LINGVISTIKA – znanost o jeziku; znanstveno proučavanje jezika SEMIOTIKA (SEMIOLOGIJA) – znanost o znakovima (čovjekov se ţivot odvija u znakovima i pomoću

znakova, a ljudski je jezik semiotički sustav) LINGVISTIKA nije »homogena znanost« - ona obuhvaća niz disciplina koje nastoje opisati odreĎene jezične aspekte - ne postoji jedan općeprihvaćen popis svih lingvističkih disciplina i poddisciplina Podjele prema uţem predmetu proučavanja presijecaju se s podjelama prema teorijskometodološkom pristupu pojedinih »lingvističkih škola«: strukturalna lingvistika, generativna lingvistika, kognitivna lingvistika itd. (različit pristup npr. semantici, pojmu fonema itd.) LINGVISTIKA - DISCIPLINE/GRANE opća lingvistika (neki je nazivaju i teorijskom lingvistikom) – svojstva jezika kao pojave, zajednička obiljeţja svih jezika; po svome opsegu najšira lingvistička disciplina, nerijetko »programski i terminološki« sinonimna sa znanosti o jeziku primijenjena lingvistika – široko i heterogeno područje koje obuhvaća raznovrsne praktične probleme koji proistječu iz uporabe jezika (nastava stranih jezika, nastava materinskog jezika i uloga jezika u općem obrazovanju, pismenost, jezična kultura, prevoĎenje, logopedija, terminologija itd.) poredbena (komparativna) lingvistika – meĎusobna komparacija jezika, i srodnih i nesrodnih; jezična klasifikacija – tipološka, genetska i arealna (kontaktna) • tipološka klasifikacija jezika odgovara na pitanje »koja svojstva ili obiljeţja dijeli skup jezika X?«, jezici se klasificiraju u jezične tipove (- tipološka lingvistika) • genetska klasifikacija jezika na osnovi podrijetla; dva su jezika genetski srodna ako su se razvila iz zajedničkoga prajezika (jezična porodica, jezik predak, jezik potomak) (genetska lingvistika) • arealna (kontaktna) klasifikacija jezika: relevantna su samo ona obiljeţja koja su rezultat meĎusobnih utjecaja (- kontaktna lingvistika – proučavanje jezika u kontaktu, s pratećim pojavama višejezičnosti, pozajmljivanja, jezičnih interferencija; arealna (spacijalna) ili geolingvistika – prostorni raspored dijalekata ili jezika) kontrastivna lingvistika – usporedno proučavanje sličnost i razlika u strukturi dvaju ili više jezika dijalektologija – opisivanje i usporeĎivanje dijalekata; grana jezikoslovlja koja proučava narječja, dijalekte i mjesne govore (poneki je katkad smještaju u sociolingvistiku, a drugi u genetsku lingvistiku) lingvistička geografija (dijalektalna geografija) – teritorijalna distribucija dijalekatskih crta, dijalekatsko raslojavanje jezičnih sustava deskriptivna (sinkronijska) lingvistika (deskriptivna gramatika) – proučavanje jezika s gledišta sinkronijske jezika vs. povijesna (dijakronijska) lingvistika (povijesna gramatika) – proučavanje jezika iz perspektive dijakronijskog razvoja jezika

historijska gramatika (povijest jezika, interna povijest, povijesna lingvistika) – prikaz razvoja nekog jezika od jedne etape do druge; mijenjanje glasova, oblika, značenja... vs. »vanjska« povijest jezika (eksterna povijest) – bavi se funkcijom jezika u društvenoj zajednici, njegovom primjenom u pismenosti, kulturi itd. deskriptivna lingvistika (deskriptivna gramatika, deskriptivizam) – opisuje jezik u svim njegovim dijelovima, bez vrednovanja što je »pravilno«, a što nije; opisivanje jezika onakvih kakvi jesu vs. normativna lingvistika (normativna/preskriptivna gramatikam, preskriptivizam) – propisuje što se smatra pravilnom uporabom u skladu s nekom normom, a ne opisuje; preporuke o upotrebljavanja jezičnih oblika Pojedine su discipline specijalizirane za proučavanje pojedinih razina i pojedinih planova u jezičnom sustavu: • fonetika (neki je smatraju i pomoćnom lingvističkom disciplinom; u uţem smislu ne pripada lingvistici) • fonologija • morfologija • sintaksa • semantika (lingvistička semantika)

Neke srodne discipline/poddiscipline: • leksikologija • leksikografija • onomasiologija (onomasiološko pitanje: Kako se zove npr. kopitar, dugouha domaća ţivotinja za nošenje tereta) • semasiologija (semasiološko pitanje, Što znači npr. leksem magarac?) • etimologija (podrijetlo i razvoj riječi, rekonstrukcija njihove povijesti) • tvorba riječi (derivatologija – morfologija?) • frazeologija (frazemi: baciti koplje u trnje itd.) • onomastika (vlastita imena)

INTERDISCIPLINARNOST sociolingvistika vs. sociologija jezika psiholingvistika vs. psihologija jezika neurolingvistika lingvistika teksta/analiza diskursa pragmalingvistika/pragmatika matematička lingvistika antropološka lingvistika računalna lingvistika itd.

GRAMATIKA

1) pravila kombiniranja jezičnih jedinica (fonema u morfeme, morfema u riječi, riječi u rečenice); pravila oblikovanja riječi i rečenica 2) lingvistička disciplina, tj. znanost o gramatici kao skupu pravila o kombiniranju jezičnih jedinica - Gramatika se obično dijeli na morfologiju (proučavanje strukture riječi) i sintaksu (proučavanje rečenice) - U širem smislu gramatiku obuhvaća: fonologiju, pa i semantiku, čak i pragmatiku - »u hrvatskoj jezikoslovnoj tradiciji gramatika obuhvaća: fonologiju, morfologiju, tvorbu riječi i sintaksu« 3) knjiga u kojoj se opisuju gramatika jednoga jezika

FILOLOGIJA 1. bavi se proučavanjem pisanih tekstova nekoga jezika, kritikom, provjerom vjerodostojnosti i rekonstrukcije prvotnoga oblika, pa time pomaţe upoznavanju jezika i kultura Tako shvaćena filologija dugo je bila glavni i jedini oblik proučavanja jezika. Lingvistika je izrasla iz okrilja filologije unutar koje je jezik tek sredstvo za rasvjetljavanje povijesnih i kulturnih podataka, dakle izvanjezičnih. 2. skupina humanističkih disciplina (povijesnih, knjiţevnopovijesnih, jezikoslovnih) koje se od početka 19. st. organiziraju na poslu komentiranja raznih vrsta pisanih tekstova, ali napose onih koji imaju veliku povijesnu i kulturalnu vrijednost. 3. grana povijesne lingvistike koja se bavi poviješću pojedinih riječi i imena

JEZIK I KOMUNIKACIJA Komunikacija kao prenošenje poruke ili informacije od pošiljatelja do primatelja u nekome oboma dostupnom kodu – struktura komunikacije načelno dijadična odnosno dijaloška Elementi komunikacije: komunikator – znak/poruka – primatelj/recipijent, interpret pošiljatelj – vijest – primatelj adresant – obavijest – adresat govornik – govor – slušatelj pisac – tekst – čitatelj Intencionalnost mnogi autori smatraju uvjetom komunikacije, ali se drugi izjašnjavaju protiv njega. Većina lingvista komunikaciji pridaje obiljeţja namjeravanosti, usmjerenosti. John Lyons ograničuje termin komunikacija na intendirani prijenos informacije pomoću sustava signala (glavni sustav signala kojim se sluţe ljudi jest jezik).

Signal ima komunikacijsku vrijednost kada ga pošiljatelj rabi s namjerom da primatelja upozori na nešto što ovaj nije prije znao. Signal je informativan kada primatelja (neovisno o namjeri pošiljatelja) upozori na nešto što nije prije znao. Što je predznanje i očekivanje manje, to je veća informativna vrijednost. Lyons razlikuje: deskriptivne, socijalne i ekspresivne informacije Informacija – u svakodnevnoj uporabi znači nešto kvalitetno; pojmu informacija inherentan je element nečega novog U teoriji informacije »informacija« je stručni naziv koji se odnosi samo na kvantitativni aspekt vjerojatnosti nekoga znaka. Redundancija – u antičkoj retorici obiljeţuje stilističku manu preopširnosti »Zalihost ili redundancija svojstvo je jezika, sustava kodiranja ili sustava znakova prema kojem se u jeziku ili navedenim sustavima javlja ponavljanje obavijesti različitim sredstvima.« Redundantan je onaj element obavijesti koji ne sadrţi novu informaciju jer je ona implicitno ili eksplicitno već (ranije) sadrţana u obavijesti PARAJEZIK I NERJEČITA KOMUNIKACIJA Jezična komunikacija ne odvija se samo posredstvom jezičnih znakova – praćena je i nejezičnim znakovima. Parajezik – fenomeni nerječita komuniciranja, koji se javljaju pored rječitog jezika što ga je moguće segmentirati u foneme i morfeme (kakvoća glasa, melodija i ritam govora, šapat, dahtanje, smijeh). (Varijacije u visini tona mogu izraziti npr. prijetnju ili dosadno raspoloţenje, tempo i ritam mogu iskazati uzbuĎenost ili pospanost.) Svojstva koja konstituiraju ljudski glas ovise o četiri čimbenika: a) biološki – spol, dob b) fiziološki – zdravstveno stanje c) kulturalni – npr. glasnoća d) društveni – npr. status, zanimanje

Nerječita (neverbalna) komunikacija – obuhvaća izraţajni potencijal ljudskoga tijela u vremenu i prostoru (pojedini autori sinonimno govore o ›govoru tijela‹ ili ›jeziku tijela‹) Gestika = u uţem smislu obuhvaća semiotički izraţajni potencijal ljudskoga tijela s pomoću gornjeg i donjeg dijela ruku i glave (u širem smislu i drţanje tijela, pokreti, mimika) Kinezika = sustavno proučavanje ljudske komunikacije pokretima tijela i gestama; prema

331–335 OBILJEŢJA KOJA SE ODNOSE NA »KANAL« 1.5 nadalje Kronemika = vrijeme (vrijeme i duţina nekog intervjua zrcale vaţnost intervjuirane osobe.2–2. Hockett & Altmann 1968) Vidi: Nöth. tapšanje po ramenu. konativna (poruka upućena sugovorniku. npr.5–7. signaliziranje početka ili završetka dijaloga. jezik se proizvodi s pomoću glasovnog trakta. stisak ruke. 90–140 cm društvena distanca 1. slušno komuniciranje ptica i komunikacijske sposobnosti čovjekolikih majmuna – najpodrobnije istraţene zoosemiotičke teme) Popis odredbenih obiljeţja ljudskoga jezika (usporedbe sa znakovnim sustavima raznih ţivotinjskih vrsta) Charles Hockett (1960. trajanje i smjer pogleda Funkcije pogleda: fatička (upravljanje razgovorom. agresivnost. nadmoć) Komunikacija opipom/dodirom = npr. simpatija. signali se primaju sluhom 2.0 m. smjenu govornika). str. Hall intimna distanca 0–15 cm.0–3. 2. 15–50 cm osobna distanca 50–90 cm. Priručnik semiotike. izraţajna (iskazivanje emocija – emotivni izraţajni potencijal u predjelu očiju). od 7. vladanje crta lica u čovjeka Komuniciranje pogledom = uzima se u obzir čestoća. Glasovno-slušni kanal. grljenje. ljubljenje.nekima »obuhvaća skoro svekoliko područje nerječita komuniciranje« Mimika = izraţajne kretnje lica te njihove učinke. Brzo umuknuće: izgovoreni signali ubrzo zamru i oslobaĎaju put daljnjim porukama . tzv. 1963. Winfried (2004).5 m. neprijateljstvo. »društveni poljubac« Proksemika = semiotički aspekt prostora u nerječitoj komunikaciji. distanca meĎu ljudima Edward T. Posvudni prijenos i usmjeren prijam: zvuk se od svoga izvora kreće u svim smjerovima i moţe svladati zapreke 3. istraţivanje šutnje – razlika spram stanke) SPECIFIČNOST PRIRODNOGA LJUDSKOGA JEZIKA SPRAM DRUGIH OBLIKA KOMUNIKACIJE zoosemiotika – uporaba znakova u ţivotinja (plesni jezik pčela.5 m javna distanca 3. signali pogledom koji se interpretiraju kao intimnost. Zagreb: Ceres.

morfemi). 9. Hockett arbitrarnost kontrastira s ikoničnošću. Refleksivnost: jezikom se moţemo sluţiti i za to da komuniciramo o jeziku SEMIOGENETIČKA OBILJEŢJA (UVJETI STJECANJA JEZIKA) 12. kontinuiranost): Repertoar se znakova sastoji od konkretnih i povratnih jedinica. Sposobnost uporabe jezika za prenošenje neograničenoga broja novih sadrţaja. 16. 15. Potpuna povratna sprega: govornici mogu čuti što su rekli i nadzirati poruku 6. fonem se raščlanjuje na glasovna obiljeţja Četvrta artikulacija – semem (sadrţaj morfema) raščlanjuje se na sastavne dijelove koji se nazivaju semovi . Pojedini autori govore i o: Treća artikulacija – komponencijalna analiza fonema. Specijaliziranost: govor sluţi samo komunikaciji te nije povezan s drugim fiziološkim funkcijama OBILJEŢJA SEMANTIČKE DIMENZIJE 7. Hockett: »Ne postoji logička veza izmeĎu forme signala i njegova značenja«. tj. Dvostruka artikulacija (raščlanjenost/dualnost) Postoje dvije razine strukturalne organiziranosti pri čemu se segmenti više razine sastoje od segmenata niţe razine. a ipak ga se razumije. a De Saussure arbitrarnosti suprotstavlja motiviranost. Proizvodnost ili otvorenost: U jeziku se lako moţe naći nešto novo. Laţ: moţemo reći koje su laţne i beznačajne 11. Razmjenjivost: odrasli članovi jezične zajednice mogu biti i pošiljatelji i primatelji 5. 13. Arbitrarnost: odnos nositelja znaka i objekta jest proizvoljan. ali nemaju značenje (fonemi). Razlučivost/diskretnost (vs. 1949). asocijativna veza jezičnih znakova sa stvarima i situacijama 8. dvostruka artikulacija Prva artikulacija dijeli tekst na segmente koji imaju i izraz i značenje (monemi. Tradicija: jezične se konvencije predaju učenjem i poučavanjem. Druga artikulacija dijeli samo izraz morfema na segmente koji imaju izraz. tj. moţe naučiti i drugi OBILJEŢJA KOJA SE ODNOSE NA JEZIK KAO »KOD« 14. Premošćivanje razlike (onomjesnost/drugomjesnost): jezični znakovi mogu ukazivati na predmete koji su prostorno i vremenski udaljeni 10. Semantičnost: referencijalna funkcija znakova. izmeĎu njih je razlika apsolutna i nije dopušteno stupnjevanje više ili manje.OBILJEŢJA VAŢNA ZA DRUŠTVENI OKVIR JEZIČNE KOMUNIKACIJE (PRAGMATIČKA DIMENZIJA) 4. nipošto nasljednim genetskim materijalom: Jezik se usvaja kulturom. Jezične su jedinice diskretne. ne naturom. Mogućnost učenja: Tko govori neki jezik. Hockett 'duality of patternig' »dvojnost uzorkovanja« André Martinet (La double articulation linguistique.

izvršitelji/efektori (govorni aparat) a) dišni organi/respiratori/aktivatori b) grkljan (organ za glasanje/fonator/generator) c) nadgrkljanske šupljine (izgovorni organi/artikulatori) ţdrijelo – ţdrijelna (faringalna) nos – nosna (nazalna) usta (nepce. alt. 1861) (motorički govorni centar) – govorna produkcija. ton je viši što je titranje brţe • muškarci ≈ 120 Hz. mezzosopran. Brokin] (prema: francuski liječnik Pierre Paul Broca. zubi. srednji. »piskav«) Mozak . • djeca ≈ 300 Hz bas. što potamnjuje boju. str. • Akustička f. Motorna afazija (Brocina afazija) = osobe kojima je oštećen Brocin centar razumiju riječi. što glasu daje svjetliju boju. jedno se područje naziva Brocino područje. Ton (visina): ovisi o titranju glasnica. • vikanje ≈ 90-100 dB 3. a nizak poloţaj povećava. sopran 2. • Perceptivna f. čeoni (tjemeni ili falset. glas) Grane fonetike (Malmberg) • Opća • Opisna (deskriptivna) • Historijska (evolutivna) • Normativna (ortoepija) Tri različita vida proučavanja fonova (Brozović) • Artikulacijska f. Tri registra glasa: prsni (»taman«). 88–89) Tri su skupine govornih organa: 1) ţivčani sustav 2) izvanjski govorni organi.proučava govor (govorni jezik) .FONETIKA . bariton. tenor. jezik) – usna (oralna) usne – usnena (labijalna) Morgagnijeve šupljine (izmeĎu dva para glasnica) 3) sustav osjetila Mijene glasa / osnovne akustičke osobine glasa 1. TakoĎer vidi: Trask (»Fonetika«. ali i visinu • šapat ≈ 35 dB. . Jakost (intenzitet): povećan tlak zraka u dušniku daje u načelu veću jakost glasa. • razgovorni govor ≈ 65 dB. a drugi Wernickeovo (ili Brocin i Wernickeov centar) Brocin centar [čit.sadrţi dva primarna govorna područja u lijevoj hemisferi. Boja: visok poloţaj grkljana smanjuje nadgrkljansku šupljinu. • ţene ≈ 200 Hz.fon (glasnik.

pravi konsonanti) b) mjesto u govornom prolazu (mjesto oblikovanja) Za podrobniju podjela hrvatskih glasova usp. 2005. 48–53. silabem): uglavnom vokali (ali i konsonanti: crv. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. str. teško izgovaraju i govore u telegrafskom stilu. pssssssssst) b) suglasnik (neslogotvorni glas. otvornici): slobodan prolaz zračnoj struji • konsonanti (suglasnici*. bicikl. foniranje. Wernickeov centar [čit. Barić i dr. Zagreb: Školska knjiga. nautika. glasanja): djelatnost kojom se u grkljanu mijenja zračna struja što prolazi izmeĎu glasnica 3) oblikovanje (artikulacija): djelatnost u govornome prostoru (uglavnom iznad grkljana) kojom se prekida ili oblikuje zračna struja da bi se proizveo poseban glas Podjela glasova: a) izgovorni način (način oblikovanja) • vokali (samoglasnici*. zatvornici): stvara se djelomična ili potpuna zapreka zračnoj struji. Hrvatska gramatika.ali su im nejasni sintaktički odnosi meĎu riječima.. samo izdvojene riječi. pridaje značenje i razumijevanje riječima koje čujemo Senzorna (receptivna) afazija (Wernickeova afazija. osoba moţe neprestano brbljati. ljudi s takvim oštećenjem nemaju riječi na izbor ni kad govore ni kad slušaju govor. Ako je Brocino područje zdravo. Silić–Pranjković. a Wernikeovo oštećeno. eutanazija) Kombiniranje fonova (kombinatorna fonetika) fonovi ne dolaze sami. ali bez ikakva smisla Afazija = govorne smetnje različitih vrsta i stupnjeva izazvane oštećenjem pojedinih dijelova mozga Tri su glavne govorne djelatnosti: 1) pokretanje (inicijacija): pokretanje kao djelatnost koja mijenja zračni pritisak i kojom se izaziva strujanje Prema smjeru zračne struje: a) egresivi (izlazni): tvore se zračnom strujom što izlazi iz usta b) ingresivi (ulazni): tvore se zračnom strujom što ulazi u usta 2) fonacija (glasničenje. str. Prema ulozi u slogu: a) samoglasnik (slogotvorni glas. Vernikeov] (prema: njemački neurolog Carl Wernicke. Vltava. afazija selekcije) = oštećenje toga dijela mozga uzrokuje neprepoznavanje riječi. 1995. utječu jedni na druge i mijenjaju se. tj. 1874) – vaţan za prihvaćanje riječi. prilagodba će biti progresivna (kraljev) ili . Konsonanti se dijele u dvije velike skupine: sonanti (zvonačnici. asilabem): uglavnom konsonanti (ali i vokali: npr. ovisno je li jači prvi ili drugi fon. nego se grupiraju u veće jedinice. 11–13. Zagreb: Školska knjiga. nešumni) i turbulentni (šumnici.

kratica: IPA) FONOLOGIJA (FUNKCIONALNA FONETIKA. grčki Podjela jezika prema prozodijskom sustavu (po ulozi tona) a) tonski jezici (muzikalni/melodijski). npr. International Phonetic Association. Trubeckoj (1890–1938). kineski. litavski. Grundzüge der Phonologie (1939). maĎarski. pri čemu se ne vodi računa o izgovoru Transkripcija – »prikaz govora zapisan s pomoću uobičajenih simbola« – fonetska (uska i široka) transkripcija – fonološka transkripcija MeĎunarodno fonetsko društvo (engl. švedski… c) dinamički (kulminativni/ekspiratorni). npr. Nikolaj S. a da se značenje riječi ne promijeni – realiziraju se fakultativne varijante. fiksirani). npr. tonsko-dinamički jezici. slobodni. International Phonetic Alphabet.regresivna (isključiti) Naglasak (akcent). FONEMATIKA) Termine fonem. mnogi azijski. kratica: IPA) MeĎunarodna fonetska abeceda (engl. afrički… b) ograničeni tonski jezici. »glas« kao rezultat titranja glasnica i »fonem« kao apstraktna jezična jedinica Fonem kao skup fonološki relevantnih oznaka/svojstava glasova Kako utvrditi koja su svojstva relevantna (Trubeckoj)? • Ako se dva različita glasa mogu pojaviti u potpuno jednakoj glasovnoj okolini. češki. . hrvatski. udarni jezici. uglavnom se postiţe silinom.prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo.fizikalna i funkcionalna svojstva glasova. engleski. npr. jezici s visinskim naglaskom. osnovan 1926. njemački. • Ako se dva različita glasa ne mogu zamijeniti u potpuno jednakoj glasovnoj okolini. npr. pripada mu »zasluga za osnivanje fonologije« Kazanjska škola: odigrala najvaţniju ulogu u pripremanju terena fonologiji Jan Baudouin de Courtenay (1845–1929) i Mikolaj Kruszewski (1851–1887) . promjenljivi) c) ograničeno slobodni. francuski b) pokretni (pomični. fonologija u modernom smislu riječi prvi rabio Roman Jakobson (1896– 1982) Praški lingvistički krug (Praška škola). a da se značenje riječi ne promijeni – realizacija dvaju različitih fonema. češki… Transliteracija . tonom i duljinom Prema stalnosti mjesta naglaska a) vezani (stalni. istaknutost sloga. ruski.

dopunske. Moţe biti: relevantno (pertinentno = tako se naziva u tradiciji Praške lingvističke škole) (kad je funkcionalno uposleno u nekom minimalnom paru) i redundantno (zalihosno) I) Fon II) Alofon (varijante fonema): . 42–43) Distribucija fonema – ukupnost svih poloţaja koji u govornom lancu moţe zauzeti neki fonem Fonotaktika. Hrvatska gramatika. 1968) – fonemi mogu biti: 1. ima »oznaku« više Dvije vrste obiljeţja: inherentna (IDO) – nerazdvojiv su dio fonema prozodijska (PDO) – mogu se definirati samo u odnosu na reljef sloga Prema inherentnim distinktivnim obiljeţjima (IDO) . perceptivne naravi (»Jakobson je razlikovna obiljeţja fonema definirao akustički i uspio ih dosljedno svesti na binarne odnose prikladne za analizu i opis fonema. koja se temelje na artikulacijskoj strani fonema.slobodne (fakultativne) III) Fonem Fonem se moţe alofonski ostvariti na više načina (vidi: Barić i dr. Zagreb: Školska knjiga. 1956.«) označeni (obiljeţeni. takoĎer i njihova frekventnost BINARIZAM ROMANA JAKOBSONA Praška DO obiljeţja.• Ako se u odreĎenome jeziku dva akustičko-artikulacijsko srodna glasa nikada ne mogu pojaviti u istoj glasovnoj okolini – ta dva glasa treba smatrati kombinatornim varijantama. str. markirani) član – karakteriziran nekim svojstvom u pozitivnom smislu. dok su im svi ostali odsječci i naglasna svojstva isti Distinktivno obiljeţje – fonetsko svojstvo koje osigurava razlikovanje fonema. vokalski – nevokalski . kontekstualne) . fonotaktička norma i ograničenja Demarkativna (delimitativna) uloga fonema (pored distinktivne) Funkcionalni učinak (opterećenje) – broj minimalnih parova riječi koje se razlikuju s pomoću odreĎenoga para fonema..postoji više verzija IDO s različitim rasporedom (Jakobson & Halle. kombinatorne. Klasifikacija fonoloških opreka – prema odnosu meĎu članovima opreke (Trubeckoj) • privativne: jedan član posjeduje oznaku/svojstvo. a drugi ga nema • graduelne (stupnjevite): neko svojstvo u različitom stupnju • ekvipolentne: članovi ne stoje ni u privativnom ni u graduelnom odnosu Minimalni par – dvije riječi koje se razlikuju samo jednim odsječkom. 1995. 1962. izvedenim iz akustičke.pozicijske (komplementarne. zamijenjena drugima.

zaokruţeni – nezaokruţeni.) 1. pjevati) Leksikologija – leksem (oblik riječi koji predstavlja ukupnost njezinih oblika i značenja Leksikografija – natuknica (lema) Morf – izraz morfema Alomorfi – varijante morfema. grad – grada 2. zvučni – bezvučni 9. pozicijski uvjetovane varijante. njihovu morfološku strukturu . derivacijska morfologija (rječotvorje – tvorba riječi). npr. bemolizirani – nebemolizirani (zaobljeni – nezaobljeni. botanika – znanost o vanjskoj graĎi biljaka. napeti – nenapeti (opušteni) 10. sladak. nazalni – nenazalni (oralni) 4.njemački filolozi preuzimaju izraz morfologija iz prirodnih znanosti (anatomija – znanost o graĎi ţivih bića. . plav-oga i plav-og – alomorfi jednoga morfema kojima se pridruţuje isti gramatički sadrţaj i koji se mogu pojaviti u istoj okolini) supletivni alomorfi. glotalizirani – neglotalizirani (pregradni – nepregradni) 8. morfologija u uţem smislu).2. biologija – znanost o strukturi i obliku organizama i sl. npr. grad – gradski Kanonski (osnovni) oblik riječi – kao predstavnik svih oblika s istom osnovom uzima se onaj oblik koji je najmanje ovisan o kontekstu (npr. gravisni – akutni (niski – visoki) 11.u tradicionalnoj gramatici morfologija zauzima središnje mjesto .jedinice koje se izrazom djelomično razlikuju. čovjek i ljudi – potpuno različiti alomorfi jednoga morfema. dijezisirani – nedijezisirani) MORFOLOGIJA . materijalno posve različiti oblici iste riječi. podloţne povijesnim fonetskim i morfološkim zakonitostima Za morfem kao jedinicu koja predstavlja sve alomorfe uzima se ona jedinica koja je najmanje uvjetovana mjestom u glasovnom slijedu i koja je podrijetlom (etimološki) prvotna dublete (padeţni sinonimi). povijesno uvjetovane varijante.dio gramatike koji proučava vrste riječi i njihove oblike. vrabac. podloţne ţivim fonetskim zakonima poniţavati – nizak (niţ – niz). tj. povišeni – nepovišeni (palatalizirani – nepalatalizirani. kompaktni – difuzni 5. kreštavi) – blagi 7. npr. a sadrţajem su iste Morfem – najmanja jezična jedinica koja ima svoj sadrţaj niska – nizak (nis – niz). konsonantski – nekonsonatski 3. labijalizirani – nelabijalizirani) 12. flektivna morfologija (oblikotvorje. npr. stridentni (piskavi. neprekidni – prekidni 6.

posuĎuju se ZNAČENJE MORFEMA 1) Gramatički morfemi Npr.plural. neograničen broj. telj relacijski (oblikotvorni.gramem kao rezultat izbora izmeĎu dviju ili više istovrsnih mogućnosti . po-uč-ava-ti s gledište fonologije – jedinice neovisne jedne o drugima s gledišta morfonologije – jedinice su formalno (materijalno) različite. č Alomorfon (alomorfofon) k ↔ c ↔ č Morfonem (morfofonem) k Morfemska analiza – raščlanjivanje riječi na morfeme pro-uč-ava-telj-ø prefiks: pro sufiksi: ava. ø korijen: uč afiksalni = prefiksalni + sufiksalni korijenski = sadrţi temeljno leksičko značenje riječi pro-uč-ava-telj-ø derivacijski: pro. fonološke razlike na morfološkom planu) .tradicionalno se govori o glasovnim promjenama po-uk-a.MORFONOLOGIJA (MORFOFONOLOGIJA) . ava.gramatem kao kombinacija raznorodnih gramema . telj leksički: pro. c. inventar). broj ograničen u jednome jeziku. ava. .muški rod gramatem = sadrţaj. uč.akuzativ. telj. gramatički): ø Leksičko značenje riječi = korijen + derivacijski morfemi Gramatičko značenje riječi = relacijski morfem Osnova riječi = dio riječi koji sadrţi cijelosno leksičko značenje gramatički morfemi – zatvoreni niz (popis. po-uc-i. fleksem.dio gramatike koji proučava fonemski sastav morfema (fonološku strukturu morfema. ali funkcionalno istovjetne Morfon (morfofon) k. . značenje gramatičkog morfema gramem = sadrţan u gramatemu gramatička kategorija = skup istovrsnih gramema . inventar). u pravilu se ne posuĎuju leksički morfemi – otvoreni niz (popis. čitam pjesnike .

bjel-ina Tvorbena višeznačnost (polisemantičnost). nokt-iju Homonimski morfemi (derivacijski).pokoljenje. kuhar.npr. starac – nositelj osobine. tj. gonič. mislilac. jaram. mravac – umanjenica) Tvorbena istoznačnost (sinonimnost) .npr. pisati – pisac. bijel-ac Sinonimski morfemi (derivacijski).grȃd – grȁd Homofoni (različito se pišu. naraštaj Homografi (razlika u prozodiji) . A grad-ø Gramatička sinonimija (suspenzija).pis-ac. isto izgovaraju) -Rijéka – rijéka DERIVACIJSKA MORFOLOGIJA (DERIVATOLOGIJA. npr. nokt-i. Slavon-ac.2) Leksički morfemi semem = značenje leksičkog morfema. npr. TVORBA RIJEČI) rad (»osnovna riječ«) – radnik (»tvorenica«) tvorbena veza = veza koja se uspostavlja izmeĎu osnovne riječi i tvorenice podudarnost na planu: izraza (glasovno podudaranje) i sadrţaja (značenjsko podudaranje) Odnos motivacije – tvorenicu moţemo dovesti u tvorbenu vezu s osnovnom riječju Nemotivirane (netvorbene) riječi – npr. npr.. branitelj) Leksička homonimija . riječi tvorenih na isti način. plivačica → ţena plivač Tvorbena analiza – rastavljanje tvorenice na tvorbene dijelove. vršitelj radnje (laţac. pjevač. ac (kosac – vršitelj radnje. plesati – plesač Preobličavanje (semantička analiza) – pretvaranje izraza i sadrţaja tvorenice u niz riječi od kojih je barem jedna motivirala tvorenicu. skup raznorodnih sema (npr. sin = muško + potomak + prvo) sem = najmanja jedinica značenja semantička kategorija = skup istovrsnih sema Gramatička homonimija (sinkretizam). mahnit Tvorbena osnova = dio tvorenice u kojem se čuva izrazna i sadrţajna veza s osnovnom riječju. nokat-a.bȉti – bȉti Leksička sinonimija . ples. npr. roman-o-pisac Tvorbeni šav – granica izmeĎu tvorbenih jedinica pliv-ač-ic-a morfemska analiza plivač-ica tvorbena analiza Tvorbeno značenje – krojač 'onaj koji kroji' Leksičko značenje – krojač 'onaj koji kroji i šiva' Tvorbeni uzorak – nizovi tvorbeno istoznačnih riječi. plivač-ica. suditi – sudac Tvorbeni načini 1) derivacija (izvoĎenje) – derivat (izvedenica): tvorenica u tvorbenoj vezi s jednom .bjel-oća. generacija. ne-sretan. loviti – lovac.Gmn.N grad-ø.

dangubiti. npr. romanopisac. gramatička jedinica manja od surečenice/klauze Glava (leksička glava. duhankesa. zlopamtiti Sloţeno-sufiksalna tvorba. Tvorba sloţenih skraćenica (abrevijature). vrata u »vrata dvorane«. sintaksa rečenice (rečenica). sintagma vs. pjevati – pjevač.prema razini objekata svoje analize (Škiljan): sintagmatike (sintagma). do-ţivot-an. »jer nemam vremena« u rečenici »Neću ići u kino jer nemam vremena«) Sintagma (spoj riječi.u sintaksi se obično rečenica uzima kao najviša jedinica . npr. HAZU. kišobran Preobrazba (konverzija) kao »pomoćni tvorbeni način«. skupina/fraza Trask) – skupina dviju ili više gramatički povezanih riječi.grana lingvistike koja proučava rečeničnu strukturu . mrav – mravac Prefiksalna tvorba. npr. jednostavna rečenica koja se nalazi u sastavu sloţene rečenice (npr. tvorenica motivirana dvama osnovnim leksemima Sufiksalna tvorba. pisati – prepisati Prefiksalno-sufiksalna tvorba. blatobran. pijan – supijan. npr.uzlazna hijerarhija sintaktičkih jedinica rečenica surečenica (klauza) sintagma riječ Rečenica – najveća gramatička jezična jedinica (npr. ribolov Srastanje. sintagmem /Silić–Pranjković/. ZET. »Neću ići u kino«. dvorane u »vrata dvorane«. npr. rodoljub. INA SINTAKSA . sintaksa diskursa (diskurs) . plavo u »plavo more«) Silić – Pranjković Spojevi riječi (sintagmemi) jedinice sintaktičke razine – sastoje se od najmanje dviju meĎusobno povezanih sastavnica (tagmem) . tvorenica motivirana jednim osnovnim leksemom 2) kompozicija (slaganje) – kompozit (sloţenica): tvorenica u tvorbenoj vezi s dvjema riječima. supstantivizacija (poimeničenje): stari – stari. jezgra) – odreĎuje narav skupine (sintagme)(npr. npr. npr.riječju.kombinacijom rečenica i ustrojstvom nadrečeničnih cjelina bavi se – lingvistika teksta (analiza diskursa) . adjektivizacija (popridjevljenje): rijeka je nabujala – nabujala rijeka itd. Ivica i Marica jučer su pronašli veliku gljivu u vrtu) Surečenica (klauza) – »najveća gramatička jedinica koja je manja od rečenice«. do-koljen-ica Čisto slaganje (sloţeno-nesufiksalna tvorba). more u »plavo more«) Modifikatori (zavisni elementi) – prate glavu kao središnju gramatičku riječ i pruţaju o njoj dodatne obavijesti (npr. Neću ići u kino jer nemam vremena.»proučava pravila kombiniranje riječi u rečenice te odnose izmeĎu elemenata rečenične strukture« . npr.

potencijalna jedinica isključena iz konteksta .Glavni tagmem (jezgreni)/nadreĎeni tagmem. čitanje romana) slabo upravljanje . tamna mrlja. bijel poput snijega npr. trema pred ispit) 3) Pridruţivanje: zavisni tagmem nije promjenjiv. praviti probleme.po obliku (gramatička) (naše kolege) . suglasno s prijedlogom (postupiti) Obavijesno ustrojstvo rečenice . njihov problem. pisati pismo. zavisni tagmem/podreĎeni tagmem Sintagma kao unuturrečenična jedinica (Plovili su mirnim morem) Sintagmem – tagmemi se javljaju u svome osnovnom obliku (mirno more) Gramatičke veze meĎu sastavnicama spojeva riječi 1) Sročnost (kongruencija): potpuno ili djelomično podudaranje glavnoga i zavisnoga tagmema u gramatičkim svojstvima (rod.oblik zavisnoga uvjetovan samo leksičkim značenjem glavnoga tagmema (šetati parkom. čitanje pjesama Pridjevski spojevi riječi npr. dobar povod. brzo poput vjetra (nestati). glavnom tagmemu pridruţuje se po funkciji ili po značenju (npr.po smislu (semantička) (naši kolege) 2) Upravljanje (rekcija): glavni tagmem upravlja gramatičkim svojstvima zavisnoga. vrijedan poštovanja.djelomična (drţava Portugal) . što znači da mu predodreĎuje oblik u kojem će se pojaviti jako upravljanje – oblik zavisnoga tagmema predodreĎen leksičko-gramatičkim svojstvima glavnoga (graditi kuću. nadovezujući se na već poznato. nosi manje obavijesti Rema – dio rečenice koji je obavjesniji jer se njime izriče nešto novo i nepoznato Učenik piše zadaću (kontekst To je učenik. sklon povredama. osloboditi se obveza Priloţni spojevi riječi npr. govoriti glasno.potpuna (zelena jabuka) . ima značenje. rema učenik) . broj i padeţ) .iskaz – govorna (komunikativna) jedinica. ima smisao.rečenica – jezična jedinica. jedinica kojom se stvarno komunicira Ovisno o kontekstu i situaciji neki rečenični dijelovi nose nekad više ili manje obavijesti Tema – dio rečenice koji. rema piše zadaću) Učenik piše zadaću (kontekst Tko piše zadaću?. odlučiti doći) Funkcionalna svojstva spojeva riječi 1) Odredbeni spojevi riječi rezultat su sročnosti (mirno more) i upravljanja (vrata dvorane) 2) Dopunski spojevi riječi rezultat su upravljanja (pisati test) 3) Okolnosni spojevi riječi rezultat su upravljanja (bjeţati od kuće) i pridruţivanja (teško pogriješiti) Ustrojstvo spojeva riječi Imenički spojevi riječi npr.

imperativ. ljubiti. identifikacija subjekta ili pripisivanje svojstva subjektu 2) Glagolski (Ivica i Marica otišli su u vrt) Subjekt – imenska riječ u nominativu kojoj mjesto rečenici otvara predikat . priloţna oznaka Nesamostalni/sekundarni rečenični članovi (u rečenicu se uvrštavaju preko temeljnih članova. Presušili su rijeke. »Marici«. nesvršenost/imperfektivnost) broj. odnos izmeĎu dogaĎaja označena rečenicom i govornog čina način (indikativ. uspostavljanje gramatičkog odnosa izmeĎu predikata i objekta Dva su osnovna tipa predikata: 1) Imenski (Mi smo bili sretni) . »članovi članova«): atribut. apozicija Argument i dodaci Argument – imenska skupina koju zahtijeva odreĎeni glagol.logički: semantički koordiniran s predikatom sročnost (kongruencija) – slaganje subjekta s predikatom u licu.skup odnosa meĎu dijelovima (članovi rečeničnog ustrojstva) na koje se rečenica moţe članiti . budućnost). Sluge su došli.gramatički: sintaktički koordiniran s predikatom . Svaki glagol u rečenici zahtijeva nekoliko imenskih skupina da bi rečenica bila gramatična.tradicionalna gramatika: gramatički i logički subjekt (Hladno mi je. »knjigu« glagola »posuditi«. prošlost. Ivica je u petak Marici posudio knjigu) Dodaci – neobvezatna skupina (»u petak«. Marku je loše) . argumenti »Ivica«.odnosi meĎu riječima u rečenici ustrojeni po zalihosti morfoloških kategorija Članovi rečeničnog ustrojstva Samostalni/primarni članovi (članovi temeljnoga rečeničnog ustrojstva): predikat.Gramatičko ustrojstvo rečenice . Presušile su rijeke. drugo. jezera i izvori. optativ) vid (svršenost/perfektivnost. subjekt.imenski dio nositelj leksičkog značenja. (npr. kondicional. Ivica je u petak Marici posudio knjigu) Valentnost glagola – broj imenskih skupina koje glagol zahtijeva (sijevati. kategorija usmjerena prema subjektu prijelaznost. uspostavljanje odnosa izmeĎu predikata i subjekta vrijeme (sadašnjost. objekt. pokazati) (semantička) valencija glagola = broj argumenata koji neki glagol treba kao dopunu svojega značenja sintaktička valencija = pravila koliko imenskih riječi mora obvezno stajati uz pojedine glagole u rečenici Predikat – »riječ u rečenici koja sama sebi otvara mjesto« Predikatne kategorije: lice (prvo. . treće). jezera i izvori. hodati. rodu i broju Sluge su došle.

hipotaksa): surečenice čine cjelinu (jednu jedinicu).Objekt – imenska riječ. Susjed ima kuću na kat. Dan koji se pamti nije prva lektira. kojoj mjesto u rečenici otvara glagol ili kakva druga riječ. Atribut za opstojnost atributa u rečenici nuţno je pretpostaviti postojanje jednog nomena (imenske riječi) Dva tipa atributa: 1) Sročni (kongruentni). nego samo povezuju osnovnu i zavisnu surečenicu . REČENICE PO SASTAVU 1) Jednostavne: sintaktičke jedinice s jednim temeljnim rečeničnim ustrojstvom (Svitalo je. priloţna oznaka uzroka (Bio je umoran od voţnje) itd. i značenjski Vezna sredstva zavisnosloţenih rečenica a) vezna sredstva zastupaju (supstituiraju) neku od sastavnica osnovne surečenice ili čitavu surečenicu Jeste li dobili poziv koji smo vam poslali? Odlučili su prekinuti suradnju. s prijedlogom ili bez. Zaprijetio nam je štapom. što nam je jako ţao. obično predikatna riječ sa svojstvima glagola 1)Izravni (bliţi. Odmahnuo je rukom. Selo je blizu rijeke Dunava. . Napisao je zadaću. Apozicija npr. Ne znam puta. 2) Nesročni (nekongruentni) .prijedloţno-padeţni izrazi: Kupili smo televizor u boji.prilozi: Malo dalje je skretanje nadesno. priloţna oznaka vremena (Javit ćemo se sutra). Blago njemu. npr. npr. parataksa): surečenice čine jednu cjelinu. priloţna oznaka načina (Glasno se nasmijala). Dao mi je olovku. indirektni) objekt. i strukturno. Nekoć je na otoku bio samostan) 2) Sloţene: sintaktičke jedinice koje sadrţavaju dvije ili više jedinica s obiljeţjem predikativnosti (surečenice/klauze) Sloţenim rečenicama moţe biti svojstven: 1) nezavisni odnos (koordinacija. direktni) objekt. Prijedloţni objekt: Zahvalio mu je na darovima. Bojao se gripe.oblici kosih padeţa: Otvoriti vrata dvorane. Prekinuli su nas u poslu. Hans ima kuću u gradu Zagrebu. svaka rečenica zadrţava posebno rečenično ustrojstvo 2) zavisni odnos (subordinacija. b) vezna sredstva ne zastupaju nijednu sastavnicu osnovne surečenice niti osnovnu surečenicu u cjelini. Donio je vode (partitivni genitiv). priloţna oznaka mjesta (Ovdje nema mjesta). ali strukturno ne ovise jedna o drugoj. Susjedova kuća nije prodana. . Uzeti komad kruha. Ovo je učenik Pero. Adverbna (priloţna) oznaka – riječ ili skup riječi kojima u rečenici mjesto otvara predikat da bi se izrekle okolnosti u kojima se zbiva predikatna radnja npr. ne znam staze (slavenski genitiv) 2) Neizravni (dalji. npr.

• Slijed rečenica smatra se najvaţnijim obiljeţjem teksta – problem povezivanja rečenica osnova i pretpostavka za objašnjenje procesa proizvodnje tekstova. Tekst se ne moţe reducirati na gramatičku pojavu. zamjenice. koreferentnost) . Od susjeda smo dobili mačka. Oni su raspravljali o bilateralnim odnosima i nagovijestili su područja buduće suradnje. apozitivne) Sir. • Pojedinačni elementi: veznici. a ne rečenica” RAZLIČITI PRISTUPI OPISU TEKSTA 1. članovi. pa tako i teksta – meĎusobna povezanost njegovih sastavnih dijelova. gornja razina lingvističke analize Prvi poticaji nastaju iz uvida da se gramatički korektne pojedinačne rečenice ni u kojem slučaju ne mogu interpretirati kao komunikacijski zatvorene jedinica Npr. atributne) Sir koji je mekan moţe se mazati. LINGVISTIKA TEKSTA Lingvistika teksta – znanstvena disciplina koja je nastala u drugoj polovici 60-ih i prvoj polovici 70-ih godina Do sredine 60-ih godine rečenica je smatrana najvećom jezičnom jedinicom koja je dostupna lingvističkom istraţivanju. Restriktivne (determinativne. partikule. Za konstituiranje i strukturiranje teksta posebno su vaţne zamjenice. 4. • Tekst kao pronominalni lanac: tekst je niz rečenica povezanih zamjenicama. Nerestriktivne (eksplikativne. dopunske. S. kognitivni pristup – tekst kao rezultat mentalnih procesa TEKST KAO TRANSFRASTIČNA CJELINA • Polazi se od hipoteze da tekst načelno pokazuje ista svojstva kao rečenice te se tekst kao cjelina opisuje istim metodama kao i pojedinačne rečenice. • Koncept gramatike teksta – tekst se u osnovi moţe odrediti kao jednostavna kombinacija rečenica izmeĎu kojih postoji koherentan odnos. Moram paziti da ga ne probudim. • Jedna od osnovnih značajki jezičnih jedinica. oblici obraćanja itd. pragmatički pristup (komunikacija i tekst): funkcioniranje teksta ne moţe se objasniti ako je opis teksta lišen komunikacijskih “datosti” koje idu uz tekst. • Središnje pitanje gramatike teksta – tekstualni konstitutivni elementi: gramatičke jedinice koje sudjeluju u konstituiranju i time pridonese koherentnosti teksta. Z. Harris (1952) jedan je od prvih lingvista koji je izdvojio diskurs (tekst) kao zaseban predmet lingvističkog opisa P. nego je prije svega funkcionalna jedinica. tekst kao transfrastična (nadrečenična) cjelina 2.Nisu došli jer nisu dobili poziv. odredbene. npr. Hartmann “pionirski” (1964. 1971) naglašava vaţnost teksta kao komunikacijske i socijalne forme. tekst nije samo gramatička. semantički pristup tekstu – tekst kao semantička jedinica 3. Odmah smo mu dali ime Pospanko. koji je mliječni proizvod. Recite im da nam je ţao. • U počecima lingvistike teksta u središtu je interesa – načelo ponavljanja (pronominalizacija. I sada on drijema ispod moga stola. sintagmatska supstitucija. zdrav je. “tekst jest izvorna jezična jedinica.

Ljudi su stalno slušali o Amerikancima. 4. Ljetni dan. jezgra iskaza. Cvijeće miriše.1. a drugi pije. • Ontološki (prirodna zakonitosti): Prvo smo vidjeli munju. Tisak nagaĎa da će poznati sportaš zbog toga kasniti na pripreme.nova ili razvijena informacija. *Osnovni tipovi tematske progresije sreću se rijetko u čistom obliku. • Kulturalni: Tramvaj je išao vrlo sporo. gramatika teksta okvir je unutar kojeg se mora opisivati tekst • U osnovi opisa nalazi se model povezivanja rečenica. Zaručio se košarkaš Pero Perić. progresija s izvedenom temom: teme pojedinih rečenica izvode se iz jedne hiperteme. Sunce sja. linearna tematska progresija (jednostavna linearna progresija): rema prve rečenice postaje temom druge rečenice itd. već poznata informacija. tekst se razumijeva kao niz rečenica. 2. manja priopćajna vrijednost rema = ono što se o nečemu priopćava. Oni će. ista rečenica moţe se (ovisno o kontekstu) prikazati iz druge perspektive 1. Lijepo ureĎen prostor privlači goste. FUNKCIONALNA REČENIČNA PERSPEKTIVA (PRAŠKA ŠKOLA) – tekst kao slijed različitih tema – tematska progresija = kompleks tematskih odnosa u tekstu naziva tema = ono o čemu se nešto priopćava. veća priopćajna vrijednost tema–rema rečenična struktura nije konstantna. progresija raščlanjene reme: rema jedne rečenice raščlanjuje se na više tema Ispred kuće stoje dva čovjeka. Saţetak: tekst kao transfrastična cjelina • Polazi se od pretpostavke da je tekst u načelu iste naravi kao i rečenice. (anafora) Dobio je ono čemu se najmanje nadao. Ta druga fronta bit će neizmjerno duga. Implicitno ponavljanje ne postoji referencijalna istovjetnost (oba jezična izraza odnose se na različite referente). Jedan puši. Silazak je bio puno lakši. otvoriti drugu frontu. Vaţnost odnosa semantičkogkontigviteta Odnos kontigviteta moţe biti logički. u pojedinim se rečenicama samo dodaje nova rema Restoran je konačno renoviran. (katafora) 2. ontološki i kulturalno utemeljen: • Logički: Uspon je bio vrlo mučan. Čuo se potom snaţan grom. Povezanost pojedinih rečenica u tekstu ostvaruje se kohezijom na razini površinske strukture uz pomoć sintaktičkih sredstava . • Ponavljanje uz pomoć zamjenica Poznaješ li Ivana? On je moj susjed. 3. Eksplicitno ponavljanje sastoji se u referencijalnoj istovjetnost odreĎenih jezičnih izraza u rečenicama jednoga teksta • Ponavljanje uz pomoć imenica npr. kaţu. polazište iskaza. progresija s neprekinutom temom: u nizu rečenica tema ostaje konstantna. Nebo je plavo. Iznenada se pojavio kontrolor.

anafora podvrsta deikse Deiksa – podjela 1. unutarnja deiksa (endofora). njima se pokazuje ili upućuje na nešto što je nuţno za smještanje iskaza u kontekst = deikse lica. On i Stanko1 vole njegovu1 ţenu. Anafora upućuje na neki segment teksta u kome se nalazi.• Tekst se razumijeva kao konačna. Katafora = upućuje na iskaz ili dio iskaza koji će uslijediti. deikse prostora. b) katafora Anafora = upućuje na dijelove prethodnog iskaza teksta. Peter1 liebte seine1 Katze. npr. On1 i Stanko vole njegovu1 ţenu. deikse vremena. vanjska deiksa (egzofora) = pokazuje i upućuje na izvanjezični kontekst iskazivanja (npr. ali ne bez toga. ti udari po njoj. njezin primatelj mora točno identificirati (semantički kriterij!) antecedent svake anaforičke zamjenice. Identifikacija antecedenta • Da bi razumio poruku. a deiksa ukazuje na predmet ili biće. Očuvani fragmenti legende pokazuju da je ona bila poznata mnogo ranije. prisutno (ili fizički ili »bar u mislima«) b) deiksa nadreĎen pojam. a ti uzmi čekić. deikse diskursa. anafora u širem smislu = unutarjezični kontekst a) anafora (u uţem smislu). Ţelim reći samo ovo: više ne mogu čekati. Molim te da sutra doĎeš ovamo. statična jedinica. Ja ću drţati šipku. (Peter je volio svoju mačku) Peter1 liebte seine2 Katze. antecedent = riječ ili grupa riječi na koju se odnosi anafora npr. socijalne deikse = referentna točka: identitet govornika. Deiktička sredstva izraţavanja (za njih je karakteristično): 1) izmjenjivost upućivanja na predmete (promjenjivost referencije – shifting) referencija = odnos izmeĎu jezičnog izraza i predmeta na koji se upućuje u stvarnom ili zamišljenom svijetu (Trask) 2) pokazivanje 3) razlikovanje blizine i udaljenosti 4) odreĎivanje s obzirom na perspektivu govornika 5) mogućnost upravljanja paţnjom sugovornika 6) navodno slabo vlastito značenje Anafora i deikse – dva pristupa: a) anafora i deiksa suprotstavljeni pojmovi. mjesto i vrijeme govora (ja – ovdje – sada). pa kad kimnem glavom. Nosim ovo u knjiţnicu!) 2. postcedent = riječ ili grupa riječi na koju upućuje katafora npr. u sebi strukturirana. (Peter je volio njegovu mačku) • referentni indeksi = označava se koji antecedenti pripadaju kojim anaforama . DEIKSE • Deikse = jedinice kojima se uspostavlja i odrţava relacija izmeĎu jezika i konteksta.

Ti još vučeš prehladu. odnosno svrha/cilj koji tekst u okviru komunikacijske situacije ispunjava 1. obavještavati. a time i na koncept. vjerojatno. navodno) itd. logičko-semantička povezanost meĎu rečenicama. koreferencija (zajednička referencija) npr. upućuje na antecedent. npr. neovisno o njegovu semantičkom sadrţaju npr. upućuje samo na riječ ili duţi segment susjednog teksta.). sigurno. 3. Informativna funkcija Apelativna funkcija Obligacijska funkcija Kontaktna funkcija Deklarativna funkcija 1. ali drugi denotat.(potpisnice/'subscript„) • koreferentni elementi = elementi koji su suindeksirani. Počiva na gramatičkoj ovisnosti. Informativna funkcija Pošiljatelj informira primatelja (recipijenta) o sadrţaju tekstu Funkcija naznačena eksplicitnim glagolima: informirati. htjeti. na konkretni predmet imenovan njime. implicitno ponavljanje • Koherencija/koherentnost – smislenost teksta. modalnih riječi (očito. na stav recipijenta da očekuje kohezivan i koherentan tekst koji je za njega koristan ili relevantan te na njegovu sposobnost da iz teksta rekonstruira »upute za njegovu uporabu« • Informativnost – označuje količinu novoga i neočekivanoga u tekstu. 5. 4. ista vrsta pojma. leksička supstitucija – koreferencijalnim izrazima). tj. . a ja nemam pojma što je to. uporaba modalnih glagola (trebati. koji se odnose na »isto« Endoforička zamjenica – anafora • puna anafora. priopćavati. koja je rezultat kognitivnih procesa njegova korisnika • Intencionalnost – u širem smislu obuhvaća sva sredstva koja pošiljatelji koriste da bi u tekstu realizirali svoje namjere • Prihvatljivost – odnosi se na recepciju teksta. Pošiljatelj moţe na različite načine ograničiti »istinitost«. npr. izvještavati itd. • konceptualna anafora. i premalo i previše informacija jednako oteţava recepciju • Situativnost/situacionalnost – obuhvaća elemente koji utječu na to da neki tekst u nekoj situaciji bude relevantan • Intertekstualnost – ovisnost produkcije i recepcije nekoga teksta o znanju sudionika komunikacije o drugim tekstovima. upućuje samo na koncept. 2. Baka kaţe da imam rinitis. »pouzdanost« onoga što priopćava: pozivanje na izvore. »tipološka intertekstualnost« – u svakom se konkretnom primjerku neke tekstne vrste ponavljaju prethodne realizacije TEMELJNE FUNKCIJE TEKSTA (Brinker) Funkcija teksta: smisao koji tekst u komunikacijskom procesu sadrţi. KRITERIJI TEKSTUALNOSTI • Kohezija – povezivanje komponenata površinske strukture teksta gramatičkim sredstvima. Imaš prehladu i trebaš je liječiti. odnosi se na formalna vezna sredstva. moći itd. Eksplicitno ponavljanje izraza (rekurencija = ponavljanje istoga jezičnog izraza. a ja sam je davno izliječio • formalna anafora. čime se usmjeruje paţnja recipijenta.

promidţbeni tekstovi. prisegnuti. c) upitne rečenice 3. izraziti dobrodošlicu. Ova je funkcija signalizirana eksplicitnim glagolima: zahvaliti. preporučiti. Vrsta teksta: isprava o imenovanju. recenzija. osobito o uspostavljanju i odrţavanju osobnoga kontakta. moliti. biti pripravan… 4. Obligacijska funkcija Pošiljatelj se obvezuje da će izvršiti odreĎeni čin spram recipijenta Vrsta teksta s obligacijskom funkcijom: ugovor. zakonski tekstovi. Apelativna funkcija moţe biti signalizirana eksplicitnim glagolima: poticati. jamstvo. Funkcija se izraţava gotovo uvijek izravno. Deklarativna funkcija Pošiljatelj daje do znanja recipijentu da tekst stvara jednu novu realnost. 5. upute itd. čestitati. pisma čitatelja i sl.semiotika – semiologija . Funkcija se moţe parafrazirati: Ja (pošiljatelj) činim ovime da »x« vrijedi kao »y«. KLASIFIKACIJA TEKSTNIH VRSTA U HRVATSKOM JEZIKU na pet funkcionalnih tipova (Ivanetić) polazi takoĎer od Searleovih intencionalnih tipova. Apelativna funkcija Pošiljatelj potiče. preuzeti. jamčiti. Najčešći su gramatički indikatori apelativne funkcije: a) imperativne rečenice. ritualiziranim i eksplicitnim formulacijama. testament. potvrda itd. 2. b) infinitivne konstrukcije. oporuka.Evaluacijski stavovi. i to čvrstim. podjele na pet govornih činova: asertivi direktivi komisivi ekspresivi deklarativi SEMIOTIKA . zapovjediti. obvezati se. Pozitivno ili negativno vrednovanju: tipične vrsta takvih tekstova jesu stručno mišljenje. tj. zavjet/prisega itd. izraziti sućut. Kontaktna funkcija Pošiljatelj daje do znanja recipijentu da je posrijedi osobni odnos izmeĎu njega i recipijenta. savjetovati. Tekstovi u kojima je dominanta obligacijska funkcija u pravilu su institucionalizirani: s obzirom na to obiljeţeni su izravnim signaliziranjem obligacijske funkcije: obećati. svečano obećanje. Tekstovi s dominantnom kontaktnom funkcijom imaju svoj »društveni« povod koji zahtijeva od pošiljatelja izraţavanje njegova emocionalnoga stava. zahtijevati itd. predlagati. ponuda. reklame. Vrste teksta: oglasi. moliti oproštaj itd. Riječ je o tekstovima koje su povezane s odreĎenim društvenim institucijama. zahtijeva od recipijenta da preuzme stav ili mišljenje odnosno da izvrši odreĎeni čin. punomoć.

III) Trijadni model znaka – još od antike postoje definicije znaka kao trijade kojoj su korelati nositelj znaka. simbol…) (2) značenje (ideja. izraz. znak kao dijada nositelja znaka i značenja b) označeni objekt (znak se svodi na funkciju označivanja). koncept…) (3) objekt referencije (stvar. značenje i objekt referencije Vrhovi »semiotičkog trokuta« (1) nositelj znaka (glas. stoljeća. predmet.čovjekov ţivot odvija se u znakovima i pomoću znakova . znanost koja izučava .znak – ključni pojam semiotike . ime. denotat…) FERDINAND DE SAUSSURE (1875–1913) • utemeljitelj semiologije i moderne strukturalne lingvistike • nerijetko se smatra da se opća lingvistika formira tek u prvim desetljećima 20. a De Saussure se smatra osnivačem suvremene strukturalističke lingvistike (pojedini smatraju da se opća lingvistika »raĎa« njegovim djelom »Tečaj opće lingvistike«. referent.ljudski je jezik semiotički sustav TRI MODELA ZNAKA I) Monadni model znaka – znak se razumijeva kao semiotičko jedinstvo u kojemu se ne pravi razlika izmeĎu nositelja znaka i njegova sadrţaja II) Dijadni model znaka – dijadična formulacija znakovnog modela. još nepostojeća opća znanost o znakovima. 1916) • semiologija. srednjovjekovna definicija znaka: »aliquid stat pro aliquo« „nešto što stoji za nešto drugo‟ aliquid „nešto‟ = nositelj znaka aliquo „nešto drugo‟ = a) ideja ili značenje (znak se svodi na funkciju značenja). znak kao dijada nositelja znaka i objekta referencije U povijesti semiotike relacije izmeĎu aliquid – aliquo definirala se na vrlo različite načine: signifikacija – relacija izmeĎu nositelja znaka i njegova značenja designacija / denotacija / označivanje/ referencija – pojmovi kojima se definiraju relacije izmeĎu nositelja znaka i objekta njegove referencije Izvanznakovni fenomen preslikava se na znak (Škiljan) plan izraza = onaj dio znaka koji je podoban da bude ostvaren u nekoj materiji plan sadrţaja = onaj aspekt znaka na koji je preslikan označeni fenomen Znak je svaki onaj fenomen koji za čovjeka predstavlja/označava neki drugi fenomen koji nije on sam.. misao.

označeno/označenik.. »dva načela« (prema Saussureovu Tečaju opće lingvistike) Prvo načelo: arbitrarnost znaka – ne postoji nikakva uvjetovanost izmeĎu pridruţenih izraza i sadrţaja jednog znaka.« 5) proizvodnost. Arbitraran – ne znači da označitelj ovisi o slobodnom govornikovu izboru.. Saussure razlikuje »značenje« i »vrijednost« »Vrijednost francuske mnoţine ne podudara se s vrijednošću mnoţine u sanskrtu. nepromjenjivost jezičnih znakova za pojedinca 4) jezični su znakovi u svome izrazu i sadrţaju odreĎeni sustavom »Vrijednost figura ovisi o njihovu poloţaju na šahovskoj ploči. plan izraza . . a ne supstancija. plan sadrţaja 2) Mentalistička zamisao znaka: »Jezični je znak psihički entitet s dva lica« Mentalni su entiteti i označeno i označitelj 3) Isključenje objekta referencije Znak ne spaja stvar s imenom. 4) Značenje kao forma (ne supstancija)/značenje kao razlikovna vrijednost Značenje znaka nadaje se iz njegove vrijednosti u odnosu na sve druge znakove istoga sustava.nastavlja se dijelom na antičku i srednjovjekovnu tradiciju 1) Bilateralna struktura znaka U svakom znaku razlikovati . »zvukovna slika«. već pojam s akustičnom slikom. neograničene su mogućnosti proizvodnje obavijesti s ograničenim inventarom 6) akustička manifestacija znakova SAUSSUREOVA TEORIJA ZNAKA . tj.označitelj. supstancija – ono što elementi jesu sami po sebi (po svojem materijalnom sastavu) forma – splet odnosa u koje elementi u sustavu stupaju Dosljedno razlikovanje supstancije i forme bit će jedno od temeljnih polazišta danskoga lingvista Hjelsmleva. premda je značenje najčešće isto: to je zbog toga što sanskrt poznaje tri broja umjesto dva.ţivot znakova u krugu društvenoga ţivota • lingvistika – semiologija – socijalna psihologija SPECIFIČNOST JEZIKA KAO SEMIOLOŠKOGA SUSTAVA 1) potpuna arbitrarnost 2) društvena ustanova jezične zajednice 3) imutabilnost. DVIJE TEMELJNE ZNAČAJKE JEZIČNOG ZNAKA. »koncept«.. bilo bi pogrešno pridavati istu vrijednost francuskoj mnoţini i sanskrtskoj mnoţini« Jezik je forma. jednako onako kao što u jeziku svaka riječ ima svoju vrijednost u opreci sa svima drugima.

bitan. Benveniste i drugi Povijest teze o arbitrarnosti počinje s antičkim raspravljanjem o dogovorenosti jezičnih znakova Platonov dijalog »Kratil«. a ne individualan. izdanje/) 1) JEZIK – GOVOR jezična djelatnost (langage) = opći pojam govorne sposobnosti. mnogobrojne varijacije od pojedinca do pojedinca Uspostavljanje jezične komunikacije ili zatvaranje govornog kruga psihički proces fiziološki proces fizički proces 2) OZNAČENO – OZNAČITELJ (v. školom. sustav sam za sebe i sam po sebi . individualna realizacija kao rezultat individualne volje i inteligencije. ne postoji logičan suodnos izmeĎu označitelja i označenog Dva prigovora koji bi se mogli uputiti: onomatopeje. društven. ovca. u govoru ostvarene jezične jedinice nuţno slijede jedna iza druge bilo u vremenu bilo u prostoru DIHOTOMIJE (podrobno proučiti: Glovacki-Bernardi. politikom. ovce. jabukovina) Kritika Saussureovih teza: Jakobson. produkt društva i sredstvo koje omogućuje sporazumijevanje.. znanstvenim nazivljem. homogen u smislu da se njime prešutno sluţi cijela jezična zajednica. geografijom. rasprava o jezičnoj konvencionalnosti: Drugo načelo: linearni karakter označitelja – znak je auditivne naravi. ali ne ovisi o pojedincu koji ga upotrebljava. knjiţevnošću interna lingvistika – jezik se proučava kao sustav koji priznaje samo svoj vlastiti red. Uvod u lingvistiku. uzvici Apsolutna (deset. 83–95 /1. str. izdanje/ ili str. gore) 3) EKSTERNA – INTERNA LINGVISTIKA dihotomija se odnosi na pristup jeziku eksterna lingvistika – jezik se proučava sa stajališta veza s etimologijom. ukupnost jezičnih pojava i pojedinačnih jezika jezik (langue) govor (parole) jezik – stječe se u društvu. a ne više-manje slučajan govor – individualna primjena jezika u komunikacijskom činu. poviješću. jabuka) i relativna arbitrarnost (pedeset. 107–119 /2. i dr.znači da je da je nemotiviran. Z.

Tako stvoreni znak nazivam interpretantom prvog znaka. os kombinacije (sintagmatski odnosi) CHARLES SANDERS PEIRCE (1839–1914) američki filozof. On se nekome obraća. in absentia (asocijativni odnosi): povezuje termine in absentia u virtualnom mnemotehničkom nizu. svojeg predmeta.« . – i svakog drugog elementa koji bi mogao doći na njihovu mjestu da je izbor bio drugačiji Jakobson: os selekcije (paradigmatski odnosi). svaki element uporabljen u tekstu asocira. »moţe sloviti kao pravi utemeljitelj novije opće semiotike« (Nöth) Collected Papers. standardno izdanje Peirceovih spisa Što je znak? »Znak ili reprezentamen nešto je što po nekome svojstvu ili osobini stoji umjesto nečega drugog. sinkronija b) os sukcesivnosti/slijeda (CD). povezuje s mnogobrojnim elementima s kojima ima štogod zajedničko bilo u značenju bilo u izrazu Strukturalna lingvistika: paradigmatski odnosi = odnosi izmeĎu efektivno uporabljenih elemenata – fonema. dijakronija »Sinkronijski aspekt nadreĎen dijakronijskom budući da je za masu koja govori on jedina i prava stvarnost. On ne stoji umjesto toga predmeta u svakom pogledu. zasniva se na dva ili više elementa koji su jednako prisutni u stvarnom nizu.« 5) ASOCIJATIVNI – SINTAGMATSKI ODNOSI svaka jezična jedinica ulazi u dva tipa odnosa s jedinicama istoga reda u istom jeziku in praesentia (sintagmatski odnosi): odnosi temeljeni na linearnosti jezika. u umu dotične osobe stvara istovrijedan ili moţda razraĎeniji znak. riječi itd. ali na kojoj je sa svojim izmjenama smješteno sve s prve osi. već u pogledu neke vrsti ideje koju sam katkad nazivao temeljem reprezentamena. Znak stoji umjesto nečega. tj. na kojoj se moţe promatrati samo jedan element. morfema. koja se tiče odnosa izmeĎu supostojećih stvari. (1931–1958). isključeno je svako upletanje vremena.4) SINKRONIJA – DIJAKRONIJA tiče se jezične perspektive odnosno perspektive u proučavanju jezika a) os istodobnosti/simultanosti (AB).

Znak se sastoji od tri meĎuovisna elementa: znak ili reprezentamen = ono što stoji umjesto nečega drugog predmet = ono umjesto čega stoji znak interpretant = moguće ili potencijalno značenje koje dopušta znak. što se temelji na fizikalnom uzročno-posljedičnom odnosu b)degenerirani (designativni) indeksi: ne upućuju na svoj objekt neposredno. realni) = predmet koji stoji podalje od stvarnog znakovnog odnosa i koji znak moţe iskazati na bezbroj načina Interpretant Peirce. . proces putem kojega znak na svoga interpreta ostavlja kakav kognitivni učinak. otkriva tek ograničenu količinu informacija o dinamičkom predmetu. kao beskonačan proces upućivanja znakova na druge znakove tijekom interpretacije tih znakova »Znak u širem smislu« sadrţi sva tri korelata znaka Znak kao prvi korelat trijadne znakovne relacije. dinamički predmet (posredni. stvarni učinak znaka finalni/konačni interpretant = on je ono što bi se na kraju odredilo kao prava interpretacija kad bi se razmatranje toga nastavilo dotle da bi se došlo do kakva zaključnog mišljenja Klasifikacija znakova – Peirce razlikuje tri znakovne trihotomije: 1. odreĎuje znak kao takav. razlikuje: neposredni interpretant = potencijalno značenje kojim znak raspolaţe prije negoli se uporabi u konkretnom slučaju dinamički interpretant = doista obavljena interpretacija. »znak u uţem smislu« (najčešće ga u tom značenju rabi Peirce) Predmet Znak predstavlja samo specifična svojstva predmeta neposredni predmet = predmet kako ga neposredno predstavlja znak. vjetrokaz. meĎu ostalim. trag u pijesku. odnos prema interpretantu Indeksi – znak koji je pod zbiljskim utjecajem objekta na koji upućuje Dva glavna razreda indeksa: a)izvorni (reaktivni) indeksi: sa svojim su objektom u egzistencijalnom odnosu. odreĎuje znak u odnosu prema njegovu predmetu/objektu a) indeksi b) ikonički znakovi (ikoni) c) simboli 3. aspekt znaka o sebi 2. koje se moţe materijalizirati kao njegov prijevod u znak Semioza trijadična radnja znaka. Prototip tih indeksa npr.

koje seţe dalje od primarnog značenja. „ja‟) 2) referencijska funkcija jezika (prototip vrste riječi koja je primarno indeksna: vlastita imena) 3) uspostavljanje odnosa meĎu jezičnim znakovima unutar tekstova ili meĎu njima (endoforična funkcija jezika). čime se smanjuje mjera sličnosti znaka s predmetom. 1938. npr. Kognitivni razvoj (Jean Piaget) – redoslijed usvajanja znakova: indeks – ikon – simbol. mjesta iskaza i osobnog konteksta („sada‟. Npr. Lacan) – simboli su nemotivirani znakovi b) simbol kao ikonički znak (kao motiviran znak. dijete oponaša odraslu osobu sat vremena nakon njezina odlaska) Simbolička igra = odlučniji raskid izmeĎu predmeta i znaka tako što se zamjenjuje predmet s nečim drugim. U redoslijedu slike – dijagrami – metafore interpretativna obveza korisnika znaka raste. deiktične riječi – za njihovu je interpretaciju nuţno poznavanje trenutka iskaza. tlocrt zgrade. Barthes. Todorov) De Saussure: obiljeţje se simbola sastoji u tome da on nikada nije posve arbitraran c) Simbol kao konotativni znak Simbolu se pripisuje kakvo sekundarno značenje. Jezični su znakovi simbolički znakovi. Hjelmslev. Bloomfield. Ikoni (ikonični znakovi) – temelje se na sličnosti s predmetom slika – znak izdvaja jednostavna svojstva predmeta dijagram – znak ističe neki zakon ili odnos. OdgoĎeno oponašanje = razbija kronološku vezu izmeĎu originala i znaka (npr.nego na neizravan način Riječi mogu biti u sluţbi indeksa na različite načine: 1) indeksičnost se moţe odnositi na neposrednu situaciju (egzoforična funkcija jezika). zemljovid itd. Bio jednom jedan kralj. npr. On je imao tri sina…. Simboli – veza izmeĎu simbola kao znaka i njegova značenja nemotivirana Pretpostavka za razumijevanje simbola jest poznavanje konvencije. Morris. metafora – sličnost se gradi na drugim znakovima. . „ovdje‟. instrument preobraţava toplinu u novi znak: razinu ţive. posve različitim CHARLES WILLIAM MORRIS (1901–1974) Foundations of the Theory of Signs. a) simbol kao konvencionalan znak (kao visoko arbitraran znak: Peirce. mjerenje temperature. znak uspostavljen sličnošću: Saussure.

Poetika: Što čini jednu verbalnu poruku umjetničkim djelom? Glavni je njezin predmet differentia specifica verbalne umjetnosti spram drugih umjetnosti Prilagodba Shannon – Weaverova modela Klasični linearni modeli (komunikacijski lanac): . Model organona – misao o instrumentalnosti jezika. izraţavanje njegove »nutrine« Znak moţe biti (ovisno o prevlasti komunikacijskog čimbenika): Simbol – znak u kojem dominira prikazivačka funkcija. znak koji sluţi prikazivanju Signal – znak u kojem dominira usmjerenost prema reakciji slušatelja. jezik kao sredstvo (»organon«) s pomoću kojega komuniciramo o stvarima . apelativna funkcija Simptom – znak u kojem dominira izraţajna funkcija. prikazivanja.model znaka i istodobno komunikacijski model budući da se jezik ne razmatra odvojeno od funkcije koju ima Prikazivačka funkcija = f. nutrine pošiljatelja Roman Jakobson: Lingvistika i poetika. reprezentiranja. njegovo ponašanje Interpretator = primatelj znaka Semioza – proces u kojem nešto igra ulogu znaka Tri dimenzije semioze: semantička dimenzija = odnosi izmeĎu nositelja znaka i njihovih designata (odnos označavanja) sintaktička dimenzija = odnosi meĎu nositeljima znaka (odnos impliciranja) pragmatička dimenzija = odnos izmeĎu nositelja znaka i interpretatora. 1934. semantiku i pragmatiku KARL BÜHLER (1879–1963) Sprachtheorie: Die Darstellungsfunktion der Sprache. znak koji sluţi za izraţavanje osjećaja. u središtu obavijesti stoje predmeti o kojima se izvješćuje Apelativna/prizivna funkcija = obavijest usmjerena prema primatelju Izraţajna funkcija = u prvom je planu pošiljatelj. 1960. tj. utjecaj znaka na primatelja (odnos izraţavanja) Semiotika ima tri podreĎene grane: sintaktiku (sintaksu).Nositelj znaka = materijalna pojava koja sluţi kao znak Designat (vrsta objekta ili klasa objekata) odnosno denotat (članovi klase) = ono na što se znak odnosi Interpretant = učinak djelovanja znaka na primatelja.

kontekst = poruka zahtijeva kontekst uhvatljiv za primatelja Verbalna struktura poruke ovisi prije svega od dominantne funkcije (različitost hijerarhijskog poretka) emotivna (ekspresivna) f. kognitivna) f. a ne kao puki zastupnik imenovanoga predmeta. postoje poruke koje prvenstveno sluţe za uspostavljanje. na kontekst svijeta na koji se poruka odnosi 4) fatička funkcija = usmjerenost na kontakt. kognitivna) funkcija = usmjerenost prema kontekstu. – kontekst poetska f.Izvor informacije Prijenosnik kanal (izloţen izvoru buke) prijamnik odredište Jakobsonov model komunikacijskih funkcija kontekst (predmet) pošiljatelj poruka primatelj kontakt (kanal) kod kontakt = fizički kanal i psihološka veza izmeĎu pošiljatelja i primatelja koja obojici omogućuje da uĎu u komunikaciju i u njoj ostanu kod = u cijelosti ili djelomično zajednički pošiljatelju i primatelju (onome koji poruku kodira i dekodira). – poruka fatička f. za provjeravanje ispravnosti kanala. – pošiljatelj konativna f. (razlikovanje: predmetni jezik – metajezik) 6) poetska funkcija = usmjerenost na samu poruku Poetičnost se ogleda u tome što riječ doţivljavamo kao riječ. – primatelj referencijalna (denotativna. – kontakt metajezična f. – kod 1) emotivna (ekspresivna) funkcija = usmjerena na pošiljatelja. produţenje ili prekid komunikacije. . za privlačenje pozornosti sugovornika i potvrĎivanje produţene pozornosti s njegove strane 5) metajezična funkcija = očita je kada se pošiljatelju/primatelju ukaţe potreba da provjere upotrebljavaju li isti kod. ima za svrhu izravno izraţavanje govornikova stava spram onoga o čemu se govori 2) konativna funkcija = usmjerenost prema primatelju 3) referencijalna (denotativna.

sličnosti i nesličnosti. metonimija (metonimijski pol jezika – sposobnost kombiniranje jedne riječi s drugom po načelu konteksta/poloţaja oblika) Poetska funkcija projicira načelo sličnosti s osi selekcije na os kombinacije SEMANTIKA . sinonimnosti i antonimnosti.Selekcija se vrši na osnovi ekvivalentnosti. metafora (metaforički pol jezika – sposobnost odabira i zamjene jedne riječi drugom po načelu njihove semantičke sličnosti) Kombinacija zasnovana na blizini. kontigvitetu (dodirivanju).

a time i podloţnije reinterpretacijama i promjenama unutar odreĎene jezične zajednice • uvjetovano je komunikacijskom situacijom i pojedinačnim osobinama komunikatora. afektivno. ogleda se u stupnjevima bliskosti (od krajnje sluţbenog do krajnje bliskog) – medijski registar (usmeni ili pisani) Ekspresivno: proistječe iz spleta različitih osobina komunikacijskih partnera. kao i . istodobno i središnju komponentu leksičkog i rečeničnog značenja Asocijativno značenje (konotativno. emotivno. konceptualno) • objektivne je naravi • stilistički je neobiljeţeno i relativno postojano. istodobno i perifernu komponentu leksičkog i rečeničnog značenja Asocijativno značenje obuhvaća nekoliko srodnih i meĎusobno proţetih podvrsta značenja: 1) Stilsko 2) Ekspresivno 3) Konotativno Stilsko: proistječe iz spleta različitih okolnosti koje mogu utjecati na oblikovanje jezičnih varijacija na gotovo svih razinama Varijacije neposrednije vezane za komunikatora: – zemljopisno podrijetlo (dijalekt) – društveni status (sociolekt). odnos meĎu komunikacijskim partnerima. raslojavanje jezika u vremenu Varijacije neposrednije vezane uz samu komunikacijsku situaciju: – predmetni registar (tematika komunikacije) – interpersonalni registar. pripadnost nekoj društvenoj skupini – vremenska aktualnost (kronolekt). referencijalno. ekspresivno) • subjektivne je naravi • stilistički je obiljeţeno i relativno manje postojano. ali i zajedničkim osobinama manjem ili većeg dijela jezične zajednice • čini fakultativnu. kognitivno. a time i manje podloţno reinterpretacijama i promjenama unutar odreĎene jezične zajednice • nije uvjetovano komunikacijskom situacijom i pojedinačnim osobinama komunikatora • čini obveznu.Vrste značenja: I) Deskriptivno i asocijativno značenje II) Leksičko i rečenično značenje III) Doslovno i preneseno značenje IV) Sistemsko i tekstualno značenje V) Namjeravano i protumačeno značenje I) Deskriptivno značenje (denotativno.

(Kako se zove »kopitar. (Što znači leksem »magarac«?) onomasiologija = značenje jezičnoga znaka polazište je istraţivanja. uvjetovanih najčešće individualnim iskustvom komunikatora s konkretnim referentom. dugouha domaća ţivotinja za nošenje tereta«?) Što je značenje? Teorije značenja 1) Konceptualističke definicije značenja . st. Primarno se značenje obično definira kao denotativno. njima se izraţava pozitivno ili negativno intoniran vrijednosni sud: estetski. Konotativno: proistječe iz spleta različitih subjektivnih reagiranja na stvarnost. II) Leksičko značenje = značenje leksičkih jedinica. Cilj su istraţivanja različita značenja povezana s nositeljem znaka. pod konotativnim se značenjem uglavnom podrazumijeva sekundarno značenje što ga pored primarnog ili jezgrenog ima jezični znak. pa ih je stoga i najteţe sistematizirati U lingvističkoj semantici 20. Prema Lyonsu dva su glavna čimbenika koja uzrokuju leksičku dvoznačnost: homonimija i polisemija IV) Sistemsko značenje = vezano uz leksem u apstraktnom semantičkom sustavu jezika. traţe se jezični znakovi koji u različita vremena ili u različitim dijalektima znače 'isto'. prvenstveno leksema (riječi). potencijalno su konotativna značenja najbrojnija i najraznovrsnija. prvenstveno rečenica III) Doslovno značenje = ono koje se smatra osnovnim za odreĎeni leksem Preneseno značenje = ono koje je proisteklo iz doslovnog. najčešće putem metaforičkog ili metonimijskog procesa Ova značenjska distinkcija uvjetovana leksičkom dvoznačnosti/višeznačnosti – postoji više od jedne interpretacije sadrţaja leksičke jedinice.njihovih stavova i raspoloţenja prema ostalim sudionicima komunikacije ili prema predmetu komunikacije. etički ili neki drugi. u najvećoj mjeri lišenom konteksta Tekstualno značenje = vezano uz leksem uporabljen u konkretnom kontekstu V) Namjeravano = ono koje pošiljatelj pri uobličavanju poruke ima namjeru prenijeti Protumačeno značenje = ono koje primatelj pri interpretiranju poruke uspije protumačiti Tradicionalna semantika razlikuje dvije istraţivačke metode: semasiologija = riječ kao nositelj znaka polazište je i pretpostavljena konstanta istraţivanja. ali i leksičkih morfema Rečenično značenje = značenje sintaktičkih jedinica.

s = govorni akt kao stimulans »Značenje nekoga jezičnog oblika jest situacija u kojoj ga govornik izgovara i odgovor što ga to značenje izaziva kod slušatelja.značenja kao mentalni koncept (mentalistički aspekt prepoznaje se i u Saussureovoj definiciji označenog kao koncepta ili ideje) Referencijalističke definicije – značenje kao referencija značenje tumače referentom. Richards. The meaning of meaning. nego i situacijski kontekst pri jezičnoj uporabi. Ponašanje se moţe objasniti pomoću stimulansa i reakcije Govorni akt nije ništa drugo do jedna posebna vrsta ponašanja. Govor se treba objašnjavati vanjskim uvjetima njegova javljanja. John R. Pragmatičke definicije – značenje kao uporaba .uporaba znaka (značenja u sluţbi namjera i ciljeva pošiljatelja znaka) .znakovni učinci u odreĎenim situacijama (značenja kao učinci na primatelja znakova) Bihevioristička teorija značenja danas ima samo povijesnu vrijednost Leonard Bloomfield (1887–1949) Polazište njegove lingvistike čini bihevioristička psihologija.« .R r = jezična reakcija. 1923 Semantički (semiotički) trokut povezuje označeni fenomen/referent preko misli/referencije sa simbolom. U današnjoj terminologiji vrhovi se semiotičkog trokuta nazivaju: nositelj znaka. Ogden & Ivor A.r.s .značenje kao ideja što egzistira neovisno o korisnicima znaka (platonistička tradicija)... Firth (1890–1960): kontekst ne obuhvaća samo sintagmatske relacije u tekstu.. predmetom na koji se znak odnosi Charles K. Ludwig Wittgenstein (1889–1951): »značenje riječi jest njezina uporaba u jeziku«. Svaka rečenica postaje razumljivom tek kada se sagleda u «kontekstu situacije«. značenje. objekt referencije Kontekstualističke definicije – značenje kao kontekst Bronisław Malinowski (1884–1942): »u primitivnim jezicima svaka pojedina riječ u najvećoj mjeri ovisi o kontekstu».2) Referencijalističke definicije značenja 3) Kontekstualističke definicije značenja 4) Pragmatičke definicije značenja Konceptualističke definicije – značenje kao smisao . mehanicizam nasuprot mentalizmu S . tj. .

referencija. smisaonu dimenziju znaka Gottlob Frege. objekt referencije) = relacije izmeĎu nositelja znaka i objekta njegove referencije.Značenje u širem smislu = 1) sadrţajnu stranu znaka (smisao. designacija) Značenje u uţem smislu = podrazumijeva samo pojmovni sadrţaj. Klasično razlikovanje značenje (u uţem smislu) vs. stoljeća . zvijezda koja se prva pojavi nakon zalaska sunca) Frege: značenje = objekt referencije. ime jutarnje zvijezde) Večernja zvijezda (Venera. Über Sinn und Bedeutung. smisao = sadrţaj kakva znaka Današnja terminologija: smisao se naziva značenje. označivanje ili referencija (referent. ono što se označuje). označivanje (dva različita izraza mogu upućivati na isti objekt referencije. upućivanja od znaka na objekt njegove referencije specifična referencija: identifikacija pojedinačnoga referenta generalna referencija: odnosi se na identifikaciju manje ili veće grupe iz klase potencijalnih referenata generička referencija: odnosi se na identifikaciju cjelokupne klase danoga referenta KOMPONENTNA ANALIZA Strukturalistički pristup opisu leksičkoga značenja: značenje jednog leksema moţe se raščlaniti na opće značenjske komponente. 2) objektnu relaciju znaka (označivanje. denotacija (denotat). a da je sadrţaj tih dvaju izraza različit) Jutarnja zvijezda (Venera. 1892. Roman Jakobson – meĎu prvima i najutjecajnijim predstavnicima komponente analize u poslijesosirovskoj tradiciji Moţe se govoriti o europskoj i američkoj verziji komponentne analize. ono što je Fregeu bilo značenje jest označivanje (referent) Denotacija i referencija (Lyons) Signifikacija = relacija izmeĎu nositelja znaka i njihova sadrţaja Designacija (designat). signifikacija. pri čemu pojedina ili sva pripadaju različitim leksemima u leksiku jednoga jezika opće značenjsko obiljeţje = sem (semantičko obiljeţje) Luis Hjelmslev. sadrţaj. utjecajnim 60-ih i 70-ih godina 20.

za razliku od dijagnostičkih obiljeţja ona su varijantna Aristotelovsko razlikovanju izmeĎu supstancijalnog i akcidentalnog U lingvističkim semantičkim teorijama ponekad se razlikuje: . sadrţaj. na ekonomičan se ekonomičan način moţe opisat značenje (npr.opće enciklopedijsko znanje 4) Omogućuje fundamentalan i dijelom izdiferenciran opis značenja. redundantna svojstva. leksičko značenje (Usporedba s gramatičkim morfemima: gramem. nedjeljiva. 5) Obiljeţja su definirana kao najmanje mentalne jedinice koje se ne mogu dalje raščlanjivati. samo su manji dijelovi leksika na takav način strukturirani. Ograničeni dijelovi leksika jednoga jezika (leksičko polje) mogu se dobro opisati uz pomoć binarnih i distinktivnih semantičkih obiljeţja. koja leţi u osnovi komponentne analize. često se moraju fleksibilno odrediti (stupnjevito: manje .više). univerzalna semantička jedinica Semem = skup više (raznorodnih) semova. 6) Značenja se ne mogu uvijek strogo i jednoznačno odredite (binarno: da – ne). dijagnostička ili invarijantna obiljeţja = tipična. ODRASLO. leksemi za rodbinske odnose). semantički relevantna svojstva. koja imaju distinktivnu ulogu 2) Načelo dihotomijskih opreka. LJUDSKO ne mogu raščlaniti na manje jedinice? Koja obiljeţja moţemo smatrati najmanjim mentalnim jedinicama (semantičkim primitivima)? Postoji li jasno odrediv inventar semantičkih jedinica? Na takva pitanja ne postoji još uvijek zadovoljavajući odgovor. definira semantičku kategoriju ovako: a) Kategorije su jasno omeĎene .Sem = najmanja. Klasična teorija kategorizacije. semantička obiljeţja binarno koncipirana 3) Uz pomoć ograničenog inventara semantičkih obiljeţja opisati ukupni leksik jednoga jezika. MeĎutim. imaju dijagnostičku ulogu pri utvrĎivanju značenja nedijagnostička ili varijantna obiljeţja = imaju niţu semantičku relevantnost jer izraţavaju dodatna. U vezi s time: Zar se obiljeţja npr.specifično jezično znanje . gramatem) Komponentna analiza – značajke: 1) Značenje jedne riječ – kombinacija odreĎenih semantičkih obiljeţja.

Kategorija ima prototipnu unutarnju strukturu .Granice izmeĎu kategorija odnosno pojmova nisu oštre . kao mentalna reprezentacija tipičnog člana neke kategorije.b) Kategorije se potpuno definiraju pomoću ograničenog broja nuţnih i dovoljnih obiljeţja c) Svi su članovi jedne kategorije jednakovrijedni Aristotelovski model kategorije: i) Pojmovi odnosno kategorije jesu entiteti s oštrim granicama ii) Pripadnost entiteta kategoriji počiva na načelu istinit-laţan. kao reprezentativno standardno značenje.Pripadnost jednoj kategoriji proizlazi iz stupnja sličnosti s prototipom SEMANTIKA RIJEČI (LEKSIČKA SEMANTIKA) . KOGNITIVNA SEMANTIKA kognitivna psihologija – klasični strukturalistički pristup podvrgnut je kritici Kategorije nisu tako jasno omeĎene i ne mogu se tako jednoznačno opisati (postoje mnogi granični slučajevi) Ludwig Wittgenstein »obiteljske sličnosti« (Filozofska istraţivanja. Svaki je predstavnik jednako dobar »predstavnik« kategorije kao i bilo koji drugi. Bilo koji x jest „pas‟ odnosno nije „pas‟ ako ispunjava odnosno ne ispunjava uvjet kategorije »pas« iii) Predstavnici iste kategorije imaju isti kategorijalni status budući da svaki predstavnik ima svojstva koja su traţena definicijom kategorije.Predstavnik jedne kategorije ne raspoloţe svim svojstvima koja su zajednička svim predstavnicima . 1953) Prototip kao tipični predstavnik. kao idealan predstavnik jedne kategorije OdreĎivanje prototipa – frekventnost i relevantnost Kategorija – prototipni pristup .Stupanj reprezentativnosti jednog primjerka odgovara stupnju njegove pripadnosti kategoriji .

učitelj – učenik). ţiv – mrtav. pradjed – praunuk) HIPONIMIJA/HIPERONIMIJA Logički odnos inkluzije (sadrţavanja) hiperonim.ANTONIMIJA Lyons razlikuje tri vrste značenjskih opreka: a) antonimija – ograničena na stupnjevitost (npr. prostornih i vremenskih odnosa (gore – dolje. visok – nizak) b) komplementarnost – odnos čiste implikativnosti (npr. npr. ispred – iza) Antonimi stupnjeviti – (vruće – hladno) binarni – (istinit – neistinit) obratni – (ispod – iznad. velik – malen. »pas« i »mačka« spram hiperonima »ţivotinja« SINONIMIJA Klasični kriterij sinonimije: Dvije su riječi sinonimne ako se jedna moţe zamijeniti drugom. pas kohiponimi. npr. Ne postoji potpuna zamjenjivost dviju riječi u istom kontekstu (Berruto) Načelo ekonomičnosti: komunikacijsku svrhu ispuniti sa što jednostavnijim. recipročnih socijalnih uloga (liječnik – pacijent. udana – neudana) c) konverzivnost – konverzne relacije izmeĎu leksema posebno su česte u području rodbinskih odnosa (majka – kći). ţivotinja hiponim. a da se značenje ne promijeni. »štedljivijim« sredstvima Načelo diferenciranosti: kao nuţni korektiv načela ekonomičnosti HOMONIMIJA . npr.

grâd – grȁd. Glavna razlika izmeĎu homonimije i polisemije jest da je kod homonimije riječ o dvjema riječima čiji su svi semi distinktivni. istupiti (tup) – istupiti (izići iz reda) rezultat glasovnih promjena. rijeka – Rijeka Homografi: pâs – pȁs. npr. višnja – Višnja. Homonimski konflikt razrješava se kontekstom Homofoni: brač ('glazbalo') – Brač. Razgraničenje homonimije i polisemije: kada homonimija nastaje polisemijom . Dijakronijski gledano: semantička derivacija od prvog značenja (etimon = etimološko ishodište riječi. bor (vrsta četinjača) – bor (kemijski element) tvorbom. biti (tući) – biti (postojati) raspadom polisemije.Izjednačeni izrazi dvaju leksema različitih značenja.u dijakronijskom presjeku teško odrediti točnu granicu kada se polisemija raspala i kada je završen proces homonimizacije. *** Paradigmatski leksički odnosi suprotnost značenja: antonimija uključenost značenja: hiponimija istovjetnost značenja: sinonimija . npr. kúpiti – kȕpiti Nastanak leksičkih homonima posuĎivanjem. npr. Uvjet za homonimiju jest i odsutnost semantičke kohezije (potpuna odvojenost semantičkih struktura). prvotni oblik riječi). a kod polisemije višeznačni leksemi imaju najmanje jedan zajednički sem. npr. brana (nasip) – brana (obrana) POLISEMIJA Sloţenost semantičke strukture jednog leksema.

siva eminencija) Kolokacijska kompetencija – stvaranje. crno vino.Sintagmatski leksički odnosi kolokacija = uobičajen dvočlani spoj jednog leksema s nekim drugim. po pravilu unutar odreĎene sintaktičke jedinice (sintagme ili. česte kombinacije riječi u kontekstu (npr. prihvaćanje i odbacivanje kombinacija riječi koje se na sintagmatskoj razini supojavljuju i pritom ulaze u različite semantičke odnose PRAGMALINGVISTIKA Komunikacijsko-pragmatički obrat u lingvistici: 1970-ih premještanje interesa s jezika kao sustava na jezik kao komunikacijsko . slegnuti ramenima. ţuta minuta. rečenice). zelena trţnica. kombinacije riječi u kontekstu. nešto rjeĎe. interpretiranje.

socijalna psihologija) Pragmatika kao prostor preklapanja teorije komunikacije i lingvistike Komunikacija – poseban oblik ponašanja. 1938) Pragmatika kao grana semiotike. Chomsky) zanemarila komunikacijski aspekt jezika: Ferdinand de Saussure (1875–1913) jezik (langue) – govor (parole).sredstvo. pragmatička dimenzija = odnos izmeĎu nositelja znaka i interpretatora. psiholingvistika. i to promatrana kao znanje idealnog govornika-slušatelja Spoznaja: Jezični sustav ne sluţi sam sebi. How to Do Things With Words (Kako djelovati . a jezična komunikacija jedan je oblik ponašanja. djelovanja. Pragmatika – teorija o jezičnom djelovanju. Termin pragmatika. nego je uvijek sredstvo za izvanjezične ciljeve Posljedica: smještanje jezika u kompleksan kontekst komunikacijske djelatnosti i socijalne interakcije Nastanak novih disciplina: lingvistika teksta. kako se danas rabi. utjecaj znaka na primatelja Unutar lingvistike pragmatika nije jedinstvena disciplina Različite teorije unutar pragmatike svoje korijene imaju u drugim znanstvenim disciplinima (logika. Austin (1911–1960). pomak od sistemski orijentirane lingvistike prema komunikacijski orijentiranoj lingvistici. filozofija/filozofija jezika. pripisuje se Charlesu Morrisu (Osnove teorije o znacima. cjeloviti i pravi predmet lingvistike – jezik Noam Chomsky (1928) jezična sposobnosti (kompetencija) – znanje koje o svom jeziku posjeduje govornik-slušatelj jezična uporaba (performancija) – stvarna uporaba jezika u konkretnim situacijama Jezična kompetencija bitan predmet lingvistike. pragmatika (pragmalingvistika) itd. tj. usredotočena na kontekst jezične uporabe Teorija govornih činova – odlučujući poticaj za razvoj pragmatike kao nove discipline John L. sociolingvistika. Dotadašnja lingvistika (Saussure.

Imenujem ovaj brod Kraljica Elizabeta. izriče naš stav i odnos prema činjenicama (oslobaĎam. ukidam. zahvaljujem. jamčim. koji i sami predstavljaju činjenje ili su dio činjenja. npr. pristajem. ni o čemu ne izvješćuju niti što konstatiraju.. uključujući i iznošenje gledišta. voĎenje rasprave (potvrĎujem. nisu istiniti odnosno laţni. oni su uspješni/neuspješni (posrećeni/neposrećeni) b) iskazivanje rečenice predstavlja neku vrstu činjenja radnje..« Klase ilokucijske moći (klasifikacija govornih činova) (Austin) a) verdiktivi ili zabrane = ocjenjivanje.) Što je ostalo od opreke konstativ/performativ? Austin je neutralizirao uvodno postavljenu opreku konstativ/performativ .« perlokucijski čin: vremenski odgoĎen čin posljedice prouzročene s pomoću kazivanja... središnji aspekt govornog čina.. kaţnjavam. ugovaram. razne vrste čestitanja (ispričavam se. prikazujem. poričem. ilokucijski čin . obuhvaća radnje koje činimo kad nešto kazujemo.) d) bihejvitivi (behabitivi) ili postupci društvene ophodnje = vaţni u svakodnevnoj interpersonalnoj komunikaciji. a 'je' referira na nju. tvrdim. iskazi kojima se manifestira moć (otpuštam.) c) komisivi ili obveze = govornik se obvezuje na neki postupak (obećavam. Svaki se govorni čin moţe raščlaniti na tri čina: lokucijski čin.« ilokucijski čin: čin izveden kazivanjem. izvješćuju o – istinitom ili laţnom – stanju stvari..riječima). ocjenjujem. zapovjedio) da je ubijem.. gramatičkim i semantičkim pravilima jezika..) b) egzercitivi ili naredbe = posredstvom njih iskazuje se pozicija neke vlasti ili ostvaruje neko pravo. dobre običaje. npr. Danas sam pročitao knjigu koja ima 100 stranica. izvršenje i učinak ovih radnji ovisi o konvencijama »Prisilio me (savjetovao. Konstativi – opisni iskazi koje ustvrĎuju činjenice... proglašavam. donošenje suda ili procjene. izriču pristojnost. fatičkog (sastoji se od morfoloških i sintaktičkih jedinica i njihove organizacije u jeziku) i retičkog (obuhvaća smisao i referenciju nekoga iskaza) »Rekao mi je: 'ubij je' misleći pod 'ubij' ubiti. čin kojim se u slušatelja postiţu učinci i posljedice djelovanja »Uvjerio me da je ubijem / Nagovorio me je da je ubijem. Performativni su iskazi svi oni iskazi kojima se nešto čini. čestitam. Sastoji se od: fonetičkog (izgovaranje artikuliranih glasova ili ispisivanje grafema).) e) ekspozitivi ili izlaganja = rabe se u činovima izlaganja.. Performativi a) ništa ne opisuju. opozivam. perlokucijski čin lokucijski čin: sam čin kazivanja obavlja se prema fonetičkim. rješavam. 1962.

obećano ili da je opomenut perlokucijski čin = pokušaj govornika da onim što je rekao utječe na sugovornika. sastoji su u produkciji iskaza prema pravilima fonologije i gramatike jednoga jezika propozicijski čin = realizacija propozicije. molbe. a predikacijom se objektu pridaje neko svojstvo ilokucijski čin = moţe biti sretan ili nesretan. je li njemu postalo jasno da je nešto npr. Klasifikacija govornih činova (Searle) a) asertivi (reprezentativi) – ilukucijska namjera iskazati kako stvari stoje. Deklarativi “stvaraju svijet” time što ga pomoću jezičnoga djelovanja proglašavaju postojećim (krštenja. znatno pridonio elaboraciji. klasifikacije) b) direktivi – ilokucijska namjera ţelja da se druge ljude navede na neku radnju (utjecaj na ponašanje) ili na preuzimanje stava (utjecaj na mišljenje) (zapovijedi. Speech acts (Govorni činovi). sadrţaj iskaza mora se poklapati sa »stanjem stvari koje u svijetu postoji neovisno o iskazu« (tvrdnje. ovisi o tome je li sugovornik namjeravanu funkciju govornog čina prepoznao ili nije. referencijom se govornik odnosi na objekt izvanjezičnog svijeta. imenovanja) .“Tvrdnja je samo jedan meĎu brojnim govornim činovima ilokucijske vrste. sastoji se od referencije i predikacije. čestitke. kazne. 1969. popularizaciji i interdisciplinarnom širenju Austinove teorije jezičnog djelovanja Uz njegovo se ime u teoriji govornih činova veţe: kritička reinterpretacija Austinova tumačenja odnosa izmeĎu lokucije i ilokucije.” John Robert Searle (1932). dobrodošlice. američki filozof. savjeti) c) komisivi – ilokucijska namjera obvezivanje pošiljatelja na radnju ili ne-radnju (obećanja. isprike) e) deklarativi – ilokucijska namjera sastoji se u izazivanju promjena. ovisno o tome je li govornik namjeravani učinak kod sugovornika postigao ili nije. kritička reinterpretacija Austinove tipologije govornih činova Govorni čin sastoji se od: čin iskazivanja propozicijski čin ilokucijski čin perlokucijski čin čin iskazivanja = iskazivanje riječi. jamstva. Pritom govornik moţe biti uspješan ili neuspješan. klaĎenja) d) ekspresivi – ilokucijska namjera izraziti stav prema nekome/nečemu (zahvale. eksplikacije.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful