You are on page 1of 5

Mladi musliman

Ko se jednom napije vode s Baarije...

Poglavlje 14

ednog dana, etajui gradom, iz glave mi nisu izlazili komentari koje sam uo od svetenika. Njegove rijei su mi odjekivale u uima: u Sarajevu je sve podijeljeno, ak izofreno; ljudi izbjegavaju da govore o bilo emu to je povezano s jednom nacionalnou; sve se moe izokrenuti. Posebno me kosnulo njegovo proroanstvo kako e muslimani zakljuiti da me plaaju Srbi samo zato to piem o Adelini. Morao sam se uvjeriti da li je to tano. Ba sam prolazio pored hotela Evropa kad mi je sinulo ta da uradim. Presjekao sam na Ferhadiju, glavnu pjeaku zonu, i zaputio se prema Baariji. Dok sam prolazio pored jedne od najstarijih gradskih damija Gazi Husrev-begove damije primijetio sam nekoliko mukaraca okupljenih u dvoritu iza kamene kapije. Bio sam u iskuenju da uem, nakaljem se i upitam: Izvinite, da li vam liim na nekog koga plaaju Srbi? Umjesto toga sam nastavio Ferhadijom, ne ometajui ljude u njihovom priguenom razgovoru i molitvama. Nakon tridesetak metara naao sam ono to sam traio. S moje lijeve strane bio je mali prolaz otvor koji ete lako previdjeti u nizu radnji sa izlozima i robom namijenjenom turistima. Proao sam kroz nadsvoen ulaz i tamni trijem koji vodi u unutranje dvorite. Na kaldrmi su bili razmjeteni stolovi i stolice za kojima su sjedili i 113

Susret sa Mis Irby lokalci i turisti, ispijajui bosansku kafu i uivajui u suncu koje se probijalo kroz granje. Muterije su, naravno, bile u savremenoj odjei, a ja sam se vratio u vrijeme od prije stotinu pedeset godina. Da bi scena bila potpunija, oko cijelog dvorita bili su prodajni tandovi gdje su se nudili ruiasti i narandasti pamina alovi, umjetnine od bakra, izrezbareni drveni namjetaj, gomile i gomile orijentalnih tepiha. Popeo sam se uz basamake, a staro drvo mi je kripalo pod nogama. Bio je ovo najstariji preostali han u Sarajevu, prvobitno sagraen krajem esnaestog, poetkom sedamnaestog vijeka. Gornji katovi, koji su ili oko dvorita bili su pretvoreni u kancelarije. Na prvom spratu sam naao udruenje koje sam traio: Mladi muslimani. Stojei na hodniku ispred vrata na kojima je bila oznaka Mladi muslimani srce mi je poelo ubrzano kucati. Nikog nisam poznavao; uo sam za njih prilikom jednog od obilazaka grada. Zidovi u hodniku bili su naikani fotografijama bivih lanova, ukljuujui i veliki dio posveen Aliji Izetbegoviu, lideru bosanskih muslimana u vrijeme raspada Jugoslavije. A moj plan ui u kancelariju i nekog zamoliti da sa mnom porazgovara izgledao mi je vie nego naivan. Pokucao sam. Kako nisam dobio odgovor, gurnuo sam vrata i ona su se irom otvorila. Iza vrata nalazila se omanja kafana, prazna, samo s dvojicom momaka koji su bili pored anka. Onaj blii meni je stajao. Imao je svijetlu kratku kosu i na sebi narandastu majicu. Drugi koji je sjedio na anku, bio je tamnoput i imao bradu, ali ne i brkove. Brzo sam preao preko prostorije, udno se osjeajui pred njihovim ispitivakim pogledom. Zdravo, pozdravio sam ih. A onda sam, nastavljajui na engleskom, dodao: Mogu li razgovarati s nekim od lanova Mladih muslimana? Momak u narandastoj majici pokazao mi je na svog prijatelja, koji, je, inilo mi se, bio u dvadesetim. On je taj. S njim treba da porazgovara. Okrenuvi se njegovom prijatelju, koji ba nije izgledao raspoloen za priu, upitao sam: Da li bi bio ljubazan da mi odgovori na nekoliko

114

Mladi musliman pitanja? Slegnuo je ramenima. Zato ne? Onda me je poveo do stola pored otvorenog prozora koji je gledao na dvorite. im smo sjeli, nastavili smo mjeavinom bosanskog i engleskog, a nijedan se nije ba najbolje snalazio s jezicima. Ja sam Josh. Interesovalo bi me tvoje miljenje o knjizi koju piem. Nema problema. Ja sam Aziz. Otkad si lan Mladih muslimana? Od prije sedam-osam godina. Jesi li student? Bio sam, ali trenutno nemam dovoljno novaca da zavrim fakultet. Teko je ovih dana nai posao. Tri godine sam radio u Zavodu za transfuziju, ali tu nema neke plate. Moda u jednog dana i dobiti diplomu. Pa, ena o kojoj piem radila je na obrazovanju Bosanaca koji to sebi nisu mogli priutiti. Zna li onu ulicu iza BBI-a? Mis Irbinu ulicu? Naravno da znam. Piem knjigu o njoj. O Miss Irby. Je li?, primijetio je, odjednom zainteresovaniji za na razgovor. uo sam za nju. Ukratko sam mu ispriao o ivotu Miss Irby, naglaavajui njen rad na poboljanju obrazovanja siromane enske djece i koliko se rtvovala da pomogne izbjeglicama. Objasnio sam da je pruala pomo svima koji bi je prihvatili, ali da je ponajvie radila sa srpskim stanovnitvom. U okviru istraivanja za knjigu, razgovaram s raznim ljudima u Sarajevu. Pravoslavni svetenik s kojim sam se nedavno sreo rekao mi je da muslimane nee interesovati njena pria jer je bila povezana sa Srbima. ta ti misli o tome? Ne slaem se s njim. Mislim da sve zavisi od toga kako na to gledate. Ja vidim Sarajevo kao jedan grad, kao neko bie napravljeno iz razliitih dijelova. Imate Baariju, koju su izgradili Otomani. To ti je kao jedna ruka. Ispruio je desnu ruku da bi to potkrijepio. Zatim je tu austro-ugarski dio grada. To je kao druga ruka. Mahnuo je lijevom

115

Susret sa Mis Irby rukom. Moderne graevine su moda kao glava. I Miss Irby je dio tog grada. Obje ruke je spustio na grudi. Ne znam, moda ak i srce. Sve to se dogodilo ovdje, svako ko je ovdje dolazio, dodao je neto tom tijelu. Sarajevo je zbir svih dobrih i loih stvari u njegovoj historiji. Neka vrsta mijeane salate, dodao sam. Imate paradajz, krastavce, zelenu salatu. Upravo tako. To je ono to volim u ovom gradu. To je dio mene. Za trenutak smo utke sjedili. uo se smijeh iz kafane ispod nas. Zna, nastavio je Aziz, sjeam se kako sam jo kao dijete prolazio Mis Irbinom ulicom. Nikad nisam znao po kome je dobila ime. Kad biste izbrisali tu ulicu, bilo bi kao da reete dio tijela kao ovjek bez ruke. Vie to ne bi bilo Sarajevo. Mislim da se nas dvojica slaemo, rekao sam, ali ne dijele svi takvo miljenje. Znam. Neki misle da bi Sarajevo bilo bolje kad bi sve damije bile sruene. Ali to ne bi bilo Sarajevo. Drugi bi, opet, da se uklone katolike crkve. Ni to onda ne bi bilo Sarajevo. I kad bi sinagoge nestale, i kad bi pravoslavne crkve bile zbrisane, ni to ne bi bilo Sarajevo. Ne bi to bio moj grad, zakljuio je odlunim glasom. Sarajevo doekuje svakog ko doe u dobroj namjeri. Pokuao sam da sve to samem. Hoe da kae da svako moe pripadati Sarajevu sve dok ne pokua da ga razori. Aziz se glasno nasmijao, ljuljajui se na stolici, i ispruio ruke prema meni. Tano! Doekao sam ih. Nestao je onaj smireniji, suzdraniji Aziz od maloprije. Mislim da Miss Irby pripada Sarajevu, rekao sam kad je smijeh utihnuo. Dola je jer je eljela da pomogne. Sva pria o tome ija je ona pada u vodu zbog jedne jedine stvari: dola je i pomogla. Moda bi, da je dola u nekom drugom vremenu bosanske historije, pomogla i nekoj drugoj skupini. Ko zna? Meni je vanije pitanje zato je uope pomagala. Moda se napila sarajevske vode, primijetio je Aziz. ta to znai? Postoji ovdje izreka: Ko se jednom napije vode s Baarije, taj iz

116

Mladi musliman Sarajeva otii ne umije. U osnovi to znai da e se svaki onaj ko popije vode na Baariji uvijek vraati u Sarajevo. Mislim da sam se i ja napio. Uostalom, upitao je Aziz, otkud to da ti pie knjigu o Miss Irby? Prezime mi je Irby. Aziz je sjedio savreno miran. U poetku nisam bio siguran da li me je razumio. A onda mu polako oi sinue. Stvarno? Zato si se ovdje i doselio? Nisam, ve sam bio planirao da doem kad sam otkrio vezu. Ma nemoj mi to rei!, opet se vratio onaj stari oduevljeni Aziz. To je ludnica. Mislim da i ti pripada Sarajevu! Volio bih da se to i obistini.

117