveni nisu imali dodira sa spomenutim plemenima. Mogli su susresti samo njihove daleke potomke, uvelike promijenjene pod utjecajem pola milenija duge rimske vladavine i civilizacije. Ipak, ta imena, poznata iz zemljopisnih naziva i cijela antikih pisaca, prenosila su se i poslije vezivala za Srbe, pa su oni za bizantske autore najee bili Tribali, ponekad i Dalmati. Sve do 19. stoljea, ilirsko ime pripisivalo se i zapadnom krilu Junih Slavena, iako je od srednjeg vijeka koriteno preteno za Albance. Neprirodni kontinuitet s rimskim i predrimskim vremenom, uspostavljen posredstvom teritorijalnih imena i njegovan u uenim bizantskim krugovima, nije se 21

doticao srpskih povijesnih tradicija i njihovih shvaanja o vlastitome podrijetlu. Prije rimskog osvajanja, Balkanski poluotok nije bio ravnomjerno naseljen, ali je u gotovo svim svojim dijelovima bio prekriven mreom utvrenih sredita plemenskih vlastodraca (oppidum, teichisma), iz kojih se gospodarilo okolinom. Ta su sredita i pod rimskom vlau zadrala svoju ulogu, jer se iz njih upravljalo plemenskim zajednicama. Nerijetko su prvobitna domorodaka naselja postajala jezgra rimskih gradskih naselja, koja e svojom ulogom u privrednom ivotu i irenju civilizacijskih steevina postati arita iz kojih se irila romanizacija. Dalmacija i druge balkanske provincije, osobito predjeli u unutranjosti, nisu u znatnijoj mjeri kolonizirane doseljenicima iz Italije. I tu su, kao i u drugim dijelovima Carstva, naseljavani islueni ratnici (veterani), koji su dobivali zemlju i povlastice. Proces rimske urbanizacije tekao je spontano i znatno je ovisio o prirodnim uvjetima, gospodarskim mogunostima i komunikacijskim vezama. Nesporno je da je kasnio za sredinjim oblastima Carstva. Napredovao je postupno, ali se zato nastavio i u vremenima kada je druge dijelove Carstva zahvatila kriza. Sve tri provincije koje imamo u vidu: Dalmacija, Gornja Mezija i Dardanija, bile su poznate po rudnome bogatstvu i u svima je proizvodnja plemenitih i drugih metala imala vanu ulogu u privredi i nastajanju gradskih naselja. Mjesta na kojima su se dobivali zlato, srebro, bakar ili eljezo, rasla su s brojem stanovnika i tijesno se povezivala s okolinom iz koje su se opskrbljivali rudari. Ta su mjesta posredno utjecala i na razvoj postojeih urbanih naselja. U rimskom upravnom sustavu rudarstvo je donosilo posebnosti u lokalnom ustroju, prisutnost predstavnika carske vlasti, vii stupanj centralizacije, nastanak distrikata s posebnim lokalnim novcem i cijenama, pojaanim carinskim nadzorom itd. Osim najvie urbaniziranog i koloniziranog obalnog pojasa, veim brojem znatno naseljenih gradova odlikovala su se podruja kroz koja su prolazili magistralni putovi. Ti su bili putovi paralelni s rijekama Savom, Dunavom i Moravom ili oni koji su povezivali Bizant (Carigrad, Konstantinopolis) s dalekim pograninim podrujima na sjeveru (via militaris). Tu su iz razliitih korijena izrasli gradovi opskrbljeni svime to je stvorila rimska civilizacija. Neki su postali sredita provincijskih vlasti kao Viminacij (Viminacium, blizu dananjeg Kostolca), a drugi ak prijestolnice lanova suvladarskog kolegija kao Sirmij (Sirmium, danas Srijemska Mitrovica). Du dunavske crte izrasli su: Bassiana (udaljena od rijeke, pokraj Putinaca, Ruma), Singidunum (Beograd), Margum (Dubravka pokraj Oraja), Aquae (pokraj Prahova), a na spomenutom putu za Carigrad leali su Horreum Margi (uprija), Naissus (Ni) i Remesiana (Bela Palanka). Neposrednije vezani za rudarstvo morali su biti Municipium Dardanorum (Soanica na Ibru), Ulpiana (Lipljan, u junom dijelu Kosova), Municipium Malvesatium (Skelani na Drini), Domavia (kod Srebrenice pokraj Drine), gdje je bilo sjedite nadzornika nad rudnicima itavog Ilirika. Pojedina velika naselja kojima se ne zna staro ime poznata su iskljuivo po arheolokim ostacima, primjerice Kolovrat pokraj Prijepolja i Visibabe pokraj Poege. Ponegdje tek okrnjeni natpis omoguuje da se prepozna samo prvo slovo imena; kao u Aquae S. ... na Ilidi kod Sarajeva ili Municipium S. ... u Kominima kod Pljevalja. Neki su gradovi napredak dugovali poloaju, mjestu na vanom putu ili krianju putova, drugi zato to su bili sredita upravne jedinice. A svaki od njih imao je forum, hramove, vodovod, veliko javno kupalite, dakle sve to je ilo uz status grada i pratilo rimski gradski ivot. Brojni graevinski objekti nadivjeli su rimsku vlast. Ostaci gradova koji su bili razoreni i naputeni, nisu privlaili slavenske doseljenike. Samo u podrujima gdje je u kasnijim stoljeima uspostavljena bizantska vlast dogaalo se da antiki ostaci budu obuhvaeni naseljem i sekundarno koriteni. Slaveni su izbjegavali antike ruevine obavijene priama u kojima se uvalo i ime ponekog cara (car Dukljanin, car Trajan). Pojedina su gradska naselja utjecala na irenje i upotpunjavanje mree putova koja je bila racionalna, tehniki ujednaena i podreena potrebama dravnog sredita. I rimske su ceste nadivjeli rimsku vlast i snano utjecali na smjerove kretanja ljudi i robe u sljedeim stoljeima. Vei gradovi na jadranskoj obali do kojih se lako stizalo morskim putem, sluili su kao polazna 22

toka putova u unutranjost Poluotoka. Neki magistralni smjerovi zasluuju da ih se spomene zbog uloge u kasnijim vremenima; jedan paralelan s jadranskom obalom u bliem, a drugi paralelan s tokom Save u daljem zaleu. Magistralni smjer dolinom Morave dobivao je sve vee znaenje kako se teite Carstva premjetalo prema istoku. Naziv vojnog puta (via militaris) dobio je kada je povezivao Beograd i Carigrad i sve do duboko u moderno doba obiljeavao je trasu kojom su se kretali vojni pohodi prema srednjoj Europi u jednom, i prema sreditu Osmanskog Carstva u drugome smjeru. Poetno neprijateljstvo izmeu Rimljana i starosjedilaca s vremenom je prevladano pa su stanovnici provincija ukljuivani, ne samo u lokalnu upravu, nego i u carsku vojsku. Za rat sposobni i orni mukarci znatan su dio ivota ratovali u drugim dijelovima Carstva. Osim to su branili granice, promicali su rimski nain ivota. Naela rimskog organiziranja uprave u pokorenim su podrujima ostavljala mjesto za uvanje ostataka plemenske organizacije u obliku konvenata i dekurija, koje su esto nosile plemensko ime. Sve znatnija integracija domaeg stanovnitva u rimski sustav odraava se u usponu naselja na vii stupanj u upravnom sustavu, pri emu je municipij rimskih graana oznaavao najvii domet, dok se na osobnome planu ogledao u stjecanju prava rimskoga graanstva. Vidljiv izraz drutvene promocije bilo je uzimanje imena careva, od kojih je dobiveno pravo graanstva. Tako brojni Aelii s kamenih spomenika govore o vremenu svojeg stjecanja graanstva. Od poetka 3. stoljea, tonije od edikta iz 212. godine, pravo graanstva proireno je na sve slobodne stanovnike Carstva. Ipak, ne zna se u kojoj je mjeri romanizacija zahvatila stanovnitvo izvan gradova i urbaniziranih predjela, koliko su plemenske tradicije, jezik i elementi naslijeene kulture sauvani pod dugotrajnom rimskom vlau, koja je ostajala na povrini oslanjajui se na gradove kao na stupove. U potomaka provincijskog stanovnitva s kojim su Slaveni doli u dodir poslije doseljenja, mogao se zapaziti nejednak stupanj romanizacije. Uzrok tomu nije bila samo razlika u plemenskoj podlozi i intenzitetu rimskog utjecaja, nego i to to su se na junim i istonim dijelovima Poluotoka rimska uprava i civilizacija irile grkim jezikom, koji na starim helenskim i heleniziranim podrujima nije bio potisnut. Zahvaljujui natpisima u kamenu, miljokazima, javnim graevinama i nadgrobnim spomenicima, na Balkanskom poluotoku moe se prepoznati crta razgranienja izmeu zone romanizacije i zone helenizacije. Granica koja ih je razdvajala polazila je s morske obale kod Kotora i ila prema Niu, a odatle grebenom planine Balkan prema crnomorskoj obali. Zapadno i sjeverno od te crte u uporabi je bio latinski, a juno i istono od nje grki jezik. Dalmacija i susjedne provincije u sredinjem dijelu Balkana nesumnjivo su kasnile u procesima urbanizacije i irenja rimske civilizacije, ali su zato pokazivale veu otpornost prema krizama koje su potresale Carstvo u 3. i 4. stoljeu. Sudei prema oskudnim podacima pisanih izvora i natpisima u kamenu (vanim svjedocima tih vremena), rudnici tih podruja radili su i u to doba, graene su ceste i javni objekti, nije bilo velike depopulacije niti je paraliziran privredni ivot. Stoga je razumljivo da je Ilirik dobio vee znaenje u ivotu Carstva. Pokazuju to sigurni znakovi, prije svega vea uloga ratnika s toga podruja, koji proglaavaju careve iz redova svojih zapovjednika (ilirski carevi). Raste i vanost upravnih jedinica s toga podruja, a Ilirik dobiva novo znaenje postaje jedna od etiri prefekture na koje se dijeli Carstvo. Sirmij postaje sredite cezara, jednoga od etiri lana kolegija, koji upravlja Carstvom. U tome, nekad zaostalom dijelu Carstva vladari poinju podizati svoje rezidencije, kao Dioklecijan palau u blizini provincijskog sredita Salone (Dioklecijanova palaa, Aspalaton, Split), dok od njegova nasljednika Galerija potjee Felix Romuliana (Gamzigrad pokraj Zajeara). Moda su ti vladari tri stoljea poslije posluili kao uzor Justinijanu I (527565) da svoje rodno mjesto Justiniana Prima (Cariin Grad pokraj Leskovca) uzvisi i dodijeli mu povlastice, tako da je moglo odigrati znaajnu ulogu u kasnijoj crkvenoj povijesti. Napokon, premo istonih dijelova Carstva pokazao je i osnutak nove prijestolnice na Bosporu. Ona e ponijeti ime Konstantinova grada, a za Slavene e stoljeima ostati jednostavno carev grad Carigrad. 23

Razdoblje kriza pratile su promjene u strukturi Carstva. Okruena sakralnom aureolom, u sreditu je gotovo neograniena postala carska vlast, dok je na periferiji vojna vlast odvojena od civilne. Cesto su se mijenjale granice upravnih jedinica. Uz ve spomenuto izdvajanje Dardanije iz Gornje Mezije u Dioklecijanovo doba, vano je bilo osnivanje posebne provincije Praevalitane na podruju dananje Crne Gore i sjeverne Albanije. Kada je u 5. stoljeu pod udarima barbarskih plemena palo Zapadno Rimsko Carstvo, Istono je nastavilo ivjeti nastojei obnoviti cjelinu i jedinstvo nekadanjeg imperija. Posebnosti istonog dijela postaju oite: Istok nasljeuje ukupne dravne tradicije, kristijaniziran je i oslanja se na helensku kulturnu podlogu, koja je ukljuivala i kranske tradicije crkvenih otaca. Stanovnici su nazivani Romejima, vladari su bili njihovi carevi. Kao i ostali Slaveni, Srbi su bolje zapaali kulturni identitet nego imperijalne tenje Romeja pa su za njih oni bili Grci (ime primljeno posredstvom latinskog od Graecus). Ueni Romeji esto su prijestolnicu Carstva nazivali Bizantom, po gradu koji je prethodio Konstantinovoj prijestolnici, to je dalo povoda da se, prvenstveno meu humanistikim piscima, ustali naziv Bizant i Bizantsko Carstvo. Poslije dugog opiranja, i balkanske provincije zahvatile su krize. Pritisak na dunavski dio limesa postajao je sve jai, a bedem nije uvijek odolijevao. Popustio je u istonom dijelu pod pritiskom Gota. Oni su poslije 375. bili pretvoreni u federate i postali znatan dio rimske vojske. Njihov odlazak u Italiju i osvajanje Rima (410. godine) Istonom Carstvu su omoguili oporavak, ali ga nisu oslobodili gotske prisutnosti u Panoniji i Dalmaciji. Sljedei put bedem je popustio pod navalom Huna 448. godine, kada su stradali gradovi i stanovnitvo na podruju dananje Srbije. Krajem 5. i poetkom 6. stoljea Goti su gospodarili zapadnim balkanskim provincijama. Bili su izrazita manjina i nisu ostavili znatnijeg traga. Osim arheoloke grae prepoznatljivih obiljeja, na ostacima starokranske crkve u Brezi (sredinja Bosna) pronaene su urezane rune (gotsko pismo), a s njihovim imenom i jezikom u vezu se dovodi ime Gacke i prvobitno ime Nikia, koje je bilo Anagastum. Gotska prevlast prekinuta je 535. godine, jednim od brojnih ratova cara Justinijana I. On je odluno nastojao obnoviti Carstvo u Italiji, panjolskoj i Africi. Balkanskim provincijama je osigurao mir, nije obnovio samo gradove du limesa, nego i velik broj utvrda u unutranjosti. Blizu svojeg rodnog mjesta podignuo je grad Justiniana Prima. Grad je trebao biti sjedite prefekta i arhiepiskopa, pod ijom su jurisdikcijom bile sve dijeceze izmeu Panonije i Makedonije. U kasnijim je dogaajima, zajedno s gradom, zbrisana i crkvena organizacija, ali su ouvani carevi zakonski akti u kojima su navedena prava arhiepiskopa. Ti akti e poslije etiri stoljea utjecati na organizaciju Crkve i njezinu hijerarhiju. Velianstven Justinijanov Grad postojao je nepuno stoljee: u vrijeme kada je podizan, novi je val barbara ve pritisnuo limes. NASELJAVANJE SLAVENA Slavene je zahvatilo zavrno veliko kretanje i komeanje poznato kao velika seoba naroda. Pokrenuli su se u vrijeme kada se veina drugih naroda i plemena bila skrasila uglavnom unutar Rimskog Carstva. Smjerovi, tokovi i struje njihovih migracija manje su poznati nego za veinu germanskih i drugih sudionika seobe naroda. irei se iz svoje kontroverzne i teko prepoznatljive pradomovine, negdje izmeu Visle i Pripjatskih movara, Slaveni su naseljavali prostore s kojih su se odselila germanska plemena idui prema zapadu na rimsko tlo. Dvije su struje tekle prema jugu i dunavskom limesu. Prolazei istono od Karpata, jedna je dospjela na donji Dunav. Druga se zapadno od Karpata sputala kroz srednjoeuropsku i Panonsku nizinu. Pristup rimskoj granici u srednjem Podunavlju olakan im je poslije poraza Gepida u sukobu s Langobardima (567) i poslije njihova odlaska u Italiju (568). Obje slavenske struje na granicama Istonog Rimskog Carstva nailazile su na druga plemena s istim ambicijama da probiju granicu. Najvaniji meu njima bili su Avari, koji su u Podunavlje dospjeli 558. godine. Nametnuli su se za gospodare Slavenima, koji su bili u blizini njihova sredita 24

i nerijetko su pokretali i vodili njihove skupine prodirui na bizantsko podruje. U 6. stoljeu Slaveni su uli u vidno polje uenih ljudi i pisaca koje je Carstvo u to doba kriza i propadanja jo imalo. Rijetke svjedoke onodobnih zbivanja zanima ono to ih je najvie pogaalo: stradanje provincija, pustoenje i odvoenje ljudi. Na temelju vijesti rasprenih po njihovim spisima moe se sastaviti nepotpuna kronika barbarskih provala, iz koje se vidi da napadai u to doba nemaju osvajake ciljeve, nego se zadovoljavaju plijenom i robljem koje odvlae preko granice. U jednolinome nizu napada pojedini se izdvajaju dubinom prodora ili masovnou: primjerice napad 550. godine, kada su Slaveni stigli na ue Meste; ili 558. godine, kada su doprli do Termopila; ili onaj 550551. godine, kada su prvi put prezimili na bizantskome tlu kao na svojoj zemlji. U posljednjem desetljeu 6. stoljea Carstvo je, iskoristivi kratkotrajni mir s Perzijom, jo jedanput pokrenulo ofenzivu. Uspjeli su vratiti vane pogranine gradove Sirmij i Sinigidunum (koje su u meuvremenu zaposjeli Avari), ali su i borbe premjestili na drugu obalu Dunava, kako bi, razbijajui pojas najbliih napadaa, smanjili pritisak na granice. Meutim, stjecajem okolnosti, upravo je ta ofenziva 602. godine dovela do neeljenog preokreta. Vojnici prisiljeni da prezime na neprijateljskom podruju su se pobunili. Ratoborni car Maurikije (582602) je svrgnut, a kretanje vojske na Carigrad kako bi osigurala vlast novoproglaenom caru Foki (602610) dovelo je do najvanijeg dogaaja naputanja limesa. Kao da je na granici podignuta brana, slavenska bujica se razlila i sljedeih godina dospjela do najudaljenijih dijelova balkanskog kopna. Oko 614. godine prekinuto je ivotarenje provincijske metropole Salone (Solin kod Splita); oko 617. Slaveni su napadali i opsjedali Solun; oko 625. su se ukrcavali na brodove i napadali egejsko otoje; predvoeni Avarima 626. su ugrozili Carstvo, opsjedajui Carigrad istodobno s Perzijancima koji su napadali iz Male Azije. U veoj ili manjoj mjeri podinjeni Avarima u Podunavlju, Slaveni su ih pratili i njihovoj vojsci u velikim akcijama osiguravali masovnost. Vini borbama iz amaca, s mora su napadali tvrde zidine, dok su udarnu snagu predstavljali i manevre vodili avarski konjanici. Kada su borbe zavrile, Avari bi se vraali u svoja panonska stanita, a Slaveni su ostajali na nekadanjem rimskom tlu. Bizantsko Carstvo je tih godina izgubilo sva podruja u unutranjosti Poluotoka. Ostali su mu samo obalni gradovi na sva etiri mora, kao i otoci. Vezu s njima Carigrad je odravao zahvaljujui floti i prevlasti na moru. Preivjevi 626. godine jednu od najteih kriza, Carstvo se, za vrijeme cara Heraklija (610641), oporavilo i zahvaljujui ouvanim snagama na maloazijskom tlu i unutarnjim reformama, uvrstilo u preostalim dijelovima. Tako je zapoelo upornu i dugotrajnu, stoljetnu borbu za povratak izgubljenih provincija. Slaveni nisu mogli u cjelini i ravnomjerno zaposjesti velik i raskomadan prostor Balkanskog poluotoka. Koliko se moglo utvrditi, slijedili su smjerove starih rimskih komunikacija i naseljavali se u dijelovima koji su nekad obraivani i bili povoljni za ivot. Iza i izmeu njih ostajale su manje ili vee enklave s ostacima starog provincijskog stanovnitva. Broj i raspored tih starosjedilakih otoka, okruenih slavenskim morem, nije se mogao utvrditi prema kasnijem stanju. Vrlo je vjerojatno da se u najranijem razdoblju veina starosjedilaca zadrala u planinskim i tee pristupanim podrujima. Kao gue naseljena starosjediocima prepoznata su podruja dananje sjeverne Albanije, susjednog podruja Makedonije i Tesalija, koja se u ranom srednjem vijeku nazivala Velika Vlaka. Ve u ranom srednjem vijeku morale su postojati skupine starosjedilaca na itavom prostoru Dinarskog masiva do Istre, gdje se susreu u kasnom srednjem vijeku. Kao i veina ostalih Slavena, Srbi su starosjedioce upoznali u vie oblika. Prvenstveno kao Romeje, podanike bizantskih careva. Zatim kao Romane, stanovnike gradova i otoka na Jadranu, koji su i u bizantskom razdoblju ouvali svoj jezik proiziao iz vulgarnog latiniteta. Zatim kao Vlahe ili Morovlahe, koji su se u manjim ili veim skupinama odrali u unutranjosti Poluotoka bez veze s bizantskim sreditima. I napokon kao Arbanase (Albance), koji su se odrali u planinskom zaleu Draa, Vlasima bliske po nainu ivota i privreivanja, a razliite jer su zadrali arhaini 25

jezik koji je samo djelomino romaniziran. O najranijim dodirima Slavena i ostataka starosjedilaca nema podataka. Mnogo kasnije predaje govore o neprijateljstvu izmeu domaih krana i poganskih doljaka. Neke predodbe o tome mogu se stvoriti jedino prouavanjem jezinih veza, tragova uzajamnih utjecaja i pozajmica. Pokazalo se da su imena velikih rijeka preuzeta posredstvom starosjedilaca, a da su mali rijeni tokovi dobili slavenska imena. Posredstvom romaniziranog stanovnitva primljeni su mnogi nazivi planina, gradova, pa ak i slavensko ime Helena (Grk Grci potjee od latinskog Graecus). Iz doba tih najstarijih dodira potjee barem dio romanskih i albanskih elemenata u srpskom stoarskom nazivlju, kao i slavenskih elemenata u agrarnome nazivlju Vlaha i Albanaca. SKLAVINIJE Kao to se malo zna o prostiranju nekadanje slavenske pradomovine, tako se malo zna takoer o sastavu i prirodi opeslavenske zajednice prije nego to se seobama podijelila na istonu, zapadnu i junu granu. Na temelju prouavanja najstarijih jezinih slojeva donesen je pouzdan zakljuak da se od samih poetaka razlikovala skupina Istonih i skupina Zapadnih Slavena. S time su u skladu i pokuaji rekonstrukcije najstarijih slojeva slavenske religije. Kod suvremenika seoba javljaju se tri opa naziva: Venedi, Sklavini i Anti. Prvo je ime ostalo ogranieno na zapadne susjede Slavena. Druga dva se javljaju i u onih koji su se selili prema jugu, ali je potonje ubrzo zaboravljeno, tako da je slavensko prevladalo i nesumnjivo prethodi partikularnim plemenskim imenima. Svim narodima blizu kojih su se naselili, Slaveni su se nametnuli svojim opim imenom, po kojem su Arbanasi, Vlasi i Romani stoljeima prepoznavali najblie slavenske susjede. Vlasi i Arbanasi su imenom Skje, izvedenim iz slavenskog imena, nazivali Srbe. Kod Romana su, i u djelima pisaca i u najstarijim pravnim dokumentima, susjedi bili Slaveni (Sclavi, Slavi). Tek mnogo poslije pojavit e se Hrvati na sjeveru i Srbi na jugu. Talijani i zapadni pisci Sklavonijom nazivaju cijeli zapadni dio Balkanskog poluotoka, dok je za Venecijance i Dubrovane podruje srpske drave bila Sclavonia i u 14. i 15. stoljeu (car Duan je imperator Sclavonije, a vladari 15. stoljea su njezini despoti). Trajni ostatak na ope slavensko ime sauvan je samo u susjedstvu, u imenu Slavonije (regnum Slavonie, Slovinje), podruju izmeu Drave i Save. Unutar istone i zapadne skupine praslavenske zajednice, jo prije velikih seoba postojala su plemena ija se imena poslije susreu u raznim dijelovima prostora koji su naselili Slaveni. Imena Hrvata, Severa i Duljeba posvjedoena su meu Istonim, Zapadnim i Junim Slavenima. Imena Srba i Obodrita kod Zapadnih i Junih, a Druguvita (ili Dragovia) kod Istonih i Junih. Na temelju dananjih saznanja ne moe se rei nita pouzdano o njihovim meusobnim razlikama. Vjerojatno su to tijekom duljeg razdoblja bile stvarne drutvene skupine sa svijeu o onome to pripadnike spaja i odvaja od drugih, pri emu su predaje o podrijetlu, vjerovanja i simboli morali imati vanu ulogu. O sudjelovanju tih plemenskih skupina u seobama moe se zakljuivati na temelju ishoda kasnijeg prostornog razmjetaja. Zastupljenost plemenskog imena na veem podruju govori o seobi znatnog dijela plemena. Ali, i na takvim podrujima ostale su potvrde o prisutnosti dijelova drugih plemena. Tako su dijelovi starog plemena Hrvata ostavili tragove u toponomastici Epira i Kosova polja; Srbi na prostoru Hrvata (upa Srb u srednjem vijeku), zatim oko Srbice u Tesaliji, pa i u susjedstvu Druguvita, koji su naselili dijelove Makedonije i Trakije. O samom tijeku seoba nema izvjetaja iz onoga doba. Sauvane su jedino mnogo poslije zabiljeene predaje o doseljavanju Srba i Hrvata. U djelu bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta (913959) govori se o tome kako su se i Hrvati i Srbi doselili u doba bizantskoga cara Heraklija (610641), dakle u doba kad se prvi val slavenskog doseljavanja ve bio prelio preko Balkana. Doli su na carev poziv, kao saveznici i pomagai u obrani Carstva, kae se u tome spisu. Srbi su se doselili iz Bele Srbije, koja se nalazila u susjedstvu Franake i Bijele ili Velike 26

Hrvatske, gdje je u jednome trenutku vladarev sin uzeo polovicu naroda i priao caru Herakliju, koji ga je primio i smjestio u kraju u solunskoj oblasti koji je prozvan Servia (Srbica). Tu se Srbi nisu dugo zadrali. Nakon nekog vremena zaeljeli su se vratiti i ve su preli Dunav, kada su se jo jedanput predomislili i opet su traili zemlju na kojoj bi se naselili. Car im je tada prepustio opustjela podruja izmeu Save i Dinarskog masiva i mora, u susjedstvu Hrvata, koji su se takoer doselili, ali iz Bijele Hrvatske pod vodstvom trojice brae i dviju sestara i nekoliko su se godina borili protiv Avara. Prostor na koji su se smjestila doseljena plemena nije bio jedinstveno politiki organiziran. Plemensko podruje posluilo je kao temelj na kojem se razvio manji ili vei broj politikih organizacija. Mnotvo malih kneevina Bizantincima je dalo povoda da slavenski prostor nazovu karakteristinim pluralom sklavinije. Tim su nazivom prvotno oznaavali zemljite koje je bilo naseljeno Slavenima na drugoj obali Dunava, jedino o kojemu su sauvani podaci, i to zahvaljujui jednom bizantskom priruniku o ratnoj vjetini, namijenjenom asnicima koji su ratovali protiv Slavena. Zbog praktine namjene, u spisu se ne ponavljaju opa mjesta o barbarima, nego se spominju konkretni neprijatelji. Iz toga teksta usput se doznaje da Slaveni stanuju uz rijeke i ume, u selima koja su meusobno povezana, te istodobno dobro zatiena prirodnim preprekama; da su zemljoradnici koji u kuama imaju zalihe namirnica te da, osim toga, uzgajaju i stoku. Uporni su i lukavi ratnici s lakim orujem i opremom (dakako, s bizantskoga stajalita) i karakteristinom taktikom. Prostor ispresijecan rijekama na drugoj strani Dunava bio je pokriven s vie pojaseva malih politikih organizacija. Na elu su im bili lokalni knezovi (arhonti, reges) kojima su Bizantinci nametali pokornost ili pridobivali naklonost, zazirui od stvaranja monarhije, snane i jedinstvene vlasti na velikome podruju. Poslije naseljavanja Balkanskog poluotoka, Bizantinci spominju sklavinije na prostoru od Soluna prema Carigradu, u zaleu Soluna, a poslije i u zaleu dalmatinskih gradova. Rijetki podaci iz mranih stoljea nakon doseljenja Slavena, u skladu su s onime to se zapaalo dok su jo bili izvan granica Carstva. Na solunskom se podruju ve oko 670. godine upoznaju pojedina plemena od kojih se sastoje sklavinije. Njihovi glavari ratuju, ali pregovaraju s bizantskim vlastima. Dok jedni Slaveni dre Solun pod opsadom, drugi ga opskrbljuju namirnicama. Ne raspolae se pregledom balkanskih sklavinija. Vrstu nepotpune karte donekle je mogue rekonstruirati na temelju rijetkih onodobnih spominjanja i tragova sauvanih u imenima kasnijih upravnih jedinica, episkopija i zemljopisnih podruja. Na prostoru od Beke ume do Crnoga mora bilo je mogue utvrditi dvadesetak imena nekadanjih kneevina i plemenskih podruja. Neka od njih, kao Hrvati, Srbi, Severi, Dragovii, Duljebi imala su stara, opeslavenska imena. Druga, nova, nainjena su na zaposjednutome tlu. Ponekad od starih imena rijeka kao Strimonci, Neretljani; ponekad od naselja kao Karantanci (po civitas Carantana) te kao Dukljani (po antikome gradu Dokleji). Na prostoru koji su naselili pripadnici srpskoga plemena, za zemljoradnju pogodnim krakim poljima izmeu Dinarskog masiva i jadranske obale, nastale su kneevine Neretljana (od Cetine do Neretve), Zahumljana (od Neretve do zalea Dubrovnika) i Travunjana (od dubrovakoga zalea do Boke kotorske). U neposrednom susjedstvu, u dolinama Zete i Morae i na potezu od Boke do Bojane, bila je kneevina Dukljana. S kopnene su strane te kneevine graniile s prostranijim podrujem na kojemu se ouvalo plemensko ime Srba, gdje je kontinuitet osiguravao vladarski rod koji su sainjavali potomci onog vladarskog sina koji je Srbe doveo na Balkan. Kako bi istaknuo razliku prema nekrtenoj Beloj Srbiji na sjeveru, tu prostraniju kneevinu Konstantin VII Porfirogenet naziva Krtenom Srbijom. Na zapadu je Krtena Srbija graniila s Hrvatskom, ije su najistaknutije upanije prema istoku bile Pliva, Hlevena (Livno) i Imota. Na istoku je granino podruje prema Bugarskoj bio Ras (kod Novog Pazara). Jedinstven okvir te prostrane kneevine nije se dugo odrao. Do sredine 10. stoljea unutar njega su se ocrtavali obrisi zemlje Bosne, nedvojbeno u izvorinom podruju istoimene rijeke. Ona 27

e se poslije iriti i samostalno razvijati. Nakon toga (1213. stoljee) zapaaju se granice sjevernog pojasa koji je sainjavala zemlja Usora (od Vrbasa do Drine), dok e se istonim dijelovima kao sredite nametnuti nekad granini grad Ras. Svijet sklavinija bio je ugroen s triju strana. Ve je spomenuta uloga Avara, koji su se nametali za gospodare te povremeno pokretali i vodili Slavene. Od kraja 7. stoljea avarska mo slabi, a u sljedeem stoljeu njihovu dravu rue Franci, koji utjeu na neposredno susjedstvo, prvenstveno na Hrvate. Na razvoj Srba neposrednije utjeu ostala dva sredita. Prvo je bugarsko, nastalo 680. godine, kada su Protobugari pokorili sedam slavenskih plemena (jedno od njih bili su Severi) izmeu Dunava i planine Balkana. Nametnuvi se za gospodare Slavenima, odravajui njihovu unutarnju organizaciju i strukturu, Protobugari su se podinjenim Slavenima koristili da pokore one u susjedstvu. S druge strane, irei se iz gradova na morskoj obali kao iz svojih uporita, sklavinije je prodirao Bizant. Bizantski carevi su pokorene slavenske kneevine pretvarali u vojnoadministrativne jedinice zvane teme, a njima je upravljao strateg kojega je postavljao car. Neka su plemenska imena sauvana u imenima tema, npr. Vagenetija (nasuprot otoku Krfu) od Vajunita ili tema Strimon od kneevine Strumljana. Sklavinije su osvajane postupno. Kao velika pobjeda slavljen je proboj cara Justinijana II (685695) kopnenim putem od Carigrada do Soluna 689. godine. irei se sa sjevera, drava Protobugara se u nametanju vlasti Slavenima sudarila s Bizantskim Carstvom, koje se irilo s juga. Protobugari su povremeno izazivali velika pomicanja slavenskog stanovnitva, kao 762. godine, kada je, prema onodobnim procjenama, vie od 200 000 ljudi prebjeglo na bizantsko podruje i bilo preseljeno u Malu Aziju. ee su nastupali oprezno, na vlast postavljajui svoje tienike i pretvarajui plemenske knezove u vazale, a zatim u lokalne dunosnike. Protobugari koji su govorili drugaijim jezikom, bili drugaije vjere i naina ivota, sve vie su se rastvarali u slavenskoj masi, primajui njezin jezik, i predajui joj svoje ime. Bizantsko-bugarskim mirovnim ugovorima podijeljen je istoni dio Poluotoka. Kad su naili na prepreku na jugu, Protobugari su se okrenuli zapadu; zalijetali su se u Panoniju, postavljali slavenske glavare na Dravi (827829), a u drugoj polovici 9. stoljea izbili su na jonsku obalu u dananjoj Albaniji. Prostor naseljen Srbima naao se na putu bugarske ekspanzije, pa nije neobino to se prve vijesti o srpskim vladarima odnose na ratovanje s Bugarima. Prema predajama koje su iz srpske sredine dospjele do ve spominjanog spisa bizantskog cara, Krtenom Srbijom vladali su potomci onoga koji je doveo Srbe i koji je jo bio iv kada su Bugari preli Dunav i zagospodarili Slavenima (680). Prvim nasljednicima ne znaju se ni imena; a za njima su slijedila trojica (Vieslav, Radoslav, Prosigoj), o kojima nisu poznate nikakve pojedinosti. Jedan od njih morao je biti na prijestolju 822, kada je hrvatski knez Ljudevit Posavski poslije trogodinjeg otpora Francima napustio Sisciu (Sisak) i potraio utoite kod Srba. Na prijevaru je ubio lokalnog upana i zavladao njegovom oblau, a zatim je preao u Hrvatsku gdje je muki ubijen. Sredinom 9. stoljea knez je bio Vlastimir, koji je bio prisiljen braniti se od bugarskih napada. Pune tri godine, izmeu 836. i 852, uspjeno se branio i odupirao. Naslijedila su ga tri sina, Mutimir, Strojimir i Gojnik. Oni su podijelili zemlju, to nije bilo rijetko u tadanjim dinastijama. I dok su zajedno vladali, svakako pod Mutimirovim starjeinstvom, srpski su knezovi imali mogunost odbiti jedan napad Bugara. Tadanji bugarski vladar (kan) Boris (poslije je kao kranin dobio ime Mihael; vladao: 852889) na Srbiju je poslao veliku vojsku, koja je teko poraena, tako da je kanov sin Vladimir zajedno s dvanaest velikih boljara zarobljen. Nakon to je sklopljen mir, po obiaju su razmijenjeni darovi, a zarobljenici su osloboeni i ispraeni do granice Rasa. Ta pojedinost pokazuje gdje je bila istona granica Srbije u drugoj polovici 9. stoljea. Zajedniko vladanje brae prekinuo je sukob u kojem je Mutimir pobijedio. On je brau predao bugarskome vladaru, a zadrao je samo sinovca Petra Gojnikovia, koji je ubrzo pobjegao u Hrvatsku. Od tada se sukobi unutar srpskog vladajueg roda isprepleu s borbom Bizanta i 28

Bugarske za to neposredniji utjecaj na srpsku kneevinu. Carigrad je imao vei autoritet, ali ne i neposredan pristup srpskom podruju, pa je bio prisiljen djelovati preko svojih uporita na jadranskoj obali gradova ujedinjenih u temu Dalmaciju. Bizantski utjecaj neposrednije su osjetile kneevine u susjedstvu teme (Zahumlje, Travunija, Duklja). KRISTIJANIZACIJA Pokrtavanje doseljenih barbara i pogana stjecajem okolnosti postalo je dio politikih borbi za prevlast na Balkanskom poluotoku. Vraanje pod vlast romejskih careva dobilo je oblik kristijanizacije. Politiku dimenziju pokrtavanja uoili su i oni koje je trebalo preobratiti. Kada je kan Boris bio spreman uvesti Bugarsku u kranstvo, potraio je sveenike iz daleke Franake, a kada se djelovanjem bizantskih misionara 864. godine Bugarska ipak pokrstila, Boris Mihael se obratio Rimu kako bi izbjegao upletanje neprijateljskog Bizanta. Time je izazvao prvu veu krizu u odnosima izmeu Rima i Carigrada. S druge strane, bizantski se car 862. odazvao pozivu velikomoravskog kneza Rastislava, koji je od njega traio misionare da bi uvrstio vjeru i crkvu u zemlji koju su prethodno pokrstili Franci. Misiju je povjerio sinovima svojega visokog inovnika Lava Metodu i Konstantinu. Oni su znali jezik Slavena i temeljito su se pripremili za zadatak, stvorivi posebno pismo prilagoeno posebnostima slavenskog jezika i priredivi prijevode najvanijih bogoslunih tekstova. Uspjean misionarski rad solunske brae prekinulo je protivljenje onih koji su imali crkvenu jurisdikciju u Rastislavovoj dravi. Kako bi se opravdala, braa su krenula u Rim. Putem su posjetili Kocelja (kneza Donje Panonije), koji je takoer elio misionare za rad u svojoj zemlji. Braa su od pape dobila odobrenje za rad. Konstantin se u Rimu zaredio (dobio je ime iril i tamo je umro) pa je Metod sam s uenicima nastavio misionarski rad. Postao je arhiepiskop obnovljene arhidijeceze u Sirmiju. I tu e njegov rad biti ometan, tako da e prave plodove dati tek u generaciji uenika koji su utoite pronali u ve pokrtenoj Bugarskoj (885. godine). Rezultati pokrtavanja u Srba zapaaju se u kranskim imenima Petra i Stefana, Vlastimirovih unuka roenih oko 870. godine. U to je doba u Carigradu vladao Bazilije I, kojemu se pripisuje kristijaniziranje Junih Slavena, jer prvo pokrtavanje Srba i Hrvata u doba doseljenja nije ostavilo trajnije posljedice. U opisivanju careva uspjeha u jedno su povezani pokrtavanje, uspostavljanje bizantske vlasti i legitimiranje vladarskih rodova u slavenskim kneevinama. Kako se u carevu ivotopisu kae, on nije htio na vlast postavljati one koji bi njemu davali vie, a svoje podanike izrabljivali, nego je dao da vladaju oni koje sami izaberu i na odgovarajui nain ustolie. Na taj je nain car preko domaih knezova posredno vladao slavenskim doseljenicima, a njima takav oblik vrhovne vlasti nije smetao jer u njihovu sredinu nije dovodio strance, niti je zadirao u njihove obiaje i nain ivota. Pokornost carevoj vlasti potvruju vijesti o slanju Hrvata, Srba, Zahumljana, Travunjana, Konavljana, Dukljana i Neretljana brodovima u junu Italiju, u pomo kralju Ludoviku, koji se borio protiv Arabljana (870). Prihvaanje kranstva postupno je dovodilo do velikih promjena. Prvenstveno, iz temelja se morao promijeniti odnos prema vlastitoj tradiciji: svaki od pokrtenih vladara bio je suoen s davno izreenim zahtjevom, prilikom krtenja franakoga kralja da se potuje ono to se dotad progonilo i da se progoni ono to se dotad potovalo. To se nije odnosilo na slavne pretke, ali se odnosilo na njihova boanstva o kojima smo, uostalom, vrlo slabo obavijeteni. Prokopije, bizantski pisac iz 6. stoljea, znao je da Slaveni vjeruju da je jedan od bogova tvorac munje, jedini gospodar svijeta, i rtvuju mu goveda i ostale rtvene ivotinje, zatim da oboavaju i rijeke i neka druga nia boanstva i svima njima prinose rtve i po njima vraaju. O vjerskim predodbama starih Slavena moe se zakljuivati samo na temelju tragova koje su ostavili u jeziku, mjesnim imenima, obredima, obiajima, vjerovanjima, pa ak i atributima kranskih svetitelja iz kasnijih vremena. Nesumnjivo je da su i meu Srbima bili poznati: Perun, Veles, Vid (Svantovid), Moko, Dabog. Njihova su se imena ipak pamtila i poslije navodila u prijevodima 29

tekstova koji spominju antika boanstva. Pribavljanje svega to je bilo potrebno za kranski crkveni ivot teklo je veoma sporo. Pritom je glavna smetnja bila oskudica, tj. siromatvo. Mnogo poslije, poetkom 13. stoljea, u itiju 4 se za svetoga Savu kazuje da gdje nije mogao sagraditi zidanu crkvu, podignuo je drvenu; gdje ni to nije mogao, tamo bi postavio kri. U 9. i 10. stoljeu sve je moralo biti mnogo skromnije. Osim crkve svetoga Petra u Rasu i pojedinih ruevina koje svojom osnovom otkrivaju ugledanje na carigradske crkve, iz toga vremena nema sauvanih spomenika. Tijekom razvoja crkvene organizacije sudarala su se dva nastojanja; jedno da se nastavi tradicija crkvenih sredita koja su prije imala istaknuto mjesto u crkvenoj organizaciji, i drugo da se episkopije prilagode granicama novih drava i njihovim sreditima. Kristijanizirani knezovi eljeli su uz sebe imati svojega arhijereja. Dok su u obalnom podruju, gdje je kranstvo kontinuirano egzistiralo od antikih vremena, sjedita episkopa bila u svakome gradu, novopokrtene zemlje bi svojom cjelinom ispunile jednu dijecezu. Tako se u papinskim dokumentima kao episkopije javljaju: Srbija, Zahumlje, Travunija. Budui da je u Splitu, kao nasljedniku Salone, ostalo ouvano staro mitropolijsko sjedite, njemu su u poetku bile podreene sve nove episkopije. Zahumski knez Mihajlo Vievi (prva polovica 10. stoljea), pod kojim je bilo sjedite episkopije u Stonu, bio je sudionik splitskih sabora 925. i 927. godine, na kojima su se nametali disciplina i latinski jezik bogosluja. Prihvaanjem kranstva omogueni su prodor bizantske carske ideologije te zamisao da je romejski car Kristov namjesnik na zemlji, otac i starjeina svih kranskih vladara. Za njega se molilo u crkvi, on je bio spominjan u liturgiji. Kristijanizacija je poticala neravnopravnost i nametala bizantsko stajalite prema kojemu je car slavenske knezove smatrao svojim inovnicima koji dobivaju mjesto u hijerarhiji dvorana te od njega primaju darove i simbole vlasti. Pokrtavanje Bugarske nije prekinuto bizantsko-bugarskim suparnitvom koje je zahvatilo i srpski dvor. Cesti sukobi unutar srpskog vladajueg roda davali su povoda za upletanje sa strane. Nakon Mutimirove smrti (891. ili 892) zavladao je njegov sin Pribislav. Vladao je vrlo kratko jer ga je zbacio brati Petar Gojnikovi (892917). Tome je vladaru zatije u bizantsko-bugarskim odnosima omoguilo da se dulje odri na prijestolju. Novo bizantsko-bugarsko ratovanje i ambicije Borisova nasljednika Simeona (893927) da postane car (iznudio je krunidbu u Carigradu 913) izazvali su velike napetosti, to se moralo osjetiti i u Srbiji. Petar Gojnikovi proirio je vlast na Neretljansku kneevinu i zbog toga se sukobio s Mihajlom Vieviem, knezom Zahumljana. Ovaj je dojavio Simeonu da Petar s Maarima radi protiv Bugara, pa je Simeon protiv Petra poslao roaka Pavla Branovia (917920) i postavio ga na vlast. Petar je odveden u Bugarsku, a Bizant je protiv bugarskog tienika istaknuo Zahariju Pribisavljevia. Njega je, meutim, Pavle Branovi zarobio i predao Bugarima. Kako je u meuvremenu i Pavle priznao vlast bizantskog cara, Simeon je, s bugarskom potporom, u Srbiju poslao Zahariju Pribisavljevia, koji je njome vladao od 920. do 924. godine. Ali, i on je iznevjerio Simeona preavi na stranu Bizanta im se uvrstio na vlasti. Monotona kronika sukob i smjenjivanja na prijestolju pokazuje da je pomo Bugara bila djelotvornija, a da je bio poeljniji patronat bizantskih careva. Simeon je na Zahariju prvo poslao vojsku koja je pretrpjela poraz, a onda 924. drugu, s lanom dinastije aslavom Klonimiroviem, koji je posluio kao mamac. Umjesto da ga postavi na prijestolje, Simeon je pohvatao okupljene upane i pokorio itavu zemlju. Postavi susjed Hrvatske, Simeon je ubrzo i protiv nje poslao vojsku. Potpuna podinjenost Bugarskoj nije dugo potrajala, samo do Simeonove smrti 927. godine, ali je imala posljedice, osobito na crkvenom i kulturnom planu. U carstvu Bugara i Grka koje je stvorio Simeon, u punoj su se mjeri mogli pokazati rezultati misije Konstantina i Metoda i njezina velika vanost za razvoj kulture u jugoistonoj i istonoj Europi. Slavenska se sluba mogla
4

itije ivotopis svetaca ili starih vladara u srpskoj srednjovjekovnoj knjievnosti (op. pr)

30

nesmetano razvijati, a broj knjievnih djela poveavati. Mirno razdoblje pod Simeonovim nasljednikom Petrom (927969), koji je bio zet bizantske carske obitelji, omoguilo je uvrivanje i daljnje irenje slavenske slube. Pomutnju koja je u Bugarskoj nastala nakon Simeonove smrti iskoristio je aslav Klonimirovi (927. oko 950), otprije predodreen za kneza kao bugarski tienik. aslav je uspio pobjei iz zatoenitva i uz pomo bizantskog cara, s kojim je ostao u dobrim odnosima, obnoviti dravu. I za aslava je mir izmeu Bizanta i Bugarske bio povoljan. U meuvremenu su se, poevi od 896. godine, u Panonskoj nizini, na prostoru koji su nekad nastanjivali Avari, ustalila maarska plemena. Desetljeima su se konjaniki odredi otuda zalijetali na sve strane, pa takoer prema zapadu i jugu. Kao i Bizant, i Srbija je osjetila strahote njihovih pustoenja. U jednome maarskom pohodu nastradao je i knez aslav. S aslavom nestaju podaci o prvoj srpskoj dinastiji. Nije poznato je li izumrla ili su se nasljednici odrali u nekom od dijelova Krtene Srbije. Gotovo itavo stoljee nema vijesti o unutranjosti. Pozornost bizantskih autora tada su privlaile primorske kneevine. U tome izrazito tamnom razdoblju srpske povijesti, obnovilo se u svoj svojoj silini bizantskobugarsko suparnitvo, kojime je Srbija bila zahvaena jednako koliko i u prvoj polovici 10. stoljea. Pokuaj ratobornih bizantskih krugova da, pozivajui u pomo ruskog kneza Svjatoslava (969971), srue i pokore Bugarsku, bio je uspjean utoliko to je Carstvu omogueno izbijanje na granicu du Save i Dunava. Ali, to je trajalo kratko, jer je ve 976. godine izbio ustanak kojim se, polazei iz njegovih junih dijelova, pokualo obnoviti Bugarsko Carstvo. Koristei bizantske unutarnje tekoe, voa ustanka, car Samuilo (9761014), naglo je irio svoju vlast do Atike, Tesalije i obale Jonskoga mora, a neko vrijeme je vladao i gradom Draem. Zalijetao se prema bizantskoj Dalmaciji, pokorio Dukljansku Kneevinu, u kojoj je kao vazala na vlasti ostavio zeta kneza Ivana Vladimira. Prodor do Dalmacije podrazumijeva da je Srbija bila podinjena kao u Simeonovo doba. Tek kad su sreeni unutarnji sukobi, pod kraj 10. stoljea, Bizant je bio u stanju zapoeti ofenzivu koju e voditi do potpune pobjede. Samuilo je trpio poraz za porazom, a poslije onoga na Belasici 1014. godine, umro je. Njegovi nasljednici, najprije sin Gabrijel Radomir, a zatim sinovac Ivan Vladislav, nisu se uspjeli odrati, tako da je Bugarsko Carstvo srueno 1018. godine. Otada je Bizant zadugo ostao na liniji Sava Dunav. TEMA SRBIJA I KNEEVINA SRBIJA Pobjeda Bizanta nad Bugarskim Carstvom oznaila je jedan od najveih prijeloma u povijesti Balkanskog poluotoka. Imala je dalekosene posljedice za Bizant, koji je ostvario svoje stoljetne tenje; za Bugarsku, koja je u cijelosti, gotovo dva stoljea ostala dio Bizantskog Carstva; za Srbe, koji su kao prvi susjedi doli u bitno drugaiji poloaj prema Carstvu. Srbi nisu dobili samo dugu crtu graninog dodira, nego su novim granicama bili podijeljeni i presjeeni. Gotovo sav prostor na kojemu e se Srbija razvijati u budunosti dospio je pod carsku vlast. O prostranstvu teritorija koji je doao pod neposrednu bizantsku vlast moe se suditi na temelju popisa episkopija autokefalne Ohridske arhiepiskopije, koju je car Bazilije II (9761025), pobjednik nad Bugarskom, ustanovio 1018. kako bi ublaio gubitak patrijarije kojom su vladali bugarski vladari. Najisturenija episkopska sjedita prema zapadu u grubim crtama oznaavaju, ne samo jurisdikciju Ohridske arhiepiskopije, nego i prostiranje obnovljene romejske vlasti. Zapadno od gradova Sirmija (Srijemska Mitrovica), Rasa (Novi Pazar) i Prizdriane (Prizren) morala je prolaziti granica. Na sjeveru svakako je pratila tok rijeke Drine, koja se u 12. stoljeu izriito spominje kao granica, dok se u drugim dijelovima ne moe poblie odrediti. Mora se primijetiti da se na bizantskom podruju naao Ras sa svojom episkopijom, osnovanom u doba bugarskog cara Petra. Taj e grad biti vaan u srpskoj povijesti. Jedan dio potomaka mnogo ranije naseljenih Srba i podanika srpskih knezova, nesumnjivo je 31

doao pod neposrednu bizantsku vlast. Osnovavi teme, mnogo prostranije od onih u priobalnim podrujima, car Bazilije II proirio je bizantski upravni sustav na srpska podruja. Njihova je sjedita smjestio u stare rimske gradove Sirmij, Skoplje, Durostolon (Drstar, Silistrija), na elo im postavio stratege i dukse kao svoje namjesnike. Strateg sa sjeditem u Sirmiju imao je u slubenom nazivu i Srbiju (strateg Srbije, odnosno duks Soluna, Bugarske i Srbije), to je siguran znak da je barem dio teritorija srpskih knezova dospio pod neposrednu vlast Bizanta. Osnutak Ohridske arhiepiskopije imao je dalekosene posljedice na budue vjerske odnose. Zapadno od spomenute tri episkopije (Sirmij, Ras, Prizren) prostiralo se podruje pod jurisdikcijom primorskih crkvenih sredita koja su bila pod papinskom vlau. Tada se jo nije irilo katolianstvo iz Ugarske, gdje je tek u 11. stoljeu ustanovljena nadbiskupija u Kaloi, a mnogo kasnije, poetkom 13. stoljea, biskupija u Srijemu. Kada je 1054. godine dolo do trajnog raskola izmeu Carigrada i Rima, granice njihovih jurisdikcija prolazile su kroz srpska podruja. Knezovi zapadno od spomenute granine crte ostali su u vazalnom poloaju. Od primorskih knezova sigurno je bio podinjen vladar Dukljana, koji je 1034. godine podignuo ustanak u doba smjene na carigradskom prijestolju. Bizant nije imao irok pristup primorskim kneevinama, nego je morao polaziti s mostobrana u gradovima Dubrovniku i Drau, s njihovim skromnim teritorijima. Odatle su kretali carski stratezi da bi susjedima nametnuli vrhovnu vlast. Na poloaj ostataka Krtene Srbije utjecala je i susjedna Hrvatska. Ona se u 11. stoljeu iz svojih graninih podruja Imote, Livna, Plive i Pseta sigurno irila prema susjednima. Trajniji i snaniji bio je utjecaj drave maarskih plemena, koja je oko 1000. godine kristijanizirana i pretvorena u centraliziranu monarhiju. Njezin prvi kralj Stjepan I (10001038) bio je obuzet uvrivanjem vlasti unutar drave, a poslije njegove smrti nastupilo je razdoblje unutarnjih borbi. Tek od sedamdesetih godina, sa Stjepanovim potomcima Ladislavom i Kolomanom, obnavlja se snaga i stvaraju se uvjeti za ekspanziju. Ugarski kraljevi su od 1091. do 1095. zavladali Slavonijom sa Zagrebom, preko koje se njihova vlast irila prema moru. Cilj je postignut 1105. godine, kada su osvojeni dalmatinski gradovi, nakon to su prethodno ugarski kraljevi zavladali Hrvatskom (1102). Ono to je ostalo od Krtene Srbije nalo se izmeu ekia i nakovnja Bizantskog Carstva i Ugarskog Kraljevstva. Oni se ve od druge polovice 11. stoljea poinju otro sukobljavati. Nije poznat tijek dogaaja niti to kako se suparnitvo odrazilo na odnose u Srbiji, jer nema izvora kakvih je bilo u vrijeme bizantsko-bugarskih borbi. Bizantski pisci toga vremena prate carsku politiku, aktivnu u zaleu primorskih gradova, a tek neto poslije i poprite ratova s Ugarskom u unutranjosti Poluotoka. Primjetni su samo rezultati velikih promjena koje su se dogodile u meuvremenu, primjerice vrsta podjele na utjecajne sfere. Ve krajem 11. stoljea u istonoj polovici, na granici s Bizantom zapaa se aktivnost srpskih velikih upana (megaupani, arhiupani), oito vladara iznad upana, lokalnih vlastodraca od kojih se 924. godine oekivalo da prime novoga kneza. U zapadnom dijelu nekadanje Krtene Srbije u 12. stoljeu susreu se banovi Bosne kao vazali ugarskih kraljeva. Oito se Bosna, ija je individualnost ocrtana jo u spisu cara Konstantina Porfirogeneta sredinom 10. stoljea, osamostalila i vjerojatno izila izvan prvobitnih granica. Za razliku od Srbije bizantske teme na sjeveru, Srbija velikih upana morala je imati teite na jugu. Nije sauvan nijedan opis o njezinom prostiranju, osim to iz sredine 12. stoljea imamo svjedoanstvo da Drina odvaja Bosnu od ostale Srbije. To se moe odnositi na sjeverni dio, gdje postoje komunikacije u smjeru istok zapad, dok ih u srednjem dijelu jako oteava planinski masiv. U gornjem Podrinju i Polimlju postoji, meutim, nekoliko koridora kojima su se poslije koristili trgovci i putnici. To su svakako bili prolazi prema istoku, kojima su Srbi nadirali u vremenima odmetanja od carske vlasti i u razdobljima neprijateljstva prema Bizantu. Sudei prema trgovakim putovima iz kasnijih vremena, najvaniji meu njima vodio je iz doline Lima prema Rasu (ime Novi Pazar prvi put se spominje tek 1455). Preko visoravni nazvane Peter stizalo se u dolinu Ibra. Odatle se otvarao put prema jugu (prema Kosovu) i sjeveru (prema dolini Morave). Junije, kamo se takoer prostirala vlast velikog upana, bili su jo neki prolazi. Dio teritorija 32

velikog upana Vukana devedesetih godina 11. stoljea dosezao je u susjedstvo podruja kojim je upravljao carev namjesnik u Drau. Za njega se kae da je preoteo i mnoge tvrave koje su bile pod Vukanom. Sukobi su se tada vodili na Kosovu, na prostoru izmeu tvrave u Zveanu i namjesnikog sjedita kod Lipljana, koji je prelazio iz ruke u ruku. Vukan je imao snage zalijetati se duboko u bizantsko podruje do Vranja i Skoplja, gdje je pustoio gradsku okolicu. Iz turih opisa tadanjih dogaaja moe se zakljuiti da su granice bile ustaljene te da su izmeu lokalnih bizantskih inovnika i srpskog vladara sklapani ugovori. Lojalnost se osiguravala davanjem talaca, meu kojima su bili vladarevi roaci i upani. im bi car pokrenuo vojsku, Vukan bi postao pokoran. Inae se alio na susjede i njihovim postupcima prema Srbiji opravdavao svoje upade na bizantsko podruje. Ono to se dogaalo krajem 11. stoljea tek je uvod u ono to e se zbivati u 12. stoljeu, u doba velike borbe izmeu Ugarske i Bizanta za prevlast u tome dijelu Europe. KRALJEVSTVO DALMACIJE I DUKLJE Velika pobjeda Bizantskog Carstva poetkom 11. stoljea posredno je utjecala i na poloaj primorskih kneevina. Car Bazilije II je u sklopu svojih upravnih reformi ustanovio jo jednu temu Dalmaciju (Gornja Dalmacija), iji je strateg imao sjedite u Dubrovniku. Taj grad, tada poznat samo pod imenom Ragusion ili Rausion, postaje, uz Dra, glavno uporite bizantske vlasti. Bizantski gradovi na morskoj obali nisu gospodarili prostranijim zaleem iz kojega bi mogli napadati susjede, a nisu mogli raspolagati ni znatnijim vojnim potencijalom. Pojedini gradovi, osobito oni manji i izolirani, bili su vie ugroeni od susjeda nego to su na njih inili pritisak. Iako je Carstvo bilo nerazmjerno monije od malih kneevina, ipak je car Bazilije I u vrijeme svoje vrhovne vlasti uveo danak od 10 litara zlata (720 zlatnika), koji je plaan vladarima Hrvatske. Samo mali dio toga danka (jedna litra zlata, 72 zlatnika) otpadao je na Dubrovnik, koji je plaao knezovima Zahumlja i Travunije iji su se teritoriji dodirivali u zaleu grada. O odnosima meu samim kneevinama zna se vrlo malo. Sigurno je da se kneevina Neretljana u 11. stoljeu nala na putu ekspanzije i da je bila ukljuena u Hrvatsku Kraljevinu. Tada se za pojas izmeu Cetine i Neretve, zbog graninog poloaja, ustalio naziv Krajina. Meu stanovnicima Krajine znaajnu su ulogu imali Kaii, potomci jednoga od starih hrvatskih plemena. Nije jasno kakve su se promjene dogodile u kneevinama Zahumlju i Travuniji od sredine 10. stoljea, kada su imale posebne dinastije. Zahumska se hvalila podrijetlom od stanovnika na rijeci Visli, i ponekad je bivala u raskoraku i sukobu s knezovima Srbije. Za razliku od nje, travunijska dinastija bivala je pod patronatom srpskih knezova s njima i rodbinski povezana. Konavle su u prvoj polovici 10. stoljea bile pod vlau travunijskih knezova. U prvoj polovici 11. stoljea, prilike su bile drugaije. Prve i jedine vijesti o ustanku protiv bizantske vlasti govore o Vojislavu ili Stjepanu Vojislavu. On se odmetnuo iskoristivi pomutnju tijekom smjene na carskom prijestolju (1034). Pobuna je uguena, a Vojislav kao zatoenik odveden u Carigrad. Uspio se, meutim, osloboditi i krajem 1037. ili poetkom 1038. podignuo je novi ustanak u kojemu je napadao i one Srbe koji su se pokoravali bizantskome caru. Novost prema stanju u 10. stoljeu jest prostranstvo teritorija pod njegovom vlau. Pod sobom je imao tri prije samostalne kneevine. Dobro obavijeteni izvor za Vojislava kae da je bio u Zeti, a to je jezgra Dukljanske Kneevine, ali i u Stonu, gdje je bilo sjedite episkopa, vjerojatno i knezova Zahumlja. Njegov se teritorij, dakle, morao prostirati od Neretve do Bojane. Nije jasno odakle je potjecao, jer ga bizantski autori jedanput nazivaju Stjepan Vojislav, arhont Srba, drugi put Travunjanin Srbin, trei put Vojislav Dukljanin. U prilog dukljanskoj postojbini ila bi injenica da su mu potomci poslije ogranieni na juni dio njegove prostrane drave. Tijekom Vojislavove vladavine smjenjivala su se razdoblja mira i dobrih odnosa sa stratezima u susjedstvu i razdoblja nepokornosti, npr. kada nije htio predati carsko zlato s broda koji se razbio kod njegovih obala (1039). Drugi je sukob imao s Kekaumenom, strategom u Dubrovniku. 33

Kekaumen ga je htio zarobiti, ali je sam postao zarobljenik lukavog i opreznog Vojislava te je odveden u Ston. Vojislavu je pogodovalo da je Petar Odeljan podignuo ustanak 10401042. u unutranjosti Poluotoka, kojem je svrha bila obnoviti Bugarsko Carstvo. Ambiciozni bizantski pohod s velikom vojskom iz Drake i okolnih tema zavrio se 1042. godine potpunim porazom i stradanjem Bizantinaca. Sredinom 11. stoljea, Stjepana Vojislava naslijedio je sin Mihajlo (oko 1055. oko 1092), koji je dobio ime po nekom od bizantskih careva, Vojislavovih vrhovnih gospodara. Nakon preuzimanja vlasti bio je u dobrim odnosima s Bizantom, upisan meu saveznike i prijatelje Romeja i dobio je titulu protospatara. Nije jasno je li sauvao cijeli teritorij kojim mu je vladao otac. O njegovu djelovanju u Zahumlju nema podataka. Gotovo sve to je poznato, odnosi se na jug. Njegovi glavni bizantski protivnici bili su u Drau. Ne moe se, meutim, previdjeti da Dubrovnik i zalee imaju znaajnu ulogu u Mihajlovoj crkvenoj politici. O Mihajlovim ambicijama svjedoi pokuaj iz 1072. godine da proiri vlast na podruja u unutranjosti Balkana. Dogodilo se to u sasvim posebnim okolnostima. Poslije bizantskog poraza u ratu sa Selducima u Maloj Aziji (1071), u uvjetima velikog nezadovoljstva fiskalnom politikom, u Skoplju je bila organizirana urota kojoj je svrha bila podizanje ustanka i obnova Bugarskog Carstva. Urotnici su se za pomo obratili Mihajlu, koji je poslao sina Konstantina Bodina i pomonu vojsku s talijanskim plaenicima. Mladi je Bodin proglaen za cara pod imenom Petar i zajedno s voama ustanka postizao je znaajne uspjehe. Vojska careva namjesnika razbijena je kod Prizrena, a Skoplje su zauzeli ustanici. Bodin je s polovicom vojske uspjeno ratovao na podruju Nia, dok je njegov vojvoda Petrilo krenuo na Ohrid, Devol i Kostur, gdje je pretrpio poraz te se vratio u Duklju. Na putu prema Skoplju, kojim su u meuvremenu zavladali Bizantinci, kod mjesta Pauni (juni dio Kosova), bio je poraen i zarobljen. Poslije toga bio je zarobljenik u Carigradu i Antiohiji, dok ga nisu oslobodili venecijanski trgovci. Slom ustanka imao je posljedice i za Mihajlov poloaj, jer je draki namjesnik organizirao pohod i sve gradove podinio carevoj vlasti. Koliko se teite Mihajlove drave pomaknulo prema moru i obali, vidljivo je i u tome to su njegovi dvorovi bili u Kotoru i Prapratni, upi izmeu Bara i Ulcinja. Pokoravanje pojedinih manjih gradova na moru i tjenje veze s Italijom i papinstvom, uvukle su dukljanske vladare u crkvene sporove. Vrlo prostrana splitska arhidijeceza, s dugim nizom obalnih gradova i golemim teritorijem u unutranjosti, nije mogla odgovarati praktinim potrebama u promijenjenim uvjetima. Ubrzo su se pojavili konkurenti. Ve je smjetanje sjedita teme Gornje Dalmacije u Dubrovnik za posljedicu imalo podizanje statusa grada, a odmah zatim (1023) i uzdizanje prelata u rang nadbiskupa koji je, osim nad gradom, jurisdikciju imao i nad tri drave (tria regna) u zaleu: Travunijom, Zahumljem i Srbijom. Veza Splita s primorskim gradovima na jugu bila je presjeena. Prema tradiciji splitske Crkve, sauvanoj do sredine 13. stoljea, june biskupije odvojile su se od metropole jer su 1045. u brodolomu blizu otoka Hvara stradali biskupi dok su putovali na provincijski sinod. Prema istoj su tradiciji biskupije na jugu (Kotora, Bara, Ulcinja i Svaa) papinskom odlukom bile podreene nadbiskupu u Baru. U stvarnosti se crkvena hijerarhija juno od Neretve izgraivala sporije i s vie problema. Iz papinskih se dokumenata doznaje o formalnom sporu izmeu Splitske i Dubrovake crkve, u drugoj polovici 11. stoljea, u koji je bio upleten i Mihajlo Vojislavljevi. Na samome poetku 1077. godine Mihajlu, kao kralju Slavena, poruio je papa Grgur VII da njegov legat Petar jo nije stigao u Rim, ali je poslao pismo koje se toliko razlikuje od Mihajlova pisma da papa ne moe rijeiti, kako se kae va spor ili dubrovake crkve. Treba provesti ispitivanje da bi se kanonski mogla presuditi parnica izmeu splitskog i dubrovakog arhiepiskopa. Spor se tada nesumnjivo vodio izmeu Splita i Dubrovnika, i Mihajlo je zastupao dubrovake interese. Crkveni rang (honor regni) njegove drave bio je povezan s poloajem i jurisdikcijom dubrovakog nadbiskupa. Iz toga slijedi da je dukljanski vladar bio u tijesnim vezama s Dubrovnikom, moda je ak privremeno njime i gospodario. 34

Papinsko pismo iz 1077. godine znatno je utjecalo na poglede na povijest u 19. i 20. stoljeu. Iz njega se, naime, moglo zakljuiti da je Mihajlo tom prigodom od pape dobio krunu i kraljevska obiljeja. Po nainu oslovljavanja vidi se da je Mihajlo ve imao kraljevsku titulu i da je papinska kancelarija tu titulu upotrijebila. Iz pisma se dalje vidi da je Mihajlo traio zastavu svetoga Petra, a to nije vladarska insignija, nego znak stavljanja pod papinsku zatitu, stupanja u vazalni odnos. U svakom sluaju, s kraljevskom je titulom dukljanski vladar iziao iz bizantskog hijerarhijskog sustava u kojemu je bio protospatar, u zapadni u kojemu su car i papa u vrsti uzajamnog nadmetanja dodjeljivali krune i kraljevske titule i na taj nain vladare vezivali za sebe. U vrijeme borbi za jurisdikciju du dalmatinske obale, u susjedstvu su se pojavili Normani koji su, istisnuvi Bizant, zagospodarili junom Italijom (Kalabrija, Apulija, Bari). Zalijetali su se i na drugu obalu Jadrana te bili politiko oruje u borbi izmeu papinstva i carstva i meu suparnikim papama. Najvee su ambicije pokazivali prema Bizantu. Napadali su i Dra, odakle je poinjao stari antiki put via Egnatia prema Solunu. U meuvremenu je oslabio bizantski pritisak na Duklju, ne samo zbog povlaenja iz Italije, nego takoer zbog borbi za prijestolje (10781081) i pomirljivosti osamostaljenog namjesnika u Drau. Mihajlo je uspostavio veze s novim gospodarima suprotne obale Jadrana. Sina Bodina oenio je kerkom jednoga od voa normanskih pristaa u Bariju (u travnju 1081). Unato tome, on se sa sinom naao u taboru novog cara Aleksija I Komnena (10811118), zajedno s Venecijancima i Albancima. Bodin je napadao i uznemiravao Normane, ali je tijekom odluujue bitke 18. listopada 1081. ostao po strani, to je izazvalo poraz carske vojske i pad Draa. Normani su prodrli do Ohrida i Skoplja, ali su se ve sljedee godine privremeno, a 1085. potpuno zaustavili. Bizantsko Carstvo, kojemu je na elu bio Aleksije I, odluan i sposoban ratnik, dolo je u situaciju da vrati svoje poloaje. Obnovljena je vlast u Drau, a nedvojbeno i u Dubrovniku, koji se 1081. predao Normanima. U meuvremenu je Mihajlo umro i Bodin je nastavio samostalno vladati. U susjednom Drau dobio je odlunog i sposobnog namjesnika Ivana Duku, carskog roaka koji je napadao susjede. ak je osvojio neke gradove velikog upana Vukana. U jednom sukobu, otprilike izmeu 1085. i 1090. godine, pobijedio je i zarobio Bodina, ali ga je, svakako s carevim pristankom, ostavio na vlasti. Poslije toga nema vie vijesti o sukobima s Bizantom. I Bodin je bio uvuen u borbe gradova oko jurisdikcije, ali je, za razliku od oca, koji se zauzimao za prava Dubrovake crkve, svesrdno pomagao Bar, koji se vjerojatno nalazio pod njegovom vlau. On se 1089. obratio Klementu III, tieniku njemakog cara, mimoiavi nasljednika Grgura VII kao zakonitog poglavara Katolike crkve. Od protupape je dobio bulu kojom je barskom episkopu odobrena uporaba simbola nadbiskupske asti i potvrena jurisdikcija nad episkopijama Duklje, Bara, Kotora, Ulcinja, Svaa, Skadra, Drivasta, Pilota, ali i Srbije, Bosne i Travunije, koje su prije bile dodijeljene Dubrovniku. Od toga vremena poinje duga borba izmeu Dubrovnika i Bara oko jurisdikcije nad junim primorskim gradovima i zaleem. Budui da autentina bula nepriznatog pape nije imala snagu, u Baru su se poele sastavljati lane bule, koje su pripisivane priznatim, pa ak i mnogo starijim papama. Ni Dubrovnik nije zaostajao. Tako se u oba grada stvorila pristrana parnina dokumentacija koja oteava razumijevanje stvarnog tijeka dogaaja. Bar je pretendirao na status nadbiskupije kao nasljednik Dokleje koja je razorena, a bila je, tvrdilo se, metropola poput Salone. Realna osnova e prije biti u ulozi prijestolnice Bodinove kraljevine, a otuda potjeu i pretenzije na teritorije u dubljem zaleu. Stvarno barsko jurisdikcijsko podruje nije ilo dalje od Pilota, ravnice sjeverno od Skadarskog jezera. Dubrovniku su bile podreene episkopije Zahumlja, Travunije i Bosne, koja se u papinskim dokumentima izjednaavala sa Srbijom (regnum Servillie quod est Bosna). Prilike u Bosni poetkom 13. stoljea otkrit e kako stanje u zemljama zapadno od Ohridske arhiepiskopije nije bilo zadovoljavajue. Prvi kriarski pohod u blii je dodir doveo europski Zapad i kranski i muslimanski Istok. Kriari su putovali kopnenim putem preko Beograda, Branieva i Nia, a jedan se dio pod 35

Raymundom od Toulousea, putovima paralelnim s jadranskom obalom sputao prema jugu. Kriarski voa posjetio je Bodina. Kroniar toga pohoda s nekoliko je oporih reenica opisao dranje Bodinovih podanika prema kriarima, ali je posve suprotno tome hvalio Bodinovu gostoljubivost. Taj susret u zimi 10961097. godine, ujedno je posljednji put da se spominje Bodin. Njegov nasljednik Juraj 5 s kraljevskom titulom, poznat je po peatu i spominjanju u kasnijim krivotvorenim dokumentima. RAS I RAKA ZEMLJA Na temelju rijetkih i fragmentarnih obavijesti o zbivanjima u 11. stoljeu mogue je zakljuiti da se Bizantsko Carstvo sukobljavalo sa Srbima na dva odvojena poprita. Jedno je bilo na podruju Draa i Dubrovnika, gdje su protivnici bili Vojislavovi nasljednici, a drugo na Kosovu i u ibarskoj dolini, gdje je protivnik bio veliki upan Vukan. Od poetka 12. stoljea mijenja se stvarno teite borbi i zainteresiranost bizantskih pisaca. U sreditu pozornosti vie nisu primorska podruja, nego ona u unutranjosti, jer se na granici s Ugarskom, du Save i Dunava, otvara prostrano bojite koje esto zahtijeva sudjelovanje careva na elu vojske. Dva velika suparnika na dugom podruju od Dalmacije do Karpatskog masiva bila su razdvojena tampon-zonom, u kojoj su bile Bosna na ugarskoj i Srbija na bizantskoj strani. Prije 1138. godine Bosna je bila potpala pod vlast ugarskih kraljeva i oni su je najprije dodjeljivali lanovima dinastije, a poslije su postavljali banove kao svoje namjesnike. Govorei o dogaajima iz 1154. godine, kroniar bizantsko-ugarskih ratova u 12. stoljeu Ivan Kinam usput kae da Drina odvaja Bosnu od ostale Srbije, ali takoer da Bosna nije podinjena arhiupanu Srba nego narod u njoj ima poseban nain ivota i upravljanja. Bosna je ve tada na putu samostalnog razvoja na kojemu e ostati do kraja srednjega vijeka. Ugarsko-bizantski ratovi voeni su nekoliko puta tijekom 12. stoljea, a gotovo u svakome od njih Srbi su se prikljuivali carevim neprijateljima. U prvome ratu, od 1127. do 1129, ponajvie oko Beograda i Branieva i na ugarskoj strani Dunava, Srbi su osvojili i spalili Ras, kojim je dotad vladao Bizant. U tome razdoblju Srbi, osobito sa stajalita Zapadnjaka, postaju povezani s Rasom, gradom ija dotadanja povijest nije jasna. U Rasu je bugarski car Petar osnovao episkopiju, a pod bizantskom vlau ona je podreena Ohridskoj arhiepiskopiji (1020). U gradu je prije toga neko vrijeme bilo sjedite rakog katepanata, bizantske upravne jedinice. Grad Ras s podrujem episkopije prva je vea upravna jedinica koju su Srbi preoteli Bizantu. Tu su srpski vladari smjestili svoje sjedite, tako da ih u latinskim tekstovima poinju nazivati Rascianima, a dravu Rascia. To e se kod Maara i, njihovim posredstvom, Nijemaca, zadrati sve do 19. i 20. stoljea. Kao i u sluaju drugih crkvenih sredita, i ime grada Rasa, posredstvom episkopije prenijelo se na oblast. Tako se, poput Srijema, Branieva i Prizrena, drava srpskih velikih upana nazvala Ras ili Raka zemlja. To se ime, naizmjence s nazivom srpske zemlje (takoer kod latinista), koristilo i u njihovoj titulaturi, dok su Bizantinci i dalje upotrebljavali ime Srbija. Kada je bizantsko-ugarski rat (11271129) zavren mirom, Srbi su ostali sami, suoeni s nadmonim protivnikom koji je opustoio zemlju i dio stanovnika preselio u Malu Aziju. Takav se ishod vie puta ponovio i poslije, a ipak nije utjecao na vrstu povezanost ugarskog i srpskog dvora. Ugarskom utjecaju pripisuje se i pojava imena Uro za srpske vladare, a jake su bile i rodbinske veze. Jelena, ki velikog upana Uroa I, bila je ena jednoga, a majka drugoga ugarskog kralja, dok je njezin brat Belu imao najvie poloaje u kraljevini (ban, palatin). Ugarskim posredstvom uspostavljaju se veze s Normanima i Rimsko-Njemakim Carstvom, to e doi do izraaja u dogaajima sredinom stoljea, iako nee bitno poboljati poloaj srpskih vladara, koji su bili najblii susjedi Bizanta i prvi suoeni s njegovom golemom moi.
5

U strunoj se literaturi javlja i oblikom imena orije (op. pr).

36

U sljedeem ratu, voenom od 1149. do 1151. veliki upan Uro II vodi borbe kao saveznik Ugarske i Normana, ali ostaje bez obeane pomoi, tako da je ratoborni Manuel I Komnen (1143 1180) protiv Uroa mogao upotrijebiti svoje glavne snage. Ras opet dolazi pod Bizant, borbe se vode oko grada Galica u dolini Ibra, a srpski je vladar u opasnosti da bude zarobljen. U ratovanju sljedee godine (1150) veliki upan ima pomoni odred Maara, ali i s njim biva poraen na rijeci Tari u zapadnoj Srbiji. Uvjeti tada sklopljenog mira nametnuli su srpskom vladaru dvostruko vei jaram. Pomoni odred koji je upan morao davati caru za ratita u Maloj Aziji, povean je sa 300 na 500 ratnika, dok je za ratita u Europi davao 2000 boraca. Ni to iskustvo nije odvratilo velikog upana od suradnje s bizantskim neprijateljima. Posljedice su, meutim, bivale sve tee to se Manuel I vie mijeao u dinastike borbe u Ugarskoj i to mu je vie uspijevalo da ratite prenese na podruje preko Save. Bizantski car je u odnosu sa Srbima uspijevao ostvariti ulogu vrhovnoga gospodara i arbitra, osobito stoga to su sukobi u vladarskoj dinastiji davali povoda da se umijea. On bi jedne smjenjivao kao Primislava, koji je doao poslije Uroa II i druge postavljao kao Belua, brata prethodnog velikog upana. Kad je Belu otiao u Ugarsku, postavio je Desu, obvezavi ga da bude vjeran i raskine ugovor s Ugrima. Taj veliki upan izveden je na sud pred cara (1163), gdje su iznesene optube da je odravao vezu s Alamanima (Nijemcima), da se otuda htio oeniti i da je ugarskoga kralja smatrao svojim gospodarom. Desa je zatvoren i poslan u Carigrad. Tada se dogodila promjena koja e imati dalekosene posljedice. Car je na vlast doveo Tihomira, sina Zavide, vjerojatno mlaeg brata prijanjih velikih upana. Novi veliki upan vladao je s braom Stracimirom, Miroslavom i Nemanjom, kojima je prepustio esti, dijelove dravnog podruja. Najmlai brat Stefan Nemanja imao je dio u Toplici, najistonijem dijelu drave. Uspostavio je posebne odnose s bizantskim carem, zbog ega postaje sumnjiv brai, koja ga zatvaraju. Nakon to se uspio osloboditi, Nemanja se otvoreno sukobljava s braom. U bitki kod Pantina, blizu Zveana, Tihomir pogiba, a ostala se braa pokoravaju Nemanji, koji postaje veliki upan (11661196). Iako je na vlast doao u vrijeme velikih bizantskih uspjeha, kada Srbi nisu bili aktivni kao prije u bizantsko-ugarskim borbama, Nemanja ipak, kao i mnogi njegovi pretee, surauje s carevim protivnicima. Povezuje se s rimsko-njemakim carem Fridrikom Barbarossom i Venecijom, ali 1172. ostaje usamljen. Prisiljen je pokoriti se caru Manuelu I, koji ga odvodi u Carigrad, izlae ponienjima, ali i vraa na prijestolje. Novi prijelom dogodio se tek smru cara Manuela 1180. godine. Potekoe u koje Carstvo ubrzo zapada, Nemanji omoguuju povratak politici naslanjanja na Ugarsku. Ve 1183. sudjeluje u pohodu ugarskoga kralja na bizantski teritorij, sve do Sofije. Nemanja je nesmetano mogao iriti vlast prema Primorju, gdje je utjecaj Bizanta bio veoma oslabio, pa i sasvim nestao. Ve 1181. godine napada Kotor, a uskoro i Bar u kojemu je bilo uporite velikog kneza Mihajla, izdanka dukljanske dinastije kojemu su Nemanja i braa bili ujaci. Nemanja je s braom ugroavao Korulu i Dubrovnik, koji je u meuvremenu bizantsku vrhovnu vlast zamijenio vlau junotalijanskih Normana. S gradom je 1186. sklopljen mir iz kojega se vidi da je Dubrovnik bio okruen teritorijem Nemanje i njegova brata (humskog kneza Miroslava), koji su pod svojom vlau imali i dolinu donje Neretve. U vrijeme Nemanjina irenja prema moru, vidljivi su postali rezultati ranijeg vreg povezivanja gradova na junom Jadranu i drave u njihovom neposrednu zaleu. Srpski, latinski i grki izvori, suglasno svjedoe o tome da je od gradova i njihovih zalea bila sastavljena teritorijalna cjelina pod imenom kraljevstvo (regnum) Dalmacije i Duklje. Pod bizantskom vlau administrativnom jedinicom Dalmacije i Duklje upravljao je duks (1166). Konture nekadanjeg kraljevstva Dalmacije i Duklje sauvale su se i pod Nemanjinom vlau. Prije svega, on je Zetu s gradovima prepustio svojem najstarijem sinu Vukanu, koji je zemljom upravljao s titulom kralja. Osim toga, tragovi prijanje drave uvali su se i u kasnijim titulama vladara i arhiepiskopa u kojima su se razlikovale srpske ili rake i pomorske zemlje. 37

Sljedei korak u Nemanjinoj protubizantskoj politici predstavljalo je njegovo povezivanje sa Zapadnjacima, upuivanje poslanika kod Fridrika Barbarosse i obeanje da e prihvatiti njegovu vrhovnu vlast. Kada je, predvodei trei kriarski pohod, rimsko-njemaki car doao u Srbiju, Nemanja mu se poklonio u Niu i ponudio vojnu pomo, koju car nije prihvatio jer nije htio sukob s kranskim bizantskim vladarem. Nakon prolaska kriara, Nemanja je za svoj raun osvajao u okolnim dijelovima Bugarske. Ali, kada je Fridrik Barbarossa izgubio ivot, ostao je sam nasuprot Bizantu koji je, dodue, bio oslabljen, ali jo uvijek dovoljno snaan da kazni neposlunog vazala. Godine 1190. Nemanja je bio poraen na Moravi, kod Vranja, i prisiljen pokoriti se caru te se odrei posljednjih osvajanja. I nakon toga poraza i gubitaka, Nemanja je ostao u posjedu onoga to je ranije pokorio u graninim podrujima uz Junu Moravu, na Kosovu i u primorskim oblastima. U vlasti Nemanje i obitelji naao se nekadanji teritorij Krtene Srbije i primorskih kneevina (Zahumlje, Travunija, Duklja), umanjen za ono to je sada inilo Bosnu, osamostaljenu pod vrhovnom vlau ugarskoga kralja, a uveanu onim to je na tetu Bizanta osvojeno do Zapadne i June Morave i ar-planine. Sve to nije bilo spojeno u jedinstvenu dravu; dijelovi nejednakih tradicija nalazili su se u razliitim rukama pa je zbog unutranjih sukoba itavoj tvorevini prijetio raspad, to se i pokazalo poslije Nemanjine smrti. Nemanjinu odanost Bizantu trebao je uvrstiti brak njegova drugog sina Stefana i neakinje bizantskog cara. Ta brana veza dobila je na znaenju kada je Aleksije III Angel zbacio brata Izaka II Angela, pa se tako Stefan naao u poloaju carskog zeta. To je utjecalo i na njegov poloaj i na odnos Bizanta prema Srbiji. Kao carskom zetu pripadala mu je titula sebastokratora, a istodobno je kao mu bizantske princeze morao dobiti prednost u nasljeivanju prijestolja. A da bi se nasljeivanje osiguralo, njegov se otac, dotadanji veliki upan, povukao s prijestolja s namjerom da ostatak ivota, poput mnogih bizantskih uglednika toga doba, provede kao monah. Na saboru u Rasu 1196. godine, sina Stefana odredio je nasljednikom te od svih, prvenstveno od najstarijeg sina Vukana, zatraio da se pokoravaju novome vladaru. Nemanja se zamonaio i sa enom utoite pronaao u zadubini Studenici, koju je bio podigao ranije (oko 1183. godine). Naputanje svjetovnjakog naina ivota obiljeavalo se promjenom imena, pa je Stefan Nemanja postao Simeon, a supruga Ana monahinja Anastazija. Simeon nije dugo ostao sa studenikim bratstvom, jer se 1198. pridruio najmlaem sinu Rastku na Svetoj gori. Rastko je napustio mjesto namjesnika u Humskoj zemlji, tajno otiao na Svetu goru, ondje se zamonaio i postao monah Sava. Nemanja je boravio na Svetoj gori iz vlastite potrebe, a taj je boravak imao dalekosene i znaajne posljedice jer je sa sinom izgradio manastir Hilandar za primanje ljudi od srpskog naroda. Srbi su otada bili zastupljeni u zemlji pravoslavnog monatva, u kojoj su svoje manastire, osim Grka, imali ve Bugari, Rusi i Iviri (Gruzijci). Materijalnu pomo davao je veliki upan Stefan, a dozvole bizantskih careva-roaka u Carigradu ishodio je monah Sava. U tome je manastiru Nemanja umro poetkom 1199. godine (13. veljae), pa je tamo i pokopan, a ne u zadubini Studenici gdje mu je, prema obiaju, bio pripremljen grob.

DINASTIJA SVETOGA KORIJENA


NEMANJINO NASLJEE
Iako je to postalo vidljivo tek iz perspektive njegovih nasljednika, vladavina Stefana Nemanje bila je vaan prijelom u razvoju srpske drave. Nemanjino doba bilo je mnogo slinije vremenima njegovih prethodnika nego njegovih potomaka, prije svega u odnosu prema Bizantskom Carstvu. Za njegova je ivota priznavana vrhovna vlast careva, to je povlailo odreene stvarne i simbolike obveze: srpski je vladar bio uvrten u bizantski hijerarhijski sustav te je smatran vrstom carskog namjesnika u provinciji. 38

Ipak, do Nemanjina se vremena odnos snaga iz temelja promijenio. Dok se srpska drava proirila i ojaala, ve oslabljeno Bizantsko Carstvo naglo je i nezadrivo propadalo. Najprije je potisnuto iz perifernih podruja uz Savu i Dunav. Beograd i Branievo jo su 1198. bili pod carskom vlau, da bi neke od sljedeih godina uli u sastav obnovljene bugarske drave (od 1185) i u sljedeim desetljeima postali jabukom razdora izmeu Ugarske i Bugarske. Od predjela uz Savu sa Sirmijem sastavljeno je dinastiko podruje, koje e se odrati sve do poetka 14. stoljea, najprije kao miraz ugarske princeze Margarete (Marije), supruge cara Izaka II Angela, a poslije kao apanaa njezinih nasljednika. U doba prvog Nemanjina nasljednika Bizant je bio doveden u situaciju da brani granice u Trakiji i Makedoniji, ali i to tek zakratko, jer je zbog unutarnjih sukoba i upletanja kriara etvrtoga pohoda, predvoenih Venecijancima, Carstvo 1204. godine privremeno srueno. Na njegovim su razvalinama stvorene drave kriara sa sreditima u Carigradu, Solunu i na Peloponezu, a pod izdancima prethodne carske dinastije ili lokalnim monicima u Maloj Aziji i Epiru formirani su i samostalni teritoriji. I sama razdirana snanim unutarnjim sukobom, vrhunac bizantske krize i temeljitu promjenu politike karte Balkanskog poluotoka Srbija je pratila izdaleka. Carski zet i sebastokrator Stefan Nemanji, slabljenjem Bizanta izgubio je jedan od stupova na kojima je poivala njegova vlast. Drugi je oslonac izgubio oevom smru u veljai 1199. godine. Najkasnije 1202. poeo je rat u kojemu je Vukan Nemanji pokuao revidirati red nasljea, uspostavljen u bitno drugaijim uvjetima. Saveznika je dobio u Ugarskoj, dok je Stefan Nemanji potporu potraio od onih koji su se suprotstavljali ugarskome kralju; bilo trenutno kao bosanski ban Kulin, ili trajno kao bugarski vladar Kalojan (11971207). Do 1202. godine Vukan je istisnuo s vlasti brata i zavladao itavom dravom. Postao je veliki upan, a ugarski je kralj tada uveo Srbiju u ugarsku kraljevsku titulu. Izmeu ostalog, postao je i rex Servie, a poslije njega e to biti svi ugarski kraljevi do 1918. godine. Zahvaljujui bugarskoj podrci, Stefan se vratio u Srbiju i nastavio borbu koja je zemlji donijela teka stradanja. Ratovanje je prestalo krajem 1204. ili poetkom 1205. godine, a uvjete mira, prema svemu sudei, odreivao je Stefan Nemanji. On je, naime, postao veliki upan i vladar drave, dok je Vukan kao veli knez ostao u svojoj nekadanjoj oblasti Zeti. Obnovljeni mir i jedinstvo meu braom trebao je opet potvrditi Nemanja, ovaj put kao zatitnik zemlje i nebeski zatitnik svojih sinova. Braa su zamolila Savu da u Srbiju prenese oeve moti 6 . Iz njih je u meuvremenu u Hilandaru poteklo miro (mirisno ulje), a to se smatralo znakom Boje milosti i posveenja. Nemanjine su mosti sveano doekane i pokopane u prethodno pripremljen grob u Studenici. Budui da su se i tu pojavili znakovi svetosti, uspostavljen je kult svetoga Simeona Mirotoivog. Otada e on postati zatitnik svojih potomaka, posrednik kod Krista i Majke Boje i zagovaratelj za itav rod. itija potrebna za proslavljanje spomena studenikog i hilandarskog ktitora i novog svetitelja, napisala su dva njegova sina, Sava i Stefan. Ta dva spisa (ivot svetog Simeona Nemanje i itije Simeona Nemanje) poetak su izvornog knjievnog stvaranja u Srba. Tek uspostavom kulta u punoj je mjeri postao vidljiv prijelomni karakter Nemanjine vladavine. On je stavljen na poetak svetorodne dinastije ili dinastije svetoga korijena u kojoj su se i poslije objavljivali novi svetitelji. Aureola svetosti koja je okruivala pojedine lanove i dinastiju u cjelini, omoguila je da se u produetku ope kranske tradicije postupno izgradi posebna srpska tradicija, da se povijest srpskog roda prikljui opoj povijesti spasenja, koja je u Crkvi njegovana i prenoena u svim vremenima, pa i kada nije bilo ni dinastije, ni drave. Sve do uenih povijesnih djela, nastalih u 18. stoljeu, srpska povijest zapoinjala je sa Stefanom Nemanjom. Pomirba meu sinovima i jaanje autoriteta dinastije omoguili su da steevine Nemanjine
6

moti posmrtni ostaci svetaca, relikvije (op. pr)

39

vladavine ostanu sauvane u burnim vremenima punim dramatinih promjena. Potpuno sigurne i osigurane nisu bile ni tada. Ve je sukob meu braom pokazao koliko velike opasnosti prijete od odvajanja i suprotstavljanja pojedinih dijelova drave s jakim i ivim regionalnim tradicijama. Jo je vea opasnost prijetila od susjeda koji su se smjenjivali u pokuajima da svoju hegemoniju nametnu itavom Balkanskom poluotoku. Trijumf latinskih kriara, koji su 1204. zagospodarili Carigradom, kratko je trajao. Suzbio ih je ratoborni bugarski car Kalojan, a poslije njegove pogibije pod Solunom (1207) i Bugarska je zapala u tekoe. To je otvorilo put Angelima, izdancima prethodne carske dinastije, koji su se iz Epira proirili daleko prema sjeveru i istoku pokuavajui ponovno uspostaviti Bizantsko Carstvo. Nepouzdanost obiteljskih veza pokazala se u Humu, gdje je udovicu kneza Miroslava i sina Andriju pokuao istisnuti roak Petar. Stefan Nemanji bio je prisiljen ratovati kako bi svojemu roaku, a Miroslavljevu nasljedniku osigurao samo dio kneevine humsko primorje i Popovo polje. Upadljive i s velikim posljedicama bile su promjene na jadranskoj strani proirene drave, gdje su bila nekadanja glavna bizantska uporita Dubrovnik i Dra. Oba su grada sada dola pod vlast Venecije. Prestankom bizantske vlasti osloboen je prostor za uzdizanje lokalnih glavara u Arbanu (Rabnu), kojemu su tada pripadali Gornji i Donji Pilot u ravnicama sjeverno od Skadarskog jezera. S jednim utjecajnim arbanakim rodom Nemanjii su uspostavili obiteljske veze. Stefanova ki udana je za panhipersebasta Dimitrija, sina Progonova, ija se snaga ogledala u ugovorima koje su s njime sklapali gradovi sve do Dubrovnika. Ozbiljni protivnik i Nemanjiima i arbanakoj gospodi pojavio se u osobi Mihaela I Angela, gospodara Epira, koji je zaratio protiv Stefana i preoteo mu Skadar, ali je ubrzo potom umro (1214). Najmoniji susjed srpske drave s kopna bila je Bugarska, u kojoj se protiv slabog cara Borila (12071218) odmetnuo velika Strez ije je sjedite bilo u gradu Proeku (Demir Kapija) na Vardaru. On je najprije pronaao utoite kod Stefana Nemanjia, a kada se uvrstio u Makedoniji, okrenuo se protiv njega. Nije uspjela ni misija kraljeva brata Save, a od veih je potekoa srpskog vladara spasila Strezova pogibija (oko 1212). Tijekom jednoga desetljea Stefan Nemanji bio je svjedokom golemih promjena. Nestalo je Carstva kojemu je zahvaljivao uspon i prekoredni dolazak na prijestolje. Okruenje se iz temelja promijenilo: umjesto jednog monog carstva, bio je suoen s nizom manjih gospodara, od kojih je svaki imao posebne interese i ambicije. Uspio je s njima izii na kraj i neokrnjenim sauvati oevo nasljee. Gospodario je priblino jednakim podrujem kao to je bilo oevo, a pod svojom je vlau drao roake u Humu i Zeti. U balkanskom svijetu bez Bizanta, Zapad je postao dominantan. U manjoj mjeri zastupali su ga pobjedniki kriari, gospodari prijestolnice. U veoj mjeri i trajnije Mletaka Republika, koja je postala gospodar etvrtine i jo polovice itavog Romejskog carstva. Jo potpunije ga je zastupalo papinstvo, ije su univerzalne pretenzije izgledale realizirane. U tako promijenjenom svijetu, nekadanji tienik istonih careva potraio je oslonac u trajnim snagama Zapada u Veneciji i papinstvu. SAMODRAVNO KRALJEVSTVO Orijentacija prema Zapadu do izraaja je dola i u Stefanovom braku s Anom Dandolo, unukom mletakoga duda koji je organizirao pohode na Zadar (1202) i Carigrad (1204). U tome braku Stefan je imao dva sina: Uroa budueg kralja i Predislava (Savu) budueg arhiepiskopa, dok su mu iz prvog braka s Eudokijom ostali Radoslav i Vladislav. Neki srednjovjekovni autori su brak s Anom ocijenili kao ostvarenje druge velike ambicije, koju su otprije pokazivala oba Nemanjina sina. Vukan je nosio kraljevsku titulu. Kao takav spomenut je u natpisu na crkvi svetoga Luke u Kotoru iz 1195. godine, zajedno s ocem koji je naveden samo kao veliki upan. Prema tituli, Vukan 40

je bio kralj Duklje, Dalmacije, Travunije, Toplice i Hvosna. Ipak, on je 1199. od pape Inocenta III traio kraljevske znakove! Tom prigodom traio je od papinskog legata za crkveni sabor u Baru palij (ogrta, simbol nadbiskupskog poloaja) za prelata u Baru. To mu je udovoljeno, ali mu nije ispunjen zahtjev u vezi s kraljevskim znakovima. Jo prije sukoba meu braom, njegov je primjer slijedio i brat Stefan, takoer traei legate i krunu. Legat je ve bio odreen (12011202) kad je papa odustao zbog protivljenja ugarskoga kralja Emerika. Za svoje kratke vladavine nad itavom dravom, Vukan je nosio titulu velikog upana i od pape je opet traio krunu. Ni taj pokuaj nije uspio iz istih razloga. Ugarski su kraljevi, naime, srpske vladare smatrali svojim vazalima. Srbiju su u to doba unijeli u svoju titulu, a krunidbom od strane univerzalne vlasti kakvu je predstavljao papa, srpski bi vladari bili s njima izjednaeni. Svi su se sjeali primjera bugarskog vladara Kalojana, kojega je papinski legat 1204. godine okrunio za kralja, iako se on sam, nastavljajui tradicije nekadanjih bugarskih careva, u zemlji titulirao kao car. I tu je bilo pozivanja na Simeona, Petra i Samuila. Bugarski je prelat istom prigodom posveen za arhiepiskopa, ali se sam ipak nazivao patrijarhom, to su poslije prihvatili i Bizantinci. Ono to nije uspjelo kod pape Inocenta III, uspjelo je kod njegova nasljednika Honorija III za vrijeme duge odsustnosti kralja Andrije II (12051235) zbog sudjelovanja u kriarskom pohodu. Papinski je legat 1217. godine u Srbiju donio krunu i njome okrunio velikog upana za kralja. Nije poznato gdje je obred obavljen. Poznato je samo da je legat 1217. dolazio u Srbiju i okrunio velikoga upana. Intervencija ugarskog kralja ovaj put je stigla sa zakanjenjem (kralj se vratio tek krajem 1218), i to kao vojni pohod koji je (najvjerojatnije tek 1220) diplomatskom intervencijom na vrijeme uspio sprijeiti kraljev brat Sava. Ugarski su kraljevi zadrali Srbiju u tituli, ali su srpske vladare i dalje smatrali vazalima te su nametali takav odnos kad god su za to imali snage. U poveljama je Stefan sebe nazivao prvim vjenanim kraljem, a Prvovjenanim su ga nazivali i svi potomci. Odnos prema tituli dukljanskih kraljeva, koju su nosili Vukan i njegovi prvi nasljednici, nije posve jasan. Sigurno je da su se Stefan i Sava u traenju krune pozivali na injenicu da se Duklja, u kojoj se rodio njihov otac, zove veliko kraljevstvo od poetka, a jednako je tako sigurno da u cijeloj dravi tu titulu nisu priznavali. To se najbolje vidi iz injenice da se Vukan, zavladavi cijelom dravom, nazvao velikim upanom, a poslije (1209) velikim knezom. Nova titula srpskog vladara bila je vjenani kralj i samodrac sve srpske zemlje i pomorske. Iako je uzimanjem kraljevske titule iziao iz bizantskog hijerarhijskog sustava, ipak je preuzeo naziv autokratora, koji je bio dio bizantske carske titule, a mogao bi se prevesti kao samodrac. To je tada znailo da je neovisan i nije podinjen nijednom drugom vladaru. Tek e u sljedeim stoljeima naziv samodrac dobiti unutarnjopolitiku dimenziju i izraavati apsolutistike pretenzije. Tijekom srednjeg vijeka on odraava odnose s vanjskim svijetom i u skladu je s uenjem da je svaka vlast dana neposredno od Boga, to se tvrdilo u hilandarskoj povelji (1198): Premilostivi Bog utvrdi Grke carevima, Ugre kraljevima i svaki narod razdijeli, zakon dade i naravi uredi i gospodare nad njima po obiaju i zakonu postavi svojom premudrou. Posebno navoenje srpske i pomorske zemlje ili rakih i pomorskih zemalja koje e se u vladarskoj titulaturi odrati sve do uzdizanja Srbije na carstvo, saima prethodni razvoj u kojemu su zemlje u unutranjosti i zemlje uz morsku obalu percipirane kao zasebne cjeline. Usporedno s tim oblikom titule, do vladavine kralja Vladislava I koritenje i iri oblik u kojemu su pomorske zemlje Duklja, Travunija i Zahumlje, ba kao u doba cara Konstantina Porfirogeneta u 10. stoljeu. S kraljevskom titulom i krunidbom, u Srbiju su dospjele i predodbe o kruni, koja se ondje ee nazivala vijencem ili svetim vijencem (sacra corona), kao o simbolu vladarske vlasti neovisnom o tronoj i prolaznoj osobi pojedinoga kralja. To je opet vodilo drugaijem shvaanju drave, isticanju njezinog opeg i javnog karaktera i njezine nedjeljivosti. Od vremena krunidbe prvovjenanog kralja dravni teritorij vie se ne dijeli na esti (dijelove), kao u generaciji 41

Stefana Nemanje i njegove djece. Ve za sinova Prvovjenanog potiskuju se samostalni potomci sporedne loze u Zeti i Humu. AUTOKEFALNA ARHIEPISKOPIJA Teritorij koji je zaokruio Stefan Nemanja, a kao cjelinu uvrstio, odrao, a zatim jae povezao i kraljevskim rangom uzvisio njegov sin, u crkvenom pogledu nije bio homogen. Sredinji dio podruja koje je tijekom 11. i 12. stoljea osvojio Bizant, pripadao je starim episkopijama Rasa, Lipljana i Prizrena, pri emu je episkopija u Rasu u ohridskom crkvenom sreditu smatrana episkopijom Srbije. Sve tri episkopije bile su u sastavu autokefalne Ohridske arhiepiskopije pod Carigradskom patrijarijom. Podruja u kojima 1018. godine nije obnovljena bizantska vlast, ostala su pod papinskom vlau, tj. pod jurisdikcijom primorskih gradskih crkvenih sredita. Podruje Splita je do Nemanjina vremena sueno, pa su se za jurisdikciju nad tri drave (Srbija je tada u papinskim dokumentima izjednaavana s Bosnom) borili samo Dubrovnik i Bar. Podvojenost se simboliki oitovala u Nemanjinoj osobi rodonaelnika dinastije i budueg svetitelja. Prema sinovim rijeima, njega su u Ribnici (kod dananje Podgorice) krstili latinski jereji 7 . Mnogo kasnije, opet se krstio u Rasu. To svjedoi, kako o percepciji razlika, tako i o realnosti podjele; kao da je ponovnim krtenjem ispravljen neki nedostatak. Izmeu razlika koje su pratile konfesionalnu podvojenost, najvanija se ticala odnosa prema slavenskom jeziku bogosluja. U sferi papinske jurisdikcije su, zajedno sa sveenicima koji su sluili na slavenskom jeziku, potiskivani i slavenska sluba i literatura. Ve je splitski sabor 927. godine zabranjivao zareivanje sveenika koji ne znaju latinski, a to je stajalite postajalo sve stroe to su sa Zapada vie dopirali utjecaji velike crkvene reforme 11. stoljea. S bogoslunim jezikom ila je i uporaba pisma i obrednih tekstova. Glagoljica, osnovno pismo iz nasljea misije Konstantina i Metoda zabranjena je na podruju pod jurisdikcijom primorskih gradova i ograniena na uski pojas sjevernog jadranskog primorja i tamonjih otoka. Jerarsi 8 Carigradske patrijarije bili su pomirljiviji prema slavenskom jeziku, osobito na podruju Ohridske arhiepiskopije, u kojoj su se uvale tradicije slavenske slube iz bugarskog razdoblja. Izmeu uenih pripadnika grke jerarhije i njihove slavenske pastve postojao je jaz zbog kojega su se osjeali kao da su u progonstvu. Ipak, slavenska se knjiga irila. U istonim i sredinjim dijelovima prenosila se irilicom i dobivala nove znaajke u skladu s govornim jezikom sredine. O tome svjedoe Miroslavljevo evanelje s kraja 12. stoljea, Vukanovo evanelje s poetka 13. stoljea i jo neki raniji rukopisi. Pod bizantskom jurisdikcijom postojala je mrea parohija preko kojih se utjecalo na vjernike. U primorskim nadbiskupijama nije bilo analogne organizacije s latinskim sveenicima. Kranski crkveni ivot odravalo je domae monatvo, koje su papinski izaslanici poetkom 13. stoljea zatekli u zaputenom stanju. Iako je biskup Bosne formalno bio podinjen Dubrovniku (dolazio je na posveenje i donosio darove nadbiskupu), ipak je stanje pastve bilo krajnje nezadovoljavajue, kako u pogledu discipline, tako i u pogledu otpora prema krivovjerju. Oko 1230. godine papini su izaslanici otkrili da episkop ne zna formulu krtenja i da ivi u istome selu s dualistikim hereticima. Stanje crkve nije zadovoljavalo ni u obalnim gradovima niti njihovoj neposrednoj okolici. To je postalo vidljivo na lokalnom saboru, odranom 1199. godine u Baru pod Vukanovim patronatom, a u prisutnosti papinskog legata. Sabor se bavio pitanjima discipline meu sveenstvom, odnosom prema svjetovnjacima, ali takoer pojedinanim i konkretnim predmetima. Posebno se nastojalo na suzbijanju simonije, kupovanju crkvenih zvanja za novac, i uope, na otklanjanju vrlo jakih svjetovnih utjecaja na crkvu. Konfesionalna podijeljenost nazire se i meu lanovima dinastije. Vukan je nastupao kao vjerni sin rimske crkve, ali nakon to je postao vladar cijele drave, papa je od njega i svih
7 8

jerej sveenik u pravoslavnoj crkvi (op. pr) jerarh pravoslavni sveenik visokog ranga: vladika, episkop, arhijerej (op. pr)

42

podanika (1203) ipak traio zakletvu, nastojei ih uvrstiti u pravoj vjeri. I Stefan Nemanji je u jednom obraanju papi pisao: elimo da budemo nazvani vjernim sinom. Ali, to ga nije sprijeilo da, zajedno s bratom, rjeenje za crkvenu organizaciju svoje kraljevine potrai na suprotnoj strani. Nakon pada Carigrada i golemog proirenja papinske jurisdikcije, dio grkog sveenstva i arhijereja priznao je, pristajui na zakletvu vjernosti, vrhovnu vlast pape, a uz obeanje da mogu zadrati svoju vjeru, obrede i obiaje. Nasljednici carigradskih patrijarha koji nisu prihvatili papino prvenstvo, povukli su se u neosvojena podruja. Tako se dogodilo da je Nikeja u Maloj Aziji postala sjedite carigradskog patrijarha. Patrijarh je davao legitimitet samoproglaenim carevima, koji su se borili za obnovu Bizantskog Carstva. Na Istoku je Carstvo shvaeno kao politika i crkvena zajednica u kojoj car i patrijarh u punoj slozi (simfonija) obnaaju dunosti za koje su ovlateni, a sluilo je kao idealan uzorak za sve drave i politike tvorevine. Bilo je prirodno da se dravni okvir ispuni autokefalnom crkvom. Savin biografi uenik Domentijan, pie kako je Sava u obraanju patrijarhu molio da arhiepiskop bude samoosveen u otaastvu njegovu kao to je ono Bojom pomou samodravno. Dravno sredite u Rasu nalazilo se u podruju Istone crkve, kojoj su pripadali lanovi dinastije, koji su bili pravoslavni monasi, to je moralo usmjeravati prema Istoku. Na takvo usmjerenje upuivali su i praktini razlozi. Dok je od pape traena kraljevska kruna, za promjenu crkvenih prilika i njihovo usklaivanje s promijenjenim stanjem obraalo se nasljednicima bizantskih careva i patrijarha u Nikeji. Ta je misija bila povjerena kraljevu bratu, arhimandritu Savi, koji je u Nikeji carigradskog cara i patrijarha zamolio da nekoga od monaha iz njegove pratnje postave i posvete za arhiepiskopa. Car je molbu usliio, ali je htio da arhiepiskop postane upravo Sava. Patrijarh i okupljeni episkopi rukopoloili 9 su Savu. Tako je on postao prvi arhiepiskop srpskih zemalja i pomorskih. Sava je izmolio i povlasticu za svoju zemlju da njegovi nasljednici ne moraju dolaziti u patrijarhovo sjedite na posveenje, nego da ih bira i posveuje domai sabor. U tome je bila bit autokefalnosti. Za upravljanje crkvenim ivotom, pa i izbor arhijereja bio je mjerodavan crkveni sabor zemlje. To je podrazumijevalo da se irenje ope kranske poruke i naela prilagoava posebnim drutvenim i kulturnim uvjetima. Roena braa, jedan kao kralj na elu drave, drugi kao arhiepiskop na elu autokefalne crkve, djelovala su kao uzor ideala simfonije. Vraajui se iz veoma vane misije preko Svete gore i Soluna, Sava je okupljao ljude i skupljao knjige. Osigurao je prevoenje posebne verzije zbornika crkvenih i svjetovnih propisa prijeko potrebnih za crkvenu administraciju i jurisdikciju: Nomokanona ili Zakonupravila, poslije nazvanog Svetosavska Krmija. Ta je knjiga bila nuna onima koji upravljaju Crkvom. Iz Svete gore, koju je posjetio pri povratku, poveo je uenike kojima e povjeriti razne dunosti u svojoj arhiepiskopiji, prije svega one koji e biti dostojni da budu episkopi. Sjedite nove arhiepiskopije smjeteno je u manastir icu (pokraj dananjeg Kraljeva), koji je tih godina dao izgraditi Stefan Nemanji. Episkopijama zateenima iz sklopa Ohridske arhiepiskopije Sava je dodao sedam novih. One su dobile sjedita po manastirima i bile su uspostavljene zapadno od nekadanjih ohridskih (Dabarska, Budimljanska i Moravika), odnosno izmeu starih sredita Rasa i Nia (Toplika) i Rasa i Prizrena (Hvostanska). Dvije su se nalazile u neposrednom zaleu katolikih gradova na obali mora. Prva po rangu Zetska, sa sjeditem na Prevlaci u Boki kotorskoj; druga Humska, sa sjeditem u Stonu. Katolika biskupija premjestila se iz Stona na Korulu, a trebinjski katoliki biskup povukao se u Dubrovnik, gdje je titularno ostao trebinjski biskup te kao dijecezu dobio otok Mrkan. Granice pravoslavlja pomaknule su se sve do granica Bosne i zidina primorskih gradova, koji su i dalje, bez obzira na kraljevu vlast, ostali katoliki i sjedita katolikih prelata. Proirenje pravoslavnog podruja uslijed uspostave srpske autokefalne arhiepiskopije nije izazvalo reakcije
9

Rukopolaganje je naziv koji oznaava in zareenja, tj. postavljanja i uvoenja ili promaknua u crkveni in u crkvama istonoga obreda (op. pr).

43

katolike strane, vjerojatno zato to je protjecalo u sjenci velikih pomicanja poslije 1204. godine, kada se papinska jurisdikcija proirila do Carigrada i Svete gore. Meutim, reakcija Demetrija Homatijana, ohridskog arhiepiskopa od 1216. godine, kojemu su otrgnute tri dijeceze, bila je veoma otra. On je Savino posveenje za arhiepiskopa osuivao kao nekanonski in, zahtijevao je da se potuju prava Ohridske crkve i Savi prijetio izopenjem iz zajednice vjernika. Ogoreni Homatijan je sumnjao u ispravnost Savina ivota. Njegovoj asketskoj mladosti, kada je ostavio svoju zemlju, rodbinu i cijelo oinsko nasljee, kada je otiao u Svetu goru i kada se prouo kao slavan meu monasima, suprotstavljao je kasnije razdoblje ivota, kada ga je ljubav prema domovini zarobila i ugrabila iz Svete gore te se opet nastanio u Srbiji. Domoljublje je pretvorilo isposnika u vritelja i upravitelja zemaljskih poslova i proizvelo ga za poslanika okolnim vladarima. Svoj bijes je Homatijan pojaavao osobnim suparnitvom prema patrijarhu i caru u Nikeji, jer je njegov gospodar bio Teodor I Angel, kojega je Homatijan poslije okrunio za cara. Nije poznato kakve je posljedice imao Homatijanov in. Sigurno je da Sava nije odustao od rada na organizaciji autokefalne crkve, da u najstarije popise srpskih episkopija nisu ukljuene Lipljanska i Prizrenska te da su Nemanjii poslije 1220. bili u vrstim vezama s epirskim Angelima. Stefanov nasljednik Radoslav bio je zet cara Teodora I i obraao se Homatijanu za savjete u crkvenim pitanjima. Savina itija otkrivaju to se smatralo najvanijim u reorganiziranoj crkvi. Arhiepiskop je sazvao sabor u ici i odrao propovijed protiv hereze, a zatim se prilo sreivanju branih odnosa, proimanju obiteljskog ivota kranskim normama i shvaanjima. Diljem zemlje naknadno su vjenani parovi koji su osnivali obitelji u skladu s obiajima bez crkvenoga udjela. Podizane su crkve mnoge male i velike. Arhiepiskop i njegovi jerarsi od tada su imali odgovornost za popunjavanje mree crkvenih institucija i pripremu ljudi koji e njima upravljati. U mnogim je dijelovima drave tek od osnutka Arhiepiskopije poinjao istinski kranski ivot. Otuda nisu neutemeljene pohvale pisaca itija koje Nemanju i Savu veliaju jer su prosvetili 10 zemlju. Potreba za bogoslunim knjigama potaknula je prevoditeljsku i prepisivaku djelatnost. Ve ranije spontano nastala (prilagodbom posebnostima govornog jezika meu Srbima), prihvaena je i dalje normirana u sklopu Arhiepiskopije posebna redakcija (recenzija) crkvenoslavenskog jezika. Kao to je kraljevstvo predstavljalo trajan okvir za ujednaavanje ureenja, pravnih obiaja i pravnih ustanova za stvaranje i njegovanje posebnih tradicija, tako je Arhiepiskopija, jo vie, bila mjesto unutar kojega se provodilo kulturno ujednaavanje. Podruje jurisdikcije istodobno je bilo podruje na kojemu su vrijedile iste norme u pravopisu, gdje se na jednak nain poduavalo sveenstvo i gdje su obredi postajali uniformni. Bilo je prirodno da du granica Arhiepiskopije nastanu znaajne kulturne razlike prema susjedima. To se jasno vidi u odnosu prema primorskim gradovima, iji su stanovnici ostali Latini zbog bogoslunog jezika i drugih razlika koje su s njime ile. U Latine nisu ubrajani samo Romani, starosjedioci u gradovima, nego i ljudi iz okoline koji bi, naselivi se u grad, primili katoliku vjeru. Latini su isto tako bili katoliki susjedi, u to vrijeme Albanci, od kojih su ih odvajali i jezik i nain ivota. Njihovi su sveenici nazivani popovi latinsci. Jurisdikcijska granica prema Bosni imala je dalekosene posljedice. Ona se u doba Savinih reformi nalazila pod dubrovakim nadbiskupom, iako je imala slavensku slubu i monatvo istonoga tipa. U zemlji su ve od kraja 12. stoljea politike prilike bile burne, jer su stizale optube (jedna od Vukana Nemanjia) da se u njoj uvrstila hereza. Mislilo se na dualiste, koji su i tu (kao u Italiji i Dalmaciji) nazivani patarenima. Ban Kulin (11801204) branio se da su njegovi podanici pravovjerni i pozvao je papinskog legata. On je doao i od domaih monaha ishodio obeanje da e se drati obiaja i pravila Rimske crkve (1203). Time kriza nije zavrena: od 1221. godine optube su obnovljene, a slijedili su i iz Ugarske voeni kriarski pohodi protiv heretika.
10

Ovdje u znaenju: izvesti na svjetlo vjere (op. pr).

44

Katolika biskupija u Bosni oduzeta je u Dubrovniku (1247) i povjerena nadbiskupiji Kaloe u junoj Ugarskoj. Biskupija utemeljena na slavenskoj slubi ostala je u zemlji. Imala je oblik i naziv Crkve bosanske i bila pod utjecajem dualista koji su se, u itavoj Europi, jedino tu uspjeli odrati. Srpska crkva je pripadnike Bosanske crkve smatrala trikletim hereticima, proklinjala ih je i radila na njihovu preobraenju. Neki srpski vladari, kao kralj Dragutin, sluili su se pritom potporom katolikih misionara. Vjerska podvojenost pokazala se jaom od zajednike plemenske tradicije. Dok su banovi 13. stoljea, kao Matija Ninoslav, podanike nazivali Srbima, za bana Stjepana II (13141353) bili su Bonjani, ali je isti vladar jezik povelja, koje je izdavao, nazivao srpskim, dok je vladar Srbije za njega bio car raki. Bosanska drava i Bosanska crkva unutar svojih granica postavile su okvire integracije, pa su stanovnici zemlje prvenstveno postali Bonjani. Ono to se nalo unutar Srpske arhiepiskopije, njome je bilo viestruko povezano. Na prvome mjestu time to je, usprkos regionalnim posebnostima, uobliila cjelinu u sklopu koje su se prenosile jednake tradicije i isti tip pobonosti, to je stvaralo uvjete za postupno stapanje raznorodnih dijelova. Na simbolikom planu, Arhiepiskopija je predstavljala sponu koja je vjernike drala na okupu. Poslije Simeona, kult je ubrzo poslije smrti (1236) dobio i njegov sin Sava, prvi arhiepiskop, a poslije i jo neki pojedinci iz dinastije. Odravan obiljeavanjem spomena u crkvenom kalendaru i slikanjem ktitorskih kompozicija u hramovima, taj kult je Srpskoj autokefalnoj crkvi davao posebno obiljeje i poslije postao vanim imbenikom u uvanju kontinuiteta. STABILNOST NA KUNJI Srbija kao kraljevina i njezin prvovjenani vladar stekli su vei ugled meu dravama, ali ne i jamstvo sigurnosti u politikim uvjetima koji su se neprestano mijenjali. Priblino u doba Stefanove krunidbe poeo je nagli uzlet epirskih gospodara iz obitelji Angela pod Teodorom L, koji je 1224. osvojio Solun i okrunio se za cara. Na velikom podruju od Jonskog do Egejskog mora i sa znaajnom vojnom snagom, on je Carigradu bio blii od suparnika u Maloj Aziji, koji su teili ostvariti isti cilj. Teodor nije pokazivao ambicije prema Srbiji, s ijom je vladarskom obitelji bio rodbinski povezan. Radoslav, najstariji sin Stefana Nemanjia, bio je oenjen carevom keri Anom. Ta je veza to vanija to je Stefan nekoliko godina poslije krunidbe teko obolio i za zastupnika (namestnika) imenovao Radoslava. On je djelovao kao oev suvladar. Zajedno s ocem izdavao je povelje. Zet monog Teodora I Angela bio je vrsta tita i od opasnosti s drugih strana. Ravnotea se naruila 1230. kada je u sukobu s bugarskim carem Ivanom Asenom II (1218 1241) Teodor I poraen i oslijepljen. Najmoniji na Balkanskom poluotoku tada je postao bugarski vladar, koji je zavladao podrujem od Crnog do Jonskog mora. Radoslavov poloaj bio je uzdrman, a 1233. dogodio se prevrat u kojemu su nezadovoljni velikai svrgnuli Radoslava i na prijestolje doveli Vladislava, zeta bugarskog cara. Radoslav se sklonio u Dubrovnik, kojemu je izdao povelju, a zatim u Dra. Arhiepiskop Sava I blagoslovio je i tu promjenu te se ubrzo povukao s arhiepiskopskog trona na koji je saborom postavio svojega uenika Arsenija. Zatim je poao na novo putovanje u Svetu Zemlju. Na povratku s toga hodoaa, boravei u bugarskom Trnovu, Sava se razbolio i umro (1236). Prenesen je u zemlju nakon godinu dana i pokopan u Vladislavovoj zadubini Mileevi. Prenoenje motiju i ponovni pokop dalo je povoda da se uz kult svetoga Simeona ustanovi i kult svetoga Save. Navala Tatara (Mongola) 12411242. godine izazvala je velike poremeaje na itavom europskom jugoistoku. Ravna i pristupana, Ugarska je poslije poraza kraljevske vojske opustoena u gotovo svim dijelovima. Sam kralj Bela IV spaavao se bjeei u Dalmaciju i na otoke. Od Tatara koji su prodrli do morske obale, stradala su i primorska mjesta u srpskoj dravi. Posebno se spominju Kotor i manji gradovi u Zeti. Srbiju je pustoio odred koji se s mora vraao prema sjeveru 45

(1242). Vie je stradala Bugarska, izloenija i pristupanija iz mongolske drave Zlatne Horde, osnovane na obali Crnoga mora. Iz razloga koji se ne daju niti naslutiti, u Srbiji su se ponovno sukobili sinovi Prvovjenanog, pa je u prevratu zbaen Vladislav, a na prijestolje je doveden Uro I (12431276). Prilike na Balkanu postale su to sloenije, to nije bilo sile koja bi se nametala. Snage su postale ujednaene, a vee znaenje dobivaju Grci iz Nikeje, koji su osvojili neka podruja i uvrstili svoju vlast na europskom tlu. Na poloaj srpskog kralja sve je jae utjecala obnovljena Ugarska, koja je ojaala svoje poloaje u Srbiji juno od Save i Dunava. Tamo su osnovane Mavanska i Kuevsko-branievska banovina kao pogranini obrambeni pojas. U Mavu je kralj Bela IV (12351270) smjestio ker Anu i iz Galicije prognanog zeta Rostislava Mihajlovia. Tako je stari dinastiki teritorij dobio nove gospodare. Kralj Uro bio je traeni saveznik u meusobnim obraunima balkanske gospode. Napustivi nikejske Grke, u jednom je trenutku priao epirskim Grcima i iskoristio mogunost da za kratko vrijeme osvoji Skoplje. Inae se sve do Milutinovih osvajanja, granica nalazila kod Lipljana na jugu Kosova. Kada su 1261. godine Grci iz Nikeje uspjeli osvojiti Carigrad i obnoviti Bizantsko Carstvo, Uro I se naao u poloaju slinom Nemanjinu sa svojom je dravom bio uklijeten izmeu dvaju monih susjeda. Ali, vana je razlika bila u tome to je imao mnogo vie snage nego veliki upani 12. stoljea. Na temelju podataka iz oskudnih izvora moe se zakljuiti da je Uro I nastojao ostvariti potpunu vlast nad itavim dravnim podrujem, potisnuti i ukloniti tragove samostalnosti svojih roaka, lokalnih gospodara te ih zamijeniti svojim namjesnicima. Na junome krilu, u Zeti, gdje je do sredine 13. stoljea Vukanov sin ore i dalje nastupao s kraljevskom titulom, povod mu je dao stari sukob oko jurisdikcije nad junim gradovima izmeu Bara i Dubrovnika. Zalee je u meuvremenu dospjelo u sastav srpske arhiepiskopije, a Bosnu je papa podredio nadbiskupiji u Kaloi u Ugarskoj. Dubrovaki nadbiskupi toga doba pretendirali su i na jurisdikciju nad samim Barom, koji je po njima imao samo biskupiju. Na jednoj strani vodila se formalna parnica pred papom, a na drugoj su se neposredno sukobljavala dva grada, od kojih je svaki imao pomagae. Baru su pomagali srpski kralj Uro i njegov brat, bivi kralj Vladislav, dok je Dubrovnik saveznike traio i nalazio meu bugarskim vladarima, humskim knezovima, a imao je i zatitu Mletake Republike, pod ijom se vlau nalazio. Odnosi su bili toliko neprijateljski da je Uro I tri puta napadao Dubrovnik, a Dubrovnik je u jednome trenutku sklopio savez s bugarskim carem Mihaelom Asenom, s namjerom da se srpski kralj zbaci s prijestolja (1253). Ipak, nije bilo stvarnih promjena. Parnica pred papom otegnula se i prekinula, pa su sprijeene ambicije dubrovakih nadbiskupa. Bar tada nije dobio jurisdikciju nad katolicima u zaleu. Nju je imala Kotorska biskupija, koja se jo davno prije (u 11. stoljeu), upravo zbog sukoba Dubrovnika i Bara, sama stavila pod jurisdikciju nadbiskupa grada Barija u Italiji. Barski nadbiskup doista je postao primas Servie tek u drugoj polovici 15. stoljea. U toj dugoj borbi, Vukanov sin, a kraljev roak ore, stao je na stranu Dubrovnika i u ime grada Ulcinja prihvatio crkveno starjeinstvo dubrovakog nadbiskupa. Vjerojatno je pretrpio sankcije jer se ni on, ni njegovi potomci vie ne javljaju u Zeti. orev brat Stefan javlja se s titulom kneza u svojoj zadubini, manastiru Morai, dok je trei Vukanov sin Dimitrije bio upan prije nego to se zamonaio. Za vrijeme rata Uroa I s Dubrovnikom, 1254. godine, upan Radoslav, sin kneza Andrije, u Humu se predstavljao kao kletvenik vjerni kralju ugarskom te se obvezao ratovati dok god je Dubrovnik u ratu. Poslije nema podataka o njegovoj vlasti nad Humom, koju je preuzeo kraljev kaznac. Budui da su pali na poloaj lokalne vlastele bez znatnijeg utjecaja, Miroslavljevi potomci ostali su zemljoposjednici u Popovu polju. vrsta kraljeva ruka osjetila se i u odnosu prema Crkvi. Na arhiepiskopsko prijestolje doao 46

je njegov brat, etvrti sin Prvovjenanog, Sava II. Tako je ideal simfonije opet izgledao ostvaren jedan brat je bio na kraljevskom, drugi na arhiepiskopskom prijestolju. Napokon, nastojanje da se dravno podruje odri u cjelini i ne vraa staroj praksi dijeljenja, prouzroilo je sukob sa starijim sinom Dragutinom, a s prijestolja je svrgnut kralj Uro I. Na poetku lanca dogaaja koji su prethodili prevratu bili su odnosi ugarskog i srpskog dvora. Iako je bio vazal ugarskoga kralja, Uro I je prije 1268. godine napao Mavu, kojom su upravljali unuci Bele IV. Slijedila je reakcija staroga kralja, pohod u kojemu je Uro bio poraen i zarobljen. Odnosi su obnovljeni i trebali su biti uvreni brakom Uroeva starijeg sina Dragutina i Beline unuke Kataline (Katarine). Prema ugarskom obrascu, Dragutin je postao mladi kralj predodreeni prestolonasljednik. Pri sklapanju braka Uro I se obvezao da e odvojiti dio zemlje te sinu prepustiti da njime samostalno vlada. Usprkos sinovim zahtjevima i pritiscima iz Ugarske, odgaao je i izbjegavao to uiniti. Zato je Dragutin uz pomo ugarskoga kralja i kumanskih plaenika ustao protiv oca. Pobijedio ga je u bitki pokraj Gacka i zbacio s vlasti (1276). Nijedan od sinova Stefana Prvovjenanog vladavinu nije zavrio na prirodan nain, nego je bio nasilno smijenjen. Obiteljski sukobi zasigurno su bili esti zbog pojedinanih ambicija, koje nisu uspjeli obuzdati ni osjeaj obiteljske solidarnosti, ni kranska moralna pouka. Za uspjean prevrat trebalo je imati pristae i vojnu snagu, to podrazumijeva i aktivnu ulogu velikaa i dvorskih krugova. Sinovi Prvovjenanog nisu bili iznimka. Braa su se sukobljavala i u oevoj i u djedovoj generaciji, a netrpeljivost se nastavila i meu Uroevim nasljednicima. DVA KRALJEVSTVA Za razliku od svojega oca, koji je nastojao sve nadzirati, Dragutin je nakon preuzimanja vlasti majci izdvojio posebnu oblast sa sreditem u Zeti i primorskim gradovima. Tako je nekadanja drava dukljanske dinastije najprije izdvojena kao zemlja kraljice Jelene (12761308), a poslije kao oblast prestolonasljednika mladih kraljeva. Dragutin je tijekom svoje kratke vladavine (1276 1282) uspio srediti odnose s Dubrovnikom te se, suraujui prije svega s Anuvincima iz june Italije (roacima svoje majke), svrstati uz bizantske neprijatelje. Tek se navrilo pet godina vladavine i Dragutin je pao s konja te slomio nogu (1282). Prema kazivanju njegova ivotopisca, sam je u tome vidio Boju kaznu zbog svojega postupka prema ocu. Osjetio je potrebu da se povue s prijestolja, pa je zatraio da umjesto njega vlada brat Milutin (12821321). No, poslije se o tome drugaije izjanjavao, tvrdei da je prijestolje bratu prepustio privremeno, dok ne ozdravi. Posvetio se lijeenju i dobio dio dravnog teritorija na zapadu Srbije. Ve 1284. zamijenio je svoju punicu, ugarsku kraljicu majku Elizabetu u Mavi i susjednim oblastima, koje su ustupane enama iz dinastije. Milutin je naslijedio neprijateljstvo prema Bizantu. Ubrzo nakon preuzimanja vlasti krenuo je u veliki pohod i osvojio sjevernu Makedoniju sa Skopljem. Bizant je napao Tesanju (u prosincu 1282) i tijekom toga pohoda umro je car Mihael VIII Paleolog, obnovitelj Bizanta. Njegov nasljednik Andronik II poslao je plaenike na Srbiju. No, oni nisu postigli znatniji uspjeh. Milutinu je 1283. pruena prilika da obnovi pohod i izbije na egejsku obalu kod grada Hristopola (Morunac, Kavala). Tada je trajno osvojio sredinju Makedoniju, tako da se granica nalazila kod klisure i grada Proeka. Granino podruje prema Bizantu u Makedoniji i Albaniji otada e postati stalno poprite pograninih sukoba. Prije 1294, srpski je kralj za kratko vrijeme postao ak gospodar Draa. Milutinova pomo bratu koji se na sjeveru sukobljavao s bugarskim velikaima Drmanom i Kudelinom, gospodarima Kueva i Branieva (dananja sjeveroistona Srbija), imala je dalekosene posljedice. Prelazei Dunav, oni su uznemiravali Ugarsku. Neto prije 1290. godine Dragutin i Milutin pobijedili su i protjerali Drmana te njegovu oblast pripojili Dragutinovoj. Reakcija Bugarske nije izostala: napala je i opustoila Srbiju sve do Hvosna. Tada je spaljeno sjedite Arhiepiskopije u ici. Milutin je jo jedanput prodro do Dunava, u bijeg natjeravi vidinskog kneza imana, s kojim se zatim pomirio i orodio. 47

Tako se Dragutinova oblast proirila do Usore i Soli u sjevernoj Bosni, sve do erdapa. Dogodilo se to u posljednjem desetljeu 13. stoljea, kada je Ugarska Kraljevina zbog unutranjih borbi bila dezintegrirana i raspala se na teritorije oligarha, osamostaljenih gospodara prostranih podruja. Stjecajem okolnosti, i bivi kralj Dragutin postao je jedan od njih s teritorijem na junoj periferiji Kraljevine. Oblasti uz Savu i Dunav tada su tjenje povezane s podrujem na jugu i naseljavane migracijskim strujama koje su dolazile s juga. Duga ugarska vlast na tome prostoru nije utjecala na sastav stanovnitva, niti je ostavila traga u toponomastici. Poslije potiskivanja Bizanta, grad Sirmij izgubio je prijanje znaenje. Njegovo ime se, kao Srijem, ve prenijelo na cijelo nekadanje podruje sirmijske episkopije sjeverno i juno od Save, a ulogu Sirmija preuzela je Mava, utvrda na Savi i gradsko naselje iji poloaj nije poznat. Zajedno uzeti, Dragutinov teritorij pokraj Save i Dunava i Milutinove steevine u Makedoniji, udvostruili su nekadanju Nemanjinu dravu i stvorili uvjete da se teite pomakne prema istoku, tako da je obuhvatilo magistralne smjerove prema jugu preko Kosova i Makedonije i ukljuilo dio vojnog puta od Beograda do Carigrada. Isprva je bilo izrazitije pomicanje centra prema jugu, koje je simbolino oznailo premjetanje srpskih arhiepiskopa iz ice u Pe. Izgubivi ulogu dravnog sredita, Ras je zaboravljen, a vladari se vezuju za kompleks dvorova (Pauni, Svrin, Nerodimlja, Stimlja) oko jezera na Kosovu (okolica dananjeg Uroevca), Prizrena i Skoplja. Tada su bili stvoreni uvjeti da se teite pomakne prema Podunavlju, gdje e biti sredite budue despotske drave. Tek tada, na prijelazu iz 13. u 14. stoljee, stvoreni su uvjeti za konstituiranje Srbije kakvu poznaju kasnija razdoblja. Mnogo prije nego to e se osjetiti povoljne posljedice za ujedinjavanje tih zemalja, pokazale su se posljedice podvajanja zbog paralelnog djelovanja dvojice vladara koji su, dodue, bili roena braa. Kada je Milutin 1299. sklapao mir s Bizantom i ugovorio brak s petogodinjom carevom keri Simonidom, sukob se ve nasluivao. Neposredni uzrok zahlaenja u odnosima brae nije poznat. U pozadini je vjerojatno bio stari bizantski uvjet (postavljan pri sklapanju dinastikih brakova) da potomstvo bizantske princeze mora imati prednost u nasljeivanju. Kada je zavreno dugo pogranino ratovanje s Bizantom, poeo je unutarnji rat koji je trajao puno desetljee (13011311) i tijekom kojeg su oba vladara zapadala u potekoe. Dragutin se naao izmeu dviju vatri. Ratujui s bratom na jugu, na sjeveru se sukobio s novim ugarskim kraljem Karlom Robertom (13091342), nakon to je svojega sina Vladislava kandidirao za ugarsko prijestolje. Nije uspio ni na jednoj ni na drugoj strani, ali je ouvao svoj teritorij. Iako su ga pristae napustili, Milutin je uspio iznuditi mir zato to je imao plaenike i nadmonije oruje. Iz razdoblja rata ostalo je zanimljivo svjedoanstvo jednog francuskoga fratra koji je (1308) zatekao dva vladara. Dragutina je smatrao kraljem Srbije, a Milutina kraljem Rake. On je sluao kako Dragutin tvrdi da je prijestolje privremeno prepustio bratu dok ne ozdravi, a da ga ovaj nije vratio do dananjeg dana. Mirom iz 1311. godine sauvani su raniji odnosi. Svaki je zadrao svoj teritorij, a pitanje nasljea, svakako najtee ostalo je nerijeeno. PRIVREDNI USPON Meu podrujima koja su ula u sastav drava dvojice kraljeva, iz kojih e se razviti novovjekovna Srbija, postojale su velike razlike. Posljednja osvojena podruja u Makedoniji koja su najdulje bila pod bizantskom vlau bila su bolje naseljena, privredno razvijenija i urbaniziranija. I u sjevernim dijelovima pod bizantskom vlau oivjeli su antiki gradovi (Sirmij, Beograd, Branievo). U vrijeme mira u njima su se susretali bizantski i ugarski trgovci. Ipak, oni su ostali u perifernim, pograninim predjelima, neprivlanima za naseljavanje, koje Bizantinci namjerno nisu uredili kako bi bili teko prohodni. Kada su u 12. stoljeu kriari prolazili dolinom Velike Morave, danima su ili kroz mranu bugarsku umu. Do 15. stoljea, krajolik se posve promijenio. Prolazei istim putem 1433. godine, francuski vitez Bertrandon de la Broquire zapaao je mnoge 48

velike ume, bregove i doline. A u tim dolinama postoji veliko mnotvo sela i dobrih namirnica, a osobito dobroga vina. Promjena se svakako dogodila u 13. i 14. stoljeu, kada su razdoblja mira i stalna povezanost s podrujima na jugu omoguili priljev doseljenika. Za svoje vladavine, Bizantinci su u sjeveroistonu Srbiju naselili skupinu Armena, a tijekom tatarske navale 12411242, ondje su dospjeli Kumani. Poslije se popunila kolonizacijskim strujama iz susjednih srpskih i bugarskih podruja koje su, osim Slavena, ukljuivale i Vlahe. Podaci o naseljima iz manastirskih povelja napisanih u posljednjoj etvrtini 14. stoljea svjedoe o gustoj mrei naselja ija se podruja meusobno dodiruju, to je znak dobre naseljenosti. Poveanje broja stanovnika, to je bio preduvjet unutranje kolonizacije i pojave neagrarnih naselja, nije bilo uvjetovano samo poveanjem obradivih povrina, nego i napretkom u agrarnoj tehnici. On se i ovdje oituje u usavrenom alatu za oranje (plug s crtalom, lemeom i kotaima) i u primjeni plodoreda (tzv. tropoljni sustav) s jesenskim i jarim usjevima i treinom zemljita na ugaru. Najvie su se uzgajale itarice: penica, zob, jeam, ra (neke na istoj parceli i u isto vrijeme kao penica i jeam ili penica i ra), zatim proso, mahunarke: bob, slanutak, lea, grah (drugaiji od dananjeg i srodan bobu) i neke vrste industrijskih biljaka (hmelj, lan i konoplja). Vinovu lozu Srbi su prihvatili tek na Balkanu i tu se irila tijekom itavog srednjeg vijeka, dospijevajui ak u predjele u kojima uvjeti za njezin uzgoj nisu bili povoljni. Donekle su poznata dva tipa organizacije poljoprivredne proizvodnje. Jedna je bila proizvodnja na velikim manastirskim posjedima, o kojoj se zna iz vladarskih povelja; druga na malim imanjima u gradskim distriktima krevitog primorja, oskudnog u obradivom zemljitu, poznata iz gradske arhivske grae. Manastirski je posjed po elji ktitora imao sve to je bilo potrebno: njive, vinograde, ispae, sjenokoe, vodu, mlinove, lovita, ribolovita. Pazilo se na to da jedan kompleks imanja bude u neposrednoj blizini manastira, kako bi u njemu mogli sluiti zavisni ljudi, a i na to da bude u blizini zemljoradnika, ribara, stoara, pelara i zanatlija. Kao primjer moe posluiti imanje manastira Deana. Ono se u doba osnutka (1330) sastojalo od 2166 kua zemljoradnika i 266 kua stoara. Duanov zakonik (1349) propisivao je da se na 1000 kua uzdrava 50 monaha. Dok su velika manastirska imanja (u suvremenom nazivlju vlastelinstva) poivala na radnim i naturalnim obvezama (rabote i podanci) ljudi darovanih zajedno sa zemljom (ili naseljenih na njoj), mala imanja graana u primorju obraivana su na temelju ugovora koji su nametali obveze objema stranama. Osim ustupljenog zemljita, gospodar je morao dati kuu, vrt i dio sjemena, a seljak se posadnik obvezivao davati dio ljetine, darove tijekom godine i obavljati neke poslove za gospodara. Osnovna i svakako najtea rabota bilo je oranje. Odmjeravana je povrinom zemlje koju pojedini ovisni zemljoradnik (meropah, sokalnik) treba obraditi, a od sredine 14. stoljea odmjeravan je i danima oranja, i to po dva dana u tjednu. Manje rabote bile su razliite. Negdje su bile povezane sa zanimanjem pojedine obitelji ili itavoga sela. Neke su padale na pojedine kue, neke na svakoga tko moe kosu drati. Neke su bile ope, primjerice sudjelovanje u lovu na zeeve, od ega su bili izuzeti samo popovi. Meu naturalnim daama, najea je bila desetina (ovaca, svinja, pela, ita i vina). Za zemlju ustupljenu na obradu plaala se etvrtina prinosa. I davanja su, kao i rabote, ovisila o specijaliziranosti sela ili kategorije stanovnik (sokalnici, zanatlije). U srpskoj je privredi vano mjesto zauzimalo stoarstvo, iji su proizvodi (suho meso, sir, koa, grube vunene tkanine izraivane u domainstvima, npr. rasa, skjavina, klanje, pust) prvi postali sredstvo razmjene i ukljuivanja u meunarodnu trgovinu. Stoari su bili potomci balkanskih starosjedilaca (Vlasi i Arbanasi), koji su ovce i konje u proljee istjerivali na planinske panjake i ondje boravili do jeseni, kada bi se vraali u zaklonjena naselja u dolinama zimovnike. U potrazi za pogodnim panjacima, stoari su se rairili po teritoriju u susjedstvu zemljoradnikih upa. Pojedine zajednice (katun, fis, pleme) imale su svoja naselja i stalna mjesta za ispau na planinama. 49

Glavna daa stoara bio je desetina, a rabota (tlaka) prijevoz, u starome nazivlju ponos. Kada bi bili darovani nekome vlastelinstvu, Vlasi su imali obvezu uzgajati gospodareve konje. Osim spomenutih stoarskih proizvoda, razmjenjivali su se med, vosak i krzna, dok se kao uvozni proizvodi spominju: sol, tkanine, vino, zaini i obrtniki proizvodi koje su donosili primorski trgovci. U sadraju razmjene pa i opem razvoju privrede, velika promjena nastala je sredinom 13. stoljea, kada su, ubrzo poslije tatarske navale, u zemlju dospjeli njemaki rudari Sasi, vjerojatno doseljeni iz Ugarske. Oni su svojom posebnom tehnikom pokrenuli proizvodnju srebra, bakra i olova. U nekim rudnicima pojavit e se srebro pomijeano sa zlatom (glamsko srebro). Na taj su nain proirili tradicionalnu metalurgiju dobivanja i obrade eljeza, naslijeenu iz slavenske materijalne kulture. Najprije se pojavljuju u Brskovu (kod Mojkovca na Tari). Zatim otvaraju jo neke rudnike, tako da se krajem 13. stoljea u izvorima govori o pet, zatim o sedam rudnika, da bi se do sredine 14. stoljea prikljuio niz novih, rasporeenih u nekoliko bazena. Dulji rad i veu proizvodnju imaju: Rudnik (istoimeni gradi u umadiji), Trepa (pokraj Kosovske Mitrovice), Janjevo (u blizini Pritine) i Novo Brdo (izmeu Pritine i Gnjilana), koje e se razviti i neko vrijeme biti najvei balkanski rudnik. Kao radnu snagu i neophodne opskrbljivae, Sasi su u proizvodnju morali ukljuiti domae stanovnitvo. S vremenom se njemaka jezgra rastvorila u srpskoj masi kojom je bila okruena. Sve do duboko u tursko doba, preneseno na sve rudare i pripadnike rudarskih opina ostalo je sasko ime. Sasi nisu u Srbiju prenijeli samo posebno rudarsko pravo i struno sudstvo na visokom stupnju, nego i oblike autonomnog ureenja naselja. Njihove naseobine postajale su katolike oaze koje su se poveavale priljevom dalmatinskih trgovaca. Usred pravoslavne zemlje postojale su katolike upne crkve, ak po dvije ili tri u pojedinim rudarskim mjestima. U nasljee su ostavili njemako nazivlje i rudarsko pravo koje se ouvalo u kasnijim srpskim i turskim zakonicima. Rudarstvo je potaknulo i niz inovacija u privrednom ivotu. Vladar je dobio nov, znaajan izvor prihoda od daa na rudu (urbura, 10%) i kovine (10%), to se od vremena Uroa I dodatno povealo otvaranjem kovnica i kovanjem srebrnog novca (dinar, gro). Rudarstvo je donosilo prihod stanovnitvu u okolici, iz koje se nabavljalo sve to je bilo potrebno za radove. Takoer je donosilo zaradu ljudima koji su sudjelovali u radovima te dobit trgovcima koje su rudarski proizvodi trajno privlaili, a razmjena ih je prisiljavala da donose robu priblino jednake vrijednosti. U podrujima rudarskih radova nastajale su krevine i oslobaalo se tlo za obradu. U okruenju privrede utemeljene na zapovijedanju i obiajima, formirali su se otoii novane privrede i trinih odnosa. Otvaranje rudnika i proizvodnju srebra pratilo je kovanje srebrnog novca. U razdoblju kada je Bizantsko Carstvo bilo u punoj snazi, nitko se od ovisnih vladara (pa ni najljui suparnici kakav je bio bugarski car Simeon) nije usuivao kovati novac. Tek je privremeni slom Bizanta 1204. sruio carski monopol kovanja novca. Srpske perpere (yperperi Sclavoniae) spominju se ve 1214, ali nisu prepoznate meu ouvanim primjercima novca. Radoslav je kao kralj kovao bakreni novac koji je izgledom oponaao novac epirskih Angela kovan u Solunu. Kontinuirano kovanje srebrnog novca poelo je za vladavine Uroa I i trajalo sve do pada srpske drave. Uro I se u svemu ugledao na mletake srebrne groe; kako teinom (barem u poetku), tako i prikazom kralja i svetoga Stefana na mjestu gdje su na venecijanskom novcu bili prikazani dud i sveti Marko. Srpski kralj ukljuio se u sustav koji se tada ustaljivao. U njemu su naputane jedinice iz naslijeenog karolinkog sustava, sitne i ograniene na lokalno trite, a dominantne su postajale krupnije jedinice (denarii grossi) koje su bile u najiroj uporabi, dok su se zlatnici, kovani u talijanskim gradovima (Venecija, Firenca, Genova), koristili u velikoj trgovini i pri povezivanju udaljenih trita. Nazivi novca u Srbiju su stigli dijelom sa Zapada (dinar, gro), a dijelom s Istoka (perpera, od grkog iperpiron, atributa zlatnika). Perpera nije bilo u optjecaju, jer su to bile obraunske jedinice od 12 dinara. Poslije je doao i naziv aspra, rairen u bizantskom krugu od vremena kada je prestalo kovanje zlatnog novca. Bio je utvren odnos groa prema bakrenim ili sitnim noviima (obino ih 50

je ilo 30 ili 24 u jedan gro), kao i odnos groa prema zlatnicima. Od poetka kovanja pa sve do druge polovice 14. stoljea, u jedan su zlatnik (dukat, cekin) ila 24 dinara. Poslije se taj teaj promijenio, ne toliko zbog odnosa meu plemenitim metalima (koji je ostao priblino 1 : 10), koliko zato to su se smanjili teina i sadraj srebra u dinarima. O cirkulaciji srpskih dinara svjedoe nalazi u ostavama, pronaenim ne samo u susjednim zemljama (Maarska, Rumunjska, Bugarska), nego i udaljenim mjestima kao to su Verona u Italiji ili Delfi u Grkoj. Stvaranjem naselja na mjestima proizvodnje i privlaenjem trgovaca (kojih je u Srbiju dolazilo mnogo vie nego prije, ondje su boravili i ukljuivali se u poduzetniku djelatnost), rudarstvo je dalo poticaj urbanizaciji. Otvaranje trita plemenitih metala neposredno je povealo razlike meu primorskim gradovima. U 12. stoljeu veinom su bili hvaljeni zbog vrijednih trgovaca i zanatlija, a episkopski poloaj gotovo svih svjedoio je o ujednaenosti. Krajem 13. stoljea i poslije, vanost su sauvali samo primorski gradovi koji su brojem sposobnih ljudi i kapitalom mogli iskoristiti prigodu koju je pruilo otvaranje rudnika u Srbiji i Bosni. Bili su to Kotor i Dubrovnik, svaki s odreenim prednostima. Kotor, jer je bio grad srpskoga kralja, a Dubrovnik, jer je bio pod vrhovnom vlau Venecije, a istodobno su mu srpski vladari jamili nepovredivost granica te slobodu kretanja i poslovanja u njihovoj dravi. Ugovori koji su obnavljani i potvrivani vie od dva i pol stoljea, osiguravali su mehanizme rjeavanja sporova, kako na granici, tako i trgovima i rudnicima. Pojaana trgovaka aktivnost u zaleu odraavala se takoer na odnose meu obalnim gradovima. Istaknutiji ljudi iz malih odlaze u vee i razvijenije gradove. Obitelji iz Dubrovnika i Kotora se povezuju. U Dubrovniku nastaje odreen broj obitelji kao izdanak kotorskoga graanstva. Promjene u privredi ve krajem 13. stoljea odraavaju se u poveanoj vojnoj snazi kralja Milutina; njegovoj iznadprosjenoj graditeljskoj djelatnosti te sposobnosti da u svojoj slubi dri plaenike. DINASTIKI IDEAL I STVARNOST Srpska vladarska obitelj hvalila se svojim svetim korijenom, rodonaelnicima svetim Simeonom i svetim Savom, ime se isticala vanost rodbinskih veza i na njima utemeljene solidarnosti. Likovno je dinastiki ideal predstavljan u kompoziciji loze Nemanjia, slikanoj u hramovima s jasnom namjerom da se popularizira rodoslovlje, opravdaju pomicanja u nasljednom redu i dokae legitimnost onih koji su dali izraditi kompoziciju. Dinastija je isticala pobonost pomaganjem i zatitom Crkve, osobito izgradnjom zadubina. Primjer je dao Stefan Nemanja podizanjem Studenice, koja je mogla biti grobna crkva svih potomaka. Nju je u nasljee ostavio sinu Stefanu i njegovom potomstvu. Ali, ve od Vladislava, drugog sina Prvovjenanog, koji je kao princ dao izgraditi Mileevu kao svoju posebnu zadubinu, poinje dug niz individualnih zadubina. Kao kralj, Vladislav je poslije Mileevu uzdignuo na drugo mjesto, odmah iza Nemanjine zadubine. Od toga vremena, svaki od lanova dinastije sebi u spomen podie manastir. Uro I izgradio je Sopoane s iznimnim slikarstvom; ena Jelena dala je podignuti Gradac s jakim primjesama gotike. Njihov stariji sin Dragutin dograuje Nemanjine ureve Stupove, a kao bivi kralj zavrava Arilje. Mlai sin Milutin je, osim Banjske grobne crkve, i Graanice episkopskoga sjedita, podignuo ili pomagao podignuti niz crkava. U povijesnim tekstovima s kraja srednjega vijeka njemu se pripisuje izgradnja 40 crkava. Nisu zaostajali ni potomci Nemanjine brae. Osobito su bili aktivni Vukanovi sinovi. Stefan gradi Morau, a Dimitrije Davidovicu na Limu. Osnovna namjena zadubina bila je uvati grob osnivaa te stalno odravati spomen i molitve manastirskog bratstva za njegovu duu. Osim te privatne funkcije, vezane za ktitora i njegovu obitelj, zadubine su stjecajem okolnosti dobile i iru zadau. Proirilo se monatvo, razvila su se prepisivaka sredita, pomagalo se odgajati monaki podmladak i zadubine su svoj utjecaj irile na okolinu. 51

Kao spomenici, vladarske zadubine Nemanjia nastavljaju tradicije rake kole. Crkvene graevine imaju pravokutnu osnovu i kupolu prema uzoru na romanike crkve iz Primorja. Uzori iz Primorja i Italije primijenjeni su i na kamenu plastiku, kojom su ukraena vrata i prozori hramova. Od Milutinovih osvajanja u Makedoniji i ukljuivanja naselja s bizantskim crkvama u srpsku dravu, sve vie se namee kvadratna osnova s upisanim kriem i vie manjih kupola pokraj glavne. U tehnici zidanja naizmjence se smjenjuju redovi kamenih blokova i redovi opeka, dok je kamena plastika rijetko zastupljena. Taj niz arhitektonskih spomenika rasporeen je juno od najstarijih rakih spomenika i nosi obiljeja srpsko-bizantskog stila (Bogorodica Ljevika u Prizrenu, Staro Nagoriino, Graanica i dr). to se dinastija vie produljivala dolaskom novih generacija, to je oitiji bio nesklad izmeu ideala roake ljubavi, kranskog milosra i onoga to se u stvarnome ivotu dogaalo meu braom, oevima i sinovima. S braom se sukobljavao ve Nemanja. Meusobno su ratovali i Stefan i Vukan, Stefanovi sinovi nasilno su se smjenjivali na prijestolju, a Dragutin i Milutin su jedan protiv drugoga vodili viegodinji rat, borei se oko nasljednog reda u dinastiji, tj. oko toga ije e potomstvo produljiti vladajuu granu. Stabilnosti dinastije nisu mogla pridonijeti ni etiri Milutinova braka, od kojih su neki morali biti proglaeni nitavnima, s posljedicama za potomstvo. Sa svojom punicom, caricom Irenom Paleologinom, Milutin je ulazio u kombinacije da ga naslijedi neki od njezinih sinova, Simonidine brae. Dvojica su ak dolazila u Srbiju, ali im se zemlja nije svidjela. Ti su planovi prouzroili sukob izmeu Milutina i sina Stefana Uroa III (poslije prozvanog Deanski), koji je od 1308. umjesto kraljice Jelene upravljao Zetom i podrujima koja su uz nju ila. Slijedio je ustanak u kojemu je mladi Stefan bio poraen te prema oevoj naredbi oslijepljen i poslan u progonstvo u Carigrad. U jednom prijestolnikom manastiru, pod nadzorom i zatitom cara Andronika II Paleologa, sa enom i djecom proivio je sedam godina (13141321). Kao dijete ondje je ivio i Duan, koji je upoznao Bizant i nain ivota u prijestolnici. Pred kraj ivota, na nagovor Svetogoraca i tadanjeg arhiepiskopa, Milutin je dopustio sinu da se vrati i za uzdravanje mu dao upu Budimlje (danas Berane s okolicom). U meuvremenu, Milutin je za nasljednika odredio Konstantina, slabo poznatog sina iz jednoga od svojih brakova. Kako je 1316. godine umro Dragutin, uz suglasnost ugarskoga kralja, naslijedio ga je sin Vladislav II. Njega je Milutin ubrzo zatvorio, ime je izazvao sukob s ugarskim kraljem, koji je Dragutinove zemlje smatrao dijelom svoje kraljevine. Milutin je vodio ratove, pomagao odmetnike ugarskog kralja i izgubio dio Dragutinova podruja (13171320). Potkraj duge vladavine teko je obolio te izgubio mo govora. Borbe za prijestolje poele su odmah nakon njegove smrti (29. listopada 1321). Vladislav se oslobodio i obnovio vlast u nekadanjoj Dragutinovoj zemlji, ali mu se od 1325. godine gubi svaki trag. Oko Milutinova nasljea sukobila su se polubraa Konstantin i Stefan Uro, kojemu je vlastela masovno pristupala nakon to se pokazalo da nije slijep. Tako se dogodilo da je osljepljenje, kojim je trebao biti onesposobljen za vladavinu, Stefanu pomoglo da doe na prijestolje. Konstantin je bio poraen i ubijen, a Stefan Uro se poetkom 1322. okrunio zajedno sa sinom Duanom, koji je tada postao mladi kralj. Unutarnje borbe bile su prigoda za nerede i pljake te odmetanje periferijske vlastele. To je imalo teke posljedice na zapadu, u Humu. Tamo su braa Branivojevii, sinovi lokalnog velikaa, samovoljno poeli voditi politiku u odnosima s Venecijom, susjednim hrvatskim velikaima, bosanskim banom i Dubrovnikom. Nakon to su se otvoreno sukobili s Bosnom i Dubrovnikom, a bili nepokorni srpskom kralju, Branivojevii su poraeni i iskorijenjeni (do 1326), ali je njihovim podrujem dolina Neretve i primorje prema Stonu, zavladao bosanski ban i sljedeih desetljea postalo je jabuka razdora u odnosima sa srpskom dravom. Na drugoj strani, Stefan Uro III nastavio je oevu politiku pribliavanja Bizantu. Ostavi udovac, 1322. godine oenio se mladom carskom roakinjom Marijom Paleologinom i u braku s njom imao djecu. To je vjerojatno otvorilo pitanje nasljea i ugrozilo Duana, ve odraslog sina iz 52

prvoga braka. Stefan je uvuen u unutarnje bizantske sukobe, u kojima je pomagao cara Andronika II u sukobu s unukom, Andronikom III. Kada je stari car svrgnut s vlasti (1328), srpski je kralj ostao u svai s njegovim unukom, koji se protiv srpskog kralja udruio s bugarskim carem Mihaelom imanom. Taj je savez doveo do opasnog zajednikog napada na Srbiju bizantskog cara s juga, a bugarskog s istoka. Stefan Uro III poao je u susret bugarskoj vojsci. Sukobivi se s njom, pobijedio je kod Velbuda (ustendil) 28. srpnja 1330. godine. U toj se bitki istaknuo i mladi kralj Duan. Nakon srpske pobjede, kralj je na vlast u Bugarskoj doveo svoju sestru, udovu poginulog cara, i njezinog sina Ivana Stefana, koji e kratko vrijeme biti car. Ve na vijest o ishodu bitke, Andronik III je odustao od svojega pohoda. Tako su otklonjene vanjske opasnosti, ali su ubrzo iskrsnule unutranje. Sukobili su se stari i mladi kralj. Otac i sin bili su u otvorenoj borbi od sijenja do travnja 1331. godine. U pregovorima za pomirbu posredovali su Dubrovani. Teko postignut mir trajao je kratko jer velikai iz okruenja mladoga kralja nisu prestajali poticati Duana da se pobuni protiv oca. U meuvremenu se i u Bugarskoj dogodio prevrat. Ve u kolovozu 1331. Duan je krenuo iz Zete, opkolio i zarobio oca te ga zatvorio u tvravu Zvean, gdje je on poslije nekoliko mjeseci (11. studenoga 1331) umro pod nerazjanjenim okolnostima. Doavi na vlast, Duan se sukobio s velikaima. Odmetnike je imao u Zeti i sjevernoj Albaniji. Morao je popustiti u sukobu oko Huma. Dubrovanima je 1333. prodao Ston i njegov poluotok za 8000 perpera i godinji danak od 500 perpera. Odnose s Bugarskom sredio je tako to se, mirei se s padom svojega roaka, oenio sestrom novoga cara Ivana Aleksandra (13311371). Sve vrijeme svoje dinamine vladavine bio je u dobrim odnosima s Bugarskom. Prvu mogunost za osvajanja i mijeanje u unutarnje bizantske borbe dao mu je Sirgijan Paleolog, nekad bliski suradnik, a zatim odmetnik od cara Andronika III. Sukobivi se s carem, Sirgijan je pobjegao meu Albance i njihovim posredstvom stigao do Duana, koji mu je pomagao i osvajao u Makedoniji, sve do zidina Soluna. Tu je Sirgijan muki ubijen, a Duan se zatim sastao i pomirio s Andronikom III, zadravi samo prijanja osvajanja i gradove Prilep, Ohrid i Strumicu. Od tada su odnosi s Bizantom bili dobri dok je bio iv Andronik III. Od njega je Duan ubrzo potom dobio pomoni odred za rat protiv ugarskoga kralja koji je napadao Srbiju poetkom 1335. godine. CARSTVO Na zbliavanje srpskih vladajuih krugova s Bizantom utjecali su razni imbenici: brane veze meu dinastijama (to je izrazito u vrijeme Milutina i njegova sina); ukljuivanje osvojenih podruja s bizantskim ustanovama i zateenim pravom; povean promet i razmjena ljudi i robe. Napokon, i boravak talaca, pa i samih lanova vladarske kue u Bizantu kako se dogodilo sa Stefanom Uroem III i njegovom obitelji. Pribliavanje na srpskoj strani kao posljedicu je imalo potpunije i bolje razumijevanje Bizanta i njegova tadanjeg stanja raskoraka izmeu slavne prolosti univerzalnih tenji i turobne stvarnosti u kojoj je nekad veliko carstvo postalo malom balkanskom dravom. Od Milutina nadalje, srpski vladari su dosljedno pokazivali da potuju vrhovnu vlast i vii rang bizantskih careva. Praksa zajednikog vladanja, naslijeena iz rimskog doba, povezala se jo prije, a osobito pod Paleolozima, s dinastijom. Na taj je nain poinjala obiteljska vladavina. Uz velikog cara, koji se jedini nazivao autokrator (samodrac), carsku titulu nosio bi i sin za kojega se raunalo da e naslijediti oca. U jednom trenutku, oko 1312, uz Andronika II carevi su bili i njegov sin i unuk. Prema shvaanjima bizantskih legitimista, carevi suvladari morali su se pokoravati vrhovnome caru. Ali, kao to se dokazalo u sukobu djeda i unuka starog i mladog Andronika, ni taj sustav nije uvijek osiguravao mirni prijenos vlasti, osobito kada bi nasljednik bio maloljetan, to se dogodilo 1341, kada je iznenada umro Andronik III Paleolog. Tada se Ivan Kantakuzen, prijatelj i bliski suradnik pokojnoga cara, nametao za regenta 53

mladom Ivanu V, a kada je bio odbijen od strane regentstva, odmetnuo se i sam proglasio carem (1341). Bez oslonca u prijestolnici i potpore plemstva i velikaa, on je u ljeto 1342. godine bio prisiljen obratiti se Duanu i potraiti njegovo saveznitvo. Poslije duljih pregovora sklopljen je slubeni savez o podjeli bizantskih zemalja koje je trebalo osvojiti. Saveznici su zajedno ratovali kratko jer je ve u proljee 1343, dok su usporedno osvajali gradove po Makedoniji, dolo do razlaza i neprijateljstva. Duan je nastavio osvajanja u Makedoniji i Albaniji i pribliio se carigradskome dvoru, na kojemu je glavnu rije vodila carica majka. Ugovoren je brak Duanova nasljednika Uroa (koji je tada imao pet godina) i sestre mladoga cara Ivana V. Otada se Duan poeo titulirati esnik Grkom, to je znailo sudionik (particeps) u Grkom Carstvu. Krajem 1345, nakon to je osvojio Ser i postigao dogovor s predstavnicima Svete gore, kojim su se oni obvezali priznati ga za vladara i spominjati u liturgiji (ali poslije cara Romeja) i sam se proglasio carem. Na proljee sljedee godine, na Uskrs (16. travnja 1346), obavljena je sveana krunidba na kojoj su, osim srpskih arhijereja i klera, sudjelovali bugarski patrijarh, ohridski arhiepiskop i predstavnici Svete gore. Sm Duan je tvrdio da ima blagoslov i od arhijereja prijestolja grkog i svega sabora, ali se ne vidi na koga bi se to moglo odnositi. Promjenama nije okrnjena srpska kraljevina, jer je za kralja okrunio sina Uroa, a nije bila osporena ni legalnost mladoga cara u Carigradu. Nastalo je jo jedno carstvo i zajedno s bugarskim (obnovljenim krajem 12. stoljea), stalo uz bok Bizantskom Carstvu, koje je teilo obuhvatiti itavu kransku ekumenu i trajati do kraja svijeta. Srpski vladar postao je car Srba i Grka, a u grkim se poveljama titulirao kao car Srbije i Romanije, a ne car Romeja kao carevi u Carigradu. Meutim, stanje se ubrzo promijenilo. U bizantskom graanskom ratu Ivan Kantakuzen je napredovao i u veljai 1347. postao gospodar prijestolnice. Kao suvladar se nametnuo mladom Ivanu V Paleologu, kojega je oenio svojom keri. U politiku bizantskoga dvora unio je svoje neprijateljstvo prema Duanu. Duan vie nije mogao biti sudionik u Grkome Carstvu, nego je stjecajem okolnosti postao njegov suparnik. Duan je nastavio s osvajanjima, a velika kuga koja je 1347. i 1348. harala i Balkanom, olakala mu je posao. Proirio je vlast na Epir (1347), a zatim na Tesaliju (1348). Na mjesto bivih gospodara postavio je svoje suradnike polubrata Simeona Uroa u Epiru, a u Tesaliji zeta, esara Preljuba. Tada je stigao do najirih granica osvajanja: na jugu do Korintskog zaljeva, a na istoku do Hristopolskih klanaca (istono od grada Kavale). Izvan svoje vlasti ostavio je neke velike gradove, kao to su bili Solun i Dra te vie manjih obalnih gradova. Vrijeme tih osvajanja poklapa se s nekim unutarnjim promjenama, koje Duana predstavljaju kao velikog cara, jednoga u nizu na poetku kojeg je Konstantin Veliki. Prije svega, tu je proglaenje prvoga dijela Zakonika (1349), s uvodom u kojemu je njegovo proglaenje za cara predstavljeno kao izraz Boje milosti. U to vrijeme u Srbiji se prave novi i prilagoavaju stari prijevodi bizantskih svjetskih kronika (Ljetovnik, kronika Georgija Hamartola 11 ) u koje se smjeta vladavina cara Duana, a njegova krunidba postaje prijeloman dogaaj u povijesti. Nekoliko Duanovih pokuaja da pregovorima, ponekad uz posredovanje Venecije, iznudi vraanje Huma, ostalo je bez rezultata, pa je sporna podruja odluio vratiti orujem. U listopadu 1350. napao je i privremeno osvojio Hum. Napredujui prema zapadu, dospio je do rijeke Krke, gdje su se stanovnici Trogira i ibenika spremali doekati ga s darovima. Vjerojatno je namjeravao posjetiti i pomoi sestru Jelenu, udovicu Mladena III Bribirskog, koja je (ostavi sama 1348) bila prisiljena braniti gradove Omi, Klis i Skradin za maloljetnog sina. Meutim, Duan je morao prekinuti pohod na zapad, jer je njegovu odsutnost iskoristio Kantakuzen, koji je uz tursku pomo poduzeo ofenzivu u Makedoniji i vratio neke bizantske gradove (Ber, Voden i manje gradove u okolini). Njegovi su se odredi zalijetali do Skoplja, a pojedini meu Duanovim namjesnicima uputali su se u pregovore s Kanktakuzenom o predaji.
11

izvorni oblik imena: Georgios Hamartolos

54

Duan je za kratko vrijeme (usput je posjetio Dubrovnik) prevalio golem put i ve krajem 1350. godine bio u Makedoniji. Prije nego to je poeo opsadu gradova koje je trebalo vratiti, Duan je pregovarao s Kantakuzenom, no bez uspjeha. U to se vrijeme ve nazirao razdor u vrhu bizantske vlasti, koji e prerasti u novi graanski rat. Paleolozi su s Duanom pregovarali iza Kantakuzenovih lea. Iz sredine 1350. potjee povelja Ivana V Paleologa, u kojoj je Duan spomenut kao preuzvieni car Srbije i ljubazni ujak kir 12 Stefan. Kada su planuli oruani sukobi, bugarski car i Duan nali su se na strani mladoga Paleologa, dok je Kantakuzen za saveznike imao Orhanove Turke, koji su upravo u to vrijeme stvarali prva uporita na europskom kopnu (Cimpe 1352, Galipolje 1354). Duan je pokuao odvojiti Orhana, pregovaralo se ak o udaji Duanove keri za turskog emira, ali bez rezultata. Veliki sukob izmeu Paleologa i Kantakuzena, i njihovih saveznika, bio je 1352. kod Didimotiha, i u njemu se pokazala slabost kranskih vojski koje su tada bile poraene. U to se vrijeme Duan, poput svojega djeda, upustio u pregovore s papom u Avignonu, obeavajui priznanje papinskog primata i traei da bude postavljen za zapovjednika krana u borbi protiv nevjernika (1354). Ostali su sauvani odlomci papinskog obraanja, ne samo Duanu, carici i patrijarhu, nego i istaknutim velikaima. Ovi planovi nailazili su na otro protivljenje ugarskoga kralja, koji je 1354. krenuo u pohod na Srbiju. Granice se nisu promijenile. Gradovi na Dunavu i Savi ostali su pod ugarskom, a podruja juno od njih pod srpskom vlau. Novi preokret u bizantskim unutarnjim borbama nastupio je 1354, kada je Kantakuzen bio svrgnut s vlasti i prisiljen zamonaiti se. Duan je ostao s Paleolozima, ali nije odustajao od plana da osvoji Carigrad, o emu je pregovarao s Venecijom. Meutim, dok je boravio u nedavno osvojenim bizantskim podrujima, njegove je planove presjekla iznenadna smrt (20. prosinca 1355). ZEMLJA CAREVA I ZEMLJA KRALJEVA Bizantski su suvremenici shvatili da je Duan prilikom krunidbe podijelio dravu, i to tako da je on vladao osvojenim romejskim zemljama prema romejskim zakonima, a sinu je prepustio zemlje od Skoplja do Dunava da vlada prema srpskim zakonima. U poveljama izdanim u Dubrovniku i sam je Duan razlikovao zemlje careve i zemlje kraljeve, ali u svojem Zakoniku istodobno nije raunao s kraljem kao nositeljem bilo kakve vlasti. U praksi je vladao sam, a kontinuitet kraljevine uvao je i isticao u odnosima s Venecijom i Dubrovnikom, s kojima je srpska drava od davnine imala ugovore. Koliko je mogue nazrijeti iz oskudne dokumentacije, Duan je itavu svoju dravu nastojao izjednaiti s carstvom ne da bude carstvo samo po imenu i ostane nedostian ideal, nego da mu se priblii u realnosti. Poneto se dalo lako promijeniti i prilagoditi jer je ovisilo o volji vladara i njegovih suradnika. Bilo je lako uzeti titulu car Srba i Grka te vladarevu suprugu uzvisiti u augustu; takoer presaditi bizantska carska dostojanstva despota, sebastokratora i cezara i prema bizantskim ih mjerilima dodjeljivati roacima ili muevima svojih roaka. Carev polubrat Simeon Uro i cariin brat Ivan Asen, postali su despoti. Dejan, mu careve sestre Eudokije, postao je sebastokrator, jednako kao i Branko Mladenovi, ije veze s dvorom nisu poznate. Cezari su bili Preljub, mu careve roakinje Irene, te Vojihna i Grgur, o kojima se ne zna mnogo, pa ak ni stupanj srodstva. Neki od njih dobili su upravu nad dijelovima Carstva: Simeon u Epiru, Ivan Asen u junoj Albaniji (Kanina, Valona), sebastokrator Dejan oblast Velbuda, Branko Mladenovi u Ohridu. Uvoenje bizantskoga reda i obreda moda se nije provodilo brzo, ali je bilo dostino. Jo lake je bilo uvesti uredske obiaje i bizantske obrasce prilagoene srpskome jeziku (poveljna slova, prostagme). Ali, bilo je i mnogo onoga to se mijenjalo teko i sporo te je ograniavalo
12

kir (gr), gospodin, gospodar (op. pr)

55

careve ambicije. To je bilo najuoljivije u pravnom redu i zakonodavstvu. Dijelovi velike drave veoma su se razlikovali. U onima koji su posljednji osvojeni, ivjelo se prema bizantskom redu, i to je Duan odobravao i potvrivao. Pod dugim i jakim bizantskim utjecajem bili su ustrojeni i teritoriji osvojeni 1282. i poslije. U njima su ouvane ustanove i dotadanji nain ivota. Znatni dijelovi Nemanjine drave (sve to je bilo istono od Drine) dva su se stoljea nalazili pod bizantskom vlau. Ipak, ona je potisnuta relativno rano, prije velikih gospodarskih i drutvenih promjena, tako da su ostali samo neki opi civilizacijski okviri: struktura naselja, elementi fiskalnog sustava, mjere i utezi te novane jedinice. Ali, Carstvom obuhvaena nemanjika drava u sastavu je imala i podruja koja nisu bila pod neposrednom bizantskom vlau. Na njih je bizantska civilizacija djelovala tek djelomice i iz daljine. Zbog toga je nastala podjela analogna onoj na europskome Zapadu na zemlje pisanog i zemlje obiajnog prava. Ovdje je teko odrediti granicu, a moda ni u stvarnosti nije bila posve jasna. Naime, od primitka kranstva, postupno ali nezadrivo prodiru utjecaji pisanog, crkvenog prava, koje je, regulirajui prije svega brak, obitelj i nasljee, zalazilo i u svjetovnu sferu. Pisani su zakoni i u Srbiju dolazili crkvenim posredstvom. Ve je spomenuto kako se sveti Sava pobrinuo za prevoenje Nomokanona, vrlo opsenog zbornika u kojemu su bili skupljeni raznovrsni pravni sastavi koji su se odnosili na Crkvu, ali i na cjelokupnu kransku zajednicu. Najvie je bilo odluka ekumenskih sabora koje su se ticale crkvenoga reda i discipline, ali, tu se nalazio i itav Prohiron Zakon gradski, zbornik carskih zakona iz druge polovice 9. stoljea, kao i mnogi drugi propisi o ivotu svjetovnjaka. Bila je to knjiga nuna za upravljanje Crkvom, koju je morao imati svaki episkop. Osim toga zbornika, s grkog su prevedene i dvije znaajne pravne kompilacije koje su se ticale svjetovnog ivota: Zakon cara Justinijana koji je sadravao elemente privatnog prava i Zemljoradniki zakon o odnosima gospodara i zemljoradnika i pravilima ivota u seoskoj zajednici. Izdavanje zakona bilo je istodobno pravo i dunost careva. Iz Duanove povelje, koja je pratila Zakonik, doznaje se o carevoj pobudi: poeljeh nekoje vrline i najistinitije i pravoslavne vjere zakone postaviti, kako ih treba drati i braniti. Zakonik je proglaen na saboru 21. svibnja 1349. godine. Imao je 135 pojedinanih zakona, koji su na poetku Zakonika bili razvrstani po sadraju. Prvi zakoni bili su posveeni crkvi, zatim vlasteli, a poslije se kriterij gubi. Drugi dio Zakonika donesen je 1354. godine. Upola je krai i ponekad se vraa na predmete iz prvoga dijela, koji naziva prvim zakonikom. Na podrujima gdje je prijanjim propisima graa bila regulirana (crkveni ustroj i disciplina odavno su bili normirani), propisivano je ono to je imalo aktualnost: obveza crkvenog vjenanja, zabrana obraanja na katolianstvo aktualna u tridesetak rudarskih i trgovakih naselja, pitanja imuniteta i jurisdikcije na crkvenim vlastelinstvima, odnos sveenika i gospodara sela itd. Zakonik se ne bavi monakom stegom, jer je to regulirano drugdje, ali zabranjuje ivot izvan manastira i propisuje optimalan odnos manastirske ekonomije i brojnosti bratstva (na 1000 kua treba uzdravati 50 kaluera). Duanovi pravnici nisu osporavali niti ograniavali bizantsko pravo, nego su ga proirivali i primjenjivali na podrujima koja su teka ili sporna, bilo zbog ilavosti pravnih obiaja, bilo zbog drutvene raslojenosti. Zakonik se detaljno bavio kaznenom graom, odravanjem javnog reda i sudskim postupkom, a vrlo malo imovinskim pitanjima, i to onima gdje je bio jak utjecaj obiajnog prava (mee, seoske tete). To pokazuje nastojanje da se proiri na podruje dravne regulative, u poetku ograniene na fiskalne i obrambene funkcije, a tek u odreenoj mjeri i na suenje. S vremenom, dravna vlast dobiva nove zadatke ili ih sama preuzima. Osim zatite crkve i duhovnika te udovica i djece, to je bilo ope mjesto kad je rije o vladarskim dunostima, aktualna su pitanja o strancima, putnicima i trgovcima. Namee se potreba da ljudi budu zatieni od napada i ugroavanja te da im bude sigurna imovina, koja postaje sve raznovrsnija. Drava se vie ne miri s time da se svaka upa, 56

predio ili mjesto samostalno brane od lopova i razbojnika, iako na njima ostavlja kolektivnu odgovornost, nego preuzima zadatak progona lopova i razbojnika te jami red i sigurnost. Namjera da se iskorijene nasilje, krae i razbojstva provlai se kroz oba dijela Zakonika. Osim ope mjere kojom je trebalo ukinuti krau i razbojnitvo (kazna vjeanja s glavom nadolje, osljepljenje, rasap sela, zatvaranje gospodara sela i obveza da se naknadi teta), odgovornost je proirena na sve koji su bili najnii oslonac vlasti (knezovi, primiuri, katunari, elnici) propisan je kratak postupak suenja i kanjavanja. Dravne ambicije ogledaju se takoer u nastojanju da se potpuno kontrolira prostor: gdje upa i sela nemaju jednoga gospodara, carevi kefalije odgovorni su za putove u sluaju pljake ili krae. Ako je meu upama pusto brdo, stanovnici okolnih sela duni su uvati strau i odgovaraju za nastalu tetu. Izraz te tenje bilo je prenoenje bizantskog upravnog sustava. Nije poznato kakva je bila organizacija vlasti na teritorijima u vrijeme prvih Nemanjia. Iz dokumenata je vidljivo da su mjerodavni bili upani, kaznaci, tepije. Jo prije Duana poeo se iriti sustav kefalija, zateen na podrujima koja je osvojio Bizant poslije 1282. Pod Milutinom ve postoji kefalija zetski. Od Duanova vremena, kada kefalije prekrivaju cijeli dravni teritorij, podruja pojedinog kefalije postaju manja, esto jedna ili dvije susjedne upe. Kefalija ima sjedite u gradu, jasno omeeno podruje mjerodavnosti i odgovornosti. On je zastupao cara, imao ulogu u sudstvu i najveu odgovornost u osiguravanju javnoga reda. Odgovornost za obranu od napada izvana, ali i od razbojstva, imali su krajinici ili krajiki vojvode, rasporeeni u pograninim podrujima. Potpuna kontrola prostora goleme drave mogla se postii samo uz veliko naprezanje, disciplinu, subordinaciju i stalni nadzor. A to je bilo teko dulje odravati, to se i pokazalo neposredno nakon Duanove smrti. NEDOVRENO DRUTVO Svojim Zakonom Duan nije uspio uvesti jedinstven reim u cijeloj dravi. To nije bilo mogue postii tada raspoloivim sredstvima. U Zakoniku su odredbe iz kojih slijedi da su pojedine skupine ili kategorije podanika ivjele prema posebnim normama ili diktatu svojih starjeina, koji nisu bili dio carevog upravnog sustava. Crkveni predmeti (duhovni dug) bili su izuzeti iz nadlenosti svjetovnjaka (l. 12), jednako kao i crkveni ljudi koji su radili na crkvenim imanjima. I oni su bili pod upravom crkvenih poglavara, a sudilo im se pred tijelima crkve kojoj su pripadali (sud mitropolita, episkopa, igumana). Ako su pripadali dvjema razliitim crkvama, sudile su im obje (l. 33). Opom odredbom car je gradovima grkim potvrivao povelje koje je izdao kada ih je primio pod svoju vlast (l. 124). I uope, carske povelje izdane gradovima nitko nije smio pogaziti (l. 137). Iz drugih, naalost veoma rijetkih izvora, poznato je da su skupine spomenute u Zakoniku, kao to su Sasi ili Vlasi, imale posebne oblike ureenja, drutvenu hijerarhiju i jurisdikciju. Sasi su imali svoje suce i obiajno pravo na podruju rudarstva, pismeno fiksirano tek mnogo poslije. Slino je bilo i u zajednicama Vlaha i Arbanasa. Svi su oni imali svoja tijela ili pojedince pozvane da sude svojim lanovima. Najizrazitiju individualnost imali su primorski gradovi. Sami su donosili svoje zakone, skupljene u knjigu statuta (u Kotoru poetkom 14. stoljea; u Budvi 1350.; statuti Bara i Ulcinja nisu sauvani, poznati su samo po spominjanju). I kada bi se poslom udaljili od grada, njihovi su graani nastavljali ivjeti prema njegovim zakonima. Prema gradskim propisima i statutskim odlukama, graani se meusobno nisu smjeli pozivati na kraljevski sud niti sudjelovati u kraljevim sudskim tijelima. Srednjovjekovna drava nije pokazivala tenju za suzbijanjem i ukidanjem autonomnih normi prema kojima su ivjele skupine stanovnika niti nasilnom ujednaavanju. Morala se nositi s drugom vrstom problema, nastalim iz meusobnih odnosa takvih autonomnih skupina. Rijeavati sporove bilo je sve tee. Sve intenzivniji privredni ivot, velike udaljenosti te jae mijeanje i kretanje ljudi, 57

bili su uzroci sporova izmeu pripadnika drutvenih zajednica pod posebnim jurisdikcijama. U doba kralja Milutina na razinu ope norme uzdignuta je praksa poznata iz obiajnog prava te se primjenjivala na granicama: sporove kraljevih podanika i stanovnika Dubrovnika rjeavao je sud sastavljen od jednakog broja sudaca jedne i druge strane. To je bio tzv. stanak, iroko prakticiran i izmeu primorskih gradova. Tamo gdje nije bilo graninih dodira, kao izmeu Dubrovnika i Bosne u 13. i u prvoj polovici 14. stoljea, mjeoviti su se sporovi rjeavali u duhu rimske tradicije pred sudom mjerodavnim za tuenu stranu. Mjeoviti je sud bio izriito propisan izmeu Sasa i Dubrovana te u sporovima i jednih i drugih s kraljevim podanicima. Mjeoviti sudovi ostali su aktualni sve dok su postojale drave i zajednice s posebnim pravima i vlastitom jurisdikcijom. Potreba za novim rjeenjima proizlazila je i iz sve jae drutvene nejednakosti, koja se morala institucijski iskazati. Brojna sredstva rjeavanja sporova prema obiajnom pravu polazila su od drutva jednakih i podrazumijevala su jednaka prava. U tradicionalnom obiajnom postupku sredinju je ulogu imala porota. Ona nije presuivala niti iznosila dokaze, nego je pomagala osumnjienome ili optuenome imajui povjerenje u njegov moral. Optueni je imao obvezu pribaviti odreeni broj ljudi, ovisno o teini djela (od jednoga do dvadeset i etiri), koji e se zajedno s njime zakleti da nije kriv i na taj e ga nain opraviti (zapravo pokazati da je prav). Dravne vlasti nisu osporavale tu vanu narodnu ustanovu, nego su nastojale formalizirati njezino djelovanje. Propisivalo se da porotnike pop prisegne u crkvi, da ne smiju miriti, da ne smije biti roaka ni pakosnika (od nekadanje prakse da se porotnici uzimaju prvenstveno iz kruga roaka i susjeda dolo se do naela da meu njima ne smije biti ni srodnika ni protivnika). U takvu formalizaciju spadalo je i nametanje naela da se porotnici biraju iz zajednice kojoj pripada optueni. U prepiski udovice srpskog kneza Lazara i Dubrovana iz 1395. godine, izriito se kae: moete znati jer svi ljudi jesu jednaci, nisu vlastele i jesu kmetii, kako to u Srbljeh i po vsem svetu, a zakon nije da se Latinin za Srblina odkune ni Srblin za Latinina nu jest zakon da je porota Dubrovaninu njegova druina Dubrovana 13 . To naelo se od Milutinova vremena primjenjivalo i na drutvenu raslojenost. Duanov zakonik osnauje stariji propis kralja Milutina prema kojemu porotnici velikoga gospodina trebaju biti velika gospoda, srednjim ljudima njihovi staleki drugovi, a sebrdijama njihova druina 14 . Osim jednakog odmjeravanja kazni, to je bilo vano sredstvo uvrivanja drutvene nejednakosti. Ovdje je zakonodavac u obzir uzimao trolanu podjelu drutva. Inae je, prema terminologiji bizantskih pravnih tekstova, razlikovao dvije kategorije: vlastelu i sebre. One obuhvaaju vie razliitih slojeva. Na jednoj strani se vide velmoe, vlastela i vlasteliii, a na drugoj niz skupina, razliitih po statusu, obvezama, poloaju u obitelji, vlastelinstvu, gradu. Tako se u Zakoniku posebno spominju: otroci, meropsi, dvorani, upljani, sirote, sokalnici, stanici, trgovci. Drava utjelovljena u vladaru nije mogla zakonodavstvom i regulativom stvoriti jedinstven okvir, unutar kojeg e se postupno formirati drutvo jednakih i meusobno povezanih. Naprotiv, stvarajui instrumente za rjeavanje sporova meu razliitim i nejednako strukturiranim dijelovima stanovnitva, potencirala se njihova individualnost. To je razumljivo, jer se u tim dijelovima, autonomnim zajednicama koje su ivjele po svojem posebnom pravu, ostvarivala funkcija drave. Pojedinci su se tu nalazili pod neposrednim nadzorom, tu su rjeavani unutarnji sporovi i rasporeivani tereti prema dravi. Drutvo je bilo na putu potpunije integracije u kojoj svi dijelovi nisu doli do istog stupnja. Na razini cijele drave bila je integrirana crkva sa sveenstvom i monatvom. Pod jednom
[...] moete znati da svi ljudi nisu jednaki, postoji vlastela i postoje kmetii, kako meu Srbima tako i po itavom svijetu, a nije zakon [u smislu, nije pravna norma] da se Latinin [ovdje oznaava Dubrovanina] zaklinje za Srbina, ni Srbin za Latinina, nego je zakon da porota Dubrovaninu budu njegova druina Dubrovani. Srpski je zahtjev traio da se porota sastavlja prema drutvenom poloaju, dubrovaki da svaka zajednica daje porotnike za svoje ljude (op. pr). 14 Ovdje u znaenju staleke jednakosti (op. pr).
13

58

hijerarhijom, djelujui prema istim propisima i provodei iste zadatke, njezini pripadnici bili su mjestima boravita, odjeom i nainom ivota i simboliki odvojeni od laika. Zahvaljujui sluenju vladaru i osobnoj pokornosti, u znatnoj je mjeri bio integriran gornji sloj drutva, povezan povlasticama i odgovarajuim nainom ivota na koji se pripremalo u mladosti, sluenjem na dvoru. On je upijao i u sebe asimilirao strance, osobito u doba despot kada je meu vojvodama bilo Turaka i Albanaca iz plemena Mazareka i pana. Ali, meu vlastelom je bilo i velikih razlika, ne samo prema hijerarhijskom poloaju i bogatstvu, nego takoer prema podrijetlu, broju i vanosti prethodnih generacija. Razlikovali su se i ovisno o tome iz kojih su podruja potjecali, jer je bilo potomaka i izdanaka starijih, izumrlih dinastija, lokalnih monika itd. iroka masovna osnova plemstva tek se izdvajala od nepovlatenih unutar upa, jednako kao to se patricijat izdvajao unutar primorskih gradova zatvaranjem i rezerviranjem svih slubi i funkcija za one iji su se preci nalazili u gradskom vijeu. Preostali, najbrojniji dio stanovnitva nije bio povezan u okvirima kraljevstva ili carstva. Sebrov zbor o kojemu govori Duanov zakonik (l. 69) oznaavao je zlonamjeran, nedoputen skup, urotu, a ne dio dravnog sabora. Obian svijet bio je okupljen u teritorijalnim zajednicama, selima, katunima, gradskim opinama s posebnom jurisdikcijom i u upskim zajednicama. Unutar tih zajednica dolazilo je do povezivanja i ujednaavanja, to je preduvjet za iru integraciju, stvaranje treeg stalea. U Srbiji je razvoj u tome smjeru bio prekinut kada je turskim osvajanjem razorena dotadanja drutvena struktura. RASKOL U DINASTIJI U dravama iji je stoer vladar, od kojega polaze i kojemu pritjeu sve veze osobne ovisnosti, na kojima poiva dravna organizacija, njegov nestanak, osobito ako je nagao i iznenadan, nije mogao proi bez manje ili vee krize. U Duanovu sluaju, nasljednik je odavno bio predodreen titulom kralja, ali imao je tek 17 godina i, sudei prema kasnijoj sudbini i odjecima iz buduih vremena, nije bio naroito sposoban. Postupno su se pojavljivale potekoe. U proljee 1357. godine, mladi Duanov nasljednik car Stefan Uro (13551371) izdavao je povelje i obnaao vladarske dunosti savjetujui se s majkom i patrijarhom. Ve do tada je bilo teritorijalnih gubitaka u okolini Hristopola, u Epiru te dijelovima uz sjevernu granicu. Despota Simeona, strica mladoga cara, iz njegove oblasti u Epiru istisnuli su bivi vladari. On je zagospodario Kosturom i okolinom, proglasio se carem i sinovcu pokuao preoteti Skadar (1358). Ve sljedee godine stradao je despot Nikefor II, obnovitelj bizantske vlasti u Epiru i Tesaliji, to je otvorilo put Simeonu da zagospodari Tesalijom, ali ne kao namjesnik, nego kao samostalan vladar. Osnovao je posebno carstvo i novu granu dinastije, potpisivao se kao car Srba i Grka, a nazivao Simeon Uro Paleolog. Naslijedio ga je Ivan Uro Paleolog, koji se poslije zamonaio i postao Joasaf. Potomci te grane Nemanjia u Tesaliji su se odrali otprilike do 1420. godine. Saimajui dogaaje iz duljeg razdoblja, bivi bizantski car Ivan VI Kantakuzen opisao je prilike poslije Duanove smrti: ... umro je i Kralj, vladar Tribala, i ne mali mete se rasplamsa meu Tribalima. Naime, i Simeon, Kraljev brat, tada vladajui Akarnanijom, teio je za itavom vlau nad Tribalima kao da mu zaista pripada i mnoge je od uglednih meu Tribalima pridobio kao pomagae u pothvatu. I kraljev sin Uro, zbog oinske vlasti, zaratio je sa stricem. I Jelena, njegova majka, jednako ne vjerujui ni sinu ni muevljevu bratu Simeonu, mnoge gradove pokorivi i okruivi se znatnom vojskom, drala je vlast za sebe, nikoga ne napadajui niti pokreui rat. I najmoniji od velikaa kod njih one slabije uklonie s vlasti i svaki sebi pokoravajui oblinje gradove, jedni su u borbi Kralju pomagali, sami ne sudjelujui niti mu se kao gospodari pokoravajui, nego aljui pomonu vojsku kao saveznici i prijatelji, a drugi (su pomagali) stricu Simeonu. A neki od njih nikome nisu prili, nego su, drei postojeu vojsku, gledali u budunost da se pridrue onome tko bi nadvladao. U tu uopenu sliku uklapaju se malobrojne pojedinosti poznate iz suvremenih izvora. Veliko 59

carstvo nije se poelo cijepati du granice zemlje careve i zemlje kraljeve, niti grke zemlje i srpske zemlje, nego du granica oblasti koje su pod sobom imali lanovi dinastije ili bliski carevi suradnici, namjesnici i nositelji carskih dostojanstava. Oko Valone u Albaniji odvojio se i osamostalio Ivan Komnen Asen, ujak mladoga cara. Dio drave u kojemu se osamostalila carica majka bio je Ser, gdje je pod sobom imala cezara Vojihnu, s kojim je 1357. odbila pokuaj Matije Kantakuzena, sina nekadanjeg cara, da proiri bizantsku vlast. Sjevernije od cariina teritorija osamostalio se Uroev tetak Dejan, od kojega e potei velikaka dinastija Dragaa, koja se odrala sve do 1395. godine. U zapadnim podrujima, do morske obale i Dubrovnika, utjecajan je bio knez Vojislav Vojinovi, dok ga, kao i mnoge njegove suvremenike, nije ugrabila velika kuga 1363. godine. Mladi car nije imao nasljednika, nije bio ak niti oenjen (tek u ljeto 1360. godine oenio se Anom, keri vlakog vojvode Aleksandra). Nije bilo uvjeta da se obnovi sustav vladanja car kralj, ali on nije zaboravljen. Od vanjskih neprijatelja, Srbiju je 1359. napao ugarski kralj, koji je zaposjeo znatan dio zemlje, gotovo do Zapadne Morave. Na sjeveru je za vazala dobio jednoga od sukobljene srpske gospode. Vanija je bila okolnost da je pobjedom ugarskoga kralja nad Venecijom, mirom sklopljenim u Zadru 1358. godine, Mletaka Republika potisnuta iz gradova na jadranskoj obali te da je Dubrovnik tada doao pod ugarsku vrhovnu vlast. Ta je promjena izazvala neprijateljsku reakciju kneza Vojislava, koji je htio vratiti Ston i njegov poluotok. Znaajna je bila i promjena u Zeti, gdje su Duanove namjesnike i njihove potomke potisnula tri brata Balia, sitni plemii iz okoline Skadra, koji su svoju vlast nametnuli gradovima i nastojali pokoriti Kotor.

IZMEU KRIA I POLUMJESECA


NOVA GOSPODA I KRAJ DINASTIJE Sigurni znaci da mladi Duanov nasljednik doista ne vlada naslijeenim carstvom opaaju se ubrzo poslije ugarskog pohoda na Srbiju 1359. godine. Stavljanje Dubrovnika pod vrhovnu vlast ugarskoga kralja izazvalo je napad kneza Vojislava Vojinovia, koji je pustoio dubrovaki teritorij, pljakao trgovce i traio da mu se preda Ston s poluotokom. Kad je u rujnu 1360. godine car Uro Dubrovanima obnovio jamstva slobode kretanja, izriito je naveo kako mogu ii na Zetu, na Balie, a ili na dravu kneza Vojislava. 15 Podijeljenost na srpskoj strani postala je vidljiva u novome ratu 13611362. godine. Dubrovnik je za saveznike dobio brau Balie, dok je uz kneza Vojislava bio Kotor, koji je najvie stradao jer su Dubrovani blokirali Boku kotorsku i zatvorili prilaz gradu s morske strane, dok su ljudi Balia pustoili podruje do gradskih vrata. U Dubrovniku su neprijateljima smatrali i trgovce iz Srbije, ali su imali posebne odnose s ljudima srpskog patrijarha i zetskog mitropolita. U tome ratu najvie je stradao Kotor. Nikad se nije gospodarski oporavio ni vratio staro znaenje. U ljeto 1362. sklopljen je mir kojim su obnovljene granice, puteni zarobljenici, opljakane stvari vraene, a razaranja i krvoprolia predani zaboravu. U carevu se aktu dogaaji prikazuju posve neuobiajeno: kako se behu Dubrovani poplaili od carstva mi i svadili se s bratom carstva s knezom Vojislavom i s gradom carstva mi s Kotorom. 16 Kao da je svaki od njih vodio svoju politiku, a car samo promatrao sa strane i posredovao. Takvu je ulogu car sebi namijenio za budunost. Tijekom rata s Dubrovnikom, uz cara i caricu majku javlja se velika Vukain, gospodar prostranog podruja u Makedoniji i grada Prizrena, s kojim su Dubrovani u to doba bili tijesno povezani. Njegov zet bio je ura, najutjecajniji meu Baliima. Nain Vukainova uspona nije poznat, kao ni okolnosti u kojima su se u drugoj polovici 1365. godine dogodile velike promjene u Uroevu carstvu. Vukain je postao carev suvladar s titulom kralja, a njegov brat Ugljea s titulom
u Zetu, na teritorij [brae] Balia ili na teritorij kneza Vojislava [Vojinovia] (op. pr) kako su se Dubrovani bili prestraili od mojega carstva i sukobili s bratom mojega carstva, knezom Vojislavom, i s Kotorom, gradom mojega carstva (op. pr)
16 15

60

despota postao je gospodar Sera i njegove oblasti u kojoj je dotad bila Uroeva majka, carica Jelena kao monahinja Jelisaveta. Izvana je izgledalo da je obnovljen sustav iz Duanova vremena u kojemu je uz cara bio i kralj, ali vana razlika bila je u tome to je za suvladara uzet netko tko nije pripadao svetorodnoj dinastiji. Nekad se pod utjecajem narodne tradicije vjerovalo da je Vukain s vlasti svrgnuo Uroa, ali s vremenom su na vidjelo izili dokumenti o tome da su Uro i Vukain zajedno slali poslanika u Dubrovnik, kovali novac u ime obojice cara i kralja. Zajedno su i portretirani na zidu crkve u Psai. Sigurna je injenica da su zajedniki vladali barem neko vrijeme. Duanov je nasljednik dobrovoljno izabrao ili kao nametnutog prihvatio jakog velikaa, koji mu je mogao biti oslonac, ali ga je s druge strane mogao opteretiti hipotekom svojih odnosa s drugom gospodom. U meuvremenu se promijenila i politika karta velikakih podruja. Vojislav Vojinovi umro je 1363. godine, a njegova udovica nije uspjela sauvati nasljee za svoje sinove. Potisnuo ju je Vojislavov neak Nikola Altomanovi, koji se od 1367. godine javlja kao gospodar teritorija od Rudnika do Dubrovnika. Istodobno s Altomanoviem, sjeverno i zapadno od Dejanovia uzdignuo se knez Lazar Hrebeljanovi, iji je oslonac bio u rudarskom centru Novom Brdu, a teritorij mu se irio do Kruevca na sjeveru i Rudnika na zapadu. Najvie nemira unosio je mladi i osioni Altomanovi, koji se s vremenom sukobio sa svim susjedima: mijeao se u odnose u Bosni, napadao Dubrovnik i zlostavljao njegove graane te zahtijevao dohodak koji se plaao vladaru. Prema vijestima zabiljeenim mnogo poslije, Altomanovi se 1369. sukobio i s Vukainom. Tada je navodno dolo i do raskida izmeu cara i kralja. Suvremeni izvori to ne kazuju izrijekom, ali neke pojedinosti potvruju to mnogo kasnije zabiljeeno kazivanje. Poetkom 1370. godine kralj Vukain je Dubrovanima izdao povelju s uobiajenim jamstvom slobode kretanja i sigurnosti trgovanja. Njome potvruje sve prijanje povelje, ne spominjui pritom cara Uroa! Prema izvjetaju iz 1369, Vukainov zet ura Bali bio je carev odmetnik. Da je Vukain ignorirao cara, moe se vidjeti i po tome to je neposredno prije 1371. sina Marka postavio za mladoga kralja. Poetkom 1370. Nikola Altomanovi je od Dubrovnika poeo zahtijevati svetodmitarski dohodak (2000 perpera) koji je pripadao vladaru. Zbog toga je poeo novi rat s Dubrovnikom, u kojemu su na dubrovakoj strani bili Balii i kralj Vukain. Dok su se tako osamostaljeni gospodari meusobno prepirali na nekadanjem Duanovu teritoriju, Osmanovi Turci, predvoeni Orhanom, a od 1362. njegovim sinom Muratom I, osvojili su prostrani teritorij na europskom kopnu, gdje su desetak godina prije ve bili stekli svoja prva uporita. Zauzeli su Plovdiv, Jedrene i egejsku obalu (1366), sve do teritorija despota Jovana Ugljee. Osim Bugarske, kojom je i dalje vladao Duanov urjak Ivan Aleksandar, od turskog je irenja najvie bio ugroen despot Jovan Ugljea. Posjeujui Svetu goru i darujui manastire, on je 1370. jasno dao na znanje da priprema rat protiv muslimanskih bezbonika. U tome ratnom pothvatu podupro ga je samo brat Vukain, koji to nije mogao uiniti nekoliko mjeseci prije jer je pruao pomo Baliima u ratu s Nikolom Altomanoviem. Zajedno sa sinom Markom trebao je u lipnju 1371. napasti Trebinje. Akcija u kojoj se oekivalo da e Dubrovani savezniku vojsku prevesti svojim brodovima, nije ostvarena. Nastupajui prema jezgri tadanje osmanske drave, braa su u rujnu 1371. krenula u protuosmanlijski pohod. Prije nego to su stigli do mjesta okraja, u logoru blizu rijeke Marice bili su zateeni na spavanju i masakrirani (26. rujna 1371). Oba predvodnika pohoda, kralj i despot, poginula su, a spasio se samo malen dio vojske. Muratovi Turci nakon toga dulje vremena nisu imali razloga za strahovanje. Susjedi su im postali pokorniji. Bizantski je car tada postao osmanlijski vazal, a istu sudbinu doekali su i bugarski car i gospodari istonoga dijela nekadanjeg Duanova carstva, braa Dragai. Ugljeinu dravu tada nisu osvojili Turci nego oslabljeni Bizant, koji je sersku oblast drao jedva neto vie od desetljea. Ugljeina i Vukainova smrt dala je povod borbama za njihove teritorije. Iza Vukaina su ostali sinovi Marko i Andrija, koji su uspjeli sauvati teritorije u Makedoniji. Prizrenom i podrujem sjeverno od ar-planine zavladali su Balii, a dijelom i Nikola 61

Altomanovi, koji je 1372. opsjedao Prizren. Iz junoga dijela Kosova irili su se sinovi sebastokratora Branka Mladenovia, od kojih je najvaniji bio Vuk Brankovi. On je imao oslonac u svojemu tastu, knezu Lazaru Hrebeljanoviu, gospodaru Novog Brda i susjednih krajeva. U sjeni ovih dogaaja, ostavi bez utjecaja, poetkom prosinca 1371. gotovo nezapaeno je umro car Uro. Njegova smrt nije promijenila odnos snaga, ali je imala znatnu simboliku vanost. S njime je izumrla glavna grana svetorodne dinastije, pa se postavilo pitanje tko je moe zamijeniti. Kako su pokazali sljedei dogaaji, potvrda injenino uspostavljene vlasti postizala se dokazivanjem genealoke povezanosti s Nemanjiima. Generacija Duanovih suradnika i roaka sila je s povijesne pozornice. Nova gospoda svoj uspon nisu proglasila odlukama i titulama koje je dodjeljivao car, nego isticanjem da potjeu od svetoga korijena. PRENOENJE KRALJEVSTVA (TRANSLATIO REGNI) U BOSNU Kada se borba za Vukainovo nasljee smirila, ustalila se promijenjena karta oblasti novih gospodara. Na sjeveru je Altomanovi bio u zapadnoj polovici, sve do granica s Bosnom. U istonoj, Radi Brankovi, potomak velikaa Rastislali iz Duanova vremena. Obojica su bili vazali ugarskog kralja, koji je preko Nikole Gorjanskog, zeta Lazara Hrebeljanovia nadzirao njihovo djelovanje. Juno od njih nalazili su se knez Lazar i Jovan i Konstantin Draga (Dejanovii) u graninom dijelu prema Bugarskoj. Njihovo sredite, Velbud, po Konstantinovu e imenu poslije postati ustendil (Kstendil). U susjedstvu, do ar-planine, pa i preko nje, do Skoplja, prostirala se vlast Lazareva zeta Vuka Brankovia. Na krajnjem jugu drave bio je teritorij Vukainovih nasljednika. Unutar njega razlikovali su se dijelovi njegove udovice, kralja Marka i kraljevia Andrijaa. Svaki od njih kovao je vlastiti novac. Takvo arenilo teko se moglo dulje odrati. Neprestano se zbog neega trebalo osveivati, ispravljati prijanje nepravde i sl. Tako su se Nikola Altomanovi i knez Lazar dugo svaali oko Rudnika. Budui da se Altomanovi jo od 1367. godine sukobljavao i s bosanskim banom Tvrtkom I (13531391) i vodio rat s Dubrovnikom (13711372), oko njega se plela mrea s ciljem da se lii zatite i podrke ugarskoga kralja. To je postignuto 1373, kada su ban Tvrtko i knez Lazar zajedniki krenuli na Altomanovia. Pobijedili su ga, uhvatili i oslijepili. Tada su zemlje podijeljene, to je imalo dalekosene posljedice. Tvrtku je pripalo susjedno podruje, do Polimlja, gdje su u njegovom posjedu bili manastir Mileeva i Onogot (Niki). Teritorije istono i sjeverno dobio je knez Lazar, a Altomanovievo su ruenje iskoristili i Balii, koji su zauzeli tri upe izmeu Dubrovnika i Boke kotorske (Trebinje, Konavle, Draevica). Pojaavajui neprijateljstvo Balia, s kojima se sukobljavao i zbog Kotora, njih e 1377. godine preoteti Tvrtko. Na taj nain, Tvrtko je onome to je u dolini Neretve i predjelima prema Stonu zaposjeo njegov stric Stjepan II (1326, 1330) dodao nove dijelove drave Nemanjia te veliinom teritorija postao jedan od srpskih oblasnih gospodara. Podsjetili su ga da je roak Nemanjia (Tvrtkova baka bila je ki kralja Dragutina). To srodstvo prikazano je u jednom rodoslovu Nemanjia i posluilo je izgraditi uenje o tome da Tvrtku pripada sugubi vijenac (dvostruka kruna): jedan na temelju nasljea njegovih praroditelja gospode srpske, koji su se preselili u nebesko carstvo, a drugi naslijeen od praroditelja gospode bosanske. Oito se tada nije raunalo s Vukainovim nasljednicima i Markovom kraljevskom titulom. Tvrtko je svoj stvarni poloaj nastojao uskladiti s dravnopravnim shvaanjima time to se okrunio za srpskoga kralja. On sam u povelji za Dubrovane (1378) kae: i idoh u srpsku zemlju elei i hotei ukrepiti prijestolje roditelja mojih i iavi tamo vjenan bih bogomdarovanim mi vijencem na kraljevstvo praroditelja mojih. Nije poznato gdje je krunidba obavljena. Ali, sigurno je odrana na Mitrovdan (26. listopada) 1377. godine, uz pristanak ugarskoga kralja kao Tvrtkova vrhovnoga gospodara te srpske gospode, meu kojom je najmoniji i najvei autoritet bio knez Lazar. Tvrtko je uzeo vladarsko ime Stjepan, koje su nosili svi kasniji bosanski kraljevi i titulirao se kralj Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranam. 62

Dva desetljea nakon Duanove smrti, carstvo koje je ostavio za sobom, promijenilo se iz temelja. Posljednji osvojeni dijelovi, Epir i Tesalija, prvi su odvojeni i nisu poslije sudjelovali u razvoju srpske drave. U sljedeem pojasu od Albanije do Bugarske, uvan je spomen na srpsku dravu. Na sebe prenosei godinji tribut od 2000 perpera, Balii su 1373. godine obeavali da e grad osloboditi te obveze ako ko bude car, gospodin Srbljem i zemlji srpskoj17 . U Makedoniji je nasljednik Vukainove suvladarske titule bio kralj Marko, ali se na njega gospoda iz sredinjih oblasti nisu osvrtala. I Dragai, susjedi na istoku, uvali su od cara dobiveno dostojanstvo. Jovan Draga nosio je titulu despota, dok je njegov brat Konstantin u grkim izvorima nazivan gospodarom Srbije. Stare nemanjike zemlje se proiruju. Na jednoj strani, bosanski je ban svojoj dravi prikljuio june oblasti, od Neretve do Boke kotorske. Prenoenjem kraljevstva nastavio je srpsku monarhiju, ali bez stvarne vlasti nad podrujima srpske gospode. Du granice podjele Altomanovievih zemalja usjekla se granica izmeu srpske i bosanske drave. Usporedno s time tekao je proces koncentracije na istonoj strani. Odraavao se u proirenju podruja Lazara Hrebeljanovia i njegovu isticanju na prvo mjesto meu gospodarima. Nakon to je zagospodario dijelom oblasti Nikole Altomanovia, 1379. godine uspio je pokoriti Radia Brankovia i proiriti se do Dunava. Lazar se zadovoljavao starom titulom kneza, ali je imenu dodavao dravnosimboliki atribut Stefan. Nazivao se samodrcem, a u odnosima s Crkvom stupio je na mjesto koje je nekada pripadalo caru. Godine 1375, zajedno s urem Baliem, koji je 1369. s braom primljen pod papinsku zatitu, sazvao je sabor za izbor patrijarha. U parnicama Hilandara i velikaa, sporovi poslije patrijarha dolaze pred Lazara ili patrijarh alje parniare da se pred njim sude. Knez nastupa kao nasljednik svetih ktitora i nastavlja njihova djela. Odavno je zapaeno da je jedan od izvora snage Lazara Hrebeljanovia bio u obiteljskom savezu, koji je stvarao udajom svojih keri. Jednu je udao za Vuka Brankovia, gospodara Kosova i susjednih predjela, drugu za ura Stracimirovia, koji je 1379. postao vodea osoba u obitelji Balia, treu za roaka bugarskoga cara. etvrta je bila udana za mavanskog bana Nikolu Gorjanskog Mlaeg, dok e peta, najmlaa, svoju ulogu u politici zaigrati tek nakon oeve smrti, kada je dana Bajezitu (1389). Upadljiva je i koncentracija vlasti oko dva pola Tvrtka i Lazara, ali nisu nestala ni druga gospoda koja su na svojim teritorijima bila nasljednici nekadanje kraljevske i carske vlasti. KOSOVSKA BITKA STVARNOST I LEGENDA Nakon Marike bitke, Osmanlije su nadaleko proirile krug vazala. Oni su bili duni pridonijeti njihovu daljnjem usponu i uvrivanju. Bili su obvezni davati godinji tribut te s odredom vojske uz sultana sudjelovati u pohodima koje je predvodio. Pod svoju neposrednu vlast podvrgavali su urbani pojas du egejske obale, kao i vane prometnice. Godine 1383. osvojili su Ser i njegovu oblast i irili se prema Solunu. Ve u to vrijeme obraali su im se monasi Svete gore, kojima su tu bili ugroeni glavni posjedi. Preko Galipolja su odravali vezu sa svojim teritorijima u Maloj Aziji i uspostavili odnose s glavnim pomorskim silama, Venecijom i Genovom, koje su desetljeima bile ljuti neprijatelji, borei se za utjecaj u ostacima Bizantskog Carstva. Tada se ve ustalila strategija osmanlijske ekspanzije. Na poziv suprotstavljene kranske gospode, upletali bi se u lokalne sukobe (upoznavajui pritom teren), odnosili plijen, a one kojima bi pomogli inili su ovisnima. Pohode su poduzimali daleko od jezgre svojeg teritorija. Dok su vladali samo Trakijom, odrede su slali do Janjine i Berata u Albaniji, a poslije do dubrovakog zalea. Kao povod neposrednom podinjavanju oblasti koristili bi obino smrt gospodara ili obiteljske sukobe. U svim dijelovima Balkanskog poluotoka turski su se odredi pojavljivali mnogo
17

ukoliko netko postane car, gospodar Srbima i srpskoj zemlji (op. pr)

63

prije nego to je osmanska drava dospjela u susjedstvo. Na teritorij kneza Lazara Osmanlije su stigli ve 1381. godine, kada je kneev vojvoda Crep porazio Turke na Dubravnici (pokraj Paraina u dolini Velike Morave). Turski je odred tamo vjerojatno zaao poslije neke akcije u Bugarskoj. Nekoliko godina poslije, 1386, dogodio se znatno ozbiljniji napad. Sam emir Murat vodio je vojsku do Plonika u Toplici, no bitke nije bilo. Tom prigodom ili neto poslije, Turci su upali u manastir Graanicu, i tada je izgorio pirg 18 s knjigama. S druge strane, naslijeeno neprijateljstvo kralja Tvrtka i Balia dovelo je do turske provale u okolinu Bilee, gdje je u kolovozu 1388. godine bio potuen vojskovoa ahin. Tampon-zona izmeu teritorija kneza Lazara i Vuka Brankovia te Osmanlija bila je sastavljena od teritorija turskih vazala (Dragaa i Dejanovia na istoku i Vukainovih nasljednika na jugu). Ipak, bilo je oito da se osmanlijski obru stee. Usporedno s time, na sjeveru se naglo ruila tvorevina Ludovika I Anuvinskog (13421382) prostrana Ugarska Kraljevina, sa svih strana okruena vazalnim teritorijima. Kada je 1382. godine umro kralj Ludovik I, naslijedila ga je ki Marija. Ona je, vladajui zajedno s majkom, keri bosanskog bana Stjepana II, od poetka naila na otpor velikaa. Vladajua dinastija Anuvinaca imala je roake u junoj Italiji, meu kojima je dio ugarskih velikaa traio dostojnog kraljeva nasljednika. U Ugarsku je doveden Karlo Draki, ali je upleten u sukobe i ubrzo ubijen na dvoru (1385). Ubojstvo je pripisivano kraljicama. Poela je otvorena pobuna, u kojoj su kraljice zarobljene (1386). Njihov glavni oslonac, palatin Nikola Gorjanski Stariji ubijen je. Stvorena je brojna stranka pristaa Ladislava Napuljskog, sina ubijenog Karla Drakog, dok je velikae odane kraljicama pokuao okupiti i organizirati zarunik mlade kraljice, igmund Luksemburki. U poetku je kralj Tvrtko potovao kraljevu nasljednicu, svoju roakinju. Uz njezinu je suglasnost 1384. godine uzeo Kotor. Meutim, kada su planule unutarnje borbe, on je zajedno s knezom Lazarom postao otvoreni saveznik pristaa Ladislava Napuljskog i protivnika igmunda Luksemburkog. Kod Tvrtka su utoite pronali voe pokreta, hrvatski velikai braa Ivani i Pavao Horvat, Ivani Palina i drugi. Ivani Horvat je neko vrijeme pod upravom imao Mavu i Belin, ugarske teritorije u Srbiji juno od Save. Tvrtko je 1387. osvajao podruja u Hrvatskoj i pokoravao dalmatinske gradove. Najdulje mu se opirao Split, kojemu je rok za predaju bio odreen za 15. lipnja 1389. godine. Zbog sukoba s ugarskom kraljicom i igmundom Luskemburkim, kralj Tvrtko I i knez Lazar bili su odsjeeni od kranskog okruenja. Prilazili su im samo pristae Ladislava i hrvatskih pobunjenika. Obje suprotstavljene ugarske strane traile su saveznike. Uz Anuvince je bila Firenca, a uz igmunda Venecija i milanski duka Visconti, za kojega su suvremenici govorili da Turke opskrbljuje orujem. Poetkom ljeta 1389. Murat je krenuo na Srbiju. Uz vlastite ratnike, okupio je vojsku vazala i plaenike. Preko teritorija svojih vazala u Makedoniji, izbio je na Kosovo polje, odakle su putovi vodili u raznim smjerovima. Na vijest o njegovu pribliavanju, okupljena je vojska kneza Lazara, Vuka Brankovia (na ijem se podruju zbio sudar) i kralja Tvrtka, koji je poslao veliki odred pod zapovjednitvom vojvode Vlatka Vukovia. Poprite bitke pouzdano se zna: dio Kosova polja nedaleko od Pritine, gdje se do danas nalazi Muratovo turbe (oznaka djelominog pokopa), ucrtavano na karte ve u 16. stoljeu. Siguran je i datum bitke: dan svetoga Vita 19 , 15. lipnja 1389. godine. Sigurno je takoer da je emir Murat ubijen, a knez Lazar uhien i pogubljen odrubljivanjem glave jo istoga dana. Neki kranski ratnici pali su u tursko ropstvo. Za bosanskom vlastelom iz odreda Vlatka Vukovia tragalo se jo 1403. godine u Carigradu. No, o drugim vanim pojedinostima vijesti su od poetka proturjene. Svojem gradu Trogiru i prijateljskoj Firenci, kralj Tvrtko je javljao o velikoj pobjedi uz pogibiju svojih, ali ne mnogih.
Rije pirg oznaava toranj ili kulu pravokutne osnove, podignutu u obrambenom bedemu. Karakteristina je za manastire okruene obrambenim zidinama (op. pr). 19 Ekvivalent u katolikom kalendaru mu je sveti Vid (op. pr).
18

64

Smrt turskoga vladara je i kod Bizantinaca i drugdje, sve do Francuske, stvarala dojam pobjede krana. Prema srednjovjekovnim je shvaanjima presudno mjerilo za ocjenu povijesne bitke bio ostanak na bojnome polju. Turci su na Kosovu ostali neko vrijeme, ali su poslije krenuli na istok kako bi novi vladar Bajezit, Muratov sin, uvrstio svoj poloaj. Vuk Brankovi, gospodar teritorija na kojemu je bilo bojno polje, ostao je u zemlji i na vlasti i nije se odmah pokorio Turcima. Sigurno je posvjedoeno da su od poetka o bitki kruile proturjene vijesti. Pet tjedana poslije bitke u Veneciji se nije znalo tko je naslijedio Murata. Mletaki je poslanik imao nalog da onome koga zatekne na vlasti kae da je njegova vlada saznala (ali ne jasno) o ratu Murata i kneza Lazara, o emu su se razliite stvari govorile, kojima se puna vjera dati ne moe. Halkokondil, bizantski povjesniar iz 15. stoljea, izravno suprotstavlja prie krana onome to govore Turci, koji tvrde da je sultan ubijen nakon bitke, dok je obilazio bojno polje. Kako je vrijeme protjecalo, dalje su se raspredale prie. Na kranskoj strani javio se motiv izdaje. Najprije se povezivao s bosanskim odredom i nekim Dragoslavom, a zatim se usredotoio i zadrao na Vuku Brankoviu. Ve u prvim desetljeima poslije bitke javlja se i motiv o oklevetanom vitezu koji e poi u turski logor i ubiti sultana. Pod utjecajem viteke epike povezani su Muratov ubojica i Lazarov izdajnik; obojica su postali kneevi zetovi. Krajem 15. stoljea bio je ve poznat i motiv kneeve veere i Lazarove zdravice. Nastao je ciklus pjesama s mnogim ivopisnim pojedinostima koje su bile vrlo daleko od stvarnosti. Od stvarnosti je bio dalek i opi pogled na bitku i njezine posljedice. Budui da je zalee bilo neprijateljsko, Kosovska bitka nije mogla imati karakter kriarskog rata niti obrane kranstva. U vrijeme bitke, igmund Luksemburki krenuo je u pohod protiv bosanskog vladara. Posredstvom zeta Nikole Gorjanskog Mlaeg, knez Lazar je uspio postii primirje, dok je Tvrtko ostao u ratu s kraljem igmundom. Iz temelja je pogrena i predodba o propasti carstva srpskog na Kosovu, jer je drava postojala jo nekoliko desetljea te doivljavala privredni i kulturni procvat. U narodnim predajama, Kosovska bitka je povod seobama, prijelomu u razvoju plemena i porodica. Od svih povijesnih dogaaja najpopularnija i najjae urezana u narodnu svijest, predaja o Kosovskoj bitki sluila je sve do 20. stoljea kao inspiracija za junake pothvate i rtvovanje, dok je s druge strane obilato koritena za osudu i igosanja izdaje. POSLJEDICE Turska nadmo i prednost steena pobjedom na Kosovu postali su vidljivi tek u sljedeim godinama. Zbog pobuna, Bajezit je ubrzo poslije bitke morao poi u sredinje i maloazijske dijelove svoje drave. Muratovu pogibiju pratile su pobune i na europskom tlu. Neki Turci bili su zarobljeni u Kosturu kada su grad od Turaka preoteli krani. Krug osmanlijskih vazala proirio se ve u prvim mjesecima poslije bitke time to su Lazarovi nasljednici priznali Bajezitovu vrhovnu vlast. Jedan od uvjeta sporazuma bila je predaja najmlae Bajezitove keri Olivere u sultanov harem. U Malu Aziju odlazio je i sam Stefan. U jednoj svojoj povelji, knez kae: Oslobodili ovu zemlju i gradove otaastva mi od velikog amira Pajazita. Poslije pogibije kneza Lazara, nevolje su stigle i sa sjevera. Najprije je Ivani Horvat zauzeo Mavu i Belin, pa su se tu vodile borbe sve dok ga Lazarov zet Nikola Gorjanski Mlai otuda nije protjerao. U studenome 1389. i kralj igmund je pokrenuo vojsku kako bi zaposjeo tvrave koje su mu pripadale u Srbiji. Zauzeti su i s ugarskim posadama neko vrijeme drani tvrdi gradovi Borac (Grua) i estin (umadija). Preko podruja Lazarovih nasljednika Turci su provaljivali preko Save i Dunava u Ugarsku, a kralj igmund je pohode ponavljao i sljedeih godina. Jaa osmanlijska prisutnost iznova se osjea 1392. Poetkom te godine zauzeli su Skoplje, a iste im se godine pokorio i Vuk Brankovi. Obvezao se Turcima plaati hara telos. Turski su se odredi zalijetali u Bosnu, gdje im se 1392. godine suprotstavio Tvrtkov nasljednik Dabia, jer je u meuvremenu (u oujku 1391) umro kralj Tvrtko. To je bio znak da se Bajezit, nakon to je sredio 65

stanje u Maloj Aziji, vrati europskom popritu. U ljeto 1393. osvojio je sredinji dio Bugarske s Trnovom. Tijekom zime 13931394. skupio je vazale u Seru s planom da ih sve pogubi. Od te je namjere odustao, ali su ostale posljedice za odnose s kranskom gospodom. Jedni su se potpuno pokorili, drugi odluno odmetnuli. Godine 1394. osvojena je Tesalija, gdje se dotad drala jedna od nasljednica Nemanjia. Godine 1394. poduzet je veliki pohod preko Dunava, a zatim novi pohod na Vlaku, kada se vodila bitka na Rovinama (17. svibnja 1395). U njoj su kao turski vazali poginuli kralj Marko i Konstantin Draga, a na njihovoj se strani borio i Stefan Lazarevi. Osvajanje Bugarske iz temelja je promijenilo politiku kartu Balkana. Bizant je sveden na okolicu Carigrada i sa svih je strana bio okruen osmanlijskim teritorijima, a ostaci su bili prostorno odvojeni u Epiru i na Peloponezu. Od 1394. godine Carigrad je bio pod dugotrajnom opsadom. Poslije pogibije Konstantina Dragaa i kralja Marka, njihovi su teritoriji pretvoreni u osmanlijske krajine. Turci su tada izbili na jadransku te jonsku obalu kod Skadra. Tursko irenje i pozivi upomo iz Carigrada aktualizirali su nikad ugaslu tenju za opim kriarskim pohodom protiv nevjernika. Njome se pred smrt zanosio i car Duan. Ostvarenja se prihvatio kralj igmund Luksemburki, koji je u meuvremenu vratio Dalmaciju i Hrvatsku, pokorio Bosnu (1394) i postao gospodar situacije u Ugarskoj. Uputio je pozive kranskim vladarima. Ratnici su se odazivali iz mnogih zemalja, od Rodosa do Engleske. arolika kranska vojska prela je Dunav i kod Nikopolja se 26. rujna 1396. sukobila s Bajezitom i njegovim vazalima. Kranska vojska je teko poraena. Kralj i drugi voe pohoda jedva su izvukli ivu glavu. I u toj je bitki na turskoj strani sudjelovao i istaknuo se knez Stefan Lazarevi. Posljedice poraza osjetili su svi koji su bili uz krane. Vladari Vidina, preostalog dijela Bugarske, bili su iskorijenjeni. Vuk Brankovi je uhvaen i zatvoren (umro je kao suanj sljedee godine, 7. listopada 1397). Njegove su zemlje dijelom zaposjeli Turci (njihov kadija je u Gluhavici, kefalija u Zveanu), a dio su prepustili knezu Stefanu. U dijelu Vukovih zemalja, zajedno sa sinovima, ostala je udovica Mara, Stefanova sestra. Dio nekadanje srpske drave koji je u vrijeme Tvrtka I uao u sastav Bosne u to je vrijeme ve bio na putu da se razvije u samostalni teritorij obitelji iji je rodonaelnik vojvoda Vlatko Vukovi. Budui da je i on u meuvremenu umro (1392), njegovo je mjesto zauzeo neak i nasljednik, Sandalj Hrani (13921435). Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabia (13911395) s osvojenim je podrujima prihvatio i neprijateljstvo prema kralju igmundu. Kod sebe je drao glavne kraljeve protivnike. Tek kada ih je igmund pobijedio i zarobio (1394), Dabia je bio prisiljen pokoriti se i obvezati da e Bosna okruniti igmunda za svojega kralja poslije njegove smrti. Ali, kada se ujesen 1395. to dogodilo, Bosna je izbjegla obvezu i na prijestolju ostavila Dabiinu udovicu Jelenu (13951398). Kraljica se morala oslanjati na glavne velikae, koje spominje u svojim dokumentima: velikog vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia, kneza Pavla Radenovia i vojvodu Sandalja Hrania. igmundovo stradanje nedaleko od Nikopolja i protiv njega obnovljen pokret u Ugarskoj, oslobodili su Bosnu prije primljene obveze, pa je 1398. za kralja izabran Stjepan Ostoja (1398 1404. i ponovno 14091418). Godine 1398. odnosi Stefana Lazarevia i Bajezita su se pogorali. Mladi knez je u sijenju vodio pohod u Bosnu, koji je loe zavrio. Vojska je promrzla, a nita nije osvojila. U svojoj je zemlji imao sukob s nezadovoljnim velikaima (Nikola Zoji, Novak Belocrkvi), koji su se nastojali izjednaiti s vladarom i postati neposredni Bajezitovi vazali. Na kraju je pao u nemilost samoga emira. Optuen je za suradnju s Ugrima. Njegova majka, kneginja Milica, tada ve monahinja Jevgenija, morala je ii turskom vladaru kako bi ga udobrovoljila i izbavila sina iz nemilosti. Prema Stefanovu ivotopiscu, Bajezit je tada savjetovao mladome Stefanu da svoje silne podloi svojoj volji, a blagorodne 20 ili nite 21 od svojih ljudi uzdigne i uini slavnima. Tako se
20 21

tj. one plemenita roda (op. pr) nit (od stcsl) = siromah, prosjak (op. pr)

66

trebalo pripremiti za nemirno doba, koje je Bajezit predviao poslije svoje smrti. DESPOT I NJEGOVA ZEMLJA Velika turska osvajanja u godinama poslije Kosovske bitke zaustavila je prijetnja s Istoka. Neki pokoreni plemenski starjeine meu Turkmenima uspjeli su dobiti pomo mongolskog vladara Timura, kojega su Europljani zvali Tamerlan ili Tamberlan. Svoj je doprinos dala i bizantska diplomacija, godinama pod opsadom u Carigradu. Ve od 1400. godine Bajezit je bio izloen prijetnjama monog osvajaa s Istoka. Kada je odluio odmjeriti snage, Bajezit je skupio i preostale vazale. Meu njima i mlade nasljednike kneza Lazara, Stefana i Vuka te sinove Vuka Brankovia, ura i Lazara, koji su u meuvremenu vratili dio oevih zemalja. Sukob se dogodio na bojnome polju kod Angore (dananja Ankara), 28. srpnja 1402. Pobjeuje odnio Tamerlan. Zarobio je Bajezita i u zatvoru ga drao do smrti 1403. Vazale je pustio, pa su mladi knezovi mogli krenuti kuama. Nije poznato kako su se roaci meusobno odnosili u vrijeme dok im je Bajezit bio gospodar. Vjerojatno ih je sluenje obvezivalo na slogu i stegu. Sigurno je da su poslije njegova pada bili u zavadi. Dok je Stefan Lazarevi u Carigradu uivao u gostoljubivosti vladajueg cara Ivana VII Paleologa, ura Brankovi je u istome gradu baen u tamnicu. Promjena u obiteljskim odnosima koja se dogodila tijekom Stefanova boravka u Carigradu, imala je dalekosene posljedice. Mladi srpski knez nije bio oenjen, pa mu je njegov domain potraio odgovarajuu priliku meu roakinjama svoje ene. Stefanov ivotopisac kae da je izabrana cariina sestra, koja je bila od roda Francesca Gatiluzzija, gospodara Lezba (Mitilene) i jednoga od onih Talijana koji su na Levantu uspostavili svoje dravice. Kao carski zet (paanac Ivana VII), Stefan je mogao dobiti visoko bizantsko dostojanstvo despota i Ivan VII mu je to dostojanstvo i dodijelio, iako je bio suvladar (njegov stric, veliki car Manuel II, tada je bio na putu Europom traei pomo za Carigrad). Svadba se trebala odrati poslije na Lezbu, kamo je Stefan otplovio. Prije nego to je poela sluiti za obiljeavanje samovoljne, okrutne i neograniene vlasti, rije despot je nekoliko stoljea imala pozitivno znaenje gospodin. U 12. stoljeu postala je tehniki naziv za visokog dostojanstvenika, prvoga poslije cara. Titula se odnosila na carske sinove, brau i zetove. Srbima nije bila nepoznata; osim bizantskih, dodjeljivali su je takoer bugarski i srpski carevi. Novost je bila u tome to je titulu dobio vladar jedne drave. Na taj e nain naziv despot u Srbiji postati vladarska titula, a i dalje e je dodjeljivati bizantski car. Stefan se sam 1410. ponovno vjenao za despota kada se vratio veliki car Manuel II. Stefanov sljedei nasljednik, a u to vrijeme suanj u carigradskoj tamnici, ura Brankovi bio je mu jedne Kantakuzenove (Irena, Jerina) i time stekao uvjete da postane despot. Njega je 1429. godine u Srbiji vjenao carev izaslanik. urev sin oenio se carskom roakinjom (1446) pa je i on sklopivi brak postao despot uz ivog oca. Jo ranije, prije smrti despota Stefana, titula je bila shvaena kao ekvivalent titule dux, koja je na zapadu dolazila odmah poslije kraljevske. Despot kraljevstva Rake u Ugarskoj je bio prvi velika, odmah iza kralja. U Ugarskoj se titula dodjeljivala i nakon pada Carigrada, a od 16. do 18. stoljea nosili su je pretendenti i pustolovi. Rije despotstvo odnosila se na despotsko dostojanstvo, ali zemlja nije nazivana despotovinom. To se uobiajilo tek u 19. stoljeu. Vjenanjem za despota, srpski je vladar slubeno postao lan bizantske carske obitelji i bio podinjen bizantskom caru kao ocu i gospodaru. Ono to su moni carevi 11. i 12. stoljea nametali silom, sada je dolazilo samo od sebe. Srpski vladar, koji je ve imao dvostruke vazalske obveze prema ugarskom kralju i turskom sultanu, sam je izabrao da bude idealno podinjen nemonom i dalekom bizantskom caru. Ni 1402, ni poslije, Srbija nije imala zajednike granice s ostacima Bizanta. Novi despot jo nije bio gospodar zemalja koje je naslijedio. Za njih se morao boriti, i to 67

protiv bliskih roaka, sestrinih sinova. On se u zemlju vraao morskim putem, pri emu se zadrao na Lezbu. U meuvremenu je ura Brankovi puten iz tamnice. Dobivi pomoni odred od Sulejmana, prvog Bajezitovog nasljednika, kopnom se uputio u Srbiju. Stefana i Vuka Lazarevia oekivali su u Dubrovniku, ali su se oni iskrcali u Baru, kod zeta ura II Stracimirovia i uz njegovu pomo krenuli u Srbiju. Do studenoga su stigli u zemlju i na Tripolju kod Graanice sukobili se s neacima. Stefan je pobijedio i svojim se neacima nametnuo za gospodara. Doao je u poloaj u kojemu je bio njegov otac, knez Lazar. Majka Milica posredovala je kako bi se postigao mir. U meuvremenu je kralj igmund Luksemburki u Ugarskoj imao jaku oporbu, skupinu velikaa koja ga je pokuavala svrgnuti i ustoliiti Ladislava Napuljskog, koji se 1403. doao okruniti u Zadar. igmundu su bili potrebni jaki saveznici, pa se 1403. ili poetkom 1404. pomirio sa Stefanom, preputajui mu Beograd i gradove juno od Save i Dunava na koje je Ugarska polagala pravo. Zatije u odnosu s Turcima despot je iskoristio da sredi stanje u dravi, ije se teite pomaknulo na sjever. Juno od ar-planine bila je Skopska krajina, podruja pod neposrednom turskom vlau, dok su nad susjednom oblau Brankovia Turci imali posebna prava i u njoj svoja uporita. Pomicanje prema sjeveru vidljivo je u izboru Beograda za prijestolnicu. Osim to je poduzeo velike graevinske zahvate, despot je u Beogradu podignuo i mitropolijsku crkvu. I svoju zadubinu, grobnu crkvu, despot Stefan je dao izgraditi u sjevernim podrujima, na rijeci Resavi (manastir Resava ili Manasija). Sukobi meu Bajezitovim nasljednicima omoguili su predah preostalim balkanskim kranima. Oslobodili su neke prije osvojene bizantske teritorije, stvorili prostor za borbu protiv turske vlasti u Bugarskoj i oslabili ili svrgnuli tursku vrhovnu vlast. S druge strane, borbe meu Bajezitovim nasljednicima uvlaile su i kransku gospodu, potiui stare i izazivajui nove sukobe. To je jasno i na primjeru srpske gospode. Osim priguenog neprijateljstva izmeu Lazarovih i Vukovih sinova, sukobili su se meusobno Lazarevii, koji ni prije nisu bili sloni. Kneginja Milica je svojim autoritetom uspijevala ublaiti neslogu meu sinovima i unucima. No, umrla je 1405. godine. Prvih godina, Bajezitovo nasljee je drao Sulejman. Od poetka je bio sklon Brankoviima. Nastojei od brata iznuditi podjelu dravnoga teritorija, od njega je pomo zatraio Vuk Lazarevi. Uz njega su bili Brankovii i Sulejmanov pomoni odred, koji je pustoio dijelove Srbije. Despot Stefan je 1409. godine bio prisiljen bratu prepustiti juni dio drave i povui se na sjever. On je na drugoj strani imao potporu ugarskoga kralja, pa su ugarski odredi dospijevali do Trepe i Pritine, gdje su 1410. godine spalili trg. Stefan je protiv Sulejmana podupirao njegova brata Musu, koji je nastojao zavladati europskim dijelom osmanlijske drave. Musa je privukao i Vuka Lazarevia i Brankovie, dok je bizantski car ostao sa Sulejmanom. Musa je sa saveznicima bio poraen u blizini Carigrada. Stefan se mogao skloniti u Carigrad, dok je Sulejman, kao i poslije Angorske bitke, poslao Vuka i Lazara Brankovia u Srbiju, a ura zadrao kod sebe. Dvojicu srpskih knezova kod Plovdiva su zarobili i pogubili (u lipnju 1410. godine) Musini ljudi. Ostavi sami, svaki u svojoj obitelji, Stefan i neak ura su se zbliili i trajno pomirili, vjerojatno posredstvom Mare Brankovi. Zajedno su ratovali protiv Muse, pomaui da se uvrsti trei Bajezitov sin Mehmed I, koji e postupno obnoviti osmanlijsku mo. Sljedei korak u zbliavanju s Ugarskom slijedio je 1411, kada je Stefan, osim posjeda u Ugarskoj, od kralja igmunda dobio rudarski grad Srebrenicu i teritorije zapadno od Drine. Njih je kralj oduzeo svojemu protivniku, bosanskom hercegu Hrvoju Vukiu. Ti e teritoriji poslije postati uzrok razdora izmeu bosanskih kraljeva i srpskih despota. Budui da nije imao potomstvo, Stefan je ura odredio za nasljednika. Prepustio mu je upravu nad nekadanjim oevim zemljama sa sreditem u Vuitrnu. Ubrzo poslije pomirbe, ura se oenio Irenom Kantakuzen, roakinjom nekadanjeg cara Ivana VI. Pomirba Stefana i ura omoguila je da se ujedine njihove zemlje, iako su teritoriji Brankovia ostali u neto nepovoljnijem 68

odnosu prema Turcima i s nekim turskim enklavama, kakva je bila Trepa. NEMIRNO POMORJE ura je pomagao ujaku i izvravao povjerene mu zadae. To je osobito postalo vidljivo nakon smrti Stefanova drugog neaka, Bale III Balia (1421), koji je svoju zemlju oporuno ostavio despotu. Meutim, da se ostvari ta posljednja elja spreavale su tekoe iji su korijeni bili u nedavnoj prolosti. Kada su se uz suparnike iz Bosne pojavili Turci, poslije osvajanja Skoplja i osnivanja krajita, ura II Stracimirovi Bali potraio je potporu i pomo Venecije. Republici je pogodovala svaka prigoda za nametanje utjecaja, jer su tijekom sklapanja mira 1381. ponovljeni uvjeti iz Zadra. Prema njima je Republici bilo zabranjeno imati posjede na potezu od Kvarnera do Draa. Neko vrijeme poslije 1392. godine ura je bio turski zatoenik i za svoje osloboenje Turcima je morao prepustiti gradove Skadar i Drivast, kao i trg Sveti Sr na Bojani. Koristei se odsutnou Turaka, taje mjesta uspio preoteti ujesen 1395, nakon ega ih je ustupio Veneciji. Uz Dra, dobiven 1392, to su bila prva mletaka uporita na jadranskoj obali i od toga e vremena Venecija biti sve vaniji imbenik u Zeti. S vremenom je Baliu, osim domaih suparnika, kakvi su bili Radi Crnojevi ili Sandalj Hrani (koji je idui Tvrtkovim stopama htio osvojiti Kotor i povremeno je gospodario Budvom), poela smetati i Venecija, protiv ije se vlasti bunilo domae stanovnitvo. U promijenjenim prilikama poslije Angorske bitke, obiteljsko podruje preuzeo je urev nasljednik Bala III (14031421), kojemu je pomagala majka Jelena Lazarevi. Oni su se ubrzo okrenuli protiv Venecije i protiv nje zapoeli desetogodinji rat. Flota je Veneciji omoguila da isprva vrati pobunjena mjesta te ak osvoji Ulcinj, Bar i Budvu (1405). Kao i roaci u zaleu, i Bala je postao Sulejmanov vazal. Prilike su se opet promijenile 1409, kada je Venecija od Ladislava Napuljskog otkupila prava na Dalmaciju i poela borbu za gradove. Poslije velikih napora i borbi, Bala III je 1412. osvojio Bar i Venecija mu je, pritisnuta tekoama s drugih strana, pristala vratiti sve to je prethodno osvojila. U meuvremenu je stari kraljevski grad Kotor proao kroz teke krize. Godine 1370. njime je zavladao ugarski kralj. Godine 1380. dogodio se prevrat u buni puana protiv vlastele, koja se ipak, uz vanjsku pomo, vratila na vlast. Godine 1384. pokorio ga je Tvrtko u svojoj politici obnavljanja nemanjike drave. Bosansku vrhovnu vlast, s udjelom u ubiranju prihoda od trgovine solju, nastavio je bosanski vojvoda Sandalj Hrani. Grad je i poslije bivao pod Balinom opsadom i ulazio u pregovore zbog predaje Veneciji. Ta je predaja tajno dogovorena i ostvarena isticanjem venecijanske zastave 1420. godine. Prije toga, Bala III je poveo novi rat s Venecijom, kojoj su ruke bile vezane u ratu s Ugarskom i Turcima. Pod opsadom je drao Skadar, ali je izgubio Budvu i Luticu sa solanama. Nakon to je teritorij prepustio ujaku, on je bio zahvaen ratom. Venecija je iskoristila Balinu smrt kako bi zaposjela Ulcinj i Bar (1421). Despot Stefan je najprije zahtijevao da se vrate Balina mjesta, a zatim je doao s vojskom i podvlastio Baline zemlje, osim Ulcinja i Budve. S opsadom Skadra nastavio je i tijekom 1422, ali neuspjeno. Godine 1423. sklopljen je mir. Despot je dobio Budvu i solane, a vratio dijelove kotorskog distrikta. Preostala sporna pitanja precizirana su u kasnijim pregovorima u Vuitrnu (1426) i Smederevu (1435). Izmeu tih pregovora ipak je vladao mir, koji e prekinuti turska osvajanja despotove drave 1439. godine. Obiteljski teritorij Balia odrao se tijekom burnih est desetljea ugroavajui i ometajui razvoj obalnih gradova koji su se nalazili pod opsadom, odsjeeni od zalea i bez mogunosti da trguju. Na nekim drugim velikakim podrujima bolje se odravao red na manjem prostoru, ali ne i ovdje. Dinastika je vlast neprekidno izazivala metee i ratove. Kada je tim podrujem zavladao despot Stefan, gradovima je potvren davni autonomni status, dok je ostatak ukljuen u centraliziranu dravu uniformog ureenja. Po veliini, drava u kojoj su se nale zemlje kneza Lazara, Vuka Brankovia i prve generacije Balia, bila je slina dravi Nemanjia prije vala 69

osvajanja zapoetih Milutinovim prodorom u Makedoniju. Najvea razlika u odnosu prema dravi Nemanjia bila je izostanak dijelova koji su uli u sastav Bosne (priblino dananja Hercegovina). Granica je bila kod Onogota u Polimlju; na obalama Boke, grad Novi (danas Herceg Novi) nalazio se pod Bosnom, dok je Kotor bio pod Venecijom. PRIVREDNI POLET Politike promjene, este u doba formiranja velikakih oblasti te njihovih irenja i spajanja, nisu imale tekih posljedica na privredu, niti su ih pratila velika razaranja. Na neprilike su se najvie alili trgovci kojima je nesigurnost putova ometala posao. Tako su Dubrovani 1371. izjavljivali: Ne moemo ivjeti ako ne trgujemo, a vei dio nae trgovine obavljali smo u kraljevini Rakoj, ali zbog loeg stanja koje vlada u spomenutoj rakoj dravi uslijed podijeljenosti velikaa, mi ne moemo niti se usuujemo tamo trgovati u onolikoj mjeri koliko smo trgovali u prolosti. Zbog rata Venecije i Genove, zapoetog za otok Tenedos, sline su nevolje ubrzo zahvatile i pomorsku trgovinu. Sve to zajedno, ratovi i zastoj u plovidbi i trgovini, prouzroilo je krizu na cijelom sredozemnom podruju, zbog koje je poskupjelo srebro, za kojim se osjeala sve vea potreba u kovnicama mnogih drava i gospodara koji su imali vladarsko pravo kovati novac. Cijena je sa est dukata za teinsku litru srebra (330 g) porasla na sedam i pol i osam dukata te je na toj razini ostala sve dok tursko osvajanje nije prekinulo slobodnu trgovinu i sve srebro usmjerilo prema sultanovim kovnicama i riznici. Porast cijene promijenio je uvjete ekonominosti rudarske proizvodnje i jo snanije privukao trgovce da se posvete nabavi, pa i proizvodnji srebra. Tako su otvarani novi rudnici u razliitim dijelovima srpske drave. Uz ve spomenute rudnike u bazenu Kopaonika i Podrinja, pojavljuju se: eleznik u Kuevu, na istoku, Rudita kod Beograda, rudnici na Ceru kao produetak od prije poznatog podrinskog bazena (Krupanj, Zajaa, Bohorina). Pojava niza novih rudnika posredno je ujednaila razinu razvijenosti. June oblasti, koje su prednjaile, izgubile su prvenstvo, iako su tamo i dalje ostali najvei i najvaniji rudnici Novo Brdo i Trepa. U sjeverne oblasti stie i sve to prati rudarstvo: novi tip naselja, pojaana trgovina, trini odnosi, autonomija i drugo. Putovi prodaje srebra ostali su isti. Promijenili su se samo glavni posrednici utoliko to su Kotorani gotovo istisnuti, a vodeu ulogu bez suparnika zadrali su Dubrovani. Mnogi od njih financiraju rudnike; kupovanjem dijelova jama i topionica te organiziranjem proizvodnje, to im doputaju propisi rudarskog prava. U tome razdoblju privrednog poleta mogue su i grube kvantitativne procjene opsega proizvodnje. Sauvana je i objavljena trgovaka knjiga jedne dubrovake kompanije (Caboga, Kabui), specijalizirane za trgovinu srebrom i zlatom koje je slala u Italiju, prvenstveno u Veneciju. Od prosinca 1426. do studenoga 1432. godine, kroz ruke brae Kabui prolo je 10613 teinskih litara srebra, to odgovara koliini od 3480 kg u dananjim mjerama. Ista trgovaka kompanija u tome je razdoblju izvezla i 565 kg glamskog srebra, u kojemu je udio zlata bio do etvrtine. Drugi oslonac za procjenu opsega proizvodnje prua knjiga dubrovake kovnice za 1422. godinu, iz koje se moe vidjeti koliko su u toj godini graani Dubrovnika zamijenili srebra za iskovani novac. Postojala je obveza da se est posto onoga to se izveze, zamijeni po propisanoj cijeni. Na temelju podataka o koliini predanog srebra, moglo se doi do jednog postotka i ukupne koliine od 5672 kg u dananjim mjerama. Oba ta vana izvora govore o onome to je otilo preko mora na zapad. Prema sjeveru je vjerojatno malo izvezeno, jer je Ugarska i sama bila velika izvoznica zlata i srebra. Izvoz prema turskim teritorijima ostaje nepoznat, kao i to koliko je ostajalo za zanatsku proizvodnju i odlazilo u srpske kovnice novca. Mogue je dati grubu procjenu robe koju je trebalo uvesti u zemlju da bi poslovanje trgovaca bilo uravnoteeno. Ako se rauna sa srednjom cijenom od sedam i pol dukata, ono to je 1422. godine izvezeno preko Dubrovnika, vrijedilo je 130 000 dukata. 70

Priroda rudarskih poslova u kojima se dugo, ponekad i godinama radi bez dobiti dok se ne doe do rudnih leita, prisiljavala je na zaduivanje i razvijanje kreditnih poslova. U istom je smjeru djelovala i trgovina s velikom ponudom robe, donesene kao protuvrijednost za skupo srebro. Prirodna posljedica bila je velika zaduenost stanovnika srpske drave. O stupnju zaduenosti svjedoe mnogi pojedinani dokumenti, kao i diplomatski zapleti u odnosima Dubrovnika i srpskoga despota. Sauvana je knjiga dubrovakoga trgovca Mihe Lukarevia za razdoblje od 1432. do 1438. godine, s imenima oko 1200 osoba zaduenih kod tog trgovca, od ega je polovica iz grada Novog Brda, a polovica iz ire okolice. Novac se davao uz jamstvo u obliku zaloga, stvari vrednije od duga ili u obliku obveze drugog ovjeka da e isplatiti dug ako dunik ne bude mogao. Prema staroj povlastici iz vladarskih povelja, kad je rije o iznosu duga, vjerovalo se zakletvi Dubrovanina. Interese kreditora titila je i praksa predavanja dunika vjerovniku, koji ga je imao pravo drati zatvorenog sve dok se dug ne podmiri. O razmjerima zaduenosti moe se zakljuivati takoer na temelju politikih i diplomatskih pregovora i argumenata dubrovake vlade, koja je podupirala svoje graane i njihove interese, kao i despota, koji su nastojali zatititi svoje podanike. Dubrovanima je osporavano pravo da samo vlastitom zakletvom dokazuju dug i njegov iznos, uvoen je moratorij na plaanje dugova u pojedinim mjestima, a zatim i u cijeloj zemlji. Bilo je doputeno da se na ime duga uzimaju nekretnine, osim pronija (budui da dunik i nije bio vlasnik posjeda, nego vladar). Takoer je bilo doputeno da se na ime duga moe uzimati samo trei dinar (tj. jedna treina) od plae ili zarade. Despot ura je 1435. ak proveo novanu reformu, pri emu je propisao da se prilikom plaanja dugova sa 10 novih dinara otplauje 16 starih. Srpski dinari toga vremena pali su na teinu od oko jednoga grama. U jedan mletaki dukat raunalo se 35 do 45 dinara. Nazivani su asprama, kao prije bizantski, a u to vrijeme i poslije turski novac (aka, turski naziv jest prijevod rijei aspra; znai bijeli novac). Dubrovaka je vlada od despota traila da se potuju stari obiaji, a od svojih graana disciplinu i provjeravala je jesu li neki isti dug naplaivali dva puta. Nalagala je graanima da dunike, kada im budu predani, neupadljivo vode svojim kuama i prema njima humano postupaju. Problemi dugova ostali su aktualni sve do propasti srpske drave. O porastu unutarnje trgovine mogue je suditi i na temelju nove vrste naselja, trgova, koji ve u nazivu otkrivaju svoju privrednu funkciju. Na trgovima su se obino odravali godinji sajmovi (panaur), to je preuzeto od Bizanta. Neki poslije poznati gradovi ve se tada javljaju u statusu trgova: Zaslon (abac), Valjevo, Parain, Uzice, aak. Drugi postaju vidljivi tek u najranijim turskim defterima, pod nazivom bazar, s viestruko veim godinjim prihodima od najveih sela. Zahvaljujui prednostima svojega poloaja ili drugim okolnostima, neki su se gradovi razvijali i pod turskom vlau te su poslije prerasli u moderne gradove. U 15. stoljeu postaje vidljiv napredak u ovladavanju tehnikim metodama i postupcima. Najvei dometi postignuti su u rudarstvu i metalurgiji, to potvruju pozivi rudarima i strunjacima koji dolaze iz drugih, ak privredno razvijenih zemalja. Ostalo je spominjanje o pozivima sa Sicilije (1397), iz Siene (1437), s dvora u Napulju (1452), iz Ferrare (1457) i Urbina (1481). S velikom su vjetinom izvoeni hidrotehniki zahvati zbog upotrebe vodene energije. Ona se koristila neposredno, kod drobilica za rudu, samokova, valjavica i mlinova, ili se prenosila do mjehova u topionicama. Ovladalo se i vjetinom lijevanja zvona i topova, to se smatralo visokim dometima tadanje tehnike. O vjetini izrade mehanizama svjedoi podatak o Srbinu iz Svete gore koji je u Moskvi instalirao mehaniki sat koji je otkucavao sate. Tekstilna proizvodnja bila je skromnija. Dok je susjedni Dubrovnik od 1416. do 1463. imao pravu arte di lana, proizvodnju vunenih tkanina, herceg Stjepan Vuki Kosaa je uz pomo talijanskog majstora iz Riminija takvu proizvodnja osnovao 1448. u svojemu gradu Novom. Meutim, ona nije bila uspjena; proizvodi su se morali dovravati i bojiti u Dubrovniku. U okolici Prizrena i u samome gradu, iz bizantskog se vremena sauvala tradicija uzgoja dudova svilca i proizvodnja specifine tkanine (tella di Prisreno), a u tu kategoriju spada i tafotta rasciana, 71

spominjana u drugoj polovici 15. stoljea. KONTINUITET KAO IDEAL Nestanak dinastije i s njom povezane dravne strukture i poretka, izazvao je jaku potrebu za pribavljanjem legitimiteta onih koji su stekli vlast. To je osobito bilo aktualno za oblasne gospodare iz druge generacije, koji se nisu mogli hvaliti visokim titulama i namjesnikim funkcijama dobivenim od cara. Koliko je mogue zakljuiti iz poznatih sluajeva, veina je oblasnih gospodara ostala sa skromnim, zateenim titulama. One su, kao upan ili knez, potjecale iz velike davnine, ali su do sredine 14. stoljea bile masovno upotrebljavane i devalvirane. Drugi su prihvaali uopeni atribut gospodin ili gospodar, koji je bio dio vladarske titulature ili je sluio za oslovljavanje. Najjae sredstvo legitimiranja bilo je povezivanje s dinastijom, koje se provodilo na razliite naine. Tvrtko Kotromani rodoslovom je dokazivao da je potomak kralja Dragutina; za kneza Lazara se govorilo da potjee od Duanovog dvoranina, a jo je vanije bilo to da mu je ena od Vukanove loze, ime je njihovo potomstvo vezano za Nemanjie. Time su bili obuhvaeni i Brankovii, jer je Mara bila ki kneza Lazara i kneginje Milice. Potreba za isticanjem kontinuiteta rodila je knjievne anrove posveene povijesti dinastije i zbivanjima poslije Duanove smrti. Rodoslovi su prikazivali razgranavanje Nemanjinih potomaka, a vane su dogaaje prikazivali ljetopisi, nastali prema uzoru na bizantske kratke kronike, koji su nastavljali svjetske kronike prevedene u Duanovo vrijeme. ivoti kraljeva i arhiepiskopa koje je zapoeo Danilo II, stali su kod Duanova kraljevanja u svjetovnoj grani, a nastavljeni su do patrijarha Save III (1375) u arhijerejskoj grani. Tu je Duanovo uzdizanje na carstvo osvijetljeno negativno, i to zato to je ostavio praroditeljsku vlast kraljevstva i posegnuo za carstvom. Posljedica je bio raskol i izopenje od carigradskog patrijarha, rana koju je trebalo iscijeliti. U tome je glavna uloga pripisivana knezu Lazaru. On obnavlja jedinstvo meu crkvama i uspostavlja stari red. Vrstu zamjene za itija dali su spisi o knezu Lazaru, koji u osnovi imaju mueniku smrt, pohvalu junatva i rtvovanja te uspostavljanje kulta, ime se odravao kontinuitet svetih vladara. Tenja za kontinuitetom upravljala je i opim ponaanjem i konkretnim inovima. Tvrtko je osvajanje predstavljao kao nastanak obnavljanja, tako da je grad naih predaka Kotor sretno preao u nae ruke za vjeita vremena. U pregovorima Dubrovana s vladarima iz zalea svaki je, pa i najmanji sluaj, stavljan u stoljetnu perspektivu podsjeanjem na to kako je bilo za prve gospode srpske. U praktinom ivotu kontinuitet se osobito istie u odnosu prema Crkvi, u preuzimanju uloge zatitnika i drugog ktitora, nastavljanju djela prvih ktitora, ali i u ugledanju na njih osnivanjem zadubina za sebe i svoju obitelj. Knez Lazar dograuje prepratu 22 crkvi u Hilandaru, s kojim su i Brankovii u najtjenjoj vezi (gotovo u svakoj generaciji u manastiru imaju svojeg lana kao monaha). Ugledajui se na srpske pretke, Simeon Uro osniva Preobraenje na Meteorima, klicu iz koje e se razviti poznati manastirski kompleks. Novost je bila to su se i velikai niega ranga u podizanju obiteljskih zadubina ugledali u veliku gospodu koja je, opet, nastavljala ranije vladare. Pomicanje dravnog teita prema sjeveru pratila je pojava mnogih crkvenih graevina i spomenika novih stilskih obiljeja. Uzor su bile Duanove graevine i suvremeni spomenici Carigrada i Soluna. Na hramovima moravske kole, kako je nazvano posljednje stilsko razdoblje, izrazita su bizantska obiljeja. Ona svjedoe o kulturnoj homogenizaciji istonog kranskog svijeta pod bizantskim utjecajem. Sredinju kupolu prate manje kupole, polikromatski uinci ostvaruju se naizmjeninim slojevima kamena i opeke, plastika se primjenjuje u veoj mjeri, a proelja se oslikavaju. Prozori i rozete na zapadnu proelju hramova pobuuju gotike asocijacije. Primjer su dali lanovi Lazareve dinastije (Ravanica, Ljubostinja, Manasija, s brojnim posebnostima), a slijedili su ih velikai
22

predvorje crkce; enska crkva (op. pr)

72

(Kaleni, Drena, Naupara, Vraevnica). Svi spomenuti i niz drugih manastira, nalaze se sjeverno od Zapadne Morave. Kontinuitet se odrava i u svjetovnome graditeljstvu. Primjenjuju se naslijeene tehnike i materijali, slijede se poznati uzorci, prije svega oni iz bizantske prijestolnice. Iz temelja podignuto Smederevo (14271430) planom i tipom fortifikacije nastoji podsjetiti na Carigrad. Trajna ugroenost tjera na podizanje novih i popravljanje starih utvrda. Rudarska i gradska naselja uz zidine dobivaju i utvreni unutarnji grad, sposoban izdrati dugu opsadu, to pokazuje primjer Novog Brda. Primjeri Ravanice i Resave (Manasije) pokazuju kako su i manastiri postajali utvrde. Od kraja 14. stoljea velika gospoda, kao i vladari, svoja sjedita smjetaju u gradska naselja koja dobivaju ulogu prijestolnica: Kruevac za kneza Lazara, Beograd za Stefana Lazarevia, Smederevo za ura Brankovia. Njeguje se i dalje razvija ono to je u doba Nemanjia sa Zapada preuzeto kao vitetvo, a provodi se u vitekim redovima. Odrava se i heraldika, zastupljena na srpskome novcu od vremena Stefana Deanskog i Duana. Heraldika simbolika, sa svojim karakteristinim jezikom, ne koristi se samo na novcu i peatima, nego takoer na prstenju, knjinim ukrasima, pa ak na nadgrobnim ploama. U razdoblju despot se, intenzivnije nego prije, prepisuju knjige i prevode tekstovi. Na taj se nain uveava srpska biblioteka. Iz zapisa je vidljivo da vladari u tome imaju velik utjecaj, dajui naloge i pozivajui monahe iz Svete gore na prepisivaki rad. Knjievni repertoar proiruje se utoliko to se, osim asketske poune literature, uenih traktata iz raznih podruja znanja, prevode i prepisuju zabavni spisi (Aleksandrida, Roman o Troji, Tristan i Iota i dr). I dalje se piu itija pojedinih istaknutih osoba. Efrem, prvi patrijarh nakon onih iz Danilova zbornika, dobio je itije iz pera episkopa Marka. itije despota Stefana, po mnogim obiljejima posebno, napisao je Konstantin Filozof na nalog patrijarha i sabora. O despotu uru ostalo je samo nadgrobno ridanje, u kojemu je saeta retorika pohvala pojedinih njegovih djela. Tek poslije, meu izbjeglicama u Srijemu, nali su se pisci koji e posljednje Brankovie (despina Angelina i sinovi ore i Jovan) uvrstiti meu svete vladare. TERET DVOSTRUKOG VAZALSTVA Prijestolnice na obalama Dunava, najprije Beograd, a zatim i Smederevo, simboliziraju poloaj despotske drave, tako razliit od drave Nemanjia. Dok je starija teila prema jugu kako bi osvojila urbanizirane i bogatije krajeve, mlaa se kretala prema sjeveru, naseljavala i kultivirala nekad zaputena podruja te oslonac nalazila u kranskoj Ugarskoj. Posluila je kao polazite za daljnje seobe prema sjeveru i kao mostobran s kojega se polazilo u obnavljanje drave kada se nalazila pod osmanlijskom vlau. Sporni teritoriji uz Savu i Dunav (a s njima i oni u sjeveroistonoj Bosni), za koje se ustalio naziv zemlja kralja Stefana (mislilo se na Dragutina), prestali su biti izvor sukoba izmeu Srbije i Ugarske te su postali karika koja povezuje. Despoti su za njih dugovali vazalske obveze, ali su istodobno imali prvo mjesto u ugarskom saboru i velikakoj hijerarhiji. Poevi od Stefana Lazarevia, bili su prve osobe poslije kralja, imali svoje posjede, dunost stalnoga uzdravanja banderija (vojni odred od 1000 konjanika), a takoer obvezu da sudjeluju u pohodima pod kraljevim vodstvom, s odredom od 8000 ratnika. Jo za ivota, Stefan je na ugarskoj strani osigurao suglasnost za ura kao nasljednika i za uvoenje u nasljee. Ratova izmeu Ugarske i Srbije nije bilo, ali su se sukobljavale, kao kada su se Ugri mijeali u sukobe izmeu Stefana i Vuka Lazarevia ili kada se despot ura mijeao u borbe ugarskih velikakih skupina. Poraz Turaka kod Angore 1402. godine, Stefana nije oslobodio vazalskih obveza. U ugovoru Sulejmana i cara Ivana VII bilo je predvieno da Lazarev sin plaa hara i davanja pomonog odreda, ali i da ga ne mora osobno predvoditi. Meutim, za vrijeme borbi izmeu Bajezitovih sinova, Stefan je birao koga e pomagati. Drao se bizantskog cara, a ugarskog je kralja upleo u zavrni dio borbi Mehmeda i Muse. Saveznika vojska, koju je vodio ura Brankovi, 1412. je 73

porazila Musu u Bugarskoj i omoguila da Mehmed I obnovi vlast u itavoj dravi. Novije sultan neko vrijeme bio lojalan despotu, ali je ubrzo nastavio osvajaku politiku svojih pretea. Od 1415, i Bosna je meu osmanlijskim vazalima, najprije kraljevina, a zatim i osamostaljeni dijelovi pod Pavloviima i Sandaljem Hraniem. Ubrzo je sultan dobio prigodu da arbitrira u sporovima izmeu kranskih gospodara. Despoti su se i dalje nazivali samodravnom gospodom, a ivotopisac despota Stefana, Konstantin Filozof, nalazio je u dvostrukim obvezama jedinstven izraz veliine. Iskazao je to posebnim nainom izraavanja: Po istonomu svijetu vladari sa zapadnima bijahu kao neprijatelji. Pljakali su im zemlje i ratovali jedan s drugim, a ovaj (tj. despot) alje svoju vojsku istonima (Turcima) protiv zapadnih, a zapadnima je sam odlazio na svakojaka savjetovanja. I ovo oboje inio je javno i tijekom mnogih godina. Nitko, dakle, nije mogao tako neto initi, samo on jedini, veliki i udni u premudrosti i sili (..). U stvarnosti, despot je trpio pritiske i s jedne i s druge strane. Murat II (14211451), nasljednik Mehmeda I, kanjavao ga je zato to je zajedno s Venecijom i ugarskim kraljem pomagao njegovom suparniku u borbi za prijestolje. Kada je u ljeto 1427. (19. srpnja) umro despot Stefan, Srbija je pretrpjela ratna pustoenja, izgubila teritorije i nala se u tekom poloaju. Njegova nasljednika ura (gospodin od 1427, despot od 1429) odmah su pritisle potekoe i s turske i s kranske strane. Kralj igmund pourio je preuzeti svoje gradove. Uspio je dobiti Beograd. Golubac je lokalni despotov vojvoda predao Turcima jer mu nije bio isplaen nekakav dug, dok je Mava ostala u vlasti srpskog vladara. Oko Golupca se vodila velika bitka. U opsadi je sudjelovao ugarski kralj osobno, ali je bio potisnut preko Dunava (1428). Osim Golupca, Turci su zauzeli i podruja na jugu, nisku oblast i Kruevac. Po toj cijeni, a uz obnovu plaanja haraa i davanje vojnoga odreda, ura je postigao i tursko priznanje. Njegov poloaj simboliki dolazi do izraaja i u obiteljskoj politici tih godina. Jednu ker, Kantakuzenu, udao je za grofa Urlicha Celjskog, koji je tada bio u srodstvu s ugarskim kraljem te je slovio za jednoga od najmonijih ljudi u kraljevini. Drugu, Maru, dao je u harem sultana Murata II. Sultanu su za miraz priznate Toplica i Duboica. No, ni to nije bilo dovoljno da se stabiliziraju meusobni odnosi. Ubrzo su postavljeni novi zahtjevi: 1437. predan je grad Branievo (kod dananjeg Kostolca), a upad vojske ugarskoga kralja do Kruevca i spaljivanje turskih laa kod Stalaa u ljeto iste godine, izazvali su Murata da uzvrati napadima na Srbiju i Erdelj. Vjerojatnost da pomo stigne iz Ugarske oslabjela je kada je, poslije duge vladavine, umro kralj igmund (u prosincu 1437). Turci su napali Srbiju ve 1438. godine, kada su osvojeni gradovi Vieslav i drelo u blizini granice te Borac, Ostrovica i utvreni manastir Ravanica u sreditu tadanje Srbije. Sljedee je godine napadnuto Smederevo, koje se predalo u kolovozu 1439, nakon tromjesene opsade. Turci tada nisu uspjeli osvojiti rudarski grad Novo Brdo, koje e se u tekim opsadnim uvjetima i uz veliko stradanje stanovnika odrati do lipnja 1441. U tome valu osvajanja Turci nisu zalazili u planinska podruja Zete. Tamo su se sukobili Stjepan Vuki Kosaa, bosanski vojvoda koji je osvajao Gornju Zetu, i Venecija, kojoj je despot ura na uvanje povjerio obalne gradove. Veliki turski uspjesi i ugroenost susjeda, prije svega Ugarske Kraljevine koja je dobila Turke kao susjede, aktualizirali su ideju kriarskog rata, koja je bila zamrla nakon nikopoljskog poraza. Svrha je bila okupiti kranske vojske iz vie drava i zajedniki protjerati Turke iz Europe. U Ugarskoj su se pojavile velike prepreke zbog borbi za prijestolje poslije smrti kralja Albrechta (14371439). U te je borbe bio umijean i izbjegli srpski despot, koji je svojeg najmlaeg sina Lazara predloio za kralja. Tek kada se na vlasti uvrstio mladi poljski kralj Vladislav I Jagelovi (14401444) kojega je dovela skupina ugarskih velikaa, stvoreni su uvjeti za otrije djelovanje. Zahvaljujui novcu despota ura, mogla se poveati vojska u kojoj je vaan element bio veliki odred vlakih ratnika pod zapovjednitvom Janka Hunjadija. Udruena vojska kralja, despota i vojvode prela je ujesen 1443. u Srbiju, te porazila turske odrede du vojnog puta prema Niu i Sofiji. Kod mjesta Zlatice, saveznika je vojska naila na prepreke i bila zahvaena jakom hladnoom (bio je prosinac), to ju je prisililo da se vrati u Beograd i Ugarsku. 74

Budui da je Murat II imao potekoa i na drugim stranama, pokazao se sklon pregovorima i oni su zapoeti u proljee 1444. Do lipnja je postignut sporazum, prema kojem je odreeno da se gradovi vrate despotu uru. I primi despot Srbije i uljeze u Smederevo avgusta 22., zabiljeili su srpski ljetopisi. Tada su osloboeni i despotovi sinovi, Grgur i Stefan, koje je Murat u meuvremenu dao oslijepiti. Pod utjecajem papinskog legata i ratobornih krugova, u Ugarskoj je pogaen ugovor sa sultanom i nastavljene su pripreme za novi pohod. On je poduzet u studenome 1444. bez despota, a zavren je porazom kod Varne i kraljevom pogibijom. Ve ugovor iz 1444. pokazuje, a to e potvrditi i budua primirja i mirovni ugovori, da su Ugarska i Turska stvorile sustav vazalnih drava u kojemu su jedna drugoj priznavale prava i interese, ali ne u jednakom stupnju. Pojas vazalnih teritorija poinjao je kod Dubrovnika, koji je bio pod ugarskim kraljem, nastavljao se podrujem oblasnih gospodara Kosaca i Pavlovia, zatim bosanskog kralja, koji je u odnosu prema Turcima bio gospodar samo dijela kraljevine izvan teritorija njegovih vazala. Slijedio je teritorij srpskih despota, a pojas se preko Dunava nastavljao teritorijima vlakog i moldavskog vojvode. Na obali Crnoga mora, pojas je zavravao. Taj se sustav nije dugo odrao u ravnotei. Postupno se pomicao u tursku korist. Vidljiva je postala i gospodarska nejednakost dvaju blokova. Turski je sultan bio u stanju svake godine pokrenuti nekoliko desetaka tisua spahija konjanika, koji su bili nagraeni timarom i za koje nije imao posebnih trokova. Osim toga, drao je odred pjeaka, vrstu osobne garde (janjiara), s vremenom sve brojnije, koja je plaana tijekom itave godine, bez obzira na to je li bilo pohoda ili ne. I napokon, u sezoni pohoda, sultan bi uzimao neregularne odrede plaenika, esto sastavljene od krana koji su dobivali plau tijekom sudjelovanja u ratu. Nasuprot tome, kranska su drutva imala vojsku sastavljenu od plemia (koji su imali obvezu sudjelovati u pohodu koji vodi kralj i iz redova ovisnih ljudi mogli na 25 ili 30 kua unovaiti po jednog opremljenog ratnika) i profesionalnih plaenika, koji su bili vrlo skupi tri zlatnika na mjesec. Relativno skroman odred od 5000 plaenika za pohod od tri mjeseca iziskivao je golemu svotu od 45000 zlatnih dukata. Kada se u drugoj polovici 15. stoljea planirao veliki pohod protiv Turaka, smatralo se da je potrebno skupiti 200 000 zlatnika, to je nadilazilo snage pojedinog vladara. Sve vie se traila pomo pape i po kranskim se dravama skupljao novac za voenje kriarskog rata. Na kranskoj su strani znatan dio vojnih snaga davala stoarska podruja. To se oituje u vanoj ulozi vlakih i albanskih ratnika, iji su voe (Hunjadi, Skenderbeg) bili u stanju unovaiti mnogo vie ratnika nego zemljoradnika podruja. KRONIKA PROPADANJA Despotova drava obnovljena je poslije samo pet godina turske vlasti (14391444). Budui da osvaja nije stigao uvesti temeljitije promjene, postojali su uvjeti za obnovu prijanjeg reima. Pokazalo se da Turci nisu nepobjedivi, te da se odnos snaga nije znatno promijenio. Borbe koje su se vodile u Ugarskoj poslije pogibije mladoga kralja (1444), jo su vie oslabile kransku snagu. Isprva ni Murat II nije pokazivao veu agresivnost. ak je privremeno abdicirao (1446), ali se vratio na vlast. Sve je to dalo vremena za predah uru Brankoviu. On je u to vrijeme za suvladara dobio najmlaeg sina Lazara, koji se oenio carskom roakinjom i 1446. bio vjenan za despota. Dva njegova starija sina, 1444. osloboena iz zatoenitva, Murat je dao oslijepiti i tako onesposobiti za vladavinu. Novi pokuaj velike ofenzive protiv Turaka koji je organizirao Janko Hunjadi, a iza kojega je stajao Alfons Aragonski, vladar June Italije s ambicijama da doe na ugarsko prijestolje, doveo je despota ura u teku situaciju. Protivnike vojske kretale su se po despotovu teritoriju, poprite skore bitke bilo je u njegovoj vlasti, a on je nastojao ostati neutralan. Kada je kranska vojska u listopadu 1448. teko poraena na Kosovu, Hunjadi je nakon bijega i skrivanja pao u ruke despota ura, koji je zahtijevao naknadu tete nanesene njegovoj zemlji. Drao je Hunjadija u zatoenitvu 75

sve dok mu kao talac nije predan njegov sin Ladislav. Kad je Hunjadi osloboen, u Ugarskoj su se jo vie rasplamsale borbe izmeu velikakih skupina okupljenih oko Hunjadija i grofa Urlicha Celjskog, zeta despota ura. Umijean je bio i despot, iji su posjedi u Ugarskoj bili stradali. Nesuglasice se nisu smirile do despotove smrti. To svakako nije pomagalo obrambenoj snazi krana. Dolaskom na prijestolje mladog Mehmeda II (14511481), na turskoj je strani nastupila promjena. On se nije zadovoljavao dotadanjim vazalnim odnosima, nego je uloio napore kako bi to vie vazalnih drava pretvorio u sandake. Pogodovali su mu sukobi meu kranskom gospodom. Despot ura je 1448. ratovao s bosanskim kraljem i bio u neprijateljstvu zbog Srebrenice i podruja zapadno od Drine. Stjepan Vuki Kosaca, potpuno osamostaljen od bosanskog kralja i proglaen hercegom (herceg od svetoga Save), 1451. napao je Dubrovnik, nastojei mu oduzeti upu Konavle koju je grad prethodno (1419, 1426) otkupio od svojih susjeda. Protiv njega je stvorena koalicija, koja je od sultana planirala otkupiti hercegovu zemlju za 50 000 dukata, uz preuzimanje njegova haraa. S druge strane, u rat je uvuen ugarski dvor kao zatitnik Dubrovnika. Protiv hercega je ustao i stariji sin i vlastela iz Huma, oblasti na zapadu njegove drave. S kraljem i sinom mir je uspostavljen 1453, a s Dubrovnikom 1454, uz povratak stanju od prije rata. Sve te sitne prepirke i obrauni, karakteristini za balkansku politiku prethodnih desetljea, iscrpljivali su turske vazale u vrijeme kada je Mehmed II zapoeo opsadu Carigrada, koji je pao 29. svibnja 1453. godine. Od tisuugodinjeg Bizantskog Carstva ostali su dijelovi u Trapezuntu i Moreji (Peloponez), pod sporednom granom Paleologa. Despotova drava i Bosna bile su poslije toga prve na redu, a Mehmed II ubrzo je pokazao kako ne odustaje od namjere da osvoji i preostala podruja. Napadi su se nakon toga ponavljali iz godine u godinu. Na vijest o padu Carigrada, despot je pokretnu imovinu preselio na ugarske posjede (Beej na Tisi). Nakratko su prekinuta neprijateljstva s Hunjadijem, tako da se i on mogao ukljuiti u borbe 1454, kada su Turci provalili u Srbiju, a krani podignuli ustanak u susjednim dijelovima Bugarske. Godine 1455. napadnut je juni dio Srbije. Zaposjednuto je Novo Brdo i niz gradova (Prizren, Pe, Bihor u Polimlju). Presjeena je kopnena veza s teritorijima u Zeti koji su, ili doli neposredno pod Veneciju, ili pod njezinog vojvodu Stefana Crnojevia, koji je poloio temelj novoj dinastiji zetskih gospodara. I sljedee, 1456. godine, pohod sa sultanom na elu bio je usmjeren prema Srbiji, najprije prema Smederevu, a zatim i prema ugarskom Beogradu, koji se pod jakom opsadom odrao do 22. srpnja 1456. godine. Gradu u pomo pristigli su kriari iz europskih zemalja. Pomo i opskrba stizali su Dunavom, gdje je u velikoj bitki turska flota bila potuena. Obrana pod vodstvom Hunjadija i fanatinog propovjednika, franjevca Ivana Kapistrana, odbijala je turske jurie. Sultan je ak bio ranjen i povukao je vojsku ne postigavi uspjeh. Kranska je pobjeda daleko odjeknula. No, tada je i kransku vojsku zahvatila kuga. Pokosila je Hunjadija i Kapistrana, a krajem godine i ostarjelog despota ura. U meuvremenu su obnovljene borbe unutar Ugarske s Hunjadijevim nasljednicima. Nakon samo godinu dana predaha, 1458. Turci su ponovno napali Srbiju. Zauzet je pojas gradova na sjeveru (Viesav, Bela Stena, Resava), meu njima i Golubac. Despotova je drava svedena na Smederevo i okolicu te pojas zemljita uz Savu, koji se mogao nadzirati iz Beograda. Ve u sijenju 1458. umro je despot Lazar, to je i u tome ostatku zaotrilo krizu. Na dvoru su bile utjecajne dvije stranke. Jedna je bila stranka turskih pristaa koji su isprva za despota izvikali 23 Mihajla Anelovia, despotova vojvodu, iji je brat tada bio vezir Mehmeda II. Stanovnitvo Smedereva je s drugom strankom, oslonjenom na Ugarsku, sprijeilo taj prevrat. Anelovi je zatvoren, a uloga vladara je pripala slijepom Stefanu Brankoviu. Tada je pod utjecajem bosanskog i ugarskog kralja u Smederevo doveden sin bosanskog kralja, Stjepan Tomaevi, i to da bi se
23

izvikati ovdje u znaenju: izabrati bez pojedinanoga glasovanja (op. pr)

76

oenio keri umrloga vladara i bio ustolien za despota. To je uinjeno 21. oujka 1459, ali ni u emu nije umanjilo opasnost, jer je sultan te godine za svoj cilj izabrao Smederevo. Neko vrijeme grad je odolijevao opsadi, a bio je predan pod uvjetom da mladi despot s pratnjom slobodno napusti grad. Pad Smedereva i dolazak Turaka na crti Sava Dunav simboliki predstavlja pad srpske drave, od koje su neki dijelovi bili osvojeni davno prije (ve krajem 14. stoljea), a neki su i dalje uvali odreeni stupanj samostalnosti. Kada je Srbija osvojena, Turcima su se otvorili putovi prema Bosni i zaleu jadranske obale, koje se do tada nije nalazilo na glavnome smjeru njihova irenja. Nastao je predah jer su krenuli na druge zemlje (Trapezunt, Moreju, Vlaku), a onda je 1463. godine doao red na Bosnu. Na jednoj strani, sultan je pomagao pobunjenog sina hercega Stjepana, a na drugoj je osvajao gradove Pavlovia i bosanskoga kralja. Zarobljen je i sam Stjepan Tomaevi, koji je u meuvremenu (1461) postao kralj, a ve prije je bio zarobljen u Smederevu. Ovaj put je pogubljen, nakon to je prethodno izdao naredbu da se utvrde predaju Turcima. Pad Bosne doveo je do saveza ugarskog kralja Matijaa Korvina (14581490) i Venecije, iji su posjedi u Dalmaciji postali neposredno ugroeni. Ujesen 1463. Korvin je uao u Bosnu te do kraja godine osvojio Jajce i neke druge gradove (Zveaj, Zvonik, Teoak). Herceg Stjepan tada je uspio vratiti svoje podruje. Postavljanjem ugarskog velikaa Nikole Ilokog (14711477) za kralja, Bosna je prividno obnovljena. Godine 1464. sultan poduzima novi pohod kojim uspijeva vratiti vei dio Bosne pod svoju vlast. Zemlja je ostala podijeljena sve do velike turske ofenzive poetkom 16. stoljea. Nakon toga, od Turaka ostaje slobodan samo primorski planinski pojas, u kojemu najsilovitiji otpor pruaju Albanci pod vodstvom Jurja Kastriotia Skenderbega. Na njih se u susjedstvu nastavlja Ivan Crnojevi, pa herceg Stjepan, ija se zemlja dijeli zbog nesloge meu sinovima. Bio je dovoljan pohod sultanova namjesnika iz susjedstva da 1465. godine osvoji vei dio hercegove zemlje. Tako je sultanov teritorij sa svih strana okruio Dubrovnik, koji je jo od 1458. sultanu redovito plaao godinji danak. Preostali su slobodni nepovezani dijelovi teritorija oko ua Neretve i grada Novog. Odatle se ponekad pokuavalo proiriti i obnoviti vlast nad dijelovima hercegove zemlje. Najvei problemi nastali su 1479, kada su Turci osvojili Skadar i kada je vrlo brzo pokorena i zemlja Ivana Crnojevia. Vojvoda je pobjegao u Italiju, ali se poslije sultanove smrti, u svibnju 1481, vratio i obnovio dravu sa sreditem u abljaku (danas Rijeka Crnojevia), a od 1485. na Cetinju. Budui da je Novi osvojen 1481. godine, mali teritorij Crnojevia je, uz mletake posjede, ostao jedini slobodan. Kada je 1493. nabavljena tiskara koja je tiskala iriline knjige potrebne za bogosluje, doivio je i svoje zvjezdane trenutke. Kao i prijanjim vladarima, i uru Crnojeviu poloaj su oteavale obiteljske nesuglasice. Protiv njega je kod Turaka djelovao roeni brat Stefan. Kada se osjetio neposredno ugroen, ura je napustio Crnu Goru (1496). Tada je ugaena i posljednja dravica na tlu nekadanje srpske drave. Pod mletakom su vlau ostali obalni gradovi; Kotor i Budva trajno, Bar i Ulcinj do 1571. godine.

SULTANOVI TIENICI
STARO I NOVO U vrijeme kada su konano pokorile dravu srpskih despota, Osmanlije su imali dugo iskustvo i iskuane naine postupanja s osvojenim zemljama. Isprva su pokorene teritorije s njihovim sreditima pretvarali u upravne jedinice, sandake, koji su imenima podsjeali na bive gospodare. Tako je juni dio Srbije, osvojen 1455, popisan kao vilajet Vukove zemlje. Sa sjevernim dijelom, osvojenim 1459, obuhvaeno je i podruje zapadno od Drine sa Srebrenicom, koja je pripadala prijanjim gospodarima, srpskim despotima. Upravne su jedinice bile privremene, 77

a stabilizirale su se tek nakon zavretka osvajanja, kada se granica udaljila. Nie upravne jedinice, nahije i kadiluci, prije su dobivale trajne oblike od prostranih oblasti i itave zemlje. Turska je uprava ovjekovjeila neka od starih imena, no takoer je mnoga prekrila zaboravom. Ime Hercegovine, po tituli Stjepana Vukia Kosae, konano se ustalilo tek u tursko doba. Ime Bosne uvao je najprije sandak, a onda (od 1580) Bosanski paaluk. Sa Srbijom je bilo drugaije: sandaci na njezinom teritoriju nazive su dobili po gradovima. Najvaniji je bio Smederevski sandak, iako je sjedite namjesnika bilo u Beogradu (poslije 1521. godine). Tek mnogo poslije, po stvarnom sjeditu i rangu pae, prevladat e naziv Beogradski paaluk. Ime Srbije i obrisi njezina teritorija bolje su se sauvali u sve aktivnijoj europskoj kartografiji, nego u osmanskom upravnom sustavu. Na teritoriju drave srpskih despota, osim Smederevskog, nalazili su se jo Vuitrnski (nastao iz zemlje Vuka Brankovia), Kruevaki (Alada Hisar) i Prizrenski sandak. Neki dijelovi bive drave uli su u sastav sandaka sa sjeditima izvan Srbije: na sjeveru Vidinskog, na istoku Sofijskog i Custendilskog, na zapadu Zvornikog i Bosanskog te na jugu Dukainskog (poslije osvajanja Skadra 1479. godine). Osmanlije su zaposjedali prvenstveno utvrde i upravna sredita, dvorove i uporita prijanje vlasti. Utvrena su mjesta dobivala tursku posadu, gradska naselja odgovarajue upravne ili sudske dunosnike s pratnjom i poslugom. Nije bilo preseljavanja iz Male Azije kao u ranije osvojenim podrujima bliim osmanlijskoj jezgri. Mreom niih upravnih jedinica, nahija i sudskih okruga, kadiluka, prekrivene su prethodne srpske upravne jedinice, dotadanje vlasti, podruja grada pod vojvodom iz vremena despota ili jo starije upe, koje su od davnine imale vlastite granice, detaljno utvrivane radi kolektivne odgovornosti stanovnika. Ponegdje su se nove jedinice poklapale sa starima, esto su se nametala imena tvrava i gradskih naselja. U prvoj polovici 16. stoljea, kadiluci u Smederevskom sandaku bili su: Smederevo, Beograd, Uzice, aak i Ni. Nahija je bilo znatno vie i njihov broj se poveavao. U jednom popisu iz 1563, samo je u Smederevskom sandaku navedeno sedamnaest nahija. Turska uprava nije dopirala nie od tih jedinica. Nije stizala do razine sela, gdje su se odrali domai starjeine s raznim nazivima: protoger, knez, kmet; kod stoara i primiur, a nadzirali su ih knezovi i subae, pomonici sandak-bega, koji su nazivani i vojvodama. Njihova je dunost bila utjerivati porez i vraati odbjeglu raju. Tim je nazivom u prvo vrijeme obiljeavano sve radno i ovisno stanovnitvo, bez obzira na vjeru. Na podinjene krane ogranienje tek u 18. stoljeu. Sve to je prije turskog osvajanja bilo javno ili vladarevo dobro, ukljuivano je u sultanov has, vladarev izvor prihoda. Velika imanja s vanim privrednim objektima formirana su i za upravitelje sandaka mirilive, sandak-begove, i prelazila bi s jednog na drugog, zajedno s funkcijom. Preostala zemljita i privredni objekti razdijeljeni su kao timari ili zijameti ratnicima spahijama i niim dunosnicima. U prvo vrijeme nakon osvajanja, meu spahije se mogla uvrstiti i kranska vlastela, koja je, prihvativi uobiajene dunosti izjednaene s obvezama spahija muslimana, ostala na svojem imanju. Zahvaljujui popisnim defterima izraivanim neposredno nakon osvajanja, mogue je procijeniti i udio tih krana spahija. Najvie ih je bilo u Smederevskom sandaku, gdje su 1476. godine bila 64 muslimana, a 85 krana timarnika. U drugim sandacima broj je varirao, ali bez obzira na trenutnu zastupljenost, krani-spahije bili su prolazna pojava; ili bi izumrli, ili primili islam pa se vie ne mogu prepoznati. Pred kraj osvajanja Srbije, Osmanlije su uvelike prakticirali otprije preuzete i razvijane tehnike popisivanja onoga ime se raspolagalo. U razne vrste popisa (deftera) unosili su najee prihode, a to su istodobno bila zaduenja stanovnika. Popisi pokazuju stanje naseljenosti, raspored stanovnitva, daju uvid u poljoprivredne kulture, izvore prihoda itd. Najkorisniji su detaljni defteri u kojima su u svakom naselju popisani svi domaini i neoenjeni mukarci, kao i udovice kada se brinu o domainstvu, dok su podaci o daama upisivani skupno za itavo naselje, iskazani u novcu ili mjernim jedinicama kod naturalnih davanja. Ti popisi pokazuju koliko je selo davalo itarica, 78

koliko je iznosila desetina mota (turska administracija nije popisivala vino), desetina pela, koliko je iznosila pristojba na svinje itd. Sve to doputa da se zakljui o veliini oekivane proizvodnje, ali ostaje zagonetka kako su jedanput utvrene obveze ubirane u uvjetima nejednakih godinjih prinosa. Teko objanjive ostaju i velike razlike meu prosjecima davanja po domainstvu u susjednim selima priblino iste veliine. Najvei dio stanovnika, svi koji su se zatekli u naseljima ukljuenim u hasove ili timare, bio je obvezan na odreena davanja i vrenje rabota. To je ovisilo o osobnome poloaju, ali i o statusu naselja u kojemu je pojedinac ivio. U 15. su stoljeu obveze zemljoradnika u selima bile znatno ujednaene u itavom prostranom Carstvu: desetina itarica i vina bila je uveana salarijom, dodatkom za gospodara od 2,5% , tako da je danak zapravo inio osminu. Prava se desetina davala od drugih poljoprivrednih proizvoda (prosa, zobi, lee, lana, konoplje, povra, itd), zatim i od konica i meda. Osim toga, plaao se porez na svinje i porez na mlinove. Spahiji se plaala ispenda, daa od glave domainstva u iznosu od 25 aka, dok se sultanu plaao hara (dizja), glavarina. Sultanu je takoer ila ovarina, pristojba za ovce. Dok su imali status povlatenih Vlaha, stoari su bili pod drugim reimom. Od domainstva su plaali zlatnik filuriju (otuda njihov opi naziv filuridije), davali po dvije ovce, sir, ator i uad. Fiskalna jedinica bio je katun od 20 kua, a poslije od 50. Vlasi su davali vojnike, jednog na pet kua, a za provale i upade na neprijateljsku zemlju iz svake kue po jednoga. Potrebe sloenog osmanlijskog vojnog mehanizma zahtijevale su velik broj razliitih pomonih slubi, kao to su zanatlije (topnici, pukari, samostrelari, kovai, drvodjelje itd), zatim uvari putova (dervendije), brodova (prijelaza rijeka), mostova, klanaca, prijevoja. Te je slube obnaalo domae stanovnitvo, a u zamjenu je osloboeno od davanja nekih pristojba (najee haraa i ispende) ili je dobivalo status filuridija. Domae je stanovnitvo primano i u nestalne poluvojnike redove unajmljenih akindija, martoloza u posadama itd. Oko polovice 16. stoljea ukinut je povlateni status i svi, osim starjeina, bili su izjednaeni s rajom. Prijanjim su uzorcima najmanje bili prilagoavani rudarski trgovi. Oni su prihvaeni sa svojim ureenjem i sloenom podjelom rada. Kako su ukljuivani u sultanov has, 24 rudarski bi trgovi dobivali emine ili amile, nadzornike ili zakupnike, poslije i kadije, koji su nadzirali ispravnost i zakonitost rada. Budui da su tijekom ratova sredinom 15. stoljea rudarska sredita stradala, struna se radna snaga razbjeala, pa se osmanlijska vlast, kako bi ostvarila veu korist za sultanove financije, trudila obnoviti proizvodnju i vratiti je na prijanju razinu. Prema nalogu s najviega mjesta, 1488. godine provedena su mnoga ispitivanja kako bi se utvrdilo stanje u rudnicima i to sve treba poduzeti da bi se poveali proizvodnja i prihodi. Najvea novost koju su nametnuli Osmanlije bila je zabrana izvoza srebra i zlata. Sve to se proizvede, moralo se predavati najblioj sultanovoj kovnici. Na taj je nain presjeeno trgovanje plemenitim metalima, a trgovci su posredno iskljueni iz kruga poduzetnika u rudarstvu. Nestalo je financijera i kreditora, pa je turska vlast zahtijevala da se uvedu sarafi, mjenjai. Nalazili su ih meu idovima, koji su krajem 15. stoljea protjerani iz panjolske i u veem su broju stigli u Osmansko Carstvo. Promjene u vrhovima drutva bile su oite. Dok su pripadnici sitnog plemstva prihvaanjem spahijskih obveza mogli sauvati svoj posjed, pripadnici dinastija i velikai su, ili pobjegli pred osvajaima (npr. obitelj posljednjih despota), ili bi kao pojedinci utoite pronalazili na posjedu dobivenom kao znak sultanove milosti, negdje daleko od zemlje kojom su gospodarili. U srpskom je sluaju bilo posebno to to je od dinastije ostala carica Mara ( 1487), ki despota ura Brankovia i biva sultanija. Ona je, uivajui veliko potovanje, boravila na posjedu sa sreditem u Jeevu (danas Daphne u blizini Svete gore). Nije titila samo roake (sestru Kantakuzenu i bratanicu Jelenu), nego i ponekog od despotovih vojvoda (Olivera Golemovia, Tomu Kantakuzena). Drugi su utoite pronali kao monasi u nekom od svetogorskih manastira (Grgur
24

has vlasnitvo, posjed (op. pr)

79

Brankovi, elnik Radi). Crkva, oliena u hijerarhiji, sveenstvu i monatvu te nekad bogatim i mnogobrojnim crkvenim ustanovama, tolerirana je u svojoj vjerskoj aktivnosti i duebrinitvu za vjernike, ija se religioznost potovala. Crkvi je omogueno nastaviti svoje poslanje, ali, kao to e se dalje vidjeti, u neusporedivo teim uvjetima. Neposredno nakon osvajanja, u gradovima i tvravama oduzimane su crkvene graevine te prilagoavane potrebama muslimanskih osvajaa. BJEANJA, PRESELJAVANJA, NASELJAVANJA Nakon uspostave osmanske vlasti na teritorijima koji su nekad sainjavali srpsku dravu, nastavila su se davno zapoeta velika pomicanja stanovnitva. Veinu tih kretanja nije mogue pratiti u dokumentima. Prepoznaju se tek po rezultatima nagomilanim tijekom duljeg vremena. To prvenstveno vrijedi za kretanja prema sjeveru, tijekom kojih su vie naseljena podruja najudaljenija od smjerova kojima su nadirali Turci. Samo su iznimno takva bjeanja dospijevala u dokumente. Znakovit je sluaj stanovnika Kovina, ugarskog upanijskog sredita na lijevoj obali Dunava, u blizini Smedereva. Srpsko je stanovnitvo u Kovin stiglo ranije, napustivi teritorij Srbije, a kada je 1439. godine opsjedano Smederevo, kovinski su Srbi kolektivno pobjegli u unutranjost Ugarske i za naseljavanje dobili naputeno mjesto na otoku epelju, na koje e prenijeti ime svog prethodnog boravita Rckeve (Srpski Kovin). Prije konanog osvajanja Srbije, Turci su stanovnike esto odvlaili u ropstvo, nerijetko u Malu Aziju. Poslije Nikopoljske bitke, stanovnike Svetog Dimitrija na Savi (Srijemska Mitrovica) preselili su u Brusu. U vrijeme velikih osvajakih pohoda odvodili su mnoge mukarce i ene kao ratni plijen. Prema izvjetajima franjevaca iz Carigrada koji su pratili sudbinu krana premjetenih u Anadoliju, samo tijekom 1438. godine iz Srbije ih je odvedeno vie od 60 000. Iz cijele jugoistone Europe tijekom dvije burne ratne godine, 1439. i 1440, odvedeno je 160 000 ljudi, a u sedam godina (1436. do 1442) procjenjivali su da ih je odvedeno vie od 400 000. Franjevci su znali i za velike gubitke tijekom gonjenja robija: 1440. godine je, od 7000 tjeranih iz Srbije, njih 3000 umrlo od hladnoe i napada zvijeri. Preseljavanja na Istok su se nastavila i kad su balkanske zemlje bile osvojene. Godine 1466. u Carigrad su preseljeni stanovnici Ohrida, a sljedee se godine to dogodilo stanovnicima Novog Brda. Poslije osvajanja Beograda 1521, mnogo je gradskog stanovnitva preseljeno u Carigrad, gdje je spomen na doseljenike sauvan u imenu Beogradske ume. Kada se granica Carstva na dulje vrijeme ustalila du Save i Dunava, vidljiva je postala vrsta ratovanja za ljude, usporediva s ratovanjem za teritorije. Turci su nastavili upadati preko granice i odvlaiti stanovnitvo. Ugarski kralj Matija Korvin 1462. godine se u jednome pismu alio da je tijekom prethodne tri godine iz njegove drave odvedeno 200 000 ljudi. Uviajui tetu od takvih gubitaka, uporno je nastojao preokrenuti situaciju, ne libei se turskih metoda. Svaki pohod na tursko podruje pratilo je pustoenje i odvoenje ljudi. Matija Korvin je pozivao i prihvaao velikae i ratnike iz Srbije. Davao im je posjede i vana mjesta u vojsci, ponajvie u lakoj konjici, rodu vojske poglavito sastavljenom od prebjega. U njegovu su slubu stupili i poslije se istaknuli: Vuk Grgurevi, unuk despota ura, braa Jovan i Dmitar Jaki, Milo Belmuevi i drugi. Poslije smrti despota Vuka (1485), kralj je iz tajerske pozvao ora i Jovana, sinove slijepog Stefana Brankovia. ora je imenovao despotom, a poslije je to dostojanstvo dobio i Jovan. Brankovii su imali posjede u Srijemu, sa sreditem u Kupiniku, gradu na obali Save. Najvea preseljavanja bila su ujesen 1480. i 1481. godine, kada je kraljeva vojska sa srpskim velikaima prela Dunav istono od Smedereva i pustoei prodrla sve do Kruevca. Na povratku je u jednome pohodu prevela 60 000, a u drugom 50 000 ljudi te ih naselila na podruju Banata i Pomorija. Osim tih brojki, izvjetaji spominju dugu povorku kola s obiteljima i stvarima preseljavanoga stanovnitva, tekoe na putu zbog loeg vremena i praktine probleme pri prelasku 80

Dunava. Tako se mijenjala slika naseljenosti, ne samo podruja u koja su ljudi dovoeni, nego i onih iz kojih su odvedeni. Tamo su, naime, nastajale goleme praznine koje je trebalo popuniti. Odvedeno stanovnitvo istonog Pomoravlja vjerojatno je tamo bilo naseljeno tek koje desetljee prije, kako bi popunilo praznine nastale u prethodnim ratovima. Kralj Matija morao je pravdati ratna preseljavanja i od pape traiti oprotajnicu, jer su neki od zapovjednika odbijali odvoditi ljude kao plijen. Nastojei naseliti opustjela pogranina podruja, kralj je traio da se doseljenici prihvaaju, da se prema njima dobro postupa i da se potuje njihova vjera. Plaanja crkvene desetine ve su prije bili osloboeni. Takoer je traio da se suprunika, kojega Turci odvedu, proglasi mrtvim, kako bi drugi mogao stupiti u brak i imati potomstvo. Prostori koji su ispranjeni preotimanjem ljudi, morali su se popunjavati. U defterima koji popisuju dijelove Srbije u drugoj polovici 15. stoljea takvo se popunjavanje prepoznaje po mnogo veoj prisutnosti stoarskih vlakih zajednica. Vlasi su popisivani u skupinama, pod vodstvom svojih glavara, knezova ili primiura. Stoarska planinska podruja su i tada i poslije bila neiscrpan izvor ljudstva za naseljavanje, ali takoer ratnika za vojne slube i pohode. Ono to se u grubim crtama moglo uoiti tijekom pola stoljea, koliko se odrala granina crta na Savi i Dunavu, ponovilo se i na drugim dijelovima granice. Osvajanja prema moru (1474, 1479) za posljedicu su imala bijeg preko mora, u junu Italiju i poveanje skupina prijanjih bjegunaca, koji su bjeali od gladi i turske opasnosti. Nastajala su naselja sa srpskim stanovnitvom koje je sa sobom nosilo vlastite obiaje. Tako se dogodilo da je najstarija narodna pjesma dugoga stiha (bugartica) o despotu uru i Janku Sibinjaninu, 1495. godine zabiljeena meu srpskim izbjeglicama u apulijskome mjestu Gioia del Colle. Nakon osvajanja Srbije, najvea pomicanja bila su prema Bosni, gdje se granica od 1464. godine neko vrijeme ustalila. Bosna je bila podijeljena tako da su Srebrenika banovina u sjeveroistonoj (do 1512), a Jajaka banovina u zapadnoj Bosni (do 1528) ostale pod ugarskom vlau, dok su pod turskom, osim sredinjih dijelova, bila planinska podruja nastanjena stoarskim Vlasima. Na podrujima pod turskom vlau uoava se pomicanje vlakih skupina koje ispunjavaju praznine nastale ratnim pustoenjima. Iz oblasti Pavlovia (jugoistona Bosna) Vlasi odlaze prema sredinjim podrujima (Maglaj, Teanj, epe), da bi se poslije pada spomenutih banovina (1512, odnosno 1528) kretali prema sjeveru do Save i sjeverozapadu (poslije Bosanska krajina). Jedna obitelj iz plemena Banjana, koje se tada irilo juno od Durmitora, ostavila je tragove o svojemu kretanju, to je vrlo rijedak primjer dokumentiranja seoba. Dok su bili u zemlji Pavlovia (1485. i prije), obiteljski je starjeina bio knez ajko. U kneini popisanoj kod Maglaja 1489. godine, starjeina je bio Nole, ajkov sin, a 1516. Njegovan, drugi sin kneza ajka sa svojom skupinom bio je u susjednoj Ozrenskoj nahiji. S druge strane, zna se da su u okolici Teoake tvrave bili naseljeni Rudinjani, takoer Vlasi iz hercegove zemlje. Jedna jaka naseljenika struja tekla je znatno prije prema zapadu, paralelno s morskom obalom. Knez An Frankopan je 1436. godine na dijelu svojega vlastelinstva na rijeci Cetini istodobno imao Hrvate, Vlahe i Srbe i svima je potvrivao posebna prava koja su imali u doba njegova pretee. Poetkom 16. stoljea nastaju velike promjene u zaleu Dalmacije, kada je u sklopu turske ekspanzije osnovan Kliski sandak (1537). Tada su Turci zavladali dalmatinskim zaleem te podrujem Like i Krbave. Opustjeli su predjeli i tamo popunjavani novim valom stoara. Du novih se granica ponavljalo ono to se dogaalo na Savi i Dunavu. Kranska gospoda iz susjedstva i zapovjednici pojedinih odsjeka pogranine obrane nastojali su milom ili silom prevesti stanovnitvo na svoju stranu. Habsburki su zapovjednici prevodili skupine od po nekoliko stotina pa i tisua obitelji na kransku stranu, najprije iz Bosne, a poslije i iz dijelova Hrvatske i Dalmacije. Naseljavali su ih na opustoene slovenske zemlje uz hrvatsku granicu, u velikom luku od Bele krajine (okolica rnomlja), preko umberka do Vinice (zapadno od Varadina). Naseljavanje je trajalo od 1526. godine do duboko u 17. stoljee. uvajui sjeanje na svoje 81

podrijetlo, srpska su se naselja mjestimino odrala do 20. stoljea. Kada je poetkom 16. stoljea, nakon osvajanja Srijema i Slavonije (1536), turska granica znatnije pomaknuta prema sjeveru, ponovili su se ve poznati procesi. Gdje se dulje ratovalo i gdje su bile vee posljedice pustoenja u krajevima odakle se stanovnitvo razbjealo, intenzivnije je bilo naseljavanje stoarima iz junih i istonih krajeva. Tako je Poeka kotlina naseljavana vie od sjevernih dijelova Slavonije, gdje se u veoj mjeri ouvalo staro stanovnitvo. Seobe su sruile mnoge dijalektalne, kulturne i vjerske granice, ustaljene tijekom prethodnih stoljea te su stvorile uvjete da se s vremenom uspostave nove granice. Migracije su omoguile mijeanje populacija, ali su takoer poveale razlike meu njima, prije svega vjerske. Valove doseljenika sa stanovitim je zakanjenjem pratilo podizanje pravoslavnih manastira. Na podruju dananje Hercegovine, koja je bila pod kranskim gospodarima i u sklopu pravoslavnih episkopija i mitropolija, tek je pod turskom vlau podignut znatan broj crkava. Dijelom su to male graevine, s prislonjenim lukom i zvonikom u obliku preslice, koje su po narudbi gradili primorski majstori ugledajui se na stare katolike crkvice. Podignuto je i nekoliko veih manastirskih crkava za potrebe hijerarhije: Tvrdo kod Trebinja, itomisli uz Neretvu, Zavala u Popovu polju. Zatim, dublje u unutranjosti Sveta Trojica u Pljevljima, Piva, Nikoljac (u Bijelom polju). Primjer Hercegovine pokazuje da su doseljeni vlaki stoari imali vie vjere ili ekonomske snage od svojih pretea koji su ivjeli pod kranskim gospodarima. U prvoj polovici 16. stoljea, na podruju Bosne su postojali manastiri Tavna, Vozua, Gostovi (u sjeveroistonoj Bosni), Papraa pokraj Zvornika, Ozren u blizini Maglaja, Lomnica (u sjeveroistonoj Bosni), Motanica, Gomionica pokraj Banjaluke, a sasvim krajem stoljea na zapadu najudaljeniji Rmanj (Hrmanj). Iako se prema sluajnim najstarijim spominjanjima ne moe odrediti redoslijed nastanka manastira, zapaa se da su udaljeniji nastajali kasnije i da su podignuti u 16. stoljeu. U Sarajevu, nastalom tek nakon turskog osvajanja, ve se 1520. prepisuje srpski bogosluni rukopis. Istom valu svakako pripadaju manastiri Krka i Krupa (na istoimenim rijekama) u Dalmaciji, gdje se nalazio i manastir Dragovi, iji su monasi zbog gladi, otili u daleku Baranju, gdje su 1578. osnovali manastir Grabovac (danas na teritoriju Maarske). U Srijemu je izmeu mnogih manastira tee razlikovati one koji su nastali pod kranskom vlau od onih podignutih poslije turskoga osvajanja, jer sluajno sauvana najranija spominjanja ne svjedoe o vremenu izgradnje. Za Obedu i svetoga Luku kod Kupinova sa sigurnou se moe rei da su ih podignuli Brankovii odmah poslije 1485. godine. Isto vrijedi za Kruedol, 15091516. Vrlo je vjerojatno da i Fenek (kod Zemuna) potjee s kraja 15. stoljea. U Srijemu su na razmjerno malom prostoru nastali mnogi manastiri: Jazak, Remeta Velika i Mala, Rakovac, iatovac, Grgeteg, Kuvedin, Diva, Vrdnik, Pribina glava, Karlovci. Zbog toga je Fruka gora usporeivana sa Svetom gorom. U Slavoniji i Hrvatskoj neusporedivo je manje manastira: Orahovica, Lepavina, Pakra, Mara, Gomirje. Pratei val naseljavanja, svi su nastali poslije turskog osvajanja s jedne ili druge strane granice. Prvobitni izgled mogao se razabrati kod malo hramova te na taj nain dati sud o njihovoj arhitekturi, koja se ugledala na spomenike moravskih ili rakih stilskih obiljeja. Poneki od novih hramova posluio je kao uzor onima koji su podignuti poslije. Slikarstvo takoer prati stare tradicije, kako u ikonografskom programu, tako i u likovnom izrazu. U slikarstvu, osobito slikanju ikona, osim starih spomenika, djeluju i suvremeni uzori kretsko-italske kole iz pravoslavnih podruja koja su se nalazila u dodiru s razvojem talijanskoga slikarstva. Na zapadnome dijelu spomenute granice, Srbi preseljeni na kransku stranu ukljuivani su u Vojnu krajinu, formalno organiziranu tijekom 16. stoljea, sa sreditima u tek podignutom Karlovcu (1540) i Varadinu. Ratnici su naseljeni na zemlju koju su obraivali uz obvezu da nekoga iz obitelji uvijek imaju u vojnim odredima. Fiskalni sustav i vojna sluba na granici favorizirali su zadruge, proirene obitelji koje e dugo ostati karakteristine za drutvenu strukturu znatnog dijela srpskog naroda. Migracije prema sjeveru bile su intenzivnije tek poslije 1541, kada je konano osvojen Budim 82

i kada su na ugarskim podrujima do Tise osnovani sandaci, nahije i kadiluci. Osvajanjem Banata, 1551. i 1552, podruje Carstva na sjeveru je zaokrueno. Sa stajalita srpskih seoba, vano je bilo i njezino irenje prema uli 25 u Erdelju 1566. Tada su pod sultanovu vlast dospjeli i brojni Srbi naseljeni u Banatu i Pomoriju jo u drugoj polovici 15. stoljea. Kao i prije osvojena podruja na zapadu, i Baka je naseljavana stoarima iz planinskih krajeva na poticaj dravne vlasti. U Banatu, meutim, turska vlast nije odobravala novo doseljavanje iz Smederevskog sandaka, nego je poticala dovoenje ljudi iz Erdelja i Ugarske. Vlast je vjerovala da podanici prelaze u Temivarski sandak jer se tamo glavarina plaa od kue, a ne od glave, i zabranjivale su prijevoz ljudi preko Dunava. U kasno naseljenoj Bakoj ima malo podataka o crkvama. Spomenuti su jedino manastir Boani uz Dunav i Kovilj, gdje je nekada bio franjevaki samostan, dok je u Banatu, slino Srijemu, odreen broj crkava i manastira nastao jo u doba kranske vlasti. Prva spominjanja i arhitektura nisu dovoljni za razlikovanje tih dvaju slojeva. Uz Dunav se nalazila Vojlovica, pokraj Arada Hodo i Bezdin. Zatim Mesi i emljug blizu Vrca i Parto uz granicu s Rumunjskom. Mnogobrojnim i manje ili vie masovnim kretanjima od kraja 14. do kraja 16. stoljea, dijelovi srpskog naroda odvojili su se od matinih podruja i rasprili po velikom prostoru, mnogo veem od srednjovjekovne drave u vrijeme njezine najvee ekspanzije. Budui e razvoj pokazati da to irenje nije znailo blagoslov. Rijetko naseljeni i diskontinuirano rasporeeni, esto pomijeani s drugima, oni su poslije velikih promjena krajem 17. stoljea bili suoeni sa spontanim, ali i planski organiziranim naseljavanjima zbog kojih su se, osobito periferni dijelovi, nali izolirani i marginalizirani. Pretjerano irenje imalo je jo teu i dalekosenu posljedicu gubitak uvjeta za integracijske procese na itavom etnikom prostoru. Dijelovi naroda nali su se u bitno drugaijim uvjetima, pa su se razvijali u raznim smjerovima. To se pokazalo ve kad je potisnuta turska vlast krajem 17. stoljea, kao i vie puta nakon toga. VARO I KASABA ORIJENTALIZACIJA GRADA Nametanje uniformnog ureenja kakvo je postojalo u Osmanskom Carstvu u vrijeme Mehmeda II Osvajaa (14511481), brisalo je mnoge naslijeene razlike i izjednailo srpske s prethodno osvojenim teritorijima u Bugarskoj i Bizantu. Tek za vladavine Sulejmana I Velianstvenog (15201566) oite postaju regionalne i lokalne posebnosti, kada se u sklopu opsene regulativne djelatnosti sultana Zakonodavca propisuju kanuni (zakoni) za pojedine sandake. Tada se stanovnici sve ee pozivaju na stare zakone i obiaje. Ponekad se njihovim zahtjevima udovoljavalo. Razlike su se odnosile poglavito na dae i obveze i nisu znatno utjecale na opi poloaj sultanovih podanika. Ipak, oslanjanje na zateeni fiskalni sustav na podruju Ugarske djelovalo je da se ljudi sele na sjever, a time su se potencirale neke stare i stvarale nove razlike. Promatran izdaleka i tijekom dugog razdoblja, osmanski reim izgleda nepromjenljiv, gotovo okamenjen. Brojne ustanove uvedene u vrijeme osvajanja postoje i uoi Prvog srpskog ustanka (1804). Ipak, promjena je bilo, a najdinaminije su bile u odnosu prema gradskim naseljima. Ukoliko je grad bio vei i imao vii poloaj u osmanskoj upravnoj i vojnoj hijerarhiji, utoliko se bre mijenjao, sastavom stanovnitva, i urbanim karakteristikama. Osim zapovjednika i vojnih posada, upravnih i sudskih inovnika te islamskih duhovnika, doljaci-osvajai sa sobom su vodili sluge i ljudstvo koje je sainjavalo njihov manji ili vei aparat. Pratili su ih i zanatlije potrebni da zadovolje njihove specifine potrebe. Meu te su potrebe svakako spadale bogomolje, podizane neposredno nakon naseljavanja ili u tu svrhu oduzimane te potom adaptirane zateene crkve. Minareti su poeli odreivati gradske obrise, a damije su posluile za artikulaciju gradskoga prostora. Uz stare kranske etvrti zvane podgradija ili varo, nastajale su mahale, koje su imena dobivale po bogomoljama.
25

Rumunjski grad Alba Iulia (op. pr).

83

Ve u prvim desetljeima nakon osvajanja, a osobito od poetka 16. stoljea, visoki dunosnici osnivaju svoje zadubine vakufe. Oni su se najee sastojali od bogomolje i kole, amama i imareta (javne kuhinje). Ti vakufi kao ustanove imaju svoj aparat i pitomce te uveavaju islamski element i orijentalna obiljeja naselja. Gradska se naselja nisu mijenjala samo pod utjecajem pridolih osvajaa, nego je i u njima zateeno kransko stanovnitvo bilo izloeno jaoj orijentalizaciji. Zanatlije su ukljuivani u tradicionalni osmanski sustav esnafa. Naziv je tada uao i u srpski jezik, jer organizacije zanatlija iz vremena dravne samostalnosti nisu poznate. Turski su se esnafi ukorijenili u balkanskim gradovima obavljajui poslove sline zanatlijskim organizacijama u europskim zemljama, kako prema uvjetima rada i proizvodnje, tako i u potrebama zanatlija i njihovih obitelji. Gradsko je stanovnitvo vie od drugih bilo izloeno islamizaciji, a vjerojatno je i grad bio sredina u kojoj se obraenje lake provodilo. Samo se na taj nain mogu objasniti posvjedoene promjene tijekom 16. stoljea. Od male islamske jezgre i velikog dijela kranskog stanovnitva na poetku, razvija se malo kranskih i znatno vie muslimanskih mahala na kraju. Rast muslimanskog i smanjenje kranskog stanovnitva potvruju i popisi u kojima su osnovne jedinice obitelji, a ne pojedinci. O tome svjedoi i organizacija gradskog prostora, u kojemu muslimanske mahale zauzimaju najvei dio. Urbano nasljee koje su zatekli Turci sastojalo se od nekoliko tipova naselja, prvenstveno starih gradova iz antikog i bizantskog vremena, ije su se prednosti ve prije pokazale: Beograd, Smederevo, Kruevac, Pritina, Ni, Vuitrn, Prizren, Uzice, aak. Oni nisu jednake veliine i ne rastu jednako. Uloga i znaenje im se odraavaju u poloaju koji dobivaju: velikoga grada ehera ili skromnijeg naselja kasabe. Vana kategorija gradova iz prethodnog razdoblja, primorski gradovi, ili nisu pod neposrednom osmanskom vlau (kao Kotor i Budva) ili gube gradsko obiljeje nakon 1571, kada dolaze pod tursku vlast (kao Bar i Ulcinj). Oni istodobno gube stanovnitvo, karakteristinu drutvenu strukturu, pa i privrednu ulogu. Pod osmanskom se vlau produbljuje razlika izmeu prije formiranih gradova, koji su bili sjedita vlasti i rudarskih trgova, koji se zbog svojih posebnosti, nisu uklopili u opi razvoj. Budui da su slobodan promet i izvoz bili zabranjeni, turskoj je vlasti bilo veoma stalo da se obnovi rudarska proizvodnja kako bi prema sultanovim kovnicama potekle rijeke srebra. Napore za razvijanje proizvodnje potvruju ve spomenute ankete o stanju rudnika i mjerama koje treba poduzeti, a takoer zakoni iz vremena Sulejmana Velianstvenog (1536). Specifinost rudarske proizvodnje i sloenost cijelog proizvodnog procesa, zahtijevali su strunost na razliitim razinama, poevi od poslova u jamama i topionicama, preko organizacije i nadzora, sve do rjeavanja sporova. Turska je vlast svoje ljude postavljala samo na vrhu. Emini ili amili, zakupnici ili nadstojnici upravljali su i ubirali prihode. Zatim su tu bili i kadije. Oni su nadzirali i ta tijela, koja je postavila vlast, i bili su uvari zakonitosti. Ostalo osoblje je zateeno i spontano obnovljeno. Zajedno sa strunim osobljem sauvano je i rudarsko pravo i ureenje, ne samo rudnika nego i rudarskih mjesta. To je najbolje vidljivo iz Saskih zakona (kanun-i-Sas), donesenih u Sulejmanovo vrijeme. Oni se doslovno oslanjaju na propise starijeg rudarskog prava kakvo poznajemo iz Novobrdskog zakonika despota Stefana (1412). Pod turskom su vlau kodificirani zakoni za Kratovo, Novo Brdo i Srebrenicu, a njihovi su propisi prenoeni na druge rudnike, stare ili tek otvorene. Rudarska su mjesta imala svoju upravu pod knezom i saborom kao vrhovnim tijelima, pred kojima su rjeavane velike i teke parnice, dok su hutmani i urburari rjeavali manje sporove. Osmanskoj je vlasti uspjelo obnoviti rad u veim rudnicima koji nisu bili iscrpljeni. Takvi su bili Novo Brdo, Trepa, Srebrenica, Rudnik; zatim u kopaonikom kompleksu: Plani, Zaplanini, Belasici, Koporiu. Djelatnost su uspijevali pokrenuti i u nekim novim (ponekad vrlo unosnim) rudnicima, kao Sase pokraj Srebrenice i oivljena Siderokapsa u blizini Svete gore. U tursko vrijeme poinju se iscrpljivati rudnici u istonoj Srbiji, kao to su Kuajna i Majdanpek, dok oni u 84

Podrinju gube vanost. U vrijeme sultana Sulejmana rudarstvo je doivjelo polet koji se moe usporediti s onim iz prve polovice 15. stoljea. Turska se vlast mijeala utoliko to je odreivala sela koja su rudnike morala opskrbljivati drvenim ugljenom. Kako bi pokrenula ili razvila proizvodnju na mjestima gdje su pronaena rudna leita, ponekad je preseljavala rudare, primjerice iz umadijskog Rudnika u Kamengrad u Bosanskoj krajini. Velike potrebe osmanlijske vojske za eljezom usmjeravaju dio nekadanjih rudnika srebra prema proizvodnji eljeza, a zapaa se i otvaranje veeg broja manjih rudnika i podizanje samokova, gdje se dobiveni metal preraivao. Neka od rudarskih mjesta, poput Rudnika, osmanlijsku su vojsku opskrbljivala topovskim kuglama. Rudarska mjesta nisu islamizirana u veoj mjeri, a budui da su omoguavala stalne prihode, zaposlenost i relativnu sigurnost, u njima su utoite traili i arhijereji Pravoslavne crkve, koji su ih u razdoblju kranske vlasti izbjegavali. Kao sjedita vladika ili dijelovi eparhija, u turskim se popisima tako navode: Novo Brdo, Janjevo, Rudnik, Belasica, Kratovo, Srebrenica, Zaplana, Majdanpek, Samokov (u Bugarskoj). U rudarskim su se mjestima odravale i skromne katolike crkvene opine, o kojima su se brinuli barski nadbiskupi. Oni bi ih posjeivali i ostavljali biljeke o stanju u kojemu su zatekli svoju pastvu. Krajem 16. stoljea rudarska je mjesta zahvatila kriza, koja je potresala itavo Carstvo. Jedan od njezinih najupadljivijih oblika bila je visoka inflacija. U 17. stoljeu mijenja se vanost pojedinih rudnika. Neki, prije manje unosni, postali su najvaniji izvor prihoda, dok su neki stari i slavni, meu njima Novo Brdo i Trepa, izgubili prijanje znaenje. Rudarska gradska naselja nisu preivjela stradanja u Bekom ratu (16831699). Openito uzevi, tijekom turske vlasti gradska se naselja znatno razlikuju od ruralne okolice. Nejednakom privreivanju i razliitom statusu stanovnitva, sada se prikljuuje i vjerski kontekst. Gradska su naselja arite islamizacije, to neposredno utjee na ukupnu kulturu. Rauna se da su pri kraju osmanske vlasti u gradovima, krani inili treinu stanovnika. O njima se nametnulo stajalite da se turski nose i po turskim obiajima ive te da se ne broje meu narod srpski (Vuk Karadi). Jo odlunije su iskljuivani oni koji bi primili islam. Oni su jednostavno smatrani Turcima i do duboko u 19. stoljee nije se mislilo da bi moglo biti Srba muslimanske vjere. Uzrok identificiranju s Turcima bio je u kulturnim razlikama koje je donosila promjena vjere. Od roenja i davanja imena do obreda pokopa, ivot se razlikovao ambijentom, nonjom, propisima o prehrani, sadrajem moralnih pouka i poloajem u drutvu. Razlike je poveavalo stajalite o dravi i povijesnoj tradiciji. Oni koji su primili islam, bili su obvezni na vjernost sultanu i nisu mogli njegovati protuturske osjeaje naslijeene od predaka. NASLIJEENO I STEENO U PRIVREDNOM IVOTU Promjene u vlasnitvu nad zemljom koje je donijela turska vlast, nisu neposredno utjecale na poljoprivredu ni u pogledu agrarne tehnike, ni u pogledu kultura koje su se uzgajale. Ipak, tijekom duljeg vremena moe se zapaziti napredak, prije svega u stoarstvu, djelominom zaputanju obradive zemlje i njezinom pretvaranju u panjake. Tome je pridonosilo naseljavanje stoara u izrazito zemljoradnike krajeve, gdje su vidljive posljedice. Ta opa tendencija vie je utjecala na smanjivanje vinograda, nego to je to inilo negativno stajalite islamske vlasti prema vinu i opojnim piima. Ukljuene u prostrano Osmansko Carstvo, zemlje koje su nastanjivali Srbi bile su jae nego ikad, otvorene utjecajima s Istoka, kao i prodoru dotad nepoznatih poljoprivrednih kultura. Doljaci osvajai sa sobom su donijeli i drugaije prehrambene navike, u kojima je bila velika uloga rie. Za prehranu vojske i gradskog stanovnitva bile su potrebne velike koliine i ria se morala uvoziti. Uzgajala se u prije osvojenoj Makedoniji, pa se proirila prema sjeveru i zatim u nisku oblast i Pomoravlje, a poslije u Banat, koji je u to vrijeme bio veoma movaran i pogodan za tu kulturu. Uzgoj rie irili su orizari, struni zemljoradnici povlatenog statusa. Ipak, izvan Makedonije uzgoj 85

rie nije se ustalio. Zbog male lokalne proizvodnje, moralo se vie trgovati. U drugoj polovici 16. stoljea, ria je bila vaan dio brodskog tovara izmeu Beograda i Budima. Tada se javlja zamjena ria za sirotinju ili tarana, zapravo tijesto od peninog brana pogodno za obradu i spravljanje. U to vrijeme s Istoka u srpske krajeve dospijevaju i privredno vrlo vane biljke, inae podrijetlom sa Zapada, iz Novog svijeta. Novosti ne dolaze neposredno sa Zapada, kao to e biti redovito u 18. stoljeu i poslije, nego iz lukih gradova i primorskih podruja Osmanskog Carstva, koja su odravala veze sa sredozemnim lukama u koje su stizali brodovi iz Amerike. Grah, rajica i paprika e imati veliku budunost, ali u vrijeme koje promatramo nemaju veeg privrednog znaenja te su uglavnom vezane za kuu i prehranu obitelji. Moda se turski papar, ije je ime papar (paprika) naslijeeno, vie uzgajao u ravnicama june Ugarske, gdje e u 18. stoljeu dobiti vee znaenje i proiriti se u europske zemlje. Slian put sa Zapada preko Istoka prelo je i tursko ito kukuruz (kolombo, carevia). Nova biljka uzgajana je u vrtovima za ukras ili zbog ljekovitosti, a nosila je potencijalnu revoluciju u prehrani. To je lako razumjeti ima li se na umu da se prema narodnom iskustvu od jednoga zrna penice u viegodinjem prosjeku dobivaju etiri zrna. Dokumentacija s kraja srednjeg vijeka pokazuje da se 10 do 12 zrna smatralo vrlo bogatim prinosom. Samo jedan klip kukuruza imao je vie od stotinu zrna, a biljka je mogla imati vie klipova. Turska je vlast novu kulturu oslobodila od plaanja desetine na novu kulturu, ali ni to nije pomoglo da se rairi i postane vana u prehrani i porastu stanovnitva. Pokazalo se to tek u 18. stoljeu, kada je vlast znatne napore ulagala u irenje te kulture. U srpske je krajeve pristizao pamuk bambak, stara kultura koja je nekad uzgajana u Bizantu. Njime se tada sluila i narodna kuna radinost, ali njegovo je kultiviranje u europskoj Turskoj poelo razmjerno kasno i nije se proirilo na sjever dalje od Makedonije. Podruja naseljena Srbima, u Osmanskom Carstvu su imala izrazito periferan poloaj, a i naslijeene trgovinske veze s krajevima koji su ostali izvan turskih granica. U nekim razdobljima, prije nego to je turska ekspanzija dola do vrhunca, te su veze olakavali oni Srbi koje su migracije odvele preko turske granice. Dva su glavna trgovaka smjera naslijeena iz srednjeg vijeka. Jedan je spajao balkansku unutranjost s primorskim gradovima i Sredozemljem, a drugi je vodio preko Ugarske prema srednjoj Europi. Oba su se koristila i u vrijeme kada je cijeli Balkanski poluotok postao dio Osmanskog Carstva. U srednjem vijeku prevladavao je sredozemni tok, koji je u razdoblju turske vlasti postupno ustupao mjesto prvenstveno onom panonskom, koji je vodio dalje prema Europi. Trgovina izmeu zemalja u unutranjosti i primorskih gradova, kojima je i dalje na elu bio Dubrovnik, pretrpjela je strukturalnu promjenu kad je zabranjen izvoz srebra i zlata, to je uvela nova vlast. Najvredniji i najunosniji proizvodi postali su nepristupani, pa su se svi trgovci morali vratiti tradicionalnim proizvodima stoarstva, umske privrede i domae radinosti, koje neki trgovci nikada i nisu napustili. Sueno meso, sirevi, zatim razne vrste koe (govea, janjea, jarea) u razliitom stupnju obrade (sirova, suena, stavljena), nabavljani su u unutranjosti i dovoeni u Primorje da bi se brodovima dalje slali u Italiju, a koe osobito u Veneciju i Anconu. Kada je o koi rije, neke vrste izdvajaju se kvalitetom i cijenom, kao fine ovnujske koe (montonini), janjee (pogodne za pergament) i osobito kordovani (jaree koe stavljene i bojene na turski nain). U neusporedivo manjim koliinama, ali stalno, izvozilo se i krzno (zeeva, kuna, lisica, vjeverica, risova itd). Kao i u srednjem vijeku, dosta se izvozio vosak u oba svoja osnovna oblika: kao uti i preraeni (bijeli) vosak. Meu uvoznim proizvodima sol je i dalje zauzimala prvo mjesto, a slijedile su tkanine, prvenstveno talijanske, dok su flandrijske potisnute engleskima, osobito od jeftinije kariseje (kersey) tkanine. Uvozili su se i zanatski proizvodi, lijekovi i zaini, koji stiu i kopnenim putovima, turskim posredstvom. Prostrano jedinstveno trite, uz jamstva slobodnog poslovanja otkupljena godinjim tributom koji je Republika vraala Porti, Dubrovanima je omoguavalo da svoj rad proire na znatno vei 86

prostor, u koji je, osim Bosne i Srbije, bila ukljuena Bugarska, a zatim i osvojena podruja Ugarske. Naseobine Dubrovana u to se doba ne nalaze samo u Sofiji i Beogradu, nego takoer u Temivaru i Budimu. Novost je njihov prodor u mala mjesta, gdje domae ljude povezuju u mree opskrbljivaa i povjerenika. Du granica, trgovaka je razmjena uspostavljena u razdobljima primirja ili mira ve u drugoj polovici 15. stoljea. Slobodu trgovanja na granicama potvruju ugovori iz dolazeih razdoblja. I ovdje se dovoze zanatski proizvodi i tekstil. Izvozi se prema Austriji, a zatim dalje. Za ivu stoku je poznato da je stizala do Njemake i Francuske. Ono to je proizvedeno na srpskom podruju, slijevalo se u robu iz Turske, a srpski trgovci tek su dio sudionika u odravanju trgovakog prometa, u kojemu s vremenom sve vaniji postaju Zidovi, Armenci i Grci, pod njihovim imenom esto i Cincari. Srpski trgovci su se s njima i domaim muslimanima, koji su smatrani Turcima, nalazili u istim esnafima, sve dok se u 17. stoljeu nisu poeli razlikovati po vjeri. Beograd koji se nalazio na izlasku Carigradskog druma, a na poetku plovnog puta Beograd Budim, najvie je koristi imao od trgovine prema sjeveru i zapadu. Kako je Dunav u srednjem dijelu postao unutranja turska rijeka, oivio je promet koji je, budui da nije bilo tehnikoga napretka, bio usko grlo privrede u Carstvu. U planinskim se podrujima i putovima prema moru roba i dalje prenosila tovarnim ivotinjama udruenim u karavane. U ravniarskim krajevima veu ulogu imaju kola s volovskom zapregom, pa se osim kiridija, pojavljuju i rabadije (od turskog araba, kola), ponegdje grupirani u itava naselja. Jedinstven prostor po kojemu se trgovci sigurno kreu, djelotvorna vlast te nepostojanje carina i putnih pristojbi, predstavljali su nesumnjivu prednost osmanskog reima. Meutim, ta se prednost poela gubiti ve u posljednjoj etvrtini 16. stoljea, sa sve eom pojavom hajduije i razbojnitva, osobito u ratno doba. Osmansko Carstvo kao privredna sredina, izgubilo je s vremenom jo jednu vanu prednost: novarski sustav oslonjen na srebrnu aku. Krajem 15. stoljea dukat je vrijedio 45 aki, sredinom 16. stoljea 60 aki, a 1585. godine ak 110 do 120 aki. U 17. stoljeu zlatnici nestaju iz optjecaja, a zamjenjuju ih krupni strani srebrnjaci. Novarski poremeaji imaju teke posljedice na svim podrujima ivota: izdravanju vojske, optereivanju raje i uvjetima za rad trgovaca. PLEMENA I PLEMENSKO DRUTVO Osim kontrasta izmeu grada i sela, osmanska vlast je pojaala i produbila suprotnost izmeu zemljoradnikih podruja (gdje je veina stanovnitva imala status raje, bila podinjena i obvezna sluiti gospodaru) i planinskih stoarskih podruja (gdje se veina stanovnitva dulje nalazila u povlatenom poloaju, a nakon to ga je izgubila, ouvala je svoju tradicionalnu unutarnju organizaciju). U teko pristupanim i neurbaniziranim planinskim podrujima, turska vlast je dobila neke posebnosti ponajvie zbog neprisutnosti spahija kao neposrednih gospodara ljudi i naselja. Obvezni na plaanje dukata (filurija) te specifina davanja i slube, Vlasi iz stoarskih krajeva popisivani su i esto premjetani unutar skupina pod svojim starjeinama (katun je tada postao fiskalna jedinica), prema kojima su se turske vlasti ponaale kao prema gospodarima svojih ljudi. Ti su starjeine ponekad dobivali timare, a i kada nisu bili slubeno tretirani kao spahije, imali su veu vlast i utjecaj zahvaljujui tradicionalnoj organizaciji i patrijarhalnom pokoravanju starjeinama. Vojvode, knezovi, primiuri, bili su posljednje ali utjecajne poluge osmanskog upravnog sustava. Otkako se mogu pratiti na temelju rijetke i oskudne dokumentacije, potomci balkanskih starosjedilaca, Vlasi i Arbanasi, ivjeli su ponegdje kompaktno, a ponegdje uz slavenske zemljoradnike u dijelu njihovih upa. Potreba za panjacima tjerala ih je da se raire na velikom prostranstvu. Vremenski ugodniji dio godine provodili su sa stadima na planinskoj ispai, a kada bi im ona postala nepristupana, sklanjali su se u zimovita u dolinama. Odvajajui se i udaljavajui 87

od matinog podruja, njihovi mnogobrojni ogranci prihvatili su jezik srpskog okruenja, o emu svjedoe imena skupina ili pojedinaca. Negdje se slavenizacija provodi ranije, negdje kasnije, a negdje je posve izostala, o emu svjedoe dananji Albanci, Vlasi i Cincari (Aromuni). Skupina s tipino romanskim imenom Patrovii (od pastor, pastir) naselila je u drugoj polovici 14. stoljea upu Kuevo kod Budve, i tu se s vremenom razvila u plemiku opinu koja se odrala stoljeima. Takav proces naseljavanja i izjednaavanja sa zateenim stanovnitvom i okolinom ponavljao se esto u sljedeem stoljeu. Kao posljedica toga procesa prostrani dijelovi hercegove zemlje nazvani su Gornji i Donji Vlasi. Pokazalo se kako je politika segregacije, sadrana u zahtjevu kraljevskih povelja 14. stoljea Srbin da se ne eni u Vlasjeh ostala bez rezultata. Stanovnitvo se mijealo i stapalo s nejednakim ishodom. Pritom bi ponegdje prevagnula slavenska, ponegdje romanska, odnosno arbanaka obiljeja. Potreba za ratnicima-konjanicima dala je Vlasima vanost i izvukla ih iz marginalnog poloaja. Tijekom unutarnjih borbi poslije raspada Duanove drave, a jo vie u vrijeme ratovanja protiv Turaka i s Turcima, vlaki su ratnici u znatnoj mjeri zamijenili nekadanju vlastelu i preuzeli njezinu ulogu. Jo u doba samostalnih drava neki su predjeli smatrani vlakima (planina Durmitor, predio Jezera, Sjenice, predio na putu prema Rasu). U turskom popisu provedenom u Hercegovini 1477. godine, jo su se razlikovali slojevi populacije, pa su neka sela zabiljeena u posjedu Vlaha, a druga, veinom pusta, upisana su kao stanite Srba. Seobama u tursko doba, prostrana planinska podruja postala su vlaka i kontrolirale su ih katunske organizacije i njihovi starjeine. Nekadanji katuni poinju se oznaavati imenom plemena. U starom srpskom jeziku rije pleme nije oznaavala veliku skupinu, dio ili zametak naroda, nego razgranatu porodicu. Govorilo se o Nemanjinu plemenu, tj. o skupu svih potomaka, o plemenu Kosaca, za koje se zna da se u prvoj polovici 15. stoljea sastojalo od samo etiri kue. Promjena nazivlja prijelaz od katuna na pleme, istodobno obiljeava fazu u slavenizaciji potomaka balkanskih starosjedilaca i izraava tenju prema drutvenom usponu. Starjeinski sloj plemena preuzimao je stare titule vojvode i kneza. U jednom engleskom zametku rjenika, sastavljenom u Carigradu, putniku iz 16. stoljea objanjavalo se da je earl knez, a lord katunar. Smjenjivanje slojeva populacije potaknulo je promjene u imenima mjesta i predjela. Negdje bi se naziv stare teritorijalne jedinice, upe, nametnuo plemenu, kao u sluaju Pivljana i Morae. ee se upa uklopila u plemensko podruje ili ju je ono prekrilo. Kao primjer koji predstavlja mnoge druge, mogu posluiti upa i naselje Onogot, koji dobivaju ime Niki po Vlasima Nikiima, koji se javljaju tek od sredine 15. stoljea. U zoni plemena esta su previranja: postojala su dugovjena i kratkovjena plemena. Dio se odselio u nekoj od mnogih migracija, a ostatak bi se ugasio ili pripojio drugome plemenu. Vano svjedoanstvo o svijetu plemena s kraja 16. stoljea sadrava pismo koje su papi uputila dvojica mileevskih monaha, Damjan i Pavle, a u njemu objanjavaju to je Srbija. Nabrojeni su teritoriji plemen desetorice starjeina (etiri su vojvode, jedan je knez, a ostali su bez titule) od jadranske obale do rijeke Lima. Osim poznatih starih katuna Banjana, Drobnjaka, Riana, i imena starih upa i oblasti (Draevica, Trebinje, Rudine, Piva, Gacko), navedene su novije plemenske tvorevine, kao Plana, Nikii, Kolainovii, Vranei. U susjedstvu je Crna Gora, za koju se zna da takoer ima svoja plemena (Vasojevii, Bjelopavlii, Piperi, Njegui i dr), i Dukain, s arbanakim plemenima. Iza toga pojasa plemena, u unutranjosti su manastiri i rudnici, koji zastupaju nekadanju dravnu jezgru, dok je sjeverna Srbija ostala izvan vidokruga. Stvarna samouprava plemenskog teritorija omoguavala je razvijanje pravnih obiaja koje je dravna vlast prije potiskivala. Usporedno s time, zbog razmjerno malo sveenika, nedostatka sredstava za njihovo obrazovanje, potekoa u odravanju mree parohija i sl, slabio je neposredan utjecaj Crkve, pa su se pojavila brojna potiskivana vjerovanja i praznovjerja, obredi poganskog podrijetla i sl. U zoni plemen, s mnogo manje pismenosti nego u vrijeme srednjovjekovne drave, u 88

oskudnoj se dokumentaciji nazire djelovanje mehanizma krvne osvete i umira, 26 i meu obiteljima, i meu itavim bratstvima. Prepoznaje se djelovanje starih ustanova obiajnih postupaka kao to su: tajni svjedok (sok), Boji sud (mazija), dokazivanje podrijetla stvari (svod), primjena porote. Karakteristian je odnos prema pravnom nasljeu iz vremena srpske drave. Dok se u malim autonomnim zajednicama pod mletakom vlau (Grbalj i Patrovii), gdje postoji kontinuitet ustanova i pravne kulture, odrava i prilagoava Duanov zakonik, u plemenskome drutvu nema traga njegovoj uporabi. Stupanj autonomije plemenskih drutava doputao je da se ogradi i ouva zatvorenost te da se potvrdi rigidna organizacija utemeljena na stvarnom ili fiktivnom krvnom srodstvu. U njoj su vladali solidarnost i uzajamnost, ali se kao prirodni red nametalo i pokoravanje ene muu, mladih starijima, lanova plemena starjeinama. Ponaanje je odreivao nepisani kodeks, a drutvena kontrola u obliku javnoga mnijenja bila je vrlo djelotvorna. Unutar plemenskog drutva razvio se znaajan dio narodne kulture, poznate po izraevinama kune radinosti, oblikovanju i nainu ukraavanja, pjesmama i plesu te razliitim oblicima prenoenja tradicije. U toj patrijarhalnoj kulturi iluzorno je bilo traiti prastaro slavensko nasljee, jer nastanku te narodne kulture prethode stoljea simbioze i podrazumijevaju starobalkansku komponentu. U plemenskim su se drutvima intenzivno, ali na poseban nain, njegovale predodbe o prolosti, najprije u obliku rodoslova obitelji, bratstva i plemena, zatim u epskim pjesmama o junakim djelima suvremenika i predaka te, napokon, u prenoenju predaja o prijelomnim dogaajima. Prie o Kosovskoj bitki, kraljeviu Marku i drugim junacima, seobama su prenesene daleko izvan prostora u kojemu su nastale. Ne samo pojedinci, nego i cijeli starjeinski sloj pretendira na staro otmjeno podrijetlo. U skladu s time nastupaju u odnosu prema Crkvi dajui se slikati kao novi ktitori. U spisima kojima se koriste primorski humanistiki pisci 16. stoljea, katunari svoje keri udaju za kraljeve. Pojedini katuni-plemena zastupljeni su grbovima u velikom heraldikom zborniku (Ilirski grbovnik), sastavljenom u Bosni u drugoj polovici 16. stoljea. CRKVA U ROPSTVU Gubitkom dravne samostalnosti, Srpska crkva je izgubila zatitu i potporu vladara i kranske gospode, osiromaila je i bila prisiljena prilagoavati se novim okolnostima. Morala je nastaviti svoju misiju i izvravati iste zadatke s neusporedivo manje sredstava i sa znatno ogranienom slobodom kretanja. Uvjeti za njezin opstanak bili su nesporno nepovoljniji, ali ne mogu se okarakterizirati jednostavnom i kratkom formulom. Nisu bili povoljni, ali niti nepodnoljivi, i to ponajprije zahvaljujui indiferentnosti i trpeljivosti osmanske vlasti. Poloaj Crkve u svakodnevnom ivotu nije bio odreen samo tradicionalnim islamskim odnosom prema velikim monoteistikim religijama. Iz iste tradicije argumente su crpli oni koji su zagovarali tolerantan odnos, kao i oni koji su u nekim razdobljima fanatino progonili krane i njihove svetinje. Tolerancija se nesumnjivo odraavala u opoj politici doputanja da zimije (sultanovi tienici) ive u svojoj vjeri te da se o njihovim duhovnim potrebama brinu njihovi sveenici i jerarsi, kako im nalae njihova vjera. Ali, tolerirani ivot krana od samog je poetka imao brojna ogranienja u kojima se oitovao ropski poloaj. Svi kanonski izabrani arhijereji morali su od sultana dobiti uredbu, berat, kako bi mogli obnaati svoje dunosti, a za to su morali platiti peke, danak za dobivanje dozvole (pri svakoj smjeni na sultanovom i arhijerejskom prijestolju) i kesim, godinji danak prikupljen od prihoda vjernika i sveenikih radnji. Peke pekih patrijarha u 17. je stoljeu iznosio 100 000 aki, a toliko su svake godine plaali i na ime drugospomenute dae. Hramovi su oduzimani i pretvarani u damije, osobito u veim gradskim naseljima i
26

oprotaj krvi u krvnoj osveti (op. pr)

89

tvravama. Podizati nove crkve u naelu nije bilo doputeno, a trone i oronule mogle su se popravljati pod odreenim uvjetima i uz doputenje vlasti. Nije bilo doputeno da zvone crkvena zvona. Na odnos prema kranskim crkvama i njihovoj hijerarhiji, nesumnjivo su utjecali i politiki razlozi. Vie irokogrudnosti pokazivano je u razdoblju irenja osmanske vlasti i osvajanja, nego kada je veliko carstvo bilo zaokrueno i stabilno. Islamska je tradicija doputala da se crkve sauvaju ako se grad preda, ali mjestima pokorenim maem, bilo je doputeno oduzimati crkve. Carigrad je osvojen poslije duge opsade, a Mehmed II ipak je potedio veinu crkava i omoguio rad Ekumenskog carigradskog patrijarhata. Jedan od njegovih nasljednika na prijestolju, svjedocima je morao dokazivati da se Carigrad navodno predao kako bi se pred naletom tada militantnih islamskih duhovnika ouvale kranske crkve. Nedosljednost primjetna kod sredinje vlasti jo je oitija na lokalnoj razini, osobito pri obnovi i podizanju novih crkava. To je u naelu bilo zabranjeno, a ipak su na podrujima na koja su Srbi dospjeli u vrijeme turske vlasti izgraeni deseci crkava. Pojedine srpske eparhije bile su podinjene Ohridskoj arhiepiskopiji, ije su sjedite Turci najranije osvojili. Osvajanjem Carigrada (1453) nastao je preokret znaajan za budunost balkanskih krana. Mehmed II Osvaja dopustio je djelovanje Ekumenskog carigradskog patrijarhata ustoliio je i obdario patrijarha Genadija Sholarija te ga uinio poglavarom svih krana u Carstvu. Mnotvu sultanovih kranskih tienika ubrzo su se prikljuili (14551459) i vjernici srpskog patrijarha. Nestankom drave despota nestao je politiki okvir autokefalnosti, pa se ve poslije smrti partijarha Arsenija II moralo postaviti pitanje o sastavu sabora koji bira poglavara Srpske crkve. Granice drave vie nisu postojale, a njezini dijelovi su ve prije bili odvojeni i pripojeni Ohridskoj arhiepiskopiji. Srpska patrijarija nesumnjivo je prestala postojati. O tome svjedoe popisi patrijarha, a takoer atributi obnovitelja srpskog prijestolja davani patrijarhu Makariju poslije 1557. godine. No, na temelju rijetkih izvora nije se moglo zasigurno zakljuiti kada je Patrijarija prestala postojati. Po jednima se to dogodilo ubrzo nakon osvajanja (oko 1463. godine), po drugima tek u prvoj polovici 16. stoljea. Jedni smatraju da je itava Peka patrijarija bila podinjena Ohridu, a drugi da su svi njezini vjernici bili pod Carigradom. Pozivajui se na povelje i tradicije svoje Crkve, ohridski arhiepiskop Prohor je oko 1525. godine obnovio autokefalnu arhiepiskopiju u koju je bila ukljuena i cijela Srpska crkva. Srpski jerarsi su se tome suprotstavili. Smederevski mitropolit Pavle nazivao se patrijarhom i uspio je na neko vrijeme sprijeiti arhiepiskopa da provede svoje planove. Meutim, Prohor se oslobodio, uspio okupiti sabor (1540) na kojemu je Pavle osuen, nakon ega se morao pokoravati zakljucima sabora. Spletke iz toga vremena pokazuju da se jedinstvo pravoslavnih krana pod Carigradom nije odralo. Autokefalnost se obnavljala i pod sultanovom vlau. Sljedei je korak uinjen 1557. godine, kada je zahvaljujui rodbinskim vezama s velikim vezirom mitropolit hercegovaki Makarije postao patrijarh obnovljene Peke patrijarije. Do toga vremena, Turci su osvojili golema prostranstva nekadanje Ugarske Kraljevine, kojima se teko moglo upravljati iz Carigrada, osobito zato to su najveim dijelom bili naseljeni Srbima. Obnovljena Patrijarija je mreu svojih eparhija odmah prilagodila promijenjenoj naseljenosti i rasporedu srpskog naroda. U to je vrijeme ve zavravao najvei val preseljavanja. U stvaranju novih eparhija, Patrijarija je pratila upravni sustav Osmanskog Carstva. To se vidi po tome to se imena episkopija izvode od imena maarskih gradova i to se poklapaju s imenima sandaka. Sjedita eparhija u novim oblastima na sjeveru nisu imala stalnost kao stare eparhije. Suvremenici su tvrdili da je Patrijarija imala 42 eparhije, a da je za vrijeme patrijarha Pajsija (16141647) njihov broj smanjen na 33. Golemo podruje patrijarhove jurisdikcije ukljuivalo je tri bugarske eparhije: na sjeveru se prostiralo do granice Erdelja, na sjeverozapadu do Budima i Peuha, a na

90

zapadu do blizu Zagreba 27 i Dalmacije. Prema katolikim kranima, turske su vlasti (kao i u Svetoj Zemlji, Carigradu i na grkim otocima) bile stroge. Papa je bio na elu sultanovih neprijatelja, a katoliki prelati su se njemu pokoravali pa im u Osmanskom Carstvu nije bio odobren rad. Vjerski ivot katolika odravao se tako to su slubeno bili pastva pravoslavnih arhijereja, koji su za njih sultanu plaali pristojbe. Najveu su skupinu predstavljali bosanski franjevci, koje je Porta tretirala kao pripadnike crkve duhovnika Latina u sandaku Bosanskom i Kliskom i Hercegovakom, a postojali su i katolici u rudarskim opinama i na podrujima s doseljenim Arbanasima, koji su spadali pod jurisdikciju barskog nadbiskupa. Katoliki sveenici u naelu nisu proganjani niti ometani u vjerskim obredima, ali nisu dobivali berat ni slubenu dozvolu za djelovanje. Neposredno od njih nije uzimana ni uobiajena pristojba. Posrednika uloga srpskih jerarha izazivala je albe i sporove zato to su pristojbe ubirali od katolika nad kojima inae nisu imali nikakve duhovne vlasti, to su i turska sudska tijela potvrivala svojim presudama. Sigurno je bilo i zlouporaba, ali izvori ni u jednom sluaju ne pokazuju da je bilo masovnih prelazaka katolika na pravoslavlje. Slini problemi javljali su se na egejskom otoju i u samom Carigradu, gdje god je bilo katolika. Crkva je pretrpjela teke materijalne gubitke. Isprva je nekim manastirima ostavljen dio njihovih posjeda. Da bi ih zadrali, neki su morali obnaati sokolarsku slubu. Drugima su odmah nakon osvajanja posjedi oduzimani i davani ratnicima. Ve 1485. godine u popisu timara Skadarskog sandaka nisu samo sela poznata iz Deanske, Arhanelovske i ike povelje, nego takoer crkve i mali manastiri koji su nekad pripadali Patrijariji. Crkvu je teko pogodila opa konfiskacija imovine provedena 15681569, na poetku vladavine sultana Selima II. Monasima je priznavano prvenstvo u otkupu oduzete imovine. Za to su, meutim, bile potrebne velike svote, koje su crkve uzimale kao zajam i zatim se desetljeima muile kako bi otplatile dugove. Manastiri i crkve morali su iz temelja promijeniti svoje gospodarenje. Umjesto rijetkim velikim i bogatim ktitorima i zatitnicima, morali su se okrenuti malim prilonicima i darodavcima. To se postizalo upornim ubiranjem crkvenih davanja i skupljanjem milostinje, to se nazivalo odlaskom u pisaniju. Vjernici su upisivani u pomenike da bi se na liturgijama u manastirima molilo za njihove due. Umjesto nekadanjeg ekstenzivnog iskoritavanja velikih posjeda, moralo se racionalnije gospodariti na preostalim malim parcelama. Unato izgubljenim posjedima i mnogim nevoljama, crkveni ljudi, arhijereji ili sveenici, najee su osnivai ili pomagai u izgradnji, popravcima, oslikavanju i odravanju crkava i manastira. Vjerojatno su se oslanjali na roake meu svjetovnjacima u svojoj sredini. Moni i bogati zatitnici traeni su meu preostalom kranskom gospodom u Vlakoj, Moldaviji i, sve vie, u Rusiji. Kao to su nekad srpski despoti srebrom ili posjedima darivali grke svetogorske manastire koji bi ostali bez zatitnika, tako sada ruski vladari darove alju Hilandaru i drugim manastirima. Monasi na strane dvorove odnose poneki dio svojih svetinja i dragocjenosti. Najveu su potporu ipak pruali sunarodnjaci. O njihovim prilozima i doprinosima ostalo je traga u natpisima o podizanju ili obnovi crkava, o financiranju izrade fresaka i ikona, narudbi rukopisa ili obrednih posuda. Spominju se plemenski glavari i spahije, ratnici u sultanovoj slubi. Poslije obnove Patrijarije znaajniji ktitori potjeu iz podruja plemena i plemenskog drutva, a odatle su i pripadnici tadanje hijerarhije. Sauvani izvori pokazuju da je Srpska crkva nastavila provoditi svoju misiju usprkos nepovoljnim uvjetima u kojima se nala. irenje monatva i manastira najvie se zapaa na podruju novog naseljavanja u Bosni, Slavoniji, Dalmaciji i Banatu. Ne nastaju samo pojedinani manastiri, nego i itave skupine, male svete gore, kao ovarsko-kablarski manastiri (u klisuri Zapadne Morave), spomenuti frukogorski manastiri (u Srijemu) i jaunjski manastiri (pokraj
Ta najzapadnija eparhija (sjedite joj je bilo u manastiru Marci pokraj Ivani-Grada) u 17. je stoljeu nosila neobino ime Vretanijska. Ime je dobila po Britaniji (Vretanijski ostrov), koja se nalazila u tituli srpskih patrijarha.
27

91

Leskovca). Znatan dio crkvene misije ovisio je o svetim knjigama koje su naslijeene, a iji se fond neprestano morao popunjavati. U jednom je razdoblju izgledalo da je taj zadatak olakan primjenom tiska koji je posredstvom Venecije dospio u Crnu Goru, a na inicijativu vojvode ura Crnojevia. Kratko djelovanje tiskare Crnojevia (14931496), koja je izdala pet bogoslunih knjiga (Oktoih I, II, Psaltir, etverojevanelje, Molitvenik), nastavio je u Veneciji vojvoda i trgovac Boidar Vukovi, koji je od 1519. do 1538. tiskao vei broj izdanja. Njegov repertoar je bogatiji: osim posve obrednih knjiga, tiskao je poune zbornike raznovrsnoga sadraja. Nekoliko tiskara radilo je po manastirima: u Goradu, Rujnu, Graanici, Mileevi, Mrkinoj crkvi; jedna u Beogradu, u vlasnitvu dubrovakoga trgovca. Ali, sve su djelovale kratko i imale po jedno ili dva izdanja. Zbog siromatva, nije postojalo trite, niti uvjeti za ekonomian rad tiskara. Rukopisi nastali u to vrijeme svjedoe o ouvanju razine pismenosti. Poveavao se broj mjesta u kojima su se prepisivale knjige. I dalje se najvie radi na knjigama za bogosluje (psaltiri, triodi, mineji itd), ali nastaju i mnogi mjeoviti zbornici koji sadravaju razliite sastave i starije knjievne spise. Poneko od veoma vanih srednjovjekovnih djela sauvano je zahvaljujui prijepisima iz tog razdoblja. U rukopisnom nasljeu ima i novijih prijevoda s grkog te prihvaanja i prenoenja tekstova iz drugih slavenskih knjievnosti. U domaoj se knjievnosti zapaa kontinuitet u nastajanju itija, iji junaci postaju posljednji Brankovii (Angelina, Maksim i Jovan) i lokalni muenici (ore Kratovac) s poetka 16. stoljea. Poslije duljeg prekida, patrijarh Pajsije (16141649) u itiju cara Uroa nastoji povezati kontinuitet srpske povijesti s posveenjem vladara, koji nije ostao u dobroj uspomeni u usmenoj i pisanoj tradiciji. Pajsijev spis poinje rodoslovom Nemanjia i ide do autorova vremena. U njemu je Uroev ivot tek epizoda. Vee ambicije otkriva sam pisac: imao sam elju da ovo razumijem i saznam: otkuda iznikoe Srbi i po emu. Zaokupljenost povijeu je oita u njegovanju i razvijanju knjievnosti rodoslova i ljetopisa te njihovu spajanju u povezane povijesne tekstove koji seu od Nemanje do vremena sastavljaa ili nastavljaa. Ljetopisni tekstovi se prevode na grki, a u 18. stoljeu i na latinski. Iz Rusije se preuzima Hronograf, s pregledom ope povijesti u kojemu su bili zastupljeni Rusi, Bugari i Srbi, a nastavlja se i dopunjava dogaajima iz srpske povijesti. Kako je vrijeme protjecalo, i prepisivaka je djelatnost postajala sve skromnija. U 17. stoljeu patrijarh Pajsije ulae velike napore kako bi se spasili stari rukopisi. On ih ponovno povezuje, premjeta u sigurnije manastire i vraa vlasnicima. Sauvani dio nasljea u sljedeem stoljeu ipak ne djeluje na Srbe koji se, naime, okreu ruskim tiskanim knjigama. OD PODLONIKA DO ODMETNIKA Turska vlast nad Srbima i drugim balkanskim kranima trajala je, ovisno o mjestu koje se promatra, vie od 250 godina za one koji su se zatekli u Panonskoj nizini, gotovo 400 godina za one koji su se oslobodili ustancima i ratovima u 19. stoljeu (1815, 1833, 1878), a 450 godina za one koji su osloboeni tek u Balkanskom ratu (1912). U svakom od tih razdoblja smijenile su se brojne generacije i gotovo svaka je ostavila svjedoanstva o vjernom sluenju sultanu, sudjelovanju u pohodima, popunjavanju itavih rodova oruanih snaga, obnaanju upravnih funkcija na nioj razini. Ali, usporedno s time sauvana su i svjedoanstva o namjerama za ustanak protiv turske vlasti i obnavljanju srpske drave. Upadljive su promjene u razmjerima: u prvom razdoblju turske vlasti mnogo je vie podataka o sluenju i sudjelovanju u osvajanjima, u vrijeme Bekog rata (16831699) vijesti govore jedino o odmetanju, ustancima i pridruivanju turskim neprijateljima. Najmanje je vijesti o protivljenju turskoj vlasti iz prvih desetljea poslije osvajanja, kada su se protiv Turaka borili Srbi koji su se nastanili na teritoriju ugarskoga kralja. Do sredine 16. stoljea pod turskom se vlau naao najvei dio svih Srba. Izvan njezina dosega ostali su samo oni koji su kao prebjezi ili uskoci prelazili granice i bili ukljueni u obrambene sustave Venecije ili Habsburke 92

Monarhije. Na obnavljanju srpske drave radilo se jo u doba kralja Matijaa Korvina, koji je vraanje srpskih gradova i teritorija postavljao kao uvjet u pregovorima s Turcima (14731475). I nakon toga (1482) sultan je obeavao despotu Vuku Grgureviu da hoe dati zemlje i gradove a mi da bismo bili meu carstvom ti i meu svetlim kraljem kako su i nai prvi bili. 28 To se nije dogodilo, ali Brankovie nije naputala nada. Kada je despot Jovan 1499. godine darivao svetogorske manastire (Hilandar, manastir svetoga Pavla i Esfigmen), rekao je da e im davati sve to je despot ura obeao ako Bog i Bogorodica uine milost stvoriti me gospodina Srbljem. 29 Kad je dinastija izumrla, ustanak protiv turske vlasti na sultanovu teritoriju planiraju domai ljudi, esto i na vanjski poticaj. Poznati trgovac i tiskar te povjerenik cara Karla V, vojvoda Boidar Vukovi, putujui kao trgovac po Osmanskome Carstvu, pregovarao je s ljudima i razraivao plan o iskrcavanju kranske vojske na jadransku obalu blizu Skadra, raunajui na opi ustanak. Vojvoda Vukovi nudio se (1538) da ga car postavi za despota kako bi pothvat bio uspjeniji. On sam razgovarao je sa srpskim partijarhom, koji ga je obavijestio da su Turci na granici pobili osamdeset Srba. U ratu koji su s Turcima vodile panjolska i Venecija (15371538), bio je osvojen Novi. U grad je ula panjolska posada, ali meu pokorenim stanovnitvom nije bilo odjeka. Saveznici su se razili i mir je sklopljen bez ikakvih promjena. Svoje protutursko raspoloenje, pojedini su Srbi iskazivali u susretima s kranskim putnicima i poslanicima europskih vladara, o emu su ostali tragovi u poslanikim spisima. Carski poslanik Corneille Duplicius de Schepper je 1533. godine, prigodom posjeta manastiru Mileevi, mogao zapaziti kako na ljude znatno utjeu stara predvianja o turskoj propasti. Na Osmanlije je prenoeno ono to se nalazilo u starim proroanstvima; o tome kako je Bog Imaelu dopustio da podini krane, tako da e se ugasiti sluba boja, ali i da e Bog poslati vladara koji e iskorijeniti sve nevjernike i krunu predati Bogu, to je trebalo oznaiti uvod u drugi Kristov dolazak. Rukopisi s takvim proroanstvima bili su raireni meu Srbima, a u Mileevi su ih monasi pripisivali svetom Savi. I poslije, sve do 20. stoljea, zapaa se utjecaj proroanstava na stajalite o politikim zbivanjima. Svaki rat Turaka s kranskim silama bio je povod da se probude nade te da manje ili vee skupine Srba prijeu na kransku stranu. Rat od 1593. do 1606. godine izmeu Turske i Habsburkoga Carstva meu podinjenim je kranima imao mnogo vei odjek nego prethodni sukobi. Srbi tada diu ustanak protiv turske vlasti u dvije meusobno udaljene oblasti: u Banatu (meu Srbima uz granicu prema Erdelju i Vlakoj) i u srcu plemenskog podruja (meu starjeinama plemena u Hercegovini). U oba sluaja pobunjeni Srbi surauju s turskim neprijateljima i tee obnoviti svoju dravu. Tada u veze s kranskim dvorovima i papinstvom stupa i obnovljena Patrijarija. Patrijarh Jovan II (15921614) zbog toga je bio zatvoren (1612) i vjerojatno ubijen. U Banatu su Srbi ivjeli dulje od stoljea, a tek etiri desetljea bili su podinjeni turskoj vlasti. Tu su se odrali narodni glavari koji su odravali veze s erdeljskim knezom, turskim vazalom koji je vodio dvolinu politiku: s jedne je strane poticao pobunu krana, a u odnosu s Turcima pokazivao se lojalnim. U proljee 1594. godine, kada je turska vojska poslana na daleko ratite kod Ostrogona, organizirano je vie pobuna protiv turskih vlasti; bilo je upada hajduka, protjerivanja turskih garnizona u Vrcu i Panevu. Govorilo se da su ustanici raspolagali sa 5000 ratnika, koji su napali i zauzeli Bekerek, a zatim Beej i Titel. Unitili su neke turske brodove na Dunavu, koji su opskrbljivali tvrave na sjeveru Ugarske. Ustanici su traili i oekivali pomo od carske vojske u Ugarskoj, kao i od erdeljskoga kneza, kojega su smatrali svojim vladarom. U Vrcu i okolici, vladika Teodor je s lokalnim prvacima okupljao i pod zakletvu stavljao ratnike. Kada austrijska
[sultan] e dati zemlje i gradove, a mi bismo bili izmeu tvog carstva i ugarskog kralja kao to su bili nai prethodnici (op. pr) 29 postaviti me da budem gospodar Srbima (op. pr)
28

93

vojska vie nije pod opsadom drala turske tvrave na sjeveru, a erdeljski je knez uskratio pomo, Turci su se okrenuli Banatu i u kratko vrijeme potukli ustanike kod Bekereka i Temivara. Ve su suvremenici u vezu s tim pokretom dovodili spaljivanje motiju svetog Save kod Beograda u proljee 1595. godine. Dok su pobunjenici u Banatu bili okrenuti Erdelju i Habsburzima, plemenski glavari iz Hercegovine suraivali su s talijanskim knezovima, ponajvie sa panjolskim vicekraljem, koji je imao sjedite u Napulju. Posrednici su bili pojedini graani iz primorskih gradova, vojnici, ak i sveenici. Ostalo je dosta tragova o pregovorima, sastancima, putovanjima i planovima, a vrlo malo o konkretnom djelovanju. Iz sauvanih dokumenata, poznati su glavni sudionici. Na elu im je bio vojvoda Grdan od Nikia oko kojega se oekivalo okupljanje glavara iz Crne Gore i Dukaina (Skadarski sandak, koji se protezao duboko u unutranjost, sve do Metohije). Zatim se vidi kako su zamiljali operacije protiv Turske i to su predviali u budunosti ukoliko zbace tursku vlast. Godinama su se uporno vraali na isti plan: da se kranska vojska iskrca kod Novog i Risna i da nastupa prema Onogotu. Predvialo se da e joj se pridruiti 100 000 domaih ratnika. Narodni su glavari traili da se narod oslobodi od svih poreza i davanja tijekom tri godine, za manastire uvanje prihoda i vraanje onoga to su im Turci oduzeli, a takoer da se ne dira u vjeru. Najvie se zahtjeva ticalo samih glavara, koji su se predstavljali kao plemii (condes, voeuodas, barones); prije svega da im se vrate posjedi, da zadre povlastice, imunitete i titule te da prema sposobnostima dobiju mjesta u vojsci i upravi. Predvialo se da, osim vicekraljeva guvernera, na svim drugim vladajuim poloajima budu domai ljudi. Neobino je bilo traenje u predstavci iz 1602, kakvo se vie nije ponovilo. Naime, trailo se da Turci koji dobrovoljno prihvate panjolsku vlast ostanu slobodni sa svojim posjedima. Koliko je poznato, ti se planovi nisu niti poeli ostvarivati. Tek je venecijansko-turski rat poveden zbog Krete (Kandijski, 16451669) zahvatio Srbe du duge mletako-turske granice od sjeverne Dalmacije do Boke. Osim doseljenika na mletaki teritorij, uz Veneciju se bore uskoci i brojne hajduke ete na turskom podruju. Crnogorska plemena priskau u pomo Kotoru. Tada je prvi put granica izmijenjena na tursku tetu, pa su krani zavladali uskim podrujem u srednjoj Dalmaciji i crnogorskom primorju. Po masovnosti sudjelovanja Srba u ratovanju i posljedicama na njihov razvoj, najvaniji je bio rat zapoet 1683. turskom opsadom Bea. Kada su Turci bili razbijeni pod gradom, poela je duga i uporna borba za njihovo potiskivanje. Budim je preotet 1686, a sljedee se godine poprite pomaknulo prema jugu, zahvaajui predjele nastanjene Srbima. Ve u borbama 1687. godine, carskim se jedinicama pridruuju odredi racke milicije. Turci su tada potisnuti iz Slavonije, tako da se 1688. godine bojite proirilo do Save. Velik dogaaj bio je osvajanje Beograda 1688. godine. Poslije pada Beograda u turskoj je vojsci zavladalo potpuno rasulo. esarevci su u dvije kolone, kroz zapadnu Srbiju i moravsku dolinu, napredovali prema jugu. Osvajanje gradova aka, Uzica, Nia i Skoplja obiljeava njihovo brzo napredovanje. Carska je vojska silno narasla zahvaljujui tome to su joj se Srbi putem prikljuivali. Kako se od 1684. u rat ukljuila i Venecija, granice su se pomicale u jadranskom zaleu. Tadanji srpski patrijarh Arsenije III arnojevi otvoreno je suraivao i sastajao se sa zapovjednicima habsburke i venecijanske vojske. Poslije osvajanja Kosova i sjeverne Makedonije, u vojsci se pojavila kuga. Uslijedio je napad francuske vojske na habsburke teritorije u Njemakoj i turska protuofenziva, to je za kratko vrijeme izmijenilo situaciju. Od poraza kod Kaanika (3. sijenja 1690), poelo je povlaenje carske vojske prema sjeveru, a pred njom i povlaenje naroda pred turskom odmazdom. Tjednima i mjesecima duga se povorka kretala prema Beogradu i rasla prikljuivanjem novih izbjeglikih skupina. Pokuavajui zaustaviti nepovoljan tok dogaaja, car se u lipnju 1690. u svojstvu ugarskog kralja manifestom obratio balkanskim kranima, pozivajui ih da ne naputaju svoja ognjita, da se dignu na oruje i pridrue carskoj vojsci. Obeavao je potovanje svih starih povlastica, prvenstveno biranja vojvode, 94

oslobaanje od danaka i tereta, osim onih koji su bili zakoniti i prije turskog osvajanja. Sve je to u vidu imalo osloboenu Srbiju, koju su upravo iznova podinjavali Turci i ije stanovnitvo se spremalo za naputanje zemlje. Odluka je u tom pogledu bila jasna u lipnju 1690, kada je sabor srpskih prvaka s patrijarhom iz Beograda slao vladiku Isaiju akovia u Be da trai crkvenu autonomiju i jurisdikciju patrijarha kakvu je imao u Turskoj. U kolovozu, kada je zapoelo prebacivanje Srba preko Save, vladar je izdao prvu u nizu privilegija koje e u sljedeem stoljeu uvelike utjecati na poloaj srpskog naroda u Monarhiji. Srbima se obeavala sloboda vjere, ouvanje staroga kalendara i slobodan izbor arhiepiskopa koji e upravljati crkvom i postavljati episkope i sveenike. Upadljiva je razlika u odnosu na zahtjeve iz kruga vojvode Grdana s poetka stoljea. Svjetovni elementi srpskog drutva uope se ne pojavljuju, iako su i oni aktivno sudjelovali i u ratu i u seobi. Tome je svakako pridonijelo to to nije bilo glavarskog sloja one vrste kakva je postojala u plemenskom drutvu, ali i odluno nastojanje habsburke vlasti da onemogui pojavu suparnika u vladanju Srbima. O tome svjedoi epizoda sa samozvanim despotom orem II Brankoviem, tobonjim potomkom srednjovjekovne dinastije. Taj Srbin iz Erdelja se tijekom diplomatske i dvoranske djelatnosti na erdeljskom i vlakom dvoru, a zatim kod Habsburga, uspio domoi visokih titula baruna i grofa (tvrdio je ak i da ga je patrijarh miropomazao za despota). U vojnim operacijama nije sudjelovao, a traio je da bude postavljen za despota i pomonika zapovjednika carske vojske. Beki dvor posluio se njime, ali ga je u ljeto 1689. zatvorio i izolirao, iako ga niti u zatoenitvu nije uspio sprijeiti da utjee na srpske prvake. Prije turskog osvajanja Beograda u listopadu 1690. i posljednje su skupine Srba prele Savu i polako se kretale prema sjeveru. Dijelovi su ostajali usput u Srijemu, Bakoj i Baranji, dok su drugi nastavljali do Budima i Sentandrije. Patrijarh Arsenije III tvrdio je da je s njime prelo 30000 ljudi (drugi put rekao je 40 000), to je svakako pretjerana brojka, ali ne postoje naini da se doe do pouzdanijih procjena. Naseljavanje izbjeglica pratili su sukobi s domaim stanovnitvom i vlau, osobito u gradovima. Zbog toga je car u prosincu 1690. preko Ugarske dvorske kancelarije izdao zatitni patent s potvrdom prijanjih obeanja i obvezivanjem nie vlasti da ih potuju. Slobode i imuniteti odnosili su se na sve Srbe i njihovu imovinu. Na saboru u Budimu 1691. godine zaotrilo se pitanje svjetovnog starjeine, pri emu su srpski starjeine htjeli zatvorenog despota ora Brankovia. On je izvikan za despota, ali dvor se s time nije sloio, nego je pronaao polovino rjeenje, imenujui podvojvodu carskog oficira Jovana Monasterliju, koji je u poetku primljen s nepovjerenjem. Budui da su se jo vodile borbe s Turcima, zapovjednitvo je ispunjavalo zahtjeve Srba. Koliko su bili potrebni, pokazalo se u bitkama kod Slankamena 1691. i Sente 1697. Srpske privilegije o kojima se sve vie govorilo, zapravo su podrazumijevale jamenje osnovnog ljudskog prava na ivot bez uznemiravanja i u svojoj vjeri. Obeane slobode i imuniteti nisu bili teritorijalno omeeni, nego vezani za pripadnost vjeri i narodnosti. Personalnost prava, iroko primjenjivana u srednjem vijeku, nije se lako usklaivala s pretenzijama moderne drave na jedinstveno zakonodavstvo unutar svojih granica. Kako su privilegije bile izdavane u razliitim uvjetima prije sklapanja mira 1699. i poslije toga, u vrijeme vlasti nad dijelom Srbije (17181739) i poslije toga, one su u vidu imale nejednake populacije. Od samoga poetka, privilegije su bile predmetom sporova, najprije u aktualnoj politici, u odnosima izmeu ugarskih stalekih tijela, vladara, srpskog mitropolita, sabora i Bekog dvora, a ostale su kontroverzna tema u historiografiji.

NASTAJANJE MODERNOGA KRANSKOG DRUTVA


NOVI DRAVNI OKVIR Kada je mirom u Karlovcima 1699. godine zapeaen ishod petnaestogodinjeg Bekog 95

rata, znatan je dio srpskog naroda zauvijek bio osloboen od turske vlasti. Potomcima onih koji su se doselili u Panonsku nizinu 150 ili 200 godina prije sada su se pridruili i sudionici Velike seobe iz 1690. Zatekavi se na teritorijima s kojih je potisnut vladajui osmanski sloj, ijedni i drugi su neposredno osjetili manje ili vee promjene, a mnogo vie oekivali su od uglavnom nesigurne budunosti. Prije svega, nije bilo slaganja o statusu i ustroju osloboenih teritorija. Vrlo snano je izraena tenja ostataka ugarskih stalekih organa, do 1687. svedenih na mali dio nekadanje drave, za obnavljanjem Kraljevine u svakom pogledu: upravnom sustavu, ustanovama, pravima (prije svega pravima plemstva kojemu je trebalo vratiti izgubljena vlastelinstva). Prvi su koraci trebali biti obnova upanija i njihove plemike autonomije, s plemikim skuptinama i sucima, kao i obnova plemikih posjeda. Meutim, planovi o obnovi nailazili su na mnoge tekoe. Na prvom mjestu, ope prilike bile su izmijenjene, snage nedovoljne za realizaciju, a tu su bila i suprotna nastojanja Bekog dvora koji je, pokuavajui aroliku heterogenu monarhiju pretvoriti u jedinstvenu dravu, svoje planove zasnivao na liniji apsolutistike politike. Dvoru su bila potrebna rjeenja koja e istovremeno osiguravati snage za jo nezavrenu borbu s Turcima, sredinjim organima osigurati neposrednu vlast i omoguiti priljev sredstava iz novosteenih podruja, ukljuujui i ljudstvo za obranu i budue ratove. Sukob tih dviju tendencija u prikrivenom ili javnom obliku, i s manjim ili veim intenzitetom, trajat e desetljeima i trajno utjecati na poloaj Srba. Tijekom malo godina od protjerivanja Turaka (16861687) do dolaska patrijarha Arsenija III (1690), javno se pokazalo (osobito u Slavoniji, Srijemu i Baranji) to Srbe eka na podrujima na kojima se ostvaruje ideal restauracije: pretvaranje u paore ovisne seljake obvezne na davanja i rabote na obnovljenim vlastelinstvima i sjedinjenje, tj. privoenje uniji s Katolikom crkvom, to se nije dogodilo samo vjernicima, nego takoer sveenicima i starjeinama manastira u Slavoniji 1690. godine. Katolikoj crkvi je protjerivanje Turaka budilo nadu da moe nadoknaditi gubitke koje je pretrpjela; ne samo od turskog osvajanja, nego i od irenja protestantizma u Ugarskoj i ekoj. Raspreni na velikom i relativno rijetko naseljenom prostoru, bez voa iznad seoskih glavara, niih vojnih starjeina i nekolicine episkopa povezanih samo posredstvom dalekog patrijarha, potomci davno prije naseljenih Srba nisu raspolagali znatnijom obrambenom snagom. Zakoni Kraljevine njima se nisu bavili od 15. stoljea, kada su osloboeni crkvene desetine, a poslije su spominjani samo u saborskim odlukama u vezi s oporezivanjem. Stanje je promijenila Velika seoba iz 1690, ne toliko time to je poveala broj Srba, koliko injenicom da su oni koji su doli s patrijarhom Arsenijem III bili zatieni privilegijom i diplomom iz 1690. godine. One su predviale slobodu vjere doseljenika, njihovu Pravoslavnu crkvu i njezinu hijerarhiju. Razlivena i itka masa dobila je ogradu i unutarnju strukturu; zapravo vrstu kostura koji je povezivao i na okupu drao nadaleko rasprene dijelove. Cjelokupan tok buduih dogaaja ukazuje na veliku ulogu sluajnosti, jer seobu nitko nije planirao. Ona je bila iznuena preokretom na bojitu i strahom od turske osvete. Veoma vanom pokazala se okolnost da se na elu izbjeglog naroda naao patrijarh, jer je to omoguavalo povezivanje i ujedinjavanje dijela Srpske crkve koji je dospio pod kransku vlast. Ve u prvom desetljeu nakon seoba, jasno se vidjelo da na osloboenim teritorijima usporedno nastaju oblasti pod nejednakim reimima jedne pod upravom vojnih tijela, druge pod upravom Komore, tree pod tijelima upanija, etvrte pod gospodarima vlastelinstava. Razlike meu njima nisu nestajale, nego su se s vremenom dodatno produbljivale. Srbi su se nali pod svakim od tih reima, u razliitim omjerima, ali ih zahvaljujui povezanosti unutar Crkve, saborima i privilegijama te granice nisu meusobno dijelile ni razdvajale. Habsburke su vlasti neko vrijeme nastojale ometati takvo ujedinjavanje, jer se njime pojaavao otpor unijaenju koje se, osobito u zapadnim oblastima, uporno provodilo ukorak s obnavljanjem katolikih dijeceza. Dvor je neko vrijeme ograniavao djelovanje patrijarha, bile su mu zabranjene vizitacije, ak i uporaba titule, a i poslije (1707) je spreavan dolazak episkopa iz 96

zapadnih eparhija na sabor. Protiv ujedinjenja su objektivno djelovala i nastojanja dijela samih Srba koji su se eljeli naseliti na posebnom teritoriju. To je bilo teko izvedivo i za one koji su se tek doselili, a posve nemogue za cjelinu naroda za koji su i sami suvremenici uviali da je raspren na velikom prostoru: ... jedni oko Budima, drugi na aradskoj strani [...] trei preko Save do Like i Krbave. Jo tijekom ratnih godina (16871699) pokazalo se da ukljuivanjem u vojnu organizaciju Srbi ponajprije mogu osigurati osobnu slobodu i izbjei da budu kmetovi. Zato su, gdje god je to bilo mogue, nastojali ouvati vojniku organizaciju, grupirajui se u aneve, naselja s podjelom na vojne jedinice pod upravom svojih starjeina. Tenja srpskih ratnika poklapala se s potrebama i politikom Bekog dvora, s nastojanjem da se, bez obzira na estoko protivljenje Ugarskog sabora, proiri pojas Vojne granice i prilagodi novonastaloj situaciji. Kada je turska ekspanzija bila na vrhuncu, granica se pruala od morske obale do Blatnog jezera u smjeru jugozapad sjeveroistok. Poslije Bekog rata, dio od Save prema sjeveru postao je potpuno neaktualan, dalek od crte dodira s Turcima. Granica je sada bila mnogo dulja: pratila je tok Save, dijagonalno presijecala Srijem, tokom Tise ila do ua Moria, a zatim du te rijeke do Erdelja. Planovi su pravljeni jo tijekom ratnih operacija, a nova je Granica realizirana tek 17021703. godine. U novom odsjeku granice, sredinju je ulogu dobio Petrovaradin, gdje je podignuta velika tvrava, a uporita su bili anevi koji su u irokom pojasu pratili tok Save, Tise i Moria. Poloaj veine Srba otada je ovisio o sudbini Vojne granice pa je razumljivo to su se odluno borili za njezino odranje. Restriktivna primjena obeanja danih vladarskim diplomama prestala je 1703. godine, kada se viegodinja napetost izmeu ugarskog plemstva i Bekog dvora izrodila u otvoreni ustanak Ferenca II Rkczyja (17031711), iji su pristae obiljeeni starim nazivom kuruci (kod Srba krstui) nazivom sudionika Doinog ustanka iz 1514. Suoen s ozbiljnom opasnou, a angairan u ratu za panjolsko nasljee, Beki dvor se pokazivao popustljiviji prema patrijarhu. Odustalo se od prijanjih ogranienja i zabrana. Napokon mu je dano davno obeano vlastelinstvo. Budui da su mu prije bili dani pa oduzeti Sira kod Daruvara, zatim 1697. Seuj (Dunaszekcs) s gradom i zamkom, naposljetku je dobio Dalj kod Osijeka s pet sela. Patrijarh je u to vrijeme imao i mirovinu od 3000 forinti. Brinuo se i o svojoj obitelji, osigurao dodjelu plemstva za brata i njegovo potomstvo. Dosljedan u svojim pretenzijama na podrijetlo od Crnojevia, vjerojatno je sm sugerirao titulu knez od Albanije. Popustljiv odnos Bekoga dvora u vrijeme ustanka postaje razumljiv kao sredstvo da se Srbi odvoje od carevih protivnika. Srpsko je vodstvo razvojem dotadanjih odnosa i obeanjima sadranim u privilegijama bilo vezano za cara i dvor, iako je ve iskusilo da je pozivanje na privilegije djelotvorno samo ukoliko se raspolae snagom koja dvoru moe biti od koristi. Zazirui od srpske mase pod orujem, sline njegovim vojnim snagama, Rakoczy je Srbe nastojao privui na svoju stranu, najprije proglasom obeavajui im sve ono to su ve imali od druge strane ako mu priu, ali i stranim prijetnjama ako se suprotstave. Poslije je pregovarao i nudio novac. Patrijarhu je obeavao 20 000 forinti. ak se koristio utjecajem Rusije, prema kojoj su se Srbi ve tada bili usmjerili. Koliko je mogue zakljuiti iz sauvanih dokumenata, Srbi krstuima nisu prili u znatnijem broju, a poznati su obrauni s njima i ukljuivanja u carske odrede koji su istrebljivali kuruce. Rat se vodio poput onoga na granicama upuivanjem odreda koji bi pljakali i pustoili teritorij protivnika. Iako im je baza bila na sjeveru i istoku Kraljevine, odredi kuruca su se zalijetali ak u Austriju. U tim naletima stradali su Srbi u Pomoriju, Bakoj, a osobito u naseljima na desnoj obali Dunava. Rakoczyjeva je buna zapravo pokrenula smanjivanje i nestajanje naselja na rubu srpskog etnikog prostora, povlaenje prema gue naseljenim dijelovima koje e trajati sve do 20. stoljea. U opasnosti od pokolja, ljudi su se spaavali bijegom prema Slavoniji i Srijemu te, u to vrijeme, jo turskom Banatu. Za vrijeme toga rata dolo je do promjene i na carskom prijestolju i na arhijerejskom tronu, budui da je 1706. godine umro patrijarh Arsenije III. Novi car Josip I iste je godine Srbima 97

potvrdio dotadanje privilegije. Posljednjih je godina morao rjeavati delikatno pitanje odnosa s Pekom patrijarijom, gdje su turske vlasti uz posredovanje Carigradske patrijarije za patrijarha postavile Kalinika I Iz Carigrada i od istonih patrijarha dolazio je savjet da svi arhijereji u carevoj zemlji moraju biti jednaki i podinjeni pekom arhiepiskopu. Meu episkopima su postojale dvije struje. Jedna je bila za potpuno prihvaanje jurisdikcije pekog patrijarha, a druga za potpunu autonomiju. Najprije je izabran Stefan Metohijac, koji nije priznat, dok je Isaija akovi, koji je imao potporu dvora, izabran nakon to se zakleo na vjernost pekom patrijarhu. Budui da je i on ubrzo umro (1708), izabran je Sofronije Podgorianin (1710 1711). On je bio sprijeen poloiti zakletvu, ali je iz Pei dobio blagoslov i poziv arhijerejima da mu se pokoravaju. Tako su episkopi i mitropoliti pod kranskom vlau samo posredno bili vezani za peku stolicu preko prvog mitropolita, ija je stolica ustaljena u Kruedolu. Kada je manastir Kruedol, zadubina Brankovia, stradao u ratu 17161718, sjedite mitropolita premjeteno je u Karlovce, pristupanije i blie Petrovaradinu, pa se za pravoslavnu crkvenu organizaciju pod habsburkim carevima ustalio naziv Karlovaka mitropolija. Ona e vie od dvije stotine godina bez prekida imati vanu ulogu u razvoju Srba. Ve 1713. izabran je sljedei mitroplit, Vientije Popovi. U njegovo vrijeme su s novim teritorijima pod kransku vlast dole i nove episkopije. Izbori mitropolita davali su povoda za sazivanje sabora. Kako bi ograniile utjecaj hijerarhije, carske vlasti su uvodile svjetovnjake u sabore, dajui time skupovima staleki karakter. Jezgru su inili pripadnici klera, zatim su doli predstavnici vojnika, a potom i drugi redovi. U njemakim je dokumentima sabor nazivan Congress ili National Congress. Ustalio se i djelokrug rada: osim o izboru arhiepiskopa, raspravljalo se o podizanju crkava, otvaranju kola, crkvenoj upravi i imovini, albama na loe postupke vlasti ili katolikih prelata i na svako ugroavanje. Sabor se mogao sastati samo ako to dopusti vladar i uz prisutnost njegova povjerenika. PROIRENJE I PREUREENJE OKVIRA Novu znaajnu promjenu donio je rat koji je Turska zapoela s Venecijom 1714. godine, a u koji se Austrija ukljuila 1716. Osim poetnih uspjeha, bilo je i znatnih gubitaka. Od turskih su upada stradali manastiri u Srijemu. Prijelomni dogaaj bila je velika opsada Beograda 1717. godine, koja je zavrena zauzimanjem grada. Mir je sklopljen 1718. u Poarevcu. Po njegovim su odredbama pod carsku vlast doli Banat, preostali dio Srijema, uski pojas Bosne juno od Save i sjeverni dijelovi Srbije do Zapadne Morave, a na istoku do ua Timoka u Dunav. Time je, osim jezgre nekadanje despotske drave, od turske vlasti izbavljen znatan broj Srba u inae rijetko naseljenom i movarama prekrivenom Banatu, kao i u dijelu Bosne. U pogledu novosteenih teritorija habsburke se vlasti nisu htjele osvrtati na ugarske zahtjeve i voditi rauna o nekadanjem ustroju. U Srbiji nije imao tko zastupati kontinuitet kao to je to inio Sabor u Ugarskoj. Habsburka je administracija vratila srpsko ime (Knigtum Serbien) i uvela reim, slian turskom utoliko to je sve visoke poloaje i tijela zadrala u rukama svojih ljudi, a one nie prepustila domaem stanovnitvu. U Beogradu je bilo sjedite Beogradske administracije, koja je obuhvaala etrnaest distrikata, dok se sedam distrikata na istoku nalazilo pod Temivarskom administracijom. Na vrhu uprave bio je guverner sa sjeditem u Beogradu. Administracija je bila mijeana, vojno-civilna s vojnim uporitima u anevima i ardacima za nadzor granice. Nia tijela upravne i sudske vlasti bili su oberknezovi nad priblino 20-30 sela (kneina), a na elu pojedinih naselja knezovi, koje je nova vlast nazivala sudijama. 30 U vojnoj su organizaciji koritena iskustva Vojne granice. Zemlja je bila podijeljena na kapetanate, sa zapovjednicima iz reda domaih starjeina. Dio naselja bliih graninom pojasu imao je vojne obveze i ubrajao se u hajduka sela, dok su ostala sela bila komorska. Nova je uprava
30

sucima (op. pr)

98

zatekla zemlju u tekom stanju, razorenu i slabo naseljenu. Gotovo treina sela je opustjela: na 644 naseljena dolazilo je 386 pustih sela. Naseljavani su prebjezi s teritorija koji su ostali pod turskom vlau, poglavito u selima, kao i njemakim kolonistima koji su dovoeni u gradove. Beograd je tada na dunavskoj strani dobio njemaku varo. U nastojanju da obnovi privredu, nova je vlast pokuala pokrenuti rudarstvo u blizini Beograda, zatim u Majdanpeku, ali bez znatnijeg uspjeha. I ono to je pokrenuto, prekinuto je turskim osvajanjem 1739. godine. Austrijska se vlast nije pokazala osobito sposobnom. Optereivala je stanovnitvo velikim nametima, bila je podmitljiva i bez autoriteta. Sainjavali su je stranci u nepoznatoj zemlji, koji nisu razumjeli i potovali stanovnitvo kojim su trebali vladati. Za kratko je vrijeme izmijenila lice Beograda, gdje su stranci veinom bili koncentrirani. Uspostavljanje carske vlasti nad dijelom Srbije povealo je broj Srba podanika i nametnulo pitanje o njihovu poloaju i organizaciji. Privilegije su 1720. godine proirene na sve Srbe na prikljuenim teritorijima, ali se ipak zaziralo od njihova povezivanja. Nepovjerenje je najvie dolazilo do izraaja u odnosu prema Crkvi. Poslije smrti karlovakoga mitropolita Vienitija Popovia (1725), Srbi su traili da se sastane sabor i izabere starjeinu nad svim episkopijama. Austrijske vlasti to nisu dopustile htjele su dva sabora i dva mitropolita. Na kraju je nametnuto kompromisno rjeenje: karlovaki mitropolit bio je administrator Beogradske mitropolije. To je ostalo na snazi sve dok Beogradska mitropolija opet nije potpala pod tursku vlast (1739). Sa svojeg teritorija u Srbiji, Austrijanci su za vrijeme mira poveli tajne pregovore s pekim patrijarhom Arsenijem IV te srpskim i arbanakim plemenskim prvacima. Ovaj put se pristup plemenskim podrujima, spremnim da se dignu protiv turske vlasti planirao s kopnene strane, preko Novog Pazara i Polimlja. U ljeto 1737, Austrija je i slubeno zapoela neprijateljstva prema Turskoj, s kojom je Rusija ve bila u ratu od 1735. Istodobno su napadnute Bosna, Srbija i Bugarska, i to s velikim optimizmom. U srednjem dijelu se napredovalo, tako da je osvojeno vie gradova, meu njima Ni i Novi Pazar. Patrijarh je uspio pokrenuti dijelove plemena Kuca, Vasojevia, Bratonoia, Pipera i katolikih albanskih plemena Klimenata, Hota, Kastrata i Gruda. Carska vojska uveana ustanicima osvojila je Ni i prodrla do Kosova (Banjska), ali su neuspjesi u Bosni i zapadnoj Srbiji oslabjeli poloaj carskih jedinica i pokrenuli stanovnitvo na iseljavanje. Teak poraz kod Grocke 1739. prisilio je Carevinu na nepovoljan Beogradski mir po kojemu su teritoriji do Save i Dunava vraeni Osmanskom Carstvu. Kako se u kasnijim ratovima ta granina crta nije mijenjala, vie od sto i pedeset godina razdvajala je dijelove srpskog naroda i ometala njegovu integraciju. Neuspjehe na ratitu pratila je druga, manja seoba pod Arsenijem IV Jovanoviem. Ona je na teritorij Srijema, osim Srba dovela katolike Albance Klemente, koji su se naselili u tri sela pokraj Save. U Srbiji je prekinuto djelovanje kranskih institucija, a i kolonizacija Nijemaca, koji su se sklonili preko Dunava, uglavnom u Petrovaradinski anac. Posredno je bio pogoen i dio srpskog naroda udaljen od bojita. Nakon osvajanja Banata, predjeli oko donjeg toka Tise i Moria, koji su inili Potisku i Pomoriku vojnu granicu, ostali su u dubokoj pozadini. To je dalo povoda ugarskom saboru i susjednim upanijama, optereenima uzdravanjem Vojne granice, da pojaaju zahtjeve za inkorporaciju ukljuivanje u upanije i podinjavanje njihovim upravnim tijelima. Zahtjevi su sadravali teke, nepravedne i za stanovnike Granice uvredljive optube protiv militarnih aneva. Srbi iz tog dijela Granice razvojaenje su doivljavali kao najveu opasnost za vjeru, narodnost i slobodu. Graniari nikako nisu htjeli pod Maare tj. upanijsku upravu, niti u paore, tj. poloaj ovisnih seljaka. Nikako nisu prihvaali promjenu, prijetili su da e se iseliti, a carskoj su vlasti predbacivali nezahvalnost i nepotovanje srpskih vojnikih zasluga. Zahtjevi da se ouva status militara iz toga dijela Granice, stizali su preko mitropolita do Sabora i postajali opim problemom cijelog naroda. Dolazak Marije Terezije na prijestolje (17401780) pruio je Ugarskom saboru priliku da 1741. godine zakonima osigura inkorporaciju preostalih teritorija, jednih odmah, drugih kada 99

prilike budu doputale. Vladarka se morala suglasiti s inkorporacijom, ali ju je provodila postupno, traei i nalazei rjeenja koja bi ublaila otpor srpskih ratnika, koji su joj takoer bili veoma potrebni. Oficirima je ponueno plemstvo s imanjima, a vojnicima otvorena mogunost da se presele u krajeve u kojima ostaje graniarski reim. Stvorena je prijelazna upravna jedinica Potiski komorski distrikt (1751) u kojemu je bila zabranjena prodaja zemljita i jamen ostanak pod Dvorskom komorom uz pojednostavljena davanja i oslobaanje od rabota. Najvie otpora pruano je u Pomoriju, gdje nisu prihvaani ni prijelaz u graanski stale, niti preseljenje. Razvojaenje se vremenski podudarilo s obnovljenim pozivima iz Rusije (prvi su bili 1723. i 1724), koja je traila naseljenike i ratnike za novoosvojene, a nenaseljene krajeve na jugu zemlje. Skupljanje su provodili srpski oficiri kojima je obean generalski in i zapovijedanje doseljenicima. Austrijske su vlasti u poetku podupirale inicijativu, dok se Crkva na elu s mitropolitom dosljedno protivila. Poslije su i austrijske vlasti strogo zabranjivale iseljavanje u Rusiju. Od onih koji su otili 17511753. sastavljena su dvije pukovnije na dva meusobno udaljena teritorija. Jedna pod imenom Nova Srbija, na obali Dnjepra, druga Slavjanoserbija, uz rijeku Donec. Srpski su naseljenici svladali velike poetne tekoe i s vremenom razvili napredna naselja, kojima su dali imena iz starog kraja. Od poetka su sudjelovali u brojnim ruskim ratovima. Tijekom jednoga stoljea asimilirali su se u ruskoj sredini, ne utjeui ni politiki niti kulturno na razvoj srpskog naroda. Srbi iz Pomorija dijelom su se prikljuili iseljenicima u Rusiju, a dijelom se (vie od 2200 obitelji) preselili u Banat, odakle su ih vlasti tjerale u srijemski dio Granice. Tomu usprkos, oni su uporno ostajali u Banatu pa se dogodilo da je uoi velikog kolonizacijskog vala stranaca ojaana srpska prisutnost na teritoriju Banata. Osnivanjem privilegiranih distrikata (Potiski 1751, ajkaki bataljun 1764, Kikindski distrikt 1774), inkoroporacijom Banata (1779) i reorganizacijom Vojne granice du Dunava (srpsko-banatska 1764, njemako-banatska i vlako-banatska regimenta 1768 1771), dovrena su za dulje vrijeme teritorijalna razgranienja meu jurisdikcijama i ovlastima visoke vlasti u Monarhiji. Ali, bez obzira na to pod kojim su se reimom nalazili u Granici ili provincijalu, na vlastelinstvu ili u slobodnom gradu, Srbi su u onome to je bilo vano za ouvanje individualnosti ostali vrsto povezani i sjedinjeni pod svojim saborom i mitropolitom. To je bilo tim vanije jer su staleka tijela koristila tekoe carice u ratu za austrijsko nasljee kako bi osporila srpske privilegije, koje su se koristile ve pola stoljea. Hrvatski staleki sabor je od Ugarskog sabora zahtijevao da se u Trojednoj Kraljevini ukinu izmatike episkopije i vjernici podine unijatskom biskupu. Cariinim obeanjima i zakonskim lanom 46 iz 1741. potvreno je vaenje statuta donesenih u Hrvatskom saboru, ali to nije smetalo da Marija Terezija 1743. potvrdi srpske privilegije i putem Dvorskog ratnog vijea i putem Ugarske dvorske kancelarije. Sa srpske je strane zatraeno da se sazove sabor i na njemu obznani ta potvrda. To je uinjeno na saboru odranom u Karlovcima 1744, na kojemu je i patrijarh Arsenije IV poloio zakletvu, budui da je doao na elo Mitropolije. U prisutnosti dvojice povjerenika (jedan od Ugarskog sabora) iznijete su brojne albe i zahtjevi s namjerom da se ouva poloaj zajamen privilegijama. Vei je dio osporen od strane povjerenika i Ugarske dvorske kancelarije. Srbima se predbacivalo da ele stvoriti dravu u dravi. Od tog se vremena jae zaotrio spor o mjerodavnosti nad Srbima; o tome pripadaju li batini austrijskog doma ili su unutarnja stvar Ugarskog Kraljevstva. Jedan od srpskih zahtjeva odnosio se na formiranje tijela od dvanaest lanova iz reda nacije, koje e s gledita privilegija nadzirati svako obraanje Dvoru. Trojica bi neprestano trebala boraviti u Beu (mitropoliti su inae imali opunomoene povjerenike za veze s Dvorom). Carica je 1745. izdala zatitni dekret po kojemu u inkorporiranim oblastima ne smiju biti ugroene srpske privilegije i osnovala Ilirsku dvorsku komisiju. Njome su, osim Ugarske dvorske kancelarije, izrazito nezadovoljni bili i patrijarh i srpska hijerarhija. Sastavljena od visokih dvorskih dostojanstvenika i inovnika, Komisija je vladarici trebala posluiti kao nepristrano savjetodavno tijelo, jer su Dvorsko ratno vijee i Ugarska dvorska kancelarija redovito bili u nesuglasju. Sukobi s ugarskim tijelima vlasti pojaali su se otkako je Komisija 1747. pretvorena u Ilirsku dvorsku 100

deputaciju, izjednaenu s drugim dvorskim kancelarijama. Kao vrsta ministarstva za srpske poslove, Deputacija je djelovala trideset godina i s vremenom sve vie sluila kao posrednik za provedbu reformi u srpskoj sredini, ak i u Crkvi i njezinom djelovanju meu narodom. Zbog novotarija koje su primane s nepovjerenjem, bila je nepopularna i meu episkopatom i meu srpskim stanovnitvom. Iako je bila mjerodavna i za erdeljske i banatske poslove, Deputacija se najvie bavila srpskim problemima pa se za nju vezalo ilirsko ime. Osim imena Rasciani, od srednjega vijeka upotrebljavanog u latinskim tekstovima (nikada u srpskim i grkim), od kraja 17. stoljea habsburka administracija upotrebljava i naziv Iliri, izveden od antikog imena podruja. Ime kojim su Srbi sebe nazivali, upotrebljavalo se razmjerno rijetko (die serbische Nation). Prevladavalo je, osobito u administrativnom stilu, ilirsko i rascijansko ime (die illyrische oder raizische Nation). Srbi su ta imena prihvaali u slubenim nazivima institucija, a sami su davali prednost oblicima slavenosrbski ili srbski narod. Za Crkvu, slubeni jezik nije prihvaao pridjev pravoslavna (orthodoxa je bilo rezervirano za Rimokatoliku crkvu). Pravoslavci su bili krani grkog obreda nesjedinjeni (graeci ritus non uniti). SELJACI I GRAANI, VOJNICI I BLAGORODNA GOSPODA Teritoriji s kojih su se povukli Turci razmjerno su brzo izili iz stanja u kojemu su poznati samo vrhovni gospodar i neposredni korisnik zemljita ili zemljitu pripadajuih objekata. Osvojenim je podrujima u carevo ime raspolagala Dvorska komora, vrhovno tijelo za upravljanje dravnom imovinom. Ona je zapravo upravljala samo dijelom golemog zemljita jer je ono to joj je bilo povjereno, ustupala drugima. Nasljednici srednjovjekovnih vlasnika javili su se u malom broju. U krajevima naseljenim Srbima, samo u Bakoj su svoja prava zahtijevali Kaloka nadbiskupija i potomci jedne velikake obitelji. U ulozi starih gospodara vlastelinstava javili su se novi, oni kojima je Dvorska komora prodavala posjede ili ih darovala za zasluge. Ta rana privatizacija je zahvatila osobito zemlje u Slavoniji i Srijemu. Stvoreni su veliki posjedi od nekoliko desetaka sela s veim naseljem kao sreditem. Posjedi su dospjeli u ruke utjecajnih osoba bliskih Dvoru i najviim dravnim tijelima. Tako je princ Eugen Savojski 1699. doao do Beljskog vlastelinstva (30 sela i pustara, vie od 2300 obitelji), papin neak Livije Odescalchi do Ilokog vlastelinstva sa 35 sela. Vlastelinstva su stvarana i oko Zemuna (21 selo), Mitrovice (14 sela), Vukovara (31 selo), Pakraca (26), Karlovaca (osam sela). Veinom su tijekom vremena mijenjali vlasnike i odrali se do agrarnih reformi u 20. stoljeu. Obnova vlastelinstava za Srbe je bila vana jer su stanovnici naselja u privatnom vlasnitvu bili prisiljeni obraivati zemlju pod uvjetima ovisnih seljaka, potpuno prema srednjovjekovnoj tradiciji uz davanja i rabotanja. Osnovna davanja predstavljala je tzv. velika desetina od ita, jema, zobi, prosa i vina, dok je mala desetina davana od domaih ivotinja (janjad, jarad, perad, pele). Budui da su gospodari novih vlastelinstava ivjeli daleko, seljaci su se morali nositi s njihovim samovoljnim i pohlepnim upravnicima i aparatom (provizor, ipani, panduri). Najee su albe bile zbog nezakonitog odmjeravanja, traenja vie radnih usluga, nazivanih iskvarenom slavenskom rijeju robot (od rabota). Radi stiavanja nezadovoljstva i osiguravanja socijalnog mira, drava je intervenirala otrim propisima zvanim urbari. Njima su propisivana najvia optereenja, a ugovorima su se mogla utvrivati nia. Bio je zabranjen niz daa, uvedena su nadzorna tijela i sudovi za urbarijalne predmete. U vrijeme Marije Terezije, urbari se sastavljaju i tiskaju za svako selo. Drava tada snano intervenira, ne samo u vlastelinske nego i u crkvene obveze, kako bi podlonici bili u stanju dravi plaati dae koje su zbog ratova bile poveane. Dok je na strani podanika vlastelinstava bilo mnogo Srba, meu gospodarima ih je bilo neusporedivo manje. Zemljini posjed u Ugarskoj mogao je imati samo plemi, a u Trojednici (Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) samo katolik (do druge polovice 18. stoljea). Meu priblino 200 srpskih plemikih obitelji, bilo je tek nekoliko veleposjednika (arnojevii i Stratimirovii u 101

Bakoj, Servijski, Nako, Nikolii, urkovii u Banatu). Srbi plemii najveim su dijelom potjecali iz oficirskih krugova, zatim iz redova dravnih inovnika, a nobilitiranih graana i trgovaca bilo je vrlo malo. Plemstvo se moglo stei i kupnjom posjeda, osobito u Banatu poslije 1779, kada je Dvorska komora rasprodavala zemljite. Nemali broj Srba naao se na zemljama koje su ostale pod upravom Dvorske komore, kojima je vladar bio vrhovni posjednik. I tu su uzrok narodnog nezadovoljstva bili inovnici Komore, a jo vie zakupci prihoda (arendatori) kojima je Komora ustupala zemljita jer ih nije bila u stanju sama eksploatirati. Tamo gdje je uvedena organizacija Granice, komorske su zemlje preputane i vojnim tijelima. I obrnuto Komori su vraana zemljita gdje je provedeno razvojaenje. Vea naselja sa zanatlijama i trgovcima, prije u statusu militara, nastojala su se otkupiti od Komore. Za to su bile potrebne velike svote koje su stanovnici uzimali na zajam i zatim desetljeima otplaivali. Takvim otkupom slobode (elibertacijom) stjecao se status slobodnih kraljevskih gradova koji su imali iroku autonomiju i bili zastupljeni u dravnom saboru. Graani su bili osloboeni plaanja carine, cestarine i trnih pristojbi u itavoj dravi; birali su tijela uprave (magistrat, obtestvo). Kontribucija je padala na cijeli grad, koji ju je zatim razrezivao na stanovnike. Posjedovao je prostrani atar (hatar, katar) jer su mu dodijeljene i pustare. Sve do vremena dravne centralizacije, slobodni su gradovi bili otoci okrueni upanijama i vlastelinstvima. Na prostoru naseljenom Srbima u razdoblju razvojaenja, slobodu su otkupili Petrovaradinski anac (1748), koji je dobio ime Novi Sad (Neoplanta, Neusatz, Ujvidek), Sombor (1749), poslije Subotica (1779) i Bekerek (1769. slobodni komunitet). Slobodni gradovi, kao i povlatena trgovita, pruaju uvjete za razvoj zanata, organiziranih u esnafe (rufete ili cehove) po strukama i vjerama. Zanatlije doseljeni 1690. brzo su se prilagodili europskoj cehovskoj organizaciji. U gradovima se nastanjuju i trgovci, a zahvaljujui posrednikoj ulozi u prometu izmeu Turske i kranskih drava, bogate se i stjeu zemljoposjede u gradskim atarima. U svim slobodnim gradovima formirala se vrsta patricijata, koji su vlast koristili za sebe. Podmladak imunih obitelji koluje se za slobodna zvanja i gradske slube. Srpska inteligencija 18. stoljea uglavnom potjee iz gradova. U pojasu Vojne granice razvijala su se vea neagrarna naselja, koja su uz slobodne kraljevske gradove bila drugi vaan izvor urbanizacije i poveanja srpskoga graanstva. Vea naselja, bivi anevi i sjedita pojedinih zapovjednitava, dobivali su status slobodnih vojnih komuniteta iji stanovnici nisu dugovali vojnu slubu, a imali su autonomne magistrate neposredno podinjene visokom zapovjednitvu. Takvih je mjesta na prostoru naseljenom Srbima bilo dvadesetak, a najvanija su bila: Zemun, Karlovci, Panevo, Vrac, Bela Crkva i Vinkovci. Dok su u pograninim podrujima gradska naselja rasla i stjecala autonomiju, u gradovima na periferiji etnikog prostora srpski element se gubio. Izraziti su primjeri: Sentandreja, gdje je iz 18. stoljea ostalo sedam srpskih crkava; Budim, gdje je postojala racka varo sa svojim magistratom i Temivar, gdje su dugo paralelno djelovali srpski i njemaki magistrat. Srpskog je stanovnitva bilo i u Peuhu, Segedinu i Aradu, ali su njegov broj i znaenje opadali. Za razvoj srpskog naroda Dvorska je komora bila vana i po politici kolonizacije, koju je, planski i dosljedno, provodila od sredine 18. stoljea. Slaba naseljenost ograniavala je iskoritavanja prirodnih resursa krajeva iji su veliki privredni potencijali bili prepoznati. To je postalo vidljivo poslije velikih radova na isuivanju movara i regulaciji Tamia, obavljenim u Banatu do 1766. 31 godine. Planirajui naseljavanje, godine 1763. je izdan patent o kolonizaciji. Komora i druga visoka vlast imale su u vidu i politike ciljeve. U pograninim je podrujima trebalo stvoriti njemaka uporita kao oslonac za obranu i vladanje teritorijima. Ta je politika bila iskuana za vrijeme uprave sjevernom Srbijom. Najsustavnije je naseljavan Banat, gdje je glavni val naseljavanja bio 1770. godine. Osim Nijemaca, dovoene su manje skupine Francuza, koji su asimilirani u njemakom
31

U Bakoj je regulacija i izgradnja kanala izvedena poslije kolonizacije, pred sam kraj 18. stoljea.

102

okruenju, ali takoer Talijana i panjolaca, koji nisu uhvatili korijene. Nastala su mnoga sela, a u Banat se naselilo ukupno 11 000 obitelji sa 42 000 dua. Uglavnom su bili iz june Njemake, pa se dogodilo da je ime vabo prenijeto na sve Nijemce, kao u srednjemu vijeku ime Sasa. U Bakoj je naseljavanje Nijemaca poelo ve 1750, ali je glavni val bio u sedmom desetljeu stoljea. Najvie su naseljavani uz Dunav i u sredinjem dijelu zemlje, kamo su mjestimice preseljavana srpska sela, iako je politika bila da kolonizacija ne bude na tetu Rascijana. Komora je kolonistima dodjeljivala zemlju, nametala planove naselja i kua, osiguravala im zapregu, plug i alat. Sve to su doseljenici poslije morali otplaivati. Primjer Komore slijedili su veliki zemljoposjednici, gospodari vlastelinstava koji su naseljavali ljude s posjeda koji su bili gue naseljeni. Raspored posjeda utjecao je na to da Maari budu naseljavani u Bakoj uglavnom uz Dunav i Tisu. U Banat su dospjeli tek krajem stoljea u mali broj sela. Preseljavanja unutar Ugarske obuhvatila su i Slovake iz sjevernih krajeva, kao i Rusine iz prikarpatskih predjela. Smjeteni su u nekoliko sela u Bakoj; Slovaci i u Banatu, a poslije i Srijemu. Sainjavali su male izolirane otoie koji su se odrali i razvijali istodobno sa svojim okruenjem. Uz tu plansku, tekla je i spontana kolonizacija. U Banat su se iz planinskih podruja sputali Rumunji, a s juga su se doseljavali Srbi i Bugari. Osobito veliki valovi doseljavanja u Srijem iz Srbije bili su za vrijeme rata 17881791. godine. Trgovina je u gradove dovela Armence, idove i Cincare (Aromune). Armenci iz Beograda smjestili su se u Petrovaradinski anac, a Cincari su na itavom prostoru jaali srpsko graanstvo, utapajui se u brojniju srpsku sredinu iste vjere. Paralelno s kolonizacijom, tekao je i proces preobrazbe zemljoradnje, krajnje zaputene jo u tursko vrijeme. iri se i omasovljuje uzgoj kukuruza (krumpir e se pridruiti tek poetkom 19. stoljea i otkloniti opasnost od gladi), obnavlja se vinogradarstvo, vlasti potiu uzgoj duhana, duda za prehranu dudova svilca, a uvode se i poneke nove povrtlarske kulture. Posredovanjem kolonista, stiu i ire se spoznaje o racionalnoj zemljoradnji. Spontanom i planskom kolonizacijom, u tadanjoj junoj Ugarskoj je stvoreno jedinstveno etniko arenilo sa znatnim kulturnim i politikim posljedicama. Trajni ivot sa susjedima drugoga jezika, vjere i obiaja omoguavao je razmjenu, osobito u sferi materijalnog ivota, kojima treba pripisati panonska obiljeja naselja na tome prostoru. Razvili su se tolerancija i meusobno potovanje, pa ni u velikim politikim sukobima, ni tijekom promjene granica nije bilo seoba sve do 1944. godine. Za Srbe je kolonizacija imala i tu posljedicu da je njihova etnika jezgra postala proarana stranim etnikim elementima. Dok su sela veinom ostajala homogena, gradovi su dobivali maarsku komponentu, osobito u sreditima upanija, kao i njemaku, jer su kolonisti iz svojih sela odlazili u gradove. Kako je ve reeno, Srbi su se smatrali sigurnima jedino kao militari, na podrujima organiziranima kao Vojna granica, izuzeti od lokalne vlasti, podinjeni svojim zapovjednicima, a preko njih caru. Pa ipak, ni ta tako privlana Granica nije bila obeana zemlja. Onima koji su obraivali zemlju bilo je naporno; onima pod orujem, koji su najee ivjeli daleko od svojeg naselja i obitelj, bilo je opasno i riskantno. Na podruju Granice nije bilo kmetskih obveza, nije se plaala kontribucija, ali su postojale obveze prema zapovjednitvima, garnizonskim mjestima, vojnim objektima itd. Teko su padali osobito tzv. podvoz i opskrba drvom. Bilo je i oficira koji su poput gospodara vlastelinstva traili da budu snieni, a radno sposobni stanovnici imali su obvezu obavljati neke javne radove. To je izazivalo nezadovoljstvo, mjestimice revolt i prave bune, koje je vlast stiavala brojnim reformama, donoenjem pravila i propisa o pravima i dunostima graniara i njihovih zapovjednika. Prvenstvena svrha regulacije bila je ujednaiti uvjete i pribliiti graniarske jedinice redovitoj vojsci po disciplini, naoruanju, odori itd. Vrlo je vana bila odredba patenta iz 1752. godine, prema kojoj su graniari bili duni poi na svako ratite. Gotovo pola stoljea (od 1739. do 1788. godine) nije se ratovalo s Turcima, ali su zato graniari krvarili mnogim bojitima u Bavarskoj, ekoj, leskoj, Italiji, Nizozemskoj i Francuskoj. Njihovo brojno stanje je od 45 615 (1740) naraslo do 120 000 (1796). U nekim ratovima, graniari (nisu svi bili Srbi) sainjavali su treinu svih oruanih snaga Carevine. 103

Vie nego druga podruja, Vojna granica omoguavala je drutveni uspon; u njoj je bila vea drutvena pokretljivost. U poetku su Srbi imali samo nia zapovjedna mjesta, ali ve u drugoj generaciji, stekavi obrazovanje i zahvaljujui nasljeivanju zvanja, isticanju i zaslugama, dobivali su vie inove, do pukovnika i generala. Iz 18. stoljea poznata su 32 Srbina u rangu generala i pukovnika. Oficiri su predstavljali utjecajan dio crkveno-narodnog sabora i bili su drutveni sloj preko kojega su na srpsko drutvo djelovali uzorci drutvenosti i kulture visokog drutva Monarhije. Izmeu graniarskih oficira izdvajalo se i razvijalo srpsko plemstvo. Razliveno na velikom prostoru i odvojeno granicama jurisdikcija civilnih i vojnih tijela, komora i vlastelinstava te autonomnih gradova, srpsko kransko drutvo u nastajanju raslo je brojem i snagom i sve vie se granalo i dijelilo po zvanjima, imovnom stanju, poloaju, obrazovanosti itd. Sloenost i ralanjenost srpskog drutva bila je oita i u sastavu Sabora. Tamo je od 1749, uz episkopa, bilo 25 predstavnika sveenstva, 25 predstavnika oficira iz Vojne granice i 25 graana. Krajem stoljea, za Temivarski sabor (1790) dodano je i 25 plemia blagorodnih. enski dio nacije nije nevidljiv kao u plemenskom drutvu ili meu rajom pod turskom vlau, ali i u kranskom drutvu. Bez obzira na sredinu, ivot ene i njezino djelovanje ostvaruju se unutar obitelji. U viim slojevima, meu plemiima i oficirima, supruge i keri nisu dijelile sudbinu tisua ena iz niih slojeva pritisnutih neimatinom i teretom tekoga rada. Mogle su uivati u prednostima materijalnog blagostanja, imati poslugu, komfor, mogunost obrazovanja i kretanja u drutvu koje se i u to vrijeme znalo zabavljati. I u srpskoj su sredini ve od sredine stoljea esti plesovi. Prireuju ih ak i mitropoliti. Meu graanstvom su ene ravnopravne u nasljeivanju. Meu zanatlijama, ena je mogla prihvatiti upravljanje imovinom i zanatom, ali uz obvezatno oslanjanje na muku strunu pomo. Nastojei da se poboljaju kole, u nekim se mjestima predviaju zgrade ili prostorije za ensku djecu. KRANSKO PROSVJEIVANJE Poslije osloboenja od turske vlasti, Srpska pravoslavna crkva bila je suoena s bitno izmijenjenim okruenjem. Vie nije morala zazirati od vlasti nevjernika i udovoljavati njezinim zahtjevima. Nala se pod vlau kranskih vladara koji su obeali, a zatim ponavljali i potvrivali obeanja da e potovati njezinu individualnost i omoguiti joj slobodno djelovanje. Ti su vladari, meutim, bili vjernici vladajue Katolike crkve koja je pretendirala na duhovni monopol u zemlji apostolskog velianstva. Na teritoriju s kojega su protjerani Turci, energino je provoena rekatolizacija, odranije prakticirana u ekoj i Moravskoj. Pruala se prilika za vraanje davno izgubljenih zemalja i vjernika. Katolika je crkva teila obnovi crkvenih prilika s istim arom i upornou s kojom su ugarski stalei nastojali obnoviti upanijsko ureenje i vlast plemstva. Naiavi na otpor onih koje je svakako trebalo ujediniti, katolika se hijerarhija u svojim nastojanjima oslanjala na pomo i potporu svjetovne vlasti. Dvor i vojni krugovi nisu uskraivali pomo, ali su vodili rauna o vlastitim interesima. Vladari su bili vezani danim obeanjima i jamstvima, privilegijama, a morali su voditi rauna o sve veem udjelu nesjedinjenih u vojnim snagama, osobito od vremena kada su jedinice iz Vojne granice integrirane u vojne snage Carevine. Kako je vrijeme protjecalo, habsburki je apsolutizam bivao sve vie prosvijeen u tome smislu to je uoavao potrebu da se i vladajua Crkva reformira, pri emu je dravna vlast bila pozvana da je usmjerava, osobito u njezinom djelovanju meu svjetovnjacima. S jednakom je odlunou dravna vlast nametala reforme i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, potujui njezine kanone i tradicionalni ustroj. Ravnopravnom poloaju pribliila se za vrijeme vladavine cara Josipa II (1780 1790), kada je donesen patent o toleranciji. Od prelaska patrijarha Arsenija III u esarevinu i prvih sabora, srpska je crkvena hijerarhija pokazivala da je svjesna teine poloaja u kojemu se nala sueljena s monom suparnicom. Patrijarhu, arhijerejima iz njegove okoline i njegovim nasljednicima bilo je jasno da identitet i 104

tradicije Crkve mogu ouvati samo ako budu prosvijetlili i ojaali samosvijest svoje pastve, a za to je bilo potrebno obrazovanije sveenstvo, sposobno suzbiti pokuaje obraanja i uvjeriti vjernike u vrijednosti svojega vjerovanja i predanja. Otuda je ve na Saboru 1706. prisutno traenje kola i tiskare, najvanijih sredstava za rad na prosvjeivanju. U poetku vlast nije imala sluha za te potrebe. Srbi su upuivani na katolike kole i na tiskaru u Trnavi. Ipak, 1727. godine slubeno je doputeno osnivati vie i nie kole. Tek je tada postalo jasno koliku su prepreku predstavljali siromatvo i neznanje. U prva dva desetljea 18. stoljea, skromnih je kola s uiteljima bilo tek u manjem broju uglavnom veih naselja. Kada je od turske vlasti osloboena sjeverna Srbija (1718), situacija se pokazala u svoj svojoj teini. Zato je bilo prirodno to su se upravo karlovako-beogradski mitropoliti Mojsije Petrovi (17261730) i Vientije Jovanovi (17311737) energino zaloili za osnivanje kola. Prvi u nizu proglasa, raspisa, pastirskih pisama kojima se trai osnivanje kola, potjee iz 1726. godine. Od episkopa se zahtijevalo da u svojim eparhijama osnivaju kole i pribavljaju uitelje. Svijest tadanjih arhijereja da je prosvjeivanje najprea potreba i da se ono nalazi u samim korijenima vjere, imala je ogromno znaenje ne samo za razvoj obrazovanja i kola kod Srba, ve i za razvoj itave nacije. Arhijereji toga vremena nisu uvodili teoloke novotarije, nego su se vraali starim obrascima po kojima su sveenici i arhijereji bili jednostavno uitelji. Vizitacije provedene 1733. godine otkrile su nevjerojatno nisku razinu tadanjih seoskih paroha, nespojivu s uiteljskom misijom sveenstva. Nedostajalo je materijalnih sredstava. Sabor 1730. nije dopustio uvoenje prireza za kole, a ni dravne vlasti nisu doputale osnivanje fondova. kole su se morale uzdravati od priloga skupljenih u crkvama i naknada roditelja. Nedostajalo je uitelja. U generaciji suvremenika Velike seobe nije bilo obrazovanih Srba. Sami su mitropoliti za slubenike i zastupnike u Beu morali uzimati strance. Jedino je preostalo da se trae uitelji iz Rusije, gdje se pravoslavlje kontinuirano razvijalo. Car Petar Veliki i ruski Sinod izlazili su u susret molbama mitropolita aljui Srbima uitelje i knjige. Tih ljudi nije bilo mnogo. Neki su djelovali sasvim kratko, ali su ipak ostavili dubok trag. Najvaniji meu njima bio je Emanuel Kozainski s etvoricom kolega koji su radili u Beogradu i Karlovcima sve do 1736. godine. Osim sredstava i uitelja, nedostajali su i uzori. Za male kole, one gdje se uilo itanje i pisanje (ponegdje i raun), bili su dovoljne srednjovjekovne metode sricanja, prepisivanja i itanja bogoslunih knjiga (psaltira i aslovca), dok za nastavak rada nisu postojali programi. Ruski su uitelji u mitropolijskom sreditu u slavensko-latinskoj koli na srpsku podlogu nakalemili model tadanje europske kole sa slobodnim vjetinama (od gramatike do retorike) u sri programa. Karlovaka slavensko-latinska kola uspjela se razviti do estog (retorikog) razreda. Od ruskih uitelja i njihovih uenika te jo vie od ruskih bogoslunih knjiga koje su postale obvezne u srpskoj crkvi, polazio je snaan utjecaj na razvoj jezika pismenosti i obrazovanja. Naputeni jezik starih srpskih rukopisnih knjiga (srpska redakcija crkvenoslavenskog) zamijenjen je ruskom recenzijom crkvenoslavenskog uz stalni priljev elemenata ruskog knjievnog jezika. Jezik srpske knjievnosti bio je proet ruskim elementima (slavenosrpski) do te mjere da je postao nerazumljiv obinom svijetu. Meu piscima su bile prisutne velike razlike. Sto se vie teilo visokom stilu, to je tekst bio tee razumljiv. Pred kraj stoljea, Dositej Obradovi je pisao jezikom bliskim narodnom govoru i preporuivao njegovo prihvaanje. Smru mitropolita Vientija Jovanovia te odlaskom Kozainskog i drugih uitelja, ugasila se slavensko-latinska kola. Obrazovne su ustanove jo ovisile o osobi i sklonosti arhijereja. Jo nisu postale predmet javne brige Crkve. To e se dogoditi tek u vrijeme mitropolita Pavla Nenadovia (17491768). ak srpskih kola i dobar poznavatelj prilika, iskusan u administraciji, mitropolit je svom svojom energijom nastojao nastaviti zanemareno djelo prethodnika. Osnivanjem klirikog, narodnog ili kolskog fonda (1748) koji je odigrao veliku ulogu u razvoju srpske kulture, stvorio je materijalne temelje. Mitropolit Nenadovi snano je utjecao na vjernike da alju djecu u kole. Nalagao je to kao 105

vjersku dunost i in pobonosti. Predoivao je pastvi da bez kolovanja nema napretka u vojsci i graanskim slubama, a od seljaka traio da djecu koluju kako bi ona bila sposobna kranski odgajati svoje potomstvo. Elementarno obrazovanje za njega je bilo preduvjet istinske pobonosti, a zavravanje gramatikalne kole preduvjet za sveeniki in. Poslije e dravna tijela to postroiti zahtjevom da kandidat za sveenika poloi ispit pred posebnom komisijom. U Srijemskim Karlovcima je pri mitropolitovu dvoru osnovana Pokrovo-bogorodiina kola. Imala je dvostruku zadau: pripremati duhovnike, ali i pruati ope obrazovanje za svjetovne slube. Mitropolit je okupio sposobne profesore (meu njima je bilo i stranaca). Programom se kola ugledala na tadanje gimnazije i nazivana je gymnasium publicum. Episkopi su u svojim sjeditima osnivali klerikalne kole u kojima su aktivni sveenici upotpunjavali znanje, a budui se pripremali za poziv. Na podruju Vojne granice, vojna su tijela materijalno pomagala osnivanje njemakih kola. elja srpskih crkvenih krugova bila je da se polaznici najprije opismene i dobiju vjersku poduku u srpskoj koli. To je poslije bilo predvieno i dravnim propisima. Nastojanje sabora iz 1769. i hijerarhije da se poboljaju srpske kole ubrzo se podudarilo s reformama koje je, ugledajui se na Prusku, uvela Marija Terezija. kole su postale dravna briga. Financirala su ih dravna tijela, u njima su radili struni uitelji ujednaenom metodom i programom uenja. U Beu je ustanovljena Norma, kola-rasadnik za uitelje i nadzornike reformiranih kola. Kod Srba su novosti uvedene najprije u Banatu, koji se nalazio izravno pod bekom upravom, ali su uskoro (1777) prenoenjem na cjelinu drave obuhvatile i Srbe u ostalim krajevima. Osnivani su i kolski okrui. Tri takva okruga za srpske kole kao ravnatelje su imala istaknute intelektualce i pisce toga vremena: u Banatu Teodora Jankovia Mirijevskog, poslije reformatora ruskih kola; u Bakoj Avrama Mrazovia; u Slavoniji i Srijemu Stefana Vujanovskog. Oni su uiteljima u sreditima svojih kolskih okruga (koje je, nakon to osigura kolsku zgradu, bila duna uzdravati svaka parohija) odravali teajeve i prenosili novu metodu poduke. Za rad kola bile su nune kolske knjige, najprije itanke poetnice (bukvari), a zatim ambiciozniji udbenici. Budui da u svojoj sredini nisu imali tiskare, Srbi su upueni na strane tiskare zainteresirane da meu njima prodaju knjige. Koristili su manastirsku tiskaru u Rimniku (Rumunjska), a zatim je srpske knjige desetljeima objavljivala tiskara grke obitelji Theodosi u Veneciji. Budui da je uvoz ruskih knjiga bio zabranjen kako bi se smanjio ruski utjecaj (a i da se novac ne bi odlijevao), bekoj tiskari Josefa Kurzbcka omoguena je 1770. nabava irilinih slova te joj je dodijeljen monopol na tisak i prodaju srpskih knjiga u Carevini. U njoj su tiskani slubeni proglasi i propisi, kolske i bogoslune knjige, a s vremenom i knjievna djela. Iako je odigrala veliku ulogu u irenju tiskane rijei meu Srbima, ta je tiskara meu njima ostala nepopularna zbog nekih tehnikih pogreaka i tendencioznih promjena u pojedinim izdanjima, kao i zbog paralelnog tiskanja tekstova u srpskoj i njemakoj verziji. Sumnjalo se da joj je cilj privoenje Srba uniji s Katolikom crkvom. Sumnjiva je bila i reforma kolstva jer je protjecala u sjeni reformskih zahvata koje je Ilirska dvorska deputacija provodila kroz tzv. Regulamente iz 1770. i 1777. godine. Iz rasprava na Saboru od 1769. i tada iskazanog nezadovoljstva stanjem u crkvi i ambicija Deputacije da materiju srpskih privilegija regulira kroz stalni i trajni sustav, proizila je neka vrsta statuta srpske zajednice u stvarima koje su se ticale vjere i crkvenog ivota. Regulament je i u prvoj (1770) i u popravljenoj verziji (1777) imao odredbe o mitropolitu, episkopima, sveenstvu, monasima i manastirima te nekim oblicima vjerskoga ivota. Iako se do Regulamenta dolo preko mnogih i tekih rasprava izmeu episkopata i Deputacije (tvrdilo se da je Sinod odobrio svaki lanak), dokument je ipak doekan s neprijateljstvom, a drugi je ak izazvao pobune u Novom Sadu i Vrcu (1779), gdje je dolo i do krvoprolia. Svojim odredbama o nadzoru, polaganju rauna, crkvenim sudovima (konzistorijima), ograniavanjem samovolje pojedinca, Regulament je crkvu pribliavao njezinom prastarom idealu sabornosti. Najei je otpor bio pruan protiv sanitarnih propisa o nainu sahranjivanja koji s kosio s obiajima, zatim smanjivanju broja blagdana, osobito srpskih svetaca (ostao je samo Sveti Sava kao 106

obvezni blagdan). Tada je smanjen i broj katolikih blagdana, jer je bilo previe neradnih dana u godini. Protestiralo se i bez razloga, npr. protiv monakih pravila, u kojima nije bilo nieg novog (bila su stara srednjovjekovna, ali prestroga). Isto tako i protiv Katihizisa 32 za srpske kole, koji je sastavio najueniji teolog toga vremena, Jovan Raji. Usprkos tim sporovima i vapajima da su ukinute srpske privilegije, kolstvo je napredovalo i u irini zahvata i u kvaliteti kola. Nova je metoda prilagoena srpskim uvjetima i odobrena od strane sinodske komisije. U to se vrijeme na saborima iznose zahtjevi za primanje pravoslavnih uenika na daljnje kolovanje, to su podravale i vlasti. Iz biografija ljudi s kraja 18. stoljea vidljivo je da nastavljaju kolovanje na sveuilitima u inozemstvu. Osim u Be i Petu, Srbi odlaze i na kijevsku Duhovnu akademiju, zatim na njemaka sveuilita, esto u Halle. Iz sredine stoljea potjeu prve tiskane doktorske disertacije na latinskom (do 1848. zabiljeeno ih je 59 medicinskih i osam pravnih). Krajem stoljea ustrajno se radilo na organiziranju viih kola. U Temivaru se trebao osnovati seminarij 33 za kolovanje sveenika, ali su planovi ostali neostvareni. U sjeditu Mitropolije, s tada ve dugom kolskom tradicijom, ustanovljena je bogoslovija, a 1792. godine i puna gimnazija, zahvaljujui oporunoj ostavtini graanina Dimitrija Anastasijevia Sabova i drugim legatima. Ubrzo je osnovana i gimnazija u Novom Sadu (1810). U tadanjem su obrazovanju gimnazije imale mnogo vee znaenje nego poslije, pruale su vie od temelja za daljnje kolovanje. U obrazovanju uitelja otilo se korak dalje od sezonskih teajeva, kada je u Sentandreji 1812. godine osnovana kola za srpske uitelje. Promijenjeni raspored nastanjenosti utjecao je na to da se ta kola 1816. preseli u Sombor, gdje je neprekidno radila, obrazujui uitelje iz svih krajeva. Srpsko kolstvo, moda najvea steevina 18. stoljea, trebalo je biti okrunjeno otvaranjem srpskoga sveuilita. Na tome je radio obrazovani mitropolit Stefan Stratimirovi (17901836), pokuavajui zajedno s protestantima otkupiti zgradu u kojoj bi se smjestila visoka kola. POECI EUROPEIZACIJE Prvo stoljee ivota Srba pod vlau kranskih vladara bilo je izrazito dinamino. To se najbolje vidi kada se usporede poetak u razorenoj i pustoj zemlji u kojoj su se zatekli ili u koju su se doselili i kraj stoljea, kada je ta ista zemlja bila relativno dobro naseljena i urbanizirana, privredno aktivna i prosperitetna. Pred kraj stoljea (1791) Srba je bilo 650 000 do 680 000 sigurno se njihov broj poveavao ukorak s ostatkom stanovnitva Monarhije. Za to su se vrijeme u svim drutvenim slojevima i pod svim reimima promijenili ivotni uvjeti: od stanovanja i ambijenta, preko nonje i prehrambenih navika, do zabave i oblika drutvenosti. U tom se stoljeu svijet poeo ubrzano mijenjati pa te promjene nisu mimoile ni Srbe. Poticaji za promjene dolazili su s raznih strana: odozgo, iz vladajuih krugova i visokog drutva; sa strane, iz drugih nacionalnih sredina i iz gradova mjeovitog etnikog sastava; odozdo, pod utjecajem naslijeenih obiaja koji su se morali prilagoavati. Sudei po ouvanoj dokumentaciji, Srbi su bili otvoreni za promjene i novine, klonei se onoga za to se inilo da ugroava vjeru i narodnost. Na primjeru kolstva i izobrazbe vidi se kako su novine i strani uzori bili prihvaani, prilagoavani i stavljani u slubu narodnog napretka. Srbi su imali vrst temelj u narodnom jeziku, pravoslavnoj vjeri i svijesti o sebi i svojim tradicijama. Na to su se oslanjali i kada bi nastavili uiti u njemakim kolama, kao u Vojnoj granici, ili kada bi produljili kolovanje u latinskim kolama i na sveuilitima. Pokazalo se da su se tadanje vjetine i tehnike poduavanja mogle korisno primijeniti i na obrazovanje i usavravanje sveenika u bogoslovnim kolama i na irenje vjerske poduke meu narodom. Onako kako je kolstvo prihvaeno i stavljeno u slubu narodnog napretka, prihvaene su i
32 33

Katekizam (op. pr) sjemenite (op. pr)

107

brojne druge novosti nepoznate u prethodnim stoljeima. Hijerarhijska struktura, institucije, prije poznati samo u najuoj crkvenoj sferi, sada su proeli cjelinu crkvenog ivota, ali i drutvo svjetovnjaka, unosei red i formu u odnose meu ljudima i ustanovama. Birokratizacija koja je nesumnjivo zavladala Carevinom tijekom 18. st., nije nakodila srpskom drutvu. ak je pomogla i njegov razvoj, artikuliranje potreba i interesa njegovih dijelova. Osposobila je ljude da i u malim zajednicama, kakvi su bili gradski magistrati, obtestva ili crkvene opine i tijela kolskih fondova sami rjeavaju svoje probleme. Djelovanje institucija i drutvenih tijela razvijalo je osjeaj za ono to je ope i javno, iznad pojedinca i njegovih osobnih interesa. Nacija (Srbi u to vrijeme sebe vide i nazivaju kao nacion ili naciju) vie se nije sastojala od jednoline mase vjernika i ratnika; postala je sloena cjelina od bezbroj dijelova koje je na okupu drala obogaena, razvijena i produbljena svijest o sebi i onome to ih odvaja od drugih. Kada su se materijalne prilike u srpskim naseljima poboljale toliko da su vjernici svojim snagama mogli podizati i ukraavati crkve te im osigurati sve potrebno, nije se vie trebalo ugledati na daleke srpske spomenike srednjega vijeka. Poslije razdoblja skromnih, poludrvenih crkava ili brvnara graenih kao pod turskom vlau, prelo se na velike graevine u baroknom stilu. Na zapadnoj strani hrama pravokutne osnove s polukrunom apsidom podizani su visoki zvonici, a na sredini simboline zamjene za kupolu (podsjeanje na bizantsku tradiciju). Novi su stil najvie prihvaala naselja na sjeveru, ini se ona u koja se smjestio gradski element (Sentandrija, Budim, Segedin, Seuj). Sama mitropolija slubeno je priznala taj stil izgradivi dvije takve crkve u Karlovcima. Njihov su primjer slijedila vea gradska naselja, a poslije i sela. Iznenaujue je velik broj dokumentima posvjedoenih i ouvanih crkava iz 18. stoljea s velikog prostora od Trsta i Rijeke do Stolnog Biograda, Sentandrije, Arada i Temivara. Barokna su obiljeja naknadno dobivali i ranije podignuti manastiri u Srijemu. Novi stil nije bio ogranien na crkvenu arhitekturu; zahvatio je ukraavanje crkava, slikanje ikona, izradu ikonostasa, obrednih posuda, namjetaja i dr. Grafika dobiva veliko znaenje i svoje istaknute majstore: Hristifora efarovia (oko 1700. 1753) i Zahariju Orfelina. Slikanjem ikona i portreta bavio se velik broj majstora neujednaene vjetine i talenta. O naraslim kulturnim potrebama govori injenica da su Srbi, od arhitekture do grafike i primijenjene umjetnosti, narudbe povjeravali i strancima. Nagle promjene u jeziku pismenosti i izobrazbe, kao i u okruenju u kojemu se odvija vjerski ivot, znaile su nemali diskontinuitet. Gotovo istovremeno su naputeni stari jezik srbulja i srednjovjekovni obrasci u graenju i ukraavanju hramova. Stresajui sa sebe siromatvo i primitivnost nasljea turskog vremena, Srbi u Carevini nisu dopustili kidanje veza s prolou. Naputajui staro u svakodnevnom i praktinom, na razini idealnog revnosno su se vraali svojim korijenima, svojim svetiteljima i vladarima, crkvi i dravi koja je sruena turskim osvajanjem. Jo prije pojave knjiga o srpskoj povijesti, poglavari crkve su slikama i simbolima podsjeali da su nasljednici slavnih i svetih pretea: svetoga Simeona i svetoga Save, svetoga muenika kneza Lazara i drugih vladara svetitelja koji su sada, kao i nekada posrednici kod Krista i Bogorodice i molebnici za svoj rod. Na brojnim grafikim listovima, gravurama, vedutama manastira i crkava, predstavljeni su srpski svetitelji zatitnici. Kako ruske obredne knjige nisu imale srpske nego ruske svece, Mitropolija je na svoje podsjeala izdavanjem slubi i itija Srbljak (1761, 1765), slikanjem srpskih svetitelja na ikonostasima, uvoenjem obveznih blagdana, dana kada se obiljeava uspomena na njih. Dogaalo se to upravo u vrijeme kada su vlasti provodile redukciju blagdana i u Katolikoj crkvi. Prema obiajima toga vremena, Mitropolija je imala svoje heraldike simbole. Birala ih je izmeu onih za koje se vjerovalo da su bili znamenja Srpskog Carstva: dvoglavi orao, kri s ocilima, 34 kruna itd. Poznavanje povijesti u to je doba imalo praktinu vrijednost, jer je u obranu svoje individualnosti sve ee trebalo posezati za povijesnim argumentima. Ni epska usmena povijest, ni
34

ognjilo ili kresivo (op. pr)

108

fragmentarna hagiografska tradicija njegovana u Crkvi nisu bile dovoljne. Zato su srpski jerarsi ak i meu strancima traili pisca srpske povijesti (1711, 1728). Njihovi su napori ostali bez rezultata sve do 1765. godine, kada je u Veneciji tiskana prva, vrlo saeta povijest iz pera Pavla Julinca: Kratak uvod u istoriju porekla slaveno-srpskog naroda. Kada je ta knjiica objavljena, drugi istaknuti srpski pisac, Jovan Raji (17261801), kraju je privodio svoje mnogo opsenije i ambicioznije djelo pod naslovom Istorija raznih slavenskih naroda, posebice Bugara, Hrvata i Srba, koja je svjetlo dana ugledala tek 17941795. (u etiri sveska). Ueno i dokumentirano djelo u duhu tadanje historiografije povezalo je srpsku povijest s antikom i seobom naroda i ukljuilo je u europski razvoj. Sve do sedamdesetih godina 19. stoljea to je djelo sluilo za informiranje o srpskoj prolosti 35 . Bogaenje i produbljivanje znanja o vlastitoj prolosti, prijelaz od hagiografskih legendi i epskih motiva do znanstvene historiografije oslonjene na izvore, pokazuje kako se formirala novovjekovna srpska kultura; iz spoja djelovanja obrazovanih autora, tiskara i interesa italake publike, kojoj se moe ocrtati profil na temelju popisa prenumeranata (pretplatnika) na pojedine knjige. Do ireg kruga itatelja od ezdesetih godina nadalje dopiru kalendari mjasecoslovi s korisnim i zabavnim sadrajima, praktinim podukama i obavijestima. Neku vrsta nastavka na vioj razini predstavljala je periodika, najprije Slaveno-serbskij magazin (1768, Venecija, samo jedan broj), zatim Serbskija (povsednevnija) novini (17911792, Be), pa Slaveno-serbskija vjedomosti (17921794, Be, tjednik). Zahvaljujui istom spoju tiskarskih i autorskih interesa, srpska je sredina dobila vana intelektualna pomagala, kao to su gramatike i rjenici stranih jezika (latinskog 1765, 1766.; njemakog 1772, 1774, 1780, 1791, 1793.; maarskog 1795.; francuskog 1805), poduke iz slavenske gramatike, pravopisa i pravoglagolanija (1793, 1794), krasopisa kaligrafije (1776, 1778, 1795). Na slavenosrpskom su tiskane i upute za obavljanje raznih poziva: sveenika i protopopa (1747, 1787), uitelja (1776, 1782, 1787), upute za pisanje predstavki i molbi (1785, 1796), ak i pravila lijepog ponaanja (1794) i kuharice (1805). Izlazile su i upute za praktian ivot: priruna knjiga za seljaku mlade (1772), upute za sijae duhana (1790); Iskusni podrumar (1783) potekao je iz pera polihistora Zaharije Orfelina. Uloga tiskane rijei meu Srbima u drugoj polovici 18. stoljea moe se cijeniti prema njezinoj sve veoj uporabi u javnom slubenom informiranju, a takoer prema zastupljenosti potpuno neutilitarne literature. Ne tiskaju se samo privilegije vladara, nego takoer zakoni i brojni propisi za itavu dravu, kao i propisi za Vojnu granicu, regulamenti, monaka pravila, urbari za pojedina mjesta itd, nekad na slavenosrpskom, esto u dvojnim izdanjima na slavenosrpskom i njemakom. Tiskom se umnoavaju ak i pozivi za javne ispite u kolama. S druge strane, tiska se i zabavna knjievnost, siguran znak da se od onoga to je bila nasuna potreba i sluilo kao alat, moglo prijei i na ono to je bilo luksuz. Srbi su u drugoj polovici 18. stoljea dobili romane: Marmontelova Velizarija 36 (1776), Defoeova Robinsona (1799), zatim Kandor ili otkrovenie egipetskih tain 37 (1800), ime poinje zanimanje za sentimentalne romane, to e se nastaviti u sljedeim desetljeima. U to doba nastaje i posebna knjievnost za djecu: Pouni magazin za djecu u etiri knjige Jean-Marie de Beaumonta (1787, 1793). Tiskani su kazalini komadi: Tergovci Carla Goldonija (1787), zatim Tragedija Uroa V, koju je za ueniko kazalite napisao Kozainski, a preradio Jovan Raji (1798). Tijekom stoljea tiskano je neto vie od 400 naslova, meu kojima je, osim obrednih knjiga, kranske vjerske poduke, prigodnih spisa,
Na poticaj mitropolita Stratimirovia, Raji je s njemakog preveo djelo iz okvira jedne svjetske povijesti zapoete u Engleskoj: Kratka Srbije, Rake, Bosne i Rame kraljevstava istorija (Be, 1793). 36 Jean-Franois Marmontel (17231799): Blisaire (1767) (op. pr) 37 Navedenom djeluje autor Atanasije Stojkovi, srpski prosvjetiteljski pisac i znanstvenik te ruski akademik. Kandor je roman napisan po uzoru na Voltaireovog Candidea. Autor je i romana Aristid i Natalija (1801), koji slovi za prvi srpski roman (op. pr).
35

109

bilo i poezije u razliitim metrima koje su otkrivali srpski pisci. Raznovrsna i arolika izdavaka djelatnost u kojoj su znatno zastupljeni prijevodi i adaptacije ne moe se zamisliti bez prevoditelja i pisaca poniklih u srpskoj sredini i zainteresiranih da na nju utjeu. Ti intelektualni posrednici, kao uostalom i drugi obrazovani Srbi toga vremena, upoznavali su se i s opim idejama, pa i s onima koje su osporavale vladajui poredak i prizivale promjene i prevrate. U posljednjem desetljeu stoljea u srpsku su sredinu preko vojnika i oficira dospijevali i borbeni poklii francuskih revolucionara o slobodi, jednakosti i bratstvu. Ipak, daleko vei utjecaj imale su prosvjetiteljske ideje popularizirane u djelima srpskih pisaca. One radikalne, Voltairea ili Baylea, ostajale su u krugu obrazovanih pojedinaca, ak i vladika. iru popularnost stekle su one iz spisa Zaharije Orfelina (17261785), Dositeja Obradovia (oko 17401811), Aleksija Vezilia (17431792), Jovana Mukatirovia (17431809), Atanasija Stojkovia (17731832) i drugih. Oni su u srpsku sredinu prenosili njemaku verziju prosvjetiteljstva, koje nije teilo prevratu, nego je smjeralo popravljanju svijeta moralnim usavravanjem i obrazovanjem pojedinca. Kod srpskih pisaca pobornika prosvijeenosti, prije svega kod Dositeja Obradovia, na razum i vrlinu oslanjalo se kritiko stajalite, ne samo u odnosu prema pojedincima, nego i prema institucijama, loim obiajima i praznovjerju. Kritika je pogaala i manastire, pohlepno sveenstvo i neuko monatvo, ali nije dirala u temelje vjere: razumna pobonost i prosvijeena vrlina ostali su ideal. Iz tog su razloga prosvijeenost mogli veliati i episkopi i pravoslavni bogoslovi kakav je bio Jovan Raji. Ipak, prije kraja stoljea, meu srpskom je elitom dolo do podjele, i to ne samo u odnosu prema reformama koje je provodila apsolutistika vlast, nego i u odnosu prema tekuim politikim problemima. Nastupe i rasprave na Temivarskom saboru 1790. koji (u trenucima estokog bunta protiv apsolutizma poslije smrti Josipa II) pokazuju da se Srbi nisu mirili s tim da budu predmet sukoba i nagodbi izmeu Bekog dvora i ugarskih stalea, treba pripisati kulturnom sazrijevanju i narasloj samosvijesti. U tenji da budu samostalan subjekt, Srbi su se podijelili izmeu dva stoera: jedni su na temelju privilegija traili Banat kao svoj teritorij, drugi su eljeli da privilegiji postanu zakon Kraljevstva i da Srbi dobiju mjesto u Ugarskom saboru. Sagledavajui svoj poloaj, jedni su mislili da su narod samo u ideji jer nemaju teritorijalnu organizaciju, drugima su nedostajali blagorodni, plemika vladajua klasa. Odnos snaga se ipak nije promijenio. To najbolje pokazuje epizoda s Ilirskom dvorskom kancelarijom, osnovanom na zahtjev Srba poetkom 1791. i ukinutom ve u lipnju 1792. godine, pod pritiskom ugarskih stalekih tijela. Odgovarajui na poticaje kranskog svijeta s kojim su bili suoeni, Srbi su tijekom 18. stoljea postupno stvorili opsenu i sadrajnu, slojevitu i viedimenzionalnu kulturu koja je ostajala u nasljee kasnijim generacijama. I po brojnosti i po institucijskoj organizaciji, kao i po obrazovnoj razini, Srbi u Habsburkoj Monarhiji bili su u stanju prihvatiti i dalje razvijati to nasljee. Postupno ga je prihvaalo i drutvo u Srbiji, koja se 1804. godine poela oslobaati.

U RAZDOBLJU DEMOKRATSKIH REVOLUCIJA


SRPSKA REVOLUCIJA Tijekom obnavljanja vlasti nakon Beogradskog mira, u Srbiji su postale vidljive krupne promjene u strukturi i funkcioniranju Osmanskog Carstva. Usporedno s obnovom sandaka i nahija, formirana je prostranija vojnoupravna jedinica serhat (krajina, krajite), neposredno podinjena Porti. Na elu joj se nalazio muhafiz (namjesnik) u rangu vezira sa sjeditem u Beogradu. 38 Spahije su vraeni na svoje timare, ali vie nisu bili glavna vojna snaga bilo ih je oko devetsto u itavom krajitu. Oslonac obrane bile su utvrde i posade u gradovima. Osim garnizonske vojske koja se smanjivala, tamo su sve brojniji i utjecajniji postajali janjiari. Oni ve odavno nisu
38

Od tada se ustalio neslubeni naziv Beogradski paaluk.

110

bili sultanova garda, niti su ivjeli u prijestolnici, nego su se razmjestili po gradovima te se (kada se nije ratovalo) bavili zanatima, trgovinom i raznovrsnim poslovima. Sluba im je bila nasljedna i za nju su primali plau. Svojom samovoljom i upornim nastojanjem da se pretvore u zemljoposjednike, nameui se za gospodare (itluk sahibije) raji, oni su bili izvor nasilja i nepravde i osujeivali su carsku politiku prema pokorenom stanovnitvu. Carstvo nije bilo ni sjena nekad hvaljene drave strogog reda i potovanja zakona. Sultanovi dunosnici su se meusobno napadali i otimali za novac, sluei se pritom vojskom kao osobnom gardom. Porta nije bila u stanju pokoriti odmetnike u pojedinim dijelovima Carstva. Sve to i druge slabosti, oitovale su se u Beogradskom paaluku i za vrijeme dugog razdoblja mira u odnosima s Austrijom 17391788, a jo vie poslije rata 17881791. godine. Zemlja je u velikoj mjeri bila opustjela. Prema turskim popisima iz 1741. godine, od 1546 sela, samo su 592 bila nastanjena, 721 je popisano kao opustjelo, a 233 su ubiljeena kao davno naputena selita. Naseljena je bila samo treina sela. Postupnim doseljavanjem, prvenstveno iz planinskih stoarskih podruja, a ne vie masovnim kolonizacijskim akcijama, zemlja se postupno popunjavala. Zahvaljujui potranji za stokom koja se izvozila u Austriju, ojaalo je stoarstvo. U prostranim kompleksima hrastovih uma najvie su se uzgajale svinje. Srbi pod turskom vlau bili su teko pogoeni ukidanjem Peke patrijarije 1766. godine. Poslije odlaska Arsenija IV, koji je jo puno desetljee upravljao Crkvom u Habsburkoj Monarhiji, turska je vlast postavila drugog patrijarha, tako da je prekinuta veza meu dijelovima Srpske crkve. Poslije je obnovljena, ali to nije pomoglo Pekoj patrijariji, koja je grcala u dugovima. Carigradska patrijarija je preuzela isplatu dugova, ali je svojoj jurisdikciji podinila dio Srpske crkve koji se nalazio pod turskom vlau. Iz Carigrada su postavljeni grki vladike i sveenici, kojima je, prema rijeima suvremenika, bio potreban tuma da bi ispovjedili vjernike. Najtea je posljedica bio gubitak jedinstvenog crkvenog okvira koji je u prethodnim stoljeima Srbe drao na okupu. Dio srpskog naroda ivio je pod Carigradskom patrijarijom, dio pod Karlovakom mitropolijom, dio pod grkim mitropolitom u Veneciji, dok su se zetski mitropoliti, koji su s vremenom postali svjetovni glavari Crne Gore, vezivali ponekad za Rusiju, a ponekad za Karlovaku mitropoliju. Izbijanje rata izmeu Austrije i Turske 1788. godine, Srbima je pruilo priliku da se dignu protiv turske vlasti. Ustanici i dobrovoljci iz Vojne granice, organizirani u frajkore, podnijeli su najvei teret rata. U istonoj je Srbiji velik dio teritorija oslobodio Koa Anelkovi, trgovac i ratnik koji je s odredom ustanika i frajkorom spreavao da se Turci od Nia probiju prema zaposjednutom Beogradu. Turke je potukao u vie okraja, ali im je pao u ruke i bio pogubljen. 39 Operacije protiv turske vojske u zapadnoj su Srbiji takoer vodili frajkori s lokalnim ustanicima, branei Turcima prodiranje iz Bosne. U listopadu 1789. carska je vojska osvojila Beograd, ali samo zakratko. U Srbiji su bili zaposjednuti mnogi gradovi (Smederevo, Poarevac, uprija, Jagodina, Karanovac, Kruevac), ali neuspjesi na drugim bojitima, a zatim i smrt cara Josipa II (u veljai 1790), prisilili su njegova nasljednika da sklopi mir (1791) i pristane na obnavljanje predratnog stanja. Tako je Beograd ponovno potpao pod tursku vlast, a granica se opet ustalila na Savi i Dunavu. Takav razvoj dogaaja teko je pogodio Srbe, koji su bili poticani protiv Turaka, a onda rtvovani. Slijedili su novi valovi preseljavanja preko rijeka. Teih posljedica Srbe je potedjela okolnost da je novi sultan, reformator Selim III (1789 1807), uveo mjere kako bi se poboljale prilike u Beogradskom paaluku. Janjiarima je bilo zabranjeno da se ondje vrate, oduzeti su im itluci, a raji su vraene stare obveze prema dravi i spahiji. Ogoreni su janjiari oslonac i potporu pronali kod odmetnika Pazvan-Oglua, koji je istisnuo pae u Vidinu i zagospodario gradom, dok je sultanov beogradski vezir Hadi-Mustafa traio pomo od Srba. Situaciju u Paaluku izmijenilo je nekoliko sultanovih fermana: narodu je preputeno biranje knezova i oborknezova, a paa ih je samo potvrivao. Od 1796. godine oni su sami odreivali i
39

Po njemu je taj rat u narodu nazivan Koina krajina.

111

prikupljali pristojbe. Uz stare redovite carske i spahijske dae, utvren je porez od 15 groa i nita vie od toga. Turcima se zabranjivalo naseljavati u srpska mjesta. Odobreno je popravljanje i podizanje crkava i manastira. Srbima je nametnuta i obveza obrane Paaluka od janjiara. U borbama s Pazvan-Ogluom i janjiarima raunalo se s odredom narodne vojske od 15000 16000 ljudi. U desetljeu poslije rata obnovljena je trgovina s Austrijom. Od toga su korist osjetili gradovi, osobito Beograd. Srbi su se ukljuivali u trgovinu stokom i tako se bogatili. Svoj poboljani poloaj branili su orujem, zajedno sa sultanovim Turcima. Ratovalo se s promjenljivom sreom: janjiari su krajem 1797. stizali do Beograda, dok su sljedee godine drani pod opsadom u Vidinu. Prijelom je izazvala odluka Porte, ugroene u Egiptu i Siriji, da poetkom 1799. opozove zabranu ulaska janjiara u Beogradski paaluk. Vrativi se, starjeine janjiara su neko vrijeme drali beogradskog vezira kao taoca, a zatim su ga ubili i preuzeli svu vlast. etiri dahije (titula janjiarskih starjeina) postale su gospodari Paaluka. Obnovljeni su itluci i stvarani novi, a to je povlailo samovoljno uveavanje daa i rabota. Nasuprot srpskoj raji, koja je htjela biti odvojena od Turaka, tako da s paom posla imaju samo knezovi, janjiari su u manja mjesta postavljali kabadahije, a u selima podizali hanove sa subaama i nekoliko sejmena za neposredni nadzor i pritisak na stanovnitvo. Janjiarskim reimom nije bila pogoena samo raja, nego i spahije, koji su 1802, oslanjajui se na Srbe, neuspjeno pokuali obnoviti vlast u Paaluku. Poslije toga, ostavi preputeni sami sebi, srpski su prvaci vodili pripreme za oruanu borbu, nabavljali su oruje i streljivo te se meusobno povezivali. Dahije su na to odgovorili sjeom knezova pogubljenjem oko 70 starjeina i vienijih ljudi, to je ubrzalo poetak opeg ustanka. Odluka je donesena na sastanku vodeih osoba iz Beogradske nahije i umadije na Sretenje (2. veljae) 1804. u selu Oracu pokraj Topole, a za vou je izabran iskusni ratnik, nekadanji borac u frajkoru i hajduk ore Petrovi Karaore (17621817). Zahvaljujui povezanosti lokalnih voa, ustanak je odmah zahvatio devet od dvanaest nahija Paaluka. Najprije su napadnuti hanovi i pobijene posade. Zatim su stvorene vee ustanike skupine koje su napadale varoi i palanke 40 (Rudnik, Valjevo, abac, Poarevac, Smederevo). Opkoljen je bio i Beograd. Bez oslonca na velike sile, u vrijeme kada Turska nije bila u ratu, poela je oslobodilaka borba Srba u Beogradskom paaluku, koja e izazvati mnoge manje i vee ustanke kranske raje i pridonijeti povezivanju dijelova srpskog naroda. Ustanak je trajao nepuno desetljee (18041813) i proao kroz nekoliko faza. Prva je bila 18041805. i u njoj Srbi jo nisu bili pobunjenici protiv sultana. Ratovali su protiv njegovih odmetnika i ponegdje dobivali pomo od vlasti. Zahtjevi ustanika bili su umjereni; svodili su se na uklanjanje janjiara i vraanje samouprave kakva je bila u vrijeme Hadi Mustafa-pae. Ustanici tada jo nemaju saveznike, alju izaslanstvo u Rusiju, a u pregovorima s Turcima trae da Austrija bude jamac, to turska strana odluno odbija. Bijegom i pogubljenjem dahija krajem 1804, ostvaren je jedan od ciljeva ustanka, ali reim se nije promijenio. U Beogradu je vlast drao nekadanji dahijski pomonik. Budui da misija ustanikog izaslanstva u Carigradu nije imala uspjeha, ustanak u drugoj fazi, 18051806, prerasta u borbu protiv sultana. Srpski zahtjevi (sa skuptine u Peanima u svibnju 1805) su se proirili. Trailo se da Srbima upravljaju izabrani starjeine s glavnim knezom, da sami prikupljaju i predaju danak sultanu, da turski organi i spahije napuste Paaluk te da se obrana granice povjeri Srbima. Ofenziva sultanove vojske nije bila uspjena. U kolovozu 1805. teko je poraena na Ivankovcu kod uprije. Ipak, neki gradovi (abac, Uzice, Smederevo) privremeno su pali u turske ruke. Od poetka 1806. ustanici izlaze izvan granica Paaluka, na istoku zauzimaju Pore i Krajinu, na zapadu Jadar i Raevinu. Zalijeu se do Prokuplja i Kurumlije, zatim prema Novom Pazaru, Novoj Varoi i Viegradu. ine se napori da se ustanak proiri na plemenske oblasti, intenzivne su
40

palanka gradi, varoica (op. pr)

112

veze s mitropolitom Petrom I, ali Rusi tada obuzdavaju Crnu Goru i plemena u Hercegovini. Dvije velike turske vojske bivaju poraene, jedna kod utvrenih aneva sjeverno od Aleksinca, koji dobivaju ime Deligrad (16. lipnja 1806); druga iz Bosne na Miaru, polju kod apca (12. kolovoza 1806). Ustaniki su uspjesi okrunjeni osvajanjem Beograda na samom kraju 1806. godine. U toj fazi ustanka, osim sudova po selima, kneinama i nahijama, bila su ustanovljena i tijela vie vlasti, iznad lokalnih zapovjednika vojvoda. Vrhovni predvoditelj Karaore po potrebi je okupljao starjeine na skuptine, a bilo je uvedeno i stalno tijelo Praviteljstvujui sovjet naroda srpskog, koje je djelovalo i tijekom ustanka. Poslije dugotrajnog odmjeravanja snaga obnovljeni su pregovori. Njih je ore povjerio beogradskom trgovcu Petru Iku. Srpski zahtjevi su postali umjereniji: predstavnik Turaka ostao bi u Beogradu, ali slube bi dole u ruke Srba. Danak bi se plaao paualno, protjerani bi bili samo zli Turci. Oko glavnih toaka postignut je sporazum, sultanov je namjesnik puten u Beograd. Preostalo je da sultan izda fermane, no tada je dolo do preokreta kojim je dogovor osujeen (Ikov mir). Rusija je, naime, krajem 1806. zaratila protiv Turske i temeljito promijenila odnos prema ustanicima. Srbi su prekinuli pregovore, ime je poelo kratkotrajno srpsko-rusko savezniko ratovanje. Osvojivi Moldaviju i Vlaku, ruska je vojska izbila na Dunav. Jedan odred preao je Dunav i sudjelovao u borbama u Srbiji, a kasnije su Rusi bili u garnizonima u Beogradu i apcu. Ustanak je dobio nov polet. U krvavim bitkama kod tubika i Malajnice izvojevane su pobjede, opkoljen je Ni, napadnuti Leskovac i predjeli oko rijeke Niave. U susjedstvu izbijaju seljaki ustanci. U srpske ruke privremeno padaju Priboj, Rudo i Viegrad. No tada se u razvoj ustanka ponovno upleu meunarodna zbivanja. Mir s Napoleonom u Tilzitu (1807) utjee na odnose Rusije s Turskom te dolazi do primirja u Sloboziji (u kolovozu 1807), koje Srbima osigurava rusku zatitu, djelotvornu dok su trajali pregovori o miru, do proljea 1809. godine. Razdoblje primirja (18071809) iskoriteno je za lijeenje rana, oporavak zemlje stradale u ratovima i uvrenje dravne organizacije. Praviteljstvujui sovjet postaje vrhovna sudska instancija da bi 1811. ponovno bio reorganiziran i postao vlada sa est popeitelja (ministara) za glavne resore. U sjeditima nahija su 1808. ustanovljeni magistrati, sudovi s upravnim funkcijama, koji su postali lokalna civilna vlast. Ustanovljen je Veliki zemaljski sud. Karaoru je jednom odlukom iste godine priznato nasljedno predvoditeljstvo (tek 1811. dobit e titulu voda, s kojom se najee spominje). To je bilo to vanije to se ve do tada oitovala oporba Karaoru. Njezini voe, Milenko Stojkovi i Petar Dobrnjac, 1811. godine udaljeni su iz Srbije, ali unutarnji razdori time nisu prestali. Reformirani su vojska i dravne financije. Posebna je briga posveena kolama. Osim tradicionalnih uilita po manastirima, otvoreno je oko 50 osnovnih kola, a u Beogradu je 1808. osnovana Velika kola, vrsta gimnazije u zaetku. Znaajna je bila pomo Srba iz Ugarske, koji su dolazili za uitelje. Meu njima je bio i pisac Dositej Obradovi, koji je postao popeitelj prosvjete. Ustanici su se iz uenih djela objavljenih u 18. stoljeu upoznali sa simbolima, koje su stavljali na peate i zastave. Obnovom rusko-turskog neprijateljstva u proljee 1809. zapoinje sljedea faza ustanka faza obnovljenog srpsko-ruskog saveznitva (18091812). Raunajui s ruskom ofenzivom, koja je zakasnila, ustanici tada nastupaju u vie smjerova (Vidin, Ni, Bosna, Stari Vlah). Karaore je prodro duboko u Polimlje, gdje se ustanku prikljuuju brdska plemena, ali ga vijesti o turskom nastupanju i srpskom porazu kod Kamenice (blizu Nia) prisiljavaju na uran povratak. Turci su tada stvorili koridor du Morave, sve do Dunava. Karaore ih je uspio zaustaviti uz velike rtve. Ruski prelazak preko Dunava (u rujnu 1809) i ratovanje u sjevernoj Bugarskoj olakali su srpski poloaj, tako da je vraeno sve osim Krajine i doline Timoka. anevi na Deligradu opet su preli u srpske ruke. Zajednikim ratovanjem u proljee 1810. osvojeni su Krajina i Crna Reka, a pobjedama kod Varvarina u rujnu 1810. i na Tiaru (kod Loznice) u listopadu 1810. sprijeena je 113

turska ofenziva. Meutim, viegodinje ratovanje iscrpilo je ustanike snage; meu voama je vladala sve vea nesloga, a oporba Karaoru se pojaala. Predstavnik ruskog zapovjednitva mijeao se u unutarnje sukobe, pa je Karaore zatraio pomo od Austrije, pa ak od Napoleona, koji je jo na poetku ustanka poticao Turke protiv Srba. U pograninom ratovanju i bez veih aktivnosti prola je 1811. godina, a zatim se jo jednom u ustanak, ovaj put fatalno, umijeala europska politika. Suoena s Napoleonovim napadom 1812, Rusija ulazi u pregovore s Turskom i sklapa mir u Bukuretu. Jednom odredbom (l. 8) Srbima je jamena amnestija, ali su morali predati oruje i pustiti Turke u gradove. Bila je predviena autonomija o kojoj su se tek trebali sporazumjeti Porta i ustanici. Posljednja faza ustanka, 18121813, ispunjena je oajnikim pokuajem otpora zato to vodstvo ustanka nije prihvatilo uvjete predviene Bukuretanskim mirom. Sredinom ljeta 1813. jake turske snage nastupile su protiv vrlo rastegnute obrambene fronte, probile je na vie mjesta i natjerale voe ustanka na naputanje zemlje. Mnogi Srbi spas su potraili u bijegu, dok se dio naroda, pa ak i bivih starjeina, predao raunajui na amnestiju, iako Turci nisu potovali ugovor o miru. Kako bi se narod vratio iz zbjegova, ipak je pokazivala izvjesnu umjerenost. Obnovljena je prijanja uprava Paaluka i Turcima vraena imovina. Poveanjem daa i tereta, nasiljem i zastraivanjem, reim je sliio na dahijski, iako nije bilo janjiara. Stanovnitvo i preostali knezovi ubrzo su poeli pruati otpor. Ve je 1814. u Poekoj nahiji izbila Hadi-Prodanova buna, koja je ostala izolirana i uguena u krvi. Za Srbe je trenutak bio izrazito nepovoljan jer je poslije Napoleonova sloma zasjedao Beki kongres na kojemu je osnovana Sveta alijansa protiv buna i revolucija, a naklonjena ouvanju Turske. Usprkos svemu, preostali srpski starjeine donijeli su u Takovu, na Cvjetnicu (23. travnja) 1815. godine, odluku o dizanju ustanka i za vou izabrale Miloa Obrenovia (17831860), kneza Rudnike nahije i jednog od manje istaknutih vojvoda iz Prvog ustanka. Ni ovaj put ustanak nije bio protiv sultana; budui da u selima nije bilo Turaka, napadnute su varoi i palanke. Poslije niza bitaka oko aka, Valjeva i Poarevca, teritorij Paaluka osloboen je od Turaka. Porta se s tim nije mirila pa su na ustanike poslane dvije vojske, jedna iz Bosne, a druga iz Rumelije. Knez Milo upustio se u pregovore s oba zapovjednika. Propustio je Marali Ali-pau i s njim krajem kolovoza 1815. postigao usmeni dogovor. Po njemu e danak skupljati srpski starjeine, pri suenju Srbima e uz predstavnike turske vlasti uvijek biti i srpski knez, u Beogradu e se osnovati Narodna kancelarija od dvanaest knezova, a spahije e u sela ulaziti samo radi ubiranja desetine. Pregovarajui s Portom i na razne naine proirujui vlast i utjecaj, knez Milo je uskom i neformalnom okviru autonomije osigurao stabilnost, sve dok petnaest godina poslije, sultanovim hatierifom nije ozakonio poloaj nasljednog kneza i postigao meunarodno priznatu autonomiju. Suvremenici, ali i potomci, nazivali su ustanak 1804. bunom na dahije. Kada je iz kasnije perspektive postala vidljiva dugotrajnost i sloenost borbi, naglaavana je razlika i otro su odvajani: Prvi Karaorev, i Drugi Miloev ustanak. Od toga koja se dinastija nalazila na vlasti, ovisilo je kojem e razdoblju biti pripisivano vee znaenje. Promatrajui dogaaje izbliza, a u svjetskopovijesnoj perspektivi, veliki njemaki povjesniar Leopold Ranke je u knjizi tiskanoj 1829. godine borbu Srba u Paaluku nazvao Srpskom revolucijom. Taj naziv opravdavaju dvije steevine: izvojevanje nacionalnog osloboenja u obliku trajne, iako ograniene autonomije i osobne i imovinske slobode ukidanjem ovisnosti i kmetskih tereta. Ali, te su steevine postignute tek kontinuiranim nastojanjima tijekom trideset godina, tako da revolucija nije bila jedan dogaaj, nego lanac dogaanja u kojemu su osim epskih godina junatva i portvovnosti Karaoreva razdoblja, i prozaine godine Miloeve despotske vladavine, o kojima e jo biti rijei. NAMETNUTA REVOLUCIJA Krajem 17. stoljea osloboenje (najprije ustancima, a zatim ratom) i teritorij u zaleu dalmatinske obale na kojemu su postojali uvjeti za razvoj kranskog drutva. I tu je ratno 114

djelovanje pratilo preseljavanje stanovnitva pod mletaku vlast, i tu se srpsko stanovnitvo pridruivalo prije doseljenim sunarodnjacima. Tu je, meutim, dospijevalo pod reim koji se kontinuirano razvijao i odravao od srednjeg vijeka. Oslonci venecijanskog kolonijalnog carstva bili su primorski gradovi-komune (Zadar, ibenik, Trogir, Split) u kojima je patricijat zagospodario i skromnim gradskim distriktom. U svima se ustalilo staro ureenje izgraivano statutima. Svaki je grad neposredno bio podinjen metropoli i za nju gospodarski vezan. Od dubljeg zalea svi su bili odvojeni teko prohodnim dinarskim planinskim grebenom. Ovdje je bilo mnogo manje Srba nego u Panoniji. Sredinom 18. stoljea raunalo se da ih ima oko 40 000. I dalje su nazivani imenom Morlaka, koje se postupno prestalo upotrebljavati. Malim su dijelom dospijevali u gradove, gdje je bilo vie Srba trgovaca iz Bosne i oficira, dok je golema veina ostajala na podrujima gdje ih je Mletaka Republika, kao gospodar svega zemljita, naseljavala uz plaanje desetine i obnaanje vojne slube. I tu je uvedena organizacija slina onoj u Vojnoj krajini, s podjelom na vojne jedinice i pod upravom zapovjednika (serdara, harambaa). Istaknuti ratnici i zapovjednici dobivali su nasljedne zemlje, dok su oni siromaniji obraivali tuu zemlju pod ustaljenim uvjetima kolonata. Doseljenici, veinom stoari, prilagoavali su se lokalnim uvjetima privreivanja i prelazili su na zemljoradnju. Iz gradova su stizale upute, pa i zapovijedi s ciljem racionalizacije obrade zemlje. Mletaki gradovi, s iznimkom Splita i Hvara, nisu igrali znatniju ulogu u posrednikoj trgovini da bi se mogli usporediti s Dubrovnikom. Osjeali su i posljedice opeg slabljenja Venecije zbog premjetanja svjetske trgovine na Atlantik. U srednjem vijeku izrazito razvijena Dalmacija postala je siromana i zaostala. Sredita razvoja premjestila su se na sjever, to je koristilo razvoju Trsta i Rijeke. Srbi su bili razasuti na venecijanskim teritorijima. Vea gustoa bila je samo na podruju Kninske krajine, Bukovice, zatim u Gornjim ravnim kotarima. Izdvajali su se svojom vjerom, smatrajui da su slaveno-srpski narod grkog zakona Istone crkve (1759). Ondje nije bilo privilegija; na snazi su i dalje bile stare odluke vrhovnih venecijanskih tijela iz 16. stoljea kojima se zabranjivalo mijeanje u crkveni ivot pravoslavnih podanika. No, to nije bilo dovoljno da se oni doista zatite od revnosti lokalnih katolikih prelata i sveenika, koji su s najveom upornou pravoslavne nastojali privesti uniji. Smetnje su imali srpski jerarsi. Pekom patrijarhu nije bilo doputeno kanonski obilaziti pastvu na mletakom podruju. Pravoslavni su vjernici bili podinjeni grkom arhijereju, mitropolitu Filadelfije sa sjeditem u Veneciji, sve dok ovaj nije prihvatio uniju. Arhijerejima iz susjedstva nije bilo doputeno djelovati, niti posvetiti nekog od domaih duhovnika. Povoljnije je bilo stanje na jugu, gdje se poslije zauzimanja Novog i njegove okolice cijela Boka kotorska nala pod mletakom vlau. Tu su valovi doseljavanja bili intenzivniji i srpska je komponenta bila snanija. Dok je Dalmacija imala 50 pravoslavnih crkava i tri manastira, Boka je imala 138 crkava i etiri manastira. U Kotoru su i neke stare poznate gradske crkve bile preputene pravoslavcima. Od sredine 18. stoljea u srpskim se naseljima podiu crkve i osnivaju kole za koje stanovnici moraju traiti i uzdravati uitelje. U Boki je poloaj u odnosu na zalee bio slian onom iz vremena posljednjih Crnojevia, s tim to je umjesto velikog broja katuna mletaka vlast sada prema sebi imala manji broj plemena, a umjesto jake vojvodske vlasti moralni autoritet zetskih mitropolita, koji su sjedite imali u Cetinjskom manastiru. Sredite plemenskog politikog ivota koje je poetkom 17. stoljea bilo u Hercegovini, sada se premjestilo u Crnu Goru. A tadanja Crna Gora bila je ograniena na etiri nahije (Katunsku, Rijeku, Ljeansku i Crmniku) i nije izlazila na more, nego samo na mali obalni potez Skadarskog jezera. Na Crnu Goru su se nastavljala Brda, podruje sedam velikih plemena: Bjelopavlii, Piperi, Bratonoii, Kuci, Rovci, Moraa i Vasojevii. Utvreni gradovi i gradska naselja (Podgorica, Niki, Spu, Rijeki Grad, Medun, abljak, Bar i Ulcinj) bili su turski. Spahija i timara bilo je samo u ravnicama oko rijeka. Turske su vlasti od stanovnika plemenskog podruja traile vojnu slubu u vrijeme rata. Inae su se zadovoljavale ubiranjem haraa, koji su esto morale uzimati silom. Zabranjivalo se i 115

spreavalo etovanje, a zbog stalnih sukoba oko teritorija, pljake, krvne osvete i sl, plemena su bila u zavadi. Glavni oslonac Crne Gore bila je Venecija. Vezivalo ih je saveznitvo u ratovima i privredna suradnja u dane mira. Tako je bilo sve do poetka 18. stoljea, kada, u vrijeme mitropolita Danila (16971735), Crna Gora pronalazi zatitnika u dalekoj Rusiji, od koje se oekuje pomo i osloboenje. Do toga je dolo pod utjecajem nastupa Rusije kao europske sile, produljivanja starih veza Srpske crkve s Rusijom, pojaanih u to vrijeme, a vjerojatno i na poticaj ljudi s toga tla na carskome dvoru (Sava Vladislavi, Mihailo Miloradovi). Kada je ruski car Petar I 1710. godine zapoeo rat s Turskom, na ustanak su pozvani i balkanski krani. Meu crnogorska i susjedna plemena doao je ruski pukovnik Mihailo Miloradovi, koji je zajedno s vladikom vodio bezuspjean napad na turske gradove. Uslijedio je turski kazneni pohod do Cetinja 1712, kada je spaljen Cetinjski manastir, a zatim nov pohod 1714. godine, praen velikim pustoenjem. Zbog crnogorskih izbjeglica koje nije htjela predati, Venecija ulazi u rat s Turskom (17141718) u kojemu se obnavlja tijesna suradnja s Crnogorcima. ak dolazi do prihvaanja mletakog protektorata 1717. godine. Republika se tada obvezala na pruanje pomoi i potovanje samostalnosti Crne Gore. Prihvatila je plaati odreen broj glavara, ali je i nametnula biranje guvernadura iz redova Crnogoraca. To svjetovno zvanje ustalilo se u jednoj obitelji i puno stoljee predstavljalo je protuteu vlasti mitropolita. Prilikom sklapanja mira 1718. godine, pod mletaku je vlast dospio uzak pojas zemljita u zaleu Kotora i Budve: Grbalj, Pobori, Maine i Brajii. Kako se tu nalazio manastir Stanjevi, vladike su dobili pomonu rezidenciju na mletakom teritoriju. Od tada, pa sve do svojega kraja, Venecija nije vodila rat s Turcima, pa se crnogorska politika sve vie vezuje za Rusiju, a od sredine stoljea povremeno i za Austriju. Veze s Rusijom osobito su ojaale u vrijeme vladike Save Petrovia (17351781) i njegova roaka, pomonika, a povremeno i suparnika Vasilija Petrovia (vladika 17501766). Obojica su vie puta putovala na ruski dvor i dobivala pomo za sebe i svoju zemlju. Vasilije je kovao smjele i nerealne planove. U elji da rusku javnost upozna s borbom Crne Gore, objavio je 1754. u Moskvi Istoriju o Crnoj Gori, spis koji velia vjekovnu borbu Crnogoraca, propagira njihovu superiornost i naglaava ulogu vladika i svoje obitelji. Zahvaljujui u meuvremenu nastalom kultu Rusije, mogua je bila pojava avanturista koji je, izdavajui se za ubijenog ruskog cara Petra III, pod imenom epan Mali (1766. 1773) zavladao Crnom Gorom. Uz pomo kaluera i skupine glavara, on je nametnuo svoju vlast, pomirio plemena, progonio krvnu osvetu i pljaku. Sluio se snagom odreda od nekoliko desetaka boraca i time omoguio da se sastave tijela sredinje vlasti. Poslije ubojstva epana Malog obnovljene su meuplemenske borbe, koje se nisu smirivale niti pred turskom opasnou. Ona se poveala otkako se na mjestu skadarskog pae u neposrednom susjedstvu uvrstila obitelj Buatlija, iji je pripadnik Mahmud-paa pokoravanje Crne Gore sebi postavio za cilj. Prvi put je zemlju opustoio 1785, kada je posljednji put stradao Cetinjski manastir. U ratu saveznika protiv Turske (Rusije od 1787. do 1792. i Austrije od 1788. do 1791), Crna Gora je vie bila poprite borbi za utjecaj nego zaraena strana. Iako je mirovni ugovor predviao amnestiju Crnogoraca, Mahmud-paa je ve 1792. zapoeo s napadima. U ljeto 1796. s velikom je vojskom napao Brda, ali je bio teko poraen u bitci na Martiniima. Obnovljeni pohod na Crnu Goru u jesen iste godine takoer je zavren porazom i pogibijom skadarskog pae. U borbama s Buatlijom zbliili su se i tjenje povezali oblast Brda i tadanja Crna Gora, a mitropolit Petar I Petrovi Njego (17841830) se istaknuo i ojaao svoj autoritet. Tada se dogodio veliki prijelom koji e utjecati na daljnji razvoj Crne Gore. Srednjovjekovni je svijet, dotad ouvan pod okriljem mletakog lava, do temelja potresen ulaskom francuskih revolucionarnih jedinica u Veneciju u proljee 1797. godine. Borbe su se vodile i u pojedinim dalmatinskim gradovima, gdje su francuski pristae ubrzo potisnuti. Crnogorci su nakon pada Republike zauzeli posljednju mletaku steevinu (Pobore, Brajie i Maine), ali kada je mirom u 116

Camporformiju u listopadu 1797. venecijansko nasljee dodijeljeno Austriji, sam vladika Petar I austrijskom je guverneru predao kljueve Budve. Pod utjecajem velikih promjena u susjedstvu i jedinstva postignutog u borbama s Turcima, u Crnoj Gori dolazi do pokuaja stvaranja dravnih ustanova. Na zborovima 1797. i 1798. godine ustanovljeno je Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog sa zadatkom da pomiri plemena i rjeava druge sporove. Tada je zapoela i zakonodavna djelatnost. Donesen je Zakonik obi crnogorski i brdski (1798, 1803), u cijelosti oslonjen na staro obiajno pravo. Kao gospodar jadranske obale, Austrija nije promijenila zateene lokalne prilike. Za opsenije reforme nije imala vremena, jer je u prosincu 1805. prema mirovnom ugovoru bila prisiljena Napoleonu prepustiti nekadanje mletake posjede. Zaposjedanje je bilo praeno potekoama, jer su u Kotor uveli Ruse, koji su otprije imali uporite na Jonskom otoju, a u meuvremenu su zauzeli i Korulu. rtva tih borbi bila je stoljetna Dubrovaka Republika. Kako bi pretekla Ruse, francuska vojska je u svibnju 1806. godine zauzela grad. Poetkom 1808. Dubrovaka Republika je ukinuta i njezin je teritorij zajedno s mletakim posjedima pripojen Napoleonovoj Kraljevini Italiji. Francuska je vlast uvedena i u Boki, a ve 1809. je proirena novim mirom, pa je obuhvatila i slovenske zemlje te dijelove civilne Hrvatske i Vojne krajine. Izdvojeni iz talijanskog Kraljevstva, ti teritoriji su zdrueni u Ilirske provincije. Francuska vlast nije dugo potrajala, ali je donijela promjene koje e je nadivjeti. Ukinuta je kmetska ovisnost s daama i rabotama, ukinute su plemike ustanove i uvedena je jednakost pred zakonom i sudom. Sustavno su graene ceste i razvijala se privreda, ali su zbog blokade na moru, umrtvljene dotad aktivne flote jedrenjaka Dubrovnika i Kotora. Nastojanje francuskih vlasti da pod uenim ilirskim imenom kulturno objedine itav prostor kojim su vladale, sudarilo se s realnou brojnih oblasnih, jezinih, dijalektalnih, konfesionalnih i drugih razlika. Stoga su se u administraciji i kolstvu prilagoavale jeziku zemlje ili jeziku sredine. Za Srbe i njihovu individualnost i ovdje je bila presudna pripadnost Pravoslavnoj crkvi, kojoj se pripisivao grki obred. Ozakonjenje vjerske tolerancije i ravnopravnosti religija 1808. omoguilo joj je slobodniji razvoj. U ibeniku je osnovana pravoslavna eparhija pod kojom se nalazilo 40 parohija. Za francusku je vladavinu bilo karakteristino odvajanje te eparhije od svih drugih pravoslavnih crkava. Francuske vlasti iz Dubrovnika i Kotora trajno su bile u zategnutim odnosima s Crnom Gorom. 1811. godine na nju je zbog loega utjecaja na carske podanike u primorju ak planiran napad. Ali ve sljedee godine Crnogorci se povezuju s Englezima, ija je flota ula u Jadran i u jesen 1813. zauzimaju Budvu (Englezi su tada uzeli Herceg Novi, a poetkom 1814. Kotor). inilo se da je trenutak pogodan za proglaenje ujedinjenja Crne Gore i Boke (10. studenoga 1813, zatim opet poslije zauzimanja Kotora u sijenju 1814), popraeno zakletvom da se ubudue nee razdvajati. Formirana je zajednika uprava na paritetnoj osnovi. Meutim, Dalmaciju i ostale teritorije na Jadranu na svaki je nain nastojala vratiti Austrija. Suprotstavljajui se u proljee 1814. austrijskom generalu, Crnogorci su samo zakratko odgodili ono to je bilo neminovno, jer se i Rusija sloila s uspostavljanjem austrijske vlasti. Dogodilo se da su ukidajui republike i komune, francuski revolucionari utrli put dugoj vladavini Austrije, koja nije ukinula steevine prethodnog reima. Dalmacija s Bokom ostala je posebna upravna jedinica neposredno podinjena kruni. Imala je guvernera, ali ne i sabor. U njoj dugo nije bilo regrutacije u vojsku. Za Srbe je bilo vano to to su na snazi ostali propisi o vjerskoj ravnopravnosti, iako je jo desetljeima povremeno vren pritisak za unijaenje. Promjene do kojih je dolo poslije pada Mletake Republike omoguile su drutveni razvoj Srba u Dalmaciji. Gradski element postaje sve izraeniji, sve je vie kolovanih ljudi, stvara se specifina kulturna atmosfera u kojoj se uzdravaju kole (1847. godine postoje 52 srpske kole sa 3838 uenika; treinu ine uenice). Pojavljuju se lokalne publikacije: Ljubitelj prosvjeenija Srbsko dalmatinski almanah (1836, poslije Srpsko-dalmatinski magazin). Ve 1855. se prikljuuje Glasnik dalmatinski, a 1861. osniva se Matica dalmatinska. 117

Zona plemenskog drutva ostala je izvan neposrednog utjecaja zamisli i ureenja koje su donosili Francuzi. Najvie dodira imala je Crna Gora, koja je za kratkog ujedinjavanja s Bokom i sama bila uvuena u reim koji su stvorili Francuzi. Odreeni utjecaj moe se zapaziti u nastojanju da se promijene uvjeti; u svijesti o potrebi izgradnje dravnih ustanova i postizanju mira meu plemenima. Prije nego to se tomu mogla posvetiti, Crna Gora se morala boriti protiv gladi i kuge u susjedstvu, sreivati odnose s Austrijom, novim susjedom s kojim je imala i graninih problema. Oni su rijeeni slubenim razgranienjem (1828, 1841) bez sudjelovanja turske vlasti. U tekim se godinama pribjegavalo masovnijem iseljavanju, u prvom redu u Srbiju, dok planovi o iseljavanju u Rusiju nisu ostvareni. I dalje vezana za Rusiju i upuena na njezinu pomo, Crna Gora je u vrijeme rata 18281829. ostala pasivna. I u odnosima s Rusijom i u unutranjem izgraivanju zemlje, pa i u vanjskoj politici, vie je aktivnosti nakon smjene na prijestolju. Prema ustaljenom obiaju, Petar I je za ivota za nasljednika odredio svojega sinovca Rada Tomova, koji je postao Petar II i kao arhimandrit vladao do 1833, kada je u Rusiji posveen za episkopa. Jo prije njegova puta, ruski savjetnici su pomogli da se nastave izgraivati tijela dravne vlasti. Ustanovljen je Praviteljstvujui senat crnogorski i brdski, koji je po plemenima pratila gvardija, a ona je imala sudske, policijske i obrambene funkcije. Vladiku su pratili tjelohranitelji perjanici. Ve 1833. uveden je porez i time su stvoreni uvjeti za dravni proraun koji vie nee ovisiti iskljuivo o ruskoj pomoi. Za vrijeme Petra II, koji se meu suvremenicima proslavio kao pjesnik, postignut je dotad najvei kulturni napredak. Na Cetinju je osnovana kola. Utemeljena je i tiskara (1834) u kojoj se tiska Grlica, prva crnogorska periodika publikacija (18351839). Zahvaljujui osobi i autoritetu vladike Petra II, Crna Gora prestaje biti izolirana i postaje utjecajan imbenik meu Junim Slavenima. OD KNEZOVE AUTONOMIJE DO AUTONOMNE KNEEVINE Uvjete koje je 1815. ugovorio s Marali Ali-paom, knez Milo je osobno realizirao i odravao pregovarajui s Portom i gradei neogranienu vlast u zemlji. Narodnu je kancelariju podinio sebi, starjeine kneina smjenjivao i postavljao svoje ljude, ukidajui tako ostatke samouprave iz turskih vremena. Sazivao je skuptine kako bi objavio svoje naredbe, dobio suglasnost za poreze i dao se izabrati za vrhovnog i nasljednog kneza (1817). Nemilosrdno se obraunavao s nepokornima, nije prezao od likvidacije istaknutih prvaka koji bi mu se u neemu suprotstavili. rtve nisu bili samo ustaniki prvaci, kao Petar Moler, Sima Markovi, Pavle Cuki, Melentije Niki, nego i Karaore, koji je ubijen 1817, im je doao u Srbiju. Miloev se reim nije previe razlikovao od turskog, osobito zbog dacija i kuluka, to je izazivalo otpor u narodu. Knez je nemilosrdno uguio nekoliko buna (1817, 1821, 1825. i 1826. godine) i zastraio narod i nezadovoljnike. Djelovao je istovremeno kao zakonodavac i kao sudac. Neogranienu vlast koristio je za osobno bogaenje: zakupljivao je turske carine i pristojbe te sultanove prihode, za sebe i svoje pristalice osiguravao monopol u trgovini i gospodario zemljom kao da je njegov spahiluk. Istovremeno je istiskivao Turke iz nahijskih sjedita i palanki, ograniio njihovu prisutnost na utvrene gradove, a kretanje na glavne ceste. Knez Milo nije doputao da se posumnja u njegovu odanost sultanu pa je spreavao djelovanje tajnih organizacija, odbijao pomagati grki ustanak 1821. i manje pobune protiv turske vlasti. Ipak, nije proputao iskoristiti tekoe Osmanskog Carstva da ostvari svoje ciljeve: uvesti plaanje haraa osjekom (tj. u paualnom godinjem iznosu), osigurati nasljednost kneevskog dostojanstva i vratiti est nahija osloboenih u Prvome ustanku. To mu je konano uspjelo uz pomo Rusije, koja je Turskoj nametala obveze pri sklapanju mira (1826. i 1829). Autonomija predviena jo 1812. napokon je ostvarena preko sultanovih dokumenata hatierifa iz 1829, 1830. i 1833. godine. Prva dva su Srbiji osigurala slobodu vjere, upravu s 118

knezom 41 ija je titula nasljedna u Miloevoj obitelji, pravo da ima svoju vojsku i ustanove kao to su bolnice, tiskare, pota i neovisno sudstvo. Propisano je da se Turci ne mijeaju u unutarnje poslove te je predvieno da e napustiti Srbiju, osim posada u starim carskim gradovima (Beogradu, apcu, Smederevu, Uzicu, Soko Gradu i Kladovu). Treim je hatierifom predvieno obeano vraanje est nahija i plaanje osjekom naknade za sva prava i posjede cara i pojedinaca. Pripajanje nahija bilo je ubrzano pobunama 1832, a u istonoj Srbiji 1833, u trenutku velikih tekoa Carstva zbog pobuna u provincijama. Knez Milo je poslao vojsku u pobunjena podruja i sultanu je samo preostalo priznati injenino stanje te est nahija ukljuiti u godinji iznos haraa od 2 300 000 turskih groa. Jo prije nego to je iznos otkupa konano utvren, Milo je 1831. godine zabranio kuluk, ime je prekinuo svaku vezu izmeu srpskog seljaka i turskog spahije. Ipak, pretvarajui danak sultanu u dravni porez, knez je u njemu zadrao dio na ime spahijske desetine, to je bio ostatak feudalne obveze. To je ukinuto tek 1835. godine. Istiskivanjem Turaka stvoreni su uvjeti da seljak postane gospodar zemlje koju obrauje. Do toga je dolo postupno. Vlasnitvo je priznavano onima koji su imali tapije na temelju kojih su spahiji obraivali zemlju. Dio seljaka nije imao tapija pa je odlueno da se obradiva zemlja popie i unese u katastar, ali to nije bilo mogue realizirati. Iza Turaka su ostali i veliki kompleksi nekadanjih pustih sela i zemljita izmeu sela, tzv. alija. Ti su tereni postali dravno vlasnitvo i davani su u zakup, dijeljeni susjednim selima te esto koriteni za smjetaj doseljenika u Kneevinu. U to se vrijeme moralo rijeiti pitanje hoe li u Srbiji biti plemstva (blagorodstva) i spahiluka srpskih gospodara, to su prieljkivali pripadnici starjeinskog sloja, mnogi inovnici, pa i kneevi roaci. Na to su navodili Rusi i Srbi iz Ugarske, ukazujui na primjer Vlake i Moldavije. Knez je bio protiv toga, ali se dugo nije odluno izjanjavao, tako da je obnavljanje feudalnih odnosa izriito sprijeeno tek Ustavom iz 1838. godine. Stjecanjem autonomije aktualizirali su se crkveni problemi. Poslije propasti srednjovjekovne drave, Crkva se odrala, a pod kranskim je vladarima u 18. stoljeu doivjela procvat, vrlo uspjeno obavljajui vjersku i kulturnu misiju bez oslonca na dravnu vlast. S druge strane, borba za obnavljanje dravnog ivota od 1804. godine vodila se bez Crkve. Grki su vladike bili u raskoraku s vodstvom Prvog ustanka, a pokuaj posveenja srpskog mitropolita u Rusiji nije se ostvario iz kanonskih razloga. U osloboenoj Kneevini bili su mitropolit beogradski i episkop uiko-valjevski, oba pod Carigradskom patrijarijom u Carigradu. Poput Prvovjenanog, kralja prije est stoljea, knez Milo je od carigradskog patrijarha morao ishoditi autokefalnost za svoju Crkvu. To mu je uspjelo 1831. godine, kada je u Carigradu za mitropolita beogradskog i cijele Srbije posveen Milentije Pavlovi (18311833), kojemu su nadalje bili podinjeni srbijanski episkopi. Valjevska i uika eparhija su razdvojene. Prva je dobila sjedite u apcu, druga u Uicu. Ubrzo je ustanovljen i etvrti episkop, timoki, sa sjeditem u Zajearu (za istoni dio pripojenih est nahija). I drugi mitropolit, Petar Jovanovi (18331859, l864), nekadanji inovnik karlovakoga mitropolita a zatim kneza Miloa, posveen je u Carigradu nakon to se prethodno zamonaio. Poslije su mitropoliti birani i posveivani u Srbiji. Mitropolit Petar bio je vrlo poduzetan i mnogo je uinio za sreivanje crkvenih prilika. Bio je suoen s problemima discipline i neobrazovanosti sveenstva, neurednim branim odnosima u pastvi i jakim mijeanjem svjetovnjaka u crkvene poslove. Godine 1836. osnovao je bogosloviju, donio propise o ustrojstvu Crkve, ustanovio Sinod i konzistorije po eparhijama te uveo matine knjige po parohijama. Jaka vlast kneza, gospodara i domaina, imala je i drugu stranu: njegovo trajno nastojanje da podanicima olaka ivot, iskorijeni loe obiaje i uvede novine kojima se poboljava nain privreivanja i ivljenja. Knez je bio nepismen, ali obavijeten o zbivanjima u svijetu. U svojoj je
U Miloevoj je tituli upotrijebljen strani oblik knjaz, a od 1827. i 1830. godine zabranjena je uporaba narodne titule knez za nie starjeine.
41

119

okolini uvijek imao pokojeg obrazovanog Srbina iz Ugarske. Djelovao je primjerom, uvodei inovacije na svojim dobrima, zatim savjetima i uputama, a u drugom razdoblju vladavine i propisima te skuptinskim odlukama. Kako bi sprijeio glad, naredio je da se u selima postave koevi s rezervom hrane, iz kojih se u doba nerodice pozajmljivalo, a poslije vraalo. Zahtijevao je da se uzgaja krumpir, koji se udomaio upravo u njegovo vrijeme (18181821). Kako bi se smanjile tete i izbjegli sukobi, uvedeni su uvari polja, ali se nisu odrali ekonomi, postavljeni radi prosvjeivanja zemljoradnika, podizanja razine obrade zemlje i poboljanja stonog fonda. Davane su porezne olakice za uzgoj konja. Knez je poticao obnavljanje vinograda, uvoenje novih kultura (duhana, duda, eerne repe). U Srbiju je doveo rudarskog strunjaka, baruna Herdera, koji je 1835. godine obiao mjesta rudarskih radova, procjenjivao rudno bogatstvo i na analizu dao sastav mineralnih voda. Ugljen se poeo vaditi 1837, ali nije imao trine proe. Za Miloeve vladavine otvaraju se i prvi proizvodni pogoni, zameci industrije (pivovare, ciglane, strugare, prerada koe). Narodni se ivot najvie uzdrmao kneevom akcijom uoravanja 42 , zapravo regulacijom naselja kojom se od rasprenih, meusobno udaljenih kua trebalo prijei na zbijena naselja grupirana u ulicama. Zapoeta 1830. u zapadnoj Srbiji, a 1837. proirena na cijelu zemlju, regulacija je trebala ustaliti naselja na povoljnijim mjestima, poveati ih spajanjem dvaju ili vie sela (prosjek je 1834. godine bio 43 kue), zbliiti i povezati stanovnitvo. Pothvat je nailazio na otpor. Ponegdje se bjealo jo dalje u brda, ali u cjelini uzevi, promijenjena je slika naseljenosti, a varoi, varoice i vea naselja dobili su prve planove, izraene pod vodstvom ininjera. Ukupnom politikom naseljavanja i dodjeljivanja zemlje te privremenog oslobaanja od daa, knez je poveao stanovnitvo i koliinu obradive zemlje, ime je poticao duboku i temeljitu promjenu prelazak sa stoarstva na zemljoradnju kao temelj privreivanja. Naseljenost za 1815. godinu procjenjuje se na oko 473 000 ljudi, a ve 1834. godine, za koju je popis vrlo neprecizan, broj se popeo na 578 192 osobe, to je gustoa naseljenosti od 17,9 stanovnika po etvornom kilometru. Prema popisu iz 1841. godine, ve je bilo 828845 stanovnika, odnosno 21,9 po etvornom kilometru. Do sredine stoljea broj stanovnika se pribliio milijunu (956 893, odnosno 25,3 na km2). Porast nije rezultat samo velikog prirodnog prirasta, nego i priljeva s teritorija koji su ostali pod Turcima. Demografski rast koji nije mogla pratiti proizvodnja hrane, osudio je dio stanovnitva na ivot u siromatvu, ali je s druge strane omoguio urbanizaciju, prelazak gradova pod srpski nadzor. Za vrijeme kneza Miloa dvadeset je naselja imalo status varoi, a osamnaest status varoica (turska tipologija i terminologija nestale su s orijentalnim obiljejima naselja). Zapravo sve tadanje varoi imaju srednjovjekovni korijen i, poslije, nastavak u modernom urbanom naselju, dok je kod varoica i starija prolost slabije poznata i budunost neizvjesnija; dio njih pao je na status sela. Teko je procijeniti koliko je demografskom porastu pogodovala briga o narodnom zdravlju. Ve od 1820. godine knez je u svojoj okolini imao obrazovane europske lijenike. Njihov se broj poveavao, tako da ih je dva desetljea poslije bilo 18, a radili su u veini varoi. Prva je bolnica otvorena 1826. u apcu, gradu preko kojeg su dolazili zapadni utjecaji. Slijedile su bolnice u Poarevcu i Beogradu (1833, odnosno 1836), a zatim u jo nekoliko varoi. Ljekarne su se nalazile uz bolnice, a u Beogradu je zasebno otvorena 1830. Kako je Srbija bila zahvaena epidemijama kolere (1831, 1836) i kuge (1837), knez Milo je organizirao sanitarni kordon od karantena i mjesta za sastanke u vrijeme kada je granica bila zatvorena. U samoj zemlji je (obvezatnim lijeenjem tada raspoloivim sredstvima) sustavno suzbijan sifilis. Slubeno priznanje autonomije pod stranim jamstvima moralo je utjecati na nain vladanja zemljom. Potencirana je javna vlast, gospodarenje preko veza osobne ovisnosti valjalo je zamijeniti vladanjem preko institucija, to je nuno vodilo ograniavanju osobne vlasti. Knez Milo je upravo to uporno izbjegavao. Nije kao pretee iz Prvog ustanka urio reformirati sredinju upravu po uzoru
42

Od maarske rijei sor (r), red, vrsta, preuzete u srpskom jeziku (kao regionalizam i u hrvatskom, op. pr) u znaenju niz kua, ulica.

120

na europske drave. Kneevu je autokraciju sve tee podnosio i starjeinski sloj koji se uzdignuo pod njegovom zatitom i koji mu je sve dugovao. Uporite za osporavanje samovlaa nalazilo se u odredbi hatierifa iz 1830, kojom je knez bio obvezatan upravljati u suglasnosti sa Savetom narodnih stareina. Umjesto da sastavi vijee koji bi ga mogao ograniavati, knez Milo je uvodio upravna tijela: pet ministara (popeitelja, 1834), uveo je serdarstva, velike upravne jedinice nahije preimenovao u okruija te uveo vrstu garde s kojom se kretao zemljom. Poetkom 1835. godine, oporba se pod vodstvom rasinskog serdara Milete Radojkovia digla na oruje. Njega su podupirali i brojni nezadovoljnici, izmeu ostalih i kneeva supruga i brat. Ustanici su uli u Kragujevac i tu su poeli pregovori te je sukob prekinut bez prolijevanja krvi i nanoenja tete. Knez je pristao da se ve na skuptini koja se trebala okupiti na blagdan Sretenje (15. veljae 1835) donese ustav. Ustav je stari crkveni naziv za red, pravilo, propis, a dravni se dokument nazivao konstitucija. Pisanje ustava povjereno je Dimitriju Davidoviu (17891838), obrazovanom Srbinu iz Ugarske koji je u Beu izdavao Novine serbske (18131821), a zatim preao u Srbiju i bio tajnik kneeve kancelarije. Sretenjski ustav je bio liberalan za svoje vrijeme, vaniji po proklamiranim graanskim pravima i naelu podjele vlasti nego po stupnju ograniavanja kneza. Propisivao je i dravne simbole (grb i zastavu). No budui da su svi ustali protiv njega, na snazi je bio samo dva tjedna. Porta se protivila zato to vazalna kneevina nije bila ovlatena donositi ustav, Rusija i Austrija zbog liberalnih naela, a knez Milo zbog ograniavanja njegove vlasti. Ipak, ostala je obveza da se donese ustav. To je osobito traila Rusija, podupirui oporbu ustavobranitelja, kako su poeli nazivati kneeve protivnike. Knez se nastojao osloboditi ruskog tutorstva, to je pokazivao prisnou s engleskim konzulom Hodgesom (u Beogradu su 18361838. otvoreni konzulati Austrije, Engleske i Rusije). Izrada ustava u Srbiji nije napredovala zbog stalnih sukoba, pa je rad premjeten u Carigrad, gdje je krajem 1838. sastavljen suradnjom srpskih predstavnika, turskih dunosnika i ruskih diplomata. Taj je ustav dobio oblik sultanova akta hatierifa, koji je poetkom 1839. proitan pred narodnom skuptinom na Kalemegdanu. Pogoen odredbama o podjeli vlasti sa savjetnicima koje nije mogao smjenjivati, knez Milo ga je igosao kao turski ustav. Ipak je imenovao popeitelje i sedamnaest lanova Sovjeta, koji su ve u travnju 1839. godine preuzeli zakonodavne ovlasti, to je kneza navelo da abdicira i napusti zemlju (u lipnju 1839). Naslijedio ga je bolesni sin Milan, koji je ve nakon mjesec dana umro. Vlast je u potpunosti preuzelo ustavobraniteljsko namjesnitvo jer su protekli mjeseci prije nego to je drugi sin Mihailo (18391842) doao u Srbiju. Dio ustavobranitelja, na elu s Tomom Vuiem Periiem i Avramom Petronijeviem, digao se protiv dinastije Obrenovia. Na Porti su postigli da Miloev sin bude trajno tretiran kao izabrani knez, a ne oev nasljednik. Kratka prva vladavina tada mladog Mihaila bila je ispunjena borbama ustavobrantelja i obrenovievaca koje je iz daljine usmjeravao Milo. Najveu je korist izvukla Porta, stavljajui se u poloaj arbitra i ograniavajui dostignuti stupanj autonomije. Ona je stajala iza pokuaja svrgavanja mladog kneza. Otvorenom pobunom Tome Vuia Periia, knez je u rujnu 1842. bio prisiljen napustiti Srbiju. Ve sljedei mjesec ustavobranitelji su za kneza izabrali Karaoreva sina Aleksandra (1842 1858). Njegovu su petnaestogodinju vladavinu obiljeili ustavobranitelji, pa je to razdoblje i nazvano prema njima. Oni su nastavili izgraivati institucije i dravne organizacije, osobito inovnikog aparata. Njihova je velika zasluga bilo donoenje Zakonika graanskog (1844), koji je prema austrijskom graanskom zakoniku sastavio pravnik i knjievnik Jovan Hadi (17991869). Razvijati zakonodavstvo i dograivati institucije bilo je mogue zahvaljujui vrstim temeljima, postavljenim u doba kneza Miloa. SRBI I SRBIJA U REVOLUCIJI 18481849. U posljednjem desetljeu 18. stoljea, u opoj reakciji protiv habsburkog apsolutizma, ugarsko je plemstvo zabiljeilo znaajnu pobjedu. Ishodilo je ukinue Ilirske dvorske kancelarije, 121

koja je djelovala samo godinu i etiri mjeseca, i sve njezine ovlasti prenesene su Ugarskoj dvorskoj kancelariji. Jurisdikcija Kraljevstva obnovljena je u svim podrujima izvan Vojne granice. Srbi su se nali pod vlau ugarskih stalekih tijela. Njihova prava su inartikulirana, postala su zakon (zakonski lanak 27. iz 1791). Vie nisu poivala na apsolutistikim privilegijama, nego su utvrena zakonom donesenim od ustavnog tijela. Nasljee privilegija uvrstilo se u stanju utvrenom Deklaratorijom iz 1779. (ispravljeni drugi Regulament). Kao znak ravnopravnosti s drugim podanicima, u Gornji dom Ugarskog sabora uli su pravoslavni episkopi na elu s mitropolitom. Oni koji su vodili autonomnu stranu srpskog ivota ukljueni su u strukturu staleke drave, to je sa srpskog gledita znailo da je u mehanizmu dravne vlasti samo crkvena hijerarhija. Teite srpskog kulturnog ivota pratilo je pomicanje politikoga sredita; srpske knjige se uglavnom tiskaju u Budimu i Peti, a zatim u Novom Sadu. U Peti je koncentracija srpskih intelektualaca. Tu se osnivaju udruenja kao Matica srpska (1826), poeo je izlaziti i izlazio do 1864. njezin Letopis (prvobitni naziv: Srpski letopisi), tu izlaze Serbski narodni list (18351847) i Serbska pela (18301841). Utjecaj tiska jaa otkako su se 1840. u mnogim mjestima poele osnivati srpske itaonice. Tada i oblici drutvenosti (kazaline predstave, plesovi, saloni) dobivaju nacionalno obiljeje. Srpsko je stanovnitvo brojano jaalo, to se vidi iz tada ve raspoloivih podataka: 1797. 667 247 stanovnika 1821. 750 379 stanovnika 1847. 896 902 stanovnika U srpskoj je populaciji rastao udjel Vojne granice. Dok je 1797. godine u Vojnoj granici ivjelo 48% ukupnog srpskog stanovnitva, a u Provincijalu 51,62%, godine 1821. u Granici se nalazilo 48,9%, u Provincijalu 51,08%, dok 1847. godine Granicu ini 53,6%, a Provincijal samo 46,33%. Upadljivo je i pomicanje u prostoru, zbog kojega se teite srpskoga stanovnitva seli prema jugu. Ponegdje precizni podaci, a ponegdje zapaanja suvremenika govore da se smanjuje broj Srba u veim naseljima na sjeveru. U Sentandreji se do 1843. smanjio za treinu; za Jegru i Stolni Biograd zna se samo da je pao; u Ostrogonu je 1839. bilo samo pedeset ljudi, a slino je bilo i u Deru i Komoranu. U Baji je srpsko stanovnitvo stradalo od poplave i poara, dok se u Segedinu i Mohau odravalo. U prvim desetljeima 19. stoljea ivot je tekao ustaljenim nainom. Urbari su bili ranije propisani, 1805. i 1813. doneseni su esnafski zakoni, a 1807. je Osnovni graniarski zakon zamijenio dotadanji kantonalni sustav. Prestankom ratova s Napoleonom nastupilo je razdoblje mira i stabilnosti s uvjetima za privredni oporavak. U srpskoj je sredini neusporedivo manje velike politike iz 18. stoljea, rasprava i zahtijevanja. Sabori su ogranieni na izbore mitropolita (1837, 1842). Daleko vea zaokupljenost vlada onim to se dogaa u Srbiji. Tijekom ustanka pomo je pruana na razliite naine. Poslije sloma 1813. prihvaen je val izbjeglica. Zatim je u vrijeme kneza Miloa uslijedio prelazak obrazovanih ljudi u Srbiju koji su prihvatili vane slube, prije svega u kolama, nadletvima i kulturnim ustanovama. U prvom desetljeu Miloeve vladavine po gradovima je bilo 16 kola, ve 1836. ih je bilo 62 sa 70 uitelja, od kojih je 50 bilo iz Cesarevine. Prva je gimnazija otvorena u Kragujevcu (1835), a ubrzo zatim i u Beogradu (1838). Velika kola ili Licej zapoela je s radom 1838, Klerikalna kola (spomenuta bogoslovija) 1836, a naredne je godine otvorena i Vojna akademija. Vaan korak bio je osnutak Knjaeske tipografije, kupljene u Rusiji 1831, aktivne u Beogradu s prekidom 18331835. (kada je radila u Kragujevcu, gdje je neko vrijeme bila prijestolnica). Osim slubenih publikacija, na prvome mjestu Novina srbskih (od 1843. Srbske novine) i kolskih knjiga, tiskana su knjievna djela, bugarske knjige i izdanja na stranim jezicima. Slubene su novine imale podlistak Podunavka (18431848), a prije toga izlaze i drugi almanasi: Zabavnik (18341836), Uranija (18371838), Golubica s cvetom knjiestva srpskog (18391844) i drugi. 122

Nakon vie pokuaja, godine 1841. osnovano je Drutvo srpske slovesnosti za njegovanje jezika i znanosti. Poelo je raditi tek poslije smjene dinastija. Sve te aktivnosti i ustanove vodili su ljudi iz Habsburke Monarhije. Svi profesori Liceja i lanovi Drutva srpske slovesnosti bili su Srbi iz preka. Meu njima je bilo i istaknutih pisaca, kao to su: Jovan Sterija Popovi (18061856), Dimitrije Tirol (17931857), Atanasije Nikoli (18031882), dr. Jovan Steji (18031853), Sima Milutinovi Sarajlija (17911841). U to vrijeme padaju i poeci srpskog kazalinog ivota, i to zahvaljujui neumornom putniku i svestranom piscu Joakimu Vujiu (17721847). On je 1813. u Peti organizirao prvu srpsku kazalinu predstavu, a 1834. postao direktor Knjaesko-srpskog teatra. Djelovanje obrazovanih Srba iz Austrije jaalo je veze izmeu razdvojenih dijelova naroda, ali je imalo i nalije. Meu brojnim, a nepopularnim inovnicima ustavobraniteljskog poretka bilo je mnogo Preana, to je stvorilo odbojnost prema kako su ih pogrdno nazivali nemakarima. Prenoenje kulturnih steevina iz jedne sredine u drugu nije se provodilo automatski, nego uz izbor i prilagoavanje, svojevrsnim dijalogom. U srpskom se sluaju to jasno pokazalo na primjeru jezika knjievnosti i kolovanja. Zajedno s ljudima i knjigama, u Kneevinu je, na tlo na kojemu nije imao stogodinju tradiciju, stizao i slavenosrpski (ruskoslavenski) jezik. Sa slubenim su jezikom dole rasprave i osporavanja, koja su s vremenom postajala sve glasnija. Od posljednjih desetljea 18. stoljea esto su se ula zalaganja za jezik koji e razumjeti svi, a ne samo obrazovani vrhovi drutva. Pojavili su se i alternativni projekti, veinom s ruba srpskog prostora. Meu njima je najvaniji bio onaj Save Mrkalja (17831833), koji je u jednome spisu (1810) kritizirao azbuku i predlagao promjenu u skladu s naelom pii kao to govori. Punu snagu, zamah i utjecaj tom naelu i pokretu za reformu jezika dao je iz ustanike sredine ponikli Vuk Stefanovi Karadi (17871864), poznavatelj narodnog ivota, jezika i umotvorina. On je pod utjecajem europskih filologa, prije svega Jerneja Kopitara (17801844), sastavio gramatiku i rjenik narodnog jezika te u polemikim spisima uporno kritizirao jezine prilike u Srba. Protiv sebe je imao Crkvu, obrazovane ljude i pisce tog vremena (s rijetkim iznimkama), a i vlast Kneevine. Uz njega su bili samo obrazovani europski mentori i srpska mlade, koja je prepoznala demokratske potencijale narodnog jezika kao operazumljivog sredstva komunikacije. Politika dimenzija jezinih sporenja bila je posljedica tadanjeg shvaanja da jezik odreuje narodnost, koje nije primjenjivano samo na prepoznavanje nacionalne pripadnosti, nego i na njezino mijenjanje. Oduprijevi se apsolutizmu bekih dvorskih tijela, ugarski vladajui krugovi sve su vie nastojali Kraljevinu (koja je bila nadnacionalna i vienacionalna, ba kao i sama Carevina) pretvoriti u nacionalnu dravu Maara. To do izraaja dolazi poevi od 1830, donoenjem tzv. jezinih zakona, kada se u javnom ivotu i u kolama propisuje maarski kao slubeni jezik. ak su se i crkvene matine knjige trebale voditi na maarskom (s posljedicama na davanje imen). Te su mjere izazvale silovit otpor svih nemaarskih naroda, a jedan od odgovora bio je ilirski pokret u Hrvatskoj, u kojemu nisu sudjelovali samo Srbi iz Hrvatske, nego i oni iz june Ugarske. U srpskom je sluaju jezini problem imao i druge dimenzije. Bilo je oito da se jezik uen obrazovanjem lake moe potisnuti ako se presijee izvor obrazovanja nego jezik kojim govori narod s vie od dva milijuna ljudi. Meutim, prema opim shvaanjima naslijeenim iz 18. stoljea, narodnost su branile privilegije, a one su bile dane Crkvi i odnosile su se na vjersku zajednicu. Zato su konzervativci tvrdili da bi naputanje crkvene azbuke, jezika crkvene knjievnosti, bilo jednako izdaji pa su obiljeili reformatore, osobito zbog preuzimanja slova j iz latinice. U naputanju ruskoslavenskog vidjelo se i udaljavanje od pravoslavne Rusije, a to se takoer smatralo velikom opasnou. S druge strane, prihvaanjem narodnog jezika za temelj obrazovanja i knjievnosti olakavao se pristup i utjecaj na dio naroda pod turskom vlau, omoguavalo se zbliavanje s Hrvatima te otvarao put irim junoslavenskim integracijama. U sporovima o jeziku i pravopisu te su politike posljedice rijetko otvoreno spominjane, ali su utjecale na motiviranost svake od sukobljenih strana. Pojava mladih pisaca, kakvi su bili pjesnik Branko Radievi (18241853) i filolog uro Danii 123

(18251882), te primjena Vukova pravopisa i narodnog jezika u njihovim utjecajnim djelima, najavila je pobjedu reformi. Knjige se tiskaju prilagoenom azbukom i prilagoenim pravopisom, iako e slubeno biti odobreni tek poslije Vukove smrti. Jezini sporovi meu Srbima bili su u punom jeku kada je revolucionarni vihor iz Europe zahvatio prijestolnicu Carstva, a ubrzo i njegove dijelove. Ve 15. oujka 1848. u Peti se iznosi maarski revolucionarni program u dvanaest toaka, meu kojima i zahtjevi za graanske slobode, ukidanje kmetstva i feudalnih obveza, koji su imali dobar odaziv u svim sredinama. Budui da Srbi u Monarhiji nisu imali prijestolnice, kod njih je revolucija odjeknula na vie mjesta, ne u isto vrijeme ni jednakom snagom. Isprva su prevladala socijalna pitanja; srpski seljaci su se dizali protiv manastirskih uprava, u nekim gradovima (Zemun, Panevo) je pri ruenju tijela omrznute vlasti bilo nasilja i pljake. Na vie su mjesta iznesena specifina srpska zahtevanja. Najvaniji su bili oni u Peti i u Novome Sadu, umjereni u to vrijeme i zaokupljeni prije svega osiguravanjem onoga to su Srbi ve imali: graanska ravnopravnost, sloboda vjere, slobodna uporaba jezika i samostalnost u upravljanju kolstvom. S razlogom su se pribojavali parola o jednom politikom narodu i jednom maarskom diplomatikom jeziku. Na maarskoj strani, osobito meu radikalnim nacionalistima predvoenim Lajosom Kossuthom (18021894), strahovalo se od svakog izdvajanja, osobito teritorijalne autonomije, koja u prvo vrijeme nije traena. U pregovorima srpskih predstavnika s revolucionarnom vlau nepovjerenje nije prevladano, nego je produbljeno. Poetkom travnja, u razgovoru s delegacijom novosadskih Srba, Kossuth je, suoen s najavom da bi Srbi mogli potraiti autonomiju na drugoj strani, izjavio: U tom sluaju, ukrstit emo maeve. Glasine o nesporazumima i iskustvo s nametanjem maarskog jezika, izazvali su silovit otpor. U vie mjesta su spaljivane matine knjige i dokumenti na maarskom (Novi Sad, Kikinda, Beej, Bekerek, Vrac), uli su se glasni zahtjevi za svoj teritorij i vojvodu. Bijesnu masu usmjeravala je studentska i kolska mlade, pojaana kolegama iz Kneevine. Od mitropolita je iznueno da sazove skuptinu u Karlovcima, dok je vlast doputala narodno-crkveni sabor u Temivaru u prisutnosti kraljevskog povjerenika. Na skuptini u Karlovcima, koja je zapravo bila masovni zbor (1214. svibnja; 13. prema julijanskom kalendaru), donesene su dalekosene odluke o proglaenju Srpske Vojvodine na podruju Srijema, Baranje, Bake i Banata (s odgovarajuim dijelovima Vojne granice i distriktima). Tako stvorena Vojvodina, kae se u proglasu, stupa u politiki savez na temelju slobode i savrene jednakosti s Trojednom Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Sastavljen je Narodni odbor kao tijelo skuptine, priznata je vlaka narodna samostalnost, ime se spreavao otpor vrlo brojnih Rumunja unutar Karlovake mitropolije. Mitropolit Josif Rajai (17851861) izvikan je za patrijarha, a za vojvodu je izabran pukovnik Stevan upljikac (17861848), koji je bio na ratitu u Italiji. Odluke Majske skuptine imale su revolucionaran karakter, utoliko to su odozdo iznuivale preureenje Monarhije. Bez slaganja zakonodavnih tijela stvorena je nova jedinica u sloenom sklopu uzdrmane Carevine. Kako je u tom razdoblju Beki dvor u svemu povlaivao maarskoj vladi, odluke Majske skuptine nisu bile priznate ni u Innsbrucku niti u Peti. Srpsko vodstvo potporu je moglo oekivati jedino u Hrvatskoj, koja se na slian nain opirala Maarima. Patrijarh Rajai sudjelovao je u instalaciji Josipa Jelaia, izabranog za bana bez suglasnosti Pete i neko vrijeme nepriznatog od Bea. Na suradnju s Hrvatima, srpske je voe upuivala vlada Kneevine, kojoj su kao vazalnoj dravi ruke bile vezane, ali se aktivno mijeala u zbivanja meu Srbima. S jedne strane iz naelnih razloga, ostvarujui ulogu centra okupljanja srpskih naroda, kako je predvieno u politikom programu Naertaniju iz 1844.; s druge strane iz uih dinastikih interesa da se pokret dri pod nadzorom te da se udalje Obrenovii i njihovi pristae. Ve u drugoj polovici svibnja stvoreni su okruni i mjesni odbori, tijela nove narodne vlasti. U oekivanju sukoba, naoruavana je narodna vojska i stvoreni vojni logori. Poetkom lipnja, 124

kada je Granica preputena maarskoj vladi, srpske su snage ojaane pridolim graniarima i oficirima koji se nisu pokorili toj odluci. Prvi oruani sukob bio je 12. lipnja pred Karlovcima, kada je odbijena vojska iz Petrovaradina, poslana da rastjera buntovnike. Maarska je vlada kao kraljevskog povjerenika poslala grofa Petra arnojevia, patrijarhova potomka, koji je uspijevao stiati uzrujanost u Novom Sadu i dogovoriti desetodnevno primirje u vrijeme maarskih izbora. Ali, poetkom srpnja poele su borbe koje e trajati itavu godinu, sve do maarske kapitulacije pred ruskom vojskom (u kolovozu 1849). Glavna poprita borbi bila su u ajkakoj i Banatu; pojedina su mjesta vie puta prelazila iz ruke u ruku. Pri smjenjivanju vlasti stradalo je civilno stanovnitvo. Tek poslije dvadeset godina, srpsko je stanovnitvo u Bakoj i Banatu dosegnulo brojnost od prije 1848. godine. Borcima za Vojvodinu mnogo je znaila pomo Srbije u dobrovoljcima i ratnom materijalu. Dok se na bojitima ratovalo s promjenljivom sreom, vodstvo srpskog pokreta razdirao je sukob izmeu patrijarha Rajaia i ora Stratimirovia (18221908), koji se istaknuo kao zapovjednik i vod, predvodnik liberalne struje u pokretu. Opa situacija se promijenila kada se Beki dvor poetkom jeseni, sredivi stvari u Italiji i ekoj, okrenuo protiv maarske vlade. Banu Jelaiu su vraene dunosti i poasti i on je, zahvaen revolucionarnim valom, krenuo najprije na Be, a zatim na Budim. Vojvoda upljikac tada je mogao doi iz Italije i preuzeti dunost, ime su zakratko stiani unutarnji sukobi. Dvor je najavio mogunost priznanja odluka Majske skuptine te potvrdio patrijarha i vojvodu u njihovim zvanjima. Beki je dvor time ujedno pod svoje uzeo srpski pokret. Vojska se nazivala C. k austrijsko-srpski kor, iako do proljea 1849. meu srpskim borcima nije bilo carskih slubenih jedinica. Tihoj restauraciji habsburke vlasti put je utirao patrijarh, odstranjujui iz pokreta demokratske elemente i oslanjajui se na pukovnika Meierhoffera, biveg austrijskog konzula u Srbiji, koji je poslije iznenadne smrti vojvode upljikca doao na elo vojske. Oktroiranim ustavom iz oujka 1849. bilo je predvieno da e Vojvodstvo Srbija dobiti ureenje koje e mu zajamiti njegovu crkvu i narodnost na temelju starih privilegija i carskih naredaba. Za budunost je, dakle, bila predviena prolost privilegija i zatitnih pisama. U posljednjem razdoblju ratovanja, od proglaenja neovisnosti i zbacivanja Habsburga (u travnju 1849) do sloma u kolovozu 1849, Srbi su bili izloeni tekim iskuenjima. Potisnuti s teritorija u Bakoj i Banatu, opet su zavapili za pomo iz Srbije (jer su dobrovoljake jedinice u oujku 1849. vraene u Srbiju). U lipnju je iz Petrovaradina, tvrave u rukama oficira odanih maarskoj vladi, estoko bombardiran i razoren Novi Sad. Tekoe maarske vlade nisu umanjile vojnu snagu koja je pritiskala srpske poloaje. Silovite borbe u ajkakoj i Banatu voene su i u vrijeme kada su ruske jedinice ule u Ugarsku. U meuvremenu je ostatak vodstva srpskoga pokreta nadzirao iskljuivo Beki dvor, a u travnju je i Vojvodina, za koju je prolijevana krv, podinjena carskoj vojnoj vlasti. Postupno su ukidana tijela narodne uprave, dok su istaknutiji voe demokratskog krila ve prije bili uklonjeni. Kada je carskim patentom od 18. studenoga 1849. formiran poseban teritorij Vojvodstvo Srbija i Tamiki Banat, malotko se tome radovao.

ZA NACIONALNU DRAVU I PROTIV NJE


PROMJENE U STVARNOSTI I PROMJENE U IDEJAMA Prva polovica 19. stoljea bila je ispunjena dotad nevienim dinamizmom. inilo se da se stoljeima stabilan svijet iz temelja mijenja i preureuje. Ve krajem 18. stoljea poeli su se osporavati najvei autoriteti, kraljevi su izvoeni pred sud, neke su drave bile ukinute, a druge su nastajale, vladajui slojevi su razvlaivani, Crkvu su potiskivali svjetovni kultovi, a ono to je stoljeima bilo svetinja, proglaavano je praznovjerjem. Ali, pri temeljitoj analizi uoava se da su sve te mnogobrojne i dramatine promjene ostajale u ogranienoj sferi odnosa izmeu vladara i 125

podanika, izmeu drutvenih klasa, gospodara i podlonika, crkava i vjernika te drava i nacija. U temelju je to ipak ostao isti svijet kratkog i nesigurnog ivljenja, muen neimatinom i podloan istim epidemijama; svijet slabih i sporih komunikacija u kojemu je konj i dalje bio najbre prijevozno sredstvo. Suvremenici su ishodita dinamike i promjena prepoznavali u Francuskoj revoluciji, u onome to joj je prethodilo i slijedilo nakon nje. Pri promatranju s vee udaljenosti vidi se jo jedan izvor promjena engleska industrijska revolucija iz priblino istog vremena. Za razliku od politikih impulsa koji su se i u tom sporom svijetu irili i prenosili relativno brzo, oni drugi, koji su potjecali od parnog stroja, rudnika, topionica i prvih tvornica, irili su se sporo i sitnim koracima jer je za njihovo prihvaanje bilo potrebno daleko vie od interesa, smjelosti i jake volje bila su neophodna znaajna sredstva i nova znanja. U onaj dio Europe o kojemu je ovdje rije, do 1850. godine nije dospjela niti jedna od velikih steevina industrijske revolucije. Nije se udomaio parni stroj, nije zapoeta mehanizirana masovna proizvodnja robe, nisu se proirila prijevozna sredstva na bazi novog izvora energije. Dodue, to se mora ograniiti na kopneni promet jer su Beograani 1827. mogli vidjeti parobrod; od 1834. je gradsko pristanite ukljueno u dunavsku, a 1844. u savsku liniju austrijskog parobrodarskog drutva. Za Srbe nastanjene oko plovnih rijeka i kanala, kako na habsburkoj strani tako i u Kneevini, taj usamljeni rani prodor moderne tehnike imao je znaenja i za kretanje putnika, i za prijevoz robe, i za jae povezivanje prostora na kojemu su bili rasijani. U kopnenom se prometu napredak s jedne strane ogledao u gradnji cestovne mree (u kojemu se uvodi hijerarhija, pa se razlikuju dravne, okrune i opinske ceste). S druge strane, poveava se broj vozila na etiri kotaa, vee nosivosti, a volovska se zaprega zamjenjuje konjskom. Poetkom druge polovice 19. stoljea, u Srbiji ima oko 1000 km poploenih cesta. Krupnu promjenu u prometu, s velikim posljedicama za privredni ivot, donijele su tek eljeznice. Najprije su ih upoznali Srbi u Habsburkoj Monarhiji, u Hrvatskoj poetkom, a u Bakoj krajem ezdesetih godina. U Srbiji je gradnja poela 1881. godine, izvravanjem obveze nametnute odlukom Berlinskog kongresa. Uz veliko financijsko naprezanje i dugove te razne tekoe, 1884. je zavrena dionica Beograd Ni, a produetke do bugarske i turske granice dobila je do 1888. godine. Parni su strojevi najprije stigli u podruja tadanje Ugarske naseljena Srbima: u obliku strojne tkaonice u Novom Sadu (1842), parnoga mlina na valjke u Panevu (1843), zatim (od 1863) kao parne vralice i plugovi. U Kneevini je dugo u svemu predvodila dravna tvornica, ljevaonica topova, poslije Vojnotehniki zavod u Kragujevcu, a od osamdesetih godina i u Srbiji se ire steevine industrijske revolucije u nizu privrednih grana (tekstilnoj, prehrambenoj, proizvodnji stakla, pilanama, ciglanama itd). Razvijeno rudarstvo srednjega vijeka ne dobiva dostojan nastavak. Razmjerno rano se pokuava eksploatacija u starim rudnicima (Majdanpek, Kuajna, Zajaa, uplja Stena), ali poslovni uspjeh izostaje. I kada su u rukama stranih kapitalista, specijaliziranih u rudarstvu, ti rudnici nisu unosni. Tek mnogo poslije, rudarstvo e s novom tehnikom doivjeti vrstu procvata. U drugoj polovici 19. stoljea uspjenije rade rudnici ugljena, za kojima vlada sve vea potreba. Broj komunikaciji, svladavanju prostora, lakoj kontroli i djelotvornijem vladanju, pridonio je telegraf, u Srbiji uveden od 1855. (meu Srbima u Ugarskoj je tada ve bio javna sluba). Telefon je uveden 1883. godine. Elektrina struja stie poslije 1890, omoguavajui rasvjetu i elektrini tramvaj. Prema kraju 19. stoljea ubrzo nakon pojave, taj se tehniki izum poinje primjenjivati u Srbiji, i to uglavnom u prijestolnici. To odraava veoma vanu sposobnost za prihvaanje tehnikih i znanstvenih inovacija. U toj sposobnosti za recepciju, koja je imala materijalne, socijalne i intelektualne komponente, sve izraeniji bio je kontrast izmeu prijestolnice i drugih gradskih naselja. Dok su se materijalni okviri ivota mijenjali razmjerno sporo, tako da se posljedice promjena zapaaju tek nakon to se nagomilaju tijekom vremena, na planu ideja se i u Srbiji zapaa velika 126

ivost. U valovima, onako kako su prispijevale generacije obrazovane na stranim sveuilitima, stizale su ope ideje kojima se inspirirala mlade kolovana u Srbiji (od 1864. djeluje Velika kola), a koje su manje ili vie utjecale na stvaranje politikih programa i usmjeravale djelovanje pojedinaca i skupina. Od 1839, srpska je vlada svake godine, rtvujui nemala sredstva, slala 20 aka na studij u inozemstvo. Zamisao je bila da se osiguraju ljudi razliitih specijalnosti za javne slube, a dio se njih vraao i s novim pogledima i kritikim stajalitem o reimu i stanju u zemlji. Ideje o svjetovnom drutvu i njegovu odvajanju od Crkve nisu jednako odjekivale kod Srba u Monarhiji i Srba u Kneevini. Ve krajem 18. stoljea meu Srbima u Ugarskoj uli su se glasovi pojedinaca u prilog laike kulture i njezine autonomnosti, ali oni nisu teili za temeljitim promjenama. Zajedno s ostalim nasljeem, 19. je stoljee kao neto najprirodnije primilo vodeu ulogu Crkve u obrazovanju. O njemu se, uostalom, Crkva materijalno brinula, zahvaljujui kolskim fondovima i zakonskim ovlastima. Meutim, zbog otuenosti hijerarhije u vrijeme uprave grkih vladika i zaputenosti pastve, svjetovna vlast u Kneevini ve od vremena kneza Miloa snano djeluje na preobrazbu Crkve i vjerski ivot. Dravnim je propisima uvoen red u vjerski ivot i disciplinu vjernika. kolstvo je od poetka svjetovno, s vjeronaukom i vjerouiteljima i simbolikom nadzornom ulogom mitropolita i sveenstva. Dok je u Ugarskoj drava Crkvi bila potpuno strana, u Kneevini je Crkva srasla s dravom. Arhijerejski sabor je 1883. sveenicima zabranio da budu lanovi politikih stranaka i sudjeluju na njihovim zborovima. Ideje liberalizma u naelnom su obliku donijele prve generacije aka poslanih na kolovanje u inozemstvo. Primijenjene u srpskoj sredini, one su prije svega poticale na borbu protiv samovolje vlasti, na ustavnost i zakonitost te veu ulogu narodnog predstavnitva u politikom ivotu. Na djelu su iskuane u vrijeme svrgavanja kneza Aleksandra Karaorevia, osporavanja reima kneza Mihaila Obrenovia, i osobito, sudjelovanjem u vlasti poslije ubojstva kneza Mihaila 1868. Liberalni ideali su nakon prihvaanja prilagoeni, kalemljeni na navodne prastare srpske ustanove: sabore, skuptine i zadrugu. Tvrdilo se da je demokratski poredak u prirodi srpskog drutva, u duhu naroda. U posrbljivanju univerzalnih liberalnih vrijednosti osobito se isticao apostol liberalizma Vladimir Jovanovi (18331922). Liberalne ideje hranile su nacionalizam, potiui na taj nain borbu za nacionalnu slobodu i uzdiui nacionalni duh. Ali, liberalna je vizija ve tada daleko sezala. Vladimir Jovanovi sanjao je o ujedinjenim europskim dravama, a predstavniku federaciju smatrao jedinim oblikom u kojemu se jugoslavenska plemena mogu okupiti u snanu i trajnu narodnu dravu... (1885). Ideal federacije ostao je i pred oima ranih socijalista, pa i drugih politikih pokreta, tako da je trajno predstavljao alternativu proirivanju i pripojenju za kojim je teila realna politika. Istodobno s pitanjima o slobodi i poretku, obrazovani Srbi bili su zaokupljeni i pitanjima o naciji i narodnosti. U 18. stoljeu je u rijei nacija odzvanjala srednjovjekovna dimenzija posebnog pravnog poloaja. U srpskom je sluaju on bio utemeljen u privilegijama danim Srpskoj pravoslavnoj crkvi, pa je izgledalo da se narodnost ne moe odvojiti od vjere. No, temelj narodnosti sve se vie prepoznavao u jeziku kao vanom obiljeju narodne posebnosti u kojemu se, kao u pjesmama i umotvorinama, iskazuje duh naroda. Izdanjima srpskih narodnih pjesama (od 1814), Vuk Karadi se ukljuio u europski proces otkrivanja naroda. Srpske pjesme su prevoene, postale su popularne, a preko njih je poraslo zanimanje za Srbe. Meu srpskim guslarima i sluaima ueni ljudi su tada i poslije traili odgovore na pitanja o nastanku Ilijade i Odiseje. Divljenje europskih pisaca za srpske narodne pjesme postalo je neiscrpan izvor ponosa. Vanije je, meutim, bilo to to se romantiarski model naroda kao zajednice jezika i duha lako dao uklopiti u klasifikacije i genealogije kojima se objanjavao razvoj indoeuropskih jezika. Iako tada nije bila poznata jezina situacija na terenu, a nije bila utvrena ni hijerarhija razlika meu dijalektima i jezicima, oevi utemeljitelji slavenske filologije (Josef Dobrovsk, Pavel Josef Safaik, Jernej Kopitar) smjelo su Srbima pripisivali podruje tokavskog, najrasprostranjenijeg 127

meu junoslavenskim dijalektima. Na tome je Vuk Karadi mogao graditi uvjerenje (1825) da Srba ima pet milijuna, od ega tri milijuna pravoslavnih, ak 1200 000 muslimana, dok bi ostatak sainjavali katolici u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni. Primjeivao je, nadalje, da muslimani sebe nazivaju Turcima, a katolici pokrajinskim imenima. Stvarnost, dakle, nije bila u skladu s europskim modelom. Suprotno je od toga zapaanje pisca iz razdoblja realizma, Jakova Ignjatovia (18241889): Srbin bez svog vjerozakonskog obreda i obiaja ne dri se za Srbina. Otpadnik od vjere dri se u narodu za izgubljenog sina, izgubio je znaenje (sc. karakter) srpstva. Vjerozakonska ideja jo narodnosnu opkriljuje (1879). Srpsko samoodreenje oscilirat e izmeu ta dva pola, nekad blie jednom, nekad drugom. Ni u razdoblju ekstremne sekularizacije, 19471990, pravoslavlje nije prestalo biti osnovnim obiljejem srpstva. Laiko usmjerenje, a zatim ideali slobode, ustavnosti, narodnog suvereniteta, predodbe o svojoj i drugim nacijama, ostat e kroz itavo 19. i 20. stoljee u temelju kulturne i politike dinamike meu Srbima. Kasnih ezdesetih godina 19. stoljea, tim e se idejama vodiljama, zahvaljujui generaciji mladih ljudi, prikljuiti vjera u znanost, pozitivno znanje kao sredstvo za razumijevanje svijeta i preduvjet napretka. Prihvaa se ideja da zakoni vladaju drutvenim i intelektualnim razvojem. To usmjerenje potie na bavljenje prirodnim i egzaktnim znanostima, a istodobno namee realizam i kritinost u pogledima na tradiciju i prolost. U posljednjoj etvrtini 19. stoljea revidiraju se tradicionalne predodbe o prolosti, koje su se u srpskom sluaju temeljile na narodnoj predaji. Posljedica je bila opsena rasprava izmeu romantiara i kritikih povjesniara, nastanak kritike kole iji e utjecaj ostati ogranien na obrazovane krugove. Priblino u isto vrijeme put u Srbiju pronalaze socijalistike ideje, znatno prije nego to su se razvili industrija i radnitvo. I njih donosi mlada inteligencija, prije svega studenti, a ire ih publicisti i pisci. Zato one relativno brzo postaju popularne pa se pojavljuju i prve organizacije i manifestacije (isticanje crvenog barjaka u Kragujevcu 1876). Jedan strani diplomat koji je dulje vrijeme ivio u Beogradu, 1870. godine je za velikokolce primijetio da su svi komunisti. Kao i kod liberalnih ideja, tako se i ovdje javljaju pokuaji da se socijalistiki ideali u srpskoj sredini povezu s domaim ustanovama koje bi navodno sadravale socijalistike potencijale. Zahvaljujui njima, mogla bi se izbjei industrijalizacija i kapitalistiki put Europe. Mislilo se u prvom redu na zadrugarstvo i seosku opinu. Iz socijalistikih je korijena izrastao radikalizam, najsnaniji politiki pokret koji je presudno utjecao na razvoj Srbije krajem 19. i poetkom 20. stoljea. Od liberala do socijalista, svi reformatori su se zauzimali za narodno prosvjeivanje. Okviri kolske poduke proirivani su razliitim oblicima informiranja, preko tiska, itaonica, javnih predavanja itd. Od osamdesetih godina se u prosvjetiteljskim nastojanjima prepoznaje struja koja potiho znatno utjee na narodni ivot. Rije je o zdravstvenom prosvjeivanju posredstvom predavanja, knjiga, broura i asopisa, u kojemu sudjeluju mnogi, a iznad svih se svojom strunou i sustavnou istie lijenik Milan Jovanovi Batut (18471940). Iako taj rad nije privlaio znatniju pozornost suvremenika, za narodni je napredak bio znaajniji od mnogih politikih djelovanja. U uvjetima siromatva, nerazvijene mree medicinskih ustanova i maloga broja lijenika, pozitivna znanja o potrebi higijene, poboljanju prehrane, zatiti od zaraze i odgoju djece predstavljala su znaajnu prevenciju. Komunikacijska sredstva su se sporo mijenjala. Tisak je sve do tridesetih godina 20. stoljea ostao jedino i najvanije sredstvo obavjetavanja i irenja utjecaja. Tiskare dospijevaju u svaki grad. Novina i listova ima toliko da se vie ne mogu pojedinano nabrajati, mogue je tek naznaiti raspon od dnevnih novina do aljivih listova i novina za djecu. Sloboda tiska postaje mjerilo stupnja demokracije. S tehnikim napretkom tijekom stoljea, promijenili su se i uvjeti vladanja. Drava je dobila dotad nesluene mogunosti za nadzor i utjecaj na ljude. Obvezatno osnovno kolovanje (uvedeno 1882, a na ensku djecu proireno 1900. godine) zahvaa sve vie djece; obvezatna vojna sluba (uvedena 1883) svu muku populaciju podvrgava kratkom ali snanom utjecaju dinastike 128

ideologije, patriotske retorike, usaivanja svijesti o dunosti sluenja kralju i domovini. Modernizirana drava druge polovice 19. stoljea ima uvjete za djelovanje poput talionice u kojoj se odlijeva moderna nacija. Do poetka 20. stoljea Srbija se nije samo brojano uveavala, nego je postajala i sve vie srpska jer su nekad brojni strani elementi postupno apsorbirani i asimilirani (Cincari i Grci), istisnuti (Turci i oni koji su se s njima identificirali) ili bili ignorirani (Romi ili Cigani). Taj je proces obuhvaao samo dio Srba, jedva polovicu. U Crnoj Gori je razvoj tekao paralelno, ali je bio ogranien na drugi okvir i razvijao je neto drugaiju svijest u kojoj je, osim srpskog roda, jednako vano mjesto zauzimala Crna Gora kao domovina. Ostali Srbi, prije svega oni u Austriji, postali su u to vrijeme i u istim procesima pogodni za stapanje u politiki narod Maara. To se najavljivalo 1848, a posve se jasno pokazalo poslije 1867, kada su, uspostavljanjem dualizma, steeni uvjeti da se ugarska polovica Dvojne Monarhije razvija kao nacionalna drava Maara. Cjelokupna energija i politika aktivnost Srba usmjerena je na ouvanje narodnosti i otpor maarizaciji. Dok je dio Srba teio da se izgradi i uvea njihova nacionalna drava, drugi se dio svim snagama otimao asimilatorskoj politici nacionalne drave, gradei i odravajui ustanove graanskog drutva. Razliit odnos prema dravi i graanskom drutvu, postat e dio mentaliteta i djelovat e dugo nakon to nestanu granice izmeu drava. VLADAJUA NACIJA U Kneevini Srbiji drutvo nije bilo podvojeno toliko da bi revolucionarna zbivanja iz susjedstva 1848. pruila povod za pobunu protiv vlasti. To e se dogoditi desetljee poslije i bez vanjskoga poticaja. Sve to je 1848. godine bilo politiki aktivno i spremno na borbu, bilo je zaokupljeno sudbinom sunarodnjaka na drugoj strani Save i Dunava. Nije poznat ukupan broj dobrovoljaca. U pojedinim razdobljima bilo ih je ak 15000. Meu vladajuom oligarhijom nije bilo nepodijeljenosti u pogledu stupnja angairanja. Dok je Toma Vui-Perii izjavljivao da preko bare mi nemamo to traiti, drugi lan Savjeta, Stevan Petrovi Knianin, podnio je ostavku na dravnu slubu kako bi se mogao otii boriti s dobrovoljcima. Kao njihov zapovjednik, odigrao je znaajnu ulogu u borbama u Bakoj i Banatu. Ipak, knezu i Savjetu se predbacivalo da se Srbija nije dovoljno angairala. Jo su ee bile kritike zbog toga to je Kneevina ostala pasivna u Krimskom ratu (18531856) koji je vodila Rusija protiv Turske, Francuske i Engleske. Ruski je poraz imao posljedice za Srbiju utoliko to je od Parikog mira (1856) Rusija prestala biti jedina garantna sila za krane u Osmanskom Carstvu. To su postale i Austrija, Engleska, Francuska, Sardinija i Pruska (iz posljednje dvije nastale su Italija i Njemaka). Pod utjecajem lanova Savjeta, na prvom mjestu Ilije Garaanina, knez je vodio politiku izbjegavanja sukoba oko sitnih dnevnopolitikih povoda, kako se ne bi ugrozili dugoroni ciljevi. A oni su bili formulirani pod utjecajem tada vrlo aktivne poljske emigracije protivne Rusiji i Austriji u Naertaniju (1844). 43 Taj je dokument sadravao smjernice srpske politike u daljnjoj budunosti u kojoj se raunalo s ruenjem Osmanskog Carstva. Srbija je trebala okupiti sve narode srpske koji ju okruavaju i sagraditi novu srbsku dravu i to na starom dobrom temelju starog carstva srbskog. Da bi se ostvarila ta politika, uspostavljane su i odravane tajne veze s podrujima pod turskom vlau, vrbovani su agenti, stvarane i pomagane tajne organizacije preko kojih se irila propaganda. Prioritetno podruje bila je Bosna, gdje se vano uporite nalazilo kod franjevaca. Kada je Austrija razvila slinu aktivnost u Bosni, franjevcima je zabranjeno podupirati srpske interese.
Podlogu Naertanija izradio je Frantiek Zach i u njoj se govorilo o okupljanju Junih Slavena. Pri izradi konanog teksta, Garaanin je izostavio neke dijelove i mjesta na kojima se govorilo o Junim Slavenima i June Slavene zamijenio Srbima ili srpskim narodima. Naertanije je bilo tajni dokument sve do poetka 20. stoljea.
43

129

Ustavobranitelji koji su se borili za ustavnost protiv kneeve samovolje, zadovoljili su se podjelom vlasti s monarhom i zajedno s njime radili na izgradnji dravne vlasti. Oslanjajui se na vrste temelje iz Miloeva vremena, mogli su nastaviti stvarati vane ustanove, prije svega sudove i policiju. Godine 1846. ustanovljenje Vrhovni (poslije Kasacijski) sud. Poslije Graanskog zakonika, doneseni su jo neki zakoni koji su dugo ostali na snazi i imali proturjeno djelovanje. Obnovljeni Zakon o okunici titio je mali posjed od sekvestra i zapljene, ali ne i od podjele meu nasljednicima, pa su nastali patuljasti posjedi. Esnafska uredba iz 1847. godine ograniavala je konkurenciju i trgovinu, ali nije rijeila pitanje naukovanja zanatlijskog pomlatka i dopustila je njegovu eksploataciju. Ustavobraniteljski reim gubio je autoritet zbog sukoba kneza i lanova Savjeta (pripreman je atentat na kneza) te zbog turskog arbitriranja. Kritiare je dobio u mladim ljudima poslanim na kolovanje na strana sveuilita, koji su postali pristae reformi u duhu liberalnih i demokratskih ideala. Nezadovoljstvo u narodu protiv kneza poticali su pristae Obrenovia. Krajem 1858. iznueno je sazivanje narodne skuptine, koja je prema Turskom ustavu imala samo savjetodavnu funkciju, ali i ulogu u izboru vladara. U organiziranju skuptine glavnu su zadau imali mladi liberali i obrenovievci, dok lanovi Savjeta nisu dovoljno odluno podupirali kneza od kojega se traila ostavka. On se morao skloniti kod pae u tvravu, a zatim prijei u Austriju. Za kneza je izvikan Milo Obrenovi, kojem je tada bilo 75 godina. Drugi put doavi na vlast, Milo se nije obazirao na zakone koji su u meuvremenu doneseni i promjene u zemlji. Vladao je kao nekad, oslanjajui se na ljude od povjerenja i u sve se mijeao. Od sebe je odbio i u oporbu gurnuo one koji su ga doveli na vlast. Naslijedio ga je sin Mihailo (18601868). Njega je Porta, kao i oca, priznala za izabranog kneza. Doavi na vlast u zrelim godinama, s iskustvom i poznavanjem svijeta, knez Mihailo je nastojao vladati sam, oslanjajui se na iskusne i utjecajne politiare naslijeene iz prethodnog reima. Za njegove vladavine u Srbiji se uoava podjela na bive ustavobranitelje, koje sada nazivaju konzervativcima, i liberale, zastupnike mladih i obrazovanih ljudi. S bivim lanovima Savjeta, kakav je bio Ilija Garaanin, knez je dijelio uvjerenje da narodom mora upravljati jaka i prosvijeena vlast. Iskustvo s Portom, njezino mijeanje u unutarnje poslove, nepriznavanje nasljednosti usprkos zakonu o nasljedstvu prijestolja iz prethodne godine, navelo je kneza Mihaila da stavi izvan snage Turski ustav pomou posebnih zakona: Zakona o Dravnom savetu, iz kojeg je iskljuena uloga Porte, jer su lanovi Savjeta proglaeni odgovornim pred sudom; Zakona o Narodnoj skuptini, koja je i dalje savjetodavno tijelo; Zakona o narodnoj vojsci s vojnom obvezom za mukarce od 20 do 50 godina i vojnom vjebom u mjestima ivljenja. Svi ti zakoni doneseni su 1861. godine, nakon ega je slijedio Zakon o dravnoj upravi (1862), koji je uveo sovet ministarski kao kneevo upravno tijelo. Knez Mihailo je od poetka vodio aktivnu politiku prema Turcima. Ve je 1862. godine iskoristio incident (tunjavu) a zatim bombardiranje beogradske varoi kako bi mogao zahtijevati njihovo potpuno povlaenje. Garantne sile tada su nametnule ukidanje dviju turskih tvrava i smanjenje garnizona u ostalima te su potvrdile obvezu Turaka da napuste Srbiju. Tek prigodom posjeta Carigradu 1867, knez je dobio ferman o preputanju uprave nad preostalim tvravama pa su u lipnju 1867. godine sveano ispraene posljednje turske jedinice. Kao znak vazalstva ostali su godinji tribut i sultanova zastava na Beogradskoj tvravi. Dugoroni ciljevi srpske politike podrazumijevali su da se uz pregovore s Portom provode i pripreme za sluaj poetka ireg sukoba. Tijekom kratke vladavine kneza Mihaila uinjeni su krupni koraci u povezivanju turskih protivnika. Sklopljeni su slubeni savezi s Crnom Gorom (1866), Grkom (1867) i Vlakom (1868). S voama bugarske emigracije je, na njihov prijedlog, ugovarano stvaranje zajednike srpsko-bugarske drave pod knezom Mihailom. S vodstvom Narodne stranke u Hrvatskoj je postignut dogovor da se, kao prvi korak prema buduoj jugoslavenskoj dravi, Bosna pripoji Srbiji. Planirano je dizanje ustanka u Bosni (1867), ali se od toga odustalo. Ni uspjesi u uklanjanju ostataka osmanske vlasti, ni pozitivne promjene u dravnom ureenju, 130

knezu nisu mogli osigurati popularnost kod srpske omladine koja je tih godina postajala svjesna sebe i bila eljna ujediniti snage, bez obzira na granice koje su je razdvajale. Iz studentskih, uenikih, literarnih i pjevakih drutava nastala je Ujedinjena omladina srpska (vidi nie str. 2445), koja je osnivaku skuptinu odrala u Novom Sadu 1866. Iako je bila osnovana kao kulturno drutvo, njezini su se lanovi snano angairali u politici, zagovarajui rat s Turcima i liberalnu unutarnju politiku. Kritikom kneeva poretka, Omladina mu se toliko zamjerila da su vlasti sprijeile drugu skuptinu u Beogradu (1867). Knez Mihailo je od stupanja na vlast nastojao postii pomirbu meu pristaama suprotstavljenih dinastija, a ipak je u lipnju 1868. godine bio rtva atentata beogradske skupine karaorevievaca. Smrt kneza Mihaila iz temelja je uzdrmala Srbiju jer je nestalo osobe na kojoj je poivao reim, a nije bilo nasljednika ni zamjenika. Pokazalo se da institucije ipak djeluju. Ustanovljeno je Namjesnitvo, sazvana Narodna skuptina, ali je ministar vojske Milivoje Blaznavac, oslanjajui se na vojsku, prekinuo nagaanja i kombinacije te za kneeva nasljednika proglasio Milana Obrenovia (18541901), unuka Miloeva brata Jevrema, koji je imao 14 godina i bio na kolovanju u Parizu. Skuptini je preostalo samo potvrditi da je Milan zakoniti nasljednik. Izabrano je novo Namjesnitvo, u kojemu su bili Milivoje Blaznavac, Jovan Risti i Jovan Gavrilovi. Namjesnici su potjecali iz kruga kneza Mihaila, ali su zapeli da pridobiju liberale kako bi se uvrstio reim. Ne obazirui se vie na vrhovnu vlast sultana, ni na odredbe vaeih zakona, 1869. godine je donesen Ustav o kojemu su obavijetene garantne sile i Porta. Protesti su izostali. U samoj zemlji, meutim, Ustav su osporavali i pristae jake vlasti monarha i zagovornici demokracije, ali ve je njegovo donoenje predstavljalo znaajan korak, a neke njime uvedene ustanove oznaile su napredak u razvoju parlamentarizma. Sve do 1872. godine, kada je knez postao punoljetan, punu je vlast imalo Namjesnitvo koje je u vanjskoj politici nastavilo raditi po smjernicama Garaanina i kneza Mihaila. Namjesnitvu se pripisivao policijski reim, jer je sredina postala osjetljivija na ograniavanje slobode tiska, zbora i dogovora. Meta progona su osobito bili socijalisti, koji su doivljavali polet i omasovljenje pa su pokrenuli i svoje novine (Radenik i Javnost). Namjesnici su vodili uravnoteenu proraunsku politiku, tako da je zemlja bila bez dugova, ali i bez znatnijih ulaganja. Proveli su reformu narodne vojske, ali nisu otklonili njezine osnovne slabosti. Nasuprot Kneevini Srbiji, gdje je nekoliko desetljea proteklo bez ratovanja, ali uz buran unutarnji razvoj (smjenjivanje dinastija i vladara, uvoenje europskih ustanova), u Crnoj Gori je za to vrijeme bilo nekoliko ratova, a samo jedna istinski velika unutarnja promjena: uvoenje svjetovnog vladara. Slava i autoritet vladike Petra II, pjesnika Gorskog vijenca, nisu bili dovoljni da se bez sukoba osigura izvrenje njegove posljednje volje. On je za nasljednika odredio neaka Danila Stankovog Petrovia, kojemu su utjecajni glavari suprotstavili vladiinog brata, tadanjeg predsjednika Senata. Kao pobjednik je iziao mladi Danilo (18261860), koji se nije htio zamonaiti nego su njegove pristae uz pristanak Rusije proglasile da Crna Gora biva mirska i postaje nasljedno knjaevstvo a Danilo I knjaz i gospodar Crne Gore i Brda. Na elo mitropolije doao je monah iz Boke posveen u Rusiji (1853) koji se, kao i njegovi nasljednici, ograniio na crkvene poslove. Promjena na prijestolju nije bila prihvatljiva za Portu. Vlast mitropolita nekako se mogla uklopiti u sustav vjerskih poglavara pod sultanovom vlau, ali svjetovni vladar morao bi biti sultanov vazal. Sudarila su se dijametralno suprotna vienja, jedno po kojemu je Crna Gora bila stoljeima nepokorena, i drugo, po kojemu je oduvijek bila dio Osmanskog Carstva. Pomaui ustanak u susjednoj Hercegovini, knez se odluio na oruani otpor iako nije raspolagao potrebnom vojnom snagom. Sultanov vojskovoa Omer-paa nastupao je s 25 000 vojnika, a Crna Gora mogla suprotstaviti 9000 ratnika. Turski je napad voen iz vie smjerova, pokorena su bila plemena Bjelopavlia i Pipera, a poetkom 1853. napad je usmjeren prema 131

Cetinju. Rusija i Austrija su svojim pritiskom tada osigurale da sultanova vojska napusti Crnu Goru. Mladi knez je bez obzira na otpore i pobune provodio reorganizaciju narodne vojske u koju su uvedene formacijske jedinice i zapovjednici, ime su zamijenjeni dotadanji plemenski odredi. Ustanovljena je kneeva garda od 1000 ljudi. Zemlja je podijeljena na upravne jedinice pod kapetanima, to je takoer znailo potiskivanje plemenske organizacije. Opi zemaljski zakon donesen 1855. godine, sadravao je u sebi prijanje zakonske propise Petra I i samog kneza Danila. Neki njegovi lanovi imali su karakter temeljnih ustavnih odredaba, ali je najvie bilo propisa iz kaznenog prava. Strancima je priznata ravnopravnost iako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srbske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istone... uvanje tradicija srpstva u kojemu je Crna Gora, zahvaljujui stoljetnoj obrani slobode, imala vodeu ulogu, omoguilo je pojavu i razvijanje kulta Crne Gore i njezinih junaka u ostalim dijelovima srpskog naroda, osobito meu Srbima u Ugarskoj u drugoj polovici 19. stoljea. Za vrijeme Krimskog rata Crna Gora je, prema savjetu Rusije, ostala po strani, ali je knez Danilo pregovore o miru htio iskoristiti za priznavanje neovisnosti. To mu nije uspjelo, a potpora ustanku u Hercegovini 1858. godine izazvala je odlunu reakciju Porte. Bitka je poela u graninom podruju pokraj Grahova 7. svibnja 1858. i u njoj su vjetim maneurom teko poraene nadmone turske snage. Opet su se umijeale garantne sile i pod njihovim su pritiskom neprijateljstva prestala. Knez Danilo je uspio iznuditi razgranienje, koje je zavreno tek 1860. godine. Praktini je dobitak bio posve malen, ali je utjecao na meunarodni poloaj Crne Gore i njezin ugled meu potlaenim kranima. Vladavina kneza Danila nasilno je prekinuta atentatom motiviranim osobnom osvetom 1860. godine. Naslijedio ga je sinovac Nikola Petrovi Njego (18601918). Mladom je knezu pomagao otac, vojvoda Mirko. Ta je pomo bila potrebna, kako zbog kneeve mladosti, tako i zbog turske opasnosti. Pomaganje ustanika u Hercegovini sultanu je 1862. godine dalo povoda za objavu rata. Po planu slinom onome od prije deset godina, Crna Gora je napadnuta iz vie smjerova i na svima je pruala junaki otpor. I ovaj je put Omer-paa ugrozio Cetinje, a neprijateljstva su takoer prekinuta ruskom intervencijom, ali je Crna Gora morala pristati na uvjete mirovnog ugovora, obvezati se da nee pomagati pobunjenike te kako e dopustiti da Turska izgradi utvrde na putu Niki Spu. Od tog je prava Porta odustala idue godine. Kao i njegov pretea, i knez Nikola je reorganizirao vojsku i pritom otiao dalje od njega. Iz Srbije su dovedeni oficiri koji su uvjebavali crnogorske starjeine, a iz Srbije je nabavljeno i modernije naoruanje. Pripreme za neizbjeni rat obuhvaale su i savez sklopljen sa Srbijom 1866, koji se raspao poslije pogibije kneza Mihaila. Godine mira iskoritene su za razvoj kolstva, pa se uz 40 osnovnih kola, otvaraju Bogoslovija i Djevojaki institut. Sljedeih godina pokreu se novine Glas Crnogorca. Iako je rad na prosvjeti poeo poslije, postignuti su znaajni rezultati. Do Prvog svjetskog rata, polovica stanovnika Crne Gore bila je pismena. MANJINSKA NARODNOST Svoje sudjelovanje u revolucionarnim zbivanjima 18481849, srpski su suvremenici smatrali traginim promaajem. inilo im se da su prolili silnu krv, a da nita nisu postigli. Svoje duboko razoaranje izrazili su u uspomenama i knjievnim djelima. Najogoreniji su bili sljedbenici ideologije privilegija kao nagrade za srpske ratnike zasluge za Carevinu i dinastiju. Predbacujui Bekom dvoru nezahvalnost, sami su sebe predstavljali kao alat Habsburgovaca, a to je pojaavalo negativan odnos onih drugih, koji su prihvatili ideologiju demokracije i revolucije. Srbi su se zatekli u taboru europske reakcije, meu guiteljima revolucije. Osuda jednostranih i pristranih pristaa revolucije, meu kojima je najutjecajniji bio Karl Marx, pogaala je Srbe koliko i ruskog cara. Situacija nije tako nepovoljna uzme li se u obzir ono to su sadravala prva zahtevanja: priznanje narodnosti, slobodu jezika, vjere, upravljanja svojim kolama, odravanje sabora. Ti su se 132

zahtjevi temeljili na realnosti i stvarnim srpskim potrebama. Nasuprot tome, oduevljena omladina, koja je presudno utjecala na Majsku skuptinu, orijentirala se pomou povijesti: zahtjev za vojvodu (koji je zamijenio despota) potjecao je iz 1691, zahtjev za poseban teritorij ponavljao je traenja habsburkih pristaa na Temivarskom saboru 1790. Kada je osnovano Vojvodstvo Srbija i Tamiki Banat, postalo je vidljivo koliko se svijet u meuvremenu promijenio. Po imenu, srpski je teritorij obuhvatio manje od onoga to je bilo traeno, jer su izostali dijelovi Vojne granice i privilegirani distrikti kojima je vraeno staro, vojno ureenje. Dijelovi Banata nastanjeni Rumunjima smatrani su vikom. Na podruju Vojvodstva Srbi nisu bili veina. ak nisu bili najbrojniji narod. Prema popisu iz 18501851. u Vojvodstvu je bilo: Rumunja 347459 Nijemaca 335080 Srba 321110 Maara 221845 ostalih 44 200727 Sa srpske se strane s razlogom zamjeralo da bi odnos bio povoljniji da su u Vojvodstvo bili ukljueni dijelovi Vojne granice. Zapravo, poslije kolonizacije i svih drugih promjena u naseljenosti, nije se moglo pronai imalo prostranije podruje na kojemu bi neki od naroda imao izrazitu veinu. Vojvodstvo je odvojeno od Ugarske i podinjeno ministarstvu u Beu, ali nije proglaeno posebnom krunovinom (Kronland). Dostojanstvo vojvode rezervirano je za cara, a za vicevojvodu je postavljen austrijski general. Poslije je vladarev namjesnik bio vojni i civilni guverner. Ukinute su stare upanije, uvedena su u poetku dva, a poslije pet okruga. Oni su se dijelili na srezove i opine. Jezik uprave bio je njemaki, ali se nadletvima moglo obraati na narodnom jeziku. Sjedite Vojvodstva (ve tada se upotrebljava oblik Vojvodina koji e poslije prevladati) smjeteno je u Temivar, a ne u Novi Sad, kako se oekivalo i gdje su Srbi imali veinu. Najpree je bilo zalijeiti rane, jer je bilo srueno i oteeno vie od 17 000 kua, od kojih su popravljene dvije treine. Sudskim putem vraena je razgrabljena imovina. Nakon ratnih slijedile su godine gladi, pa je siromani dio stanovnitva trebalo spaavati prilozima. U razdoblju reakcije upotpunjene su neke steevine revolucije: potpuno su ukinuti ostaci feudalizma, proglaena je ravnopravnost i jednakost pred zakonom, na sve je stanovnike primjenjivan Opi graanski zakonik i Zakon o sudskom postupku. Sve je provoeno sredstvima nadzora i prisile karakteristinim za neoapsolutistiki reim, po tadanjem ministru nazvan Bachov apsolutizam. Srbi nisu bili posebna meta. U dravnoj slubi (odmah poslije Nijemaca po brojnosti) dobili su mjesta vie nego prije. Javne su kole ostale pod srpskim nadzornicima. Bilo je to, prema svjedoenju suvremenika, gluho doba. Pa ipak, ba je tih godina pokrenuto nekoliko srpskih periodinih listova: Srbski dnevnik (1852), prvi knjievni list Sedmica (1852), Podunavka (1856), kolski list (1858), Ratar (18551856). Poslije poraza Austrije u ratu s Francuskom i Sardinijom (1859) trebalo je srediti odnose s maarskim dijelom drave, a to je bilo mogue samo uz cijenu obnavljanja ustavnosti i integriteta Ugarske Kraljevine. Jedna od prvih rtava bila je Vojvodina, slubeno ukinuta u prosincu 1860. Tijela Srpskog vojvodstva predala su vlast obnovljenim upanijama u svibnju 1861. godine. Suoeni s ukinuem Vojvodstva kojim su bili toliko nezadovoljni, srpski prvaci su odluno ustali u njegovu obranu. Kako bi se dalo oduka nezadovoljstvu, odobren je sabor u tradiciji raspravnih sabora 18. stoljea: Blagovetenski sabor u Srijemskim Karlovcima (u travnju 1861), na kojemu se mnogo govorilo o posebnom srpskom teritoriju skromnijeg opsega, ali bez konkretnog rezultata. Ponovile su se i produbile podjele uoene na Temivarskom saboru (1790) izmeu onih koji su htjeli s Beom i onih koji su bili za Petu. Postalo je vidljivo neslaganje izmeu crkvene hijerarhije,
Meu ostalima su bili brojni Bunjevci i okci (65 796, od kojih 3000 Hrvata); Bugari (22780); Slovaci (25607); idovi (15507); Cigani (11440); Grci i Cincari (2820).
44

133

koja je izgubila dio autoriteta i graanskih liberalno-demokratskih politiara, koji su traili suradnju s Maarima. Ve tada se istiu pojedinci koji e u sljedeim desetljeima voditi srpsku politiku: Svetozar Mileti (18261901) i Mihailo Polit-Desani (18331920). Skupine iz kojih e se razviti politike stranke razlikovale su se u odnosu prema iekivanom, ali neostvarenom preustroju Carevine na federalnoj osnovi. Politiko organiziranje srpskih masa bilo je to znaajnije to su poslije 1860. odravani izbori, ne samo za narodno-crkveni sabor, nego i za ugarski dravni sabor. Jednako kao meu Maarima, meu Srbima je, zbog visoko postavljenog imovinskog cenzusa, bilo malo glasaa. Izmeu obnove ustavnosti (1860) i Nagodbe (1867) o dualizmu (otada se govori o AustroUgarskoj Monarhiji), kojim je preputeno da se ugarski dio reima razvija kao nacionalna drava Maara, proteklo je nekoliko godina slobodnijeg politikog izraavanja i organiziranja. Novi Sad, u kojemu od 1864. djeluje Matica srpska, sve se vie nametao kao prijestolnica srpska Atena. To je osobito izraeno tijekom djelovanja Ujedinjene omladine srpske nastale iz saveza uenikih, kulturnih i pjevakih udruenja iz svih zemalja u kojima ive Srbi. Brojna generacija odgajana u srpskim kolama, zadojena nacionalizmom i uvjerena da je doao as osloboenja, traila je akciju. Nezadovoljna apsolutistikom vladavinom kneza Mihaila, veliala je Crnu Goru koja se neprestano borila protiv Turaka. U Ujedinjenoj omladini do izraaja su dole one politike struje pred kojima je bila budunost. Najutjecajniji su bili liberalni elementi, ali veoma su glasni bili i socijalisti. U Novi Sad je morao emigrirati njihov voa Svetozar Markovi. Ujedinjena omladina srpska nije bitno utjecala na dnevnu politiku. Njezino je znaenje u kulturnoj batini koje je ostavila. Iz omladinske sredine ponikli su gotovo svi znaajniji srpski intelektualci aktivni u drugoj polovici stoljea. Intelektualna elita, razdvojena granicama i reimima, u Omladini se nala povezana i ujedinjena kao nikad prije. Budui da su je progonile srpske i austrijske vlasti, Omladina se s vremenom umrtvila i pala u sjenu krupnijih dogaaja: smjene na prijestolju u Kneevini (1868) i donoenja zakona o narodnostima u ugarskoj polovici Monarhije (1868). Poslije uvoenja ustavnosti poele su reforme srpske crkveno-kolske autonomije. Razrijeen je dugotrajni unutarnji spor izmeu probuene rumunjske inteligencije i sveenstva, nezadovoljnih zbog zapostavljenosti i eljnih dobivanja svoje hijerarhije. Godine 1864. su iz sastava Karlovake mitropolije izdvojene istone episkopije i podinjene mitropoliji u Sibinju. Srpske crkvene opine su kao protoprezbiterati ostale vezane za episkopije u Temivaru i Vrcu. Te je godine odran sabor iji su zakljuci uli u Kraljevski reskript iz 1868, koji je inovirao odredbe iz Deklaratorije (1779). Sadravao je propise o sveenstvu, manastirima, crkvenim opinama, kolama, konzistorijama, upravljanju narodnim dobrima. U svim tijelima, od Sabora i Saborskog odbora preko Narodno-kolskog savjeta do uprava crkvenih opina, osim sveenika, bili su zastupljeni i svjetovnjaci. U Saboru je uz 25 duhovnika bilo i 50 svjetovnjaka. Izbori su oivili politiki ivot meu Srbima jer se politike stranke nisu borile samo za mjesta u parlamentu, nego i za tijela crkveno-kolske autonomije. Zakon o narodnostima izglasan je u dravnom saboru usprkos protivljenju predstavnika manjinskih naroda. Najveim se dijelom svodio na propisivanje prava uporabe jezika u crkvi i crkvenim tijelima te kolama koje oni organiziraju i uzdravaju. Uporaba narodnog jezika bila je slobodna u kulturnim, umjetnikim ili privrednim udruenjima, koje je mogao osnivati svaki graanin. Tamo gdje su vee skupine pripadnika narodnosti ivjele zajedno, i dravne osnovne i srednje kole morale su biti na jeziku narodnosti. Odmah su postroeni zahtjevi o opremljenosti i razini kola koje su uzdravale crkvene opine, a na podruju Vojne granice sve su kole zapravo postale opinske radile su prema dravnim programima i s uenicima svih vjera. Uz parlament, gdje su retoriki vatrometi srpskih poslanika ostajali bez uinka, drugo veliko poprite borbe za odranje bilo je u sredinama u kojima su Srbi ivjeli bez posebnog politikog i jurisdikcijskog okvira. U posljednjim desetljeima 19. stoljea drava nije bila u stanju ispunjavati vane socijalne i kulturne uloge. Ostavljala je slobodan prostor za djelovanje raznih dobrotvornih, kulturnih, poslije i sportskih udruenja. U njima su, osim Crkve, Srbi, kao uostalom i druge 134

narodnosti, nalazili vrst oslonac za uvanje svoje individualnosti. U mijeanim sredinama vladala je neka vrsta natjecanja meu nacionalnostima i vjerskim zajednicama u tome tko e pokazati vie solidarnosti u pomaganju, uzdravanju, zapoljavanju ili kolovanju svojih sunarodnjaka. U tome je bila velika uloga privatnih fondacija i zadubina, kojih je bilo mnogo, ne samo pri Karlovakoj mitropoliji i pojedinim episkopijama, nego i u svakom veem naselju. Dok je drava bila za ujedinjavanje i ujednaavanje te stapanje u veliku cjelinu, u drutvu su se kroz bezbroj graanskih udruenja i organizacija artikulirali i izraavali najraznovrsniji interesi stanovnitva. Sposobnost srpske sredine, prvenstveno gradske, da razvije i odri svoju karakteristinu drutvenost, pridonijela je odranju Srba u Monarhiji barem onoliko koliko i njihove politike stranke. U ARITU VELIKE ISTONE KRIZE (18751878) Do sredine 19. stoljea Grka, Crna Gora i Srbija oslobodile su se neposredne vlasti sultanovih namjesnika i inovnika. Ipak, i poslije toga, velik broj balkanskih krana ostao je u poloaju sultanovih tienika i rabotnika na tuoj zemlji. Osmansko Carstvo se, dijelom pod pritiskom suparnikih sila, a dijelom radi postizanja unutarnjeg mira, nastojalo reformirati i modernizirati te prilagoditi izmijenjenim prilikama u svijetu. Meutim, upravo su ta nastojanja pokazala koliko se osmanska drava udaljila od nekadanjeg Carstva, centraliziranog ureenja, strogog zakona ijedne volje, kakvo je bilo u vrijeme velikih osvajanja. Poloaj kranskog stanovnitva pa i dijela srpskog naroda pod osmanskom vlau, moe se razumjeti jedino imajui u vidu opu pozadinu trajnog kaosa i previranja zbog nemoi sredinje vlasti da osigura red i potovanje zakona. Za kranske je podanike bilo znaajno donoenje Hatierifa od Glhane (1839) koji je trebao osigurati osobnu i imovinsku sigurnost svih podanika, bez obzira na vjeru i narodnost. Taj sultanov akt bio je podloga za daljnje reformske uredbe, koje su bile bolje zamiljene nego ostvarivane. Relativno je uspjena bila jedino modernizacija oruanih snaga, iako je uvoenje obvezatne vojne slube izazivalo estok otpor. Za kransko stanovnitvo, koje se velikom veinom sastojao od seljaka, najvaniji je bio nain raspolaganja zemljom i plodovima rada. Spahije su ukinute u oblastima u susjedstvu autonomne Kneevine 1833, u Bosni je to pokuano 1836. pa 1843, da bi napokon bilo provedeno 1851. godine. Ali, seljaci nisu postali vlasnici zemlje kao u Srbiji, jer su ve prije ili tijekom reformi nekadanje sultanove zemlje dobili nove gospodare itluk-sahibije. Oni se kao vlasnici nisu osjeali vezani obiajima i pravilima koja su vrijedila za spahije. Viestruko su poveali pristojbe i nametnuli radne obveze kuluk. Nastao je odnos koji se moe usporediti s drugim kmetstvom u zemljama Istone Europe. Samo se treina bivih spahija utopila u novu zemljoposjedniku klasu. Veina je do vlasnitva nad bivim timarima dola kupnjom ili nasilnim nametanjem vlasti seljacima. Novo plemstvo begova i aga okrutno je eksploatiralo seljake, a drava je umjesto ukinutog haraa nametala sve tee poreze. Optereenja su bila razliita: negdje su vlasnici zemlje uzimali treinu ljetine, a bilo je krajeva gdje je poslije davanja gospodaru i dravi seljaku ostajala samo treina onoga to proizvede. A to se dogaalo u uvjetima veoma zaostale poljoprivredne tehnike i niskih prinosa. Dovedeni na rub egzistencije, zlostavljani i poniavani, seljaci su se dizali protiv gospodara ili sakupljaa poreza, tuili se i pravdu traili kod vie vlasti. U najboljem su sluaju slali izaslanstvo sultanu. Buntovnici su traili pomo i od knezova Srbije, koji su bili vrlo suzdrani i obino samo posredovali kod turskih vlasti. Nastojanja sredinje vlasti da opim propisima ili lokalnim naredbama i sudskim rjeenjima postigne socijalni mir, nailazila su na estok otpor begova, aga i muslimanskog sveenstva, koji su zazirali od svih promjena i novina. Reforme su se morale nametati orujem. U otporu su osobito energini bili begovi i drugi plemii iz Bosne, muslimani slavenskog podrijetla i jezika. Protiv 135

njih je nekad pokretana i carska vojska. U akcijama 18501851, potureni graniarski oficir Omerpaa Latas (18061871), u krvi je uguio otpor, pokorio zemlju i u Carigrad protjerao 1500 bosanskih aga i begova. Smjenjivali su se valovi buna kranskih seljaka i buna muslimanskih konzervativaca protiv mjera sredinje vlasti. Kada je sredinja vlast donekle konsolidirala, uslijedili su novi reformski akti, koji su svjedoili o izmijenjenom odnosu snaga, ali i o neuspjehu i neuinkovitosti prijanjih propisa. Tako je Hatihumajun iz 1856. ponavljao propise iz 1839, uinkovitije zastupajui ravnopravnost krana. Vie se nisu smjeli nazivati pogrdnim imenima (raja), doputen im je pristup dravnim slubama, uvedeno je javno suenje na kojemu je svjedoenje kranina imalo jednaku snagu kao svjedoenje muslimana. Uvedena je jednakost u plaanju poreza i zabranjeno davanje poreza u zakup. Krani su izjednaeni u pogledu vojne obveze, ali su se mogli otkupljivati. Posebnim su zakonima uvedene razliite kategorije vlasnitva na zemlju, a reformom dravne uprave i krani su uvedeni u upravna vijea. Olakano je djelovanje Crkve i tolerirano crkveno kolstvo. Buntovni pokreti nisu ostajali prostorno izolirani i ogranieni na socijalne zahtjeve, sve su vie ukljuivani u ire politike planove. Pogotovo otkako su se Rusija i Austro-Ugarska okrenule aktivnijem angamanu na Balkanu; prva zato to je 1871. osloboena obveza iz Parikog mira, druga zato to je istisnuta iz borbi za prevlast u Njemakom Carstvu. Podizanje ustanka u Bosni i Hercegovini bilo je planirano mnogo prije, a ipak je Nevesinjska puka 9. srpnja 1875. planula u vezi sa etvom i uoi sakupljanja desetine. Bez sredinje organizacije, buna se irila, izolirani su turski garnizoni i presjeene komunikacije. Sredinom kolovoza ustanak je planuo i u Bosni, gdje su se uporita bune drala austrougarske granice. Borbe su izazvale pokrete naroda u zbjegove i seobe preko granice. Procjenjivalo se da je 200 000 ljudi napustilo zemlju. Europsko se javno mnijenje uzbudilo jer su se ustanci, osim tih buna u Hercegovini i Bosni, u jesen 1875. i proljee 1876. proirili i u Bugarskoj te bili u krvi ugueni. Dogaaji u europskoj Turskoj tada su dospjeli u sredite pozornosti svjetske javnosti. Neposredno su bile zainteresirane Rusija i Austro-Ugarska, koje su sklopile tajni sporazum i podijelile interesne sfere. Austro-Ugarska je stavila na znanje svoje protivljenje srpskom irenju na Bosnu, to je Rusija prihvatila, osiguravi slobodne ruke prema Bugarskoj i Carigradu. Poslije kratkog kolebanja, crnogorski knez Nikola odluno je pomagao ustanak u Hercegovini, nametnuo mu jedinstveno vodstvo i upravljao njime. U Srbiji je vijest o ustanku izazvala veliku uzrujanost; javnost je traila da se umijea Srbija, to su knez i odgovorni politiari izbjegavali. Na svim stranama u Srbiji, meu Srbima u Ugarskoj i u Hrvatskoj osnivani su odbori za pomo ustanicima i rtvama. Nakon to su prethodno sklopile savez, u lipnju 1876. u rat su ule Srbija i Crna Gora. Na probu je stavljena narodna vojska, vojska naroda koji pola stoljea nije ratovao i koja je bila slabo naoruana te bez odgovarajueg vodstva. Nedostatak oficira nadoknaen je ruskim dobrovoljcima, a i operacije je vodio ruski general ernjajev. Unato pojedinim uspjesima (obrana umatovca), operacije su pole neeljenim smjerom za srpsku vojsku i knez je prihvatio usluge velikih sila, pa je u rujnu dolo do desetodnevnog prekida vatre. Meutim, u elji da Rusiju uvue u rat, general ernjajev naveo je kneza i srpske ministre na obnovu borbi u kojima su Turci zauzeli strateki vaan poloaj unis, odakle se otvarao put u srce Srbije. Tada je Rusija (1. studenoga 1876) iznudila dvomjeseno primirje. Crna Gora je takoer bila nedovoljno pripremljena, ali je uspjeno ratovala. Napade u Hercegovini spreavala je neutralna Austo-Ugarska, tako da se crnogorska vojska drala svojih granica. Porazivi tursku vojsku na Fundini (14. kolovoza 1876) i kod Vujeg dola (28. kolovoza 1876), postigla je znaajne uspjehe. Crna Gora je bila obuhvaena primirjem, ali su kasniji pregovori o miru voeni odvojeno za svaku zaraenu stranu, pa je Srbija 28. veljae 1877. sklopila mir, dok su pregovori s Crnom Gorom nastavljeni i prekinuti u travnju, prije nego to e Rusija ui u rat. Tako je Crna Gora nastavila rat i time bila u velikoj opasnosti od nadmone turske vojske 136

(65000 vojnika), koja je napadala iz dva smjera i usprkos junakom otporu Crnogoraca, uspjela se spojiti kod Podgorice. Bila je ugroena prijestolnica na Cetinju, ali su zbog ruskog ulaska u Bugarsku poetkom srpnja 1877. povuene mnoge jedinice. Poslije toga je crnogorska vojska postigla nekoliko znaajnih uspjeha: osvojila je Niki i utvrde na putu do Bilee, nakon ega je Austrija upozorila da se ne moe iriti prema Hercegovini. U sijenju 1878. osvojen je Bar, zatim Ulcinj, pa utvrde na Skadarskom jezeru, a tada su, na vijest da je u Jedrenu sklopljeno primirje izmeu Rusije i Turske, napadi prestali. Za razliku od prethodnog rata, kada je slubena Rusija nastojala sprijeiti Srbiju da u njega ue, u jesen 1877. na to ju je poticala, jer je ruska vojska naila na silovit i dugotrajan otpor blizu Plevne. Srpski su napadi poeli 15. prosinca 1877. napredovanjem prema Niu, koji je opkoljen, a zauzimanjem Kurumlije presjeena je mogunost dopremanja pomoi. Prodorom u smjeru jugoistoka osloboena je Bela Palanka, a zatim i Pirot. Glavne snage upuene prema Niu zauzele su grad 12. sijenja 1878. Poslije toga je osloboeno Vranje, a zatim Gnjilane. Vijest o primirju zaustavila je srpske jedinice kod Graanice na Kosovu. Jo dok je taj drugi, uspjeni rat trajao, srpska vlada je pokazala pretenzije na Staru Srbiju, to je u osmanskoj administraciji bio Kosovski vilajet s etiri sandaka (Ni, Prizren, Skoplje i Novi Pazar), a kao i na Vidin. U ugovoru o primirju (31. sijenja) spomenuta je samo neovisnost Srbije i ispravak granice. Nakon sklapanja prethodnog mirovnog ugovora Rusije i Osmanskog Carstva, 3. oujka 1878. u San Stefanu, za Srbiju je dola jo crnja vijest. Njome je Srbija dobila neovisnost i poveanje od 150 km2, Crna Gora osjetno vei teritorij, a Bugarska podruje od Dunava do egejske obale i do albanskih planina. Ruski politiari nisu krili da su im bugarski interesi vaniji od srpskih. To je izazvalo promjenu javnog mnijenja i srpske politike prema Rusiji. Budui da su Engleska i Austrija odluno zahtijevale da se takav mir revidira, uspjelo im je da se sazove meunarodna konferencija u Berlinu, u lipnju 1878. (Berlinski kongres). Tijekom priprema, Srbija se za zatitu svojih interesa morala obraati Austro-Ugarskoj, a po cijenu obeanja trgovinskog ugovora, povezivanja eljeznica s ugarskima u roku tri godine i regulacije erdapa, to je trebala obaviti Austro-Ugarska. Predstavnici Srbije i Crne Gore na kongresu nisu bili sasluani. Poslije velikih natezanja Srbija je dobila gradove: Ni, Pirot, Vranje, Leskovac i Prokuplje. Bila je nezadovoljna tim proirenjem na samo etiri okruga, i takav je ishod nevoljko prihvaen. S priznanjem neovisnosti bilo je povezano ozakonjenje vjerskih sloboda i ravnopravnosti. Mislilo se na idove, ali se ozakonjenje odnosilo takoer na muslimane i njihovu imovinu. Srbija se obvezala nita ne mijenjati u uvjetima trgovine sa stranim zemljama te izgraditi pruge preko novosteenog teritorija, to je prije bila turska obveza. Skuptina je 5. kolovoza 1878. prihvatila odluke Berlinskog kongresa. Proirenjem, koje je bilo manje od onoga u Rusko-turskom ugovoru, Crna Gora je udvostruila svoj teritorij. Pripali su joj vani gradovi: Podgorica, Niki, Kolain, Spu, abljak, Plav i Gusinje. Zbog silovitog otpora Albanaca, Plav i Gusinje su 1880. dodijeljeni Turskoj, a Crna Gora je dobila Ulcinj s podrujem do Bojane. Ishod velike istone krize i odluke Berlinskog kongresa na srpskoj su strani smatrani nacionalnom tragedijom, ne toliko zbog toga to je dobiveno manje nego to se oekivalo, koliko zbog toga to je doputanjem austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine presjeen put irenja prema tim zemljama, ije je srpsko stanovnitvo trebalo osloboditi. Austrijska vlast je smatrana gorom od turske i Srbi su se, zajedno s muslimanima, dugo opirali njezinu uvoenju. DIVERGENTNI RAZVOJNI PUTOVI Srbija i Crna Gora su proirene na Berlinskom kongresu, ali je i Austro-Ugarska uveana okupacijom Bosne i Hercegovine, pa je tako broj Srba u neovisnim dravama i pod habsburkom vlau ostao priblino jednak; polovica se nalazila na jednoj, a polovica na drugoj strani 45 . Kao i
45

To vrijedi za vrijeme oko 1880. godine. Do 1910. stanovnitvo na strani neovisnih drava povealo se za itav

milijun.

137

Srbi u 18. stoljeu, i Srbi u Habsburkoj Monarhiji bili su podijeljeni, ali ne vie pod razliitim reimima (upanije, vlastelinstva, Vojna granica), ve teritorijima s razliitim dravnopravnim statusom i ureenjem. Centralno pitanje vie nije bio poloaj pojedinca (u meuvremenu su podanici postali jednaki pred zakonom i sudom), nego poloaj nacionalnog kolektiva. Sve to je bilo izvan vladajue nacije, pojedinano ili skupno, u modernoj nacionalnoj dravi se trebalo utopiti u vladajui politiki narod. Skupine koje su u meuvremenu doivjele buenje ili preporod te postale svjesne svoje individualnosti, ilavo su se odupirale takvoj sudbini. S nasljeem 18. stoljea i iskustvima iz 18481849, Srbi svojom masovnom prisutnou nisu predstavljali pogodan materijal za asimilaciju. Opasnost nisu uviale i prepoznavale samo politike i kulturne elite, nego i mase. Ponekad su je i preuveliavale i branile se, koliko god su to okolnosti i snage doputale. Ureenje Monarhije stvoreno Nagodbom iz 1867. godine bilo je dualistiko, ali Srbi nisu bili podijeljeni na dvije, nego na etiri odvojene cjeline. Unutar povijesne Ugarske, drugom Nagodbom iz 1868, Hrvatskoj je priznata autonomija u unutarnjem ustroju, sudstvu i kolstvu. U njoj se nije primjenjivao ugarski Zakon o narodnostima iz 1868. Srbi su bili u ovlasti bana i Sabora. Iako je saborskom odlukom iz 1867. naelno utvreno da Trojedna kraljevina priznaje narod srpski koji u njoj stanuje kao narod s hrvatskim istovjetan i ravnopravan, ravnopravnost nije bilo lako ostvariti i ouvati, a u istovjetnosti se krila opasnost od asimilacije. Kako je jezik Srba bio isti kao jezik Hrvata, vladajueg politikog naroda, za uvanje identiteta vee znaenje su imali ime naroda i jezika te irilino pismo i pravoslavna vjera. Kada je 1881. na podruju Vojne granice konano proirena jurisdikcija hrvatskih vlasti, osjetno se poveao udjel Srba u Hrvatskoj. Bilo ih je 497 746 i sainjavali su 26,3% ukupne populacije. Bili su koncentrirani u nekim dijelovima bive Granice. Ni u jednom gradu nisu bili veina, osim u Karlovcima, sreditu Patrijarije. Ispunjavali su razmjeran dio inae vrlo uskog birakog tijela (2% ukupne populacije, od 1910. 8,8%), tako da su povremeno imali i do 30 poslanika u Saboru. U razdoblju poremeenih odnosa poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, Srbi su (1880) osnovali Srpsku samostalnu stranku, koja se borila za priznanje srpskog imena, uvanje irilice, autonomnost srpskog kolstva i ravnopravan odnos u dravnom pomaganju prosvjetnih i kulturnih aktivnosti. Vie razumijevanja za srpske potrebe pokazivao je dio Narodne stranke koji je prihvatio Nagodbu i suraivao s vladom u Peti, nego oporba na elu s Hrvatskom strankom prava Ante Starevia, koja je poricala postojanje Srba u Hrvatskoj. Ban Karlo Khuen-Hdervry (18831903), nepopularan jer je nasilno provodio politiku maarske vlade, koristio je glasove srpskih poslanika inei sitne ustupke. Znaajan je bio Srpski zakon (1887), donesen poslije dugog odgaanja, u kojemu je upotrijebljeno srpsko ime, potvrena autonomija u crkvenim, kolskim i zadubinskim stvarima te odobrena uporaba irilice. Osim dravne pomoi za prosvjetne i kulturne potrebe, odobravalo se sudjelovanje na saborima i u tijelima crkveno-kolske autonomije. Tim je zakonom na Hrvatsku proireno ono to je za Srbe u Ugarskoj vrijedilo jo u 18. stoljeu. Srbi su se zalagali za samostalnost Hrvatske i njezino proirenje (poslije Vojne granice u sreditu pozornosti bila je Dalmacija). Dio Srba se suprotstavljao Khuenovu reimu, pa ih je ipak tadanja hrvatska oporba, koju su podupirali klerikalni krugovi, negirala i stvarala pogromako ozraje u kojem su izbijale protusrpske demonstracije (1895, 1899, 1902). Srpsko graanstvo se po prirodi poloaja moralo posvetiti privredi i slobodnim profesijama i do kraja 19. stoljea je znatno napredovalo. U Zagrebu je 1895. osnovna Srpska banka, koja se razvila u najvei novarski zavod meu Srbima. Ulagala je u Bosni i Crnoj Gori i imala ogranke u drugim podrujima. Meu seljacima se snano razgranala djelatnost Saveza srpskih zemljoradnikih zadruga, osnovanog 1897, koji je poetkom 1905. imao 141 zadrugu. Tada je osnovano i udruenje Privrednik, koje se brinulo o obuavanju i zapoljavanju srpskog zanatlijskog i trgovakog podmlatka. 138

Promjene i na hrvatskoj i na srpskoj strani najavljivao je nastup omladine koja se 1896. udruila i nadalje radila na zbliavanju. Zaotrava se odnos prema vladajuoj dinastiji (novi kurs), stvara se Hrvatsko-srpska koalicija. U njoj se kao voe istiu politiari koji e poslije imati znaajnu ulogu u nastajanju jugoslavenske drave: Frano upilo (18701917), Ante Trumbi (18641938), Svetozar Pribievi (18751936). Koalicija pobjeuje na izborima i oteava djelovanje bana kojega postavlja maarska vlada. Novo zaotravanje izaziva aneksija Bosne i Hercegovine. Skupina od 53 srpska politiara 1909. biva optuena da u dosluhu sa srpskom vladom planira revoluciju u Hrvatskoj. Montirani veleizdajniki proces imao je suprotne posljedice; kao branitelji Srba nastupaju hrvatski pravnici i politiari, a u drugom procesu, Friedjungovom, pokazalo se da su dokumenti optube bili falsificirani. Dalmacija je tada bila izvan Hrvatske, u austrijskom dijelu Monarhije. Bila je zastupljena u njegovu Carevinskom vijeu. Od 1861. godine je imala svoj poseban sabor. Izvrnu vlast predstavljali su Zemaljski odbor i namjesnik. U Dalmaciji su Srbi inili 17% stanovnitva i broj im je rastao usprkos nepovoljnim gospodarskim uvjetima, tako da je od 80000 u godini 1870. narastao na 105000 u popisu iz 1910. Golemu su veinu inili seljaci s veoma malim posjedima, a meu graanima je bio znatan broj uspjenih trgovaca. U Trstu je srpska opina imala 300 lanova. Zahvaljujui nasljeu Ilirskih provincija, Srbi u Dalmaciji su bili u povoljnijem poloaju; imali su svoje kole, tisak i obrazovane ljude. U crkvenoj se organizaciji u meuvremenu dogodila promjena. Naime, sjedite episkopije iz ibenika je preseljeno u Zadar, dok je za Boku 1870. godine osnovana posebna episkopija. Obje su 1874. podinjene Bukovinsko-dalmatinskoj mitropoliji, koja je bila pod Austrijom. Austrijska se vlast oslanjala na graanstvo u nekadanjim komunama, gdje su talijanski jezik i kultura bili statusni simbol. Narodnjaci, u poetku nepodijeljeni Hrvati i Srbi, zahtijevali su ravnopravnost, osobito u uporabi jezika i sudjelovanju u javnim slubama. Srbi su podupirali zahtjeve da se Dalmacija pripoji Hrvatskoj i Slavoniji kako bi se ponovno uspostavila Trojedna kraljevina. Ali, s vremenom su se i u Dalmaciji razili Srbi i Hrvati, osobito poslije 1878. godine, kada Hrvati pozdravljaju okupaciju te pripajanje Bosne Hrvatskoj stavljaju u svoj program. Posljedica je bila osnutak Srpske narodne stranke (1879). Ona nastupa samostalno, a u jednom razdoblju se pribliava i surauje s autonomaima, strankom Talijana u gradovima. I na srpskoj i na hrvatskoj strani jaki su klerikalni utjecaji. U Srpskoj stranci je tek 1903. svladan otpor klerikalaca i u programu priznato srpstvo triju vjera. Iskljuivo izjednaavanje srpstva s pravoslavljem, u Dalmaciji je imalo teinu jer je odbijalo tada prilino utjecajne Srbe katolike u junim podrujima (Dubrovnik i Boka). Paralelno sa srpsko-hrvatskim zbliavanjem, u Hrvatskoj i Dalmaciji Hrvati i Srbi surauju i vode zajedniku borbu. Bosna i Hercegovina posljednja je dola pod upravu Habsburgovaca i sve do aneksije 1908. godine formalno je bila pod sultanom. Smjetena kao kolonija izmeu austrijskog i ugarskog dijela Monarhije pod zajedniko Ministarstvo financija, imala je zemaljsku upravu i poglavara koji je zapovijedao vojskom i policijom. Prema popisu iz 1879. godine, Srba je bilo 485496 ili 42,88% ukupnog broja stanovnika. Pred kraj austrijske vlasti (1910) jo je meu Srbima bilo 87-92% seljaka, iji je poloaj bio veoma teak jer je i nova uprava ouvala kmetski reim (agi je plaana treina, dravi desetina), a gotovo tri etvrtine svih kmetova (73,2%) bili su srpski seljaci. Stanovnitvo koje je bilo okupljeno u vjerskim zajednicama trailo je oslonac i pomo u Hrvatskoj, Srbiji i Osmanskom Carstvu, a austrijska je vlast nastojala onemoguiti upravo te veze. Ona je sama izabrala da se osloni na muslimanski gospodarski sloj i da razvijanjem osjeaja pripadnosti zemlji potisne i prevlada ve ukorijenjenu nacionalnu svijest stanovnika. Sustavno je povlaivala katoliki element u upravi, privredi i politici naseljavanja. Za Srbe je orijentacija austrijske vlasti bila dvostruko opasna. S jedne je strane spreavala osloboenje kmetova, s druge ve zapoet nacionalni kulturni razvoj i slobodnu komunikaciju s drugim srpskim podrujima. Austrijska vlast je izbjegavala radikalno razvlaivanje muslimanskih begova u nastojanju da utjecajne muslimane privue na svoju stranu, jednako kao i srpski vodei 139

sloj. Oslobaanje kmetova postizano je otkupljivanjem i obeteivanjem dotadanjih gospodara. Iako pomagano kreditima i drugim olakicama, oslobaanje je teklo veoma sporo, tako da do izbijanja rata 1914. svi nisu stekli slobodu. Srpsko je seljatvo najmanje osjetilo blagodati modernizacije i europeizacije zemlje koju je provodila vlast. Pravoslavni vjernici u Bosni i Hercegovini ostali su i poslije 1878. pod Carigradskom patrijarijom s kojom je 1880. sklopljena konvencija po kojoj je austrijski car dobio pravo da izmeu tri predloena kandidata izabere i postavlja episkopa. U zemlji su bila tri arhijereja, koja su po tradiciji bila rangirana kao mitropoliti, a 1900. je osnovana etvrta, Banjaluko-bihaka eparhija. Sveenici su kolovani u bogosloviji osnovanoj u blizini Sarajeva. Zateena je 231 pravoslavna crkva, a do 1906. podignuta je 201 nova. Meu srpskim gradskim stanovnitvom vodeu su ulogu imali trgovci, najbogatiji i dinamini. Oni se bore za uvanje jezika, irilinog pisma i autonomnog kolovanja pravoslavnog podmlatka. Vlast istodobno nastoji suzbiti konfesionalno i nametnuti dravno kolstvo. Jo krajem 19. stoljea 309 kola vodili su pravoslavni sveenici. Uitelji su pripremani u kolama u Sarajevu i Mostaru (u Sarajevu je bilo odjeljenje za uiteljice). Jednako kao meu Srbima u Ugarskoj, i ovdje se organiziraju i utjecajne postaju crkvene opine, u kojima su sveenici okrueni odborom svjetovnjaka. Ponegdje dolazi do sukoba, obino pri izboru uitelja. Kao i u Ugarskoj, i ovdje su radikalni nacionalisti crkvenoj hijerarhiji predbacivali popustljivost i servilnost prema vlastima. Iz crkvenih opina i gradova najee su potjecale inicijative za osnivanje itaonica i klubova, zatim dobrotvornih, potpornih, pjevakih, trezvenjakih, a poslije i sportskih udruenja, kojima se stvara srpski dio graanskog drutva. Do 1912. godine nastalo je vie od 330 takvih dobrovoljnih organizacija. Politike su bile zabranjene do poetka 20. stoljea. Po djelokrugu i programu najznaajnija je bila Prosvjeta, osnovana 1902, koja je do 1911. djelovala sa 74 pododbora. Poslije 1903. sloboda politikog djelovanja je vea, pa je esto udruivanje na nacionalnoj osnovi. Srpska narodna organizacija nastaje 1907. i pridruuje se silovitom otporu aneksiji 1908. godine U suradnji s muslimanima nastojalo se sprijeiti aneksiju i osigurati autonomiju za srpske zemlje pod sultanovom vlau. Car je 1910. godine u zemlji donio Ustav. Njime je ustanovljeno narodno predstavnitvo, podijeljeno po kurijama na temelju zemljoposjeda, vjere i zvanja, s vrlo sloenim izbornim postupkom. Moderna regulativa nije donijela stabilnost, jer su porasle socijalne i nacionalne napetosti, a nove su generacije i ovdje zastupale revolucionarne metode i poticale nasilje kao sredstvo politike borbe. Poetkom 20. stoljea postalo je jasno da politika nametanja posebne bosanske svijesti nije uspjela, ali je takoer postalo vidljivo da nijedan od dva nacionalizma u ekspanziji, ni srpski ni hrvatski, nije uspio apsorbirati domae muslimane. Oni su se tijekom etrdeset godina habsburke vlasti uvrstili kao velika skupina koja se opirala i asimilaciji i svrstavanju u modele i uobiajene etnike klasifikacije. U Ugarskoj u uem smislu (bez Hrvatske i Erdelja), na podruju veem od dananje Vojvodine, 1910. je ivjela 461 000 Srba (dvadeset je godina bilo potrebno da se nadoknade gubici iz borbi 18481849). Taj dio Srba, koji je bio u veem stupnju urbaniziran, imao je do kraja 19. stoljea vodeu ulogu meu sunarodnjacima u Monarhiji. Njihove su novine dopirale u sve krajeve nastanjene Srbima, glasovi njihovih voa su se najdalje uli. Poetkom 20. stoljea vodstvo prelazi na ekonomski jae i politiki vanije Srbe u Hrvatskoj, gdje je tada sredite oporbe habsburkom reimu. Poloaj Srba nakon Nagodbe odreivao je Zakon o narodnostima iz 1868. godine, kojime nisu bili zadovoljni ni oni na koje se odnosio, niti vlasti koje su ga trebale provoditi, a u njemu je mnogo toga bilo preputeno diskrecijskom pravu nadlenih tijela. Poloaj srpske narodnosti ojaavala je stoljee i pol stara crkveno-kolska autonomija i duga tradicija javne uporabe srpskog jezika u srpskim naseljima. Maarske su vlasti potovale autonomno kolstvo, ali su istodobno pronalazile nain da se ogranii, postavljajui sve vie zahtjeve osnivaima kola i nameui opinske umjesto vjerskih kola. 140

Od vremena Nagodbe, vlasti su mijenjale dotadanje uvjete u mijeanim sredinama tako to su nametale iskljuivo simbole vladajueg naroda u jeziku natpisa, imenima ulica i trgova, spomenicima, nazivima ustanovama, uniformama opinskih slubenika itd. To je izazivalo otpor. Slijedilo je zatim sve jae nametanje maarskog jezika. Uveden je kao obvezatan predmet u svim osnovnim kolama, bez obzira na osnivaa. Nametnut je i gimnazijama, i to s vrlo visokim zahtjevima. Otvorene su mnoge dravne kole sa zadatkom da sva populacija obuhvaena obvezatnim kolovanjem naui maarski jezik. Uoi rata 1914. godine, samo treina osnovnih kola nije bila dravna. Borba za odranje vodila se na dvije razine: u parlamentu i u mjestima u kojima su ivjeli Srbi. Njihovo je znaenje bilo obrnuto proporcionalno ulozi koja im se u povijesti pripisuje. Vatreni govori u parlamentu su odnosom snaga bili osueni na neuspjeh, ali su jaanjem svijesti o narodnoj cjelini imali psiholoko djelovanje. Mali ljudi i oni bez prava glasa u srpskim su strankama pronalazili oslonac i ohrabrenje. U svakodnevnom ivotu su se denacionalizaciji suprotstavljali ljudi iz dravnog ili municipalnog aparata, tijela crkvene i kolske autonomije, sveenici i uitelji, asnici privatnih dobrotvornih i kulturnih udruga, iji je broj prema kraju 19. stoljea rastao. Graanski liberalni pokret javio se kao alternativa crkvenoj hijerarhiji. Razvio se u Srpsku narodnu slobodoumnu stranku, koja se borila za glasae u veoma malom izbornom tijelu od oko 2% ukupnog broja stanovnika. U najpovoljnijim prilikama bila su izabrana tri do etriri poslanika koji su ostavili vidljiv trag u radu parlamenta, to nije sluaj sa Srbima poslanicima izabranim na listi vladine maarske stranke. U Gornjem domu sjedio je patrijarh s vladikama. Velik utjecaj na stranaki ivot meu Srbima imalo je prerano povlaenje oboljelog lidera Svetozara Miletia. Jedno krilo Srpske slobodoumne stranke u kojemu su bili bogati i ugledni politiari, tzv. notabiliteti, usprotivilo se nepomirljivom odbijanju Nagodbe iz 1867. i 1884. je promijenilo tu toku stranakog programa (Kikindski program). Na suprotnom krilu, iz socijalistike podloge pod utjecajem stranakog ivota u Srbiji, izrastala je radikalna frakcija iz koje e se 19021914. razviti posebna Radikalna stranka, aktivna u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ona se zauzimala za potrebe niih slojeva, borila za ope pravo glasa, ravnopravnost ena i demokratske reforme. Njezin je voa bio kontroverzni Jaa Tomi (18561922), koji je, ne libei se demagogije, ovinizma i antisemitizma, vie od tri desetljea snano utjecao na politike prilike u Vojvodini i Hrvatskoj. Poetkom 20. stoljea, srpske su se stranke sukobljavale pri izborima za lanove saborskog odbora i druga tijela crkveno-kolske autonomije. Preko njih se utjecalo na upravljanje i raspolaganje crkvenom imovinom i novcem brojnih fondacija. Izbijale su afere, bilo je sukoba i nesuglasica izmeu politiara i crkvene hijerarhije, koja se osjetila ugroena u voenju crkvenih poslova. Velik utjecaj svjetovnjaka (prema protestantskom uzorku) nije bio u skladu s tradicijom Pravoslavne crkve. Stranke su se poele mijeati u izbor patrijarha, a to je inila i dravna vlast, koja je zahtijevala da kandidat zna maarski (tijekom izbora 1907). Djelovanje patrijarha i vladika mjereno je i ocjenjivano stranakim mjerilima, tako da su arhijereji s kraja 19. i poetka 20. stoljea, osobito patrijarsi German Aneli (18811888) i Georgije Brankovi (18901907) i unato nesumnjivim zaslugama za poboljanje crkvenog ivota, obiljeeni kao sluge reima. Najtea njihova posljedica bilo je suspendiranje odluka tijela crkveno-kolske autonomije 1912. godine. U drugoj polovici 19. stoljea dijelovi srpskog naroda pod domaim dinastijama i oni pod habsburkim ezlom bili su razdvojeni dravnim granicama, ali nisu bili izolirani jedni od drugih. U razdoblju jae zavisnosti Srbije od Austro-Ugarske, poslije Berlinskog kongresa, bile su olakane komunikacije meu Srbima i ranije povremeno tijesno povezanim kao 18481849. ili u vrijeme Ujedinjene omladine srpske. Dok su spone meu intelektualnim elitama bile vrlo jake, mase su ostajale zatvorene u teritorijalne okvire i u njima se razvijale u specifinim uvjetima, nosei u sebi, habitusu i mentalitetu, tragove tih posebnih uvjeta. Zajedniki im je bio jezik, povezivala ih je pripadnost istoj Crkvi, iako se praksa vjerskog ivota prilino razlikovala ovisno o podruju. Dijelili su iste povijesne tradicije, kako one iz 141

pjesama i legendi, tako i one uene, koje je u saetom obliku davala kola. Ali, struktura drutva osjetno se razlikovala. U Ugarskoj je nad srpskim seljacima i graanima bilo plemstvo, koje se u Srbiji i Crnoj Gori nije razvilo. Plemstvo nije davalo ton srpskom drutvu, nije bilo brojno niti meu veleposjednicima. Iznimka su bili baruni Fedor i Mihailo Nikoli; Fedor sa 6360 i Mihailo sa 4630 jutara zemlje. I barun Milo Baji, koji je imao 1708 jutara. Ali, vie od 1000 jutara zemlje imale su i graanske obitelji (Dunerski, Manojlovi, Kaanski i Gavanski), a u to vrijeme (krajem 19. stoljea) u Srbiji su bila tri veleposjednika s vie od 300 hektara (427 jutara) zemlje. Razlike su bile osjetne i u imovnom stanju seljaka. Statistiki podaci za Srbiju iz 1889. godine iskazani su u hektarima, a za Srbe u Ugarskoj za 1910. godinu u katastarskim jutrima (1 jutro = 0,575 hektara). U kategoriji malih posjeda do pet hektara u Srbiji je bilo 72,6% stanovnika, a kod ugarskih Srba samo 24%. Meu ugarskim je Srbima bila brojna kategorija posjednika imanja od 20 do 50 jutara (od 11 do 28,7 ha), ak 9,2%, a u Srbiji je na sve posjede iznad 10 ha otpadalo 7,08%. Koncentraciju posjeda na sjeveru pratila je pojava bezemljaa i znatno iseljavanje, dok na jugu nije bilo emigracije, ali je vladala prenaseljenost na veoma usitnjenim posjedima s kroninim siromatvom kao neizbjenim pratiteljem. Drutvo Srba u Ugarskoj isticalo se jakim srednjim slojem zemljoposjednika, a odlikovalo se i razmjerno visokim stupnjem urbaniziranosti. Prema popisu iz 1910. godine, 18,4% Srba ivjelo je u gradovima (1900. godine taj je udjel bio 17,5%), dok je u Srbiji iznosio 13,2%. I gradska naselja su se znatno razlikovala. Desetak gradskih naselja june Ugarske u kojima su Srbi bili u veini ili su inili znatan dio stanovnika, bili su gradovi srednjoeuropskog tipa sa standardnim ustanovama i slubama. Gradska naselja u Srbiji postupno su se emancipirala od orijentalnog nasljea i zatvorenosti. Primjer i uzor europeizacije davala je prijestolnica. Stupanj pismenosti saima i drutveno-ekonomske razlike i rezultate prethodnog kulturnog razvoja. Kod Srba u Ugarskoj je na poetku 20. stoljea vie od polovice mukaraca i ena bilo pismeno (bilo je 41,66% nepismenih ena). U Srbiji, meutim, nepismenih je bilo 78,97%, pri emu je udjel ena prelazio 90%. Podruje plemenskog drutva i dalje se razlikovalo od onog zahvaenog urbanizacijom. Jedan dio doao je s Hercegovinom pod vlast Austro-Ugarske, drugi se u okviru Crne Gore razvijao na autohtonim temeljima, trei se dio borio za osloboenje od osmanske vlasti. Plemena su u svim tim dijelovima bila zahvaena modernizacijom, dijelom dravnim mjerama, a jo vie putem ljudi koji su se zbog posla i uenja odlijevali u gradove te tamo postajali graani. Njegovanjem roake solidarnosti i odravanjem brojnih obiaja, ublaavani su udarci trita i novane privrede koje je donosio kapitalizam. Kultom predaka, pogrebnim obredima i junakom epikom, podruje plemenskog drutva isticalo se u svojem okruenju i kada je modernizacija daleko odmakla i gradove prevukla bojom uniformnosti. Od Sentandreje pa do Crne Gore razlikovali su se ivotni ambijenti: tipovi naselja, oblici kua i organizacije prostora te tehnika opremljenost. Iako je sa zapada i sa sjevera sve Srbe zahvaao snaan i trajan utjecaj Europe, koji e naposljetku prekriti etnike i regionalne razliitosti, neko vrijeme je, zbog toga to je nejednako prihvaan, potencirao razlike. Nasuprot razliitim razvojnim drutveno-ekonomskim putovima, na podruju visoke kulture stvaranje elita ulijevalo se u jedinstvenu cjelinu i kao nasljee prenosilo generacijama koje su dolazile. Zahvaljujui povezanosti intelektualnih elita, do kraja 19. stoljea oslobodio se kulturni prostor slian onome s kraja 18. stoljea, ali mnogo prostraniji i sadrajno bogatiji. Glavni je medij bilo novinstvo, u kojemu prevladavaju glasila na lokalnoj i regionalnoj razini, a rijetke su i funkcionalno ograniene publikacije koje dopiru u sve dijelove srpstva (izdanja Srpske kraljevske akademije, Matice srpske, od 1892. godine Srpske knjievne zadruge). Do poetka 20. stoljea u svim regijama gdje ive Srbi razvijaju se knjievna i kulturna sredita sa svojim piscima. Poslije Crne Gore i Dalmacije pridruuju se Sarajevo i Mostar. Cirkulirale su knjige, novine i asopisi; pisci su u njima gostovali, a granice nisu predstavljale prepreku. Iz biografija istaknutih intelektualaca i pisaca moe se vidjeti kako se prelazilo iz jednog podruja u drugo, i kako su 142

znaajna djela u svima bila popularna. I dalje je izrazito mnogo onih koji dolaze u Srbiju i tamo zavravaju karijeru. Vie ne postoji kulturna neravnotea kao u prvoj polovici stoljea. Dvije sredine su se izjednaile, a od osamdesetih godina Kraljevina i u kulturi preuzima vodstvo. U tome je simbolino djelovanje Kraljevske srpske akademije, osnovane 1886, u kojoj su okupljeni istaknuti znanstvenici i umjetnici cijelog srpskog prostora. Kulturno vodstvo Beograda je nedodirljivo nakon 1903, kad se oko njega okuplja znatan broj pisaca i kulturnih radnika iz junoslavenskih podruja. Vie kulturnih arita meu Srbima olakavalo je vezu s vanijim europskim kulturama i osiguravalo ravnoteu u prihvaanju stranih utjecaja. S druge strane, pomagalo je boljem meusobnom upoznavanju. Posredovanjem pisca iz Crne Gore, Dalmacije ili Hercegovine, Srbi iz umadije i Vojvodine upoznavali su svoje daleke sunarodnjake. Kao to se do kraja 18. stoljea oskudna srpska knjievnost tematski proirivala, tako se prema kraju 19. stoljea bogatila dotad nepoznatim anrovima i umjetnikim stilovima. Svi veliki knjievni smjerovi, od romantizma do moderne, odrazili su se u srpskoj literaturi nastaloj do Prvog svjetskog rata. Kulturno ujedinjavanje na prijelazu stoljea izgledalo je prirodno i neizbjeno kao i stvarna podijeljenost u dravama i regijama s razliitim reimima. Znaenje i jednog i drugog pokazat e se kad se Srbi nau ujedinjeni u jednoj dravi. USTAVNOST I PARLAMENTARIZAM NA PROVJERI Proglaenje neovisnosti na Berlinskom kongresu Srbiju i Crnu Goru slubeno je uvelo meu punopravne europske drave, a to ih je suoilo sa zadatkom da se i stvarno, svojim ureenjem i karakterom politikog razvoja, izjednae s drutvom u koje su ule. Opa zaostalost i strukturne slabosti nisu se mogle ukloniti preko noi, ali se mogla stvoriti institucionalna podloga i razvijati politika kultura neophodna za bru modernizaciju. Meutim, u obje su drave iskrsnule velike prepreke, izraene ne samo u teko promjenljivom nasljeu prolosti, nego i u osobama o kojima je ovisilo donoenje odluka. Obje drave su u razvoju dospjele do takvog stupnja sloenosti da se vie nije moglo vladati s jednoga mjesta i jednom voljom. Neizbjeno je bilo oslanjanje na krug suradnika, zatim na sve brojnije i raznovrsnije strunjake i iroku mreu upravnih tijela pomou kojih je dravna vlast dopirala u sva podruja ivota i svaki kutak teritorija. Dogodilo se da su se u obje drave na prijestolju nale osobe sklone apsolutistikom nainu vladanja. U Crnoj Gori knez Nikola je ak zastupao antimodernu ideologiju, prema kojoj nisu potrebni nikakvi ustavi jer da se u narodu i plemenskoj tradiciji nalaze najbolji uzorci ureenja. U Srbiji knez Milan Obrenovi naelno nije zastupao neogranienu vlast, ali ju je samovoljom i nepotovanjem zakona i institucija provodio u praksi. Toliko eljeno teritorijalno proirenje 1878. godine donijelo je probleme integriranja novih podruja u dotadanju dravu. To se dramatino pokazalo u Crnoj Gori, koja je dobila gradove i gradsko stanovnitvo. Srbija je imala izriitu obvezu izgraditi svoj dio eljeznice, a obje su trebale sauvati imovinu dotadanjih vlasnika. Seljacima se pruila mogunost da se oslobode gospodara i zaposjednu zemlju koju su obraivali. Vlasti su ih obvezale da zemlju otkupljuju od vlasnika. To je izazvalo sporove oko cijene, a konano je regulirano (1884) opim otkupom na raun dravnog prorauna. Promjena vlasti prouzroila je iseljavanje jednih i doseljavanje drugih. Odlazili su muslimani, zapravo pravi Turci, te lokalni muslimani i islamizirani Albanci. Neki su nesumnjivo odlazili dobrovoljno, neki nisu eljeli ivjeti pod kranskom vlau, ali su ponegdje uvjeti bili takvi da su poticali iseljavanje. U etiri osloboena okruga u trenutku pripojenja bilo je 38% muslimana. Do 1890. udjel ne-Srba pao je na 20%. Za kratko vrijeme nestaju i simboli Orijenta u gradovima, rue se minareti, a zatim i drugi turski objekti, dok se u stambenoj arhitekturi nasljee odrava do duboko u 20. stoljee. U prvim godinama nakon stjecanja neovisnosti u Srbiji se osnivaju politike stranke koje e bitno obiljeiti sav daljnji politiki ivot. Uz Liberalnu stranku, koja se afirmirala poslije smrti 143

kneza Mihaila, utjecala na donoenje Ustava 1869. i bila na vlasti u ratnim godinama, pojavljuju se dvije nove stranke sa suprotnim programima. Naprednu stranku su 1881. osnovali istaknuti intelektualci koji su s vladarom dijelili uvjerenje da neprosvijeen narod ne moe sudjelovati u dravnim poslovima. Naprednjaci su bili iskreni pristae reformi i modernizacije, uvjereni da ih mogu provesti odozgo, oslanjajui se na vladara. U pravom smislu rijei nova politika stranka s masovnim lanstvom irom zemlje bila je Narodna radikalna stranka, osnovana takoer 1881. godine. Njezin je korijen bio meu onim socijalistima koji nisu ostali iskljuivo na socijalnom programu. Radikali su kritiki nastupali protiv vlade i inovnitva i zalagali se za samoupravu, a to je imalo odjeka u nezadovoljnim seljakim masama proetim mrnjom prema vlastima, graanstvu i inteligenciji. Kako je u Srbiji izborni cenzus bio blag (samo plaanje poreza), birako je tijelo bilo iroko, obuhvaalo je gotovo sve odrasle mukarce. Radikalna stranka uspjela je politizirati seljake mase i zahvaljujui tome pobjeivati na izborima. U poetku su stranako djelovanje obiljeavali nekulturni narodni tribuni, a poslije je s dolaskom inteligencije nastup radikala postao uglaeniji. Za njih je ostalo karakteristino stavljanje stranakih interesa iznad svega, napadali su sve to dolazi od vlade, bez obzira na to je li potrebno i korisno za narod. Dvije stranke su se veoma razlikovale i u vanjskopolitikoj orijentaciji. Kada se knez Milan usmjerio odluno austrofilski, naprednjaci su ga slijedili. Njihova je vlada (18811887) sklopila trgovinski ugovor s Austro-Ugarskom, na to je odlukom Berlinskog kongresa bila obvezna, ali zatim i Tajnu konvenciju, kojom se srpski vladar obvezao ne sklapati ugovore ako se s time ne sloi druga strana. Time je knez osigurao pristanak Austro-Ugarske da se proglasi kraljem. Skuptina je 1882. proglasila Kraljevinu, uz veliko slavlje i proglasivi taj in povijesnim (obnavljanje srednjovjekovne Kraljevine ugaene pet stoljea prije). Ali, upravo je obnavljanje Kraljevine pokazalo koliko je dubok bio diskontinuitet: osim Crkve, nijednom drugom institucijom, insignijom, ni simbolom Kraljevina Obrenovia nije povezana sa srednjovjekovnom srpskom dravom. Jednostrana vanjska politika bila je nepopularna i u zasjenak je bacila zakone koje je donijela naprednjaka vlada inei najkrupnije korake u modernizaciji: zakon o tisku (1881); o zborovima i udruivanju (1881); o sucima (1882); o osnovnim kolama (1882), kojim je uvedeno obvezatno osnovno kolovanje; o Narodnoj banci; novcu te o reorganizaciji vojske. Time je bio upotpunjen niz modernizacijskih zakona zapoet pod Namjesnitvom: donoenjem propisa o prihvaanju metrikog sustava (1873); o pristupanju Latinskoj monetarnoj uniji te o kovanju novca. Provedba zakona u vojsci imala je dramatine posljedice. Trebalo je prikupiti oruje zaostalo kod narodne vojske, a tome su se suprotstavljali radikali i uvjeravali narod da ne predaje oruje. Glavni odbor Radikalne stranke nije se neposredno mijeao, ali njegova nia tijela u istonoj Srbiji (Timok, Zajear, Knjaevac) organizirala su otpor, koji je kralj s vojskom okrutno uguio (Timoka buna). Mnogi pobunjenici su zatvoreni, nekolicina je pogubljena, a vodstvo stranke je pobjeglo u Bugarsku, pa je stranka bila obezglavljena i neko vrijeme bez utjecaja. Umjesto da se stanje stabilizira, poela je nova kriza, jer je kralj (1885) zemlju uvukao u rat koji nitko nije odobravao. Pokuavajui za Srbiju iznuditi neke kompenzacije pri ujedinjenju Bugarske s Istonom Rumelijom, odluio je napasti Bugarsku. Nemotivirana vojska, loe zapovjednitvo i odluan otpor Bugara, pretvorili su pohod u katastrofu. Austro-Ugarska je morala spaavati srpskog vladara. Mirom u Bukuretu 1885. obnovljeno je predratno stanje. Pretrpjevi veliku sramotu, kralj je razmiljao o tome da podnese ostavku i abdicira u korist svojeg maloljetnog sina. Pokazivao je sve veu neuravnoteenost, sukobio se s kraljicom i sporio oko razvoda. U politici je uinio zaokret 1887. godine i na vlast pozvao radikale ije se vodstvo vraa iz emigracije. Radikali ulaze u vladu, a u unutranjosti zemlje poinje obraun s predstavnicima prijanjeg reima koji se sluio nasiljem. Poginulo je 140 ljudi, a mnogi su zlostavljani i otputeni iz slube. Uz suradnju svih stranaka i strunjaka, nova je vlada sastavila ustav koji je prihvaen 1888. 144

godine. Odlikovao se demokratinou, pa je poslije stavljan izvan snage. Kralj je 1888. abdicirao, a krunidba njegova nasljednika Aleksandra povezana je s velikom proslavom petstogodinjice Kosovske bitke (27. lipnja 1889). Jubilej je odjeknuo u svim dijelovima Srpstva, iako je na teritoriju Austro-Ugarske ograniavan i suzbijan. Novi se vladar jo prije punoljetnosti oslobodio tutorstva Namjesnitva, ukidao je Ustav i smjenjivao vlade. Zapovjednik vojske postao je bivi kralj Milan, koji se vratio u zemlju. Mladi je kralj vodio istu austrofilsku vanjsku politiku. Vlastitom je autoritetu najvie tetio time to se oenio udovicom Dragom Main, dvorskom damom svoje majke, kao i blamaom s lanom kraljiinom trudnoom. Meu oficirima i politiarima skovana je urota koja je 1903. dovela do ubojstva kralja Aleksandra i kraljice Drage. Urotnici su u planu imali na prijestolje dovesti Karaoreva potomka Petra, sina kneza Aleksandra. Nakon to su prihvaeni njegovi uvjeti i na snagu vraen Ustav iz 1888. godine, skuptina ga je izabrala za kralja. Krunidba je obavljena 1904. godine, povezano s proslavom Prvog ustanka! Dogodio se preokret i u unutarnjoj i u vanjskoj politici, zemlja se udaljila od Austro-Ugarske i pribliila Rusiji, dok su sa zapadnim dravama, osobito Engleskom, odnosi zapali u krizu zbog kraljeva ubojstva. Zahtjevi da se urotnici kazne i udalje pogorali su odnose s oficirskim zborom i omoguili stvaranje jo jednog sredita moi, osim parlamenta, vlade i kralja. Dok su se na srpskom prijestolju smijenila etiri vladara iz dvije dinastije, gospodar Crne Gore, knez Nikola Petrovi Njego, pribliavao se svojem zlatnom jubileju. Iako se dugo opirao ideji o ustavu, ipak je uvodio promjene. Neke su nakon Berlinskog kongresa postale neizbjene. Uz odreene tekoe, utvrene su granice zemlje, uvedeni carina i dravni monopol u prometu duhanom, solju i petrolejem. To nije pomoglo dravnim financijama koje su i dalje ovisile o stranoj pomoi, u najveoj mjeri od Rusije (treina do polovica prorauna pokrivana je stranom pomoi). Pribjegavalo se uzimanju zajmova, od kojih se Crna Gora nije oslobodila za vrijeme svoje nezavisnosti. Austrija je pomagala gradnju cesta zadnja dva desetljea 19. stoljea, tako da su povezana sva vanija mjesta. Provedene su znaajne promjene u vojsci, koja je dobila modernije naoruanje, a 1910. je podinjena ruskom glavnom stoeru i sredinjoj upravi, gdje su iz nekadanjeg Senata izrasli: Veliki sud, Dravni savet i ministarstva (u poetku ih je bilo est). Stekavi nezavisnost, Crna Gora je uspostavila diplomatske odnose s najvanijim dravama, ali iz materijalnih razloga nije u svima imala svoja predstavnitva. Od 1902. strani diplomati su stalno rezidirali na Cetinju. Svojevrsno politiko grupiranje javilo se u vrijeme kada su u Srbiji nastale stranke. Bio je to pokret za ustav 18801881, kojem se odluno suprotstavio knez. Njegovi pripadnici su se smatrali Narodnom strankom, organizirali su se u klub (otuda naziv klubai), ali su ubrzo bili potisnuti. U svojem samodravlju knez Nikola se oslanjao na Rusiju, a kad su i ondje poele borbe za ustav, odluio je svojevoljno proglasiti Ustav (1905), sastavljen prema uzoru na Ustav Srbije iz 1869. Skuptina je dobila na vanosti, svi punoljetni mukarci imali su pravo glasa, ali je vlast ostala u kneevim rukama. Sljedei vaan korak bilo je proglaenje kraljevstva u povodu 50. godinjice kneeve vladavine (1910). Velike su se sile sloile s tom promjenom, sveanosti je nazoio i srpski prestolonasljednik, ali javno mnijenje u Srbiji osuivalo je taj in kao razdvajanje Srba. I tada su i knez i oporba bili veinom srpski usmjereni. Knez se nadao da bi mogao doi na srpsko prijestolje i ujediniti dvije drave. Nekoliko su puta odnosi Srbije i Crne Gore bili u krizi, ali to im nije smetalo da se opet povezu u vrijeme kada je na pomolu bio rat s Turskom. VRIJEME RATOVANJA Poslije proirenja provedenog 1878. godine, u Osmanskom Carstvu vie nije bilo ostalo mnogo Srba, ali je ostao teritorij do kojega je Srbima bilo veoma stalo. Kada je 1878. napokon pomaknuta granica iz 1833, tako da je obuhvatila etiri okruga, izvan Kraljevine su ostale stare 145

prijestolnice Prizren i Skoplje, nije dobivena Peka patrijarija, a Kosovo, koje je imalo sredinje mjesto u srpskoj povijesnoj tradiciji, ostalo je neosloboeno. Kao to su krajem 18. stoljea Srbi iz june Ugarske gorljivo radili na osloboenju Srbije, svoje postojbine, tako su potkraj 19. stoljea Srbi iz Kraljevine prieljkivali Staru Srbiju, u kojoj su vidjeli svoju kolijevku. Na putu irenja Srbije prema povijesnoj jezgri (Kosovo i Metohija, Novopazarski kraj i sjeverna Makedonija) nije bila samo sultanova vlast nego i suparnike tenje Bugara i Grka u Makedoniji, kao i lokalnog albanskog stanovnitva na Kosovu. Na Makedoniju su svi polagali povijesno pravo: Grci po antikom i bizantskom nasljeu i vladanju teritorijem u 11. i 12. stoljeu, Bugari po svojoj vladavini u 9, 10. i 13. stoljeu, Srbi na temelju vladanja u 14. stoljeu, a Turci kao gospodari posljednjih 500 godina. O opredjeljenju stanovnitva nije se pitalo, a teko i da bi se dobio jednoduan odgovor. Gradovi su bili mijeani, s grkim, turskim i slavenskim stanovnitvom, koje nije bilo ni nacionalno svjesno niti homogeno. Uglavnom se uvala bugarska tradicija, ali je bilo dijelova u kojima se odrala srpska svijest i prije srpsko-bugarskog prosvjetno-propagandnog nadmetanja krajem 19. stoljea. S vremenom se kod dijela elite proirilo i uvrstilo uvjerenje o posebnosti, o tome da slavenski itelji Makedonije nisu ni Bugari, ni Srbi, a politiki izraz takvog uvjerenja bila je energina borba za autonomiju Makedonije. U susjedstvu je bilo uenih glava koje su uviale i priznavale posebnost Makedonaca, a vjerovalo se da e se oni kao flotantna masa prikloniti onome tko nad njima uspostavi trajnu vlast. Dok se grka granica lagano pomicala s juga, a srpska sa sjevera, Bugari iz Carigrada su 18701872, jo prije nego to je Kneevina osloboena, uspjeli postii da se u okviru jurisdikcije carigradskog patrijarha formira bugarska egzarhija, teritorij na kojemu e vladike biti Bugari i jezik crkvene slube bugarski, a s tim su ile i bugarske kole i prosvjeivanje u bugarskom duhu. Ubrzo je srpsko-bugarsku suradnju iz vremena kneza Mihaila zamijenilo sve jae suparnitvo. Od 1885. Srbi se vie zauzimaju za Crkvu i prosvjetu na osmanskim podrujima, ali rezultati se vide tek 18961897, kada srpski vladike napokon dolaze na elo Prizrenske i Skopske eparhije. Otvaraju se srpske kole, organiziraju crkvene opine, sveenici i uitelji postaju nositelji srpske prosvjete. Ali, od poetka 20. stoljea suparnitvo na tlu Makedonije dobiva oblik borbe oruanih odreda komita i etnika, koji upadaju u naselja i ire strah ubijanjem uglednih pojedinaca iz suparnikog naroda. Na Kosovu postaju vidljive posljedice etnikih promjena akumulirane od srednjega vijeka, kada su se, prema svjedoenju srpskih povelja, doseljavali albanski stoari. Osim trajnih tokova kolonizacije i islamiziranja urbanih sredita, promjene u sastavu stanovnitva izazivali su i politiki dogaaji, ne samo velike seobe 1689. ili 1737. godine nego takoer uspostavljanje granice 1878, kada su Albanci i drugi muslimani naputali srpski, a Srbi teritorij koji je ostao pod sultanovom vlau. Suoeni s perspektivom propadanja Carstva i irenjem balkanskih drava, i Albanci od vremena Berlinskog kongresa poinju traiti autonomiju unutar Osmanskog Carstva ili dravu na njegovim ruevinama (Prizrenska liga). Budui da su veinom bili muslimani i u znatnom broju sudjelovali u osmanskim vojnim snagama i upravi, Albanci se nisu lako odricali Carstva. Katoliki su Albanci dobivali potporu od Austro-Ugarske i Italije, a pojedine njihove frakcije su tijekom unutarnjih sukoba pomagale i Srbija i Crna Gora. Suparnika borba za Makedoniju spreavala je zajedniku akciju protiv Osmanskog Carstva. Tek kada su se zaotrile meunarodne krize, osobito u vrijeme rata Italije i Turske (1911) i velikog ustanka Albanaca, srpska i bugarska vlada uspjele su prevladati neprijateljstvo i zapoeti pregovore. U tajnosti, strahujui od mijeanja velikih sila, a uz pomo Rusije, pregovarale su o podjeli Makedonije. Bio je predvien nesporan bugarski i nesporan srpski dio, ali postojala je i sporna sredina, kojoj je trebalo dati autonomiju ili je podijeliti preputajui arbitrau ruskom caru. U svibnju 1912. sklopljen je srpsko-bugarski vojni savez, a zatim se nastavio lanac saveza; Bugarske s Grkom, a Srbije s Crnom Gorom. 146

Saveznice su ule u rat u listopadu 1912. Srpska je vojska djelovala u Makedoniji i prema Novopazarskom sandaku, a crnogorska prema Skadru. Poslije pobjede na Kumanovu (2324. listopada) srpska je vojska 26. listopada ula u Skoplje, a zatim napredovala do Bitolja. Srbija i Crna Gora dobile su zajedniku granicu. Kako su uspjehe postizale i ostale saveznice, Turska je ve poetkom studenoga zatraila posredovanje velikih sila. Sklopljeno je primirje, ali su poetkom 1913. neprijateljstva obnovljena. Poslije Makedonije, srpska vojska je zaposjela znatan dio Albanije, koja je bila u previranju i razdirana bombama. U njezine su ruke doli Lje, Dra, Tirana i Elbasan. Skadar je poslije dugih i tekih borbi zauzela crnogorska vojska. U prosincu 1912, na konferenciji veleposlanika u Londonu proglaeno je osnivanje albanske drave i trailo se da se srpska vojska povue. Pod prijetnjom rata od strane Austro-Ugarske i pritiskom velikih sila, srpska vojska se povukla, ali vojni krugovi i vlada nisu pristajali na dogovorenu podjelu Makedonije. Pod svaku cijenu eljela se osigurati granina crta s Grkom i sprijeiti da Srbija bude okruena Bugarskom i Albanijom. Tek to je u svibnju 1913. u Londonu bio sklopljen mir kojim je Turskoj ostavljen samo mali dio europskog kopna ispred Carigrada, Bugarska je 30. lipnja 1913. napadom na srpsku i grku vojsku zapoela novi balkanski rat radi preraspodjele plijena. U bitci na Bregalnici (30. lipnja 8. srpnja) pretrpjela je poraz, i, nakon to su je napale i Rumunjska i Turska, bila prisiljena na sklapanje mira. Srbija je zadrala teritorij Makedonije, ali je ostao problem granica prema Albaniji. U vrijeme balkanskih ratova oslabljena su dva stupa dotadanje srpske politike: naelo narodnosti i ideal parlamentarne demokracije. Osvajanja u Albaniji i Makedoniji pokazala su da Srbija prekorauje desetljeima zastupan cilj osloboenja srpskog naroda. Skori obraun s Turskom ojaao je vanost vojske u Srbiji, koja je inae bila jaka od prevrata 1903. godine. Osim ustavnih imbenika kralja, vlade i parlamenta u voenju politike namee se skupina oficira na elu s pukovnikom Dragutinom Dimtirijeviem Apisom (18761917). Organizacija oficira Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka) zauzimala se za agresivnu vanjsku politiku, odravala veze s organizacijama Srba pod stranom vlau i vodila obavjetajnu djelatnost. Utemeljili su sredite moi koje je osporavalo demokraciju i parlamentarizam, smatrajui da bi snana vojna vlast prije ostvarila nacionalne ciljeve. Na novim podrujima na koja nije proirena valjanost Ustava Srbije sukobljavale su se vojne i civilne vlasti. Oslonac se nastojao pronai meu sveenicima i uiteljima koji su se izjanjavali kao Srbi. Ostali su otputani. Kriza je nastala zbog prioriteta civilnih, odnosno vojnih tijela i prenijela se u parlament, gdje je iznueno povlaenje kralja Petra I, koji je podupirao oficire. Kraljevske ovlasti prenio je na sina Aleksandra, koji je postao regent. Napetost izmeu ustavnih imbenika (regenta i vlade) i dijela oficira odravat e se sve do 1917. godine, do obrauna u Solunu. Pobjede Srbije u oba balkanska rata odjeknule su meu slavenskim stanovnitvom Habsburke Monarhije. Pokazivali su oduevljenje i radost, na to je vlast reagirala zabranama i uvoenjem izvanrednog stanja, suspendiranjem lokalne vlasti itd. Austro-Ugarska je tijekom balkanskih ratova pokazivala ratoborne namjere prema Srbiji, nametala ultimatume i traila povode za sukob. Manifestacije podanika zbog srpskih uspjeha predstavljale su kariku u dugom lancu neprijateljskih inova: Carinskom ratu (19061911), kada je zabranjen uvoz stoke iz Srbije, jo jae u aneksijskoj krizi (19081909). Na srpskoj strani odnose nisu zaotravale vlade i odgovorni politiari, nego dio tiska te nacionalna i tajna revolucionarna udruenja. Tada je stasala mlada generacija koja je nauila iz povijesti nacionalnih i socijalnih borbi da je nasilje sredstvo za postizanje ciljeva, generacija koja je traila djelo i rtvu umjesto rijei i politikih mudrovanja. U Bosni su protivnici austrijskog reima bili okupljeni u organizaciji Mlada Bosna, iji lanovi nisu zazirali niti od atentata. Imajui pred oima uzor svojega druga koji je 1910. pokuao atentat na zemaljskog poglavara, nekoliko lanova Mlade Bosne organiziralo je atentat na prestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda, koji je prisustvujui vojnim manevrima posjetio Sarajevo na Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine. 147

Ubojstvo prestolonasljednika i njegove ene izazvalo je golem odjek u svijetu, represalije protiv srpskog stanovnitva u Monarhiji, ultimatum Srbiji u 10 toaka, od kojih je jedna sadravala zahtjev da austrijska tijela sudjeluju u istrazi o vezama atentatora u Srbiji. Budui da su se nakon toga nizali dogaaji koji su neposredno vodili poetku Svjetskog rata, bilo je to ubojstvo predmet sudskih istraga i ratne propagande, a nakon nekog vremena i objektivnog znanstvenog istraivanja. Nesporno je da su sudionici dobili oruje od srpskih oficira, a pukovnik Dragutin Dimitrijevi-Apis je 1917. u jednom izvjetaju preuzeo odgovornost za organizaciju atentata. Ipak, meu istraivaima koji su do pojedinosti prouavali sluaj, ima onih koji se pitaju jesu li oficiri iskoristili mlade revolucionare ili je bilo obratno. Srpska radikalska vlada na ijem je elu bio Pai, prihvatila je zahtjeve iz ultimatuma, osim onoga koji je naruavao dravni suverenitet (pa i za taj je bila spremna pronai nain), ali ratoborni krugovi u Austriji nisu htjeli propustiti povoljnu priliku. Dana 28. srpnja Austrija je objavila rat Srbiji. Crna Gora je 6. kolovoza objavila rat Austro-Ugarskoj, a 11. kolovoza Njemakoj. Rusija je stala uz Srbiju, a zatim se, na temelju prijanjih saveznitava, Njemaka svrstala uz Austro-Ugarsku i objavila rat Rusiji, Francuskoj, Belgiji. Austro-Ugarska je objavila rat Rusiji, a Francuska i Velika Britanija Austro-Ugarskoj. Kada se Japan svrstao uz Antantu, a Tursko Carstvo uz Centralne sile, rat se proirio po itavom planetu. Iako je imala ratoborno javno mnijenje i vojne krugove, slubena je Srbija osudila atentat, na svaki nain izbjegavajui rat zbog rtava, iscrpljenosti (ljudske i financijske) iz prethodna dva rata i rasutosti naroda. U Habsburkoj Monarhiji je u trenutku kad je poeo rat ivjelo gotovo dva milijuna Srba! Oni su bez svoje volje i mogunosti izbora ukljueni u ratnu maineriju neprijatelja Srbije i Crne Gore. Srbi su kao vojnici prvenstveno upotrebljavani na drugim bojitima. Meutim, Hrvati i muslimani sainjavali su znatan dio vojske koja je djelovala u Srbiji. Za razliku od prethodnih ratova voenih izvan dravnog teritorija, ovaj put je drava na dugom potezu od erdapa do crnogorske granice leala otvorena pred viestruko nadmonijim neprijateljem. AustroUgarska je imala oko pedeset milijuna stanovnika, a Srbija, nakon uveanja 1912, samo etiri i pol milijuna. Ratovanje i stradanje Srbije u Prvom svjetskom ratu moe se podijeliti u nekoliko faza. U drugoj polovici 1914. srpska je vojska najprije na planini Ceru odbila austrijske jedinice koje su ule preko Drine i Save (Cerska bitka, 1220. kolovoza 1914). Potisnuvi novi napad protivnika, srpska je vojska prela Drinu i ratovala na protivnikom podruju, ali se bila prisiljena povui (do 9. studenoga). Slijedio je nov, jai napad neprijatelja, u kojemu je zauzet Beograd i podruje izmeu Save i Drine. Slabo opskrbljena srpska vojska poela se raspadati kada je dostavljanjem oruja i streljiva te reorganizacijom zapovjednitva omoguen preokret (Kolubarska bitka, 17. studenoga 15. prosinca). Beograd je vraen, neprijatelj odbijen preko Drine i Save. Krajem 1914. u Srbiji nije bilo neprijateljskih vojnika, osim zarobljenika. Srbijom su u to vrijeme harale epidemije (pjegavi tifus, trbuni tifus, kolera), koje su odnijele velik broj rtava, uveavajui tako ratna stradanja. Slijedilo je nekoliko mjeseci zatija u kojemu su oba bloka traila saveznike. Sile Antante su se osobito trudile oko Italije i Bugarske. Italiji je obean velik dio jadranske obale (Londonski pakt, 26. travnja 1915), a budui da Pai nije pristajao na ustupke u Makedoniji, Bugarska se prikljuila Centralnim silama. U novom napadu na Srbiju, ujesen 1915, sudjelovale su vojske Njemake, Austro-Ugarske i Bugarske, koja je napala s istoka i presjekla vezu s Grkom. Praena velikom masom civila, srpska vojska se povlaila do Kosova, a odatle je preostajao put prema moru preko Crne Gore i Albanije. Tada je poraslo znaenje crnogorske fronte koja je titila putove za povlaenje srpske vojske i naroda. Preostao je prijelaz preko besputnih planina u zimsko vrijeme kroz neprijateljsko okruenje (Albanska golgota). Iz sjeverne Albanije, koju su zaposjeli Talijani, srpska vojska i izbjeglice morali su prijei dug put do Valone i Krfa. Samo je dio prevezen saveznikim brodovima. Iscrpljeni i bolesni, nakon to su pretrpjeli sve strahote povlaenja, mnogi su ratnici ondje umrli. Ostali su se oporavili i brodovima su prevezeni u zalee Soluna, gdje je poslije neuspjelog 148

saveznikog iskrcavanja u Dardanelima, na podruju tada neutralne Grke uspostavljena fronta koja e tek poslije dobiti znaenje kao veliko bojite svjetskog rata. Prvi proboj bio je krajem 1916, kada je forsiran planinski vijenac Kajmakalana, u tekim borbama potisnuta bugarska vojska i osvojen Bitolj, ime je poelo vraanje teritorija. Uz pomo saveznika i s velikom vjetinom, naeno je sklonite za civile u logorima u Grkoj, Francuskoj, Italiji, vicarskoj i Sjevernoj Africi. Osobita je panja bila posveena kolskoj omladini koja je poslana na kolovanje i studij, uglavnom u Francusku. Do kraja 1916, cijeli teritorij Srbije nalazio se pod neprijateljskom okupacijom. itava Makedonija, Kosovo i Srbija juno od Kruevca doli su pod upravu Bugarske. Ostatak je, kao Generalni guvernman, podinjen austrijskom generalu. Na jednak je nain organizirana uprava u Crnoj Gori, gdje se pokualo sastaviti vladu. Bugarska je uprava primjenjivala niz sredstava za asimilaciju, od zabrane jezika i imena do koritenja kola sa zadatkom izmjene svijesti. Osim okrutnog reima osvajaa, koji je preostale Srbe internirao, zatvarao u radne logore i liavao slobode, stanovnitvo je trpjelo oskudicu i glad. Budui da se zbog promjena na bojitima ishod rata nije mogao niti naslutiti, gubitak teritorija doivljen je kao teak poraz, koji je poveao suprotnosti u vrhovima, gdje su na jednoj strani bili vlada i parlament na Krfu, a na drugoj regent s vjernim oficirima na solunskom bojitu, gdje su bili i oficiri iz Crne ruke, razmjeteni na sporedne poloaje. Odnosi su se pogorali toliko da su pukovnik Dimitrijevi-Apis i drugovi izvedeni pred vojni sud zbog navodnog pokuaja atentata na regenta Aleksandra. U procesu koji je poslije bio revidiran i poniten, krivnja je bila dokazana i izreene su mnoge zatvorske kazne, a i nekoliko smrtnih. Od tri izvrene, jedna je bila nad Apisom. Poslije prelaska Kajmakalana, na solunskom bojitu se dugo vodio rovovski rat, kao i na nekim zapadnim bojitima. Diplomatske aktivnosti bile su veoma ive, ne samo srpske vlade, nego i jugoslavenskih politiara. Na poetku rata srpski je parlament u deklaraciji (Nika deklaracija, 7. prosinca 1914) meu ratnim ciljevima naveo osloboenje i ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, to je podrazumijevalo ruenje Habsburke Monarhije. U vodeim saveznikim zemljama su, osim diplomatskih predstavnika, djelovali takoer istaknuti intelektualci, prvenstveno znanstvenici, obavjetavajui javnost o srpskim i jugoslavenskim ciljevima. U istome je smislu djelovao Jugoslavenski odbor, u kojemu su bili istaknuti politiari iz Monarhije, koji su se nakon poetka rata sklonili u saveznike zemlje (A. Trumbi, F. upilo, I. Metrovi). U ljeto 1917, lanovi Jugoslavenskog odbora su na Krfu sa srpskom vladom (i oporbom) pregovarali o ustroju budue drave. Donesena je deklaracija (Krfska deklaracija, 20. srpnja 1917) kojom se predvialo da to bude ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na elu s dinastijom Karaorevia, u kojoj e biti ravnopravna narodna imena, jezici, pisma, vjere i kalendari. Neto prije, u proljee 1917, u povodu obnavljanja parlamentarnog ivota u Habsburkoj Monarhiji, jugoslavenski poslanici su u austrijskom parlamentu donijeli Majsku deklaraciju, kojom se trailo da se na temelju narodnosti i hrvatskog dravnog prava unutar Monarhije osnuje drava Junih Slavena. S vremenom e tu deklaraciju prihvatiti sve vie opina, a u vezi s promjenom stanja na bojitima postat e temelj za stvaranje narodnih vijea koja e napustiti okvir habsburke drave i imati vanost u stvaranju jugoslavenske drave. Neki opi ratni dogaaji utjecali su na poloaj Srbije i izglede za budunost. Kako bi pridobili Rumunjsku, saveznici su joj 1916. obeali itav Banat do Tise. Srbija bi tako dobila novog susjeda, a tamonji dio naroda novoga gospodara. Ruska revolucija i izlazak Rusije iz rata poremetili su stanje na bojitima, a Srbija je ostala bez vanog zatitnika u diplomatskim borbama. Odreena naknada bila je ulazak Amerike u rat, koja e se poslije pokazati manje privrena uvanju starog europskog poretka i odranju Habsburke Monarhije. Tijekom 1918. godine poele su pripreme za proboj solunskog bojita. Srpska vojska, ojaana jugoslavenskim dobrovoljcima, uglavnom bivim zarobljenicima iz Rusije, sainjavala je etvrtinu saveznikih snaga. Ubrzo nakon tekog i krvavog proboja fronte, 29. rujna 1918, Bugarska je izila iz rata. Poslije osloboenja Makedonije, saveznikoj su se vojsci prikljuivali odredi Srba koji su 149

uzeli oruje. Do 1. studenoga 1918. osloboen je Beograd, a dijelovi srpske vojske nastavili su napredovati po dojueranjem neprijateljskom teritoriju. Paralelno s tim, osnivaju se narodna vijea Slovenaca, Hrvata i Srba (6. listopada u Zagrebu) i Bosne i Hercegovine (26. listopada u Sarajevu), a zatim je donesen i niz odluka o raskidanju odnosa s Habsburkom Monarhijom i ulasku u novu dravu Slovenca, Hrvata i Srba. Tek proglaena drava ne samo da nije bila meunarodno priznata, nego je bila i ugroena, sjedne strane talijanskim nastupanjem zbog zauzimanja Dalmacije, a s druge strane unutarnjom pobunom i neredom revolucionarnih elemenata i dezertera koji su sainjavali zeleni kadar. Zbog toga su srpskoj vojsci iz mnogih mjesta stizali pozivi da osigura red. Ujedinjenje se ostvarivalo oko dva sredita: Narodnog vijea u Zagrebu i oko srpske vlade, koja je nastojala neposredno pripojiti to vie podruja. U Crnoj Gori je 13. studenoga 1918. donesena odluka o ujedinjenju sa Srbijom pod dinastijom Karaorevia (Podgorika skuptina). S vlasti svrgnuta dinastija Petrovia sa svojim je pristaama, koje su podupirali Talijani, postala ogoren protivnik nove drave. U Novom Sadu je velika narodna skuptina 25. studenoga proglasila ujedinjenje sa Srbijom. U Bosni i Hercegovini su opine proglaavale ujedinjenje sa Srbijom, dok je Narodno vijee u Sarajevu ostalo pod Zagrebom. Obje opasnosti, od Talijana koji su nastojali zaposjesti slovenske zemlje i ugroavali Hrvatsku, i od revolucionarnih elemenata, koji su ugroavali poredak, prisiljavale su Narodno vijee u Zagrebu da se oslanja na srpsku vojsku i pouri s ujedinjenjem. Pregovori u enevi o nekoj vrsti dualizma propali su, jer je svrgnuta Paieva vlada. Krajem studenoga Narodno vijee u Zagrebu izglasalo je odluku o ujedinjenju i odredilo izaslanstvo koje je u Beogradu 1. prosinca 1918. nazoilo proglaenju ujedinjenja. U Parizu je ve djelovala mirovna konferencija, koja je raunala samo sa srpskom vladom, pa je Ante Trumbi postavljen za ministra vanjskih poslova i, uz Paia, za glavnoga pregovaraa u Parizu. Zajednika je drava postupno priznavana do sredine 1919. godine.

SVI SRBI U JEDNOJ DRAVI


IZMEU UNITARNOG IDEALA I PLURALISTIKE STVARNOSTI Proglasom ujedinjenja 1. prosinca 1918. ostvarenje ideal koji je nekoliko godina prije izgledao nedostian svi Srbi nali su se u jednoj dravi. 46 inilo se da su stvoreni uvjeti da se dotad odvojeni dijelovi srpstva povezu i ubudue skladno razvijaju. Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca stvoren je jedinstven okvir, ali se ni brzo ni djelotvorno nisu mogle prevladati posljedice duge povijesti razjedinjenosti. Srbi i njihovi interesi, uostalom, nisu bili, niti su mogli biti glavna preokupacija novostvorene drave. Ona je trebala posluiti osloboenju i ujedinjenju jednoga naroda s tri imena, ali su na svakom koraku njezina ostvarivanja sudjelovali predstavnici triju naroda sa svojom individualnou, povijeu i tradicijom. Cjelina sloene i burne povijesti zajednike drave, koja je prema zamisli svojih tvoraca istodobno morala biti i nacionalna i nadnacionalna, ne moe biti predmetom ove knjige. Ona se mora ograniiti na srpski dio, prije svega na utjecaj te drave i zajednikog ivota s drugim jugoslavenskim narodima te na integrativne procese u Srba. Bilo je neizmjerno teko osigurati stabilnost i uspjean razvoj u, na brzinu osnovanoj dravi, sastavljenoj od razliitih dijelova sa est pravnih reima, dijelova bez znatnijih privrednih veza, nejednake drutvene strukture i razine razvijenosti, ije se stanovnitvo meusobno nije poznavalo, a komunikacije su bile usklaene prema prijanjim politikim i gospodarskim sreditima. Takav zadatak bio bi teko ostvariv i za timove svjetskih strunjaka, a daleko je nadilazio snage lokalnih
Nije poznat broj Srba koji su ostali kao manjina u susjednim zemljama. Procjenjivalo se da ih je u Rumunjskoj ostalo oko 50000. U Maarskoj, gdje je ostavljena mogunost slobodnog preseljavanja, bilo je oko 80000 Slavena, a udjel Srba nije mogue procijeniti. Isto vrijedi za Albaniju, gdje su meu nekoliko tisua Slavena uglavnom bili Crnogorci i Makedonci.
46

150

politiara, ogranienih razmiljanja, voenih i motiviranih parcijalnim interesima. Vodstvo nove drave je ve na poetku bilo prisiljeno urno rjeavati mnoge probleme: osigurati meunarodno priznanje, izboriti to povoljnije granice, pripremiti izbore za ustavotvornu skuptinu, smiriti socijalne sukobe pogorane tijekom bezvlaa i koji su do krajnje mjere zaotreni zbog unutarnjih i vanjskih uvjeta (21. oujka 1919. bila je proglaena sovjetska republika u susjednoj Maarskoj) Mirovna je konferencija poela ve u sijenju 1919. i na njoj su glavnu rije vodile velike sile pobjednice, meu kojima je bila i Italija, odluni protivnik jugoslavenskog ujedinjenja. Potovane su zateene granice Srbije s Grkom, ispravljene one s Bugarskom, a sporne su ostale granice s Albanijom (do 1925). Bilo je tee povui nove granice na sjeveru, gdje je stanovnitvo ve dva stoljea ivjelo izmijeano na istome prostoru. Rumunjska je pretendirala na cijeli Banat do Tise, i nudila je preseljenje Srba. Ali, budui da su obje drave bile meu saveznicima, nametnuta im je podjela Banata. U razgranienju s Maarskom traila se crta koja bi odvajala naselja s veinskim maarskim, odnosno slavenskim stanovnitvom. Najvie se sporilo oko Baranje, gdje je u Peuhu i okolici bila jugoslavenska vojska i lokalna revolucionarna vlast, dok podruje 1921. nije predano Maarskoj. I u Banatu i u Bakoj su na obje strane granice ostale znatne manjine. Najtee je bio razgranienje s Italijom. Ona je zauzela Trst, Istru, Zadar s okolicom, tri otoka, a poslije i Rijeku. U Korukoj je na plebiscitu stanovnitvo glasovanjem odluilo ostati u Austriji. Nepovoljna rjeenja na toj strani nisu okrnjila srpsko stanovnitvo nove drave, ali su padala na teret vladi u kojoj su Srbi imali glavnu rije. U obnovljenom politikom ivotu sudjelovale su brojne stare i neke nove stranke, veinom regionalno i nacionalno ograniene. Iznimke su bile Jugoslavenska demokratska stranka, nastala u Beogradu od blokova oko Samostalne radikalne stranke iz Srbije i ostataka nekadanje Hrvatskosrpske koalicije, koje je predvodio Svetozar Pribievi, kao i Komunistika partija Jugoslavije (od 1920) nastala ujedinjenjem revolucionarnih krila socijaldemokratskih stranaka iz svih dijelova nove drave. Privremeno narodno predstavnitvo, sastavljeno od zastupnika stranaka iz svih dijelova zemlje, vodilo je dravne poslove do donoenja Ustava. Za Ustavotvornu skuptinu biran je jedan poslanik na 30 000 stanovnika, a pravo glasa imali su svi mukarci stariji od 21 godine (osim vojnika i oficira). Bila je to novost za Hrvatsku, Sloveniju i Vojvodinu, pa su se izborna tijela, koja su birala predstavnike za narodna vijea (prije 1918) veoma razlikovala od onih koja su birala poslanike za jugoslavenski parlament. Najvei su uspjeh postizale stranke koje su prodrle najdublje meu politiki aktivirane seljake mase. Na izborima za Konstituantu, odranim 28. studenoga 1920, najvie je glasova dobila Jugoslavenska demokratska stranka (92 poslanika). Odmah za njom bila je Narodna radikalna stranka (91 poslanik), koja se proirila na krajeve nastanjene Srbima. Na tree mjesto s 56 poslanika doli su komunisti, s ograncima u svim dijelovima zemlje i jaom potporom u podrujima nezadovoljnim ujedinjenjem (Makedonija i Crna Gora). Udruene stranke u Savezu zemljoradnika sa 39 poslanika nisu bile nacionalno ni regionalno ograniene. Hrvatska puka seljaka stranka, iji se voa Stjepan Radi (18711928) protivio odlasku izaslanstva Narodnog vijea u Beograd, s pedeset je poslanika izbila na prvo mjesto meu hrvatskim strankama. Ona e mijenjati ime (republikanska, poslije e biti samo seljaka) i programe, ali e ostati vodea hrvatska stranka glavni predstavnik naroda. Vodea slovenska stranka bila je Slovenska ljudska (puka) stranka (SLS), koja je imala 27 poslanika i koja e pod vodstvom Antona Koroca (18721940) ostati osovina slovenske politike u Kraljevini. Dvije vjerski obiljeene stranke okupljale su muslimane: Jugoslavenska muslimanska organizacija okupljala je muslimane iz Bosne i Hercegovine sa 24 poslanika, a Demijet (= Udruenje) one s Kosova i iz Makedonije s osam mandata u Konstituanti. Od 40 registriranih stranaka, njih 16 je imalo poslanike. Kao i ujedinjenje, i donoenje Ustava protjecalo je u proceduralnim nadigravanjima vie 151

usmjerenim na trenutni uspjeh pojedinih stranaka, nego na to da se postignu konsenzus i stabilnost. Vladin poslanik je predviao da poslanici priseu kralju, to je prejudiciralo ustavna rjeenja o monarhiji, pa je niz stranaka bojkotirao rad Skuptine. Jednako kao u pregovorima o stvaranju drave, tijekom pripremanja ustava suprotstavile su se unitarna i federalna koncepcija. Veina stranka nije prihvaala centralistiku koncepciju, pa su radikalska vlada, na elu s Paiem i vodee srpske stranke imale tekoa osigurati obinu veinu za svoj nacrt (pri ujedinjenju obeano je prihvaanje ustava dvotreinskom veinom). Obeanjima pravedne naknade za posjede izgubljene zbog ukinua kmetstva i agrarne reforme, pridobivene su dvije muslimanske stranke, pa se tako dolo do 233 glasa meu prisutnih 258 poslanika (35 je glasovalo protiv, a 158 je bilo suzdranih). Umjesto da osigura stabilnost novoj dravi, Vidovdanski ustav (nazvan po povijesnom danu izglasavanja, 28. lipnja 1921) potaknuo je nesporazume. Sve do 1924. godine nije ga priznavala vodea hrvatska stranka. U mehanizmu sredinje vlasti glavnu je ulogu imao monarh i o njemu ovisna vlada, dok je parlament marginaliziran. Postao je poprite stranakih i nacionalnih sukoba, meusobnih optuivanja, mjesto netolerancije koja se postupno irila na itavu zemlju. U novoj su se dravi politiki uvjeti promijenili za kratko vrijeme. Donedavno udruena jugoslavenska plemena u otporu prema Beu i Budimpeti, okrenula su se jedno protiv drugoga. Slovenci i Hrvati su se opirali Beogradu, u kojem su vidjeli potencijalno izvorite dominacije i eksploatacije. Srpska je strana, one koji su uvali nacionalnu tradiciju i autonomiju obiljeila kao separatiste i antidravne elemente i neprestano su podsjeani na velike rtve koje je Srbija podnijela kako bi ih oslobodila. O nestabilnosti svjedoi injenica da su se vlade esto smjenjivale. Tijekom deset godina smijenila su se 24 kabineta, a samo dva su pala u parlamentu. Ostale je ruio kralj 47 ili ih prisiljavao na ostavku. Vladalo se uredbama i ministarskim dekretima. I tako znaajne mjere kao zabrana Komunistike partije uvoene su vladinim proglasom (Obznana od 28. prosinca 1920). Za provoenje zakona o agrarnoj reformi, jedinog dokumenta kojim se utjecalo na promjenu drutveno-ekonomske strukture, bilo je potrebno 12 godina; za oivotvorenje ustavnog propisa o podjeli drave na 33 oblasti bile su potrebne tri godine. Dijelovi drave ivjeli su po starim zakonima, pa je zemlja bila podijeljena, primjerice na zonu s obvezatnim crkvenim i zonu s graanskim brakom; na zonu s katastrom i zonu s tapijama; zonu u kojoj su kole radile po propisima Kraljevine Srbije i zonu s propisima iz habsburkih vremena itd. Za cijelu je zemlju vrijedio kazneni zakonik Srbije, a ujednaeni su i vojni propisi. Meutim, porezni sustav nije bio ujednaen i nije se uspio ujednaiti tijekom deset godina. Teritoriji koji su nekad bili pod Habsburzima plaali su vee poreze i imali vei udjel u formiranju prorauna. Postojale su veoma velike razlike izmeu relativno razvijenog sjeverozapada i veoma zaostalog jugoistoka. I dijelovi nastanjeni Srbima jako su se razlikovali. Na strani relativno razvijenih bili su Srbi iz Hrvatske i Vojvodine, osobito oni iz gradova. Na strani siromanih i zaostalih nalazili su se oni koji su bili pod Turcima do 1878. ili 1912. godine. U novostvorenoj dravi Srbi su ostali prostorno razdvojeni i manje ili vie izmijeani s pripadnicima drugih naroda. Kolonizacija dobrovoljaca u Makedoniju, na Kosovo i u Vojvodinu bila je malih razmjera i nije mijenjala etnike odnose. Za dovrenje integracije najvanije je bilo prevladati prepreke i smetnje slobodnoj komunikaciji izmeu dijelova srpskog naroda i njegove jezgre. Naravno, bilo je i drugih problema, ali su zanemareni jer su bili zasjenjeni tekoama izazvanim jugoslavenskom integracijom, nastojanjem da se utopijsko i voluntaristiko proglaenje Jugoslavena za jedan narod s tri imena, sastavljen od triju plemena, uskladi s realnou. Starim problemima, nastalim zbog dugotrajnog odvojenog ivota u razliitim uvjetima, prikljuili su se novi, proistekli iz podjele Balkana 19121913. i naina kako je provedeno ujedinjenje 1918. Ovi drugi su se osobito osjetili u crnogorskom dijelu Srpstva. Krajem rata u Crnoj
47

U ulozi monarha s velikim ovlastima naao se Aleksandar I Karaorevi (regent 19141921), nakon to mu je u kolovozu 1921. umro otac, kralj Petar I.

152

Gori je vladala neka vrsta zanosa za ujedinjenjem. Njemu se protivio samo kralj Nikola i uski krug pristaa dinastije Petrovia. Ipak, nisu svi bili za bezuvjetno ujedinjenje. Tijekom izbora poslanika za skuptinu u Podgorici u studenome 1918, pristae bezuvjetnog ujedinjenja imali su bijele, a njihovi protivnici zelene liste. Po tome je nastala podjela na bjelae i zelenae, karakteristina za kasniji politiki ivot u Crnoj Gori. Nain na koji je ukinuta drava i uklonjena dinastija, izazvao je otpor koji se ne moe pripisati iskljuivo talijanskom mijeanju. Zelenai, pa ni federalistika stranka koja se iz njih razvila, sebe nisu izdvajali iz srpskog naroda. Ali, u poslijeratnim godinama iz uskog je kruga potekla ideja da su Crnogorci posebna nacija. Kao to je knez Nikola u svoje vrijeme svoju dravu neposredno izvodio iz dukljansko-zetske drave 1112. stoljea, tako su sada separatisti Crnogorce izvodili, ne od Srba, nego od drugih plemena (Hrvata i Dukljana). Prilikom kasnijih potresa i podjela, ta e ideja dobiti vee znaenje, osobito u vezi s obnovom crnogorske drave u socijalistikom razdoblju. Ekstremni e oblik dobiti u struji koja krajem 20. stoljea paradoksalno negira svaku vezu Crnogoraca sa Srbima. Crna Gora ni u emu nije imala poseban poloaj, ali se u administrativnim podjelama ouvala kao cjelina, najprije kao Zetska oblast, a poslije kao Zetska banovina, koja je obuhvaala i znatan dio Hercegovine i Dubrovnik. U dravu SHS Kraljevina Srbija je unijela teritorije pripojene 19121913, u kojima je srpska uprava trajala tek neto vie od dvije godine, a zatim je bila ukinuta razdobljem bugarske vlasti (19151918). Iako je u slubenom nazivlju vardarski dio Makedonije nazivan Junom Srbijom, a stanovnici ubrajani u Srbe, stanovnitvo nije bilo integrirano u srpski narod ni priblino koliko su to bili drugi dijelovi, npr. oni ukljueni 1878. godine. Ostao je jak bugarski supstrat, kao i nemalo onih koji su prihvatili svijest o makedonskoj posebnosti. Osvijeteni Srbi su inili manjinu, okupljenu u sjevernim dijelovima. Nemir i nesigurnost unosili su napadi komita iz Bugarske. Vlast se nije mogla osloniti na samoupravu. inovnitvo i prosvjetni radnici dovoeni su iz drugih dijelova zemlje. U zemljama ujedinjenima 1918, poloaj Srba se iz temelja promijenio. Od potiskivane manjine postali su vladajui narod, pa su se identificirali sa zajednikom dravom. Njihovi su bili dinastija i pobjednika vojska, podupirali su politiku dravnog vrha. Srbi su se privili uz dravni centar, veza s njim postala je dragocjenija od veze s okruenjem u kojemu je protjecao njihov ivot i u kojemu su bili njihovi materijalni interesi. To se nije svuda pokazivalo na isti nain. U Sloveniji je prisutnost Srba bila simbolina, u Vojvodini su prevladavali jer su manjine bile ili pojedinano malobrojne ili obespravljene (na prvim izborima Maari i Nijemci nisu imali pravo glasa); vrsto su se vezali za Beograd i Srbiju (od 1929. bili su u istoj upravnoj jedinici sa umadijom). U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prilike su bile sloenije: Srbi su ostali s Hrvatima i muslimanima, koji su se prema novoj dravi i njezinu sreditu odnosili kritiki, traili su prava za svoju skupinu, ali i regionalnu samoupravu. Kako su borbe srpskih i hrvatskih stranaka postajale sve otrije, poloaj Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji postajao je sve tei. Morali su odluiti hoe li se identificirati sa srpskim sreditem ili s nesrpskim okruenjem s kojim su dijelili ivotne uvjete. Politiki voe bili su skloni prihvatiti stajalite Svetozara Pribievia s poetka 20. stoljea, izreeno u vrijeme sporenja zagrebakih srpskih samostalaca i novosadskih radikala: jer Srbija je najmjerodavniji faktor u srpskom narodu za prosuivanje srpskih interesa. Pribievi se toga drao i godinama je bio pristaa krutog centralizma, da bi se 1927. pridruio Radiu i s njim stvorio Seljako-demokratsku koaliciju (SDK). Vladajui krugovi Kraljevine nisu pokazivali zanimanje za probleme nedovrene srpske nacionalne integracije. Izbjegavali su federalno ustrojstvo, izmeu ostalog i zbog toga da se ne bi dijelio srpski narod. Naglaavali su da je srpska drava nestala, da ne trae poseban poloaj za Srbe, ali su novu Kraljevinu SHS doivljavali i vodili kao proirenu Srbiju. Podrazumijevalo se da je u stabilnoj i jakoj zajednikoj dravi srpski element u svakom pogledu siguran. Meutim, drava nije bila stabilna, a neprekidne unutarnje borbe dovele su do toga da su se pripadnici drugih naroda zbijali na nacionalnoj osnovi, dok su se Srbi podvajali. Slovenci i 153

Hrvati, pa i muslimani s vremenom reagiraju ujednaeno kroz svoje masovne stranke. Srbi reagiraju pluralistiki kroz vie stranaka i nastupaju s alternativnim projektima ureenja. Srpskoj integraciji naruku nije ila ni ideoloka orijentacija reima koju je diktirao monarh, vojnih krugova i stranakih vodstava, koja je otro sukobljavala pobjednike i pobijeene, zaslune borce i pasivne dobitnike. Cilj je bio uveati autoritet vojske, drave i dinastije, ali se time usijecala granica meu same Srbe. U istom je smjeru djelovao ideologizirani pogled na prolost u kojemu je povijest zapoinjala od oslobodilakih borbi i nezavisnih drava Srbije i Crne Gore i u kojemu je uloga drave idealizirana preko svake mjere. Ujedinjenje je nametnulo potrebu da se novom dravnom okviru prilagodi Srpska pravoslavna crkva, koja je u cijelom prethodnom razvoju srpskog naroda imala veoma vanu ulogu. Njezine je dijelove ujedinjenje zateklo pod est razliitih jurisdikcija. Od prosinca 1918. postupno se provodilo spajanje posredstvom episkopskih konferencija. Najprije su episkopi iz Bosne i Hercegovine i Karlovake mitropolije izrazili elju da se ujedine s Beogradskom mitropolijom kao crkvom Kraljevine Srbije. U 1919. godini slino je postupio i mitropolit Crne Gore. Sastavljen je Sredinji arhijerejski odbor, kojem je prvenstvena zadaa bila ishoditi suglasnost stranih crkvenih tijela; za dalmatinske biskupije u Bukuretu, za ostale u Carigradu. Od Carigradske patrijarije su 1920. kanonskim postupkom preuzete sve episkopije koje su prema mirovnim ugovorima ule u sastav Kraljevine SHS. Sveano ujedinjenje u Srpsku patrijariju proglaeno je u rujnu 1920. Vlasti nisu prihvatile prijedlog da mitropolit beogradski postane patrijarh, nego su nametnule izbor 48 koji je pao na Dimitrija Pavlovia, beogradskog mitropolita kojega je potvrdio kralj. Patrijarh je sveano ustolien u Pei 1924, poslije smirivanja arbanake pobune. Znatne razlike u organizaciji i nainu djelovanja (crkvene opine, sabori, saborski odbori, uloga svjetovnjaka uope) postupno su ujednaavane sve do donoenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (SPC) 1931. godine. Odmah je postalo jasno da se reim pod kojim djeluje Crkva temeljito promijenio. Prevladao je tip crkve s monakom jezgrom i monarhijskom vlau episkopa u dijecezi. Zakrljali su prije veoma plodotvorni oblici sudjelovanja vjernika u crkvenom ivotu. SPC kao cjelina dola je pod reim kakav se u Srbiji izgraivao od kneza Miloa do radikalskih vlada, s malo utjecaja izvan posve vjerske sfere. Crkva nije dobila nita od ujedinjenja 1918.; dio Crkve iz Kraljevine Srbije izgubio je ulogu dravne crkve (u novoj dravi bilo je 1931. godine 48,7% pravoslavnih vjernika). Karlovaka mitropolija, pa i druge dijeceze iz habsburkog podruja, izgubile su status, bogatstvo i utjecaj, a manastirska imanja zahvatila je agrarna reforma. To je razlog nepovjerljivu odnosu prema Jugoslaviji, koji e se poslije pokazati vie puta. OKTROIRANA JUGOSLAVIJA U politikom ivotu Kraljevine znaajan je prijelom predstavljalo odricanje Radieve stranke od republikanskog programa, mirenje s reimom Vidovdanskog ustava. Povratak Hrvatske seljake stranke (tako se nazivala od 1925) u parlamentarni ivot i njezino sudjelovanje u vladama 1925 1927. popravilo je stanje u zemlji utoliko to je otklonilo opasnost od separacije, kojom se prijetilo iz Hrvatske, ili od amputacije, kojom se prijetilo iz dravnog centra. Pogoralo se meutim utoliko to su i Vlada i skuptina postale pozornice jo silovitijih obrauna, sve do potezanja vatrenog oruja, to se dogodilo 20. lipnja 1928, kada je radikalski poslanik iz Crne Gore s govornice pucao u Radia i njegove bliske suradnike. Dvojica su na mjestu ubijena, dvojica ranjena, a Stjepan Radi umro je od posljedica ranjavanja. Zloin u parlamentu doveo je dravnu krizu do vrhunca. Umirivanju stanja je pridonio Anton Koroec, jedini predsjednik vlade koji nije bio Srbin. Poslije nekoliko mjeseci kralj Aleksandar I je poeo odluno provoditi pojedine mjere: manifestom od 6. sijenja (pravoslavni Badnjak) 1929. obesnaio je Ustav, raspustio parlament, kojemu je na
Tada primijenjen izbor ozakonjen je poslije (1930): Arhijerejski sabor predlagao je tri kandidata od kojih je kralj birao jednog, koji bi postao patrijarh.
48

154

teret stavio neuspjenost politike prethodnih godina i zabranio je djelovanje stranaka. Iskljuio je posrednike izmeu kralja i naroda. Vladu na elu sa zapovjednikom kraljeve garde, generalom Petrom ivkoviem, popunio je ministrima, politiarima vie naklonjenim dvoru nego vlastitim zabranjenim strankama. Meu njima je najreprezentativniji bio slovenski voa Anton Koroec. Rasputena su i izabrana tijela vlasti po opinama. Istaknute stranake osobe su praene, progonjene ili su emigrirale, kao Svetozar Pribievi i Ante Paveli, koji je poslije organizirao atentat na kralja. S druge strane, kralj je dobio potporu, ne samo vojske, dravnog aparata i jugoslavenskih nacionalista iz Srbije, nego takoer masona te mnogih pojedinaca iz Slovenije i Hrvatske, ije su pozicije ili poslovni interesi traili stabilnost i sigurnost. Integralno jugoslavenstvo podupirali su i idealisti meu intelektualcima, koji su na primjerima talijanskog i njemakog ujedinjenja temeljili uvjerenje da se moe formirati jugoslavenska nacija. Na crti radikalnog unitarizma bio je Zakon o nazivu drave i njezinoj teritorijalnoj podjeli iz listopada 1929. Drava je dobila ime Kraljevina Jugoslavija, plemenska imena su potisnuta, a umjesto na 33 oblasti, drava je podijeljena na devet banovina. Na elu svake bio je ban kojega je postavljao kralj. Poslije je uz njega bilo Bansko vijee sa savjetodavnom ulogom. Iako je tijekom ranije povijesti banovina bilo gotovo u svim dijelovima zemlje (u Bosni, sjevernoj Srbiji), smatralo se da pripadaju hrvatskoj tradiciji, u kojoj je ban bio nositelj izvrne vlasti do 1918. godine. Banovine su dobile naziv po rijekama, osim Dalmacije koja je bila Primorska banovina. Intencija je bila da banovine zamijene i potisnu povijesne plemenske pokrajine, a dogodilo se suprotno posluile su (barem neke) kao okvir za nacionalnu integraciju. Dravska je banovina obuhvatila slovenske zemlje u Jugoslaviji, Savska se sastojala od Hrvatske i Slavonije, Primorska od jugoslavenskog dijela Dalmacije, Zetska je, osim Crne Gore, zahvaala dio Metohije, dio Hercegovine i Dubrovnik. Vardarska je pokrivala jugoslavenski dio Makedonije s junim dijelom Srbije i Kosovom. Srednji dio, poznat kao srpski, bio je podijeljen na etiri banovine (Vrbaska, Drinska, Moravska i Dunavska), a u njima je bila i glavnina muslimana i nacionalnih manjina. Jugoslavija banovin, u kojoj su potisnuta plemena, predvoena integralistiki usmjerenim snagama, trebala je biti talionica u kojoj e se stopiti nova jugoslavenska nacija. Politike mjere kojima je bio radikaliziran nacionalni unitarizam bile su praene intenzivnom propagandom integralnog jugoslavenstva. U naelu, unitaristika je orijentacija pogaala srpske tradicije jednako kao i slovenske i hrvatske. Organizacija i stranke sa srpskim imenom jednako su guene i ukidane kao i ostale. Ali, u onome to je postala bit ideologije integralnog jugoslavenstva srpska komponenta je imala povlateno mjesto, ne samo po znaenju u povijesti 19. i 20. stoljea, po ulozi Pijemonta, rtvama i pobjedama, nego i kao nositelj osnovnih vrijednosti. U nezadrivu kretanju prema ujedinjenju, Srbi su nosili dravotvornost i slobodoljubivost; uvali su slavenstvo, nasuprot drugima podinjenima Rimu; oni su zastupali slobodoumlje nasuprot klerikalizmu itd, itd. Otkrivanje prolosti se i u romantiarskoj i u kritiko-znanstvenoj fazi ostvarivalo kroz traganje za poecima svake nacije pojedinano. Otuda se pogledi na cjelinu razvoja junog Slavenstva nisu javljali poslije humanistikih i prosvjetiteljskih pisaca. Ideologiji integralnog jugoslavenstva prijeko je bila potrebna vizija zajednike povijesti koja tei ujedinjenju. Nastali su razliiti tekstovi, meu kojima se po utjecaju izdvaja bogato dokumentirana i uravnoteena Istorija Jugoslavije (1933) beogradskog povjesniara Vladimira orovia (18851941). Jo su suvremenici zapaali, a kasniji dogaaji potvrivali, da ideologija integralnog jugoslavenstva nije postigla cilj. Nije zadovoljavala ni Srbe, a jo manje druge jugoslavenske narode. Ipak, irena preko kole, ugraena u knjievnost i kulturu tridesetih godina, provodila je utjecaj i poslije, kada su je se svi odricali. Posredno je pridonijela obnovi Jugoslavije poslije sloma 1941. godine. Kraljeva vlast iskoritena je za djelotvornije sreivanje prilika u dravi. Vrhovni zakonodavni 155

savjet sastavljen od strunjaka, ujednaio je graansko i kazneno zakonodavstvo, proglasio niz zakona o upravi i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nekoliko prosvjetnih zakona sa svrhom da kole poslue indoktrinaciji u duhu integralnoga jugoslavenstva. Suoena s posljedicama velike krize koja je pogodila zemljoradnike, drava se jae umijeala u privredni ivot. Zavrena je agrarna reforma seljaci su postali vlasnici dobivene zemlje. Drava je uvela moratorij na dugove seljaka, ali i na vlastite dugove. Oktroiranjem Ustava (3. rujna 1931) zavreno je razdoblje kraljeve diktature, ali su na snazi ostale njezine steevine. Narodno je predstavnitvo postalo dvodomno, osim Skuptine uveden je Senat, u kojemu je polovicu lanova postavljao kralj, a na izborima su mogle sudjelovati samo stranke zastupljene u svim dijelovima drave. Na izborima 1931. javnim i usmenim glasovanjem sudjelovala je samo vladina stranka: Jugoslavenska radikalno-seljaka demokracija (od 1933. Jugoslavenska nacionalna stranka). Prema tome Ustavu i veini tada donesenih zakona Jugoslavija je ivjela do svojeg sloma 1941. Ipak se djelotvornost kraljeva reima ne moe procijeniti, jer je ubrzo prekinut kraljevom pogibijom u Marseilleu (9. listopada 1934), od ruke ubojice kojega su unajmili hrvatski ustae i makedonski ekstremisti. Sudei prema tome kako je kralj oaljen u svim dijelovima zemlje, njegovo samodravlje nije bilo nepopularno u masama. Nasljednik prijestolja, Petar II (19231970, kralj 19411945) bio je maloljetan, pa je dravu vodilo Namjesnitvo, u kojemu je glavnu ulogu imao brati pokojnoga kralja, knez Pavle Karaorevi (18931976). Reim se nije odricao politike kralja Aleksandra, ali ju nije dosljedno provodio. S obnavljanjem stranakih aktivnosti postupno su iskrsavali stari problemi, na prvome mjestu poloaj Hrvatske. Uz Hrvatsku seljaku stranku sada se nala i srpska oporba, jer su propisima bili prisiljeni na udruivanje. Pitanja autonomije i dravnog preustroja tada su zaokupljala i srpske stranke, osobito politiare iz Vojvodine. Na redovitim izborima 1935. odmjeravane su snage vladine Jugoslovenske nacionalne stranke (JNS) i udruene oporbe, iji je nositelj liste bio V. Maek. Bez zajednikog programa nastupile su srpske stranke (Demokratska stranka, Savez zemljoradnika) i ve prije osnovana Seljakodemokratska koalicija. Iako su izbori bili javni i unato pritisku vlasti na birae, ipak je, prema 1 700 000 vladinih glasova, udruena oporba dobila 1 100 000 glasova. Tada je Milanu Stojadinoviu (18881961), financijskom strunjaku i radikalskom politiaru, povjereno formiranje vlade koja se meu svim vladama istie svojom trajnou (19351939) i utjecajem na dravne poslove. Stojadinovi je nastavio za kralja Aleksandra zapoeto pribliavanje Njemakoj. Postigao je pomirbu s Italijom (1937). Usmjerivi izvoz agrarnih proizvoda prema Njemakoj, ublaio je posljedice velike privredne krize. Pridobio je glavnu slovensku (SLS) i muslimansku stranku (Jugoslavensko muslimansko organiziranje JMO) za novu reimsku stranku, Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ), kojoj se nametnuo kao voa. Protiv sebe je okrenuo SPC, nastojei ratificirati konkordat s Vatikanom (1937). Hrvatska oporba udruena sa srpskom, postigla je, usprkos nepovoljnim uvjetima na izborima 1938, jo bolji rezultat nego na prethodnim. To je knezu Pavlu omoguilo da mandat povjeri Dragii Cvetkoviu (18931969), spremnom da prioritet d sreivanju odnosa s hrvatskom oporbom. Poslije viemjesenih pregovora sklopljen je Sporazum Cvetkovi-Maek (26. kolovoza 1939). Od dotadanje Savske i Primorske banovine i susjednih srezova iz drugih banovina stvorena je Banovina Hrvatska. Predvieno je da ima bana, sabor i punu ovlast u upravi, privredi, prosvjeti i socijalnoj politici. Ostala su otvorena pitanja konanog razgranienja i podjele nadlenosti za temeljit preustroj drave s kojim se raunalo 49 . Poslije toga su Maek i hrvatski ministri uli u vladu. Srpska oporba i javnost openito bile su protiv Sporazuma. Budui da je Dravska banovina ve prije zaokruila slovenski prostor, a sada je autonomijom omeen i hrvatski teritorij, postavilo se pitanje o srpskoj jedinici, to je nametalo usporedbu i pitanje o tome postoje li uvjeti da preostali dio bude srpska jedinica.
49

Promjena Ustava nije bila mogua do kraljeve punoljetnosti, tj. do rujna 1941. godine.

156

Tijekom protekla dva desetljea ivota u jednoj dravi meu Srbima su smanjene razlike nastale zbog nejednakih uvjeta razvoja. Ujednaena je drutvena struktura, vie nije bilo plemstva ni kmetova, nacija se sastojala od graana jednakih pred zakonom, ali je ostala podijeljena na bogate i siromane. Nije se smanjio raspon izmeu relativno razvijenog sjevera i zaostalog, siromanog juga. etiri petine nacije inili su zemljoradnici, veinom na malim parcelama, jedva dovoljnim za uzdravanje obitelji. ivot u Jugoslaviji omoguio je bolje uzajamno upoznavanje dijelova srpskog naroda, iako je kretanje i putovanje bilo privilegij obrazovanih i bolje stojeih. Nisu iezle, a jedva da su i smanjene, razlike u mentalitetu i tradicionalnoj kulturi. Srpski je narod i dalje imao svoj ekavski i ijekavski dio. ivot u Jugoslaviji pruio je priliku za preispitivanje osnovnih shvaanja o samoj naciji. Jesu li Srbi samo pravoslavni, kako je pouavala Crkva, ili su od sva tri zakona, kako se od Vuka Karadia ponavljalo u liberalnim krugovima... Nesumnjivo je i u meuratnim desetljeima bilo muslimana koji su se osjeali Srbima, meu njima i vrlo istaknutih. Vjerojatno su za neki postotak bili brojniji nego prije 1918, ali osnovna masa se ni u tom razdoblju nije identificirala sa Srbima, kao, uostalom, ni s Hrvatima. Bilo je i Srba katolika, moda su bili brojniji nego prije, ali su bili nedovoljno utjecajni da bi primjerom dokazali da su u modernom drutvu nadvladane prastare konfesionalne granice. Novu je dilemu pred Srbe stavio jugoslavenski unitarizam: hoe li nastojati u ouvanju svojih tradicija i obiljeja individualnosti, kao Hrvati i Slovenci, ili e se prepustiti jugoslavenskoj sintezi, kako ih je usmjeravala dravna ideologija, nadajui se da e srpske posebnosti prevladati. Rasprave o poloaju i perspektivama Srba u Jugoslaviji nisu pokretale vlade, ni stranaka vodstva, nego neovisni intelektualci okupljeni oko Srpskog kulturnog kluba (osnovanog 1937), kojemu je voa bio pravnik i povjesniar Slobodan Jovanovi (18691958). Srpski kulturni klub obraao se sreditu srpskog politikog spektra u vrijeme kada su jaale ekstremna desnica i ljevica. Poslije 1918. u srpsku su sredinu iz europske kulture prodirala nova strujanja. Prije svega, irila se moderna s osporavanjem akademizma i tradicionalizma. U srpskoj knjievnosti je osobito utjecajan bio nadrealizam, vrsto povezan s parikom jezgrom. Kao i druge nacionalne kulture, i srpska se razvijala, bogatila novim anrovima, stilovima, smjerovima i idejama, uglavnom univerzalnim. Nacionalna komponenta, vana za integracijske procese, nije rasla u istim razmjerima, niti istom brzinom, a slubena ideologija integralnog jugoslavenstva je potiskivanjem plemenskih simbola i motiva ometala njezin razvoj. irei se s margina, jaali su zastupnici ekstremnih ideologija, desnih s inspiracijom u faizmu i nacionalsocijalizmu, i lijevih, koje su sluale Staljina ili Trockog, kao nekad Marxa ili Bakunjina. Pokretaka snaga u irenju utjecajnije verzije lijevog radikalizma bila je ilegalna Komunistika partija. Tradicionalna odbojnost prema Njemakoj i propagiranoj germanskoj superiornosti spreavala je irenje nacistikih ogranaka, osim meu vojvoanskim Nijemcima. Meutim, ope ideje-vodilje kao antidemokratizam, antisemitizam i rasizam, dale su se nakalemiti na domae tradicije. Od poetka 20. stoljea predodbe o rasi sve su ee povezane s nacijom: postuliran je rasni supstrat troimenog naroda. Od vremena utjecaja ruskih slavenofila odrala se i antieuropska mrnja prema napretku i svjetovnoj kulturi, osobito u crkvenim krugovima. Ta oivljena struja dobila je utjecajnog propagatora u osobi vjetog govornika, episkopa Nikolaja Velimirovia (1880 1956). Politiki se ekstremna desnica najpotpunije iskazala u pokretu Zbor Dimitrija Ljotia, koji je nacistike ideale nastojao povezati s nacionalnim, ak i pravoslavnim tradicijama. Zbor nije imao poslanike, nedostajala mu je masovnost, ali je imao utjecaj meu intelektualcima, mladima, pa ak i u crkvenim krugovima. Komunistima je od 1921. bio zabranjen rad, tako da su djelovali kroz tzv. legalne organizacije i preko istaknutih pojedinaca meu intelektualcima. Sirenje lijevog radikalizma olakavala je snana kritinost prema slubenoj ideologiji, a pogodno je tlo nalazio u nezadovoljstvu siromanih 157

masa. Glavno poprite na kojemu su se sudarali zastupnici ideoloke desnice i ljevice nalazilo se na Beogradskom sveuilitu. Tu, na jedinom sveuilitu u istonom dijelu drave (imalo je po jedan fakultet u Subotici i Skoplju), skupila se velika i raznolika studentska populacija. Iako je zemlja bila siromana, obitelji su ipak, uz najvee rtve, slale djecu na kolovanje. Visoko obrazovanje tada je omoguavalo drutveno napredovanje. Bilo je mnogo siromanih studenata iz unutranjosti, koji su teko ivjeli, radili uz studij, osjeali se prezreni i duboko nezadovoljni vladajuim poretkom. Vie nego u velikim strankama, studenti su bili aktivni u svojim ideolokim organizacijama koje su se i meusobno sukobljavale. Sveuilite je bilo leglo nezadovoljstva, arite demonstracija i mjesto okraja s policijom, pri emu su padale rtve, to je jaalo solidarnost istomiljenika. Zbivanja u sljedeem desetljeu (poslije 1941) pokazuju da je Beogradsko sveuilite bilo znaajniji rasadnik revolucije od tvornica i sindikata. Uzbuenja oko Sporazuma Cvetkovi-Maek jo se nisu bila stiala kada su vanjskopolitiki dogaaji poeli zaokupljati panju politiara i javnosti. Kada je u rujnu 1939. izbio rat, poprita su bila daleko, ali su zaraene strane bile blizu. Reich je anlusom Austrije postao jugoslavenski susjed, a Italija je poslije zaposjedanja Albanije, napadom na Grku 1940. ratite pribliila jugoslavenskim granicama. Kada su Maarska i Rumunjska krajem 1940, i Bugarska poetkom oujka 1941. pristupile Trojnom paktu, Jugoslavija je bila zaokruena, a dravno vodstvo je stavljeno pred teku dvojbu. S jedne strane, saveznitvo s Hitlerom bilo je krajnje nepopularno, osobito u srpskom dijelu Jugoslavije, kojemu je uvanje drave bilo nuno radi zatite brojnih Srba izvan Srbije. S druge strane, nije bilo stvarnih izgleda da se zemlja uspjeno suprotstavi Hitlerovu ratnom aparatu. U oujku 1941. nije bilo saveznikih vojnika na europskom tlu, a SSSR je bio vezan paktom Ribbentrop-Molotov (1939). Namjesnitvo i Vlada Cvetkovi-Maek priklonili su se sili. U Beu je 25. oujka 1941. potpisan pristup Paktu koji je za Jugoslaviju sadravao i neke olakice (njezin teritorij nee se upotrijebiti za prolaz njemakih rupa, obeano je dobivanje Soluna). Provala masovnog nezadovoljstva, najprije u Beogradu, a zatim u gradovima srpskog dijela drave, nije se dogodila odmah. Dogodilo se to nakon 48 sati, kada je objavljeno da je svrgnuta Vlada, ukinuto Namjesnitvo, prestolonasljednik proglaen kraljem (nedostajalo mu je pet mjeseci do punoljetnosti). U organiziranju prevrata glavnu je ulogu imala skupina oficira, a u ulinim prosvjedima studentska i kolska omladina, to je komunistima poslije omoguilo da proglase kako su oni organizirali okupljanja. Sastavljena je nova vlada, kojoj se na elu naao general zrakoplovstva Duan Simovi (18821962), s ministrima iz veih politikih stranaka. Vlada nije opozvala pristupanje Paktu od 25. oujka. Ta se pojedinost zaboravljala kada je poslije 1945. graena mitologija 27. oujka. Meutim, Hitler je ve bio odluio osvetiti se za pretrpljenu uvredu. Bez objave rata, 6. travnja 1941. nemilosrdno je bombardiran Beograd, a u Jugoslaviju je s vie strana ula njemaka vojska. Otpor je pruan mjestimice, mnoge vojne jedinice bile su u rasulu. Na teritoriju Hrvatske djelovale su stranake oruane strae, a 10. travnja je u Zagrebu proglaena Nezavisna Drava Hrvatska (NDH). Vladko Maek, potpredsjednik kraljevske vlade, pozvao je Hrvate da se pokore novoj vlasti. Kapitulacija je potpisana 17. travnja, poslije nepuna dva tjedna ratnog stanja. STRADANJE I USKRSNUE Zbivanja poslije Travanjskog rata (618. travnja 1941) pokazuju da je Hitler svoje akcije protiv Jugoslavije usmjerio prvenstveno na Srbe. Jugoslavija je raskomadana u skladu sa eljama onih koji su traili reviziju rezultata Prvog svjetskog rata. Maarska je dobila Baku, Baranju i Meimurje, Bugarska Makedoniju i jugoistonu Srbiju, Italija (preko vazalne Albanije) Kosovo s Metohijom, a okupirala je i Crnu Goru. Slovenske zemlje, nekadanju Dravsku banovinu, podijelili su Reich i Italija. 158

Na velik dio teritorija Jugoslavije proirila se Nezavisna Drava Hrvatska, preputena faistikom pokretu ustaa, iji je poglavnik bio Ante Paveli (18891959). Dobila je granice najveih ambicija, do Drine i Zemuna, 50 ali je umanjena u Dalmaciji, gdje je Italija zauzela obalu sjeverno od Splita do Nina i veinu otoka. Spajajui domae tradicije ekstremnog nacionalizma s nacistikim rasizmom, ustaki reim nije skrivao program iskorjenjivanja Srba, koji su sainjavali 30% stanovnitva u NDH. Jedan od ustakih voa javno je proglaavao da e dio Srba poubijati, dio raseliti, a dio prevesti na katolianstvo i pretopiti u Hrvate. Sve te metode primjenjivane su uporno i s velikom okrutnou. Prvi mjeseci ustake strahovlade bili su ispunjeni velikim brojem masovnih pokolja u svim dijelovima zemlje, osobito u Hrvatskoj i Hercegovini. Srbi su deportirani u sabirne logore, koji su pretvoreni u koncentracijske logore i u njima su tijekom rata zatirani zajedno sa Zidovima i Romima te hrvatskim protivnicima reima. Nazloglasniji logori nalazili su se u Jasenovcu, Staroj Gradiki i Jadovnu. Oko 200 000 Srba je protjerano i pronalo utoite u Srbiji. Zabranjeni su bili srpsko ime i irilino pismo. Srbi su, kao i idovi, obiljeeni vrpcom druge boje i ogranieni u kretanju. Poubijan je velik broj sveenika koji nisu napustili svoju pastvu, meu njima i tri episkopa. Velik broj crkava je razoren i oskvrnut. U svim dijelovima drave provoeno je masovno pokrtavanje protivno kanonskim propisima Katolike crkve. Kako bi se neutralizirao utjecaj srpskih tradicija, pod jednim ruskim emigrantskim monahom stvorena je Hrvatska pravoslavna crkva. Ostatak Srbije nalazio se pod njemakom vojnim zapovjednitvom koje se oslanjalo na domae civilne vlasti, najprije Komesarsku upravu, a zatim od kraja kolovoza 1941. na srpsku vladu generala Milana Nedia (18771946). U prosvjetnim i crkvenim stvarima pod vladom u Beogradu bili su i Srbi iz Banata, gdje je lokalna vlast preputena domaim Nijemcima. Pod okriljem kvislinke vlasti s blagoslovom okupatora sastavljene su i vojne snage: Srpski doborovljaki korpus i Srpska dravna straa, prvenstveno od pristaa Dimitrija Ljotia i pokreta Zbor. Tako se dogodilo da je nacionalistika desnica iz predratnog razdoblja postala dio neprijateljskog okupacijskog sustava. Zarobljeni vojnici i oficiri odvedeni su u logore u Njemaku, gdje su oni s teritorija Srbije zadrani, dok su oni s teritorija njemakih saveznika puteni kuama. Italija je oslobodila zarobljenike iz Crne Gore. Okupirana Srbija je postala pribjeite izbjeglicama iz Hrvatske, Makedonije, s Kosova i iz drugih podruja. ak su i Slovenci (7000) bili deportirani u Srbiju. Kontinuitet razorene jugoslavenske drave uvali su kralj i Vlada u emigraciji, najprije u Kairu, zatim u Londonu. Osim skupine pilota i oficira, kraljevska vlada nije raspolagala vojnim snagama. Jugoslavenska vojska u domovini nastala je poslije, kada su uspostavljene redovite veze s odredima nepokorenih oficira na elu s pukovnikom Dragoljubom Draom Mihailoviem (1893 1946). Mihailovieve snage imale su vojnu organizaciju, brojne oficire, ali su s vremenom prihvatile tradicionalnu nonju i izgled neregularnih etnika: crnu odjeu, ukrtene redenike, ubare i duge brade. Kao branitelji kontinuiteta Jugoslavije nastupili su i komunisti, ali tek poslije njemakog napada na Sovjetski Savez (22. lipnja 1941). I oni su na vie mjesta stvorili odrede i poeli napadati okupatore i domae kvislinke vlasti. Na njih se prenio ruski naziv partizani, koji su i sami prihvatili. Oni nisu isticali svoje revolucionarno usmjerenje, ali su prihvatili komunistike simbole (petokraka, crvena zastava). Protivnici su ih oznaavali kao komuniste, to je odgovaralo rukovodnoj jezgri, ali ne i partizanskoj masi. Vei dio zbjegova i naoruanih odreda u proljee i ljeto 1941. nastao je u samoobrani, bijegu od ustakih pokolja i nasilja vlasti. Na elo bi stali oficiri ili iskusni vojnici, a na partizanskoj strani, gdje je bilo malo oficira, znaajnu su ulogu igrali borci iz panjolskog graanskog rata. Ti ustanici su se tek s vremenom diferencirali i prihvaali simbole jedne ili druge strane. Iako im je borba protiv okupatora bila zajedniki cilj, vodstva etnika i partizana su od
50

Danas dio Beograda, glavnoga grada Srbije. Prije 1918. godine Zemun je dugo bio pogranini grad.

159

samoga poetka bila svjesna da im se programi razlikuju. Meusobno suoeni na malom prostoru Srbije, pokuali su se dogovoriti o suradnji. U jesen 1941. odrana su dva sastanka pukovnika Mihailovia i tada nepoznatog komunistikog voe s nadimkom Tito (Josip Broz, 18921980), ali bez rezultata. Ve u studenome 1941. borci dva suparnika pokreta pucali su jedni na druge. Partizani su nastupali agresivnije. Napadali su Nijemce, koji su odgovarali osvetom i proglasili da e za ubijenog Nijemca biti strijeljano 100 Srba (50 za ranjenog Nijemca), to su i ostvarivali velikim racijama u Kraljevu i Kragujevcu, gdje su i uenici iz kola odvoeni na strijeljanje. U zapadnoj su Srbiji partizani neko vrijeme (rujan studeni 1941) drali prostraniji teritorij sa sreditem u gradu Uzicu (Uika republika). Njemaka ofenziva ih je potisnula u Bosnu i otada do ljeta 1944. partizani nisu imali znatnijeg uporita u Srbiji, s iznimkom lokalnih odreda u junim dijelovima zemlje. Napustivi Srbiju u zimu 1941, partizani su poeli sastavljati pokretne jedinice, brigade, a poslije i divizije. Osigurali su koordinaciju meu jedinicama i odredima, a stroga partijska hijerarhija osiguravala je disciplinu. etniki je pokret od poetka bio utemeljen na vojnoj organizaciji, ali raspren na velikom prostoru, nije raspolagao djelotvornim vezama, gubio je komunikaciju i subordinaciju meu zapovjednitvima. Znatan broj zapovjednika djelovao je samostalno te se prema vlastitim procjenama mirio i suraivao s okupatorskim vlastima, osobito u talijanskoj zoni. Bilo je i etnika protivnika Drae Mihailovia. Takvi su bili etnici Koste Peanca, koji su se slobodno kretali po srpskim gradovima. U svim dijelovima zemlje etnici su se obraunavali s hrvatskim i muslimanskim stanovnitvom, opravdavajui svoje zloine pokoljima i progonima Srba. Autoritet pukovnika Mihailovia podignula je kraljevska vlada. Dobio je oficire iz Kaira, promaknut je za generala, postavljen za ministra vojske, osigurana mu je saveznika pomo. Neko vrijeme je i Moskva popularizirala Mihailovia i njegovu borbu. U ratnim uvjetima je i meu vojskom i meu civilnim stanovnitvom raslo znaenje radija kao sredstva komunikacije iji utjecaj okupator nije mogao sprijeiti. U Moskvi je djelovala Slobodna Jugoslavija, dok su velike i utjecajne britanske i amerike radijske postaje podupirale Mihailovia i njegovu vojsku. Istodobno sa sve silovitijim i nepomirljivim ratovanjem na terenu, izmeu etnika i partizana vodila se i borba za prvenstvo u antifaistikom otporu. Istiui primjere pojedinih zapovjednika i etnika povezanih s okupacijskim vlastima, partizani su sve etnike optuivali za suradnju s okupatorom; i one koje su Nijemci progonili i zarobljavali 1944. godine. Protivnici etnika nisu se ni tada niti poslije trudili uoiti razlike. Nakon rata otkrivena je dugo skrivana tajna da su i partizani, 1943. suoeni s planovima saveznikog iskrcavanja, a pritisnuti sa svih strana, ili dalje od razmjene zarobljenika ugovarajui primirje s Nijemcima i nudei suradnju protiv etnika. Vrstu nadzora i arbitriranja izmeu dvije suparnike vojske provodile su saveznike misije, koje su najprije odlazile samo kraljevskoj vojsci, a poslije (od 1943) i partizanima. Njihovi su izvjetaji utjecali na podjelu saveznike pomoi, a poslije i na vanije politike odluke. Na silovitost borbi utjecalo je oekivano savezniko iskrcavanje na Balkanu. Svaka je strana nastojala osigurati povoljan poloaj. Meutim, vanu promjenu donosi izlazak Italije iz rata u jesen 1943. godine. Nijemci nisu mogli jednakim snagama svuda zamijeniti Talijane, koji su postali zarobljenici i prelazili partizanima. Broj boraca i jedinica na partizanskoj strani naglo se poveavao, dijelom i priljevom iz redova mobiliziranih hrvatskih vojnika (domobrani). Ujesen 1943. partizanski pokret poinje uspostavljati paralelnu vlast, ne samo lokalno (narodnooslobodilaki odbori) nego i u itavoj zemlji. Krajem 1942. osnovano je Antifaistiko vijee narodnog osloboenja Jugoslavije (AVNOJ), kao politiko tijelo sastavljeno od raznih stranaka i pokreta. U studenome 1943, na svom drugom zasjedanju, to tijelo preuzima funkcije dravnog tijela: suspendira kraljevsku vladu, zabranjuje kralju povratak u zemlju, uvodi federativno ureenje, a Titu dodjeljuje zvanje marala. Otada se jae razgorijeva i borba za meunarodno priznanje, nastojanje da se pravni poloaj dovede u sklad sa stanjem na terenu, gdje su partizani bili u prednosti. Taje borba tekla paralelno s meusaveznikim dogovorima o ureenju poslijeratne Europe u kojoj se Velika Britanija brine o 160

svojim tienicima, a Moskva nastoji instalirati komunistike reime. Najednom sastanku Churchilla i Staljina (u Moskvi 1944) Jugoslavija je s Maarskom stavljena meu zemlje u kojima je svaka strana sebi rezervirala 50% utjecaja. General Mihailovi gubio je prednosti koje je imao kao ministar i zapovjednik kraljevske vojske. Pod utjecajem injeninog stanja na bojitima, a i pregovora meu saveznicima, britanski premijer Churchill nastojao je ujediniti dva pokreta. Traio je, kao u sluaju Poljske, zajedniku vladu i da se osigura demokratski razvoj poslije rata. Na Visu je u lipnju 1944. izmeu vlade u Londonu i partizanskog vodstva dogovoreno da se sastavi vlada od demokratskih elemenata kako bi se ujedinile sve snage za borbu protiv Nijemaca, a da se pitanje o dravnom ureenju rjeava nakon rata. Na konferenciji u Jalti (u veljai 1945) odlueno je da se AVNOJ proiri poslanicima iz jugoslavenske skuptine (izabrane 1938). Draa Mihailovi je naputen, a kralj je u rujnu 1944. pozvao vojsku da se pridrui partizanima. Ni tada se nisu spojile vojske ije su meusobne borbe odnijele vie rtava nego ratovanje s neprijateljima, ali je obnavljanje Jugoslavije za narode u zemlji i za velike saveznike postalo prirodan i nesporan cilj. U ljeto 1944. partizanske su snage prodirale u Srbiju lomei etniki otpor. Nijemci su bili zaokupljeni uvanjem komunikacija za povlaenje vojske iz Grke. Kada su sovjetske jedinice prodirui kroz Rumunjsku dole do jugoslavenskih granica, Staljin je od partizanskog vodstva zatraio dozvolu za ratne akcije na teritoriju Jugoslavije, to je znatno povealo autoritet partizanskoj strani. Crvena armija sudjelovala je u borbama za osloboenje Vojvodine, istone i sjeverne Srbije i Beograda (1520. listopada 1944). U Srbiji osloboenoj od Nijemaca provedena je mobilizacija i velik broj mladih ljudi je bez obuke i pripreme upuen na Sremski front, koji su Nijemci ilavo branili. Slino je bilo s obveznicima iz Vojvodine, koji su masovno stradali u borbama za forsiranje Dunava u Baranji. Partizanskom je vodstvu bilo stalo da povea svoj ulog u saveznikoj borbi. Od osloboenja Beograda (20. listopada 1944) do zavretka rata (9. svibnja 1945) proteklo je est mjeseci, tijekom kojih se nova vlast uvrivala povezujui kontinuitet Kraljevine i AVNOJ-a. Poetkom oujka 1945. stvorena je, na temelju prethodnih sporazuma Tita i ubaia, zajednika Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije. Ukljuivanjem u AVNOJ poslanika izabranih u prosincu 1938, sastavljena je Privremena narodna skuptina. Dogodilo se da je u istonom, preteno srpskom dijelu zemlje, gdje se oekivao najvei otpor komunistima, njihova vlast uvoena pod okriljem tijela obnovljene Jugoslavije. Okrutan je bio obraun sa sudionicima u okupacijskom reimu; u veini gradova su strijeljani bez suenja. Negdje javno, a ee bez publiciteta. Na samom kraju rata u graninom podruju Austrije masovno su uniteni ostaci raznih protivnika koji su se povlaili s Nijemcima. Meu njima je bio i znatan broj Srba. Politiki pluralizam uveden zajednikom Vladom i proirenom Skuptinom nije dobio uvjete za razvoj. U drugoj polovici 1945. ostatke pet predratnih stranaka marginalizirali su KPJ i Narodna fronta, kojom je gospodarila Partija. Preglasavani i ignorirani, predratni politiari povukli su se iz Vlade, prosvjedovali su zbog nedemokratskih metoda te bojkotirali rad Skuptine i izbore za Ustavotvornu skuptinu raspisane za 11. studenoga 1945. godine. Oporba je bezuspjeno pokuavala internacionalizirati unutarnje sukobe. Jo prije promjene ustava, uvedene su neke revolucionarne mjere: oduzimanje dobiti i imovine ratnim profiterima i pekulantima te smjena pravosudnih tijela. Donesen je i Zakon o agrarnoj reformi. Revolucionaran je bio i izborni zakon, utoliko to je pravo glasa proirio na ene i dobnu granicu za sve pomaknuo sa 21 na 18 godina. U nastojanju da pariraju bojkotu oporbe, vlasti su uvele kutiju bez liste (orava kutija) kao alternativu listi Narodne fronte. Na izbore je izilo 88,66% upisanih glasaa, a od toga je 90% glasovalo za frontovsku listu. Apstinencijom i glasovanjem, jedna petina birakog tijela se distancirala od jednopartijskog reima koji se ukorjenjivao. Republika je proglaena 29. studenoga 1945, a Ustav prema uzoru na sovjetski donesen je 30. 161

sijenja 1946. godine. Drava je dobila naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Ozakonjena je ve prije proglaena podjela na republike: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, od kojih je svaka imala svoju vladu, narodno predstavnitvo i ustav. Srbija je u svojem sastavu imala jednu autonomnu pokrajinu Vojvodinu i jednu autonomnu oblast Kosovo i Metohiju, 51 i to zbog mjeovitog etnikog sastava tih podruja. OBNOVA I IZGRADNJA Preustrojem drave na federativnom temelju najvie su bili nezadovoljni Srbi, iako su bili glavna snaga u partizanskoj vojsci koja je donijela promjene. Ona je, dodue, djelovala uglavnom izvan Srbije, ije je stanovnitvo tek 1944. dolo pod neposredan utjecaj partizana i njihove ideologije. Na protivnikoj strani, meu etnicima i u Dobrovoljakom korpusu, bili su samo Srbi. Rodbina i potomci pripadnika nacionalnih snaga, kao i relativno brojna srpska emigracija, bili su protiv novog poretka i njegovog ideala bratstva i jedinstva. Mnogi su bili nezadovoljni time to je izostala masovna osveta zbog izdaje 1941. i zloina nad Srbima. Smatralo se da su federacijom Srbi viestruko oteeni, jer su navodno izmiljene nove nacije, kao Makedonci i jer su otrgnuti i posebnom nacijom proglaeni Crnogorci. 52 Poslije su toj listi dodani bosanski muslimani, na koje su tradicionalno pretendirali i Srbi i Hrvati. Drugi veliki izvor nezadovoljstva bila je nesimetrinost: samo je Srbija imala autonomne jedinice. Prigovaralo se da bi Dalmacija bila prirodna pokrajina u Hrvatskoj, gdje Srba ima vie i kompaktnije su rasporeeni od bilo koje manjine u Vojvodini. U poetku, dok je vladao strogi centralizam, autonomne pokrajine nisu predstavljale stvarni problem. Meutim, kada su se republike poele pretvarati u nacionalne drave, pokrajinska autonomija je izrasla ujedan od sredinjih problema. U prvom razdoblju, republike i pokrajine sluile su kao fasada, bile su okvir za stvaranje nacionalnih partijskih birokracija, koje e s vremenom dobivati sve veu vanost. Sustav upravljanja bio je krajnje jednostavan: od vodee vrhuke, koja je bila pogonska snaga, polazilo je transmisijsko remenje (omiljena Staljinova metafora) koje je naredbe prenosilo nanie, podreenim tijelima partije i drave, a u irinu masovnim organizacijama i mrei institucija. Pokrajine su bile samo ljestvica vie u hijerarhiji vlasti. Moralo je proi dosta vremena i propagandnog djelovanja nove vlasti da se srpsko nezadovoljstvo stia, potisne u podzemlje, disciplinira i ogranii na privatnu sferu. Stiavanju je nesumnjivo pridonio otpor SSSR-u poslije sukoba 1948, ali nezadovoljstvo nikad nije iezlo, to su pokazali i dogaaji nakon 1986. godine. Druge su republike pozdravile federativno ureenje. Jedni su prvi put dobili priliku da iskau svoju individualnost, kao Makedonci; drugi su, kao Crnogorci, obnovili izgubljenu dravnost; trei su dobili zaokruen prostor za dovrenje nacionalne integracije, kao Slovenci, pa i Hrvati. Bez obzira na to jesu li se nalazili u Srbiji ili u nekoj od federalnih jedinica, Srbi su, kao i pripadnici ostalih naroda, morali krenuti u obnovu ratom razorene zemlje i zalijeiti teke rane zadobivene u ratu. Zemlja je bila razorena, a ljudi rastjerani. Trebalo je osigurati povratak vie od 450 000 deportiranih osoba, zarobljenika i prognanika. Izbjeglice su se mogle vratiti u Hrvatsku, ponitena je vanost prisilnog pokrtavanja, ali nije bilo povratka srpskim kolonistima na Kosovu i
Od 1968. godine obje su autonomne jedinice dobile naziv socijalistike autonomne pokrajine. Tretman Crnogoraca kao posebne nacije iznenadio je mnoge stanovnike Crne Gore. Nije bilo sporno ime Crnogorci, koje se uvijek slobodno upotrebljavalo, sporan je postao sadraj koji se pridavao tome nazivu. Prvobitno je oznaavao regionalnu pripadnost i odnosio se na Srbe iz Crne Gore. Tako svoje ime i danas tumai dio stanovnika Crne Gore i velika veina Crnogoraca naseljenih u Srbiji. Kada su se pojavili nacionalni Crnogorci, jedan dio je smatrao da su nastali od Srba, drugi dio odbija takvo podrijetlo i izvodi posebnost iz vremena doseljenja Slavena. U samoj Crnoj Gori nema konsenzusa, ali je oito da je u novije vrijeme republika Crna Gora kao nacionalna drava putem kole i drugih oblika utjecaja jaala osjeaj posebnosti. Srbi su se odrali prije svega u Hercegovini i krajevima najkasnije pripojenima Crnoj Gori. Sloenost odnosa ogleda se i u individualnim i obiteljskim sudbinama. Dvojica voa srpskog ekstremnog nacionalizma, Slobodan Miloevi i Radovan Karadi, sinovi su Crne Gore.
52 51

162

Metohiji i u Makedoniji (15 770 obitelji), jer se novi reim distancirao od kraljevske kolonizacije. Obnavljanju i normalizaciji stanja znatno je pridonijela pomo agencije Ujedinjenih naroda (UNRRA), u irokom rasponu od namirnica (3 500 000 tona), preko odjee i lijekova pa do lokomotiva. Politika favoriziranja najvie stradalih krajeva pogodovala je Srbima, jer su glavna ratna poprita bila u podrujima koja su oni nastanjivali. Najiri revolucionarni zahvat nove vlasti prepoznaje se u podupiranju svega, nesluenom irenju domena dravne regulacije. Ubrzo, sav je javni ivot doao pod upravu i nadzor drave. Nestalo je autonomne sfere, u kojoj je protjecao privredni ivot i u kojoj je nastajala moderna drutvenost. Nakon prvog vala konfiskacije imovine suradnika okupatora i sekvestiranja stranog kapitala (1945), slijedila je nacionalizacija krupnijih poduzea (1946), zatim i onih najmanjih (1948). Polovica zemljinog fonda kojim je provedena agrarna reforma rezervirana je za dravna dobra i strojno-traktorske stanice. Drava nije samo usmjeravala privredne aktivnosti, nego je takoer njima neposredno upravljala. Distanciranje od prevelikog utjecaja drave javit e se poslije u vezi s propagiranjem samoupravljanja i reformskim ambicijama. U prvo vrijeme ideal je bio planski razvoj. Donesen je Zakon o prvom Petogodinjem planu 19471951, ali se on nije mogao provesti zbog izolacije u koju je zemlja zapala sredinom 1948. godine. Kako su nakon zavretka rata Srbi jo uvijek bili preteno seljaci, veliki odljev u gradove tek e slijediti. Za njih je bila znaajna politika drave prema agrarnom sektoru. Budui da su komunisti u Jugoslaviji slijedili svoje sovjetske uitelje, sve snage su bile posveene tekoj industriji i infrastrukturi. U poljoprivredu se ulagalo vrlo malo, a iz nje se nastojalo izvui koliko god je mogue vie. U dramatinom se obliku pokazala potreba za opskrbom gradova, vojske i radnih jedinica. Budui da je trini mehanizam onesposobljen, pribjeglo se obveznom otkupu, zapravo oduzimanju itarica od seljaka po maksimiranim cijenama. Budui da se dobrovoljnim odzivom nisu mogle zadovoljiti potrebe, propisivale su se koliine koje se moraju isporuiti pod prijetnjom zatvora ili zlostavljanja. rtve su prvenstveno bili vlasnici imanja iz itorodnih krajeva, osobito iz Vojvodine i sjeverne Srbije. Dok je poslije 1918. zemljini fond za podjelu najveim dijelom sastavljen od veleposjeda stranaca, tijekom socijalistike agrarne reforme 19451948. uglavnom se sastojao od zemlje konfiscirane krajem 1944. od vojvoanskih Nijemaca, koje su njemake vlasti dijelom iselile prije dolaska sovjetske vojske, a preostali dio deportirali su partizani u logore, gdje su mnogi stradali. Zemlja je oduzeta i fondacijama, bankama, poduzeima i crkvama, a seljacima sve to su imali od obradive zemlje a prelazilo je 25 do 35 hektara. Agrarnu reformu 1945. pratila je kolonizacija, ali samo u smjeru Vojvodine. Doseljeno je 37 544 obitelji, meu kojima su Srbi i Crnogorci zajedno sainjavali 90%. Najvie ih je potjecalo iz zemljom siromanih podruja Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Oko 10% se vratilo u stari kraj, iako je prodaja dodijeljene zemlje bila zabranjena. Bio je to organizirani nastavak stoljetnih migracija iz planinskih stoarskih u ravniarska zemljoradnika podruja. Poslije nestanka Nijemaca, kolonizacija je najvie utjecala na nacionalni sastav stanovnitva Vojvodine. Prema popisu iz 1961, Srbi su sainjavali 54,87%. Agrarna reforma osigurala je na desetke tisua obitelji, praktiki su nestali bezemljai, ali se poljoprivredna proizvodnja nije poveala. Naprotiv, pogorala se za niz godina. Tek ezdesetih godina prinosi su dosegnuli prijanju razinu. Priblino onoliko zemlje koliko je podijeljeno kolonistima, rezervirano je za dravna poljoprivredna dobra, od kojih se oekivalo da e razviti proizvodnju. Drei se sovjetskih modela, jugoslavensko komunistiko vodstvo uvodei socijalizam na selu nije raunalo s tradicionalnim zadrugarstvom u koje su se uzdali rani socijalisti. U novim seljakim radnim zadrugama prema uzoru na sovjetske kolhoze, u kolektiv nisu ulagani samo zemlja i inventar, nego i radna snaga. Seljaci su postajali radnici kojima se plaao trudodan. Ulanjivanje u te zadruge provodilo se nasilno, kao kolektivizacija u SSSR-u, kako bi se dokazalo 163

da se jugoslavenska Partija bori protiv kapitalizma. Slab rad tih zadruga koje su ponitile pozitivne uinke agrarne reforme, kao i veliko nezadovoljstvo seljaka, naveli su dravno vodstvo da 1953. godine dopusti reorganizaciju i ukidanje seljakih radnih zadruga. Na razvoj i poloaj svih naroda i dijelova Jugoslavije djelovao je sukob jugoslavenskog komunistikog vodstva sa Staljinom, o kojem je javnost doznala krajem lipnja 1948. godine. Jugoslavensko partijsko vodstvo je na napade, iskljuenje iz Informbiroa komunistikih partija i sve tee diskvalifikacije odgovaralo opovrgavanjem tekih optubi o naputanju socijalistikog puta, a istodobno je spreavalo i najmanje kolebanje, zatvaralo i deportiralo one koji su podravali kritike sovjetskog vodstva. Tijekom razdoblja velike napetosti sa SSSR-om i zemljama socijalistikog okruenja, vie od 16 000 ljudi zatvoreno je u logore, meu kojima je najzloglasniji bio Goli otok, nenaseljen otok na sjevernom Jadranu. Od sredine 1948. strog politiki nadzor i represija nisu pogaali samo potajne pristae Zapada, nego i revne komuniste i potovatelje SSSR-a. Vjerovalo se da je zaokret najvie pogodio Srbe, meu kojima je bilo razmjerno vie komunista i rusofila. Meutim, prema statistikama je udjel Srba meu zatvorenicima bio tek neto vei od udjela Srba u stanovnitvu Jugoslavije, a petinu svih zatvorenika sainjavali su Crnogorci. Od 1949. znatno su se pogorali odnosi sa susjedima. Bilo je na tisue pograninih izgreda, strahovalo se od upada sovjetske vojske. Sve je to na neki nain homogeniziralo stanovnitvo. Dio nezadovoljnika reimom poeo se miriti s vlau, strahujui od onoga to bi, kako se vjerovalo, bilo mnogo gore. Mirenju s reimom pridonosila je i socijalistika politika, iji su se rezultati osjeali i u vrijeme tekih poslijeratnih godina u obliku radnog zakonodavstva, osiguravanja socijalnog i zdravstvenog osiguranja i besplatnog kolovanja. Odjeka je imalo i zalaganje za ravnopravnost ena i mladih, a osjetljivima su se pokazali osobito siromani gradski slojevi i velike mase seljaka koji su prelazili u gradove. Odnos stanovnitva prema reimu ogleda se i u primjeni represije: dok je 1947. i 1948. godinje bilo vie od 10000 osuda za politike delikte, u 1964. taj je broj pao na 145. Pod utjecajem sukoba sa SSSR-om i sam reim se postupno mijenjao, istiui da tei drugaijem socijalizmu od onoga u SSSR-u i susjednim zemljama. Teite se prenijelo na samoupravljanje i lokalnu autonomiju, iako je Partija (od 1952. Savez komunista) i dalje bila apsolutni gospodar na svim razinama. Pokuaj Milovana ilasa (19111995), jednoga od etvorice iz Politbiroa, da stvori prostor za istinsku demokraciju, zavrio je poetkom 1954. sukobom s veinom, iskljuenjem iz Partije, a poslije i robijanjem u vie navrata. Pomirba sa Staljinovim nasljednicima u SSSR-u godine 1955. iz izolacije je izvela zemlju koja se u meuvremenu otvorila prema Zapadu, poela primati pomo SAD-a, uzimati kredite, trgovati itd. Dotad su postignuti i veliki uspjesi u izgradnji infrastrukture i industrijalizaciji. Tako je izgledniji postao laki ivot s manje uskraivanja, jer jedna generacija, kako se govorilo, ne moe nositi sav teret dugoronog razvoja. MODERNIZACIJA PUTEM SOCIJALIZMA Nain na koji su komunisti osvojili vlast u Jugoslaviji u znatnoj je mjeri predodredio metode kojima e mijenjati zateeni poredak. Budui da nije bilo prave revolucije koja bi unitila mehanizam buroazijske drave, on je ostao sauvan i naao se pod novim vlastodrcima koji su njime morali upravljati. Promjene tada nisu planirane na temelju opih filozofskih naela, nego prema konkretnim primjerima izgradnje socijalizma u Sovjetskom Savezu. Meutim, u razmjerno kratkom roku, prije nego to se zapoelo s masovnim presaivanjem sovjetskih modela, sukobila su se dva vodstva, to je jugoslavenske komuniste navelo da odustanu od kopiranja. Na mnogim su podrujima ivota bili osueni odrati kontinuitet zateenog poretka i djelovanje starih institucija. Razvojni put Jugoslavije razlikuje se od razvoja drugih socijalistikih zemalja naglaenom evolutivnou i kontinuitetom. A taj razvoj nije usmjeravan samo voljom i odlukama partijskoga 164

vodstva. Oblikovale su ga i snage iz prolosti, prisutne u zateenom poretku i institucijama, a jo vie su ga oblikovali snani utjecaji razvijenoga svijeta, koji se nalazio u fazi dotad neviena dinamizma. Iz Sjeverne Amerike i drava Zapadne Europe nezadrivo se irio i osvajao ekonomski i znanstveno-tehnoloki napredak. Jugoslavija mu se nije suprotstavljala; napredak je bio u biti ideologije nove vlasti ve od pedesetih godina postupno se otvarala i stupala u dijalog sa svijetom, izbjegavajui sve to bi slabilo slubenu ideologiju i osporavalo monopol partijske vlasti. Veza s razvijenim svijetom bila je jedan od preduvjeta modernizacije, koja je u drugoj polovici 20. stoljea temeljito promijenila Jugoslaviju i sve narode u njoj. Drugi preduvjet bila je spremnost za promjene, prilagodljivost njezinih ljudi koji su naputali pradjedovska ognjita i tradicionalna zanimanja i bili spremni na obrazovanje i usavravanje. Prve poslijeratne godine karakterizira masovna seoba, naputanje sela, odlazak stanovnitva u gradska naselja i ekspanzija svih oblika obrazovanja. Ubrzani industrijski razvoj nastavljen je poslije razdoblja obnove s mnogo dobrovoljnog besplatnog rada, kolektivnih pothvata i natjecanja, koje simboliki predstavljaju velike omladinske radne akcije. Tako su izgraene eljeznike pruge: Brko Banovii (1946. 90 km), amac Sarajevo (1947. 242 km), Niki Titograd (1948. 56 km), autocesta Beograd Zagreb i mnogi veliki privredni objekti, npr. tvornica alatnih strojeva Ivo-Lola Ribar pokraj Beograda (1948) i drugi. Izgradnja velikih industrijskih i energetskih pogona nije prestala ni poslije, kada je teite premjeteno na laku industriju i proizvodnju robe iroke potronje. Najvei i najskuplji projekti ostvareni su tek poslije (hidrosustav erdap, pruga Beograd Bar, kanal Dunav Tisa Dunav i dr). Gradovi i regije otimali su se o kapital ili kredite nune za razvoj lokalne industrije, koja je znaila napredak itavoga kraja. U svakoj regiji i svakome mjestu izgraene su tvornice ili privredni objekti, to je bio prijelom u razvoju. Osim privrede, razvijala se i drava. Golemo proirenje njezinih ovlasti trailo je radnu snagu za upravni aparat i raznovrsnu birokraciju, koja se naglo poveavala. Stoljetnu agrarnu prenaseljenost za kratko je vrijeme zamijenila prenapuenost gradova. U Jugoslaviji je u poslijeratnim godinama osam milijuna ljudi promijenilo mjesto stanovanja. U Srbiju se prema popisu iz 1961. preselilo 38,4% stanovnika. Dolazili su iz drugih republika. Srbija je neprestano imala pozitivnu migracijsku bilancu, a osobito se doseljavalo u iroki pojas koji s obje strane prati Savu i Dunav. Glavno je ipak bilo preseljavanje iz sela u grad i smanjen udjel seoskog stanovnitva. Prema popisu iz 1948, u Srbiji je bilo 72,3% seoskog stanovnitva. Do 1961. godine bilo ih je 56,1, da bi 1975. samo treina stanovnika Srbije ivjela od zemljoradnje. Rasla su osobito naselja koja su dobila industrijske ili uope privredne objekte. Stara jezgra naselja dobivala bi, obino na rubu, radniku koloniju, dok bi u sreditu niknule upravne zgrade. Tek postupno, naselje bi osiguralo vodovod i kanalizaciju, plan razvoja i komunalne slube. Poveavala su se prije svega stara, ve oblikovana gradska naselja s dugom povijeu, a pridruio im se odreen broj gradia ili sela zbijenog tipa, koja dobivaju karakteristike gradskih naselja. Kao i poetkom 19. stoljea, i sada se produbila razlika izmeu zbijenih i sela razvedenog tipa u koja je modernizacija stizala posljednja, kao i elektrina energija i ceste. Uniformna moderna arhitektura prekrivala je balkanske ili panonske obrise koje su gradovi dobili u prethodnim razdobljima. U naseljima s vie od 10000 stanovnika ivjelo je 1953. samo 22,5% ukupnog stanovnitva Srbije. Graana je do 1971. bilo oko polovice ukupnog stanovnitva (40,6%), a 1981. bilo ih je 58%. Velika naselja najbre su rasla, a najvie se razvijala prijestolnica Beograd, u kojemu stanuje svaki deseti stanovnik Srbije. Nagla urbanizacija imala je i tamnu stranu u mentalitetu stanovnika, arhitektonskom neredu, unitenju prirodne okoline itd. Kada je prestao nagli industrijski rast, od 1965. smanjila se potreba za radnom snagom i pojavila nezaposlenost, a iseljavanje iz sela se nastavilo, samo se usmjerilo prema inozemstvu. Gastarbajteri iz Srbije odlaze u svijet nakon ostalih Jugoslavena i stiu tamo gdje su se poslije 165

pokazale potrebe; u Francusku, Austriju i vicarsku, ali su mnogi stizali i u Njemaku. Od ukupno 800 000 Jugoslavena na privremenom radu, Srba je bilo 300 000. Odlazak radnika, koji se kod veine pokazuje kao privremen, kritizirali su i ortodoksni komunisti i nacionalisti kao sramotu za socijalistiku zemlju. S vremenom su ipak uoavane dobre strane: priljev deviza, prenoenje kulturnih utjecaja, osobito u ivotnom standardu i ureenju prostora. Tehniki napredak koji je pokrenuo stotine tisua stanovnika sela, zahtijevao je i kvalifikacije vee od onih koje su imali dojueranji seljaci. Pristae industrijalizacije i elektrifikacije bili su toga svjesni, a pred oima su imali i stare socijalistike programske ciljeve: besplatno kolovanje, pruanje jednakih ansi svima, masovno prosvjeivanje. etverogodinje osnovno obrazovanje bilo je propisano zakonima prethodnih reima, ali se nije moglo posve provesti. Socijalistika je vlast zakonom produljila obvezatno kolovanje najprije na sedam, a zatim na osam godina. Prva polovica nekadanjeg srednjeg stupnja kolovanja morala je postati svima dostupna. Broj kola se poveao toliko da je nastupila nestaica nastavnikog kadra, tako da su 1954. i 1955. strunjaci povlaeni iz drugih slubi, pozivani i premjetani u kole. Preostale etiri godine srednjeg obrazovnog stupnja vie nisu bile iskljuivo priprema za studij (tradicionalne gimnazije), nego su prilagoene potrebama privrede u obliku strunih kola razliitih strukovnih usmjerenja. Najtee se irila mrea visokokolskih ustanova. Naslijeeno je Sveuilite u Beogradu, ijem je poveanju i omasovljenju posveena najvea pozornost. Proiren je osnivanjem novih fakulteta, a izdanim davanjem stipendija znatno je povean broj studenata i promijenjen njihov socijalni sastav. Budui da su osim Beograda, samo Zagreb i Ljubljana imali sveuilita, najprije su nove visokokolske ustanove dobile republike koje ih nisu imale. Za srpske su studente bili vani prije svega one u Sarajevu i Podgorici. U Srbiji su pojedine fakultete, a zatim i sveuilita prvo dobili glavni gradovi pokrajina (Novi Sad 1960. i Pritina 1970), poslije Ni i Kragujevac. Osnovan je vei broj odvojenih fakulteta u manjim gradovima. Pribaviti gradu fakultet postalo je pitanje ugleda lokalnog vodstva. Naglo irenje mree sveuilinih ustanova pogoralo je kvalitetu studiranja, osobito u novim kolama. Vanije od omasovljenja bilo je ouvati tradicionalnu povezanost sveuiline nastave sa znanstvenim radom. Izvan Beogradskog sveuilita nije bilo istraivakih institucija. Akademije znanosti postojale su u Zagrebu (od 1866) i Beogradu (od 1886). One su, prema sovjetskom modelu, odmah prenamijenjene u neku vrstu ministarstava za znanost, na koje jezgra starih akademija nije znatnije utjecala. U sklopu akademija osnovani su znanstveni instituti. U Beogradu se njihov broj poveao do 24. Kada je sovjetski model naputen, instituti su se osamostalili ili su doli pod tijela uprave i sveuilita. Simbolian je za visoke tenje bio osnutak Instituta za nuklearne znanosti u Vini pokraj Beograda (1948). Sveuilita i znanstvene ustanove razvijaju se i ire u vrijeme kada se drava otvorila prema svijetu i postalo je mogue upoznavati nove znanstvene steevine na mjestima gdje su stvarane. Mnogi mladi strunjaci iz zemlje bili su osposobljeni za praenje i prihvaanje novina, ne samo u industrijskoj proizvodnji nego takoer u znanostima, tehnici i medicini. Osposobljenost za prihvaanje i primjenu inovacija na razliitim podrujima znanstvenog i tehnikog napretka jedna je od najznaajnijih steevina druge polovice 20. stoljea i preduvjet sveg budueg razvoja. Gradnja piramide znanstveno-obrazovnog sustava, iji je temelj bilo masovno obvezatno kolovanje, a vrh u visoko specijaliziranim istraivakim institutima, imalo je nemalu cijenu. Komunistiko vodstvo moglo ju je platiti jer je, poput apsolutistikih vladara, sve prihode skupljalo na jedno mjesto i odatle ih redistribuiralo. Metoda je primjenjivana i kada se nije ivjelo od vlastitih sredstava, nego od strane pomoi i kredita i kada su uz sredinju riznicu, sve vanije postajale one u republikama. S razvojem komunalne autonomije dio je prihoda ostajao kod lokalnih vlasti, to je omoguavalo da se vie vodi rauna o lokalnim potrebama, ali je oteavalo donoenje racionalnih odluka i postizanje optimalnog odnosa izmeu onoga to se ulae i onoga to se dobiva. Beskrajno dugu kroniku izgradnja tvornica, eljeznica, cesta, mostova, zdravstvenih, 166

prosvjetnih i kulturnih ustanova, obiljeavanih slavljem, pratila je druga, jednako duga ali jedva primjetna povijest borbi za ukljuivanje u planove i proraune, dotacije i kredite, iji je konani rezultat bio da je zemlja postala najvei dunik u Europi. Uzrok trajno negativnog salda nalazio se prvenstveno u politikim tvornicama, koje su proizvodile gubitke i u neumjerenim ambicijama drave, koja je sve uzela pod svoje, ali i u odsutnosti svijesti o tome da sve ima svoju cijenu. Velika ulaganja bez odgovarajue povratne dobiti zahtijevala su da se podravi prostrano podruje informiranja, nakladnike djelatnosti, kulture uope, pa takoer zabave i sporta. Partijska je drava time svestrano ojaala svoj utjecaj, ali se takoer opteretila trokovima i obvezama. Knjige i novine, osim slubenih publikacija, tiskali su privatni knjiari-nakladnici, a sada su taj posao preuzela dravna poduzea ili masovne organizacije. Nekoliko tradicionalnih nakladnika: Akademija znanosti,53 Matica srpska, Srpska knjievna zadruga, ouvani su kao ustanove, ali su im programi obuhvaeni sustavom. Izvan sustava je ostalo malo vjerskih publikacija, do sedamdesetih godina jedva primjetnih u javnosti. U odnosu prema predratnom stanju, u Srbiji se razvija nakladnitvo: pet puta je vie naslova, tri puta vea ukupna naklada. Ipak, po broju prodanih primjeraka novina na 1000 stanovnika, zemlja je bila meu posljednjima u Europi. Srbija je odskakala od prosjeka za cijelu dravu. Najvei uspon bio je izmeu 1949. i 1953. godine, u doba najvee potrebe za slubenim dirigiranim informiranjem. Kada se ipak poelo voditi rauna o trokovima i proizvoaa i kupaca, ukupna naklada pala je za treinu, pojedinih godina za polovicu. Slian se proces mogao zapaziti u proizvodnji knjiga: rastao je broj naslova, a padala naklada, to je bio znak prilagodbe potrebama publike i trita. Iako je knjiga u prvim desetljeima socijalistikog razdoblja bila pristupana, veliku ulogu u njezinu irenju imale su knjinice, koje su usporedno s muzejima i arhivima osnivane u svim veim mjestima i povezivane u mreu. Kao i u ostatku svijeta, i u Jugoslaviji je tisak izgubio primat meu sredstvima javnog priopavanja. Radijska postaja u Zagrebu djeluje od 1926, u Beogradu od 1929.; u ratu se pokazala snaga radija, ije poruke nisu zaustavljale granice ni bojita. Taj su utjecaj dugo ograniavali skupoa i rijetkost radijskih prijamnika, dok ih od 1950. nije poela proizvoditi domaa industrija. Odailjai su se proirili na glavne gradove republika, zatim na vee gradove, ali nisu privatizirani sve do tranzicije devedesetih godina. Radiju se pridruila televizija (u Zagrebu 1956, u Beogradu 1958.; emitiranje u boji od 1973), koja e ubrzo postati najutjecajniji medij. Kada je televizija uvedena, nastojalo se na zajednikim programima. U daljnjem razvoju, meutim, ona je i odailjaima i tehnikom pokrivanja teritorija prilagoena republikama, odnosno pokrajinama. Postala je vaan izraz posebnosti nacija i mono sredstvo integracije. Iako je film bio poznat od poetka 20. stoljea i rairen u gradovima u doba Kraljevine, novost je bio prelazak s pasivnog prikazivanja stranih filmova na vlastitu proizvodnju. Prvi studiji otvoreni su u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, a poslije i u drugim republikim sreditima. Film je favoriziran kao masovna umjetnost, iji je utjecaj ve bio provjeren u totalitarnim reimima. Dravnim novcem razvijala se filmska industrija, koja je svojim ostvarenjima putem meunarodnih festivala sudjelovala u razvoju te umjetnosti u svijetu. Ono to se prenosilo i irilo novim medijima, kad se promatra tijekom duljeg razdoblja, nosilo je na sebi, jednako kao i knjievno i umjetniko stvaranje, vidljive znakove kretanja od strogog dogmatizma do oponaanja sovjetskih uzora, od socijalistikog realizma, prema slobodnijem izrazu, vezivanju za vlastite tradicije i prihvaanju modernih tendencija. Od pedesetih se godina vodila borba meu strujama samih stvaralaca, ali presudno je bilo nastojanje politikog vodstva da pokae kako socijalizam u Jugoslaviji ima drugaije lice. Zastupljenost modernih pravaca u umjetnosti, avangarde, i slobodnije izraavanje s elementima kritike stanja u drutvu (crni val u kinematografiji) zapazili su suvremenici, koji su reimu u cjelini pripisivali vie slobode nego to je
53

Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) (op. pr)

167

bilo u stvarnosti. Veliki val podravljenja je zahvatio takoer zdravstvenu zatitu i podruje socijalne skrbi. Kao besplatno kolovanje, i besplatno lijeenje bilo je popularna toka socijalistikih programa, usporedno s pruanjem pomoi slabima i nemonima. U nastojanju da ostvari te programe, komunistiko je vodstvo nejednako postupalo prema nasljeu iz prethodnih reima. Odbacilo je gotovo sve to je bilo privatno, a sauvalo i dalje razvijalo institucijski temelj izgraen u razdoblju Kraljevine Jugoslavije. Osim Crvenog kria (polumjeseca) i dobrotvornog djelovanja u sklopu crkava, privatna aktivnost je prestala, zakrljala su i ugasila se brojna udruenja i organizacije posveene pomaganju siromanih i nemonih. Zakonskom zabranom privatne lijenike prakse 1963. do kraja je dovedeno suzbijanje svega privatnog u domeni zdravstvene zatite. Naslijeena institucionalna mrea (Medicinski fakultet, Centralni higijenski zavod, domovi zdravlja, dispanzeri, poliklinike) razvijana je u irinu, tako da su ustanove osnovne zdravstvene zatite stizale do sela, tvornica, kola, a isto tako i u visinu razvijanjem klinika, specijalistikih bolnica i instituta na medicinskim fakultetima. S vremenom je zdravstvena sluba osposobljena za recepciju steevina moderne medicine. Na nju se mogla osloniti farmaceutska industrija, koja do 1941. godine nije postojala. Kao i u drugim zemljama sa sposobnom lijenikom slubom i rairenom zdravstvenom kulturom, rezultati nisu izostali. Iskorijenjene su zarazne bolesti koje su bivale endemine, kao malarija, sifilis ili struma, ili one koje su dobivale oblik epidemija, kao trbuni tifus ili pjegavac. Nekad vrlo rairene bolesti, kao trahom i velike boginje, zaboravljene su. Opasnost su prestali biti ne samo arlah i difterija, nego i ranije neizljeiva tuberkuloza. Smanjena je smrtnost novoroenadi i mortalitet starih osoba. Modernizacija u drugoj polovici 20. stoljea donijela je toliko novosti u raznim podrujima da su se promijenili opi uvjeti svakodnevnog ivota. Nestalo je straha od gladi, koja je odnijela mnoge ivote u oba svjetska rata (19141918. i 19411945). Uvoenjem obvezatnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja prevladana je bojazan od nezaposlenosti i neimatine. Osjeaj sigurnosti nepoznat prijanjim generacijama pojaavala je svijest da su smanjeni tereti zahvaljujui ogranienom radnom vremenu (osim na selu i u domainstvu), pristojnim radnim uvjetima i oslanjanju na brojne strojeve i naprave koje olakavaju rad. Naglih i burnih promjena bilo je i u prethodnim razdobljima, prije svega u 18. stoljeu meu Srbima u Ugarskoj, zatim u doba kneza Miloa, pa poslije 1880. u Kraljevini Srbiji, ali sve su one zahvaale samo manji, obrazovani, dobrostojei ili u gradove smjeteni dio drutva. U drugoj polovici 20. stoljea promjene su bile masovne, zahvatile su najvei dio nacije i promijenile njezin profil. Srbi su prestali biti narod seljaka, napustili su selo, seljake roditelje i pretke, preselili se u grad i poeli se formirati kao preteno urbanizirano drutvo. Usporedno s tim, postali su masovno i prosjeno obrazovaniji, nepismenost je iskorijenjena kod onih koji odrastaju, ali je zadrana kod starijih. Iako je cijela populacija ve desetljeima bila obuhvaena obvezatnim kolovanjem, ipak je 1981. u Srbiji bilo 11,1% nepismenih, s karakteristinim razlikama: u sredinjem dijelu kod mukaraca 4,1%, kod ena 17,9%; u Vojvodini kod mukaraca 3,1%, kod ena 8,3%. Prema popisu iz 1981, u cijeloj tadanjoj Jugoslaviji polovica cjelokupne populacije imala je osmogodinju ili srednju kolu (49,7%), dok je visoko obrazovanje imalo 5,6% (u gradskim naseljima 10,3%). Ti omjeri svakako e vrijediti i za Srbe, koji su tada sainjavali 36,3% stanovnitva Jugoslavije. Drutvo iskljuive muke dominacije uinilo je krupne korake u smjeru ravnopravnosti spolova. ene su izile iz sjene, prestale su biti nevidljive suputnice mukaraca, jedinih subjekata povijesnih zbivanja. Formalno izjednaavanje u pravima, dobivanje prava glasa, pratili su uvjeti za obrazovanje, pristup mnogim profesijama, prihvaanje ena u javnim slubama i na visokim funkcijama. U znaajnoj su mjeri te promjene bile omoguene oslobaanjem od ropskog rada kod kue i ukupnim promjenama odnosa u obitelji. Nacija je postala zdravija zahvaljujui mnogim imbenicima, prije svega zdravstvenoj zatiti i 168

povoljnijim ivotnim uvjetima. Kao i mnoge druge, i srpska je nacija postala starija i dugovjenija. Prosjeni oekivani ljudski vijek neposredno poslije Drugog svjetskog rata iznosio je 45 godina, a 74 godine za ene, odnosno 72 za mukarce roene 1981. godine. Usprkos iznimno velikim rtvama i gubicima u oba svjetska rata, nacija je postala brojnija, ali se njezin postotak u ukupnom stanovnitvu Jugoslavije smanjio. Najvei je bio 1961, kada je iznosio 42,8%. Ve je 1971. pao na 39,68%, da bi 1981. bio 36,3%. Dio nestalih nesumnjivo se nalazio u onih 5,44%, koji su se te godine u nacionalnom smislu izjasnili kao Jugoslaveni. Ovaj zakasnjeli val nacionalnog unitarizma odozdo najvie je zahvatio Srbe i Hrvate te pridonio sazrijevanju krize u federaciji sljedeih godina. Druga polovica 20. stoljea bila je vrijeme najvee dinamike u razvoju srpske nacije. Promjene su bile nagle, simultane, u mnogome nepotpune i nedovrene. Kao to obvezatno kolovanje nije iskorijenilo nepismenost, isto tako ni preseljavanje u gradove nije stvorilo graanstvo, niti su naelna zalaganja za ravnopravnost spolova omoguila istinsku i potpunu ravnopravnost. EPILOG: RASPAD FEDERACIJE, BORBA ZA DRAVU Svi Srbi nisu ostali u jednoj dravi! Dolo je do krize odnosa u jugoslavenskoj federaciji, do njezina raspada za kojim su uslijedili ratovi s golemim brojem ljudskih rtava, protjerivanjem, prisilnim preseljavanjem, bjeanjem milijuna ljudi i s neprocjenjivim materijalnim gubicima. Nestabilnost je zahvatila itavu jugoistonu Europu. Dramatina i tragina zbivanja opisivana su u brojnim publikacijama objavljenim jo dok je ratovanje trajalo. Rijetko kada se prije dogaalo da povijest kao znanje i pria tako brzo sustigne povijest kao dogaanje. Ta povijest nije mogla stati izmeu korica ove knjige, ne samo zbog sloenosti i opsega ve i zbog toga to jo nije zavrena, to je ni pisac ni itatelji ne mogu promatrati izvana, a to je neophodan preduvjet objektivnosti. Dogaaji iz devedesetih godina s tla bive Jugoslavije nisu predmet samo povijesnih interesa i istraivanja, nego i sudskih istraga, koje nisu ni blizu kraja. Opravdanije se inilo umjesto naracije o traginim zbivanjima postaviti pitanje o tome koliko je prethodna srpska povijest (u oba znaenja te rijei, i kao objektivan proces i kao svijest i znanje o tom procesu) utjecala na usmjeravanje i neprimjerenu reakciju Srba na izazove jugoslavenske krize. O neadekvatnosti se moe suditi i govoriti imajui na umu tragine posljedice za srpski narod. Promijenili su se jedinstveni uvjeti u kojima su od 1918. protjecali procesi njegove integracije. Znatni dijelovi srpskog naroda iskorijenjeni su s podruja na kojima su stoljeima ivjeli (dijelovi Hrvatske, Dalmacije, Bosne, Kosovo i Metohija). Srbija je preplavljena stotinama tisua izbjeglica, od kojih su se rijetki vratili na svoja ognjita. Jugoslavija i Srbija vie nisu imale utjecaj na razvoj Kosova i Metohije, iako rezolucija UN-a nije slubeno odvojila i proglasila teritorij neovisnim, kako to eli albanska veina stanovnitva. Razlike u shvaanjima i stajalitima o susjednim narodima i manjinama podijelile su naciju, posebice zato to su se neke regije (Sandak i Vojvodina) masovno suprotstavljale dravnoj politici. Osim to je izgubila prirodnu komunikaciju i utjecaj na Srbe koji su se nali u drugim dravama, Srbija je pogoena i nevoljama koje donose ratovi: materijalnom iscrpljenou i opim osiromaenjem, koje je pogorano i pootreno sankcijama UN-a i meunarodnom izolacijom. Ona je bila ira od slubenog embarga i zbog nje je zemlja izgubila sposobnost da dri korak s napretkom znanosti i tehnologije u svijetu. Napokon, pretrpljen je i golem moralni gubitak zbog ope osude politike srpske drave i postupaka srpskih vojnih i civilnih vlasti u ratom zahvaenim podrujima gdje su poinjeni brojni i teki zloini. Od raspada Jugoslavije, najveu, neposrednu i dugoronu tetu pretrpjeli su Srbi, pa se postavlja pitanje zato je meu njima prevladala antijugoslavenska opcija. Nema sumnje da su mnogi Srbi bili nezadovoljni promjenama uvedenim 1945, ali je takoer istina da su dvadeset godina poslije upravo Srbi postali gorljivi branitelji Jugoslavije i meu masama i meu politikim 169

voama. Promjeni stajalita pridonijelo je prihvaanje dijela jugoslavenske ideologije koji je bio ugraen u socijalistiki patriotizam, a u njemu je bilo i podsjeanja na srpske rtve i zasluge za stvaranje i obnavljanje zajednike drave. Utjecalo je, svakako, i iskustvo ivota u jugoslavenskoj federaciji, ali kako se ona mijenjala, negativni poticaji iz realnosti bivali su sve jai, pa se povijesno pamenje okrenulo, a rtve i zasluge izgledale su uzaludne. Da bi se razumjela ta evolucija, potrebno je osvrnuti se na karakteristian razvojni put jugoslavenske federacije. Federativno ureenje koje su uveli komunisti u meuratnom razdoblju, projektirali su i preporuivali politike stranke i pojedinci, a neki od projekata su brojem i sastavom jedinica bili slini rjeenjima iz 1945. Prednost poslijeratnog u odnosu prema ureenju 19181941. bila je u tome to je dravna organizacija bolje usklaena s realnostima etnikih odnosa i to je smanjivala i otklanjala nesnoljivosti i napetosti. To osobito pokazuju primjeri Makedonaca, koji su bili jabuka razdora izmeu Bugara i Srba, i muslimana, na koje su jednako pretendirali Hrvati i Srbi. Ali, komunistiko je vodstvo krajnje pojednostavljeno sagledavalo itav etniki kompleks kao nacionalno pitanje koje se rjeava pravilnom politikom, dobrim organizacijskim shemama, podjelom vlasti, to je prikrivalo ozbiljnost i sloenost problema. Bilo je strogo zabranjeno i kanjivo iriti nacionalnu, rasnu i vjersku mrnju, izgraivani su mehanizmi ravnopravnog sudjelovanja u vlasti, iskreno se radilo na zatiti manjina i u tome su postavljeni visoki standardi. Teilo se i gospodarskoj ravnopravnosti, to je bilo veoma teko postii. Istodobno su sredstva propagande nametala nerealan sklad: svim nacijama i republikama simetrino su priznavane ratne zasluge, svima su pripisivane jednake rtve, svi protivnici partizana iz rata jednako su obiljeeni kao sluge okupatora, bez razumijevanja za razlike i konkretne uvjete. Na srpskoj se strani teko mirilo s jednakim tretiranjem Hitlerova pijuna Pavelia i Drae Mihailovia, koji se borio protiv Nijemaca za obnovu Jugoslavije. Umjesto da se kritiki raspravlja o zbivanjima u svjetlu injenica i konkretnih okolnosti, a na pozadini opeg europskog razvoja, diktirana je partijska verzija povijesti, a izvan toga nametana utnja. Pitanja koja su titala nacije, na koja je trebalo odgovoriti da bi se prevladala prolost, potisnuta su u podzemlje, gdje su i dalje izazivala radoznalost i pothranjivala nezadovoljstva. Stajalite o dravi kao o cjelini i drugim nacijama nije se formiralo samo pod utjecajem slubene propagande nego i suoavanjem s iskustvima ivota u jugoslavenskoj federaciji, koja se dinamino razvijala. Desetljee i vie bila je to strogo centralizirana drava kojom je stvarno vladao vrh Komunistike partije, a njezina tijela su po federalnim jedinicama provodila direktive i donosila propise prema zahtjevima vrha. Reimi izmeu republika nisu se razlikovali ni u emu bitnom. Kada su se pod pritiskom svakodnevne prakse ali i teorijskih preokupacija, zapoetih uvoenjem radnikih savjeta i nastojanjem da se kreira samoupravni socijalizam, sagledavale dugorone perspektive, postavilo se pitanje hoe li se jugoslavenska socijalistika drava razvijati kao asocijacija komuna ili e se teite premjestiti s federacije na republike koje e biti nositelji razvoja. Karakteristian konzervativizam jugoslavenskog partijskog vodstva oitovao se i na toj prekretnici. Kao to je poetkom 1954. osueno zalaganje Milovana ilasa za radikalnu demokratizaciju drutva, tako je i sada odbaen avangardizam. Izabrano je njegovanje i razvijanje nacija kroz republike kao nacionalne drave. To fatalno opredjeljenje nije objavljeno kao zaokret u rjeavanju nacionalnog pitanja, nego je u samoupravnom argonu formulirano kao zastupanje prava radnike klase svake republike da raspolae vikom vrijednosti koji stvara, ili kao pravo naroda da raspolae plodovima svojega rada. Nacije se vie nisu osjeale ugroene od vanjske opasnosti, vie su zazirale od spontanog klizanja prema centralizmu i unitarizmu. A takvim dvojbama povod su davale neke federalne ustanove i slube, osobito vojska i organi sigurnosti. Nastavilo se hvalisanje rjeenjem nacionalnog pitanja; bratstvo i jedinstvo i dalje je postavljano meu najvie vrijednosti. Sve sljedee ustavne reforme poveavale su ovlasti republika te smanjivale znaenje i ulogu dravne cjeline. Samo po sebi, poveavanje odgovornosti i samostalnosti republika nije ugroavalo 170

federaciju, opasnost je nosilo jednostrano usmjerenje, potpuno naputanje ravnotee izmeu cjeline i dijelova, savezne drave i republika u njenom sastavu. Umjesto toga, jaala je borba izmeu republikih partijskih oligarhija, kojom je federacija razvlaivana do te mjere da je postala kulisa iza koje su (poslije 1980) republiki partijski voe odluivali onako kao to je oko 1950. bila fasada iza koje je stvarno vladao Politbiro Centralnog komiteta. Jedan od tadanjih voa je izjavio: Jugoslavija je ono o emu se mi dogovorimo. U tom je smjeru posljednji znaajan korak bio Ustav iz 1974. godine, stjecajem okolnosti donesen samo est godina prije smrti doivotnog predsjednika, koji je bio neka vrsta jamstva za ouvanje dravne cjeline. Tim su ustavom sve glavne ovlasti prenesene na republike, a pokrajine su izjednaene s republikama, osim imenom i brojem predstavnika u saveznim tijelima. Mehanizam uspostavljen tim ustavom nije imao jednake posljedice na sve lanove federacije. Odgovarao je prvenstveno novim nacijama, Makedoncima i Crnogorcima, koje je titio oklop nacionalne drave, unutar kojega su dovravale integracije i dobile uvjete za marginalizaciju manjine. U punoj je mjeri sustav odgovarao i Slovencima, iji su se lideri najupornije zalagali za suverenitet republika. Preostale tri republike: Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija, bile su uspostavljenim sustavom manje ili vie pogoene. Hrvatima je republika posluila za dovrenje vlastite integracije, pogodovala je tihoj asimilaciji manjina (Srba je tada bilo 14% i bili su nadproporcionalno utjecajni kao partizanski kadrovi). Ali izvan Republike, ostajao je nemali broj Hrvata u Bosni i Hercegovini i znatno manje u Vojvodini i Crnoj Gori. Odmjeravajui ono to se gubi i to se dobiva, hrvatski su se lideri opredijelili za to vee osamostaljenje republika. U Bosni i Hercegovini su se i Hrvati i Srbi osjetili ogranienima u komunikaciji sa svojim maticama. Sve tri nacije imale su iskrene branitelje Jugoslavije, ali otkako su muslimani priznati kao narod, meu njima se javila jaka struja koja je traila da Bosna bude nacionalna drava jugoslavenskih muslimana, kojih je inae bilo i u Makedoniji, na Kosovu, i u Srbiji (Sandak). Poslije, tijekom rata, dominacija te struje oitovala se uzimanjem povijesnog naziva Bonjak, koji pretendira na obuhvaanje cjeline stanovnitva i povijesnog naslijea zemlje. Osim muslimana, i Albanci su bili podijeljeni; najvie ih je bilo na Kosovu i Metohiji, no takoer u Makedoniji i Crnoj Gori, ali punu su autonomiju imali samo u Pokrajini. Nacionalisti su traili da se Kosovo organizira kao republika, ali ti zahtjevi nikada nisu ozbiljno razmatrani. Nisu ih prihvatili Albanci u vlasti. Promjene provedene 1974. najtee su pogodile Srbiju. Suvremenici se nisu toliko pribojavali gubitka jedinstvenog okvira srpske integracije, koliko su uoavali potpuno osamostaljenje pokrajina, injenicu da je Srbija postala sloena drava, sastavljena od Kosova, Vojvodine i preostalog dijela koji je nazivan uom Srbijom. Srbija je postala federalizirana u vrijeme kada su sve druge republike zaokruile svoju suverenost. Situacija je bila pogorana i time to su se pokrajinska partijska vodstva trajno konfrontirala s vodstvom Srbije, traila saveznike meu voama drugih republika i u saveznim tijelima zauzimala stajalita protiv svoje republike. Iako je Srbija imala potekoa s obje pokrajine, ipak je bila vidljiva razlika izmeu Vojvodine, podruja s kulturom tolerancije i dugim suivotom pripadnika vie nacija, i Kosova, gdje je oduvijek ona strana koja je imala vlast u dravi eljela vidjeti stvarne i simbolike prednosti, inae se osjeala ugnjetavana. Zajedniki ivot u razdoblju socijalizma i svi napori oko harmonizacije nisu uspjeli izmijeniti taj mentalitet. U meuvremenu su prepirke izmeu republika zbog raspodjele sredstava, kredita, odlijevanja i prelijevanja dohotka, postale javne i prepletale su se s drugim sporovima oko jezika, ravnopravnosti u vojsci itd. Razvijene republike alile su se da se novac koji one stvaraju neopravdano centralizira, uzima za nerazvijena podruja, gdje se neracionalno troi. U nerazvijenim republikama su se alili da ih eksploatiraju razvijeni itd. U posljednjem desetljeu (19801990) javne sjednice centralnih partijskih komiteta postale su mjesta otrih sukoba, osobito meu predstavnicima Srbije i njezinih pokrajina. Pogreno je misliti da je napetosti meu jugoslavenske narode unijela aica literata; stvorila ih je pogreno usmjerena politika. Izrazita nesimetrija i neravnopravan poloaj Srbije u odnosu prema drugim republikama, nisu 171

mogli ostati nezapaeni i bez utjecaja na raspoloenje srpskih masa, osobito zato to su se na pozadini ustavnih promjena zbili politiki dogaaji u kojima su suvremenici prepoznavali antisrpske tendencije. Velik je odjek 1966. imalo svrgavanje i kanjavanje Aleksandra Rankovia (19091983), dugogodinjeg drugog ovjeka Politbiroa, efa savezne policije i dravne sigurnosti te potencijalnog Titova nasljednika. Stavljeno mu je na teret da je od 8. kongresa SKJ (1964) djelovao antipartijski, da je zloupotrebljavao poloaj i suprotstavljao se razvoju neposredne demokracije. Rankoviev je pad praen smjenjivanjem i prisilnim umirovljenjem velikog broja njegovih ljudi iz Slube unutarnjih poslova, to je tumaeno kao udar na srpske kadrove. Na stranu nezadovoljnika tada su se svrstali brojni i utjecajni dojueranji uvari poretka. Oporbeni se tabor zatim poveao 1968, povezano s velikim studentskim prosvjedima i povodom osude i iskljuenja iz Centralnog komiteta SK Srbije pisca Dobrice osia (1921) i povjesniara Jovana Marjanovia (19221980), koji su se usudili javno posumnjati u ispravnost nacionalne politike, upozoravajui, izmeu ostalog, na pojave potiskivanja srpskog stanovnitva s Kosova i iz Metohije. Tada su mnogi intelektualci u znak prosvjeda napustili Komunistiku partiju. Ukazivanje u javnoj raspravi na Pravnom fakultetu u Beogradu 1971. na jednostranost i problematinost ustavnih amandmana, koji su poploali put Ustavu iz 1974, stajalo je nekolicinu nastavnika slube, a jednoga i zatvorske kazne. Dok su prethodni dogaaji vodili omasovljenju oporbe, smjenjivanje partijskog vodstva Srbije, Marka Nikezia (19211990) i Latinke Perovi (1933), koje je 1972. proveo osobno Tito, ne obazirui se na ishod glasovanja u Centralnom komitetu, neposredno je izazvalo slabljenje Partije. Pad tih rukovodilaca povukao je i smjenjivanje mnogih njihovih suradnika, liberalno usmjerenih pristaa odlunije demokratizacije. Svaki od spomenutih dogaaja bio je znak gubljenja utjecaja slubene partijske ideologije i slabljenje partijskog aparata u Srbiji. Posljedice e se u punoj mjeri osjetiti poslije 1980. godine. U suoavanju s rastuim nacionalnim napetostima i sve brojnijim izazovima bratstvu i jedinstvu, jugoslavenska partijska vrhuka, s dijelom inteligencije koji joj je preostao, pokazala se nedoraslom situaciji. Njezina se politika svodila na zabrane, kanjavanja, iznoenje opih parola i pokuaje harmonizacije koji su u promijenjenim uvjetima djelovali kontraproduktivno. Branitelji slubene partijske politike, koja je ukljuivala uvanje dravne cjeline, proglaeni su konzervativcima jo za Titova vremena, dok se sve jae nacionalno obojena oporba, opredjeljivala za demokraciju. Vrijeme je ubrzo pokazalo da svi protivnici Titova reima nisu bili iskreni borci za demokraciju, ni na planu ideja, niti na planu praktine politike. U svim nacijama i jugoslavenskim republikama oporbenjaci su novou svojih teza i hrabrim stajalitima privlaili mase, ali kod njih nije bilo ni najave da bi u rjeavanju jugoslavenskih problema mogli ponuditi alternativu vladajuoj politici. U srpskom se sluaju to vrlo jasno pokazalo. Bez snanog intelektualnog vodstva, neobavijeteni o onome to se u Europi dogaalo u vezi s nadilaenjem naslijeenih nacionalnih suprotnosti, onome to se promijenilo u idejama i u odnosima meu kulturama, voe srpske oporbe morali su se usmjeravati prema povijesti, oivljavati ideje i stajalita iz prijanjih faza srpskog nacionalizma. Pritom su uoavali slinosti i analogije sa situacijama i dogaajima iz prolosti, a ostajali neosjetljivi za velike promjene, koje su se u meuvremenu dogodile i zbog kojih orijentiri iz prolosti nisu bili odgovarajui. Osim reenog, poruke iz prolosti nisu bile jednoznane. Uz tradiciju borbe za nacionalnu dravu i nacionalne politike, nasljee srpskog nacionalizma sadravalo je i nacionalno-unitarnu varijantu, razvijenu u razdoblju integralnog jugoslavenstva, shvaenu i prakticiranu kao irenje srpstva na ostale Jugoslavene. Kada je Jugoslavija 1941. sruena, okupiranu je Srbiju zahvatilo jako razoaranje u Jugoslaviju, jugoslavenske je iluzije potisnuo snaan pokret vraanja srpskim korijenima. U uvjetima njemake okupacije nije se moglo traiti pribjeite u pobjedama i ratnoj slavi, ali se moglo vratiti Crkvi, pravoslavlju, svetosavlju kao posveenom nacionalizmu, patrijarhalnosti, domainu kao idealu, odbacivanju svega tuinskog. Nametane su, ali i asimilirane 172

vrijednosti koje je zastupao okupacijski reim: rasizam, mrnja prema demokraciji, antisemitizam. U ratnim je godinama i nesporno srpski pokret generala Drae Mihailovia bio suoen s dvije tradicije i oscilirao izmeu uvanja kontinuiteta Kraljevine Jugoslavije i doputanja da se progone i iskorijene stanovnici te drave koji nisu bili Srbi. Dvije tradicije iz prolosti djelovale su na srpske politike i intelektualne elite i u vrijeme kada se jugoslavenska kriza bliila svome vrhuncu. To vrijeme se poklopilo s ruenjem komunistikih reima u dravama socijalistikog bloka, to je jo vie oslabilo jednostranaki poredak i na dnevni red stavilo slobodne izbore, obnovu parlamentarizma i viestranakog sustava. Neposredno je predstojala borba za vlast, a u uvjetima usijanih strasti samo su izrazito nacionalni programi mogli dobiti masovnu potporu. Postavi 1987. godine unutarnjim prevratom voa Saveza komunista Srbije, Slobodan Miloevi (19412006) pokuao je kontinuitet vlasti ouvati spajanjem svoje partije sa Socijalistikim savezom, neaktivnom i beznaajnom masovnom organizacijom. Savez komunista preko noi je pretvoren u Socijalistiku partiju Srbije, to je njegovu voi omoguilo otru kritiku Titova reima, uz istodobno uvanje partizanske tradicije i steevina socijalizma. Miloevi je sa svojom partijom nastupao kao branitelj Jugoslavije, osuivao je rukovodioce drugih jugoslavenskih republika, kao i strane sile zbog njezina razbijanja, a istodobno je krnjim ostatkom Jugoslavije vladao kao da je to nacionalna drava Srba. Iza imena Jugoslavije ostale su dvije republike: Srbija i Crna Gora. U posljednjoj je neprestano rastao otpor, tako da od 1997. vlasti Crne Gore nisu potovale odluke saveznih tijela. Zajednike su ostale samo vojska i vanjska politika. Odvajanje od Srbije i postizanje pune dravne neovisnosti postalo je bit programa vrlo utjecajnih politikih snaga Crne Gore, a odnos prema srpstvu crta razgranienja meu politikim strankama i koalicijama. Poslije svih jugoslavenskih republika, na primjeru Crne Gore su se pokazale sudbonosne posljedice prihvaanja programa srpske nacionalne oporbe: ili federacija po mjeri Srbije i Srba, ili Srbija kao nacionalna drava na podrujima gdje ive Srbi. Dok su u Srbiji Socijalistika partija i njezin voa nastojali sintetizirati jugoslavensku i usko srpsku komponentu, prvu u slubenoj dravnoj politici, a drugu u stvaranju ideolokog i kulturnog ozraja, kod Srba koji su se poslije raspada federacije nali u drugim republikama nije bilo snane socijalistike komponente, niti njegovanja jugoslavenskog nasljea. Glavnu su rije povele nacionalne, samo imenom demokratske stranke, kojima je u temelju programa bila nacionalna drava, za koju su se borile stvarajui autonomne teritorije i teei za ujedinjenjem sa Srbijom u daljnjoj perspektivi. Poruke iz blie i daljnje prolosti tu su neposrednije djelovale, oivljene su i metode borbi za nacionalnu dravu, nametanje svoje vlasti praeno je progonom pripadnika drugih naroda, uklanjanjem njihovih simbola i tragova te tekim zloinima. Pritom se nije vodilo rauna o sudbini Srba koji su kao manjina mogli stradati i koji su stradali od primjene tih istih metoda. esto se s razlogom tvrdi da su poslije raspada Jugoslavije Srbi u svojem razvoju vraeni natrag u stanje s poetka 20. stoljea. Upuivanje na tu slinost treba dopuniti i isticanjem razlika, jer je ope stanje poetkom 21. stoljea bitno drugaije od stanja 1903. ili 1908, pa su i posljedice raspada Jugoslavije osjetno lake. Srbija i njezini susjedi nisu u podijeljenoj i sukobljenoj Europi, nego u Europi koja se ujedinjuje, u kojoj slubeno udruene lanice Europske unije oekuju da im se pridrue ostale drave. Takva Europa u integraciji dio je svijeta u kojemu se ujednaavaju naela ureenja, meunarodnih odnosa, nalae potovanje ljudskih i prava manjina. Dugorono gledano, Srbija i drave u kojima Srbi ive kao manjina, nastoje postii isti cilj, dobrovoljno se podvrgavajui naelima modernog svjetskog poretka. Ni granice nisu nepropusne, niti imaju znaenje kao oko 1900. godine. Sve je vie sredstava komunikacije koja se ne zaustavljaju na granicama. Pred razdvojenim dijelovima srpskog naroda nisu borbe za osloboenje i ujedinjenje, nego zadatak da obnove prekinute veze sa susjedima, europskom i svjetskom zajednicom te da vrate sposobnost recepcije onoga to se u suvremenom svijetu stvara za dobro i napredak ovjeanstva.

173

IZABRANA BIBLIOGRAFIJA

174

Adamovi, Lj., Lempi, D., Priket, R., Amerikojugoslovenski ekonomski odnosi posle Drugog svetskog rata, Beograd 1990. Adanir, F., Die Makedonische Frage. Ihre Entstehung und Entwicklung, Wiesbaden 1979. Alcock, J., Explaining Yugoslavia, London 2000. AleksiPejkovi, Lj., Odnosi Srbije sa Engleskom i Francuskom 19031914, Beograd 1965. Amstadt, J., Die k.k. Militrgrenze 15221881, Wrzburg 1969. Antonovi, M., Grad i upa u Zetskom primorju i severnoj Albaniji u XIV i XV veku, Beograd 2004. Avramovski, ., Balkanska antanta (19341940), Beograd 1986. Balkanske zemlje i velike sile 19351937, Beograd 1968. Sukob interesa Velike Britanije i Nemake na Balkanu uoi Drugog svetskog rata (iz: Istorija XX veka, II), Beograd 1961. Babi, A., Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1972. Banac, I., The National Question in Yugoslavia: Origins, History Politics, Ithaca London 1984 (Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Zagreb 1988). With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism, New York 1988 (Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunistikom pokretu, Zagreb 1990). Barker, E., British Policy in SouthEast Europe in the Second World War, New York 1976 (Britanska politika prema Jugoistonoj Evropi u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1978). Batakovi, D. (ur.), Nova istorija srpskog naroda, Beograd 2000, 20022. Beldiceanu, N., Le monde ottoman des Balkans (14021566). Institutions, societe, economie, London 1976. Benac, A., Basler, ., ovi, B., Paali, E., Mileti, N., Aneli, P., Kulturna historija Bosne i Hercegovine. Od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Sarajevo 19842. Beschnit, W.D., Nationalismus bei Serben und Kroaten 18301914. Analyse und Typologie der nationalen Ideologie, Mnchen 1980. Belin, B., Evropski uticaji na srpski liberalizam u XIX veku, Sr. Karlovci Novi Sad, 2005. Birnbaum H. Vryonis S. (ur.), Aspects of the Balkans: Continuity and Change, Pariz 1972. Bjelajac, M., Vojska kraljevine SHS 19181921, Beograd 1988. Vojska kraljevine SHS/Jugoslavije 19221935, Beograd 1994. Blagojevi, M., Zemljoradnja u srednjovekovnoj Srbiji, Beograd 1973, 20042. Srbija u doba Nemanjia. Od kneevine do carstva: 11681371, Beograd 1989. Dravna uprava u srpskim srednjovekovnim zemljama, Beograd 1997, 20012. Nemanjii i Lazarevii i srpska srednjovekovna dravnost, Beograd 2004. Blagojevi, M. Medakovi, D., Istorija srpske dravnosti, knj. I: Od nastanka prvih drava do poetka srpske nacionalne revolucije, Novi Sad 2000. Bogdanovi, D., Istorija stare srpske knjievnosti, Beograd 1980. Studije iz srpske srednjovekovne knjievnosti, Beograd 1997. Bogdanovi, M., Srpski radniki pokret 19031914. Nalije legende, Zagreb 1989. Bojovi, B., Kraljevstvo i svetost. Politika filozofija srednjovjekovne Srbije, Beograd 1999 (L' idologie monarchique dans les hagiobiographies dynastiques du MoyenAge Serbe, Rim 1994). Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena (Meunarodni nauni skup), Beograd Novi Sad 1995. Boi, I., Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku, Beograd 1952. Nemirno Pomorje XV veka, Beograd 1979. Albanija i Arbanasi u XIII, XIV i XV veku, (iz: Glas SANU, 338), Beograd 1983. Boi, I. Cirkovi, S. Ekmei, M. Dedijer, V., Istorija Jugoslavije, Beograd 1972. Calic, M.J., Sozialgeschichte Serbiens 18151941, Mnchen 1994 (Socijalna istorija Srbije 175

18151941, Beograd 2004). Castellan, G., La vie auotidienne en Serbie au seuil de l'indpendance, 18151839, Pariz 1967. Histoire des Balkans (XIVeXXe siecle), Pariz 1991. Crampton, R., The Balkans since the Second World War, London 2002 (Balkan posle Drugog svetskog rata, Beograd 2003). Cviji, J., Balkansko poluostrvo i junoslovenske zemlje, Beograd 19221931; 19662; 19873. Metanastazika kretanja, njihovi uzroci i posledice (Srpski etnografski zbornik, knj. XXIV), Beograd 1922. (pretisak u: J. Cviji, Antropogeografski i etnografski spisi, Beograd 1987, str. 131197). ajkanovi, V., Stara srpska religija i mitologija, Beograd 1994. ubrilovi, V., Istorija politike misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1958, 19822. Odabrani istorijski radovi, Beograd 1983. ubrilovi, V. (ur.), Obiajno pravo i samouprave na Balkanu i u susednim zemljama (Nauni skupovi SANU), Beograd 1974. Velike sile i Srbija pred Prvi svetski rat (Nauni skupovi SANU), Beograd 1976. Vojne krajine u jugoslovenskim zemljama u Novom veku do Karlovakog mira 1699 (Nauni skupovi SANU), Beograd 1989. uri, L., Srpske knjige i srpski pisci 18. veka, Novi Sad 1988. irkovi, S., Istorija srednjovekovne bosanske drave, Beograd 1964. Srbi u srednjem veku, Beograd 1995 (I Serbi nel medioevo, Milano 1992; La Serbie au moyen age, Pariz 1992; , Moskva 1996). Rabotnici, vojnici, duhovnici. Drutva srednjovekovnog Balkana, Beograd 1997. O istoriografiji i metodologiji. Odabrane studije, Beograd 2007. irkovi, S. Mihalji, R. (ur.), Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd 1999. irkovi, S. KovaeviKoji, D. uk, R., Staro srpsko rudarstvo, Beograd Novi Sad 2002. orovi, V. ubrilovi, V., Srbija 18581903, Beograd 1938. orovi, V., Historija Bosne, knj. I, Beograd 1940; Banjaluka 19992. Istorija Jugoslavije, Beograd 1933, 19892. Istorija Srba, IIII, Beograd 1989, 19952, 20043. Odnosi izmeu Srbije i AustroUgarske u XX veku, Beograd 1936, 19922. Dabi, V., Vojna krajina. Karlovaki generalat (15301746), Beograd 2000. Dai, M., Crna Gora i Srbija na poetku XIX vijeka, Beograd 1994. Davidov, D., Srpska grafika XVIII veka, Novi Sad 1978. Dedijer, V., Sarajevo 1914, Beograd 1966 (Road to Sarajevo, London 1967). Dereti, J., Dositej Obradovi i njegovo doba, Beograd 1966. Istorija srpske knjievnosti, 3. izdanje, Beograd 2002. Di Vitorio, A. (ur.), Ragusa e il Mediterraneo: ruolo e funzioni di una repubblica marinara tra medioevo ed eta moderna, Bari 1990. Dimi, Lj., Kulturna politika u Kraljevini Jugoslaviji, IIII, Beograd 19961997. Istorija srpske dravnosti, knj. III: Srbija u Jugoslaviji, Novi Sad 2001. Dimi, Lj. Jovanovi, M. Stojanovi, D., Srbija 18042004. Tri videnja ili poziv na dijalog, Beograd 2005. Dini, M., Srpske zemlje u srednjem veku. Istorijskogeografske studije, Beograd 1978. Iz srpske istorije srednjega veka, Beograd 2003. Djokic, D. (ur.), Yugoslavism. Histories of a Failed Idea, London 2003. Dlger, F., Byzanz und die europische Staatenwelt. Ausgewhlte Aufsatze, Darmstadt 1964. DragoviSoso, J., "Saviours ofthe Nation", Serbia's Intellectual Opposition and the Revival of Nationalism, London 2002 ("Spasioci nacije". Intelektualna opozicija Srbije i oivljavanje 176

nacionalizma, Beograd 2004). Ducellier, A. (ur.), Byzance et le monde orthodoxe, Pariz 1986. Daja, S., Die "Bosnische Kirche" und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg, Mnchen 1978. Konfessionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina Voremanzipatorische Phase, 14631804, Mnchen 1984 (Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko razdoblje, 14631804, Mostar 1999). BosnienHerzegowina in der sterreichischungarischen Epoche (18781918), Mnchen 1994 (Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (18781918), Mostar Zagreb 2002). Die politische Realitt des Jugoslawismus (19181991). Mit besonderer Bercksichtigung BosnienHerzegowinas, Mnchen 2002 (Politika realnost jugoslavenstva (19181991). S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo Zagreb 2004). orevi, D., Carinski rat AustroUgarske i Srbije 19061911, Beograd 1962. Rvolutions nationales des peuples balkaniques, 18041914, Beograd 1965 (Nacionalne revolucije balkanskih naroda 18041914, Beograd 1995). (18041918), Solun 1970. Ogledi iz novije balkanske istorije, Beograd 1989. orevi, D. (ur.), The Creation of Yugoslavia, 19141918, Santa Barbara, SAD, 1980. orevi, T., Iz Srbije Kneza Miloa, III, Beograd 19221924. uri, V., Vizantijske freske u Jugoslaviji, Beograd 1974 (Die byzantinischen Fresken, Mnchen 1976). uri V. Babiorevi G., Srpska umetnost u srednjem veku, III, Beograd 1997. urovi, A., Modernizacija obrazovanja u Kraljevini Srbiji 19051914, Beograd 2004. urovi, M., Crnogorske finansije 18601915, Titograd 1960. Ekmei, M., Ratni ciljevi Srbije 1914, Beograd 1973. Stvaranje Jugoslavije 17901918,1II, Beograd 1989. Radovi iz istorije Bosne i Hercegovine XIX veka, Beograd 1997. Srbi na istorijskom raskru, Beograd 1999. Emmert, Th. A., Serbian Golgotha: Kosovo, 1389, New York 1990. Faroqhi, S., Geschichte des Osmanischen Reiches, Mnchen 2000. Ferjani, B., Vizantija i Juni Sloveni, Beograd 1966. Ferjani, B. irkovi, S., Stefan Duan, kralj i car, 13311355, Beograd 2005. Ferluga, J., Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd 1956 (L'amministrazione bizantina in Dalmazia, Venecija 1978). Byzantium on the Balkans. Studies on the Byzantine Administration and the Southern Slavs from the VIIth to the XIIIth Centuries, Amsterdam 1976. Untersuchungen zur byzantinischen Provinzialverivaltung, VIIXIII Jahrhundert, Amsterdam 1992. Filipovi, N., Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Teanj 2005. Fine, J. V. Jr., Early Medieval Balkans, Ann Arbor 1983. Late Medieval Balkans, Ann Arbor 1987. Fonseca, C. D. (ur.), Le aree omogenee della civilta rupestre nell' ambito dell' impero bizantino: la Serbia, Galatina 1979. Foti, A. (ur.), Privatni ivot u srpskim zemljama u osvit novog doba, Beograd 2005. Gaea, N., Agrarna reforma i kolonizacija u Bakoj 19181941, Novi Sad 1968. Agrarna reforma i kolonizacija u Banatu 19191941, Novi Sad 1972. Agrarna reforma i kolonizacija u Sremu 19191941, Novi Sad 1975. Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 19451948, Novi Sad 1984. Garaanin, M. (ur.), Iliri i Albanci (Nauni skupovi SANU), Beograd 1988. Gavrilovi, M., Milo Obrenovi, IIII, Beograd 19081912; 19812. 177

Iz nove srpske istorije, Beograd 1926. Gavrilovi, N., Srpske kole u Habzburkoj monarhiji u periodu pozne prosveenosti, Beograd 1999. Gavrilovi, S., Prilog istoriji trgovine i migracija BalkanPodunavlje XVIIIXIX stolea, Beograd 1969. Iz istorije Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (XVXVIII vek), Beograd 1993. Srbi u Habzburkoj monarhiji (17921849), Novi Sad 1994. Srem pre i u toku srpskog narodnog pokreta 18481849, Beograd 1997. Vojvodina i Srbija u vreme Prvog ustanka, Novi Sad 2004. Studije iz privredne i drutvene istorije Vojvodine i Slavonije: od kraja XVII do sredine XIX veka, Novi Sad 2006. Geografski lik Srbije u doba Prvog ustanka, Beograd 1954. Glenny, M., The Fali ofYugoslavia. The Third Balkan War, New York, 1993 (Pad Jugoslavije. Trei balkanski rat, Beograd 2002). Gli Slavi occidentali e meridionali nell'Alto Medioevo, III, Spoleto 1983. Gligorijevi, B., Parlament i politike stranke u Jugoslaviji 19191929, Beograd 1979. Kominterna, jugoslovensko i srpsko pitanje, Beograd 1992. Kralj Aleksandar I Karadordevi, IIII, Beograd 2002. Goldstein, I., Bizant na Jadranu, Zagreb 1992. Gradska kultura na Balkanu (XVXIX vek), 12, Beograd 1984, 1988. Grbi, M., Karlovako vladianstvo, IIII, Sr. Karlovci 18911893; Topusko 19902. Gross, M., Vladavina hrvatskosrpske koalicije, Beograd 1960. Gruji, R., Azbunik Srpske pravoslavne crkve, Beograd 1993. Hadrovics, L., Le peuple serbe et son glise sous la domination turque, Pariz 1947. Hafner, S., Studien zur altserbischen dynastischen Historiographie, Mnchen 1964. Srpski srednji vek, Beograd Novi Sad 2001. Halpern, J. M., Srpsko selo. Drutvene i kulturne promene u seoskoj zajednici (19521987), Beograd 2006. Halpern, J. M. Kideckel, D. A. (ur.), Neighbors at War. Anthropological Perspectives on Yugoslav Ethnicity, Culture and History, Pensvlvania 2000 (Susedi u ratu. Jugoslovenski etnicitet, kultura i istorija iz ugla antropologa, Beograd 2002). Haselsteiner, H., BosnienHerzegowina, Orientkrise und Sdslavische Frage, Be 1996. Hauptmann, F., Die sterreichischUngarische Herrschaft in Bosnien und der Herzegovina 18781918: Wirtschaftspolitik und Wirtschaftsentwicklung, Graz 1983. Hayden R., Blueprints for a House Divided. The Constitutional Logic of the Yugoslav Conflicts, Ann Arbor 1999 (Skice za podeljenu kuu. Ustavna logika jugoslovenskih sukoba, Beograd 2002). Hoptner, J. B., Yugoslavia in Crisis 19341941, New York London, 1962 (Jugoslavija u krizi 19341941, Rijeka 1973). Hsch, E., Geschichte der Balkanlnder. Von der Frhzeit bis zur Gegenwart, Mnchen 2. 1988 Hrabak, B., Prizrenska arbanaka liga: 18781881, Beograd 1998. Iz starije prolosti Bosne i Hercegovine, IIII, Beograd, 20032004. Arbanake studije, IIV, Beograd, 20042005. Inalcik, H., The Ottoman Empire. The Classical Age 13001600, London 1973 (Osmansko carstvo. Klasino doba 13001600, Beograd 1974; 20032). The Ottoman Empire: Conquest, Organization and Economy. Collected studies, London 1978. Studies in Ottoman Social and Economic History, London 1985. Inalcik, H. Quataert, D. (ur.), An Economic and Social History of the Ottoman Empire, I 178

II, Cambridge 1999.3 Istorija Crne Gore, knj. I; knj. II tom 1. i 2; knj. III tom 1, Titograd 19671975. Istorija naroda Jugoslavije, III, Beograd Zagreb Ljubljana 1953, 1960. Istorija srpskog naroda, IVI, Beograd 19801993. Istorija kola i obrazovanja kod Srba, Beograd 1974. Ivanievi, V., Novarstvo srednjovekovne Srbije / Serbian Medieval Coinage, Beograd 2001. Ivi, A., Migracije Srba u Hrvatsku tokom XVI, XVII i XVIII veka, Subotica 1923. Migracije Srba u Slavoniju tokom XVI, XVII i XVIII veka, Subotica 1926. Istorija Srba u Vojvodini od najstarijih vremena do osnivanja potiskopomorike granice (1703), Novi Sad, 1929, 19972. Ivi P., Srpski narod i njegov jezik, Beograd 1971; Sremski Karlovci Novi Sad 20012. Pregled istorije srpskog jezika, Sremski Karlovci Novi Sad 1998. Jakschich, G., L'Europe et la rsurrection de la Serbie (18041834), Pariz 1917 (Evropa i vaskrs Srbije 18041834, Beograd 1933). Jaki, G. Vukovi, V., Spoljna politika Srbije za vlade kneza Mihaila Prvi balkanski savez, Beograd 1963. Jankovi, D., Srbija i jugoslavensko pitanje 19141915, Beograd 1973. Srpska drava prvog ustanka, Beograd 1980. Raanje parlamentarne demokratije. Politike stranke u Srbiji XIX veka, Beograd 1999. Jankovi, M., Episkopije i mitropolije Srpske crkve u srednjem veku, Beograd 1984. Jelavich Ch., Tsarist Russia and Balkan Nationalism: Russian Influence in the Internat Affairs of Bulgaria and Serbia, 18791886, Berkeley, Los Angeles, 1958. Jelavich, B. Jelavich Ch. (ur.), The Balkans in Transition: Essays on the Development of Balkan Life and Politics since the Eighteenth Centurj, Berkelev, Call., 1963. The Establishment of the Balkan National States, 18041920, Seattle London 1977. Jelavich, B., History of the Balkans, III, Cambridge 1983. Russia's Balkan Entanglements: 18061914, Cambridge 2004. JeliButi, F., Ustae i NDH, Zagreb 1977. Jireek, C., Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien whrend des Mittelalters, Prag, 1879 (Trgovaki putevi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, Zbornik Konstantina Jireeka I, Beograd 1959). "Die Romanen in den Stadten Dalmatiens whrend des Mittelalters", Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien, Philosophischhistorische Classe, BandXLVIII, XLIX, Be 1901, 1903, 1904 (Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka, Zbornik Konstantina Jireeka II, Beograd 1962). "Staat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien. Studien zur Kulturgeschichte des 13 15 Jahrhunderts", Denksschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien, Phil. hist. Klasse Bd. 56, 58, 64, Be 19121919 (Istorija Srba, knj. II. Kulturna istorija, Beograd 1952, 1978, 1988). Geschichte der Serben, III, Gotha, 19111918 (Istorija Srba, knj. I. Politika istorija do 1537. godine, Beograd 1952, 19782, 19883). Jovanovi, Miodrag, Srpsko slikarstvo 18301870, Beograd 1992. Srpsko crkveno graditeljstvo i slikarstvo novijeg doba, Beograd 2007. Jovanovi, Miroslav, Jezik i drutvena istorija. Kulturnoistorijski okviri polemike o srpskom knjievnom jeziku, Beograd 2002. Jovanovi, S., Ustavobranitelji i njihova vlada, Beograd 1912. Druga vlada Miloa i Mihaila, Beograd 1923. Vlada Milana Obrenovia, III, Beograd 19261927. Vlada Aleksandra Obrenovia, IIII, Beograd 19291931. 179

Kali, J. olovi, M. (ur.), Socijalna struktura srpskih gradskih naselja (XIIXVIII vek), Smederevo Beograd 1992. Kali, J., Srbi u poznom srednjem veku, Beograd 1994, 20022. Evropa i Srbi. Srednji vek, Beograd 2006. Kanitz, F., Das Knigtum Serbien und das Serbenvolk, IIII, Leipzig 19041914 (prve dvije knjige u srpskom prijevodu: Srbija. Zemlja i stanovnitvo, III, Beograd 1985). Kaser, K., Hirten, Kmpfer, Stammeshelden. Ursprnge und Gegenwart der balkanischen Patriarchalitt, Be Kln 1992. Familie und vermandtschaft aufdem Balkan. Analyse einer untergehenden Kultur, Be Kln Weimar 1995 (Porodica i srodstvo na Balkanu. Analiza jedne kulture koja nestaje, Beograd 2002). Freier Bauer und Soldat. Die Militarisierung der agrarischen Gesellschaft in der kroatischslaivonischen Militrgrenze (15351881), Be Kln Weimar 1997 (Slobodan seljak i vojnik. Povojaenje agrarnog drutva u hrvatskoslavonskoj Vojnoj krajini (15351881), III, Zagreb 1997). Kaanin, M., Srpska knjievnost u srednjem veku, Beograd 1975. Koji, B., Stari balkanski gradovi, varoi i varoice, Beograd 1976. Kolari, M., Klasicizam kod Srba, 17901848,1II, Beograd 19651966. Kosti, M., Srpska naselja u Rusiji: Nova Srbija i Slavenosrbija (Srpski etnografski zbornik XXVI), Beograd 1925; Novi Sad 20022. Grof Koler kao kulturnoprosvetni reformator kod Srba u Austriji u XVIII veku, Beograd 1932. Dositej Obradovi u istoriskoj perspektivi XVIII i XIX veka, Beograd 1952. Kovaevi, D., Srbija i Rusija 18781889. Od Berlinskog kongresa do abdikacije kralja Milana, Beograd 2003. KovaeviKoji, D., Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo 1978. Gradski ivot u Srbiji i Bosni, XIV i XV vijek, Beograd 2007. Kraljai, T., Kalajev reim u Bosni i Hercegovini (18821903), Sarajevo 1987. Kreki, B. (ur.), Urban Society of Eastern Europe in Premodern Times, Berkeley Los Angeles London 1987. Kreki, B., Dubrovnik in the 14th and 15th Centuries: A City between East and West, Norman, Okl., 1972. Dubrovnik, Italy and the Balkans in the Late Middle Ages, London 1980. Dubrovnik: A Mediterranean Urban Society, 13001600, Aldershot 1997. Unequal Rivals: Essays on Relations between Dubrovnik and Venice in the Thirteenth and Fourteenth Centuries, Zagreb Dubrovnik 2007. Kresti, V., Istorija srpske tampe u Ugarskoj 17911914, Novi Sad 1980; Beograd 20032. Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 18481914, Beograd 1991. Kresti, V. Ljui, R., Programi i statuti srpskih politikih stranaka do 1918. godine, Beograd 1991. Krizman, B., Vanjska politika jugoslavenske drave 19181941, Zagreb 1974. Raspad AustroUgarske i stvaranje jugoslavenske drave, Zagreb 1977. Hrvatska u Prvom svjetskom ratu. Hrvatskosrpski politiki odnosi, Zagreb 1989. La culture urbaine dans les Balkans, Beograd Pariz 1991. Laiou, A. E., The Economic History of Byzantium, IIII, Dumbarton Oaks 2002. Lampe, J. R. Jackson, M. R., Balkan Economic History, 15551950: From Imperial Borderlands to Developing Nations, Bloomington 1982. Lampe, J. R., Yugoslavia as Historj. Twice there was a Country, Cambridge 20002 (Jugoslavija kao istorija. Bila dvaput jedna zemlja, Beograd 2004). 180

Lebl, ., Do "konanog reenja". Jevreji u Srbiji, Beograd 2002. Lederer, I., Yugoslavia at the Paris Peace Conference, New Heaven 1963. Lemaji, N., Srpski narodni prvaci, glavari i stareine posle propasti srednjovekovnih drava, Novi Sad 1999. Lui, J., Povijest Dubrovnika od VII st. do godine 1205, Dubrovnik 1976 (Iz: Anali Historijskog odjela Centra za znanstveni rad JAZU u Dubrovniku, XIIIXIV). Ljui, R., Kneevina Srbija (18301839), Beograd 1986, 20042. Istorija srpske dravnosti, knj. II: Srbija i Crna Gora. Novovekovne srpske drave, Novi Sad 2001. MacKenzie, D., The Serbs and Russian PanSlavism 18751878, New York 1967. Ilija Garaanin, Balkan Bismarck, New York, 1985 (Ilija Garaanin, dravnik i politiar, Beograd 1987). Maksimovi, Lj., Grad u Vizantiji, Beograd 2003. Vizantijski svet i Srbi. Odabrane studije, Beograd 2007. Mal, J., Uskoke seobe i slovenake pokrajine (Srpski etnografski zbornik XXX), Ljubljana 1924. Mantran, R. (ur.), Histoire de l'Empire Ottoman, Pariz 1989 (Istorija Osmanskog carstva, Beograd 2002). MarjanoviDuani, S., Vladarske insignije i dravna simbolika u Srbiji od XIII do XV veka, Beograd 1991. Vladarska ideologija Nemanjia, Beograd 1997. Sveti kralj. Kult Stefana Deanskog, Beograd 2007. MarjanoviDuani, S. Popovi, D. (ur.), Privatni ivot na tlu srpskih zemalja u srednjem veku, Beograd 2004. Markovi, P., Beograd i Evropa 19181941. Evropski uticaji na modernizaciju Beograda, Beograd 1992. Beograd izmeu Istoka i Zapada 19481965, Beograd 1996. Trajnost i promena, Beograd 2007. Markovi, V., Pravoslavno monatvo i manastiri srednjevekovne Srbije, Sremski Karlovci 1920, 20032. Markow, W., Serbien zwischen sterreich und Russland 18971908, Stuttgart 1934 (Srbija izmeu Austrije i Rusije 18971908, u Nastava i istorija, 1 (2003), 2 (2004). Mavromatis, L., La fondation de l'empire serbe. Le kralj Milutin, Solun 1978. Medakovi, D., Putevi srpskog baroka, Beograd 1971. Srpska umetnost XVIII veka, Beograd 1980. Srpska umetnost XIX veka, Beograd 1981. Meli, D. (ur.), Der JugoslawienKrieg. Handbuch zur Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Wiesbaden 1999. Mihailovi, G., Srpska bibliografija XVIII veka, Beograd 1964. Mihalji, R., Kraj srpskog carstva, Beograd 1975, 19892, 20013. Lazar Hrebeljanovi istorija, kult, predanje, Beograd 1984, 19892, 20013. The Battle of Kosovo in History and in Popular Tradition, Beograd 1989. Zakoni u starim srpskim ispravama, Beograd 2006. Mijovi, P., Umjetniko blago Crne Gore, Beograd 1981. Milenkovi, V., Istorija graenja eleznica i eleznika politika kod nas (18501935), Beograd 1936. Milievi, J., Jevrem Gruji, istorijat svetoandrejskog liberalizma, Beograd 1964. Drutvene pojave u Srbiji XIX veka, Beograd 2003. Mirkovi, Mijo., Ekonomska historija Jugoslavije, Zagreb 19683. 181

Mirkovi, Mirko, Pravni poloaj i karakter srpske crkve pod turskom vlau, Beograd 1966, 20042. Mirkovi, Miroslava, Rimski gradovi na Dunavu u Gornjoj Meziji, Beograd 1968. Rmer an der Mittleren Donau, Beograd 2003. Mitrovi, A., Jugoslavija na Konferenciji mira 19191920, Beograd 1969. Prodor na Balkan. Srbija u planovima AustroUgarske i Nemake 19081918, Beograd 1981. Srbija u Prvom svetskom ratu, Beograd 1984, 20062. Strane banke u Srbiji od 1878. do 1914, Beograd 2004. Srbija 19441952. Drutvenoekonomske promene i organizacija upravljanja privredom, Beograd 1988. Moderna srpska drava 18042004: hronologija, Beograd 2004. Mousset, J., La Serbie et son glise 18301904, Pariz 1938. Murko M., Die bedeutung der Reformation und Gegenreformation fr das geistige Leben der Sdslaven, Prag i Heidelberg 1927. Naimark, N. Case, H. (ur.), Yugoslavia and Its Historians: Understanding the Balkan Wars ofthe 1990s, Stanford 2003. Nemanji, M., Jedan vek srpske stvaralake inteligencije 18201920, Beograd 2001. Nestorovi, B., Arhitektura Srbije u XIX veku, Beograd 2006. Nikoli, K., Strah i nada u Srbiji 19411944. Svakodnevni ivot pod okupacijom, Beograd 2003. Nilevi, B., Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije, Sarajevo 1990. Novakovi, S., Iz srpske istorije, Novi Sad Beograd 1966. Srbi i Turci XIV i XV veka. Istorijske studije o prvim borbama s najezdom turskom pre i posle boja na Kosovu, Beograd 1893, 19332, 19603, 20024. Tursko carstvo pred srpski ustanak 17801804, Beograd 1906, 20022. Vaskrs drave srpske, Beograd 1904, 19542, 20023. Zemlja i narod u staroj srpskoj dravi. Izabrani radovi, Beograd 2002. Obolensky, D., Byzantium and the Slavs: Collected Studies, London 1971. The Byzantine Commonwealth. Eastern Europe, 5001453, London 1971 (Vizantijski komonvelt, Beograd 1991). The Byzantine Inheritance of Eastern Europe, London 1982. Oikonomidis, N. (ur.), Byzantium and Serbia in the 14th Century. International Symposium, Atena 1995. Ostoji, T., Srpska knjievnost od Velike seobe do Dositeja Obradovia, Novi Sad 1905. Ostrogorski, G., Vizantija i Sloveni, Beograd 1969. Geschichte des byzantinischen Staates, Mnchen 19653 (Istorija Vizantije, Beograd 1993). Panteli, D., Beogradski paaluk pred Prvi srpski ustanak 17941804, Beograd 1949. Panti, M., Knjievnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske od XVI do XVIII veka, Beograd 1990. Papazoglu, F., Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi, Sarajevo 1969, Beograd 20072 (The Central Balkan Tribes in PreRoman Times. Triballi, Autariates, Dardanians, Scordisci and Moesians, Amsterdam 1978). Iz istorije antikog Balkana. Odabrane studije, Beograd 2007. Pavii, S., Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Zagreb 1953. Seobe i naselja u Lici, Zagreb 1962. Pavi, M., Raanje nove srpske knjievnosti (Istorija srpske knjievnosti baroknog doba, 182

klasicizma i predromantizma), Beograd 1983. Pavlievi, D. (ur.), Vojna krajina. Povijesni pregled, historiografija, rasprave, Zagreb 1984. Pavlovi, D., Srbija i srpski pokret 18481849, Beograd 1904. Srbija za vreme poslednjeg austroturskog rata 17881791, Beograd 1910. Pavlowitch, S. K., The Improbable Survivor. Yugoslavia and its Problems 19181988, Columbus 1988. A History of the Balkans 18041945, London New York 1999 (Istorija Balkana, 1804 1945, Beograd 2002). Serbia. The History behind the Name, London, 2002 (Srbija. Istorija iza imena, Beograd 2004). Perovi, L., Srpski socijalisti XIX veka, IIII, Beograd 19851995. Srpskoruske revolucionarne veze. Prilozi za istoriju narodnjatva u Srbiji, Beograd 1993. Perovi, L. (ur.), Srbija u modernizacijskim procesima XX veka, Beograd 1994. Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka. 2. Poloaj ene kao merilo modernizacije, Beograd 1998. Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka. 3. Uloga elita, Beograd 2003. Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka. 4. ene i deca, Beograd 2006. Petkovi, S., Srpska umetnost XVI i XVII veka, Beograd 1995. Petranovi B. Zeevi M., Jugoslovenski federalizam. Ideje i stvarnost, Beograd 1987. Agonija dve Jugoslavije, Beograd 1991. Petranovi, B., Istorija Jugoslavije 19181988, IIII, Beograd 1988. Srbija u Drugom svetskom ratu: 19391945, Beograd 1992. Jugoslovensko iskustvo srpske nacionalne integracije, Beograd 1993. Strategija Drae Mihailovia 19411945, Beograd 2000. Petrovich, M. B., A History of Modem Serbia 18041918, III, New York London 1976. Popov, ., Francuska i Srbija 18711878, Beograd 1979. Srbija na putu osloboenja. Borbe za politiki preobraaj i dravnu nezavisnost 1868 1878, Beograd 1980. Popov, . (ur.), Evropa i srpska revolucija 18041815, Novi Sad 2004. Popov, N. (ur.), Srpska strana rata, Beograd, 1996 (The Road to War in Serbia, Budimpeta 1999). Popovi, A., L'Islam balkanique. Les musulmans du SudEst europen dans la priode post ottomane, Berlin Wiesbaden 1986. Posrednici i metafore: Jugoslovenski muslimani (19451989), Beograd 1991. Cultures musulmanes balkaniques, Istanbul 1994. Les musulmans des Balkans a l'epoaue postottomane. Histoire et politique, Istanbul 1994. Popovi, D., O hajducima, III, Beograd 19301931. O Cincarima. Prilozi pitanju postanka nae arije, Beograd 1934; 19982. Srbija i Beograd od Poarevakog do Beogradskog mira (17181739), Beograd 1950. Srbi u Vojvodini, IIII, Novi Sad 19571963; 19902. Popovi, D. (ur.), Vojvodina, III, Novi Sad 19401941. Popovi, Danica, Pod okriljem svetosti. Kult svetih vladara i relikvija u srednjovekovnoj Srbiji, Beograd 2006. Popovi, I., Geschichte der serbokroatischen Sprache, Wiesbaden 1960. Popovi, M., Vuk Stefanovi Karadi, Beograd 19722. Popovi, N., Odnosi Srbije i Rusije u Prvom svetskom ratu, Beograd 1977. Srbija i carska Rusija, Beograd 1994. Srbi u Prvom svetskom ratu, Beograd Novi Sad 2000. Popovi, P, Francuskosrpski odnosi za vreme prvog ustanka. Napoleon i Karaorde, Beograd 1933. 183

Crna Gora u doba Petra I i Petra II, Beograd 1951. Popovi, V., Istono pitanje. Istoriski pregled borbe oko opstanka Osmanliske carevine u Levantu i na Balkanu, Beograd 1928, 19652, 19963. Politika Francuske i Austrije na Balkanu u vreme Napoleona III, Beograd 1925. Meternihova politika na Bliskom Istoku, Beograd 1931. Evropa i srpsko pitanje u periodu osloboenja 18041918, Beograd 1940. PopoviObradovi, O., Parlamentarizam u Srbiji od 1903. do 1914. godine, Beograd 2001. Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine I. Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave; II. Prilozi iz osmanskog i austrougarskog perioda, Sarajevo 1987. Proti, Lj., Razvitak industrije i promet dobara u Srbiji za vremeprve vlade kneza Miloa, Beograd 1953. Radoji, N., Geografsko znanje o Srbiji poetkom 19. veka, Beograd 1927. Srpski dravni sabori u srednjem veku, Beograd 1940. Radoji, S., Staro srpsko slikarstvo, Beograd 1966. Srpska umetnost u srednjem veku, Beograd Zagreb Mostar 1982. (Geschichte der serbischen Kunst, Berlin 1969). Radojii, . Sp., Razvojni luk stare srpske knjievnosti, Novi Sad 1962. Tvorci i dela stare srpske knjievnosti, Beograd 1963. Knjievna zbivanja i stvaranja kod Srba u srednjem veku i u tursko doba, Beograd 1967. Radoni, J., Rimska kurija i junoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, Beograd 1950. Radoni J. Kosti M., Srpske privilegije od 1690. do 1792, Beograd 1954. Radovanovi, M., Etniki i demografski procesi na Kosovu i Metohiji, Beograd 2004. Ramet, S., Balkan Babel, Boulder, Co., 19993. (Balkanski Babilon, Zagreb 2005.) Nationalism and Federalism in Yugoslavia, 19621991, Bloomington 19922. Ranke, L., Die Serbische Revolution, Hamburg 1829; Berlin 18442 (Srpska revolucija, Beograd 1864, 19652, 19913, 20024). Serbien und die Trkei im 19. Jahrhundert, Leipzig 1879 (Srbija i Turska u devetnaestom veku, Beograd 1892). Rastovi, A., Velika Britanija i Srbija 18781889, Beograd 2000. Velika Britanija i Srbija 19031914, Beograd 2005. Ristovi, M., Nemaki "novi poredak" i Jugoistona Evropa 1940/411944/45: Planovi o budunosti i praksa, Beograd 1991, 20052. Ristovi, M. (ur.), Privatni ivot u Srbiji u XX veku, Beograd 2007. Roksandi, D., Vojna Hrvatska: La Croatie militaire. Krajiko drutvo u Francuskom Carstvu (18091813), III, Zagreb 1988. Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljea do naih dana, Zagreb 1991. Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti, 15001800, Zagreb 2003. Etnos, konfesija, tolerancija, Zagreb 2004. Rothenberg, G. E., The Austrian Military Border in Croatia 15221747, Chicago 1960. The Military Border in Croatia 17401881, Chicago 1966. Rovinskij, P. A., , IIV, Sankt Peterburg 18881915 (Crna Gora u prolosti i sadanjosti, IIV, Sremski KarlovciCetinje 1994). Rusinow, D., The Yugoslav Experiment, 19481974, London 1977. Samardi, R., Veliki vek Dubrovnika, Beograd 1962. Pisci srpske istorije, IIII, Beograd 1976, 1981, 1994. Samardi, R. (ur.), Kosovo i Metohija u srpskoj istoriji, Beograd 1989. Schmitt, J. O., Das venezianische Albanien (13921479), Mnchen 2001. Schwicker, J. H., Politische Geschichte der Serben in Ungarn, Budimpeta, 1880 (Politika istorija Srba u Ugarskoj, Novi Sad 1997). 184

Seleskovi, M., Srbija u nemakom javnom mnjenju 19141918, Beograd 1996. Seobe srpskog naroda od XIV do XX veka. Zbornik radova, Beograd 1990. Simpozijum o srednjovjekovnom katunu (Posebno izd. ND BiH), Sarajevo 1961. Skerli, J., Srpska knjievnost u XVIII veku, Beograd 1909, 19662. Istorijski pregled srpske tampe 17911911, Beograd 1911, 19662. Istorija nove srpske knjievnosti, Beograd 1914, 19212, 19533, 19974. Slijepevi, ., Istorija srpske pravoslavne crkve, IIII, MnchenKln 19621986; Beograd 19912; 20023. Solovjev, A., Zakonodavstvo Stefana Duana, cara Srba i Grka, Skoplje 1928; Beograd 2. 1998 Zakonik cara Stefana Duana 1349. i 1354. godine, Beograd 1980. Istorija srpskog grba i drugi heraldiki spisi, Beograd 2000. Soulis, G. Ch., The Serbs and Byzantium. During the Reign of Tsar Stephen Duan (1331 1355) and his Successors, Atena 19952. Spremi, M., Despot urad Brankovi i njegovo doba, Beograd 1994, 19992. Prekinut uspon. Srpske zemlje u poznom srednjem veku, Beograd 2005. Srbi u evropskoj civilizaciji. Zbornik radova, Beograd 1993. Srejovi, D., Iliri i Traani. O starobalkanskim plemenima, Beograd 2002. Stadtmller, G., Geschichte Sdosteuropas, Mnchen 1950, 19762. Stankovi, ., Nikola Pai i jugoslovensko pitanje, III, Beograd 1985. Nikola Pai, saveznici i stvaranje Jugoslavije, Beograd 1984, 19952. Stanojevi, G., Jugoslovenske zemlje u mletakoturskim ratovima XVIXVIII veka, Beograd 1970. Srbija u vreme Bekog rata 16831699, Beograd 1976. Mitropolit Vasilije Petrovi i njegovo doba (17401766), Beograd 1978. Dalmatinske krajine u XVIII vijeku, Beograd 1987. Stanojevi, St., Istorija srpskog naroda, Beograd 1908; 19102; 19263; 19824; 19936. Stavrianos, L. S., The Balkans since 1453, New York 1958; London 20002 (Balkan posle 1453. godine, Beograd 2005). Steindorf, L., Die dalmatinischen Stdte im 12. Jahrhundert. Studien zur ihrer politischen Stellung, Kln Be 1984. Stoianovich, T., Balkan Worlds: The First and Last Europe, New York 1994 (Balkanski svetovi: Prva i poslednja Evropa, Beograd 1997). Between East and West. The Balkan and Mediterranean Worlds, IIV, New York 1992 1995 (Izmeu Istoka i Zapada. Balkanski i sredozemni svetovi, IIV, Beograd 2007). Stojanevi, V., Milo Obrenovi i njegovo doba, Beograd 1966; 19902. Srbija u vreme Prvog srpskog ustanka 18041813, Leskovac 1980. Srbija i Bugari 18041878, Beograd 1988. Srbija i oslobodilaki pokreti na Balkanskom poluostrvu u XIX veku, Beograd 1990. Prvi srpski ustanak: ogledi i studije, Beograd 1994. Srbi i Arbanasi 18041912, Novi Sad 1994. Stojanovi, D., Iskuavanje naela. Srpska socijaldemokratska partija i ratni program Srbije 19121918, Beograd 1994. Srbija i demokratija 19031914, Beograd 2004. Stokes, G., Legitimacy through Liberalism: Vladimir Jovanovi and the Transformation of Serbian Politics, Seattle 1975. Politics as Development: the Emergence of Political Parties in NineteenthCentury Serbia, 185

Durham 1990. Stoli, A. Makuljevi, N. (ur.), Privatni ivot kod Srba u devetnaestom veku, Beograd 2006. Stulli, B., Povijest Dubrovake Republike, Zagreb 1989. Stvaranje jugoslovenske drave 1918 (Zbornik radova naunog skupa), Beograd 1989. Sugar, P. R, Southeastern Europe under Ottoman Rule 13541804, Seattle 1977. Sundhaussen, H., Historische Statistik Serbiens 18341914. Mit europaischen Vergleichsdaten, Munchen 1989. Experiment Jugoslaivien. Von der Staatsgriindung bis zum Staatszerfall 19181991, Mannheim 1993. Geschichte Serbiens, Kln 2007. afarik, P. J., Istorija srpske knjievnosti, Novi Sad Beograd 2004. elmi, L., Srpsko zidno slikarstvo XVIII veka, Novi Sad 2004. ufflaj, M., Srbi i Arbanasi, njihova simbioza u srednjem vijeku, Beograd 1925; Sarajevo 2. 1990 uica, M., Nemirno doba srpskog srednjeg veka. Vlastela srpskih oblasnih gospodara, Beograd 2000. Taranovski, T., Istorija srpskog prava u Nemanjikoj dravi, IIV, Beograd, 19311935; 2; 20023. 1996 Tasi N. Stoi D. (ur.), Migrations in Balkan History, Beograd 1989. Timotijevi, M., Srpsko barokno slikarstvo, Novi Sad 1996. Raanje moderne privatnosti. Privatni ivot Srba u Habzburkoj monarhiji od kraja 17. do poetka 19. veka, Beograd 2006. Todorovi, D., Jugoslavija i balkanske zemlje 19181923, Beograd 1979. Tolstoj, N. I., Studije i lanci iz istorije srpskog knjievnog jezika, Novi Sad Beograd 2004. Tomasevich, J., Peasants, Politics, and Economic Change in Yugoslavia, Stanford London 1955. War and Revolution in Yugoslavia 19411945: The Chetniks, Stanford 1975 (etnici u Drugom svjetskom ratu 19411945, Zagreb 1979). Tomasevich, J., War and Revolution in Yugoslavia 19411945: Occupation and Collaboration, Stanford 2001. Trgovevi, Lj., Naunici Srbije i stvaranje jugoslovenske drave 19141920, Beograd 1986. TrgoveviMitrovi, Lj., Planirana elita. O studentima iz Srbije na evropskim univerzitetima u 19. veku, Beograd 2003. Trifunovi, ., Azbunik srpskih srednjovekovnih knjievnih pojmova, 2. dopunjeno izdanje, Beograd 1990. Ka poecima srpske pismenosti, Beograd 2001. Stara srpska knjievnost. Osnove, Beograd 1994. Unbegaun, B., Les dbuts de la langue littraire chez les Serbes, Pariz 1935 (Poeci knjievnog jezika kod Srba, Beograd Novi Sad 1995). Veselinovi, A., Drava srpskih despota, Beograd 1995, 20042. Vinaver, V., Dubrovnik i Turska u XVIII veku, Beograd 1960. Pregled istorije novca u jugoslovenskim zemljama XVIXVIII veka, Beograd 1970. Jugoslavija i Maarska 19181933, Beograd 1971. Jugoslavija i Maarska 19331941, Beograd 1976. Jugoslavija i Francuska izmeu dva rata (Da li je Jugoslavija bila francuski "satelit"?), Beograd 1985. Svetska ekonomska kriza u Podunavlju i nemaki prodor 19291934, Beograd 1987. Vlasi u XV i XVI vijeku. Simpozijum (Radovi ANUBiH), Sarajevo 1983. Vojvodi, M., Srbija u meunarodnim odnosima krajem XIX i poetkom XX veka, Beograd 1988. 186

Putevi srpske diplomatije, Beograd 1999. Vucinich, W. S., Serbia between East and West: The Events of 19031908, Stanford 1954. Vucinich, W. S. (ur.), Contemporarj Yugoslavia, Berkeley i Los Angeles 1969. The First Serbian Uprising 18041813, Boulder 1982. At the Brink of War and Peace: The TitoStalin Split in a Historic Perspective, Boulder 1982. Vucinich, W. S. Emmert Th. (ur.), Kosovo: Legacy of a Medieval Battle, Minneapolis 1991. Vujovi, B., Umetnost obnovljene Srbije (17911848), Beograd 1986. Vujovi, D., Crna Gora i Francuska 18601914, Titograd 1971. Crnogorski federalisti 19191929, Titograd 1981. Vukosavljevi, S., Organizacija dinarskih plemena, Beograd 1957. Istorija seljakog drutva, IIII, Beograd 19571982. Vukovi, S., Srpski jerarsi od devetog do dvadesetog veka, Beograd Podgorica Kragujevac 1996. Wendel, H., Der Kampfder Sdslauien um Freiheit und Einheit, Frankfurt 1925 (Borba Jugoslovena za slobodu i jedinstvo, Beograd 1925, 19912). Die Habsburger und die Sdslawenfrage, Leipzig 1924 (Habsburgovci i junoslovensko pitanje, Trei program Radio Beograda, 9295, Beograd 1992, str. 138193). Wheeler, M. C., Britain and the War for Yugoslavia, 19401943, New York 1980. Wilson, D., The Life and Times of Vuk Stefanovi Karadi, 17781864, Oxford 1970 (ivot i vreme Vuka Stefanovia Karadia, 17871864, Beograd 1994). Winnifrith, T. J., The Vlachs: The History of a Balkan People, New York 1987. Wolff, R. L., The Balkans in our Time, Cambridge, Mass., 1956, 19742. Woodward, S. L., Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution after the Cold War, Washington D. C., 1995 (Balkanska tragedija. Haos i raspad posle hladnog rata, Beograd 1997). Zirojevi, O., Tursko vojno ureenje u Srbiji 14591683, Beograd 1974. Crkve i manastiri na podruju Peke patrijarije do 1683. godine, Beograd 1984. Islamizacija na junoslovenskom prostoru. Dvoverje, Beograd 2003. Srbija pod turskom vlau 14591804, Novi Pazar 1995, Beograd 20072. ivojinovi, D., Vatikan, Srbija i stvaranje jugoslovenske drave 19141920, Beograd 1980, 19952. Crna Gora u borbi za opstanak, 19141922, Beograd 1996. Italija i Crna Gora 19141925: studija o izneverenom saveznitvu, Beograd 1998. Kraj kraljevine Crne Gore, Beograd 2002. Kralj Petar I Karaorevi 18441921, IIII, Beograd 19881994; 20032.

BILJEKA O AUTORU
Akademik Sima M. irkovi (1929, Osijek) diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1952. Po zavretku studija krae je vrijeme radio u Dravnom arhivu u Zrenjaninu i Narodnoj biblioteci u Beogradu, a 1955. radi u Istorijskom institutu u Beogradu. Doktorirao je 1957. s temom Herceg Stefan Vuki Kosaa i njegovo doba, kad je izabran u zvanje asistenta i nedugo zatim docenta za povijest naroda Jugoslavije u srednjem vijeku na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Godine 1963. izabran je za izvanrednog, a 1968. za redovitog profesora na istom fakultetu. Redoviti je lan Srpske akademije nauka i umetnosti (1981). Dopisni je lan ANUBiH u Sarajevu od 1978, JAZU (danas HAZU) u Zagrebu od 1988. i CANU na Cetinju od 1988. Europska akademija za povijest (Acadmie europenne d'histoire) sa sjeditem u Bruxellesu izabrala ga je za svog lana 1981. Osnovno je podruje znanstvenog interesa Sime irkovia srednjovjekovna povijest 187

junoslavenskih i balkanskih naroda. Napisao je i do sada objavio oko 450 radova. Okosnicu njegova znanstvenog djela ine knjige: Herceg Stefan Vuki Kosaa i njegovo doba (1964); Istorija srednjovekovne bosanske drave (1964); Istorija Crne Gore, s grupom autora (1970); Istorija Jugoslavije, s grupom autora (Beograd 1973, New York 1974, Peking 1984); opsean doprinos u kolektivnom djelu Istorija srpskog naroda, I, II (1981, 1982); Srbi u srednjem veku (Milano 1992, 19932; Pariz 1992; Beograd 1995, 19972; Moskva 1996); Rabotnici, vojnici, duhovnici. Drutva srednjovekovnog Balkana (1997); Staro srpsko rudarstvo, s grupom autora (2002); The Serbs, London 2004 (Srbi meu evropskim narodima, Beograd 2005); Stefan Duan kralj i car 13311355, s B. Ferjaniem, Beograd 2005). Zajedno s R. Mihaljiem osmislio je, uredio i napisao mnogo natuknica za Leksikon srpskog srednjeg veka (1999) i Enciklopediju srpske istoriografije (1997). Sudjelovao je u nizu meunarodnih znanstvenih skupova (14. i 16. meunarodni kongres povjesniara u San Franciscu 1975. i u Stuttgartu 1978.; 4. i 5. meunarodni kongres balkanologa u Ankari 1979. i u Beogradu 1984) te vie godina na zasjedanjima Meunarodnog instituta za ekonomsku povijest u Pratu. ivi i radi u Beogradu.

188