You are on page 1of 23

I kolokvijum Gradjansko pravo termin gradjansko pravo je nastao kao prevod rimskopravnog izraza ius civile.

. Gradjansko pravo je porodica pravnih grana (stvarno, obligaciono, nasledno, pravo intelektualne svojine i dr.). Gradjansko pravo karakteriu tri procesa : socijalizacija, moralizacija i komercijalizacija. Sutina socijalizacije gradj.prava je u tome to se postepeno naglasak premjeta sa individjalnih interesa na drutvene interese. Moralizacija gradj.prava je proces ija je sutina u proimanju etikih i pravnih pravila pri stvaranju, primjeni i naunom tumaenju gradjansko-pravnih normi. Cilj ovog procesa je zatita slabijih i sankcionisanje bezobzirnog, malicioznog, kodljivog i ikanoznog vrenja prava, kao i onog koje je protivno cilju, svrsi ili duhu prava. Komercijalizacija gradjanskog prava podrazumijeva prodiranje principa trgovinskog prava u gradjansko pravo. PREDMET GRADJANSKOG PRAVA - Gradjanskim pravom se uredjuju raznovrsni odnosi. Ti odnosi mogu biti imovinski i neimovinski. Najbrojniji su imovinski (robno-novani). Takvi gradjanskopravni odnosi spadaju u gradjansko imovinsko pravo. Medjutim, postoje gradjansko pravni odnosi koji imaju neimovinsku prirodu. Oni spadaju u neimovinsko gradjansko pravo. Kod nekih gradjanskopravnih odnosa dolazi do mijeanja elemenata imovinske i neimovinske prirode. (kod obligacionog prava, prava intelektualne svojine i pravo linosti). Tradicionalno, u gradjansko pravo ubrajamo norme obligac.prava, stvarnog prava, porodinog prava, naslednog prava i opte norme koje vae za sve navedene norme opti dio gradjanskog prava. Vremenom pojedini instituti ovih grana prava razvili su se u nove grane gradjanskog prava (npr.prava linosti). Takodje je dolo do osamostavljivanja i izdvajanja iz G.P. cijelih grana prava, tako da danas imamo osamostaljeno porodino, autorsko, radno, trgovako, patentno. Iako su razvila neka sopstvena naela, ipak kod njih preovladavaju osobine (naela) G.P. Opti dio GP je dio koji sadri pojmove norme. Institute koji su zajedniki za neke ili sve djelove GP (stvarno, obligac.nasledno). Glavni sastojci opteg dijela su: izvori prava, fizika i pravna lica, subjektivna prava, pravne injenice, zastupnitvo, vrenje i zatita prava. Obligaciono pravo je sastavni dio GP. Normama ovoga prava se uredjuju obligacioni odnosi (pravni promet). U irem smislu, ovaj pojam obuhvata i privredno (trgovako) pravo. Stvarno pravo su zakonom odredjena i zatiena prava njihovih imalaca da neposredno vre pravnu vlast nad pojedinano odredjenim stvarima uz mogunost da je suprostave treim licima (dejstvo erga omnest). U zavisnosti od toga da li je osnovno ovlaenje imaoca korienje stvari ili namirenje iz garancije, stvarna prava se dijele na stvarna prava korienja i stvarn.prava garancije. Tipina prava korienja su (pravo svojine) stvarno prava na tudjim stvarima (stvarne i line slubenosti). U naem poz.pravu, stvarna prava garancije su: zaloga, hipoteka, fiducijarna svojina. Nasledno pravo je dio gradjanskog prava. Ono podrazumijeva ovlaenja odredjenog lica na osnovu normi objektivnog naslednog prava. Ta prava su prava koja proizilaze iz zaostavtine ostavioca (pravo nasledja, pravo na nasledje). Stvarno i nasledno pravo se bave steenim vrednostima, a obligaciono pravo prometom vrednosti. Porodino pravo predstavlja sistem pravnih normi kojima se uredjuju lini i imovinski odnosi izmedju lanova porodice, a koji preteno proizilaze iz braka i srodstva. METOD GRADJANSKOG PRAVA - je niz postupaka kojim se gradjansko pravne norme formuliu, saznaju ili imenuju ili nauno ispituju. Njega karakteriu 4 naela u kojima se ovaj metod izraava i to: 1. jednakost stranaka i ravnopravnost njihovih volja, 2. autonomija volje i slobodna inicijativa sranaka 3. prometljivost gradjanskog prava i 4. imovinska sankcija. 1.Gradjansko pravni odnos podrazumijeva odnos jednakih stranaka i ravnopravne volje. Ova karakteristika dolazi do izraaja naroito u ugovornom pravu kod kojeg ima ravnopravnu poziciju ugovornih stranaka prije zakljuenja ugovora, u toku njegovog zakljuenja i zakljuenja njegovog izvravanja. To podrazumijeva da odnos medju ovim licima nije subordinirajui odnos to znai da jedna volja nije dominanstna drugoj, kako je to sluaj u administrat-upravnom pravu gdje dominira pozicija jedne strane (drave), npr. U sluaju odnosa poreskog obveznika i drave (obaveza da se plati porez). Kod ugovora o

kupoprodaji prodavac i kupac su ravnopravni bez obzira na to koji subjekti se pojavljuju u tom svojstvu (fizi.lice, pravno lice, ukljuujui i dravu). 2.Slobodna inicijativa stranaka je posledica ireg principa gradjanskog prava koji se zove autonomija volje. Autonomija volja je naelo po kome je individualna volja osnov zasnivanja ili uredjenja pravnih odnosa u gradjanskom pravu. Ova slobodna inicijativa se razliito manifestuje u ugovornom pravu, kod prava svojine i u naslednom pravu. Autonomija volja nije naelo koje se primenjuje apsolutno. U ugovornom tj. Obligacionom pravu slobodna inicijativa stranaka dolazi do izraaja posebno preko primjene jednog od osnovnih naela tog prava koje se zove sloboda ugovaranja. Po Zakonu o obligacionim odnosima strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih obiaja, da svoje odnose urede po svojoj volji (sloboda ugovaranja). Iako su stranke slobodne u opredeljenju da li da zasnuju odredjeni ugovorni (obligac.) odnos ili ne, ipak svoj odnos ne mogu urediti protivno prinudnim propisima pravnom poretku i dobrim obiajima. One ne mogu ii tako daleko ne vodei rauna o imperativnim propisima, o principima javnog poretka, moralu drutva, a ako se to ipak desi onda su strane ule u zabranjenu zonu jer su zakljuile tzv. Zabranjeni ugovor, koji u dijelu ili u cjelini ne proizvodi pravna dejstva od samog poetka i takav ugovor se u pravnoj teoriji zove nitav ugovor. U naslednom pravu autonomija volje posebno se manifestuje preko namjere za sainjavanje testamenta (animus testandi). Bez ove namjere zavjetaoeva izjava volje ne moe stvoriti punovaan testament. U stvarnom pravu autonomija volje posebno dolazi do izraaja kod prava svojine: vlasnik moe, u granicama zakona, da svoju stvar dri, da je upotrebljava ili da njome raspolae (najira ovlaenja). Posjed nije isto to i svojina. Posjed je dravina. 3.Promenljivost gradjanskog prava nas dovodi do zakljuka da su u predmetu prava a ne stvari. Subjektivna gradjanaska prava su, po pravilu, prenosiva prava. Podobnost gradjanskih prava sa svojih imalaca prelaze na druga lica (prometljivost) je osobina koju ne nalazimo kod drugih pravnih grana. Medjutim, nisu sva subjektivna gradjanska prava u pravnom prometu. Tako, npr.neprenosiva gradjanska prava su ona koja su vezana za linost imaoca. Takva su sva neimovinska prava, ali i neka imovinska prava. 4. Imovinska sankcija je vid pravno organizovane prinude koja se vri nad licem kako da bi se lina dobra ili imovina drugog lica doveli u ono stanje kakvo je i blo prije ugroavanja ili povrede prava. Povreda gradjanskog prava stvara sankciju koja se tie imovine lica koje je to pravo povredilo, a ne njegove linosti (kao u krivinom pravu npr.). Sankcija u GP je preteno imovinske prirode. Najee podrazumeva naknadu tete kao nain saniranja prouzrokovane tete novanim ekvivalentom. Naknada tete moe biti naknada imovinske (stvarne tete ili izmakle dobiti) ili naknada neimovinske tete (satisfakcija). Pored naknade tete, sud moe izrei i druge sancije kao to su: povraaj u predjanje stanje (restitucija), zabrana povraaja u predjanje stanje (nemo auditur.... niko se nee pozvati na sopstvenu sramotu), oduzimanje predmeta u korist nadlene optine, stavljanje van pravne snage pravnog posla (ponitenej). PRIVATNO PRAVO I JAVNO PRAVO - Jedna tradicionalna razlika koja se nekada smatrala fundamentalnom je izmedju javnog i privatnog prava. Doba prava na javno i privatno potie iz antike (javno pravo je ono koje se tie rimske drave, a privatno koje se tie pojedinanih koristi) ulpijanovo mesto iz Justinijanove kodivikacije. O odnosu javnog i privatnog prava postoje razne teorije. Po jednoj teoriji javno pravo titi javni interes, a privatno slui ostvarenju privatnih interesa. Po drugoj teoriji (subjekta) javno pravo podrazumijeva odnos u kome uestvuje drava, a privatno pravo uredjuje odnose izmedju privatnih lica. Po jednoj javno pravo ine imerativne, a privatno pravo dispozitivne neorme. Naa pravna nauka takodje razlikuje oblast privatnog prava od pravne oblasti javnog prava. Uporedno gradjansko pravo je uporedno, pravno vaee, gradjansko pravo raznih zemalja. Mnogi elementi gradjanskog prava su zajedniki. U zavisnosti od srodnosti, svi pravni sistemi se dijele u odredjene pravne krugove, kao to su romanski, gemranski, i td. S obzirom na izvore,prihvatanju ideje kodifikacije, stilu, osnovnim institutima, nae gradj.pravo i pravna nauka spadaju u romansko-germanski pravni krug. Uobiajeno se govori oetiri funkcije uporednog graanskog prava.Prva funkcija je da prui materijal zakonodavcu za bolja rjeenja odreenih problema.Sutina druge je u tome to je uporedno pravo instrument za

bolje tumaenje prava.Trea funkcija je u slubi nastave na univerzitetima i pravnim fakultetima.etvrta funkcija je u pomaganju pri ostvarivanju izjednaavanja prava na meunarodnom nivou. Uporedno pravo je od izuzetnog znaaja za kvalitet nacionalnih zakonodavstava. Uporedno pravo je neophodan radni instrument koji doprinosi kvalitetu sopstvenog zakonodavstva. Evropsko privatno pravo u irem smislu podrazumijeva prava svih evropskih medjunarodnih organizacija. U evropsko pravo u irem smislu spadaju prava medjunarodnih, evropskih oranizacija kao to su : Savjet Evrope, Zapadno evropska unija, OEBS. U uem smislu termin evropsko pravo podrazumijeva pravo Evropske Unije. U okviru ovog prava razlikuju se primarno i sekundarno evropsko pravo. Primarno evropsko pravo ine norme ugovora evropskih drava kojima su one kreirale svoje zajednice, a potom i Evropsku uniju. Te norme imaju ulogu ustavnih normi EU. Najvii rang imaju medjunarodni ugovori kojima su osnovane zajednice, ukljuujui anekse i dodatne zapisnike, ugovore, kojima su se mijenjale i dopunjavale odredbe osnivakih ugovora. Sekundarno evropsko pravo ine norme koje donose organi EU (Savjet, Evropska komisija, Evropski parlament). Ono se radja na osnovu normi primarnog prava. Sekundarno pravo mora biti u skladu sa vie rangiranim primarnim pravom. Evropski sud samo tumai primarno pravo i ukida sekundarno pravo koje je protivno primarnom pravu. Organi EU donose sekundarne norme u obliku: uredbi, smjernica, odluka, stavova i preporuka i akata koji ne spadaju u navedene kategorije. Uredbe imaju slinu ulogu zakona u pojedinim dravama. To su akti opteg karaktera koje su za drave lanice obavezne u cjelosti. Njima se na opti i apstraktan nain uredjuju odnosi. Smjernice (direktive) su takodje akti opte karaktera koji se donose radi uskladjivanja pravnih poredaka drava lanica u pogledu onih pitanja koje smjernice uredjuju. One obavezuju drave lanice da u odredjenom roku usklade svoje pravne poretke sa tim smjernica. A odluke su pojedinani akti koji su upravljeni dravama lanicama ili pojedincima. Radi se o obaveznim aktima. Ukoliko je odluka upravljena ka dravama lanicama onda su sudovi i drugi organi vlasti duni da postupaju po tim odlukama. Preporuke i rezolucije nijesu pravno obavezujui akti. Medjutim, sudovi drava lanica duni su izeti ih u obzir prilikom primjene Evropskog prava. Najvei dio normi evropskog privatnog prava izvire iz akata sekundarnog Evropskog prava (uredbe i smjernice). Gradjanski zakonik je zakon kojim se u potpunosti uredjuje oblast gradjanskog prava. Termin gradjanska kodifikacija se koristi kao sinonim za gradjanski zakonik, ali i da bi se njime oznaio proces izrade gradjanskog zakonika. Opti imovinski zakonik za CG je donijet 1888 godine (sa izmjenama i dopunama od 1898 godine). Njegov tvorac je Valtazar Bogii. Ovaj zakonik sadri samo stvarno i obligaciono pravo. Zato se i naziva imovinski. Ovaj zakonik predstavlja najbolju zakonodavnu tvorevinu na tlu bive Jugoslavije. Sadri est djelova. Preveden je na pet stranih jezika. O njemu je napisano mnotvo strunih radova na naem i stranim jezicima. Ovaj zakonik ini ast CG i njegovom tvorcu. Gradjansko procesno pravo je sistem pravnih normi koje za predmet imaju gradjanske sudske postupke. U te postupke spadaju: parnini, izvrni, vanparnini i steajni. Najznaajniji je parnini postupak, jer predstavlja redovni, osnovni i opti metod zatite subjektivnih gradjanskih prava. Normama gradjanskog procesnog prava uredjuje se struktura gradjanskog sudskog postupka, poloaj procesnih subjekata, njihove aktivnosti i uzajamni odnosi. Gradjansko procesno pravo podrazumijeva organizaciona i funkcionalna pravna pravila. Prvim se uredjuje organizacija, sastav i nadlenost sudova, odnosno drugih dravnih organa, a drugim poloaj suda, stranaka i drugih uesnika, uslovi za punovanost parninih radnji stranaka, suda, sudske odluke, i procesna pravna dejstva procesnih djelatnosti. Sistematika gradjanskog prava podrazumijeva nain sredjivanja gradjansko-pravnih normi u vee cjeline( institute i grane ) na osnovu zajednikih karakteristika i razlika medju njima. Njome se slue pravni teoretiari gradjanskog prava, nastavnici i zakonodaci. Tri glavne sistematike gradjanskog prava su: instituciona, jusnaturalistika (prirodnopravna) i pandekstistika. Instituciona sistematika - vodi porijeklo iz Gajevih Institucija. Izvrila je snaan uticaj na Gradjanski zakonik Francuske i Austrije. Pod njenim uticajem radjen je i Srpski gradjanski zakonik. Sutina ove sistematike je u tome to je pravo podijeljeno u tri dijela: subjekti, stvari i tube. Prvi dio obuhvata statusno i prodino pravo. Drugi dio obuhvata stvarno, obligaciono i nasljedno pravo. Trei dio je u poetku obuhvatalo procesno, a kasnije obligaciono pravo.

Nastala veoma davno ( u drugom vijeku ), ova sistematika je ostvarila jednu od najuspjenijih karijera pravne misli, obzirom da je bez konkurencije vladala od drugog pa sve do poetka devetnaestog vijeka, kada se javljaju prve kritike ove sistematike i to od strane pristalica jusnaturalistike sistematike. Pandektna sistematika predstavlja cjelinu iji su tvorci pandektisti. Ova sistematika je izvorno nastala za gradjansko pravo. Pojavila se krajem 18 i poetkom 19 vijeka i ubrzo zatim preovladava u nauci i nastavi. Najprije je promoviu njemaki procesori u udbenicima gradjasnkog prava. Po ovoj sistematici gradjansko pravo je podijeljeno u pet cjelina: opti dio (sastavljen od zajednikih normi, pojmova i institucija), stvarno pravo, obligaciono, porodino i nasljedno. Nauka gradjanskog prava poseban peat razvoju gradjansko pravne nauke dali su rimski pravnici (pisci i sudije). Nakon njih javljaju se glosatori koji su pisali saeta objanjenja odredjenih r jei, izraza ili djelova teksta Corpus iuris-a (glose). OSNOVNE USTANOVE GRADJANSKOG PRAVA 1. UGOVOR (obligaciono pravo) 2. SVOJINA (stvarno pravo) 3. TESTAMENT (nasledno pravo)

1. UGOVOR : - Pojam - Podjela ugovora 1. jednostrano obavezni i dvostrano obavezni 2. teretni poslovi i dobroini 3. formalni i neformalni 4. pravni poslovi za ivota (intervivost) i mortis causa 2. SVOJINA - Pojam - Razlika svojina i imovina - Pojam - Karakteristike

3. TESTAMENT

UGOVOR je saglasnost izjavljenih volja dve ili vie strana kojom se postie neko pravno dejstvo. Dejstvo se moe sastojati u zasnivanju, izmeni ili prestanku pravnih odnosa. Ugovor zakljuuju najmanje dve strane ali nije neuobiajeno da ga zakljui i vie strana pa se tada pojavljuje kao vie strani pravni akt. Ugovor, pored prava svojine, predstavlja centralni pravni fenomen pomou koga se mogu izvesti najraznovrsnije operacije i proizvesti razna pravna dejstva u svim oblastima prava. Za zakljuenje ugovora potrebno je da se ostvare uslovi za njegovo postojanje. Uslovi ( elementi ugovora ) su: 1. poslovna sposobnost ugovornih strana 2. saglasnost volja ugovornih strana 3. predmet ugovora 4. osnov (razlog, cilj) kauza. Kod nekih ugovora trai se da je zakljuen u odgovarajuoj formi (peti element). Nastanak ugovora je vezan za dvije podudarne izjave (ponuda i prihvatanje ponude) volje od kojih se sastoji ugovorna saglasnost izjavljenih volja. Ugovor nastaje tako to jedna strana (ponudilac) uputi ponudu drugoj strani (ponudjenom), a ovaj izjavi da ponudu prihvata. Ugovor je zakon za strane (pakta suit servanda). to znai da obaveze koje su preuzete njegovim zakljuenjem strane moraju izvriti. Zbog njihovih neizvenja slijedi sankcija. Predugovori koji predhode zakljuenju ugovora ne obaezuju i svaka ih strana moe prekinuti kad god hoe. Ugovor je zakljuen onoga asa kad ponudilac primi izjavu ponudjenog da prihvata ponutu. Smatra se da je ugovor zakljuen u mjestu u kome je ponudilac imao svoje djedite odnosno prebivalite u trenutku kad je uinio ponudu.

Ugovori se dijele prema razliitim kriterijumima. 1. U zavisnosti od toga da li ugovor stvara obaveze samo za jednu ili obje ugovorne strane, ugovori se dijele na: 1. Jednostrano obavezne i 2. Dvostrano obavezne (sinalgmatine) Kod dvostrano obaveznih ugovora svaki ugovornik je ujedno povjerilac i dunik. 2. U zavisnosti od toga da li druga strana za ono to dobija daje neku naknadu ili ne ugovori se dijele na: 1. teretne (ugovori sa naknadom) i 2. dobroine (besplatne). 3. U zavisnosti od toga da li se mogu zakljuiti neformalno ili u odredjenoj formi dijele se na: 1. formalne i 2. neformalne. 4. U zavisnosti od toga da li proizvode dejstvo za ivota ili posle smrti dijele se na: 1. inter vivos 2. mortis causa. Elementi ugovora su: 1. poslovna sposobnost 2. saglasnost volja ugovornih strana, 3. osnov ugovora kauza i 4. predmet ugovora. Poslovna sposobnost (vidi u okviru lekcije subjekti prava). Saglasnost volja ugovornih strana ugovor je posledica (rezultat) usaglaenih izjava volja dvije ili vie strana. Ta njihova volja treba da bude data i ozbiljno i slobodno, odnosno ne sme biti posledica pogrene predstave o nekom elementu pravnog posla, a to se u pravu zove zabluda, ili ne smije biti posledica prevarnih radnji druge strane ili treeg lica (prevara) i ne sme biti rezultat napada na fiziki integritet druge strane (prinuda) ili ne sme biti posledica izazvanog straha koji je drugoj strani da to izgleda (prijetnja) i ne sme biti protivan principima javnog poretka bez obzira na to to je postignuta saglasnost ugovornih strana zato, samo po sebi postignuta aglasnost ne znai da ugovor automatski proizvodi pravna dejstva. Predmet ugovora mora biti odredjen (odrediv), mogu (kako faktiki tako i pravno), doputen, tj. Ako nije protivan prinudnim propisima, pravnom poretku i dobrim obiajima. Kauza podrazumijeva cilj koga strane ele postii u ugovoru odnosno pravnom poslu, odnosno razlog njihovog obavezivanja. Npr. Pravni cilj kupca je da stekne pravo svojine na stvari, a prodavca da stekne pravo svojine na novcu. Forma za razliku od rimskog prava, kod nas je prihvaen princip konsesualizma koji podrazumijeva da se ugovori radjaju prostom saglasnou volja i da u naelu nije potrebno da se ti ugovori zakljue u odgovarajuoj formi. Dakle, forma nije po pravilu uslov za zakljuenje ugovora. Kod nekih ugovora (o kupoprodaji stana nepokretnosti) potreban je i peti element tj. Da bude zakljuen u formi. Forma zakonska ako je propisuje zakon i ugovorna ugovorne strane Prema nainu ispoljavanja: 1. pismena (pisana) 2. forma jedne isprave (podrazumijeva uee nadlenog dravnog organa, a on se svodi najee na ovjeru ugovora zakljuenog u pismenoj formi. Postoji i realna forma (pored postignute saglasnosti trai se i predaja stvari). S obzirom na znaaj forme mogu biti: 1. bitna ad solemnitate uslov vaenja ugovora 2. dokazna ad probacionem slui kao dokaz da je ugovor zakljuen

TESTAMENT je osnovna ustanova naslednog prava kao dijela gradjanskog prava je zakonskom propisani oblik jednostrane, strogo line i opozive izjave volje odredjenog lica (testatora, zavjetaoca) kojom odredjuje raspodjelu svoje imovine u sluaju smrti i daje (eventualno) druge izjave u vezi sa svojom smru. esto sadraj testamenta ine i odredbe neimovinske prirode (priznanje oinstva, staranje o djeci ...). Testament se moe posmatrati u formalnom, materijalnom (subjektivnom) i objektivnom smislu. U formalnom smislu testament je izjava volje data u zakonom propisanom obliku sa ciljem da izazove odredjene nasledno pravne posledice. U materijalnom smislu testament je poslednja volja. U formalnom smislu jedno lice moe imati vie testamenta, a u materijalnim smislu samo jedan testament (koji moe obuhvatiti i vie testamenata u formalnom smislu). Testament u objektivnom smislu je isprava (objekt) koja sadri izjavu poslednje volje zavjetaoca. Testament je: 1. Pravni posao martis causa (njegova dejstva nastupaju poslije smrti zavjetaoca). 2. Dobriini pravni posao (bez obzira na to da li se naslednicima nalau tereti ili ne). 3. Jednostrani pravni posao (nastaje i proizvodi dejstvo izjavom volje zavjetaoca uticaj na zavjetavaoevu volju razlog je za nitavost ili ruljivost). 4. Pravni posao kod koga je iskljueno svako zastupanje ( ne moe se dati preko punomonika). 5. Formalni pravni posao (proizvodi pravna dejstva ako je sainjen u zakonom propisanom obliku) 6. Jednostrano opoziv pravni posao (posebni zavjetalac moe uvijek izmijeniti i opozvati svoj testament. Postoje vie formi testamenta : Olografski (svojeruni), alografski (pisani akt pred svjedocima), sudski, vojni, brodski (testament na brodu) i usmeni. SVOJINA je centralni pravni fenomen. Kao takav pravno je zatien fenomen, a ustavi svih drava redovno garantuju ovo fundamentalno pravo koje se zbog svog znaaja ubraja ak u osnovna prava ovjeka. Ustav CG u l.45. garantuje pravo svojine bez obzira na to o kom svojinskom reimu je rije (dravnoj ili privatnoj svojini). Ono se ne moe ograniiti, ili oduzeti osim pod uslovima odredjenim zakonom i uz naknadu koja ne moe biti nia od trine. Svojina se moe posmatrati u ekonom i u pravnom smislu. U ekonomskom smislu svojina podrazumijeva prisvajanje materijalnih dobara, odnosno pripadanje nekom ekonomskom subjektu tih dobara. U pravnom smislu svojina se posmatra kao najpotpunija pravna vlast na jednoj stvari. Pravo svojine i u naem zakonu je najire pravo u granicama zakona prava dranja, pravo korienja i pravo raspolaganja sa jednom stvari. Pravo svojine nije neograniena pravna vlast na stvari nego se radi o relativno najpotpunijoj vlasti. Ta ogranienja su propisana za veliki broj stvari, tj. Za one stvari koje imaju posebnu ekonomsku i drutvenu vrijednost. Kod nekih dobara naglaava se tzv.socijalna funkcija svojine, to znai da vlasnik tih dobara mora svoje pravo svojine vriti ne smao u svom interesu nego i radi ostvarivanja optih drutvenih interesa odnosno radi ostvarivanja socijalne funkcije svojine. Na zakonodavac ne zanemaruje ni obavezu treih da se uzdravaju od povreda prava svojine. U pogledu nekih stvari vlasniku se nameu i obaveze. Tako npr. on mora dopustiti susjedu da predje na njegovo zemljite radi uzimanja stvari koja se tamo sluajno nala ili radi hvatanja, odbjegle ivotinje. Pravo dranja je ovlaenje imati stvar u dravini ili u posjedu. Dravina posjed, a ne svojina posjed. Dravina je vrenje faktike vlasti na stvari. Ona je uslov za korienje stvari. Korienje stvari podrazumijeva upotrebu stvari i pribiranje plodova (iskoriavanje). Svojina ulazi u sastav imovine. Imovinu ne ine dobra, nego imovinska i neimovinska prava. Ono to svojini daje peat je pravo na raspolaganje, ali je pri tom potrebno neka razjanjenja uiniti. Postoje dvije vrste raspolaganja: materijalna raspolaganja stvari i pravo raspolaganje stvari. Materijalno raspolaganje stvari je preduzimanje materijalnih akata prema stvari koji mogu ii dotle da se uniti sama sutina stvari (kod najveeg broja stvari, vlasnik moe initi ta hoe).

Pravo raspolaganja stvari moe biti: djelimino i potpuno. Djelimino znai konstituisanje ueg stvarnog ili obligacionog prava na stvari koja pripadaju vlasniku. Potpuno pravo raspolaganja stvari je prenos prava svojine na drugo lice. Karakteristike prava svojine su: 1. realnost, 2. potpunost 3. iskljuivost, 4. elastinost 5. nezastarivost 6. jedinstvenost IZVORI GRADJANSKOG PRAVA Izvori gradjankosg prava su opte pravne norme koje uredjuju gradjansko-pravne odnose. Kao i druge opte norme, gradjansko-pravne norme se odnose na sve sluajeve iste vrste, dakle bez obzira na broj tih sluajeva u kojima je primijenjena i bez ogranienja vremena trajanja. U materijalnom pravnom smislu izvor prava podrazumijeva one drutvene inioce koji utiu na stvaranje prava. Skup svih gradjansko-pravnih normi predstavlja gradjansko pravo u objektivnom slislu (objekitvno gradjansko pravo). Prava koja nastaju za subjekte primjenom opte norme su subjektivna gradjasnka prava. Prema kriterijumu naina nastanka i oblika pojavljivanja objektivno gradjansko pravo (opte nomre) moe biti nepisano (obiaj) i pisano (propisano). U zemljama evropskog prava, pisano pravo je potisnulo obiajno donoenjem velikog broja zakona i podzakonskih optih akata (redbe, naredbe). Gradjansko pravne norme: imperativne i dispozitivne. 1. Imperativne norme - IUS COGENS - je prinudno pravo, odnosno propis koji se mora primijeniti u odredjenoj situaciji i koji se ne moe mijenjati voljom lica na koje se odnosi. Imperativne norme uredjuju odredjeni drutveni odnos tako da ih uesnici u pravnom prometu svojom voljom ne mogu mijenjati. Primjena imperativnih normi je nametnuta od pravnog poretka (voljom zakonodavca). Zakonodavac se opredjeljuje za imperativne norme po pravilu odna kada treba zatiti iri kolektivni ili zajedniki interes. Ponekad to ini i kada treba zatiti pojedinani interes, da bi se sprijeila mogunost zloupotrebe prava od nadmone strane ili neopravdano nametanje njene volje. Ove norme su karakteristine za stvarno i statusno pravo, a ima ih i u obligacionom i naslednom pravu, mada kod njih preteu dispozitivne, iz prostog razloga to kod obligacionih ugovora vai princip slobode ugovaranja, a kod naslednog prava testament je jai pravni osnov od zakona (vai princip slobode testamenta). 2. Dispozitivne norme IUS DISPOZITIUUM je dispozitivno pravo odnosno pravna norma ija primjena zavisi od volje stranaka. U pravnoj teoriji razlikuju se dvije vrste dispoztivnih normi i to: pravne dispozitivne norme i dopunske dispozitivne norme. Pravne dispozitivne norme nastaju sporazumom stranaka. Dopunsko dispozitivne norme podrazjmijevaju propise koji se primjenjuju kao dopuna volje stranaka, jer se one nisu drugaije sporazumjele (prave DN su norme koje stvaraju sami uesnici u pravnom prometu, najee u vidu pravnih poslova ili putem javljenih volja usmerenih da proizvedu odredjena pravna djestva). Primjenu dopunsko - dispozitivnih normi stranke, dakle mogu izbjei drugaijim regulisanjem odredjenog pravnog odnosa. Dispozitivna pravila preutno ili izriito uvijek sadre klauzulu ako stranke nisu drugaije odredile. Stranka je pozvana da sama stvori normu, pa ako ona ne iskoristi ovu znalu zakonodavnu ansu, onda automatski dolazi do primjene one zakonske norme koja je do tada stajala u rezervi. Propisivanjem dopunsko dispozitivne norme, zakondoavac ne eli da odredjeni drutveni odnos bude pravno neregulisan. U gradjanskom pravu dispozitivne norme su pravilo. Ovo naroito vai za norme obligacionog i donekle naslednog prava. Medjutim, norme statusnog i stvarnog prava su u mnogo manjoj mjeri dispozitivne. Bez obzira na to to su posledica autonomije volje stranaka dispozitivne norme su obavezne. One jesu posledica samo odredjenja stranaka, ali se istovremeno obezbedjuju impertivnou.

Norma koju stranke stvore postaje za njih isto toliko pravno obavezna kao i svaka druga imperativna norma. Po zakonu o obligacionim odnosima strane mogu svoj obligacioni odnos urediti drukije nego to je zakonom odredjeno, ako iz pojedine odredbe zakona, ili iz njenog smisla, ne proizilazi to drugo. Ovom odredbom (osnovnim naelom) zakonodavac favorizuje volju stranaka kao dominantnu. Ipak u nekim sluajevima zakonodavac se opredjeljuje za imperativne (prinudne) pravne norme. Tako se postupa u sluaju kada je rije o odnosima i intersima za koje je neophodna imperativna intervencija zakonodavca. Primjena takvih normi ne moe se derogirati voljom stranaka. Takve su npr.norme o rokovima zastarjelosti (npr. U ZOO se propisuje da se ugovorom ne moe odrediti dui rok zastrjelosti od onog propisanog zakonom, medjutim, norme o roku, mjestu izvrenja su preteno dopunsko dispoztiivnog kataktera), o apsolutnoj nitavosti ugovra itd. ZAKON je pravni akt koji u hijerarhijskoj ljestvici pravnih akata dolazi odmah ispod ustava. To je pravni akt koji donosi zakonodavno tijelo o odredjenom zakonodavnom postupku, odnosno akt koji ima formalni naziv zakon bez obzira na to koja je njegova sadrina. Zakonom se ureduje mnotvo situacija. Pravni akti ija je snaga manja od zakona nazivaju se podzakonski pravni akti ( u irem smislu). Najvaniji podzakonski akti upravnih i izvrnih organa od znaaja za gradjansko pravo jesu uredbe. Uredbe se mogu donositi radi primjene zakona, ili na osnovu zakonskog ovlaenja, ili po nudi, ili specijalnog ustavnog ovlaenja. UNIFIKACIJA I KODIFIKACIJA GRADJANSKOG PRAVA Unifikacija gradjanskog prava podrazumijeva donoenje jedinstvenih normi gradjanskog prava u jednom zakonodavnom aktu, koji bi vaio na odredjenoj teritoriji. Kada se donosi jedinstveni zakonik, unifikacija se naje poklapa sa kodifikacijom. Medjutim, unifikacija u irem smislu obuhvata i donoenje vie zakona. U predratnoj i posleratnoj Jugoslaviji injeni su pokuaji da se izvri kodifikacija gradjanskog prava. Medjutim nije se ilo putem unifikacije (stvranje jednog jedinstvenog gradjanskog zakonika) ve putem djelimine kodifikacije (stvaranje pojedinih zakona). Kodifikacija u irem smislu podrazumijeva svako potpuno zakonsko uredjivanje jedne pravne oblasti, bez obzira na to da li je to ostvareno jednim ili sa vie zakonskih akata. U uem smislu, ovaj pojam podrazmijeva uredjivanje neke oblasti (grane) prava jednim sveobuhvatnim zakonom (zakonik, gradjasnki zakonik). Kodifikacija je potpuno uredjenje gradjanko pravne oblasti ili jednim zakonom ili u vie zakona. Jednim zakonom to se po pravilu oni gradjasnkim zakonikom u kome se po pravilu nalaze odredbe uvodnog dijela gradja.prava, odredbe o stvarnom, obligacionom, naslednom i porodinom pravu, kako to ine uvene kodifikacije. Francus.gradj. zakon 1864, Austrijski Gradj.zak.1811, Njemaki 1896. U naem pravu izvrena je kodifikacija, gradjakog prava (ali ne potpuno) i to kroz uredjenje gradjanskog prava u vie zakona. Najznaajniji su zako o obligacionim odnosima, zakon o nasledjivanju iz 1794, zakon o hipoteci 2004, zakon o fiducijarnom prenosu prava svojine, zakon o zalozi kao sredstvu obezbedjenja potraivanja. ZAKON O NEVANOSTI - pravnih propisa donijetih prije 6 aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije je donijet 23.10.1946. godine. Njime je odredjena sudbina pravnih propisa donijetih prije 6. aprila 1941. godine i odluka donitih za vrijeme okupacije. Donoenjem ovog zakona prekinut je pravni kontinuitet sa prvom Jugoslavijom. U njemu je propisano da su sve pravne norme koje su bile na snazi 6. aprila 1941. godine stavljene van snage (abrogacija). Tu sudbinu su doivjeli opti imovinski zakonik za Knjaevinu CG i Srpski gradjanski zakonik. Medjutim, dozvoljena je mogunost da se i dalje primjenjuju pravna pravila sadrana u abrogiranim zakonima i dr.pravnim propisima pod sledeim uslovima: 1. da postoji pravna praznina, 2. da nijesu u suprotnosti sa Ustavom i ostalim vaeim propisima i 3. da nijesu u suprotnosti sa naelima ustavnog pokreta. Saglasno tome, dunost je suda da u svkaom konkretnom sluaju utvrdi da li je doputena primjena pojedinanog pravnog pravila sadranog u abrogiranom zakonu u smislu odredaba zakona o nevanosti. Sud mora da obrazloi zato se odredjena primjena tome suprostavlja. Dozvolivi primjenu ranijih pravnih pravila, zakon ih nije izjednaio sa novim propisima. On im je dao znaaj materijala kojim sudovi treba da se poslue pri rjeavanju sporova. Sudovi ne mogu prei preko njih ili odstraniti kao protivna naelima ustavnog poretka bez obrazloenja, ali ona ipak nemaju snagu zakona i kad nijesu u suprotnosti sa naelima ustavnog poretka.

STEENA PRAVA I RETROAKTIVNOST ZAKONA - Steena prava su subjektivna privatna prava za koja se u teoriji prava smatra da nemogu biti derogirana, ograniavana ili ostavljena bez pravne zatite zbog pravnih promjena koje su nastupile poslije nastanka toga prava. U pravnoj teoriji su se iskristalizovala 3 znaenja opteg pojma steenih prava. Po prvom zanenju, steeno pravo je ono koje je nastalo voljom njegovog imaoca (najee ugovorom). Po drugom znaenju, steeno pravo postoji kod tzv. okonanih pravnih situacija, to podrazumijeva nastupanje svih pravnih injenica za sticanje odredjenog prava. Tree znaenje uzima za obzir element prvog i drugog, sa saglasno tome, steeno pravo postoji kada je prvo nastao voljom imaoca uz uslov da je pravna situacija okonana. Razliita su gledita o tome koja pojedinana prava mogu potpasti pod reim steenih prava. Po jednom, samo privatna prava mogu biti steena, a po drugom, to mogu biti i javna prava. Nedostatak i jednog i drugog pristupa u nesigurnim kriterijumima za podjelu prava na privatno i javno. Preovladava stav da se steenim pravima smatraju subjektivna, imovinska, lina i porodina prava zasnovana na ljudskim pravima utvrdjenim medjunarodnim dokumentima. Saglasno tome, u steena prava ubrajaju se: pravo na svojinu, pravo na nasledjivanje, pravo na dravljanstvo, na sudsku zatitu, pravo vezano za brak i porodicu i naelo pravne jednakosti. Ovaj opti pojam vai samo pod uslovom okonane pravne situacije, tuj. Da su to prava punovano, bezuslovno i konano steena. Pri tom nije od znaaja kako je pravo steeno (voljom ili na drugi nain). Princip nerektroaktivnosti zakona se smatra principom pravne civilizacije. U teoriji i praksi se smatra da samo norma krivinog prava ne moe imati retroaktivno dejstvo. Svaka druga norma moe imati to dejstvo ako je to u skladu sa pravnim porektom. Povratno dejstvo zakona (retroaktivnost) podrazumijeva primjenu pravne norme na sluajeve koji su nastali prije njenog donoenja. Pravilo je da je retroaktivnost zabranjena za tzv. Materijalno-pravne norme, a doputena je za procesnopravne (osim ako nije drukije odredjeno). Ovaj princip se zabranjuje iz razloga pravne sigurnosti. Radi se o civilizacijskoj tekovini kojom se eli sprijeiti negativan uticaj nove norme u odnosu na onoga koji se do tad ponaao u skladu sa normom koja je u medjuvremnu prestala da vai. Zakoni u naelu nemaju povratno dejstvo. Oni se primjenjuju na one sluajeve koji e nastati nakon njihovog stupanja na snagu, a ne na one koji su nastali pre toga. Ustavom CG je utvrdjen princip zabrane povratnog dejstva svih propisa, a izuzetak od ovog principa je mogu jedino kad su u pitnaju pojedine odredbe zakona, i to ako se u postupku donoenja zakona utvrdi javni interes koji zahtijeva njihovo povratno dejstvo. Povrtno dejstvo odredbe zakona postoji samo kad se odnosi na svrene injenice. Ako se odredba novog zakona odnosi na stanja koja traju, na situacije u toku onda se ne moe govoriti o povratnom dejstvu novog zakona. SUDSKA PRAKSA - U uem smislu pod terminom sudska praksa podrazumijeva se istovjetno rjeavanje svih istovrsnih sluajeva od strane svih ili bar najviih sudova. U irem smislu, ovaj pojam obuhvata sve presude i druge sudske odluke (rjeenja, naelna miljenja). Sudska praksa se moe posmatrati i u objektivnom i subjektivnom smislu. U objektivnom smislu, sudska praksa predstavlja zajednitvo odluka koje donose sudovi. Sudska praksa u subjektivnom smislu predstavlja kompleks sudskog postupanja. Postoje rasliita miljenja o tome kakva je uloga sudske prakse. Po jednima sudska praksa je (ili je po pravilu) izvor prava, drugi to poriu. Trei je svrstavaju u faktiki, posredni ili supsidijerni izvor prava. Sudska praksa nije izvor prava, ali pomae da se identifikuje znaenje propisa i uspostavi pravni poredak uprkos manama sistema. Sudovi sude na osnovu ustava, zakona i dr. optih akata. Sudska odluka predstavlja rezultat rada suda u primjeni propisa. Ali ona ne moe biti istovremeno osnov za donoenje drugih odluka. Odluke mogu nastati jedino iz propisa. Zato, sudska praksa nije izvor prava i ne moe biti osnov za donoenje sudskih odluka. Medjutim propis esto nije dovoljan da se donese sudska odluka. Pravni sistem moe imati praznine i druge nedostatke koji iziskuju primjenu analogije, tumaenje propisa ili upotrebu optih pravnih principa. U tim prilikama sudske odluke uspostavljaju pravni poredak, uprkos manama pravnog sistema. U anglosaksonskom pravu sudski prescedent je izvor prava, u smislu da jednom donijeta presuda obavezuje ne samo stranke u sporu, ve i sud koji ga je donio, odnosno nii sud vieg suda. Sudska odluka se ne odnosi samo inter partes nego moe dobiti snagu optenormativnog akta, koji se protee et pro tutoro. Skup takvih precedenata se naziva precedentnim pravom. S druge strane, sudska odluka u kontinentalnom pravu po pravilu ima pravni intezitet i efekat koji se protee samo inter partes tj. Izmedju stranaka u konkretnom sluaju. U kontinentalnom pravu precedent nije izvor prava

OBIAJ I OBIAJNO PRAVO - Obiaj je nepisano opte pravilo ponaanja nastalo dugotrajnim upoznavanjem istog naina ponaanja i prihvaeno od strane pripadnika odredjene drutvene grupe. Ove nepisane norme, konstantno posmatrane od drutvenog nijesu nastale jednom tipu formalnog postupka, ve su rezultat spontanog formiranja. Sponatani nastanak obiaja uslovljava njegovu dobru prilagodljivost stvarnosti. U tome je njegova prednost. Kao mane ovog drutvenog pravila isitu se njegova statinost, spora i teka promenljivost. Razlikuju se faktiki i pravni obiaji. Faktiki (obian, prost) obiaj po pravilu nema dravnu sankciju. Ovakav obiaj postae pravno obavezan kada zakon na njega uputi ili kada stranke u ugovoru izriito preutno predvide njegovu primjenu. Pravni obiaj podrazumijeva elemente objektivne prirode (karakteristine za faktiki obiaj) ali i elemente subjektivne prirode (svest o tome da je obavezan i da e ga sud primjeniti). Predstavlja opte pravilo (izvor prava) koje se primjenjuje u sluaju pravnih praznina. Obiajno pravo je skup pravnih obiaja nastalih dugotrajnim upranjavanjem istog naina ponaanja koji su prihvatili pripadnici odredjene drutvene grupe, a prati ga svijest o pravnoj obaveznosti. Primenjujui obiajno pravo, drava priznaje ili preuzima neki formirani obiaj koji je imao samostalnu regzistenciju. Momentom pruanja pravne zatite obiaj dobija pravni karakter i postaje obiajno pravo, takvo pravo je dio pozitivnog prava. Tako uporedo unutra pozitivnog prava funkcionie pravo koje je propisano i pravo koje je sankcionisano (obiajno pravo). Uobiajeno je da proces sankcionisanja obiaja nastaje na 2 naina: 1. dozvolom zakonodavca da jedan obiaj postane pravno priznat (zakonodavni put). 2. prihvatanjem obiaja od strane sudova i izvrnih organa bez izriite dozvole zakonodavca. U praksi je vie u primjeni zakonodavni put. esto se deava da zakonodavac sadrinu dotinog obiaja prenese u sadrinu zakona ili da se u zakonu poziva na odredjeni obiaj, bez izriitog navodjenja nejgove sadrine. Ovaj drugi nain pravna teorija smatra praktinijim. Do primjene obiaja moe doi u sluaju kad se zakon na njega poziva ili kad nema zakona. U ovom drugom sluaju obiaj ne smije biti suprotan principima javnog poretka. Obiaji se esto povezuju sa moralom, stravajui pri tom jedno normativno jedinstvo (npr.dobri obiaji). Obiajno pravo je u hijerarhijskom smislu u kontinentalnom pravu iza zakona. Primenjuje se u sluaju postojanja pravnih praznina. U zemljama Common lowa i OP je uz sudsku praksu najvaniji izvor prava, mada danas i u tim zemljama zakonsko (pisano) pravo sve vie dobija na znaenju. SUBJEKTI I PRAVA ( pravni subjekti) FIZIKO LICE Subjekt prava je lice koje je imalac prava i obaveza. Pravni poredak odredjuje ko je u stanju da ima prava i obaveze. Imaoci prava i obaveza su fizika i pravna lica. Pojam fizika lica oznaava ovjeka u ulozi imaoca prava i obaveza, a pojam pravno lice oznaava organizaciju u toj ulozi. Termin lica u gradjansko-pravnom smislu oznaavaju pravne subjekte. Fiziko lice postaje subjekt prava kada se rodi. Momenat rodjenja nastupa u trenutku potpunjog odvajanja ivog bia od majke. Svojstvo linosti u sferi prava zavrava se smru. U nekim sistemima bilo je propisano da svojstvo linosti moe prestati jo za ivota. To je tzv. gradjanska smrt (npr.u sluaju progonstva, uslaska u religiju, u sluaju osude za teko kriv.djelo itd.). Tendencija je da se krug pravnih subjekata proiri to se naroito odnosi na zaeto, a jo nerodjeno dijete. Zaeto dijete se smatra rodjenim ako je to u njegovom interesu. Skup pravnih normi kojima se uredjuju sposobnosti i svojstva pravnih subjekata (pravna sposobnost, poslovna sposobnost, djel.spos., ime, prebivalite, govor) ine statusno pravo. Maloljetstvo je atribut pravnog statusa fizikog lica koji oznaava fiziko doba u kome se nema nikakva ili nema opta ili posebna poslovna sposobnost. Maloljetnici su lica koja nijesu navrila 18 godina ivota i kao takva nemaju punu i neogranienu poslovnu sposobnost. Poslovna sposobnost fizikog lica pretpostavlja psihiku zrelost is posobnost tog lica da uva i titi sopstvene interese. Saglasno imperativnim normama maloljetnik moe biti potpuno poslovno nesposoban, ili opte i nepotpuno poslovno sposoban, ili specijalno i potpuno poslovno sposoban, ili moe emancipacijom stei optu i potpunu poslovnu sposobnost.

Punoljetstvo je zakonom propisani uzrast fizikog lica u kome se po pravilu stie opta i potpuna poslovna sposobnost. Najee se stie sa navrenih 18 godina. Tako je u naem , ruskom, francuskom, rumunskom i poljskom pravu). U naem pravu fiziko lice sa navrenih 18 godina stie optu i potpunu poslovnu sposobnost. Medjutim, postoje sluajevi u kojima se ta samostalnost stie ranije ili kasnije ili se potpuno gubi. Redovni nain sticanja potpune poslovne sposobnosti u naem pravu moe biti ubrzan (emanapacijom), odloen (produenjem roditelj. prava) ili ukinut (potpunim ili djeliminim lienjem poslovne sposobnosti). Potpuna poslovna sposobnost moe se stei tzv. Emancipacijom koja se u naem pravu aktuelizuje nakon to maloljetnik sa navrenih 16 godina podnese predlog za oslobadjanje brane smetnje maloljetstva. Zakljuenjem braka na osnovu sudske odluke donijete u posebnom postupku, maloljetnik stie optu i potpunu poslovnu sposobnost, koju zadrava ak i ako brak prestane. Bez obzira na to to je ovo lice steklo potpuno poslovnu sposobnost ono nije punoljetno. Roditeljsko pravo moe se produiti poslije punoljetstva djeteta ako ono usled duevne bolesti zaostalog duevnog razvoja, ili telesnih mana ili dr. nije sposobno da se samo stara o svojoj linosti, pravima i interesima. Odluku o produenju roditeljskog prava donosi sud u vanparninom postupku na predlog roditelja ili organa starateljstva. Predlog za produenje roditeljskog prava podnosi se prije punoljetstva djeteta, ali sud moe produiti riditeljsko pravo i u sluaju kada predlog nije blagovremeno podnijet, ako su u vrijeme nastupanja punoljestva postojali razlozi za podruenje roditeljskog prava. U odluci o produenju roditeljskog prava sud e odrediti da li je lice nad kojim je produeno roditeljsko pravo izjednaeno sa maloljetnikom mladjim ili starijim od 14 godina. Kad prestanu razlozi zbog kojih je produeno roditeljsko pravo nad punoljetnim licem sud e, na predlog tog lica roditelja ili organa stareljstvo, donijeti odluku o prestanku produenog roditeljskog prava. Roditeljsko pravo prestaje kad dijete postane punuljtno ili kad prije punoljetstva zakljui brak. Odluke o lienju, vraanju, produenju i prestanku produenog roditeljskog prava unijee se u matine knjige rodjenih, a ako to lice ima neporketnosti, u katastar nepokretnosti. PRAVNA SPOSOBNOST - je sposobnost biti nosilac prava i obaveza, biti subjekt prav a, biti sopstvenik imovine, biti naslednik i biti povjerilac. Pravna sposobnost je (mogunost) podobnost jednog pravnog subjekta da bude imalac prava i obaveza. Predstavlja nuan, ali i dovoljan uslov za konstituisanje pojma subjekta prava. Pravna sposobnost (sposobnost za sticanje prava) razlikuje se od poslovne sposobnosti (mogunost da se izjavama volje proizvedu pravne posledice) kao i od deliktne sposobnosti (nezakonite radnje koje izazivaju gradjansko pravnu odgovornot). Prvna sposobnost znai imati svojstvo linosti u pravu, imati konkretna prava (u irem smislu rijei) i imati sposobnost sticanja i vrenja prava. Ova sposobnost ne podrazumijeva samo prava, ve mogunosti (sposobnost) njihovog vrenja. Trenutkom sticanja pravne sposobnosti, fiziko ili pravno lice postaju subjekti prava. Fizika lica imaju optu prvnu sposobnost, a to podrazumijeva njihovu mogunost da budu imaoci svih prava i obaveza, osim onih za koje je propisano da im nemogu pripadati. Opte pravilo savremenih prava je da fiziko lice stie potpunu (i optu) pravnu sposobnost rodjenje. Trai se da je dijete ivo rodjeno (oboriva pretpostavka) lice, dakle nastaje rodjenjem, to se dogadja u momentu odvajanja fetusa od majinog tijela. Rimski pravni princip je aktuelan i danas (zaeto dijete ima pravnu sposobnost u odredjenoj mjeri ako je to u njegovom interesu). U naem pravu rodjenje djeteta dokazuje se izvodom iz matine knjige rodjenih. Prestanak pravne sposobnosti nastupa smru gradjanskog lica i sudskim proglaenjem lica umrlim. Tzv. Gradjanska (civilna) smrt (gubitak pravne sposobnosti za ivota) zbog krivice sankcije ili stupanja u monaki red, nije aktuelna u savremenom pravu. PROGLAENJE NESTALOG LICA ZA UMRLO I DOKAZIVANJE SMRTI - Je jedan od posebnih vanparninih postupaka kojim se uredjuje status fizikog lica. Razlozi za uvodjenje ovog instituta lee u potrebi ouvanja pravne sigurnosti, odnosno potrebi da se zna sa izvjesnou da li je neko iv ili ne. Nestanak nekog lica sam po sebi neotklanja tu neizvjesnost. Pretpostavlja se da je rodjeno, a nestalo ljudsko bie u ivotu radi se o oborivoj pretpostavci. Drugaije je u reenje u franc.pravu (nestalo lice se moe proglasiti odsutnim) i angloamerikom pravu (po proteku 7 godina odsutnosti nekog lica pretpostavlja se da nije u ivotu).

Sud moe proglasiti za umrlo lice: 1. lice o ijem ivotu za poslednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a od ijeg rodjenja je proteklo 60 godina, 2. lice o ijem ivotu za poslednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a okolnosti pod kojima je nestalo ine vjerovatnim da vie nije u ivotu, 3. lice koje je nestalo u brodolomu, saobraajnoj nesrei, poaru, poplavi, ili dr.neposrednoj smrtnoj opasnosti koju ne ine okolnosti vezane za oruani sukob, a o ijem ivotu nije bilo nikakvih vijesti za 6 mjeseci od dana prestanka opasnosti ili 1 godina. 4. lice koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa oruanim sukobima, a o ijem ivotu nije bilo nikakvih vijesti najmanje 1 godinu dana od dana prestanka neprijateljstva. Ovi rokovi raunaju se od dana kada je po poslednjim vijetima nestalo lice bilo nesumnjivo ivo, a ako se taj dan ne moe tano utvrditi, rok poinje tei istekom mjeseca, odnosno godine u kojoj je nestalo lice po poslednjim vijestima bilo ivo. Predlog za proglaenje nestalog lica za umrlo moe podnijeti porodica nestalog lica, lice koje ima pravni interes, kao i zainteresovani organ. Predlog treba da sadri: injenice koje su od znaaja za pokretanje postupka, dokaze kojima se utvrdjuju te injenice ili ine verovatnim, pravni interes predlagaa za podnoenje predloga, i druge podatke koje sadri svaki podnesak. Za proglaenje nestalog lica za umrlo nadlean je sud na ijem je podruju nestalo lice imalo poslednje prebivalite, a ako nije imalo prebivalite, sud na ijem je podruju imalo poslednje boravite. Ako predlog podnosi porodica nestalog lica nadlean je i sud u mjestu prebivalita odnosno boriavita porodice. Ako se lice proglaeno za umrlo lino javi sudu, sud e poto utvrdi njegovu istovjetnost sa licem koje je proglaeno za umrlo, bez daljeg postupka ukinuti to rjeenje. Ako se smrt nekog lica ne moe dokazati ispravama predvidjenim u propisima o matinim knjigama, svako lice koje ima pravni interes za to, kao i zainteresovani organ, moe predloiti sudu da se izvede dokaz o smrti i donese rjeenje kojim se utvrdjuje smrt tog lica. Ako sud ukine rjeenje o proglaenju lica za umrlo, to moe imati odredjene pravne posledice. Istina, prestanak braka je konaan, pa se ne moe reaktivirati ukidanjem rjeenja o proglaenju nestalog lica za umrlo. Naravno, brani drugovi mogu sklopiti novi brak, ako su ispunjeni zakonom propisani uslovi. Drugaije je rjeenje sa zaostavtinom nestalog lica koje je proglaeno za umrlo, a koja je podijeljena naslednicima. Tada se vodi rauna o (ne) savesnosti naslednika. Poloaj savjesnog naslednika je povoljniji, u smislu da on vraa dio zaostavtine koja se kod njega zatekla i u stanju u kome se nalazi, on dakle, nije duan da plati naknadu za otudjenja i potroene stvari i plodove. Nesavjesni naslednik je u gorem poloaju, upravo zbog toga to je znao ili morao znati da je lice proglaeno za umrlo u ivotu. On je duan da vrati zateeni dio zaostavtine i da plati iznos na ime naknade za smanjenje vrijednosti stvari usled njihove upotrebe, naknade za otudjene i potroene stvari, kao i naknade za proputene plodove. Komorijenti su lica medju kojima postoji nasledno-pravna veza, a koja su umrla povodom istog dogadjaja, s tim da se nije moglo utvrditi u kom trenutku je nastupila delacija. Komorijenti se najee javljaju u ratu, saobraajnim nesreama, prirodnim katastrofama i sl. Obino se radi o srodnicima ija se naslednopravna veza ogleda u tome to ine krug zakonskih ili testamentalnih naslednika. U naslednoj pravnoj teoriji postavljeno je pitanje mogunosti njihovog medjusobnog nasledjivanja, ako se ima u vidu da se kod komorijenata ne moe utvrditi trenutak smrti (delacija). U naem pravu oborivo se predpostavlja da su ta lica umrla u istom trenutku, pa se medjusobno ne mogu nasledjivati. POSLOVNA SPOSOBNOST - je sposobnost izjavama svoje volje zasnivati, mijenjati ili gasiti pravne odnose. Poslovna sposobnost je sposobnost zakljuivanja pravnih poslova odnosno izjavljivanja volje, koja ima gradjansko pravna dejstva tj. Nastanak, promjenu ili prestanak subjektivnih gradjanskih prava. Ova sposobnsot pretpostavlja pravnu sposobnost. U skladu sa uzrastom fizikog lica, varira i obim njegove poslovne sposobnosti, pravna teorija u tom smislu razlikuje: 1. razdoblje bez poslovne sposobnosti, 2. razdoblje ogranine poslovne sposobnosti, 3. razdoblje potpune poslovne sposobnosti.

Do odredjenog uzrasta fizika lica su potpuno poslovno nesposobna ili ogranieno (djelimino) poslovno sposobna. U naem pravu potpuno poslovno nesposobna lica su do 14 godina. Ova lica ne mogu zakljuivati pravne poslove (dobroine i teretne) ak ni uz saglasnost zakonskog zastupnika. Ova lica svakodnevno zakljuuju odredjene poslove koje pravni poredak ne osporava (tzv.potpuna specijalna poslovna sposobnost). To su svakodnevni poslovi malog znaaja, primjereni njihovom uzrastu. Fizika lica od 14 18 (stariji maloljetnici) imaju ogranienu (djeliminu) poslovnu sposobnost (tzv. Opta i nepotpuna poslovna sposobnost). Njima je doputeno da zakljuuju sve pravne poslove, ali je za njihovu punovanost potrebna saglasnost zakonskog zastupnika. Ako se saglasnost da prije zakljuenja zove se dozvola, a saglasnost moe biti data i kasnije, to uslovljava da do tog trenutka posao, iako postoji ne proizvodi nikakava pravna dejstva (odobrenje). Testament moe napraviti svako lice sposobno za rasudjivanje koje je navrilo 15 godina (tzv.testametalna sposobnost). Ugovor o radu moe da zakljui lice koje je navrilo 15 godina i ima, optu zdravstvenu sposobnost (tzv.radna sposobnost). Oborivo se pretpostavlja da su fizika lica sa navrenih 18 godina potpuno poslovno sposobna (tzv. Opta i potpuna poslovna sposobnost). Opta je jer lica mogu zakljuivati sve pravne poslove koji su u okviru principa javnog poretka dozvoljeni. ODUZIMANJE (LIENJE) I VRAANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI - Oduzimanje poslovne sposobnsoti je vanparnini postupak koji se vodi prema punoljetnom licu sa nedostacima u duevnom (redje fizikom) razvoju, kojim se takvo lice, potpuno ili djelimino liava poslovne spsobnosti. Punoljetno lice koje zbog duevne bolesti, duevne zaostalosti ili kojeg dr.uzroka nije sposobno da se brine samo o svojim pravima i interesima, potpuno se liava poslovne sposobnosti. Punoljetno lice koje svojim postupcima ugroava svoja prava i interese ili prava i interese drugih lica zbog duevne bolesti, uivanja alkohola i sl.djelimino se liava poslovne sposobnosti. Odluku o lienju poslovne sposobnosti donosi nadleni sud u vnaparninom postupku. Lica koja su odlukom suda djelimino ili potpuno liena poslovne sposobnosti organ starateljstva stavie pod starateljstvom. Pravosnanu odluku o lienju, odnosno ogranienju poslovne sposobnosti sud je duan d bez odlaganja dostavi nadlenom organu stareljstva, koji e u roku od 30 dana od dana prijema odluke za lice lieno poslovne sposobnosti staviti pod starateljstvo. Po zakonu o vanparninom postupku u postuku oduzimanja i vraanja poslovne sposobnosti sud ispituje da li je punoljetno lice prema stepenu sposobnosti za normalno rasudjivanje u stanju, da se samo brine o svojim pravima i interesima. Pri tom odluuje o potpunom ili djeliminom oduzimanju poslovne sposobnosti ili djeliminom vraanju poslovne sposobnosti kad prestanu razlozi za potpuno, odnosno djelimino oduzimanje poslovne sposobnosti. Taj postupak je hitan i mora se zavriti najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema predloga. Za vodjenje postupka nadlean je sud na ijem podruju lice, kome se oduzima ili vraa poslovna sposobnost ima prebivalite, odnosno borvite. Kad prestanu razlozi zbog kojih je licu oduzeta poslovna sposobnost, sud e po slubenoj dunosti na predlog samog lica, kao i predlogu organa staretljstva i zainteresovanih lica sprovesti postupak zavisno od njegovih rezultata donijeti rjeenje o potpunom ili djeliminom vraanju poslovne sposobnosti. NESPOSOBNOST ZA RASUDJIVANJE je takvo stanje (trajno ili privremeno) fizikog lica u kome je njegova svijest suena, tako da ne moe donositi razumne odluke i upravljati svojim postupcima (uzroci ove nesposobnosti su duevna bolest, zaostalost u duevnom razvoju). Nitav je pravni posao koji je zakljuilo lice koje nije bilo sposobno za rasudjivanje u vrijeme zakljuenja poslova, bez obzira na to to mu poslovna sposobnsot nije oduzeta sudskom odlukom, jer je za zakljuenje punovanog posla odluujua stvarna nesposobnost, a ne pravna konstatacija nesposobnosti. Donoenjem rjeenja o vanparninom postupku stvara se neoboriva pretpostavka o poslovnoj, odnosno deliktnoj nesposobnosti. To znai da se ne moe dokazati da je to lice izjavilo volju u tzv. Svijetlim trenucima (lucida intervalla). Nasuprot tome, mogue je dokazivati da je punoljetno lice, kod koga je utvrdjena nesposobnost za rasudjivanje. Lucida intervalla su stanja kod nekih vrsta duevnih oboljenja u kojima su duevni bolesnici svjesni svojih postupaka (sposobni za rasudjivanje). U pravnoj teoriji preovladava stav po kome se smatra da pravni posao koji zakljui lice lieno poslovne sposobnosti u tzv. svetlim trenucima ne proizvodi pravno dejstvo, to se opravdava razlozima pravne sigurnosti. Dokaz o tome da je ovo lice u momentu zakljuenja pravnog posla bilo sposobno za rasudjivanje nije mogue.. neoborivo se pretpostavlja da su lica liena poslovne sposobnosti

nesposobna za rasudjivanje, sve dok mu poslovna sposobnost ne bude vraena odlukom suda. S druge strane, oborivo se pretpostavlja da su punoljetna lica sposobna za rasudjivnaje. Po zakonu o obligacionom odnosima lice koje usled duevne bolesti nije sposobno za rasudjivanje, ne odgovara za tetu koju drugome prouzrokuje. Ko drugom prouzrokuje tetu u stanju prolazne nesposobnsoti za rasudjivanje odgovoran je za nju. Izuzev ako dokaze da nije svojom krivicom dospio u to stanje. Ako je u to stanje dospio tudjom krivicom za tetu e odgovarati onaj ko ga je u to stanje doveo. EMANCIPACIJA - je sticanje poslovne sposobnosti prije punoljetstva. Ona potie iz rimskog prava i podrzaumijevala je oslobodjenje nesvojevlasnih lica od vlasti pater familijasa. Emancipacija moe biti potpuna i djelimina. U naem pravu potpuna emancipacija nastaje zakljuenjem braka maloljetnika sa navrenih 16 godina koji je dostigao tjelesnu i duevnu zrelost potrebnu za vrenje prava i dunosti u braku. Jednom steena poslovna sposobnost potpunom emancipacijom traje ak i pod pretpostavkom da brak prestane prije punoljetstva. U postupku radi davanja dozvole za zakljuenje braka sud odluuje o dozvoli za zakljuenje braka izmedju odredjenih lica kad se zbog zakonom propisanih uslova punovaan brak izmedju njih moe zakljuiti samo na osnovu te dozvole. Postupak se pokree predlogom lica koje ne ispunjava zakonom propisani uslov za zakljuenje punovanog braka, a kad ni jedno od lica ne ispunjava propisani uslov, postupak se pokree njihovim zajednikim predlogom. Predlog mora sadrati line podatke o licima koja ele da zakljue brak, injenice na kojima se zasniva i dokaze o tim injenicama. Djeliminom emancipacijom se stie ograniena poslovna sposobnsot koju imaju stariji maloljetnici (lica od 14 18 godina). Djeliminom emancipacijom podrazumijeva i pravo maloljetnika koji je navrio 15 godina da zasnuje radni odnos, da samostlano raspolae sa svojom zaradom. DELIKATNA SPOSOBNOST je sposobnost lica da odgovara za tetne posledice svojih postupaka. Pri razmatranju pitanja da li je neki subjekt (tetnik) sposoban da gradjasnko-pravno odgovara za prouzrokovanu tetu. Potrebno je razlikovati deliktnu od poslovne sposobnosti jer se prva sastoji od sposobnosti za rasudjivanje ili o postojanju normalne psihike dispozicije u vrijeme izvrenja nedoputenog djela, koje omoguuje stavanje zanaaja konkretnog uinjenog djela i njegovih posledica. Kada je lice zaostalog duevnog razvoja prouzrokovao tetu u tzv.svetlim trenucima tj. U stanju u kome je ova bolesna osoba bila svjesna svojih postupaka, onda on odgovara za tetu jer je deliktno sposoban. Njegova odgovornost se ocjenjuje po pravilu subjektivne odgovornosti po osnovu sopstvene krivice, pa oteeni ima pravo izbora da nadoknadu prouzrokovane tete zahtjeva direktno od samog faktikog tetnika (tuenog) po pravilima subjektivne odgovornosti, ili od njegovog staraoca. Fizika lica stiu delitnu sposobnost sa navrenih 14 godina. Do 7 godina su deliktno nesposobna, a za tetne posledice koje su prouzrokovali odgovaraju roditelji ili subjekti koji su vrili nadzor nad njima u vrijeme prouzrokovane tete. Takav status ima i lice izmedju 7 14 godina, ako se ne dokae da je bilo uraunljivo odnosno svjesno tetnosti i posledica deliktne radnje. Ukoliko se to ne dokae, onda su odgovorna lica njihovi roditelji ili subjekti koji su vrili nadzor. Roditelji se mogu osloboditi odgovornosti ako dokau da je teta nastala bez njihove krivice. Za tetu koju drugom prouzrokuje maloljetnik dok je pod nadzorom staratelja, kole ili druge ustanove, odgovara staretlj, kola , odnosno druga ustanova osim ako dokau da su nadzor vrili na nain na koji su obavezni. Ako dunost nadzora nad maloljetnim licem ne lei na roditeljima ve na nekom drugom licu, oteenik ima pravo da zahtijeva naknadu od roditelja, kad je teta nastala usled loeg vaspitanja djeteta. Oborivo se pretpostavlja da su fizika lica starija od 14 godina deliktno odgovorna, dovoljno psihofiziki zrela da mogu shvatiti smisao svojih postupaka. Ta se pretpostavka moe obarati kod lica zaostlaih u psihikom razvoju, duevno oboljelih. IME svako fiziko lice ima lino ime i ono oznaava njegov identitet. Lino ime se sastoji od imena i prezimena, a oni se mogu sastojati od jedne ili vie rijei. Lino ime se upisuje u matinu knjigu rodjenih i na jeziku koji je u slubenoj upotrebi. Gradjanin je obavezan da se u pravnom saobraaju slui svojim linim imenom. Lino ime djeteta u roku od 60 dana odreduju roditelji sporzumno i dijete dobija prezime jednog ili drugogo roditelja. Tu injenicu prijavljuju matiaru radi upisa u matinu knjigu rodjenih. Ako roditelji djeteta nijesu ivi ili su u nemogunosti da vre roditeljska prava, lino ime djeteta odredjuje staralac po predhodnom odobrenju nadlenog organa starateljstva.Lino ime djeteta iji su roditelji nepoznati odreuje nadleni organ

starateljstva.Ako je dijete iji su roditelji nepoznati usvojeno prije odreivanja linog imena, lino ime djeteta odreuje usvojilac. Prebivalite i boravite prebivalite je mjesto u kome se lice nasatani da u njemu stalno ivi kao sreditu ivotnih interesa i profesionalnih, ekonomskih,s ocijalnih i dr.veza koje pokazuju, da izmedju lica i mjesta kojem se nastanilo, postoji neposredna i trajna povezanost. Registar prebivalita sainjavaju evidencije: prebivalita gradjana, domainstva, stranaca sa stranim i privremenim boravkom, crnogorskih dravljana sa stalnim boravkom u inostranstvu i korisnika podataka iz evidencije. Boravite je mjesto u kojem lice privremeno boravi bez namjere da se u njemu nastani. Za boravite moraju biti ostvarena dva uslova: faktiki (boravljenje u jednom mjestu) i voljni (volja da se u tom mjestu boraiv neko vrijeme). Pravni znaaj boravita dolazi do izraaja naroito kod lica koja nemaju stalno prebivalite, jer tada moe biti taka vezivanja za izbor merodavnog prav aili nadlenosti suda. Termin boravite, nije od interesa samo za gradjansko pravo. I druge sgrane prava, poput poreskog, konstituiu svojim prailima ovaj pojam (rezidenti, nerezidenti). Podaci u registrima i in jenice koje se njima dokazuju smatraju se istinitim dok se na zakonom propisani nain ne dokae suprotno. Registri se dopunjuju na osnovu prijava i odjava lica, davaoca smjetaja i drugih obveznika i podataka koje dostavljaju organi dravne uprave, organi lokalne uprave id rugi organi i organizacije. Registrom prebivalita upravlja organ dravne uprave nadlean za poslove prebivalita. Registrom boravita upravlja organ uprave nadlean za poslove policije. Dravljanstvo je odnos javno-pravnog karaktera, a sastoji se u pripadnosti pojedinaca dravni (dravnom poretku). Spada u atribute fizikog lica. Fizika lica koja nemaju status domaih dravljana nazivaju se stranci (strani dravljani). Prema dostupnosti postoje tri grupe prava koje mogu ostvariti stranci: opta prava, relativno dostupna prava i apsolutno nedostupna prava. Po zakonu o crnogorskom dravljanstvu, dravljanstvo se stie: porijeklom, rodjenjem na teritorji CG, prijemom, po medjunarodnim ugovorima i sporazumom. Dravljanstvo se gubi: po zahtjevu crnogorskog dravljanina, po sili zakona (ex lege) i po medjunarodnim ugovorima i sporazumima. Matini registri posebno vane injenice koje utiu na pravni subjektivitet fizikih lica su: rodjenje, zakljuenje braka i smrt. Rodjenjem fizikog lica nastupa njegova pravna sposobnost, zakljuenjem braka nastaju brojna i raznovrsna prava suprunika, smru fizikog lica prestaje njegov subjektivitet, njegova prava linosti, a nastaju posledice naslednopravne prirode. Po zakonu o matinim registrima, evidentiranje rodjenja, zakljuenja braka, smrti i drugih zakonom uredjenih podataka dravljana, kao i dravljana drugih drava i lica bez dravljanstva, vri se u matinim registrima. Matini registri se vode za teritoriju optine i automatski objedinjavaju za teritoriju CG. Matini registar rodjenih sadri: osnovni upis, podatke o rodjenju, dopunu, izmjenu ili brisanje osnovnog upisa. Matini registar vjenanih sadri: osnovni upis, podatke o suprunicima, dopunu, izmjenu ili brisanje osnovnog upisa: prestanak braka razvodom ili ponitenjem braka, promjenu imena ili prezimena suprunika. Centralni registar stanovnitva - je raunarski vodjena baza podataka o licima koja su: crnogorski dravljani sa prebivalitem u CG, crnogorski dravljani sa odobrenim stalnim ili privremenim boravkom u inostranstvu, stranci sa odobrenjem sa stalnim ili privremenim boravkom u CG, stranci sa boravkom do 90 dana u CG, stranci koji u CG imaju imovinu i prava i obaveze po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, humanitarnih i dr. razloga. Centralni registar se uspostavlja na osnovu podataka iz registra matinih brojeva,registara prebivalita i boravita, registara dravljana matinih registara i drugih evidencija koje se vode na osnovu zakona i drugih propisa. PRAVNO LICE Pravno lice je organizacija koja ima svojstvo subjekta prava (imaoca prava i obaveza). Osnovna karakteristika pravnog lica je njegova imovinska autonomija. Imovina pravnog lica je razliita od imovine uesnika ili nekih treih subjekata. Pravna lica su samo one organizacije iji je pravni subjektivitet priznat u pravnom poretku. Subjektivitet mu je dodijeljen radi ostvarenja cilja. Ono je sposobno da djeluje preko svojih organa, koji ustvari vre prava i preuzimaju obaveze u ime tog pravnog lica. Treba razlikovati svojstvo organizacije kao subjekta prava od svojstva uesnika organizacije. Zato, pravo i obaveze organizacije pripadaju samoj organizaciji, a ne njenim uesnicima. Prava i obaveze uesnika se

razlikuju od prava i obaveza koje imaju organizacije. Pravno lice je samostlani pravni subjekt u odnosu na uesnike, koji prestavljaju dio te organizacije. Radnje uesnika ili organima pravnog lica izvrene u obavljanju djelatnosti te organizacije ili u vezi s tom djelatnou ustvari radnje tog pravnog lica, bez obzira da li su doputene (punovani pravni posao) ili nedoputene (deliti, nitavni pravni poslovi). Medjutim, postoje izuzeci od tog pravila po kojima za obavezu organizacije odgovaraju njeni uesnici svojom imovinom. Uslovi i nain pod kojima organizacije postoje pravna lica su razliita za pojedine tipove organizacije. Neke organizacije po samom zakonu stiu svojstvo pravnog lica, ako se ispune uslovi iz pravne norme. Svako pravno lice je istovremeno i organizacija. Medjutim, izmedju termina organizacija i termina pravno lice, ne treba staviti znak jednakosti. To je zato to svaka organizacija nije pravno lice. Da bi organizacija bila pravno lice potrebno je da ispunjava odredjene uslove i to: 1. mora biti parvno urediva (organizacije koje spadaju u tzv.pravno slobodni prostor nijesu podobne organizacije, takve su npr. ortakluk, suvlasnitvo. 2. organizacije mora biti pravno dopustiva ( ne mogu stei svojstvo pravnog lica one organizacije koje su javnim poretkom zabranjene kao ni one organizacije koje su pravno doputene, ali koje nijesu pravom priznate da imaju prava i obaveze, npr.b rak, porodino domainstvo, radnja. 3. organizacija mora biti pravno priznata. Funkcije pravnog lica su brojne i razliite to zavisi od vrste pravnog lica u konkretnom sluaju. Ipak, neke funkcije se mogu izdvojiti kao zajednike za sva pravna lica. U tom smislu pravno lice slui: 1. ostvarivanju trajnih nadindividualnih ciljeva (za razliku od fizikog lica pravno lice je nezavisnije, neposrednije, vjeno je. 2. lakem odvijanju pravnog prometa (zato to je kod pravnog lica razdvojena organizacija od osnivaa i uesnika koji nisu subjekti pravnog prometa kad istupaju u ime pravnog lica. 3. obezbedjenje namirenja povjerilaca (tzv.garantna funkcija). 4. ogranienju odgovornosti (tzv. limitna funkcija koja omoguuje da za preuzete obaveze iskljuivo odgovara pravno lice, a ne osnivai i uesnici. Teorije o pravnim licima postoje brojne teorije o pravnim licima: sedam teorija zasluuje posebnu panju: 1. teorija koncesije, u kombinaciji sa teorijom fikcije, 2. teorija fikcije, modifikovana uklanjanjem ideje o koncesiji, 3. teorija organizma, 4. teorija entiteta ili grupne linosti (tzv.realistika teorija), 5. jeringova teorija tzv. Teorija zagrade, 6. oblik teorije svojine i 7. kelzenova teorija. Sutina teorije koncesije je u tome to pravo (zakon) odredjuje koja e organizacija biti pravno lice. Teorija fikcije razvila se iz teorije koncesije. Jedan oblik ove teorije smatra da je pravna sposobnost pravnim licima priznata posredstvom iste fikcije. Po teoriji organizmna, imalac nekog interesa koji priznaje i obezbedjuje pravo, ne mora da bude ljudsko bie. Drave i optine, inkorporisana udruenja i korporacije jesu realna bia, bia koja su iva i koja imaju volju. Zato je pravno lice realno lice. Udruenja su drutveni organizmi, analogno fizikim organizmima kod ljudi. Volja ovih subjekata je razliita od volje njenih uesnika. Tu volju oni izjavljuju preko svojih organa. Po teoriji grupne linosti (realistika ili socioloka teorija) udruivanje je drutvena realnost koja priznanjem od strane prava postaje pravna realnost. Zato je svojstvo linosti u pravu samo tehniki izraz te realnosti. Jeringova teorija tzv.teorija zagrade posmatra lanove inkorporisanog udruenja kao nosioce konkretnih prava i obaveza o kojima se govori kao o pravima i dunostima same korporacije. Oblik teorije svojine je razvio Planiol, a osmislili Brinc, Demilius i Beker. Po ovim autorima samo ljudska bia mogu imati prava. Tzv.pravno lice nije lice ve nesubjektna imovina namijenjena posebnoj svrsi. Kelzenova teorija favorizuje miljenje po kome nema sutinske razlike izmedju pravne linosti kompanije i takvog istog svojstva pojedinca. Svojstvo linosti predstavlja tehniku peronifikaciju jednog kompleksa normi. VRSTE PRAVNIH LICA 1. U zavisnosti od organizacije strukture, pravna lica se tradicionalno dijele na udruenja i ustanove. 2. Po cilju djelatnosti koju obavljaju pravna lica mogu biti: komercijalna i nekomercijalna.

3. Prema vrsti svojinskog reima na sredstvima razlikuju se jednosvojinska i viesvojinska (mjeovitna). UDRUENJE je dobrovoljna i nevladina neprofitna organizacija zasnovana na slobodi udruivanja vie fizikih ili pravnih lica, osnovana u cilju ostvarivanja i unapredjenja odredjenog zajednikog ili opteg cilja i interesa, koji nijesu zabranjeni Ustavom ili zakonom. Ono predstavlja skup lica udruenih radi ostvarenja odredjenog cilja. Ova lica (lanovi) odluuju o cilju te organizacije, o njenom postojanju, uredjenju i funkcionisanju. Udruenje se osniva radi ostvarivanja interesa njegovih lanova. Razlikuje se od ustanove po organizacionoj strukutri i vrsti uesnika. Statut je opti, osnovni akt udruenja. Drugi opti akti, ako ih udruenje donosi moraju biti u saglasnosti sa statutom. Udruenje moe sticati imovinu od lanarine, dobrovoljnih priloga, donacija i poklona (u novcu ili naturi), kamata na uloge, subvencija, dividendi. Imovina udruenja moe da se koristi jedino za ostvarivanje njegovih statutarnih ciljeva. U zavisnosti od inteziteta line veze koja postoji izmedju lanova medju sobom, i izmedju lanova udruenja razlikuju se lina (personalna) i nelina (korporativna) udruenja. Kod linih udruenja lanski status se stie na osnovu volje. lanovi saglasno izjavama volje uestvuju u donoenju odluka, vodjenju postupka, pravljanju. Njihov lanski status je nenaslediv, a eventualno istupanje ili iskljuenje moe da izazove prestanak udruenja. lanovi svojom imovinom odgovaraju za pravne obaveze udruenja. Dioniarsko drutvo je najizrazitiji oblik korporativnog udruenja (medju trgovakim drutvima) dok je drutvo sa neogranienom solidarnom odgovornou lanova vid linog udruenja. USTANOVA predstavlja skup dobara namijenjen ostvarivanju odredjenog cilja u korist drugih lica (korisnika, destinatora). Osniv takve organizacije odredjuje njen cilj, postojanje, funkcionisanje. Cilj ustanove ostvaruju njeni uesnici svojom djelatnou. Ustanova se osniva radi pruanja usluga i stvaranja (prometa) materijal. intelekt. i kulutrnih dobara u oblasti vaspitanja, nauke, kulture. Ustanova je samostalna u obavljanju svoje djelatnosti i poslovanju. Ustanova moe u pravnom prometu sticati prava i preuzimati obaveze, moe biti vlasnik pokretnih i nepokretnih stvari, stranka u postupku pred sudom i dr.drvnim organima. Po zakonu o drutvenim djelatnostima ustanova se moe baviti proizvodnjom i prodajom robe, odnosno usluga na tritu u skladu sa zakonom ili aktom o osnivnaju. U oblastima od javnog interesa osnivaju se javne ustanove. Ustanova stie sredstva za ostvarenje djelatnosti i iz fondova drutvene djelatnosti, sredstava drave, prodajom dobara i usluga na tritu iz sredstava fizikih i pravnih lica. Ustanove se mogu osnivati u dravnoj, zadrunoj, mjeovitoj i privatnoj svojini. Ustanovu mogu osnivati domaa pravna i fizika lica i strana pravna i fizika lica u svim svojinskim reimima. Javnu ustanovu mogu osnovati: drava, jedinica lokalne samouprve, pravno i fiziko lica. Javna ustanova se osniva radi pruanja usluga koje su od javnog interesa u oblasti: predkolskog, osnovnog, srednjeg, visokog obrazovanja, zatite kulturnih dobara. Odnosi izmedju osnivaa i ustanove uredjuju se ugovorom u skladu sa zakonom i aktom o osnivanju. ZADUBINA je dobrotvorna ustanova sa svojstvom pravnog lica koja nastaje na osnovu izjave osnivaa zadubine. Osnivaju se radi ostvarenja dozvoljenih svrha po pravilu plemenitih i drutveno korisnih. Da bi se zadubina osnovala potrebno je: 1. formalna izjava volje, 2. svrha zadubine, 3. imovinska sredstva i 4. odobrenje nadlenog organa. Testament je po pravilu akt kojim se zadubina osniva, ali je to mogue uiniti i izavom volje za ivota datoj u formi pisane izjave ovjerene u sudu. Zadubina ima svoj organ upravljanja i distanetere koji koriste njenu imovinu, ako ispunjavaju uslove propisane osnivakim aktom.Odobrenje nadlenog organa je upravnopravni uslov za osnivanje zadubine. FONDACIJA je vrsta pravnog lica koja nastaje na osnovu izjave volje nekog lica. Radi se o dobrovoljnoj ustanovi koja je slina zadubini pa se zato pravila o zadubinama shodno primjenjuju i na fondacije. Od

zadubine se razlikuje po tome to je osnivaju pravna lica (optim pravnim aktom) po pravilu sredstvima iz druavne svojine i to ima kolegijalni organ upravljanja. Komercijalna i nekomercijalna pravna lica komercijalna pravna lica su organizacije sa svojstvom pravnog lica iji je cilj ostvarivanje dobiti (profita). Dobit na tritu nastaje zakljuenjem teretnih pravnih poslova (poslovanje uz naknadu). Najznaajniji statusni oblik za komercijalna pravna lica jeste privredno drutvo (preduzee). Nekomercijalna prava lica su organizacije sa svojstvom pravnog lica iji glavni cilj nije ostvarivanje dobiti. ak i kada ostvaruju dobit ove organizacije to ine samo od sluaja do sluaja (sporedna djelatnost ili jedna od djelatnosti, ili van trinih uslova). Najznaajniji statusni oblik za nekomercijalna pravna lica jeste ustanova. Jednosvojinska i viesvojinska pravna lica jednosvojinska pravna lica su ona ija su sredstva u jednosvojinskom reimu (privatnoj ili dravnoj ili zadrunoj). Viesvojinska (mjeovita) pravna lica su ravna lica ija su sredsta u razliitim svojinskim reimima (privatnoj i dravnoj). Nevladine organizacije predstavljaju zakonom dozvoljene organizacije gradjana koje formuliu ciljeve, zadatke i vrijednosti i u javnosti promoviu i zastupaju odredjene interese drutvenih grupa. One pripadaju tzv.treem sektoru drutva. Svojim djelovanjem promoviu i zastupaju razliite ciljeve i zadatke. One djeluju u lokalnom, regionalnom, nacionalnom i medjunarodnom okruenju, pa se shodno tom kriterijumu dijele na lokalne, regionalne, nacionalne i internacionalne nevladine organizacije. Udruenje moe osnovati najmanje pet lica sa prebivalitem, boravitem ili sjeditem u Republici. Fondaciju moe osnovati najmanje jedno lice nezavisno od prebivalia, boravita ili sjedita u Republici. Ukoliko fondaciju osniva vie lica, svoja prava ostvaruju zajedniki, ukoliko drukije nije predvidjeno aktom o osnivanju. Nevladina organizacija osniva se osnivakim aktom koji sadri: lino ime ili naziv osnivaa, naziv organizacije, adresu i sjedite organizacije, ciljeve i djelatnost organizacije, trajanje organizacije ilino ime i adresu lica ovlaenog za zastupanje i predstavljanje organizacije. Pored tih podataka osnivaki akt fondacije sadri i podatke o predsjedniku i lanovima upravnog odbora, kao i podatke o poetnoj imovini fondacije. Ako se fondacija osniva testamentom, testament mora da sadri podatke potrebne za osnivanje i upis fondacije u registar, ili podatke o licu koje se ovlauje da preduzme sve radnje potrebne za osnivanje i upis fondacije. Nevladina organizacija ima statut. Statutom nevladine orghanizacije uredjuje se: naziv i sjedite organizacije, unutranaj organizacija, organ i upravljanja i kontrole, ciljevi i djelatnost organizacije, nain finansiranja, prestanak rada i raspolaganje imovinom i drugi odnosi od znaaja za djelovanje i rad nevladine organzacije. Registar udruenja i registar fondacija vodi ministarstvo nadleno za poslove uprave. Upis u registar vri se na osnovu obavijesti o svakoj promjeni injenica koje se upisuju u registar, u roku od 30 dana od dana izvrene promjene. Promjena injenice ne proizvodi pravne posljedice ukoliko se ne upie u registar. Organi udruenja su skuptina i upravni odbor. Organi fondacije su upravni i nadzorni odbor. Predsjednik i lanovi pravnog odbora imenuju se osnivakim aktom. lanovi upravnog i nadzornog odbora ne mogu biti ista lica. Statutom fondacije mogu se predvidjeti i drugi organi fondacije. Nevladina organizacija obavlja privrednu djelatnost saglasno posebnim propisima koji uredjuju uslove za obavljanje te vrste djelatnosti. Privredna drutva je pravno lice koje osnivaju osnivakim aktom pravna ili fizika lica radi obavljanja djelatnosti u cilju sticanja dobiti. PD moe obavljati sve zakonom dozvoljene djelatnosti. Ukoliko se djelatnost obavlja u vie mjesta, sjeditem se smatra mjesto u kome se nalazi sjedite uprave drutva. Naziv PD i preduzetnika je ime pod kojim posluju. Po Zakonu o privrednim drutvima, privrendu djelatnost obavljaju privredna drutva i preduzetnici. Oblici obavljanja privrednih djelatnosti su privredna drutva i drugi oblici odredjeni zakonom i to: preduzetnik, OD, KD, AD, DOO i djelovi stranih drutava. Centralni registar Privrednog suda se nalazi u Podgorici i jedino on vri registraciju utvrdjenu zakonom. Drugi sudovi u Republici nemaju pravo da vre registraciju. Registrator moe ovlastiti drugi sud, odnosno ovlaena lica za posredovanje u registraciji da pimaju registracione prijave i druge dokumente. Ovlaeni sud ili ovlaeno lice za posredovanje u registraciji duni su da dostave primljenu dokumentaciju CRPS u roku od 3 radna dana. Registrator izdaje ovlaene za posredovanje u registraciji ovlaenom licu, u skladu sa uslovima utvrdjenim posebnim aktom koji donosi Ministarstvo prade. Centralni registar je dio Privrednog suda u Podgorici. Centralni registar je odvojen od Privrednog suda za budetske svrhe i svrhe prikupljanja prihoda, na nain utvrdjen Zakonom. Podaci i dokumentacija dostavljena CRPS-a vode se u jedinstvenoj informacionoj bazi podataka koja je obezbijedjena na propisani nain. CRPS-a omoguava javni uvid u bazu podataka, indeks

i dokumentaciju. Podaci iz baze podataka CRPS dostupni su javnosti najmanje est sati dnevno svakog dana, osim subote, nedelje, dravnog praznika ili na dan na koji Privredni sud ne radi, u skladu sa zakonom. U vijeme predvidjeno za javni uvid, svako lice moe pregledati, prepisivati ili kopirati izvod iz registra i dokumentaciju dostavljenu CRPS. U vrijeme predvidjeno za javni uvid, CRPS duan je da obezbijedi prisustvo obuenih lica za izdavanje izvoda, potvrda o registraciji i potvrda o isteku registracije. Ova lica vre prijem i preliminarno indeksiraju osnivaku dokumentaciju i obavjetenja o nastavku registracije, kao i ostala dokumenta koja se registruju po odredbama ovog zakona. U vrijeme predvidjeno za javni uvid vri se uplate takse i izdavanje potvrda o uplatama. CRPS-a omoguava javnosti uvid u podatke iz baze podataka CRPS-a putem elektronskih sredstava komunikacije, ukljuujui i sopstvenu internet prezentaciju. ELEMENTI PRAVNOG LICA Pravno lice je pravno uredjena organizacija koja ima svoje organe i imovinu i koja je osnovana radi ostvarivanja zakonom dozvoljenog cilja. Kao i fiziko lice, tako i pravno lice posjeduje: 1. identitet (ime, sjedite i dravljanstvo, registar) 2. pravni subjektivitet (pravna, poslovna i deliktna sposobnost). 3. elementi organizacionog jedinstva (organzacija, organizacioni cilj, sredstva i imovina). Elementi pravnog lica su: - pravno lice je pravom uredjena organizacija, - pravno lice je organizacija koja ima svoje organe preko kojih stupa u pravne odnose, - pravno lice je organizacija koja je osnovana radi ostvarenja doputenog cilja, - pravno lice je organizacija koja ima svoju imovinu kojom odgovara za obaveze, - Pravno lice je organizacija koja ima svoje ime (firma ili naziv). - Pravno lice je organizacija koja ima svoje sjedite, tj. Mjesto gdje se nalazi sredite djelatnosti i upravljanja organizacijom. - Pravno lice je organizacija koja ima dravljanstvo (dravnu pripadnost). - Pravno lice je organizacija koja ima prvnu sposobnsot tj. Sposobnost da bude imalac subjektivnih prava i obaveza. - Pravno lice je organizacija koja ima poslovnu sposobnost tj. sposobnost da izjavama volje stie, prenosi, mijenja i gasi prava i obaveze. - Pravno lice je organizacija koja ima deliktnu sposobnost tj. sposobnost da ima pravo ili obavezu da tetu nadoknadi. ORGAN PRAVNOG LICA je jedno ili vie fizikih lica ovlaenih da izjavljuju volju, preduzimaju pravne poslove pravnog lica. esto se organ pravnog lica naziva zastupnikom pravnog lica. Medjutim razlikuju se svojstvo organa i zastupnika. Zastupnik je samostalni pravni subjekt u odnosu na zastupanoga. Organ pravnog lica nema sopstveni subjektivitet. Zastupani, po pravilu sam izjavljuje volju, dok u ime pravnog lica to ini njegov organ. Za nedoputene radnje zastupnika zastupljeni ne odgovara, dok za delikte svog organa pravno lice je odgovorno. U sudskom postupku zastupnik se sasluava kao svjedok, a organ kao stranka. IDENTITET PRAVNOG LICA odredjen je imenom (firmom ili nazivan sjeditem i dravljanstvom pravnog lica). Ubraja se u opte elemente koji su neophodni za uestvovanje u pravnom prometu. Sjedite je mjesto u kome se odvija sredinja djelatnost i upravljanje njime. Dravljanstvo je odnos koji podrazumijeva pravnu vezu pravnog lica sa odredjenom dravom. Statut pravnog lica je pravni akt kojim se uredjuju pitanja od znaaja za organizovanje, ra di poslovanje pravnog lica. Od vrste pravnog lica zavisi kakva e biti sadrina statuta. Uobiajeno je da se najprije zakonom odrede opti elementi statuta, a da se njihova konketizacija i druge sposobnosti urede aktom. PRAVNA SPOSOBNOST PRAVNOG LICA je sposobnost pravnog lica da stie prava i obaveze. Stie se na osnovu posebnih propisa: podnoenjem prijave ili upisom u odgovarajui registar, zavisno od vrste pavnog lica. Prestanak ove sposobnosti takodje je regulisan posebnim propisima. Ova sposobnost odredjena je okvirom njihove djelatnosti.

Sutina sistema opte pravne sposobnosti je u tome to se svakom pravnom licu omoguuje da stie sva prava i obaveze, sem nekih. To se odnosi na ona prava i obaveze vezane za linost ovjeka, od kojih su neka neimovinska (porodina, lina, brana) a neka i imovinska (pravo na izdravanje, na satisfakciju za duevne bolesti ili strah). Pravna lica stiu poslovnu sposobnost osnivanjem (priznanjem od strane pravnog poretka). Postoje dva sistema sposobnosti pravnih lica i to: sistem opte imovinske pravne sposobnosti i sistem specijalne pravne sposobnosti . Po prvom uem od opte sposobnog fizikog lica on moe biti imalac svih prava i obaveza dostupnih pravnim licima uopte. Po drugom pravno lice moe imati samo ona prava koja su u funkciji ostvarenja cilja pravnog lica. Pravna lica gube pravnu sposobnost prestankom pravnog subjektiviteta. To moe biti u sluaju likvidacije ili voljom osnivaa, istekom roka, zabranom djelatnosti. Sutina sistema specijalne pravne sposobnosti je u tome to pravno lice ne moe imati ne samo ona prava i obaveze koja su vezana za fiziko lice ve i ona prava i obaveze koja mu nijesu neophodna radi obavljanja redovne djelatnosti. U naem pravu preovladava mjeoviti sistem po kome komercijalna pravna lica imaju optu pravnu sposobnost, a nekomercijalna pravna lica imaju specijalnu pravnu sposobnost (obavljanje djelatnosti radi koje je osnovano). S pravne take gledita, pravna lica su nezavisna od fizikih lica i transpersonalna (nadivljavajui svoje lanove potvrdjuje se njihov kontinuitet i identitet). Pravno lice je u pravnim odnosima odvojeno od fizikih lica koja ga ine i doputeno mu je da zakljuuje ugovore i druge pravne poslove za svojim lanovima i odgovara za prouzrokovanu tetu. POSLOVNA SPOSOBNOST PRAVNOG LICA je sposobnost preduzimanja pravnih poslova. Reim ove sposobnosti prati reim poslovne sposobnosti. Tako npr.ako je pravno lice opte pravno sposobno, ono je istovremeno i opte poslovno sposobno. Specijalnu pravnu sposobnost pravnog lica prati odgovarajua specijalna poslovna sposobnost. Pravno lice istupa u pravnom prometu preko svojih zastupnika. Izjavama volje zastupnika pravna lica nastaju prava i obaveze za pravno lice. Tako dolazi do izjednaavanja volje zastupnika sa voljom pravnog lica. Volja zastupnika se mora kretati u okviru ovlaenja, a za sluaj da se taj okvir predje zakljueni pravni posao ne proizvodi pravna dejstva. To je posledica stava u pravnoj teoriji po kome pravno lice ne postoji kao subjekt u pravu van okvira svoje pravne sposobnosti. Po zakonu o obligacionim odnosima kad je optim aktom pravnog lica odredjeno i u registar upisano da njegov zastupnik moe zakljuiti odredjeni ugovor samo uz saglasnost nekog organa, saglasnost se moe dati prethodno istovremeno ili naknadno, ako ta drugo nije upisano u registar. Druga strana ima pravo da pozove pravno lice da se njegov ovlaeni organ u primerenom roku izjasni da li se daje saglasnost, pa ako to ovaj ne uini smatrae se da saglasnost nije data. Naknadna saglasnost ima povratno dejstvo, ako drugaije nije ugovoreno. Kad se smatra da ugovor nije zakljuen savjesna strana moe zahtijevati od pravnog lica pravinu nadoknadu. DELIKTNA SPOSOBNOST PRAVNOG LICA je sposobnost pravnog lica da odgovara za tetu koju uesnici pravnog lica prouzrokuju svojim radnjama. Pri tom trai se da je uesnik tetu prouzrokovao obavljajui djelatnost ili u vezi da djelatnou pravnog lica i to u slubenom svojstvu (ne privatno), ako se ne dokae da je uesnik u datim okolnostima postupao kako je trebalo. Ova odgovornost poiva na ideji pretpostavljene krivice, pa ako se dokae da zaposleni nije kriv za tetu, privredno drutvo nije deliktno odgovorno (privredno drutvo). Po ZOO za tetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje treem licu odgovara preduzee u kome je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja tete. Osim ako dokae da je zaposleni u datim okolnostima postupao kako je trebalo. Oteeni ima pravo zahtijevati naknadu tete i neposredno od radnika ako je tetu prouzrokovao namjerno. Pravno lice odgovara za tetu koju njegov organ prouzrokuje treem licu u vrenju ili u vezi sa vrenjem svojih funkcija. Ako za odredjeni sluaj nije ta drugo u zakonu odredjeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je tetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepanjom. To pravo zastareva u roku od 6 mjeseci od dana isplaene naknade tete. Odgovornost pravnog lica za tetu koju njegov organ prouzrokuje treem licu u vrenju ili u vezi sa vrenjem svojih funkcija u smislu ZOO (zakon o obligacionim odnosima) postoji ako je teta priinjena nezakonitim radom neprimjenjivanjem ili pogrenom primjenom odredjenih propisa, osim ako je rije o pogrenom tumaenju zakona.

Radnjom nekog lica moe biti umanjen drutveni ugled pravnog lica, kao i kod fizikog pravno lice moe postaviti zahtjev za naknadu neimovinske tete, zahtjev radi naknade imovinske tete, zahtjev zbog tudjeg sticanja bez osnova. OBJEKTI PRAVA su pravna dobra na kojima imaoci aspolutnog prava vre neposrednu vlast, pri emu se treim licima radi vrenje tih prava namee pasivno ponaanje (uzdravanje). Trea lica (pasivni subjekt) ne smiju uivati niti onemoguavati ni ometati imaoca apsolutnog prava u uivanju pravnog dobra. Izmedju pojmova neposredno uivanje pravnog dobra i ponaanja treih nema koorelacije. Potovanje obaveze na uzdravanju od strane treih ne znai istovremeno i vrenje prava od strane imaoca prava. Takvu koorelaciju nalazimo kod obligacionih prava. U zavisnosti od vrste pravnog dobra pravna teorija je izvrila podjelu apsolutnih prava na: 1. stvarna prava, koja za objekt imaju pokretne i nepokretne stvari, 2. Pravna intelektualna svojina, koja za objekt imaju proizvode ljudskog duha. 3. Prava linosti koja za objekt imaju lina dobra (tjelesni integritet, ast, sloboda). U jednom dijelu autorotarivne doktrine smatra se i da je ovjekova linost objekt, istina u malom broju sluajeva pravo koji se tim povodom vri je mjeovite sadrine sa elementima relativnih prava (zahtijevati odredjeno ponaanje suprunika i elementima apsolutnih prava (ovlaenje preduzimanja akata u odnosu na drugoga primena vaspitnih mjera prema djetetu). STVARI obino se pod objektima stvarnih prava podrazumijevaju stvari, tj.oni djelovi materijalne prirode koji se nalaze u ljudskoj vlasti i na kojima postoji pravo svojine ili neko drugo stvarno pravo.Objekat stvarnih prava su materijalne ( tjelesne ) stvari.Stvarna prava se ustanovljavaju samo na pojedinano odreenim stvarima.Otuda objekat stvarnih prava moe biti samo aktuelna stvar ( ne i budua ). Medjutim, u zakonodavstvu i teoriji, pored termina stvar u upotrebi je i termin dobro. esto se ova dva termina poistoveuju, mada se u teoriji prava jasna razlika medju njima. Istie se da pravni pojam dobra predstavlja bilo kakvi entiteti, materijalni ili idealni koji je pravno relevantan. U najirem smislu dobra predstavljaju objekte subjektivnih gradjanskih prava. Tako se govori o stvarima, linim odbrima intelektualnim dobrima... Pojam dobara nije jednom zauvjek dat: njegovo znaenje se proiruje uporedo sa razvojem naunih saznanja. Dobra ne ine sve stvari, nego samo one koje su podobne da budu objekt prava.U teoriji preovladava stav da pojam dobra u pravnom smislu odraava pojam dobra u ekonomskom smislu. NEKI PRIMJERI DOBARA U NAEM PRAVU DOBRA OD OPTEG INTERESA su djelovi prirode koji zbog svog ekonomskog, strategijskog istorijskog znaaja imaju poseban pravni reim, upotrebe, raspolaganja i zatite. U ova dobra obino se ubrajanju prirodna bogatstva , dobra u optoj upotrebi, kulturna dobra, poljprivredno i gradjevinsko zemljite, ume i umsko zemljite itd. Status dobara od opteg interesa stie se zakonom ili odlukom organa ili ustanove pod uslovima propisanim zakonom. Pojam dobra od opteg interesa je iri pojam od dobra u optoj upotrebi. Dobra od opteg interesa se upotrebljavaju na nain kojim se ostvaruje njihova racionalna upotreba i drugi opti interesi. To znai da se ona upotrebljavaju drutveno i ekonomski cjelishodno u smislu ouvanja dobra i njegove namjene. Ova dobra zbog velikog zanaja uivaju posebnu drutvenu zatitu. DOBRA U OPTOJ UPOTREBI predstavljaju dobra koja po svojoj prirodi ili namjeni slue optoj upotrebi. Upotreba ovih dobara se vri bez posebnih dozvola ili odobrenja nadlenih organa. U ova dobra se ubrajaju: putevi, vode, luke i pristanita, morske obale i td. Po nekim autorima u ova dobra se ubrajaju i druge stvari namijenjene optoj upotrebi kao to su mostovi i drugi vjetaki objekti, trgovi, pijace, groblja i td. S obzirom na njihovu specifinu prirodu ili namjenu ova dobra podlijeu reimu administrativnog prava, a u gradjanskom pravu imaju trenutan stav izvan pravnog prometa. Ona ne mogu biti objekti subjektivnih stvarnih prava. Fizi.i pravna lica imaju pravo opte upotrebe ovih dobara. Za to pravo nije potrebna dozvola ili odobrenje ali je ogranieno pravima drugih. Na ovim dobrima moe se konstruisati pravo posebne upotrebe i to na osnovu upravnog akta, ugovora. U cilju racionalne upotrebe ovih dobara drava esto prenosi odredjene upravne funkcije na javna preduzea. Specifinost prava posebne upotrebe je u tome to se ono uvijek moe opozvati. Zatita ovog prava se ostvaruje u upravnom postupku, mada po miljenju nekih mogua je i gradjasnko pravna zatita.

JAVNA DOBRA se mogu posmatrati dvostruko - u uem i irem smislu. U uem smislu javna dobra ine stvari koje su u iskljuivom javno pravnom reimu. U ovom smislu, javna dobra predstavljaju objekte javno pravnih ovlaenja i obaveza dravnih organa, organizacija i slubi. ine ih dobra u optoj upotrebi (voda, putevi, parkovi, trgovi i prirodna bogatstva (rude, divlja). U irem smislu javna dobra ine dobra u uem smislu i objekti javno pravnih ovlaenja i obaveza kao i gradjansko-pravnih ovlaenja dravnih organa (npr.sredstva za rad dravnih organ a, organizacija i slubi). Kulturna dobra koja su u reimu dravne svojine. U pojam ovih dobara ne ulaze stvari koje su u reimu dravne svojine, a slue za obavljanje privredne djelatnosti drave (npr.zgrade, zemljite, novac). Ove stvari su u iskljuivom gradjansko pravnom reimu. Kao njihov vlasnik ili imalac uih stvarnih prava javlja se drava. Javna dobra predstavljaju objekte dravne svojine, bez obzira da li se radi o javnim dobrima u uem ili irem smislu. Pri tom termin javno dobro treba razlikovati od termina u objekti. drav. svojine. koji je iri jer pored javnih dobara obuhvata i stvari u gradjansko pravnom smislu. Sticanje, prijenos,odravanje i zatita javnog dobra u uem smislu ostvaruje se u upravnom postupku, upravnim sredstvima i mjerama. DOBRA MRTVE RUKE su dio imovinske mase koji se privremeno ili trajno izuzima iz pravnog prometa, u stvari privremena ili trajno se izuzima pravo raspolaganja ovim dobrima. Dobra mrtve ruke su specifikum feudalnog prava a cilj je bio ouvanje posjeda. Buroaske revolucije, ukidaju dobro mrtve ruke. Moderno pravo ih gotovo nepoznaje. U naem pravu nije mogue pravnim poslovima inter vivos i mortis causa stvoriti reim dobra mrtve ruke. Eventualna odredba pravnog posla o uspostavljanju reima dobra mrtve ruke bila bi nitava, a ukoliko bi predstavljala uslov ili odluujuu pobudu zakljuenja pravnog posla, sankcija nitavosti pogodie pravni posao u cjelini. POKRETNE I NEPOKRETNE STVARI - osnovna podjela stvari je na pokretne i nepokretne. Ova podjela je od fundamentalnog znaaja za stvarno pravo. Osnob za razlikovanje je materijalni kriterijum, tj. onaj o fiksiranosti ili pokretljivosti tjelesnih stvari. Ova razlika odrava se i odrae se prvensteno zbog fizikih razlika meu stvarima,koje nisu bez uticaja na ekonomski i pravni poredak.S jedne strane pravni promet nepokretnih stvari-prava na nepokretnostima- je manje frekventan u odnosu na promet pokretnim stvarimaprava na pokretnim stvarima, a s druge strane olakana individualizacija i registracija nepokretnosti daju prenosima prava jednu sigurnost koja nedostaje prenosima prava na pokretnim stvarima. Nepokretne stvari se ne mogu premjetati s jednog mjesta na drugo bez oteenja njihove sutine. U ove stvari se ubrajaju zemljita i stvari koje su u njemu inkorporisane,npr:izvori,vodeni tokovi,drvee,zgrade.Zemljite je povrina u njenoj prirodnoj konfiguraciji a obuhvata i podzemni sloj ( ispod povrine ),koji se moe koristiti kao i gornja povrina.Analogno tome u nepokretnosti se ubrajaju i jezera i veliki bazeni ( prirodni i vjetaki ). Dakle,trava,drvee ,plodovi i sve upotrebljive stvari koje zemlja raa u, i na svojoj povrini djelovi su te nepokretnosti sve dok se od zemlje ne odvoje. Saglasno tome u nepokretne stvari se ne ubrajaju stvari koje su postavljene ili sakrivene u zemljitu npr:skriveno blago.; kao,i one koje su povezane sa nepokretnou npr: lancima, arafima,zavarene itd. Pokretne stvari su one koje se mogu normalno premjetati sa jednog mjesta nadrugo.Bitno je da se to premjetanje moe izvriti bez oteenja sutine stvari. U pravu je poznat pojam pokretnosti po namjeni, u smislu anticipiranih pokretnih stvari, a to su djelovi nepokretnosti koji se jo u vrijeme zakljuenja ugovora smatraju za pokretne stvari. Objekti prava linosti su lina, neimovinska dobra koja se u pravnom poretku priznaju i tite. Ova dobra posjeduje svaki ovjek kao bioloko bie (ivot, tijelo, zdravlje). Postoje i ona dobra koja pravni poredak priznaje svakom ovjeku kao socijalnom i duhovnom biu (sloboda, ast, ugled, ime i dr.). Ova dobra su neodvojivo vezana za odredjeno lice. U zavisnosti od tipa dobara, njihovom imaocu pripadaju i adrekvatna subjektivna gradjanska prava (pravo na slobodu, pravo na tjelesni integritet, pravo na ast i ugled i td). U pravnom poredku CG zatiena su ona dobra koja su priznata Ustavom i EK za zatitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Subjekti prava linosti su sva lica. Pravna lica nemaju sva prava linosti koja pripadaju fizikim licima. Npr.pravno lice ne moe imati pravo na tjelesni integritet, ali mogu imati pravo na ime, ast, ugled i sl. Prava linosti su apsolutna (djeluju erga omnes), neimovinska (ne ulaze u sastav imovine svoga imaoca) i strogo vezana za odredjenu linost (neotudjivost i nenasljedivost), ali to ne znai da pravnim poslom se nbe moe raspolagati odredjenim linim dobrima u korist treih lica. Lina dobra nijesu procjenjiva u novcu, niti su predmet gradjanskopravnog prometa. U sluaju

povrede ovih dobara oteeni ima pravo na tzv. Moralnu i novanu satisfakciju. Cilj moralne satisfakcije je zadovoljenje koje ublauje nastalu tetu na linom dobru. Moralna satisfakcija se najee sastoji povlaenjem izjave ili objavljivanjem ispravke izjave od strane tetnika. Novana satisfakcija se sastoji u dosudjenju izvjesne sume novca oteenom. Po Zakonu o obligacionim odnosima, novana satisfakcija se dosudjuje: za pretrpljene fizike bolove, za pretrpljene duevne bolove (zbog smanjenja ivotne aktivnosti, naruenosti, povreda ugleda i asti ili prava linosti, smrti bliskog lica), za pretrpljeni strah. Bez obzira na to to su prava linosti neimovinska prava, to ne znai da za njihove imaoce ne mogu nastati i imovinska prava. Ona se mogu stei na osnovu pravnog posla imaoca tog prava ili mogu biti posljedica povrede ili pravno neosnovanog sticanja imovinske koristi treih lica na raun linog dobra. Nuna pretpostavka za nastanak prava linosti je posjedovanje linog dobra. Prestanak prava linosti je vezan za prestanak linog dobra koje je bilo njegov objekt. Najee prestaju smru fizikog odnosno prestankom pravnog lica. Prava linosti ne mogu prestati odricanjem. Objekti intelektualne svojine su vaniji od svih drugih objekata prava, jer od njih, u principu, zavisi progres ljudskog roda. Ovi objekti se razlikuju od stvari po tome to je rije o nematerijalnim dobrima. Ova dobra ne treba poistovjeivati sa corpus mechanicum (knjiga, sveska) koji ih eventualno sadre. Nematerijalna dobra se svrstavaju uz materijalna, jer jedna i druga predstavljaju objekte apsolutnih prava, koja djeluju erga omnes. Objekti autorskih prava su autorska djela. Autorsko djelo je podobno da bude objekt autorskog prava pod uslovom da predstavlja orginalnu duhovnu tvorevinu izraenu u nekoj od pogodnih formi. Po naem zakonu u autorska djela spadaju: govorna djela (pisana i govorna djela), pozorina djela (dramska, koreografska...), muzika djela, filmska, djela likovnih i primjenjenih umjetnosti. Objekti prava industrijske svojine su: zatieni pronalasci, crtei, slike (uzorci), geometrijska tijela (modeli), znakovi podobni za razlikovanje roba i usluga (igovi), oznaka porijekla, geografska oznaka i tl. Predmet obaveze je stvar, ili suma novca koju dunik duguje, ili rezultat injenja na koji se obavezao. Predmet obaveze treba razlikovati od njene sadrine, koja se uvijek sastoji u odredjenom ponaanju. Tako npr. Treba razlikovati stvar koju prodavac duguje (predmet obaveze) od radnje predaje (sadrina obaveze), ili popravljenu star od radnje popravke te stvari. Po ZOO ugovorna obaveza se moe sastojati u davanju, injenju, neinjenju ili trpljenju. Ako se obligacije odnose na davanje i injenje, onda se one nazivaju pozitivne obligacije. Ugovorna obaveza se moe sastojati i u neinjenju ili trpljenju to je negativna obligacija. Predmet obaveze mora biti mogu, doputen i odredjen, odnosno odrediv. Kad je predmet obaveze nemogu, nedoputen, neodredjen ili neodrediv, ugovor je nitav. Predmet obaveze je nedoputen ako je protivan prinudnim propisima ili moralu drutva. Premet obaveze je odrediv ako ugovor sadri podatke pomou kojih se moe odrediti ili su strane ostavile treem licu da ga odredi.Ako to tree lice nee ili ne moe da odredimpredmet obaveze, ugovor je nitav.