Omot: Roko Bolanča Korektura: Bonita Kovačić, Nives Kuhar Izdaje: »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara

: dr Vjeikoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31 Izdaje se s dozvolom crkvenih vlasti Tisak: »Zrinski« — Čakovec

TOMISLAV J. ŠAGI-BUNIĆ

POVIJEST K R Š Ć A N S K E LITERATURE
Prvi svezak
PATROLOGIJA OD POČETKA DO SV. IRENEJA

KS
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB 1976

VII

SADRŽAJ

Popis kratica Predgovor UVOD § § 1. POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE 1. Pojam i razgraničenje patrologije prema srodnim disciplinama 3. 2. Uvid u razvitak patrologije 4. 3. Patrologija u XIX i XX stoljeću 5. 2 . POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« . . . . . . . . 1. »Crkveni Otac« i »crkveni Naučitelj« 8. 2. Autoritet crkvenih Otaca. »Unanimis consensus Patrum« 9. — — 3. Rad na proučavanju nauke starokršćanskih pisaca. Sumarni uvid u manuale povijesti dogmi, monografijska istraživanja, pomoćna informativna djela 11. 3. JEZIK STAROKRŠĆANSKE LITERATURE 1. Starokršćanska književnost na grčkom i na drugim istočnim jezicima 14. 2. Starokršćanska književnost na latinskom jeziku 15. 3. Važnost proučavanja jezika starokršćanskih pisaca. Uvid u pomoćna •djela 16. 4. POVIJEST TEKSTA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 1. Utvrđivanje izvornog teksta 18. 2. Pisaći materijal i oblik knjige: svitak i kodeks. Izdavanje djela u starini. Skriptoriji i prepisivanje kodeksa. Stvaranje biblioteka i sabiranje rukopisnog fonda 18. 3. Kritika teksta 21. 4. Papirologija 23. 5. IZDANJA DJELA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 1. Editio princeps. Opera omnia. Priređivanje kritičkih izdanja. Bolandisti, Maurinci 25. -2. Kolekcije crkvenih Otaca i starokršćanskih pisaca 26. — — 3. Studijske i školske kolekcije. Enchiridia. Prijevodi. 28. 6. PODJELA PATROLOGIJE GLAVA PRVA APOSTOLSKI OCI § 7. APOSTOLSKI OCI OPĆENITO 1. Pojam »apostolskog Oca«. Opće značajke njihovih spisa 35. 2. Teološko značenje spisa apostolskih Otaca 36. § 8. APOSTOLSKI SIMBOL VJERE

XIV XVII

3 8

§

14

§

18

§

25

§

31

35 38

VIII § 9. »DIDACHE« — UPUTE APOSTOLSKE 1. Bryeimiosovo otkriće. Rukopisna tradicija. 42. — Raspravljanja o karakteru spisa i o njegovu datiranju. Teorije o »Dva puta«. 42. — Kumranska otkrića i proučavanja J.-P. Audeta 44. — Kasnija proučavanja 46. 2. Tekst u prijevodu 47. 3. Teološko-povijesna važnost 51. — Teologija o Bogu i kristologija 51. — Moralno-socijalno učenje 52. — Svjedočanstvo o krstu 55. — Post i molitva 56. — Euharistija 57. — Ekleziologija 60. — Putujuće i stalne službe 62. — Eshatologija 63. 4. Didache i novozavjetni spisi 64. § 10. SV. KLEMENT RIMSKI 1. Životni podaci o Klementu 67. 2. Poslanica Korinćanima (I Clementis) 68. — »Epifanija rimskog primata« 68. — Rukopisna tradicija 69. 3. Struktura Klementove poslanice Korinćanima 70. 4. Značenje i teološki sadržaj poslanice 76. — Judeokršćanski karakter poslanice 76. — Odnos prema novozavjetnim spisima 78. — Teološki sadržaj u odnosu prema Irenejevu svjedočanstvu 77. — Moralno-paradigmatsko iskorištavanje Starog Zavjeta 79. — Učenje o Bogu, kristologija, učenje o Duhu Svetome 80. — Ekleziologija 81. — Hijerarhija 81. — Successio apostólica 82. — Boravak Petra i Pavía u Rimu 84. 5. Tzv. Druga Klementova poslanica 85. 6. Dvije Ps. Klementove poslanice ad Virgines 85. 7. Tzv. »Pseudo-Klementine« i drugi neautentični spisi 85. — a) Pseudo-Klementine 85. — Homiliae — Recogniciones 86. — Teologija Pseudo-KIementina 87. — b) Apostolske konstitucije. Klementova anafora. Pet ps. klementinskih pisama u Pseudo-Izidorovim dekretalima 88. §11. SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI 1. Podaci o sv. Ignaciju 89. 2. Problem rukopisne tradicije Ignacijevih poslanica 90. 3. Značajke i struktura poslanica 94. 4. Teologija Ignacijevih poslanica 97. — a) Kristologija 97. — Trinitarna vjera 98. — Odnos Starog i Novog Zavjeta 100. — Pretpostavke za hereziologiju 102. — b) Ekleziologija 103. — Euharistija 105. — Povezanost vjernika s Kristom 106. — Ideja nasljedovanja 107. — Biskup, prezbiterij, đakoni 107. — »Katolička Crkva« 110. — Kolegijalitet 110. — Mjesto i uloga Rimske Crkve 111. — Mučeništvo Petra i Pavla u Rimu 112. — c) Duhovni život u Ignacijewm poslanicama 113. — Kristocentričnost 114. — Odnos Ignacijeve mistike prema pavlovskoj mistici: imitacija i participacija 114. — Ignacijeva teologija mučeništva 115. — 5. Evodije Antiohijski 118. § 12. SV. POLIKARP IZ SMIRNE 1. Život sv. Polikarpa 120. — Polikarpova molitva prije mučeništva 120. 2. Poslanica Filipljanima 122. — Sadržaj poslanice Filipljanima 123. 3. Neautentični spisi 126. 4. Nauka i važnost 126. § 13. Tzv. »BARNABINA POSLANICA« 1. Rukopisna tradicija i pitanje autorstva 129. — Mjesto postanka i književna vrsta 130. — Vrijeme postanka 130. — Svrha spisa 131. — Judeokršćanski karakter spisa 131. — »Katehetski priručnik« 132. 2. Sadržaj poslanice 132. — Odnos poslanice prema Didache 134. — — 3. Nauka poslanice: negativistioki stav prema židovskom shvaćanju Starog Zavjeta 135. — Način navođenja Testimonia iz Starog Zavjeta 136. — Kristologija i soteriologija 136. — Ekleziologija 137. — Krštenje 138. — Moralno učenje 138. Uloga »nade« i »straha Božjega« 139. § 14. PAPIJA HIERAPOLSKI 1. Podaci o Papiji 140. 2. Papijino djelo 141. 3. Značenje Papijino 141. 4. Aristion, učitelj Papijin 142. 42

67

89

120

129

140

IX § 15. HERMA: »PASTIR« . 1. »Pastir« u povijesnoj i rukopisnoj tradiciji 143. — Pisac »Pastira« i vrijeme postanka spisa 144. — Ugled »Pastira« u kršćanskoj starini 145. — »Priručnik kršćanskog morala« 148. — Književna vrsta: apokalipsa 149. — Judeokršćanski karakter »Pastira« 150. — Herma kao pisac 150. 2. Sadržaj »Pastira« 151. — Viđenja 151. — Zapovijedi 155. — Poredbe 160. — Slika stanja onovremenog kršćanstva prema »Osmoj poredbi« 164. — Deveta poredba 167. — Osobitosti »Devete poredbe« u odnosu prema »Trećem viđenju« 168. — »Čudna« epizoda o Herminu boravku s dvanaest djevica 169. 3. Teologija »Pastira« 173. — Moralno učenje 173. — Učenje »Pastira« o pokori 174. — Kristologija i pneumatologija 178. — Ekleziologija 181. GLAVA DRUGA KRŠĆANSKA APOKRIFNA LITERATURA § 16. OPĆI ZNAČAJ APOKRIFNE LITERATURE § 17. KRŠĆANSKI STAROZAVJETNI APOKRIFI 1. Pojam 187. 2. Liber IV Esdrae 187. 3. Knjiga Henohova 187. 4. Uznesenje Izaijino 188. 5. Testamenta XII patriarcharum 188. § 18. NOVOZAVJETNI APOKRIFI: APOKRIFNA EVANĐELJA . . . . 1. Evangelium secundum Hebraeos 189. 2. Egipatsko Evanđelje 189. 3. Ebionitsko Evanđelje 189. 4. Evangelium secundum Petrum 189. 5. Protoevanđelje Jakobovo 189. 6. Evanđelje Tomino 190. — Evanđelje djetinjstva secundum Thomam 190. 7. Arapsko Evanđelje djetinjstva Isusova 191. 8. Povijest Josipa tesara 191. 9. Nikodemovo Evanđelje 191. — Acta Pila'ti 191. 10. Bartolomejevo Evanđelje 192. 11. Različita druga apokrifna Evanđelja 192. § 19. APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA 1. O apokrifnim Djelima općenito 193. 2. Djela Pavlova (Acta Pauli et Teclae, Martyrium s. Pauli) 194. 3. Djela Petrova (Actus Petri cum Simone, Martyrium s. Petri, Petrou kerygma, Martyrium s. Petri apostoli a Lino conscriptum, Propovijed Simona Kefe u gradu Rimu) 195 . 4. Djela Petra i Pavla 195. 5. Djela Ivanova 195. 6. Djela Andrijina 196. 7. Djela Tomina 196. 8. Djela Tadejeva 196 . 9. Djela Filipova 197. § 20. APOKRIFNE APOKALIPSE 1. Apokaliptika kao književna vrsta 198. — — 2. Apokalipsa Petrova 198. 3. Apokalipsa Pavlova 199. 4. Apokalipsa Tomina 200. — Apokalipsa Stjepanova 200. 5. Ps. Apokalipsa Ivanova 200. 6. Apokalipse Marijine 200. § 21. APOKRIFNE POSLANICE APOSTOLA 1. Epistola Apostolorum 201. 2. Apokrifne poslanice sv. Pavla 201. 3. Epistula Titi discipuli Pauli 202. GLAVA TREĆA ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE § 22. STAROKRŠĆANSKA HAGIOGRAFIJA OPĆENITO 1. Rađanje književne vrste opisa mučeništva 203. 2. Passiones historicae 203. — »Acta martyrum« u užem smislu 204. — »Passiones« ili 203 185 187 143

189

193

198

201

X »Martyria« 204. 3. Panegirički opisi mučeništva 204. 4. Artificijelne ili legendarne »Passiones« 205. — a) Epski opisi mučeništva 206. — b) Drage književne vrste tipa »Passiones« (»roman avantura«, »didaktički roman«, »idil'ički roman«) 208. 5. Postanak hagiografske književne vrste 208. — a) Život prije mučeništva 208. — b) Hagiografije 209. — c) Legende 209. 6. Martirologiji i kalendari 210. § 23. ACTA I PASSIONES IZ PRVOG RAZDOBLJA 1. Acta s. lustini et sociorum 212. 2. Passio ss. martyrum Scilitanorum 212. 3. Acta proconsularia s. Cypriani 212. 4. Martyrium Polycarpi 213. — Vita Polycarpi 213. 5. Poslanica Vienske i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije 213. 6. Acta s. Apollonii 215. 7. Martyrium ss. Carpi, Papyli et Agathonices 215. 8. Passio ss. Perpetuae et Felicitatis 216. 9 .De vita et passione s. Caecilii Cypriani 217. 10. Passio ss. Montani, Lucii et aliorum 218. — Passio Mariani et Jacobi 218. 11. Acta ss. martyrum Fructuosi episcopi, Augurii et Eulogii diaconorum 218. — — 12. Neki opisi mučeništva iz progona pod Dioklecijanom 219. — a) Acta s. Maximiliani martyris 219. — b) Passio s. Crispinae 220. — c) Acta s. Marcelli 220. — d) Acta s. Felicis 220. — e) Acta ss. Agapes, Chioniae, Irenes 220. — f) Acta Satürnini, Dativi et aliorum 221. — g) Passio s. Irenaei, episcopi Sirmiensis 221. — Passio s. Pollionis et aliorum martyrum 222. — •— 13. Legendarni opisi mučeništva 222. — — 14. Kolekcije spisa o mučenicima. 222. GLAVA ČETVRTA POČECI KRŠĆANSKOG PJESNIŠTVA § 24. PRVI KRŠĆANSKI PJESNIČKI OBLICI 1. Pjesma i pjevanje u životu kršćanske zajednice od samih početaka 225. 2. Psalmi i himni 226. 3. Početak metričkog pjesništva među kršćanima 226. 4. Najstariji kršćanski tekst s glazbenom notacijom 227. 5. Phos hilaron 227. 6. Himni u službi kršćanske propagande 227. § 25. ORACULA SIBYLLINA 1. Pojam Sibilinskih knjiga i njihovo značenje u povijesti 228. 2. Današnja zbirka »Oracula Sibyllina« 229. § 26. »ODE SALOMONOVE« 1. Otkriće »Oda Salomonovih« i problem njihova podrijetla 231. 2. Ode u kršćanskoj starini 231. 3. Teološka važnost Oda 232. § 27. IZREKE SEKSTOVE § 28. KRŠĆANSKI STIHOVANI EPITAFI II i III STOLJEĆA 1. Važnost epitafa za patrologiju 234. 2. Abercijev epitaf 234! — Tekst Abercijeva epitafa 235. : 3. Pektorijev epitaf 235. GLAVA PETA APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA § 29. NOVOST APOLOGETSKE LITERATURE 1. Dalekosežnost apologetske literature 237. 2. Adresati apologetskih spisa 238. 3. Podjela apologetske literature 240. 4. Obrana protiv javnog mnijenja 240. 5. Helenizacija kršćanstva 241. 6. Skretanje naglaska na intelektualni elemenat u kršćanstvu 242. 237 225

212

228 231 233 234

XI § 30. PROTUKRŠĆANSKI POGANSKI PISCI 1. Apologeti se suočavaju s poganskim piscima 243. 2. Prvi poganski pisci koji se obaziru na kršćanstvo 243. — P. Kornelije Tacit 243. — Svetonije 243. — Plinije Mlađi 244. — Car Trajan 244. — Car Hadrijan 244 . 3. Protukršćanski poganski spisi 245. •— M. Kornelije Fronton 245. — Krescent 245. 4. Lucijan iz Samosate 245. — Galen, Aristid i Hijeroklo 246. 5. Celzo (Kelsos) 246. 6. Neoplatonizam 249. 7. Porfirije iz Tira 252. 8. Car Julijan Apostata 256. § 31. FILON ALEKSANDRIJSKI 1. Filonov život 259. 2. Filonovi spisi 261. 3. Filonovo učenje koje je utjecalo na kršćanstvo 261. — a) Tzv. alegorijske) tumačenje Biblije 261. — b) Teologija o Logosu 263. — c) Nauka o anđelima 265. — d) Osjetilni i inteligibilni svijet 266. — e) Nauka o duhovnom životu 266. § 32. APOLOGETI PRIJE JUSTINA 1. Kvadrat 267. 2. Aristid iz Atene 267. 3. Ariston iz Pelle 268. § 33. JUSTIN FILOZOF I MUČENIK 1. Životni podaci 270. — — 2. Djela 270. — a) Prva apologija 270. — b) Druga apologija 271. — c) Dijalog s Trifonom 271. — d) Izgubljena i neautentična djela 272. — — 3. Justinova teologija 272. § 34. JUSTINOVI UČENICI: TACIJAN SIRAC I MILTIJAD 1. Tacijan Sirac 274. — Tacijanov enkratizam 274. — a) Oratio ad Graecos 275. — b) Diatessaron 275. — Nauka Tacijanova 276. 2. Miltijad 277. § 35. ATENAGORA, FILOZOF IZ ATENE 1. Opće značajke 279. 2. Djela Atenagorina 279. 3. Važnost 280. § 36. TEOFIL ANTIOHIJSKI 1. Životni podaci 281. 2. Djela 281. 3. Nauka 282. § 37. POSLANICA DIOGNETU 1. Otkriće teksta i rasprave o autorstvu 284. 2. Sadržaj 285. 3. Nauka 289. 4. Teologija pogl. 11—12. 290. § 38. MINUCIJE FELIKS 1. Opći podaci 292. 2. Sadržaj »Octaviusa« 293. 3. Važnost 296. § 39. HERMIJA GLAVA ŠESTA POČECI KRŠĆANSKE HOMILETIKE § 40. OPĆE ZNAČAJKE KRŠĆANSKE HOMILETIKE I I STOLJEĆA . . . 1. Prvi sačuvani propovjednički tekstovi 299. 2. Kerigma, kateheza, homilija 299. 3. Nadovezivanje kršćanske homilije na židovski midraš, posebno na hagadu 300. 4. Tipologija 302. 5. Utjecaj grčke retorike 303. 6. Utjecaj helenskog religioznog rječnika 306. § 41. Tzv. DRUGA POSLANICA KLEMENTA RIMSKOG KORINĆANIMA . . 1. Ugled spisa u starini, otkriće potpunog teksta, problem autorstva 308. 2. Književna vrsta i sadržaj 309. — Citiranje apokriCa 312. 3. Teološki sadržaj 312. § 42. MELITON SARDSKI 1. Podaci o životu 315. 2. Djela 316. — A) Homilija »Peri Pascha« 316. — Rukopisna tradicija 316. — Sadržaj 317. — B) Himan iz Papyrus Bodmer XII 319. — C) Melitonova Apologija 319. — D) De baptismo 320. — E) De ineorporato Deo 321. — F) Eclogae 321. — G) O duši i tijelu 299 243

259

267 270

274

279 281 284 292 297

308

315

XII ili o jednome 321. — H) O načinu življenja proroka 321. — I-J) Sačuvani fragmenti i izgubljeni spisi 322. Neautentični spisi 322. 4. Nauka i važnost, posebno za kristologiju 323. § 43. APOLINAR HIERAPOLSKI 325 § 44. ANONYMUS ASIATICUS, IN SANCTUM PASCHA .327 1. Rasprava o autorstvu i vremenu postanka 327. 2. Struktura i sadržaj 328. 3. Nauka homilije 330. § 45. »ADVERSUS JUDAEOS« PS. CIPRIJANA 335 GLAVA SEDMA HERETIČKA KNJIŽEVNOST DRUGOG STOLJEĆA § 46. O HEREZAMA II STOLJEĆA OPĆENITO 1. Prava i kriva »gnoza« 339. 2. Judeokršćanske hereze 340. — A) Ebioiniti 340. — B) Elkeisaiti 341. — C) Nikolaiti 341. — D) Cerint i hilijazam 342. — E) Samarijanska gnoza (Simon Magus, Dositej, Menandar, Saturnil) 342. 3. Gnosticizam — opće značajke 343. 4. Hilijazam ortodoksnih pisaca 345. 5. Montanizam općenito 346. 6. Enkratizam 346. 7. Mandeizam 347. § 47. NOVI GNOSTIČKI TEKSTOVI I GNOSTIČKA BIBLIOTEKA IZ NAG HAMMADI 1. »Pistis Sophia« 348. 2. Koptski Codex Brucianus 348. 3. Koptski Papyrus Berolinensis 8502 349. 4. Gnostička biblioteka u Nag Hammadi 349. — A) Apokryphon Ioannis 349. — B) Evangelium veri'tatis 350. — C) Apokalipsa Adamova 350. — D) Pismo Eugnostovo 351. — D) Hypostasis Arhonata 351. — E) Spis bez naslova 351. — F) Filipovo Evanđelje 351. — G) Egzegeza o duši 351. — H) Knjiga Tomma 351. — I) Evanđelje Tomino 351. — J) Epistula ad Rheginum 351. — K) Dialogus Salvartoris 353. — L) Egipatsko Evanđelje 353. — M) T.ractatus Tripartite 353. — N) Apokalipsa Pavlova 353. — O) Apokalipse Jakobove, dvije 353. — P) Epist. Jacobi Apocrypha 353. — Q) Authentikos Logos i dr. 354. 5. Izdavanje tekstova 354. § 48. BASILID I EGIPATSKI GNOSTICIZAM 1. Basilid i njegova gnostička škola 356. — A) Basilidova djela i nauka 356. — B) Izidor 357. 2. Karpokrat 357. 3. Barbelognostici 358 . 4. Setovci 358. 5. Ofiti i Naassenci 358. — Justin Gnostik 359 . 6. Arhontici 359. § 49. MARCION I MARCIONOVCI 1. Marcion 360. — A) Podaci o životu 360. — B) Djela 361. — C) Nauka 362. 2. Appeles 364. 3. Hermogen i Prepon 365. § 50. GNOSTIČKA LITERATURA VALENTINOVSKOG SMJERA . . . . 1. Valentin 366. — A) Podaci o životu 366. — B) Spisi 366. — C) Nauka 367. 2. Ptolemej 370. — Sadržaj Ptolemejeva »Pisma Flori« 371. 3. Herakleon 374. 4. Teodot 374. 5. Marko 376. 6. Drugi poznati valentinovci 376. § 51. BARDESAN I NJEGOVA ŠKOLA 1. Bardesan 378. — Život 378. — Djela 379. — Sadržaj knjige o zakonima naroda 379. — Barđesanove pjesme 379. — Nauka 380. 2. Harmonije 381. § 52. MONTANISTIČKI POKRET 1. Problem montanizma 383. 2. Osoba Montanova, nastanak i povijest montanizma 383. 3. Montanistički spisi 385. 4. Nauka 339

348

356

360 366

378

383

XIII 386. — Uloga Duha Svetoga u Crkvi 387. — Proroštvo u Crkvi 388. — Govor »u ekstazi« 389. — Traženje mučeoištva 390. — Stav prema ženidbi 391. — Post 392. — Post i karizmatički darovi 393. — Bkleziahu purizam: nema oproštenja nekih grijeha 394. — Montanistička ekleziologija 396. — Blagdani i hodočašća 398. — Zaključak 398. GLAVA OSMA KONTROVERZISTIČKA KNJIŽEVNOST II STOLJEĆA I POČECI HEREZIOLOGIJE § 53. POČECI HEREZIOLOGIJE KAO KNJIŽEVNE VRSTE I MANJI PROTUHERETIČKI PISCI DRUGOG STOLJEĆA 1. Opći značaj protuheretičke literature 399. — Pojam hereziologije 400. — Kristalizacija kriterija ortodoksije 400. — 2. Agripa Kastor 401. 3. Hegezip 401. 4. Soter, rimski biskup 402. 5. Eleuterije 403. 6. Dionizije Korintski 403. 7. Pinit Kretski 404. 8. Filip iz Gortine 404. 9. Papa Viktor 404. 10. Serapion Antiohijski 405. 11. Rodon 405. 12. Apolonije Efeški 405. 13. »Anonimni antimontanist« 405. 14. Musanus, Modesto, Kandid, Apion, Seksto, Heraklit, Arabijan 406. 15. Polikrat Efeški 406. — — 16. Muratorijev fragmenat 406. — Tekst Muratorijeva fragmenta 407. — Važnost za teologiju 408. § 54. IRENEJ IZ LIONA 1. Život 409. 2. Opće značajke Irenejeva literarnog opusa 410. — Prvi teoretičar teologije 412. 3. Djela 414. — a) Adversus haereses 414. — Rukopisna tradicija 417. — b) Demonstratio praedacationis apostolicae 418. — Otkriće rukopisa 418. — Spomenik starokršćanske kateheze 419. — Struktura i sadržaj traktata 419. — c) Izgubljeni spisi 425. 4. Nauka 425. 5. Temeljna polazišta Irenejeve teologije 425. — Spoznaja Boga 427. — Trinitarno učenje 429. — Kristologija 430. — Antropologija i (nauka o istočnom grijehu 432. — Soteriologija. »Recapitulatio« 435. — Mariologija 443. — Povijest spasenja 444. — Pneumatologija 446. — Ekleziologija 452. — Primat rimskog biskupa 456. — Sakramentologija 460. — Krst 460. — Pokora 461. — Euharistija 462. — Biblija i tradicija 464. — Eshatologija. Milenarizam 467. 399

409

B a r d e n h e w e r . J. London 1900—1905. Corpus Christianorum. Rivista italiana di Egittologia e Papirologia. Bibilioteca de Autores Cristianos. 1958 slj. Bibliothek d e r Kirchenvaeter. Schoenmetzer (Herder). K e m p t e n und Muenchen 1911 slj. Bec 1866 slj. Madrid 1945 slj. izd. M u e n s t e r i. novo izd. Enchiridion Patristioum. . M. Angelicum. Leipzig 1897 slj. Antonianum. izd. Rouët de Journel i J. T u r n h o u t — Paris 1953 slj. Rauschen et alii. Louvain 1951 slj. L j u b l j a n a 1921 slj. J o u r n a l of Theological Studies. Milano 1920 slj. T. M. Florilegium Patristicum. izd. Divus Thomas. Corpus S c r i p t o r u m Ecclesiasticorum Latinorum. Enchiridion S y m b o l o r u m (Denzinger). Rouët de Journel (Herder). O. novi niz: Oxford 1950 slj. Enchiridion Asceticum. Louvain 1924 slj. Dutilleul (Herder). Torino. A. Dictionnaire de Théologie Catholique. Die griechischen christlichen Schriftsteller (izd. R o m a 1924 slj. Berlins'ke aCkademije). Irénikon. Bonn 1904 slj. Fribourg (Suisse) 1914 slj. Bogoslovni vestnik. R o m a 1926 slj. W. Weymann. Scherm a n n . Chevetogne J a h r b u c h f u e r Antike und Christentum. E p h e m e r i d e s Theologicae Lovanienses. Paris 1903—1950. Gregorianum. C.XIV KRATICE Aegyptus Ang Antonianum Aug BAC Bibl BKV BS BV CCL CPS CSEL DT DTC EA EP ES ETL FP GCS Greg Irénikon JAC JThSt Aegyptus. Series latina. R o m a 1920 slj. izd. J. Zagreb 1912 slj. R o m a 1920 slj. G. Biblica. Augustiniana. Bogosl'ovska s m o t r a . Oxford 1906—1949. Corona P a t r u m Salesiana.

Izbor iz stare književnosti kršćanske. Laurentianum. Realencyiklopaedie fuer protestantische Theologie und Kirche (A. Zeitschrift fuer Religionswissenschaft und Theologie. Recherches de Théologie Ancienne et Médiévale. Paris 1893 slj. J. Revue d'Histoire Ecclésiastique. Cerf. Paris 1896— 1907. Stuttgart 1950 slj. izd. Reallexikon fuer Antike und Christentum. Revue des Sciences Philosophiques et Théologiques. Leipzig-Berlin 1882 slj. Lille 1944 slj. Revue de l'Histoire des Religions. K. Pubblicazioni délia Biblioteca Vaticana. Daniélou. Zagreb 1917. Tournai 1879 slj. Patrologiae cursus completu's. izd. Sacrorum Conciliorum nova et amplissima coîlectio. Louvain 1929 slj. Novi niz: 1904 slj. Amsterdam 1947 slj. P. Mansi. 1957 slj. Hauck). J. Patrologiae cursus complet-us. Kittel (1933) i G. Leipzig 1941 slj. Theologisches Woerterbuch zum Neuen Testament. Nouvelle Revue Théologique. Roma 1935 slj. Leipzig 1896—1913. Florentiae 1759—1798. Recherches de Science Religieuse. Paris 1907 slj. Revue d'Histoire et de Littérature Religieuses. Revue Thomiste. Migne. Zeitschrift fuer Kirchengeschichte (Gotha).. G. Vigiliae Christianae. Texte und Untersuchungen. Mondésert). Migne. Revue des Sciences Religieuses. Revue biblique. Orientalia Christiana Periódica. Studi e Testi. D. Paris 1891 slj. Trier 1947 slj. Paris 1880 slj. 2.KRATICE XV Kairos. C.. P. izd. Strasbourg 1921 slj. J. Trierer theologische Zeitschrift. Freiburg i. J. Sources Chrétiennes (H. Rae i F. Bruges 1948 slj. Stuttgart 1876 slj. Neue Folge (novi niz). Kairos KITTEL Laurentianum LThK Ma-n-si MSR NF NRTh OCP PG PL RACh RBibl REP RHE RevSR RHL RHR RL RSPT RSR RT RTAM SC SE SP ST TThZ TU VC ZKG .. Series latina. Sac ris Erudiri. Studia Patrística. Roma 1900 slj. Series graeca. T. Berlin 1957. Freilassing/Salziburg 1959 slj. Br. Louvain 1900 slj. Mélanges de science religieuse. Lexikon f u e r Theologie und Kirche. NF. Paris 1910 slj. Paris 1941 slj. Lasman. Roma 1959 slj. Friedrich (od 1948). Klauser. de Lubac.

Innsbruck 1877 slj. . Giessen 1900 slj. Theologie u n d Kirche.•KRATICE Zeitschrift fuer Zeitschrift f u e r de der aelteren Zeitschrift f u e r katolische Theologie. neutestamentliche Wissenschaft und die KunKirche. Tuebingen 1891 slj.

od k o j e se prvi svezak sada p r e d a j e javnosti. za s t a r i j e razdoblje p a t r i s t i č k i h istraživanja O. bibliografskim r e p e r t o r i j i m a . a za novije J. posöbno oni k o j i m o ž d a nose u srcu želju ili sklonost p r e m a d u b l j e m istraživ a n j u i p r o u č a v a n j u . Bardenhewer. te da mu pruži p o t r e b n e u p u t e za d a l j n j a traženja. npr. Oskudnost. Sustavne se patrologije. Quasten ili B. ili ona k o j o m sam se više poslužio. osim u onim slučajevima k a d je to iz kakvog posebnog razloga bilo neophodno. I r e n e j a . U ovom je p r v o m svesku relativno velik p r o s t o r posvećen obradi H e r m i n a »Pastira« i prikazu spisa i u č e n j a sv. P o t r e b n o je da naši ljudi. Željelo se da ovo djelo pruži našem čitateljstvu što više raznovrsnih relevantnih p o d a t a k a s toga p o d r u č j a . iako sam se n j i m a obilno služio. Ipak. što do te m j e r e n i j e učin j e n o ni u j e d n o m s t a n d a r d n o m p r i r u č n i k u ili udžbeniku p a t r o l o g i j e u svijetu. udžbenici i enciklopedijska djela. a od literature o pojedinim p r o b l e m i m a navodi se uglavnom samo ona novija. i to što obuhvatnije. uvjetovani su prvenstveno s t a n j e m i p o t r e b a m a na našem jezičnom p o d r u č j u . ovo djelo p o s v e ć u j e relativno veliku pažn j u p r i k a z i v a n j u nauke starih k r š ć a n s k i h pisaca. Svaki k o j i se odluči na d a l j n j a istraživanja. S druge strane. o d g o v a r a j u ć i m leksikonima i enciklopedijama. Altaner). m o r a t će posegnuti za tim djelima: nakana ovoga djela jest da svakome istraživaču omogući solidno snalaženje na tom p o d r u č j u . s r b Joftianovac 110 . »Pastir« je tako velik p r o s t o r dobio zato što se t a j spis s p r a v o m ima s m a t r a t i svojevrsnim p r v i m opširnim — pučkim — o c r t o m moralnog shvaćanja prvih k r š ć a n s k i h generacija. a kod ZNANSTVENA KNJIŽNICA „mu KAsnaić" ZAGREB O L E G I J D.. a koja može biti d o b a r putokaz za traženje ostale literature. Ovdje se uglavnom navode ona izdanja starih pisaca k o j a su kod nas p r i s t u p a č n i j a . ovo d j e l o nije moglo pretendir a t i na to da učini izlišnim velika i s t a n d a r d n a djela s toga p o d r u č j a na drugim — velikim svjetskim jezicima. salbranih na jedno m j e s t o i metodički obrađenih: to je nužno zahtijevalo o d r e đ e n u opširnost. a često i p o t p u n a o d s u t n o s t . mogu na svome m a t e r i n j e m jeziku dobiti početne i prov j e r e n e informacije.XVII PREDGOVOR Zamisao i oblik Povijesti kršćanske literature. tako da će svaki istraživač p o j e d i n o g p i t a n j a m o r a t i posegnuti za velikim svjetskim djelima ('kao što su. uglavnom na p o j e d i n i m m j e s t i m a ne navode. bibliografski su navodi u ovoj knjizi ipak ograničeni. I m a j u ć i p r e d očima te ciljeve. raznovrsnih inform a c i j a s toga p o d r u č j a na n a š e m jeziku b i j a š e glavni razlog 'koji je pisca naveo da — posebno ove p r v e sveske koji o b r a đ u j u k r š ć a n s k u l i t e r a t u r u patristič'kog razdoblja — zamisli i izradi dosta d r u k č i j e nego što su izrađene dosad a š n j e patrologije u 'kršćanskom svijetu. i Z A U .

-Klementu Rimskom. S obzirom da je riječ o povijesti 'kršćanske književnosti. uvjerit će se da se to razdoblje razvitka kršćanske misli n i j e moglo na zadovoljavajući način obraditi bez tih p a r t i j a . pogotovo ako uzme u obzir suvremene r a s p r e o značaju i razvitku r a n o g kršćanstva. Činilo se prik l a d n i m da se i p r o t u k r š ć a n s k a p o g a n s k a literatura prikaže tako koncentrirano u ovom p r v o m svesku. u tom pogledu. No. Ovaj prvi svezak obuhvaća s t a r o k r š ć a n s k u literaturu samo u razdoblju do pred k r a j II stoljeća k r š ć a n s k e ere. kojega je nekoć m e đ u k r š ć a n s k e pisce bio uvrstio sv. z n a č a j n i h za k r š ć a n s k u k n j i ž e v n u djelatnost. možda bi u ovakvu d j e l u d a n a s bilo p o t r e b n o i korisno da se na p o s e b a n način govori o o n o v r e m e n o j židovskoj literaturi: n e m a ništa. Možda će koga u p r v i m a h začuditi velik p r o s t o r k o j i je posvećen p r v i m hereticima. 363). I r e n e j a nalazimo p r v i veliki 'sustav k r š ć a n s k e dogmatike. a ona je svak a k o utjecala na o d g o v a r a j u ć u k r š ć a n s k u literaturu. koji z a v r e đ u j e opširniji prikaz već i zato što ima osobito značenje za teološka t r a ž e n j a u n a š e današnje vrijeme. tj. s razloga b o l j e k o n c e n t r a c i j e i sustavnije obrade. a nisu o b r a đ e n e književne vrste pravno-disciplinskih propisa. m a k a r se na t a j način u tom pogledu Obuhvatilo čitavo p r v o razdoblje patrističke književnosti. do zadobivanja crkvene slobode g. ne govori se o o n o v r e m e n o j židovskoj a p o k r i f n o j literaturi. neke su p a r t i j e m o r a l e prekoračiti tu v r e m e n s k u granicu: tako nipr. govor o »Apostolskom simbolu« ili poglavlje o k r š ć a n s k o j apokrifn o j literaturi. 313. i druge. Daipače. s obzirom na druge sustavne patrologije. tko pročita te partije. Poseban je paragraf u k n j i z i posvećen židovskom filozofu Fi'Ionu Aleksand r i j s k o m . posebno poglavlje o počecima k r š ć a n s k e homiletike: v j e r u j e m da će čitatelji vidjeti o p r a v d a n o s t toga poglavlja. historiografije. čiji je u t j e c a j na p a t r i s t i č k u k r š ć a n s k u misao neosporan. Međutim. može se pretpostaviti da će ne jedan čitatelj pomisliti da je tome u ovakvom d j e l u trebalo posvetiti i više p r o s t o r a . npr. k a o i da se opis hagiografskih književnih dblilka — bez obzira na to što su se neki od n j i h razvili k a s n i j e — donese na m j e s t u g d j e je riječ o p r v i m opisima mučeništva. do cara J u l i j a n a »Apostate« ( u m r o g. (posebna se pažn j a u ovoj k n j i z i p o s v e ć u j e obradi književnih rodova i vrsta. No to se — na žalost — u ovom d j e l u nije moglo učiniti. Činilo se logičnim i p r a k t i č n i m da se govor o pseudo-klemenUnskim spisima nadoveže na paragraf o sv.XVIII PREDGOVOR sv. Kod toga se p o s t u p a po načelu da se o pojedinim književnim v r s t a m a z g u s n u t o govori p r e m a vremenu kad su se one u kršćanstvu jasno pojavile: tako se u ovom p r v o m svesku o b r a đ u j u hagiografski književni oblici. No. t j . posebno gnosticima i n j i h o v o j literaturi. osim tek u s p u t . N e m a s u m n j e da će s t r u č n j a c i različito suditi o tome ¡koliko je m j e s t a u knjizi posvećeno p o j e d i n i m piscima: to je u takvim d j e l i m a neizibježivo. i s a m i su autentični opisi mučeništva obrađeni z a j e d n o u ovom p r v o m svesku. Jeronim. Novo je. O k u m r a n skoj se literaturi često vodi računa.. obuhvaćajući sve što je z n a č a j n o n a p i s a n o s te strane u odnosu p r e m a k r š ć a n s t v u sve do vremena k a d je k r š ć a n s k a misao odnijela konačnu p o b j e d u n a d p o g a n s k o m religioznom misli. Vjer u j e m ipak da n i t k o neće prigovoriti što su n e š t o opširnije obrađeni — osim . o Josipu Plaviju (njegov je »Judejski rat« izišao u snpskom p r i j e v o d u Dušana Glumca u Beogradu 1967 [Svetski klasici. 29]).

Zato je unesena latinska transliteracija (danas se pojavljuje i kod velikih zapadnih literatura!). Pisma.) upozorio da se »proučavanjem svetih vrela teološke discipline uvijek pomlađuju. V j e r u j e m da će zainteresiranima grčki navodi biti od koristi. Razumljivo je da se u tome nije moglo uvijek potpuno uspjeti: važno je bilo da se misao nijednoga pisca nikada ne 'krivotvori time što se istrgne iz konteksta. Početniku će to omogućiti da lakše krene u njihovo proučavanje. To je ponekad bilo p o t r e b n o već zbog toga što je hrvatski prijevod tekstova nerijetko morao biti parafraza. To 'se doduše u enciklici prvenstveno odnosi na proučavanje Sv. Jedino kad je riječ o jota subscription. npr. postaje sterilna« (DENZINGER-SCHOENMETZER. zbog situacije u našim tiskarama morali smo se odmah od početka odreći želje da grčke riječi budu otisnute grčkim slovima. No. kako bi čitatelj mogao. naglasci.PREDGOVOR XIX sv. Na žalost. ne pravi se razlika između omege i omikrona i si. VIII. Za velik je b r o j spisa u knjizi donesen relativno opširan opis njihova sadržaja: to sam držao korisnim za lakše uočavanje njihova ustrojstva. unatoč tako manjkavoj transliteraciji.. »Apostolskih otaca«. što je moglo davati krivu sliku o pravoj vrijednosti i značenju pojedinih spisa ili pisaca. Stoga su originalni izrazi ili fraze navedeni posvuda gdje je prijevod zahtijevao precizaciju izvornika. npr. Herder. ta transliteracija nije strogo stručna: ne označuju se. U prikazivanju nauke pojedinih pisaca najčešće se išlo za tim da se donekle dosegne imanentna logika i suvislost njihova naučavanja. v j e r u j e m da je za potrebe našeg čitateljstva doneseno ipak dosta podataka. Možda će se ti dijelovi uslijed toga činiti m a n j e čitkim. dok spekulacija k o j a zanemaruje daljnje istraživanje svetoga poklada — nasuprot — kako nas uči iskustvo. 3886). Na kraju. Knjiga želi biti instrumenat koji poziva na p r o v j e r u i istraživanje. i u čisto (književnom smislu. raspoznati grčki dativ. 1965". u smislu onoga što je veoma plastično izrekao već Pio XII. Radi toga sam se kod ocrta nauke posebno trudio da to bude što više izrečeno samim vlastitim riječima pojedinog autora: mnogi su mi prijatelji izražavali želju da se u knjizi što točnije č u j e samo izvorno izražavanje starih autora. a često je to bila mogućnost da se na kraći način čisto ekspozitivno ocrta njihovo učenje. npr.. sigurno nije potrebno podsjećati da ova knjiga ima pred očima — kako je i naravno — p r i j e ¡svega teološki interes: ona želi poslužiti boljoj teološkoj informiranosti naše sredine i pružiti b a r neiki prilog za razvitak suvremene teologije na našem jezičnom području. Enchiridion symbolorum. o čemu smo već dali o b j a š n j e n j e — spisi tzv. Dijelovi o životu pisaca i o rukopisnoj tradiciji spisa pisani su zbito. To je bilo nužno. ili gdje je riječ o počecima i o rastu kasnije usvojene tehničke teološke terminologije. i da b u d e bolje informiran o tome što se gdje može naći. ikakvome nisu uspijevali izbjeći nekadašnji udžbenici patrologije. jer se bez . kad je u svojoj poznatoj enciklici »Humani generis« (od 12. oi. ali se očito tiče i proučavanja spisa prvih kršćanskih pisaca. označen je samoglasnik pred jotom pomoću znaika dužine. sa željom da se u što kraćem tekstu donese što više podataka. 1950. Radi toga se veoma često u zagradama donose grčki (ili latinski) izrazi i izričaji izvornika. Uvodna su p i t a n j a obrađena relativno kratko i sažeto. ali će mnogi čitatelji ipak biti zadovoljni zbog nagomilanih informacija. a da se izbjegne mehaničko nizanje njihovih osebujnih stavova. Ireneja i Hermina »Pastira«.

Ivana Zlatoustog. No. osim područja teologije i filozofije. U Zagrebu. na blagdan sv. Šagi-Bunić . rujna 1976. u s u đ u j e m se vjerovati da će ova knjiga biti od značajne koristi i za druga područja ljudske kulture. 13. i uopće svi ljudi duha i uma na ovom našem jezičnom području. Pisma i vjerovanja u Crkvi.XX PREDGOVOR njihova proučavanja ne može vidjeti ispravni kontinuitet shvaćanja Sv. Tomislav J. pa da će za n j o m rado posegnuti i drugi istraživači i proučavatelji misli i kulture.

Ireneja .Povijest kršćanske literature I Patrologija od početka do sv.

.

našli u isebii z n a č a j k e novog r a s t a . »seobe naroda« i njihova p o k r š t a v a n j a . Književno stvaralaštvo k o j e ise razvija u novikn okolnostima. stanoorfkvena ¡književnost). P r i j e se mislilo da se p a t r o l o g i j a ama prvenstveno baviti o r t o d o k s n i m piscima. k a o i ispisli heretika (tj. hetorodoksnih pisaca) iz otaokiih vremena. t j . Ipak se u k a t o l i č k o j znanosti — posebno u organizaaijli ¡studija na visokoškolskim u s t a n o v a m a — i d a n a s zadržava odijeljeno ¡proučavanje novozavjetnih spisa (¡biblijska introdukcija. a drugi u protelstanitslkim krugovima. Patrologija se često shvaćala k a o istraživanje i izlaganje života i književnog rada s t a r i h crkvenih pisaca. egzegeza i biblijska teologija) od p r o u č a v a n j a ostalih s t a r o k r š ć a n s k i h spisa (patrologija. Danas se o p ć e n i t i j e pod p o j m o m patrologije misli t a k o đ e r p r i k a z i v a n j e i u č e n j a tih pisaca. a hereticima s a m o koliko je ¡to p o t r e b n o za irazu- . Ako se stvari p r o m a t r a j u sa strogo literarnog stanovišta. a definira se kao nauka o životu i književnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca. U nazivu »starokršćanska književnost« u k l j u č e n i isu i ¡novozavjeitnii Spisi. kroz ono v r i j e m e koje m o ž e m o smatrati r a z d o b l j e m učvršćivanja kršćanstva u grčko-rimiskom k u l t u r n o m svijetu. iza tzv. to jest pisaca k o j i su obrađivali teološke teme. te se d a n a s općenito o d j e l j u j e od književnosti tzv. »spekulativne teologije« (Ikoja se nekoć izjednačavala sa »slkolastdčkom teologijom«). »otačkog razdoblja«. u t o m smislu. Znanstveno prouč a v a n j e i prikazivanje teologije »tih . POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE Prvo se razdoblje povijesti k r š ć a n s k e l i t e r a t u r e obično naziva patrologija. da n i j e obuhvaćala r a z r a đ i v a n j e n j i h o v a učenja. Pod p o j m o m pozitivne teologije. S p o j m o m p a t r o l o g i j e n e k a k o je povezan tak o đ e r p o j a m »pozitivne teologije«. t j . Plisma i s t a r i h crkvenih pisaca. razumijevala se ¡teologija k o j a je išla za itiim da d a n a š n j e u č e n j e Grkve dokaže pozitivnim ¡dokazima iz d o k u m e n a t a prvog r a z d o b l j a Crkve. pa p r e m a tame me s p a d a u okvir patrologije u p r i h v a ć e n o m smislu. Misli se kod toga na crkvene pisce od p o č e t k a kršćanstva i dalje kroz cijelo vremensko razdoblje klasične antike.pisaca nazivalo se p at nis ličkom teologijom. pa se uslijed toga p o j m o v i »patrologija« i »patristitoa« često uzim a j u k a o više-manje sinonimi. Danas se teološka m e t o d a tolifeo usavršila da se više ine m o ž e praviti tako Strogo o d j e l j i v a n j e između pozitivne ti spekulativne teologije. PrVi je naziv bio više u o b i č a j e n u katoličkim. — p o n a j v i š e — n a v o đ e n j e m t e k s t o v a Sv. Patrologija se često naziva i »povijest isitarocrkvene književnosti« ili »povijest s t a r o k r š ć a n s k e književnosti«. za k o j e Crkva v j e r u j e da su n a d a h n u t i (»novozavjetni kanon«).UVOD § 1. za razliku od >tzv. pos t o j e o p r a v d a n i ¡razlozi da se ¡i ¡novozavjetni spisi p r o u č a v a j u u o r g a n s k o j svezi s ostalim s t a r o k r š ć a n s k i m spisima. ma da je u tmmogočemu u s k o vezano uz prij a š n j e ¡stvaralaštvo.

s m a t r a Betlehem. nego i po svome formalnom objektu. međutim. budući da <se za ono vrijeme već uobičajio naziv patrologija. s posebnim obzirom na Španjolsku. te je na t a j način postao izvanredno važan izvor za povijest starokršćanske književnosti prije svoga vremena. 1653. Ime »patrologija« pojavilo se u XVII stoljeću. k o j i je izdao svoju »Patrologiju« god. Kolijevkom se patirologije. 392. »Povijest teologije« može se uzimati u najužem smislu tako da znači istraživanje razvitka teologije kao znanosti. jer su nastali poslije novozavjetnog vremena i tvore posebnu književnu vrstu kršćanske književnosti. pravovjerne i heretike (Hist. eccl. Izidor Seviljski (između 615—618). Jeronim je u Betlehemu g. . arheološki spomenici itd. — na želju pretorijanskog prefekta Dextera — napisao djelo »De viriš illusitribus sive catihalogus de scriptoribus ecclesia&ticis«.4 POJAM X POVIJEST PATROLOGIJE mijevanje ortodoksnih pisaca. . ponašanje. te razvitka pojedinih t r a k t a t a sustavne teologije kao zasebnih cjelina.u p r e t e n d i r a ! na to da budu ubroj^eni u Sveto Pisano). No počeci te znanosti sežu mnogo dalje u prošlost. književnog rada i maučavanja teoloških pisaca tijekom arkvene povijesti do danas. njegov učenik Ildefonz iz Toleda (+667). ne samo zato što ona nužno m o r a zahvaćati svu povijest Crkve. tako da znači znanost koja proučava razvitak razmišljanja i raspravljanja tijekom povijesti Cilkve koji je doveo do definiranja određenih dogmatskih formulacija. pobožnost. 1). 480). k a o što su liturgija. Zaseban je slučaj tzv. no k o j a se kao takva još nije afirmirala kao sustavna znanstvena disciplina. omjeitnost i si. spisa ikoji s.pretežno se ipak novozavjetnim apdkrifima m o r a baviti partrologija. »apdkrifa« (tj. u k o j e m je opisao 135 pisaca (uključujući židovske pisce Filona i Josipa Flavija te rimskog filozofa Senelku). no to se ime obično upotrebljava za povijesno razdoblje od otačkog vremena do danas. pa u tom smislu sve vise gubi opravdanje razlikovanje dzmeđu pojima »starocrkvena književnost« j p o j m a »starokršćanska književnost«. U širem smislu »povijest teologije« znači znanstveno proučavanje života. Može se reći. patrologija je dio povijesti teologije. 1. a sv. koji je u svojoj »Crkvenoj povijesti« poduzeo da iznese kršćanske pisce. I. Danas se uviđa da je (razumijevanje staroorkvenih pisaca nemoguće bez svestranog proučavanja onovremenih heretika. j e r te spiise m o r a j u proučavati i biblijske znanosti i povijest starokršćaniske književnosti. Povijest dogmi često se uzima u užem smislu. da je njezin začetnik otac crkvene povijesti Euzebije Cezarejslki ( + 339). »Povijest dogmi« je znanost k o j a se razvila iz patrističke teologije.. ali koja se ne može n a p r o s t o izjednačiti s patrističkom teologijom. Prvi ga je upotrijebio protestant Johann Gerhand. Jeronimovo su djelo kasnije nadopunjavali. koja u jednu sintetičku cjelinu u k l j u č u j e također liturgiju. 2. U širem smisOu povijest dogmi je znanost koja proučava razvitak u č e n j a Cikve tijekom stoljeća u obuhvatnom smislu. •nego se mora služiti i drugjim izvodima crkvene predaje. U tom smislu.. S poviješću dogmi i poviješću teologije u'sko je povezana povijest ukupnog duhovnog života (Geistesleben) Crlkve od početika do danas. Povijest dogmi ne imože se ograničiti na proučavanje spisa starokršćanskih pisaca u užem smislu. to jest povijest produbljivanja i ¿razvijanja onoga što Colkva Vjeruje. odnosno nastavljali: svećenik Genadije iz Massilije (Marseille) (Oko g. sabori. Jeronim njezinim ocem. mentalitet.

počelo je izlaziti g. Geschichte svezaka. neki su n a m »pisci poznati samo iz tog djöla. razvitak povijesnih metoda i povijesnih znanosti općenito. Innsbruck 1890—1896). kasniji p a t r i j a r h Focije. carigradski erudita i ¡teolog. poganskih i kršćanskih. dalje poduzimano kritično izdavanje tekstova. st. 5 velikih Od autora koji su napisali p r i m č n i k e cjelokupne patrologije navodimo ova imena: J. a do 1961. 3. Stuiber. osnivanje posebnih 'katedri za patrologijiu na velikim sveučilištima u 19. Djelo još nedovršeno. Patrologija je kao znanost dosegla posebno značajan razvitak u 19. Freiburg 1960. djelomično pozajmljenih s područja istraživanja u povijesti filozofije. Freiburg i. Najznačajnije je djelo iz toga razdoblja. pa onda Anonymus Mellicensis (oko 1135) te su cijenjeni ¡kardinal Robert BeManminus (De script.NOVIJI RAZVITAK PATROLOGIJE 5 Poslije toga slijedi na Zapadiu duga praznima. Harnack (do Eu- . Patrology. Schriften und Lehre der Kirchenväter. otkrivanje novih tekstova — osobito na različitim orijentalnim jezicima — i njihovo izdavanje. koja omogućuju uvid u postignute rezultate i literaturu. zatim Honorije iz AugustoTrithemius (1494). 1913—1932. Na Istoku je za patrologiju osobito važno djelo napisao u 9. 16 sv. ALTANER. idle do g. 23. Odlikuje ¡se iscrpnim naznakama najnovije literature. A. 1500) i benediktinac R. 1950. s biografskim bilješkama i izvacima. str. a sasvim naročito proučavanje njihova učenja pomoću usavršenih metoda. Herder. jesu: B. u Utrechtu. BARDENHEWER. s najnovijim rezultatima i literaturnim »naznakama. Patrologie. opširno zamišljeno. napisao Sébastien Lenain de Tillemont: Mémoires pour servir à l'histoire ecclésiastique des six premiers siècles. posebno je poraslo monografsko proučavanje pojedinih pisaca. Djelo prevedeno na »mnoge evropske jezike. 1613.. Br. J. st. ide do g. 6 Aufl. Leben. Najvrsnija opća patrološka djela. i 20. Istom pri k r a j u XI st. kasnije i na talijanskom. pozabavio se istim poslom Sigebert iz Geanbloux-a (+1112). u kojemu je zabilježio 280 pročitanih plisaca i djela. der altkirchlichen Literatur. Jungmann (Institutiones Patrologiae. st. 1693/1712. ikoje je još danas važno. 1250). A. Djelo je koncipirano kao suvremeni pandan najopširnijem i najsolidnijern velikom dj»elu: O. Izdavalačka kuća Herder izdaje to djelo u novim popunjenim izdanjima. To je Myriobiblion (Bibliotheca). posebno s obzirom na proučavanje teološke mi's'li onih vremena. von A. Fessier—B. ecclesiasticis. MOEHLER (prva tri stoljeća.. U 20. Patrologija je danas u p u n o m zamahu svoga razvitka. 1729/63. 2 vol. Ceillier (Histoire générale des auteurs sacrés et ecclésiastiques. stoljeću. Na to je utjecalo već od 16. XXVIII—508. QUASTEN. a djelomično s područja biblijskih znanosti. »izišlo je u francuskom i španjolskom prijevodu. J. Iz potridentinske periode među katoličkim autorima bili diunum-a (Autun) (oko g. 1122). stoljeću. sv. g. 1840).

F.. H. o latinskoj općenito. str. O kršćanskim literaturama Orijenta pisao je A. M. Lietemann. izd. 3 sveska. Afrike. J. Ortiz De Urbina (Roma 1958).. profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Rauschen (1903. Mimoilazimo posebne navode za druge orijentalne literature. Paris 1901—1923.. G. Campenhausen (Stuttgart 1960. Puech (do konca 4. A. Salvatorel'li (Milano 1936). E r h a r d (2. P. P. izd. I dio. Steidle (latinski. više izdanja). obuhvaća povijest teologije do 19. arapsku.. ina n j e m . od te je patrologije krenuo B. može naš čitatelj dobiti t a k o đ e r iz različitih Povijesti filozofije. koptsku. franc. Od posebnih sustavnih djela o grčkoj starokršćanskoj književnosti spominjemo 'imena: K. G. Paris 1907). H. Paris 1924). Bandy (treće izd. 2. A. Beograd 1971. . ŠANC. Paris 1935). pobliže u filozofsku misao crkvenih Otaca. uskoro izlazi krv. franc. B. izd. kao prikladan udžbenik doživjela više izdanja d prijevoda. p r i j e Pavićeve Patrologije udžbenik na zagrebačkom teološkom fakultetu).). k o j a je izašla ciklostilom u dva izdanja (g.. Providnost Božja. 759—764). 3 vol.r.6 POJAM X POVIJEST PATROLOGIJE zebi ja. Monceaux (7 sv. Zagreb 1942. ital. H. Tournai 1955. peto izd. Jelenićeva »Povijest Hrisitove Crkve« (I—III. bizantinska literatura). L. 1898). Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije. jedan sv. Bardenhewer (prije gore navedenog golemog d j e l a napisao opširnu PatrOlogiju na njemačkom. sv. H a m m a n (pisano popularno.). Povijest filozofije. 2 vol. De Ghellinck (3. 2 vol. Batiffol (grčka. novo izd. ID. hol. 1947. Campenhausen (Stuttgart 1955. G. A. Leipzig 1911—1914). Baumstark (2 vol. engl. 3 vol.). Paris 1928—1930). Altaner u izrađivanju svoje Patrologije). Na hrvatskom jeziku napisao je udžbeničku »Patrologiju« J. B. Bardy 1947. G. st. engl. Tixeronit ('kraća Patrologija. Manucci — A. st. armensku. 1897. Roma 1948—1950. BauimStank (Bonn 1922). a na srpskom jeziku prof. München 1959). Chabot (Paris 1935).prijevod). Đurić u svome udžbeniku »Istorija helenske književnosti« (drugo. 1946—1949). prijevodi). hol. Kraft (Kirchenvaeter Lexikon. Paris 1943).. M.) »za upotrebu bogoslova«. G. u Leipzigu 1958.. Moricca (3 vol. De Labriolle (treće izdanje prirédio G. Zagreb 1921—1928) posvećuje odgovarajuću pažnju pafcrologiji. Spomenimo ovdje: F. Pellegrino (Roma 1957). izvornih ili prevedenih. H. na više jezii'ka). uključno. prev. I. Freiborg 1937.. U. Bardy (2. Beck (bizantinska lit. J. O. J. Letimičan prikaz starokršćanske književnosti donio je i profesor Miloš N. u k l j u č u j u ć i NZ. te šp. Krüger (3 prva st. str. U. prev. kršć. v. engl. Pavić (umro g. Pellegrino (Roma 1956). pregledano i dopunjeno izdanje. prev. solidne informacije o piscima — abecednim redom. Duval (treće izd. 1893—1904. bez učenja Otaca. v. izišlo više izdanja i prijevoda). Sustavna djela o 'starokršćanskoj latinskoj literaturi napisali su — m e đ u ostalima — slijedeći: P. etiopsku.. Zagreb 1939. Aland).. H. priredio K. Torino 1925—1934). Knuimbacher — A. Granić. razni prijevodi). o lit. izišla četiri izdanja. Cayré (Patrologie et histoire de la théologie. prev. a o sirskoj literaturi posebno valja spomenuti: R. tal. . Neke uvide u starokršćansku književnost. München 1966. 1963. bez bibliografskih podataka). i 1960. Casamassa (šesto izd.). 250—305.

Damjanović. Knjiga 2]. JEDIN. Velika povijest Crkve.UVID U PATR0L0SKU LITERATURU 7 O prisutnosti starokršćanskih spisa u našoj srednjovjekovnoj ¡književnosti vidi: Vj. Hrvatska književnost srednjega vijeka. ŠTEFANIĆ. 438—466). HERCIGONJA. Zagreb 1972 [Volumina theologica 3]. Kršćanska sadašnjost. koju je priredio S. I. . važne za patrologiju. Baus. Značajne bibliografske indikacije. 57—68. Zagreb 1975 [Povijest hrvatske književnosti. Knjiga 1] 3—62. Ed. posebno str. mogu se naći u djelu: H. Liber-Mladost. Zagreb 1969 [Pet stoljeća hrvatske književnosti. Srednjovjekovna književnost. Taj je svezak napisao K. knjizi je pridodana »Bibliografija radova o srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti« (str. Zora-Matica Hrvatska.

1). 2). 434. N a j k a s n i j e u IV st. Zbog toga nazivamo očima one k o j i su nas p o d u č i l i . 3). 'kao n p r . Dokaz za i s p r a v n o s t n a u k e p o m o ć u teksitova »Otaca« . 431). Augustin i Grgur Veliki s m a t r a j u »egregii doctores ecclesiae«. . 2. 41.učitelje k o j i su bili priznati k a o autentični reprezentanti crkvene . nije istovjetan s naslovom »crkveni Otac«. u s t r a j u ć i u jedinstvu zajedništva . »Cricveni naučitelj« ne m o r a imati svojstvo »drevnosti«. kaže: »Item opuscula a t q u e t r a c t a t e s omnium patrwn orthodoxorum. i što se pronađe. čini se. u svome Commonitoriumu: »Ako i s k r s n e k a k v o novo p i t a n j e . Čini se da to nazivanje vuče svoj korijen iz antiknog običaja da učenik učitelja s m a t r a svojim »ocem« (usp. 4.i vjere. Jeronima. . bili držani p r o k u š a n i m učiteljima. da se Ambrozije. I r e n e j (koncem II st. Naziv oca p o č i n j e se davati b i s k u p u . djelovanje u tom p r v o m r a z d o b l j u povijesti Crkve). . ali k onim ostalim t r i m a svojstvima m o r a pridoći još »eminens eruđitio« i »expressa Ecclesiae deelaratio«. t r e b a se uteći m i š l j e n j i m a svetih otaca. 4. haer. se počelo i . 1 Kor 4. Vincenoije Lerinski piše g. Jeronim. 1. 4.ugledne i p r o k u š a n e m o n a h e nazivati »duhovnim očima«. Tako su se p o m a l o iskristalizirala četiri p o t r e b n a u v j e t a da bi se n e t k o mogao držati »crkvenim Ocem«: 1. svaki u svoje v r i j e m e i na svome m j e s t u . « (Strom. već od prve polovice II st.UVOD § 2. 2). da su oni držali u j e d n o m m i š l j e n j u i suglasju (uno sensu atque consensu). na sv. Vincenoije očito i m a p r e d očima sve crkvene pisce bez obzira na n j i h o v h i j e r a r h i j s k i položaj. 3.) piše: »Kad j e d a n čovjek p r i m a p o u k u s ustaju drugoga. Sv. . »Decretum Gelasianum de reaipiendis et n o n recipiendis libris« iz VI st.upotrebljava se već na općem saboru u Efezu (g. crkveno o d o b r e n j e (rupr. nec ab eius fide vel praedicatione seiuncti sunt. legendos decernit« (t. sed ipsius communicationis p e r gratiam Dei u s q u e ad u l t i m u m diem vitae suae f u e r e participes. Naslov »orkveni naučitelj« (doctor Ecclesiae). Bonifacije V I I I je g. qui in nullo a sanctae r o m a n a e ecclesiae consortio deviarunt. svetost života. k o j i n i j e bio bislkup. O n a j k o j e m u n e d o s t a j e k o j i od tih u v j e t a naziva se j e d n o s t a v n o »crkvenim piscem«.tradicije. k o j i se k a s n i j e pojavio. . drevnost (tj. to t r e b a držati bez ikakvih s k r u p u l a istinitim i katoličkim u č e n j e m Grieve« (gl. c i t i r a n j e m na nekom koncilu). i to s a m o onih k o j i su. Rimska Crkva) (c. POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« 1. a ovaj se naziva n j e g o v i m ocem« (Adv. Odatle je i došlo da se povijest starocrfcvene književnosti naziva p a t r o l o g i j a . o r t o d o k s n o s t n a u k e . 1. izjavio. U Crkvi se uobičajilo nazivati s t a r e crkvene pisce »crkvenim Očima« ili »svetim Očima«. proširilo se to nazivanje i na druge . 15). 29.j. A Klemenit Aleksandrijski nešto kasnije: »Riječi su kćeri duše. 1298. U IV st. naziva se sinom onoga koji ga podučava.

ne dobiva toliko analiziranjem cjelokupnog opusa pojedinačnog . ne temelji na njihovu literarnomu značenju. Katarinu Sijens'ku i sv. jer oni imaju viši »vijenac« — mučenički. Toma Akvinski. Rech. da se pravi smisao i sadržaj onoga što je saborskom odlukom definirano. kao definitivna doktrinalna odluka sabora. Lovro Brindiški. dakle. mora držati nezabludivim. Katolička je Crkva proglasila »crkvenim naučiteljima« i više drugih teologa. Petar Kanizije. Kad se. Terezi ju Veliku (Avđlsku). F r a n j o Saleški. Oni se često nazivaju »malim crkvenim Očima«. ali je njihov specifičan autoritet u Crkvi baš u tome. Od istočnih su Otaca naziv »crkvenog naučitelja« na Zapadu zadobili E f r e m Sirslki. religieuse 40 (1952) 7—26). međutim. BARDY. osim ukoliko je riječ o papi kad je govorio ex cathedra. Papa Pavao VI proglasio je i dvije »crkvene naučiteljice«: sv. da je od goleme važnosti i misaona snaga i idejno bogatstvo pojedinog starog crkvenog pisca. de science. Ćiril Jeruzalemski. pa se stoga ne mogu staviti u strogom smislu uz bok Svetog Pisma. oni se ne prom a t r a j u toliko k a o umnici i snažni mislioci. Očima koji su umrli mučeničkom smrću Crkva ne običava davati naslov »crkvenog naučitelja«. On se. U starini je. no ni t a j govor ex cathedra n i j e u smislu katoličke teologije posve istovrijedan s govorom nadahnutog Pisma. nije bio nezablud'iv. Alfonz Ldguori. L'Inspiration des Pères de l'Église. Izuzetnu vrijednost imaju tekstovi Otaca koje je usvojio k o j i opći sabor. da se tekst. Albert Veliki. Na Zapadu su još četiri zapadna Oca zadobila naslov »crkvenog naučitelja«: Hilarije. To znači. Dakako. Prvi je bio sv. Bernard iz Clairvaux-a. Nijedan crkveni Otac. traži još dublje istraživanje i točnije određenje (u-sp. nego na vjeri Giikve da je i Predaja. nego od općeg sabora kao najvišeg doktrinarnog autoriteta Crkve. pa onda sv. Doktrinalni je autoritet crkvenih Otaca u Crkvi veoma velik. Leon Veliki.AUTORITET CRKVENIH OTACA 9 Tako se uobičajilo da se ta četvorica nazivaju također »veliki crkveni Oci«. sveti Oci uzimaju kao autoritet u teologiji i u propovijedanju. izvor crkvene vjere. Njihov autoritet ne može se nipošto poistovjetiti s autoritetom Svetog Pisma. No to svojstvo tekst onda nema od autoriteta toga Oca. Atanazija. Anselmo Kantorberijski. za koje Crkva v j e r u j e da je Bogom nadahnuto. koji nisu živjeli u otaôko doba. Ivan od Križa. Rimska je Crkva k n j i m a pridružila i sv. Antun Padovanski. Bonaventurâ. ta vrijednost može ići dotle. istina. Grčka Crkva časti samo tri »velika ekumenska naučitelja«: Bazilija Velikog. Danas kao »crkvene naučitelje« častimo ove teologe: Beda Časni (Venerabilis). 2. pa se tako na Zapadu broje i četiri istočna »velika crkvena Oca«. Ćaril Aleksandrijiski i Ivan Daimaščanski. pa p i t a n j e o pravom značenju one »inspiracije« koja se ponekad pripisivala Očima. zajedno sa Svetim Pismom. nego prvenstveno kao svjedoci tradicije (testes traditionis). Petar Damiani. To su četiri istočna »mala crkvena Oca«. koliko su oni svjedoci crkvene vjere u njihovo vrijeme. Grgura Nazijanskog (koji je na Istoku zadobio i počasni naslov »teolog«) i Ivana Zlatoustog. kao izraza svete Predaje. bilo govora i o »inspiraciji« svetih Otaca. Petar Krizolog i Izidor Seviljski. pa im se stoga ne d a j e niži »vijenac« — naučiteljsfci. ali se ne može reći da je njihov autoritet ikad bio smatran jednakim autoritetu Sv. Učenje o »inspiraciji« nije u starini bilo ni terminološki ni stvarno dovoljno razrađeno i dorađeno. Pisma. G. pojedinačno uzet. Robert Belarmin.

formulirao već Vincancije Lerinskii. da se Oci u nekom shvaćanju moralno slažu. »konstantinske periode«). kako smo vidjeli. t a k o da je mogla novim narodima posredovati ne samo Kristove spasenjske misterije nego i same kulturne vrijednosti antiknog svijeta. sa željom da tu vjeru učvrste u tadanjem društvu. tj. i koji su oni k a o cjelina kanili proglasiti obvezatnim za svu Cnkvu. učine je što shvatljivijom i životno djelotvornijom u tadanjem kulturnom svijetu.] u m q u a m nisi iuxta unanimem consensuim Patrum accipiam et interpretabor«: Denz-Sch 1864). nego u moralnom smislu. od k o j e neke još i danas naglašavaju doktrinarne i druge probleme « k o j i m a su se suočavali već crkveni Oci u ona davna vremena. koliko proučavanjem i analiziranjem smisla koji su u t o m teikstu vidjeli saborski Oći k a o cjelina. ne samo kao svjedoka tradicije u najstrožem smislu. i to izričito. Ako su se kod toga uvukle u kršćanstvo i neke povijesne manjkavosti (defekti tzv. S. I to ne samo u odnosu p r e m a istočnim rastavljenim Crkvama. Pisma — iz odluka Tridentskog sabora (1546) (Denz-Sch. kad se nameću slični zadaci s obzirom na suvremene kulture. Oni su. te su i sami pridavali p r i m a r n u i normativnu važnost vjeri Grlkve. Treba još istaći da proučavanje crkvenih Otaca. ipak ostaje činjenica da su se Oći sa svim tim teškoćama svoga vremena hrvali. p r e m a tome. »Unanimis consensus Patrum« ne uzima se u brojčanom smislu. kao i prema mnogim kršćanskim sljedbama. kao da bi baš svi Oci morali složno učiti određenu nauku. razlikovali svoja razmišljanja od tradicionalno predane opće vjere Crkve. da su mnogi izričito željeli unaprijed spriječiti takve opasnosti. ima također golemo ekumensko (značenje. a nerijetko pronalazimo kod njih izjave. Riječ je. Scr. pa da su oni za današnje teologe. u k o j i m a su crkveni Oci u velikoj cijeni. »atque ideo nemini licere contra hunc sensum aut etiam contra unanimem consensum Patrum ipsam Scripturam sacram interpret ari«: Denz-Sch. da žele u svojim razmišljanjima ostati u skladu s onim što v j e r u j e i naučava crkvena zajednica kao cjelina.10 POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« Oca koji je napisao tekst. naročito u Trideoratskoj Professio fidei (»nec eam [tj. dogm. 3007). Tada se radilo o p r v o j implantaciji kršćanstva u relativno zaokružen i visoko razvijen kulturni krug: Oci su u t o m e uspjeli t a k o da je Grkva postala prvorazredni (kulturni faktor u grčko-rimskom svijetu. nego i kao mislilaca i poduzimatelja da kršćanstvo učine životno prisutnim u svome vremenu. osim to- . ivelik p r i m j e r j povlašteni učitelji — posebno u doktrimalnom pogledu — za plodno naprezanje u provođenju današnjeg poslanja i današnjih zadataka Crkve. Ipak je za današnju teologiju od goleme važnosti i sve ono što treba držati njihovim osobnim prinosom produbljivanju. »Unanimis consensus Patrum« uziman je na temelju toga u teologiji kao neprevarljiva n o r m a vjerskog učenja. nego i u odnosu prema zapadnim odijeljenim crkvenim zajednicama. To je načelo. k o j e su snazi i čistoći kršćanstva kroz stoljeća mnogo škodile. Autoritet crkvenih Otaca posebno se očituje kroz tradicionalno izrađeno načelo da je »unanimis consensus Patrum« (jednodušno suglasje Otaca) norma za suvremenu Crkvu. 1507). te I vatikanskog sabora (Const. budući da su oni mislili iz svoje vjere i vjere Crkve. »Dei Filius« 24/IV 1870. koji je bio nji'hov vlastiti isvijet. Pojedini su Oci tijekom vremena sami sebe ispravljali. o b j a š n j a v a n j u i p r i m j e n j i v a n j u sadržaja vjere tadanje Cnkve. a posebnu je normativnu vrijednost ono zadobilo — poimence kao pravilo za t u m a č e n j e Sv. nad svojim osobnim prinosom t u m a č e n j u te vjere.

Ta metodološka nedorađenost. čini se. . izdano je više izdanja. i metoda književnih analiza. a »prvenstveno su se cijenili veliki pisci. mogu n a m omogućiti. međutim. To je u j e d n o metoda koja već donosi svoje plodove u novijim istraživanjima u p o d r u č j u povijesti dogmi.»UNANIMIS CONSENSUS PATRUM« 11 ga. k o j i se odlikuju značajnom ispekulativnom snagom i originalnošću. Primjenjivanje novih hermeneutskih metoda. On je napisao veliko djelo u četiri volumena: De theologicis dogmatibus (Pariš 1644—1650). bar ne za sve moguće slučajeve. »najznačajnije je ime isusovca Dionizija Petavius-a (Petau). golim nizanjem istrgnutih citata iz spisa crkvenih Otaca. da je mislio da se ista stvar može dovoljno osigurati drugim načelnim stavovima. međutim. da s većom znanstvenom nedvojbenošou i jasnoćom utvrdimo što se u njihovo vrijeme smatralo nezaobilaznim pokladom vjere. na spise svetih Otaca. U vezi s time treba još jedno napomenuti: dok se u počecima i u prvom »rascvatu m o d e r n e patrističke znanosti relativno m a n j a pažnja posvećivala manjim starokršćanskim piscima. zašto se u naše vrijeme s relativno većom pažnjom i minucioznošću istražuje kršćanska literatura prvog patrističkog razdoblja. k o j e su se posebno razvile u p o d r u č j u biblijskih znanosti. mogli imati i imali i kriva shvaćanja. samo o pitanjima fidei et morum. kao sinovi svoga vremena. da odnosno učenje spada u obvezatan sadržaj vjere kršćanske zajednice. nego je u t o m p o d r u č j u bilo dosta nejasnoća. i po spekulativnoj snazi manije značajnim spisima. Pariš 1680—1689). budući da n a m njihovo proučavanje pomoću usavršenih metoda može pružiti dragocjenih saznanja o vjeri i duhovnom življenju t a d a n j e Gikve. nije bila uspjela stvoriti sasvim jasnu i dorađenu kriteriologiju za utvrđivanje takvog »unanimis consensus Patrum«. nego što se to moglo utvrditi redanjem citata. I još: potrebno je da se oni jednodušno slažu. k o j e je izašlo u više izdanja. Time. jer o drugim stvarima Oci su. kojega u neku ruku s m a t r a j u ocem povijesti dogmi. Nerijetko se u utvrđivanju »consenisus-a Patrum« postupalo suviše mehanički. »sv. to jest literatura prvih t r i j u kršćanskih stoljeća. ali i na latinskom Dogmata theologica (3. iako m o r a m o reći da metodologija takvih proučavanja otačkih spisa još uvijek nije dovoljno usavršena. ništa ne uimanjuje fundamentalnu vrijednost same norme. Posljednjih se desetljeća pažljivo istražuje i izučava učenje svetih Otaca na takve načine. Za proučavanje učenja crkvenih Otaca u vremenu p r i j e XIX st. te u tome i nisu mogli nastupati kao testes fidei ili doctores authentici. Takvo analitičko proučavanje svih pisaca kršćanske starine omogućuje nam. 3. nego se čini. Drugi vatikanski koncil nije normativno načelo »unanimis consensus Patnum« izričito unio u svoje dokumente. Pariš 1678—1679) na francuskom jeziku. To je ujedno razlog. to znači utvrđivanje onoga istoga što se željelo utvrditi kroz načelo »unanimis consensus Patnum«. Poslije njega je slično djelo napisao L. Thomassinus: Ancienne et nouvelle discipline de l'Čglise (3 sveska. koji su u današnjem s t a n j u teološke znanosti efikasniji za upotrebljavanje i iskorištavanje spisa svetih Otaca u utvrđivanju vjerskog i moralnog sadržaja za koji su nam oni povlašteni testes fidei et traditionis. na k o j e nas je navodilo previše mehaničko shvaćanje načela o »unanimis consensus Patrum«. Teologija. gdje proučavanje misli i stavova crkvenih Otaca zauzima golemo m j e s t o . da često iz analize samog jednog pisca sigurno utvrdimo njegovo svjedočenje zajedničke crkvene vjere u njegovo vrijeme. očevidno nije želio obezvrijediti samo načelo. d a n a s se velika briga posvećuje također malim piscima.

Paris 1970). H. Ca sel. Rahner. J.. Vischer. J. H. K. I. Rahner. Poschmann. F. sv. Seeberg. Newman (Essay on the Development of Christian Doctrine.). G. A. Lukman. L/uneau. Bouyer. napisao Hergenröther). J. Dix. Xiberta. A. Daniélou. A. prev. Krüger. J. Danas se nalazimo u zamahu pojedinačnih i detaljnih istraživanja misli orkvenih Otaca koja i metodološki i obuhvatnošću tematike znatno nadmašuju istraživanja iz prvih decenija ovoga stoljeća. G. Moeller. H. M. G. H. Loofs. Urs von Balthasar. Ivánka. Najpoznatiju i još nenadmašenu povijest koncila napisao je Karl Josef von Hefele. H. k o j u je kasnije s n a d o p u n a m a izdao na francuskom (jedan svezak Hefelea su dva na franc. Za patristiku su od goleme važnosti i povjesničari starih koncila. M. O. Plumpe. Neunheuser. koje još uvijek izlazi. London 1845. Grant. Billiosich. Lundiberg. F. ide do XIII st. a prevodi se i na druge jezike.. Garitte. Harnack (Lehrbuch der Dogmengeschichte. Emmi. Benoît. Jugie. Dom Diepen. Leroy. J. Bethune-Baker. P. F. L. Delahaye. na franc. H. kao i istraživači povijesti Crkve otačkog razdoblja naprosto. A. Rahner izdavati veliko koléktivno djelo »Handbuch der Dogmengeschichte«. klasično djelo od višestruke važnosti. F. Betz. H. A. do danas spominjemo slijedeća važna imena: H. K. Erlangen 1837). R. Leclercq. D. Devreesse. L. Dörries. 1855— 1871. 3 sv. Colson. monografijske obrade naučavanja pojedinih pisaca o određenim problemima: veoma često. P. Marrou. Kelly (Early Christian Doctrines. M. Cantalamessa. Camelot. J. Ch. W. Botte. sv. šp. H. Fr. G. d'Alès. Schwane (Dogmengeschichte. Rondet (Histoire du dogme. B. Audet. F. P. Grumel. K. J. Peterson. Hausherr. Capelle. J. B. 2 sv. Mueller. Roma 1931. Prestige. Eiert. Conciliengeschichte (7 svezaka. B. H. Šanc. Jedin napisao je »Kleine Konziliengeschichte« (Freiburg 1959). R. A. M. Perler. J. Richard. J. izišlo u mnogo francuskih izdanja. B. R. Th. sve to vremenski uokvireno. svojim proučavanjem misli i djela svetih Otaca. Y. Chr. izdaje se i danas). P. dali značajniji doprinos na tom znanstveno-teološkom području: A. L. Hertling. i mnogi drugi. J. J. M. mnogobrojni članci i prou'ke u revijama i zbornicima. 1862/90. Rivière. O. M. F. L. Congar.) H. Lebon. J. počeli su k o d Herdera u Freiburgu M. Giochetta. P. R. London 1958. Pétré. I. H. J. A. de Riedmatten. Jouassard. H. Landgraf. D. G. Doelger. Galtier. 1951. Gesché. Lods.koji su napisali djela iz toga područja od početka XIX sit. O. na njem. R. R. Schmaus. V. E. Wolfson. izdanje). De Groot (Conspectus historiae dogmatum. A. Jungmann. P. A. Ratzinger. A.. de Lubac. a grupa istraživača . N. i 10. Kraft. 9. Dragu et (Histoire du dogme catholique. M. Jossua. Coathalem. Izdaju se monografijske obrade pojedinih suženijih tema. Spanneut. Wenger. Th.ullman. Zahn. E. Mohrmann. Laurentin. engl. J. Geiselmann i H. Marot. Klee (Lehrbuch der Dogmengeschichte. 1941). Od god. van den Eynde. Michel. Grillmeier. Upoznajmo u k r a t k o neikoliko imena — osim onih k o j a su već u ovom Uvodu spomenuta — između onih mnogih koji su svojim istraživanjem povijesti dogmi u otačko doba. J.12 POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« Od pisaca . Hamman. Metz. H. K. Nemeshegyi. Amann. peto izdanje 1964). A. Ks. H. pojedine knjige pišu različiti autori: paralelno izlazi i francusko izdanje. Lebratón. Dürig. G. I. C. J. F. Quacquarelli. Quispel. E... R. P. 3. 4 sveska. J. prevedeno na druge jezike. Arnou. W. Meyendorf. de Vries.). Prümm. A. L. Marié. postoji franc. Leclercq. Turmel. G. Orbe. Grouzel. L. prev. H.). Nautin. H. B. a t a k o đ e r i povjesničari filozofije toga razdoblja. Alfonsi. H. J. Tixeront (Histoire des dogmes. Scipioni. Chavasse. R. J. W. C. J. da bi bilo iscrpnije. C.

. kao i hereza iz otačkih doba. 7 vol. veoma je važno također enciklopedijsko djelo: G. 15 vol. Wissenschaft«. New York 1907—1914. Dictionnaire d'histoire et de géographie ecclésiastiques. 3. pnuža solidne osnovne informacije o svim pitanjima vezanim uz antičku literaturu. 4 sveska. Dictionnaire de spiritualité (Viller. posebno za n a j s t a r i j e razdoblje. The Catholic Encyclopedia. Paris 1912 i dalje.. 15 dvostrukih svezaka (ur. 12. Hauck. 1951. Utjecanje enciklopedijama često je najbolji p u t za početnika. u kojima se obično navodi i najlbitnija literatura. 1957 (izdavačka 'kuća Herder. F. vol. Paris 1903—1950. kad pristupa k istraživanju određene patrističke teme. Höfera i K. Leclercq). to je džepno izdanje iz »Lexikon der Alten Welt« (Artemis Verlag. Najvažnije enciklopedije za patrističke studije jesu slijedeće: Dictionnaire de la théologie catholique (DTC). Veoma vrijedne (često nezaobilazne) obrade pojedinih starokršćanskih pisaca. Paris 1932 i dalje. Reallexikon für Antike und Christentum. Za patristiku. Th. izdavati monografijske obrade pojedinih ekumenskih koncila pod zajedničkim naslovom »Histoire des conciles oecuméniques«. 1962. Enciclopedia Cattolica. izlaze u sveščićima od g. 24 vol. Friedrich. De Guibert.. Pauly-Wisowa-Kroll. Leipzig 1896—1913. Dictionnaire d'archéologie chrétienne et de liturgie (DAL).PROUČAVANJE NAUKE) CRKVENIH OTACA 13 pod vodstvom G. Rahnera izašlo od g. Cabrol — H. Paris 1907—1953. 15. Vatikan 1948—1954. Barcelona 1950—1956. Klauser. novo izdanje pod uredništvom J. Realenzyklopädie der klassischen Altertumswissenschaft (Stuttgart 1893 i dalje). A. 1970. Freiburg). ovisno od vremena kad je određeni svezak publiciran. plus dva sveSka Tables générales. izdano u Münchenu 1969 (II izd. Realenzyklopaedie fuer protestantische Theologie und Kirche. Baumgartner).. Theologisches Woerterbuch zum Neuen Testament. izd. Stuttgart 1965). Lexikon für Theologie und Kirche. .. 9 svezaka. pogansku i kršćansku. vol. Enciclopedia de la religion católica. a donose nove indikacije i nadopunjavanja. pojedinih doktrinarnih tema. Za priručnu u p o t r e b u može veoma korisno poslužiti džepno izdanje »dtv-Lexikon der Antike I: Philosophie. Dumeige-a počela je g. Zuerich u. Leipzig 1942 i dalje. Deutscher Taschenbuch Verlag). Leipzig 1932—1973. nalazimo u velilkim teološkim i orikvenim enciklopedijama. Cavallera. Literatur. Kittel-G.

Na tom jeziku pišu i crkveni pisci na Zapadu. Istočnosirska (nestorijanska) l i t e r a t u r a u p o t r e b l j a v a sirsko p i s m o s više u g l a t o m graf i j o m (veoma nalik na h e b r e j s k o pismo). Literarni centri su Edesa i Nisibis. kada d j e l u j e najveći p i s a c te literature. došlo do n a s u cijelosti samo u s t a r o m sirs k o m p r i j e v o d u . kad su se poslije Kalcedonskog koncila (g. počeci k r š ć a n s k e l i t e r a t u r e na sirskom jeziku (Tacijanov Diatessaron. no od v r e m e n a k a d se oni p o č i n j u u svojim spisima o b r a ć a t i t a k o đ e r n a o b r a ž e n o j n d k r š č a n s k o j publici z a m j e t l j i v a je sve veća briga oko jezika i stila. Crkvena književnost na sirskom jeziku p o s e b n o se rascvala u IV st.. Grčki jezik p o s t a j e jezik prve Crkve: to je jezik na k o j e m u se razvija p r v a k r š ć a n s k a l i t e r a t u r a gotovo isključivo kroz prva diva k r š ć a n s k a stoljeća. postavši govorni. a u izvorno k o n s o n a n t s k i alfabet uvedeno je točkasto označavanje vokala. d j e l o v a n j e literarnog k r u g a »gnostika« Bardesana). Tako se dogodilo da je više z n a č a j n i h s t a r o k r š ć a n s k i h spisa. stvorile su se i d v i j e s i r s k e crkvene literature. . E f r e m Sirski. Gregorije Nazijanski. nestorijevski i monofizitski. t j . sv. koinć. a označavanje vokala uvedeno je p o m o ć u malih znakova načinjenih na t e m e l j u grčkog alfabeta. U d r u g o j polovici II s t o l j e ć a j a v l j a j u se na Istoku. t j . Osim originalnih spisa na sirskom jeziku. dok su se grčki originali izgubili. Prvi k r š ć a n s k i pisci ne o s j e ć a j u još p o t r e b e da se t r u d e oko savršenosti u jeziku. u Mesopotamiji. o b j e su s i r s k e l i t e r a t u r e mnogo prevodile s grčkog. k o j i su posjedovali k o m p l e t n u opću n a o b r a z b u onoga vremena. Kasnije. k o j e se m e đ u s o b n o r a z l i k u j u ne s a m o po d a k t r i n a r n i m stavovima nego i po jezičnim v a r i j a n t a m a (premda sirski jezik n i j e doživio velik razvitak). nisu n a m se sačuvali. i monofizitsku (jakobiti) u z a p a d n i m k r a j e v i m a na p o d r u č j u p o d vlašću rimskog carstva. b r o j e se m e đ u odlične r e p r e z e n t a n t e kasno-grčke književnosti n a p r o s t o . i f o r m i r a l e dvije m e đ u s o b n o s u p r o t s t a v l j e n e Crkve. k o j i su sigurno postojali u p r v o t n o j p a l e s t i n s k o j k r š ć a n s k o j zajednici. 451) crkvene zajednice sirSkog jezika otcijepile od Velike Crkve. posebno one a u t o r e koji su spadali u odgovarajući doktrinalni k r u g . Tekstovi na a r a m e j s k o m jeziku. u R i m u i u Galiji. Novozavjetni spisi n a p i s a n i su na grčkom jeziku.tzv. Zapadnosirsko (monofizitsko) pismo više je Okruglog oblika. te po m o d i f i c i r a n j u svoga alfabeta. nego . J E Z I K STAROKRŠĆANSKE LITERATURE 1.UVOD § 3. jezik koji je u helenističkom r a z d o b l j u n a s t a o kao m j e š a v i n a atičkog n a r j e č j a s drugim narječjima. nestorijevs k u u istočnim k r a j e v i m a pod p e r z i j s k o m dominacijom. trgovački i književni jezik Sredozemlja i velikog dijela Istoka. Ivan Zlatousti i sv. N i j e to klasični grčki jezik.. Veliki pisci IV st. kao sv. k o j i su izvorno napisani na grčkom jeziku.

Hipolit. pristupila kršćanstvu Armenija. a posebno od druge polovice V stoljeća. Prvi veliki ¡latinski pisci. Piri k r a j u toga stoljeća svakako već postoji latinski prijevod Biblije. I koptska je literatura važna. kršćanski laik u Rimu. počevši od IV -stoljeća. počela se — osobito sredinom V st. a jer je Egipat zemlja papyrosa. koji se pod helenističko-rimskom dominacijom očuvao u nižim slojevima stanovništva. Iz sredine II st. pa čak i neki prijevodi na staroslavenski jezik. od kojih su najznačajnija sahidijsko (Gornji Egipat) i bohairijsko (Donji Egipat). KS. osim ostaloga. i da najveći njezin pisac iz tog razdoblja. ikao što je i Justin pisao grčki. koji su u svojim djelima (makar ne ¡bez u t j e c a j a onoga što je već bilo) oblikovali latinski kršćanski jezik. Ireneja »Demonstratio praedications apostolicae« došao je do nas. donosi malo specifičnog kršćanskog sadržaja. Za povijest starokršćanske književnosti imaju određenu važnost također tekstovi na etiopskom. arapskom i georgijskom jeziku. piše na grčkom. Jezik se.) i Ciprijan (¡umro k a o mučenik 258. dok je grčki izvornik izgubljen. 180. zbog starih prijevoda otačkih spisa. pa njegov tekst odaje više klasičnu negoli specifičnu kršćansku latinštinu. JEDIN. Bogato prevodilaštvo s grčkoga na latinski bilo je više-manje jednosmjerno. a pismo kojim se bilježio u kršćansko doba stvoreno je adaptacijom iz grčkog pisma. k o j a je bila napisana na grčkom.). Ipak ostaje činjenica. u H. U to se vrijeme stvaraju prijevodi na latinski. Roma 1958 — 1965. Starokršćanska književnost na latinskom jeziku počela se razvijati također u drugoj polovici II stoljeća. Latinski su teolozi i pisci bili učenici Grka. također: K. dakako u više n a r j e č j a . To je stari egipatski jezik iz vremena faraona. samo u starom armenskom prijevodu. te držao u Rimu teološku školu na grčkom. str. Donedavna se držalo sigurnim da je kolijevka latinskog kršćanskog jezika u Prokonzularnoj Africi (Kartaga). Etudes sur le latin des chrétiens. od vremena faraona razvijao. O stvaranju latinskog kršćanskog jezika najvažnija su istraživanja Kristine Mohnmann (v. i Rim u to vrijeme ima prvoga svoga značajnog latinskog teologa Novacijana (koji organizira shizmatičku Crkvu). Novija istraživanja pokazuju da su n a s t o j a n j a oko postavljanja temelja za razvitak latinske kršćan'ske književnosti ipak postojala u Rimu već negdje sredinom II stoljeća. BAUS. tu je teren gdje se zbivaju nova otkrivanja starih tekstova k o j a omogućuju kompletiranje naše slike starokršćanske literarne djelatnosti. 2.. po zvanju advokat. 3 sv.). k a o prijevod Irenejeva velikog djela »Adversus haereses«. bili su Afričani: Tertulijan (oko 155. govori grčki. (Usp. 271—273). Prevođenje s latinskog na grčki nije u otačko doba nikad doseglo razmjere koji bi dozvoljavali da govorimo . — razvijati ¡kršćanska književnost i na armenskom jeziku. Utjecaj koji ide s Istoka na Zapad bio je u neku ruku nepretrgnut. koji na prijelomu između II i I I I stoljeća (vrijeme nije moguće pobliže odrediti) piše svoj apologetski dijalog »Octavkis«. zavladali Egiptom. počela razvijati literat u r a na koptskom jeziku. da Rimska Crkva još u prvoj polovici III st.KRŠĆANSKI LATINSKI JEZIK 15 U Egiptu se. do 220. dakako. Spis sv. npr. n a k o n što su u VII st. Kad je početkom IV st. nakon što se u Egiptu učvrstio monofizitizam. Minucije Felix. Velika povijest Crkve. Zagreb 1972. Ime »¡Kopt« dali su stanovništvu Arapi. I. imamo sačuvane latinske poslanice pape Kornelija (251—253). Najstarijim se kršćanskim spisom na latinskom jeziku s m a t r a o spis »Passio rnartyr u m Scilitanorum« iz g. a sredinom stoljeća prevodi se na latinski poslanica pape Klementa.

a koji je možda nadišao grčki po svome u t j e c a j u na povijest svijeta« (H. christianus. Jones. od 1900. FORCELLINI. G. Oxford 1940. Berlin 1959). Darmstadt 1963. LIDDEL — R. u k o j e m su ga upotrebljavale prve kršćanske generacije. pascha. snažnog i originalnog oblika života Crkve i kršćanske teologije. G. U stvari. ekklesia. Navedimo nekoliko značajnijih rječnika: H. A. i dalje. BLAISE — H. Kritička i znanstvena izdanja spisa gotovo redovito donose i kazalo važnijih riječi koje se nalaze u tekstu. Perin izdali su u Padovi g. R. te pružaju značajne impulse za daljnji razvitak kršćanske teologije. A new ed. i stare Crkve uopće. kraljevstvo Božje. nego i o mnogim drugim ključnim terminima za kršćanstvo (npr. u šest svezaka. Berlin 19635. E. Vocabularium syriacum. Oxford 1961. Corradini 1 J. bez proučavanja te »philologia sacra« ne možemo uopće doći do sigurnog razumijevanja m i š l j e n j a i vjerovanja starih kršćanskih pisaca. KRAFT. communio. koja je mogla biti bitna (npr. W. confessio. E. figura.). Ili npr. SCHNEEMELCHER (hrsg). corpus mysticum. npr. sacramentum. Campenhausen). laicus. 3. G. hypostasis. Ti su se radovi ukazali posebno plodnima za proučavanje povijesti dogmi. Fundamentalnu pomoć u tom radu pružaju rječnici. KOEBERT. J. izdaje pet njemačkih Akademija. S. pa i u m o n o g r a f i j a m a . J. a danas se govori o celebrantu misleći pri tom na samog svećenika kod euharistijskog slavlja uz izričito isključenje svih ostalih prisutnih. mysterion. pa se pod tim terminom mislilo na ono što mi na hrvatskom kažemo . v. GOODSPEED. celebrare. Thésaurus linguae latinae. missa. novo povećano izdanje rječnika: E. u člancima. dok je u potridentskom crkvenom govoru to značenje sasvim izblijedilo. Clavis Patrum Apostolicorum. koji je u početku nužno uključivao sudjelovanje mnoštva. termin euharistija. CRUM. A Coptic Dictionary. »Pa ipak. koji u početku znači u prvom redu akciju. Oxford 1939. Lexicón totius latinitatis (Prado 1858—1879). Proučavanje jezika starokršćanskih pisaca važno je za klasičnu filologiju. 1940. ali je jednako važno i za patrologiju k a o teološku i duhovno-povijesnu disciplinu (usp. H. SCOTT. na povijest termina celebrare. LAMPE. itd. Nije rijsč samo o terminima k o j i su u patrističko doba bili u žarištu dogmatskih kontroverzija (kao homoousios. BRUN. Već postoje i specijalni rječnici za pojedine autore. dalje. Leipzig 1912. ili skupine autora: npr. Zapad je dosta rano pružio sliku razvijanja novog. Berlin 1952. koji nije koncem konca nipošto bio nazadan u odnosu p r e m a grčkom razvitku. H. Das Problem der Sprache in Theologie und Kirche. Index Apologeticus. preuzeti iz profanog jezika. Strasbourg-Paris 1955. Dictionnaire Latin-Français des auteurs chrétiens. Romae 1956. katholike. MUELLER. substantia). F. A Greek-English Lexicón. Griechisch-deutsches Woerterbuch zu den Schriften des Neuen Testaments und der uebrigen urchristlichen Literatur. W. by H.. Logos). Posljednjih četrdesetak godina učestala su posebna potanka istraživanja značenja određenih značajnih termina koji dolaze u kršćanskoj literaturi i liturgiji. caritas.16 JEZIK STAROKRŠĆANSKE LITERATURE 0 kakvoj ozbiljnoj recipročnosti. W. BAUER. martyr. Dosta je pomisliti. Beyruth 19122. Dictionarium Syriacum-Latinum. Značenje pojedinih termina doživljavalo je tijekom vremena određeno klizanje. CHIRAT. a jedno lažno filološko u t e m e l j e n j e može nas zavesti sasvim na stramputicu. a da i ne govorimo o tom da su neki ključni termini. da na koncu termin zadobije značenje koje može čak biti u velikom raskoraku s onim prvotnim. Lexicón Athanasianum. eikon. W. već kod samog preuzimanja u kršćanski govor poprimili novu nijansu u značenju. A Patristic Greek Lexicón.

J. 2 Bde. jednako važno i na području patristiike. ZHAKSTVENA KNJIŽNICA ^JURfiJ HABBELS" ZAGREB 2 Povijest kršćanske literature I . Jahrhundert v.»PHILOLOGIA SACRA« 17 »presveti oltarski säkramenat«. Untersuchungen auf dem Gebiete der antiken und mittelalterlichen Latinitaet. Quelques aspects de la formation du latin littéraire. La question des langues dans l'Église ancienne. Sacris erudiri 5 (1953) 193—233. La culture latine dans l'Orient chrétien au IVe siècle. Die urchristlichen Literaturformen. Tuebingan 1911. Irénikon 14 (1937) 313—338. Uebersetzungstechnische Untersuchungen auf dem Gebiete der christlichen Latinitaet. DEKKERS. DEISSMAN. I. — O stilskim pitanjima vidi: E. Za istraživanje jezičnih p i t a n j a starokršćanske književnosti vidi još: G. NORDEN. WENDLAND. Chr. LUNDSTROEM. Tuebingen 19123. Die antike Kunstprosa vom 6. BARDY. Lund 1953. Lund 1955. E. bis in die Zeit der Renaissance. S. Paris 1949. SIEGMUND. BARDY. Takvo se istraživanje značenja pojedinih termina i njegove povijesti osobito razvilo na p o d r u č j u biblijskih znanosti. LOEFSTEDT. dok je izvorno značenje riječi euharistija progutala riječ misa. Strasbourg 1955. A. Leipzig 1898. MAROUZEAU. G. E. ali je ono. Muenchen 1949. očevidno. Paris 1948. Coniectanea. BLAISE. Manuel du latin chrétien. Die Urgeschichte des Christentums im Lichte der Sprachforschung. šesto izdanje: Darmstadt 1961. Les traductions grecques des écrits patristiques latins. U vezi s prevodilaštvom u starokršćansko vrijeme vidi: A. — Vidi također: P. Die Ueberlieferung der griechischen christlichen Literatur in der lateinischen Kirche bis zum zwoelften Jahrhundert. A.

a stoga i kao n e k a n o r m a za m a k s i m a l n u veličinu spisa. ili p r i d a v a n j e m nekog t e k s t a koji u p r e d l o š k u iz kojega je kopist prepisivao n i j e imao naznačenog a u t o r a (jer je rukopis. to je bio n a j s t a r i j i oblik knjige. nego da su ta istraživanja sastavni dio patrologije. ili čak s v j e s n i m p o d m e t a n j e m ndkog novijeg spisa glasovitom s t a r o m a u t o r u kako bi mu se pribavio veći ugled. i to n a j p r i j e s u n u t a r n j e strane. hist. a visok 25—30 c e n t i m e t a r a . J a s n o je. s t a n d a r d n a bibliografska jedinica za onovremene biblioteke. iz različitih razloga. . dobivali su se listovi koji su se o n d a lijepili j e d a n do drugoga tako da su sačinjavali svitak k o j i je p r o s j e č n o bio dug 6—10 m e t a r a . P a p y r u s se p r a v i o od srčike istoimene egipatske biljke: p o s e b n i m m e h a n i č k i m postupk o m . na p r i m j e r . 2. bez k o j e g a se ne može pristupiti k p r o u č a v a n j u s a d r ž a j a spisa s t a r o k r š ć a n s k i h pisaca. interpolacija ili izostavljanja. 13. Za sve v r i j e m e grčko-rimske a n t i k e najvažniji je m a t e r i j a l za p i s a n j e papyrus. ne p o s j e d u j e m o a u t o g r a f a s a m i h n j i h o v i h pisaca. da su u r u k o p i s i m a pojedini tekstovi bili pripisani poznatim s t a r o k r š ć a n s k i m imenima k o j i m a ne p r i p a d a j u . da patrologija ne može sebe shvatiti samo kao strogo teološku disciplinu. Pisalo se u stupcima koji su načelno imali j e d n a k b r o j r e d a k a . p r e m a tome. k a k o su ga napisali sami autori. bio oštećen) n e k o m s t a r o m a u t o r u velikog ugleda. P O V I J E S T TEKSTA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 1. k o j i je opisao Plinije Stariji (Nat. 74—82). U v r i j e m e kad se r a đ a p r v a kršćanska književnost u grčko-rimskom svijetu je u toku proces m i j e n j a n j a pisaćeg m a t e r i j a l a i oblika ¡knjige. sastoji se u u t v r đ i v a n j u izvornog t e k s t a tih spisa. p o m o ć n i h povijesnih znanosti. a onda s v a n j s k e . tisućljeća p r i j e k r š ć a n s k e ere. p r e m a tome. To je bila 'knjiga (biblion) ili svezak (volumen). Prvi k o r a k u p r o u č a v a n j u s t a r o k r š ć a n s k e literature. da se ne m o ž e k o n s t i t u i r a t i kao znanost bez povijesnih i filoloških istraživanja. Događalo se.UVOD § 4. osim toga. Stoga je veoma često p o t r e b n o n a j p r i j e raspraviti i u t v r d i t i izvorni t e k s t . kao što su kronologija. Ti su spisi do nas došli u r u k o p i s n o j tradiciji. a osobito je za m o d e r n u patrologiju važna relativno m l a d a znanost k o j a se naziva papirologija. a u mnogo je slučajeva moglo biti i hotimičnih i s p r a v l j a n j a ili m i j e n j a n j a . Očito je. S m o t a n o u valjak. kodiikologija i druge. To se moglo dogoditi k a k v o m n e s p r e t n o š ć u prapisivača. paleografija. Mnogobrojni prepisivači mogli su načiniti b r o j n e nehotične pogreške k o d prepisivanja. da 'se patrologija m o r a u t j e c a t i nizu tzv. k o j i je u Egiptu bio u u p o r a b i već od 4.

nije odmah mogla uklopiti u t a j javni p r o m e t s knjigama. koje su njegovi učenici i prijatelji izdali bez njegova znanja i protiv njegove volje. Već iz g. no i one su ubrzo doživjele ono što bismo mogli nazvati izdavanjem. Prauzor za t a j oblik možda treba tražiti u drvenim pločicama k o j e su u to vrijeme isto tako bile materijal za pisanje. dok još nije bio svršio 12. pisama. Klementa Rimskog ili Ignacija Antiohijskog). svakako je pergament ostao u upotrebi sve dok se nije rascvao tisak. dok je za poganske tekstove prevladavao pergamentni svitak. ¡kojima je to bilo zanimanje. Sv. koje su bile vrpcom svezane. On se prvenstveno vezuje uz drugi materijal za pisanje. 1005. No za većinu djela svakako moramo pretpostaviti neko njihovo davanje u javnost odmah od početka. uz pergament. posebno u Crkvi. To ga je bilo toliko razljutilo da je odustao od daljnjega pisanja toga djela. izgorjela je velika biblioteka Serapeion u Aleksandriji). prva se kršćanska književna produkcija. iako je oblik kodeksa vezan uz pergament. 1) piše kako mu je djelo De Trinitate. i gotovo sasvim istisnuli svitke. Poznati su i neke vrste »izdavači«. međutim. a on ga je još želio ispravljati. da je u II stoljeću za kršćanske tekstove još prevladavao kodeks od papyrosa kao oblik knjige. T a j se oblik naziva kodeks. zavladali Egiptom (640. n p r . Znamo da je sv. k o j e su prvotno poslane naslovnicima. koji su o svojem trošku davali prepisivati knjige i njima trgovali. Pergamantni su kodeksi u IV stoljeću prevladali. koji se pravio od životinjske kože. i da je tu zbirku poslao kršćanskoj općini u Filipima.OBLIK I IZDAVANJE KNJIGA U STARINI 19 U prvom se kršćanskom stoljeću počeo pojavljivati novi oblik knjige: naš današnji. makar je papir — koji su u II stoljeću izmislili Kinezi. U početku su. Poznat je slučaj s Origenovim djelom De principiis (Peri archon). nego lista. b a r u prva tri stoljeća. sed ablatos priusquam mihi editione mea digni viderentur« ( E p i s t . dok je on još kanio to djelo dotjerivati. Za velik dio starokršćanskih spisa i ne možemo govoriti o nekom njihovu izdavanju koje bi bio načinio autor: n p r . p r i j e nego što će ga izdati. Očito. Antičko je doba poznavalo pojam izdavanja ¡knjiga. 174). 'knjigu. Pergamentni kodeks postaje gotovo isključivo sredstvo pomoću kojega su spisi starokršćanskih pisaca prenošeni sve do pronalaska štampe u XV stoljeću. imamo grčki kodeks napisan na papiru. oblik u k o j e m u se listovi jedan do drugoga slažu i povezuju samo na jednoj strani. t j . postojale su radionice u kojima su pisari. a što je značilo da je proizvedeno više p r i m j e r a k a koji su došli u ruke čitateljima. Papyros je prestao biti materijal za pisanje u Evropi pošto su Arapi g. 642. Augustin u djelu Retractationes (2. Tek na žarke mol- . tako da se knjiga više ne odvija. One su mogle biti i od metala ili kosti. oba oblika bila pravljena od jednog i drugog materijala. Polikarp imao zbirku Ignacijevih poslanica u času Ikad još nije znao sve detalje o s m r t i Ignacijevoj. no mogao se neki tekst napisati na dvije pločice (diptychon) ili više njih (polyptychon). ¡kad su prepisane u više p r i m j e r a k a i postale štivo također onih kojima nisu bile neposredno naslovljene. a u VIII stoljeća prihvatili Arapi — bio već usvojen u Evropi u X I I I stoljeću. bilo bez njegova znanja od nestrpljivih prijatelja uzeto i šireno. te je konačno prevladao pergamentni kodeks. pa je prestao izvoz papyrosa. s nakanom da u nekim drugim spisima — ¡kako kaže u poslanici-predgovoru samom d j e l u — javno kaže »non a me fuisse eosdem libros editos. za neke poslanice (npr. pisali po diktatu i bili plaćeni po napisanom retku. U Bizantu je papir p r i j e došao u upotrebu nego na Zapadu. Na temelju statistike zaključuje se. 15. ali m a n j i h tekstova.

Na Istoku je antička . On je davao knjige prepisivati. on dade urediti u Parizu. a 1588. Bobbio. 1534. Gallimard. otvara se g. k a o što — uostalom — i latinski na Istoku. u: L'Histoire et ses méthodes. 1468. Jeronima. Grčki i drugi orijentalni otački tekstovi bili su na Zapadu relativno slabije prisutni. kroz čitavo je tisućljeće carska i patrijašijska biblioteka u Carigradu tvorila središte p r i k u p l j a n j a starih kršćanskih i poganskih tekstova. 1453). i tijekom vremena su zadobivale javni karakter.tradicija dulje ostala živa: pored djelatnosti mnogobrojnih manastira. Marciana u Firerazi (1444). kardinal Bessarion je g. Enc. Basel <1460). Tours. radije nego da k u p u j e one koje su već bile gotove: na t a j način. govorio je. N j e m a č k a državna biblioteka u Berlinu (1653). na svoj trošak prepisivati i stavljati u svoju biblioteku sve knjige koje bi mogle poslužiti filozofima njegove nacije. Zbirke starih kodeksa iz većine samostana na Zapadu uglavnom su prešle u biblioteke. Heidelberg (1386). de la Pléiade. Corbie. čuo je da je jedan veliki k r a l j Saracena dao tražiti. Fulda i dr. Nacionalna biblioteka u Beču (1526). London (1387). St. Augustina. Grgura i drugih naučitelja. a osobito je mnogo grčkih kodeksa doneseno na Zapad poslije pada Carigrada u turske r u k e (g. On je onamo dolazio studirati kad je imao slobodnog vremena. Ambrozija. sv. sv. Fleury. 1499. g. 1856. o k o j e m u piše kroničar Geoffroi de Beaulieu: »Kad je dobri k r a l j Ljudevit bio preko mora.). Zametak biblioteka javnog k a r a k t e r a nalazimo u pothvatu francuskog k r a l j a sv. Te su privatne zbirke postale jezgre kasnijih velikih javnih biblioteka. 1063). Videći da sinovi Tame izgledaju m u d r i j i od sinova Svjetla. Mediceo Laurenziana u Firenzi (1571).). dobri je k r a l j samome sebi obećao da će. 1700. JOSSERAND. Ljudevita IX (umro 1270. prema: P. British Museum (prva jezgra g. Ambrosiana u Milanu (1609). Reichenau. u riznici svoje kapele. k a d se vrati u Francusku. u k o j u budu smještena djela sv. u Blois. 1471. sv. g. u Pariz). Bruges 1961.). Biblioteke su se počele ustanovljavati u slijedećem stoljeću. a u n j i m a su završile i zbirke različitih sabirača (npr. Siksto V gradi novu zgradu). 1622. Gallen. prenesena u Fontainebleau.20 POVIJEST TEKSTA STAROKRSCANSKIH PISACA be »multorum fratrum« on je mnogo kasnije djelo dovršio. str. Marciana u Veneciji (1362). Ermitage u Petrogradu (1764). b r o j dobrih knjiga biva umnožen« (cit. Zanimanje za grčke rukopise unekoliko je na Zapadu živnulo u X I I I stoljeću. i planski osiguravala prepisivanje važnijih djela..). a k o j e se b u d u mogle naći u različitim opatijama njegova kraljevstva: zbirka k o j u bude uspio sabrati treba služiti ne samo n j e m u samome nego i učenim ljudima i redovnicima njegove »Palače«. Spomenimo samo neke: Oxford (1337). u Vatikanskoj biblioteci. Već p r i j e se počinju na Zapadu javljati kolekcionari starih kodeksa koji nisu bili zainteresirani samo za estetsku stranu nego i za same stare tekstove kao takve. dati prepisati sve knjige k o j e se odnose na Sveto Pismo. zbirka kardinala Mai-a g. poklonio Marciani u Veneciji »ad communem hominum utilitatem« svoju zbir- . Od VI stoljeća su na Zapadu posebno monasi u samostanima imali skriptorije za prepisivanje tekstova: prvi se u tome ističe Kasiodorov Vivarium u Kalabriji. Kraljevska biblioteka Francuske (prva jezgra g. Kongresna biblioteka u Washingtonu (1800). Vaticana (1450. pa veli da je te knjige »iuvenis inchoavi. je osniva papa Nikola V. Da ostvari t a j plan. senex edidi« (Ibid. a kasnije i drugi (Monte Gassino. i rado je onamo pripuštao one koji su tražili ovlaštenje da o n d j e rade. jednu prostoriju. je Siksto IV proširuje. 1759. Les bibliothèques.

j e r su pogreške kod prepisivanja ne samo uvijek moguće nego čak i neizbježive: one se mogu sastojati u nehotično krivo prepisanoj riječi iz predloška što ga je kopist prepisivao. Kritiku teksta m o r a m o sprovesti i u slučaju kad je neko djelo do nas došlo samo u jednom rukopisu. eventualnih starih prijevoda i citacija iz toga spisa kod drugih starih autora. Ipak. a njezin je cilj utvrditi po mogućnosti izvorni tekst spisa. RUKOPISI. Kritika teksta ima tri faze: recensio. ti kodeksi ne sadržavaju samo djela iz antike. Dakako. kritički aparat. nego i samih starokršćanskih spisa koji još nisu izdani tiskom. Bibliografiju katalogâ rukopisa sastavio je M. otkrije kakav spis za koji se mislilo da je izgubljen. u svijesnom »ispravljanju« predloška. 3. Od antičke literature rukopisna tradicija kršćanskih pisaca daleko je bogatija nego ona koja nam prenosi spise starih Grka i Rimljana. Prva se faza (recensio) sastoji u utvrđivanju međusobnih odnosa među rukopisima. iz kojega će biti vidljivo. kritičar teksta je uglavnom prisiljen na stvaranje tzv. a ostalo u manastirskim i drugim bibliotekama na Istoku. a od nekih opet p o s j e d u j e m o samo fragmente citirane u spisima drugih autora ili u zbirkama citata (florilegiji. KRITIKA TEKSTA 21 ku od 482 grčka i 264 latinska rukopisa). k o n j é k t u r a .BIBLIOTEKE. A biblioteke su tijekom vremena pribavljale nove rukopise s Istoka. Neki su n a m se spisi starokršćanskih pisaca i sačuvali samo u starom prijevodu (ili prijevodima). pa nije rijedak slučaj da jedan rukopis ovisan o starijem i boljem arhetipu (možda izgubljenom). a svaku k o n j e k t u r u treba dobro obrazložiti. ne samo u manastirskim bibliotekama na Istoku kojih je rukopisni fond slabije proučen. više vrijedi od mnoštva drugih. Richard (Répertoire des bibliothèques et des cathalogues de Mss grecs. nego je otprilike polovica djela iz kasnije periode. da izdanje bude znanstveno uporabivo. nevaljana je metoda pouzdati se u statistiku i 'usvojiti varijantu (inačicu) koja n a m je posvjedočena najvećim brojem rukopisa. kako stoji u rukopisu i što je izdavač ispravio. Kad je riječ o samom jednom rukopisu. kod čega je potrebna velika razboritost i solidno znanje. T a j rukopis ne mora po sebi biti stariji od ostalih — p r e m a Mabillonovu pravilu »recentiores non détériorés«. ili kakav starokršćanski tekst koji nije još nigdje evidentiran. Računa se. veoma je mučan i složen posao. dok za klasične autore u n a j b o l j e m slučaju posjedujemo tek kakvih dvanaestalk rukopisa.000 grčkih kodeksa. ne samo kodeksa već izdanih spisa koji kod dosadašnjih izdavanja nisu bili uzeti u obzir. nego i u zapadnim bibliotekama. kakav je bio kad ga je autor izdao. Kritika teksta. a uvijek je moguće da se u t o j rukopisnoj masi. mora se ispod crte donijeti tzv. u izostavljanju (lacuna) ili nadopunjavanju teksta kod prepisivanja (interpolatio). emendatio. da je sačuvano preko 50. Velik dio toga rukopisnog fonda sad je već poznat. j e r se često dogodilo da je veliki b r o j rukopisa ovisan o jednom ili više lošijih predložaka (arhetipa). k o j u je potrebno provesti u rukopisnoj tradiciji pojedinog spisa. od čega je oko polovice u zapadnim bibliotekama. još uvijek ima. Veliki crkveni Oci sačuvani su i u stotinama kodeksa. To se postizava usporednim proučavanjem svih rukopisa u k o j i m a je do nas spis došao. Uvijek je posebno riskantno popunjavati praznine (lafcune). 1948). da se . Ako raspolažemo s više rukopisa. examinatio. ako i nije do k r a j a proučen. katene). I kod takvog izdavanja spisa. bilo da je riječ o doslovnim citacijama ili o parafrazama.

kao i drugih okolnosti važnih za njegovo razumijevanje. genealoško stablo (stemma) svih kodeksa. Od najibitnije je važnosti utvrditi. ona je i lakša i sigurnija. No. U tom poslu je od prvorazredne važnosti proučavanje različitih svojstava kodeksa k o j a su izvan samog teksta: u to spada starost i povijest rukopisa. Ipak neobičan izraz mora imati b a r jednu paralelu. Kod toga statistika nipošto ne može biti smatrana odlučujućim dokazom. tj. To je u neku ruku još važnije nego utvrditi samoga autora. a dvaput vrijedi kao uvijek«. ili koja familija kodeksa. da utvrdi k o j e m u od tih autora u stvari spis pripada. a to je pogotovo odlučujuće za procjenu svjedočanstava koje nam spis možda pruža o životu Crkve. Njegova je metoda brža. jer je za proučavanje povijesnog razvitka nauke u Crkvi upravo to od kapitalne važnosti. j e r »jedanput je kao nijedanput. Isto tako je važno . »zajedničke pogreške« u kodeksima. te k a k o je dospio u rukopisni fond u k o j e m se sada nalazi. m a k a r približno. Od utvrđivanja osnovnih podataka o kodeksu. Dok nismo kako tako na čistu s tim podacima. te je svoj tekst dobio određenom kontaminacijom. dakako. Pretpostavka je. ostavljajući ocjenu o pogrešnosti za konačniou. ne iziskuje tako minuciozno proučavanje varijanata u tekstu svih rukopisa. Tareći s t u p a n j je onda uvođenje ispravne lekcije u tekst ili ispravljanje iskvarenog teksta (emendatio). Ali će ta indikacija u mnogo slučajeva biti veoma nepouzdana.22 POVIJEST TEKSTA STAROKRSCANSKIH PISACA g r u p i r a j u u tzv. i potrebno je posegnuti za dubljom internom kritikom. njihovo podrijetlo. u j e d n o se postizava eliminiranje nekih kodeksa kao ibezvrednih za uspostavu teksta. 1842). obje te metode zataje. familije te da se po mogućnosti utvrdi tzv. ¡Kod odabiranja ispravne varijante osobito je važno pravilo da t r e b a dati prednost »težem čitanju« (lectio difficilior). Lachmann (g. treba razlikovati utvrđivanje takvih generalija o samom spisu: tko je autor spisa. gdje je i kada spis napisan. ali to treba i pozitivno dokazati. Ako se klasifikacija može provesti tim sredstvima. Drugu je metodu predložio ¡Dom Quenttin>(g. što uvelike s k r a ć u j e posao. to je već druga faza. T a j posao često nipošto nije lak. nego od slaganja u varijantama. to pravilo vrijedi ako je riječ o izrazu koji je inače nepoznat i izgleda bez smisla. Nije rijedak slučaj da u različitim kodeksima nađemo isti spis pripisan veoma različitim autorima. a polazi od traženja tzv. jer se na t a j način dolazi do toga da se ustanovi ikoji kodeks. Ipak. po n j o j istoj familiji p r i p a d a j u kodeksi koji sadrže istu značajnu pogrešku. kodeks će nam sam naznačiti ime autora spisa. Stvar je kritike. budući da je prepisivač sklon pojednostavnjivanju. da je autor spisa netko od onih k o j i su kao autori spomenuti u rukopisnoj tradiciji. jer polazi od uspoređivanja po tri kodeksa da otkrije njihova posrednika. Tu je potrebno duboko poznavanje autorova jezika. Ponajčešće. ili možda ne p r i p a d a nijednome oid onih p o d kojih imenima dolazi. dakako. donosi najbolji tekst. gdje je i kada i od koga napisan. jedva što možemo početi u vezi s proučavanjem misaone poruke spisa i s drugim svjedočanstvima koja eventualno možemo iz spisa crpsti. examinatio. o njezinoj strukturi itd. različite podjele teksta k o j e su naknadno uvedene i si. a onda se kombinacijom tih posrednika relativno brzo dolazi do genealoškog stabla (stemma). 1922): on ne polazi od traženja zajedničke pogreške. u slučaju kad je prepisivao imao pred očima dva ili više predložaka. Za provedbu klasifikacije rukopisa na temelju uspoređivanja samog teksta posebno su značajne dvije metode: jednu je preporučio K. u k o j e je vrijeme spis napisan.

4. a sadržajna s t r a n a spisa dolazi na red kad je kritika obavila svoj posao. nutarnji kriteriji. PASOUALI. i tzv. a koji su u moderno vrijeme pronađeni u Egiptu i na Prednjem Istoku. Tako je f r a n j e v a c Angelo da Pofi g. quem za nastanak spisa. Osnivač grčke paleografije (g. Upravo to može biti odlučujuće za utvrđivanje d a t u m a kad je spis nastao. jedan mu je prijatelj poslao kopiju malog fragmenta k o j i je pronađen u koricama jednog rukopisa u Toursu. Prvi su papyrosi dolazili u Evropu tako da su ih pojedinci kupovali od egipatskih stanovnika koji su ih slučajno pronalazili. Tako se fiksira tzv. kod o t k a p a n j a Herculanuma. Storia della tradizione e critica del testa. Zatim su se počeli otkrivati b r o j n i papyrosi u Egiptu. k a o i drugih pisanih spomenika otkrivenih u istim nalazištima. R. jer se može dogoditi da su oba autora zapravo crpla iz nekog trećeg spisa: stoga tvrdnja o neposrednoj ovisnosti mora uvijek biti potkrijepljena veoma solidnim dokazima. No. Papirologija se bavi proučavanjem goleme mase tekstova sačuvanih na papyrosima. ali je i takva sigurnost vrednija nego nikakva.PAPIROLOGIJA 23 •utvrditi i mjesto ili pokrajinu. Firenze 19521. Kod utvrđivanja autorstva prednost imaju tzv. DEVREESSE. 1788. da se može valjano upotrijebiti u proučavanju procesa razvitka kršćanskog učenja općenito. poklonio papi Piju VII 46 papirosa k o j e je kupio u Luxoru. nikad se ne mogu sasvim zanemariti. kojih je izdavanje počelo tek g. izvanjski kriteriji. papirologiji. Razumije se da takvo istraživanje zahtijeva veliku opreznost. 1808. S druge strane opet. Moramo još svakako nešto reći o tzv. a može biti i od golemog značenja. 1708) Bernard de Montfaucon nije nikad očima vidio papyrosa. terminus a quo i terminus ad. 1793. a često postaju odlučujući. L'introduction à l'étude des manuscrits grecs. Paris 1954. do danas. G. 1752. u samo proučavanje nauke k o j u donosi spis. Ako se može dokazati da je autor kod pisanja svakako imao pred očima d j e l o nekog starog pisca. Prvi papyros koji je donesen iz Egipta publiciran je u Rimu g. možemo reći da kritika posvećuje više p a ž n j e formalnim elementima. i da uopće možemo pristupiti k pravilnoj interpretaciji njegova sadržaja. takvo istraživanje već uvelike zasijeca u interpretaciju teksta. a koja ima veliko značenje i za patrologiju. Od golemog je značenja i istraživanje vrela kojima se pisac kod sastavljanja 'spisa služio i o kojima je ovisan. njegova rječnika. gdje je suhi pustinjski pijesak omogućio da se t a j materijal održi kroz tisućljeća. Jedno s drugim je veoma usko povezano. Prvo je veće nalazište . ako (kod nekog starog pisca nađemo očit trag ovisnosti o spisu k o j i istražujemo. tj. ali su bili za izdavače starih tekstova praktički bez značenja. Očito. k o j a se kroz posljednjih stotinjak godina razvila k a o posebna znanstvena disciplina. eventualne citacije ili s p o m i n j a n j e autora i spisa kod drugih starih pisaca i si. analiza samoga teksta spisa. gdje je spis napisan. U Evropi je bilo sačuvano tek nekoliko papyrosa. Prvo veće otkriće papyrosa (više od 1800 karboniziranih svitaka) zbilo se g. možemo biti sigurni da je naš spis napisan prije toga. stila i drugih elemenata. onda je sigurno da je pisao poslije nastanka toga djela. <kao i njegov izvorni jezik na kojem je napisan. Ponekad ćemo tako dobiti relativno dugo vremensko razdoblje u n u t a r kojega je spis napisan. tj. svjedočanstva samih kodeksa. ali je u nekoj mjeri nezaobilazno i u samom procesu one fundamentalne obrade spisa po kojoj on postaje vjerodostojan dokumenat.

No posebno važno značenje za nas imaju literarni papyrosi. Kairos 16 [1974] 97—114). Bruges 1961. Papyrologie. Didima Slijepca. A. Prvo stručno znanstveno traganje za papyrosima u Egiptu otpočeo je engleski egiptolog Fl. da u papyrosima nalazimo n a j s t a r i j u rukopisnu tradiciju važnu i za klasičnu literaturu i za Bibliju i starokršćansku književnost. Najstariji grčki (dosad publicirani) papyros je jedan ženidbeni ugovor iz g. Wildken utemeljio je g. ugovori. 1877—1878. H u n t (1895—1922): oni su n a j p r i j e istraživali u F a j u m u . S. Origena. str. 1901. . n p r . K. TREU. p r i j e Krista. a opravdana je nada da će se još pronaći i novi tekstovi. Th.000 grčkih) dospjelo u Nacionalnu biblioteku u Beču (njihovu proučavanju posvetio je C. Mommsen (umro 1903) prorokovao je da će XX stoljeće biti stoljeće papirologije. Petrie (1889—1890). Izvan Egipta značajna su nalazišta papyrosa u Dura Europos u Mezopotamiji i u lokalitetu Nessana u negevskoj p u s t i n j i u Palestini. Na XVIII Međunarodnom kongresu orijentalista u Leidenu g. fiksirana su pravila za izdavanje papyrosa. Za patristiku je od osobite važnosti nalaz u lokalitetu Tura (1941). pridružili su se Britancima i drugi učenjaci. a zatim su nastavili Englezi B. Za patristiku je važno da su n a m papyrosi posredovali neke starokršćanske spise koji se inače uopće nisu sačuvali. prvenstveno za dobivanje uvida u ekonomske i m e đ u l j u d s k e odnose. 1932. 311. Sav je t a j m a t e r i j a l od velikog značenja za povijest. osnovano je Međunarodno udruženje papirologa. Grenfell i A. kratke p o r u k e i si. Od g.000 papyrosa (od čega 70. Važno je prije svega imati na pameti. Treu). 1946). Malo poslije toga je više od 100. U. od Melitona Sardskog. To su različiti računi. 498—527. u L'histoire et ses méthodes. Wessely 50 godina rada). 1897. k a o i otkriće gnostičke biblioteke na koptskom jeziku u Nag Hammadi (g. P. istražujući na raznim m j e s t i m a po Egiptu. Na t a j način papirologija otvara velike perspektive za proučavanje starokršćanske književnosti (usp. gnostičke tekstove itd. a god. pribilješke. 1931. Papyri und Patristik. Još smo daleko od toga da bi svi papyrosi bili izdani. nađeno je o n d j e oko 1000 papyrosa. iz n j i h saznajemo o »sitnim stvarima svakidašnjice jednostavnih ljudi« (K. o kojima možemo malo saznati iz drugih spomenika i iz onovremene historiografije. više apokrifa. zatim u Oxyrhynchosu (odatle potječe najviše dosad publiciranih fragmenata) i drugdje.24 POVIJEST TEKSTA STAROKRSCANSKIH PISACA papyrosa otkriveno u Medinet el-Fajum: u gg. Daleko najveći dio toga materijala na papyrosima nema literarnog značaja: riječ je o dokumentima <u n a j š i r e m smislu) koji govore o svakodnevnim stvarima. prvi stručni časopis za papirologiju »Archiv fuer Papyrusforschung«. Ni to nije bez vrijednosti za bolje razumijevanje onovremene literature i za povijest kršćanstva općenito. BATAILLE.

g. 1520—1575) z n a č a j n o je ime u t o m procesu razvitka kritike u XVI stoljeću. kardinal Cezar B a r o n i u s svoje Annales ecclesiastici (1588—1607). Te su polemike prisiljavale j e d n u i d r u g u s t r a n u da kritički p r i s t u p i k p r o u č a v a n j u starih tekstova. Th. 1618. Opera omnia. s katoličke strane. isti je Valla svojim p r i m j e d b a m a na tekst Novog Zavjeta otvorio v r a t a kritici teksta. B e r n a r d de Monfaucon (utemeljitelj grčke paleografije: Paleographia graeca. 1788. da se u X I X stoljeću ponovo oživi) izdali 52 sveska in folio (usp. k o j a je osnovana u Parizu g. 1440. No vrlo brzo se zapazilo da se izdani tekst. L'oeuvre des Bollandistes. Bolandisti su do g. Prvo se tiskano izdanje nekog djela u literaturi naziva editio princeps. R u i n a r t . Protiv njegovih »Magdeburških centurija« (1559—1574) napisao je. i m a j u f r a n c u s k i benediktinci iz kongregacije sv. No sasvim osobitu zaslugu u t o m p o d r u č j u . 1681).UVOD § 5. Mar- . Bruxelles 1920). (kad je njihov p o t h v a t p r e k i n u t . Maura (»maurinci« ili »mauristi«). da do posebnog u s a v r š a v a n j a dođe u X I X i XX stoljeću (usp. g. čemu se onda posvetio E r a z m o R o t e r d a m s k i (1467—1536). Kritička m e t o d a za u t v r đ i v a n j e autentičnog teksta p o m a l o se razvijala t i j e k o m X V I I i X V I I I stoljeća. tzv. Ubrzo n a k o n izuma š t a m p e počeli su se izdavati i pojedini 9pisi crkvenih Otaca. Ed. 1517). N a s k o r o su se pojavila t a k o đ e r i z d a n j a u k u p n i h djela p o j e d i n o g Oca. IZDANJA DJELA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 1. § 4. Uostalom. Bolandistima. Posebna zasluga za razvitak metodologije p r i r e đ i v a n j a autentičnih tekstova iz starocrkvene književnosti za n j i h o v o izdavanje p r i p a d a tzv. M a u r i n s k o j su kongregaciji pripadali tako z n a č a j n i muževi k a o Jean Mabillon (otac znanstvene paleografije i osnivač diplomatike. svoju »Declamatio« u k o j o j je dokazao lažnost tzv. Naš z e m l j a k M a t i j a Vlačić (Flacius Illyrious. 1643. DELEHAYE. ikoji je sada kolao u velikom b r o j u p r i m j e r a k a . grupi belgijskih isusovaca k o j i su g. 1708). T a k o je u č e n i m muževima već u X V I stoljeću postalo sasvim j a s n o da se tekst spisa svetih Otaca m o r a p r i j e izdavanja kritički prirediti na t e m e l j u u s p o r e đ i v a n j a što većeg b r o j a kodeksa. L. t j . ne slaže u svemu s različitim s t a r i m r u k o p i s i m a koji su se mogli naći po bibliotekama. »Konstantinove darovnice« (spis je tiskan g. 1449. H. p o s e b n o za k r i t i č k o izdavanje djela crkvenih Otaca. a u k i n u t a za v r i j e m e F r a n c u s k e revolucije. u d j e l u : De re diplomática. d'Achéry. Prva su izdanja p o n a j v i š e bila jednostavno t i s k a n j e nekog r u k o p i s a koji se našao pri ruci. počeli izdavati kritičke životopise svetaca p o d naslovom Acta sanctorum. Posebno je razvitak povijesne kritike bio uvjetovan p o j a v o m p r o t e s t a n t i z m a i vjers k i m p o l e m i k a m a k o j e su odatle nastale u XVI stoljeću. u godine kad se p o č i n j u tiskati p r v e knjige s p a d a j u i počeci m o d e r n e h i s t o r i j s k e kritike: h u m a n i s t Lorenzo Valla napisao je g. Oko g. 3).

1439 (Firentinski koncil). Analecta Sacra . 1575. a sadrži 217 svezaka kvart-formata. Mai (1782—1854). Baluze. J. Galland (+ 1779) izdao je pod naslovom »Bibliotheca Veterum Patrum« (14 sv.. Mai. Ecclesiae Graecae monumenta.požar [12. s djelima novih 100 autora.. Cotelier. Anecdota. in-fol. A. A. izdao u Parizu prvu »Bibliotheca Sanctor u m Patrum«. 162.. 8 sv. Dijeli se u dva niza: Series latina. Auctarium novissimum. latinskih i grčkih (Opera omnia). Nova P a t r u m Bibliotheca. Slijedeće je izdanje još povećano za stotinjak autora. Tako: Combefis. Oratorijanac A. Pitra. Muratori. A. 1677. Colleotio nova. L.. Muratori (1672—1750). da sva njihova izdanja nisu jednake vrijednosti (usp. Spomenimo još neka značajna imena iz p r i j a š n j e g razdoblja koja su se istakla u traženju novih starokršćanskih rukopisa i u kritičkom izdavanju spisa: L. a sadrži 161 svezak (sv. Venecija 1765—1788) kolekciju za koju je držao da je potpunija i točnija od one iz g. 2 sv. u: E. 2. 1697—1713.. u 14 sv. U literaturi se ta kolekcija obično navodi siglama PL (= Patrologia latina) i PG <= Patrologia graeca). U n j o j su bila sabrana djela 200 starokršćanskih i srednjovjekovnih autora. . Drugi su autori izdavali kolekcije koje su imale biti nadopune spomenutima. J. kako bi postali što dostupniji. Reliquiae sacrae. kanonik iz Bayeux-a. kojima se dodaje b r o j sveska i b r o j stupca. Prvi je na tu ideju došao francuski teolog Marguerin de la Bigne (+ 1589). 1852—1854. braća Ballerini. 4 sv.te je dobilo naslov »Maxima Bibliotheca Veterum P a t r u m et antiquorum scriptorum ecclesiasticorum« (Lyon 1677. kolekcija ili zbornika. in-fol. 4 sv. 4 sv. Patrologie. . k o j a donosi uporedo grčki tekst i latinski prijevod. De La Rue. M. k o j a ide do pape Inocenta III (+ 1216). Grčka je serija izašla u god. jer je . Miscellanea. 1677—1688. Novum Auctarium (Graeco-latinae P a t r u m Biblioühecae) Paris 1648. Muenchen 1966. te četiri sveska kazala (izašla u Parizu od 1844—-1855). B. Te su kolekcije uvijek težile da budu što potpunije. 125s). de Montfaucon.. nije mogao biti tislkan. II 1868. Najveću i n a j p o t p u n i j u kolekciju patristiokih spisa izdao je francuski svećenik J.pisaca. Was ist Theologie?. P. S obzirom na izdavanje djela crkvenih Otaca posebno je značajna pojava tzv. Massuet. 7 sv.. Maurinci su izdali kritička izdanja značajnog broja starokršćanskih . Razumije se. od kojih za neke ni danas nemamo boljih izdanja. ili da upotpune one k o j e su već bile izdane.. Migne nije imao nakane pripremiti novo kritičko izdanje. (1876— —1884). Maran. 1655—1677. 27 svezaka).26 IZDANJA DJELA STAROKRSCANSKIH PISACA tene. 2 sv. Spicilegium. Routh. k o j i je g. 2 sv. ide do g. 1678—1715. 1706. Migne (+ 1875) pod generalnim naslovom »Patrologiae cursus completus«. u kojima su izdavani spisi većeg b r o j a crkvenih Otaca.] uništio slog neposredno pred tiskanje). Spicilegium Solesmense (1852—1858). Series graeca. Pitra. 8 sv. D'Achery. 13 sv. . B. 1672. J. BAUER. B. 1709. NEUHÄUSLER — E. izišlo je pod naslovom »Magna Bibliotheca Veterum Patrum« u Kolnu 1618. GÖSSMANN. B. Anecdota graeca. nego je njegov cilj bio praktičan: omogućiti da . Novo povećano izdanje. St.. 1857—1866. J. Oxford 1814—1818.

ali su početni uspjesi ohrabrili izdavače. izdaje od g. Zbirku su utemeljili H. te uz opširne stručne uvode. Sources chrétiennes donijele su također i neka prva izdanja (editio princeps) u novije vrijeme pro- . i dalje). ali su u planu još serije grčka i orijentalna. stavljajući na dohvat suvremenom teologu zanimljive i originalne tekstove iz kršćanske tradicije koji su često bili zaboravljeni. Dosad je izišlo preko 80 svezaka. te se ponovno izdaje anastatskim načinom i redovito upotrebljava u istraživanjima i prikazivanjima patristike. Die griech. p r e m a ocjeni svojih suradnika — najvažniji je bio J. nego i značajna djela kasnijih zapadnih i bizantskih teoloških pisaca. s tim da su nova izdanja obično poboljšana i usavršena. Izdaje se originalni tekst grčkih pisaca. odnosno stari latinski prijevod ako ne p o s j e d u j e m o grčki orginal (tako za neka djela Origenova). 1897. A. bila je izložena mnogim kritikama. de Lubac i J. ikako bi se u n j o j našli i kasnije pronađeni otački tekstovi. Kolekcija ne donosi samo otačke tekstove u užem smislu. Monumenta Germaniae 13 sv. G. Wien 1866. Sada je urednik kolekcije C. neki od n j i h u više izdanja. Rufin. Sources chrétiennes. Pitra (1812—1889) — u j e d n u sustavno sređenu kolekciju (po načelu kronologije. To je pothvat Bečke Akademije znanosti. Berlin 1877—1898. ali je ipak do danas ostala najprikladnija i najpriručnija. ne uvijek jednake vrijednosti (»cloaca maxima migneana«. s uvodima na njemačkom. christl. kao približavanje otaökih tekstova suvremenom čitatelju u francuskom prijevodu. ponekad i više njih. dopunske sveske za Migneovu kolekciju. neki spisi sv. B. Schriftsteller (= CB). Pruska Akademija znanosti u Berlinu. ona se brine za ponovno izdavanje (Usp. unoseći u izdanje također najbolje marginalne bilješke i komentare ranijih izdavača. Mondésert. komentare i iscrpne indekse. Augustina itd'. Le retour aux Pères de l'Eglise. te se počelo s izdavanjem originalnih tekstova i priređivanjem njihova kritičnog teksta. Dosad je izašlo već preko 200 svezaka. historica auctores antiquissimi. Beauchesne. Poslije Migneove kolekcije poduzeto je priređivanje nekoliko novih kolekcija. s prvotnim ciljem da se idejno obogati razvitak suvremene teologije. a izd a j e je izdavačka kuća Cerf u Parizu od g. Počelo se s latinskom patrologijom. jedne pored drugih. Paris 1975). 1958. uz francuski prijevod. cura monachorum abbatiae S.ZBIRKE PATRISTIČKIH SPISA 27 djela crkvenih Otaca i pisaca b u d u što lakše dostupna istraživačima i teolozima. Izašlo preko 50 svezaka. Daniélou. HAMMAN. Na t a j je način Migneova kolekcija postala repertorij mnoštva materijala. Jacques-Paul Migne. prvenstveno s filološkim interesom. Zbirka je u početku bila zamišljena s relativno malim pretenzijama. Izišlo dosad preko 40 svezaka (Cezarije Arlski. A H a m m a n p r i r e đ u j e od g. Zato je sabrao najbolja p r i j a š a n j a izdanja. Corpus christianorum seu nova p a t r u m collectio. s time da se donose zajedno svi spisi svakog pojedinog pisca). Schwartz). 1942.). i dalje.). Petri Steen'brugis (Turrihout-Paris 1953. Izdaju se latinski pisci u svescima aktav-formata. rekao je Ed. Danas je vlasnik Migneove Patrologije Maison Brepols u Turnhoutu (Belg. ali s nakanom da se donesu kritička izdanja tekstova: Corpus scriptorum ecclesiasticorum latinorum (= CSEL ili CV).

Postoji značajan b r o j kolekcija koje i m a j u studijski i školski karakter. Sakupljeni su tekstovi k o j i se odnose na opće crkvene sabore. d a j e kritički pregled svih dotadašnjih izdanja tekstova latinske starocrfcvene književnosti. 1903. Navest ćemo samo neke: . sastavio biskup Nisibisa Ebedjesu. kao i na ostale sabore. S.radili: J. Schneemelcher. Za starokršćanske tekstove drugih istočnih jezika (osim grčkog) značajno je djelo izdao maronita J. Chabot. iberski. a citira sav katalog starih crkvenih pisaca sirskog jezika. Za tekstove otačke književnosti od kapitalne su važnosti također. Clavis Patrum latinorum. 451) koncila Mansijeva je kolekcija bitno nadmašena kritičkim izdanjem koje je priredio Eduard Schwartz. D r a g u e t . Petit. izašlo u Firenzi 1759—1798.područja patristike. Zbirku su u moderno doba nastavili J. Martin i L. Za svako znanstveno istraživanje patrističke književnosti ta je zbirka postala nezaobilazna. Ima sedam serija: pisci etiopski. To je djelo posebno značajno za sirsku literaturu. Gabr. St. Paris 1894—1926. a druge opet imaju samo priručni karakter. Pojavilo se 28 svezaka. Ñau. J. Dekkers i Aem. H. R. armenski. Mansi. Vatikanska biblioteka u svojoj kolekciji »Studi e testi« o b j e l o d a n j u j e također značajna kritička izdanja starokršćanskih tekstova. a Mansijev 31 svezak ponovno je izdan anastatski. Conciliorum nova et amplissima collectio. koptski. Carra de Vaux. što ga je g. 3. Labbe. Za tekstove Efeškog (g. J. Graffin. . Na izdavanju zbirki koncila p r i j e Mansija radili su također J. Na izdavanju su kao urednici . a nastavljena je u Louvainu i Washingtonu. Patrología orientalis. Od g. 4 sveska. Neke od n j i h donose i kritičko izdanje tekstova. R. Ássemani. Cossart i Nic. Gaar. Corpus scriptorum christianorum orientalium. Mansi je izdao dopunjenu zbirku k o j u su prije njega priredili Phil. U moderno doba pojavile su ove kolekcije tekstova iz tih literatura: R. D. B. Zbirka se počela izdavati u Parizu g. Sacr. Acta conciliorum oecumenicorum (Berlin 1914 i dalje). 1959. unijevši tekstove kasnijih koncila uključujući Prvi vatikanski koncil. osim već spomenutih Bolandista koji izdaju hagiografske tekstove. B. kaiko označuje u svome naslovu. . od kojih su neka editio princeps. Steen'briigge 19612 koji su priredili E. B. arapski. Romae 1719—1728. 3 sveska. Bibliotheca orientalis. u 31 svesku. do uključivo sabora u Firenzi (1439). k o j u uz internacionalnu s u r a d n j u izdaje W. Forget. Tekstovi su prevedeni na latinski ili francuski ili engleski. 431) i Kalcedonskog (g.28 IZDANJA DJELA STAROKRSCANSKIH PISACA nađenih tekstova. 1298. pa je ta edicija tako najsigurniji vodič i u nove rezultate istraživanja i u nova izdanja tekstova starokršćanskih pisaca. sirski te Subsidia. Guidi. Paris 1907 i dalje. Publicirano oko 180 svekaza. iz k o j e on donosi velike izvatke. Hyvernat. U tom pogledu o s t a j e još uvijek: standardno djelo: J. izlazi u Berlinu »Bibliographia Patrística«. Graffin — F. pa u tom smislu s p a d a j u u red izdanja spomenutih pod 2. Coleti. a u k o j o j se bilježi sva suvremena književna produkcija s . kao izdanja za školsku upotrebu. Baluze i dr. Haidouin. zbirke tekstova starih koncila. Patrología syriaca.

H. M. budući da se nalazi u mnogim knjižnicama. Dutilleul. Originalni tekstovi grčki i latinski. Innsbruck 1868—1892.—J. 1933. Texts and Studies. i dalje. ALAND u.PRIRUČNE ZBIRKE I PRIJEVODI 29 Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Literatur. Freiburg 1947. Madrid 1940. nego samo citati koji se drže osobito važnima za današnji teološki rad. Montserrat 1954. Rahner. Berlin 1964. Zellinger. . Schneemelcher. sasvim priručnog karaktera. Univ. Urnberg. Gebhardt i A. i dalje. Enchiridion asceticum. H. izdanje je temeljito preradio i snabdio značajnim kritičkim aparatom A. Series theologica. Nabrojit ćemo neke od njih: Enchiridion symbolorum. SS.—J. od g. Kleine Texte. Cambridge od 1891. Schoenmetzer g. 1904. počeo izdavati G. s kritikom teksta. Corona Patrum Salesiana. Torino. Španjolski moderni prijevod (kastilski). 1932. Paris 1952 (samo franc. Barcelona 1953. Br. Geyer i J. Izdanje u malim knjižicama. Prvo izdanje načinio je H. nzd. izd. Bonn 1902 i dalje. Scripta et Documenta. Postoje i zbirke prijevoda spisa crkvenih Otaca na razne jezike. Denzinger. Rauschen u Bonnu g. prijevod). Monumenta eucharistica et litúrgica vetustissima. i dalje. Florilegium Patristicum. hrsg. 18. u izdan j u moskovske Duhovne akademije (1843—1917). Barcelona 1947. J. Otcov. Harnaök. Vrlo važna kolekcija koju su g. Freiburg i. 7 sv. C. 1882. Enchiridion fontium historiae ecclesiasticae antiquae. većinom s izvornim tekstom. v. Bonn 1935— 1937. Textus et documenta. Donosi samo tekstove crkvenog učiteljstva koji imaju normativni karakter. Patrum opuscula selecta. Grčki tekstovi samo u latinskom prijevodu. 4. izd. K. K. W. Estudios Onienses. đefinitionum et declarationum de rebus fidei et morum. izd. Hamman. Patristische Texte und Studien. od g. Kirch. Već smo spomenuli modernu f r a n c u s k u zbirku Sources chrétiennes. Vrlo vrijedna izdanja. M. i dalje. nastavili B. v. a 32. Poseban oblik priručnih izdanja otačkih tekstova za školsku upotrebu predstavljaju tzv. Rouët de Journel. u izdanju sveučilišta Salamanca. izd. izd. Rouët de Journel — J. Armitage Robinson. Enchiridion Patristicum. J. P. u kojima se ne izdaju cijeli tekstovi. Kempten-Muenchen 1911. izlazi u zbirci »Biblioteca de Autores Cristianos« (= BAC). izišlo 80 svezaka. Quasten. u našim krajevima veoma dostupno. 1937. »enchiridioni«. Ricaldone. A. 1963. Gregoriana. Također zbirka: Zeugen des Wortes. Hurter. Kod nas je najpristupačnija n j e m a č k a zbirka: Bibliothek der Kirchenvaeter. Poljsku zbirku izdavao je J. Ruski prijevod: Tvorenija sv. izdaje Pont. počeli u Leipzigu izdavati O. Prières des premiers chrétiens. nova su izdanja priređivali Bannwart. Lietzmann. i dalje.

navodimo ovdje neke korisne indikacije. WERBER. Lukman 1939. pokrenuta zbirka »Crkveni Oci i Pisci«. Kod Slovenaca je Fr.. Darmstadt 1964. T. Pravilnik zajedništva. Rukopisi Mrtvog mora — pokop mrtvih teorija. . Kršćanstvo prije Krista? Liber. 103—133]. sve s kraćim 'komentarom). izašlo 20 svezaka. »Regula Congregationis« [212—216]. Zagreb 1972 (donosi: Rat sinova svjetla protiv sinova tame [str. MilLk. . — Izbor tekstova u prijevodu s opširnim uvodom: E. t j . Leiden 1971. Benvin. Die Texte aus Qumran Hebraeisch-deutsch. Zora-Matica Hrvatska. — Vidi s t u d i j u : I. »Manuale disciplinae« [156—186]. s aktualižirajućim komentarom. II izd. D. i Pravilnik zajednice Izraela na kraju dana. knjiga I: Vj. Budući da su novootkriveni židovski (esenski) tekstovi s Mrtvoga m o r a (Kumran) od značajne važnosti za proučavanje starokršćanske literature. Regula unionis seu Manuale disciplinae (1QS). Zagreb 1969. Zbirka je zamišljena tako da donosi cjelovite spise crkvenih Otaca u hrvatskom prijevodu. Šagi-Bunića »Izazov starih« (izd. BAGARIC. Ks. BOCCACCIO — Gu. Zagreb 1917. Berlin 1965.30 IZDANJA DJELA STAROKRSCANSKIH PISACA Sajdak u Poznanju (1924). — Priručna izdanja za školu s latinskim prijevodom: P. Fani 1957. Hrvatska književnost Srednjega vijeka. Svojevrstan florilegij otačkih tekstova. I. Kolekcija tekstova s n j e m a č k i m prijevodom: E. Zagreb 1972). Sadašnji urednik kolekcije jest A. Fac simile . sve do najnovijih. . lacunae textus completae . LOHSE (hrsg). Kumran ili Betlehem. — Bibliografska pomagala: C. posebno one n a j s t a r i j e (judeokršćanske). . ali i klasična djela kršćanske teologije iz kasnijih vremena. . k o j u je pod naslovom »Kršćanski klasici« nastavila izdavati Kršćanska sadašnjost u Zagrebu. Bibliographie zu den Handschriften vom Toten Meer. Oxford 1955. ex: D. BERARDI. Naša Ognjišta — Duvno. Qumran Cave I. pokrenuo u Celju zbirku: »Cerkvenih očetov izbrana dela«. donosi knjiga T. Regula Congregationis (lQsa). t j . s uvodom i komentarom. Izbor iz srednjovjekovnih naših prijevoda iz starokršćanske književnosti može se naći u zbirci »Pet stoljeća hrvatske književnosti«. Na hrvatskom jeziku imamo samo antologijsku zbirku: Koloman Rae — F r a n j o Lasman. tzv. Izbor iz starokršćanske književnosti. Kršćanska sadašnjost — Zagreb 1975 (analiza -kumranskih spisa i njihova odnosa p r e m a kršćanstvu. ID. BURCHARD. 1968. Fani [bez naznake godine]. Barthélémy — J. . ŠTEFANIĆ. Berlin 1959J II. A Classified Bibliography of the Finds in the Desert of Judah 1958— 1969. U Zadru je g.. JONGELING. bibliografski navodi: 369—373). Kršćanske sadašnjosti. tzv.

znače zapravo pokretanje golemog b r o j a problema. 325. Kršćanska Crkva nema kroz to razdoblje mogućnosti da javno s r e đ u j e svoje probleme pred očima svega društva. jer Crkva s jedne strane ne p o s j e d u j e instrumenata za brže sučeljavanje sa s t r u j a n j i m a k o j a se pojavljuju. pa je onda takvo javno zanimanje svijeta ni ne prisiljava da brzo sređuje stavove u »ideološkom« smislu. a različite od značajki drugoga razdoblja. što ono na neki način živi na r u b u tadašnjeg društva. a koji su našli izraz u literarnoj djelatnosti. a uslijed toga. odnosno točnije. vodi ogorčenu b o r b u i na idejnom planu protiv onih svojih članova k o j i njezinu v j e r u pokušavaju rastumačiti tako da bi se specifična novost njezine vjere u stvari rasplinula. stoji u tome što kršćanstvo tijefkom toga razdoblja nema još priznati javni značaj. ili razdoblje rasta. 313. Na t a j način misaoni napori kršćana kroz to razdoblje.31 1 § 6. brojčano raste i sve većma postaje važan faktor društva (makar nepriznat). koja se odražava u razvitku kršćanske literature. iako je jedinstvo iste vjere za n j u od početka najhitniji elemenat njezina identiteta. ili — po nekim autorima — do Nicejskog koncila g. Međutim. da se ukorijeni u tu kulturu. Prvo razdoblje. a s druge strane ta u n u t a r n j a sukobljavanja ne bude opći interes cjelokupne javnosti. U isto vrijeme kršćanstvo. te ujedno sve više osjeća potrebu da se učini ravnopravnim dijeilom društva. Kroz to razdoblje Crkva i kroz svoju literarnu djelatnost provodi svoje jasno razgraničen j e od tadanjeg poganstva i od židovstva. budući da se i ne događaju u t o j općoj javnosti. dok s relativno polaganim uspjehom raščišćava s onima koji ga bitno ugrožavaju u njegovu identitetu. da u toj kulturi živi kao shvatljiv i prihvatljiv organizam. da se izrazi kroz njezine oblike. u j e d n o s druge strane zauzeto traži priključke i sljubljivanje s onim elementima koje smatra bitnima i neporecivima. ta raščišćavanja i razgraničavanja teku polaganije. velikim dijelom kao u nekom podzemlju društva. kojim Crkva zadobiva slobodu u Rimskom carstvu. uvijek sa sviješću o svojoj mogućoj ugroženosti. Najvažnija značajka toga razdoblja povijesti Crkve. ide od novozavjetnog vremena do prve četvrtine IV stoljeća. koji. i neko intuitivno naznačavanje puteva i smjerova kojima se ti problemi . PODJELA PATROLOGIJE Povijest starokršćanske (književnosti obično se dijeli na tri razdoblja. dok s jedne strane obezvređuje i zabacuje neke elemente te kulture. od kojih svako pokazuje <ne!ke općenite značajke. karakteristične za to razdoblje. čini se. do tzv. »Milanskog edikta« g. Crkva još nema na najprvom m j e s t u u svojoj svijesti potrebu da »ideološki« (što bismo danas rekli) sasvim sređeno i do posljednje jasnoće dorečeno nastupa u svijetu.

zacrtao na neki način provizorne linije daljnjeg razvijanja. Monaški ideal. Nagla odluka Nicejskog sabora mnoge je zaprepastila. m o r a m o reći da je najveći a ključni čovjek toga prvog razdoblja starokršćanske književnosti Origen. Mnoštvo je p i t a n j a u stvari bilo postavljeno.. Ujedno je Crkva. Dakako. posebno na Istoku. osim u s a m o j toj idejnoj jezgri svoga vjerovanja u Boga kao Trojstvo. Ousia). 451 (odnosno do smrti pape Leona Velikog g. jer se u njegovu opusu stječu takoreći sve težnje onih kršćanskih mislilaca toga razdoblja koji su željeli ostati vjerni osebujnosti kršćanstva. gonila je na to da se bitni kršćanski sadržaji izrefcnu i vjerno i shvatljivo. m o r a imati što jasno kazati k u l t u r n i m slojevima toga društva. po k o j e m u se ona razlikuje od svih drugih. u m j e s t o da b u d e shvaćen kao završetak raspri. kojom je Crkvi dana puna sloboda vjeroispovijedanja. koji se u to vrijeme javio. Origen je baš zato i postao naj'kontroverznija ličnost u intelektualnim kršćanskim krugovima toga prvog razdoblja. sretan je s t j e c a j stvari bio u tome što je Crkva u toj i takvoj situaciji imala i genijalne mislioce k o j i su imali i sposobnosti i hrabrosti da iz svoje vjere i u svojoj egzi- . zapravo postao početak borbi i odgovarajućeg dubokog teološkog razmišljanja. a da nije uspio donijeti konačna jasna r j e š e n j a . jer je on takoreći tematizirao sve bitne probleme koji su se kršćanstvu u toj situaciji nametali. Odatle je razumljivo zašto kao prekretnicu postavljamo Konstantinovu odluku iz 313. odigrao je u tom smislu veliku ulogu i za razvitak književnosti. A u j e d n o se iz toga vidi zašto se takvom prekretnicom može smatrati i Nicejski koncil g. Misaoni kršćani onoga vremena osjećali su to kao svoju vlastitu potrebu. Mogućnost da se održavaju sabori na takvoj autoritativnoj razini na kakvoj je bio Nicejski. Drugo razdoblje. j e r upravo od te godine unaprijed počinje intenzivno intelektualno naprezanje i oštro sukobljavanje među teolozima.riješiti. da se na n j i m a brzo stvore dalekosežne odluke pred očima sveukupne javnosti. 325: to je prvi događaj kad Crkva pred punom javnošću idejno zacrtava najhitniji dio svoga vjerovanja. na duboko pismeno razjašnjavanje vjerskog sadržaja. upravo da postane njezin najviši duhovni domet. kad se pojavila pred u k u p n o m javnošću kao sveopća nada. 313 (odnosno 325) do Kalcedonskog koncila g. pa zato i p u n a javnost življenja i djelovanja. bila prisiljena — našavši se odjednom usred svijeta kao netko u koga svi upiru oči — da pismeno razrađuje i druge svoje sadržaje koje nosi i k o j e može ljudima pružiti. Možda bi se moglo zgodno reći da prvo razdoblje svršava s godinom 313. a zacrtava ga posluživši se također izražajnim sredstvima k o j a su p r o d u k t vrhunskih n a s t o j a n j a one kulture (npr.32 PODJELA PATROLOGIJE mogu . a sama činjenica da Crkva sada. ili razdoblje cvata (»zlatno doba starokršćanske književnosti«). i ujedno postići to da kršćanstvo bude udomaćeno u k o n k r e t n o j tadašnjoj grčko-rimskoj kulturi. u n a s t o j a n j u da se kršćanska vjerska baština u svojem najhitnijem dijelu i sačuva i što bolje rasvijetli u misaonom svijetu tadanjeg društva. a ne samo možda kao potrebu koja bi bila u funkciji bolje ideološke propagande. Ako stvari tako gledamo. 461). i Crkva s tim bremenom ulazi u razdoblje ¡kad o d j e d n o m p o s t a j e prvorazredan faktor javnoga života u carstvu. pa je Nicejski sabor. a drugo započinje s godinom 325. k o j e ide od g. da kršćanstvo stekne punopravno pravo građanstva u grčko-rimskom svijetu. prisiljavala je tadanje crkvene intelektualce kao vjernike na intenzivan misaoni napor.

uz duboku vjernost i nepokolebivu ustrajnost u kršćanskom identitetu. Kad 3 Povijest kršćanske literature I . stvaranjem novih država. ili kao da se osjeća prezasićen nagomilanim idejnim bogatstvom. ali se nije odvijao u takvoj grozničavosti. u stisci kristoloških borbi neposredno pred Kalcedonski sabor. počne računati Treće razdoblje. koje se centrira oko Efeškog (431) i Kalcedonskog (451) koncila. mnogi se naprosto gube. Osobita književna vrsta toga razdoblja na Istoku su tzv. da postane djelotvorna u novim narodima. nego da je sav zadatak novih generacija. tj. U međuvremenu je bilo kao neko zatišje. Izidora Seviljskog (g. te da se slože glose iz raznih pisaca zajedno. stvorene u polemičke svrhe kao »testimonia Patrum«. komentari Sv. i razdoblje kristoloških borbi. Čini se da intelekt nije više ulijevao mnogo povjerenja. Stoga je sasvim opravdano da se od Kalcedonskog koncila (451). Na Zapadu je to razdoblje obilježeno prvenstveno provalom novih naroda na p o d r u č j e carstva. sv. u stvari. koje su dovele do odjeljivanja Nestorijanske i Monofizitske Crkve od Kalcedonske ortodoksije (a to stanje t r a j e do danas). U tom se razdoblju obično razlikuju dva podrazdoblja: razdoblje trinitarnih borbi. katene. 749) ili do smrti sv. 826). te — kasnije — rasplamsavanjem borbe oko štovanja svetih slika. Pisma. a na Zapadu do smrti sv. oni se više ne prepisuju. pa cjeloviti komentari pojedinih prijašnjih pisaca postaju nepotrebni. Na Istoku se to razdoblje računa do smrti sv. udžbenika. Dakako. zbirke citata iz ranijih pisaca. Ivana Damaščanina (g. a crkveni ljudi kao da se sve više uzdaju da se idejna pitanja mogu lakše srediti na druge načine: svakako se može smatrati indikativnom činjenica da su od više stotina biskupa koji su prisustvovali Kalcedonskom koncilu samo dvojica ostala u kasnijoj povijesti kao književna imena (Teodoret Cirski i Bazilije Seleucijski). kao od prekretnice u povijesti starokršćanske književnosti. misaona snaga u Crkvi kao da već jenjava. Pri k r a j u toga »zlatnog« razdoblja. Teodora Studite (g. te da ih pismeno fiksiraju. da se više ništa novo ne može stvoriti. a da nijedan od njih nije bio izabran u komisiju koja je bila zadužena da redigira konačan tekst dogmatske definicije. s nekim neartikuliranim uvjerenjem da je ono što je stvoreno sasvim dostatno. jedino vrijedno. da budu instrumenti u teološkim borbama. sastavljač katena uzima iz pojedinih pisaca ono što misli da je najvrednije. priručnika. Ivana Zlatoustog. koje teče do k r a j a patrističkog razdoblja. Drugi sličan književni rod predstavljaju tzv. ili razdoblje opadanja. kad književni rad nije jenjavao. t j . prilagodba. U t o m zatišju odvio se rad najvećeg kršćanskog govornika. Na t a j se način događa da čitatelj misli da u katenama ima ono što je. zapravo se na neki način gubi povjerenje u misao. florilegiji. Nicejskog i Carigradskog (381).TREĆE RAZDOBUE 33 stencijalnoj stiješnjenosti misle najhitnije probleme 'koji su se nametali. Najvažniji posao toga razdoblja je stvaranje kojekakvih sažetaka. Zajedničko je Istoku i Zapadu neko tiho nepovjerenje u novo stvaralaštvo: kao da se duh umorio od velikih misaonih pothvata u p r i j a š n j e m razdoblju. posebno kristološkim. neumornog propovjednika moralne ozbiljnosti. da staro čuvaju i sa što više pojednostavljenja prenose u budućnost. i r a đ a n j e m brige Crkve da se snađe u novim situacijama. k o j e se centrira oko prva dva koncila. 636). Ta misaona snaga i smionost najglavnije su značajke toga razdoblja. Na Istoku je to razdoblje obilježeno još žešćim nastavljanjem kristoloških borbi. Pisma sačinjeni tako da se iz ranijih komentara istrgnu kratke glose koje se odnose na pojedini redak Sv.

sakrio samoga sebe pod ime atenskog učenika sv. nego mogućnost pozvati se na autoritet kojeg priznatog ranijeg Oca. kao simbol toga dekadentnog razdoblja. ali je činjenica da originalnost nije bila osobito preporučljiva. koji je i najviše utjecao na daljnji razvitak teologije. To možemo uzeti. Dionizija Areopagitu. ali je pisac smatrao da je mnogo uputnije lansirati ih pod autoritetom jednog davnog imena. Sigurno nije bez značenja to da je najoriginalniji grčki mislilac toga razdoblja. dokazivanje.34 PODJELA PATROLOGIJE neki tekst određenog autoritativnog ranijeg Oca nema u samom sebi potrebne i poželjne jasnoće za kasnije bitke. produbljivanje. Uopće u tom razdoblju cvjetaju falsificiranja. Ne može se reći da u tom trećem razdoblju nije bilo originalnih mislilaca. Spisi su napisani u drugoj polovici V stoljeća. u neku ruku. nerijetko mu se takva jasnoća kakvim malim zahvatom pridometne. negoli pod svojim vlastitim. Pavla. budući da u najvišoj cijeni nije misaono rasvjetljivanje. . pa na taj način nećemo vjerojatno nikad uspjeti otkriti tko je zapravo te spise napisao.

»Oci apostolskog doba«. M. H e r m u (jer se ta imena s p o m i n j u u novozavjetnim spisima). n a k o n što je p r o n a đ e n . Istina je. B. no k o j e u m o d e r n o j znanosti svoj k o r i j e n vuče iz XVII stoljeća. a kod o b r a d e drugih gore s p o m e n u t i h pisaca treba imati na u m u da je značajan dio literarne ostavštine k o j a dolazi pod njihovim imenima neautentičan i da p o t j e č e iz k a s n i j i h razdoblja. doduše. da su to pisci prvih dviju kršćanskih generacija poslije apostola. U X I X stoljeću. dok se ne p o j a v l j u j e literarna d j e l a t n o s t izrazito novog tipa. do k o j i h je mogao doći. da »ti apostolski Oci ne p r e d s t a v l j a j u n e k u jedinstvenu i zatvorenu g r u p u pisaca« (O. otprilike do g. a n a j č e š ć e se u sklopu spisa »apostolskih Otaca« o b r a đ u j e i p i t a n j e »Apostolskog simbola«. vera et supposititia« tih pisaca. 145. te Ignacija Antiohijskog i Polik a r p a . ipak je opravdano govoriti o razdoblju apostolskih Otaca kao o nečemu zasebnom. pa na t a j način pojava tih novih oblika p r e d s t a v l j a granicu k o j a nas sili da o o n o m e što je bilo prije. kada je g. Kasnije je i k tim piscima p r i d o d a n P a p i j a Hierapolski i nepoznati pisac Poslanice Diognetu (donosi ih A. Unio je u zbirku. Grantu) upot r e b l j a v a o već u p r a t r i s t i č k o doba Sever Antiohijski. »Apostolski Oci« (Patres apostolici) je konvencionalno ime za skupinu n a j s t a r i j i h kršćanskih izvankanonskih pisaca. P o j e d n o s t a v l j e n o se kaže da se pod »apostolskim Očima« r a z u m i j e v a j u kršćanski pisci koji su bili neposredni učenici apostola ili učenici apostolskih učenika. Venetiis 1765—1767). da su to izvankanonski pisci apostolskog doba te prvog poapostolskog doba. . jer je većina naklade izgorjela. t j . j e r se p o j a v o m apologetske i tzv. 1672. tj. Ignacija i Polikarpa. Bolje je reći. govorimo kao o nečem zasebnom. uvrstio pisce: B a r n a b u . APOSTOLSKI OCI OPĆENITO 1. Kvadrata i Poslanicu Diognetu treba svakako smjestiti u okvir prve kršćanske apologetske literature. počeo se u spise »apostolskih Otaca« u b r a j a t i i spis Didache. »opera edita et inédita. kontroverzističke (protuheretičke) l i t e r a t u r e sigurno otvara novo razdoblje. koje je (po R. Gallandi u svojoj Bibliotheca veterum Patrum.UVOD GLAVA PRVA APOSTOLSKI OCI § 7. t j . a dodao je i opise mučeništva Klementa. k o j a je danas vrlo rijetka. Neki su p r i b r a j a l i ovamo i prvog apologeta K v a d r a t a (oko g. Bardenhewer). 125. Cotelier (umro 1686. On je u tu z b i r k u (dva sveska). Klementa Rimskog. k a k o kaže u naslovu. J.).) izdao u Parizu zbirku »Patres aevi apostolici«.

Danielou). da je to pastoralna književnost n a j s t a r i j e Crkve. To je sasvim drugačije od apologetskih spisa II stoljeća. do veoma jednostavnog pučkog govora Hermina. Zato se s pravom može reći. i sa Židovima već jasno razgraničenima od kršćana. Evangelium Jacobi. Iako je većina spisa apostolskih Otaca prigodnog karaktera. pokazuju n a m posebno kako su kršćani tog prvog razdoblja shvaćali i proživljavali djelo Kristovo. Aegjptios. te su ujedno svjedoci izreka (logia) Kristovih i apostolskih. o razvitku toga ustrojstva. a stilski se dosta razlikuju: od dotjeranog stila Klementove poslanice. Evangelium Petri. i to uglavnom s obzirom na kršćansku religiozno-moralnu praksu. Evangelium sec. Svi su ti spisi napisani na grčkom jeziku. m j e r i t i sa spisima velikih teologa kasnijih razdoblja. k a o prvom razdoblju kršćanskog teološkog razvitka (J. Ignacije Antiohijski). ¡kao i o njegovoj važnosti za samu bit Kristove Crkve. Prema novijim uvidima o »judeo-kršćanskoj teologiji«. a naročito treba istaknuti živu i proživljavanu svijest jedinstva s Kristom uskrsnulim. Ascensio Isaiae. 2. Evangelium secundum Hebraeos. . a pogotovo su ti spisi od goleme važnosti za našu d a n a š n j u teologiju. k o j e su dobili na isključivo usmeni način. dok se novozavjetni kanon nije još čvrsto bio ustalio. Neki su od n j i h kroz neko vrijeme u pojedinim Crkvama uživali kanonski ugled. ipak njihovo značenje za kasniju teologiju nije bilo maleno. obraćaju se vjernicima. Sustavnog izlaganja nalazimo kod apostolskih Otaca relativno malo. pa su n a m uslijed toga i važni svjedoci za p o s t o j a n j e pojedinih novozavjetnih spisa. Ako kod apostolskih Otaca i nalazimo suprotstavljanje hereticima. dakako. Testamenta XII Patriarcharum. općenito govoreći. Oracula Sibyllina) i novozavjetnim apokrifima (npr. te stoga naglašenu kristocentričnost kršćanskog života (posebno sv. Acta Petri) — s p a d a j u među vrela u kojima se nalazi ta teologija. ti spisi — zajedno s nekim starozavjetnim (npr. iako u nekima od tih spisa postoje već naglašeni helenistički elementi (Poslanica Klementova. Eshatološko je očekivanje blizog dolaska Kristova u tim spisima. to je još sasvim drukčije — u čisto literarnom smislu — od sustavnog pobijan j a heretičkih učenja u kontroverzističkoj literaturi. oni još uvijek ne t r e t i r a j u izričitim načinom novozavjetne spise kao »Sveto Pismo« (graphe) u jednakom obliku k a o Stari Zavjet. Petri. Po religiozno-misaonoj dubini uglavnom ne dostižu novozavjetne spise. Ti su n a m spisi osobito važni svjedoci o onovremenom ustrojstvu crkvenih općina. Apoc. k o j i r a č u n a j u — kao sa svojim čitateljima — s poganima. još veoma živo i svježe. a po spekulativno-teološkoj snazi ne mogu se. U njima nalazimo odraz shvaćanja i življenja prve i druge kršćanske generacije.36 APOSTOLSKI OCI Kršćanstvo se u svojim počecima širi usmenim govorom: novozavjetni su spisi napisani za već konstituiranu vjerničku zajednicu. Po književnoj vrsti ovi se spisi najvećim dijelom n a j u ž e o s l a n j a n j u na novozavjetne kanonske spise (poslanice. preko stravstvenog i pomalo isforsiranog stila Ignacijevog. Epistula XII apostolorum. T a j značaj čuvaju spisi apostolskih otaca: oni su napisani za vjernike. Premda su se ti pisci služili novozavjetnim kanonskim tekstovima. kako je u tim prvim kršćanskim zajednicama bila prisutna apostolska predaja. da su spisi apostolskih Otaca prvenstveno pastoralnog značaja. apokalipsa). Ignacije).

1—2. ID. Vaeter. Die Lehre von der Eucharistie als Opfer. Velika povijest Crkve. Imago Dei als christologisch-anthropologisches Problem in der Geschichte der Alten Kirche von Paulus bis Clemens von Alexandrien. Paris 1974. Muencben 1956. Die apost. KRAFT. J. Lecoffre. MINNERATH. Die Apostolischen Vaeter. Beauchesne. Eine dogmengeschichtliche Untersuchung vom Neuen Testament bis Irenaeus. — H. Halle (Saale) 1970. La résurrection des morts chez les Pères apostoliques. Sv. KS. K. MOLL.. — G. JEDIN. Padres Apostolicos. H. Zagreb 1972. FUNK. R. FISCHER. . T. JOUASSARD. Le groupement des Pères dites apostoliques.ZNAČENJE APOSTOLSKIH OTACA 37 I z d. u H. Leipzig 1901. I. Gembloux 1970. van EIJK. Mélanges de science religieuse 14. H. Die apost. Koeln-Bonn 1975. BIHLMEYER. D. Madrid 1950. Vaeter. SCHWANZ. Tuebingen u. A. Les enseignements moraux des Pères apostoliques. Muenchen 1963. 158—178. Clavis Patrum Apostolicorum. BAC. Paris 1973. Tuebingen 19562. K. Patres apostolici. Tuebingen 1901. RUIZ BUENO.: F. BAUS. Les chrétiens et le monde (I e r et I I e siècles). C. P. (1957) 129—134. J. X. LIËBAERT. Préface du Cardinal Jean Daniélou.

p o m o ć u kojega će vjernici moći raspoznati lažne učitelje od pravih učitelja (per quod agnosceretur is qui Christum vere secundum apostólicas regulas praedicaret). 7). a zatim u liturgijskim k n j i g a m a Rima i Galije. signum). koji je spadao među tekstove k o j e mora znati svaki vjernik. a p r i j e nego što će se razići po svijetu. Ambrozija ( E p i s t . poslije Duhova. ne p o t j e č e iz v r e m e n a Apostolskih otaca niti iz vremena samih apostola. 13. da je simbol načinio s a m Isus (Haec regula a Christo. 6). čini se. 42. on k o n s t a t i r a da je to simbol »quod R o m a n a ecclesia tenet«. Ambrozije se za apostolsko p o d r i j e t l o toga simbola poziva na tradiciju: »symbolum. Petar. hoc est quod plures in unum conferunt). kakav i m a m o danas. 390. pa je p r e m a tome za Zapad to najvažniji n o r m a t i v n i tekst s a d r ž a j a vjere. mislio. quod accepimus ab apostolis t r a d i t u m a t q u e compositum« (Ibid.UVOD § 8. ali u j e d n o ta riječ znači »znak« (indicium. sastavljati) apostola (collatio. T e r t u l i j a n je u p o č e t k u I I I stoljeća. ut probabitur. 2). Rufin je oko g. 5). I m e »Symbolum Apostolorum« p o j a v l j u j e se prvi p u t g. no kod T e r t u l i j a n a n e m a m o još teksta simbola. 404. . 2) našire o b j a s n i o kako se to dogodilo: apostoli su. nego još više zato što nastanak te književne vrste u n u t a r kršćanstva spada u to prvo razdoblje. »primus apostolorum«. Sv. instituta: De praescriptione haereticorum. ne samo zato što se mora reći da njegova jezgra p o t j e č e iz tog prvog k r š ć a n s k o g doba.). k a k o ne bi nitko nešto drugačije (diversum aliquid) navješćivao. On je postao n a j t e m e l j n i j i tekst v j e r o v a n j a na čitavom Zapadu. a donio ga je u Rim k a o » c o m m u n e m sententiam« sv. Oznaku »apostolski« zadobio je na temelju u v j e r e n j a . k o j i je stolovao u Rimu (Explan. i kod sv. Doslovan d a n a š n j i tekst Apostolskog simbola (»Apostolskog vjerovanja«) nalazimo prvi p u t u p o č e t k u VI st. Ambroziju je već poznata legenda da su t a j simbol sastavili sami apostoli na svome s a s t a n k u kao »breviarium fidei«. Međ u t i m o tom t e k s t u t r e b a govoriti na ovom m j e s t u . Rufin). kod b i s k u p a Cezarija Arlskog u Galiji. u svome spisu »Commentarius in S y m b o l u m Apostolorum« (c. (Ambrozije. Symb. zajednički utvrdili n o r m u svoga budućeg p r o p o v i j e d a n j a : » n o r m a m sibi prius f u t u r a e praedicationis in c o m m u n e constituunt«. kako bismo mogli u k r a t k o obuhvatiti »fidei totius seriem« (Explanatio Symboli. u p i s m u milanske sinode papi Siriciju. da t a j simbol p o t j e č e od samih apostola. APOSTOLSKI SIMBOL V J E R E Tekst Apostolskog simbola u svom doslovnom obliku. Rufin o b j a š n j a v a i s m i s a o riječi »symbolum«: ta riječ hoće reći da je to skupno d j e l o (prema g r č k o m glagolu symballo = s k u p a bacati. k o j e je na Zapadu zabilježeno već u IV st.

Crkva i uskrsnuće. 8). makar ne donose samog teksta. Die Anfaenge des christologischen Credo. to jest unošenje kristološke vjeroispovijesti u trinitarnu shemu. 35—38. 5). I. oproštenje grijeha (c. QUASTEN. tada već naime i Zapad ima također Nicejski simbol) ima dvanaest članaka. et duodecim sententiae« (Explan. 19) i u Didaché (c. Na Zapadu se već u IV stoljeću javlja misao da Simbol (tj. quae interdum pervenire etiam ad infideles solet. Zur Fruehgeschichte der Christologie. H. donosi Ćiril Jeruzalemski. a takav je karakter imao i zapadni (rimski) simbol (koji je zadobio naziv »apostolski«). Duh Sveti. početka V stoljeća — kod Nikete iz Remezijane (današnja Bela Palanka): no ti obrasci nisu još kompletni. u H. Drugi stupanj razvoja te literaturne f o r m e bilo bi stapanje obiju početnih formi. Prvi zabilježeni tekst Apostolskog simbola na grčkom jeziku nalazimo u pismu Marcela Ancirskog papi Juliju I (oko g. Jeruzalemski simbol.POČECI STVARANJA SIMBOLA 39 Simbol je potpadao pod tzv. Novacijan i dr. te kako ne bi mogLi do njega doći nevjernici: »denique haec non scribi chartulis aut membranis. kao pravila vjere u k o j u su se vjernici krštavali. i raniji pisci. U spisu rimskog pisca Hipólita »Traditio apostolica« (oko god. biskup Efeški.. Kairos NF 12 (1970) 113— —140. Tertulijan. a nije se kao cjelovit obrazac unosio u crkvene spise. kao sv. te su ga katekumeni neposredno pred krštenje učili napamet (traditio i redditio symboli). O povijesti simbola od samih početaka oblikovanja te književne vrste postoji golema literatura: usp. o simbolu: 137—140). Krist. Duh Sveti. npr. Počeci stvaranja simbola nalaze se već u novozavjetnim spisima: usp. ima šest bitnih točaka: Bog. Krist. Misli se da su u početku simboli stvarani u dva oblika: kristološki oblik (sažeta vjeroispovijest o Kristu i njegovu djelu). Rufin na istom mjestu tumači da ta načelna usmenost simbola potječe također od samih apostola: simbol ne smije biti napisan. Istočna Crkva ne poznaje neki »apostolski« simbol kao takav. izdanje i slijedeća). u odnosu prema dvanaestorici apostola. J. te — iz istog vremena. Epistula apostolorum (apokrif iz sredine II st. i u Istočnoj su Crkvi postojali baptizmalni simboli svake pojedine Crkve. »disciplina arcani«. međutim. krst. O samom postojanju simbola svjedoče nam. tj. Crkva. 200) nalazimo t a j simbol kao baptizmalni u interogativnoj formi. koji su bili u upotrebi u staroj Crkvi. Freiburg 1970 [Quaest. sed ex apostotorum traditione didicisse« (usp. Ambrozije: »Ergo q u e m a d m o d u m duodecim apostoli. Irenej. Madrid 1968 (drugo španjolsko izdanje) str. kako bi mogao ostati svojina samo vjernika. 7).. što . 13—58. Međutim.) inzistira da Simbol sadrži pet točaka: Bog. na latinskom jeziku kod Rufina. najdostupnije su sada u Schoenmetzerovu izdanju Denzingerova »Enchiridion symbolorum« (32. sed retineri credentium cordibus tradiderunt. Prve tragove trinitarne forme nalazimo u Matejevu Evanđelju (Mt 28. kako je izjavio na Firentinskom saboru grčki predstavnik Marko Eugenik. Rufin ne govori ništa o »duodecim sententiae«: tekst Simbola apostolskog. SCHLIER i dr. disputatae 51] str. Patrología. SCHLIER. Vrlo rano su u simbol uneseni i drugi elementi kršćanskog vjerovanja. 1—76. N. Herder. 340). Altkirchliche Formen des Anspruchs auf Apostolische Kirchenverfassung. BROX. Razne forme simbola (baptizmalnih i drugih). kako ga u IV st. apostolski. ut certum esset haec neminem ex lectione. Symb. i trinitarni oblik (vjeroispovijest o Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetome). Tako piše sv.

Odatle je. nego ima baš eminentno bogoštovni karakter. a p r i j e razlaska po svijetu. a s time je u vezi riječ ORTHOAOXMj. ali koji još nisu to ispovijedanje zapečatili smrću. o d r e đ u j e da se priznaje valjanost k r š t e n j a onoga koji znade simbol (kan. koji je bio temeljna norma vjerovanja. posebno u II stoljeću. k a k o bi sažeto mogli zapamtiti i u srcu čuvati ono što su primili. u drugom momentu. što na hrvatski prevodimo »ispovijest vjere«. p r e m d a prvotna svrha sastavljan j a tih tekstova nije bila da b u d u ono prvo što se u navješćivanju Evanđelja donosi k a o gotov obrazac pred pogane. kao kršćanskog znaka raspoznavanja. s time da se točno zna k o j i članak kojemu apostolu pripada. 314. kako n a m svjedoče brojna Acta martyrum. j e r na t a j način možemo razumjeti razvitak teksta simbola. k o j i m će pred zajednicom Bogu reći da. tj. na tu razinu. Bila je potrebna neka k r a t k a formula pomoću koje će onaj koji je povjerovao evanđeoskoj poruci. SOTER. THEOU YIOS. Koji su razlozi naveli prvu Crkvu da uz kanon Sv. Važno je to znati. To nazivamo i baptizmalnim karakterom simbola. a ujedno se u tom prvenstveno vidi proslavljivanje Boga (odatle je došlo da se u grčkom za izgovaranje simbola upotrebljavala riječ DOXAZEIN. CHRISTOS. ili zajedno s n j o m e (onaj grčki HOMO-. Da može odgovoriti. k a o svoga člana. On se ne svodi samo na čisto sociološku razinu odnosa prema crkvenoj zajednici. svaki pojedini apostol izrekao jedan od tih članaka. . nema dvanaest članaka. na koji čovjek mora odgovoriti. jer su se slova grčke riječi ICHTHYS uzimala k a o akrostih za: IESOUS. što je također na liniji međusobnog raspoznavanja. Krist. potreban mu je neki sažet tekst. To je imalo golemo značenje u ono vrijeme kad je kršćanska zajednica intenzivno proživljavala svoje zajedništvo. ispovjediti pred zajednicom vjernika da je prihvatio poruku. osjeti potrebu za stvaranjem kratkog normativnog teksta u književnom obliku Simbola vjere? To je p i t a n j e o svrsi i značaju Simbola. tumači sadržaj obrasca: obrazac je došao na neki način na k r a j u . U latinskom su se nazivali Confessores oni k o j i su u takvim prilikama pred poganima ispovjedili vjeru. Sin Božji. Prvi je razlog bogoštovni. Uključeno je u t a j p o j a m da se to izgovara javno i glasno pred zajednicom braće. Pisma. U latinskoj se literaturi često upotrebljava za simbol ime »tessera«. Ime »simbol« za t a j tekst spada. 8). pa da ga zajednica primi u svoj k r u g (»tko uzvjeruje i pokrsti se«). došlo do velike popularnosti simbola ribe. a što je bilo vezano s temeljnom kristološkom ispovješću vjere. Na istoj je crti i ispovijedanje vjere pred poganskim progoniteljima: mučenici (martyres = svjedoci) pred poganskim sucem izriču svoju vjeroispovijest.izražava tu s'kupnost). U t o m smislu Simboli vjere imaju i misionarski karakter. Spasitelj. s time da im se onda. jer se propovijedanje Evanđelja shvaća kao Božji poziv upravljen čovjeku.40 APOSTOLSKI SIMBOL VJERE ga iz Rufina vadimo. U VI stoljeću imamo prvi put zabilježenu legendu da je kod navodnog sastavljanja Apostolskog simbola na apostolskom sastanku poslije Duhova. što je išlo dotle da je svaki vjernik došavši u drugu zajednicu bio priman kao gost i u pitanju svojih materijalnih potreba. prepoznati onoga koji pripada u njihovu zajednicu vjere. čini se. latinski CON. latinski CONFESSIO. tj. Drugi je razlog na neki način sociološke naravi: vjernici su trebali neki obrazac pomoću kojega će se međusobno raspoznavati. simbol ima eminentno liturgijski značaj. Isus. Na toj liniji se taj tekst naziva grčki HOMOLOGIA. Sabor u Arlesu g.

Crkva je bila prisiljena da samim tekstom Simbola pruži vjernicima osiguranje protiv zabluda koje su unosili heretici. T. koje su — ponekad s određenom dozom polemičnosti — isključivale mogućnost heretičkog tumačenja Simbola. anatematizma. Laurentianum. 451 (usp. bila dogmatska definicija donesena na saboru u Kalcedonu g. symb. da je prvi tekst tog novog književnog oblika. i nije zamišljen da bude.. neke Crkve nadopunjavaju Simbol: »Vjerujem u Boga Oca svemogućega. on je ipak u biti sačuvao osnovni literarni značaj starih simbola. Najznačajniji oblik bipartitnog simbola jest tzv. njegov antiheretički karakter. poznat danas kao Nicejsko-carigradski. Simbol Nicejskog sabora (g. da se n a j p r i j e govori o Bogu Ocu. Pridodani anatematizmi (u Niceji) klica su za k a s n i j e oblike normativnih vjerskih tekstova. forma krsnog simbola Crkve u Cezareji Palestinskoj. za razliku od kasnije nastalih književnih vrsta normativnih tekstova Crkvenog učiteljstva kojima se učiteljstvo suprotstavlja heretičkim i krivim učenjima: dogmatskih definicija. nego je nastao na Zapadu (i preveden je s latinskog na grčki). marcionovci. i to na način bogoštovni. Aubier-Montaigne. Njezina je značajka. k o j i nisu zamišljeni da ih vjernik izgovara kao svoju vjeru. a m a n j e izrazito bogoštovni. niječu da je Bog Otac.). Kasnije su pojedine Crkve preuzimale u svoje k r s n e simbole protuarijevske elemente Nicejskog simbola (Rimska Crkva to nije učinila). Roma 1969. kao i mogućnost da se heretici brzo prepoznaju. a u drugom dijelu razvija kristološku vjeru. koji dolazi pod imenom sv. te imao nadodane protuarijevske anatematizme. značaj koji bismo mogli nazvati komunikativnim u eminentnom smislu. 325) ima prvenstveno takav antiheretički karakter. ni u sebi ni naizvana. 75—76). nego kao odredba crkvenih vlasti koja vjernika obavezuje da ne smije zastupati ništa što se n j o j protivi. ali sigurno ne potječe od njega. napisan je tako da se stavlja vjerniku u usta. 45—51. zatim o Sinu. ŠAGI-BUNIĆ. Ti novi književni oblici imaju. Usp. kojega je navijestio Isus. krsni simbol. Carigradski simbol (g. čini se. 381. Paris 1969 (mnoštvo izvrsnih informacija o različitim aspektima simbola). napokon o Duhu Svetome. . također bipartitne. Nicejski simbol saopćava što se vjeruje. osim takvih tripartitnih simbola. Stvoritelja neba i zemlje«. po svoj prilici negdje u Južnoj Galiji (Francuskoj) između 430—500 (Ench. simbol »Quicumque«. H. Bipartitni oblik simbola u prvom dijelu razvija sadržaj vjere u božansku Trojicu. više naglašen pravni karakter.BIPARTITNl SIMBOLI 41 S time je u uskoj vezi i treća karakteristična značajka Simbola. s time da je taj dio znatno veći jer uključuje razrađenu kristološku vjeroispovijest. ni privatno ni javno. čuva dakle literarni značaj starih homologija. isti s Bogom Stvoriteljem o kojemu govori Stari Zavjet. Problemata christologiae chalcedonensis. On je sastavljen kao formula koja osigurava pravovjerje od arijevskog učenja. na neki način. Essai sur la structure du Symbole des Apôtres. Tripartitni simboli u j e d i n j u j u trinitarnu i kristološku vjeroispovijest tako da se trinitarna uzima kao temeljna osnova. La ioi chrétinne. Atanazija. a kristološka se u n j u uklopljuje. S pojavom novih i novih heretika. deklaracija i si. kako bi pomoću njega vjernik mogao pred Bogom i zajednicom iskazati i saopćiti svoju vjeru. čini se. kao takav.: kad gnostici. manihejci. Kršćanska starina poznaje. a takvog općeobvezatnog značaja. Npr. Premda je Nicejski simbol bio naglašeno protuheretički. koji se recitira u zapadnoj euharistijskoj liturgiji) ima karakter takvog krsnog simbola sa značajnim protuheretičkim nadopunama. Uslijed toga su tijekom vremena unošene u Simbol nadopune. ma da je kao njegova osnovica uzeta. DE LUBAC.

UVOD

§ 9. »DIDACHE« — UPUTE APOSTOLSKE 1. T a j je spis u davnini bio veoma c i j e n j e n : navodi ga nekoliko p u t a Klem e n t Aleksandrijski, držeći ga Svetim Pismom, zatim Origen; za nj zna Euzeb i j e Cezarejski (Hist. eccl. 3, 25, 4), a sv. Atanazije — u svojoj Epistula festalis 39. g. 367. (c. 11) — donoseći popis biblijskih kanonskih knjiga, u b r a j a tu knjigu (Didache kaloumene ton apostolon), z a j e d n o sa, npr., Mudrošću Salomonovom i M u d r o š ć u Sirahovom, m e đ u knjige koje — iako nisu k a n o n s k e — treba čitati k a t e k u m e n i m a . U m o d e r n o j je patrističkoj znanosti t a j spis bio nepoznat, dok ga g. 1873. n i j e u biblioteci s a m o s t a n a Sv. Groba u Carigradu, u j e d n o m rukopisu iz g. 1056. (koji se sada čuva u Jeruzalemu, pa se označuje kao Hieros. 54), otkrio grčki b i s k u p Philotheos Bryennios, tada metropolita Nikomedije. Editio princeps priredio je sam Bryennios (Carigrad 1883.), a ubrzo poslije toga (u Leipzigu 1884.) izdao je A. H a r n a c k drugo i z d a n j e s obimnim k o m e n t a r o m . Od toga vremena počela je velika r a s p r a m e đ u u č e n j a c i m a 0 z n a č a j u toga spisa, o v r e m e n u njegova postanka, o njegovoj vrijednosti za poznavanje prve Crkve, i si. Didache, kako n a m je donosi Bryenniosov tekst, tj. Hieros. 54, u stvari je neke vrste katekizam, koji sadržava četiri n e j e d n a k a dijela: počinje s moralnom katehezom (cc. 1—6) u obliku u č e n j a o dva p u t a (»put života« i »put smrti«), nastavlja se s liturgijskim instrukcijama (cc. 7—10) k o j e s a d r ž a v a j u 1 neke molitvene obrasce (Očenaš i e u h a r i s t i j s k e molitve), nadovezuje disciplinske instrukcije (cc. 11—15), i završava »malom apokalipsom« (c. 16), t j . eshatološkim dijelom. Tijekom vremena otkriveni su novi rukopisi koji su važni za u t v r đ i v a n j e izvornog teksta: Papyros Oxyrhynchos XV. 1782, koji donosi dva grčka fragm e n t a (Didache 1, 3—4; 2,1 — 3, 2); r u k o p i s p o t j e č e iz IV stoljeća, a izdali su ga B. P. Grenfell i A. S. H u n t g. 1922. G. 1923. našao se u Brit. Museumu f r a g m e n a t starog koptskog prijevoda na papyrosu iz V stoljeća (Br. Mus. Or. 9271); ne zna mu se sigurno provenijencija; za tekst Didache-a s m a t r a j u ga veoma važnim. G. H o r n e r publicirao je g. 1904. f r a g m e n t e starog k o p t s k o g prijevoda. Postoji i k o m p l e t a n prijevod na georgijskom jeziku, k o j i je opisao g. 1932. G. Peradze (kolacionirao ga je na n j e m a č k o m jeziku s Harnackovim i z d a n j e m iz g. 1884.), ali p r e m a rukopisu iz X I X stoljeća, a dosad se nije uspio pronaći predložak p r e m a k o j e m u je t a j rukopis načinjen; navodno bi imao p o t j e c a l i iz prve polovice V stoljeća. Male je vrijednosti jedan arapski f r a g m e n a t , n a č i n j e n po k o p t s k o m p r i j e v o d u iz V stoljeća, koji sažimlje prve četiri glave. Nađena su i dva f r a g m e n t a (Didache 1, 1—3; 2, 2—6) latinskog prijevoda (Cod. Melk 914, iz XI st.) koji m o r a biti veoma star, k a k o se zaklju-

OTKRIĆE SPISA I RASPRAVE O KARAKTERU

43

čuje iz citacija kod Ps. Ciprijana »De aleatoribus«, Opta ta Milevskog i sv. Augustina. Za tekst spisa Didache važne su i tzv. Constitutiones apostolicae, spis koji je nastao u drugoj polovici IV ili početkom V stoljeća: knjiga VII, I—32 donosi preradu cijelog teksta Didache. Najznačajniji tekst za proučavanje Didache-a, — uz tekst Barnabine poslanice (cc. 18—21), k o j a donosi također nauku o »dva puta«, — nalazi se u kodeksu Monacensis 6264: on donosi latinski spis Doctrina apostolorum (= Doctrina u daljnjem tekstu), na koji je već g. 1884. upozorio O. v. Gebhardt, a koji je pronašao i izdao J. Schlecht (Freiburg i. Br. 1900). Doctrina donosi nauku o dva puta (Didache 1—6), ali sa znatnim odstupanjima od Didache. Oba su prva izdavača (tj. Bryennios i Harnack) smatrala da je Didache apokrif, odnosno pseudepigraf, koji se od drugih apokrifa razlikuje po trijeznosti, ali koji se ipak lažno predstavlja kao spis apostolski, a nastao je dosta kasno: po Bryenniosu između g. 120—160, a po Harnacku između 135—165 (u Egiptu). Poslije su različiti istraživači spis različito datirali: od sredine I stoljeća (Sabatier) pa čak do IV stoljeća (C. Bigg); ipak su se datiranja najviše kretala između 80—165. godine. Najvažniju ulogu u ocjenjivanju i datiranju spisa imao je veoma arhaičan oblik crkvene organizacije koji se odražava u Didache (središnja uloga proroka u Crkvi). Po J. Armitage Robinsonu (g. 1912. i 1920.) spis treba smjestiti p o t k r a j II stoljeća ili na početak I I I stoljeća, a nikako nije mogao nastati prije 140/150, jer se didahist — po Robinsonu — svakako služio Barnabinom poslanicom (iz koje potječe nauka o »dva puta«), a njegov spis nije drugo nego jedna literarna fikcija: didahist se trudio da dade arhaički k a r a k t e r svome djelu jer mu je želio pribaviti apostolski ugled, ali nam to djelo ne može ništa istinito reći, »bar što se tiče pitanja crkvene organizacije«. Rano su se spominjale montanistioke tendencije u Didache; R. H. Connolly (The Didache and Montanisme, Downside Review 55, [1937] 339—347) čvrsto je zastupao montanističko podrijetlo spisa (montanističko je: isticanje proroka i propisivanje postova!), u čemu ga je onda slijedio F. E. Vokes, po kojemu je Didache »jedno artificijelno književno djelo, sastavljeno iz apostolskog materijala, koje afektira apostolski govor, a s ciljem da poduči ljude o tome što misli montanistička Cikva i kako se ona vlada, sa svrhom da pokaže do koje je točke ona 'apostolska', nasuprot katoličkoj Crkvi« (The Riddle of the Didaché. Fact or Fiction, Heresy or Catholicism? London 1938). To je m i š l j e n j e sve riše prevladavalo u znanstvenim krugovima: »Ta knjižica, koja je dio apokrifne literature, ne odražava situaciju koju bi Crkva ikada bila poznavala« (G. BARDY, La théologie de l'Église de saint Clément de Rome à saint Irénée, Paris 1945, 134, n. 3). U međuvremenu, — nakon što je već g. 1884. J. Wordsworth iznio misao da su Didache i Barnabina poslanica međusobno neovisni, a da zajednički ovise od nekog starijeg židovskog spisa koji je u obliku nauke o »Dva puta« donosio poduku namijenjenu prozelitima, i nakon što je ta misao bila dalje razrađivana kod više autora, — iznio je E. Hennecke (g. 1901.) misao da bi taj treći spis, zajednički predložak za Didache i za Ps. Barnabu, u stvari imala biti Doctrina (tj. latinski spis k o j i je izdao Schlecht); no to nije naišlo na veću pažnju među patrolozima; Doctrina se uglavnom smatrala latinskim prijevodom Didachea. Međutim, ideja o međusobnoj neovisnosti između Barnabine poslanice i Didachea, te o njihovoj zajedničkoj ovisnosti o nekom starijem spisu, imala

44

DIDACHE

je dosta sljedbenika; jedino su se učenjaci razilazili o židovskom ili kršćanskom k a r a k t e r u toga pretpostavljenog starijeg spisa o »Dva puta«. Novo je stanje u proučavanju sve te problematike nastupilo poslije kumranskih otkrića (počevši od g. 1947.), posebno nakon izdavanja spisa »Manuale disciplinae« (1QS). J. P. Audet (Affinités littéraires et doctrinales du »Manuel de discipline«, Revue Biblique 1952, 219—238) podvrgao je komparativnoj analizi tekst iz Manuale disciplinae (1QS, 3, 13 — 4, 26) sa Didache 1•—6, Barnabinom poslanicom 18—20, latinskom Doctrina apostolorum (izd. Schlecht), kao i Pastirom Herminim (Mand. 2, 4—6). Rezultat njegova istraživanja jest, da su svi ti kršćanski tekstovi ovisni o jednom zajedničkom izvoru — nekom rabinskom spisu za poduku prozelita — k o j i je bio u srodnosti — po etičkom dualizmu! — sa »Manuale disciplinae«, a k o j e m u je najbliže latinska Doctrina, koju su p r i j e držali prerađenim prijevodom prvih glava Didachsa. Glavni distin'ktivni elemenat sastoji se u govoru o dva anđela '(ili dva duha u Alan. disc.) koji su postavljeni iznad dvaju puteva, a čega nema u Didache (Doctrina 1, 1 govori o anđelu »aequitatis« i anđelu »iniquitatis«, dok Barn 18, 1 govori — u p l u r a l u — o »anđelima Božjim« i »anđelima Sotone«). Kritičari Audetovi iznose određene prigovore: npr. B. C. Butler smatra da se Barnaba služio židovskim oblikom »Duae viae«, ali da se u Doctrina i u Didache 1—6 nalaze već elementi ovisnosti od judeokršćanske tradicije; J. Daniélou drži da Didache 1•—6 svakako već ima kršćanski karakter; no pretpostavka o p o s t o j a n j u židovskog predloška čini se neospornom. J.-P. Audet je poslije toga napisao golemu studiju o Didache (La Didaché. Instructions des apotres, Pariš 1958), u kojoj je iznio neke iznenađujuće rezultate, te je u koječemu osporavan, ali k o j a sigurno ostaje kapitalno djelo za svako d a l j n j e istraživanje. Audet zastupa da je spis u svom sadašnjem obliku nastao između g. 50—70. U tom je vremenu izvršila svoj posao ruka jednog interpolatora, koja je spisu dala ovaj sadašnji oblik. Prije interpolatorova zahvata bile su dvije redakcije spisa, od kojih je prva redakcija načinjena u prvdkršćanskoj sredini koja još nije imala u r u k a m a pisanog Evanđelja. Druga redakcija je načinjena u Lstoj sredini malo nakon toga što se pojavilo neko prvo pisano Evanđelje, srodno s Matejevim. Adresati spisa su kršćani koji su to postali iz poganstva, a ne iz židovstva. Izvorni naslov — kako dokazuje Audet — nije DIDACHE TON DODEKA APOSTOLON, nego DIDACHAI TON APOSTOLON, tj. prva riječ nije u singularu, nego u pluralu, i u naslovu nema riječi DVANAESTORICA (DODEKA). Spis, prema tome, nije apokrif, k a k o se većinom dosad mislilo, jer se autorstvo ne podmeće Dvanaestorici (što bi bilo očito netočno), nego spis svojim naslovom hoće reći da su to DIDACHAI apostola u širem smislu, u kakvom t a j termin dolazi u Novom zavjetu, k a o oznaka za određenu funkciju u prvotn o j Crkvi. Nije riječ o spisu koji bi se prikazivao nečim š t o on nije, kako bi sebi pribavio veći ugled, nego je riječ o spisu koji doista jest ono što mu naslov kaže: tj. spis n a m i j e n j e n tome da ga apostol, odnosno utemeljitelj nove kršćanske zajednice, ostavi novoj zajednici kao praktično pomagalo za život njezinih članova i za njezine postupke. Stoga bi se naslov na hrvatski najtočnije preveo k a o »Upute apostolske«, jer to i jesu one upute ili direktive koje je apostol smatrao najhitnijima za pravilno funkcioniranje nove kršćanske zajednice i za ponašanje pojedinih vjernika u zajednici. Euzebije Ceza-

NOVIJA PROUČAVANJA

45

rejski (Hist. eccl. 3, 25, 4) donosi naslov u pluralu (kai ton apostolon hai legomenai Didachai), a ni on ni sv. Atanazije (Epist. fest. 39, 11) ne z n a j u da bi u naslovu postojala precizacija »dvanaest« (ton dodeka). Termin Didache upotrebljavamo u tekstu iz tehničkih razloga, jer se tako uobičajilo. Domovinu spisa treba tražiti u sredini iz koje potječe i Matejevo Evanđelje, a s time da su isključene pavlovske Crkve, jer Didache ne pokazuje srodnosti s pavlovskom teologijom. To može biti Palestina ili Sirija: ništa se ne protivi tome da to b u d e Antiohija ili njezina okolica. Izvorni jezik je grčki. Osnovicu za razlikovanje onoga što je u izvorno djelo didahistovo unio interpolator, koji je po Audetovu mišljenju najvjerojatnije i sam bio »apostol«, Audet otkriva u tome što se u spisu dadu jasno razlučiti dijelovi koji se adresatima obraćaju u drugom licu množine (»passages-vous« = vi-odlomci) od dijelova koji im se obraćaju u drugom licu jednine (»passages-tu« = ti-odlomci). Ti-odlomci (izuzimajući one koji sačinjavaju izvor »Dva puta«, što ga je preuzeo didahist) pripadaju interpolatoru, koji je kazuist, tj. upušta se u detaljno određivanje kako treba postupiti u rješavanju sasvim konkretnih problema koji mogu nastati; poseban je slučaj s tzv. »evanđeoskim odsjekom« —- Didache 1, 3b — 2, 1 — koji je interpoliran u »Dva puta«, jer on počinje kao vi-odlomak da zatim pređe u ti-odlomak; međutim, Audet drži vjerojatnijim da i taj unos treba pripisati interpolatoru. Prema tome, od inierpolatora, potječu ovi odlomci Didachea: 1, 3b — 2, 1; 6, 2—3; 7, 2—4; 13, 3 i 13, 5—7. Od toga interpolatora, koji više-manje pripada vremenu samoga didahista (i koji je i sam »apostol«), Audet razlikuje nekoga kasnijeg interpolatora koji je u tekst prvoga interpolatora unio glose: 1, 4a; 13, 4. Na to da u samom izvornom didahistovu tekstu razlikuje dvije redakcije (on ih označuje kao Dl i D2), Audet je došao na temelju analize samog teksta, a potvrdu za svoje mišljenje našao je u interpretaciji jednog mjesta iz »Stihometrije« Nikefora Carigradskog (+ 829), gdje se kaže da Didache apostolon ima 200 stihova (PG 100, 1060), jer to znači da je Nikefor imao pred očima spis za trećinu manjega obujma od Bryenniosova teksta (koji ima oko 300 stihova). Iz toga se zaključuje da je u opticaju bila i kraća redakcija spisa od ove današnje. Ako se u jedan stih broji 36 slova, onda 200 stihova dosiže točno do c. 11, 2 uključno: a to mjesto i u samom tekstu daje dojam zaključka. Audet je svjestan problema koji nastaje ako se iz teksta izostave inteipolatorovi unosi (što bi se po njegovoj hipotezi moralo načiniti), jer u tom slučaju spis ima otprilike samo 165 stihova. No to ne smatra nepremostivim, budući da Nikefor i inače brojke zaokružuje. Prema tome, didahist bi najprije bio napisao kraći spis Dl (cc. 1—11, 2) za potrebe vjernika kojima je bio apostol: taj spis sadrži moralnu katehezu (»Dva puta«), uputu o krštenju, postu, molitvi i euharistiji. Nakon što je taj spis već neko vrijeme bio u cirkulaciji, didahist je uvidio da su nastale nove potrebe, pa je nadodao nove upute (cc. 11, 3—16; po Audetu spis u sadašnjem obliku nije potpun, nedostaje mu nekoliko redaka), te je tako nastala nova duža redakcija D2. U to je vrijeme zajednica već imala napisani tekst evanđelja, što se vidi iz načina kako didahist govori o evanđelju u tom nadopisanom dijelu. Didahist se kod prve redakcije (Dl) poslužio već gotovim tekstovima, koje je uvrstio u svoje djelo: prije svega spis »Dva puta«, zatim Očenaš i euharistijske molitve. Audet izražava mišljenje da »Duae viae«, ako se izuzme interpoliran »evanđeoski odsjek« (1, 3b — 2, 1), nemaju ništa specifično kršćansko, nego da »odražavaju samo onovremeni judaizam« (str. 313). Međutim, on je pokazao da su »Dva puta« već imala svoju složenu povijest: u tekstu se mogu otkriti tri sukcesivna sloja. Prvi i

46

DIDACHE

najstariji sloj sačinjava »uputa nežidovima«, tj. prozelitima: baza su »dva puta«, oko kojih je simetrično iznesena zbita pouka, najprije pozitivna (put života), a onda negativna (put smrti). Taj temeljni tekst sadržan je u Didache u cc. 1, 1—3a; 2, 2—7; kraj 4, 14; 5, 1; kraj 5, 2; 6, 1. Drugi sloj, unesen u taj temeljni tekst kao nadopuna »puta života«, ima sapijencijalni karakter, tj. po književnom je obliku srodan s mudrosnim knjigama. Ta »uputa mudraca«, stilski veoma dotjerana, nalazi se u Didache, c. 3, 1—6. Treći sloj može se nazvati »uputa siromasima«, a nalazi se u Didache, cc. 3, 7 — 4, 14 i 5, 2 (AUDET, nav. dj. 311—314). Audet je dopustio mogućnost da je sapijencijalni dio unesen u Duae viae možda posljednji (str. 312), budući da ga Ps. Barnaba nema, pa izgleda da je on imao pred sobom redakciju »Duae viae« gdje toga nije bilo; na tome inzistira P. Benoit (Revue Biblique 1959, 596). Audetovi su kritičari stavili u pitanje više njegovih teza: posebno tezu o izvornom naslovu (koja se n a m a čini veoma uvjerljivom), zatim onu o ovisnosti prve redakcije (Dl) o pisanom Evanđelju, a sasvim osobito se kritičari — bar pretežno — nisu složili s Audetom u p i t a n j u jedinstva autora: većina se zalagala za jednog autora, koji je doduše upotrijebio već postojeće materijale, ali je spis napisao odjednom, a ne u fazama. Problemom teksta Didachea posebno se pozabavio E. Peterson (studija je publicirana g. 1951. u »Rivista di archeol. christiana«, a preštampana je g. 1959. u »Fruehkirche, J u d e n t u m und Gnosis«, str. 146—182). On je donio niz prijedloga za popravak teksta: studija je svakako važna za proučavanje nauke, iako U. Mattioli (La Didaché, 1969, str. 18) kaže, da se njegovi »ispravci tiču više prehistorije nego historije Didachea«. R. A. Kraft proučavao je Didache poslije Audeta veoma minuciozno, služeći se metodom »povijesti oblika« (Formgeschichte) (rad je publiciran g. 1965). Po njemu, Didache je u stvari relativno kasna zbirka ili kompilacija raznih materijala, koja je svoj sadašnji oblik dobila istom u drugoj polovici II stoljeća. U spisu nalazimo i veoma stare materijale, ali koji su svoj oblik zadobivali tijekom vremena: K r a f t otkriva u tekstu velik broj perikopa, koje su se tijekom vremena grupirale oko četiri žarišne točke, kako ih danas nalazimo u Bryenniosovu tekstu; ali su ti pojedini dijelovi kolali nezavisno jedan od drugoga dok ih nije neki konačni redaktor sabrao zajedno. »Proizvoljno je — misli s time u vezi U. Mattioli (nav. dj., 26—27) — ne pripoznati jedinstvene stilistioke značajke, preko kojih ličnost, pa čak i ekleziološko usmjerenje, autora-kompilatora dolaze daleko više do izražaja nego što se to može činiti površnom čitatelju«. Bez obzira hoće li Audetovo datiranje Didachea zadobiti tijekom vremena nove potvrde, zasad je sigurno b a r ovo: »Kumranska su otkrića pripomogla da je došlo do široke konvergencije mišljenja b a r u jednoj točki: nezavisno od datuma kada je došlo do definitivne uspostave spisa, jedan više ili manje konzistentan dio Bryennios-Didachea potječe iz veoma rane epohe. Pod tim uvjetima ne može više ni teorija o potpunom montanističlcom krivotvorenju naići na otvorene zastupnike« (Mattioli, nav. dj., 117). Ako se uzme u obzir da u Didacheu, kao spisu eminentno praktičnog karaktera, koji je kao neki vademecum za život vjerničke zajednice, nema traga nekoj polemici s gnosticima ili doketima; kao i slika koju Didache pruža o crkvenoj organizaciji, tj. da još uvijek važnu ulogu imaju apostoli i učitelji, a naročito proroci, dok se već nazrijeva jasno učvršćivanje stabilnog lokalnog episkopata, moramo reći da spis odražava »predignacijansku« (Mattioli) crkvenu situaciju. Čini se, da

TBKST ».UPUTA APOSTOLSKIH«

47

nas to sasvim jasno vodi najkasnije u prve godine II stoljeća, a veoma smo skloni ići u drugu polovicu I stoljeća.
I z d . : J.-P. AUDET, La Didaché, Instructions des Apôtres Études Bibliques, Paris 1958, 223—243 (s franc, prijevodom); Th. KLAUSER, FP 1 (Bonn 1940). — L i t . : AUDET, nav. dj. (v. popis literature, str. XI—XVI); E. PETERSON, Fruehkirche, Judentum und Gnosis, Herder, Freiburg 1959, 13—182; H. DE RIEDMATTEN, La Didaché: solution du problème ou étape décisive, Aug 36 (1959) 410—429; P. NAUTIN, Notes critiques sur la Didaché, Vig. Christ. 13 (1959) 118—120; ID., La composition de la Didaché et son titre, Rev. de Vhist. des relig., 155 (1959) 191—214; J. HAZELDEN WALKER, An argument fro:n the Chinese for the anliochene origin of the Didache? Studio Patrística 8 (Berlin 1966) 44—50; M. A. SMITH, Did Justin know the Didache? Studia Patrística 7 (1963); B. C. BUTLER, The two ways in Didache, Journal of Theological Studies, 1961, 27—38; R. A. KRAFT, Barnabas and Didache. Apostolic Fathers, vol. 3, New York 1965; U. MATTIOLI, La Didaché, Dottrina dei dodici apostoli, Ed. Paoline, 1969; P. PRIGENT, Épitre de Barnabé, SC 172, Paris 1971, 12—20; B. LAYTON, The Sources, Date and Transmission of Didache 1, 3b — 2, 1, Harvard Theol. Review 61 (1968) 343—383; S. GIET, L'enigme de la Didacliè, Paris 1970. — Prvi je hrvatski prijevod načinio P. BOCK, Nauka dvanaest apostola, Sarajevo 1906. Usp. ID., iivot pretkršćanskih općina prema »Nauci dvanaest apostola«, Život 8 (1927) 20—31.

2. Tekst »Uputa apostolskih«. Donosimo ovdje hrvatski prijevod teksta Apostolskih uputa (Didachai ton apostolon) u cijelosti: »Gospodnja uputa nežidovima (tois ethnesin). — I. Dva su puta: put života i put smrti. A velika je razlika između ta dva puta. 2. Evo, ovo je put života: ponajprije, ljubi Boga koji te stvorio; zatim svoga bližnjega kao samoga sebe; i ništa što ne želiš da se dogodi tebi, ne čini ni ti drugome. 3. A uputa koja slijedi iz tih riječi jest ova: [Blagoslivljajte one koji vas proklinju, i molite se za svoje neprijatelje, a postite za one koji vas progone. Jer što je veliko (poia gar eharis) u tome, ako ljubite one koji vas ljube (ean philete tous philountas hymas)? Zar ne čine to i neznabošci? (ta ethne). A vi ljubite one koji vas mrze i nećete imati neprijatelja. 4. [Uzdržavaj se od tjelesnih požuda.] Ako te netko ćušne po desnom obrazu, okreni mu i drugi, i bit ćeš savršen. Ako te netko prisili na jednu milju, pođi s njime dvije. Ako ti netko otme plašt, daj mu i haljinu. Ako ti netko oduzme što je tvoje, ne zahtijevaj natrag: ta i ne možeš. 5. Svakome koji te moli, daj i ne zahtijevaj da ti vrati, jer Otac hoće da se svakome daje od njegovih darova (e/c ton idion eharismaton). Blago onome koji daje, prema zapovijedi: ostaje bez prijekora. Jao onome koji prima: ako netko prima jer mu treba, bit će bez prijekora; ali onaj kome nije potrebno bit će suđen, zbog čega je primio i u koju svrhu: stavit će ga u zatvor i bit će pod istragom o tome što je učinio, i neće odanle izaći sve dok ne vrati posljednji novčić. 6. O tom je doduše rečeno također: »Neka se oznoji tvoja milostinja u tvojim rukama dok ne spoznaš kome ćeš je dati.« II. Drugi nalog upute:] 2. Ne ubij, ne učini preljuba, ne budi oskvrnitelj dječaka (ou paidophthoreseis), ne griješi bludno, ne kradi, ne bavi se magijom ni vračanjem, ne uništi djeteta pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo, ne poželi onoga što pripada tvome bližnjemu. 3. Ne kuni se krivo, ne svjedoči lažno, ne proklinji, ne budi zlopamtilo (ou mnesikakeseis). 4. Ne budi dvosmislen ni dvoličan u govoru: jer dvoličan govor je zamka smrti. 5. Riječ tvoja neka ne bude lažna, ni isprazna, nego potvrđena činom (memestomenos praxei). 6. Ne budi pohlepan ni lakom, ni himbenik (hypokrites), ni zlobnik (kakoethes), ni oiiolica. Ne goji zle namjere protiv svoga bližnjega, 7. ne mrzi nijednog čovjeka, već jedne prekoravaj, za druge se moli, druge opet ljubi više nego svoj život (hyper ten psychen sou). III. Dijete moje, bježi od svakoga zla i od svega što je nalik na zlo. 2. Ne prepuštaj se srdžbi: srdžba vodi k ubojstvu; ne budi žestok ni svadljiv ni nasilan: iz

48

DIDACHE

svega se toga rađaju ubijstva. 3. Dijete moje, ne odavaj se požudama: požuda vodi u blud; ne budi besraman u govoru ni smion u pogledu: iz svega se toga rađaju preljubi. 4. Dijete moje, ne budi pogađač iz promatranja ptica, jer to vodi u idolopoklonstvo; ni bajalac ni astrolog (mathematikos) ni obavljač lažnih očišćavanja (perikathairon), niti želi to vidjeti ili čuti: iz svega se toga rađa idolopoklonstvo. 5. Dijete moje, ne budi lažljivac, jer laž vodi u krađu; ni srebroljubiv ni željan tašte slave: iz svega se toga rađaju krađe. 6. Dijete moje, ne budi zanovjetljiv prigovarač (gongysos): to vodi u pogrdni govor; ni drznik ni zlobnik: iz svega se toga rađaju ocrnjivanja i pogrde (blasphemiai). 7. Budi krotak, jer će krotki naslijediti zemlju. 8. Budi velikodušan i milostiv i bezazlen i miroljubiv i dobar, s punim počitanjem prema riječima koje si čuo. 9. Ne uznosi se i ne daj u svojoj duši mjesta drskosti. Neka se tvoje srce ne drži oholih, već kreći za pravednima i poniznima. 10. Sve što ti se dogodi primaj kao dobro, svjestan da se bez Boga ništa ne događa. IV. Dijete moje, onoga koji ti govori riječ Božju spominji se danju i noću, i časti ga kao Gospodina: jer gdje se gospodnja vlast (he kyriotes) propovijeda, ondje je Gospodin. 2. Svaki dan traži društvo svetih, da nađeš pokoj u njihovim riječima. 3. Ne izazivaj raskola (schisma), već pomiruj zavađene: sudi po pravdi, ne gledaj tko je tko kad kudiš prestupke. 4. Ne prevrći u duši što će ti se ili neće dogoditi. 5. Ne budi čovjek koji za primanje ima ruke pružene a za davanje stisnute. 6. Ako imaš što kao plod svojih ruku, daj za otkup (eis lytrosin) svojih grijeha. 7. Ne oklijevaj s davanjem, i dok daješ ne zanovijetaj: jer spoznat ćeš Onoga koji će ti dobro uzvratiti plaću. 8. Ne otjeraj potrebnoga, nego učini da imaš sve zajedničko (synkoinoneseis) sa svojim bratom, i ne reci da je tvoje: jer ako ste zajedničari (koinonoi) u besmrtnim dobrima (en tdi athanatoi), koliko više morate biti u smrtnima! 9. Ne skidaj svoje ruke sa svoga sina ili kćeri, nego ih od najmlađe dobi uči strahu Božjemu. 10. Ne naređuj u žestini svome robu ili sluškinji koji se uzdaju u istoga Boga, da ne bi možda izgubili straha pred Bogom koji je nad obojima: jer ne dolazi da pozove prema tome tko je tko, nego one koje je Duh pripravio. 11. A vi, robovi, budite podložni svojim gospodarima kao slici Božjoj, u suzdržljivosti i počitanju. 12. Mrzi svaku himbu (hypokrisin) i sve što nije milo Gospodinu. 13. Nipošto ne napuštaj naloga Gospodnjih, već čuvaj one koje si primio, ništa ne dodavajući niti oduzimajući. 14. Na zajedničkom sastanku ispovijedaj svoje prestupke, i ne pristupaj k svojoj molitvi sa zlom savješću. — To je put života. V. A evo puta smrti: prije svega, to je zao put i pun prokletstva: ubijstva, preljubi, požude, bludna djela, krađe, idolopoklonstva, magije, vraćanja, otimačine, kriva svjedočenja, himbe (hypokriseis), dvoličnost (diplokardia), prevara, oholost, zloba, hvastavost, lakomost, sramotno govorenje, zavist, drskost, bahatost, bezočno hvastanje vlastitom zloćom, pomanjkanje straha Božjega; 2. progonitelji dobrih, mrzitelji istine, ljubitelji laži, koji ne poznaju plaću pravednosti, koji se ne drže dobra ni pravedna suda, koji bdiju ne za dobro nego za zlo; od kojih je daleko krotkost i strpljivost, koji ljube isprazne stvari, koji istjeruju povrat, bez smilovanja za siromaha, bez sućuti za iscrpljenoga, koji ne poznaju svoga Stvoritelja, ubojice djece, uništavatelji stvorenja Božjega, koji tjeraju od sebe potrebnoga, pritištu potlačenoga, zagovornici bogataša, nepravedni suci siromaha koji žive od rada (peneton), okaljani svim grijesima. — Drži se, dijete, daleko od svih tih. VI. Gledaj da te tko ne zavede izvan toga puta JJpute, jer takav te uči nečemu što je izvan Boga. [2. Ako naime možeš nositi čitav jaram Gospodnji, bit ćeš savršen; ako pak ne možeš, čini ono što možeš. 3. A što se tiče jela, uzmi na se što možeš, ali se potpuno uzdržavaj od onoga što je žrtvovano idolima: to znači kult mrtvih bogova.] VII. A što se tiče krsta, krstite ovako: pošto ste sve to prije rekli, krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, u tekućoj vodi. [2. Ako pak nemaš tekuće vode, krsti u

TBKST ».UPUTA APOSTOLSKIH«

49

drugoj vodi; ako ne možeš u hladnoj, onda u toploj. 3. A u pomanjkanju i jedne i druge, izlij triput vodu na glavu u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. 4. A prije krštenja neka krstitelj i krštenik i drugi, ako koji mogu, održe post: kršteniku naredi da posti jedan ili dva prethodna dana.]. VIII. A vaši postovi neka ne budu zajedno s postovima hipokrita; oni naime poste drugi i peti dan u tjednu; a vi postite četvrti dan i dan priprave (paraskeuen tj. petak). 2. Također ne molite kao hipokrite, nego kao što je zapovjedio Gospodin u svome Evanđelju, ovako molite: Oče naš koji si na nebu, neka bude sveto tvoje ime, neka dođe tvoje kraljevstvo, neka se ostvari tvoja volja i na zemlji kao što je na nebu, kruh naš svakodnevni daj danas, i otpusti nam naš dug kao što i mi otpuštamo svojim dužnicima i ne stavi nas u kušnju nego izbavi nas od zla: jer tvoja je moć i slava u vjekove. 'Amen'. 3. Tako molite tri puta dnevno. IX. A što se tiče euharistije, ovako iskazujte hvalu (eucharistesate): 2. Najprije o čaši: Hvalu ti dajemo, Oče naš, za sveti trs Davida sluge tvojega; koji si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi (tou paidos sou): tebi slava u vijeke. 'Amen'. 3. A o razlomljenom kruhu (tou klasmatos): Hvalu ti dajemo, Oče naš, za život i spoznaju (gnoseos), koju si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi (tou paidos sou): tebi slava u vijeke. 'Amen'. 4. Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh (klasma) raspršen po bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i moć u vijeke. 'Amen'. 5. A nitko neka ne jede ni ne pije od vaše euharistije, nego samo oni koji su kršteni u ime Gospodnje. Jer u vezi s time rekao je Gospodin: Ne dajte sveto psima. X. A pošto se nasitite, ovako iskazujte hvalu: 2. Hvalu ti dajemo, Oče sveti, poradi svetoga Imena tvoga, koje si stavio da stanuje u našim srcima, i poradi spoznaje i vjere, i besmrtnosti (gnoseos kai pisteos kai athanasias), koje si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi: tebi slava u vijeke. 'Amen'. 3. Ti si, gospodaru svemogući (despota pantokrator), sve stvorio poradi imena svoga, dao si sinovima ljudskim hranu i piće da ih uživaju i da ti iskazuju hvalu (eucharistesosin), a nama si po svome sluzi Isusu milosno podario (echariso) duhovnu hranu i piće (pneumatiken trophen kai poton) za vječni život. 4. Prije svega te hvalimo (eucharistomen), jer si moćan: tebi slava u vijeke. 'Amen'. 5. Spomeni se, Gospode, Crkve svoje (tes ekklesias sou), da je izbaviš od svega zla i da je usavršiš u svojoj ljubavi. Saberi je od četiri vjetra, posvećenu, u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio. Jer: tvoja je moć i slava u vijeke. 'Amen'. 6. Neka dođe milost (charis), i neka prođe ovaj svijet! 'Amen'. Hosana domu Davidovu! Tko je svet, neka dođe! Ako tko nije, neka se obrati. Maranatha! Amen. 7. A prorocima (prophetais) dopustite, da iskazuju hvalu kako hoće. XI. Tko, dakle, dođe i upućuje vas u sve to što je prije rečeno, primite ga. 2. Ako pak sam bude krivi učitelj te naučava drukčije upute, da bi razorio (eis to katalysai), nemojte ga slušati. A ako naučava s nakanama da poveća (eis to prostheinai) pravednost i spoznaju Gospodnju, primite ga kao Gospodina. 3. A što se tiče apostola i proroka, činite kako je po pravilu evanđelja. 4. Svaki apostol koji dođe k vama neka bude primljen kao Gospodin; 5. no neće ostati dulje od jednog dana; ako pak bude potrebno, i slijedeći; ali ako ostane tri dana, to je lažni prorok (pseudoprophetes). 6. Kad apostol odlazi, neka ne uzme ništa osim kruha do slijedeće postaje; ako pak zaište novca, to je lažni prorok. 7. I nijednog proroka koji govori u nadahnuću nemojte iskušavati niti prosuđivati, jer svaki će se grijeh otpustiti, ali taj se grijeh neće otpustiti. 8. No nije svaki koji govori u nadahnuću prorok, nego samo ako ima ponašanje Gospodnje (tous tropous Kyriou). Prema ponašanju, dakle, raspoznat će se lažni prorok i pravi prorok 9. I nijedan prorok, naređujući u nadahnuću da se postavi stol, ne jede s njega; ako se tako ne vlada, to je lažni prorok. 10. Svaki prorok koji uči istinu, ako ne čini
4 Ftroijest kršćansko literature I

50

DIDACHE

ono što uči, to je lažni prorok. 11. A nijednog proroka koji je utvrđen kao pravi prorok, ako izvede nešto za kozmički misterij Crkve ali ne uči da se čini što on čini, vi ne sudite: pred Bogom će biti suđen. Jer tako su činili i nekadašnji proroci. 12. A koji rekne u nadahnuću: Daj mi novce ili što drugo, ne slušajte ga. No ako rekne da se dade za druge koji su u potrebi, neka ga nitko ne sudi. XII. A svaki koji dođe k vama u ime Gospodnje neka bude primljen. Zatim ćete ga procijeniti, i spoznati — jer imate razum! — desnicu i ljevicu. 2. Ako je pridošlica putnik na prolazu, pomozite mu koliko možete: no neće ostati kod vas više od dva ili tri dana, ako je nužno. 3. Ako pak hoće kod vas zasjesti, a ima svoj zanat, neka radi i tako se hrani. 4. Ako nema svoga zanata, providite prema vašemu razboru, da se ne dogodi da kršćanin među vama živi u besposlici. 5. Ako pak to neće prihvatiti, taj trguje Kristom (christemporos esti); čuvajte se takvih. XIII. No, svaki pravi prorok koji hoće da se kod vas smjesti, zaslužuje svoju hranu. 2. Isto tako i pravi učitelj (didaskalos alethinos): dostojan je i on kao radnik svoje plaće. 3. [Uzmi dakle sve prvine od proizvoda (plodova) s preše, gumna, volova i ovaca, i daj prorocima: oni su naime vaši veliki svećenici. 4. [[A'ko pak nemate proroka, dajte siromasima]]. 5. Ako pečeš kruh, uzmi prvine i daj ih, prema zapovijedi. 6. Isto tako ako otvoriš sud s vinom ili uljem, uzmi prvine i daj prorocima. 7. A od novca i ruha i svega imutka uzmi prvine prema svojoj procjeni i daj prema zapovijedi.] XIV. U dan Gospodnji (kath'hemeran de Kyriou) saberite se zajedno te lomite kruh i vršite euharistiju, ispovijedajući (proexomologesamenoi) svoje prestupke, da vaša žrtva (he thysia) bude čista. 2. A nijedan koji ima neki spor sa svojim drugom, neka se ne pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili, da se ne okalja vaša žrtva. 3. Jer to je ona žrtva o kojoj reče Gospodin: Na svakom mjestu i u svako vrijeme neka mi se prinosi žrtva čista, jer ja sam veliki kralj, govori Gospod, i čudesno je moje ime među narodima. XV. Postavite (cheirotonesate) dakle sebi biskupe i đakone dostojne Gospodina, muževe krotke i koji nisu pohlepni za novcem, istinoljubive i prokušane, jer vam i oni vrše službu proroka i učitelja. 2. Nemojte ih dakle omalovažavati: oni su vaše časne osobe, zajedno s prorocima i učiteljima. 3. Ispravljajte jedni druge, ne u srdžbi već miroljubivo, kao što imate u evanđelju; a s nijednim koji pristrano i bezobzirno postupa protiv drugoga neka nitko ne govori, i neka ne čuje od vas riječi dok se ne preobrati. 4. A svoje molitve, milostinje i sva djela činite onako kako imate u evanđelju našega Gospodina. XVI. Bdijte nad svojim životom! Vaše svjetiljke neka se ne ugase, ne skidajte pojasa sa svojih bokova, već budite spremni: jer ne znate sata u koji dolazi naš Gospodin. 2. Često se skupljajte zajedno tražeći ono što je za vaše duše; jer vam sve vrijeme vaše vjere neće koristiti ako se ne nađete savršeni u posljednji čas. 3. U posljednje će se dane, naime, umnožiti lažni proroci i kvaritelji, ovce će se preobratiti u vukove, ljubav će se preobratiti u mržnju. 4. Kad poraste bezakonje, jedni će druge zamrziti i progoniti i izdavati, i tada će se pojaviti zavodnik svijeta (ho kosmoplanes) kao sin Božji, i činit će znakove i čudesa, i zemlja će se predati (paradothesetai) u njegove ruke, i počinit će zlodjela kakva se ne dogodiše nikad od početka vijeka. 5. Tada će svaki stvor ljudski (he ktisis ton anthropon) ući u vatru kušnje, i mnogi će se smutiti i propasti; a koji ustraju u svojoj vjeri, bit će spašeni od samoga groba (tou katathematos). 6. I tada će se ukazati znakovi istine: najprije znak otvorenog neba, zatim, znak glasa trublje, i treći, uskrsnuće mrtvih. 7. No ne svih, nego kako je rečeno: Doći će Gospodin i svi sveti s njime. 8. Tada će vidjeti svijet Gospodina kako dolazi na oblacima nebeskim ...«
Prijevod je načinjen prema kritičnom izdanju: J.-P. AUDET, La Diđache, 226—242; jedino je iz Hier. 54 vraćena fraza donesena kurzivom u VU, I (iako vjerojatnije ne spada u prvotni tekst). U uglatim zagradama [ ] nalazi se tekst za koji Audet misli da ga je u spis unio

TEOLOŠKI SADRŽAJ O BOGU I O KRISTU

51

interpolator — suvremenik autora; a u dvostrukim uglatim zagradama [[ ]] nalaze se kasnije interpolacije unesene — po Audetu — u dodatke ranijeg interpolatora. Konjekture su obilježene znakom ' '.

3. Teološko-povijesna važnost. Didache se na prvi pogled ukazuje kao jedne vrste katekizam: to je najstariji katekizam, »u kojemu možemo još i danas ogledati svoju vjeru i svoj život, da provjerimo njihovu autentičnost« (U. Mattioli). Značajno je, međutim, da u t o m »'katekizmu« ne nalazimo nikakvog simbola vjere, koji bi n a m mogao biti kao polazište za prikaz didahistova shvaćanja o Bogu i o Kristu. U spisu ne nalazimo nikakvog traga nekoj filozofskoj problematici, a nema u n j e m u ni specifično teološkog interesa oko produbljivanja sadržaja vjere. To je dokumenat o životu i praksi onovremene Crkve u k o j o j je nastao: jedino na p o d r u č j u etičko-socijalnom možda možemo vidjeti neku tendenciju za sistematizacijom, ali se čini da je ono što na tom p o d r u č j u ima izgled sistematičnosti didahist zapravo naslijedio, odnosno preuzeo iz judaizma, a ostalo je odraz praktično-životnog stava tadanjeg kršćanstva. Kakogod se može naglašavati stilsko jedinstvo čitavog djelca, teško bi se moglo govoriti o nekoj teološkoj misli autora koja bi bila njegov osobni plod, jer je spis ipak sastavljen — bar većim dijelom — iz gotovih tekstova, od kojih se neki — kako smo vidjeli — mogu sasvim jasno odrediti. Možemo, stoga, govoriti o teologiji i o misaonom sadržaju spisa kao cjeline, ali teže o naučavanju samoga didahista. Specifično kršćanski teološki sadržaj o Bogu i o Kristu možemo potražiti polazeći prvenstveno od molitvenih tekstova u spisu, t j . od euharistijskih molitava (cc. 9—10) i od Očenaša (c. 8). Ta je teologija veoma arhaička, i odaje značaj čiste judeokršćanske teologije. Bog je »stvorio sve« (ektisas ta panta: 10, 3), on je »Gospodar svedržitelj« (despota pantokrator: ibid), on je načinio (poiesanta) svakoga čovjeka (usp. 1, 2), on d a j e svoje darove (ta idia charismata), pod čime se svakako misle i m a t e r i j a l n a dobra, jer ta uputa kaže da je Božja volja: »Svakome koji te moli, d a j i ne zahtijevaj natrag« (1, 5). Bogu se obraćamo prvenstveno kao »Ocu našemu« (8, 2; 9, 2. 3) ili »Ocu svetome« (10, 2), a d a j e mu se i jednostavno ime »Otac« (1, 5). Trinitarna formula »u ime Oca i Sina i Duha Svetoga« — kao u Mt 28, 19 — nalazi se u Didache u uputi o k r š t e n j u (7, 1. 3). To je i jedino sigurno mjesto gdje Didache govori o Duhu Svetome kao osobi; vrlo vjerojatno je riječ o Duhu Svetom kao osobi također u 4,10b. Na nekim mjestima se naslov »Gospođin« (Kyrios) očito odnosi na Oca, ali na mnogo m j e s t a t a j se naslov odnosi na Krista: npr. 9, 5: »Jer u vezi s time rekao je Gospodin (Kyrios): Ne d a j t e sveto psima!« Za kristologiju Didachea najvažnije je da se redovito govori o Isusu (cc. 9—10), što znači da je u središtu povijesna osoba Isusova. Ime Isus Krist nalazi se jedanput u Bryenniosovu tekstu (9, 4), no Audet misli da je to kasnija interpolacija k o j a ne spada u tekst. To je tim značajnije što je ime Krist inače zajamčeno samim tekstom, budući da dolazi riječ christianos (kršćanin: 12, 4) i christemporos (koji trguje Kristom: 12, 5). (E. PETERSON, nav. dj., 87, misli da bi bilo bolje riječ christianos ne uzimati u obzir za ižvorni tekst Didachea) Posrednička uloga Isusova jako je naglašena (usp. euharistijske molitve u 9—10). Kao značajni elemenat tog posredništva jest davanje spoznaje (gnosis), koju nam je Bog dao po Isusu (9, 2. 3; 10, 2), što je srodno s ivanovskom teologijom. No to je

disciplinskom dijelu (cc. zauzimaju važno mjesto u određivanju . str. kao o instrumentu stvar a n j a . No čini se. Moralno učenje zauzima najviše m j e s t a u Didache. da nazivanje Isusa »slugom« (pais) Očevim. J. Nalazimo je u apokrifnoj apokalipsi Knjiga Henohova. Neuchatel 19683. Apokalipsa Abrahamova) javlja shvaćanje Imena kao prave hipostaze. u punoj analogiji s davanjem zemaljske h r a n e i pića ljudima za zemaljski život. 3). iz starozavjetnih podataka (o tim podacima vidi također: L. 2). Judeokršćanska je teologija razvila tu spekulaciju u vezi s Kristom (usp. Ime Sin (ho hyios) d a j e se Kristu samo u trinitarnoj formuli krštenja (7. Već je prije L. ali praktično-etička p i t a n j a na neki način dominiraju i u tzv. a o kojoj nam svjedoče kumranski tekstovi (DANIÉLOU. 3—15). 6. I o uskrsnuću Kristovu Didache n a m svjedoči samo indirektno: vjernici se s k u p l j a j u na lomljenje k r u h a i euharistiju u »dan Gospodnji« (14. a kaže se također da nam je Otac po Isusu dao spoznati »besmrtnost« (athanasia: 10. 63—73). implicira Kristovu posredničku ulogu po muci i smrti (O kristologiji »Sluge Jahvina«. 24 i 9. dj. Ime jedan od naziva Logosa. Le Fils éternel. Dimenzije tog posredništva posebno se vide iz teologije o Imenu. Prvenstveno je riječ o dijelu koji nazivamo »Dva puta« (cc. i dr. 10. 1). d a o si sinovima ljudskim hranu i piće da ih uživaju i da ti iskazuju hvalu. prisutne u spisu. g d j e se na bazi starozavjetnog shvaćanja o Imenu kao očitovanju Boga razvila spekulacija o Imenu kao o Moći Božjoj po k o j o j on ostvaruje svoja djela. nav. 3). Teologija o »Imenu« (Onoma) potječe iz judaizma. nalazimo naznačenu posredničku ulogu Krista u samom stvaranju. 200—201). U tom tekstu. Théologie du Judéo-christianisme. Paris 1974. koje si nam dao spoznati po Isusu svome s l u z i . i s n j i m u vezi možemo s pravom govoriti o učenju. . čini se sigurnim da Didache poistovjećuje Isusa s Imetiom k a d u molitvi kaže: »Hvalu ti dajemo. 1. Oče sveti. 16. 2) i »život« (9. sve stvorio poradi Imena svoga (heneken tou onomatos sou). 1—6). no ona je ubrzo napuštena u korist razvijanja spekulacije 0 Logosu. i iz naziva »tvoj sluga« (tou paidos sou) koji se daje Isusu (9. . 11. a nama si po svome sluzi Isusu milosrdno podario duhovnu hranu i piće za vječni život« (10. Dj 15. CULLMANN. 2—3). 3) i »paradi spoznaje i vjere i besmrtnosti« (hyper tes gnoseos kai pisteos kai athanasias: 10. Prvom Henohu. Cerfaux upozorio da je kristologija Imena već nekako naznačena u novozavjetnim spisima (npr. 12. poradi svetoga Imena tvoga. po k o j o j je. BOUYER. Cerf. J. uostalom. 16. a što mora očito biti u vezi s Iz 53. Citirano m j e s t o (10. — »christologie de l'Bbed Yahvé« — u prvoj Crkvi vidi kod: O. 2. Rim 2. 2). 56s).52 DIDACHE posredništvo očito šire i dublje od samoga predavanja nekoga znanja: to se vidi iz formulacije »život i spoznaju« (tes zoes kai gnoseos: 9. Christologie du Nouveau Testament. Ta je spekulacija analogna Filonovoj spekulaciji o Logosu. 3. 199—216). Ti si. i poradi spoznaje i vjere 1 besmrtnosti. koje si stavio da stanuje u našim srcima. Gospodaru svemogući (despota pantokrator).. U Didache nigdje ne nalazimo izričitog spomena Kristove muke. p r e m a tome. DANIÉLOU. 9.). dakako nadovezujući na onu spekulaciju o Imenu koja je postojala u t a d a n j o j židovskoj apokaliptici i esenizmu. 3) upozorava ujedno na soteriološku ulogu Kristovu koja je veća od samog davanja spoznaje: po njemu je Bog nama dao duhovnu hranu i piće i vječni život. Budući da se istom u kasnijoj judaističkoj apokaliptici (Treći Henoh. u tzv. Daniélou misli da je judeokršćanska teologija razvila misao o Imenu kao oznaci za Krista relativno nezavisno.

U proučavanju etičko-socijalmog učenja »posebno izlazi na vidjelo judeokršćanski karakter Didachea« (Ibid. činite i vi njima. pa opravdano možemo s Mattiolijem (nav. Navedimo ponajglavnija mjesta: »Svakome koji te moli. a ima svoj zanat. ako imamo na pameti da je didahist preuzeo (ili makar iskoristio) već postojeći židovski spis o »dva puta«. t a j trguje Kristom: čuvajte se takvih« (12. dj. Na putu smrti su oni »koji ne poznaju plaću p r a v e d n o s t i . 62) govoriti o »moralnim principima i elementima društvene nauke« u našem spisu. čini se. Ako p a k hoće kod vas zasjesti. inače m o r a j u raditi i živjeti od rada: »Ako je pridošlica putnik na prolazu. neka radi. koliko više morate biti u smrtnima!« (4. 16). 12): važno je kod toga imati na umu da su se među . usp. nepravedni suci siromašnih koji žive od svoga rada« (5. ljubav prema neprijatelju. što želite da ljudi vama čine. i neka ne čuje od vas riječi dok se ne preobrati« (15. koji t j e r a j u od sebe potrebnoga. no neće ostati kod vas više od dva ili tri dana. proizlazi naglašavanje onoga što možemo nazvati socijalnom motom etike »Uputa«. 10). jer Otac hoće da se svakome dade od njegovih darova« (1. . 3b — 2. 31). 5). Isus je to pravilo formulirao pozitivno: »Sve. nego — počevši od unošenja tzv. doista. koji bez smilovanja i s t j e r u j u povrat od siromaha. 9. Očito je na istoj ekonomsko-socijalnoj liniji ono što Didache određuje o boravku i o načinu odlaska apostola iz mjesne zajednice (11. To je i razumljivo. To je. »Ne o t j e r a j potrebnoga. didahist — u tekstu koji s m a t r a m o definitivnim — ne ostaje u okvirima svoga židovskog predloška. 12. providite p r e m a vašem razboru. koji su bez sućuti za iscrpljenoga . »S nijednim koji pristrano i bezobzirno postupa protiv drugoga. kao neodvojiv elemenat. tako da možemo reći da je najosobitija značajka moralnog učenja njegovih »Uputa« u tome. sasvim jednako kao što je bilo u židovstvu (prvi put je formulirano u oporuci Tobijinoj: »Ne čini nikome što bi tebi samomu bilo mrsko«. da se ne okalja vaša žrtva« (14. Ipak. neka nitko ne govori. nego učini da imaš sve zajedničko sa svojim bratom i ne reci da je tvoje: jer ako ste zajedničari u besmrtnim dobrima.SOCIJALNA NOTA ETIKE »UPUTA« 53 odnosa između vjernika i njihovih službenika. . 15). »Ne naređuj u žestini svome robu ili sluškinji koji se uzdaju u istoga Boga. pa onda isto tako o proroku (11. . Tob 4. 1) — daje cijelom spisu intonaciju koja nadm a š u j e negativni oblik »zlatnog pravila«. »Zlatno pravilo« donosi Didache u negativnom obliku: »Ništa što ne želiš da se dogodi tebi. 2). Lk 6. da naglašava socijalne aspekte. zagovornici bogataša. . . 3). nego one koje je Duh pripravio« (4. 8). ne čini ni ti drugome« (1. tako da to uključuje. a nisu odsutna ni iz eshatološ'kog dijela (c. i tako se hrani. pritištu potlačenoga. da ne bi možda izgubili straha pred Bogom koji je nad jednima i drugima: jer ne dolazi da pozove prema tome tko je tko. . ako je nužno. 2—5). d a j i ne zahtijevaj da ti vrati. da u temelje kršćanskog moralnog ponašanja postavlja ljubav prema Bogu i bližnjemu. 2). Iz toga središnjeg mjesta ljubavi u moralnom ponašanju. 5—6). »evanđeoskog odsjeka« (1. Ako nema svoga zanata.). 2). Ako pak to neće prihvatiti. Značajno je za etiku Didachea. ali najviše tri dana. Osobita je briga posvećena tome da među kršćanima u zajednici vlada međusobna ljubav: »Nijedan koji ima spor sa svojim drugom neka se ne pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili. dakle. da se ne dogodi da kršćanin među vama živi u besposlici. Zajednici se naređuje da ugosti kršćane koji dođiu k njima. Zakon i Proroci« (Mt 7. pomozite mu koliko možete.

kako nitko ne bi ostajao besposlen: teško je tvrditi da bi u tom tekstu (12. d a j t e siromasima« (13. Pravilo koje tu didahist postavlja moglo bi se u d a n a š n j o j strukturi Crkve eventualno ostvarivati na razini redovničkih i sličnih zajednica. apostolima. za kršćansku teologiju izvanredan domet ima njegova motivacija: »Ako ste zajedničari u besmrtnim dobrima. 8). sociološki analognoj d a n a š n j o j župi. 10—11) ne sadrži. koje je. Tu je izrečena jasna osuda razdvajanja onoga što danas nazivaju »vertikalom« i »horizontalom«. ipak smatra nespojivim s kršćanstvom da bi netko sposoban za rad živio naprosto od milostinje. 6). tako da didahist. ali je svakako rad shvaćen kao nešto časno i s čovjekovim dostojanstvom neodvojivo svezano. nego ona ide kroz milostinju. kao i čisto individualističkog shvaćanja (i proživljavan ja) kršćanstva k a o težnje za nekim čisto osobnim savršenstvom koje sebi ne tare glavu oko ostvarivanja i proživljavanja zajedništva. a izražava neko načelno nepovjerenje prema bogatašima (usp. bar ne općenito). p r e m a k o j e m u se tu daje siromasima pravo precedencije nad prvinama pred ostalim službenicima. mišljenja da kršćanstvo može ostati autentično baveći se samo transcendencijom.. 74—75). Odlomak o međukršćanskom gostoprimstvu (12. k a o što uostalom i sva n a j s t a r i j a kršćanska liter a t u r a (usp. d a j za o t k u p svojih grijeha« (4. o tom u § 15.. Vrijedno je posebno naglasiti. 4). Ono što Didache govori o odnosima između robova i njihovih gospodara (4.(4. nego se sva zajednica mora pobrinuti.54 DIDACHE istraživačima gradile teorije o postanku spisa na temelju toga što on »favorizira« p u t u j u ć e karizmatike. dj. 1—5). 2). Zanimljivo je i povezivanje rada s milostinjom i pokorom: »Ako imaš što kao plod svojih ruku. očito na bazi kršćanske zajednice. ali o n a j k o m e nije potrebno bit će suđen . Pokornička vrijednost rada tu nije shvaćena u onom smislu -kako je to prevladavalo kod kasnijih kršćanskih monaha. ipak se čini da je u toj koncepciji sadržana bar klica društvene vrijednosti rada u međuljudskoj solidarnosti. kako veliku ulogu ima rad p r e m a didahistovu uvjerenju. premda ima smisla i za ljudske slabosti (usp. bit će bez prijekora. 4. 5). didahist. i kako nerad i besposlica nije samo osobno pitanje pojedinog kršćanina. 16. nav. U tom kontekstu se kreće i njegova izjava: »Jao onome koji prima: ako netko prima jer mu treba. 10. očito. da didahist osobito inzistira na ideji biti-savršen (usp. biškupima i đakonima (U. odražava jednu stvarnost prvoga kršćanstva koju jedva možemo zamisliti ako gledamo današnje stanje u Crkvi. Kako god je tu vrijednost rada koncipirana u nadnaravnom i eshatološkom smislu — postizavanja vječnog spasenja.. Od goleme je važnosti shvaćanje didahistovo o kršćanskoj komunitarnosti (koinonia). tj. kako god naglašava i zahtijeva davanje milostinje. 5. kao ni pavlovski stav (Ef 6. 2). MATTIOLI. Kod toga je vrijedno zapaziti. odnosno: te bi zajednice mogle na sličan način skrbjeti za gosta-kršćanina (ali se ni to ne događa.« (1. učiteljima. . 2—5) bilo već sadržano ono što danas nazivamo »pravo na rad«. 1. govori o kršćanskoj zajednici naprosto. bilo shvaćanje tadašnje Crkve. 2—3). Iako je možda nedovoljno utemeljeno ono tumačenje rečenice: »Ako pak nemate proroka. međutim. koliko više morate biti u smrtnima!«. pogotovo pod izlikom kršćanstva: takav »trguje Kristom«. 2 — Poredbe). očito. ukoliko naime r a d u k l j u č u j e napor i teškoću (u latinskom jeziku labor znači i rad i muku!). privilegira siromahe. 6. 5. ipak je sigurno da Didache. a ne samo u individualnom smislu. ništa revolucionarno.

Međutim. Ako to imamo na pameti. u tom slučaju imali bismo ovdje prvu aluziju na instituciju kumstva. pa ništa ne upućuje na to da bi riječ »krstite« trebala biti uzeta kao da se misli svaki član zajednice kao pojedinac. 1—4) nam didahist svjedoči. 1) (usp.UPUTE O KRŠTENJU 55 5—9. 2. iako njegova uloga nije pobliže opisana. 2) sigurno nije bez interesa za autentičan kršćanski moralni stav u tim pitanjima. to se očito odnosi na krštenje bolesnika. Benoit (nav. Zanimljivo je da didahist govori i o nekim »drugima!! koji mogu biti povezani s krštenjem: vjerojatno je tu riječ o nekim garantima ili svjedocima za onoga koji se krsti ili za autentičnost k r š t e n j a . Bez obzira je li to uvjetovano očekivanjem blizog dolaska Kristova. 1—3. 3—4). koje je značenje imala ta trikratnost. u: Pisciculi. trinitarna forma već bila općenito prevladala. 9—10). Teško bi se moglo pretpostaviti da je didahist imao na pameti tu simboliku. str. 5). 22 — 4. Le baptême chrétien au second siècle. Rim 6. 7). Didache ništa ne kaže. a ne samo kao kršćanska (i judaistič'ka) reakcija na tadanju praksu među poganima. jer kaže »u tekućoj vodi«. možda i bila upotrebljavana također kristološka forma — »u ime Isusovo«.. kako mnogi misle. k o j e zastupa A. BENOIT. A. koji u tom dijelu (7—15) želi biti neki postupovnik za praksu zajednice. smatra se naime da to znači njegov izraz »u živoj vodi« (en hydati zonti: 7. 5. nego na respektiranju same pojedinačne osobe. u kasnijoj će se patrističkoj teologiji pojaviti tumačenje da se trostruko uronjavanje odnosi na to što je Krist bio tri dana u grobu. Spominje se izričito i »krstitelj« (baptizon). Didache izričito svjedoči da se može valjano krstiti i u stajaćoj vodi. dj. Studien zur Religion und Kultur des Altertums. Taufet in lebendigem Wasser! Zum religions-und kulturgechichtlichen Verstaendnis von Didache 7. Izričito se spominje mogućnost krštenja u toploj vodi. To nam je prvo izričito svjedočanstvo o valjanosti krštenja polijevanjem. 4). npr. ako nema tekuće: problem'koji je bio živ još u vrijeme Tertulijanovo (De baptismo. Budući da didahist govori o polijevanju tri puta. TH. Harnack). jer se obraća zajednici. što je očito povezano s pavlovskom krsnom teologijom (usp. O krštenju (7. da se ono u vrijeme redakcije spisa još uvijek normalno obavljalo u rijekama i potocima. po analogiji se zaključuje da je i uronjavanje moralo biti trostruko. ukoliko je u početku. a ne na bilo kojega kršćanina (kao što je to mjesto tumačio A. Čini se da u ovom drugom slučaju nema na pameti k r s n u formulu. budući da on izričito veli. jer na to u p u ć u j e k a r a k t e r spisa. . ubijanje novorođenčadi i — bar uključno — njihovo izlaganje (2. 1). U njegovo je vrijeme. da se tu već misli na neku kvalificiranu osobu u zajednici. Činjenica da takav arhaički tekst izričito osuđuje pobačaj. kao što nije ni rečeno tko je ta osoba koja može preuzeti ulogu krstitelja. Važno je i s p o m i n j a n j e trinitarne formule kod k r š t e n j a (7. da se može krstiti i polijevanjem po glavi ukoliko nema dosta vode. Krštenje je za didahista također normalno značilo silazak u vodu i uronjavanje. budući da u njegovu spisu nema traga pavlovskoj krsnoj teologiji. Kol 3. jer ne inzistira na pravu i vlasti. njezina transcendentalnog poziva i njezina psihološkog doživljavanja. Didahist govori i o k r š t e n j u »u ime Gospodnje« (9. prema tome. KLAUSER. spasenjska motivacija je zanimljiva. Muenster 1939). 2). nego samo hoće označiti da je riječ o kršćanskom krstu (usp. 1. ništa ne smeta što didahist govori općenito (»krstite ovako«). Vjerojatnije je mišljenje.

da se Crkva što jasnije i definitivnije odvoji od Sinagoge. drži vjerojatnim da je izbor tih dana nastao pod u t j e c a j e m kalendara zajednice u Kumranu. Didahistov tekst o tome (8. No. a didahist o vremenu posta. a onda o postu. morala je postojati bar bitna poruka (ili kateheza) o kršćanskom sadržaju vjere. 13—15. da se krštenik m o r a o prije krštenja obvezati da će prihvatiti kršćanska moralna načela: u tom smislu — po našem mišljenju — nije isključeno da su se u didahistovoj kršćanskoj općini pripravnicima za k r š t e n j e neposredno pred samo k r š t e n j e čitale prve glave »Uputa«. ali oba puta Isus svoju pouku stavlja u opoziciju prema hipokritima. klica neke posebne priprave za k r š t e n j e svakako se u tekstu nalazi: didahist n a r e đ u j e da se p r i j e k r š t e n j a održi post. a kršćani treba da poste u srijedu i petak. odnosno o ponašanju postitelja. jer se ne čini da bi Didache bila napisana u funkciji k r š t e n j a : kao cjelina. nav. To je jedna od točaka koju su navodili u potvrdu t e o r i j e o montanističkom podrijetlu spisa. 31—39). {Audet misli da ne spadaju!). nego da se odnosi na neku točno određenu skupinu ljudi: ta će skupina po svoj prilici biti farizeji (usp. t j . Tu je sadržana klica kasnije razvijene neposredne priprave k a t e k u m e n a za krštenje. da se te riječi nisu nalazile u izvornom tekstu. postoje značajne razlike. kao što nam svjedoči sv. U didahistovu govoru o postu nema ništa specifično montanističko (usp. 23.. kad je ušlo u običaj da se Didache upotrebljava u pouci katekumena. BENOIT. to bi imalo značiti. 16—18. To bi mogao biti zametak kasnijih predbaptizmalnih egzorcizama (A. 4). 29). Dj 8. »evanđeoskom odsjeku« u »Duae . koja je trajala kroz cijelu korizmu (u to vrijeme korizmenog posta još nema u Cricvi). Didache govori i o t j e d n o m postu. Jaubert (g. Iz teksta nije vidljivo. s m a t r a m o vjerojatnijim mišljenje Audetovo. značajno je. Moguće je. n a j p r i j e je riječ o molitvi. 11). Danielou (nav. da je za nj bilo najvažnije baš to. Ipak. te ih formulira s izrazitom nakanom da se kršćani po postu i molitvi jasno odvoje od hipokrita. Ukoliko bi te riječi doista spadale u izvorni tekst. dj.. § 52. međutim. i da je t a j esenski u t j e c a j bio prisutan već u n a j p r v o j kršćanskoj zajednici. onda bismo ovdje imali neko svjedočanstvo da je već u to vrijeme postojala predbaptizmalna kateheza. Govor o postu povezan je u Didache s govorom o molitvi: to se literarno jasno vidi iz toga što jednu i drugu u p u t u jednako stavlja u opoziciju prema hipokritima. Spomenute su riječi mogle biti unesene kasnije.56 DIDACHE Bryenniosov tekst ima riječi »pošto ste sve to prije rekli« (tauta panta proeipontes: 7. Mt 23. samo kod Mateja je obrnut red. 4. 19. 25. 16—18) govori o načinu posta. No to je slabo uvjerljivo. No. samo moralne dužnosti. Teško bi bilo misliti da bi ta kateheza sadržavala samo ono što se nalazi u prvih šest glava »Uputa«. 5—13. da se za krštenika predviđaju eventualno i dva dana posta. pa se dobiva dojam kao da je za didahista prvenstveno važno baš samo odjeljivanje. u čemu bi bila vrijednosna razlika između jednih i drugih dana. U vezi s didahistovim stavom o postu vrijedno je upozoriti da on — u tzv. 1—3) pokazuje određene sličnosti s Mt 6. kako bi krštenik mogao ispovjediti vjeru (usp. dj. Isus kod Mateja (6. 1). 27. Atanazije. 1954). Treba se odijeliti od farizeja s obzirom na dane posta: oni poste u ponedjeljak i četvrtak. Postiti mora krstitelj i krštenik i neki »drugi« (7. 399). povodeći se za mišljenjem što ga je iznijela A. a iz teksta je u j e d n o jasno da naziv hipokriti (licemjeri) nije upotrijebljen generički. post). ona se obraća već uspostavljenoj kršćanskoj zajednici. Mt 28. J.

3). po svom stavu. tj. A nijedan koji ima spor sa svojim drugom. (Sličnu doksologiju vidi u 1 Ptr 4. prijevod iz E. ali se potpuno uzdržavaj od onoga što je žrtvovano idolima: to znači kult mrtvih bogova« (6. J. Po Audetu t a j bi nejasan tekst potjecao od interpolatora. U Uputama t a j ritam nije izričito određen. Kršćanstvo prije Krista?. ona se u tom spisu izričito naziva »žrtvom« (thysia) i povezuje se s riječju proroka Malahije (Mal 1. Manuale disciplinae propisuje molitvu »u vremena koja ozakoni Bog: na početku vladavine svjetla. da se ne okalja vaša žrtva« (14. Paris 1962. 6). 53—66). neka se ne pojavi na vašem sastanku dok se nisu pomirili. didahist također pokazuje stanovitu značajnu razliku od načina kako se o tom govori u Mt 6. 2). 3). Didahist ništa ne govori o poganima. WERBER. a formulu Očenaša neposredno suprotstavlja molitvi pogana. Ujedno Didache određuje da se taj čin obavlja u »dan Gospodnji«. Sastanci vjernika su na neki način u središtu didahistova shvaćanja kršćanskog života. 5—15. iako donosi obrazac Očenaša u Matejevoj verziji. uzmi na se što možeš. Čini se očitim da se tu kao cilj podrazumijeva obraćenje neprijatelja i progonitelja. poste za one koji ih progone (1.EUHARISTIJA 57 \ viae« — d a j e u p u t u kršćanima da ne samo mole za svoje neprijatelje nego i da. U vezi s molitvom. A. uz neke varijante. . prisutna i u Kumranu. To je starozavjetna tradicija za privatnu molitvu. Euharistija je osobito važno poglavlje Apostolskih uputa. 1—2). kao p r i m j e r sažetosti nasuprot mnoštvu riječi. ni o mnoštvu riječi. a jednako je pozornosti vrijedno. Ponajprije. JUNGMANN. koju didahist pridodaje tekstu Očenaša. što znači: u j u t r o . da vaša žrtva (thysia) b u d e čista. ispovijedajući prethodno svoje postupke. U tom slučaju ta uputa. Zaključna doksologija.11 i Otkr 1. a didahist j eponavlja k a o neki refren u euharistijskim molitvama (9—10). U vezi s jelom postoji i ovaj propis: »A što se tiče jela. La liturgie des premiers siècles. pa da je uzajamno p o m i r e n j e p r e d u v j e t da se smije sudjelovati u euharistijskom činu na sastanku. i »euharistija« što će ubrzo postati tehnički termin u staroj Crkvi. prema podjeli kod Werbera to je XIV. 3). 1. Ne izgleda da bi tu bila riječ o kršćanskoj askezi. pri o b r t a j u njegovu i pri zalazu u zakonito konačište njegovo« (10. 1). 11—14) o »čistoj žrtvi« koja se prikazuje Bogu na svakom mjestu i u svako vrijeme (Didache 14. Zagreb 1972. u p u ć u j e na svoju arhaičnost. ne nalazi se ni u Mateju ni u Luki: ona je inače bila omiljena u onovremenom židovstvu. on na njima inzistira i na mjestima gdje n i j e vidljivo da je riječ o euharistijskim sastancima: »Svaki dan traži društvo svetih. da na tom sastanku nema mjesta onima koji su u međusobnom sporu. da nađeš pokoj u njihovim riječima« (4. Ili u eshatološkoj perspektivi: »Često se skupljajte zajedno tražeći ono što je za. str. što je najstarije ime za euharistijsku celebraciju (usp.1. Važno je upozoriti. zajednica se sabire da lomi kruh i daje hvalu. Cerf. Isus kod Mateja stavlja ostentativnosti molitve hipokrita u opoziciju skrovitost kršćanske molitve. Taj se čin zajednice imenuje »lom l j e n j e kruha«. a obrazac Očenaša jednostavno suprotstavlja molitvi hipokrita bez ikakvih objašnjenja ili utemeljenja. str. Didahist propisuje vjernicima da mole Očenaš tri puta dnevno. o podne i uveče. u nedjelju: »U dan Gospodnji saberite se zajedno te lomite kruh (klasate arton) i vršite euharistiju (davajte hvalu: eucharistesate). da Didache taj čin shvaća kao sastanak zajednice. nego da se to tiče starozavjetnih propisa o jelima. 179. ali je po sebi vjerojatan.

ali na hebrejskom jeziku (usp. 9. ali se nikako ne tiču euharistije u strogom smislu. dok se na »euharistijsku celebraciju jasnije nadovezuju samo kratke fraze pri kraju« (JUNGMANN. a ne euharistije«. te molitve (cc. 9—10 donosi Didache molitve koje su po smislu svakako »euharistijske«. Mislimo da hipotezu o čisto privatnom karakteru tih molitava treba svakako isključiti. Velika je raspra među istraživačima o pravom karakteru tih molitava: jesu li to prave euharistijske molitve. dok su kod prave euharistije mogli sudjelovati samo oni k o j i su već bili kršteni »u ime Gospodinovo« (usp. i to n a j v j e r o j a t n i j e sasvim malim zahvatima u tekstualnom smislu. a ujedno poziv onim sudionicima »lomljenja kruha« koji još nisu kršteni '(simpatizerima) da pristupe krštenju (metanoeito = neka se obrati je drugi izraz za prihvat Krista i krštenje). a imalo je značaj vigilije kojom se slavilo očekivanje dolaska Kraljevstva (i povratka Kristova!). 3). samo su pokršćanjene. gdje se same molitve »gotovo sigurno tiču običnog blagovanja. da su te molitve u osnovici židovskog podrijetla. na kakve izgleda aludira didahist u 11. povrh toga. 68). 2).). U tlocrtu kršćanskog sastajališta (domus christiana) u Dura-Europos našao je Audet arhitektonsku potvrdu svoje teorije: jedna bi prostorija bila služila 'kao mjesto za slavljenje predeuharistijs'kog mesijanskog »lomljenja kru- . nego se one odnose na blagovan j e koje se zvalo »lomljenje kruha« (fractio panis) i k o j e je postojalo u judeokršćanskim zajednicama. Srž problema je u tome što se blagoslov nad čašom nalazi na prvom m j e s t u (9. dj. a tek onda. 5). jer to ne bi odgovaralo kontekstu spisa. tj. ili nešto drugo. Ako tko nije. ali nisu euharistijske. BOUYER. 6). na drugom mjestu. 33). neka se obrati (metanoeito)« (10. 232. 9. str. 2). gdje je otkopana židovska sinagoga i sastajalište kršćanske zajednice (nastalo pregradhjom neke kuće g. 9—10) nisu privatne. neka dođe (erchestho). pronađen je papyros s jednom od tih molitava. ili da su ostaci kućne celebracije u m a n j o j grupi. da se te molitve ne odnose na agape (koje su se razvile u poganskom ambijentu). dolazi blagoslov nad kruhom (9. teško bi bilo precizno utvrditi. koje se tiču sakramentalne euharistije. tj. Eucharistie.. j e r vam sve vrijeme vaše vjere neće koristiti ako se ne nađete savršeni u posljednji čas« (16. Danas je sigurno. Iznošena su različita mišljenja: da su to privatne molitve pričesne zahvale. L. U gl. dj. Audet (nav.58 DIDACHE vaše duše. ili da su to molitve koje su se recitirale kod bratskih gozbi (agape). nego predeuharistijske: one su se recitirale u činu judeokršćanske zajednice nakon kojega je ona odmah pristupala k slavljenju same euharistije. Tournai 19682. nav.). Prema tome. J. 1920. Najveće uporište za takvu interpretaciju nalazi Audet u riječima: »Tko je svet (hagios)..—P. to se lomljenje kruha održavalo u judeokršćanskim zajednicama kao neposredna priprava za euharistiju u pravom smislu (sakramentalnu). 410—424) misli. »Svet« u tom kontekstu — po Audetu — znači »kršten«: ta je rečenica poziv 'krštenima da dođu na slavljenje sakramentalne euharistije. ali nisu ni prave euharistijske molitve u smislu sakramentalne euharistije. u tekstu ne nalazimo verba institutionis (Isusove riječi s Posljednje večere). da li ih je on osobno retuširao. Prije svega treba konstatirati da su te molitve očito starije od didahista: on ih je kao gotove tekstove preuzeo u spis. U lokalitetu Dura-Europos na Euf r a t u (slučajno otkrivenom g. poziv u konkretnom slučaju isključuje nekrštene iz akcije k o j a slijedi. molitve »iskazivanja hvale«: spadaju u židovsku književnu vrstu »berakah«. i kod njega su mogli sudjelovati i simpatizeri. one imaju javni značaj.

sabiran j e ljudi kao zajednice u Kraljevstvo. dj. ili tome moramo tražiti neko drugo r j e š e n j e (usp. koje ima istom doći. 64.. MATTIOLI. Lk 22. L'k 22. u jednom času kad se blagoslov (berakah) nad kruhom i blagoslov nad čašom — o kojima svjedoče evanđeoski izvještaji (Mk 14. tako neka se sabere tvoja Crkva s k r a j e v a zem'lje u tvoje kraljevstvo« (9. i sabran postade jedan. jer je »to propuštanje moglo biti hotimično.. dakako. u stvari. posvećenu. ali i život i besmrtnost: vidi cjelinu tih molitava) Kraljevstva. na način nekog rasprostranjivanja određene nauke (ideologije). pokazuje. L. da je za didahista to zajedništvo sabranih prvenstveno eshatološko. da je zajednička euharistija svakako zalog konačnog ostvarenja Crkve u Kraljevstvu. ne povećava. nav. odnosno. koji je po sebi stariji. Misni kanon kao književna vrsta. sabiranjem ljudi sa svih strana (očit univerzalizam!) svijeta u misterijsko jedinstvo (koje. kao izraz očekivanja i žudnje prve kršćanske zajednice za slavnim dolaskom Kristovim. usp. Na t r i n a s stvari posebno upozoravaju ta mjesta: prvo. čini se ipak da u tim molitvama treba vidjeti prave euharistijske molitve u njihovu najarhaičnijem obliku. Mt 26. 22. JUNGMANN. 14—20) — nisu bili još tekstualno stopili u jednu molitvu nad oba elementa. Otikr 22. dapače da tu imamo posla s prvotnom shemom glavne euharistijske molitve (»prex eucharistica«. Bogoslovska smotra 38 [1968] 89—94). Problem odsutnosti Isusovih riječi s posljednje večere (verba institutionis) iz molitava u Didacheu ne predstavlja suviše ozbiljan problem. U. dapače te molitve odražavaju Lukin oblik izvještaja o ustanovljenju. Pavía (1 Kor 16. koje je tu očito shvaćeno kao eshatološka. budući da ih je celebrant znao napamet« (J. kako je proslaVljivanje euharistije u tim judeokršćanskim zajednicama imalo naglašen eshatološki karakter.SHVAĆANJE O CRKVI 59 ha«. Jungmann inače zastupa da te molitve nisu euharistijske u pravom smislu). buduća veličina. u k l j u č u j e jednu nadljudsku spoznaju i vjeru. da je izbaviš od svega zla i da je usavršiš u svojoj ljubavi. vidi kod: T. dapače i za ekleziologiju prije didahista. anafora. ŠAGI-BUNIĆ. 118—121. sačuvan inače i kod sv. Drugo. dj. ipak je iz ovih tekstova vidljivo da didahist ima na pameti i to zajedništvo ljubavi na zemlji (»da je izbaviš od svega zla i da je usavršiš u svojoj ljubavi«: 10. Crkva je po svojoj biti zajedništvo osoba. Gospode. bar niz njezinih detalja. jer su te molitve starije. ona se ne širi. i »posvećenje« Crkve shvaća se kao ono što prethodi uvođenju sve Crkve u Kraljevstvo: . Ta je ingeniozna teorija Audetova naletjela na gotovo jednodušnu negativnu kritiku. 99). Saberi je od četiri vjetra. u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio« (10. dj. nav. Iako tumačitelji upozoravaju. Crkva je za didahista prije svega eshatološko okupljanje. 5. buduće. »Spomeni se. euharistijski kruh. »Kao što bijaše ovaj razlomljeni k r u h (touto 'to'klasma) raspršen po bregovima. Usklik »Maranatha« (10. 20). 5). 4). nav. A. 17—18) (usp. Molitve u Didache 9—10 važne su i za ekleziologiju (shvaćanje Crkve) u zajednicama za k o j e je pisao didahist. ne samo simbolizira zajedništvo Crkve. BOUYER. a zatim bi kršteni prelazili u drugu prostoriju da — odijeljeno od ostalih — proslave sakramentalnu euharistiju. i koji ima također jednu čašu prije blagoslova nad kruhom (usp. Crkve svoje (tes ekklesias sou). koliko je didahistova ekleziologija bila u srži euharistij ska. nego sakupljanjem. 22—25. neka sada »dođu« (ili »pođu«) u tu drugu prostoriju. kanon). 6). 26—28. Treće. nego je očito da se u tekstu podrazumijeva da se Crkva kao zajednica proslavljivanjem ostvaruje.. za razliku od kasnijih shvaćanja o Crkvi kao zajedništvu ljubavi na zemlji. Gornja rečenica poziva krštene.

dok se to dopušta čak običnom vjerniku prolazniku (usp. da je biskup u zajednici vršio euharistiju: to je vidljivo iz činjenice. makar njegovu misao prvenstveno obuzima eshatološka konačnost. « : 15.). jer nam odražava crkvenu situaciju kakve ne nalazimo ni u jednom drugom tekstu iz prvih crkvenih vremena. 12. i stalne službe u m j e s n o j zajednici (biskupi. k o j i je tako nevješt u pribavljanju apostolskog ugleda svome djelu po načinu kako tretira apostole. i na neki način izjednačuje biskupa s p r o r o k o m (»jer vam i oni vrše službu p r o r o k a . Teško je shvatiti kako bi takav p o s t u p a k s apostolom mogao naći m j e s t a u glavi nekog krivotvoritelja k o j e m u bi osnovna želja bila da ljudi p o v j e r u j u da njegov spis potječe od apostola. i da se didahist proglasi nevještim krivotvoriteljem. pa čak i nesposobnosti: ako bi on želio svome spisu. 15. ali po svemu izgleda da je takav prorok. pribaviti povjerenje da je to spis apostolski. da se njegov nastanak smjesti u montanističku sredinu (usp § 52). dakako. 11. ujedno. da bi u jednoj takvoj pretpostavci trebalo didahistu pripisati zaista priličnu dozu nespretnosti. u času kad su montanisti već došli u sukob s biskupima. Nema sumnje. . Razlikuju se putujuće službe u Crkvi (apostoli. da jedan krivotvoritelj. Nevjerojatno je također da jedan montanist. od najbitnije važnosti također njegovo opisivanje različitih službi u Crkvi. Jasno se osjeća proces uspos t a v l j a n j a stalnih službi: predviđa se da prorok ili učitelj (didaskalos) mogu odlučiti da se zastalno s m j e s t e u jednoj zajednici (13. 2). 4—6): apostol ne može ostati u jednoj zajednici ni tri dana. a da ne bude proglašen »lažnim prorokom«. . U spisu i m a j u najvažnije mjesto »proroci«: to je bio glavni povod. Držimo. tj. 1—2). da didahist propisuje da se zajednica sva- . k o j e danas volimo nazivati karizmatičkim. pravi predstojnik te zajednice. proroci. nije jasno da li je riječ o jednom biskupu u pojedinoj zajednici ili o više njih. i da mu u njegovoj strastvenosti ne proviri nikakav žalac protiv biskupa. Budući da se u govoru o biskupu upotrebljava plural (»Postavite sebi biskupe« — episkopous: 15. 1—2) i takvog proroka. Apostoli naime kod njega relativno loše prolaze (usp. da »Upute« odražavaju jedno prelazno razdoblje u razvitku crkvene u n u t a r n j e organizacije. postane o d j e d a n p u t tako vješt u načinu kako tretira biskupe i đakone. po slovu svoga teksta (usp. ne bi u svoj tekst unio bar nešto što bi bila jasna kritika biskupa.1). ili prezbitera. koji se zastalno smjesti u zajednici. hijerarhijske. u j e d n o j posve drugačijoj situaciji. bilo bi nerazumljivo da baš apostolima pripiše tako malo važnosti u konkretnoj situaciji Crkve koju oslikava. učitelji). koje nije moralo biti sasvim jednako u svim krajevima: sasvim sigurno je riječ o jednoj etapi razvitka u onoj crkvenoj sredini g d j e je spis nastao. najkontroverzniji elemenat »Uputa«. neko jasno suprotstavljanje proroka biskupu kao takvom: didahist. Bilo bi zaista čudno. makar izričitim načinom ne postavlja biskupa nad proroka. nasuprot. da se spis datira u drugu polovicu II stoljeća. 1). To je. 1—2) želi utvrditi autoritet biskupa (i đakona) u zajednici. ako spis ne bi odražavao neku situaciju koja stvarno postoji. a ovo je sadašnje zajedništvo u ljubavi shvaćeno takoreći samo kao put prema konačnom zajedništvu u Kraljevstvu. Iz teksta nije jasno kakav je u tom slučaju odnos između biskupa (o kojima je riječ u 15.60 DIDACHE ibid. da li termin episkopos označuje monarhijskog biskupa u kasnijem razvitku Crkve. đakoni). koji svjesno arhaizira i nepošteno podmeće svoje djelo apostolima kako bi svojoj montanističkoj koncepciji Crkve pribavio ugled Crkve koja jedina vjerno čuva apostolsko uređenje. stoga. iz teksta treba zaključiti. Na svaki način. Za didahistovu ekleziologiju je.

nav. naime.. znače neposredno nadovezivanje prve kršćanske generacije na judaizam. 145—153). budući da didahist predviđa da se učitelj može smjestiti u zajednici i postati stabilna služba (13. Osnovni kriterij je prorokovo ponašanje: »po ponašanju (apo ton tropon) raspoznat će se lažni prorok i pravi prorok« (11. 1). proroci i učitelji.—P. ili da se dadu novci ili što drugo »za druge koji su u po- . a služba đakona službi učitelja. 7). 31). Zajednica. koliku važnost u toj prosudbi p r i d a j e didahist odnosu proroka prema materijalnim dobrima: pravi prorok nikada u nadahnuću ne traži za sebe novac ili što drugo (11.). 1). Međutim. .ULOGA »PROROKA« U CRKVI 61 ke nedjelje skuplja na euharistiju (koja je žrtva — thysia: 14. 8). i da te tri funkcije »u službi evanđeoske riječi« reproduciraju i nastavljaju »opću rasporedbu« (l'économie générale) starozavjetnog (i judaističkog) stila »riječi«: zakon — proroštvo — mudrost (usp. budući da nema člana uz termin pneuma. i strogo je zabranjeno ono što pravi prorok govori stavljati u s u m n j u : to bi bio neoprostiv grijeh (ibid. 11).9. dok nam za učiteljevu ulogu Upute pružaju premalo podataka da bismo je mogli pobliže opisati. prva riječ pripadati biskupu (ili biskupima) koji u samoj zajednici vrši ten leitourgian ton propheton (15. 12). Prorok govori »u nadahnuću« (doslovno: »u Duhu« — en pneumati: 11. preduvjet je da bude utvrđen kao »odistinski prorok« (prophetes dedokimasmenos alethinos: 11. 8. Didahist utvrđuje i kriterije za prosuđivanje pravog proroka. 1). didahist ipak čvrsto inzistira na tome da »nije svaki koji govori u nadahnuću (en pneumati) prorok« (11. a ujedno kaže da »biskupi i đakoni« vrše u zajednici »službu proroka i đakona« (ten leitourgian ton propheton kai didaskalon: 15. mora prosuđivati proroka. Zanimljivo je. što se iz te posljednje upute može zaključiti. 9). nije samo tzv. je li on pravi prorok ili lažni prorok (naziv »lažni prorok« — pseudoprophetes nalazi se u 11. dj. nije sigurno da li didahist tu misli na Duha Svetoga kao osobu!). Zagreb 1972. da se pripravi gozba (očito za siromahe. Ali je i njegovo govorenje u nadahnuću podvrgnuto toj prosudbi zajednice. nikad ne upotrebljava nadahnuće da bi zadovoljio svoje želje za jelom (11. ali je u konkretnom životu kršćana prisutnija od apostolove. ili naprosto za zajednicu. Pravi prorok može u nadahnuću tražiti da se »postavi stol«. tj. Očevidno je da će u tom prosuđivanju proroka. 7. dakle. Mt 12.. po didabistu. Čini se da tri karizmatičke (putujuće) službe. t j . i da izričito govori o tome kako prorok vrši euharistiju (10. prije nego što on nešto govori ili naređuje »en pneumati«. pravi prorok. Minimalno. apostoli. tj. ŠAGI-BUNIĆ. To je m j e s t o koje najjače podsjeća na montanizam! Međutim. jest. 6 i u 11. usp. Pravi prorok mora »imati načine ponašanja« (tous tropous) kako se ponašao Isus (Kyriou) (ibid. tj. Izazov starih. da služba biskupa odgovara službi proroka.10). koje mora izvesti zajednica. bar simboličnog: usp.T. T. Očito. govor u nadahnuću nipošto nije po sebi ograničen samo na govor o duhovnim i nebeskim stvarima. »vertikala«: didahist ne poznaje kršćanstva koja bi se bavilo samo »nebom« i k o j e bi zemaljske potrebe ljudi smatralo nečim što je izvan njegova djelo'kružja. ta procjena proroka vrši se i prethodno. AUDET. 439). Po svemu izgleda da didahist odražava situaciju kad je uloga apostolova za uspostavljenu kršćansku zajednicu već u opadanju. 1). u svrhu nekog praktičnog izjednačavanja svih članova zajednice u materijalnim dobrima. ali je prorokova još jako važna. Tu svakako imamo b a r klicu toga da je prosuđivan j e karizmi podvrgnuto stalnoj m j e s n o j hijerarhiji.. 8).

10—11). i p r i t o m poziva prisutne da se u tu akciju uključe kako bi stvar doživljajnije primili. tj. 9. ipak je za didahista bez sumnje i pravovjernost u nauci bio jedan od temeljnih kriterija. a to više kreće se na crti njegova moralnog i duhovnog ponašanja. pa da bi te riječi značile ostvarivanje nebeskog otajstva Crkve na zemlji (kosmos = svijet). 451—453). vi ne sudite: pred Bogom će biti suđen. k o j e je zadalo mnogo glavobolje tumačiteljima: »A nijednog proroka koji je utvrđen kao pravi prorok. da tako simbolizira nebesko jedinstvo Krista i Crkve. Dosad nije nitko uspio utvrditi. ali ako je njegovo naučavanje u skladu s onim što su primili. 10). U tom kontekstu nalazimo jedno čudno i nejasno mjesto. ali se ovdje iz konteksta dobiva nekako dojam kao da je riječ o nekim simboličkim činima prorokovim u nadahnuću (ma da je istina da se u samoj toj rečenici ne kaže »en pneumati«!): zato Audet veže to mjesto uz apokaliptiku: riječ bi bila o p r o r o k u ikoji ima saopćiti neko »otkrivenje« (usp. Takvi su običaji postojali u judeokršćanskim zajednicama. Prema tome. da mu djela budu u skladu s istinom koju naučava (11.12). ali ne bi naređivao drugima da tako čine (nav. Didahist bi s tim u vezi postavljao spomenuto pravilo. 1). 2). ne riječima nego nekom simboličkom akcijom (usp. i ostali ga ne smiju imitirati (nav. dakle. 408s). onda treba biti prihvaćen »kao Gospodin«. dj. jer je on o tome govorio već prije — u općenitom smislu (11. konkretno: riječ bi bila o proroku koji bi na djevičanski način živio s jednom djevicom pod istim krovom. Didahist ne govori ni o kakvim čudesnim znakovima ili viđenjima kao o kriteriju za prihvaćanje proroka. Dj 21. Zajednica ne smije slušati onoga k o j i bi došao k n j o j s nekim »drugim uputama« s nakanom »da razori« (eis to katalysai). Jer tako su činili i nekadašnji proroci« (11. u cilju da se u zajednici izbjegne nered i uzbuđenje: prorok sam može što takvo činiti. življenje u čisto duhovnoj ženidbenoj vezi. dj. o ispovijedanju grijeha je riječ i u 4. istinoljubive i prokušane« (15. 26). Premda na tom mjestu nije spomenuto pitanje ortodoksije. Moguća su samo nagađanja. 11). Vrijedno je spomenuti da nosioce stalnih mjesnih službi (biskupe i đakone) po didahistu postavlja sama zajednica. 1 Kor 14. ali ne uči da se čini što on čini. jer je lažni prorok onaj koji »ne čini ono što uči« po istini. muževe k r o t k e i koji nisu pohlepni za novcem. pa to želi izreći. 1) kod euharistijske liturgije.62 DIDACHE trebi« (11... a on pridodaje da poveća pravednost i spoznaju Gospodnju (eis to prostheinai dikaiosynen kai gnosin kyriou: 11. 32. imajući na pameti ono što se kaže u Ef 5. ako izvede nešto za kozmički misterij Crkve (poion eis mysterion kosmikon ekklesias). 1—2). i da se kao preduvjet za postavljanje u stalne službe izričito traže »krotkost« i odsutnost »pohlepe za novcem« kod kandidata: »Postavite (cheirotonesate). što bi trebalo misliti pod tim izrazom »kozmički misterij Crkve«. za to se traži više. Danielou pretpostavlja da »kozmički misterij Crkve« treba shvatiti kao opoziciju »nebeskom misteriju Crkve«. pravovjernost proroka je sigurno kriterij da uopće može biti prihvaćen u zajednici.14: »Na zajedničkom sastanku . kao kriterija za prosuđivanje pravoga proroka. Upute svjedoče također o ispovijedanju grijeha (14. ali ne smije pozivati ostale da to čine. sebi biskupe i đakone dostojne Gospodina. Nakon Harnacka mnogi misle da taj izraz mora značiti nešto što je u vezi sa ženidbom. Velik je kriterij za pravog proroka. J. ali da b u d e primljen kao prorok.

Ako gledamo na temeljni književni oblik spisa. 2). COLSON. Svakako je relativno sažet u usporedbi s analognim novozavjetnim tekstovima. smotra 38 (196?) 83—100. J. »činit će znakove i čudesa« (semeia kai terata: 16. — W. On će se pojaviti »kao Sin Božji«. 1958. jest u tome. E. 150—153). Aubier. Berlin 1961. 943—958. La rémission des péchés selon la Didachè Irénikon 46 (1973) 283—297. 20—28. AUDET. La baptême chrétien au second siècle. Osebujnost toga teksta. Vie liturgique et vie sociale. . 135—161. Précis d'histoire de la théologie chrétienne du IIe au début du IVe siècle. CLERICI. L. 323—329. i ne p r i s t u p a j k svojoj molitvi sa zlom savješću« (probleme u vezi s tim vidi kod: E. vidjeli smo. 7). Mystische Theologie. Eucharistie. passim. Rech.4 und 10. Jahrbuch. A. A. Paris 1962. COLSON. ipak je očito da je njihova eshatološka usmjerenost vanredno živa. Ecclesiam adunare. J. AGNOLETTO. 1957. Studia Patrística 1961. HAMMAN. onda je od osobitog značenja jedina posebna praktična uputa (uz opću uputu o bdjenju). de théologie anc. 157ss. koji nisu sakramentalnog značaja. Misni kanon kao književna vrsta. La liturgie des premiers siècles. Paoline 1969. Catania 1964. Un écho de l'eucharistie africaine et de la Didachè. Étude sur la condition sacerdotale des ministers chrétiens dans l'Eglise primitive. to je jedino mjesto gdje se govori o čudesima). T. Instructions des apôtres. SAGI-Bunić. Das »Reden im Geiste« nach der Didache und dem Pastor Hermae. Paris 1966. Misao liturgije: adunare. MATTIOLI. JUNGMANN. 4). J. 260—273. Bíblica 1959. 259—276. 223—226. CERFAUX. J.. ID. Paris-Tournai 1958. Einsammhmg der Zerslrettten. što smatra da neće svi uskrsnuti. U. La moltiplication des pains dans la liturgie de la Didachè (Did. Paris-Tournai 1968. Bog. La Didachè. jer se ne zna »sat u koji dolazi naš Gospodin« (16. II. jer »sve vrijeme vjere« neće kršćanima koristiti ako se u posljednji čas »ne nađu savršeni« (u vjeri). Ed. La Didachè. GRIBOMONT. kojoj — po Audetu — nedostaje nekoliko redaka. GIORDANO. 5—33. Presses univ.2: »Svaki dan traži društvo svetih. Muenster 1966. kod čega je naglasak na krivom učenju.ESHATOLOGIJA 63 ispovijedaj svoje prestupke. 121—122) da tu nema više uzbudljivog iščekivanja paruzije koja bi bila pred vratima.5. : J-P. i na neki način odlučujuća. ID. Freiburg i. Desclée. A. 4. Desclée. de France. Liturgiegeschihtliche Untersuchung zur Vor-und Nachgeschichte der Fuerbitte fuer die Kirche in Didachè 9. 2—3). Paris 1953. IX. P. K. Fruehchristliche Zeugnisse zu Viesen und Gestalt der christliclien Liebe. počinit će najveća moguća zlodjela. L. BAMMEL. A. 1960 . L'evêque dans les communautés primitives. 47—51. Cerf. Paris 1958. Théologie du Judéo-christianisme. HOERMANN. Catania 1959 . 121—139. Paris 1951. 5). 253—262. et tnédiév. Chantenay-Paris 1960. VOELKL. ukoliko su to upute. Ako gledamo cjelinu »Uputa«. Neuchâtel 1966. Théologie et spiritualité de la prière eucharistique. RORDORF. Beauchesne. Br. 1963. L. Judentum und Gnosis. Der ganze Joch des Herrn (Didachè 6'. u usporedbi s novozavjetnim eshatološkim tekstovima. 1). L'escatologia nella Didachè. J. Taj je odlomak takve naravi da je moguće misliti da ga je didahist već gotova preuzeo u svoj spis. 118—122. L i t . DANIÉLOU. Služba Božja 2 (1962) 302—311. 16). Tournai 19622. Eshatologija Uputa sadržana je prvenstveno u »maloj apokalipsi« (c. BENOIT. Također: Antikrist ima osebujno ime: Kosmoplanes — zavodnik svijeta. je li didahist mislio da je paruzija (dolazak Kristov) blizu. Ministère de Jésus-Christ ou le sacerdoce de l'Evangile. M. Motivi etico-escatologici nella Didachè. La spiritualité du Nouveau Testament et des Pères. Svakako inzistira na budnosti. BOBYER. R. Neki misle (npr. PETERSON. 32—j3. Summa theologiae moralis lineamenta in Didachè et in Epistula Pseudo Barnabae. nego samo »svi sveti« (16. Iz njega samoga nije moguće utvrditi. O. koju didahist d a j e u eshatološkom kontekstu: »Često se skupljajte zajedno tražeći ono što je za vaše duše« (16. Fruehkirche. Središnju eshatološku važnost ima vjera (pistis). LODS. u stilu onoga što je rečeno u 4. Schéma und Voilage von Didache 16. da nađe'š pokoj u njihovim riječima«. A. Oikoumene. imaju također eshatološku perspektivu: ovdje se možda imaju na pameti i drugi sastanci. PALAZZINI. Euntes Docete. STUIBER. zemlja će biti predana n j e m u u ruke. 53—66. 125—131. upravo ust r a j n o s t u vjeri (16. Studia Patrística 4. Euharistijs'ki sastanci. Convivium Dominicum.

Ne može biti spora o tome da je Didache u n a j u ž o j srodnosti s Matejevim Evanđeljem. Za pravo razumijevanje Uputa veoma je važno pitanje. te napokon. ali bi se teško mogla otkriti prava tekstualna ovisnost: didahist. tek je druga didahistova verzija. 6: Me dote to hagion tois kysin. to znači da se misli na samo Isusovo propovijedanje. Didache i novozavjetni spisi.. D2. Dl (tj. •(Revue Biblique. nakon opsežnog proučavanja utjecaja Matejeva Evanđelja na prve kršćanske spise p r i j e sv. odmah poslije Duhova. a koja je izazvala apostolski dekret (Dj 15. kako je donesen u Dj 2. a koje se svodi na ovo: je li didahist imao pred očima i citirao koji od novozavjetnih 'kanonskih spisa. uključujući Matejeve tekstove u tkivo svoga spisa. 9. frapira načelna srodnost — i u terminološkom smislu — Didachea kao cjeline sa zbitim opisom života najprve jeruzalemske zajednice. 8. u kakvom je odnosu t a j spis prema različitim novazavjetnim kanonskim tekstovima. ili je bio isključivo ovisan od usmene i dijelom pismene tradicije k o j a je prethodila sastavljanju spisa koji su ušli u novozavjetni kanon. Tekstualne varijacije ovisile bi. 2. 44—45). u c. J. počevši od samog naslova svoga spisa. na koju se od tih tradicija Didache posebno nadovezuje. 1—11.-P. npr. a značajno je i didahistovo inzistiranje na čestim sastancima. No posebno je poglavlje odnosa didahistova prema Evanđelju Matejevu i Lukinu s jedne strane. lomljenju kruhaCiSj klasei tou artou) i molitvama«. ništa ne govori o obrezanju. Ono što se u Didache 6. a njegovo r j e š e n j e daje više dojam nekog privremenog izlaženja u susret bivšim poganima negoli jasne odluke i decidiranog stava prema starozavjetnim obdržavanjima. 1958. 5: »Ne dajte sveto psima« (me dote to hagion tois kysi). kako smo već rekli. 600—608) osporio t a j rezultat. na »evanđelje« kao Isusov n a v j e š t a j — a ne na neki napisani tekst u k o j e m u bi zajednica sada mogla pročitati ono što se navodi). 1951. u zajedništvu (kai tëi koinoniâi). o tome što je didahist. Ireneja. izraziti mišljenje. bio prisiljen da ih u konkretnom p r i m j e n j i v a n j u donekle preuredi. Očito je didahist imao pred očima isto svjedočanstvo o prvoj kršćanskoj zajednici kojim se poslužio i Luka kod pisanja Djela apostolskih. 1951. 8). Svakako. Mt 7. prisutan je i u Uputama (usp. 42: »Bijahu postojani u nauku apostolskom (tëi didachëi ton apostolon). 2) nije ovisan ni o kakvom pisanom tekstu Evanđelja (jer je u tom dijelu teksta svako spom i n j a n j e »evanđelja« u prošlom vremenu: usp. računala s već napisanim teks t o m Evanđelja (jer na nj upućuje u prezentu: »kao što imate (echete) u . da je Didache u stvari katehetski sažetak Matejeva Evanđelja. ako i nije to više u istom dometu kao u Dj 2. Ta srodnost ide dotle da je E. 1950. 2—3 govori o »jarmu Gospodnjem« i o jelima. Nemoguće je ne vidjeti kako su tu naznačene sržne teme koje obrađuje Didache. 5.. Audet je već g. 9—10 — s druge strane.64 DIDACHE 4. te prema Evanđelju Ivanovu — u vezi s euharistijskim molitvama u cc. 16) mogu naslutiti neke srodnosti s eshatologijom dviju Pavlovih poslanica Solunjanima. 27—29). a posebno je o tome raspravljao u velikom djelu »La Didachè« g. po Massaux-u. međutim. 4. 9. Ponajprije. iako se u »maloj apokalipsi« (c. Ideal zajedništva (koinonia) koji ide do zajedništva materijalnih dobara (Dj 2. prva verzija spisa. makar se Didache doslovno slaže s Matejem samo na jednom mjestu. Massaux mogao g. podsjeća na raspru koja je opisana u Dj 15. čini se da je didahist pisao izvan pavlovskog misaonog ambijenta. 44—45. npr. Po Audetu. Usp. i to terminima kojima se služi didahist.

a R. na kojoj bi dalje bila gradila. 4 i Iv 11. Potrebna su d a l j n j a istraživanja. p i t a n j e još uvijek ostaje otvoreno. ideja o sakupljanju raspršenih postoji u proročkoj tradiciji. 15. 16). 5 vidio indicij da je u času didahistovu već postojao novozavjetni Kanon. Na svaki način. U isto je vrijeme pitanje ovisnosti Uputa od Mateja i Luke proučavao R. F. ali neke pojedinosti u izražavanju upućuju na to da je sastavljač tih molitava poznavao Ivanovo Evanđelje. Istina.. 52). Audet. 53) — da su Iv (a posebno Iv 17) i Didache 9—10 izrađeni istovremeno u zajedničkom kulturnom ambijentu«. Didache 9.) F. 1960. dj. Braun i došao do nešto drukčijih zaključaka: n j e m u se čini vjerojatnim da didahistove molitve ovise o Ivanu. Posebno je važan indicij protiv direktnog utjec a j a ivanovske teologije na te tekstove činjenica što didahist preferira za Isusa naslov »Sluga Božji« (pais). 26).ODNOS PREMA NOVOZAVJETNIM SPISIMA 65 i Evanđelju«. i traži opsežnije proučavanje unutar okvira sveukupne najprve kršćanske literature.-M. i 1961. riječ je o zajedničkoj ovisnosti jednoga i drugoga spisa 0 istoj usmeno-pismenoj tradiciji. ta povezanost nije direktna ovisnost. 5). jednako kao i Kraftovo mišljenje. Važniji elementi dodira između didahista i Ivana: povezivanje »života« i »spoznaje« posredovanih po Isusu (usp. 2 i Iv 15. a nije to bio današnji tekst Matejeva Evanđelja. i ivanovska teologija. međutim. 2 i Iv 77. 3. tako da se problem mora smatrati još neriješenim. pa i o trsu (usp. 174—175) da se direktna literarna srodnost nipošto ne nameće. Među kritičarima nisu ta mišljenja naišla na općenito odobravanje. K r a f t (g. C. i da je Didache bliži Mateju nego Luki zato što Matej vjernije — u smislu formulacija — prenosi tu tradiciju. ne stavlja u pitanje povezanost Uputa s Matejevim Evanđeljem. 1959. i došao do uvjerenja da su sva tri spisa crpla iz iste tradicije.) čak je u Didache 9. 3 i Iv 17. 3). bar u znatno uznapredovaloj fazi njegova oblikovanja. ali nekako i sam opći duh tih molitava. 1957) iznio je u vezi s tim problemom mišljenje koje ima stanovitih bitnih sličnosti s mišljenjima dvojice spomenutih autora. Butler (g. Koester (g. 1964.. Mattioli (nav. govor o sabiranju raspršenih (usp. ali »nije nevjerojatno — kako misli U.) zastupao je posebno ovisnost od sinoptika moralnog dijela Uputa (Duae viae) 1 eshatološkog dijela (c. no to je Evanđelje bilo samo srodno s Matejevim. I H. Taj je problem to interesantniji što su te molitve očito starije od njihova unošenja u Didache. Prisutnost svih tih ideja u Uputama može se rastumačiti baštinom općenitog sapijencijalnog mesijanizma u onovremenom židovstvu. Didache 9. lb). Didache 9. dj. Po Vokesu bi didahist bio citirao po sjećanju. a uvođenje toga arhaičkog titula u molitve bilo bi nerazumljivo kad bi njihovo formuliranje bilo ovisno od ivanovske teologije. Didache 10. Glover. Ne može se osporiti također srodnost ideja u molitvama Didache 9—10 s ivanovskom teologijom. B. a i teme o spoznaji i vječnom životu nalaze se u judaizmu. dapače da nas ništa ne obvezuje da s obzirom na te molitve govorimo o nekim »ivanovskim krugovima« iz kojih bi one potjecale. ili govor o Imenu (usp. E„ Vokes (g. prema tome. pa bi odatle proizlazile inačice u njegovim citacijama. 4). § 34.) je u Didacheu nazrijevao neki p o k u š a j harmonizacije citacija iz kanonskih Evanđelja — na liniji preokupacija koje su došle najšire do izražaja u Tacijanovu Diatessaronu (usp. što je teško prihvatiti. Tim se problemom pozabavio (g. dakako. 1965. Audet misli (nav. 5 Povijest kršćanske literature I .

Journal of Theological Studies. H. The two ways in Didache.: U. 1960. 1964 . STOIBER. MATTIOLI. R. ID. 250—257. II. B. La Didachí. AUDET. Influence de l'Evangile de St..-M. GLOVER. Literary relations of Didache ch. 323—329. BUTLER. Paoline 1969. KOESTER. 75—76. E. Louvain 1950. 159—241. A. F. 2—3). 12—29.DIDACHE L i t. 1961. 427—436. 47—52. Matthieu sur la littérature chrétienne avant Saint Irénée. R. Synoptische Heb erlief er ung bei den Apost. . C. VOKES. Barnabas and Didache. The Didache and the Canon of the N. E. Journal of Theol. Jean le Théologien et son évangile dans l'Église ancienne. Berlin 1957. Vaetern.-P. KRAFT. Paris 1959. MASSAUX. A. 1961.. Paris 1958. Ediz. Der ganze Joch des Herrn (Didache 6. J. XVI. 265—283. La Didachí. The Didache's quotations and the Synoptic Gospels. T. BRAUN. Studia Evangélica. Stud. New Testament Studies 1958—59. New York 1965. Studia Patrística. 27—38. F.

ili prevodilac te poslanice s aramejskog na grčki (Hist. Pavao. 6. apost. Epifanije (Panar. Pavao spominje u poslanici Filipljanima kad kaže: » . zajedno s Klementom i ostalim mojim suradnicima. 88—97 kao vrijeme Klementova pontifikata. ali bi se za volju mira bio odrekao i prepustio vodstvo Rimske Crkve Linu. 4. Tertulijan je -mislio da je Klement bio zaređen za rimskog biskupa od samoga sv. 27. 34) smatra da je Klement bio rimski biskup kroz devet godina. Luka. Origen spominje također mišljenje da bi redaktor (ili prevodilac) poslanice Hebrejima bio sv. t j . 46). Sve je to nesigurno: kako mišljenje da Pavao spominje našega Klementa u poslanici Filipljanima. do g. da je Klement bio na čelu Rimske Crkve poslije Lina i Kleta (Anakleta). 3. 25. 3). 3. Život. mišljenju koje su. jer se pod njegovim imenom pronosila značajna literatura. 2. a koja je načinjena na temelju »Liber Pontificalis«. da je bio treći nasljednik sv. eccl. od dvanaeste godine vlade Domicijanove do treće godine vlade Trajanove. 3. 32). a bio bi episkopat preuzeo tek nakon Linova nasljednika Kleta (odnosno Anakleta. eccl. Euzebije upozorava na sličnost između poslanice Hebrejima i Klemen- . koje se oslanja na sv. 38. kako on kaže (De vir. Petar zaredio za biskupa Klementa (Const. 9). 15). čini se (Adv. 15). Pavla {Hist.67 § 10. ili. da je on naslijedio Petra na rimskoj stolici. od g. haer. da je Klement bio »drugi poslije Petra«. da je to onaj Klement kojega sv. Euzebije Cezarejski (Hist. 3. eccl. bio je osoba 'koja je u kršćanskoj starini uživala velik ugled. 3). Petra. navode se gg. 3. Danas je općenito prihvaćeno mišljenje. a i sv. tj. Klement je bio u osobnom kontaktu s apostolima (očito: Petrom i Pavlom). ili. Prema »Apostolskim konstitucijama« Lina bi bio za rimskog biskupa zaredio sv. 3.). Euzebije referira o Origenovoj izjavi da su neki držali da je Klement bio redaktor kanonske poslanice Hebrejima (Hist. 92. i to se može smatrati sigurnim. . haer. Petra (De praescript. s time da se dopušta da je to datiranje donekle nesigurno. Jeronimu »četvrti poslije Petra biskup Rima« (De vir. a po sv. 12). Jovin. tako i hipoteza da bi on bio redaktor poslanice Hebrejima. kako ga zove Irenej). 1. a nakon Linove smrti bio bi sv. . 101. eccl. 15. po Ireneju »na trećem m j e s t u poslije apostola« biskup u Rimu (Adv. 7. U listi rimskih papa k o j u donosi »Papinski godišnjak« (Annuario Pontificio). Po Ireneju. za koju je danas sigurno da ne potječe od njega. Jeronim je bio sklon. kojih su imena u knjizi Života« (Fil 4. tj. KLEMENT RIMSKI 1. To je danas i općenitije prihvaćeno mišljenje među crkvenim povjesničarima. Sv. 14). zastupali »plerique Latinorum«. Origen i Euzebije drže da je Klement bio pratilac sv. Klement. Ireneja. SV. 6) kušao je uskladiti Ireneja i Tertulijana: Klement bi bio zaređen od Petra za rimskog biskupa.

str. a poslanica je napisana u ime Rimske Crkve: »Crkva Božja koja obitava (paroikousa) u Rimu. nego židovskog: posebno se to zaključuje na temelju njegove poslanice Korinćanima. oni su imali biti »svjedoci između vas i nas«. DELEHAYE. Pravile su se tijekom povijesti kombinacije po kojima bi rimski biskup Klement bio identična osoba s konzulom Flavijem Klementom. 96—116). Kasnije liturgijske knjige jednodušno mu pripisuju t a j naslov. 65. ili. T a j je vršio službu konzula g. Sv. L'Epistola agli Ebrei.3).. Hist. a možda se na nj odnosi i jedan natpis iz vremena pape Siricija (384—399) koji donosi naslov mučenik. kako svjedoči Dio Cassius (Hist. Crkvi Božjoj koja obitava u Korintu. koja se tako usko nadovezuje na starozavjetnu Bibliju. 3. Iz kasnijeg vremena potječe »Mučeništvo sv. Torino-Roma 1952. Jeronim (De vir. 1) i sv. t. eccl. similitudo« (De vir. Prema Ps. eccl. koji su se od mladosti među nama (en hemin. Ni Irenej. . g d j e bi kasnije bio osuđen na smrt i bačen u more s oko vrata privezanim sidrom. Sve je to lišeno svake vjerodostojnosti. Klementa« (Passio s. Klementa bi car T r a j a n bio prognao na Herzonez na Krimu. ili. . . kojih su imena navedena u tekstu: Klaudije Efeb. 4. PIETRO. H. 3. koje citira Euzebije (Hist. ni Euzebije. 95. 63. između Korinta i Rimske Crkve (1 Clem. haer. Ipak je današnja biblijska znanost daleko od toga da bi zastupala da je Klement imao odlučujuću ulogu u redigiranju grčkog teksta poslanice Hebrejima (usp. a najstariji svjedok koji je izričito pripisuje Klementu jest korintski biskup Dionizije. 3. 11). 1). 15). pozvanima na posvećenje (kletois hagiasmenois) u volji Božjoj po Gospodinu našemu Isusu Kristu« (naslov). studenog. Poslanica Korinćanima. Nemamo potpune sigurnosti ni o tome da je Klement uopće umro mučeničkom smrću. 23. ni Jeronim ništa ne z n a j u o njegovu mučeništvu. 22. u pismu papi Soteru (oko g. U tekstu se ne spominje Klement. Valerije Biton i Fortunat (1 Clem. Étude sur le Légendier romain. tj. Prvi mu pridaje naslov mučenika papa Zosima (417—418). bio bi rođak samog cara Domicijana. Nosilo ju je u Korint poslanstvo od tri čovjeka. jedini je siguran Klementov spis koji n a m se sačuvao. To su bili muževi »pouzdani i razboriti. Romae 67. Clementis). 15). tj. Bio je optužen k a o ateist koji se poveo za židovstvom. Po tom tekstu. To je čisto legendarni spis i ne zaslužuje nikakve vjere (usp. sačuvano u dvije glavne recenzije. 14): općenito se tumači da se pod tom optužbom ima shvatiti da je konzul Flavije Klement bio kršćanin. 170). I r e n e j {Adv. napisano izvorno na latinskom jeziku. Bruxelles 1936. tj. S Klementovim imenom povezuju tu poslanicu u II stoljeću Hegesip (EUS. da bi se to jedva dalo rastumačiti ako Klement ne bi bio judeokršćanin. Rimska ga Crkva slavi kao mučenika na dan 23. u Rimu) besprijekorno ponašali sve do starosti«.68 KLEMENT RIMSKI tove poslanice Korinćanima (ibid. Ipak je Klementovo autorstvo posve sigurno: on je napisao poslanicu »ex persona Romanae ecclesiae«. eccl. TEODORICO DE CASTEL S. Les saints de novembre et de décembre. 16). Po legendarnim Acta SS. i osuđen je na smrt (95/96). 38. Klement Rimski n a j v j e r o j a t n i j e nije uopće bio poganskog podrijetla. 2. kako se — prevodeći Euzebija (Hist.). a onda prevedeno na grčki. Klementinama Klement bi potjecao iz carske obitelji Flavijevaca. 1) — izražava sv. Jeronim 'kaže da je između tih dviju poslanica »omnino grandis . koja se obično navodi kao Prima Clementis (I Clem). 3). Nerei at Achillei Klementu bi bio stric konzul Tit Flavije Klement. Herzonez u to vrijeme nije potpadao pod rimsku vlast.

a začetnicima pobune je savjetovala da napuste Korint: »Tko je. Stoga je ustala u obranu zbačenih prezbitera i zatražila da se oni opet uspostave u svoj položaj. eccl. 146).SADRŽAJ POSLANICE KORINCANIMA 69 Povod za slanje poslanice bila je pobuna (stasis) koja se zbila u crkvenoj zajednici u Korintu: nekoliko je osoba (oliga prosopa). 3—4). i svako će ga m j e s t o primiti. 1—2). nego u obliku pastoralne pobudnice. a obiluju dugačka moralna razm a t r a n j a . da je »nemali grijeh ako se izbace iz biskupske službe (tes episkopes) takvi k o j i su besprijekorno i sveto prinosili darove« (44. . Iz Euzebija znamo da se Prva Klementova čitala i u više drugih Crkava kod bogoslužja (Hist. činim ono što odredi većina. 1). Tko tako načini. razdori. 2). Pariš 1909. Tako su činili i činit će oni k o j i se vladaju po vladanju Božjem. Klementova poslanica jasno i nedvosmisleno traži da se u Korintu.2). među vama plemenit. 3. tko ima sućuti za druge. nego da budu »izbačeni iz njegove nade« (57. tako da je korintska zajednica skinula prezbitere sa svete službe (leitourgias) koju su besprijekorno i časno vršili (44. Batiffol nazvao tu poslanicu »epifanijom rimskog primata« (L'Eglise naissante. na primjer. tko je ispunjen ljubavlju? Neka reče: Ako zbog mene dolazi pobuna. ali časni. jer im je bolje da u Kristovu stadu budu maleni. Posebno je takav značaj operativnog zahvata Rimske Crkve u prilike u Korintskoj Crkvi osiguravalo Klementovoj poslanici poslanstvo trojice njezinih nositelja. dakle. znak da je Rimu veoma stalo da se u Korintu brzo uspostavi mir (63. ta se poslanica ne može svesti na spis onakvog čisto prijateljskog značaja kakav imaju. 6). neka ih Korintska Crkva »brzo pošalje natrag k nama u miru s radošću. Nemamo nikakvih pojedinosti o tome kako su tekli događaji u Korintu neposredno nakon što je poslanica u Korint donesena. stoga je P. To se zaključuje iz toga što korintski biskup Dionizije u spomenutom pismu papi Soteru izvješćuje da se Klementova poslanica u korintskoj Crkvi pobožno čitala kod nedjeljnog bogoslužja. kako god nedostaju specifično juridički momenti. ja se selim. za koje se neće kajati« (54). Ne znamo kako se u Rimu saznalo za događaje u Korintu. Klementova poslanica nije napisana u obliku dekreta. koji su imali biti »svjedoci između vas i nas«. Renan — bili obratili Rimskoj Crkvi da intervenira. To je ujedno svršetak teksta: pridometnut je još samo općeniti pozdrav (65. Rimska je Crkva ipak osjećala dužnost da intervenira. 4). odlazim kamo hoćete. veliku će sebi slavu steći u Kristu. Oni su u Korintu imali biti u nekom smislu provedbeni organ onoga što se u poslanici zahtijevalo. ali nema nikakva temelja za nagađanje da bi se iz Korinta — kako je mislio E. »nepromišljenih i preuzetnih« (1. ali se svakako mora pretpostaviti da je na k r a j u postignut željeni uspjeh. 6). Rimska je Crkva smatrala da to nije pravedno (44. 3). 16. po njezinu primitku. ustalo protiv tamošnjih prezbitera i uspjelo predobiti za sebe golemu većinu vjernika. u svemu »jedna ili dvije osobe« (47. nešto sasvim konkretno sprovede u djelo: da se začetnici pobune podlože prezbiterima. da bismo se i mi mogli radovati nad vašom sređenom situacijom« (65. jer Klement piše. 1). 1). Jer Gospodnja je zemlja i sve što je na n j o j (Ps 23. samo neka stado Kristovo živi u miru s ustanovljenim prezbiterima. kako bi što brže donijeli vijest da je uspostavljen od nas živo žuđeni mir i sloga. svađa. poslanice sv. Ignacija Antiohijskog ili Polikarpova Poslanica Filipljanima. Međutim.

' 2. smještena unutar novozavjetnih spisa. između Poslanice Judine i Poslanice Rimljanima. (u kojemu je sačuvan i Didache). ili neposredno iza njegove smrti. u k o j e m u Klement u ime Rimske Crkve kazuje da su različite nevolje bile uzrokom što dosad nisu reagirali na događaje u Korintu. 34. Na temelju toga kodeksa izdao je Bryennios g. 26. Nijedan od tih kodeksa ne zaslužuje apsolutnu prednost pred drugima: za uglavljivanje izvornog teksta potrebno je voditi računa o svima. Prve tri glave tvore uvod. koje se ipak tiču pojave koja se zbila u Korintskoj Crkvi. Oba su nepotpuna. podlažući se onima koji su vas vodili i iskazujući doličnu čast vašim prezbiterima. koji se čuva u Strasbourgu. svrativši se kod vas. iskusio vašu svekreposnu i čvrstu vjeru? Tko se nije divio vašoj razboritoj i dostojnoj pobožnosti u Kristu? Tko nije navješćivao (ekerixen) visokodostojan oblik vaše gostoljubivosti? Tko nije blaženim nazivao vaše savršeno i nepokolebivo znanje (gnosin)? Jer. pronađen je i stari sirski prijevod iste poslanice. Morin u »Anecdota Maredsolana 2« (1894). upućivali ste mladiće u pri- . u jednom kodeksu iz XI stoljeća u Namuru stari latinski prijevod Prve Klementove poslanice koji potječe n a j v j e r o j a t n i j e još iz II stoljeća. Hieros. Young. 1. i nedostaje mu jedan list. Prema tom kodeksu priređena je editio princeps (P. Prva je Klementova poslanica prilično opširna: ima 65 glava. Pronađena su i dva stara koptska prijevoda (na ahmimijskom dijalektu) Prve Klementove poslanice. 1894. napisanom g. u Carigradu cjelovit grčki tekst Prve Klementove. jer se u n j o j aludira na to da su neki vjernici još u tamnici (59.4—36) donosi većma općenite moralne poduke. biblioteci u Cambridgeu. zajedno s tzv. iznosi pohvale o Korintskoj Crkvi prije ove pobune. 1. Odaje doslovnu ovisnost od grčkoga. Struktura poslanice. Hieros. koji može biti samo Domicijanov. pa je uslijed drevnosti prijevoda (sačuvani grčki kodeksi su mlađi!) u velikoj cijeni kod većeg b r o j a patrologa. Mus. nedostaje sav tekst iza gl. G.70 KLEMENT RIMSKI Danas se općenito drži da je Prva Klementova poslanica napisana posljednje godine Domicijanove vlade. 95/96. g. Schmidt u Leipzigu 1908 (TU 32. 57. sve ste činili ne gledajući na to tko je tko. te sablazan k o j a je nastala iz onoga što se u Korintu dogodilo. 1056. 1). Korpus poslanice kritičari rastavljaju na dva nejednaka dijela: prvi dio (gl. gl. a sada je »uvelike pogrđivano« (1. 1170. Mohla u Parizu g.1). a drugi dio (37—61) zahvaća korintsko pitan j e na kon'kretniji način. Klement ovako hvali njihovu Crkvu? »Jer tko nije. ali je rukopis dosta oštećen. pa tako tekst nije cjelovit. Izdao ga je G. Ime Korinćana je bilo »časno i na glasu«. 2). nema gl.) iz V stoljeća donosi njezin tekst odmah iza novozavjetnih biblijskih spisa. tj. koračali ste u onom što je pravo pred Gospodinom. Kompletan grčki tekst sačuvan je u Cod. u rukopisu koji potječe iz g. »vrijedno ljubavi kod svih ljudi«. 6—64. Jedan kodeks (nalazi se u Berlinu) potječe iz IV stoljeća. U tom je kodeksu ta poslanica. a načinjen je na vulgarnom latinskom jeziku. Izdao ga je C. Poznati biblijski Codex Alexandrinus (sada u Brit. Grčki nam se izvornik Prve Klementove sačuvao u dva rukopisa. Oxford 1633). Roesch (Strasbourg 1910). 5—42. Drugi je prijevod još više oštećen. izdao je Lightfoot u Londonu 1890. Na k r a j u dolazi zaključak (62—65). Drugom Klementovom. U ostavštini J. 1876. a nedostaje mu pet listova (tj. 1). 4) od nedavnog progona (1. 7. Morin otkrio je g. Sada se čuva u Sveuč. 3. Facsimile Cod. 1875. a izdao ga je Fr. Sačuvan je na papirusu iz VII stoljeća.

draže vam je bilo davati nego uzimati. 8—4. 2). a ne onima koji se uzdižu nad njegovo stado (16. Danju i noću borili ste se za svu bratsku zajednicu (hyper pases tes adelphotetos). Navodi se niz starozavjetnih primjera ljudi koji su poslušali volju Božju: Henoh (9. Josip. velik broj izabranika »kod nas«. »nepravedna i bezbožna«. Bili ste iskreni i besprijekorni. On nije došao u štropotu slave i uznositosti. Ilije. ili kao žrtve zavisti ili kao zavidnici. Zadovoljni ste bili onim što vam je Krist dao. Pridružimo se onima koji pobožno ljube mir. Klement to ne piše samo s obzirom na Korinćane. Mojsije. Jakov. 1). a Jona je propovijedao pokoru Ninivljanima (7. 13). i njegova su stradanja bila pred vašim očima. tj. Lot. Kod Korinćana je zavladala zavist (zelos). To je prijelaz na prvi dio poslanice. moleći ga da bude milostiv ako ste što protiv volje sagriješili. 24). 6). i ona je »donijela milost pokore (metanoias charin) svemu svijetu« (7. Božjem) kraju privodili: naredbe i pravedni zahtjevi Gospodnji bijahu upisani u širinu srca vašega« (gl. 5—6). Nakon što je tako opisao nekadašnje časno stanje Korintske Crkve. odbacimo oholost i častohlepje (13). gostoprimstvu i poslušnosti (10. u punoj razboritosti (1. u srcu nosili njegove riječi. pa stoga treba da promotrimo onu početnu »formu mira« koju je u samu prirodu ucrtao Otac i Stvoritelj svega svemira (19). bili ste spremni za svako dobro djelo. držeći se pravila podložnosti. dapače — i tu Klement po prvi put unosi u svoju argumentaciju općeljudske elemente — »zavist i svađa srušiše velike gradove i velike narode iskorijeniše« (6. nego u poniznosti (16. Job. Klement prelazi na konstatiranje kakvo je žalosno i sramotno stanje njezino u sadašnji čas (gl. 2—3). Svi ste ponizno mislili. Isto tako i David: citira se Ps 50. Klement širokim potezima crta red i po- . 3). Stoga: obratimo se svi na pokoru (9. koji se spasio po gostoprimstvu i pobožnosti (11). premda je to mogao. Urešeni svekreposnim i uzvišenim ponašanjem. Budimo. David (4. Mrska vam je bila svaka buna i svaki razdor. Zatim se iznose primjeri iz Starog Zavjeta iz kojih se vidi kako je zavist bila uzrokom zla: spominju se. 2). Petar. nalagali ste ženama da sve čine u besprijekornoj i svetoj i čistoj savjesti. neutaživa žeđ da činite dobro. Pavao. dolično ljubeći (stergousas) svoje vlastite muževe. u punini se na vas izlijevao Duh Sveti. ni u čemu se ne uznoseći. Mojsije (17). Nad prestupcima svojih bližnjih osjećali ste tugu. u Rimu. zavist je odijelila žene od muževa. Mi moramo biti nasljedovatelji onih koji su navješćivali Krista u gruboj odjeći. i čak dobila dar proroštva (12). Primjer poniznosti daje nam i Abraham. po kojoj je »i smrt ušla u svijet« (Mudr 2. bez zle misli jedni protiv drugih. držeći se njega. u kojem se najprije citiranjem knjige Postanka pokazuje kako je Kain iz zavisti ubio brata Abela (4.4). Aron i Marija. Nije vam bilo žao nikakvog dobrog djela. 1—7). pisac prelazi na nove primjere zlih učinaka zavisti (gl. Rahaba bludnica. Zbog zavisti je trpio sv. 4). 4). tj. Bog sam je preko proroka pozvao ljude na pokoru (8). 1). Pokoru je navješćivao već Noa (7. dakle. 3). ponizni. i drugih. Puni svetih namjera. Abraham koji se odlikovao u vjeri. U potvrdu se navode Iz 53. njihove ste nedostatke smatrali svojim vlastitima. čestito upravljaju cjelokupnim domom.SADRŽAJ POSLANICE KORINCANIMA 71 mjereno i sveto shvaćanje. svakom je naraštaju pružena i mogućnost pokajanja (metanoia). No. a ne onima koji licemjerno govore o miru (15). Datan i Abiron. Ezekijela. Na taj vam je način svima bio podaren dubok i obilan mir. 1—6). 1—12 i Ps 21. da se po milosrdnosti i savjesnosti spasi broj njegovih izabranika. jer je Kristova krv prolivena za naše spasenje. Poslije tih »starih primjera«. 7). sve ste u strahu njegovu (tj. no mi smo postali dionici mnogih velikih i divnih stvari. to se tiče i same Crkve u Rimu. sv. u dobroj ste nakani i s pobožnim povjerenjem podizali svoje ruke k Bogu svemogućemu. 7—9. učili ste ih da. Elizeja. jer više treba slijediti Boga nego oholice (14). Ti su primjeri koristili i ljudima prije nas. brižno ste. koja se spasila po vjeri i gostoprimstvu. Noa (9. 3—19 (18). radije se podlažući nego druge podvrgavajući. Najviši je primjer poniznosti Isus Krist (16): Krist pripada poniznima.

Najprije pronalazi analogije u prirodi: svakodnevnu izmjenu dana i noći. 32. Bog sve vidi i sve čuje. Moramo paziti da nam Božja dobročinstva ne budu na osudu ako se ne budemo vladali dostojno Njega. 4. 1). nego Bogu (21). a ne od nas samih: jer Bog mrzi one koji se sami hvale. 7(?). 4). usporedite se sa stablom. »Pravo je da se ne izvlačimo ispod njegove volje«. osim laži« (27. a onda cvijet. 4—5). da sve bude u miru i skladu (20). koji je nas učinio svojim izabranim dijelom (ekloges meros) (29). 6. potom list. A koji su putevi blagoslova? Razmotrimo kako su se stvari zbivale od početka! (31. Abraham. Na taj citat iz nekog apokrifnog teksta. ljubeći (agapontes) blagog i sućutnog našega Oca. u uzdržljivosti (enkrateiiomenoi). U svemu milosrdan i dobrotvoran Otac ima sućuti za one koji ga se boje. Ps 22. a ništa nam se od toga nije dogodilo. po prvi put u kršćanskoj teologiji. Ispravno i ponizno ponašanje svih kršćana učvršćuje vjeru u Krista (22). podijeljeni u duši. Po toj ptici Stvoritelj svega (ho demiourgos ton hapanton) pokazuje veličinu svoga obećanja o uskrsnuću (26). da njegovim milosrđem budemo zaštićeni od nadolazećeg suda. stoga treba da ga se bojimo i da se ostavimo nečistih želja za zlim djelima. pokušava naći — da tako kažemo — racionalne dokaze za mogućnost uskrsnuća. Bog je blizu. i eto ostarismo. Naprotiv. rast biljke iz suhog i golog sjemena koje se najprije raspada. i neka naša duša ne gubi sigurnosti nad njegovim golemim i slavnim darovima« (23. zatim nastane klica. O bezumnici. a što svećenici u Heliopolisu u Egiptu utvrđuju (25). 7). Radije se zamjerimo bezumnim ljudima. a zatim dolazi zreo grozd« (23. mrsko preljubočinstvo. kako su mnogi zamišljali. mi moramo pristupiti k Bogu u svetosti duše. inspiriranog na Jak 1. prevratništva (neoterismous). 3). Obučimo se u složnost. i neće zakasniti. Na tom mjestu Klement prelazi na eshatološka iščekivanja kršćana: poziva adresate neka ne budu takvi da bi njima odgovaralo ovo biblijsko mjesto: »Nesretni su oni koji su dvoumne duše (hoi dipsychoi). koje su se pojavljivale kad se očekivanja paruzije Kristove nisu neposredno ispunila. naš otac. Budući da smo »sveti dio«. i ništa mu nije sakriveno od naših misli ili planova. postigao je blagoslov jer je po vjeri činio pravdu . koji bi htio pobjeći od Boga? (28). poniznost i krotkost pripadaju onima koje je Bog blagoslovio (30. opravdavajući sebe djelima. 26. i iznenada će u svoj hram doći Gospodin. Treba vjerovati Bogu. preuzetnost i objesnost pripada onima koje je Bog prokleo. Bog je pokazao i očitovao da će biti uskrsnuće kad je od mrtvih uskrisio Gospodina Isusa Krista kao početak (aparchen) uskrsnuća mrtvih (24. uzmite trs: najprije izgubi lišće. Pridružimo se onima koji su od Boga dobili milost. ogavne žudnje. iza toga nezreo grozd. u kozmosu. U tom je tekstu slobodno vidjeti odjek onih reakcija u krugovima prvog kršćanstva. podižući k njemu čiste i neokaljane ruke. Jer kamo bismo mogli pobjeći od jake ruke njegove? I koji će kozmos primiti takvog prebjega. Ps 3. rado daje svoje milosti onima koji mu pristupaju jednostavnom dušom (haplei dianoiai). koja svakih 500 godina umire i preporađa se. moramo činiti sve što odgovara posvećenju: izbjegavati ogovaranja. 8 i Mt 24. u slozi. i Sveti ikojega vi iščekujete« (24. koji se oholo uznose. Naša hvala neka dolazi od Boga. Tu Klement. Potom se za uskrsnuće donosi nekoliko citata iz Starog Zavjeta: Ps 27. 1). Potom Klement posiže u mitologiju: služi se legendom o ptici Feniksu. »Nemojmo stoga biti dvoumne duše (me dipsychomen). 2). Job 19. 1). Drskost. koji kažu: To smo slušali i u vrijeme naših otaca. jer »Bogu nije ništa nemoguće. gnjusnu oholost (30. da kroz kratko vrijeme (en kairoi oligoi) plod stabla dospijeva do zrelosti. Odista. jer i Pismo svjedoči: »Brzo će doći. kao što je bilo davano i našim pravednim očima. 2). a onda Bog svojom moći čini da izraste biljka koja iz jednog sjemena rodi mnogo zrnja (24). pijanstva. nečiste zagrljaje. daleko od prišaptavanja i ogovaranja. Neka nam svjedočanstvo o našoj dobroj praksi bude dano od drugih. brzo i iznenada ispunit će se volja njegova.72 KLEMENT RIMSKI redak u svijetu. Klement nadovezuje: »Vidite. a blagost. ponizno misleći o sebi. a ne riječima (30. gdje se sve pokorava odredbama što ih je dao »veliki Demijurg i Gospodar (despotes) svega«.

a slabi neka bude okrenut prema jakome. 5). Kako? Naša misao mora biti utvrđena u vjernosti prema Bogu. kao otisak svoje slike. Moramo. blagoslovio i rekao: »Rastite i množite se«. Bog potiče sve nas koji iz svega srca u nj vjerujemo. Sve su to dobili po volji Božjoj.SADRŽAJ POSLANICE KORINCANIMA 73 i istinu. da ne budemo lijeni ni mlitavi »za svako dobro djelo«. da postanemo dionici velikih i slavnih njegovih obećanja (34). ili po svojoj pravednosti. Što nam je. ili po svojim djelima. zagovornika i pomoćnika našoj slabosti (36). 2—4). biti spremni za činjenje dobra (agathopoiia): jer je sve od njega. ne bivamo opravdani po samima sebi ni po našoj mudrosti ili razboritosti ili pobožnosti. Zatim prelazi na usporedbu s tijelom: »Uzmimo svoje tijelo: glava bez nogu je ništa. Mi se moramo boriti da ostanemo u broju onih koji izdrže. Jer koji to čine. »Veliki ne mogu biti bez malenih. moramo činiti ono što odgovara njegovoj bezgrešnoj volji i slijediti put istine. 2). skupljajući se u slozi po savjesti na isto mjesto. a i ne samo oni koji to čine nego i oni koji se s takvima slažu (35). pohlepu. ali svi udovi drže skupa. već se žurimo sa zauzetošću i spremnošću činiti svako dobro djelo. svojim svetim i neokaljanim rukama. a tako i noge bez glave. a ne po samima sebi. Tako nam je on sam primjer za dobra djela. nego po vjeri. po kojoj je Svemogući Bog opravdao sve odvijeka (32). ni maleni bez velikih« (37. mržnju na Boga. Najvećeg od svega — po razumu — stvorio je čovjeka. bogati neka pomaže siromašnoga. istina u prostodušnosti. i najmanji su udovi našega tijela potrebni i korisni čitavom tijelu. Klement u drugom dijelu poslanice prelazi pobliže na rješavanje korintskog slučaja. sjajnost u pravednosti. To je put na kojemu ćemo naći naše spasenje. vjera u povjerenju. Mudar neka iskazuje svoju mudrost . stoga. A što je ono što je pripravljeno onima koji izdrže? Svesveti (panagios) Stvoritelj i Otac vjekova sam zna veličinu i ljepotu toga. Stoga i mi. velikog svećenika naših prinosa. moramo težiti za onim što je njemu drago i ugodno. Dobar poslenik s povjerenjem prima kruh za svoj posao. Isto tako kraljevi i vođe po plemenu Judinu. ali svatko vrši svoju dužnost prema svome redu. Svi su pravednici bili urešeni dobrim djelima. Isusa Krista. ispraznu slavičnost i negostoljubivost. svađe. a siromašni neka zahvaljuje Bogu što mu je dao onoga preko kojega će se nadopuniti ono što njemu nedostaje. 4). Jakov je s poniznošću otišao iz svoje zemlje zbog brata (31. pohvalio je sve to. a od sebe moramo odbaciti svaku nepravdu i zloću. I anđeli spremno izvršavaju njegovu volju. Jaki neka se brine za slaboga. dakle. zauzeto vapijmo kao iz jednih ustiju prema njemu. činiti? Hoćemo li zanemariti činjenje dobra (agathopoii'a) i napustiti ljubav (agape)? Neka nipošto Gospodar (ho despotes) ne dopusti da se takvo nešto dogodi među nama. a i ostala su plemena imala nemalu slavu. došaptavanja i ogovaranja. »Treba dakle da se spasi čitavo naše tijelo u Kristu Isusu: svaki neka se podlaže svome bližnjemu kako je to uspostavljeno u njegovoj karizmi. a i sam Gospodin se uzradovao uresivši sebe dobrim djelima. i potrebno je jedinstveno podlaganje da bude zdravo čitavo tijelo« (37. a ni po djelima koja bismo učinili u svetosti svoga srca. Darovi su Božji čudesni! Život u besmrtnosti. Prema tome i mi. a i sam Gospodin Isus po tijelu (to kata sarka). Raduje se svemu u prirodi. oholost i nadutost. slijedimo bez oklijevanja njegovu volju i svom snagom svojom činimo djelo pravde (33). zlobe i podmukle lukavštine. Pošto je tako općim potezima zacrtao »put« kršćanskog života. Stvoritelj i Gospodar svih stvari raduje se onome što je načinio. uzdržljivost u posvećenju: i to sve je već ušlo u naše shvaćanje. a lijen i mlitav ne usuđuje se pogledati u oči poslodavcu. Kad je sve to stvorio. mrski su Bogu. koji smo po njegovoj volji pozvani u Isusu Kristu. Počinje od usporedbe s rimskom vojskom: »promotrimo one koji vojuju pod našim vođama« (37. Izak se s pouzdanjem predao za žrtvu. Najprije govori načelno o potrebi unutarnjeg ustrojstva zajednice i o nužnosti podlaganja i poslušnosti. Nisu svi oficiri. da primimo obećana dobra. Zato su od Jakova potekli svećenici i leviti.

Ponizan neka ne pruža svjedočanstvo samome sebi. postavljali su prvine svoje. Kad nam je sve to jasno. mnoge bacio u zlovolju. bezumni su i nerazumni (39). Krist od Boga. dakle. nije pravo (ou dikaios) izbaciti iz službe (tes leitourgias). prokušavši (ih) Duhom. Zato neka svaki u svome vlastitom redu nastoji ugoditi Bogu u dobroj savjesti. 1): zato su postavili »gore spomenute. pa moraju znati da sveti muževi nisu progonili pravednike. Žrtve su se smjele prinositi samo u Jeruzalemu (41. za koje je Bog odredio kada se imaju činiti i preko kojih osoba. krštavajući one koji su poslušali volju Božju (tako prema starom latinskom prijevodu. zlih. iziđoše ispunjeni Duhom Svetim da navješćuju radosnu vijest (euangelizomenoi) da dolazi kraljevstvo Božje. One. Porazmislimo. ako ovi umru. u čestitosti (41. strasti. »Naši su apostoli bili evangelizirani od Gospodina Isusa Krista. »Velikom su svećeniku dana vlastita bogoslužja (leitourgiai). 1). Propovijedajući dakle po zemljama i gradovima. braćo. čovjek laik (ho laikos anthropos) obvezan je na laičke propise (prostagmasin) (40. 5). 2—4). Azarija. »Zašto su među vama svađe. Tome se nije čuditi. Ružno je i nedostojno čuti. Isus Krist bio je poslan od Boga. 6). ŠB). nesloge. i po uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista ispunivši se i učvrstivši u vjeri u riječi Božjoj. 9). jer je i Mojsije. eto. iz kakve smo tvari postali. pripravivši nam svoja dobročinstva prije nego što smo se rodili. Pavao u početku Prve poslanice Korinćanima (47. te koji su besprijekorno vršili službu Božju (leitourgesantas) stadu Kristovu u poniznosti. 2). svećenicima je određeno njihovo mjesto. neka se ne hvališe. Ananija. i zato što je jedno pozvanje u Kristu? U koju svrhu razvlačimo i razdiremo udove Kristove. na levitima leže njihova služenja (diakoniai). ustajemo na vlastito tijelo. i kad smo prodrli u dubine »božanskoga znanja« (tes theias gnoseos: 40. Misael (45). da spriječi zavist. ali od nepravednih. dolazimo do tolike bezumnosti te zaboravljamo da smo udovi jedni drugima?« (46. koje je od Duha Svetoga (45. 4—7). ne prekoračujući zacrtano pravilo (kanona) svoga bogosluženja (leitourgias). Ova je sadašnja svađa gora od one protiv koje ustaje sv. zbilo u ispravnom redu (eutaktos) po volji Božjoj. dužni smo uredno (taxei) činiti sve što je Gospodar naredio da se čini u određena vremena (kata kairous tetagmenous). mirno (hesjchos) i nezanatlijski (abanausos). iz kakvog nas je groba i mraka izveo u svoj svijet onaj koji nas je oblikovao i stvorio (ho plasas hemas kai demiourgesas). Jer nam je nemali grijeh ako one koji su besprijekorno i sveto prinosili darove izbacimo iz biskupstva (tes episkopes)« (44. Tako Daniel. To vrijedi za žrtve i bogoslužja (tas prosphoras kai leitourgias). 1). 1—5). a ne od svetih. Br 17) postavio Arona za svećenika (43). Blaženima naziva Klement one prezbitere koji su već umrli. moramo doživjeti »da vi neke koji su bili dobra vladanja protjeraste iz svete službe (leitourgias) kojoj su oni besprijekorno služili na čast« (44. op. znajući da je drugi onaj koji mu daje uzdržljivost. preuzmu drugi prokušani muževi njihovu službu (leitourgian). jer mi. i koji su kroz dugo vrijeme primali svjedočanstvo od svih. I apostoli su po Kristu spoznali da će nastati svađa u vezi s imenom biskupstva (epi tou onomatos tes episkopes: 44. nego neka pusti da mu drugi dade svjedočanstvo. Treba se družiti s dobrima i pravednima: to su oni koje je Bog izabrao. dužni smo mu u svemu davati hvalu (eucharistein)« (38). Primivši dakle zapovijedi. da. Svi koji se u svome srcu uznose. smatramo. Korinćani su dobro proučili Sveto Pismo. kakvi i što smo bili kad smo ušli u svijet. dakle. Pravednici su trpjeli progonstvo. mnoge u dvoumicu. Budući da sve to imamo od njega. i apostoli od Krista: oboje se. 2—4). a sve nas u žalost: i pobuna vaša traje i dalje« (46. za biskupe i đakone (eis episkopous kai diakonous) onih koji su počinjali vjerovati« (42. Onaj koji drži čistoću u tijelu. razdori i rat? Zar zato što imamo jednoga Boga i jednoga Krista i jednoga Duha milosti koji je izliven na nas. 1—4). »Vaš je razdor mnoge zaveo. bezbožnih.74 KLEMENT RIMSKI ne u riječima nego u dobrim djelima. da je »naj učvršćeni ja i drevna Crkva Korinćana zbog jedne ili dvi- . dakle. i zatim dali zakon (epinomen). po određenom postupku (v. koje su postavili oni. ono pravo. ili kasnije drugi odlični muževi (ellogimoi andres) uz pristanak sve Crkve.

1). i ustrajat ćemo u usrdnoj molitvi i vapaju. Neka se nauče biti podložni. može biti moćan u izricanju znanja (gnosin). osim ako ga Bog udostoji toga. samo da bi stado Kristovo moglo živjeti u miru s uspostavljenim prezbiterima. da će se odseliti iz Korinta ako je zbog njih nastao razdor. odbacujući oholu drskost svoga jezika. ljubav ne diže pobune. Tko ima ljubav u Kristu. dušu za naše duše« (49. budući da je dobar. 1). po ljubavi. mora činiti naloge Kristove. Nitko ne može opisati vezu ljubavi Božje. 6). Gospodin naš. jer nas povezuje s voljom Božjom« (56. da nas natrag uspostavi u čestito ponašanje uzajamne bratske ljubavi (tes philadelphias). 6). nego da budu iskorijenjeni iz njegove nade zbog svoje samodopadnosti (57. 2). i tijelo za naše tijelo. Zato moramo moliti njegovo milosrđe da se nađemo u ljubavi (50). koja očito prenosi elemente tadašnjeg liturgijskog moljenja kršćanske zajednice u Rimu. 2). da Stvoritelj svega sačuva po ljubljenom sluzi (sinu) svojemu Isusu Kristu u cijelosti određeni broj svojih izabranika« (59. A ta vijest nije došla samo do nas. Ljubav nadilazi čovjeka. Stekli bi tako veliku slavu u Kristu. 5—6). a ne za njega samoga« (48. ljubav sve čini u slozi (49). i izražava naclu da će . 1—2). trebali reći. Ljubav ne podnosi razdora. 2—61. ne nama. a naročito vođe. spominje imena poslanika što ih Rimska Crkva šalje u Korint. 7). nego volji Božjoj« (56. po volji Božjoj. sagibajući koljena svoga srca. moraju se obratiti i moliti od Boga otpuštenje: ne smiju dopustiti da im srce otvrdne kao srce Faraonovo (51). Jer živ je Bog i živ je Gospodin Isus Krist i Duh Sveti. dao je za nas svoju krv Isus Krist. neka znadu. 31—33): to je bila velika ljubav. Tekst tu prelazi u dugačku molitvu (59. Treba brzo ispraviti. jer im je bolje biti maleni i čestiti u stadu Kristovu. nego je proizvela sablazan i kod takvih koji drukčije misle (47. Na takav bi način oni među Korinćanima koji su odista plemeniti i puni ljubavi. Zaključni dio (62—65) poslanice na neki način sažimlje sve što je rečeno. 16). što ju je za nas imao. »Ukor koji jedni drugima dajemo. da su same sebe predali u prestupak i u nemalu pogibao. Bogu ničega našega ne treba. 2). ne kajući se. jer su tako postupali i svagda će postupati oni koji besprijekorno hode putem Božjim (54). A mnogo ih je bilo i »među nama« (en hemin) koji su sebe dali u okove da druge spase. nitko se ne može naći u ljubavi. »U ljubavi je nas Gospodar preuzeo. može biti svet u djelima: takav mora biti toliko ponizniji koliko se više čini da je veći. i nećete se pokajati. »Ako pak neki ne poslušaju to što im je od njega preko nas rečeno. 2—6). pasti pred Gospodara i u suzama ga moliti da bude milostiv i pomiri se s nama.SADRŽAJ POSLANICE K0R1NĆANIMA 75 ju osoba ustala protiv prezbitera« (47. 3). da će takav biti smješten i častan u broju onih koji su spašeni po Isusu Kristu« (58. koji je molio za narod da mu Bog otpusti grijeh i ponudio sebe da bude izbrisan iz knjige života (Izl 32. 1—4). Klement upozorava na odlične primjere za takvo postupanje iz poganske povijesti: kraljevi i prvaci predavali su se u smrt za narod. samo da mu ispovjedimo (exomologeisthai) svoju grešnost (52). odgaja nas da bi nam se smilovao po svome svetom odgoju« (56. a posebno za svjetovne vlasti (60. nenadmašivo savršenstvo (53). 4—61. pa da se podlože. a rado bi bili svagdje primljeni. dobar je i veoma koristan. Začetnici pobune neka se podlože prezbiterima i neka se dadu odgojiti za pokoru (metanoian). Jedna su jedina vrata pravednosti preko kojih se u Kristu ulazi (48. A i žene su po milosti Božjoj učinile velike stvari za narod. drugi su napuštali svoje gradove da pobuna ne poraste (55. može biti mudar u rasuđivanju govora. i tražiti ono što je od opće koristi za sve. »Otac. »Može netko biti vjeran. Svi koji su pogriješili. Korinćani poznaju — i to dobro — Sveto Pismo: evo im primjera Mojsijeva. Osobito je zanimljivo da Klement u toj molitvi donosi poseban značajan odlomak u kojem se moli za sav svijet. da onaj koji u poniznosti i u stalnoj poslušnosti čuva. 1—2). od Boga dane pravorijeke i naloge. »I mi molimo za one koji su u grijehu da im se dade skromnost i poniznost. »Prihvatite naš savjet. vjera i nada izabranih. kao Judita ili Estera (55. A mi ćemo biti nevini od toga grijeha.

da Klement neke svoje stavove duguje palestinskim reformističkim s t r u j a n j i m a u kojima su bili jaki utjecaji levitski. strah. Vidljivo je da Klement u gl. Mjestimično. neka svevidni Bog i Gospodar duhova i Gospodin svakoga tijela. Poslanica svršava pozdravom: »Milost Gospodina našega Isusa Krista s vama i sa svima posvuda koji su pozvani od Boga. Jaubert uvjerljivo je dakazala. strpljivost i dugotrpljivost. Klement ne poznaje pavlovske teme o Kristu kao osloboditelju od Zakona). 1—4). čini se. Harnack) prva je Klementova poslanica dokument prve 'kršćanske starine koji možemo datirati s najvećom sigurnošću. 129—136). kako je dokazao E. gospodstvo i veličanstvo. i po onome po kojemu neka mu je slava. posebno stoički i pitagorejski. Sanders) pokazalo je. 1). koji je izabrao Gospodina Isusa Krista i nas po Njemu za narod koji putuje. Po mišljenju nekih (A. Goppelt). ne može biti s u m n j e da Klementa treba smjestiti među judeokršćanske pisce. mir. gospodstvo (kratos) i čast. dade svakoj duši koja zaziva veličanstveno i sveto Ime njegovo. kako se u tom smislu paradigmatski iskorištava uređ e n j e rimske vojske. s tim da se prioritet p r i d a j e Leviju. čast. Jedinstven s m j e š t a j Isusa između plemena Levijeva i plemena Judina nalazi svoje o b j a š n j e n j e jedino u funkciji takvih koncepcija« (SC 167. Detaljno proučavanje teksta (L. Osobita je novost tog teksta u osebujnom načinu kako se pozitivno prizivaju poganski uzori i stavljaju kao poticaji pred oči kršćana (1 Klem 55. Pretjerano je doduše mišljenje Harnackovo (g. posebno prisutni u židovskoj apokrifnoj Knjizi jubileja. 32. i da pripada u helenističko kasno židovstvo. svećeničkom (levitskom) i kraljevskom: »U kršćanskim adaptacijama Testamenta t a j dvostruki mesijanizam izlazi na Isusa. Amen« (64). 1959. osobito u retoričkom stilskom postupku. 4. Istina je da Klement nije zaokupljen nekim temama koje se s m a t r a j u specifično pavlovskima (npr. od Levija i Jude. služeći se legendom o ptici Feniksu (25). Peterson (Fruehkirche.76 KLEMENT RIMSKI se oni brzo povratiti s dobrim glasima. Od nemale je važnosti u tom smislu i činjenica što Klement posiže za motivom iz mitologije. Judentum und Gnosis. o kojoj se govori kao o nečemu našemu (37. Herder. I u taj je zaključni dio uklopljena jedna kratka molitva za sve vjernike: »Uostalom. uzdržljivost. 1929) da je teologija Klementova. ali se u mnogočemu nadovezuje na palestinsko židovstvo. to je osobito svjedočanstvo da se kršćanstvo počinje osjećati dijelom rimskog društva. Njegova je teologija obojena helenističkim židovstvom. po kojemu nek mu bude slava i veličanstvo. možemo zapaziti i neku srodnost s kumranskim spisima. s kojom povezuje Kristovo svećeništvo Poslanica He- . sada i u sve vijeke vjekova. a što posebno odgovara moralističkim tendencijama latinskog Zapada (L. vjeru. od vjekova i u vijeke vjekova. A. Značenje i teološki sadržaj poslanice. a Juda i Levi su baštinici Saveza i blagoslova. Ipak. po velikom svećeniku i vođi našemu Isusu Kristu. Već sam naslov o d a j e palestinske u t j e c a j e . s time da bi pavlovski u t j e c a j na Klementa bio čisto materijalan. vječno prijestolje. Značajna je odsutnost Melkisedeka iz Klementove poslanice. Riječ je o dvostrukom mesijanizmu. da se u poslanici mogu otkriti b r o j n i helenistički utjecaji. U Jubilejima je Jakov središnja ličnost. Već je iz tog razloga razumljivo da j o j se posvećuje izvanredna pažnja. u apokrifu Testamenta XII patriarcharum i u k u m r a n s k o j literaturi. Klementova poslanica vezuje se uz p o b u d n u literaturu palestinskog židovstva u kojoj prevladava moralna tendencija. čistoću i razboritu umjerenost. Amen« (65. 48). da bude ugodna njegovu Imenu. 2 aludira na tezu o tom dvostrukom podrijetlu Isusovu. u stvari. 2). starozavjetna.

Čini se također da je Klement poznavao i Prvu Petrovu poslanicu. a moguće je da je poznavao i Luku (tako misli O. Nije sigurno. je li Klement na tim mjestima ovisan o zajedničkoj liturgijskoj tradiciji. U vezi s teološkim sadržajem Klementove poslanice piše sv. bilo da je riječ o usmeno prenošenoj. pozvao Abrahama. na što u p u ć u j u neke zajedničke teme. Klernent. koji je pripravio oganj đavlu i njegovim anđelima. unatoč tome što postoje tolike srodnosti između ta dva teksta. Braun: »Kad je Klement. Knoch). Galaćanima. koji je uredio Zakon i poslao proroke. tako da se može prihvatiti mišljenje koje je izrekao F. Klement još ne poznaje nekog novozavjetnog biblijskog kanona. nije originalno.TEOLOŠKI SADRŽAJ POSLANICE 77 brejima. ili o samom tekstu Poslanice Hebrejima. Klement je svakako ovisan o židovskoj apokrifnoj literaturi: za neke citacije..-M. Filipljanima. N i j e sasvim sigurno da je imao pred očima Drugu Korinćanima. a koja je navješćivala jednoga Boga svemogućega. Od pavlovskog korpusa Klement izričito spominje Prvu Korinćanima (1 Klem 47. naučiti da Crkve navješćuju toga (hunc) Ocem Gospodina našega . i tradiciju koju je nedavno primila od apostola. 1 Klem 17. pisao Korinćanima. Ta se srodnost može otkriti na dvadesetak m j e s t a (O. npr. SC 167. nije moguće sa sigurnošću utvrditi odakle su uzete. Knoch). ali i veoma slične formule. i ona je od n j e živjela« (Jean le théologien et son évangile dans l Église ancienne. i da je ono što je bilo napisano još bilo utopljeno dans un large milieu usmenih predaja« (A. unatoč d o j m u koji se dobiva iz toga m j e s t a kao da je Klement direktno mislio na rimsku vojsku: i to je imalo svoje pretpostavke u židovskoj literaturi. što je kod Klementa prvi takav slučaj u kršćanskoj literaturi (1 Klem 37). vjerojatno je poznavao i Marka. On navodi Isusove izreke (logici). Irenej da je po n j o j Rimska Crkva »obnavljala vjeru njihovu (tj. rimska je zajednica posjedovala neku teologiju srodnu teologiji Ivanovoj. I. Način kako Klement postupa. posebno u kumrans'koj. stvoritelja neba i zemlje. Općenito se misli da je imao pri ruci poslanice Rimljanima. Srodnost Klementove poslanice s Poslanicom Hebrejima bila je očevidna — kako smo vidjeli — već u kršćanskoj starini. za razliku od pisca Poslanice Hebrejima. JAUBERT. jasan je iz samog teksta: u rimskoj vojsci nisu postojali pedesetnici (pentekontarchoi). U odnosu na sinoptička Evanđelja. ali se ne čini da ih je izvadio iz nekog nama danas poznatog Evanđelja. izveo narod iz zemlje egipatske. koji je uveo (induxerit) potop. ili možda i pismeno fiksiranoj zbirci. a nalazimo ih u židovskoj literaturi. U Klementovoj poslanici mogu se otkriti i neke srodnosti s ivanovskim spisima. Dokaz da se Klement kod toga inspirirao na židovskoj literaturi. ali su te srodnosti literarno indirektne. I samo unošenje ideala vojničke podložnosti u ocrt poretka u Crkvi. 180). oblikovatelja čovjeka. kreće se u struji onih koji pokušavaju Isusa povezati s levitskim svećenstvom. 1—4) koja je napisana pod nadahnućem Duha Svetoga (pneumatikos). Korinćana). pokazuje da u tom času »još nije postojao normativni tekst. 6. 53). U tom pogledu je od osobitog značenja Klementovo povezivanje (1 Klem 40—41) reda koji mora vladati u kršćanskoj zajednici s poretkom koji je vladao u hramskim ceremonijama. Iz samog tog pisma (ex ipsa scriptura) mogu oni koji hoće. nego iz neke zbirke logia. koji je govorio s Mojsijem. Paris 1959. na temelju suptilnih analiza može se reći da je Klement veoma vjerojatno poznavao današnjeg Mateja. oko 95.

1 Klem 41. Na dnu njegove misli je svijest o potpunom jedinstvu povijesti spasenja. da se mora reći kao da Klement i ne poznaje riječ Stari i Novi zavjet. razboritosti (sophrosynes) i strpljivosti (hypomones). Riječ savez ili zavjet (diatheke) pojavljuje se kod Klementa samo u citacijama: dobiva se d o j a m kao da Klement zna samo za jedan Savez. 2. Nema u poslanici nikakvog dvojstva između Starog i Novog Zavjeta. 2. Pavlu. kako to nalazimo u sv. u Kairos 15 [1973] 166—172. 3. iako nije pisana s izričitim ciljem da teološki utvrdi to učenje. Međutim. Ipak je istina da Klement prikazuje stav pobunjenika kao nešto novo. a ne strogo teološki. ali poslanica ne daje dojam da je bila riječ o nekom doktrinarnom sukobu: o gnozi se govori i u pozitivnom smislu (usp. 3). 2) i cilj mira (tes eirenes skopos: 1 Klem 51. . 2). analizu poslanice u tom smislu kod: A. gdje je upotrijebljen glagol paradidomi u tom smislu. u Klementovoj je poslanici prisutno na tako izrazit način. 48—5—6). nego pobunom (stasis). ono što je bila jedna od n a j temelj ni j ih Irenejevih preokupacija protiv gnostika. 4. unatoč svim srodnostima. aludira na to da su se vođe pobune oslanjali na neko znanje (gnosis) i m u d r o s t (usp. budući da je ta poslanica starija (vetustior) od onih koji sada lažno naučavaju i lažno izmišljaju (commentiuntur) drugog Boga iznad Demijurga i Stvoritelja svega ovoga što postoji« (Adv. u n j o j se doista nalazi. Irrtum und Haeresie. 186—187). Izraz predaja (paradosis) dolazi u poslanici samo jedanput. DAVIDS. Ono što se u Korintu dogodilo nije nazvano herezom (hairesis). npr. ali još više: od Noe. 3. ali je značajno da je na tom m j e s t u riječ o Pravilu naše tradicije (tes paradoseos hemon kanona: 1 Klem 7. ali naglasak nije na ortodoksnom sadržaju vjere: Klement je dodirnuo sve točke (panta topon) o obraćenju (metanoias). Na dva mjesta. nema nikakve aluzije na razliku među Savezima. 4). u zaključku Klement kaže da je u poslanici dotaknuo sve točke (panta topon) o vjeri (peri pisteos). Hipoteza da su korintski pobunjenici bili nosioci gnostičkih tendencija (W. 1). od Abela. Ne može se reći da bi svrha poslanice bila utvrditi pravu vjeru nasuprot nekim krivim učenjima. tj. utvrditi jedinstvo Starog i Novog zavjeta. Problemi obrezanja ili subote ili propisa o jelima kod Klementa se nikako ne pojavljuju. što možda znači da u t a j čas u Rimu nije bilo nikakve napetosti između judaizanata i helenista među kršćanima. govori se o tome da n a m je predana suglasnost (homophonia: 1 Klem 51. 40. od Henoha. 36. jer je poredak u kozmosu podloga poretka koji m o r a vladati u kršćanskoj zajednici. što znači od samog Adama: dapače od samog stvar a n j a svijeta. Klementovo kršćanstvo je najnaravniji nastavak starozavjetne pobožnosti. 2). uzdržljivosti (enkrateias). a vjera je samo stavljena na prvo mjesto. on ne osjeća nikakve potrebe da bilo kako oorazlaže ili dokazuje da je Crkva nastavak Abrahamove i Mojsijeve religije: To je za njega nešto što se samo po sebi razumije. prave ljubavi (gnesias agapes). To je također jedna od značajnih razlika između Klementove poslanice i Poslanice Hebrejima. te razumjeti apostolsku p r e d a j u Crkve (apostolicam ecclesiae traditionem). Poslanica ima moralno-parenetski k a r a k t e r . Izaka i Jakova (Jakov — kako smo vidjeli — ima nčko središnje mjesto!). To što je Irenej vidio u Klementovoj poslanici. koja ide od Abrahama. što nije u sukladnosti s onim što je u skladu s Božjom voljom od početka (usp. haer. čini se.78 KLEMENT RIMSKI Isusa Krista. O vjeri (pistis) je riječ na više m j e s t a : u Korintu su pobunjenici postali u »svojoj vjeri kratkovidni« (1 Klem 3. Na neki način Klement u tu povijest uklapa i pogane. 1 Klem 1. Bauer) gola je hipoteza: Klement.

35. povezujući na t a j način ono što se o Rahabi kaže u Poslanici Hebrejima (11. KS. samo jedno mjesto (1 Klem 12). inače ime Otac dolazi često. koja se pojavljuje već u starozavjetnim sapijencijalnim knjigama (usp. 3. Bog o kojemu govori Stari Zavjet. Iv 13. 2. § 40. u Klementovoj poslanici nalazimo ga 23 puta. T a j izraz. Sacramentum futuri. Stari Zavjet inače Klement upotrebljava moralno-paradigmatski: biblijske osobe imaju vrijednost primjera moralnih religioznih kreposti za sadašnju generaciju. 26. J. koji se dosta upotrebljava u helenističkoj (poganskoj) pobožnosti. 15). djelima. a od spisa apostolskih Otaca mnogo ga upotrebljava Hermin »Pastir«. B. 1 Klem 22. na k o j e m je riječ o Rahabi (Jos 2). 1). a u novozavjetnim tekstovima izrazit p r i m j e r nalazimo u Poslanici Hebrejima 11 (usp. JAUBERT. Pariš 1950. Irenej protiv gnostika poziva na Klementovu poslanicu u vezi s učenjem o Bogu: da ona svjedoči o vjeri Crkve da je isti Bog koji je stvorio svijet (Demijurg). polazi od uvjerenja da je Isus na križu izgovorio cijeli Ps 21 (usp. Mt 27. ali u vezi s njegovim odnosom prema stvorenjima. DANIfiLOU. Klement ne vidi ni neku posebnost u zapovijedi ljubavi koja bi vrijedila za vrijeme kršćanstva (usp. pa mu ona služi kao temeljno polazište za sve parenetske izvode koje želi dozvati u svijest korintskim kršćanima. Klement ga upotrebljava u vezi s Božjim stvoriteljskim djelovanjem. 31: »Vjerom Rahaba. 3). SC 167. ne propade zajedno s n e p o k o r n i c i m a . 33. 25: »Ne opravda li se slično. Tipološko shvaćanje Starog zavjeta bilo je Klementu poznato: o tom svjedoči. uko- . međutim. t j . 5. Taj naziv u novozavjetnim tekstovima dolazi rijetko: samo tri puta (Lk 2. bludnica. Dj 4. 2. Zagreb 1972). S punim se pravom sv. . 7). 218—219). U tom on slijedi tipičnu židovsku i judeokršćansku književnu vrstu hagada (haggadah) homiletskog karaktera (usp. Na pet mjesta u poslanici naziva se Bog Demijurgom (1 Klem 20. Samo jedanput naziva Klement Boga Ocem Kristovim (1 Klem 7. moguće je. 34: Zapovijed vam novu dajem . koju nalazimo i kod Josipa Flavija (Antiqu. međutim. 3). Jud.). Krist o sebi govori već u Starom zavjetu (1 Klem 16. Osobita je značajka Klementova učenja o Bogu da on Boga naziva Gospodarom (Despotes). str. A kroz svu tu povijest bili su na djelu i Krist i Duh Sveti (usp. 8)... da Klement na tom mjestu. nalazimo je u apokrifnim spisima IV knjiga Makabejska (16.. To je uistinu temeljna crta Klementove teologije. « ) i u Poslanici Jakovljevoj (2. 20—21) Testamenta XII patr. nego kao istinu in pacifica possessione koju korintski pobunjenici ne stavljaju u pitanje. § 12) (usp. 2). od čega 14 puta na apsolutan način (usp. 1. jer citira Ps 21.29. 46). Otkr 6. . i Bog Isusa Krista. 1. nego su »od Adama« neki »bili usavršeni u ljubavi po milosti Božjoj« (1 Klem 50. 59. Kako vjerovati. bio je već ušao u grčku Bibliju. da je Rahaba imala ne samo vjeru nego i proroštvo (propheteia: 1 Klem 12. Sir 44—45). DUDA. pridometnuo je i ideju. Rahaba je po uputi uhoda koje je poslao Jozua imala na svojoj kući objesiti s'kerlet (kokkinon) kao znak (semeion). Inače Klement Rahabu prvenstveno iskorištava kao moralni p r i m j e r vjere i gostoprimstva. a time je ibilo unaprijed naznačeno da će »po krvi Gospodinovoj biti otkupljenje svima koji v j e r u j u i nadaju se u Boga« (1 Klem 12. i Rahaba bludnica kad primi glasnike i drugim ih p u t e m izvede?«). 67). ali i u vezi s djelovanjem u povijesti spasenja. A.24. 11. 4). iako je on ne zastupa kao neku tezu koju bi trebalo osigurati protiv nekih protivnika.10).UČENJE 0 BOGU 79 jer i njihove p r i m j e r e dovlači u svoju raspravu na sličan način kao i primjere starozavjetnih pravednika.

1). usp. 1) i da su po n j e m u i »Sveta Pisma. 64): to je temeljna misao Poslanice Hebrejima. Isus Krist je »put na kojemu nađosmo svoje spasenje« (1 Klem 36. 2). 1). ali i to u citatu iz Ps. da su po n j e m u »službenici (hoi leitour. LEBRETON. tako da Krist »po Duhu Svetome« poziva . pa da uslijed toga »Krist pripada onima koji su ponizni u srcu. zastupnik i pomoćnik naše slabosti« (1 Klem 36. S obzirom na srodnost Klementove poslanice s Poslanicom Hebrejima. 2). 7). Paris 1928. Nema kod njega teologije o Sinu čovječjem. iz neznanja u spoznaju slave njegova Imena« (1 Klem 59. Ipak. došao u poniznosti. J. 1—17). u kojoj se odmah na početku kaže da Bog po svome Sinu »sazda svjetove« (1.80 KLEMENT RIMSKI liko obasiplje svoja stvorenja dobročinstvima. 6. 7). po njemu kao u ogledalu p r o m a t r a m o Božje lice. i da je po n j o j »otkupljenje« (1 Klem 12. može nas začuditi Klementova š u t n j a o ulozi Sina Božjega u stvaranju svijeta (usp. 2). Klement ne razvija pavlovsku teologiju o našem sinovstvu prema Bogu u Kristu (usp. 2). U poslanici se ne pojavljuje riječ križ (stauros). kad Korinćanima — vođen istim nadahnućem kojim je vođen sv. 4. 2 (1 Klem 36. 3). Kristu Klement ne daje nikad naslova Bog (Theos). »Veliki svećenik i zastupnik duša naših« (1 Klem 61. Histoire du dogme de la Trinité. a samo jedanput naziva Krista izričito Sinom. 1). stavljajući pred nas na taj način uzor poniznosti (1 Klem 16. 1). p r e m a tome je Klement svakako poznavao pavlovsku teologiju o povezanosti našega uskrsnuća s Isusovim uskrsnućem — ta izričito spominje Prvu Korinćanima! — ali njegova argumentacija za uskrsnuće tijela ne ide pavlovskom 'kristološkom 'linijom (usp. SC 167 69). »suosjeća« i »ima srca prema onima koji ga se boje« (1 Klem 23. 265—266). po Isusu Kristu se ljudi spašavaju (1 Klem 58. 21. Uskrsnuće se Kristovo spominje samo jedanput. ona istinska« (1 Klem 45.goi) milosti Božje govorili o pokori« (1 Klem 8. A. 1). II. Veoma je istaknuto Kristovo posredništvo: po n j e m u mi upravljamo svoje oči prema nebu. po n j e m u su otvorene oči našega srca. 5). Krist je dao »tijelo (sarka) za naše tijelo i dušu za naše duše« (1 Klem 49. Naslov »Gospodin« (Kyrios) d a j e Klement također Bogu. 4). 5—11) — doziva u pamet da je Isus Krist. Pavao u Filipljanima (2. mogao doći u ponosnoj veličini. već se kreće linijom judeokršćanske teologije. 2). 2—26. po n j e m u n a m je Gospodar dao kušati »besmrtnu spoznaju« (tes athanatou gnoseos: 1 Klem 36. 3. ali je taj naslov (posebno s članom!) redovito pridržan za Krista. kao prvine (aparche) našega budućeg uskrsnuća. 6) po volji Božjoj. a ne onima koji se uzdižu nad njegovo stado« (1 Klem 16. koje je Gospodar izveo kad je »Gospodina Isusa Krista uskrisio od mrtvih« (1 Klem 24. po n j e m u nas je Bog »izabrao« (1 Klem 50. JAUBERT. po n j e m u nas je Bog »pozvao iz tame u svjetlo. O Duhu Svetome Klement kazuje. a što odaje povezanost s Poslanicom Hebrejima (1. nasuprot tome. 1 Klem 24. Svesveti. sigurno je da Klement uči preegzistenciju Kristovu. 2). po n j e m u smo »spaseni« (1 Klem 58. po n j e m u se naša zamračena misao rascvala prema svjetlu. 2). Isus Krist je »Veliki svećenik naših prinosa. ali se autor više puta vraća na to da je Kristova »krv dana za nas« (1 Klem 7.6). ali da je. koji je »žezlo veličanstva Božjega«. jedini poznaje kolikoću i ljepotu« dobara što su pripravljena onima koji očekuju Božja obećanja (1 Klem 35. Naslov za Boga »Svesveti« (Panagios) nalazi se u kršćanskoj literaturi prvi put kod Klementa: »Stvoritelj (Do Demiourgos) i Otac vjekova (Pater ton aionon). nekako neizravno. a redovito ga naziva Gospodinom (ho Kyrios). 49.

nadostavljajući u tom smislu na judaističku tradiciju koja je bila živa u Kumranu.. djeco. Treća trinitarna formulacija ima karakter zakletve: »Primite naš savjet. 7). Nema s u m n j e da je Klementova teologija siromašnija od Pavlove i Ivanove. 54. učit ću vas strahu Gospodnjem . 1. bili ispunjeni sigurnošću po uskrsnuću Gospodina našega Isusa Krista i utvrđeni u vjeri u riječ Boga s punom sigurnošću Duha Svetoga«. Od osobitog je značenja za Klementovu ekleziologiju odsutnost teme o odnosu između Crkve od Židova i Crkve od pogana: on ne osjeća nikakvog problema u p r i m j e n j i v a n j u starozavjetnih izreka na kršćane. s velikom žudnjom da čine dobro (1 Klem 2. SC 167. to je on oslikao u početku poslanice (1 Klem 1—2). te su pošli evangelizirati (1 Klem 42. ali on taj p o j a m upotrebljava u sociološkoj funkciji (npr. Kako Klement zamišlja život mjesne Crkve. za ekleziologiju.. 3) za označavanje mjesnih zajednica. ali je sigurno pretjerano kad R. i jedno pozvanje u u Kristu?« (1 Klem 46. Tuebingen 19655 . Po Duhu (pneumatikos) je Pavao pisao Korinćanima svoje prvo pismo (47. 2). 3). što se dakako nadovezuje na novozavjetni govor o Kristu kao Pastiru.AUTORITET HIJERARHIJE U CRKVI 81 vjernike riječima psalma: »Dođite. Duh milosti izlio se na sve vjernike (46. od Boga dane pravorijeke i naloge. na kojima vidimo trinitarnu formulu kao podlogu: Apostoli su »primili nauke. i nećete se pokajati. Najveća je važnost Klementove poslanice. i jedanput u tekstu poslanice (1 Klem 44. ali nije mo6 Pcroijest kršćanske literature I .3. 2). 19—80). 6). »Ili zar nemamo jednoga Boga i jednoga Krista i jednoga Duha milosti koji je izliven na nas. 5. kad se Crkva Božja (he ekklesia tou Theou) koja je u Rimu obraća Crkvi Božjoj koja je u Korintu. te su pošli evangelizirati o kraljevstvu Božjem koje ima doći (1 Klem 42. koja cijela (tes ekklesias pases) daje svoj pristanak (syneudokesases) kod postavljanja svojih predstojnika. a i Klement je ovu svoju poslanicu njima napisao »po Duhu Svetom« ¡(63. za nj je to jedan nepretrgnuti slijed. ne kajući se. Kao svjedočanstvo trinitarne vjere Klementove mogu se navesti tri mjesta iz poslanice. i Duhom su apostoli iskušali one koje su postavljali za biskupe i đakone (42. da o n a j koji u poniznosti i u stalnoj poslušnosti čuva. ali unosi — kao prvi od svih kršćanskih autora — novi govor o potrebi poretka vojničkog tipa u Crkvi (usp. Duh Sveti je apostole ispunio p u n i m uvjerenjem. A. 1) i ne govori na otajstveni način o Crkvi kao o Tijelu Kristovu. Klement je prvi novozavjetni pisac koji Crkvu opetovano naziva »stadom Kristovim« (1 Klem 16. 6). poslušajte me. Sigurno je da hijerarhija po Klementu obuhvaća više stupnjeva. 2). U novozavjetnom duhu naglašava potrebu uzajamne podložnosti članova Crkve za zdravlje čitavoga tijela (37. 38. međutim. 537). 5—38. Korinćani su svi bili primili puno izlijevanje Duha Svetoga: dubok im je i radostan mir bio svima dan. opisujući stanje kršćanske zajednice u Korintu p r i j e pobune. Jer živ je Bog i živ je Gospodin Isus Krist i Duh Sveti. Termin Crkva (ekklesia) upotrebljava Klement samo u naslovnom pozdravu. 12). 1 Klem 37. 2. vjera i nada izabranih. JAUBERT. Glavni je cilj Klementove poslanice utvrditi autoritet — kako bismo danas rekli — hijerarhije u Crkvi (sama riječ hijerarhija ne dolazi kod Klementa). 4). 3). Njemu je poznat Pavlov govor o Crkvi kao tijelu. 44. 57. 3). 1). da će takav biti smješten i častan u b r o j u onih k o j i su spašeni po Isusu Kristu« (I Klem 58. dapače — može se reći — više arhaična od njih. 2).« (Ps 33. ipak govori o »udovima Kristovim« (46. Bultmann kaže da je »teško reći u čemu se zapravo sastoji kršćanskost Prve Klementove« (Theologie des Neuen Testaments.

prve plodove svoga apostolata). jer službenici ne mogu biti skinuti po goloj volji puka (nego samo ako službu ne vrše dostojno). u poniznosti. 4). za biskupe i đakone (eis episkopous kai didkonous) onih koji su imali vjerovati« (42. tj. op. to znači obdržavanje veze ljubavi (1 Klem 49—50). da se služba episkopata može oduzeti onima k o j i je ne obavljaju besprijekorno i kako treba (usp. prokušavši ih Duhom. govori o biskupima (episkopoi) i đakonima. biskupe i đakone. on se buni protiv vlastitog tijela. 51. . u odnosu prema kojemu prezbiteri vrše svoje vodstveno služenje. oni koji u zajednici izgledaju veći. a zatim su dali pravilo (epinomen). primivši savršeno predznanje (prognosin). i oni ne vrše svoju službu kao izvršitelji volje puka. on razdire udove Kristove (1 Klem 46. Posebno se još kaže da oni »prinose darove« (prosenenkotas ta dora. Tko radi protivno. nastalo po pravilnom redu (eutaktos) iz volje Božje . pretpostavlja. da ako (ti) umru. kad se oslikava idealno stanje zajednice prije pobune. 1—2). Klement im ne daje naziva »pastiri«. Glavni dokaz za njihov autoritet u zajednici oslanja se na pojmove poslanja i nasljedstva: »Apostoli su. (Apostoli) su navješćivali po selima i gradovima . Krist.vjerojatno da se pod biskupima i prezbiterima misle iste osobe. sva im je zajednica bila dužna iskazivati podložnost (1 Klem 57). nego kao izvršitelji volje Kristove. po Klementu. j e r su o n d j e izbačeni iz službe prezbiteri koji su svoju službu obavljali besprijekorno i časno (1 Klem 44. 4). 7). Vrijedno je upozoriti da ta leitourgia. A kad načelno dokazuje njihov autoritet. što stari latinski prijevod prevodi kao ministerium i administratio (1 Klem 44). 44. 1—2. službe su se u Crkvi prema Klementu podjeljivale uz poštivanje — kako bismo danas rekli — demokratskog principa. dakle. budući da govori o »stadu Kristovu«. U čemu se sastojala ta služba? Na početku. Ključni izraz za njihovu f u n k c i j u je liturgija (leitourgia). t j . mirno i nezanatlijsko (leitourgesantas amemptos toi poimniči tou Christou meta tapeinophrosynes. i postavljali su svoje prvine (tas aparchas.82 KLEMENT RIMSKI guće s jednakom jasnoćom utvrditi -koliko ima tih stupnjeva. Vrlo je. bili evangelizirani od Gospodina Isusa Krista. jer se tražio pristanak sve Crkve. 1). samo to nije bio slučaj u Korintu. ŠB). . . 3). od Boga. jer m o r a j u tražiti ono što je od koristi za sve. 3). Ti su se biskupi (prezbiteri) i đakoni postavljali uz pristanak cjelokupne mjesne Crkve (syneuaokesases tes ekklesias pases: 1 Klem 44. prema tome. inače će biti izbačeni iz zajedničke nade (1 Klem 57. hesychos kai anabausos: 44. Kad govori o situaciji u Korintu. to je nemali grijeh (hamartia ou mikra: 1 Klem 44. Klement. . a ne ono što je korisno samo n j i m a (1 Klem 48. postavljali gore spomenute (tj. a apostoli od Krista: oboje je. 2. To znači činiti zapovijedi Kristove. 1 Klem 44. Kako vidimo. m o r a j u u tome pokazivati veću poniznost. Zbog toga su dakle razloga. da ta dva izraza imaju sinonimno značenje. 6). To je služenje »stadu Kristovu«. ali su njegova izvođenja očito blizu tome izrazu. Odbaciti iz episkopata one koji besprijekorno i sveto prinose darove. dakle. za nas. govori se o korintskim prezbiterima kao o predvodnicima (hegoumenoi) kojima su ostali bili podložni (1. a ono mora biti besprijekorno. 3). 4). drugi prokušani muževi naslijede (diadexontai) njihovu službu« (leitourgian: 1 Klem 44. 6). ne znači uzdizanje j ' ( 1 ) ' . ali službe u svojem odvijanju nisu oslonjene na strogo demokratski princip. a Isus Krist je bio poslan od Boga. Klement spominje samo prezbitere. kako god ima vodstveni karakter. 3—4). »I naši su apostoli spoznali po Gospodinu našem Isusu Kristu da će se javljati svađa o imenu biskupstva (episkopes).

ali koji u tom času još nisu postali rezidencijalna služba. Nema doduše izraza diadoche (successio). jer je svoj dokazni postupak za položaj biskupa/prezbitera u Crkvi oslonio na usko nadovezivanje na starozavjetno levitsko svećenstvo. 6) svećeništvo se pripisuje svim vjernicima. Klement je ujedno prvi kršćanski pisac koji govori o laicima (1 Klem 40. 5). Ipak treba reći da je Klement prvi kršćanski autor koji je inaugurirao kasniju terminologiju.APOSTOLSKO NASLJEDSTVO 83 prezbitera nad stado Kristovo. 5) i Otkrivenju Ivanovu (1. jer »Krist pripada onima koji su od srca ponizni (tapeinophronounton). U času kad Klement piše svoju poslanicu ime apostol počinje biti rezervirano samo za prve apostole. time što neki od tih uglednih »nasljednika apostola« počinju stalno rezidirati preuzimajući upravu određene mjesne Crkve (sam Klement u Rimu). 3). ali indirektno se iz toga govora može izvesti prva klica govora o apostolskom nasljedstvu. U Klementovoj poslanici nalazimo također korijen teologije o apostolskom nasljedstvu (successio apostolica). postavljali (katastathentas) prezbitere (1 Klem 44. Izraz »odlični muževi« n a j v j e r o j a t n i j e označuje današnje biskupe. prema tome. ali ima glagol diadechomai (1 Klem 44. 5). a ni jedan put se taj naslov ne daje službenicima Crkve. 5. 20. 61. po kojoj se biskupi i prezbiteri u kršćanstvu nazivaju svećenicima. naslov »svećenik« (hiereus) p r i d a j e se samo poganskim svećenicima (1 Klem 25. 6. Prema novozavjetnim tekstovima levitsko svećenstvo nema nasljedstva u kršćanstvu. Klementova poslanica odražavala bi. tako da je odatle bio samo jedan korak do toga da se biskupi nazovu arhijerejima (nadsvećenicima) i prezbiteri svećenicima. a ne onima koji se uzdižu nad njegovo stado« (1 Klem 16. 1. 3. uz pristanak sve Crkve. Zastupnici takvog tumačenja pozivaju se na izvješ t a j o takvim uglednim muževima kod Euzebija (Hist. 40. koji govori o nekima »inter apostolorum successores principem locum obtinentes«. dok se p r i j e ono davalo i tim p u t u j u ć i m suradnicima prvih apostola. nego su vršili svoju ulogu putujući. iako ta šutnja — razumije se — ne znači nijekanje. u k o j o j mjesnim Crkvama u p r a v l j a j u još kolegiji prezbitera (talco Crkvom u Korintu). Poslanica izričito ne govori ništa o monarhijskom episkopatu. eccl. 10. prelaznu periodu u crkvenoj organizaciji. 4). Po Klementu je također Isus Krist »veliki svećenik« (archiereus) (1 Klem 36. Izvodi o učiteljskoj funkciji odsutni su iz Klementove poslanice. Osobitost Klementove poslanice stoji u tome što je on prvi kršćanski autor koji novozavjetne službe u Crkvi povezuje — odnosno uspoređuje — sa starozavjetnim levitskim svećeništvom (1 Klem 40—41). a po Prvoj Petrovoj (2. nasljednike apostola. 64). 1. a što nekako uključuje naglasak na bogoslužnom elementu (»prinošenju darova«: 44. ono je svedeno — kao i sav obredni zakon — na »sjenu« ili »sliku« budućih stvari: po Poslanici Hebrejima jedini svećenik je Isus Krist. 37). ali na njegovo p o s t o j a n j e . Mogli bismo reći. 2. Direktno Klement govori o nasljedstvu službe (successio ministerii). da služba prezbitera (biskupa?) po Klementu sadržava dva elementa: pastirsko vodstvo zajednice i vršenje bogoslužja (prikazivanje darova). 1). 5) i židovskim svećenicima (1 Klem 32. a ime episkopos još nije zadobilo tehničko značenje da označuje samo njih: naziv »odlični muževi« kod Klementa bio bi odraz tog prelaznog stanja. ali se već počinje ustaljivati monarhijski episkopat. 2). Posebnu ulogu u tome igraju »odlični muževi« (ellogimoi andres) koji su poslije apostola. 3. prema tome.

Madrid 1963. L'hellénisme de saint Clément de Rome et le paulinisme. La liturgia délia pace nella »Prima ClementisSalesianum 33 (1971) 31—70 . P. ID. Die Bedeutung der Begriffe Stasis und Aponoia für das Verständnis des 1 Clemensbriefes. A. O. G. A. Muenchen 1958. Cerf. A. O Petru se. FUNK. Petra i sv. koja nam svjedoči o boravku sv. A. 177—238 (äp. Remarques sur le vocabulaire sacerdotal dans la la Clem. La Révélation dans l'Écriture. Clemens Romanus und der Fruehkatholizismus. la Patristique. — L i t . Louvain 1943. RUIZ BUENO. prijevod na str. P. Le ministère apostolique dans la littérature chrétienne primitive. donosi i stari lat. da je Petar podnio mučeništvo u Rimu u vrijeme Neronova progona. Amt und Eschatologie im I Clemensbrief. u: XXII Semana española de teología. Bologna 1965. 530—533. Petar i Pavao podnijeli su dakle mučeništvo otprilike u isto vrijeme: ne nužno istoga dana. WEISS. prijev. Paris 1972. ZIEGLER.. te o mučeničkoj smrti obojice apostolskih prvaka u Rimu. J. Eigenart und Bedeutung der Eschatologie im theologischen Aufriss des ersten Clemensbrief. L'épiscopat et l'Église universelle. ID. 193—203. Thèmes lévitiques dans la Prima Clementis. 83—94. The Christologica! Awareness of Clement of Rome and ils Sources. M. La Chiesa che presiede nell'amore. BAC. : J. uvodom i bilješkama). razvijajući svoju dužnost osobe odgovorne za judeokršćansku sekciju one zajednice« (Nav. Rom Freiburg Wien 1959. II. i grćki original. 67—75. u času kad su postojali razdori u zajednici u tom gradu. ako ne sa sigurnošću bar s velikom vjerojatnošću. Paris 1974 . Die aposl. C. Pavla u Rimu. L'ecclesiologia di s. San Pietro. Bologna 1943. i to kao biskupa Rimske Crkve. : F. K. Mél. E. W. JAVIERRE. M. Clemente Romano. 33—68. Daniélou. Le thème de la succession des apôtres dans ta littérature chrétienne primitive. Neue Studien zum ersten Klemensbrief. 129—136. . str. 148—153. Torino 1958. L. V. SEYBOLD et alii. Winchester 1972. COLSON. SANDERS. ibid. GIRAUDO. 239—265). 53—55 et passim. KNOCH. N. 203—261. LEBRETON. Les sources de la conception militaire de l'Église en I Clément 37. 146—147). Histoire du dogme de la Trinité. BUMPUS. 31—35. Vaeler.84 KLEMENT RIMSKI u samom Rimu upućuje konstantna tradicija koja označuje Klementa kao pisca poslanice u ime Rimske Crkve. Paris 1951. Köln/Opladen 1969. M. H. Paris 1971 [SC 167] (s franc. Im primera »diadochè« de la patrística y los »elloginioi« de Clemente Romano. B. Bologna 1970. o putovanju sv. Tuebingen 1966. 5. L'évêque dans les communautés primitives. Cerf.. AFANASSIEFF. Épitre aux Corinthiens. Fede Cristiana e potere político in Clemente Romano. M. L'évêque. A.-D. u: II primato di Pietro nel pensiero cristiano contemporáneo. O. 177—181. STOCKMEIER. 2). RIGGI. Christianae 18 (Amsterdam 1964) 74—84. u: M. Theologie und Philosophie 50 (1975) 70—83. Cerf. 1972. BEYSCHLAG. Bologna 1965 . MIKAT. u L'épiscopat et l'Église universelle. 249—281. Protestantski teolog Oscar Cullmann podvrgao je to svjedočanstvo Klementove poslanice p o t a n k o j analizi (usp. Paris 1962. a koja je mogla biti više ili m a n j e dugačka. na temelju Prve Klementove. PERLER. Cerf. Discepolo-Apostolo-Martire. Clément de Rome. Za povijest Crkve od osobitog je značenja gl. II Mulino. la Scolastique. DUPUY. ne može reći da li je u Rimu također vršio neku misionarsku ili crkvenu aktivnost. do kojega je došao: »Analiza prvoga pisma Klementova pokazuje. D.. 180—186. Paris 1928 . Tuebingen und Leipzig 1901. représentant du Christ selon les documents des premiers siècles. Clemens-Briefes. Paris 1958. B. Kontrasti o kojima je tu riječ d o p u š t a j u vjerojatnost da je on došao malo prije početka progona. Il Mulino. 120—147). Pavla na s k r a j n j i Zapad (epi to terma tes dyseos elthon: 5. I z d . Das Praescriptum des 1. Paris 1953. L'épiscopat catholique. 7). Die theologische Mitte des Ersten Klemensbriefs. u: II primato di Pietro nel pensiero cristiano contemporáneo. J. Evo njegova zaključka.. BRUNNER. Fruehkirche. 68—78. X. dj. »Révélation« dans l'Église chrétienne primitive. Bonn 1964. M. 41—43. Kiemen tove poslanice. Herder. Paris 1963 . Klementova poslanica svakako predstavlja prvi povijesni p r i m j e r izvršavanja rimskog primata (vidi gore pod br. DANIÉLOU. PROANO GIL. ID. J. PETERSON. Vig. Madrid 1950. MENEGHELLI. u L'épiscopat et l'Église universelle. niti se može iz poslanice izvući kad je on došao u grad. JOURJON. CONGAR et B. Conciencia de là función episcopal en la Iglesia primitiva. n a j v j e r o j a t n i j e u Španjolsku. u: Y. BENOIT. JAUBERT. ID. prijevodom. Théologie du Judéo-christianisme. Padres Apostolicos. R. Le Baptême chrétien au second siècle. 107—110. Judentum und Gnosis. ali unutar iste periode progona. Frankfurt a. JAUBERT..

Spis je bio napisan . a) Pseudo-Klementine. Euzebije Cezarejski ne zna ništa o tim poslanicama. koje je početkom VII stoljeća (oko g. Od grčkog izvornika sačuvalo se samo 29 fragmenata u djelu »Pandekte Sv. ili možda čak u IV stoljeću. koje su do nas došle samo u Rufinovu latinskom prijevodu.PSEUDO-KLEMENTINE 85 5. napisanom u gg. Tim se nazivom u literaturi označuju dva opširna spisa koja su do nas došla pod Klementovim imenom. dvije različite redakcije jednog djela koje je nastalo pri k r a j u II ili početkom III stoljeća. muškima i ženskima. Sačuvano je i više fragmenata u koptskom prijevodu. u § 41. Možda u tom tekstu imamo sačuvanu najstariju kršćansku propovijed. 267—313 (grčki fragmenti. To je u stvari propovijed. I 7. i Recognitiones (Prepoznavanja). Dvije poslanice ad Virgines. Tijekom tih putovanja zbivaju se »prepoznavanja«. latinski prijevod. Ta dva pisma tvore zapravo jednu okružnicu upravljenu asketama. tj. i on postaje pratilac sv. Save kod Jeruzalema) Antioh.. Motiv raspršenja obitelji i neočekivanog ponovnog pronalaženja i prepoznavanja članova obitelji pod čudnim i nevjerojatnim okolnostima potječe iz onovremene poganske literature. Pod imenom Klementa Rimskog prenesena nam je relativno obimna literatura. tj. To je bio neke vrste roman. syneisaktoi. Padres Apostolicos. u kojoj najvažnije mjesto zauzimaju tzv. Petra uspijeva prepoznati izgubljene članove svoje obitelji. Petar prije svoje smrti postavlja Klementa za svoga nasljednika. 15). međutim § 15). Tzv. Pretpostavlja se da su poslanice napisane u Palestini ili u Siriji. prema sirskom kodeksu iz g. »Pseudo-Klementine« i drugi neautentični spisi. 7. stoga o tom spisu govorimo na drugom mjestu. Wetstein g. Misli se da je original napisan u drugoj polovici III stoljeća (problem syneisaktizma javlja se izričito u raspri s Pavlom Samosatskim! usp. a nije poslanica. Oštro se obara na pojavu tzv. a prvi ih spominje Epifanije Salaminski u djelu protiv hereza (Panarion 20. Tzv. To su. odnosno muških i ženskih asketa (u staroj latinskoj terminologiji to se zvalo »virgines subintroductae«). kao priručnu duhovnu knjigu za monahe u vrijeme perzijske invazije (PG 89. Madrid 1950. d. Pisma«. RUIZ BUENO. a koja se sigurno krivo pripisuje Klementu Rimskom.: D. BAC. Svakako. Druga Klementova poslanica Korinćanima (II Kletn). u kojem je glavni junak Klement Rimski: on je u rodu s rimskom carskom porodicom Flavijevaca. 1752. U Cezareji susreće apostola Petra koji ga podučava o »pravome proroku« (ho alethes prophetes). prijevod na španjolski). u borbi sa Simonom Magom. 6. 374—377. i ne potječe od sv. a k o j e je najvjerojatnije imalo naslov »Petrova putovanja« (Periodoi Petrou). To su Homiliae. 1470. Petra na njegovim apostolskim putovanjima. ali bitno identična po sadržaju. jer ga pod naslovom Periodoi citira Origen (što znači da je nastalo svakako prije toga vremena). različita po obliku. m a j k a i dva brata) raspršila po svijetu. Klement uz pomoć sv. Klementa Rimskog. na pojavu skupnog življenja pod istim krovom neoženjenih duhovnih osoba jednoga i drugoga spola. Prvi je te poslanice. a i on sam kreće na putovanje u potrazi za istinom. 614) napisao palestinski monah (iz manastira sv. a i s drugim krivim učiteljima. izdao J. s latinskim prijevodom. tako da se opet svi nađu zajedno. nastala u različito doba. 1421— —1850). sačuvane u grčkom izvorniku. njegova se uža porodica (otac. u stvari. o vrijednosti djevičanskog života.

bratu Gospodinovu. Ispred te poslanice nalazi se poslanica samoga Petra. smatrajući ga mlađim od samog djela. Faber Stapulensis (Lefevre d'Estaples). 3). nalazilo se svakako b a r Klementovo pismo Jakovu koje nalazimo na čelu Homilija: Rufin je već prije bio to pismo preveo na latinski. Sv. po svoj prilici u Siriji. T a j se smisao djela izlaže u Klementovoj poslanici Jakovu. Nema ni Petrova pisma Jakovu. 443 iz XIV stoljeća.86 PSEUDO-KLEMENTINE 86 u obliku autobiografskog romana. 1. izvatke iz Petrovih misijskih propovijedi. koje danas posjedujemo. u b r o j n i m kodeksima. ebionitskom spisu nastalom u početku II stoljeća. međutim. R. Čini se da su one nastale nezavisno jedna od druge. dvije su različite redakcije pseudo-klementinskog romana. Dressel (g. koje je već prije bio Petar poslao Jakovu. gr. U vezi s upotrebom Bardesanova spisa Liber legum regionum usp. Recognitiones. on je svoj latinski prijevod uglavnom od tih heretičkih primjesa očistio. A vjerojatno je imao pri ruci i neki opis Petrovih putovanja i njegovih sukoba sa Simonom Magom. a svrha toga jest da Jakov može vidjeti kako je Klement doista vrijedan te službe. pisana također Jakovu. Epifanije piše da Periodoi spadaju među svete knjige ebionita. Klement šalje jeruzalemskom biskupu Jakovu. 615—632) kazuje da je u njegovu . § 19. 930 iz XII stoljeća i Ottobon. moleći ga ujedno da ih sačuva u tajnosti. na što se Jakov i obavezao. n a j v j e r o j a t n i j e ebionitima. koji je uklopljen u novo djelo. I t a j je spis upravljen jeruzalemskom biskupu Jakovu: u 10 knjiga Klement pripovijeda svoj život. postojale na grčkom jeziku u IV stoljeću. Međutim. redigirane su u IV stoljeću negdje na Istoku. Prema ovom posljednjem (potpunom) izdao je grčki tekst Homilija A. de Lagarde priredio kritično izdanje (Leipzig 1865). Poslije toga je P. Rufin nije s u m n j a o u Klementovo autorstvo spisa Recognitiones: smatrao je. Rufin u svome spisu De adulteratione librorum Origenis (PG 17. Migne (PG 1) je preuzeo izdan j e koje je priredio E. stavljenoj pred Homilije u funkciji nekog predgovora. njih 20. jer Rufin o n j i m a govori u predgovoru svoga latinskog prijevoda jedne od njih. G. Priredio ju je J. tj. Editio princeps pojavila se u Parizu g. a njegov je autor bez s u m n j e pripadao nekoj judeokršćanskoj sekti. Teološka jezgra nalazila se u spisu »Petrova propovijedanja«. j e r mu je to prije smrti naredio Petar kad ga je postavio za svoga nasljednika. ili možda u Siriji. Homiliae. u § 51. a imao je sličnosti s apokrifnim Djelima Petrovim (usp. M. iz kojega je Rufin prevodio. Pripovijedanje Petrovih dogodovština ide u djelu Recognitiones dalje od onoga u Homilije: Petar je u Antiohiji obratio mnoštvo stanovnika i ustanovio kršćansku zajednicu. Gersdorf (Leipzig 1838). Recognitiones su sačuvane samo u latinskom prijevodu Rufina iz Akvileje. Na svaki način. pisac se kod sastavljanja svoga »romana« poslužio starijim vrelima koja je u svoje djelo inkorporirao. kad je on još za života slao Jakovu svoje misijske propovijedi. ali ga nije metnuo pred svoj latinski prijevod djela Recognitiones. to je izdanje preuzeo Migne (PG 2). da na t a j način izloži Jakovu svoj vlastiti život. da je heretička ruka unijela u tekst heretičke teološke interpolacije. a na više mjesta najvjerojatnije i popunio svojim ortodoksnim interpolacijama. Nastao je po svoj prilici u Rimu. koji je bio napisan u drugoj polovici II stoljeća u književnom rodu apokrifnih Djela apostolskih. 1504. U grčkom predlošku Recognitiones. 1853). Tekst je sačuvan u dva kodeksa: Pariš.

čini se. Petar šalje zbirku svojih misijskih propovijedi jeruzalemskom biskupu Jakovu. Osobita je značajka te teologije stanovit dualizam »dvaju kraljevstava«. kao apostol među poganima. Periodoi (?). ali on nije ništa više od savršenog proroka. Petar lukavo iskorištava šaljući starca u Antiohiju da pod likom Simonovim opozove Simonove laži). koji odaje srodnost s kumranskim spisima: u povijesti dominiraju parovi. a koju zabacuju oni pokršteni pogani koji su prihvatili učenje protivno Zakonu »čovjeka neprijatelja«. treba tražiti u Pseudo-Klementinama (u Homilijama se Klementov otac zove Faust. a to onda sv. Museumu. sv. Neposredan predložak sačuvanih dviju redakcija. u poimanju Boga mogu se otkriti i neki panteistički akcenti: Bog je srce svijeta. izričito se ispovijeda trojstvo u Bogu. u Recognitiones se otac zove Faustinijan. a svakako je protiv sv. U jednom kodeksu u Brit. kojim se redaktor pseudoklementinskog spisa poslužio kao bitnim sastavnim dijelom svoje kompilacije. naučava nauku koja je u skladu sa Zakonom (Mojsijevim). n a j v j e r o j a t n i j e redigirao neki pristaša Eunomijev oko g. Ta teologija pripada heterodoksnom judeokršćanstvu. došla je do nas jedna sirska kompilacija iz Homilija i Prepoznavanja. n a j v j e r o j a t n i j e je bio napisan s izrazitom protupavlovskom tendencijom. da su ebioniti. . Kasnijeg su datuma dva grčka teksta koji se nazivaju Epitome: ekscerpti iz Homilija. napisanom u Edesi g. Ipak se Bog prikazuje i kao Stvoritelj svijeta. Isusu se doduše p r i d a j e naslov »Sin Božji«. najvjerojatnije ebionizmu. pravi Mojsijev Zakon koji je Isus samo očistio od natruha unesenih u Svete knjige poslije Mojsija. koji je pravi poglavar Crkve (episcopus episcoporum). ut nihil aliud quam ipse Eunomius disputare credatur«): Recognitiones je. iz kojega istječe sva s t r u j a života i u kojega se ona opet vraća. eseni koji su poslije razorenja Hrama prihvatili Kristovu osobu. Učenje o Bogu je ultra-monoteističko. Izvorna teologija Pseudo-Klementina daleko bolje nam je sačuvana u Homilijama negoli u Prepoznavanjima koje je Rufin pročistio. zatim u Mojsiju. Osnovna ideja te teologije jest da ne samo nema nikakvog diskontinuiteta između Mojsijeva Zakona i kršćanstva nego da je kršćanstvo. u stvari. Neki misle (0. napokon — kad se istina zamračila i pokvarila — u Isusu Kristu. a braća Faustin i Faust. s time da lažni prorok uvijek dolazi prije pravoga. 411. Pavla bio usmjeren spis »Propovijedanja Petrova«. Zakonodavac i Sudac. a dva brata Faustin i Faustinijan. tj. tuđa mu je svaka misao o Trojstvu. ne bez temelja. To međutim. Isus je »pravi prorok« koji se n a j p r i j e pojavio u Adamu. treba pripisati prevodiocu Rufinu. prema tome. Međutim. Pavla. 361. tj. Pseudo-Klementine odražavaju teologiju te judeokršćanske heterodoksne grupe. Teologija »Prepoznavanja« donosi druge — m a n j e judaizantske — naglaske: židovstvo se prikazuje samo kao priprava za kršćanstvo. k o j a je poslužila kao motiv Goetheu. Cullmann). da pokaže kako on. Dosta je vjerojatno da korijene priči o Faustu. da bi čovjek morao misliti da to govori sam Eunomije (»in aliquibus ita Eunomii dogma inseritur..TEOLOGIJA PSEUDO-KLEMENTINA 87 grčkom predlošku Prepoznavanja na nekim mjestima bilo tako prisutno učenje arijevca (anomejca) Eunomija. Postoje i dva arapska ekscerpta iz tih djela. svakom pravom proroku odgovara lažni prorok. u stvari. biskupa kiziökoga. Simon Mag uspijeva svojim čarolijama tako izmijeniti staroga Klementova oca da on dobiva izgled samoga Simona.

SCHMIDT. MAUSBACH. k n j . 267—269. Die neuentdeckten Qumrantexte und das Judenchristentum der Pseudoklementinen.: H. I kao što se. Muenchen 1939. W. 143 AB). znajući da je tome tako. i tako je među smrtnicima nastala podjela (divisio). 4). Urgemeinde. J. također upravljeno Jakovu. U osmoj se knjizi nalazi cjelovita euharistijska liturgija. 298—303). upravljeno Jakovu. str. O. REHM. C. krivotvorenim dokumentima iz sredine IX stoljeća.88 PS. GCS 42 (1953). Leipzig 1914 (TU 40. Stoga i Gospodin kaže po proroku: Evo kako je dobro i kako ugodno da braća stanuju zajedno« (Mansi. Ñau). . Različita je od te sirska Klementova anafora (tökst vidi u: A. J. DANIÉLOU. Paris 1958. drugo. CULLMANN.KLEMENTOVI SPISI I z d. 1). Der »Kommunismus« des hl. J. SCHOEPS. kaže.Izidora. Cnosis. H. Klemens von Rom. 21 (1954) 35—51. napisan oko g. Fribourg Suisse 1968. I. Zeitschr. Zbornik radova Viz. H. Pa i jedan p r e m u d a r među Grcima (misli se Platon. ne može razdijeliti zrak ni sjaj sunca. Le problème littéraire et historique du roman pseudo-clémentin. nego bi sve stvari trebale biti zajedničke. Théologie du Judéo-christianisme. G. Studien zu den Pseudo-Clementinen. upravljenom kršćanima u Jeruzalemu. Aus fruehchristlicher Zeit. te hoće nasljedovati život apostola i njihovih učenika. 380. djelomično je istovjetno s Klementovim pismom iz Ps. WAITZ. U Pseudo-Izidorovim dekretalima. k o j a se uslijed toga nazivala »Klementovom liturgijom«. a ponajviše onima koji žele besprijekorno vojevati za Boga. PERTUSI — B. Liber-Mladost. . o tom: J. Mercati (Studi e Testi 5. GCS 51 (1965) — L i t. Tuebingen 1950. nalazimo pet tobožnjih Klementovih pisama: prvo. 2. Roma 1905) izdao je dekret pape Klementa o obaveznom postu u kruhu i vodi na 12 petaka. piše: »Zajednički život. H. u Siriji ili u Carigradu.: Homiliae: B. Zur Entstehung der pseudoklementinischen Schriften.Izidora. Lhr Klemensroman und seine griechischen Quellen. Opširna informacija o apokrifnim spisima pod Klementovim imenom može se naći u Dictionnaire de théologie catholique 3 (1908) 201—223 (F. 71—76 et passim. Paris 1930. Usp. a drugi ono drugo. Das Judenchristentum in den Pseudoklementinen. HEINTZE. 2). Die Pseudoklementinen. potreban je svima. Tuebingen 1956. HAENGGI — I. Instituta 10 (Beograd 1967) 39—45. CULLMANN. Dubrovački fragmenti jedne latinske verzije Pseudo-Klimentovih Recognitiones. Judenchristentum. REHM. Der Ursprung des Bösen und das Problem der Theodizee im pseudoklementinischen Roman Ree SR 60 (1970) 129—141. STRECKER. koje su na ovom svijetu skupno (communiter) dane svima na posjedovanje (ad habendum). U petom pismu. A. fuer nt Wissenschaft . Zagreb 1975) str. § 20. Prex eucharistica. G. b) Klementu Rimskom pripisivao se i važan starokršćanski spis »Apostolske konstitucije« (Diatagai ton hagion apostolon). Recognitiones: B. Historisch-politische Blaetter 116 (1895) 340—349. tako se ne bi smjele dijeliti ni ostale stvari. braćo. Berlin 1958 (TU 70). Leipzig 1904 (TU 25. Klementu se u starom etiopskom prijevodu pripisuje autorstvo apokrifne Apokalipse Petrove (usp. ŠB). SCHOEPS. 2). Upotreba naime svih stvari koje su na ovom svijetu morala je biti zajednička svima ljudima. SCHOEPS. ostala tri su djelo samog Ps. J. PECARSKI.Klementina. u osam knjiga. . Srednjovjekovna književnost (Povijest hrvatske književnosti. HERCIGONJA. reče. PÄHL. op. O Klementu Rimskom u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti vidi: E. no po nepravdi (per iniquitatem) je jedan rekao da je ovo njegovo. O. moralo je postojati već prije Ps. B. REH M. da medu prijateljima mora sve biti zajedničko. . Leipzig 1929 (TU 46.

tj. ad ann. Polikarp im je poslao zbirku tih poslanica. Abr. i po svemu se čini da nije znao za kakve druge poslanice osim tih nabrojenih. 3. 110. 1—2. U Smirni se sastao s Polikarpom i odanle je napisao četiri pisma: jedno Crkvi u Efezu. 5. 8. u kojem je usrdno molio da ga ne pokušavaju spasiti od mučeništva i tako ga lišiti onoga što želi. jedno Crkvi u Trallesu. tj. jedno Crkvi u Magneziji na Meandru. 2). sastavljenu od sedam pisama. jer sadržavaju »vjeru i strpljivost i svaku pobudu« (pistin kao hypomonen kai pasan oikodomen). »apostolskim očima« po svjedočanstvu o crkvenoj organizaciji početkom II stoljeća i po teološkom bogatstvu koje nam pružaju njegova pisma. od 70. Abr. 4—15. 36. »one k o j e su od njega upućene nama. tj. Euzebije još spominje da je Irenej znao za mučeništvo Ignacijevo i poznavao njegova pisma. imao pred očima zbirku Ignacijevih poslanica. i posebno njezinu biskupu Polikarpu kojega je poznavao kao apostolskoga muža i k o j e m u je preporučio svoju Crkvu u Antiohiji. 1). Sv. a ta raspra nije ni do danas konačno zaključena. IGNACIJE ANTIOHIJSKI (+ oko g. Međutim. osim datiranja i dodjeljivanja mjesta Ignaciju na listi antiohijskih biskupa.89 § 11. da je putovao pod stražom preko Azije i da je u gradovima kroz koje je prolazio utvrđivao kršćanske zajednice: neka se čuvaju hereza koje su se bile počele širiti. ad ann. Euzebije je. 3. kao i to da Polikarp govori o Ignacijevim pismima u Poslanici Filipljanima (Hist. i druge koje smo imali kod sebe« (13. rukopisna tradicija u k o j o j su njegova pisma do nas došla takve je naravi da se stoljećima vodila velika raspra među stručnjacima o njihovoj autentičnosti. 2085) do desete godine vlade Trajanove (Chron. 1. Poslije toga je iz Troade napisao još tri pisma: Crkvi u Filadelfiji. Ignacije Antiohijski zauzima središnje mjesto među tzv.) 1. Sve podatke koje Euzebije donosi. Euzebije Cezarejski zna da je Ignacije bio biskup u Antiohiji. eccl. § 12): Ignacije je s drugovima Zosimom i Rufom prošao kroz Filipe (9. Petra. 9). upozoravajući ih na veliku korist tih poslanica. osim toga jedno Crkvi u Rimu. 2123). kao drugi nasljednik sv. 22. Ignaciju imamo iz Polikarpove poslanice Filipljanima (usp. Filipljani su od Polikarpa zatražili Ignacijeve poslanice. Polikarp tada još nije znao pojedinosti o Ignacijevu mučeništvu. očito. Prve podatJke o sv. poslije Evodija (Hist. 3. i da je to bilo od prve godine vlade Vespazijanove (Chron. Crkvi u Smirni. eccl. 2). i neka čvrsto u s t r a j u u apostolskoj tradiciji. SV. do 107. . Euzebije piše da je Ignacije u Trajanovo vrijeme (98—117) bio vođen iz Sirije u Rim da bude radi Krista bačen pred divlju zvjerad. mogao je Euzebije crpsti iz samog teksta tih poslanica kako su nam se sačuvale. 36.

Ignatius-Frage). ili. Najstariji izvještaj — tzv. da je Ignacije bio o n a j dječačić kojega je — prema Mt 18. ali nije bilo vremena. Po obnovljenom kalendaru Zapadna Crkva sada slavi sv. koju naznačuje Euzebije. N a j p r i j e je štampana (g. jer sam Ignacije svjedoči u Poslanici Polikarpu da je na svom putu u Rim prvi put vidio Polikarpa (1. Ta je legenda nastala n a j v j e r o j a t n i j e kao krivo tumačenje imena Theophćros (Bogonosac). Harnack stavlja Ignacijevo mučeništvo u posljednje godine Trajanove vlade (110—117). Martyrium Colbertinum (nazivaju ga i Antiochenum). koje sebi Ignacije daje u svojim poslanicama kao svoje drugo ime. VI).. Godina 107. 235. 9. od kojih . Th. stavlja Ignacijevo mučeništvo na dan 20. 1). 2. Ignacija na dan 17. Tral 13. Rim. Jeronim proizvoljno u svoj latinski prijevod Euzebijeve Kronike uz imena Papijino i Polikarpovo dodao: »et Ignatius Antiochenus« (Chron. veljače. Jeronim kaže da su njegove kosti bile prenesene u Antiohiju i sahranjene na groblju extra portam Daphniticam (De vir. dok se u Zapadnoj Crkvi tradicionalno slavio na dan 1. listopada. nije izvan svake sumnje. P. 1) p r i j e odlaska u Smirnu. 1). 2. kolovoza) (usp. kolovoza (tei pro ennea kalandon Septembrion: 10. 1495) upravo ta posljednja zbirka od četiri kratka pisma na latinskom jeziku: dva pisma Ignacijeva Ivanu Evanđelistu. Abv. U Smirni su došla k njemu poslanstva iz različitih Crkava Azije (Ef. usp. 2. objelodanjen grčki g. 7. prosinca g. 1). 36. Poslanica Rimljanima. 16). Ako se naime promijeni naglasak u Theöphoros. 1). npr. Hist. 1. Velikoj ili duljoj. n. hom. ad ami. Grčka Crkva slavi Ignacijevu uspomenu na t a j dan. CAMELOT. 2116).. Ignacijeva su pisma do nas došla u tri različite redakcije: u tzv. 107. Opravdano se može pretpostaviti da je sv. 3). Sasvim je bez temelja legenda. zna da je Ignacije bio bačen pred zvjerad. i Maloj ili kratkoj redakciji. eccl. posebno je važan podatak da su ga posjetili biskupi iz Efeza. Origen oko g. što odgovara starijem običaju Crkve u Antiohiji. 1689. kopnom i morem do Filadelfije u Lidiji. A. Iz Smirne u Troadu pratio ga efeški đakon Burrhus. k o j u je u drugoj polovici X stoljeća zabilježio Simeon Metafrast. 8. jer je naglo došla naredba da se u k r c a j u na brod za Neapolis u Makedoniji (Pol. čuvan od 10 vojnika. u Troadi je saznao da je u Antiohiji prestao progon. pa je želio tu radosnu vijest javiti pismeno svim Crkvama koje je poznavao. prema jednom kodeksu iz X stoljeća (Th. Do nas je došlo pet različitih izvještaja o Ignacijevu mučeništvu. iako je sv. Magnezije i Trallesa. 2—3 — Isus postavio pred apostole kao p r i m j e r koji treba slijediti o n a j koji hoće ući u kraljevstvo nebesko. Ruinart) — koji se prikazuje kao izvještaj očevica. Povrh toga postoji i jedna kratka zbirka od četiri pisma koja se ne broji u te tri redakcije. 15). i da je to bilo u Rimu (In Luc. i da je ondje neko vrijeme boravio (Filad. da je iz Antiohije putovao. 12. a dobro se slaže s datumom u Ignacijevu pismu Rimljanima (24. Na biskupskoj stolici u Antiohiji naslijedio je Ignacija Heros (EUS. Srednjoj ili mješovitoj. Sv.90 IGNACIJE ANTIOHIJSKI Iz samih Ignacijevih poslanica saznajemo da Ignacije sebe naziva i biskupom Sirije CRim 2. no svi su ti izvještaji kasnijeg datuma (iz IV ili V stoljeća) i legendarnog značaja. nosi i datum: 24. riječ ima pasivno značenje: »nošen od Boga«. 3). Ignacije poznavao bar neke apostole. napisana iz Smirne. SC 10. 3. Problem rukopisne tradicije Ignacijevih poslanica (tzv.

a u drugom piše da on želi. ali se bitno . Voss (Amsterdam 1646).»IGNACIJEVSKO PITANJE« 91 Ignacije u jednom moli Ivana da se požuri doći s Marijom. antiohijskom đakonu — svome budućem nasljedniku). vjerojatno iz VIII stoljeća. N. Champerius. Robert Grosseteste (umro 1253). Madrid 1950. Isusovom m a j k o m . a katolički su ih teolozi (npr. nije našlo mjesta u latinskom prijevodu Velike recenzije od samog početka. Monaceniss iz X/XI stoljeća. u Dillingenu. a i druge svete i svetice. Baronius. u kojemu mu ona poručuje. Kalvin. ali s time da je u njima otkrivao kasnije interpolacije. naš Matija Vlačić) uglavnom zabacivali ta pisma kao spuria. Ignacijev odgovor Mariji. izgleda. To izdanje također nema Marijina pisma Ignaciju: grčki tekst toga pisma objelodanio je J. 1598. a Marijino pismo Ignaciju. To je prvo izdanje (priredio ga J. ako mu Ivan dozvoli. tada već biskup u Lincolnu. pojavila se g. Najstariji rukopis tih pisama potječe iz XII stoljeća. Ussher (Oxford 1644). RUIZ BUENO. 1557. S. da vidi Mariju. u kojem silno želi biti od n j e informiran o onome što je inače već čuo. sv. To drugo pismo (Ignacijev odgovor Mariji) objelodanio je g. koja sadrži sedam pisama o kojima govori Euzebije. da je istinito sve što je od Ivana naučio. jer bi je silno željeli vidjeti. lucidno zacrtao smjer kojim je išla kasnija kritika. zastupao mišljenje da ta pisma treba držati Ignacijevima. Härtung. ali da se u tekstu nalaze interpolacije od kasnije ruke. »dilecto condiscipulo humilis ancilla Christi lesu«. te neka to v j e r u j e i čvrsto se toga drži. iz XI stoljeća. Faber Stapulensis — Paris 1498) Velike recenzije bilo nepotpuno: nedostajala su pisma Marije Ignaciju i Ignacija Mariji. Padres Apostolicos. Na t a j je način Vedelius (Vedel). Velike recenzije. napokon Marijino pismo Ignaciju. prije nego je bila poznata Srednja redakcija. pogotovo mnoge žene. Ona je dosta brzo izgubila kredit. N a j p r i j e je tiskan stari latinski prijevod. Antiohijcima i Heronu. prema Cod. a nepoznatih Euzebiju (izostavljena je Poslanica Filipljanima. i Jakova. čim se pojavila prva od gore spomenutih recenzija na latinskom i grčkom jeziku. tzv. Grčki izvornik Velike recenzije došao nam je u više rukopisa. i još drugih šest pisama (Pismo Marije iz Kassobola Ignaciju. editio princeps. te Ignacijeva pisma Taržanima. n a j v j e r o j a t n i j e je ta naivna krivotvorina i nastala na latinskom jeziku. Vedelius (Ženeva 1623) prvi je zabacio iz Velike recenzije šest pisama kojih ne spominje Euzebije. a ona će zajedno s Ivanom doći da posjeti njega i one koji su s njim (tekst vidi: D. Srednja redakcija svakako je ovisna o Velikoj redakciji u tom smislu što donosi i pet poslanica. doći u Jeruzalem. nazvan Frid (Paceus). Robert Beiarmin) prihvaćali kao autentična. Srednja se redakcija pojavila n a j p r i j e u srednjovjekovnom latinskom prijevodu koji je načinio glasoviti oxfordski profesor. Filipljanima. Reformirani teolog Abr. budući da je ona bila uvijek usko povezana s Isusom i svjesna njegovih tajni. Mediceo-Laurentianus. ne postoji nikakav trag grčkom tekstu. Tijekom XVI stoljeća protestantski su teolozi (npr. za kojega »kažu da je licem silno sličan Gospodinu Kristu«. sadržanih u Velikoj redakciji. »quam dicunt universis admirandam et cunctis desiderabilem«. a ustao u obranu autentičnosti onih sedam pisama k o j e n a b r a j a Euzebije u »Crkvenoj povijesti«. a priredio ju je V. zatim kratko pismo Ignacijevo Djevici Mariji. Scultetus (Schlütes) prvi je g. prema jedinom sačuvanom — oštećenom — rukopisu iz Firenze: Cod. 1536. no to je po svoj prilici uslijed jednostavne nepažnje). Grčki tekst te redakcije izdao je dvije godine kasnije (Amsterdam 1646) filolog Isaac Voss. 615—616). Tiskao ju je anglikanski biskup J.

p r e m a sirskom rukopisu koji je pronašao H. 37—472): on je argumentirano zastupao da su Ignacijeve samo poslanice koje nabraja Euzebije. donosi u kraćem obliku od onoga u kojem se one nalaze u Velikoj redakciji. t j . Cureton (London 1849) objavio. a načinjen je na temelju nekog izgubljenog starog sirskog prijevoda. jer da se krivotvoritelj očito poslužio tim Lucijanovim spisom. Rimljanima i Polikarpu.92 IGNACIJE ANTIOHIJSKI razlikuje po tome što sedam poslanica. E. Renan je (1877) zastupao da je jedina autentična Poslanica Rimljanima iz Srednje redakcije. potječe iz IV/V stoljeća. U prvi mah je više teologa pristalo uz tu teoriju. On je ujedno branio njihovu autentičnost protiv reformiranog teologa J. 1689. a srednja i velika redakcija tih poslanica da predstavljaju interpolirane tekstove. da je zbirka Ignacijevih poslanica postojala u prvoj polovici II stoljeća. Osebujan je način na koji su se istraživači pozivali na spis poganskog satiričara Lucijana iz Samosate »De morte Peregrini« (usp. dok su se ujedno nastavljale rasprave koje su Ignaciju odricale svako autorstvo sačuvanih poslanica. a dodao šest krivotvorenih poslanica. u Vossovu izdanju g. u bilo kojoj od tih triju redakcija. unutar izvještaja o Ignacijevu mučeništvu koje je moralo biti pridodano zbirci pisama. Hilgenfeldu (1903) svih sedam pisama Srednje redakcije (spomenutih kod Euzebija) bilo bi djelo nekog falsifikatom iz sre- . vrlo kratku sirsku verziju triju poslanica od onih šest koje spominje Euzebije. Martyriiun Colbertinum Antiochenum) i izdao u Parizu g. Ruinart u tzv. Tako npr. da su autentične sve ostale poslanice Srednje redakcije. § 30. tj. Daillea (1666). 1910. gr. i to u toj najkraćoj verziji. kraći je oblik Poslanice Rimljanima sadržan u latinskom prijevodu Roberta Grossetesta. i to u onom kraćem obliku kakav nam je posredovan u Srednjoj redakciji. U toj etapi proučavanja »Ignatius-Frage« osobito je važno ime anglikanskog biskupa J. međutim. a ta se poslanica — pretpostavlja se — nalazila na posljednjem m j e s t u . Efežanima. a falsifikat je jedino Poslanica Rimljanima. i to u kraćem obliku Srednje redakcije. E. 1783) armenski prijevod. Ignacija potječu samo te tri poslanice. Istina. Voelter još g. Po Ad. od onih koje nabraja Euzebije. Bruston je. protivnici autentičnosti. a da za Ignacijevo autorstvo dolazi u obzir samo sedam poslanica poznatih Euzebiju. kad je neki pisac u njih unio interpolacije. a onda one ostale iz Velike redakcije (osim Filipijanima). Mala redakcija pojavila se sredinom XIX stoljeća. 1451). mislio (1897). Dulji oblik tih poslanica u Velikoj redakciji kasnijeg je datuma. a grčki je izvornik te kraće verzije Poslanice Rimljanima otkrio benediktinac Th. jer se otačke citacije iz Ignacija vežu uz taj tekst. koji je veoma bliz Srednjoj redakciji. (sada se t a j kodeks naziva Pariš. U stvari. jer spomenuti grčki kodeks nije potpun. Cureton je smatrao da od sv. D. ne nalazimo Ignacijeve poslanice Rimljanima. Kasnije je otkriven i publiciran (g. branitelji autentičnosti su se pozivali na nj. 4). Tattam. pozivali su se na isti spis da dokažu da je zbirka Ignacijevih poslanica nastala kasnije. nasuprot. Pearsona (Cambridge 1672. U Srednjoj redakciji poslanice su raspoređene drukčijim redom nego u Velikoj: n a j p r i j e dolaze one koje spominje Euzebije (osim Rimljanima). pretisnuto u PG 5. kad je W. Budući da se u tom spisu nalaze elementi koji pokazuju da je Lucijan iz Samosate morao poznavati Ignacijeve poslanice. Poslije otkrivanja Srednje redakcije počelo se sve više učvršćivati mišljenje da su poslanice kojih ne spominje Euzebije apokrifi. 1646. poznatih Euzebiju. a sve ostalo su falsifikati. prije nego što je pisao Lucijan.

Lightfoota.REZULTATI ISTRAŽIVANJA 93 dine II stoljeća. Pearson: autentičan je samo tekst sedam poslanica. Delafosse (tj. neki apolinarist koji je živio u Siriji u početku V stoljeća. konstitucija Fr. da je izvorna u stvari Velika redakcija. Zahn je mislio da je autor Velike redakcije neki arijevac ili poluarijevac IV stoljeća. F. Funlc iznio je mišljenje da je autor Velike redakcije isti koji je načinio Apostolske konstitucije. te minuciozno uspoređuje njezin tekst s tekstom iste poslanice u Velikoj redakciji. dapače nemamo nikakve sigurnosti da je on uopće postojao. a da obrnuta hipoteza vodi u neprevladive aporije. 7. i drugih. § 10) kao ni u to da je Velika redakcija — koja je onda bila jedina poznata — djelo Ignacijevo. na to je upozorio već prvi izdavač Apost. X. Turmel) g. ili J. Velika bi redakcija bila nastala postupno: neki origenist bi u III stoljeću bio dopisao pet poslanica (Marijino pismo Ignaciju. 1956. 3. X. Posljedice do kojih dovodi obilje hipoteza.. Filadelfijcima. BATIFFOL. Weijenborg. 2. 6. 14): čuli su se tek pojedinačni protivni glasovi. Izneseno je i mišljenje da bi pisac mogao biti Euzebije iz Emese (O. već je preuzet iz Euzebija. poznatih Euzebiju. Magnezijcima. kako ga donosi Srednja redakcija. tj. a potom bi neki drugi poluarijevac IV stoljeća bio izvršio interpolacije u onih sedam poslanica iz II stoljeća. a Srednja redakcija je samo »inteligentna i promišljena revizija«. Funka. koju naziva »istinitom hipotezom«. Perler 1958). profesor na »Antonianumu« u Rimu. . Efelanima. La littérature grecque. taj raspored nije. Općenito se u XX stoljeću smatralo da je ta stvar definitivno raščišćena (»conclusions . Sirska Mala redakcija samo je sažetak sirskog prijevoda triju poslanica iz grčke Srednje redakcije. Moreau g. Velika redakcija je djelo nekog teologa iz druge polovice IV stoljeća ili prve polovice V stoljeća. Antiohijcima i đakonu Heronu). Temeljiti radovi Th. umro prije 359. ispravak Velike. najopsežniji tekst iz Srednje redakcije. 5. Zahna (1873). str. Mala redakcija je i po njemu sažetak sirskog prijevoda Srednje. i te poslanice doista potječu od Ignacija. Smimjanima. définitivement acquises«: P. zajamčen rukopisnom tradicijom. da je najnormalnija pretpostavka da je kraći tekst nastao kao revizija duljeg teksta. Polikarpu. te njegova pisma Taržanima. 4. Rimljanima. neki bi poluarijevac IV stoljeća bio dopisao Poslanicu Filipljanima. veoma su dalekosežne: mi ne posjedujemo nikakvih tekstova Ignacija Antiohijskog. cijelo to pitanje novom ispitivanju na »revolucionaran način«: polazeći od hipoteze. što je po sebi m a n j e vjerojatno. vjerojatnosti i mogućnosti kojima operira Weijenborg. tj. Trallcima. Da provjeri svoju hipotezu. U najnovije vrijeme (Leiden 1969) podvrgao je R. . U tom rasporedu donose ih sva novija izdanja. F. Turrianus (1563) koji nije s u m n j a o u to da Apost. Prema tim rezultatima autentične poslanice Ignacijeve jesu ove poslanice iz Srednje redakcije: 1. konstitucije potječu od Klementa Rimskog (usp. međutim. Weijenborg uzima samo Poslanicu Ej danima. Iz povijesti je inače poznata takva djelatnost apolinarista (»fraudes Apollinaristarum«). koji je ujedno interpolirao Polikarpovo pismo Filipljanima da pomoću njega pruži potvrdu svome falsifikatu. 1927. U međuvremenu se sve više u znanstvenom svijetu utvrđivalo shvaćanje koje je zacrtao J. Harnack mogao reći da je izvornost i autentičnost tih poslanica »dokazana stvarnost«. Ignacijev odgovor. imamo posla samo s različitim recenzijama apokrifnih tekstova što . njegov je zaključak. tako da je A. uspjeli su to uvjerenje nametnuti znanstvenom svijetu. kao H. Velika redakcija pokazuje neke dodirne točke sa spisom Apostolske konstitucije.

Ignacijeva pisma dodiruju izvanredno mnoštvo teoloških tema u obliku koji odaje skrajnje individualan i osobni značaj. 154—155). koje poštuju opću shemu pisma. Ortiz de Urbina. vlastite jezične tvorbe i konstrukcije odaju nečuvenu smionost. ali se njegovi osnovni zaključci generalno zabacuju. nije ih trebalo obrazla- . npr. čak treba pretpostaviti da »Crkvena povijest«. Ignacija Antiohijskog. u Biblica 51/1970. dapače »Smrt Peregrina« mu je bila glavno vrelo (usp. Jamačno nema nijednog spisa iz onoga vremena koji bi na približno jednak način vršio nasilje nad jezikom. »nije djelo nekog određenog Euzebija Cezarejskog koji je u m r o 339.-J. Perler je minucioznom analizom utvrdio da Ignaciju nisu bili nepoznati postupci ciničko-stoičke diatribe i neke finese azijanske retorike. 360. § 30. bez mogućnosti da o sadržaju dulje meditira i da razmišlja o tome kako će građu svrsishodnije organizirati.-Th. koji se ne daju svezati okovima izraza« (Ed. Stoga i možemo imati dojam da se nalazimo pred neke vrste improvizacijama. A ipak čovjek nema dojam da bi se to moglo objasniti nemogućnošću Sirca da se jasno i pravilno izrazi u grčkom jeziku. II. kao neposredan izraz onoga što je ugledni sužanj u taj čas u srcu osjećao. VVeijenborg misli da je falsifikatom Ignacijevih pisama poslužio kao inspiracija lik Peregrina Lucijana iz Samosate.94 IGNACIJE ANTIOHIJSKI ih je pod Ignacijevim imenom turio u svijet neki falsifikator iz druge polovice IV stoljeća (VVeijenborg misli da bi to mogao biti Evagrije Antiohijski kojega on poistovjećuje s Evagrijem Pontskim). kod sastavljanja poslanica. latinske riječi). koji je mogao pisati n a j r a n i j e g. dok je drugo bogatstvo sadržaja. što je propovijedao svojoj zajednici u Antiohiji: makar bez sustavnosti i logičkog obrazlaganja. Kritika priznaje VVeijenborgu veliku erudiciju. Značajke i struktura poslanica. No. u Orientalia christiana periodica 37/1971. mjestimično tamne. Die antike Kunstprosa. Autor započne velike periode. dapače značajan prilog za kritiku teksta Ignacijevih poslanica. Leipzig 19092. ti nam tekstovi. većma je to nutarnji plamen i strastvenost. Poslanice su strogo okazionalne. očito pisane na brzinu. posebno Poslanice Efežanima. odsutnost truda oko jasnoće i sustavnosti izlaganja. a onda ih bezobzirno prekine. koje je bilo dosta samo natuknuti. iako kritika teksta nije u svakoj pojedinosti još možda rekla svoju konačnu riječ. da je sedam gore nabrojenih poslanica u obliku koji donosi Srednja redakcija autentična književna ostavština sv. što je smatrao najpotrebnijim da u toj prilici izreče. nikakve specifično literarne pretenzije nisu bile u prvom planu. čini se. ostaje kao siguran rezultat kritike. neku nebrigu za stilsku i jezičnu dotjeranost. O. NORDEN. koje mi danas u tim pismima otkrivamo. u Revue thomiste 1912.. 4). Zapravo. I. nije moguće zamisliti nešto što bi bilo većma individualno. ali su u pojedinostima nedorađene. doneseno usput. 560—564. jer su iskonstruirani samo na akumuliranju hipoteza i na nedovoljno utemeljenom obezvređivanju starih svjedočanstava (usp. izražena čudesnom oštrinom. de Santo-Tomas. Camelot. 500.. Prema tome. u Ignacijevoj svijesti. i što ih je izrekao čovjek koji ide u smrt za ono što u srcu nosi i što živi. Često se citira u vezi s tim Nordenov sud: »Iz svake riječi zrači značajna ličnost. Upotreba riječi (vulgarizmi. Ignacije nam u stvari svjedoči o vitalnim točkama kršćanskog vjerovanja i življenja u svijesti tadanje kršćanske zajednice u Antiohiji. a odaju osnovnu zaokupljenost oko tek nekoliko tema. baš zato što su tako na brzinu sastavljeni. spomenuti. nekako u funkciji onih glavnih Ignacijevih preokupacija. zgusnuto iznose ono što je antiohijski biskup smatrao najhitnijim za svoj kršćanski život i za svoju biskupsku funkciju. Stil tome odgovara: u najvišem smislu strastven i bezbrižan za formu. 510—511). koja pretpostavlja p o s t o j a n j e Ignacijevih pisama. J. 3. već posao nekog kasnijeg falsifikatora«. zapravo diktirane u relativnoj hitnji. a najvjerojatnije i u Maloj Aziji. recenzije: P.

ili zajednica koje su ga na putu primile (Filad. građeno je po sličnoj shemi: 1. 2. Poslanica Polikarpu je u svom glavnom dijelu nešto drukčija: veći dio (1. da i Bog prianja uz vas« (6. Tral). izričito će reći malo kasnije (4. Magn. Šest poslanica (Efež. da mi ona ne učini krivo. ne potiče na jedinstvo i poslušnost biskupu.STRUKTURA POSLANICE RIMLJANIMA 95 gati. Polik). više ili manje razveden. Tral). u poslanicama iz Troade (Filad. Ponovni poticaji na ustrajnost u vjeri i u jedinstvu. jer će tako »postići Boga« (2. Usrdan poziv na jedinstvo oko biskupa. 4. puno strastvene — upravo mistične — Ignacijeve želje za mučeništvom. tu se više ili manje opširnim — detaljnim svjedočanstvom pobijaju njihovi stavovi. i na molitvu. Magn.« Sav je korpus poslanice posvećen tome da se kršćani u Rimu odvrate od toga da ne bi bilo što poduzeli u prilog Ignacijeva oslobođenja: Ignacije ih na različite načine hoće uvjeriti da je smrt od divljih zvijeri za svjedočanstvo Kristu njegova živa želja. a nešto kraći (5. Uvodni pozdrav naslovnicima. 2). koji uz neka manja odstupanja — možemo reći — ima načelno tni točke: 3. . prezbiterija i đakona. 1): to se po svoj prilici odnosi na Klementovu poslanicu Korinćanima. Opomena da se čuvaju onih koji šire krive nauke i razdore. da je to ono što je za nj pravo dobro. pa je stoga i njezina struktura nešto drukčija od ostalih. Smirn. 2 — 5. 1). uopće ne spominje biskupa u Rimu. posebno za Crkvu u Siriji (Efež. Smirn. Tral. da se kršćaninom ne samo nazivam nego i nađem« (3. 1). neka se pošalju poslanice u Antiohiju da čestitaju onoj Crkvi na zadobivenom miru. mogli djelovati na poganskog satiričara Lucijana iz Samosate kao nešto egzotično. Čitava je poslanica variranje na tu istu temu. »Tražite za mene — kaže Ignacije — jedino snagu. Nakon takvog uvoda slijedi korpus poslanice. kad je na njih naletio. ho kai Theophoros). kad se doživljava mržnja od strane svijeta« (3. nego su druge podučavali (3. kao — materijal za satiru. U zaključku Ignacije pozdravlja naslovnike također u ime onih koji su s njime. »Kršćanstvo nije djelo uvjeravanja. upravljenih azijskim Crkvama. Ignacije Rimljanima ne upućuje poduke. ili su mu bili poznati neki primjeri takvih uspješnih intervencija? Na svaki način. i na slogu pod vodstvom biskupa. na prestanku progona. ali meni je teško postići Boga ako me vi ne poštedite« (1. Polik) moli. što je bilo podloga takvoj molbi: je li Ignacije možda što načuo da kršćani u Rimu kane nešto poduzeti za njegovo oslobođenje. A odatle je ujedno razumljivo da su ti tekstovi. Ne znamo. Magn. ako oni ne budu šutjeli (2. nego veličine. Nadovezivanje na dodire: zahvala za poslanstva koja su ga iz zajednice kojoj piše došla pozdraviti u Smirnu (Efež. 5. 1) sadržava pouke Polikarpu kakav mora biti kao biskup. direktno obraća vjernicima: »Prianjajte uz biskupa. 2) donosi opomene vjernicima: Ignacije se. koje su na neki način nastale kao posljedica osobnih dodira Ignacija s naslovnicima. doketa). i njoj se daje naslov »predsjednica ljubavi« (prokathemene tes agapes). nutarnju i izvanjsku. pohvala tih poslanstava. 2—6. 6. Ignacije. 3): »Ne dajem vam naloge (ouch diatassomai) kao Petar i Pavao. radost što je mogao vidjeti Polikarpa. 1). da ne samo govorim nego i da hoću. Poslanica Rimljanima nešto je drukčija od ostalih: u njoj Ignacije ne daje nikakvih pouka. u kojemu autor sebe imenuje: »Ignacije. koji se zove i Teofor« (Ignatios. 2). u nekim poslanicama spominje neke osobe kojima poimence šalje pozdrav. Filadelf. U opširnom uvodnom pozdravu naslovnik se kvalificira kao Crkva »koja i predsjeda u kraju Rimljana« (hetis kai prokathetai en topoi choriou Romaion). kao da je na čas zaboravio da je pismo naslovio na Polikarpa. dok izražava radost što će moći vidjeti »svete obraze« (axiothea prosopa) rimskih kršćana. tj. posebno judaizanata i onih koji uče da je Isus samo prividno bio čovjek (tj. budući da su pisma upravljena vjernicima. a ne drugima. ujedno veli odmah od početka: »Bojim se vaše ljubavi. Smirn) i njihovih biskupa. Rimski kršćani nisu nikad nikome zaviđali. 3). On neće više imati takve prilike (kairon toiouton). Jer vama je lako načiniti što hoćete. Tematski se Poslanica Rimljanima znatno odvaja od ostalih šest.

koja je ljubav neraspadljiva« (agape aphthartos: 7. 1 .3 ) . U -svim poslanicama Ignacije na poseban način svjedoči o svojoj poniznosti: ističe svoju nevrijednost. 3). 1—2). in Cant. ako budem isključen. ne poklanjajte svijetu niti izručujte napasti materije! Pustite me da primim čisto svjetlo: kad tamo dospijem. 3). da se nađem čistim kruhom Kristovim. bit ću čovjek! Dopustite mi da budem nasljedovatelj stradanja Boga mojega! Ako netko ima njega u samome sebi. Onima koji su prije njega iz Sirije došli do Rima. 2—3). i za piće hoću krv njegovu. Imajte tu volju. Četvrte knjige Makabejske (O. To mjesto interpretira Origen: »Memini aliquem sanctorum dixisse Ignatium nomine. makar nisu bile na putu kojim je tjelesno putovao (9.. Molim vas pomoću malo slova: vjerujte mi! A Isus Krist će vam otkriti da govorim istinu: On. nitko od rimskih kršćana neka ne bude pomoćnik kneza ovoga svijeta! Čak. neka saopće da je on blizu.« (Prol. nemojte htjeti da umrem: onoga koji želi biti Božji. Molite za me. Ivana. koji je tijelo (sarx) Isusa Krista. da kad budem mrtav ne budem nikome težak. Tada ću biti istinski učenik Isusa Krista. . »Moj je eros razapet. 2). neka mu ne vjeruju. ni slasti ovoga života. u kojima je Otac istinito govorio. Kaže da ih pozdravlja »njegov duh« i »ljubav« (agape) Crkava koje su ga primale. ako bi ih on. i da ništa ne ostave od moga tijela. Nisam vam govorio po tijelu. Njega hoću.1—3). ne bi htjele taknuti. Kruh Božji hoću. on je čak »nedonošče«. Napokon saopćava da to piše iz Smirne. kad svijet ne bude vidio ni mojega tijela« (4. da postanu mojim grobom. braćo: ne zapriječite mi življenje. čije mu je ime drago. ako budete vi htjeli. da mu to ne spriječe dobrohotnošću u krivo vrijeme (eunoia akairos). Radije laskajte zvijerima. koji je radi nas uskrsnuo! Rađanje mi se približilo! Imajte razumijevanja za me. onoga iz sjemena Davidova. mrzili ste me« (8. preko kojih mi je dano postići Boga. Poslanica Rimljanima završava datumom kad je pisana (»Pisah vam to deveti dan prije septembarskih kalenda«) i konačnom pozdravnom željom (10. Ignacije rijetko navodi Stari Zavjet: po svoj prilici nije bio kršćanin židovskog roda. imali ste (pravu) volju. znajući što je ono što me obuzima!« (6. Ništa vidljivo ni nevidljivo neka me ne zadrži da dosegnem Isusa Krista« (5. i neka ima suosjećanja sa mnom. i nema u meni ognja ljubavi za materiju (pyr philoijlon): u meni je voda živa koja govori i — unutra u meni — kazuje: Dođi k Ocu!« (7. »Više neću živjeti kao što žive ljudi (kata anthropous zen). Pšenica sam Božja. »Bolje mi je umrijeti za Krista Isusa nego kraljevati do krajeva zemlje. već neka vjeruju ovome što im sada piše (7. »Ne raduje me hrana pokvarljiva. Heretici protiv kojih piše jesu judaizanti i doketi: dosta je vjerojatno da je riječ o istoj struji. kao i onih koje su ga pratile. i da je s njim uz mnoge druge Krokos. Perler). nego po misli Božjoj. On će sam poticati zvijeri da ga brzo progutaju. koji je neprevarna usta. da dostignem. koji je za nas umro. to je ponajviše u funkciji izražavanja velikog poštovanja prema onima kojima piše. tzv. hina kai hymeis thelethete). Potom Ignacije moli Rimljane da se mole za Crkvu u Siriji. preko Efežana. 1—2). to znam ja. neka shvati što hoću. 1—3). Sada počinjem bivati učenik. ali i sv. molio za to.. da i vi budete htijeni (Thelesete.96 IGNACIJE ANTIOHIJSKI Ignacije moli kršćane u Rimu. Ako budem trpio. A to će biti. Pavla. ako ga one. »Pustite da budem hrana zvijerima. a svi su drugi dostojniji od njega. Knez ovoga svijeta (ho archon tou aionos toutou) želi pokvariti osjećanje što ga Ignacije ima za Boga. Mjestimično se osjeća utjecaj judeo-helenističkog apokrifa iz I stoljeća. Od novozavjetnih pisaca kod Ignacija se osjeća posebno utjecaj sv. i zubi me zvijeri melju. kao što se to dogodilo u nekim slučajevima. kad dođe. »Imajte razumijevanje za mene: što je meni na korist. Njega tražim. de Christo: meus arnor crucifbcus est. 3).

25 (1949) 1—28. Is Evagrius Ponticus the Autor of the longer Recension of the Ignatian Letters? Antonianum 44 (1969) 339—347. koji će po sličnosti (kata to homoioma) uskrisiti tako i nas koji n j e m u vjerujemo. odistinski bio razapet na križ i umro. Christologische Homologese und evangelische Vita Jesu. pred licem nebesnika i zemnika i podzemnika. Freiburger Zeitschrift fuer Philosophic und Theologie 18 (1971) 383—396. CAMELOT. a) Kristologija. Das vierte Makkabaeerbuch. sigurne vjere u Gospodina našega. ali (po) Duhu Svetom. Die Briefe des Ignatius von Antiochien. O. di Archeol. Sv. budu složni »u j e d n o j vjeri i u Isusu Kristu. Tuebingen und Leipzig 1901. 1969.. MUSSNER. E. Frage der Echtheit — neue. zato što su oni čvrsti »u nepokolebivoj vjeri. Istog je značaja i ono što piše Efežanima. Herder. Zivot 8 (1927) 135—144. X. uvjetovane su krivim učenjima koja su se pojavila. »svaki pojedini i svi zajedno. Religionsgeschichtliche Vntersitchimgen zu den Ignatiusbriefen. RUIZ BUENO. koji je bio rođen. Krist (ho Christos)..: F. koji je također odistinski bio uskrišen od mrtvih. Die apost. da podnese mučeništvo za Krista. Pseudo-Ignatius und Ettsebius von Emesa Historisches Jahrbuch der Goerresgesellschaft. utvrđivanje u n u t a r n j e g jedinstva kršćanske Crkve oko uspostavljenih voditelja zajednice (= ekleziologija). ID. SCHLIER.. 193—209. Leiden. J. Ignacijevi kristološki iskazi nadovezuju na književne oblike onih vjerskih formula iz novozavjetnog vremena (usp. i koji je bio kršten da trpljenjem (toi pathei) očisti vodu« (Efež 18. Ignatius von Antiochien und die aelteste Martyrerberichte. J. 1—2). koji je Sin čovječji i Sin Božji« (Efež 20. koji se odistinski rodio. a pod homologijom jednostavno — makar inzistentno — ispovijedanje sadržaja vjere i svjedočenja za nj. II. Th. Sin Božji po volji 7 Povijest kršćanske literature I . iz sjemena doduše Davidova. ukoliko pod teologijom mislimo sustavno misaono produbljivanje ili dokazivanje nekog sadržaja vjere. Brill. Ibid. WEIJENBORG. prijev. 2). Otac njegov. ispravna vjera u Isusa Krista (= kristologija). 2. kao pribijeni na križ Gospodina Isusa Krista i tijelom i duhom. SC 10 (Paris 1958J). Die Anfaenge des christologischen Credo. FUNK. 2). učvršćeni u ljubavi i krvi Kristovoj. I. odista bio progonjen pod Poncijem Pilatom. Freiburg 1970. R. kao osnovna Ignacijeva protuheretička teološka tema. Padres Apostolicos. P. G. Torino 1942. H. »Budite gluhi — piše Ignacije Crkvi u Trallesu — kad vam netko govori nešto što je izvan (horis) Isusa Krista. D. onome koji je po tijelu (kata sarka) iz roda Davidova. 77 (1958) 73—82. Muenchen 1956. Ignacije slavi »Isusa Krista Boga«. I Padri apostolici.EKLEZIOLOGIJA IGNACIJEVA 97 I z d. Teologija. A. P. Die apostol. duhovno-mistični ocrt smisla kršćanskog življenja kojemu je najviši domet mučeništvo. kad kaže: »Jer Bog naš Isus. Želi da Efežani. jer ga je uskrisio Otac njegov. FISCHER. Efež. Polik) — L i t . Stoga su tri glavne teme njegovih pisama: 1. Rim. [81] — [109]. u milosti k o j a je iz Imena«. Riv. Madrid 1950. PERLER. Vaeter. u Kristu Isusu. ID. Giessen 1929. : H. onoga koji je iz Marije. RL 12—20 (nepotpun hrv. jeo i pio. SCHLIER. 13—58). izvan kojega n e m a m o istinskog življenja (to alethinon zen) « (Tral 9. koji je odistinski iz roda Davidova po tijelu.. Fr. Les Lettres d'Ignace d'Antioche. str. Christ. BOSIO. u: Quaestiones disputatae 51. Vaeter. 4. 59—73). i samom njegovom egzistencijalnom situacijom: on ide u Rim kao osuđenik na smrt. razdorima koji su se s tim u vezi javljali u azijskim kršćanskim općinama. daleko je više homološke naravi negoli specifično teološke. ID. onoga koji je iz roda Davidova. Smirn. 447—502. koje su po svojoj naravi prethodile sastavljanju četiriju Evanđelja (usp. bi nošen u krilu (ekyophorethe) od Marije po ekonomiji Božjoj. i 3. BOCK. arabische Uebersetzung. Pišući vjernicima u Smirni. 5—161. Teološke teme koje Ignacije Antiohijski razvija na neki način direktno i svjesno. Ignacije Antiohijski.

451. 2). jer su sami prividni.. Te su Ignacijeve homologije naglašeno protudoketske: odatle naglašavanje da je Isus po tijelu od roda Davidova.. a onda netrpljiv«). da je on »usta besprijevarna.98 IGNACIJE ANTIOHIJSKI i moći Božjoj. da je on trpio prividno (to dokein). 2). Posebnog je spomena vrijedna i činjenica da Ignacije inzistira i na Isusovu k r š t e n j u : prvi put se kod njega p o j a v l j u j e i misao o očišćavanju vode u vezi s Isusovim krštenjem. ali se već i iz tih citata može vidjeti ocrtavanje dualističkog pristupa k pitanju. 57—58). i iz Marije i iz Boga. rođen i nerođen. što Isus Krist jest. dj. međutim. drukčije nego što će to činiti kasnija kristologija poslije oštrog postavljanja trinitarnog problema u I I I stoljeću. kako za one između Židova tako za one između pogana. Te se homologije odnose načelno na povijesnog Isusa. koji je njegova Riječ (Logos). a koje dosta vjerojatno odaje u t j e c a j neke ranije himničke formule. Jer je sve to pretrpio za nas. 3). a ne samo k pitanju što je on učinio: On je »Sin čovječji i Sin božji« (Efež 20.2). Poslije uskrsnuća je s njima jeo i pio kao tjelesan (hos sarkikos). U tom vidu. da podigne u vjekove stijeg po svome uskrsnuću za svoje svete i vjerne. nalazi se u Poslanici Efežanima: »Jedan je liječnik: tjelesan i duhovan. 2). ali to neće smetati ortodoksne pisce IV i V stoljeća da to mjesto citiraju kao svjedočanstvo za pravo shvaćanje o Kristu na crti kristologije kakva je kanonizirana u Kalcedonu g. ovdje pripisanom Isusovu t r p l j e n j u . »nerođen« (agennetos) upotrijebljeno je nerazlučeno od »nepostao« (agenetos). da je začet i rođen od Marije (što je očito odraz Evanđelja djetinjstva u Mt i Lk: usp. ne kako neki nevjerni govore. No n a j z n a č a j n i j e m j e s t o za kasniju teologiju. u jednom tijelu svoje Crkve. nada naša. Formulacija je još rudimentarna: osniva se na shemi »Pneuma-Sarx« (»tjelesan i duhovan«) što će kasnije biti zamijenjeno sa shemom »Logos-Sarx«. neka budu čvrsto uvjereni »u rođenje i t r p l j e n j e i uskrsnuće koje se dogodilo u vrijeme vlade Poncija Pilata: to je odistinski i sigurno načinio Isus Krist. kao i opetovano inzistiranje na oznaci »odistinski« (alethos). i kako misle tako će im se i dogoditi: da budu bestjelesni i demonski. odistinski rođen iz djevice. SCHLIER. 2). odistinski pribijen za nas u tijelu pod Poncijem Pilatom i Herodom tetrarhom. božanske naravi u kasnijoj terminologiji. U Magneziju piše. od koje ne dao Bog da se itko od vas okrene« (Magn 11). po kojima je Otac odistinski progovorio« (Rim 8. i odistinski je trpio. kao što je odistinski i samoga sebe uskrisio. u tijelu — Bog. j e r se »pneuma« (»duh«) ovdje shvaća kao oznaka božanskog elementa u Kristu. bitno im je — što bismo mi danas rekli — da žele utvrditi njegovu istinsku povijesnost. — od tog ploda božanski preblažene njegove muke jesmo mi —. jer »jedan je Bog. n a j p r i j e trpljiv a onda netrpljiv. onaj koji je očitovao samoga sebe po Isusu Kristu svome Sinu. na kojem Ignacije p r o m a t r a Krista u antitetičkoj dualističkoj shemi. a koja će misao ostati baštinom kasnije otačke teologije. u smrti — život istinski. kršten od Ivana da se na njemu ispuni sva pravda. Značajno je. 1—3. proizišla iz šutnje« (Magn 8. Ignacije — gledajući stvari kronološki — kaže da je Isus Krist »prije vjekova bio kod Oca i očitovao se na svršetku (en telei)« (Magn 6. da budemo spaseni. da je »od jednoga Oca proizišao« (Magn 7. Isus Krist Gospodin naš« (Efež 7. H. Jer ja znam i v j e r u j e m da on i poslije uskrsnuća jest u tijelu (en sarki). 1). tj. Ignacije slaže svoje paralelizme polazeći od povijesnog Isusa (»najprije trpljiv. da Ignacije izričito Isusa zove Bogom. . iako je duhovno (pneumatikos) sjedinjen s Ocem (Smirn 1. nav.

Das Konzil von Chalkedon. bliže Bogu! Sa zvijerima. 1). Na t a j način ta Ignacijeva homologija znači jedan važan momenat za razvitak kasnije patrističke kristologije (usp. 228—247). samom inkarnacijom. Očito je osjećao da je ocrt soterioloških tema. bitno nedostatan. Die theologische und sprachliche Vorbereitung der christologischen Formel von Chalkedon. i svakako je pogled od povijesno-spasenjskog gledanja svraćen na metafizičko prom a t r a n j e Krista (»što je i kakav je Krist?«). I. tj. nekako je u korijenu najavljena kasnija ključna formula da je Krist »jedan te isti« (heis kai ho autos). Christ in christian Tradition. Ta se »ekonomija« tiče »novoga čovjeka Isusa Krista: u njegovoj vjeri i ljubavi. i zašto se molim da bih se borio sa zvijerima? Badava dakle umirem! č a k dakle lažem protiv Gospodina!« (Tral 10).1—2). 2). tri otajstva uzvikivanja (tria mysteria krauges) koja su načinjena u tišini Božjoj. pobliže razjasniti »ekonomiju« koju je tu započeo. a ona je svojom svjetlošću sve nadvisivala. DANIÉLOU. II izdanje: London 1975. Paris 1958. uvodni pozdrav. Izrazito homološki značaj Ignacijevih doktrinarnih nastupa posebno je naglašen kad se on u potvrdu sadržaja vjere poziva na svoj konkretan osobni stav. u »drugoj knjižici« koju im kani napisati. A. naglašavanjem da je Krist »jedan« unatoč antitetičkih atributa. za vatru. za zvijeri? Ali: bliže maču. Donekle u neskladu sa situacijom u kojoj Ignacije piše to pismo. da povjerovavši u njegovu smrt izbjeg- . Smirn 7. »Jer ako je to naš Gospodin izveo prividno (to dokein tauta eprachthe hypo ton Kyriou hemon). London 1965. jer mi snagu daje on. a koje odaje jasne u t j e c a j e judeokršćanske teologije na Ignacija (usp. Za Ignacijevu je kristologiju značajno također m j e s t o iz Poslanice Efežanima gdje on naglašava da je Kristov dolazak bio sakriven »knezu ovoga vijeka« (ton archonta tou aionos toutou). »ako me Isus Krist po vašim molitvama udostoji«. I čemu sam sama sebe predao smrti. IDEM. 1). očitovali vjekovima (aiosin)? Zvijezda je na nebu zablistala. u: GRILLMEIER-BACHT. Međutim. 103—105. staro je kraljevstvo (palaia basileia) razbijeno. 30—32. on ipak u nastavku obećava Efežanima. J. čemu sam onda ja u Okovima. Théologie du Judéo-christianisme. s Bogom! Samo: u ime Isusa Krista! Sve podnosim kako bih trpio zajedno s njime. str. Sve se je otada pokrenulo. Wuerzburg 1951. koji je postao potpuni čovjek« (Smirn 4. onda sam i ja prividno u okovima.. bezvjerni — on trpio prividno (to dokein). I nasta zbunjenost: odakle ta novost drukčija (anomoios) od njih? Odatle bi razorena svaka magija (mageia) i satrti svi okovi zloće: uklonjeno je neznanje (agnoia). jer se pripravljalo uništenje smrti« (Efez 19.. GRILLMEIER. kako god je za Ignacija to djelo spasenja započelo dolaskom Kristovim na svijet. Kako su se. tj.EKLEZIOLOGIJA IGNACIJEVA 99 tako da se shvaća kao atribut božanske naravi. iznesen na tom mjestu. njezina novost zapanjujuća. dakle. da će. dok ga naime vode u smrt. na svoj hod prema mučeništvu: »Jer ako je — kao što govore neki koji su bezbožni.. 86—89). Počelo se ostvarivati ono što je Bog bio odlučio. u njegovoj muci i uskrsnuću« (Efez 20. Isus Krist je »naš Spasitelj« (Magn. svjetlost njezina bijaše neizreciva. slično i smrt Gospodinova. jače od svih zvijezda. središnji je čin ipak njegova smrt i uskrsnuće: »Isus Krist je za nas umro. sve ostale zvijezde skupa sa suncem i mjesecom okružiše zvijezdu kao korska p r a t n j a . j e r se pojavio Bog u liku ljudskom (Theou anthropinos phaneromenou) za novost vječnoga života. za mač. »I sakriveno bijaše — piše Ignacije — arhontu ovoga vijeka djevičanstvo Marijino i porađanje. pa da je potrebno naslovnike na tu nepotpunost upozoriti.

podizani u visine pomoću stroja (mechanes) Isusa Krista. u Sinu i Ocu i u Duhu. 1). Ipak je problem odnosa između Starog i Novog Zavjeta kod Ignacija prisutan. koji su po Bogu (kata Theon). svome Sinu: on je njegova Riječ (Logos). 2) on sada daje mudrost Smirnjanima (Smirn 1. na početku i na svršetku. O tom je riječ posebno u poslanicama Magnezijcima i Filadelfljanima. dakle. Budite podložni biskupu i jedni drugima. uvod). 2). a mi ostajemo u njemu tjelesno i duhovno (Efež 10. a to je križ (stauros). njegovo je tijelo (sarx) »trpjelo za naše grijehe« (Smirn 7. Uslijed toga su i bili progonjeni. heretici protiv kojih on nastupa nisu još nosioci onih specifičnih gnostičkih stavova s kojima će se suočavati kasniji teolozi II stoljeća. Isus Krist je sada spasenjski djelotvoran: on je sam biskup Crkve u Antiohiji u odsutnosti Ignacijevoj (Rim 9. vjerom i ljubavlju. 1). 3). Jer ako još sada živimo po Zakonu (ili: po judaizmu). Na tom m j e s t u nalazimo ujedno svjedočanstvo Ignacijeve trinitarne vjere u Boga Oca i u Isusa Krista. kao što Isus Krist Ocu po tijelu i apostoli Kristu i Ocu i Duhu. oni koji su živjeli u starom redu stvari (en palaiois pragmasin) došli u novost nade (eis Icainoteta elpidos). Krist sada govori u istini (Efež 6. 2). našega vječnoga življenja« (Magn 1. Trojstvena je homologija posvjedočena još u Poslanici Magnezijcima: »Trudite se. Jer su božanski proroci živjeli po Isusu Kristu. 1—2). pripremljeni za građevinu Boga Oca. kristonosci. Za Ignacijevu je soteriologiju sigurno značajno mjesto gdje se on služi usporedbom iz graditeljstva. 3). jer su heretici kojima se suprotstavlja judaizanti.100 IGNACIJE ANTIOHIJSKI nete tome da ne umrete« (Trall 2. da vam uspije sve što radite. kojega Ignacije često naziva Sinom Božjim. da onda upotrijebi sliku iz onovremenih poganskih religioznih procesija: Vi ste »kamenje hrama Očeva. dakle. a ljubav je put koji vas nosi gore prema Bogu. po svemu urešeni u zapovijedima Isusa Krista« (Efež 9. tijelom i duhom. Vi ste. dioništvo na uskrsnuću Kristovu. dok biskupuje u Smirni. on je u svemu bio po volji onome koji ga posla. 2) isti s Bogom o kojemu govori starozavjetna Biblija: očito. s vašim tako predostojnim biskupom i dragocijenim duhovnim vijencem vašeg prezbiterija i đakonima. ispovijedamo da milosti nismo primili. nego je za nas i uskrsnuo (Rim 6. dakle. da se nevjernici potpuno osvjedoče da postoji jedan Bog. s t a n u j e u nama (Efež 15. da budete utvrđeni u naučavanjima (dogmasin) Gospodina i apostola. nadahnuti (enpneomenoi) od milosti njegove. služeći se kao užetom Duhom Svetim: vaša je vjera ono što vas vodi gore. 1—2). onaj koji se očitovao po Isusu Kristu. proizišla iz šutnje. svi suputnici (synodoi). 1). Konačan rezultat spasenja označuje Ignacije većinom kao naše izbjegnuće od smrti. i Polikarp. ali i kao »jedinstvo s Bogom« (Filadelf 9. u stvari je sam pod biskupstvom Gospodina Isusa Krista (Polik. o n a j koji se očitovao po Isusu Kristu. Ako su. i u Duha Svetoga. Ignacije uči da »postoji jedan Bog. 1). niti izričito u t v r đ u j e da je Bog kojega »spoznaja jest Isus Krist« (Efež 17. no on nije samo za nas umro. i Ignacije želi Crkvama »jedinstvo tijela i duha Isusa Krista. ali ne inzistira na tome da je Bog Stvoritelj svijeta (Demijurg). 2). nosioci svetinja. svome Sinu« (Magn 8. bogonosci i hramonosci. vječno življenje koje je sam Krist. da jedinstvo bude i tjelesno i duhovno« (Magn 13. tako da više ne obdrža- . »Ne d a j t e se zavesti — piše Ignacije u Magneziju — tuđim učenjima (heterodoxiais) ni starim b a j k a m a (mvtheumasin) koje su beskorisne. 1).

starozavjetni). nego judaizam u kršćanstvo. nadali se u onoga i očekivali onoga u k o j e m u su se — povjerovavši — i spasili. od lukavština i prijevara arhonta ovoga vijeka .KRISTOCENTRIZAM IGNACIJEV 101 vaju subotu (meketi sabbatizontes). oni su mi odgovorili. takvi su za mene samo nadgrobni stupovi i grobovi umrlih. Jer ljubljeni su ga proroci unaprijed navješćivali. Jer kršćanstvo (christianismos) nije povjerovalo u judaizam. za koje je Isus Krist posvjedočio i ubrojio ih u Evanđelje zajedničke nade. a taj je Isus Krist. Jer. ne v j e r u j e m . i smrt. jer ćete po mirisu biti suđeni. prema tome. Bježite. jer su i oni unaprijed navješćivali Evanđelje (eis to euangelion katengelkenai). 3). jednako neosporno uvjerenje da starozavjetna religiozna praksa (simbolizirana proslavljivanjem subote) mora potpuno ustupiti mjesto novoj religioznoj praksi (simboliziranoj nedjeljom. Malo kasnije Ignacije je još precizniji u vezi s tim drukčijim interpretiranjem proroka: »Jer.. kao danom Gospodnjim) kao što i neosporno uvjerenje o stvarnom jedinstvu Starog i Novog zavjeta kao konkretne spasenjske stvarnosti. u koje se sabrao (synechthe) svaki jezik koji je povjerovao u Boga« (Magn 8. po n j e m u Bog ostvaruje spasenje.« (Filadelf 5. Budite osoljeni u njemu. Sve to: u jedinstvo s Bogom. a Evanđelje je i s p u n j e n j e neraspadljivosti. i ona vjera koja je od njega: u tim (stvarnostima) želim ja po vašim molitvama biti opravdan. nego žive prema nedjelji (kata lcyriaken zontes). i promijenite se u novi kvasac. po tom smo otajstvu primili to da vjerujemo. jedinoga našega Učitelja. kad su ga i proroci — kao njegovi učenici u Duhu — iščekivali kao Učitelja? I zbog toga je On. dakle. da (to) stoji napisano. Ignacije posjeduje. njegovu muku i uskrsnuće. Isus Krist je središte te stvarnosti. 2 — 9. sveci dostojni ljubavi i divljenja. kojega su pravedno iščekivali. ako budete u ljubavi vjerovali« (Filadelj 8. a ne još toliko teoretski. preko kojih ulaze Abraham i Izak i Jakov i proroci i apostoli i Crkva. nevaljali kvasac (ten kaken zymen). Ignacije još nije zaokupljen . A ako vam netko interpretira (sc. s nekim novim naglascima. Na tu se istu temu. No ako ni jedan ni drugi ne govori o Isusu Kristu. 2). kojemu su jedinome povjerene tajne Božje (Ignacije misli na Krista): jer on je vrata Očeva. tj. proroke) u smislu judaizma. A za mene su arhivi Isus Krist. po njemu u s t r a j e m o u podnošenju. 2 — 6. I kad im ja rekoh. našega Gospodina Isusa Krista. nego li judaizam od neobrezanoga. nije Božji. 1 — 10. ne slušajte ga. u koju i život naš osvanu po n j e m u i smrti njegovoj — a to neki zabacuju —. Posebnost pak Evanđelja sadrži: dolazak (ten parousian) Spasitelja. 2). kako svih onih koji su bili prije njega tako i svih poslije njega. Apsurdno je govoriti o Isusu Kristu i živjeti judaistički (kai ioudaizein). i uskrsnuće njegovo. ali prvenstveno konkretni. da se nađemo učenicima Isusa Krista. postajući njegovim učenicima. nepovredivi arhivi: križ njegov.. kojemu je povjerena Svetinja nad svetinjama. da se nitko između vas ne pokvari. Sve je kao cjelina dobro. stojeći u jedinstvu Isusa Krista (eri henoteti Iesou Christou ontes). kako bismo izvan njega mogli živjeti mi. Ignacije vraća u Poslanici Filadelfijcima: »A i proroke ljubimo. Dobri su i svećenici (tj. . ali je bolji Nadsvećenik (archiereus). kao prisutan uskrisio njih od mrtvih . zastario i prekisao. čuo sam kako neki govore: Ako ne nađem u arhivima. dakle. na kojima su samo napisana imena ljudi. To je strogi kristocentrizam. da to još treba vidjeti (hoti prokeitai). Jer tko se naziva nekim drugim imenom osim ovoga. .(to) u Evanđelju. bolje je slušati kršćanstvo od muža koji ima obrezanje. Odbacite. naučimo se živjeti po kršćanstvu (mathomen kata Christianismon zen).

nego mu se. oni su — rekli bismo danas — konzervativci (usp. a riječ stari (palaios) ima u njegovim pismima isključivo loše značenje. za njega su realnosti ipak p r i j e spoznajne jasnoće. »kao razboriti u Bogu«. t j . bilj.102 IGNACIJE ANTIOHIJSKI pitanjem misaonog sustava učenja o spasenju u kojemu bi Krist bio središnja ideja za shvaćanje cjeline. IgnRim 3. takvog teoretski-sustavnog o b j a š n j a v a n j a jedinstva Starog i Novog zavjeta. Kairos 15 (1973) 172—179). ali svakako u t v r đ u j e — bar uključno — prvenstvo i temeljnost same spasenjske zbilje i vjere u tu zbilju. Irrtum und Haeresie. a po k o j e m u su pobunjenici u Korintskoj crkvenoj općini bili mlađi ljudi. i s kojim će se sučeliti posebno sv. što nisu zloupotrijebili mladost svoga biskupa Damasa. prije svega. Heretici se pozivaju na »arhive«. Značajno je. 3). a na više se mjesta služi izrazom . on se uopće ne upušta u teoretsko obrazlaganje interpretacije tekstova.1). iako je istina da on t a j izraz upotrebljava samo dva puta ( E f e ž 6. a naročito Marciona. CAMELOT. Dakako. Teško bismo ga mogli nazvati hereziologom. starije. koliko samom zbiljom spasenja: Krist kao konkretna osoba ostvaruje spasenje svih. »ali ne njemu. i kršćansku vjeru u smisao i značenje tih realnosti. Ignacije ne niječe mogućnost. kao da je riječ o nedavnosti postavljenja Damasa u biskupsku službu. da se heretici kod njega ne p o j a v l j u j u kao nosioci nečega novoga. ali on sam u to teoretsko razglabanje još nije ušao. ne d o p u š t a j u novu interpretaciju. njegove smrti i uskrsnuća. na starozavjetne biblijske tekstove. A. 96—97. 1). ako specifično kozmološko p i t a n j e položaja i uloge Krista on jedva dotiče (u Efez 19. 1). za nj je ztoiljskost Krista i njegova spasenjskog djela. No za njega su realnosti u prvom planu. Teoretskom hermeneutskom problemu judaizanata on jednostavno suprotstavlja realnost Isusove osobe. str. što će biti specifičan problem gnosticizma. Kako god on naglašava pravu spoznaju koju imamo od Isusa Krista. Irenej. a tekstovi i njihova interpretacija za njega su od drugotne važnosti. nasuprot. oni stavljaju u p i t a n j e ispravnost kršćanske interpretacije starozavjetnih tekstova. Ignacije poznaje hermeneutski problem kršćanske interpretacije starozavjetne Biblije: heretici protiv kojih se on bori postavljaju t a j problem. kao novotari. zanimljivo je da Ignacije u poslanici Crkvi u Magneziji hvali tamošnje »svete prezbitere«. već Ocu Isusa Krista. Ako je tema stvaranja svijeta slabo prisutna u njegovoj misli. Ignacije je prvi starokršćanski izvankanonski pisac koji se izričito suočava s herezom. ali je on ipak zacrtao neke postavke za kasniju hereziologiju. polazište za svako d a l j n j e traženje teoretske jasnoće u tom području. dakako. 'bar ne izričito. ili dapače o nedavnosti same institucije episkopata. vjera u tu zbilju i konkretno življenje te zbilje. naglasio temeljno stvarno polazište za kasnije teološko-teoretsko razglabanje odnosa između Starog i Novog zavjeta. 2 i Tral 6. dok Ignacije ne bježi od novoga: riječi novost (kainotes) i nov (kainos) upotrebljava Ignacije isključivo za označivanje kršćanskoga. kojega je Ignacije n a j v j e r o j a t n i j e poznavao (usp. DAVIDS. pa ni potrebu. ipak ne može biti s u m n j e da je za nj starozavjetni Bog — Stvoritelj isti s Bogom — Ocem Isusa Krista. Ako ga usporedimo s Klementom Rimskim. a ne obrnuto. biskupu svih« (Magn 3. ali se čini da je jedino ispravno t u m a č e n j e da je riječ upravo o dobnoj mladosti Damasovoj (usp. Th. Time je on. 1—2). podlažu. SC 10. t j . To su m j e s t o neki tumačili. Ignacije je možda odigrao ulogu u tome da se za pojavu krivog učenja u Crkvi kao tehnički udomaćio izraz hereza.

II. RATHKE. Zato se i kaže da su Ignacijeve poslanice »epifanija monarhijskog . 199—200. 3. 2. Kriva su učenja za Ignacija »trava đavla« (tou. Ignatius von Antiochien. 2). b) Ekleziologija Ignacijeva. Freiburg i. Jedino se u Poslanici Rimljanima ne spominje takvo ustrojstvo u Rimskoj Crkvi. Louvain 1931. U svih šest poslanica koje je Ignacije upravio maloazijskim Crkvama (i biskupu Smirne Polikarpu) jasno je posvjedočeno. Le dogme de la rédemption. 1914. Br. le Fils et le Saint-Esprit d'après les Lettres d'Ignace d'Antioche. nadglednik). 2. Zeitschrift fur Philos. Zanimljivo je da za Ignacija kao da nema razlike između poganskih idolopoklonika i nosilaca krivih učenja u Crkvi: on te krive učitelje. 8. 3. 2. Roma 1971. Berlin 1967 (TU 99). Die Christologie des ht. M. dicata. da je tim Crkvama na čelu jedan biskup (episkopos. P. tj. koji uče da je Krist trpio samo prividno. blasphemia). 1) i jedan p u t u pismu u Smirnu (Smirn 7. Ignacije upotrebljava i riječ heterodoksija (Magn 8. i koje. Herder. Zurich 1971. donose smrt (Tral 11. dok glagol merizein dolazi i u Magn 6. ni u spisima Apostolskih otaca. preljubnici: Efež 16. Paris 1928 . Riječ schisma kod Ignacija ne dolazi. Christologische Forschungen und Perspektiven. The heretics combatted by Ignatius of Antioch. Théologie 18 (1971) 398—410. 1. The Journal of eccl. . Freib. s monarhijskim episkopatom. 6. Za ekleziologiju je. 7. kao svojim pomoćnicima i savjetnicima. J. ali to neće postati tehnički termin za kvaritelje kršćanskog učenja u teologiji. Tr. Izraz atheoi upotrijebit će za heretike i Justin (Dial. J. svakako. može se naći i kod kasnijih teologa (npr. Ignatius von Antiochien und die Paultisbriefe. koji se inače ne nalaze u novozavjetnim spisima. Hist. najznačajnije svjedočanstvo Ignacijevih poslanica o već razvedenom hijerarhijskom ustrojstvu mjesnih kršćanskih zajednica k o j i m a se on obraća. u. tj. diabolou botane: Efež 10. LEBRETON. 1. MOLLAND. Cels. 1). des sciences relig. 35. 1). a heretici su kao oni koji donose smrtni otrov s vinom pomiješanim s medom. RACKL. 1). skupinom prezbitera. 61—73. koje nije zasadio Otac. u Studia mediaevalia et mariologica P. Carolo Balii . H. eccl. Christologie und Jungfrauengeburt bei Ignatius von Antiochien.. nego samo jedanput upotrebljava glagolski oblik schizonti (Filadelf 3. kao i glagolski oblik heterodoxountes (Smirn 6. 2 (1922) 13—25. Histoire du dogme de la Trinité. »zle parazitske biljke« (kakas paraphyadas). oni su kao bijesni psi. 5). BERTHOUSOZ. ORIGEN. pa čovjek ne znajući s nasladom popije smrt (Tral 6. str. tj. 1). 2). daleko je više specifično teološka. 1) vodio brigu nadgledanja nad sirijskim Crkvama. R. hist. 3). Le Père. odaje većma njegovo osobno razmišljanje. ME1NHOLD. IDEM. 5 (1954) 1—6. i njihov je ujed teško izliječiti: jedini liječnik je Krist ( E f e ž 7. RIVIÈRE. 38. E. L i t. . Rev. 1-2). El Espiritu Santo en los origenes del Cristianesimo. kake didache. 1). a služi se i drugim izrazima (kakodiskalia.: J. 9. okružen prezbiterijem. 1. 3). »tuđa trava« (Tral 6. Le dogme de l'économie rédemptrice d'après Saint Ignace d'Antioche.. c. 465—476. GRILLME1ER. Freiburg-Basel-Wien 1975. te đakonima. iako je kao čovjek »prvog apostolskog nasljedstva« (EUS. koji u zajednici izvršavaju svoju službu (diakonia). tj. Smirn 2. Mit ihm und in ihm. 282—331. i to četiri puta u pismu u Filadelfiju (Filadelf 2. A. za razliku od njegove kristologije. 2). naziva atheoi (ateisti) i apistoi (bezvjerci) (Tral 10. nego se Ignacije obraća Rimskoj Crkvi naprosto kao cjelini. kad se kušaju. dok je Ignacije bio mjesni biskup Antiohije. 79). kake didaskalia. P. ipak se općenito smatra više-manje sigurnim da su u t a j čas i pojedine Crkve u Siriji imale već monarhijski episkopat. 1).EKLEZIOLOGIJA IGNACIJEVA 103 merismos (rascjep). C. koja se nalazi u dnu njegova označivanja heretika da su oikophthoroi (kvaritelji obitelji. MARTIN. Premda u toj poslanici Rimskoj Crkvi Ignacije govori o sebi kao biskupu Sirije (Rim 2. Misao Ignacijeva da je hereza kao neki »duhovni preljub«.

ni za sirotu. kad postane jedno (en henoteti genomena). tako da je agape u nekom smislu isto što i Crkva. i ništa se ne može nad n j i h staviti. 1. a sve drugo za plemenitost (eis kalokagathian) ide kao p r a t n j a . ni za potlačena. 1. polazeći od tog činjeničnog stanja. ali se iz teksta jasno vidi da Ignacije za razvijanje teologije jedinstva u Crkvi ima i dubljih razloga. 3). 1 — 15. A to dvoje. Bolje je šutjeti i biti. Vjera je početak svega kršćanskog života. COLSON. 2. pa da i uskrsnu« (Smirn 6. Magn 11. Ona je »Crkva Božja« (Filadelf. 1). 1—7. vjera. bilo o . 2. a više n j i h zajedno su »Crkve Božje« (Trall 12. 1). i da se to ne može svesti samo na golo suprotstavljanje pojavi heretika. dapače u misaonom produbljivanju toga jedinstva. 1. Filadelf 11. Trall. dakle. i uopće teologiju Crkve. 2. »predodređena prije vjekova da bude zauvijek. isto). što je početak života i svršetak: početak. Paris 1951. ni za onoga koji je bačen u tamnicu ili pušten iz zatvora. naime. bilo da je tu riječ samo o euharistiji u isključivom smislu. Cerf. Smirn 12. 2. za slavu koja ostaje« (Efež. koja se shvaća kao savez ljubavi ili zajedništvo ljubavi (Trall 3. A bilo bi im korisno da vrše ljubav (agapan). ni za gladna ili žedna. uvod. 10. 87). čini« (Efež 14. Drže se daleko od euharistijskih sastanaka i molitava. umiru u svojem r j e č k a n j u . kad je naziva prokathemene tes agapes (predsjedateljica ljubavi). Nitko svjedočeći o sebi vjeru ne griješi. Rim 9. 2). A razmotrite one koji drukčije misle o milosti Isusa Krista koja je došla na nas: kako su oni suprotni misli Božjoj! Za ljubav ih nije briga. Više od deset puta naglašava Ignacije »vjeru i ljubav« (pistis kai agape) kao osnovne stvarnosti koje proživljava konkretna vjernička zajednica: nada (elpis) se p o j a v l j u j e prvenstveno u obliku ispovijedanja da je Isus Krist »naša zajednička nada« (Efež 21. »Crkva sveta« (Trall. niti stekavši ljubav ne mrzi. str. a svršetak ljubav. Središnja misao te teologije leži u Ignacijevoj brizi za očuvanje jedinstva svake mjesne Crkve. koji se protive darovima Božjim. 3). 13. L'évêque dans les communautés primitives. Ti. 1). Ignacije razvija određenu teologiju episkopata. Ljubav (agape) je posebno Ignaciju na srcu: on ide dotle da na više m j e s t a tim terminom naprosto označuje zajedništvo vjernika. Izrazit povod za to p r u ž a j u Ignaciju heretici. Dobro je naučavati ako onaj koji govori. Smirn.104 IGNACIJE ANTIOHIJSKI episkopata« (usp. jest Bog. J. Filadelf 11. jest vjera i ljubav. i u želji da proživljavanje toga jedinstva bude što intenzivnije. koji Crkvu razdvajaju. čini se sigurnim da Ignacije b a r na jednom m j e s t u pod izrazom ljubav (agape) misli na euharistiju. a ljubav svršetak (telos): »Od toga ništa nije vama sakriveno ako u potpunosti imate za Isusa Krista vjeru i ljubav. koje se u njegovim poslanicama pretpostavlja kao utvrđeno i prihvaćeno.isto).. 2. konkretna zajednica vjernika u pojedinom maloazijskom gradu jest »Crkva Boga Oca i Gospodina Isusa Krista« (Filadelf. Stablo se očituje po svojemu plodu: tako će se oni koji o sebi ispovijedaju da su Kristovi učiniti vidljivima po onome što čine. jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe i koje je Otac u svojoj dobroti uskrisio. usp. Međutim. isto). Jer nije sada stvar u oglašavanju (samoga sebe). 2. nego da se čovjek nađe do k r a j a u sili vjere. ni za udovicu. Na to se p o i m a n j e oslanja naslov što ga Ignacije d a j e Rimskoj Crkvi. uvodni pozdrav. nego govoriti i ne biti. Značajka Ignacijeve ekleziologije stoji u tome što je polazište njegova teološkog razmišljanja mjesna Crkva. Trall. »Neka se nitko ne nadima zbog položaja: jer ono u čemu se sve sastoji.

1). Ks. N a j m a n j e osam puta on direktno govori o euharistiji. »Jedna molitva. nego živjeti u Isusu Kristu zauvijek« (Efež 20. jedno moljenje. Ignacije svakako bar indirektno — naglašavajući u kontekstu govora o euharistiji središnje mjesto žrtvenika (thysiasterion) — svjedoči o žrtvenom karakteru euharistije. jedno srce. 3). 1—2). molitva) i biskupa i sve Crkve! Onaj dakle. Jer stoji pisano: Oholima se Bog protivi« (Efež 5. zalog da se neće umrijeti (antidotos tou me apothanein). 1—2). kad za one koji »drukčije misle« kaže. Euharistija ima i hijerarhijski k a r a k t e r (na to ćemo se još vratiti). Lukmana u: Bog. a to je Isus Krist. lišava se k r u h a Božjega. onoga iz sjemena Davidova. koliko većma ona (tj. Bitno je za euharistiju da je riječ o pravom tijelu (sarx) Isusa Krista: heretici se »drže daleko od euharistije i od moljenja. U istom smislu upotrebljava Ignacije n a j v j e r o j a t n i j e i glagol agapan u malo prije navedenom tekstu iz iste poslanice. Biskup se mora brinuti da se »sastanci održavaju češće« (Pol 4. oko jednoga Isusa Krista. vidi razloge protiv toga tumačenja kod F. kao oko jednoga žrtvenika (thysiasterion). Kruh Božji hoću. koji je od jednoga Oca proizišao. pa da i uskrsnu« (Smirn 7. a to je tijelo (sarx) Isusa Krista. na koji se m o r a j u svi vjernici često skupljati na isto mjesto: »Neka se nitko ne vara: ako netko nije u n u t a r svetišta (thysiasteriou). 2—3). da bi im »bilo korisno agapan. a to je agape neraspadljiva« (Rim 7. To je u poslanici Smirnjanima. jedna nada u ljubavi. kad veli: »Nije slobodno odijeljeno od biskupa niti krstiti niti činiti agapu« (Smirn 8. 2). Jer kada se često nađete sakupljeni (epi to auto ginesthe). vestnik 1 [1921] 156—162). Vie liturgique et vie sociale„ Desclée. i ona je izražaj jedinstva: »Hitajte dakle služiti se jednom euharistijom: jer jedno je tijelo (sarx) Gospodina našega Isusa Krista i jedna čaša za s j e d i n j e n j e . takav se već uzoholjuje i sama sebe osuđuje. koje je Otac u svojoj dobroti uskrisio« (Smirn 7. »Hitajte dakle. koji ne dolazi na zajednički sastanak (epi to auto). Euharistija je za Ignacija dakako »zahvaljivanje i slavljenje Boga« (Efež 13. i na slavljenje (doxan). nema za njih uskrsnuća. A. str. niti užicima ovoga života. 2). 1) (usp. 1). i piće hoću — krv njegovu. lomeći jedan kruh. i za jednoga je bio i (k jednome) otišao« (Magn 7. a plod je toga blagovanja besmrtnost: kršćani m o r a j u »dolaziti zajedno u jednoj vjeri i u Isusu Kristu. da se to zbiva na zajedničkom sastanku sve m j e s n e Crkve. 155s. da se češće sastajete na zahvaljivanje (eis eucharistian) Božje. koji je lijek besmrtnosti (pharmakon athanasias). Euharistija je za Ignacija u svojoj biti hrana i piće.NAUKA O EUHARISTIJI 105 euharistiji povezanoj s bratskom gozbom koja se u kasnije vrijeme naziva agape. zato i umiru. no bitno je. Ako ne direktno. onome koji je po tijelu od roda Davidova. svladavaju se moći sotonine i uništava se pogubno djelo njegovo u vašoj jednodušnosti vjere. u posluh biskupu i svećenstvu (prezbiteriju) mišljenjem koje se ne razilazi. To je hrana neraspadljivosti: »Ne r a d u j e m se hrani raspadljivosti. Svi hitajte zajedno kao u jedan h r a m Božji. jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe. u besprijekornoj radosti. HAMMAN. J e r ako molitva dvojice (henos kai deuterou) ima toliku snagu. Ništa nije bolje od mira (eirenes)« (Efež 13. Ne može biti s u m n j e da je euharistija za Ignacija središnji izražaj života mjesne Crkve. Sinu čovječjem i Sinu Božjem. od kojega ništa nije bolje. Paris-Tournai 1968. 2).

mojim suslužiteljima: tako da sve što činite. što i jest. veoma je čest kod Ignacija za označavanje ispravne povezanosti vjerničke zajednice s Kristom: njegovo je značenje u osnovici kristološko. služeći se kao užetom Duhom Svetim: vaša je vjera ono što vas vodi gore. jer Bog obećava jedinstvo. na početku i na svršetku. kristonosci. budite nasljedovatelji Isusa Krista. jer naglašava pravu tjelesnost Kristovu (sarx) i u j e d n o njegovo božanstvo (pneuma). dakle.106 IGNACIJE ANTIOHIJSKI krvi njegove. SC 10. svi suputnici. 2). upravo njihova tijela (sarx) su hramovi. Vjernici su za Ignacija »hramovi Božji«. kao što Isus Krist Ocu po tijelu i apostoli Kristu i Ocu i Duhu. str. koji je naslovnicima mogao biti razumljiv. 1—2). »Hitajte. da sve što činite. a ljubav (he agape) je p u t koji vas vodi gore prema Bogu. Bilo bi presmiono i možda proizvoljno ako bismo ovaj posljednji tekst — jer se inače misli da su u toj slici »svi elementi daleko od toga da b u d u apsolutno koherentni« (Th. po Bogu činite« (Filadelf 4). koje je on sam« (Trall 11. i što će se i pojaviti pred našim licem po tome ako ga b u d e m o pravedno ljubili« ( E f e ž 15. pripremljeni za građevinu Boga Oca. Vi ste. a križ (stauros) bi značio misterijski sadržaj euharistije kao čina. da budemo njegovi hramovi. 1) — tumačili prvenstveno kao slikovit ocrt uloge euharistije u vjerničkoj zajednici: u tom slučaju riječ ljubav (he agape) direktno bi označavala euharistijski sastanak. »A Duh je navijestio govoreći ovo: Odijeljeno od biskupa ništa ne činite. Izraz »po tijelu i po duhu« (sarki kai pneumati). 1). bilj. kao pribijeni na križ Gospodina Isusa Krista i tijelom i duhom (sarki te kai pneumati) te čvrsto utvrđeni u ljubavi (agape) u krvi Kristovoj« (Smirn 1. podizani u visine pomoću stroja Isusa Krista. uvod). nosioci svetinja. ujedno su k a m e n j e za gradnju »hrama Očeva«. j e r bi se u tom slučaju zadobila prilična koherentnost Ignacijeve misli. u vjeri i ljubavi. kao što je i on Oca svoga« (Filadelf 7. 78. . »Sve dakle činimo (imajući na pameti) da on u nama stanuje. Vjernici su udovi Kristovi: Po križu. Međutim. a on u nama naš Bog. 3). tijelo (ten sarka) svoje čuvajte kao h r a m Božji. bogonosci i hramonosci. unatoč tome što bismo pretpostavili da je on tu govorio na jedan tajnovit način. Podložite se biskupu i jedni drugima. kao što jedan biskup zajedno sa svećenstvom (prezbiterijem) i đakonima. dakle. u tijelu i duhu. po svemu urešeni u zapovijedima Isusa Krista« (Efež 9. u Sinu i Ocu i u Duhu. s predostojnim biskupom vašim i s predragocjenim duhovnim vijencem vašega svećenstva (prezbiterija) i đakonima po Bogu. 2). Krist »vas u svome t r p l j e n j u poziva kao one koji su njegovi udovi. Možda bi se u tom slučaju moglo bolje razumjeti što znači kad Ignacije za Crkvu u Efezu kaže da je »nepromjenljivo ujedinjena i izabrana u istinitom trpljenju« Kristovu {Efež. bez udova. urodi dobrim. CAMELOT. da jedinstvo bude i tjelesno i duhovno« (Magn 13. Ne može se. gdje »hram« ima očito ekleziološki značaj. da budete utvrđeni u naučavanjima (en tois dogmasin) Gospodina i apostola. dakle. sa svojim varijantama. jedinstvo ljubite. jedan žrtvenik. Izrazito ekleziološko mjesto o »hramu« ujedno je tendencijalno eshatološko: »Kamenje ste h r a m a Očeva. cijepanja izbjegavajte. 1—2). a to je križ. a vjerojatno bi se u t a j tajnovit govor dobro uklapalo i ono m j e s t o iz poslanice Smirnjanima gdje Ignacije kaže da je spoznao da su oni »dobro opremljeni u nepokolebivoj vjeri. Crkvena povezanost s Kristom mora biti na obje te razine. glava roditi odijeljeno. možda takva hipoteza i ne bi bila lišena svake vjerojatnosti.

Da je tome tako. dakle. a prezbitere kao senat Božji i kao skup (syndesmon) apostola. kojega šalje kućegospodar (oikodespotes) u vlastitu ekonomiju (oikonomian). Jasno je. budite nasljedovatelji Isusa Krista. da naime biskupa treba slušati kao onoga koji je od Boga poslan: »Brinimo se dakle da se ne suprotstavljamo biskupu. posvećen je tome da u to shvaćanje crkvene zajednice ugradi biskupa. I koliko netko vidi biskupa kako šuti. jedinstvo ljubite. nego da je Duh Sveti bio t a j koji mu je dao da govori: »Odijeljeno od biskupa ništa ne činite. Sve što se zbiva u zajednici. 2—8. 1). on želi dati teološko obrazloženje njihovo. on je velikim glasom bio viknuo: »Prianjajte uz biskupa i svećenstvo (prezbiterij) i đakone« (Filadelf 7. 2. Stoga on sada poziva za svjedoka onoga »zbog kojega se nalazi u okovima«. može se reći. kao što je i on (nasljedovatelj) svoga Oca. a đakone poštujte kao Božju zapovijed« (Smirn 8. 2). 3—6. Rim 6. po Ignaciju je na neki način odsjev onoga kako je u Božjem djelovanju. odijeljeno od ovih ne može biti riječi o Crkvi« (ekklesia ou kaleitai) (Trall . dolazi do toga da biskupu d o d j e l j u j e mjesto Boga Oca u zajednici vjernika: »Svi slijedite biskupa. Svi m o r a j u poštivati »đakone kao Isusa Krista. 1. prezbiterij i đakone: službe postoje i funkcioniraju. 1). ostajući ujedinjen. ali nastojeći ujedno iz u n u t a r n j e potrebe svoje vjere pokazati 'kako te službe Lilaze u samo otajstvo preživljavanja povezanosti s Kristom. Čini se da mu je kod toga središnja i polazišna misao baš misao o nasljedovanju Boga: hijerarhijsko uređenje crkvene zajednice ima svoj temelj u božanskoj spasenjskoj stvarnosti koja se očitovala u djelovanju i postupcima Isusa Krista.TEOLOGIJA CRKVENIH SLUŽBI 107 Jedna od središnjih Ignacijevih ideja. U logici takvog razmišljanja Ignacije. kao što Isus Krist Oca. Ipak je sržna argumentacija Ignacijeva oslonjena na ideju imitacije-nasljedovanja: »Kao što. Trall 1. koja ima također značajnu ekleziološku vrijednost. A gdje je razdor i srdžba. što je prvenstveno obilježeno brigom oko borbe protiv heretika. to se posebno jasno vidi iz jednog m j e s t a u poslanici Crkvi u Filadelfiji. vodeći računa o osiguravanju jedinstva svake zajednice. Dok se na putu nalazio u Filadelfiji. i prezbiterij kao apostole. 1). da biskupa treba promatrati kao samoga Gospodina« (Efez 5. Bog ne stanuje« (Filadelf 7. Gospodin bez Oca ništa ne činjaše. Filadelf 7. 1. 1). gdje Ignacije protestira protiv toga da bi njegovo naglašavanje hijerahije bilo uvjetovano samo strahom od eventualnih razdora u zajednici. Ja sam. Saznao je da su neki t a j njegov uzvik rastumačili kao da je on predviđao neki razdor u toj Crkvi. Specifičan teološki interes Ignacijev. Ignacije poznaje ideju poslanja. 1). jest ideja o nasljedovanju Boga i Krista: i pojedini vjernici i crkvena zajednica treba da budu nasljedovatelji (mimetai) Božji (usp. to većma neka ga se boji: jer svakoga. 1). kod čega je ono božansko uzor i p r i m j e r za ovo u zajednici na zemlji. kako god je inače govorio o podlaganju biskupu »kao Isusu Kristu« (Trall 2. dakle. dakle. učinio ono što mi je vlastito. postoji kao neki paralelizam između božanske nevidljive zbilje {duhovne) i zbivanja u kršćanskoj zajednici. 3. tijelo svoje kao h r a m Božji čuvajte. ni sam po sebi ni preko apostola. treba da mi toga tako primamo kao i samoga onoga koji ga je poslao. kako bismo bili podložni Bogu. kao čovjek sasvim usmjeren na jedinstvo. da nije to rekao na temelju nekih ljudskih saznanja. razdore izbjegavajte. Efez. kao i biskupa koji je slika Očeva (onta typon tou Patros). tako ni vi ništa ne radite bez biskupa i prezbitera« {Magn 7.

Zbog toga se u vašoj skladnosti i suglasnoj ljubavi pjeva Isus Krist. da budete u besprijekornom jedinstvu. dok još imamo prikladno vrijeme. neka »trče u skladu s mišlju (gnome) Božjom. i đakona. to je i Bogu milo. kao što i činite. i apostoli Kristu i Ocu i Duhu (Magn 13. Jer i Isus Krist. i svećenstvo (prezbiterij) kao apostole. ubuduće se otrijezniti i obratiti se k Bogu. 1). koji je prije vjekova bio kod Oca i na svršetku se pojavio. kao što su i biskupi. Dobro je znati Boga i biskupa. »Pristoji se. . trudite se da sve radite u slozi (homonoia) Božjoj. i neka nitko ne p r o m a t r a bližnjega po tijelu. Gdje god nastupa biskup. da sve bude suglasno u jedinstvu?« ( E f e i 3. preuzimajući modulaciju (chroma) Božju u jedinstvu. ali sve rade odijeljeno od njega. da vas i čuje i prepozna po onome što dobro činite. poprimivši isto ponašanje (homoetheian) Boga. . Odatle se vama dolikuje da trčite u skladu s mišlju (gnome) biskupa. »Budite podložni biskupu i jedni drugima. 1—2). kao što Isus Krist Oca. Neka među vama ne bude ničega što bi vas moglo razdijeliti. da učvršćeni u jednoj podložnosti (hvpotage). i dobiva mističke dimenzije. u misli (gnome) Isusa Krista. da ste udovi njegova Sina. neodjeljivo naše življenje. 1). služi đavlu« (Smirn 8. uspostavljeni do krajeva (zemlje). podložni biskupu i prezbiteriju. Neki se naime na biskupa pozivaju. dobiva čast od Boga. Onaj koji čini nešto krišom od biskupa. Boga dostojno. »Svi koji su Božji i Isusa Krista. kojima je povjereno služenje (điakonia) Isusa Krista. prema slici i pouci koju pruža božanska zbilja. Svi dakle. nego u Isusu Kristu jedni druge uvijek ljubite. koliko većma nazivam blaženima vas koji ste s njime stopljeni kao Crkva s Isusom Kristom i kao Isus Krist s Ocem. kao što Isus Krist Ocu po tijelu. da suglasni u skladnosti. meni premilih. ti su s biskupom« (Filadelf 3. dakle. . Očeva misao (gnome). nego što on odobrava. Nije slobodno odijeljeno (choris) od biskupa niti krstiti niti činiti agapu. da uvijek budete dionici Boga. kao što gdje je Krist Isus. da sve što se čini bude pouzdano i vjerodostojno. poštujte jedni druge. Razumno je. Nitko neka ne čini odijeljeno od biskupa ništa što se proteže na Crkvu. 1). tamo neka bude i puk (plethos). očito. Za Ignacijevo shvaćanje jedinstva i sklada u zajednici korisno je donijeti jedan poveći tekst iz poslanice Efežanima. Jer ako sam ja u kratko vrijeme stekao toliko drugarstvo s vašim biskupom. 1—9. 2). 2). 2). U toj suvislosti posebno značajno mjesto u Ignacijevu shvaćanju kršćanske vjerničke egzistencije zadobiva podvrgavanje ili podložnost (hypotage): »Prikladno je. dakle. » . naravno. kao žice s kitarom. pod p r e d s j e d a n j e m biskupa na mjestu Boga (eis topon Theou) i prezbitera na mjestu senata apostolskoga. ne samo nazivati se kršćanima nego i biti. tamo je i katolička Crkva. Ona se euharistija neka drži vjerodostojnom (bebaia) koja se čini pod p r e d s j e d a n j e m biskupa ili onoga kome on povjeri. u kojem on potiče naslovnike. 2—5. pjevate jednim glasom po Isusu Kristu Ocu. na sve načine proslavljivati Isusa Krista koji je vas proslavio. a đakone š t u j t e kao Božju zapovijed. Jer s pravom cijenjeno vaše svećenstvo (presbyterion). nego budite ujedinjeni s biskupom i s predsjedavateljima (tois prokathemenois) prema slici i pouci neraspadljivosti« (Magn 6. Koji odaje čast biskupu. »Svi slijedite biskupa. koje nije ljudsko nego duhovno. tako je usklađeno s biskupom. posebno odskače uloga biskupa. daleko prekoračuje izvanjski pravni poredak u zajednici. po svemu budete posvećeni« ( E f e ž 2. Na toj pozadini — tako živim bojama ocrtanog — zajedništva m j e s n e Crkve. Korisno je dakle.108 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI 3. Ta podložnost. tj. I postanite svi do jednoga zbor.

a naučavaju krivo (heterodidaskalountes). P r e d a j se molitvi bez prekida. o čemu si i sam uvjeren . Podnosi strpljivo sve kao što i tebe Gospodin: podnosi sve u ljubavi. predsjedatelj euharistije. Budi u svemu m u d a r kao zmija i uvijek priprost kao golubica. Postani zauzetiji nego što jesi. Ako ljubiš (phileis) dobre učenike. »Potičem te u ime milosti kojom si obučen da prioneš predano uz svoju trku i da sve potičeš da se spase. jer se ne sastaju vjerodostojno prema zapovijedi« (Magn 4). Sastanci neka se održavaju češće: potraži sve po imenu. 2—2. tjelesnom i duhovnom: staraj se za jedinstvo. kao što i činiš. . Radije one okuženije podloži blagošću. Opravdaj svoj položaj cjelovitom brigom. »Ne zanemaruj udovice: iza Boga moraš se ti brinuti za njih. Osobito je lako to vidjeti iz uputa koje Ignacije d a j e Polikarpu. Sadašnje vrijeme (ho kairos) traži te kao kormilari vjetrove i k a o čovjek u oluji luku. Ako netko može ostati u čistoći (agneia) u čast tijela Gospodnjeg. da Boga dostigne. Zbog toga si tjelesan i duhovan. Neka ne zahtijevaju da budu oslobođeni na troškove zajednice (apo tou koinou). dok u vezi s đakonima ne upotrebljava isti način izražavanja. 1—2). radije: nad kojim biskupu je Bog Otac i Gospodin Isus Krist« (. neka te ne obore. »biskupu Crkve Smirnjana. pokvaren je. da ni u čemu ne budeš nedostatan i da obiluješ svakom karizmom. Proučavaj v r e m e n a . Ništa neka ne biva bez tvojega mišljenja. traži potpunije shvaćanje nego što ga imaš. Biskup je za Ignacija prije svega središte bogoslužja. Još više: radi Boga treba da mi sve podnesemo. bez samohvale. Ne liječi se svaka rana istim melemom. i da budu zadovoljne svojim muževima tijelom i duhom. Ali je iz poslanica jasno vidljivo da se njegova uloga proteže mnogo šire. da ono što se pojavljuje pred tvojim licem blago obrađuješ. izgubljen je. 1—2). a za ono što je nevidljivo traži da ti se očituje. neka ostaje. bdij stekavši neumoran duh. Isto tako navješćuj m o j o j braći u ime Isusa Krista.Polik. od kojega nema ničega boljega. značajno je. Nosi bolesti svih kao savršeni atleta: gdje je veći umor. A prikladno je da oni koji se žene i udavaju. Stoj čvrsto kao nakovanj pod čekićem. . da se ne nađu robovima požude« (Polik 4. Ali ni oni neka se ne nadimlju. »Nečasne zanate izbjegavaj. a ne po strasti.. međutim.ULOGA PREZBITERA 109 Takvi mi se ne čine da su dobre savjesti. a ni ti ne čini ništa bez Boga. da i On nas podnese. To je ujedno prvo mjesto u crkvenoj tradiciji gdje se govori o sklapanju ženidbe pred crkvenim službenikom. nemaš zasluge. Iz Ignacijevih se poslanica može relativno malo utvrditi o točnoj ulozi prezbitera u crkvenoj zajednici. uvod). i ako se drži višim ocl biskupa. Oči- . Žestoka ogorčenja u m i r u j vlažnim oblozima. Robove i ropkinje ne preziri. kao što ništa i ne činiš: ostani u tome stalan. u skladu s načinom kako postupa Bog. sklapaju vezu uz mišljenje (meta gnomes) biskupa. redovito govori o prezbiteriju kao jednom tijelu. Obraćaj se ljudima svakome posebno. da Ignacije — iako na nekoliko mjesta govori i o prezbiterima.. Sve neka bude na čast Božju« (Polik 5. »Oni koji izgledaju dostojni povjerenja. Trijezan budi kao Božji atleta: ulog je neraspadljivost i život vječni. bolje: drži o tim stvarima homiliju. Svojstvo je velikog atlete: udaran biti i pobijediti. nego na slavu Božju neka potpunije služe. velik je dobitak. 1—3). da ženidba bude po Gospodinu. da od Boga postignu bolju slobodu. da ljube (agapan) svoje žene kao Krist Crkvu. Mojim sestrama reci da ljube Gospodina. Ako se time hvali. « (Polik 3.« (Polik 1. 3).

»u misli (gnome) Isusa Krista«. pokazuju da je u t a d a n j o j Crkvi vladala solidarnost. Ipak on šalje poslanice tim Crkvama. Svakako je on prvi pisac koji izričito upotrebljava izraz »katolička Crkva« (he katholike ekklesia). da su đakoni bili pomoćnici biskupovi u navješćivanju riječi Božje. Quaest. kao neki sasvim drugi entitet. 2). Kako god je Ignacije svoju misao o Crkvi prvenstveno usredotočio na m j e s n u kršćansku zajednicu. a ne bi se to ni sasvim slagalo s općim Ignacijevim poimanjem da je pravi. iako je istina da se izričit govor o ulozi đakona kod euharistije pojavljuje istom kod Justina (I Apol. Ali bi teško bilo isključiti iz toga pojma univerzalnu Crkvu na zemlji. . Herder. jer bi u tom slučaju bilo deplasirano onakvo njihovo izdizanje iznad prezbiterija kakvo Ignacije provodi.110 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI to. ne prezbiterija (kojemu su inače dugovali poštovanje: usp: J. Freiburg-Basel-Wien 1962. 3). da je biskup đakone upotrebljavao za različita poslanstva. str. Možda je Ignacije kod toga imao na pameti stanovit »mistički prizvuk«. ali je ujedno i definitivna i nebeska. koliko je tu bila riječ o zboru ljudi koji su kao kolegij bili najuže savjetodavno tijelo oko biskupa. U Ignacijevu eklezialnu mistiku. jer mu »ljubav ne dopušta da šuti« (usp. Magn 3. »uspostavljeni do krajeva (zemlje)«. o n d j e neka bude i puk. uvod). 2). u Diakonia in Christo. a ne bi bili shvaćeni kao nasljednici apostola (makar on ne upotrebljava za njih toga izraza). a izričito Ignacije kaže da oni nisu (samo) služitelji jela i pila (usp. Diakon und Bischof in den ersten drei Jahrhunderten der Kirche. Ignacijevi postupci. tamo je katolička Crkva« ( S m i r n 8. po tome što je neodvojivo svezana s Isusom Kristom. Iz Filadelf 11. Ignacije ističe da daje svoj život za te Crkve. nego da su u službi Crkve Božje. To on čini u poslanici Smirnjanima: »Gdje god nastupa biskup. a koji će poslije postati tehnički termin. Ignacijeva spekulacija o biskupima maloazijskih Crkava teško bi se mogla razumjeti ukoliko bi ti biskupi bili samo predsjedavatelji mjesnog prezibiterija. Efei 3. COLSON. a veoma je vjerojatno da su imali neku služiteljsku ulogu kod slavljenja euharistije. po kojoj su biskupi. kao što gdje god je Isus Krist. da su oni biti direktno u službi biskupa. a čini se. upravo kolegijalitet. 65. Dj 6. Polik. 1). disp. »Katolička Crkva«. sasvim se lijepo uklapa ideja Crkve koja je katolička u tom smislu što je rasprostranjena po cijelom svijetu. 1). i koju svaka mjesna Crkva na zemlji mora odražavati i nasljedovati (Th. 3). prezbiter za Ignacija nije bila toliko neka individualna funkcija u crkvenoj zajednici.1 vidi se. 15/16. Preiss). npr. 2). Iz poslanica se na više mjesta jasno vidi. da je »Otac Isusa Krista biskup svih« (usp. preko kojih on po svom Duhu djeluje. O funkciji đakona možemo naći kod Ignacija više podataka: u teološkom smislu Ignacije đakone označuje kao »one kojima je povjereno služenje (diakonia) Isusa Krista« (Magn 6. 23—24). te da su služitelji misterija Isusa Krista (Trall 2. i to se ne doživljava kao neprilično miješanje u tuđe područje. dok su »biskupi po tijelu« {Efei 1. 3) samo njegovi vikari. kao i postupci maloazijskih Crkava iz kojih n j e m u u susret izlaze poslanstva na čelu s biskupom.5). nevidljivi biskup svake Crkve Bog ili Krist (usp. a prezbiterij apostolski zbor. teško bismo smjeli reći da on nema nikakve ideje o univerzalnoj Crkvi. o kojemu kod toga Ignacije uopće ne bi nikako bio mislio. jer bi u tom slučaju gubila svoje značenje upotreba profanoga izraza katholike. a koji je »misao (gnome) Očeva« ( E f e i 3. koji je prava i stalna njezina Glava. pa mu taj izraz znači cjelovitu nebesku Crkvu k o j o j je biskup sam Bog ili Krist.

Paris 1963.. ova poslanica značajno odudara od ostalih poslanica. 1 naziva je »predsjednicom ljubavi« (prokathemene tes agapes). da se kod mjesnog određivanja drugih Crkava kojima piše. Collégialité et primauté.. U tom bi slučaju glagol predsjedati izgubio smisao koji mu Ignacije inače daje. Izraz prokathemene tes agapes je značajniji. da Rimska Crkva predsjeda nad ukupnošću Crkava«.MJESTO I ULOGA RIMSKE CRKVE 111 a ne samo za Crkvu u Antiohiji kojoj je na čelu. ako pak imamo na umu da drugi izraz (prokathemene tes agapes) slijedi malo kasnije u istoj rečenici. To se nalazi u njegovoj poslanici Rimljanima. druge Crkve Ignacije podučava kao naučitelj. Što se tiče prvog izraza. da dade svoje prijateljske savjete. 2). možda najbolje pokazuje. bio bi samo govornička figura. Afanasijev). čini nam se veoma logično da je u oba slučaja riječ o istoj vrsti predsjedanja. No najvažnije je to. stavlja u zabunu juridički i administrativni duh koji je — da stvari budu u dobrom redu — strogo razgraničio svakome njegovu sferu djelovanja i utjecaja. pa t a j izraz ne bi značio drugo. N. npr. ali je čisto nagađanje. što Ignacije u opširnom naslovu poslanice kaže za Rimsku Crkvu da ona »predsjeda u m j e s t u k r a j a Rimljana« (prokathemene en topôi choriou Romaion). što je nonsens. onoj u Rimu ne u s u đ u j e se propisivati ništa. Ne samo po osobitoj svečanosti uvodne adrese nego i po cjelokupnom tonu i načinu kako se Ignacije obraća Rimskoj Crkvi. pa moramo reći s L. Ostaje pitanje. u svakom se retku njegove poslanice zapaža posebno poštovanje« prema toj Crkvi. 1. i đakona . Kod njega nalazimo »prvu direktnu indikaciju 0 prioritetu Rima« (N. »Dosta je usporediti Ignacijevu poslanicu Rimskoj Crkvi s drugim poslanicama — piše pravoslavni teolog N. Ignacije je također svjedok osobitog mjesta i uloge Rimske Crkve u kršćanstvu na početku II stoljeća. unutar kojega je Rimska Crkva imala prioritet«. što je također znak osobite povezanosti i solidarnosti među Crkvama.: »Crkvi dostojnoj da se naziva blaženom. koja jest (tëi ousëi) u Efezu Azije«. u stvari. nego da se Rimska Crkva odlikuje iznad svih drugih po širokogrudnoj darežljivosti. Značajno je. Ignacije upotrebljava isti glagol predsjedati za ulogu biskupa u m j e s n o j Crkvi. 6. koji. jer bi to značilo da ona predsjeda nad samom sobom. Harnack i dr. . pa da iz tih riječi smijemo zaključiti da je u to vrijeme »u Italiji postojala neka vrsta mjesnog saveza više Crkava. To nije nemoguće. Oba su ta važna izraza istraživači pokušavali različito protumačiti. da predsjeda u Rimu. usp. u toj biskupskoj familijarnosti. pod p r e d s j e d a n j e m biskupa (prokathemenou tou episkopou) na mjesto Boga. ali bi se onda morao konstruirati s dativom. i prezbitera na mjesto senata apstola. i općenito za vodstvo Crkve: »Trudite se sve raditi u složnosti Božjoj. t a j odista bratski način djelovanja. Afanasijev — pa da se osjeti razlika u tonu. svijest solidarnosti biskupskog kolegija u njegovoj brizi za sve Crkve« (L'Épiscopat catholique. S pravom kaže J. Jedino za Rimsku Crkvu kaže. u Crkvi toga nastajućeg II stoljeća. Ignacije izražava drukčije. da tu Ignacije govori o »predsjedanju Rimske Crkve nad mjesnim Crkvama u rimskoj pokrajini«.« (Magn 6. 35). Zahn. Stoga t a j izraz mora i ovdje imati analogno značenje. nemoguće ga je shvatiti tako da Rimska Crkva predsjeda u samom Rimu. Ipak se u tome. A. što točno znači na ovom m j e s t u riječ agape. Duchesnom: »Najprirodniji je smisao toga govora taj. str. Neki su autori (kao Th. Colson: »Ta spontanost u u z a j a m n o j ljubavi.) vidjeli u n j o j kršćansku dobrotvornost (što danas nazivamo karitativnošću). Afanasijev misli. nalikuje intervenciji jednog brata u obiteljskim poslovima svoga brata.

Moleći Rimljane da ništa ne p o d u z i m a j u za njegovo oslobođenje. Paris 1962. représentant du Christ selon les documents des premiers siècles. Cullmann. u kojoj svaka od njih zauzima posebno mjesto. u: Diakonia in Christo. a Rimska Crkva predsjeda. F. ID. pa da izraz treba razumjeti tako. Lit. 125. prioritet među Crkvama. ujedinjenima u složnosti. u slozi koja se temelji na ljubavi svih lokalnih Crkvi. sugerirala je Ignacijevu duhu veoma naravnu sliku. On je odista predsjedatelj svoje Crkve. lokalne Crkve tvore neku vrstu skupštine. a ja sve dosad rob« (Rim 4. središnje mjesto. bilj. jer on u poslanici u Smirnu pozdravlja »djevice nazvane udovicama« (tas parthenous tas legomenas cheras: Smirn 13. . 32—35 . ka:ko je u tekstu. u: L'Épiscopat et l'Église universelle. PERLER. Funk je smatrao. 1). 3).« Katolički teolozi nerijetko tumače to predsjedanje u smislu posjedovanja vlasti (prae-esse in sensu iuridico: usp. Roma 1969. u svome svojstvu glave mjesne Crkve. koji. da je agape ovdje samo drugo ime za kršćansku zajednicu. O. L'Épiscopat catholique. Drugi misle. Cerf. Diakon und Bischof in den ersten drei Jahrliunderten der Kirche. 1). str. tj. Pavla u tekstu koji je upravljen Crkvi u Rimu ne bi bilo ništa osobito (jer je Pavao napisao poslanicu Rimljanima i iz Djela apostolskih znamo da je došao u Rim) da nije Pavao ovdje povezan s Petrom. L'évêque dans les communautés primitives. A ja hoću da i ono bude čvrsto što ste podučavajući naredili« (Rim 3. Činjenica. LATTANZI. COLSON. Oni apostoli. Quaest. Paris 1951. str. kao poseban eklezialan stalež. 3). Afanasijev tumači t a j izraz ovako: »Rimska Crkva 'predsjeda' u ljubavi. 91—108. Le ministère apostolique dans la littérature chrétienne primitive. 164—169. 43—47. pripada Rimskoj Crkvi.112 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI a ne s genitivom. da je takvo značenje većma samo moguće negoli sigurno. da su u to vrijeme u Crkvi postojale »udovice«. disp. U poslanici Rimljanima Ignacije spominje apostole Petra i Pavla. Kao da je tu ipak riječ o nekom aktu vlasti. str. . De Ecclesia societate atque mysterio. ovaj n a m tekst pruža solidan temelj za zaključak o boravku i mučeništvu Petra i Pavla u Rimu. vjeri i ljubavi« (usp. O. bilo da se ta »naređenja« tiču prvenstveno mučeništva te dvojice. Th CAMELOT. t j . on piše: »Ne naređ u j e m vam kao Petar i Pavao. 35—43. Paris 1963 . zauzima prvo mjesto.. 290—293.. da »Riin ima prvo mjesto u onome što je bitno u kršćanstvu. ID. Afanasijev misli da u toj Ignacijevoj poslanici ne nalazimo »nikakve aluzije na vlast Rimske Crkve nad drugim Crkvama«. N. ja osuđenik. zauzima u euharistijskoj asambleji prvo mjesto. Cerf. tj. . S p o m i n j a n j e sv. i s »naređenjima«. Collégialité et Primauté dans les trois premiers siècles de l'Eglise. ROUSSEAU. Ovako. Za Ignacija. vi ste druge podučavali. O. bilo da je riječ o njihovu vršenju crkvene vlasti u Rimu. u: L'Épiscopat et l'Église universelle. 267s). . SC 10. 15/16. X. na kojemu Ignacije po mišljenju mnogih (posebno Lightfootha) aludira na poslanicu Klementa Rimskog: » .. H. ID. oni slobodni. da je narav lokalne Crkve istovjetna s onom složnosti u ljubavi svih lokalnih Crkvi. u: L'Épiscopat et l'Église universelle. dakle. Ignatius von Antiochien und die roemisclie Christengemeinde. L'Évêque. Cerf. Herder. 23—30. str. S obzirom na to pitanje treba svakako uzeti u obzir ono m j e s t o iz te poslanice. Termin 'koja predsjeda' (prokathemene) je jasan: u muškom je rodu upotrijebljen u vezi s biskupom. PERLER. nad univerzalnom Crkvom. Iz Ignacija saznajemo. kako misli O. što ih obojica daju Rimskoj Crkvi. npr. La doctrine dit ministère épiscopal et ses vicissitudes dans l'Église d'Occident.: J. pa da Rimska Crkva — po Ignaciju — predsjeda nad zajednicom ljubavi svih kršćana. Freiburg-Basel-Wien 1962.

Smirn 4. M. a svršetak — ljubav. Isus Krist je »naše istinski živjeti«. Paris 1945 . V. La Collégialité dans le Nouveau Testament et chez les Pères apostoliques. nego je eklezialna dimenzija njegovoj mistici strogo imanentna. ako se zbiva u jedinstvu (en henoteti genomena).2). Internationale kirchliche Zeitschrift. Ignacijeva mistika bitno ide kroz liturgiju. BOTTE. o nalaženju na istom m j e s t u (en auto ginesthe). Ako se uzme u obzir da je Ignacije malo p r i j e govorio o sastajanju (synerchesthai). 59—82. 1. La Théologie de l'Église de saint Clément de Rome à saint Irénée. A. str. a euharistija je opet — kako smo vidjeli — središnji čin Crkve kao zajednice. Fraza en henoteti genomena može se prevesti također »ako postane jedno«. (to alethinos hemon zen). u: Il primato di Pietro nel pensiero cristiano contemporáneo. posebno kroz euharistiju. dok »pjeva Crkve«. o miru (eirene). ŠAGI-BUNIĆ. usp. 113—117. pa je stoga sve u ovome: naći se u Isusu Kristu ( E f e ž 11. U Mulino. Bologna 1965. 186—192. 216—219. Njegova naglašena zaokupljenost jedinstvom. Paris-Tournai 1968. KS. A to dvoje. 94—96. Apostolische Sukzession und Eucharistie bei Clemens Romanus. HAMMAN. PROANO GIL. 62 (1972) 4. A. CULLMANN. Smirn 7. 1 — 14. c) Duhovni život. Od toga ništa nije vama sakriveno. str. u: El Colegio episcopal. u: XXII semana española de Teología. koja je u središtu njegove ekleziologije. Irenaeus und Ignatius von Antiochien. 102—104. možda se i ovo g Povijest kršćanske literature I . koja je početak i svršetak života: početak naime — vjera. dakle. 187. 64—65. Le Baptême chrétien au second siècle. 170—174. Shvaćanje kršćanske egzistencije i mistika Ignacijeva već su uvelike došli do riječi. La colegialidad en la constitución jerárquica y en el gobierno de las primeras comunidades cristianas. nad čime nema ništa većega. 1. Ništa nije bolje od mira (eirenes). BARDY. Madrid 1964. 2). u: II Primato di Pietro. 81—84 . Paris 1953. 72. Jer ako se često na istom m j e s t u nađete. O. Madrid 1963. lome se moći sotonine i uništava se pogubno djelo njegovo u vašoj jednodušnosti vjere. i vjere i ljubavi. Discepolo-Apostolo-Martire. želi »u njima jedinstvo tijela i duha Isusa Krista. STADLER. K. a najvažnije je: (jedinstvo) Isusa i Oca. Chevetogne-Cerf 1960. LUKMAN. Sve pak drugo. Conciencia de la función episcopal en la Iglesia primitiva. o »jednodušnosti vaše vjere« (homonia hymon tes písteos). JJI Chiesa che presiede nell'Amore. Desclée. 57 . G. budući da Ignacije ne poznaje nekakve težnje za savršenošću i nekakvog duhovnog n a s t o j a n j a koji bi pružali izgled nečeg individualističkog. Zagreb 1972. euharistije nema bez jedinstva s biskupom: na t a j način Ignacijeva duhovnost raste kroz ostvarivanje Crkve. što treba za plemenit život (eis kalokagathian). U tom slučaju je naglasak na tome da vjernik p o s j e d u j e i vjeru i ljubav zajedno. K. str. BENOIT. 59—62. jest Bog. Ignacija Ant. nego je jedinstvo transcendentna mistična zbilja: to je neodjeljivo jedinstvo s Isusom Kristom (Ignacije redovito upotrebljava oba imena) i kao s čovjekom i kao s Bogom (»tjelesno i duhovno«!). Izazov starih. N. »Hitajte. 14ss. 533—536. naročito u izlaganju Ignacijeve ekleziologije. jer »odijeljeno od njega nemamo istinskog življenja« (Trall 9. 197—198 . u tome ćemo svladati i izbjeći svaku p r i j e t n j u arhonta ovoga vijeka i dosegnuti Boga« (Magn 1. 155s. ne završava samo na nečem etičkom. u smislu obaveznosti kršćana da ostvaruju određeno ponašanje jedni p r e m a drugima koje bi se očitovalo na operativnom području. Sv. B. i jedinstvo s Bogom. San Pietro. 147—150. T. 1). 44—53 . Cerf. 74—75. što se sve očito odnosi na događaj euharistije. ako u potpunosti imate za Isusa Krista vjeru i ljubav. 29—33 . Stoga Ignacije. 99ss. u: Le Concile et les conciles. 1). da se češće sastajete na euharistiju Božju i na davanje slave. GUERRA GOMEZ. našega živjeti zauvijek (tou dia pantos hemon zen). ide kao p r a t n j a (posljedica = akolutha estin)« (Efež 13. Vie liturgique et vie sociale.MISTIKA IGNACIJEVA 113 Divus Thomas 22 (Fribourg 1944) 413—451. u kojemu se onesposobljava sav rat nebeskih i zemaljskih (sila). AFANASSIEFF. F. 231—2«. Bog vestnik 1 (1921) 156—161. nipošto se ne ograničava na nešto samo izvanjsko ili sociološko.

Rackl (Die Christologie des hl. etiku koja je »pa- . »Želja mi je otići i s Kristom biti. i sada u njemu živi Krist i on živi po Kristu. ali ostati u tijelu potrebnije je za vas«: 23—24). on je već u m r o i uskrsnuo s Kristom. ali ona za sobom povlači »bijeg od svijeta«. čini se. Die Nachwirkungen des Christusmystik des Paulus in den apostolischen Vaeter. jer to je mnogo. nije stvar u tome da on materijalno imitira Kristovu smrt: to je već učinio Krist. mnogo bolje. s time da iz nje slijedi »aktivna« etika. 5. Kod Pavla je mističko sjedinjenje s Kristom polazište. Ako tako shvatimo te riječi bolje se vidi središnje mjesto euharistijske liturgije u Ignacijevoj mistici. a druga mistika imitacije (nasljedovanja). što nije shvaćeno samo u nekom idejnom i etičkom smislu. Vjernici m o r a j u biti »nasljedovatelji Boga« (Trall 1. pa i shvaćene kao sastanka vjerničke zajednice pod p r e d s j e d a n j e m biskupa. Ignacije. duhovni elan njegove vlastite osobe u času kad ide u smrt. Ta je mistika. a kod Ignacija cilj koji treba postići. međutim. no to se za Ignacija svodi na to. vjernik je po krstu postao dionik toga. ali to je normalna i nužna posljedica ostvarenog mističnog jedinstva s Kristom. Ipak su teolozi upozorili i na važne razlike (tako H. 21—24. Izrazi »u Isusu Kristu« i »u Kristu Isusu« dolaze kod Ignacija svega skupa 31 puta. W. Bartsch). Pavlova je mistika u nekom smislu »pasivna«. usp. u kojoj na sasvim osobit način dolazi do izražaja njegov vlastiti duhovni stav. 4: »zajedničari božanske naravi« (theias koinonoi physeos). Th. 3). Th. Schweitzer. da je pravi učenik Kristov istom »kad svijet više ne bude vidio ni njegova tijela (soma)« (Rim 4. Leipzig 1928. stoji u »nasljedovanju Krista«. H. H. da budu »nasljedovatelji (mimetai) Isusa Krista. str. Preiss je posebno vidio opreku između mistike Pavlove i mistike Ignacijeve: prva je mistika participacije. KORN. on misli. Fil 1. nego znači dubok i intiman osobni odnos kršćanina s Kristom kao osobom. Središnja ideja Ignacijeve kristocentrične duhovnosti. to jest kad materijalno imitira smrt Kristovu <Rim 6. nema toliko u svijesti da je po krstu dionik Kristove muke i smrti. kako je njegovo shvaćanje kršćanske egzistencije kristocentrično. 2). dakle. jer je Bog »očitovao samoga sebe po Isusu Kristu svome Sinu« (Magn 8. i sastoji se u tome da vjernik živi u svijetu služeći braći (usp. u tom smislu »aktivna«. 2. Ignatius von Antiochien. da Ignacije ne može zamisliti duhovnog uspona kršćaninova bez euharistije. Ignacija sav prožet Kristovom osobom« (F. Srodnosti Ignacijeve mistike s mistikom sv. str. Schlier. 70). da bi u tom slučaju bila razumljivija Ignacijeva tvrdnja »jest Bog« (Theos estin). 2). Pavla su očite. Prema tome. k a o što je i on svoga Oca« (Filadelf 7. Ignacijeva je duhovna teologija posebno očita iz poslanice Rimljanima. 194) dovodi u vezu s 2 Ptr 1. nasuprot. Ta se kristocentričnost prije svega sastoji u vjeri da Isus Krist živi u kršćaninu i kršćanin u Isusu Kristu. tj. 2). Preiss. Ta nam poslanica izvanredno pokazuje kako je »duhovni život sv. Po Pavlu vjernik na krštenju postaje dionik Kristove smrti i uskrsnuća. Cayré). A. svejedno je — iz onoga što smo rekli govoreći o njegovoj ekleziologiji — dosta jasno. On u svom životu imitira Krista.114 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI mjesto može shvatiti kao jedinstvo vjere i ljubavi zajednice unutar euharistije: čini se. 3). te 10 puta donesen izraz »u Bogu« (usp. a k tome treba dodati još 14 puta ponovljen »po Isusu Kristu«. koju M. pa na t a j način kroz nasljedovanje Isusa Krista imamo mogućnost da nasljedujemo Oca.

»ne bi trebalo tu opoziciju prenapinjati dotle da se perspektive krivotvore« (Th. CAMELOT. podnošenje različitih muka (usp. čini se. k Ocu!« (Rim 7. 2). Bouyer). Ignacije misli da se tek sada »približava moje rođenje« (Rim 6. Ne može biti s u m n j e da u Ignacijevu tekstu. uključuje trpljenje. 1): ono se sastoji . da bi imao snage. Rim 3. 1—2). dovoljno je pročitati. pa da se uvjerimo u protivno. Rim 6. poseban dar Božji: njemu je iskazano milosrđe (Rim 9. On se osjeća nedonoščetom (Rim 9. stoga i zaklinje svoje korespondente. Dapače. prije svega. 3). Mučeništvo je za Ignacija. 2). dakako. . i nitko neka bližnjega ne p r o m a t r a po tijelu (kata sarka). 2). Ignacije ne naučava nikakvu pasivnu etiku u smislu obezvređivanja službe braći. Rim 6. koja uključuje neko zabacivanje materije (usp. samo shvaćanje mučeništva. . bilo smrću«. posebno iz pisma Rimljanima. bilo životom.. osobita milost. Ni apostoli ne bi bili mogli prezreti smrt i biti jači od smrti da nisu doživjeli uskrsnog iskustva o pravom tijelu Isusovu i da nisu po vjeri postali s njime usko sjedinjeni tijelom i duhom (usp. dok se inače krštenje smatra rođenjem kršćanina. ali to nije ono glavno. da'kle. neka se mole za nj. Rim 5. a u smislu onoga što kaže sv. Mučeništvo. Pavao u Fil 1. po njemu. nešto što je uopće iznad čovjekovih prirodnih moći. Rim 7. Svakako. 2). 2). koji je po svoj prilici u visokoj starosti. d a će se m o j o m posvemašnjom odvažnošću Krist uzveličati u m o m e tijelu. Ignacije se osjeća obdarenim od Boga. 2). Bog se udostojao učiniti da on to može postići (Rim 2. Ignacijeve poslanice pružaju nam prvi p r i m j e r teologije mučeništva u patrističkoj literaturi. poslanica Rimljanima jedan je »od najljepših. Sadašnja njegova spremnost proizlazi iz »vode žive«. budite obzirni jedni prema drugima. 2) da može postati mučenik. str. Mogućnost da čovjek postane mučenik ima značaj posebnog prikladnog vremena. 2). koje je čovjeku dano (usp. npr. Smirn 3. 23—24.TEOLOGIJA MUČENIŠTVA 115 sivna«. koja u njemu »govori«. 3). Rim 5. koja mu »iznutra kaže: Gore. u n u t a r n j e i izvanjske (usp. što se Ignacija osobno tiče. pa u toj egzistencijalnoj situaciji treba promatrati njegova razmišljanja i njegove izjave: možda nije ništa nenaravno ako se u toj situaciji odlučio za prvi dio Pavlove alternative iz Fil 1. to je nešto što nije »po tijelu. 7. samo savjete koje d a j e biskupu Polikarpu (Polik 1. već po misli (gnome) Božjoj« (Rim 8. Mučeništvo je. nadilazi čovjeka. već u Isusu Kristu ljubite svagda jedni druge« (Magn 6. koji je sad već de facto osuđen da bude bačen pred zvjerad. Ipak. 20: » . SC 10. on zna da je slab i da bi se moglo dogoditi da u zadnji čas posustane (usp. po Ignaciju. istina je i to da su istom idejom imitacije motivirani i njegovi etički zahtjevi koje upravlja vjernicima: »Svi. nasuprot. ali koje se može izgubiti. i zbog te karizme nabujalo je njegovo srce onom radošću koja izbija iz njegovih pisama. to nije dosta (usp. Rim 2. 2). kairosa. preuzmite homoetheian theou (tj. 41). isto onakvo p o n a š a n j e kakvo je ponašanje Božje). ako je istina da je Ignacijeva mistika imitacije — možda ovisno od njegove egzistencijalne situacije — prvenstveno usredotočena na nasljedovanje Kristove muke i smrti (usp. posebno u poslanici Rimljanima. što ih »imamo o mučeništvu u staroj Crkvi« (L. 3). postoje elementi koji u p u ć u j u na takvo razlikovanje perspektive. I ne treba zaboraviti da je. 2. a možda i teološki najbogatijih« tekstova. riječ o biskupu koji je predano služio braći. 1).2 — 5. 1).

1). on nije obilježen biljegom Boga Oca po Isusu Kristu. ali moć mi d a j e on (Smirn 4. to znači definitivnost jedinstva s Kristom. S m o j e strane. onoga hoću koji je radi nas (di'hemas) uskrišen« ( R i m 6. 2).116 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI prvenstveno u smrti (Rim 4. . ako već nekako nisam s njime sjedinjen. pa da to njegovo jedinstvo sa mnom d a j e m o j o j smrti značajke njegove smrti. Jedno paradoksalno mjesto iz poslanice Magnezijcima to nam još bolje osvjetljuje: » . participirajući njegovu smrt. 1). kao pretpostavka da bi moglo biti i umrijeti njegovom smrću. to znači da njegova smrt ima takvu snagu da m o j o j smrti može dati da moja smrt participira na naravi i učincima njegove smrti. 6. neka suosjeća sa m n o m . proizlazi sav misao i vrijednost smrti mučenikove. koji će značiti definitivno i maksimalno moje jedinstvo s njime. živ i djelotvoran. tako da je Isus Krist sada u tijelu. neka shvati što hoću. da se ujedinim s njim. već se nužno mora protegnuti na transcendentalnu vrijednost Kristove smrti. a to uključuje: umrijeti za njega. i drugi momenat. Bouyer). najuže svezana i uzajamno uvjetovana. to znači vrhunsko i definitivno predavanje mene njemu. koji je podloga da moja smrt može biti odistinski imitacija njegove smrti u onome po čemu je njegova smrt jedinstvena. iz njezina jedinstvenog značaja i vrijednosti. Pregnantan izraz eis Christon Iesoun po svoj prilici treba biti preveden: (umrijeti) na način da budem u Isusu Kristu (L. »Dopustite mi — piše Ignacije Rimljanima — da budem nasljedovatelj (mimetes) t r p l j e n j a Boga moga«. neodvojivo svezivanje mene s njim. više nego kraljevati nad svom zemljom. Znači: Kristovo živjeti jest u nama već sada. 1—2. ne može biti riječ samo o imitaciji materijalne smrti. 2. samo iz te smrti. dakako kao sada živim. u tom kontekstu očito znači konačni rascvat onoga s j e d i n j e n j a s Kristom k o j e već postoji. nema u nama njegova živjeti (to zen autou)«. ali se ne može zaustaviti na razini smrti kao fizičkog događaja. Dva su momenta posebno važna: to je bila smrt za nas. koji će biti ostvaren po tom vrhunskom činu moga bića. (Magn 5. »Dobro mi je umrijeti eis Christon Iesoun. Iz toga je očito da se mistika imitacije ne može u Ignacijevoj teologiji mučeništva odijeliti od mistike participacije. 3) ili Boga (Rim 1. ali kroz njegovu smrt. već da su to dva aspekta. iz nje je proizišlo uskrsnuće. 9.« (Rim 6. . ali sada još u nepotpunom i u izgubivom obliku. Onoga tražim koji je za nas umro. ali odmah dodaje: »Ako netko ima njega u sebi. 1). 2). . Naravski da ideja imitacije Kristove smrti mora ovdje doći sama po sebi u svijest. ali ona to ne može — nema takvog značaja ni vrijednosti — ako Krist nije već nekako u meni. »Ako budete u vezi sa mnom šutjeli — piše Ignacije Rimljanima — ja ću postati Božji« (ego genesomai theou: Rim 2. znak je da nema u n j e m u ni Kristova živjeti (to zen). ali smrću sličnom njegovoj smrti. što je po Ignaciju učinak mučeničke smrti. po kojemu ako na temelju vlastitog slobodnog izbora ne p o s j e d u j e m o umrijeti (to apothanein) na način da budemo u njegovoj muci (eis to autou pathos). Ako netko nema te spremnosti da u m r e s Kristom. za nas. Koja je motivacija te smrti? Zašto smrt? Koji je njezin smisao? Motivacija je — možemo reći — čisto kristološka: riječ je o tome što je Isus Krist za nas umro i uskrsnuo. Postignuće Isusa Krista (Rim 5.. to jest da Krist nije u njemu. Ta imitativna smrt ima dovesti do sjedinjenja s Kristom.2). vjernici (nose) u ljubavi biljeg (charaktera) Boga Oca po Isusu Kristu. konačnu i neizgubivu. Pretpostavljaju se dva momenta jedinstva s Kristom: jedan već sada zbiljski ostvaren.. s njegove strane. ulažući sebe u njegovu smrt i umirući s njime. 3).

na njihovu bludn j u — vi čvrsti u vjeri. za mač. mrvljenja cijeloga tijela. reče im: Uzmite. nije li tu prisutan u t j e c a j helenističke misli o dualizmu između materije i duha. osjeća se npr. I odmah su ga se dotakli i povjerovali su. iako se ne može reći da je posve odsutno. I kad je došao k onima oko Petra. spojivši se s njegovim tijelom i duhom. Ignacije ide u smrt jer gori od ljubavi prema Isusu Kristu. makar je duhovno bio ujedinjen s Ocem« (Smirn 3. kako se vidi iz onoga što smo izložili. rezanja. kako bih trpio zajedno s njime. jer to nije ni mogao. jer mi snagu daje on. odsijecanja udova. Dopustite im. nemili udarci đavlovi neka dođu na mene. dakle. Vatra i križ. na njihovu surovost •— vi krotki. strogo je interpersonalnog značaja: mučenikovo t r p l j e n j e i smrt ne mogu se shvatiti bez direktnog odnosa prema Isusu Kristu kao živoj osobi. Njegova borba protiv doketa dovoljno pokazuje. ali je to drugotno: prvotno značenje mučeničke smrti određeno je odnosom p r e m a Isusu Kristu. i našli se jači od smrti. nemojte nastojati . Stoga se može postaviti pitanje. za zvijeri? Ali: bliže maču — bliže Bogu! Sa zvijerima — s Bogom! Samo: u ime Isusa Krista! Sve podnosim. Stoga su i prezreli smrt. komadanja. od vidljivih i nevidljivih bića. 3). I čemu sam sama sebe predao smrti. samo — da Isusa Krista dostignem« (Rim 5. a ne u nekoj vlastitoj dosljednosti i borbi za neke apstraktne ideale ili za afirmaciju nekih ideja. provedena kroz ideju o imitaciji. Okolnosti pod kojima su ti tekstovi pisani nisu mu omogućavale da bude sustavan. ipak se iz poslanica s dostatnom jasnošću može vidjeti da toj nepotpunosti treba tražiti razlog u tome što on uopće nije nastupao sa željom da bude potpun. da nađu Boga. da bar po (vašim) djelima budu vaši učenici. za vatru. 2). Kako god se može reći da je Ignacijeva teologija možda u toj točki manj'kava. dotaknite me se i vidite da nisam bestjelesni demon (daimonion asomaton). smisao smrti vidi u jedinstvu s Kristom. po kojemu bi postignuće čovjekove svrhe stajalo u oslobođenju od tijela. On govori doduše o atleti (Polik 3. 1) koji je sposoban da podnese udarce. onda sam i ja prividno u okovima. mimoilazi govor o budućem uskrsnuću tijela u tom kontekstu. u ovom tekstu: »A za sve druge ljude neprekidno molite. na njihova hvalisanja — vi skromni. čopori zvijeri. da nađem Isusa Krista.TEOLOGIJA MUČENIŠTVA 117 Ignacije slika mučeništvo kao konačno dostignuće Boga. Ignacijev p o j a m mučeništva. na njihove blasfemije — vi molitve. i kako je njihovo suprotstavljanje tijela i duha smatrao bitno protivnim kršćanstvu. Izričito inzistira na tome. A i svoje vlastito mučeništvo Ignacije izričito smještava u tu borbu protiv naučavanja prividnosti Kristova tijela i prividnosti njegove muke i smrti: »Jer ako je naš Gospodin to izveo prividno. da Krist poslije uskrsnuća ima pravo tijelo. jer želi njega dostići. dovodeći to u j e d n o u vezu s pojavom kršćanskog mučeništva: »Jer ja znam i vjerujem da je on i poslije uskrsnuća u tijelu. kako mu je bilo stalo do tijela. »Ništa neka me ljubomorno ne spriječi. Samo svjedočenje za Isusa Krista pred ljudima nekako je u Ignacijevu govoru o mučeništvu u drugom planu. muke se prihvaćaju u tom kontekstu. lomljenja kostiju. Ideja svjedočenja za Boga. bez tjelesnog uskrsnuća. koji je postao potpuni čovjek« (Smirn 4. kad bi to bio i želio. Nemoguće je da bi Ignacije bio plod svoga mučeništva shvaćao kao nešto čisto duhovno. Na njihove srdžbe — vi blagi. Jer postoji u njima nada obraćenja (elpis metanoias). a ne s ciljem da čovjek afirmira svoju vlastitu hrabrost i nepokolebivu veličinu. A poslije uskrsnuća je s njima jeo i pio kao tjelesan (sarkikos). 1—3).

spominje se u jednom pseudokrizostomskom spisu Evodije kao pisac. ostvarujući u našem životu savršenstvo te agape. Aubier. hraneći nas uskrsnulim Kristom. daje tom pridruživanju Kristu mučenome.. mučeništvo. 59—82. 242—256. Kruh Božji hoću. Ogden. Tko je većma bio obasipan nepravdama? tko pljačkan? tko odbacivan?« (Efež 10. 3). L'intima natura délia vita cristiana secondo s. London 1960. Ignacijevu misao eksplicirati ovako: Euharistija. Xanthopulos je to preuzeo iz jedne kasnije recenzije Kronike Hipolita iz Tebe (izvorni tekst Kronike potječe iz godina 650—750. pridružuje nas njegovoj muci. W. M. odistinski postaje čovjek: »Pustite me — moli Ignacije Rimljane — da primim čisto svjetlo: dospjevši tamo bit ću čovjek« (anthropos esomai) (Rim 6. 2: usp.. pokrenuo je u nama proces koji je njega do toga doveo.. u: Existence and Failli. Le Baptême chrétien au second siècle. Tim se pitanjem — poslije Th. S. 3—8. ne praveći nasilje nad tekstom. TOMIĆ. a nasljedovatelji (mimetai) n a s t o j m o biti Gospodina. C. »Ne r a d u j e m se hrani raspadljivosti ni užicima ovoga života. 1). U mučeništvu se t a j proces razvija i ta klica donosi svoj plod: trpeći s njime. 251—252). daje njegovu mučeništvu njegovu bit. onoga iz sjemena Davidova.. Crkva će kasnije slaviti dan mučeničke smrti kao »rođendan« (dies natalis) mučenika. 3. da se nađem čistim k r u h o m Kristovim« (Rim 4. Mogli bismo. BULTMANN. označuju da je euharistija nekako hrana svojstvena mučeniku. koji je tijelo Isusa Krista (sarx Iesou Christou). Dobrovoljnost je za Ignacija sigurno važna značajka mučeništva: »Ja pišem svim Crkvama i d a j e m svima znati. ed. o Evodijevu pismu pod naslovom »Svjetlo« (Phos). H.118 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI da zauzvrat njih imitirate (antimimesasthai). 5. 267—277. Braća se njihova nađimo u krotkosti. Ignazio martire. 2. W. PREISS.« (Rim 4. BOUYER. u: Revue d'histoire et de philosophie religieuse 18(1938) 197—241. A. i sasvim posebno onoj agape. »Pšenica sam Božja — piše Ignacije — i zubi me zvijeri melju. 1320. mi ne samo s njime uskrsavamo. O nekim spisima Evodija. 22) bio predšasnik Ignacijev na antiohijskoj biskupskoj stolici.. Bartsch. 2). ovi . 560). eccl. 1). koja je ljubav neraspadljiva (agape aphthartos). Više ne želim živjeti na način ljudi (kata anthropous zen)« (Rim 7. BOUYER. Ignatius and Paul. prema kojima mučenik sam postaje euharistija. i kao piće hoću krv njegovu. Preissa — posebno pozabavio H. La spiritualité du Nouveau Testament et des Pères. R. što ga je izvela euharistija. Nikefor Kallistos Xanthopulos govori u svojoj Crkvenoj povijesti (2. No najznačajnije je možda za Ignacijevu teologiju mučeništva usko povezivanje mučeništva s euharistijom. nego mi na neki način postajemo Uskrsnuli« (L. Samo tako se mogu objasniti prve riječi. Čini se čak da treba reći i više: izgleda da ona. »u kontekstu u kojemu se pojavljuju. A osobito je značajno da on po mučeničkoj smrti postaje »žrtva Bogu« (thysia) (Rim 4. 2). Paris 1953. Te posljednje riječi. 1—3). a Petar je zatim krstio Andriju i Zebedejeve sinove. Po mučeništvu vjernik prima čisto svjetlo. Ignacije je prvi teolog koji mučeničku smrt naziva rođenjem: »Rođenje mi se približava« (Rim 6. Evodije Antiohijski. BENOIT. čak neko poistovjećivanje mučeničke smrti s euharistijom. BARTSCH.: TH. kako je Krist vlastitim rukama krstio samo Petra. Tek u Vi st. nema nikakva spomena u kršćanskoj starini prije VI stoljeća. La Mystique de l'Imitation du Christ et de l'unité chez Ignace d'Antioche. koji je po Euzebiju Cezarejskom (Hist. napisanoj oko g. gdje se govori da Evodije u pismu »Svjetlo« piše. U euharistiji nam je on dao klicu onoga što on jest. recipročno. sav njegov realizam. da ja rado za Boga umirem. Roma 1954. Gnostisches Gut und Gemeindetradition bei Ignatius von Antiochien Guetersloh 1940. ali nema navoda iz Evodija).. za Ignacija. ali bez naznake bilo kakvog naslova (PG 59. Li t. Paris 1960. te objavl j u j e konačno u nama prisutnost Krista uskrsnuloga. 1). L. La spiritualité . koja je njezina duša. 1).

drugi poslije sv. Po tim rukopisima. Rossi g. 1876) i De passione Domini nostri lesu Christi (izdao F. Autor se prikazuje kao očevidac jednoga i drugoga događaja: Isus sam bio bi ga izabrao u broj od 72 učenika (u grčkom fragmentu riječ je o 70 učenika!). Na koptskom jeziku došla su do nas pod Evodijevim imenom dva govora: De dormitione Beatae Mariae (izdao E. . dok je Bogorodica bila krštena od Petra i Ivana Bogoslova. Revillout g. imamo posla s apokrifima iz dosta kasnijeg vremena. Evodije bi bio patrijarh i nadbiskup Rima. 1892). Petra. Očito.EVODIJE ANTIOHIJSKI 119 su potom krstili ostale apostole i sedamdesetoricu.

dapače od apostola je postavljen za biskupa u Smirni. istom prilikom. haer. Irenej (u Poslanici papi Viktoru. Ivana apostola (Epist. 2). kako svjedoči Irenej (Adv. masa je na stadionu vikala: »Dolje ateisti! Nek se potraži Polikarp!« (Martyr. koji se prikazuje kao djelo nekog Pionija. Ignacije Antiohijs'ki u poslanici koju mu je pisao iz Troade (usp. Irenej izričito spominje kao Polikarpova učitelja sv. 154. eccl. legendarnog je značaja i ne zavređuje pažnju (usp. Ubrzo po njegovu povratku iz Rima (?) buknuo je u Smirni progon protiv kršćana. ali su ga nagovorili da se skloni na malo . 3. POLIKARP IZ SMIRNE 1. Bio je odgojen od apostola i živio je s onima koji su vidjeli Isusa. 4). koji mnoge uči da ne žrtvuju i da se ne klanjaju« (Martyr. Polyc. Mart. Pohvalno mu svjedočanstvo d a j e i sv. 2) i sv. § 22. Život. 69. uništavatelj naših bogova. 12. 3. ili početkom 155. 3. (usp. a opis njegova mučeništva izvješćuje da je masa pogana i Židova na stadionu u Smirni vikala: »To je učitelj Azije (ho tes Asias didaskalos). Uživao je u maloazijskoj Crkvi golem ugled: Jeronim kaže da je bio »totius Asiae princeps«. da predsjeda Euharistiji u Rimu. 'koji o sebi piše da je u mladosti bio njegov slušač. ili. 24) — no u pitanju Pashe ostao je svaki kod svoje tradicije. Sigurne podatke o sv. Jeronim n a j v j e r o j a t n i j e su ovisni o spomenutima. Polikarp je zastupao kvartodecimansku praksu. Nevjerojatno je mišljenje po kojem bi 86 godina značilo vrijeme od Polikarpova obraćenja na kršćanstvo. Ireneja. koja je bila prilično imućna (usp. SV. i iz opisa Polikarpova mučeništva »Martyrium Polycarpi« (usp.. Polyc. 5. veljače 156. 32. Polyc. Tom je prilikom Polikarp obratio više heretika (valentinovaca i marcionovaca). Ivan postavio za biskupa u Smirni. ad Florinum. 4). Spis »Polikarpov život«. 5—6). jer je mučeništvo podnio sa 86 godina (Mart. Euzebije Cezarejski i sv. Hist. koju citira Euzebije. a to je bilo n a j v j e r o j a t n i j e 23. u znak počasti. Polikarp se gotovo sigurno rodio g. Polikarpu imamo iz sv. 9. ali nije mogao u to uvjeriti papu. 5a). Marcionu je u lice re-kao da je »primogenitus Satanae« (IREN. U drugim su se pitanjima složili — kako piše sv. prvenstveno radi pitanja o svetkovanju Uskrsa. ali zbog toga nisu raskinuli zajedništvo. pa da bi se godina njegova rođenja morala pomaknuti negdje u godinu 55. veljače 155. 3). 20). § 23. 17) kažu da ga je sv. Za pape Aniceta (154—166) došao je u Rim (g. Polikarp je u početku bio sklon da ostane u gradu. a Tertulijan (De praescr. ili 22. 2). otac kršćana. Hist. Adv haer.120 § 12. 5. 3. Dok su prve žrtve bile izložene zvijerima. čini se. novije rasprave o tom datumu: § 23. 4). 4).). Polikarp je n a j v j e r o j a t n i j e rođen u kršćanskoj obitelji. Podaci koje nam donose Tertulijan. eccl. haer. Polyc. 3. Jeronim (De vir. nego je papa Anicet dopustio Polikarpu. prenosi je Euzebije. § 11).

5. Njegova starost i molitva djelovala je na progonitelje da su se mnogi od njih pokajali što su došli hapsiti tako časnoga starca. po kojemu smo primili spoznaju (epignosin) o Tebi. obrati se i reci: Dolje ateisti!« Polikarp je na to. Polikarp je glasno izrekao molitvu koja spada među najljepše starokršćanske molitve: »Gospode Bože svemogući. Polyc. za uskrsnuće na vječni život duše i tijela u neraspadljivosti Duha Svetoga. pa kako bih mogao pohuliti (blasphemesai) na svojega Kralja koji me spasio« (Mart. pred kojega je doveden. Svezan na lomači. gledajući prema nebu rekao: »Dolje ateisti!« Na prokonzulovo inzistiranje: »Zakuni še. Čim je Polikarp završio molitvu. Kad su podvečer naoružani progonitelji i konjanici. Kad nije uspio da ga preokrene. kako si to ispunio. Polikarp je rekao: »Osamdeset i šest godina mu služim. Polyc. ali nije htio. došli na imanje. on je izišao pred njih i naredio da im se dade jesti i piti koliko hoće. Daj da danas pred tvojim licem budem među njima primljen kao žrtva dostojna i tebi ugodna. bilo je naređeno confectorn da ga probode bodežom. vođa ekspedicije Herod i njegov otac Niceta posjeli su ga na svoju kočiju i kušali ga nagovoriti: »Kakvo je zlo u tome reći Gospodin Cezar (Kyrios Kaisar). službenici su zapalili lomaču. Za tu milost. neka se živ spali. 9). jer ti si Bog u koga nema prevare nego sama istina. a poslije nekoliko dana prešao je na drugo takvo dobro: vrijeme je provodio u neprekidnoj molitvi »za sve ljude i za sve Crkve po svijetu« (ton kata ten oikumenen ekklesion: Mart. Prokonzul. Mučenikova je krv pogasila vatru. zajedno s njime i s Duhom Svetim. Kad vatra nije tijela uništavala. Vlasti nisu dopustile. rekao mu je: »Za'kuni se srećom Cezarovom. No on je. zamolivši ih da mu dadu jedan sat da može mirno moliti. Nazočni vjernici osjetili su ugodan miris: imali su dojam. 14). i ostalo što slijedi. ne mesa koje gori. Kad im je on na inzistiranje napokon odgovorio. Polyc. Amen. sada i u buduće vjekove. bacili su ga bijesno s kola. da neće načiniti što mu savjetuju. Kad su ga vodili u grad. i mnogo je ljudi pojurilo da skupe drva za lomaču. 1). 1).« (Martyr. prokonzul je dao tri puta proglasiti masi na stadionu: »Polikarp je ispovjedio da je kršćanin« (12. već kruha koji se peče i zlata koje se ognjem čisti. kako je inače bio običaj. Bože svega stvorenoga i svega roda pravednih što žive pred licem tvojim! Ja te blagoslivljem jer si me smatrao dostojnim ovoga dana i ovoga sata: da me ubrojiš među svjedoke (ton martyron) kao dionika čaše Krista tvoga. ja ti iskazujem hvalu i blagoslov i slavu po vječnom i nebeskom Velikom svećeniku Isusu Kristu. jedan ga je mladi rob (paidarion) pod torturom izdao. Bio bi mogao odanle pobjeći na drugo imanje. Kad ga je policija došla tražiti na to drugo mjesto. vikali su. sluzi (paidos) tvome ljubljenom. Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga sluge (paidos) tvoga Isusa Krista. te se tako spasiti?« (Martyr. i za sve ostalo. a kad im je bilo rečeno da su igre sa zvijerima završene. slava. stroga pogleda i zaprijetivši se rukom prema masi pogana na stadionu. tako da je povrijedio golijen. kao da ga ništa ne boli. pogrdi Krista«. Masa je zahtijevala da se na nj pusti lav. kako si mi predskazao. Polyc. nastavio pješice do stadiona. i zatim žrtvovati. Na stadionu je bilo mnoštvo svijeta i velika galama. 2). vodeći sa sobom onoga mladića.MUČENIČKA SMRT POLIKARPOVA 121 dobro (agridion) blizu grada. i ja ću te pustiti. i ništa mi zla nije učinio. da Polikarpovi prijatelji (kršćani) uzmu i sahrane mrtvo tijelo. 8. Kršćani su onda sabrali preostale kosti i smjestili ih na prikladnom m j e s t u . po n j e m u neka ti bude. kako si me unaprijed pripremio. Bože anđela i sila. nego su truplo dali spaliti.

s ciljem da utvrdi postojanje monarhijskog episkopata u Ignacijevo vrijeme. Po mišljenju protivnika autentičnosti. Ignaciju i o njegovim poslanicama. 13. Funk. iznio je Daille već g. Sohwegler g. Ignacije Antiohijski — da prenese Crkvi u Antiohiji jedno njihovo pismo koje su mu priložili. Irenej je poznavao Poslanicu Filipljanima kao veoma vrijednu (Adv. 4. Sv. Do nas je. Ujedno im je poslao zbirku Ignacijevih poslanica (gl. Polikarp je svoju Poslanicu Filipljanima napisao u vrijeme kad se već pretpostavljalo da je Ignacije u Rimu umro mučeničkom smrću. i nekoj braći da ih opomene (Epist. a A. Unatoč svjedočanstvu Ireneja. Ritschl je g. došla samo jedna Polikarpova poslanica. 1) kojega im stavlja za p r i m j e r . 3. 2. haer. slijedili su ih i neki drugi. 17). 1885) i Ad. a sav razlog za poricanje autentičnosti stoji u pretpostavljenoj neautentičnosti Ignacijevih poslanica. tj. a u XIX su se stoljeću te s u m n j e iznova pojavile. X. 36. 3). koji su izdali u tom smislu pročišćeni tekst Poslanice. 4) a Euzebije Cezarejski izričito kaže da je u njegovo vrijeme postojala (Hist. tj. čitala »in Asiae conventu« (De vir. jer Polikarp moli Filipljane da mu jave ako saznaju kakve sigurnije vijesti o samom Ignaciju i o onima koji su bili s njime. Polyc. Magdenburški centuriatori. Poslanica Filipljanima. glavu (Hist. eccl. To se mišljenje nije moglo dugo održati. 9. međutim. ili. Euzebija i Jeronima. 13—14). bilo da su se iznosile hipoteze da je neki stari krivotvoritelj unio u izvorni Polikarpov tekst neke interpolacije. Jeronim zna da se ta »veoma korisna« poslanica još u njegovo vrijeme. Polikarp pisao više pisama susjednim Crkvama da ih utvrdi. To su mišljenje slijedili G. Polikarp je na pisanje Poslanice Filipljanima bio naveden od samih Filipljana. usput su ga zamolili da im dade savjete za kršćanski život. 18.122 POLJKARP IZ SM1RNE da bi svake godine slavili »rođendan njegova mučeništva« (ten tou martyriou autou hemeran genethlion: Mart. sastavljen od onoga koji je krivotvorio Ignacijeve Poslanice. Ad. Hipotezu da je interpolirana gl. cijelu 9. 108. 3. na liturgijskim sastancima u maloazijskim crkvama. B. . Poslanica Filipljanima bila bi samo Predgovor u zbirku Ignacijevih Poslanica. 3. tražeći u j e d n o da im pošalje Ignacijeve poslanice koje on ima. posljednjih desetljeća IV stoljeća. bilo da se stavljala u s u m n j u cijela Poslanica (npr. Sv. Hilgenfeld <1902). ali se vidi da još u Smirnu nisu bile došle vijesti o pojedinostima Ignacijeve smrti. posebno da su interpolirana m j e s t a koja govore o sv. Polikarp u Poslanici obećava da će se pobrinuti da njihovo pismo dospije u Antiohiju. te iz n j e citira dva velika odlomka. budući da je Polikarpova Poslanica najvažniji svjedok za Ignacijeve poslanice. 1666. već su u XVI stoljeću izrazili s u m n j u u autentičnost Poslanice Filipljanima tzv. 9). Lightfoot. Hilgenfeld u prvom razdoblju. na svom putu u Rim. među ostalim. Taylor. 1846. Po mišljenju A. sv. iz Irenejeva se teksta vidi da je on ta pisma imao pri ruci. Prema tome. 13). Irenej spominje da je sv. Harnacka u samom Polikarpovu pismu nema nikakva temelja za nijekanje njegove autentičnosti. Volkmar (g. ad Florinum). F. glavu i gotovo cijelu 13. ali kad još nisu u Aziju bile doprle točnije vijesti o samom mučeništvu. koju je on napisao kršćanskoj zajednici u Filipima. koji su ga bili zamolili — javljajući mu da je kroz njihov grad proputovao. o Ignaciju govori kao o mučeniku (gl. Zahn. i dr. 14. hipotezu o interpolacijama proširio na druge neke pasuse. eccl. J. C.). tj. 1857. Autentičnost Poslanice branili su posebno Th. tj. n a j v j e r o j a t n i j e g.

kad bi se već bio pojavio heretik Marcion <(na kojega. a dosta vremena kasnije. PG 5. današnje gl. a donosi veoma mnogo citata iz novozavjetnih spisa (Stari Zavjet se citira veoma malo). gr. kao od svojega arhetipa. Nedostaje im par riječi završetka gl. 14. gl. Funk i Hilgenfeld pokušali su retroverzijom iz latinskog uspostaviti grčki izvornik dijelova koji nisu sačuvani na grčkom. preuzeo je tekst iz Hefelea (1847). Sadržaj. na žalost. koje je Polikarp pisao Filipljanima u različito vrijeme: najprije bi — odmah poslije proputovanja sv. Poslanica Filipljanima. 10—14. Analecta sacra. bio bi Polikarp napisao drugo pismo Filipljanima. Povrh toga. što se tumači tako da je Cod. Pariš 1883) izdao je nekoliko kraćih armenskih i sirskih citata iz Polikarpove poslanice. pa je zbog toga osobito važna za probleme novozavjetnog kanona svetili knjiga. Cricvi Božjoj (tei ekklesiai tou Theou) koja privremeno boravi (paroikousei) u Filipima: Milosrđe vam i mir u punini od Boga Svedržitelja i od Isusa Krista . i glavu 13. P. 9 i 13). Lightfoot.. tj. J. da je taj tekst. 859 pisan iz nekog predloška u kojemu je bilo istrgnuto nekoliko listova. Više je pristalica. kasnijeg su datuma. 7).) — kao Polikarpova popratna riječ kod slanja zbirke Ignacijevih poslanica u Filipe. čini se. Halloix (Douai 1633). 1936). 14—15). 7 (vidi: § 13.-Migne. iz XI stoljeća. Funk. Gl. Vat. 1005—1016. sastavljao u neko kasnije vrijeme s nakanom da utvrdi monarhijski episkopat. a neposredno na to nadovezuju tekst Ps. postoji aluzija u gl. Zahn. a svi ovise od Cod. Kritička izdanja Poslanice Filipljanima priredili su Th. tj. 13. (možda zajedno s gl. a da prepisivao nije toga zapazio. uživajući već velik ugled u Aziji kao apostolski učenik. zadobila hipoteza P. Posljednje riječi gl. Ignaciju Antiohijskom (gl. tj.SADRŽAJ POSLANICE F1LIPLJAN1MA 123 Najglavniji dokaz za cjelovitu autentičnost Poslanice Filipljanima nalazimo u tome što Euzebije Cezarejski citira iz n j e baš najvažnije dijelove koji govore o sv. Zahn. tako da je nemoguće ozbiljno pretpostaviti da imaju istog autora. Grčki tekst prvi je izdao P. mogla bi po sebi pripadati i tom drugom pismu. Ignacija kroz Filipe u Rim — bilo napisano kratko pismo — današnja gl. F. Kodeksi. B. osim toga. prema k o j o j bi sadašnji tekst Poslanice Filipljanima bio. Polikarpova poslanica odaje velik u t j e c a j Klementove Poslanice Korinćanima (1 Klem). a takvo nešto jedan krivotvoritelj ne bi nipošto bio propustio. 135. Poslanica počinje pozdravom: »Polikarp i prezbiteri koji su s njim. Harrisona (g. negdje oko g. 1—5. eccl. međutim. sastavljen od dvije poslanice. 859. u Parizu (Lefevre D'fitaples). kojoj nedostaje početak. 9. u stvari. (osim posljednje rečenice) sačuvao nam je Euzebije Cezarejski (Hist. 14. 9. pa na taj način baš za te dijelove imamo najsigurniju izvanjsku potvrdu.. 3. Lightfoot. Editio princeps toga latinskog prijevoda pojavila se već g. Barnabine poslanice. ne pokazuje neke osobite originalnosti u mislima. pisana je sasvim drukčijim stilom od Ignacijevih poslanica. Grčki izvornik Poslanice Filipljanima nije nam se u potpunosti sačuvao. gr. N. 1—12. i sav tekst gl. Danas više nitko ozbiljno ne niječe autentičnost Poslanice Filipljanima. 1498. Vat.). koji je. Martin (kod PITRA. Ostalo imamo samo u jednom starom latinskom prijevodu. 36. X. prilično loš. koji nije bez prigovora. Poslanica Filipljanima ne spominje postojanje biskupa u Filipima. koji nam Poslanicu donose. zajedno s Ignacijevim poslanicama.

kao ni oni koji čine nepristojne stvari. koji je postao sluga (diakonos) svima« (gl. i usmeno i preko »poslanica«. uzdržavajući se od svake nepravde. I još: Blago siromasima i onima koji su progonjeni radi pravde. Sam korpus poslanice počinje općenitom adhortacijom koja se može smatrati sažetim ocrtom kršćanske egzistencije. jer tko ima ljubav. udovice moraju uvijek imati na pameti da su one »žrtvenik Božji« (thysiasterion Theou) (gl. 3). te da djecu odgajaju u odgoju (ten paideian) straha Božjega«. pošto ste povjerovali u Onoga koji je uskrisio od mrtvih Gospodina našega Isusa Krista i podao mu slavu i prijestolje na svojoj desnici. 5. kakvom mjerom mjerite. Pavla. da koračaju u »danoj im vjeri i ljubavi i čistoći (agneia). da neprekidno mole za sve. ljubeći (stergousas) svoje muževe u svoj istini i ljubeći (agaposas) sve jednako u svoj uzdržljivosti (enkrateia). 3). ni mekoputni. a imajući na pameti ono što je učio Gospodin: Ne sudite da ne budete suđeni. Đakoni moraju imati na pameti. jer njihovo je Kraljevstvo Božje« (gl.). Razmatrajući ono što im je Pavao pisao. revni. neka uče svoje žene. đakonima. a »niti on niti itko drugi sličan njemu neće nikad moći dosegnuti mudrost blaženog i preslavnog Pavla«. lažnog svjedočenja. 2). pohlepni za novcem. njemu se klanja svaki duh (pasa pnoe). prezbiterima. otpuštajte i bit će vam otpušteno. a ne ljudi. oni mogu sebe izgrađivati (oikodomeisthai) u vjeri koja im je dana. koja je na glasu od drevnih vremena. daleko je od svakoga grijeha« (gl. lažnog svjedočenja. Mladima upućuje opomenu. A Onaj koji je njega uskrisio od mrtvih uskrisit će i nas ako budemo činili njegovu volju i hodali u njegovim zapovijedima te ljubili što je on ljubio.« Najprije poziva Filipljane. 10): »A početak svih zala je pohlepa za novcem. služite Bogu u strahu i istini. jer su Filipljani primili poduku od sv. lakome sebičnosti (pleonexias). a prethodi ljubav prema Bogu i Kristu i prema bližnjem«. djevicama. pohlepe za novcem.. ženama. ni udarca za udarac ni kletve za kletvu. Ta je vjera »majka svih nas. da su sluge (diakonoi) Boga i Krista. okovane okovima kakvi dolikuju svetima«: smatra se da je tu riječ 0 sv. Ne smiju biti klevetnici (diaboloi). 4). a ostaje do danas. Udovicama preporučuje da budu mudre u vjeri. »ispunio je zapovijed pravednosti. udovicama. 9. da im to piše zato što su ga molili. ako je slijedi nada. svim vjernicima općenito. i kako se pristoji ispratili »nasljedovatelje istinite ljubavi. Odmah se zatim Polikarp opravdava. njegovu će krv tražiti Bog od onih koji se njemu oglušuju. Zato treba da se oni drže daleko od svega toga. Njemu je podloženo sve što je na nebu i na zemlji.. pa je vrijedno donijeti je u cjelini: »Stoga. nego u svemu uzdržljivi. 2). da se čuvaju svakog klevetanja (diabole) i ogovaranja (katalalia). 1 donosi plodove Kristu. Ignaciju. ali vjeruju u nj s neizrecivom radošću (gl.124 POLJKARP IZ SM1RNE Spasitelja našega!« U uvodu Polikarp izražava radost »u Gospodinu našemu Isusu Kristu« nad time što su Filipljani primili. 1). podlažući se prezbiterima i đakonima kao Bogu i Kristu« (5. neka budu »u svemu besprijekorni. ne vraćajući zla za zlo ni psovke za psovku.. pazeći prije svega na čistoću i zauzdavajući same sebe od svakoga zla. i o njegovim drugovima Zosimu i Rufu. Tko to ima. a ne da bi sebi uzimao neko pravo. takvom će i vama zauzvrat biti odmjereno. i: »ni bludnici. mladima. on dolazi kao sudac živih i mrtvih. milosrdni budite da nađete milosrđe. opasavši bokove svoje. milosrdni. Nakon toga Polikarp prelazi na davanje opomena pojedinim skupinama ljudi u Crkvi (gl. ogovaranja. Jer lijepo je suzbijati požude ovoga svijeta. zabacujući prazne sanjarije i tumaranje mnoštva. . dvolični u govoru (dilogoi). ali o kojima inače ne znamo ništa. Izražava i radost nad »čvrstim korijenom njihove vjere«. koji se izrijekom spominju kasnije u gl. ni homoseksualci (arsenokoitai) neće baštiniti kraljevstvo Božje«. budući da svaka požuda vojuje protiv duha. pohlepe za novcem i svakoga zla. 4—6). Djevicama kaže samo da moraju »hodati u neokaljanoj i čistoj savjesti« (Ibid. kojega oni nisu vidjeli. Na čelo toga dijela stavlja parafrazu rečenice iz Prve poslanice Timoteju (1 Tim 6. »koračajući putem istine Gospodinove.

antikrist je. nasljedovatelji njegove strpljivosti u trpljenju (hypomone). od đavla je. Ako dakle molimo Gospodina da nama otpusti. Polikarp želi da Valentu i njegovoj ženi »Bog dade obraćenje« (paenitentiam). Polikarp govori o nekom prezbiteru Crkve u Filipima Valen tu i o njegovoj supruzi koji su upali u velik grijeh. 10. 1). te proroci koji su unaprijed navijestili dolazak Gospodnji. kako biste bili savršeni u Njemu« (gl. nepravednog suda. ljubeći jedni druge. Molite i za kraljeve i vlasti i poglavare. i za neprijatelje križa. niti strogi u suđenju. Zosima i Rufa«. jer Polikarp upozorava sve Filipljane da se čuvaju »ab avaritia et sitis časti et veraces«. 7. ne smiju biti brzi da vjeruju optužbama protiv nekoga. 9). primajući jedni druge u blagosti Gospodinovoj. Nisu ljubili »ovaj vijek«. 1—2). 11). »Postanimo. a opis prilično odgovara Marcionu. neka ne postupaju s njima »kao s neprijateljima. »tko ne može samim sobom vladati u tim stvarima. da mi živimo u njemu. onda gl. obraćajući sve što je zalutalo. pogotovo što tu nalazimo izraz »primogenitus Satanae«. 1). Oni nisu uzalud trčali. za koji Irenej piše da ga je Polikarp rekao u lice Marcionu. blagost u prosuđivanju. ljubitelji bratstva. nego Onoga koji je za nas umro i kojega je Bog za nas uskrisio (gl. izgrađivat ćete same sebe« (gl. 3). po Polikarpu. znajući da smo svi dužnici za grijeh. 6. pohlepom za novcem. ali i »drugih od vaših«. »s kojim su zajedno i trpjeli«. Isus Krist je zalog naše pravednosti. 10. Treba nasljedovati primjer Gospodinov: »čvrsti i nepromjenljivi u vjeri. milosrdni prema svima. ali je tijelo slabo (gl. 8). 12. nikoga ne prezirući« (gl. kako će to propovijedati drugome?«. nego su postigli mjesto koje im pripada kod Gospodina. Nastavak se odnosi na sve vjernike: treba ustrajati u onome što nam je naložio Krist. te da se »obratimo k riječi koja nam je predana od početka« (epi ton ex arches hemin paradothenta logon). 2). u postu i molitvi ustrajno vapeći k Bogu da ne padnemo u napast. Ako se Poslanica shvati kao jedna cjelina. 12 sažima poruku cijele poslanice. i tko ne ispovijeda svjedočanstvo križa (to martyrion tou staurou). već ih pozivajte natrag kao oboljele i zalutale udove. jer »milostinja oslobađa od smrti«. da se vaš plod očituje svima. daleko od svake srdžbe. Zabluda protiv koje ustaje Polikarp svakako je doketska. on je ponio naše grijehe na vlastitom tijelu (somati) na drvo (xylon). i apostoli koji su nas evangelizirali. čini se. Gl. jer je duh spreman. takav je prvorođenac Sotone« (gL 7. Ponašanje kršćansko među poganima mora biti besprijekorno. Iz te glave saznajemo da je kršćanstvo bilo utemeljeno u Filipima prije nego u Smirni (11. pohađajući sve nemoćne. Ne smije se odlagati dobro koje čovjek može učiniti. Tu Polikarp obećava Filipljanima da će se pobrinuti da njihovo pismo bude odne- . i svi ćemo morati stati pred sudište Kristovo. posebno slabe i prikraćene. Ako budete tako radili. pa ako što pretrpimo za njegovo ime. I tko preokreće riječi Gospodinove (ta logia tou Kyriou) prema svojim vlastitim požudama i govori (da neće biti) ni uskrsnuća ni suda. jesu milosrdnost i briga za sve. Jer. dužni smo i mi otpuštati: jer smo pred očima Gospodina i Boga. (moraju biti) daleko od svake pohlepe za novcem. te samoga Pavía i ostalih apostola. da spasite cijelo tijelo svih vas. 11.SADRŽAJ POSLANICE FILIPLJANIMA 125 Najvažnije kreposti prezbitera. Zatim stavlja pred Filipljane primjer »blaženih Ignacija. za nas je sve to pretrpio. nepristranost i odsutnost pohlepe za novcem: »I prezbiteri (neka budu) puni samilosti. Na kraju Polikarp poziva na molitvu za državne vlasti i za progonitelje: »Molite za sve svete. i svaki će morati položiti račun za sebe« (gl. Polikarp na to nadovezuje opomene protiv krivih nauka: »Svaki koji ne ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu (en sarki). Polikarp potiče da »napustimo ispraznosti mnoštva i lažna učenja« (pseudodidaskalias). stoga. i za one koji vas progone i mrze. pristranosti u postupku s osobama (prosopolepsia: acceptio personarum). U gl. nego uvijek zauzeti za sve što je dobro pred Bogom i pred ljudima. da se ne pogrđuje po njima ime Gospodnje (gl. 3). a filipskoj kršćanskoj zajednici stavlja na srce. 2—3). ne zanemarujući udovicu ili sirotu ili siromaha. udruženi u istini. 13—14 tvore njezin Zaključak. iskazujmo mu slavu« (gl.

Crkva u Filipima poželjela je takve poticaje i upute (gl. o svijesti kolegijalnosti u katoličkoj Crkvi« (J. Maksim Confessor (umro g. Nauka i važnost. 2—3). ali iz Ireneja nije moguće izvući neke određene tekstove koji bi se mogli sa sigurnošću pripisati sv. PG 5. Pisac spisâ koji dolaze pod imenom sv. da se još osjećala neke vrste »kolegijalna odgovornost« za mjesnu Crkvu. nema uvjerljivog temelja (usp. 13). kako se ime Kristovo ne bi zbog njih sramotilo (10. Sigurno je da se među »prezbiterima« na koje se poziva sv. COLSON. A. Cerf. Polikarpu. a Suidas {XI st. 2). Dionizijevih spisa. Feuardent (1596). naučavajući trijeznost. ne smiju vraćati zla za zlo (2. 2—3). 35). ROBERT-A. napisao kanonske Pastoralne poslanice (obje Timoteju i Titu). koje je prvi objelodanio Fr. truditi se oko besprijekorna ponašanja među poganima. Polikarpa Atenjanima. slijedeći Kristov primjer. unatoč već razvijenom monarhijskom episkopatu. A samo Poslanica. Na kraju preporučuje Filipljanima nekog Krescenta i njegovu sestru. u kojemu se toj drugoj Crkvi daju sasvim konkretne upute (npr. kršćani moraju. one o postupanju prema otpalom prezbiteru Valentu i njegovoj ženi: gl. str. Paris 1963. II. 3. i moli da mu jave ako saznaju što pobliže o Ignaciju i o njegovim drugovima (gl. iako je Th. Poslanica Filipljanima ne donosi nekih misli koje bismo mogli ocijeniti kao neku Polikarpovu teologiju. 14). Neautentični spisi. nepokolebivi u vjeri. svjedoči o »bratskom dopisivan j u među Crkvama. piše Filipljanima zajedno s »prezbiterima koji su s njim« (uvodni pozdrav): to ujedno pokazuje da je u Smirni. tj.126 POLJKARP IZ SM1RNE seno u Siriju. 11). ali je daleko od toga da borbu protiv krivovjeraca učini dominantnom brigom kršćanske zajednice. Zahn bio sklon u prvih pet vidjeti Polikarpove izreke koje je neki njegov učenik zapisao po sjećanju. Polikarp. svijest o zajedničkoj odgovornosti biskupa s prezbiterijem za zajednicu bila živa. ne prezirući nikoga (10. naime. 524—525). nego se moraju moliti za poglavare . Dionizijevo na Polikarpovo ime. Ta inače nepoznata pisma po svoj prilici 'su krivotvorine nastale poslije nastanka Ps. Dionizija Areopagite (a k o j i su nastali u drugoj polovici V stoljeća) naslovio je drugo pismo Ps. Crkva se već suočava s veoma opasnim krivovjerjem. Temeljna briga Crkve je da »donosi plodove za Gospodina našega Isusa Krista« (1. Irenej nalazi i sv. Hipoteza H. ili neki pisac iz njegove sredine. kao pobudno pismo drugoj Crkvi. L'Épiscopat catholique. 4. nasljedujući Krista kao svoj p r i m j e r u podnošenju patnji (8. 2). 1): još smo veoma daleko od naglašavanja načela »nemiješanja« jedne Crkve u život druge. Krescent je poslanicu nosio u Filipe. javlja da im šalje Ignacijeve poslanice. jedni druge. Polikarp. i još dva latinska fragmenta. 1025—1028 donosi pod imenom Polikarpovim pet kratkih latinskih sholija na četiri Evanđelja.) spominje Polikarpovo pismo Dioniziju. von Campenhausena (1951) da je sv. Polikarp. Sv. M o r a j u bez odlaganja činiti svako dobro koje mogu. 662) govori o nekom pismu sv. koje je izazvano brigom iz ljubavi. o brizi za sve Crkve. 1). što ih je Polikarpu pripisao Pitra (1852): ti tekstovi n a j v j e r o j a t n i j e n e m a j u s Polikarpom nikakve veze. Tournai 1959. i Polikarp upotrebljava oštre riječi protiv sijača krivih učenja (gl. FEUILLET Introduction à la Bible. 7). 3. ljubiti braću. ali n a m ona ipak pruža važno svjedočanstvo o vjeri i o duhovno-etičkom shvaćanju života kršćanske zajednice u Smirni u prvoj polovici II stoljeća. tj. a možda ju je po Polikarpovu diktatu i napisao (gl.

nego je »nosio naše grijehe u svome tijelu na drvo«. 1). 3. i da nikad ne gledaj u tko je tko. Ipak je dogmatski sadržaj Poslanice Filipljanima dosta siromašan <Th. 4). dok upozorava mlade kršćane da »budu podložni prezbiterima i đakonima kao Bogu i Kristu« (5. da takav ocrt crkvene zajednice pretpostavlja mogućnost pokore i opraštanja grijeha počinjenih poslije krštenja. »vječni Svećenik« i »Sin Božji« (12. za progonitelje i neprijatelje križa. Krist »nije učinio grijeha«. što pokazuje da je kod njezina pisanja Polikarpu bio nepoznat temeljni stav gnostički i marcionovski o razlici između Stvoritelja i Oca Isusova. 14) nalazimo da je »Gospodin Bog Pantokrator«. 2). 1). Polyc. govori (da neće biti) ni uskrsnuća ni suda. da mi živimo u njemu. o kojemu smo spoznaju (epignosin) primili po Isusu. 1. kako bi svima bio očit »plod« koji je kršćanska osebujnost u svijetu (12. da ne nasjedaju olako optužbama koje se mogu iznositi protiv drugih članova zajednice. Fil. Irenej piše da u Polikarpovoj poslanici Filipljanima »svi koji to hoće. od đavla je. koji vode brigu o zajednici. »naš Gospodin« (1. podnio sve« (8. i tko ne ispovijeda svjedočanstvo križa. te da će biti uskrsnuće tijela. Duhu Svetome se pripisuje neraspadljivost tijela kod uskrsnuća na vječni život: to je ideja koja će kod Ireneja igrati značajnu ulogu. Sadržajno se. »Bog anđela i sila i svega stvorenja« (pases tes ktiseos). prezbiterima. da znadu opraštati. već zajednica svjesna svoje krhkosti i slabosti. u njega treba vjerovati kao i u njegova Oca (ibid. 1). Poslanica ne govori ništa o Duhu Svetome. od onoga što Irenej brani protiv heretika. »Bog ga je uskrisio od mrtvih« (2. 3. 1—2). antikrist je. a sasvim osdbito da se čuvaju srdžbe i pohlepe za novcem '(6. 2). s kojim se sučeljavao Irenej. Irenej. u Polikarpovoj poslanici izričito naučava temeljna vjera kristološka i eshatološka: da je Krist imao istinsko ljudsko tijelo i trpio u tijelu. 1 tko . no ona šuti o tome da je on Stvoritelj svijeta (Demijurg). također s obzirom na heretička učenja protiv kojih se borio sv. 1). On je »naša nada« i »zalog naše pravednosti« (8. Ipak. Crkva za Polikarpa nije nekakva zatvorena »zajednica čistih«. takav je prvorođenac Sotone« (Posl. 1). nadasve p r e p o r u č u j e samilost i suosjećanje sa svakim članom zajednice: da ne sude strogo. nego ih mora smatrati svojim bolesnim članovima (11. Svemogući: uvodni pozdrav) i Otac Gospodina našega Isusa Krista (12. . »oslobodio ga . 2). »radi nas je. Zato Polikarp. Očito je. jer i sami t r e b a j u oproštenje od Boga. Sv. 3). 7. To je središnje naučavanje Poslanice. u molitvi se u završnoj trinitarnoj doksologiji Bogu Ocu skupa s Isusom Kristom i Duhom Svetim po Kristu odaje slava.). Posebno Polikarp naglašava ono što bismo danas nazvali »Crkvom siromašnih«: za nj je najgore zlo ako su kršćani pohlepni za novcem. mogu naučiti i karakter njegove vjere i poruku istine« (to kerigma tes aletheias: Adv. U Poslanici se Bog naziva Pantokrator (Svedržitelj. 4). . koje Polikarp izričito suprotstavlja heretičkim učenjima koja su se pojavila u njegovo vrijeme: »Svaki koji ne ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu. Camelot). i kojima je stalo do vlastitoga spasenja. 2. upadajući u pristranost. koja uslijed toga mora čuvati svoju ustrajnost u pravoj vjeri posteći i moleći da ne padne u napast (7. 2). Kristologija Poslanice svjedoči o vjeri da je Isus Krist »naš Spasitelj« (uvodni pozdrav). »za naše je grijehe podnio sve do same smrti« (1. U mučeničkoj molitvi Polikarpovoj (Mart. haer. to nije puristički pojam Crkve. 3). Isusov Otac. Sa svojim grešnicima ne smije zajednica postupati kao s neprijateljima.KRISTOLOGIJA POSLANICE 127 i vlasti.

BOSIO. i proroci koji su unaprijed navijestili dolazak našega Gospodina. ZELLER. 1). prijev. a kad je bio odsutan. Krist je za nas u m r o i za nas bio od Boga uskrišen (9. Zeitschrift Basel 29 (1973) 241—256. 2). SC 10 (Paris 1958) 202—223 (grčki tekst s franc. vjera naviještena i predana n a j p r i j e usmeno. Polykarp von Smyrna über die Gerechtigkeit. i da ne može biti nekog novog »znanja« kojim bi se ispravljalo ili bitno mijenjalo ono što je predano vjerničkim zajednicama od apostola. 2). Die apost. Ireneja kod oblikovanja njegova poimanja tradicije (»tradito ab apostolis«). napisao im je poslanice: ako se oni z a d u b l j u j u u t a j tekst. Citira Prvu Petrovu i Prvu Ivanovu poslanicu. Padres Aposlolicos. 2). dakle. 3). Kad Polikarp kaže Filipljanima da ima povjerenja u njih. prijevod). »ako se b u d e m o vladali (politeusometha) njega dostojno. U Polikarpovoj poslanici. da su oni »dobro izvježbani u Svetom Pismu i da im ništa nije sakriveno« (vos bene exercitatos esse in sacris Uteris. time se uključno tvrdi da je prava vjera samo ono što su naučavali apostoli. 2). Jedinstvo dvaju Zavjeta zacrtano je načelno i u jezgri u ovoj Polikarpovoj rečenici: »Tako dakle služimo N j e m u sa strahom i sa svom promišljenošću kao što je naredio On sam. ako vjerujemo« (5. ali jasno zastupa da treba ustrajati u nepromjenljivoj vjeri koju su navijestili apostoli. G. STEINMETZ. možda možemo nazrijeti jedan od važnih tekstova koji su. BOVON-THRNEYSEN. et nihil vos latet: 12. prijevodom). 1). utjecali na sv. : P.). moći će se izgrađivati »u vjeri k o j a im je predana« (eis ten dotheisan hymin pistin: 3. Theol. nego se vjernici m o r a j u obraćati »prema riječi koja im je predana (paradothenta) od početka« (7. 3). . RL 20—23 (djelomičan hrv. II. 2). haer. 3. već da je sve vjersko znanje otvoreno svim članovima zajednice. BKV 35. D. međutim. Th. njegovu će krv tražiti Bog od onih koji se n j e m u oglušuju« (2. svi će stati pred Kristovo sudište (6. čuvajući se svih ispraznosti i lažnih učenja (očito: novonadošlih). 2). izbjegavajući s m u t n j e i lažnu braću i one koji licemjerno (en hypokrisei) nose ime Gospodinovo te koji zavode lakoumne ljude« (6. 1) u borbi protiv gnostika. Leipzig 1901. Tuebingen u. Torino 1942. Polikarp pohvaljuje Filipljane zbog čvrste njihove vjere koja je bila na glasu od starih vremena i ostala takva do danas (1. njih je riječ istine točno i sigurno (akribos kai bebaios) naučio sv. [110]—[116]. te se je u tom smislu mogao Irenej na nj pozivati (usp. successio). Vaeter. Adv. Pismo služi da se vjernici mogu u vjeri koja im je jednoć predana izgrađivati razmatranjem. čini se da time ekvivalentno kaže da ne postoji nikakvo tajno znanje koje bi bilo pridržano samo za neke. F. RUIZ BUENO. Die apost.). Hermes 100 (1972) 63—75. 163—170 (njem. BAC. Madrid 1950. Vaeler. Po mnogim novozavjetnim citacijama Polikarpova je poslanica važna za povijest novozavjetnog kanona. pr.: F. (budimo) revnitelji oko dobra. Ethik und Eschatologie in Philipperbrief des Polycarp von Smyrna. CAMELOT. 182—201 (s tal. 2). X FUNK. Muenchen. Izreke Kristove (ta logia tou kyriou) ne smije nitko prevarno iskrivljavati (methodeuein) prema svojim željama (7. on će doći kao sudać živih i mrtvih. 661—671 (sa španj. 2). i mi smo »spaseni voljom Božjom po Isusu Kristu« (1. s njime ćemo i kraljevati. — L i t . 1 Padri apostolici. »dao mu je slavu. 1). klanja mu se sve što diše (pasa pnoe).128 POLJKARP IZ SM1RNE od muka podzemlja« (1. i prijestolje sebi zdesna. Pavao kad je osobno bio među n j i m a . prijevod). bar inspirativno. a Sv. n j e m u je podloženo sve što je na nebu i na zemlji. A. Prema Polikarpu je. i apostoli koji su nas evangelizirali. Poslanica doduše nema p o j m a »nasljedstva« (diadoche. I z d. Polikarpova eshatologija sadržava vjeru u osobno tjelesno uskrsnuće pravednih na crti uskrsnuća Kristova (2. 3.

Hilgenfeld u svome izdanju poslanice u Leipzigu g. U Sinaiticus-u nalazi se Barnabina poslanica među novozavjetnim knjigama. 1056. drugu sv.. Teschendorf g. Cod. 1859. pruža brojna odstupanja od Sinait. a tekst se direktno nadostavlja na nepotpuni tekst Polikarpove Poslanice Filipljanima (tj. D'Achery. odmah iza Otkrivenja sv. 1911. 1877. sačuvani su i na f r a g m e n t a r n o j stranici Papyr. prvi je t a j prijevod izdao J. sada se čuva u Londonu) i Cod. u Parizu g. Tischendorf u Leipzigu). Sačuvao se i dio starog sirskog prijevoda (cc. g. Vaticanus graecus 859 iz XI stoljeća po svoj prilici je arhetip sedam kodeksa napisanih do XVI stoljeća koji se čuvaju u raznim talijanskim bibliotekama i jedan u Nacionalnoj biblioteci u Parizu: u svim tim kodeksima nedostaju cijele prve četiri glave i dio pete glave Barnabine poslanice. što prepisivač nije zapazio.1). Fototipsko izdanje priredili su Helen i Kirsopp Lake u Oxfordu g. čije se ime međutim nigdje u tekstu ne spominje. Pavla. 151 (u Laurenziana u Firenzi). Hierosolymitanus (iz. 9. 18—21). prvi je t a j rukopis kolacionirao i dao u javnost Ad. na gl. Poslanicu. Tekst u Cod. novo je izdanje priredio maurinac Hugo Menard. Justinu i sv. sv. Barnabi. (C. gotovo ravan ugledu kanonskih novozavjetnih spisa. Barnabina poslanica bila je možda poznata Hermi. 9. Barnabina poslanica dolazila poslije Polikarpove. § 9 i § 41. 2). Baumstark. Hieros. Grčki je izvornik u cijelosti do nas došao u dva rukopisa: Cod. Ireneju. Barnabe. 1863. bar u nekim Crkvama i kod nekih pisaca. Sinaiticus (iz IV st. ali su bili izgubljeni listovi koji su sadržavali posljednjih pet glava Polikarpovih i prve glave Ps. Ona je u kršćanskoj starini uživala relativno velik ugled. to je isti kodeks u kojem se nalazi grčki tekst Didache: usp. iz toga se zaključuje da svi ti kodeksi ovise o jednome u kojemu je Ps. Poslije je t a j tekst izišao u brojnim izdanjima. koja je do nas došla pod imenom apostola Barnabe. Usher (Oxford 1643). ali je izdanje prilikom požara izgorjelo. kad je pisao svoga »Pastira«. Tzv. ili čak pri k r a j u II st. Postoji i stari latinski prijevod (načinjen možda u vrijeme sv. Barnabine. kodeks se sada nalazi u Lenjingradu). jest Klement Aleksandrijski: on t a j spis veoma cijeni i u više navrata citira. Ivana. 1—6. u starini nije nitko izričito osporavao autorstvo Barnabino. Prema kodeksu iz IX stoljeća (samostan Corbie. Neki dijelovi Ps. Ciprijana.). »BARNABINA POSLANICA« 1. na to je g.129 § 13. 18—20). upozorio A. pronašao ga C. Editio princeps g. Spis je u velikoj cije9 Povijest kršćanske literature I . danas više nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje sv. u kojemu nedostaje čitav drugi dio (cc. Svakako. a postumno izdao njegov subrat L.. 1912. 1645. Prvi starokršćanski pisac koji tu poslanicu pripisuje izričito apostolu Barnabi. Ps.

na temelju kojih će se oni »uzradovati u sadašnjoj situaciji« (Barn. srušivši Domicijana srušio dinastiju Flavijevaca (to su bila trojica: Vespazijan. ne h r a m a poganskom. napisana pod Nervom. 1. to su »dani zli« {Barn. jest. 1. eccl. O pobližem d a t i r a n j u istraživači se razilaze: M. nemajući status kanonskih spisa (c. Tito. međutim. 4. X. i si.. Judita. kako dodaje pisac Poslanice: riječ bi bila o rimskim carevima. nije bio jedanaesti. 3. 3. Pismo (In Rom. Vrijeme nastanka spisa treba tražiti između g. međutim. te ističe da ih »ljubi više od svoga života«. 8. zbog toga je moglo biti izneseno i mišljenje da je riječ o pashalnoj homiliji (L. 63). Jeronim izražava se ovako: »Barnabas Cyprius. 24) i naziva ga »epistola catholica« (Contra Celsum 1. Barn. 6. 1). nije označen ni pisac ni adresati kojima se spis obraća. i g. 70. 2. 4. u miru« (Barn. Harnack misli da je tu govor o h r a m u Jupitrovu što ga je H a d r i j a n podigao na m j e s t u starog židovskog hrama. To se mišljenje oslanja na način kako Poslanica tumači Stari Zavjet. 1971. n a b r a j a spise koji se u Crkvi čitaju u katehetskoj pouci. quae inter apocryphas scripturas legitur« (De vir. Kao mjesto nastanka Poslanice općenito se prihvaćala Aleksandrija. nego pravom Bogu. Adresati se nazivaju u tekstu i »braćom« (Barn. Euzebije Cezarejski (Hist. sva ga tradicija označuje kao poslanicu. i što on nije osobno sudjelovao kod rušenja Domicijana. A. Na isto se m j e s t o oslanjaju i razne kombinacije drugih . da Poslanica ima pred očima gradnju. malo poslije razorenja Jeruzalema. 16. a H. Nezgodno je to što Nerva. u stvari. gdje je riječ o nekoj nakani slugu neprijatelja da opet sagrade h r a m . i o jedanaestom koji je trojicu srušio »odjednom«. međutim. cum Paulo gentium apostolus ordinatus. 6). gdje se citira prorok Daniel (Dan 7. 39. »djecom ljubavi« (9. Što se tiče književne vrste spisa. Ta je sadašnja situacija ocrtana kao neka stiska.pozdravljeni (chairete).24) o deset kraljeva. a sv. 2. U spisu im kani pokazati »ne kao učitelj (didaskalos). 1. 16. sinovi i kćeri. u Epist. 4). Prigent (g.130 »BARNABINA POSLANICA« ni i kod Origena. 8). 4). 7). Tekst započinje pozdravom: »Budite . 367. a možda nije isključena ni Mala Azija. W. 4) smjestio je tu poslanicu među apokrife (notha). unam ad. Poslanica bi bila. Atanazije ne spom i n j e uopće toga spisa kad g. F. aedificationen Ecclesiae pertinentem Epistolam composuit. koji ga citira kao Sv.) misli da bi se iz više razloga možda moglo pretpostaviti da je spis sirs'koipalestinskog podrijetla. Didache. Lietzmann drži da je u n j o j riječ o drugom razorenju Jeruzalema kad je skršen židovski ustanak u p o s l j e d n j o j godini vlade cara Hadrijana (138). 1. i dr. a t a j jedanaesti bio bi Nerva (96—98) koji je. »djecom« (tekna: 15. što je. dakle. 140. pa da je Poslanica napisana u to vrijeme. oslanjajući se na gl. Pastir).). nego dvanaesti car. Tobija. Harnack misli da je ? napisana 130/131. 10. qui et Joseph Levites. Domicijan). Mudrost Sirahova. misle da je Poslanica napisana još pod Vespazijanom. nedovoljno utemeljena hipoteza. P. Sv. 11: to su Mudrost Salamonova. BARNARD. ill. 25. Estera. Čini se. u Vigiliae christianae 15 [1961] 8—22). u ime Gospodina k o j i nas je uzljubio (tou agapesantos hemas). ali je još važniji temelj za u v j e r e n j e da je nastala na aleksandrijskom tlu činjenica što su je osobito upotrebljavali i cijenili aleksandrijski teolozi. govori o razorenom h r a m u . Pošto su otkrivene srodnosti s kumranskim »Manuale disciplinae«. Svakako je napisan poslije razorenja jeruzalemskog h r a m a j e r se u gl. Funk (i drugi) upozorava na gl. U tekstu. d'Herbigny i dr. Autor je među n j i m a osObno djelovao (usp. nego kao jedan između njih« nekoliko stvari (oliga). 1).

citiranje židovskih apokaliptičkih knjiga (1 Henohova. tj. Paris 1969. 4 Ezdrina. I. nema pred očima Židove kao čitatelje. jer se s pravom pretpostavlja da je njegov stav prema Starom Zavjetu bio otprilike isti kao stav sv. 1). Ps. ali je u tom pogledu Filon baštinik jedne tradicije. budući da na nj nikako ne aludira. a sve je trebalo shvaćati samo duhovno. pokazuju da je to procjenjivanje karaktera Poslanice bilo pogrešno. 1. Temeljna komponenta gnoze koju saopćava autor može se sažeto izreći ovako: Židovi uopće nisu ispravno shvaćali svoju Bibliju. 3—4). Bogaert (Apocalypse de Baruch. 16. koji misle na vrijeme Domicijanovo (81—96. koji misli da je Ps. Kako se iz cijeloga teksta jasno saznaje. 276—280). koja se doduše nalazi i kod Filona. pokazuju da spis svakako treba smjestiti u judeokršćansku sredinu. posebno nakon otkrića tekstova iz Kumrana. . Nalazimo u n j o j i alegoriju. II Baruh). ali autor kasnije govori i o »drugoj gnozi« (Barn. d'Herbigny. spoznaja) prvenstveno sastoji u ispravnom shvaćanju Starog Zavjeta. t. 132. ukoliko su podanici Rimskog carstva. Lightfoot. jer su je shvaćali materijalno. Njih je prevario »zli anđeo« (Barn. Svrhu spisa označio je sam autor kao priopćavanje dubljeg znanja (gnoze) naslovnicima: » . i više drugih elemenata. koja je čisto etičkog značaja. ali je to alegorija rabinskog tipa. ma da je spis možda mogao izvršiti neki u t j e c a j na razvitak te apologetske literature. Funk tumači mjesto o novoj gradnji h r a m a (gl. ta se savršena gnoza (znanje. da biste s vašom vjerom imali savršeno znanje« (teleian ten gnosin: Barn. § 40. 18.. Takvo shvaćanje toga m j e s t a preuzima u novije vrijeme P. npr. Njezina je egzegetska metoda prvenstveno tipološka (figurativna). . str. i dr. SC 144. 5). prije početka židovskog ustanka. te su je obdržavali materijalno. dokazni postupak pomoću Testimonia iz starozavjetne Biblije. Barnabina poslanica proizvod helenističkog kršćanstva. žrtvama. o »putu svjetla« i o »putu tame«. računaju na Židove kao na svoje moguće i poželjne čitatelje. Takav čisto negativistički stav prema Starom Zavjetu najglavniji je razlog zbog kojega se danas jednodušno zabacuje da bi autor toga spisa mogao biti apostol Barnaba. 4) kao o gradnji duhovnog h r a m a (Crkve): »sluge neprijatelja« su kršćani. . 9.). ali nipošto čisto negativan. kako nije trebalo: zato Savez nije kod njih. Osim toga se misli da je Barnaba po svoj prilici u m r o prije razorenja Jeruzalema. Protužidovska polemika Poslanice pokazuje određenu srodnost s kasnijom apologetskom literaturom koja se obraća Židovima. Naglašavanje gnoze.. nego kod kršćana. U znanosti je prevladavalo mišljenje da je Ps.JUDEOKRŠĆANSKI ZNAČAJ POSLANICE 131 kJitičara. Zato se ne može brojiti u protužidovsku apologetiku. 4) da su doslovno shvatili propise o obrezanju. koja se nadovezuje na peser kumranskih spisa (usp. zabranjenim životinjama i slično. To se oslanjalo na naglašeni protužidovski značaj spisa i na opći — donekle površan — sud da se spis služi helenističkom alegorijskom egzegetskom metodom k o j a se posebno razvila u Aleksandriji — na liniji Filona. ovaj tekst napisan je samo kršćanima. Barnabina poslanica svakako spada m e đ u tipične produkte judeokršćanske teologije. Pavla: kritičan doduše. Barnaba pisao svakako prije g. Međutim. Specifično helenističkog alegoriziranja u Poslanici ne nalazimo. Postoji ipak bitna razlika između protužidovskih apologija i ove Poslanice: apologije se obraćaju Židovima k a o adresatima. Wieseler) ili Vespazijanovo (69—79. novija istraživanja.

»da uništi smrt i očituje uskrsnuće od mrtvih«. relativno je opširan (gl. Zatim pisac citira više biblijskih mjesta da pokaže da je trpljenje Kristovo bilo unaprijed naviješteno (gl. § 9): sažimlje se kršćansko moralno učenje pomoću sheme o dva puta. 11. da bismo mi bili očišćeni otpuštenjem grijeha. 43). Fayard^Mame. razvezuj spone prisilnih ugovora. počinje objašnjavanjem starozavjetnih propisa o žrtvama: čini se da — unatoč nekim nejasnoćama ili nedorečenostima — treba velik odsjek koji ide od gl. koji nije pod jarmom nužde. To je drugo stvaranje (deuteran plasin: 6. teoretski. pošto je on izveo uskrsnuće (5. 4). Drugi dio. 5). da pokaže. onaj koji ima suditi žive i mrtve. Zato kršćani moraju bježati od svakog djela nepravednog. ali će se to ispuniti kad postignemo takvu savršenost da postanemo baštinici Saveza Gospodnjega (gl. jer je Mojsije razbio ploče kad su se Židovi okrenuli idolima. Koliko je do nas. novi zakon (ho kainos nomos) Gospodina našega Isusa Krista. Postanimo duhovni (pneumatikoi) postanimo savršen hram Bogu. pokazuje veliku srodnost s prvim dijelom spisa Didache (usp. Apostole. 2. J. 4 — 17. Taj drugi je traktat o Dva puta. boraveći na zemlji. borimo se da čuvamo njegove zapovijedi. 36. jer u njemu pisac razlaže svoju kristologiju i soteriologiju. . Sada se još sve to nije dovršilo. i tada je očitovao sama sebe da je Sin Božji (5. 15).. str. povlačeći se u sebe kao da ste već opravdani. Paris 1968. već skupljajući se na isto mjesto zajedno tražite ono što je na zajedničku korist. U potvrdu se citira Iz 53. 2. 25—26). Govor u zemlji u kojoj teče mlijeko i med odnosi se na kršćane. boravište srca našega« (6. i ako vidiš koga gola obuci ga. koje je u škropljenju njegovom krvlju« (5. . 2. 26). 5.7. 14). Podijeli kruh svoj s gladnima. La catéchèse aux premiers siècles. Jer kaže Pismo: Jao onima koji su razumni samima sebi i mudri pred samima sobom. koji su bili grešnici.28).3) i zaključka (gl. Osim uvoda (gl. 13). trpio je da ispuni obećanje dano očima i da sam sebi pripravi novi narod (ton laon ton kainon). trebalo je da se pojavi u tijelu (en sarki). Kidaj okove nepravedne. nego kod kršćana. 6ss) (gl. Prvi dio je zbirka Testimonia. 1. usp. da je Ps. da on sudi. makar je on Gospodin svega kozmosa (on pantos tou kosmou kyrios: 5. 2). 5—6). da bi (Savez) Isusov bio »kao pečat utisnut u naša srca u nadi njegove vjere« (4. braćo moja. poslao je da navijeste njegovo Evanđelje. građen na Testimonia iz Starog Zavjeta. Barnabina poslanica »katehetski priručnik koji sadrži dogmatski i moralni dio. jer još nemamo gospodstva nad ribama (citira se Post. du CHARLAT. Daniélou-a. 10—11) (gl. Sadržaj. s nekim nijansama. jer je »sveti hram Gospodinu. 1). paralelan s onim u spisu Didache. 6). vježbajmo se u strahu Božjemu.. 19. Prvi dio. 19). 2): u njemu pisac dokazuje da su Židovi krivo shvaćali Stari Zavjet. 3). 9). moramo se točno držati našega spasenja (gl. Mi smo nanovo stvoreni (anapeplasmetha: 6. lomi sve što je nepravedno pismeno utvrđeno. da rana njegova oživi nas. 4 sve do svršetka gl. nema prinosa koje bi činio čovjek.132 »BARNABINA POSLANICA« Možemo se složiti s mišljenjem J. 8). puštaj na slobodu potlačene. podnio trpljenje. Poslanica se dijeli na dva nejednaka dijela: Prvi dio.« (Iz 58. 6—7). Gospodin se podvrgao patnji za naše duše. 26. DANIÉLOU-R. 21). 18—20). 8 shvatiti kao jednu cjelinu. relativno kratak (gl. praktično-moralnog značenja. 13) da mu ne treba žrtava. »Gospodin je podnio da njegovo tijelo bude predano uništenju. vjerovat ćemo da Sin Božji nije mogao trpje- . str. koji je Gospodin. Bog je preko svih proroka pokazao (citira se Iz 1. »Ako je Sin Božji. prema proroku Ezekijelu (11. žrtva Bogu je srce raskajano (Ps 50. koja se prvenstveno odnosi na propise o žrtvama. I o postu je Bog rekao svoje mišljenje: »Ovo je post koji mi je po v o l j i . Savez nije kod Židova. To je ujedno dogmatski najvažniji dio Poslanice. »Ne živite osamijenički (me monazete). da bismo se radovali u njegovim opravdanjima« (dikaiomasin) (4. 1—2. popraćena komentarom i raspoređena po planu kateheze« (Théologie du Judéo-christianisme.

4. neka se jede svaka životinja koja ima razdijeljene papke i koja preživa: te su životinje simbol ljudi koji uživaju u riječi Božjoj i koji o njoj rado razmišljaju. Razdvojeni papci znače da čovjek korača ovim svijetom. u šest dana. i propis iz Br 19 o crvenoj junici (gl. kao obrezanje srca. Govor o suboti u opisu stvaranja treba razumjeti kao navještaj konačne periode u okviru kozmičkog tjedna: ovaj će svijet trajati šest tisuća godina. biti baštinik Saveza (gl. Najprije govori o obrezanju (gl. 2). to ne može biti pečat (izabranog) naroda. to je bilo označeno žrtvom Izaka. Pravo značenje obrezanja koje je izveo Abraham nad svojom kućom odnosi se na Isusa i njegov križ. to znači kada njegov Sin. U Bibliji se kaže da je u Abrahamovu domu bilo 18+300 muškaraca (Post 14. Smisao propisa je. kao mlađi i drugorođeni. Slovima se to obilježuje ovako: Iota = 10. nego donosi i druga Testimonia za Krista i Crkvu. Obrezuju se i Sirci. i svi idolski svećenici (9. 1). Nakon toga se još jedanput vraća na Savez: Židovima je Savez dan po Mojsiju. Obrezanje se imalo duhovno razumjeti. jer ih je prevario zli anđeo (9. 4—5). njegova je misao. 6): prema tome. i Egipćani. Ti propisi imaju čisto duhovno. David i Izaija svjedoci za Isusa (gl. mjesec 1 zvijezde. Isusa. a ne materijalno značenje: to su simboli za moralno ponašanje koje se zahtijevalo od naroda. a zaboravlja na nj. 15) i o hramu (gl. To mi on sam svjedoči kad kaže: 'Gle. Na kraju se govori o suboti (gl. To znači da će Gospodin u šest tisuća godina privesti sve stvari (ta sympanta) njihovu svršetku. djeco. Tako je nečista životinja svinja: to znači da se čovjek ne smije družiti s ljudima koji su slični svinji. 16). posveći- . Prva dva slova IE znače IESOUS. Tau=300. tj. 14). Prema tome. 9). stim srcem«. Eta=8. o jarcu na kojega se polažu svi grijesi Izraela (caprus emissarius). već ostaju na dnu. Zabranjena je hobotnica. nego otimaju drugima. 7—8). slični ljudima koji ne znaju sebi pribavljati hranu radom i znojem. pa su slika ljudi koji su sasvim ogrezli u nepobožnosti: takvih se ljudi treba čuvati. one se ne dižu na površinu. Kršćanima je sam Gospodin osobno dao Savez — da budu narod baštine — podnijevši za njih trpljenje (gl. A što kaže: »Posvećuj ga čistim rukama i * . Potom se govori o slikama krštenja i križa u Starom Zavjetu (gl. O njoj je riječ i u početku stvaranja (Post 2. sipa. dan će Gospodnji biti kao tisuću godina' (Ps 89. prinio je kao žrtvu za naše grijehe »posudu Duha«. očito bila. 8). preobrazi sunce. Bio je razapet na križ. 8—11). 'I počinu sedmi dan'. koji je sam Bog posvetio.SADRŽAJ POSLANICE 133 ti osim za nas« (7. došavši. dakle. Židovi su to krivo razumjeli.) u šest tisuća godina sve će biti dovedeno svršetku. 4). 7). pa o tome kako je u Starom Zavjetu predoznačeno da će narod kršćana. 14). 2 Ptr 3. da se treba družiti s takvim ljudima i biti takav čovjek. ali se ne ograničuje samo na to. koji je bio sluga. jer u hrani uživaju. Zatim prelazi (gl. Bez obzira je li pisac sve to izveo više ili manje spretno. i Arapi. jer dan za njega označuje tisuću godina. 12. uništi vrijeme bezakonika (ton kairon tou anomou). kobac. 0 tome kako su Jozua. 10) na zakonske propise o nečistim životinjama. tj. Zatim se primjenjuje na Krista propis iz Lev 16. odlazi i šuti kad je nahranjena. izvrši sud nam bezbožnima (tous asebeis). Nečiste su: orao. Subota je propisana u Dekalogu da se posvećuje Gospodinu »čistim rukama i čistim srcem« (15. gavran. čini se. to sasvim krivo razumijemo ako mislimo da bi itko mogao taj dan. tada će odistinski (kalos) počinuti u dan sedmi« (15. koja za svoga gospodara zna samo kad je gladna. da pokaže kako se svi starozavjetni žrtveni propisi zapravo figurativno odnose na Sina Božjega (Isusa) i na njegovu žrtvenu smrt na križu. svoje tijelo. Smisao zapovijedi jest da se čovjek ne smije s takvima družiti niti biti kao oni. (tj. ali ujedno misli i na budući vijek. djeco. 13). koje su Židovima zabranjene za jelo. Pisac se utječe alegoriji brojeva. ali ga oni nisu bili dostojni. 11—12. 2—3). budući da pružaju dojam da znadu tko je onaj tko ih hrani. A Tau znači križ. niti biti kao svinja. Mojsije kaže. Nastavak prvog dijela Poslanice bavi se drugim elementima židovskog obrednog zakona. to su grabežljivci. a poslije toga nastupa vrijeme počinka Krista i svetih: »Pazite. što hoće reći ono 'dovrši u šest dana' (Bog svoje djelo).

str. 2). mislim. Instructions des Apotres.). po djelima koja se protive Bogu. Connolly). da je pravi autor nauke o Dva puta zapravo Ps. kad budemo to mogli primivši opravdanje i zadobivši obećanje. 1). učiniti početak osmoga dana (hemeras ogdoes). kao neko svoje unutarnje iskustvo. Uslijed toga. 21) obraća svojim adresatima u drugom licu množine (kako je i naravno). Audet je. »Gledajte kako kaže: Nisu mi mile vaše sadašnje subote. jer je pisano: »I zbit će se. »Primivši otpuštenje grijeha s nadom u Ime (epi to onoma) postadosmo novi (kainoi). 19—20 neočekivano prelazi u drugo lice jednine. definitivno dokazao (La Didache. pošto sve dovedem u spokoj. nositelji svjetla. 1920. možda po sjećanju napamet. Tek onda ćemo ga posvećivati odistinskim počinkom. i njihovu zajedničku ovisnost o jednom ranijem spisu Duae viae. »Dva su puta upute i moći (didaches kai exousias): jedan svjetla a drugi tame. u kojoj ću. Postupali su više-manje kao i pogani (16. A. tj. 4). kaže Židovima po proroku: »Vaših mlađaka i subota ne podnosim« (Iz 1. Taj su hram sami vjernici. koje su iza njega zastupali i drugi (Muilenburg. tj. Najprije se ocrtava put svjetla (gl. pun kumirstva. nego se to. . koji je opet ovisan o kumranskim spisima (Manuale disciplinae). što daje dojam da je kod tog? iskoristio neki drugi tekst. 1934. 1). uvodi nas u neraspadljiv hram«. »Jedan je Gospodin od vjekova do vjekova. i — postumno — g. Barnabina poslanica svakako mora smatrati jedinstvenim djelom. 6). 19). kao kuća demona. Ipak. Barnabe i prerađuje ih. »sada će ga sami sluge neprijatelja sagraditi« (16. a nad drugim anđeli sotone (ibid. Nad jednim su putem postavljeni anđeli Božji. boravište njihova srca bilo je pokvarljivo kao rukotvoreni hram. a u gl. 8).134 »BARNABINA POSLANICA« vati sada alko nije čist u srcu. na imenu Gospodnjem« (16. Paris 1958. Stoga mi proslavljujemo s radošću osmi dan u koji je Isus ustao od mrtvih te je. 8—9). a zatim »put Crnoga« (he tou melanos hodos: gl. Pogrešno je bilo i židovsko shvaćanje o hramu. J. U Didache ta se dva puta zovu: put života i put smrti. 11 ukratko zaključio svoje izlaganje. 10). Ps. početak jednog drugog svijeta (allou kosmou). Barnabin pojam duhovnog hrama ima i dinamički značaj: nije riječ samo o tome da vjernici vjerom doživljavaju da je Bog u njima prisutan. koje odaje jednoga pisca. Bog. 122—163) neovisnost spisa Didache od Ps. 2). usta. a velika je razlika između ta dva puta« (18. kao u boravištu. Barnabe. darujući obraćenje (metanoia) nama koji smo robovali smrti (16.—P. već »onoga koji u njemu stanuje i govori«. nakon što se ukazao. Pošto je u gl. otvara nam vrata hrama. Posebno je zanimljivo da se Barnaba u cijelom tekstu poslanice (i u zaključnoj gl. »On u nama prorokuje. on u nama boravi. nadalje. ponovno stvoreni od početka (palin ex arches ktizomenoi). autor prelazi na drugi dio: na iznošenje »druge gnoze i upute (heteran gnosin kai didachen: 18. već ona koju sam načinio. kad se ispuni sedmica: sagradit će se hram Božji slavno. J. Prije nego što su povjerovali Bogu. Zato su hram i razrušili neprijatelji. i biva zapanjen. da su oni hram Božji. hram Božji postoji. što nikad nije čuo takvih riječi iz nečijih ustiju (16. Najglavniji argumenat za to mišljenje jest u tome što se Ps. 10). Međutim. a ne u svoga Boga koji ih je stvorio (16. očituje i u djelovanju na druge ljude: drugi ljudi mogu otkriti da je u kršćanima prisutan Bog na svijetu. 9). uzašao na nebesa» (15.). posebno put života. 1). kad više ne bude bezakonja i kad sve postane novo od Gospodina: tada ćemo moći taj dan posvećivati. u nama odistinski stanuje Bog« (16. 13). a Didache (koja je po Robinsonu napisana početkom III stoljeća) preuzima Duae viae od Ps. Robinson iznio je mišljenje (g. »To je duhovni hram (pneumatikos naos) koji se gradi Gospodinu« (16. Kako se iz toga može vidjeti. 20). Barnaba. a drugi je knez sadašnjeg vremena bezakonja« (18. pošto sami budemo prije posvećeni (15. Zato onaj koji se hoće spasiti ne gleda čovjeka. Ondje je tekst razrađeniji i dorađeniji. 6—7). Uzdali su se u građevinu kao da je kuća Božja.

. ne . kako to. prijev. Međutim. Lebreton). 94ss). činjenica je.NAUKA POSLANICE 135 U zaključku upozorava da je »blizu dan. . A Bog. Revue biblique 78 (1971) 184—209. Paris 1971 (s uvodom. Tuebingen u. u Ps. . Barnabine. E. ona je. str. neka vam dade mudrost. želio teološki objasniti. Cullmann (Christ et le temps. Nauka. On je t a j problem riješio tako da je u Starom Zavjetu našao život Isusov ocrtan do u n a j m a n j e detalje. jer da ga Klement Aleksandrijski i Origen ne bi bili toliko cijenili kad bi u n j e m u bili nalazili stavove koje mi nalazimo danas. P.). da budu vjerni savjetnici jedni drugima. Barnabina stava prema Starom Zavjetu. Barnabe. ROBILLARD. franc. da to donekle podsjeća na onaj rascjep između starozavjetne religije i 'kršćanstva koji je karakterističan za gnosticizam. gnozu svojih opravdanja. traži od naslovnika da »postanu dobri zakonodavci samih sebe. Madrid 1950. 44—48. unutar svoje liturgije. PRIGENT et R. a što je bitna točka gnostičkog i marcionovslcog učenja. P. Dakako. 9). X. Lit. djeco ljubavi i mira. Ps. Die apostolischen Vaeler. nasuprot. Poslanica završava pozdravom: »Zdravi bili (sozesthe). i njezin je sadržaj kao objava povijesti spasenja usmjerene p r e m a Kristu izgubio svaku vrijednost. vidi u tom izdanju. Ipak. i da iz sebe uklone svaku hipokriziju«. u stvari. Tako se više ne vidi uloga koju je Stari Zavjet imao u povijesti s p a s e n j a . što znači da stari kršćanski pisci nisu u Poslanici vidjeli ono što mi danas vidimo. BAC. odvijanje u vremenu nema važnosti. A. samih događaja Isusova života. ili da ih bar to nije smetalo. iako je njihovo konstantno učenje o vrijednosti Starog Zavjeta veoma odudaralo od ekstremnih izjava koje čitamo kod Ps. ne nalazimo nikakve kritike ni osude Ps. Ako čovjek zna dobro primijeniti alegorijsku metodu. po Cullmannu. on mora sve ono o čemu izvješćuju Evanđelja integralno pronaći u Starom Z a v j e t u . Barnabinu učenju o pravom značenju Starog Zavjeta: njegov je negativistički stav prema Starom Zavjetu. Stoga se čini da je u bitnim točkama opravdana kritička interpretacija koju Poslanici daje npr. RUIZ BUENO. razumnost. . nasuprot. jedinstven unutar ortodoksne literature staroga kršćanstva. znanje. Épitre de Barnabé. U moderno se doba najviše pozornosti posvećivalo Ps. sadržavaju u sebi skrivene istine koje su vanvremenske. O. Barnaba je. Padres Aposlolicos. pa i Marciona. prijev. Barnabinoj poslanici ne nalazimo nikakvog traga tome da bi se pravila razlika između Stvoritelja svijeta (Demijurga) i Boga kojega je navješćivao Isus. tj. str. u cjelokupnom patrističkom razdoblju. Po koncepciji autora Barnabine poslanice ta nam Knjiga više ne otkriva ništa što se tiče periode koja je prethodila Kristu. koji »gospoduje nad svim kozmosom. trois rédacteurs. Gospodin slave i sve milosti s vašim duhom!« <21. Starozavjetna je Biblija na taj način postala »knjiga enigmi. Na t a j način. trois théologies. 9—32. SC 172. naprosto izlaganje. kršćanstvo se toliko naglašava na račun faktične starozavjetne (tj. Ladeuze je upozoravao da ne bi trebalo previše oštro uzimati ekstremne izjave Ps. 3). . i patrolozi u njemu otkrivaju neku srodnost sa stavom gnosticizma. te knjige. strpljivost« (21. Leipzig 1901. 3. D. KRAFT. židovske) religije. 4). L'Épitre de Barnabé: Trois époques. Ipak je nemoguće ne vidjeti kategoričnost većeg broja izjava u Poslanici (J. 771—810 (sa španj. bilješkama). a sasvim bi neosnovano bilo pomišljati na neke kasnije interpolacije. FUNK. I r d. str.. uz pomoć tajnog govora. kako to da kršćanska zajednica može smatrati Stari Zavjet kao kršćansku normu nakon dolaska Kristova. da nigdje kod ortodoksnih pisaca.: F. da kršćani čitaju Stari Zavjet kao kanon koji vrijedi za kršćansku zajednicu. Neuchâtel-Paris 1957. u koji će propasti sve povezano sa Zlim: 'blizu je Gospodin i plaća njegova'« (21. koja je pripravljala njegov dolazak.

. sluga. Sin Božji je postojao p r i j e nego su ljudi bili stvoreni: »Jer kaže Pismo o nama. Ps. Barnabi je »Sin Božji«. Barnaba velikim dijelom ne slijedi doslovni tekst Biblije. ona kida s biblijskim poimanjem povijesti spasenja kao nečega što se odvija u vremenu. . Krist nije. nego je Gospodin (Kyrios) (Barn. očito. kao Mojsije. 6). Barnaba citira kao Sv. . Značajke toga načina citiranja jesu da se kao jedan citat donosi tekst sastavljen od fraza koje se inače nalaze na različitim mjestima Biblije.1). koja bi bila neka osobita vlastitost Ps. Iz apokrifne apokaliptičke književnosti Ps. Pored doslovnih navoda. R i m .136 »BARNABINA POSLANICA« samo da je povijest spasenja. 26). 1). sadržana u Starom Zavjetu. Kristologija i soteriologija Ps. . sam David. IV Ezdrinu i tzv. 12. 1). Krist je sigurno u središtu Ps. prorokuje: 'Reče Gospod Gospodu m o j e m u : Sjedni 0 desnu moju. 2). Barnabe nije išla tim putem. ne sina čovječjega. 10—11). Barnabe: nalazimo t a j način u kumranskim spisima i u palestinskom judaizmu. . U navođenju svojih biblijskih Testimonia Ps. primih ga za desnicu njegovu. ide se dotle da mu se niječe naslov »Sin čovječji«: »Gle opet Isusa. Gle. nego Sina Božjega. Tit. da se pred n j i m pokore narodi. Nigdje mu ne d a j e ime Logos (Riječ). Krista naziva i »njegov ljubljeni« (ho egapemenos autou: Barn. To on (reče) Sinu« (Barn. opet. . a i općenito u prvoj kršćanskoj literaturi. a i današnjoj. ) i 1 Petr. Barnaba je prvi kršćanski teolog koji trinitarno p r i m j e n j u j e tekst iz knjige Postanka: »Načinimo čovjeka . Glavni naslov za Krista po Ps. nego svoju vrijednost povijesnih događaja gube i jedincata inkarnacija Isusa Krista i jedincato navješćivanje koje o toj inkarnaciji izvode apostoli . Barnabina od priličnog je značenja. a koji se u slici (typói) pojavio u tijelu (en sarki). 28). međutim. videći lijep naš lik: 'Rastite i množite se i napunite zemlju' (Post. često nalazimo citacije tipa targum i tipa midraš. kako reče Sinu: 'Načinimo na sliku i priliku našu čovjeka. Od novozavjetnih knjiga sigurno citira Matejevo Evanđelje. Takva koncepcija Poslanice. Barnabine teologije. Kada se dakle hoće reći da je Krist sin Davidov. sirskog Baruha (II Baruh). 14. 1. kako ga David naziva Gospodom. neke Pavlove Poslanice (2 Tim. 94—95). koji se nalazi u prvotnom kršćanstvu« (nav. To nije nikakva novost. takva tendencija — da se kršćanstvo shvaća izvanvremenski — nije ostala bez značajnog utjecaja. . posebno srednjovjekovnoj. A Izaija. 11. dok ne postavim neprijatelje tvoje za podnožje tvojim nogama' (Ps 109. i neka gospoduje nad zvijerima zemaljskim i nad pticama nebeskim i nad ribama morskim' (Post 1. 12). Krist ima »suditi žive i mrtve« (Barn. zbog specifičnog karaktera njegova spisa. 7. 8. Kršćanska teologija poslije Ps.6). 5. Pismo knjigu Henohovu. 7. te da se neka m j e s t a donose u parafrazi ili s umetnutim kakvim izrazom koji tekstu d a j e jasniji smisao. 3. ukinuta kao povijesna činjenica. i silu ću kraljeva slomiti' (Iz 45. 1 reče Gospod. a za neke se citate još nije uspjelo utvrditi podrijetlo. a d a j e mu i naslov — koji je bio uobičajen u n a j s t a r i j o j kršćanskoj literaturi — pais Kyriou (Barn. 5. »Gospodin svega kozmosa« (Barn. 6. Ta poslanica ne vodi računa o p o j m u ispunjenja (accomplissement). kaže ovako: 'Reče Gospod Kristu m o m e Gospodu. 4). a ne naziva ga sinom« (Barn. ima helenističku boju. « . 6. bojeći se i želeći predusresti zabludu grešnika. dj. 5). U kasnijoj teologiji. o svijetu se govori kao o kraljevstvu Isusovu (Barn. Barnaba je samo izrazit p r i m j e r takvog postupka.

11). Ps. 7. 5. i o njegovu pojavljenju u tijelu (npr. Krštenje je. gl. 11). Cricva se u tom spisu zove »novi narod« (Barn. i iz ljudskog elementa koji je tjelesne naravi. Cullmann). 5. On je jedini pisac II stoljeća koji izričito ističe tu dimenziju. Barn. 1). »Podnio je trpljenje za našu dušu« (Barn. Otpuštenje grijeha je za Barnabu prvi učinak krsta. 6). To bi bila tzv. za Ps. tj. 10—11). Pisac za krštenje ne upotrebljava izraz »rađanje« ili »novo rađanje«. ali — bar drugotno — i na kršćansku zajednicu. s tim u vezi. 5. u nama odistinski stanuje Bog« (Barn. u pravom ili prenesenom smislu. Barnaba zove Kristovo tijelo »posudom Duha« (skeuos tou pneumatos: Barn. 5. Krist je sastavljen iz božanskog elementa koji je duhovne naravi. 3). »Što se tiče vode. 7. 1). Dobiva se dojam da Ps. Barnaba je također izričit u povezivanju stanovanja Boga u vjernicima s krštenjem. Thieme. koje stoji u škropljenju njegovom krvlju« (Barn. Cullmann) u Ps. a izlazimo noseći plodove.UČENJE O KRŠTENJU 137 O inkarnaciji se govori kao o Sinovu »dolasku u tijelu«. 8). i čovjek po n j e m u postaje novo stvorenje: »Primivši oproštenje grijeha i s nadom u Ime postadosmo novi. 7). Barnabinu shvaćanju inkarnacije nazrijeli dah doketizma (prividnog utjelovljenja). »sveti narod« (Barn. 5. Neki su (npr. na vezi kršćanskog krsta s mukom i smrću Kristovom. 16. kojemu pripada Božji Savez. da neće primiti krštenje koje donosi otpuštenje grijeha (aphesin hamartion). naglašava eshatološku dimenziju krštenja. Barnaba. nego će se savršeno ostvariti tek na k r a j u vremena (usp. »narod baštine« (laos kleronomias: Barn. ali je njegovo shvaćanje učinaka krštenja tome veoma blizu: »Obnovivši nas otpuštenjem grijeha učinio je od nas drugi lik (allon typon). 37). str. Ekleziologija Barnabine poslanice nije posebno razvijena. 14. Trpio je »da uništi smrt i očituje uskrsnuće od mrtvih« (Barn. ali u ovom se vremenu ne ostvaruju odmah svi učinci toga novoga stvaranja. koja pokušava sastavIjenost Krista tumačiti pomoću sheme PNEUMA-SARX (duh-tijelo). tj. Po k r š t e n j u ljudi već postaju nova stvorenja. druge bunare)« (Barn. Ps. te je u tom smislu to važna ideja za ekleziologiju. 7. Vrijedno je pažnje i učenje Poslanice o krštenju. 6. Barnabu novo stvaranje. dapače s tom svrhom da bi ljudi mogli ostati živi gledajući u njega (Barn. 4). O. 6). »pneumatska« kristologija. otkriva govor o kršćanskom k r š t e n j u (O. imajući u srcu strah i u duhu nadu u Isusa« (Barn. Barnaba na svakom m j e s t u gdje se u Starom Zavjetu govori o vodi. »Mi silazimo u vodu puni grijeha i okaljanosti. 5. »Hram Božji« p r i m j e n j u j e se prvenstveno na pojedine vjernike. 11). 5. Možemo reći — s A. On veoma inzistira na povezanosti vode i kriza (usp. stoji pisano protiv Izraela. 14. 5). . 11. Trpljenje i smrt ima spasiteljski karakter: »Jer zato je Gospodin podnio to da dade svoje tijelo uništenju. kao da imamo dušu djece (paidion). kao u boravištu. 12). 11. p r e m a tome. da mi budemo očišćeni po oproštenju grijeha. 3): to bi se moglo shvatiti kao neka indikacija za njegovo shvaćanje inkarnacije. ponovno stvoreni od početka. Barnaba izričito pripisuje Kristovoj smrti na križu žrtveni karakter (Barn. Barn. Uslijed toga. K. 6. kao da nas je on iznova stvorio« (anaplassontos autou hemas: Barn. 18—19) kad posvećenje i savršenost vjernika omogući dolazak Kraljevstva Božjega. bar za njezin daljnji razvitak u otačkoj teologiji. 6). Benoit-om — da se u Poslanici »krštenje ukazuje kao subjektivno usvajanje otpuštenja grijeha koje je objektivno izvedeno Kristovom smrću na križu« (Le baptême chrétien. ali bi to bilo teško spojiti s njegovim naglašavanjem Kristova t r p l j e n j a i smrti (Barn. nego će samima sebi sagraditi (sc.

Barnaba pridaje gnozi. borimo se da sačuvamo njegove zapovijedi. 11). da bismo se radovali u njegovim opravdanjima« (Barn. Možda je još zanimljivije primijetiti da Ps. Nada je — zaključuje Prigent — za Ps. 4. ipak kod njega ne nalazimo specifične Pavlove misli o krstu kao o u m i r a n j u (pokapanju) i uskršavanju vjernika zajedno s Kristom (Rim 6). ne gleda na to sasvim statički. međutim. Barnaba tako usko povezuje vjeru i nadu da se može reći kao da su to sinonimi. znanje (episteme) i spoznaja (gnosis) (Barn. 1—2. Koliko je do nas. građenim pretežno na tipološkoj egzegezi. Središnja krepost kršćaninova. 1. Prigent <SC 172. a saveznici su kršćaninovi strpljivost (makrothymia) i uzdržljivost (enkrateia) (Barn. Čini se da je Ps. Ta je odsutnost iz Barnabine poslanice to zanimljivija. što je kasnije dobro došlo Klementu Aleksandrijskom kad je stvarao svoj pojam »pravog gnostika«. Barnaba jako inzistira na povezanosti krštenja i križa. preko zajedničke ovisnosti o Dva puta. 6) stavlja na prvo mjesto nadu (z. Duhovni »hram Božji« vjernici postaju po krštenju. 8). ljubav — svjedočanstvo radosti i klicanja kao učinaka pravednosti« (Barn. 6). da bi vjernici bili hram Božji: »Postanimo duhovni (pneumatikoi). U tekstu gdje je o tom riječ ne spominje se izričito krštenje. dapače kao da svjesno pred izrazom . da »velika vjera i ljubav s t a n u j e u vama za nadu u život njegov« (Barn. Ipak. da bi je imali zajedno s vjerom. Na ocrt triju dekreta Gospodinovih nadovezuje pisac temu gnoze: »Jer nam dade spoznati Gospodar (ho despotes) po prorocima ono što je bilo i što jest. koji gradi sav svoj prvi dio na starozavjetnim Testimonia. 1.138 »BARNABINA POSLANICA« kako se može vidjeti iz onoga što smo već citirali. pridolaze mu mudrost (sophia). 2. jer im je već prije posvjedočio. 7). 4). i na temelju koje će se razviti teologija (i dogma) o neizbrisivom krsnom biljegu. vježbajmo se u strahu Božjemu. koju već imaju (Barn. Korisno je u tom pogledu upozoriti na vrijednost koju Ps. to je uvjet spasenja i vječnog života« (Prigent. To bi iz konteksta imalo biti preduvjet i polazište za onu gnozu koju pisac želi saopćiti svojim adresatima. po Ps. Pavao je tu tipologiju zacrtao u Prvoj Korinćanima 10. ali se čini da pisac na to misli kad inzistira da Židovi n e m a j u Saveza s Bogom. Barnaba. Barnabi. koja će kasnije u kršćanskoj teologiji postati općenita. P. postanimo savršen h r a m Bogu. 5). 2). dj. i ona je kasnije igrala golemu — upravo u nekom smislu središnju — ulogu u kršćanskoj k r s n o j liturgiji i u baptizmalnoj teologiji. pravednost — početak i svršetak suda. Barnabu »bitna karakteristika kršćanskog života: treba se nadati u Isusa Krista. 36). Ako čovjek u tome ustraje. 1. Makar Ps. 1. što t a j tekst moramo smatrati izrazitim katehetskim tekstom. Pisac.oes elpis): u tekstu poslanice dolazi ta imenica ili njezin glagol svega 17 puta. 3). 4. davši nam i prvine kusanja (aparchas geuseos) onoga što ima doći« (Barn. jest vjera (pistis). on zna za moralne obveze koje nameće krštenje. nego da je Isusov Savez »kao pečat utisnut (enkatasphragisthei) u naša srca u nadi njegove vjere« (Barn. u osnovici svega nalaze se tri odredbe (tria dogmata) Gospodinove: »Nada života — početak i svršetak naše vjere. razumnost (synesis). Ps. 2. Po sebi se razumije da je Barnabino moralno učenje veoma srodno s učen j e m Uputa apostolskih (Didache). pomoćnici vjere su strah Božji i podnošenje (hypomone). ne spominje prijelaz Izraelaca preko Crvenog mora kao predsliku kršćanskog krštenja. 36—41) upozorava na to kako Ps. Barnaba u nabrajan j u triju »dogmata« Gospodinovih (Barn. Barnaba prvi pisac koji upotrebljava sliku pečata (sphragis) za označavanje učinka krštenja. nav. 1.

ukoliko smo postali »novi (kainoi). Vrijedno je u toj perspektivi spomenuti da Ps. ID. dj. Études d'exégèse judéo-chrétienne (Les Testimonia). str. P. u kojoj nada ima malo m j e s t a . v.. Paris 1966. Paris 1969 [SC 144] 272—280. Stoga Ps. Rom-Freiburg-Wien 1959. II. Paris 1918. 43—46 et passim. Théologie du Judéo-christianisme. 515—517. povlačeći se u sebe kao da ste već opravdani. imajući u srcu strah i u duhu nadu u Isusa« (Barn 11. vježbajmo se u strahu Božjemu.: J. Festschrift W. LEBRETON. T. da se nađemo radosni u njegovim opravdanjima« (dikaiomasin). kako god Ps.. I. Gospodin sudi svijet ne gledajući tko je tko . Paris 1961. F. 10). 332—345. . 9). L' éphre de Barnabé I—XVI et ses sources.« (Barn 4. Barnaba tako usko povezuje nadu i strah da se dobiva dojam kao da su to sinonimi: »To će reći. Prigent upozorava da se tu nalazimo još pred tipom kršćanstva koje je još uvijek veoma obilježeno judaizmom. a ne kao nešto što je već tu. 11—12). Gispen. i 16. PETERSON. od ivanovSke teologije. Paris 1953. Ps. Za razliku. R. A. i borimo se da sačuvamo njegove naloge (entolas). H.. D. Les Testimonia dans le christianisme primitif. Tuebingen 19655. Barnaba svoje etičko učenje (dva puta) donosi istom pošto je u prvom dijelu poslanice položio teološke temelje za etiku. Berlin-New York 1971. Christentum. K. M. P. Barnaba naglašava i strah Božji (ho phobos tou Theou): »Koliko je do nas. on ništa m a n j e jasno uči da t a j ljudski napor nije dostatan ukoliko je to naravno djelo čovjekovo. Paris-Tournai 1958. 8. Barnaba shvaća spasenje kao nešto buduće. str.. 18). Apocalypse de Baruch. P. et passim. »Ne živite osamljenički. Kampen 1970. i »Bog s t a n u j e u nama« (Barn. ponovno stvoreni ispočetka« (palin ex arches ktizomenoi). La Baptême chrétien au second siècle. DANIÉLOU. 150—157 et passim. Barnaba naglašava potrebu ljudskog napora u vjernosti Bogu. Ipak. 17—19 . PRIGENT. J. Judentum und AT im ihrem gegenseitigen Verhältnis nach dem Brief des Barnabas. L i t. nav. Histoire du dogme de la Trinité. npr. j4—58. Arbeiten zur Kirschengeschichte 42. da mi silazimo u vodu puni grijeha i okaljanosti. Fruehkirche. BULTMANN. E. 16.. i koje se još ne u s u đ u j e tvrditi ono što tvrdi Prva Ivanova: »Savršena ljubav tjera napolje strah« (1 Iv 4. str. 95—111. BENOIT.NADA I STRAH BOŽJI 139 »vjerovati u Boga« d a j e prednost izrazu »nadati se (ufati se) u Boga«. nego da je to dar Božji. Ps. 11). 727—769. RUIZ BUENO. de LIAGRE BOEHL. BOGAERT. WENGST. Judentum und Cnosis. 4. a izlazimo noseći plodove. 99—107. Theologie des Neuen Testaments. Tradition und Theologie des Barnabasbriefes. već skupljajući se na isto mjesto tražite ono što je na zajedničku korist« (Barn.

Grandmaison. nego i apostole naziva prezbiterima. 171. i dr. Ireneja (Adv. a A. H. Hist. sad opet da je bio učenik Ivana prezbitera (De vir. pa ga je to zavelo na to da kod Papije vidi dva Ivana. 2116. ta se vijest smatra sigurnom. Zaključuje se da je b i o i rođen u Hierapolisu ili u okolici toga grada. Jeronim iznosi sad mišljenje da je Papija bio učenik Ivana apostola (Epist 75 ad Theodoram. ali je u »Crkvenoj povijesti« osporio Irenejevo svjedočanstvo i zastupao da je Papija bio učenik nekog drugog »Ivana prezbitera«. Takva je interpretacija Papijina predgovora solidno utemeljena. Pod u t j e c a j e m Euzebija i sv. Papija u svom predgovoru ne upotrebljava titul prezbiter da naznači razliku od apostola. Lagrange. Uvjerenje da je bio učenik apostola Ivana povlači za sobom mišljenje da je rođen dosta prije konca I stoljeća. 3). 39. 3—4). svakako prije g. 7). Tako na dvije osobe misle npr. a njegovu smrt treba staviti prije vlade Marka Aurelija (161—180). pozivajući se na predgovor samog Papijina djela (Hist. često se smatra začetnikom književne vrste biblijske egzegeze među kršćanima. Euzebije je zamišljao da bi t a j drugi Ivan »prezbiter« bio autor knjige Otkrivenja. Irenej. Prema tom mišljenju. jer je te godine. Papija ne bi bio učenik nijednog od apostola. nego učenik neposrednih apostolskih učenika.. Poljkarpou de hetairos gegonos. eccl. po Euzebije- . o n j e m u i o njegovu književnom djelu znamo relativno malo. ad an. an. muž velike starine« (Ioannou men akoustes. Harnack je stvorio teoriju da je »Ivan prezbiter« napisao ne samo Otkrivenje nego i četvrto evanđelje i Ivanove poslanice. Euzebije Cezarejski je na temelju Ireneja također mislio da je Papija bio učenik Ivana apostola (u svojoj »Kronici« ad. 2). 18). Ivana spominje dva puta da naznači kako je neke Ivanove izjave saznao posredstvom Ivanovih učenika. 5. ili. F. Protiv postojanja »prezbitera Ivana« koji bi bio različiti od »apostola Ivana« zalažu se npr. Abr. ecc 3. Razilaženje o jednom ili dva Ivana provlači se sve do danas. drug Polikarpov. Bardenhewer i dr. a Euzebije daje dojam da je želio naći drugoga autora za Apokalipsu. J. PAPIJA HIERAPOLSKI 1. Hoepfl. 36.140 § 14. haer. Funk. koji kaže da je Papija bio »slušatelj Ivanov. međutim. 33. archaios aner). Th. Prve podatke o Papiji imamo iz sv. i on spada među neobično sporne ličnosti ranog kršćanstva. M. X. a neke od samoga Ivana. Uopće nije sigurno da je Euzebije ispravno tumačio Papijin predgovor koji on doslovno citira pa tako omoguć u j e njegovu ponovnu i ponovnu analizu. 3. Zahn. O. 2116).. to više što za njom stoji sv. Abr. Indikaciju da je Papija bio biskup u Hierapolisu (u Frigiji) imamo iz Euzebija (Chron. Papija se kao pisac obavezno spominje u svakoj Introdukciji u svete knjige Novog zavjeta.

da je Papija po diktatu sv. ali ne s nakanom da načini sređeni prikaz (syntaxin) Gospodnjih govora (logion). Apolinara iz Laodiceje.SVJEDOK ZA EVANĐELJA 141 voj Kronici. Jeronim. Ivana evanđeliste napisao četvrto evanđelje. Marko. brinuo se samo za jedno. 1). Ireneja. 11. II. 871—884 (sa šp. postavši tumač (hermeneutes) Petrov. jer da za to nema ni vremena ni snage (nec otii mei nec virium est: Epist. Madrid 1950. Hist. kaer. Nikakvo povjerenje ne zaslužuje mišljenje. a dijelom prepričanih. tako da Marko nije ništa pogriješio zapisujući neke stvari onako kako su mu dolazile na pamet. 3. Vaeter. ali se on nije ograničavao samo na Logia Krista nego je referirao i stvari koje se tiču apostola i učenika. Euzebije je donio veoma nepovoljan sud o vrijednosti Papijina djela: među stvarima koje Papija donosi kao nepisane tradicije ima »čudnih parabola Spasiteljevih i nekih njegovih učenja te drugih stvari više mitskog karaktera (kai tina alla mythikotera) . kod drugih starih pisaca: Ireneja. Značenje. Sv. 2. Andrije iz Cezareje u Kapadociji. 1341. Bardenhewer). Euzebije zna samo iz sv. prijevodom). 3. točno je zapisao. Djelo Papijino naznačuje sv. Papija je najznačajniji kao svjedok za Markovo Evanđelje.) tiče se n a j v j e r o j a t n i j e jednog drugog Papije — latinskog gramatičara iz g. nego je poslije. da je to jedino djelo koje je Papija napisao. 39. i 1374. u stvari. ali ne po redu. Nije nam poznat nijedan prijevod Papijina spisa na koji stari jezik. (kako misli O. eccl. / Padri apostolici. 254—285 (s tal. Padres Apostolicos. BAC. Na čistoj zabuni počiva kasnija tvrdnja (Chronicon Paschale. Explanatio sermonum Domini napisana je n a j v j e r o j a t n i j e pod carem Hadrijanom (117—138). Djelo je danas izgubljeno. kako rekoh. 33. Jer on nije ni slušao Gospodina niti ga je slijedio. 39 (Bruxelles 1970) 106—146. dijelom doslovnih. Euzebije je Papijino djelo čitao. ograničeno nadaren« (smikros on ton noun. da ne . ili možda još pod Trajanom oko g. eccl. 1053. kako se to jasno vidi iz sačuvanih fragmenata. Jeronim preveo kao Explanatio sermonum Domini (De vir. [126]—[134]. Irenej kao »pet knjiga« (pente biblia). koje se pojavljuje u IX stoljeću. 1 commentari di Papia di Hierapoli. Maksim Ispovjednik (umro 662) još imao djelo pri ruci. — O GIORDANO. sve što je zapamtio od onoga što je Krist ili govorio ili činio. zna za to djelo samo iz Euzebija. Odlomak nam doslovno citira Euzebije Cezarejski: »I ovo reče prezbiter (sc. 115. Die apost. Torino 1941'. koji je davao svoja naučavanja (tas didaskalias) p r e m a potrebama. 71 ad Lucin. 4). 5). 5. što je sv. nisu samo govori ili izreke Isusove u užem smislu nego i djela. 3. ŠB). što ih je egzegetirao Papija.. Bio je. Logia Kyriou. RUIZ BUENO. Iz Euzebija saznajemo da je Papija napisao »pet knjiga« (syngrammata pente) koje imaju naslov »Tumačenja govora Gospodnjih« (Logion kyriakon exegeseos) (Hist. op. Focije) da je Papija umro mučeničkom smrću u Pergamu. G. Filipa Sidetesa i dr. 18).: PG 5. 13). 1255—1262. prijevodom). Zagonetno pojavljivanje Papijina imena u katalozima dviju biblioteka u S r e d n j e m vijeku (g. sačuvano je samo nekoliko fragmenata. Euzebija. ali Jeronim to izričito niječe. 39. bez pobliže naznake naslova (Adv.. Ivan apostol. čini se. slijedio Petra. čini se da je sv. X FUNK. u Hierapolisu bio biskup Apolinar. L'Antiquité classique. Taj se Euzebijev sud posebno odnosi na Papijin milenarizam. D. BOSIO. ili. I z d. U Jeronimovo vrijeme bio se pronio glas da je on preveo na latinski Papiju (kao i Polikarpa i Josipa Flavija). F.

autorstvo završetka Markova Evanđelja (Mk 16. str. Zagreb 1975. kad je pisao. 3. HARRINGTON. 5. 39. a svatko ih je tumačio (hermeneu. eccl. Hist. Euzebije kazuje da se Papija služio također svjedočanstvima iz Prve Ivanove i iz Prve Petrove poslanice (ibid.. i da u tome ne reče ništa lažno« (Hist. Irenej (Adv. Chapman iznio je g.se) kako je mogao« (Hist. Papija spominje kao svoga učitelja Aristiona. 341— 366.39. 7. 39. eccl. Papiju općenito treba smatrati predstavnikom judeokršćanske teologije. W. 3. eccl. Tournai 1958. J. 3. 15). To je maloazijska hilijastička tradicija.142 PAPIJA HIERAPOLSKI propusti ništa od onoga što je čuo. C. DANIÉLOU. 39. hipotezu da bi Aristion mogao biti autor Poslanice Hebrejima.). KS. od kojih je najznačajnija ona o tisućgodišnjem kraljevstvu Kristovu na zemlji.. Zaključuje se iz te Papijine rečenice da u njegovoj sredini. Tome Aristionu pripisao je F. učenika Isusova. a Euzebije ga osuđuje. 15). 3—4). J. U s p. Conybeare (g. 4. 14). eccl. oslikanom živim b o j a m a o izvanrednoj plodnosti zemlje. Uvod u Novi zavjet. U vezi s Matejevim Evanđeljem Euzebije citira iz Papije ovu rečenicu: »Matej je dakle hebrejskim dijalektom napisao govore (ta logia). J. 39. nije još bio u upotrebi Matejev grčki tekst. nego da su pojedinci prevodili Evanđelje s hebrejskog na grčki kako su znali i mogli. O nekoj književnoj djelatnosti Aristiona nemamo nikakvih podataka iz kršćanske starine. 989. . 1905. s osloncem na jedan armenski evanđeoski kodeks iz g. haer. od kojega preuzima neka tumačenja Isusovih govora <EUS. Théologie du Judéo-christianisme. jer da je krivo razumio ono što su apostoli govorili u mističkom smislu (mystikos eiremena: Hist. Na Papiju se u toj stvari oslanja sv. 129—130. Papija je prenosio više usmenih tradicija. 1893). 9—20). 3. 3. 12). 55—64. 33.

Origen i dr. Neki su stari pisci bili skloni pridavati j o j ugled nadahnute knjige (npr. Da j o j nije m j e s t o među kanonskim knjigama Novog Zavjeta. to je svakako »posebno značajan spomenik cikvene prošlosti« (O. M. Danas je u b r a j a m o m e đ u spise Apostolskih otaca. Migne g. sv. svršetak knjige. čini se. a u novije vrijeme brigu za novo kritično izdanje preuzeo je A. Drugi stari latinski prijevod Pastira nazvan je »Versio Palatina«. 1857. Faber Stapulensis (Lefevre D'£taples). Hilgenfeld (1873). Ciprijanova homilija De aleatoribus. 10). ali je prevodilac imao pred očima stariji prijevod (Versio vulgata). a knjiga je u cijelosti do nas došla samo u dva stara latinsika prijevoda. pronađeni listovi (2V2 fol. 1955.). iz grčkog originala. Sredinom XIX otkriven je na gori Athosu grčki tekst Pastira u jednom kodeksu iz XV stoljeća (Cod.). Grčki izvornik nije sačuvan u cijelosti. prema jednom kodeksu iz XIV/XV stoljeća. Pastir (Poimen) je naslov jedne starokršćanske knjige koja po svojoj književnoj vrsti spada u red apokalipsa. nešto kao u novije doba knjižica »De imitatione Christi« Tome Kempenca. osim nekoliko fragmenata. 9. Jeronim kaže da se ta knjiga »u nekim Crkvama Grčke javno čita. Prijevod je nastao u IV/V stoljeću. tj. u svoju kolekciju. Obično se naziva »Versio vulgata«. 1513. HER'MA: »PASTIR« 1. Prosper i dr. R. . to je rašćišćeno već u kršćanskoj starini. Athensis): nema spomenutog svršetka. leronimovo uvjerenje da je kod Latina »gotovo nepoznata« neće biti točno. Irenej. treba staviti istom u sredinu II stoljeća. nedostaje. osobito po tome što je to bilo u starini veoma popularno kršćansko duhovno štivo. 30—33. T a j je prijevod sačuvan u brojnim kodeksima. Mynors (Oxford). Do XIX stoljeća bili su poznati samo fragmenti koji se navode kod raznih starih kršćanskih pisaca. Kritično je izdanje priredio A. Sv. Kasijan. osim ako je mislio reći samo to da mu je nepoznato da bi se javno čitala: navode je mnogi latinski pisci (Tertulijan. te Sim. Sim. Ali kod Latina je gotovo nepoznata« (De vir. a nastao je najvjerojatnije još u II stoljeću. Odista korisna knjiga. a u starini je uživala golem ugled. Ps. a priredio ju je J.) kodeksa s početka VIII stoljeća koji sadržavaju taj isti prijevod. 10.143 § 15. jer u kodeksu nedostaje jedan list. Filastrije. i mnogi su od starih pisaca iz n j e vadili svjedočanstva (usurpavere testimonia). ali su oko g. Editio princeps starog latinskog prijevoda izašla je u Parizu g. T a j latinski prijevod Pastira unio J. unatoč tome što njezin postanak. Bardenhewer). Dressel (Leipzig 1857). Ipak danas posjedujemo gotovo čitav grčki tekst Pastira. P. B. T a j je prijevod prvi izdao A. ili. Izdanje je načinjeno prema jednom jedinom kodeksu.

Kritično izdanje grčkog teksta. njegov ga gospodar u mladim godinama prodao u Rim nekoj matroni imenom Rode (Vis. pogotovo što Sinaiticus pruža stanovite potvrde za veću točnost Michigan Codexa. 2). 1. k r a j via Campana. 6. Michigan Codex najvjerojatnije potječe iz druge polovice I I I stoljeća. koji je otkrio t a j kodeks. na Sinaju glasoviti biblijski kodeks Cod. Stekao je znatan imutak koji je izgubio (Vis. 19—24) upozorio je F. Lefort u Louvainu g. Mondini. 3. 2. 1907. pa se misli da on vjernije prenosi izvorni tekst. priredio je kritično izdanje R. 1905. ali samo dio. pružio j o j je ruku i pomogao da iziđe iz vode. K. 1859. Sačuvan je i stari etiopski prijevod Pastira. 1. Postoji još jedan kodeks etiopskog prijevoda. 1. a žena mu ne zna obuzdavati svoga jezika (Vis. s transkripcijom. Kasnije je S. Nezavisno od nje. a u dodatku Novom Zavjetu nalazimo tzv. koji su od značajne važnosti za utvrđivanje izvornog teksta. Najznačajniji je u tom smislu Michigan Codex. Amherst i dr. a Vatikanska biblioteka ima fotografsku reprodukciju toga kodeksa. falsificirao i izdao u Londonu g. ali sa stanovitim komuniciranjem. W. 2). u stvari. 1) koja mu je udijelila slobodu. sačuvanih većinom na papirusima (Oxyr. 3. 4.144 HERMIN »PASTIR« K. a imaju potjecati od istog cjelovitog kodeksa Pastira. 3). K. Kodeks je proučio i izdao g. Vis. koji sadržava Stari i Novi Zavjet. 1863. Simonides. do 1965) izdano je više grčkih fragmenata Pastira. 1. 4. Barnabinu poslanicu i Hermina Pastira. Robinson u Cambridgeu g. 1. Na jedan f r a g m e n a t Pastira sačuvan na srednjoperzijskom (Sim. Samo djelo otpočinje Herma od jednog osobnog doživljaja: jednog je dana vidio svoju nek a d a š n j u gospodaricu Rode kako se kupa u Tiberu.). 2). d'Abbadie. priredila je M. 6.. 1. 1888. 2. 1922. a proizveo je značajnu zbrku u znanstvenom svijetu jer je. Bonner. Pisac Pastira u više navrata sam sebi d a j e ime Herma (Hermas). Michigan Codex sadržava niz jezičnih vulgarizama u odnosu prema kodeksu s Athosa. 2. 1952. Tischendorf je izdao t a j tekst u Leipzigu g. Listovi su kupljeni u Kairu g. koji međutim nije sadržavao četiri prva Viđenja (Visiones). tobožnji cjelovit tekst Pastira. 1859. C. 9. Oženjen je i ima djecu: njegova su djeca hulila na ime Božje i izdala su svoje roditelje (Vis. videći njezinu ljepotu pomislio je u sebi da bi bio veoma sretan kad bi imao ženu takve ljepote i takva karaktera (Vis. Lake je i t a j kodeks izdao u fotografskom izdanju u Oxfordu g 1911. 9) koji su konačno došli u Sveuč. Joly (Paris 1958). 1860. Sinaiticus (S). otkinuo je tri lista (5. Mueller g. Ima blizu Rima njivu koju o b r a đ u j e (Vis. Lake izdao u Oxfordu g. C. Lambros iznova kolacionirao kodeks na Athosu. do Mand. drugi od onoga po kojemu je svoje izdanje priredio D'Abbadie. oko deset stadija udaljenu od javne ceste (Vis. Pruža o sebi i više autobiografskih podataka: on je bio rob. 6. vodeći računa o svom tom rukopisnom materijalu. kratko vrijeme poslije toga vidio je . 1934. 3. nazvan tako zbog toga što se sada čuva na Sveučilištu Michigan (USA). a konačno je K. fotografsko izdanje kodeksa koji je ostao na Athosu. p o s j e d u j e ga A. s prazninama: izdao ga je g. 1. A. U međuvremenu (od g. A. 3. a koji sadržava fragmenat iz Mandata i niz duljih fragmenata iz Similitudines. a Codex Athensis da predstavlja literarno dotjerani (manje pučko) izdanje. i to je onda izdao J. Tischendorf otkrio je g. Whittaker (Berlin 1956). P. Nekoliko se fragmenata sačuvalo i na koptskom jeziku (na sahidijskom i ahminijskom dijalektu): izdao ih je Th. 7)). biblioteku u Leipzigu. 1891. 2). Od toga su povoda počele njegove vizije. 2.

Na to se onda nadovezuju druge vizije. da je to onaj Herma kojega sv. Ostaje p i t a n j e pobližeg određenja tko je bio taj Herma. Treća je mogućnost da Herma ima tu pred očima nekog drugog Klementa (A. Crkva u Drugom viđenju n a r e đ u j e Hermi: »Napisat ćeš.« Stilizacija te indikacije pruža d o j a m takve vjerodostojnosti da bi je teško bilo sasvim osporiti. 10) u obliku. da za Hermu kojega spominje sv. 31). Muratorijev fragmenat (usp. Pavao. Joly to smatra prilično uvjerljivim. 1. svjesno antidatirao svoje djelo. A Grapte će upućivati udovice i sirote. ili bar dio djela. Jeronim (De vir. Dibelius misli da je Herma antidatirao samo »nebesku knjižicu« (biblidion) koju mu je u drugoj viziji predala Cikva da je prepiše (tekst: Vis. nego Herma pod tim misli onovremenu Crkvu. To je mišljenje bilo kasnije često zastupano. posebno onima o ženi i djeci te opisu doživljaja s Rodom. Stoga većina kritičara drži da j o j treba vjerovati. to više što se u tekstu Pastira ne može otkriti nikakva aluzija na 1 Klem. iako se načelno izjašnjava za stav da je riječ o nekom drugom Klementu. onda je Pastir — ili b a r njegov dio — morao biti napisan već u vrijeme Klementovo. 2. 4. međutim. jednu indikaciju koju je teško uskladiti s d a t i r a n j e m u vrijeme pontifikata Pija I. bez obzira kako će se riješiti teškoća zbog spominjanja Arkadije na jednom m j e s t u (Sim. piscu poslanice Korinćanima. jer je to njemu povjereno. a to je propovijedanje pokore. Zahn (1868) mislili su na temelju citiranog teksta da je Pastir nastao pri k r a j u I stoljeća: autor nije doduše onaj Herma što ga spominje sv. 16) stavlja nastanak Pastira u vrijeme pape Pija I (oko 140—155) i smatra Hermu njegovim bratom: »A Pastira je sasvim nedavno (nuperrime) u naša vremena u gradu Rimu napisao Herma. Gaab (g. ali je bez s u m n j e suvremenik Klementa Rimskog. želeći mu pred javnošću pribaviti ugled veće starine. 4). Pavao »asserunt auctorem esse libri qui appelatur Pastor«. dva prijepisa knjižice (dyo biblaridia) i poslat ćeš jedan Klementu a jedan Grapti. Pavao pozdravlja u poslanici Rimljanima (Rm 16. 2—3). 14). Klement će poslati u druge gradove. R. nastao sredinom II stoljeća. b a r njegova konačna redakcija. Origen je mislio (Com. 1866) i Th. To je mišljenje prenio sv. U samom tekstu nalazimo. a ne o Klementu Rimskom. in Rom 10. 3). Lelong. dakle. To mišljenje nije bilo prihvaćeno. Joly). Istraživači nisu jedinstveni u tome kakvu vrijednost treba dati tim podacima. ili je Herma. neko je antidatiranje neizbježno. i da je Pastir. Ako se ne prihvaća drugi Klement ni antidatiranje. Teško je opet prihvatiti da bi pisac bio svjesno antidatirao čitavo djelo: ako se hoće da je u citiranom tekstu svakako riječ o Klementu Rimskom. 9. pišući pedesetak godina kasnije. preostaje pribjegavanje hipotezi da PaJ0 Povijest kršćanske literature I . a anegdota s Rodom izmišljena je da se dobije pogodan i zanimljiv pristup k temeljnoj svrsi koju hoće postići njegovo djelo. Na Rim u p u ć u j u i geografske indikacije u samom tekstu. § 53. i to u samom Rimu. 92—101). R. M.VRIJEME NASTANKA SPISA 145 u snu kako se otvara nebo i kako ga Rode s neba kori zbog te misli: Bog se srdi na nj zbog toga što je imao takvu želju prema n j o j . njegov brat. E. jer da svakako treba vjerovati više samom djelu nego kasnijoj izjavi Muratorijeva fragmenta. Ako je tako. odnosno kršćane. dok je na stolici Crkve grada Rima sjedio biskup Pijo. Većina kritičara misli da je u tom tekstu riječ o rimskom biskupu Klementu (c. 2. ili. A ti ćeš čitati ovome gradu pred starješinama (ton presbyteron) koji su na čelu Crkve« (Vis. Golema većina misli da je riječ o goloj literarnoj fikciji: ono što Herma govori o svojoj ženi i djeci ne odnosi se na njegovu vlastitu obitelj.

9. ali bi pojedine dijelove bio publicirao prije. A. IX ima smisla jedino ako je djelo već sadržavalo i prve četiri vizije. pružaju neku (relativno slabu) potvrdu za to. četiri vizije (prvi. bilo da je isti pisac pisao djelo na mahove u duljim vremenskim razmacima. Poredbe (Parabolai. a koje je sadržavalo samo Mandata i Similitudines s petom vizijom kao uvodom. No ta podjela ima svoje uporište i u rukopisnoj tradiciji. on dođe k meni i kaže mi: Želim ti pokazati što ti je pokazao Duh Sveti koji ti je govorio u liku C r k v e . stari koptski prijevod. Zapovijedi (Entolai. jer tekst Sim. pa bi na t a j način izvorni Pastir bio podijeljen. ne na tri. ali u rukopisnoj tradiciji nemamo nikakvog eventualnog naslova za t a j četvrti dio Pastira. podrazumijevajući na taj način kao da Pastir u pravom smislu počinje na tom m j e s t u . « (Sim. Na taj bi način čitavo djelo izvorno bilo. Hipoteza je veoma slaba. pogo- . Ti naslovi potječu od Herme. Sim IX i Sim. 1. 2) bio bi napisao oko g. ukoliko je pisac bio to shvatio kao četvrti dio i možda mu dodijelio i poseban naslov. 140. initium Pastoris. bila četiri. s jedne strane. današnje Viđenje peto nosilo je naslov Otkrivenje (ApOkalypsis) i imalo je ulogu uvoda u Zapovijedi i Poredbe. podijeljeno na dva nejednaka dijela: 1. Michigan Codex. a u ostalom tekstu javlja mu se Pastir koji ga u svemu podučava. veći dio). bilo da je današnji Pastir sastavljen od dijelova koje je u razno doba napisalo više pisaca. Mandata: ima ih 12). m a n j i dio). Similitudines: ima ih 10). Jedan koptski fragment i Versio Palatina. Te riječi. . ukazuju na to da sav tekst Pastira treba smatrati jednom cjelinom. anđela pokore. 110. X) nova cjelina. čini se. tijekom tridesetak godina. Današnji Pastir sastoji se od tri dijela: Viđenja (Horaseis. Djelo je jedinstveno po samom Hermi koji je kroz čitavo djelo primatelj nebeskih poruka (istina. znamo samo da je Pastir kružio u izdanju gdje tih vizija nije bilo. 1). Visiones: ima ih u svemu 5). »Nebesku knjižicu« iz drugog viđenja (Vis. a latinska versio vulgata (posvjedočena u brojnim kodeksima) d a j e toj viziji naslov: Visio quinta. i po jedinstvenoj svrsi: navješćivanje pokore i kršćanskog duhovnog ideala. 2. Prvotno su Viđenja. ali s druge strane daju dojam da je za pisca ono što slijedi (tj. . Zatim se nastavlja tumačenje onoga što je Herma vidio u Viđenju trećem. Da uskladi podatke iz samog Pastira s podacima iz Muratorijeva fragmenta. dvanaest zapovijedi i deset poredbi (drugi. i velik b r o j grčkih papirosa po svojoj numeraciji pokazuju da nisu sadržavali prva četiri viđenja: to znači da je u starini kolalo također izdanje Pastira bez prvih četiri vizija. Pisac započinje devetu poredbu riječima: »Pošto sam napisao zapovijedi i poredbe Pastira. nego na četiri dijela. ime Herma javlja se samo u Vizijama). v.146 HERMIN »PASTIR« stir nije napisan istodobno. peta vizija nosi naslov Apokalypsis (za razliku od prvih četiri). Sinait. čini se. Za izvornu podjelu Pastira od značenja je još jedan problem. Uporište za takve hipoteze nalaze istraživači u samoj kompoziciji djela i u rukopisnoj tradiciji. Harnack iznio je hipotezu da u današnjem tekstu Pastira treba razlikovati šest sukcesivno napisanih sastavnih dijelova: autor bi djelu bio dao konačnu redakciju dko g. ali se čini da današn j a raspored'ba knjige nije u početku bila točno takva kakvu imamo danas. U rukopisnoj tradiciji — a to je važno spomenuti za ocjenu p i t a n j a je li Pastir jedinstvena cjelina — ne nalazimo nikakvih indicija da bi četiri prve vizije ikad bile izdavane kao zasebna cjelina. Takva je podjela utemeljena na samom tekstu: u prve četiri vizije javlja se Hermi Crkva i d a j e mu nebeske poruke. U Cod. današnja peta vizija. u stvari. i predao papi Klementu.

kojih je b r o j zaključen. mišljenje da je Pastir izvorno židovski spis. Schlaeger. 1. Euzebije je to shvatio da je Irenej prihvaćao Pastira (Hist. 1927. a o tom ugledu svjedoči i sam Muratorijev fragmenat. »Hermas apocalypticus« napisao bi poslije toga (za vrijeme cara T r a j a n a ili Hadrijana) prve četiri vizije. Zapovijedi i prvih sedam Poredbi. 7). Ps. Ostaje problem kako spojiti kasno datiranje koje nam pruža Muratorijev fragment s veoma a r h a j s k o m teologijom Pastira i s još većma arhajskom slikom organiziranosti Crkve kakvu možemo iz spisa naslutiti. konačno bi za vrijeme Pija I neki »Hermas secundarius« napisao Poredbe 8—10 i proveo konačnu redakciju cjeline. 77—80). da se Herma kod pisanja svoga djela koristio starijim materijalima. kako židovske tako i poganske provenijencije. koji je kršćanin Herma za vrijeme pape Pija I preradio i interpolirao. 140. Irenej citira Pastira (Mand. Fragmentist mu ne priznaje tolik ugled navodeći kao razlog njegov nedavni nastanak (nuperrime). a b r a t Pija I ostalo. G. 1958. 48—49. se publicare vero in ecclesia populo ñeque inter prophetas. Giet iznio teoriju o prisutnosti triju različitih autora u Pastiru. 2). eccl. napisan negdje u drugoj polovici I I I stoljeća. 1896. Konačna riječ o postanku Pastira možda još uvijek nije rečena. 1963) St. Pisma. Jednakost stila i rječnika najveći su argumenti protiv više autora. . ali ga ne zabacuje ni izdaleka na isti način kao. 101. od kojih bi prva mogla biti napisana već pri k r a j u I stoljeća (Théologie du Judéo-christianisme. ni među apostolima svršetka vremena« (et ideo legi eum quidem oportet. tj. De Champagny (1863) je smatrao da je Pavlov učenik Herma napisao prve četiri vizije. mislio da te teze o više autora »jedva zaslužuju da budu spomenute« (SC 53. Jedinstvo djela i jedinstvo autora čini se da su neosporni. među knjigama Sv. očito. Peto viđenje. 64—67). Sv. tobožnje Pavlove poslanice Laodicejcima i Aleksandrijcima. Ipak je i poslije toga (g. za koje kaže da »nije prikladno miješati žuč s medom« (rr. J. Sigurno je. 2). Pastira u užem smislu. Fr. Daniélou misli također da bi Pastir bio mogao nastajati postupno kroz više redakcija. completos numero. 90—91). ali se ne može u crkvi objaviti narodu ni među prorocima. a konačna oko g. recimo. Hilgenfeldu (1881) treba razlikovati tri autora: »Hermas pastoralis« napisao je za vrijeme pape Klementa glavninu Pastira. Fragmentist naime kaže da Pastira »doduše treba čitati. 8. I Tertulijan ga u svojoj katoličkoj periodi naziva »Scriptura« (De orat. Takav način govora. Sigurno je također da u njegovu jeziku postoje hebraizmi i da se osjeća hebraistički kolorit. 5. 20. haer. R. napisan najkasnije za cara Klaudija (41—54). Ciprijanov spis »Adversus aleatores«. 4. citira Pastira kao »Scriptura divina« (c. 16). K tome pridolazi još i ugled što ga je spis uživao. No to se može bolje objasniti prihvaćenim mišljenjem da je Herma bio židovskog podrijetla negoli premalo utemeljenom konstrukcijom o pos t o j a n j u židovskog Pastira kojega bi kršćanski pisac bio samo nekim zahvatom pokrstio.VELIK UGLED »PASTIRA« 147 tovo što je papa Klement prema tradiciji u m r o već g. tj. teško shvatljiv ako je spis napisan tek sredinom II stoljeća. Spitta iznio je g. Joly je g. ñeque inter apostolos in finem temporum potest: rr. To je mišljenje ponovno zastupao g. Po A. U prošlom su se stoljeću pojavile i hipoteze koje zastupaju da je Pastir djelo više autora. ili b a r zastupali da ga treba čitati. 1) jednostavno kao »Pismo« (he graphe: Adv. Nuova storia délia Chiesa. pokazuje da su ga u fragmentistovu krugu neki čitali.

11). te se Hermin Pastir p r o m a t r a kao izvanredno vrelo za shvaćanje i praksu prve Crkve u p i t a n j u sakramenta pokore. temeljno štivo za duhovnu . b a r u svojoj konačnoj redakciji. treba da pridometnem i to da postoje i druge knjige (hetera biblia) izvan ovih. Svi se istraživači slažu da H e r m a propovijeda mogućnost oproštenja grijeha poslije k r š t e n j a pomoću pokore. Ako iz njegova djela možemo izvući obavijesti druge vrste. u svojoj Epist. gdje naslov djela glasi: Liber Pastoris nuntii paenitentiae. eccl.148 HERMIN »PASTIR« 16). 25. Atanazije svjedoči također o upotrebljavanju Pastira u davanju katehetske poduke. 392. Čini se da nije moguće staviti u pitanje da Pastir. Joly. 10. čini se. onda je naprosto nemoguće zamisliti da bi spis u to vrijeme bio shvaćen prvenstveno kao propovijedanje o mogućnosti drugoga oproštenja grijeha nakon oproštenja koje se dobiva na k r š t e n j u . Uputa koja se naziva apostolskom (Didache kaloumene ton apostolon) i Pastir (ho Poimen)« (c. Tertulijan je očito shvaćao da Pastir propovijeda tu mogućnost opraštanja. uputa u kršćanski život. »Herma se interesira gotovo isključivo za pokoru. 22). da stupe u b r o j katekumena. Međutim. Obično se misli na pokoru kao put za zadobivanje oproštenja grijeha učinjenih poslije krštenja. međutim. Pastir je. i tvrdi da se Pastir »ab omni concilio ecclesiarum« meće »inter apocrypha et falsa« (De pud. 3. koje nisu kanonizirane. divinitus inspirata« (Comm. zna da neki ne priznaju Pastira kao božansko Pismo (graphe theia: Comm. Judita. ili. Origen. Sv. piše djelo o crkvenim piscima. on nadodaje: »No radi potpunije točnosti. a neki ga čak i preziru (De principiis 4. ut puto. Iskorištavanje Hermine knjige u crkvenoj katehetskoj praksi može n a m valjda sugerirati nešto o svrsi za koju je spis izvorno napisan. in Matth. SC 53. 10. 3. Golema je raspra među teolozima o različitim pojedinostima u vezi s tim. Tradicionalno je mišljenje u povijesti kršćanske literature da je Herma svoje djelo napisao kao navješćivanje pokore (metanoia). kad se na Pastira obara u svom montanističkom spisu »De pudicitia«. ali se kasnije kao montanist na nj obara kao na »Scriptura Pastoris. To je mišljenje potvrđeno i latinskim prijevodom Versio Palatina. ali izvješćuje da se Pastir javno čita u crkvama i da se upotrebljava u pružanju poduke katekumenima (Ibid. ali vjerojatno ne bi bio prenio indikaciju iz Euzebija kad ona za njegovo vrijeme ne bi više bila vrijedila. pišući ovo. 14. zna da se Pastir »apud quasdam Graeciae Ecclesias j a m publice legitur« (De vir. 4). 11). 3 . b a r jedne. ako imamo na pameti da je Pastir još u IV stoljeću bio čitan kao podloga za davanje katehetske poduke onima koji su se odlučili da se p r i p r a v l j a j u za krštenje. onda ih on daje u funkciji pokore. usp. 367: završivši popis kanonskih knjiga Sv. 21). 39. Euzebije stavlja Pastira među apokrife (Hist. a Origen je veoma sklon smatrati da je Pastir »od Boga nadahnut«.6). Sv. ima kao svoju neposrednu svrhu navješćivanje mogućnosti i hitnosti pokore za grijehe načinjene poslije krštenja. Mudrost Sirahova. 20). s tim da se oproštenje zadobiva u ovom životu unutar crkvene zajednice. On je u tom literarno ovisan o Euzebiju. 31). Nasuprot. Jeronim. bio shvaćen kao neki priručnik kršćanskog morala. Pisma. Estera. sve je ostalo pred njegovim očima sekundarno« (R. Klement Aleksandrijski Pastira veoma cijeni i često citira. fest. 10). a svakako veoma koristan: »quae scriptura valde mihi utilis videtur et. Kroz cijelu knjigu. kad g. in Rom. t j . quae sola moechos amat«. god. ali su dobile status (tetypomena) od Otaca da se čitaju onima koji su netom pristupili (i koji žele) da budu katehizirani (katecheisthai) u nauku pobožnosti: Mudrost Salomonova. Tobija.

282). Daleko je vjerojatnije. nego se predstavlja kao pokornik i navjestitelj pokore. Kebeta. 5). koji je metodom sličnosti motiva prilično proučavao Pastira. čini se.KNJIŽEVNA VRSTA I OVISNOST »PASTIRA« 149 izgradnju. Po svojoj književnoj vrsti Pastir neosporno spada među apokalipse. nastao pri k r a j u rimske republike. ili bar vjerovao da ih ima. Ipak se teško može utvrditi neposredna literarna ovisnost Herme o nekom konkretnom poganskom tekstu koji bi mu bio poslužio kao predložak. kako nam pokazuje Tertulijan. bez obzira hoćemo li prihvatiti da je ona nastajala kroz više redakcija. ali . o postupku da se kroz izmišljene vizije i tobožnje poruke s neba iznese određeno učenje. ako je ta posljednja redakcija ujedno jedina. Ako je posljednja redakcija načinjena s neposrednim ciljem da se protiv rigorističkih tendencija propovijeda mogućnost oproštenja grijeha. To treba smatrati osnovnom svrhom radi koje je knjiga napisana. a drugo da je d a l j n j e razvijanje te prve jezgre. R. Petersonova su istraživanja pokazala da je H e r m a u ocrtavanju svojih vizija veoma ovisan o načinu kako su se opisivala božanska ukazivanja u poganskoj antiki: bitna je razlika ipak u tome što kod Herme nema traga tome da bi ukazivanje nebeskih ličnosti bilo rezultat prethodnih magijskih operacija (Nav. Rom-Freiburg-Wien 1959. Bardy (1911). s time da je tekst redigiran tako da ujedno zauzme neposredan stav p r e m a konkretnim rigorističkim tendencijama o nemogućnosti svakog oproštenja grijeha počinjenih poslije krštenja. a što je pobijao već G. A. Herma ne posuđuje nikakvog učenja od Ps. Sam se Herma nigdje izričito ne naziva prorokom. a »i ostalo« (Vis. ali su to bile halucinacije. Reitzenstein (1904). koji dobiva zadatak da nebeske poruke prenese drugima. međutim. Judentum und Gnosis. 2). t j . kako je zastupao R. ona nije izmijenila bitnu orijentaciju djela. Sve što Herma naučava. van Deemter (1929) misli da su samo četiri prve vizije odista vizionarskog karaktera. dj. ili početkom carstva). posebno nakon istraživanja E. a da pisac kod toga nema nakane tvrditi da je te vizije odista imao? Nijedan kritičar ne zastupa da bi sve vizije u Pastiru bile stvarne. Petersona. 5. E. da se iz Pastira ipak može nešto izvlačiti u vezi sa shvaćanjem o oprošten j u grijeha u Crkvi II stoljeća. On je samo priprost posrednik. On prepisuje »nebesku knjižicu« (Vis. da je riječ o golom književnom postupku. str. Je li Herma sam imao vizije. saopćile su mu osobe s neba. ili je riječ samo o čistoj književnoj vrsti. Nalazimo kod Herme motiva koji nalikuju na motive u hermetičkoj literaturi. Peterson. onda treba reći da je njezina osnovna svrha ocrt kršćanskog duhovnog ideala. str. 254—270). upozorava da je Pastir bio obljubljeno štivo »kod kršćanskih asketa u Egiptu i Mezopotamiji«. von Stroem (1936) pokušao je pomoću moderne psihologije protumačiti da je Herma odista vjerovao u svoje vizije. Etiopski prijevod naziva H e r m u u naslovu »prorokom«. ali se ne čini da bi ovisnost Herme o spisu Poimandres bila direktna. Moguć je. direktan u t j e c a j Ps. dobiva nalog da zapiše Zapovijedi i Poredbe. ali je sigurno da Pastira moramo prije svega promatrati kao knjigu kršćanskog duhovnog života. Time se Pastir nadovezuje na bogatu židovsku apokaliptičku književnost. u koju po literarnoj vrsti ide kanonska novozavjetna Apokalipsa Ivanova i brojne kršćanske apokrifne apokalipse. i da je metodološki »veoma opasno izvlačiti iz Herme nešto za povijest sakramenta pokore« (Fruehkirche. Kebetova spisa »Tabula« (Pinax) koji je bio veoma popularan u prvim stoljećima kršćanske ere (to je stoičko-neopitagorejski spis. Herder.

a s tim će u vezi biti i lokaliziranje događanja u Rim (E. čini se. PETERSON. R. DIBELIUS. GIET. 4). — Lit. dj. prijevod nekih odlomaka). stil nespretan i pun dosadnih opetovanja. 70. Louvain-Gembloux 1950. Te su ocjene samo dijelom točne. ako je knjiga i nastala u n u t a r jedne »školske« tradicije. Kritische Analyse der fuenften Vision des Hermas. čini se. ID. Nav. J. JOLY. nego da spada u Palestinu«. RL 23—33 (hrv. slikovite pojedinosti (usp. a posebna je vrijednost Pastira u tome što nam omogućava »uvid u razvitak askeze unutar judeokršćanstva« (Nav. književno nedotjeran i pučki. L'influence de l'Évangile de saint Matthieu sur la littérature chrétienne avant saint Irénée. ali ga nikad ne citira doslovno. nego produkt škole. mašta oskudna i škrta. A sve je to uspio zaodjeti u jedan oblik koji je bio pristupačan najširim slojevima. što je učinilo da je njegov spis postao tako popularno duhovno štivo. 2). to se vidi već iz toga što je on jednako eliminirao palestinsku pozadinu eshatologije kao što i aludiranje na kultni i obredni zakon Izraela«.—P. pučki. Beitraege zur Interprétation der Visionen im Pastor Hermae. 81—83. JOLY. J. SC 53. baš tako siromašan. dj. Peterson inzistira da Pastir nije »pučka knjiga«. 261—326).. Tuebingen 1923. 43—82). nav. dj. ali veoma rijetko možemo naći točne citacije: to valjda odgovara apokaliptič'koj književnoj vrsti kad se sva nauka ukazuje kao neposredno dana s neba. dj.: M. Herder. 1947) zapazili su istraživači srodnost Hermina učenja posebno s kumranskim spisom Manuale disciplinae (npr. Njegov rječnik nije. Od novozavjetnih tekstova čini se n a j v j e r o j a t n i j i m da Herma slijedi Matejevo Evanđelje (E. 51—53). 3.. Od židovske apokrifne literature Herma citira izgubljenu inače knjigu Eldada i Modata. H e r m a svakako »želi biti kršćanin. Uglavnom otkrivamo uključne citacije. PETERSON. anast. I z d. Kao pisca. Le Pasteur. koji su narodu prorokovali u pustinji« (Vis 2. Pastir ima najviše srodnosti s Poslanicom Jakobovom. MASSAUX. ID. R.150 HERMIN »PASTIR« imitira. 46—49. Njegova opetovanja većinom imaju određenu funkcionalnost u svojoj književnoj vrsti: tekst je napisan da se javno čita. obraćenog na kršćanstvo. Poslije otkrivanja rukopisa u Kumranu (g. str. str. Na dosta se mjesta može otkriti direktan u t j e c a j apokrifne apokalipse Četvrte knjige Ezdrine (usp. iznio je čak hipotezu da je Herma sin nekog esena. 60. ID. Le Tableau de Cébès et la philosophie religieuse. E. učenje o »dva duha«). koji je došao iz Jeruzalema u Rim poslije g. Joly). Daniélou još jače utvrđuje ovisnost Hermine teologije od židovske apokrifne literature i od esenizma (Théologie du judéo-christianisme. u: Fruehkirche Judentum und Gnosis. kao što stoji pisano (gegraptai) u knjizi Eldada i Modata. nav. Rom-Freiburg-Wien 1959. kako pokazuju novija istraživanja. A ni mašta mu nije sasvim siromašna: on zna živo dočarati prizore i zaintrigirati čitatelja. Sadržajno je Pastir svakako judeokršćanski spis. WHITTAKER. Der Hirt des Hermas.. Der Hirt des Hermas. ona je bila tako napisana da je postala veoma cijenjeno pučko štivo. smatrajući je Svetim Pismom: »Blizu je Gospodin onima koji se obrate (epistrephomenois). St. Paris 1958 (II izd. Peterson čak misli da je »očevidno da ta nauka nije nastala u Rimu. 1967). Berlin 1956 (II izd. Ipak. passim). Hermas.. GCS 48. 308) Herma je »prožet svetim tekstovima« (R. 49. 282).. SC 53. Die apostolischen Vaeter: I. On je utvrdio značajne esenske u t j e c a j e na teologiju Herminu. Hermas et les . Die Begegnung mit dem Ungeheuer. 285—309. str.. 271—284. 254—270. Bruxelles 1963. § 17.: M. koji se usko veže uz židovsku apokaliptičku literaturu. H e r m u su obično nisko ocjenjivali: njegov je jezik siromašan. 46. 1968). Audet posebno je proučavao tu srodnost (Revue Biblique 1953. Svakako je H e r m a mnogo čitao i služio se kod pisanja svoga djela mnogim predznanjima. ako i jest priprost.

Nebo se zatvara. R. JOLY. Ne prestani. dakle. Museen. Sadržaj. i (grijehe) sve tvoje kuće i svih svetih«. koju je i blagoslovio. nego se mora ohrabriti d utvrditi svoju kuću. Zatim mu je stara gospođa čitala iz knjižice: trnci su ga prolazili od onoga što je čuo. ali ono prije bilo je strašno i tvrdo. Ein neuer Hermas-Papyrus [P 5104 Berliner Staatl. o samom činu. »Svakodnevna pravedna riječ dođe na kraj svakoj zloći. On joj odzdravi: »Zdravo. prema istoku. Hermas et le Pasteur. On ju je zamolio da mu dade knjižicu da je prepiše. Isto je tako išao prema Kumama. koji je pun svake jednostavnosti (haplotetos) i velike nedužnosti (akakias)«. KOESTER. On je odgovorio da mu se posljednje riječi sviđaju. gle. Ona mu kaže da »pravedan muž ima pravedne misli. došla su četiri mladića: oni su uzeli katedru i otišli prema istoku. a ono pređašnje pogana i otpadnika. IV 4. što je tako utučen i neveseo. Aeg. da se posljednje riječi tiču pravednih. kad ga je Duh uzeo i odnio na isto mjesto: bacio se na koljena i molio. on koji je uvijek nasmiješen? On tada spomene optužbu Rode. a stara mu žena reče da se ne radi. TREU. bijela kao snijeg. Berlin 1957. molio i ispovijedao svoje grijehe.. koji je svojom slavnom voljom dao skladnost svojemu stvorenju. K. Međutim. str. Međutim. ako se obrate (metanoesousin) cijelim svojim srcem. gle. pred njim je hodala ona ista starica i čitala malu knjižicu. Mand. koji se uzdržava od svake zle želje. 24(1970) 34—49. gle. On samo ne smije biti nehajan. Ipak mu na koncu kaže. Herma!« Tako završava prvo viđenje (Vis. 4. i on će »izliječiti grijehe tvoje. 1. ali da se svakako u njegovu srcu rodila neka nakana u vezi s Rodom. Upitala ga. Zbog njihovih prestupaka trpi on i u svojim vremenitim poslovima. 1—4). a on se opravdava da ju je uvijek poštivao kao sestru. koji je svojom snažnom rječju (rhemati) učvrstio nebo i utemeljio zemlju na vodama. doduše. Stara gospođa je na to taknula Hermina prsa i upitala ga. Bog (nebeskih) sila. koji se svladava (enkrates). Kad se digao.« Kad je prestala čitati. radosna. H. posebno za »Hermu.4 — V 1. Abt. na odlasku rekla: »Budi muž (andrizou). da li mu se svidjelo njezino čitanje. nego je dopustio da se strašno pokvarila. to čovjek ne može podnijeti. i sve postaje ravno za njegove izabrane. on premješta nebesa i planine. Bog je milostiv i dat će mu snage da se sve popravi. Herma otpočinje od scene s Rodom i od svoje misli da bi volio imati takvu ženu. n. Jer znam da. ako budu obdržavali propise Božje što su ih primili u velikoj vjeri. pred njim se stvori velika katedra. sjedne sama na katedru i pozdravi ga: »Zdravo. Vigiliae Christ. 3)1—218. Herma«. koji je svojom vlastitom mudrošću (sophia) i providnošću(pronoia) stvorio svoju svetu Crkvu. gospođo!« Ona ga upita. koji je svojom nevidljivom i silnom moću i svojim velikim umom stvorio svijet. a ona mu je. Time što pravedno misli podiže se njegova slava na nebesima i Gospodin mu biva prijateljski u svakom njegovu poslu«. i da je takva želja zla. jer ne može toliko toga zapamtiti. Paris 1963. I dođe stara žena u blistavoj odjeći. može li on to navijestiti izabranicima Božjim. u: Vigiliae Christ.SADRŽAJ: PRVO I DRUGO VIĐENJE 151 pasteurs.2—41. s knjižicom u rukama. bit će upisani u knjige života sa svetima«. Kratko vrijeme poslije toga išao je prema Kumama i putem zaspao: tada ga duh zgrabio i odveo po bespuću preko neke rijeke na ravnicu gdje je klekao. Kad mu . a Herma ostaje sav u trncima i pun žalosti. 2. pojaviše se dva muža koji su je uzeli pod ruku i otišli za katedrom. str. nije to ono zbog čega se Bog ljuti na nj. brežuljke i mora. prekrivena vunom. nego Bog hoće da Herma obrati svoju kuću koja se zlo ponijela prema Gospodinu i prema roditeljima. On iz ljubavi prema djeci nije svoju kuću opominjao. Dok je ona još bila u riječi. neka se moli Bogu. jer ako mu je taj grijeh zapisan. Ona mu reče. Tada se otvorilo nebo i vidio je Rodu kako ga kori zbog one misli. 242—256. Synoptische Ueberlieferung bei den Apostolischen Vaetern. Drugo mu se viđenje dogodilo otprilike godinu dana kasnije. opominjati svoju djecu. kako će onda umilostiviti Boga za grijehe koje je stvarno počinio? Dok je bio još u tim mislima. Posljednje je riječi zapamtio: »Gle. 1967. da fen ispuni obećanje koje im je obećao s velikom slavom i radošću.

oni koji su sada spremni da ga zaniječu u nadolazećim danima: »Onima koji su zanijekali ranije postao je milostiv po velikom svome milosrđu. Grapte će podučavati udovice i sirote.« »Blizu je Gospodin onima koji se obraćaju!« U snu je Herma primio objavu o tome tko je ta starica koja mu je dala knjižicu. te njegova jednostavnost (haplotes) i mnoga uzdržljivost (enkrateia): to spasava njega. a kad je Herma rekao: »Sibila«. jer to na nj spada. Nikoga nije bilo.« Herma ima dužnost reći »onima koji su na čelu Crkve (tois proegoumenois tes ekklesias) da isprave svoje putove u pravednosti. To ga je ražalostilo. 1—*). oni će se očistiti od prijašnjih svojih grijeha. i »svi sveti 'koji su sagriješili do toga dana«. Načinit ćeš. ona mu reče. 2. što misli. Herma? Mjesto na desnoj strani pripada drugima. oni neće imati spasenja. jer ona ima još nešto nadodati. jer će biti odgajani pravednim odgojem (paideia dikaia). Spašava ga to što nije odstupio od Boga živoga. Treće je viđenje Herma očekivao: postio je i molio Gospodina da mu otkrije objavu (ten apokalypsin) koju mu je obećao dati preko one 'starice. Ona mu se noću ukazala i rekla mu neka pođe na svoju njivu. »Gospodar (despotes) se zakleo svojom slavom u vezi sa svojim izabranicima: ako poslije tog određenog dana još nastave grijeh. da zadobiješ nešto od nje za tvoju kuću. jer je to Crkva. Kad je po dogovoru stigao na mjesto. klekao i ispovijedao svoje grijehe. A ti ćeš je čitati ovome gradu pred prezbiterima koji stoje na čelu (proistamenon) Crkve« (Vis. jer obraćenje (metanoia) za pravednike ima kraj: ispuniše se dani obraćenja (metanoias) za sve svete. je li već dao knjižicu starješinama (tois presbyterois).« Kad mu je ona rekla neka samo sjedne. kosa mu se digla na glavi.« Zatim je imao viđenje kod svoje kuće: došla je ta starica i pitala ga. dva prijepisa i poslati jedan Klementu i jedan Grapti. kao i prije. Klement će je poslati u druge gradove. prestani moliti samo za svoje grijehe. ženu). jer se nije za nju brinuo.. Knjižica je sadržavala poziv na pokoru: Hermina kuća. Čim je svršio. htio je sjesti s desne strane. a da nije vidio tko. a spasava i sve koji tako rade te koračaju putem nedužnosti (akakia) i jednostavnosti (haplotes). »Kad dovršim sve riječi — reče — preko tebe će je upoznati svi izabrani. netko mu je knjižicu uzeo iz ruke.152 HERMIN »PASTIR« je dala. neka sjedne na klupu. ako pak ne bude gajio kivnosti. »Blago svima koji čine pravdu.ukazati oko petog sata. On reče: »Gospođo.« »Blaženi vi 'koji izdržite nadolazeću veliku stisku (ten thlipsin ten erhomenen ten megalen). tko je ona. Dobro je što nije. dakle. daj da prije sjednu prezbiteri. Ona je došla sa šest mladića. zadobit će oproštenje svih grijeha »ako se od svega srca obrate (metanoesosin) te iščupaju iz svojih srdaca podvojenost duha« (dipsychia). Mladić krasna obličja upitao ga je. i radi nje je uspostavljen kozmos. tj. »Digla ga za ruku i povela prema klupi. i ona će mu se . oni neće propasti do vjekova. Kad su ostali sami. a onda ga dodirnula i rekla mu: »Herma. vidio je klupu od bjelokosti (sympselion elephantinon). Herma se povukao u jedan kut polja i slovo po slovo sve prepisao. jer »kivnost pripravlja smrt«. kao i svi oni koji ne budu zanijekali svoga života!« Gospodin se zakleo svojim Sinom da će biti izbačeni iz života svi koji zaniječu Gospodina. moli i za pravednost. mladić mu reče: »Jer je stvorena prva od svih stvari: zato je stara (presbytera).« Herma ne smije gajiti kivnost prema svojoj djeci niti zapuštati svoju sestru (tj. i preko toga rasprostrto fino laneno platno. Nakon toga je petnaest dana postio i molio. ali ga je ona spriječila dajući mu rukom znak da sjedne s lijeve strane.. a mladićima rekla. Jer. ne raspoznavajući slogove. ako bude ustrajao. On se prepao. slušala ga kako moli i ispovijeda svoje grijehe. i pokazati mu što treba da vidi. oko 11 ujutro. za pogane obraćenje (metanoia) ima mjesta (estin) da posljednjeg dana. onima koji su se već . neka idu i grade. mladić mu je odgovorio da se vara. Herma je upao u velike osobne stiske zbog prestupaka svoje kuće. na njoj laneni jastuk (kerbikarion). Ali se ipak ohrabrio. na mjesto koje sam izabere. a ona mu reče: »Ražalošćen si. Na upit zašto je tako stara. a onda mu je bio objavljen smisao teksta.

ali se s puta otkotrljalo na neprohodna mjesta. i jedni i drugi imaju iste darove i ista obećanja. »Gle. Ona mu reče da će se neki od onih koji budu to čuli doduše obradovati. to su oni koje je Gospodin iskušao. križ. to su novaci u vjeri i vjernici. biskupi (episkopoi). to su sveti anđeli Božji. Kamenje iz dubine. to su oni koji su sagriješili. to su oni koji su trpjeli za ime Gospodnje. Tebi ostaje još mnogo. ali žele činiti pokoru (thelontes metanoesai): nisu bačeni daleko. kao dosad. unatoč želji. Raspucano su kamenje oni »koji nose u srcu nešto jedan protiv drugoga i nisu međusobno u miru (me eireneuontes). to sam ja. kad kula bude gotova. to su također anđeli. tamnicu. drugo raspucano. koje se priređuje (agomenoi) i stavlja u građevinu. . učitelja. jer u njima nema zloće. Kamenje iz dubine bilo je već istesano i odmah je pristajalo u gradnju. kojima je povjereno sve stvorenje da ga razvijaju. U tom će im slučaju preostati samo to da leže pored kule. drugi s kopna. Nakon toga je starica htjela otići. a neki još žive. Daleko odbačenog kamenja bile su tri vrste: jedno je padalo na put. to su apostoli. šest mladića koji grade. ali ne ostaju u njoj i ne druže se (mede kollomenoi) sa svetima. da njime upravljaju. ako budu čuli i obratili se (metanoesosin). međutim. a treće razbijali i bacali daleko od kule. Herma ima brojne nedostatke. Međutim. kao i svi oni koji izvrše njihova djela i podnesu što su oni podnijeli« (3. ! Herma je zamolio gospođu da mu rastumači smisao svega toga. Crkva. neće više biti mjesta za njih. uslijed toga. treće okrnjeno. Onda je digla sjajan štap i rekla: »Vidiš li veliko djelo?« U prvi čas nije vidio ništa.SADRŽAJ: TREĆE VIĐENJE 153 svidjeli Bogu i koji su trpjeli radi Imena. Kamenje ostavljeno pored kule. na kraju će se također radovati. i svi koji ne budu oklijevali. ali se nije uspijevalo otkotrljati u vodu. Drugo. jer mogu biti upotrebljivi za gradnju ako se obrate (ean metanoesosin). . drugo je padalo u oganj i gorjelo. Desna strana svetog mjesta rezervirana je za one koji su za Ime podnijeli udarce. to su oni koji su istinu spoznali. zar ne vidiš — reče mu — pred sobom veliku kulu koja se gradi na vodama od blistava četverokutna kamenja?« Odista. tako da se ne vidi mjesto sastava. đakona obavljali čisto i sveto za izabranike Božje. obratiti dok je kula još u gradnji.. 9). Oni koji donose kamenje. Hrapavo kamenje. Mora se očistiti od njih. neki su već umrli. Ostali imaju lijevu stranu. Deseci tisuća muževa donosili su kamenje: jedni iz dubine (vode). i sjest ćeš s njima.« Bijelo i oblo kamenje koje ne . Kula je utemeljena riječju »svemogućeg i slavnog Imena«. Zatim mu je na njegova pitanja objašnjavala »parabolu kule«: »Kula koju vidiš u gradnji. jer su hodali ispravnim putem pred Gospodinom i savršeno ispunjavali njegove zapovijedi (entolas). i dodavali mladićima koji su preuzimali i gradili. a i sama je sjela s desne strane. ali manji od one šestorice. koje anđeli samo opominju da dobro čine. četvrto bijelo i oblo. ali će drugi plakati: no i ti drugi. Kamenje razbacano oko kule bilo je četverovrsno: jedno hrapavo. prvii stvoreni (protoktistoi). da s njima sjeđneš. nego imaju (samo) krinku mira. golemu stisku. tako da se nije vidjelo gdje se kamen s kamenom sastavlja. Posjela ga opet na klupu. kako bi mogao to navijestiti braći i obradovati ih. pa zbog obline nije pristajalo u gradnju. 1. Bijelo i četverouglato kamenje. Među kamenjem s kopna šest mladića pravilo je izbor: neke su kamenove udešavali i stavljali u zid. očistit će se od svih svojih grijeha do ovoga dana. treće je padalo blizu vode. ali joj se Herma bacio pred noge zaklinjući je Gospodinom da mu pokaže obećano viđenje (horama). pa su beskorisni. orui su mladići gradili četverokutnu kulu. u svojoj jednostavnosti (haploteti). uopće svima koji su trpjeli za Ime. a drži je »nevidljiva moć Gospodara«. Moraju se. izgrađuju. što su »svagda bili međusobno suglasni i držali su mir (eirenen) među sobom i uzajamno su se slušali (allelon ekouon).. koja sam ti se ukazala sada i prije!« Kula se gradi na vodama zato što je »vaš život spašen i bit će spašen kroz vodu«. zvijeri. druge bacali pored kule. učitelji (didaskaloi) i đakoni koji su svoju službu biskupa. Ali ustraj. U gradnju dobro pristaju. koje dobro pristaje u građevinu. samo što oni sjede zdesna i uživaju neku slavu (echousin doxan tina). Kamenje s kopna koje ulazi u zgradu bez tesanja.

da to imate na pameti i da obnavljate svoj duh. djeco. ostvarujte mir među vama. nego obilno dajite i potrebnima. oni opet odustaju i idu za svojim zlim požudama: to su oni koji su pali blizu vode. pa da se vi. Nedužnost (Akakia). nećete očistiti svoja srca niti stopiti svoje misli u jedno čista srca. Nakon toga Gospođa upozorava Hermu na sedam žena oko kule: one po naredbi Gospodnjoj nose kulu. uslijed tvrdoće svoga srca. odsutnost miješanja (asynkrasia) škodljiva vama koji ste imućni i koji ne dajete onima koji nemaju. No. One se rađaju jedna iz druge. 3. Na Hermino pitanje. ne zadržavajte sami za sebe stvorenja Božja. a majka svih je Vjera. odnosi na imućne članove Crkve i na kler. sa svim svojim dobrima. to će biti svršetak. a vi vaš otrov i jed u srcu. jer kad kula bude dovršena. misleći da će naći bolji put: sad se nalaze u neprohodnu mjestu. kako biste zadobili milosrđe velikoga Kralja! Gledajte. imat će boravište u kuli sa svetima Božjim«. Ali se vi nećete okaniti svoje zloće. Čestitost (Semnotes). zauzimajte se jedni za druge. ali i bogatstvo ovoga svijeta. tako ne mogu ni bogataši ovoga svijeta postati korisni za Gospodina ako im se ne okreše njihovo bogatstvo. ne može postati četverouglatim. željet ćete dobro činiti. »Kao što okrugao kamen. one koji su gladni. vi koji se hvastate u svome bogatstvu. Pazite na sud koji dolazi! Vi kojima pretječe. dakle. ako se ne oteše i ako nešto od njega ne otpadne. ne nađete izvan kule. ali nećete imati gdje. Ljubav (Agape). oni se neće spasiti. a drugi nemaju jela i njihovo se tijelo razara uslijed pomanjkanja dostatne hrane. Otvrdnuli ste. Na Hermino pitanje. dakle. Opomena glasi: »Saslušajte me. djeco! Ja sam vas othranila u mnogoj jednostavnosti i nedužnosti i čestitosti po milosrđu Gospodina koji je davao da na vas kaplje pravednost da budete opravdani i posvećeni od svake zloće i od svake iskrivljenosti. Ne pitaj me više ništa: dosta vam je. Gledajte. Neki su čuli Božju riječ i imaju želju primiti krštenje. Drugi su sasvim obuzeti okusom zla. saslušajte me. ali se ne mogu ugraditi u kulu. da li je to već svršetak. gledajte jedni na druge. A prije svega mora »ušima svetih« od riječi do riječi prenijeti njezinu opomenu koja se.« Takav je bio i Herma dok je bio bogat. da vas ne bi ti vaši razdori lišili života! Kako vi mislite odgajati izabranike Božje. više im se uopće ne javlja misao na obraćenje. mogu položiti računa za sve vas Gospodinu vašemu« (Vis. jedni druge. u stvari. zar ne vidiš da se kula još gradi? Kad se dovrši gradnja kule. dok još kula nije dovršena. propada tijelo njihovo. Sada dakle. . No. ako se ne obrate. kad sami nemate odgoja (paideian)? Odgajajte. pa kad dođe stiska (thlipsis). dakle. ima li za njih pokore i mjesta u kuli. Jer jedni od mnogoga jela navlače slabost na svoje tijelo i kvare svoje tijelo. Uzdriljivost (Enkrateia). ali kad se sjete svetosti koju zahtijeva istina.154 HERMIN »PASTIR« pristaje u građevinu. Jedni su imali vjeru. ali su zbog sumnja sišli s puta istine. nego su se zauvijek odijelili od Boga živoga: to su oni u ognju. Crkva odgovara da oni mogu činiti pokoru. Takvi će biti upotrebljivi za gradnju kad im se okreše njihovo bogatstvo. to su »sinovi bezakonja«. 9. Crkva glasno uzvikuje: »Nerazumni čovječe. Znanost (Episteme). To su kreposti: Vjera (Pistis). da ne bi oni koji su zapostavljeni (hysteroumenoi) jadikovali i da se njihov jad ne bi uzdigao do Gospodina. 1—10). tražite. gradnja će biti brzo dovršena.« Naređuje Hermi da o svemu tome razmisli i da nakon tri dana to saopći svima. Ta je. Kamenje bačeno daleko od kule. pred zaključanim vratima! A sada se obraćam vama koji ste na vodstvu Crkve (tois proegoumenois tes ekklesias) i koji imate prve stolice (tois protokathedritais): Ne budite slični trovačima! Oni svoje otrove nose u kutijama. da i ja. stojeći radosno pred licem Oca. tebi i svetima. to su oni koji »imaju vjeru. Jednostavnost (Haplotes). nego će biti smješteni u jedno mnogo manje mjesto. dakle. ostvarite mir među vama. »Tko njima služi i ima snagu držati se njihovih djela. oni zbog bogatstva i poslova zaniječu svojega Gospodina«. jer je i on jedan od tih kamenova.

ali bijele kose. dakle. 3. ali joj je tijelo bilo staro. 2—3). Prošle godine je Crkva bila stara. nakićenu kao zaručnicu. pročišćeni kroz stisku. Herma je prošao kraj nemani. prije svega zapisuj moje Zapovijedi i Poredbe.. On kaže Hermi. 1-3). On je »Pastir«. da je poslan. Druge je godine bila mlađa. Ona se pobjeđuje potpunim predanjem Bogu. Oko trideset koračaja iza toga susreo je mladu djevojku svu u bijelom. ona mu odgovori da o tome mora pitati jednoga drugoga.. čini se. dvadeset dana kasnije. »Obukavši se u vjeru Božju«. samo joj je kosa ostala sijeda.. koji se obrate cijelim srcem« (Vis. 3). Kad ju je Herma još na odlasku zamolio da mu rastumači značenje triju oblika u kojima ju je vidio. Bog je pomladio njihov duh. kojemu je Herma povjeren. Na tom mjestu saznajemo da se izgled Crkve kroz tri viđenja mijenjao: u prvoj viziji. ognjenokrvavu. da mu »pokaže ponovno ono što je vidio prije. nemajući više nade da će se pomladiti. nakon molitve. idući sam putem via Campana. Sjedjela je na klupi. a Herma se okrenuo jer je imao osjećaj da dolazi zvijer (Vis. Sad je već znao da je to Crkva. sadržavati jezgru kršćanskog moralnog shvaćanja. ognjenokrvavo znači da svijet ima propasti kroz krv i vatru. 3. 5 kaže se: »Pastir. nemoćan. ne očekuju ništa drugo nego smrt. radosna.. koja je rigala vatru. Crkva se više ne ukazuje. 13.. Na Hermino pitanje Crkva mu je razjasnila značenje boja: crno znači svijet u kojemu stanujemo. da budu upotrebljivi za gradnju kule. Ti. 5). Ima ih dvanaest. bijelo znači nadolazeći vijek (aion) u kojemu će stanovati Božji izabranici. Crkva je u taj čas nestala. zlatno znači kršćane koji su uspjeli izbjeći svijetu. puna radosti. da se obrate i da svoje brige predaju Gospodinu. To Herma mora saopćiti svima vjernicima.SADRŽAJ: ZAPOVIJEDI 155 Poslije toga dođe šest mladića graditelja i oni odvedu Crkvu prema kuli. ona je bila veoma stara i sjedjela je na katedri. ho angelos tes metanoias). kosa sijeda. »Napisao sam. pošto je sjeo na počivaljlku (ten klinen). jer su kršćani primili pomlađenje duha kad su vidjeli od Boga im obećana dobra. ojačali u vjeri. Poslije jednodnevnog posta ukazao se Hermi noću mladić koji mu je rastumačio da je dob Crkve u viđenjima bila u ovisnosti od stanja kršćana. Zapovijedi (Entolai. 4). a ni po literarnom obliku taj dio Pastira ne pruža dojam . 4. lijepa. zlatnu i bijelu. 3. U Četvrtoj viziji. sjedjela je na klupi. i stajala je. pred godinu dana. uvenuo. Zapovijedi i Poredbe naređujem ti — kaže — da najprije zapisuješ radi toga da ih možeš odmah čitati i čuvati« (Vis. S Petom vizijom (odnosno Otkrivenjem) počinje drugi dio Pastira. jer je to čvrst položaj. Zapovijedi i Poredbe kako mi je on naredio« (Ibid. »Oni koji se obrate (metanoesantes) bit će posve mladi (neoi) i čvrsto utemeljeni (tethemeliomenoi). radosnija i na nogama. samo »po velikom i preslavnom Imenu«. kao što i »kozmos nose četiri elementa« (Vis. U trećoj je viziji Crkva bila mlada. Ona mu je rastumačila da je ta neman predznak (typos) goleme kušnje (thlipsis) koja nadolazi. jer je »vaš duh bio star. Na katedru (naslonjač) je sjela zato što tako čini svaki čovjek koji je tjelesno slab. a imala je na glavi četiri boje: crnu. same točke (kephalaia) koje su vam korisne. sjeo kraj njega i rekao mu: »Poslan sam od najčasnijeg anđela (apo tou semnotatou angelou) da stanujem s tobom preostale dane tvoga života«. anđeo pokore« (Ho poimen. a četiri druga odnesu klupu. 5. Kao što starci. budući da klupa ima četiri noge. Odjednom je ušao k njemu čovjeik »slavna izgleda«. Opseg teksta pojedinih zapovijedi veoma je neujednačen. obučen kao pastir. 11. To viđenje Herma dobiva u svojoj kući (en toi oikoi). a ostalo ćeš zapisivati kako ti pokažem. Sve to mora Herma saopćiti kršćanima. Mandata) imale bi po Hermi. U drugom je viđenju bila mlada i radosnija. a koji se zove Tegri (Thegri). 6). na kraju Vis. a da mu se ništa nije dogodilo.« (Vis. da zatvori ralje zvijeri. Hermu je Gospodin spasio tako što je poslao anđela koji je nad divljim zvijerima. Herma je. 13. Sad je bila sasvim mlada i veoma lijepa. kaže pisac. uslijed mlitavosti i duševne podvojenosti. susreo u oblaku prašine strahovitu i golemu neman. jer su kršćani nakon objave odbacili mlitavost.

« Lažljivci. ne griješi ako s njom živi. Prva zapovijed. gdje svih kreposti ima sedam. stječe sebi kod Gospodina dodatnu čast i veliku slavu. bit ćeš kao nejako dijete koje ne zna za zloću što razara život ljudi. bojeći se njega budi uzdržljiv (enkrateusai). odnosno pokore (dia ten metanoian). To je služenje (diakonia) koje nam je Bog dodijelio i treba ga vršiti priprosto i jednostavno. Zašto baš dvanaest zapovijedi. niječu Boga. Ako pak se uvijek sjećaš svoje žene nikada nećeš sagriješiti. propovjednik morala. no ako se i oženi. Ako se otpuštena žena obrati . onda samome sebi pripravlja smrt. izazvanih određenim rigorizmom. koje se veže uz montanistički stav. njemu i boj se njega. u jednostavnosti. 2). Pastir daje ovaj odgovor: Ako muž ne zna da mu je žena preljubnica. velik grijeh počinjaš. Treća zapovijed naređuje: »Ljubi istinu (aletheian agapa). sukrivac u toj mani je i onaj koji makar samo pruži uho opadaču. Što se tiče prvog pitanja. pogotovu teoretsku. i zašto baš tim i takvim redom? Nije vjerojatno da bi Herma kod toga bio imao na pameti neki logički slijed. samo istina neka izlazi iz tvojih usta. da bračni drug koji se poslije smrti svoga bračnog druga ponovno oženi. jer je prije bio lažljiv (»Nikad nisam čuo takve riječi akribos«).« Za slugu Božjega već je sama takva želja velik grijeh. Vjeruj. inače i sam čini preljub. 1. ne griješi« (Mand. u izlaganju zapovijedi. a ako načini sam zao čin. jer Bog hoće da se svima daje od njegovih darova«. obući ćeš svalku krepost pravednosti (areten dikaiosynes). jer je to demon koji sije nemir i neslogu. o dozvoljenosti druge ženidbe poslije smrti bračnog druga. HI. o mogućnosti pokore za grijehe poslije krštenja. makar se i na jednom i na drugom mjestu pridaje značajna važnost redu među krepostima. ni s onim u Vis. nego mora ostati sam. ali ako netko ostane sam. tekst odaje postojanje konkretnih problema. obući se u čestitost (semnotes). koji sve obuhvaća a sam je neobuhvatan. oženiti. Četvrta se zapovijed bavi bračnim moralom. kako se o tom govori u Didache: § 9). Sama zapovijed glasi: »Naređujem ti da čuvaš čistoću (agneia. uz vjeru (pistis).156 HERMIN »PASTIR« jedinstvenosti. postupanja prema preljubnici (a »ta praksa vrijedi i za ženu i za muža«: Mand. Herma je prije svega praktični moralist. ulazeći u konkretnu kazuistiku. Kad Herma na to brižne u plač. 8). dajući od plodova svoga rada svima potrebnima. u očima Božjim) ako budeš čuvao tu zapovijed. dakle. međutim.« Krepost jednostavnosti uključuje tri stvari: 1. »ne griješi. a tko ne zasluži: »svima daj. Toga se drži. nađe istinitim pred očima sviju ljudi: tako će se slaviti Gospodin koji u tebi stanuje. Ne smije se. jer onda će sve biti ispravno i radosno. što ga je Bog naselio u to tijelo. Na treće pitanje. jer inače postaje sukrivac njezina grijeha i zajedničar njezina preljuba (koinonos tes moiheias autes). da se Duh Božji.« Druga zapovijed Pastirova glasi: »Drži se jednostavnosti (haplotes) i postani nedužan (akakos). koja se očito veže uz prvu krepost u oba kataloga. zanimljivo je da zapovijedi nisu logički povezane s njegovim katalogom kreposti. činiti dobro. IX. gdje kreposti ima dvanaest. ali ni s onim u Sim. i odbacivat ćeš svaku zloću od sebe. 4. on je mora otpustiti. u stvari. a žena se neće obratiti (me metanoesei) nego ustraje u preljubu. koji je sve stvari izveo iz ništavila u bivstvovanje (ek tou me ontos eis to einai). Primatelj će odgovarati pred Bogom ako primi kad mu nije potrebno (usp. 3. jer je Gospodin istinit u svakoj svojoj riječi i u njemu nema laži. bez ispitivanja tko zasluži da dobije. i da ne dopustiš da ti u srcu poraste želja za tuđom ženom ili za bilo kakvom bludnošću (porneia) ili za bilo kojim tome sličnim zlom. 4. Teško bi bilo otkriti neku sustavnost. živjet ćeš Bogu (tj. čak onim koji je značajan za (kasniji?) montanizam. No čim za to sazna. 4. koji je sve stvorio i uredio. 2. tj. glasi: »Prije svega vjeruj da postoji jedan Bog. Pastir odgovara. Pastir ga tješi. castitas). neka od sada govori samo istinu. radi njezina mogućeg obraćenja. a ne teoretičar. Herma postavlja s tim u vezi Pastiru tri glavna pitanja: o postupanju prema preljubnici. nikoga ne ogovarati i ne slušati ogovaranje (katalalia). Jer ako to činiš.

i i U Šestoj zapovijedi donosi autor -najprije kratak uvod o dva puta: putu pravednosti i o putu nepravednosti. vršdt će službu (leitourgesei) Bogu u velikoj radosti. to jest. nema prostora za vršenje službe (leitourgesai) Gospodinu kako želi. bez koristi je za takvog čovjeka: jer teško će živjeti« (Mand. pa nastoji odatle otići: guši ga zao duh. muža i ženu. jer će mu biti ugodno. poznatog iz kumranskih spisa kao učenja o »dva duha«. bez trnja (Mand. u strpljivosti (makrothymia) stanuje Gospodin. Jer ako budeš strpljiv. U takvu pristupu. bit će zadovoljan. o pravoj i krivoj uzdržljivosti odnosno umjerenosti (Mand. 1. Duh Sveti. a put zla lagan. on neminovno čini zlo. 4. 1). 13). za Hermu je put nepravde neprohodan. 3. 6). I Tema Pete zapovijedi je strpljivost (makrothymi) i njoj suprotna mana srditost. a put nepravde krivudav (streble).. kao i u daljnjem razvijanju pohvale strpljivosti i ukora srditosti. jer onoga koji je sagriješio i koji se kaje (metanoounta) treba primiti natrag. da nema oproštenja grijeha načinjenih poslije krštenja. da uz svakog čovjeka. 2).SADRŽAJ: ŠESTA ZAPOVIJED 157 i želi se mužu vratiti. uživat će skupa s posudom u kojoj stanuje. »Postani strpljiv i razborit. 1). odmah postaje tijesno. . ako nadođe neka srdžba (oxycholia). — Zanimljivo je pripomenuti da riječi enkrateia i enkrates ne dolaze u ovom tekstu koji govori o bračnom moralu. 4. budući da je nježan. Sama srž šeste zapovijedi sastoji se u učenju. 6. 3. od nekih učitelja (para tinon didaskalon). ostaje mu jedna pokora (mian metanoian echei). pun zapreka. bit će čist. Usput Pastir tumači Hermi da obraćenje i pokora znači da čovjek posjeduje veliku razumnost (synesis): To metanoesai synesis estin megale (Mand. u kojem je put dobra težak. ne bi smio više griješiti: to vrijedi za sve koji će ubuduće povjerovati. trnovit. Herma u vezi s time postavlja konkretno pitanje o mogućnosti pokore: »čuo sam. Ona je bila popularna i u helenskoj književnosti (Hesiod. a razrađivana je u Didache (usp. a vrlo vjerojatno i utjecaj stoičke kazuistike. Prodik. Jer. Pastir kaže da je to točno. jer kako god čovjek bio vjeran (pistotatos). No. § 9) i u Poslanici Barnabinoj (usp. on griješi i velik grijeh na sebe natovaruje. 1—3). on je mora primiti natrag: »Ako je muž ne primi natrag. 2. 4. ali ne mnogo puta: jer za sluge Božje postoji samo jedna pokora« (metanoia estin mia: Mand. 1. Put pravednosti je ravan (orthe hodos). pa je stoga u svome milosrđu uspostavio pokoru i predao nad njom vlast (exousia) Pastiru: »Ali ja ti kažem. ako netko zaveden od đavla sagriješi. stoje dva anđela: anđeo pravednosti i anđeo zla. ako mu mu srce obuzme misao anđela pravednosti. Drukčije je s onima koji su bili pozvani ranije (»prije ovih dana«): Gospodin poznaje srca. koji stanuje u tebi. Mt 7.). ali ako ponovno kao zarobljen (hypo cheira) griješi i kaje se (metanoesei). kako god bio zločest (ponerotatos). 8). 7). gospodine. 6. 6). straha i uzdržljivosti. da ne postoji druga pokora (metanoia) osim one kad smo sišli u vodu i primili otpuštenje naših prijašnjih grijeha« (Mand. jasno se vidi utjecaj esenskog psihološko-moralnog dualizma. a put pravednosti ravan. i nadvladat ćeš svako zlo djelo. a sada će o tome nešto više reći: o nečemu što se tiče vjere (Mand. kao i za one koji u ovaj čas primaju vjeru. o strahu Božjem i o strahu od đavla (Mand. jer onaj koji je jednom dobio oproštenje grijeha. 8. Suprotno od helenističkog shvaćanja. § 13). 1). bez zapreka. nezamračen od drugoga — zloga duha: boraveći u velikom prostoru. 5. Duhu Svetome. poslije ovoga velikog i svečanog poziva. sedmu i osmu zapovijed sam pisac izričito povezuje s prvom (Mand.. makar više istraživača misli da je Herma bio enkratit u području seksualnog morala: o kreposti enkrateia govori se u Mand. jer nema čistog mjesta. Šestu. 4. a ostvarivati svu pravednost. nju daje Pastir onima ikoji se obraćaju. Tema o dva puta poznata je u novozavjetnim spisima (usp. 8). zna slabost ljudi i lukavost đavla. a u srditosti đavao« (Mand. nasuprot. 1. čovjek mora slijediti anđela pravednosti. ako ga obuzme misao anđela zla. U prvoj je naređeno čuvanje vjere. a odricati se (apotaxasthai) anđela zla. okaljan srditošću.

kojemu nema mjesta. zla požuda. tješiti one koji su u duševnoj nevolji. dakle. o dva straha: o jednom kojega čovjek mora imati. Zanimljivo je svakako napomenuti da tako ocrtana enkrateia ne sadrži nikakvih elemenata koji su specifični za asketizam. zlopamćenje. i o drugom strahu — strahu od đavla. i ono od čega se ne smije uzdržavati. ljubav. nikome se ne suprotstavljati. 1. rastrošnost. »Postoje dvije vrste straha: ako hoćeš činiti zlo. »Uzdržavaj se od onoga što je zlo i ne čini toga. 3—5). Kad čovjek osjeti u sebi jedne ili druge sklonosti. miran. raznovrsne razuzdanosti i slično. što ga Henmi dodjeljuje Crkva u Vis. 8. U katalogu onih stvari od kojih se čovjek ne smije uzdržavati. oholost. on odmah lako shvati koji je anđeo koji mu to savjetuje: treba vjerovati djelima anđela pravednosti (tous angelou tes dikaiosynes) i njih činiti. Treba se bojati. Utjecaj esenskog dualizma prepoznatljiv je i tu. opominjati one koji griješe. pijanke. lažno svjedočanstvo. prijevara. ogovaranje. pohlepa. osjećati se dužnikom svih ljudi. Prva Klementova. Anđeli se raspoznaju po tome što je anđeo pravednosti nježan. a ne smije se bojati đavla. to je strah Božji. sloga. 6. velik grijeh počinjaš. ali od onoga što je dobro ne uzdržavaj se. poštivati starce. i živjet će'š u očima njegovim!« (Mand. pa ga nećeš učiniti. nego to čini. pljačka. a anđeo zla srdit. Osma zapovijed govori o dvije vrste uzdriljivosti ili umjerenosti (enkrateia). Prvi savjetuje pravednost. čineći dobro« (Ibid. biti strpljiv. Dipsychia je mana koja se u Pastiru veoma često osuđuje i koja se smatra osobito velikim zlom za život kršćanskog vjernika. Uzdržavaj se. veliku pravednost ostvaruješ. ogorčen. jednoj pravoj. umjerenost. ne čini djela đavolskih jer su zla. strah Gospodnji. obijest. i ako ima još što drugo tome slično (Mand. dakle. dakle. pogotovo ako imamo na umu njegov ocrt pojma enkrateia u Mand. ne odbacivati one koji su se smutili u vjeri. postojanost. boj se Gospodina. Možda bi taj sud trebalo revidirati: naslov enkrates. i uzdržljivost je dvostruka« (Mand. 4. opako raskošje. bijesan. Jer ako se uzdržavaš od toga da činiš dobro. Ps. ne biti zlopamtilo. i činit ćeš ga! Toliko je strah Gospodnji silan i velik i slavan! Boj se. hvalisavost. boj se Gospodina. 4. Barnabina: . Gospodina. 9—10). svako pogrđivanje. ali to se ostvaruje strahom Božjim. čistoću. nego ih obraćati i sokoliti. a koju drži najvećom zaprekom za molitvu. brinuti se za sirote i one koji su u oskudici. a ima ga Didache. ako pak se uzdržavaš od toga da ne činiš zlo. prežderavanje. iz kojega proizlazi to da čovjek čini sve dobro. Ovo su stvari na koje se odnosi obvezatna enkrateia: preljub i bludnost. Iz tih kreposti proizlazi ovo: pomagati udovice. Drugi potiče na raznovrsne akcije. a drugoj krivoj. riječi pravednosti. čitamo ove: vjera. »Stvorenja Božja su dvostruka. 8). nije dosta da bismo ga smjeli smjestiti na crtu koja je vodila k enkratizmu druge polovice II stoljeća. gajiti gostoprimstvo. 7. ne đavla. 2). prazno slavoljublje. 8. tko se tako vlada »živjet će pred očima Božjim« (Mand. 4). razmetljivost i sve drugo tome slično (Mand. Deveta se zapovijed bavi molitvom i — s tim u vezi — manom koju Herma naziva dipsychia. 2. 1). istina. prijetvornost. U tekstu nalazimo kataloge u kojima je nanizano ono od čega se čovjek mora uzdržavati. Iz tih zala slijedi i niz drugih: krađa. ostvarivati pravdu. Od toga nema ništa boljega u životu ljudi. To je od svega najgore u životu ljudi.158 HERMIN »PASTIR« on nužno (ex anankes) čini nešto dobro. 8. i čovjek pobjeđuje đavla strahom Božjim. i slično. tj. razuzdano opijanje. čuvati bratstvo. ne pritiskati dužnike i siromahe. Sedma zapovijed naređuje da se čovjek mora bojati Boga. 8. biti krotak. podnositi uvredu. ipak Hermu nerijetko označuju kao asiketu i propovjednika asketizma. kao što i u slijedeće dvije Zapovijedi. 8. budući da đavao nema moći. od svake zloće. jer tko se boji Boga. 2). Ako pak hoćeš činiti dobro. Govori se. nego njegovih djela. čedan. Pridjev dipsychos nalazi se u novozavjetnim spisima u Poslanici Jakobovoj (1. otkupljivati iz ropstva sluge Božje. lažljivost. rastrošnost. koje enkrateia ne obuhvaća. laž.

9. Sama zapovijed. ponašanju i životu. uz Gospodina. 1 Clem 23. nijedna tvoja molba neće biti odbijena« (Mand.SADRŽAJ: DVANAESTA ZAPOVIJED 159 taj je termin posebno značajan za arhajsku kršćansku duhovnost (J. Deveta zapovijed naređuje. 8 prevode Duda-Fućak izrazom »duše dvoumne« (Novi Zavjet. Relativno opširno razlaganje o kriterijima raspoznavanja pokazuje. Preko pravog proroka govori Duh Sveti. 3. Duh Božji koji je dan u to tijelo (sarka). 11. imaju neku srodnost s duševnom podvojenošću). »Jer svaki čovjek dvoumne duše (dipsychos aner). s učenjem o dva duha u kumranskim spisima. ako se ne obrati (metanoesei) teško će se spasiti« (Mand. 1 Clem 23. Čovjek ne smije prestati moliti za ono što mu srce želi i primit će: ne smije postati malodušan ako odmah ne bude uslišan. . 6). Stoga: »otjer a j od sebe žalost i ne guši (me thlibe) Duha Svetoga koji stanuje u t e b i . koja je uvijek u milosti kod Boga i koju on rado prima«. te da se s punim pouzdanjem iz dna srca moramo moliti Bogu: »Traži od Gospodina i sve ćeš primiti. dakle. glasi: »Procjenjuj prema djelima i životu čovjeka koji kaže za sebe da je duhonosac (pneumatophoros). žalost (type) je sestra dvoumlja (dipsychias) i srdžbe«. Žalostan čovjek uvijek čini z l o . 16—17). i prezire žalost. a preko lažnog proroka duh zemaljski (epigeion pneuma). ne podnosi žalost ni stješnjenost prostora« (Mand. 10. 9. . 5—6). 1. nego treba i istraživati. 11). znači. dakle. ona »izgoni Duha Svetoga«. Dipsychos i dipsychia označuju nutarnju podvojenost čovjekove duše: Prva Klementova suprotstavlja joj jednostavnost (haplotes: usp. poganskim prijateljstvima i drugim brojnim zaokupljenostima ovoga svijeta. jer dolazi od đavla« (Mand. . 1). te o kriterijima pomoću kojih će se pravi prorok raspoznati od lažnog proroka. 9. Zagreb 1973. Nije dosta samo vjerovati. misli dobro. 6). 1. dvojba. Vjeruj Duhu koji dolazi od Boga i koji ima moć. . odlutaju od vlastite sposobnosti razmišljanja (dianoias) i uopće ne razumiju ništa što se tiče pravednosti (peri dikaiosynes): kad i čuju nešto o božanstvu i istini. U jedanaestoj zapovijedi govori se o pravim i o lažnim prorocima u Crkvi. ona je »zemaljski duh (epigeion pneuma) koji potječe od đavla i nema nikakve moći« (Ibid. ondje je i obilno shvaćanje (synesis polle). »Oni koji nisu nikad istraživali što se tiče istine ni tražili što se tiče božanstva. »Iščupaj iz sebe svaku zlu želju. 4—5). Pravi se proroci od lažnih raspoznaju prvenstveno po svojim djelima. . on ima sućuti za svoje stvorenje. . 3). bogatstvu. ne razumiju (ou noousi) poredbe koje se tiču božanstva. 10. i sve ćeš shvaćati i razumijevati« (Mand. »Svaki radostan čovjek čini dobro. da se odbaci svako dvoumljenje (dipsychia) o tome da nas Bog možda neće htjeti uslišati zbog naših grijeha. ljudi koji su povjerovali i upali u te spomenute mnogobrojne poslove. on nije zlopamtilo kao ljudi. »Gdje stanuje Gospodin. Dipsychos iz Jak 1. 4). a duhu zemaljskom i ispraznom ništa ne vjeruj. . kao čvrstom povjerenju u Boga. 428). Dipsychia je za Hermu »kći đavla« (thygater tou diabolou: Mand. Prianjaj. njihov je um zarobljen njihovim poslovima i ništa od svega ne shvaćaju« (Mand. 2. Deseta zapovijed zahtijeva da vjernik »ukloni od sebe žalost« i da se »obuče u radost. Usput se govori o potrebi »istraživanja o istini i o božanstvu« da bi se postiglo razumijevanje. Danićlou). uostalom. 10. Bog je milosrdan. 1—2). ti ih poslovi potiskuju u mrak i kvare. str. koji su dakle zauzeti oiko toga. da tu riječ možemo prevesti riječju sumnja ili dvojba (dvojiti. Molitva žalosnog čovjeka nikad nema moći da se uspne do žrtvenika Božjega« (Mand. nego su samo vjerovali. budući da u njemu nema moći. I dvanaesta je zapovijed izgrađena na sličnoj dualističkoj shemi: govori se o dvije oprečne želje ili žudnje (epithymia) u čovjeku. Oni koji su dipsychoi ne dobivaju ništa što mole. oni se s u š e . To će također biti u vezi s esenizmom. da Herma piše u vrijeme kad još proroci igraju značajnu ulogu u životu kršćanske zajednice. 9). a činjenica da je govor o prorocima smješten unutar zapovijedi daje naslutiti da je djelovanje proroka moglo imati važan utjecaj na kršćansko ponašanje. 10. a utopili su se u poslovima. 9. No za Hermu je dipsychia ovdje suprotna vjeri (pistis). Prvoj Klementovoj to značenje nije tuđe (usp.

koji ima svoje zakone.. »Đavao se može boriti kao protivnik. budući da su veoma krute« (Mand. 1. »Ako je čovjek. i sve drugo dobro koje je tome slično (Mand. Čovjek mora biti cjelovit u vjeri i mora se đavlu snažno odupirati. »Ako znate za svoju državu. koju ti dajem. u kojoj se imaju nastaniti. i za drugim mnogim i bezumnim razuzdan os tima: svaka je razuzdanost bezumna i isprazna za sluge Božje (Mand. ili seli iz moje zemlje« (Sim. 12. Očito. dakle. 12.3. taj gospodar »ove zemlje«. ja ti kažem: Ako ih ne budeš obdržavao. Pastir otpočinje konstatacijom koju bismo mogli nazvati psihološkom: »Ako sebi preduzmeš da ih je moguće obdržavati. Poredbe (Parabolai. ako mu se čovjek suprotstavlja. lako ćeš ih obdržavati i neće ti biti krute. s naslovom »Poredbe koje mi je izgovorio«.160 HERMIN »PASTIR« a obuci se u dobru i čestitu (semnen) želju. 3. Svršetak je posvećen utvrđivanju da čovjek može te zapovijedi obdržavati. U temelju Prve poredbe stoji naglašeni dualizam između dviju država ili domovina. 1. pa i svim tim zapovijedima« (Mand. tako da bi »gospodar ove zemlje« mogao »opravdano« (dikaios) kršćaninu reći: »Ili se pokoravaj mojim zakonima. 12. 2). u kojoj imate stanovati. Herma objašnjava da je bezumno biti zaokupljen sticanjem što većeg bogatstva na zemlji. mnogovrsne naprave.3. zemaljske i nebeske. zašto tako sebi pribavljate polja. da ne može ovladati tim zapovijedima? Čovjek koji ima Gospodina u svom srcu može ovladati svim. 2—3). 12. Polazeći od toga osnovnog stava. 1). izvršavaj brižno. ali da on »ne zna.1). i učinit ćeš veliko djelo.. nego ih zanemariš. »Stavite vi. jer si sam sebe već osudio tom mišlju da čovjek ne može tih zapovijedi obdržavati« (Mand. druge od Božjih zakona. 1. za ispraznim gozbama i pijankama. hodaj u njima i potiči one koji ih budu čuli. 4. po Hermi. 5—6). »Nemojte ga se bojati. 3). to se usko oslanja na Poslanicu Hebrejima (usp. Time se završava dvanaest zapovijedi. 5). što je izazvano Herminom izjavom da su zapovijedi divne. Katalog načina na koje treba služiti dobroj želji sadrži ovo: ostvarivati pravdu i 'krepost. Prve dvije poredbe žele zacrtati kako se kršćanin ima odnositi prema posjedovanju stvari. 12. 4. 1). 12. 1. pa đavao neće naći mjesta kuda bi ušao. zdanja. Tu službu (diakonian).« (Mand. Pastir donosi katalog djela zle želje: želja za tuđom ženom ili mužem. 3. 4. u kojemu Pastir najprije Hermi predaje misiju da te zapovijedi prenese drugima: »Imaš te zapovijedi. Similitudines). pa ćete spoznati da ništa nije od tih zapovijedi ni lakše ni slađe ni čovjeku prihvatljivije (hemeroteron)« (Mand. kako bi njihova pokora (metanoia) bila čista u preostale dane njihova života. i on će pobjeći od vas« (Mand. 4). ali ako ti se već u srcu ugnijezdila misao da ih čovjek ne može obdržavati. Treći dio. u državi drugoga gospodara. 12. to jest bogataši. istinu i strah Božji. gospodar svih Božjih stvorova i ako može svima ovladati. 4). pa će sve biti lako. kao »sluge Božje«. ali je ovdje skrajnje zaoštreno. Hbr 13. vjeru i krotkost. 12. 12. 7). ali nema moći da pobijedi« (Mand. zapravo na tuđem teritoriju. Treba se obratiti. ako gospodar ovog svijeta . nego onaj budući tražimo«. 5). 1). 5. 12. i kakvo mjesto mogu u kršćanskoj koncepciji života imati oni koji posjeduju mnogo stvari.: »jer nemamo ovdje trajna grada [menousan polin]. koji ste isprazni i lakoumni u vjeri. 11 (u čisto literarnom smislu). Đavla se ne treba bojati. mrzit ćeš zlu želju i zauzdavat ćeš je kako budeš htio« (Mand. može li ih čovjek obdržavati. tako da se opasno približava shvaćanju budućeg maniheizma: nije riječ samo o tome da kršćani na zemlji nemaju »trajna grada« (države). 5. 1).4). 14). počinje bez ikakvog uvoda. suvišne stambene prostorije?« (Sim. Dodano je još nešto kao zaključak. Bog je čovjeku podložio sve što je pod nebom. No. nego su oni ovdje. oni već ovdje moraju slijediti zakon svoje države (Sim. neće biti spasenja ni za te ni za tvoju djecu ni za tvoju kuću. 2. jest đavao. Za kršćane pak vrijedi: »Vaša je država daleko od ove države« (Sim. onda ih nećeš obdržavati. za raskošjem bogatstva. Gospodina svoga u srce. osobito na gl. Jer. 1. 12. ostavit će takvog čovjeka (Mand. jer ako budeš obučen u tu želju.

Ovaj je svijet zima za pravedne: kao što je zimi sve drveće bez lišća i ne vidi se razlika. To je dobar i radostan trošak. vodite brigu za udovice i sirote i nemojte ih zanemarivati. a pouka. i budi spreman. 3). ali ne bi donosila mnogo ni zdravog grožđa kad ne bi imala pomoć od brijesta po kojemu se penje (slika je iz Srednje Italije). da ovome ništa ne nedostaje za život (Sim. u času kad je još bio jalko živ u zajedničkoj svijesti evanđeoski stav da Kraljevstvo Božje pripada siromasima. pa tako onda »i brijest (tj. 1 o kršćanskom shvaćanju posjeda i o pravilnoj upotrebi zemaljskih dobara sasvim je jasna: zemaljska dobra moraju služiti svima ljudima. 1. poruka koju hoće utvrditi Sim. veoma mala je njegova molitva i ispovijedanje (exomologesis) Gospodinu. mnogo je bolje pokupovati takva 'polja' i 'posjede' i 'kuće' koje ćeš naći u svojoj državi kad se u nju vratiš.. a bogataši. kao što se suho drvo baca U Povijest kršćanske literature I . s kojim nije skopčana ni žalost ni strah. faktično raspolaganje dobrima mora imati funkciju služenja (diakonia) da bi svi ljudi imali potrebna dobra za život. To je. a zima za grešnike. dakako. Zato Pastir savjetuje: »Kao čovjek koji stanuje na tuđem. 6). 2. o tom ne govori jezikom prava ili sociologije. jest ova: »Umjesto polja otkupljujte duše koje su potlačene (thlibomenas). koja iz nje slijedi. između drveća koje je suho i u sebi mrtvo od drveća koje je živo. pa čak i više« (Sim. 8—10). Gospodin vam je dao bogatstvo u tu svrhu da mu iskazujete takva služenja (diakonias). bogataš) daje mnogo plodova. da kad gospodar ove države bude htio da te izbaci zbog toga što se opireš njegovim zakonima. No. onda »loza privezana uz brijest donosi plod i za sebe i za brijest«. On će biti ljeto za pravedne. Tada će pravednici prolistati. bitna će se razlika vidjeti tek u budućem svijetu. 2. 6). ali to ne smeta da nam temeljno shvaćanje bude jasno. što će raditi sa svojim poljem i kućom i svim ostalim što je stekao? (Sim. koja je plodna.. jer ga odvlači njegovo bogatstvo. izađeš iz njegove države i odeš u svoju državu. s druge strane. 3—4). Bogataš je neplodan za Boga: »Bogataš posjeduje dobra. služenja koje je Bog nametnuo onima koji dobra posjeduju. Tu se bogataš uspoređuje s brijestom. a grešnici će ostati suhi i besplodni. Herma. 1. Jedina opravdana funkcija osobnog posjedovanja stvari jest postizavanje osobne samostalnosti (autarkia). ali u odnosu prema Gospodinu je siromašan. drukčije će biti u svijetu koji dolazi (zapravo u vijeku koji dolazi: ho aion ho erchomenos). Te su Hermine spekulacije bez sumnje odraz konkretne situacije u tadanjoj crkvenoj zajednici: među kršćanima je već morao biti značajan broj bogatih ljudi. a siromah s lozom. pojedini vlasnik mora se smatrati većma upraviteljem tih dobara negoli vlasnikom u smislu rimskog prava (»uti et abuti«). ali jest radost« (Sim. poredba. položaj kršćana se ne razlikuje od položaja ostalih ljudi. nego jezikom kršćansko-religioznim. kao stablom koje se u starini smatralo neplodnim. a koje je zeleno i živo. kako već tko može. ne stječi sebi više od onoga što ti je potrebno za samostalnost. za koje je trebalo realistički zacrtati neku pozitivnu ulogu koju mogu imati u proživljavanju kršćanskog poziva. slaba je i kratka i nema prave snage« (Sim. ne manje od loze. Ljeti se vidi koje je drveće suho i mrtvo. Herma tu želi odgovoriti na tjeskobno pitanje o položaju kršćana u ovom vidljivom svijetu: naizvana. 4). nisu bili posebno skloni da se odreknu svoga statusa bogataša.SADRŽAJ: TREĆA I ČETVRTA POREDBA 161 izbaci takvog posjedovatelja polja i kuća i drugih posjeda iz svoje zemlje. pa čak ni jezikom teoretski-etičkim. treća i četvrta. kao podloge — rekli bismo danas — osobne slobode. u takva 'polja i kuće' ulažite svoje bogatstvo i sve uređaje što ste ih primili od Boga. kršćanski posjedovatelj zemaljskih dobara ispravno postupa samo onda ako ostvaruje od Boga mu zadatu funkciju služenja da bi svi potrebni došli do dobara potrebnih za život. Još je izrazitije religioznog karaktera ocrtavanje moguće vrijednosti bogatstva u Poredbi drugoj. 2. Bez obzira na značaj danog obrazloženja i na njegovu vrijednost. dakako. koja u stvari ipak postoji. s radošću« (Sim. u pojavnom smislu. tako se u ovom svijetu ne vidi ni razlika između grešnika i pravednika: naizgled su svi jednaki (Sim. Tematski jednu cjelinu tvore i dvije slijedeće Poredbe. 5). Ako bogataš pomaže siromahu svojim bogatstvom. ako je i čini. 1.

J.« Na to će Pastir: »Ne znate postiti za Boga. »kad zablista milosrđe Gospodnje. zašto je tako rano ovamo došao. Ako budeš to obdržavao. premda mu to nije bilo naređeno. otkidajući sebi od usta. bit ćeš blažen. oni će svima postati vidljivi«. str. SCHUEMMER. Kad se gospodar vratio i vidio što je sluga učinio. 135ss). budu to obdržavali: što god zatraže od Gospodina. 5. ako nije ujedno »djelo za pravednost«. upisat će ti se taj post. 1. Sama poredba. U tom vremenu. (Sim 4). prištedio. jer nisu spoznali svoga Stvoritelja. 1). a nisu se obratili. stavi to na stranu i podaj udovici ili siroti ili potrebnome: na taj ćeš način biti ponizan. zasadio vinograd. s mnogo robova. kao nagradu za ono što je učinio viiše nego što mu je bilo zapovjeđeno. A provodit ćeš ga ovako: pošto si ispunio što je prije napisano. i želeći otputovati u stranu zemlju. Na Pastirovo pitanje »Što je to stado?«. da obdržava zapovijedi Božje. izveden tako da čovjek ono što je. tvoja će žrtva (thysia) biti rado primljena kod Boga. Na taj ćeš način to obdržavati ti. dao se i na čupanje trave. jer je znao da će očišćen vinograd bolje roditi. 82ss. udijeli onima koji su u oskudici: »Ovako ćeš obdržavati post kojega se želiš držati: Prije svega. što je najstariji spomen kršćanske upotrebe tog rimskog vojničkog termina za obdržavanje posta na određenom mjestu (usp. 5—9). 3. obdržava »stationem« (stationa echo). služeći Bogu čista srca (Sim. A blaženi će biti i svi koji. tj. Gospodar . razveselio se. Peta poredba zahvaća pitanja kršćanske askeze: njezina je tema ocrtavanje značaj'ki koje mora imati kršćanski post da bude Bogu po volji.. i rasprava ide dalje da se objasni kakav ima biti pravi post. posti i iskazuje hvalu Bogu (euchariston). gospodine.162 HERMIN »PASTIR« u oganj. u onaj dan kad postiš ne okusi ništa osim kruha i vode. Taj uvodni dijalog jasno pokazuje da je Herma svjesno htio da njegovi čitatelji dožive tu Poredbu kao kritiku postojećih posnih običaja. procijeni količinu troškova za jestvine koje bi bio pojeo onoga dana. tvoj će post biti savršen. ali kad je vidio da je obrastao travom. Primivši jela. a ostalo je razdijelio svojim drugovima. kazuje. pogani. svake zle želje. svake zle želje u srcu. Tekst Sim. W. primit će« (Sim. Die altkirchliche Festenpraxis. moći će se razlikovati oni koji su služili Bogu. Jasno će se. tako postim. povjerio taj vinograd jednome vjernome robu s naredbom da za njegove odsutnosti načini ogradu oko vinograda. vidjeti da je njihovo ponašanje (praxis) bilo zlo za vrijeme njihova života. kao obećanu nagradu za izvršenu zapovijed. jer su griješili. Ako dakle izvršiš post kako ti nalažem. 1933. čuvaj se svake zle riječi. rob je sebi uzeo koliko mu je trebalo. Ako to ispuni. i odlučio da mu ne samo dade slobodu. očisti svoje srce od svih ispraznosti ovoga vijeka. ujedno se na neki način načelno govori o vrijednosti dobrih djela koja nadmašuju ono što je zapovjeđeno (»opera supraerogatoria«). nakon što čuju. da nađe još veću milost kod gospodara. naime. 5 odaje blagi okus polemike: cjelina je tako komponirana da se doživljava kao kritika postojeće prakse u tadašnjoj Crkvi. 5. Odjednom se stvori kraj njega Pastir i pita ga. Svi su se robovi veoma uzradovali i počeli moliti za nj. Herma odgovara da »drži stražu«..« Pastir postavlja novo pitanje u pluralu: »A kakav je to post koji postite?« Herma odvraća: »Kalko je običaj. on će mu po povratku udijeliti slobodu. on je isprazan. Sluga je vinograd ogradio. koja je baza za sve izvode. tako obavljena služba (leitourgia) lijepa je i radosna. Muenster i. Ako to održiš. zajedno sa svojom djecom i s cijelom svojom kućom. Pripovijedanje počinje s time da se Herma rano ujutro nalazi sjedeći na jednom brežuljku. nego i da ga učini subaštinikom svojega sina. a sam post mora biti skopčan s milostinjom. tako će u budućem vijeku biti bačeni u vatru grešnici i pogani: grešnici. i ništa više. Pretpostavka za valjani post jest u tome da se čovjek uzdržava od svakog zlog djela. Post sam kao izvanjsko tjelesno obdržavanje nema značenja. Herma odgovara: »Postim. da po tvojoj poniznosti onaj koji prima udovolji svojoj duši i da se pomoli Gospodinu za tebe.« (Sim. 4—5). 5. da je neki zemljoposjednik. Gospodar priredi gozbu i pošalje mnogo jestvina sa svečanog stola tome robu. i ugodna Gospodinu.

anđeo pokore. Pastir mu odgovara. Oba anđela Herma vidi u liku pastira. mogli označiti kao odgovaranje na pitanje o smislu i vrijednosti nevolja i stiski u čovjekovu životu. čvrstim štapom i dugim bičem u rukama (Sim. tjera ih neprestano amo tamo i ne da im ni časka počinka (Sim. neki posvemašnjom nesigurnošću. ali nisu hulili na Božje ime: zato za njih postoji nada pokore (elpis metanoias) po kojoj mogu živjeti. ali nisu poskakivale. ali je njegova kuća počinila bezakonja zbog kojih su članovi morali biti predani tome anđelu. 2. Njegovi grijesi nisu doduše toliki da bi morao biti predan anđelu kažnjavanja. pa mora trpjeti nevolje zajedno s drugima. Ovce koje poskakuju u svome uživanju. ali koji je dobio dužnost kažnjavanja (angelus castigationis): taj prima one koji su zalutali od Boga i slijedili put strasti i zabluda ovoga vijeka. da bi spoznao svoje stanje i obratio se k Bogu. vinograd je Božji narod. i stoga im anđeo kažnjavanja nameće kazne. 3. 2—3). te da bi se po kušnjama učvrstio u svome obraćenjskom stanju i postigao izlječenje svoga obraćenog srca od svakog zlog djela. da on to zna. jer je glava kuće. 5). drugi osiromašenjem. i njegovi prijatelji. On uzima od mladog pastira one ovce koje su doduše pasle požudno i s uživanjem. čupanje trave je očišćavanje naroda od grijeha. 6. da je angelus gloriosus (tj. Druge ovce. zadaje mnogo brige tumačiteljima. Pastir mu odgovara. Njihovu bismo zajedničku temu. na Hermino inzistiranje. drugi opet različitim bolestima. jednoga od pravednih anđela. tj. rob je Sin Božji ukoliko je čovjek. Anđeo požude je veoma mlad. Osim nauke o postu i o djelima kojima se nadmašuje ono što je zapovjeđeno. kako bi se obratili i očistili od svake požude ovoga svijeta. sav obučen u žuto. Pastir. Sin Božji. 6. Sama parabola donesena je u obliku vizije u kojoj Herma upoznaje dva anđela: anđela požude i zablude (angelus voluptatis et erroris). pa moraju trpjeti jedni za druge. goni ih na strminu punu čkalja i trnja. doprinoseći na taj način zajedničkom obraćenju. Taj se odgovor može ukratko sažeti ovako: Nevolje i teškoće stižu čovjeka koji se bio upleo u štetne požude i zablude kao kazne i kušnje. U Poredbi sedmoj Herma se žali Pastiru što je i njega zahvatio anđeo kažnjavanja: moli Pastira neka naredi tome anđelu da izađe iz njegove kuće. već su u smrti. pruža još dublje teološko objašnjenje parabole. da trpe neko vrijeme nevolje. označuju vjernike koji su se tako odali požudama da su se definitivno odijelili od Boga i hulili na ime Božje: za njih nema pokore. 6. strašnim i raznovrsnim kaznama (Sim. prema tome kako tko zaslužuje. on pase brojne ovce koje su odane uživanjima. koje nisu poskakivale i koje je preuzimao pastir divlja izgleda. a neke od njih poskakuju amo tamo: on sav radostan šeće među njima. a njegov je pogled strog i strašan. obučen u bijelu kozju kožu. 6. 2). Neki mnogo toga poduzimaju. Kad Herma na to kaže da su se njegovi obratili cijelim svojim srcem. čini se. Krist) naredio da i Herma mora biti iskušan nevoljama. veoma je rudimentarna. polje je svijet. nedorađena. s torbom na leđima. koji »uništava duše Božjih slugu — onih ispraznih — odvraćajući ih od istine i varajući ih zlim željama u kojima umiru« (Sim. to su vjernici koji su se doduše odali požudama i zabludama.SADRŽAJ: SEDMA POREDBA 163 je bio silno veseo zbog takva slugina ponašanja: i on. Poredbe šesta i sedma tvore jednu idejnu cjelinu. Teologija koja se tu razvija. a neki trpe od nasilja nedostojnih ljudi i od drugih mnogih postupaka« (Sim. 5. 7—8). 6. primjenjujući je soteriološki: gospodar je Bog. jer su ljudi međusobno povezani. a ništa im ne uspijeva. 1). 2. Herma ne može biti od toga pošteđen. ali zar on misli da se grijesi odmah otpuštaju? »Nipošto: nego je po- . bili su još više uvjereni da je rob zavrijedio da postane subaštinik gospodareva sina (Sim. Anđeo kažnjavanja je golema stasa i divlja izgleda. 3. na jednoj ravnici kamo ga je odveo njegov Pastir. 4). i njegov sin. tj. i kažnjava ih. Te kazne se sastoje u različitim životnim nevoljama: »jedni se kažnjavaju gubicima. Nevolje i kušnje zahvaćaju i one koji nisu pali u takve grijehe. i anđela kažnjavanja.

te ih je poslao u kulu. sjali su od radosti. i na njima nešto kao plodove. Poslije toga su se svi po redu vraćali i pružali svaki svoju grančicu anđelu od kojega su je dobili. s velikim srpom u ruci. a kojemu su svojim grijesima nanijeli veću ili manju štetu. i oni su bili u bijelim haljinama. Opširna Poredba osma od osobitog je značenja za Hermino shvaćanje misterija kršćanskog života. tako da se od vode nisu ni vidjele. Pastir je sada. koji su trpjeli za Zakon. To su čestiti i pravedni ljudi koji su živjeli čista srca i ispunjavali zapovijedi Gospodinove. Pastir se s Hermom vratio na isto mjesto. golem stasom. Krist. brežuljke i svu zemlju. U uvodu u tu temu (Sim. 7. ona sama potjera i počne rasti. Vrba naznačuje Sina Božjega. a omogućuje nam i neke uvide u duhovno stanje onovremene crkvene zajednice. 6. 4). tj. Ti su ljudi bili obučeni u haljine bijele kao snijeg. upozoravajući prije odlaska da će »kod oltara« on sam provoditi kontrolu onih koje Pastir uvede u kulu. jer »ako oni ne koračaju u tim zapovijedima. Anđeo odlazi. 1) Pastir upozorava da je obdržavanje onih zapovijedi o kojima je prije bila riječ. tj. Anđeo se nad njima veoma radovao. da bude pritisnut mnogim i raznolikim stiskama« (Sim. a ne stavlja u prvi plan u pokorničkom stavu teškoće koje bi pokornik spontano sebi nametnuo. koji je Zakon Božji dan svemu svijetu (Nomos). pažljivo i ozbiljno. s grančicama koje su imale veći ili manji kvar. pa da u kulu uvede one koji su dostojni da u njoj stanuju. Trebalo je ispitati što se dogodilo s grančicama. da se snažno ponizuje u svemu svome ponašanju. Nekoliko dana kasnije. ali bez plodova. No Pastir obećava Hermi da će on biti s njim. njihova će pokora biti beskorisna« (Sim. Pastir je Hermi pokazao golemu vrbu pod kojom su se skupili svi koji su bili pozvani u ime Gospodnje. Krist) bio radostan. koji se obratio) iskušava svoju dušu. Vrbu je Herma izabrao zato što je od prirode životna (philozoon): ako se njezina grančica posadi i primi nešto vlage. anđeo ih je ovjenčao vijencima koji su davali dojam da su od palmina lišća. Sve je te skupine Anđeo predao Pastiru (tj. Samo su tri kategorije donijele grančice u takvu stanju da je Angelus gloriosus (koji je grančice podijelio. Poredba je dana kao vizija: središnje mjesto u viziji zauzima golema VRBA koja svojom krošnjom pokriva doline. anđelu pokore).164 HERMIN »PASTIR« trebno da onaj koji čini pokoru (metanoounta. Preostalo je deset skupina. te je te ljude odmah poslao u kulu. Jedna je kategorija donijela grančice zelene. posadio ih u zemlju i zalio vodom. potrebno onima koji hoće činiti pokoru (tois mellousi metanoein). Pozvani su ljudi da svaki iščupa svoju granči- . Predavanje grančice znači predavanje Zakona svakome vjerniku. s novim mladicama. da on ispita njihove grančice. Herma je optimist: smatra da velika većina kršćana spada u tu skupinu. tj. preuzeo grančice od svih deset skupina po redu. otprilike od jednog lakta. 3). za koju Herma kaže da je u njoj bila većina od svih onih ljudi kojima su grančice podijeljene. dao im je bijele haljine i pečat. Druga je skupina donijela grančice s novim mladicama. Treća skupina. uz Herminu asistenciju. naviještena do krajeva zemlje. anđeo ih je obilježio pečatom i poslao u kulu: to su oni koji su također bili kušani zbog Zakona i nisu ga zanijekali. Ispitivanje grančica donijelo je u svemu trinaest kategorija različitih vjernika. trinaest skupina. Sjekao je sa stabla grančice. donijela je grančice onako zelene kakve su bile kad su ih od anđela primili. i poslao ih je odmah u kulu: to su mučenici. To mu je trebalo da slikovito predoči kako je moguće da grešnici pomoću pokore zadobiju opet »život« koji su bili primili na krštenju. 1. a zatražit će i od anđela kažnjavanja da ne postupa previše kruto. On je grančice uzimao i pretraživao u kakvom su stanju i razvrstavao ljude u skupine prema tome kako je izgledala njihova grančica. Pod vrbom je stajao »slavni anđeo« (ho angelos endoxos) Gospodnji. tj. ali nisu podnijeli mučeništvo. i svakome čovjeku davao po jednu: nakon što su svi dobili grančicu. stablo je ostalo čitavo kakvo je bilo. i . Zanimljivo je da Herma inzistira na podnošenju nevolja čovjeku nametnutih. 6.

10. Preostalih šest skupina donijelo je Pastiru svoje grančice u veoma raznoliku stanju. 8. Takav optimizam Hermin u odnosu na kategoriju kršćana koji od kršćanstva imaju samo vjeru i djelotvorno osjećanje za druge kršćane. sad je tih napuklina nestalo.SADRŽAJ: POREDBA OSMA S VRBINIM GRANCICAMA 165 cu i da je donese Pastiru. velika se većina brzo obratila. To su oni koji su samo vjerovali. i tako su stekli mjesto u kuli. sasvim suhe i nagrizene: Pastir ih je zadržao u zasebnoj skupini. nego o čovjekovoj strpljivosti i poniznosti« (Sim. to jest. sasvim zelene grančice. a da još nije došlo do krajnjeg pokvarenja. a u svakoj je skupini bilo ljudi koji su donijeli sasvim oživljene. imajući na pameti svoja ranija loša djela. pa ih je Pastir svrstao među otpadnike i izdajice Crkve. ili poluosušene grančice s napuklinama. To su vjernici koji su uvijek bili dobri i vjerni. 8. Sada su predali Pastiru grančice posve zelene. a u dvije je skupine bilo ljudi koji su na zelenim grančicama s mladicama imali i plodove. ali s napuklinama (schis• mas echousas) i jednim veoma malim osušenim dijelom: sad su njihove grančice bile sve zelene. 7. 6). postale su sasvim suhe i izgrižene. Samo je jedna skupina kao cjelina pružila Pastiru svoje grančice u sasvim istom stanju u kakvom su prije nekoliko dana posađene u zemlju. 6. Jedna je prije imala grančice zelene. Kod nekih se stanje samo pogoršalo. U svim tim skupinama bilo je takvih kojih su grančice do kraja propale. Neki su i dvojili (edipsychesan). pravo da prime vijenac. ali su njihova djela bila zla. pa i povećali razdore. No ako se koji od njih opet okrene k razdoru. dakle. i radosno su u svoje kuće primali sluge Božje. čim su čuli Pastirove zapovijedi. tj. 8. 5. Tri su skupine u cijelosti donijele potpuno zelene grančice. To su bile skupine koje su prije imale poluosušene grančice. ili pogoršanje (veće . To su otpadnici. a vjerojatno je utjecao i na kasnija shvaćanja u Velikoj Crkvi. bez oklijevanja obratili i činili svaku krepost pravednosti. ali su i griješili nekom malom požudnošću i gajenjem malih međusobnih kivnosti. Ti su za Boga definitivno mrtvi: nijedan nije načinio pokore. dok im je praktičan život inače daleko od strogosti i neporočnosti. makar su čuli poziv na pokoru. što je značilo da više nema nade u njihovo obraćenje. ali su među sobom imali neku Ijubomornost u vezi s prvim mjestima i častima. 8. a iz nekih su skupina pojedinci kroz obraćenje (pokoru) dapače postigli viši stupanj života. suhih među njima nije bilo. Oni su se brzo obratili. ali u njima ostaje nada obraćenja jer su uvijek bili dobri: teško da će tko od njih umrijeti (Sim. čak stupanj mučeništva. samo je mali djelić bio zelen. »Život pripada svima onima koji drže zapovijedi Gospodnje: a u zapovijedima nema ništa o prvenstvima ili o nekoj slavi. svakako je značajan i pomalo neočekivan. Neki su od njih sada s radošću podnijeli i stiske. No oni se nikad nisu bili odijelili od Boga. tj. ali napukle. bile su gotovo posve suhe. 8. pa čak i plodove na mladicama. a od nekih i s novim mladicama. Druga grupa imala je kod zasađivanja u zemlju grančice zelene. a najveći dio njih imao je na grančicama i nove mladice. čuvši poziv na pokoru. pa je Pastir proveo nova razvrstavanja. stoga im je mjesto u kuli. tj. bit će izbačen iz kule i izgubit će svoj život. radosno su nosili Ime. Kad su čuli poziv na pokoru. U nekim je skupinama bilo ljudi koji su donijeli grančice ne samo zelene nego i s mladicama na njima. 10. 1). bilo ljudi koji su se istinski obratili i duhovno opet zaživjeli. Treća grupa imala je grančice kod posađivanja u zemlju u očajnom stanju. To su ljudi koji su bili uvijek vjerni i dobri. 3—4). Za Hermino poimanje procesa duhovnog napredovanja važno je primijetiti da je konstatirano samo potpuno obraćenje (zelene grančice). Sad su se. 5. Među svima je. koji su u svojim grijesima hulili na Gospodina i postidjeli se Gospodnjeg imena koje je zazvano na njih. Svi će oni boraviti u kuli (Sim. od njih je život odstupio. izdajice Crkve. 5.

Iz teksta Poredbe osme ne saznajemo samo Hermino učenje o težini grijeha i o mogućnosti pokore za pojedine grijehe nego otkrivamo i mnogo podataka o duhovnoj situaciji Crkve u vrijeme kad je pisao Herma. Tri su kategorije posve nestale. ne druže se sa svetima. u najtežem grešnom stanju iza stanja apostata-izdajnika: njihove su grančice sasvim suhe. Dvije su grupe dvojitelja. doduše. 1—3). uvode druga učenja (didachas heteras). 5). ali drugi su se do kraja suživjeli s poganima. a za druge još postoji mogućnost. napustili su istinu. — poluosušenim grančicama koje su napukle. tj. a druga — tj. Nisu se. Sim. Ipak. a polovica suha. ali se moraju u tom žuriti (Sim. samo se moraju žuriti (Sim. Prekasna će im pokora omogućiti samo da stanuju na izvanjskim zidovima. neki su podvojili (edipsychesan) i ubacili među se razdore (sad su njihove grančice poluosušene ili poluosušene s napuklinama). a samo jedan zelen. te konačno provesti duhovno vrednovanje tako shvaćenog stvarnog stanja. U veoma su teškom grešnom stanju i oni vjernici koji su se obogatili i stekli prevelik ugled kod pogana: na njihovim su grančicama dva dijela suha. ali ne čine djela vjere. Slično je i stanje onih koji su imali grančice pola zelene. učiniti brzo ako hoće postići mjesto u kuli. Neki zdvajaju nad svojim spasenjem zbog svojih djela. zanosi ih isprazan ugled kod pogana. 8. Oni su pola živi. od Boga odijelili. ni onih s jednom trećinom zelenom. nije više bilo grančica koje bi imale dvije trećine zelene. On je u onovremenom kršćanstvu razlikovao čitav niz tipova faktičnog ponašanja: na svoj je osebujan način pokušao zacrtati karakteristike tih tipova. a ukoliko ne načine pokoru. a jedan dio suh. a žive s poganima i: to im se čini ugodnije. umrijet će. a mnogo posve napustilo Boga. ali koji će je ipak načiniti. grupa dvojitelja koji uvijek sumnjiče.166 HERMIN »PASTIR« osušenje). 6.i. umrijet će (Sim. Heretici su. Herma uči mogućnost da se i sve te skupine neobraćenih spase po pokori (obraćenju): nema nade jedino za one koji su se posve odmetnuli od Boga. ostali su u vjeri. onih kojima je grančica postala posve suha i izgrižena. Jedna je grupa obilježena poluosušenim grančicama. te su svrstani među apostate-izdajnike. izgleda. Oni se mogu obratiti. Ti su zarobljeni poslovima. nikad nisu u miru s drugima. pola suhe. odvojili su se od pravednih. Iz opisa se dobiva dojam da Herma ima na pameti gnostike: »to su hipokrite. nego u vječnim svađama. od mučeništva do otpadništva. Obraćenje (pokoru) moraju. Za obraćene je heretike Herma. načelno predviđao taj niži stupanj spasenja. Za te još ima obraćenja. ali se moraju žuriti.ja. međutim. tko od grešnika ne bude načinio pokoru. Oholi su i visoko misle o sebi. za Hermu. No. 1—3). Hermin govor o tom spasenju dobivanjem boravka eis ta teiche veoma je nejasan: neki u njemu vide odraz crkvene penitencijalne prakse po kojoj je neka kategorija pokornika imala pravo stajati samo kod praga crkve. 8. koji nisu ni živi ni mrtvi. neki su zbog poslova pohulili i zanijekali Boga. Mnogo ih se obratilo. Oni se nisu još sasvim odijelili od Boga: neki su se već obratili. Herma uvodi neki manji oblik spasenja — boravak u »prvim zidovima« (eis ta teiche ta prota) — koji će postići oni 'koji ne načine pokoru brzo. skreću s puta sluge Božje. k c 1 ni onih kojima je polovica grančice bila zelena. samo sa zakašnjenjem. neki su se dapače već obratili. Mnogo ih se već obratilo. jedan dio je u dvojbi: ti imaju mogućnost pokore. 8. pola mrtvi. pa se stoga broje među pogane. samo nisu izgrižene. s pou- . ljudi podvojene duše (dipsychoi). 8. 6). ogovaraju. a jednu suhu. 7. grupirajući ih oko tipova ponašanja. Mnogo ih se već obratilo. nego ustraju u svojoj praksi. tj. na temelju toga podijeliti sve tadašnje kršćane. a posebno grešnike. a mnogi su pali u dvojbu (edipsychesan): ti se posljednji još mogu obratiti. a dvije suhe. 8. ipak neki od njih postizavaju i mjesto u kuli (usp. 6. nego zavodeći ih ludim učenjima« (Sim. Ima i takvih koji se na različite načine (po svojim djelima) odriču Boga: grančice im imaju dva dijela zelena. tj. ne dopuštajući im da čine pokoru. odijeliše se od Boga i čine djela pogana. a nije bila pripuštena k euharistiji. samo treba da to učine brzo. 9). unatoč pogorš.

budući da s Bogom i s Crkvom nisu sasvim raskrstili. a i u nizu drugih detalja. ali imaju jedno svojstvo koje Herma osobito cijeni: radosno primaju u svoje kuće ostale kršćane. ali još nisu otpadnici. Herma inzistira na izdajstvu: očito je riječ o onim kršćanima koji su pred poganskim vlastima prokazali svoju braću. Ona iznova preuzima temu Treće vizije 0 gradnji kule te je minuciozno razrađuje i obogaćuje novim pojedinostima. tako da su blizu otpadnicima.SADR2AJ: DEVETA POREDBA O GRADNJI KULE 167 čnim i pobudnim ciljem. Svi se oni obraćaju. Može se reći i to da govor o gradnji kule u Poredbi devetoj želi biti teološkiji: to se očituje u preciznijem prikazivanju uloge Krista u gradnji Crkve. dok su inače vjerni i dobri. Ipak. a ne stide se priznavati da su kršćani. ponaša se prema onom obrascu života koji je ocrtan u drugom dijelu njegove knjige. ali prvenstveno zbog toga što su to poslovni ljudi koji »nemaju vremena« za unutarcrkvene stvari. nego je tu ulogu ovdje preuzeo Pastir. Ovdje se u zid kule ugrađuje i kamenje koje poslije treba iz zida vaditi: te ideje nema u Vis. Najvažnija je strukturalna razlika između ta dva teksta u tome što sad više nije Gospođa-Crkva koja Hermi pokazuje i objašnjava viziju. svojim opsegom umalo da ne dostiže opseg koji imaju prvih osam Poredbi zajedno. u naglašavanju uloge kreposti (personificiranih kao dvanaest djevica) kod gradnje 1 u čuvanju Crkve. u Zapovijedima. svađe i razdore. eshatološkoj Crkvi. 8) nervira na kršćane koje on naziva dipsychoi: to su nutarnje u svojoj vjeri nesigurni ljudi. pa s grančica nestaju i one napukline koje su prije imale. tj. Osim te skupine. misli Herma. dakako s time da će dovršena kula biti eshatološka Crkva. te uvođenjem uloge Pastira kao anđela pokore u proces gradnje. ali je za Hermu to ipak relativno mala stvar. oni se svi obraćaju. Njima je potrebno obraćenje da bi bili istinski kršćani. 3. ovdje se pod kulom nekako podrazumijeva i Crkva na zemlji. Jedna grupa također zanemaruje kršćanske sastanke. Postoji i određena promjena perspektive pod kojom se kula promatra kao Crkva: dok se u Vis. jer su ti kršćani inače dobri i vjerni: njihove grančice su sasvim zelene. Herma je te kršćane tipizirao u devet grupa. 3 dobiva dojam da je riječ samo o konačnoj. jer im Herma daje dvije trećine zelenila na njihovoj grančici. tj. mogu se obratiti. a drugi sumnjiče druge. nisu se sasvim odijelili od kršćanstva. najopširnija je cjelina u čitavom Pastiru. koji žele zaposjesti prva mjesta u zajednici: oni su ljubomorni i zavidni zbog položaja i časti. Opasni su po zajednicu širitelji krivih nauka. . ogovaraju. Među kršćanima ima i ambicioznih ljudi. ima značajan broj kršćana koji su više ili manje nevjerni autentičnom kršćanskom stilu života. koji sumnjaju: jedni od njih upropaštavaju sami sebe. s veseljem materijalno pomažu crkvenu zajednicu. prema Hermi. koji zanemaruju kršćanske sastanke. među onima koji su prihvatili kršćanstvo (primili grančicu. Neki kršćani od kršćanstva imaju samo vjeru. Herma vjeruje da se svi ti mogu obratiti. ovakvu sliku: većina kršćana. a stalo im je mnogo do ugleda kod pogana i druže se ponajviše s poganima. tj. inače su u praksi grešnici. pa uslijed toga prouzrokuju neke razdore. Među njima ima dosta bogatih. Božji Zakon) našlo se i takvih ljudi koji su se Boga odrekli i svoju zajednicu izdali. Takvi se po Hermi svi obraćaju i spasavaju. Ako imamo na pameti da je Herma prvenstveno moralist i moralizator. Kao skrajnja opreka toj većini. ali se još uvijek priznavaju kršćanima. onda moramo reći da ta slika nije naročito rigoristička ili puristička. koja se od zajednice otpadom i izdajstvom sasvim odijelila. To nije u skladu s obdržavanjem zapovijedi. Poredba deveta. a ono je i moguće. Slično je i s onim kršćanima koji gaje neke svoje male strasti i svoja sitna neprijateljstva. dapače optimistička. Ima kršćana koji su naprosto grešnici: čini se da su ti inače obavljali ono što bismo danas nazvali »vjerskom praksom«. šire nemir. s kojom je izvorno možda počinjao četvrti dio Hermine knjige. neki su vjernost Bogu i smrću posvjedočili. Onovremeno kršćanstvo pruža. Herma se prilično (i ne samo u Sim. neodlučni. nego veoma umjerena. Među njima se neki manji broj istakao osobitom duhovnom veličinom podnoseći različite nevolje ili kazne koje su im od protivnika zadane samo zato što čuvaju Božji Zakon.

Kula još nije bila dovršena. neka pokupe odbačeno kamenje i odnesu ga na brežuljke s kojih je bilo doneseno. Najprije su gradili kamenjem koje je dolazilo iz dubine vode. jedno četverokutno. Poslije toga se donosilo kamenje s dvanaest brežuljaka. Onda ga Pastir odvodi »u Arkadiju«. da ga brižno očisti i da za gradnju kule upotrijebi ono koje bude prikladno. neko s unutarnje strane (manje solidno). a kod vratiju je stajalo dvanaest djevica. Iza toga je Pastir naredio da se sve oko kule pomete i očisti. jer je potrebno da sve to sazna na točniji način. Onda je došlo šest muževa visoka stasa. Potom Pastir odlazi. Poslije toga su otišli i Pastir i Herma. Golem čovjek. Djevice su mu pritrčale u susret. izvađenog po nalogu Gospodara kule iz doline. 1—5. nisu ništa odbacili. 9. ali ne više iz brežuljaka. i od udarca se velik broj kamenja izmijenio: pokazale su se na pojedinim kamenima raznolike mane. 1. a ostalo da baci daleko od kule. 9. odakle mu je pucao pogled na prostranu ravnicu oko koje je bilo dvanaest brežuljaka.168 HERMIN »PASTIR« Tekst Sim. da je Pastir. i stavljalo u zid. radosnih i spremnih za posao. 7). 7—11. a neko s vanjske. Otišli su i Pastir i Herma. posadi ga na vrh jednog okruglog brežuljka. a kraj nje su bile samo djevice. naredio je da se to kamenje izvadi iz kule i smjesti pored zida. nego su ono što nisu mogli istesati vratili natrag u dolinu. 5). Šestorica su naredila djevicama da se ne miču od kule. usred koje je išao muž silne visine. a drugo oblo. To su prve dvije etape gradnje kule. One su to s veseljem učinile. 9. a u povorci su išli svi graditelji i mnogo drugih. koje su se Hermi učinile »divljima«. On je štapom. 6—7. što ga je držao u ruci. a oblo ostavili pored kule. Zatim je naredio da se donese novo kamenje. i onda je počeo pregled kule. neće nam imati ništa prigovoriti«. Onda je došla kuli golema povorka. udarao po svakom pojedinom kamenu. i rekao im. a onda je bila mala stanka. 7. Jedino od onog bijelog kamenja. Potom su Pastir i Herma pregledali kulu: izgledala je monolitno. Četverokutno su istesali i metnuli u zid. a svi su se ostali povukli. a usred doline dizala se visoka četverouglata bijela litica na kojoj su nedavno bila izdubena vrata. 9 počinje s time. nakon što je autor već bio napisao njegove zapovijedi i parabole. izgrlile ga. Nekoliko dana kasnije vratili su se Pastir i Herma na isto mjesto: kula je stajala. raspuštene kose. došao k njemu i rekao mu da će mu »pokazati ono što mu je već pokazao Duh Sveti koji mu je govorio u liku Crkve«. Pastir je bio zadovoljan. Četvrta etapa počinje poslije dva dana: Pastir s Hermom vraćaju se natrag na to mjesto i počinju ispitivati kamenje: zanimljivo je da Herma u ovom slučaju više nije samo puki gledalac. koji su pozvali veliko mnoštvo drugih također visokih muževa i naredili im da počnu graditi kulu. kad je načinjena pauza. a Hermu ostavlja kod kule s dvanaest djevica. To je kamenje bilo bijelo. nego iz doline podno dvanaestog brežuljka (bijelog). 5. Drugi dio se pokazao neupotrebljivim. obučenih u crno. nego je odloženo. Onda je golem čovjek otišao sa svom svojom pratnjom. Djevice su sve pomele i oprale vodom. Herma izričito nabraja šest kategorija takvog manjkavog kamenja. pa su ga istesali i Pastir je naredio djevicama da ga uzmu i smjeste u zid. tako da je nadvisio kulu. označen već u prvom d ijelu kao »gospodar kule«. okružen onom šestoricom muževa koji su vodili gradnju. da se nakon dva dana vrate: time završava treća etapa gradnje (Sim. što je Hermi izgledalo da su ostavljene da je čuvaju. da čeka njegov povratak. Samo od jedne kategorije kamenja (crnog) ništa nije moglo biti upotrijebljeno za gradnju. jer »ako Gospodar dođe pregledati kulu. a ostale su samo djevice da čuvaju kulu. jer će mu onda rastumačiti značenje svega što je vidio (Sim. obuhvaćene jedne vizijom (Sim. Zatim je Pastir pozvao dvanaest veoma lijepih žena. Od drugih kategorija određeni se dio pokazao prikladnim. Nato je golem čovjek pozvao Pastira (»anđela pokore«) i povjerio mu sve kamenje koje je ležalo pored kule. . 6). jer da »Gospodar kule želi da to kamenje na svaki način nađe mjesta u kuli budući da je veoma blistavo«. kao da je kamenje istesano iz litice. nego na poziv Pastirov surađuje u samom poslu. pa su ga bacili. a i djevice su ih požurivale na gradnju.

Istinitost (Aletheia).« Herma zaključuje. nakon što su zajednički radili oko kamenja. i koji su tamo ostali. U Kraljevstvo Božje ući će samo onaj koji nosi nabrojena imena dvanaest djevica i ime Sina Božjega. to su četiri prve. da je Herma na taj način nekako već skicirao prednacrt za kasniju teologiju o ulivenim krepostima. Litica je stara. također je Sin Božji. Tko primi te duhove. 11. U Vis. One kulu čuvaju. i povjerio ga je djevicama dok se on ne vrati. gospodar kule. Moć (Dynamis). to je njihovo ime. to je jedini ulaz koji vodi Gospodinu. Uzdržljivost. 9. i njihova je uloga veoma razrađena. »Pa gdje ću onda ostati?« pita Herma. jer nije primilo haljinu djevica. i onda počinje opširno objašnjavanje svih detalja u vezi s gradnjom kule: Herma postavlja pitanja. požuruju gradnju. njihove će haljine biti jedne boje (bijele). jer je Sin Božji rođen prije svega stvorenja i bio je savjetnik Ocu kod stvaranja. 9. Čini se. a onda će. Moć i Strpljivost. naročito one četiri glavne.SADRŽAJ: HERMA OSTAJE S DVANAEST DJEVICA 169 Herma ostaje ostatak dana i cijelu noć sam s dvanaest djevica u radosti i molitvi (Sim. svi takvi isto misle i čine prav du. ostat ćeš s nama dok se ne vrati. Litica i vrata jesu Sin Božji. tj. Teolozi jednodušno ocjenjuju kao »čudnu« epizodu u kojoj se opisuje kako ie Herma ostao sam kod kule s dvanaest djevica i s njima proboravio noć. 8—33. da će ga čekati do večeri. tj. 3. obučeni u moć tih djevica. Tko nosi ime Sina Božjega mora nositi i ime tih djevica. Svi koji su uzvjerovali u Gospodina po njegovu Sinu i koji su obukli te duhove. postaje utvrđen. 3). Vjera. a ostalih osam imaju ova imena: Jednostavnost (Haplotes). ovdje se gradi na visokoj bijeloj litici. koji je kulu pregledavao. ukoliko se Pastir dotle ne vrati. Uzdržljivost (Enkrateia). 3 spominje se sedam djevica. one sve kamenje na svojim rukama nose preko vratiju. otići kući i ujutro se vratiti natrag. Ostavljajući Hermu kod kule. na kojoj su izdubena vrata. ako ne dođe. četiri su snažnije. »A što ću ja činiti?«. jedno tijelo (hen soma). jer u Kraljevstvo Božje neće ući nitko tko nije primio njegovo sveto Ime. Nije dosta primiti Ime (tj. Nedužnost (Akakia). Djevice su bile »veoma radosne« i pažljive prema Hermi. 11. Strpljivost (Makrothymia). Upozorit ćemo na neke važnije pojedinosti kojih nema u opisu gradnje kule u Vz's. Ljubav (Agape). Kamenje koje nisu djevice prenijele preko vratiju. a osam manje snažnih: nosile su kamenove dvije po dvije sa svake strane. Kula je monolitna s liticom zato što su svi oni koji su u nju ugrađeni. Vrata su Sin Božji. postati kršćanin) ako se ne uzme odijelo tih djevica (tj. Ondje se kula gradila na vodama. Razumnost (Synesis). bit će jedan duh. Čistoća (Agneia). jer sam Sin nosi ime tih djevica. Radost (Hilarotes). Njihova imena jesu: Vjera (Pistis). 12). »Čekaj ga do večeri — kažu one — pa ako dođe govorit će s tobom. To su personificirane kreposti. t j . 1—7). Sin Božji je u isti mah i litica i vrata i gospodar kule (Sim. odbačeno je. i nedavno su načinjena vrata da kroz njih uđu u Kraljevstvo Božje oni koji se imaju spasiti. Njihova haljina. hodajući između onih snažnijih. a Pastir tumači. one su »moći Sina Božjega« (dynameis tou hyiou tou theou). jer se Sin Božji očitovao u ove posljednje dane »ispunjenja« (ep'eschaton ton hemeron tes synteleias). Herma kaže da su one »sveti duhovi« (hagia pneumata). Pastir se vraća drugo jutro oko osam sati. nikad se od kule ne udaljuju. i one su nosile kamenove držeći ih na uglovima. pošto su ih djevice prenijele preko vratiju. kreposti). Nijedan kamen koji nisu djevice prenijele preko vratiju nije mogao biti upotrijebljen za gradnju kule. »Nama si povjeren (paredothes) — vele one — i ne možeš se od nas udaljiti. i usput daje neke važne opomene (Sim. Složnost (Homonoia). rekoše mu. »S nama ćeš — kažu one — spavati . ovdje tih djevica ima dvanaest. u Kraljevstvo se može ući samo preko imena ljubljenoga Sina Božjega. Nitko ne može ući u Kraljevstvo Božje ako ga te djevice ne obuku u svoju haljinu. Djevice stupaju s njim u razgovor: »Pastir se danas ne vraća«. 9. upitao je Herma. Pastir ga je upozorio da neće ostati sam jer su s njime djevice. metu i čiste. Vrata su nova. Muž golema stasa.

smjestile Hermu u sredinu i ništa drugo nisu radile nego molile. 36—38. Hermu je bilo stid (eischynomen) ostati s njima. i da svaki vjernik mora biti obučen u njihovu haljinu. Festugiere). Neki (A. vodile su ga oko kule i igrale se s njim kako se igraju djeca (paizein). Upozorava se također (npr. kao da ga premješta iz književnog roda alegorije u doslovnu realnost. potkraj Devete poredbe vraća se na tu sliku haljine (Sim. bio judeokršćanskog podrijetla. Dibelius). Danielou) misle da bi Hermina epizoda mogla imati vezu s esenskim idealom kako ga opisuje Filon Aleksandrijski.). pa se i on počeo igrati (paizein) s njima. preko Filonova spisa »De vita contemplativa« (usp. tj. ali mu one nisu dopustile: ostao je s njima kroz noć i počivao pored kule. ne manje od njih. 32): kad čovjek dade na glačanje čitavu haljinu. a djevice su se radovale videći ga tako u molitvi. ta se hipoteza čini manje vjerojatnom ako uzmemo u obzir cjelinu poruke sadržane u Devetoj poredbi. Ostao je ondje s djevicama do sutradan ujutro. a ne kao muž (hos adelphos. One su rasprostrle po tlu svoje tunike. naglašava erotski značaj prizora. no nigdje se ne razlaže njezino značenje: Herma uporno ispituje Pastira za značenje svakog detalja koji se zbio unutar vizija o gradnji kule. hodao s njima oko kule i bio radostan. Protiv takvog običaja ustajalo je više starokršćanskih pisaca. Većina danas misli da je Herma unošenjem te epizode htio obraniti neku određenu tezu. Možda je pretjerano mišljenje da ta epizoda nema nikakve funkcije u tekstu Devete poredbe. kao i cjelinu poruke cijele knjige. Djevice Hermi kažu da one »odsad ubuduće imaju s njim stanovati« (kai 'ou loipou mellomen meta sou katoikein: Sim. 9. da u prizoru nisu izrazito prisutne kao pojedinačne kreposti. Adam. druge pjevale. On je postao mlađi. Na to su ga i sve druge počele cjelivati. jer te veoma volimo« (agapomen). S druge strane. Dibelius. R. 2). kai ouch hos aner). Kad je došla večer. da se založio za vrijednost jednog običaja poznatog pod nazivom »virgines subintroductae«. J. R. čini se. da nije funkcionalna. kako to da ništa ne pita o tome. Međutim. pa zato Pastir upozorava: »Vratite mu. »neće li te Gospodar toga duha (spiritus eius) zbog toga tvoga čina poslati u smrt?« A u Poredbi desetoj Anđeo koji je Hermu bio povjerio Pastiru (tj. To bi očito imala biti neka alegorija. Međutim. pa zato ne mora biti točno kad se u tom tekstu jednostrano vidi samo apologija običaja virgines subintroductae. do drugog sata. u potpunoj spolnoj uzdržljivosti. Ipak izgleda da moramo prihvatiti da se Herma kod opisa te epizode poslužio nekom helenskom erotičkom temom koju nije uspio najspretnije prilagoditi (M. čini se. 11). Izneseno je i mišljenje da Herma u toj epizodi ima nakanu ocrtati »nebeske radosti« (P. 9. ako i jest čudno da autor nigdje ne donosi njezino objašnjenje. običaja da muški i ženski askete borave pod istim krovom u duhovnoj zajednici kao braća i sestre. 9. zašto je on morao boraviti u društvu djevica. Misli se da imena djevica ne igraju ovdje nikakvu ulogu (M. 3). tj. pa je u najmanju ruku čudno.. što po sebi ne bi isključivalo mogućnost da se kod toga poslužio nekim motivom poganskog podrijetla. Duha čitava (spiritum integrum) kao što ste ga primili«. Pošto je Pastir objasnio da su djevice »sveti duhovi«.170 HERMIN »PASTIR« kao brat. zar se neće razljutiti ako je natrag primi poderanu? Tako je i Bog dao vjernicima »spiritum integrum«. Prema tim mišljenjima Herma bi svoj motiv o boravljenju s djevicama bio naslijedio iz esenizma. Herma je s njima bez prestanka molio. Joly) da cijela ta epizoda o Herminu boravku s djevicama nije potrebna u tekstu Devete poredbe. jer ako ga vrate corruptum. i ubuduće imamo s tobom stanovati. tj. dakle. § 31. on je htio otići. Joly. Pavao aludira na postojanje takvih duhovnih veza u Prvoj Korinćanima 7. da se osjeća kao strano tijelo. a čini se da i sv. Običaj je. gotovo je nemoguće ne vidjeti prisutnost određenih erotičkih elemenata u tom opisu: Hermino ustručavanje i stid da ostane sam s djevicama u stvari. Vjera) počela ga cjelivati i grliti. Ima elemenata koji upozoravaju na njezinu važnost. Sin Božji) kaže Hermi: »Poslao sam ti i ove djevice da stanuju s tobom: vidio sam . Jedne su plesale. Herma je šutio. do osam sati (Sim. 11.. ona koja mu se činila prva među njima (tj.

Njih dakle imaš kao pomoćnice. Ako dakle nađu tvoju kuću čistu. Prijevara (Apate).« A djevice su rado čule te riječi (Sim. Takvo potpuno predanje krepostima i ustrajna molitva na koju one upućuju. 9. i nisu se jedni od drugih odijelili do smrti. potom trideset i pet — to su Božji proroci i sluge (diakonoi). unatoč tome što Herma — pogotovo ako je mislio da mu u tu svrhu može dobro doći neki helenistički poganski motiv — nije uspio tu poruku izraziti najspretnije ni najsretnije. Oni su bili prvi koji su nosili »duhove« (pneumata) što ih simboliziraju djevice.¡SADRŽAJ: ZNAČENJE RAZLIČITOG KAMENJA 171 naime da su ljubazne prema tebi. ušli su u vodu mrtvi da izađu iz vode živi. vidjet će doduše Kraljevstvo Božje. i imaju veliku milost kod Gospodina.« Kad je Herma odgovorio. Jer nije moguće bez tih djevica obdržavati te zapovijedi (non potest enim jieri. ostat će s tobom. i čemu imaju služiti oni iskazi nježnosti i radosna igranja oko kule. 5—6). bez njihove pomoći grešnik koji se obratio ne može ustrajati u obraćenju vršeći zapovijedi. vodu krštenja). preporučujem vam njega i njegovu kuću. Žene u crnom. sveti duhovi. 9. Samo. Anđeo pozove djevice i reče im: »Budući da vidim da vi rado stanujete u kući ovoga (tj. Lažljivost (Pseudos). po kojima je u Herminoj rudimentarnoj teologiji u čovjeku prisutan Duh Sveti. Vidim da su one rado s tobom. Pastirove) zapovijedi. on je mrtav. Prema tome općenita poruka o potrebi da djevice borave kod kršćanina u knjizi postoji: one simboliziraju kreposti. bez očuvanja cjelovite haljine u koju ga one oblače ne može ući u kulu. To se tiče prvih triju kategorija. a da odbace haljinu i moć djevica (Sim. ali ja ou im zapovjediti. »Sluga Božji koji nosi ta imena. Herme). Ali ako se dogodi kakvo i najmanje okaljanje. da uopće ne odlaze iz tvoje kuće. koje svojom ljepotom zavode vjernike da ih požele i da se obuku u njihovu moć. tj. prije nego čovjek nosi ime Sina Božjega. Bezumnost (Aphrosyne). U Devetoj poredbi uvodi Herma neke specifikacije u vezi s kamenjem koje se iz dubine voda prenosi kroz vrata za gradnju kule: najprije se uzima deset kamenova — to je prva generacija pravednika. Zloba (Poneria). ti očisti svoju kuću. koje su moći Sina Božjega. 8). 9. da se nada da će se on sviđati djevicama tako da će one uvijek rado stanovati u njegovoj kući. apostoli i učitelji. jer te djevice ne trpe nikakve ni najmanje ljage. iskustveno doživljava neočekivanu golemu radost. Neposlušnost (Apeitheia). Mržnja (Misos). a onih četrdeset. jer će one rado stanovati u čistoj kući: one su čiste (mundae atque castae) i radine. Neumjerenost (Akrasia). ut sine his virginibus haec mandata serventur). napokon četrdeset — to su apostoli i učitelji navještaja Sina Božjega (tou kerigmatos tou Hyiou to Theou). 15). te da ga one nauče moliti. Ostaju samo dva pitanja: zašto je Pastir Hermu prisilio da ostane sam s djevicama preko noći prije nego što će mu on objasniti sve pojedinosti o tajni gradnje kule. te kojima Pastir predaje one koji nisu više prikladni za gradnju kule (Sim. Čini se da to tumačenje nipošto nije nevjerojatno. 13. predati se njima da ga one vode i njime upravljaju makar se kod toga naizgled kretalo u neizvjesnost (u noć!). 3). Imena prvih četiriju jesu: Nevjera (Apistia). 10. Pohota (Aselgeia). Objeda (Katalalia). Srdžba (Oxycholia). kako bi bolje mogao obdržavati njegove (tj. Možemo samo postaviti golu hipotezu: odgovor na prvo pitanje može biti u tome da se čovjek prije nego što će primiti spoznaju dubokih Božjih tajni (»istinsku gnozu«) mora saživjeti s krepostima. i po njima Duhu Svetome. koji . Odgovor na drugo pitanje mogao bi biti slijedeći: čovjek koji se preda krepostima. jer moraju primiti pečat Sina Božjega (tj. zatim dvadeset i pet — to je druga generacija pravednika. Duh Sveti mu iskazuje intimno povjerenje i daje mu iskusiti svoju nježnu blizinu. 9. neophodna je pretpostavka da čovjek može primiti višu i dublju spoznaju Božjih stvari. odmah će napustiti tvoju kuću. Slijedećih osam imaju ova imena: Žalost (Lype). osjeća se pomlađenim. Oni izlaze iz dubine voda. da iz njegove kuće uopće ne odlazite. grupiraju se — kao i djevice — na četiri moćnije i na osam koje ih slijede. ali u nj ući neće« (Sim.

da ih krste. Važna je poruka Devete poredbe. 9. Kategorije vjernika ovdje slične su s onima koje je Herma ocrtao u Poredbi osmoj (pomoću simbola vrbove grančice). Fruehkirche. Pored kategorije naučavatelja krivih nauka. ako se obrate. onda će ući drugi. to su »đakoni koji su loše vršili službu đakona (kakos diakonesantes) otimajući živež (zoen) udovicama i sirotama i obogaćujući same sebe iz službe (diakonias) koju su primili da služe (diakonesai): ako ustraju u toj pohlepi. Teško je shvatiti što je točno Herma mislio pod tim »blaženim rodom« (Sim. ali nepoučljivi (dismatheis).. prema tome. Herma ističe stalnu zaštitu sirota i udovica. bez prijetvornosti. moći će živjeti« (Sim. a bezumni su. Prema đakonima je naročito kritičan: iz devetog brežuljka. 4). koji hoće sve znati. Oni će biti s anđelima. a ništa u stvari ne znaju. Gotovo je nemoguće u tima ne prepoznati gnostike. Neki su se od njih obratili. jer velik je demon preuzetnost« (Sim. E. 9. Herma uvodi jednu novu kategoriju ljudi koji su »vjernici. i njihova svojstva simboliziraju dvanaest (odnosno trinaest. 1—3). dakle. s obzirom na njihovo ponašanje pošto su primili ime Sina Božjega. »Iz toga roda neće poginuti nitko«. Upravo zato je i načinjena stanka (anoche egeneto) u gradnji kule. ako ustraju do kraja »služeći Gospodinu« (leitourgountes toi kyridi). a uzmu na sebe moć djevica i budu koračali u njihovim djelima. 26. na kojemu drveće zaštićuje ovce. 328ss). A biskupi su uvijek bez prekida svojom službom (te diakonia heauton) zaštićivali sirote i udovice. odakle se to kamenje vadi. Oni moraju biti odsječeni od svijeta i od bogatstva. ali ako se obrate te sveto ispunjavaju svoju službu (diakonian). Osobitost Devete poredbe u pogledu kategoriziranja vjernika sastoji se i u tome što Herma kao posebne kategorije nabraja apostole i učitelje (osim onih koji su došli iz dubine voda. 9. brežuljci su među sobom različiti. međutim. što znači da nisu nikad sagriješili. Svi će takvi. 2—3). punog gmazova i divljih zvijeri što uništavaju ljude. Uslijed te njihove preuzetnosti odstupila je od njih razumnost (synesis) i u njih ušla luda nerazumnost. pa ne mogu ući u kulu. tj. i uvijek su se sveto ponašali. Judentum und Cnosis. da ovi. ako se uračuna dolina) kategorija vjernika. Kao najvažniju krepost biskupa. bili kršteni). ne samo da im navijeste spasenje po Kristu nego da ih i krste (Sim. srozali. 9. samodopadni. nego radije ludi i bezumni« (Ibid. Ima. ali možda još više za analizu tadanjeg stanja u Crkvi. Iz desetog su brežuljka oni koji su uvijek sačuvali nevinost kao mala djeca (Sim. to je »blažen rod«! No neki su od njih okrugli zbog bogatstva. jer »nisu postali zli. uzdižući same sebe. koji su već umrli). da i za sve ono kamenje koje su na poziv Pastirov odnijele žene u crnom ima još mjesta za pokoru: I oni će ući u kulu. Vjernici koji dolaze iz desetog brežuljka. PETERSON. ali se i drugi mogu obratiti. 29). sišli su u dubinu voda da navijeste umrlima ime Sina Božjega i da im dadu pečat. nekih novosti koje su zanimljive za teologiju. 15—16). već su umrli i nema im nikakve nade u život. 27. uči da su i starozavjetni pravednici morali biti kršteni. a kojima je naviješteno ime Sina Božjega. str. a . 9. tj. Herma. dvanaest brežuljaka naznačuje dvanaest plemena koja nastavaju zemlju. 22. đakone i biskupe. zato su apostoli i učitelji nakon smrti sišli u podzemlje. s tom razlikom da ondje krsti starozavjetne pravednike sam Isus (usp. jesu »biskupi (episkopoi) i gostoprimci (philoxenoi) koji su radosno uvijek u svoje kuće primali sluge Božje. I u vezi s kamenjem koje se donosi s kopna uvedene su ovdje značajne specifikacije pomoću govora o dvanaest brežuljaka (i dolini u podnožju dvanaestog brežuljka). Hvastaju se kao posjedovatelji razumnosti i žele biti tobožnji naučitelji (ethelodidaskaloi). 29—30). postići zaštitu Gospodnju zauvijek« (Sim. preuzetni. 9. »ako odbace djela tih žena. nalazi se i u apokrifnoj Apokalipsi Petrovoj.172 HERMIN »PASTIR« su već primili pečat (tj. Ideja o krštenju umrlih povezana je sa židovskom apokaliptikom. dolazi jedna grupa s mrljama. Ali ako se ne obrate. Oni iz doline podno desetog brežuljka sasvim su bijeli. uđu u gradnju kule. Zbog te su se oholosti mnogi. 2).

Anđeo je opomenuo Hermu. dakle. dok se još kula gradi!« (Sim. Vrijedno je spomenuti još ovdje opomenu što je Pastir upravlja »pastirima«. imat će život. da pastir pretrpi nešto od ovaca. ne dovrši gradnja kule. »Njemu je samome povjerena vlast pokore po cijelome svijetu« (Sim. 14. Svi koji njega preziru i ne drže njegovih zapovijedi. ali on kod Gospodina ima svoju čast. 5—6). Jer onaj kojega muče takve neugodnosti. da su ovce njih izgubile? Neće im se vjerovati: jer nevjerojatna je stvar. 9. Kratka Deseta poredba ima značaj epiloga. Kad je Herma bio napisao knjigu. dok vi kasnite s djelima. velik grijeh čini i postaje krivcem za njegovu krv. Krist: »Reci svima koji mogu pravo činiti. Jer mnogi zbog takvih nevolja. sami sebe predaju u smrt. da se. 10.MORALNO UČENJE »PASTIRA« 173 oni će biti zauvijek odbačeni« (Sim. 4). da ne prestaju: korisno im je činiti dobra djela. 3. A svi oni koji se ne drže njegovih zapovijedi. a on kod Gospodina veliku čast. 31. Zanimljivo je da Herma u svojem moralnom učenju d a j e malo mjesta samom p o j m u ljubavi (agape). nalazi se u velikoj muci i potrebi. Onaj koji je u oskudici.1). Ako se kod H e r m e i mogu otkriti elementi utjecaja stoičke etike. Tko dakle takvu dušu izvuče iz nužde. dovršit će se kula. dok se Pastir pojavio stojeći s njegove desne strane. vi. Hermina je moralka strogo religiozna u jednom specifičnom kršćanskom smislu: gotovo nikakva uloga u toj moralci nije dana ritualno-kultnom elementu. nego se kao nužna komponenta za moralni život naučava potreba unutarnje otajstvene povezanosti s Bogom po nošenju Imena Sina Božjega i po oblačenju haljine »svetih duhova« (djevica). moram za vas polagati ozbiljan račun« (Sim. Ako se požurite činiti dobro. tj. u njegovu kuću i sjeo na počivaljku. došao je Anđeo koji ga je povjerio Pastiru. Pastira) preziru. Sadržaj njegova moralnog učenja ocrtan je u prilično iscrpnoj analizi sadržaja knjige Pastir. Teologija. bogoštovlju u užem smislu. Jer poradi vas su prekinuti radovi na gradnji. već moralist i učitelj duhovnog života. bit će jao pastirima! Ako pak se i sami pastiri nađu izgubljeni. s time da bi dosta bilo da ih spozna i shvati. što će odgovoriti gospodaru stada? Zar. 2). 2. . dobra djela. po shvaćanju o toj od Boga darovanoj komponenti moralnog življenja Herma se bitno razlikuje od svake naravne etike. trpi istu muku i muči se kao i onaj koji se nalazi u okovima. svakome čovjeku otkrij čudesa Gospodnja. stječe sebi veliku radost. 3. kad ih ne mogu podnositi. I ja sam Pastir. ali se kršćanski moralni život ne shvaća kao čisto ispunjavanje zakona i zapovijedi koje bi čovjek mogao obdržavati samim svojim silama. kako u onima u Vis. »Koji god budu izvršavali njegove zapovijedi. dakle. 2-4). bez ijedne izgubljene. 10. i imat ćeš milost u toj službi«. 1. neka drži zapovijedi Pastirove i neka svima navješćuje da Pastir uživa veliku čast kod Gospodina i da u svojim funkcijama ima veliku vlast i moć. Ovdje je potrebno još upozoriti na nekoliko važnih značajki Hermina moralnog učenja. A kažem da svakog čovjeka treba izvlačiti iz neugodnosti. i svaki će pojedini od njih biti kriv za svoju krv« (Sim. Herma nije teolog u tehničkom smislu riječi. Činite. Gospodin ovaca će se radovati ako nađe sve svoje ovce zdrave. U zaključku Anđeo kaže Hermi: »Muževno se ponašaj u ovoj tvojoj službi. Za opću orijentaciju Hermina duhovnog stava veoma je značajna posljednja poruka koju mu daje Anđeo. 10. bježe od svoga života i njega (tj. Tko dakle zna za nevolje takva čovjeka i ne izvuče ga. i vi ćete biti isključeni!« (Sim. U katalozima kreposti. te u svakodnevnom životu trpi neugodnosti. Zato Pastir upravlja poziv svima: »Ozdravite. svi vi koji ste primili od Gospodina. 4. prije će biti kažnjen zbog svoje laži. 9. 3). 9. 32. »Ali ako nađe da su se neke od njih izgubile. zadaju sebi smrt. tj.

t j . Pisac pita Pastira: »Ako se. opraštati svima i ne nositi u srcu kivnosti ni zlopamćenja ni prema kome. Međutim. odnosno. u tekstu Osme zapovijedi (Mand. je li Hermina metanoia samo čin osobnog obraćenja čovjekova od njegovih zlih djela i u s t r a j a n j e u vršenju zapovijedi uz strpljivo podnošenje nevolja koje Bog čovjeku grešniku šalje preko »anđela kažnjavanja« kao kaznu za prije počinjene grijehe. u davanju odgovora na pojedine aspekte toga pitanja postoji golemo razilaženje. Duh Sveti je dan čovjeku radostan. koji se obratio. ili se pod tim izrazom metanoia podrazumijeva neka određena crkvena disciplinska mjera kojoj se grešnik mora podvrći da bi poslije njezina obavljanja zadobio oproštenje i primio natrag puninu crkvenih prava? U čitavom djelu postoji samo jedno mjesto gdje se izričito govori o primanju grešnika koji je načinio pokoru. 9). zaodjeveni Duhom Svetim ovih djevica. nemajući ništa jedan protiv drugoga. gdje su personificirane kao dvanaest djevica koje nose k a m e n j e kroz vrata u kulu te čuvaju kulu (Sim.2). ili možda samo o obraćenju i pokori kao subjektivnom djelu grešnikovu? Može li se u Pastiru otkriti davanje oproštenja grešniku koje bi bilo akt vidljive Crkve. otkidati u postu sebi od usta da bi se moglo pomoći potrebnima. Mand. 1. ali ono što nazivamo karitativnošću predstavlja takoreći najglavniju temu Hermina moralnog učenja: u raznim oblicima ta se tema ponovno i ponovno vraća kao neki leitmotiv njegova shvaćanja o pravom kršćanskom ponašanju. svagda puni samilosti za svakog čovjeka.174 HERMIN »PASTIR« gdje su kreposti personificirane kao sedam žena koje nose kulu (Vis. 5 i 7). nakon što je bila otposlana. vjernici koji dolaze sa sedmog brežuljka) uvijek bili jednostavni. blaženi. Zanimljiva je oznaka Hermine moralke da se žalost u b r a j a među mane. 9. Sigurno je da Herma poziva vjernike na pokoru ili obraćenje (metanoia). kad je riječ o preljubu. Brinuti se za udovice i sirote. 2). dijeliti svoja dobra bez proračunatosti svima koji trebaju. 1. 2). ne dopuštati da itko bude u tjeskobi i stisci. Evo kako Herma opisuje ideal redovitog kršćanskog vjernika koji bez teškoća pristaje u kulu: »Oni su <tj. sve su to stvari koje za Hermu na neki način predstavljaju — uz čvrstu vjeru — okosnicu kršćanskog moralnog ponašanja. čini se. 9. Nigdje ne razrađuje ni p o j a m ljubavi prema bližnjemu kao takav. pa žalostan čovjek ražalošćuje Duha Svetoga. već ih treba činiti. a z a b r a n j u j e žalost. 15. 15. 9. O ljubavi prema Bogu. žena obrati (metanoesei) i bude se . što Pastir točno uči o pokori. No Herma nigdje taj p o j a m izričito ne razrađuje. spomenuta je i na trećem mjestu (iza vjere i straha Božjega) među djelima na koje se ne odnosi enkrateia. 7). 10 n a r e đ u j e radost. tako u onom u Sim. 9. dakle. Ljubav (Agape) se nalazi na posljednjem mjestu. 8. ne govori nigdje: bitna krepost u odnosu prema Bogu za Hermu je vjera i strah Božji koji slijedi iz vjere (Mand. nego se uvijek radujući nad slugama Božjim. 3. a radost među kreposti: ona je osma po redu u katalogu dvanaest djevica (Sim.24. gajiti slogu i skladnost. To se m j e s t o nalazi u Četvrtoj zapovijedi. Herma inzistira na Božjem milosrđu. Mand. te da uči da je po metanoji moguće zadobiti oproštenje grijeha učinjenih poslije krštenja. bezazleni. te su od svoga rada pružali pomoć svakom čovjeku bez predbacivanja i bez oklijevanja« (Sim. 2. ali ne dolazi do toga da bi izričito naređivao ljubav prema Bogu. Mand. pomirenje s Crkvom (reconciliatio ecclesiastica) kao akt crkvene vlasti? Dosljedno. Istraživači su se najviše bavili pitanjem. 6. pomagati svima koji su u nevolji. da li Herma govori o sakramentu pokore.

a nije izričito riječ o nekoj pokorničkoj disciplini nametnutoj od crkvene hijerarhije. RAHNER. Takva egzegeza Pastira nije lišena ozbiljne vrijednosti. iako u kršćanskoj starini ne nalazimo za n j u sasvim čvrste podloge. . da raskajani grešnik mora dragovoljno i spremno podnositi nevolje i k u š n j e koje mu nameće »anđeo kažnjavanja«. da su se pokazali iz svega svojega srca. odnosno njegovo teološko objašnjavanje. govoreći o tome da muž mora primiti natrag raskajanu ženu koja je načinila preljub. svakako će se o n a j koji je sve stvorio i utvrdio. da se veoma (ischyros) ponizi u svoj svojoj praksi. iznosi općenito načelo. 9). De pudic. Ta se praksa odnosi i na ženu i na muža« (Mand. 5—6). jer treba primiti onoga koji je sagriješio i obratio se (odnosno. dakle. nego da ima na pameti zadobivanje oproštenja unutar crkvene zajednice (usp. i to sigurno. 10. reče (Pastir). da Pastir ne propovijeda samo obraćenje i mogućnost da grešnik po obraćenju zadobije oproštenje od Boga. reče. on griješi i velik grijeh navlači na samoga sebe. Stoga se čini da se to načelo odnosi na penitencijalnu praksu kao instituciju u Crkvi. Po tom shvaćanju Hermino izlaganje o gradnji kule i o kamenju koje se ostavlja pored kule ili odbacuje (Vis. To tumačenje dobiva veću čvrstoću ako se sveukupan Hermin apokaliptički govor tumači kao alegorijski govor. u: La penitenza della Chiesa. da svaki grešnik koji se raskajao (odnosno. 31. — kaže Herma Pastiru — oni su se (tj. 3. kao što to shvaća značajan b r o j egzegeta Pastira. Herma. makar o sakramentalnom aspektu pokore jedva govori. a ni o nevoljama i trapljenjima što bi ih sebi nametnuo sam pokornik. koji se direktno odnosi na faktičnu. on zna za dužnost pastira da sačuvaju ovce u dobrom zdravlju <Sim. već postojeću. 403—409). Ako je muž ne primi. nekako usput. smilovati i dat će im neko ozdravljenje. u kontekstu. Prema tome. 9. samo je odraz postupanja s pokornicima u Crkvi. treba reći. Hermina kuća) pokajali (metanenoekasin) iz svega svojega srca. 20. da Herma misli na sakramenat pokore. reče (Pastir). K. misliš li. 2). 7—8). 4. i kao neko idejno utemeljivanje toga postupanja. to jest davanje zadovoljštine za grijehe. očito. ipak većina patrologa vidi — s Harnackom — u tom odlomku veoma precizni zametak sveukupne kasnije institucionalne pokore u Crkvi. I ako podnese nevolje koje ga stignu. La dottrina del Pastore di Erma sulla penitenza. ne smije se muž oženiti. str. 12. Znam i ja. 4—5). dakle. načinio pokoru) mora biti natrag primljen. Roma 1964. kao i pripovijedanje o vrbovim grančicama (Sim. neće li je on (morati) primiti (ou paradechthesetai)? Svakako. Izričito nigdje Herma ne govori o ulozi hijerarhije kod tog primanja grešnika natrag u punopravnost crkvene zajednice. tj.NAUKA 0 POKORI 175 htjela povratiti svome mužu. tj. gospodine. ali ne više puta: jer za sluge Božjih postoji jedna pokora (metanoia estin mia). Ma da je neposredni smisao toga mjesta. načinio pokoru: dei paradechthenai ton hemartekota kai metanoounta). Radi pokore. Od osobitog je značen j a za takvo tumačenje Hermina teksta reakcija Tertulijana-montaniste koji je. govori se u Pastiru također samo na jednom m j e s t u : »Ali gledaj. 8). crkvenu penitencijalnu disciplinu. Ipak. 1. to mjesto u Pastiru shvaćao kao odobravanje davanja oproštenja preljubnicima u crkvenoj zajednici na zemlji (usp. prema tome. 7. ako vidi srce onoga koji se kaje čisto od svakog zlog djela« (Sim. O potrebi metanoje koja nije samo obraćenje od grijeha nego i neka ekspijacija. i da bude mučen mnogim i raznovrsnim nevoljama. Sim. da se grijesi onih koji se kaju (ton metanoounton) odmah otpuštaju? Nipošto! Nego je potrebno da onaj koji se kaje (metanoounta) iskuša svoju dušu.

4). apostazija. 1) »apostate. 2. bar u nekom smislu. ali ne za one koji sada pristupaju kršćanstvu. po kojemu se oproštenje grijeha može dobiti samo krštenjem. »nema pokore. Isti je govor u Poredbi šestoj u vezi s dijelom ovaca koje pase »angelus voluptatis« (Sim. 2—3). 1). možemo razlikovati tri stanovišta: n a j p r i j e se oblikovalo mišljenje koje je polazilo od uvjer e n j a da je u Crkvi prije H e r m e vladao rigorizam. ima pokore za one koji su zanijekali Boga prije časa kad on naviješta pokoru (Vis. da Herma ne zna ništa o tome da bi postojala tri neoprostiva grijeha. 2 kaže se. 6. da on na nekoliko mjesta izričito tvrdi da i apostate mogu činiti pokoru i zadobiti oproštenje: njegova su djeca zanijekala Boga i izdala roditelje (Fz'i. Neki tumači misle da po Hermi nije težina toga grijeha razlog zašto za njih nema pokore. 2. thanatos de esti) (Sim. j e r Bog daje samo jednu priliku za oproštenje. 6. ne popravljaju. pokoru treba načiniti brzo. 1—2). i kod razlaganja pomoću alegorije vrbovih grančica (Sim. 9. Svakako. ne da im Bog ne bi dao mogućnost oproštenja zbog težine grijeha. 19. tj. Najveće je razilaženje u pitanju. za nj više nema oproštenja (tzv. N a j m a n j e što se može reći jest. nemoguće je opet se obnoviti na obraćenje. a tko poslije krštenja padne u teške grijehe. kako će to kasnije učiti Tertulijan u svojoj montanističkoj periodi (usp. Protiv toga shvaćanja ustali su neki katolički teolozi. 26—31. da je Herma u tom pogledu nedosljedan. T a j bi rigorizam bio izražen u Poslanici Hebrejima: »Zaista. ostaje problem oprostivosti grijeha apostazije povezane s izdajstvom. u kojem je smislu Herma navješćivao neku novost. usp. takav rigorizam u Crkvi nije . nije lako sve uskladiti s takvim shvaćanjem: npr. i to kao objavu s neba. 14. 16—17). B. 4—6. da Bog »nije dao onima metanoian« za koje je vidio da se ne bi iskreno obratili. ali za njih ima pokore. 10. Rahner. izdajice Crkve« se ne m i j e n j a j u . 12. nego smrt« (toutois de metanoia ouk esti. j e r ne može biti s u m n j e da je sensus obvius Pastira saopćavanje neke nove objave. »oni su za Boga definitivno mrtvi«. da se apostate ne spasavaju j e r faktički ne čine pokore. Po njima. ne obraćaju se. »koji su izdali sluge Božje«. 8. Poschmann. 2. ona je samo jedna. kao nekakav jubilej. odnosno da on samo konstatira. ubijstvo i preljub. 2. ali i drugi. K. da li Herma smatra da ima grijeha za koje pokora nije moguća i koji se ne mogu oprostiti. i postali dionici Duha Svetoga. § 52. Uglavnom. Poslije ovog milosnog vremena više neće biti mogućnosti pokore.). onima koji su jednom prosvijetljeni. pa otpali. 19. 9. također: Sim. kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju« (Hbr 6. i okusili dar nebeski. to je temeljna misao Hermina u vezi s apostatama. Sigurno je. 8. navješćujući mogućnost pokore i oproštenja grijeha načinjenih poslije krštenja. za »apostate«. 8. 2.176 HERMIN »PASTIR« Poseban je problem Hermina učenja o pokori. 6. Galtier. 9. Međutim. već da je Hermino mišljenje. u Sim 8. a ne da za njih ne bi bilo otpuštenja grijeha u načelnom smislu. posebno A. Herma je po toj teoriji nastupio protiv toga rigorizma. 2). i okusili Lijepu riječ Božju i snage budućeg svijeta. usp. Čini se. 4) i kod razlaganja o gradnji kule s odloženim k a m e n j e m (Sim. koji je točan smisao i uloga Hermina navješćivanja pokore u onovremenoj Crkvi. i to zbog njihovih subjektivnih dispozicija. Tauftheorie). Ipak. »život je odstupio od takvih« (Sim. d'Ales. P. oni se de facto ne žele obratiti. tj. nego se očekuje brzi dolazak Gospodnji (paruzija). ali kao nešto iznimno. 6. i to za one koji su do toga vremena griješili. Ipak. To su mišljenje zastupali prvenstveno protestantski patrolozi.

da je Bog pun milosrđa prema svome stvorenju. beskorisno je za takvoga čovjeka. jer teško da će živjeti« (Mand. i t a j je poziv izraz posebnog Božjeg milosrđa. ali mora biti načinjena brzo. gospodine. Ali ja ti kažem. spoznao je slabost ljudi i mnogostruko spletkarstvo đavla. s time da ih je želio modificirati. ili koji će povjerovati. Romae 1951. pod vodstvom Pastira. dakle. 132. t j . nešto posebno i izuzetno. uspostavio je ovu pokoru (metanoian). j e r je paruzija blizu. ali je ipak i njima nešto dao za pravo. razjasnit ću ti i to.NAUKA O POKORI 177 postojao. i meni je dana vlast nad tom pokorom. Prema tome. — pita Herma Pastira — od nekih učitelja (para tinon didaskalon) da nema druge pokore osim one kad smo sišli u vodu i primili otpuštenje svojih p r i j a š n j i h grijeha. i protiv kojih je Herma želio ustati. Zanimljivo je za Herminu teologiju da on u ovom tekstu razlikuje »otpuštenje« (aphesis). On nastoji formulirati neki srednji put. kako je kao moralist to shvaćao. n e m a j u pokore za grijehe (metanoian hamartion). Time na neki način odvaja p o j a m 12 Povijest kršćanske literature I . ali ako kao zarobljen (opetovano?) griješi i k a j e se. Ali da bude sve točno. bilj. iskušan od đavla. jubilej: dano je kratko vrijeme. a da ne dadem povoda (za griješenje) onima koji i m a j u ubuduće povjerovati ili su sada povjerovali u Gospodina. 4. Jer treba da o n a j koji je primio otpuštenje grijeha više ne griješi. D'Alès i Poschmann vide u tom tekstu naučavanje potrebe nekog pedagoškog postupka: katekumenima ne bi trebalo govoriti o mogućnosti pokore za grijehe poslije krštenja. postavio je Gospodin pokoru (metanoian). dok ima vremena. str. Ne može se doduše reći da je prije Herme vladao u Crkvi takav apsolutni rigorizam kako ga zastupa Tauftheorie. koja je ustanovljena za one koji su već kršteni. poslije onoga velikog i svečanog poziva sagriješi. anđela pokore. 4. nego bi se to govorilo samo onima koji su već kršteni. nego samo navješćuje hitnost pokore. »U tekstu nema ničega na što bi se mogla osloniti takva interpretacija« (P. Ključno se mjesto nalazi u Mand. 34). nego imaju otpuštenje (aphesin) svojih prijašnjih grijeha. da će činiti zlo slugama Božjim i biti zloban prema njima. Bog poziva na pokoru. pa stoga neće više biti mogućnosti za drugu pokoru. nego da ostane u nevinosti (agneia). 1—6). Treće je mišljenje u neku ruku posredno: Herma uistinu navješćuje jubilej. kao i to da on nema hrabrosti da te tendencije frontalno i radikalno zabaci. Jer oni koji su sada povjerovali. tako je. ali su se ipak bile pojavile jake rigorističke tendencije. on je izmišljotina. 3: »Čuo sam. nego je govor o posljednjoj mogućnosti za pokoru: pokora je hitna. Herma ne navješćuje nikakvu novotariju u smislu uvođenja pokore za grijehe poslije k r š t e n j a koja prije njega ne bi u Crkvi postojala. Aux origines du sacrement de pénitence. dakle. jer je blizu dolazak Gospodnji (paruzija). j e r dolazi svršetak. Za one. ima jednu pokoru. koji su pozvani prije ovih dana. Pokora je moguća. ako netko. premda bismo iz cjeline njegova djela mogli reći da je njegovo srce više nagnuto na suprotnu stranu. od »pokore« (metanoia). Budući. treba se žuriti. koje se dobiva krštenjem. reče. to nije navješćivanje nikakve iznimne mogućnosti za oproštenje grijeha (jubileja). 3. GALTIER. svesti na pravu m j e r u . koje su zauzimale maha. Očito je iz toga teksta da se Herma sučeljava s nekim rigorističkim tendencijama. nije to prvi govor o postbatizmalnoj pokori. Kaže mi: Dobro si čuo. Budući da je Bog poznavatelj srdaca i sve zna unaprijed.

B. Herma nigdje ne razrađuje neku teologiju o Kristu koja bi bila izričito namjeravana kao takva. 1955. kod Boga. POSCHMANN. 2). 134—205. Romae 1951. L i t. njegov je sav interes na praktično-moralnom području. 226—233 (ed. 115—137. P. Breslau 1932. nego samo nešto što m o r a j u činiti oni koji su poslije krštenja sagriješili. Cerf. K. str.. str. 354—366). Ipak. dj. RAHNER. IV Bd. Freiburg 1955. ID. za koji znamo. jer je za H e r m u najsržniji dio metanoje obdržavanje zapovijedi koje mu je saopćio Pastir. pa se u tom smislu metanoja očito proteže na čitav kršćaninov život. d'ALËS. Herma iznosi tu tvrdnju na takav način da se dobiva dojam nečega što je poznato i prihvaćeno. 315—416 (na njemačkom originalu velika je Rahnerova rasprava objelodanjena g. K. Kasnije crkveno shvaćanje nije dopuštalo druge crkvene pokore koja bi završavala ponovnim p r i m a n j e m recidiva u potpuno crkveno zajedništvo. Roma 1950. nn. donesena s nekom određenom zaokruženošću. Die Entwicklung des Bussstufenwesens in der vornicaenischen Kirche. 32—39. Paenitentia secunda. 5. Paris 1914. J. str. BENOIT. De paenitentia. Ed. u G. to je »Sin Božji« (Sim. nego je prepuštalo takve raskajane grešnike milosrđu Božjemu. Taj rob. ipak je to prvi slučaj u starokršćanskoj literaturi gdje nalazimo izražen t a j princip o samo jednoj pokori.178 HERMIN »PASTIR« metanoje od krštenja. i d a j e d o j a m kao da metanoja nije normalno stanje koje otpočinje krštenjem. 1j—70. tek na nekoliko m j e s t a se Gospodin p r i d a j e i Sinu Božjemu. 52—113. BEHM. Međutim. Paoline. Ipak se ne može reći. ¿70—277 .). neka misao o Duhu Svetom: sadržana je i neka nejasna i nedorađena kristologija. Die kirchliche Busse im zweiten Jahrhundert. Naslov Gospodin (Kyrios) redovito se upotrebljava za Boga. da je kasnije vladao u penitencijalnoj praksi stare Crkve. na prvi pogled. čini se. La pénitence et l'onction des malades. III. da je on nijekao mogućnost druge pokore zato što je pretpostavljao da o n a j koji poslije izvršene pokore opet padne u teške grijehe nema iskrenog p o k a j a n j a u srcu. I Klem. Kristologija i pneumatologija. u ZkTh 385— 439). čini se da je to ipak samo privid.. točka Hermina učenja o pokori naglašavanje. Ne pojavljuje se ni ime Logos (Riječ). Krista Herma redovito naziva Sinom Božjim i »preslavnim anđelom« (angelos endoxos). u pozadini njegove moralne propovijedi stoji neko rudimentarno shvaćanje o božanskom Trojstvu. 1002—1004. te je uslijed toga bio ne samo oslobođen nego i primljen za subaštinika s gospodarevim sinom. KITTEL. a zatim podijelio svojim drugovima jestvine što ih je dobio s gospodareva stola. 10—34. Paris 1953. u tumačenju što ga Pastir daje Hermi o značenju priče o gospodaru i robu kojemu je gospodar povjerio na čuvanje svoj vinograd i koji je preko zapovijedi svojevoljno očistio vinograd. Paris 1966. ID. 5—6). tj. unutar teksta Poredbe pete (Sim. Aux origines du sacrement de pénitence. što je u literaturi prije njega bilo povezano (npr. da »za sluge Božje postoji samo jedna pokora« (Mand. Ta kristologija. A. 4. 132—143. RAHNER. Roma 1964. 238—245). Barn. Parisiis 1931. GALTIER. Bonn 1940.: A. 5. a svakako je jedan od motiva n i j e k a n j a mogućnosti ponovne pokore bilo Hermino shvaćanje 0 skoroj paruziji (usp. HÖH. neka koncepcija o Sinu Božjemu 1 o spasenju. napokon. Oca (ime Otac pridaje se Bogu samo iznimno). 8). nn. U čitavom se »Pastiru« uopće ne pojavljuje ime Isus ni ime Krist. Védil de Calliste. da Herma izriče neki definitivan sud o sudbini takvih grešnika (recidiva) na drugom svijetu. 1. GROTZ. str. iako usput. nav. J. Le baptême chrétien au second siècle. 5. Kapitalna je. Budući da Herma prvenstveno govori o subjektivnoj iskrenosti pokore pred Bogom. La penitenza della Chiesa. daje d o j a m čistog adopcijanizma: dobiva se d o j a m da je Krist shvaćen kao običan čovjek koji je dostojanstvo Sina Božjega zadobio kao na- . ThWNT.

9. dakle. i da su njegove usputne formulacije o Kristu mogle uslijed toga biti nedorečene.EKLEZIOLOGIJA »PASTIRA« 179 gradu za svoje vjerno služenje. »teologija Imena« (onoma). Atanazije cijenio Pastira kao crkveno štivo koje se čita katekumenima. 1. kad znamo da je. po kojoj je Krist Božje »Ime«: ta je teologija izrazito judeokršćanskog značaja. Crkva: rođen je prije svih stvorenja i bio je Ocu savjetnik kod stvaranja (Sim. 9. 5). on je Sin Božji. 6. nadvisuje veličinom sve anđele i kulu (Sim. 9. 14. U cjelokupnom tekstu Pastira ima više sličnih mjesta o Kristu: čini se da je nemoguće u toj teologiji ne vidjeti da se Kristu pripisuju bar neki sasvim božanski atributi. Potrebno je. I golemo drvo vrbe koje pokriva svu zemlju označuje Sina Božjega: Herma kaže ujedno da je to Zakon Božji (Nomos Theou) koji je dan svemu svijetu (Sim. 9. Sin Božji je i vrata kroz koja se ulazi u kulu: nitko ne može ući bez njegova imena (Sim. Njegovo shvaćanje 0 Kristu polazi od židovske angelologije: riječ je o tome da se za označavanje da je Sin drugi od Boga Oca u toj prvoj kršćanskoj trinitarnoj spekulaciji upotrebljava ime anđeo. Za prosudbu Hermine kristologije (i pneumatologije) od sasvim je osobite važnosti činjenica. dok nema kristologije Logosa. naziva se i Mihaelom (Sim. DANIÉLOU. Crkva) je utemeljena (tethemeliotai) riječju (rhemati) svemogućeg i preslavnog Imena — kaže se u Viđenju trećem — a drži je moć nevidljivog Gospodara (despotou: Vis. str. 1). 8). Daniélou) judeokršćanskom teologijom. on je gospodar kule (Sim. smatrajući da je Hermina kristologija odista čisti adopcijanizam. 5). stoga. 12. kod Herme kristologiju po kojoj je Krist Nomos. 367). a spada među one izražaje prve kršćanske teologije koji su u d a l j n j e m razvitku teologije bili »najranije napušteni. . 199). imajući na pameti da Herma nema pred očima čisto teološki interes. 1 oni su p r a t n j a »preslavnog anđela« koji je »golema stasa« (Sim. Sin Božji je simboliziran onom liticom na kojoj se gradi kula. čini se da Pastir predstavlja neku prelaznu periodu u razvitku te teologije. 9. ali je očito da ga Herma smatra sasvim različitim i bitno višim od svih anđela: i od one šestorice protoktista i od Pastira i od ostalih: on d a j e svima naređenja. 8. pobliže proučiti. kakvo je zapravo Hermino shvaćanje o Kristu. 6. Bilo je patrologa koji su se zaustavili na tom prvom dojmu. 5. Krist je jedan od sedam najviših anđela židovske apokaliptike. 12. 1). 2). 8. 3. 1—2). da kod ortodoksnih pisaca patrističkog razdoblja ne nalazimo slučaja da bi itko bio Hermu napao ili osudio kao trinitarnog ili kristološkog heretika. ujedno ga svjesno izdvajajući iz broja kanonskih spisa (g. Hermina teologija o Kristu i o Duhu Svetome nosi izrazite značajke onoga što nazivaju (J. nadovezuje se na židovsku apokaliptiku. Nalazimo. Théologie du Judéo-christianisme. koja će zavladati u patristici i sasvim potisnuti kristologiju Nomosa. jer je t a j izražaj u grčkoj sredini bio nerazumljiv i pogibeljan« (J. Značajan je elemenat Hermina učenja o Kristu tzv. nejasne i ne baš naročito spretne. bez njega ni anđeli ne mogu ući pred Boga (Sim. za djelo koje je nadvisivalo ono što mu je Bog zapovjedio. To je osobito značajno za vrijeme trinitarnih borbi poslije Nicejskog koncila. s time da je kod Herme konstantno samo šest tih anđela. 12). 7. sv. j e r se u samom tekstu može zapaziti neki prijelaz od označavanja »Ime Božje« na označavanje »Ime Sina Božjega«. 3. 3). 8. »Kula (tj. 3. 1). na primjer. t j . 2. 3. Sin Božji nosi cjelokupno stvorenje (Sim. 9. koji se inače u apokaliptičkim knjigama nazivaju »prvostvorenim« (protoktistoi). otprilike u onom smislu u kojemu će se kasnije uvesti riječ osoba (prosopon).

6. j e r se oni ne stide nositi njegovo ime« (Sim. Zanimljivo je da H e r m a svoje shvaćanje inkarnacije kao posjedovanja Duha Svetoga od tijela (sarx echousa to pneuma to hagion: Sim. predstavlja — možemo reći — Hermin donekle nespretan p o k u š a j da nekako rastumači utjelovljenje i otkupljenje.18—21. p o s j e d u j e neku preegzistenciju i vlast nad anđelima. t j . Zagreb 1972. sa Sinom Božjim. Drugi kritičari pokušavaju tumačiti t a j tekst u smislu jedne a r h a j s k e kristologije. transcriptio . pa Herma uslijed toga — a tako ga i tumače neki kritičari — ne bi zastupao neku božansku trinitarnost. 5. dakle. nad Božjim narodom (Sim. u kojoj je božanski elemenat Kristove pojave nazvan Duhom. i g d j e se nalazi aluzija na spasenjsko t r p l j e n j e Sina Božjega (Sim. str. 5. ukoliko se to ima shvatiti da H e r m a hoće reći da je Sin duhovne naravi. . 161—162. »Manuale disciplinae«): »I postavio mu je dva duha. Regula unionis seu Manuale disciplinae (1QS). budući da je o n a j zid. usp. t j . Sim. za razliku od ljudske naravi. A u ruci anđela m r a k a gospodstvo sinova zloće: h o d a j u putovima mraka« (Man. koja nam je posvjedočena u k u m r a n s k o j literaturi (tzv. Krist i u tom spornom tekstu. To bi bilo na liniji izražavanja prve Petrove: K r i s t . postao njihov temelj i radosno ih drži (nosi). treća božanska osoba kršćanske teologije. t j . Krist se tu tumači pomoću sheme »Duh-tijelo« (pneuma-sarx). WERBER. 5. . protumačen kao postavljanje anđela da b d i j u nad vinogradom. . da Duh koji se u n j e m u nastanio b u d e svjedokom n j e m u u prilog i da tvoje tijelo bude opravdano« (Sim. tako da Duh u tom kontekstu ne bi bio Duh Sveti. koje on nosi? One koji cijelim srcem nose njegovo Ime. Ako dakle Sin Božji nosi sve stvorenje. On je. u prilog takvom tumačenju govori niz izraza o Duhu Svetome na drugim m j e s t i m a Pastira. Prvi je dojam. Svakako.180 HERMIN »PASTIR« Kasnije — u Poredbi devetoj — veli se: »Ime Sina Božjega je veliko i neobuhvatljivo i ono nosi sav svijet. da Herma poistovjećuje Duha Svetoga s božanskim elementom u Kristu. BERARDI. već polazi od koncepcije o »Knezu svjetla« suprotstavljenom »Anđelu mraka«. 18). Kršćanstvo prije Krista?. 6) iskorištava u moralističku svrhu pomoću paralelizma između Krista i kršćanina: »Čuj sada. 2). 5—6. dakle. što misliš 0 onima koji su pozvani od njega i koji nose Ime Sina Božjega i koračaju u njegovim zapovijedima? Vidiš li. nego bi to bila samo oznaka za božansku narav Sinovu koja je duhovna. da korača u njima sve do časa njegova pohoda. 6. »ubijen doduše u tijelu (sarki). BOCCACCIO — G. t j . 5. 9. To su duhovi Istine i Z l o ć e . koja je tijelo (sarxj. 5. 2—3). a ljudski tijelom. naš prijevod slijedi: P. 2). Taman tekst u Sim. nego nekakvu binitarnost (Bog Otac 1 Duh Sveti koji je Sin Božji). g d j e se Sin Božji pojavljuje pod slikom sluge ili roba (doulos). Hermina pneumatologija također je judeokršćanskog karaktera. 5. U ruci kneza svjetlosti gospodstvo svih sinova pravednosti: h o d a j u putovima svjetla. Liber. duh. kojim je on ogradio vinograd. kao i u latinskom prijevodu »Versio palatina« (L2) te u prijevodu etiopskom (E). 5—6). Ipak ostaje problem nejasnog izričaja Hermina: »Sin je Duh Sveti« (ho de hyios to pneuma to hagion estin: treba upozoriti na upotrebu člana — to pneuma to hagion — što po grčkoj gramatici ne bi smjelo biti ukoliko je to predikat. kaže: čuvaj to svoje tijelo čisto i neokaljano. 14. 3. m a k a r označen kao rob (doulos). 5. a to je esenska dualistička koncepcija o »dva duha«. 1). nešto drukčiji prijevod kod: E. 6. ali je on ne gradi pomoću angelologije kao kristologiju. 7. . disc. to su neki kasniji teolozi očito osjećali kao nezgodno budući da je fraza izostavljena u grčkom atoskom kodeksu (A). t j . Na svaki način. ali oživljen u duhu« (pneumati: 1 Ptr 3.

I mora se reći da je n a j t e m e l j n i j a njegova misao o Crkvi. razboritost. strpljivost. jer nema čistog mjesta. 5). vršit će službu Bogu u velikoj radosti. Ekleziologija. dj. stvorenu prije svega ostaloga: za n j u je stvoren svijet (Vis. dakle. n j e m u se pripisuje rasvjetljenje srdaca. pa nastoji odatle otići: guši ga zao duh. da je Pastir knjiga koja je na slikovit način posebno čvrsto usađivala u kršćansku svijest ono što će se kasnije izraziti načelom: Extra Ecclesiam nulla salus (Izvan Crkve nema spasenja). dođe čovjek koji ima Duha božanskoga u skupštinu pravednih ljudi koji imaju vjeru božanskoga Duha. ali različitim od Boga Oca budući da ga naziva anđelom. JOLY. Herma jednako daje naziv Gospodin Duhu Svetome kao i Bogu kome Duh Sveti vrši službu (leitourgia). vjerno skrivanje tajni znanja: sve to on proizvodi u sinovima istine (usp. 192—196. BARBEL. V. 5). osobito značajno m j e s t o na kojem on govori o kriterijima za prepoznavanje pravog proroštva: »Jer svaki duh od Boga dan ne treba biti pitan. Bonn 1941. ako nadođe neka srdžba. ta sila koja je od Duha Gospodnjega božanstva« (Mand. Duhu Svetome. Tako će. čini se. 5. No. dakle. 24) i »svetim duhom« (4. duh poniznosti. 9—10). H. : J. L i t . J. 152—153. i t a j čovjek ispunjen Duhom Svetim govori mnoštvu kako hoće Gospodin. revnovanja za pravedne zakone. dakle. posredno ili neposredno. KELLY. Berlin I960. koji je kod njega. odmah postaje tijesno. dakle. okaljan srditošću. 31—33. 2. str. čistoća. bit će zadovoljan. 102—105. boraveći u veliku prostoru. Crkva je u središtu njegova moralnog učenja i njegova navješćivan ja pokore. ispuni toga čovjeka. 346—387. 6. uživat će skupa s posudom u k o j o j stanuje. Cerf.. t j . Kneza svjetla zove Manuale »Anđelom istine« (3. Urspruenge fruehkatholischer Pneumatologie. nezamračen od drugoga. 262—263. nema prostora za vršenje službe Gospodinu kako želi. 1. CIRILLO. razumijevanje. 9). 4. biti očit Duh božanstva. OPITZ. dohrostivost i vječna dobrota. jer će mu biti ugodno. DANIËLOU. Paris 1928. LEBRETON. čvrstoća u svetim nakanama. R. u: Revue d'histoire des Religions 184 (Paris 1973) 25—48. J. Théologie du Judéo-christianisme. 11. La christologie pneumatique de la cinquième parabole du »Pasteur« d'Hermas (Par. 47—50. J. zloga duha. budući da je nježan. Herma za svoje učenje o Duhu Svetom očito. nego imajući silu božanstva od samoga sebe govori sve. strah od sudova Božjih. duh znanja. osim toga. 167—177. a u srditosti đavao« (Mand. 2—6). 11. da se spasenje može postići samo kroz Crkvu. II. i kad skupština onih ljudi upravi molbu Bogu. Od svih specifično teoloških tema Hermine knjige najvažnija je svakako. Za Herminu pneumatologiju je. upravo pretpostavka svih njegovih izvoda. Paris 1968. «av. jer je odozgo od sile božanskoga Duha« (Mand. »Kada. ona je glavni predmet njegova vizionarstva. Histoire du dogme de ta Trinité. 1). Desclée et Cie.EKLEZIOLOGIJA »PASTIRA« 181 et versio latina. tada anđeo proročkoga Duha. mudrost. Tournai 1958. Na tom mjestu. prvenstveno u liku žene i kule koja se gradi. i kao eshatološku stvarnost koja se istom ima ostvariti kroz kršćansko življe- . velika dobrostivost p r e m a svima sinovima istine. H e r m a p r o m a t r a Crkvu u dva različita vida: kao transcendentalnu stvarnost. Initiation à la doctrine des Pères de l'Église. str. biva inspiriran na tim idejama. 2—3). Gospodin stanuje u strpljivosti. 199—219. Hermina misao o Crkvi. Duh Sveti koji stanuje u tebi bit će čist. 21). Takva je. 4. Fani 1957'). Jer. str. Izričito ga naziva Gospodinom: »Ako budeš strpljiv. To je posebno naglašeno Herminim učenjem da i starozavjetni pravednici m o r a j u biti kršteni i uneseni kroz vrata u kulu te ugrađeni u kulu (Sim. L. ali govori tako da se vidi da on Duha Svetoga smatra Bogom. Christos Angelos.

ima svoje pretpostavke u židovskoj apokaliptici. Neke pretpostavke za identifikaciju Crkve sa Ženom i s Kulom nalazimo u apokaliptičkom tekstu IV Ezdrine knjige. ali takva transpozicija nije nevjerojatna. Prema tome. g d j e doduše nije riječ baš o kuli. 4. prenijela na mariologiju. ukazuje mu se kao Kula koja se gradi od ljudi. zastrta do čela. Posebno se u II Klem. 2. 7. vidio je. 21—32). o prvotnoj Crkvi (he Ekklesia he prote: II Clem. Herma jasno ima pred očima sociološku stvarnost kršćanske zajednice. u bijeloj obući. 2. nego o gradu. 1—2). nego o Sionu i o gradu (4 Ezdr 3. ali mlada i okićena kao zaručnica. 2). opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža« (Otkr 21. 1—2). Ideja o gradnji Kule na vodama (Vis. A kosu je imala bijelu. iz izvještaja o gradnji Kule babilonske (Post 11. ali i u nekim tekstovima Novog Zavjeta. Takva Hermina zaokupljenost teologijom Crkve osobita je indikacija da je prva kršćanska teologija — judeokršćanska — davala dogmatskoj ekleziologiji relativno veće m j e s t o nego kasnija patristička i srednjovjekovna teologija. 1. vidi je također i kao Zaručnicu: Pošto je snagom vjere u Četvrtom viđenju uspio proći k r a j strašne Nemani. 4. koji inače govori o Crkvi kao Ženi-Gospođi. . dj. ali i kao o Kuli. Crkva čistih i svetih. 11—13). 4. Nije riječ baš o kuli. dakle. gdje se govori o »dobrohotnom naumu« što ga je Bog odvijeka zasnovao (Ef 1. 1. očito. pogotovo ako imamo na pameti kakvu su veliku važnost imale te vode u starokršćanskoj k r s n o j katehezi i u krsnoj liturgiji. a mladošću i zaručničkom odjećom njezinu eshatološku ljepotu: on je naime susreće pošto je uspio proći kroz veliku Nevolju koju označuje Neman. Srodnu ideju o Crkvi kao građevini i kao ženi nalazimo i u Ivanovoj Apokalipsi: »I Sveti grad. Herma pokušava uspostaviti i jedinstvo tih dvaju aspekata: transcendentalna Crkva-Žena pomlađuje se i poljepšava po tome što se vjernici o b r a ć a j u od zlog života i postaju svetiji (Vis. A misao da je Crkva baš Kula možda također dolazi iz knjige Postanka. Tako se ideja o Crkvi-Ženi dovodi u vezu s izvještajem u knjizi Postanka. A Herma. prvotno posvećene ekleziologiji. 4) možda također ima vezu s izvještajem 0 stvaranju i o prvotnim vodama {Post. Ta činjenica d a j e Hermi posebnu aktualnost u naše vrijeme kad je teologija o Crkvi opet postala u neku r u k u ključna tema kršćanske teologije. kako mu »dolazi u susret djevica okićena kao da izlazi iz svadbene dvorane. s mitrom na glavi. preegzistentna Crkva. koja je sva u funkciji ostvarenja Crkve 1—o e P a t o l o š k e veličine. a buduća. 14. eshatološka Crkva. tako da je gradnja Crkve ovdje shvaćena kao opreka gradnji babilonske kule: ne treba zaboraviti da se Pastir upotrebljavao kao korisna lektira u priprem a n j u katekumena. 3. Dvije su temeljne slike koje za Hermu simboliziraju dva bitna aspekta Crkve: transcendentalna. 1 postao sam radosniji« (Vis. sva u bijelom. 9. koja je — kako p r i m j e ć u j e J. Djevica je.182 HERMIN »PASTIR« n j e vidljive kršćanske zajednice. simboliziranih kamen j e m koje se ugrađuje u zid kule. hoće označiti njezinu starost. ukazuje se Hermi k a o Žena. a svoju p r a t n j u u tekstovima judeokršćanske teologije. 3. Ta je spekulacija v j e r o j a t n o povezana s Poslanicom Efežanima. 1—2). 317) — dio pozornosti. t j . bila sijeda. 1—9). 1. da je prije svih drugih stvorenja. 3—14) i gdje se Crkva stavlja u vezu sa stvorenjem prve žene (Ef 5. govori o Crkvi koja je stvorena prije sunca i mjeseca. Hermina spekulacija o Crkvi kao Ženi. novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga. Sijedom kosom Herma. Spoznao sam na temelju prijašnjih vizija da je to Crkva. Danielou (nav. 4).

ali nalazimo tumačenje da je Crkva s Kristom jedno. djeco (telma): ja sam vas othranila u mnogoj jednostavnosti. Hermina ekleziologija nalazi značajno uporište u novozavjetnim tekstovima. 2. 3). 3. tako da se ne zapaža razlika: kula je tako srasla s liticom da se dobiva dojam potpunog jedinstva: »Vidiš da je kula postala kao jedan kamen (monolithon) s liticom: tako će i oni koji su povjerovali Gospodinu po njegovu Sinu i obukli te duhove. 31). a možda i vezu s Ef 5. ima i služba održavanja veza s drugim gradovima (ibid. 2. jer neki zloupotrebljavaju svoj položaj i bogate se na račun udovica i sirota.. 8) na Hermino svjedočanstvo o izgledu onovremene Crkve kao društvene tvorbe. 2. međutim. ali j o j stavlja u usta materinske izjave: »Čujte me. 1. Čini se da postoji posebna služba udovica (Vis. 31: »Dvoje njih bit će jedno tijelo«. a govor o tome da je Crkva stvorena prije svih drugih stvorenja ne treba po svoj prilici tumačiti drukčije nego samo kao naglašenije isticanje da je Crkva bila prva u namisli Božjoj. postoje također razne vrste grešnika. Herma poznaje i određeni stupanj organiziranosti crkvene zajednice: slika te organiziranosti. a unutar kršćanske zajednice. 9. međutim. koji su dali život za Ime. obdržavanja Gospodnjih zapovijedi. On poznaje prezbitere. 1 i 2). Ona je odgovorna za vjernike pred Ocem. 1). ono najvažnije za redovitu mogućnost da vjernici uđu u Kulu. čini se. prijeći u jednog Duha. Herma ima oštrih kritika na njihov račun. tj. 3). Crkvu kao sociološku zajednicu Herma prvenstveno promatra kao skupinu ljudi. bar nema nikakve indikacije iz koje bi se moglo zaključiti da on vrši neku ulogu u kleru. polaže račun za njih pred Gospodinom (Vis. koji imaju vodstvenu ulogu. u eshatološku Crkvu.« (Vis. . p r e d s j e d a j u (Vis. 4. iako samom svojom porukom pripisuje laicima mogućnost da imaju veliku. Prema tome. sasvim jasno da li poznaje neku sržnu razliku između biskupa i prezbitera. 5). Zanimljivo je da Herma Crkvu prikazuje prvenstveno kao donositeljicu Božje objave (Vis. to je. 9. U njegovo vrijeme još postoje apostoli. to jest tako da smisao te tvrdnje ne ide dalje od onoga što uči sv. najodličniji su reprezentanti zajednice u tom smislu mučenici. No. Herma sebe predstavlja kao laika. Poznaje i đakone: oni u zajednici administriraju pomaganje udovica i sirota. učitelji (didaskaloi) i proroci. jedno tijelo« (Sim. 3. Tu kao da vidimo očitu citaciju Ef 4. 3). 9. Netočno je tumačiti Hermin pojam Crkve na zemlji u nekom purističkom smislu: naprotiv. Pavao u Poslanici Efežanima. a zatim kao onu koja sa svoje strane opominje na popravak. Herma govori općenito o pastirima u Crkvi. 4. 8. Herma Crkvu nigdje izričito ne naziva majkom.EKLEZIOLOGIJA »PASTIRA« 183 U Hermi ne nalazimo izričit govor o Crkvi kao Zaručnici Kristovoj. i to pod vidom njihova hoda na putu svetosti. 13. Međusobna sloga i briga jednih za druge osobito je važan elemenat preživljavan j a kršćanstva u zajednici. 4. 10). U tom vidu neku ključnu ulogu igra određeno okupljan j e vjernika (Herma ništa izričito ne govori o euharistijskom okupljanju). još je u nekom vidu veoma arhaična. Dobiva se dojam da su u t a j čas od Crkve sociološki jasno odijeljeni samo otpadnici. čista je samo eshatološka Crkva (Kula u svom konačnom obliku).. koju Herma također naziva Crkvom (Vis. Već smo upozorili (posebno u iznošenju sadržaja Sim. 4. Kod Herme ne nalazimo izričitog svjedočanstva o monarhičkom episkopatu. nedužnosti i čestitosti po milosrđu Gospodinovu. 3. ali ne još i heretici. Vis.). zatim biskupe: nije. njihove su dužnosti za vjernike pune odgovornosti (Sim. 9.

ali ono što je kršćanski život pružao kao najjednostavnije i najvećma zajedničko: te su slike tako iskrene. javlja se ta knjiga. 13—22. STANIEK. zadržali bismo se nadugo u proučavanju Pastira Hermina. JOLY. . dj. osvjetljujući živim i čistim svjetlom. K. Warsaviensia 9. Cerf. 77—78 et passim. BEUMER. Nav. theol. 1 (1971) 51—82. DELAHAYE. Usp. Po sebi se razumije da je Pastir odigrao značajnu ulogu u razvitku starokršćanske angelologije.184 HERMIN »PASTIR« upravo odlučnu ulogu u crkvenoj zajednici (on kao laik saopćava Božji poziv na hitno obraćenje!). 317—339. 5). REILING. Paris 1964. str. često tako svježe. PERNVEDEN. God and His Angel in the Shepherd of Hermas. MOXNES. R. str. 346). ne da ga zabaci. L i t . ne doduše vrhunce spekulacije. dj. podvrgavajući kritici t a j običaj s nakanom. J. Ecclesia Mater. J. i nalazili bismo u tome veliku draž: u toj prvoj polovici II stoljeća. L. 34—41. A study of the Eleventh Mandate. Théologie du Judéo-christianisme. H. o kojoj znamo tako malo. DANIÉLOU. ipak u čitavom Pastiru ne možemo naći nikakva traga nekom rivalstvu između karizmatika i klera (kao što su neki sasvim proizvoljno tumačili njegove nakane). Hermas and Christian Prophecy. 28 (Oslo 1974) 49—56. Zaključimo riječima kojima Jules Lebreton započinje svoju raspravu o Herminoj trinitarnoj teologiji: »Kad bismo ovdje pisali povijest katoličkog morala. El binomio Cristo-Iglesia en el »Pastor« de Hermas. Ciudad de Dios 185 (1972) 636-670. U t a d a š n j o j Crkvi postoje već neki uhodani običaji i asketska obdržavan j a : H e r m a izričito govori o postu (statio). Lund 1966. Studia theologica. Angelologia w Pasterzu Hermasa. 1942. FOLGADO FLÖREZ. Die altchristliche Idee einer präexistierenden Kirche und ihre theologische Auswertung. The Concept of the Church in the Shepherd of Hermas. nego da mu dade bolje u s m j e r e n j e i smisao (Sim. str. u: Wissenschaft und Weisheit. da čovjeku uopće ne može dodijati njihovo razmatranje« (Nav. Leiden 1973. S. E. : J. Stud.

ta se literarna d j e l a t n o s t nastavila i u k a s n i j a stoljeća. da fiksira ono što se nazvalo »biblijskim kanonom«. te su takav ugled p o n e k a d kroz n e k o v r i j e m e u n e k i m k r š ć a n s k i m krugovima i uživali. ili o t o m e što je sve govorio apostolima poslije svoga u s k r s n u ć a . Njihovi su a u t o r i uglavnom nepoznati. naročito gnostičke. I p a k je u t j e c a j tih a p o k r i f n i h spisa bio velik već u S t a r o m vijeku. ali i_da j a s n o u t v r d i koji spisi idu u red svetih knjiga.fi) r a z u m i j e v a m o takve spise k o j i svoj i m s a d r ž a j e m i oblikom n a s t o j e imitirati k a n o n s k e spise Sv. t j . p o s e b n o u u m j e t n o s t i . Apokrifna književnost stoga i m a e m i n e n t n o k a r a k t e r pučke književnosti. te se na neki način proteže i do Novog vijeka. da b u d e — što b i s m o danas rekli — »duhovno štivo« za osobnu duhovnu i z g r a d n j u t a d a n j i h kršćana. n p r . ali se u n j o j nalazi i svojevrsno n a s t o j a n j e oko teološkog p r o d u b l j i v a n j a (= judeo-kršćanska teologija!). da zadovolje radoznaloj mašti širokih k r š ć a n s k i h slojeva i s p u n j a v a j u ć i svojim p r i p o v i j e d a n j e m r u p e i praznine u biblijskim spisima. da načini autoritativni popis svetih knjiga. F i k s i r a n j e m k a n o n a n i j e oduzet autoritet samo heretičkim a p o k r i f i m a . i uglavnom p r e t e n d i r a j u na isti ugled kakvi su uživale k a n o n s k e knjige. .185 GLAVA DRUGA KRŠĆANSKA APOKRIFNA LITERATURA § 16. Teološku svrhu posebno i m a j u p r e d očima oni apokrifi k o j i su napisani s ciljem da p r o š i r e i u t v r d e neke heretičke stavove. o t o m e š t o je Isus radio u svome d j e t i n j s t v u i u v r e m e n u p r i j e javnog navješćivanja. k o j e je Crkva progonila. k o j i h Crkva inače n i j e progonila. a posebno u S r e d n j e m vijeku. Pisma. OPĆI ZNAČAJ APOKRIFNE LITERATURE U II stoljeću veoma se rascvala k r š ć a n s k a l i t e r a t u r a k o j u nazivamo apokrifnom. nego je snižen a u t o r i t e t i svim d r u g i m p o b u d n i m a p o k r i f n i m spisima. Bogom n a d a h n u t i h . Crkva se u II stoljeću našla p r e d z a d a t k o m da suzbija u t j e c a j heretičkih a p o k r i f n i h spisa. Većinom ta l i t e r a t u r a ima p o b u d n u svrhu. a napisani su prvenstveno iz želje da kažu više nego što je zapisano u t r i j e z n o m i sažetom izvješćivanju biblijskih spisa. Uslijed toga p r a v i m o razliku između heretičkih i ortodoksnih apokrifa. č e s t o n i j e moguće tu razliku sasvim j a s n o i točno utvrditi. kiparstvu. slikarstvu i pjesništvu. Pod apokrifnim spisima (nazivaju se i pseudoepigra. koja je imala širok k r u g čitateljstva i vršila golem u t j e c a j na široke slojeve ljudi.

Ipak su ti spisi od velike važnosti za crkvenog povjesničara i za povjesničara teologije. O apokrifima u srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti vidi. Kršćanstvo prije Krista?„ Liber. Posebno boluju od gomilanja čudesnih elemenata. E. 319—376. C.: J. Rukopisi Mrtvog mora — pokop mrtvih teorija. Oni na neki način idu u predšasnike kasnije općenite književne vrste »romana«. 71—156. COTHENET. mentalitet. Zagreb 1975 [Povijest hrvatske književnosti. GEFFCKEN. New Haven 1945. Paris 1961. C. .186 KRŠĆANSKI APOKRIFI Apokrifi su već po svom čisto književnom sastavu daleko ispod biblijskih spisa. TORREY. BAGARIC. Christliche Apokryphen. 1947). u širokim vjerničkim krugovima. GRABAR. za razliku od povijesno-spasenjskog karaktera novozavjetnih čudesa. B. I. Études sur la Sainte Vierge. koji imaju značaj ostentativnosti i zastrašivanja (ponekad). WERBER. Zagreb 1972. HERCIGONJA. L i t. koji je igrao golemu ulogu u povijesti Crkve. Kassel 1956. budući da odražavaju onovremene religiozne običaje. Knjiga 2] str. VI. Kad je židovska sinoda u Jamniji (oko 90—95) fiksirala biblijski kanon (SZ). FABRICIUS. Apokrifi u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti. Maria. kao što je uopće kršćanska apokrifna literatura veoma ovisna o apokrifnoj literaturi kasnog židovstva (SpaetJudentum). Apokrifi su prvi počeci literarne vrste iz koje se kasnije razvio književni oblik »legende«. počelo se to ime davati iz kanona isključenim knjigama (to su one koje se danas često nazivaju »deuterokanonskima«) i drugim spisima židovske apokaliptike. Tuebingen 1908. To je onda prešlo i u kršćanske krugove. posebno od pronalaženja gnostičke biblioteke u Nag-Hamadi (usp. Duvno-Zagreb 1975. O kumranskim rukopisima vidi: E. Kumran ili Betlehem. 15—£8. E. u helenističko doba su se tim imenom označavale »tajne knjige« orijentalnih kultova (apokryphos = sakriven). U. kao i od brojnih nalaza papyrosa. Marie dans les Apochryphes. Pismom. DU MANOIR. § 47). Die Legende im Bild des ersten Jahrtausends der Kirche. Srednjovjekovna književnost. tako da i površan čitatelj može lako utvrditi tu razliku i zaostajanje apokrifa za Sv. shvaćanja. Naša ognjišta — Kršćanska sadašnjost. u: H. Termin apokrif je inače poganskog podrijetla. The Apokryphal Literature. Der Einfluss der Apokryphen und Pseudepigraphen auf die christliche und byzantinische Kunst. Novi impulsi za proučavanje apokrifne literature došli su od otkrića brojnih židovskih rukopisa u Kumranu (prvi nalazi g. Croatica 1/1970.

Théologie du judéo-christianisme. Među Abesincima se smatra svetom knjigom.. II Bd. Takvi spisi. RUBINSTEIN.. KAUTSCH. tako da se može reći da je Henoh II »djelo nekog judeo-kršćanina«. ili načine sasvim novu redakciju toga spisa (kršćansku). Cl. Jüdische Apokalyptik am Ende des ersten nachchristlichen Jahrhunderts. str. poslije razorenja Jeruzalema. J. Die Apokryphen und Pseudepigraphen des Alten Testaments. Usp. doduše dosta obimne. Kairos 11 (1969) str. Spomenut ćemo neke od tih spisa. Stsl Henoh. JJS 13 (1962) 1—21. od II stoljeća prije Krista do I stoljeća poslije Krista. 27). Tuebingen 1900. Događalo se da kršćani neki starozavjetni apokrif usvoje. 230—232). 2—33. a jedan dio u staroslavenskom prijevodu. posebno pokazuje kršćansku ruku.187 § 17. KRŠĆANSKI STAROZAVJETNI APOKRIFI 1. kao i oni apokrifni spisi koji su u kršćanskim krugovima stvoreni u cjelini. Kr. I z d. . u tom smislu da u spis koji je nastao u judaističkim krugovima unesu kršćanske interpolacije. 167. ali je to mišljenje neosnovano. s uskim osloncem na svete knjige Starog Zavjeta. 3). Utjecao je veoma na oblikovanje kršćanske eshatologije. Henohova apokalipsa {kako je također nazivaju) posebno je značajna za teologiju o anđelima. Židovski Henoh je po svoj prilici najstariji židovski tekst koji govori o općenitom uskrsnuću Izraela. Usp. p. Liber IV Esdrae. (usp. THOMA. N a j v j e r o j a t n i j e je da su kršćani samo izvršili neke interpolacije u n u t a r I st. i to u Siriji (usp. Uživao je i kanonski ugled. devedesetih godina I st. 2. idu u red starokršćanske apokrifne književnosti kao kršćanski starozavjetni apokrifi. Neki su dijelovi napisani p r i j e g. DANIÉLOU. da bude u t j e h a narodu u toj narodnoj katastrofi. Observations on the Slavonic Book of Enoch. Spis apokaliptičkog karaktera. »Tajne Henohove« {cc. E. 3.. Današnja Henohova knjiga sastavljena je od dijelova koji su nastali u različito vrijeme. za shvaćanje mesijanstva. Ti se spisi nazivaju apokrifima Starog Zavjeta. Henoha: A. ili ga uzmu kao predložak za spis koji je toliko drukčiji da se mora smatrati novim spisom. stsl. A. Kr. Spis je napisan u judejskim krugovima. Knjiga Henohova. 32. 134—144. Apokrifna je književnost osobito evala u židovskim krugovima onoga vremena. Bilo je autora koji su zastupali da je t a j spis u cjelini kršćanskog podrijetla. Paris 1932. ali se vežu uz Stari Zavjet i predstavljaju se kao starozavjetni spisi. pr. izvedeno pri k r a j u I st. Vaillant. i spasa čovječanstva. došao do nas uglavnom samo u etiopskom prijevodu.

U prvom se dijelu donosi opis mučeničke smrti Izaijine pod kraljem Manasijom. U današnjem obliku spis je sigurno djelo kršćanina. staroslavenskom. i to pretkršćanskog. Ujedinjavanje svih tih tekstova u jedan spis djelo je jednog judeo-kršćanina iz I stoljeća. Nav. Testamenta XII patriarcharum (= Oporuke dvanaestorice Jakobovih sinova). Paris 1909. trad. U spisu se aludira na Nerona. Oxford 1908 (grčki tekst). franc. Danielou. ali se važnima s m a t r a j u i armenski i staroslavenski prijevodi. vezan uz krugove esena. m u k u i smrt Kristovu. T a j je tekst sigurno židovskog podrijetla. de Jonge.: R-H. DANIELLOU. J. i to nekog judeo-kršćanina. . sastavljeno između g. Spis je od velike važnosti za proučavanje najstarije kršćanske teološke spekulacije. E. CHARLES. Nav.188 KRSĆANSKI STAROZAVJETNI APOKRIFI 4. 6—11). nego su se prenosile Oporuke svakog patrijarha kao zasebni spisi. ali koja nije heterodoksna. najvjeroj a t n i j e također u Siriji. sačuvano samo na etiopskom. Tisserant. The Testaments od the XII Patriarchs. a djelomično na grčkom. i kako mu je bilo dano vidjeti buduće rođenje. u kojem se pripovijeda kako je Izaija za vrijeme kralja Ezekije uznesen u sedmo nebo.: Ascension d'Isaie. njegovo uskrsnuće i povratak u sedmo nebo (Visio Isaiae). 22—23). I z d. i to u krugu pravovjernog judeo-kršćanstva.. U spisu se nalaze tragovi a r h a j s k e trinitarne (angelološki strukturirane) i inkarnacijske teologije. nema specifično gnostičkih elemenata (J. koji se sastojao od obraćenih esena (Usp. ali se i u tom prvom dijelu osjeća kršćanska ruka koja je provela redakciju ujedinjavanja o b a j u dijelova u jedan spis. Po novijim istraživanjima (R. koji je cjelinu tako redigirao da je to sada u stvari kršćanski spis. latinskom. To posebno vrijedi za drugi dio spisa (cc. Danielou). Spis je sačuvan na grčkom jeziku. 23—25). po svoj prilici u Antiohiji (usp. Izvorni tekst je sigurno židovskog podrijetla.. 5. dj. Assen 1953) izlazi da u izvornom židovskom obliku to nije bio jedan spis. Oporuka Neftalijeva postoji i u hebrejskom tekstu. I z d. Redakcija je izvedena ne mnogo vremena po razorenju jeruzalemskog hrama. Uznesenje Izaijino. 80—90. dj. J.

n a j v j e r o j a t n i j e gnostičkog podrijetla. Jeronim je to Evanđelje preveo na grčki i latinski (De viriš illustribus. armenskom. o kojima se govori u kanonskom Evanđelju. i kasnije. Čini se da je to bilo kanonsko Matejevo Evanđelje na izvornom jeziku. Spominje ga Epifanije. O njemu govore Klement Aleksandrijski i Origen. Oštro se suprotstavlja žrtvama. nego Herod. NOVOZAVJETNI APOKRIFI: APOKRIFNA EVANĐELJA Novozavjetni apokrifi usko slijede književne oblike novozavjetnih kanonskih spisa. Protoevanđelje Jakobovo. pa uslijed toga imamo apokrifna Evanđelja. 4. To je bilo heretičko Evanđelje. N a j p r i j e ćemo govoriti o nekim apokrifnim Evanđeljima. koju je nekoć utemeljio Origen. Evanđelja. c. Nije poznat stari latinski . L'evangite de Pierre. 5. SC 201. Napisano najkasnije u drugoj polovici II st. osim nekih citata. : FP 3. L. Paris 1973. I z d . Napisano izvorno na a r m e j s k o m jeziku. Nije se sačuvalo. in Mat 10. Ebionitsko Evanđelje. koji citira neke fragmente. U gnostičkoj biblioteci u Nag-Hammadi pronađena su dva p r i m j e r k a Egip. Origen (Com. M. 1. ali hebrejskim slovima. Do danas se nije sačuvao ni izvorni tekst ni prijevod. 1886—87. Opis uskrsnuća je uljepšan interesantnim čudesnim detaljima. otkrio u Gornjem Egiptu važan fragmenat toga Evanđelja. koptskom i staroslavenskom prijevodu. Jeronima postojao je izvorni tekst u biblioteci. u Cezareji Palestinskoj. Evangelium secundum Petrum. bili Josipovi sinovi iz njegova prvoga braka. Egipatsko Evanđelje. G. ali revidirano i prošireno prema shvaćanjima onih judeokršćanskih skupina. sahrani i uskrsnuću. Sačuvano u više od 30 grčkih rukopisa. 2). U središte stavlja Jakoba. VAGANAY. 3. U vrijeme sv. Paris 1930 (Études bibliques). te u starom sirskom. 17) kaže da neki na temelju tog Evanđelja tvrde da su »braća Isusova«. Bouriant je g. Služili su se njime ebioniti i nazareni. MARA. smrti. u kojem se nalazi izvještaj o Isusovoj muci. Evangelium secundum Hebraeos. apokrifne Poslanice i apokrifne Apokalipse. ali ovo nije identično s onim koje citira Klement Al. Za Isusovu su smrt krivi isključivo Židovi: odluku o smrti nije donio Pilat. Osjeća se lagani dah doketizma. Najpopularnije apokrifno Evanđelje u staroj Crkvi. umjesto Petra.189 § 18. Možda je identično s Evanđeljem secundum Hebraeos. 2. apokrifna Djela.

I). Čini se da čitav spis nije djelo jednog autora. Sačuvalo nam se Evanđelje djetinjstva secundum Thomam. HERCIGONJA. i to po svoj prilici negdje u Egiptu. armenskom. negdje sredinom II stoljeća. Luku). — manihejcima (Catech. To je evanđelje djetinjstva Marijina i Isusova. ali koji nije živio u Palestini. 7) pripisuje ga — početkom I I I st. Zapravo se pripovijeda Marijino čudesno začeće od roditelja koji su bili već stari. koje bi moglo biti identično s onim k o j e spominje čiril Jeruzalemski. n a j v j e r o j a t n i j e gnostičkog. na pobožnost. na sv. 335s. Monumenta minora saeculi secundi (Florilegium Patristicum 3) Bonn 19142. o tom apokrifu u hrvatskoglagoljskoj literaturi: V. Izveo ju je kršćanin židovskog podrijetla. zatim zaruke njezine sa starcem Josipom. udovcem koji je imao sinove. opisuje Isusovo rođenje. Hipolit (Philos. ne zna da je Betlehem u Judeji). 31). dj. 5. Zagreb 1969 [Pet stoljeća hrvatske književnosti. § 47. I m e »Protoevanđelje« je novijeg datuma (g. Heretičkog podrijetla. Evanđelje Tomino. 36. 4. kad su mu prigovorili zašto to radi u subotu). Pripovijeda Isusovo djetinjstvo p u n o čudesnih događaja. poznata priča kako je petogodišnji Isus udario ručicama i oživio ptice od blata. na koptskom. Evanđelje svršava mučeništvom Zakarije. Krstiteljeva oca. E. nego da je izvještaj o smrti Zakarijinoj dodan kasnije. RAUSCHENA. što rimska liturgija slavi posebnim blagdanom. Ipak je spis izvršio golem u t j e c a j na umjetnost. 1] 142—143. Decretum Gelasianum (VI st. nav. Slično se s čudesnim okolnostima. 4. Glavna je svrha Evanđelja veličanje Marije. 6. Nedavno je u gnostičkoj biblioteci u Nag-Hammadi nađeno potpuno Tomino evanđelje. staroslavenskom i latinskom. Autor pokazuje veoma loše poznavanje geografije Palestine (npr. a Čiril Jeruz. Prvi ga izričito spominje Origen. uvođenje trogodišnjeg djeteta u hram i život u h r a m u do 12 godine (hranu je primala iz ruke anđela). i smrću Heroda. To je zbirka od 114 Isusovih izreka (Logia). ali i na liturgiju. na grčkom. Neke su identične s p r i j e pronađenim grčkim izrekama na tri papirosa iz Oxyrrhynchosa (usp. — u IV st. ili zastrašujući (dječak koji je Isusa razljutio pao je — na Isusovu riječ — na m j e s t u mrtav. ne bez ekstravagancije. dakle. Spis kaže da je poslije Isusova rođenja jedna od primalja pregledala Mariju i utvrdila da je ostala djevica.190 APOKRIFNA EVANĐELJA prijevod.: Kompletan tekst može se naći kod G. ali su se n j i m e služili već Klement Aleksandrijski i Justin. Spominje ga Origen (Prva homil. nastalo je. kao i vijest o Marijinu uvođenju u hram. ljudi koji su na to intervenirali kod . Konačna redakcija današnjeg grčkog teksta načinjena je n a j k a s n i j e u IV st. in i post p a r t u m . Imena Marijinih roditelja Joakima i Ane imamo samo iz toga apokrifa. Tekst je izgubljen. STEFANIĆ. I z d. Na k r a j u pisac sam sebe predstavlja kao Jakoba. Čudesa i m a j u neobičan karakter (npr. 57—84. Možda je to skraćeno i pročišćeno izdanje izvornog teksta (a možda nema nikakve veze sa spomenutim Tominim evanđeljem).. Epifanije pri k r a j u stoljeća). Hrvatska književnost srednjega vijeka. s ciljem da dokaže da je Isus imao božansku moć p r i j e k r š t e n j a na Jordanu. 1552). Možda je riječ o dvije redakcije. čudesne i slikovite zgode njezina n a j r a n i j e g djetinjstva. a posebno dokazivanje njezina djevičanstva ante. {njome se služio sv. naslov je zapravo »Evanđelje Jakobovo«. sirskom. 6.) osuđuje t a j spis kao heretički. — nasencima.

dapače kaže da je Pilat »bio kršćanin u dnu svoga srca« (Apolog. Ima tri dijela: 1. dj. Josipu. 17—27): pripovijedaju dva uskrsnula svjedoka. Kasnija kompilacija. armenskom. djelomično na sahidijskom) i na arapskom jeziku.'ao početkom V st. 7. u Egiptu. U S r e d n j e m vijeku nastali su novi apokrifi pod imenom Pilata: Anaphora Pilati (izvještaj caru). u drugom Tomino. Današnji oblik toga Evanđelja vjerojatno je nastao poslije VI st. unoseći nove čudne elemente. dj. Kršćani Sirije i Egipta častili su Pilata kao sveca i mučenika. Josipa. koja se nalaze u Nikodemovu evanđelju. nav. 5. HERCIGONJA. 1—11). Jedno od mnogih evanđelja djetinjstva koja su nastala na temelju Jakobova i Tomina evanđelja. 112. Napisano izvorno na grčkom. — O odlomku toga spisa u hrvatskoglagoljskoj literaturi vidi: B. Euzebije Cezarejski (Hist. Iskorištava materijale iz Jakobova i Tomina evanđelja i dodaje svoje. Povijest Josipa tesara. Sačuvano samo na koptskom (cijelo na bohairijskom. predstavljaju se kao službeni izvještaj prokuratorov o Isusovoj stvari. da proširi štovanje.. na temelju starijeg materijala. O nekakvim Acta Pilati govorilo se. koje je sačuvano u kasnijem apokrifnom spisu Acta Petri et Pauli.. da izazovu veću m r ž n j u protiv kršćana. Možda je to bilo pismo Pilata caru Klaudiju. 2. Sačuvano na grčkom izvornom jeziku. o raspeću i o sahrani (cc. u prvom dijelu slijedi Jakobovo. donosi Isusovu pohvalu sv. a Tertulijan se dvaput poziva na informacije koje je Pilat poslao caru Tiberiju (Apologeticum 5). Paradosis Pilati (careva osuda Pilata).. Napisano u čast sv. Nikodemovo evanđelje. Taj je spis preveden najkasnije u X st. Ed.. Nekakav kršćanski spis o Pilatu. Izvješćuje o životu i smrti sv. 9. iz latinskog na slavenski negdje u Hrvatskoj. 1) izvješćuje da su državne vlasti. izvještaj o postupcima sinedrija u vezi s Isusovim uskrsnućem (12—16): ta dva dijela dolaze i kao poseban jedinstven spis Acta Pilati. 35). izvještaj o procesu protiv Isusa. pri k r a j u IV st.NIKODEMOVO EVANĐELJE 191 Josipa. Spis je nas. svakako je morao postojati već u to vrijeme. koptskom i arapskom prijevodu. korespondencija između Pilata i Heroda. Leucius i Carinus. I 2 d. sirskom. On se kao takav nalazi i danas u kalendaru koptske Crkve. 21. te u latinskom. 24). usp. Spominje ih Justin u svojoj prvoj Apologiji (c. Jedan sačuvani fragmenat vidi kod Vj. napisana kao ustuk protiv spisa o kojemu govori Euzebije.: A. Ed. Slovo 18—19 (Zagreb 1969) 213—232. 336—338. koji ima pred očima Tertulijan g. Acta Pilati imala su u starini velik u t j e c a j . za vrijeme progona kršćana pod Maksiminom Daiom. Los evangelios apócrifos: BAC 148 (Madrid 1956) 358—378. već od prve polovice II st. a donekle i rehabilitira Poncije Pilat. GRABAR. 146—148. Josipa. Arapsko evanđelje djetinjstva Isusova. Glagoljski odlomak Pseudo-Tomina Evanđelja. Moguće je da su sadašnja Acta Pilati. odmah su oslijepili). 197. HERCIGONJA. pustile u cirkulaciju falsificirane »Uspomene Pilata«. nav. izvještaj o Isusovu silasku u pretpakao (Descensus Christi ad inferos) (cc. dj. čini se. 9. ŠTEFANIĆ.. 8. 3. s ciljem da se kršćanski iskoristi. de SANTOS OTERO. eccl. . nav.

192

APOKRIFNA EVANĐELJA

10. Bartolomejevo evanđelje. Spominju ga sv. Jeronim i Decretum Gelasianum. Sigurno je identično s »Pitanjima Bartolomeja«, napisanima izvorno na grčkom, a fragmentarno sačuvanima na koptskom, staroslavenskom i latinskom. Spis sadrži objavljenja uskrsnulog Isusa, koja je Uskrsnuli dao kao odgovore na Bartolomejeva pitanja. Odgovori nisu gnostičkog karaktera, nego apokaliptičkog. Prvi tekst je možda nastao već početkom II stoljeća. 11. Spominju se još apokrifna Evanđelja: Matijino (koje je Euzebije spomenuo kao heretičko; poznaje ga Origen; možda identično s Traditiones Mathiae: t a j n o gnostičko učenje iz prve polovice II st., sada izgubljeno); Filipovo (gnostičko; poznaje ga Epifanije, ali možda i Pistis Sophia; vjerojatno je već postojalo u I I I st.; tekst izgubljen); Barnabino (spominje ga Decr. Gelas., izgubljeno; sasvim drugo je talijansko Barnabino evanđelje iz XIV st., koje Muhameda proglašuje Mesijom, a napisao ga neki prelaznik iz kršćanstva na islam); Andrijino (vjerojatno gnostičko; spominje ga Decr. Gelas, a možda i sv. Augustin); Evanđelje Jude Iskariotskog (upotrebljavala ga gnostička sekta kainita); Tadejevo (spominje ga Decr. Gelas.); Evino Evanđelje (po Epifaniju, kružilo kod barborita, gnostičke sekte ofita); Tomino (različito od onoga pod 6); Marijino (poznato iz grčkih papirosa); Basilidovo (spominju ga Origen, Ambrozije, Jeronim); Cerintovo (spominje ga Epifanije); Valentinovo (spomenuto kod Tertulijana); Apelesovo (spominju ga Jeronim i Epifanije).

193

§ 19. APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA 1. Prema uzoru kanonskih Djela apostolskih počela su se već od II stoljeća pisati b r o j n a apokrifna Djela, tj. spisi koji su željeli zadovoljiti radoznalosti vjernika o životu i djelovanju pojedinih apostola u širenju Evanđelja i ustanovljavanju crkvenih općina, te posebno o načinu njihove smrti kao o posljednjem svjedočanstvu koje su dali za Krista. To je bila prilika da se mašti dade još više maha nego u sastavljanju apokrifnih evanđelja. U opisima putovanja kroz tuđe zemlje, fantastičnih događaja i doživljaja u stranim narodima s njihovim čudnim običajima, pisci tih spisa često su se dosta inspirirali na t a d a n j o j poganskoj putopisnoj i drugoj pripovjedačkoj literaturi, koju su, čini se, željeli na neki način nadomjestiti i istisnuti iz r u k u kršćanskog čitateljstva. U tom smislu su apokrifna Djela tvorila najznačajniji dio starokršćanskog »pučkog štiva«, tj. popularne literature, te su izvršila golem u t j e c a j na stvaranje literarne vrste »legende«. Pisci apokrifnih Djela su nam nepoznati. Decretum Gelasianum (poč. VI st.), koji te spise en bloc osuđuje, o d r e đ u j e ih ovako: »Libri omnes quos fecit Leucius discipulus diaboli«. Focije (Bibl. cod. 114) također d a j e ime Leukios Charinos autoru Djela Petrovih, Ivanovih, Andrijinih, Tominih i Pavlovih. Znači da je to ime u Focijevo vrijeme figuriralo na čelu zbirke spomenutih apokrifnih Djela. Epifanije (Haer. 51, 6) zna da je Leucije bio učenik sv. Ivana Apostola. Možda je Leucije u početku bio smatran samo autorom Djela Ivanovih, a kasnije se stvorila ideja o njegovu autorstvu svih spomenutih Djela. Danas je nemoguće zastupati takvo mišljenje o autorstvu apokrifnih Djela. Mnoga su apokrifna Djela u početku bila n a t r u n j e n a heretičkim stavovima, ili su naprosto bila napisana u svrhu heretičke propagande. Značajno je da su manihejci veoma cijenili pet apokrifnih Djela, tj. Tomina, Andrijina, Ivanova, Petrova i Pavlova <usp. E. PETERSON, Fruehkirche, Judentum und Gnosis, Herder, Rom 1959, 110). Neki su od tih spisa kasnije doživjeli ortodoksne revizije, ali ipak nije uvijek Iako načiniti jasnu razliku između jednog i drugog oblika. Mnoga apokrifna Djela u tom pocrkvenjenom obliku imala su velik uspjeh u kasnije doba. Njihovi su elementi ušli u crkvene liturgijske tekstove, posebno u čitanja u Rimskom časoslovu (tzv. Drugi nokturn). Kao i apokrifna Evanđelja, tako su i apokrifna Djela imala velik utjecaj na umjetnost. Unatoč svim slabostima, ti su spisi veoma važni za proučavanje povijesti crkvenog života, posebno za II i I I I stoljeće. Donose nam opise najstarijih oblika bogoštovlja u privatnim kućama, u njima nalazimo n a j s t a r i j e himne i molitvene obrasce, iz njih možemo vidjeti kakvi su asketski ideali bili u cije13 Povijest kršćanske literature I

194

APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA

ni u to doba, posebno u različitim kršćanskim sektama, a osobito nam mogu poslužiti u proučavanju kako se prvo kršćanstvo suočavalo s običajima tadanjeg poganstva, u kakve je opasnosti od sinkretizma upadalo. O prisutnosti tih spisa u našoj srednjovjekovnoj književnosti vidi: B. GRABAR, Apokrifna djela u hrvatskoglagoljskoj literaturi, Radovi Staroslavenskog instituta 6 (Zagreb 1967) 109—208. 2. Djela Pavlova (Prakseis Paulou — Acta Pauli). Spis je nastao u Maloj Aziji, u posljednjoj četvrtini II st. Napisao ga je jedan prezbiter, »iz ljubavi prema Pavlu«, a njegova ga crkvena zajednica zbog te fikcije lišila službe. Prvi spominje ta Djela Tertulijan u spisu »De baptismo«: »Ako se neke žene pozivaju na Pavlova Djela, netočno tako nazvana — p r i m j e r Tekle! — kao dokazom da je ženama dopušteno da poučavaju i krštavaju, neka znaju da je azijski svećenik koji je spis sastavio, nadodajući od svoga Pavlovu ugledu, skinut s p o ^ á j a , nakon što mu je dokazana krivnja i pošto je priznao da je ono učinio iz ljubavi prema Pavlu« (17, 5; prijevod M. Mandac). To se moralo dogoditi prije g. 190. Iz Tertulijanova teksta nije jasno što je sve t a j spis sadržavao, osim da je sigurno u njemu bio govor o Tekli. C. Schmidt je g. 1904. izdao fragmenat koptskog prijevoda Acta Pauli, i na temelju proučavanja toga fragmenta dokazao, da su izvorno jedan jedinstveni spis sačinjavala tri slijedeća spisa (poznata kao zasebne cjeline): a) Acta Pauli et Theclae, b) Korespondencija Pavlova s Korinćanima, c) Mučeništvo sv. Pavla. a) Djela Pavla i Tekle (Praxeis Paulou kai Theklas), poznata sv. Jeronimu kao Putovanja Pavla i Tekle (Periodi Pauli et Theclae; De vir. ili. 7). To je bio jedan od najčitanijih romana u kršćanskoj starini (P. Batiffol, La litt, grecque, Paris 1901, 45). Tekst je sačuvan u grčkom izvorniku u brojnim kodeksima, u dva latinska prijevoda, te u armenskom, staroslavenskom i arapskom prijevodu. Pripovijeda se kako je Pavao u Ikoniumu obratio Teklu i oduševio je za djevičanstvo, iz čega je uslijedilo mnogo nevolja i za n j u i za Pavla. Čudesno je izbjegla progonima i smrti, i konačno se nastanila u Seleuciji Izaurijskoj. Moglo bi se reći da je to »avanturistički roman« (Batiffol). Pripovijed a n j e daje dojam čiste fikcije. Ipak je spis pridonio da se kult sv. Tekle jako popularizirao i proširio po Istoku i Zapadu. Rimski obrednik citira njezino ime u tekstu »Proficiscere« (preporuka duše). Ne može se sa sigurnošću utvrditi, je li štovanje sv. Tekle proizišlo samo iz toga apokrifa, ili ima povijesni temelj. Povijesno je zajamčeno postojanje kraljice Trifene u Antiohiji Pizidijskoj, s kojom bi Tekla bila došla u vezu. Po spisu, Tekla bi bila propovijedala kršćanstvo i podjeljivala krštenje. Po mišljenju nekih autora spis bi bio napisan u krugovima sekte enkratita, prije pojave montanizma. Spis je izvršio golem u t j e c a j na kršćansku književnost i umjetnost. U gl. 3. d a j e opis Pavlova tjelesnog izgleda. b) Korespondencija Pavla s Korinćanima (v. § 21). c) Martyrium (Passio) s. Pauli. Tekst sačuvan u dva grčka kodeksa, u nepotpunom latinskom prijevodu, te u sirskom, koptskom, staroslavenskom i etiopskom prijevodu. Spis ima legendarni značaj, osim samog temeljnog podatka da je Pavao u m r o mučeničkom smrću u Rimu. Kad je krvnik Pavlu odsjekao glavu, »mlijeko je poškropilo njegovu tuniku«. Po smrti, Pavao

DJELA IVANOVA

195

se ukazuje caru i p r o r o k u j e mu budući sud. Naglašena je suprotnost štovanja Krista i štovanja rimskog cara. Krist se naziva »Vječni Kralj« i »Kralj vjekova«, a kršćani su »vojnici velikoga Kralja«.
I z d.: R. A. Lipsius — M. Bonnet, Acta Apostolorum apocrypha I, Leipzig 1891, 235—272. Usp. E. PETERSON, Frühkirche, Judentum und Gnosis, Herder, Freiburg 1959, str. 183—220. Glagoljski fragment iz »Djela Pavía i Tekle« iz XIII. st. vidi kod: Vj. ŠTEFANIC, nav. dj., 129—132; usp. B. GRABAR, Djela Pavía i Tekle, Radovi Staroslavenskog instituta 7 (Zagreb 1971) 5—31.

3. Djela Petrova (Praxeis Petrou). Spis nije sačuvan u cjelini. Nastao najvjerojatnije u Siriji ili Palestini između g. 180. i 190. Na latinskom jeziku (u kodeksu nađenom u Vercelli) sačuvan tekst »Actus Petri cum Simone«, u kojemu se pripovijeda o borbi Petra sa Simonom čarobnjakom u Rimu, nakon Pavlova odlaska u Španjolsku. Simon pokušava na Forum romanum uzići na nebo i kod toga umire. Na kraju se govori o Petrovu mučeništvu. U tekstu ima gnostičko-doketskih elemenata. Pavao slavi Euharistiju kruhom i vodom. Petar propovijeda protiv ženidbe i navodi žene da napuste muževe. Martyrium s. Petri, treći dio rukopisa iz Vercelli, sačuvan je i u grčkom izvorniku. Pripovijeda poznati prizor »Quo vadiš, Domine«. Petar se vraća natrag u Rim i biva osuđen na smrt od prefekta Agripe. Raspet je, na svoju želju, glavom prema dolje. Prije smrti drži velik govor o simboličkom značenju križa, u čemu istraživači vide gnostički u t j e c a j . Acta Petri možda je poznavao već Origen. Klement Aleksandrijski citira neki spis »Petrou kerygma«, koji je morao postojati već u prvoj trećini II st. (nastao vjerojatno u Egiptu), a u kojemu se daju smjernice za propovijedanje Evanđelja među poganima. U jednom koptskom papirosu sačuvana je povijest o Petrovoj kćeri, koja je možda također spadala u Acta Petri. Postoji i »Martyrium b. Petri apostoli a Lino conscriptum«. Taj je latinski tekst nastao negdje u VI st., nezavisno od Vercellskog rukopisa. Tekst je možda bio izvorno napisan grčki, prije IV st., ali je izgubljen. U V ili VI stoljeću napisan je na sirskom jeziku spis »Propovijed Simona Kefe u gradu Rimu«.
I z d.: L. VOUAUX, Les actes de Pierre, Paris 1922.

4. Djela Petra i Pavla (Praxeis ton hagion apostolon Petrou kai Paulou). Spis različit od spomenutih Pavlovih i Petrovih Djela. Napisan vjerojatno u III st. Sačuvani samo fragmenti na grčkom i latinskom. Pripovijeda se Pavlov put u Rim (na bazi kanonskih Djela), djelovanje obojice apostola u Rimu i njihova zajednička mučenička smrt. Svrha spisa jest da se pokaže povezanost Petra i Pavla, možda također da se istisnu heretička Djela. Izd. L. VOUAUX, nav. dj. 5. Djela Ivanova. To je najstariji spis te vrste. Napisan u Maloj Aziji između g. 150. i 180. Potpun tekst nije sačuvan. Imamo znatan dio grčkog originala, i nadopune u latinskom prijevodu. Pisac se predstavlja kao očevidac Ivanovih putovanja (Leucius?). Možda je taj spis bio poznat već Klementu Aleksandrijskom (Hypotyposeis), a svakako ga je poznavao Euzebije Cezarejski. U IV st. je bio poznat na Zapadu među manihejcima i priscilijanistima. Naglašeno gnostičko-doketskog značaja. Najstariji svjedok o prikazivanju Euharistije za pokojne.

196

APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA

Postoji kasnija pravovjerna obrada Djela Ivanovih na grčkom koja dolazi pod imenom Prohora, jednog od sedam đakona, Ivanova učenika, a koja je prevedena na latinski, staroslavenski, armenski, koptski, etiopski i arapski. Nastala vjerojatno u Siriji, n a j k a s n i j e u IV st. (Batiffol).
I z d.: LIPSIUS-BONNET, nav. dj., II, 1, Leipzig 1898, 151—216.

O »Tajnoj knjizi Ivanovoj« (Apokryphon Ioannis) vidi u § 47, 4A. 6. Djela Andrijina. Euzebije Cezarejski (Hist. eccl. 3, 25, 6) spominje ta Djela zajedno s Ivanovima kao heretički spis. Neki misle da bi autor tih Djela bio Leucius Charinus, oko g. 200. Papa Inocent I kaže da su ih sastavili »filozofi Nexocharides i Leonida«. Epifanije govori da Djela Andrijina upotrebljavaju enkratiti i gnostici. Do nas su došli neki veći dijelovi Djela Andrijinih, ali nije moguće utvrditi, da li su ti komadi u vezi s izvornim Djelima Andrijinim, i u kakvoj. To su ovi spisi: a) Povijest Andrije i Matije medu ljudožderima na Crnom moru, katolička obrada, na latinskom, koptskom, sirskom, armenskom, i u anglosaksonskoj poemi Andreas, koja se pripisuje Cynewulfu; dva fragmenta iz crkvenoslavenskog prijevoda u hrvatskoj redakciji vidi kod Vj. ŠTEFANIĆ, nav. dj., 133—136. b) Povijest Petra i Andrije (nastavak prve); c) Mučeništvo Aridrije u gradu Patras u Ahaji, sačuvano na grčkom i latinskom (sastavljeno poslije g. 400 kao enciklika svećenika i đakona Ahaje o smrti Andrijinoj, možda bez veze s gnostičkim Djelima Andrijinim koje je osudio Euzebije); d) izvještaj o Andrijinom mučenistvu u Ahaji i o govorima koje je izrekao u tamnici u Patrasu, sačuvan u Codex Vaticanus graecus 808; e) Mučeništvo Andrijino, sačuvano u više recenzija. Svi ti tekstovi p o d u d a r a j u se u tome, da Andrija pred s m r t upravlja prema križu opširan govor koji podsjeća na sličan govor Petrov u Acta Petri. I Andrija poziva na odreknuće od ženidbe (slično kao i Petar u Acta Petri), iz čega proistječu sukobi s muževima i državnim vlastima te konačno Andrijina smrt.
I z d.: LIPSIUS — BONNET, nav. đ j „ 1—127.

7. Djela Tomina. To su jedina apokrifna Djela od kojih p o s j e d u j e m o potpun tekst. Napisana na sirskom jeziku u prvoj polovici I I I st. u gnostičkoj sredini (Bardesanes), ubrzo zatim prevedena na grčki u katoličkoj preradbi; sačuvana još u armenskom i etiopskom prijevodu te u dva latinska prijevoda. Spis pripovijeda o Tominu djelovanju u Indiji. Potanko se iznose događaji s putovanja. U Indiji Toma čini mnoga čudesa i obraća kralja Gundafora. Konačno umire mučeničkom smrću. Pronađen je novac koji dokazuje da je kralj Gundafor (partsko-indijski) doista postojao. U spis su preuzeta dva himna (svadbena pjesma i p j e s m a o duši) te više svečanih molitava. Djela otkrivaju, bar djelomično, manihejske tendencije. Promiče se isti asketski ideal kao i u Djelima Petrovim i Andrijinim: odricanje od braka, savjet ženama da napuste svoje muževe.
I z d.: LIPSIUS — BONNET, nav. dj. II, Leipzig 1903 , 99—288 (grčki). P. BEDJAN, Acta Martyrum et Sanctorum 3, Paris 1892, 1—175 (sirski). Usp. A. HAMMAN, Le »Sitz im Leben« des Actes de Thomas, Studia Patrística 3 (TU 88), Berlin 19Ö4 , 383—389.

8. Djela Tadejeva. I t a j je spis tijekom stoljeća bio u nekim crkvenim krugovima veoma cijenjen, zbog svoga na neki način bizarnog sadržaja. Poznaje

DJELA TADEJEVA I FILIPOVA

197

ga već Euzebije. Kralj Abgar Ukama iz Edese (povijesno zajamčeno da je vladao od g. 4. prije Kr. do 7. p. Kr. i ponovno od 13. p. Kr. do 50) saznao je da Isus propovijeda u Palestini i da čini čudesa; šalje mu stoga pismo u kojemu ga moli neka dođe i ozdravi ga od teške bolesti. Isus mu je pismeno odgovorio da ne može doći, jer mora prije izvršiti ono za što je poslan, ali kad bude uzvišen, poslat će mu svoga učenika da ga izliječi. Kurir koji je nosio pisma zvao se Ananija. Poslije uskrsnuća poslao je apostol Toma kralju Abgaru u Edesu jednoga od 72 učenika imenom Tadeja koji je kralja izliječio i svu Edesu obratio na kršćanstvo. Euzebije tvrdi da se pismo Abgarovo i Isusov odgovor nalaze u arhivu u Edesi; on je ta pisma preveo sa sirskog na grčki i donio u Hist. eccl. 1, 13. Na Zapadu je tekst tih pisama bio poznat preko Rufinova latinskog prijevoda Euzebijeve povijesti. Hodočasnica Eterija (Peregrinatio, 19), opisujući svoj boravak u Edesi (to je moralo biti negdje k r a j e m IV st.), pripovijeda da su Isusovo pismo svečano iznosili i čitali na vratima grada kad god je kakav neprijatelj gradu zaprijetio: uvijek su neprijatelji napustili opsadu. Prvi je to učinio sam Abgar protiv Perzijanaca: u po bijela dana nastala je izvan grada i oko grada takva gusta tama, da su se Perzijanci preplašili. Eterija pripovijeda da se vrata kroz koja je Ananija ušao s Isusovim pismom odonda brižno čuvaju, »ne quis immundus, ne quis lugubris per ipsam p o r t a m transeat, sed nec corpus alicuius mortui eiciatur per ipsam portam« (20, 17). Eterija je zamolila edeškog biskupa da joj dade primjerke tih pisama, premda je već kod kuće imala te p r i m j e r k e (»licet in patria exemplaria ipsarum haberem«: 20, 19), da ne bi ono što je došlo do njezine domovine (Južne Galije?) bilo nešto manjkavo. Ona kaže da je ono što su j o j dali u Edesi bilo »vere amplius«. Sv. Augustin (Contra Faust. 28, 4; Consens. Ev. 1, 7, 11) niječe p o s t o j a n j e bilo kakvog Isusovog pisma. Decretum Gelasianum svrstava ta pisma među apokrife. Danas se općenito smatra da su Djela Tadejeva legendarna, i da su nastala u I I I st. Postoji i druga redakcija toga spisa na sirskom jeziku pod naslovom »Nauk Adejev« (Doctrina Addaei; Adej je drugo ime za Tadeja). Po toj verziji Isus nije napisao nikakvog pisma Abgaru, nego mu je poslao samo usmeni odgovor preko Ananije. Međutim, ta verzija donosi drugi kuriozan podatak: Ananija je naslikao Isusov portret i donio ga Abgaru, koji je portret stavio na počasno mjesto u svojoj palači. Eterija u svome putopisu ne govori ništa o slici Isusovoj: ona je u Abgarovoj palači vidjela samo likove Abgara i njegova sina Magna, kojima se vrlo divila. Ta bi redakcija, po mišljenju stručnjaka, bila načinjena oko g. 400. Sirski je tekst tiskan g. 1876. Postoji armenski i grčki prijevod. Izd. G. PHILLIPS, The Doctrine of Addai, the Apostle, London 1876. 9. Djela Filipova. Poznaje ih Decr. Gelas. Prva redakcija, pod gnostičkim utjecajem, možda nastala u prvoj polovici III st. Dio sačuvan na grčkom originalu, i u sirskom, etiopskom, koptskom i staroslavenskom prijevodu. — Postoje i druga Djela, kasnijeg datuma (IV, V st. i dalje). Tako Djela Matejeva, Bartolomejeva, Markova, Timotejeva, Barnabina.

198

§ 20. APOKRIFNE APOKALIPSE 1. Apokaliptika je književna vrsta koja je posebno evala od 2. st. prije Kr. do 1. st. poslije Kr., naročito u krugovima kasnog židovstva, ali i u poganskim krugovima. Knjiga Henohova, Četvrta knjiga Ezdrina, Uznesenje Izaijino, o kojima smo govorili u § 17, spadaju u apokaliptičku književnu vrstu. Među Apokalipsama židovskog podrijetla, koje su imale velik u t j e c a j u prvom kršćanstvu, a djelomično bivale retuširane od kršćanske ruke, korisno je još spomenuti Uznesenje Mojsijevo (sačuvan fragment starog latinskog prijevoda, iz toga spisa ima podatak u Judinoj poslanici), Apokalipsa Abrahamova (tekst b a r supstancijalno sačuvan u staroslavenskom prijevodu). Apokalipsa Ilijina, Sofonijina, a naročito Baruhova. Apokaliptička književna vrsta korištena je na više m j e s t a Novog Zavjeta, a posebno u kanonskoj Apokalipsi Ivanovoj. Razumljivo je, stoga, da će i u prvoj kršćanskoj književnosti apokaliptički stil govora biti često upotrebljavan. On se nalazi u oblicima apokrifne književnosti koje smo dosad opisali, pa i u apokrifnim poslanicama (usp. § 21), ali imamo i posebne Apokalipse, napisane po uzoru Ivanove Apokalipse i stavljene pod ime drugih apostola. Ipak se čini da je njihov b r o j relativno manji, u odnosu p r e m a ostalim apokrifnim vrstama. Među n a j s t a r i j i m starokršćanskim apokalipsama najveći je ugled u starini stekao Hermin »Pastir« (v. § 15), koji se kod nekih autora o b r a đ u j e također među apokrifnim apokalipsama. Odmah iza njega — au nekim Crkvama i prije njega — dolazi Apokalipsa Petrova (o'apok. struji usp. E. PETERSON, Frühkirche, Judentum u. Gnosis, str. 310—332). 2. Apokalipsa Petrova, nastala u II st. (125—150), najvažnija je apokrifna apokalipsa. Muratorijev fragmenat (prije g. 200) stavlja je uz Apokalipsu Ivanovu, ali n a p o m i n j e da je neki neće čitati u crkvi {»Apocalypses etiam Johannis et Petri tantum recipimus, quam quidam ex nostris legi in ecclesia nolunt«: FP 3, Bonn 19142 str. 33, rr. 71—73). Klement Aleksandrijski ju je smatrao kanonskim spisom, a u nekim se crkvama u Palestini čitala u liturgiji Velikog Petka još u V st. (Sozomen, 7, 19). Euzebije Cezarejski i sv. Jeronim zabacuju je kao nekanonsku. Značajan grčki fragmenat te Apokalipse otkriven je g. 1886/7, a kompletan je tekst otkriven g. 1910. u starom etiopskom prijevodu. Možda ju je poznavao već Teofil Antiohijski (oko g. 180). U sadržaju se otkrivaju neke veze s II Ptr. To je prvi starokršćanski opis prekogrobnoga života, ljepote neba i strahote pakla. Osjeća se u t j e c a j eshatoloških ideja orfičko-pitagorejskih. Posebno su s mnogo mašte opisane strahotne kazne kojima su

APOKALIPSA PAVLOVA

199

podvrgnute različite vrste grešnika u paklu. Izvršila je golem utjecaj na kasniju literaturu koja se bavi opisivanjem paklenih muka.
I z d .: S. GREBAUT, Littérature éthiopienne pseudo-clémentine, Revue de l'Orient Chrétien 15 (Paris 1910) 198ss, 307ss, 425ss (etiopski tekst s franc, prijevodom).

3. Apokalipsa Pavlova. Gnostički spis »Uznesenje Pavlovo«, koji spornin;-î Epifanije (Raer. 38, 2), nije sačuvan. Međutim je u različitim prijevodima (sirskom, koptskom, etiopskom i latinskom) sačuvan drugi spis, »Apokalipsa Povlova«, koji je izvorno bio napisan grčki u III st. (240/250), vjerojatno u Egiptu, ali nam se original nije sačuvao, nego jedna kasnija njegova grčka preradba (380/388). U uvodu te preradbe (jedinog sačuvanog grčkog teksta) pripovijeda se da je taj spis čudesno pronađen u Pavlovoj kući u Tarzu za vrijeme cara Teodizija. Crkveni povjesničar Sozomen (V st.) piše (7, 19), da je spis u velikoj cijeni kod većine monaha; da se tvrdi da je spis po Božjem objavljenju pronađen u m r a m o r n o j kutiji zakopanoj ispod poda u Pavlovoj kući, ali da jedan svećenik Crkve u Tarzu tvrdi da su to lažne informacije, da oni u Tarzu n e m a j u pojma o nečemu takvome, i da se pita nije li to heretičko iznašašće. Najznačajniji svjedok izvornog teksta (važniji od grčke preradbe) jest latinski prijevod, načinjen oko g. 500, a sačuvan u više od dvanaest recenzija (uglavnom pod naslovom »Visio s. Pauli«), Autor pripovijeda što je Pavao vidio u viđenju o kojemu govori u II Korinćanima 12, 2. Pavao je od Krista dobio poslanje da propovijeda pokoru svemu čovječanstvu. Anđeo vodi Pavla na mjesto gdje se nalaze pravedne duše, do Aheruzijskog mora (o tom moru se u kršć. literaturi prvi put govori u Petrovoj Apokalipsi) i do zlatnog grada Kristova, koji mu potanko raskazuje. Zatim ga vodi do Ognjene rijeke, gdje trpe duše bezbožnika i grešnika. Opisi su slični s onima u Petrovoj Apokalipsi. Pavlova Apokalipsa u k l j u č u j e među osuđene također članove klera, biskupe, svećenike i đakone, a dakako sve vrste heretika. Pokazuje veliku snagu mašte, pa je spis imao golem utjecaj na Srednji vijek; utjecao je i na Dantea. Spis je posebno značajan za angelologiju, osobito za nauku o anđelima čuvarima. Svakog muža i svaku ženu štiti i čuva jedan anđeo, budući da je čovjek slika Božja; anđeli izvješćuju Boga o svakom dobrom i zlom djelu svakoga muža i svake žene (ć. 7). Anđeli se nazivaju »psychopompoi«. Oni posebno vode duše sa zemlje u nebo poslije smrti. U misi za pokojne u Rimskom misalu sačuvan je tekst (offertorium) koji je vrlo srodan s Visio Pauli, o arkanđelu Mihaelu kao voditelju duše u nebo. U spisu se nalazi i zanimljiva ideja o mitigatio poenarum osuđenika u nedjelju, u dan kad je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ta je apokalipsa rano prevedena na crkvenoslavenski jezik, po svoj prilici u Makedoniji, a posjedujemo puni tekst toga prijevoda i u hrvatskoj redakciji.
I z d.: c. TISCHENDORF, Apocalypses Apocryphae, Leipzig 1866, 34—69; Th. SILVERSTEIN, Visio S. Pauli. The History of the Apocalypse in Latin together with Nime Texts, London 1935; G. RICCIOTTI, L'apocalisse di Paolo siriaca: I. Introduzione, testo e commenta; II. La cosmología della Bibbia e la sua trasmissione fino a Dante, Brescia 1932; Ed. HERCIGONJA, Glagoljska verzija pune redakcije Pavlove apokalipse iz Oksfordskog kodeksa Ms. Can. lit. 414, Radovi Staroslavenskog instituta 6 (Zagreb 1967) 209—255; fragmenti kod: Vj. STEFANIC, nav. dj. 191—199. — Usp. E. PETERSON, nav. mj.; Ed. HERCIGONJA, Srednjovjekovna književnost, 351—365.

200

APOKRIFNE APOKALIPSE

4. Apokalipsa Tomina. Decr. Gelasianum zabacuje kao apokrifne, uz Apokalipsu Pavlovu, također Apokalipsu Tominu i Apokalipsu Stjepanovu (Mansi VIII, 151, 167—168). Tomina je Apokalipsa napisana oko g. 400. na grčkom, ili možda na latinskom jeziku, a u jednom dijelu se osjeća srodnost s manihejskom predodžbom o otkupljenju. Ipak se ne čini da bi bila manihejskog ili priscilijanskog podrijetla (H. Kraft). Tekst je pronađen tek g. 1907. u jednom rukopisu u Miinchenu, pod naslovom »Epistola Domini nostri lesu Christi ad Thomam discipulum«. Sadrži objavu o svršetku svijeta, koju je Toma dobio od Isusa. Predznaci Sudnjeg dana raspoređeni su u sedam dana. Postoji i stari anglosaksonski prijevod.
I z d.: F. WILHELM, Deutsche Legenden und Legendare, Leipzig 1907 , 40—42.

O Apokalipsi Stjepanovoj ne znamo ništa, osim njezina spomena u Decr. Gelas. Možda je to p o m u t n j a , koja se odnosi na izvještaj o otkriću relikvija sv. Stjepana (a ne na Apokalipsu), koji je oko g. 415. na grčkom sastavio sam otkrivatelj relikvija prezbiter Lucijan iz Kaphar Gamala kod Jeruzalema. Španjolski prezbiter Avitus iz Brage preveo je t a j izvještaj na latinski. 5. Ps. Apokalipsa Ivanova. Poznata su dva teksta, koja se pripisuju autoru kanonske Apokalipse. Jedan sadrži niz pitanja i odgovora o svršetku svijeta i opis Antikrista (izd. A. Birch i C. Tischendorf). Drugi tekst (ms, Paris graec. 947) donosi neka pitanja o slavljenju nedjelje, o postu, o liturgiji i o nauci o Crkvi, koja sv. Ivan postavlja Isusu (ižd. F. Nau). 6. Apokalipse Marijine; više tekstova na grčkom i etiopskom, kasnijeg postanka. Sadrže objave koje su dane Mariji o mukama u paklu i njezino zauzimanje za osuđene. Prepoznaje se u t j e c a j Apokalipse Pavlove i Petrove. Glavno vrelo su ipak legende o Uznesenju Marijinu, poznate pod imenom Transitus Mariae. Lit. M. JUGIE, La mort et l'Assomption de la Sainte Vierge, Cittä del Vaticano 1944 (Studi e Testi 114). Vidi: Vj. ŠTEFANIĆ, nav. dj., 149—153.

201

§ 21. APOKRIFNE POSLANICE APOSTOLA 1. Epistola Apostolorum, ili »Razgovori Isusovi s njegovim učenicima poslije uskrsnuća«. Svakako najvažniji tekst među apokrifnim poslanicama. Napisan n a j v j e r o j a t n i j e sredinom II stoljeća (140/160), ili još ranije, u Maloj Aziji ili u Egiptu. Predstavlja se kao pismo Apostola upravljeno »Crkvama Istoka i Zapada, Sjevera i Juga«. Otkriven je u Kairu g. 1895. u koptskom prijevodu (jedan dio), a kompletan etiopski prijevod objelodanjen je g. 1913. Postoje i fragmenti u starom latinskom prijevodu. C. Schmidt je g. 1919. objelodanio kritičko izdanje na temelju tih tekstova. Grčki je original izgubljen. Po mišljenju J. Daniéloua, to je izrazito judeokršćanski spis. Epistola Apostolorum je, u stvari, apokaliptički spis, pa bi se mogao ubrajati među apokrifne Apokalipse. To je izvještaj o objavama koje je Isus saopćio Jedanaestorici u vremenu od svoga uskrsnuća do uzašašća, o najskrivenijim misterijima, objašnjavajući im stvari koje kanonska Evanđelja ostavl j a j u u mraku. Najviše je riječ o eshatološkim problemima, posebno o uskrsnuću tijela. Osjeća se u t j e c a j Ivanova Evanđelja. Autor je poznavao Apokalipsu Petrovu, Poslanicu Barnabinu i Hermina Pastira. Spis je napisan s protugnostičkom tendencijom: otvoreno ustaje protiv Simona Maga i Cerinta. Ipak, njegov je cilj ortodoksna judeokršćanska gnoza. Spis jasno ispovijeda inkarnaciju: donosi mali simbol sagrađen na temelju Ivanova Prologa. Gabriel je shvaćen kao personifikacija Logosa. Pažljivo ocrtava pravo čovještvo (tijelo) Isusovo, a ujedno identificira božanstvo Logosa s božanstvom Oca. Eshatologija spisa nije milenaristieka. Krštenje je apsolutno potreban uvjet za spasenje: Krist je u limbu krstio pravednike i proroke SZ. Inzistira da simbol Crkve ima pet točaka: Oca, Sina, Duha Svetoga, Crkvu, oprošten je grijeha (vidi naš § 7). Krštenje samo nije dosta za spasenje, nego treba obdržavati i zapovijedi. Euharistija se naziva Pasha. Promatra se kao spomenčin Isusove smrti. Agape i Euharistija slave se simultano.
I z d.: C. Schmidt, Gespraeche Jesu mit seinen Juengern nach der Auferstehung, Leipzig 1919 (Texte und Untersuchungen 43); usp. M HORNSCHUH, Studien zur Epistula Apostolorum, Berlin 1965 (Patristische Texte und Studien 5).

2. Apokrifne poslanice 5V. Pavla. a) Muratorijev fragment, nabrojivši kanonske Pavlove poslanice, nadodaje: »Fertur etiam ad Laodicenses, alia ad Alexandrinos, Pauli nomine finctae ad haeresim Marcionis, et alia plura, quae in catholicam ecclesiam recipi non potest; fel enim cum melle misceri non congruit« (FP 3, 32). P o t k r a j II st.

Papyrus Bodmer X: Correspondence apocryphe des Corinthiens et de l'Apôtre Paul. Izdao D. 12) ta su pisma bila veoma čitana. kao školska vježba. gdje Pavao kaže da je napisao jednu poslanicu Laodicejcima. B. Zajedno s apokrifnom poslanicom Korinćana. Nije identična s onom koju spominje Muratorijev fragment (protivno je mislio Harnack). Simonu i Kleobiju. M. To je zapravo govor o djevičanstvu. upravljen asketama. . original je izgubljen). da nema uskrsnuća tijela. C. c) Treća poslanica Korinćanima. postao kršćanin i propovjednik kršćanstva na carskom dvoru. da svijet nije od Boga nego od anđela. 3. koji ne priznaju proroke. W. nalazi se ova poslanica. Genève 1959 (novo kritično izdanje s franc. pa je ta poslanica svakako zanimljiva u doktrinalnom smislu za ono vrijeme kad je nastala.202 APOKRIFNE POSLANICE postojale su. tj. § 19. Bori se protiv syneisaktoi. Po sv. ili. Povod za taj sastavak uzet je iz Kol 4. po toj korespodenciji. koji je u tebi i na tebi. De dis posit ione sanctimonii. Obje su te poslanice izgubljene.. skupnog življenja muških i ženskih asketa pod istim krovom. da Krist nije ušao u tijelo niti se rodio od Marije. Roma 1938. vol. marcionovskog sadržaja ili duha: Laodicejcima i Aleksandrijcima. Izd. kao Pavlov odgovor na nju. 10. dvije Pavlove apokrifne poslanice. st. Jeronimu (De vir. de Bruyne g. Pavao u svojoj poslanici odgovara na ta pitanja. Seneka izražava Pavlu divljenje nad dubokim mislima Pavlovih poslanica koje je pročitao.. muškim i ženskim. Pavlu i šest kratkih odgovora Pavlovih. Sadrži osam pisama rimskog filozofa Seneke sv. Postoji latinski prijevod iz III stoljeća. BARLOW. Seneki se ne sviđa Pavlov loš stil. Seneka je. dakle. Pronađena u jednom rukopisu iz VIII st. U sirskoj i a r m e n s k o j Crkvi te su poslanice neko vrijeme bile smatrane autentičnim. da čovjek nije stvoren od Boga. no koja nam se nije sačuvala. TESTUZ. koju bi oni bili pisali Pavlu kao odgovor na njegovu drugu. Korinćani javljaju Pavlu o dvojici heretika. 380. No. Možda je original bio na grčkom. »jer je Duh Sveti. pa mu savjetuje da se trudi i oko stila. — Izd. čista krparija od Pavlovih rečenica iz drugih poslanica. u Würzburgu. prijevodom). u Acta Pauli ¡(v. poznata u latinskoj verziji (ako je bila napisana grčki. b) Epístola ad Laodicenses. Sačuvana je ta korespodencija u više od 300 rukopisa. naročito iz poslanice Filipljanima. uče da Bog nije svemoguć. u krugovima priscilijanovaca. nastala najkasnije u IV st. Altaner drži dosta vjerojatnom pretpostavku da su ta pisma nastala u rimskoj retorskoj školi oko g. o n a j koji izriče te tako uzvišene i čudesne misli«. Epis tula Tit i discipuli Pauli. Nalazi se u mnogim rukopisima latinske Biblije od 6—15. 1925. 16. Epistolae Senecae ad Paulum el Pauli ad Senecam quae vocantur: Paper and Monographs of the American Academy in Rome. Napisano na latinskom. najkasnije u IV stoljeću. 2). Nastala možda u Španjolskoj. d) Korespodencija između Pavía i Seneke.

artificijalne (Usp. osim toga. H. Povijesna v j e r n o s t je njihova najvažnija odlika. Les Passions des Martyres et les genres littéraires. ti spisi bbično ne sadržavaju drugo osim p i t a n j a što su ih sudske vlasti postavile mučeniku. Možemo ih svrstati u dvije skupine: a) Spisi koji donose službene sudske zapisnike rimskih državnih sudova. historijske. u k o j i m a nalazimo biografiju Tekle. koji će se t i j e k o m vremena jako razviti. j e r Acta Pauli et Theclae (usp. Hagiografska je književnost u kasnija vremena zadobila oblike koji su dosta različiti od tih svojih izvorišnih oblika. Spisi te vrste koji su se prvi pojavili u s t a r o k r š ć a n s k o j literaturi bili su u strogom smislu samo opisi mučeništva (passiones ili martyria). njegovih odgovora kako su ih zabilježili službeni zapisničari. čim se razvilo š t o v a n j e mučenika. Ako se izuzme nekoliko uvodnih i nekoliko zaključnih riječi. 2). panegiričke. Bruxelles 1921. 3. § 19. a nisu još bili opisi mučenikova života i d j e l o v a n j a od r o đ e n j a do smrti. Ti su n a m opisi mučeništva. Već u II stoljeću pojavili su se opisi mučeničke smrti pojedinih svjedoka za kršćansku v j e r u . kao drugi s t u p a n j razvitka te književnosti. 2. str. Dosta rano. te Passiones ili Martyria. a koji jednim općim imenom nazivamo hagiografija. koji su se. p o t j e č u već iz II stoljeća. STAROKRŠĆANSKA HAGIOGRAFIJA OPĆENITO 1. Spisi biografskog k a r a k t e r a (životopisi) p o j a v l j u j u se kasnije. čitali u k r š ć a n s k o j zajednici u n u t a r liturgijskog čina k o j i m se slavio spomen godišnjice njihove smrti. u n j i m a nalazimo znač a j n a svjedočanstva o načinu života i p o n a š a n j a m e đ u kršćanima onoga vremena. U n a j o p ć e n i t i j e m smislu možemo starok r š ć a n s k e opise mučeništva podijeliti u tri kategorije: 1. ali je uslijed toga još vrednije i važnije proučavati n a j s t a r i j e književne oblike iz kojih se hagiografija razvila. ali ipak kao drugi s t u p a n j toga književnog roda. N a j s t a r i j i spisi obično nose ime Acta (ili Gesta) martyrum. DELEHAYE.203 GLAVA TREĆA ACTA MARTYRUM I POCECI HAGIOGRAFIJE § 22. doduše. kao i vrijedne teološke informacije. 9). N a j s t a r i j i opisi mučeništva s p a d a j u u tu kategoriju. a kršćani su uspijevali . Ti su se d o k u m e n t i stavljali u javni arhiv. osobito dragocjeni za povijest kršćanstva u vrijeme progona. To su počeci jednog veoma važnog književnog roda kršćanske literature. te izdiktirane presude. Passiones historicae. 2.

Naslov Acta (Gesta) martyrum pripadao je u strogom smislu samo tim spisima (kasnije se ime Acta ponekad pridavalo i drugim opisima mučeništva). Dakako. potrebna hermeneutska vještina. ali Passiones ostaju uvijek izvještaji koji referiraju zbivanja. Ti su spisi od najviše povijesne vrijednosti. Njihova je opća značajka trijeznost te odsutnost fabulacije i gomilanja traženih čudesnih događaja ili avantura. dokumentima koji se ograničavaju na utvrđivanje činjenica. jer su pitanja i zahtjevi poganskih sudaca često lakonski. jer je riječ o neposrednim vrelima. koji su se držali prvenstveno unutar proslave što ju je kršćanska zajednica obavljala u počast svojih lokalnih mučenika na godišnjicu njihova mučeništva. teološke glose autora. nije se ograničila samo na njih. A i odgovori mučenika su isto tako obično kratki i sažeti. mučenici se hvale. bavi cjelokupnim životom i djelom osobe . Sadržavaju određene pohvale mučenika. njihovu ulogu u pripravl j a n j u te slobode: pa je stoga bilo logično. govornička su pravila zahtijevala da se pohvalni govor.204 ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE dobiti prepis službenog originala. te da se naširoko razvija njihova glorifikacija. posebno za razumijevanje dometa onih mučenikovih odgovora koje je sudac držao nepotrebnim zastranjivanjem od glavnog pitanja. Panegirička literatura na Istoku. glorificiraju. ili su b a r tako od zapisničara zabilježeni. koliko je moguće. dok je Zapad u tom pogledu učenik Istoka. nego je već u IV stoljeću obuhvatila i druge velike crkvene muževe koji nisu bili mučenici. Pod imenom »Trpljenja« ili »Mučeništva« u užem smislu dolaze opisi starokršćanskih mučenika koji su napisani od svjedoka-očevidaca ili od suvremenika. uzdižu. Riječ je o pohvalnim govorima (enkomia). Veliki su govornici kršćanskog Istoka bili školovani u onovremenoj poganskoj retorskoj vještini. i stvorila temeljne paradigmatske oblike za kasnija vremena. ti spisi često zahtijevaju napor povijesne interpretacije. ako svojim najvećim dijelom i govori o mučenicima. njihove molitve. oni se ne u p u š t a j u u raspravljanje. traže od mučenika samo da se pokore naredbama. lapidarni. b) Passiones ili Martyria. pa se to duboko odrazilo na tu književnu vrstu. da se mučenici proslavljuju s udivljen j e m i zahvalnošću. Crkva je osjećala doprinos mučenika za pobjedu nad poganskim svijetom. kojima bi se njihov heroj sasvim izdvajao iz područja ljudskoga. zbog svoje junačke veličine kojom su svjedočili za Krista i tako pružili čitavoj zajednici vjernika p r i m j e r za nasljedovanje. 3. Posebnu literarnu vrijednost imaju oni sačuvani dokumenti te književne vrste koji su nastali na grčkom Istoku. Elementi te nove književne vrste mogu se naći već i u opisanoj književnoj vrsti »Passiones« (pod 2b). ali su obično nešto opširniji i imaju jasnije vidljiv pobudni cilj duhovnog izgrađivanja kršćanske zajednice. posebno u obliku posmrtnih govora. Stoga je nama danas. dok je ova nova vrsta prvenstveno retoričkog karaktera: t j . a svakako više podataka o okolnostima mučeništva i o životu crkvene zajednice kojoj su mučenici pripadali. Ponekad se može nazrijeti da su se i ti opisi poslužili službenim zapisnicima rimskih sudskih vlasti. idu za tim da postupak bude što kraći. te pretvarao u neko nadzemaljsko biće. S druge strane. ali se ona posebno snažno rascvala. u IV stoljeću. to jest poslije zadobivanja crkvene slobode u Rimskom carstvu. budući da su se godišnje proslave mučenika obavljale već i u to vrijeme. Panegirički opisi mučeništva. Sigurno je da se ta književna vrsta počela razvijati već u prvom razdoblju starokršćanske književnosti.

Grgur Nazijanski. da univerzalno nekako nadomjesti partikularno. 4. bile one pismene ili usmene. pa da se u stanovitoj mjeri. Najvažniji oblikovatelji te književne vrste na Istoku. počne razvijati hijeratska slika na k o j o j su sve pojedinosti idealizirane. on ne čini čudesa takve vrste. situacije u vrijeme progona.LEGENDARNE »PASSIONES« 205 koja se hvali. Retorika je naređivala također da se u drugi plan stavljaju osobne i konkretne crte. Na t a j se način govornik nije mogao ograničiti samo na posljednji čin mučenikov. nego je morao nekako govoriti o cjelokupnom tijeku života. Ne izbjegavaju se čudesni događaji naprosto. no kasniji su imitatori često uzimali takav govor kao da ima karakter povijesnog podatka. oči nekog velikana nisu nikad bile suhe. Udomaćila se određena borbena i vojnička terminologija: mučenici su atlete. tj. Također je na temelju govorničkih zahtjeva ušla manira tzv. Govornička su pravila nametala hiperbolički govor (mučenik krvnike smatra svojim dobročiniteljima. perifrazu. sv. i si. a i slušači su n a j v j e r o j a t n i j e to tako shvaćali. a da se naglašavaju na neki način apstraktna svojstva. koji su eventualno postojali i iz kojih je govornik crpio podatke: ipak nam panegirička literatura. s obzirom na literarnu vrstu. sv. dj„ 183—235).). Bazilije. ali čudesa se ne događaju da mučenik izbjegne smrt ili strahotu muka. podrijetla itd. pa i o postojanju lokalnih tradicija o mučeniku. ali su kasniji pisci bili u napasti da to uzmu kao povijesni izvještaj. vojnici Kristovi. Ivan Zlatousti. umjesto konkretnog portreta povijesnog dokumenta. koja su mučeniku mogla zaprijetiti. živog ocrtavanja. DELEHAYE. on u stvari ne osjeća muka na koje ga meću. Slušateljstvo je razumjelo hiperbolu. na samo trpljenje i smrt. nazvati i epskima (bar velik njihov broj). i pred kojima on nije ustuknuo: govornici su to uzimali kao literarni procédé i nisu nipošto mislili reći da se to sve tako doista dogodilo. prizora sa suđenja i pogubljenja. jesu: sv. Na t a j je način razvijanje te panegiričke književne vrste imalo golem u t j e c a j na razvitak kršćanske hagiografije općenito. opisivanja (ekphrasis). Zanimljivo je pripomenuti da je u tim pohvalnim govorima pruženo relativno malo m j e s t a čudesnom i čudesima. a ne samo na literaturu o mučenicima. svjedoči o postojanju i o žaru toga lokalnog kulta. s mnogim potankostima. počevši čak od njezine domovine. Možemo ih. sv. u kojemu sudjeluje mnoštvo ljudi. jer je uvijek bio u svetim suzama. u njezinu visokom rascvatu. Artificijelne ili legendarne »Passiones«. E f r e m Sirski. budući da je ona nastala prigodom proslavljivanja lokalnih mučenika. Asterije Amasijski. sv. Pojavljuju se u tim govorima — po načelima retorike — pohvale rodnom m j e s t u mučenikovu i njegovoj domovini: nešto kao klica shvaćanja o nacionalnom svecu. Retorika je diktirala tzv. t j . čudesa su veoma diskretno prisutna u tim tekstovima. nav. ako se to usporedi posebno s kasnij o m legendarnom hagiografskom manirom. posebno što se tiče vlastitih imena. što je uzrokom da nam panegirici često mogu malo pomoći za točno određivanje vremena kad se mučeništvo zbilo. jer mu je duša sasvim prožeta povezanošću s Kristom. Ti su tekstovi napisani . H. pa se tako dogodilo da gotovo nikad nisu po imenu spomenuti nosioci vlasti koji su progon naredili ni suci koji su sudili. Grgur Niski. raznovrsnosti mogućih mučenja. posebno o obliku njegove mučeničke smrti (usp. S tim je u vezi odsutnost pozivanja na povijesne dokumente.

čak. kao svjedočanstvo o vremenu kada su nastali.. a u ovima su oni pravilo. koji trpi gorke muke u svom tijelu dok mu je duša prožeta nepokolebivom vjerom. Delehayem (nav. On drži autoritativne i duge govore. i to kao pobudno pučko štivo. kod čega je vrlo često stvar teško povijesno uskladiti. imati i određenu povijesnu vrijednost. Po svom literarnom obliku ti se spisi uvijek prezentiraju kao povijesni izvještaji. dj. U suđenju često sudjeluje direktno car. ali u epskim se opisima on često sucu obraća s pogrdama i uvredama. pa još kršćanina. žedni krvi i puni okrutnosti. krvave scene. ako se ne uzimaju kao povijesna vrela u strogom smislu. moramo reći — s. kako bismo to mogli biti u napasti uslijed rezultata povijesne kritike. ipak čuvaju određenu vrijednost duhovne i teološke poruke. vojnika. prije nego što je podnio žrtvu života. izvršavaju odredbe. Posebno to vrijedi za spise te vrste koji su nastali u vrijeme kad je smisao za strogu povijesnu istinu i povijesnu vjernost bio malo cijenjen. vidljivim intervencijama Božjima u njegovu korist. prihvatilo i cijenilo. krvnika. i često sadržavaju čitave teološke rasprave. glavni su elementi tih spisa: govori. a povijesni oblik im je samo poslužio kao ruho. Temeljna značajka tih spisa jest da za njih mučenik više nije čovjek podložan slabostima. duševnom nadmoći. njegove se muke bez dovoljnog i uvjerljivog razloga produžavaju i umnogostručuju kako bi se očitovala njegova sasvim nadljudska i bezmjerna snaga u podnošenju. Nerijetko ćemo tu naići i na zazivanje zla i osvete na suca. ili su im drugi ciljevi bili odlučujući. Dok su u povijesnim opisima mučeništva predstavnici vlasti gotovo redovito relativno umjereni. ali je često na mjestu pitanje da li su njihovi autori doista imali nakanu pisati povijest. Oni mogu. koje je teško uskladiti s položajem optuženoga. bez ikakvog povijesnog temelja. U značajnom b r o j u slučajeva riječ je o čistoj tvorbi imaginacije. Ako te spise promatramo okom povjesničara. a koje se čine kao nešto za nj normalno. pogotovo povijest u našem današn j e m smislu. H.206 ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE dosta vremena poslije mučeništva. U povijesnim »Passiones« govori mučenika su iznimka. s ciljem da posluže za duhovnu izgradnju vjernika. jer se nađu zajedno osobe koje ne mogu ići zajedno. čudesa. u epskim su spisima to gotovo redovito ljudi prožeti bijesom na kršćane. čovjek koji vidljivo nadvisuje sve druge ljude oko sebe inteligencijom. Često je to mješavina istine i mašte. ili ponekad i za širenje nekog određenog duhovnog stava. a svakako veći b r o j magistrata. pa su se tijekom stoljeća uglavnom tako i uzimali. tako da je teško u njima prepoznati magistrate iz povijesnih Passio• . nadnaravni zahvati u vezi s n j i m upravo vrve. a) Epski opisi mučeništva. takoreći neinteresantan za širok krug čitateljstva. pa čak i teološkog. I u povijesnim opisima mučenik ponekad odgovara na sudu s određenom slobodom. o neke vrste romanima. To je pitanje veoma važno za naš sud o autorima tih spisa: jesu li to bile varalice. nego je to nadljudsko biće koje po svojoj volji raspolaže snagom i pomoću Božjom: heroj epopeje. ili naprotiv sasvim čestiti ljudi svoga vremena. pa ih stoga ne valja sasvim prezirati. Prema tome. o tendencijama i shvaćanjima onog vremena koje ih je dalo. koji su kasnije generacije zaveli samo zato što su te generacije u njihovim spisima tražile drugo od onoga što su oni htjeli saopćiti. ponekad čak sa žaljenjem. Ti spisi. 236) — da se oni prema povijesnim opisima mučeništva — s čisto literarnog stanovišta — odnose kao industrijski (konfekcijski) produkt prema magistralnim originalnim djelima. ako se spis p r o m a t r a s povijesnog stanovišta.

Tako npr. Rim je isprva veoma nepovjerljiv prema toj vrsti literature. sicut Georgii. vraća se natrag i pogađa krvnike. ne vel levis subsannandi oriretur occasio in Romana Ecclesia non leguntur« (Mansi 8. ut dictum est. tako da ima pet tisuća žrtava. Orest samo puhne na idole i oni se pretvaraju u prah. POPOVIĆ. i to s uočljivim ciljem da se umnože događaji. Znamo i iz povijesnih dokumenata da su protiv kršćana bila upotrebljavana raznovrsna i okrutna mučenja. aut minus apta quam rei ordo fuerit esse putatur. dj. Sv. aliorumque ejusmodi passiones. i opisuje neke osobito okrutne oblike smrtne kazne koje je Maksimijan unio u zakonodavstvo (De mortibus pers. koje su bacili na sv. Laktancije piše: »Tormentorum inaudita genera excogitantur«. Klementa iz Ancire kroz 28 godina (usp. sredstva mučenja ne proizvode svoga naravnog učinka. one se vraćaju i pogađaju strijelce i gledaoce. Izvorište te literature možda treba tražiti u Maloj Aziji i Siriji. 719—738). a posebno je ta književna vrsta bila njegovana u Egiptu. Haralampija kori vojnike zbog okrutnosti. I u povijesnim se spisima događa da jedan sudac šalje mučenika na drugi sud. a sv. Najčešće. str. Kristinu. Codex Lucensis toga dekreta kazuje: »Sed ideo secundum antiquam consuetudinem singulari cautela in Sancta Romana Ecclesia non leguntur. vel idiotis superflua. ali je to redovito zbog razloga jurisdikcije ili slično: u epskima je takvo preseljavanje događanja često. kad sudac naređuje da ih se usmrti strelicama. DELEHAYE. sv. Značajno je također da se u epskim Passiones često tijekom suđenja obraćaju velika mnoštva ljudi. n. ispitivanja. mučenja i okrutnosti. et ab infidelibus. Beograd 1972. Kuzmu i Damjana. sv. Tek u VI stoljeću sastavljene su velike rimske legende koje su stekle golemu popularnost. Kornelija. Počeci epskih »Passiones« vjerojatno također sežu u prvo razdoblje starokršćanske književnosti. 152A).EPSKE »PASSIONES« 207 nes. Ivana Zlatoustog. i tijekom vremena se i u Rimu izmijenilo držanje prema toj literaturi (cf. tako kod sv. na primjer. kako bi mučenik primio palmu mučeništva. H. Jedan od konja koji vuku sv. dok im Bog sam na neki način to ne dopusti. J u r j a kroz sedam godina. ili se razbijaju. 163). J. . Žitija svetih za mesec januar. posebna je značajka te literarne vrste. 15. 8. Uvođenje nadnaravnog elementa. to jest stalno u t j e c a n j e čudesima. dvije j o j se omotaju oko vrata i ližu njezin znoj. i to je gotovo pravilo. qui et eorum. a kod sv. Žestok potres ruši poganski hram i lomi idole na molitvu sv. Sicut cujusdam Quirici et Julitae. u kojemu se izričito osuđuje Passio Quirici et Iulittae i Passio Georgii (Mansi. Vrlo često mučenik uživa moć da muke uopće ne osjeća. ltd. J u r a j tri puta uskrsne prije nego što će biti konačno usmrćen. kako dokazuje Decretum Gelasianum. qui conscripserunt nomina penitus ignorantur. 5). svakako je već postojao značajan broj opisa mučeništva po epskom modelu. a posebno pjesnički opus Prudencijev (»Peristephanon«). Propter quod. a dvije kao djeca sišu njezino mlijeko. a kod nekih se mučenja pretvaraju u pravo uživanje. međutim. quae ab haereticis perhibentur compositae. Od zmija otrovnica. jer nam to dokazuju spisi Kapadočkih otaca. Viktorin pod najgorim mrcvarenjima osjeća ugodnost. dvije se smjeste uz njezine noge. 236—315). a događa se da se ta različita m u č e n j a produžavaju kroz duge periode: ponekad kroz više godina. No u epskim opisima okrutnosti se izuzetno gomilaju u tijeku mučeništva pojedinog mučenika. K r a j e m IV st.. Ponekad se ono što je trebalo uništiti mučenika okreće protiv mučitelja: kamenje koje bi imalo pogoditi sv. Mučenik je iznad svih ljudskih mjerila. krvnici ne mogu ništa protiv njega. jer Bog to sprečava čudesima.

dakako. u toj književnoj vrsti opis mučeništva zauzima relativno malo mjesta. tako se iz prvotne literature o mučeništvima razvila općenita književna vrsta hagiografije. te konačno i on postaje kršćanin. razvilo štovanje i drugih svetaca. Ugledna djevica Cecilija na dan svoje svadbe. Bruxelles 1936. U nekim se idiličkim opisima jasno zapaža u t j e c a j grčkog romana. Nakon različitih događaja. razloži neka nauka. Epski opisi mučeništva su najbrojniji. budući da je u njima govor prvenstveno. a spis se pretvara u životopis glavnoga junaka. samo mučeništvo kao da je tek okvir. Caeciliae« može u j e d n o smatrati i didaktičkim spisom. nego se ide za tim da se ocrta pobudni p r i m j e r za nasljedovanje. najčešće misle da su drugi članovi mrtvi. DELEHAYE. što se i događa. baš »Passio s. tako da ona obuhvaća i spise o mučenicima. »Idilički roman« je književna vrsta kojom su napisani neki veoma popularni izvještaji o mučeništvima. Anđeo im d a j e dva vijenca od ruža i ljiljana. u prvoj bračnoj noći. H. koji ima funkciju da pobudi zanimanje za nauku i da se didaktičkom elementu pribavi veći autoritet (npr. Takav je otprilike stil idiličkih Passiones. kao na p r i m j e r »Passio s. niti gola biografija s čisto povijesnim ciljem. To je književna vrsta koja bi se možda mogla smatrati n a j s t a r i j i m oblikom cjelokupnog opisa svetačkog života. Dolazi im u posjet Valerijanov brat Tiburcije. legenda o rimskom generalu Placidu-Eustahiju. obećava mu da će poslije k r š t e n j a vidjeti anđela koji bdije nad njom. Ceciliae« (izd. a napokon i Cecilija. 194—220). »Didaktički roman« imamo u slučaju kad je opis mučeništva izveden s vidljivim ciljem da se prvenstveno donese neka poduka. »Roman avantura« poznat n a m je već iz Ps. Les saints de novembre et de décembre. mogu i ukrštavati: tako se npr. koje se prvo u Crkvi utvrdilo. koji ne vidi vijence. Osnovica fabule je uvijek da se članovi neke obitelji pod izuzetnim okolnostima rasprše po svijetu. str. Étude sur le Legendier romain. U tu vrstu spada npr. oni mu počnu tumačiti. Književni se rodovi. to jest životopisa svetaca. u m i r u mučeničkom smrću. iako najstariji spisi o mučenicima imaju nešto specifično. Klementina (v. a potječe iz Indije. Kao što se po p r i m j e r u štovanja mučenika. obraća na kršćanstvo svoga muža Valerijana i ujedno ga odmah oduševljava za čuvanje djevičanstva. samo o mučeničkoj smrti. n a j p r i j e Valerijan i Tiburcije. didaktički roman i idilički roman. Pod imenom hagiografija razumijevamo danas svu literaturu o životu i djelima svetih ljudi u Crkvi. § 10. dok se konačno na čudesan način opet ne nađu zajedno i međusobno ne prepoznaju. 7). povijest o »Sedam spavača« propovijeda istinu o uskrsnuću tijela). Mučeništvo sv. među kojima je posebno vrijedno spomenuti literarne vrste roman avantura. 5. doživljavaju kojekakve avanture. Nastala je iz želje da se u Crkvi nešto više zna o pojedinom . ali imamo i druge oblike. Kako se vidi. ali osjeća njihov miris. Skupna je značajka sve te literature u tome. što ona ima pred očima naglašen pobudni cilj: ne piše se gola činjenična povijest radi povijesti. Ta je književna vrsta pretkršćanskog podrijetla i bila je mnogo upotrebljavana u grčko-rimskoj p u č k o j literaturi.208 ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE b) Druge književne vrste tipa »Passiones«. pa se čudi odakle t a j miris u to vrijeme. a) Život prije mučeništva (Bios pro tou martyriou). ili ponekad isključivo. ne znaju jedan za drugoga. Nicefora inzistira na opraštanju nepravdi.

Osobito u t j e c a j n e hagiografske spise napisao je sv. Pisci legendi 14 Povijest kršćanske literature I . Antonii). pa onda Sulpicije Sever (Vita s.. nego također po podrijetlu značajnih elemenata. ne samo po namjeni. Jeronim označuje kao »egregium volumen vitae et passionis Cypriani« (De viriš ili. T. Od XIII st. 84—85). On je svakako utjecao na razvitak kasnije legendarne hagiografije. nego želi kroz to pripovijedanje pružiti neku p o r u k u ili naprosto zadovoljiti maštu. c) Legende. koje sv. Vita Malchi monachi captivi). 1—13. koji je umro g. Literarna vrsta legende je pretkršćanskog podrijetla. 2). Les légendes hagiographiques. Beograd 1972. To je djelo đakona kartaške Crkve Poncija o životu sv. Za razliku od priče. Prvi kompletan životopis jednog mučenika napisan je na latinskom jeziku u Kartagi malo vremena poslije 14. 283—284. Zagreb 1972. jer se pod legendom podrazumijeva pripovijedanje o nekoj povijesnoj osobi ili o nekoj geografskoj veličini (gradu. To je »Život Polikarpov« (Vita Polycarpi). Neki misle da je t a j spis nastao već u I I I stoljeću i da mu je autor mučenik Pionije. Ciprijana. koji je zabilježen kao sudionik jedne sinode g.) koje ima povijesni oblik ali ne pretendira da iznese čistu povijesnu istinu. str. Književni leksikon. H. ČUBELIĆ. nije izvršio neki veći utjecaj. DELEHAYE. H. b) Hagiografije. kršćanski su se pisci legenda često okoristili elementima koji su već postojali. u IV stoljeću. od V stoljeća dalje. Martini). Međutim. a prauzor te književne vrste jest »Život sv. Književna vrsta legende nije nešto isključivo crkveno. početkom V stoljeća. prevladao je običaj u j e d i n j a v a n j a jednoga i drugoga (»Legenda aurea« Jakoba de Voragine). Legende imaju karakter izrazito pučkog štiva. JOVANOVIĆ. r u j n a 258. Vita beati Hilarionis. To je u j e d n o n a j s t a r i j a svetačka biografija u starokršćanskoj književnosti koja — makar je pisana s hagiografskim ciljem i s retoričkim elementima — ima karakter historijski. Antuna« (Vita s. Poncijev spis o životu i mučeništvu Ciprijanovu (III st. Bruxelles 1905. Hagiografija se u pravom smislu počela razvijati u drugom razdoblju starokršćanske književnosti. a drugi opise smrti mučenika. napisao sv. a koji se ima čitati (legenda) na njegov blagdan unutar bogoslužja. N a j s t a r i j o m hagiografijom — ali bez povijesnog karaktera — smatra se apokrifni spis »Acta Pauli et Theclae« (v. Nekoć su se razlikovali Legendari od Pasionara: prvi su sadržavali živote svetaca ne-mučenika (confessores). Jeronim (Vita Pauli monachi. koji je oko g. to jest od samih događaja poslije njegova uhapšenja. napisan u II stoljeću. 250. n j e m u u počast. Tako su nastale i posebne crkvene knjige Legendari (Legendarius) u kojima su bili sabrani ti spisi koje je trebalo čitati. § 19. ta hipoteza ne p o s j e d u j e dostatnu vjerojatnost (usp. Spis je bio brzo preveden na latinski. spis poznat — čini se — biskupu Makariju iz Magnesije. Atanazije. Les Passions des Martyrs et les genres littéraires. Hagiografska se literatura posebno razvila u legendarnom obliku. da imamo sačuvane tekstove te književne vrste samo iz kasnijeg razdoblja. tvrđavi. i si. 21—59).) čini se. Najstariji takav tekst postojao je. uzdižući na t a j način osobe ili stvari na višu razinu značenja. 357. Ime »legenda« ipak potječe iz kršćanske hagiografije: to je prvotno spis u kojemu se pripovijeda život sveca ili mučeništvo mučenika. samo su ih smjestili u druge okvire. činjenica je. DELEHAYE. na određeno mjesto smještava fantastične događaje. 403. 68). čini se. Međutim. jezeru.LEGENDE 209 mučeniku od samog njegovog slavnog svršetka. s etiološkom i didaktičkom svrhom (Usp. nego je to opći književni oblik. Rečnik književnih izraza. S. legenda je uvijek vezana povijesno ili topografski: uz određenu povijesnu osobu ona povezuje imaginarne činjenice.

te Ordo divinorum officiorum Crkve iz Oxyrhynchos-a u Egiptu (535/536). da su Crkve pravile brižne popise svojih mučenika već u prvom razdoblju starokršćanske književnosti. Opći martirologiji nastali su kao kompilacije privatnih osoba. željeli kroz pripovijedanje osebujnih događaja postići posvješćivanje nekih istina religioznog reda ili nekih moralnih principa. 70). one postizavaju svoj učinak. zatim Kalendarium Carthaginense (početak VI st. kao njihov izraz i upotpunjenje. DELEHAYE. nav. Kako samo ime kaže. jer su oni odraz liturgijskog štovanja. nazvan tako zato što se lažno pripisivao sv. Hist. za Rimsku Crkvu.) Kalendarium Gothicum (stavljen pred Ulfilinu Bibliju. to jest. nego da se jednostavno privlačnim pričanjem postigne sviđanje kod čitatelja. Beograd 1972ss. Kalendarium Ecclesiae Turonensis (iz V st. Pa i onda kad se nije radilo o tome da se utuvljuje neka istina. VI st. Službeni ugled ima tek Martyrologium Romanum (1582. iz g. Martirologiji i kalendari. str. da se čisto legendarnim ličnostima počeo iskazivati svetački kult. premda treba lučiti između kataloga i kalendara. izdan po nalogu pape Grgura XIII. budući da su legende obično slijedile već postojeći kult. pa stoga njihov ugled ne dosiže takvu visinu. a nisu tome kultu prethodile. u vrijeme kad su Životi svetaca bili obljubljeno štivo kod vjernika. pa da se legendarni elementi počinju uzimati kao povijesne činjenice. S. Najstariji opći Martirologij sačuvan nam je na sirskom jeziku iz IV stoljeća. ali koji nije uspio doseći vrijednost koja bi udovoljavala zahtjevima povijesne kritike. jer su ovi drugi bili u strogo liturgijskoj funkciji. koje se nije moglo uvesti bez intervencije autoriteta. Žitija svetih. osnovicu tih knjiga čine popisi mučenika.). po kalendarskom načelu uređeni popisi svetaca s kratkim povijesnim naznakama. No do nas nije došao nijedan tekst iz toga prvog razdoblja. Franc. rimskom Kronografu. 31). No to se moglo dogoditi samo jako iznimno. Rijetko doduše. POPOVIĆ.210 ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE u pravilu su. Zato govorimo o kalendarima. Na Zapadu je sredinom V stoljeća u Sjevernoj Italiji nastao Martyrologium Hieronymianum. 354. Najstariji takav popis imamo u tzv. kojih su godišnjicu te Crkve slavile. dotjeranije izdanje 1586). Martirologiji. pa stoga imaju službeni karakter. Dok se legende čitaju u duhu u kojem su napisane.. sačuvan kod Grgura Turskog. te da se na njima kao takvima gradi. ali ipak se događalo i to. čini se. 6. op. a nisu imali nakane tvrditi da je riječ o stvarnim činjenicama: stvarali su na t a j način neku mješavinu povijesti i parabole. . a tako su se u početku i čitale. a ostali sveci su im pridruženi. Ono što je u staroj legendarnoj hagiografiji najbolje. U isti književni rod idu i tzv. ne osjećajući da bi u tom postupku bilo išta nenormalno ili prevarno. ŠB) dovodili su na scenu kraljeve i vladare.. okvir života jednog sveca mogao je piscu predstavljati elemenat zainteresiranosti koji nije trebalo prezreti« (H. Lokalni su martirologiji po sebi od većeg ugleda. Polazište za stvaranje općih martirologija predstavljaju lokalni katalozi mučenika pojedinih Crkava. »Drevni pripovjedači (pretkršćanski. kršćanski moralist je sasvim naravno bio naveden na to da svoje zapovijedi podupre autoritetom kojeg mučenika ili askete. Iz Tertulijana i Ciprijana znamo. No ubrzo se događa da se njihov pravi karakter zaboravlja. prvenstveno o m j e s t u gdje su sahranjeni. dj. Jeronimu. kod nas je danas najpristupačnije u kolekciji: J. 10. kao liste blagdana koji su se svetkovali u određenoj Crkvi.

kartaški Kalendar i istočni martirologij. Uglavnom se ograničava na imena svetaca i mjesta. Njegova su podloga bili rimski Kronograf. počinju. u njima se imenima svetaca nadodaju kratki iskazi o životu i mučeništvu. tek rijetko nalazimo. L'hagiographie. još: R. martyrologia histórica.MARTIROLOGIJI I KALENDARI 211 Taj je Martirologij osnovica svih kasnijih zapadnih martirologija. Bogoslovska smotra 44 (1974) 21—37. se posebno razvijaju. . tzv. trag nekog elogiuma sveca. E. često od legendarnog značenja. a u IX st. U VIII st. AIGRAIN. Za hagiografsku književnu vrstu usp. HOSKO. Temeljni oblici štovanja svetaca kroz povijest Crkve. Poitiers 1953.

Iz teksta saznajemo da je Justin to po drugi put boravio u Rimu. spis sadržava sudski zapisnik o osudi na smrt sv. službene sudske zapisnike). za kojega Tertulijan kaže (Ad Scap. te o saslušavanju i osudi na smrt g. Vigellius Saturninus). Euelpista. a sudac je bio gradski prefekt Rustik. Harite (žene). Rimski martirologij (1589) n a b r a j a kao mučenike svih 12. da je zajedno s drugovima osuđen da mu se odsiječe glava. kao i prošireni kasniji latinski tekst. 633). martyrum Scilitanorum. najvećeg apologeta II stoljeća. Spis je sačuvan na grčkom jeziku. 3. EP 3. F. Usp. 120—122. Suđenje je održano u Kartagi »in secretario«. RUINART. za vrijeme cara Marka Aurelija Antonina. Scili je bio grad u Numidiji. Acta s.. Peona i Liberijana. Izd. koji imaju prvorazrednu povijesnu vrijednost. Šagi-Bunić. LUKMAN. 113—119. Za teologiju je važno Justinovo ispovijedan j e vjere u jednoga Boga Stvoritelja i Isusa Krista Sina Božjega (paida Theou). a nastao je u Afričkoj Crkvi. povijesne opise suvremenika). Justina. Cypriani. da je držao neke vrste školu. I z d. a sudac je bio prokonzul Saturnin (P. 258. To je najstariji spis na latinskom jeziku. 1.212 § 23. 3) da je prvi u Africi na smrt osudio kršćane. pred prokonzulom Galerijem Maksimom. i svih je šest osuđeno da im se odsiječe glava. Sačuvan je i grčki prijevod tih akata. Na k r a j u spisa se kaže da je prokonzul po glasniku proglasio osudu dvanaestorice (svi su navedeni po imenu). Ovdje ćemo n a j p r i j e iznijeti neka Acta martyrum u užem smislu (tj. T. Ks. dj. tri muškarca i tri žene. 61—67 (slovenski prijevod s uvodom i komentarom). Spis donosi točnu naznaku vremena: 17. Kalendarium Carthaginense ne nab r a j a imena. Na suđenju je ispitivano šest kršćana. Acta proconsularia s. 165. Passio ss. Jesu li intelektualci uistinu »laka roba«? Kana 12/1973. Osim kratkog uvoda i zaključka. Hieraka. Iustini et sociorum. nav. Acta martyrum. ACTA I PASSIONES IZ PiRVOG RAZDOBLJA Iz II i I I I stoljeća sačuvano nam je više opisa mučeništva. Neki autori misle da su se šestorica spasila bijegom. i njegovih drugova Haritona. 257 pred prokonzulom Paternom. Ratisbonae 1859. str. 2. ali pod upravom prokonzula Afrike. zajedno s opisom mučeništva. nego samo kaže »sanctorum Scilitanorum« (Th. To je bilo za vladanja Valerijana i Gali- . To je bilo n a j v j e r o j a t n i j e g. s r p n j a 180 (kad je prevedeno u naše r a č u n a n j e vremena). Sadržava sudske zapisnike o saslušašavanju kartaškog biskupa Ciprijana g. a zatim neke Passiones ili Martyria i(tj. Martyres Chrisli. Celje 1934. 87—89.: FP 3. LUKMAN. Događaj se zbio u Rimu.

ali ranije. da se Polikarpovo mučeništvo dogodilo 23. Griffe. s više potankosti izvijesti o mučeništvu svoga biskupa Polikarpa: u j e d n o se izražava molba. Polikarpa. I. introd. eccl. 167. dj. a na drugom je osuđen da mu se odsječe glava. osuđen je na lomaču. 20). pa počeli iskazivati kult ovome«. Polikarpa je sudio prokonzul Status Ouadratus. 82—93. Najstariji opis mučeništva napisan od očevica. i policija ga je došla uhititi. Kršćani su ipak sabrali ostatke kostiju da ih sahrane na dostojnom m j e s t u kamo će dolaziti da slave njegovu obljetnicu. u udaljenije Crkve (c. str. P. Th. W. 4. (4.POSLANICA VIENSKE I LIONSKE CRKVE 213 jena. Martyrium Polycarpi svjedoči da su kišćani iskazivali štovanje mučenicima. 5. legendarnog je značaja (usp. Euzebije Cezarejski u svojoj Hist. Mnoštvo je zahtijevalo njegovo suđenje.: Th. F. I Euzebije stavlja mučeništvo Polikarpovo u vrijeme Marka Aurelija. ali stvara nove i veće. da je spis napisan prije prve godišnjice Polikarpove smrti. a koja je veoma važna i za teologiju i za liturgiju. str. da Crkvu u Filomeliumu. koja dolazi kao djelo nekog Pionija. kao poslanica Crkava Viennensis et Lugdunensis. Njegovo je boravište izdao jedan rob. iste godine kad i mučeništvo Lionskih mučenika. str. Poslanica Vienske i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije. CAMELOT. Tekst je sačuvan u šest grčkih kodeksa. RUINART. a mučenicima iskazuju čast kao učenicima i nasljedovateljima Kristovima. HARTEL. Telfer. Spis je u cijelosti sačuvan kod Euzebija Cezarejskog (Hist. Polikarp se. I. 261—263. t j . 1—7. Ks. str. član Crkve u Smirni. Prema spisu. Izd. 408). poslan je confector da ga probode. Spis je napisao neki Marcion. I z d. 3 (Beč 1871) CX—CXIV. H. pod carem Markom Aurelijem. Od krvi se vatra pogasila. dj. malo poslije smrti sv. — Usp. DELEHAYE. Kršćani se Kristu k l a n j a j u kao Sinu Božjem. Pol. 242—175. ali koji nisu bez problema. Budući da je borba sa život i n j a m a bila završena. na njezinu želju. nego je spaljeno. veljače 156. J.. tato je istraživači (E. a spis je važan i za teologiju mučeništva kao nasljedovanja Kristova. o .. da »ne bi napustili raspetoga. § 22 5a). a u cjelini prenosi gl. napisana početkom V stoljeća. predlažu g. Marrou) odbacuju. neka se poslanica pošalje dalje. 161—169. Beograd 1973. 8—19. ubrzo poslije 22. Grégoire pokušao dokazati.. H.). 5. Iz formulacije toga mjesta o budućem proslavljivanju godišnjice zaključuje se. U novije vrijeme je H. dj. Kad ga vatra nije odmah spalila. kad je buknuo progon. nav. a u vrijeme kad se već pojavila montanistička sljedba. Martyrium Polycarpi. Les Passions des Martyrs et les genres littéraires. Na prvom je preslušavanju Ciprijan bio prognan u Curubis. nav. SC 10. LUKMAN. te je doveden u Smirnu u stadion. Cypriani opera: CSEL 3. 52-62. U spisu nalazimo veoma lijepu molitvu. LUKMAN. Popović odlučuje se za g. 1—3). nav.. Napisan na grčkom jeziku u Galiji. Život 8 (1927) 271—277. Meinhold. G. (Žitija svetih za mesec februar. koju Polikarp moli prije smrti. bio sklonio u jedan zaselak kod Smirne. Vita Polycarpi. 144—148. 15) rezimira gl. BOCK. Oblik spisa je epistolarni: to je pismo koje šalje »Crkva Božja koja boravi u Smirni Crkvi Božjoj koja boravi u Filomeliumu i svim zajednicama svete i katoličke Crkve koje su na svakom mjestu« (Mart. Ta teorija razrešuje neke probleme. eccl. Tijelo nije predano kršćanima. P. veljače 177.

Liječnik Aleksandar. optužili su kršćane za »tijestovske večere« i »edipovske inceste«. još pogani. KS. Posebnu pažnju posvećuje izvještaj Blandini. H. odgovorio. ali ipak odlučan borac Kristov. quae filios ad fortiter certandum accenderat. i tako su se natrag svrstali među mučenike. Les Passions des Martyres et les genres littéraires. t a m q u a m nobilis mater. 73—86). dogodilo se. koja je n a j p r i j e zanijekala Krista. . non bestiis objecta esset«. pošto je pred svima. da su mnogi od tih otpadnika na novom ispitivanju. K. počela ispovijedati Krista. »immensa quadam caritatis copia erga Deum simul et proximum exuberans«. ne zatajujući da je bilo i apostazija. »kao da se probudila iz dubokog sna«. Atal. Velika povijest Crkve I. Poimence se spominju samo neki mučenici: đakon Vienske Crkve Sanctus. JEDIN. i ništa drugo nisu mogli iz njega izvući. Maturus. predan divljim zvijerima. zajedno s petnaestogodišnjim dječakom Pontikom. Suđenja i mučenja obavljala su se javno pred mnoštvom gledalaca. prorsus quasi ad nuptiale convivium invitata. koja je bila ropkinja. i ništa se zla kod nas ne radi«. Zagreb 1972. i sama među mučenicima (ime gospodarice nije spomenuto) — jer je bila veoma krhka tijela. kojemu je bilo preko devedeset godina. LUKMAN. odjednom počeli ispovijedati svoje kršćanstvo. oko desetak kršćana. koji je iz publike hrabrio ispovjedaoce da u s t r a j u . nav. Njega je sudac nazvao »advocatus christianorum«. i zatražio da mu bude dozvoljeno da »izreče obranu za braću i da javno dokaže da se kod nas ne nalazi ništa impium aut irreligiosum«. na upit suca. a mnoštvo se osobito istaklo bučnim zahtjevima da se kršćani stave na muke. BAUS. i za koju su se svi bojali — pa i njezina gospodarica. Kad je od cara došla uputa da se one koji se odreknu kršćanskog imena odmah pusti. str. Neki uhvaćeni robovi kršćanskih gospodara. 185—186. Ropkinja Biblijada. starac Potin. rodom iz Pergama u Maloj Aziji. podnijela mučeništvo »omnium postrema.214 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA žrtvama progona u njihovoj zajednici g.. ad eosdem ire properabat. dj. Veoma dirljivo i jednostavno pripovijeda događaje. biskup Lionske Crkve. prihvatio da jede sve što su im davali. u strahu od nitria. kad je trebalo samo zanijekati da su kršćani pa da budu pušteni. 177. ali je ipak. govoreći: »Kako bi moglo biti da jedu djecu oni kojima nije dozvoljeno ni kušati krv životinja!« Autori vide u tom izvještaju o galskim mučenicima također delikatnu reakciju na montanističku krizu koja je u to doba bila počela u Frigiji (usp. jer sudac nije mogao odoljeti bijesnom zahtijevanju mase. a ostale osudi na smrt. priznalo je na prvim m u k a m a te lažne optužbe i odricalo se Krista. ali su ih nakon toga držali i dalje u zatvoru kao sukrivce u zlodjelima. uhvaćen je na licu mjesta. et victores ad Regem praemiserat: eosdem certaminum cursus quos filii confecerant remetiens. budući da je imao rimsko građansko pravo. i uključio ga u b r o j drugih osuđenika. u m j e s t o da b u d e pogubljen mačem kako je slijedilo iz carskog reskripta. Napisan odmah poslije mučeništva. da je i on kršćanin. Već u prvom mučenju javio se iz publike Vettius Epagatus. DELEHAYE. koji je na sva pitanja na m u k a m a odgovarao samo jedno: »Kršćanin sam«. ali je u zatvoru. 121—125. u H. odjednom je na mukama. Spominje se i asketa Alkibijad. koji je prije živio samo od kruha i vode. de exitu suo laeta atque exsultans. bio s ostalim kršćanima koji nisu bili rimski građani. koji je bio neofit (novokrštenik). kao i drugi mučenici. računajući da će se tako spasiti. Blandina je. ali koja je na svim mukama h r a b r o ustrajala ponavljajući samo jednu rečenicu: »Kršćanka sam. na nagovor Atala. te koji je. koji je bio »columna et f i r m a m e n t u m Ecclesiae nostrae«. bio uzrok da sudac odloži postupak i zatraži upute od cara.

To p r e m j e š t a n j e događaja u Aziju i preimenovanje glavne osobe očito je kasnijeg datuma: redaktor koji je to učinio nije zapazio nemogućnost da Apolon iz novozavjetnih spisa bude živ još pod Komodom. j e r »glavno vrelo akata Apolonijevih jest stenografija. F. Osim tih i još nekih manjih problema grčkog teksta. Spis je uslijed toga veoma važan i za teologiju. Opširan opis njihova mučeništva iz više grčkih kodeksa izdali su Bolandisti (Acta Sanctorum.. 11) (usp. prije smrti i napiše (što nije vjerojatno). 135). I z d. 1468. RAUSCHEN. LUKMAN. eccl. Carpi. 19. najvjerojatnije stoga što je Apolonije odmah od početka priznao da je kršćanin. Prema starim martirologijima Karpo bi bio biskup. 1888 (TU III. pronađen je stari armenski prijevod Apolonijeva mučeništva.: FP j. 120—126). Za mučeništvo sv. pronašli grčki tekst. U grčkom tekstu se r a d n j a zbiva također pod carem Komodom. Prema tom opisu oni bi bili trpjeli pod Decijem (248—253). str. koju Harnack naziva »najodličnijom apologijom od svih koje smo primili iz starine«. G. 24. 4. Acta s. koja ne mora nužno biti službena stenografija. Florilegium Patristicum 3. 15. 183/185). 21. koji je posebno proučio A. prefekt Perennis kaže: »Neka se pročitaju akta« (Acta Apoll. premda je postojanje službenih zapisnika u samom spisu konstatirano«: na početku druge sudske sjednice. 4. April.. Apolonije je suđen i ubijen u Rimu za vrijeme cara Komoda. Apolonije se branio pred senatom. Nav. mnogo kraći i stariji tekst.MUCENI5TV0 KARPA. o kojemu govore Djela apostolska (18. mogao sažeto iznijeti pred sudom glavne argumente kršćanskih apologeta. Euzebije je znao za neka hypomnemata o mučeništvu Karpa i Papila i žene Agatonike u azijskom gradu Pergamu (Hist. Nav. dj. Iako ima nekih teškoća s tim tekstom (H. II. dj. Prema Euzebiju. G. pošto su Apoloniju bila dana tri dana da razmisli. DELEHAYE. 90—99. a sasvim je uvjerljivo. a čitav je tekst bio uklopio u svoju kolekciju o mučenicima. 125—136). dj. 2—5) unio neke dijelove iz teksta Akata. na žalost danas izgubljenu.. 1874. ali je taj opis legendarnog značaja: to je prerada koju je u X st. eccl. dapače se najvećim dijelom približava onoj vrsti koja donosi gole službene zapisnike. a Bolandisti su g. V. Ks. 3/4. a Papilo đakon. H. ali su s u m n j e neopravdane. Papyli et Agathonices. koji je u Crkvenu povijest (5. Apolonija znamo također iz Euzebija Cezarejskog. da je naobražen i ugledan čovjek. a suđenje je vodio pretorijanslci prefekt Perennis (g. DELEHAYE. pronašao je Aube u kodeksu Paris graec. 14—20. Harnack g. str. nav. 435—465). str. 7. načinio Simeon Metafrast. kojemu su — kako piše Euzebije — po zakonu protiv dostavljača prebijene golijeni. budući da se apologetska literatura u to vrijeme bila već široko razvila (usp. i). bila mu je dana mogućnost da svoju obranu. Apollonii. Neki (Geffcken) su baš zbog toga izrazili s u m n j u u autentičnost toga spisa. Nav. ovaj spis odaje sve odlike autentičnih povijesnih opisa mučeništva. 21. Prijavio ga je njegov rob. jer u spisu nema nijednog od onih artificijelnih elemenata kasnijih epskih Passiones. G. 5). PAPILA I AGATONIKE 215 6. 85—104 (grčki tekst s Rauschenovim latinskim prijevodom). dj. Martyrium ss. on se mora smatrati au- . apostol iz Aleksandrije. a po Rufinu (Hist. kakav je bio Apolonije. Apolonijeva akta donose cjelovitu kršćansku apologiju. Osuđen je da mu se odsiječe glava. ali je Perennis prokonzul Azije. koju je pred senatom i narodom iznio. a Apolonije je postao Apolon. 1895. DELEHAYE. 1881. Bonn 1914. H. postupak se ipak održao. 136—141). 48)..

odgovorio je: »Vidjeh slavu Gospodnju i razveselih se« (Martyrium 38—39). Augustin 200 godina kasnije našao ponukanim. a druga Felicitas. Felicitas mu je odgovorila: »Sad ovo što trpim trpim ja. te dopunio ostalo (14—21). I. 3). kojim se zabranjivao prijelaz na kršćanstvo (i na židovstvo) (usp. str. Saturninu i Sekundulu. a možda su neke sitnice i kasnije unesene u tekst. c. 68—72. U Afričkoj je Crkvi bio u golemoj cijeni. Događaj se zbio kao posljedica edikta Septimija Severa iz g. 42—46). uskliknula je tri puta: »Gospode. koju je odmah jedna kršćanka posvojila. Gospode. Marietti. Velika povijest Crkve. 4). Torino 1970. Felicitas je bila u osmom mjesecu trudnoće. 3—10) osobni zatvorski dnevnik mučenice Perpetúe. Mučeništvo se zbilo u Kartagi. 45). — Izd. DANIÉLOU. KS. da nagovori kćer . iz pera same Perpetúe. BAUS.: FP 3. spojio dva izvještaja dobivena iz zatvora. 8. i bila je ugledna i naobražena matrona. K. jer u sačuvanom tekstu nema riječi o osudi Agatonike. ožujka 203. od kojih se jedna zvala Vibia Perpetua. treba da budem dionica i da blagujem na tom preslavnom ručku!« Kad je narod vikao: »Smiluj se svome sinu!«. J. a kad ju je vatra zahvatila. najprije Papil. Oni su malo poslije uhićenja bili kršteni (c. a o n d j e će biti drugi u meni koji će trpjeti za mene. Čini se. Odatle se razumije. njezina ropkinja. dj. 3). 10. LUKMAN. nepravednih li odluka!« (Martyr. iznenada zavikala: »Ovaj je ručak za mene pripravljen. da tu nešto nedostaje. Perpetua je imala oko 22 godine. Njihov se katehist Satur kasnije sam prijavio radi n j i h (»postea se propter nos ultro tradiderat«. Passio ss. ona se nije dala smesti. nav. Nuova storia della Chiesa. a onda Karpo. To je vjerojatno najdirljiviji opis mučeništva koji posjedujemo. da vjernike upozori da mu ne treba pridavati isti ugled kakav se pridaje Svetom Pismu (De anima et eius origine 1. Harnack zastupa da se to mučeništvo zbilo u vrijeme Marka Aurelija i Lucija Vera (161—169). sv. Na upit prisutnih što se smije. ali s time da je velik dio spisa (gl. u H. no đakoni Tercije i Pomponije uspjeli su pomoću novca ishoditi da im se tamnički režim poboljšao. 242—243). t j . i ona je treći dan prije određenog roka za pogubljenje rodila djevojčicu.12). Perpetuae et Felicitatis. jer ću i ja za njega trpjeti« (c. te ona tako neće moći trpjeti s ostalima. k tebi sam se utekla!« (Mart. JEDIN. 15). Sva je skupina u tamnici za n j u molila. Kad je rodilju jedan od stražara pitao. pa se jako bojala da će njezino mučeništvo biti odloženo zbog zakona koji je zabranjivao pogubiti trudnicu. I. što spis govori o petoro uhapšenih katekumena. prevevši ga odmah na grčki. i zajedno s njima je bio mučen. sv. 186—188. Tekst je na latinskom jeziku n a j v j e r o j a t n i j e redigirao Tertulijan. kako će ona podnijeti divlje zvijeri kad sad toliko jauče kod rađanja. o mladićima Revokatu. samo što vjerojatno nije potpuno sačuvan. a jedan je dio (11—13) napisao mučenik Satur: konačni redaktor je napisao uvod. Gospode. tako da se sv. koje su j o j na njezinu želju donijeli i u tamnicu (c. o opetovanim n a s t o j a n j i m a njezina sijedog oca poganina. Agatonika. i o dvije mlade žene. Na to je jedna od prisutnih kršćanki. 105—112.. Zagreb 1972. pomozi. 202. Ipak nije sasvim isključeno vrijeme Decijevo. Osobito su dirljivi opisi. tal. 7. i malo dijete na prsima. Oba su mučenika osuđena na lomaču. onda su bačeni u m r a č n u tamnicu. koji se nasmijao kad su ga pribili na stup. nego je skinula svoju haljinu i skočila na drva. prijevod. str. a ipak se kaže da su gledaoci sa suzama govorili: »Okrutne li osude.216 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA tentičnim izvještajem očevica.

Pripisujemo ga đakonu Ponciju. spis kao cjelina ne može biti smatran montanističkim. 5a). Cecilija Cipriana izbrani spisi. to je »jedan od najljepših dokumenata starokršćanske literature« (J. 94—104. 114—143. ali sa znakovima nemara za pravu mjeru. 13. TU 39 (A. . na temelju zabilješke sv. Izbraja. da je Ciprijan prvi afrički biskup koji je ovjenčan mučeničkim vijencem. za biskupa. To je — po Harnacku — biografija. dj. Delehayem — da spis u tom pogledu predstavlja za^čitatelja razočaranje (Usp. U vezi s mučeništvom podsjeća na prokonzularna akta. Quasten).. CIPRIJANA 217 na odreknuće. LUKMAN. nav. spis je relativno škrt u podacima o životu i o mučeništvu Ciprijanovu. Konačno su svi pogubljeni mačem (osim Sekundina koji je prije umro u tamnici). Citira neke Ciprijanove propovijedi. koji su neki nazvali katoličkom redakcijom tih akata. tako da se on može shvatiti i kao neke vrste panegirički govor. De vita et passione s. dj. Ako bismo iz spisa htjeli dobiti cjelovit ocrt Ciprijanove osobe i njegova djela. diaconus Cypriani. SPOS 1. te da je tako spasi. egregium volumen vitae et passionis Cypriani reliquit« (De viris ill. H. U stvari. 13). Caecilii Cypriani. 9.: FP 43 (Bonn 1938). po nalogu prokuratora udarili štapom. u velikom b r o j u rukopisa. također jedan skraćen oblik Mučeništva Perpetue i Félicité. 251—280 (slov. Iz spisa saznajemo. — Izd. Saturovo viđenje o potrebi da biskup Optat i prezbiter doktor Aspazije uklone svoje razmirice: c. a ima u n j e m u i stvari iz kojih se vidi očit dekadentni stil kasnijih epskih p r e t j e r i v a n j a : npr. Ljubljana 1943. prijevod). Jeronima: »Pontius. Veoma je dirljiv također opis kako su mučenice bile izvedene pred podivljalu kravu (c. F. Sv. pa da stoga ne bi bilo u redu kad se pokoljenjima ne bi ostavio spis o Ciprijanu. koji je svojstven kasnijim tekstovima (usp. Svakako. Perpetua i Satur imali su u tamnici značajna viđenja. međutim. kad je inzistirao. onda moramo reći — s H. Skraćeni tekst ne pokazuje nikakve posebne brige za pravovjerje. čemu nema traga u autentičnom tekstu. SPOS (Hurter). Autor u početku očito aludira na spis o mučeništvu Perpetue i Félicité. Nav. LUKMAN. Nema ni riječi o baptizmalnom sporu. str. H.ŽIVOT I MUCENIŠTVO SV. Nav. § 22. DELEHAYE. a protiv njegove volje. koja imaju karakter poruke također za ostale kršćane (npr. za takvo mišljenje nema ozbiljnog temelja. Les Passions des Martyrs. Govori o Ciprijanovu obraćenju i o uzornu životu još dok je bio katekumen. »qui et sine martyrio habuit quae doceret« (c. U spisu nalazimo dosta retoričkih elemenata. Skraćeni tekst je načinjen za potrebe javnog čitanja u bogoslužju. DELEHAYE. kad se osjetila potreba toga skraćivanja. Ks. što ju je boljelo kao da je sama dobila t a j udarac (c. pa onda na navaljivanje naroda. te o tome kako je ubrzo izabran za prezbitera. str. dj. 20). Neki patrolozi vide u tom spisu montanističke tendencije. 1). Izd. 6). Harnack). i to n a j s t a r i j a kršćanska biografija koju posjedujemo (usp. Točan naslov spisa nije nam poznat. brutalni odnos Perpetue prema njezinu starom ocu. 32—38). Međutim. Augustin je poznavao autentičan tekst. Ciprijanove spise. 100—115. koje je vodio prokurator Hilarijan. Sv. 63—72).. kad kaže da je opisano gotovo sve o mučeništvu katekumena. II. 1). 1—31. Posjedujemo.. Na javnom saslušanju. oca su joj. ako se u uvodu i može vidjeti neki dah montanističkog utjecaja. 68). U rukopisima je spis anoniman. LUKMAN. usque ad diem passionis ejus cum ipso exsilium sustinens. na retorički način. posebno u uvodu (c.

257. siječnja. a Marijan je tvrdio da je lektor. uzeti su u zatvor« (c. BAUS. iz Tarragone u Španjolskoj. kad su dva biskupa. i s Marijanom i Jakobom odvedeni u Cirtu. LUKMAN. 1). Drugi dan su iznenada uhvaćeni kršćani u mjestu. no čim je čuo korake vojnika koji su dolazili. Biskup Fruktuoz im je rekao: Hajdemo. a ne lektore. jer su prijatelji tvrdili da on nije đakon (carski edikt je pogađao samo biskupe. Augurii et Eulogii diaconorum. Predstojnik Emilijan je rekao: 'Uvedite biskupa Fruktuoza. prezbitera i đakona (pobliže o smislu progona pod Valerijanom: K. u H. »Drugi dan je u tamnici krstio našega brata imenom Rogacijana. Iznesena je misao da je te spise napisao đakon Poncije (A. a drugi smrt biskupa. Agapije i Sekundin. Predvedeni su 21. Ili ako hoćete.218 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA 10. 11. RSR 1918. 319—378). na nj se dokumenat izričito nadovezuje (usp. DELAHAYE.' Predstojnik Emilijan reče . Na svaki način. i saslušani. koji je na intervenciju svojih poganskih prijatelja bio odijeljen od ostalih i njegovo mučeništvo odloženo. I. Le diacre Pontius. 12. mučenik Flavijan. Lucii et aliorum« i »Passio Mariani et Jacobi«. tj. Spis se čitao u bogoslužju u Africi u IV stoljeću. Proboravili su u tamnici šest dana. tražilo se da prizna da je đakon). od kojih je prvi naređivao izgnanstvo biskupa. da se obujem. vraćeni iz mjesta kamo su bili prognati i osuđeni na smrt. no argumenti nisu odlučujući. a on je neprestano molio. što je on za sebe priznavao. Oni su mu rekli: »Dođi. To je jedini tekst te vrste iz Španjolske iz prvog razdoblja. To je sasvim u skladu s dva dekreta Valerijanova (iz g. kako slijedi iz c. Literarna ovisnost od »Mučeništva Perpetúe i Felicite« osjeća se u spisima »Passio ss. koji izvješćuju o afričkim mučenicima iz vremena Valerijanova progona. H. jer se carski edikt odnosio samo na kler i na ugledne laičke osobe). pa je kasnije i on podnio mučeništvo. Čim su došli. Jakob je na ispitivanju priznao da je đakon. po čemu su spisi slični Mučeništvu Perpetúe i Felicite. Augurija i Eulogija. jer ga Augustin rezimira u svome Sermo 273. 259. Predstojnik te zove preda se skupa s tvojim đakonima. Ciprijan. Anonimni autor cijelog spisa primio je od Flavijana nalog da izvještaj dopuni. i 258). Nav. ustao je i izišao pred njih napolje. Passio Montani treba biti držana autentičnim dokumentom iz Valerijanova progona. g d j e su n a j p r i j e suđeni i ubijani laici (očito ugledniji i imućniji kršćani. nav. Passio Montani je u prvom svom dijelu (1—11) u stvari pismo koje su mučenici poslali iz zatvora kao zajedničko pismo. Odsječena im je glava i tjelesa su bačena u rijeku. Jedno i drugo mučeništvo odigralo se g. pa su ga zato podvrgli torturi (jer je progon zahvaćao đakone. u petak. Passio Mariani et Jacobi pripovijeda o tome kako su se ta dvojica zajedno s autorom spisa našli u m j e s t u Muguae kod Cirte (Numidija). 250—251). siječnja 259: ležao je u svojoj spavaćoj sobi. iz istog progona u kojemu je stradao sv. Odvedeni su u Lámbese (Numidija). JEDIN. 72—78). koji opisuje događaje što su se zbili malo poslije mučeništva Ciprijanova. str. S n j i m su bili i drugi kršćani. d'Alès. Vojnici mu rekoše: O b u j se kako ti je volja. kao tekst koji je netom narodu pročitan. a Jakob i Marijan su kao klerici ostavljeni za kraj. dj. martyrum Fructuosi episcopi. Vjerojatno je da t a j konačni redaktor nije pismo koje je primio iz zatvora donio bez nekih malih stilskih zahvata. u snu. Montani. U oba spisa značajnu ulogu igraju vizije. Les Passions des Martyrs.' Službeno je rečeno: 'Ovdje su. Fruktuoz je uhićen u nedjelju 16. a napisao ga je. Iz Valerijanova progona imamo i spis Acta ss. dj„ 154—169. prezbitere i đakone)..

Sva su tri mučenika. Fruktuoz je glasno odgovorio. ali je njegova srž očito autentično svjedočanstvo očevica (usp. 296—298. ŠB)?' Biskup Fruktuoz reče: 'Ne znam što su zapovijedili. učitelj naroda. tako da su svi čuli: »Nužno je da imam na pameti Katoličku Crkvu. BAC.' I svojom presudom naredi da budu živi spaljeni« (c. pa su tako pripadali među članove sučeve obitelji (»ex familia Aemiliani praesidis«). »jer je takvu ljubav uživao. 3). LLORCA. 2). Kad je pozvan Emilijan: »Dođi i vidi kako su oni. Spis možda ima kakvih kasnijih retuša. nav. more i sve što je u njemu. da je to n a j v j e r o j a t n i j e stenogram (tahigrafski zapis) koji je načinio neki od prisutnih kršćana. jer da mu njegova kršćanska pripadnost to ne dozvoljava. Spis govori i o nekim vizijama. on nije ništa vidio (c. kome se klanjaju. No ja sam kršćanin. ožujka 295. i to su pokazali svojoj gospodarici.' Predstojnik Emilijan reče biskupu Fruktuozu:' Ti si biskup?' Biskup Fruktuoz reče: 'Jesam. Taj dijalog pokazuje. Usp. na lomači. prije nego što je započeo sistematski progon kršćana pod Dioklecijanom (g. 5). kako mučenici s vijencima na glavi uzlaze na nebo. H. koje si danas osudio. Zatim se zbito kaže da je Fruktuoz s đakonima odveden u amfiteatar. koja je raširena od Istoka sve do Zapada« (c.' Biskup Fruktuoz podigne pogled prema Gospodinu i počne u sebi moliti. 144).' Predstojnik Emilijan reče đakonu Eulogiju: 'Zar i ti štuješ Fruktuoza?' Đakon Eulogije reče: 'Ja Fruktuoza ne štujem. Predstojnik Emilijan reče: 'Koga ljudi slušaju. Spis sadržava dosta tehničkih podataka . vraćeni nebu i svojoj nadi«. Svi ti tekstovi nisu još. t. SPOS 13. Franchi de'Cavalieri. dovoljno kritički proučeni.' Biskup Fruktuoz reče: 'Ja štujem jednoga Boga.' Emilijan reče: 'Bio si. ST 65 (1935) 183—199 (kritički). to znači. Više je opisa mučeništva sačuvano iz vremena progona pod Dioklecijanom. te je zbog toga osuđen na smrt. LUKMAN. To je jedan od osebujnih spisa iz starokršćanske mučeničke literature. vidjeli. Spomenut ćemo neke od njih. a) Acta s. u svojoj jednostavnosti. ili možda tek malo akomodiran sudski zapisnik. koga se boje.' Emilijan reče: 'Znaš da postoje bogovi?' Biskup Fruktuoz reče: 'Ne znam. Kad ga je u amfiteatru vjernik Feliks uhvatio za desnicu i molio da ga se sjeti. čini se. ali š t u j e m onoga kojega i Fruktuoz. dj„ 149—153. Madrid 1960. MAXIMILIANI 219 biskupu Fruktuozu: 'Čuo si što su zapovijedili carevi (uz Valerijana je bio Galijen kao suvladar. Bio je naime onakav kako je blaženi apostol Pavao. 12. Maximiliani martyris. koji su bili robovi Emilijanove kćerke. dušu ispustila u molitvi (4).' Emilijan reče: 'Znat ćeš već poslije.' Đakon Augurije reče: 'Ja š t u j e m Boga svemogućega. ne samo od braće nego i od pogana. — Izd. izabrana posuda. U n j e m u nema ni traga rječitosti kakva je bila uobičajeni rekvizit kasnijih epskih opisa mučeništva.ACTA S. To je starokršćanski slučaj onoga što danas nazivaju »objection de conscience«. koji je stvorio nebo i zemlju. Babila i Migdonije. proglasio da mora biti« (c. Događaj se zbio u m j e s t u Teveste u Numidiji 12. DELEHAYE. Historia de la Iglesia Catôlica. P. ali da ga je narod počeo putem sažaljavati.' Predstojnik Emilijan reče: 'Zapovjedili su da se štuju bogovi. 3). op. Les Passions des Martyrs. 144—151. 303). B. pripovijeda o mladiću koji nije htio stupiti u vojničku službu. I. ako se ne š t u j u bogovi i ako se ne iskazuje klanjanje liku careva?' Predstojnik Emilijan reče đakonu Auguriju: 'Nemoj slušati riječi Fruktuozove. Tako su dva kršćanina.

« Matrona Pompejana dobila je od suca njegovo tijelo. dj. a prokonzul mu je rekao: »Budući da si s nepoštivanjem odbio vojničku službu. nav. ST 9 (kritički). Ausgewaehlte Maertyrerakten. virg. dj. 44).220 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA o načinu novačenja (regrutacije) u to vrijeme. pred prokonzula Diona. 110—114). Zbog svoga odbijanja vojničke službe Maksimilijan je doveden. F. Nav. Agapes. — Izd. nav. rekao je: »Ja sam kršćanin. 137. LUKMAN. Sermo 286. AC 2. Izd. 9. str. in ps. Vidi još: Dolger. nije mi dopušteno nositi olovo oko vrata. Felicis.« Maksimilijan je odgovorio: »Oni z n a j u što je njima prikladno..« Dion reče: »Kakvo zlo čine oni koji vrše vojničku službu?« Maksimilijan odgovori: »Ti znaš što čine!« Po prokonzulovu nalogu izbrisali su njegovo ime iz popisa. za p r i m j e r drugima. Chioniae. Pogubljena je mačem. dj. str. i u prenošenju . e) Acta ss. Sudac je prokonzul Anullinus. jer sam kršćanin. Njemu svi mi kršćani služimo. B. visoka roda. Nav. prosinca 304. a da je izostavljen opis prijašnjeg prelušavanja pred nižom vlašću.: R. H. Čini se da u spisu imamo samo konačno saslušanje pred vlašću koja je imala »ius gladii«.« Kad su Maksimilijana vodili na pogubljenje. LUKMAN. Maksimilijan je odgovorio: Bogu hvala. A ja sam kršćanin. 5. 304—305. listopada 298.« Kad su mu htjeli staviti vojnički znak. kojega ti ne poznaješ. 186-191. Crispinae. 19. Riječ je o solunskim mučenicama. Krispinom više pojedinosti kojih u sačuvanom tekstu nema (En. I. Po naredbi suca. odvezla ga u Kartagu i sahranila blizu mučenika Ciprijana. Augustin navodi u vezi sa sv. Iz Augustina saznajemo da je bila bogata gospođa. jer nije htio sudjelovati u žrtvama prigodom careva rođendana. Marcelli. 172—175. Kad je prokonzul tokom preslušavanja rekao ocu. budući da sv. Mučeništvo se zbilo također u Teveste. 354. ima svoj razbor. De sanct. Riječ je o jednom afričkom biskupu koji je osuđen na smrt g. ima vojnika kršćana i oni vrše vojničku službu. što mu odgovara. 104—110). 120. Tekst je rađen na temelju sudskih zapisnika. 2. Marcel je bio centurion u Tangeru. koji je trpio za naše spasenje. (1909). zajedno s ocem Viktorom. Knopf — G. Bilo mu je 21 godina. 7... ovaj je odgovorio: »Sam zna. Historia eclesiástica de España. Tuebingen 19293. Pogubljen je mačem. b) Passio s. začetnika spasenja. 268—280. Studi e Testi. 15—19. 5. I z d. I s tablice je pročitao odluku: Odlučeno je da se Maksimilijan. Dva sačuvana izvještaja oslanjaju se na službeni zapisnik i pružaju garanciju autentičnosti. Irenes. 3 mjeseca i 18 dana. P. Ks. Kriiger. 3.« Prokonzul ga je htio urazumiti: »U carskoj pratnji (in sacro comitatu) gospodara naših Dioklecijana i Maksimijana. Čini se da se redaktor spisa poslužio službenim zapisnikom (usp. 228—232. 377ss. njega slijedimo kao prvaka života. zbog toga što je s nepoštivanjem odbio vojničku zakletvu. Acta martyrum. molio je oca da pokloni liktoru njegovo novo odijelo. Originalni grčki tekst spisa izdao je Franchi de' Cavalieri. c) Acta s. Usp. odrezali su j o j kosu. kojega je Bog predao za naše grijehe. Franchi de' Cavalieri. 13. 90s. 303. RUINART. Izmjerili su ga. dobit ćeš odgovarajuću osudu. Nije bila djevica. Osuđen je 30. ap. jer je odbio da preda vlastima svete knjige. a on je ponavljao: »Non possum militare (Ne mogu vršiti vojničku službu). da je osramote. Les Passions des Martyrs. neka posav j e t u j e svoga sina. Th. d) Acta s. (usp. mačem pogubi. i ne mogu zla činiti. DELEHAYE. 477—479.: VILLADA. dj. H. 1. str. LLORCA. poslije spasonosnog pečata Gospodina moga Isusa Krista Sina Boga živoga. Konstancija i Maksima.: SPOS 13.. I z d. str. koje mu je bio spremio za vojničku službu. DELEHAYE.

travnja iste godine. spoznaj ime (kršćani. Na javnom dijalogu između katoličkih i donatističkih biskupa u Kartagi g. koji nije htio stvari uljepšavati na način kasnijih epskih opisa. razumij sastajanje s Gospodinom (frequentiam Domini disce). jesi li kršćanin. g) Passio s. Les Passions des Martyrs. donio je slovenski prijevod latinskog teksta prema izdanju Th. o tom šuti. Zahvaljujem ti. Aug. kaže. RUINART. Ruinarta . Roma 1967. 411. tako da se mora smatrati da je glavnina napisana od očevica. Mitrovice. f) Acta Saturnini. 19332. to odgovori.. tako da jedno bez drugoga ne može biti? Kad čuješ ime (kršćani. Brev. katolici su priznali njihovu vjerodostojnost te iz njih argumentirali sebi u prilog (usp. Nav. nesretnici. Bila su dva saslušanja. Dativi et aliorum. ŠB)« (c. 304. 17). Telika usred torture govori: »Nepravdu činite. pred prokonzula Anulina. i kad čuješ sastanak (collectam). Glavni je predmet optužbe bio što su protiv carskog edikta održavali euharistijski sastanak. da kršćanin stoji u Gospodnjem slavlju (in Dominico). Oslobodi sluge svoje iz sužanjstva ovoga svijeta. 114ss. protiv Boga radite. Irenej je ubijen mačem i bačen u Savu. Nismo ubojice. sotono. i odvedeni u Kartagu. 386—387. reče Feliksu: 'Ne pitam te. Rukopisna tradicija spisa zahtijeva detaljnije kritičko istraživanje. Ratisbonae 1859. nikad ti neću dosta zahvaliti« (c. nevine razdirete. Čuvajte zapovijedi Boga Svevišnjega.' Neprijatelj. op. Usp. J. F. ŠB). str. S. ili 6. Bože. Ne možemo drugo nego da sveti zakon Gospodnji očuvamo sve do prolijevanja krvi. dj. H. 186—201) donio je slovenski prijevod spisa. Les origines du cuite des Martyrs. Ruinaría. »praeses Pannoniae«. DELEHAYE. dj. dj. Pisac nije bio očevidac. DELEHAYE. ožujka g.nepobjedivi mučenici Kristovi rekoše kao jednim ustima: 'Kršćani smo. današnje Sr..MUCENIŠTVO SV. za ime tvoje d a j snage da podnesem. a Gospodnje slavlje stoji u kršćaninu. ne složi se s njima na te grijehe. Irenaei. collationis die 3.. ed.. 141—143. Tako npr. pogođen tim riječima. nesretnici. IRENEJA SIRMIJSKOG 221 zapisnika je vjeran. Veoma zanimljiv spis o skupini kršćana. anast. Isti. 202—205) prema tekstu kod Th. Zahvaljujem ti. donatisti su izvukli ta Akta da njima argumentiraju. episcopi Sirmiensis. Acta martyrum. Lukman je donio slovenski prijevod (nav. LUKMAN. Biskupa Sirmiuma. Zeiller (Les origines chrétiennes dans les provinces danubiennes de l'Empire romain. op. Spis je napisan veoma živo i neposredno. pa budi sumnje u onome što je od sebe dodao. 414—422.. Ks. nismo činili prevare. 79) zastupa taj drugi datum. ili bi se Gospodnje slavlje (Dominicum) moglo obavljati (celebrari) bez kršćanina! Zar ne znaš.. prema Th.. i da je dostojan vjere (str. LUKMAN (nav. da je sastavljen neposredno iz javnih zapisnika ili na temelju izjava očevidaca. 221—227. Kao da bi kršćanin mogao biti bez Gospodnjeg slavlja (sine Dominico). 6). 12). 80—81). A dodaje: Jesi li bio na sastanku. nav. koji su uhvaćeni u Abitini g. Gospodine. H. 304. protiv Boga radite. tj. Bože Svevišnji. Ireneja sudio je Probus. s komentarom. To se dogodilo 25. Zeiller smatra da taj spis daje dojam izvornosti. str. Postoji grčki i latinski tekst u više rukopisa. U vezi s time nalazi se u spisu glasovito mjesto o neodvojivosti kršćanskog zajedništva i proslavljivanja Euharistije (mise): ». Ks. dj. c. Nepravedno radite. F. Usp. nego jesi li održavao sastanak (collectam) ili imaš neka Pisma? O ludog li i smiješnog sučeva pitanja! Jesi li kršćanin. smiluj se. Griješite nesretnici.

Naši sirmijski mučenici. ali s povijesnom jezgrom (usp. POPOVIĆ. 432—434). Jednako Martyrium s. Zitija svetih za mart. vol.). Zeiller (nav. RUINART. KS. SIMONETTI. 14. od početaka monaškog života u Egiptu i Siriji u IV stoljeću). Sv. Budući da se u spisu spominje car Valentinijan (364—375). Zagreb 1944. 435—436. sisački biskup. Sludi agiograjici. Martyrologij srijemsko-panonske metropolije. 1—3. Agneze. kojoj su po uhodanim klišejima nadodali legendarne elemente. D. poglavari su predali njegove materijale J. 11—12). M. potječu od anonimnih autora koji nisu bili očevici i koji su svoje opise iskitili ne vodeći dovoljno brige o povijesnoj istini. 15. koji je bio rodom iz Cibala (rođ. povjerili su ovome da nastavi njegovo djelo u Anversu. RIGHETTI. 73—81. ili polaze od neke povijesne jezgre. stari monasi. Bogoslovska smotra. LUKMAN. Passio Pionii. zamolio svoje poglavare (bio je isusovac) da se može posvetiti tome poslu. Sv. Polion je bio lektor u Cibalama (Vinkovci). Roma 1955. Félicité i Damjana. travnja 304. 9. H. koji je podnio mučeništvo n a j v j e r o j a t n i j e pod Decijem. Sugli Atti dei due martiri della Pannonia. 252—255). 1603. 5—16. Stradao je nešto kasnije od Ireneja. Pollionis et aliorum martyrum. RITIG. i dr.222 ACTA I PASSION ES IZ PRVOG RAZDOBLJA (nav. Beograd 1973. pa radi toga uređene pretežno po kalendarskom principu (usp. 27. koji su bili zbirke opisa mučeništva ili života svetaca prvenstveno za liturgijsku upotrebu. M. 1630. u Kulturno-povijesni zbornik Zagrebačke nadbiskupije. — Usp. 1948 (br. U istu grupu legendarnih spisa spadaju mučeništva rimskih mučenika sv. 46s). Mučeništvo i testamentum 40 mučenika iz Sebaste u Armeniji u g. sačuvana redakcija Polionova mučeništva mora potjecati iz vremena kad je Valentinijan još živio. nav. nav. Najnoviji prijevod na srpski: J. 481—485. Idejno je stvar pripravio Heribert Roswey (rođen u Utrechtu g. Lovre.. g. 1635. str. T. Kvirina vidi: D. ali spis kao cjelina nije). 4. Ti su spisi ili sasvim legendarnog značaja. 320 (»Testamentum« je autentičan. pročistivši kritički svu dotadašnju hagiografsku literarnu tradiciju. Manuale di storia liturgica. dobio je pomoćnika G. Čista legendarnost nekih od tih spisa sama po sebi ne dokazuje izmišljenost samog mučenika o kojemu govore. Zagreb 1911/1912. poduzeli su Bolandisti u prvoj polovici XVII. izgleda veoma star«. izdao zbirku »Vitae Patrum« (»Patres« su tu pustinjski oci. Vjesnik biskupije đakovačke. 74) misli. M. da se »nema što prigovoriti njegovim Aktima: njihov tekst. djelo. ZEILLER. no ona nije do nas došla. Prvu kolekciju spisa o mučenicima (u 16 ili 20 knjiga) načinio je Euzebije Cezarejski. 206—209. Kvirin. Bollandu (rođ. ur. Značajan b r o j spisa koji dolaze kao opisi mučeništva iz prvih triju stoljeća. dj. L i t. stoljeća da prirede novu i sveobuhvatnu hagiografsku kolekciju koja će donijeti autentične živote mučenika i svetaca. koji je g. dj. o opisu mučeništva sv. str. DELEHAYE. 1569). 13. Passio s. g. Ireneja. 1616. dj. lišen ičega čudesnoga. 1629. 321). NE2IC. Milano 1950. t j . sv. sv.: J. sv. Izd. F. Pollionis nastala poslije Passio s.: Th. umro. 45—48. G. Kad je on g. 12) i 1949 (br. Kniewald. Zagreb 1972.. naobraženog prezbitera Crkve u Smirni. — Poslije cvata srednjovjekovnih Pasionara i Legendara. Redaktor je poznavao spis o mučeništvu sv. nav. str. str. Klementa i dr. isti ga je Probus osudio na lomaču. ili 28. 1596. spada među takve nepovijesne spise. 53—79. 27—59). 5. dj. Les Passions des Martyrs. Cecilije. Henscheni- .. te je g. ŠAGI-BUNIĆ. sv. Ignatii. 1. eccl. Irenaei. ako se njegovo p o s t o j a n j e može utvrditi postojanjem njegova štovanja koje je prethodilo sastavljanju spisa. a za kojega zna Euzebije (Hist. Izazov starih. pa to znači da je Passio s. DRAGUTINAC. veoma jednostavan. Ks.

te izdaje za svaki mjesec po jedan svezak. a neka i prema Ruinartu. u direktnom prijevodu s grčkog. 1800. Celje 1934) trideset opisa mučeništva iz prvih triju stoljeća. 1643. . u Beogradu Justin Sp. 1). Popović pod naslovom »Žitija svetih«. — nastavlja taj posao još i danas. 1837. Francuski benediktinac iz kongregacije sv.. (ukinuo je rad car Josip II) do g. Ks. Prva dva sveska Acta sanctorum za mjesec siječanj izašla su g. Donosi neke stare hagiografske tekstove.. Korisni podaci za povijest hagiografije na Istoku mogu se naći u njegovu predgovoru prvome svesku (nav.. 22.. dj.. 18—30). Inače. Tu je zbirku iz latinskog na hrvatski preveo i izdao g.»2ITIJA SVETIH« 223 usa i tako se počela stvarati grupa Bolandista. 1972. U Osiku 1800). Lukman je na slovenski preveo (Martyres Christi Trideset poročil o mučencih prvih stoletij z zgodovinskim okvirom. kad su napisani od očevidaca i drugih vjerodostojnih osoba. koja je u našim bibliotekama dostupnija u regensburškom izdanju (Ratisbonae 1859). Dosad izašlo 7 svezaka. dj.. p r e m a novijim kritičkim izdanjima. str. str. Maura Th. 1788. . On slijedi kalendarsko načelo. Najkompletniju hagiografsku zbirku Istočne Crkve na srpskom jeziku počeo je izdavati g. ne izbjegava ni čisto legendarne tekstove. RUINART izdao je g. Kolekcija je zamišljena po principu kalendara. P. bilj. Beograd 1972. 1689. F. »koristeći pri tom novija kritička izdanja« (Zitija svetih za mesec januar. u Osijeku Ivan Marević (Dilla svetih mucsenikah nehimbena i izabrana s trudom i pomnjom O. O Bolandistima misli: »Rad Bolandista još od samog početka karakteriše zapadnjački duh racionalističkog kriticizma. 17). Teodorika Ruinarta.na korist duhovnu svega Illiricskoga naroda iz latinskoga jezika na illiricski prineshena i u tri dila razdilita.. koja — uz prekid od g. a po Ivanu Marevichu stolne pechuiske cerkve kanoniku svete bogoslovice naucsitelju . koji o p r e d j e l j u j e i njihov stav prema Žitijama Svetih uopšte« (nav. u Parizu kolekciju opisa mučeništava iz rimskog vremena pod naslovom »Acta p r i m o r u m m a r t y r u m sincera«.

.

usp. Međutim. Harnack podrazumijeva pod himnima judeokršćanske svečane pjesme zajednice 15 Povijest kršćanske literature I . PRVI KRŠĆANSKI PJESNIČKI OBLICI 1. 15. 15). 19). Pjesma je. hvalospjevima (hymnois) i duhovnim p j e s m a m a (odais pneumatikais)! Pjevajte i slavite (adontes kai psallontes) Gospodina u svom srcu« (Ef 5. imale biti tri pjesničke književne vrste koje su se gajile u Crkvi u najprvo vrijeme. te poneki ima hvalospjev (psalmon). pjevat ću hvalospjeve (psalo) duhom. 16). ThWNT I. a duhovne ode bi bile izvanbiblijske pjesme koje mi danas nazivamo himnima. U Jak se kaže: »Pati li tko među vama? Neka moli. himni i ode. Herder. To bi. 163—165). »Molit ću se duhom.225 GLAVA ČETVRTA POČECI KRŠĆANSKOG PJESNIŠTVA § 24. str. SCHLIER. one koje mi danas nazivamo psalmima i kanticima. nije moguće načiniti jasnu razliku i strogo razgraničenje (usp. »Psalmima. H. 9). poneki ima nauk (didachen). u očitu paralelizmu s liturgijskim običajima u zajednici. čini se. »Što. među njima. Na tim se mjestima spominju psalmi. ima jezik. ima otkrivenje. Po nekima (Hefele) bi psalmi i himni bili specifične biblijske vrste. prema tome. u G. dakle. Pjesma i pjevanje našli su m j e s t a u životu kršćanske zajednice odmah od početka. Th. na prvi pogled. u nebeskoj liturgiji (Otkriv 14. hvalospjevima (hymnois). 9). govori o novoj pjesmi (kai adousin oden kainen) koja se pjeva na nebesima (Otkr 5. braćo? Kad se skupite. 3. M. ali pjevat ću (psalo) ih i umom« (1 Kor 14. pjesmama duhovnim (odais pneumatikais) od srca pjevajte hvalu Bogu« (Kol 3. »A pogani da za milosrđe proslave Boga. 209—218. 3). Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve (psalleto)« (Jak 5. 13). 26). Freiburg 19632. Gebet und Gottesdienst im Neuen Testament. Iz Pavlovih se poslanica jasno vidi koliko su pjesme imale veliku vrijednost u religioznom životu nove zajednice. NIELEN. kao što je pisano: Zato ću te slaviti (eksemologesomai soi) među pucima i psalam pjevati (psalo) tvome Imenu« (Rim 15. imala m j e s t a u službenom bogoslužju. molit ću se i umom. J. U n a j r a n i j e doba to je bilo povezano s onovremenim židovskim tradicijama i u uskoj oslonjenosti na starozavjetne pjesničke oblike i običaje u n u t a r židovskog sinagogalnog bogoslužja. KITTEL. Kršćanstvo je od židovstva preuzelo pjevanje psalama i kantika (oda). »Razgovarajte među sobom psalmima. ali je pratila i pojedinca u njegovim životnim situacijama. ima tumačenje (hermeneian) — sve neka bude radi izgrađivanja« (1 Kor 14. Otkrivenje.

pa im nije m j e s t o u liturgiji. 10) da je Pavao Samosatski izbacio iz antiohijske Crkve pjevanje psalama u čast Kristu s obrazloženjem da su te pjesme. u G. čini se. o tome da »uzajamno pjevaju p j e s m u Kristu kao Bogu« (carmen dicere Christi quasi Deo secum invicem) (Epist. nalazimo uklopljene u neke Pavlove poslanice. 8) uveo je Ignacije Antiohijski antifonalno pjevanje himana u antiohijsku Crkvu. 456ss). Najstariji veći p r i m j e r toga pjesništva su Oracula Sibyllina. Ipak. kao i u druge novozavjetne tekstove. Klement Aleksandrijski stavio je na svršetak svoga djela Paidagogos grčki metrički h i m a n u počast Kristu u anapestima. ili 1 Tim 1. Ipak. G. Euzebije Cezarejski pripovijeda (Hist. i to ponajprije. Prve kršćanske pjesničke tvorevine p o j a v l j u j u se već u novozavjetnim spisima. sve su to samo hipoteze. za razliku od biblijskih psalama. 3. a odanle su ga onda preuzele i druge Crkve. KITTEL. Te se pjesme temelje na osnovnoj karakteristici židovske poezije. Benedictus (Lk 1. iako njihov pjesnički karakter nije od svih stručnjaka priznat jednakom sigurnošću. među gnosticima. 14) i Nunc dimittis (Lk 2. SCHNEIDER. Druge. kao i psalmi. 6—11 (kojemu se gotovo općenito priznaje himnički karakter). Npr. DELLING. čini se. kao o jednom od glavnih običaja kršćana u Bitiniji i Pontu. trenutačne inspiracije. koje bi potjecale iz kršćanskih krugova iz poganstva. Himnički stil nalazimo kod sv. U novim se izdanjima Biblije ti dijelovi obično tiskaju odvojeno od ostalog sloga. To su Magnificat (Lk 1. 112. i one su ubrzo postale dio kršćanske liturgije. dapače zadržalo ga do danas. 2. a pod odama duhovne pjesme većma subjektivne vrste. 6. Neki istraživači vide u tim himnima u t j e c a j helenističkih religioznih himana koji n e m a j u strogo metrički karakter kao ostala grčko-rimska poezija (v. bila školska molitva u aleksandrijskoj kršćanskoj . posebno Ivanovo Otkrivenje. 11—13. 7. kristološki himan u Fil 2. C. Ignacija Antiohijskog i kod drugih kršćanskih pisaca prve periode. 492—506). koje se oslanja na kvantitet slogova. ThWNT VIII. On je bio zamišljen da se pjeva uz gitaru. Metričko pjesništvo. Gnostici su ispjevali velik b r o j metričkih himana u svrhu š i r e n j a svoga učenja. slijedeći klasičnu grčku poeziju. Neke su od njih najuže vezane uz starozavjetni oblik psalma. izvješćuje cara Trajana. To je. novotarije: to su sastavci novih autora. Prema crkvenom povjesničaru Sokratu (Hist. koje se ne mogu dokazati na temelju biblijskog grčkog rječnika ni onovremenih židovskih ili kršćanskih pisaca (usp. što je temeljna značajka židovske biblijske poezije. većina je tih tekstova svakako građena po načelu parallelismus membrorum. pojavilo se među kršćanima u II stoljeću. Gloria in excelsis (Lk 2. Muenchen 1970. pjesma i pjevanje u kršćanskoj zajednici I stoljeća imaju tako značajnu ulogu da rimski legat u Bitiniji Plinije Mlađi negdje g. eccl. 30. Neke metričke himne susrećemo u apokrifnim spisima.226 POCECI KRSCANSKOG PJESNIŠTVA većma objektivnog značenja. koje obično danas nazivamo himnima. 10. i zauzelo je svoje mjesto u liturgiji. 96). Pjesništvo te vrste s oblicima takvog uzvišenog i uznesenog proznog govora prvo se razvilo u kršćanskoj sredini. Geistesgeschichte der christlichen Antike. npr. 29—32). 68—79). eccl. 16 pa 2 Tim 2. Značajno je da su neki od novozavjetnih biblijskih himana uneseni kao pjesme u časoslov kod posljednje liturgijske reforme poslije Drugog vatikanskog koncila. 46—55). na paralelizmu. bar ne za sve dijelove koje neki takvima s m a t r a j u . Na svaki način.

Sprache und Stil der fruehchristlichen Hymnen. DEICHGRAEBER. Ipak vladavala ritmička poezija koja se ne 4. vol. 6. školi. To je najstariji kršćanski pjesnički spomenik s notama. Liturgiae. po uzoru na školske molitve u trička kršćanska poezija razvijala se ski. koji se još danas nalazi u večernjoj službi praesanctificatorum Grčke Crkve. M.). La poesia greca cristiana dei primi secoli. Schneider). Večernji himan Phos hilaron.. Napoli 1933. potječe iz II stoljeća. Untersuchungen zu Form. otkriven je u Oxyrhynchos-u fragment jednog starokršćanskog himna s glazbenom notacijom (Oxyrh. nego su se pjevali i inače. 5. Apolinar i dr. 15. . Meposebno u IV stoljeću (Grgur Nazijanje na kršćanskom Istoku i Zapadu preobazire na kvantitet slogova. potječe s k r a j a I I I st. 1922. 2. Pap. Gotteshymnus und Christushymnus in der fruehen Christenheit. Poznato je da je aleksandrijski prezbiter Arije iznosio svoju nauku u pjesničkim oblicima. preces et hymni Christianorum e papyris coli. Torino 1952. fasc. n.STAROKRŠĆANSKI HIMNI 227 platonističkoj školi (C. Starokršćanski himni nisu imali samo liturgijsku svrhu. R.2 Usp. del GRANDE. 1786).: C. PELLEGRINO. I z d. G. Novija otkrića papirosa u Egiptu iznijela su na svjetlo više starokršćanskih molitava i himana. Amfilohije. Služili su također kao u t j e c a j n o sredstvo kršćanske propagande. Goettingen 1967.

p r e m a tome. Verg. i više od dvije tisuće dao ih je svečano spaliti. Načinio je probir orakula i u Sibilinskim knjigama. kao zbirka oraculorum posebno Sibile Kumanske (usp. Sam je osobno predsjedao kolegiju quindecemvira koji su ih čuvali i jedini imali pravo da ih konzultiraju u svim teškoćama države kad je to trebalo (usp. idu. GRENIER. Laktancije. općenito govoreći.228 § 25. iza razorenja židovskog h r a m a . Ovaj posljednji citira kršćanske sibilinske stihove kao proročanstva Sibile Eritrejske i p r i d a j e im isti ugled kao proročanstvima starozavjetnih proroka. 6). Te su knjige izgorjele oko g. Konstantinov govor »Ad coe- . U Rimu su Sibilinske knjige uživale posebnu čast n a j v j e r o j a t n i j e od g. 432. Sibilinske knjige posebno su cijenili Teofil Antiohijski (II st). Le génie romain dans la religion. Car August. DANIÉLOU. Poseban rascvat te literature razvio se u posljednja desetljeća I stoljeća poslije Krista. obnovio je ugled i Sibilinskih knjiga. Paris 1969. str. str. 28—30). la pensée et l'art. u okviru svoje reforme rimske državne religije. pr. Sibilinske knjige. Kr (ili još otprije). Kršćani su preuzeli tu židovsku literaturu. 115 i 403). (Dao ih je spaliti Stilicho). J. Eneid. a posebni skup svećenika (duumviri. To je stvaralaštvo posebno cvalo tijekom II stoljeća. Oracula Sibyllina. G. A. možda su etruščanskog podrijetla. Bile su p o h r a n j e n e u h r a m u Jupitera Kapitolijskog. Židovska je religiozna propaganda počela iskorištavati oblik sibilinskih orakula od vremena Makabejaca. unoseći u tekst kršćanske interpolacije i stvarajući nove dijelove. Klement Aleksandrijski. Kr. pr. Današnja zbirka Sibilinskih knjiga predstavlja kompilaciju poganskog. bile su uništene zajedno s h r a m o m u kojem su se čuvale. Te knjige citira ps. kasnije decemviri. te je ono što je zadržao dao položiti podno kipa Apolona Palatinskog. ORACULA SIBYLLINA 1. s izrazitom proturimskom tendencijom. pjev. 83. Od tog vremena počinju se proizvoditi židovska sibilinska proročanstva i stvarati njihove zbirke. politički i religiozni značaj. ali se ta literarna vrsta svakako veže također uz Delfe. Théologie du Judéo-christianisme. u red izvora judeokršćanske teologije (Usp.. židovskog i kršćanskog materijala koji ima povijesni. Današnji oblik zbirke Sibilinskih knjiga možda je svoju konačnu redakciju zadobio u V stoljeću. predstavljaju produkt judeo-kršćanske apokaliptike. On je dao sabrati zbirke orakula (proroštava) i neautorizirane rituale. napokon quindecemviri) imao je dužnost da nad n j i m a b d i j e i da ih konzultira u sasvim iznimnim slučajevima državnih nevolja. svakako sentencije Sibile Eritrejske. Moguće je da su židovski pisci sibilinskih zbirki unijeli u svoj tekst poganske tekstove. 405.

proročanstva o nesrećama. kad piše Celzo. opomene. poslije Krista. 53). Poznata sekvencija iz mise za pokojne »Dies irae« spominje Sibilu uz Davida. Do g. Contra Celsum 7. ali u n j o j ima više očitih kršćanskih dijelova. Toma Akvinski. Knj. koji tvrdi da su ih kršćani interpolirali (v. kao svjedoke za Sudnji dan. dakle. kao zlatno doba u smislu milenarizma. je također eshatološka. 4). u često teško shvatljivim izražajnim oblicima. § 18. 2. 5. Ima 500 stihova. društveni kaos i p o m e t n j a među narodima. uz b r o j n e kršćanske interpolacije. 177/178. Najstariji židovski dio (3. pa je tako došlo do toga da se tih 8 knjiga broji kao 10. 97ss) sastavljen je negdje poslije g. Ostali dio knjige je naglašeno kršćanski. Sibilinske su knjige uživale velik ugled i u Srednjem vijeku: sv. pa djelo mora potjecati iz vremena koje nije jako udaljeno od pada Jeruzalema. 180. unesena su oracula Sibile Eritrejske. Kr. 11—14. 165. moralni kaos i nezakonite spolne veze. 8. Sadrže povijesne izvještaje. Knjiga završava nebeskim uzašašćem križa.. Drugi dio počinje (stihovi 217—250) triumfalnom eshatološkom . a nastale su u I stoljeću. spis je naglašeno protužidovski (v. stoga su one za nas od manjeg značenja. K n j . Augustin (De civitate Dei 18. Pojedini dijelovi posjeduju pravu pjesničku visinu. čini se. pr. Origen. navješćujući mu Božju kaznu. je naglašeno židovskog karaktera. Kao i Evanđelje Petrovo. a stari ih crkveni pisci nikad ne citiraju. to djelo treba smatrati judeokršćanskim. Zatim se opisuje mesijansko doba. bilo je poznato samo 8 knjiga Oracula Sibyllina. nešto prije g. Knj. Mai otkrio je g. a sastavljeno je n a j v j e r o j a t n i j e u Egiptu pod Domicijanom (81—96) ili Nervom (96—98). je karakteristično djelo judeokršćansko. Napisao ga je najvjerojatnije neki Židov. ako se izuzmu neke interpolacije. Dante. U današnjem obliku. židovskog podrijetla. prijetnje. ali i sv. odnosno I I I / I V stoljeću. Znači. Današnja zbirka Sibilinskih knjiga sadrži četrnaest knjiga didaktičkih poema u heksametrima. Njihov u t j e c a j na umjetnost općenito je poznat (Rafaelo. a u I st. Kr. i govori o prisutnosti vatre u Jordanu. pr. do I st. Njegova je značajka žestoko neprijateljstvo protiv Rima. 1817. Kardinal A. njihov je sadržaj sasvim historijsko-politički. Quasten). što ima sličnosti s Evanđeljem Petrovim. 23). Kršćanske su Sibilinske knjige bile poznate poganskom filozofu Celzu iz II stoljeća. nastalo vjerojatno također u Egiptu u početku II st. Michelangelo). Knjige koje je pronašao kardinal Mai (11—14) sasvim su. 6. služili u svoj o j propagandi Sibilskim knjigama. n a j v j e r o j a t n i j e također u Egiptu. 1817. Počinje izvještajem o Isusovu k r š t e n j u na Jordanu. Opisuje se kozmički kaos i požar svijeta. pozive na pokoru. Kr. K n j . To je najvažnija od svih Sibilinskih knjiga. posebno o rođenju Kristovu (stihovi 256—269). N j u Laktancije citira 30 puta. od kojih je osma knjiga u nekim rukopisima bila podijeljena na tri dijela. pr. opisuje zla posljednjih vremena t j . još četiri knjige. koja ima 162 stiha. 7. koje se b r o j e kao knj. Knjige 1—5 potječu iz krugova helenističkih Židova od II st. Spis je napisan sredinom II stoljeća. Na t a j se način može govoriti i o 12 (ako se osma knjiga ne dijeli na tri) i o 14 knjiga. Prvi dio (stihovi 1—216) sav je upravljen protiv Rima.. da su se kršćani već oko g. Calderon nisu izbjegli njihovu u t j e c a j u (J. ali u b o j a m a koje su m a n j e materijalne od milenarizma kakav se zastupao u Maloj Aziji. ima naglašeni eshatološki karakter.ORACULA SIBYLLINA 229 tum sanctorum« (18).

§ 20. Leipzig 1902. J. : J. 2) u poetskoj obradi {usp. Stihovi 251—428 govore o Kristovoj osobi. Judentum und Gnosis. Dei 18. E. Oracula Sibyllina. str. s akrostihom IESOUS CHREISTOS THEOU HYIOS SOTER STAUROS. Usp. Muenchen 1951. Fruehkirche. Augustin u latinskom prijevodu (De civ. GEFFCKEN. o njegovu upravljanju svijetom i o konačnoj pravdi. a na k r a j u se donose ćudoredna pravila za život. o Božjoj svemogućnosti.230 p j e s m o m Kristu. PETERSON. 23). V. 310—332). Treći dio (stihovi 429 i dalje) donosi himan Bogu Stvoritelju i njegovu Sinu. U drugoj knjizi donose se veliki dijelovi Apokalipse Petrove (v. . NIKIPROWETZKY. Réflexions sur quelques problèmes du quatrième et du cinquième livre des Oracles Sibyllins. Urtext und Ueberzetzung. Sibyltinische Weissagungen. TU 8. 1. Gospodinu i Sucu svijeta. Komposition und Entstehungszeit der Oracula Sibyllina. A. Hebrew union College annual 43 (1972) 29—76. To mjesto navodi sv. I z d . Leipzig 1902. bez strofe STAUROS. GCS (=CB) 8. KURFESS. Logosu koji je postao čovjek. GEFFCKEN.

dj. koja nije bila sasvim imuna od stanovitog u t j e c a j a literarnog kruga gnostika Bardesanesa (usp. Atanazijev spis dokazuje da su Ode u VI. Nav. međutim djelo kao takvo nije gnostičko. DANIÉLOU. Otkriće te zbirke starokršćanskih p j e s a m a ujedno je najznačajnije otkriće. Ein judeisch-christliches Psalmbuch aus dem ersten Jahrhundert [Texte und Untersuchungen 35. DANIÉLOU. 12. preciznije: judeokršćanskim. On je priredio i prvo njihovo izdanje (Cambridge 1909. »Ode Salamonove« su. 0 podrijetlu »Oda« nisu učenjaci odmah bili sasvim na čistu. C.). Prije je pet Oda bilo poznato iz spisa Pistis Sophia. 4] Leipzig 1910). 103.. BURKITT. 2). Ps. Ivana. (Add. Ode je u starini citirao Laktancije. u nekoj Crkvi (ne zna se u . A New MS of the Odes of Solomon: Journal of Theological Studies 13 [1912] 372). 6). Instit. »Salamonovim Psalmima«. Dok je za »Psalme Salomonove« sasvim sigurno da su židovskog podrijetla. Atanazijevu spisu »Synopsis Sanctae Scripturae« iz IV stoljeća i u Niceforovoj Stihometriji iz početka 9. U tekstu (i to ne samo u elementima koji bi potjecali iz kršćanske obrade) vidio je Harnack dodirne točke s teologijom sv. u kojemu su bile smještene zajedno u jednu zibirku s tzv. ali koja je bila prihvaćena od kršćanske zajednice i doživjela kršćansku obradu već negdje oko g. 2. poslije otkrića spisa Didaché. 3 (citira se Oda 19. Théologie du Judéo-christianisme. Harnack je na temelju svojih analiza bio uvjeren da u Odama ne može biti pronađeno ništa »heretičko-gnostičkoga« (Nav. a bez daljnjega je priznavao stilsko jedinstvo svih tih pjesama (A. Danas se općenito misli da je neki dah gnostičkih ideja prisutan na nekim mjestima (Ode 19 i 35). dj. Burkitt pronašao je u jednom kodeksu u Brit. 4. nego pripadaju Velikoj Crkvi. sačuvanog na koptskom jeziku.. C. 40—43). 1905. u prvoj polovici ili sredinom II stoljeća. Rendel Harris je kod prvog izdanja izrekao mišljenje da su to kršćanske (judeokršćanske) pjesme. 14538) 1 izdao jedan drugi nepotpuni sirski tekst Oda (usp. F. Njihovo podrijetlo nije heretičko. st. 40—43). najdragocjeniji dokumenat koji posjedujemo o judeokršćanskoj liturgiji (usp. stoljeća.231 § 26. Otkrio je te pjesme Rendel Harris u jednom sirskom rukopisu g. no Adolf Harnack je stao na stanovište da Ode potječu od židovskog autora. Mus. HARNACK. J. Danas se općenito drži da su Ode nastale u kršćanskim krugovima. bilj. F. J. str. Njihovo je postojanje zabilježeno u Ps. »ODE SALAMONOVE« 1. s područja najstarije kršćanske književnosti. 100. uz Didaché. ali jednoj judeokršćanskoj s t r u j i u Istočnoj Siriji. str. da je to židovska knjiga p j e s a m a iz početka kršćanske ere. u Siriji. str.

18 mislio da Ode stavljaju ženidbu u sumnju. 27. 4. TU 35. Važno je spomenuti ženski k a r a k t e r Duha Svetoga (u sirskom je Duh ženskog roda). Dosta se raspravljalo i o jeziku na kojemu su Ode izvorno ispjevane. Roma 1914. Oda 19 (govori o djevičanskom rođenju. Karakterističan je za Ode također elemenat asketizma. Rendel Harris je na temelju Ode 11.232 »ODE SALAMONOVE« k o j o j je Crkvi spis sastavljen) imale dosta časno mjesto u dodatku knjigama Starog Zavjeta. 3. Crkva se p r o m a t r a kao paradisus (11. . Ode Salomonove p r u ž a j u n a m svjedočanstvo n a j s t a r i j e mističke pobožnosti. Oda 28 (pjesnički opis Muke). 15—16). inzistira na virginitas in partu). Le Ode di Salomone. TONDELLI. pod u t j e c a j e m Ivanovim. L. Nepoznata nam je druga Oda. Danas je prihvaćeno da je izvorni jezik bio grčki. Oda 12 (Pjesma Logosu). The Odes and Psalms of Solomon. na papyrosu Bodmer XI (izd.: J. Za teologiju su posebno važne: Oda 7 (opisuje utjelovljenje). Flemminga sa spomenutom Harnackovom proukom). MINGANA. Oda 42 (uskrsnuće Kristovo i njegova pobjeda u limbu). HARRIS — A. R. Pretjeranost u asketskim tendencijama poznata je u Istočnoj Siriji II stoljeća (Tacijan!). Značajno mjesto u Odama ima simbolika križa (23. Cologny-Geneve 1959). i komentarom). Leipzig 1910 (njemački prijevod J. prijevod s faksimilom sirskog teksta. a ne sirski ni armejski. 4—9). Svih Oda Salomonovih ima 42. Česte su aluzije na krst i na obred krštenja. I z d. Vino nije nikad spomenuto. 2 sv„ Manchester 1916—1920 (engl. 37). jer je ne donosi nijedan od spomenutih rukopisa (zbog oštećenja). M. Na grčkom je originalu pronađena samo Oda 11. Značajan je nupcijalni (ženidbeni) karakter k r š t e n j a (3. Testuz.

bračnom životu (ženidba je u maloj cijeni: Izr. 3).: F. To je zabacio već sv. Le Scntcnze di Šesto. DE PAOLO. Kraft). Pojam Boga je platonistički. tako da je više poganskih elemenata uklonio nego kršćanskih unio. pobožanstvenja). Možda je t a j kršćanski redaktor bio Klement Aleksandrijski. 30). 13. tj. 273). Neki je kršćanin pri k r a j u II stoljeća načinio kršćansku reviziju tih sentencija. Većina tih izreka nadahnuta je platonističkim idejama: naglašavaju momente purificationis. Epist. Spis n a m pokazuje »u kolikoj je m j e r i popularno-filozofska etika poganskih kršćanskih platonika bila zajednička« (H. čini se. Milano 1937 (tekst i prijevod s uvodom). illuminationis. . u negativnom smislu negoli u pozitivnom. Origen je prvi kršćanski autor koji s pohvalom spominje zbirku Sekstovih sentencija u svome djelu Contra Celsum (8. ali više. To se zaključuje iz srodnosti mnogih maksima sa životnom filozofijom Klementovom. Sentencije su poganskog podrijetla. 133. deificationis (očišćenja. Jeronim (npr. spavanju. I z d. IZREKE SEKSTOVE Pod imenom Sekstovih sentencija dolazi zbirka moralnih maksima i normi ponašanja koja je cirkulirala u kršćanskim krugovima pri k r a j u II i početkom I I I stoljeća. Preporučuju umjerenost u jelu.233 § 27. pilu. Rufin je sasvim bez temelja poistovjetio Seksta s rimskim biskupom mučenikom Sikstom II (257—258). a iz koje je Rufin (+410) preveo 451 sentenciju iz grčkog na latinski. prosvjetljenja. dolaze pod imenom pitagorejskog (?) filozofa Seksta.

234 § 28. pa stvar ostaje ne- . našao u Keleudres-u u Frigiji stelu nekog Aleksandra Antonijeva. 16. a po povratku. svakako poslije cara Julijana Apostate. kao značajnog protivnika montanista. ere. koja ima uklesanu dataciju g. eccl. Abercije je putovao u Rim za vrijeme Marka Aurelija i Lucija Vera. nije pronađen cijeli natpis. koji je Simeon Metafrast u X st. ali veoma važni. Neki misle da je t a j Abercije isti s onim Avirkios Markellos kojega. g. Dvije godine kasnije otkrio je Ramsay u Hieropolisu (to je drugi lokalitet od Hierapolisa) u Frigiji sam spomenik Abercijev. nego samo odlomci. tako da se uz pomoć grčkog životopisa mogao utvrditi gotovo cio epitaf. 300 (Frig. dao je sebi uklesati t a j epitaf. kršć. 2. natpisi koje je sastavio papa Damas u IV st. Najglasovitiji i najznačajniji starokršćanski epitaf. 5. 1881. kao dar turskog sultana papi Leonu X I I I . kad su mu bile 72 godine. biskupa Hierapolskog. ali toga nema u epitafu. Proučavanje starokršćanskih epitafa (nadgrobnih natpisa) spada u starokršćansku epigrafiku. Ramsay g. 216. Po životopisu. Dva prva i tri posljednja stiha sadržavaju općenite formule uobičajene na epitafima: ostalo je od golemog značenja za teološku sliku kršćanskog života. KRŠĆANSKI STIHOVANI EPITAFI II I I I I STOLJEĆA 1. a ne u povijest starokršćanske književnosti. Danas se spomenik nalazi u Lateranskom muzeju. Dakako. sadržavajući posebno srednji dio teksta. a napisan je negdje pri k r a j u IV stoljeća. nalazi se u muzeju u Carigradu. odnosno razjasniti n a j s u m n j i v i j a mjesta iz životopisa. O Abercijevu se epitafu znalo iz opširnog životopisa Abercija. ugrađen u zid termi koje se spominju u životopisu. a stihovi očituju jasnu ovisnost od epitafa Abercijeva. Tillemont je zajedno s legendarnim životopisom stavljao među tvorevine mašte i p o s t o j a n j e epitafa. Međutim je W. uvrstio u svoju zbirku. 3). Ipak ima nekih takvih natpisa koji i m a j u književnu i teološku vrijednost. pa je stih uslijed toga šepav). Takvi su npr. od kojih je drugi stih pentametar. Natpis Abercijev je svakako stariji od Aleksandrova (jer ovaj nije uspio svoje ime dobro u t r p a t i na m j e s t o Abercijeva u odgovarajući stih. mora potjecati najkasnije s k r a j a II stoljeća. sastavljen od 22 stiha. Iz prvog razdoblja sačuvana su nam dva epitafa koja žavređuju osobitu pažnju.). U životopisu se kaže da je Abercije bio biskup. tj. Abercijev epitaf. koji da je autor prepisao s kamena tako starošću izjedenog da se dio teksta jedva ili nikako ne da čitati. pa ih mora proučavati i patrologija. spominje Euzebije (Hist. a ostali su daktilski heksametri. T a j životopis na grčkom jeziku donosi potpun tekst epitafa.

u Autun-u (Augustodunum) u Francuskoj. da imam. / Vidjeh i ravan Sirije. Epigrafski (tj. premili. I z d. Ima jedanaest stihova. posebno prvih šest stihova koji tvore zasebnu cjelinu. / prešavši Eufrat: a posvuda nađoh sudrugove. budući da je životopis. da se ovdje upiše. platit će dvije tisuće zlatnika riznici Rimljana / a dragoj domovini Hieropolu tisuću zlatnika. Abercije. na starokršćanskom groblju. čistu«. i sve gradove obiđoh. . Paris 1964. / Ja sam. ovdje nazočan.« Kako se vidi. / I vidjeh ondje narod što blistav pečat nosi. gdje će mi ležati tijelo. izrekao to. Pektorijev epitaf. u skladu s disciplinom arcani. 42—43. 1839. 79—80). Ficker. DELAHAYE. čistu. / on ima velike oči koje posvuda vide. a drugi nisu shvaćali njegov kršćanski karakter. / Onaj koji to shvaća. slično A. / imao sam života godine sedamdeset i dvije. neka moli za Abercija. ali po sadržaju i frazeologiji.: FP 3. / Nitko neka na moj grob ne stavi neki drugi: / u protivnom. držeći ribu dlanovima!« I z d. vječnim vodama bogato darežljive mudrosti! Primaj kao med slatku hranu Spasitelja svetih: jedi. / i dala je prijateljima da je blaguju sveudilj / imajući odlično vino koje pomiješano daje s kruhom. iz čega se razvila žestoka kontroverzija. u sedam fragmenata. veoma veliku. Pronađen je g. ja ovo načinih / za svoga života. pij. / On me je naime naučio vjerna slova (života?) / On me u Rim posla da promatram kraljevsko veličanstvo / i da vidim kraljicu u zlatnoj odori i obući. str. To je dalo povoda da se pri k r a j u prošlog stoljeća (1894) pojavilo tumačenje epitafa po kojemu Abercije ne bi bio kršćanin. čini se.PEKTORIJEV EPITAF 235 jasna. / Ime mi je Abercius. nego svećenik kulta Cibele. 37—42 (uvodna rasprava: 3—9). t a j je tekst napisan u mističkom i simboličkom stilu. Prvih šest stihova povezano je zajedno akrostihom IXTHYS: »O božanski rode nebeske Ribe (ICHTHYS). koju je uhvatila nepovrijeđena djevica. spada u ranije razdoblje. učenik sam neokaljanog pastira / koji pase stada ovaca po brdima i ravnicama. čuvaj svoje srce nepokvareno. A posvuda mi je vjera bila vođom. K. Evo teksta Abercijeva epitafa: »Dičnoga građanin grada. tako da su ga mogli razumjeti samo initiati u kršćanske misterije. Teološka važnost Abercijeva epitafa veoma je velika. iskonstruiran samo na temelju podataka iz epitafa. Velike m a j k e bogova (G. 3. Ecclesia Mater chez les Pères des trois premiers siècles. kojom hrani prijatelje. svaki koji isto misli. / imajući Pavla za pratioca. n a j v j e r o j a t n i j e je Crkva (usp. Danas je općenito prihvaćen kršćanski karakter epitafa. primivši besmrtno vrelo među smrtnicima iz božanskih voda! Pomlađuj svoju dušu.: FP 3. kad dođe čas. po obliku i stilu slova) spada u vrijeme od 350—400 godine. / i posvuda mi je pružala za hranu ribu iz vrela / veoma veliku. i da autor nije imao drugih podataka. Dieterich). »Nepovrijeđena djevica« (parthenos agne) koja je ulovila »ribu iz vrela. i koja d a j e pomiješano vino (s vodom?) i kruh. posebno za sakramentologiju i ekleziologiju.

.

t r a ž e n j a teoretskih o b j a š n j e n j a »per ultimas causas« i svođenja stvari na vrhovne metafizičke kategorije. s druge strane. k o j e ne m o r a nužno uzimati izgled filozofskog m i š l j e n j a . Pojava k r š ć a n s k e apologetske l i t e r a t u r e u II st. »Mi naprotiv mislimo da je teologija j e d n a k o tako stara kao i objava. pa se — dosljedno — p o j a v l j u j u i pseudonimno. k a o što p o k a z u j u povijesne paralele židovske i islamske religije. koji se svjesno o s l a n j a j u na svoje vlastito k u l t u r n o djelovanje. H.237 GLAVA PETA APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA § 29. Mo- . na svoju d u b l j u znanstvenu naobrazbu. Ako p a k se pod teologijom misli svako p r o d u b l j i v a n j e i r a z r a đ i v a n j e objavljenog sadržaja. Prvi teolog u tom smislu bio je Justin« (/ Padri greci. na različitosti p o j m a teologije. . 1). svakako je najveća i najdalekosežnija novost u n u t a r svega što je donijelo kršćanstvo toga razdoblja. novost k o j a je obilježila s m j e r kršćanskog duhovnog razvoja sve do danas. o b j a v a m a k o j e su primili njegovi vođe i njegovi proroci. Ako se teologija shvaća kao teoretska znanost u smislu kako se p o j a m teologije a f i r m i r a o u skolastici (i u neoskolastici). grčke racionalnosti i helenističke k u l t u r n e tradicij e . oslonjeni na a u t o r i t e t Duha Svetoga. Njihova proroštva. J. 19). str. v. Većinom se ta novost označuje k a o početak kršćanske teologije. onda se ne može reći da k r š ć a n s k a teologija počinje od apologeta. bilo je nezaobilazno i nužno da grčka baština b u d e preuzeta kao k o m p o n e n t a unut r a š n j e g procesa. Brescia 1967. te da je objava od početka bila p r e d m e t refleksije i produbljivanja« (Théologie du judéochristianisme. Da se dovede do zrelosti ono što mi danas d e f i n i r a m o kao teologiju. onda treba reći da pojava apologetske l i t e r a t u r e II stoljeća znači prve početke teologije. p o s t a v l j a n j e temelja za razvitak k r š ć a n s k e teologije kao znanosti. Ta razlika stavova temelji se. Takav je razvitak nezamisliv bez u t j e c a j a grčkog duha. Daniélou. očito. s apologetima p o č i n j e »susret evanđeoske p o r u k e s g r č k o m filozofijom«. misli da treba svakako osporiti shvaćanje »da se teologija rodila iz susreta evanđeoske p o r u k e i grčke filozofije«. Evo kako to izriče npr. pod i m e n o m apostolskih svjedoka iz prvih vremena. Campenhausen: »Prvotno se kršćanstvo n i j e bavilo teologijom: hranilo se p r e d a j a m a . t j . tj. . na tom t e m e l j u oni kane širiti k r š ć a n s k u istinu. NOVOST APOLOGETSKE LITERATURE 1. njihove p o d u k e i njihova pisma dijelom su anonimni. I s t o m u toku II stoljeća p o j a v l j u j u se prvi teolozi. pa stoga danas i m o ž e m o govoriti o biblijskoj teologiji. Na svaki način. obrazlagati je i razvijati.

obraća višim krugovima tadanjega društva. jednog šireg kulturnog gibanja. iako je bio daleko od toga da sam sebe prikazuje kao takvoga.238 APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA žemo. DANIÉLOU. a ne toliko samo na to da postignu administrativno-pravni efekt. J. za koju je najznačajnije da kršćanski sadržaj želi izreći pomoću pojmovlja što ga je izradila grčka filozofija. koji je »u tom smislu bio inicijator i inovator. da sastavljaju spise koji kao svoje čitatelje imaju pred očima ljude koji nisu kršćani. s drugim 'apologetima' kasnog II stoljeća. 6] str. kao Tacijan i Atenagora. Najvažnija zajednička značajka apologetske literature u čisto literarnom smislu jesu njezini adresati. općenito govoreći. s mnogo potpisa uglednih ljudi. Teško je reći koliko su ta pisma vlastima bila u sebi naivna. imali su njega za učitelja. pa čak i neprijatelji. Die theologische Methode. Svakako je objektivna situacija u rimskom carstvu i u samoj Crkvi uvjetovala mogućnost da se takva nova književna vrsta pojavi. jer su bile zamišljene za javno širenje i čitanje. one su imale u neku r u k u karakter »otvorenog pisma«. Herder. str. Paris 1961. Više je apologija upravljeno direktno carevima. Ovdje se prvi put susrećemo s pojavom da se kršćani pismeno obraćaju onima koji su vani. 11 ss). a koji se ujedno pošalju novinama (J. kao Aristid i neki Kvadrat. d. Prijašnji se kršćanski spisi obraćaju kršćanskoj zajednici. Druga je značajka te literature što se ona. 20) — izjednačavati ga. Kršćanstvo se u početku obraćalo malim ljudima i dobivalo svoje obraćenike u nižim sloje- . To će se dogoditi tek u I I I stoljeću.. Nije opravdano — misli v. Književni rod apologije. a naročito nosiocima vlasti. Dakako. koji su neobaviješteni. Daniélou). j e r njihov rad ima neke zajedničke značajke. Možemo reći da su ti spisi bili nešto slično kao što su danas manifesti koji se adresiraju na šefa države da se zatraži oslobođenje nekog političkog zatvorenika. — a iz kojega se mnogo kasnije razvila apologetika kao posebna teološka disciplina — gajili su i kasniji starokršćanski pisci. BEUMER. Misionarski se rad razvijao usmeno. a koliko su pisci možda mogli imati objektivnog temelja za nadu da će ona postići bar kakav takav učinak na visokim mjestima. I. o kojemu zaista malo znamo. a oni koji su mu bili prethodnici. kao svoje čitatelje pretpostavljaju vjernike koji su već prihvatili kršćanstvo. preko osobnih dodira i usmenog propovijedanja. Dogmengesch.« Vodeći računa o tim primjedbama. Gotovo svi koji su poslije njega branili kršćanstvo. bili su daleko m a n j i od njega. stoga. Message évangélique et culture hellénistique aux IIe et IIIe siècles. dj. a ne samo kao adrese caru koje bi mogle završiti »u košu« dvorske kancelarije. Prvo i n a j z n a č a j n i j e m j e s t o u tom pogledu zauzima Justin. samim carevima. upravo pomoću najviših kategorija grčkog filozofskog mišljen j a (usp. kako se to većinom čini. Očito su bila sračunata na širi u t j e c a j u javnosti. intelektualcima. 2. Freiburg 1972 [Handb. p r o m a t r a j u ć i ga uključno samo kao eksponenta jedne grupe. Zato se apologije s pravom mogu označivati također kao misionarska literatura (usp. reći da od n j i h počinje nova teološka metoda. To i nije toliko važno. ipak možemo i moramo govoriti o apologetima II stoljeća kao o jednoj osobitoj grupi starokršćanskih pisaca. 17—18). No apologetima II stoljeća moramo posvetiti posebnu pažnju baš zato što su oni inicijatori te nove književne vrste. bez obzira na razliku u vrijednosti. protivnici. Campenhausen (Nav. koji je s n j i m a započeo. J. i što oni još nisu razvili svestran teološki rad na temelju onih polazišta koja su postavili.

postolara i valjara!« Ipak je i na t a j način kršćanstvo postalo značajna društvena skupina koju poganski pisci II stoljeća počinju spominjati. a ionako nije svima razumljiv. 178. Poganski su pisci u II stoljeću to kršćanima predbacivali.KRŠĆANI TRAŽE MJESTO U DRUŠTVU 239 vima: nije to doduše bilo tako ekskluzivno. sililo je kršćane da dublje razmišljaju o pravom značenju eshatološke nade. bila je od kapitalne važnosti za budućnost Crkve. a apologeti nisu toga nijekali. osjećaju potrebu da svoje novo vjersko u v j e r e n j e i sami sebi pokušaju izreći kroz pojmovlje visoke filozofije u kojemu su školovani i iz kojega su prišli kršćanstvu. a onda i o n j o j pisati. i da gaje uvjerenje da je to moguće: da se tome ne protivi ništa od onoga što je autentično kršćansko. Der einfache Glaube und die Theologie. također: N. Kairos. a činjenica da su konačno ipak ti prevagnuli. Čini se. do g. ali oni prvi nisu mogli drukčije postupati. Opasnosti na koje su ovi drugi upozoravali svakako su postojale. — koju propovijedaju ženama i djeci grebenara vune. a bez toga bi kršćanstvo bilo ostalo samo neki periferni pokret u Rimskom carstvu (Usp. kako je po sebi normalno. Iskustvo da se paruzija još nije dogodila. ali većim dijelom je bilo tako. a da ni državna vlast ni pozitivne snage društva n e m a j u nikakvih opravdanih razloga da se kršćanstvu netolerantno suprotstavljaju. a u nekom vidu t r a j e i do danas. — pisao je Celso oko g. i što će p o t r a j a t i u prilično akutnom obliku sve do konačne pobjede Nicejskog koncila (tj. potreba njihove vlastite vjere. saopćiti svojim kolegama po misaonom nastojanju. da što bolje provedu u n u t a r n j u organizaciju u samoj Crkvi. Posebno to vrijedi što se tiče visoke naobrazbe. Događa se i to da kršćanstvo prihvaća sve više naobraženih ljudi. a koji još nisu kršćanstvo upoznali. BROX. . koja je. da žele biti prihvaćeni i priznati kao normalan i koristan dio društva. ali i da traže što stabilnije svoje mjesto unutar države i društva. a vrijeme je odmicalo. Tako se pored tradicionalnog pučkog propovijedanja kršćanstva počinje rađati novi tip prezentiranja kršćanstva koji će govoriti jezikom tadanje visoke kulture. koji se boje svakog unosa »poganske mudrosti«. To je omogućilo da Crkva zadobije prvorazredno — pa čak i vodeće — m j e s t o u mediteranskoj (i evropskoj) kulturi. jer će on iskvariti pravu vjeru. 161—187). budući da je takvo n a s t o j a n j e bila i njihova vlastita egzistencijalna potreba. one su se brzo pojavile i u dramatičnim oblicima. Lebreton — donekle eufemistički — naziva »neskladom (désaccord) pučke vjere i znanstvene teologije«. prevladavala u prvim kršćanskim zajednicama. S jedne će strane biti oni naobraženi kršćani koji misle da je neophodno nužno da se kršćanstvo izrekne u misaonim oblicima tadašnje filozofije kao najvišeg dometa one kulture. 1972. a s druge strane će biti kršćani koji se boje takvog novog govora. da je na r a đ a n j e takvog stava među kršćanima imalo u t j e c a j a također stanovito splašnjavanje nade u bliz i neposredan slavni dolazak Kristov (paruziju). religije. Ti kršćanski intelektualci. ili i sami bili zauzeti za filozofiju. 381). čini se. »Krasne li. pa i takvih koji su školovani u poganskoj filozofiji. zaista. koji misle da treba ostati kod riječi posvećenih Biblijom i na razini običnog pučkog govora. Dakako da će se ubrzo unutar same Crkve poroditi protivljenje tome novom stilu prezentiran j a kršćanstva: pojavit će se ono što J. A pogotovo počinju osjećati potrebu da nađu neki odgovarajući govor kojim će ono što su oni otkrili kao svoje životno uvjerenje. Pojava apologetske literature pokazuje da kršćani traže svoje m j e s t o u postojećem društvu.

Kršćanstvo se već sasvim odijelilo od židovstva i stvorilo je svoju vlastitu organizaciju. Kršćanska teološka metoda koja započinje s apologetima. u II stoljeću nije bilo. Nekog općeg progona u cijelom carstvu. Prva se apologetska literatura obično dijeli na protuiidovsku i protupogansku. Židovi su u carstvu imali višemanje javno priznat položaj. da pokažu kako je kršćanska Crkva pravi nasljednik staroga židovstva. Po čisto literarnom obliku protužidovska apologetika se razlikuje od protupoganske time što ona upotrebljava oblik dijaloga. proizlazilo iz želje da se pred vlastima i pred javnošću jasno razgraniče od kršćana. tako da se kršćani shvate samo kao jedna židovska sekta. pa Židovi uzalud čekaju Mesiju. polaze od starozavjetnih knjiga. To je možda. 4. kršćani su. budući da nisu poštivali državnih bogova i nisu marili za javne bogoštovne čine. najodlučnije odbijali da se podlože aktima državnog kulta. ponekad i ponegdje. na temelju kakve posebne odluke vrhovne vlasti. a što je bilo shvaćano kao javno otkazivanje lojalnosti uspostavljenom poretku. Zato su mogli osjećati kršćane kao opasnost za svoj stečeni status u rimskom društvu. posebno kad se protiv kršćana u nekom k r a j u pokrenuo pučki bijes. a koji su bili smatrani sastavnim dijelom javnog priznavanja državne vlasti. osim toga. kad su ih vlasti u pojedinim slučajevima denuncijacija na to pozivale. kršćani nisu imali prava da postoje kao organizacija. a koje su u pojedinim slučajevima mogle izazvati provalu bijesa na kršćane. kršćani su i sami osjećali potrebu da se što jasnije razgraniče. Ako uzmemo u obzir da je javno m n i j e n j e u državi takvo poštivanje državne religije smatralo . i to je bio dovoljan razlog za predstavnike vlasti da postupaju protiv kršćana koji budu prijavljeni kao takvi. od židovstva. No to razgraničen j e nije strogo. Javno je m n i j e n j e optuživalo kršćane prije svega da su ateisti. Osim toga. i teoretski. o kojemu zbog toga m o r a m o posebno govoriti. budući da su od židovstva naslijedili svete knjige Starog Zavjeta. te svojim pritiskom prisiljavati državne organe na progon pojedinih osoba ili skupina. Najopasniji je protivnik kršćana u II stoljeću bilo pogansko javno mnijenje. Protužidovske apologije. Židovi su se često isticali u borbi protiv kršćana. Kršćanstvo je bilo religio illicita. odnosno da misaone oblike grčke filozofije stave u službu židovskog vjerskog sadržaja. Izuzetno m j e s t o u tom pogledu pripada Filonu Aleksandrijskom. kao i značajne elemente obrednih oblika. ali to nije nikad zauzimalo takav golem opseg i nije bilo nikad tako masovno kako su to činili kršćani. jer su se u Kristu ispunila mesijanska proročanstva. dosljedno. Apologije protiv Židova odražavaju nove odnose koji su se iskristalizirali između židovstva i kršćanstva k r a j e m I stoljeća i u prvoj polovici II stoljeća. također nastupajući optužnički pred državnim vlastima. odnosno da ih uzimaju kao j e d n u te istu grupu. dok je protupoganska ponajviše iznesena u obliku pisama (poslanica) i govora. budući da je u ta vremena još postojala mogućnost da poganska javnost i organi vlasti p o b r k a j u jedne s drugima.240 APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA 3. posebno od proroka. dosta toga duguje židovskim piscima koji su se trudili da heleniziraju židovstvo. željeli su ga i sačuvati. I oni su provodili pridobivanje drugih za židovstvo. O kršćanima su se širile različite glasine kojima je puk bio veoma sklon vjerovati.

njihovih intencija. no apologeti su taj proces pokrenuli na višem filozofskom nivou. odnosno u kolikoj se god mjeri taj zahtjev modernih teologa smatrao opravdanim. Kako god se o tom sudilo. odnosno p r i m j e n j i v a n j e spekulacije o Logosu u svrhu približavanja razumskom o b j a š n j e n j u i razumijevanju najhitnijih sadržaja kršćanske vjere. kršćanstvo učine što shvatljivijim poganskim naobraženim krugovima. helenizacija je u najširem smislu započela već prije apologeta. koje su počevši od II stoljeća počeli iznositi različiti poganski pisci. a koji je bio odlučujući za budućnost. a pogotovo da enormnu nepravednost tih objeda uvide nosioci vlasti i oni poganski intelektualci koji su na laku ruku prihvaćali pučka govorkanja i čak postajali njihovim širiteljima. baciti pogled i na ta poganska reagiranja na kršćanstvo. 44). njihovih rezultata. Osim p o b i j a n j a i razobličavanja tih poganskih objeda i krivih shvaćanja o kršćanstvu. kao što — uostalom — i kasniji kršćanski apologeti. ne znajući. Moramo. 112). kao ateiste. posebno kroz izvršenje akta državne religije: tim samim su kršćani pokazivali da su protivnici države.»HELENIZACIJA KRŠĆANSTVA« 241 eminentnim iskazom religioznosti. ali se redovito i nisu upuštale u ispitivanja o tim pitanjima. Središnja je ličnost u tom pogledu svakako sv. ostati na snazi Povijest kršćanske literature I . da su te optužbe o tijestovskim gozbama i o takvim orgijama bez ikakvog temelja. Kod toga su oni započeli proces onoga što danas nazivaju »helenizacijom kršćanstva«. i u kojem se god smislu to smatralo potrebnim. Apologeti II stoljeća. kako smo već rekli. koji se. Državne su vlasti uglavnom znale. odnosno o pismenim sudovima o kršćanstvu. ne može se kod toga mimoići proučavanje rada apologeta. To je bilo ono što su poganske mase u smislu grčko-rimske mitologije nazivale »tijestovskim gozbama«. morali su posebno voditi računa baš o pismenim napadima na kršćanstvo. da služeći se jezikom poganske filozofije. stoga. 15. budući da su kršćanski apologeti smatrali da je prije svega važno da se u javnom m n i j e n j u razbiju te optužbe i te predrasude protiv kršćana. i na njihove autore. Danas se u mnogim teološkim krugovima govori o potrebi deheleniziranja kršćanstva. a kao podtekst je uvijek bilo prisutno ono mišljenje koje je formulirao već Tacit. nego je za osudu bilo dosta priznavanje kršćanske pripadnosti i odbijanje da se od kršćanstva odstupi. Justin. uvjetovanosti njihova pothvata. nije sasvim nerazumljivo da se kršćane optuživalo kao protivnike religije naprosto. opisujući progon kršćana pod Neronom poslije požara Rima: kršćani »gaje m r ž n j u prema ljudskom rodu« (Anali. Sve su te optužbe bile onaj najosnovniji predmet kojim su se bavile protupoganske apologije. kako nam svjedoči Plinije Mlađi (g. Mislimo da će. ili b a r mogle utvrditi. Kolale su također priče da kršćani na svojim sastancima jedu meso djeteta i piju njegovu krv. korisnosti i neophodnosti onoga na što su se oni u svoje vrijeme dali. kao o preduvjetu za daljnji život kršćanske Crkve i daljnji razvitak kršćanske teologije. Treća takva optužba za »scelus immane« govorila je da se kršćani odaju protuprirodnom bludu koji ide dotle da sin bludno griješi s vlastitom m a j k o m : to je povezivano s grčkim mitom o Edipu. da se široki slojevi stanovništva informiraju o pravoj istini. apologeti su se trudili. uza sve njihove manjkavosti i slabosti. 5. Istina. Najtemeljnije je u tome bilo upotrebljavanje grčke spekulacije o Logosu za tumačenje kršćanskog vjerskog poimanja Boga i Krista. oženio svojom m a j k o m Jokastom.

Usp. Velika povijest Crkve. kakvu je zastupao Justin. a visokim se intelektualnim krugovima — zadojenima platonističkim učenjem o besmrtnosti duše i o nevrijednosti tijela. 46). BOŠNJAK. I I / 3 . Poslanica Diognetu (Isto djelo. 268—272. Freiburg-Basel-Wien 1975. koja je bila poseban kamen spoticanja u t a d a n j e m društvu. 295—296. skrenuli u kršćanstvu naglasak na njegov intelektualni elemenat. Značajna je u tom pogledu npr. Ne može se poricati da su apologeti. pa čak i kao o alternativama (usp. to je dovodilo do opasnosti da se kršćanstvo prvenstveno shvaća kao jedna ideologija. Na svaki način. str. DEWART. 38). svojim pothvatom da pomoću filozofije učine kršćanstvo pristupačnim poganskim intelektualcima. Einsiedeln 1971. Die Grundlagen des Glaubens. 423—488. a što se smatralo najplemenitijim stavom kod tadanjih naobraženih ljudi — posebno neprihvatljivim činilo kršćansko vjerovanje u uskrsnuće tijela. posebno str. u: ID. u H. 183—205. str. Filozofija i kršćanstvo. Prevladala je visoko pozitivna ocjena grčke filozofije. I. budući da se kršćane optuživalo da »požarom prijete cijelomu krugu zemaljskom«. Zato je i ta tema jedna od čestih tema apologetskih spisa. na sadržaj kršćanskog učenja kao takav. Jedna od značajnih tema apologetske literature je također kršćanska eshatologija. Zagreb 1967. Historija čovječanstva. to je dapače bila jedna od glavnih tema njihovih spisa. Einsiedeln 1971). B. Kršćanstvo. Međutim. . Zagreb 1972. Stav apologeta prema vrijednosti grčke filozofije nije sasvim isti kod svih. Mit ihm und in ihm. 6. nego golemu pažnju posvećuju konkretnoj realnosti kršćanstva. str. apologeti nisu nipošto zaboravljali na konkretan život kršćanske zajednice kao na sržnu komponentu kršćanstva. nikad se ono nije moglo svesti na tumačenje svijeta. a poslije ju je dalje razvijao Klement Aleksandrijski. Za razumijevanje svih tih problema korisno je pročitati: K. upozorio je Minucije Feliks (vidi kod: K. nije nastupilo kao ideološko tumačenje svijeta. LASMAN. Herder. GRILLMEIER. pa da se na k r a j u može govoriti o kršćanskoj religiji i o filozofiji. još: L. br. »Ne govorimo uzvišeno. iako je od početka imalo i jedan doktrinalni elemenat. Zagreb 1966). 88—100 (Dewart postavlja na nov način zahtjev za dehelenizacijom kršćanstva: obrazloženja su sadržana i u drugom svesku istoga djela: Systematische Synthese. Benziger Verlag. Hellenisierung — Jtidaisierung des Christentums als Deuteprinzipien der Geschichte des christlichen Dogmas. JEDIN. nipošto ne ostaju na teoretskoj razini raspravljanja. i svojim naglašavanjem da je kršćanstvo »prava filozofija«. kao o dvjema istovrsnim stvarima. kao da je uloga kršćanstva da čovjekovu razumu daje odgovore na njegova p i t a n j a o biti svega što postoji. RAC — F. Zagreb 1917. To je bilo vjerojatno najvažnije i najdalekosežnije dostignuće apologetske literature. Bd I: Historische Analyse. BAUS. str..242 APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA sud mnogih patrologa da su apologeti na k r a j u krajeva više kristijanizirali helenističku filozofiju nego što su tom filozofijom helenizirali kršćanstvo. Naprijed. i da su započeli proces koji je pomalo druge elemente kršćanskog puta gurao u drugi plan. KS. Christologische Forschungen und Perspektive. nego živimo«. Apologeti osobitu brigu posvećuju također tome da pokažu kako su kršćani koristan i konstruktivan dio društva. a sve veću i sve prvotniju brigu posvećivao upravo tom doktrinalnom elementu. ako i jest istina da se ponekad p r e t j e r a n o naglašavao taj momenat kršćanstva. iako se svi više m a n j e filozofijom služe. 64. Izbor iz stare književnosti kršćanske. obradu problema o heleniziranju kršćanstva vidi kod: A.

kojima se dokaza ne toliko da su krivi za požar. nanovo provali to pogubno praznovjerje ne samo u Judeji gdje je imalo svoj izvor to zlo. Kornelije Tacit (oko 55—120) govori o kršćanstvu u svojim Analima (»Ab excessu divi Augusti«). i trajao punih šest dana). kao i one poganske mislioce iz patrističkog razdoblja koji su izvršili određen u t j e c a j na razvitak kršćanske teološke misli. genus hominum superstitionis novae et maleficae« (Nero. Anali. koji.243 § 30. Od onih koji pogibahu načiniše ruglo. posluže za noćnu svjetlost. PROTUKRŠĆANSKI POGANSKI PISCI 1. iako su bili krivi i zasluživali najviše kazne. ogrnuti u životinjske kože. Tako n a j p r i j e pohvataše one koji priznavahu. 2. gdje se miješao među svjetinu u odijelu kočijaša. Opisujući Neronove postupke poslije velikog požara Rima (koji je počeo 18. opisujući život Neronov. Da stane na k r a j tim glasovima. On ne spominje da je to bilo u vezi s požarom Rima. Budući da se prva kršćanska apologetska literatura morala obazirati na poganske pisce koji su pisali o kršćanstvu. Ime im to dolazi od Krista. da. Svetonije. Zahvatit ćemo u ovom paragrafu — radi lakše sistematizacije — i kasnije protukršćanske pisce. ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak. Za taj prizor bijaše Neron dao svoje vrtove te priređivaše igre u cirku. 406—407). ne zatomiše javno govorkanje. koliko da gaje mržnju prema ljudskomu rodu. a koje narod nazivaše kršćanima. P. . a naročito Plinije Mlađi koji se kršćanima bavi opširnije. k n j . zatim na njihovo prokazivanje golemo mnoštvo. 16). Kostovića: Tacit. ili stojeći na kolima. 15. Zagreb 1970. pobuđivala samilost kanda su bili žrtvovani ne javnom dobru već da se zadovolji okrutnost jednoga čovjeka« (Anali. nego se držalo da je požar naređen. s kojima su se kršćanski pisci morali suočavati. 44: prijevod J. kaže: »Afflicti suppliciis Christiani. ni pomirni obredi. moramo ovdje nešto reći o tim piscima. podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti. ili na križ pribijeni. Tacit kaže: »Ali nikakvo ljudsko sredstvo. Potisnuto začas. već i u samom Rimu. zna samo da su kršćani »rod ljudi novog i zlotvornog praznovjerja«. izgarajući. gdje se sa svih strana stječe i veliča sve što je sramotno i užasno. str. s r p n j a g. MH. koje je pisao pod k r a j Trajanove vlade (98—117). Zato se prema njima. za Tiberijeva vladanja. Prvi poganski pisci koji izriču svoje mišljenje o kršćanstvu (makar samo usput) jesu Svetonije i Tacit. ni careva darežljivost. bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. 64. iz I I I i IV stoljeća. izginu razdirani od pasa.

10. KS-GK. koji se između redaka može pročitati. jer iz svoga iskustva zaključuje. si flagitiis careat. 96—97. samo je rimske građane — po zakonu — pridržao za carski sud. Njegovo je glavno pitanje caru bilo.244 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI Opširnije se kršćanima bavi Plinije Mladi (oko 61—113). priznavajući tako »locum poenitentiae«. da neće činiti ni »krađe. »zakletvom obavezuju da neće činiti nikakva zločina«. prijevod teksta vidi kod: A. svoje dotadan j e postupanje. suprotno optužbama. Njegov je prijedlog. ili će ih pustiti iz zatvora. Posjed u j e m o njegovo pismo caru Trajanu. a prije »nije nikad prisustvovao istragama o kršćanima«. Plinije je bez daljnjega osudio na smrt one kršćane koji su ustrajali u svome kršćanskom pripadništvu i nisu htjeli načiniti čine službenog državnog kulta. osuda kršćana koji se neće odreći imena ne dolazi u s u m n j u : njih treba svakako kazniti. pa stoga nije znao »što se i u k o j e m s m j e r u običava kažnjavati ili ispitivati«. ako budu prijavljeni. ako inače nisu počinili nikakva zločina. i to dokažu moleći se državnim bogovima. da se velika »turba hominum emendari possit.. i kazniti ih (smrću) ako u s t r a j u u tome da su kršćani. U toj je drugoj točki Trajan. Pregled povijesti Crkve. ali koji su se kršćanstva javno odrekli. Izbor iz stare književnosti kršćanske. onda treba protiv n j i h postupati. da li treba na smrt osuđivati kršćane koji nisu počinili — osim toga što su kršćani — nikakvog zločina. ni grabeža ni preljuba«. Plinije je došao u s u m n j u kako postupati kad mu je podnesena anonimna optužba protiv velikog b r o j a osoba i kad je uvidio da je kršćanstvo zahvatilo velik b r o j ljudi i u gradovima i u selima. ukoliko je zadržao u zatvoru one koji su se odrekli kršćanstva: mora li ih kazniti već zato što su pripadali kršćanskom imenu (nomen ipsum). Trajan je u ovom odgovoru odobrio takav postupak: one koji zaniječu pripadnost kršćanstvu. jedino je utvrdio »superstitionem pravam. 45—46 i 23). u kojem opisuje situaciju. što će djelovati da se mnoštvo ljudi vrati natrag k državnoj religiji. da li će Plinije kazniti one koji su se pokajali. Pitanje je samo. koji se kao upravitelj Bitinije i Ponta našao u situaciji da mora donositi sudske presude nad kršćanima. FRANZEN. Zagreb 1970. Prema tome. t j . a hrana koju uzimaju na sastanku sasvim je obična i bezazlena. ispravio Plinija. u reskriptu prokonzulu Azije Minuciju Fundanu (hrv. kao i Trajanov kratak odgovor na pismo (PLIN. kad pjevaju pjesmu Kristu kao Bogu. treba pustiti. dakle. jer je Plinije bio prihvatio anonimnu tužbu. ili kaznu zavređuju samo ako su počinili i zločine koji se povezuju s kršćanskim imenom. te traži točnije instrukcije. Car Hadrijan (117—138) je. immodicam«. str. Anonimne tužbe ne smiju se prihvaćati. prijevod vidi kod: RAC-LASMAN. an flagitia cohaerentia nomini puniantur?«. Njegova istraga nije otkrila da bi kršćani činili zločine koji im se pripisuju. da će veliko mnoštvo kršćana napustiti svoj stav ako se oni koji kršćanstvo zaniječu ne b u d u progonili. Dapače. si sit poenitentiae locus«. Možda ipak to treba razumjeti samo u odnosu p r e m a konkretnom problemu koji je Plinije tada imao. 36) pooštrio zahtjeve za osiguranje legaliteta sudskog postupka protiv kršćana: ne smije se postupati na temelju . Smatrao je da se svakako »mora kazniti njihova tvrdokornost i neslomljiva svojeglavost«. kao ni u bilo kojem drugom zločinu. jer on pita: »Nomen ipsum. kršćani se na svojim sastancima u zoru. da se takve pusti na miru. Trajan donosi i dvije precizacije: kršćane ne treba tražiti (»conquirendi non sunt«). str. dvanaestak godina kasnije (124/125). da li treba kazniti i one koji su priznali da su bili kršćani. I m a jedno mjesto iz kojega bi se možda moglo naslućivati kao da je Plinije posumnjao. Epist.

ali se kasnije. I. vratio natrag i nastavio održavati predavanja. Markom Aurelijem i Komodom (g. koji je djelovao pod Antoninom. K. 9). da se odaju incestuoznom bludu. Usp. JEDIN. dojavitelj (tužitelj) mora biti kažnjen. 190. Riječ je o neke vrste šarlatanu koji je n a j p r i j e bio cinički filozof. Ako tužitelj na sudu dokaže »adversum leges quidquam agere memoratos homines. kako proizlazi iz Minucija (Oct. 143. po onome kako su se kršćanske zajednice ukazivale naizvana. Izbor. Prvi direktni spis protiv kršćana napisao je. kršćani pružaju izgled čudne i naivne sekte. 125). Fronton je u svojoj harangi protiv kršćana u stvari sabrao pučke klevete koje su se pronosile: da se k l a n j a j u magarećoj glavi. Justin je tada napustio Rim. Velika povijest Crkve. A. str. 31). koji je bio učitelj budućeg cara Marka Aurelija. pro merito peccatorum etiam supplicia statues«. tumačitelj . Frontonov je spis bio naširoko poznat. a onda je uvidio da se kod kršćana može dobro snalaziti. str. ističu se po svome preziru smrti u progonima. nego riječju nabaci pogrdu« {Oct. nego samo na temelju pravilno uložene i potpisane tužbe. predvodnik zajednice. 54 i 60). što onda može svaka varalica iskoristiti. Sličan je stav protiv kršćana morao zauzimati i cinički filozof Krescent. jedan od najcjenjenijih retora (govornika) latinske antike. a g. Za Frontonov spis (možda govor?) znamo iz dijaloga Minucija Feliksa (Octavius. 4. 211). LOISY. pa je u Palestini ušao među kršćane i postigao visok položaj u zajednici: postao je prorok. Torino 1942. § 23. BAUS. Lucijan iz Samosate (rođen g. Lucijan je kršćanstvo poznavao površno. 1). i bio je spreman na novi dijalog. nego se kažnjavaju samo dokazana protuzakonita djela kršćana. da u svojim obredima inicijacije žrtvuju dijete i piju njegovu krv. To se posebno vidi iz satire o Peregrinu. Dva se njegova djela bave kršćanima: De morte Peregrini i Alexander sive pseudopropheta. S njime je Justin vodio raspravu u Rimu za vrijeme svoga prvog boravka u prijestolnici. 3. To bi se m j e s t o moglo shvatiti tako da za Hadrijana golo biti-kršćanin nije kažnjivo. ali je Krescent u m j e s t o rasprave s argumentima tražio Justinovu glavu. Marko Kornelije Fronton iz Cirte u Numidiji (oko 100—166). čini se. boravio je u Ateni). više se kršćanima narugao kao smiješnima. 9 i 31: vidi kod: RAC-LASMAN. Prema Minuciju.. ali tekst nam se nije sačuvao.LUC I JAN IZ SAMOSATE 245 bučnih zahtjeva svjetine. vršio konzulsku službu. za vrijeme Marka Aurelija. Po Lucijanu. a posebno za onoga člana koji je podnio progon. Neki autori ipak misle da Hadrijanov reskript nije bitno mijenjao stav prema kršćanima.. Tako je mjesto i shvaćao apologet Justin. 165. »Fronton — kaže Minucije Feliks — ne potvrdi dokazom tvrdnje svoje.. Ako se pokaže da je tužba neutemeljena. Spis je napisan vjerojatno u početku vlade Antonina Pija (138—161). str. pa da je već samo pripadanje kršćanstvu značilo »adversum legem agere« (usp. Le origini del cristianesimo. Tada je uhvaćen i osuđen na smrt (usp. ne mare za zemaljska dobra i bezgranično su spremni na materijalne žrtve za zajednicu. nego što ih je u pravom smislu napao ih optužio. i njihovo mu je čudno međusobno bratstvo bilo neizrecivo smiješno. Nije imao dubljeg uvida u kršćansko vjerovanje. u H. veoma cijenjen kao satirički pisac (»Voltaire Staroga vijeka«). za kojega Justin kaže da širi tvrdnju da su kršćani »bezbožnici i ljudi bez religije«. a po svoj prilici ni u pojedinosti unutarnjeg uređenja.

Najvažniji i najozbiljniji teoretski protivnik kršćanstva u prvom razdoblju je Celzo (Kelsos). dapače je kršćanima i sastavljao svete knjige. On je oko g. BAUS. Filozof Celso (Kelsos). nego da se uklope u opće stanje stvari i pomognu da car može u snazi održati carstvo s njegovim idealnim dobrima. koji je boravio u Rimu između 162. on kršćanstvu prvenstveno prigovara njegovu novost. 5. str. upravo nedavnost. a tražio je i osobni dodir s kršćanima. Za nj su oni »čudan fenomen na rubu društva« <H. srednjem platonizmu. b a r u njegovu glavninu. Celzov je posljednji interes rimska država: on je religiozan čovjek.246 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI knjiga. napisanom u 8 knjiga pod carem Filipom (244—249). 351—352) da je Celzov spis u stvari politički spis. u stvari. Euzebije spomin j e protukršćanski spis Hijeroklov. Celzo je nastojao da se o kršćanstvu dobro informira: čitao je Evanđelja. BETZ. Sama stvar u sebi malo zanima Celza. JEDIN. 190—191. napisao protiv kršćanstva na grčkom jeziku spis »Alethes Logos«. ali im je prigovorio lakovjernost. str. u H. u četiri knjige. vjerojatno pod utjecajem kršćanstva. H. Na svaki način. ali je izgradio neka vlastita shvaćanja. Onda je bačen u tamnicu: kršćani ga posjećuju i ovjenčana aureolom trpljenja toliko obasipaju darovima da se od toga obogatio. Velika povijest Crkve. Religionsgeschichtliche und paraenetische Parallelen. dapače u sam tekst djela. Celzo je u društvenom i političkom smislu konzervativac. Počeli su ga štovati kao Boga. Kraft): zanimljiva tema za komediju. Stoga za Celzov spis treba reći da je to prvi p o k u š a j s poganske strane da se kršćanstvo shvati ozbiljno kao duhovna stvarnost. i onda pobija svaki odlomak. starozavjetne knjige. smatrajući da su zbog svoga prezira prema smrti i zbog svoje askeze sposobni da vode život filozofa. Origen citira Celzovo djelo po redu i doslovno. A. iz potrebe da kršćanstvu parira. druge kršćanske spise. Lucijanova satira protiv kršćana ne daje o njima sliku kriminalaca koje bi trebalo istrijebiti kao neprijatelje ljudskog roda. i 166. on je u tom pogledu. ali je taj spis toga stoičkog filozofa izgubljen. Lukian von Samosata und das Neue Testament. nego samo u značajnim fragmentima koje citira Origen u svome djelu Contra Celsum. šezdesetak godina kasnije. Berlin 1961 (TU 76). njegov . ali ih ni ne prikazuje tad a n j o j javnosti u simpatičnom svjetlu. 178. Poslije izlaska iz tamnice ipak je izgubio povjerenje kad je jeo idolotita (meso žrtvovano idolima): morao je napustiti zajednicu i nastaviti svoja putovanja kao cinički filozof. Leipzig 1902. »Riječ« s velikim početnim slovom). Sličan je sud o kršćanima izrekao Galen. D. jer država religiju treba i jer se naobražen čovjek mora zauzimati za religiju. Celzo je bio filozof koji je u osnovi pripadao tzv. agnostik (misli Harnack). Harnack je smatrao (Die Mission und Ausbreitung des Christentums in den ersten drei Jahrhunderten. K. Nije bio epikurejac. Naslov se može prevesti kao »Istinita riječ«. ali se čini da je pravilnije u duhu Celza prevesti »Istinski Logos« (tj. tj. Usp. makar mu Origen više puta epikureizam polemički predbacuje. 46). Spis se nije sačuvao samostalno i u cijelosti. tako da se može iz Origena dobiti dosta zaokružen uvid u Celzovo djelo. S oštrim je prezirom protiv kršćana pisao govornik AristicL (Orat. koji iz ljubavi prema domovini poziva kršćane da se ne izdvajaju iz općeg poretka. I. spretno iskorištavajući kršćansku lakovjernost.

sirotinjom. jer je to na kraju krajeva ipak jedna nacionalna religija. Novija istraživanja (C. posebno str. jer ono nije religija nijednog naroda. pa njegov spis ne bi bio (kako je mislio Harnack) čisto politički spis. i optužbu protiv kršćana da desakraliziraju svijet. uostalom. U filozofskom smislu. »Istinski Logos« (to je naslov Celzova spisa) može se naći samo u tom »drevnom Logosu«. Celzo je. Celzo se u tome u d a l j u j e od Platona po kojemu se Palaios Logos može iskazati kao Alethes Logos samo pred forumom bezvremenskog uma. na žalost. dakle. Die Polemik des Kelsos wider das Christentum. pridajući si božansko podrijetlo: Zbor žaba koje sjede u bari i krekeću da je »poradi njih stvoren svijet«. makar je stvorena s oslanjanjem na dva mjesta u Platonu (Epist. ono je potpuna izdaja religije kao normalne pojave.CELZO 247 raskid s tradicijom. koje Celzo na svoj način interpretira. Kršćanstvo. s određenom tendencijom njezine aktualizacije. Logos und Nomos. Bošnjak. str. ono se otvara univerzalizmu. Židovsku religiju Celzo osuđuje. Berlin 1920. razrađena u knjizi Branka Bošnjaka »Grčka filozofska kritika Biblije. Suvremeni će čitatelj u Celzovu spisu otkriti b o r b u za sakraliziranu sliku svijeta. PRAECHTER. Drugim riječima: Palaios Logos je kriterij za Alethes Logos. stvorio svoju vlastitu ideološku koncepciju povijesti. F. Već i površnom čitaocu je jasno da po Celzu pravo na opstanak imaju oni religiozni oblici koji imaju nacionalni karakter i koji se kao takvi mogu uklopiti u opći Panteon rimske državne religije. I 14c). a što je. koja je kao takva originalna. gdje demoni sve pokreću. ne posvećuje dovoljno pažnje načelno konzervativnom i reakcionarnom karakteru Celzova istupa protiv kršćanskog pokreta u ono doba. jest platonistički dualizam i strogo naglašena Božja transcendencija (usp. Ali ipak. Kelsos contra apologéticos« (Zagreb 1971. UEBERWEG — K. Osnovno polazište Celzove koncepcije povijesti jest: »Ima jedan drevni Logos (Palaios Logos). ANDRESEN. jer se pod Mojsijem izdvojila od općeg religioznog toka. 342A/B i Tim 28C). Iz Celza progovara nešto što bismo danas nazvali rasizmom. te da je uspio stvoriti neke vrste zaokruženu ideološku bazu za svoju procjenu kršćanstva. ne zavređuje nikakav respekt. njegovu — što bismo danas rekli — društvenu subverzivnost. možda upravo kao neke vrste odgovor Justinu i njegovu učenju o Logosu. Celzo ustaje protiv mogućnosti bilo kakve božanske objave ili Božjeg zahvaćanja u ljudsku povijest: »Ni jedan Bog ni Božji Sin nije nikada sišao niti će ikada sići«. koji dolazi odozgo. oko kojega su se uvijek trudili najmudriji narodi i države i mudri muževi« (fr. a to je već samo po sebi. ukoliko ona polazi s filozofskog stanovišta. ono se odvojilo i od židovstva. Kod nas je Celzova kritika kršćanstva. Berlin 1955 [Arbeiten zur Kirchengeschichte 30]) pokazuju da je Celzo svoj spis pisao poznavajući Justinove spise. jer ono sebe apsolutizira. Grundriss der Geschichte der Philosophie des Altertums. neznalicama. bilo helenska baština. po Celzovu shvaćanju. Osnovica Celzove argumentacije. i to jedini i osnovni. subverzivno u odnosu prema rimskoj državi i društvu. 87—228). jer ne v j e r u j u u demone. te Židovi sebi na temelju n j e prisvajaju izuzetan i jedinstven položaj izabranog Božjeg naroda. 562). j e r se bavi posebno robovima. židovska religija po Celzu zavređuje neki respekt. međutim. Celzo svoje načelo izvodi iz Platonova Sedmog pisma tako da mjesto priloga prosthen čita pro• . pa već stoga ne može vrijediti za Helene. VII. nego bi polazio od jedne ideološke osnovice. nije to Celzo započeo: kršćanstvo je barbarskog podrijetla.

ipak bi bili apostate.248 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI teron. Samo su neki od Boga nadahnuti ljudi (entheoi andres). prema Celzu. nego on priznaje odakle ima to učenje« (fr. nego varalica. Neistinitost kršćanstva je već odatle očita. to mu Origen i spočitava (v. nadahnuti pjesnici. VI 10b). Neoplatonizam. dobiva se ovakva slika: Samo Bogom nadahnuti ljudi mogu ljude učiti pravom spoznanju istine. ipak je i o Isusu i o konkretnoj stvarnosti kršćanske zajednice govorio s takvim prezirom i s takvom željom da diskreditira i obezvrijedi. taj nije nadahnuti čovjek. i p r i m j e n j u j e je na helenske pjesnike. što se kršćani hoće odvojiti od Židova. kako god je kršćanima svojim spisom uputio poziv koji mi danas možemo smatrati relativno susretljivim u odnosu prema dotadanjem općem stavu rimskog društva p r e m a kršćanima. onu tradiciju koju narodi p o š t u j u kao nepisan zakon. i n j i h treba slijediti. Činjenica je. drugog ideala helenskog svijeta. Po tome izlazi da Celzo nije bio konzervativni platonist. Tko dakle nastupa kao navjestitelj nečega novoga što znači raskid s drevnom tradicijom. i da uopće nije znao tko je t a j Celzo. Goettingen 1969. da je Origen oko šezdesetak godina kasnije sasvim slučajno došao do Celzova spisa. B. budući da je začetnik židovske tradicije Mojsije bio već isto tako apostata od Egipćana (sažet prikaz Andresenova istraživanja Celzove koncepcije povijesti vidi kod: E. Uslijed toga židovski proroci. Platon — kaže Celzo — »ne tvrdi na lažljivi način da je pronašao nešto novo ili da je s neba sišao da to navijesti. Celzo uči da je put istine. Kad se te dvije osnovne ideje spoje. pa Platonove riječi »kako sam već i prije više puta rekao«. str. ne mogu biti nadahnuti ljudi. kao ni Kršćanski učitelji. t j . koja se ne da provjeriti na staroj riječi. mudraci i filozofi. jer raskidaju s tradicijom. nego novator u odnosu prema tzv. koji su istraživali bogovidioci i filozofi. to jest takvu koja raskida sa starom riječi. makar je njihov vođa Isus bio Židov. pa ni Isus. no ako bi se oni i htjeli priznati povezanima sa Židovima. Bošnjak se u svojoj knjizi ne osvrće na rezultate Andresenova istraživanja. MUEHLENBERG. napuštajući tradicionalna obdržavanja. Onovremeni kršćani nisu iz Celzova spisa mogli nazirati nikakve nade: teško bi se moglo reći da je Celzov prilaz kršćanstvu imao išta dijaloško. tvrde da donose novost. Origen je svojim savjesnim p o b i j a n j e m zapravo Celza učinio poznatim kršćanima i kasnijim generacijama. mudrace i filozofe. Već je Mojsije načinio t a j grijeh protiv Nomosa. a Isusova i kršćanska pobuna protiv Nomosa još je gora i pogubnija. 6. ali se rodio kao posljedica duhovne klime koja je vladala pri k r a j u II i u . da su ondašnji kršćani morali o cjelini Celzova istupa imati daleko nelagodniji dojam nego što ga može imati današnji hladnokrvni analizator. u njegovoj verziji glase: »što sam više puta ja. T a j filozofski s m j e r nije nastao iz opozicije kršćanstvu. Pozivajući se na Platonova Timeja. Apollinaris von Laodicea. ali je ipak očevidno da je njegova koncepcija povijesti u svojoj n a j d u b l j o j srži konzervativna. Kršćani. ali 'budući da je samo stara riječ (palaios Logos) mjerilo istinite riječi (alethes Logos). kod Bošnjaka. nemoguće je da budu nadahnuti oni ljudi koji govore novu riječ. 117—122). Celzo tu očito preuzima biblijsku ideju o »nadahnuću« proroka. Ne može se utvrditi koliko je Celzov spis bio proširen i kakav je bio njegov utjecaj. i što je prije mene bilo rečeno«. Celzo. neprohodan za sve ljude. tim putem kročili. jednako tako griješe protiv Nomosa. srednjem platonizmu. str. da mu je spis bio sasvim nepoznat. 156).

ideje '(božanske misli kao model za sređivanje materije). prvog Boga (protos theos) koji sređuje materiju. Od neopitagoreizma preuzima naglašavanje suprotnosti između Boga i svijeta. Der Alethes logos des Kelsos. Atik se bori protiv eklekticizma. Atik [oko 176]. najveći medicinski autoritet (usp. Branko Bošnjak. kojemu je Filostrat. zato je on princip p o s t o j a n j a (geneseos). za platonovsku ortodoksiju.: E. ali ga shvaća kao misli Božje. U tu grupu filozofa spada i Seksto o kojemu smo govorili u § 27. Epiktet [ + 138] i Marko Aurelije [ + 180]). I z d. Srednji platonizam je značajan po svome eklekticizmu. Maksim iz Tira [oko 180]). B. Tako se kod Albina nalaze neke pretpostavke za neoplatonizam. Obnovljeni život 27 (1972) 211—221. izuzevši epikureizam. za koji se mislilo da je bio napisan s nakanom da b u d e paralela Evanđeljima i da Apolonija suprotstavi Kristu. 4). i Galen (129-c.).). Apulej [rođen oko 125]. Njihov se u t j e c a j na kršćanske pisce ispoljio na području etike. Samoubojstvo jedne kritike ili »Grčka Biblije«. Zagreb 1971. JEDIN. i 211. Stojici Seneka i Epiktet uživali su značajan ugled kod kršćanskih pisaca: legenda je Seneku učinila kršćaninom (usp. I. Od aristotelizma je preuzeta posebno logika. srednji platonizam (Plutarh iz Heroneje [+ oko 125]. SKRINJAR. kritika Biblije. koji ne posjeduje nikakve kreposti jer je iznad svih kreposti. Albin. demijurg) je dobar po dioništvu na biti prvoga (metousiai tou protou). filozofska kritika filozofska kritika Grčka filozofska N a j u t j e c a j n i j i smjerovi filozofiranja u II stoljeću bili su: stojicizam (poslije Seneke [ + 6 5 ] . K. demoni (usp. BADER. 179—203. ispod njega je Nous (um) svijeta preko kojega Bog djeluje. BAUS. samo na znanstvene krugove. koji je nastao u toj misaonoj klimi eklekticizma.). ali i stap a n j e aristotelovskog poimanja Boga s platonovskim. Dobri Pastir 1970. § 30. ima svoje . dobar u sebi i po sebi. razlikuje tri božanstva: prvi i najviši Bog je čisti Nous. Velika povijest Crkve. § 30. RUPČIĆ. Stoga moramo na ovom mjestu o n j e m u nešto progovoriti. koji je možda više platonik nego pitagorovac. Klaudije Ptolomej (138—180). na trećem m j e s t u je Psyche (duša) svijeta. Nešto širi je bio u t j e c a j neopitagorovaca: Apolonija iz Tijane (I st. a o Epiktetu se kasnije rodilo mišljenje da je bio kršćanin koji je u času slabosti kod progona odstupio od kršćanstva.NE0PLAT0NIZAM 249 prvoj polovici III stoljeća i izvršio je značajan u t j e c a j na razvitak kršćanske misli. Srednji platonizam zadržava platonovski transcendentni svijet ideja. tvorac »ptolomejevske slike svijeta«. 2d). Albin razlikuje tri principa: materiju (hyle) koja je bez svojstava. koja je pored toga bila obojena naglašenim religioznim preokupacijama. On Platona zove »Mojšijem koji govori atički« (Moyses attikizon). Usp. Govori i o hyperouranios Theos (Bog iznad svih nebesa). Numenija iz Apameje (druga polovica II st. Lj. Grčka Biblije. treći Bog je sam svijet. 192—195. Sam neoplatonizam. § 21. djeluje na materiju i oblikuje svijet. a s tim u vezi onda veliku ulogu igraju božanska bića koja su posrednička između Boga i svijeta. Protos Theos je nepokretan. prihvaćajući neke elemente svih ranijih škola. Od skeptičke škole djeluje u to doba Seksto Empirik (oko 180—230). Pitagorejski je elemenat te filozofije također mistika brojeva. Od aristotelika u to vrijeme d j e l u j u : Aleksandar iz Afrodizije (predstojnik peripatetičke škole u Ateni između 198. a osjeća se kod njega u t j e c a j Filona. 5). u početku III stoljeća napisao životopis. Albin je pod značajnim u t j e c a j e m aristotelizma. kad porod Demijurga. str. drugi Bog (deuteros Theos. BOŠNJAK. — u H. Utjecaj tih učenja je sužen. Stuttgart-Berlin 1940. 199). na želju carice Julije Domne. A.

Iz Jednoga proistječe (= emanacija) — ali tako da Jedno kod toga ništa ne gubi. Tako u neoplatonizmu nailazimo na neke vrste trojstvo. apsolutno apstraktno shvaćeno. u tom smislu što spoznaja bića kod Plotina uopće nema čisto teoretski karakter. H E N (Jedno) je iznad NOUSA (uma). kao da bi na k r a j u bila dva suprotna Boga. Plotin je tendenciju naglašavanja apsolutne Božje transcendencije dotjerao do ekstrema: Bog je Jedno i Dobro. možemo samo reći da se o n j e m u ne može izreći nijedan pozitivan predikat. koji je slika (eikon) Jednoga. a koji je svoje učenje u Aleksandriji izlagao samo usmeno. U Aleksandriji je slušao Amonija Sakasa do svoje 39. dobrota sama. Jedno možemo pobliže određivati samo pomoću negacija. u Rim. Ne može mu se pripisati ni misao. Neko se vrijeme pod carom Galijenom (260—268) pripremao da u Kampaniji uredi Platonovu republiku s gradom Platonopolisom. za kojega nije sasvim nevjerojatno da je neko vrijeme bio kršćanin (to je tvrdio neoplatonik Porfirije. po tom sistemu. tj. kao neko anti-Jedno. Njegov učenik Plotin <205—270) također je na početku naučavao samo usmeno. nadbiće. Njegove spise izdao je Porfirije u šest Enneada. ali tako da mu se ni predikat biti ne može u stvari pripisati kao predikat: Jedno je iznad bića. ono je iznad svakog mišljenja. iznad svega dobroga. Emanacija nižega iz višega nije produkt slobodnovoljnog djelovanja. 244. jer je Porfirije napisao njegov životopis. a počeo je pisati istom od svoje pedesete godine. možda osnovni stav Plotinove misli time nije iznevjeren. t j . koje posreduju djelovanje Nousa na sve što stoji ispod njega. O n j e m u i nešto više znamo. DUH). nadosjetilnog i osjetilnog svijeta). koja je zapravo tako daleko od Jednoga da je u stvari već nebiće. potom se pridružio vojsci cara Gordijana III u ratu protiv Perzijanaca da bi proučio religioznu misao Istoka. Time je za sav kasniji razvitak neoplatonizma etička preokupacija došla u prvi plan. koja je duša svijeta. kao prototip svih bića. nego je samo postignuće spoznaje u stvari postignuće čovjekova smisla. Plotin se smatra tvorcem neoplatonizma. Začetnikom neoplatonizma smatra se Amonije Sakas (oko 175—242). a prihvatio crkveni povjesničar Euzebije). Na dnu svega osjetilnoga je materija. i nižu dušu — Prirodu (Physis) — okrenutu prema osjetilnom. Ideje nisu samo gole misli. Nous. i to tako da je 54 Plotinova traktata tematski sredio po redoslijedu koji odgovara prvenstveno etičkom idealu. most između dva platonovska svijeta (noeta. Plotin je Egipćanin grčkog jezika.250 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI početke u Aleksandriji. ništa se ne s m a n j u j e — n a j p r i j e NOUS (UM. nespoznatljivo i neizrecivo. nego sve nužno emanira iz Jednoga. Poslije pada Gordijanova otišao je g. tj. a u kojemu se već nalazi dvojstvo subjekta i objekta. mrak u k o j e m u se gubi svjetlost koja od Jednoga kroz sve posredne stupnjeve protječe do toga skrajnjega pola. Međutim. kosmos noetos. Pojedinačne duše su emanacija trećeg s t u p n j a božanstva. da se može reći da je Plotinova metafizika podređena njegovoj etici. Platonovski svijet ideja smještava Plotin u Nous. iako t a j redoslijed nije bio Plotinov. onoga koji misli i onoga što se misli. jedini je spoznatljiv. nego supstancije i sile. sadržavajući u sebi dva dijela: višu dušu koja je okrenuta prema Nousu. godine. gdje je otvorio svoju školu. jer etičko-religiozna misao u Plotinovu opusu toliko prevladava. Jedno je. t j . Duše . i aistheta. kao njegova misao. ali nije suprotnost Jednome u smislu strogo metafizičkog dualizma. PSYCHE (duša). Iz Nousa emanira. Ona je samo posljednji produkt Bitka. te nije ostavio nikakva spisa.

2. s t u p a n j prosvjetljenja (illuminatio). Mnoštvo bića materijalnog svijeta uvjetuju Logoi. Zato je po njemu Jedno na neki način ipak Sve. teško rastumačuje mnoštvo bića. i okreću se prema mraku. Prevladavanje dualizma i dostizavanje monizma Plotin vidi na etičkom području. pa da na k r a j u krajeva ipak kao takva predstavlja zlo. obuhvaća tri stupnja: 1. Krepostan život. No baš to je nejasno. zatim u jedinstvo s Umom (Nous). 3. kako se to može dogoditi u takvom svijetu koji je načelno sav usidren u Jednom jer nužno iz Jednoga proistječe. a on podiže dušu na razinu Nousa i s j e d i n j u j e je s njim. a posljednji razlog proistjecanja Plotin pronalazi u tome što je Jedno dobro. budući da sve iz njega proistječe. ali se ipak čini neshvatljivim odakle u svijetu tolika snaga toga pola. koji Demijurga s m a t r a j u zlim i kažu da je svijet zao. pa stoga sve dublje padaju. koji odgovaraju sadržaju Nousa. idejama. jer se vesele svojoj samostalnosti (to auteksousio). Na kraju. 1. ipak ostaje naglašeni oštri dualizam. koji jedva koji čovjek može u ovom životu postići. Ljudska duša. čini se. i pomoću tih Logoi se materija. Budući da se proistjecanje svega iz Jednoga do drugoga pola. koje u stvari znači spoznaju svoga jedinstva s Jednim. prema tome. materiji. 9). i to je najviši etički ideal. U pogledu uzdizanja do tog stupnja. koji se postizava intelektualnim naporom filozofskog razmišljanja i razmatranja apstraktnih stvari. Kako god bilo. na liniji Platonova shvaćanja. teško može objasniti baš ono što bi imalo biti prijelaz iz platonističkog inteligibilnog svijeta u fenomenalni svijet. zbiva nužno. u koju je zapletena. nipošto suprotni bitak. to se postiže u ekstatičkom kontempliranju Jednoga. a ne nekom slobodnovoljnom odlukom. materije. kojom se duša oslobađa osjetila i dostiže svoje normalno prvotno stanje. pa i dualizam između onoga koji spoznaje i onoga što se spoznaje (subjekta i objekta). stupanj ekstaze. drugi pol od Jednoga. Porfirije pripovijeda u Plotinovu životopisu da su on i drugi učenici vidjeli Plotina svega četiri puta u pet godina u takvu ekstatičkom stanju. dakle. 2. da se vrati u jedinstvo s Dušom svijeta. Plotin izričito govori protiv gnostika (Enn. U odnosu prema tome. kako god želi postići monizam. Na to se dvojstvo u čovjeku nadovezuje neoplatonska etika: duhovna se duša mora osloboditi materije. Treba uvidjeti monizam. u r e đ u j e u svijet stvari pojavnoga svijeta. mrak. 1). Materija mu je samo posljednji stupanj emanacije iz Jednoga. čovjeka mora voditi kao njegov etički ideal. a koji u j e d i n j u j e dušu sa samim Bogom. ili čiste ekstatičke kontemplacije. Plotin dijeli ljude na grupe: jedni .PLOTINOVO UČENJE 251 svijeta. ljudske duše m o r a j u uvidjeti. Taj konačni domet čovjekove duše nije na razini spoznaje mnoštva. analogno prema Duši svijeta. težnja postati sličan Bogu (Theoi homoiothenai: Enn. pa ni dvojstva (Ja i Bog). spoznati monizam. napokon u jedinstvo s Jednim (Hen). nego u mirovanju u svijesti jedinstva s Jednim. 2. nije. kojemu su polovi JEDNO i MATERIJA. to jest Jednim. stupanj askeze. koja je po sebi bez svojstava. u gibanju prema Jednom. jer je i to neko gibanje. i u tom smislu sa Svime. i to dotle da prevladaju svaki dualizam. pa prema tome tvori niži stupanj. ljudske su duše zaboravile svoje božansko podrijetlo. podbitak. unatoč tendencijalnom strogom monizmu. ali ipak ne može izbjeći u n u t r a š n j e m temeljnom dualizmu svoga sistema. ali etičko svodi na spoznaju. ne-bitak. Plotin. u spoznaji Ideja. ima u sebi dvojstvo: postoji duhovna duša i osjetilna duša. da se k njemu okreću bića.

to bila čista hereza. isto tako i nauka o tri puta duhovnog života: via purgativa. nedvojbeno vuče svoj korijen iz neoplatonizma. a i uvidjeti njihove manjkavosti. k nižima pristupa uvijek samo preko neposredno viših. To je najtemeljnija razlika između Plotinova trojstva i kršćanskog Trojstva. Sve veće p r o d i r a n j e toga neoplatonskog principa — posredovanog preko Ps. via unitiva. kao osnovna metodološka shema teološkog raspravljanja. i tako redom. ponajglavniji uzrok da je postupno drastično izblijedila svijest o soteriološkoj ulozi zajedništva (koinonia) u kršćanstvu tijekom drugog milenija. a preko Ps. U Plotinovu sistemu ljudsko djelovanje. Dionizija Aeropagite — posebno u s m j e r u atenske neoplatonističke škole — također golem u t j e c a j na srednjovjekovnu kršćansku teologiju. Ukoliko i govori o djelovanju. 15 knjiga). Ako bismo htjeli jednom riječju odrediti. No najvažniji u t j e c a j neoplatonizma na kršćansku misao (a dosljedno i na praksu) izvršio je na neoplatonskoj strogo vertikalnoj teologiji izgrađen kršćanski princip stroge hijerarhije u Božjem djelovanju na svijet i u čovjekovu pristupu k Bogu: po tom principu Bog prema svijetu djeluje uvijek preko vertikalno poredanih hijerarhijskih posrednika. glasovit kroz čitav Srednji vijek posebno po svojim radovima iz logike (»Porfirijevo stablo«). životopisac i izdavač. koja je kroz monašku duhovnost postala opće mjesto u kršćanskom shvaćanju kroz vjekove. 3. descensio-ascensio). koje se često shvaćalo također kao alternativa. ali im svejedno treba priznati njihovo neoplatonsko podrijetlo. 7. kao temeljna shema kršćanske duhovnosti i brige oko osobnog savršenstva. onda bi. kršćani su u te misaone sheme unijeli svoje korekcije. n e m a j u takoreći nikakvog vrijednosnog mjesta. Ako ima kakvu vrijednost suvremeni govor o potrebi dehelenizacije kršćanstva. Nema sumnje. Porfirije iz Tira (232—304). za koji je . treći su istom oni koji i m a j u u sebi sposobnost da spoznaju pravu istinu o svemu. čini se. 8. ali se oni u stvari odlučuju za bolje unutar onoga što je ipak niže. a to je i najtemeljnija razlika u cijelom sistemu. rad. Dionizija — među osnovne principe kršćanske teologije i sve veći rast njegova u t j e c a j a na kršćansko shvaćanje eklezialnoga života bili su. Neoplatonizam je izvršio velik u t j e c a j na kršćansku misao već u patrističkom razdoblju. n a j p r i j e trebalo početi od prevrednovanja tih neoplatonskih unosa. dapače uvelike izmijenili njihov sadržaj (ako bi bile uzete u neoplatonskom smislu. vjerojatno najviše duguje neoplatonizmu. via illuminativa. to je strogo u funkciji spoznaje. okreću se radu (Enn. onda bismo možda tu razliku mogli u današnjem načinu govora izreći ovako: Plotin ne vidi nikakvu istinsku vrijednost drugoga baš ukoliko je drugi. napisao je oko sto godina poslije Celza najsolidniji napad starog poganstva protiv kršćana (Kata Christianon. izdaja kršćanstva). čini se.252 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI ostaju sasvim zahvaćeni osjetilnim i tjelesnim. dapače kao neka slabost spoznaje (astheneia theorias): djeca koja su tupa za mišljenje. drugi pokušavaju unutar tjelesnoga djelovati kreposno. Spomenimo ovdje samo neke najvažnije stvari: silazak svih stvari od Boga i njihov povratak k Bogu (exitus-reditus. 4). Plotinov učenik. u čemu je najhitnija razlika između Plotinova učenja i kršćanskog vjerovanja. akcija. a nikad neposredno. i oni se uspinju k Jednome preko ona tri spomenuta stupnja. od askeze do iluminacije da dosegnu konačno ekstatičku kontemplaciju. i po kojoj je akcija pejorizirana na račun kontemplacije. dvojstvo kontemplacija-akcija.

Indije. Kad mu je bilo oko 20—25 godina. Bio je očaran Plotinom. a Plotin je i njega cijenio. Poslije šest godina rimskog boravka dospio je u tešku živčanu krizu. U to je vrijeme napisao »Uvod u Aristotelove Kategorije« (Isagoge). Ipak su se našli kod nekih pisaca. i druge spise. otkriti način kako je Porfirije shvatio kršćanstvo i metodu kojom ga je pobijao. i dao se na pisanje. 22). a u pretpostavci da u srži nije promijenio svoje mišljenje. fragmenti Porfirijeva spisa. Tako o Porfirijevu djelu znamo mnogo m a n j e nego o Celzovu. mantike i astrologije. jer je p u r p u r »kraljevska« boja. i 1921) oko stotinu fragmenata. pa mu je povjerio izdavanje svojih tekstova. koji je kasnije odigrao golemu ulogu u Srednjem vijeku. quamvis christianorum acerrimus inimicus« (De civ. u kojem se također obara na kršćane. Egipta). ali su i sva ta djela izgubljena. siromašnoj i opterećenoj djecom. Protiv Porfirija su pisali kršćanski pisci Metodije Olimpski (jednu knjigu). napisao je kao obranu spis Ad Marcellam. pa je za Porfirijevu sliku kršćanstva važno i to djelo. Porfirije je sirskog podrijetla. 263. Euzebije Cezarejski (25 knjiga). od kojih neki donose sam tekst Porfirijev. kao i »Peri agalmaton« (o slikama bogova). vratio se u Rim da stane na čelo škole. posebno zbog sposobnosti u analizi tekstova. kao npr. U Ateni je napisao više spisa. Augustin Porfirija zove »doctissimus philosophorum. ali takva da možemo biti sigurni da imamo u n j i m a bit njegove misli. Tu se brzo oporavio. pa je na savjet Plotinov otišao na Siciliju da se odmori. 448) Teodozije II i Valentijan III.PORFIRIJE IZ TIRA 253 Harnack napisao da je to bila »oporuka helenizma u odnosu na kršćanstvo« i da »Porfirije još danas nije pobijen« (Die Mission und Ausbreitung des Christentums. jednu povijest od pada Troje do Klaudija II. i možda je još u Feniciji (ili Palestini) napisao svoje djelo »Filozofija iz proroštava« koje polazi od teurgičkih praktika. Konstantin najprije. crkveni povjesničar iz prve polovice V stoljeća. spis u kojem opravdava štovanje kipova. 356 i 353). Pod stare se dane oženio udovicom jednog prijatelja. G. sve to u p o m a n j k a n j u cjeline spisa Protiv kršćana. Umro je u Rimu u dobi od 70 godina. Porfirijev nam se spis nije sačuvao. u biti. došao je Porfirije u Rim da sluša Plotina. . više filolog nego filozof (po riječima Plotina). koji ga je naučio kritičkom proučavanju spisa. str. Iz tih fragmenata možemo. Augustin citira Porfirijevo mladenačko djelo »De philosophia ex oraculis«. Tu je vjerojatno napisao »Slike bogova«. i pokazuju da je bio osvjedočen u svoj duhovni ideal. tako da je A. Sv. pa kad su mu to spočitavali. a zatim (g. a neki su indirektna svjedočanstva. došao je na studije u Atenu. XIX. Njegovo je pravo ime Malchus (nešto kao Kraljević). j e r su kršćanski carevi. U mladosti je upoznao istočne religije (Kaldeje. Za sicilskog boravka napisao je i spis Protiv kršćana. naredili da se svi primjerci spale. u kojemu pokazuje uzvišene i čovjekoljubive razloge za t a j korak. Dei. čovjek velike erudicije (»živa biblioteka«). Na Siciliji je napisao i druge komentare na Aristotela. Harnack sabrao i izdao (1916. posebno kod Makarija Magnesa (oko 410). jer su to samo simboli. gdje je poseban u t j e c a j na nj izvršio Longin. Apolinar iz Laodiceje (30 knjiga) i eunomijevac Filostorgije. a koji mu je i grecizirao ime u »Porphyrios«. a i drugi spisi. premda treba priznati značajan misaoni razvoj u njegova opusu. Kad je saznao za smrt Plotinovu. »Homerska pitanja«. koje je citirao već prije Euzebije. Perzije. budući da se radilo o ženi bolesnoj. Njegovi su spisi iz toga razdoblja posebno etičkog karaktera.

ulazi u tjelesa s razumom i dušom. Na Celza nadovezuje odmah od početka svojega spisa Protiv kršćana. budući da se u ostacima njegova djela mogu otkriti misli izazvane Origenovim odgovorom Celzu. posvetio čitavu dvanaestu knjigu svoga djela Protiv kršćana. kad duša posjeduje sjed i n j e n j e s Nousom (drugi stupanj: iluminacija!). Exégèse et théologie. Augustin u De civitate Dei (19. ali nije znao njegova pravog religioznog dometa« (P. i svojom prisutnošću u duši mudraca. koji su napisali izmiš- . Porfirije se to žešće obara na apostole. služeći se dušom kao bazom. evangelica (3. 5s) na to podsjeća. ali n a s t a n j u j e se samo u razumu mudrih (Ad Marcellam. 122). nije ih moguće smjestiti ni u neku b a r b a r s k u ni u grčku tradiciju. 7. kojoj je. oni su od Židova otpali. 23). kao što je činio Celzo >(a to je kod Celza bila slaba točka budući da je govorio o »nadahnutim muževima« — entheoi andres). To je Porfirije u dnu zastupao u mladenačkom spisu o filozofiji iz proroštva. — takvo shvaćanje znači udaljenje od istine. i tako sebi stječe mogućnost govora. čini se. Taj se prigovor podudara s Celzovom tvrdnjom. . na Petra. kao što je to činio Celzo. kojim dijelom duše ovladava ta božanska sila. Taj se p o k u š a j može više nazrijeti iz drugih spisa Porfirijevih. dapače iz njih izvući k o r i s t . II. . od m j e s t a koje im je povijest dodijelila. Čini se. Paris 1961. ona ipak nije nipošto bila s božanskim Nousom identična. j e r Euzebije u Demonstr.254 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI Porfirije svoj napad na kršćanstvo nadovezuje na Celza. entheos aner). nego je pokušava racionalizirati j e r su kršćani po »nerazumnoj i neprovjerenoj vjeri« (alogôi de kai aneksestatôi pistei) raskinuli s tradicijom i tako postali neprijatelji svih naroda. služeći se tjelesima kao instrumentom. str. Takav je slučaj s njegovom raspravom o Danielovoj knjizi. 429). Nebeska sila. a sasvim posebno na Pavla. 11). Ima među njegovim objekcijama takvih o kojima je kršćanska znanost morala voditi računa. jer je njegova duša bila sjedinjena s Nousom. da je kršćanstvo svijet bez Logosa i Nomosa« (E. Bitna je razlika između Porfirija i Celza. Na svaki način. Evanđelisti su bili sophistai panourgoi kai deinoi. ali se čini da je to bilo preko Origenova spisa Contra Celsum. dapače su se naprosto okrenuli od Predaje. str. jer ako je individualna Kristova duša bila sjedinjena s Nousovom. to može samo Nous. negoli iz samih sačuvanih fragmenata iz spisa Protiv kršćana. u čemu mu nije nedostajalo kritičkog duha što ga je primio u Longinovoj školi: to mu priznaju i današnji bibličari: »Treba priznati da on ponekad pokazuje značajnu prodornost kad se ne radi o samoj nauci nego o literarnoj redakciji. Cerf. Ipak nije bio Bog. tj. tj. prouzrokuje mudrost. Demoni su posrednici između božanskog i ljudskog. A Nous spoznaje transcendentno božansko. BENOIT. Djelovanje zlih demona se raspoznaje od djelovanja božanskog po tome. MUEHLENBERG. i ne govori o n j e m u s onolikim prezirom. i odatle Porfirija citira sv. Porfirije »pita. Porfirije u spisu Protiv kršćana ne napada Krista onakvom oštrinom. ili višom razumskom dušom. što Porfirije jednostavno ne odbacuje vjeru u objavu. on mudraca rasvjetljuje. Porfirije je znao oljuštiti slovo Pisma. No sam najviši transcendentalni Bog (neoplatonsko Jedno) ne može u duši stanovati. da u spisu Protiv kršćana nije zastupao takvo mišljenje o Kristu (tj. Od Celza se razlikuje preciznijim raspravljanjem o pojedinim mjestima Svetih knjiga. kad oni sasvim raskidaju s tradicijom. Jer božansko je posvuda prisutno. Krist je bio takav mudrac. da li nižom osjetilnom i iracionalnom dušom. Apollinaris von Laodicea. u koji rod (genos) zapravo treba ubrojiti kršćane. da je Krist mudrac.

utjecati na shvaćanje kod širokih slojeva stanovništva. pred sakupljenim mnoštvom Židova i Helena? (Harnack. n. dok bi se s Bogom mogli susresti posvuda. I čemu napadati hramove i kipove. a sve je to laskanje požudama ljudi u želji za taštom slavom i za dobrim parama (Harnack. Sasvim drukčije je postupio Apolonije iz Tijane: on je ponosno odgovorio caru Domicijanu i iznenada iščeznuo ispred suda (Harnack. Poniženje i križ. U isto vrijeme kad je na Siciliji pisao Protiv kršćana. impulzivni kavgadžija. samo tvrdoglavo odbijaju da im dadu ime bog. Trebao je poslušati sotonu i baciti se s vrha h r a m a da se očituje da je Bog zaista s n j i m e (Harnack. br. ne želeći čuti o bogovima koje su priznali kraljevi. a kršćani se i sami sakupljaju na molitvu u prostranim prostorijama. oni bi shvatili da je Bogu čast da ima pod sobom mnoštvo drugih bogova preko kojih upravlja svijetom. svjesna dvoličnost. 63). zar se nije trebao ukazati velikom sve- .PORFIRIJE PROTIV KRŠĆANA 255 ljene laži i pripisali Isusu stvari koje on nije nikad načinio. jer kako čovjek ne bi zadrhtao pri pomisli da onakav čovjek prima ključeve nebeske i vlast da veže i razrešuje. zakonodavci. Kršćani se svojim hvastanjem o vlastitoj novosti. ili je stojeći spavao. egipatskom svećeniku. licemjer. gdje je detaljima kulta pripisivao gotovo magičku moć. Ako je Isus doista uskrsnuo. a trebao je progovoriti i obratiti ih. Takvo pročišćavanje religioznoga stava sigurno je u t j e c a j njegova učitelja Plotina. nego se žele samo izraziti unutarnji osjećaji onih koji žrtvuju. Porfirije. napisao je i dva druga spisa koja odaju iste tendencije: Poslanicu Anebonu. 29). čemu bi mu služilo opskurno rođenje? Zar ne bi bilo logično da siđe s neba na čudesan način. Židov sa Židovima. 65). Porfirije se posebno obara na p o j a m utjelovljenja i na kršćansku eshatologiju. Uostalom. barbarin s barbarima. Kao filozof. n. kao čisto duhovno biće. Pa i žrtve bogovima n e m a j u u sebi ništa nedostojno. čovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastite mane! (Harnack. ne slijedeći ni ideje Grka ni običaje barbara. kad su to samo simboli. 27. Kako bi se Bog. prema tome. kršćani i 'sami v j e r u j u u posredna bića koja zovu anđelima. oni se bore protiv samoga Boga. n. jer Pavao želi biti svima sve. 84). i spis De Regressu animae. 26). Pred velikim svećenikom i pred rimskim upraviteljem on šuti. kao da je Bog ljubomoran na svoje ime. ali je to proračunata lukavština. j e r ne priznaju ni hramove ni obrede koji se poštuju po svemu grčkom i barbarskom svijetu. filozofi. Pavao prolazi kod Porfirija daleko gore: on je samome sebi stalno nedosljedan. to je prava ludost! Kad bi Isus zaista bio Bog i htio da ljudi u nj povjeruju. Porfirije želi to popularizirati. mogao spustiti u ljudsko tijelo i tako se na neki način uprljati? Kako bi Netrpljivi mogao podnijeti trpljenje? A i kakvu bi korist mogla ljudskom rodu donijeti inkarnacija i smrt na križu? (Harnack. za razliku od onoga kako je govorio u mladenačkom spisu o filozofiji iz proroštava. na učenje o k r a j u ovoga svijeta i na uskrsnuće tijela. jer se njima nipošto ne misli nešto stvarno Bogu pridonijeti. u spisu Protiv kršćana nastoji spiritualizirati pogansku religiju. Petar je bio kukavica. Da imaju pravi p o j a m o božanskoj »monarhiji«. n. pokazuju kao ateisti koji n a p u š t a j u tradicionalne bogove pomoću kojih se drži svaki grad i svaki narod. podlac. I židovskom su se Bogu prikazivale žrtve. Grk s Grcima. n. pa kako bi Isus njega učinio korifejem i prvakom apostola! Isus je onog dana (kod Cezareje Filipove) morao biti pijan. 48). tj. No možda se u tome odrazuje i u t j e c a j samoga kršćanstva na Porfirija.

da je više kršćanskih pisaca. Goettingen 1969. 1921. E. Akad. Duša je u njemu sputana. 415—447 (prije publicirano u: Revue biblique. Svakako da vjerska uloga Konstancijeva. BENOIT. rođen g. 64). makar kako se to tijelo pokušavalo tumačiti.: A. može se reći. Car Julijan Apostata (360/1-363). 1947. Drugi razlog bio je privlačnost helenističke kulture i neoplatonsko teološko pročišćenje helenističke religije. Porfirijevo se protivljenje uskrsnuću tijela moralo osnivati na dubljim temeljima. 122—126. i sav se etički napor sastoji u tome da se duša tijela oslobodi. Odmah . i pod tim je nazivom ostao poznat u povijesti. d. Wiss. Phil-Hist. iste Akademije g. u kojima je on jedva izbjegao smrti. preuss. Povjesničari misle da je na njegovo odbacivanje kršćanstva najviše utjecalo proživljavanje kršćanstva u dvorskoj sredini. I z d . jer je materijalno. 332. pokazuje da u t j e c a j nije bio nipošto beznačajan. koen. da se čovjek kod brodoloma utopi i pojedu ga morske ribe. 8. ribe pojedu ribari. Apollinaris von Laodicea. Paris 1961. II. ribari poginu. askezom preko iluminacije do kontemplacije. Flavije Klaudije Julijan. i obračunavanja na dvoru. pa da ga sada mora preurediti? {Harnack. d. njihova tjelesa pojedu psi. HARNACK. da državnu vlast upotrijebe za rješavanje unutarcrkvenih raspri. Ipak. — Ber. a odgojitelj mu je bio anomijevac (strogi arijevac) Aecije. tako da je Harnack izrekao misao da bi »njegovo pismo supruzi Marceli gotovo bilo moglo biti napisano od jednog kršćanina« (Die Mission und Ausbreitung. Kakav je bio u t j e c a j Porfirijeva spisa na onovremene pogane i kršćane. nisu pružali nikakvu poželjnu sliku kršćanstva. to nije moguće s poželjnom jasnoćom pokazati. u: Exégèse et théologie. Siti. Jhrg 1916. Kršćani iz dvorskih krugova bili su njegovi progonitelji. koje je Harnack otkrio kod Viktora de Capua.. str. na filozofskom stavu neoplatonizma. počevši od Metodija Olimpskog (umro mučeničkom smrću vjerojatno pod Dioklecijanovim progonom. v.. da se kao neka vrijednost predstavlja povratak duše u tijelo. n. stric i bratići. Berlin 1916 (Abh. 338. i to je raslo pod k r a j njegova života. Zeugnisse. n. pse opet Iješinari: gdje će Bog pronaći i sabrati onog brodolomnika? (Harnack. Obnova državne religije nije nipošto bila zamišljena kao povratak na režim krvavog progona kršćana po uzoru na Dioklecijana i Galerija. 94). posebno u verziji sirske neoplatonističke škole filozofa Jambliha. str. Cerf.256 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI ćeniku i Pilatu i Herodu. 355). I kakvo uskrsnuće tijela? Uzmimo. Tijelo je u stvari nešto loše. nego na režim potpune tolerancije i nebrige za u n u t a r n j e stvari u Crkvi. sve one spletke u kojima su biskupi igrali dosta veliku ulogu. u m j e s t o priprostim ženama i nekolicini malih ljudi bez ugleda? (Harnack.). bio je odgojen u kršćanstvu. n. 34). ali je od kršćanstva odstupio i kao car pokušao natrag uspostaviti poganstvo kao državnu religiju: to mu je pribavilo kod kršćana pogrdan naslov »Apostata« (Otpadnik). Neshvatljivo je za t a j stav (koji je u bitnome bio već pitagorovski i platonovski). poginuli su mu otac. donose još 5 fragm. bio dosta pod u t j e c a j e m kršćanskog moralnog ideala. 311/312) pa do arijevca Filostorgija (poslije 425). — Usp. Un adversaire du christianisme au IIIe siècle: Porphyre. Porphyrias »Gegen die Christen«. Ipak činjenica. u masakru g. počevši od Euzebija Nikomedijskog pa dalje. 543—572). Kiasse 1) (97 fragm. Fragmente und Referate. str.: P. Kako se može govoriti o nekom konačnom m i j e n j a n j u kozmosa? Zar se ne želi time reći da je Demijurg loše izveo stvaranje. učenika Porfirijeva. osjećalo potrebu da spis pobijaju. i n a s t o j a n j a određenih biskupa. 15 Buecher. Porfirije je ipak. MUEHLENBERG.

međutim. koji je zabranjivao kršćanima proučavanje klasičnih tekstova helenističke kulture u školama. Kao osobitost Julijanove polemike protiv kršćana može se smatrati njegova osnovna misao. Historia de la Iglesia católica. Ćiril Aleksandrijski (+444) u svom djelu »Adversus libros athei Juliani«. imamo samo veće fragmente koje citira sv. makar je proučavanje helenskih spisa u početku bilo prijeko gledano i od crkvenih ljudi. Julijan je dosta slijedio Porfirija. koji je imao golem odjek za razvitak kršćanske literature. »Svi mi vjerujemo u nešto hožansko. organizirani karitativni rad — briga za siromahe. Geistesgeschichte der christlichen Antike. te pobija kršćanski kult i njihov način života. Djelo se nije sačuvalo u cijelosti. pa su tako od toga profitirali sv. str. bolesne). a u Africi donatisti. Prvi dokaz za to jest to što kod svih ljudi i kod svih naroda nalazimo težnju za božanskim. kao ljude koji nisu ni Heleni ni Židovi. SCHNEIDER. 422—427). uvođenje religioznih sastanaka s pjevanjem. I. međutim. bio je Julijanov školski zakon od 17. a da nas nitko nije tome naučio« (Neumann. 609). LLORCA. starce. I. on je pokušao u n j u presaditi neke elemente poletnog kršćanstva (čvršća u n u t a r n j a organizacija na religioznom planu. iz njih se može rekonstruirati gotovo cijela prva knjiga Julijanova. kao m j e r a koja je besmislena. koji je. Previše je u Julijana prevladavala srdžba na kršćanstvo. u tri knjige. U potpunosti je od Ćirilova djela sačuvano samo prvih 10 knjiga. On misli da spoznaja Boga ne dolazi preko naučavanja. neka se oni bave komentiranjem svojih Mateja i Luke (Ep. Dekadentnoj se poganskoj religiji nije mogla povratiti životna snaga pomoću takvih m j e r a koje nisu proizvirale iz n j e same.JULIJAN APOSTATA 257 u početku svoje vlade dao je Julijan opću amnestiju svima progonjenima. Nas zanima spis protiv kršćana »Contra Galilaeos«. Ipak. da naime kršćanstvo jedino može posredovati spoznaju Boga. str. On je. Muenchen 1970. isključio kršćane iz državnog aparata i iz vojske. B. a od jednih su i drugih preuzeli ono što je neki zli demon prikačio tim narodima. što je bila tipično reakcionarna i politički veoma štetna gesta. odakle i na koji način dolazi do nas predodžba o Bogu« (Neumann. Atanazije i drugi ortodoksni biskupi. nego je ljudima dana od naravi. H. koja nikad nije dobar savjetnik (usp. Nuova storia della Chiesa. Torino 1970. I on prikazuje kršćane kao »tertium genus«. bio od njega daleko veći poznavalac helenske misli. MARROU. Julijan je. međutim. t j . Da poganskoj državnoj religiji udahne dovoljno životnog daha. jer su kršćani de facto već bili prihvatili helenističku kulturu. jer se tako lišio svojih najboljih vojnika i činovnika. To je već bilo sasvim zakašnjelo. I Julijan podvrgava kritici biblijski tekst i njegovo razlaganje sa strane kršćana. Najdalekosežniji zahvat. u 30 knjiga. 1—4). Odmah na početku prve knjige on kaže: »Važno je da n a j p r i j e ukratko utvrdimo. 61). to jest bezboštvo od brzopletosti Židova. lipnja 362.—I. što je također moglo u krugovima preostalih poganskih tradicionalnih vjernika proizvesti samo nepopularan učinak. 164. Madrid 1960\ str. 6—8). 350—352. nego su od Židova proizašli i udarili svojim novim putem. a nije našao dovoljno sposobnih »poganskih« ličnosti (usp. točna spoznaja Boga moguća je samo ma17 Povijest kršćanske literature I . C. i pisao. kojom želi pobiti ekskluzivnost kršćanstva. i s prezirom ih je upućivao. A to nije bilo dobro primljeno ni od samih poganskih intelektualaca. »Galilejoi« su odbacili ono što se nalazi lijepo i značajno u učenju Helena i od Mojsija proizlazećih Židova. lakouman i lagodan život od helenske nebrige i niskosti. 165. napisan na grčkom jeziku.

Nav. a to je baza univerzalnosti tradicije kojoj su Heleni nosioci. Zeus je darovao i teurgiju. a Židovi i kršćani ne mogu ništa iznijeti što bi se moglo s time usporediti. 117). MUEHLENBERG. od Jambliha je Julijan uzeo i tvrdnju da je spoznaja Boga svima ljudima po prirodi dana. svim drugim ljudima. Ioann. ali ne samo u nekom kutu svijeta. I z d . to je »ein grosser Rueckschritt« (Die Mission und Ausbreitung des Christentums. isto ne proizlazi iz nekog tradicionalnog učenja. str. rec. — Usp. 6—166. Da ni Julijanov spis nije bio sasvim bez utjecaja. .: C. što Ćiril Aleksandrijski poduzima da na Julijanove tri knjige odgovori u 30 knjiga. 13). koju je formulirao Celzo. Asklepijad je iz božanskog svijeta došao k ljudima. prolegomenis instr. Lipsiae 1889. dj„ str. Točnije Julijanovo obrazlaganje te teze nije nam sačuvano. nego je njezin izvor Duša svijeta i duša u čovjeka.258 PROTUKRŠCANSKI POGANSKI PISCI lom b r o j u ljudi. kao Krist u Palestini. Proročki duh dolazi od bogova ljudima samo rijetko. i njima n i j e lako — tu upozorava Julijan na Platonova Timeja (28C) — tu spoznaju dalje prenijeti. unatoč pobjedi kršćanstva. kako su se kršćani odijelili od Helena i od Židova. očitovanje duše svijeta. osim Židova. O filozofskoj vrijednosti teurgije govorio je već Porfirije. a posebno je tu temu razvila Jamblihova škola. Uostalom. 126—129. 165. Budući da Julijan inzistira. nego u gotovo svim mjestima helenskog svijeta (Neumann. koja je samo malom b r o j u dostupna. Novost je. Daljnji izvor spoznaje Boga je vidljiva objava preko čvrstog reda i jednakog gibanja neba (nad nama). pomoću koje se u svako vrijeme može postići Božja pomoć (Neumann. vidi se iz toga. Točna spoznaja Boga.: E. očito prihvaća teoriju o univerzalnoj povijesnoj tradiciji. NEUMANN. a osim toga još životnost duše koja je u svakom pojedinom čovjeku (Neumann. coll. državna moć i proročko gledanje dano je po Božjoj providnosti Grcima. 197. 10—200. Iuliani imperatoris librorum contra Christianos quae supersunt. Međutim. To doduše vrijedi i za Židove. Harnack ne p r i d a j e veliku vrijednost Julijanovu spisu: u odnosu prema Porfiriju. 4). što inzistira da je spoznaja Boga u dnu dana svima ljudima od prirode. —. 356). Znanost.

u n u t a r kojega je djelovao Isus. Ipak o Filonu treba govoriti u povijesti starokršćanske književnosti zbog golemog u t j e c a j a koji je on izvršio na starokršćanske pisce. t j . Fayard. nisu bili kršćani. na obali je- . Njegov brat Gaj Julije Aleksandar bio je alabark Aleksandrije. Njegov sin Tiberije Julije Aleksandar napustio je židovsku religiju i g. vrhovni pobirač taksi. i počeo voditi život »filozofa«. o kojima je Filon pisao. On je to opravdavao time što Filon »pišući knjigu o prvoj Crkvi Marka evanđeliste kod Aleksandrije. pod Neronom prefekt Egipta (suzbio je u to vrijeme židovsku pobunu u Aleksandriji). Palestinski judaizam. Ti podaci pokazuju da je Filonova obitelj bila povezana s obitelju Herodovom: »Prva je predstavljala veliku židovsku internacionalnu banku. U to je vrijeme postojala blizu Aleksandrije. veoma je različit od aleksandrijskog judaizma. i bio je vezan prijateljstvom s carem Klaudijem. prvenstveno na Istoku. a u samoj Aleksandriji oko 100 tisuća. FILON ALEKSANDRIJSKI 1. zapovijedao je jednom rimskom a r m i j o m i pridonio usponu Vespazijana. . ušao u rimsku administraciju: bio je g. DANIÉLOU. 17). Međutim. a druga židovsku jednako kozmopolitsku aristokraciju« (J. Philon d'Alexandrie. 40. c. Od njega je Herod Agripa I g. Filon je u ranoj mladosti »počeo osjećati poticaj filozofije«. Drugi sin alabarkov Marko Julije Aleksandar oženio se g. ti askete ili monasi. ali što je imalo dalekosežan upliv također na Zapadu. Njegovo je bogatstvo bilo neizmjerno. on se osjeća lojalnim građaninom Rimskog carstva. natione Alexandrinus) uveo je u povijest kršćanske literature već sv. kojemu je Filon najveći intelektualni predstavnik. On je zlatom i srebrom prekrio vrata jeruzalemskog h r a m a koji je sagradio Herod Veliki. kako sam kaže (Congr. njegov je jezik grčki. Ujedno se vidi i povezanost obitelji s najvišim krugovima administracije rimske države. što je u ono vrijeme značilo također askezu i odricanje. 11). kćerkom Heroda Agripe I Berenikom. Filonova je obitelj spadala među najvišu novčarsku aristokraciju u Aleksandriji. str. nego Židovi. 44. Filon je suvremenik Isusov. in nostrorum laude versatus e s t . ali se kreće u sasvim drugoj sredini od one u k o j o j se kretao Isus. Paris 1958. 70. Filona Aleksandrijskog (Philo Judaeus. 45. . U to je vrijeme — po Filonovim podacima — u Egiptu živjelo oko milijun Židova. 41. et habitacula eorum dicens monasteria«. a za opsade Jeruzalema g. a onda filozofije. upravitelj Judeje. ali je u m r o već g. Filon je Židov helenist.259 § 31. kako bi se postiglo spoznavanje smisla života i posjedovanje unutarnjih vrijednosti. 35. Jeronim (De viriš illustribus. Zato se posvetio studiju gramatike. posudio golemu svotu novaca da može u Rimu voditi raskošan život. 14).

Od inače poznatih palestinskih grupa. on je najveći . žive izvan gradova. 39. komentatora Sv. 70. ili Filon Platona: tolika je sličnost shvaćanja i govora« {De vir. kojega je August privukao u Rim. siječnja 41) i uspona Klaudija na prijestolje. te nem a j u robova. kojima je Filon ponekad odlazio »u samoću«. Iz Filonova života ne znamo mnogo pojedinosti. Kr. Sv. Prvi je v j e r o j a t n o bio adresiran na novog rimskog guvernera u Aleksandriji. U Rimu je ostao po svoj prilici do umorstva Kaligule (21. koji je omogućio. 68 pr. ali Bibliju proučavaju svakodnevno. Koncem g. Jeronim piše da se kod Grka govori: »E Platon philonizei. To su apologetski spisi koji i po svom literarnom obliku (kao adrese vlastima) i m a j u značaj preteča kršćanske apologetske literature. Oni. Esena ima svega 4000.). Filon je učenik aleksandrijskog eklekticizma. što u p u ć u j e na to da je to bila monaška grupa. kod Marka Aurelija« (J. Paris 1927. koje se došlo potužiti protiv postupaka rimskih vlasti u Aleksandriji protiv Židova. i njegova je škola svakako djelovala u Aleksandriji u Augustovo doba. a koji također može doći u obzir kao neposredni Filonov učitelj u filozofiji. ili Platon slijedi Filona. ne prihvaćaju h r a m s k e žrtve. Filon nije imao nikakve simpatije za zelote ni za ona osjećanja palestinskih Zidova koja će dovesti do ustanka i do katastrofe g. Filon se svakako mora smatrati eminentnim rabinom svoga vremena. srednji platonizam. e Philon platonizei: tj. kod čega je spomenuti Herod Agripa I odigrao znač a j n u ulogu. ne žene se.). ili. da u »stojičku fiziku uđe platonski eksemplarizam i pitagorovska aritmetika. djelomično. kod Plutarha i. to je dualistički i platonizirani stojicizam što ga opet pronalazimo kod Filona. Filon se osjeća ortodoksnim Židovom. po Filonu. Drugi je spis upravljen caru Klaudiju. susrećemo ga u Rimu na čelu poslanstva Židova iz Aleksandrije kod cara Kaligule. 41. koja se ne veže izričito ni uz jedan sistem. kroz predstavnika srednjeg stoicizma Posidonija iz Apameje (oko 134—151 pr. 11). Histoire du dogme de la Trinité. žive u zajedničkom životu. Filonov apologetski rad odaje religiozni univerzalizam i dubok misionarski osjećaj. održavaju liturgijske sastanke svake subote. str. u kojoj je po završenu školovanju vršio ulogu subotnjeg propovjednika u sinagogi. Filon govori samo o Esenima: i to ime potječe od Filona. Arije Didim. Pisma. Eseni za Filona predstavljaju ideal tadanjeg judaizma. God. ali liberalnim rabinom koji je široko otvoren p r e m a helenističkoj kulturi i koji je pravi antipod palestinskom partikularizmu. on je s teorijom Logosa spojio teoriju ideja i teoriju brojeva. Potamon je nešto stariji suvremenik cara Augusta. a govorio je o zlodjelima što ih je protiv Židova načinio p r i j a š n j i upravitelj Flako. a koji je smatrao da se Platon.. LEBRETON. Wolfson smatra Filona utemeljiteljem umijeća propovijedanja. Sustavnu filozofsku naobrazbu stekao je Filon n a j v j e r o j a t n i j e u eklektičkoj aleksandrijskoj školi Potamonovoj. Aristotel i Stoa u svemu bitnome slažu. I. U to je vrijeme napisao spis Contra Flaccum i spis Legatio ad Caium. Na Filona je svakako izvršio neki u t j e c a j i pitagoreizam. U isto je vrijeme u Aleksandriji djelovao tvorac Školske filozofije. zajednica židovskih monaha Terapeuti (za te je Jeronim mislio da su bili kršćani). nego izlaže mišljenja velikih filozofa. Filon se vratio u Aleksandriju.260 FILON ALEKSANDRIJSKI zera Mareotis. ali toliko pod platonskim u t j e c a j e m da se može reći da spada u tzv. koja je polazila od eklektičkog platonizma Antioha iz Askalona (umro vjerojatno g. ali je redovito živio u Aleksandriji u n u t a r židovske zajednice. Na svaki način. protiv kojega je Filon vodio poslanstvo u Rim. Po Filonu. 77—78). Na svaki način. Kr.

De confusione linguarum. Prije njega nalazimo alegorijsko tumačenje u Aleksandriji još u II st. B) Povijesno-apologetski spisi: Pro Judaeis apologia. u kojemu se alegorijski tumače propisi o hrani u Levitiku. prema podnaslovima. kako tvrdi sv. III). De animalibus (sačuvano samo u armenskom prijevodu). C) Specifično filozofska djela: De aeternitate mundi. alegorijsko tumačenje Svetoga Pisma. Quis rerum divinarum heres sit. nego razlaže što uče filozofi. De ebrietate. II. Filon nije začetnik alegorije. De Providentia librj duo. ili. nego se u obliku pitanja i odgovora raspravlja samo o težim mjestima. PISMA 261 propovjednik-filozof svoga vremena. Ta djela ne sadržavaju Filonove vjerske nazore koje poznamo iz drugih djela.). Danas se misli da potječu od Filona. gdje Filon poglavito iznosi svoju vlastitu misao. nalazimo je kasnije i kod Filona i . itd). Filon je napisao veoma mnogo spisa. Legátio ad Caium. Sadrži ove traktate: De opificio mundi. moralističkim ciljem. De somniis. 3. De sobrietate. De sacrificiis Abelis et Caini. Contra Flaccum. Djelo je važno zato što Filon izvješćuje svaki puta o literarnim i o alegorijskim tumačenjima koja su dana prije njega. Filon slijedi grčki prijevod Sedamdesetorice. Jeronim kaže: »Exstant h u j u s praeclara et innumerabilia opera« (Ibid. Glavnina tih spisa jesu biblijski komentari. De agricultura. kako je to naučio u tijeku svoga proučavanja filozofije u školi (Bousset). De decálogo. De posteritate Caini. b) Legum allegoriae (I. čisto pogansko-filozofske provenijencije. De Cherubim. u Aristejevu pismu (oko 140.). Nije nemoguće da je Filon bio iz svećeničkog roda. De specialibus legibus (taj se posljednji spis. Sadrži traktate: Allegoriae sanctarum Legum secundum Hexaemeron. Quod deterius potiori insidiari soleat. De migratione Abrahami. 11).ALEGORIJSKO TUMAČENJE SV. Quod Deus sit immutabilis. dapače donose i suprotna mišljenja. De mutatione nominum. 2. Wendland je dokazao autentičnost De Providentia. De vita contemplativa (tu govori o terapeutima). više alegorijsko tumačenje. De Josepho. oslonjeno prvenstveno na literarni smisao. Ta alegorija spada u propovjednički rod. š t o se tiče Filonova učenja. To nije kontinuirani komentar. m o r a m o se ograničiti na one točke koje su najviše utjecale na kršćanske pisce. ali da su to samo referatski rezultati njegova školovanja: Filon tu ne zauzima svoga stava. a) Prvo i najvažnije u čemu je Filon izvršio golem u t j e c a j na kršćansku teologiju jest tzv. de monarchia. prije Krista. De gigantibus. De plantatione. pr. de victimis. De congressu eruditionis et gratiae. c) Quaestiones et solutiones in Genesim et in Exodum. Quod omnis probus liber sit. De Abrahamo. Jeronim (De vir. često dijeli i navodi kao 11 pojedinačnih djela: de circumcisione. A) Biblijski opus Filonov sastoji se od tri velika komentara na Pentateuh: a) Tumačenje Zakona. De fuga et inventione. Kr. Sačuvano samo u armenskom prijevodu. i to na Mojsijev Pentateuh. Zato je stavljana u pitanje njihova autentičnost. a s pastoralnim.

69—74). iako kod njega dolazi već i izraz allegoria. 181-184). ono što je pozitivno uspostavljeno (tithemi). Ti su tumačitelji mikropolitai. protiv takvih egzegeta Filon ne zabacuje literarno tumačenje. t j . to jest uskogrudno zatvoreni u nacionalne okvire. tu Filon očito misli — kako dokazuje Wolfson — na t a d a n j u palestinsku rabinsku egzegezu iz koje se razvio Talmuđ. izraz koji je većinom upotrebljavao i Filon. str. ili kad čitaju da je Bog stvorio svijet u šest dana. a posebno su je razvijali stojici (usp.. takva je interpretacija postojala u aleksandrijskom židovstvu i prije Filona. b) psihološka (ili moralna) alegorija. J. Zvali su to hyponoia. Histoire du dogme de la Trinité. dok physis znači ono što je samom prirodom dano. (npr. a tri ostala su alegorijska. Alegorija kao hermeneutska metoda. te zabacuju obdržavanje Zakona inzistirajući na čisto duhovnoj religiji. kao da se Nepromjenljivi promijenio. Filon je u svojoj egzegezi razlikovao u Bibliji četiri smisla. 6. b) p r e t j e r a n e literaliste koji Bibliju tumače u svjetlu drugih religija. i svode je na mit. de science religieuse. ali kao novo ime za staru stvar. a Bog očevidno čini sve stvari odjednom. LEBRETON. H. a po k o j o j stvari iz Biblije znače dijelove čovjekova bića. Abraham je duh. i to ovako: a) kozmološka alegorija. Kr. ali inzistira na potrebi da se prakticira i alegorijsko tumačenje. jer ne dopuštaju nikakvo alegorijsko tumačenje. 33—43. onda je on physikos. Prvi poganski pisac koji upotrebljava izraz alegorija. On takve egzegete često naziva physikoi. zastupnika doslovnog smisla: a) p r e t j e r a n e ili naivne literaliste. jest Plutarh iz Heroneje (oko 45—125 poslije Kr. Drugu vrstu alegorizma. priznavanje doslovnog smisla.) (usp.. misle da je Bogu potrebno vrijeme za stvaranje. On u svojim spisima kritizira tri vrste literalista. nalazimo kod aleksandrijskog židovskog pisca Aristobula. Filon je preuzeo takav stil egzegeze i dalje ga razvio. sedmi dan identificiran s prvim jest simbol mudrosti). više »znanstvenog«.262 FILON ALEKSANDRIJSKI kod Origena. gdje se kaže da se Bog pokajao što je stvorio čovjeka. ne videći njezine transcendencije (sinkretisti). ukoliko je physis (narav) — u smislu grčke filozofije — suprotstavljena p o j m u thesis: thesis znači sav skup pozitivnih zakona. a Agara je osjetilnost. 34[1957] str. Post 6. starija je od židovskih helenista u Aleksandriji: ona je bila poznata već Platonu. pr. oni misle da to treba uzeti u doslovnom smislu. pribjegavaju sitničavom cjepidlačarenju i traženju suptilnosti poput sofista. pa ako netko ono što se u tekstu javlja kao pozitivan propis tumači tako da to u prenesenom značenju izražava samo nešto što je prirodom dano. Filon ne zabacuje doslovni smisao Biblije. po k o j o j stvari u Bibliji naznačuju misterij savršenih . jer ne uspijevaju otkriti njezine prave poruke. kakvu su već upotrebljavali stojici. koja je također postojala p r i j e Filona. međutim. Rech. pa stoga i priznavanje pozitivne vrijednosti zakonskih propisa. pri k r a j u I st. koji niječu doslovni smisao Zakona gledajući u n j e m u samo goli simbol. Filon o s u đ u j e i čiste alegoriste. c) mistička alegorija. takva naivna interpretacija ima za posljedicu da neki Židovi više Bibliju ne uzimaju ozbiljno i da je napuštaju. tj. npr. de LUBAC. ali rjeđe. »Typologie« et »allegorisme«. koji ne razmišljaju. c) literaliste koji inače inteligentno tumače tekst. npr. nego sveti tekst uzimaju materijalno doslovno: kad čitaju. a po kojoj stvari u tekstu u prenesenom smislu znače ili zemlju ili sunce ili nebo i si. ali da bi uklonili ono što se čini neprihvatljivo. S druge strane. od kojih je prvi doslovan. dok je potrebno vidjeti i univerzalni smisao (kosmopolitai). ali smatra da on nije dostatan.

preko svijeta. 9—11). U toj teologiji središnje mjesto zauzima učenje o Logosu. Izak ima samo jednu ženu. koji vidi Boga: »Pošto je u mladosti vodio aktivni život. zatim iz osjetilnog života. Ime Jakob m i j e n j a se u Izrael. veže se n a j p r i j e s Agarom. sveti predmeti su zvijezde. Zak. b) Na drugom m j e s t u treiba spomenuti Filonovu teologiju o Logosu. Sva profana kultura. do postizavanja onoga što se zove apatheia. on počinje svoja putovanja. Filon je prvi poduzeo ono što će kasnije. svećenici su anđeli koji su na službu njegovim moćima. tj. takvo se tumačenje javilo kod Aristobula. suverenosti i dobrote. veže se sa Sarom. a plameni mač je Logos (De Cher. Philon d'Alexandrie. Psihološka (antropološka. pa mu ništa više ne treba. On se bori s anđelom. nevidljivim dušama« (Tum. Rebeku. nisu mu potrebni mnogostruki putevi spoznaje. Njegovo je svetište najsvetiji dio sveukupne prirode. a Filonu je bilo osobito pri srcu. N j e m u je sam Bog otac. DANIÉLOU. mudrošću. nebo. P r o m j e n a imena znači prijelaz iz kaldejske mudrosti u istinsku mudrost duhovnu. To je etapa borbe protiv strasti i stjecanja kreposti. to jest profanom znanošću. Pošto je proveo to trostruko iseljenje. Filonova je teologija prvi pokušaj da se biblijski podaci sustavno protumače pomoću misaonih oblika grčke filozofije. Koncepcija Filonova vladat će antičkom i srednjovjekovnom egzegezom. t j . koje n a s t a j e iz jedne moći uma. jer ima mudrost. napredovanja preko askeze. 66). koji p o s j e d u j e ulivenu mudrost. dok sam um spava (Leg. Abraham je simbol prve etape Uspona. ne treba mu ni poučavanje ni askeza: on p o s j e d u j e ulivenu znanost i savršenu radost (Usp. jednako kao što će to kasnije činiti sv. rasvjetljujući literarni smisao. znanošću iz objave. stečene kreposti i vjere. veliku krepost. sjetilne moći. nasuprot ulivene koja je obećana savršenima.TEOLOGIJA O LOGOSU 263 kreposti i s j e d i n j e n j a s Bogom. n a j p r i j e iz tijela (Kaldeje). str. tj. ali. slika je aristotelovske teorije spoznaje: Eva je osjetilno iskustvo. nadolazi bolji i svetiji kontemplativni život u starosti«. 27). Spoznaja Boga slijedi progresivno Abrahamovo putovanje: n a j p r i j e analoška spoznaja Boga. ali. Izak. započeti kršćanski apologeti s kršćanskih polazišta. Abraham je prvi stupanj: oslonjen na vjeru. Filonova je egzegeza preko Aleksandrijske teološke škole izvršila golem u t j e c a j na razvitak kršćanske egzegeze. Kod Mamre viša objava Boga kao Oca svemira. On uspoređuje strasti sa životinjama i pticama. u II stoljeću. »Naši pomoćnici su životinje. Abraham je tip stečene znanosti. 25—38). ima za cilj pripravljanje puteva kontemplaciji. kojom se oženio kao djevicom. strasti pustoše razum i kao ptice nadlijeću misli« (Leg. II. kojemu su sa strane n a j s t a r i j e moći. II. Npr. koja predstavlja — kao suprotnost neznanju i iluziji — prvu etapu uspona. strasti duše. I. moralna) interpretacija je kod Filona češća. . Primjer kozmološke interpretacije: Vidljivi h r a m je slika »Hrama Božjega u najvišem i najistinitijem smislu koji je cijeli svijet. Jakob je simbol druge etape. napokon iz govora kao p o d r u č j a diskurzivnog razuma. stvaralačka moć i kraljevska moć. Augustin. Poslije Agare. dok Adam spava. opis stvaranja Eve. Primjer mističke interpretacije: dva kerubina (Post 3. J. 119—142). 24) simbol su dviju Božjih moći. U traženju doslovnog smisla Filon stavlja u službu Pisma svu helenističku znanost svoga vremena. čije ime znači smijeh. Abraham. j e r ako su neukroćene i divlje. nakon što se kao od sna probudio u Kaldeji. Jakob i Izak su simboli čovjekova uspona k Bogu. 8—11. predstavlja savršena čovjeka. tj.

tj. motivi stojičke filozofije (Logos kao u n u t a r n j i princip svijeta. preko stvaranja. kakvo je do posljednjih konsekvencija doveo Plotin. Apsolutno jednostavan. pa zato ne može biti definiran niti imenovan. čovjek se n a j p r i j e susreće s najnižom. To Bog čini preko svojih moći (dynameis). ne mogu izreći njegovo ime. motivi koji dolaze iz platonske filozofije (Logos je svijet ideja. to su: stvaralačka moć (theos). Filonova nauka o Logosu usko je povezana s naukom o moćima. Bog se ipak objavljuje preko svoga djelovanja u svijetu. a Logos tvori temeljni s t r u k t u r a l n i princip pomoću kojega Filon tumači Božje djelovanje u svijetu. ali i . N j e m u je bitno da je nevidljiv. koja nije od Boga stvarno različita i nije druga hipostaza. Uslijed toga se m e đ u istraživačima mnogo raspravlja o pravom značenju Filonova Logosa. moć koja n a r e đ u j e što treba činiti i moć k o j a z a b r a n j u j e što se ne smije činiti. on se d a j e spoznati.264 FILON ALEKSANDRIJSKI Bog je po Filonu apsolutno transcendentan. da to temeljno polazište palamitske mistike (hesihazma) ne može naći uporišta u dobro shvaćenom Filonu. Anđeo Božji). ponekad se opet o Logosu govori kao o nečemu što je imanentno svijetu. To je i njihov hijerarhijski red: u svome usponu k Bogu. Sigurno je to. i da je Božja ousia nedostupna. što znači da postoji radikalna opozicija između stvorenog i nestvorenog. Filon čvrsto stoji na tlu Biblije. potom da priznaje suverenu vlast Božju. Ako je Božja bit nespoznatljiva. Moći su putevi do spoznaje Boga preko njegova djelovanja u svijetu. milosrdnost (hileos) po k o j o j Bog ima samilosti p r e m a svome djelu. Onaj koji nije postao (agenetos) nije sličan ničemu od stvari koje su postale (genesis). To bi moglo podsjećati na čisto filozofsko shvaćanje Boga kao apsolutno apstraktnog bića. kosmos noetos. Filon na nekim m j e s t i m a govori o Logosu tako da se dobiva dojam da je on posebna hipostaza između Boga i svijeta. napokon da p r i a n j a uz stvaralačku ljubav. i to na izvanjski način. da ni moći. tako da o Bogu govori i religioznim jezikom. a ponekad i kao sve Božje moći (dynameis) zajedno. Čini se. od Logosa svako biće ima svoju narav. Filon nije konstantan u tome koliko je tih moći. s egzemplarističkim značenjem za iskustveni svijet). Bog je bez oblika (aeides). kao o Bogu živome. međutim. koja tvori kao prijelaz od transcendentnog Boga do materije. zatim da sluša zakon. Tako se Logos ponekad kod Filona smatra kao najviša i prva od svih Božjih moći. onda da se k a j e pred milosrđem. ne dopušta nikakve sličnosti. da se čuva grijeha. te da je Božja narav (ousia) apsolutno nedokučiva. Glavna je milost Abrahamova što je napustio kaldejsku znanost o zvijezdama i prestao se klanjati nebu. Logos je fizički zakon svijeta. ali. uglavnom. jer je neizreciv dotle. n a b r a j a pet moći. Bog nije kao čovjek ni kao nebo ni kao osjetilni svijet. i na u n u t a r n j i način. i preko tih moći. koje ga slijede i prate. a koju Bog preko Logosa oblikuje i u r e đ u j e da bude svijet. kao o u n u t a r n j e m principu uređ e n j a svijeta. upravljačka ili vladalačka moć (kyrios). preko proroštva. ni usporedbe. nego kao Bog. Nije sasvim jasno u kakvom su odnosu Božje dynameis prema Božjoj biti (ousia): palamite u kasnoj bizantinskoj teologiji uče da između ousia i dynameis u Bogu postoji stvarna razlika. Ne smije se misliti da biće (on) koje je odista biće. Slika Božja. ni simbola. da bi se počeo klanjati samome Bogu. može biti od ikoga shvaćeno (akataleptos). koje mu služe. i po Logosu su sva bića u svijetu međusobno povezana te tvore svijet. da se u Filonovu shvaćanju Logosa stapaju motivi biblijski (Božja Riječ i Božja Mudrost kao instrumenat stvaranja. a dostupne su samo Božje moći. na drugim se m j e s t i m a Logos više shvaća kao prva božanska moć.

Presveto Trojstvo. nedomišljena. Paul de Samosate. sex episcoporum protiv Pavla Samosatskog: G. str. 62—65) povezana je Filonova nauka o anđelima. Logos je prvorođenac (protogonos) Božji (Leg. budući da se kao Logos javljao u Starom zavjetu (tako npr. 228—230). da je Filon morao pomoću Logosa premostiti. br. a stvorenjima pruža nadu da milosrdni Bog neće nikada zanemariti svoje djelo. 13—17) bila važno opće mjesto u kršćanskoj trinitarnoj spekulaciji. to se po Filonu javio Božji Logos. Zagreb 1941. ali samo katachrestikos. tema o teofanijama Logosa u SZ. Oni prenose naredbe Oca djeci i potrebe djece Ocu (De somniis. Ponekad Filon u s p o r e đ u j e anđele s ljudskim dušama. Filon je temu preuzeo od svojih predšasnika. Misao o Logosu ostala je kod Filona nedorečena. g. ali su postavljene teme. razlika je što su duše ušle u tijelo. te tako biblijsku poruku učinio shvatljivom helenskom svijetu. Logos d j e l u j e u razumskim bićima). 96). all. Logos je kod Filona često prvi od svih anđela. Treba imati na umu. Zli anđeli su Filonu gotovo nepoznati (ima samo jedno mjesto: De Gigantibus. t j . 3. Međutim. oni su instrumenat Logosa u upravi svijeta. a ne sam Bog. str. Logos nije agenetos (non faćtus) kao Bog. naznačen je put za d a l j n j a spekulativna traženja. Kršćanski su teolozi učenje o teofanijama Logosa u SZ upotrebljavali da dokažu da je Krist postojao prije nego što se rodio od Marije. on čini dobro. nego stoji po sredini između ta dva ekstrema te je kao talac (jamstvo) za oboje: stvoritelju pruža osiguranje da ukupnost bića neće nestati niti se uništiti poremećujući poredak svijeta. Epist. ideje su shvaćene kao djelotvorne moći. Više puta Filon anđele zove Logoi. anđeli su svakako stvoreni svijet. kako bi pomoću Logosa objasnio p o s t o j a n j e svega i smisao svega. No možda je najvažnija filonovska tema koja je gotovo kroz tri stoljeća (još u I Sirmijskoj formuli. BARDY. u stvari. 16 i 17). Budući da je Bog u sebi apsolutno transcendentan. čini se. s time da je njegovo polazište bilo zaoštravanje jednoga dualizma pomoću drugoga.) pisao da se Mojsiju u gorućem grmu javio Božanski Logos (logos theios). dva stroga dualizma: biblijski dualizam između Boga i stvorenja i platonski dualizam između mundus intelligibilis i m u n d u s sensibilis. Anđelima je Bog predao o t k l a n j a n j e zla. za razliku od samoga Boga koji je ho Theos s članom (De somniis 1. uzeto strogo kozmološki i ne prekoračuje kozmologiju. Većina tih t e m a javit će se u spekulaciji starokršćanskih pisaca počevši od apologeta (raspravu o odnosu Filona prema spisima Novog zavjeta ovdje ostavljamo po strani). Sve te motive želi Filon povezati u iskrenoj vjernosti biblijskoj religiji. Louvain 1929. 36). Filon kaže: »Neki filozofi nazivaju demonima one koje Mojsije običava . Filon zna za anđele čuvare (phylakes) i pratioce (akolouthoi) ljudi. pa gdje je god u Starom zavjetu riječ o teofaniji. u grčkom jeziku theos bez člana. Logos tomeus). Anđeli nastavaju zrak. Filonova je (na neki način) pretpostavka da se Bog kao Bog u samom sebi ne objavljuje. Logos je — po Filonu — »kapetan i pilot univerzuma« (De Cher. all. i drugi. jer je već Ezechiel Tragicus (II st. 141). 3. 1. možda motivi iz Heraklita (Logos razdjeljuje. Kr. 12—20). t j . n a j s t a r i j i od svih bića (Leg. BAKŠIĆ. po načinu govora. samo različit od iskustvenog svijeta. što je. 351 : cf ES 140. Ipak Filon Logosa zove Bogom.NAUKA 0 ANĐELIMA 265 moralni zakon — nomos — svijeta. a anđeli se nisu htjeli ujediniti ni s kakvim zemaljskim elementom. a niti genetos (factus) kao stvorenja. 175). pr. c) S tumačenjem teofanija (o teofanijama ima na hrvatskom jeziku nešto kod: Stj.

no to je ista stvarnost« (De Gig. J. preegzistirao u svijetu ideja. 16). a što je izvršilo značajan u t j e c a j na kršćanske pisce. Nebeski čovjek je čovjek stvoren na sliku Božju. a njegov vođa je nous. on inzistira na milosnom karakteru čovjekove povezanosti s Bogom. anđeli i demoni razlikuju se samo imenom. oeuvres de d'Alexandrie. ili: »Duše. to je idealan čovjek. Filon također mnogo inzistira na tome da je ta srodnost s Bogom čisti dar Božji. Već smo vidjeli temeljne obrise njegove sheme o tri s t u p n j a duhovnog uspona čovjeka: Abraham. paralelne s t r u k t u r e s velikim kozmosom. Jakob. Bog je n a j p r i j e zamislio inteligibilni. sv. str. Filon ne zamišlja tu preegzistenciju čovjeka u tom smislu da bi konkretan čovjek. J. 178—251. kao što graditelj prije nego što će graditi zgradu. . Cerf. božji ljudi. nebeski svijet. kojemu je Logos veliki svećenik. Čovjek je slika Logosa. Paris 1961ss). U tom smislu inteligibilni. De Gig. svijet ideja. LEBRETON. Kozmos uzet jedinstveno zove se veliki Kozmos. vidljivi) kozmos. svijet kao arhetip. On razlikuje tri vrste ljudi: zemaljski ljudi. — Usp. nego preegzistira samo njegov model. e) Filon je pod u t j e c a j e m helenske filozofije stvorio također temelje nauke o duhovnom životu. 6). koji se ne zadovoljavaju time da postignu ljudsku mudrost i postanu kozmopolite. kao što je i kozmos slika Logosa. posebno o kontemplaciji i o apatheia. COLSON — R. Inteligibilni kozmos je svijet ideja. čovjek i kozmos imaju. model ovoga vidljivog svijeta. 12.: F. SC (Les Philon d'Alexandrie. prije nego što je ušao u tijelo. koji se posvećuju spoznaji i askezi da dosegnu inteligibilni svijet. 15-18. d) Kozmos je za Filona »mlađi sin Božji. 61). I. I z d. J. Izak. »stariji sin« je nadosjetilni inteligibilni svijet. odnosno nebeski kozmos. nebeski ljudi. Čovjek je mali kozmos (mikrokozmos). analognu strukturu. DANIÉLOU. Cerf. a koja postoji u Logosu. London 1928—1951'. Spekulacija o anđelima jedna je od važnih Filonovih tema. identičan je s Logosom u koliko Logos misli svijet. MARCUS. Initation à la doctrine des Pères de l'Eglise. prema tome. Histoire du dogme de la Trinité. tj. koji idu za tjelesnim uživanjima.. odnosno ideja koja je arhetip čovjeka. ukoliko je osjetilni (tj. pa u tom smislu postoji neko srodstvo (syngeneia) čovjeka s Bogom. Paris 1968. Taj dualizam je platonistički. Philon Arthème Favard. zamisli tu zgradu i načini njezin model.-H. Čovjek je na sliku Božju po svome nousu. nego sasvim emigriraju u inteligibilni svijet i udare ondje svoje boravište (usp. KELLY. Filon razlikuje nebeskog čovjeka i zemaljskog čovjeka.266 FILON ALEKSANDRIJSKI nazivati anđelima« (De Gig. Paris 1958. Paris 1927.

5. eccl. no to mišljenje nije prihvaćeno od drugih istraživača. On citira iz apologije jedan odlomak. Kvadrat (Kodratos) je najstariji poznati kršćanski apologet. kako je mislio sv. i 27. Činje- . u manastiru sv. Aristid započinje svoju apologiju — kako to rezimira J.267 § 32. Andriessen je pokušao (g. iz rukopisa iz X stoljeća. u kojemu Kvadrat tvrdi da su neki od onih koje je Isus ozdravio i od mrtvih uskrisio još živi »do naših dana«. 1). 2). Upravio je svoju apologiju caru Hadrijanu {117—138). 2. jednako kao Kvadrat. Jeronim (De viriš ili 19). i koje. 94) — »kratkim dokazivanjem opstojnosti Božje polazeći od aristotelovskog dokaza iz gibanja. 0 n j e m u se znalo samo iz Euzebija (Hist. 3. Ivana Damaščanina: autor toga spisa iznosi apologiju kao obranu koju jedan poganski filozof d a j e u prilog kršćanstvu. 17. U papirosima iz Oxyrhynchos-a pronađeni su veći fragmenti grčkog izvornika (c. To je jedini sačuvani fragmenat te apologije. 1889. eccl. Nije nemoguće da je apologet Kvadrat identičan s Kvadratom prorokom i apostolskim učenikom kojega spominje Euzebije na drugim mjestima (Hist. 1946) dokazati da je izgubljena Kvadratova apologija u stvari sačuvana kao Poslanica Diognetu. da se ta apologija u skraćenom grčkom tekstu nalazi u gl. 123/4 ili g. ostajući nevidljivo. APOLOGETI PRIJE JUSTINA 1. poznatog religioznog romana »Život Barlaama i Joasafa«. 5 i 6. pa se adresiranost na cara Hadrijana čini vjerodostojnijom. P r o m a t r a n j e reda i ljepote kozmosa navodi ga da v j e r u j e da postoji jedno najviše Biće koje je Prvi Pokretač. Kelly (Initation à la doctrine des Pères de l'Église. 4. Na temelju sirskog teksta utvrdio je povjesničar A. Katarine na Sinaju potpun sirski prijevod Aristidove apologije. publiciran jedan fragmenat te apologije na armenskom. i 15. str. koji je imao (kako tvrdi) pri ruci primjerak toga spisa. s t a n u j e u svijetu što ga je stvorilo. 4. 1. koji dolazi među djelima sv. Spis se držao izgubljenim dok nije g. 3) da je. 6—16. 170). Amerikanac Rendel Haris pronašao je g. Prema sinajskom rukopisu apologija bi bila upravljena caru Antoninu Piju (138—161). no ona će vjerojatno biti starija. 3. Robinson. a za n j u znamo iz Euzebija (Hist. 1878. 3. Aristid iz Atene. 1—2). Kvadratova se apologija nije sačuvala. Euzebije hvali Kvadratov talenat i njegovo apostolsko pravovjerje. 37. upravio caru Hadrijanu jednu apologiju. eccl. 26. P. Nevjerojatno je da bi taj Kvadrat bio istovjetan s atenskim biskupom Kvadratom. a koji je živio za Marka Aurelija i bio suvremenik korintskog biskupa Dionizija (oko g. Euzebije na drugom m j e s t u kaže da je Aristid bio filozof iz Atene. N a j v j e r o j a t n i j e je to bilo za vrijeme boravka Hadrijanova u Maloj Aziji g. 129.

kao što drži i sve stvari. BOCK. 1—96. SEEBERG. eine Konversionschrift. GEFFCKEN. Der Apologet Aristides. zahtijeva da postoji božanski uređivač koji ga organizira.: R. PG 20.. prijevod: C. versione dal siriaco e commento. Aristid na k r a j u opisuje život kršćana sa sličnim oduševljen j e m i sličnim lijepim bojama kakve nalazimo u Poslanici Diognetu. vidljive i nevidljive. oni se ne k l a n j a j u drugome Bogu osim njega'«. P. Pojam Boga koji se tako dobiva ima biti kriterij za ocjenu svih religija. 52). 3. 1) prvi kršćanski apologetski spis protiv židovstva »Disputa kršćanina Jasona sa Židovom Papiskom o Kristu« (Iasonos kai Papiskou antilogia peri Christou). . U toj k r a t k o j apologiji judeokršćanin Jason s toliko bi uvjerljivosti bio Židovu Papisku pokazao kako su se na Kristu ispunila starozavjetna proroštva da bi se Papisko bio odmah . . c. P. Introd. Židovi imaju čišći p o j a m Boga i uzvišenije etičko shvaćanje. Bardenhewer. Contra Celsum. svetkovanje blagdana. Leipzig-Berlin 1907. bez početka i bez svršetka. nisu drugo nego stvorenja. a njihovu nauku treba prihvatiti.. Pri k r a j u kaže: »Ne s u m n j a m i tvrdim da svijet nastavlja postojati jedino zahvaljujući molitvama i p r o š n j a m a kršćana. I. mjesec. Grci se k l a n j a j u bogovima koji su podvrženi ljudskim slaboćama i strastima. nasuprot. kao i polazišta da ismijava učenje o Providnosti. . život 9 (1928) 7—17. protiv Zahna i Seeberga. Stil Aristidove Apologije je jednostavan i bez većih književnih pretenzija. BONA. Scholastik. 140).. On sam je nestvoren. BOCK. Erlangen 1894. Tal. Areop. sunce. u spisu Scholia in Dionys. ali ga ipak brani protiv Celza. Aristid dijeli ljude prema religiji. ali oni iskazuju više štovanja anđelima nego Bogu. a to već samo po sebi dokazuje da nisu bogovi. vatra. ali svjedoči o iskrenosti autorova osvjedočenja. Celzo je poznavao Aristidovu Apologiju. a zemlja. Jedino kršćani i m a j u i čisto poznavanje Boga i istinski dostojno štovanje Boga: to se posebno očituje u njihovu životu koji posjeduje neospornu moralnu superiornost. Die Apologie des Aristides. Grke. on nema oblika ni granica ni spola. 290—400. post. oni p r i d a j u veću važnost izvanjskim obredima kulta. 3. te je iz n j e vadio neke argumente protiv Židova. voda. nepromjenljiv i nevidljiv. Nebesa ga ne obuhvaćaju . zrak. HUNGER. J. . prema štovanju Boga. nego samome štovanju Boga. Prema tome.268 APOLOGETI PRIJE JUSTINA nica da postoji kozmos.. kršćane treba prestati progoniti. Židove i Kršćane. tj. on obuhvaća nebesa. Ariston iz Pelle (oko g. 4. W. — Usp. kao što je obrezanje. koja n a m se sačuvala u armenskom prijevodu: to je p r i m j e r starokršćanske homiletike. pa i sam čovjek. Quibus rationibus suadeatur identitas apologetae Aristidis et auctoris Epistolae ad Diognetum. N j e m u se pripisuje (na temelju naznake Maksima Confessora iz VII st. novi mjesec. koji je Celzo pročitao i u svome spisu protiv kršćana s prezirom ocijenio kao niz apsurdnosti (ORIG. 1949 . Bogoslovska smotra 19 (1931) 1—16.« Prema tome. Origen priznaje da je spis m a n j e vrijednosti. kršćani 'u Bogu pripoznavaju Stvoritelja i Demijurga svih s t v a r i . Der Text seiner uns erhaltenen Schriften nebst einleitenden Untersuchungen ueber dieselben. niječe autentičnost te homilije. EP 110. on je stvorio sve za čovjeka. Suvereni Gospodin. Aristidu se pripisuje i jedna homilija o riječima razbojnika na križu. De mystica theol. I z d. i ne zavređuju božansko štovanje. L'Apologia di Aristide. na četiri kategorije: Barbare. stvarnost je proizišla iz ništavila po naredbi onoga koji je nepokvarljiv. . Roma 1950. Barbari iskazuju božansko štovanje četirima elementima. Zwei griechische Apologeten.

koja je bila predgovor starom prijevodu spisa na latinski. Ciprijanovoj poslanici Ad Vigilium episcopum de iudaica incredulitate (ed. O samom spisu nemamo nikakvih drugih podataka osim tih što ih dobivamo iz Origenova »Contra Celsum«. 119—132). . Jason se u tumačenju Biblije poslužio alegorijskom metodom. Sam Aristonov spis je potpuno izgubljen. Iz toga se zaključuje da je bio aleksandrijskog podrijetla. ali je i t a j prijevod izgubljen. Isti podaci o Aristonovu spisu nalaze se i u ps. priznajući Krista Sinom Božjim i tražeći krštenje. 3. Hartel.ARISTON IZ PELLE 269 obratio.

1) doznajemo da je sa svojih šest drugova u m r o u Rimu mučeničkom smrću negdje između 163. od kojih su se mnoga izgubila. druga bi bila samo konkluzija prve. Zatim se kao kršćanski laik dao upravo apostolskom revnošću na naučavanje nove filozofije. Schwartza obje bi apologije sačinjavale. I. Rodio se oko g. 100/110. borio se i protiv marcionovaca i gnostika. JUSTIN FILOZOF I MUČENIK <+ oko 165) 1. 2. godine. u 15 glava. pod U uvodu Justin moli cara car osobno stvori svoj sud . ne odlikuju nekom posebnom stilskom elegancijom. Njegova se djela. zatim. Napisao je. Napokon prione uz platonike. U Dijalogu s Trifonom opisuje svoju filozofsku odiseju. Napisana je u Rimu. § 30. 130). Pismo. neka g. protužidovsku apologiju u obliku dijaloga: Dijalog s Trifonom. a) Prva apologija napisana je svakako između samom tekstu kaže: »Krist se rodio prije samo Kvirinijem« (Apol. pitagorejce. ali neki starac kojega je sreo k r a j mora (vjerojatno kod Efeza) upozori Justina na proroke i na sv. Nije skinuo svoj filozofski plašt. Po m i š l j e n j e E. jer Justin u sto i pedeset godina. jedno djelo. Justin više nego drugi apologeti pruža u svojim spisima uvid u organizaciju i život prve kršćanske zajednice. upravljenu rimskom senatu. među koje spada i on sam. ali su s teološkog stanovišta od goleme važnosti. Naziv »filozof« pridavao je sebi sam Justin. kako je on volio nazivati kršćanstvo. 5). U Rimu je imao javnu disputu s ciničkim filozofom Krescentom (usp. Dva puta je došao u Rim i tamo je držao svoju školu. Iz Martyrium s. Iustini et sociorum (usp. Osim apologija protiv pogana i protiv židovstva. U Rimu se među njegovim učenicima nalazio i Tacijan Sirac. te u svojim izlaganjima počeo uvoditi grčku filozofsku terminologiju. Val. Djela: Justin je napisao dvije apologije upravljene rimskim vlastima.270 § 33. Justin nije samo prvorazredan svjedok za osnovne kršćanske misterije — kao Utjelovljenje i Euharistiju — nego je on u j e d n o prvi koji se na osobit način dotakao odnosa između razuma i vjere. § 23. jednu dužu od 68 glava. On je najveći i najvažniji apologet II stoljeća. 3). upravljenu caru Antoninu Piju. peripatetike. u Flaviji Neapolis (današnji Nablus) u Palestini u poganskog r č k o j obitelji. u stvari. 46). Želja za spoznajom istine odvela je mladoga Justina u razne filozofske škole onoga vremena. 148. nego je — uz nešto dulji boravak u Efezu — u plaštu kao filozof putovao po svijetu. i drugu kraću. Oba naslova zajedno »filozof i mučenik« prvi mu je dodijelio Tertulijan (Adv. On posluša savjet i konačno se obrati na kršćanstvo (oko g. Kod svih se razočarao. Tražio je Boga. u ime kršćana. i 161. i 167. i poslije svoga obraćenja na kršćanstvo. Slušao je stojike.

ali se nije sasvim u potpunosti sačuvalo. prezrite ih kao trice. Djelo ima 142 glave. u latinskom izvorniku (kako svjedoči Euzebije. U prvom se dijelu (gl. 30—53). jer p o š t u j u istinitog Boga koji je Otac pravednosti i drugih kreposti (gl. onda to jesu. posebno u vezi s filozofom Krescentom. Što se tiče optužbe da su kršćani ateisti. 61—67. ako pak vam se učine tricama. c) Dijalog s Trifonom. Justin kaže: »Ako vam se čini da su te stvari u skladu s razumom i istinom. koji mrze istinu i krepost. pa ako su zato ateisti. napisao je Justin poslije Apologija. bivaju mučeni i bacani u tamnice po djelovanju zlih demona« (c. Dakako. b) Druga apologija je napisana kao nadopuna prvoj. 8. posebno što se osuđ u j e samo činjenica što je netko kršćanin.DIJALOG S TRIFONOM 271 o kršćanima na temelju potanke istrage i proučavanja. a koji su jednako tako progonili pravednike Starog Zavjeta i poganskog svijeta: »Dobri. želi utjecati na javno mnijenje. ali kao u polumraku« (gl. to je naše. 4. Jer mi se klanjamo i ljubimo Logosa rođena iz nestvorenog i neizrecivog B o g a . n a j s t a r i j u sačuvanu protužidovsku apologiju. kršćansko. . Spominje da bi i n j e m u to moglo zaprijetiti. § 30. Apologija ima dva djela. Ali kršćani nisu ateisti. očito nije stenogram. svojoj grčki napisanoj apologiji reskript cara Hadrijana prokonzulu Minuciju Fundanu (usp. kao Sokrat i drugi slični. a ne samo o književnoj vrsti) zbio u Efezu. Justin protiv toga prosvjeduje. da se t a j dijalog (ukoliko je riječ o stvarnom dijalogu. negativni dio apologije. pozitivnom i opširnijem (gl. spomenut u Mišni. Opisuje se dvodnevna Justinova diskusija s učenim Židovom. Izgubljen je uvod i velik dio gl. pobijaju se uobičajene klevete kojima se pogani n a b a c u j u na kršćane. budući da se u gl. 13). 6). To je Justinovo najopširnije djelo. 2). Dijaloga nalazi refcrencija na Prvu apologiju. Kršćansku inicijaciju (krštenje) i euharistijsku liturgiju opisuje u gl. . Taj je prvi. eccl. Hist. Justin u Drugoj apologiji kaže da progon kršćana dolazi od demona. ali nemojte protiv neškodljivih ljudi naređivati smrtnu kaznu kao protiv neprijatelja!« Pri k r a j u je Justin nadodao. njezine povijesne temelje. 68. nego bi se skrivali i prikrivali da prežive i dočekaju to kraljevstvo. razloge zašto da se prihvati. Čini se. pa bi vremenski razmak između njih bio mali. U drugom dijelu apologije. 8). odnosno dokazuje uzvišenost kršćanstva nad tim filozofijama. a povodom toga što je nešto p r i j e toga prefekt Rima Urbik osudio na smrt tri kršćanina samo na temelju toga što su ispovjedili svoju vjeru. Počinje s kršćanskim moralom. 120. Upozorava da kršćani ne čekaju nikakvo kraljevstvo koje bi moglo ugroziti zemaljsku državu. cijenite ih. . Justin izlaže kršćansku nauku. za kojega neki misle da je rabin Tarfon. tekst kakav imamo. jer onda ne bi priznavali da su kršćani. A svi su pisci mogli doduše po sjemenci Logosa koja im je dana vidjeti istinito. Velik dio te apologije pobija stojicizam i platonizam. 4—12) kritizira način postupanja vlasti s kršćanima. Danas većina istraživača drži da je Druga apologija napisana kao neki dodatak prvoj. Opširno donosi dokaz za vjeru u Kristovo božanstvo na temelju mesijanskih proročanstava (gl. kraći po opsegu. kojemu je možda prethodila neka diskusija. a da se ne da utjecati od predrasuda i m r ž n j e svjetine. 13—67). U zaključnoj gl. Justin priznaje da kršćani ne p o š t u j u izmišljene bogove. te opisuje u pojedinosti oblike kršćanskog bogoslužja. 7). 74. nego dotjerani tekst. »Što je god kod svih drugih izvrsno rečeno.

npr. ali nam se ništa od toga djela nije sačuvalo. Ti su filozofi bili zbog istine proganjani od demona. Irenej i Euzebije Cezarejski spominju — danas izgubljeni — Justinov spis Protiv Marciona. Bog je. a kršćanstvo je novi i vječni Zakon za sve čovječanstvo. 2) u Kristu. da se Justin. s t i m u vezi. To svakako dokazuje da su njegovi interesi u samom kršćanstvu kao takvom bili duboki. Sam Justin spominje (Apol. bez početka.. Zato su oni. Međutim. . neizreciv. Uvjeren da istina sama sebe najbolje brani. 1. osobito proroka i filozofa. Božanski Logos utjelovljen je u čitavoj svojoj punini {ho pas Logos. . bili kršćani p r i j e Krista. i spisi koji se danas s m a t r a j u djelima Teodoreta Cirskog: Expositio rectae fidei seu de Trinitate. Sv. nego sastavljenima u kasnije vrijeme. i ne može se pojaviti na zemlji. Ouaestiones et responsiones ad orthodoxos . kod Mojsija. posebno stojika i tadanjih platonika. da boravi samo iznad svih nebesa. bez imena. 1. Isto tako su izgubljena dva Justinova spisa protiv Grka i spis »De monarchia Dei«. živući p r e m a razumu i naučavajući istinu. Ali djelomično svaki čovjek u svom razumu p o s j e d u j e sjemenku ili djelić Logosa (spermatikos Logos). d) Izgubljena i neautentična djela. »Oratio ad Graecos« i »De monarchia«. prije bavio kontroverzistikom. U trećem se dijelu (109—142) pokazuje da je Crkva novi Izrael. jer je prvi govorio o Logosu (usp. to posjedovanje Logosa i sposobnost spoznaje bila je u nekih ljudi. Zato se svaki čovjek može uzdići do spoznaje istine. Posrednik između Boga i svijeta . Ipak. treba da je svi ljudi prihvate. 3. i objavio n a m je potpunu i sigurnu istinu. Heraklita i Sokrata. 2—8) pripovijeda Justin svoj duševni put kroz filozofije do obraćenja na kršćanstvo. Zanimljivo je. ali se ti spisi općenito ne s m a t r a j u autentičnima. makar i nesavršeno. Justin je cijenio Heraklita. 26) da je napisao jedno djelo protiv svih hereza. Prvi dio (9—47) razlaže kršćansko shvaćanje Starog Zavjeta. U drugom dijelu (48—108) Justin dokazuje opravdanost da se Krist štuje kao Bog. Justin je u metodi nešto drukčiji od svojih suvremenika — apologeta. Ivana i kod Filona. s jedne strane.272 JUSTIN FILOZOF I MUČENIK Na početku (gl. prema tome. tj. Apol. da postanu kršćanima. nego što je poduzeo raspru s poganima. a poznati su nam naslovi nekih djela koja su izgubljena. Sada kad je božanski Logos preko objave i vjere saopćio ljudima svu istinu bez t r u n k a zablude. Euzebije govori i o Justinovu — također izgubljenom — spisu »De anima«. Do nas su došli pod Justinovim imenom spisi »Cohortatio ad Graecos«. Apol. Justin je filozofski veoma zavisan od platonizma i stojicizma. Pod Justinovim je imenom kružilo više djela koja nisu njegova. Grčki su filozofi i pjesnici preuzeli mnoge elemente istine od Židova. s druge strane (Platon sam nije govorio o Logosu). 46). On je toliko transcendentan. ime koje mu n a j b o l j e pristaje jest Otac (Otac svih stvari — pater ton holon. da on nije ušao na teološko područje prvenstveno kao čovjek koji hoće kršćanstvo prikazati samo onima koji su vani. pripomenuti. kao što su demoni i sada uzrok p r o g a n j a n j a kršćana. Može se reći. počeo je kršćansku istinu opširnije iznositi i tumačiti. ho panton pater). te kod poganskih filozofa. jako velika. koji spominje Euzebije. Mojsijev je Zakon imao privremeno značenje. da je Justin mislio uspostaviti most između kršćanstva i poganske filozofije pomoću svoje nauke o Logosu: p o j a m Logos našao je kod sv. Pod Justinovim imenom došli su do nas. i da njegovo heleniziranje kršćanstva treba promatrati u tom svjetlu. po Justinu. npr. Otac kozmosa.

i poslije općega suda ući će s osuđenima u t a j oganj. 193—203. 2 vol. I z d. 46. 11). Leiden 1971. ostale duše po smrti idu u »Had«. str. božanstvo Kristovo. An early Christian Philosopher. jer naučavaju drugoga Boga od Oca i Sina. Kod njega vidimo troosobnost Božju. U eshatologiji Justin ima ove poglede: osim mučenika. anđeli imaju neko eteričko tijelo. Justin nam je izradio relativno zaokruženi najstariji teološki opis odnosa između Staroga i Novoga Zavjeta (usp. T. otpali su od Boga. 1. Paris 1909 (Texts et Documents 8. ARCHAMBAULT. oni su rodili demone. Justin nije uspio sasvim jasno dokučiti vječnost Logosa kao drugoga od Oca.. Justin je jedan od prvih svjedoka o kršćanskom štovanju anđela. to jest na temelju toga dokazuje Kristovu preegzistenciju. RL 33-40. introd. Život 10 (1929). S. BOCK. SAGI-BUNIĆ. prorocima javljao Krist (Dial. EP 113. Texte grec. Demoni su osuđeni na vječni oganj. ali svjesne svoje budućnosti: pri tome su sretne ili nesretne. nisu besmrtne onako.TEOLOGIJA JUSTINOVA 273 je Logos. te se mora reći da je njegovo objašnjavanje odnosa Logosa prema Ocu išlo u s m j e r u koji je mogao voditi prema subordinacionizmu. str. Ipak. Hereze su instrument demona. Justin je prvi kršćanski autor koji je pavlovskom paralelizmu Krist-Adam pridodao — u klici — paralelizam Marija-Eva (Dial. 48. Justin Trifonu na temelju toga dokazuje da se Abrahamu. notes et index. Demoni nastoje spriječiti da se čovjek ne obrati Bogu i Logosu. ali je prije stvaranja svijeta proizišao od Boga. Mojsiju. — Usp.. otkupljenje i grijeh Adamov. br. On je u početku bio jedno s Bogom. Sv. RAUSCHEN. dotle borave u nižim zračnim prostorima i napastuju ljude. U djelima Justinovim nalazi se obilje dokaza za predanu nauku: mogao bi se rekonstruirati cijeli apostolski simbol vjere. G. U teofanijama Starog Zavjeta javljao se Logos. Euharistije i realnu prisutnost. 65—67). I. Duše imaju nešto tjelesnosti. FP 2. G. Ipak.. P. Paris-Tournai 1961. Iustini Apologiae duae. trad. Nalazimo kod njega najstariji opis liturgije (Apol. kako je Bog besmrtan. Brill.: PG 6. 61—62). . J. franc. Kana. Desclée. Justin: Dialogue avec Tryphon. Osobito su dragocjena svjedočanstva Justinova o kršten j u i liturgiji. M. J. Justin Martyr's Dialogue with Trypho Chapters one to nine [Philosophia Patrum I]. str. božanstvo Duha Svetoga. Bonn 19112. 100). DANIÉLOU. Jesu li intelektualci uistinu »laka roba«?. žrtveni karakter presv. VAN WINDEN. 12/1973. 185—202). i hrane se manom. Justin filozof i mučenik. nadahnuće svetih knjiga. i svijet je po Logosu stvoren (Dial. C. Anđeli koji su stupili u spolne veze sa ženama. 54—63). 36—37. gdje čekaju uskrsnuće. Message évangélique et culture hellénistique.

Čini se da nema nikakvog ozbiljnog temelja da se Tacijan smatra gnostikom. zastupnik enkratizma je sigurno bio. u k o j e m u će opet. Ta je sekta zabranjivala ženidbu. Sadašnji svijet je. p r e m a tome. Uzdržavanje od braka kao zahtjev proizlazio je iz određene antropologije koja je bila judeokršćanskog podrijetla: zla nagonska moć u čovjeku reprezentirana je u ženi i dolazi od žene. I. Čovjek. Međutim. Enkratizam. nego ta askeza — odnosno apstinencija — ima kozmičko značenje. čini se. U apokrifnim Djelima igraju žene posebno važnu ulogu. Nuova storia della Chiesa. u kojima se očituje stav protiv ženidbe. o n j e m u nam posebno svjedoče apokrifna Djela Tomina. DANIELOU. Budući da su Euharistiju obavljali vodom. Andrijina i konačno Pavlova (usp. Kršćani m o r a j u sudjelovati u pripravljanju. 146— —147). nazivani su također »aquarii«. požudom.274 i § 34. j . to jest tendencije naglašenog asketizma. bile su žive u Istočnoj Siriji. Sv. apstinenata. kao njegovo zaoštravanje. svojim tijelom pripada sadašnjem svijetu i sklon je požudi. ne shvaća askezu samo kao n a s t o j a n j e da svaki pojedinac u sebi nadvlada požudu. i do kršćanske je vjere došao sličnim putevima kao i Justin. ' [ j f . str. maniheizam. 172. no ukoliko potječe od muškog sjemena. rođenog od djevice. uživanje mesa i vina. samo što se može stavljati u pitanje da li je bio baš osnivač nove sekte enkratita. Obratio se. u m j e s t o vinom. koji u svome kanonu ima pet apokrifnih Djela apostolskih. U Siriji su novokrštenici u času krštenja birali između ženidbe i celibata. Tacijan Sirac (ili: Asirac) potječe iz Sirije. nego je po svoj prilici potpao pod njihov u t j e c a j i onda ih razvijao do radikalizma. u k r a j n j o j liniji. nije ih on unio. Oko g. ovisi o ženi koja rađa. kao rođen od žene. JUSTINOVI UČENICI: TACIJAN SIRAC I MILTIJAD 1. Enkratizam se u toj sredini javlja prije Tacijana. Ivanova. prema tome. Irenej piše da je ondje osnovao gnostičku sektu enkratita. a koja su nastala u toj sredini. kraljevstvo Božje u k o j e m u će razlika među spolovima biti prevladana. jer opstojnost sadašnjeg svijeta. a zajedno s njima i Tacijanov Diatessaron. sklon je mišljenju. napustio je Rim i vratio se u domovinu. J. § 19). odnosno požurivanju dolaska toga novoga svijeta: to će se dogoditi kad žene prestanu rađati. kao u r a j u zemaljskom na početku. dobri nagoni od muža. zavladati muški princip. Petrova. odnosno u n j o j uživala posebnu cijenu: u I I I stoljeću iz toga enkratizma rađa se. Prema apokrifnim Djelima već je na neki način započeo budući svijet. tj. u Rimu. determiniran ženom. To novo započelo je od Krista — novog Adama. tj. Mnogo je putovao i proučavao. dok nije otkrio kršćanstvo kao pravu filozofiju. srdžbi i žalosti. Rođen je u poganskoj obitelji. rađanjem. Enkratističke tendencije. U Rimu je bio u Justinovoj školi. Na sirskom Istoku Tacijan nije bio držan heretikom (usp. spoznaji i strahu Božjemu.

to je: b) Diatessaron (To dia tessaron euangelion). prema sv. 21—30) dio govori o grčkoj kulturi u svjetlu kršćanskog stava prema životu. mjestimično sarkastičan ton ne d a j e dojam da je t a j govor kao takav mogao privući učenike. ali poimence spominje samo jedan spis: a) Oratio ad Graecos (Logos pros Hellenas). 12. rođen u zemlji Asiriji. ali polemički. Tacijan. Jeronimu (De viriš ili. J. Theologie du Judéo-christianisme. Obično se misli da je Tacijan t a j spis napisao još za svoga boravka u Rimu. čini se. I eto. čini se vjerojatnijim da je Tacijan to svoje djelo napisao na . 42). i stekao je ne malu slavu u govorničkom umijeću. Ta je apologija kršćanstva po svome stilu više invektiva protiv helenske kulture nego apologija u pozitivnom smislu. Sve je to izgubljeno. Ipak. prvenstveno na temelju komentara Diatessaronu što ga je napisao g. na koju se Rodon oslonio obećavajući da će napisati knjigu »Rješenje problema«. četvrti dokazuje drevnost i moralnu vrijednost kršćanstva (31—41). koji spominje Klement Aleksandrijski (Strom. 3. To nije nemoguće. E f r e m Sirski. Ne može se utvrditi. zastupnik filozofije barbarske. Tacijan svoj govor završava ovako: »To je. 6) donosi kršćansku kozmologiju. nije spadala u red apologija. Tacijan u tom govoru spominje dva svoja ranija spisa koja bi išla u istu apologetsku vrstu: traktat o životinjama. 3—7. To je dokazao A. To je pozadina Tacijanova enkratizma. o Heleni. Uglavnom. 360/370. po smrti Justinovoj) prihvatio (usp. pa Tacijan o toj temi govori i u svome sačuvanom govoru. Tacijanov učenik Rodon spominje da je Tacijan napisao knjigu o tamnim mjestima Biblije pod naslovom »Problemi«. Nije moguće s apsolutnom sigurnošću utvrditi kakve je točno naravi bila ta harmonija: tekst naime Diatessarona nije nam se kao takav sačuvao. znajući tko je Bog i što je djelo njegovo. kao ni spis »O savršenosti prema riječima Spasiteljevim«. osnovao sektu. »inflatus eloquentiae tumore«. Fragmenat Diatessarona na grčkom pronađen je prigodom iskapanja u Dura Europos u Siriji (g. a zatim ove nauke koje sada javno navješćujem. a koji je on po povratku iz Rima (ili možda već u Rimu. 4. kasnije bi. a koji se sačuvao u armenskom prijevodu. Tacijan je. ono što za vas sastavih ja. budući da je spis po literarnom obliku govor. 8—20) kršćansku demonologiju. 29). U to područje čisto unutarcrkvene književnosti spada Tacijanov rad koji je imao dalekosežne posljedice. Tema o demonima bila je zajednička tema apologeta II stoljeća. drugi (gl. bio školovani retor. Jeronim kaže da Tacijan »infinita scripsit volumina«. str. str. 42). izlazim pred vas. No. E. treći <gl. No ta knjiga. 1934). ni jedan ni drugi nisu se sačuvali. Judentum und Gnosis. spreman na ispitivanje o mome učenju. Vôobus (usp. a u kojem je Tacijan po svoj prilici zastupao svoje enkratitske stavove. a kreće se na užem biblijskom području. ili je to bio neki alegorijski spis. prva poznata evanđeoska harmonija u povijesti kršćanske književnosti. Fruehkriche. 81). Korpus govora ima četiri odsjeka: Prvi (gl. 181—220). Očito. nego se može samo rekonstruirati. i traktat o naravi demona. PETERSON. to uzročno povezivanje bilo je za Jeronima samo stilski ukras. koji sam n a j p r i j e proučio vašu mudrost. jer nemam razloga tajiti da živim po zakonu Božjemu« (gl. iznesena je i pretpostavka da je Tacijan taj govor održao kod otvaranja svoje vlastite škole. DANIÉLOU.DIATESSARON 275 koji su izabrali celibat bili su kršteni prvi. je li traktat o životinjama govorio o životinjama u pravom smislu.

Tacijan je. jer je Mojsije živio 400 godina p r i j e Trojanskog rata. 61). u sirskoj je Crkvi svakako kroz nekoliko stoljeća bio osobito popularan. samo su ga ljudi pod u t j e c a j e m demona tijekom vremena iskvarili. 44—48). Tacijan nema osjećaja za perspektivu povijesnog razvitka. biskup u Edesi (412—435). str. Th. kao što su neki pretpostavljali (Nestle. . na temelju kojega su načinjeni stari srednjovjekovni holandski i drugi prijevodi na zapadne narodne jezike. Već se iz toga vidi da je Tacijanov pothvat da četiri evanđelja stopi u jedno. PETERSON. Pronađen je i perzijski tekst Diatessarona. Message évangélique et culture hellénistique. 23). nego odijeljena evanđelja (usp. a sada nas Krist vraća na početnu čistoću. Čini se da su Tacijanov radikalizam protiv grčke kulture i njegov enkratizam možda u dnu proizlazili iz istog mentalnog stava. piše na njega komentar. Grundriss der Geschichte des N eut est amen tlichen Kanons. Diatessaron je prvi spis sirske patrologije (usp. 51—63. želja da se suprotstavi supremaciji grčkog jezika. Daniélou misli da »autor Govora protiv Grka i autor Diatessarona p r i p a d a j u dvama različitim svjetovima«. da toga učenja nema u Oratio ad Graecos. Sv. dakle prije Homera i mnogo prije grčkih zakonodavaca i sedam mudraca. upozorio je svoje svećenstvo da se brinu kako bi u svakoj crkvi bila pri ruci i čitala se odijeljena evanđelja. str. Nauka Tacijanova. Nav. Romae 1958. i ono je kao takvo postojalo od početka. o Tacijanu posebno str. jer se dobivao dojam da ih je Diatessaron u sirskoj Crkvi istisnuo. a ne na grčkom. u Nav. Utjecaj Diatessarona na latinski prijevod Biblije Vetus latina i na Novacijana daju temelj za pretpostavku da je postojao rani latinski prijevod Diatessarona. jer se po n j e m u Tacijan veoma razlikuje od svoga učitelja Justina. ORTIZ DE URBINA. Das Problems das Nationalismus in alten Christentum. E f r e m najveći sirski pisac IV stoljeća. Teodoret Cirski je sredinom V stoljeća dao spaliti oko 200 primjeraka Diatessarona: ta je drastična b o r b a protiv Diatessarona imala svrhu da vrati čast originalnim evanđeljima. kršćanstvo je prava religija. Leipzig 1904. m a k a r se u tom spisu o Adamu često govori. Tacijan o filozofiji govori s prezirom. jer sv. PETERSON.276 TACIJAN SIRAC svome materinskom sirskom jeziku. J. Ono što nazivamo poviješću spasenja kao da kod Tacijana nema m j e s t a (usp. Najviše bode oči Tacijanov stav p r e m a grčkoj filozofiji i kulturi. suprotna grčkoj filozofiji. počeo je. str. što je proizlazilo iz toga da se u r a j u zemaljskom nije jelo meso (usp. Ipak. I. 204. djelo. pisati sirski (vidi: E. E. bilj. I. Irenej naročito prigovara Tacijanu učenje da se Adam nije spasio. Rabula. 146—147). Možda je kod toga neku ulogu odigrao i Tacijanov nacionalni osjećaj. i da su u Diatessaronu Tacijanove »enkratitske tendencije veoma očite« (Nuova storia della Chiesa. Dok Justin cijeni filozofe (izričito govori da su neki »bili kršćani prije Krista«). DANIÉLOU. str. već kad je pisao Govor bio protivnik uživanja mesa (c. kanon sirske crkve nije sadržavao Diatessaron. Kršćanstvo je prava filozofija. imao velik u t j e c a j u drevnoj Crkvi.. 26). 33—35). Patrologia syriaca. Činjenica je. 77). uostalom. str. ZAHN. J. dj. Važan je za rekonstrukciju Tacijanova teksta i arapski prijevod. međutim. von Soden). Tacijan uči da je kršćanska religija starija od svih drugih.

a drugo kad je od Oca proizišao. A. dok još nije bio stvoren svijet. str. DANIĆLOU. svijet organizira. F. Logos. Bijedniku. Gregorianum 35 (1954) 21—33. Miltijad. Duša. 5). to jest imala onu višu dušu po kojoj je na sliku Božju. I I z d. Nav. Čini se da je isto tako bio i učenik Justinov. Duša koja je sjedinjena s duhom ima od njega krila da može letjeti. Tatian und seine Theologie. ona ne umire. ORBE. Spominje ga već Tertulijan (Adv. Tatiani Oratio ad Graecos. Pisao je u obranu kršćanstva . M. Tacijanova antropologija dala je povoda da ga neki s m a t r a j u gnostikom. SCHWARTZ. ali vladalac Bog.: PG 6. Razlikuje se. 6). makar postoje neke sličnosti. doduše. 5). koji žive pravedno. 355—365). ali će kasnije uskrsnuti na vječnu smrt (»smrt u besmrtnosti«) ukoliko nije spoznala istinu. Prema tome. RL 40—45. to jest ukoliko ima višu dušu (pneuma). ali je od početka bio u njemu Logos. — Usp. Bog stvara materiju i daje iz sebe Logosa koji je organizira (J. budući da je po grijehu odbacila duha. pa ako me rastrgaju i divlje zvijeri. ili u moru.. Leipzig 1888 (TU 4. djelo. Valent. Njegov se nijedan spis nije sačuvao. BOLGIANI. 13). W. Po Tacijanu. Ako nestanem u rijekama. i bezbožniku sakrito je ono što je (u riznici) smješteno. Čovjekova duša (psyche) nije besmrtna. i sjedinio se s njihovom dušom. jednoga nižega (psyche) koji je materijalne naravi i nije besmrtan. duh Božji nije nipošto u svima ljudima. r a j zemaljski nije bio na ovoj zemlji.MILTIJAD 277 U nauci o Logosu Tacijan nastavlja Justina razlikujući dva stadija: Bog (Gospodin kozmosa) bio je u početku sam. Variaciones gnosticas sobre las alas del Alma. str. Das Verhaetniss zwischen Diatessaron. Berlin 1967. Prema tome. organizira materiju. ali po naznakama kod starih pisaca znamo da je dosta toga napisao. ELZE. nego je sišao u neke. dok kod gnostika svijet stvara Demijurg koji nije Bog. suvremenik Tacijanov. DANIĆLOU. dj. Rađanje Logosa iz Boga nije Boga lišilo Logosa. Ovaj mitološki elemenat pokazuje neku sličnost s gnosticizmom <usp. Nav. jer će uskrsnuti na vječni život (c. koji je zajedno s njime po dynamis Logou sve držao. Čovjek je po Tacijanu sastavljen od materije (hyle) i dva duha (pneuma). rodom iz Male Azije. La tradizione ereseologica sull'encratismo. izgubila je krila. dakle. christlicher Gnosis und »Western Text«. i odanle su duše pale na ovu zemlju. At Ii delta Academia delle Scienze di Torino 91 (195tf—1957) 1—77. J. te je iz raja pala na zemlju kao mala ptičica koja još nema p e r j a . nego na d r u g o j ljepšoj zemlji koja je iznad ovoga vidljivoga neba. Materija po Tacijanu nije bez početka. i drugoga višega (pneuma) koji je na sliku i priliku Božju. bio je retor kao i Tacijan. Tacijan je značajan i po svojoj nauci o uskrsnuću tijela. ta je dynamis proizišla iz njegove jednostavnosti kao Logos (c. 1). ali može i ne umrijeti. makar se privremeno zajedno s tijelom raspada. ali on ipak nije gnostik. Njezino je počelo »Stvoritelj kozmosa«. E. 320—328). Najvažnija je razlika u tome što po Tacijanu Bog stvara svijet. Ona umire i raspada se zajedno s tijelom. Međutim. kad bude htio. svijet je primio tu materiju koja se raspršila u dimu. EP 152. Goettingen 1960. proizišavši od Oca. dynamis Logou i Logos: prvo je stanje Logosa odvijeka. činom volje. 13). ja sam smješten u riznicu bogatog Gospodara. a Logos. uspostavit će u prvotno stanje supstanciju koju on jedini vidi« (c. 2. koji je od početka s Bogom jedno. HENSS. ta će j o j smrt biti vječna kazna. ukoliko je spoznala Boga. te je preko njihovih proroštava navijestio drugima skrivene stvari (c. po Tacijanu. On kaže: »Ako vatra uništi moje tijelo.

protiv Židova (2 knjige).278 MILTIJAD protiv pogana. 17. 5. 5) izvješćuje da je napisao »Apologiju za kršćansku filozofiju«. Pisao je još: »Adversus Graecos« (2 knjige). i heretika. koja je bila upravljena »svjetovnim gospodarima«. eccl. Euzebije <Hist. protiv valentinijanaca. . židovstva. N a j v j e r o j a t n i j e je tu apologiju adresirao na Marka Aurelija (161—180) i njegova suvladara Lucija Vera (161—169). Istupio je jednim spisom i protiv karizmatika montañista o temi »da prorok ne treba govoriti u ekstazi« (Peri tou me dein propheten en ekstasei lalein).

8). U svoj staroj kršćanskoj književnosti spominje ga samo Metodije Olimpski (De resurrectione. ateizam. 0 životu njegovu ne znamo gotovo ništa. I neka nitko ne drži smiješnim da Bog ima svoga Sina. mora da je napisana oko 177. da je Justin apostol. Pjesnici i filozofi nisu mogli svoje mišljenje dokazati. S čisto književnog i jezičnog stanovišta on spada na prvo m j e s t o među prvim kršćanskim apologetima. koji se spoznaje samo duhom i razumom. »Dosta sam dokazao da mi nismo ateisti. Neki misle da je neko vrijeme boravio u aleksandrijskoj katehetskoj školi. koji uvode bogove ništa 18 Povijest kršćanske literature I . Pismo da ga pobija primio je kršćanstvo. 1. »Kršćanski filozof iz Atene« naziva se u naslovu svoje apologije »Molba za kršćane«. duhom i moću. Osobito ga je cijenio Bossuet. 2. kršćani mogu. i sve uzdržava. Atenagora je rodom iz Atene. ATENAGORA. Slične monoteističke tendencije mogu se otkriti kod pjesnika i filozofa. Tacijan polemičar. A) Legatio (deprecatio) pro Christianis (Presbeia peri ton christianon) ima 37 poglavlja. te koji je okružen neizrazivim svjetlom i ljepotom. tijestovske večere. ali u stavu prema grčkoj kulturi slijedi pozitivan stav Justinov. 3). odnosi se prijateljski. FILOZOF IZ ATENE (OKO 177) 1. Upravljena je carevima Marku Aureliju i njegovu sinu Luciju Aureliju Komodu. Djela Atenagorina. Prema filozofiji. edipovski seksualni čini. A priznajemo i Božjega Sina. kojega čovjek ne može uhvatiti ni dokučiti. Ako se uspoređuje s Justinom i Tacijanom. j e r v j e r u j e m o u jednoga nepostaloga i vječnoga Boga. i nikad ne gubi iž vida predmet koji obrađuje. Pobija optužbe koje se iznose protiv kršćana. onda se može reći. n e m o j t e nikome oprostiti: kaznite ta nepočinstva.279 § 35. 176. Rado navodi pjesnike i filozofe. a Atenagora pravi filozof (F. a) Kršćani nisu ateisti. sam bez početka. Cayre). sve je stvorio po svome Logosu. iskorijenite nas zajedno sa ženama i djecom. Ako su ti zločini istiniti. jer je Komod primio carski titul g. U sposobnosti izražavanja. pa ih nitko nije napao da su ateisti. nadajući se da će vladari iz njegova spisa razumjeti da »trpimo bez razloga i protiv svakog zakona i razuma«. »Tri nam se zločina pripisuju. nevidljivoga i netrpljivoga. ako netko od nas živi na način životinja« (c. 36. Čitajući Sv. j e r imaju za svjedoke proroke. 6—37. U svojim digresijama je kratak. 1). On je suvremenik Tacijanov. Vidi se da je bio školovan u retorici. Zatim ukratko dokazuje iz razuma da ima samo jedan Bog (c. ljepoti jezika i po jednostavnosti kompozicije nadvisuje Justina. Jer mi ne mislimo o Bogu i Ocu ili o Sinu onako kako to izmišljaju pjesnici. nastoji nasljedovati atičke pisce. osobito prema Platonu. Prema tome.. on je sve po svome Logosu i stvorio i ukrasio. nego š t u j u jednoga Boga koji. koji su o Bogu i o božanskim stvarima govorili nadahnuti Božjim Duhom.

a starije poštuju kao očeve i m a j k e . I. Traktat je izrazito filozofski. Važnost. jer v j e r u j u u vječni život i vječnu kaznu. tal. P. 10). Ako po visokoj Vašoj umnosti želite istražiti što hoće reći to »Sin«. Život 10 (1929) 353—360. BOCK. Kršćani nisu nemoralni u seksualnom životu (c. ä k naravi spada i tijelo. druge opet braćom i sestrama. negdje iz sredine IV stoljeća. 3. vidi i ono što se u srcima skriva. a znadu da je Bog noću i d a n j u nazočan. — Usp. kad v j e r u j e u uskrsnuće. jer je Bog odvijeka imao u sebi Logos budući da je odvijeka razuman (logikos). 36). nego je proizišao iz Njega da bude ideja i moć (idea kai energeia) za sve materijalne stvari koje su bile bez oblika . Tko se dakle neće čuditi kad čuje da se ateistima nazivaju oni koji tvrde da jest Bog Otac i Sin Bog i Duh Sveti. B) De resurrectione mortuorum (Peri anastaseos nekron). 29) smatra te argumente valjanima.: PG 6. M. jer čovjek ne može u ovom životu postići blaženstvo za koje je određen. jer žene koje počine pobačaj s m a t r a j u čovjekoubojicama. str. u nadi da će biti tjesnije sjedinjeni s Bogom«. koji proistječe i vraća se kao zraka sunca. P. I z d . . jer je raširenje carstva i n j i m a u interesu. UBALDI i M. budući da ne žele vidjeti ubijanje. 2). svakako iz antiorigenističke sredine. jer kršćani mole i za cara i za carstvo. i muževi i žene. c) Kršćani nisu ljudožderi (cc. reći ću ukratko: on je prvi Očev izdanak (gennema). R. A kod nas se mogu naći također mnogi. U starini spis nije nigdje citiran. . Uskrsnuće je potrebno. Veoma je važan za prednicejsku trinitarnu teologiju i vjeru. koji d j e l u j e u prorocima. Grant (Athenagoras or Pseudo-Athenagoras. J. 115—154. . PELLEGRINO. koji bi. »Svaki pojedini od nas svoju suprugu. uvod i bilješke). pa stoga mora postojati i drugi život. samog sebe učinio grobom za tjelesa koja će uskrsnuti?« (c. Filozof Atenagora i njegova književna djelatnost. Zwei griechische Apologeten. Leipzig 1907. te. kojom se oženio po zakonima od vas danima. kažemo da je izljev Boga. od njega i po n j e m u je sve stvoreno. J. smatra suprugom sve do r a đ a n j a d j e c e . Tu Atenagora kaže da je druga ženidba. Atenagora spada među prve kršćanske pisce koji dokazuju iz razuma p o s t o j a n j e jednoga Boga (usp. Uskrsnuću se ne protivi ni Božja m u d r o s t ni Božja pravednost. 32). nego da potječe iz kasnijeg vremena. budući da su Otac i Sin j e d n o . Danielou (Message. Atenagora. . A za samoga onoga Duha Svetoga. te dokazuju i njihovu m o ć u jedinstvu i razliku u poretku?« (c. . koji su ostarili neoženjeni. po mišljenju kršćana. prijevod. . Nego je Sin Božji Riječ (Logos) Očeva u ideji i u moći (ideäi kai energeiäi). jer ne polaze čak ni na gladijatorske igre. najveća im je briga da njihova tijela ostanu neokaljana i nepokvarena« (c. EP 161—170. i drugim rodbinskim imenima. Torino 1947 (tekst. 35—36). str. GEFFCKEN.280 ATENAGORA IZ ATENE bolje od ljudi. budući da je sav svjetlo. 31—33). Mogućnost uskrsnuća izvodi iz svemogućnosti Božje. Kršćanima je dan zakon da m j e r u pravednosti p r o c j e n j u j u iz sebe i iz svojih bližnjih. jer Atenagora dokazuje uskrsnuće tijela razlozima iz razuma. Budući da ih nazivaju braćom i sestrama. . 34). jer v j e r u j u u uskrsnuće tijela: »A gdje će se naći takav. § 32. ne kao da je stvoren (genomenon). jer je čovjek po svojoj naravi određen za vječnost. Atenagora je pri k r a j