POJAM PROCESNOG MPPa - Privatnopravni procesi s međunarodnim obilježjima pravno se procesuiraju u građanskom sudskom postupku ili rjeđe, u upravnom

postupku (zaključivanje braka, zasnivanje/raskidanje usvojenja). Kad se pred domaćim organom vodi postupak za zasnivanje/raskidanje nekog inostrano obilježenog privatnopravnog odnosa pitanje je koje je procesno pravo mjerodavno, jer u primjeni procesnog prava vrijedi teritorijalni princip, pa domaći organ uvijek primjenjuje domaće procesno pravo kao lex fori processualis. Odstupanje je moguće iz sljedećih razloga:

. . .

Ako domaći organ postupa po zamolnici stranog organa, može traženu procesnu radnju izvesti prema procesnom pravu države moliteljice, ako to nije protivno domaćem javnom poretku, Zbog pristutsva inostranih elemenata, neka domaća procesna pravila su nepodesna ili nedovoljna, pa se ukazuje potreba za posebnim pravilima, Domaći zakonodavac nekad sam nalaže da se vodi računa o stranim procesnim pravilima (npr. kad međunarodna nadležnost domaćeg suda zavisi od toga da li to dopušta strano pravo), ili se pak direktno primjenjuju.

Tako npr. međunarodna nadležnost naših sudova u bračnim sporovima stranaca, pored ostalog, zavisi od toga da li je "po propisima države čiji su državljani bračni drugovi dopuštena ova nadležnost" - čl. 62 ZMPP Na ovaj se način želi reći da naši sudovi neće raspravljati predmete ove vrste ukoliko su oni bili pod isključivom međunarodnom nadležnošću država čiji su državljani supružnici. Prema izričitoj odredbi čl. 79 ZMPP za stranačku i parničnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno je pravo države čiji je ona državljanin. Da bi domaći sud mogao raspravljati o predmetu koji je inostrano obilježen, on prije svega mora imati međunarodnu nadležnost, a tek onda treba biti stvarno i mjesno nadležan u smislu domaćeg procesnog prava. Da bi mogao provesti sve potrebne procesne radnje, domaći sud će se često morati obratiti organima strane zemlje, tražeći od njih međunarodnu pravnu pomoć. Ukupnost pravila o međunarodnoj nadležnosti, međunarodnoj pravnoj pomoći, o procesnom položaju stranaca, te priznavanju i izvršavanju stranih sudskih i arbitražnih odluka čine procesno MPP specifično pravo postupka u privatnopravnim predmetima s međunarodnim obilježjima.

1

IZVORI PROCESNOG MPPa - Pravila procesnog MPP mogu biti sadržana u unutrašnjim (nacionalnim) i vanjskim (internacionalnim) izvorima, pri čemu su unutrašnji izvori još uvijek glavni oslonac. Međunarodni sporazumi (posebno bilateralni) su nešto češći u materiji međunarodne pravne pomoći, dok ih je manje u sferi priznavanja stranih odluka, a najmanje u sferi direktne međunarodne nadležnosti. Općepriznata i regionalno priznata pravna načela predstavljaju izvore procesnog MPP. U takva načela spadaju:      Načelo zabrane zloupotrebe procesnog prava Načelo obostranog saslušanja, Načelo slobodne ocjene dokaza, Načelo dopuštenosti žalbe, Načelo pravosnažnosti i sl.

1968. godine u tadašnjoj EZ stupila je na snagu Briselska konvencija I o nadležnosti i priznavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji, a 20 godina kasnije, dakle, 1988. godine i Rimska konvencija II, o nadležnosti i priznavanju presuda u bračnim i roditeljskim stvarima. Obje su danas pretočene u Regulative Europskog Vijeća, dakle, u komunitarno pravo. Na snazi je i Regulativa Vijeća o dostavljanju sudskih i vansudskih akata. Glavni unutrašnji izvor procesnog MPP u BiH je ZMPP iz 1982. godine, a neke norme procesnog MPP se mogu naći i u ZPP. U tom zakonu se nalaze neka pravila koja su u upotrebi u procesnom MPP kao što su:     Pravila o jeziku u postupku, Pravila o načinu dostavljanja akata osobama u inostranstvu, Pravila o punomoćnicima i zastupnicima za primanje pismena, Pravila o ukazivanju pravne pomoći inostranim sudovima.

MEĐUNARODNA NADLEŽNOST - Da li je pravosuđe jedne konkretne države nadležno da raspravlja i odlučuje o građanskom ili trgovačkom predmetu koji je internacionalno obilježen, i ako jest, koja je to država čije je to pravosuđe? Ovdje se govori o ne/postojanju međunarodne nadležnosti ili nadležnosti u predmetima s inostranim obilježjima. Problem je kad je u pitanju stranka koja namjerava tražiti zaštitu i tu je pitanje kojem pravosuđu (sudu koje države) treba podnijeti tužbu onda kada okolnosti slučaja ukazuju na više njih? Od toga koji će sud suditi zavisi koje će procesno pravo biti primjenjeno (jer sud uvijek primjenjuje svoje domaće procesno pravo), a to pravo uređuje položaj stranaka u postupku. Od toga dalje zavisi koje će koliziono (međunarodno privatno) pravo biti primjenjeno (jer sud uvijek primjenjuje svoje domaće koliziono pravo), a ono uređuje po kojem će se materijalnom pravu suditi, pa time i kakvo će biti rješenje o meritumu.

2

Unifikacija međunarodnog privatnog prava u EU je počela već donošenjem Brizelske konvencije I iz 1968. i da bi 1998. bila donijeta Briselska konvencija II o nadležnosti i priznavanju i izvršavanju odluka u bračnim stvarima. Obje ove konvencije danas su prerasle u komunitarno pravo i primjenjuju se kao regulative Vijeća. Ako se izuzme EU u kojoj je problematika međunarodne nadležnosti regulirana spominjanim regulativama EU, multilateralni međunarodni sporazumi šireg značaja su u ovoj materiji još uvijek rijetkost, a u BiH je do nedavno isti slučaj bilo i sa bilateralnim sporazumima.

NEKOLIKO TERMINOLOSKIH NAPOMENA - Međunarodna nadležnost je pravo i obaveza pravosuđa jedne države kao cjeline da postupa u jednom predmetu koji je internacionalno obilježen. Riječ je o nadležnosti državnih pravosuđa, ali u privatnopravnim odnosima sa inostranim elementima. Jedino su izvori normi o međunarodnoj nadležnosti danas djelimično internacionalni - u mjeri u kojoj je međunarodna nadležnost regulirana međunarodnim ugovorima. Pravila o međunarodnoj nadležnosti razlikuju se od unutrašnjih pravila o mjesnoj nadležnosti po tome što nemaju u vidu konkretan sud, već državno pravosuđe u cjelini, što znači da je međunarodna nadležnost apstraktna po svojoj prirodi. POJAM MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI - Pitanje međunarodne nadležnosti uvijek prethodi pitanju unutarnje mjesne nadležnosti. To naravno ne vrijedi ako se radi o državama koje nemaju specijalna pravila o međunarodnoj nadležnosti, jer se tada međunarodna nadležnost izvodi iz internih pravila o mjesnoj nadležnosti, kao npr. Austrija i Njemačka. Hoće li organi jedne države biti ili neće biti nadležni za raspravljanje spora o inostranim elementima, pitanje je na koje odgovor savremeno daje domaći zakonodavac ili eventualno, zaključeni međunarodni ugovor.

KARAKTER PRAVILA O MEDJUNARODNOJ NADLEZNOSTI - Za razliku od kolizionih pravila, koja su dvostrana i odgovaraju na pitanje koje je pravo mjerodavno za neko pravno pitanje, pravila o međunarodnoj nadležnosti sadržana su u unutrašnjim izvorima i odgovaraju samo na pitanje postoji li međunarodna nadležnost domaćih organa. Ona su, dakle, jednostrana. Ukoliko in concreto nisu ostvarene pretpostavke za međunarodnu nadležnost domaćih organa, pravilo o međunarodnoj nadležnosti ne govori o tome čiji organi jesu međunarodno nadležni, niti se takvo značenje iz njih može izvoditi njihovom bilateralizacijim ili tumačenjem pomoću analogije ili principa argumentum a contrario. Primjer: U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima, nadležnost sudova BiH postoji ako se na teritoriji BiH nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži (čl. 54 ZMPP) Jedino konvencijska pravila o međunarodnoj nadležnosti mogu biti, i najčešće jesu, dvostrana i određuju organe država ugovornica koji imaju međunarodnu nadležnost u inostrano obilježenim predmetima. Primjer: Tužilac može podići tužbu za naknadu štete iz građanskopravnog delikta pred sudovima zemlje a) b) u kojoj je došlo do činjenja ili propuštanja koje je uzrokovalo štetu u kojoj je nastupila šteta

3

Zadatak preguliranja međunarodne nadležnosti organa vlastitog pravosuđa pretpostavlja rukovođenje različitim interesima. kao i da im odluke ne budu priznate u inostranstvu. Države su kod odlučivanja o ne/nadležnosti svojih organa limitirane pravilima međunarodnog javnog prava: međunarodna nadležnost treba biti utemeljena na značajnoj povezanosti slučaja. 5) Princip personaliteta favorizira povezanost slučaja sa državljanskom pripadnošću stranaka. 2) Princip neovisnosti države prema kojem država propise o međunarodnoj nadležnosti svojih organa donosi samostalno i nije obavezna obzirati se na pravila pravnih poredaka drugih zemalja. a kada nisu. Države koje primjenjuju ove kriterije riskiraju primjenu retorzije od strane drugih država. Onaj u kojem domaća država izričito. stranaka i foruma. posebnim pravilima. nalaženje u domaćoj teritoriji tuženikove pokretne imovine neznatne vrijednosti. uručenje tuženom poziva pred sud za vrijeme njegovog kratkotrajnog fizičkog prisustva na domaćoj teritoriji i puko komercijalno prisustvo tuženog na domaćoj teritoriji. 3) Pravila o tome kad su njeni organi međunarodno nadležni. Onaj u kojem se međunarodna nadležnost njenih organa per analogiam izvodi iz propisa o unutrašnjoj mjesnoj nadležnosti OSNOVNI PRINCIPI REGULIRANJA MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI . Najpotpuniji prikaz načela za reguliranje međunarodne nadležnost nalazimo kod Szaszyja. 4) Princip teritorijaliteta favorizira povezanost slučaja sa državnom teritorijom. Uporedno procesno međunarodno privatno pravo pokazuje da u tom pogledu danas postoje dva osnovna pristupa: 1. 4 . koji daje 10 principa (ima ih više od 10 al' ajd'. pa se najčešće spominje interes tuženog da bude tužen u zemlji čiji je državljanin ili domicilijant. a da u protivnom prepusti predmet nadležnosti strane zemlje koju indiciraju okolnosti slučaja. interes da sudi sud one države u kojoj treba nastupiti izvršenje odluke. propisuje međunarodnu nadležnost svojih pravosudnih i drugih organa 2. interes države da sude njeni sudovi kad se treba primjeniti njeno materijalno pravo. piše 10 u knjizi): 1) Princip skladonosti pravila o međunarodnoj nadležnosti nalaže da država utvrdi svoju nadležnost samo ukoliko postoji "odlučna veza" slučaja s njenim suverenitetom. odnosno njihove samostalnosti. državljanstvo tužioca. Riječ je o apstraktnoj nadležnosti države i njenih organa posmatranih kao cjelina. u odsustvu međunarodnog ugovora suvereno propisuje svaka država za sebe.Pojam međunarodne nadležnosti počiva na 3 određujuća elementa: 1) 2) Radi se o nadležnosti u stvarima s inostranim obilježjima. Danas postoji opća saglasnost o tome da su neki kriteriji za međunarodnu nadležnost internacionalno neprihvatljivi (npr. 3) Princip jedinstva pravila o međunarodnoj nadležnosti i pravila o mjerodavnom pravu odnose se na pitanje eventualne determiniranositi međunarodne nadležnosti kolizionim pravilima.

pa se stoga bazira na čvrstim pravilima i kriterijima za nadležnost koji ne ostavljaju sudu nikakav prostor za manevriranje vlastitom nadležnošću.kako to i slijedi iz odredaba o kojima je riječ . 9) Princip efektivnosti zahtjeva da država utvrđujući vlastitu međunarodnu nadležnost. 46) Za razliku od angloameričkog. uzme u obzir mogućnost priznanja i izvršenja odluke njihovih sudova u zemlji čiji su državljani stranke. međunarodno nadležni ukoliko tuženi ima na domaćoj teritoriji prebivalište/sjedište. U osnovi ovog sistema je shvaćanje da domaći sudovi trebaju služiti zaštiti domaćih državljana.6) Princip mjesta uručenja za međunarodnu nadležnost suvoa jedne države odlučna je činjenica da se na njenoj teritoriji može tuženom uručiti poziv pred sud.čak ni onda kada stranac ima u Francuskoj prebivalište. ili u zemlji u kojoj stranke to budu zahtijevale. ROMANSKI . 12) Princip zabrane zloupotrbe prava znači da su države dužne onemogućiti zloupotrebu pravila o međunarodnoj nadležnosti na štetu državnih interesa i interesa stranaka.je izgrađen u Napoleonovom Code Civil iz 1804. europski sistem nastoji kao vrhunski cilj postići pravnu sigurnost i predvidivost nadležnosti. 8) Princip autonomije volje stranaka dopušta strankama da postignu sporazum o tome čiji će sud za njihov spor biti međunarodno nadležan. radi izbjegavanja retorzije i komplikacija za stranke. KONTINENTALNO – EUROPSKI . 5 . st. 11) Princip samouvažavanja upravljen je na to da se države uzdrže od produciranja sudskih odluka koje će biti deklaracije bez ikakvog dejstva u inostranstvu. smatralo se da francuski sudovi nisu nadležni u stvarima stranaca . Danas se domicil u Francuskoj smatra dovoljnim osnovom za međunarodnu nadležnost francuskog pravosuđa i u stvarima stranaca. 10) Princip nemiješanja ide za tim da se izbjegnu sukobi nadležnosti tako što države neće stavljati u djelokrug vlastite međunarodne nadležnosti predmete koji nemaju teritorijalne niti personalne veze većeg značaja sa njima. međunarodne sudske nadležnosti na romanski. Ovo stanovište je prihvaćeno i u našem ZMPP (čl. Tokom prve polovine 19. mjesnu nadležnost. 7) Princip uzajamnosti nalaže da se prilikom utvrđivanja nadležnosti za strance mora uvažavati stav strane zemlje prema domaćim državljanima u istoj prilici. Domaći sudovi su. prema tome. Pitanje međunarodne nadležnosti sudova rješava se prema kriterijima utvrđenim za unutrašnju. a njegovu dominaciju nalazimo jedino u angloameričkom pravu. Za strance nastanjene u Francuskoj ovo je svakako bilo ozbiljno ugrožavanje njihovog prava na pravnu zaštitu.sistem je izgrađen u njemačkom Zakonu o građanskom postupku iz 1877. Postoji tradicionalna klasifikacija sistema kontinentalno-europski i angloamerički.

Naravno. osnovni kriterij za nadležnost je činjenica da je tuženom na domaćem teritoriju uručen "writt of summons" (poziv pred sud). U ovom sistemu. Ovaj argument bi mogao biti to što za razgraničenje mjesne i međunarodne nadležnosti države doista koriste iste kriterije ili osnove za nadležnost. Otuda u ovom sistemu sud često neće prihvatiti nadležnost ako prema njegovoj ocjeni konkretnih okolnosti on nije "konvenirajući forum" (forum non conveniens). Austriji i Francuskoj. 2. stranac. iako nema boravište u Francuskoj može biti tužen pred francuskim sudom radi obaveza koje je ugovorio sa Francuzom. POPUNJAVANJE PRAVNIH PRAZNINA U MATERIJI MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI . Ako je tuženi fizički prisutan na teritoriji UK. kao osnova za međunarodnu nadležnost.ANGLOAMERIČKI . U nekim se zemljama sistem međunarodne nadležnosti gotovo u potpunosti oslanja na lokalna pravila o mjesnoj nadležnosti kao npr. Savremena doktrina izražava sumnju u pogledu dostatnosti samog kratkotrajnog pristustva (mere presence) tuženog u zemlji za vrijeme kojeg mu je uručen poziv pred sud. Ako sud dozvoli takvo uručenje na stranoj teritoriji.sistem prvenstveno cilja na to da se postigne zadovoljavajuće rješenje u konkretnom slučaju i da se. oba zasnovana na francuskom državljanstvu. prema tim odredbama. a u EU i nedopušteno. sud neće prihvatiti nadležnost ako bi se ona kosila sa isključivom nadležnošću ili sasporazumom o izboru prava koji su postigle stranke. Ovakvo utemeljenje međunarodne nadležnosti je danas neprihvatljivo. pravu na tri načina: 1. bez obzira na druge vezane okolnosti. Ako se on dobrovoljno podvrgao nadležnosti engleskog suda. U Njemačkoj je postavljen princip po odluci Vrhovnog suda po kojem pravila njemačkog građanskog postupka o mjesnoj nadležnosti istovremeno predstavljaju pravila o međunarodnoj nadležnosti. bez obzira na okolnosti i dužinu tog prisustva. Drugi argument logičke je naravi i još je davno istaknut u doktrini: ako je (mjesno) nadležan jedan sud u okviru jednog nacionalnog pravosuđa. Prema drugom. bez obzira na mjesto nastanka obaveze. dakle. bez obzira na državljanstvo druge stranke. onda je nadležno i to pravosuđe kao cjelina. Francuz može biti tužen pred francuskim sudom za obaveze koje je ugovorio u inostranstvu. u Njemačkoj. Za razliku od Njemačke. Takvo uručenje (service of a writt) moguće je u engl. Ipak. 6 . pa se govori i o njegovom napuštanju. 3. Osnovni argument koji daje osnova za ovakvo korištenje analogije je da bez sumnje postoji suštinska sličnost u pogledu prirode i svrhe pravila o mjesnoj i pravila o međunarodnoj nadležnosti. iznad svega. Francuski sudovi su. Prema prvom. međunarodno nadležni ukoliko je makar jedna od stranaka Francuz.U doktrini i judikaturi većine zemalja prihvaćeno je stanovište po kojem se u nedostatku pravila o međunarodnoj nadležnosti domaćeg pravosuđa ona moraju izvesti analognim tumačenjem propisa o unutrašjnoj nadležnosti. u francuskom pravu postoje dva pravila o međunarodnoj nadležnosti. sud se može poslužiti i doktrinom forum non conveniens i proglasiti se "neprikladnim" za taj slučaj. zaštite legitimni interesi tuženika.

tražeći da budu izuzete od međunarodne nadležnosti domaćih organa. 7 . Ovakva odredba postojala je i u saveznom Zakonu o parničnom postupku bivše SFRJ. st.. pošto njima ne manjka stranačka sposobnost. U osnovi.Potpuna analogija između pravila o mjesnoj i međunarodnoj nadležnosti sudova postoji u Njemačkoj gdje je nužan i dovoljan uvjet za postojanje međunarodne nadležnosti njemačkog pravosuđa da je barem jedan njemački sud mjesno nadležan u konkretnoj stvari. krivičnom i u upravnom postupku. takve povlaštene osobe mogu se pozvati na svoj imunitet. ovakve osobe mogu se naći u ulozi stranaka u parničnom ili vanparničnom postupku. a razrađena je u 20.Pravne i fizičke osobe koje imaju posebna svojstva imaju pravo da budu izuzete od jurisdikcije državnih organa domaće države i to u građanskom. te njihovi funkcioneri ili organi. odbacit će se tužba/zahtjev. donesena Europska konvencija o državnom imunitetu. teorija restriktivnog ili funkcionalnog imuniteta nalaže ograničenje imuniteta strane države u onim pravnim odnosima iz čije prirode je jasno da imaju privatnopravni karakter. Krug takvih osoba tradicionalno utvrđuju pravila MJP. već u svojstvu trgovca (ex iure gestionis). Razlog je sve češće sudjelovanje države u privatnopravnim ugovorima trgovačke/privrednopravne prirode. gdje ona ne nastupa u svojstvu nosioca suvereniteta (ex iure imperii). U našem zakonodavstvu expressis verbis stoji da je za suđenje u sporovima s međunarodnim elementom domaći sud nadležan i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ZMPP o mjesnoj nadležnosti. st. U okviru Vijeća Europe je 1972. ali ona ima relativno malan broj ratifikacija. Međutim. IMUNITET . koja je nastala krajem 19. Kad je u pitanju strana država. već je donose organi izvršne vlasti imajući u vidu i razloge političkog oportuniteta. a danas je prisutna u zakonima u parničnom postupku oba entiteta u BiH. teorija apsolutnog imuniteta strane države zamijeni teorijom o tzv. U MPP značaj takvog imuniteta je ograničen na mogućnost izuzeća od međunarodne nadležnosti naših organa u građanskim i trgovačkim stvarima kad su u pitanje strane države i međunarodne organizacije. U nekim zemljama se odluka o postojanju imuniteta ne prepušta sudu. Nije se još uspjelo da ta teorija dobije širu konvencijsku podršku. Ukoliko postoji kriterij za međunarodnu nadležnost domaćeg organa. proglasiti se međunarodno nenadležnim i poništiti sve radnje u postupku. funkcionalnom imunitetu. Na temelju međunarodnih ugovora ili pak na temelju domaćeg zakonodavstva sud ili drugi organ će odlučiti o osnovanosti takvog zahtjeva pa ukoliko je osnovan na nekom od spomenutih izvora.

a prvenstveno starateljskih organa (centra za socijalni rad) u materiji roditeljske odgovornosti. ili na temelju pismene saglasnosti entitetskih ministarstava pravde uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva vanjskih poslova BiH. pa bi se moglo postaviti pitajne reguliranja međunarodne nadležnosti naših nesudskih organa u privatnim predmetima s inostranim elementima. sporovima o statusnim pitanjima trgovačkih društava koja su osnovana na domaćoj teritoriji. b." Posve je jasno da je zakonodavac specijalnu nadležnost za sporove o čuvanju i vaspitanju djece htio proširiti i na druge organe. Odredbe čl. Postoje jedino specijalna pravila o dostavljanju pismena osobama koje uživaju imunitet kada se predviđa diplomatski put dostavljanja. I naše pravo referira na konvencijska pravila MJP (entiteski zakoni o parničnom postupku). Očigledno je da je riječ o odredbi vrlo ograničenog domašaja.POSTOJI NEKOLIKO SITUACIJA U KOJEMA SE STRANOJ DRZAVI NE BI TREBAO PRIZNAVATI IMUNITET : To su: a. vrijedi i za nadležnost drugih organa BiH. To. zatim kad su predmet postupka domaće nekretnine. pošto se odnosi samo na stranke koje su apatridi i ne daje interpretativne mogućnosti da se odredbe o sudskoj nadležnosti u ZMPP prošire i na druge organe. 1). e. kako izričito stoji u stavu 2. pored trgovačkog karaktera pravnog posla. povreda prava intelektualnog vlasništva koje je registrirano u domaćoj državi. u postupcima priznavanja stranih arbitražnih odluka kad je strana država sklopila arbitražni sporazum i u g.Gotovo sve odredbe ZMPP izričito govore o nadležnosti sudova BiH. d. deliktne situacije u kojima su osobe koje su djelovale u ime i za račun strane države (a posebno u saobraćajnim udesima) c. odnosno pravila o zabrani izvršenja na imovini strane države. 8 . f. domaćim subjektima prouzrokovale štetu na domaćoj teritoriji. teorija apsolutnog imuniteta je još uvijek vladajuća. a ona je osoba bez državljanstva. Jedna od njih govori o situacijama kad je međunarodna nadležnost našeg suda utemeljena pod pretpostavkom da parnična stranka ima državljanstvo BiH. Kad se radi o izvršnom imunitetu. Naravno. Kod takvog stanja stvari nadležnost će postojati ako ta stranka ima BiH prebivalište (čl. U ZMPP postoje dvije relevantne odredba u vezi s tim. moguće je da se strana država i odrekne imuniteta. pri čemu je strana država suvlasnik ili akcionar. usvojenja i starateljsva.najčešće su to dobrovoljno odricanje od izvršnog imuniteta ili pak retorzne mjere. Takvo izvršenje bi bilo moguće jedino ukoliko se strana država odrekne izvršnog imuniteta. 51 st. 46 ZMPP se "primjenjuju i na određivanje nadležnosti drugih organa BiH kad odlučuju o čuvanju i vaspitanju djece koja su pod roditeljskim staranjem. MEDJUNARODNA NADLZENOST NESUDSKIH ORGANA BIH . a nacionalna zakonodavstva predviđaju samo rijetke izuzetke u kojima bi se moglo dozvoliti izvršenje na imovini strane države .

To su odredbe o međunarodnoj nadležnosti za zasnivanje i raskidanje usvojenja (čl. To znači da je moguća i primjena atrakcione nadležosti za protivtužbu iz čl. naši su organi isključivo nadležni u svim slučajevima kad usvojenik ima i naše državljanstvo i prebivalište u BiH. privremenih starateljskih mjera nad stranim štićenicima. ZMPP sadrži i neke odredbe koje se direktno odnose na upravne organe.U svim procesnim sistemima poznata je tzv nadležnost po principu privlačenja (forum atractionis). pa bi jedina mogućnost bila da se međunarodna nadležnost u takvom slučaju izvede iz odredaba o mjesnoj nadležnosti entitetskih zakona o parničnom postupku. kod rješavanja prethodnog pitanja i o koneksnim zahtjevima.Dakle. pri čemu treba uvažiti stanovište novije doktrine prema kojoj bi to bilo moguće samo ukoliko se protivtužba bazira na istoj činjeničnoj osnovi na kojoj počiva i tužba (tzv. a ako je njihovo prebivalište u BiH naši organi mogu uspostaviti trajno starateljstvo ukoliko zaštitu njihove ličnosti prava i interesa u razumnom roku nije preuzela matična država (čl. te u stvarima starateljstva. Postoji isključiva međunarodna nadležnost na temelju samog domaćeg državljanstva štićenika (čl. tj. koneksna protivtužba). Postavlja se pitanje da li je naše DKP međunarodno nadležno zasnovati usvojenje između dvoje naših državljana koji žive u inostranstvu? Jer. ako je štićenikovo prebivalište u inostranstvu i ako je mjerama dotične strane države osigurana zaštita ličnosti. 74).postavlja se pitanje može li BiH sud raspravljati i o protivtužbi po principu atrakcije. Što se tiče postupka zasnivanja i raskidanja usvojenja. te kad je upitanju nadležnost za privremene mjere. Utvrđena je i nadležnost naših organa za preduzimanje tzv. 74. prava i interesa tog štićenika. Kao što je poznato ZPP FBiH utvrđuje da u sporu sa međunarodnim elementom nadležnost suda u Federaciji postoji "i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog Zakona o mjesnojnadležnosti" (čl. a tuženi podnese protivtužbu za koju bi inače bio međunarodno nadležan sud u inostranstvu. naš organ neće preduzimati mjere niti donositi odluku (čl. u slučaju podnošenja protivtužbe. 77) PROSIRENJE MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI PO PRINCIPU ATRAKCIJE .26). a za koji inače ne postoje pretpostavke za nadležnost. do takvog proširenja bi moglo doći kad su u pitanju materijalni suparnočari. Međutim. da li je naš organ međunarodno nadležan zasnovati usvojenje između dvaju stranaca koji žive u BiH? Prema čl. 74. na organe starateljstva. 76). očito je da se nadležnost u takvom slučaju ne može izvesti na temelju čl. Na isti način. ekstenzija ovih pravila na nesudske organe vrši se samo kada odlučuju o čuvanju i vaspitanju djece. 74 evidentno nije. 9 . kao što je to moguće u unutrašnjem procesnom pravu (pod uvijetom da postoji stvarna nadležnost). Ukoliko je sud u BiH međunarodno nadležan u predmetu s inostranim obilježjima. ZMPP ne sadrži odredbe o tome. Kad je u pitanju međunarodna nadležnost. Riječ je o proširivanju nadležnosti koja postoji u jednom predmetu i na drugi predmet koji je s njim povezan. Čini se da je zakonodavac napravio propust time što u navedenom smislu nije dopunio taj član. 75).

već vrijedi samo u pokrenutoj parnici. ali njegova odluka o prejudicijelnom pitanju ne stiče pravosnažnost. U unutrašnjem procesnom pravu vrijedi princip da sud koji je mjesno nadležan za glavnu stvar može riješiti i o prethodnom pitanju za koje je mjesno nadležan neki drugi sud. očinstvu tuženog) iako za to pitanje nije međunarodno nadležan. pod pretpostavkom da nadležni sud o tome još nije odlučio. Ako u trenutku pojavljivanja prethodnog pitanja pred našim sudom već postoji priznata sudska odluka o tom pitanju. rješavanje svih spornih pitanja među strankama u jednom postupku i dr. Ne treba zaboraviti da se tužilac podnošenjem tužbe našem sudu dobrovoljno podvrgao njegovoj međunarodnoj nadležnosti. naš sud bi bio vezan tom odlukom. za koje nije međunarodno nadležan. Ukoliko bi odluka stranog suda bila priznata u BiH.U prilog takvom rješenju govori vise argumenata: ekonomičnost postupka. 10 . Stoga bi naš sud razumno postupio ukoliko bi rješavanje prethodnog pitanja prepustio stranom sudu. izbjegavanje kontradiktornih presuda u zemlji i inostranstvu. Postoji situacija kad naš sud rješava o glavnoj stvari. To znači da naš sud. a odluka ovisi o rješavanju nekog prejudicijelnog pitanja. odlučujući o glavnoj stvari (npr. za koju je međunarodno nadležan. Moguće je da nadležni strani sud naknadno odluči o pitanju o kojem je naš sud odlučio kao prethodnom. pošto je ona priznavanjem dobila svojstvo res iudicata. i to da odluči drugačije. to bi mogao biti razlog za ponavljanje postupka. nego neki strani sud. zahtjevu za izdržavanje) može odlučiti i o prethodnom pitanju (npr.

mora biti potpuno izvjesno da je pred stranim sudom zaista ranije započeta parnica (prioritet u vremenu). ali se može dogoditi situacija u kojoj se paralelno vode dva postupka u istom predmetu (pred našim i pred stranim sudom) i u tom slučaju se govori o dvostrukoj međunarodnoj litis pendenciji. dovelo do retorionog ponašanja dotične strane zemlje. Četvrti uvjet je da postoji uzajamnost sa dotičnom državom. jer se od domaćeg suda ne može zahtijevati da ex officio pazi na pokretanje postupka u istoj stvari pred stranim sudom. prekinuti postupak pred našim sudom bi trebao nastaviti. Da domaći sud odbaci tužbu. nema sumnje da se misli na faktički reciprocitet. Međutim. 11 . ili njegova presuda ne bude priznata. zbog prigovora res iudicata završiti odbacivanjem tužbe. U ovom slučaju.Međunarodna nadležnost se u pravilu utvrđuje kao konkurentna (elektivna. Ukoliko strani sud donese presudu i ukoliko ona bude priznata kod nas. tj. 80 ZMPP. 3. kao što je to inače slučaj u unutrašnjem procesnom pravu. ovisno o dispoziciji tužioca ili obiju stranaka. d. Treće. što bi bila potpuna ignorancija u odnosu na dotično strano pravosuđe. Stoga je naš zakonodavac ispravno postupio opredijelivši se za drugu soluciju. b. paralelna) što znači da u svim takvim slučajevima postoji mogućnost pokretanja postupka i pred našim i pred stranim sudovima. c. 2. Normalno je da će se postupak voditi ili pred našim ili pred stranim sudom. neophodno je da stranka podnese zahtjev u tom smislu. Prva i treća solucija su nepraktično radikalne što bi. u kojem istovremeno obavještava sud o ranije započetoj parnici u inostranstvu. suspenziju postupka. moguće su tri solucije: 1. prekinuti postupak pred našim sudom morao bi se. prekid postupka dolazi u obzir samo ukoliko naš sud nema isključivu međunarodnu nadležnost u dotičnoj stvari. prošto su otpali razlozi njegove suspenzije. Da domaći sud nastavi postupak ne obazirući se na postupak pred stranim sudom. sasvim izvjesno. Drugo. mogućnost da do toga dođe je višestruko uvjetovano. Ako se postupak pred stranim sudom okonča bez donošenja presude. Zakon ne govori ništa o vrsti reciprociteta niti o potrebi njegovog dokazivanja. a. prema čl. Prvo. Da domaći sud obustavi postupak i sačeka ishod parnice u inostranstvu. No.POZITIVNI SUKOB NADLEZNOSTI (DVOSTRUKA NARODNA LITIS PENDACIJA ) .

neće priznati. isključivu i b. efektivnoj. nadležnosti. Ratio tog razlikovanja je u postojanju ili odsustvu tolerancije koju domaći zakonodavac pokazuje prema stranim organima i njihovim odlukama. biti raspravljeni samo pred domaćim organima. 12 . odnosno. te da strani organi ne trebaju raspravljati o njima. dakle. administrativne ili slične interese domaće države. bračni sporovi u kojima je tuženi bračni drug domaći državljanin. Obično se radi o sporovima povodom domaćih nekretnina. U svim tim slučajevima riječ je o konkurentnoj. Praktična posljedica isključive međunarodne nadležnosti je nemogućnost priznavanja stranih odluka.VRSTE MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI Razlikujemo . domaći propisi o vlastitoj isključivoj nadležnosti ne mogu direktno isključiti uticaj strane juristikcije na konkretan predmet (ne mogu spriječiti eventualno otpočinjanje i vođenje postupka pred stranim sudovima). Opće je pravilo da se isključiva međunarodna nadležnost propisuje samo izuzetno i taksativno . statusnim stvarima domaćih državljana koje su dvostruko ili višestruke vezani s domaćom državom. o težnji domaće države da isključi uticaj strane juristikcije na predmete koji su za nju od osobitog interesa. Činjenica je. fakultativnoj. sporovima povodom povrede nekog prava industrijskog vlasništva koje je registrirano u domaćim registrima. trebaju. a. to ne znači da se neće priznati nadležnost nekog stranog suda. ISKLJUCIVA MEDJUNARODNA NADLEZNOST Competentio internationalis exclusiva domaćih organa propisuje se izuzetno i to za predmete koji zbog svog karaktera (npr. Hoće li se posutpak voditi pred domaćim ili pred organima dotične zemlje u krajnjoj liniji ovisi o izboru tužioca ili podnosioca zahtjeva. a i prebivalište mu je na domaćoj teritoriji). sporovi koji se tiču domaćih nekretnina) ili intenziteta povezanosti sa domaćim suverenitetom (npr. izberivoj ili paralelnoj međ. međutim. u takvim predmetima. konkurentnu međunarodnu nadležnost. ekskluzivnoj međunarodnoj nadležnosti. tada govorimo o isključivoj. prema mišljenju domaćeg zakonodavca. kao i o drugim predmetima koji bi tangirali financijske. utemeljena po nekom drugom osnovu. Radi se.tamo gdje državni autoritet mora imati prevagu nad interesima stranaka. tamo gdje zaštita privatnih prava može imati uticaja na političke ili druge državne interese. uključujući i mogućnost priznavanja i izvršavanja njegove odluke na domaćoj teritoriji. o postupku stečaja i sličnim postupcima. da države iz razloga reciprociteta uglavnom vode računa o postojanju isključive međunarodne nadležnosti drugih država. Naravno. U procesnom MPP je pravilo da i onda kada postoji osnov za međunarodnu nadležnost domaćeg suda. Ako spomenuta tolerancija prema inostranim posutpcima i odlukama stranih organa ne postoji: domaća draža smatra da u tim predmetima nadležnost trebaju imati samo njeni organi. pa se ta težnja in ultima linea svodi na to da se odluka stranog suda.

ukoliko se ona nalazi na teritoriji BiH (čl. 56) 13 . 3) U sporovima o čuvanju i vaspitanju djece. U postupcima izvršenja sudskih odluka (u korist zemlje u kojoj treba uslijediti izvršenje). 78) 8) Kod raspravljanja nepokretne zaostavštine. 2). 47). ukoliko je nestali naš državljanin (čl. 75) Kod proglašenja nestalih osoba umrlim. 3. 22) isključivu međunarodnu nadležnost propisuje u sljedećim slučajevima: 1. Postupci koji se tiču nekretnina (u korist zemlje u kojoj se one nalaze). ako su tuženi i dijete naši državljani s prebivalištem u BiH (čl. 66 st. U postupcima koji se tiču prava industrijskog vlasništva (u korist zemlje u kojoj je pokrenut postupak deponiranja ili registracije). ukoliko je tuženi bračni drug naš državljanin s prebivalištem u BiH (čl.o nadležnosti i priznavanju odluka u građanskoj i trgovačkoj materiji (čl. Ovakav restriktivan pristup isključivoj nadležnosti preuzet je u potpunosti u čl. 4. 5. čl. ili ako je podnosilac zahtjeva maloljetni državljanin BiH). 64 st. 61 st. 2) U sporovima o utvrđivanju/osporavanju očinstva/majčinstva. 1) 9) Za sve sporove povodom nekretnina koje se nalaze na teritoriji BiH (čl. 2). 6) 7) Kod uspostavljanja starateljstva. ukoliko je usvojenik naš državljanin s prebivalištem u BiH (čl. 4) Kod davanja dozvole za stupanje u brak u inostranstvu (ako su oba podnosioca zahtjeva naši državljani. 1). 12 Haškog Prednacrta konvencije o nadležnosti i priznavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji. 2). ukoliko je tuženo i dijete koje je naš državljanin s prebivalištem ili boravištem u BiH (čl. U postupcima koji se tiču valjanosti upisa u javni registar (u korist zemlje u kojoj se nalazi registar). 1. 73 st. Sam ZMPP predviđa nekoliko slučajeva u kojima postoji isključiva međunarodna nadležnost naših organa: 1) U bračnim sporovima. čl. 71 st.REGULATIVA (UREDBA) VIJECA EVROPE . I naš ZMPP explicite potvrđuje izuzetni i restriktivni katakter isključive međunarodne nadležnosti odredbom koja utvrđuje da takva nadležnost postoji samo u slučajevima koji su propisani zakonom (čl. 72 st. 1. ukoliko je štićenik naš državljanin (čl. 5) Kod odlučivanja o zasnivanju i prestanku usvojenja. 2. U statusnim stvarima pravnih osoba (u korist zemlje u kojoj je njihovo sjedište). 74 st.

Isključiva nadležnost je predviđena ako su i tuženi i dijete državljani BiH kojima je i prebivalište u BiH (čl. paternitetskih/maternitetskih sporova. nadležnost je u pravilu konkurentna i čl. a to je domaće državljanstvo i domaće prebivalište usvojitelja ili jednog od usvojitelja bračnih drugova koji zajednički usvajaju (čl. a samo izuzetno isključiva. a tužilac još živi u BiH u vrijeme podnošenja tužbe i ako tužioc ima domaće državljanstvo ili prebivalište. 2). Po čl. 46. 2). na osnovu domaćeg državljanstva kod oba roditelja (čl. 64. BRAČNI SPOROVI . kao i brak koji su pred stranim organom zaključila dva punoljetna državljana BiH uz postojanje neke bračne smetnje za koju naš sud nije dao dispenzaciju. 74 st. Međutim. 66 st. 64 st. 70 st. 1). odlučujući u vanparničnom postupku. podizanje i vaspitanje. bez obzira na to gdje je njegovo prebivalište (čl.U ovoj materiji. 66 st. brak koji bi u inostranstvu sklopio maloljetni državljanin BiH. 46 je propisuje po osnovu tuženikovog prebivališta. Isključiva nadležnost postoji samo u onim slučajevima kada je tužba podnesena protiv djeteta koje je državljanin BiH i koje istovremeno ima prebivalište/boravište u BiH (čl. Nadležnost je isključiva jedino onda kad se kod usvojenika kumuliraju domaće državljanstvo i domaće prebivalište. 14 . 4. U stvarima starateljstva postoji drugačiji zakonodavni pristup.Kada se zaključenju braka protivi neka otklonjiva bračna smetnja. U ovakvim sporovima mogu.U ovoj materiji.Nadležnost naših organa je konkurentna i može postojati na osnovu usvojenikovog prebivališta u BiH. Kod nas bi to bio centar za socijalni rad koji odlučuje o dodjeljivanju djece na čuvanje. te u materiji usvojenja. međunarodna nadležnost naših organa je konkurentna. pored sudova. pored opće međunarodne nadležnosti moguća je i specijalna. sporova o čuvanju i vaspitanju djece. dozvolu za njegovo zaključenje kod nas daje sud. 5. 2) 2. 61 postoji nadležnost BiH sudova i ako supružnici imaju zajedničko državljanstvo. 6. naši sudovi su međunarodno nadležni (konkurentno) kad je jedan od podnosilaca državljanin BiH (čl. što je opća nadležnost. 1). Prema tome. 70 st. kao i u prošlom slučaju. te po čl. ne bi bili priznati u BiH. PATERNITETSKI I MATERITETSKI SPOROVI . naš sud je isključivo nadležan samo u slučaju kada tuženi bračni drug ima državljanstvo i prebivalište u BiH.konkurentna nadležnost postoji po čl. ako imaju posljednje zajedničko prebivalište u BiH. po osnovu zajedničkog državljanstva i domaćeg državljanstva ili prebivališta tužioca. 75). Tu je međunarodna nadležnost naših organa u principu isključiva ako je potencijalni štićenik državljanin BiH. ZMPP utvrđuje osnov za posebnu međunarodnu nadležnost u ovoj materiji.1. odlučivati i drugi državni organi. ODLUČIVANJE O USVOJENJU I PRESTANKU USVOJENJA . 2).U materiji bračnih. STARATELJSTVO . SPOROVI O ČUVANJU I VASPITANJU DJECE . Kad ovakvu dozvolu traže punoljetna lica. 61 st. Isključiva nadležnost postoji samo onda kada su oba podnosioca zahtjeva državljani BiH i kada zahtjev podnosi maloljetnik koji je uz to državljanin BiH (čl. (Čl. DAVANJE DOZVOLE ZA STUPANJE U BRAK . 2) 3.

Isključiva međunarodna nadležnost u pogledu domaćih nekretnina jedan je od univerzalno prihvaćenih jurisdicijskih standarda u MPP. propisujući isključivu nadležnost. 78). PROGLASENJE NESTALIH OSOBA UMRLIM . ili po kriteriju mjesta nalaženja dužnikove imovine. ali će u tom slučaju stečajni postupak obuhvatiti samo imovinu na teritoriji FBiH (tzv. Što se tiče stečajnog postupka prema odredbama Zakona. Ove nužne starateljske mjere mogu preduzimati i naši organi prema stranom državljaninu čije je prebivalište u BiH. Mjera zakonodavca nije bila da. sudovi u Federaciji i tada su isključivo međunarodno nadležni za sprovođenje stečaja pod uvjetom da se u zemlji glavnog poslovnog središta ne može otvoriti stečajni postupak. a središte njegovog poslovnog djelovanja u FBiH.Međutim. nego samo da osigura punu zaštitu njihove ličnosti. naši organi neće naknadno postupati. tada ponovo postoji isključiva međunarodna nadlećnost suda Federacije na čijem je području to središte poslovnog djelovanja. 77). 15 . pa kao takav suvereno dejstvuje i kad je ostavinski postupak u pitanju. Odluka stranog organa kojom bi državljanin BiH bio proglašen umrlim ne bi imala pravonog dejstva u BiH jer proglašenje umrlim dovodi do pravnog subjektiviteta osobe i stoga je logično da država želi odluku o tome zadržati za sebe. Što se tiče sporova povodom prava industrijskog vlasništva. ili im se tu nalazi imovina. pri čemu su bez značaja bilo kakve vezane okolnosti (državljanstvo. pa je statutarno sjedište stečajnog dužnika u inostranstvu. propisana međunarodna nadležnost prema ovom zakonu je isključiva u slučaju glavnog stečajnog postupka. pri čemu je središte poslovnog djelovanja stečajnog dužnika u inostranstvu. prava i interesa. posljednje prebivalište/boravište. Ukoliko je situacija obrnuta. 8. Radi se o uobičajenom postupku koji je u međunarodnu pravnu praksu ušao kao prihvaćeno rješenje Haške konvencije o starateljstvu iz 1092. čl. sudovi Federacije su isključivo međunarodno nadležni za provođenje stečajnog postupka protiv stečajnog dužnika čije je sjedište u Federaciji. Ako je riječ o fiktivnom sjedištu. a tom odlukom ili preduzetim mjerama se osigurava zaštita njegove ličnosti.Sudovi BiH isključivo su međunarodno nadležni za raspravljanje nepokretne zaostavštine koja se nalazi na domaćoj teritoriji. ako bi organ strane države donio odluku ili preduzeo starateljske mjere nad državljaninom BiH koji živi u dotičnoj zemlji. Pritom će stečajni posutpak obuhvatiti cjelokupnu dužnikovu imovinu bez obzira na njeno mjesto nalaženja (glavni stečajni postupak). neće se insistirati na isključivoj nadležnosti. o čemu se odmah obavještava organ strane države o čijem je državljaninu riječ radi sprečavanja vođenja paralelnog postupka (čl. tu u našem pravu nema izričite odredbe o isključivoj međunarodnoj nadležnosti domaćeg pravosuđa u sporovima povodom prava industrijskog vlasništva upisanog u domaće registre. prava i interesa. po svaku cijenu veže svoje državljane za domaću jurisdikciju. godine. RASPRAVLJANJE ZAOSTAVSTINE . pa ukoliko je to postignuto i odlukom ili mjerama stranog organa. 7. mjesto nalaženja ostatka zaostavštine). Sudovi u Federacoko si međunarodno nadležni (dakle sada konkurentno) za provođenje stečajnog postupka po kriteriju sjedišta poslovne jedinice bez svojstva pravne osobe.Jedino je u predmetima ove vrste isključiva međunarodna nadležnost našeg pravosuđa generalna i uvjetovana jedino domaćim državljanstvom nestale osobe (prebivalište je irelevantno. posebni stečajni postupak). Dakle. a konkurentna u slučaju sporednog.

propisana kao konkrentna međunarodna nadležnost. pravila kojim se propisuje takva nadležnost moraju imati karakter izuzetka. mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH) i koja je detaljno regulirana Zakonom o industrijskom vlasništvu. 16 . domaći organi proglašavaju međunarodno nadležnim. 47. S obzirom na to da isključiva međ. a on se odnosi na strane odluke u bračnim sporovima. Stoga. Ipak. izvan uskog kruga isključive. koje kao takvo treba svesti na najmanju moguću mjeru u interresu međunarodne pravne saradnje i pravne sigurnosti subjekata. ZMPP predviđa jedan izuzetak od ovog pravila. 47 ZMPP. nadležnost isključuje mogućnost priznavanja i izvršavanja stranih sudskih i drugih odluka. nadležnost domaćih organa je. nadležnost suda ili drugog organa BiH. činjenica da se prava industrijskog vlasništva ne mogu upisivati niti brisati iz domaćeg registra mimo procedure pred nadležnim domaćim organom koji taj registar vodi (Institut za standarde. na temelju odgovarajućih kriterija.Odrebom čl. Takve odluke. izgleda kao sasvim dovoljna garancija domaće suverenosti. isključiva nadležnost postoji samo ako je izričito propisana zakonom (i to na državnom nivou).Upravo iz gore navednog razloga. To se postiže pravilima kojima se. pa čak onda i kada on na to pristaje. zatvaranje vrata stranim presudama je u MPP nužno zlo. ali se ne isključuje mogućnost da u tim istim predmetima bude priznata i strana sudska odluka. ako u stvari povodom koje je donijeta postoji isključiva međ. usprkos činjenici da je povrijeđena naša isključiva nadležnost (jer je tuženi BiH državljanin sa prebivalištem u BiH) mogu biti priznate u BiH ukoliko to zahtijeva sam tuženi. Naime. KONKURENTNA (PARALELNA) MEDJUNARODNA NADLEZNOST . Ova nadležnost je pravilo u MPP. ukoliko je zahtjev za priznavanje podnio tužilac. prema kojoj. Domašaj isključive međunarodne nadležnosti naših organa izražava ZMPP explicite odredbom koja kaže da se strana odluka neće priznatu u BiH. Osim toga. kako već nema valjanog oslonca u pozitivnim propisima. ne bi trebalo proturiječiti imperativnom pravilu iz čl.

46 ZMPP. U takvim slučajevima međunarodna nadležnost naših sudova može se utemeljiti na ranijem prebivalištu takvih osoba u BiH (ukoliko su ga imali. biti tužena u zemlji članici u kojoj ima prebivalište. Riječ je o međunarodnoj nadležnosti na osnovu veze sa tuženim.OPCA MEDJUNARODNA NADLEZNOST . Ovdje je riječ o retorzionoj mjeri pa se još naziva retorziona međunarodna nadležnost. privredni subjekti ili druge pravne osobe. Međutim. 17 . Bazni koncept Haškog Prednacrta konvencije i nadležnosti i priznavanju presuda u građanskim i trgovačkim stvarima iz 1999. Moglo bi se desiti da naš sud zasnuje svoju međunarodnu nadležnost u sporu protiv stranog državljanina na kriteriju koji je nepoznat u našem procesnom MPP. Ako se radi o vanparničnom postupku. po istom tom kriteriju. forum generale) jer je utemeljena nadležnost bez obzira o kakvom sporu ili o kakvom pravnom pitanju se radi. Njen značaj je u tome što omogućava da se sve tužbe protiv jedne osobe mogu poditi ćed sudovima države u kojoj ona ima prebivalište/sjedište. 52 ZMPP). PROSIRENJE OPCE MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI .ZMPP sadrži dvije ekstenzivne odredbe kojima se opća međunarodna nadležnost naših sudova proširuje u dva smjera: Prvo proširenje se odnosi na sporovi u kojima je tuženi strani državljanin. Tužilac je naš državljanin s prebivalištem u BiH. tada na temelju njenog prebivališta/sjedišta na domaćoj teritoriji. neovisno o svom državljanstvu. opća je nadležnost moguća po tužiočevom prebivalištu. za pojedine kategorije pravnih odnosa. Kao što se vidi.. nadležnosti na tuženikovom prebivalištu/sjedištu je danas općeprihvaćen koncept. pa i u Regulativi Vijeća Europe o nadležnosti i prizvananju presuda u građanskom i trgovačkim stvarima iz 2000 godine. bez obzira na vrstu pravnog osnoa (nadležnost sudova države X postoji uvijek kada tuženi ima prebivalište u državi X) i posebno. naši su sudovi međunarodno nadležni na osnovu prebivališta/sjedišta osobe za koju je podnesen zahtijev. naši sudovi imaju opću nadležnost ukoliko barem jedan od njih ima prebivalište/boravište u BiH. što znači da je to jurisdikcioni standard u EU. Ukoliko u parnici ima više više tuženih koji su materijalni suparničari. U prvom slučaju se radi o općoj međunarodnoj nadležnosti (nadležnost općeg foruma. čl. Utemeljenje opće međ. kao kriterij umjesto prebivališta koristi redovno boravište tuženog. nadležnosti predviđeno je kad su u pitanju tužbe protiv naših državljana koje su upustili na službeni rad u inostranstvo državni organi. 48). a u nedostatku ove tačke vezivanja dovoljno je i boravište tuženog. U našem ZMPP opća međunarodna nadležnost utvrđena je odredbama ZMPP i bazira na se prebivalištu/sjedištu tuženog na našoj teritoriji. a ako u postupku sudjeluje samo jedna osoba. pa će i naš sud.Konkurentna međunarodna nadležnost se uređuje ili načelno. u zemlji čiji je državljanin tuženi. nadležnost iz čl. nema kriterija za našu opću međ. pa se stoga zove i forum tuženog i predstavlja izraz rimske maksime actor sequitur forum rei (tužilac slijedi forum tuženog). Drugo proširenje opće međ. ipak imati međunarodnu nadležnost u tom predmetu (čl. ako bi na osnovu tog kriterija sud zemlje o čijem se državljaninu radi mogao zasnovati nadležnost u sporu protiv našeg državljanina. U članu 2 te regulative stoji da osoba koja živi u EU može. Primjer: Pred našim sudom tužen je strani državljanin s prebivalištem u inostranstvu.

ako je na domaćoj teritoriji neka njegova imovina ili stvar koja je predmet tužbe (forum imovine). s ciljem da se za određene vrste predmeta ustanovi nadležnost domaćih organa i onda kad ne postoji kriterij za opću međunarodnu nadležnost (kad prebivalište tuženog nije na domaćoj teritoriji)." Ovdje je za imovinskopravne predmete predviđena nadležnost domaćih organa i onda kad tuženi nema prebivalušte na domaćoj teritoriji. ako je riječ o građanskopravnim deliktima (prouzrokovanju štete drugome). tužba za naknadu štete može se podići ne samo pred sudom zemlje u kojoj je prebivalište štetnika (općemeđunarodno nadležnim forumom).POSEBNA MEDJUNARODNA NADLEZNOST . U takvim slučajevima riječ je o tzv posebnoj međunarodnoj nadležnosti.Pored općeg principa. 18 . nacionalna zakonodavstva propisuju i stanovite korekcije. a ne sa tuženom osobom. Isto tako. Takva međunarodna nadležnost osnovana je na povezanosti s predmetom. već i pred sudom zemlje u kojoj je delikt izvršen (forum delicti). ili u kojoj je nastupila šteta (forum laesionis). nadležnost sudova države X postoji ako se na njenoj teritoriji nalazi imovina tuženog ili predmet koji se tužbom traži. koja je propisana sljedećom normom: "U sporovima o imovinskopravnim zahtjevima.

66 .Bračni sporovi .Sporovi o imovinskim odnosima bračnih drugova . 61 i 62 . 68 .vidi zakon 8. Čl. 2) i 73 (st. 72 (st. proglašenju djeteta rođenim u breaku. Čl. Čl. ako su tužilac i tuženi naši državljani bez obzira na prebivalište. Čl.kriterij je da se na domaćoj teritoriji nalazi registar u koji je sredstvo upisano 5. ako je tužilac naš državljanin s prebivalištem u BiH 10.ako je usvojitelj ili jedan od njih državljanin BiH s prebivalištem u BiH 18.Sporovi o utvrđivanju i osporavanju očinstva ili materinstva . 78 . 69 . Čl. 2) . Čl. 71 (st. 3) . 58 . Čl.ako se nepokretnosti nalaze u BiH ili ako organ zemlje u kojoj se stvari nalaze nije međunarodno nadležan ili odbija raspraviti zaostavštinu 16.Postupak davanja dozvole stupanja u brak . Čl.Postupak raspravljanja pokretne zaostavštine državljana BiH . Čl. 64 i 65 . podizanju i vaspitanju djece . Čl. bez obzira na to gdje im je prebivalište 14. Čl.ZMPP propisuje posebnu međunarodnu nadležnost za sljedeće predmete 1.samo ako po pravu države u kojoj se nekretnine nalaze nisu nadležni njeni organi 15. 3) . Čl.ako se u BiH nalazi imovina tuženog iz koje se može naplatiti izdržavanje 12. ako je tužilac maloljetni državljanin BiH. produženju roditeljskog prava.u vrijeme podnošenja tužbe barem tužilac mora imati prebivalište ili boravište u BiH 6. 74 (st.ako tužbu podnosi dijete čije je prebivalište u BiH. 53 . 2 i 3) .Postupci u kojima se odlučuje o lišavanju i vraćanju roditeljskog prava. 19 .Sporovi zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima . kao i prilikom odlučivanja o drugim stvarima koje se odnose na čino stanje i odnose između roditelja i djece . 59 .kriterij je nastanak štete na domaćoj teritoriji 2. 57 .ako su obje stranke državljani BiH.vidi zakon 17. a ako u postupku sudjeluje samo jedna strnka.Sporovi povodom brodova i vazduhoplova .Sporovi o čuvanju. 71 (st. 1) . Čl. 1 i 2) .Sporovi o zakonskom izdržavanju između bračnih drugova i između bivših bračnih drugova .Sporovi o vanugovornoj odgovornosti za štetu .Postupak zasnivanja i raskidanja usvojenja . Čl.ukoliko su jedan/oba podnosioca zahtjeva državljani BiH.kriterij za nadležnost je činjenice da se na domaćoj teritoriji nalazi imovina tuženog ili stvar koja se tužbom traži 3.Imovinskopravni sporovi . 54 .Postupak raspravljanja nepokretne zaostavštine državljana BiH koja se nalazi u inostranstvu . onda ako je ta stranka državljanin BiH 13. 70 (st. a tužilac u vrijeme suđenja ima prebivalište u BiH 11. 2) .Sporovi o zakonskom izdržavanju djece . stavljanju roditelja u položaj staratelja u pogledu upravljanja dječijom imovinom. Čl. 67 (st. Čl.ako su oba roditelja naši državljani 9.vidi zakon 7.Postupak raspravljanja pokretne zaostavštine stranih državljana i osoba bez državljanstva .ako im je posljednji zajednički domicil bio na teritoriji BiH.kriterij je činjenica da je smetanje nastalo na domaćoj teritoriji 4.Svi sporovi o zakonskom izdržavanju . Čl. 67 (st. Čl.Postupak dokazivanja smrti stranih državljana koji su umrli na teritoriji BiH U svim navedenim predmetima tužba/zahtjev mogu se podnijeti našim organima uprkos tome što tuženi nema prebivalište/boravište na našoj teritoriji.

20 . mogućnost ugovaranja nadležnosti stranog suda postoji samo ukoliko je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inostranstvu. utvrđivanje međ. uz prisustvo izvjesnih pretpostavi koje se prvenstveno tiču svrste spora. U takvom slučaju govorimo o ugovorenoj međunarodnoj nadležnosti i tada se postupak vodi pred organom koji su odredile stranke (sudom ili arbitražom). u materiji starateljstva. Kada je materija u pitanju. Izričit sporazum o nadležnosti čini se ili unošenjem prorogacione klauzule u sam osnovni ugovor.UGOVORENA MEDJUNARODNA NADLEZNOST . ako je tužilac podigao tužbu pred sudom za čiju međunarodnu nadležnost ne postoji zakonski osnov. Podnošenjem odgovora na tužbu bez osporavanja nadležnosti. međunarodno nadležan da sporazuma nema. može li on dostaviti tuženom tužbu na izjašnjenje? U sporovima u kojima je dopušteno ugovaranje nadležnost. u sporovima o čuvanju. Upuštanjem u raspravljanje. ne/pojavljivanjem na pripremnom ročištu/ročištu za glavnu raspravu.Međunarodna nadležnost može proisticati i iz sporazuma stranaka. bilo eventualnim podnošenjem protivtužbe. ugovaranje nije moguće u ostavinskom postupku. nadležnosti se mora odložiti do izjašnjenja tuženog. Kako bi do toga moglo doći? Sve počinje time što tužilac podiže tužbu pred sudom određene zemlje. ZMPP ne dozvoljava ugovaranje nadležnosti u bračnim i paternitetskim sporovima. odnosno. 3. Premda to direktno ne proističe iz ZMPP. Izjašnjenje tuženog bi moglo uslijediti na tri načina: 1. dakle prije izbijanja spora. Analogno tome. Jedno se odnosi na materiju. podizanju i vaspitanju djece. u sporovima o zakonskom izdržavanju. sporazum o nadležnosti našeg suda bit će validan samo ako je barem jedna od stranaka naš državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u BiH. ZMPP postavlja dvije vrste ograničenja kod ugovaranja međunarodne nadležnosti. te u postupku davanja dozvole za stupanje u brak. 2. može li taj sud opće preduzimati ikakve procesne radnje. sporovima o lištavanju i vraćanju te produženju roditeljskog prava. bilo u odgovoru na tužbu. a ne pred onim koji bi bio. po zakonu. a drugo na osobe. Podnošenjem protivtužbe. Prešutan način ugovaranja sporauma ili preko konkludentnih radnji mora biti nesporan konsenzus stranaka. Ugovaranje nadležnosti može biti izričito i prešutno. Ovaj institut prorogacije odnosno derogacije nadležnost danas je široko prihvaćen na terenu ugovornih odnosa s inostranim elementom. ili zaključenjem posebnog prorogacionog sporazuma nakon nastanka spora. u postupku zasnivanja i raskidanja usvojenja. bilo na pripremnom ročištu ili na glavnoj raspravi. S druge strane. Međutim. čime on manifestira volju da taj sud bude međunarodno nadležan. Naravno. nadležnost se ne može ugovarati ni u predmetima za koje je propisana isključiva međunarodna nadležnost. te u postupku proglašenja nestalih osoba umrlim.

Isto tako. ili ako se ne pojavi na pripremnom ročištu/ročištu za glavnu raspravu. kompromis) povjere rješavanje svog spornog odnosa vansudskoj instituciji koju čine također sporazumno izabrani arbitri. Osnovana 21 . Arbitraža Američkog arbitražnog udruženja sa sjedištem u New Yorku. ali mogu imati i drugačije kvalifikacije.To znači da. ovisno o prirodi spora. Londonski sud međunarodne trgovinske arbitraže itd. kao i materijalno pravo koje će biti primijenjeno ovise o sporazumu stranaka. privatna. pa tek ukoliko tuženi ospori njegovu nadležnost u odgovoru na tužbu ili isticanjem prigovora međunarodne nenadležnosti. postoje i stalne ili institucionalne arbitraže čije je organizaciono postojanje neovisno o nekom konkretnom sporu i koje imaju potrebne tehničke i druge uvjete da se u slučaju potrebe stave na raspolaganje strankama u sporu. pri čemu je težište na očuvanju dobrih poslovnih odnosa među strankama. Svjetsku reputaciju imaju Arbitražni sud Međunarodne trgovinske komore u Parizu. Nasuprot tome. a ne na municioznom istjerivanju pravde. Arbitraža koju su stranke formirale za rješavanje jednog konkretnost spora. u sudu u BiH bila podnesena tužba u predmetu u kojem je moguće ugovaranje međunarodne nadležnosti (sporovi iz obligacionih odnosa). poslovne odnose. MEDJUNARODNE TRGOVINSKE ARBITRAZE Međunarodne trgovinske arbitraže su nedržavne pravosudne institucije koje rješavaju sporove koje joj same strane povjere. koji je osnovan 1923. Arbitražno rješavanje sporova karakteristično je za ugovorne. polujavna i javna preduzeća. U bivšoj SFRJ postojala je Stalna arbitraža pri državnoj Privrednoj komori. pa čak i same države. riječ je o načinu rješavanja sporova koji je gotovo u potpunosti oslonjen na autonomiju volje stranaka. Dakle. sud treba dostaviti tužbu tuženom. i koja nakon što taj spor bude rješen više ni pravno ni organizaciono ne postoji. onda se pred njih može iznijeti samo spor u kojem je jedna od stranaka članica organizacije ili udruženja (najčešće strukovnog) pri kojem je arbitraža osnovana. Stranke same odlučuju da svojim sporazumom (arbitražni sporazum. Ovakve arbitraže imaju svoja pravila postupka. Ako su u pitanju tzv. a u momentu podnošenja tužbe nema zakonskog osnova za njegovu međunarodnu nadležnost u ZMPP ili ZPP. kao i na samu proceduru. ali sama njihova nadležnost. Takve arbitraže su se osnivale i u sljedbenicama pa u BiH takva arbitraža postoji pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH. učinit će sami arbitri. berzama ili bankama. nenadležnim i tužbu odbaciti. Ovakve arbitraže se najčešće osnivaju pri trgovačkim udruženjima. koji su najčešće pravni eksperti za vanjsku trgovinu. a ukoliko one to ne učine. naziva se povremenom ili ad hoc arbitražom. Stranke same određuju i materijalno i proceduralno pravo. koji zahtijevaju brzo i efikasno rješavanje sporova i elastičan pristup spornom odnosu. zatvorene arbitraže. u kojima su se kao stranke pojavljivale fizičke osobe. Najčešće se radi o tome da stranke imenuju jednog ili tri arbitra. stranke u pravilu mogu utjecati na to koje će se materijalno pravo primijeniti u arbitražnom postupku. ukoliko bi npr. komorama. Također veliki internacionalni ugled imaju Arbitraža trgovinske komore Züricha. godine i od tada je riješio 6000 sporova iz cijelog svijeta. treba se proglasiti međ.

tzv. Za ove svrhe. sv. Naravno i valjanost samog arbitražnog sporazuma je uvjetovana i u tom pogledu su mjerodavna pravila MPP. tako što će u ugovor uključiti arbitražnu ili kompromisnu klauzulu. u mnogim zemljama dopuštena je mogućnost da arbitraža. koje se bazira na trima principima: princip autonomije volje. što bi nadalje vodilo naizgled paradoksalnoj mogućnosti da arbitraža određena klauzulom može odlučivati čak i o valjanosti glavnog ugovora! Međutim. ili nakon što je spor nastao. 22 . a u njenom statutu iz 2002. a pravne praznine. princip poštivanja i izvršavanja ugovornih obaveza i princip arbitražnog rješavanja sporova. ili primjenom autonomnog međunarodnog trgovačkog prava (lex mercatoria). stalne arbitraže primjenjuju svoje pravilnike. Posebno treba spomenuti Principe za međunarodne trgovačke ugovore što ih je 1994. a to je stanovište prihvaćeno i u većini uporednopravnih sistema. Već je rečeno da nadležnost arbitraže počiva na sporazumu stranaka. donio Institut za unifikaciju međunarodnog prava (UNIDROIT) i koji se primjenjuju u arbitražnoj praksi. odnosno procesnog MPP prava zemlje u kojoj arbitraža zasjeda. rata se stvorilo "novo i univerzalno" trgovačko pravo (a new lex mercatoria). po izričitom ovlaštenju stranaka. ili kolizione norme neke druge države čiju primjenu arbitri smatraju prikladnom. te da ne dijeli pravnu sudbinu glavnog ugovora u kojem je sadržana. arbitražna klauzula koja čini dio ugovora smatrat će se kao sporazum koji je neovisan o drugim odredbama ugovora. utemeljen je Arbitražni sud u čijoj su nadležnosti sporovi domaćih i stranih privrednih subjekata. U postupku. Nakon 2. ukoliko supsidijarne procesne norme ne odrede same stranke ili za to ne ovlaste arbitražu. kojom sve eventualne sporove iz tog ugovora podvrgavaju arbitraži. Također je propisano da su odluke tog suda konačne i imaju snagu presude redovnog suda. moguća su različita rješenja. U ovom drugom slučaju stranke zaključuju poseban arbitražni sporazum. Arbitraže u principu primjenjuju materijalno pravo koje su stranke sporazumno odabrale. takav princip je neophodan da bi se sačuvala efikasnost arbitražnog postupka. To praktično znači da eventualna ništavost glavnog ugovora nema utjecaja na valjanost arbitražne klauzule. rješava spor bez oslonca na materijalno pravo neke države tako što će spor riješiti na osnovu općih principa pravičnosti (ex aequo et bono).je zakonom. Arbitraža može primijeniti pravo na koje upućuju kolizione norme države u kojoj ona zasjeda. popunjavaju primjenom procesnog prava zemlje u kojoj je njihovo sjedište. Osim toga. kompromis. kojim taj konkretni spor podvrgavaju stalnoj ili ad hoc arbitraži. a u odsustvu takvog sporazuma. One se o tome mogu sporazumjeti prije nastanka spora. Savremena doktrina MPP smatra da je arbitražna klauzula pravna cjelina per se.

Nameće se pitanje: pod čiju (sudsku i zakonodavnu) jurisdikciju takvi ugovori potpadaju u slučaju spora i da li je taj problem rješiv primjenom postojećih pravila MPP i procesnog MPP? Princip sporazumnog određivanja međunarodne nadležnosti (i mjerodavnog prava) je primjenjiv i u sferi elektronskog ugovaranja i predstavlja efikasno rješenje problema o kojem govorimo. podložnosti spora arbitražnom rješavanje načelno se vezuje za mogućnost stranačkog disponiranja predmetom spora. Spor mora biti arbitrabilan . koja je na snazi u BiH OSVRT NA PROBLEM MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI U MATERIJI ELEKTRONSKE TRGOVINE Problem međunarodne nadležnosti u elektronskoj trgovini je počeo širenjem interakcije na internetu putem digitalizacije. Maksima o primjeni legis loci contractus na ugovorne obaveze stranaka je postala deplasirana. Postoje elektronski ugovori u kojima postoji prorogaciona klauzula i klauzula o izboru mjerodavnog materijalnog prava. preciznije na elektronsko ugovaranje (e-contracting). što znači da dva domaća partnera ne mogu podvrgnuti svoj spor vanjskotrgovinskoj arbitraži. radnji) 2.Riječ je o standardnim uvijetima: 1. s namjerom da ugovor vežu za pravosuđe 23 . jednako kao i primjena legis loci delicti na odgovornost za štetu i određivanje visine naknade štete. što podrazumijeva da su stranke razmijenile. ne postoji mehanizam službenog dostavljanja takvih akata posredstvom elektronske adrese.ne veže se za postojanje jednog dokumenta kojeg su potpisale obje stranke. a štetnik je preduzimajući deliktni akt potpuno skriven u mnoštvu subjekata na internetu. Osvrnut ćemo se na područje elektronske trgovine (e-commerce). telegrama i drugih pisanih oblika komunikacije. trgovinskoj arbitraži iz 1961. jegova pismena forma . pored elektronskih. Mora postojati strani element u subjektu . i svoje realne adrese na koje je moguće dostavljanje sudskih akata. Postaje jasno da mnoge pravoteorijske koncepcije možda mogu biti dovedene u pitanje. tj. Pojam arbitrabilnosti tj. pošto se oni i nisu sastali na nekom mjestu. Međutim. već treba uvažiti i sporazum koji je zaključen razmjenom pisama. a to je Direktiva o elektronskoj trgovini iz 2000 i Direktiva o elektronskim potpisima iz 2000. u ugovorima koji su nastali uz pomoć mrežne komunikacije i onda kada su stranke razmijenile realne adrese. drugim riječima ekstrateritorijalnost. čak onda i kad bi neki drugi element pravnog odnosa bio strano izražen (npr. Mjesto gdje je zaključen ugovor već je odavno nevažna ili prosto nepostojeća okolnost za ugovarače. postoji mogućnost da su to učinile fraudulozno. U EU već su nekoliko godina na snazi dvije direktive Europskog parlamenta koje se direktno ili indirektno tiču elektronskog ugovaranja. Internet relativizira pojam prisutnosti. mogućnost zaključenja poravnanja. omogućujući svojevrsnu virtualnu prisutnost. kako je utvrđeno Europskom konvencijom o međ.podoban za arbitražno rješavanje. 3. u objektu ili mjestu preduzimanja pr. Pri današnjem shvaćanju stvari.jedna od stranaka mora biti stranac ili strana pravna osoba.

čime izigravaju propise o međunarodnoj sudskoj nadležnosti. lai se ugovorne činidbe. Prije svega treba pažjivo ocijeniti da li je upotreba interneta zaista od centralne važnosti za jedan ugovor ili je ta okolnost sporedna. u kojima se stranke nisu sporazumile o nadležnosti i mjerodavnog pravu. napraviti distinkciju između pasivnih i aktivnih web stranica. ili makar jedna od njih. Moguća je i drugačija lokalizacija ugovora zaključenih preko interneta. To se odnosi na sve one slučajeve u kojima su se stranke služile internetom samo kao sredstvom komunikacije. vrše offline. ali se smatra da bi se ono ipak baziralo na mjestu izvršenja. U MPP poznato je pravilo prema kojem se međunarodna nadležnost suda može utemeljiti prema mjestu gdje se nalazi tuženikova imovina na kojoj ne moguće provesti izvršni postupak (forum imovine). Generalno govoreći u problemu međunarodne nadležnosti u ovom području. Ostaje još i druga mogućnost: primjena tradicionalnog pravila lex loci solutionis. 54 st. U ovom drugom slučaju treba pribjeći tradicionalnim pravilima o međunarodnoj nadležnosti. Specijalna komisija Haške konferencije se u tom smislu još nije izjasnila i još nije došlo do čvrstog zaključka o tome kako bi trebalo glasiti pravilo. također. samo na osnovu upotrijebljenog jezika. Takva lokalizacija ugovora. Pritom interaktivnost stranice ponudioca i njegovu namjeru da animira korisnike u jednoj zemlji treba cijeniti na temelju više indicija. prema mjestu izvršavanja ugovornih činidbi. Baš taj kriterij za međunarodnu nadležnost predviđen je i u Prednacrtu haške konvencije. Trebalo bi. sasvim je dobro primjenjima u svim slučajevima kad se ugovor zaključuje preko interneta. bez nepotrebnog razmatranja dalekosežnih efekata mrežne komunikacije. Na taj način se razmatranje svodi na one ugovore nastale mrežnom komunikacijom. Prema čl. koja je neovisna o samim subjektima. 1 ZMPP). tj.zemlje s kojom transakcija nema nikakve stvarne veze. dakle u realnom svijetu i prostoru. 6 tužba povodom ugovora može se podići pred sudom zemlje u kojoj je u cijelosti ili djelimično isporučena roba ili je izvršena usluga. uvažavajući stepen interaktivnosti kao pokazatelj eventualnog tuženikovog pristajanja da se podvrgne nadležnosti određenog pravosuđa. pa tako i na ugovore (čl. Taj kriterij za posebnu međunarodnu nadležnost predviđen je i u našem MPP i odnosi se na imovinskopravne odnose u cijelosti. a ne npr. 24 . na mjestu isporuke informacije. odnosno zemlje u kojoj je izvršena glavna obaveza. nedostaje upravo ono na čemu sva pravila MPP počivaju: faktor lokalizacije ili vezna okolnost.

kao takav. donosi odluka o njenom priznavanju nakon čega predmet na koji se strana odluka odnosi postaje res iudicata i dobiva pravno dejstvo u domaćoj državi. ali se samo neke vrste priznatih stranih odluka i izvršavaju. ako su određeni uvjeti ispunjeni. Govori se o priznavanju i izvršavanju stranih odluka. Na toj osnovi se u MPP razvio institut priznavanja stranih sudskih odluka. pa se prethodno mora u toj zemlji priznati domaća odluka o razvodu. Svaka strana odluke mora proći posutpak priznavanja (postupak davanja egzekvature). imovina dužnika nalazi u stranoj zemlji. nužno djeluje unutar državnih granica. a ignorancija odluka stranih državnih organa. van zemlje u kojoj su takve odluke donijete? Shvaćanje sudske odluke kao pojedinačnog pravnog akta koji država donosi na temelju svoje suverene vlasti i koji. pa presudu nije moguže izvršiti drugačije. dakle. ima određene pravne efekte. pravnoj nesigurnosti stranaka i komplikacijama u njihovim odnosima s međunarodnim obilježjem.PRIZNAVANJE I IZVRŠAVNJE STRANIH ODLUKA PROBLEM ESTRATERITORIJALNOG DEJSTVA SUDSKIH ODLUKA . 25 . ili pak zato što razvedena osoba želi u stranoj zemlji sklopiti novi brak.Postupak pred sudom u pravilu se završava donošenjem odluke koja. nakon što postane pravosnažna. Prvi se termin odnosi na postupak u kojem se strana odluka manje ili više rigorozno preispituje i u kojem se. često će se ukazati potreba da se dejstvo te odluke ostvari na teritoriji neke druge države zato što se npr. Nameće se pitanje o tome da li je moguće dejstvo sudske ili druge odluke protegnuti extra territorium. ne ostavlja mogućnost za djelovanje takve odluke u stranim državama. Inače se efekti takve odluke ostvaruju i iscrpljuju na teritoriji države čiji organ ju i donio. nužno bi vodila ka blokadi internacionalnog pravnog saobraćaja. Zbog toga se moralo odstupiti od teritorijalističke koncepcije o važenju sudskih odluka i uvesti mogućnost da odluke stranih organa mogu pod određenim uvijetima važiti i u domaćoj državi i vice versa. Međutim. Izraz "izvršenje" se odnosi na prinudnu realizaciju odluke u izvršnom postupku.

ili pak samo kao dokazno sredstvo u novom kontradiktornom postupku pred domaćim pravosuđem.Postoji više sistema priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka. i u pravilu se odnose na nadležnost i postupak. U zemljama koje primjenjuju ovaj sistem kontrole uvjeti koje treba ispuniti strana odluka da bi bila priznata. Meritorno preispitivanje odluka stranih sudova se s pravom kritizira u doktrini MPP. Kriterij za njihovo klasificiranje je strogost i obim preispitivanja kojem se strana odluka podvrgava. Nema meritornog preispitivanja odluke niti je moguće njeno mijenjanje. Neke zemlje mogućnost priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka uvjetuju diplomatskim reciprocitetom (postojanjem međunarodnog ugovora sa zemljom porijekla odluke). Ovakav odnos prema odlukama stranih sudova u najvećoj mjeri udovoljava principu suverene jednakosti država u internacionalnim odnosima i uzajamnom poštovanju njihovih pravosuđa. Riječ je zapravo o ponavljanju postupka koji je prethodio donošenju odluke čije se priznavanje i izvršenje traži. pošto takvo preispitivanje predstavlja otvoren izraz nepovjerenja prema stranim sudovima i njihovom radu. postoje 4 glavna sistema: 1) 2) 3) 4) Sistem ograničene kontrole Sistem neograničene kontrole Sistem pokretanja novog postupka Sistem diplomatskog reciprociteta SISTEM OGRANIČENE KONTROLE . pa je kao takav internacionalno najprihvatljiviji. taksativno su zakonom propisani. proceduralni aspekt strane odluke. 26 . Uzimajući u obzir te kriteriji. Rezultat tog preispitivanja bit će eventualno ne/priznavanje strane odluke. i eventualno izvršena. SISTEM NEOGRANIČENE KONTROLE . Ishod postupka može biti priznanje strane odluke i odbijanje priznavanja odluke ako neki od tih uvjeta nedostaju. što nije umjesno u internacionalnim odnosima.Ima zemalja u kojima je postupak priznavanja i izvršavanja stranih presuda mnogo rigorozniji.Primjena ovog sistema podrazumijeva postupak u kojem se preispitivanje ograničava na formalni.RAZLIČITI SISTEMI PRIZNAVANJA I IZVRSAVANJA STRANIH SUDSKIH ODLUKA . ali i to da li se strana odluka nakon provedene kontrole može tretirati kao res iuridcata i kao izvršni naslov (titulus executionis). gdje se one podrvrgavaju meritornom preispitivanju.

Norveška . po mjestu izvršavanja ugovornih obaveza. može izvršiti u Engleskoj.Postoji mogućnost da strana odluka bude priznata i onda kad sa zemljom njenog porijekla nema diplomatskog reciprociteta. Holandija . Takva mogućnost postoji kada je stranu odluku donio sud čija je međunarodna nadležnost utemeljena sporazumom stranaka. I u SAD strana presuda. koju sud podvrgava preispitivanju u kojem provjerava da li su ispunjeni određeni uvjeti koji se uglavnom tiču valjanosti procedure pred stranim sudom. Ukoliko tužilac u postupku pred holandskim sudom svoj zahtjev bazira na odluci stranog suda. Ako engleski sud nađe da su uvjetizadovoljeni neće se upuštati u meritum spora. već će.Možemo ga pronaći u pravnim sistemima Holandije i Norveške. povreda javnog poretka i postojanje ranije (strane ili domaće) odluke u istoj stvari. koje ne dozvoljavaju priznavanje i izvršavanje stranih presuda ukoliko sa zemljom porijekla odluke nema diplomatskog reciprociteta. SAD). 27 . da bi bila prima faciae evidence mora zadovoljavati uvjete: mora biti pravosnažna i konačna (finality and conclusiveness) i donesena od suda koji je bio međunarodno nadležan. Razlozi za odbijanje da se prizna strana odluka (bolje rečeno.Ovaj sistem je svojstven za zemlje angloameričkog pravnog kruga (UK. Ukoliko sud u Holandiji presudi na temelju strane odluke. odbijanje prihvaćanja te odluke kao dokaza u novom postupku) mogli bi biti fraus legis. Pritom se tužba može zasnivati na činjeničnom stanju ili na stranoj presudi. naknadnim prorogacionim sporazumom. naravno. a takvima se prvenstveno smatraju oni koji se uobičajeno koriste u međunarodnim ugovorima: boravište tuženog. to bi bilo priznavanje te strane odluke. tj. međunarodnog ugovora. nadležnost utemeljena prorogacionom klauzulom.SISTEM POKRETANJA NOVOG POSTUPKA . holandski sud će najprije procijeniti autoritet strane odluke. sjedište filijale pravne osobe čije su aktivnosti u pitanju. Pritom će on engleskom sudu predočiti stranu presudu. nadležnost po situsu nekretnina.U odsustvu diplomatskog reciprociteta vrijedi princip ponavljanja postupka pred nadležnim holandskim sudom. SISTEM DIPLOMATSKOG RECIPROCITETA . Holandski sudovi priznaju međunarodnu nadležnost stanim sudovima ukoliko je ona utemeljena na internacionalno prihvatljivim jurisdikcionim standardima. smatrajući stranu presudu kao prima faciae evidence donijeti novu presudu koja se. pa će u prvom redu biti razmotrena međunarodna nadležnost stranog suda. Strana odluka u ovim zemljama ne može ostvariti direktno pravno dejstvo (ne može biti titulus executionis) bez donošenja odgovarajuće domaće odluke. kao i nadležnost sporazumno utemeljena po izbijanju spora. To znači da osoba u čiju korist je strani sud donio odluku mora pokrenuti novi postupak u kojem će strana odluka biti samo dokaz prima faciae. U Engleskoj će tako osoba koja je povjerilac na temelju strane odluke morati tužiti dužnika protiv kojeg je strana odluka izrečena i zahtijevati da mu isplati iznos na koji ta strana odluka glasi.

Dovoljno je samo provjeriti radi li se o predmetu koji bi spadao u našu isključivu međunarodnu nadležnost i ako to nije slučaj. Poštovanje prava na odbranu tuženog . a koji bi se odnosio na procesne nepravilnosti ove vrste neće imati učinka ukoliko se ta osoba na bilo koji način upustila u raspravljanje o glavnoj stvari u prvostepenom postupku. Nema priznavanja strane odluke ni onda kad je naš sud ili drugi organ ranije donio odluku o istoj stvari.Naš ZMPP taksativno nabraja uvjete bez čijeg kumulativnog ispunjenja strana odluka ne može biti priznata. Ovo je će biti slučaj kada toj osobi poziv. Za ocjenu pravosnažnosti je. tužba ili rješenje kojim je započet postupak nisu valjano dostavljeni (čl.PRIZNAVANJE I IZVSAVANJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA U BIH . ovaj je uvjet ispunjen. mjerodavno procesno pravo države u kojoj je odluka donesena. uvijek kad se ne radi o predmetu za koji je propisana isključiva međunarodna nadležnost našeg pravosuđa. odnosno njena konačnost kao uvjet znači da podnosilac zahtjeva treba podnijeti i potvrdu nadležnog stranog suda/drugog organa o pravosnažnosti te odluke. povodom prigovora osobe protiv koje je odluka donesena. Radi se o općeprihvaćenim uvjetima. Zahvaljujući ovakvom rješenju ZMPP. 90 st. prema tome. 88) Ovdje je riječ o konsekventnom provođenju procesnog načela kontradiktornosti (obostranog saslušanja). koji su dobro poznati u uporednom pravu i koji su karakteristični za zemlje koje primjenjuju sistem ograničene kontrole. a potvrda o tome (u formi klauzule pravosnažnosti na samoj odluci ili u formi posebne isprave) predstavlja neophodan sastojak podneska kojim se postupak priznavanja pokreće. Naravno prigovor osobe protiv koje je odluka donijeta. ustanovi da ta osoba zbog procesnih nepravilnosti nije mogla učestvovati u postupku. 1) 28 . Pravosnažnost strane odluke. To su:        Međunarodna nadležnost suda koji je donio odluku Pravosnažnost odluke Poštovanje prava odbrane tuženog Nepostojanje ranije odluke domaćeg suda u istoj stvari Saglasnost s domaćim javnim poretkom Uzajamnost Posebni uvjeti za statusne odluke Uvjet međunarodne nadležnosti je ispunjen prema ZMPP. naš sud koji vodi postupak za priznavanje strane presude ne mora u svakom konkretnom slučaju preispitivati nadležnost stranog suda.radi se o tome da će naš sud odbiti priznanje strane odluke ukoliko. kao ni onda kad je ranije priznata odluka suda neke druge države u istoj stvari (čl.

sud može tražiti. ako se radi o stranoj odluci koja se odnosi na osobni status naših državljana. po prigovoru stranke. Pretpostavka je oboriva i zainteresirana osoba može dokazivati suprotno. Kad se radi o stranim odlukama koje se tiču osobnog statusa. tada će postupak priznavanja biti okončan donošenjem rješenjem kojim se odbija priznavanje strane presude 2) Ukoliko se parnica pred domačim sudom završi bez donošenja presude (npr. Riječ je dakako o ne/postojanju uzajamnosti. ako je podnosilac zahtjeva za priznavanje naš državljanin (čl. Razlog bi bio taj što se u toj stranoj državi ne priznaju sudske i druge odluke domaćih organa.Ako je pak u momentu podnošenja zahtjeva za priznavanje strane odluke u toku ranije pokrenuta parnica o istoj stvari i među istim strankama. U našem MPP postojanje reciprociteta u postupku priznanja stranih odluka se pretpostavlja (čl. 92 st. mišljenje nadležnog ministarstva pravde. sud koji vodi postupak priznavanja zaustavit će. 93). ili bez obzira na vrstu spora. 91) Može se dogoditi da strana sudska ili druga odluka ipak ne bude priznata u domaćoj zemlji premda su zadovoljene sve pretpostavke koje su nabrojane. Stoga je prvostepeni sud provjeravao preko Saveznog sekreterijata za pravosuđe da li postoji faktički reciprocitet o priznavanju sudskih odluka između dviju zemalja. Uvjet uzajamnosti se prema ZMPP ne traži ako se strana odluka odnosi na bračni ili paternitetski/maternitetski spor. 29 . kao najšire prihvaćenom uvjetu u postupku davanja egzekvature. 2). predviđeni su neki posebni uvjeti. ukoliko je u suprotnosti sa osnovama ustavom utvrđenog poretka BiH (čl. Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu odluku i u obrazloženju naveo da SFRJ nije zaključila ugovor sa državom Kuvajt. Tako. priznavanje bi moglo izostati ukoliko primijenjeno materijalno pravo bitno odstupa od našeg prava (čl. 90 st. proceduru do pravosnažnog okončanja otpočetog postupka u našoj zemlji (litis pendencija. 92 st. s obrazloženjem da ne postoji reciprocitet u priznavanju sudskih odluka između SFRJ i Kuvajta. koja isključuje primjenu stranog prava onda kad bi efekti njegove primjene ugrozili domaći javni poredak. odnosno reciprociteta. 2) Primjer: Prvostepeni sud je odbio priznati odluku iz Kuvajta. pa nakon što je dobio negativan odgovor pravilno je odlučio kad je odbio da prizna punovažnost sudske odluke države Kuvajt. U slučaju sumnje u postojanje reciprociteta. te da se u takvom slučaju faktički reciprocitet pretpostavlja po čl. 3). Ovakvo rješenje je uvedeno radi osjetljivosti materije osobnog statusa i mogućnosti pojave nejednakog pravnog tretmana vlastitih državljana. čl. i to zato što dolazi iz jedne određene države. 92 st. zbog toga što je tužilac odustao od tužbenog zahtjeva) posutpak priznavanja strane presude će se nastaviti i donijet će se rješenje o priznavanju (ukoliko nema drugih smetnji propisanih u ZMPP) Rezerva javnog poretka. 3 ZMPP. To praktično znači da su moguća dva ishoda nakon suspenzije postupka priznavanja: 1) Ukoliko parnica pred domaćim sudom bude okončana pravosnažnom presudom.

a odbije priznati odluku o izdržavanju sadržanu u istoj stranoj presudi. Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iu 1956. 30 . Za naše MPP vrijedi i poseban režim priznavanja sudskih i upravnih odluka u materiji građanskopravnih aspekata međunarodne otmice djece. Veoma efikasan režim uzajamnog priznavanja sudskih odluka predviđa Konvencija o međunarodnom usvojenju iz 1993. ali ne i uvjete iz ZMPP. zemalja. Što se tiče pa/maternitetskih sporova. U takvim slučajevima uvjeti međunarodne nadležnosti. ali ne uspistavlja poseban režim priznavanja. Tome u prilog dodatno govori i odredba prema kojoj se u kontekstu te konvencije neće zahtijevati nikakava legalizacija ili slična formalnost. ZMPP ne predviđa mogućnost djelimičnog priznavanja i izvršavanja stranih sudskih odluka. U doktrini prevladava mišljenje da se uvjeti ZMPP i uvjeti koji se traže u dotičnoj stranoj zemlji kumuliraju. moraju biti ispunjeni uvjeti za priznavanje u državi čiji su državljani te osobe. a bilo bi i krajnje neprikladno da naš sud npr.ZMPP predviđa da se olakšano priznaju strane odluke koje se tiču statusa osoba koje su državljani zemlje porijekla odluke. Posebnu pažnju ZMPP poklanja i statusnim odlukama koje tangiraju državljane 3. koje su sastavni dio odluka u bračnim i paternitetskim sporovima. u skladu sa spomenutom odredbom. 89). pošto je BiH član Haške konvencije iz 1980. 95 proizilazi da je dovoljno ispunjavanje samo uvjeta koji se traže u zemlji državljanstva osobe na čiji se status odluka odnosi. 92). POSEBAN REZIM priznavanja stranih sudskih odluka vrijedi i kad su u pitanju bračni i pa/maternitetski sporovi. posredničkih organa zemalja članica da uvijek kada je to potrebno pokrenu postupak za izvršenje svake odluke ili drugog sudskog akta kojemu je cilj plaćanje izdržavanja. Kod priznavanja takvih stranih sudskih odluka ni nedostatak reciprociteta ne može biti smetnja (čl. godine donesena pod okriljem UN. Odluke o priznavanju. trebale bi biti priznate prema spomenutom izuzetnom režimu. godine. sadrži. čija je BiH članica. Prema konvencijskim odredbama. za njih. vrijedi samo isključenje reciprociteta kao uvjeta. poštovanja javnog poretka i uzajamnosti ne moraju biti ispunjeni. Moglo bi se postaviti pitanje da li su potrebni samo ti uvjeti ili oni kumulativno sa uvjetima koji su navedeni u ZMPP? Iz formulacije čl. prizna stranu sudsku odluku o razvodu braka ili utvrđivanju očinstva. međutim. prilikom utvrđivanja da li je došlo do nezakonitog odvođenja ili zadržavanja djeteta domaći sudski i upravni organi mogu direktno primjenjivati strane sudske i upravne odluke bez obzira da se zvanično priznaju ili ne u državi redovnog boravišta djeteta. Da bi se priznale takve odluke u našoj zemlji. ukoliko njeno priznavanje traži tuženi (bez obzira na njegovo državljanstvo) ili ukoliko se on ne protivi priznavanju koje je zatražio tužilac (čl. strana sudska odluka u bračnom sporu može biti priznata usprkos isključivoj nadležnosti naših sudova. Naime. bez provođenja posebnih postupaka koji bi inače bili provedeni. samo odredbe o obavezi tzv.

druga instanca bi bio Vrhovni sud FBiH/RS (čl. 86-96 ZMPP. a ukoliko se radi o stranim odlukama koje se odnose na imovinske stvari to će biti sud domicila/sjedišta dužnika ili sud na čijem se području nalazi neka imovina dužnika tj. Primjer: U žalbi protiv rješenja o priznavanju sudske odluke žalitelj kao razlog navodi to da prvostepeni sud nije odredio ročište čime je počinio bitnu povredu postupka. forum imovine). izvršenika (tzv. 1 istog zakona određena isključiva nadležnost suda u brakorazvodnim sporovima kad su oba bračna druga državljani SFRJ. Odlučujući povodom žalbe. U obrazloženju se navodi da propuštanjem prvostepenog suda da odredi ročište za priznavanje strane sudske odluke nije počinjena povreda odredaba postupka na štetu žalitelja. U pogledu nadležnosti. čime je rezerva javnog poretka usko profilirana. U obrazloženju se dalje navodi da je članom 61 st. 31 . kad je riječ o statusnim stvarima to će najčešće biti sud na čijem se području vode odgovarajuće knjige građanskih stranja (u mjestu rođenja osobe čiji je status u pitanju). 96 ZMPP). pa je prvostepeni sud pravilno postupio kad je usvojio zahtjev predlagača. U pogledu izvršavanja stranih presuda vrijede svi navedeni uvjeti za priznavanje. s obzirom na stanje spisa. Primjer: Nakon što je utvrdio da je brak stranaka razveden pravosnažnom presudom Građanskog suda u švicarskom kantonu Glarus. prvostepeni sud je opravdano ocijenio da održavanje ročišta nije neophodno. Dalje se kaže da o prijedlozima učesnika sud odlučuje na ročištu samo kada je to zakonom određeno ili kad ocijeni da je održavanje ročišta potrebno radi razjašnjavanja ili utvđivanja odlučnih činjenica ili kad smatra da je zbog drugih razloga održavanje ročišta prikladno. Protiv rješenja o priznavanju/izvršavanju strane odluke. na što je tužilac ukazao u žalbi. Drugostepeni sud je odbio žalbu i potvrdio odluku prvostepenog suda. s tim što podnosilac zahtjeva za izvršenje uz potvrdu o pravosnažnosti mora podnijeti i potvrdu o izvršnosti te odluke po pravu države porijekla odluke (čl. 101 st. rješenja kojim se priznavanje/izvršenje odbija stranke se mogu žaliti drugostepenom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. prvostepeni sud je na temelju odredaba ZPP odbacio presudu zbog presuđene stvari. Prema čl. 3) O priznavanju strane odluke može se odlučivati i kao o prejudicijelnom pitanju pred bilo kojim sudom. Međutim. 101 st. drugostepeni sud je našao da nema mjesta odbacivanju tužbe iz sljedećih razloga: presuda stranog suda može prema ZMPP dobiti stvojstvo res iudicata samo ako je priznasud u SFRJ. ali tada odluka o priznavanju ima efekat samo za konkretan postupak (čl. ali je Konvencija znatno suzila čak i mogućnost korištenja ove klasične rezerve. odluka o usvojenju automatski se priznaje u ostalim državama članicama Priznanje bi se moglo odbiti samo pozivom na povredu javnog poretka. u ovom slučaju. 2 ZMPP u posutpku priznavanja i izvršavanja stranih odluka ocjena suda je ograničena na ispitivanje postojanje uvjeta iz čl. Povreda mora biti očigledna i usmjerena protiv najboljeg interesa djeteta. 5). a manevarski prostor za domaće organe bitno sužen. U konkretnom slučaju su ispunjene zakonske pretpostavke iz citiranih odredaba za priznavanje strane odluke. U pogledu funkcionalne nadležnosti.Kada organ koji je zasnovao usvojenje u jednoj od država ugovornica izda certifikat o tome da je zasnivanje provedeno prema pravilima Konvencije. 101 st.

priznavanju i izvršavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji. 101 st. Zahtjev za priznavanje i izvršavanje strane odluke može podnijeti osoba u čiju korist je ta presuda donesena. Tome nije mogla biti prepreka odredba čl. Riječ je o posebnoj (konkuretnoj) nadležosti koja nije smetnja priznavanju strane presude. naime. godine i Briselska konvencija II o međunarodnoj nadležnosti. Pravila procesnog MPP nisu ispravno tumačena i primjenjena ni u prvostepenom. priznavanju i izvršavanju presuda u bračnim stvarima. kako se pogrešno navodi u obrazloženju drugostepene odluke. 101 st. kao o prethodnom pitanju. ali drugostepeni sud iz činjenice da je žalilac podnio tužbu za razvod braka kod nadležnog suda SFRJ i njegovih navoda u žalbi zaključuje da se on protivi priznanju strane sudske odluke pa je stoga uložio žalbu. Prema tome prvostepenu presudu je doista trebalo poništiti. Na temelju Ugovora o Europskoj Uniji (Maastricht 1992. 6). ako priznavanje traži tuženi iz te odluke. a drugostepeni sud prihvatio. nema svojstvo pravosnažno presudđene stvari prije nego što bude priznata u BiH.Pitanje međunarodne nadležnosti i priznavanja presuda danas je regulirano komunitarnim pravom u EU i to ne samo u građanskoj i trgovačkoj materiji. nije riješio o priznavanju strane odluke kao o prethodnom pitanju. 2 zakona isključiva nadležnost suda SFRJ nije smetnja za priznavanje strane odluke donesene u bračnom sporu. godine). Amsterdamski ugovor iz 1997. 5 ZMPP. danas govori o jedinstvenom europskom sudskom prostoru i krajnji mu je cilj eliminacija pravila procesnog MPP i stvaranje situacije u kojoj će spomenuta pravna pitanja biti u potpunosti komunitarno regulirana. a tuženi se tome ne protivi. 101 st. Stoga je sud morao najprije odlučiti o njenom priznavanju. 1968. ili ako to traži tužilac. PRAVILA O MEDJUNARODNOJ NADLEZNOSTI I PRIZNAVANJU PRESUDE U EU . Ta presuda. pa tek potom odbaciti tužbu zbog presuđene stvari. godine je potpisana Briselska konvencija I o nadležnosti. omogućio je finalni progler time što je stvorio pravni osnov da briselske konvencije I i II budu pretočene u Regulative Europskog vijeća i tako postanu komunitarno pravo. 89 st. ali ne zato što nisu ispunjeni uvijeti za priznavanje strane presude. 5.Dalje se kaže da prema čl. kada priznavanje odluke može tražiti svaka osoba s pravnim interesom (čl. U tom se smislu. donijeta je 1998. prvostepeni sud nije mogao odbaciti tužbu za razvod braka samo na temelju utvrđenja da već postoji pravosnažna strana presuda o razvodu. već zato što prvostepeni sud nije postupio prema čl. osim ako se radi o statusnoj odluci. Najrpije. ali ni u drugostepenom postupku. na osnovu čl. nego i u materiji porodičnopranvih odnosa. tj. godine sa konstitutivnim modifikacijama Eugovora o EU. 1 suda kako je žalilac pogrešno naveo u žalbi. 61 st. 32 .

prema principu forum executionis (mjesto izvršenja ugovora). Isključiva nadležnost je propisana u postupcima povodom nekretnina (u korist zemlje u kojoj se one nalaze). U materiji izdržavanja (osnov nadležnosti je prebivalušte ili redovno boravište primatelja izdržavanja). No priznanje bi moglo izostati ukoliko postoji neka od taksativno nabrojanih smetnjih. POSEBNA (SPECIJALNA NADLEZNOST) međunarodna nadležnost previđena je u:     Ugovornoj materiji (osim individualnih ugovora u radu). te u izvršnom posutpku.BRISELSKA KONVENCIJA I – REGULATIVA EUROPSKOG VIJECA EC No. dakle neka očita povreda javnog poretka zemlje priznavanja. u statusnim stvarima pravnih osoba (u korist zemlje u kojoj je njihovo sjedište). u postupcima koji se odnose na validnost patenta i drugih prava industrijskog vlasništva (u korist zemlje u kojoj je izvršena registracija ili deponovanje). te utvrđuje da će se presude donesene u jednoj državi članici priznati u drugim državama članicama bez ikakvog posebnog postupka. Ugrađena je i protektivna odrdba za potrošačke ugovore. 44/2001 NADLEZNOST . PRIZNAVANJE ODLUKA . ne dovodi u pitanje opća međunarodna nadležnost prema tuženikovom prebivalištu/sjedištu. opća međunarodna nadležnost se može zasnovati prema mjestu njihovog statutarnog sjedišta. gdje je predviđeno da potrošač može tužiti u mjestu svog prebivališta. Kvalifikacija prebivališta vrši se prema pravnim shvaćanjima države članice u kojoj je postupak pokrenut. 33 . proceduralne nekorektnosti koje bi mogle ugroziti tuženikovo pravo na odbranu ili postojanje ranije odluke u istoj stvari.Regulativa propisuje zabranu preispitivanja po meritumu.Opću međunarodnu nadležnost unutar Eu imaju sudovi države članice u kojoj je prebivalište tuženog. U materiji odgovornosti po kvazi/deliktnim osnovama (gdje je orincip forum delicti commissi nadležnost prema mjestu izvršenja radnje koja je osnov kvazi/delikne odgovornosti). u postupcima čiji je predmet valjanost upisa u javne registre (u korist zemlje i kojoj se registri nalaze). neovisno o njegovom državljanstvu. U sporovima vezanim za djelatnost filijala ili zastupništava pravnih osoba (gdje je osnov međunarodne nadležnosti sjedište filijale/zastupništva tzv. a kad su u pitanju pravne osobe. činjenica da je u pitanju donošenje presude zbog izostanka. mjestu njihove centralne administracije ili pak prema mjestu glavnog mjesta poslovanja. branch jurisdiction). pri čemu se.

U zemlji njihovog posljednjeg zajedničkog redocnog boravišta (ako jedno od njih tu još uvijek redovno boravi). postoje razlozi kada se priznavanje odluke može odbiti. I ova je konvencija pretočena u komunitarno pravo. Jedini je uvjet da je odluka stekla pravosnažnost u zemlji porijekla.BRISELSKA KONVENCIJA II – REGULATIVA EUROSPKOG VIJECA EC No. a ukoliko se redovno boravište ne može ustanoviti. proceduralne nekorektnosti zbog koje je došlo do ugrožavanja tuženikobog prava na odbranu (princip kontradiktornosti). 34 . b) Činjenica da se radi o presudi zbog izostanka. proširio i na bračnu materiju. ako je uz to i državljanin dotične zemlje). ukoliko ta ranija odluka može biti priznata u zemlji u kojoj se priznavanje kansije odluke traži. godine članice Eu su potpisale Konvenciju o međunarodnoj nadležnosti. nadležni su sudovi zemlje u kojoj je dijete prisutno. Ovom konvencijom se režim nadležnosti i priznavanja presuda. u materiji razvoda braka i zakonske rastave. To znači da je prihvaćen princip "automatskog" priznavanja takvih odluka u zemljama članicama EU. NADLEZNOST . c) Postojanje ranije odluke u istoj stvari donesene u nekoj drugoj državi članici ili državi koja nije članica EU. U zemlji redovnog boravišta podnosioca zahtjeva ukoliko je boravio tu najmanje godinu dana neprekidno prije podnošenja zahtjeva (6 mj. PRIZNAVANJE ODLUKA . priznavanju i izvršavanju presuda u bračnim stvarima i protokole o njenom tumačenju od Europskog suda pravde. U materiji roditeljske odgovornosti nadležnost je utvrđena po redovnom boravištu djeteta u vrijeme pokretanja posutpka. već ustanovljen Briselskom konvencijom I. a to su: a) Povreda javnog poretka zemlje u kojoj se priznavanje traži. U zemlji redovnog boravišta tuženog. To vrijedi i za djecu koja su izbjegla ili su raseljena zbog događanja u njihovoj zemlji. Kad je riječ o odlukama u bračnoj materiji. kao i poništenja braka postupak se. može voditi:       U zemlji zajedničkog redovnog boravišta supružnika. 2201/2003 – 1998. U zemlji redovnog boravišta bilo kojeg supružnika.Prema ovoj regulativi. ako sporazmno podnose zahtjev. U zemlji čiji su supružnici državljani.Odluke u bračnim predmetima i predmetima koji se tiču roditeljske odgovornosti za djecu donesene u jednoj državi članici priznaju se u drugim državama članicama bez ikakvog posebnog postupka.

sudovi zemalja članica mogu utemeljiti svoju međunarodnu nadležnost na nekom od kriterija sa sive liste (po nacionalnom zakonodavstvu). Osnovni kriterij direktne međunarodne nadležnosti utvrđen je u skladu s maksimom actor sequitur forum rei. HASKI PROJEKT UNIFIKACIJE .Zabranjuje se jurisdikcijski test. ali tada njihove odluke ne mogu biti priznate i izvršene po konvencijskom mehanizmu. Sud koji izaberu stranke. Prednacrt je regulirao i sporazumni izbor međunarodne nadležnosti. taj sud je međunarodno nadležan po konvenciji i njegova odluka se tada može priznati i izvršiti u svim zamljama članicama.Haška konferencija za MPP je nevladina međunarodna organizacija ustanovljena kao stalno tijelo 1955. makar to bio i sud zemlje koja nije članica konvencije. ali do toga ni do danas nije došlo. obavljaju svoju profesionalnu djelatnost. godine sastavljen je Prednacrt konvencije o nadležnosti i priznavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji. pa bi se i sudovi zemalja članica. nasljednopravni odnosi i zahtjevi s područja socijalne sigurnosti.. crnu listu čine kriteriji utvrđeni kao internacionalno neprihvatljivi. 1999. zabranjeni po konvenciji. crne liste i sive liste. sudovi zemalja članica ne mogu zasnovati nadležnost na kriterijima sa crne liste i oni su. Koncepcija je sljedeća: ako sa aspekta suda kojem je podnesen zahtjev postoji kriterij sa bijele liste. godine i svakako je najznačajnija međunarodna institucija kad je u pitanju unifikacija pravila MPP i procesnog MPP. dakle one u kojima oba ugovarača. Konačno. S druge strane. pa i pravila o međunarodnoj nadležnosti u priznavanju i izvršavanju stranih sudskih odluka. Jedini izuzetak od tog pravila je situacija u kojoj bi zbog neprihvatanja nadležnosti izabranog suda došlo do uskraćivanja pravde. 35 . sa tri kategorije kriterija za međunarodnu nadležnost (jurisdikcijskih standarda): kriteriji bijele liste. Prednacrt explicite isključuje određene vrste predmeta iz svog obuhvata. Voljni izbor međunarodne nadležnosti trebao bi biti vezan samo za business to business ugovore. prema tome. dobija na temelju stranačkog sporazuma međunarodnu nadležnost isključivog karaktera. zabranjuje se revizija po meritumu i utvrđeno je da razlog nepriznavanja ne može biti različitost primjenjenog materijalnog prava i prava zemlje u kojem se priznanje traži. prema kojem države ne trebaju ustanovljavati međunarodnu nadležnost svojih organa bez postojanja supstancijalne veze predmeta s njihovim teritorijalnim ili personalnim suverenitetom. Bijelu listu čine kriteriji utvrđeni konvencijom kao internacionalno prihvatljivi. vršeći ugovorne obaveze. kao bi tužba pred njima bila postignuta mimo sporazuma trebali proglasiti međunarodno nenadležnim. pri čemu se kao vezni kriterij uzima redovno boravište tuženog. Reguliranje direktne međunarodne nadležnosti u Prednacrtu počiva na općeprihvaćenom principu MPP. Prednacrt je sačinjen kao mješovita konvencija. bračnoimovinski režim i druga pravna pitanja proistekla iz bračnih i sličnih odnosa. zahtjevi za izdržavanje. Tako je u okviru EU u toj materiji postignuta unifikacija briselskim konvencijama I i II. Donošenje konvencije je iblo planirano za drugi dio 19. sjednice Konfedencije krajem 2002. a sivu listu čine svi ostali kriteriji utvrđeni nacionalnim zakonodavstvima država članica. odnosno preispitivanje međunarodne nadležnosti suda koji je odluku donio. a to su status fizičkih osoba.

pa čak i onda kada je sačinjen ili potvrđen na način koji je "za stranke uobičajen". ukoliko se o takvim pitanjima ne odlučuje kao o prejudicijelnim pitanjima. pri čemu u obzir dolazi i nadležnost prema forumu laesionis. te ako se radi o individualnim ugovorima o radu. Prednacrt je predvidio međunarodnu nadležnost prema principu forum delicti. Slično je regulirana i posebna međunarodna nadležnost u području individualnih ugovora o radu. Tako je predviđeno da se tužba vezana za ugovorne odnose može podnijeti sudu zemlje u kojoj je uslijedila potpuna ili djelimična isporuka robe. Osim toga. ukoliko je ova druga tuženome bila predvidljiva. a ukoliko je riječ o ugovoru koji obavezuje i na jedno i na drugo. u postupcima vezanim za prava koja su upisana u domaće javne registre (npr. preko posebnog. Pritom bi i u slučaju potrošačkih. pošto za potrošačke ugovore postoje posebna. a ne pred onim koji je prema Prednacrtu isključivo međunarodno nadležno. U Prednacrtu je veoma restriktivno propisan opseg isključive međunarodne nadležnosti pojedinačnih zemalja članica. ali i onda kada je sačinjen na način koji uključuje bilo koji drugi način komunikacije koji informaciju čini dostupnom kako bi se na nju moglo kasnije pozvati. Isto tako. Tako je u postupcima čiji su predmet nekretnine isključivo nadležno pravosuđe zemlje u kojoj je nekretnina situirana. Kad je u pitanju vanugovorna odgovornost za štetu. tada vrijedi poseban protektivni režim prema kojem potrošač može tužiti u zemlji svog redovnog boravišta ukoliko zahtjev proističe iz ugovora koji je nastao u vezi s poslovnim aktivnostima tuženog u toj zemlji. protektivna pravila prema kojima je nadležno pravosuđe zemlje članice u kojoj je redovno boravište potrošača. isključiva međunarodna nadležnost organa jedne članice bi mogla biti i otklonjena kao smetnja za priznavanje sudske odluke u drugim zemljama članicama i to voljom stranaka. gdje su kriteriji redovno boravište uposlenika ili lex loci laboris. što je u nacionalnim zakonodavstvima rijedak izuzetak. težišni kontakt za međunarodnu nadležnost je mjesto potpunog ili djelimičnog izvršavanja glavne obaveze. kao i u slučaju individualnih ugovora o raud. prava industrijskog vlasništva). Spomenute odredbe se odnose na business to business ugovore. Ukoliko bi tužilac tužio pred nekim drugim pravosuđem. Nacrt je explicite i direktno regulirao pitanje formalne valjanost sporazuma o nadležnosti. Tako će sporazum biti validan ako je sačinjen u pismenoj formi. i to najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu. Prednacrt je sadržavao i više pravila o specijalnoj međunarodnoj nadležnosti za pojedine vrste predmeta. u kojoj je uslijedilo djelimično ili potpuno pružanje usluge. svaka zemlja članica ima isključivu nadležnost u postupcima u kojima se odlučuje o statusnim stvarima domaćih pravnih osoba. 36 . bio uvažen princip sporazumnog izbora nadležnosti. prorogacionog sporazuma). Sporazumni izbor je također bez dejstva ukoliko predmet spada pod isključivu nadležnost propisanu konvencijom.Ako se. naime. radi o potrošačkim ugovorima (business to consumer). sud te zemlje će ipak biti međunarodno nadležan ukoliko se njegovoj nadležnosti ne usprotivi tuženi. ali samo nakon izbijanja sproa (dakle. naknadno.

Dakle. ali i onog o neovisnosti i nepristranosti suda. takav učinak bi bio moguć jedino uz kumulativno ispunjenje tri uvjeta:    Postojanje međunarodne nadležnosti suda koji je prvi poveo postupak i to po konvencijskim kriterijima ili po nacionalnim kriterijima koji su konzistentni sa konvencijskim Izvjesnost o mogućnosti priznavanja i izvršavanja odluke u inostranstvu Okolnost da sud koji je kasnije započeo postupak nema isključivu međunarodnu nadležnost prema konvenciji (a karakter isključive nadležnosti ima i nadležnost utemeljena sporazumom stranaka) Pa čak i tada je moguće da se kasniji posutpak ipak nastavi. pri čemu se pravila o litis pendenciji neće primjenjivati. ukoliko su konzistentni sa standardima konvencije. Da bi bila priznata. 37 . Što se tiče efekta res iudicata. ili ukoliko sud koji je prvi započeo parnicu iz bilo kojeg razloga ne presudi u razumnom vremenu. ukoliko je u ranije započetoj parnici tužilac propustio učiniti sve što je potrebno da bi odluka bila donesena. dvostruku litis pendenciju i b. prema konvenciji ga mogu imati samo presude koje su podobne za priznavanje i izvršavanje ex iure conventionis. kao i one donijete na temelju nacionalnih jurisdikcijskih kriterija. na prvom mjestu je smetnja ranije započete parnice u istoj stvari pred domaćim sudom. Sljedeća smetnja su eventualne proceduralne nekorektnosti poput one o obostranom saslušanju. strana presuda mora imati svojstvo pravosnažnosti i međunarodnu nadležnost. neće biti priznata presuda koju je donio sud koji je međunarodnu nadležnost utemeljio na kriterijima koji su u suprotnosti sa konvencijskim standardima o direktnoj međunarodnoj nadležnosti. Posebnom odredbom je regulirana smetnja koja se tiče ugrožavanja tuženikovog prava na odbranu. Što se tiče drugih potencijalnih smetnji za priznavanje. No. Konvencijski režim priznavanja se ne proširuje na presude koje dolaze iz zemalja koje nisu članice. U Prednacrtu je prihvaćena doktrina forum non conveniens. kaoi presudi donesenoj u nekoj 3. ukoliko ona ispunjava uvjete za priznavanje. Dejstvo dvostruke litis pendencije sastoji se u tome što bi se morao prekinuti postupak pred sudom jedne od zemalja ugovornica ukoliko se pokaže da je pred sudom neke druge zemlje ugovornice ranije započet postupak u istoj stvari (i među istim strankama). ekstrateritorijalno dejstvo presuda. zemlji.Prednacrt regulira dvije najznačajnije međunarodnopravne posljedice međunarodne ne/nadležnosti: a. Slijedi res iudicata efekt koji se pripisuje ranije donijetoj presudi u istoj stvari u zemlji priznavanja. U konvenciji stoji da će biti priznate i izvršene sve presude donijete na temelju konvencijskih pravila o direktnoj međunarodnoj nadležnosti. što će dovesti do suspenzije posutpka priznavanja. ako sud pred kojim je ranije započet postupak na zahtjev stranke utvrdi da je kasniji sud očigledno podesniji (clearly more appropriate) da riješi taj slučaj.

efikasnost arbitražnog rješavanja sporova je uvjetovana provođenjem arbitražnih odluka. 38 . odbijanje je moguće zbog dežurne rezerve javnog poretka. koristeći se pritom dvostrukim kriterijem: kriterijem mjesta donošenja odluke i kriterijem primijenjenog procesnog prava. Međutim. a uz to je BiH član spomenute Njujorške konvencije.) narušavaju poslovni ugled i kredibilitet stranaka koje odbijaju provesti arbitražnu odluku. korporativne sankcije. čemu doprinose tzv. mora ih pratiti i prijevod ovlaštenog prevodioca. Postupak priznavanja se odbija po istim principima kao i kod priznavanja stranih sudskih odluka. već se ograničava na ispitivanje postojanja propisanih uvjeta. Stoji. Potencijalne smetnje za priznavanje su taksativno propisane. Postupak priznavanja pokreće se zahtjevom. Naš ZMPP sadrži posebna pravila o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka (čl. sud ne zakazuje ročište. PRIZNAVANJE I IZVRSENJE STRANIH ARBITRAZNIH ODLUKA . pri kojima su takve arbitraže najčešće i osnovane. Ako su spomenuti dokumenti na stranom jeziku. činjenica je da se u najvećem broju slučajeva arbitražne odluke izvršavaju dobrovoljno. zabrana ponovnog obraćanja toj arbitraži i sl. a pritom može tražiti potrebna objašnjenja od arbitara ili od stranaka. Protiv rješenja koje sud donese može se izjaviti žalba u roku od 15 dana i o njoj bi odlučivali Vrhovni sud Federacije/RS. stavljanje na crnu listu. Mjesno je nadležan drugostepeni (kantonalni/okružni) sud na čijoj teritoriji treba provesti izvršni postupak (dakle. a obavezni sastojci podneska su uz to i sama arbitražna odluka.Te. naravno. To se u uporednom procesnom MPP rješava tako što se konačnim arbitražnim odlukama zakonom daje svojstvo izvršnog naslova (titulus executionis). Dakle.Postoji velika sličnost u pogledu mogućnosti i načina priznavanja stranih arbitražnih odluka sa priznavanjem i izvršavanjem stranih sudskih odluka. čime se stvara pravna mogućnost da se na temelju njih može pokrenuti izvršni postupak. Takve sankcije (npr. 97-101). već različita strukovna udruženja. ali i odluka donesena na teritoriji BiH po stranom procesnom pravu. i mogućnost ulaganja prigovora protivnika predlagača. S druge strane. Riječ je o sankcijama iza kojih ne stoji državna prinuda u formi izvršnog posutpka. ZMPP najprije daje kvalifikaciju pojma strane arbitražne odluke. Osnovna razlika je u tome što arbitraže nisu državni organi i što ne raspolažu sredstvima prinude ralizacije svojih odluka. Stoga je neminovno da se uspostavi proceduralna kopča između rezultata arbitražnog posutpka i mogućnosti prinudnog izvršenja. ili zbog fraudulonih radnja stranka koje bi bile vezane s procedurom. Kod nas se stranom arbitražnom odlukom smatra odluka donesena u inostranstvu. kao i na temelju pravosnažnih sudskih odluka. kriterij je situs tuženikove imovine koja je podobna za izvršenje). arbitražni sporazum u originalu ili ovjerenom prepisu. brisanje članstva iz udruženja.

ukoliko je takvo cijepanje moguće. te nerazumljivost i proturječnost dispozitiva odluke (čl. Nema priznavanja ni onda kad postoji nesklad između arbitražnog sporazuma i sastava arbitraže. 39 . godine. 9). 99 to su:      Isključiva međunarodna nadležnost našeg suda. telegrama i teleprinterskih saopćenja). koja danas ima više od 100 potpisnica. 6). Povreda prava na odbranu tuženog. a među njima je svakako najpoznatija Konvencija UN donesena u New Yorku 1958. Moguća je situacija u kojoj stranka pred našim sudom zahtijeva priznavanje strane arbitražne odluke koja je poništena ili obustavljena u sudskom postupku u zemlji iz koje potiče. spor uopće izuzme iz sudske nadležnosti i podvrgne arbitražnom postupku). Taj se zahtjev danas šire i elastičnije tumači. također je zakonski razlog da se obdije priznati strana arbitražna odluka (čl. 99 st. 99 st. odnosno u zemlji po čijem je procesnom pravu arbitraža postupala. države ugovornice će priznavati arbitražne odluke kao obavezujuće i izvršavati ih u skladu sa domaćim procesnim pravom. Povreda javnog poretka. Nedostatak reciprociteta. Preostali razlozi za odbijanje priznavanja također su vezani za specifičnosti arbitražnog postupka: arbitrabilnost spora (mogućnost da je prema ocjeni našeg suda. 3 Konvencije. 99 st. Pritom je ostavljena mogućnost djelimičnog priznavanja i izvršavanja odluke u idjelu u kojem prekoračenja nije bilo. 10 Prednosti koje arbitražno rješavanje sporova ima za stranke u inostrano obilježenimugovornim odnosima u odnosu na parnicu pred državnim sudovima su to što postoje multilateralne konvencije o priznavanju i izvršavanju stranih arbitražnih odluka. U centru pažnje je naravno validnost arbitražnog sporazuma. Osim ovog. 1 i 11). Prekoračenje ovlaštenja koja su arbitrima data arbitražnim sporazumom. To je najuspješnija međunarodna konvencija u sferi MPP uopće. Tako će se priznavanje strane arbitražne odluke odbiti ako sud utvrdi da arbitražni sporazum nije zaključen u pismenom obliku (odnosno razmjenom pisama. odnosno provedenog postupka jer ZMPP inzistira na tome da je arbitraža morala biti sastavljena tačno onako kako to stoji u arbitražnom sporazumu. po ocjeni našeg suda (čl. 99 st. U takvim slučajevima će priznavanje također biti odbijeno na temelju čl.Neke od njih su iste kao i u postupku za priznavanje sudskih odluka i prema čl. Konačnost odluke. do odbijanja priznavanja će dovesti i bilo koji drugi element koji se tiče općih elemenata njegove valjeanosti. Prema čl.

Neodgovarajući sastav arbitraže u odnosu na sporazum stranaka. i čiji je cilja da. u sadejstvu sa druim pravilima o priznavanju i izvršavanju stranih sudskih odluka omoguće ili isključe pravno djelovanje strane sudske odluke na domaćoj teritoriji. primjenjuju nakon što je odluka (u inostranstvu) već donesena. 5. S druge strane. sadržavati:    Original ili ovjereni prepis same odluke. koja imaju različitu svrhu i primjenjuju se u različitim procesnim momentima. te imaju različite pravne efekte. 3.Postoji još jedna klasifikacija u materiji međunarodne nadženosti i po njoj se razlikuju direktna i indirektna međunarodna nadležnost. To su pravila o indirektnoj međunarodnoj nadležnosti. Njujorška konvencija. 40 . Međunarodna nadležnost je predmet reguliranja dvaju vrsta pravnih pravila. Original ili ovjereni prepis arbitražnog sporazuma. Na jednoj strani. prema Konvenciji. to su pravila o međunarodnoj nadležnosti koja važe u zemlji porijekla odluke. i na osnovu kojih se odlučuje da li će postupak biti uopće vođen pred tim organima ili ne. 2. barem terminološki. međunarodna nadležnost tih organa može biti predmet naknadnog preispitivanja u zemlji u kojoj se traži priznavanje dotične odluke. a koja se primjenjuju kod otpočinjanja i vođenja posutpka u predmetima s elementom inostranosti i čiji je cilj da uspostave ili isključe međunarodnu nadležnost tih organa. Protivnost odluke javnom poretku zemlje u kojoj se priznavanje zahtijeva. ne inzistira na konačnosti odluke. i to prema jurisdikcijskim pravilima i standardima zemlje priznavanja. Konvencija utvrđuje i nekoliko razloga zbog kojih bi priznavanje i izvršavanje moglo biti odbijeno.Za razliku od Ženevske konvencije iz 1927. godine. Pravilima koja se. 7. 6. Povreda prava na odbranu tuženog usljed proceduralnih nekorektnosti. Okolnost da arbitražna odluka još nije postala obavezujuća ili su je poništili/obustaviti orhani zemlje u kojoj je donijeta. ali samo po prigovoru stranke protiv koje je odluka donijeta i ukoliko ta stranka dokaže postojanje tih razloga. Zahtjev za priznavanje i izvršenje mora. Nearbitrabilnost spora po pravu zemlje u kojoj se priznavanje zahtijeva. i Ženevske konvencije o izvršenju stranih arbitražnih odluk aiz 1927. To su pravila o direktnoj međunarodnoj nadležnosti. Ukoliko ovi dokumenti nisu sastavljeni na jeziku zemlje članice u kojoj se priznavanje traži. Prekoračenje ovlaštenja arbitra. 4. DIREKTNA I INDIREKTNA MEDJUNARODNA NADLEZNOST . Nevaljanost arbitražnog sporzaum ausljed nesposobnosti stranaka po njihovom personalnom pravu. Razlozi su: 1. mora ih pratiti ovjereni prijevod sačinjen od sudkog ili zakletog tumača. dakle. Konvencija expressis verbis isključuje među zemljama članicama važenje Ženevskog protokola o arbitražnim klauzulama iz 1923. odnosno od diplomatskog ili konzularnog predstavnika.

Npr. što nije podudarno sa upotrebom tih termina u nacionalnim zakonodavstvima. on će tužbu odbaciti zbog međunarodne nadležnosti. Konvencije posebno koriste termine direktna i indirektna međunarodna nadležnost. ili iz aspekta suda koji priznaje stranu odluku. Takva pravila najčešće traže oslonac u stranim pravilima o priznavanju i izvršavanju stranih sudskih odluka i ratio im je u tome što unaprijed osiguravaju priznanje domaće sudske odluke u određenoj stranoj zemlji. Međunarodna nadležnost domaćeg suda na temelju jednog takvog pravila mogla bi se nazvati indirektnom jer između ovlaštenja koje domaćem sudu daje domaći zakonodavac posreduje volja stranog zakonodavca oličena u njegovim pravilima o priznavanju stranih sudskih odluka. prema našem pravu ustanovi da je tuženi domiciliran u inostranstvu. neki su pravna utvrđenja bazirana na više činjenica (domicil ili redovno boravište). nadležnost domaćih organa čine ovisnom o mogućnosti priznavanja naše odluke u dotičnoj stranoj zemlji. a u drugom mogućnost da se strana odluka prizna. Neki jurisdikcijski standardi su proste činjenice (kao što je situs stvari). koji mora kvalificirati pojmove u normama o međunarodnoj nadležnosti kako bi utvrdio da li je sud odluke doista bio nadležan. Ako naš sud kvalificirajući pojam prebivališta tuženog. međunarodna nadležnost na osnovu situsa nekretnina ne izaziva nikakve neudomice. Riječ je o pravilima koja. o kvalifikaciji ovisi sama mogućnost da se postupak vodi.Ako je odluka donesena u državi X. U prvom slučaju.Kriteriji na kojima se zasniva međunarodna nadležnost organa jedne zemlje mogu imati različit karakter. a u drugom slučaju o tome da li su sudovi države X bili (mogli biti) nadležni prema pravilima o indirektnoj međunarodnoj nadležnosti države Y. pa su za kvalifikaciju mjerodavni domaće zakonodavstvo i pravna shvatanja. onda bi to značilo da je u prvom slučaju riječ o tome da li su organi države X nadležni prema njenim vlastitim pravilima o direktnoj međunarodnoj nadležnosti. Ima situacija kada domaće norme o međunarodnoj nadležnosti sadrže referencu vezanu za strano pravo i takva pravila se nazivaju pravilima s osloncem na strano pravo. ali temeljiti međunarodnu nadležnost prema domicilu ili sjedištu osobe nije uvjek jednostavno. Osnov i razlog za podjelu pravila o međunarodnoj nadležnosti na direktna idirektna može se naći i u nacionalnim izvorima procesnog MPP. sva pitanja u vezi sa njihovom primjenom su podvrgnuta legi fori. 41 . Kako je riječ o domaćim procesnim normama. Na taj problem se može gledati iz aspekta suda koji treba voditi postupak i koji treba kvalificirati pojmove u normama o međunarodnoj nadležnosti kako bi ustanovio da li je nadležan. ZNAČAJ KVALIFIKACIJE KOD UTVRDJIVANJA I PREISPITIVANJA MEDJUNARODNE NADLEZNOSTI . koja domaći sud uzima u obzir prije otpočinjanja postupka. a njeno priznavanje se traži u državi Y. a pritom ne postoji nikakav drugi osnov za posebnu međunarodnu nadležnost. a neki su i sami pravni odnos (državljanstvo). 62 našeg ZMPP. poput čl. Na takvu mogućnost posebno ukazuje analiza pravila sa osloncem na strano pravo.

Općeprihvaćeno mišljenje je da to nije prikladno.Kvalifikacija kategorija i pojmova u stranom procesnom pravu na koje domaća norma referira izvršit će se prema pravnim shvatanjima dotične strane zemlje. iako to nije bio slučaj u vrijeme kad je postupak pred stranim sudom počeo. već će samo utvrditi da li je povrijeđena naša isključiva međunarodna nadležnost. tada zasnivanje međunarodne nadležnosti na osnovu konvencijskih pravila treba vršiti rukovodeći se smislom i ciljevima konkretnog međunarodnog ugovora. 81 ZMPP koji propisuje da se nadležnost našeg suda cijeni prema čijenicama koje postoje u vrijeme kad parnica počinje teći. promjena prebivalušta/boravišta/državljanstva) ne može dovesti do gubitka nadležnosti. naš sud se neće dublje upuštati u ocjenu nadležnosti sutranog suda. Kada se međunarodna nadležnost zasniva na domaćim pravilima. 62: nadležnost naših sudova u bračnim sporovima stranih državljana uvjetovana je mogućnošću da odluka našeg suda bude priznata u njihovoj zemlji. Pitanje je treba li odbiti priznavanje strane odluke kad u momentu priznavanja postoje uvjeti za našu isključivu nadležnost. Ovdje se zapravo radi o prejudicijelnom pitanju i u interesu je međunarodne pravne saradnje i sigurnosti stranaka da se vodi računa o stranom pravu ukoliko je izvjesno ili izgledno da će priznavanje i izvršavanje naše odluke ovisiti o stranom organu. nego bi trebalo analogno primijeniti čl. U obrazloženju stoji da je prvostepeni sud propustio provođenjem odgovarajućih dokaza utvrditi da li je tuženi u postupku pred stranim sudom u vrijeme podnošenja tužbe imao stalni boravak u Njemačkoj koji bi mogao positovjetiti sa pojmom prebivališta prema domaćem pravu i u ovisnosti o utvrđenju ove činjenice ocijeni da li se radi o isključivoj nadležnosti suda BiH. 1 ZMPP. Kada je riječ o kontroli međunarodne nadležnosti stranog suda u posutku priznavanja i izvršavanja strane sudske odluke. Kasnija izmjena činjeničnog stanja (npr. polazeći od okolnosti da je tuženi državljanin BiH u postupku pred stranim sudom u vrijeme podnošenja tužbe pred stranim sudom i u toku vođenja posutpka imao posljednje prebivalište u BiH. odlučujući o zahtjevu revidenta. a kako se tuženi protivi priznavanju strane odluke nisu se stekli uvjeti za priznavanje pa je donio rješenje kojim se odbija priznavanje. a primjenom čl. Relevantan je trenutak u kojem se priznaje strana odluka. poništio prvostepenu odluku. a ne trenutak pokretanja postupka pred stranim sudom. Primjer: Prvostepeni sud je. a sudska praksa u ovakvom slučaju često pribjegava legi fori. 2 i čl. zaključio da u ovoj stvari postoji isključiva nadležnost suda BiH. 42 . treba imati na umu da su za međunarodnu nadležnost našeg suda relevantne činjenice koje postoje u vrijeme otpočinjanja parnice. većina u samom aktu daju autonomno tumačenje pojedinih pojmova koje postaje obavezno za zemlje članice. gdje je sa tužiteljicom živio do odlaska u Njemačku. Što se tiče konvencija i međunarodnih ugovora. Drugostepeni sud je. 61 st. 89 st. ZMPP propisuje da se neće priznati strana odluka ako u predmetu postoji isključiva nadležnost našeg suda. Čl. Ako međunarodni ugovor ne sadrži potrebna preciziranja.

pogotovo u sistemima ograničene kontrole kakav je kod nas. Država priznavanja ne može neposredno utjecati na ovakve akte stranaka. Smatra se da primjena stranih propisa o međunarodnoj nadležnosti. U prvom redu povreda domaćeg javnog poretka je općeprihvaćen razlog za odbijanje priznavanja. ima za posljedicu to da je strani sud međunarodno nadležan ili ne. (koji do danas nije postao konvencija). ali je strani sud utemeljio svoju međunarodnu nadležnost na nekom od "ekscesnih" internacionalno neprihvatljivih kriterija? U EU su eskcesni kriteriji na crnoj listi. UTJECAJ REZERVE JAVNOG PORETKA I IZIGRAVANJA ZAKONA . Primjena tih privima. stranke mogu. samo u tome da se onemogući priznavanje strane odluke donesene u nekorektnom postupku ili one čije je rješenje o meritumu neprihvatljivo. rezerva javnog poretka ima dvostruk značaj. godine i ne smiju se primjenjivati.To znači da bi naš sud u postupku priznavanja trebao procijeniti da li su u vrijeme kad je započeta parnica pred stranim sudom postojale pretpostavke za našu isključivu nadležnost. postavlja se pitanje može li se rezerva javnog poretka upotrijebiti onda kad sama strana odluka nije u suprotnosti s javnim poretkom zemlje priznavanja. redovno boravište tužioca). jurisdikcijski test ograničavaju na provjeru postojanja vlastite isključive nadležnosti. kao naša. a takvu listu je sadržavao i Prednacrt haške konvencije o međunarodnoj nadležnosti i priznavanju presuda u građanskoj i trgovačkoj materiji iz 1999. Postoji mišljenje da se i ovdje treba rukovoditi ciljem postupka priznavanja i izvršavanja. pa se postavlja pitanje treba li reagirati nepriznavanjem odluke? To vrijedi i za zemlje koje. za očekivati je da će one ponekad pribjegavati vještačkom stvaranju ili mijenjanju kriterija za međunarodnu nadležnost. Međutim. a sama činjenica da on to jest nije po sebi nepodnošljiva za zemlju priznavanja. i to u postupku pred sudom same te zemlje. a on je. pošto je njen smisao u tome da se na domaćoj teritoriji neutraliziraju efekti nekorektno provedenog postupka i nedopustive odluke o meritumu. U takvom slučaju ne bi bilo mjesta upotrebi rezerve javnog poretka. Sporno je jedino to što je on nadležan baš na osnovu konkretnog neprihvatljivog kriterija (npr. 43 . pošto fraudulozno ponašanje može biti upravljeno baš na izigravanje isključive nadležnosti našeg suda. Kako se međunarodna nadležnost bazira na činjenicama na koje stranke najčešće mogu utjecati. na kojim god kriterijima se ona bazirala. domicil muža. ne može dovoditi donepodnošljivih posljedica za zemlju priznavanja. Za stranke je veoma značajno pitanje pred čijim će sudom biti raspravljeni njihovi pravni odnosi s međunarodnim elementima.U kontekstu priznavanja i izvršavanja stranih sudskih i arbitražnih odluka. Što se tiče frauduloznog ponašanja. a regulativom Vijeća iz 2000. kao i kod izigravanja na području sukoba zakona biti motivirane primjenom za njih povoljnijeg materijalnog prava (jer svaki sud primjenjuje vlastita koliziona pravila koja mogu voditi do različitih mjerodavnih prava).

iako u stvarnosti još uvijek nije sasvim tako. koje ima najviši rang u svim savremenim pravnim sistemima. čini se da nema mjesta. pa se postavlja pitanje da li to iziskuje primjenu naročitih pravila procesnog MPP? Idealna situacija bi trebala biti takva da svojstvo stranca nema nikakvog utjecaja na pristup postupku pred domaćim organima. Oni se mogu obraćati domaćem pravosuđu i da bez naročitih uvjeta sudjeluju u građanskom sudskom postupku. predmet u sektoru konkurentne međunarodne nadležnosti. U tom smislu treba tumačiti i odredbu Europske konvencije o ljudskim pravima u kojoj se govori o pravu na pravičan postupak. Uskraćivanje prava na pravnu zaštitu strancima najozbiljnije bi dovelo u pitanje njihov pravni status. stranci su načelno izjednačeni s domaćim državljanima. a ni zakonskog uporišta da se priznavanje strane odluke odbije zbog frauduloznih radnji. Ne može se reći da je strančev položaj u postupku pred domaćim sudom uvijek potpuno isti kao i položaj domaćeg državljanina jer se može desiti da strančev procesnopravni položaj bude nepovoljniji u odnosu na domaće državljane. 44 . niti na procesnopravni položaj stranca. PRAVNI POLOŽAJ STRANACA RESTRIKCIJE PROCESNOPRAVNE PRIRODE .Pogotovo ako se ima u vidu da se nadležnost stranog suda ne preispituje ukoliko je. Ukoliko se pred domaćim organom vodi posutpak u privatnopravnom predmetu s inostranim obilježjima u subjektu. kao i u postupku pred drugim državnim organima koji odlučuju u privatnopravnoj sferi. Iz toga slijedi da bi i pravo na pravnu zaštitu trebalo strancima biti dostupno bez restrikcija.Opća deklaracija o pravima čovjeka i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima garantiraju svakom čovjeku pravni subjektivitet kao ljudsko pravo. U pogledu pravne zaštite njihovih subjektivnih prava. a strani element je državljanstvo stranke. ali i načelo jednakosti pred zakonom. Ove odredbe međunarodnog prava treba tumačiti i kao pravo svakog čovjeka na slobodan pristup sudovima bilo koje države. Tome treba dodati i odredbe o slobodnom pristupu sudovima država ugovornica haških konvencija o pravnom položaju apatrida. Savremeni pravni sistemi poznaju uglavnom 2 ustanove koje tome vode: aktorska kaucija i pravo na besplatnu sudsku pomoć (o čemu će biti kasnije u skripti). to praktično znači da u postupku sudjeluje stranac. Današnje države omogućavaju sticanje i uživanje čitavog niza privatnih prava koja strancima nisu bila ranije dostupna. s našeg aspekta. te o statusu izbjeglica.

Ako tužilac. a ako je odlučeno pozitivno. Takav zahtjev bi se mogao postaviti i kasnije ukoliko je tuženi tek tada saznao da je tužilac strani državljanin/apatrid ili ako je to tužilac tek tada i postao. Kad su u pitanju pravne osobe. 1). 4 podrvrgava pravu njihove nacionalne pripadnosti.STRANAČKA I PARNIČNA SPOSOBNOST STRANACA . Šta više.Kad parnicu pred domaćim sudom pokreće stranac (ili apatrdi) koji nema prebivalište u BiH. izgubi spor. 84 st. 45 . smatrat će se da je tužba povučena (u prvom stepenu) ili da je odustao od pravnog lijeka (u drugom stepenu. u smislu čl. Tuženi treba da postavi zahtjev za polaganje kaucije. Zahtjev se mora podnijeti odmah po saznanju za tu okolnost. 82 st. dok se sama kaucija ne položi. čl. 82 st. bilo po zakonu BiH. i pomoću čl. kad je u pitanju parnična sposobnost. moglo bi se dogoditi da se troškovi parnice ne mogu namiriti iz njegove imovine koja se nalazi u inostranstvu. 17 ZMPP. 2). Radi se o novčanom iznosu koji služi za osiguranje troškova postupka za slučaj da stranac izgubi spor. 79 st. Prema ZMPP momenat do kojeg se zahtjev može postaviti je pripremno ročište. 2).Ukoliko tužilac ne plati kauciju u roku koji mu je određen. Naš je zakonodavac odstupio od teritorijalnog principa koji je u ovoj materiji uobičajen. koja je vezana sa dostizanjem određene životne dobi. u oba slučaja bez prebivališta u BiH. i svojom izjavom može u svakom trenutku preuzeti vođenje parnice ukoliko ju je do tada vodio njegov zakonski zastupnik. tada tuženi može postaviti zahtjev za polaganje aktorske kaucije (cautio iudicatum solvi). Za primjenu instituta aktorske kaucije u našem pravu su potrebna dva preduvjeta: 1) 2) Tužilac treba da je strani državljanin ili apatrid. 2 ZMPP. CAUTIO IUDICATUM SOLVI . Podnošenje zahtjeva za polaganje tužilačke/aktorske kaucije ima suspenzivno dejstvo na parnicu koja se ne može nastaviti dok o tome zahtjevu ne bude odlučeno. njihova se stranačka sposobnost na temelju čl.ZMPP sadrži odredbe o stranačkoj i parničnoj sposobnosti stranih državljana i stranih pravnih osoba. po čl. 79 prihvatio personalni princip što znači da će se na pitanja stranačke i parnične sposobnosti stranaca primijeniti propisi njegovog nacionalnog procesnog prava. Zato sud određuje visinu kaucije i rok u kojem se ona mora položiti (čl. prije upuštanja u meritum (čl. a ako ga nije bilo onda na prvom ročištu za glavnu raspravu. stranac će se smatrati parnično sposobnim bilo po svom nacionalnom zakonu. koji je strana osoba bez prebivališta u BiH. 84 st.

kvalifikaciju isprave treba vršiti po autonomnim konvencijskim pojmovima. Riječ je o ustanovi čiji cilj nije u tome da se diskriminiraju stranci u postupku pred sudom. ali je riječ o oborivoj pravnoj pretpostavci. ovjera njene autentičnosti. tj. čija je članica BiH. Imajući na umu svrhu ustanove besplatne sudske pomoći. U pravilu se traže 2 uvjeta kako bi se stranoj javnoj ispravi priznala dokazna snaga koju u postupku pred domaćim sudom imaju javne isprave koje su izdali domaći organi. kakav je npr. 13) te se isprava mora pribaviti uz međunarodnu pravnu pomoć ili je može prezentirati sama zainteresirana stranka. rođenje ili smrt i sl. Postoji i mogućnost oslobađanja stranaca od uvjeta reciprociteta na temelju bilateralnih i multilateralnih međunarodnih ugovora. državljanstvo. ako se radi o tužiočevom potraživanju iz radnog odnosa u BiH. mjerodavan je lex fori. Nasuprot tome. uvjetovanja je postojanjem reciprociteta sa njihovom državom. mogu se dokazivati samo stranim javnim ispravama (npr. karakterizaciju same strane isprave kao javne ili privatne treba vršiti prema pravu države porijekla isprave. Kad god je to moguće. tj. 83 ZMPP). a ukoliko ih nema. ili diplomatsko-konzularno predstavništvo njegove zemlje. godine. stranac ne može računati na besplatnu sudsku pomoć ako prethodno ne dokumentira svoje imovinsko stanje ispravom koju izdaju nadležni organi u zemlji njegovog prebivalušta. Ipak. Prvi uvjet je postojanje reciprociteta u pogledu uvažavanja javnih isprava između domaće i dotične strane zemlje. zaključenje braka. mjeničnim ili čekovnim tužbama i u slučaju podnošenja protivtužbe (čl. koji bi u slučaju nemogućnosti izvršenja na tužiočevoj imovini morao sam snositi parnične troškove. a to će biti osoba koja uživa azil u BiH. Svrha ove ustanove (tzv. države čiji je državljanin ili vrste spora. I onda kad reciprocitet sa strančevom državom nije sporan. premda je dobio spor. o bračnim ma/paternitetskim sporovima. siromaško pravo) nalagala bi da se ona bezuvjetno mora primijeniti i na strance. ZMPP je prihvatio kauciju novijeg tipa i ona se ne traži od stranca/apatrida koji žive u BiH. dat u Haškoj konvenciji o ukidanju potrebe legalizacije stranih isprava iz 1961. kao što je to slučaj i kod aktorske kaucije. već da se zaštiti tuženi. UVJETOVANJE BESPLATNE SUDSKE POMOCI . ako bi njihovo plaćanje stranku/njenu porodicu egzistencijalno ugrozilo (čl. UPOTREBA STRANIH JAVNIH ISPRAVA . Da li je legalizacija neke strane isprave potrebna prvenstveno određuju međunarodna pravila.Neke pravne i druge činjenice u postupku kod predmeta s inostranim obilježjem. kao i apatridima.) Na isti način se dokazuje i sadržaj stranog prava (čl.Predviđena je mogućnost da stranka u postupku bude oslobođenja plaćanja troškova postupka. stranac čija država ne naplaćuje kauciju državljanima BiH (faktički reciprocitet).Postoje i razlozi koji isključuju pravo tuženog na osiguranje parničnih troškova. takva pomoć bi trebala biti bezuvjetno dostupna i strancima čije je prebivalište u BiH. obavezu stranca na plaćanje kaucije i oni se tiču same ličnosti tužiova. On se ne mora dokazivati. kad su u pitanju strani državljani. 172). Drugi uvjet je legalizacija strane javne isprave. vlasništvo. a prema kojoj se stranim javnim ispravama smatraju: 1) Isprave koje je izgao organ ili službenik državnog pravosuđa 46 .

Bilateralnim ugovorima države nastoje isključiti potrebu legalizacije javnih isprava u uzajamnom pravnom saobraćaju. a koju izdaje organ države iz koje isprava potiče. Isto tako. a na multilateralnom planu Haška konferencija za MPP je stvorila uspješan multilateralni međunarodni instrument još 1961. predsjednik suda). Prvu vrše organi države u kojoj je isprava izdata i u pravilu se podrazumijeva da je najprije ovjeri rukovodilac organa koji je ispravu izdao (npr. domaće javne isprave namijenjene za upotrebu u inostranstvu podliježu ovjeri nadležnih organa FBiH. konvencija propisuje da je jedina formalnost koju ugovornice mogu zahtijevati je potvrda (certifikat) vjerodostojnosti potpisa. 47 . javne isprave izdate u inostranstvu važe u BiH u skladu s bilateralnim međunarodnim ugovorima. ovjera potpisa kad su stavljeni na privatne isprave LEGALIZACIJA je postupak u kojem se potvrđuje vjerodostojnost potpisa osobe na ispravi. Postojanje (faktičkog) reciprociteta utvrđuje Ministarstvo pravde BiH po prethodno pribavljenom mišljenju Ministarstva vanjskih poslova. kao i nadovjeri od nadležnih institucija BiH u skladu sa međunarodnim ugovorima koji su na snazi u BiH. Postoje unutarnje i međunarodne legalizacije. Konvencija koja efikasno reducira formalnosti koje se moraju ispuniti kako bi javna isprava izdata u jednoj ugovornici mogla biti upotrijebljena u ostalima. Potvrda može biti sastavljena na jeziku zemlje čiji je organ izdaje. čiji je obrazac utvrđen aneksom konvencije. (gore navedeni). BD. svojstva u kojem je potpisnik isprave postupio. stavljanje na ispravu ili njen dodatak. za ovjeru je nadležno Ministarstvo pravde (prethodno rukovodilac organa koji je ispravu izdao). te pečata na njoj. a za nadovjeru Ministarstvo vanjskih poslova BiH. važit će ukoliko sadrže sve elekente propisane odgovarajućim međunarodnim konvencijama i pod uvjetom reciprociteta. te ministarstvo vanjskih poslova. ovjera tačnosti datuma. Prema Zakonu o važnosti javnih isprava u BiH.2) 3) Administrativnopravne isprave Isprave koje je izdao ili ovjerio javni bilježnik 4) Službene izjave kao što su izvodi o upisu u javne knjige. Međunarodnu legalizaciju predstavlja ovjeravanje autentičnosti od strane diplomatsko-konzularnog predstavništva države u kojoj se isprava treba upotrijebiti. Ukoliko isprave dolaze iz zemlje sa kojom nemamo bilateralni ugovor. Umjesto složenog postupka legalizacije. Premda zakon ne imenuje organe nadležne za nad/ovjeru u odsustvu međunarodnog ugovora. RS. te istovjetnosti pečata kojim je isprava snabdjevena. potom resorno ministarstvo.

PRIMJENA STRANOG PRAVA - Nabitnija specifičnost postupka u inostrano obilježenim predmetima je to da pri odlučivanju o meritumu često treba primijeniti strano umjesto domaćeg prava. To će biti slučaj uvijek kada domaće kolizione norme upućuju na pravo strane države. Postoji službena dužnost domaćeg suda da utvrdi sadržaj materijalnog prava te da ga pravilno primijeni (iura novit curia). Stranke u tome ne moraju sudjelovati, niti zbog toga smiju trpjeti štetne posljedice, jer im na raspolaganju stoje pravni lijekovi. Da li taj princip vrijedi i onda kada mjerodavno materijalno pravo nije domaće, već je to pravo neke strane države. Nerealno je očekivati da domaći sud poznaje strana zakonodavstva, kao što je dužan poznavati domaće. U današnjem procesnom MPP poznata su dva stanovišta: 1) Strano pravo ima jednak tretman kao domaće - angloamerički pravni krug podrazumijeva dužnost stranaka da se pozovu na strano pravo i da dokažu njegov sadržaj. Ukoliko stranke to ne učine, sudovi u dotičnim zemljama neće odbiti tužbeni zahtjev, nego će donijeti odluku na temelju vlastitog prava (lex fori), na temelju presumpcije da su rješenja u stranom i domaćem pravu jednaka. Glavna procesno-pravna posljedica je nemogućnost upotrebe revizije zbog pogrešne primjene prava. 2) Tretiranje stranog prava kao činjenične stvari (res facti) - kontinentalno-europske zemlje princip iura novit curia se proširuje i na postupke u inostrano obilježenim predmetima, što znači da je utvrđivanje sadržaja stranog prava zadatak suda kojeg on obavlja ex officio. Sud će to najčešće učiniti preko državnih organa (Ministarstvo pravosuđa ili vanjskih poslova), uz međunarodnu pravnu pomoć, korištenjem stručne literature i uz dobrovoljnu asistenciju stranaka. Isto rješenje je i u čl. 13 ZMPP. Što se tiče procesno-pravnih posljedica, izjednačavanje stranog prava sa domaćim znači i dopuštenost pravnih lijekova kojima je cilj da se otkloni pogrešna primjena materijalnog prava (žalba/revizija).

MEDJUNARODNA REGULACIJA - Haška konvencija o građanskom sudskom postupku (1954/1957. godine, a BiH ju je preuzela 1993.) Konvencija oslobađa aktorske kaucije i dostupnost besplatne sudske pomoći. Oslobađanje od polaganja cautio iudicantum solvi je prema konvenciji dvostruko uvjetovano:

48

1) 2)

Državljanstvom Domicilom

Drugim riječima, tužilac ili intervenijent koji je stranac za zemlju u kojoj se vodi postupak oslobođen je od obaveze uplate kaucije radi obezbjeđenja parničnih troškova, pod uvjetom da je državljanin jedne od zemalja ugovornica, te da je domiciliran u jednoj od tih zemalja. Konvencija ne dira u eventualno povoljniji ugovorni režim (bez uvjeta u pogledu domicila), koji od ranije postoji između ugovornica na bi/multilateralnoj osnovi. Konvencija zauzvrat garantira izvršivost presuda koje glase na plaćanje parničnih troškova u zemljama ugovornicama, ukoliko su izrečene protiv tužioca ili intervenijenta koji je oslobođen kaucije, bilo po konvencijskih odredbama ili po unutarnjim propisima zemlje u kojoj je presuđeno. Zahtjev za klauzulu izvršnosti podnosi se u pravilu diplomatskim putem, ali konvencija se ne protivi ni mogućnosti da klauzulu izvršnosti zahtjeva i sama zainteresirana stranka, ukoliko je takav put ugovoren drugim međunarodnim ugovorom. Postupak u kojem se odluke koje se odnose na troškove nije kontradiktoran, ali je dvostepen i u tom smislu je podvrgnut legi fori. Uvjeti koji moraju biti zadovoljeni: 1) 2) 3) Autentičnost prepisa odluke Njena izvršnost prema propisima zemlje donošenja Jezik dispozitiva odluke

Naši sudovi su prema konvenciji dužni pružiti besplatnu sudsku pomoć (siromaško pravo) državljanima svih ugovornica jer je u tom pogledu među njima ovom konvencijom uspostavljen diplomatski reciprocitet. To znači dostupnost tog prava pod istim uvjetima pod kojima je ono dostupno našim državljanima, dakle, uz predočavanje uvjerenja. Konvencija obavezuje zemlje ugovornice na punu saradnju u pogledu davanja informacija koje se odnose na imovinsko stanje stranke koja pretendira na besplatnu sudsku pomoć. Državljani zemalja ugovornica, koji imaju dokaz o siromaškom statusu, imaju i pravo na besplatno dobivanje izvoda iz matičnih knjiga, a isprave potrebne za stupanje u brak besplatno ovjeravaju diplomatska ili konzularna predstavništva zemalja ugovornica. Haška konvencija o olakšavanju pristupa pravosuđu na međunarodnom pravu (1980., a u BiH je na snazi od 1993.) - Konvencija kojom se princip nacionalnog tretmana u pogledu uživanja prava na besplatnu sudsku pomoć u građanskoj i trgovačkoj materiji proširuje u odnosu na režim utvrđen Haškom konvencijom o građanskom sudskom postupku iz 1954. godine i na osobe koje imaju redovno boravište na teritoriji jedne od zemalja potpisnica. Tretman se proširuje i na osobe koje su ranije imale redovno boravište u zemlji ugovornici u kojoj je posutpak pokrenut ili će biti pokrenut, pod uvjetom da je predmet spora vezan za to ranije boravište. Domašaj ove konvencije proširen je i na oblasti upravnog, socijalnog i fiskalnog prava, ukoliko je u državi u kojoj se postupak pokreće lege fori predviđena mogućnost pružanja besplatne sudske pomoći u tim oblastima. Tri praktične najznačajnije konvencijske odredbe u ovoj materiji su :

49

a. b. c.

one kojima je utvrđeno da su dokumenti potrebni u postupku dobivanja sudske pomoći oslobođeni svih ovjera ili drugih formalnosti (legalizacija i sl.), da se postupak prijema, prosljeđivanja ovih dokumenata, kao i donošenje odluke o molbi obavljaju besplatno, te da se razmatranje ovih molbi u zamoljenoj državi obavlja po hitnom postupku.

U pogledu aktorske kaucije, konvencija iz 1980. godine za oslobađanje od polaganje garancije ili depozita u bilo kojem vidu dovoljno je da stranka ima redovno boravište u nekoj od država ugovornica (nije više neophodno da ona ima i državljanstvo neke od ugovornica). RESTRIKCIJE MATERIJALNOPRAVNE PRIRODE - Pojam državljanstva uključuje u sebi formalnopravnu dostpunost svih političkih, građanskih i ekonomsko-socijalnih prava koje jedna država može osigurati. Iz definicije proističe da samo domaćim državljanima pripada puni obim svih tih prava u jednoj zemlji. Ograničenja koja u tom pogledu mogu pogađati strance/osobe koje nisu domaći državljani, i danas postoje u uporednom pravu u sferi javnih, političkih i privatnih prava. Upravo su ta ograničenja dodatni uvjet ili čak eventualno isključenje stranaca iz sticanja i uživanja izvjesnih privatnih prava u domaćoj državi.

PRAVNA PRIRODA NORMI - Norme o dostupnosti pojedinih privatnih prava strancima, odnosno o ograničenjima tih prava, imaju internopravni karakter: svaka ih država donosi na osnovu svog teritorijalnog suvereniteta, koji joj daje vlast nad osobama i stvarima na njenoj teritoriji. Pošto je reguliranje prava stranaca interna stvar države, to znači da se ni jednu državu ne može obavezati na to da strancima učini dospunim izvjesna prava. Kad je u pitanju reguliranje ove materije međunarodnim ugovorima između različitih državama na bilateralnoj ili multilateralnoj osnovi, najveći značaj ima klauzula najvećeg povlaštenja i klauzula nacionalnog tretmana. Klauzula najvećeg povlaštenja (klauzula najpoštovanije nacije) je ugovorna klauzula kojom se svaka država ugovornica obavezuje da državljanina druge ugovornice osigura najpovoljniji tretman koje je u pogledu uživanja konkretnog prava već dala ili će ubuduće dati državljanima neke treće države. Ovakva klauzula cilja na izjednačavanje položaja državljana različitih zemalja u domaćoj državi i time na proširenje osnova reciprociteta. Klauzula nacionalnog tretmana ima daleko veći značaj, ali i manju upotrebu. Ovom se klauzulom državljani zemalja ugovornica izjednačavaju u pogledu dostupnosti nekih prava sa domaćim državljanima. Na taj način neka prava koja bi za strance inače bila relativno ili apsolutno nedostupna postaju za državljane država ugovornica opća prava. Što više, u nekim međunarodnim ugovorima se ide i dalje, pa se državljanima zemalja ugovornica garantiraju tzv. minimalna prava, bez obzira na to da li ih unutrašnje zakonodavstvo ugovornica daje i svojim državljanima. Moglo bi se postaviti pitanje o prioritetu u primjeni između normi o pravima stranaca i kolizionih normi. Ako se pred domaćim sudom vodi ostavinski posutpak povodom nepokretne zaostavštine ostavitelja koji je u momentu smrti bio strani državljanin države X.

50

oba nasljendnika imaju pravo na nasljeđe. premda mu to pravo pripada po lex causae.. Drugim riječima. od stranog materijalnog prava (lex causae) na koje one upućuju. Stranci trebaju imati jednak privatnopravni položaj bez obzira na to u kojem dijelu države borave ili prebivaju. su propisi o kretanju i boravku stranaca. Domaća koliziona norma upućuje na ostaviočevu lex nationalis kao mjerodavno pravo prema kojem.Pretendenti za nasljeđe su jedan domaći državljanin i jedan strani državljanin države X. našeg i uporednog. ostaviočeva djeca. a ne entitetsko jer bi se moglo desiti da stranac može uživati neko privatno pravo u većem obimu u jednom entitetu/kantonu što bi ukazivalo na podijeljeni suverenitet na državnoj teritoriji. propisi iz oblasti vlasničkopravnih odnosa. Ipak. privrednih društava. 51 . U našem MPP regulacija privatnih prava stranaca je fragmentirana i nepotpuna. Kao važnije izvore normi o pravima stranaca za naše pravo. zakonodavstvo o privatnim pravima stranaca mora biti centralno. PRAVNI IZVORI . odnosno stupaju u pravne odnose. pored ustavnih normi. što bi istovremeno otežalo ili onemogućilo uspostavu reciprociteta sa stranim državama. što su norme o privatnim pravima stranaca legis fori jače u primjeni od kolizionih normi. Ako ovaj uvjet nije ispunjen. stranac neće moći naslijediti. Da bi se to postiglo.. To dalje znači da norme o pravima stranaca imaju prioritet u primjeni u odnosu na domaće kolizione norme. naime. To ilustrira karakter normi o pravima stranaca koje predstavljaju izraz suverenosti domaće države i njenog suverenog prava da svojim normama uređuje privatnopravni status stranaca na svojoj teritoriji. pitanje da li je neko privatno pravo dostupno strancima uvijek je prethodno pitanje kod rješavanja sukoba zakona povodom privatnopravnih odnosa s inostranim elementima. odnosno. stranih ulaganja. i da predstavljaju korekciju rješenja dostignutog kolizionim mehanizmom. kao relativno dostupno (relativno rezervirano) pravo. Ovo je posljedica toga. godine). Reciprocitet je.Karakteristika ove oblasti MPP. je oskudnost i nepotpunost izvora koji uvu materiju reguliraju. s obzirom na stepen srodstva. intelektualnog vlasništva. uvjet pod kojim je strancu dostupno pravo na naslijeđe. U praksi je teško odrediti je li neko pravo strancu dostupno (i pod kojim uvjetima) ili nije. a donošenje posebnog zakona za ovu materiju je još uvijek rijetkost (SSSR je imala takav zakon 1981. stranac neće moći naslijediti u domaćoj zemlji ukoliko između ovih država nema reciprociteta. neovisno o rješenju merituma stvari na osnovu mjerodavnog stranog prava.

Dostupnost pojedinih privatnih prava strancima PITANJE OSOBNOG STATUSA – FIZIČKE OSOBE . državljanski zakon ili lex nationalis ili lex domicilii osobe). Ako je neko pravo relativno ili uvjetno dostupno (relativno rezervirano). koji su u funkciji principa in favorem negotii. ili da bude subjekt najvećeg broja obligacionih odnosa.Kad se radi o ocjeni poslovne sposobnosti stranaca to se pitanje u pravilu prepušta njihovom personalnom pravu (nacionalni. Kod uživanja takvih prava stranci imaju nacionalni tretman. uporedno pravo poznaje izuzetke kada se stranac u domaćoj zemlji smatra poslovno sposobnih. znači da ga stranac može steći ivršiti samo pod naročitim uvjetima koji se od domaćih državljana ne traže.Nakon odredbe u kojoj je propisano da je za pravnu i poslovnu sposobnost fizičke osobe mjerodavno pravo države čiji je ona državljanin (čl. Ako neko privatno pravo stranac u domaćoj državi ne može steći. 14). ono je nedostupno ili apsolutno rezervirano.KATEGORIZACIJA PRIVATNIH PRAVA STRANACA .Najznačajnija kategorizacija privatnih prava stranaca je ona koja se bazira na njihovoj dostupnosti strancima. pa se privatna prava koja su strancima dostupna pod svim uvjetima kao i domaćim državljanima nazivaju općim ili bezuvjetno dostupnim pravima. a ona koja su strancima nedostupna zovu se nedostupnim (tj. Opća privatna prava strani mogu sticati i vršiti isto kao i da su domaći državljani. To je slučaj sa sticanjem prava vlasništva na nekretninama koje se nalaze na domaćoj teritoriji.se smatra da je svaka fizička osoba pravni subjekt (ima pravu sposobnost) i u tom pogledu svojstvo stranca nema utjecaja. slijedi odredba u kojoj stoji da je fizička osoba koja je poslovno nesposobna po svom naiconalnom pravu ipak poslovno sposobna. Takvu korekciju poznaje i naš ZMPP. U ovu kategoriju spada pravo stranca da stupi u brak na domaćoj teritoriji i pred domaćim organima. svojstveni su materiji ugovornih obligacija i to na području mjeničnog i čekovnog prava. Tako se strančevo pravo da nasljedi često uvjetuje reciprocitetom. ona koja su strancima dostupna pod posebnim uvjetima zovu se relativna ili uvjetno dostupna (relativno rezervirana za domaće državljane). 52 . Ne stavljaju se ograničenja mimo onih predviđenih njegovim personalnim zakonom. Najčešće se kao takvi uvjeti javljaju reciprocitet sa strančevom državom u pogledu uživanja istih prava u dotičnoj stranoj zemlji naših državljana. predma to svojstvo ne bi mogao imati po svom domovinskom pravu. Takvi izuzeci. domicil stranca na domaćoj teritoriji ili prethodno odobrenje nadležnog organa domaće države. kao i stvarnopravnih odnosa povodom pokretnih stvari. apsolutno rezerviranim za domaće državljane). ako ima poslovnu sposobnost po pravu mjesta gdje je nastala obaveza.Nasuprot tome.

gdje je predviđena restrikcija u pogledu visine stranog uloga koji je limitiran na 49%. ono se ipak podvrgava legi fori. Treći oblik ostvarivanja prava na poslovanje stranih pravnih osoba u BiH (pored ulaganja u domaće subjekte i osnivanje vlastitog preduzeća) je preko zasutpničkog ugovora sa domaćim firmama. odnosno ugovora o prodaji strane robe sa konsignacije. na ocjenu njegove poslovne sposobnosti primjenit će se mjesto njegovog nacionalnog zakona (lex nationalis). u situaciji kad strana pravna osoba želi djelovati na tlu domaće države čine se značajna odstupanja od izloženog načela.Statusna pitanja pravne osobe (osnivanje. a pravni subjekt u koji je uložen strani kapital ima u načelu isti pravni položaj kao i pravni subjekt osnoban isključivo domaćim kapitalom. eksproprijacija. municije. zakonu domaće države. Premda se radi o statusnom pitanju.ono je opće pravilo. prema kojoj strani ulagači imaju ista prava kao i rezidenti BiH. predviđaju i osnivanje vlastite pravne osobe kao ravnopravan oblik stranog ulaganja. Najveći broj država danas ne stavlja nikakva ograničenja strancima u pogledu ovog prava . vojne opreme. 53 . PITANJE OSOBNOG STATUSA – PRAVNE OSOBE . Zagarantirano je i pravo na transfer dobiti u inostranstvo. organizacijski oblici. ukoliko je taj zakon povoljniji za opstanak obaveze. Osnovno pravilo koje se odnosi na pravni režim stranaca kao ulagača u privredi BiH je klauzula nacionalnog tretmana sadržana u Zakonu o politici direktnih stranih ulaganja u BiH. koja bi mogla navesti domaće organe da poslovnu sposobnost stranaca procjenjuju lege fori ukoliko je razlog njegove poslovne nesposobnosti po nacionalnom pravu neprihvatljiv sa stanovišta ravnopravnosti spolova. Entitetski propisi pored ulaganja u postojeće (domaće) pravne osobe. eksploziva za vojnu upotrebu. Ovdje dolazi u obzir primjena ustanove javnog poretka. Ovaj oblik poslovanja stranih pravnih osoba na teritoriji BiH reguliran je odredbama Zakona o vanjskotrgovinskoj politici. Režim prethodnog odobrenja je predviđen u sektorima proizvodnje i prodaje oružja. tj. Ovaj izuzetak je ustanovljen radi sigurnosti pravnog prometa i zaštite savjesnih saugovarača.U slučajevima kad se stranac već obavezao. Pritom je pravni režim ulaganja podvrgnut domaćim propisima. te u sektoru javnog informiranja. konfesiju. zasutpanje i prestanak) podvrgnuta su zakonodavstvu države čiju pripadnost ta osoba ima (analogija sa državljanstvom kod fizičkih osoba). To se odnosi na reguliranje prava na poslovanje strane pravne osobe. ljudi bez obzira na naciju. PORODIČNA PRAVA PRAVNO STRANACA NA BRAK . Međutim. osim u javnom interesu i u skladu sa važećim zakonodavstvom i uz naknadu. poslovanje. ili ugovora o vršenju servisnih usluga za održavanje uveze opreme i trajnih dobara za ličnu potrošnju. rekvizicija ili slične mjere. Date su i neke dodatne zakonske garancije koje se odnose na zabranu fiskalne diskriminacije. kao što navodi i Opća deklaracija o pravima čovjeka. bračne i vanbračne djece i sl. te da strana ulaganja neće podlijegati mjerama kao što su nacionalizacija. zakon domaće države (u ovim slučajevima lex loci actus). a ne države o čijoj se firmi radi.Pravo na sklapanje braka je jedno od općih ljudskih prava.

te se problem svodi na potrebu pribavljanja mišljenja nadležnog organa starateljstva u zemlji čiji je državljanin usvojenik ili u zemlji njegovog prebivališta. Zakon o državljanstvu BiH sadrži odredbu koja se posredno odnosi na ovo pitanje i pretpostavlja pozitivan odgovor na njega. vjerskih ili rasnih razloga. dostupno mu je bez ograničenja i uvjetovanja iako o tome nemamo izričitih propisa. 2) Stranac je potencijalni usvojitelj našeg državljanina . Međutim. U našem pravu. Jedino što naši organi ne toleriraju su apsolutne bračne smetnje predviđene u našem porodičnom pravu: krvno srodstvo u pravoj liniji bez obzira na stepen. već je jedino pitanje kako je stvar riješena propisima lege nationalis usvojenja. a pritom su istog državljanstva. a u pobočnoj do 4. U bliskoj prošlosti takva je mogućnost u jednom broju zemalja bila potpuno isključena. pravo na sklapanje braka je opće pravo i to bez obzira na to da li se radi o braku između stranaca ili između stranca i državljanina BiH.Najmanje je problematična situacija kad stranac usvaja stranca. Pa i onda kad se radi u zasnivanju usvojenja među strancima različitog državljanstva. Očigledno je da zakonodavac podrazumijeva da je takvo usvojenje moguće. 54 . Pritom su moguće 2 situacije: 1) Stranac se pojavljuje kao potrencijalni usvojenik domaćeg državljanina . Ni tu nema diskriminacije prema strancu jer te smetnje pogađaju i naše državljane kad namjeravaju stupiti u brak. u većini zemalja nije upitna dostupnost tog prava strancima. U ovakvom slučaju pravo stranaca na usvojenje je opće sa aspekta obje osobe i vlada potpuna saglasnost. u takvom slučaju princip se ne mijenja. stepena zaključno. u praksi bi se moglo desiti da strančevo nacionalno pravo sadrži neka ograničenja koja bi mogla komplicirati zaključivanje braka. međutim. Radi se o odredbi koja predviđa mogućnost automatskog sticanja državljanstva BiH za dijete koje je potpuno usvoji naš državljanin. nije univerzalno prihvaćeno pravilo jer se u nekim zemljama strančevo pravo stupanja u brak pred domaćim organima uvjetuje domicilom na domaćoj teritoriji ili reciprocitetom sa strančevom državom.to je pravo za stranca opće. radi ideoloških. Problem postaje složen kada je jedna strana državljanin BiH.To. Bitno je da takva ograničenja ne sadrži naše pravo i da u tom smislu nema diskriminacije prema strancu. iako o tome nema izričitih propisa. PRAVO STRANACA NA USVOJENJE . a to je da usvojeno dijete nastavi živjeti u inostranstvu i da ga strana sredina faktički asimilira.dopuštanjem te mogućnosti se pristaje i na eventualnu posljedicu. postojanje ranijeg braka. duševna bolest i nesposobnost za rasuđivanje. Takva ograničenja se odnose na situacije kad stranac želi stupiti u brak s domaćim državljaninom. Pošto se kod sklapanja takvih brakova mora primijeniti nacionalno pravo budućih supružnika.

Ako je riječ o osobama istog državljanstva. a usvojenja zasnovana pred stranim organima ostala bi u našoj zemlji bez dejstva i na nivou faktičkih odnosa. dok se u pogledu prava stranca na naslijeđe razvijaju dva osnovna pristupa: onaj u kojem se i to pravo tretira kao opće. bude nasljednik. predlaže da se kao staratelj domaćem državljaninu može postaviti samo stranac koji je bliži krvni srodnih štićenika. razumljivo je stanovište prema kojem bi ovo pravo trebalo rezervirati samo za domaće državljane. uz prethodno pribavljenu saglasnost federalnog organa nadležnog za poslove socijalne zaštite. ili ga dodatno uvjetovati ako je potencijalni staratelj stranac. Pod nasljednim pravima stranaca podrazumijevamo pravo raspolaganja vlastitom imovinom za slučaj smrti i pravo da se naslijedi tj. 55 .U najvećem broju zemalja norme o tome sadržane su u njihovim građanskim zakonicima. U savremenim državama se strancima ne ograničava pravo raspolaganja vlastitom imovinom mortis causae i oni mogu takvo raspolaganje vršiti jednako kao i domaći državljani. Slično bi trebalo postupiti i onda kad dijete ima državljanstvo neke treće zemlje. Najviše rezervi države imaju kad se radi o uspostavljanju starateljstva nad domaćim državljaninom. Naš PZ FBiH dopušta da usvojilac bude strani državljanin ako je usvojenje u najboljem interesu djeteta i ako dijete ne može biti usvojeno u BiH. bio u slučaju da dijete izgubi roditelje u saobraćajnom udesu na teritoriji BiH pa mu naš organ postavi privremenog staratelja. i onaj u kojem se tretira kao relativno dostupno. što je krajnje nepovoljno za djecu koja iz takvih odnosa ne stiču nikakava prava. Ovo pravo za strance ostalo je i dalje relativno rezervirano i dvostruko uvjetovano: postojanjem naročito opravdanih razloga/najboljeg interesa djeteta i pribavljanjem prethodnog odobrenja organa nadležnog za socijalnu politiku.Svaka država je suverena u reguliranju postupka i uvjeta za realiziranje nasljednih prava stranaca na njenoj teritoriji. već samo za preduzimanje tzv. što u izvjesnoj mjeri garantira nadzor domaće države nad obavljanjem starateljske funkcije. odnosno u posebne zakone koji reguliraju pravni položaj stranaca. PRAVO STRANCA NA STARATELJSTVO .Tako postoji opća saglasnost o tome da ne treba uskraćivati strancu pravo na to da bude staratelj drugom strancu na domaćoj teritoriji. polazeći od mišljenja koje vlada u francuskoj doktrini. a u manjem broju država te su odredbe unesene u zakone o nasljeđivanju. U tom smislu u doktrini se predlaže da se ovo pravo učini dostupnim samo strancima koji imaju domicil na domaćoj teritoriji. privremenih starateljskih mjera. Pravo raspolaganja imovinom za slučaj smrti dobiva karakter općeg prava. dok definitivnu odluku ne donese nadležni strani organ. Isto tako se. Pošto starateljstvo daje staratelju uz ostalo i široka imovinsko-pravna ovlaštenja koja mogu biti zloupotrijebljena i pošto starateljstvo ima elemente javno-pravne funkcije.Ovdje je također od značaja u kojoj se ulozi stranac pojavljuje. NASLJEDNA PRAVA STRANACA . tada naši organi ne bi ni bili nadležni za postavljanje staratelja. ukidanjem te mogućnosti sužava se i mogućnost zbrinjavanja nezbrinute djece.S druge strane. Takav bi postupak npr.

zakonom ili mora postojati faktički reciprocitet koji se ne mora dokazivati. Sloboda testiranja može biti ograničena samo ustanovom nužnog nasljednog dijela. stranac može raspolagati svojom imovinom mortis causae preko testamenta.To znači da se eventualna ograničenja koja se u tom pogledu stavljaju domaćim državljanima odnose i na strance. a među nasljednicima ima stranaca i domaćih državljana. ali što se tiče nasljeđivanja nekretnina. a dio na stranoj teritoriji. Prema našem pravu. nabavka oružja) i 56 . Holandija. ukoliko postoji sumnja da bi oni mogli biti uskraćeni iz nasljeđivanja zaostavštine u inostranstvu. Interesantno je rješenje Kolumbije. legatom ili ugovorom o nasljeđivanju. ali ne i ugovora o nasljeđivanju. zbog različitih materijalnih prava o raspodjeli zaostavštine ili pak zbog retorzije. Najpoznatiji oblik posrednog ograničenja je ustanova prelevmana koja se primjenjuje u situaciji kad je dio zaostavštine na domaćoj. poljoprivredno zemljište. Kad je riječ o strancu nasljedniku. prema koje je stranac koji je naslijedio zemljište obavezan da ga u roku od 10 godina proda domaćem državljaninu. Kadkada su prisutna izvjesna posredna ograničenja. sticanje je dostupno bez ograničenja i to je opće pravo. već se pretpostavlja. Do toga bi moglo doći zbog nepostojanja reciprociteta s domaćom zemljom. kako se ovo ograničenje odnosi i na domaće državljanke. Mađarska i dr. Prema tome. u našoj zemlji je takvo raspolaganje moguće samo preko testamenta i legata. Mogućnost stranca da nasljedi pokretne stvari je opće pravo i tu nema restrikcija. ali ne i ugovora o nasljeđivanju. No. Belgija. Pravo prvenstvenog namirenja iz dijela zaostavštine koja se nalazi na domaćoj teritoriji daje se domaćim državljanima. stranac koji dolazi iz zemlje u kojoj je dopušten ugovor o nasljeđivanju neće u našoj zemlji moći koristiti taj način raspolaganja. ali ga to ne diskriminira u odosu na naše državljane.). Švicarska. Njemačka. ono se ne može uzeti kao posebno ograničenje stranca. Posredna ograničenja mogu se odnositi i samo na pojedine kategorije stvari koje su predmet nasljeđivanja. U drugoj grupi zemalja strančevo pravo da bude nasljednik je relativno dostupno i najčešće je uvjetovano postojanjem reciprociteta ili pribavljanjem prethodnog odobrenja. zemljište u pograničnim zonama i sl. Eventualna ograničenja su administrativne prirode (npr. Nasuprot tome. ali je u tom pogledu mjerodavna ostaviočeva lex nationalis. npr. Prelevman modernog tipa pravo prvenstvenog namirenja iz domaćeg dijela zaostavštine proširuje i na strance koji su domicilirani u domaćoj državi. mora postojati reciprocitet garantiran međunarodnim ugovorom. a ne naše nasljedno pravo.Kad je riječ o pokretnim stvarima. STVARNA PRAVA STRANACA .U nekim zemljama takvo raspolaganje je moguće testamentom. Francuska. Rusija. Neke zemlje šerijatskog prava u kojima je nasljedni dio ženskih nasljednika upola manji od nasljednog dijela muškaraca u istom nasljednom redu. u velikom broju zemalja za strance je ovo opće pravo i ne postaljvjaju im se posebni uvjeti (npr.

pružanje obavještenja o promjenama u zakonodavstvu. Predviđeni uvjet za strane pravne i fizičke osobe je obavljanje djelatnosti u FBiH. OSNOV ZA UKAZIVANJE PRAVNE POMOCI . To pravo može izuzetno biti ograničeno na pojedinim područjima i to federalnim zakonom. ali ona ima karakter izuzetka koji se može uspostaviti samo na osnovu primjene saglasnosti Federalnog ministarstva pravde uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva vanjskih poslova BiH. postoji maksima omnis fundus patriae pars (svako zemljište dio je domovine). MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ . često će se ukazati potreba za obavljanjem odrećenih procesnih radnji na teritoriji neke druge države. Zakon sadrži specijalne norme koje se odnose na strane države. pri čemu je neophodna prethodna pismena saglasnost Federalnog ministarstva pravde.S obzirom na to da državni organi mogu obavljati procesne radnje samo na svom području. njihova diplomatska i konzularna predstavništva. Osim toga. stanovima i stambenim zgradama.je saradnja između organa različitih država u međunarodnom pravnom prometu. strana fizička osoba može ovo pravo imati i ispunjenjem uvjeta stalnog nastanjenja. interesira nas međunarodna pravna pomoć u građanskim stvarima koja se u pravilu odnosi na dostavljanje sudskih i vansudskih akata osobama u inostranstvu. ali samo ako se radi o vlasništvu na stanu ili stambenoj zgradi. Zakon o vlasničkopravnim odnosima FBiH iz 1998. te građevinskom zemljištu na kojem su objekti izgrađeni ili će se izgraditi. u takvoj je situaciji neophodna saradnja organa strane države.svode se na pribavljanje prethodnog administrativnog odobrenja.Osnov može biti bilateralni ili multilateralni međunarodni ugovor. predviđena je i mogućnost davanja u dugoročni zakup (5-50 godina) zgrada na kojima postoji pravo vlasništva. Ovakvo stanovište je razumljivo i da se opravdati sigurnosnim razlozima i razlozima zaštite domaćih prirodnih resursa. Danas su rijetke zemlje u kojima je pravo vlasništva na nekretninama opće pravo koje je strancima dostupno bez dodatnih uvjetovanja.) na temelju zamolnica.Što se tiče dostupnosti strancima stvarnih prava na nekretninama. i ako je taj uvjet ispunjen. te građevinskom zemljištu na kojem su ti objekti izgrađeni ili će biti izgrađeni. Države mogu ugovoriti i poseban predmet međunarodne pravne pomoći kao npr. organizacije i specijalizirane agencije UN i EU. uz prethodno privaljeno mišljenje Ministarstva vanjskih poslova BiH. poslovnim prostorijama. administrativne dozvole ili čak sticanje domaćeg državljanstva u određenom roku. pružanje obavještenja o upisima u knjige građanskih stanja i sl. ali i onda kad odnos reciprociteta u tom pogledu postoji u praksi dviju država makar i nije garantiran međunarodnim ugovorom (faktički reciprocitet). te na obavljanje procesnih radnji u građanskom postupku (izvođenje dokaza i sl. predma su rijetke i zemlje u kojima je to pravo potpuno nedostupno. Predviđena je i potencijalna restrikcija ovog prava na temelju nepostojanja reciprociteta. sticanje vlasništva na nekretninama stavlja u kategoriju relativno dostupnog prava strancima. U MPP. kada dakle postoji diplomatski reciprocitet. Kad su takve strane osobe u pitanju. 57 . U najvećem broju zemalja ovo je pravo relativno rezervirano pri čemu su uvjeti najčešće reciprocitet. strana pravna ili fizička osoba može biti nosilac prava vlasništva na poslovnim zgradama.Kada organi (sudski ili drugi) jedne države vode postupak u stvarima koje su inostrano obilježene.

Postupak koji se primjenjuje kod pružanja međunarodne pravne pomoći u građanskim stvarima je uređen i unutrašnjim izvorima građanskog procesnog prava. Bugarskom. odnosno u mjestu gdje treba provesti procesnu radnju koja zahtjeva strani organ. Rumunijom. Hrvatskom. To naravno ne vrijedi za slučaj kad sam bilateralni ugovor izričito upućuje na višestranu konvenciju. BiH ima niz bilateralnih sporazuma u ovoj materiji sa Belgijom. ili kad je višestrani ugovor favorabilniji za obje države ugovornice. i Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava kojom je u odnosu na države članice ukinuta potreba diplomatske ili konzularne legalizacije stranih javnih isprava.REGULISANJE MEDJUNARODNE PRAVNE POMOCI -Način pružanja međunarodne pravne pomoći određuje se dvostranim i višestranim međunarodnim konvencijama. Za ovu ovlast naznačajnija je Haška konvencija o građanskom sudskom postupku iz 1954. U pogledu prioriteta u primjeni bilateralni ugovor ide ispred multilateralnog kad su zemlje u pitanju vezane i jednim i drugim i kad je neko pitanje regulirano u oba ugovora na različit način. Švicarskom i Austrijom. Haška konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980. Veoma je značajna i Njujorška konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956. Francuskom. Za pružanje pravne pomoći kod nas su nadležni osnovni sudovi u mjestu prebivališta osobe koja je adresat dostavljanja. a uskoro i sa Kanadom. kao i internim zakonima država. UK. U BiH to su entitetski zakoni o parničnom postupku. Ruskom. koja predviđa i uspostavljanje efikasnog mehanizma pravne pomoći u ovoj materiji s obzirom na njen značaj i osjetljivost. Grčkom. 58 .

prema Zakonu o ministarstvima i drugim organima uprave BiH. Ovakav način općenja je pravilo i primjenjuje se uvijek kad međunarodni ugovor ne predviđa neko drugo rješenje. ako drugačije ne određuje međunarodni ugovor. najskuplje i najsporije. Na isti način se moraju upućivati zamolnice stranim sudovima za izvršenje procesnih radnji na njihovoj teritoriji.NAČINI KOMUNICIRANJA DOMACIH I STRANIH ORGANA Neposredna komunikacija postoji kad se naš sud obraća direktno stranom sudu s molbom da on provede neku procesnu radnju ili izvrši dostavljanje nekog akta. 2) Konzularni put je jednostavniji i brži. koji utvrđuje da dostavljanje treba izvršiti osobama ili ustanovama u inostranstvu diplomatskim putem preko organa uprave nadležnog za inostrane poslove BiH. Odvija se na liniji domaći sud-domaće Ministarstvo vanjskih poslova-naš konzul u stranoj državi-odgovarajući strani organ. Ministarstva vanjskih poslova. najčešće u slučajevima opravdane hitnosti. dok je nasuprot tome posredna komunikacija pravilo. diplomatsko predstavništvo ili konzul države moliteljice. ako drugačije nije određeno međunarodnim ugovorom. Danas se primjenjuju uglavnom 3 varijante posredne komunikacije: 1) Općenje diplomatskim putem je najsloženije. koje će je proslijediti našem diplomatskom predstavništvu u stranoj zemlji. godine. 59 . koje će je uputiti nadležnom sudu. Znači da će naš sud zamolnicu kojom se traži dostavljanje ili izvođenje dokaza u inostranstvu sa potrebnim prilozima dostaviti Ministarstvu pravde BiH. Ovakva komunikacija je pravilo između zemalja članica Haške konvencije o građanskom sudskom posutpku iz 1954. međunarodna pravna pomoć je stavljena u nadležost Ministarstva pravde BiH. dakle. Ovakav način općenja je moguć samo ukoliko je to sa dotičnom državom izričito ugovoreno. a ovo dalje ministarstvu vanjskih poslova te zemlje. Analogno tome zamolnice stranih sudova uzimat će se u postupak jedino ako su dostavljene diplomatskim putem. Međutim. Posredan način općenja podrazumijeva da se kontakt između domaćeg i stranog suda uspostavlja posredstvom drugih državnih organa kao što su ministarstvo vanjskih poslova. Previđeno je kao osnovno pravilo u ZPP FBiH.

godine. a potom i drugim. zakon predviđa obavezu tužioca ili njegovog zastupnika da već prilikom podnošenja tužbe imenuje 60 . no ovaj zapisnik ne mora biti na jeziku na kojem je sastavljena zamolnica. Opće pravilo je da zamolnica treba biti sastavljena na jeziku zamoljene države. aktima vezanim za sudski postupak. što znači da su u tom smislu mjerodavni propisi zemlje u kojoj je zamolnica sastavljena.Obuhvata dostavljanje van/sudskih akata i drugih isprava. a ZPP FBiH regulira samo pitanje jezika na kojem ona treba biti sastavljena. koji su na snazi u BiH. Države ugovornice same određuju organe preko kojih će se primati i upućivati zamolnice.3) Komunikacija posredstvom posebnih organa je noviji način komunikacije koji se sve češće predviđa u bilateralnim međunarodnim ugovorima i koji još pojednostavljuje i skraćuje postupak dostavljanja pismena osobama u inostranstvu kao i izvođenja dokaza i drugih procesnih radnji. Precizirano je da diplomatski put podrazumijeva dostavu preko Ministarstva vanjskih poslova BiH. godine. dostavljanje osobama ili ustanovama u inostranstvu. Haškim konvencijama o dostavljanju sudskih i vansudskih akata u inostranstvu u građanskim i trgovačkim stvarima iz 1964. zemlje moliteljice. te strancima koji uživaju pravo imuniteta vrši diplomatskim putem. i o dobijanju dokaza u inostranstvu iz 1968.O formi i sadržaju zamolnice vrijede pravila međunarodnih ugovora. Iznimno. ZAMOLNICE ZA PRUZANJE MEDJUNARODNE PRAVNE POMOCI . niti mora biti preveden na jezik države moliteljice. dakle. Tako ZPP BiH propisuje da se u odsustvu ugovorenog režima. u našem slučaju to bi značilo ZPP FBiH/RS. podnescima stranaka. kao i na sadržaj zamolnice se. u odsustvu međunarodnih ugovora primjenjuje kolizioni princip locus regit actum. dok se dostavljanje državljanima BiH u inostranstvu vrši ili poštom ili preko nadležnog konzularnog/diplomatskog predstavništva BiH u toj državi. ako se u zamolnici traži naročita forma dostavljanja.Adresati su obično stranke. Ukoliko pitanje dostavljanja nije uređeno međunarodnim ugovorima primjenjuju se interni propisi zamoljene države. Kako bi se izbjeglo da se svako naredno pismeno ponovno dostavlja diplomatskim putem.Najčešće se radi o sudskim pozivima. Takav metod uveden je i Njujorškom konvencijom o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu iz 1956. organi zamoljene države će dostavljanje izvršiti u traženoj formi ukoliko se to ne protivi zakonodavstvu zamoljene države. vještaci i druge osobe značajne za vođenje postupka. DOSTAVLJANJE AKTA OSOBAMA U INOSTRANSTVU . svjedoci. Na formu.Sud zamoljene države sastavlja i zapisnik povodom zamolnice. sudskim odlukama i dr. punomoćnici. U bilatelarnim ugovorima o pravnoj pomoći pravilo je da se dostavljanje vrši također lege fori. Ako je zamoljena država članica Haške konvencije dostavljanje se vrši prema propisima zamoljene države (primjena legis fori).Pismeni akt kojim se traži pružanje pravne pomoći naziva se zamolnica (zamolbeno pismo). te da molbe i prijedlozi moraju biti sastavljeni na jeziku zamoljene države ili u suprotnom mora ih pratiti ovjereni prevod.To su najčešće ministarstva pravosuđa zemalja ugovornica.

Najčešće će se raditi o saslušanju domaćeg državljanina kao svjedoka ukoliko je njegovo prebivalište ili boravište u inostranstvu.Uzroci za takav postupak domaćeg organa mogu biti formalno-pravne prirode. Zamolnica o istom pitanju može se. te u slučaju kad izvršenje zamoljene radnje pogađa njen suverenitet ili sigurnost. Formalno-pravni razlozi za odbijanje zamolnice tiču se same zamolnice. i razlozi zaštite domaćeg javnog poretka ili nepostojanje reciprociteta.punomoćnika za primanje pismena u BiH. saslušanje svjedoka. niti je priložen ovjeren prevod. To će biti slučaj kad nije utvrđena autentičnost dokumenta. međunarodnim ugovorom o pravnoj pomoći ili konzularnom konvencijom između dvije zemlje može se dozvoliti izvođenje procesnih radnji preko konzularnih funkcionera. predviđaju mogućnost da se određena procesna radnja provede i u postupku na kojem u zamolnici insistira strani sud. ako se to ne protivi javnom poretku zamoljene države. kao akta i najčešće će se sastojati u tome što zamolnice nije napisana na jeziku zamoljene države. U ovim 61 . kad izvršenje zamolene radnje nije u djelokrugu rada domaćeg suda. dakle. a zahtjev za regres dostavlja se uz spise o izvršenoj procesnoj radnji (ili dostavljanje). Isto tako.U pogledu forme izvođenja procesnih radnji pred stranim sudom vrijedi princip primjene legis fori. Ipak. Ako je osoba u inostranstvu tužena stranka sud će već prilikom prve dostave diplomatskim putem pozvati tu osobu ili njenog zastupnika da postave punomoćnika za prijem pismena uz upozorenje da će u suprotnom to o njihovom trošku učiniti sud. I Haška konvencija predviđa slučajeve u kojima domaći sud neće postupiti po zamolnici. IZVODJENJE PROCESNIH RADNJI U INOSTRANSTVU . ili što sama zamolnice nije propisano ovjerena. a ako oni to ne učine ni u naknadno ostavljenom roku. nema potrebnih ovjera. pribavljanje isprava i sl. ili ne sadrži sve potrebne podatke za ukazivanje pravne pomoći. sud će tužbu odbaciti.U takvoj situaciji domaći sud će zamolnicu vratiti stranom sudu uz naznačenje njenih nedostataka zbog kojih se prema njoj ne može postupiti. Izvođenje procesnih radnji u stranoj državi posredstvom diplomatsko-konzularnih predstavništva države moliteljice u pravilu nije dopušteno. nakon otklanjanja nedostataka ponoviti. ali isto tako. RAZLOZI ZA ODBIJANJE ZAMOLNICE STRANOG SUDA . ako se procesna radnja odnosi na državljane države moliteljice i to bez prinude. što znači da će se uviđaj.Ovo pravilo ne vrijedi za SAD i Englesku gdje se troškovi moraju predujmiti.Taj princip predviđaju i interna zakonodavstva država i međunarodni ugovori. provesti u postupku koji propisuje zakon zamoljene države. Što se tiče troškova u vezi sa udovoljavanjem zamolnice naknade se ne trazi unaprijed već se izmiruju iz sredstava zamoljenog suda.

kao proceduralna radnja. popraćen aktom koji treba dostaviti organu kojeg je označila zamoljena država. Konvencija ne isključuje mogućnost općenja diplomatskim putem (država koja na ovome inzistira dužna je to u formi izjave staviti do znanja ostalim članicama). Konvencija se ograničava na postupke u građanskim i trgovačkim predmetima. a u pogledu načina općenja između organa država koje su u pitanju preferira konzularni put: konzul države moliteljice upućuje zahtjev. Samo dostavljanje. ZNAČAJ HASKIH KONVENCIJA . podvrgnuto je legi fori. jer ako to nije slučaj zamoljena bi se država mogla ograničiti samo na uručenje pismena primaocu koji ga prima dobrovoljno. Domaći sud polazi od pretpostavke da reciprocitet postoji ako postoji o tome sumnja sud će zatraziti mišljenje ministarstva za pravosuđe koje ga obavezuje. pri čemu se ne insistrira na ugovorenom (diplomatskom) reciprocitetu. Dostavljanje bi se. ako se ne protivi javnog poretku zamoljene države samo pismeno koje se dostavlja mora pritom biti sastavljeno na jeziku zamoljene države ili na jeziku o kojem bi se zainteresirane države sporazumjele. ali je moguće i dostavljanje u naročitoj formi na kojoj inzistira država moliteljica. O tome da li bi zamoljena radnja ( ili forma koja se zahtjeva za njeno izvršenja) ugrozila domaći javni poredak odlučuje sud koji treba postupiti po zamolnici pa ako nađe da je povreda nastala predmet će ex officio dostaviti Vrhovnom sudu koji će o tome konačno odlučiti. Konvencija o građanskom sudskom postupku (Pogledati str. prema Konvenciji. dužan je. te procesnopravnog položaja stranaca (aktorska kaucija. Način dostavljanja utvrđen Konvencijom ne isključuje druge mogućnosti dostavljanja: direktno poštom na adresu primaoca. posredstvom diplomatskih ili konzularnih predstavnika zemlje iz koje pismo dolazi. koje uspostavljaju diplomatski reciprocitet među zemljama članicama. adresu primaoca. dovoljan je i faktički reciprocitet. konzulu države moliteljice poslati dokaz o dostavljanju ili obrazložiti nemogućnost dostavljanja. imena i svojstvo stranaka. Zahtjev mora biti sačinjen na jeziku zamoljene države. a na temelju bilateralnog sporazuma moguće je i direktno općenje odgovarajućih organa zainteresiranih država. te mora sadržavati naziv organa od kojeg potiče akt koji se dostavlja. Haška konvencija afirmira princip besplatne međunarodne pravne pomoći među zemljama ugovornicama i propisuje da postupanje po zamolnicama ne može biti osnovom naplaćivanje bilo kakvih taksi.zemljama zamoljene radnje ne vrše sudije već od njih ovlaštene osobe (komiseri ili advokati). Ugrožavanje javnog poretka domaće države znači da se neće izvršiti zamoljena radnja ako bi njeno izvršenje dovelo u pitanje temeljna načela domaćeg pravnog poretka. Ne postojanje reciprociteta može biti razlog za uskraćivanje pravne pomoći stranom sudu. moglo odbiti samo ako država na čijoj bi se teritoriji ono trebalo izvršiti smatra da se tim dostavljanjem dovodi u pitanje njen suverenitet ili njena sigurnost. Organ zamoljene države. te oznaku prirode akta.Postoje tri haške konvencije koje se direktno ili posredno tiču postupka. koji ne postupaju bez predujmljenog honorara. U pogledu dostavljanja pismena osobama koje se nalaze u inostranstvu. 62 . odnosno pravnog i društvenog uređenja. 37) Regulira najbitnije međunarodne pravne pomoći (dostavljanje sudskih i vansudskih akata osobama u inostranstvu i izvođenje procesnih radnji na stranoj teritoriji). pravo na besplatnu sudsku pomoć).

Potvrda može biti sastavljena na jeziku zemlje čiji je organ izdaje. te istovjetnosti pečata ili žiga kojim je isprava snabdjevena.. mora je pratiti prijevod na jednom od tih jezika ovjeren bilo od diplomatskog ili konzularnog predstavnika države moliteljice. svojstvo u kojem je potpisnik isprave postupio. te administrativne isprave koje se neposredno tiču trgovinskih ili carinskih poslova. Značaj ove konvencije prevazilazi teren građanskog sudskog postupka. Konvencija propisuje da je jedina formalnost koju ugovornice mogu zahtijevati kao potvrdu vjerodostojnosti potpisa. a koju izdaje organ države iz koje isprava potiče. svojstva u kojem je potpisnik isprave postupio. Propisno ispunjena./1965. a ako to nije slučaj. Umjesto složenog postupka legalizacije. Ona se ne primjenjuje jedino kad su u pitanju isprave koje su izdali diplomatski ili konzularni predstavnici. jer ima mnogo širi domašaj.Konvencija regulira i način pribavljanja dokaza u inostranstvu. koja se izdaje na zahtjev imaoca isprave. 37) 63 . U BiH ovu potvrdu (Apostille) izdaju općinski sudovi u FBiH/RS. Obrazac potvrde dat je u prilogu Konvencije. a u BiH je na snazi od 1993.) Riječ je o konvenciji koja efikasno reducira formalnosti koje se moraju ispuniti kako bi javna isprava izdata u jednoj ugovornici mogla biti upotrijebljena u ostalima. U pogledu formalnosti vezanih za izvođenje zamoljene procesne radnje vrijedi sve što je rečeno u vezi s dostavljanjem. Postoji odredba koja izričito obavezuje ugovornice na preduzimanje potrebnih mjera kako bi se spriječilo da njihova diplomatska i konzularna predstavništva prisutpaju legalizaciji onda kada je ona po Konvenciji isključena. Kad je riječ o korištenju stranih javnih isprava kao dokaznog sredstva BiH mora primjenjivati Hašku konvenciju o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (1961.Što se tiče naknade troškova dostavljanja. stavljanje na ispravu ili njen dodatak naročite potvrde (certifikata) čiji je obrazac utvrđen Konvencijom. koja mora biti sastavljena na jeziku zamoljene države ili na jeziku koji je bilateralno dogovoren. Postupak se pokreće zamolnicom. ona se može tražiti jedino ukoliko je riječ o troškovima proisteklim iz intervencije izvršitelja ili iz njene naročite forme na kojoj je insistirala država moliteljica. uz nadovjeru Ministarstva pravde i Ministarstva vanjskih poslova BiH. te istinitost pečata ili žiga na ispravi. ova potvrda. potvrđuje vjerodostojnost potpisa. Konvencija o olakšavanju pristupa pravosuđu na međunarodnom planu (Vidi str. bilo od zakletog prevodioca zamoljene države.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful