POLIS

— SAVREMENA DRUŠTVENA MISAO

'
Redakcioni odbor Jasminka Babić-Avdispahić, Mile Babić, Sulejman Bosto, Predrag Finci, Nenad Fišer, Sadudin Musabegovic, Abdulah Šarčević i Jugoslav Vlaisavljević

Odgovorni urednik Abdulah Šarčević

FILOZOFIJA U VREMENU
FILOZOFIJA MODERNOG DOBA II

Izbor, pogovor i r e d a k t u r a Abdulah Šarčević

Prijevod bodan Novakov Željko Pavić I

SADRŽAJ

f

Dieter Henrich, Temeljna s t r u k t u r a moderne filozofije . (prev. Zeljko Pavić) II Arnold Gehlen, Duiša u tehničkom dobu — Čovjek i tehnika III

7

43

CIP — Katalogizacija u publikaciji Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine Sarajevo 1 (091) »312« FILOZOFIJA u vremenu / (izbor, pogovor i redaktura Abdulah Šarčević ; Prijevod Slobodan Novakov, Zeljko Pavić). — Sarajevo : »Veselin Masleša«, 1991.—. — sv. ; 21 cm. — (Polis-Savremena društvena misao)
II

Walther Ch. Zimmerli, Antiplatonski eksperiment — Opaske o tehnološkoj postmodernd

79

IV
P e t e r Sloterdijk, Pariški aforizmi o racionalnosti . V Peter Sloterdijk, Kardinalni cinizmi . (prev. Slobodan Novakov) VI Abdulah Šarčević, Filozofija i kritika ciničnog u m a — P e t e r Sloterdijk i postmetafizičko iskustvo 308 . . . . . . . 118 . . 102

Filozofija modernog doba. 1991. — 339 str. Filozofija i kritika ciničnog uma / Abdulah Sarević: str. 308-339. 1952006

ISBN 86-21-00440-2

~\

DIETER

HENRICH

TEMELJNA STRUKTURA MODERNE FILOZOFIJE*

...

- . .

I. Prvi teoretičar modernoga društva bio je Thomas Hobbes. On je skovao sudbonosni pojam države, koja nije ništa drugo do udruživanje volja svih njenih građana. Što je time kazano, postat će najbolje jasno iz onoga što Hobbes osporava: prvo, država nije vrst instrumenta, kojim se služi skupina ljudi da bi s njezinom pomoći mogla bolje ostvariti bitne ciljeve. Ako je ona samo to, ona se tad nikad ne može u vlastitu imenu građanina i k tomu nasilnim p u t e m okrenuti protiv njegove posebne volje. Drugo, ona nije nikakav odraz i nikakvo sli­ kovno ozbiljenje nekog svjetskog poretka, čiji uzor ona dovodi do važenja za mikrokozmos ljudskoga života. Ako bi to bila, ona bi se mogla pojavljivati vazda samo kao zahtjev za voljom građana, nikad kao njen vlastiti izraz. No, ukoliko je volja jednog svaki izvor i kriterij opće volje, zakon i sloboda, indi­ vidualnost i institucija nisu u konfliktu, nego u skladu, nisu utemeljeni u općosti ljudske prirode ili svjetskoga poretka, nego u voljnoj energiji jednog od svih pojedinih ljudi, koja ga odlikuje još prije nego se okrene bilo kojim posebnim cilje­ vima ili prije negoli razumije svjetske sklopove. * »Grundstruktur der modernen philosophie«. — Tekst napisan za putujuće predavanje u Aziji 1970; na njemačkom objavljen najprije u: Subjektivität und Selbsterhaltung, hrsg. von H. Ebeling, Frankfurt am Mein 1976, str. 97—121, a potom u: D. Henrich, Selbstverhältnisse. Ge­ danken und Auslegungen zu den Grundlagen der klassischen deutschen Philosophie, Stuttgart 1982, str. 83—109.

!

• • : .

7

Nije zadatak države da svoje građane privodi k bitnom cilju njihova života. ispod petog elementa. pod kojim ciljevima se može ozbiljiti. Tako se. Aristotel je naučavao da svakom elementu pripada pri­ rodno mjesto u kozmozu: Zemlja je elemenat središta. život je gibanje. Za ovo postojanje ne postoji nikakva ciljna i mirujuća točka. conservatio sui umstveni princip koliko individualnog toliko dr­ žavnog života. ukoliko se on lišio zabluda i posebnih interesa i zadobio jasnu spoznaju o pravoj povezanosti ljudskoga svi­ jeta. Hobbes nije izveo novi po­ jam države iz političkih argumenata. koje on nalazi predo­ dređeno svojemu činu i koje je jedino razumljivo u odnosu na njegovu aktivnost koja je razlučiva od mirovanja — naime kao uvjet. Ali. jednako kao što je njegov nauk o državi iz temelja promijenila antička politička filozofija. koja sasvim ispunjava i čisto izražava njegovu bit. Kriterije ispravnosti svojega djelanja čovjek može naći jedino u samome sebi: — on sam. Tako je. najlakše će postati jasno ako se vidi da jedan od najhitnijih temeljnih pojmova moderne fizike ima istu s t r u k t u r u kao i Hobbesovo samoodržanje u snazi žudnje. od koga se 9 . Gibanje vatre je suprotno t o m u : ono teži za svojim mjestom na nebu. Ono je najprije u ranom grčkom periodu potaknulo mudrace da spoznaju saopćavaju u vlastitim imenima. ne u imenima bogova i da obrazuju pojam filozofije. U pojmu ovog samoodržanja ne smije se previdjeti pole­ mička nota: on oponira teleologijskom tumačenju ljudske pri­ rode u jednom univerzuumu. Strah. Temeljni pojam ove antropologije također je polemički koncipirao Hobbes: bit čo­ vjeka je to da se suprotstavlja opasnosti uništenja — to je samoodržanje. Naprotiv. ona se tad brine jedino za to da se očuva volja sva­ kog od njih i da u udruženju s drugima ostane sačuvano od 8 uništenja. Sasvim drugačije govori Hobbes o djelatnosti. koji je shvaćen kao svrhoviti si­ stem. da se ona može štoviše bolje sačuvati i biti svjesna moćnije snage nego u prirodnome stanju. Dva tisućljeća kasnije ono je u italijanskoj renesansi urioremilo krai kršćanskom t-umarenin sviieta knie ie s riuhom filozofije sklopilo dvosmislen. Ukoliko ga pronalazi. Ista s t r u k t u r a samoodržanja odlikuje i udružene volje gra­ đana u državi. promjena u temeljnim pojmovima antro­ pologije. to više posjeduje ono na što je jedino usmjeren. Ukoliko oni žive udruženi u društvo. On je razlo­ žio ustaljenu legitimaciju vlasti i formulirao program moder­ nog dinamizma emancipacije. mora barem jed­ nim dijelom objašnjavati iz čovjekova ustanka protiv moćne tradicije. II. a srednjovjekovna Crkva onima koji su kao pravedni izašli pred Boga. iz toga se ne smije zaključiti da je teorijsko po­ stignuće pojma samoodržanja ostalo neznatno i ograničeno na području znanosti o čovjeku. u kojoj čovjek iskušava svoju moć da osvjedočuje svoje postojanje: njegova sreća nije mirovanje u uživanju cilja. dakle. Oni se ne mogu predskazati niti urediti p r e m a r a n ­ gu i hitnosti. No. na koju bi mogla biti usmjerena bitna težnja. ispoljava se u strahu da bi gibanje žudnje moglo prestati. umiruje se svo njegovo t r a ­ ženje. svako bivstvujuće teži k tomu da postigne njemu svojstveno bitno savršenstvo. Da je to drugačije. uvijek nove cüjeve. ali ne gibanje u uživanju nekog cilja. Jer. svo njegovo gibanje p r e m a drugom.Hobbesov pojam države postao je sudbonosan. labilan savez. Sto je čovjek više svjestan toga da se moćno održava u postojanju. U takovu mirova­ nju on nije nedjelatan. Uostalom. nije prvi cilj sveg njegovog nastojanja. osjećaju njegova života pripada to da naporedo slijedi. koja se desila na početku moderne. Ta­ kav strah ne poznaje nikakovu razliku između smrti i blaže­ nog zrenja božanskog. Po njemu. već gibanje od cilja k no­ vome cilju. Utoliko je život žudnja. dok voleći obuhvata i primajući uživa u cilju svoje težnje. nego je naprotiv u jednoj povećanoj djelatnosti. dakle. I do­ sljedno tome sve teško po prirodi teži da zauzme mjesto u području sredine. Tako se u polemičkoj komponenti pojma conservatio sui izriče nešto o patosu samoodržanja. već radost zbog neprestanog uspjeha u postizanju svih priželjkivanih stvari. On ga je zadobio iz jedne antropologije. to jest struktura aktivnosti. da bi bio uništen. On mu potvrđuje da on egzistira moćno i da se može suprot­ staviti svakoj opasnosti. koje je Aristotel stavio u izgled filozo­ fima. ciljevi njegova djelanja su disparatni. koja je iz temelja promijenila tradicionalni n a u k o čovjeku. Aristotel je vjerovao da poznaje ove ciljeve.

izvanjskim silama uzrokovana je samo promjena stanja. kada je takozvani ontologijski dokaz o Bogu dobio novi izgled. koja je definirala grčki kozmos. na primjer. III. Mirovanje i gi­ banje. Ethik I. uopće nisu nikakova specifična stanja materije. koje m o r a biti u stanju da si iz samoga sebe stvori svo savršenstvo. samo taj element jest sposoban za čisto. 10 neograničena aktualnost. njima mora biti zajedničko ono što je utemeljujuća bitna crta Boga: 'Nijedna stvar n e m a u sebi nešto čime bi se mogla u n i š t i t i . već prema apstraktnijim zakonima. ono bitno izvanjsko cilj na koji su uvijek već orijentirana gibana tijela. koja tijela izbacuje iz njihove 'prirodne' putanje. Ali i njegovo gibanje održava se jednom težnjom: zvijezde teže za tim da po savršenosti b u d u po mogućnosti jednake negibanome duhu i da njegovu besko­ načnu duhovnost izraze svojim gibanjima. koja je prognala Zemlju iz centra svijeta. Na­ protiv. I zato se ovaj pojam Boga može de­ finirati i kao 'punina vazda zbiljskih dobara'. Osobito se činilo neophodnim da se Bog razumije iz neobuzdane ja­ čine njegove apsolutne volje. 34 Spinoza. istodobno stupa ideja besko­ načnosti prostora. sama njegova bitnost'. . 'Stoga je moć Boga. da se održi u svojemu bitku' (Eth. ukoliko se ona uopće mogu gibati. tada se Bog mora razumjeti kao čista. Kopernikova nova kozmologija. 6). pri čemu je pored sile. I. Jednako kao u fizici. I svaki od njih sada je opskrbljen snagom samo­ održanja: on se suprotstavlja svakoj nasilnoj promjeni svoje­ ga stanja. svako gibanje uopće potak­ nuto nečim izvanjskim. Ovim zakonom istodobno su napuštene dvije aristotelovske pozicije: ne postoji nikakvo mjesto kojemu ti­ jela po prirodi teže da bi na njemu mirovale. Srednjovjekovna teologija misli­ la je Boga platonovski kao zbir svih savršenstava. Ethik III. koliko može i koliko je na njoj. i dosljedno ona teži. Mi znamo da je već u filozofiji kasnog srednjeg vijeka počela slabiti božja vezanost za poredak savršenstva. J e r mo­ gućnost egzistiranja jest moć (potestas). str. Nije.sastoje zvijezde. 1 On istodobno utemeljuje n a u k da i sve konačne stvari bitno teže tome da se održe u svo­ jemu bitku. Bez nje nema nikakova smisla misao o jednom beskonačnom biću. koje se svodi na kružni tok u sebi i time i s t r a j a v a n a jednom mjestu. u tim stvarima samo na vazda određeni na­ čin izražava se božje beskonačno biće. On iz čistih misli o Bogu želi nedvojbeno raskriti njegovu zbiljnost. ukoliko bi se o težnji moglo govoriti drukčije samo tamo gdje neko još nije u stanju koje posmatra kao sebi primjereno. 6 11 . Toma Akvinski nije vjerovao u ovaj dokaz. ma kakva ona bila. Ali Descartes je smatrao očiglednim to da se u pojmu Boga mora nužno misliti jedna bezuvjetna moć samoodržanja — naprosto uzvišena iznad sva­ ke konačne sile time svoju egzistenciju ne duguje niti jednoj drugoj moći. Na mjesto ideje poretka. Isaak Newton suprotstavio je ovome konceptu jedan konkretni zakon gibanja: svako tijelo ostaje u stanju miro­ vanja ili uniformnog pravolinijskog gibanja ukoliko na njega ne djeluju sile. U tome se pokazuje i dinamički k a r a k t e r novoga principa: samoodržanje je moć. U tom razvoju na početku mo­ derne došlo je do razrešavajućeg obrata. Svakom pokušaju da se moderna filozofija dovede u pogled kao cje­ lina on daje njegovu perspektivu i njegov problem. jedino ne takva moć koja bi se mogla objasniti pomoću težnje. u kome se tijela gibaju ne više primjereno čulno predstavijivim harmonijama. tako je i u fundamentalnoj disci­ plini metafizike na početku moderne pojam samoodržanja uz­ dignut do temeljnog pojma. čije su sve n a m a poznate konačne stvari samo modifikacije. Jer. tad je dobro poći od ovoga nalaza. snagom koje on sam i sve jest i djela. Nadovezujući se na Aristotela ona je k tomu naučavala da posjedo­ vati svo savršenstvo znači isključiti iz sebe svaku potencijalnost. Ovim stavom dana je Spinozina bitna odredba Boga (Eth. 34). Snagom svoje duhovne prirode ili bliskosti duhu. Dakle. ona je obratno suprotstavljena svemu što bi moglo ukinuti njenu egzistenciju. na početku moderne filozofija države i antropolo­ gija bile su jednako kao i ontologija i etika utemeljene iz pojma samoodržanja. Ako se hoće razumjeti unutarnja sveza novijega mišljenja. Ako je to tako. dobila je tek kroz Newtonove fizikalne poj­ move dostatnu teorijsku podlogu. Njegovu 1 2 Spinoza. str. nesmetano gi­ banje po zakonima geometrije. . 2 Dakle. Ova 'immensa potestas' postala je kod Descartesovog uče­ nika Spinoze pojmom supstancije — jedne supstancije.

Fenomen težnje. Svako živo biće je nagnano da se dalje raz­ množava. Iz toga se za misli o samoodržanju! nadaje važan zaključak: Aristotel također još razumije težnju da se istra je u vlastitu tubiku kao posljedicu jedne težnje koja. Budući da sve što jest jest kroz eidos. I ovdje se ističe pitanje. Za njega je doduše održanje najprije vazda akt stvoritelja u odnosu na njegova stvorenja. Inače on ne bi mogao da ga sa­ čuva od uranjanja u ništavilo. Ona u ljubavi još više teže za temeljem sveg dobra uopće. od kojih se ovdje treba dati onaj koji je kas­ nije imao najznačajniji učinak: svaka težnja uspijeva poradi cilja. koja primjereno prirodi bića stremi k samoj sebi (Phys. Za odgovaranje na ova pitanja može biti kc isno da isku­ simo nešto o pretpovijesti pojma samoodržanja. Ali postoji i obratan odnos. materi­ jalizma i jedne teorije dubinske strukture sopstva? III. da li stvorenja vole više sama sebe nego Boga ili Boga više nego sama sebe.4 Ali ako se pita o razlogu ove težnje. onda se u strogom smislu uopće ne može misliti nikakovo samoodržanje. U vezi s njegovim naukom mogu se zamisliti dva odgovara. koji je preuzela od Aristotela. Ali ovo održanje upravo nije održanje stvari kroz same sebe. koji po­ znajemo iz vlastita života. I ako također nije posvuda moguće u cjelosti isklju­ čiti promjenu. Zato se ono najbolje istodobno može misliti kao ono nepromjenjivo. tad se o tome neće dobiti nikakovo jasno izviješće. i iskustvo djelotvornosti vrste u prirodi time se uzajamno interpretiraju. premda ne jedino. mora naposljetku biti odlikovano svojom posto­ janošću. Tako se čini da su nagon za razmnožavanjem i nagon za održanjem iste vrste (tldoš). kojemu pripada. 3 4 Aristotel. kako se treba razumjeti to da jedna filozo­ fijska teorija dependira od tako elementarnih. Ona ga je ponovno rabila da bi pojmila uočljivo stanje stvari: konstantnost vrsta u sli­ jedu generacija.). mnoga pitanja ostaju bez od­ govora. Akvinski odgovara da težnja ovisnoga vazda najprije stremi k tome o komu ovisi i čije je prisustvo za njega najveće dobro. Naime. str. 13 . Stoga slijed generacija jednako kao i kruženje zvijezda pred­ stavlja podražavanje onog najvišeg. a ono ipak istodobno stremi k vječnomu temelju svijeta i praslici svakog savršen­ stva. Održanje je temeljni motiv kršćanske metafizike. 18. I biće. Aristotel. možda također banalnih pretpostavki kao što su strah od smrti i poriv giba­ nja? Kako se iz takovih pretpostavki može pojmiti prije svega daljnji razvoj moderne filozofije u pravcu skepticizma. Fizika 192 a 18 f. K tomu i sholastička filozofija poznaje pojam samoodrža­ nja. Njegov problem zato što pojam samoodržanja za sebe još potrebuje interpre­ taciju. može 12 se dakle kazati: ništa se ne stvara samo. nesmetanog predležanja (Vorliegen) dovede to što je imala u vidu kao cilj. nego se održava (ocbt. Prije nego je ona dana. Stoga su i sholastičari mnogo govorili o vrsti održanja stvari putem Boga. Bog pak kao vječni bitak ne potrebuje održanje.3 Aristotel je mogao opisati ovo samoodržanje kao težnju. oko koga nastoji svaka težnja. Ako je pojam održanja vezan za stvaranje. 16 f. sa svoje strane nestvoren.). Tako sva stvorenja više teže održanju svoje vrste negoli održanju svog pojedinačnog tubitka. On je obra­ đen pod naslovom 'ljubav' (amor). od koga je on morao biti otet.perspektivu zato što najprije omogućava da se u mnogostru­ kim pojavama nastanka modernog intelektualnog svijeta ot­ krije jedna zajednička temeljna struktura. Na to je svaka težnja barem indirektno us­ mjerena. Ali u tome se paradigmatički pokazuje samo ono što važi i za proces reprodukcije u pojedinačnom živom biću: svi procesi razmjene tvari ostaju vezani za konstantnu temeljnu formu živog bića. koji sam ostaje nepromijenjen u mijeni napora da se on postigne. uvijek je nalik onome ko ga je stvorio.a) (de Anima 416 b. 192. Jer. 16 t. a str. koji je stvorio svijet iz ničega. za naj­ višim dobrom u Bogu. Težnja je sa svoje strane usmjerena samo na to da do trajnog. Tako dobro. De anima 416 b. Ono što se kod Aristotela dade samo implicitno oposredovati izlazi na vidjelo u interpretaciji Tome Akvinskog. njihova Stvoritelja. f. Jer Bog. mora se pobrinuti i za njegovo daljnje opstojanje. ono što je stvoreno održava Bog. tad se ipak i u carstvu mijenjanja može pribli­ žiti postojanost putem ravnomjernog mijenjanja jednakog. koje nastaje iz stvaranja i rađanja. uvijek već opstoji. Tako uspijeva svako samoodržanje u eidosu koji. Niko ne smatra da će od proždrljive žabe postati slon ili pak samo krastača.

Dakle. Tako na primjer Kant nikada nije učinio pokušaj da objasni pojmove 'radosti'. Tako ni prvi i najznačajniji način okretanja nije okretanje svjetskom temelju kao takvom ili uvijek već predodređenoj biti vrste. Ali pogledamo li stvar. Doduše i ono kao bitan elemenat spada u proces nastanka moderne. Od stoika oni su mogli naučiti da je upoznatost sa sobom drugačija od određe­ nosti ciljem — da se ona može misliti. Može se nagađati da su oni u sensus sui. s čijom se pomoću mo­ derna filozofija našla na svom osobenom putu. 'djelanja' i 'motiva' u njihovu izvo­ ru. biti upoznat sa sobom — to je jedna struktura koja ne dependira od obilježja vrste kojoj pripada neko biće. tada je s principom samosvijesti uveden jedan novi element u teo­ riju: imati znanje o sebi. Ono je duh već u samome sebi. Dakle. uzeto čisto kao ovo osvjedočavanje i kao preduvjet samoodržanja. IV. Njemu prethodi okretanje. Prva polovica riječi. Ova sveprisutnost duha otvara moguć­ nost. tad ovaj pojam nikad ne bi mogao razviti polemički potencijal. a da se nisu nalazili znaci slutnje o tomu. Počev od 16. Mi nemamo nikakvo svjedočanstvo za to da je bilo koji stoik imao u vidu ove konzekvence. Stoa je razvila nauk da u svakomu biću živi nešto od praizvorne vatre koja pro­ zirnije svijet i izvor njegova poretka i koja je jednaka onome što nazivljemo 'duh'. koja ih je učila i koja se držala Aristotela. koji značaj ima promjena u temeljnom orijentiranju mišljenja. Za to da je biće koje ima znanje o sebi zatim i zabrinuto oko svojega održanja lako se mogu navesti razlozi. od koje je on vrste uopće. To se često dešavalo kao samo od sebe. Ako se ovaj okvir ne bi mogao razbiti i ako se za samoodržanje ne bi mogla dati sa­ svim drugačija interpretacija. U njemu biće doživljava to da zbiljski jest i da je određeno biće i zasniva odnos prema sebi. upoznatosti jednog bića sa sobom. Jer u kršćan­ skoj metafizici. Ta­ ko je zapravo zbiljski i u Spinozinoj metafizici do definicije bitka uzdignut barem njezin derivat. nema ni­ kakav uočljiv smisao bez interpretacije iz upoznatosti sa so­ bom. tada bi se time također pokazalo da je njegova općost sasvim druk­ čije stvorena od specifične diferencije jedne vrsne odredbe. koja nije na isti način postojala kod Aristotela. ovaj događaj ne može se objašnjavati kao posljedica utiska koji je ostavilo Descartesovo utemeljenje filozofije iz izvje­ snosti svijesti koja samoj sebi postaje nutarnja. Osvjedočavanje vlastite biti. 15 . moć nad vlastitim tubitkom. Ali ako ih je on — kao usput — jednom definirao. ukoliko je upoznato je­ dino sa sobom. stoička misao o samoodnošenju potisnuta je u sporednu ulogu sa zgodimičnim. vidjeli samo najvažniji uvjet mogućnosti da se prihvate interesi za samim sobom. ako bi se um trebao izvoditi iz samosvijesti. Smisleno je promatrati unutarnje ustrojstvo jednog od svjetskih bića neovisno o njegovu odnosu spram drugog. tad se uspostavljaju odredbe koje su u Hobbesa s revolucionarnim tonom i polemičkom oštrinom bile postavljene protiv Aristotela. prije nego se dovodi u odnos prema drugom. Ali sa­ moodržanje i povećavanje moći da se postoji i da se bude sa­ mome sebi prisutan postali su i tamo modelom temeljnih poj­ mova filozofa. a da se pri tom ne mora apstrahirati od povezanosti svjetskog poretka. u ovome samoodnosu jednako je svakom dru14 gom. premda je s njima morao osporavati utemeljenje svoje moralne filozofije. K tomu. s kojim svako otkriva. Mi ne znamo kako su stoici pokušavali objasniti da se to dešava na taj način. upravo ovo 'samo'. moderna filozofija dobila je podsticaj od grčkoga mišljenja: od filozofije stoika. stoljeća vodeće predstave orijentirane na stoičke pojmove osjetno su izmijenile jezik filozofije. Iz ove upoznatosti pak ponajprije nastaje nagon za samo­ održanjem. Ali oni su ipak postali uzor za utemeljitelje moderne. Stoici su bili mišljenja da se samo pod tom pretpostavkom može smisleno govoriti o samo­ održanju. moglo bi imati istu općost koja je pripadala samome bitku u Aristotelovoj ontologiji.Na taj način princip i fenomen samoodržanja ostaju pod kontrolom teleologijske slike svijeta. koji se pribli­ žavaju Aristotelovim razlozima. jedno okretanje koje se mora nazvati njegovim izvornim osvjedočavanjem (<ruwi6n»s). a da ne postoji pogled na određene načine ili da u igru mora ući punina bitka u Bogu. nebitnim pojavljivanjem. Ovo uzdizanje stoičkog principa do temeljnih misli me­ tafizike jest moderno. gdje je Cartezijus bio bez utjecaja. Svako biće bilo koje vrste. U Aristotela ne može se naći nikakav poticaj za jednu takovu reviziju.

ako je također jasno da je 'samoodržanje' moglo postati jedino principom jednog novog mišljenja. Stoga od kartezijanskog pitanja i izvjesnosti spoznaje do razumijevanja bivstvujućeg kao proizvoda i robe vodi jedan konzekventan p u t bez povrat­ ka. Ona dopušta da se pojavi samo ono što već započinje u mislima da je svo bivstvujuće. koje se zajedno brinu za to da je sve u svako doba raspoloživo svakome i da nisu u stanju dopustiti da se među onim što čine raspoloživim vide druge razlike osim primjere­ no onom teškom. Ono što im je svojstveno i što čini njihovu navodnu radikalnost jest ipak samo obrat na putu razvoja mo­ derne pozicije u njenim mogućnostima. time onda još nije postignuto mnogo da bi se sagledala situacija moderne i da bi se dovela do pojma. ako se je mišljenje sasvim riješilo pitanja. Naime. ukoliko postoji. Ono poglavito dovodi u pogled kar­ tezijanski elemenat moderne svijesti i razumije ga kao izraz jedne tendencije da se svako bivstvujuće shvati primarno kao predmet metodičke spoznaje — kao moguća tema jednog do 16 izvjesnosti dospjelog ustvrđivanja p u t e m spoznavajućeg sub­ jekta. ah i Darwin. Spinoze. Ona je. O pravu i nepravu Heideggerova tumačenja može se suditi ako se pita da li se on mogao pri­ kladno osvrnuti na njihovu razliku i jedinstvo. jednaka procesima moderne tehnike i privrede. 17 . pogon — u tome slična filozofiji. ne više u cjelini sklopa u kome se nazočnost po­ javljuje. neuobičajenom njihove raspoloživosti. svoje mjesto mora sada naći i temeljna crta moderne svijesti. koje je Heidegger däo o modernome svijetu i mišljenju koje ga utemeljuje. Marx i Freud. koji je pošao od njega. primjereno čemu se može kazati da mu uopće pripada bitak. No ova preobrazba ipak nije bez dubljega porijekla. a Darwin je na­ pravio skandal sa svojom hipotezom o održanju vrsta iz borbe oko samoodržanja. nakon što je ono sa strukturom i zbiljom 'samosvijesti' postalo sastavnim dijelom problema. na koncu. premda jedan bitan obrat: oni su oslobodili stoičku vezanost samoodržanja za iz­ vorni svjetski um. Shod­ no Heideggeru i umjetnost moderne postaje poglavito odre­ đena iz biti tehnike. Pokazalo se da ova misao ima dva aspekta — aspekt održanja i aspekt svi­ jesti — koji doduše zajedno čine jedno stanje stvari. koja si je mislila stvoriti svoje vlastito tržište u kafeteriji i novinskim feljtonskim redakcijama.U 19. Pi­ tanje o smislu cjeline samoodržanja i samoupoznatosti produžava se. Hegela i Nietzschea pružaju mnoge mogućnosti njegova razvoja. besciljni poriv. Iz njega su crpili snagu Schopenhauer jed­ nako kao i Nietzsche. Naprotiv. snagu s kojom su se suprotstavili hegelijanizmu — u svakom slučaju već modernom pokušaju da se na temelju paradigme samoodržanja konstruira jedno novo jedinstvo uma i zbiljnosti. Ona tako postaje umjetničko tržište i umjetnički. U ovome tumačenju. onda se već samo od sebe razumije da se ona treba uzeti kao predležanje u subjektivnoj izvjesnosti i princip i izvor treba tražiti još samo u njoj. Martin Heidegger je dao tumačenje osobenosti moderne i to ono koje seže najdublje. Ona sama jest to iz čega sve dobiva smisao. Ona naime nastoji da inducira neuobiča­ jena iskustva i da ispostavi novovrsne doživljaje i naposljetku za volju aktualnosti ovog prvog predležanja sasvim napušta odnos spram uvida i istine. koja se pokazala kao najupadljivije i prolazno preovlađujuća: po svojemu izvoru stoička misao o samoodržanju i samoprisustvu. iz koga se on ovdje očigledno izvodi. došlo do prisutnosti ili na­ zočnosti. Na temelju ove tendencije za popredmećenjem Heidegger nalazi uvjerenje o bezgraničnoj moći subjektivnosti. ocrtava se da se modernome principu između Hobbesa. Samoodržanje implicira i time pretpostavlja strukturu sopstva — samoupoznatost je vezana za iskustvo da je nužno kontinuirati vlastitu egzistenciju. V. Jedino je već jasno to da ne postoji nikakova mogućnost da se moderna iskustva u cjelini objasne samo jednim od oboga — samoupoznatošću ih samoodržanjem. stoljeću Schopenhauer je naučavao da je u svemu zbiljskome prisutan slijepu. ali ipak tako da se to stanje stvari može opisati samo ako se ovi aspekti razlikuju jedan od drugog. koji je bio i kartezijanski — no ipak ne Hobbesov i onih koji su uslijedili prije njega. koji je bio još mjerodavan za ve­ liku umjetnost r a n e moderne. što bi ova nazočnost kao takva trebala značiti. Ali već odavno odigran je komad nosećih tradicija rane Europe koji je uistinu sezao do korijena. Dakle. a da još nije bilo uvida kako treba shvatiti jedinstvo polazišta.

Već za stoičke mislioce fizička egzistencija nije bila ta oko čijeg se održanja moramo najprije brinuti i koja je tvorila pravu zbilju našega bića — nego održavanje i postizanje sa­ me snage održanja. svakako u jednoj formi koja slijedi stoičko otkriće i stoga ima tenden­ ciju da samoodržanje dovede do postavke uvijek zajedno sa samosviješću onoga ko se održava. iz koga mogu osvjedočiti svoj tubitak. ako također nisam raspoloživ samome sebi bez mojega čina. To protivrječi doslovnom smislu samoodržanja. Iz svega toga slijedi da mora postojati i postoji druga mogućnost da se razumije povezanost samoodržanja i. onda svakako također nije moguće u potpunosti reducirati sa­ moodržanje na samosvijest. (2) snaga održanja ne može nastati iz samog održanja. to je djelatno u odnosu na svoje vlastito predležanje. sasvim na r u b u svojega djela. Ujedno je ovo znanje raspoloživo: ono se uvijek mora postići i pripisati se kao proizvod njegova postignuća onome ko ima znanje o sebi. koje ono time ima zahvaliti samome sebi — to je vlast nad sobom kao predležećim. J e r onaj koji održava samoga sebe. Ono što se mora održati. dakle. — P r o t i v ovog interpretatorskog kretanja. također još i to da uopće postoji onaj ko se vlastitom snagom suprotstavlja uništenju. za koju se pretpostavlja da je ona stvorila znanje o samoj sebi. (3) nje­ govo izvorno osvjedočavanje njega samog. On ne može prouzrokovati tu svijest: ja sam m o r a m je uspostaviti. samosvijest je znanje znajućeg jedino o samome sebi. on je zbilja postupao tako. može se prigovoriti da ja.Prvi od njih. Ne samo p u t e m upoznatosti s tim. ovu raspoloživost zato još ne dajem sebi jedino iz vla­ stita čina. pretpostavka dje­ latnog samoodržanja. boli i smrti. Uopće nije lako pokazati da ni ovo pozivanje nije bilo s pravom. Tamo on argumentira kako slijedi: ono što održava samo sebe. Shodno tome postoje tri opasnosti za svako ljudsko biće. Jer. Heidegger se pozivao na neke utjecajne tradicije moder­ noga samotumačenja kada je 'samosvijest' shvatio tako da ona 18 više uopće ne dopušta jedan od nje različit momenat samo­ održanja — na Kantov apel za autonomijom volje i Hegelov pojam duha. koju je on pod nazivom 'samosvijest' shvatio kao bezuvjetnu vladavinu nad onim progledno predležećim (durch­ sichtig Vorliegende). Ja ne mogu bez aktivnosti uspostaviti kontinuitet onog razumijevajućeg odnošenja p r e m a samome sebi. pored bolesti. samosvijest. Heidegger sada shvata kao n a j ­ čistiju formu predležanja u nazočnosti. upravo vlast nad samim sobom. da se to njemu samome pripiše kao njegov čin. već jednako toliko i kroz upoznatost sa vlastitom snagom jedno biće je stoljeno u individuum. Zgodimice. tako da je s obzirom na svoju svjesnost zbiljski causa sui. samo19 . u kojoj je predležeće istodobno naprosto raspoloživo. Ove opasnosti označavaju na­ ročitu konačnost našeg samosvjesnog tubitka. No to upravo ne znači da bih ja samome sebi mogao i morao ostvariti još i mogućnost samoodnošenja. J e r neko drugi može me uvijek potaknuti samo na to da postanem sebi svjestan samoga sebe. Tako je za Heideggera bilo neizbježno ili da sasvim p r e ­ vidi ili da reinterpretira momenat samoodržanja — i to tako da se ukine razlika između njega i momenta samosvijesti. (2) opasnost da nećemo moći više snositi odgovornost za svoj život. koja se mogla misliti i pod nazivom 'samosvijest'. 'Samoodržanje' tada m o r a postati drugim imenom za j e d n u te istu stvar. Heideg­ ger slijedi ove iznesene argumente kad poima samosvijest kao raspoloživu prisutnost za samoga sebe i nju kao samodjelatan čin. svojoj propasti i za njega bitnoj mogućnosti da se suprotstavi toj propasti. a time i neotporno znanje čiste jasnoće u kojoj se izgubila sva tuđost u odnosu na predmet. U ovoj interpretaciji pak samosvijest je sada shvaćena ta­ ko da nije više moguće uopće još prikladno dovesti u pogled njoj pripadni m o m e n a t samoodržanja. mora se u trostrukom smislu posmatrati kao onaj koji prethodi svakom svom činu i koji je također prethodno omogućen u samom svom činu: (1) on mora biti određen da bi se kod njega radilo o njegovu održanju. jest zgoda koju on ne može razumjeti kao proizvedenu od strane njega samog. Ali ako se ni 'samoodrža­ nje' ne može razumjeti bez perspektive p r e m a samosvijesti. Ali ono što je Heidegger očito previdio jest okolnost da je 'samoodržanje' u izvornom i u širem stru­ janju mišljenja moderne postalo ključnom riječju. (3) opa­ snost trajnog gubitka svijesti. To je.| mora naime znati da ono nikad i prije svega naprosto nema svoj temelj u samome sebi. o kome se smisleno može reći jedino to da on ima znanje o sebi. koje dijelimo sa životinjama: (1) opasnost da se neće moći održati kontinuitet našega života kao osobe. koje upravo poravnava utemeljujuću razliku.

S ovom riječju mora ostati povezano dopuštenje i zahtjev da se primjereno shvati pravi karakter jednog procesa. koja si želi učiniti sve raspoloži­ vim i raspolagati njime: samosvijest se uopće uspostavlja sa­ mo u jednom kontekstu. koji se nikako ne dade razumjeti iz njene moći i aktivnosti. osvjedočuje se i podiže doduše iz vlastite sna­ ge. Samosvijest očekuje um svog vlastitog bića i postizanja u povezanosti koja ga zasniva i o kojoj ona istodobno znade da bi bilo besmisleno predstaviti je kao predmetnost koja može ovladati narednom povezanošću. Tada se nadaje jedan smisao samosvijesti. Moderna filozofija. ona shvata strukturu samosvijesti s obzirom na osobenosti koje su utemeljujuće za strukturu samoodržanja i koje se u njoj uistinu ne mogu previdjeti — i time obratno poput Heideggera koji je. reducirajući samo­ održanje na samosvijest. zajedno sa motivacionim sklopom koji nadmašuje skup prirodno ustvrđenih nagonskih struktura i koji se postiže vođenim naporom. koja mu jednako tako nije strana niti ravnodušno suprotstavljena poput aspekta prirode. To što moderno mišljenje očekuje i čemu se nada jest samo ovo: sopstvo koje vodi brigu o svojemu opstanku u pogledu na vlastite kriterije ispravnosti moglo bi na koncu pronaći interni temelj svoje vlastite mogućnosti. protiv koje je morao okrenuti energiju svojega samopotvrđivanja. ali svakako u tom smislu da je na njemu zasnovan i bez njega nije pouzdan. Prenošenja pojma sa­ moodržanja u ontologiju odgovaraju samoj ovoj logici još u hipertrofiranom uzdizanju do ontologijskog dokaza o Bogu i uspjeh koji se time namjeravao postići u fizici bio je učinjen za to da se potvrdi njegova točnost. mo­ gao biti sadržan zahtjev u kome se to pojavljuje kao ono što sam on iskušava i zbog čega on znade odrediti sebe iz svoje njemu samome poznate biti. može se izvući iz dinamizma modernog života — iz nje­ gova nagona za promjenom. I on se u njoj uspostavlja tako da ona izvorno znade za ovu dependenciju. Jer. jedinstva neke osobe. ponovno prihvatajući stoički početak. da postoji Stvoritelj sve­ ga. Tako je moderna filozofija posvuda gdje je postigla zna­ čenje i dubinu na uvijek različit način istodobno uvijek po­ stigla dvoje: ona je učinila važećim mogućnosti na samome sebi postavljenog čovještva protiv tradiranih veza i ona je iz­ radila ili zahtijevala pojam onog raspoloživo utemeljujućeg — jednog temelja koji legitimira energiju samopotvrđivanja ili joj barem ipak nije suprotstavljen. Ali ona može konstruirati svoju strukturu jednako malo koliko i dovesti samu sebe do tubitka. Ne protivrječi li on strukturi održanja. Ona je tako temelj mogućno­ sti uzimanja distanci]e spram vlastita reagiranja. koji je izmakao Heideggerovoj analizi i verdiktu da postoji zaboravljivo pri­ svajanje bezgranične moći. razvijanja široko rasprostranjenih interesa i skiciranja i sprovođenja plan­ skog djelanja. ako je jed­ nom dosegnuta. shvatila je istinitost stava da je uvid naposljetku upućen na 'put prema unutra' — ne u smislu da 20 on potpuno ulazi u njega. s kojom možemo uspješno opisati ponašanje sistema i organizama. nije pak uopće postavljeno to da se na jednom takovom putu naposljetku obznanjuje jedino samostvaralačka moć Ja. pokretljivošću i vazda novim pro­ izvodima. koja se prije 21 .svijesti. Oni demantiraju samo jedno: naime to da bi u svemu što čovjek iskušava kao od sebe različito. Svakako je samosvijest i princip aktivnosti. Već je Humeova skepsa imala ovu zajedničku crtu sa Spinozinom spekulativnom teo­ logijom. koji je jednak onim demantima eksternih veza. premda njemu pripadno. Ona odgovara samo jednom egzaltacijom sačuvanom uvidu u stanje stvari samosvijesti: takova svijest. VI. Samo u njoj može se izgraditi i ideja konti­ nuiteta života. Oboje su ipak sve drugo osim apoteoza bezgranične punine moći. Stoga ona razumije sebe iz nužnosti samoodržanja. Svakako najvažniji argument za pogrešnu tezu o porijeklu moderne u jednoj bezuvjetnoj volji. S ovim uvidom. a da uopće ne bi moglo biti govora o 'održanju'. vjerovao da je u jednoj svijesti koja uistinu ne potrebuje održanje pronašao temeljno sredstvo za interpretaciju modernosti. Moderna filozo­ fija potvrdila je čovjeku tu mogućnost i time udarila temelj kako modernoj tehnici tako i onoj formi subjektivnosti koja je — lakomisleno — dijagnosticirana kao građanska. Pritom se zacijelo može pretpostaviti da je samoodržanje više nego jedna riječ našega jezika. Ona je — također formalno — suprotna onoj koju je Heidegger imao u vidu. koji se od strane njega samog može istodobno iskusiti kao temeljni proces svjesnoga života.

koje je na nov način potvrdilo oslobođenog subjekta. Budući da je temeljno moderno iskustvo višeslojno i da se može p r o m a t r a t i iz mnogih aspekata. I tako je upravo dinamizam izraz osvjedočavanja njegova života. Di­ namika jednog procesa sopstva postaje tada jednim samo još objektivnim događanjem razaranja. Kao bitan elemenat značenja on je prepoznatljiv u francuskoj filozofiji revolucije i kod Marxa i Comtea. koji se osvjedočuje u svoju potencijalnost i istodobno time način ja iskustva o svojim ovisnostima. — Pored baconizma postoje. Ako ikad ostavi nešto neispitanim. Paradoksalna si­ tuacija samosvjesnog čovjeka jest takva da on znade da postoje uvjeti njegova tubitka. Budući on ne zna otkuda potječe. baconizäm novijega mišlje­ nja. koje služe za reprodukciju jednog procesa koji održava samoga sebe. koji se nužno izmiču ovoj vrsti koz­ mičkoga znanja. Iz toga se nadaje druga. on mora sve što je za njega moguće shvatiti i kao sebi pripadno. pronalazi doduše kao uvidljivog samoga sebe. Kod Marxa su via Hegel i Feuerbach prisutne crte metafizike pomirenja. ali ne svoje uvjete. I tako za budućnost nastaje bitan zadatak da se raspali spor argumenata između ovih varijacija moderhosti. Ova opasnost mora izazi­ vati strah jednako kao i suprotna opasnost: ukočenost u ve­ zama koje doduše čuvaju čovjekovu prirodnu egzistenciju. on mora misliti ili strahovati da bi u po­ jedinostima mogao biti manje to što on jest. — Ali i skepsa je u moderni imala mjesto izvornog prava — po prvi put u povijesti mišljenja ona je utemeljena iz temelj­ nog karaktera iskustva svijeta. njegove moći. Time što je na njega htio svesti moderni svijet kao cjelinu. da se kon­ struira jasan redoslijed između njih. Ali oni u jedna­ koj mjeri imaju udjela u pojmovnom razviću iskustva n a j ­ novije moderne. ovaj pričin dade se lako objasniti: da li se 'samoodržanje' ipak odnosi na egzistenciju jednoga bića. njemu samom nepojmljivi tubitak. On je usmjeren na to da se dovede u vazda nove situacije i da ispita druge mogućnosti svojega tubitka. Sa skepsom ima on zajedničko iskustvo stranosti uvje­ ta svijesti. koji nadmašuje nedostatke drugih koncepata i koji to može dovesti do dijagno­ ze situacije čovječanstva i njegove svjesne situacije kao i do pojmovno artikuliranog razumijevanja njegova iskustva. međutim. Ali on vjeruje da istodobno spoznaje da subjektivnost i sam um imaju jedino status sred­ stava ili funkcija. ali koji je ravnodušan prema svi­ jesti. čija svojevrsnost nije poznata u cjelini jednog poretka u određe­ nim granicama niti uopće već razumljena. Marxa i Freuda u modernoj svijesti. koji može zamijeniti onaj redoslijed koji je izmislio Heidegger — naposljetku da se štaviše upravo skicira jedan filozofijski koncept. — Četvrti oblik modernoga mi­ šljenja pojavljivao se sve moćnije u tijeku njegove novije po­ vijesti. Takovo mišljenje najčistije su ozbiljili Leibniz i Hegel. Iz toga. Dakako. I u tome za njega se ipak ne radi o proširi­ vanju. ali guše njegovo samosvjesno biće. I Nietzsche je iz istočnih tradicija prenio neke misli na moderno tlo.čini statičnom? No. on ima i granice. nego uvijek istodobno i najčešće samo o tome da se iznova osvjedoči njegov. Obje u jednakoj mjeri pred­ stavljaju moguća depotenciranja njegova samoodržanja. u kojoj se ono poima ili pak samo izražava. odnošajnija svijest samopotvrđivanja. druge likove mo­ dernoga mišljenja Heidegger nije mogao ili uopće razumjeti ili samo kroz ingeniozna pretumačenja. On objašnjava utisak i učinak Darwina i Nietzschea. međutim. od njih mogu se lako razlikovati — kao prva emfatički prikaz ali uvijek iznova u utjecajne figure apelirajućeg mišljenja. Moderni materijalizam izrekao je najprije u Hobbesa ovu poziciju. metafizički nabačaji moderne. slijedi da on može biti si­ guran samo u jedno otvoreno područje ispitivanja i pokušavanja života njegove zbiljnosti. On se nalazi uvijek tamo gdje se prekida k o n t i n u i t e t same svijesti u slijedu iskustava — prošlo iskustvo ne može se više integrirati kao vlastito. ono je također od po­ četka oslobodilo više mogućnosti za jednu filozofijsku koncep­ ciju. On akceptira da subjektivnost svoje procese može odrediti jedino iz njoj svojstvenih struktura. sa metafizikom uvjerenje da su ti uvjeti dostupni spoznaji. kao ona čiji je nastanak omogućio baconizam. 22 23 . koji su svi skupa htjeli dati dokaz da je sopstvo oslobođeno izvanjskih autoriteta izvorno legitimirano u jednoj za njega homogenoj cjelini. dakle ne iz uvida u općenitije svrhovite sisteme. J e r u njoj je mišljivo da duh. koji se doduše nigdje nije isformulirao u veliku filozofiju. Barem četiri mogućnosti oslobođenog čovjeka.

Takovoj filozofiji. No ipak samo ako takovo razumijevanje polazi za rukom univerzaliziranje modernoga principa može se osloboditi predstava. Samo je nekolicina nabačaja modernoga mišljenja postala perspektivama pojmlje­ nog života i stoga u potpunosti uspjela. koji moderni svijet tek treba pojmiti. Filozofija mora zatim izmisliti genezu sopstva i svijesti i pri­ tom istodobno ponuditi opće pojmove. koje nisu bile određene niti grčkim niti mo­ dernim duhom — kod svjetskih religija Istoka. dakle u sukladnosti sa onim što čini osobenost njena temeljnog ustrojstva. sa samom sobom upo­ znate svijesti — i to tako da u njoj postaje uvidljivo kako se ova u svojim aktivnostima jedino za samu sebe vezana samo­ svijest ipak izvorno i uvijek već iskušava u jednoj ovisnosti. Denuncirati ovo kao furor modernus bjesneće samorazuzlavanje uma. Također se zbilja može očekivati da iskustva sa sviješću. Naredni zadatak pripada filozofiji u jednome smislu koji se mirne duše može nazvati dubljim. On je motivirao filozo­ fiju u njenim pravim povijesno postalim oblicima: ona mora razviti jedan dosljedan i progledan način razumijevanja. Riješiti ih pokušat će svaka filozofija s budućnošću. Takovi zadaci njoj su postavljeni već u čisto teorijskoj na­ mjeri postizanja njenog vlastitog uvida i poradi rješavanja iskustveno-znanstvenih aporija. koja bi se mogla povući jedino još usljed univerzalne katastrofe. koji će n a m u brzo rastućem opsegu postati poznati preko svojih dependencija. S obzirom na zbunjenost filozofa i budući su religije kodica očito izgubile svoju moć uvjeravanja. drugačiji odnos prema samoj sebi. Nabačaji. Filozofi moraju znati da je bez njih nada u oslobođeni život ostala uzaludna. koje ne može uspjeti bez po­ moći filozofijske analize. uvijek pod nekim političkim predznakom. Njena temeljna crta jest ta da iskušene. U takvoj situaciji filozofija p a r force neće uopće ponuditi formule u kojima bi svijest. ali nepojmljene raspetosti i aporije odbacuje umjesto da ih rješava. koje su na­ stale na indijskom tlu i koje su ostale strane baconizmu jed­ nako koliko i teologiji apsolutnog duha. uistinu je riješeno da um ne može akceptirati nikakovu instanciju kodiciranoga n a u k a niti iznaći uvjete samoga sebe jedino na svojemu vlastitu putu. u kome je svijest sposobna iskusiti samu sebe i istodobno svoju uvjetovanost — time se ozbiljiti u vlastitu procesu i isto­ dobno u svojemu pojmu. a ne kao njen. mogla razumjeti samu sebe. ali od nje nije do­ bio božanski uvid kao inspiraciju. koja modernoj svijesti više ne odgo­ vara samo eskapistieki otkazivanjem i ishitrenom kritikom. Jer. problemi sadržani u ovim aporijama mogu se zanemariti samo po cijenu nezbiljnosti — besvjetovnosti mišljenja. 24 25 . K tome još čini se da istočne forme meditacije zajedno sa modernim iskustvom svijeta nužno protivrječe — naime budući da po­ vratno posredovanje svijesti sa njenim izvorom razumiju sa­ mo kao njeno suspendiranje. u kome nigdje nisu vidljivi oblici svijesti. na Zapadu niče tendencija da se izviješće i nadmoćni uvid traže od onih m u drosnih tradicija. potrebna su mnoga postignuća. upravo usmjerena na to da zahvati cijelu Zemlju i da je promijeni temeljitije nego što je to bilo u stanju domesticiranje životinje i vatre. koja se najprije počela stvarati u n u t a r zidina talijanskih država-republika. 'Sapere aude' neće za­ šutjeli niti će napustiti neodrecivi pokušaj da se odvažnost uma učini konceptom samopotvrđivanja pojmljenog života. oformljenja jedne tjeskobne svijesti supstitutama i p e r m a n e n t ­ nom spremnošću za proboj u surogativnu silu. ili su napustili pravi zadatak ili su ga prije pokušali riješiti na jedan način koji je istodobno smjerao na reviziju temelj­ nog stava moderne. koji su postali vodećim u novije doba. ne samo izraz života iz koga su proistekli. Aporije moderne filozofije između baconizma i mistične spekulacije razumiju se pak iz nužnosti da istodobno postoji oboje: teorija autonomije i spoznaja izvora autonomnoga mišljenja. biti same svijesti pripada to da ne može slobodno egzistirati bez pojma o sebi. koja se od početka dade razumjeti u proeesu samoodržanja. koja su tamo nači­ njena i u neku r u k u institucionalizirana. nema nikakovu evidenciju. U jednome svijetu. I otkako je Heraklit posvetio svoj vlastiti uvid božici. I samo za njih može se reći da su postale majstor. premda di­ namika ovog događanja omogućava da jasnije izađu na vidjelo aporije moderne svijesti i da se osjete kao kriza. P r i t o m je ipak neosporno da je svijest. vjerovatno se ne mogu ni izmisliti. predstavljaju važan fundus uvida. Neka budu pomenuta samo t r i : ona mora razviti teoriju oslobođene.

Između načina. koji je tisućljećima neusporediv. koje su dokrajčile dosadašnju povijest kulture i sporazumijevanja. U nizu predavanja u Aziji. Naposljetku ostaje samo druga mogućnost. po­ stavlja se u slabašan odnos spram ovog svjetskog problema i — što je još gore —u bitnome ispoljava samo klonulost za ponavljanje svoje vlastite geneze. naročito njemačka. Neovisno o tomu što ta­ kova ponuda za principijelnom indirektnošću u samoodnosu ne može općenito naići ni na kakav odziv. ostavljaju se po strani. Teorijska ponuda za sociologijskim i razvojno-povijesnim samorelativiränjem. Uko­ liko uopće. Tamo gdje je tematizirala shemate tumačenja i iskustvenih gibanja uopće. prije svega J a p a n a i Indije. koje ove k u l t u r e nude ne samo privilegiranim. u što treba sumnjati. 122—143. jednako kao ni fascinantnošću tehničkoga čuda. Ali one se ne mogu zaboraviti čak ni patosom socijalne pravednosti i n a d o m u slobodu od pri­ nude. kao predloška preda­ vanja i preveden na engleski jezik. Okeidentalna teorija suvremenosti. Slaga­ nje sa postulatima tehničke i distributivne racionalnosti mora se još razlikovati od identifikacije s njom.O SAMOSVIJESTI I SAMOODRŽANJU* • PROBLEMI I DODACI UZ PREDAVANJE O »TEMELJNOJ STRUKTURI MODERNE FILOZOFIJE« I. i svijesti o tomu što uistinu ima vrijednost nastaju na­ petosti. koja ide ruku pod ruku sa pokretom moderniziranja. i 1973. predstavlja samo drugu formu one racionalnosti koja ne može istumačiti samu sebe i u čijim je premisama već ustvrđeno odbijanje da se ikada postavi u odnos spram same sebe. čini najupečatljivijim pri­ pada i kontrast između neprotivrječivosti i nijemosti s kojom se on vrši. zbog kojih se na kraju deformira oboje. da si narodi iz potencijala vlastite t r a d i r a n e životne forme otvore razumijevajući pristup implikacijama modernosti i da tako ha svoj vlastiti način produktivno ponove povijest renesanse. On oslobađa životne forme koje bi se mogle repro­ ducirati samo preko kompliciranih sistema svjetskoga poretka i normiranjä odnosa. on čini pokušaj da po mo­ gućnosti uvjerljivo pokaže implikacije jedne svijesti koja se može pripisati modernome svijetu. korelacije između vlastita svijeta obrazovanja i impli­ kacija nove racionalnosti. Ili će nasilje procesa postati totalno time što se narodi organiziraju u nove društ­ vene forme. p r e m d a i kao spasonosna prinudnost. Naprotiv. str. gdje ona štoviše dolazi do važenja kao eksterna.« Pojavio se najprije u Subjektivität und Selbsterhaltung. on je iznesen na nekim mjestima. tad se nosioci tradiranog obrazovanja i usprkos dobroj volji o d u p i r u stranom i otuđujućem razvoju svijeta. Ako se ne može spoznati takova * »Über Selbstbewußtsein und Selbsterhaltung«. str. na koji se priželjkuje i realizira ono neodbacivo. premda ona može biti i korelacija suprot­ nosti. u principu ne mijenja ovu situaciju. Svoju mi- 26 27 . tu pretpostavku za identifikaciju s njom čini to da se može odustati od mo­ gućnosti koleracije. koja ovaj proces nezadrživao izlaže korumpiranju. Ali gdje narodi ne iz dinamkie vlastite povijesti skupa sa u njoj izgrađenim potencijalima implicitnog iskustva i samotumačenja stupaju u ovu racionalnost. o »Die Grundstruktur der modernen Philosophie. mogućnost. kojima želi postaviti dijagnozu. On nema formu učene rasprave. društvena teorija koja opisuje interdependencije u procesu mijenjanja privred­ nih i obrazovnih sistema zbog svoje vlastite neoštrine i zato što se čini da se ne može niti pokriti teorijom višeg stupnja općenitosti niti se iz sebe pretvoriti u bilo koju formu životne mudrosti za nosioce kultura. kao i u Selbstverhältnisse. postoji razlog za pretpostavku da je moderni životni svijet kao takav suspendirao potrebu za istumačenjem života u nezalažljivim (unhintergehbaren) sve­ zama i njoj srodnu potrebu za upućivanjem u svjesno Vođenje života. koja su u dvije polovice održana 1970. Za njih ostaju samo t r i alternative: proces moderniziranja vrši se kao izvanjsko doga­ đanje i uz zadržavanje sasvim drugačije lojalnosti. ekonomijske i političke pojave kao posljedica modernosti proširile su se na globus. ona se bez iznimke pojavljivala gotovo i kao kritika kulture. ova suspenzija nije tada prihvatljiva za kulture. Suptilne mogućnosti uzdizanja života i samoiskustva. Tehničke. — Dopunski tekst iz 1975. kojima kasni proizvodi modernosti postaju dostupni kao uvoz iz živo­ ta koji je u principu iskušen kao tuđi. 109—131. Predstojeći tekst napisan je 1969. Onome što ovaj proces.

in: Gesammelte Schriften. tad se mora izolirano uzeti odnos prema mo­ mentima stoičkoga sistema. Ako se u odnosu na stoičku teoriju kao cjelovitu po­ stavlja teza da su iz njezina nauka o samoodržanju mogli poteći impulsi za razvoj teorijske perspektive lišene pojma svrhe i rodne etike. On se oslanja samo na dio mnoštva stoičkih pojmova i tvrdi da su oni u jednoj (adekvatnoj) razvijenoj formi mogli imati utjecaja na čitavu modernu. između toga s čim je individuum upoznat kao s vlastitim i onoga što razumijevanju cjeline svijeta omogućava kontinuirani prijelaz. da između razvijenih formi moderne filozofijske teorije i stoičkog nauka o svijetu i životu postoji naročita srodnost a također i jedna historijska ovisnost. koje ne uspijeva iz premisa koje nisu oslobođene od samih sebe i za polazište ima drugi horizont od horizonta grčkoga iskustva. 2. koji mogu opstojati neovisno o organologijskoj filozofiji prirode i koji. Sa svojom tipolo­ gijom svjetonazora on je zauzimao stajalište da se i za sto­ ljeća nakon renesanse može pretpostaviti koegzistencija formi 'naturalizma' i 'idealizma ličnosti' sa manifestacijama dina­ mičkog panteizma. Tako Dilthey spoznaje i skoro potpunu paralelnost između stoicizma i metafizike moderne. str. Iz toga opetovano stoička etika ima interes da izbjegne pojam užitka kao princip i da učini pojmljivim uzdizanje vrline indi­ viduuma do jedinstva uma u mudrosti. Moder­ nu svijest Dilthey nije mislio u singularu. Način na koji se u predstojećem tekstu moderna dovodi u odnos spram sto­ icizma u ovom je pogledu sasvim različit od Diltheyeva na­ čina. Dilthey. Za njega je stoički sis­ tem bio najsavršenija forma panteističkog monizma u Grčkoj. čini se da je korisno i neophodno ne preskočiti postavku Wilhelma Diltheya. 315. Tako je on historijski konkretno mogao održati podređivanje stoičnosti i modernosti i rekonstruirajućih tumačenja njegova motiva — ali po cijenu da se od početka morao odreći komprehenzivnog tumačenja moderne one vrste u kojoj je Heidegger ostavio utisak. -. Takav im­ puls može poteći jedino od metafizičkog monizma u njegovoj. Ova teza je i u novovjekovnoj etici postala bastionom teleologije. Ali važno je pobliže shva­ titi ono što se uistinu htjelo reći s podređivanjem modernih pozicija stoičkim pozicijama u vazda danoj povezanosti. moćne aktivnosti kao ideal vrline. 1 Svako kasnije formiranje iste forme svjetonazora moglo je stoga najčistije poći od njega. samo za stoicizam karakterističnoj povezanosti sa principom mentalne samoreferencije (samosvijest) i samoreferencije dje­ latnika (samoodržanje). Jer.saono najbogatiju formu ona je dobila u Heideggerovoj di­ jagnozi modernosti kao gibanja u kome je ograničenost u grčkom razumijevanju istine oslobodila vlastitu potonju konzekvencu od potamnjivanja svijeta i ovladavajućeg mišljenja. dijelom iz fenomenologije i iz kojih se naposljetku gotovo prisilno nadaje ona dijagnoza. »Weltanschauung und Analyse des Menschen seit Renaissance und Reformation«. Leipzig/Berlin 1914. koja u jednakoj mjeri obuhvata njenu genezu i njenu sadašnjost i koja de facto omogućava da ot­ padnu Heideggerovi zaključci. Diltheyeva istraživanja stajala su pod pretpostavkom nje­ gova nauka o tipovima svjetonazora. ako ih se posmatra u ovoj izoliranosti. etika samopouzdane. I zahvaljujući njenoj koncepciji jedinstva svijeta teleologijska tvorba pojmova za nju je tako­ đer bezuvjetno nužna: jedinstvo svijeta jednako kao i jedin­ stvo stvari tumači se prema modelu jedinstva organizma. iz kojih se mogu razumjeti moderni aksiomi i iskustva. Bd. mogu dati impuls za izobrazbu jedne pojmovnosti koja je lišena organologijskih metafora. W. Predstojeći tekst ne može se upuštati u Heideggerove teorij­ ske okupacije. ako se stoicizam promatra kao preteča moderne racionalnosti. no ona shvata ovaj poredak u po­ tpunosti kao svrhoviti sistem. tad se čini da je ta teza upravo protivrječna. Dakle. koje se izvode dijelom od Aristotela. 29 28 . On pak želi učiniti jasnom jednu inter­ pretaciju modernosti. za stoičku filozofiju prirode svjetski poredak je doduše potonja instancija. Ona polazi od pojma prirode kao od jednog suficijentnog dina­ mičkog sistema i vrši se na način na koji za stoike u jednakoj mjeri kao za spinociste iz misli o nužnosti proizlazi jedna 1 Usp. Prilikom sporazumijevanja o kompleksu motiva. Time bi se ujedno iz ove in­ terpretacije trebale otvoriti perspektive za jedno moguće us­ vajanje i ponavljanje modernosti.

85. — S. Bd. Time je samoosjećaj kao znanje jednog znanja ο sebi tumačen tako da nje­ gov sadržaj ponovno treba interpretirati iz učinaka također instinktivno prilagođenog ponašanja. No to ne isključuje da su stoici pojmovno sporazumijevanje ο takovu ponašanju sa­ svim jednoznačno orijentirali na mentalnu i diskurzivnu samoreferenciju. posebice str. Tako i prisila. Pritom je važno i za sporazumijevanje ο dijagnozi modernosti svakako odlučujuće uvidjeti da ovaj samoodnos ne potječe niti iz pitanja sumnje zbunjene subjektivnosti niti iz svijesti ο moći subjekta koji utemeljuje samoga sebe. 123 ff. Ono što odgovara 'svi­ jesti' i 'savjesti' u svim europskim jezicima čisto već kao riječ ima svoj izvor u ovoj teorijskoj zgodi. može susresti samo kod stoika. in: Problems ta Stoicism.(upoznatost nekog bića sa sobom) ima za sadržaj još i to. ali jednako kao Pohlenz i Brink protivrječi Dirlmeierovoj tezi koja ie stoičko oikeiosis htjela vratiti na Teofrasta. Tomu u svijesti moderne odgovara to da ona etablira princip subjektivnosti vazda samo ujedno sa teorijskim distan­ ciranjem od svagda vlastita subjekta. 114 ff. str. koji je omogućio stoicima da pojedinačnome biću pripišu snagu i specifičnu umstvenu s t r u k t u r u samoodnosa. Zahvaljujući ovome usvajanju ona je po­ tom pak također bila u stanju da postane utjecajan element u tijeku izobrazbe ove forme teorije. London 1971. u pogled još uopće nisu dovedene mogućnosti koji se dadu otkriti na temelju ove konzekvence.. postiže učinak kad u jednom od naj­ važnijih dokumenata nauka ο σικειωεις. in: Phronesis 1 (1955/56) str. ne može ništa drugo nego u cilj ovog svog održanja uključiti i svoju upoznatost sa so­ bom: "και την ταύτη. »Oikeiosis·«. koja je dinamička i u svojoj auto­ nomnoj dinamici istodobno eksplorativna. Brink. koja je sadržana u logičkom ustrojstvu njihovih misli. Historijskom stoicizmu bilo je strano razvijanje sistema afekata i vrlina kao sistema modusa samoodržanja (kao što je učinio Hobbes nakon Telezija) ili pak kao sistema iz konstantnosti samoodnosa (kao što su učinili K a n t i Hegel). i samo dok se održava on ostaje upoznat sa sobom. 64. Grundfragen der stoischen Philosophie. Moderna koncepcija sub­ jektivnosti srodna je stoičkoj u tome što sasvim obratno misli refleksivni proces u jedinstvu sa jednim također nesubjektivn i m principom. snagom čega upoznatost uopće može opstojati — njegovo znanje ο sebi (συνείδησις). a da isto­ dobno ne moraju strahovati zbog dezintegracije svoje teorije u cjelini. tu pak također već u starijem stoicizmu.Najnovije ispitivanje stoicizma učinilo je jasnim da se upravo misao ο upoznatosti bića sa sobom i to tako da ova upoznatost nije objektivna relacija saobraznosti. Sada svakako uopće ne može biti dvojbeno da je za stoike osobenu bit jednog individuuma i ono njemu srodno i korisno činilo ono što je upoznato u ovoj upoznatosti. Pohlenz. — CO. str. 111 ff. »Theophrastos and Zeno on Nature in Moral Theory«. Göttingen 1940. a da ne previđa njegovo u n u t a r n j e ustrojstvo ili ga pak reducira na opis koji daje ο subjektivnom kao tak­ vom.. Die Stoa. Ali on je zbiljski uveo refleksivnu pojmovnost i barem definiciju djelanja učinio ovisnom ο toj pojmovnosti. jasno je da se upoznatost sa sobom može shvatiti kao jedno od osobenih dobara koje se mogu osvjedočiti u samoodržanju i da se hijerarhijski poredak tih dobara može zatim dobiti iz M. hrsg. Čini se da drugi jezici ne raspolažu riječima koje bi im točno odgovarale. 140 i dalje. str. str. Samoosjecaj ja mogu imati samo ako istodobno znam za to da sam upoznat sa sobom. von A.A. i Bd. 2 prirodnosti vlastita bića a potom iz uvida u prirodu kao cje­ linu. u sokratovskim svezama. I tako biće. Njen koncept jedne teorije djelanja utemeljene na samoodržanju mogao je pak prije nego svi drugi dijelovi tradicije grčkoga mišljenja ući u ovu formu teorije. 2 Tek iz ove upoznatosti sa sobom čovjeku se javlja mogućnost da se održa­ va.G. koja je zahvaćena u Oikeiosis. — Pembroke vidi jednu pret­ postavku za problematiku.3 Time što se ova za stoičke misli neizbježna konzekvenca čini važećom.. συνείδησιν. isti autor u: M. Göttingen 1948/49. Niti jedan tekst iz predkršćanskoga doba ne može se porediti sa prikazom stoičkoga sistema u Ciceronovu djelu 'De finibus' III i u Diogena Laertija VII po vrsti i načinu na koji su oni učinili samoodnos i to znajući samoodnos bića prvim i dominantnim motivom svog postupka utemeljenja.P. 3 Diogenes Laertius VII. 1. koje se iz takova samoosjećaja održava u svojemu tubitku. 2. koja je uzurpirana od strane pojma Boga. To je monizam svjetskoga uma. već subjek­ tivna relacija osjećaja ο sebi i za sebe. Long. Manji stoički tekstovi i izvješća ο nauku stoičara zacijelo nisu bili sasvim dovoljni za to da se izvede životna forma i utemeljenje teorije zasnovano na refleksivnosti i da se održi moderna forma racionalnosti. Pembroke. 31 30 . Naprotiv.

do­ datak uz 3. 5 Usp. 33 . Stoga se također mora računati s mogućnošću da bi pro­ mjena u stavu svijesti kao promjena stava prema modernosti istodobno predstavljala promjenu u vrednovanju problema. Ne samo da to treba isključiti. Fizika i astronomija od sada više ne ostavljaju na volju nikakovu shematu tumačenja za jednu univerzalnu teoriju. poglavlje.) 1965. ipak u internoj građi ove svijesti zauzimali drugo mjesto nego fizika u aristotelovskom korpusu. Osobenost Blumenbergove teorije ge­ neze novoga vijeka sastoji se upravo u načinu na koji on iz aporetike prethodeće koncepcije svijeta izvodi jedan novi po­ četak koji se utemeljuje iz vlastite legitimnosti. koje pokazuje put dobrom vođenju života. Ab­ schnitt 2. nego i od refleksivnih elemenata zna­ čenja. Tek pod ovim uvjetima prirodna znanost kao takva može postati uistinu pro­ blematičnom u spoznaji prirode i samo pod njima može se formulirati jedno stajalište uopće. koje želi pokazati ovisnost ideje same prirode ο subjektivnim uvjetima. U postnewtonovskoj fizici 'održanje' sve više i više postaje operativnim pojmom. i pored toga pružaju u svakom slučaju metaforičke mogućnosti. kojima se može po­ služiti teorija orijentirana na druge principe. Koyre. Teorijski nabacaj i. koji je zaštićen ne samo od teleologijskih. To da Blumenbergovi opisi daljnjeg razvoja moderne imaju u usporedbi sa njegovom teorijom njene geneze tako jasno osla4 J. A. Oni samo postavljaju date. Teil 2. ipak je također očito da u tijeku razvoja zakona gibanja tijela istrajavanje stupa na mjesto refleksivnog samoodržanja.F. Kapitel 2. već prije svega ovisno ο tome koje problematske sklopove postavljaju kao bazalne. Ovaj nalaz. Newtonian Studies. različiti su ne samo po svojemu sadržaju i vrsti svoje izgradnje. Otuda bi za­ cijelo i njemu morala biti bliska konzekvenca da značaj teo­ rijskih perspektiva treba iznova odrediti u novome kontekstu. Shodno Newtonovim vlastitim formulacijama zakona istrajavanja/održava­ nja (Beharrungssatz) može se spoznati lakoća s kojom njegov jezik može preći sa refleksivne na intranzitivnu upotrebu 'to preserve'. Takovo razmišljanje može biti značajno u vezi sa tvrd­ njom Hansa Blumenberga da se stoičko samoodržanje bez dalj32 njega ne može učiniti važećim kao horizont tumačenja za Newtonovu vis inertiae. samo utoliko nema ništa začuđujuće ukoliko se samoodržanje u odnosu na stanje gibanja bilo kog tijela može bez daljnjega tvrditi samo u metaforičkom smislu ili u onom smislu u kome obični jezik re­ fleksivno upotrebljava mnoge glagole. tako i logička forma umstvenoga diskursa. Psychologie als Wissenschaft (1824/25). koji treba priznati kao opravdani prigovor i protiv jednog pasaža predstojećeg teksta. koji korespondiraju sa životnim for­ mama. Ovaj pro­ ces još se olakšava time što engleski jezik koristi istu riječ za djelatnost (samo)održanja i proces istrajavanja. Cambridge (Mass. nego je očito jasno da su nova astronomija i nova fizika. Ali već iz atičke filo­ zofije znamo da se protiv ovog temeljnog orijentiranja kao alternative mogu učiniti važećim kako ustrojstvo ideala.III. 5 Ali iz ovoga nalaza ne smije se izvući dalekosežni zaklju­ čak da je intranzitivna upotreba 'održanja' konstitutivna za svijest i teoriju novog vijeka. koji su za prethodeću epohu važili kao prvi i preko kojih je ona dospjela u krizu i raspad. Ideju samosvijesti i mentalne samoreferencije Herbart je čak htio izvesti iz tako­ vih elementarnih slučajeva samoreferencije u jezičnim sred­ stvima opisivanja prirodnih procesa4 Premda je neosporno da u povijest izvora predstave ο istrajavanju u stanju gibanja ulazi paradigma principijelnijeg istrajavanja u tubitku. koje su nastale iz raspada aporetike kasnog srednjeg vijeka i u zajed­ ništvu s kojima je svijest modernosti izvoj evala pobjedu. U stoičkom nauku u najmanju ruku sa­ držana je mogućnost da se u samoiskustvu i mogućnostima njegova uzdizanja zadobije temeljno orijentiranje za jednu teo­ riju. U takovom zaključku čini se važećom nelegitimna pretpostavka da je problematski sindrom srednjovjekovnoga svijeta zadržao i u modernome svijetu čak istu mjesnu vrijednost. Herbart. Stoički nauk zacijelo je bio grčki po tome što je za njega koncepcija svijeta kao prirode stajala na početku svakog orijentiranja. Medu misaonim pokušajima drugih kultura Indija daje primjer za to da je moguće već u ranije doba tematizirati lo­ gičku formu i unutarnji svijet bez odnosa prema spoznaji iz­ vanjske prirode i u odnosu na oboje dobiti teorijsko sredstvo eksplikacije najvišeg stupnja općosti. koje se poka­ zuju kao protivrječne interpretacijama.

koji prati jedan anonimni proces pukog istrajavanja. koji je inspiri­ rao Kanta i koji u svakom slučaju ima stoički korijen: »And all our Knowledge is Ourselves to know«. Snagom rekursa na stoičku formulu jedinstva može se formu­ lirati i rasvijetliti temeljni stav moderne. Umjesto toga treba razmotriti da li fizika koja je uklonila metaforički potencijal govora ο samoodržanju može još biti paradigma moderne racionalnosti ili pak samo njen parcijalni izraz. Ovaj stoički motiv bilo je jedinstvo sa­ moodržanja i samosvijesti. U jednom izvedenom načinu upotrebe ona služi za to da se osjećajnosna stanja. Samoodržanje u tubitku ostaje tad specifično problem samoodržanja umstvenoga bića — ovdje pak u punom smislu refleksivnoga značenja 'to preserve'. koja čine razumljivim to da su moguća refleksivna stanja i čitave životne dimenzije refleksivnoga iskustva. koji je interpretirao samosvijest samo preko opažanja vazda vlastita bića i onog 34 što je za njega korisno. To što se u predstojećem tekstu odnosimo na stoicizam. koja k tome na­ bacuje neriješene probleme utemeljenja suvremene filozofije. koji se može izostaviti ili propustiti. U ovim razmišljanjima trebalo bi pokazati da se lična zamjenica prve osobe singularis ne može riješiti svog izvornog slučaja pri­ mjene. a da ova povezanost sa ovim korijenom ipak ne izgubi svoju razumljivost. Da se i ovo samoodržanje moglo na koncu pokazati kao puki pričin. I ova formula jedinstva služi ta­ kođer za to da se sažmu temeljni stav i raznovrsne perspekti­ ve moderne teorije. ima još jedan drugi razlog osim onog da se omogući da grčki motiv prethodi moderni i da se njena osobenost shvati s njegovom pomoću suprotno Heideggerovoj dijagnozi moderne kao povijesti gubitka. ο kojoj je isto­ dobno također jasno da ona potrebuje održanje i samoodrža­ nje utoliko ukoliko je njen tubitak ovisan ο vlastitu činu. zahvaljujući kome se racio­ nalno biće može potvrditi u tubitku. S ovom postavkom do­ duše nije identično. Tako je vraćanje na stoicizam pružilo artikulacijsku pomoć prilikom zadatka pri­ kaza. Samoga sebe svjesno i djelatno-sposobno pojedinačno bi­ će. koja je osoba go­ vornika. ove zamjenice služe za to da se ukaže na ovu posebnu pojedinačnu stvar. metoda raz­ golićivanja. u kome se uzima odnos prema pojedinačnoj stvari. Ova elementarna analiza može se dopuniti razmišljanji­ ma. Dešava li se u principu tako. koju je Newtonova fizika doživjela u Kantovu sistemu. koja se u najširem smislu tiču od­ nosa Neba i Zemlje. ne u smislu jedne regionalno ograničene antropo­ logije. Ovo osvjetljavanje ne može se ni ovdje na­ doknaditi. koji uopće nije dozvoljavao osvjetljavanje iz početka stvarnih pitanja. koje ono što se naziva samo­ svijest singularis objašnjava iz primjene ličnih zamjenica na prvu osobu: u procesu komunikacije. u kojima se živo biće koje čini ova iskustva uopće ne tematizira utoliko ukoliko je ono partner intersubjektivne komunikacije. Veza između oba refleksivna odnosa može se lako pojmiti ako se samosvijest unaprijed funkcionalno postavi kao uvjet. A u smislu Kantova i Hegelova univerzalnog shvatanja. a da se istodobno ne mora započeti s takvim analizama. međutim. jest prije svega ono koje je upućeno na sa­ moodržanje i sposobno za njega. razmišljanja jedne osobe i njihova vremenska i asocijativna povezanost 35 . tad je također jasno da razumljivost 'samosvijesti' uvijek ovisi ο mislima jedne po­ jedinačne stvari među pojedinačnim stvarima. predstavlja tad perspekti­ vu jedne od. No ako se ova formula jedinstva crpi iz teorijskoga konteksta stoičkoga nauka. za modernu ostaje istinit Popeov stav.bijenu dijagnostičku moć objašnjava se. a ne izraz za ono što iz­ vorno i jedinstveno konstituira modernost. Time je intranzitivno istrajavanje jedna od formula za rješenje mo­ dernog pitanja ο izvoru samobitka. intencije. dakle osoba. za modernu uistinu karakterističnih. Ali neke primjedbe ο problematici sadržanoj u formulama jedinstva samoodržanja i samosvijesti su na mjestu. na koje će se ukazati u predstojećem tekstu. ali joj je lako pridruživo jezično-teorijsko osvjetljenje samosvijesti. tad postaje jasno da ona iziskuje fi­ lozofijsku analizu velikog stepena teškoće. U tom smislu je stoički nauk preko Hobbesove političke filozofije povezan sa preobrazbom. dobrim di­ jelom iz toga što pitanja. IV. koje sjedinjuje u jedan tok analizu i teorijsko utemeljenje samobitka. smatra mjerodavnim i za razvijenu mo­ dernu.

na koju je s patosom pozvan moderni baconizam (na primjer u Fichteovoj propovijedi ο kulturi). Henrich. To između ostalog važi za misli ο nereflektiranoj i u sebi modifikabilnoj svjesnosti. to je aktivnost koja se ne može razumjeti a da se ne zamisle temelji njene mogućnosti. 1976. Uostalom. formiranju ili mijenjanju stvari: ona ne vlada sobom i. koja još nisu uzeta u razmatranje. u odnosu na koji se mora osvijetliti smisao uma i objektivnosti. igrati pri­ likom osjetljavanja jedinstva svijesti.8 Značajno je učiniti si jasnim i takove misli koje se pred­ stavi ο subjektivnoj aktivnosti mogu samo prividno suprot­ staviti kao prigovor. To je također upravo ona kon­ cepcija koja je najprije dala poticaj za Heideggerov prigovor da se u njoj subjekt otimao razumijevanju istine bivstvujućeg i da se on sam etablirao kao definiens bivstvujućeg iz svoje moći raspolaganja objektima. von H. in: Subjektivität und Selbsterhaltung. Ali ova aktivnost stvaranja konzistentnosti od početka razlikovana je od aktivnosti osvajanja svijeta. U odnosu na ovu koncepciju teorije proble­ matika relacije između samosvijesti i samoodržanja postavlja se na sasvim drugačiji način. 1967. obratno upravo misli koje su lišene mo­ dernog principa kao takvog. koja je postigla problematsku širinu i moćnost tradicije koje se mogu usporediti jedino sa grčkom. I tako je ona i po namjeri bliska svakoj indijskoj filozofiji. već time što polaze od jedne forme djelat­ nosti koja se ne može shvatiti prema shemi pitanja ο stva­ ranju. koji su sami neraspoloživi. na primjer. Frankfurt a. tad se za nju mora drugačijim nego jezično-analitičkim sredstvima pokazati da ona uopće ne izlazi na takovo samoovlašćivanje subjektivnosti. Frankfurt a. to je također upravo ona teorija koja je jedino spojiva s religijama koje svoje polazište uzimaju s indijskoga tla. . nego također već u njihovu vlastitu samorazumijevanju. Ovo sred­ stvo bogato se nudi i modernoj filozofiji. Predstojeći tekst priziva u sje­ ćanje neke varijante ove teorije. Jedna antropologija po prin­ cipima razvijene moderne svijesti trebala bi slijediti i eks­ plicirati moduse takova samoodržanja. 9 8 39 . uopće nije izvor same sebe i svakako je u sebi takva 38 koja isključuje da bude održavana od strane drugih. Henricha. ako ova neotklonjiva opasnost razaranja odgovara ovom jedinstvu svijesti sa samouništenjem svjesnoga života. U njena naj­ značajnija dostignuća zbiljski spada to da je postignuće izo­ brazbe formalne konzistencije etablirala kao princip. Time on također naročito upućuje na jednu interpretaciju Fichtea kao mislioca koji je paradigmatičan za poziciju moderne i čiji se temeljni uvidi uopće ne mogu prevesti na Heideggerov jezik. Ova je pretpostavka naD. Ona je za modernu teoriju onoga što se može nazvati 'sloboda' karak­ teristična polazišna situacija. a s druge strane u bolesti i prije svega za misli ο povijesnosti subjektivnosti. hrsg. Ako je teorija uzeta kao polazište iz jedinstva subjekta. štoviše. 303 ff. V. Iz tog razloga živi proces svjes­ noga života predstavlja također jedan trajni akt samoodrža­ nja time što se treba orijentirati u odnosu na vlastite svagda neaktulizirane mogućnosti obrazovanja jedinstva. Oni ne nadomještaju beskonačnu samovladu Boga time što istu tu vlast/moć od sada priznaju spoznavajućem subjektu.9 Takove misli izvlače konzekvence iz unutarnje determiniranosti aktivnosti koja zasniva jedin­ stvo. koja se ne može postići Heideggorovim predmnijenjem (Vormeinung) privremeno ori­ jentiranim na 'bitak' kao nadolazak svijeta. to treba predstavljati jedno od pitanja suvremene filozofije. ona se tada treba shvatiti i kao akt samoodržanja. ο pove­ ćanim i deformiranim tvorevinama jedinstva s jedne strane u umjetnosti. Fichtes ursprüngliche Einsicht. No zato se i nadalje treba računati s onom filozofijskom tradicijom koja treba omogućiti da jedinstvo svjesnoga ži­ vota prethodi iskustvu osobnosti. ukoliko je to uvidljivo ne samo prilikom teorijskog objašnjavanja njihova porijekla. Naprotiv.M. »Selbsterhaltung und Geschichtlichkeit«.Koju ulogu teorija jezika može. Dakle. str. a za­ tim i smisao svakog govora ο 'pravu' i 'dobrom'. ne može se osporavati da je i ona u mnogim svojim nabačajima postavila kao svoju odnošajnosnu točku aktivnost stvaranja jedinstva putem subjekta. Ebeling. Usprkos kritičkom stavu prema Heideggerovoj dijagnozi predstojeći tekst dijeli s njim mišljenje da se treba govoriti ο jednom principu moderne uopće. Doduše. Ovu temu obrađuje članak D.M.

Sve dok ne postoji kao takva teorija. ο gubitku ličnosti i propasti kulture i pritom se rado tehnika stavlja u ulogu optuženog. nego bi se suprotno upravo na taj način stavila u odnos spram njenog vlastitog načina po­ stavljanja pitanja. ο masovnom i bežičnom upravljanju mozgovima. Vjerovatno izvjesnu ulogu ovdje igraju stare staleške * Naslov originala: Arnold Gehlen.ključuje. Sozialpsychologische Probleme in der industriellen Gesellschaft. 42 43 . ČOVJEK I TEHNIKA* 1. Rowohlts deusche Enzyklopädie. ARNOLD GEHLEN I. To jednako ne isključuje. a da ipak ne ističe univerzalno-povijesne zahtjeve — mora imati nesrazmjerno veću dijagnostičku moć od svakog univerzalno-historijskog evolucionizma. pa se sad kao socijalni turisti. 7—38. koji je istodobno pratio analogne razvoje u svim kulturama i koji je utoliko univerzalistički. da bi potom s pomoću isku­ stva i teorijski navedene naknadne konstrukcije oposredovati to koje se mogućnosti tumačenja pod kojim uvjetima najčistije mogu artikulirati u fazama nezaobilazne principijelne promje­ ne svijesti. Jedna sociologijska teorija kulture time ne može a priori presuponirati to koje će vrste biti hijerarhijski poredak teo­ rijskih premisa i koje će. dok je u Sjedinjenim Državama i u Sovjetskom Savezu ta ista tehnika veoma po­ pularna. nalazi se zadovoljstvo u najekstremnijim predstavama kao što je predstava ο tome da se može manipulisati vre­ menom. Die Seele im technischen Zeitalter. pogotovo se kod jednog tehnički tako nadarenog naroda ne bi očekivao takav otpor. već uključuje to da su takovi stavovi svijesti zbiljski eksplikabilni. Ona time ne bi suprotstavila filozofijskoj teoriji možda još likvidni relativizam. već uključuje to da stavovi svijesti pretvaraju realne životne procese u sporazu­ mijevanja. vrste biti unutarnje ustrojstvo stava svijesti. koji odgovara realnim životnim odnosima ili pro­ izlazi iz njih. U našoj javnosti su rasprostranjene zastrašujuće predstave ο bu­ dućoj državi mrava. Nisu sasvim jasni razlozi ovom otporu da se tehnika tre­ tira ravnopravno s drugim oblastima kulture. II Neuartige kulturelle Erscheinungen: Odštampano u: Arnold Gehlen. di­ jagnostički napor koji naposljetku nastoji samo oko jedne od­ ređene historijske epohe — napor poput onog koji je uložio Max Weber. str. Široko rasprostranjena naučno fantastična /ScienceFiction/ književnost u Americi se ushićeno upušta u tehničke utopije. dakle. To se može smatrati simptomom toga da u našem društvu još nije okončan onaj unutarnji spor sa promjenama koje duboko zadiru i koje su se u doba industrijalizacije dešavale nekako same od sebe. Organsko i njegova zamjena Kulturnokritičkoj literaturi koja u Njemačkoj cvjeta od Nietzschea /Niče/ i Spenglera /Spengler/ rijetko nedostaje polemičkog tona uperenog na tehniku. možemo vraćati u prošle epohe. I Der Mensch und die Technik. 1957. Jedna teorija mijene kultura morala bi temelj­ nim problemom svoje metodologije najprije učiniti fleksibil­ nost obrazovanja teorije i svijesti.

jedva da možemo osporiti kako su naši filozofski pojmovi uglavnom veoma daleko od toga da su dorasli datostima sa­ dašnjice. nenaoružan. Jose Ortega y Gasset. tom 3. Der Mensch. nag. Konačno. Ako to pođe za rukom i ako dođe do vječitog mira onda će to pretpostavljati veoma visoko razvi­ jenu t e h n i k u : drugačije se ne bi mogla zamisliti djelotvorna uzajamna kontrola naoružanja. 1955. vrijedi za strijelu i luk. Tehnika je stara koliko i čovjek. ona ga. 1956.predstave o nadmoćnosti kontemplativnih nauka nad praksom. onako kao što kola s točkovima čine nepotrebnim da se tereti vuku fizičkom snagom. suočena s tehnikom. želimo da potražimo objektivna gledišta kako bismo koliko je god to moguće ovu oblast ljudske duhovne snage koja je puna iznenađenja doveli u okružje naše samorazumljivosti. To vrijedi za pravljenje v a t r e bušenjem drveta drvetom. Aisberg. prirodnu okolinu pa je zato u p u ć e n na to da inteligentno mijenja sve zatečene prirodne situacije. Ortega y Gas­ set i drugi 3 su izveli neophodnost tehnike iz tog čovjekovog nedostatka organa. 5. Mijenja­ nje neposredno zatečene prirode u tom smislu da služi nama kod čovjeka je otpočetka isprepleteno s borbom protiv sebi jednakih i tek odnedavno zapažamo težnju da se ova d r a m a ­ tična veza raskine. ostaje čovjekova intelektualnost. Zahvaljujući Maxu Scheleru /Maks Šeler/ modernoj antropologiji 1 je jasno da se čovjek. istina kao zagonetka. a ova misaona sredstva se. Vom Menschen als utopischem Wesen. imamo i 'tehnike rasterećenja' koje se odnose na rasterećenje organa. Arnold Gehlen. osjećaju nenadležnim. a prije svega za točak. istovremeno. 1951. za rotirajuće kružno kretanje oko osovine — ovo ot­ kriće je tako apstraktno da stare južnoameričke visoke kul3 Werner Sombart. Na koncu. apsolutno ne­ vjero vatnom i poremećenom odnosu p r e m a prirodi ona je čovjekov istinski odraz. zbog toga što nema specijalizovnih organa i instinkata ne uklapa ni u jednu za vrstu posebnu. A već i najneobrađeniji klin od k r e m e n a nosi u sebi onu istu dvoznačnost koju danas pripisujemo atomskoj energiji: on je bio upotrebljiv alat i. 1828. Sombart /V.' U smislu takvog razMax Scheler. I u onom duhovnom. j e r ova intelektualnost ga oslobađa p r i n u d e da se organski prilagođava. Uopšte. ali ipak. zatim: Arnold Gehlen. Ili još živi ona stara tradicija da se ο svakom ljudskom problemu može raspravljati misaonim sredstvima idealističke filozofije. nesiguran sa svojim instinktima on je biće koje je 2 egzistencijalno upućeno na djelovanje. primj. čemu podliježu životinje. 1927. Zombart/ P. 1 m a t r a n j a W. izd. konačno. na izo­ stavljanje organa i. Onaj ko putuje avionom može u jednom imati sva ova tri principa: on zamjenjuje krila koja n a m a ne rastu. onda ona u najopštijem smislu spada u bit čovjekovu. U svakom slučaju. tako da pored 'tehnika dopunjavanja' koje zamjenjuje učinke što nam organski nedostaju imamo 'tehnike pojačanja' koje p r e ­ mašuju mogućnosti naših organa: čekić. u smislu filozofske antropologije. osposobljava da praiskonske situacije mijenja tako da pogoduju njemu. na uštedu rada uopšte. premašuje sve organske učinke letenja uopšte i štedi naš t r u d za kretanje ogromnim daljinama. koristi ih i međusobno suprotstavlja. mikroskop. Die Stellung des Menschen im Kosmos. Alsberg. 1. tako što upoznaje njezine osobine i zakone. P. Još bliže toj povezanosti čovjeka sa tehnikom vodi slije­ deće razmišljanje. embrionski u cijelom svom habitusu. Ako pod tehnikom podrazumijevamo spo­ sobnosti i sredstva kojima čovjek prirodu čini njemu usluž­ nom. Das Menschheitsrätsel. a ove osobine možemo prepoznati već i u tome što se do najstarijih i temeljnih pronalazaka došlo bez uzora u prirodi. Urmensch und Spätkultur. Der moderne Kapitalismus. čiste nauke nad primijenjenom naukom. obratno. telefon potenciraju prirodne sposobnosti. jer tek kada u fosilnim nalazima nađemo tragove ο upotrebi izrađenog alata možemo sa sigurnošću zaključivati da imamo posla sa čovjekom. Siro­ mašan čulima. Uz ovaj princip zamjene organa otpočetka bismo imali i princip pojačanja organa: ka­ m e n u ruci djeluje nesrazmjerno jače nego gola pesnica. ubilačko oružje. 44 45 . U najstarija svjedočanstva djelotvornog rada zaista spada ono oružje koje nemamo kao organe. 2 V. 1922. mi ne gajimo onu veliku nadu da ćemo ovdje nešto izmijeniti. a ova­ mo bismo morali pribrojiti i vatru dok je upotrebljavamo radi sigurnosti ili kao zaštitu od hladnoće. alii ona bi bila još veća kad je ne bismo mogli dovesti u vezu s nedostacima njegove opremljenosti organi­ ma i instinktima. seine Natur und seine Stellung in der Welt.

pa četvrtu.' 6 7 G. One su. isto tako nije se znalo za neko drugo go­ rivo. takva da se može oblikovati. ο intelektu se može suditi samo u vezi s djelovanjem. Theorie des gegenwärtigen Zeitalters. svjetlo voštanih svijeća plin ili elektricitet. na koncu. jeziku 1921. 1948. pa treću. naime od 'zamjene organa' do zamjene organskog uopšte došlo je zahvaljujući jednoj. On je. Prema Bergsonu. a time je. Kraft. Jednim od suštinskih rezultata cjelokupne kulture povijesti možemo smatrati sve masovniju zamjenu organskog anorganskim. s istim onim poremećenim odnosom prema praiskonskoj prirodi. on unapređuje život i razara ga kao i sam čovjek. znamo nešto više od prvih 7 filozofa grčke antike. kako kaže Frey er /Frejer/ 5 apsolutno postaje materija sa željenim osobinama. Za naš intelekt. unaprijed dato ograničenje za tempo i rast materijalne kulture. Uvođenjem u rad hidro­ centrala za proizvodnju električne struje i pronalaskom atom­ ske energije mi smo učinili posljednji korak ka emancipaciji od organskih supstrata za dobijanje energije uopšte. Do ovog jasno spoznativog trenda kojim se kreće tehnika. a skoro sve prirodne medikamente i ljekovito bilje sintetički proizvodi. duhovnoj i prilično zago­ netnoj zakonitosti. Kraft'· je ukazao na to da u prirodi nema onog oštrog brida koji u vođenom kretanju i u nastavljanju svoga pravca u pravoj ili povijesnoj liniji nešto presijeca. čovjekov cilj. Metal veoma djelotvorno zamjenjuje i nadmašuje materije koje ne­ posredno nalazimo. na njem. kratko re­ čeno. Tako hemičar kaže: 'Želim da napravim 4 5 materiju koja je. Isto tako bez primjera u prirodi je kretanje zahvaljujući aksploziji. Naime. pronalazak obra­ de materijala očito jedan istinski prag kulture što smo već odavno izrazili nazivima bronzano. onakav kakav dolazi iz ruke prirode. Berg son6. dakle iz vremena od prije otprilike pola miliona godina.ture do njega nisu došle i da su morale da žive bez kola ili lončarskog kola — kao prave visoke kulture s bogatom lite­ raturom. a onda da se sama stvrdne. doduše. prije svega kamen i drvo. Kožu i kudelju zamjenjuju čelična užad. Malo prije opisana prvotna tendencija zamjene organa tokom povijesti se proširila na oblast blisku tijelu. Ovo kretanje s. a već se očekuju i karoserije automobila od vještačke materije koja treba da zamijeni čelični Um. po­ stojalo je jedno netehničko. 46 47 . 'Onda se može predvidjeti da njemu dijelom mora promaći ono što realno donosi na tekućem. prvo. dok ο onome šta je zapravo 'život' jedva da. glavni predmet je anorganska ukrućenost. 1955.e račva u dva glavna pravca: organski izrasla materija se za­ mjenjuje umjetnom materijom. koks. dakle tako reći. Dokle god je drvo bilo mjerodavna obradiva mate­ rija a rad pripitomljene životinje najvažniji izvor snage. kola i sprave bile najvećim dijelom od drveta. Svijet tehnike je. on je usmjeren na ručnu proizvodnju. i same ostaci davno prošlog organskog života. lakše može upoznati nego organska. 158. uranjajući u sve dublje i dublje organske slojeve. anorganska priroda se. indigo i purpur zamjenjuju anilinske boje. a to je ipak jedno od ranih otkrića — nož od kremena iz Günz-Mindelevog ledenog doba. gvozdeno doba itd. G.' A što se tiče onog drugog pravca razvitka. koja može da se upreda u najfinijim nitima. kao što znamo. a u potpu­ nosti ono do čega je živom stalo u stvarnom životu. Beton. kao i čovjek 'nature artificielle'. metali. str. 12. ugalj i mnoge sintetičke materije danas su skoro svugdje potisnule drvo. a još u sred­ njem vijeku su brodovi. kakve postoje u Zemlji. pogl. u krajnjoj instanciji. Zatim materiju koja će ostati plastična na svakoj temperaturi. stanje stvari na koje je izričito ukazivao H. komplikovanim državnim aparatom i visoko razvi­ jenim religijama. 'veliki čovjek': duhovit i pun trikova. apstraktni modeli koje ona razvija i njezini mate­ matski pojmovi iznenađujuće tačno se slažu sa anorganskom prirodom. U prvom pravcu je. snaga organa anorganskim snagama. bila postavlje­ na i granica povećanju broja ljudi. Konačno. mostovi. uprkos svom napretku organske hernije. ograničenje koje je zavisilo od sporog tempa organskog rasta i skromne mjere organskog razmnožavanja. potiskivanja organske snage anorganskom. koja se može idealno sjeći. Henri Bergson. str. 27. zahvaljujući parnoj mašini i motoru sa unutrašnjim sagorijevanjem kultura je sebe prebacila na re­ zerve uglja i nafte. Hans Freyer. Naša racionalna misaona energija. Kao gore. Schöpferische Entwicklung. Der Urmensch als Schöpfer. no sada dolazi do jednog odlučujućeg događaja: što se tiče izvora snaga čo­ vječanstvo je sebe učinilo neovisnim od onoga što narasta pro anno.

Time smo prirodne nauke. Takvo shvatanje su sporadično zastupali poneki ranogrčki filozofi. puko materijalni ali zakonomjerni tok. a ova. Prirodu mi možemo shvatiti kao 'spoljnji svijet fakata' 8 . vijeku dobijaju gore pomenutu modernu formu. anorganske materije i energije potiskuje organsko. ne postoji ona kvalitativna promjena koju stvarno moramo konstatovati između starije i moderne tehnike. Međutim. optičkih sprava i preciznog naoružanja) ali su u suštini ostajale nezavisne jedna od druge dolaze sada u najužu metodsku vezu. Fakte- 48 . Ako mašina treba da bude naprava za prenos energije. u prelazu od pukog oruđa do mašine. kao i odgovara­ juću eksperimentalnu praksu mnogo pristupačnija oblast anor­ ganske prirode. je to što je za metod­ sku. a za nju znamo još od kame­ nog doba. Cak i ono kružno kretanje tamo-ovamo imamo u burgiji sa zavrtnjem iz istog doba. 'Jednostavna mašina' takve vrste je već i kosa ravan na kojoj je Galilej posmatrao usporeni pad. opet. I dru­ go. Nema sumnje da postoji izvjesna sklonost tehni­ čara i mnogih prirodoslovaca da svoj pogled na svijet orijentišu u smislu gore opisanog pozitivizma fakata. tj. racionalnu i strogo analitičku spoznaju. koje su se dotad sastojale ođ u biti slučajnih posmatranja i spekulacija. dakle. ova kvalitativna promjena se ne sastoji. nespekulativnu crtu. Novo dobo: superstruktura Svi mi imamo osjećaj da je od doba kamenog oruđa ili luka i strijele do danas morala biti u toku jedna kvalitativna promjena koju nazivamo tehnikom. onda je mašina i klopka za životinje sa svojim me­ hanizmom oslobađanjia poluge. Urmensch und Spätkultur. vijeka. Tom gledištu nipošto nije potrebno da nastupa kao izričito filozofska teorija kakva bi bila bliska pozitivizmu ili materijalizmu. dovoljna sama sebi.I inače su pažnje vrijedne činjenice da se anorganska priroda može u velikoj mjeri spoznati. kao oblast stvari. Prirodne nauke u 17. ali je još čudnije to da se tek od skora mogu predstaviti procesi u prirodi kao jedan mrtvi. eksperiment je prvi korak do tehničke upotrebe. pogl. legitimisana svojim pukim postojanjem i svo­ jim stvarnim osobinama. 49 8 A. konstruktivnu. Posljednja izlaganja svode se na dokazivanje slijedećeg: razlog tome što. sastoji u postupku da se prirodna događanja izoluju tako da ih možemo posmatrati i mjeriti. one postaju u strogom smislu analitičko-eksperimentalne. zahvaljujući logici eksperimenata mi eo ipso imamo u ruci jedan prirodni događaj koji smo izolovali i koji posmatramo uz uslove koji se mijenjaju. od teh­ nike praktičnu. 'Natur. Biološka i duševna oblast su neuporedivo iracionalnije. kao što recimo često mislimo. 22. fizikalni eksperimentalni ure­ đaji mogu se uporediti s mašinama i to onima koje proizvode ne neke korisne efekte nego čiste. naprava koja obavlja neki koris­ tan rad. sprava ili otkrića nego od stru­ kturnih promjena cijelih grana kulture. kratko rečeno. eksperimentalne nauke ο prirodi. apstraktno izolovane pri­ rodne fenomene. naime od 17. vijeku u vezi s nastankom nove egzakt­ ne. Pa ipak. 2. Dvije grane kulture koje su dosad koope­ rirale samo u nekoliko oblasti (prije svega u gradnji nautičkih instrumenata. Perspektive koje ljudi kao nesvjesno pripisuju svome ponašanju još kako se mogu razli­ kovati od njihovog sopstvenog teoretskog svjetonazora kojem su se oni svjesno priklonili. osobina i zakonitih promjena među njima koje su legitimisane svojim pukim postojanjem i takobitkom. a čovječanstvo tehnički proizvodi već pola miliona godina. ovaj pogled na svijet se malo proširio tek od prije 300 godina. naussenwelt'. a da je organska pri­ roda tvrdokorno iracionalna. Stvarnim odnosima ćemo se besumnje približiti ako po­ đemo ne od pojedinih mašina. onda se ono ponovo pojavilo u 17. Ekspe­ riment se. ali ona predstavlja prećutno uopštavanje jednog stava koji kao da po sebi ra­ zumljivo priliči prirodnonaučnom istraživanju i tehničkoj praksi otkad se ovim čisto bavimo. kontinuirano kružno kre­ tanje neke radne mašine (vodeni točak) poznajemo još iz rim­ skog doba. Gehlen. i 18. kako vidimo po razvitku tehnike. Svijet pun fakata sa svojim isto tako faktičkim razlozima objašnjenja predstavlja jednu spregu koja je. svaka uspješna nauka i umješnost ima jednu vrstu zračećeg uticaja na našu predstavu ο svijetu uopšte. U razlici između oruđa i mašine. u dvostrukom smislu približili tehničkoj praksi: prvo. Tehnika je od novih prirodnih nauka preuzela onaj brzi tempo napredovanja.

vidjeli smo. došlo u uskoj sprezi s prirodnim n a u k a m a i kapitalističkim načinom proizvodnje koji su se proširili sličnom brzinom — ovi faktori se uzajamno stimulišu. čak i u monoteističkim k u l t u r a m a koje su je isključivale u svojim osnovnim mislima. ali tehnika nije prodirala do središta ljudskog tumačenja svijeta i time do njegovog samoshvatanja kao što je to moguće danas. Mensch und Menschmaschine. u još širem smislu. t j . a mjerenja u ciklotronu. izd 1947. žilavo održavala. Danas smo došli dotle da prirodne nauke. na duh čovjeka koji je u tome učestvo­ vao. odvija se ne samo u glavama fizičara nego i u električ­ nim računskim mašinama. pa time i u teoriju. a dotacije industrije održavaju radno sposobnim mnoge oskudno oprem­ ljene institute tehničkih fakulteta. Prevaziđena je i staro­ modna predstava ο tehnici kao 'primijenjenoj prirodnoj n a ­ uci'. Tokom neuporedivog većeg dijela svoje dosadašnje povi­ jesti čovječanstvo se. u njima su. Bilo poduzetnici bilo same države koje su bile zainteresovane za r a t n u tehniku (primjer: prva upotreba bežične telegrafije na r a t n i m brodo­ vima) stavili su na raspoloženje sredstva da bi se obavljala eksperimentalna otkrića i da bi donijela praktičan plod. zato. 50 51 . Natprirodna tehnika: magija Max Weber. zapravo. proširio se. na primjer. Već pronalazak. naučnik mora da se sporazumijeva s tehničarem jer njegov problem definiše još nepostojeću a p a r a t u r u koja je potrebna da bi se problem riješio. kojd je po svome duhu. ona se. Ali prvo moramo razviti još jednu misao.Pa ipak. mogla su imati izvanredna povijesna i socijalna djelovanja. Die protestantische Ethik und der Geist des Kapi­ talismus. temeljito poboljšanje parne mašine što ga je učinio James Watt /Džejms Vat/. Ta magija je od pradavnih vre­ mena igrala upravo centralnu ulogu u čovjekovom shvatanju svijeta i sebe. na p r i ­ mjer. 1952. kakav je to pokazao Max Weber /Maks Veber/ 9 . antička itd. s upečatljivom n e ­ minovnošću i preko granica tog sistema u okviru kojeg je razvijen. finansirao je jedan kapitalista kojem je stalo do toga da je industrijski koristi. industrijsko p r e d u zeće koje ga upriličava ili njegova tehnička organizaija p r o ­ izvodnje i prometa? Takvo pitanje nema ni smisla postavljati. Ova u osno­ vi sasvim jednostavna oruđa i aparature. S druge strane. Na pitanje: zašto nije? postoji jedan iznenađujući odgovor. ušao je. što dokazuju srednjovjekovni procesi 10 Norbert Wiener. takođe dijete 17. Tokom više desetaka hiljada godina svih primitivnih i visokih kultura. nauka ο prirodi više nije monopol univerziteta. kao što pokazuje pronalazak bornih kola. gdje se postižu energije od više miliona elektronvolta. ulaze u r a č u n ­ ske vrijednosti. u prirodu se prodire zahva­ ljujući tehnici. do onih iznenađujućih rezultata novog doba ne bi došlo da u međuvremenu nije došao i treći faktor: to je 'kapitalistički' način proizvodnje koji nastaje u isto vrijeme i. 4. vatrenog oružja. Šta je u herniji lijekova osnov — biološko-hemijsko istraživanje. a ta misao se tiče ljudskih poriva koji djeluju u teh­ nici i ona treba da n a m omogući jedan ne nevažan antropo­ loški uvid. 3. u: Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie. pluga. tehnika i nauka ο prirodi — jedna drugu uslovljavaju. Teoretska fizika. teorije regulacione tehnike očekujemo zaključke ο funkcionisanju našeg mozga i naših nerava 1 0 . vijeka. tom 1. Praktično-pozitivistički stav. čovjek je bio opsjednut jed­ nom sasvim drugačijom predstavom. čak sve tri instancije — industrija. opet velika industrijska preduzeća imaju sopstvene istraživačke institute. Samo istraživanje prirode napreduje zahvaljujući sve novijim tehničkim pomagalima. kad od 'kibernetike'. naime idejom ο moguć­ nosti jedne 'natprirodne tehnike' — bio je opsjednut onim što mi nazivamo magijom. kakav imamo u smislu ovog 'industrijskog sistema'. Ovim pojavama ćemo se mi još baviti. tehniku i in­ dustrijski sistem moramo posmatrati u funkcionalnoj poveza­ nosti. socijalno-psihološki problemi industrijskog društva. u oblast politike i. u međuljudske oblasti. Niko ne može očekivati da su ovi po­ vijesno jedinstveni procesi koji su preobrazili svijet ostali bez uticaja na svijest. kao što su egipatska. potisnuta na rub. 9 Do burnog n a p r e t k a moderne tehnike je. zadovoljavalo prilično skrom­ n i m tehničkim pomagalima p r e m d a je u ovim elementarnim pronalascima uvijek bilo duha u velikom stepenu. dakle.

Kome se to čini nevjerovatnim treba da pomisli na to kako je ono fascinirajuće automatizma neke mašine potpuno nezavisno od učinka: u najvišem stepenu bi to bio neki p e r p e t u u m mobile čija svrha i učinak bi se potpuno iscrpljivali u reprodukciji sopstvenog kružnog kretanja. 43—45. sjetva ili žetva.vješticama i čarobnjacima. zajedno sa čov­ jekom u njemu vidi kao ritmičan. kao u metafizici prirodnih naroda. mnogo hiljada godina ispoljavao u magiji. može se dokumentovati iz klasične antike — p r e m a Diogenu Laerciju to je mogao Empedokle — 'Vještičji čekić' (1487) daje opširna uputstva za protučaroliju protiv magijski proizvedenog nevremena. Stoga. Ova draž nije puko inte­ lektualna. na primjer dovođenje ili provokacija nevremena. 1941. urođene ideje imamo. Ko kao psiholog vidi kakvu čar za našu omladinu pred­ stavljaju automobili taj neće sumnjati u to da su ovdje u igri prvotniji interesi nego što su oni racionalni i praktični. rotirajući automatizam zvi­ jezda i u njihovu p r i n u d n u povezanost sa sudbinama pojedinih ljudi. instinktu sličnoj potrebi za stabilnom okolinom. on odgovara jednoj 11 12 Maurice Pradines. kao što približno pokazuje i priroda. ako rođenje nakaze ili p o ­ mračenje Mjeseca i Sunca ili bilo koji drugi neobični događaj bude protumačen kao nepovoljan 'predznak' od kojeg se treba spašavati magijom. dakle natprirodnu i prirodnu tehniku. u tehnici nadčulnog. isto toliko duševna koliko i nužna — to ovdje jedno drugom ne protivurječi. ono koje nije prošlo još kroz nikakvu nauku. Koliko duboko mora da je tako nešto u čovje­ ku kad se tvrdokorno održava uprkos svim izazovima uvrije­ đenog u m a ! Ta fascinacija automatizmom predstavlja onaj predracionalni i nadpraktični poriv u tehnici koji se. A magijske sile koje prožimaju ovaj svijet nisu ni proizvoljne ni spontane. Na ovom mjestu ne možemo izvršiti posebnu analizu ma­ gije 1 2 ali moramo ukazati na njezinu enormnu proširenost p r e ­ ko čitave kugle zemaljske i u svim vremenima — mora da u njoj ima nečeg antropološki fundamentalnog. Mnogi od nas bi se začudili kad bi iz prakse astrologa znali koliko mnogo poslovnih ljudi i političara vjeruju u taj ogroman. još i danas.' Ako pogledamo ovu definiciju zapazićemo da ona obuhvata kako magiju tako i pravu tehniku. najprije. urođenici u Novoj Britaniji znaju za vremensko čaranje isto kao i Omaha indijanci. godišnjeg doba ili doba dana ili periodičnih povoda. onda se pritom radi takođe ο uspostavlja­ nju prirodne istoobličnosti. J e d a n ne baš naivni osta­ tak ove prastare. Ako sada bolje pogledamo te nevjerovatno brojne izvještaje i dokumentaciju. one onda djeluju nužno i automatski same od sebe. utoliko dakle 'apriorno' (unaprijed dato) svijet. pogotovo ako po­ mislimo na one čudnovate stereotipe magijskih p r a k t i k a koje nisu zavisile od stupnja kulture i od rase. 53 52 . najčešće kiše. Nijedan od bezbroj autora koji su se vijekovima mučili s ovim nerješivim problemom nije od toga očekivao neki praktični efekat. povezanost koja je. Urmensch und Spätkultur. kao u gore navedenim slučajevima kad se izostale normalne kišne padavine ili vjetrovi dovode 'čaranjem'. već ih pravim i tačno ponavljanim formulama možemo pokrenuti. Bantu iz Delagoebaja ili Kinezi. 'Vremensko čara­ nje'. pogl. L'esprit de la religion. uprkos sve 'racionalizacije' zahvaljujući novoj naučnoj pred­ stavi svijeta. Maurice Pradines /Moris Piradin/ 1 1 magiju naziva 'podu­ zećem da se proizvedu promjene u korist čovjeka tako što se stvari sa svojih p u t e v a skreću da služe nama. i tek joj je zaista moderna t e h ničko-prirodnonaučna kultura slomila kičmu. množenju životinja i biljaka. Ovaj elementarni ljudski interes za istoobličnost prirod­ nog događanja je veoma vrijedan pažnje. samopokretan kružni pro­ ces. a tek u najnovije vrijeme je došlo do njegovog potpunog ispunje­ nja u časovnicima. Ovamo isto tako spada i neizmjerna kazuistika 'ča­ ranja plodnosti'. gdje se radi ο tome da se 'pripomogne' ve­ likim periodima vegetacije. dakle kao neki automatizam i to kao neki bilo kako pro­ duhovljeni automatizam. kao što je početak obrade zemljišta. Arnold Gehlen. motorima i rotirajućim mašinama svih vr­ sta. postoji potreba da se obezbijedi 'istoobličnost prirodnog događanja' i da se 'stabilizuje' ritam svijeta tako što se ide protiv nepravilnosti i protiv izuzetnih slučajeva. ona je mnogo dublje u nama. naime. naravno. periodičnom ponavlja­ nju istog. njih je sve bila obuzela čudnovata draž jedne mašine koja se vraća u sebe samu. p r i čemu se posebno radi ο održavanju tačnih termina. i to u astrologiji. jed­ nog časovnika koji sam sebe navija. vidjećemo šta je bilo u cen­ tru tih magijskih 'umijeća' — u njima. jer u zbilji koja je podložna vremenu i koja je nužno promjenjiva maksi­ m u m stabilnosti postoji u automatskom. Prvo i prvo­ bitno shvatanje.

usmjereno. njegov t r u d oko formulisanja samog sebe uvijek se odvija tako da sebe izjednačava s nečim neljudskim i da se. tom 96. 13. No u ovom pogledu na nas prije svega uvijek veliki u t i ­ sak ostavljaju ritmički. kako smo to opširno izložili na jednom drugom mjestu 1 5 . svje­ snim dogovorom. I kad mi još danas govorimo ο 'hodu' zvijezda. opet. Nasuprot tome je H e r m a n n Schmidt /Šmit/ 1 4 izričito ukazao na to da je objektivacija rada koju imamo u tehničkom procesu rezultat jednog za nas nesvjesnog procesa kojeg snosi vrsta. naime. jedan takav dje­ latni krug. krv. Uprkos svo­ joj racionalnoj i kazuističkoj građi ona je nevoljan proces. onda će se mnogo lakše shvatiti ona porivna komponenta koju imamo u tehnici. odrazi u ogledalu i druge vidljivosti morale su da posluže za tumačenje sopstvene intime. ο 'hodu' mašine onda to nisu nikakva površna poređenja.' U istom smislu Norbert Wiener ono po­ vratno vezivanje naziva jednom veoma uopštenom karakteri14 dalje. obratno. Tako zbog 're­ zonancije' čovjeka fasciniraju i analogni procesi u spoljnjem svijetu. 4. postoji tako nešto kao što je 'dubinska veza' sa ritmičkim. kao gore. Der Mensch. str. Opredmećenje i rasterećenje Time dolazimo do jedne činjenice koja je veoma značajna za prosuđivanje odnosa između čovjeka i tehnike! Ako. 48. krug preko stvari. br. 5. periodični događaji koji u svojoj n e zabludnosti djeluju 'tendenciozno'.5 1955. Schmidt —. Njegova samosvijest je indirektna. 121. predstavlja jednu vrstu u n u ­ tarnjeg čula za sopstvenu konstutuciju u čovjeku. Urmensch und Spätkultur. pogl. 14 i dalje. Primitivne religije su posvuda u prirodi zapažale bezrječne odgovore na pitanje ο sopstvenom biću čovjekovom. citira jednu značajnu izreku Walthera Rathenaua /Valter R a t e n a u / : 'Do mehanizacije nije došlo slobodnim. između ostalog. preko sva­ kog rezultata našeg djelovanja. ο fenomenu rezonancije. biće koje je usmjereno na djelovanje. pogl. stereotipnim. 13 Časopis VDI (Verein dt. prema prvotnom osjećaju uspjeha ili neuspjeha korigovano i na koncu naviknuto automatizovano kretanje spada u njegove bitne osobine. pri­ gušeno prirodno događanje. nužno dolazi u obliku jednog takvog u sebe zatvorenog djelatnog kruga u kojem smo mi. da njezina motivacija proističe iz 'čulnog dijela naše prirode'. Pa i čovjek je zaista u svim centralnim područjima svoje prirode automati­ zam. prvotno povezani sa n a m a sa­ mima'. 17 54 55 . Skučen zagonetnošću svojeg postojanja i svojeg sopstvenog bića čovjek je apsolutno upućen na to da do tumačenja samog sebe dođe p r e ­ ko nekog ne — ja. 1940. 1 5 Nije nimalo teško ovu istinu dokazati na pojmovima boga u razvijenim monoteističkim i politeističkim religijama ili na mnogo prvotnijim mitovima ο porijeklu ljudi od životinjskih demona koji su se nekad prostirali širom svijeta. 15 I6 Arnold Gehlen. Uz to taj autor. 119 i Der Mensch. u tom izjednačenju razlikuje. a sjena. kakvih imamo u kre­ tanju hoda a prije svega u pokretima i r a d n i m operacijama ruke kad se 'krug rukovanja'. str. ritmičkih automatizama. dio. Časopis VDI. automatskim procesima spoljnjeg svijeta. Uvod i II. sebe p r e m a slikama svijeta. preko nečeg drugog nego što je čovjek. Možemo reći 'do svakog' jer je i govorno-čujni krug. ruke i oka vraća na stvar.' U ovom prirodnom događanju možemo svašta zamišljati. Čovjek je. 1 6 'Do svakog našeg smisaonog iskaza' — kaže H. već proističu iz rezonancije objektiviranih samoshvatanja određe­ nih bitnih čovjekovih crta — čovjeka koji svijet interpretira po svojoj slici i. 'Djelatni krug je univerzalni oblik čovjekovog smi­ 17 saonog ispoljavanja. čak neprimjetno. pe­ riodičnim. neskretivim navikama životinja. on je u d a r srca i udisaj.Radi se. zbog etički obznanjene volje čovječanstva nego je ona izrasla nenamjerno. koji se ob­ raća onome što u spoljnjem svijetu liči na njegovu sopstvenu konstituciju. 'Mnoge grupe ljudi bi je uz iste uslove neprestano porivno provodili'. naime. a rezonancija tako reći. on živi upravo u i od smisaono funkcionalnih. zaključuje i stalno ponavlja. pa bilo da se radi ο zago­ netno tačnom ponavljanju obrta zvijezda ili ο svojstvenim. Proširena je i po svome porijeklu akademska pred­ rasuda da je tehničko ponašanje 'samo racionalno' i 'samo us­ mjereno na svrhe'. 24. Veoma dugo smo i sopstvenu dušu interpretirali iz pojava spoljnog svijeta. Krug djelovanja. kao govor poluga svake duhovne djelatnosti. Ingenieure). naime plastično. na promjenu činjenica spoljnjeg svijeta.

K a m e n je 'predstava' udarca pesnicom. prvotno čovjek objektivira i svoje stvarno djelovanje. povezuje sa svo­ jim umijećem da djeluje: Natprirodna tehnika magije u dje­ latni krug preuzima cijeli spoljnji svijet. stupnju radne mašine i motora. tom 96. Ovdje će biti dovoljno da se navedu tehničke primjene — 'veliki djelatni krug' magije rasterećuje od oduzetosti i od bespomoćnosti u suočenju s prirodnim silama. 63/64. Der Mensch. 'Objektivacija ljudskog rada' u oruđe evidentno daje veći učinak uz manje napora. stupnju oruđa. Konačno. pa zato. nesavjesne. ona prava djelatna praksa. str. Biologische Reglermechanismen. kao i povećanim rasterećenjem čovjeka: 'Ovaj proces ima tri stupnja. bolesti se mogu prebaciti na životinje.19 Taj princip. može se upravljati vjetrovima. Vidimo kako ovdje u igru ulazi još jedan fundamentalni ljudski zakon: tendencija rasterećenja. Isto tako. prije svega p u t e m periodičnih. možemo govoriti ο upotrebi oruđa sa gledišta rasterećenja organa. prvotna je i rasprostranjena širom svijeta.stikom oblika ponašanja: 'U svom najjednostavnijem obliku princip povratnog vezivanja znači da se ponašanje ispituje u odnosu na svoj rezultat i da će uspjeh ili neuspjeh ovog r e ­ zultata uticati na ponašanje u budućnosti. Tako taj mali krug onoga čime se zbilja vlada bez teškoća prelazi u veliki krug onoga čime se vlada imaginarno. kora velikog mozga. I to je tendencija rasterećenja koju R. kružnih događanja — rano i rado on je sebi pripisivao kružnicu ponovnih rađanja. može se pomoći godišnjim dobima da dođu na vrijeme. u srži religije je neuništiva. danas je odlučujuće obilježje našeg doba. vidi ga u njegovoj ravni. od svakodnevnog i trivijalnog. na trećem stupnju. To je oruđe. Ali ukupan razvitak tehnike ima jednu prikri­ venu. 2 1 ' 20 R. zahvaljujući tehničkim sredstvima nepotreban postaje i duhovni učinak subjekta. Na drugom stupnju. Schmidt. a ovakav kraj razvojnog procesa tehničke objektivacije rada. Norbert Wiener. br. imaju instinkti­ van i nepriznati cilj ili pak tendenciju da obrazuju navike. 5. stupnju automata. u gore navedenom članku 'Die Entwicklung der Technik als Phase der Wandlung des Menschen'. on ga predlaže spoljnjem svijetu. antropološki je veoma rasprostra­ njen. koji je započeo još u pradavna vremena. Mali krug. Wagner izražava ovim riječima: 'Tako se ona najviša instancija. U automatizaciji tehnika dostiže svoje metodsko savršenstvo. Ranije opisana čovjekova potreba za tim da sebe protumači svojom uronjenošću u prirodu i da sebe otuda opet unazad posmatra je takva da se ne može vra­ titi. međutim. Wagner. ponovo osloba­ đa od onoga što je postalo vjerovatno. 127. A taj njemu tako približeni svijet on. tako reći. 119. str. da efekat učine samorazumljivim. pa fizički angažman opada zavisno od masa koje se pokreću. 56 57 . prije svega. kao gore. O n a osnovna potreba magijske prakse za stabilnošću i izbjegavanje smetnji u svjetskom događanju osnovna je potreba djelatnog bića. rutinu. Ne treba zaboraviti ni treći proces koji zahvata duboko i koji rasterećuje — obje tehnike. Sa svakim od ova tri stupnja objektivacija dostiza­ nja cilja spori se sa tehničkim sredstvima dok cilj koji smo sebi postavili ne bude dostignut zahvaljujući automatima bez našeg tjelesnog ili duhovnog učešća. Rad s oruđem je težak. još uvijek subjekat daje fizičku snagu neophodnu za rad i potrebni duhovni učinak. ali za stabilizaciju vremena i za garantovanje da će opet doći proljeće dovoljna je riječima izražena 'magična' formula. već u uvodu. u časopisu VDI. na koncu. Na prvom stupnju. dozvoljava da ga on vodi dalje i da ga potencira — on 'objektivira' svoj rad. Pritom odzvanja njegova instinktivna rezonan­ cija. 2 0 ' Sad možemo da sagledamo zašto tehika od svojih poče­ taka ima porivne. koordinate svijeta transformiše na ljudske razmjere. Ne u tom smislu da bi se jedno pojedinačno otkriće moglo izvesti p u t e m ovog povratnog odnosa — način funkcionisanja jednog motora može se shvatiti na osnovu čisto fizikalnih i stvarno-tehničkih povezanosti.' 1 8 Sada ćemo moći malo bolje da razumijemo one iracio­ nalne porive u tehnici. 21 H. rasterećuje čak doslovno i 18 19 fizički. pogl. on ga zamjenjuje i to ne­ srazmjerno uspješnije. nesvjesnu ali konsekventno sprovedenu logiku koja se može opisati samo pojmovima napredne objektivacije ljudskog rada i učinka. on. fizička snaga biva tehnički objektivira­ na. pa sad stoji na raspolaganju rjeđim i senzacionalnijim zahtjevima. vitalne odrednice: konstitucionalno ljudska obilježja djelatnog kruga i principa rasterećenja kao determinante su iza svakog tehničkog razvitka. 8. str. kako smo izložili umjesto uputstva.

dakle auto koji apsolutno rasterećuje vozača. No već i ova je htjela da 'stvari skrene s njihovog p u t a ka službi n a m a ' (Pradines). 'Bitno je u tome da takav mehanizam u jednom zatvorenom krugu uvi­ jek opet povratno djeluje na sebe samog. 24 R. Wagner. mogu se r e gulisati i mehaničke i električne veličine svih vrsta. Onako kako se ovdje regulišu termičke veličine. 58 22 . Schmidtovom zakonu ο tri stupnja upada u oči da objektivacija ljudskih djelovanja i sposobnosti u spoljnji svi­ jet u svojoj odnosnoj tački u čovjeku prodire izvana prema u n u t r a . taj regulacioni krug nije samo 'kopija' djelat­ nog kruga tako da u tehnički predstavive mogućnosti spada auto koji automatski upravlja sam sobom. Uz pomoć pojmova koji se koriste i u teh­ nici regulacionog kruga filozofi danas. Probleme im Wechselspiel von Mathematik und Technik. na primjer aorte. (Prim. kao gore. str. Svoj učinak taj sistem varira pod A. Automatizacija U H. kad. uključujući njegove svjesne međudijelove kontrole i usmjeravanja. str.se znalo samo za primitivnu tehniku oruđa. kao auto. nego su p r e m a istom struktur­ nom principu. prelaz od mozga ka kičmenoj moždini. na primjer. nadmašuju. U trećem koraku. tehnika je neobično kasno urasla u prostor kojim je više stotina hiljada godina. Istovremeno s tim se objektivira onaj dio fiziološkog životnog procesa koji funkcioniše u obuku senzornomotornih kružnih procesa. 129. Mogli bismo. nerv organa za ravnote­ žu koji se nalazi u uhu. osim ljudskog djelovanja. Walther. za umnožavanjem do­ sega ljudskog djelovanja i već ona je sanjala ο nečemu kao što je 'veliki automatizam' do kojeg dolazi uočavanjem mjesta na kojima je došlo do smetnji i njihovim otklanjanjem. Na ovaj način se regulišu mnoga biološka stanja kao što su disanje. Sistem regulacije krvnog pritiska. svoju djelatnost p r e m a zapovijestima koje dolaze izvana: to je upravljanje. već ona je nesvjesno tragala za potenciranjem djelotvornosti. 59 5. uticajem svojih sopstvenih rezultata. a sem toga objektivira se još i onaj dio u kojem sami od sebe idu uopšte automatski. 26 Nervus vestibularis = nerv predvorja. Wagner. u više puta citiranoj svjesci VDI. kao gore. koji utvrđuje t e m p e r a t u r u vode i zavisno od rezultata uključuje ili isključuje električni grijač. 2 3 Međutim. 25 Medulla oblongata = produžena moždina.). Prvo se pojačavaju. započinje o b r a t a n proces tako da se krvni pritisak ritmički kreće oko jedne srednje vrijednosti. nalaze se osjetljivi nervi koji kad dođe do porasta krvnog pritiska emituju poruku u jedan od centara za nerve krvnih sudova u Medulla oblongata 25 i tamo uzrokuju jedno sprečavajuće djelovanje. Time. (Prim. U zidu velikih krvnih sudova. koncentracija soli. 124 i dalje. poboljšavaju i raste­ rećuju samo učinci organa. izgrađene mnogobroj­ ne regulacije u n u t a r tijela. objektivira se sam djelatni krug. ali isto tako. na primjer. sa dosad nepoznatom 23 R. Da bi do toga došlo moraju biti ugrađeni nekakvi 'pipci'. recimo hemijski povratno najavljeni tokovi. kao što je termometar u kazanu s toplom vodom. mart 1953. tjqlesna tempera­ tura. Konačno. red. Ta svjeska sadrži predavanie vanrednog zasjedanja 'Mijenjanje čovjeka putem tehnike'. takođe. one postaju 'kao neki izvor novih matematskih spoz­ naja' 2 2 . Svi ovi moderni tehnički regulacioni aparati s povratnom informacijom počivaju na principu da taj sistem ne varira. jedan je u sebe zatvoreni. str. sa srednjim mozgom sjedište moždanih nerava. jedan sasvim mali dio odvaja i upotrebljava za regulisanje same ove elek­ trične struje.Tokom ovog razvitka koji je pratio povijest čovječanstva i velikim dijelom je određivao. Sa tog mjesta se smanjuje nape­ tost zidova perifernih krvnih sudova pa kroz tako proširene sudove iz aorte otiče više krvi nego ranije te u ovoj spada pritisak. 139. redakcije). koji je upravo sada aktuelan. reći drugim riječima: Svi ovi uređaji su takvi da se od električne struje koja prolazi kroz taj sistem. vladala magija. onda. električni računski automati bolje i brže nego čovjek mogu da riješe diferencijalne i integralne jednačine. organ za ravnotežu vestibularnog aparata 2 0 . ' n a t ­ prirodna tehnika'. povratno vezani dje­ lotvorni krug 2 4 . Onda ulaganje fizičke snage kao takve: učinak organske (ljudske ili životinjske) snage se n a m e ­ će neživoj prirodi. sadržina šećera u krvi.

Međutim. samo jedna 'izomorfija' jednakost oblika 2 8 . Holst und Mitellstaedt. ne na sirovu neživu prirodu iz 'prve ruke' — u ovu je čovjek pradavnog doba organizacioni princip unosio samo u fantastičnom obliku. str. pa i tačno. samostalnu nauku višeg reda. isto tako važnih pro­ cesa to ne možemo učiniti. pitanja i teorije možemo da prenosimo iz jedne oblasti u drugu i da posmatramo šta će se desiti. možemo ih 'otuđiti'. No i moderni tehničari su svoje regulacione a p a r a t u r e razvili ne znajući za njihovu lizomorfiju s biološkim procesima. I . No određene djelimične procese života. zagonetnog bića i s istom sposobnošću za 'samootuđenje' on svoje djelovanje nameće spoljnjem svijetu. psihologija započinju n e ­ očekivano da se druže. Upravo zato smo mi ranije predstavili onu duboku ukorijenjenost tehnike. oni su nesvjesno i 'porivno' stvo­ rili modele određenih životnih procesa. i to one najvažnije. ali ona označava jedan naučni plan zajedničkog posmat27 E. kao što su tehnika. u svojem bratimljenju s industrijskim oblikom p r o ­ izvodnje. NOVOVRSNE POJAVE KULTURE I 1. 1950. kao 'referenciju' 2 7 opisuje nevoljne i voljne pokrete. rano. dakle s tehnikom koja napreduje u neživu pri­ rodu unosi jedan organizacioni princip koji je već djelotvoran na mnogim mjestima u unutrašnjosti organizma. navodno. nesvjesnu porivnost koja djeluje u pozadini tehničkog razvitka: čovjek mora da teži za tim da proširi svoju moć n a d prirodom j e r to je zakon njegovog života. mogla doći još i sociologija. Postoji. Čovjek. u: Die Naturwiss. postaju moguće 'plodne indikacije'. Reafferenzprinzip. što je tek kasnije otkriveno. Uspjeh koji se sigurno može očekivati je u tome što sada bogate oblasti iskustva. 28 Η. Oslobađanje od čulnosti Svako bavljenje sadašnjim društvenim i kulturalnim od­ nosima pretpostavlja razjašnjenje naših predstava ο tehnici. 121. No razantno širenje ove kulture iz njezinog zapadnoevropskog-američkog centra nastanka na cijelu kuglu zemaljsku ne bi se moglo shvatiti ako bi trebalo da ga objasne samo racionalni motivi. nije dovoljno objašnjenje tehnike kao čovjeko­ vom biću svojstvene težnje za moći. Schmidt.tačnošću. 37. na primjer. ma koliko ono bilo po­ pularno. pri čemu se fundamentalno razlikuju elementi koji ulaze u taj oblik.v. istina. Za jednu sopstvenu. S istom t o m slijepom energijom koja njegov duh vodi naprijed čovjek nastoji da objektivira samog sebe: on u spoljnjem svijetu nalazi modele i slike svog sopstvenog. ali izomorfne pro­ cese. sada očigledno da je m e ­ haničke prirode. kao gore. jer 'po­ vratna informacija' nabacuje problem 'komunikacije' naime prenosa obavještenja uopšte kod sprava (kao što su elektronski računari) i kod živih bića. a za nuždu dovoljna mu je — i bila mu je dovoljna tokom više desetaka hiljada godina — jedna imaginarna moć. fiziologija. dok ne pronađe p u t do realne moći. možemo ob­ jektivirati u spoljnji svijet kao duše lišene. Još nije vrijeme da se ove stvari vrednuju filozofski i moramo odmah odbaciti sve ishitrene mehaničke interpretacije kao što je ona da n a m je tehnički regulacioni krug omogućio uvide u 'život' za koji je. Možemo samo reći da tehnički regulacioni krug ima isti oblik te veze djelovanja kakav je u ljudskom djelotvornom krugu i mnogobrojnim regulacijama u n u t a r ti­ jela. magija. Otuda ona čudnovata 61 60 . do­ pušta da ga ovaj preuzme i nosi dalje. kad je u pokret stavljao svoju magijsku tehniku i kad se obraćao oblacima i vjetrovima kao da su ga oni mogli čuti. gdje su pronađeni prvi motori i prve radne mašine i tamo gdje je izrastao d u h racionalnog kapitalizma koji je razvio ove zametke. Kod drugih. postala pretpostavka opstojanja čovječanstva. mi svakako. Kažemo ne­ živa priroda: misli se upravo na tehničku a p a r a t u r u koju je stvorio čovjek. biologija. koja je. ne postoji nikakva tehnička kopija diobe ćelija. ranja i uzajamnog oplođavanja više n a u k a : uz upravo na­ vedeno bi. dakle. za 'kibernetiku' još je. uostalom. nema supstancijalne jednakosti a od 'sinteze' života smo isto onoliko daleko kao i dosad. Ova 'mašinska kultura' je na zemaljskoj kugli nastala tamo gdje su se razvijale analitičke prirodne nauke.

(njemački prevod). s apsolutno najmanjim intervalom vremena i sa djelićima elemenata koji mijenjaju svoj identitet — ukratko. Les structures elementaires de la parente. podjelu rada i. možemo je naći u sociolo­ 32 33 giji u pravcu 'sociometrije' . godine. stabilizaciona površina svijeta utiče u ravan kruga ljudskog djelovanja. postaje 'avantura duha' (Hofstätter) u koju može da se upusti samo onaj ko posjeduje natprosječno matematsko znanje i specifičnu nadarenost. Ali da se vratim na fiziku. vlast. oko 1916. stalno boravište bogova s njihovim hra­ movima i kultovima. ako je moguće približiti se matematskim metodama. Sirim krugovima je to postalo jasno kad se pojavila 29 opšta teorija relativnosti. red. pojavila se posebna popularizaciona literatura čiji je zadatak bio da tu matematičku koncepciju. da li postoji veza između duševnih bolesti i građe tijela. Ako smo svjesni toga u koliko velikoj mjeri je primitivno mišljenje bilo obuzeto zakonima 'natprirodne tehnike' onda niko neće očekivati da je duševni život čovjeka ostao nedirnut kad je došlo do prelaza u industrijsku kulturu. Tada. u psihologiji. nas su u međuvremenu poučili da imamo posla sa zrnastim prostorom. Albert Einstein/ Leopold Infeld. Pritom najprije u oči pada opšta intelektualizacija u onim pravim duhovnim oblastima umjetnosti i nauke. Social structure. to su predstave koje shvaćaju samo stručnjaci. Einführung in die quantitativen Methoden der Psychologie. 1953. Umjetnička i naučna 'vrhunska produkcija' na poljima gdje se. tako da na koncu presušuje i ta popularna literatura — znalci su pre­ pušteni svome krugu. 33 Ovamo spadaju dva standardna djela etno-sociologije Claude Levy-Strauss. tom 12. 1954. sređenim kružnim kretanjem koje je najprije zapaženo na nebu. upravljačkim faktorima. — dakle s jednom vrstom više mehanike. Rowohlts deutsche Enzyklopädie.). Jedna na svoj način odlična novija knjiga31 radi s pojmovima kao što su kvantum učenja.P. Slično sveprožimajući će biti i preobražaj svijeta zahvaljujući industrijskoj kulturi. 1949. Moreno. (Prim. Dynamik der Motive. frustaciona tolerancija. postaje sve apstraktnija i sve nečulnija. možemo posmatrati u učenju ο nacionalnoj ekonomiji koje se ranije služilo koliko jednostavnim toliko i pristupačnim mo­ delima kao što je model ravnoteže. 1954. monotonijom ponavljanja istog: to budi jednu rezonanciju sve do sopstvenog otkucaja pulsa i. kognitivno prestrukturiranje. već na osnovu sadašnjih odnosa možemo očitati neke jasne karakterne osobine kulture koja nam dolazi ili u čijoj prelaznoj zoni mi već živimo. te sa zemljoradnjom i stočarstvom odabralo stal­ no boravište. a s njim tokom vremena gusto nastanjenu ve­ liku naseobinu. odigra­ vaju frontovski događaji. Ili drugi primjer. prije svega str. Murdok. Ovu tendenciju zbijanja u pojmove i oslobođenja od čul­ nosti. ipak nekako približi opštem shvatanju. Ipak. diferencijaciju bogatstva. faktorska analiza. a onda korelacionostatistički.L. i G.očaranost automatizmom. sopstveno djelovanje se osjeća povučenim u linije sila obrtaja svijeta i ritmova prirode. Naravno. ona tzv. Tu smo suoče­ ni s jednim preokretom koji. da li učinci inteligencije koreliraju s drugim osobinama ličnosti ili da li je inteligencija uopšte višedimenzionalna tvorevina od međusobno nezavisnih faktora mogu se obrađivati samo putem kvantitativnih mjerenja. 29 odgojili da u ovome rezigniramo. primjećuje se sve veća sklonost prema upotrebi matematskih metoda 30 . upravo u psihologiji su uvijek bile proširene intuitivne metode i uvidi. Hofstätter. 32 J. dakle u izgradnji opazivosti. 141 i dalje. Tada je još bilo teško odvojiti se od predstave da svijet u kojem svi ljudi žive mora biti i pojmljiv svim ljudima — no u međuvremenu su nas ne samo fizičari nego i političari Up. dakle u Peter R. ali danas primjećujemo kako čak i psihoanaliza koja se uvijek odricala kvantitativnih metoda u korist intuitivnih i koja je na svom početku bila zapaženo i šokantno pregledana. što se njegove dubine tiče. gdje se vrijednost pridaje obrazovanju strogih pojmova. tako reći. što nije nevažno. kad čovječanstvo oko kugle zemaljske isprede čeličnu i bežičnu mrežu — mi smo tek na početku ovog procesa i tek u njegova prva dva vijeka. obratno. pa čak i u etnologiji . Die Grundlagen der Soziometrie. Onda postupak da se iz opaženih korelacija sposobnosti povratno zaključuje ο temeljnim. 30 62 63 . stupnjevanje mo­ tiva itd. koja se u principu opirala tome da bude zorno prikazana. postaje sve apstraktnija. 31 Walter Toman. mo­ žemo uporediti samo s 'neolitskom revolucijom' — s onom predistorijskom epohom kad je čovječanstvo napustilo svoj status lovca. Pitanja kao što su. neposred­ nosti i neproblematičnoj pristupačnosti.

naukama koje su ranije bile isključivo opisne. A tamo gdje nauka, kao istoriografija, ne može da napravi taj korak, ona upravo zbog intaktne preglednosti lako dobij a izgled nerealističke i površne. Mi u najmanju ruku od istoričara zahti­ jevamo da otvoreno govore ο višedimenzionalnosti svojega predmeta: pored političkih, pažnju zahtijevaju i sociološki, privredni, psihološki faktori, a tamo gdje se to pokušava, historičar svoj predmet mora, tako reći, da interpretira u okviru različitih sistema povezanosti.34 Jednodimenzionalna ili barem 'dijalektička' izlaganja povijesnog bogatstva u smislu jednog Hegela ili Spenglera danas se već osjećaju kao preživljena, ona u sebi imaju nečeg neposredivog i poetskog. Poetskog, naravno, ne u smislu nove poezije. Jer ova je, sa svoje strane, već odavno krenula putem intelektualiziranja i oslobađanja od čulnosti, ona kako kaže Gottfied Benn2', 'pjesmu stvara odvajajući i suprotstavljajući opjevni predmet jastvu koje pjeva'. Ne možemo a da kod ovog citata ne po­ mislimo na izvjesne uzbudljive teorije fizike ili viševrednovane logike prema kojima samo povezivanje sa subjektom može da spada u sadržinu nekog stava. Naivna objektivacija opa­ žaj a za fizičara postaje isto onako sumnjiva kao za pjesnika naivna objektivacija raspoloženja. Tu se slažemo sa Mallarmeom, koji je rekao: pjesma se ne sastoji od osjećaja nego od riječi. To, prije svega, znači da se mi distanciramo od neposredne unutarnje i spoljnje prirode, jer 'u prirodi postoje boje i zvuči, nema riječi' (Berm). Kako onda ide dalje, to je jasno opisao ovaj poznati pisac: Kad se izbaci par riječi ili stihova, započinje pravo umjetničko dotjerivanje, 'stavljamo ih u jednu vrstu aparata za posmatranje, pod mikroskop, ispi­ tujemo ih, bojimo, tražimo patološka mjesta' — skeptičan i rafiniran proces čiji rezultat je jedno šifrirano punjenje uzbu­ đenja, 'paket valova' kako bi rekli fizičari. Frapantna je unutarnja sličnost stila ove lirike sa apstrak­ tnim slikarstvom, s atonalnom muzikom, a onda i porodična sličnost tih umjetnosti s novim naukama. Jedva da je poSa ovog stanovišta je, na primjer, interesantno odlično djelo Ulricha Kahrstedta, Geschichte des griechisch-römischen Altertums (2 1953). 35 Probleme der Lyvik, 1951.
34

trebno reći 30 kako su moderni konkavni obüci svodova u arhitekturi, s njihovim savijenim i dvostruko savijenim po­ vršinama, pobratimljeni s geometrijom jednog Riemanna ili Lobačevskog. Savijeni prostori' fizičara su se probili, već po­ stoje rotirajuće stambene zgrade, a orijentacione tačke mije­ njamo onako kako to propisuje Einsteinova /Ajnštajn/ teorija. Mi, naravno, ne tvrdimo da se sve ove pojave mogu ne­ posredno ili čak kauzalno povezati s 'duhom tehnike'. Ali isto tako ne možemo a da ne priznamo da je pojedinim discipli­ nama kulture prethodio jedan moćan partner; koji je otvorio breše tako što je cijelo društvo presadio na beton i čelik, što je istjerao prirodu iz očiju, a šanse za održanje u životu po­ vezao s najsmjelijim, najnevjerovatnijim skicama inteligen­ cije. Spremnost da se preobrnu sve pretpostavke, neodoljivost 'čistih' rješenja, emancipacija od onoga što je po sebi ra­ zumljivo i od onoga što smo navikli da smatramo 'prirodnim' — to su motivi koji djeluju u modernim umjetnostima i na­ ukama. Skriveni i rijetki nagoni u povijesti čovječanstva koji oduvijek djeluju u tami ipak se ne bi mogli tako glasno i otvoreno i neobuzdano i svestrano probiti, kao što je to sad slučaj, da im tehnička kultura prethodno nije dala spoljnji oslonac, jednu stranu onog za život važnog, pobjedonosno uspješnog i opipljivo realnog, više nego duhovnog. Onaj pro­ tuprirodni efekat koji izbija kako iz neeuklidovskih prostora ili trovrijedne logike tako i iz Picassovog slikarstva, voljan je, voljan je kao svako drugo rješenje nekog tehničkog problema: naime s jednom porivnom, nesvjesnom logikom, a neodoljivo­ šću procesa koji se služi izraslom, visokoodgojenom sviješću koja sebe smatra suverenom i odguruje sve od sebe. Tu se radi ο veoma rijetkim, velikim promjenama stanja da se bude čovjek, ο jednoj od sekularnih promjena ne samo toga kako će se živjeti ili privređivati nego daleko dubljih samih struk­ tura svijesti, čak dinamike ljudskih nagona 37 . Čovjekov razum mi danas posmatramo na djelu u stanju postprosvjetiteljstva, emancipovanog od, kako je to vjerovalo prosvjetiteljstvo, moS. Giedion, Architektur und Gemeinschaft, Row. dt. Enz. tom 18, 1956, str. 119. 37 U Arnold Gehlen, Urmensch und Spätkultur, 1956, ovo je glavna tema.
36

64

65

rala koji mu je ulivan — koji se time potiskuje u očajničku ulogu da mora da neprestano bude zauzdavan onim djelo­ tvornim, onim što se može i onim što je svrsishodno. 2. Proširenost eksperimentalnog načina mišljenja U skladu s opisanim okolnostima, razumije se, u moder­ nim umjetnostima i naukama postoji, pored uvijek veoma ma­ log kruga pravih vodećih i produktivnih glava sa često među­ narodnom kompetencijom, i jedan mali broj zainteresovanih laika koji su dostigli zavidan stepen znanja. Međutim, ma ko­ liko da su oni zainteresovani to nije dovoljno, bez napornog studiranja sve je uzalud, a uvođenje u atonalnu muziku, u istraživanje ponašanja, karakterologiju s njezinim 'baterijama testova' ili u bilo koje novo otkriće puno zamki — to uvođe­ nje zahtijeva intenzivan i isplaniran studij, najčešće čak i nat­ prosječnu specijalnu nadarenost, pa je tako ono moguće samo malom broju nestručnjaka. Među zaposlenim, obrazovanim lju­ dima, onima koji žele da učestvuju u javnom životu, nema mnogo takvih koji bi se prihvatili jednog takvog dodatnog posla. Široki krugovi takvih ljudi osjećaju da je prigušeno njihovo, ipak postojeće, interesovanje i osjećaju se bez od­ brane izloženi neumornoj planskoj i uz to još veoma razdraž­ ljivoj agitaciji kakva se vodi posebno u interesu apstraktnih umjetnosti — agitaciji koja je pretjerano aktivna i nestrpljiva upravo zato što osjeća da ne stiže svuda. Umjetnosti i nauke na ovaj način postaju ezoterične, jed­ na vrsta tajnog posjeda najmanjih i najuticajniijih manjiina, a to ima i još jednu, ne nevažnu, ali dosad jedva zapaženu poslje­ dicu: one, naime, ne mogu više da nastupaju kao zamjena za religiju. Vidjeli smo da su još u 19. vijeku izvjesne teorije ili pravci često bili dovoljno principijelni i, istovremeno, opšterazumljivi pa su postajali 'svjetonazorni' masovni pokreti — biti darvinist ili vagnerijanac nekad je značilo da se čovjek potpuno, s patosom opredjelio za sadržine koje su izgledale kao da su dovoljan životni materijal za sveukupnu orijenta­ ciju. Da li s pravom ili ne, ο tome ovdje ne raspravljamo — u svakom slučaju postojala je takva mogućnost i zapravo je svaki veliki autor, od Šchopenhauera /Sopenhauer/ i Nietz66

schea do Ibsena, Strindberga, Gerharta, Hauptmanna, Georgea /Ibzen, Strindberg, Hauptman, George/ itd. želio da dadne za­ maha nekom 'pokretu' i da sadržajno izvrši uticaj na duh vre­ mena. Danas takve mogućnosti više nema jer su nestale sve sadržine koje se mogu stabilizovati, oko kojih bi se moglo fiksirati masovno mišljenje. Mnogi ljudi koji su hrlili na Picassove izložbe besumnje su osjetili strasnu težnju prema ovoj vrsti umjetnosti, oni su se oduševljeno izlagali ovoj fascinaciji i uvijek će je ponovo tražiti — crkve to ne treba da uznemirava, one čak mogu dopustiti da im Le Corbusier /Le Korbuzije/ sagradi crkvu u Ronchampu:l8, ali one nikad ne bi do­ pustile da se zidovi božje kuće oslikaju scenama iz Parsifala. Protiv darvinizma su se hrišćanske konfesije ogorčeno borile, moderna genetika ne bi trebalo da ih uznemirava jer je ona tako bezgranično komplikovana da već odavno nema glave koja bi mogla sagledati sve njezine aspekte. Zato to što umjet­ nosti i nauke postaju sve apstraktnije potpomaže da se reli­ gija stabilizuje na onom pravom području svjetonazora. Za nju su, dakle, nove umjetnosti u još jednom dvojakom smislu 'bes­ predmetne' i crkve mogu njima bez ustezanja da se posluže kao što se služe televizijom, radij om i telefonom. Njima više ni filozofija ne konkuriše kad je u pitanju pogled na svijet i to zato što su se ogromne mase iskustva politike i prirodnih nauka osamostalile, više ne mogu da stanu pod krov filozofije. Upravo po ovoj crti uviđamo koliko su duboke promjene do kojih je došlo u doba poslije prosvjetiteljstva: šta bi bio Kant bez francuske revolucije i bez Newtona? Dakle, ta unutarnja povezanost moderne duhovne kulture sa tehnikom dovodi do 'otuđenja' te dvije instancije od reli­ gije, a upravo time do njezine restauracije na onom zaista njezinom području pogleda na svijet. No mi ćemo se vratiti na odnose između tih instancija i pokušaćemo da iskristališemo jedno posebno značenje riječi 'tehnika': naime, na oba pod­ 39 ručja se u središte probija problem onoga što se može postići , radi se ο mogućnosti iscrpljivanja određenih metoda i sve ja­ snija nam postaje jedna vrsta osovinskog obrtanja u postav38 Više slika kod S. Giediona, Architektur und Gemeinschaft, Row. dte. Enz. torn 18. 39 Hans Freyer, Theorie des gegenwärtiges Zeitalters, pogl. 'Die Ma­ chbarkeit der Sachen', str. 15 i dalje.

67

ljanju pitanja. Sve manje se radi ο tome da se za već definisane svrhe iznađu tehnička sredstva proizvodnje, za prethodno date p r e d m e t n e oblasti najbolje spoznajne metode ili da se opšte poznatim sadržinama svijeta umjetnički ovlada, nego je obratno: sve češće se variraju, isprobavaju, u igru uvode do iscrpljenja sve mogućnosti sredstava predstavljanja, sredstava mišljenja, v r s t e postupaka u cilju da se vidi šta će od toga ispasti. I u tehnici se, naravno, kao i ranije, često još polazi od svrha i traže se sredstva za njih: istražuje se, recimo, na koji način prigušiti zvuk motora ili kako postići optimalnu 'atmosferu u preduzeću', zadovoljstvo i volju za radom, jer je i ovo psiho-tehnički problem. No, pored toga, izgleda sve važ­ niji postaje o b r n u t i način postavljanja problema, naime pita­ nje šta se nepredviđeno može izvući iz jedne date vrste postu­ panja. Tako se došlo do načina primjene elektriciteta, elektron­ skog mikroskopa, atomske energije na najrazličitijim područji­ ma, ili će se tek doći. U ovom značenju, dakle, riječ tehnika dobija nešto od svojeg prvotnog smisla umješnosti, umijeća, uspjeha koji se neočekivano pojavi tokom opita pa se onda njime i ovladava. Zato se radi ο tome šta se sve može učiniti s datim tehnikama, metodama (i duhovnim) koje ćemo opet varirati, bez unaprijed date svrhe, pokretljivim ispitivanjem, onako kako se nakon pronalaska rentgenskih zraka razvila ne samo primjena slike nego i dubinsko ozračavanje živog tkiva kako bi se ono izliječilo ili kao što su se ovi zraci počeli upo­ trebljavati za ekspertize umjetničkih slika. Potpuno analogno sad to tehničko u ovom smislu dolazi u prvi plan umjetnosti i n a u k a i nesagledivo postaje ono ekspe­ rimentalno, ono metodsko-tehničko. Ova činjenica na koju vrijedi obratiti pažnju lijepo se može ilustrovati razvitkom modernog slikarstva. Već više de­ cenija u razvitku slikarstva od impresionizma preko Cezannea /Sezan/ na jednoj, Seurata na drugoj strani, pa do ekspre­ sionizma, kubizma ka 'apstraktnom' slikarstvu i ka nadrealizmu Μαχα Ernsta ili Dalija proteže se jedna prepoznatljiva logika koja se prvo pojavljuje u oslobađanju od predmetnog. A i ovo je, opet, prije rezultat još dubljih promjena. Naime, prvo su u glave umjetnika prodrle izvjesne, uvijek savremene teorije i pogledi, većinom psihološke vrste, i t a k o izmijenile mišlje­ nje ο osnovnim kvalitetima optičko-slikarskog, pri čemu je

već impresionizam došao do obojenog oslobođenja shvatljive tvarnosti koja se ne može odvojiti od tadanje psihologije osje­ ćanja i asocijacija. U Seuratovom 'poentilizmu' ne možemo.a da ne vidimo uticaj psihologije, a ovaj je onda još porastao u ekspresionizmu i nadrealizmu iz kojeg više ne možemo da isisključimo psihoanalizu. J e d n i m drugim p u t e m je došlo do izo­ lacije tzv. 'slikovnih elemenata', bilo da se radi ο elementima više formalne ili više obojene vrste, a ovdje savremeni ap­ straktni slikari markiraju posljednju stanicu, završetak, svrše­ tak igre. Iz ovog kratkog prikaza se vidi kako su se istovrsna mišljenja i teorije uvijek stapale u jedan metod koji se kori­ stio dokle god se nisu iscrpile sve njegove mogućnosti. No ova mišljenja i ove teorije su se dalje širile sopstvenom logikom pa je izgledalo da umjetnici više love efekte kako bi ih do­ hvatili nego što ih još drže u rukama. Zato cijela povijest novijeg slikarstva nudi sliku izvariranih mogućnosti, kakve su i serije eksperimenata kod hemičara. Ono što se tako istjera do kraja odbacuje se i na to se više ne vraća. Ovog eksperi­ mentalnog sasvim jasno imamo kod Picassa, kod čijih beskraj­ nih nizova slika ne dolazimo na pomisao da se traže putevi do nekog cilja nego samo do obratne pomisli: da se ispituju pla­ novi postupaka iz proste zainteresovanosti da se vidi šta će iz toga ispasti. A to je naučni, to je i tehnički duh i kod dobrih modernih umjetnika, tj. onih koji su intelektualno dorasli svo­ jim postupcima, takođe se, kako je to izrazio Benn, gleda kroz mikroskop, ispituje, boji i prilaže rezultat. Kao što smo gore vidjeli eksperimenat je karika koja po­ vezuje tehniku i prirodne nauke. Posvuda gdje se ispituju konstantni i varijabilni m o m e n t i nekog predmeta, pa se do­ pusti da se ovi posljednji smjenjuju; gdje se dosad važeći aksi­ omi eksperimentalno zamjenjuju novim ili se prihvaća ono suprotno od samorazumljivog da bi se vidjelo šta će se dogo­ diti; gdje se neka nova metoda odvaja od mjesta njezinog na­ stanka i ispituje kako funkcioniše na drugom tlu ili u drugim spregama — svuda t a m o djeluje ovaj duh. Mi apsolutno sma­ tramo da se on prvo razvijao u oblastima tehnike i prirodnih nauka, ali da se onda, zahvaljujući njihovom ogromnom us­ pjehu, učvrstio u društvenoj zbilji, istovremeno se osamostalio i sada se neodoljivošću sudbine širi kao progresivni oblik svi­ jesti ovog doba. Pritom je odlučujući ovdje prikazani oblik

68

69

Tratte de sociologie generale. Izva­ na. für Sozialwissensch. izvan-metode koju je definisao autor mi ne bismo mogli reći ο čemu je zapravo riječ. mreže od kanapa kao viseće ležaljke. princip mjehura od sapunice čiji molekularni naponi sebe održavaju u ravnoteži. A onda ih je interpretirao kao virtuelne rad­ nje. pa one iza­ zivaju zabunu čak i u krugovima stručnjaka. 113. okrugle kuće ili ovalne koje stoje na štulama ili sobne gondole koje se dižu u zrak i izvinuti svodovi. sociologija. Vilfredo Pareto. u iskorišćavanju dosad neispitanih osobina ma­ terijala. tezama. kao Oskar Morgenstern. a ova razlika se smatrala klasičnom premda neke nauke. kao gore. one 'meha­ ničke' modele napuštaju istovremeno kad i 'organske' i 'cje­ lovite' modele — to je sve problematika one iste pretposljed­ nje ravni. a nije. izgleda. povratno zaključivao ο djelatnom impulsima koji su ostajali isti. dobijaju se pojave potpuno novog stila. dobar primjer sama 42 Jahrb. dakle. tom 1. ili oblik svijesti apstraktne grafike. zaokružio to pravo uopšte. polazeći od tako prosijanih jezgara koje je. ovdje pokazala jedna pojava za koju se dotad znalo samo u fizici: da. možemo reći da se 'neki rezultati više ne mogu izraziti riječima'. zbog osobine njihovog predmeta. ekonomika nastoje da iziđu iz svojeg prikazivačko-predmetnog perioda. djeluje i u arhitekturi. Ma koliko da je taj postupak uzorno jednostavan. naime.'40 I ovaj citat je pogodan da se učini jasnim koliko. ideologijama i nizovima ideja) nije postavljao pitanje koliko one polažu pravo na istinu. Giedion. 1917. kao što se upravo desilo. 2 toma. Kad ovdje opisani eksperimentalni stav prodre u duhovne nauke. malo shva­ ćamo nove umjetnosti ako se držimo samo onog vidljivog i ako nismo u stanju da prodremo u eksperimentalne probleme. Ovdje. Grade se. pojmovima koji su neposredno razumljivi. Vilfredo Pareto/' u sociologiju svjesno unio 'logičko-eksperimentalnu' metodu.ove svijesti. možemo ukratko opisati nj egovu metodu ali ne možemo kratko govoriti ο ovoj nevjerovatnoj količini uvida koji su iz nje neočekivano proizišli. mogu da se pretvore u prostorne nosače koji istovremeno i nose i završavaju. narav­ no. recimo. 'Otad principi koji su se ranije mogli primjenjivati samo na najlakše materijale. To je oblik svijesti čiste matematike bez njezine sadržine. Sada je. Kod njega. one će već doći! Isti taj duh. nalaze se u jednom imaginarnom prostoru i istinita su samo dotle dok ih ponavljamo. kao akcije u nastanku. fas­ ciniraju novonastali tehnički problemi i ono novo u statičkim proračunima. smatrao virtuelnim radnjama. ima mjesta koja su toliko visoko apstraktna da više nikakvog smisla nema povratna primjena njegovih misli na realnost u direktnom smislu — ona sama sebe nose. dosad kod filozofema. da'je svod konveksan. ali onda bez pardona. dogmama. te varijabilne odnose otkrio između mogućih radnji i mogućih mišljenja. očigledno. Time se.. 1950. polazeći od metoda. gdje se preokreću dosadašnji aksi­ omi da kuća stoji na temelju i da ima četiri ugla. Jer. 70 71 . nikad nisu htjele da se potpuno uklope u ovu podjelu. A ono što žele. na primjer. to je da se matematiziraju i da se okoriste ogromnim bogatstvom sredstava formalnog mišljenja — a što se sadržina tiče. dogmi itd. očigledno se briše razlika između prirodnih i duhov­ nih nauka. neka 'mehanicistička' sadržina. ο kojoj bi se to isto moglo reći. kako rekosmo. kao što su sociologija ili učenje ο nacionalnoj ekono­ miji. Pareto. tj. uobičajeni idejnopovijesni način posmatranja. čak. nego je. svjetonazornim. Mi. pa je onda. prvi put se S. pa je onda postupio statistički: poređenjem velikih količina on je izdvojio varijabilne sastavne dijelove od konstantnih i onih koji su ostajali nepromjenljivi. str. naime. rastegnute površine kao bubnjevi. najprije. miš-" ljenjima svih vrsta (filozofemama. Pri­ mitivno je i provincijalno ako polemišemo sa 'duhom prirod­ nih nauka' odnosno sa tehnikom na osnovu mehaničkih mo­ dela mišljenja: moderni duh je upravo ravnodušan prema sa­ držaju. ο instinktima. izvješene membrane kao balda­ hini. zapravo. Za to je. I kad je jedan veoma zna­ 1 čajan pionir tog postupka. naravno ne mo­ že se više reći ο čemu je bila riječ kad je on. kod Pareta izgledao kao poseban slučaj ideološkog ponašanja koji je on obrađivao kao svaki drugi — slično kao što se klasična mehanika u najnovijim fizikalnim teorijama pojavljuje kao specijalan slučaj. Morgenstern to konstatuje u jednoj raspravi ο matematskoj 'Teoriji igara i eko­ nomičnog ponašanja' 42 i pritom se poziva na kvantnu meha­ niku. on se čvrsto drži interesovanja za pitanje kako bilo šta stvoriti. Zato psihologija. na­ lazimo u jednom potpuno neklasičnom svijetu nauke u kojem nema više nikakvih predrasuda ο osobinama predmeta ο ko­ jima treba da se govori.

i sam laik. kao malograđansko i kao kič. novih koncepcija i koje utoliko mogu da važe kao 'napredne' i 'reprezentativne' jer u savremenoj kulturi sugestija norme polazi uvijek od onog najno- 72 73 . vijeg. naime. tako istu tu pojavu možemo vidjeti i u n u t a r jedne oblasti. a zakonodavstvo na­ preduje mnogo sporije. vrlo dosežni i lako sagledivi. Suprotnosmjerna primitivizacija Dosad opisivano oslobađanje od čulnosti umjetničkih i na­ učnih disciplina kvalifikuje posebno one produkcije koje su proizišle iz novih začetaka. postaju neinteresantni za glave većeg ka­ paciteta. naravno vidimo. psihologije itd. Danas je sve to drugačije. pretežni dio publike kao i dosad radije čita Fontanea. ne mogu onoliko osloboditi opažajnog koliko to može sociologija. U prirodnonaučnoj i tehničkoj oblasti ove metode su dovele do najznačajnijih rezultata. pominjem je samo zato što je ona zaključni i dobar primjer za naše teze. Kao što u cje­ lini kulture. apstraktan. Rilkea ili Hemingwaya /Hemingvej/ nego Jamesa Joycea /Džejms Džojs/. obratno. nacionalna ekonomija pa čak i psihologija. naprotiv. nego se uzimaju strateške igre kao što je šah. ona je na jedan nesmislen. Tradicionalna kultura u starom 3. nalazimo u jednom potpuno drugom sistemu odnosa nego što to odgovara našim obrazovnim interesima. kao što kod mnogih ljudi postoji n e uzdrmana ljubav prema starim velikim majstorima muzike. Vrijedi obratiti pažnju na ovo uporedno postojanje jednog kulturnog konzervativizma sa praktičnom naprednošću u istim onim krugovima koji tako lako ne zanemaruju nijednu tehničko-industrijsku novotariju. U poređenju s da­ našnjim duhovni nivo političkih rasprava je prije sto godina bio iznenađujuće visok i to je bilo vrijeme kad su politizirali oni isti ljudi koji su još vjerovali u moralnu plodnost n a u k a i u mogućnost jedne jedinstvene. kružnom toku itd. ona posluje s pomoćnim sredstvima kombinatorike. na jedan izvana teško opisivi način 'autonomna': apsolutno precizni rezultati se više ne mogu prikazati riječima ili su evidentni samo dok traje metodski rad. pri čemu se kritika uopšte više ne trudi da dadne neki estetski dokaz — nego već puko neposredno lirsko osjećanje važi kao preživjelo. Ono. kalkila matrica i m a t e m a t s k e logike. označava jedno estetiziranje obrazovanja. pri čemu 'draži' ima upravo iznenađujuće puno i one su veoma diferencirane — u tu svrhu se ekshumiraju n a j zabačenije kulture. postupci istoriografije. njegovo provođenje u besposljedično i moralno neobavezno — mi se. da 'klasični' postupci. a stavovi koji ovdje dolaze na svjetlo dana znatno manje su profinjeni. Rilkeova popularnost za njega već znači prigovor. na primjer. Laik ovu teoriju može simulirati samo spočetka i u prvim koracima.. učenja ο koli­ činama. kao što se socijalne vrijednosti i pred­ stave ο prestižu. do potpuno neopterećenih dekompozicija i novih raspodjela sadržina koje određuje jedino metoda za koju se opredijelimo. po svom predmetu. individualnih sklonosti i ličnih varijanti svoje šanse da obogate doživljaj nalazi u obrazovnim materijama nauka i umjetnosti. Uzori kojima vrijedi povlađivati su novatori. No to sve nipošto nije neka igrarija. a njihovi ostaci se voze po svijetu u po­ kretnim izložbama. praktično. zakon ο pomjeranju faza u t e m p u prema kojem se kultura uvijek sastoji od sektora koji se kreću sporije ili brže važi i u okviru jednog sektora. gdje svaki igrač želi da dobije a pod kontrolom ima samo jedan dio varijabila. Potpuno bez veze s tim ti isti ljudi idu za svojim ekonomskim i političkim interesima. Ezru Pounda /Ezra P a u n d / Ili Benna. neopažajan i. Onda. Isto tako neminovno i nužno ovim postupkom biva skroz racionalizovana p r e d m e t n a oblast. konačno. vjerovatno. gdje igrač uz svoje poteze mora da iznađe i šta planira protivnik. mijenjaju samo tokom dužeg vremena.teorija igre. U k r a t k o : umjetnička i naučna k u l t u r a na frontalnim mjestima postaje rezervat virtuoza. U svakom slučaju. Slično tome. barem duhovnopovijesnim. opet. Beskrajna mnogostrukost subjektivnih interesa. oni su. tamo se dakle po­ našamo više tradicionalno. Tako se povijesne i filološke nauke. a u ostalim oblastima. naučno zasnovane slike svijeta. na primjer tehnika i prirodne nauke imaju n a j ­ veće rate promjena u jedinici vremena. Kao modeli za diskusiju ο ekonomskim i socio­ loškim pitanjima odabiru se ne više one primitivne mehaničke predstave ο ravnoteži. zadire veoma duboko. kako na primjer. do konsekvencije koja. oni koji otvaraju vrata. pronalazači i revolucionari u svim oblastima kulture. A ja. Prodor eksperimentalnog d u h a u umjetnosti i nauke svih vrsta na strani p r e d m e t a nužno dovodi do njiho­ vog denaturiranja.

da najdublje uzroke ove pojave zaista niko nikad ne može da obrazloži i sažme u riječi. Taj ovdje pomenuti primitivizam zapravo se sastoji u niskom prosjeku zahtjeva samom sebi i u traženje situacija. konačno. in­ vestirani kapitali su. Enz. treba opisati još jed­ nu upadljivu pojavu modernog kulturnog života. čovjek koji nije ograničen ni nekim određenim sociološkim slojem. a u graničnim slučajevima tjera u neiskazivost. pojavom ljudi 'sa zaista zastrašujućim crtama' ali malo stranica zatim priznaje da 'najdublje uzroke ove pojave zaista niko nikad ne može da obrazloži i sažme u riječi'. ili pored bizarnih 'mobila' Caldera /Kalder/ 4 4 . senzibilan i pametan film apsolutno bi mogao da bude i uspješan. i ovdje vrijedi ono što je rekao Burckhardt. Giedion™ na primjer kaže: 'Iz­ gleda kao da je počela da se obrazuje nova faza kulture u kojoj čovjek kao takav. 43 Gore pomenuta prethodna primitivizacija može se posmatrati i na plastici. 7. Tu pojavu je Jacob Burckhardt /Jakob Burkh a r t / 4 0 htio da objasni 'izopačenjem rase'. ο jednom elaboriranom stilu koje je sebe htio da prilagodi tendencijama doba. Mi ćemo ih potražiti u jednom već naznačenom pravcu: doba prosvjeti­ teljstva je prošlo. Značajni predstavnik nove arhitekture kao što je S. A ovaj neoprimitivizam isto kao i oslobađanje od čulnosti i apstraktnost oduzimaju umjetnosti popularnost. na njem. teško mogla izbjeći. tendencioznoj primitivizaciji. a za probojnim i šokantnim efektima je posebno težio rani ekspresionizam. to je sklonost ka prejakim dozama i velikim uzbu­ đenjima. 74. onaj goli. za stilske finese. Row. Neki umjetnički značajan. slijedili su samo jednu od mnogih strana kritikovanog primitiviziranja. Međutim. sve mora da bude jednokratno. Burckhardt.smislu precrtava svoju obaveznost i prinuđava na jedan pseudokonzervativizam. one su naduvene. 46 J. odjeljak. Danas u veoma širokim krugovima nedostaje organ za značajne misaone figure p u n e veza. ni religijom ili rasom. u: Situationen. Die Revolution der modernen Kunst. Čovjek koji je ovdje opisan kao povijesno neoblikovan je onda odista čovjek koji je ostavljen na cjedilu zbog presušivanja i nedostatnosti k u l t u r e : misli se na velegradske mase koje a r h i t e k t u r a rado uzima kao ideo­ loške partnere. dok se obrazovni noćni program radija još nekako može bolje provući nego neki duhoviti film koji pro­ padne. za izražajno bogatstvo nerečenog. za oštre pojmove distinkcije s njihovim visokim tonovima. kod Hans Sedlmayr. 'napredna' nova kultura tjera u izolaciju ako je shvatimo ozbiljno. samo što u njima nema antičke tvrdoće i siline. Die Zeit Constantins des Grossen. Kao kontrast stoje hipersenzibilni. vjerovatno. imamo brutalna pojedno­ stavljenja Moorea /Mor/ ili Brancusija /Brankusi/. što ih je komentarisao Sartre /Sartr/ 4 5 . no one su se. Pod riječju primitivizacija. Ni ovdje ne bi trebalo da nas smiri neko ishitreno i blisko sociološko objašnjenje. Die Mobiles von Calder. bioskop i radio. no sada u smi­ slu bezoblične. Kao gore. često ve­ like ljepote. koji ga duševno dotiču'. ali eksperiment je previše riskantan. dte. iz finansijskih razloga. Zbog toga je 44 Up. naime pad suptilne misaone kulture na govornom području (ne m a t e ­ matskom). postavlja direktna izražajna sredstva u oblicima i simbolima koji su odjek njegovog unutarnjeg osje­ ćanja. Društvena zbilja ide svojim p u t e m s one strane ovog. P r e m a paralelama koje se danas mogu postaviti izgleda vjerovatno da se već u ono doba ra­ dilo ο jednoj svjesnoj. 1956. Teško je sebi predstaviti da su obrazovani krugovi zbilja čitali Kantove spise i posebno se profesori na fakultetima društvenih nauka nerijetko žale kako sa mnogim studentima ne mogu da započnu razgovor ο m i ­ saonim nizovima čim se pređe j e d a n veoma nizak prag t e ­ žine. J e r ova industrija m o r a da ima p r o m e t i zbilja ide u širinu. jedna druga varijanta primitivizma zasad spada upravo u program. Uticaj crnačkih i papuanskih plastika na slikarstvo notoran je još prije prvog svjetskog rata. Po trapa­ vosti i ružnoći one podsjećaju na slikarije iz doba Konstantina Velikog. ljuske lišeni čovjek. tom 1. dijelom enormni i ne podnose nikakav rizik. dahu slični Kleeovi /Kle/ snovi spram Kirchnerovih /Kirhner/ galamdžijakih šokova bo­ ja. str. a s njim i doba vjerovanja u neophodnost sve jače i sve oštrije apstraktne pojmovnosti. u ideološko izlaganje sebe. 74 75 . 45 Jean-Paul Sartre. kao danas. Tamo pored apstraktnih plastika. si. ali postoji i posve drugačiji 'drugi primitivizam' onog kulti­ viranog. nerazlikujuće čovječnosti. upečatljivo i ukalupljeno. K u l t u r n i masovni mediji.

Pritom moramo još jednom pogled baciti na moderne umjetnosti. slikovnost onoga što se može znati. Die Psychologie der öffentll. patos samovaženja nauke — ne zato što se ta samovrijednost otvoreno poricala: to nije p u t kojim se razvijaju stvari. str. isključenja praznog hoda. a ako do tak­ vog djelovanja dođe samo od sebe. U ove faktore spada dualizam između oslobođenja od čulnosti. to su ti impulsi koji tako reći podrivaju i ostavljaju za sobom onu gordu samodovoljnost pojmovnog majstorstva. Hofstätter. industrija i prirodne nauke pojavljuju kao uzajamne pretpostavke. želi neki usmjereni i kalkulativni efekat. počev od usmjerene hemijske terapije ljekara do dobro smišljenih propagandnih formulacija. duboku vezu ovih strana lakše uvidjeti nego ih opi­ sati. mijenjaju se. P r i n ­ cip 'normativne veličine' i 'zamjenjivih dijelova' pronaćićemo u novinskim oglasima ο slobodnim radnim mjestima. konačno. Ovo je i danas slučaj pa. posebno primjetni pa se moraju uzdići u svijest. Tako danas možemo navesti upravo tehničke principe koji su se potpuno probili u socijalne i međuljudske odnose. dakle.u opasnosti samovrijednost. više odgovarala t r e n u t k u doba u kojem je nastala u Nietzscheovoj okolini nego danas. dakle. u velikim historijskim dimenzijama se mije­ njaju i same strukture svijesti. p r i čemu je u n u ­ tarnju. tj. a u prvoj liniji je on u oblicima kako se shvata zbilja i u kojiim se spregama ona in­ terpretira. mrtve te­ žine i neiskorištenih energija postao je temeljni stav prema kojem se u svakom preduzeću raspoređuje radna snaga. 'Princip pripremljenih mjera' koji se može očitati na željezničkim šinama. tako reći. možemo lako pokazati kako se načini razmišljanja koji su se razvili u tehnici prenose u netehničke oblasti. nju tako reći impregnira tematika koja određuje težište epohe. kad se precizno definišu potrebni kvaliteti i mjere (uključujući i sta­ rost). i to prenose se tako da su već postali po sebi razumljivi i. čime se dokazuje jedna unutarnja transformacija načina i vrsta našeg shvatanja zbilje. ono je konačno. principa na netehraičkim područjima. a gledišta svoje kulture ona. postaje princip svakog planira­ nja. doduše. može se očitati tek u drugoj liniji po sadržinama. jer i samo 'materijala lišeno' ubjeđenje spada u svijest ovog stila. Sirenje tehničkih misaonih modela U dva prva poglavlja smo označili krug u čijem okviru treba da budu izvršena ova istraživanja. posuminjaćemo u rasprostranjenu predrasudu da ova naša kultura nema 'stila'. U ovom smislu dobra propaganda. n a j ­ više primjenjuje. ona se. vjerovatno. Naime. J e r na ljude tehničkog doba nužno utiče misao ο optimalnom efektu: ako se najoskudnijim sredstvima postigne tačno opisano ali probojno djelovanje. nego su ta polja tamo gdje se. smatra jedino prirod­ nim i u m n i m ili barem samorazumljivim. treba automatski da utiče na čovjeka. Nego nagon za jednostavnošću. istovremeno. na jednoj strani i primitivizacija na drugoj. u Biddleovom /Bidl/ 4 7 smislu razlikuje od drugih oblika pri­ nude po tome što usmjerava a ne izaziva otpor. interesa i misaonih angažovanja. Po na­ šem mišljenju. 76 77 . ako ono što se misli želimo da izrazimo filozofskom terminologijom. ali za koji se ne može sa sigurnošću reći da će biti postignut — upravo 47 105. opisali realne i djelatne faktore koji utiču na unutarnji život ljudi našeg vremena i koji učestvuju u oblikovanju njihovih vrednovanja. mi smo veoma zadovoljni. Ako se smatra da neko 'nije dovoljno opterećen'. a princip 'koncentracije na efekat' se. 4. Cit. preferirani načini njezinog djelovanja. istraživanje kulture uvijek i u svim vremenima pokazuje da aktuelni načini mišljenja i ponašanja kojima se kulturalno daje prvanstvo uvijek oblikuju čovjekovu svijest. o n a je možda. zadaci se raspo­ ređuju nanovo. gdje nisu primjereni. Ali smo. Ako pogledamo tu samorazumljivost i nerazgraničenost va­ ženja takvih. ali tu prije svega spada i ona svemoćna s u p e r s t r u k t u r a u kojoj se tehnika. ' P r i n ­ cip punog angažovanja'. Sistem apriornih predstava jedne kulture. na primjer. načini kako svijest radi. na primjer. pa je čovjek za pultom sa dugmadima ili uz polugu za uključivanje model svake režije koja dobro funkcioniše. s time povezani nagon ka primjeni i praksi. opojmljavanja. 1949.. Meinung. nakon što smo ga mi 'ini­ cirali. polja koja uporedno nisu primjerena viso­ koj racionalnosti naše k u l t u r e više nisu polja u kojima se radi ο 'ubjeđenjima'. Međutim. porijeklom tehničkih.

naprotiv. Ta druga čarobna formula kojom se ovdje služimo koristi se po obrascu istjerivanja đavola Belzebubom. Zimmerli. ali ga oni s dobro ocjenjivom vjerovatnoćom ne postižu i to je onaj unutarnji razlog toga da se oni dodatno ali nužno moraju obezbijediti i s jednom drugom. Misia (Pariška sjećanja).ovo vrijedi za najmodernije oblike muzike. a svako poziranje je trajalo jedan cijeli dan. str. Wilhelm Fink Verlag. poželjna tendencija za čistim. Po tendenciji ovi oblici apsolutno teže za izolovanim. pomoću formule 'bilo jednom'. pouzdanijom djelotvornom garancijom uspjeha: neumornom propagandom. Dok zastupnici postmoderne. Zimmerli (Hrsg. A upravo to je i ono što implicite kazujemo kad našu sadašnjicu označavamo kao 'postmodernu'. lirike i slikarstva. sadašnjicu ćemo. formulacija ο 'puko modernom'. u toku jednog dana naslikao više slika. Der Spiegel. znamo to iz našeg djetinjstva. recimo. oficijelno niiko više ne vjeruje u bajke. tako da je Picasso. iz manifestne zbilje u latentnost. razumno kad bi se 'prilagodili' zakonima vremena. a ovoj nepostojanosti efekta ne bi bila primjerena prevelika brižljivost njegove pripreme. München 1988. pa ga zato spominjemo. * Naslov originala: Walther Ch. Međutim ta. to je. ZIMMERLI ANTIPLATONSKI EKSPERIMENT* Opaske ο tehnološkoj postmoderni 'Bilo jednom' — tako započinju bajke. U skladu je ne samo sa kategorijama konzumnog dru­ štva nego i s kategorijama tehničkog društva. dezavuisati tako što ćemo je opisati baš onakvom kakva ona odista jeste. čistim i probojnim efektom. premještamo iz kretanja u mirovanje. neodoljivim efektom isto tako omogućava da se racionalizuje sam radni postupak koji se. Umjetnici. 78 79 . kako rekosmo. Odštampano u: Walter Ch. Technologisches Zeitalter oder Postmoderne. Ona je i pojmovni čarobni štapić kojim ono što dodirnemo. 26/1956. Doživljaj koji provociraju umjetnici sam je nestabilan. Bemer­ kungen zur Technologischen Postmoderne. 1955. Istina. u kojem je tro­ šenje postalo sastavni dio napretka. naučnici itd. kako kaže Misia Seri?®. kad za svo­ je proizvode ne bi tražili veću 'trajnost' i 'nadvremensku važ­ nost'. To je figura kojom pokušavamo da ovla­ damo slabostima i kolebanjima naše najnovije duhovne proš­ losti tako što kažemo »Bilo jednom nešto što smo zvali 'mo­ derna'«. WALTHER CH. br. može ograničiti na najštedljiviju razradu zamisli slike. ponašali bi se. onda. Djelatnu sadaš­ njicu nećemo prognati tako što ćemo predstaviti kao da spada u prošlost. da se proizvodi unaprijed misleći na brzinu prometa — a to je kad Bernard Buffet /Bernar Bufe/ 49 za deset godina naslika 2000 slika. jedna uzbuđujuća masa koja se nakon određenog 'vre­ mena polu vrijednosti' raspada. To je. 48 49 Misia Sert. naime kao sadašnjicu ali kao golu sadašnjicu koja nema budućnosti.). 13—35. Dos antiplatonische Experiment. što gurnemo. Čini nam se da je ovaj slučaj egzemplaran. Time je produktivnost njegovog rada znatno nadmašila produktiv­ nost jednog Renoira /Renoar/ za koga isti autor kaže da je njemu za svaku od sedam ili osam njezinih slika bilo potrebno najmanje mjesec dana sa po tri poziranja sedmično. ali je formulacija 'bilo jednom' zadržala nešto magično. u osnovi. No i u bajkama se na čaroliju odgovara protučarolijom. kako bi rekli fizičari. moderniste čine onima koji 'od juče' modernisti postmodernistima prebacuju da su oni samo 'od danas'.

jer je jasno izrazio da više ne može naivno govoriti. Izraz 'postmoderna'. a to će nam. potpuno nedostaje ta posljednja ravan značenja. nekad ako ne baš s humorom a ono barem začinjene ironijom. Low (izd. istovremeno. dakle. varaju i jedni i drugi. Weinheim 1987) u kojoj se — u odgovarajućoj didaktičkoj redudanciji — raspravlja ο različitim odnosima značenja pojmova 'moderna' i 'postmoderna'. Kod 'postmoderno'. Moderne oder Postmoderne?. Očigledno je da 'moderno' može imati dva značenja: S jedne strane to mo­ že označavati 'pripadnost epohi moderne' (i onda govorimo ο referentno-semantičkom određenju). 'višestruko kodiranje' etc. No postoji jedan izlaz. kako bismo ga shvatili kao antiplatonski eksperiment (II). kad se radi ο njezinom vremen­ skom prostiranju i ο njezinim sadržinskim obilježjima. danas se. IV). omogućiti da okarakterisemo specifični javni karakter tehnološke postmoderne (V). sigurno. što će nam omogućiti da napravimo razliku između naučno-teh­ ničkog i tehnološkog doba (III). a da za to ne plati cijenu postmod erne. s druge strane ovo može da znači 'aktuelno'. Jedva da se iko trudi da postavi pitanje šta se zapravo krije iza govora ο 'postmoderni' — modernisti zato što se. odrediti postmodernu u odnosu na epohu i na projekat moderne (I). Zahvaljujući ovome dobićemo dovoljno precizne instrumente za dijagnozu sadašnjice. To se vidi ne samo po tome što ne dolazi do ne­ kog značajnog oblika samoproturječja kad kažemo 'Danas je moderno biti postmoderan'. uglavnom. recimo. druga strana medalje je tehnološki karakter našeg doba. čini neophodnim raz­ mišljanje ο odnosu između tehnike i umjetnosti (IV). čiji bestseler »Ime ruže« se smatra standardnim primjerom postmoderne književnosti. u svom »Naknadnom spisu uz 'Ime ruže'« 1984. tj. Spaemann/ R. Slijedeća razlika je u tome što se. Neće. shvaća kao apsolutni pojam. međutim. iza toga ne krije ništa. Weinheim 1986. vijeku (v. kada je izbjegao lažnu naiv­ nost. dakle. To što se. 'dokaza' uvijek ima samo ex post — treba u nastav­ ku. najprije. U tom trenu. P. u raz­ ličitim situacijama različito određuje. označava jednu vremensku epohu i — kao svi pojmovi epoha — mora biti određen kako prema vremenskom prostiranju (ekstenzija) tako i prema sadržinskim obilježjima (intenzija). Da bismo ovu tezu učinili plauzibilnom — jer više nije moguće. označava samo jednu stranu medalje. godine ovako objašnja­ va »postmoderno ponašanje«: »Postmoderno ponašanje mi liči na ponašanje muškarca koji ima pametnu i veoma načitanu ženu te zna da joj ne može reći: 'Ja te žarko ljubim' jer zna da ona zna (i da ona zna da on zna) kako je baš te riječi napisao.I tako se. Pojam 'postmoderna'. 1 I Očigledno je da različito govorimo ο 'modernom' i ο 'postmodernom'. nikog iznenaditi što ja smatram da se. naprotiv. između ostalog. kako bismo pra­ vilno razumjeli epohalni obrt koji je u toku. Koslowski /R. konstatuje: Epoha moderne se. tj. konačno. on za svoje određenje više ne pretpostavlja ni jedan drugi pojam. 81 80 . radi se ο jednom isključivo referentno-seman­ tičkom pojmu. kao što je to bio slučaj još u 18. I. Pojam 'post­ moderna' je. rela­ tivan pojam koji uvijek ostaje upućen unazad na prostiranje epohe i na obilježja pojma 'moderno'. postmodernisti zato što se radi baš ο postmoderni i ni ο čemu drugom. Slavni izuzetak u najnovije vrijeme predstavlja knjiga Wolfganga Welscha /Volfgang Velš/ (Unsere postmoderne Moderne. među­ tim. kad je riječ ο post­ moderni. rekao bih. Umberto Eco /Eko/. ove čarobne formule nabacuju kao pro­ kletstva. primarno radi ο estetičkom. On joj može reći: 'Kako bi sad rekao Liala: Ja te žarko ljubim'. u izvjesnom smislu. po njihovom shvatanju. on je. I tako onaj ko tvrdi da je nastupila postmoderna uvi­ jek istovremeno tvrdi i da se iz naučno-tehničkog prelazi u tehnološko doba. Jedno je refleks drugoga. Liala. toj ženi rekao ono što je htio da joj kaže. ali da je bez ikakvog smisla reći obrnuto: 'Danas je postmoderno biti moderan'. Pojam moderne. To će učiniti neophodnim da se preciznije razjasni tehnološki koncept.1 A mi smo se brzo. isto tako. već po svojoj jezičkoj strukturi.). u principu se vara onaj ko misli da može imati tehnološko doba. nekad gorke i zle. 'in' ili već navedeno 'modno' (što bi se onda terminološki moglo nazvati pragmatičnim značenjem). No i ovdje — kao i inače — najčešće se pojavljuje ono što je najružnije: da ismijavamo drugog. — Ο različitim pozicijama rasprave u Njemačkoj up. prebrzo zadovoljili time da je okarakterisemo riječima kao što su 'pluralizam'.

pokazuje. u: Baukultur 2—3 (1987) 8—11. . kao sadržajna obilježja što najavljuju postmodernu. Ako ona prihvati tu igru. a tek u prenosnom smislu neki lo­ gički odnos. 78 i dalje. drugo. Die unvollendete Vernunft: Moderne versus Postmoderne. onda se sadašnja situacija odista više ne može nazvati 'modernom'. izd.«'' Drugim ri­ ječima: Efekat misaonog i jezičkog tematiziranj a je izvjesno distanciranje. naročito 47 i dalje. mogli nazvati 'projektom moderne' (vidi dolje). izražava i nešto sadržinski što se zasititi može samo fenomenološki. engl. München 1984. (3) Predmetom. ali da je voli u jednom vremenu izgubljene nevinosti. neki vremenski odnos. Reijen (izd. naravno. Eco. Kolakowski je pod­ sjećao na to da su već Hegel i Collingwood /Kolingvud/ tvr­ dili da »ni jedno doba i ni jedna kultura« ne mogu »sebe sa­ me pojmovno da shvate«. Ovdje nam mo­ že pomoći jedno dodatno razlikovanje·. izražava. formalne. a da mu se još ne pripisuju neke određene sadržine. 'moderno' shvaćamo kao oznaku za uglavnom blagonaklon stav prema ovom konceptu. Taj pojam. Kamper/W. (2) S tim je u uskoj vezi da se. isto: »Die distanzierte Besichtigung der Moderne. To još ništa ne kazuje ο tome kakvo će biti to novo što dolazi. u nastavku želim egzem­ plarno da navedem: (1) Ako — recimo — pod 'modernom' shvaćamo onu posthegelovsku drugu polovinu novog doba u kojem se razdvajaju novo vremena nauka i novo vremena tehnika i koje zahvalju­ jući tome dolaze u neki odnos.«2 Zadržimo u sjećanju rečenicu 'citirajući odnos prema pro­ šlosti. No taj prefiks 'post'. ali se njome. na njem. »Wie autonom kann Kunst sein? Photo­ realismus und postmoderne Ästhetik«.M. a. sa svoje strane. No i time već fakat tematiziranja moderne po­ staje znak za to da ono što nju tematizira više ne spada u modernu. kod kontura pojma 'postmoderna'. mora shvatiti kao karakteristična za modernu. 3 Up. No pođimo najprije od formalnih obilježja: (1) Prefiks 'post'. kao što znamo. ono je uvijek sumnjivo i nikad se s njim ne slažu svi. Kulturphilosophische Bemerkungen zur Dis­ kusion um die Postmoderne«. »Die Kulturkritik der Neokonservativen in den USA und in der Bundesrepublik« u: isto. vjerovatno. koji tre­ ba detaljnije razraditi. govoru. tematiziranje nije izraz određene nego neodređene negacije. u: Man und World 21 (1988). Frankfurt a. Zimmerli. (2) Ta razlika se. 2 U. u: D. ne smije br­ kati s generalnim odvraćanjem. Drugim riječima: Teza sadržana u izrazu 'postmoderna' sastoji se u tvrdnji ο kraju moderne. u: »Neue Züricher Zeitung. našeg razmišljanja može: postati samo nešto u šta nismo (ili više nismo) i sami upetljani. međutim. 403—426. prvo. radi se ο konturama na dvije različite ravni. 1986). ο 'kasnoj moderni'.M. nasuprot ovome raspravu o »These von der Erschöpfung der kulturellen Moderne« kod Jürgena Habermasa. No oboma je još jednom uspjelo da govore ο ljubavi. 4 82 83 . isto tako bez ikakve dileme. · . koji je vezan za vrijeme. kad bi se radilo samo ο nekoj maloj razlici onda ne bismo smjeli govoriti ο 'post' nego bismo morali govoriti. kao Habermas. kao što je već rečeno. 5 Up. postali predmet mnogostruke kritike koja proširuje koncept racionalnosti. a i onda. opisom savremenog nalaza. W. 'Die neue Unübersichtlichkeit'. uz to.v. 33. »Takvo jedno određenje je moguće tek nakon njihovog svršetka. kao što je već pomenuto. Zato 'postmoderno' ne mora odmah da znači i 'antimoderno'. »Die Moderne auf der Anklagebank«. Kolakowski. ona je. Nachschrift zum 'Namen der Rose'. 30—56. ironiji. Kao što sam već ne­ koliko puta naveo3. igri' i upitajmo sami sebe kako se pojam 'postmoderna' odnosi prema pojmu 'moderna'. oboje svjesno i sa zadovoljstvom igraju tu igru ironije . što se. 191—211.naime da je voli.. prije sve­ ga. oboje akceptiraju iza­ zov prošlosti. i prema racio­ nalnosti. L. uključuje jednu — u svakom slučaju djelimičnu — negaciju: Dakle u najmanje jednom pogledu epoha označena kao 'post­ moderna' mora se razlikovati od moderne. 1985. Ni jedan od ova dva partnera u raz­ govoru ne mora da se osjeća naivnim. ono što bismo. Naprotiv. ako tehniku shvaćamo kao pri­ mjenu nauke a ovu kao čistu teoriju radi tehnike pri čemu puki 'bezvrijednosni' razvitak per se i jedne i druge smatra­ mo 'vrijednošću' i ako. uz to. uopšte se ne postavlja pitanje da li su. Fernausgabe 192 (22. Frankfurt a. na isti način pri­ hvatila i izjavu ljubavi.. 7. ne mora odmah želiti da se odbaci sve ono što čini ovu epohu.)."1 Tek kad shvatimo ova formalna određenja biće nam jasno u kojem smislu treba razumijevati nalaze koje. onog već odavno rečenog što se ne može izbri­ sati. kako razdva­ janje čiste nauke od tehnike tako i blagonakloni stav prema tipu rješenja problema što ga one reprezentuju. pod naslovom »How autonomous can art be?«. 1987.Ch.

6 začuditi što. a. Fkf. Sve stare vrijednosti. od bogate ornamentike. Habermas. 8 Up. Ovo je sadržajni kriterijum koji jednako važi i za nauku i za tehniku i za kulturu. Tako posmatrana epoha moderne se sad može odrediti kao vremen­ ski prostor u kojem se nastoji realizovati ovaj projekat uz primjenu jednog jedinog tipa racionalnosti. Zbilja se upravo topi zbog 'trezvenog smisla za zbilju' moderne. a da ipak nikad ne može da verifikuje neki koncept 'realiteta'. 6 Da bismo objasnili ovu tezu moraćemo. Bremen 1982.M. Taj projekat se sastoji od fascinantne misli ο emancipaciji čovjeka na p u t u sve šireg racionalnog prodora njegovih uslova života. nakon što se u krizi nauke i tehnike pokazala disfunkcionalnost koncepta jedinstva racionaliteta.M. naravno. Unsere postmoderne Moderne. uopšte. Rapport sur le savoir. Klages/P. R. 7 84 85 . Kmieiciak (izd. To što se čov­ jek više ne može pouzdati ni u onu dosadnu arhitekturu kutija W. a.M. a kojih je u novo doba bilo t r i : priča ο emancipaciji čovječanstva. zamisliti samo pod pret­ postavkom da barem neka obilježja ostaju očuvana. u kojoj se slobodno mogla razvijati alternativa i moderna. onda sadašnjost sigurno više nije moderna.).F. rastajući se od epohe moderne ostanemo vjerni projektu moderne. omla­ dina ne samo da se ne pridržava onoga što su stari proživjeli i predlagali — ο tome se radilo u debatama ο promjeni vri­ jednosti tokom sedamdesetih godina 8 — ona se ne pridržava ni onoga što upravo sami mladi čine i žele. razlika iz­ među moderne i postmoderne se sastoji u pojmovnoj razlici između jedinstva i mnoštva. a oboje — i ro­ mantika i rezignacija —· nose tradicionalno-moderne crte ma kako ove nostalgično bile posredovane osjećanjima ili kleve­ tane kao budućnosnoretoričke. likovnoj i građevinskoj umjetnosti. sve je izmiješano: ni umjetnost više ne predstavlja neki pouzdani kanon. »Die Moderne — ein unvollendetes Projekt« u: isto. Drugim riječima rečeno: To da se mi nalazimo u toku prelaza u jednu drugu epohu različitu od moderne može se. Wertwandel und gesellschaftlicher Wandel. t i p a koji svoj izraz nalazi u naučnotehničkom umu. sve sveto i nasljeđeno kao da je izgubilo svaku vrijednost. Ein Be­ richt.: Dos postmoderne Wissen. 61. bilo da se radi ο jedinstvu u m a ili ο jedinstvu koje je moderno znanje dozvalo u život povrat­ nim zahvatom u velike meta-priče. još po­ nešto napomenuti ο određenju projekta moderne. od tonaliteta i od harmonije. movens filozofske teorijske dinamike i zato nas neće previše Up. »Sadašnju situaciju. Paris 1979. pod 'modernim' razumijevamo i jedan odre­ đeni pravac izražavanja. međutim. 444—464. 1975. Welsch se pritom poziva na J. Feyerabend. Welsch. konačno. Fkf. pa je tako došlo do oslobađanja dijelova-«. ο teologiji duha i ο hermeneutici smisla. Cak i u oblasti koja je tradicionalno pozvana da predstavlja protuteže. pa i u muzici. 1976.sve jasnije kristalhsuje jedna osnovna struktura m o d e r n e : njoj imanentna protivurječnost da mora biti 'stvarna' i 'realna' ko­ liko god je to moguće. kao gore. II Ako povjerujemo zastupnicima postmoderne. The Silent Revolution. od praslika pred­ meta. Proširenje granica jednog specijalnog tipa racionalnosti sredstvima upravo ovog tipa racionalnosti i samo je. 9 P. 1981. Fkf. Lyotard. kako čitamo kod Paula Feyerabenda (Fajerabend) 9 . na primjer u pjesničkoj. Kleine politische Schriften. karakteriše to što su ove jedinstvene veze postale aktuelne i to ne samo po navedenim sadržinama nego po svojoj cijeloj vrsti. Totalnost kao takva postala je opsolentna. njem. ja — kao i Habermas — s m a t r a m da treba razlikovati projekat od epohe moderne te da upravo zato — suprotno Habermasu — postaje moguće da. kao pravac koji se može okarakterisati odustajanjem od pričanja. La Condition postmoderne. Inglehart.K. Otuda je reakcija na to romantički povratak mitskim i mističnim po­ n u d a m a ili kulturno-pesimistička rezignacija. J. važi čak i u nauci./New Yorks 1979.7 I odista mnogo toga govori u prilog tome da u postmoderni imamo posla s raspadom jedinstva i s njegovim zam­ jenjivanjem mnoštvom i šarenilom. na njem. Sada je bez daljnjeg obrazlaganja jasno da ono što nazi­ vamo 'novim' upravo nije ono što je u svakom pogledu razli­ čito od onoga što nazivamo 'starim'. Wider den Methodenzwang. izd. Η. Princeton 1977. projekat moderne nastoji da se realizuje u proširenjima modernog tipa racionalnosti. a. međutim. sve izgleda dozvoljeno — a to. (3) Ako. Kao što sam već pomenuo.

Kritische Studienausgabe Bd. »ecriture« tek treba da dođe. univerzalija. pojmova i teorija kao i pluralitet kulturnih fenomena i interpretacija svijeta n u d e kao karakte­ ristike sadašnjice. recimo. personifikaciju i stih. 1. Pa i ako predsokratiku i Platona interpertiramo ontološki ili 10 predikacionoteretski — jedno je svakako sigurno: Ovlada­ vanje svijetom je ovladavanje zahvaljujući jedinstvu opštih pojmova. grdno prevarili u tome što su ovo jedinstveno djelovanje pripisali izgovorenoj riječi. jednooki postmodernisti. Tačno je. Jedinstvo je izgubljeno — pa dobro. Havelock. kako bi to rekao Nietzsche /Niče/. Die Geburt der Tragödie aus dem Geiste der Musik. kad god se postavi pitanje jedinstva. 1978. ideja — ontološki ili predikacionoteoretski mišljeno — predstavlja korak prema razvitku onog. J e r ono što je žrtvovano u postmodernoj situaciji to nije jedinstvo kao takvo nego jedinstvo tipa racionalnosti. na ovom metastupnju. 12 Up. Ojačan ovim Aristetolovim učenikom taj tip mišljenja se zaista održao dvije i po hiljade godina i doveo do toga da mi. 1872. From Its Shadow in Homer to Its Substance in Plato. dakle. Wieland. Ε. teorija i carstva vrijednosti. The Greek Concept of Justice. 100 et passim. K u l t u r e čije posredovanje tradicije je počivalo na usmenosti logosa bile su. Ni ovdje više ne može da se spozna neki red i neka struktura. da n a m se pluralitet vrijednosnih sistema. međutim. Zar nigdje više n e m a jedinstva i smisla? — I opet se otvara zavodnički izlaz u romantičku nostalgiju ili u kulturni pesimizam koji sve razara. Up. To su dobro uočili poststrukturalista oko Derride: Gos­ podstvo Logosa je objedinjavajuća strukturirajuća vlast koja se vrši ovladavanjem univerzalijama. prisiljene da koriste ne apstrahujuću pojmovnost nego slikoviti mitos. . sklop tradicije pismenog logosa koji je omogućavao uopštavanje što je pred­ stavljalo Platonovo mišljenje. gledamo u oblast pojmovnog. Govoreći drugačije i u jednoj više istorijskoj refleksiji koja još jasnije omogućava da se pojavi to novo sadašnje si­ tuacije: Ono što mi nazivamo 'postmodernom' to je eksperi­ ment da se prekine sa dvijeipohiljadugodišnjom tradicijom fi­ lozofskog mišljenja koje se sastojalo od određenog odnosa iz­ među jedinstva mnoštva. A time taj obrt koji konstatujemo uvijek predstavlja eksperimentalni svršetak zapadnjačkog osnovnog obrasca miš­ ljenja. hrabro delju svoju epifaniju pluralizma. izobrazba zapadnjačkog logosa može se opisati kao sukcesivni sve uspješniji pokušaj da se operacijama s opštim pojmovima. kanona vrijednosti ili kulture. Ta platonska filozofija opštih pojmova koja se izobrazila preko sokratovskog šta-pitanja neraskidivo je vezana za m e ­ dij um pismovnosti. Cambridge/Mass. konačno je još jedna indicija za kraj jedinstva. karakterističnu za modernu i na koju smo se na­ vikli tokom doba ponovne izgradnje. iz mnemotehničkih raz­ loga. u: Sämtliche Werke.Α. Nietzsche. . 1982. »sokratovskog čovjeka« 1 1 . S druge strane. W. ali već sam pokušaj da se ovo svede na pojam naše misli tjera u refleksiju ο samom mišljenju: a ovo. doduše. 1 2 Sklop tradicije logocentrizma je. dok pismo. Otkriće ove objedinjujuće. Göttingen 11 86 87 . Nalazimo ga ne u jedinstvenoj integrativnoj sistematskoj fi­ lozofskoj teoriji koja sagledava sve zajedno. Mün­ chen/Berlin 1980. Oni su se. drugim riječima: čovjeka koji razmišlja naučno-racionalno. naše mišljenje je na jedan fatalan način iz­ dajničko: Već na slijedećem nivou refleksije ono naš plura­ lizam označava kao laž. ne obazirući se uopšte na ono što su mogli naučiti iz tradicije povijesti filozofije. Platon und die Formen des Wissens. međutim. ideja. Zato će filo­ zofska teorija koja ne želi da se zapetlja u ekstrapolativni tje­ snac fenomenoloških nalaza morati tragati za onim jedinstvom koje kao da je tako trajno napustila postmoderna.za cipele. niti u jedinstve10 Up. nalazi tamo gdje ga uopšte ne tražimo. idejama i teorijama strukturira mnoštvo pojava. Naime. I samo kratkovida teorija postmo­ derne može misliti da se ovdje radi ο žrtvovanju jedinstva u korist pluratiteta. šta onda? Dozvolite nam da se onda zaklinjemo u mnoštvo koje predstavlja novo oslobođenje! Međutim. Cista oralitetna kultura uopšte ne bi bila sposobna da obrazuje neki pojmovno-apstraktni sistem. Ono se. strukturirajuće funkcije univerzalija odn. F. Platonova pisana kritika svjedoči ο tome da je i on potpuno prozreo ovo stanje stvari. ponovo djeluje tako što stvara jedin­ stvo. kako n a m je na mnogim primjerima demonstrirala 'oralist schoool'. Mnoštvo je — to nas je posljednji učio He­ gel — uvijek i neraskidivo vezano za jedinstvo.

Gesammelte Werke. A to. i ideja pojavnog svijeta. Nietzsche. A time smo. i ono se sve više zamjenjuje pluralitetom svi­ jeta ideja i misli postmoderne. došli do kraja logocentrizma. To da će ovo uvijek i morati ostati eksperiment zavisi ne samo od činjenice. 13 neposredno u njegovu suprotnost. u antiplatonskom eksperimentu. naročito 133 i dalje. »Universalgeschichte und Multiversalgeschichte«. najprije. nećemo moći drugačije nego da misli. Bd. 1 4 Već u pokušaju da se pojmi postmoderna otkriva se mišljenje kao ono što dalje beznadežno pripada logocentrizmu. dakle. istina. 5 knj. dakle. na jednoj. Die Dynamik der Willen zur Macht und die ewige Wiederkehr. koju je prozreo već Hegel. uprkos sve polemike s onima koji u 'postmodernoj' vide samo fenomen nadgradnje. recimo u este­ tici 'internacionalni stil'. 626 i dalje et passim. 1 5 Međusobna dijalektička upućenost je­ dinstva na mnoštvo odgovara komplementarnosti između teh­ nološkog doba i postmoderne. sad. Stuttgart 1986. III No šta je to što ovo tehnološko doba. ni u pjesništvu. 69 i dalje. bez daljnjeg. kako bismo. Ako. Ako je. Hegel. Tako da se. Berlin/New York 1984. barem probe radi (eksperimentalno). čak — ono i ne može biti izgubljeno ukoliko ono što mi nazivamo 'pluralizmom' treba da može biti mišljeno. Ta snaga je — pomislimo samo na kompjutersku tehnologiju — snaga koja u najistinskoj em smislu objedinjuje svijet od Rta dobre nade do Arktika. kao jedinstvo izdvaja iz postmoderenog mnoš­ tva? — Odgovor na ovo pitanje. bio taj koji je različite fenomene arhitekture svodio na jedan normativno-jedinstveni imenitelj. platonski obrat asociramo s prelazom na G. No p r i t o m se radi i ο kraju logičko-racionalnog mišljenja ο jedinstvu u univerzalnim poj­ movima omogućenog pismenom predajom tradicije i akumu­ lacijom misli. Hamburg 1980. slijedeći ovdje Nietzscheovu teoremu perspektivnosti. nije oznaka za neki fenomen nadgradnje. mora konstatovati da ona. može biti dat samo p u t e m otvorenog prelistavanja različitih indikatora. Pa ipak ono nije izgubljeno. Unsere postmoderne Moderne. u skladu sa skiciranim ka­ rakternim crtama sadašnjeg mišljenja. izd. pošto on ima tu prednost da n a m ne pripisuje mnoštvo bez misli na jedinstvo. Die fröhliche Wissenschaft. Bonsiepen i R. Abel. u: isto. ponekad — i to ne slučajno — i eksperimenat. up. mišljenju u opštim pojmovima. Phänomenologie des Geistes.W. umjesto u oblasti teoretsko-praktično-religiozno idealnog nalazi na razini pojava. 89 14 88 . na koncu. jedinstvo mnoštvom nego se zamjenjuju priređenje jedinstva i mnoštva. sistema vrijednosti. religija i kultura treba da se pje­ va »pohvala šarenilu«. W. 1 3 što ovdje sebi prostor stvara neizbri­ siva potreba za mnoštvom. uopšte nigdje gdje bi mu bilo mjesto kao svjesnom platonskom stvaranju jedin­ stva. Niet­ zsche. da sam jezik ima tu božansku prirodu da zamišljeno pojedinačno preokrene O. recimo kvalifikovano mogli reći.F. Ne zamjenjuje se. 374 Sämtliche Werke. danas tu funkciju jedinstva vrši hibrid­ na tvorevina novovremene nauke i tehnike koju označavamo kao 'tehnologiju'. 215 i d. Ovo jedinstvo se. Heede. teorija. 3. Sve ovo se preokrenulo i dobilo druga značenja. a da se — kao što je pokazano — zbog toga ne žrtvuje za njega neophodni suprotni pol je­ dinstva. kao elemenat kulture. 15 Protiv W. 1986. No zbog toga teoriju ο t e h n o ­ loški spremnom jedinstvu ne treba napadati zbog pluraliteta teorija nadgradnje nego treba samo ukazati na to da argumentativno mišljenje teško može da oskudjeva u svojoj stvarnoj snazi. Apologie des Zufälligen. ali jeste naziv za sve fe­ nomene nadgradnje. kao g. vodimo dalje počev od antiplatonskog eksperimenta. 70. 16 Na primjer. 1 6 (1) Tu. Koga onda čudi što u oblasti pojmova. Bd. G. mi. svoje pandane nalazi u oblastima fenomena. na drugoj strani: ideja spada u mnoštvo isto kao što pojava spada u jedinstvo. kao što jesmo. treba navesti ono osnovno obilježje koje u sadašnjosti predstavlja suprotnost platonskom· o b r t u : Saobraćanje s kompjuterom kao jedina prava poprečna tehnologija počinje da avanzira u četvrtu tehniku kulture. A objedinjene ove bivaju ne snagom ideja ili univerzalija nego snagom tehnologije koja svijet spaja u jedno jedinstvo i koja ga prožima. Tehnološko doba je obratna strana postmoderne (et vice versa). F. n a i m e antiplatonski eksperi­ m e n t na pragu faze modernog ka onom postmodernom miš­ ljenju. Marquard. Ovo jeste antiplatonski o b r t ali je. Tako. 9. Welsch. monizam pluralizmom.no-sveobuhvatnoj religiji.

W. opisati. Ch. 137-159. teori­ je i kulture korespondira opet jedno jedinstvo prirode koje je zamišljeno tako da se razvija zahvaljujući informacionotehnički opisivoj samoorganizaciji u vremenskom jedinstvu evolucije. Kötter (izd. Der Baum der Erkenntnis. obilježje tehnološkog doba je to što ovu evoluciono zagarantovano jedinstvo prirode definiše primjena i prenošenje informacija zahvaljujući čemu su subjekti te jednine koji evoluiraju u stanju da osiguraju svoju sopstvenu evolucionu prednost: Drugim riječima: Sa jedinstvom tehnologije i šarenilom i mnoštva ideologije. (4) Slijedeće. Β. München/Zürich 1986. H. saobraćanje s kompjuterima 17 svugdje gdje imamo već sada ispunjava ovu funkciju. kao da kolidira s crtama antiplatonskog e k s p e r i m e n t a : Pored faktičke singularnosti tehnologije sve češće se pojavljuje još 18 nešto kao neko normativno jedinstvo prirode . Ε. Ch. Dialog mit der Natur. to tehnološko jedinstvo prirode. kao 'ekološko jedinstvo' koje uključuje čovjeka kao p r e d m e t pri­ rode i time odista ide dalje s onim što je Agnes Heller naz­ vala početkom »dezantropologizacije« i »dezantropocentriranjem« i »dezantropomorfizacijom« 1 0 . međutim.). Bd. Maturana/F. u: Wolf Ekkehard Traebert (izd. 6. Burrichter/R. München 1979. Zum Wandel des Naturverständnisses. zamišlja p r e m a informacionotehničkom obrascu i time postaje mogući pred­ met tehničkog djelovanja. Jantsch. Moglo bi se.tehniku kulture pisma. Stuttgart 1986. (2) S ovim korenspodira jedan drugi nalaz koji. Zimmerli. Zur Naturphilosophie der Lebensentstehung. Mi koji sada živimo nalazimo se u situaciji poluanalfabeta. Varela. Paderborn/Mün­ chen/Wien/Zürich 1987. Der Ursprung biologischer Information. Natur als Kulturaufgabe. 429 i d. Inhetveen/R. Die Selbstorganisation des Universums. Stengers. 17 Up.. s ovim povezano. I. To što se širom svijeta probija to jedinstvo prirode kao normativni koncept. privrede. W. 1984. Drugim riječima: Samo uz prihvatanje sveukupno-jedinstvene cjeline prirode koju posmatramo evoluciono može se uopšte nadgradnja s mišlju ο pluratitetu. No činjenica je da kom­ pjuterizacija prodire u sve zemlje kugle zemaljske i da. prirode i slike čovjeka. uz ovo H. i ovo je smješ­ teno u oblast baze a najbolje ga je. šarenilu i varijabilnosti teorija i ideja povezati s n e kim pozitivnim zauzimanjem vrijednosti. konačno. Bern /München/Wien 1987. Besumnje bi odvelo predaleko da eksplicitno proširujemo ovdje pomenutu tezu i da je argumentativno potkrijepimo: da prelaz ka tehnološkom dobu za posljedicu ima kvalitativnu promjenu suštinskih društvenih oblasti. politike. 2 1 U biotehnologiji. u: C. DNS struktura koja je određuje. takođe ide to što tehnološko objedinjenje prirode na ovaj način dovodi do toga da se čak njezina sopstvena baza. (5) S tim. Međutim. Zu Geschichte und Leistung­ sfähigkeit unseres Naturdenkens«. prije svega. onda je bliska pomisao da i prelazu ka primjeni četvrte tehnike kulture danas treba dati slične određujuće mjesto. Technik als Schuljach. Köln 1982. Up. 18 Up. Dalji razvitak evolucione paradigme u teorijama ο samoorganizovanju i ο a u t o 20 poiezi uspostavljaju vezu prema konceptu jedinstva prirode. Markl. Ova normativna koncep­ cija jedinstva prirode samo je naizgled u protivrječnosti s postmodernim pluralizmom ideja i vrijednosti pošto on i nije ništa drugo do refleksija na iskustvom potvrđene posljedice tehnologizacije širom svijeta. 20 90 91 . 61-77. München/Zürich 1981. na njem. ako kao obilježja tehnike kulture prihvatamo sposobnost t r a n s ­ fera i relevancije preživljavanja. Düsseldorf 1987. prigovoriti da se prec­ jenjuje značaj saobraćanja s kompjuterom. (3) S tim je u uskoj vezi samoprodiranje evolucione p a r a ­ digme koja n a m još dopušta da pretpostavimo i dijahrono-vremensko jedinstvo prirode. »-Allgemeinbildung und technischer Wan­ del — Herausforderung der Schule angesichts der Diskussion und die neuen Tehnologien«. Prigoginel/ I. Heller. Die biologischen Wurzeln des menschlichen Erkennens. Zimmerli. vjerovatno. 10 A. refleksivno zahvata i sebe samu. Von Urknall zum menschlichen Geist. Küppers. na koncu. u situaciji mosta između svojih roditelja koji su vladali samo tradicionalnim t e h n i k a m a kulture i svoje djece koja su u životnoj dobi dok se igraju snalaze u novoj tehnici kulture. koja postupa genskotehnički. Über die Be­ ziehung des Menschen zur lebendigen Natur. 21 Up. »-Kausalität versus Teleologie. ako ga označava­ mo kao neku novu tehniku kulture. Neue Wege naturwissenschaftlichen Denkens. Die neuen Technologien in Schule und Technikun­ terricht.). Ο. Der Mensch der Renaissance. ništa ne mije­ nja na tome da se on pojavljuje u veoma različitim ansambli­ ma vrijednosti. ovdje se može pomenuti da tehnologiju treba posmatrati kao preplet područja nauke.

Beiträge zur Wirt­ schaftpolitik. od tehnike. u: P.19-2Q/87. kad je bolje pogledamo zanemarujuće je veličine. Priroda je. 2 0 Koncepcija ο jedinstvu prirode se. neosporno. W. godina situacija bila radikalno drugačija. jedan novi razvitak karakteristi­ čan za našu sadašnjicu lako se može učiniti plauzibilnim ako se prisjetimo da je još prije dvadeset. p u t e m razvitka hibrida nauke i tehnike.). doduše. Ch. u: Aus Politik und Zeitgeschichte. tako. s jedne. Das heutige Menschenbild. Bohret. W. sebi u drugoj prirodi potčinjava prvu. Sve no­ vosti moderne fizike koje su pokretale svijet početkom našeg vijeka su urađene na klasičan način. konačno. u štampi. 1977. uz ovo W. međutim. Fest­ schrift für Karl Heinz Briam zum 65. i u refleksivnom odnosu tehnike 24 Up. 14. pokazuje na diferenciji između faktičke akceptancije u ponašanju korisnika i teoretskog odbijanja akceptancije. takođe jasno. Dakle. 23 Up. Ch. Isto tako ambivalentan je odnos između politike i tehno­ logije. ne samo prodrla u krug centralnih pitanja našeg vijeka. Beiträge zur Wochenzeitung Das Parlament. 3-14. Realität und Utopie der neunen Technologien«. 48. »Technikfolgen und Verantwortung der Politik«. tipa koji mora da se gradi kao da uključuje posljedice tehnike a da ovo faktički nije u stanju da učini. dolazi do jednog sve snažnijeg pokreta odvajanja kako to. Odnos između ekonomije i tehnologije karakteriše jedno posebno protivurječno kretanje: S jedne strane oba područja se.Najprije. a pogotovo prije se­ damdeset. 25 Up. 1982. u: M. mora da se služi tehUp. C. na razini svijesti. Der Mensch im Unternehmen. 26 S. politika. izd. Bonn 1987. Zimmerli. Zimmerli. što se tace odnosa između nauke i tehnologije. 2 2 Da je to. barem kad se radi i ta­ kozvanim civiliziranim industrijskim nacijama. 25 To nas. sve više prožimaju. »Der Mensch als Schöpfer seiner selbst. na njem. Naime. 21-27. pokazuje kao koncepcija jedinstve­ nosti tehnologizacije kao treće prirode u kojoj čovjek. Forschungsgesellsehaft für Strassen-und Verkehrswesen. postaje svekompetentno ali istovremeno i ignorantno biće koje i pri­ znaje ovu ignoranciju što je. High-tech i alternativna tehnologija neposredovano koegzistiraju kao ci­ ljevi političkog djelovanja. odista. F r o n t između prijatelja i neprijatelja tehnike ne proteže se više između dru­ štvenih grupa već u n u t a r svakog individuuma kako se to. Bd. Vjerovatno dolazi do još većeg otvaranja ovih makaza i ono ide čak sve do pojedinih individua. vraća na odnos između prirode i tehno­ logije. na jednoj strani. Ch. 92 22 nologijama u najvažnijim oblastima. Mai 1987. 2 3 Na razini svijesti. Tako predominantnost pozitivnog postavljanja vrijednosti prirode svoj p a n d a n danas de facto nalazi u tehnologizaciji prirode. Zimmerli. može se vidjeti jedna hibridizacija koja ukida razdvajanje nauke.). u sadašnjem području nauke jedva da još egzistiraju discipline koje u svojim istra­ živanjima mogu da se odreknu tehnologija koje obraduju po­ datke. u unutarnjoj i spoljnjoj politici dolazi do tipa jednog refleksivnog planiranja tehnologije. Versweh über die menschliche Geschichte der Natur. Svilar (iad. Wesner (izd. 2 4 Velika i mala. pokazuju kako tehnička i naučna kritika tako i kriza akceptancije. 93 . MoscQvici. na drugoj strani. među­ tim. koja se ovdje očituje. Zahvaljujući rastu refleksivnog znanja ο nenamjeravanim posljedicama tehnologije raste u t i ­ sak da je čovjek biće koje svakim novim korakom naprijed u vezi sa tehnološkim znanjem čini i još jedan korak u od­ nosu na znanje neznanja. Sto se tiče samorazumijevanja čovjeka i tehnologije. kako se to jasno vidi po svijetu r a d a koji se prestrukturira. kao dobijanja čiste spoznaje. 521-546.9. nego zauzima v r h u n ­ sko mjesto u normativnom području. Tuehteldt/E. Homo faber und die Angst vor der Konsequenz des Denkens«. B. tvrda i meka. s druge strane. »Technik im Wandel der Gesellschaft« u: Deutscher Strassenkongress (Würzburg 1986). ipak. »Von der Ethik der Arbeit. Geburtstag. kao njezine primjene. kao što sam već natuknuo. re­ zultira sličan dvojak utisak. Meyer-Dohm/ E. Slično — mutatis mutandis — vrijedi za sam prodor tehničke oblasti. ona mora da reaguje na problematiku društvene akceptancije. koji se sa prvog i drugog sektora sirovina-transport i prerada potpuno pomjerio na treći sektor usluga i na jedan sve izraženiji četvrti sektor struktu­ riranja i informacija. a nužnost diferenciranja prema raz­ ličitoj politici raznih zemalja. na osnovu njegovih genetskotehnoloških sposobnosti —• m a k a r i zbog njegovog neznanja znanja — postalo činilac njegovih sopstvenih uslova evolu­ cije. na način koji se nije oslanjao na računare a. Bern 1989. Bern/Suttgart 1988. Tamo homo faber.

oni koji su planirali da prekinu s pro­ šlošću. Ästhetik als Philosophie der sinnlichen Erkenntnis. a. 15. Η. »Literarische Tradition und gegenwärtiges Bewusstsein der Modernität·«. zapravo. Heidegger. Jauss. Luther. godine ο Ockhamu i drugim nominalistima s prezrenjem govori kao ο 'modernistima'. vijeku u okviru hrišćanskog mišljenja i odnosi se na razgraničenje sopstvenog doba od rimske antike. a Luther /Luter/ preuzima ovo značenje kad 1524. Bd. Weimarer Ausgabe. Zbog toga i ne čudi što u antiplatonskom obratu od naučno-tehničke moderne ka tehnološkoj postmoderni oblast umjetnosti predstavlja glavnu arenu moderni­ sta i postmodernista. označavalo je sebe kao 'via moderna'. 93. IV Ο tome da je platonski obrat ka logocentrizmu pismenosti. naprotiv. Lübbea /Libe/.) zainteresovana za tradiciju i kritička 31 prema inovacijama«. održavajući ovu čulno i bacajući na nju mi­ saoni odraz. Welsch.. Basel/Stuttgart 1973. R. koji se nama u našoj analizi pojma pojavljivao kao apsolutni pojam. 94 95 . modifizier­ ter Begriff. Braunschweig/Wiebaden 1985. Već Ockhamovo /Okam/ opredjeljenje za nominalizam. Time mislim na onaj sklop koji označavamo kao 'Querelle des Anciens et des Mo­ dernes'. 1970. ali onda i latinska znala za 'neoteroi' ili 'poetae novi' i da je ova diferencija zamišljana istovremeno progra27 M. I tako ona dvoznačnost koju od samog početka pripisujemo pojmu moderne dobija svoje istorijsko objašnjenje. U teh­ nološkom dobu tehnika postaje priroda ljudskog duha. Schweizer. vijeka su i najzagriženiji modernisti. 1985/86. To prisjećanje na osnivačke dokumente novovjekovne na­ uke ο estetici u našu svijest dovodi još jedan odnos. pa postaje razumljivo zašto mi danas s pojmom 'moderne' u umjetnosti. u: isto. U centru rasprave ο postmoderni su za­ ista umjetnost i estetika. dok je postmoderna. 53. M. Stvaranje poj­ ma 'modernus' koji. tada već u estetici dobij a programatski-autonomno značenje koje mu danas pripisujemo i koje je. recimo. 31 W. nauci i tehnici asociramo radikalan prekid s prošlošću ili što neprestano slušamo kako je moderna »ona koja teži za ino­ vacijama i koja je apstinentna prema tradiciji. povezan i s uskim srodstvom 'techne' i 'poiesis'27 znamo i prije nego što nas je Martin Heidegger /Hajdeger/ opominjući podsjetio na Hölderlinov /Helderlin/ prvotni uvid u himni Patmosu. »An die Ratsherren aller Städte deutschen Lands«.28 Od tog vremena zadatak je kako estetike tako i likovnih umjetnosti da u kritičkoj distanciji prate raz­ vitak moderne. 11-66. 30 Po­ jam 'modernite'. Die Technik und die Kehre. naime još u početku pomenuti odnos da je pojam 'moderna'. Baumgarten estetiku zasnovao kao »scientia cognitionis sensitivae« i izričito je suprotstavio tipu čisto na­ učne racionalnosti. Tutorstva prošlosti preko sadašnjice pokušavaju da se os­ lobode ne samo umjetnosti novog doba nego i nauke. 28 A. Aesthetica. Nachdruck Graz 1966. 1950. philosophische Perspektiven«. »Postmoderne: Tradition und Inovation. sebe shvaćali kao određenu negaciju antike. između ostalog. vijeka 'moderno' je bio borbeni i programatski pojam koji se smisaono mogao razumjeti samo u suprotnosti prema pojmu 'antike' ili 'ancien'. kakav je realizovan počev 30 M. u: Jahrbuch für Architektur. koje je u mnogim aspektima srodno s osnovnim mislima naše postmo­ derne. Pfullingen 1962. A to i nije nikakvo čudo: pa već u 18. Nachdruck Hildesheim/New York 1970. a apso­ lutno upotrebljeni pojam 'moderna'. u: isto. znači 'savremen' i zato se tiče pragmatičkog a ne referencijalno-semantičkog jezgra značenja nastaje u 5. povezano s imenom Baudelairea /Bodler/.kao treće prirode prema prvoj prirodi. 29 Up. up. G. (. vijeku je A. Baumgarten. R. 29 Zahvaljujući mnogostrukim istraživanjima koja su bila poduzeta u ovom tematskom području mi znamo da je već grčka antika. Prije 19. s druge strane. matski — kako u slaganju tako i u odbijanju. Welsch se ovdje kritički po­ ziva na H. nekad takođe bio pojam refleksije koji je tek u sklopu s ne­ kim drugim pojmom dobijao smisao. 1899. a onda je postao apsolutan. Interesantno u tome je što je ovo u svakom pogledu i tačno i netačno. vijeka. koji se smatrao kovanicom 19. Na ovoj pozadini sad novovjekovno konstitutivno postaje da su rene­ sansa i humanizam u njihovom konceptu cikličkog povratka antike izravnali front između 'antiqui' i 'moderni'. 1750. Literaturgeschichte als Provo­ kation. Sve do 19. 28. Fkf. 35. Die Frage nach der Technik·«. Η. .

na­ protiv. Ova opasnost postoji u svakom k u l t u r n o m programu koji je postao paradigmatičan a u slučaju postmo­ derne je još veća nego inače. 1980. Isto tako. 256—258. 609—630. Pound / P a u n d / ili Joyce /Džojs/. 252—254. tamo se estetika topila u pojmovnu nauku lišenu čula. psihologiju ili sociologiju. nego i životno iskustvo pokazuje da se odista kod kuće može osjećati samo onaj ko prepoznaje. »Kič je nestvaralačko podražavanje visoke umjetnosti. da ona treba da povezuje elitnu i masovnu kulturu. bila bi formulacija kojom bi se najbolje mogla opisati programatika postmoderne sedamdesetih godina. 420—436. Fiedler.«374 A time je pomenuta i opasnost koja postoji u postmodernoj umjetnosti kao i u teorijama njezinih protagonista i p r o ­ želi t a : opasnost da se s povećanim zahtjevima za kvalitetom sklizne u sve uži stepen između kiča i umjetnosti. 1969. te kombinacije h r o ­ ma i plastike u enterijeru. međutim. zavisno od couleura u matematiku. Razumljive konsekvencije su povratak čulnosti. A u tome ima nečega: Sjetimo se onoga što je rečeno ο prvobitnom cilju estetike: ona je trebalo da bude »scientia J. povratak pamćenju. »What Was Modernism?«. Levin.od Baudelairea. trivijalizacija umjetnosti koja postaje priručno zajedničko mje­ sto. 34 96 97 . bio negativan pojam koji su Howe /Houv/ i Levin dekadentnoteoretski koristili kao oznaku za pad novije književnosti u poređenju s gigantima kao što su Eliot. Ter­ min 'dvostrukog' ili 'višestrukog kodiranja' bio je i već poR. 230. dijelom malograđanski protest zbog one moderne kojoj se i protiv nje­ zine volje desilo da je ostala bez čovjeka. 32 cognitionis sensitivae«. simbolu — čak: realnosti. do sterilne nepristupačnosti devetotonskog i atonalnog. i masovne kul­ ture orijentisane na El visa Presleya /Prišli/ i Miki Mausa. dakle da se tiče čulnosti i da je poziva. 2. Kič je. godine. Taj citat i ljubazno-ironična interpretacija u t o n u log bila bi posljedica ovog uvida. sastoji se upravo u apsolutnom relativizmu istorijskih odnosa: Svaka epoha ima svoju m o d e r n u : lijepo — nasuprot antičkom i klasicističkom shvaćanju koje je ο lije­ pom govorilo kao ο apsolutnom. o r n a m e n ­ tu. između n e ­ ukusa i kulture. Odomaćen u svojem svijetu može biti samo onaj ko taj svijet prepoznaje kao svoj svijet. Pa ipak — svojstvena dijalektika namjere i iskret&nja — produkti moderne su čelična kućišta hermetički zatvorena od prošlosti. krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Da bismo objasnili specifičnosti ove opasnosti ukazaćemo na jednu karakteristiku koja je već bila p o m e n u t a kad smo davali karakteristiku tehnološkog doba: na tendenciju da se sve misli u terminima informacione teorije i semiotike. H. »Cross the Border — Close the Gap«. Simon-Schaefer. No uvijek se javljao i otpor: Bečka secesija i Jugendstil. perverzija odomaćena u plišu i u čipkama kiča. Mi smo se pomirili s katastrofom civilizacije. To da je kultura opet postala zabavna i da zabava opet smije da ima nivo. Ne samo teorema ο brzini promje­ na kojom maksimalno treba ovladati. 3 2 A treba takođe imati na umu da se od vremena Leslie Fiedlerovog /Lesli Fidler/ zahtjeva »Cross the Border and Close the Gap«*33 od 1969. koja je izdavana u malim tiražima i bila her­ metički zatvorena u kulama nerazumijevanja. 1959. Howe. u: Massachusetts Review I. Ako bismo pošli na ovo povla­ čenje udaljili bismo se od programa postmoderne. »Mass Society and Postmodern Fiction«. počev od već pomenutih kutija za cipele arhi­ tekture preko geometrijskih oblika umjetnosti koja više nije predmetna sve do razlivanja oblika u čistu boju. da se poziva na krug posvećenih i na nji­ hovo ritualno razumijevanje. p r o d u k t i koji n a m žele da cijeli život provedemo u kliničkom neonskom osvjetljenju opera d o ­ ne sale. pop-art i pješačke zone — sve to spada u imanentni. »Kitsch und Kunst« u: Allgemeine Zeitschrift für Philosophie. postaje istorijski relativno lijepo. da se vrati u ezoteriku. Dez. postmoderna shvaćala kao pokušaj posredovanja između elitne kulture. 33 L. Tamo gdje je ono što je čovjek kulturalno stvarao ad agri­ kulture do kulture stanovanja u svom čulnom udjelu bilo tako istanjeno i eterizirano da je već bilo potrebno fakultetsko ob­ razovanje za prepoznavanje kulturološkog u tome. u: Partisan Review XXVI. 47. na drugoj strani. Zato je sasvim tačno ono na što nas neprestano podsjećaju postmodernistički relativisti: pojam 'postmoderna' je prvobitno. nostalgija i nadutost je. J e r u njoj nema one mogućnosti koja je inače data svakom pravcu umjetnosti i kulture. time. kako ga je formulisao Fiedler. 151. mnogostrukom. u: Playboy.

Die Entstehung einer alternativen Tradition. uskim provincijalnim isparenjem. W. mo­ že se objasniti samo ovim nesporazumom: potpuno se predati kompenzaciji putem fantazije i za trenutak se odvojiti od realnosti.) Ästhetischer Schein. Paderborn/München/Wien/Zürich 1982. 3 6 Međutim. čini mi se. Jencks. Ta­ ko bi se. Stuttgart 1980. a izraz »očitati« pritom se. dakle — to bi se moglo vidjeti na ovim primjerima — nije ništa manje do jedno »anything goes«. gdje citat postaje realnost i čiji gubitak degeneriše preživljenu realnost. isto. (2) Drugi put bi bio da citati koji se odabiraju zrače trulim 35 Na primjer Ch. gdje se romantizacija prošlosti dodiruje s romantizacijom prirode i gdje u gigantskom slijedu predstava iščezava ironija citata iza romantike prošlosti i prirode. Primjere za to nalazimo na svim uglovima i krajevima gradova Savezne Republičke Nje­ mačke koji se 'na suvo poboljšavaju' ukrasima postmoderne arhitekture počev od doksata do drskih lukova i čeličnih ko­ stura. u k r a t k o : kod svakog postmodernog preoblikovanja modernih struktura u principu može pogrešno shvatiti višestruko kodiranje. 20 et passim. dakle. razumije se. kao neki postprosvjetiteljski pokret koji je svjesnim citatom i izgradnjom fantastičnog i prošlog inici­ rao jedan novi i snažni pokret. Welsch. I tako. u principu mogli znati da u principu sve. Od Nietzscheove univerzalizacije privida mi smo. Slično u prenosnom smislu važi za romantiku prirode koja se savremeno-relevantno aktualizira u ekološkoj varijanti. Die Sprache der postmodernen Archi­ tektur. tamo je napuštena uska staza postmoderne kulturne vrline. Tamo — mogli bismo reći vraćajući se na ono što je naveo Umberto Eco — gdje se ne čuje ironija. ima otvorena tri puta da zapadne u kič: (1) Upotreba modernih elemenata može u pokušanoj tehnici citiranja ovo citirano učiniti beznačajnim i čini mi se da je primjer za to uvijek kao veličanstveni uzorak postmoderne izvikivana »Piazza d' Italia« koju je. Ja bih u vezi s ovim. može po­ stati predmet estetskog posmatranja. 98 99 . isto. 6. Nije slučajno što najpoznatiji primjeri postmoderne potiču iz umjetničke vrste koja je najbliža tehnici: iz arhitekture. 2 Aufl. egzistira joj jedan ne tako vidljiv ali. Kolloquium: Kunst und Philosophie 2. - V U međuvremenu se postmoderna a r h i t e k t u r a opet već odavno vratila u stroj pa je tako. Einführung. pređena je granica prema kiču. ono mnoštvo koje dijalektički odgo­ vara mnoštvenosti tehnologije i koji slijedi sopstvena pravila. romantika mogla označiti kao pokret uporediv sa postmodernom. realizujući svoje sopstvene 37 V. Visoka konjunktura fantastične literature. A postmoderna. No da bi se on shvatio po­ trebno je jedno dodatno razmatranje: Sjetimo se toga da je protiv svakog glavnog estetskog pravca bilo reakcija i da su mnoge ove reakcije postajale glavni ili djelimični pravci. 'in­ scenirao' Charles Moore /Carls Mur/ u Nju Orleansu. Zimmerli. odnosi ne samo na književ­ nost nego na svaku tvorevinu koja se može shvatiti kao znak ili kao kombinacija znakova. 147—167.Ch. 37 On je. moramo tako reći. »'Alles ist Schein' — Bemerkungen zur Rehabilitierung einer Ästhetik post Nietzsche und Derrida« u: W. u skladu sa svojom specifičnošću. naprotiv. historizacije. Unsere postmoderne Moderne. 9. u svjesno ironičnom citatu pojma umjetničkog djela što ga je stvorila romantika. romantizacije.menuti terminus technicus za specifičan način na koji se izra­ 35 žava postmoderna umjetnosti i kulture. u tom višestru­ kom kodiranju postmoderne ne treba da nas čudi što citat r o ­ mantike igra veliku ulogu. W. na koncu. (3) Konačno. 1975. koja — vraćajući se već u tridesete i četrdesete godine u svojim klasičnim djelima — od sedamdesetih godina puni regale takozvanih civiliziranih industrijskih zemalja. Film »Out of Africa« može se smatrati odličnim primjerom ovog trećeg p u t a u kič. samo ako može da se veže za ljudsku intenciju. logično je da se kod svake ornamentizacije. značajan p u t postmoderne u kič. Oelmüller (izd. 247— 282. Pluralizam postmoderne. »Universalisierung des Scheins als Prinzip entgrenzter Ästhetik«. gore nap. govorio ο 'postmodernom sveukupnom kiču'. Drugim riječima: Svaki produkt kulture mora se moći barem očitavati kao pro­ dukt kako masovne tako i kao produkt elitne kulture. naime. A tamo gdje se ovo dvoje spaja. recimo. a to je. na njem. kao gore. svaka promje­ na bitka koju izvrši čovjek. a time i umjetnost. 36 Up.

jedan tako visoko povratno povezani i integralni sistem koji sam sebe organizuje. kao što se pretpostavlja. Toffler. Fkf. pomoću projekci­ je monističkih slika. možemo odbraniti samo po cijenu slomlje­ nog vrata. ο kojem je ovdje bila riječ. despotsko jačanje tehnologije koje. ako bolje pogledamo. Bern/München/Wien 1970. Ε. A tako će se — ako filozofi uopšte smiju davati neku prognozu — nesumnjivo desiti i sa postmodernom kao takvom: Ona će biti jedan prelazni period koji najavljuje veliku novu epohu. No isto onako kao što je renesansa u jednom mnogo izrazitijem smi­ slu nego kasnija vremena udovoljavala uslovima novog doba da objedini naučnu racionalnost i zanatsko-tehničko korišćenje38.M. odista. što će. kao što je to učinila renesansa za novo doba. . više je postupak provizornih scena­ rija koji se putem korigujuće prateće prognostike u svojim postavkama korak po korak koriguju u pravcu one strukture što su je tek oni proizveli. Zilsel. u svijetu u kojem se poj­ movni par haos i kosmos. još dopušta 'istinu' ali samo još u smislu onog 'časa istine' ο kojem govori borac s bikovima . dakle. dovode u redovno stanje trajnog šoka bu­ dućnosti/'9 No isto tako. više ne mora misliti disjunktivno. A. samo kratko vrijeme biti postmoderno. . postmoderna estetika se nije sastojala od neke opšte proizvoljnosti. otvore­ nosti i nepravilnosti već od ograničenog poretka koji bismo mogli opisati pojmom 'polured' pa će se moći očekivati da će i nastavak tehnološkog doba imati tu specifičnu otvorenost polureda. Ono što je u apstraktnom proročanstvu rečeno ο buduć­ nosti živog svijeta već sada se može sasvim konkretno opaziti: Onaj ko djeluje u sektoru procjene posljedica tehnike. Ekstrapolativni scenariji budućnosti nas. onda je ovaj način mišljenja vjerovatno jedini koji može da nas spase od toga da se od onih udaraca po vratu. koji je konstitutivan za zapadnu ra­ cionalnost. doduše.teoretske zahtjeve. Der Zukunftsschock. Krohn. ostala još samo opasnost koja se ispu­ njava. onda između ostalog nije i zato što je 'to što spašava' još uvijek pojam koji pretpostavlja mišljenje u disjunktnim pla­ tonskim cjelovitim redovima. koje označavamo kao 'nepoželjne uzgredne posljedice' tehno­ loškog djelovanja. Postupak 'polureda'. A ako je zakazao i put poluredova onda bi. vjerovatno nije pluralitet postmoderne nadgradnje koja danas udovoljava potrebu za mnoštvom teh­ nološkog svjetskog objedinjenja. u jed­ nom slučaju prijeti haos u razgranatom stablu mišljenja. No upravo ovo — preokret mišlje38 Up. taj zna da se ne može ići ni putem prognoze ni putem slijepog rasta. . najvjerovatnije. 100 101 . Sa 'bilo jednom' i sa 'to je samo moderno' onda se. Ako je priroda zaista. a. nja ne u smislu pada u disjunktivne alternative nego u smislu preokreta samih disjunktnih alternativa u poluredove — antiplatonski je eksperiment. tako i postmoderna na uzoran način ispunjava potrebe mnoštva tehnološkog doba koje je počelo da postaje monističko. ο čemu se mnogo raspravlja u dnevnoj politici Zapada. bez povratka platonske singularnosti vrijednosti i bez platonske singularnosti ideja ipak može da ide svojim poluuređenim hodom. To što spašava. u drugom slučaju haos tehnološke zbilje. 39 Up. postala jedan od mnogih pravaca u arhi­ tekturi. No ako on nije to što spaša­ va. na­ ravno. ο čemu Hölderlin kaže da raste i tamo gdje je opasno. izdao i preveo W. Drugim riječima: Mi ćemo se morati snalaziti u jed­ nom svijetu u kojem apsolutnost zahtjeva za vrijednošću mo­ že biti povezana s uvidom u relativnost svakog zahtjeva za vrijednošću koji. može učiniti isto onoliko malo kao i sa svakom drugom magijom riječi. 1976. Die sozialen Ursprünge der neuzeitlichen Wissen­ schaft.

to je njezina tajna. Pojmovi svakodnevne istine su nijemi pred samorazumljivošću. djelovanju i sudu. Samo u pustinji promašaja upadaju u oči oaze susretanja. Zur Kritik der politischen Kinetik. mjerljivosti i obračunivosti. porcija. kao drugi arhaikum. podjele i računanja i prigovor da je racio­ nalizam lišen mjere kad utvrđuje mjerila i područja mjerenja. odgovaraju­ će. Kultura. Ovaj članak je prvobitno bio napisan za njemačko-francuski kolokvijum ο filozofiji februara 1986. to je dogmatska teza da se i ono što je stvarno. Sve na svoje mjesto Ratio znači račun. može mjeriti. ona se proširila na druga »polja« — dok od nje nije postala ciceronska cultura animi a humanisti tek nju smatraju stvarnom kulturom. Započinjući kao agrikultura ona svoju egzistenciju zahvaljuje mogućnosti da se oranice i zemljišta obrađuju kao »pravi« životni prostori za odabrane biljke. Racionalizam. može zamišljati. Privređivanje na više polja malih pravilnosti prethodi monokulturi velike istine. Racionalnost. No da bi moglo doći do ujednačenja. 2 Filozofi. da se uspostave mjesta gdje se svjesno radi na gradnji onoga što jedno drugom odgovara. Pariser Aphorismen über Nationalität. pravilno. encore un effort si vous voulez etre parisiens! Jean MaureV1. zahvaljujući metafizičkim seminarima. iz: Peter Sloterdijk. potrudite se još malo. Tek kasnije. tj. moder103 102 . Usklađenost biljki i zemljišta i uklapanje sjetve i žetve u godišnja doba. mjera. 243—265. odgovarajuće i usklađeno bilo je ra­ suto u mnoštvu lokalnih praktika. Pored onoga što lovci i strijelci smatraju pravilnim postoji. Eurotaoismus. Ko se još sjeća toga da postoji i jedna funkcija istine koja je starija od seljakovog »obrađivanja« zemlje — da postoji »isti­ na« lovaca i strijelaca za koju je pravilno ono što pogađa? P r o ­ jektil koji nalazi svoj cilj ispunjava taj tip pravilnosti pogađa­ nja koja spada u najsudbonosnije što se pojavilo u povijesti ra­ cionalnosti — previše lako zaboravljamo da je u međuvremenu tačnost pogotka modernih artiljerija za povijest svijeta bogatija posljedicama od svake tačnosti iskaza ili ispunjenja predskazanog — u svakom slučaju naš jezik je neupadno zapazio vezu iz­ među funkcije istine i balističkog motiva. Radikalizovana kritika racionalnosti. ono racionalno. str. Ta oaza je mjesto gdje stvari »štimaju« i gdje se one spajaju. to je primjena racionalnosti na sebe samu i refleksija ο mogućnostima i gra­ nicama odgovarajućeg i primjerenog u spoznaji. I ovdje je moderna najčešće samo nesvjesna eksploatatorka jedne arhaične funkcije istine jer ono što ona svojim bezbrojnim eks­ pedicijama naučnog istraživanja poduzima nastavak je. i jedna osobita racionalnost sakupljača i tragača koja se pojav­ ljuje onda kad oni n a đ u ono što im »može trebati«. ako želite da postanete Parižani! • mašaj. ona je privilegisano mjesto gdje se kako treba stvar uključuje u ono što ide zajedno. Prim. može obračunavati. Edi­ tion Suhrkamp. u osnovi. Tradicionalna kritika racionalnosti. kulture kao filozofskog oblika života. u pariškom Centre Pompidou. to je princip da se stvari koje nas se tiču opa­ žaju s gledišta njihove primjerenosti. to je umješnost da se uspostave oaze. može dijeliti. Ona implicira ujednačenje misli i djela sa stanjima stvari i sa situacijom. bez riječi su pred trivijalnošću. prije toga mora da je postojala neujednačenost ili pro1 Naslov originala: V.PETER SLOTERDIJK PARISKI AFORIZMI O RACIONALNOSTI 1 Philosophes. U svakoj ovoj varijanti fenomena ratio u igri je ideja ο istini kao odnosu. 1989. ti mali svje­ tovi predmeta fizičkog znanja ο skladu ostaju na rubu filozof­ skog interesovanja. to je prigovor po­ dobnosti mjerenja. Prije nego što je došlo do ove »kulture uopšte«. Neue Folge 450. Nalaz koji se može ponijeti. to je pravilnost primjerena sakupljanju. primjerenost. prev. god. Ali ο ovim malim imanjima pravilnog pričaju samo neugledne povijesti ko­ je niko ne zapisuje jer su utonule u prividnu banalnost koja je lišena povijesti.

mnogo toga je postalo netačno. pribježište tražili u romantičkim predikama cjeline. vjere et cetera vodi proces uma. Tako još uvijek postoji pojam istine apotekara. Intelektualna obaveznost da se onako kako treba i na odgovarajući način ο stvarnom iskaže pravilno živi od nijeme analogije prema mnogostrukim oblicima dokazivanja pravilnog na različitim poljima sklada. J e r on je iskočio iz onog malog racija traženja i nalaženja i razbija dosad poznate obilke života. uklop. Ako stvar pogledamo izbliza primijetićemo da je ovaj opis stanja već vijekovima »tačan« — pa m a k a r 20. Ona svojim sredstvima reaguje na novo stanje stvari da istina i pravilnost više nisu ono što su bili. otkad je moderna. ton koji je vezan za teoriju istine. religije i estetike. ne pri­ stoji. gdje um kako t r e b a kantovski sebe samog zasniva i ograni­ čava. djelovanje. Diplomate kao mislioci u oskudnom vremenu Dok se Hamlet bavi dijagnostikom savremenosti i kazuje da je vrijeme ispalo iz šarki. Ova neupadnost je. što drži više se ne uklapa. vijek polagao neko posebno pravo /Claim na neraspoloženje. onog što pogađa prolazi potres i on labavi fundamente za sve poznate mogućnosti pravilnosti uopšte. pojam istine stolara prema kojem je tačno ono što se uklapa. P e r m a n e n t n a kriza novog vremena uzdrmava naša najelementarnija osjećanja za pravilno i pogrešno. ne pristaje više. kao pogoci u crno. moderna igra ovo kolo proma­ šaja. u svakom slučaju taj svijet će probuditi radikalizovano promišljanje ο uslovima mogućnosti pravilnog. Zbog civilizatorskog vulkanizma (ili naše egzistencije kao misleće lavine) mnoge su stvari ispale iz sklopova. Pored tih arhaičnih funkcija istine lovaca i sakupljača — pogodak i nalaz — stare umjetnosti i zanati su nam u naslijeđe ostavili mnoštvo neupadnih pojmova sklada koji u lokalnim praktikama utvrđuju pravilnosti. tačnost. pristajanje. i više ne ide onako kako biste vi željeli. na zemaljskoj kugli oslobodila novovrsne kinetičke fenomene. U vulkanskom vremenu filozofija neminovno postaje kri­ tika uma.nim sredstvima. metafizike. mogle su na njemu svoje impozantne građevine. pojam istine krojača. zajedništvo regionalne varijante fenomena sklada koji su jasni svakom životu čim on malo porazmisli. a neke pretpostavke se dokazuju. od vremena idealizma. pojam istine zidara kojem je dobro napravljeno ono što kako treba stoji i drži. racione i primjerenosti. Tako su pogodak. obratno. istovremeno. Bez obzira na to da li ćemo za moderni svijet kinetike odabrati sliku misleće lavine ili sliku sekundarnog vulkanizma. u ime osjećaja. Svoj za­ datak ona danas ne može ispuniti ni na staroracionalistički na­ čin. Ovi pronalasci i ova istraživanja preplavljuju svijet kao plima koja je i sama još lišena istine. kriterijum za solidnost i za važnost bez senzacije ovih sektoralnih funkcija istine. Neke teorije su pogrešne. ne bismo znali šta je stav koji nije tačan kad ne bismo znali šta su pantalone koje ne pristaju. Ono što djeluje više nije istinito. uspostaviti više istine nauke. etike. Samo zato što su mnogostruke kulture korespondencije i adekvacije već neprimjetno pripremile tlo. volje. Isto tako dugo se djelatnosti filozofije grupišu oko nove discipline »kritike uma«. postaje plauzibilan i po sebi razumljiv kasniji t r u d intelekta oko jasnog sklada sa stvarima. pristalog. po kojem je pravil­ no ono što pristaje. onog sakupljanja i donošenja kući pravih na­ laza — samo što nama više nije sasvim jasno šta će taj nalaz »žarišta« nama donijeti. poslušajmo onaj sporedni ton te r e ­ čenice. prema kojem je pra­ vilno ono što pomaže. postalo je promašeno i iz-glavljeno pa se ne bismo smjeli nadati da će sada pomoći baš preparati iz apoteke moderne. prema ko­ jem je primjereno ono što je tačno. 2. Na svim ovim poljima ljudi sakupljaju iskustva sa poluistinama koje su neupadno nadređene adekvaciji stavova i stanja stvari. koji sobom donose nepoznate moduse sklada i promašaja. Pod nijeme podkontinente tačnog. Oni se oglašavaju bla­ gom silom po sebi razumljivog i sve kompleksne funkcije ljuds­ kog duha orijentišu u prostorima teorije. što je tačno. Suočeni sa savremenim neraspoloženjima bilo bi dirljivo i zaklinjati se na brevijaru u m a klasičnog prosvjetiteljstva ili kad bismo. nalaz. pojam pravilnog kod muzičara. I ona je umjetnost koja prolazi kroz mijene. Mi. vjerovatno. uz pomoć tehnike i tjerana duhom mobilisanja. što pogađa više ne pomaže da se ide dalje. niti u stilu starog iracionalizma gdje se. prakse i umjetnosti. Od vremena S t u r m a i Dranga. kao kapi koje pomažu i kao ocjene koje su tačne. Kri105 104 . Samo zato što su ove već uigrane i prihvaćene kao za život važne. kao što su pogrešni pucnjevi koji promašuju. romantike.

jer njegova lijevopopulistička izjašnjava­ nja ne pogađaju ukus vremena. nalazi se jedno razmatranje ο kojem vrijedi promisliti. postali su učtivi. Uvjerenja ona zamjenjuje oblicima saobraćanja — jedini slučaj gdje je stvarno na mjestu riječ civilizatorski proces — a bila bi još simpatičnija kad bi se htjela odreći da ima pravo u velikom stilu i da transcendentalno diplomatski nastupa kao učenje koje se domoglo istine. A. a što se ostalog tiče. Na to se usmjerava jedna radikalizovana kritika uma svoga predmeta koji je postao neobičan. ja pod filozofiranjem želim da podrazumijevam kako umješnost primanja tako i umješnost da­ vanja u borbi. zapravo. U boksu imamo borce koji su dobri u primanju i borce koji su dobri u davanju. »Po prirodi nisam sposoban za metafiziku. Pošto ih ne muče metafizičke skrupule oni služe jednom sekundarnom pojmu istine i pravilnosti koja sebi ne dopušta razmišljanje ο tome šta bi primarno i suštinski bilo istinito-tačno-odgovarajuće. i to je u skladu s njegovom situacijom. uz velike napore. pragmatični.« (B. ironični kao što bi trebalo da budu odrasli i diplomati. držim onog na­ čina filozofiranja kakav imamo u prostom narodu. a nesalomivost skoro kao prijekor. Pošto ona to ne čini rađa 106 se sumnja da ta sekundarna filozofija nije oslobođena ljubomore na srušenu prima philosophia. kako rekoh. dokle god se sami diplomati istine ponašaju kao kneževi teorije. treba da ostane onako što za narod znači filozofiranje. ograničava na mi­ nimalni sklad postojećih disonantnih glasova i na labavo ukla­ panje onoga što ne ulazi u okvir jednog specifičnog interesa za sporazumijevanjem. Kad ništa nije tačno i ništa ne pristaje. diplomatska misao ο jedinstvu sa svojim svjesnim od­ vraćanjem pogleda od stvari ο kojima sporazum nije ni poželjan niti se može iznuditi. boluje za vreme­ nom potpuno dovršenih katedrala. konačno. oni su naučili kako se ovladava proble­ mima koji se ne mogu riješiti. filozofi sada svako jutro. Brecht. dotle fi­ lozofija kao institucija nije ni m r t v a ni ukinuta. idu u kancelariju. No. ništa ne pogađa i ništa ne pomaže. A ovdje bih htio sa­ mo jedno da naglasim.tika u m a danas može još samo biti traganje za osnovama sklada i nesklada. za mene su španska sela sve ono što čovjek sebi može da zamisli i kako se poj­ movi međusobno podnose. kao i ostali činov­ nici. Zato se ja. Drugi to smatraju znakom da je. a narod pod filozofom u ovom smislu podrazumijeva primaoca. oni potomci sveštenika. to jest borce koji mogu mftogo da iz­ drže i borce koji dobro udaraju. Novo raščlanjivanje njezinih poslova na djelatnosti nadmašivanja i na diplomatske zadatke svjedoči ο nesalomivoj vitalnosti — pri čemu vitalnost treba shvatiti kao sumnjivi kompliment. uzgred rečeno. odista.) Ovako naivno je rijetko ko sebe ogolio i rijetko ko je ovako naivno izbrbljao poglede s tako teškim posljedicama. čija popularnost je sada na veoma niskom nivou. Filozofija diplomata se. onda je došlo vrijeme za diplomate. Dubokomisleno i popularno Breht /Brecht/ tim gestom je potpuno iska­ zao svoj prekid s onim što on naziva metafizikom i potpuno je preskočio argumente. Misli ο konsenzusu uopšte nije potrebno da. što mnoge gene­ racije nisu uviđale. a ta filozofija ne uči ο nazorima na život. Prosta teorija Kod jednog modernog pisca. uglavnom. I. u daljem tekstu. Ovom sekundarnom pojmu istine diplomata odgovara pojava jedne sekundarne filozofije. 3. da. Ona ostaje da živi dokle god nadmašuje sebe. koja se uklapa u razrovani pejsaž moderne. dije­ lom zbog mudrosti dijelom zbog rezignacije. istine koja se piše sasvim malim slovima. preporučuje se kao veoma zreli praktični princip postupanja. svoju teoriju — etat ona bi mirno mogla napustiti i mogla bi da se koncentriše na diplomatski zanat. pažljivi. Već po svom pozivu oni računaju s nužnošću da se istinom smatra ono s čime se možemo složiti. traži sebi pristalice. Cjelokupna djela XV. nego je sagrađena na intelektualnim sekundarnim vrlinama kao što su jasnoća. Njihov je posao da nešto preduzimaju u situacijama kad se više ništa ne može učiniti. 252 i dalje. preglednost materije i posredivost neke škole. onda to skoro uvijek znači da je on sposoban da nešto izdrži. držim se ono­ ga što ljudi misle kad kažu: 'Pitaj onoga za savjet. on je filo­ zof ili: 'Taj je postupio kao pravi filozof. U svakom slučaju. (U ovome su.) Kao tehničari nekog sekundarnog sporazumijevanja oni so­ bom donose jedan pojam istine. vjerovatno. i filozofija odrasla i da je odustala od onog juvenilnog tereta da promišlja duboka pitanja. Kad narod nekome pripiše filozofsko držanje. On se izvinjava zbog svoje nesposobnosti 107 .

No same te nizije tako reći ništa ne znaju ο tome da ih je filozofija otkrila i možemo biti sigurni da im ne bi mnogo zna­ čilo i kad bi to znale. usadravati se pred banalnim. Onaj ko zahvaljujući običnom životnom iskustvu shvaća nešto od napora. kod djece i u kuhinji. P u t prema dolje — ovaj motiv se ne može pot­ puno odvojiti od kretanja postmetafizičkog filozofiranja u mo­ d e m i . Ako je metafizika herojski napor da se težina svijeta podigne snagom teorije. može. izvana upravo lako opazivo. koja se lako može prozrijeti. narod složiti s njim. To je ono što u svojoj pikarskoj ravnoduš­ nosti prema filozofskom profesionalizmu pjesnik Brecht tako 109 3 Najspornija stvar na svijetu 108 . Čovjek zna da je svi­ jet u ratu. To. metafizičarima priznaje onu na­ pornu prednost da uz sve veći utrošak zauzimaju sve zamršenije pozicije u borbama koje se sve manje mogu odlučiti. Ono što ništa ne vrijedi otkriva da ima nešto zajedničko s najskup­ ljim. Kao Svejk. opo­ minje uvid? Izgleda kao da on računa s tim da jedno malo priz­ nanje nenadležnosti ponekad može pokrenuti isto onoliko koliko i krajnji angažman velikih kompetencija. Atletama refleksije on dopušta da svojom snagom besne po frontovima argumentacije. vijek prelazi u hladni 20. onda nedostatak obdarenosti za to nije samo izbjegava­ nje da se ispuni neki opravdani zahtjev. Držati se niskog. Pa taj filozofski Svejk ništa ne zna tako dobro kao to da on. svijet gledati iz perspektive odozdo. Time što filozofski uzdiže ono što je banalno filozofija zdravom ljudskom razumu doka­ zuje kako mu ništa ne koristi što je tako dobro raspoređen. koje se ovdje zaodjeva velegradsko-populastičkom odorom (tog kretanja je bilo u narodnoj nošnji. koja iz svojih bezvazdušnih prostora želi da se probije u postmetafizički puni ljudski život. a to n a m se već odavno čini komičnim). istovremeno. kako bi dobio prostor za jednu drugu vrstu znanja. kod seksa. Ispunjen pogrešnom nadom da bi njegovo samoodržavanje između frontova moglo imati neke veze i s istinom. Ostavimo se i manirizma njegovog novog bokserskog morala s kojim truli 19. on nije mo­ rao čekati na prediku kapucin era teorije ο naporu. on se sklanja kad maršuju junaci. tako i slično zvuče vodeći progra­ mi jednog mišljenja koje se angažuje u svakodnevnom kako bi konačno na nemetizički način zahvatilo ono stvarno u stvarno­ sti. ako je dovoljno drsko da napor pojma svede na pojam napora. na svoj način. on se pokorava manevru logičke gigantomanije. Tu se sreću ljudi onakvi kakvi jesu. 4. Ono na što bi trebalo obratiti pažnju to je Brechtova oprav­ dana briga da li će se. A taj veliki prodor filozofije u svakodnevnicu pandan je pa­ danju na koljena . Nešto ne moći. Ona može dospjeti do brehtovskih visina ako shvati da se besmisleni napor može iz­ bjeći samo ako se pravovremeno otkrije nesposobnost za napor. Sva­ kodnevnica za njega ostaje zatvor iz kojeg sanja da se oslobodi svaki život koji nije rezignirao. za filozofiju. La chose la mieux partagee du monde3 No.za pojmove. iznenađujemo ih usred posla (o. Ono što se broji to je misaono kretanje prema do­ lje. To je šansa te proste teorije. neriješeno što visi nad ovim velikim metafizičkim alternativama. on se svo­ jim nerazumijevanjem koristi kao pretpostavkom za jedno bolje razumijevanje. oduvijek nosi teret svijeta i da bi stekao pojam ο teškom. samoproizvodnja roda). pa i u primjeni pravila govornog sporazumijevanja i odlaska u društvo — kao šarene životinje iz zemlje čuda koje u potpunosi koriste svoju opremljenost setovima svakodnevnog znanja. Pošto kod Brechta uvijek možemo biti sigurni da on ništa ne govori iz skromnosti. Omamljena ovim otkrićima misao koja je umorna od me­ tafizike svaljuje se u niziju gdje je bogato nagrađena za svoje gubitke idealističkih visina. na ovaj način posta­ ti kongenijalno s nedostatkom nadležnosti za takve stvari. to je posebno umijeće. Međutim. i u velikim teorijama. Proleterskom lukavošću. to svakodnevno je obećana zemlja kon­ kretnog. u pogledu na smisao filozofiranja. taj filozo­ fiju shvaća barem toliko da se ona rađa iz napora i da vodi na­ porima — pa m a k a r mu ona. Da li njega zaista ometa samo neka nesposobnost ili ga. možemo se bezgranično di­ viti njegovoj populističkoj hladnokrvnosti. inače. Iz novootkrivenih nizija cvjeta hermeneutika banalnog koja n a m objašnjava kakva je to misterija truditi se da budemo tu. posvuda se maršuje. prepustimo Brechtov mladohegelijanizam njemu samom — skupa s njegovom vječito lošom savješću što nikad ne ide do­ voljno od teorije ka praksi. bila nejasna ili ravnodušna.pred bon sense ο kojem se nekad pričalo da je najbolje raspoređena stvar na svijetu. U popularnu umješnost života spada da se ne uzdamo u sopstvene talente.

Istina. J e r tamo gdje je dubina i težište nizije. Da li filozofija sada pati od nekog kompleksa Atlasa? Da li ona svoju ambiciju shvatanja svega nastavlja pod predznakom snošenja svega? Vrli vojnik Svejk klima umorno glavom. otva­ ranje zbilje je stopljeno neposredno sa doživljajem i razumije­ vanjem teškog. on se uzda u tehniku pravljenja bridova kad se teret prevaljuje preko ugla i. No vjerovatno se ne može drugačije. postmetafizičkim terenom gdje duh mora da prihvati svoju konačnost i tjelesnost.sigurno pogađa. Ovo umijeće. Dakle. Dokle god postoji filozofska misao ona će znati za iskušenje da frivolno saobraća s težinom svijeta. što baš nije lako. Filozof je tamo onaj što nešto izdržava. Vjerovatno hermeneutika m o r a podleći banalnosti iskušenja da se običan spenzum života pro­ vede u teškoatletskom stilu. koji davanje smatra boljim od primanja. nema vremena. 111 . svijet je za nas onoliko otvoren koliko n a m je »dao da razumijemo« njegovu težinu. To je ono što je zajedničko čak i tako neuporedivim duhovima kao što su Brecht i Heidegger /Hajdeger/. filozofi — još jedan napor. Primaoci su hermeneutičari teškog. Za ono što je jednostavno oni su previše kvalifikovani. tako ni liričar koji voli boks ne izmiče iskušenju da p u t p r e m a dolje hvali kao uspon p r e m a samoj stvari. odnos koji je najmanje naporan. No obojica ontološki tuku Lukacsa i obojica su opčinjena sopstvenom snagom. On razmišlja »kao narod« jer smjera na onu tačku na kojoj ništa nije učinjeno filozofskim razumijevanjem — »lake glave i lakih ruku«. Naprotiv. ali n a m pokazuje jedan p u t kako se taj teret stavlja u odnos sa zemljom. a za ono što je po sebi razumljivo oni su pretrenirani. ne dovodi do potpunog rasterećenja. te da uz to još ima predstavu ο svijetu kao teretu i udarcu. No u svakodnevlju svi znaju da je pravi nosilac težine svijeta ne usopljeni čovjek već tlo. nema ta­ lenta. Zato »narod« filozofe identifikuje kao primaoce. J e r kao i majstor misli iz Švarcvalda. I onda kad svijet pred nji­ ma »zasvijetli«. doduše. Obojica po­ tomstvu objašnjavaju koji rizici izbjegavaju p u t prema dolje — i koje su mogućnosti da se bude ismijan prilikom odlučnog preuzimanja onoga što se samo po sebi razumije. Heidegger bi­ jesom svoje odlučnosti kojom je hermeneutički u svoju režiju želio da uzme i ono čime se ne može raspolagati. kod njega taj put nije toliko popločan herojskim trivijalizmom kao kog ranog Heideggera. on na njih navaljuje kao opterećenje koje poči­ va na plećima jednog umijeća da se razumije i da se podnese. Brecht svojim bokserskim mo­ ralom. Nema ambicija. pravilno je ono što još može da se kreće. jednog dana lako čuđenje zbog teškog života postati najbolje raspoređena stvar na svijetu. Tako će. Ta banalna mudrost nizije već unaprijed život (tamo se ne usuđujemo da govorimo ο onome biti-u-svijetu. No za tog atletskog mislioca p u t ka dolje nije bez skrive­ nih teškoća. U svakom misliocu čuči atletičar — teškaš. kao tkivo satkano od napora i težina. On objavljuje svoju nenadležnost odmah čim sa svijetom treba da se odigra ta igra metafizičkog Atlasa. U shvaćenoj niziji misao shvaća i tegobni karakter zbilje. Vjerovatno je otkriće očitog za nas odista ono najteže i vjerovatno se zaista moramo upustiti u poduzeće da metafizičkog đavola istjerujemo metafizičkim satanom. zvučalo bi to previše luksuzno) prihvata kao spregu opterećenja. Zahvaljujući ovim starim kamenorezačkim istinama mi stižemo do cilja — do povratka u svakodnevnicu. Oboje se kre­ ću jednim u najširem smislu mladohegelijenskim. U ultra-elem e n t a m o m poznavanju svakodnevnice. vjerovatno. tamo te­ žina svijeta pritiska individuuma i samljela bi ga da ovaj nije naučio kako da se provlači kroz neizdržive težine. Kao svi ljudi koji se po pozivu bave teš­ kim teretima. Težina svakodnevnog postavlja granice hrabrosti teoriji — pa ma koliko ona sanjala ο nekom herojskom 110 dizanju tereta koje te velike terete zbilje ne ostavlja da poči­ vaju na anonimnom tlu već ih postavlja na temelje koji se uz­ dižu iz subjekta svijeta. No to ne znači da svjesni život najprije otkriva udarce i da nosi oblake b o g a . kako kaže kolega Hofmannstahl /Hofmanstal/. ako hoćete da ga sebi priuštite! Mi ćemo pad hvaliti kao let u visine. ali niko neće moći poreći da postoji gestovno zajedništvo između Brechtove pjesničke eksploracije tvrdog-hladnog-zlog-teškog i Heideggerove egzenstencijalno-ontološke razrade ideje ο nekom poj­ mu prirodnog svijeta polazeći od svakodnevnice. Trud koji onda p r e ostaje uvijek je još na gornjem rubu onoga s čime ćemo iziči na kraj a da ne budemo iscijeđeni. rijeci ćemo vodu prodavati u bocama i do kraja ćemo braniti t^zu da ništa nije tako nerazumljivo kao ono što se razumije samo po sebi. zapravo uglavnom samog sebe no­ si. Ono što se ovdje broji to je »znanje« koje je izdržavanje i podnošenje koje je shvatanje.

izranja iz okeana nekomensurabilnog. Iz ovog neu­ glednog stanja stvari njemu se ukazivala filozofska genijalnost Grka. prilici neprimjerenog. p r o r a č u n utroška za protuusluge. odmjere­ nosti. podešavanje i n s t r u m e n a t a okolnostima. Ako ičega ima u onim glasovima ο rađanju neke postmetafizičke ere. Ono razotkri­ veno što se može predstaviti. Pošto u tom otvoru on vidi ne samo vidljivo nego i vidljivost. i od negacije tog izraza. aletheia. zaboravljeno. niti je krug krugova. Šta bi prosvjetitelj Brecht rekao proroku Heideggeru? 113 . Kao oklijevajući nasljednik evropske m e t a ­ fizike svjetla. kao ostrvo puno komensurabilnih odnosa. otkrićem (i suprotnim događanjem koje vodi u zaborav i do druge skrivenosti). onda vjerovatno ima to da se ne može prećutati neuspjeh projekata ο geometrizaciji neprimjerenog. Tako filo­ zofija započinje s onim što čovječanstvo preduzima. no filozofski za cijelu dimenziju siromašnija). on sebe ne shvaća kao prosvjetitelja nego kao pro­ roka. uzajamno priznavanje ljudi kao subjekata u m n e u m j e š n o s t i . postrojenja za navodnjavanje i mjerenje polja: sa zadatkom da predstavi n e predstavivo i da izmjeri neizmjerljivo. Zato se mjerenje neizmjernog završava u stra­ hu i drhtanju. pa je grčko aletheia preveo izrazom neskrivenost (iako je Humboldtova in­ terpretacija te riječi kao otvorenost bila filološki malo korektnija. Dok se prosvjetitelj bavi jednom fosfornom praksom ko­ ja donosi svjetlo i koja svjetlo upotrebljava kao alat za prosvjetljavanje materije. Ra­ zotkrivajući otkriće. Heidegger je mislio da isto toliko smije pripisati Nijemcima. razvitak teza iz prethodno datih stavo­ va. Neskrivenost i podnošljivost U m n i m se. U to spadaju: prilagođavanje sredstava ciljevima. katastrofa koja se ne može odnositi na ništa sem na svoju sopstvenu jednokratnost. Ako uz istinu spada to da se ne bude skriven. sistem sistema. . sa svoje strane. Geometrija kao finesa svoj neproračunivi p u t . s geometrijskom finesom. U svjetlu u m a svijetli i prirodno svjet­ lo katastrofe do koje dolazi zbog nas. nego je turbulencija. Heidegger je svojim pojmom otvora podsjetio na sudbonosni uspon jednog prostora shvatljivog za primjerenost prilikama. Ova se finesa ne može ponoviti otkad znamo da se fenomeni kao krug i sistem. 6. po tradiciji. onim što zahtijeva više n a p o r a nego gradnja piramida.5. skrive­ no. prorok boravi kod »djelovanja i patnje svjet­ la«. idejama. fluktuacija. ne učestvuju samo u inteligibilnim oblicima. Ako obični riječnik nekog naroda istinu shvaća kao n e ­ gaciju skrivenosti i zaborava. orijentacija istraživa­ nja na ciljeve. Lineali. odmjeravanje rezultata očekivanja prema očekivanjima ko­ ja se očekuju. Ovdje je upotrijeb­ ljen j e d a n ontološki trik koji mi ne možemo ponoviti: bile su pretpostavljene primjerenost ili pravilnost u totalnosti samih odnosa. tačnosti i obračunivosti. neiz­ mjernog. lethe. ali da zato ta cjelina. onda imamo posla s jednim jezi­ kom koji bez ikakve m u k e razmišlja ο najdubljem. sastoji od riječi za tamno. sa svakim obrtom principa umnost iz kosmosa logike se uzdižu nove sfere pravilnosti. nalazi se u nastupu Lethe. pravednosti. . nije ni k r u ž n a ni sistemska. modernije govoreći kao sistem — a onda je potrebna još samo jedna mala vještina pa da se u samoj cjelini »ponovo otkrije« inteligibilni oblik kruga ili sistema. zamišlja kao krug. No onoliko koliko umno mišljenje bude obraćalo pažnju na sebe samog i koliko bude osjetilo koliko je iznenađujuća njegova sopstvena pojava iz cjeline. Filozofske glave kla­ sičnog doba metafizike bile su geometri nemjerljivog. obaveznost iskaza da budu tačni. doduše. pojavljuju u cjelini. Za onoga koji zbilja vidi oko je uho svjetla. tvrdoglavo dokazivao da se grčka riječ za istinu. »Prostor« istinitog kao neskrivenog singularno. onda ona ima sudbinu zajednič­ ku s onim događanjem zahvaljujući kojem ona postaje neskrivena — s razotkrivanjem. smatraju odnosi koji mogu za sebe da zahtijevaju »blagoslove pravilnosti« ili primjerenosti prilikama. samo po sebi nije ni racionalno ni prilici primjereno. Predstaviti nije vidjeti. ono će samim sobom biti natjerano da kaže šta na sebi ima od ove cjeline. Gdje god se zadržavaju ljudi. Njihove kulture nastanjuju jednu zonu koja je istovremeno i vrt i vulkan — ontološki efekt Havaja i Lanzarote. zahvaljujući kojem se otvoreno izlaže sve racionalno i prilici primjereno. nepredvidivog. oni učes­ tvuju i u katastrofi koju je ovaj j e d n a k r a t n i bitak doveo na 112 Heidegger je. uzdizanjem. čime um mjeri svoje pravilnosti. tamo je uvijek pretpolje skrivenog užasa. kao što znamo. Cjelina se.

zato što mu to nameće situacija. prabol. ο preteškom.On bi sigurno predložio da se napravi jedna mala razlika. slomovima u našoj svijesti ostaju samo indirektni znaci. Ο prezenciji premoćnog. to su granice optere­ ćenja bola. Ο nepodnošljivom. čak lako ima izgleda da se stopi u korpus nekog trajnog razu­ mijevanja. Po tom svom naporu da se održi on se i poznaje. munjama. oblik saobraćanja koji se obraća podnošljivom. slažem se s onima koji nešto izdržavaju Za primaoca neskrivenost ne znači vidljivost nego izdržlji­ vost. U ovom smi­ slu sva filozofija je algosofija — mjerenje polja za nas mogućih podnošljivosti. Oni se neumorno upinju da sebi sve olakšaju i da sve učine lakšim. tako ni jedno znanje ne zadržava ono prilici neprimjereno. do čega nas mogu uzdići istine. Metafizičko određenje prostora za kretanje sveg odgovara­ jućeg. Ono što mi poznajemo kao racionalnost. ekstazama. što se njega samog tiče. vodi do prvotnog spoja između spoznajnog i izdrživog — onoga što je puno svjetla i onoga što je lako. uzvišeno. odgovara svijetu u kojem se pojavljuje? Kako se ta onto­ loška životinja uklapa u cjelinu ostalog što postoji? Koliko se to biće. To pristupačno nastaje putem našeg nužnog zaobilaženja nepristupačnog. što je nosivo. predstavivom. Zahvaljujući njihovom objedinjenom trudu proces civilizacije dospijeva u poduzeće koje dovodi do nedobrovljnog osvjetlje­ nja. Prorok je filozof jer on nešto izdržava. kao što je rečeno. sveto. a on nešto izdržava zato što je dobar momak i. uzmicanju du­ ha pred inkomensurabilnim silama. onda bismo na kritičkoj tački morali govoriti ne ο otvaranju nego ο olakšanju. već šta smo od njega preživ­ jeli i izdržali. Samo ono što je umjereno teško. a trebalo je da budu iz­ micanje u podnošljivo. Otkad ljudi osjećaju želju za znanjem nije im toliko stalo do prosvjetljenja koliko do olak­ šanja — i samo zato što ima prosvjetljenja koja su olakšanja ili što ona vode k njima kod njih su na velikoj cijeni inteligen­ cija i uvid. U projektima kulture i prosjecivanja manje se radi ο proširenosti svjetla a više ο ovladavanju opterećenjima. A ja bih od sada htio da se pod proricanjem podrazumijeva kako primanje takvo i davanje u borbi. U međuvremenu su i sami napori kulture da se dođe do olakšanja postali nepodnošljivi teret. priča samo neumjesne viceve. vjerovatno. a inače. 7. Ako prihvatimo da filozofija. Ovo zaobilaženje kao izbjegavanje previše teš­ kog osnovni je napor oko kojeg se grupišu svi subjektiviteti. ο preobilnom m o ­ žemo znati samo onoliko koliko od toga ostaje u tragovima pam­ ćenja kad smo to izdržali. ο preovladavanj ima. J e r ono što uopšte dolazi u obzir kreće se u području iz­ m e đ u onoga do čega je sasvim lako doći i onoga što neizdrživo zasijeca u meso: Ono što odvaja neskriveno od skrivenog nisu toliko granice osvijetljenosti i vidljivosti. to je jedan oblik saobraćanja sa »zbiljskim« koji moguć postaje samo zahvaljujući onom prvotnom i neizbježnom. Siva. Subjektivitet može da se živi samo kao na sebe samog osuđeni napor da se održimo u podnošljivom. «-sve je bilo vrlo prosto iako su za nekog kao što sam ja metafizički pojmovi španska sela. J e r podnošljivost je najmjerodavnija od svih primjerenosti prilikama koje za nas izranjaju iz okolnostima neprimjerenog i iz nepodnošljivog. podnošljivosti. Zato je čista teorija krajnji luksuz — stvar samoubica i dendija. slaže sa svojim svijetom? Kako taj subjekat koji kompetencijom građe115 . Ο lakomislenosti da se ne bude životinja No u kojoj mjeri čovjek. Pa svakom je djetetu jasno da ono što ovdje radi prorok potpuno odgovara onome što u pesničenju rade primaoci. Oni su osuđeni na napor da sebi kolikogod mogu olakšaju ono što im je previše teško. »Dovde«. koje ima sposobnost da zapazi ono što se slaže. čim se radi ο cje­ lini. Ono što treba da je tu za nas. Samo njima je otvoren pristup misteriji frivolnosti — olakšanje života sve do uništenja težine. osvijetljenom. tragovi onog previše teškog koji nas ograniča­ vaju i opominju. Ali kod njih je i dalje na djelu san ο lebdenju. rekao bi on. govore neke teo­ logije kad kažu da će prostor biti otvoren za čovjeka samo ako 114 se bog povuče. bitak. Običnim smrtnicima život teško pada. Ο tome. koji sve mjeri. a kad bi mu se izgubio taj napor on više ne bi bio subjektivan nego bi bio sve-jedinstvo u bestežinskoj svijesti. Dionisije. čak za to teško nalazi i ime — haos. pristupač­ nom. Ni jedna predstava u sebe ne uključuje neiz­ mjerno i kao što oko ne može da fiksira sunce ili smrt. to je u prostoru podnošljivosti ili ne egzistira. Ο razumijevanju svijeta ne odlučuje ono što smo ο svijetu čuli ili čitali. ništa. pakao.

Od tog trenutka nada u m a počiva na jednom »unutarnjem zakonu« koji se. Ta sakralna ri­ ječ istina. U ovoj dimenziji do­ lazi do ljudskog egzodusa iz biologije. već da je on sam pozornica nad kojom svijetli ono naročito svjetlo. da i nešto usamljeno ima svoj pandan. u njoj čovjek otkriva da se ne uklapa. Pronađite sami sebe Visoke kulture dospijevaju u svoju vruću fazu kad Vanjsko uporište individuuma više ne pokazuje njihovu mjeru — kad nikakva »predpunoljetna priroda« spontano ne upravlja njiho­ vim životnim funkcijama. Pa ipak. Ovaj drugi od­ nos sadrži zagonetku »istine uopšte«. to je lakomislenost da se ne bude životinja. U njemu se krije a v a n t u r a da se ne bude prirodan. Biti pozornica to je m o ­ gućnost da se ima neki odnos prema odnosima. U mjestu bitka ovo je lokalna pra­ vilnost koja daje mjerilo ljudskom ponašanju. dakle. oni u sebi ne otkrivaju nikakve regulativne veličine po­ sljednje instancije već energičnu lišenost tla. No. čovjek je podložan za pitanje ο istini. Čovjek je bi­ će koje se ne uklapa. stav: Budi ti sam! je pomalo bledunjav za praktičnu orijentaciju u ovoj oblasti. da se i ono sa­ mostalno može osloniti na nešto nosivo. Obojici je zajednički uvid da u prostoru istine čovjek ne nastupa kao glumac na već postavljenoj pozornici. (Moglo bi se reći i to da on postaje mističar. da se odvezano može vezati. Sušti­ na istine. biće koje u urođenoj eksponiranosti ispada iz svo­ je okoline. ako izuzme­ mo njegovo uzdižuće djelovanje. spoznaja. Onoliko koliko je on biće neprimje­ reno prilici. Njegov odnos prema odnosima nije u srazmjeri s odnosima. pojma prema kojem je pravilno ono što se najprije daje n a j ­ hitnijem. Zato Budi ti sam znači takođe: Pronađite sebe! Ovo­ me odgovara onaj pjesnički pojam uma za koji je pravilno ono što se odnosi na posebnu priliku života. Odnos prema odnosima nastaje kad se horizontalna utkanost čovjeka raskine u m u n d a n o tkanje tako da se razjapi vertikala sa svojom dvosmislenom dubinom visine. egzistencija se ne sastoji samo od nje­ zinih nesrećnih slučajeva. mi se slažemo da se on ne slaže. 117 . podsjeća na obećanje koje je prethodno dato našem životu: da je i biće koje je ispalo sposobno da se priključi.) Ova ironija opovrgava nadu u poredak sa svojom sopstvenom pogonskom snagom. Taj kavaljerski pojam umnog još uvijek ne pomaže da se ide avanturistič­ kom svakodnevnicom. brine za prave orijentacije. Kad je ο njemu riječ.vinara ugrađuje stvari. sebe samog ugrađuje u ono što nalazi? Kako se to. Dalje će n a m pomoći da Budi ti sam zna­ či i Pomozi sam sebi i Dozvoli da ti se pomogne. Onaj ko tim putem zakorači prema u n u t r a da bi ta­ mo našao poredak koji vani nema nikakvu podršku. Sta. U pitanju ο istini n a m a se prezentira račun za luksuz što smo postali ljudi. taj posta­ je žrtva jedne ironije. ukoliko su mističari oni što naknadno izjavljuju da su saglasni sa žrtvom i koji se stapaju s ironičnim. Odatle više ni­ je daleko do jednog sanitarnog pojma uma kao prve pomoći. nakon spoljnjih otkidanja i izdvajanja čovjekovih. Nikome ko poznaje materiju ne bi smjelo biti teško da u ovim formulacijama prepozna eho Nietzscheovih /Niče/ i Heideggerovih prodora na polju istine ο istini. Pogled prema u n u t r a treba da otkrije poretke koji kompenziraju ispadanje starijih sinhronija između čovjeka i prirode. Nous n'avons qu' u n e ressource avec la m o r t : faire de Γ art avant eile. Ko bi povjerovao da će p u t prema u n u t r a potvrditi jednu potajnu sliku ο sopstvu. s one strane lokalnih pra­ vilnosti. Rene Char /Sar/ kaže: Samo jedno dobro n a m dolazi od smrti: što možemo da stvara­ mo umjetnost prije nego što ona dođe. ostaje od patosa u m a koji je trebalo da n a m ka­ že šta smo mi? Imperativ mudrosti: Spoznaj sebe samog pretva­ ra se u egzistencijalni moto: Budi ti sam! To je jedna ontološka kavaljerska deviza koja svim stanovnicima kuće ostavlja slobo­ du da budu šta žele ako misle samo na to da egzistirati znači pripadati najboljoj porodici. u njoj subjekat najavlju­ je simbioze. mnogo važnije je ono što joj polazi za rukom. Ali ova nada vara. kao sve što je više i što je smješnije od prosječnog. u njoj on postaje prilici neprimjeren. podnosi sa sklopom svih odnosa? Tako pitati znači u pitanjima davati odgovor. Time se najprije izlazi u susret karakteru nesreće po­ vijesnog života. sa pogledom bića obdarenog za odnose. to znači postati svjestan jedne neprimjerenosti prilikama. toga bi opovrgla samospoznaja. da se i prilika­ ma neprimjereno nalazi u prilici primjerenom. Kad u m n i subjekti sebe umno istra­ žuju. 8. Spoznati sebe sa­ mog ne znači utvrditi neki identitet. Od tog momenta spoznaje postaje ve116 lika tema umjetnosti življenja.

jedno od poglavlja u prvoj knjizi. naš opis je nastojao da iz­ nađe riječi za one perverzno komplikovane s t r u k t u r e jedne. a pri tom — to primjećujemo suviše kasno — naila­ zimo na jedno iskustvo koje sve izokreće na glavu. čak proklinje pagansko-antičku baštinu. to su. Predgovor za Njemačka. a oni zgrabe cijelu ruku. Ona opisuje onaj »rad 119 A. prepreden i uvijek na oprezu. na izvjestan način. GLAVNI FENOMENOLOSKI DIO KARDINALNI CINIZMI »S nekih golih misli sam u naglom negodova­ nju ponovo strgao njihov smokvin list. Pojam cinizma mi smo rezervisali za repliku onih na vlasti i vladaj uće kulture na kiničku provokaciju. PETER SLOTERDIJK U drugoj verziji pojam cinizma dobij a jednu historijsku dimenziju. Ta postavka je ovdje intuitivna. sinonimi. »Vladati« i »lagati«. kako se one uzajamno napadaju.. u odricanju. što po smislu korespondira s otporom i represijom. započinje s jednim paradoksom. ponešto od toga prelazi u ozbiljniju stoj u.*· Heinrich Heine. u podsmijehu. Ovdjje u tom pojmu dolazi do rascjepa u jedan par su­ protnosti: u p a r kinizam-cinizam. rekli bismo više jedne nego lažne svijesti koja je postala refleksivna. ona artikuliše onu nelagod­ nost koja vidi da je moderni svijet prožet kulturnim bezum­ ljima. Opisujući ga mi smo dospjeli do jedne patografije koja se * Kabinet cinčara. napredovanjem luđaka i mirovanjem uma. po svemu sudeći u sebi krije više nego što bismo na prvi pogled pomislili. religiji. svijest koja istrošena prinudama samoodržanja i dalje djeluje u p e r m a n e n t n o m moralnom samodemantu. oni u potpunosti uviđaju šta je na tome istinito. P u n i zna­ tiželje mi bismo na početku da »vidimo čega to u njemu ima«. politici.približava šizoidnim fenomenima. Različita je istina gospo­ dara i istina sluge. a otkrivamo. Cinizam smo mi htjeli da uzmemo k znanju. Fenomen kinizma se time od­ vaja od historijskog polazišta i stilizuje u tip koji se istorijski uvijek pojavljuje tamo gdje se u kriznim civilizacijama i u cibez obzira na to šta ο tome kaže moral. Od sad oni će znati šta rade. ono što znamo i ono što činimo. seksualnosti. znanju (teoriji) — jedna spram druge stoje kinička i cinička svijest. dubokim usjekom koji zasijeca moderne svijesti i koji kao da za sva vremena jedno od d r u ­ gog razdvaja umno i stvarno. 118 . u po­ zivanju na cijelu prirodu i na puni život. jedna zimska bajka. kao pantomimski. On spada u pojmove ko­ jima dajemo mali prst. ali nastavljaju s potčinjavanjem. . kako se uzajamno relativiraju. U ovom fenomenološkom viđenju oprečnih oblika svijesti mi moramo »ukinuti« pristrasnost u korist kiničkog stanovi­ šta. zdravstvu. mi ćemo najprije morati trezveno sagledati kako u šest velikih vrijednosnih oblasti — u vojsci. Pojam cinizma. lažnim nadama i razočarenjima u njih. kako uzvraćaju udarce. a t r e ­ ća se ocrtava prema Kabinetu ciničara. Dosad smo obrađivali dvije verzije pojma cinizma. uspostavljaju se blistavi prelazi ka hrišćanstvu ali ti prelazi i propadaju u onoj mjeri u kojoj hrišćanska teologija negira. taj otpor se začinje kao plebejski »individualizam«. Opstojanje u otporu. tačnije: sa samootjelovljenjem u otpo­ ru i samorascjepom u represiji. kako jedna drugu bruse i kako se na kraju međusobno upoznaju i izjednačavaju. na vidjelo izbija jedna sprega koja je prvi put izražena u antičkoj kritici civilizacije pod imenom kinizam: napor individua da u sukobu s iskrivljenostima i poluumnostima njihovih društava sebe održe kao potpuno u m n a živa bića.* U prvoj verziji smo rekli: cinizam je prosvijećena lažna svijest — nesrećna svijest u modernizovanom obliku. U tim kardinalnim cinizmima se pojavljuju ob­ risi jedne kombatantne povijesti duha. da nas je on već odavno uzeo pod svoje.

ali on nije a priori životinja-ratnik.na idealu« koji je tako drag srcima visokokulturnih etika. gađanje (izgradnja distancije. dijelom sve do današnjih dana. a tamo gdje počinjemo da nalazimo pisane spomeni­ ke velika je vjerovatnoća da je to povijest nekog heroja. (Kod životinjskih vrsta s visokom intraspecifičnom agresijom to se u začecima može prepoznati. jer putovanje bi moralo imati i početak i cilj. 1 Isto tako malo zajedničkog ona ima s Husserlovom /Huserl/ fenomenologijom. kao on trebalo bi. na primjer u populacijama jelena). Ako kukavičluk shva­ timo kao p r i m a r n u sklonost ka uzmicanju. 1 Ako Hegelovu fenomenologiju označimo kao »putovanje svjet­ skog duha kroz povijest ka samom sebi«. str. ne postoji ni­ kakav »svjetski duh« koji bi u svim tim obrtima i borbama povijesti bio istovremeno prisutan kao kombatant i kao posmatrač bitaka. P u t u »povijest«. a njezin cilj je da se dobije jedna takva raspodjela militarističkih temperamenata koju kao takvu ne nalazimo u prirodi. München 1981. veća gustina stanovništva. prije svega. Frankfurt na Majni-Berlin-Beć 1981. kadetske ustanove. svoj doprinos tome daju plemenite porodice i po­ rodice naoružanih seljaka. »Pametniji po­ pušta«. otkriće oružja — za udaranje. isto tako. 135. Kult agre­ sivnog. razgraničavanje između mobilnih kultura odgajivaca stoke i stalno nastanjenih kultura obrađivača zemlje itd. Stiber) 2 Antropološka n a u k a tvrdi da je bijeg stariji od napada. up. Zbog toga posta­ je neophodna i nova socijalnopsihološka dresura čovjeka. nema tog sopstva koje bi poslije bilo kakvih putovanja. Ako uopšte nešto smijemo da slutimo ο prvotnoj nastrojenosti ljudske psihe kad se radi ο borbi i ο ratu. metafore »puta« ne obuhvataju povijest. tip oklijevala i tip kukavice. drugo. Kleemann /Kleman/. nema povijesti svijeta kao storije ο sudbinama jednog subjekta ko­ jem bi se ona događala. Svoje šanse da preživi u početku bolje iskorištava onaj ko uzmiče nego onaj ko se suprotstavlja. Ovom protuprirodnom alhemijom bave se svi odgoji vojnika u svjetskoj povijesti ratničkih ci­ vilizacija. gigantomanska refleksna zamjenica koja nadrasta naš prirodni sopstveni bitak. a onaj ko ga izazove jednim potezom pera taj je đavo!-» izjavio je on ne misleći na to s koliko je mara on sam tome doprinio! W. neolitska r e ­ volucija. onda se ni jedan od nosećih pojmova u ovoj formulaciji ne može akceptirati: prvo. u osnovi. Militaristički cinizam može da se pojavi kad u nekom društvu jasne obrise dobije ratnopsihološki razvitak tri ljud­ ska borbena k a r a k t e r a : onda razlikujemo tri tipa: tip junaka. »Rat je pakao. Stieber (V. Herojstvo je postalo i. i u Glavnom logičkom dijelu poglavlje »Crno carstvo«. Dostignuta je jedna jasna vrijednosna hijerarhija na čijem čelu je junak. doduše. bacanje. Militaristički cinizmu Radije pet minuta kukavica nego cijelog života mrtav. pametniji nego otpor. bilo bi to neko prilično avetinjsko biće. treće. Naša tema nije da razjašnjavamo kako je došlo do toga — mi ćemo samo s par istorijskih pojmovnih odlomaka markirati taj problem: ekološka konkurencija. četvrto. ostalo dominantan faktor kulture. Kuka­ vičluk — kao sirovina masovan i postojeći u svima — treba da se preradi u junaštvo željno borbe ili barem u hrabro okli­ jevanje spremno na borbu. 2 Wilhelm Stieber. ali srećan« (G. pobjedonosnog borca prožima cijelu povijest pisanog nasljeđa. neokortikalni razvoj) — igra ključnu ulogu u antropogenezi. Spion des Kanzlers. jeste životinja-razbojnik (— lovac). Taj stav navodi na misao ο psihoanalitičkoj teoriji cinizma koja cinizam tumači kao izraz nesvjesne želje za kaznom. Po njoj čovjek parcijalno. u procesu civilizacije mi odjednom stižemo do jedne tačke kad je otpor pametniji od bijega. n e 121 120 . Ispostaviće se da to nije nikakva »fenomenologija duha« u Hegelovom smislu. sve do onog neuništivog boj­ nog pokliča filozofije: pređimo na stvar! 1. a toga ovdje nema. junaštvo se usvaja kao zvijezda vodilja muškaraca jedne borbene civilizacije. onda smijemo reći samo to da čovjek radije uzmiče nego što udara. Podnaslov: Zašto savremeni pračovjek neće da se bori /Warum die Zeitgenosse Ur-Mensch nicht kämpfen will/. Međutim. Vojnička izreka / pruskog ministra-predsjednika von Bismarcka (ion Bizmark) užasnule su te grozote. kasarne i javni morali. da budu svi. povijesti ili borbi stiglo do »sebe«.). u visoke kulture vodi do militarizacije plemena i preko toga u državu. to nije nikakvo putovanje. kasnije dvorovi. »Kukavica. Bijeg je. onda on u ljudskom arsenalu nagona mora imati prednost nad žarom za borbom.

daje napad. U svijesti kukavice imamo ćeliju militarističkog kinizma — i. Junaci zapažaju prednosti koje u mnogim situacijama. naime. kad su na pro­ past osuđeni svi oni koji se »drže čvrsto« kukavica je taj koji ponekad može da se spase. uzdiže sve do najviših činova. nje­ govo se ime sumarno nabraja među imenima mrtvih junaka. naravno. u plemenima su pričane fasci­ n a n t n e storije ο velikim borcima iz doba seobe naroda (Nibelunška era). hegemonisti — postoji još samo u izvjesnim militarističkim i političkim vrhuškama. istovremeno.kog borca koji je doživio mnoge avanture. Kao snalažljivac. junake lutalice (Pikaro). višeg kritičkog realizma! J e r zahva­ ljujući svom iskustvu i poznavanju sebe kukavica je prinuđei U eposu ο kralju Arturu se diskutuje ο problemu da junak uvijek iznova mora da zaslužuje svoj rang: Erek. Oklijevala obrazuju glavnu masu »umne sredine« koja se bori onda kad to mora. Njegova greška je bila što se opustio i što je propustio stalno dokazivanje sebe samog: što je »ubajatio«. nastavlja pričanje ο junacima. J u n a k je u žiži. pomisao da bi mogao izgubiti njemu čak i ne pada na pamet. mora da se maskira i da sve snage uloži u to da ostane neprimijećen. ako to baš mora biti i može zadovoljiti izvjesnošću da je spreman da učini ono što je neophodno. sve do t a m n i h usmenih predanja. Ta podjela rada militarističkih temperamenata izgleda so­ cijalno smisaona. valjda. Vjerovatno treba smatrati dobrim znakom što se u modernim vojskama vojnik tipa oklijevala (poslušnost plus lično mišlje­ nje »građanin u uniformi«). kukavica mora biti prezren jer inače ne može da uspije ona alhemija koja od bojažljivih bjegunaca treba da napravi borce bez m a n e i straha. koji po sebi ne teži za borbom. polubogu s oružjem pripada sve poštovanje. pribježište mora da traži u hrabroj masi oklijevala. Drugi stav prema tom idealu je stav oklijevala. otuda na po­ četku borbe i poslije pobjede ona neobuzdana govorljivost he­ roja sigurnih u pobjedu. da rano umiru. tamo gdje više ne­ ma pisanih spomenika još se do u beskraj.vijeka — ovo iskustvo se uvijek iznova inscenira i krčmi još i danas na sportskim stadionima sve do olimpijade. već prema tome šta je čovjek. Pod neizbježivim pritiskom junačkog uzora on. Konačno. on niti je sasvim gore niti je sasvim dolje. On se bori i umire. Junački uzor se bez milosti nameće mili­ tarističkoj grupi muškaraca. 122 3 rao dovikivati: sjeti se trijumfatore da si smrtnik! Ova apoteza pobjednika. kad je zahvaljujući uspjehu uzdignut iznad sumnje u sebe. U prilog psihologije Rimljana isku­ snih u ratu govori to što su oni pobjedničkom vojskovođi pri­ likom povratka u domovinu priređivali trijumfalne parade kroz svoj grad gdje je on smio da doživi svoje obogotvorenje u državi — as njim i narod koji je na ovaj način učio da ostane »zaljubljen u uspjeh«. 3 Mnogo pri­ je nego što su u evropsku povijest prodrli potomci onih uda­ raca koji su kao ranokarolinška oklopna konjica sami sebe opjevali u viteškom pjesništvu. On se. antijunak. Uz ovaj duševni ideal i uzor postoje tri stava svijesti. 123 . Kod njega već započinje raspadanje onog »nad-Ja«. Naime.'1 No zato oklijevalo plaća izvjesnim mediokritetstvom. vlada taj ideal. čak i negativne. njemu. Ali ο tome se ne smije govoriti. ozaren i siguran u sebe kao čovje­ ka koji je u stanju da ispuni svoje i kolektivne snove. Tendencija s karakterističnim ofanzivnim mentalitetima — »jastrebovi«. ova tri tipa reprezentuju prednosti triju raz­ ličitih »taktika« ili stilova borbe. ali ga ne čini uzornim slučajem. On mora da prikriva to da je on. Junak. istina. improvizator i šutljivac on sebi ne može dopustiti kruto usva­ janje junačkog uzora. a kad umre. Junaci su na slikama uvijek predstavljeni kao mladići. božanstvo borbe i srećnog uspi­ jevanja spada u socijalnopsihološku baštinu čovječanstva sta­ rog. zapravo. junaci naoružavanja. kad postoji prisila na borbu. sebe osjeća kao onoga koji živi u zenitu sopstvenog ideala. pasivne junake. On ne osjeća pri­ nudu da se neprestano dokazuje kao onaj vrhunski heroj koji čak mora da traži opasnost kako ne bi zaostao iza svoje slike ο sebi. kult uspjeha. odobravanje i ugled. relativnog junaka. osjeća kao neko ko ispunjava ili slijedi junački moral. a tada energično i koja zna da priguši opasnost što može p r o ­ izići iz prevelike hrabrosti junaka. Otuda: napad je najbolja odbrana. nesreća junaka je. Treću poziciju prema idealu heroja zauzima kukavica. on će »divotu« poluboga doživjeti na sebi samom. ali na koga ne pada sjaj uspjeha. jer bi ga u tom slučaju moralo pritiski­ vati samoprezrenje. ali njima govori u prilog i to što su mu na trijumfalnu kočiju stavljali roba koji mu je stalno moTek novije pričanje zna i za civilne junake.

sluge su osjetile svoju pravu snagu. koji uvijek započinje na donjoj kiničko-realističkoj poziciji. kao što njegov siromašni plemeniti gospodar Don Quic­ hotte (Don Kihot) ima obavezu da bude junak. Taj metier (zanat) kao takav je već dovoljno opasan.: soldi = novac) r a t shvaća kao radno mjesto a ne kao pozornicu ju­ načkih djela. Do toga nije moglo doći prije kasnog srednjeg vijeka kad su riteri izgubili tehničku premoć svoga oružja na­ spram plebejske infanterije i kad su naoružane mase seljaka sve češće do uništenja poražavale trupe riterskih junaka. Onda imamo vjetrenjače kao divove. Pošto on sam mora da se pretvara. Novije vođenje ratova. zato u njegovom borbe­ nom moralu posebnu ulogu mora da igra »čast«. Na donjem kraju te hijerarhije bori se štitonoša. za r a t kupljenih sinova seljaka iz Svajcarske itd. neizbježno vidi bezumnost i sljepilo herojske svijesti. Ovo drsko militarističko prosvjetiteljstvo koje neumoljivo prikazuje Cervantes (Servantes) omogućava spoznaju da je taj stari borbeni žar junaka zapravo anahronistička dresura i da svi tobož plemeniti povodi za borbu nisu ništa drugo do puke projekcije iz riterske glave. pa čak i do dan danas ukazuju na jedno paradok­ salno iskrivljavanje prvobitne povezanosti borbenog morala i roda oružja. Oružari djeluju kao neka vrsta militarističkog proletarijata čiji nevidljivi i nikad cijenjeni rad nestaje u pobjedama gos124 podara kao progutani višak vrijednosti. Svaka ova grupa ima i svoj poseban borbeni moral koji donekle korespondira s ona t r i militaristič­ ka t e m p e r a m e n t a . ali poglavito infanterista. Za vojnički cinizam brizantan postaje obzir prema militarističkim hijerarhijama koje su grubo usklađene s klasnom strukturom društva. Ali ko očima Sancho Panse posmatra heroiku tog gospodina. modernija organizacija vojske potiskuje one p r a ­ ve junačke funkcije — juriš. Sada ćemo napustiti fikciju da govorimo ο nekoj socijalno homogenoj armiji. r a t odlu­ čuju formacije i masovni pokreti. plaćenih ritera. pješadije. Sancho Pansa (Sančo Pansa) je prvi »veliki« reprezentant. a najbolje čak u konstelaciji sam protiv mnogih. Da bi to mogao da uvidi i sam pripovje­ dač treba da ima realističko. kao što ne može da ga se jednostavno odrekne. Bez mnogo mozganja taj p a m e t n i seljačić zna da on ima pravo na kuka­ vičluk. Za viteza. on će bolje opa­ žati pretvaranje drugih. Plaćenici su profesionalna oklijevala. često sigurno zatrovano kaplju samoprezrenja. infanterijsko.na na razmišljanje i na dvostruki izgled. tamo gdje je čast u pitanju imamo masu motivacija. sebe je on dokazivao u duelu. izdržati. pa i kad se radi ο izričito ma­ terijalnim interesima. Ako ne uzmemo u ob­ zir njegov maskulinizam. za­ počinje da se sakuplja jedan kritički potencijal protiv etike junaka. Za njega bi bilo realno da je od sveg srca kukavica. a bez tuđe pomoći se ne bi mogao izvući ni iz svog oklo­ pa. počev od malih i kon­ kretnih povoda — pa sve do borbe radi borbe. U njemu. među­ tim. 125 . što ne isključuje učestvovanje u vojničkom ju­ načkom spektaklu. po­ čev od 14. Drugačije je s plaćenicima koji su od r a t a napravili svoj poziv: šarena masa pješaka. vijeka se i inače gasila herojska zvijezda oklopljene konjice. Sad može da se pokrene militarističkocinički proces. oni vode rat jer ih r a t hrani. prostitutke kao dame za herojsku ljubav etc. nema potrebe da se juna­ štvom izaziva smrt. Tako je došao trenutak kad je antiheroizam pronašao svoj jezik i kad je u javnosti postalo moguće kukavičko gle­ dište ο junacima. Cim su gospoda morala da priznaju svoje prve poraze. a nastoje da prežive bitke. sluga nema neki »svoj« motiv za borbu sem da koliko god je to moguće sebe sačuva u borbi. tendenciozno obezvrjeđuje pojedinačnu borbu. čovjek na čovjeka etc. Antički junak je bio borac-pojedinac isto kao riter u feudalizmu. a među njima gomilu štitonoša i pomoćnih t r u p a . plebejsko oko — a osim toga dozvolu društva da govori jezikom koji odgovara ovom »oku«. Njihov bor­ beni moral ne može biti herojski jer plaćeni soldat (ital. prije svega zato što je svojim rođenjem postao kmet nekog ritera koji bez njega ne bi mogao ni na konja ni s ko­ nja. kukavica koji sebi dopušta bijeg jedini je preživjeli. U s t r u k t u r i feudalne vojske po­ red vitezova-junaka najčešće nalazimo zavrbovanu grupu pla­ ćenih ritera ili grupu plaćenika. Svoj kukavičluk on isto tako malo smije da prizna — jer tek onda će odista biti prezren —. Vezujući se za rimski pore­ dak legija. Otuda onaj sarkazam: konji su oni koji nadživljavaju junake. Kad junaci i oklijevala podlegnu n e ­ kom nadmoćnijem. Sad se smje­ lo realistički smijati. Vojni statuti u doba poslije srednjeg vijeka do vremena Napoleona. pa čak i izvjesnu heroiku koja se prizemila u zanatstvo. borba spada u socijalni status i u ari­ stokratsku predstavu ο njemu samom.

ismijavanja. Kad F r i ­ edrich II Pruski govori tako patrijarhalno-humoristički obo­ jeno. prirodno. doduše. »Građanin kao junaka — to je standardni problem posljednja dva vijeka. kako to inače čine samo aristokrati. »naučnog« roda oružja koji u najboljem šizoidnom maniru sa zaštićenog mjesta i s velike daljine uzrokuje najveća razaranja. shvaćena je lažnost junaštva. posljednja konsekvencija tehiičkog principa: pucati. ali je do daljnjeg potrebna junačka smrt kao političko oružje. ali mrijeti se ipak mora.To znači da se ono što se pripisuje junacima sve više tiče onih koji su po svojoj prirodi i motivaciji prije oklijevala ili kukavice. 126 5 Napetosti između svijesti j u n a k a i svijesti kukavice di­ rektno i indirektno doprinosi moderni razvitak rodova oružja. zasjenjenje ovim ciničnim samodemantijem. ucjena siromaš­ nih. »Pri jedni. Ovo što smo' sad opisivali kao »prvu rundu« između voj­ ničkog kinizma i cinizma vojskovođa ponavlja se. Ova napetost prikriveno djeluje u sporu oko prvenstva ko­ njice. ipak bio više tehničar nego borac. Nije Napoleon uzalud bio reprezentant ovog »mislećeg« roda i nije slučajno rat. Stoga na jednoj strani imamo mnogo »pravog idealizma«. Zbog toga su armije poslije sred­ njeg vijeka prvi socijalni organi koji metodski provode ši­ zofreniju kao kolektivno stanje. počev od »građanske epohe«. takođe. Čim su vojnici postali svjesni ovoga. došlo je u trupi do sum­ njičave reakcije protiv rukovodstva. pomjeraju na one koji »za­ pravo« nemaju ništa s ratom i koji su često samo slučajno ili silom došli u t r u p u (prisilna mobilizacija. satire. 127 . ma kako plemenito da su one anonsirane. Kako dolazi do toga? U napoleonskoj eri u Evropi zapo­ činje militarizacija masa kakva· se dotad nije mogla ni pretOvaj motiv se dalje razrađuje u Glavnom logičkom dijelu. na drugoj strani mnogo kritičkog realizma. 0 Avijacija i današ­ nji raketni sistemi. shvaća želju jadnih božjaka da žive. Zato u modernoj pješadiji mora da se sprovodi šizoidni dril u j u n a k e — dresura za anonimnu i nezahvalnu hrabrost do smrti. a pri tom. i isto tako prirodno je neokinička građansko-proleterska strana nastojala da se nasuprot ovome probije sa svojim gledištem. I/VI. U njima vojnik nije »on sam^ već neko drugi. ali ne može da joj udovolji. sve preduzimalo da razvije neku sopstvenu heroiku. ironije. Puškom pješadinac bez nekog velikog rizika može oboriti najplemenitijeg ritera. mi to čujemo kao prosvijećenu svijest gospodara u drugoj r u n d i . On. ali oni ipak treba da budu junaci i da gledaju u lice takozvanoj junačkoj smrti. J e r uopšteno možemo' reći: što veću pustoš neko oružje nanosi već na dinstanciji. ogorčenja i otpora. pribježište za prekobrojne seljačke sinove etc.) 5 Čim je u moderenoj soldateski bilo obezbijeđeno malo mjesta za obrazloženi realizam kukavica (kinizam) militarističkocinićki proces dostiže jednu višu fazu: sada na to slijedi odgovor modernim ciničkim kraljevskim realizmom. sa svoje strane. Počev od kas­ nog srednjeg vijeka svjedoci smo uspona daljinskog oružja u sisteme koji odlučuju rat. podoficira i nižih oficira koji su išli »naprijed«. poljskim topom. opet može se razbiti čitava masa pješadije. »onog pruskog«. smrt u prvoj liniji. pa hvalisavosti i laži. u tome je svjetskopovijesni votum oružanog roda konjice. na­ ravno. Savremena literatura poslije prvog svjetskog rata baulja po šizofreniji »neznanog junaka« koji je izdržao grozote rata. Vrhunski oficiri koji u skladu sa svojom strategijskom pozicijom ostaju manje nezaštićeni sve više ri­ zik junaka. Iz svjetskih ratova čak postoje statistike koje bi trebalo da dokažu kako su među poginulim »dovoljno« zastupljeni oficiri. Otuda rezultira strateški primat artiljerije tj. Moderne velike armije su se od­ ržavale i padale s grupom podzapovjednika. to kukavičkiji u principu smiju biti njegovi nosioci. ovdje u slavu Pruske. vrbovanje uz alkohol. samo u domišljenije arti­ ljerije. u stvari. na višem nivou i u daleko većem obimu. lijepo crkavajte! Odsad su sve borbe. Građanstvo je od feudalne ere naslijedilo jedan dio heroizma. Da li je moguća neka građanska heroika? Odgovore ćemo naći u vojnim tradicijama posljednjih vijekova: militarizovano građanstvo je. U tom smislu. S vre­ m e n a na vrijeme se. pa zar bi da vječno živite!« Cinik je potpuno shvatio svoje kiničke pse. u znaku bojeva artiljerijskih materijala. kako bi ga unijelo u široke mase patriota. počev od prvog svjetskog rata. zna da od uniformisanih siromošnih božjaka ne može očekivati neke junačke motive. više namještenik države nego heroj. pješadije i artiljerije. jedan dio junačke mašinerije. dešava da neki vojskovođa odrgne masku i omogući da se vidi kako on.

načno. čak i de­ klasirani malograđani kao Hitler mogli zakačiti za tu sliku junaka — pogotovo sliku koju je rat nihilistički izjeo — i u njoj izgubiti svoje Ja. civila. 7 Djelimično oficijelno sankcionisan: u ratu 1870/71. Schulte-Sasse (ed). pacifista. Political Tendencies in the Literature of the Weimar RepuWic. Pojavom globalnih uništavajućih oružja koja iluzornim 8 Na jednom drugom mjestu ja sam pokušao da razradim naro­ čito tu afektnu obojenost fašističkog cinizma u jednoj interpretaciji Beelitzerove (Belicer) anegdote iz Hitlerovog djela Moja borba (Mein Kampf): Der gefreite Hitler als Anti-Schweik—Zur Psychodynamik moderner Zersetzungsangst. Ova se svojim nadama i identifikacijama vezuje za militarizirane nacionalne države od kojih polazi najveća prijetnja životu. dadaisti. Do čega sve može dovesti kinički i cinički stav prema vojnim pitanjima u 20. 8 Fašistički militaristički cinizam je kasno pog­ lavlje problema »građanin kao junak«. od crkava do fabrika. kao ofanziva »kukavička« frakcija koji su proklinjali rat uopšte i zahtijevati jedno novo društvo zasnovano na no­ vim principima. »izvlačenja« (sistem I)* 7 . zaoštrio u tada najnapredniju poziciju militarističkog cinizma: naime u fašizam kao reakciju nje­ mačkih povratnika iz rata protiv nagomilanih »razornih« realizama ondašnjih Svejkova. života željnim »ku­ kavičkim« strujama i mentalitetima doba raspada između 1917. ko* U originalu: Sistem D. taj je bez obzira na sve morao poprimiti nešto od socijalista. recimo između 1914. godine. od umjetnosti do dječjih vrtića. masovnim »patriotski« motivisanim samoregrutiranjem društva u armiju. vijeka prvi put došlo do postojanja tako nečeg kao što je nacionalna dobrovoljačka armija tj. One su to zato što odražavaju sistematsku zbunjenost volje za životom. moraju se poznavati ove kolizije. »Kukavička« želja da se ostane u životu potražila je u nacionalnoj državi nove oblike izra­ žavanja: eksplicitno kao pacifizam ili internacionalizam (na primjer socijalističkog ili anarhističkog tipa). Ko je u Evropi. partiotska srca. up. međutim. 128 129 . i 1945. Vajmarske partije kao civilne srednje snage i oklijevala koji su htjeli da predu­ prijede nešto još gore i nastojali na novom početku. pacifisti. etc. po državnoj strani. implicitno kao Svejkovski princip iskradanja. u: J. od pacifista ili od Švejka. prema izrazima Durchwustelei i Driickebergertum. godine bilo je mnogo kupljenih »zastupnika vojnika« na mjesto pozvanih. godine htio da zastupa »partiju sopstvenog preživljavanja«. istovremeno. No čak i taj vojni fašizam je još daleko ispod nivoa zakukuljenosti militarističkog cinizma u epohi atomske strate­ gije. Od tog mo­ menta nastaje tendencija totalnog rata u kojem implicitno ili eksplicitno sredstvo rata može postati cjelokupni društveni život — od univerziteta do bolnice. »bolj­ ševika« ete. Da bi se razumjelo kako je njemački fašizam tipa Hitlerovog pokreta zadobio svoj očevidni. komunisti. i. Ove veze su koliko komplikovane toliko i žalosne. On pretpostavlja vi­ soku razinu šizoidnih izvrtanja da bi se. Pri tom kolektivna ši­ zofrenija doseže jedan novi historijski nivo. Hitler spada u fanatične zagovornike malograđanskog heroizma ko­ ji se u trvenju s apsolutno neherojskim. ekspresionisti. Minneapolis 1982. ona je superrod oružja koji čvrsto spaja politička jastva. (prim. spartakisti. i 1919. godine je uz anarhistički spektakl propalo Nje­ mačko carstvo. Svi su izvikivali svoje poglede i predstave: nacionalistička soldateska kao junaci koji čak nisu htjeli da uvide kako je rat odista izgubljen. prev). Na ovom stupnju. Kaže se da je revolucionarnim ratovima devedesetih godina 18. u još zapetljani]e sprege nego dotad dolaze kukavički kinizam i građanski junački cinizam. konačno. U tom šizoidnom društvu individue često odista jedva da još mogu znati kako da slijede svoj sopstveni i pravi interes života i kad će sebe same učiniti sastavnim dijelom jedne defanzivno-destruktivne državne i militaristič­ ke mašinerije. Tjerani željom da sebi obezbijede zaštitu i si­ gurnost oni se skoro neminovno vezuju za političko-militarističke aparate koji poslije kraćeg ili dužeg vremena izazivaju konflikt s rivalima ili barem bivaju uvučeni u konflikt. Ta »nacionalizacija masa» (Mosse /Mose/) označava ne samo ideološki već prije svega najveći raino-povijesini događaj novog doba. praktično do jed­ nog masovnog heroizma koji je mobilisao rod oružja po ime­ nu duša. Nacija postaje otadžbina u oružju. Literatur.postaviti: građansko društvo nastaje ne samo širenjem ka­ pitalističkih oblika trgovine i proizvodnje već. istorijski tačno lokalizovani kvalitet. vijeku pokazuje primjer Njemačke. Peter Sloterdijk. socijalista. cijele nacije se mobilišu u njihovim spoljnopolitičkim ratovima. U jesen 1918.

Situacija u svijetu je danas dovela do permanetnog militarističkog kon­ takta oči u oči između dva kukavički-herojska oklijevala koji se svaki sa svoje s t r a n e kao poludjeli naoružavaju kako bi protivničkoj strani pokazali da će za nju kukavičluk biti jedino smisaono ponašanje — i da ona više nikad neće moći biti ništa drugo do oklijevalo. postala nepotrebna stvarna borba? To je pitanje na koje ne mogu odgovoriti samo vojnici. U ovom sistemu igre je dakle. oružani kukavičluk kojem je na raspola­ ganju jedan na borbu spreman junački aparat. jer je na duže staze i u osnovi potpuno nerealistično. ali je barem isto dobro i oklijevanje. iz šarki je ispao cjelokupni dosa­ dašnji sistem vrednovanja. na vrhuncu milita­ rističke eskalacije. svako je upleten u taj moderni militaristički cinizam — ako mu se izričito i svjesno ne suprotstavlja. na koncu misle samo na jedno. Glavni istorijski dio. Junačenje može biti da je posve dobro. Način na koji dvije ili više velikih sila jedna drugu u izmudrijašenoj interakciji dovode do ludila daje ljudima naše epohe svoj model zbilje. Još uvijek postojeća su­ luda dinamika naoružavanja dokazuje da je na strategijskom i na n a u č n o m planu to još uvijek slučaj u nesmanjenoj mjeri. pa čak i nemi­ novni kukavičluk protivnika. jedan drugog smatrali potencijalnim junacima. U takvoj strukturi je a priori nemo9 Up. ali ne frontalno. Kako da se nepovjerenjem zadojeni — a ipak realistički — subjekti moći oslobode svoje destruk­ tivnosti i svojih projekcija neprijateljstva. Svako polazi od toga da takozvani mir može osigurati samo ravno­ teža progresivnog terora. ne jasno. već samo sekundarno. Mi tek moramo pobjeći u stvarnost iz sistematske paranoje naših svakodnevnih svjetova. — To označava jedan revolucionarno novovrsni kvalitet duela. a pogo­ tovo ne u dobu kad je politika posvuda najavila (prividni) primat nad militarizmom. izgrađuje na kukavičluku druge. A pošto nema nikog ko m a k a r pođs\rjesno u nekom »svijetlom trenutku« 1 1 ovo ne shvata. kao da višak oružja može da neutralise manjak povjerenja. II. a moraće i još dosta dugo. iako je to. Svaka strana mora prihvatiti da protivnik svoju strategiju. kad je interakcija ovih sistema dokazala da se slabost u odnosu na protivnika uvijek iskorištava kao prilika za udarac? Svaki sebe zamišlja kao u suštini defanzivnu snagu i agresivne potencijale p r o ­ jicira na onog drugog. na koncu konca. da je sposobnost za upotrebu oružja kao takva postala najveća prijetnja preživljavanju to se. ovom paranoidnom realizmu. Napetost se. Svijet još živi samo zahvalju­ jući tome ä(to Istok i Zapad jedan ο drugom misle kao ο kukavičkim. raz­ riješila u otvoreno jednako vrednovanje svih temperamenata. Ko god se prilagođava današnjem društvu ona­ kvom kakvo ono jeste prilagođava se. Ovo ubjeđenje je istovremeno re­ alističko i apsolutno paranoidno. Usred militarističko-političkih razmatranja ovdje se na­ zire jedan terapeutski problem koji ima kako političke tako i spiritualne dimenzije. sprega između junaka. oklije­ vala i kukavica dospijeva u jednu skroz naskroz haotičnu faz t r e v l a s t na izgled posvuda dobijaju defanzivni motivi. barem teoretski. »Svijetli trenutak«. kad se od­ biju hvalisanja. s kraja oka. Moderna poli­ tika nas je navikla na to da jedno gigantsko folie a deux /ludilo udvoje/ smatramo pojmom svijesti ο realnosti.čine svako pitanje ο herojstvu. jer odg ovara interakciji paranoidnih sistema. Danas je svakom poznat realistički. jer dosadašnji duelanti su. uviđa. 130 Svaka strana još uvijek fantazira da preživjeti može značiti samo: moći se braniti. do­ duše. realističko. u pravilu. naime kako da još neko vrijeme nastanjuju ovu planetu. Ali to nije tačno. paranoidno. Onaj ko se suprotstavlja danas mora. Mjesto j u n a k a ostaje nezauzeto. nejasno. Da li je time. više od svakog drugog. po­ grešno upotrebljava. a kukavičluk je možda još bolji. svrhe i ideje za uzajamno uvlačenje u vojnu. realistično biti nepovjerljiv sve do stalne sprem­ nosti na opasnost. Pojam stvarnosti se. Pobjednika svijet više neće vidjeti. ali to nepovjerenje. dobro naoružanim Švejkovima koji. istovremeno. Ali otkad je taj militaristički proces u globalu došao na ovo dno herojsko-kukavičkog oklijevanja. istina. vođen vjerovatno dobrim namjerama (»Predika na brdu«). ne uz sagledavanje posljedica. trpiti da ga difami­ raju kao nekog ko je. hegemonijalnu i uništavajuću konkurenciju. 131 . oklijevačke i kukavičke motive dru­ ge strane. vrši pri­ tisak u pravcu permanentnog naoružavanja. u krajnjoj liniji. Ono staro negativno je postalo pozitivno isto kao što je staro po­ zitivno postalo negativno. pogl. pribjegao bijegu iz stvarnosti. Opasnost raste dokle god politički sistemi proizvode sred­ stva. Svaka atomska supersila u svoju strategijsku računicu otvo­ reno uračunava junačke.

1933. doduše. od gole nadmoći u snazi do suverene slave. Ernst Toller.*) Testament aristokrate. već ga je u medijumu baštine ekspandirao duboko u vrijeme. je dois beaucoup. Pri tom je grandioznost postajala političko-psihički stil.guče smanjenje napetosti. popuštanje u osjećaju nepokolebivosti. je donne le raste aux pauvres. Zahvaljujući njima slomiće se naše stra­ tegijske subjektivnosti i naši defanzivni identiteti. Svojom slavom kneževi su omeđavali svoje simboličke vladavine. ne ide u nužnik. Ranim monarhijama ne možemo prigovoriti da su bile plašljive u svom javnom samoprikazivanju. dakle. U monarhijama je djelovala funk­ cionalno smisaona megalomanija — tj. međutim. Za 133 Je n'ai rien. mo­ gu se uporediti s onim što su u militarističkoj zbilji bili he* Nemam ništa. Svuda gdje su se etablirale vladavina plemstva. Prvi kraljevi. faraoni. Sve što je ostalo poklanjam siromasima. britanski premijer 1936. postajalo zahvaljući junačkoj snazi. kralj se. zahvaljujući tome što je iz drske ropske pozicije izazivana vrhovna vlast p u n a sjaja. Oko mnogih sila i vladalaca se obrazuje jedan oreol koji svoju energiju emituje hiljadama godina. jer to bi bilo nešto sasvim novo.izazove i koji je za njima razvijao sebe samog (up. U starom vijeku su mnoge kra­ ljevske kuće i imperatori svoja porodična stabla jednostavno protezali unazad do bogova. Ide li car u nušnik? To pitanje me veoma zaokuplja i ja trčim k majci. kaže majka. slabost u svijesti ο snazi. a samo zahvaljujući ovoj slavi — medij um medija — mi do danas znamo ο postojanju m n o ­ gih carstava i ο imenima njihovih vladara. cezari i vladari osiguravali su svoju svijest ο sebi jednom harizmatičkom simbolikom. pripremljena i scenografija u ko­ joj može da se pokrene proces cinizma vlasti — i ovdje. započi­ njao je u vladarskim porodicama intenzivni trening arogan­ cije. On. dugujem mnogo. monarhija i državnost. s druge po »milosti božjoj«. Pod uslovima tog bezumlja omra­ ze ostaje »realistički« da se bude napet i na borbu spre­ man. 132 . odozdo. Subjekti tog prvog političkog kinizma su zato narodi koji su dovedeni u rop­ stvo ili kojima je ono prijetilo. Što se dublje vraćamo u prošlost to više se slike junaka i kraljeva međusobno približavaju — sve dok se ne stope u ideju junačke monarhije. države i kraljevske vlasti. S pojavom takvih političko-simboličkih visinskih pozicija je istovremeno. 2. Sve zavisi od njegovog rasta. Samo tako se kod moćnika mogla duševno učvrstiti svi­ jest da su oni na vrhu. James Baldwin. — Uz rat i uz pripreme za rat idu: vješti postu­ pci diplomatije. Državni cinizam i cinizam vrhovne vlasti roji. Provodio se skok od moći do suvereniteta. Taj sićušni teren samoograničenja je zasad jedini mostobran u m a u procesu mi­ litarističkog cinizma. Ali još će biti teže naučiti ga da se ne bori. Aleksandar Veliki svoje ime nije pronio samo do Indije. koji su. bili potla­ čeni. s jedne strane. postao je kao borac koji je prihvatio . Ulažući mnogo truda protivnici moraju da obrađuju jedan mali teren na kojem biva moguće tako nešto kao samoograničenje •— tj. despoti. Čovjeka je bilo teško naučiti da se bori i sve što je on do danas po­ stao. Buduća vojna istorija će biti pisana na jednom sasvim novom frontu: tamo gdje se vodi borba da do borbe ne dođe. Toynbeeov /Tojnbi/ pojam challenge). od-gore-osvijetijeno jednom kosmičkom legitimacijom. dopust za istinu i naknadna žetva za cinizam. naravno. isključenje moralnih pojmova. od dole-zasluženo-trijumfima. Niko ne smije da se pokaže slabim kako ne bi kod dru­ gog provocirao snagu. Mladost u Njemačkoj (Eine Jugend in Deutschland). grandioznost kao stru­ k t u r n i faktor vlasti. Utoliko do danas nije sasvim prestalo to zračenje starovjekovnih kraljevskih arogancija. — Ti ćeš za­ vršiti u zatvoru. Odlučujući će biti oni udarci koji nisu naneseni. Uz junački ascenzus — uspon u monarhiju zahvaljujući herojskim dostignućima — morao je u starim tradicijama da ide i božanski descenzus kao sila­ zak i kao porijeklo s neba. Subjekti političke zbilje. ali nisu bili sasvim razoreni u svojoj samosvijesti.

čime započinje epoha dijaspora vodi do promjene vodeće slike kod ovog malog za oružje sposobnog naroda.njih je prirodno da arogantne poze premoći posmatraju bez strahopoštovanja i da se pri tom sjećaju pustošenja i ubija­ nja koje je počinio pobjednik još prije nego što je postao tako silan. a pogotovo ne arogantni. U početku je hrišćanstvo bilo velika škola otpora. Zato Jevreji u izvjesnom smislu mogu da važe kao pronalazači »političkog identiteta«. Na ovu kraljevsku figuru Eulenspiegela i 134 junaka narod je u trenucima opasnosti mogao da usmjeri svo­ je političko Ja. Pigs. Taj politički kinizam Jevreja nosilo je istovremeno iro­ nično i melanholično znanje da sve prolazi. i da je trajan jedino pakt izabranog naroda s njegovim bogom. tvrdio da je od roda Davidovog. Pronalazač prvotnog političkog kinizma je jevrejski narod. Od rimskog osvajanja Palestine pa sve do konačnog sloma ustanka Bar-Kohba 134. 135 . »drzak«. kiničkim odricanjem i sna­ gom patnje umjela da hiljadama godina brani svoju opstoj­ nost. iz­ n u t r a nepobjediva i nezbunjiva.. odlu­ čan. nasilni i amoralni rimski carevi-bogovi čiji su religioznopolitički manevri bili veoma pro­ vidni. to je vjera koja je. Jevrejski narod je prvi otkrio moć slabosti. njegovo dostojanstvo. hrišćanstvo je jevrejsku re­ sistance protiv rimske imperije nastavljalo na drugoj razini. istovremeno Eulenspiegel /Ojlenšpigel/ i Svejk među narodima. kao i Isus. lu njegovu slobodu. isto čeka i vas. hrabrosti i utjelovljene vjere: da je ono onda bilo to što je danas u Evropi ne bi ono doživilo ni pedeset godina. borben i sposoban da trpi. Do danas u jevrejskom vicu živi nešto od one prakiničke jedrine potčinjeno-suverene svijesti — refleksivni bljesak melanholičnog saz­ nanja koje se lukavo. u očima pobjednika se pojavljuje tri hiljade godina stara ironija: Kako nefer. The Secret o£ the Prince of Peace). Cows. dok je on ulazio u drugu gorku polovinu svoje povijesti — kad je njegova slika vodilja mogla biti više vječita lutalica nego David —. U gledanju roba već imamo onu redukciju kra­ ljevskog prava na puku silu i majesteta na brutalnost. e. 133 i dalje. Tako jevrejsko posmatranje povijesti sadrži jednu političku 10 Vidi i: Marvin Harris. godine n. 2 1978. od nje je u toku hiljadugodišnjih militarističkih konflikata — uvijek u poziciji slabijeg — zavisilo njegovo preživljavanje. Tom ranom hrišćanstvu je pri tom vjerovatno pomogle to što je od Jevreja naslijedilo onaj historizirajući kinizam koji je svim nosiocima vlasti i slave i imperijalne drskosti umio da kaže: vidjeli smo već tuce takvih vaše sorte koji su propali. protjeriva­ nje poslije 134. Biti hrišćanin ne­ kad je značilo ne dozvoliti da n a m imponuje nikakva sila svi­ jeta. povesti ga u njegovu domovinu. (Messiachs. popuštajući pritisku i uz prisebnost duha dovodi u položaj p r e m a vlastima i onome što se od njega traži. The Riddels of Culture. Od njega potiče alternativna slika junaka — oiovječeno junaštvo slabijeg koji se potvrđuje u otporu p r e ­ moći. S Isusom i obrazovanjem hrišćanske religije davidska t r a ­ dicija se nastavlja u novim dimenzijama. On je. godine mesijanizam mora da je bio prava epidemija na jevrejskom tlu. Veliki prelom u povijesti Jevreja. J e r s tajnom sa­ moodržanja u glavi čovjek reskira da kao vječna lutalica bude osuđen na to da ne može ni da živi ni da u m r e . New York 1974. Od jevrejstva svijet nasljeđuje ideju resistance. U doba rimskog carstva hrišćani su bili jezgro unutarnje resistance. Tokom najvećeg dijela svoje povijesti Jevreji su bili prinuđeni da vode život koji je bio preživljavanje u defanzivi. str. Potomci Adamovi su prvi narod koji je jeo sa stabla politič­ kog saznanja —* i to kao da je prokletstvo. a kosti ranijih despota već odavno glođu hijene i sve­ moćno vrijeme koje sluša samo našeg boga. ili je bio. P r v a polovina jevrejske povijesti je u znaku Davida koji se suprotstavio Golijatu i u povijest ušao kao prvi reprezentant jednog »realističkog« kraljevstva bez pretjerane glorije. Wars and Witches. i despoti je i tlačitelj. Ako je izraelski patuljak još jednom potukao mo­ dernog Golijata. Harizmatični buntovnik Simon Bar Koseba (Bar Kohba: sin zvijezda) za sebe je. Davide! (Kishon /Kišon/). P r e m a prikazu Flavija Josipa (Jevrejski r a t ) Isus nije bio ništa drugo do jedan od mnogobrojnih mesijan­ skih kulučara i religioznih geriljerosa koji su najavili svoj otpor rimskoj vladavini. On je u »našoj« civilizaciji dao do danas najmoćniji obra­ zac otpora nasilnoj prevlasti. Dok je jevrejski na­ rod bio tučen i rasut. strpljenja i uzdisanja. Ona j e · u jevrejskom narodu bila živa kao mesijanska tradicija koja je s puno nade očekivala obećanog kralja-spasitelja iz kuće Davidove koji će taj nesrećni narod privesti sebi iz svih me­ teža.

Veliki prelom u povijesti Jevreja. Tako jevrejsko posmatranje povijesti sadrži j e d n u političku 10 Vidi i: Marvin Harris. P r e m a prikazu Flavija Josipa (Jevrejski r a t ) 1 0 Isus nije bio ništa drugo do jedan od mnogobrojnih mesijan­ skih kulucJara i religioznih geriljerosa koji su najavili svoj otpor rimskoj vladavini. The Secret of the Prince of Peace). J e r s tajnom sa­ moodržanja u glavi čovjek reskira da kao vječna lutalica bude osuđen na to da ne može ni da živi ni da umre. tvrdio da je od roda Davidovog. Pigs. Cows. The Riddels of Culture. a pogotovo ne arogantni. Pronalazač prvotnog političkog kinizma je jevrejski narod. e. str. Biti hrišćanin n e ­ kad je značilo ne dozvoliti da n a m imponuje nikakva sila svi­ jeta. i despoti je i tlačitelj. protjeriva­ nje poslije 134. Potomci Adamovi su prvi narod koji je jeo sa stabla politič­ kog saznanja •— i to kao da je prokletstvo. iz­ n u t r a nepobjediva i nezbunjiva. odlu­ čan. kiničkim odricanjem i sna­ gom patnje um jela da hiljadama godina b r a n i svoju opstoj­ nost. 2 1978. 135 . (Messiachs.ideju resistance. New York 1974. Dok je jevrejski n a ­ rod bio tučen i rasut. U početku je hrišćanstvo bilo velika škola otpora. strpljenja i uzdisanja. hrišćanstvo je jevrejsku r e ­ sistance protiv rimske imperije nastavljalo na drugoj razini. On je. isto čeka i vas. njegovo dostojanstvo. popuštajući pritisku i uz prisebnost duha dovodi u položaj p r e m a vlastima i onome šio se od njega traži. čime započinje epoha dijaspora vodi do promjene vodeće slike kod ovog malog za oružje sposobnog naroda. Taj politički kinizam Jevreja nosilo je istovremeno iro­ nično i melanholično znanje da sve prolazi. Od njega potiče alternativna slika junaka — očovjeeeno junaštvo slabijeg koji se potvrđuje u otporu p r e ­ moći· Od jevrejstva svijet nasljeđuje . a kosti ranijih despota već odavno glođu hijene i sve­ moćno vrijeme koje sluša samo našeg boga. Zato Jevreji u izvjesnom smislu mogu da važe kao pronalazači »političkog identiteta«. S Isusom i obrazovanjem hrišćanske religije davidska t r a ­ dicija se nastavlja u novim dimenzijama. O n a 4a u jevrejskom narodu bila živa kao mesijanska tradicija koja je s puno nade očekivala obećanog kralja-spasitelja iz kuće Davidove koji će taj nesrećni narod privesti sebi iz svih m e ­ teža. Harizmatični buntovnik Simon Bar Koseba (Bar K o h b a : sin zvijezda) za sebe je.. nasilni i amoralni rimski carevi-bogovi čiji su religioznopolitički manevri bili veoma p r o ­ vidni. i da je trajan jedino pakt izabranog naroda s njegovim bogom. borben i sposoban da trpi. godine n. Do danas u jevrejskom vicu živi nešto od one prakiničke jedrine potčinjeno-suverene svijesti — refleksivni bljesak melanholičnog saz­ nanja koje se lukavo. to je vjera koja je. U gledanju roba već imamo onu redukciju kra­ ljevskog prava na puku silu i majesteta na brutalnost. kao i Isus. Na ovu kraljevsku figuru Eulenspiegela i 134 junaka narod je u trenucima opasnosti mogao da usmjeri svo­ je političko Ja. Tokom najvećeg dijela svoje povijesti Jevreji su bili p r i n u đ e n i da vode život koji je bio preživljavanje u defanzivi. Ako je izraelski patuljak još jednom potukao mo­ dernog Goli jata. dok je on ulazio u drugu gorku polovinu svoje povijesti — 'kad je njegova slika vodilja mogla biti više vječita lutalica nego David —. Davide! (Kishon /Kišon/). od nje je u toku hiljadugodišnjih militarističkih konflikata — uvijek u poziciji slabijeg — zavisilo njegovo preživljavanje. povesti ga u njegovu domovinu. Jevrejski narod je prvi otkrio moć slabosti. u očima pobjednika se pojavljuje tri hiljade godina stara ironija: Kako nefer. On je u »našoj« civilizaciji dao do danas najmoćniji obra­ zac otpora nasilnoj prevlasti. ili je bio. godine mesijanizam mora da je bio prava epidemija na jevrejskom tlu. Prva polovina jevrejske povijesti je u znaku Davida koji se suprotstavio Golijatu i u povijest ušao kao prvi reprezentant jednog »realističkog« kraljevstva bez pretjerane glorije. njegovu slobodu. hrabrosti i utjelovljene vjere: da je ono onda bilo to što je danas u Evropi ne bi ono doživilo ni pedeset godina. Tom r a n o m hrišćanstvu je pri tom vjerovatno pomogle to što je od Jevreja naslijedilo onaj historizirajući kinizam koji je svim nosiocima vlasti i slave i imperijalne drskosti umio da kaže: vidjeli smo već tuce takvih vaše sorte koji su propali. Od rimskog osvajanja Palestine pa sve do konačnog sloma ustanka Bar-Kohba 134. »drzak«. Wars and Witches.njih je prirodno da arogantne poze premoći posmatraju bez strahopoštovanja i da se pri tom sjećaju pustošenja i ubija­ nja koje je počinio pobjednik još prije nego što je postao tako silan. U doba rimskog carstva hrišćani su bili jezgro u n u t a r n j e resistance. 133 i dalje. istovremeno Eulenspiegel /Ojlenšpigel/ i Švejk medu narodima.

Stvarnost Zagreb. nasilja i »mikropolitike« u našem vremenu od­ mah uz fenomen disciplinarnih nasilja stavio nasilja kazne. tj. Ta dubiozna pravednost vlasti se ogleda u velikom sarkazmu Anatola Francea /Anatol F r a n s / : U svojoj uzvišenoj težnji za jednakošću zakon i prosjacima i milionerima na isti način za­ branjuje da spavaju ispod mostova. 1 1 ona se diči svojom socijalnom nastrojenošću kad daje umirujueu milostinju. Paris 1975. tamo neposredno iskustvo roba ο silničkoj osnovi moći i fasadnosti blještavila. ahilova p e t a legalnosti nasilja. Praroditeljski grijeh politike. 476. La trahison des ctercs. njihovu nasilničku osnovu i svoj stav prema tome. tako se i subverzivna svijest roba održava na životu zahva­ ljujući tome što tako dobro nauči robovski jezik (priznavanja. — Od Jevreja r a n i hrišćani nasljeđuju znanje ο tome kako izgleda u srcima tlačitelja. No ovdje više nego što je uobičajeno moramo riječi upoređivatr sa zbiljom.*) Fantaziju militarističkih despota ο njihovoj neranjivosti jevrejski kiničar slijedi do u samu srž. krvavo nasilni i ucjenjivački početak vladalaca može se prevazići i može naići na široku saglasnost samo legitimacijom u navedenom smislu. . U 10. začetnik najpro­ dornijih analiza vlasti. U toj napetosti između vrhovnih vlasti i potlačenih po­ kazuju se. a ono nastupa kad se salonu pravo vrhovnih vlasti. pucanjem na ljude bez odbrane. str. doduše. saviti j e r je to pametnije. da je uvela pravdu i da je zaštitu onog najlomnijeg života učinila svojim prvim zadatkom. stoga. to je sinonim sa: napadima — konjice. Onoliko koliko se ta vrhunska vlast legitimise dobrim provođenjem ona prevazilazi svoj početni nasilni k a r a k t e r i može da se vrati u rela* Up. Jevrejskoj svijesti je njezino istorijsko znanje postalo priča ο propasti drugih i ο sopstvenom čudotvornom preživljavanju. 6 U srcu veli: Neću posrnuti! Ni u kojem koljenu neću biti nesretan . službi životu i svom« opstanku. uzapćenja. od tada despoti moraju da žive s ovom m u k o m . P r i m a r n a »teo­ retska« kiničko-einička svijest (i cinička zato što je u svezi s moćnijim principom. 1 2 Svako ko posmatra vlasti kad kažnja­ vaju saznaće istovremeno ponešto ο njihovoj i ο svojoj suštini. Kao što kukavica mora da se skriva u masi oklijevala. legalnog privida i glorifikacije). dakle. smaknuća. u zamke ga hvata koje mu postavi. nadzora. prije svega dvije pozicije: ovdje »gospodska« moć sa svojom blještavom fasadom. Između ove dvije pozicije vrhovna vlast svojim političko-pravnim pos­ tupcima stvara jednu sredinu iz koje ona izvlači svoju legiti­ maciju. Leđa koja su brojala udarce će se. psalmu se jevrejska svijest unosi u unutarnjost zle sile i prisluškuje njezin uobraženi razgovor sa samom sobom: 2 Obijesni bezbožnik jadnika goni. . pravda i zaštita slabih svete riječi politike. kaže da uspostavlja red kad guši nemire. 12 Nije slučajno Michel Foucault (Mišel Fuko). Jezik vlasti po pravilu zamjenjuje izraze. tamo ona počinje da prevazilazi svoju sopstvenu nasilnu osnovu i da za eebe zaslužuje jedan viši legitimitet. Tamo gdje se vrhovna vlast realno legitimise ona sebe samu podvrgava jednom višem i opštijem interesu. Stari i Novi zavjet. ubijenim ženama i djecom. zna­ nje ο hibrisu puke sile. na površinu opet neskriveno dolazi nasilnička osnova vrhovnih vlasti. 44: »Tout le monde sent le tragique de cette information: 'L'ordre est retabli. U legalizovanom obliku do ovoga hronično dolazi kad se sprovodi krivično pravo. Biblija. U toj sredini — pravni i državni postupci — mogu se susresti vladalačka svijest i svijest roba. od­ godu rata ona naziva mirom. On neće biti među onima koji mole nasilnika. Julien Benda. ali u njihovom savijanju će biti ironije koja u bijes tjera onog ko žudi za veličinom. 3 Bezbožnik se pohlepom hvali. str. Na sopstvenoj batinanoj i paljenoj koži jevrejsko-kinička svijest osjeća nasilno biće glorije i suvereniteta. a govori ο pravdi kad provodi zakone. 1968. ovdje s istorijskom istinom i »bo­ gom«) je historijska: da se tolika i toliko m o ć n i h i grandioznih carstava raspalo u prah i pepeo.minu: ono otkriva prolaznost carstava drugih. 137 11 .. . Tako funkcioniše ta psihopolitička dinamika »jevrejskog pita­ nja«.' »Održavati red. Tamo gdje neka vrhovna vlast s pravom ο sebi može reći da je uspostavila mir. Tamo on onda kazuje svoje Ne. da se ironični tonovi ne opaUp. Ako ova izostane. Zato su mir. Kažnjavanje je. uvijek će posto­ jati jedna grupa koja ne učestvuje u obožavanju moćnika. 136 tivnu nevinost — naime da u svijetu nužnosti izvodi umjetnost mogućeg.

svjesno kalkuliše kao posljednju moguću cijenu slobode. Time se kiničkom impulsu p r o tusdle suprotstavlja cinizam vrhovne vlasti. Ovaj već započi­ nje kao dvostruko mišljenje. Schlegel I. U svojim Fragmentima u · Atheneumu /Atheneumfragmente/ on je 1798. Snaga utje­ lovljenja ranohrišćanske religije bila je tako jaka da je ona na kraju na svoju s t r a n u privukla najveće sklopove vlasti sta­ rog svijeta. već i ο ekonomskom. svaki politički sjaj . : onda hrišćanstvo odista ne bi bilo ništa drugo do univerzalni cinizam. carstvu božjem (civitas /.. dikalno otjelovljenog hrišćanstva. Spoznaja da moć ne može biti pobožna nije nešto što se onima na vlasti pojav­ ljuje u noćnim morama. naredne kardinalne i sekundarne cinizme). und Fr. Tako nastaje ono fatalno realističko učenje ο dva carstva (de duahus civitatibus). Eine Zeitschrift von A. Time su opisani dualizmi iz kojih nije definitivno mogla da ispliva ni povijest evropskih država ni državna misao. To hrišćansko dvostruko miš­ ljenje svoj prvi v r h u n a c dostiže u augustinskoj filozofiji po­ vijesti koja. ironički samosvjesnom patriciju u doba carstva na. To uostalom (zasad!) nije tema kojoj bi bila potrebna psihologija nesvjesnog. namjeravajući da ga na taj način ukroti. koja F. vijeku su drža­ va i crkva u međusobno konfliktnim odnosima — kao kompa­ njoni i kao kontrahcnti. Pošto ovi nisu donijeli uspjeh i pošto je snaga otjelovljena nove vjere usljed pritiska još porasla. W..'/ dei) i carstvu zemaljskog (civitas terrena). Rimljanin Petronije je — ako ga tradicija tačno portretira — bio genije servilne ironije. da se bezuslovno prezire svaka ekonomska vrijednost i svaki politički sjaj. koje je tokom vijekova izraslo u najveću provokaciju cezara. 1969. Počev od Konstantina povijest država Evrope je u suštini povijest kristijaniziranog državnog cinizma koji nakon ove epohalne promjene strana. 138 Istinitost ove teze se pokazuje u načinu na koji je blje­ štavi Rim prihvatao i reflektirao taj kiničko-hrišćanski izazov. 102. kao šizoidna ideologija vladalaca nije prestao da ovladava političkom mišlju i da je muči. očajnički realistička. moći : lišene ali ponosne rimske patricije povezuje s hrišćanstvom . Svoje korijene ona je imala u svijesti ο slobodi koja nastaje kad prestane naivno poštovanje moći. Hamburg. To je smi­ sao Konstantinovog okreta. .žaju odmah. U bliskoj borbi s aro­ gancijom jednog Nerona on je do vrhunca dotjerao vještinu".e smisaono otj elovljavaju u postojanju katoličke crkve i Imperium Romanum. . godine zapisao: »Ako se bit cinizma sastoji u tome. Istina. a da se smjelo utvrđuju prava samostalne proizvoljnosti: onda hrišćan­ stvo odista ne bi bilo ništa drugo do univerzalni cinizam. . ona se pojavljuje i u njihovim sva­ kodnevnim kalkulacij ama. prelamanje kiničkog impulsa u pravcu cinizma. S njim počinje kristijanizacija vlasti — a time. strukturalno gledajući. religioznom i znanstvenom cinizmu {up. u sredini ili dolje.-« Atheneum. On „. Ova rečenica u potpunosti glasi: »Ako se bit cinizma sastoji u tome da se prirodi daje prednost pred umjetnošću. Ovo savoir mourir /umijeće da se u m r e / koje sopstvenu smrt. Friedrich Schlegel / F r i d r i h Siegel/ je prvi od modernih mislilaca jasno uvidio taj kiničko-cinički kvalitet ra. sučeljena s trulim monstru­ mom kristijanizirali e rimske imeperije. kako to dokazuju valovi progona hrišćana koji su trajali nekoliko vijekova. Taj hiljadugodišnji klinč između 139 . Zemaljska crkvena organizacija kao dio božanskih sfera vlada dole na zemlji. S njim se uzdigla svijest ο egzistencijalnom suverenitetu koji je još više nego stoička etika neutralisao pitanje da li je neko društveno gore.je Njegovoj milosti u tako slatkim komplimentima umio da servira svoje otrovno poštovanje da moćnik nije mogao propustiti da ga proguta. tom. vrlini pred ljepotom i naukom: da se bez obzira na slova kojih se strogo drži stoičar pažnja poklanja samo duhu.« ι : ! 13 Schlegelova rečenica sadrži i začetak teorije ο ne samo poli­ tičkom. . Te ovdje pomenute po­ djele odvijaju se na površini svijesti.. po­ slije trovjekovnih trvenja je došlo do svjetskopovijesnog ob­ r t a : imperijalna moć je pala na koljena pred kinizmom hriš­ ćanstva. ne vidi nikakav drugi izlaz nego da taj rascjep zbilje (a implicitno i morala) posvu­ da uzdigne u program. već je to otpočetka ograničena vjera. U njegovom znaku su r o ­ bovi hrabrije mogli očekivati smrt nego gospodari. da . koncu nije preostao nikakav drugi izlaz sem da svjesno u m r e . . Nema nikakvog nesvj esnog koni likta između ideala vjere ovdje i morala vlasti tamo. Još u 20. spolja nasilna' vlast: to je postalo kiničko jezgro hrišćanskog stava p r e m a vrhovnoj vlasti. Odluka da se nikad ne respektuje neka puka svjetovna. bezuslovno prezi­ re . Rimskoj državi u početku nije preostajalo ništa drugo nego da brutalnom silom guši to samosvjesno svjetlo koje ju je iriti­ ralo. da laska na jedan uništavajući način. str. odabrao i preradio Gurt Grützmacher.

a kasnije i u kontemplativnom i as­ ketskim valovima kasnog srednjeg vijeka. Otoni i Salieri su taj posao političkog vladanja uz pomoć crkvenih ljudi toliko razvili da su u njihovo doba biskupije postale nosioci politike Njemačkog carstva (up. samo s manjim sredstvima — to možemo shvatiti kao nazna­ ku onoga što se moglo očekivati od kristijaniziranih kraljeva.. još u predznaku hrišćanske vla­ davine. To što se Choldwig lično. Po svojoj u n u ­ tarnjoj i spoljnoj strukturi ona je otkako postoji osuđena na dvoličnost i na cijepanje istine. i 1270. dakle na osnovu izgradnje religiozne politike. Ova tendencija je. u pokušajima mnogih hri­ šćanskih monarha da napetosti između svjetovne »službe« i hrišćanskog učenja premoste u jednom vladalačkom h u m a ­ nizmu — pri čemu se nećemo upuštati u to koliko je ovo moglo poći za rukom. Osnovni problem hrišćanskih vladara je postalo kako da žive s tom pukotinom u glavi. Samo zahvaljujući ovome se može shvatiti onih sedam velikih evropskih krstaških pohoda. vlasti najželjnijom i najprepredenijom figurom u povijesti rane Evrope — sigurno supstancije jednog Džingis kana ili Timura Lenga. im­ perijalnu programatiku kasnog srednjeg vijeka. biskupskih i manastirskih (opatije. r i t m a koji je proizveo najkrvaviju. Prikazane na­ petosti u njihovom razvoju ilustrovaćemo ovdje s par riječi. u suštini. kad su hrišćanske opštine počele da se polarizuju na religiozne elite — svece. drugo. e. hrišćanski i germaski preoblikovanu ideju Carstva i cara. priorati) osnovnih vlasti. u velikim pokretima redova zapadnih mo­ n a h a koji su počev od Benedikta iz Nursije propovijedali sintezu motiva i rada. godine n. mučenike. bacanja. na osnovu p r i n u d n e i površne kristijanizacije širokih narodnih masa. u pokreti­ ma jeretika koji su neprekidno zahtijevali otjelovljenje hri­ šćanske zapovijesti ο ljubavi i često postajali mučenici »hri­ šćanskih« progona hrišćana. U ovom udvo­ stručenju se krije nešto od onog tajnovitog ritma zapadno­ evropske povijesti. drugo. Šizoidni razvitak hrišćanstva se. Kiničko-cinička logika sukoba spada u sile ili »zakone« koji taj burni proces povijesti evropskih država. Tako će doći i do razvitka dvostrukog prava (crkveno pravo. započela još u vriieme progona. istina. na osnovu preobražaja religije od načina života opština u metafizičku gala predstavu vladajućih. Zato se i samo Hristovo učenje u krajnjoj konsekvenciji moralo rascijepiti. Već je Karlo Veliki uz pomoć hriš­ ćanstva cinički-brutalno sprovodio svoju franačko-imperijalističku religioznu politiku. naime. n a j pocjepaniju. za rascijepljene i nerascijep140 ljene hrišćane.države i crkve n a m daje slikovnicu svih stavova. klasa i kultura do­ vode do njegove besprimjerne eklatanciie. Ono što se između 1096. a istovremeno najkreativniju i »najbržu« povijest koja se ikad za tako relativno kratko vrijeme sprovodila na jednom tako malom kontinentu. sveštenike — i na »obične« hrišćane. opire pukoj vladavini i nastoji da živi suprotno rascijepljenosti: prvo. treće. do dvo­ struke kulture (duhovna — svjetovna) pa čak i do dvostruke politike (crkvena politika. treće. kad je Remigiju iz Reimsa uspjelo da pokrsti franačkog merovinškog vladara Choldwiga /Klodvig/ (Clovisa). Ovdje se nećemo upuštati u istoriografiju. uzgred rečeno. državno pravo). Kristijanizirana država se čaK ni na površini ne može organizovati kao jedinstvena pojava (ne uzimajući u obzir vizantijsko hrišćanstvo). u učenju za »poluhrišćane« i za »cjelovite«. na osnovu uspostavljanja duhovnih vlada u obliku papskih. Kao što se zna rimska biskupija s njezinim provincijalnim depandansama su jedina paradržavna struktura koja je p r e ­ živjela propast zapadnorimske imperije. zbog čega se francuska crkva još i danas s ponosom naziva fille ainee de l'eglise (najstarijom ćerkom crkve). zbog čega ga s pravom nazivaju ocem Zapada. Trostruko se prenzentira i kiničko jezgro hrišćanstva koje se. te duel oko vlasti između monarhije i papstva). godine događalo pod pojmom »Croisade« predstavlja pokušaj kristijaniziranih feudalnih vladavina da vladarski ci­ nizam svoje sopstvene svijesti koji im je postao neizdrživ iskale prema spolja. Tu quasi od samog početka sve postoji »duplo« — ogroman potencijal antiteza zrelih za egzekuciju. zahvata. Oko 500. hrišćan­ stvo je osvojilo nove sjevernoevropske grupe moći. može objasniti na osnovu tri velika kretanja: prvo. državna politika). utjelovljenih sila refleksije i naoružanih ubjeđenja. borbama najbogatiju. Nekoliko vijekova kristijanizacije dopri­ nijelo je tome da su religiozne zapovijesti u vladajućim mi141 . hvatanja i ukrštenja koja su uopšte moguća između dva sudbinom vezana rvača. smatra najbestijalnijom.

**
litarističko-aristokratskim slojevima obrazovale masu p o u n u tarnjenja, što je do usijanja dovelo protivurječnost između hrišćanske zapovijesti ο ljubavi i feudalne etike ratnika. Neizdrživost te protivurječnosti — koja je sada postala p o u n u tarnjena — objašnjava onu nasilnost kojom su evropske energije nekoliko stotina godina uvirale u patološku ideju krstaških pohoda. Krstaški pohodi — proklamovani kao sveti ratovi — bili su socijalnopsihološke eksplozije protofašističkog kvaliteta. Oni su kanalisali one energije koje su se na­ kupile u konfliktu između dvije etike što su se uzajamno ukidale kako u pojedinačnoj tako i u kolektivnoj duši. Su­ protnost između religije ljubavi i etike junaka, suprotnost koja nije bila za život sposobna, sveti ratovi su pretvorili u jedan za životsposoban uslik: bog to želi. U ovoj fikciji su se praznile ogromne napetosti — na čuđenje svijeta poslije njih koji u neizrecivim m u k a m a i b r a v u r a m a krstaških po­ hoda ne može da otkrije ni militaristički, ni ekonomski, ni religiozni um. Ideja krstaških pohoda (pored progona vješti­ ca, antisematizma i fašizma) daje valjda najjači primjer za to kako se privatno ludilo zamjenjuje jednim oficijelno p r o klamovanim kolektivnim ludilom bezbrojnih pojedinaca u kojima je na djelu konflikt između religije ljubavi i milita­ rizma. Od godine 1096. sveti rat u zapadnim civilizacijama djeluje kao ventil za napetosti; pod pritiskom sopstvenih unutarnjih protivurječnosti i ludosti ljudi su sebi pronalazili spoljnje, đavolske neprijatelje i protiv njih vodili najsvetije ratove. Psihogram hrišćanskih civilizacija nosi u sebi ovaj -— protofašistički — rizik; zato u kriznim vremenima, kad se oštrije osjeća ta nesposobnost za život suprotnih etičkih programa, redovno dolazi do t r e n u t k a kad taj pritisak eks­ plodira p r e m a vani. To što su u Rajnskoj oblasti u isto vri­ jeme sa krstaškim pohodima počeli progoni Jevreja samo podvlači veze između različitih kulturnopatoloških fenome­ na. Jevreji, jeretici, vještice, antihristi, crveni — svi oni su žrtve jednog primarno unutarnjeg obrazovanja fronta, što se pojavljuje u toku visokošizoidnih perioda pritisaka u kojima »ukupnodruštveni iracionalitet« k o n t r a r n i h etika traži sebi odušak. Pored toga što je kanalisanjem vladalačkog cinizma u krstaškim pohodima pronašao jedan izlaz iz napetosti srednji vijek je ukazao i na još jedan izlaz: on je sebi izgradio jednu polusekularizovanu dvorsku sferu u kojoj se čistije savjesti moglo služiti etosu aristokrata i militarista. Rana epika kralja A r t u r a je živjela od poletnosti ovog otkrića; riterski romani kao chansons de geste /herojski epovi/ prilično jasno su davali prednost junačkom etosu nad hrišćanskim. Riterstvo se ovdje unekoliko oslobađalo »okova« hrišćanske zapovijesti ο ljubavi i miru tako što se podavalo jednom samosvojnom svjetovnom nadosjećanju podobnosti za oružje, dvorskog sla­ vljeničkog raspoloženja i prefinjene erotike, ne obizarući še­ sto ο tome govore popovi; kultura t u r n i r a ; slavlja; lov; žde­ ranja; ljubav. Još i u 19. vijeku je aristokratski hedonizam služio kao štit svjetovne radosti životom pred mazohističkom aurom hrišćanskih klostera. Najžešćim momkom se tada sma­ trao onaj ko je pobio najviše protivnika i osvojio najljepšu ženu. Još i Nietsche je za svoju antihrišćansku pohvalnu pjesmu »plavoj beštiji« i prirodnim snagama u vidu imao takve lakomislene aristokrate-snagatore, kasnije condottiere — onaj tip čovjeka koji uzima ono što mu se sviđa i koji može da bude »gospodski« bezobziran. Ta dvorska neoheroika je, međutim, samo prividno dovodila do emancipacije od hrišćanske etike. Na jedan sublimiran način i Arturovi vi­ tezovi su, naravno, hrišćanski vitezovi; to je sasvim jasno kod Parsifala. U mitosu ο vitezu koji traži posudu s Hristovom krvlju kristijaniziranje vojnika se dovodi u metaforičke i alegoričke sfere i konačno derelizuje u čistoj mistrici ritera koja borbu usisava u spiritualne dimenzije. U doba kasne Burgundije kultura ritera je slična doživljenoj literaturi. U simboličkoj magli kasnih srednjevjekovnih ideologija carstva, ritera i država, magli koja je lebdjela nad nepresta­ nim r a t o m feudalaca, gradova, crkve i država Evrope Machiavellijevo /Makijaveli/ učenje je moralo djelovati kao olu­ ja koja pročišćava vazduh. Machiavellijev spis ο vladaocu je oduvijek, pogotovo u epohi građanstva, čitan kao testament ciničke tehnike vlasti. Kao neprevaziđeno otkrovenje politič­ ke beskrupuloznosti on je podvrgnut moralnoj osudi. Ovdje se kao sredstvo vješte politike otvoreno preporučuje ono što religija u osnovi i bezuslovno osuđuje: ubistvo. Tokom po­ vijesti su se, naravno, mnogi koristili ovim sredstvom. No­ vost Machiavellijevog učenja nije u tome. Ali to što neko istupa i to otvoreno kaže, to stvara jedan novi nivo morala 143

%
— koji se smisaono uopšte može objasniti samo pojmom ci­ nizma. Vladarska svijest se oboružava za novu r u n d u i pri tom preispituje ono što ima. Tu skoro ne može izostati da neko tako nešto izrekne sasvim razumljivo, drsko, nesputa­ no, jasno etc. Izricanje toga se zapravo još i danas s m a t r a skandaloznijim od izričitih činjenica. Machiavellijeva politička »amoralnost« pretpostavlja bes­ krajnu r a t n u tradiciju i feudalni i stranački haos 13, 14. i 15. vijeka. Kao istoričar Machiavelli uviđa da su iz blještave odore hrišćanske države istrgnuti i posljednji končići legiti­ macije otkad ni j e d a n vladar više nije bio u stanju da u neprestanom metežu zaraćenih malih sila barem samo na izgled ispuni one najprimitivnije zadatke države — obezbjeđenje mira, garanciju prava, zaštitu života. Ovdje se etablira misao ο jednoj centralnoj sili koji bi bila u stanju da okonča taj haos pojedinačnih sila i da ponovo omogući državni i građanski život. Idealni vladalac jedne takve imaginarne, još nigdje egzistentne centralne sile morao bi naučiti da, ne obazirući se na zabrane i zapetljanosti hrišćanskog morala, na jednom homogenom državnom području radikalno ispoIjava moć kao djelotvornu zakonsku, mirovinu i zaštitničku vlast. Zahvaljujući svome cinizmu Machiavelli politički vidi stvari mnogo jasnije nego zemaljske, carske i državne vlas Li kasnog srednjeg vijeka koje su se gložile u jednoj brutalnosti zamagljenoj hrišćanstvom. Vladalačka teorija ovog florentinca postavlja državniku obavezu na bezuslovnu državnu vlast — čime se automatski misli da su mu dozvoljena s v a sredstva. J e d n a takva cinička tehnologija moći može biti na snazi sa­ mo u situacijama kad je razbijena politička posuda preživ­ ljavanja države i kad je centralna vlast, ako uopšte još egzistira, dospjela u ulogu pretučenog psa s kojim čopor bru­ talnih, lakomih i haotično sukobljenih malih vlasti igra svoju igru. U takvoj situaciij Machiavellijev cinizam može da ka­ zuje istinu; za jedan m i n u t svijeta, tako zvuči jedan drski, suvereni duh koji u amoralnim tonovima pogađa ono pravo i koji može da govori u ime opštijih životnih interesa. Ova cinička svijest vlasti je, međutim, već tako snažno refleksiv­ no zavrnuta i na tako riskantan način neobuzdana da se ovaj glas ne može baš lako razumjeti ni gore ni dolje, niti kod vlastodržaca niti u narodu. Možemo se samo osjećati n e p r i 144

jatno kad ovdje vidimo opis vladarskog suvereniteta koji za sebe i za narod u državi u cjelini čini nešto »dobro« tako što s one strane dobra i zla, protiv pojedinaca reskira najimfamnije zločine. Mogli bismo pomisliti da je državnička vještina i teorija apsolutističkih država u Evropi 17. i 18. vijeka cum grano salts ispunjavala Machijavellijeve ideje. Apsolutistička država je zaista bila država koja se postavila iznad sukobljenih ma­ lih sila, regionalnih suverena, a prije svega iznad krvavo m e đ u s o b n o zavađenih religioznih partija. (»Političarima« su se, u početku, nazivali oni koji su pokušavali da taktički la­ viraju i da spram zaraćenih religioznih blokova ostanu rela­ tivno neutralni.) No tek što su se etablirale nove, relativno stabilne vrhovne vlasti apsolutističke države su započele da n a s t u p a j u u jednom obliku samoulagivanja. I one nastoje da svoje nasilničko jezgro prikriju grandioznom retorikom ο le­ galitetu i ο milosti božjoj. Međutim, ma koliko glasna bila priča ο milosti božjoj ona ne može učiniti da kritički raspo­ loženi podanici posve zaborave kako je to uistinu i vlast po milosti ubistva, umorstva i tlačenja. Ni jednom modernom d r ž a v n o m biću nije pošlo za rukom da tako potpuno zamumulji svoje nasilničko jezgro kako ο tome sanja utopija lega­ liteta. Nosioci prve velike pobune protiv moderne (apsolu­ tističke) države bili su pripadnici nekadašnjeg slobodnog vi­ sokog plemstva i zemljoposjedničko plemstvo koje se plašilo dvorjanstva — dakle grupa ljudi i sama veoma arogantna — koja je jasno zapažala aroganciju centralne vlasti. To bi se skoro moglo shvatiti kao nenamjerni, »popularni« uspjeh Makijavelijevog učenja koji važi za sve centralne vlasti n o ­ vog vremena. Ta cinička amoralnost hegemonijalnih sila se više nije mogla zbrisati kao tema. Države od tada žive u dvojakom ciničkom svjetlu — od prepolovljene legitimacije i od prepolovljenog uobraženja. Relativni suvišak nasilja, tlačenja i uzurpacija p r a t i čak i ona državna bića koja se najviše zalažu za legitimaciju i pravdu. Ispod svakog ma k a k o zaklinjućeg mirovnog postupka neke države probija se militaristički donji veš (oni moderni govore isto kao i s t a r i : Si vis pacem para bellum, želiš li mir spremaj se za rat). Kroz najbolji pravni sistem neprestano proviruju surove či­ njenice kao što su klasne privilegije, zloupotreba vlasti, p r o 145

izvoljnost i nejednakosti; iza jurističkih fikcija slobodne raz­ mjene dobara, slobodnog ugovora ο radu, slobodnog obra­ zovanja cijena posvuda se pojavljuju svakakve nejednakosti u moći i ucjene; i ispod najsublimnijih i najslobodnijih oblika estetičke komunikacije ipak još žubore glasovi socijalne pat­ nje i kulturnih surovosti. U ovom pogledu vrijedi kazivanje Waltera Benjamina da nema svjedočanstva kulture koje isto­ vremeno ne bi bilo i svjedočanstvo varvarstva. Od 18. vijeka naovamo politička atmosfera srednje Ev­ rope je oplođena »javnim tajnama«. Tajne vlasti se otkrivaju dijelom diskretio, u privatnim ili tajnim okvirima, dijelom u obliku javne publističke agresije. Vlast sad opet treba da se osjeća odgovornom pred moralom. Porijeklo apsolutizma i njegovog »državnog rezona« koji se zasnivao na sposobnosti vladara da prevaziđu male ratove i religiozne masakre ovdje je već odavno palo u zaborav. Političko-moralistička kritika 18. vijeka se diže protiv apsolutističke »despotije« ubij edena da bi ona moralno besprijekorno postupala s vlašću, samo kad bi je imala. Sad se za preuzimanje vlasti kandiduje jed­ na nova socijalna klasa, građanstvo pod imenom »narod« (»prostaci«, »treći stalež« etc.). Francuska revolucija — u fazi ubistva kralja — na čelo državnog bića dovodi jednu vladu »naroda«. Međutim, ono što je povelo revoluciju kao »narod« u eri koja slijedi etablira se kao buržoaska aristokratija, kao finansijska, obrazovna i poduzetnička aristokratija — a pored toga se sklapanjem brakova strostruko isprepliće sa starijim krvnim plemstvom. Veoma brzo ovaj novi vladajući sloj koji se nazivao narodom i koji se radi svoga legitimiranja pozivao na princip narodnog suvereniteta osjetio je na svojoj koži protivurječnosti vladanja. Jer ko se poziva na narod taj priziva narod i poziva ga da se živo zainteresuje za mahinacije koje se u njegovo ime odvijaju na njegovoj grbači. Sada se na višoj povijesnoj razini ponavlja protivurječnost kristijanizirane države u protivurječnostima građanske države koja se poziva na suverenitet naroda i koja vrhušku vlasti čini zavisnom od opštih izbora (ili se pravi da čini). Jer isto ono­ liko malo koliko je hrišćanska »država« srednjeg vijeka ostva­ rivala hrišćansku etiku ljubavi, pomirenja i slobodnog brat­ stva, toliko malo ubjedljivo su moderne »građanske« države mogle da zastupaju svoje maksime (»sloboda, jednakost, brat­ stvo, solidarnost«) ili čak i samo životne interese širokih na146

rodnih masa. Ko proučava položaj seoskog stanovništva u 19. vijeku, a pogotovo onaj ko proučava položaj rastućeg indu­ strijskog proletarijata i razvitak pauperizma u doba građan­ ske vladavine, pa uz to i položaj žena, slugu, manjina etc. — tome mora pasti u oči da je u osnovi pozivanja na narod jedan osakaćeni i polovični pojam naroda. Sada postaju mogući i neophodni socijalistički pokreti; oni zahtijevaju da ono što se dešava u ime naroda stvarno vrši narod i da se dešava za narod; onaj ko se poziva na narod mora i da »služi tom narodu«; počev od toga da se ne upliće u one ubilačke »ratove naroda« tipične za epohu u kojoj »u ime naroda« državom upravljaju vladajuće građanske ili feudalnoburžoaske klase; završavajući time da narod pravedno učestvuje u bogatstvu koje proizvodi svojim radom. U sekularnom konfliktu socijalističkih pokreta sa, recimo, »građanskom nacionalnom državom«"' izbila su dva nova ok­ reta i polemičko-refleksivna zavrtanja političke svijesti koja vladaju najvećim dijelom 20. vijeka. Oba su kasni, kompleksni oblici ciničke svijesti. Prvi je ono što nazivamo fašizmom. On se svodi na to da se relativno neženirano izjašnjava za čistu politiku sile. U ciničkom maniru on čak odustaje od napora da traži legitimaciju time što brutalnost i »sveti egoizam« otvoreno proklamuje kao političku nužnost i kao historijsko-biološki zakon. Hitlera su njegovi savremenici osjećali kao »velikog govornika« između ostalog i zato što je on jasnim tonom gole realnosti govorio ο onome što već odavno nije od­ govaralo njemačkoj duši i što je ona u smislu svojih narcističko-brutalnih predstava ο poretku htjela da ukloni: opaki vajmarski parlamentarizam, infamni versajski ugovor etc., a na­ ročito »krivce« i nepodobne — socijaliste, komuniste, sindikaliste, anarhiste, moderne umjetnike, Cigane, homoseksualce, a prije svega Jevreje koji su morali da plate kao unutarnji ne­ prijatelj i kao univerzalna projekciona figura. Zašto baš oni? Kakav je smisao ove jedinstvene zloćudne omraženosti? Ma­ sovnim ubistvima fašisti su željeli da razbiju ono ogledalo koje je jevrejski narod držao pred fašističkom arogancijom svojim pukim postojanjem. Jer fašista, taj herojski napuhani niko,
14 Ako posmatramo detalje vidjećemo ono problematično ovih gru­ bih tipizacija: do 1918. godine, na primjer, njemačku državu zbog nje­ zine feudalne komponente etc. još ne možemo nazvati građanskom.

147

jedan firer«). Time je uda­ ren šamar liberalnoj ideologiji. 17 Odlučio sam da novčani cinizam uračunam u sekundarne ciniz­ me. gradili logore uništenja ne bi li iskori­ jenili ono što je stajalo na p u t u njihove nastrojenosti. to je njegova bezobzirna brutal­ nost. Lične slobode. a improvizacija u nesigurnom ima svoje draži. kao dodatak čak još napomenula da joj je i egzil često činio zadovoljstvo. jedan rajh. Centralne figure njemačkog fašizma morale su osjetiti da nji­ hov arogantni hiljadugodišnji rajh nikad neće moći vjerovati u sebe dokle god je u jednom kutku sopstvene svijesti budno sjećanje da je ovaj zahtjev za vlašću čista poza. Druga komplikovana zavrnutost moderne političke svije­ sti odigravala se u novijoj ruskoj povijesti.)n Fašistička dr­ žava s njezinom zagušljivom zbrkom kapitala i narodne ideo­ logije. Trebalo je čuti kako je ova žena tvrdila da se prilikom proučavanja više hiljada stranica zapisnika ο saslušanju često grohotom smijala zbog komičnih gluposti koje su odlu­ čivale ο životu i ο smrti bezbroj ljudi. ono što njega pri tom odlikuje. Naravno. ali on prethodno postavlja jedan lažni pojam naroda — narod kao monolit. Fašizam aktualizuje sklonost »građanske« države da uz »neophodno nasilje« provede partikularno definisani »opšti interes« n a s p r a m pojedinačnog. misleći da su ovi možda ona nova metla kojom će moći dobro očistiti sve štetne »pojedinačne« interese (dolje). U tom samosvjesnom priznanju Hannah Arendt bilo je nečeg frivolnog i u najpreciznijem smislu te riječi kiničkog. vrhunac opuštenog ćaskanja i filozofiranja pred publikom i jedan od malo primjera inteligencije na televiziji. kad je ispod oka na samog sebe gledao očima »zlog Jevrejina« koji »sve razara«? Ni jedna volja za moći ne podnosi ironiju volje da preživi i ovu vlast. jer je bila mlada. doduše. mjesto onih koji se toga sjećaju zauzimali su kod njih »ti Jevreji«. riječ vodilja i riječ smrti fašizma. kao homogenu masu koja je poslušna jednoj jedinoj 16 volji. Zar ovaj narod nije živio s melanholičnim saznanjem da su sve mesije oduvijek bile lažne? Kako da taj njemački mesija iz austrijskog noćnog skloništa koji je dopuštao da ga slave kao novog Barbarosu iz Kifhojzerskih /Kyffhäuser/ brda vjeruje u sopstvenu misiju. »građanske«. fašistička država 20. nefašističkim državotvornim interesnim grupama (iz privrede i parlamenta) moglo pasti na pamet da podrže fašiste.ni od koga se nije morao toliko plašiti da će ga prozrijeti ko­ liko od Jevreja koji zbog svoje patničke tradicije quasi već po prirodi svojoj ironički nastupaju prema svakoj premoći. do tada nisam znao — ja sam započeo kratko nakon što sam gledao jedan intervju sa jevrejskim fi­ lozofom i politologom Hannah Arendt /Hana Arent/ koji je Günther Gaus /Ginter Gaus/ vodio prije više godina i koji je povodom pete godišnjice njezine smrti bio ponovo prikazan na televiziji. Njezin bijesni antisocijalizam jasno ukazuje na to da u fašiz­ mu imamo jedan politički proces otpuštanja kočnica — naime jednu vladalačko-ciničku odbrambenu reakciju protiv socija­ lističke postavke da se narodu da ono što mu je obećano i što mu pripada. Zar je zaista bilo ljudi koji su bili tako cinički raspoloženi da povjeruju kako će moći kupiti Hitlera i njegovu ciničku bru­ talnost? (Jedan od njih — Thyssen /Tisen/ — stvarno je n a ­ pisao memoare pod naslovom«: i paid Hitler. fašizam razvi­ ja jednu od latentnih mogućnosti »građanske« narodne države. 1 3 Jä Uzgredna napomena: Pisanje ovih bilježaka ο cinizmu — da će od toga proizići kritika ciničnog uma. naročito u Njemačkoj. »Drski Jevrejin« je postala natuknica. Kad je gospoda Arendt onda. Ovaj razgo­ vor. 148 149 . u centar fašistič­ ke svijesti je još uvijek zračila jedna tako intenzivna negacija silničke arogancije da su njemački fašisti. idealizma i brutalnosti zaslužuje jedinstveni filozofski p r e d i k a t : cinizam cinizma. ubij edeni u sopstvenu grandioznost. Pa ipak. na suverenitetu naroda zasnovane države. (»Jedan narod. prilagođavanjem prikrivene r e ­ sistance — nasljedstva modernog jevrejstva. takođe želi »sve za narod«. postam Uostalom. To mjesto. sopstvena volja? Sopstveno mišljenje? Sve je to brbljarija! Utoliko veća brblja­ rija što dublje »dolje« se pojavi. Razmjenski cinizam koji obrađujem pod Β III čini mi se kao izliv prisila vlasti. ova moć nikad neće moći biti tako ve­ lika da bi mogla prevazići ono njoj upućeno kiničko-jevrejsko Ne. što se poslije prvog iznenađenja pokazalo kao oslobađa­ jući i suvereni izraz istine. vijeka se ne može smatrati apsolutnim tipičnim reprezentantom moderne. u narodnim demokratijama nailazimo na komplemen­ tarnu prevaru. Izgleda da postoji tendencija da se militarizam i radikalizam socijalističkih po­ kreta proporcionalno razvijaju u standard tlačenja u jednoj zemlji. Iz rezignirane. Fašizam. morao sam se i ja smijati i s tim smijehom započelo je »to« da pišem ovu knjigu. vrhunac je dostigao kad je gospođa Arendt o svojoj djelatnosti na jerusalimskom procesu protiv ubice miliona. Antisemitizam ukazuje na jednu naprslinu u faši­ stičkoj volji za moći. Zato je u ono doba kad je fašizam uskakao u državnu vlast nekim važnim. Sto moćniji je u Evropi. Eichmanna /Ajhman/.

doduše. Druga komplikovana zavrnutost moderne političke svije­ sti odigravala se u novijoj ruskoj povijesti. fašizam razvi­ ja jednu od latentnih mogućnosti »građanske« narodne države. Zato je u ono doba kad je fašizam uskakao u državnu vlast nekim važnim. misleći da su ovi možda ona nova metla kojom će moći dobro očistiti sve štetne »pojedinačne« interese (dolje). vrhunac je dostigao kad je gospođa Arendt o svojoj djelatnosti na jerusalimskom procesu protiv ubice miliona. Pa ipak. ova moć nikad neće moći biti tako ve­ lika da bi mogla prevazići ono njoj upućeno kinieko-jevrejsko Ne. kao dodatak čak još napomenula da joj je i egzil često činio zadovoljstvo. sopstvena volja? Sopstveno mišljenje? Sve je to brbljarija! Utoliko veća brblja­ rija što dublje »dolje« se pojavi.ni od koga se nije morao toliko plašiti da će ga prozrijeti ko­ liko od Jevreja koji zbog svoje patničke tradicije quasi već po prirodi svojoj ironički nastupaju p r e m a svakoj premoći.' 5 13 Uzgredna napomena: Pisanje ovih bilježaka ο cinizmu — da će od toga proizići kritika ciničnog uma. što se poslije prvog iznenađenja pokazalo kao oslobađa­ jući i suvereni izraz istine. lakođe želi »sve za narod«. ubij edeni u sopstvenu grandioznost. prilagođavanjem prikrivene r e ­ sistance — nasljedstva modernog jevrejstva. Lične slobode. ali on prethodno postavlja jedan lažni pojam naroda — narod kao monolit. Naravno. Ovaj razgo­ vor. kad je ispod oka na samog sebe gledao očima »zlog Jevrejina« koji »sve razara«? Ni jedna volja za moći ne podnosi ironiju volje da preživi i ovu vlast. Zar ovaj narod nije živio s melanholičnim saznanjem da su sve mesije oduvijek bile lažne? Kako da taj njemački mesija iz austrijskog noćnog skloništa koji je dopuštao da ga slave kao novog Barbarosu iz Kifhojzerskih /Kyffhäuser/ b r d a vjeruje u sopstvenu misiju. (»Jedan narod. nefašističkim državotvornim interesnim grupama (iz privrede i parlamenta) moglo pasti na pamet da podrže fašiste. gradili logore uništenja ne bi li iskori­ jenili ono što je stajalo na p u t u njihove nastrojenosti. vrhunac opuštenog ćaskanja i filozofiranja pred publikom i jedan od malo primjera inteligencije na televiziji. »Drski Jevrejin« je postala natuknica. morao sam se i ja smijati i s tim smijehom započelo je »to« da pišem ovu knjigu. »građanske«. Razmjenski cinizam koji obrađujem pod Β III čini mi se kao izliv prisila vlasti. ono što njega pri tom odlikuje. U tom samosvjesnom priznanju Hannah Arendt bilo je nečeg frivolnog i u najpreciznijem smislu te riječi kiničkog. mjesto onih koji se toga sjećaju zauzimali su kod njih »-ti Jevreji«. naročito u Njemačkoj. Iz rezignirane. Antisemitizam ukazuje na jednu naprslinu u faši­ stičkoj volji za moći. jedan firer«). postal6 Uostalom. To mjesto.)i7 Fašistička dr­ žava s njezinom zagušljivom zbrkom kapitala i narodne ideo­ logije. Zar je zaista bilo ljudi koji su bili tako cinički raspoloženi da povjeruju kako će moći kupiti Hitlera i njegovu ciničku b r u ­ talnost? (Jedan od njih — Thyssen /Tisen/ — stvarno je n a ­ pisao memoare pod naslovom«: I paid Hitler. Odlučio sam da novčani cinizam uračunam u sekundarne ciniz­ me. Time je u d a ­ ren šamar liberalnoj ideologiji. Fašizam aktualizuje sklonost »građanske« države da uz »neophodno nasilje« provede partikularno definisani »opšti interes« n a s p r a m pojedinačnog. 148 149 . Centralne figure njemačkog fašizma morale su osjetiti da nji­ hov arogantni hiljadugodišnji rajh nikad neće moći vjerovati u sebe dokle god je u jednom kutku sopstvene svijesti budno sjećanje da je ovaj zahtjev za vlašću čista poza. Kad je gospođa Arendt onda. Što moćniji je u Evropi. jer je bila mlada. to je njegova bezobzirna b r u t a l ­ nost. Fašizam. a improvizacija u nesigurnom ima svoje draži. Izgleda da postoji tendencija da se militarizam i radikalizam socijalističkih po­ kreta proporcionalno razvijaju u standard tlačenja u jednoj zemlji." Njezin bijesni antisocijalizam jasno ukazuje na to da u fašiz­ mu imamo jedan politički proces otpuštanja kočnica — naime jednu vladalačko-ciničku odbrambenu reakciju protiv socija­ lističke postavke da se narodu da ono što mu je obećano i što mu pripada. u c e n t a r fašistič­ ke svijesti je još uvijek zračila jedna tako intenzivna negacija silničke arogancije da su njemački fašisti. do tada nisam znao — ja sam započeo kratko nakon što sam gledao jedan intervju sa jevrejskim fi­ lozofom i politologom Hannah Arendt /Hana Arent/ koji je Günther Gaus /Ginter Gaus/ vodio prije više godina i koji je povodom pete godišnjice njezine smrti bio ponovo prikazan na televiziji. nä suverenitetu naroda zasnovane države. fašistička država 20. kao homogenu masu koja je poslušna jednoj jedinoj 16 volji. vijeka se ne može smatrati apsolutnim tipičnim reprezentantom moderne. u narodnim demokratijama nailazimo na komplemen­ tarnu17 prevaru. idealizma i brutalnosti zaslužuje jedinstveni filozofski p r e d i k a t : cinizam cinizma. Eichmanna /Ajhman/. Trebalo je čuti kako je ova žena tvrdila da se prilikom proučavanja više hiljada stranica zapisnika ο saslušanju često grohotom smijala zbog komičnih gluposti koje su odlu­ čivale ο životu i ο smrti bezbroj ljudi. riječ vodilja i riječ smrti fašizma. jedan rajh.

snagama kasnofeudalne i buržoaske države. Svoje snage života on je utrošio u trci da dostigne konzumno ludilo Zapada i zapadnu tehnologiju oružja. Ono što se u Rusiji odigravalo između 1917. Zemlja koja prilikom skoka iz despotije u socijalizam želi da preskoči »liberalnu fazu« ponovo pada u despotiju. Ideja p e r m a n e n t n e revolucije ne poziva na stalni haos. poslije svega što se desilo. Ruski narod je sebe učinio oruđem jedne budućnosti koja nikako nije htjela da dođe i koja. onda se on obistinio u konfliktu između ruskih komunista i carističke despotije. dokle god ona postoji. vijeka — na način pred kojim bi preblijedio svaki Romanov.) to mirnije su vođi radničkog pokreta čekali svoj čas. godine jedna nova grupa profesionalnih revolucionara bila ta koja je. to joj se fanatičkije suprot­ stavljala »socijalistička« opozicija. 18 Zreo-nezreo. kao Jevrejin. Lenjin je postao izvršilac testamenta jedne des­ potije koja je bila uništena što se tiče njezinih reprezenata.jao radnički pokret — u skladu s realnim porastom proleta­ rijata u procesu industrijalizacije — to zakonitiji (»građanskiji«) je on bivao u svom prosječnom političkom nastupanju. Ili drugačije: što nezrelije 1 8 je ne­ ko društvo bilo za (kao postkapitalizam zamišljeni) socijali­ zam. saznanja da politička vlast svake sekunde svoga postojanja mora iznova da se opravdava kako bi se razlikovala od kri­ minala. to moramo shvatiti kao ciničko-ironički legat carizma. Tim istočnim stanjima jedne lebdeće šizoidne difuzije realnosti nećemo se približiti s 151 150 . komunistička partijska država je tek bila u luđačkoj košulji. već da će tom strašilu n e ­ prestano dovikivati: legitimiši se ili ćeš biti prevaziđen! U Trockijevoj ideji ο permanentnoj revoluciji se krilo nešto od . Ta sila m o r a na svom području da se dokazuje kao vlast mira. onda najprije moraju biti stvoreni kasnokapitalistički odnosi koji se mogu »prevazići«. to više je on vjerovao u postepeno probijanje nasuprot svojim protivnicima. Ako socijalizam definišemo kao oslobođenje socijalne produktivnosti od kapitalističkih okova. visoki stupanj zaposlenosti na­ jamnih radnika. ona je šifra jevrejske svijesti da će ponižena biti svaka puka državna arogancija — pa m a k a r tako što ni­ kad. neće nestati sjećanja na njezine zločine. Svako osjeća onaj jaz između frazeologije lenjinističke tradicije i svakodnevnih iskustava. posvuda se ra­ čuna s r a s p a d n u t o m zbiljom. Mogli bismo pokušati da to ovako izrazimo: što zrelija je neka zemlja bila za ugradnju socijalističkih elemenata u svoj društveni poredak (visoka ra­ zvijenost proizvodnih snaga. Ako se ruska resistance još i danas izražava jezikom hrišćanskih i ljudskih prava onda je to zato što je samooslobodilački proces u Rusiji do danas zastao tamo dokle je stigao između februara i crvenog oktobra 1917. to nisu vrijednosni sudovi već mjerne skale za ob­ jektivne uslove socijalizma. većina svjedoka tvrdi da je on u međuvremenu ideološki to­ talno prazan. Ako je za vrijeme carizma jedna malena gru­ pa privilegovanih svojim aparatom vlasti p u t e m terora pod kontrolom držala jedno ogromno carstvo. nije bio nasljednik jed­ ne prastare tradicije otpora i samopotvrđivanja protiv aro­ gantne vlasti? Trocki je morao da doživi da ga protjeraju i ubiju njegove kolege koje su izrasle u Golijata. Ali i obratno: što moćnija i nepobjedivija je stvarno bila jedna despotsko-feudalna državna sila. onda je poslije 1917. srušila tog Golijata. visoki stepen organizacije »proleterskih« in­ teresa etc. nikad neće doći ona­ kva kakva je obećana. Što se tiče aktuelnog socijalističkog državnog aparata. Zar u Staljinovom ubistvu Trockog nije na djelu ona ista cinička replika preduzetne vrhovne vlasti kao u fašističkom pokolju naroda? Oba p u t a se radi ο osveti poduzetne vlasti onome za koga ona zna da je nikad neće respektovati. Snaga i slabost socijaldemokratskog principa je oduvijek bilo pragmatičko strpljenje. kod zahtjeva za ljud­ skim pravima kao opštoj formuli građanskih sloboda. to neumoljivije i uspješnije je radikalni socijalizam umio da se stavi na čelo prevratničkih pokreta. Realnost počinje tamo gdje za­ vršava država i njezina terminologija. — Ako je već pod carevima ruska država bila preuska košu­ lja za društvo. prava i zaštite. pogotovo onaj ko je po službenoj dužnosti prisiljen da govori ovu frazeologiju. godine i XX Kongresa partije. Svijet se raspada u dvije odvojene dimenzije. jašući na valu zasićenosti ratom i seljačke i proleter­ ske mržnje protiv »onih gore«. Svoja prava na život i na t r e n u t n e zahtjeve uma — on je žrtvovao na oltarima konzuma dalekih generacija. Ako postoji zakon borbene logike koji kaže da se u toku dugih konflikata protivnici uzajamno asimilišu. ali ne što se tiče njezinih postupaka i unutarnjih struktura. kako bi omogućila novu punoću samodjelatnog života. Pa zar Lav Trocki. Staljin je tradiranu despotiju uzdigao na tehnički nivo 20.

Novo postaje nužno kad staro postane okov. poglavlje »Metapolemika« u Glavnom logičkom dijelu. Znak toga je ciničko ometanje govora epohal­ nih razmjera. gledajući logički na stvari. tj. on nipošto neće ovaj socijalizam — što je razumljivo. prVo. On. a čovjek izbjegava da se tome smije ili da zviždi kroz zube jer ne možemo znati šta će se desiti kada golišavi car primijeti da već odavno go ide ulicom. 153 . Ovdje bi se Machiavelli osvrnuo prema svom kolegi Marxu koji je stvorio prve začetke jedne opšte (historijsko-političke) polemike 1 9 .uobičajenim pojmom »laž«. vijeka. na ovaj način »zakovani« kapitalizam Zapada je glavna prepreka ot­ vorenom prilazu istočnih sistema njemu. tamo dajem i kritiku marksističke upo­ trebe dijalektike. ali šta će se desiti kad to izi­ đe na vidjelo? Zbog čega je. istovremeno. onda je to moguće ovdje gdje je u simbol bezizgleda zamrznuta riječ socijalizam koja svagdje u svijetu za ljude opisuje nadu da će postati gospodari šopstvenog života. I spolja gledano očigledno je da politika cen­ tralnih socijalističkih sila više ne donosi nikakvu socijalističku nadu. stari. Upravo to n a m tvrdi Marx o suštini potpuno razvije­ nog kapitalizma: kad se on. »prezreli« kapitalizam — ne može sebe da prevaziđe jer je kuća »socijalizam«. mi n a j ­ prije moramo dobro shvatiti ovaj jednovrsno paradoksalni tip konflikta. Zapad sistematski ostaje ispod svojih mogućnosti. pri čemu se staro opire novom koje. ali nažalost samo retoričkom stranom podnosi kao zlo. Marksističko-lenjmističkom terminologijom Istok provo­ di golu hegemonističku politiku. istovremeno onaj drugi blok — truli. kako bi oba motivisao na uzajamnu pomoć. dakle. tu prepreku. to znači od jed­ nog »socijalizma« koji se skupa s njegovom zračećom istini­ tom. Socijalizam — na svim nivoima — donosi razgraničenje ljud­ skog produktiviteta od kapitalističkih uslova. treba srušiti: to je socijalizam. već zauzeta. Ova Marxova opšta polemika omogućava nam da pravimo razliku između rivalskih kon­ flikata istovrsnih sistema i evolucijom uslovljenih konflikata među nejednakim sistemima koji se jedan od drugog razli­ kuju po stupnju razvoja. da bi svoje od politike u m o r n e podanike pokrenuli na j e d n u veliku ofanzivu pronalazaćkc samopomoći i treće. a da ga zapravo nije ni upoznao. Istovremeno. Ove posljednje vrste je idealiter kon­ flikt između kapitalizma i socijalizma. drugo. dakle. »Socijalizam« je postao glavna prepreka koja kapitalizmu sprevača prelaz u njega. To drugo je već odavno to isto. jer ni jedan sistem ne može sebi kao cilj da želi ono što je već--odavno prevažišao. Pravilno pozitivistički Machiavelli bi utvrdio da veliki dio takvozvanih problema oko 2000. hoćemo da razriješimo taj konflikt. godine predstavlja »prividne probleme« koja rađa suprotnost između dva međusobno su­ protstavljanja bloka vladavine zato što je jedan od njih pokušao da se organizuje kao društveni sistem koji vodi iznad kapitalizma. Tamo ja pokušavam da pod pojmom opšte polemike obrazložim jednu racio­ nalnu dijalektiku. Istok sistematski živi iznad svojih mogućnosti padajući se socija­ lizmu. najprije. Ako cinizam — po uzoru na Velikog inkvizitora Dostojevskog — može da pređe u tragiku. ipak. Ta konkurencija između Istoka i Zapada prema tome — razjasnio bi Machiavelli na 152 svoj poznati suho zlobni način — nije neka produktivna konkurencija sila u uobičajenom smislu i nije klasično hegemonističko-'-rivalstvo. onda bi to vjerovatno bio cinički savjet velikim silama da s beskrupuloznom otvorenošću ob­ jave obostrani bankrot sistema.. učinio jedan Machiavelli /Makijaveli/. organizovana najveća vojna sila na svijetu? Pokušamo li sebi predstaviti šta bi krajem 20. jer mora defanzivrio da formuliše SVOje ideje ο budućnosti: na­ ime. neminovno proizilazi iz njega samog. on sam postaje prepreka ljudskom produktivitetu koji je dosad forsirao. prije svega 19 Up. Ako. zato što će do bankrota tako i tako doći. ali se zbog nedostatka javnih kon­ trolnih diskusija Ova Ometenost etablira kao nova normalnost. potpuno razvije. J e r svako zna da je ometen odnos između »riječi« i »stvari«. Uškopljeni i osakaćeni državni ka­ pitalizam istočnog tipa ne može biti ideja budućnosti za kapitalizam. u koju bi on mogao da se preseli. Stoga ti ljudi svoje samodefinicije sebi ne daju u pogledu na socijalističke vrijednosti i ideale već time što polaze od bezalternativnosti i bezizlaznosti stvarno datog. po­ slije temeljitog proučavanja političke situacije. jedino i samo može biti konflikt prevazilaženja.već je to abortirani konflikt komplikovanijeg tipa. dakle. Dok. Ovdje dolazi do konflikta između manje razvijenog i razvijenog sistema. da bi se zaštitila ta fiktivna d r u gost. pri čemu ovaj drugi nužno izrasta iz prvog.

Ostaće zago­ netka s kojim pravom je Lenjin mogao ili htio da vjeruje kako Rusija predstavlja slučaj na koji se može primijeniti ova marksistička teorija razvoja i revolucije. Sovjetski Savez do danas još traga za uzrocima one druge revolucije u toku 1917. Dakle. Dva proizvodna giganta troše ogromne dijelove društveno proizve­ denog bogatstva za militarističko učvršćenje jednog razgrani­ čenja sistema koje je. već u načinu na koji je on jednu zapadnu političkoekonomsku teoriju prisilno primijenio na j e d n u poluazijatsku. Produktivnost je višedimenzionalni pojam. 2 1 U smislu Marxove opšte polemike Machiavelli bi konstatovao da je razvojni konflikt zaustavljen jednim ospoljenim pogrešnim hegemonističkim konfliktom. odista. a ako ovaj nazovemo so­ cijalizmom. Marksistički pokušaj da se zahvaljujući sociološko-ekonomskom uvidu upravlja poviješću doveo je do toga da se potpuno iskrive sve povijesne perspektive budućnosti. što ga nasljeđuje i što će ga učiniti predistorijom. već daleko više rivalski konflikt između dvije impe­ rije. već da iz njega samog i njegovih sopstvenih dostignuća izraste nešto što dolazi po­ slije njega. ako sve ne vara. što ga prevazilazi. budućnost kapitalizma nije u vječito novom kapitalizmu. godine. htio da »naknad­ no opravda« neophodnost socijalističke revolucije i. To je realistička baza Adornove Negativne dijalektike. onda je on ovdje dat u pri­ mjerno oštrom obliku. J e r kao ni u jednoj drugoj zemlji na kugli zemaljskoj tamo su — po Marxovoj formulaciji — proizvodni odnosi postali okovi za proizvodne snage.od kapitalističkih odnosa svojine. Ono što je u aktuelnoj svjetskoj situaciji konflikt u sa­ mom sistemu. kao što je rečeno. vijeka vjerovatno preporučio objavu generalnog bankrota sistema. bile d a t e pretpostavke za primjenu M a i xove teorije. Ta zagonetka nije u Lenjinovim autentičnim revolucionarnim motivacija­ ma. ovaj ospoljeni konflikt iz­ među sistema je postao glavni okov oslobođenju ljudskog produktiviteta. dakle za revoluciju 154 zrele odnose. Novija svijest ο političkoj ekologiji. Istovremeno. Dakle ništa novo pod ovim suncem? Novo nastaje obrta­ njem ovog rivalskog konflikta oko sopstvene sociološke i hi­ storijske ose. u osnovi. odmah ćemo zapaziti da to nipošto nije onaj konflikt između starog i novog što ga je istraživao Marx. Machiavelli bi krajem 20. 21 Dijalektika — kao dijalektika ometanja. Ako. 2 0 Taj takozvani sistemski konflikt odigrava se iz­ među dva mistificirana mistifikatora. 155 . na izvjestan način. to je upravo predstava da su oni m e ­ đusobno fundamentalno suprotni i da žele nešto sasvim razli20 Ovo nije pledoaje u korist neke »produktivističke« ideologije. jer nije bilo realnih pretpostavki za njezinu primjenu. neodrživo. Zahtjev da se ovlada poviješću sistema umjesto da se ona prepusti svom — spoznatom — hodu u raskoraku je s jed­ nim ogromnim mjerilom. U Lenjinovim rukama marksizam je postao legitimaciona teorija za jedan pokušaj da se stvarnost silom odgura tamo gdje bi onda. P u t e m jedne paranoidne politike što boljeg naoružanja dva realna prividna protivnika sebe prisiljavaju na održanje imaginarne. J e r ono što te sisteme naoružava. da bi spriječio socijalizam socija­ listički] i od socijalizma. No ne smije se ni sanjati da ovaj razvitak možemo »na­ turiti« samo zato što smo spoznali ove odnose. Čini mi se da ne može biti drugog odgovora osim: jedna apsolutna želja za revolucijom je ovdje tražila neku m a k a r polovično odgova­ rajuću teoriju. Jer. Još više. on omogućava svoj sopstveni uspon u postkapitalizam. on je na najboljem p u t u da to učini. Kako? Forsiranom industrijalizacijom. slabo industrijalizovanu a g r a r n u imperiju. naime u kasnokapitalističke. On bi. j e d n o m riječju. Tako se uzajamno parališu je­ dan socijalizam koji neće da bude kapitalizam i jedan kapi­ talizam koji neće da bude socijalizam. onda bi za sve strane moglo biti dovoljno jasno definisano šta se mislilo: poslije-kapitalizam koji je izrastao iz prezrelog kapitalizma. od namjere da se ona primijeni postala je prisila da se ona falsifikuje. Ta objava mora da prethodi takozvanom razoružanju. Ako ovaj poguban odnos označava opštu formulu za jednu revolucionarnu napetost. sada. taj konflikt konfrontira jedan socijalizam gdje se u cilju sprečavanja ka­ pitalizma praktikuje više eksploatacije nego u kapitalizmu i jedan kapitalizam koji je. osmotrimo šta se danas u svjetskoj politici predstavlja kao konflikt između kapitalizma i socijalizma. samomistifikacijom učvršćene diferencije sistema. pretpostavlja kulminaciju produktivizma. pogrešno tumači i iskrivi. na apsurdan način se prezentira kao konflikt između dva sistema. jednom kasnije. a tamo gdje se pokazalo da ta teorija ne od­ govara u potpunosti. uostalom.

Machiavelli vjerovatno još ne bi sasvim odustao od svog florentinskog h u ­ manizma. Hoćeš li ti početi? GOLIJAT — Hm. Kao protivnik ja baš ništa više ne vrijedim. Sad znam. I onda. jer pa ja sam ga svojom rukom ubio. poslije Velikog rata. ja ću te pobijediti! I započe da se oprema ne bi li me uplašio! Ja sam uzalud pokušavao da mu objasnim kako ja nisam 156 Caput. Do smanjenja napetosti može doći samo kao opuštanje polazeći iznutra. A on me stalno uvjeravao u to. Smanjenje napetosti putem razoružanja — to je opet jedna od onih po život opa­ snih mistifikacija koje sve vide u o b r n u t o m redosljedu. No što se mene tiče. onda. Ali ja neću dopustiti da me prevari. Ničim na svi­ jetu nisam uspio da ga ubijedim kako ja nisam Ca­ put. Sam sebe digao u vazduh. ja sam pobije­ dio giganta Caputa i iskorijenio sve njegove prista­ lice. Siguran sam da bi mi bilo samo upola loše. j e d n o mjesto odatle bi moglo da glasi: DAVID — Pa Golijate. U svakom slučaju sigurno je samo da se mi jedan pro­ tiv drugog naoružavamo. DAVID — Dođavola! Pa ti više i ne možeš da se boriš.čito. što treba po svaku cijenu braniti. još uvijek oran za borbu? Nadam se da si u formi za jedan novi dvoboj. može. Ja ne znam ko je on i tvrdim da me za­ mjenjuje s nekim drugim. to znači kao uvid u činjenicu da n e m a m o ništa da izgubimo sem neizdržive naoružane iluzije ο razlici sistema. Jednog dana sretoh jednog giganta koji čim me vidje viknu: Ti si Caput. već je Caput ovaj ovdje. Naši brodovi su neprestano na morima. prije izvjesnog vremena mi se desilo što me tako uznemirava da nikako ne mogu da dođem sebi. Neprestano je gomilao najstrašnije ratno oružje da bi se naoružao protiv mene — kojeg je smatrao ubicom Caputom. taj drugi koji me napada i pokušava da me učini ludim tvrdeći da sam ja on. Dakle. u pravu. Vrebamo se dan i noć. DAVID — To je zaista strašna priča. Ali on ni da čuje. Ne mogu već ni da se krećem kao čovjek od oklopa i električnih kontakata koji pale bombe kad ih neko dodirne. vremenom. Oboje smo ubijeđeni da je Caput strašan i da se on svakako mora spriječiti. Ti znaš. DAVID — Kako to sad? GOLIJAT — Duga je to priča. Na kraju uspostavio sam mir i red i izgledalo je da će sve biti dobro. Već mi se povraća od tog naoružavanja. postadoh nesiguran da li sam u ono doba ubio pravog Caputa. ako baš hoćeš. Možda onaj kojeg sam ja pobijedio i nije bio Caput. Ali ti si. čudna ideja. Oni su se rafiniralo skrivali medu mojom vojskom. osjećam se tako bijedno da više 157 . Moraću se dobro potruditi da nađem luđu. I da ti kažem iskreno. naoružavamo i naoruža­ vamo. Volio bih da je izmišljeno. Tako se bezobzirno na­ oružavao da meni nije preostalo ništa drugo nego da se i ja naoružavam i naoružavam. Sto mi to odmah ne reče! Malo je falilo da sam se sad zakačio s to­ bom. Daj da malo razmislim. možda čak namjerno. još uvijek živ i zdrav. Kako bi bilo da za danas odgodimo naš dvoboj i da pričamo priče? Pobjednik je onaj ko ispriča luđu priču. no ovog puta ne pod naslovom Vla­ dalac već s natpisom Ο slaboj državi — a potomstvo bi se opet jednom složilo da je ova knjižica skandal. Priča umjesto bor­ be. Vjerovatno bi Machiavelli ponovo napisao jedno malo djelo ο vještini vladanja. Bio je to veliki uspjeh jer njih je bilo mnogo i nije mi bilo lako da svima uđem u trag. ali njemu nikako nisam mogao da dokažem kako ja nisam Caput. a avioni stalno u vazduhu kako bi odmah mogli udariti ako se onaj drugi po­ makne. u neku ruku. kao onda kad si još bio pravi protivnik. GOLUAT — Za takve drske riječi ja bih te ranije lupio po njuški. DAVID — Ja volim priče. A ti tvrdiš da je istina to što si ispričao? GOLUAT — Naravno. ali ona mora biti isti­ nita. GOLIJAT — Nije fer Davide! Zar ne vidiš da sam danas malo indisponiran. pa bi svoj t r a k t a t napisao u obliku dijaloga između dva partnera — Davida i Golijata.

Ja ti ne mogu suprotsta­ viti luđu priču. sa­ mo bombe. GOLIJAT — Kako misliš? DAVID — Ti si pobijedio. Pa to je grozno kako ti je. 1946. brblja i svlači. Provirim na stranu. Ja učinim kako je ona rekla. Mačka ispruži svoj dla­ kavi rep preko pločnika. DAVID — Vjerovatno ti je to posljednja. Ali mačka. otrovni gasovi. bio je androgin sa svim ženskim i muš159 samoubistvu miša ukazao mi je Kurt u završnom poglavlju romana Borisa Njemački prevod Die Gischt der Tage. 'Učiniću ti tu uslugu'.ne znam šta bih. i to je nešto. a pošto Platon ovo poglavlje ne može ili neće nadugačko da raspravlja. U posljednje vrijeme me stalno muči jedan san: sanjam. GOLIJAT — Ko je velik kao ja često će pobjeđi­ vati. DAVID (razmišlja) — Odlučeno je. Ja sam je u Golijatovo pričanje. dakle. s tim dvojstvom i s dualizmom tijela i duše.' To je. 'jer ja sam još mlad. to iznuruje. GOLIJAT — Zaista? Pa dobro. Pa ti nisi div. kao ja sam miš koji bi htio da umre jer mu je jednostavno dojadio život. ispružiću rep. ta bla­ zirana beštija. ali ona ni makac. DAVID — Velik. Ali ne boj se. Nju imamo Vunsa L'Ecume des jours.. 1980. kaže ona. onog gore i onog dolje — pa i kad bismo priznali da ovi dualizmi ne moraju baš svugdje da označavaju nepo­ mirljive suprotnosti. Opisivati ka­ ko se u pojedinostima odvijalo ovo razdvajanje tijela i duše. šta vidim? Ulicom pjevajući ide dvanaest malih slijepih djevojčica iz sirotišta pape Julija. Jesi li za­ vršio? GOLIJAT — Još nisam. srca i genitalija. U platonizmu — koji (zajedno s hrišćanstvom) kao naj­ snažnija teorija ljubavi Zapada djeluje do današnjih dana — takođe nalazimo nabačeno to pitanje ο porijeklu u razdvaja­ nja tijela i duše i polova. Tra­ žim mačku koja će mi učiniti tu uslugu. samo odgovori: Ί ja sam dobro uhra­ njena. morao bih ti prijati. mislim ja u sebi s glavom u mačkinim ustima. Voltaire Idealističke ideologije ljubavi koje tijelu pripisuju podre­ đenu ulogu u poređenju s »višim osjećajima« stvorile su po­ zornicu za nastup i mimike seksualnog cinizma. Ja to radim rukom. Čujmo bajku ο androginu iz Platonove Gozbe: Na početku. madam. smrt. Frankfurt na M. pa što da se trudim. 'Nije to lijepo od tebe'. 'stavi mi glavu u usta i če­ kaj'. I. Kad smo već došli dovde treba sve da čuješ. pa i uhranjen sam dobro'. ljubavi i sek­ sualnosti. šta je to?« 3. ovdje malo izmijenio da bih je uklopio 158 . krateri. Onda još pitam: 'Hoće li to dugo trajati?' Mačka odgovara: 'Upravo onoliko dugo dok mi neko ne stane na rep. To ne bi bilo normalno. Tamo gdje nećemo da pričamo nadugačko i naši­ roko mi se služimo nekim malim mitom koji u slike sažima ono bitno. Parodija šlagera Žena je biće koje se oblači. ti si bebica. DAVID — Is tako nečim ja sam htio da se uhva­ tim u koštac. Mi će­ mo morati započeti s rezultatom ove povijesti. — To mora da bude refleksivni pokret.' — Na jedvite jade konačno je umilostivih. te kako je došlo do izgradnje jedne hijerarhije bilo bi komplikovano moralnopovijesno i psihoistorijsko poglavlje. ka­ žem ja mački. leševi. Čujem korake. Erich Kästner. Svake noći more. Stanem pred mačku i pokušavam da je zainteresujem za sebe.22 DAVID — Svemogući bože! GOLIJAT — I u tom trenutku se uvijek probudim okupan u znoju. pobjeda u pričanju 22 Na priču ο indirektnom Kreiler /Krajler/. on se poslužio jednom kraticom. Fabian 1931. Seksualni cinizam Ljubav je dokolica tome služi kokica. tako to glasi u toj mitskoj poemi koju priča Aristofan kao član društva. možeš zamisliti. čovjek je bio sebi seksualno do­ voljno i potpuno biće..

u kojoj postoje ono m u ­ ško i ono žensko. uz to još okruglog. još nije bilo. Kao zatvoreno društvo muškaraca oni uživaju u svijesti jedne kompletne grupe koja sebe ispunjava. Vic te storije se otkriva čim uvidimo da se potpunost ovdje pojavljuje kao nedostatak — kao nedostatak. nešto više. bog želje za spajanjem i opijenosti ljepotom· Tek posli­ je razdvajanja ljudska tijela se sa zadovoljstvom mogu ob­ grliti r u k a m a i nogama. Na gozbi. naime ako je shvatimo kao izraz naiv­ nosti. tj. U istopolnom društvu prijatelja ipak postoje sve snage suprot­ nog pola. a s druge strane je to stvaralačka perspektiva. Poetski cinizam ove storije shvatićemo tek ako se prisjetimo koliko je grčka kultura idealizovala i slavila ljudsko tijelo. Koga onda da začudi što je ovp androgeno čudovište bilo izvanredno obu­ zeto sobom samim? Zavidni bogovi su. taj h r a m pametnih muških prijateljstava ispunja­ va jedna vibrirajuća atmosfera želje da dođe do razumijeva­ nja. Taj pračovjek je imao četiri noge i četiri ruke. unutarnji božanski trenutak. božanski ironjčki. u javnosti. Od­ sad. Tek ona žudnoj ljubavi može da pokaže pra­ vac. objekata ljubavi i ciljeva čežnje kad su sami između sebe? Ne izgleda tako. kao i genitalije oba pola. nadražaja. Oni očigledno sebe osjećaju kao potpune u duhovnom i u seksualnom pogledu. Ne može se ni zamisliti kakvu bi uzbunu to biće napravilo na olimpijskim igrama. Ova se. J e r prilikom razdvajanja muš­ karca i žene. Zato je tek u tom drugom jedinstvu — na160 štalom u sjedinjenju razdvojenog — moguća styarna potpu­ nost koje u prvom. do čega je toliko bilo stalo grčkoj etici tijela. nesposobnog da uspravno hoda. oni sanjare ο Erosu koji jedno k drugom privodi muškarca i ženu. Sada se ta dva bića zovu muškarac i žena i osuđeni su da krvareći u duši trče za drugom polovinom od koje su odvojeni da bi shvatili kako dio nije cjelina i da čovjek nije bog. Otuda ona surovost bogova koji su rasjekli narcistićko prastrašilo s jedne strane ima smisao kazne. dva lica i okruglasti stas. mitologije koje se reflektiraju u jednom racionalnom jeziku alternativa). koji ima moć da spoji ono što pripada jedno drugom i da čovjeka ponovo p r i ­ vede k sebi. »izgubljeni« vrh će biti ponovo osvo­ jen usponom na drugi. Bajka ο androginu u nizu priča ο Erosu predstavlja ironičko-poetsku stanicu. Pripovjedač svojim prijateljima uz gozbu stavlja na sto jed­ nog hinduskog monstruma sa osam udova i dva lica kao prasliku savršenog čovjeka. prevazi23 Dijalektika pptpunosti: u samoj potpunosti je i jedan nedosta­ tak. tvrdo i meko. zbog nedostatka ljepote. gledajući na spirituelnu žar i prisebnost učiteljevog duha. dakle samo p u k i momenat ili jednu fazu istine. Samo tako možemo sebi predstaviti onu oscilaciju privatnog platonizma. nužno izražava i tako. dajuće i uzimaj uće etc. a ono što izgleda da je homoseksualna zajednica krije u sebi širok spektar biseksualnih iskustava. a istovremeno ovamo ne puštaju ni jednu ženu. Između učitelja i učenika mora da postoji ovaj drhtaj u kojem mlada duša.kim atributima. u igru mora da uđe 23 Eros. istovremeno nastaje i ljepota ljudskog tijela. a pogrešno je možemo razumjeti samo na j e d a n način. To obrazuje jednu osnovnu figuru dija­ lektičkih fantazija kretanja: prvi. širi svoja krila i spoznaje sebe. Akademiju. ali nikako samo tako. Po kratkom postupku oni su ovog pračovjeka pretesterisali u dva polučovjeka. U Platonovom razgovoru dolazi do naizmjeničnog ironičkog dešifrovanja poezije i filozofskog jezika — dolazi do prevođenja oduševljenog u razumno i razumnog u oduševlje­ no (što vrijedi za mnoge sintetičke mitologije. u Akademiji — svugdje su sami muškarci sa svojim erotskim teorijama. Sarkastična je to priča. obuhvatnije — entuzijazam. Treba jednom vidjeti muškarce — toplu braću kad plešu jedan s drugim — ove zvjezdane časove naivne i jasne biseksualnosti gdje se povezuju snaga i blagost. ako treba da dođe do sjedinjenja. Nerasječeno to okruglasto biće još ne može da spozna ljubav jer u njemu još ne postoji ljepota za kojom se isplati žudjeti u ljubavi. a samo razumijevanje se može doživjeti kao ljubavna omama koja čini da iščezava ono obično Ja jer je na njegovo mjesto došlo nešto veće. Neobična je to slika: predstavimo sa­ mo sebi krug p a m e t n i h Grka. razmišljali kako bi mogli kazniti hibris ovog bića. ljepote. potpunost početka zato mora biti premašena potpunošću kraja — prolazom kroz jednu smetnju. viši. Da li je to stvarno tako? Imaju li oni osjećaj da u njihovom d r u ­ štvu nije zastupljena ženska strana? Osjećaju li oni nedosta­ tak suprotnosti. naime. 161 . Od tada oba ova polučovjeka traže pomoć od Erosa. sluteći sopstveni razvoj i budućnost. doduše. međutim. težnja za uvidom među njima dobij a istu boju zvuka kao sanjarska težnja za ljubljenim.

Počev od tog pada platonizma u puke idealističke riječi kod filozofije se javljaju smetnje u potenciji i u doba kristijanizacije pod okriljem teologije ona u potpunosti postaje organizovano evnuštvo. Ko bi htio da drži pledoaje za vi­ soku ljubav. 1. šta ti imaš protiv životinje? Ako dođe neko ko čovjeku želi da porekne živo­ tinjsku bazu kinik će mu dokazati kako je kratak put od šake do uda. I sad ne mogu izo­ stati materijalistički protuudari. Metodski delikatno poduzeće je govoriti ο ženskom kinizmu jer je povijest »ženske svijesti« za cijelo staro doba dokumentovano samo indirektno. One po pravilu odražavaju tipične 163 . zbog seksualnosti. I ovdje onanija važi kao pomoćno sredstvo emancipacije. Seksualni kiničar ovome otpočetka suprotstavlja samozadovoljstvo koje nije opterećeno skrupulama. gubi svoj polni organ i njegovo energetsko jezgro. U svakom slučaju mi se možemo osvrnuti samo na m n o ­ gobrojne tradirane anegdote vezane za žensko-kiničku per­ spektivu. kao ljepota i kao dobrota duše. Lišen školskog polja snage platonizam će djelovati kao pridika bljutavog spiritualizma. Našu civili­ zaciju masturbacija odista prati kao jedan intimno filozofski i moralni »problem«. 2. ovdje nailazi na r a d i 162 kalno suprotnu poziciju. naročito onom koji možemo posmatrati u aktuelnim ženskim pokretima. Diogen će izvaditi svoj ud ispod toge i upi­ t a t i : je Γ to životinjsko ili nije? I uopšte. nasmiješeni masturbant na trgu atinskom. Zar nije čovjek baš zahvaljujući svom uspravnom ho­ du došao u položaj da su mu šake upravo u visini genitalija? Zar čovjek — antropološki govoreći — nije životinja koja masturbira? Zar njegova autarkička svijest koja se više ne osjeća kao opšta ne može poticati od upravo pomenute pos­ ljedice uspravnog hoda? Četvoronošci su u svakom slučaju pošteđeni ove anatomsko-filozofske komplikacije. dijelom represivno. Ta idealistička erotika mora izgledati kao luckasto sanjarenje svima koji ne spadaju u taj krug prijatelja. Zbog svog borbenog pravca udara oni imaju kinički kvalitet. i ovdje je ona isto onoliko hvaljena i prakticirana kao pravo koje mi sebi uzi­ mamo. mi ćemo u obzir morati uzeti dvije različite kiničke replike na idealističko potcjenjivanje tijela. Diogen kad javno onaniše: time započinje jedno drugo poglavlje povijesti seksa. To su. Ova uči da je seksualna samodovolj­ nost prvotna mogućnost pojedinca. Taj erotski fluid daje svoj nezamjenjivi stil školi. di­ jelom iracionalno. Za obje zaista postoje oči­ gledni primjeri: seksualni kinizam je u igri kako onda kad Diogen na očigled sviju sebe samog zadovoljava. priče ispričane primarno iz muške perspektive. Istovremeno. Ipak. Ljubav p r e m a mudrosti otada postaje sve bespolnija. u medijumu muških tradi­ cija. Poznate su opasnosti koje su svojstvene jednoj tako za­ nosnoj teoriji ο ljubavi. Kao filozofija prijateljstva ona ostaje vezana za atmosferu jednog užeg kruga. Zahvaljujući komedijaškom kretanju mišljenja dijalog prerasta u rijeku koja energičnim i iznenađujućim ski­ danjem blokade s glava oslobađa svijest za iskustvo iskustava. naravno. tako i ljubavnim odnosima u kojima pojedi­ nac. No pošto muškarci i žene na različit način doživljavaju pretpostavke maskulinog idealizma. U ovom prvom hepeningu naše civi­ lizacije antički kinizam pokazuje svoje najoštrije kandže. pa one na ženska stvorenja odmah bacaju jedan gospodarskocinički pogled — priče ο ženi kao kurvi i kao opa­ koj bračnoj aždaji. tako i onda kad domaćicama ili heterama oni previše pametni filozofi omo­ gućavaju da osjete ženske sile. nameće sebi jaram odnosa. ona obrazuje jedan most od muškog kinizma ka ženskom. Ta plebejska onanija je šamar kako aristokratskoj igri duša-duša. Mogućnost da zadovolji svoje seksualne želje nema samo oficijelno sankcionisani brač­ ni par nego već i pojedinac. pa da iste anegdote do­ biju profeminini smisao. koji smatra da nema više čega da se stidi i koji s ironičnim smi­ ješkom otjelovljava »zlo«. O n e su sukrivci tome što na hrišćansko-idealističkom jeziku riječ cinično označava čovjeka kojem više ništa nije sveto. On pred­ stavlja duh razgovora koji je govorom i odgovorom na njega prožet jednim erotičko-dijalektičkim »Da« do svih pozicija i obrta svijesti. U libidinoznom ona je isto što samorefleksija u duhovnom. u mnogim slučajevima je dovoljno samo malo pomjeranje ugla gledanja. za partnerstvo duša etc. a prilikom svakog prenošenja u opšte moraće djelovati dijelom nerazumljivo. Kad god kinik sretne nekog ko bi htio da ga uvjeri kako on nije životinja.lazeći sebe samu u jednoj nadolazećoj — sadašnjoj veličanstvenosti koju garantuje učitelj kao neko ko ju je dostigao. za onaj ekstatički intenzivum koji istovremeno zasija kao isti­ na. kao radost za koju ne moramo nikom zahvaljivati.

scene iz borbe polova gdje dolazi do toga da muškarac dospi­ jeva u poziciju slabijeg. Njemu se ovo dešava prije svega u dvije oblasti, u seksualnoj ovisnosti i u vođenju domaćinstva. Prvi primjer prikazuje velikog filozofa Aristotela u ulozi zaljubljene budale. Jedna anegdota ο njemu priča kako se on jednog dana tako strasno zaljubio u atinsku heteru Filis da je izgubio svaku sopstvenu volju i da se bez pogovora podvrga­ vao njezinim hirovima. Tako je ta čuvena kurva misliocu jednom zapovjedila da puzi pred njom na sve četiri, a on, voljno bezvoljan, dopusti da ga ona napravi budalom i poslu­ ša; krotko se spusti na pod i posluži svojoj gospodarici kao jahaća mazga. Ovaj anegdotski motiv 24 je ovjekovečio Hans Baidung Grien /Grin/, godine 1513. — doba Eulenspiegela — prema Lai d' Aristote /Pjesmi ο Aristotelu/ jednog srednjevjekovnog francuskog pjesnika. Na toj slici, pogleda upravlje­ nog prema posmatraču, sjedobradi filozof puzi na sve četiri kroz zidovima ograđeni vrt, a Filis sa širokom stražnjicom i izbačenim stomakom sjedi na njegovim leđima, u lijevoj ruci drži uzde provučene kroz usta mislioca visoka čela, a u desnoj s fino ispruženim malim prstom ukrašeni korbač. Suprotno poniženom filozofu koji unezvereno gleda prema posmatraču njezin je pogled, s glave nagnute na stranu, ukrašene jednom staronjemačkom kapom, upravljen ispred nje na zemlju; nje­ zina ramena su spuštena, njezino tijelo debeljuškasto, pre­ tilo i melanholično. — Kinički smisao te priče glasi: ljepota diže svoj bič na mudrost, tijelo pobjeđuje um; strast čini duh povodljivim; gola žena trijumf u je nad muškim intelektom; razum nema šta da kaže protiv ubjedljivosti grudi i kukova. Ovdje se, naravno, pojavljuju uobičajeni klišei ženkosti, ali poenta ipak nije u njima, već u tome da opisuje jed­ nu šansu ženske moći. Na Grienovoj slici je momenat raz­ mišljanja s filozofa prešao na heteru. Ona jeste doduše, »samo kurva« pa ipak uopšte nije »šteta što je samo kurva«. U ovome ona hvata jednu mogućnost sopstvenog suverenite­ ta. Ona koja jaše na Aristotelu, ta je, vjerovatno, opasna ženska, ali sigurno žena koja je iznad svakog prezrenja. To što Filis želi da jaše na tom pametnom čovjeku treba ovome, s jedne strane, da posluži kao opomena, no istovremeno ί da
24 On se ne pojavljuje samo u evropskoj tradiciji već se obrađuje i u hindustičkim i budističkim legendama.

mu omogući iskustvo kuda to vodi. Svojom glavom zamiš­ ljeno nagnutom na stranu ona vidi da dolazi ono čega onaj dolje kao da se još boji; njoj je jasno da je sve to samo po­ četak i da Aristotel neće još dugo biti tako glup. Za njega to, istina, započinje na sve četiri, ali ako je on odista pame­ tan kao što se priča ona će završiti na leđima. Sto pametniji je čovjek u svom poslu, to veća budala je on kod kuće; što je ugledniji u javnosti, to prezreniji je on u svoja četiri zida. To bi mogao biti moral priče ο So­ kratu i Ksantipi, ako je, pokusa radi, čitamo iz žensko-kiničke perspektive. Ovaj filozof je u povijest ušao ne samo zbog svoje vještine da postavlja pitanja i vodi jetke razgo­ vore već i zbog svog poslovično lošeg braka. Od momenta kad je njegova supruga počela da mu pravi kućni pakao na zemlji, Ksantipa više nije samo lično ime, već je postalo za­ jedničko ime za sve tiransko-svadljive bračne družice. Ali dovoljan je samo mali okret oka, pa da odnos između Sokra­ ta i Ksantipe vidimo u drugom svjetlu; Ksantipa, zločiniteljka, se onda pojavljuje skoro kao žrtva njezine prividne žrtve, a ovu na jedan signifikantan način vidimo kao »pravog» po­ činioca. S današnjeg gledišta sve govori u prilog tome da Ksantipu treba braniti od njezinog lošeg glasa. Odista se moramo upitati kako je Sokratu uopšte uspjelo da se uvuče u jednu takvu bračnu mizeriju, a ovo pitanje se može posta­ viti u više varijanti. Ako je Ksantipa oduvijek bila onakva kako to kazuje Sokrat, onda možemo pokazati vrlo malo ra­ zumijevanja za našeg velikog filozofa, jer je on onda bio dovoljno nepromišljen da uzme baš nju za ženu, a ne neku drugu. Ili je on, možda, ironičan kakav je bio, mislio da je upravo jedna čangrizova žena ono što je potrebno misliocu? Ako je otpočetka znao kakva je ona u »suštini« i to prihvatao, onda to govori ο jednom mizernom odnosu prema braku jer je time jednu ženu doveo u položaj da čitav život živi s čovjekom koji je očigledno samo podnosi, ali ne cijeni. Ili dru­ gačije: ako je Ksantipa tek u braku sa Sokratom postala onakva kako ο njoj čitamo, na tog filozofa tek onda pada nepovoljno svjetlo, jer je onda neminovno on sam morao da­ vati povode za mrzovolju svoje žene, a da ga uzrok tome ni najmanje nije interesovao. Bilo kako da stvar obrćemo: Ksantipina raspoloženja onako ili ovako idu na Sokratov raboš. 165

164

Pravi je filozofski problem: kako je jedan mislilac i pitalac uspio da η e razriješi zagonetku Ksantipine loše volje? Ve­ liki porodilac istine očigledno nije bio u stanju da otvori usta bijesu svoje žene i da joj pomogne da dođe do riječi, kako bi izrekla razloge i opravdanost svoga ponašanja. Za­ kazivanje jednog filozofa se često sastoja ne u lošim odgovo­ rima, već u tome što propušta da postavi pitanja — i da mnogim iskustvima poriče pravo da budu »problem«. Ove vrste — mizerija koja ne dobij a tu čast da prodrije u muški problemski monopol — mora da su bila njegova iskustva ο Ksantipi. Filozof zakazuje ako ono što je sam skrivio pod­ nosi kao prirodom dato zlo — čak je i sama njegova spo­ sobnost da to »mudro« podnese duhovni skandal, zloupotreba mudrosti u korist sljepila. Kod Sokrata se, izgleda, ova zlo­ upotreba neposredno osvetila. Tamo gdje misilac ne može da dopusti izjednačenje čovječnosti s muškošću, tamo se mora očekivati povratni udarac realnosti u privatni bračni pakao filozofa. Zato, čini mi se, priče ο tome imaju i jedan kinički smisao. One odaju pravi razlog filozof skog-klerikalnog celiba­ ta u našoj civilizaciji. J e d n a određena d o m i n a n t n a vrsta idealizma, filozofije i velike teorije moguća je uopšte samo ako se sistematski sklanjamo s p u t a jednoj određenoj »dru­ goj vrsti« iskustva. Isto kao što ο evropskom državnom cinizmu ne možemo govoriti a da ne pomenemo hrišćansku etiku, tako i u našoj kulturi ne možemo pričati ο seksualnom cinizmu a da ne go­ vorimo ο hrišćanskom stavu prema seksualnom. Oni osobeni nezgrapni »cinički« gestovi mogu nastati samo na osnovici idealizma i tlačenja — onda imamo tlačilački idealizam. P o ­ što je hrišćanski seksualni moral izgrađen na uzvišenim la­ žima izricanje istine ο njemu dobija jednu agresivnu, dijelom satiričku, dijelom blasfemičku crtu. Da katolička crkva nije tvrdila kako je Marija kao djevica donijela na svijet Isusa ne bi bezbroj muškaraca satirički bijesno došlo na ideju da s ovom posebnom vrstom djevice provodi oralni kurvaluk. Santissima puttanal Već od samog svetog d u h a zatruđniti — pa to je zaista previše! Mi bismo, naravno, rado znali kako se p r i tom ponaša taj sveti d u h i kako se iz ove afere izvukao bijeli golub, najčudnija od svih ptica? Nije li on Već previše produhovljen? Čini li on to,, na koncu, rukom" p r o ­ viđenja? 166

No dosta ο tome. Vicevi ove vrste nastaju sa skoro prirodnozakonitom nužnošću iz hrišćanske mitologije. Čim ide­ alizam previše nategne luk, realizam blasfemički uzvraća. Moglo bi se čak, kako su to učinili neki psihoanalitičari, raz­ mišljati, nije li u psihostrukturi hrišćansko-okcidentalnog muškarca, pogotovo katolika koji raste pod oreolom maje-madone upravo neizbježna jedna seksualnocinička faza: jer kad-tad će do svijesti svakog mladića dospjeti misao da je njegova majka bila »očeva kurva«. Da li ta hrišćanska dualistička misao uopšte daje biJo kakvu šansu neograničenoj potvrdi seksualno-animalne stra­ ne čovjekove? Da li je to tjelesno, a pogotovo ono strasno otpočetka palo na pogrešnu s t r a n u ? Tužbalicom ο hrišćan­ skom dualizmu koji je neprijateljski prema tijelu ova tema nije sasvim iscrpljena — iz dva razloga: prvo, zato što je u ovoj religiji bilo pažnje vrijednih pokušaja da se »kristijani­ ziraju« tijelo, pa čak i seksualno sjedinjenje i time privuku na stranu »dobrog«; drugo, zato što očigledno postoji stara tradicija ciničkog dvojnog morala, pri čemu u oči naročito padaju klerikalci jer oni, kako reče Heinrich Hajne /Hajnrih Hajne/, potajno piju vino, a javno preporučuju vodu. Ako u hrišćanskom ritualu postoji tako nešto kao što je »slabo mjesto« u pogledu na tjelesni princip zadovoljstva, onda je ono u liturgiji pričešća i u uskršnjoj liturgiji. U sje­ ćanju na Isusovo tjelesno uskrsnuće iz smrti dobij amo šansu da religiozno meso uskrsne u svetu bestidnost. Pojedini doku­ menti iz ranohrišćanskog doba pružaju izgleda dokaz ο tome da se u različitim sektama zajednička gozba hrišćana slavila konsekventno tjelesno. J e d a n tadašnji izvještaj opisuje praktike jedne gnostičke sekte iz prednjeg Orijenta u 4. vijeku. P r e m d a hrišćani oni su se molili jednom bogu koji je imao ćerku po imenu Barbelo, a ova je, opet rodila sina Sabaota. Kad se ovaj pobunio protiv autoriteta svoje božanske majke i svog božanskog djeda u želji da sam zavlada svijetom, Bar­ belo je počela da svojim tjelesnim dražima zavodi sveštenike i da sakupljanjem muškog sjemena u svom tijelu usisava ra­ sutu životnu snagu živih bića. J e d a n hrišćanski sveštenik, pro­ gonitelj jeretika Epifanije koji se potajno uvukao na jednu svečanost u čast Barbelo, prikazao je tok jedne takve liturgije u jednom ljutitom i preciznom pismu biskupu aleksandrijskom: 167

»Oni međusobno dijele svoje žene, a čim dođe neko stran muškarci daju ženama, a žene muškar­ cima jedän znak raspoznavanja; timu što pružaju jedni drugima ruku i što češkaju dlan oni signališu da je pridošlica pripadnik njihove religije. Čim se na taj način međusobno prepoznaju oni sjedaju za sto. Poslužuju se izabranim jelima, jedu meso i piju vino, čak i siromašni. Kad se dobro najedu i napiju i kad, ako smijem tako da kažem, svoje žile napu­ ne dodatnom snagom, prelazi na razvrat. Muškarac napušta mjesto pored svoje žene i govori joj: 'Digni se provedi agape (ljubavno sjedinjenje) s bratom!' Nesrećnici onda svi započinju da jedni s drugima provode blud i mada mi crvenilo udara u lice pri samoj pomisli na opisivanje njihovih nečistih praktika, ipak se ne stidim da ih iskažem jer se ni oni ne stide da ih čine. I, dakle, kad su obavili polni čin oni svoju sramotu dižu prema nebu kao da im nije dovoljno ovo nedjelo prostitucije: muško i žen­ sko svojim rukama uzima sjeme muškarčevo, istupa i očiju uprtih u nebo tu sramotu u svojim rukama žrtvuju Ocu s riječima: 'Žrtvujemo Ti ovaj dar, ti­ jelo Hristovo'. Onda oni kusaju spermu i svoje sje­ me nude drugima uz riječi: Όνο je tijelo Hristovo, ovo je svečanost uskrsnuća za koje naša tijela pate i za koje prihvataju muku Hristovu'. Isto to oni čine i s izlivom krvi žene. One skupljaju krv svoje ne­ čisti i na isti je način dijele pri čemu govore: 'Ovo je krv Hristova'. Uz sve te njihove bezbrojne razvratnosti oni, međutim, uče da Čovjek ne smije da donosi djecu na svijet. Ove sramotne akte oni čine iz čiste obijesti. Akt Strasti oni provode do zadovo­ ljenja, ali sakupljaju Svoju spetmu kako bi je spri­ ječili da dublje prodrije i onda izjedaju plod svoje sramote / . . ./ Ako se nekom slučajno desi du nje­ govo sjeme preduboko uđe u ženu i žena zatrudni, čujte kakav oni onda još Veći užas čine. Oni istržu embrion čim mogu da ga dohvate prstima, uzimaju abortirano, tucaju u nekoj vrsti avana, miješaju s medom, biberom i različitim začinima, kao i miri­ snim uljima, da bi ga učinili manje odvratnim, onda

se sakupljaju — prava zajednica svinja i pasa — i svaki svojim prstima komunicira jedući ovu abortusnu paštetu. Kad završe s tom 'gozbom' oni zak­ ljučuju molitvom: 'Vrhovnom gospodaru nismo do­ pustili to zadovoljstvo da se igra s nama, već smo grešku našeg brata u sebe primili'. To u njihovim očima označava savršenu uskršnju svečanost. Osim toga, oni praktikuju sve moguće gadosti. Kad u svo­ jim sjedinjavanjima padnu u ekstazu oni mažu svo­ je ruke sramotom svog sjemena, svima ga dijele i s tako prljavim rukama, potpuno naga tijela mole, kako bi ovim činom dobili pristup bogu.« (Citirano prema J. Attali, L' O r d r e cannibale, Paris 1979, str, 52/53.) Sam svjedok je v e ć dao n a t u k n i c u : »prava zajednica svi­ nja i pasa«. Sad smo na kiničkom terenu. Ovaj dokument — premda i on teško da bi mogao biti reprezentativan — svje­ doči ο j e d n o m r a d i k a l n o m krištijaniziranom seksualnom kinizmu — ne više p o č e t n o m i jednostavnom kao kod grčkih filozofa s njihovim j a v n i m samozadovoljavanjima i prilježništvima, nego već u m j e t n i m i religiozno isprepletenim koji svo­ jim perverznim a s p e k t i m a već priznaje hrišćansku religiju. Ali ma kako čudne bile o v e praktike, glavni šok koji priređuje ovaj opis nije u detalju već u inače nezamislivoj činjenici koja provijava kroz cjelinu: postoje hrišćanske orgije, postoji jedno bez ustezanja p r a k t i c i r a n o , nevino, čak sveto-divlje opuštanje i jedno bogu ugodno v r š l j a n j e po m u š k i m i ženskim sokovima. Barem ovog jednog p u t a se hrišćanstvo pokazalo kao gola guž­ va pijanih hrišćanskih tijela koja celebriraju svoju strast. To je ono što Epifaniju t j e r a crvenilo u lice — no nije baš izvje­ sno da li crvenilo stida ili crvenilo zaraženog tim bestidnosti­ ma. U svakom slučaju ta zaraženost je kod njega stigla dotle da se on. kao sveštenik, u s u đ u j e da napiše te stvari, a kako se on ponašao usred tog s v e t o g grupnog seksa, to ostaje njegova tajna. Aleksandrijski b i s k u p ne mora baš sve znati. No još je, vjerovatno, šokantnija činjenica kako je ovdje sin božji za­ mijenjen ćerkom koja je opisana kao antitip majke božje Ma­ rije; Barbelo je božja k u r v a koja usisava, sakuplja i plavi, a za djevicu Mariju na k a t o l i č k i m oltarima se neprestano traži način da se što je više moguće prikaže kao da je bez donjeg 169

G r a đ a n i n u je veoma stalo do toga da »održi na visini svoje vrijednosti« ali on zbog njih ne zaboravlja šta se dešava »dolje u stvarnosti«. zrna. Time dolazi do jedne k u l t u r n e potištenosti nepoznatih razmjera. pa čak i čulno-strasnu draž. s jedne strane. U sliku dame spada ona tolerantno-ironička crta u saobraćanju s n e ­ izbježnim m u š k i m cinizmom. ne n e r a d o ide u bordel i t a m o se uvjerava u zajednički imenitelj između k u r v e i da­ me. da p r i ­ kazom privatnog osvoji javno. ali stvarnost ostaje odvojena. clercs ti koji ga predikuju) u upravo epidemičkim dimenzijama izaziva seksualnoeiničke antiteze. Der heilige Epiphanius verschreibt sich. s j e d n e strane. Ako se ta l j u b a v n a lirika m j e s t i m i č n o usuđuje da se približi granici blasfemije. Otuda i onaj cinički osmijeh. 1975. U epohi g r a đ a n s t v a za s e k s u a l n i cinizam imamo scenu u novom obliku. A time što se krv žene ritualno izjednačava s krvlju Hrastovom to gnostičko os­ lobođenje tijela se usudilo da o d e dalje n e g o što bi smjela i da sanja m o d e r n a feministička m i s t i k a . Ovaj erotski laički idealizam (nisu. o n d a ne z n a m o koliko direk­ t n e ili indirektne mogu b i t i veze i z m e đ u t a k v i h jezičkih i mo­ gućih tjelesnih smjelosti. više svinja nego pas. neizbrisivo ucrtaju š a b l o n e g r a đ a n s k o g erotičkog ideali25 Epifanije upada u oči kao jedan od prvih sveštenika s marijan­ skim tikom. m o r a da vodi brigu ο tome da ljubav bude strogo ograničena na brak. Zahtjeve za h e g e m o n i j o m u k u l t u r i građanstvo ne postavlja bez i s t o v r e m e n o g isticanja sopstvenog obrasca idealističke ljubavi. K u l t u r n a strategija građanske l i t e r a t u r e i umjetnosti je. s druge strane. fantastičnu. Činjeni su čak pokušaji da se definicija d a m e d a d n e p r e m a tome da li je ona u stanju da održi »pravi izraz« kad se u njezinoj prisutnosti pričaju muški vicevi. dobro zna da p r i ­ zna »ljudske slabosti«. doduše. interpretaciju Theodora Reika /Teodor Rajk/. ali s druge. vitalizirajuću. Frankfurt na M. U vezi s citiranim o p i s o m B a r b e l o .) u: Th. str. ali zbog toga ne odustaje od svojih idealiziranja i vrijednosnih fantoma. razlike se čuvaju. znamo mi taj metier. t i m e što p o j a v u ljubljene upoređuje s osvitom uskršnjeg d a n a . 171 170 . P r a v i izraz to je onaj koji kazuje da se zna ο čemu je riječ.r i t u a l a ostalo je zabi­ lježeno i to da je e k s k o m u n i c i r a n o o s a m d e s e t gnostičara po Epifanijevoj prijavi a l e k s a n d r i j s k o m b i s k u p u . (Eine Fehlleistung vor sechszehn Jahrhunderten. a. odista. znamo mi šta je to. On umije da p r a v i razliku između ljud­ skog i previše ljudskog. U jeziku one mističke »ljubavi« (minne) božje izbija j e d n a e r o t s k a m e t a f o r i k a kod koje se sa­ mo spekulativno može r a z l i k o v a t i p r e n e s e n o značenje od dos­ lovnog. onda je on u svojoj animalnosti više ciničan nego kiničan. ali i da je ona »iznad toga«. U k a s n o m srednjem vijeku — koliko se ο ovome može nešto reći k a d se radi ο t a k o o s a k a ć e n i m i tajnovitim tradi­ cijama — kao da su p o n o v o o t k r i v e n e mogućnosti j e d n e kristijanizirane seksualnosti. da »životinjska strana« ne igra nikakvu ulogu i da ono tjelesno u krajnjem slučaju bude takvo da se može shvatiti kao »izraz« duševne muke.dijela stomaka. »građanska duša« bi htjela da učestvuje u radostima ljubavi i p u n a je radoznalosti da doživi njezinu avanturističku. naime. Ovo možemo uzeti kao ukazivanje na p o v i j e s n e š a n s e i sudbine gnostičkih i drugih g r u p a koje bi p o k u š a l e da zapovijest ο ljubavi Hristove religije «psihosomatski« realizuju i da dualizam prevaziđu sredstvima dualističke metafizike. nas niko neće tako lako navući da p o b r k a m o šta je gore a šta dolje. Zato su njegovi ideali stalno podlokani realističkim slutnjama — a ova napetost je ono što građanskog čovjeka čini posebno prijemčivim za seksualnocinički vic. P r e m d a s a m o u l a k r d i j a m a kasnog srednjeg vijeka žene dolaze do z a k l j u č k a da vojnik nije onako dobar ljubavnik kao clericus. ako građanin zna sebe k a k a v je iza zavjese. On. Isto t a k o ne z n a m o tačno kakve je seksualne konsekvencije za sobom p o v u k l a mistika bratstava slobodnog d u h a . ali se istovremeno u samom p r i v a t n o m povlači p a r a v a n između idealno p r i v a t n o g i a n i ­ malno privatnog. T a m o gdje se i pojave takvi fenomeni oni u g l a v n o m bivaju nasilno eliminisani. mi m o ž e m o biti sigurni da je ova tvrd­ nja bila potvrđivana m a r l j i v i m z a p a ž a n j i m a . on je za »učtivost do posljednje stepenice vješala«. U seksualnim kao i u m n o g i m d r u g i m stvarima građanin je skoro-realista koji još kako reskira p o ­ gled na stvarnost. bio sam i ja u Arkadiji. Zur Psychoanalyse der religiösen Entwicklung. Der eigene und der fremde Gott. b r a k iz ljubavi. Up. Građanin. Bismarckovim riječima rečeno. Ali to nije »naš nivo«. 2 5 Ovdje je d o s t i g n u t j e d a n a l t e r n a t i v n i ekstrem u okviru mogućnosti h r i š ć a n s k e mitologije. 37—56. jer. za prljavi realizam ključanice i za pornografiju. Reik. idealne s t r a n e on je od­ lučan da sačuva »držanje«. Bezbrojni romani daju svoj doprinos tome da u g l a v e čitalačke publike. naročito žen­ ske.

a svojim ubjeđenjem da je nesvjesno nešto proizvedeno ona gleda u bu­ dućnost. životinja koju još uvijek ne treba pustiti. Psihoanaliza je. Jer otkrivanje seksualnih tajni u kasnograđanskoj kulturi. postaje čestit čov­ jek. U tome ima pravilnog i pogrešnog. naime. Tom tendencioznom brkanju potajnog i nesvje­ snog muče se već dvije generacije analitičara i pacijenata. jedan u građansko svjetlo. Oni su stvorili pozornicu na kojoj svoju igru započinju demonologija »seksualno nesvje­ snog«. Tek čovjek koji pokuša da potpuno sputa ono životinjsko u sebi. nije dovelo do smanjenja neurotičnosti društva — jer te patogene seksualne tajne predstavljaju samo jedan mali dio onog individualnog i društveno nesvjesnog.) Taj drugi to je ono unutarnje drugo. dru­ gi u negrađanske ponore.26 Psihoanaliza je historijski dvospolac. ali je ipak. Šta je to »nesvjesno« u svojoj esenciji. Zato su se onovremeni čitaoci. koja se usuđuje da siđe u sopstvene tajne i jaruge duše — u šarene vrtloge animalnog zadovolj­ stva. Romantičari znaju da su građanima otvorena dva puta. često mogli pitati da li je ona nauka ili pornografija. otrežnjenje. upustila u jedno područje koje je u građanskom društvu bilo tajna tema par excellence — ona je ozbiljno prilazila samoiskustvu i samosumnji građanina da je on životinja. Iz­ gleda da je pravilan psihoanalitički pokušaj da se prevaziđe građanski semi-realizam u seksualnim stvarima i da se izgradi u puni realizam. i povukoše / Njega u ljupke valove / Šareno zvučećeg vrtloga. Ova sumnja u sebe te građanske životinje rasplamsava se u romantičkoj literaturi Neprijatno mi je što ostajem samo na ovim napomenama. Psihoanaliza u sebi ima nečeg od pseudomedicinske nauke ο kroćenju — kao da se radi ο tome da se »nesvjesno« stavi u okove uvida.« (4.Pod uticajem psihoanalize mi smo se navikli na to da psihološka objašnjenja automatski sagledavamo u vezi sa sek­ sualnim fenomenima. barem do 18. uz to. S ovom sumnjom. čitajući psihoanalitičke spise. to nije niko drugi do ona unutarnja živo­ tinja. I to je umirenje. Prvi sklapa brak. kod romantičara. Ova tema zaslužuje posebnu knjigu. nesvjesno ona se. Kao da je detektiv kulture ona je od ranograđanske sumnje stvorila izvjesnost: da je čovjek životinjskog porijekla. Jednu varijantu takve brizljivosti srećemo u psihoanalitičkom vokabularu koji oblast onog »potisnutog« opasnog životinjskog označava jednim pravim ukrotiteljskim izrazom kao »nesvjesno«. uistinu. prosvje­ ćivanja i morala. tumačeći ga. osjetiće kako u njemu samom raste jedna opasnost s kojom treba brižljivo postupati. Činjenica je da je sek­ sualnost područje u kojem se ova zamjena upravo nameće. Svojom zasnovanošću na analizi psihe ona baca pogled u prošlost. Taj demon. 26 — sa svim njezinim mračnim i tajnovitim metaforama ani­ malnog ponora prema unutra-dolje. sve u svemu. vijeka žive ljudi gra­ đanskog društva koje je. neopravdano ostvarenje i postvarenje seksualnosti. Kad je psihoanaliza u svoje vrijeme započinjala da. v. Nadam se da ću kasnije moći napisati nešto što će biti uvjerljivije. to je jasnije izre173 172 . Ono predstavlja nehotični pandan kako neoprav­ danom tako i neizbježnom demoniziranju unutarnje tajnovite oblasti čiji izraz nalazimo skoro već na samom početku gra­ đanske kulture. međutim. sumnje usmjerene na njegovu intimu i na ono što je dolje. pravi djecu i uživa u miru malograđanina — ali šta on zna ο životu? »Onom drugom pjevahu i lagahu / Hiljade glasova u osnovi / Zamamnih sirena. nastojala da neutralise animalno-seksualnu oblast i da je vrati u sferu netajnih stvari. strofa pjesme Die zwei Gesellen /Dva drugara/ od J. jer se radi samo ο »pražnjenju«. s jedne strane. Pogrešna je. Kad Freud /Frojd/ govori ο »seksualnom hemizmu« i ο orgazmu naklapa kao ο pražnjenju napetosti onda teško pada ne pomisliti na muškarce u bordelu koji u toku »ljubavi« čak ni ne skidaju pantalone. tendencija psihoanali­ ze da zamjenjuje potajno i nesvjesno. započelo s tim da konačno ukroti tu unutarnju životinju pomoću uma. Eicendorfa /Ajhendorf/ 1818. osluikuje tzv. kao nusprodukt ovog kroćenja. uviđalo da se ispod njega pojavljuje jedna sve veća i sve opasnija životinjska sjena. Pogotovo potpuno civilizovani. »deanimalizirani« građanski semi-realist će doći do jedne takve tvrdokorne i avetinjske sumnje u sebe.

4. I leš od starina zna za ono golicanje da izvodi show — gledanje lesa. egzistencijalistički nokturni u maniru Callota. izgrađuje najtemeljitiji realizam smrti — jedna svijest ο smrti koja tehnički intimnije nego bilo koja druga zna ο lomnosti tijela i koja objelodanjuje kretanje našeg organizma ka smrti — pa makar se ono zvalo zdravlje. Nar. Da bismo kao laici održali korak s tim medi­ cinskim realizmom smrti mi bismo morali koristiti veliku dozu sarkazma. Na leš je upravljeno jedno arhaičko. Kasnograđanska pornografija u kapitalističkom društvu služi kao uvježbavanje u »ne-sada-strukturu« šizoidnog. dato i po sebi razumljivo ona prodaje kao neki daleki cilj. jer se u živim religijama i kosmologijama smrt 175 174 . Medicinski materijalizam je čak u stanju da zaplaši onaj fi­ lozofski. Otuda danas onaj kinički. u modernoj pornografiji služi za učvršćivanje nedostatka lju­ bavi koji u našem svijetu ima moć da definiše šta je realnost. erotskim idealizmi­ ma i seksualnim tabuima. jednom za svagda prošao. grozom podriveno zadovoljstvo gledanja. I jedno i drugo danas poka­ zuje jednu sasvim zaostalu stranu. neprijatelja. Niti se »muškarac/žena« smije »prljavim vicevima« niti pornografija ima bilo kakav agresivni ujed. doduše. Da sebe stavi na stranu smrti s kiničko slo­ bodnim pogledom na stvarnost a da ne bude ciničan može sa­ mo sveštenik. Onaj pornografski šok je.« U poređenju s 19. Zato bi leš zapravo bio pozvani docent integralnog materijalizma.kao romantičar Eichendorf nego neoromantički naučnik Sig­ mund Freud: »A ti. izreka U svakoj kulturi postoje grupe ljudi koje su svojim za­ dacima vezanim za poziv dovedene do toga da u saobraćaju s tijelom koje umire ili koje je mrtvo razvijaju različite reali­ zme: vojnik. Onaj pogled anatoma. Ono prvotno. naprotiv. prosvjetiteljski i reali­ stički elan kod nekih feminističkih grupa koje prilikom javnih manifestacija razbijaju izloge pornografskih radnji. U »borbi između života i smrti« sveštenici i ljekari su se nalazili u sup­ rotnom lageru. Cinizam naše štampe sisa i butova nikako se ne sastoji u tome što više ili manje lijepe gole žene izlaže pogledu javnosti. roman­ tika nekadašnjih mrtvačnica i veliko polaganje na odar poli­ tičkih srtvina. vijekom čiji izraz su psihologije nes­ vjesnog kasnograđanska kulturna pozicija se vidno izmijenila. sveštenik. kako to do­ kazuju nekadanja smaknuća kao i javna spaljivanja. »ciničkiji« od svakog drugog. Time je otpala jedna ele­ mentarna pretpostavka za seksualno-kiničke napade. za svoje vrijeme prevarenog života. Ako se kinizam probio ipak ima ci­ nika koji iznova. nudizma smrti. niti ga prakticira. dželat. Porijeklo jednog dijela današnje krize medicine je u tome što je ona i način na koji je ona izgubila svoju nekadašnju funkcionalnu vezu sa sveštenstvom i što je od tada sama do­ šla u jedan vijugav. Medicinski cinizam Ljekar ima dva mrtve i zdrave. No bilo bi naivno vjerovati da je time igra završena. crnog humora i romantičke obijesti i ne bismo se smjeli plašiti filozofskog pogleda na leš. bolest ili starenje. svjesno produkuje zaostalu svijest time što namigujući citira tobožnje tabue da bi ih razbila lažnim prosvjetiteljskim gestom. dvoznačni odnos prema smrti. čuvaj se da ne probudiš onu divlju živo­ tinju u grudima da ona (Ono) ne izbije iznenada i tebe lično ne razdere. ali pornografski poslovi ostaju. kao utopijsku sek­ sualnu draž. sada sa ne više »prljavom« istinom vode svo­ je prljave poslove. i dalje cvje­ taju. po­ znaje jednu drugu goloću našeg tijela kad se na operacionom stolu hirurga prezentiraju otkriveni organi u »posljednjoj« bestidnoj golotinji. Samo mesar ima jedno s tim uporedivo i slično zanatsko zna­ nje utemeljeno u rutinama ο materijalnoj strani naše smrti. U liječničkoj praksi se. već zato što ona time neprestano restaurira prevaziđene odnose među po­ lovima i što visokim stepenom svijesti radi na rafiniranom zaluđivanju. među­ tim. Otvorenih nerava se izložiti sudaru sa sekciranjem lesa: to tek daje iskustvo »gole« smrti. U kasnograđanskoj pornografiji već odavno nema više ni iskre nekog ličnog obračuna s kočenjima. Ljepota tijela koja je u platonizmu bila priznata kao putokaz duši za najviše entuzijastičko iskustvo istine. Ona. Ni jedan savremenik više niti vjeruje u razdvajanje idealne i animalne ljubavi.

naime. Iz ove bezuslovne pristrasnosti izvodi se cjelokupni me­ dicinski idealizam koji danas. Iznad nje se. na primjer 177 . Bilo bi mi drago kad bi se sav medicinski cinizam m o ­ gao. Ova ustanova je pa­ metno sprečavala odvajanje pomagačeve moći od životnog in­ teresa zajednice. B a d ljekara počiva na njegovoj povezanosti s prirod­ nim tendencijama života za samointegracijom i za odbranu od bola. Ovakvo gledanje vjerovatno objašnjava dio veoma iznenađujućih uspjeha starih čarobnjaka. Pošto je živo tijelo izvorište svake moći. vodi one a p s u r d n e bitke medicine oko života odavno raspadnutih. koji se isto­ vremeno bori s bolešću i sa sumnjom. Tamo gdje se tendencija života rve sa ten­ dencijom umiranja bolesniku je potreban jedan saveznik za koga bez ikakvih predubjeđenja on može vjerovati da je u sprezi sa životom. moribundnih tijela. Tako snage samoozđravljenja svoga tijela bolesnik projicira na ljekara koji ove umije bolje da upregne i ojača nego što bi to mogao sam bolesnik u svojoj slabosti i strahu. tamo gdje ona egzistira. Bolesnik koji ima po­ vjerenje u ovoj drami sve svoje snage stavlja u ruke onome koji mu pomaže. važan agens svakog izlječenja kad dođe do »ozbiljnih« oboljenja. sa svoje strane. Ona je uvijek više voljela honorisanje u slučaju oboljenja i time je sebi stvorila moćno sredstvo ucje­ ne. medicina sa svojom ciničkom usmjerenošću nema ničeg što bi odgovaralo h u m o r u . počiva ne na posljednjem mjestu i u ekonomskoj autarkiji ljekara koji su svojim diktatom honorara znali sebe da osiguraju. Time ljekar dospijeva u jedan međupoložaj: s jed­ ne strane on je »apsolutni« pristalica života. pošto je medicina velikim dijelom učešće u vršenju vlasti. što se temelji na predstavi »ugovora ο tera­ piji«·) 2. međutim. Međutim. sve do u ciničke zavrzlame. P r i tom na svojoj s t r a n i on ima d v a saveznika. U kojoj mjeri to vrijedi za moć ljekara? Na ovo su moguća tri odgovora: 1. U kriznoj situaciji pacijent koji ima povjerenja u svo­ ju volju za životom koncentrisanu u pomagaču u odlučujućoj je prednosti nad onim koji je prepušten sam sebi. U najdubokosmislenije ideje starije kineske seoske medicine spadao je obi­ čaj da se pomagač nagrađuje dok su ljudi zdravi. J e r ako je tako. Utoliko i sam onaj ko pruža po­ moć postaje jedna vrsta moćnika jer on zadobija dio central­ ne izvršne moći svih vrhovnih vlasti. prije svega. I u jednom i u drugom odista djeluje jedna činjeničnost više vrste u kojoj se ne pita naša volja. Ljekar je na strani živog tijela i protiv lesa. kad mu je otvarao vilicu i objašnjavao da je to tako i tako bio neki zlo­ činac. Drugačije je s ljekarom. Sva moć polazi od tijela. Ako on umije da b a r a t a i s jednim i s drugim. osjeća se u opasnosti od sopstvenih sumnji.smatra po sebi razumljivom cijenom života i kao jedna faza onih velikih poredaka s kojima je svešteničko znanje nekad umelo da se »konspirativni»« — dišući jednako — poveže. onaj ko pomaže tijelu postaje čovjek moći. zahvat. Jel­ ova je ta koja u ljekarskim stvarima utjelovljuje ono što smo ostalim područjima nazivali kiničkim impulsom. svrstati u crni humor. naime princip privatne konsultacije i plaćanja od slu­ čaja do slučaja. (Uko­ liko postoji neka paralela između grčke medicine i rimskog prava. zašto se u hodniku anatomskog insti­ tuta studenti medicine ne bi kuglali lobanjama? Ni mi se ni­ smo posebno uzbuđivali kad n a m je naš nastavnik biologije u razred radi demonstracije donio jedan skelet. naravno u tome i jedna produktivna perspektiva. proteže jedna stara linija me­ dicine za gospodu koja je oduvijek znala da se otrgne kontroli primanja od dole. Sloboda medicine. kao ovaj primjer. prepoznati po načinu kako honorišu svoje pomagače i kako ih integrišu u društvo. s druge strane. Time je pripremljena pozornica za n a s t u p e medicinskog ci­ nizma. Smrtnost uopšte sveštenika mora isto onako malo da dovodi u nezgodnu situaciju kao i individualna borba sa smrću po­ sebno. vlast nad životom i smr­ ću drugih. a vlast se u filozofskom pogledu može definisati upravo kao nespo­ sobnost za humor. rekosmo gore. a da mu se obustavi plaćanje ako se neko razboli. Za nas je prije svega značajno to da je taj kineski primjer važio za popularnu medicinsku tradiciju. on sebe smije s m a t r a t i profesionalnim pomagačem. on je učesnik u moći vrhovnih vlasti da odlučuju ο životu. Zdrava d r u ­ štva ćemo. dijetetika). vlada vještinom postupanja s moćju po­ magača. Ljekarska se moć legitimise i potvrđuje u djelo­ tvornosti vitalnih sugestija (pa ma šta to bilo) i praktičnih 176 mjera za liječenje (lijekovi. Volja za životom. On sebe definiše tako da mora stajati na strani ži­ vota. volju za životom i umjetna ljekarska sredstva. Umijeće po­ maganja je ovdje još pod kontrolom jedne zajedničke svijesti koja. Postoji.

U kretanju ove riječi je postala karakteristična prije svega činjenica da je s titulom Arzt potisnuta jedna starija oznaka iscjeljitelja: ova je glasila lacht što doslovno znači ot­ prilike »bajač«. Medicinski kinizam se pojavljuje onog t r e n u t k a kad po­ magač kao onaj ko je na strani života svoje znanje ο tijelu i ο smrti frivolno-reaustički koristi da bi zaslijepio bolesne i moćne. U starim teokratijama i kraljevstvima sveštenika ova veza je još neposred­ no djelovala zahvaljujući postojanju personalne unije između vladara i iscjeljitelja. To je bila titula dvorskih ljekara antičkih vladara prvi p u t dokazana kod Seleukida antiohijskih. I zaista postoji jedna vrsta medicine koja se odvajkada prepoznaje kao sjena moći. Kasnije se liječnik vladara diferencira od vladaoca i to isto onoliko koliko se vještina liječenja ob­ razuje u vještinu s tehničkim jezgrom iskustva koje se može razlikovati od magičkih manipulacija. 3. bogu hvala. siro­ masi ne znaju« domislio se ovaj doktor jednog posebnog obli­ ka terapije: »Pričekaj. uostalom. već mo­ rate cipelcugom. prema Dudenu dolazi preuzimanjem grčke ri­ ječi za medicinu gospode arch-iatros. tema je novinskih serija. lakomislenosti. Ako se razbolio kralj onda je de facto lični ljekar jedan t r e ­ nutak vladao »tijelom vlasti«. larve. prežderanom amsterdamskom građaninu. Vladajuća medicina je zato medicina vladajućih. »gluposti« i pogrešnog načina života. pametni dok­ tor je dao savjet kojem ni malo ne manjka kinička grubost. uveče jedno jaje.šamanizam. inače ćete uzbuditi alu i ona će Vam progristi utrobus. Htjeti ljekaru sasvim oduzeti takve magičke funkcije značilo bi pot­ puno odbaciti vladajući medicinski sistem. Moć ljekara je svoj v r h u n a c dostigla na tijelu vladara. a u staronjemačko doba je postala opšta oznaka tog 178 poziva. vrhovni ljekar. Može da potakne na raz­ mišljanje ono što kaže Duden da riječ Arzt nikad nije potpu­ no »prihvaćena u narodu«. Pošto bogati ljudi p a t e od bolesti »za koje. Drugo. prepoloviće Vam odjedanput sedam crijeva. arogancije. Ta promjena riječi je uzrokovana promjenom prakse. »Doktor« — kao učeni istjeri­ vač bolesti — do danas uliva više povjerenja od »archiatera«. Ovdje će biti otvoreno široko polje za alternativnu pomoć. to jači zamah dobij a razmišljanje i traženje puteva samopomoći. Onaj ko li­ ječi moćne sam postaje centralni nosilac moći. već da je to bila riječ doktor koja se od 15. Vaše je stanje loše. S rimskim ljekarima riječ je do­ šla do franačkih Merovinga. Ljekar često nema posla sa sudbonosnim patnjama već s posljedicama nečeg nesvjesnog. tjelesne idiotije. igle. jednu alu sa sedam usta. J e r što je neuvjerljivije otjelovljen pakt sa životom i isceljiteljskomagički motiv današnjih ljekara. a ujutro supicu od mesa 179 . To što u m e đ u ­ vremenu ima dobrih razloga i za takve radikalne zahtjeve. ne smijete jesti ništa osim dva puta dnevno po tanjir povrća. I napisa mu slijedeće uzorno pismo: »Dragi prijatelju. medicinara za gospodu. pa Vi morate doći k meni. Vi u stomaku imate jednu opa­ ku zvijerku. u podne uz to jednu pečenu kobasicu. S tom alom mo­ ram ja lično govoriti. ukoliko se već izvana ne vidi njegova demoralizacija i cinička tjelesna t e h nokratija — što se. prvo ne smijete se voziti ili jahati konja. ali Vam se može pomoći ako poslušate moj savjet. U tom magičkom ritualu ozdravljenja šaman iz bolesnog tijela ekstrahira »zlo« ponekad u obliku vješto pod­ metnutog stranog tijela — crva. njemu. quasi racionalna medicina za gospodu počinje da po­ tiskuje magijsku narodnu medicinu. vijeka posvuda čuje. Takve ekstrakcije — koje se često poduzimaju na vrhuncu krize — predstavljale su. Ta sposobnost da liječi vladare uzdigla je iscjeljiteljsku vještinu na nivo medicine za gospodu. jednom boga­ tunu. danas sve češće događa. obrt za prevagu samoisceljiteljskih procesa — u izvjesnoj mjeri spoljnje inscenacije u n u t a r n j e energetske drame. S kraljevskih dvorova je onda ta titula prenijeta na lične ljekare duhovnih i svjetovnih velmoža. Kad smo već jednom saznali kako funkcioniše taj sugestivni dio izlječenja sve smo bliži vremenu kad će se p r o ­ jekcije životne volje iz vanjskog svijeta povlačiti u samog pa­ cijenta. Njemačka riječ Arzt /arct = ljekar/. Iz takvih i sličnih mehanizama ljekar sve do dana današnjeg crpi svoj magički status. Ali Vi. Protiv zala ove vrste kao korisno oružje kiničkom medicinaru može poslužiti njegovo savezništvo sa smrću. ako su bile uspješne. sad ću ja tebe izliječiti«. To nije nigdje ljepše predstavljeno nego u priči J o h a n n a Petera Hebela / J o h a n Peter Hebel/ ο Izliječenom pacijentu.

Hiob Praetorius Curta Geoteza / K u r t Gee/. Onda se još znalo da onaj ko zna sve ο bolestima ipak ne mora nešto znati ο vještini liječenja. (Johann Peter Hebel.« Koliko Hebelova sarkastična priča slijedi način mišljenja na­ rodne medicine pokazuje i njezin kraj gdje se kaže da je bo­ gataš »živio 87 godina. ništa ne fali i ako ste Vi zdravi kao ja. da ćemo samo od slučaja do slučaja moći reći ο kojoj poziciji u kiničko-ciničkom polju se radi. sveštenici. meni. Klinički oblik života me­ dicine ljekare sve više udaljava od orijentacije na zdrave i razara korijene iscjeljiteljske svijesti u jednom realizmu koji potvrđuje život. Sto više su političko-civilizatorski odnosi. kapetani. na primjer muzičari. pisci. Sto više budete jeli. slijedećeg proljeća nećete slušati ševu kako pjeva. hvala bogu. Već odavno medicinu za gospodu karakteriše to da se ona više interesuje za bolesti nego za bolesnike. Hebelov doktor spada u jednu izumiruću vrstu koja kandidatima za oboljenje dokazuje kako je medi­ cina suvišna ljudima koji boluju ne od neke bolesti nego od nesposobnosti da budu zdravi. koji. ako ne smi­ je. to me raduje. Ako doktor odista. med. 153) Koji moderni ljekar bi se usudio da ovako razgovara s pacijentima svoje civilizacije? A koliko pacijenata dolazi u položaj da na dan pregleda kod ljekara mora da prizna: »Ni­ sam u nezgodni]e vrijeme mogao biti zdrav nego baš sad kad treba da idem kod doktora. Honorar od bolesnika je postao novogodišnji pozdrav od zdravog. pa čak i sama medicina ti koji iza­ zivaju bolesti. Ona bi morala da formuliše jednu političku dijetetiku koja bi duboko zahvatila u društve­ ne uslove rada i života. Radite kako Vam je volja«. pa će Vam pritiskati jetru tako da Vam više neće biti potreban krojač nego stolar. da se okrene protiv samodestruktivnih »gluposti« na koje se često svodi »bolesnički materijal«. a često smo i svjedoci kako on lako prelazi na s t r a n u bolesti. Das Schatzkästlein des Rheinis­ chen Hausfreundes. str. samodestrukciji i ignoranciji? Ili cinizam koji stupa u savezništvo s potiskivanjem smrti što kao nosilac sis­ tema djeluje u premilitariziranim i prežderanim društvima? Pošto ljekar svoje srce mora da sačuva od mnogobrojnih nemilosrdnosti svoga poziva. I koji današnji ljekar na pitanje šta je pacijentu dobija odgovor: »Gospodine doktore. Ona je sklona samozadovoljnom etabliranju u univerzum patologije i terapije. najradije ne bi htio da ima posla s medicinom. To je moj sav­ jet. uprkos razvijene hirurgije ljekar čini ipak sa­ mo kao suspektni zagovaralac života. München 1979. Da li je to kinizam jednostavnog. Sklo­ nost da se »rado pomogne« tako je h u m a n a i raduje kao što ne raduje i kao što je sumnjivo kad se pomoć odnosi na zla čiji uzrok su civilizatorske tendencije samorazaranja. kao veliki dr. medicina se uglavnom kla­ tari u jednoj ciničkoj kratkovidnosti i svoj pakt s voljom za životom tumači na j e d a n tako dvojben način. Kad bi mi bar malo zazujalo u ušima ili procurio nos«. u osnovi. uprkos istraživanjima. 4 mjeseca i 10 dana zdrav kao riba u vodi i da je svake Nove godine ljekaru kao pozdrav slao 20 dublona«. svoj zadatak vidi u tome da spriječi uzroke bolesti — u m ­ jesto da se s njima parazitarno-pomažući im miri kao s pos­ ljedicom —. ona­ ko kako ga je praktikovao onaj dobri pop Kneipp /Knajp/? Da li je to cinizam komplikovanog. Međutim. kako ga je posljednji po­ krenuo profesor Barnard sa svojim transplantacijama srca? Da li je to kinizam jedne medicinske resistence koja se opire to­ me da kolaborira sa samorazarajućim ustanovama i mentali­ tetima? Da li je to cinizam medicinske kolaboracije koja daje slobodne ruke uzrocima kako bi zarađivala na posljedicama? Kinizam jednostavnog života ili cinizam ugodnog umiranja? Kinizam koji ljekovite prijeteće izvjesnosti smrti suprotstav­ lja nesvjesnosti. 180 filozofi ili vagabundi. popularni um mu oduvijek do181 . on bi uvijek nanovo dobrovoljno morao da pod­ vrgava diskusiji svoju povezanost s moći i svoju upotrebu mo­ ći. Ranije se govorilo da su često najbolji oni ljekari koji su htjeli da budu i nešto drugo nego samo ljekari. to će ala postati veća. Medicina koja bi se radikalno držala svoga pakta s voljom za životom morala bi danas postati naučno jezgro jedne ge­ neralne teorije preživljavanja. Suviše lako ljekar biva otjeran u gospodskocinički lager. to više medicinska praksa našeg društva dospi­ jeva u zavrzlame onog višeg cinizma koji zna da on sam de­ snom rukom daje šansu onom zlu za čije izliječenje lijevom rukom naplaćuje.s bijelim lukom. Ima li boljeg ukazivanja na ono »drugima pomo­ ći« pri čemu iscjeljitelju p r i p a d a nagrada ako učini sve što može da se naši bližnji ne razbole? Današnjem popularnom realizmu se uprkos nauci. a ako me ne poslušate. kao učeni saveznik živo­ ta.

već pokazuje fašističko k sebi samom oh­ rabreno otkrivanje jedne stare gospodarskomedicinske tenden­ cije koja je oduvijek smatrala da ima previše ljudi čije lije­ čenje se »zapravo« uopšte ne isplati i koji su dobri samo kao pokusni objekti.) Mitscherlich pokazuje da je iza kriminalnih vrhova stajao veliki medicinski a p a r a t koji je korak po korak već bio p r e ­ valio put pretvaranja pacijenata u ljudski materijal. Jedino oružje protiv pogrešne ili sumnjive po­ moći jeste nju ne koristiti. ukoliko ono volju za životom svoga vremena sažima u poj­ move. ed. Kao i za svaki sladokusni menta­ litet gospodara koji je težio uklanjanju prepreka. koje su se snažnom cinizmu onih koji su mu pomagali mogli uvjeriti u njihove dobre namjere. A. prije protežira si­ stem bolesti i onoga što čovjeka čini bolesnim nego život u zdravlju. 13. godine odaje ne slučajnu zalutalost pojedinih ljekara u na­ cističku ideologiju. Postoji jedna medicina koja nije ništa do arhijatrija — vrhovno ljekarstvo. prije svega 182 ako se pomisli na razmjere tih zločina. mora da potekne jedna ofanziva koja će ponovno us­ postaviti ideju »dobrog ljekara« i koja će povesti borbu pro­ tiv univerzalnog difuznog cinizma moderne medicine. Mielke.pušta malo ciničke grubosti koje na drugima nikad ne bi tolerisao. Kao što je postojalo jedno starije. Medicinski vicevi — ciničkiji od svih ostalih vrsta viceva — imali su uvijek auditorij um laika koji su se s njima slagali. 1962. Alexander Mitschrelich /Aleksandar Mičerlih/ je u vezi s tim napisao: »Može se. kao ge­ netičko i protetičko istraživanje. str. Frankfurt na M. Mitscherlich i F. vijek je već počeo. Ono što se danas pod nazivom istraživanje mučenja. »ništa u poređenju s tim« neće biti oni grozni pokusi na živim ljudima i čuvene zbirke skeleta nacističke medicine. tako je taj medicinski gospodarski cinizam našao zajednički interes s fašističkim rasizmom koji mu je konačno dopuštao da po svom ćefu zadovoljava svoju glad za leševima. Ali u poređenju s ukupnim brojem ljekara to je ipak samo jedan mali dio. čas za ovaj medicinski cinizam je kucnuo kad je na vlast došao fašizam. on je stvorio scenario u kojem su se mogle pojaviti sve one propuštene brutalnosti kojima je bremenito ono puko repre­ sivno civilizirano društvo. a ipak ono odgovara jed­ noj tendenciji stvarnosti. svaki tristoti ljekar je zločinac. kao vojnobiološko i r a t n o farmakološko istraživanje odvija u potpunoj tišini. Kad se radi ο promišljenoj grozoti. i 1945. Le­ dena hladnoća okružuje onu medicinu koja više ne zna za viceve i koja se sasvim posvetila vršenju svoje vlasti i vlasli koju zastupa. izvesti jednostavna računi­ ca. naravno. Ono što je od moći izmućkano u logorskoj i univerzitetskoj medicini između 1934. Dokumen­ te des Nürnberger Ärztepprozesse. Ti ljekari-kriminalci su morali da učine »samo« jedan cinički skok dalje u pravcu kojim su inače odavno bili naviknuti da idu. ništa u poredenju s tim«: to je ciničko pretjerivanje. sa svoje strane. To je još uvijek popriličan broj. Drugo: protiv gospodarskih pomagača pomaže jedino samopomoć. otprilike tristoti dio. Društveni poredak kakav je naš upravo nužno protežira medicinu koja. Uostalom već odavno vidimo kako 183 . Sta bi moglo pomoći protiv te današnje i sutrašnje gos­ podarske pomoći? Zamisliti se može više odgovora: P r v o : iz društva koje želi da živi i iz njegove filozofije. Ko ima nerava za to neka pročita zapisnike s nirberškog procesa ljekarima u kojima se raspravljalo ο zločinima protiv čovječnosti njemačkog medicinskog fašizma. što niko ozbiljno ne ometa u sebi već nosi sve ono što daje oruđe jednom sutrašnjem medicinskom fažizmu. Za­ što sada?« (Medizin ohne Menschlichkeit. Sta je dobra pomoć i sta je prava iscjeljitelj to još ni jedna medicina nije shvatila na osnovu sebe same. već koliko je moguće pregnanatno sa­ žima jedno činjenično stanje.000 tada aktivnih ljekara u Nje­ mačkoj njih oko 350 je počinilo medicinske zlo­ čine. Svoje stvarne saveznike je narod vidio u onima koji su imali dovoljno srca da ga mogu prikriti iza crnog humora i grubijanskih manira. To je bila relacija koju ne bismo mogli naći nikad ranije kod njemačkih ljekara. 21. prikriveno ciničko zajedništvo interesa između provođenja za­ kona koji je za sobom povlačio i izvjesno izbacivanje leševa i naučne anatomije koja je notorno gladna za leševima. .. Od otprilike 90. Ovaj izraz odabiram ne bez razmišljanja riječ medicinski fašizam proizilazi ne iz nekog kritičkog raspoloženja. borbu za »pomoć iz uzroka«.

čak se i cerekanje tu umiješalo. Onaj ko spozna kako se taj krug otuđenja i bijega na koncu mora uvijek završiti u sopstvenoj smrti. premda nije vidljivo i premda 185 . otuda skelet kao imago smrti. nešto se gasi i prelazi u mirovanje. 5. kad postane velik. umiranju i drugim kapriplama ljudske tjelesnosti. . osjećaj. medicina rada. u utjelovljenje umjesto rascjep. medicine krimi­ nala r a t n e medicine do onih medicina koje bi sebi osigurale kompetenciju kontrole ο zdravom i nezdravom disanju. Ovo pitanje teče paralelno s pitanjem ο unutarmedicinskim šansama »političkih« pravaca specija­ lista: psihosomatska internistika. zemaljske komune. (Naučno je dokazano: u mnogim travama odista ima nečeg!) Interes institucionaliziranog staleža ljekara svim sredstvi­ ma radi na tom da sve tjelesno bude totalno medikalizovano — od medicine rada preko sportske medicine. da se kreću i da budu koherentnog ob­ lika dok iz mrtvih ovo nevidljivo mora da je izišlo pa se oni koče i raspadaju. čini nas previše sklonim da potisnemo našu nadležnost za život i smrt sopstvenog tijela ili da je ustupimo Ijekarima — ne razmišljajući ο tome da čak i najperfektnija konzervativna medicina na kraju krajeva ipak svu odgovor184 nost i onu nedjeljivu bol u našem najbespomoćnijem t r e n u t ­ ku vraća nama samima. u život umjesto u osamljenost. od svijesti. ginekologija. medicine ishrane. Može se zamisliti jedan nivo na kojem će doći do potpunog oduzimanja privatnih tjelesnih kompetencija. Na koncu ćemo na časovima urologije morati učiti da korektno mokrimo. ekologija. seksualne me­ dicine. Taj »zdravstveni« sistem dovo­ di do odnosa u kojima gospodstvenomedicinska kontrola nad onim somatskim postaje totalitarna. Svako je sebi svoj sopstveni čika Krsta. takođe je pomalo vickasto. probavne medicine. od slobo­ de. Njegovo djelovanje. da se raspada. Ernst Bloch. Religiozni cinizam A šta ćete učiniti sa svetom posudom kad je nađete? Benjamin Disraeu . tom će morati biti jasno da bi bilo bolje taj krug okre­ nuti u drugom pravcu. ho­ danju. Onda se pred nama pojavljuje skelet kao onaj naš dio koji se trajnije opire truljenju od ostalog. kretanje. očuvanje oblika — ono je skup intenziteta i energije. medicine nesrećnih slučajeva. prestaju njegovi pokreti. se najprije. u rizik umjesto u sigurnost. Smrt. našeg oboljenja. On preuzima zastupanje onoga što od nas preostaje in materia. On prestaje da diše. budnost. To nevidljivo podstiče disanje. Ne moram ni reći kako je to teško. učenju i čitanju novina — a da i ne go­ vorimo ο trudnoći. zajednički i trajući svijet čovjek iznenada napušta i prestaje da s nama dijeli opstojanje. tijelo će se ohladiti. Centralno pitanje savremenog medicinsko ciničkog procesa je da li će »školskoj medicini« poći za rukom da razbije pokrete laičke pomoći koje su proizišle iz mnogobrojnih kulturoloških motiva (psihologiziranje. Treće: protiv medicinskog odvajanja od nadležnosti za sopstvenu tjelesnu opstojnost pomaže u krajnjoj liniji samo svjesno utjelovljenje naše tjelesne lomnosti. početi da truli. jer to što čovjek koji planira na duge staze odlazi kao — stoka. Malo kasnije ovo prestajanje pokazuje i svoje pozitivno lice. naše smrtnosti. rađanju. slično cerekanju same mrtvačke glave. 1299 Ovaj vidljivi. U pogledu na ovu stranu smrti — jedinu koja se obično može posmatrati — onom ko živi nameće se predstava da je u tim živim tijelima na djelu neka nevidljiva sila koja im omogućava da dišu. str. Ovo su oblasti strukovne medicine koje bi iz razloga logike stvari najprije znale da je sve što čine u opasnosti da više šteti nego što pomaže dokle god se ne priklone jed­ nom drugom pravcu pomoći — polazeći od života. . psihijatrija i si. ženski pokreti. Dos Prinzip Hoffnung. koštani jahač sopstvenog odlaska. Kostur simboliše onaj kraj koji svako ko živi već nosi u sebi. stajanju.\ kapitalistička medicina za gospodu pokušava da pod svoju komandu dovede tradiciju samopomoći narodne medicine ta­ ko što je — poslije viševjekovnog difamiranja i rivaliteta — apsorbira i prisvaja kao dio školsko-medicinskog uma. medicine odr­ žanja zdravlja. mani­ festuje negativno. nove religije i ostalo). jer strah.

javnih smaknuća. Svaki podruštvljeni život živi sa slutnjom da. bog. Svakome je pred očima na hiljade slika nasilja. stvara najstvarniju realnost. silovanja. ratova. njegovim vremenom. to su. prethodnom razmišljanju: Kritika religioznog privida). Ovaj neživljeni život svoje utopijske energije povezuje sa strahovima od uništenja koji se u nasil­ ničkim društvima pojedincima utuvljuju od malih nogu. prema tome.se ne može izolovati. time što doprinose tome da savlada strah mogu individue osloboditi za veći otpor i za kreativnost. prirodne konstante. instrument gospodstva i jezgro jedne resistance protiv gospodstva. Uz to klasna društva psihičkim i simboličkim nasiljem tako pritišću vital­ ne energije podanika i robova da se u tim tijelima neminov186 no otvaraju sjenoviti prostori neživljenog života gdje počinje da se rađa želja. Od tada život koji je u klasnim i militarističkim društvima devitaliziran traži svoje kompenzacije — bilo u daljnjem življenju. bilo u nebeskoj egzistenciji koju hrišćanstvo i islam stavlja u izgled namučenim životnim sno­ vima svojih vjernika. a ne da se mirno gase. Smrt onda više nije toliko događaj na koji se ničim ne može uticati. Ova okruženost ni u čemu ne podsjeća na »gospodstvo« čovjekovo nad prirodom i okoli­ nom. Ovo ne­ vidljivo ima više i m e n a : duša. ob­ lik. naprotiv. Funkcija vjerovanja je dostignuće devitaliziranih tijela kojima se ne može potpuno oduzeti sjećanje na to da u njima moraju biti skriveni mnogo dublji izvori života s snage. no one. da biljke niču i nestaju. vatra. Religija p r i m a r n o nije opijum za narod već podsjećanje na to da u nama ima više života nego što ga ovaj život živi. čežnja za slućenom drugojačijošću punog života. koli­ ko ih mi sagledavamo. Ono sanja preko sebe i u m i r e puno odricanja. pokolja. takođe. religiozne države. prije svega. Zato povijest viših civilizacija vibrira od bezbrojnih i neizmjernih povika još-ne — od milionskog »Ne« smrti koja nije nestajanje sagorjelog života. život. napada. kako to uči hinduska svijest. te da i one na svoj način učesstvuju u pulsiranju smrti i života. pulsiranja u r i t m u u kojem ono pret­ hodno dato preteže nad pridodatim. Ta ljudska »duša« je besumnje okružena kosmosom životinjskog i biljnog života kao i zagonetnim subjek­ tima energije koji djeluju iza dana i noći. dah. nevremena i mir­ nog neba. Tek iz ove veze nastaje ono apsolutno i na izgled ničim potak­ nuto »Ne« smrti od strane čovjeka u civilizaciji. grozomoran. Sto ljudi više prilikom razmišljanja ο smrti misie na to da oni bivaju ubijeni. to jača mora biti plima straha od smrti u višim i nasiljima bogatijim civilizacijama. njegovim htijenjem i njegovim željama. nego što to svakodnevlje omogućava da se spozna. duh. prožet slutnjama nasilja i ubistva. 187 . Iskustvo nas uči da se životinje rađaju i umiru kao i mi. religiozna carstva. predak. pomjera se taj odnos uzimanja i djelovanja. Ovo religijama daje njihovu dvojaku ulogu u društvima: one mogu služiti tome da legitimiraju tlačenje i da ga udvo­ struče (up. žarko još-ne kojem je potrebno više vremena i budućnosti nego što je pojedincu dato. strasti i zagonetke i zanosa da se bude tu. patnje i čina — i u vezi s iskustvom smrti. U toku civilizacije. medij um represije i medij um emancipacije. Naše bivstvovanje u društvu skoro a priori obuhvata prijetnju da se u našoj prirođenoj životnosti nećemo moći ispuniti. dolaženje i odlaženje. vrućine i hladnoće. Zato religija. Život stvara ostatke — ogromno. Život i smrt. To je odgo­ vor na krajnje zastrašujuće civilizatorsko iskustvo. Njezina p r i m a r n a slika više nije ono nemi­ novno dolaženje do kraja. u obrazovanju i raspada­ nju oblika. može biti i jedno i drugo. me­ đutim. već događaj uslovljen borbom. kad kucne čas još neće biti kraj s njegovim energijama. Ono što se pojavljivalo kao aspekt prirodnih pulsacija u razvijenim društvima po­ staje sve dublja i sve ogorčenija borba između života i smrti. Prosvjetiteljsku kritiku religije u 3. već i ona postaje nešto što dolazi pod uticajem naše sile i naše volje. nikad nije gorio onako snažno kako bi mogao u vitalnoj slobodi. taj golišavi dvonožac se pojavljuje kao biće koje ta cjelina trpi i održava ukoliko on ukroti interakcije i ono što donosi korist i opasnost iz životinjskog i biljnog svijeta. Ona obrazuju socijalne svjetove u kojima strah od nasilne smrti postaje realističan. mučenja u kojima se čovjek izobržava u diabolusa koji smrt drugima donosi s maksimumom muka. Zato su one povijesne države i carstva. nije mirno samoiscrpljivanje ili lagano i bez borbe sagorijevanje plamena života. instrument devitalizacije ili učenje ο revitalizaciji. fantiziranje. već nasilno gušenje jednog plamena koji inače.

religioznih i onih kiničkih živih razlikuje od sekun­ darnih blasfemija koje dolaze iz resentimana. Od boga on odbija i zakon: »Ne pravi sebi livenih bogova. To treba shvatiti. A ništa materijalno ne može biti tako sveto da ne bi smjelo biti razbijeno čim se spozna da su predstave svetog započele da natkriljuju duh religije. On je počinio prvu blasfemiju velikog formata kad je na povratku sa Sinaja razbio tablice »ploče kame­ ne. 8. shodno tome. 9. međutim prihvata samo Aveljevu žrtvu. Kain plodove polja. a ti ne samo da si to mirno * Up. zna zakone. Tad Kajin .« Porijeklo te Mojsijeve kiničke blasfemije je u poznavanju ljudske sklonosti da poštuje fe­ tiše i da se mole materiji. Potom Jahve zapita Kajina: 'Gdje ti je brat Abel?'«* Ovim pitanjem je postavljena po­ zornica za religiozni cinizam. — Drugačije je s mauvaise fei /pogrešan stav/ ako je ovaj. Biblija. . 70 — Izlazak 32. . rastopi ga u ognju »i u p r a h šatre. Strukturalistički fetišizam signifikanta nije pametniji od »logocentričkog« fetišizma signifakata. a r e ­ ligiozno zna da ih nad-Ja zna i da ih pušta da govore i da ih slijedi ako tako treba. . to znači mora biti nanovo materijalizovana i istovremeno dematerijalizovana — što uključuje da će razbijena biti svaka materijalizacija ako ona počne da se 27 probija u prvi plan .. drugog. Mojsije koji je. reče svome bratu Abelu: 'Hajdemo van!' I našavši se na polju. dakle. Up. To je duhovno-kiničko jezgro zapovijesti da se ne pravi slika »boga«. prvorođenog koji je bio zemljoradnik i Avelja. jer ja sam ga svojom rukom ubio. Kain bi mogao. ne egzistira dualizam varalice i prevarenog. On razbija sve što nije duh već slovo. * Up. pastira. dao je primjer kako religiozni kiničar treba da se ponaša sa svetinjom. diskurz. . U ovakvoj situaciji može doći do toga da se više ne pravi raz­ lika kamenih tablica dragog boga i zlatnog telećeg idola. kao gore.. 84: »Lažju svijest po­ tvrđuje da po prirodi svojoj egzistira kao drugom skrivena. Avelj prvenca u stadu. Jednog dana obojica prinose žrtvu Gospodu. komunikacija s onim ko pita je otpočetka iskrivljena. 3 — Postanak 5. . str. Sta bi mogao Kain da odgovori? Sto god bi rekao. nije živo već predstava.«***). Ti znaš isto kao i ja gdje je Avelj. 138 Sve p r i m a r n e blasfemije nosi kinički impuls — ne dozvo­ liti nikakvom idolu da te smatra budalom.« Kainov bog bi se. Sartre. iz nesvjesnih prisila opterećenja i jedne neslobodne želje za poniženjem visokog. Ovdje. za razliku od pobožnog. Onaj ko »zna« nešto ο bogovima tom je poznat veliki mojsijevski bijes i poznata mu je kinička vedrina u ophođenju s predstavama božanskog. Ovo tu p r i m a r n u blasfemiju mističara. kaže se u biblijskom izvještaju. laž pred samom sobom. 70 — Izlazak 32. ispisane prstom Božijim« ) »Pismo je bilo pismo Božje u pločama urezano«**). signifikant«. str. nije bog već idol. 69 — Izlazak 31. 28 189 . bacio se Moj sije na zlatno tele. kad bi htio sve da stavi na kocku. naime. kako smo rekli. kao gore. nakon što je on slomio te tablice. . str. 20 27 To se neće dopasti ponekom uštogljenom strukturalisti koji se odlučio da zaigra oko zlatnog teleta »jezik«. L'Etre et Je neant. ona onto­ lošku dvojnost Ja i stranog Ja iskorištava u svoje svrhe. a Kainiovu odbija. Gospod. Otuda tek bog u nastajanju. str. Kaina. s božanskim zakonima pod rukom sišao s brda i našao kako igra oko zlatnog teleta. 1943' str. Izričito se kaže da je on ovo učinio u bijesu i da je to bio sveti bijes koji mu je dao pravo i neophodnu prostotu da se ogriješi ο lični rukopis božji. Kasnije će Mojsije morati da iskleše nove tablice kako bi ih bog mogao po drugi put ispisati. Adam i Eva su (između ostalog) imali dva sina. . Karakeristično je da njega imamo u priči ο prvom uhistvu u ljudskoj povijesti — u istoriji ο Kainu i Avelju. Onda p r a h razbaca po vodi i natjera Izrealce da je piju . Ako je to predstava. kao gore. Prvi cinizam religioznog tipa takođe srećemo u Starom zavjetu. Kajin skoči na brata Abela te ga ubi.U ulozi prvog religioznog kiničkog pobunjenika u lancu jevrejsko-hrišćanske tradicije imamo nikog manjeg nego pra­ oca Mojsija. Ono religliozno. kao gore. Vještina -pretvaranja ο kojoj je ovdje prvi put riječ neposredno je povezana s ciničkim obr­ tom jedne nasilne svijesti protiv druge 2 8 . 16 *** Up. 18 ** Up. ako je to idol. a da se »is­ tina« kao materijalno-nematerijalna struktura uvijek iznova mora pisati i čitati. Neposredno. Biblija. to nad-Ja. pojavio kao partner jedne samosvijesti koja još može sebe da prevari. morao bi biti cinizam — jer uistinu on nema namjeru da prizna istinu. Slika i tekst svoje zadatke ispunjavati mogu samo dok se ne za­ boravi da su i jedno i drugo materijalni oblici. »Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi. . svome bogu odgovoriti: »Ne pitaj tako licemjerno. nije ni­ kakav lakrdijaš svoga nad-Ja. udri po njemu.

zar sam ja čuvar brata svoga?« Sveznajući i pra­ vedni bog trebalo bi. sa svoje strane. upravo ako se ponašaju »jeretički« čvršće drže tog izvora nego učeni i cinički upravljači slovima? Kako je Friedrich Schlegel sažeo tu kiničku dimenziju Hristove religije. starog.posmatrao već si mi dao i povod za to . . Taj bog starih Jevreja veoma liči na nekog ljutitog. reče Gospod«. kako to ježeći se čini istoriografija. ne prodire u svaku svijest. Ako ovu svedemo na formulu »progon 190 hrišćana od strane hrišćana« onda ona opisuje onu refleksivno-ciničku praksu laži jedne crkve na vlasti čiji najmračniji reprezentanti — u smislu Dostojevskovog Velikog inkvizitora — neće ustuknuti ni pred tim da spale Isusa koji se vratio isto kao i one jeretike koji su se trudili da ponovo ožive nje­ govo učenje. Moći željnim osvajačima zemlje oni predočava­ ju da će kad u m r u posjedovati upravo onoliko zemlje koliko je potrebno za ukop (motiv kritike moći koji se održao sve do Brechtovih /Breht/ lirskih cinizama dvadesetih godina i ka­ snije).« Kainov stvarni odgovor u svojoj kratkoći još dovoljno cinički ujeda: »Ne znam . . znači isto. Kako kristijanizacija vlasti u posljednjoj fazi Rimskog car­ stva. sladostrasti i onoj nepromišljenoj svjetov­ noj žudnji za životom. čangrizavog čovjeka koji svijet više ne shvaća potpuno i koji ljubomornim i nepovjerljivim po­ gledom posmatra šta se tamo dole sve događa. Svoju savjest Kain zatvara prema ovom bogu koji ne prodire svuda (up. zapravo čini. Oni su sasvim dobro znali šta čine i odista je romantična simplifikacija činjenica kad ovu gospodu inkvizi­ tore. Svoj vrhunac katolički gospodarski ci­ nizam doseže početkom doba krstaških ratova u koje spadaju i počeci inkvizicije. To kiničko hrišćanstvo srednjeg vijeka koje se odlučilo za osvješćenje i za otpor opiralo se svojim memento mori sve novijim valovima protiv tendencije neobuzdanosti /luxuria/. a još više u doba evropskog srednjeg vijeka vodi do ci­ ničkih efekata naznačeno je u poglavlju ο cinizmu države i cinizmu vrhovne vlasti. On reaguje brljavo. čak protiv svakog oblika sirove. izbjegavajući — bestidno. . a mitovi ο strašnom sudu naglašavaju da će dok do njega ne dođe proći dosta vremena — vremena velike šanse. U svijetu dolazi do grozota s kojima on nije računao i s čijim pra­ vednim okajavanjem on još ne zna kako da postupi. već smo vidjeli: kao religioznu resistance protiv državne moći. s druge strane. izgleda da se sastoji u tome što bog kao da je počeo da razmišlja. s jedne strane. Cim se etablira neka hrišćanski obojena država moći — pa bila to papska država ili Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda — i čim brutalni svijet gospodara započne da biva previše drzak pojavljuju se u srednjem vijeku kinički asketi koji mrtvačkom glavom i ske­ letom s kosom pokušavaju da uobraženu gospodu vrate u nji­ hove granice. Ovim prvim zločinom. de­ silo se nešto što u još svježe stvaranje donosi jedan dubok lom — stvari započinju bogu da izmiču iz ruku. sebi i ljudima bog daje još jedan rok. tako pokazuje taj starozavjetni mit. Oboje. još više nego onim praro­ ditelj skim grijehom. J e r ono što bi se svetilo. bio u tradiciji jednog osnivača religije koji je u svetom bijesu ο zemlju razbio tablice zakona samog boga? Zar oni da ne znaju. U svakom slu­ čaju protuudarac zbog Kainovog prazločina odgođen je do božjeg suda. postavlja na izgled nevina pitanja ο onome što se do­ godilo? »Bog« dakle. To je vrijeme koje je bogu potrebno da bi bio pravedan. što je odista pažnje vrijedno. Poenta storije ο Kainu. Zar to ne bi značilo da ih potcjenjujemo i da ih proglašavamo slijepim agentima nekog navodnog »vje­ rovanja« i nekog krutog »ubjeđenja«? Mogu li se moćnim i obrazovanim predstavnicima Hristove religije odista ozbiljno podmetnuti takve naivnosti? Zar se oni sami ne pozivaju na jednog bogočovjeka koji je upao u oči kao buntovnik i koji je. oholosti /superbia/. sebi da prištedi takvo bockanje savjesti. ubicu Kaina ne samo da ne kažnjava već ga Kainovim žigom izri­ čito stavlja pod svoju ličnu zaštitu: »Osveta je moja. Kakav je to bog koji se. etiketiramo kao ka­ toličke »fanatike«. ako smijemo tako reći. nejednako ponaša prema lju­ dima i. da su u religioz­ nom smislu kinički inspirisani i oni veliki reformatorski po191 . u najmanju ruku ih provocira na zločin a. nepro­ mišljene i egoistički tupe svjetovnosti. psihologiju djece koja odrastaju u velikom strahu od kazne). . to vidimo iz Kainovog odvraćanja istom mjerom. zar ne moraju znati i zar kao inkvizitori nemaju svakodnevno pred očima da ova religija počiva na po­ zivu za »slijeđenje Hrista« — tako da se oni koji ga slijede. u osnovi. vrijeme koje je nama neophodno da bismo shvatili šta je to pravi život. to sigurno ne bi bio bog na visini mogućeg. Meni se.

dogmi ο Hristu. kao ljubav i kao neustrašivost. Pečat procesu te dogmatizacije daje mauvaise foi. a pogotovo ona velika era reformacija i reforma­ tora. No povijest hrišćanske teologije i dogmatike je barem isto onoliko povijest sumnje ali i htijenja da se vje­ ruje koliko i povijest »vjerovanja«. Ovo markira drugu di­ menziju tog mauvaise foi: u odbrani od alternativnih hrišćan­ stava i u odgovarajućoj »teološko«-intelektualnoj razradi Hristove religije morala se razjapiti suprotnost između mitosa i razuma. Kasni srednji vijek zna za primjere izvrtanja asketskih motiva — kako. Kao organizovana religija ona je. tako da se potpuno može shvatiti što su se u vijekovima poslije Isusove smrti mogla razviti najrazličitija tumačenja hrišćanstva.kurva svijet« taj koji kad se s njim ode u krevet predstavlja šansu za ovaj nepovratni život. U tom očiglednom i neporecivom pluralitetu »hrišćanstava« može se htjeti probiti samo jedan primarni mauvaise foi kao jedina prava vjera. pokazuje slijedeća novela: »Dugo je jednu lijepu mladu ženu pokušavao da obrlati jedan muškarac ali. jer postoje dvije dimenzije neizbježne neizvjesnosti koje se dogmatizacijom lažno pretvaraju u izvjesnost: prvo. na legendi ο Hristu. vijeku.kreti čiji prvi val je pošao iz klinijevskih klostera i čiji uticaji su se protezali do duboko u surovi i haotično r a t n i feudalni sistem 10. vjere i znanja — a što se ona oštrije razjapi to je snažnija tendencija da se ona premosti nepoštenim samomanipulativnim aktima svijesti. evo tvog pravog izgleda! Sjeti se da moraš umrijeti i da pred bogom nisi ništa. i 15. Hrišćansku religiju od samog početka prati jedan poseban problem: problem mogućnosti da se ne vjeruje. u onoj mjeri koliko ne počiva na slijeđenju Hrista već na slijeđenju slijeđenja. u brizi za svoju dušu i čestitost. provo­ di samoobnavljanje religije iz »duha« i protiv idola tradicije. recimo. Kad se ovaj vratio ona ga upita za obećano venecijansko ogledalo. ali ne i za doslovan tekst i detalje te novele). nisu drugačiji ni počeci reforme u 14. naime. idealizaciji Hrista. to jest baštinu prvotnog iskustva koje su prvi hrišćani dijelili s Isusom — iskustvo bezuslovnog odo­ bravanja koje je. i 11. Kod tog teološkog dogmatizira­ nja Hristove religije u ovoj dimenziji objektivno problema­ tičnog se bezbroj p u t a lagalo — kao da vjerujemo u »sopstveno vjerovanje«. Do dogmatiziranja dolazi polazeći od jedne strane u konkurentskoj borbi različitih hrišćanskih »organizacija« i mitologija od kojih ni jedna ne može biti sigurna u to da li u rivalskoj hrišćanskoj organizaciji i mitologiji ipak ne provijava i »duh«. mitosu ο Hristu. morao prepri­ čati po sjećanju jer nisam uspio da nađem njezin izvor. i u 13. već i sama činjenica da su se ona razvijala dokazuje izvjesnu »tra­ diciju inspiracije«. Hrišćanska teologija pred­ stavlja onaj koliko neizmjeran toliko i avetinjski pokušaj da se izvjesnost traži upravo tamo gdje nje po prirodi stvari ne 193 . ona ga je uvijek odbijala. Ona to obeća ali uslovi ti­ me da joj iz Venecije donese jedno od onih čuvenih ogledala. u svojoj najunutarnjijoj biti već reli­ gija mauvaise foi — neiskrenosti. nažalost. Čim hrišćanin sebe prepozna u mrtvačkoj glavi kao u og­ ledalu on može dospjeti tamo gdje strah od smrti ustupa mje­ sto strahu da se nije živjelo. ono što je baštinjeno od Isusa bilo je izvanredno fragmentarno i ne baš sasvim sigurno u pogledu njegove autentičnosti. Njezin otpor na­ stojanjima ovog muškarca podržavao je mjesni sveštenik koji ju je stalno opominjao da treba da sa­ čuva svoju vrlinu. svojim literarnim savremenikom. On onda shvaća da je upravo ta 192 . među kojima Luther — »papa je svinja đavolova« — jednim iskonskim polemičkim intenzitetom kao u nekoj per­ sonalnoj uniji kiničkih prototipova od Mojsija preko Davida sve do Eulenspiegela. on je ovu ženu svečano zakleo da ne popusti za vri­ jeme njegove odsutnosti. kiničke elemente sadrži i drugi veliki talas koji u 12. Žena se uplaši do srži u kostima. još iste noći popusti ona svome kavaljeru i uživaše od tog dana s njim u radostima ljubavi«. zato mogu jemčiti samo za tendenciju. vijeka. I stvarno. moralo osta­ viti neizbrisiv utisak na sve one koji su se sretali s prvim hrišćanima. Sveštenik tad izvuče ispod mantije jednu lubanju i cinički je gurnu u lice mladoj ženi: Tašta ženo. (Ovu storiju sam. ona se za vrijeme sveštenikovog odsustvovanja oduprla svim iskušenjima. Kad je ovaj jednog dana bio pri­ siljen da napusti grad zbog putovanja u Veneciju. vijeku u šire krugove unosi asketska i mistička iskustva.

Povijest novovremene »sekularizacije« tiče se i religiozno-ciničkih fenomena.može biti. vojska — stvorile su od 19. socijalnih. za toga ni nebo ne obećava nešto »sasvim drugo«. vijeka. država. a da ne prouči njegovo »oružje« i njegovu kritiku katolicizma. kul­ t u r n i h snaga. postali neophodni upravo zbog mauvahe foi fenomena koji su u katolicizmu izazvali neizdr­ živo proširenu korupciju i lažljivost. erotika. Ono živo kojem se više ne oduzima tako mnogo neće kasnije dobiti sve nazad. Poslije toliko briljantnih studija on bi morao znati da se biti inteligentan na katolički način isplati samo ako se zna kako da se decentno prikrije to svoje suvišno znanje. Sve one mogu ponešto doprinijeti rekonstruk­ ciji onog »punog života« koji je bio suština snova i sjećanja religije. psiho­ terapija i slično. Govoriti kao odstup­ nica. Od tog vremena u n u t a r katoli­ čke teologije sve jača postaje jedna cinička nijema refleksivnost koja trenira da misli protivnikove misli. onome kome »na zemlji« više nije baš tako loše. dijelom ciničko-zastrašujuća propaganda lobanje i skeleta. ljudski život koji više ne ostaje onako sasvim ispod svojih mogućnosti odista ima ma­ nje razloga za kompenzirajuću religioznost. Glavne sile devitalizacije — porodica. ako posmatramo njihovu u n u ­ tar-religioznu povijest nastanka. Ono što mi danas nazivamo »kon­ fesijom« odista prije opisuje sumu stvari u koje sumnjamo nego stvari u koje možemo biti sigurni. U uslovima modernog svijeta to biti katolik želi da zaista bu­ de naučeno. on nalazi sumnju. iz prirode stvari proizilazi da se izjašnjavanje može odnositi samo na ono što je onom koji se izjašnjava neposredna izvjesnost — dakle na njegovo sopstveno iskustvo i na njegovu u n u t a r n j o s t : tu on primarno ne nalazi formulisanu vjeru kao takvu. kult snage. Onaj memento mori ne može više imati nikakvu šansu u jednom potpuno militarizovanom konzumnom društvu kapitalističkog (ili »socija­ lističkog«) tipa. misliti kao prethodnica — to postaje psihološko-strategijska tajna funkcije jezuitskog reda koji kao duhovna policija predstavlja intelektualni vrh. U mrtvačkoj glavi niko više ne može da vidi svoje »pravo lice«. Ta napetost između religije i svjetovnog društva oko određe­ nja onoga šta je »stvarni život« razriješila se (prividno) skoro bezostatno u pravcu »svjetovnih«. 195 . vijeka naovamo snažne sopstvene ideologije revitalizacije (konzum. barem od 18. Onaj ko zahtijeva »više života«. šupljosti. jer ono pretpostavlja sposobnost da se razvije je­ dan mauivaise foi drugog stupnja. politika. Ona formuliše »izjašnjavanja« u dogmatski-izvjesnom obliku. Na tlu naše kulture postoji jedna tradicija koja uči da se ono per se neizvjesno predočava u habitisu »ubjeđenja«. Počev od 19. protureformacija teološki naoružava protiv protestantskog izazova i ona neminovno dospijeva do toga da se mora reformdsati. interesa i identifikacija. U mnogim oblastima je ovaj postupak još i danas na snazi: kon194 zervativni stil ideologije — da se uz visoke stupnjeve svjesno­ sti radi na instrumentalnom umanjenju sopstvene inteligencije i samocenzura p u t e m rafinirane konvencionalnosti sve do dana današnjeg ima nešto od nekadašnjeg jezuitskog rukopisa. Do dramatičnog zaoštravanja ova unutarnja mauvaise foi problematika dolazi u klinču katoličke protureformacije s pro­ testantskim pokretima. sport. U ovom procesu »prosvjetovljenja« svome kraju bliži se ona dijelom kiničko-opominjuća. »viši život« ili »stvarni život« taj sebe vidi. U ovom smislu se može govoriti ο tome da je religija »postala suvišna«. U njoj se može dokazati jedna autohipnotička di­ menzija. jer ona ne može prevazići protivnika. ne izvjesnost. masovna kultura) kqjima konzervativne kle­ rikalne grupe nemaju da suprotstave ništa slično atraktivno. političkih. u antiprotestantskoj borbi. vijeka takvi motivi smrti se potiskuju u »crnu romantiku« i još se shvaćaju samo estetički. grubosti i ci­ nizma katoličkog crkvenog spektakla. znanost. seks. tj. Ovo nasljeđe mauvaise foi-a se iz strukture hrišćanskog mentaliteta proširilo praktič­ no na sva ideologije i svjetonazore koji su u posthrišćanskoj epohi nastali na tlu Evrope. instrumentalna upotreba razuma da bi se paralogički legitimirala prethodno data postavljanja volje. svijest ο tijelu. ono u što se vjeruje kao ono što se zna. Ovi su. Reforme su se ticale one mizerne vjerodostojnosti »vjerovanja«. suprotstavljenog nizu nereligioznih revitalizacija koje su prihvatile nešto od pozitivnog nasljeđa: umjetnost. njezin je početak ono što mi danas nazivamo »ideo­ logijom«. međutim. a da ne dopusti da njezina »izjašnjenja« primijete kako se već odavno mnogo više zna nego što se kazuje i »vjeruje«. turi­ zam. premda. konfesija kao ratna varka. J a d n i Hans Küng /King/. Ako se sada. putovanja. »intenzivniji život«. Teologija je već od prvog t r e n u t k a dvospolna tvorevina od vjere i sumnje koja bi htjela da se vrati u jed­ nostavnost »pukog vjerovanja«.

usred same smrti u nama ipak još ima nečeg što je više život nego što ga živi naš beživotni život. premalo seksa. Uče­ nje da se ponovo živi vodi preko velikog posla prisjećanja. svako veće sjesti na solju nužnika. Njega dirnuti znači spoznati ekstatičku plimu. premalo sigurnosti etc. Wiston Churchill Kleopatrin nos: da je on bio kraći preobra­ zilo bi se lice zemlje. čovjek planiranja zna ο životu? Ako započnemo nabra­ jati šta čini sadržaj našeg života onda dobij amo samo sumu mnogo propuštenog a malo ispunjenog. Da li ga računati u »filozofe«? Ima li on sličnosti s »istraživačem«? Podsjeća li on na ono što na­ zivamo naučnikom? Ili bi on bio »samo« »popularizator« ne­ gdje drugdje stečenih saznanja? Njemu ne odgovara ni jedna Neitzscheovo neokinično »prevrednovanje svih vrijednosti« za­ hvata i znanost time što ono njezine predmete shvaća vedrijem »nego što to oni zaslužuju«. onda to izražavamo jezikom za ovozemaljska vitalna dobra — premalo novca. Nema sumnje da su iskustva ovog tipa podmuklo igrala neku ulogu u nacionalsocijalizmu koji po mnogo čemu ima crte jedne nihilističke religije. Ne bismo li danas morali reći obratno: media morte in vita sumus. Kad se iz ovih usisa energija i oni postaju vampiri. Fašizam. mnogo sumornog sna a malo sadašnjosti. Ono najunutarnjije sje­ ćanje ne vodi na neku povijest već na snagu. Sigurno je samo to da te grublje (tzv. prijatno. Šta čovjek straha. upravo ako se koliko to­ liko prihvate. On je. diskaća i slobodne seksualnosti za­ pravo ne dodiruje. često. oslobađaju dublje slojeve naše smrtnosti koje vitalizam konzuma. kao živi mrtvaci pojavljuju među onima koji još nisu skončali kako bi u sebe usisavali njihove energije. skupa s neophod­ nom kritikom njega. Kao takvog njega nije lako klasifikovati.Ti moderni vitalizmi masa u velikoj mjeri su doprinijeli tome da današnja društva. Ovaj vitalizam mrtvih koji sve do danas uda­ ra pečat zapadnoj kulturi utjelovljuje se. usred života nas 196 već hvata smrt. kao politički »pokret« oni. Ο stercus pretiosum! To je taj veliki rezultat života u svim staležima. Blaise Pascal Glavna tačka u životu je ipak samo: slobodno. ti mrtvi. u vampirskim stvorenjima koja se zbog nedostatka sopstvene životnosti. J e d n o m devitalizirani u svom jezgru. barem na razini robusnijih vitalnih fun­ kcija. ako se danas i osjeća manjak nečega. Negative Dialektik Diogen je pravi osnivač vesele n a u k e . Život ovdje znači još ne biti mrtav. materijalne) mo­ gućnosti revitalizacije naše kulture. literarno i u realno­ sti. glasio je u hrišćanskim vre­ menima apel za osvješćenj-e na pravi život. Ovo sjećanje ne uvire u n e ­ ku prošlost već u jedno zanosno Sada. Ramoov sinovac Sva kultura poslije Aušvica. Ona su. čovjek s brigama. Media vita in morte sumus. povijesni čov­ jek. čovjek sigurnosti. čovjek koji se brani. između ostalog. SS-trupe. 197 29 3 Šta je istina? . ali posla koji se ne tiče samo povijesti. W. vijeku usudila da u prkosnoj gospodarskociničkoj pozi sebi prisvoji stare simbole hrišćanskog opominjanja na s m r t : t r u p e njegovog ideološkog jezgra. postala lišena religioznog sna. bio i jedina politička snaga koja se u 20. Denis Diderot. premalo vremena. Tamo gdje se radi ο ukidanju barijera njemački fašizam nikome na svi­ jetu ne dopušta da mu ugrozi prvo mjesto. Ova u n u t a r n j a ravan smrti je ono što se ranije zvalo »nihilizam« mješavina deziluzornosti i ojačan ja koje udara oko sebe. to je vi­ talizam mrtvih. je smeće. premalo za­ dovoljstva. mješavina osjećaja praznine i proizvolj­ ne žudnje. nisu bez smisla za samoprikazivanjem odabrale mrtvačku glavu kao svoj znak raspoznavanja. Adorno. lako. čovjek koji radi za platu. 6. grubo rečeno. Tek u novije vrijeme se govori ο tome da ima premalo smisla — as ovim neokonzervativnim uzdahom opet se najavljuje jedna »potražnja za re­ ligijom«. Cinizam znanja Poncije Pilat Statistici možemo vjerovati samo ako smo je sami falsifikovali. sporta. nisu više žedna religije. oni postaju željni vitaliteta d r u ­ gih. žele da plešu svoj ples. potražnja koja je dovela do procvata misaonih pos­ lova bez mnogo osjećaja za to da je to čežnja za smislom koja sad svakom nesrnislu daje šansu da sebe prodaje kao put spa­ senja.

Ona u svakom slučaju zauzima stav prema onome što bi se mimogred moglo nazvati »visoko mišljenje«. dakle. Upotrijebiti svoju inteligenciju na kinički način zato možda prije znači parodirati neku teoriju. Ta prva vesela nauka. suverene i poda­ ničke teorije magički privlače kiničke bodlje. otpočetka bila bijela vrana. Satira kao postupak? Ona se. tražimo neku etiketu za oca vesele nauke. U realističkom smislu to znači: s glave na noge. Kritika služi subverziji. ono što je bilo »konkretno« pokazaće se utoliko jasnije nakon što se pro vuče kroz valjak. koji se ne uklapa u velike teorije (sisteme). inače. kako se to danas događa. dogmatici. do izvjesnog stepena može naučiti ako se istraže njezini osnovni gestovi i obrati. 199 . svjetonazoru. ukoliko je to duhovna vje­ ština oponiranja. Njihova je inteligencija lebdeća. nije usmjerena na postavljanje sigurnih osnova i na posljednje principe. to je satirična inteligencija. uzvišenosti. p r e m a idealizmu. Satirički postupak — tj. Koliko je istine u nekoj stvari po njemu se najbolje može saznati tako da se ona učini sasvim smiješnom i pogleda koliko šale ona podnosi. P r e o k r e n u t i — kako se to radi? U antičkoj kiničkoj satiri ćemo otkriti najvažnije tehnike koje su. Njegovo glavno teoretsko dostignuće se sastoji u tome da se stvarnost odbrani od lude pomisli teo­ retičara da su je pojmili. ne konstrukciji. kako je to M a r x od­ lično rekao u vezi s Hegelom. satira tome suprotstavlja pojam proizvoljno­ sti (i daje primjere). može poka­ zati korisnim: joga za plitke realiste. onda bi ona mogla glasiti: Satir sposoban da misli. 30 Ono što ne izdrži satiru. . 198 30 Satira i satire. Njihovi uvidi na svjetlost dana iznose sumnjive i smiješne strane velikih oz­ biljnih sistema. J e r istina je stvar otporna na porugu koja iz svake ironizacije iz­ lazi svježija. Ako je. (Uto­ liko gore za činjenicu? Utoliko gore za teoriju?) Prisebna du­ ha on pronalazi repliku i protuprimjer za sve ο čemu se p r e ­ više dobro razmišljalo da bi bilo istinito. 3 1 Svakoj istini je potreban doprinos Nije li kritički racionalizam ä la Popper /Poper/ seriozno pogrešno shvaćeni bočni izdanak satiričkog falibilizma? 31 U svojim Predavanjima ο povijesti filozofije (Vorlesungen über die Geschichte der Philosophie) Hegel u vezi s »Kiničkom ško­ lom« primjećuje: »Ο ovima nema što posebno da se kaže. onda i govorenje istine mora poprimiti kon­ kretne oblike — a to znači: na jednoj strani otjelovljenje. Veselu nauku Diogen diže iz krstionice time što u naručje uzima ozbiljne znanosti. tako da je moramo postaviti na noge. za prvog pantomimičkog materijalistu. igrajuća. ponekad. Ako. posljednjem obrazloženju i prikazu poretka. povezane s poj­ movnim alatom prvog prosvjetiteljstva (sofistika). dramatičara i pisaca jer od Diogena. Prethodno razmi­ šljanje ο kritici ideologije). Hegel stvar postavlja na glavu. « Kao i inače često.od ovih etiketa. Ovdje je polje djelovanja vesele nauke. velikoj teoriji. u tome da se stvari »preokrenu«. Onda se ono što bi njima bilo šansa pojavljuje kao njihov neprijatelj. nego teo­ riju postavljati. a parodi­ rati neku teoriju skupa s njezinim misliocima znači izvesti s njom eksperiment eksperimenata. zato ono zadovoljstvo zbog inteligencije. m e đ u ­ tim i preokretanje u drugom pravcu se. nije ostalo ništa što je on svojom rukom napisao. Ako velika teorija pokuša da govori ο »zakonima« (nomoi). ese­ jistička. a nije sigurno da bi se mogla uporediti s inteligenci­ jom umjetnika. daju se kinički hrčci na posao — možda i ono što mi u našoj znan­ stvenoj tradiciji nazivamo »kritika« nije ništa drugo do sati­ rička funkcija koja sebe više ne razumije. najsigurnije možemo posvuda upropastiti ako studente na silu »kritički« vaspitamo. Kiničar ima instinkt za činjenice koji ga ne vara. na drugoj snažna demontaža. neku nauku. naime realističko od »dolje« podrivanje velikoteoretskih sistema koji se osjećaju kao zamkovi silnika ili kao zatvori 3 2 (up. istina konkretna. Kiničari su slabo filozofski obrazovani i nisu uspjeli da stvore neki sistem. kao ug­ lavnom i od svih kiničara. Svi ovi oblici jedne gospodstvene. kritika koja je instrument i učenje ο metodu »vladajućih« teorija. to je lažno. Cim gospodstveni mislioci i majstori mišljenja prikažu svoje velike vizije. u tome ona više liči na literaturu nego na epistemu. znači prije biti u stanju da se iznađu brzi odgovori nego da se sjedi nad nerješivo dubokim pitanjima. mobilnog i duhom prisutnog čula za realnost — koje je u stanju da »duhu« ponovo dadne slobodu u od­ nosu na njegov sopstveni proizvod i da »ukine« spoznato i obrađeno — u maniru dobrog Hegela. Kinička inteligencija se nije pismeno otjelovila čak i ako je tih lijepih dana atinskog kinizma bilo sva­ kojakih drskih pamfleta i parodija iz pera kiničara (kako pret­ postavlja Laertije). Kad visoka teorija kaže red. pravo m e ­ todsko jezgro sile »kritike« — sastoji se. kako kaže Lenjin. kritika odgovara pozivanjem na prirodu 32 Po tome bi »seriozna kritika«. 2. Diogenova inteligencija nije inteligencija pro­ fesora.

Sa­ mo tamo gdje je socijalni nomos već obavio svoj posao može se onaj ko je do dna duše civilizovan pozivati na physis i može misliti na opuštanje.:i Izgleda da je svog kiničko-egzistencijalnog kritičara Marx na­ šao u H. dovoljno praksa. Onaj ko se bavi prošlošću reskira da i sam prođe i ne shvatajući šta je u njoj izgubio. Samo bezuslovno »na kulturu otporan« individuum može hiti slobodan za takve na izgled sramotne labavosti. vesela nauka otpočetka računa s pravom na laž. Gehlen). Kad Marx u svojoj čuvenoj 11. Uvid pred njiho­ prikaz reda. Kažu li oni kosmos. Visoki svjetonazor hoće da zna samo za ono što je uspjelo. egzistencijalista. negativno i bol. Tamo gdje dogmatika postulira bezuslovnu oba­ vezu prema istini. Sofistički mudraci se osjećaju tako sigurni među univerzalnim principima da mogu da se uzdignu iznad svake puke konvencionalnosti. Uvijek je bol d r u ­ gih. u kinizmu se smije govoriti i ο zabrljanom. Pogledajmo da li je to zaista tako loše! Kome ova nepropisna kopulacija nanosi nekakvu veliku štetu? Ipak samo onoj naivnoj zakon­ skoj iluziji. kao fenomenologiju satiričkog du­ ha. kao filozofsku povi­ jest umjetnosti). duga­ čke rečenice). daleko zaostaje ispod egzistencijalnog dijalektičkog materijalizma. ve­ lika teorija baca pogled na uzvišeno. a satira uzima sebi slo­ bodu da razgovora vrijednim smatra i ono skučeno. prije svega. onaj ko sam trpi bol. bilo bi bolje govoriti ο haosu. sistemi) ima tri bitna medija u kojima inteligencija može da se odvoji od »teorije« i diskurza: djelovanje. satiričari odvraćaju: kosmos mo­ že biti tamo gdje mi nismo. Naime. Ideali­ zam vidi samo istinito. Ako bismo htjeli da napišemo povijest kiničkog impulsa u oblasti znanja. Mislilac reda vidi veliku cjelinu. još bolje. A kako bi bilo kad čovjek ne bi služio zakonu. nego zakon čovjeku? Nije li Izokrat učio da je čovjek mjera svih stvari? J a d n i Edipe. U svakoj učenosti inteligencija se igra svo­ jim životom. pored svog brzog i duhovitog ru­ kovanja oficijelnim. Tako nešto nije napisano i ne bi trebalo pi­ sati kad bi se ono principijelno učinilo razumljivim bez te isteorijske štake. u jezik vezanim dobrima obrazovanja (teo­ rije. Ona takođe ono najbolje na > velikim spoznajama« često spoznaje u šalama koje se mogu praviti na njihov račun. uključuju i dobija samo onaj ko mnogo toga previdi (A. satira vidi i ono što je smiješno. premda nošen jednim parcijalnim kiničkim impulsom. P r e m a kiničkom običaju. Heina (Hajne) — otuda i neslaganja među njima. Na naš život mi ne treba da gledamo iz ptičje perspektive i ne očima nezainteresovanih bogova s neke druge planete. a filozofija svjetovna). istina. lijepo i dobro. ali njih same to ne boli. a da se radi ο tome da se svijet promijeni (time što bi svijet postao filozofski. prvotna kritika zna za mogućnost da se istina izrazi pantomimički i iznenada. Ko u obzir uzima ove :. prisjeti se da je kod Persijanaca i kod pasa parenje između članova porodice veoma u modi! Gore glavu ti old motherfucker! Ovdje je u grčkoj antici prekoračen epohalni prag u povijesti kulture ironije. Kad čuvari morala izvode neku ve­ liku tragediju zato što je Edip spavao sa svojom majkom i vjeruju da je zbog toga iz šarki ispao poredak svijeta i da je u opasnosti veliki zakon bogova i ljudi. smijanje. ćutanje. pukim suprotstavljanjem teorije i prakse to još dugo nije učinjeno. Ti gospodstveni mislioci dozvoljavaju da se vim duhovnim očima odvija taj svjetski t e a t a r — veliki »zakon« — i nabacuju vizije koje. a tamo gdje se po­ javljujemo mi ljudi. A tamo gdje teorija zahtijeva da se istina iznosi u dis­ kurzivnim oblicima (argumentativno zatvoreni tekstovi. otuda i pogrdna riječ pas koja u njihovim zadjevicama igra pregnantnu ulogu. Diogenova antifilozofija uvijek govori ta­ ko da mi vidimo: ovdje je čovjek koji je u svojoj koži i koji nema namjeru da iz nje iziđe. naprotiv. dovoljno borba i dovoljno satira. onda on. iskrivlje­ no i posrano. Kinička antifilozofija.(physis). tezi ο Feuerbachu tvrdi da su filozofi dosad samo različito interpre­ tirali svijet. kinička satira opomi­ nje da. 3 3 Zbog tolikog bijesa »mijenjanja« on bi javno demonstrativno zaćutao i s anar­ hističkim smiješkom odbio da cijeli svoj život učini oruđem jedne (opet lijepo idealistički) isplanirane »prakse«. morali bismo to učiniti u obliku filozofske povijesti satire ili. 200 201 . treba biti malo hladnokrvniji. u svemiru. Diogen će sebi oko vrata vezati tablicu s imenom zlotvora i s tim će ići kroz grad. razvedri se. kiničar i ono malo raskomadano. taj sam treba i da viče. crkao bi od smijeha zbog načina na koji se Marx ponovo baca u veliku teoriju. Ako ga neko premlati. To je dovoljno teorija. kao fenomenologiju kombatantne svijesti i kao povijest onoga što se mislilo u umjetnostima (tj. bol koji veliki pogledi teorije stavljaju na račun »kosmosu«. Dio­ gen.

kod Hegela. Njihova prisebnost. Η. dijalektika en marche. München 1971. zapravo. Sämtliche 202 203 . 10. Meni omiljene primjere za takvo djelovanje — pored mnogih bra­ vura tipa Eulenspiegela. konačno.što hoćemo da bismo 34 tek onda i htjeli ono što moramo. i uviđanja i skromnosti. bilo kod Schopenhauera /Sopenhauer/. Ako bi trebalo da kažem koje pojedinačno djelovanje s m a t r a m egzemplarnim da bi okarakterisalo jed­ nu inteligenciju koja ne samo da »zna«. navodno. u otjelovljenju ove do kraja neseriozne stvari koja je to živo. u grotesknoj blještavoj dijalektici Rabelaisa /Rable/ slično kao u otvorenoj retorici protoka Ernsta Blocha /Bloh/. ono ovo-tu kojem ne­ pravdu činimo već samim tim što ga pojmovno imenujemo jer time lažiramo poimanje (i od tog pojedinačnog pravimo samo »slučaj x«) — gdje bi ovo individualno zbiljsko — izuzimajući umjetnosti — bolje osiguralo svoju opstojnost nego u satiri. pjesnici. Švejka i nekih manifestacija revolu­ cionarne prakse — daju oni iseljenici koji su (prije svega) u 19. Dijalektičari su motoristi misli koji ne mogu drugačije nego da uz svaku tezu dopuste da važi i antiteza. a da nije postala borbeno zajedljiva i koja svojom poru­ gom. Bilo bi odista vrijedno truda da se jednom portretira onaj unutarnji kiničko-cinički »partner« glavnih majstora — bilo kod Diderota /Didro/ ili Goethea /Gete/. ne samo tuposti i potiskiva­ nja. naprednog i idejama bogatog kinika ili cinika koji njihovom mišljenju već iznutra propisuje pokret i provokaciju. majstor dija34 Schriften. već uviđanje da u svjesnom životu ima t r e n u t a k a kad moramo ono.. a ne samo nedostatka govora. dijelom epski izbalansirani ob­ lik diskurza koji potiče od osjećaja za figuralni. u ironičkom ukidanju n a m e t n u t i h »poredaka«. u igri s onim što se izdaje kao »zakon« — ukratko. Svi veliki dijalektički mi­ slioci i umjetnici zato u sebi nose jednog za borbu sposobnog. već i »djeluje«. vijeku iz beznadno zatucane Evrope odlazili u Novi svijet da bi tamo.kaucije taj će za povijest vesele nauke naći dovoljno mate­ rijala koji je skriven u arhivama ili je izložen u istraživanji­ ma. svojom ironijom. U ovom odlasku se krije nešto od kiničke snage za život sposobne in­ teligencije i od egzodusa svijesti u otvoreni svijet gdje život još ima šansu da bude jači od zagušljivih sila tradicije. S njom u tok društveno organizovanog mišljenja pro­ diru principi otjelovljenja i otpora. u: Η Η. Na njima opažamo je­ dan dijelom borbeno nemirni. jer sam morao« — a iza ovog moranja još nije bila policija (kao kod Marxa i ostalih izbjeglica). tom III. ovladali držav­ nici. Dijalektički mislioci — pa bili oni filozofi. Heine. jedna još veća evropska tradicija satire u kojoj se sjedi­ njuju slobode umjetnosti. Satiričko-polemičko-estetička dimenzija u povijesti znanja svoju težinu dobija time što je ona. do­ voljna je za više nego jednu misao. ovdje se pokazuje i glavna preoku­ pacija borbene inteligencije koja ujeda na način kiničkih pa­ sa. kao slobodni ljudi. ja bih naveo emigraciju Heinricha Heinea u Pariz (1831) — ovaj zvjezdani čas svjesne prakse u kojem je pjesnik svoju bio­ grafiju podredio nužnostima i šansama istorijskog trenutka i napustio svoju domovinu da bi mogao da radi ono što je sma­ trao da treba da radi sebi i njoj za ljubav. Bogate tradicije se nude da budu ponovo otkrivene: ve­ lika evropska silentium-tradicija koja je svoje mjesto imala ne samo u crkvama. melodijski i motivacioni k a r a k t e r misaone kompozicije — kod prikrivenog pjesnika Platona isto kao kod filozofirajućeg muzičara Adorna. jedna upečatljiva tradicija djelovanja u kojoj se mogu pro­ učavati kako su ljudi »ozbiljno« postupali sa svojim uvidima radi života čije šanse oni nisu htjeli da proigraju. ako smijemo tako reći. Nietzschea /Niče/. muzičari — su oni kod kojih polemika i snažna i bestidna uzajamna netrpeljivost misli i mo­ tiva već obrazuju onaj unutarnji oblik rada njihovog »misao­ nog« procesa. klosterima i školama već i kod neistražene popularne inteligencije koja se krije u trajnom ćutanju veći­ na — ćutanju u kojem ima i slobode. potražili svoju sreću. Vorrede zur Salon I (1883). konvencija. ono u svojoj egzistenciji intuirano pojedinačno. str. već ulazi u igru uvijek tamo gdje ljudi nastoje da uz po­ moć svijesti i inteligencije ostvare šansu svoga života. »Otišao sam. Up. F r e u d a /Frojd/ ili Foucaulta / F u k o / . ta »vješ­ tina mogućeg« nije samo ono čime su. to je u prirodi stvari. karnevala i kritike u jednu kulturu smijeha s mnogo jezika. ono »neidentično« u što se zaklinje Adorno. Ono neizrecivo individu­ alno. svojim obrtima i svojim vicevima više udara po svijesti protivnika nego po njemu samom. da je to često bilo djelovanje u otporu. dru­ štva. Kierkegaarda /Kjerkegor/ ili Marxa. A ono što se zaista dešava kad se Sartre /Sartr/.

A kojim jezikom će se jednog dana pričati povijest tlačenja u ime 204 205 . bilo u onom indi­ vidualnom. I jedno i drugo prepričavanjem svog potiskivanja i obliko­ vanja istovremeno dolazi do svijesti ο jednoj slobodi koja aktuelna postaje sada i time što žene i homoseksualci govore ο sebi — u povijesti i u sadašnjici — oni slave i početak jedne nove ere u kojoj će ona biti »prisutni« na jedan drugi način nego dosad. muzejsko-dekorativnu ciničkom. kao u antici. stvarnu povijest tog drugog mogu napisati samo oni koji su to drugo i ti drugi. to je jedan oblik ophođenja sa znanjem. bilo da se ona zovu ropstvo. a do koliko je zaglupljenosti došlo zbog vulgarnog hegelijanizma. Svi ovi sistemi zaluđivanja su odbacili onu refleksionu pokretljivost »kritičkih teorija«. Sve ovo su. oblik relativiranja. Ono što je passe na vitalnoj razini ne može biti pri­ lično ni na razini živog znanja. bilo u kolektivnom. potučeni ali ne i slomljeni — onako kao što je jevrejsko gledanje na povijest izraslo iz uvida u pro­ laznost tuđih carstava i u sopstveno izdržljivo dalje življe­ nje. U svoje dobro vrijeme marksizam je odista bio motor žive inteligencije i znao je sve h u m a n e nauke da oplodi svo­ jom historijsko-kritičkom sviješću. sjećanje i povijest će za njih biti snaga koja će im pomoći. dijelom satira. historijski hangover. Kiničko uki­ danje teorije je. vulgarnog marksizma. On je odgovor volje za životom na ono što su mu učinile teorije i ideologije — dijelom duhovna vješ­ tina preživljavanja. vijeka. kao u oslobodilačkim borbama. vijeka. To egzistencijalnu istoriju razlikuje od one koju je Niet­ zsche s pravom nazvao »muzejskom« — od povijesti koja više služi rasipanju i dekoraciji nego koncentraciji i vitalizaciji. i cijelom 20. ona mora od nečega poći i m o r a ka nečemu voditi. kognitivni kinizarn. Tako je jednom marksizam — u svoje dobro vrijeme — stvorio mogućnost da se sistematski ispriča povijest tlačenja. Ono nas oslobađa za novo i svježe neznanje umjesto da nas pusti da otvrdnemo u izvjesnostima. primjene i ukidanja. U ovom smislu je i frankfurtska Kritička teorija bila nasljednik kiničkog dijela onih velikih teorija koje je 19. ka nečemu što sada živi i što uzima sve više života i prava na život za sada i za kasnije. to jasno poka­ zuje novija povijest društva. vulgarnog egzistencijalizma i vulgarnog ničeizma etc. vijeka. J e r uz pomoć »ubjeđenja« rastu samo pustinje. Prva priča ο svemu onome šta smo mi izdržali. dijelom »kritika«. ne može biti teorija i ne može imati neku »-svoju« teoriju. kmetstvo. vul­ garne psihologije.lektike 20. a pogotovo staljinističkoj dogmatici. kao što je rečeno. Do takvih regresija je došlo u izvanredno velikim razmjerama. »Kritička teorija« želi da bude teorija koja život štiti od lažne apstraktnosti i nasilnosti »pozitivnih« teorija. Tu egzistencijalnu istoriju možemo nazvati kiničkom. u kasnom 19. godine) ili proletersko opstojanje kao danas. Ono povijesno se raspada u dovršeno i u ono što je samo minulo ali nije prošlo — ne­ dovršeno. te koji su odlučili da omoguće život toj drugojačijosti i da za sebe izbore slobodu da budu takvi. na nekoliko hiljada stranica Idiota porodice konfrontira s Flaubertom /Flober/. Kritička teorija iz Frankfurta je protiv toga uči­ nila nešto veliko time što je neprestano pokušavala da »razbiesavi« teoretsko nasljeđe 19. »Materijalističko« shvatanje povijesti i sad sadrži stotinu mogućnosti za jednu »drugu povijest« i za povijest drugog. Kad god se ljudi i grupe upuste u to da za sebe dovrše jedno takvo naslijeđeno poglavlje nedovršenog. to je tako puno filozofskih i psihodinamičkih pikanterija da se ο njima ne može govoriti samo uzgred. kao u srednjem vijeku (koje se na primjer u Rusiji zadržalo do 1861. nasljedno zlo. fiksi­ rali krute dogme kao »spoznaje« i od kiničnog ukidanja nisu ostavile ništa drugo osim arogantne nadutosti. Povijest mora biti takva. vijek zavještao dvadesetom — lijevog hegelijanizma s njegovim egzistencija­ lističkim i antropološkim. marksizma kao i kritičke psihologije koja je poznata postala prije svega u obliku psihoanalize. ali i povijest homoseksualnog. kao kod psihoterapije. ukidanje teorija čije porijeklo je u svjesnom neznanju. vijeku. kao i s njegovim istorijskim i socio­ loškim aspektima. Međutim. Kinizarn. imperfektno. »teorije« koje u sebi već nose kinički oblik ophođenja s teorijom — naime ukidanje teorije — i koje se samo po cijenu intelektualne regresije mo­ gu učiniti »čvrstim sistemima«. u stvari. dijelom intelektualna resistance. velikim cinikom 19. a ne u boljem znanju. a prije svega da mo­ mente istine marksizma spasi od njihove degeneracije u lenjinističkoj. ako ih razumijevamo onako kako treba. Najveći primjer da­ nas: povijest onog »ženskog«. ironiziranja.

polazeći sasvim od svog tijela. a mogao je us­ pjeti samo zato što Freud lično nije podvlačio onu suberviznu. preko leševa onih koji su bili dovoljno lakoumni da povjeruju kako se smiju staviti na put našoj volji za moći. Heinrich Heine. toga i pored najbolje volje ne možemo sjetiti. bjednika kojom smo mi marširali i kojom ćemo i dalje mar­ širati. bilo ono najfascinantnije što postoji. — uko­ liko smo uopšte bili spremni da u psihoanalizi vidimo i nešto drugo osim jednu veliku samomistifikaciju građanskog dru­ štva koje individue tlači. . To je kao kad bi u nekom otmenom društvu neko za stolom po­ drignuo a to nikom ne bi zasmetalo. genitalno — tako seriozno dočarava. str. živi. Time je psihološka radoznalost na veoma uspješan način kanalisana u ono što ljude i inače oduvijek najviše interesu je. što mi odrasli či­ nimo tamo gdje nas vidi samo naša savjest. možda nekim feminističkim jezikom. ne samo da ona piški u pelene i po zidovima — ovo biće s vremena na vri­ jeme produkuje čak i čovjeka nedostojno interesovanje za svoj izmet. 21. sve snage upregao da svome radu dadne ugled na­ uke. Samo to je već kulturnopovijesni ojlenšpigelski teatar besprimjernih razmjera. Sad je došlo na vidjelo ono »što ste oduvijek želeli da znate ο seksu«. još kaže: tome je krivo ono tvoje nesvjesno. u ovom kao i u organskoj prirodi uopšte ona vidi rast. I ne samo da se ova ljudska praživotinja. na­ protiv. U svakom slučaju ofanzivna strana psihoanalize n a m je ponovo došla malo pred oči u frojdomarksističkim spektaklima maja 1968. Verschiedenartige Geschichtsauffassung (1833) 206 207 . kako to kažu pedagozi. »uneređuje« i na očigled sviju obavlja nuždu. — Cinička istorija. U poglavlju ο seksualnom kinizmu mi smo pomenuli kako je eksplozivna snaga psihoanalize prije svega povezana s činjenicom da Freud to nesvjesno izjednačuje s oblašću seksualnih tajni.u svakom slučaju sigurno da neće jezikom marksizma. cvje­ tanje. me­ đutim. Odrastamo kao sek­ sualno polivalentni. »Nema ničeg novog pod suncem!« njezin je slogan. F r e u d u je pošlo za ru­ kom nešto zbog čega bi čak i Diogen pucao od zavisti: on je postavio j e d n u teoriju koja nas sve. to još ostaje otvoreno —. ljeto. kasnije takav da je jedva još nešto preostalo od zidova. želi i djelu­ je. »u svim zemaljskim stvarima« vidi samo jedno bezutješno kruženje. tom III. venjenje i smrt: proljeće.marksističke ideologije. To se odvija ovako: na početku je svako od nas čisto prirodno biće. a čak i to nije ništa novo . Nešto od ove prvobitne kiničke jetkosti psihoanalitičkog prosvjetiteljstva naslijedili smo samo od frojdovske ljevice koja je — od Wilhelma Reicha /Vilhelm Rajh/ do Alice Miler /Alisa Miler/ — istovremeno umjela da izbjegne klopke analitičke ortodoksije. Kao to »nesvjesno« ono je u velikoj mje­ ri neutralizovano i opravdano. kad se društvo sve više psihologizira. Sämtliche Schriften. htjeli mi to ili ne. povrh toga. München 1971. našem hiljadugodišnjem rajhu. našoj povijesnoj »misiji«. čini kinicima (ako ne čak i cinicima). Elegantnije od Freuda nijedan kiničar ne može raz­ riješiti svoj zadatak. Pod ovim pred35 znakom je kognitivni kinizam psihoanalize mogao napraviti jednu brešu u društvenu svijest — najprije jedan uski otvor. satiričku i buntovnu stranu svoga poduzeća već je. rođeno iz majčinog tijela u jedno dobro vaspitano društvo i ne znamo šta nas čeka. U životnu povijest svih nas Freud je importirao jednu kiničku fazu. Pored »kritičke« povijesti j e d n u kinički djelotvornu bodlju ima još jedna h u m a n a nauka. u životu naroda i u životu individua. a našao je i početna objašnjenja da i zašto još odrasli sebi pričaju ciničke viceve ili su čak skloni da cini­ zam učine svojim životnim stavom. kao dobro vaspitani ljudi. »kritička« psihologija. ako im je nakon svega toga loše. 3 δ Ili ona u njoj sagledava neku aveniju pou Η Η. a onda im na kraju.. a ne preza čak ni od toga da time maže tapete. jesen i zimu. »polimorfno perverzni« subjekti. možda jezikom kritike ciničkog u m a . analno. Čudo psihoanalize je kako ona sve svoje predmete — ovo oralno. To danas. a kao seksualnost je. možda metaekonomskim. nije baš sa­ svim lako razumjeti j e r je onaj kinički šok psihološkog pro­ svjetiteljstva za nas već daleka prošlost. oblikuje i manipuliše. misli. U besprijekornoj prozi i uvijeno u naj­ bolju englesku m a r a m u starom majstoru analize je pošlo za rukom da uz najveći ugled govori skoro ο svim stvarima ο kojima se inače ne priča. . a u na­ šoj djeci joj sobi se univerzalno širi kinizam koji u svim stva­ rima. U svakom od nas je po­ stojao jedan prapas i jedna prasvinja pored kojih je Diogen blijedi otisak — samo što se mi. ekološkim.

to poslije svega što smo čuli uzimamo u izvjesnoj mjeri rezignirano k znanju. prezrenja. a ne i kiničko lišavanje dramatičnosti te storije). ja bih rekao uviđavni terapeuti odlučili da skinu masku počasnih građana i da napuste ulogu serioznih prikazivača realnosti. riječi na visokom nivou normalnog. Za onog ko se razbolio zbog realnosti put do podobnosti za život sigurno ne vodi preko prilagođavanja Freudovoj »srednjoj bijedi« prosječnog odraslog. označio izra­ zom mauvaise foi. titulama. P r i tom se tu radi ο samosigurnosti modernih semicinika u njihovoj kulturnoj ulozi. Istovremeno to služi strogom razgraničenju od »bo­ lesti« i nije malo psihologa kod kojih se osjeća mnogo stra­ ha. prema ovim psihoanalitičkim otkri­ ćima. od naše infantilne strane svi smo mi djeca kinizma. pa čak kad analitičari tvrde da je edipov kompleks univerzalni zakon psihičkog razvitka kod čovjeka mi to prihvatamo kao još jednu lošu vijest među mnogim drugim. dakle. Oni su se. — No dobar bi znak mogao biti što su se mnogi. na korist svoju i svojih pacijanata stavili na stranu ži­ vog. analni.. a pacijent-dijete animalan. Najbezazleniji cinizam zna­ nja je cinizam polagača ispita koji su u stanju da prema onome što treba da nauče uspostave odnos dostojan krajnjeg i najvećeg prezrenja. uobraženosti i agresije u glasu kad upotreb­ ljavaju riječi kao što su: narcizam. šizofrenija. U oblasti znanja i znanosti se pojavljuje niz ciničkih fe­ nomena koji su suprotni onome što sam ja u poglavlju ο religioznom cinizmu. »Sta je istina?« zapitao je Poncije Pilat kad je shvatio da je na p u t u da počini zločin protiv nje. Društva državne ere svijeta svoje članove uvijek šalju na one suviše »duge puteve« od kojih ono što je živo nastoji da skrene tako što sebi dopušta kratice. Poslije 208 209 . knjigama. Roditeljstvo. J e r čovjek mora postati stoik ako u sopstvenoj kući ima tjeles­ nog kinika. neurotičkom etc. između obaveznog morala i samoostvarenja. No pri tom izgleda da se on najviše boji toga da sam dospije u vrtlog svojih te­ ma i da ga ne smatraju onako neserioznim kao što su to oni oralni. to nisu tvrdili čak ni njegovi neprijatelji. Oni kao da su prisiljeni uvijek iznova da dokazuju svoju sposobnost za kulturu — pošto su se već dovoljno iskompromitovali svojim profesionalnim bavljenjem infantil­ nim i animalnim. Uz sav nedostatak respekta kinik ipak zauzima jedan u suštini ozbiljan i iskren stav pre­ ma istini i prema njoj zadržava satirički obojen. onda je to zato što je epikurejska linija najbrže našla kompromis između stoicizma i kinizma. On tako reći pro­ težira onu kiničko-animalnu stranu u nama. između principa realnosti i principa zadovoljstva. (Kasnije pada u oči: Freuda je interesovala samo tragična verzija mita ο Edipu. Kad se između Freudove etike i Epikura onako često ustanovljava srodstvo. to biće se rado i često hvata za dijelove tijela za koje odrasli zna još samo latinske izraze. neuroza. do­ datnim izobrazbama i odličjima oni nastoje da očuvaju svoje građansko pravo u »oficijelnoj kulturi« (koja i inače ne eg­ zistira). u toj napetosti između infantilnog i odraslog ona sama odstupa u jedno zaista dvoznačno držanje. riječi za druge. sve u svemu patetički odnos. Polazeći. »Obrazovanjem«. odnos pukog bubanj a i učenja napamet s namjerom da odmah poslije ispita sve zaborave. animalističkom. između »kulture« i onih koji osjećaju »nelagodnost u njoj«. genitalni životni fenomeni s kojima on mora da se bavi. To su riječi razgraniče­ nja.Da je Diogen tako nešto činio. neizbježno mora dospjeti do borbe filozofskih škola. uzrok onom kulturnom tiku koji n a m upada u oči kod mnogih psi­ hologa. Međutim. psihoza etc. pozivajući se na Sartrea. »Psihološka literatura« — to je u među­ vremenu fenomen takvih razmjera da se njome možemo ba­ viti još samo sociološki i statistički. Kod cinika je na mjesto ovoga došlo do po­ tpunog izmicanja i do agnostike (poricanja spoznaje). a uz sve to tako je avanturistički obuzeto samim so­ bom kao da je ono lično i niko drugi središte svijeta. barem djelimično. Analitičar je »čovjek-građanin« koji interpretira i koji se bri­ ne ο onom infantilnom. ambivalencija. Da ova kinička praživotinja na kraju hoće još i da ubije svoga oca i da se oženi svojom majkom — ili obratno —. diplomama. Na ovoj tački psihoanaliza n a m ne dopušta da izmičemo. paronoja. Da stvar bude još gora. Vjerovatno je to. utoliko u svima nama postoji jedno takvo podzemlje koje se može analizirati. o onom neljudskom drugih što dalje djeluje. To su »pogrešni stavovi« prema istini i spoznaji koji od ovih »najviših dobara« prave puka upotrebna dobra ako ne i instrumente laži. J e r ona uvijek umije tako da aranžira stvari da analitičar ostaje seriozan.

a da u praksi tako i tako sve izgleda drugačije. nastavnič­ ki. Trascendentalnu polemiku prikazanu u Glavnom logičkom dijelu koja uspos­ tavlja vezu između objektivacije i omraze). pogotovo otkad su prošli dani ranog i možda zaista naivnog pozitivizma i otkad već odavno imamo posla s pozitivizmom u trećoj ge­ neraciji koji je. otprilike prema pretpostavci: ko je tu uspio. u akademsko čar­ kanje. Ako ova riječ zvuči kritički. Koliko je ovdje trajnog poništavanja etosa i demora­ lizacije jedva da se može izmjeriti — prisjetimo se samo studija koje barataju »vrijednostima«. već zbog naivne pretpostavke pozitivista da bi ovim sred­ stvima mogli dokučiti svako »bilo koje« područje istraživanja i da bi time svaku realnost mogli podrediti proizvoljnosti bezobzirnog istraživanja. kako bismo smjeli reći. u tom pozitivističkom sukobu se. Ako je kritička teorija ruglu izvrgla »afirmativni karakter« tradicionalnih i pozitivističkih teori­ ja. kao što svi znamo. socijalni rad.ovog cinizma. njihovih saveznika i pogođenih takvi da su za urlanje do neba. U metodskim učenjima pozitivizma i novog socijalnog funkcionalizma oni teoretičari nalaze svoj organon koji prosvijećenom brutalno­ šću. Ono »sadržajno« se često s ciničkim realizmom obezvređuje u puku predigru. Ja mislim da je to srž onoga što od kasnog 19. sa zadovoljstvom gledaju na to što je potomstvo akademski razradio svoje osnove. a da n a m tek stvarnost pokazuje šta je pravo sivilo. dolazi cinizam prak­ tičara i političara koji. nismo ovdje sasvim bez nade. Međutim. onda se time mislilo takođe i to da takve teorije u svojoj vještačkoj objektivnosti odaju ciničko slaganje s odnosima u društvu koji su u očima onih koji trpe. medicina itd. pravnički pozivi. tako postoji i je­ dan oblik ciničke objektivnosti i metodske strogoće u saobra­ ćanju nekih znanosti i n e k i h znanstvenika s »činjenicama«. Spor oko pozitivizma se nije rasplamsao zbog njegove neosporne zasluge za razješnjenje logičnog oblika i empirijske baze strogih nauka. Ipak. taj će uspjeti i na drugom p l a n u — čak i ako. Jer kao što postoji oblik ciničke korektnosti u saobraćanju između zavađenih individua. a da je zeleno zlatno drvo života. zapravo. doduše. up. Prava i najsuštinskija povezanost znanosti sa cinizmom tiče se. s t r u k t u r e i postupaka modernih empirijskih znanosti po sebi. 211 . da se prave statistike i formulišu teoreme. J e r ima oblast istraživanja — a to su po pravilu one u koji­ ma pozitivisti imaju glavnu riječ — gdje se ne radi ο tome da se samo ponaša naučno »objektivno« prema »činjenicama« već se od naučnika traži nešto više nego puka sposobnost da se daju podaci. Postoje »predmeti« u odnosu p r e m a kojima nema naučne ne­ utralnosti već samo strasnih i zainteresovanih oblika istra­ živanja — najjasnije na cijelom području h u m a n i h i soci­ jalnih nauka (i u pogledu prirodnih nauka se takav način posmatranja može učiniti plauzibilnim. studij i poziv često j e d a n s drugim nemaju ništa zajednič­ kog. taj pozitivista i nije to­ liko sumnjiv da je naivan koliko da je cinik. međutim. sad već ne tako bezazlen. ne radi ο naučnom mišljenju već ο nedostatku mišljenja kod nauke. Učenje se cinički-instrumentalno odvaja od svojih ci­ ljeva i tretira se kao p u k o apstraktno obilježje kvalifikacije. Kratka formula za povijest nauke ovog vijeka morala bi glasiti: put scijentizma od pozitivizma do teoretskog ci­ nizma (funkcionalizma). vijeka nazi­ vamo »pozitivizmom«. publicistika. Često je ono što još povezuje studij i poziv jedino kategorija nagrađivanja koja se upravlja prema onome što je neko za­ vršio ili prema diplomi. U ovom smislu bi pozitivizam prije mogao biti počasna titula nego dubiozna 210 etika. Ovdje sve ono prethodno učenje i proučavanje funkcioniše kao puki mehanizam okolišenja i izbora. ali inače polaze od toga da je teorija teorija. onda to svjedoči ο jednom optimizmu koji je razviti mogao samo neko ko još nikako sa studija nije p r e š a o u profesionalni život. Reforme studija se brinu za to da i studij postane isto onako siv kao što su izgledi koje imamo poslije njih. J e r ovdje se pokazuje da je teorija odista bila nešto previše ružičasto. Ako je Mefistofel mogao Faustu reći da je svaka teorija si­ va. indirektno i hladno brani postojeće sisteme od individua koje se zbog njega raspadaju. te da se uzdrži od svake spekulacije. Ipak. premazan svim ma­ stima. pedagogija. onda si­ gurno ne zato što ona označava neki naučni mentalitet koji sve stavlja na to da b u d e logički egzaktan i činjenicama vje­ ran.

a p r e ­ cizna svijest ο realnosti može biti samo ona kojoj ne pro­ miče kako rat i moć egzistiraju u dubokim prožetostima i povezanostima sa seksualnošću i s medicinom. on je »svoje vrijeme obuhvaćeno (scenskim) mislima«. medicinski. Ali šta će se tek desiti ako se norme vojske i državne vlasti užljebljuju i zapliću s n o r m a m a na­ uke i religije. nerazmrsivo prepleteno. Pierre Reverdy P r e m d a ovih šest kardinalnih cinizama stvaraju pozor­ nice na kojima se međusobno rvu idealizmi i realizmi kao i sile i protusile. quasi autonomnih područja zbilje i ona mnogobrojnost morala i korijena morala koji s tim korespondira razlog su tome što moralna svakodnevnica u suštini živi u jednoj srednjoj amoralnosti po sebi i što se. Baš onaj prin­ cip preživljavanja ovdje postaje ono što umanjuje sopstvenu moralnu supstanciju kako ne bi došla u iskušenje da vjeruje u bilo koju »sopstvenu stvar«. jedna stvar drugoj izbija moral iz šaka. s religijom i sa znanjem. (Zato je Ciceron rekao: summum ins summa iniuria /najveće pravo (znade biti) najveća nepravda/). Da ne bih trošio mnogo riječi. ono što smo radi boljeg razjašnjenja odvojili. seksualnosti i medicine? Već zbog komplek­ snosti i suprotstavljenosti vrijednosnih sistema kritička mje­ ra cinizma mora postati prateća sjenka svakog morala. Preživljavanje kao cinički un­ derstatement. Već se i norme vojske i državne vlasti presijecaju i često među­ sobno protivurječe iako se oba ova realiteta srazmjerno još najbolje razumiju. zločin Naoružan sam oklopom koji je čitav iskovan od grešaka. norme i pogledi svakog pojedinog područja dolaze u sve zamršenije odnose s onim drugim. zadovoljava time da ostaje na sredini. religiozni i seksualni cinizmi ovaj film uzdiže u duhovno-povijesni dokument G o v o r a Hegelovim jezikom on postiže ono što već izvjesno vriieme ne uspijeva filozofiji. Ovo je istovre­ meno razlog tome što ljudi. kad hirurzi nadnijeti nad poluiskrvavljenim vojnicima pričaju svoje viceve. ne mogu se opisati ni one grozomorno vesele scene operaci­ ja od kojih se ježi koža. vic. neopisiva je ona blasfemička satira tajne večere. Kao što rat sobom donosi veliki preokret moralne svi­ jesti. oni znaju da kazna u njezinom strogom moralizmu može da bude nemoralnija od radnje onih koji treba da budu kažnjeni. No to je samo drugi način da se kaže kako se život ne može obuhvatiti moralima i kako se ne može racionalizovati moralnim objašnjenjima. U stvarnosti je. Kao što je pokazao 213 . ofanzivna i refleksivna tačna i istinita. Ta ovdje opisana glavna polja na kojima se razvijaju u samim stvarima ugrađene kiničko-ciničke na­ petosti užljebljuju se jedna u druga i istovremeno odbijaju — i to tako da vrijednosti. Zato moralistom nazi­ vamo čovjeka koji sumnja u čovjekovu sposobnost za »mo­ ralno« ponašanje. Time što se ovdje brutalno međusobno jasno ukrštaju te oblasti. Taj pluralitet izdiferenciranih.m se ovdje promišljenom i upečatljivom tehnikom v i c i proigra vaju militaristički. Minima Amoraila — priznanje. on je satirička meditacija u strukturama i načinima ponašanja ciničkog vica. nisu za strogost kad se radi ο kaznama. tako on i ostale »re­ gionalne« i sektoralne etike sistematski postavlja na glavu i besmisleno čini smisaonim a u m n o apsurdnim. U toj zbrci etika poljske bolnice vidljivo je nešto od onog latentnog moralnog haosa naše takozvane svakodnev­ nice. time što umjesto one fundamentalne zapovijesti ne ubij postavlja zapovijest: ubij što više možeš. naime. na to majstor212 sko djelo savremene ciničko-satiričke svijesti Način u. Mo­ ralni osjećaj koji se samokritički posreduje životom označava vještinu kretanja u međusvjetovima i protivurječjima osamo­ staljenih i suprotstavljenih oblasti vrijednosti s najmanjim r e ­ zultatom stvarno lošeg i štete po ljude. misle na sise me­ dicinskih sestara i zamišljaju da igraju bejzbol ili čak da putuju kući. kad se r a t n i ljekari opraštaju od jednog svog kolege koji je sit života (kao apostoli od Isusa) jer ovaj poslije jedne ometene erekcije dolazi na fiksideju da je on u potaji peder i ne zna kako bi ovo saopštio svojim trima prijateljicama. ja bih čitaocu ukazao na film ο r a t u u Koreji MASH /Maš/ (1970) Roberta Altmana. u izvjesnoj mjeri sa solidnim i opravdanim osjećanjem za realnost. ovim njihovim p r v i m opisom ipak nije ob­ avljen cijeli posao.Β SEKUNDARNI CINIZMI 1. obično.

planiranju i neuspjehu. Sve može biti »op­ rošteno« samo ne ono što tradicija naziva »grijehom protiv duha svetog« i što je za nas danas nedostatak autentičnosti (nepatvorenosti. Neautentična je ona svijest koja svjesno ne »ulazi u sebe« zato što još uvijek strateški secuje na prednost laži. od Heinea do aktuelne autobiografske literature odlučujuće istine mi slu­ š a m o u obliku priznanja i vjere. za volju iskrenosti. kao čuvena Miss J a n e /mis Džejn/ pjevala: »Takva sam i takva ću ostati. Etika bitka istinu traži u istinitosti. og­ led ο budali. Zato je priznanje — pored »teorije« — za nas najvažniji oblik iskazivanja istine. U toj pomiješanoj realnosti svaki govor ο sebi samom nužno dospijeva u blizinu ispovijedi n e ­ k o g probisvijeta ili testamenta zločinca. kraj svakom stidu i na kojoj se mi right or wrong /rajt or rong/. iskaza svjedoka ili ispovijesti. Od Augustina do Francois Villona / F r a n s o a Vijon/. mora dovesti do jedne tačke na kojoj je. Ma kakav da si. sve postavljamo s one strane dobra i zla i. Tek ako imamo razumijevanje za sve. osim zbog svjesnih iskriv­ ljavanja. i u tome nema uvijek one koketerije kojom je Zarah Leander /Sara Leander/ nekad. To je neokonzervativna roba koja se više ne može p r o d a t i . Čovjek više ne vjeruje u nove vri­ jednosti. Bitak po sebi ništa ne zna i nije ništa zbog čega bi se morao stiditi. /Takva sam po čitavom tijelu/ Yes Sir!« 215 . priču ο nevaljalcu. Samo u ovom smislu bi bio opravdan zahtjev za »novom etikom« i novim vrijednostima koji se danas posvuda provlači k r o z natrulu nadgradnju. Etika bitka bi bila etika društva u kojem ljudi uz ljubav i kritiku jedni drugima pomažu u tome da među njima jača bude želja za istinom od želje za vlašću i probijanjem koja postoji u svakom J a . Ono što Erich F r o m m /Erih F r o m / naziva svojom »Eti­ kom bitka«. to je neko ko prilikom razlikovanja dobrog i lošeg zna da cijeni i »vrlinu grijeha« (up. ako sve uvažavamo. Ako smo već podobro prezasićeni onim starim visok o k u l t u r n i m etikama onda nas »nove« mogu učiniti samo po­ s v e smiješnim. sa­ mo oni još mogu da budu čistih ruku. od Rousseaua /Ruso/ do Freuda. ako na sve gledamo tako kao da n a m ništa ljudsko nije strano — tek onda će biti mo­ guća ova etika bitka jer ona okončava neprijateljstvo prema drugim vrstama bitisanja. jedan napola živi m o r a l n a m kazuje koje grijehove treba da počinimo da bismo izbjegli druge. na drugoj automatski postaje cinik — izričito ili neizriičito. U »bitak« besumnje spada i sve ono zbog čega bismo se prema mjerilu izvjesnih vrijednosnih siste­ ma morali stiditi — dakle jedna »Etika bitka«. konačno. izjašnjavamo za sve što mi »jesmo«. ako dobro pogledamo želi da ukaže na jedno takvo držanje iskrenosti prema sopstvenom životu. poštenja). samo oni još imaju k i č m u i čistu savjest. ti uvijek gaziš neke norme. Neka nova svijest ο vrijednostima može doći s a m o od jednog progresivnog osvješćenja ο tome da i zašto za nas ne može biti »nekrivnje«. neiskrenosti i samozavaravanja. Samo patološki cinici i osvetoljubivi negativci priznaju svoje greške u namjeri da ih opet počine. ko god se radikalno bori za jednu skalu vrijed­ nosti. to. izvještaja ο bolesti ili povijesti neke patnje. knjigu obrta i krivudanja. ona zato zahtijeva i podržava priznanje i pošteni govor ο sebi sa­ mom kao kardinalnu vrlinu uopšte. a ako živiš u vremenu koje u vezi s ovim gaženjima čini nemogu­ ć o m svaku naivnost onda se u svako doba može desiti da to i glasno kažeš. normativnog tumačenja pojedinačnih »slučajeva«). Kursbuch 60). To je uslov autentičnosti u situaciji neizbježnog etičkog samoprenaprezanja. taj nolens volens uvijek i neminovno piše roman ο lü214 kavštinama.K a r l Markus Michel u svojoj Pohvali kazuistike (tj. mišljenju. svjedočenje ο siromaštvu. Etika bitka prevazilazi sferu polemičkih pretvaranja. Tamo gdje se radi ο vrijednostima uvijek je u i g r i cinizam. ako ona i pošto ona treba da bude svjesno držanje. Onaj ko želi istinu taj mora ne samo da stvara »teorije« i da prozire maske već i da među ljudima stvara odnose u kojima je moguće svako priznanje. Pred ovom se ukidaju svi ostali morali. čak i ako se već sektoralne etike uzajamno ne demantuju. Onaj ko odista kazuje ko je i šta je učinio. Izgovor imaju još samo salauds /pokvarenjaci/. teže: moralista koji ne prosuđuje kao zaljub­ ljenik u jedno nad-Ja. oni zlo­ upotrebljavaju čak i oblik priznanja da bi se borili i da bi lagali. Moral ispada kao sposobnost da se u opštoj mješavini od­ n o s a relativno najbolje orijentišemo. I one zajednice pripovjedača u koje se u posljednjoj instanciji razvijaju sve dubinskopsihološke praktike. osim ako obustavimo svako prosuđivanje. po stvari obrazuju terapeutska demoralizov a n e zajednice priznavanja.

između pretpostavljenih i potčinjenih.Vjerovatno pada u oči da je ovaj niz kardinalnih cinizama istovremeno i popis elementarnih satiričnih t e m a i naj­ važnijih rodova viceva. godine) ispričao ο jednom tavom obrtu. vica i građanskog osjećaja. dvojakosti i kontrarnih etika. U kraj­ njem slučaju počinilac je taj koji — quasi kao isprovocirani prosvjetitelj — na svojoj žrtvi samo vrši egzekuciju njezinog amorala. Ovdje je najveći prostor za djelovanje n a p a d a i grdnji. Tek tamo gdje vic ide prema u n u t r a i gdje se sopstvena svijest. pri­ stupačnom svakom čini »sreću u zločinu« (d' Aurevilly). relativno 217 . fronta i etape. Profil naše kulturno-moralne situacije koji najviše izne­ nađuje je. jedan iskren. Isto takvo je i područje medicine sa svim svojim mogućnostima sarkazma ο zdravlju i ο bolesti. Svoju zornost one iz­ vlače iz moralne strukture kapitalističkog društva. Pravo se ovdje pojav­ ljuje kao instancija koja se može iskoristiti kao instrument apsolutno zle volje. ο živim i ο mrtvim. u fikciji. prema važećem pomorskom pravu. Svi ovi »kardinalni vicevi« u ko­ lektivnoj svijesti djeluju kao jedan drenažni sistem — regulišući. zabranjenog i dopuštenog ogromno polje šala. nekažnjivih nemoralnosti i pravih kažnjivih djela. naginje nad sebe samu. zato onaj ko se još bori ne prihvata viceve na svoj račun. u m a i lu­ dosti. ironizacija i poruga. nauke i apsurdnosti. Već u 19. rata i mira. braku. Svaka kriminalistička storija je uvijek iz­ nova povod za eksperimentalni amoralizam. To su oni filmovi u kojima komesar na kraju ide ulicom du­ boko zamišljen i pravi takvo lice kao da mu je žao što je ovaj slučaj razjasnio. međutim. izjednačavajući — kao jedan opšte akceptirani i regu­ lativni mini-amoralizam koji mudro polazi od toga da je zdra­ vo smijati se onom što prevazilazi naše kapacitete uzbuđenja. (Werfel /Verfel/). žrtva re­ prezentant morala. One. »Nije kriv ubica. naime. jer t a m o gdje je mnogo sve­ tinja nastaje jedna velika profana sjena i što se više uzdižu svetosti to više među njima ima komičnih svetaca. brodski oficiri osuditi na smrt. istina u tragičnom okviru. U misaonim kretanjima detektivskih priča. sis­ tematski provociran od nekog đavolskog oružara ovoga u afek­ tu bez riječi obara na pod. Junak. nezasitna žudnja m o d e r n e svijesti za krimi­ nalnim storijama. Ova konstelacija se. vijeku je H e r m a n Melville /Melvil/ u svojoj priči ο Billy Buddu /Bili Bad/ (objavljena posthumno 1924. Sve dobre kriminalističke storije. možda. svejedno da li se radi ο flertu. Ništa drugačije nije ni sa seksualnošću koja je sa suprotstavljenošću skrivenog i golog. za­ povijesti i poslušnosti isto tako je neiscrpni generator za voj­ ničke viceve kao što je politika sa svojim ideologijama. Oni reprezentuju glavna bojišta uzvišavanja i poniženja. koitusu ili ο sobnoj gimnastici. U analognoj moralnopolitičkoj šemi dugo ostaju velike konstrukcije kriminalističkih romana. Ako je detektiv reprezentant pro­ svijećenosti. provedena su unaprijed kretanja jedne analize ci­ nizma in mice. i područje znanja koje je prožeto napetostima između inteligencije i gluposti. opscenosti i ko­ medija. Pojedini zločini se u njima često pojavljuju ili kao naivnije. kao oružje žrtve protiv zapravo »nevinog« počinioca. ko­ načno. Tu je. čini mi se. idealizacija i realističkih deziluzija. relativiraju pojedinačni zločin. zločinac bi bio reprezentant nemorala. Vojska sa svojim napetostima između etike junaka i realizma kukavica. ta crta pravi razliku između ciničkih. kriv je ubijeni«. Ovdje čak i ona najfrivolnija opuštanja jezičkog libe­ ralizma imaju moralno regulativni smisao. takođe spadaju u one mo­ ralne uređaje za provjetravanje i ventilaciju jedne kulture 216 koja je osuđena da živi s prevelikim stepenom mješavina nor­ mi. Udareni nesrećno pada na glavu ali umire s podrugljivim smiješkom na usnama jer zna: mla­ dića koji je morao da ga udari j e r mu je zakazao svaki drugi način izražavanja moraće sada. već h u m o r koji je postao neborben. naivno-simpatični svijetli lik. kad dospiju u sumnjivu poziciju i kad se od po­ činioca koji se ogriješio ο njih razlikuju samo po jednoj ta­ nušnoj jurističkoj crti. Ona. A pogotovo je takva cijela oblast religije koja je za grdnju i pričanje viceva tako pogod­ na kao jedva koja druga tema. tamo se rađa jedna vedrina koja ne ispoljava niti kiničko smijanje niti ciničko osmjehivanje. Ovaj rod kao cjelina se po­ javljuje u odnosu na kolektivnu etiku kao institucionalizirani medijum priznanja. doduše sa visine ali ne baš previše nemilostivo. njezinim velikim riječima i malim činovima iz­ vorište beskrajnih šala i parodija. redovno lju­ lja kad istraživanje krivice dođe do toga da žrtve — u dramaturškom gledanju najprije »nedužne« žrtve — izgube svoju nedužnost. akci­ jama države. ο ludim i normalnim. počev od Poea / P o / do danas.

k. kata­ strofi. previše neobavezno. eksploziji.bezopasnije iverje jednog opšteg društvenog cinizma ili pak kao refleksivna pretjerivanja i uvećanja načina ponašanja ko­ ja. dobro ili loše. televizijske us­ tanove ili studija za aktove muške štampe. ne sasvim bez zadovoljstva. ili kao re­ porteri koji dolaze. štampa Ko kazuje istinu. Dobar dio naše štampe ne radi ništa drugo nego utoljuje glad za lošim koje je moralistički vitamin našeg društva. ka masakru. (Otuda ona dva tipa počinilaca: ovdje »zabludjeli«. prev. tri čovjeka u jednom čamcu. za ovo u Glavnom istorijskom djelu. 36 Up. u konflikt sa svojom savješću po pitanju da li na mjestu nesreće prilikom automobilskih trka treba da slijedećeg vozača opomenu ili da ga fotografišu kad svom br­ zinom lupi u onog već unesrećenog. tamo cinički smutljivci. uzeta u srednjoj razmjeri.« Svijesti koja dopušta da je sa svih strana informišu sve postaje problematično i sve postaje svejedno. 3 6 Prva otkačenost počiva na sistematskom žurnalističkom iskorištavanju katastrofa drugih pri čemu kao da postoji in­ teresi ugovor između javne potražnje za senzacijama i žurnalističkog posredovanja istih. Kreativnost različitih šema kri­ minala kao da je iscrpljena. kao i ekskurz 9: »Medicinski cinizam i trening proizvoljnosti. poglavlja 13: »Hopla — da li mi živimo?«. Izvjesni simptomi. napete situacije ne žele više toliko da budu ispitane i razriješene. Upotrebna vrijednost vijesti se veli* u orig. ŠKOLA PROIZVOLJNOSTI Informacioni cinizam. Obje riječi se izgovaraju isto: zeks. dva slavna probisvijeta. veliki kriminalci i gigantomani zločina). sedam prijetnji miru. Ta tendencija ukazuje na brutalnije puteve iz napeto­ sti — na sklonost ka kidisanju. literaturi i filmu došlo do jedne granice. ili ne o. biroi za zapošljavanje. Prim. Preambivalentni oblici mišljenja se probijaju — sve ili ništa. osam smrtnih grijehova civiliziranog čovječanstva. kao i ο otkačenosti obilja informacija u odnosu prema svije­ stima koje ih primaju. čini mi se. o. govore za to da je to pro­ svjetiteljsko insceniranje kriminaliteta u pozorištu. koriste ciničke izreke i obli­ ke govora kako bi publiku odgojili za način izražavanja u ko­ jem bi i ona sama. Razrješenje i promišljanje moralno-amoralnih višeznačnosti za današnje mentalitete postaje u sve većoj mjeri zamorno. reklamni biroi. Razlog onog trijumfalnog uspjeha Brechtove /Breht/ i Weillove /Vajl/ Opere za tri groša /Dreigroschenoper/ je u njezinoj sposobnosti da cinizam protuva stavi u jedan prozirni a ipak ne moralistički odnos prema cjelini društva. biće prije ili kasnije uhvaćen u tome Oscar Wilde i jedna žena. seks* na radnom mjestu. Dokono bi bilo i razmi­ šljanje da je žurnalizam bolje tlo za cinizam nego Public-Re­ lations instituti. previše vještačko. još ne mogu biti gonjena kao kriminalna. pet glavnih problema svjetske privrede. relativno bezopasni počinioci. Vidjećemo na što će izići to što cinizam upravo s prirodnom nužnošću spada u profesionalne rizike i profesionalne deformacije upravo onih čiji je posao da produkuju slike i informacije ο »stvarnosti«. deset crnčića u dijalogu Sjever-Jug — no mogu biti i deset zapovijesti s Charlton Hestonom /Carl­ ton Heston/ — baš tako tačni ovdje ne moramo biti. k. politički propagandni biroi. de­ vet simfonija s Karajanom. bomba ili šećer. 2. mogla reći isti­ nu ο sebi. Ne bih htio ovdje da citiram klišee ο notornom cinizmu žurnalista i ostalih iz štampe i to ne samo zato što se uvijek radi ο nekoliko pojedinaca koji se toliko zaboravljaju kao oni kamermani koji su s afričkim plaćenicima ugovarali one n a j ­ fotogeničnije aranžmane ο ubistvima zatvorenika da bi kući ponijeli interesantni osvijetljen filmski materijal. četiri pesnice za jednu aliluju. Kao u lutkarskom pozorištu za odrasle akteri tamo omogućavaju da se potpuno uvidi njihova amo­ ralnost i njihove zle rafinese. Jedan muškarac 218 219 . Treba govoriti ο dvojakoj otkačenosti koja se tiče proiz­ vodnje slika i informacija u modernim masovnim medijima — ο otkačenosti prikaza naspram stvari koju on prikazuje. koliko da eksplo­ diraju. mirisno ili izmet. scene filmske produkcije. oni pjevaju pjesmice ο sopstvenoj zloći i još većoj zloći svijeta. Umjesto suptilnih razjašnjenja slučaja sve češće dolazi umjetnofašističko pražnjenje.: S e x = r a d i se ο igri riječi: Se=seks i sechs=šest.

Mi sada već smatramo normalnim da u ilustrovanim časopisima — skoro kao u ne­ kom starom svjetskom teatru — jedne pored drugih nala­ zimo sve regije. Ovdje se radi ο drugom automobilu. U našoj informisanoj svijesti se pro­ teže nečuvena istovremenost: ovdje se jede. tamo go­ dinama neotkrivena u svom stanu leži mrtva žena. no ukoliko bi se pod tim podrazumijevalo samo umijeće da se nešto ponudi u pristupačnom obliku ona bi se mogla pozitivno vrednovati kao nasljednik jedne retoričke tradicije za koju nikad nije bilo svejedno kako se neka stvar približava čovje­ ku.kim dijelom mjeri njihovom nadražajnom vrijednošću koja se očito može povećati putem napadne opreme. Ovdje se uspješno razdvajaju sijamski blizanci. Međutim. Ako pokušamo da pozitivno govorimo ο tom obilju pro­ toka informacionih podataka kroz naše glave. reportaže ο eko­ loškim katastrofama pored salona najnovije produkcije auto­ mobila. tamo se umire. tamo samo svaki drugi zna ime predsjednika vlade. Ovdje se rađa kćerka nekog glumca. u našim glavama nije već odavno jedan takav oblik svijesti koji je naučio da skan­ dal prihvata kao oblik života. neće reskirati pojave duhovne dezintregacije. tamo se troškovi nekog političkog eksperimenta cijene na 221 . No još problematičnoj a je ona druga otkačenost informacionog sistema. izvještaje ο masovnom umiranju u trećem svijetu između reklama za pjenušavo vino. Samo dobro plaćeni korumpirani mentalitet dopušta da bude dugo korišten za takvu igru. moraćemo na njima hvaliti princip bezgraničnog empirizma i slobodnog »tržišta«. mogli bismo čak ići tako daleko da modernim ma­ sovnim medijima priznamo jednu funkciju u kojoj su oni intimno povezani s filozofijom: taj bezgranični empirizam medija u izvjesnoj mjeri imitira filozofiju tako što oni sebi prisvajaju njezino gledište na totalitet bitka — naravno ne na totalitet bitka — naravno ne na totalitet u pojmovima već na totalitet u epizodama. Mo­ derni primitivni konzervatizam izvanredno mnogo zahvaljuje odgovarajućem primitivnom žurnalizmu koji se svakodnveno bavi ciničkom restauracijom time što svakog dana radi tako kao da svakog dana može imati neku svoju senzaciju i kao da. pojavu i nastajanje vijesti koje sad za­ htijevaju najveću pažnju. fiziku i mir. Morali bismo odista jednom za duže vrijeme — nekoliko mjeseci ili godina — potpuno napustiti tu civilizaciju medija pa da pri povratku opet budemo tako centrirani i koncentrirani kako bismo kod nas samih svjesno mogli posmatrati ponovno rasipanje i de­ koncentraciju zbog učešća u modernim medijima informa­ cije. Bez takve na­ padne odbrane jedva da bi uspijevao žurnalizam. Ovdje hiljadu urlaju na pop-koncertu. i drugo. tamo se voz sa dvije hiljade ljudi survava u rijeku. On na jedan antropološki upravo opasan na­ čin preplavljuje kapacitete naše svijesti. Ovdje se dijele Nobelove nagrade za herniju. tamo ekonomska teorija čikaških dječaka /Chi­ cago-Boy/. tamo ο katastrofalnoj suši koja pogađa čitavu zemlju. Lažnim i sentimentalnim moralizmom se neprestano stvara jedna slika svijeta u kojoj upravo takav senzacionaiizam može da vrši svoju zavodničku i zaglupljujuću ulogu. A samo u jednom takvom svijetu se i može razviti moderni ci­ 220 nički sindrom — onaj difuzno svuda prisutni cinizam — onakav kakav nam je pred očima. Naše glave su istrenirane da previde jednu enciklo­ pedijski široku skalu stvari jednake važnosti — pri čemu ta jednakovažnost pojedine teme nije u njoj samoj već u tome što je ona uvrštena u informacionu rijeku medija. Ovdje su savjeti ο otpisu prema & 7b. ta napadna op­ remljenost laže svojim senzacionalističkim stilom tako što neprestano restaurira jedan odavno prevaziđeni primitivnomoralistički okvir da bi senzacije mogla ponuditi kao nešto što ispada iz ovog okvira. ovo neprestano blještavilo važnog i nevažnog. a katastrofu kao uzvik iz po­ zadine. Psihoistorijski gledajući to urbaniziranje i informatizi­ ran je naše svijesti u savezu medij uma označava ono činje­ nično stanje modernizacije koje najdublje zasijeca u život. upravo zbog takvog izvještavanja. a u slijedećem trenutku su totalno dezaktualizovane. i bez intenzivnog treninga niko neće podnijeti. napadna oprema uobičajenog ciničkog tipa os­ lanja se na dvostruku neiskrenost: ona literarno-estetičkim sredstvima dramatizuje bezbroj malih i velikih događaja u svijetu i prenosi ih — ne objelodanjujući taj prijelaz — jed­ nom više ili manje jasnom prijevarnom sviješću u fikciju kako po obliku tako i po sadržini. Bez du­ gogodišnjeg treninga za otupjelost i elastičnost ni jedna ljudska svijest ne može izići na kraj s onim što se od nje traži kad prelistava samo jedan jedini obimniji časopis.

— Such is life. leksikonom i novinama. što je trend. senzualno-nevažnih vijesti? Izgleda da se od početka naše epohe naša civilizacija za­ pitala u posebno protivurječan odnos prema novosti. novelističkih) informacija bivaju punjene neiz­ mjernim masama obavještenja. Čovjek u relativno zatvore­ noj kulturi. in­ terpretacija. prema priči ο slučaju. novine promjenljivosti. putuju. simbolika i spekulacija — dok na koncu u naj ­ raskošnijim inteligencijama tog doba (pomislimo samo na likove kao što su Paracelsus. teorija. Stoga razvitak »moderne kompleksnosti« mo­ žemo bolje proučavati na povijesti naše literature i našeg diskurza nego na povijesti prava. Rabelais. što je važno. One u toku vijekovima duge akumulacije znanja svoju civilizaciju dovode na jedan kurs radoznalosti koji se prije svega u 19. opisa. J e r uopšte nije po sebi razumljivo da naša svijest mora biti u stanju da prihvata informacije ο eksplozijama na spoljnjem omotaču Sunca. No drugačije je s evropskom kultu­ rom. ο običajima Hopi-Indijanaca. Kao vijest sve je dobro. vjerovatno.. ove čežnje i ove prisile da svakodnevno živimo u opijenosti informacijama i da trpimo ovo neprestano bombardovanje naših glava ogromnim količinama ravnodušno-važnih. a vrijedi barem ovlaš pogledati kako se dosad iz toga izvlačila. a oboje sliče u spo­ sobnosti da minimumom struktuiranja transportuju maksi­ m u m »informacija«. s novinama ona stvara jednu svakog dana drugačiju mrežastu sliku kretanja i preobražaja realnosti u njezinoj sposobnosti događanja.) 222 223 . s organskim informacionim horizontom i ogra­ ničenom spoljnom radoznalošću jedva da još ima nekog po­ sla s ovim problemom. istražuju. događajno-zabavno. što nije važno. što je epizoda: sve se niže u jednu ravnu liniju gdje istoobličnost rađa i jednako vrednovanje i jednaku važnost. Frank. diplomatskih. S leksikonom naša civilizacija nastoji da obuhvati i enciklopedizira »krug svijeta« i cijeli ciklus znanja. koja nas više otplavljuje. Leksikon obu­ hvata konstante. vijeku s trijumfom radiomedija i elektron­ skih medija pretvorio u rijeku koja neobuzdano ruši. koje su empirijski nastrojene. poglavlje. ο ginekološkim problemima neke skandinavske kraljice. pripovjedača novosti i umjetnika razonode koji su u kasnom srednjem vijeku počeli da izgra­ đuju novelima sličan »pričalački informativni sistem« u ko­ jem su akcenti sa moralno primjerenih i poučnih storija sve više prelazili na anegdotsko-čudnovato. neuobiča­ jeno. a ovo ona postiže uz pomoć dva kom­ plementarna medija. raciona­ lizma i »nauka« odsjekla od njega. 2. Cardano. Uopšte najfasci­ nantniji proces u našoj kulturi je. Ono što je u prednjem planu. Gdje je porijeklo ovom neobuzdanom nagonu za infor­ macijama. ο sociološkoj strukturi nekog sela u P r o vansi.pola miliona do dva miliona (ljudi). p r e m a »interesantnom doga­ đaju« — izvjesnoj mjeri ona kao da gubi kontrolu nad svo­ jom »glađu za saznanjem« i svojom »žudnjom za novim«. 3 7 Ono što mi danas na­ zivamo prosvjetiteljstvom i pri čemu neminovno mislimo na kartezijanski racionalizam. što je u pozadini. na Μ 1971. »Faust«) to »znanje« nije počelo da buja i da ključa u haotičnoj mnogoznačnosti. pikantno i pikarsko. izvještaja. Građanska kultura je oduvijek morala da živi s ovim problemom. a pogotovo u 20. Ovog ranog doba »informativnog baroka« mi se više ne sjećamo jer nas je epoha prosvjetiteljstva. ο pekinškoj operi. a s ovom posebno u njezinoj građanskoj epohi kojoj pečat udaraju individue koje rade. nego što je mi regulišemo. prema »noveli«. ono je bilo ugrađivanje jednog filtera protiv preplavljivanja individualne 37 U Les mots et les choses (1966) Foucault je lijepo portretisao ovu epohu (Njemački prevod Die Ordnung der Dinge (Poredak stvari). ovo: kako su se tokom vijekova sve jače probijale takve »singularne priče ο događajima« u poređenju sa standardnim pričama. čvrstim motivima i otrcanim frazama — kako se to novo odvaja od starog i kako te vijesti izvana djeluju na još usku tradicio­ nalnu svijest. Sve je to započelo na izgled sasvim bezopasno — na­ ime s pojavom novelista. a neobuzdani empirizam jed­ no na drugo slaže brda tvrdnji. drugačije i singularno. Od doba renesanse — koje je Jacob Burckhardt (Jakob Burkart) prergnantno opisao formulacijom »otkrića svijeta i čovjeka« — glave koje su »priključene« na mreže (naučnih. zastrašujuće ili sjetno slaganje. ο lošim žetvama na Ognjenoj zemlji. Prosvijećenost želi sve više da univerzum pretvori u skup vizesti i informacija. naročito. saznanja gladne i stvarnosti žedne. s gledišta povijesti informatike označava i jednu neophodnu sanitarnu mjeru.

slikama. već u 19. Samo je još umjetnost b a r e m približno mogla dati ono što nisu bile u stanju da daju ni teologija ni racionalistička filozofija: pogled na svijet kao univezum i na totatilet kao kosmos. vi­ jeku umjetnost zapada u jedno narcističko okruženje sebe same i stupa na kolosijek artističkog — pri čemu sve više 38 blijedi njezin predstavljački sjaj . pa s m u d r i m resentimanom svoje neshvatanje boje kao metodološku strogost. ne može izbjeći suočavanje s problemom da ono opet proizvodi j e d a n »previše velik svijet«. od stavova koji su zasnovani na autoritetu logike i posmatranja etc. Samo racionalističko-higijenskim instrumentarij umom nisu ni oni mogli pojmiti svu širinu ljudskog iskustva i obrazovanja svoga doba. najprije. citati — to je jedan kompleks.svijesti beskrajem ravnopravnih. vijeku činio preuzak. jednako važ­ nih »obavijesti« iz najrazličitijih izvora. Ovo pada u oči ne samo nama danas. Umjetničko djelo — zatvoreno i otvoreno — svoj estetički poredak je izričito suprotstavljao leksikalnom haosu enciklopedista i žurnalističkom hasu novinske empirije. Od tada se. najprije mentalnohigijenski veoma uspješnom racio­ nalizmu ponovo došlo u stanje koje je ličilo na ono koje se htjelo prevazići. Ljudima senzibilni­ jeg shvatanja i s talentom za psihologiju. Sad. uostalom. Ja mislim da se polazeći od ove tačke može najbolje sa­ gledati duhovnopo vijesni značaj građanske umjetnosti i li­ terature. J e r i to prosvjetiteljsko istraživanje. ispituje. preuzeto od samomišljenog. u ovom strogo racionalističkom lageru može zapaziti j e d a n proces intelektualnog zgrušavanja tako da se može dobiti utisak da je sanitarna i odbrambena funkcija racionalizma nadmišila produktivnu. Racionalizam nije samo naučno osvješćenje već je još više higijenski postupak svijesti — naime jedan metod da se više ne m o r a svemu pridavati važnost. . Obezvrijeđeno biva pamćenje. zapravo pogotovo ono. I doista. analitičkih filozofa na mjestu je sumnja da svoje racionalne metode toliko naglašavaju zato što jedno- stavno mnogo toga ne mogu da prate. svijesti kojoj je prijetila opasnost od sve većeg iskustvenog haosa. ono što vrijedi i što je »naučna sadržina« od sada je samo još malo ostrvce »istine« usred okeana nejasnih i lažnih tvrdnji — skoro da bismo ih mogli nazvati idolima. krajem građanske epohe gasi se i ovo gra­ đansko. tekstovima. da uzrokuje jedan još bezgranični]i empirizam i da izaziva još veću ri­ jeku obavijesti ο istinama i novostima. mi odvajamo ispitano od neispitanog. ono ο čemu smo samo čuli od onog što smo sami vidjeli. protiv preplavljivanja do kojeg je bilo došlo već u n a u č n i m krugovima kasnije renesanse. međutim. istinito od lažnog. No ovdje na vidjelo dolazi jedna odista negativna. stavove koji počivaju na autoritetu tradicije. a naučnički kriticizam previše ograničen. oko djelovanja koja n a m dramatizovano i intenzivirano predočavaju život. kvazifilozofsko bavljenje umjetnošću. dva vijeka i onda u tom novom. Čovjek više ne mora dopuštati da sve doživi nekakvo priznanje. To. a napolju urlaju glupost i beskrajna. predrasudama i ideologijama. Otuda dolazi »ekskapizam« — sumnja u ne-realističke umjet­ 224 225 . I ovdje je došlo do jednog informacionog stanja u kojem je pojedinačna svijest na beznadežan način bila iz­ ložena vijestima. Ubrzo se onda umjetnost više ne pojavljuje kao medij um u kojem se cijeli ostali svi38 nosti. filtrirajuća i odbranaška funkcija racionalizma koja mu je svojstvena od samog početka. ali zato na snazi dobijaju kritika. Efekat rasterećenja je. mišljenje koje odbacuje. izdvojeno često u ritualnim oblicima koje u rijeci svih onih ravnodušnih promjena zadržavaju krajnje značajno trajanje. Međutim. pogrešno for­ mirana i pogrešno informirana svijest. istovrijednih. Ovdje se uspostavilo nešto trajno naspram sve šire plime istovremenih jednakovažnosti. s izrazima na koje se čovjek mogao pozivati (obrazovanje. traje samo jedan. Istina postaje kao neka čvrsta. Ovdje racionalizam isto onako malo može da iziđe na kraj sa sopstvenim produk­ tima kao i renesansni učenjaci s neizmjernom vrevom tradi­ cija. naime. ogroman. čak naprotiv. odabira. povezani i vitalno interesantni. izgrađeno oko karaktera koji izgledaju pregnantni. zahvaljujući svemu tome građanska umjetnost je dobila istaknut značaj za formiranje i jačanje svijesti u razvijenim građanskokapitalističkim društvima. kritičkih r a cionalista i tzv. kod n e k i h tzv. za muze i emocije racionalizam se već u 18. istraživačku i razjašnjujuću funkciju. identitet. prilično mala tvrđava u kojoj je nastanjen kritički mislilac. formulisano jezikom koji je ulazio u uši i hvatao se za srce.

Ko misli. vijeka na pola p u t a između religije umjetnosti i svijesti masovnih medija. nijedan esteta nije mogao ni sanjati: ugovori-o-štednji-i-premijere-i-svjetska-motociklistička-prvenstva-i-porez-na-prostitutke-i-sukobi-država . ne djeluje više kao medijum objašnjavanja i što ostaje tamnija od ostalog dijela svijeta koji se još kako može objasniti. zapravo. smrt od gladi i kavijar za doručak. Taj neiscrpni kapacitet »reda« masovnih medija zasniva se na njihovom aditivnom »stilu«. Oni obuhvataju sve. Oni odista dopuštaju jedan univerzalni haotični empirizam. sve odjednom. Isplatilo bi se kritički osmotriti ovo »i«.jet mogao »pojmiti« i prikazati s osobenom providnošću. kad ο nekoj stvari izvje­ štavaju. Onaj ko to još zna. Tako nastaju lanci i susjedstva ο kojima ni jedan racionalista. na bilo koji macin »cinično«? Kako neka logička partikula može biti cinička? Muškarac i žena. već ona sama postaje zagonetka među zagonetkama. Selektivna laž? 39 ambicije filozofije da dato i razumiju. Sta je tu to »i« krivo? Nije ono stvorilo te suprotnosti. a to. zvalo baviti se ideologijom. niti filozofija života: nesamjerljivom snagom obuhvata oni idu ka onome ο čemu je velika filozofija mogla samo da sanja: ka totalnoj sintezi — istina na nultoj tački inteligencije. oni mogu sve dati i sve reći. Tako je Frank Thies (/Tis/ 1923. u obliku totalnog zbira. Empirizam medija trpi samo izolovane izvještaje. sve sta­ viti jedno pored drugog 3 9 . što ona više nije ono providno. nož i viljuška. to bi se. biber i so. kontrastira — ni više ni manje. U tim medijima to »i« u stvari i ne čini ništa drugo nego ih stavlja jedne pored drugih. P r i tom oni su čak više nego filo­ zofija — naime nasljednici enciklopedije i cirkusa istovre­ meno. Tek nakon pada te velike prikazivačke funkcije u umjet­ nostima je sazrelo vrijeme za uspon masovnih medija do vladajućeg mjesta kad se radi ο informaciji ο svijetu kao događaju i aktualitetu. Briefe an Zeitgenossen. Sigurno je da je nekad postojalo vrijeme kad ljudi. Zato: ko uspostavlja veze. godine skoro s opravdanim patosom mogao izjaviti: »Zurnalizam je crkva našeg doba. Žurnalista je čovjek kojeg njegov poziv prisi­ ljava da zaboravi kako se zove broj koji dolazi poslije jedan i dva. Mediji mogu sve dati jer su se potpuno odrekli one To što oni ipak ne donose »sve« to je efekat njihove još uvijek znatne selektivnosti..) To »i« je moral žurnalista. Jedna stvar je jed­ na stvar i više taj 'medijum ne dopušta. Medijska kuhinja n a m svakog dana servira čorbu realiteta s bezbroj začina koji svaki dan ipak imaju isti ukus. Zahvaljujući ovom »i« može se doslovno sve učiniti susjedom. jer ništa ne zahvataju. uze­ to za sebe. »I« ima sposobnost da obrazuje neki linearni niz ili lanac čije pojedine karike se dodiruju sa- 226 227 . 62. .« (F. Ko broji do tri. str. up. (Ovdje neće biti govora ο onoj me­ đuigri koju su priredile »filozofije života« i »velike teorije« 19. voli bližnjeg svog i ubij ga. oni ο svemu govore. Ona sve više napušta svoju predstavljačku. stvara susjedstva. za teologiju i kosmologiju za­ mjensku funkciju i na koncu pred sviješću stoji kao fenomen koji se od drugih »informacija« razlikuje prije svega po tome što se kod njega ne zna »šta treba da znači cjelina«. Ovdje izgleda da je to »i« dospjelo između suprotnosti koje ono po kratkom postupku čini susje­ dima. Samo zato što su se učvr­ stili na nultoj tački misaonog prožimanja. mora biti isključen. zato što je ta čorba bila nova. slažu da ova stvar i ovaj izvještaj per »i« budu uvr­ šteni među ostale stvari i ostale izvještaje. Thies. Šta bi tu trebalo izostaviti? Probajmo s drugim vezama: dama i kurva. a ova je izolacija djelotvornija od svake cenzure jer ona se brine za to da ono što ide za­ jedno ne dođe zajedno i da se u glavama ljudi samo teško n a đ e zajedno. a ο svemu ne ka­ zuju ništa. opet. Da li je ono. Uspostaviti veze iz­ među »stvari«. Oni u izvjesnoj mjeri polažu profesionalnu zakletvu na to da se. tako da ti kontrasti jedan drugog ujedaju. Oni imaju samo jedan jedini inteligibilni elemenat: ono »i«. povezuje. leti napolje.) Ti masovni mediji su tek razvili jedan kapacitet kakav u tom obimu nisu poznavali ni racionalistička enciklopedija. Das Gesicht unserer Zeit. oni mogu da izvješta­ vaju ο svemu. sve akumulirati. taj je fantast. taj vjerovatno nije demokrata — ili je cinik. još nisu njome bili prezasićeni i kad su fascinirano buljili u tu navalu empirije bez ograničenja. mogu sve dodirnuti. Stutgart 1929. u vezi s ovim poglavlje ο Velikom inkvizitoru u Kabinetu ciničara. ono ima samo ulogu svodnika između dva nejednaka para. ni umjetnost.

Brigitte — to su ilustrovani časopisi koji izlaze u SR Njemačkoj. taj ga neće zapaziti ni u Teoriji ο višku vrijednosti. Lire Brigitte. * Stern. Kapital možemo čitati koliko god p u t a hoćemo. Ako je ona uskočila. a ko ne uviđa taj cinizam kad naša štampa između reklama za pje­ nušavo vino izvještava ο progonima u Južnoj Americi. našao si onu Arhimedovu tačku polazeći od koje se ova civilizacija može izba­ citi iz težišta. već razvija tendenciju da pređe u jedno jeste-isto. ovaj zemljotres ili onu otmicu? Mi svakog dana moramo da koristimo ono prirodno pravo da ne znamo za milione stvari. Ima li ovdje veza i prelaza? Nije li Marx u svojoj analizi robe dao fulminantan i logički do kraja suptilan opis kako istovrednovanje proizvodi jednako-važnost koja se poka- zuje u odnosu između robe i cijene? Najbolja prethodna škola za Kapital — zar se ona ne bi sastojala u tome da se neko više časova dnevno postavi pred televizor i da se obaveže da za ostalo vrijeme pregleda više novina i ilustrovanih časopisa. Da li će moj izbor pasti na ovo ubistvo ili ono silovanje. Ο tome da ja to moram koristiti brinu se mediji koji su se istovremeno pobrinuli i za to da na mene skoči milion stvari i da je potreban samo t r e n u t a k moga pogleda na debelo pi­ sane naslove pa da u moju svijest uskoči još jedna jednako­ važnost. Prim prev. onda me ona navodi i na to da ja u sebi m o r a m protokolisati jednu ciničku ravnodušnost spram onoga što me je doseglo kao »vijest«. praktično moram odlučiti samo za favorizovanu jednakovažnost toga da­ na. a ako si to svjesno. Spiegel. Jer. Međutim. uzbuđenja ili zajedničkom mišljenju sićušan u poređenju s onim što mi se nudi i što na mene apelu je. ovaj. U svojim veličanstvenim ekonomskokritičkim misaonim kretanjima Marx je zaokružio ovu tačku da bi onu centralnu nejednakost našeg oblika privrede — nejednakost između najamnine i vrijednosti rada — razvijao sa uvijek novih uglova gledanja. Lire le Spi­ egel. U ovoj ravnodušnosti tog »i« spram stvari koje postavlja jedne po­ red drugih imamo izdanak za cinički razvitak. Onaj ko govori ο istoobličnosti. 228 229 . najjednostavniji put za ra­ zumijevanje kapitala ne vodi preko lektire Kapitala. ako to »i« što može da stoji iz­ među svega znači i jedno jeste-isto. razmišljati u pseudoekvivalencijama: ako to možeš. a Bildzeitung bulevarski list s najvećim tiražom. ako to ne znamo iz sopstvenog iskustva i ako to ne uključimo u sopstvenu misaonu strukturu i način osje­ ćanja: jer mi živimo u svijetu koji stvari dovodi u lažne jednačine. Ja kao hiperinformisani registrujem da živim u jednom hiljadu p u t a p r e ­ velikom svijetu vijesti i da na većinu onoga što dobij am mogu samo da slegnem ramenima jer je moj kapacitet saučešća. Sad smo se neprimjetno približili jednoj tački na kojoj je moguće prihvatiti ono najbolje iz marksističke tradicije i ponovo ga promisliti. Živjeti s pseudoekvivalencijama. Tamo se mnogo jasnije i otvorenije može proučavati logika tih pseudoekvivalencija. produktivno i destruktivno — jer su navikli da uzimaju jedno za drugo. važno i nevažno. istoj vrijednosti i jednakovažnosti. Cinizam u krajnjoj liniji vraća na ono amoralno izjednačavanje različitog. sa svoje strane. uspostavlja lažne istoobličnosti i lažne iste vrijednosti (pseudoekvivalencije) između svega i svakog i time dospijeva do jedne duhovne dezintegracije i ravnodušnosti u kojoj ljudi gube sposobnost da međusobno razlikuju ispravno i lažno. čak i kad bi je pročitao hiljadu puta. J e r pukim ni­ zanjem jednog iza drugog i spoljnjim sintagmatičnim odno­ som između svega ono uspostavlja jednu svejednakost koja čini nepravdu stvarima poredanim jedne za drugima. Od istoobličnosti tog »i«-niza neprimjetno postaje stvarna istovrijednost i subjek­ tivna jednakovažnost. kao i da stalno sluša radio? Jer. taj je potajice već na tlu kla­ sičnih Marxovih misaonih dostignuća i nalazi se usred raz­ mišljanja ο zagonetki ekvivalentnih odnosa između različitih dobara. onda si pravi građanin ove ciničke civilizacije. To I zato ne ostaje »čisto« »i«. Mi nismo primorani da kao nesrećni Althusser /Althuser/ kažemo Lire le Capital. Tako se ja. kad ujutru iziđem na ulicu i kad se na mene izdiru novine nijemog prodavača.mo u tom logičkom svodniku. ali ono odlučujuće nećemo ni­ kad razumjeti. onda je sve jednako sve­ mu i može da vrijedi kao i ono drugo. Počev od ovog momenta može da se šepuri jedna cinička tendencija. ne kazuje ništa ο suštini elemenata koje dovodi u jedan niz. u osnovi. već Lire le Stern* Lire la Bildzeitung.

— ili okrutnost života Who said that life is fair? Novae. vri­ jednost onamo. ali nije s njom identična. Samo resentimanu. kaže Simmel —. tako i no­ vac zadržava svoju nepokolebivu indiferenciju u pogledu svih ma koliko različitih dobara za koje se on razmjenjuje. jedva da je nekom filozofu. Već je Rimljanin Vespazijan mirisao kovani novac i postavio slutnju da bi on mogao da smrdi. utoliko će se podrugljivi je i frivolnije raspolože­ nje stvarati p r e m a ovim višim dobrima života koja se prodaju za isti kvalitet vrijednosti /Wertquale/'' 0 kao i dobra na pijaci. talent i vrlina. potrebe i životni planovi poprimili oblik stvari koje se kupuju — a to su u kapitalističkoj kulturi bezmalo svi. Razmjenski cinizam. to znači: njihovom sna­ gom. Filozofija novca cinički fenomen otkriva u činjenici kako iz­ gleda da je novcu svojstvena snaga da i dobra koja nisu robe uključi u posao razmjene kao da ona to jesu. Georg Simmel /Zimel/ je. To je očigledna mogućnost kupovine svega i svakoga. međutim. ljepota i spas duše. To je moć zavođenja. 230 231 . »Sto više ovdje no­ vac postaje jedini centar interesovanja. Ja nastojim da cinizam shva­ tim u realnom i relativno-opštem društveno-duhovnom procesu. München 4 1921. posao je posao. Mi s pravom okli­ jevamo da ovo stavimo pod pojam kupovne moći. međutim. naravno. čak i branioci­ ma postojećih odnosa moraju pasti u oči mnoge dubiozne po­ jave. ta non-olet partija je preko svojih inteligentnih predstavnika priznala moralne komplikacije robne i novčane privrede. kao ništa drugo na svijetu. kao kapital. što više uviđamo da se za njega ulažu poštenje i ubjeđenje. »sopstvenim trudom«. poveo razgovor ο procesima razmjene u kojima se novac razmjenju­ je za »vrijednosti« ο kojima se ne zna da spadaju u robu.« (Philosophie des Geldes. quasi nihilističkih i frivolnih stavova. lje­ potu. Uko­ liko predmet razgovora nisu bili nikakvi drugi akti sem akata čiste ekonomske razmjene. kako se to kaže. Ona svoju moć pokazuje na onima čije su želje. Kao što su novinski papir i ekrani televizora ravnodušni spram sadržina koje prenose. naime. On je medij um u kojem se praktično ostvaruje izjednačavanje razli­ čitog. Vrijednost ovamo. stalno produbljuje. Pojam tržišne cijene za vrijednosti koje po svojoj suštini od­ bijaju svaku ocjenu osim po njihovim kategorijama i idealima dovršena je objektivacija onoga što predstavlja cinizam u sub­ jektivnom refleksu. kroz. može biti važno da dobrim poslovnim ljudima moralno ponešto prilijepi. sad. Tek u situaciji univerzalne zavedenosti — u kojoj uz to zavedeni riječ korupcija odavno 40 Kvalitet vrijednosti (Wertquale). Današnje građanske ekonomske nauke u osnovi nisu ništa dru­ go do jedan non olet na višem stupnju. izražene u novcu i u robi. na pamet pala misao da taj fenomen novca ispipa u vezi sa ciničkim valencijama. pa je ironično primijetio: non olet. našao jedan savremeni oblik da dokaže svoj fizički i moralni nedostatak svakog mirisa. Tamo gdje se ekonomska vrijednost novca pokazuje sposobnom da u »po­ sao« uvuče vanekonomske vrijednosti — poštenje.3. to je apstrakcija u akciji. da u njima raste i da se k r o z njih razvija. valjda. ima tu moć da različito svede na isti imenitelj. samo pitanje cijene da li će roba biti prepuštena posjedniku novca. U pogledu na trošenje novca. Novcu je sve svejedno. Istina. vrlinu. U njihovoj teoriji ka­ pitalistička robna privreda sebi neprestano potvrđuje svoju neozloglašenost. On. ali iznad nijh. to znači vrijednost određene vrste.41 ovdje ekonomske vrste. 264)/'1 Cinička funkcija novca se dokazuje u njegovoj moći da te više vrijednosti uključi u prljave poslove. onda je. bio prvi koji je eksplicitno ispitivao problem cinizma koji se rađa s novcem. Moj rad svakako želi da se udalji od takvog subjektivnog pojma cinizma. a po­ gotovo ekonomisti. str. tako da taj kinički ili cinički bitak ne dolazi »iz« individua — to bi bila psihologistička svinjarija —. tj. tamo se na novcu pored moći kupova­ nja pojavljuje jedna druga moć koja je samo analogna s onom prvom. U pjesmi pohvalnici slobodnoj tržišnoj privredi modernizovani novac je. Zar se ona ne poziva na najbolji od svih mo­ rala — na pravednu cijenu i na slobodan ugovor? Gdje god se stvara privatno bogatstvo uvijek će se javiti neko ko će tvrditi da ga je »zaslužio« na najmoralniji način. Jer ako novac. Ovo ostaje jedan čisto ekonomski obračun vrijednosti. Simmel je. već da se on individuama nudi. mogućnost koja u kapi­ talističkom društvu inicira jedan opšti proces ciničke korup­ cije koji se. Kao cinizam Simmel označava samo oblast subjektivnih. ima »kupovnu moć« — do kojih oblasti se ova proteže? Ako novac stoji spram neke robe pro­ izvedene za tržište.

u skladu sa svojom ideološkom optikom. s cigarom u ruci. govor ο časti. Ako je obezbijeđeno da su oni glavni krivci. teorijom prostitucije ne može da započne jedna knjiga koja je imala ambiciju da postane biblija radničkog pokreta. Prostitucija — u užem i širem smislu — je jezgro razmjenskih cinizama kod kojih novac u svojoj brutalnoj ravnodušnosti na svoju ra­ zinu dovlači i dobra »višeg reda«. i ona non-olet partija mora da prizna izvje­ sne nemoralnosti. vrlini. ne može drugačije nego da taj novčani cinizam shvaća kao fenomen tržišta. Kad bismo malo bolje slušali ne bi nam moglo promaći da Simmel misli na neki poseban oblik kupljivosti viših vri­ jednosti. To nije nikakva druga klima već ona koju smo na početku opisali kao »univerzalni difuzni cinizam«. roba i noOvdje vrijedi stav da novac u osnovi smrdi.« Ovakve fraze kupaca karikiraju proboj materijal­ ne sfere vrijednosti u »idealnu« sferu. Kapitalistički oblik privrede se s ničim ne podnosi tako dobro kao s onim humanističkim tužbalicama ο uticaju »svemoćnog« novca koji korumpira obi­ čaje. Ovdje je. Ukoliko se na novcu i zapaža neka cinička funkcija. Misli se na principijelnu kritiku privatne svojine (sredstava luksuza i proizvodnje) — kritiku koja se od one masivne teze »svojina je lopovluk« dalje obrazuje u suptilnosti učenja ο višku vrijednosti.) Polazeći s ove strane kapitalističko društvo neizbježno nailazi na vrijednosnociničku motoriku koja mu je u osnovi. Neomoralističke i neokonzervativne frazeologije ovdje bez muke nala­ ze svoje primjere koji optužuju. sukno i platno. bilo da ih uništava kao smetnje. Tamo gdje »djevojcura« na tržište iznosi svoje genitalije. Ekstra ček dajem za ono što ovi dubokomisleni Ni­ jemci nazivaju 'cooltoor'. naravno. Tako. Kapital neumitno ko­ rumpira sve vrijednosti vezane za starije oblike života — pa bilo da ih kupuje kao dekoracije i sredstva za uživanje. Money makes the world go round.« Ovaj jezički mjehur izlazi iz usta jednog finansijskog magnata u doba fin de siecle-a koji dinira u sepa­ reu. Međutim. a kapitalisati se one mogu zahvaljujući za kapitalizam spe­ cifičnoj dinamici modernizacije i zastarjevanja. osim toga. kako su ga sebi predstavljali prestrašeni stari Evropljani dvadesetih godina. K a r i k a t u r e : »Sve ima svoju cijenu. ne samo kad se radi ο vespazijanskom obolusu za nužnik. Takav početak bi sigurno donio teoretskih prednosti. zakopčanog fraka. U izvjesnom pogledu je šteta što Marx u svojoj čuvenoj analizi robe nije pošao od prostitucije i njezinog posebnog oblika razmjene. Na ovaj način ono proizvodi ne samo mnoštvo cinizama već. ona je strogo ograni­ čena na područje razmjene i konzuma u kojem se. onda nije teško da se priznaju izvjesni »sporedni moralni problemi«. (Ovo predstavlja dijalektiku »an­ tikviteta«. boys. 42 232 233 . »tu i tamo ne mogu izbjeći« sekundarne nemoralnosti. No ona se svim silama upinje da cinizam upotrebe novca svede na podložnost individua zavođenju. Stvari se uvijek mogu prikazati tako da su za one nemoralne akte razmjene krivi neozbiljni akteri. Ko bi. bilo bi zaista smiješno kad taj Zapad ne bih za par dolara mogao spakovati u kofer. Žena kao roba bi za ovo odista bila pravi argument. svila i k r e m e za čizme. Da pogledamo glavne korake njegove oštroumne analize: roba i roba. kako se to kaže. Kao glavi olet-partije42 njemu je moralo biti važno da iskoristi svaku mogućnost za demonstraciju cinizma. stare stvari preživljavaju ako se mogu kapitalisati. ljubav. Zavođenje u smislu »upravljanja potrebama« spada u njegove osnovne principe. ljepoti i spasu duše »žene«. I to se može »kupiti«. Ono. Zato Marx nastoji da tajnu ekvivalentne razmjene objasni pomoću potpuno neporočnih produkata kao što su pšenica i gvožđe. samopoštovanje — i gdje ljude navodi da »same sebe« prodaju nekom stranom interesu. pogotovo ono što se ne može platiti. s dvije gole dame iz boljeg društva na koljenima. i sopstveni protest protiv njih. dakle. ako to želi novac. Nigdje se drugdje cinička potencija novca ne pojavljuje tako jasno tako tamo gdje u vazduh diže zaštićene oblasti — osjećaj. kao moralistički prilog ovima. pa i oni su svojstveni tržištu. tamo kapital izvana susreće ono ο čemu on u unutrašnjosti ne bi htio ništa da zna. poricao prednost tog sistema? Da ne bi go­ vorili ο cinizmu sociolozi rado barataju s teorijama moderni­ zacije koje »preobražaj vrijednosti« žovijalno stavljaju na kon­ to napretka. »Well. U njegovoj prirodi je da stalno proširuje zonu onoga što se može kupiti.osjećaju kao moralno prenapregmitu — može Simmelovo »fri­ volno raspoloženje« u poređenju s višim životnim dobrima (od sada: takozvana viša životna dobra) postati kulturna klima. Suprotnost: američki milijarder na putu po Evropi. A na kraju ćemo još papu vezati ugovorom. zar to nije strašno. Me­ so je slabo.

svi bez izu­ zetka. Socijalistički višak vrijednosti ide pod libidinoznom zastavom: izgradnja — zadovljstvo. u zaobilaznom p u t u preko robe i nazad u novčani oblik. počivaju na očekivanjima da se on uveća. samo je opisao osnovni oblik svih kruženja kapitala koji. Prilikom razmatra­ nja ovog neobičnog umnožavanja kapitala na tržištu roba Marx se ponašao kao veliko smetalo. predstavlja ne samo analitički opis mehanizma umnožavanja kapitala već. Dok oletisti go­ vore ο »problemima« kao što su siromaštvo. a novča­ ni kompleks priređuje analnoj sferi. prelaz od novca kao novca u novac kao kapital. reinvesticije. Ta osporavana teorija viška vrijednost nikad ne bi mogla izboriti ključnu stratešku poziciju na marksističkom napadu na kapitalistički državni poredak kad bi ona bila samo jedna ekonomska formula u nizu drugih. Ona.vac. tačku napada pomjera na sam način pro­ izvodnje. 43 gnozu ο moralnom odnosu klase koja radi prema klasi koja profitira. Tako je taj moderni nonoletizam jedan jedini veliki ideološki trud oko »očišćenja od grijeha otimanja viška vrijednosti«/ 1 '' Marxov prodor u moralno-ekonomske komplikacije viška vrijednosti. No za mo­ ralni. socijalna davanja privrede. Kako sad to? On u smislu tih pretpostavki — razmjenjuje istovrijedno za isto­ vrijedno i na tom se p u t u uvećava! Zar je ekonomija madionicarski varijete? Marx. On u sebi krije jednu episte­ mološku znamenitost: naime da je istovremeno i analitički i moralno-agigatorski izraz. suprotno tome. Zahvalnost za to ona nije požnjela. istovremeno. u rukama posednika kapitala se akumuliraju značajni viškovi. Kapita­ lističko društvo mu ovo do danas nije oprostilo. I narodna izreka kaže da novac ide samo na novac 4 3 . nonoletisti pogled skreću na narodnoprivredne »ukupne interese«. patnja proleterijata. U razmjeni radne snage za najamninu kao da je jednom za svagda razbijena harmonija principa ekvivalencije. prodire u n a j u n u t a m i j e stavove non-olet partije i na samom kapitalu miriši onaj fatalni vonj otimačne viška vrijednosti. (Zato su se socijalnokritičke umjetnosti moderne obraćale obojeno koruptnim pojavama cirkulacionog cinizma). Njega. Kao takav on je u istorijskim rad­ ničkim pokretima odigrao jednu m a r k a n t n u ulogu. to je sigurno. u izrazima non-olet retorike se čak kaže: »novac radi«. međutim. On se ne smiruje dok iz osnove ne razjasni taj mehanizam umnožavanja. U sre­ dištu kapitalističkog ekvivalentnog raja Marx na drvetu sa­ znanja nalazi savijenu zmiju koja sikće: kad shvatite kako se sistematski više uzima nego što se daje postaćete i vi kao kapital i zaboravićete šta je dobro a šta zlo. I za­ ista se ideološki spor u razgovorima između »rada» i »kapi­ tala« koncentrisao na pitanje kako interpretirati taj fenomen preduzetničkih profita i eksploatacije (možda bolje: takozva­ ne eksploatacije): oletistički ili nonoletistički. On onoj najbrojnijoj masi koja očigledno radom ne može doći ni do čega pokazuje da sreća obećava jedinu pravdu. usred ovih idiličnih. novac i roba. Pošto rad stvara mnogo veću vrijednost nego što radnicima »vraća« u obliku najamnine (najamnine se uvijek kreću na liniji istorijski relativnog egzistencijalnog minimuma). postaje više novca. P r o ­ blem nije u tome što novac »časne« žene i muškarce »od Marksistički oletizam je u 20. zapravo. Marx. Mislim da Marxovo uzdržavanje od fenomena prostitucije ima jedan dublji razlog. pogotovo kad se od ruske revolucije preko noći pojavio jedan marksis­ tički maskirani nonoletizam koji tvrdi da eksploatacija ne ruskom više nije eksploatacija. Samo se po sebi razumije da je strana kapitala ovaj borbeni pojam oduvijek odbijala zbog njegovih »jeretičkih« prizvuka. već mnogo više onaj ideološko prikriveni olet u sferi rada. — na politički brizantan način — i dijaZato je loto najveće moralno dostignuće kapitalističkog društva. osiguranje radnog mjesta i slično. Na ovaj način on nadmašuje svaki mogući verdikt ο ciničkim »izopačenostima« upotrebe novca na tržištu. Snagu njegove misli ne draži toliko onaj cinički smrad cirkulacije koliko smrad samog načina proizvodnje. dakle. vijeku dobio podršku od psiho­ analize koja novac i izmet poima kao simboličke ekvivalente. kao genuinog teoretskog fu­ ndamentalistu. tlačenje i osiromašenje. a da ne smije da ih prihvati. Ovaj drugi se na jedan sasvim drugi način obraća teoretskom organu nego prvi koji se prije obraća čulima. formalnih razmatranja ekvivalencije prvi put pokazuju one teške napetosti koje uka­ zuju na žarište »proturječja« u jezgru cjelokupnog sistema razmjene: novac odjednom. Ovdje se. ne interesuje toliko onaj lako dokučivi olet na tržištu. Taj skandal prevare koji je uključen u proizvodnju viška vrijednosti pregnantno označava termin eksploatacija. 235 44 234 . a još više intelektualni integritet jednog društva nije dobro ako hronično mora da živi suprotno već odavno formulisanim istinama ο njemu.

konkurencija pojedinačnih kapitala. tamo proiz­ voljna zamršenost životnog doba i radne snage masa u ko­ rist slijepih akumulacija? U ovim formulacijama. ljudi dakle. Ona u svoju kalkulaciju uvijek uzima teške položaje slabijih. da bi do kraja zaoštrio polemički realizam svoje analize. dakle. tuže da su uistinu oni ucijenjeni). ako nismo spremni da govorimo ο ucjeni. gvožđe itd. To se posebno prirod­ nim pokazuje kod roba koje produkuju robu — sredstva za proizvodnju u užem smislu koja za njihove vlasnike uvijek predstavljaju i sredstva borbe i pritiska. Ovo je ona funkcionalno-imoralistićka baza industrijske razmjenske privrede. samo sekundarni proces. može da učini slabim. Svoje stalno kruženje profita ona uspostavlja na postojanju velikih grupa koje jedva da i znaju za neki drugi izbor osim da žderu ili da umru. Akti razmjene do kojih dolazi pod pritiskom zavođenja i nasilja bespredmetnim čine svaki pokušaj da se iznađu iste vrijednosti među dobrima. poglavlje: »Metapolemika« u Glavnom logičkom dijelu. U interesu samoodržanja oni koji ne mogu ponuditi ništa drugo osim r a d n u snagu podvrgavaju se interesu za profitom »druge strane«. Ucjena i nasilje — pa i u neprisiilnom obliku moći prihva­ ćenih ugovora — pišu onu pravu povijest ekonomike.riječi«. tamo p r o ­ izvodni cinizam? Ovdje rasprodaja vrijednosti. čak. upada u oči jedna moralna p r e nadraženost. zavođenje i nasilje bili dva modusa ka­ pitalističkog cinizma? Ovdje cirkulacioni cinizam. zaglupljivanja. ucjene i eksploatacije (Da vic bude veći poduzetnici se. maženja. Analiza sistema kapitala otvara tri polemička fronta: kapital spram najamnog rada. Onome kome je stalo do toga da stvarnosti priđe koliko god je to moguće bez iluzija. Ne možemo ozbiljno govoriti ο radu. bordelizovanja glava) ne­ go kad bi se otvoreno opredijelio za nasilje. Kad istražujemo proizvodnje viška vrijed­ nosti. gospodstvu. Ovim arhirealističkim proširenjem gledišta Marx ova analiza se kod puke pozitivne teorije ekonomskog predmetnog područja uzdiže u kritičku teoriju društva. taj ne može. Po njemu zato novac u kapitalizmu nikad ne može prestati da smrdi — naime na mizeriju radnika. Realizmom koji s građanskog gledišta neoprostiv Marx je kapitalizam opisao na jedan način koji izmiče tlo svim čisto ekonomskim teorijama. to zvuči neobičnije nego što jeste. Zbog svoga srodstva po funkciji oružja i robe se često mogu uzajamno zamjenjivati. Fašizam je još bio dvospolac: zavođenje preko onog ko siluje. 46 236 237 . već tamo gdje on kao princip nosi cijeli sklop proizvodnje. mi smo već u oblasti opšte polemike. rat nacionalnih kapitala. Kod svih ovih transakcija se kao iluzoran ukazuje zahtjev za nekom realnom ekvivalencijom razmijenjenih dobara. Konzumizam je zavođenje pu­ tem podvodača. nju opet dovlačiti pred neki idealistički Up. Kapitalistički privredni poredak počiva na mo­ gućnosti ucjene onih koji neprestano žive u aktuelnim ili virtuelnim iznimnim stanjima. Tako bi. Cinizam nejednake razmjene Marx ne traži tamo gdje se on kao »izopačenost« može bagatelisati. umjesto ο razmjenskoj vrijednosti neke robe trebalo da go­ vori ο njezinoj borbenoj vrijednosti. Nego skandal počinje tamo gdje novac kao kapital u svoje funkcionisanje sistematski pretpostavlja slabost muškaraca i žena koji sebe same moraju da iznose na tržište. Kapitalistički sistem razmjene je još više sistem pritiska nego sistem vrijednosti. (prisjetimo se samo onog na izgled naivnog primjera iz ana­ lize roba u Kapitalu). U svojoj fazi masovnog konzuma kapitalizam se može mnogo mirnije kretati pomo­ ću zavodništva (tj. kako se to kaže. 4 6 Marx je. otkad su se radnici sindikalizirali. koji će sutra gla­ dovati ako danas ne rade i koji sutra više neće imati posao ako ne pristanu na ono što im se danas daje. kao platežno sredstvo one više vrijednosti mami na prosti­ tuciju. u sferu pro­ izvodnje on se pojavljuje kao oblik »nasilja«'". tako novac kao kapital siluje radnu snagu u proiz­ vodnji dobara. Kao što novac 45 Kad Baudrillard (Baudriljo) napominje: zavođenje (Seduktion) je jače od produkcije. Dok se u pogledu na sferu cirkulacije i konzuma taj cinizam kapitala prezentira kao oblik zavođenja. polemici i ratu. na­ spram toga. zatim kod strateških dobara narodnih privreda kao što su pšenica. ma kako one pravilno bile usmjerene. Marx otkriva kako »slobodan ugovor ο radu« između radnika i preduzetnika uključuje elemente prisile. Njega pregnantno opi­ suju lijeve »dekadentne« teorije. Bordelizovanje k u l t u r n e nadgradnje je. No veliko otkriće Marxove političke ekonomije je u tome što je ona u ekonomskom raz­ jasnila moralno-političko: kroz razmjenu najamnine probija se gospodstvo. tamo gdje je ona amoralna. a da ne govorimo ο oružju kao robi i robi kao oružju.

Zato ćemo pravog konzervativca prepoznati prije svega po tome što se on boji nestanka ljudske okrutnosti i njihovih odnosa. tu spoljnu nevolju usvaja kao unu­ tarnju. on se u klasnim društvima podvrgava datostima gospodstva i eksploatacije. Privilegovani koji ne po­ stoje ciničan morao bi da želi jedan svijet u kojem bi pred­ nosti nestanka okrutnosti pripale što je moguće većem broju ljudi. to filo­ zofska analiza otkriva kao samopostvarenje. One je plaćaju u obliku potčinjavanja »višim« silama i činjenicama: nose je u obliku bolova. sebe čini okrutnim pod prinudom naoružanja i ra­ ta. pogotovo otkad može da bude siguran u ne­ uspjeh svih revolucionarno započetih alternativa. Okrutnost. On se sukobljava s ispoljavanjima principa realiteta koja od pojedinca zahtijevaju samo žrtvu i okrut­ nost. a sama ekonomska kalkulacija ne može iz­ računati. Ovu cijenu one uvijek plaćaju u živoj valuti koja zasijeca u . na rad. a ono traži cijenu koju sama molarna svijest ne može odobriti. i to još od pradavnih vre­ mena. taj je primoran da grozeći se gleda vani na svjetove postvarenja i objektivnih grozota. tamo gdje se vodi borba. (Martin Walser /Valzer/ Büchner Preisrede 1981. Pokrenuti sam princip realiteta. To je dijalektika privilegije. on će ukazivati na to da komunizam ne može da pomogne ni sebi samom«. Uvijek je sam život taj ko238 jim se plaća cijena preživljavanja. da je život čovjekov od pra­ davnih vremena izložen ogromnim nevoljama i grozotama? Da li se uopšte može moralizirati opstojanje ljudskih bića na krvavoj kugli zemaljskoj? Da li ovaj cinizam možda pred našim očima predstavlja samo najnoviji oblik onoga što je onaj prijazni pesimista Sigmund Freud nazvao principom realiteta? I zar onda jedna eksplicitno cinička svijest ne bi bila samo jedan modernom. Ono što common sense naziva nevoljama života. Gdje god pogledamo on se savija pod prinudom rada. Čak.sud. Najosjetljivije se razvija opažanje onoga koji je između socijalnih svjetova različitih stupnjeva okrutnosti i koji bi iz jače postvarene i otuđene zone htio da prebjegne u blažu zonu. On neminovno dolazi u konflikt s jednim principom realiteta koji od njega zahtijeva veća samootvrdnuća nego što bi to bilo neophodno u toj blagoj zoni. jedinstvena podnošljivost »nepodnošljivog«. onaj ko se bori ne može drugačije nego da sebe samog sa svojim sopstvenim opstojanjem učini sred­ stvom i oružjem preživljavanja. Da­ našnji neokonzervativci se pribojavaju da bismo mi mogli biti previše labilni za atomski rat. Tako on sam postaje oruđe oruđa i oružje oružja. osim toga. Život se uvijek žrtvuje usilovima svoga održanja. on. Grupe koje rade i koje se bore cijenu za preživlja­ vanje u ljudskim društvima moraju spoznati kao gorki tribut principu realiteta jer je one plaćaju svojom kožom. Spuštajući se u najdublje slojeve principa realiteta mi ćemo otkriti prinude na potčinjavanje.meso. prilagođavanja. po­ slušan principu realiteta. ranjavanja i otimanja su obični fenomeni u borbi za opstanak. Živi stvor. u militarizovanim drušvima. Ko je te sreće da u jednom sve u svemu još uvijek su­ rovom svijetu za sebe nađe jednu nišu u kojoj su moguća samoomekšavanja. A ta razmjena koja se građanskom mišlje­ nju čini jednim od njegovih modela slobode svoj korijen ima dublje u prinudi nego u slobodi. da on ne može pomoći svijetu. Ono što je u svijetu fizike zakon teže. to najdublje određenje progresivnosti. komfor u opustošenosti i higlife u permanentnoj katastrofi. odricanja i u obliku sve težih samoograničenja. On već odavno probavlja svoje kritičare. Moralni paradoks kapitalizma je. razmjenu i naoružanje koje su se društvima nametale u različitim istorijskim oblicima. Svako preživljavanje treba da bude plaćeno. to se u svijetu morala pojavljuje kao zakon da preživljavanje dru­ štva uvijek zahtijeva žrtve.) Znači Η to da sve ovo što smo ovdje opisivali kao ci­ nizam kapitala na koncu nije ništa drugo do posljednje povi­ jesno učahuravanje iskustva. Još mnogo prije nego što s pravom možemo pitati za 239 . borbama oko moći više nego ikad razjedinjenom svijetu primjeren oblik »odraslosti« koja nerezignirano samu sebe čini dovoljno surovom kako bi do­ rasla datostima? Onaj ko govori ο teškoćama života nekako sam po sebi dospijeva u jedno područje s one strane moralnog i ekonom­ skog uma. Oni traže »dijalog s om­ ladinom» u koju sumnjaju da je ona već previše troma za sutrašnje bitke oko podjele svijeta. Onaj ko zna za douceur de vivre /draž življe­ nja/ taj će postati svjedok protiv neophodnosti životnih ne­ volja koje oni okrutni uvijek iznova reprodukuju. »Bilo kid da dođemo do toga da kapitalizmu ukažemo na to.

tako fa­ talnu sopstvenu dinamiku da ona skoro da više rade u korist svoje sigurnosti. Još prije svakog obračuna­ vanja vrijednosti arhaične grupe na ovaj način plaćaju svoju cijenu za uslove preživljavanja U makroistorijskoj perspektivi moderna se. između osta­ log. Neophodnost da se »misli rat« predstavljala je u prošlim tisućljećima neizbježno jezgro jednog tragičnog pozitivizma. prije svake filo­ zofije. u prvom redu. kmetova. Otkako je moguće da se bombardovanjem velikih površina i brisanjem svake razlike između kombatanata i nekombatanata (tj. Posljednja tisućljeća spadaju u interakciju konkurentnih militarističkih paratizama. Kako dolazi do toga? Dijagnoza je: izrođavanje principa realiteta u modernom svijetu. kao za ra­ đanje sposobna sredstva za proizvodnju. Ovaj. Mi još nismo razradili neki novi model prema kojem bi društva u sadaš­ njim uslovima mogla da vode smisaonu ekonomiju preživlja­ vanja. dosad još nigdje nije uspio da odlučno prevaziđe ovaj proces prenoše­ nja. Sve što je on u ovom smislu postigao. Bez militarističke »zaštite« nije u našem svijetu mogla preživjeti ni jedna grupa u povijesti. trupa i »civilnog« stanovništva) unište cijela društva moderne države koje se nazivaju demokratskim ili socijalističkim igraju se životom svojih naroda na jedan način na koji i uz najviše zle volje nisu mogli postupati ni najbrutalniji feudalni sistemi. Na mjesto direktne eksploatacije naroda od strane plemićkog sloja i soldateske koju je on izdržavao. Već u toj prvoj »ekonomiji« se manifestuje» politika« preživljavanja i uspostavljanja mira. ali je ugao posmatranja dru­ gi). mi u arhaičnim egzogamnim grupama srećemo »upo­ trebu« žene sposobne da rađa kao živog »sredstva cirkula­ cije«. opšte »vojne obaveze« i nuklearne strategije militaristički aparati velikih država više nisu zaštitnički omot društvenog života već se iz dana u dan sve jasnije razvijaju u izvor najveće prijetnje preživljavanju uopšte. sta­ jaće vojske koje u klasičnom značenju te riječi predstavljaju parazitarne grupe koje ne rade ah zato ispunjavaju zadatak da osiguravaju životni prostor svoje cijele grupe. Ja ću nazvati ekonomijom militarističke epohe svijeta. u međuvremenu. međutim. iscrpljuje se u pretvaranju direktnog prenošenja viška vrijednosti u indi­ rektno. Jer u epohi totalnog rata. Sa svim posljedicama za izgradnju socijalnih insti­ tucija koje ga prate on predstavlja ono najunutarnjije. Ona se karakteriše time što se pomoću enormnih porcija viška vrijednosti od robova. U ovoj ekonomiji se utvrđuje nova cijena preživ­ ljavanja: preživljavanje cjeline se plaća potčinjavanjem masa političko-militarističkim strukturama i spremnošću naroda da 240 otimačinu viška vrijednosti i poreske ucjene čitaju kao rukopis u kojem ta »surova stvarnost« narodima saopštava svoje na­ mjere. odn. svijet koji se razvio iz građanske revolucije protiv feudalizma. došle su moderne narodne armije s jezgrom profesionalnih vojnika koji se finansiraju porezima. razmjenjuju »kao stoka« za dobra i za stoku. »Nevolje« kojima se ona danas podvrgavaju u interesu samoodržanja dobile su. Društvo koje u epohi feudalizma i nacionalnih država nije bilo spo­ sobno da se brani bilo je osuđeno na propast ili na poroblja­ vanje. A upravo time moderna država. Preobražaj žene u objekat razmjene sadrži jednu embrionalnu političku ekonomiju — ako baš hoćemo spoljnu politiku rodova.cinizam. svoj zadatak sve više dovodi ad absurdum. grupi koja razmjenjuje ženu ova razmjena manje služi za sticanje stada i bogat­ stva. Međutim. najamnih radnika i po­ reza održavaju militarističko-aristokratski slojevi. Nasilje ratova prevodilo se u jedan realizam koji či­ njenicu rata prihvata kao »višu silu«. svijet ne treba ni interpretirati ni mijenjati. Kad bi ustupanje viška vrijednosti radnog stanovništva političko-militarističkim aparatima odista bio cijena koju 241 . već izdržati. Direktno prenošenje viškova vrijednosti u militarističko-aristokratske slojeve (»vladajuća klasa«) karakteristika je fe­ udalnih društava. apsolutnoj granici se bliži već i ekonomija preživljavanja koja je došla poslije nje. zna da. naj­ gorče iskustveno jezgro života u klasnim društvima. (To odgovara epohi »klasnih društava« mark­ sističkog pogleda na povijest. Funkcionalno se na prvom mjestu radi najčešće ο stva­ ranju rodbinskih odnosa među rasutim rodovima. Moderni svijet. kao nosilac te militarističke »zaštite« za društvo. Rat je kičma savremenog principa realiteta. Jer ne samo da je odavno prošla era razmjene žena. Princip ekvivalencije se u povijest ljudske kulture in­ stalira na jedan način koji nas šokira: žene se. karakteriše i time što u njoj postaje sve manje jasno kako da društva na jedan smisaoni način plate cijenu pre­ življavanja.

Problem eksploatacije bliži je političkoj psihologiji nego po­ litičkoj ekonomiji. U militarističkim i klasnim društvima ljudi su već hiljadama godina p u t e m sve težih. Za­ to danas — sviđalo se to kome ili ne — raditi znači podrža­ vati jedan sistem koji nikako trajno ne može biti sistem na­ šeg preživljavanja. Jer ono što je ta teorija razrađivala kao »ob­ jektivnu perfidiju« kapitalističke k r a đ e vremena od radnih masa istovremeno je opis onoga što se dešava u svim društ­ vima s političko-militarističkim superstrukturama. već višak vrijednosti stvaramo u korist jed­ ne samoubilačke mašinerije. U klinču velikih sila ta mark­ sistička frakcija koja je nastupila s »razješnjenjem« kapita­ lističkog problema. rezignativnih odgoja usmjereni na to da dopuštaju da se iz njih. ne funkcioniše. već postavlja i pitanje da li centri djelo­ vanja ovog svijeta uopšte još mogu dati dovoljno racionalne energije da bi se prevazišla ta u njima samima djelotvorna iracionalnost. poglavlje »Bombaške meditacije«. Metapolemika). Sve što bi danas imalo snage da razriješi taj čvor i samo je dio tog čvora. već Flaubert: »Rezignacija je najgora od svih vrlina«. Ono želi da kalkulatorski raz­ vije pojam eksploatacije kako bi dokazalo da se s tom eks­ ploatacijom ne može vječno napredovati.' ' Epoha militarističkog rezona preživljavanja se sa svojim principima koji slijede bliži jed­ nom fatalnom kraju. (Vidi poglavlje ο Velikom inkvizitoru. U političko-militarističke s t r u k t u r e se upumpavaju ogromne sume viška vrijednosti. Zastrašuje sudbina posljednjeg kao racionalnog plakati­ ranog velikog pokušaja da se razbiju ti duboki slojevi društ­ vene iracionalnosti. Za to je potrebna ne toliko teorija viška vrijednosti koliko analiza »dobrovoljnog sluganstva«·. Prvi kardinalni cinizam. Pošto je. ABH-oružja. Kanalisanje viška vrijed­ nosti u naoružanje čak bolje uspijeva u potpunom podržav­ ljenju proizvođačke svojine — kako pokazuje ruski primjer. No mjesto tog pro­ blema eksploatacije u osnovi nije na razini kvantitativnih razmatranja. njemu s hiljadu glasova odgovara u zapadnoj nadgradnji vladajući iraciona­ lizam. onda se uviđa kako je pogubno i iluzionistički taj moralizirajući aspekt teorije ο višku vrijednosti prevazišao svoj ana­ litički aspekt. Rezignacija je jača od revolucije. cijede viško­ vi vrijednosti — a u beskrajnim širinama današnjeg ruskog agrarnog arhipelaga oni su jedva nešto drugačiji nego što su bili antički robovi i ielasi. Ta iracionalnost cjelokupnog društva dostigla je stepen koji ne samo da ispod sebe ostavlja razjašnjenja pojedi­ nih inteligencija. pa i cijeli artiljerijski sistem zastrašivanja nisu. ako je to uopšte moguće. to znači kvantitavini jezik kojim bi se mogao obraditi jedan moralno-društveni odnos (eksploatacija). U pokušaju da se uz pomoć marksističke dijalektike razriješe protivurječnosti kapitalističkog sistema taj čvor ne samo da se nije razmrsio već se zapleo u totalnu apsurdnost. Ne zasnivaju li se revolucionarne marksističke teorije na jednom tragičnom pogrešnom tumačenju učenja ο višku vri­ jednosti? Po svom strateškom smislu ovo učenje je u suštini bilo pokušaj da se formuliše jedan objektivni. pod pritiskom vlasti. kardi­ nalni cinizam. Ono što bi se ο prokletoj ruskoj zemlji moglo reci nije rekao Lenjin. Onaj realizam overkill-a koji je u osnovi današnjih inte­ rakcija velikih sila može trajno biti princip realiteta samo 4 još za politizirajuće psihopate. zapravo. nju i danas škripeći zubima morali plaćati. zapravo. U ovome ja vidim slom tradi­ cionalnog pojma realnosti i racionalnosti. Ono što se danas naziva racionalitetom do najdublje srži je kompromitovano onim što mo­ žemo spoznati kao misaoni oblik podivljalog principa samo­ održanja. 47 Up. Politička metalurgija. Mi već odavno više ne plaćamo cijenu da bismo preživjeli. još beznadežniji dio tog problema. Ali to. 242 243 . Ako potražimo razlog tome. postala je. onda bismo. ništa drugo do izrasline jednog svjetskopovijesnog principa okrutnosti u kojem su imperijalno-polemičke kulture tehnički pokazale svoju sušti­ nu. u k r a j ­ noj liniji. a one se nezadrživo upliću u sve riskantnije međusobne prijetnje.bismo morali platiti da bismo preživjeli. dakle. pa i kad se sto p u t a nazivaju socijalističkim. 2. a s njim sva racionalnost dosadašnjih kalkulacija samoodržanje pred našim očima počela da se na zastrašujući način raspada pita­ mo se da li su duhovni resursi naše civilizacije dovoljni za uspostavljanje nekog novog transmilitarističkog i postindustrijskog principa realiteta. militaristički princip realiteta. Ko da »izračuna« šta sve ljudi mogu da dozvole? Nema te matematike kojom se može izračunati koliko dugo će izdržati nit strpljenja i nema aritmetike samosvijesti.

međutim. Gestern. III — GLAVNI LOGIČKI DIO A. citirano prema B. nauke.Nije li. Newman. možda. za okrutne činjenice. Spione. Sat otkucava posljednje sekunde za surove subjekte. sistematskim šamootvrđavanjem pu­ tem omraze. dobro! Ali ko da osvijetli prosvjetitelje? Ko istražuje istraživanja. heute. Ona nepomično-suvereno stoji na­ spram nas kao nijemi garant negativnih prosvjetljenja. žena koja ima razloga da ne dopusti da se vide njezini razlozi? Friedrieh Nietzsehe. Cijenu za preživljavanje mi više ne možemo plaćati u okviru pole­ mičkog principa realiteta. Mi pitamo: Ko se za šta interesuje? Do kakvih oblika znanja ili nauka se dolazi ovim interesovanjem? Ko šta želi da zna? Zašto? Sta nekoga nagoni da bude radoznao — pa i ako pretpostavimo da je Homo sapiens po pri244 245 . ono što ovdje umire već oplođeno jed­ nim novim umom? Ako preživljavanje u velikim razmjera­ ma ubuduće nikako ne može da bude podređeno zakonu rat­ ničkih i eksploatatorskih sistema okrutnosti. U njoj je prikazan ontološki maksimum naše defanzivnošti na tehničkom putu. Nauka? Istraživanje? Dobro. morgen. u odlučujućem trenutku oni ne smiju zazirati ni od posljednje žrtve. Ona inkarnira ono krajnje u šta bi se mo­ gao razviti oružani subjektivizam našeg otvrdnutog racija. istraživanja ili manje ili neki njihov drugi tip? Da li je to apel na filozofiju? Na metanauku? Na zdravi ljudski razum? Na moral? Plediram za nastavak tog fenomenološkog puta. To je sumrak idola cinizma. Onaj ko je ovladao ci­ jepanjem atoma ne može sebi više priuštiti da ne ovlada ci­ jepanjem čovječanstva. Die fröliche Wissenschaft Špijun na pravom mjestu zamjenjuje dvadeset hiljada ljudi na frontu. 185796 sovjetske obavještajne službe. zar to ne ukazu­ je na jedan novi princip realiteta? Samo stanje svijeta naše preživljavanje stavlja u ruke jednog drugog racija. Uputstvo br. CRNA EMPIRIJA — PROSVJETITELJSTVO KAO ORGANIZACIJA POLEMIČKOG ZNANJA Istina je. Napoleon Bonaparta Agenti moraju biti intelektualci. Kulture koje su se nuklearno naoružale dospi­ jevaju pod feedback svoga oružanja. Princip samoodržanja treba shva­ ćati u svjetskopovijesnom preobražavanju koje sve okrut­ nosti i sva naoružavanj a vodi ad absurdum. Ako se od nje ne naučimo pomoću jednog novog principa realnosti i racionalnosti stvorimo blage činjenice. Prosvjećenje? Dobro. Stuttgart 1952. ko se bavi naukom ο nauci? Da li ovakvim pitanjima tražimo više prosvjecenja. Zato sam ja atomsku bombu nazvao budinom mašinom naše civilizacije. za okrutnu politiku i za su­ rovo društvo. one surove bi se ubrzo mogle porinuti za našu propast.

Ono strašno što je trebalo da bude otklonjeno ponovo se. Polazeći od ovog ugla posmatrahja. ipak još uvijek ostaje pitanje: zašto baš ova radoznalost. dakle održavam se. Verum et jictum convertuntur. U tom sukobu neprijateljskih i konkurentnih subjekata i država zbog samoodržanja i hegemonije sve više m a h a Uzima jedan novi oblik realizma — oblik čiji je motor u brizi da će biti žrtva prevare ili premoći. To tek prisiljava na to da se odvajaju otvoreno i skriveno. Prosvjetiteljstvo se razvija u obliku kolektivnog treninga nepovjerenja epohalnih razmjera. onda u kritici prosvijećenosti pitamo: Ko traži? Ko istražuje? Ko se bori? P r i tom se pojavljuje jedno prilično čudnovato polje srodnosti — neobičan klan radoznalih. Ono što se u ovom svijetu razumije po sebi. oba usko povezana s društve­ nom dinamikom buržoazije u usponu i novovremene države. pokerska lica. U svom dokazu sumnje: Descartes /Dekart/ ide -sve do monstruozne pretpostavke da je možda cijeli pojavni svijet samo obmana onog genius malignusa sračunat na to da nas prevari. dakle. susreće u obliku saznanja. Radoznalost ο razlozima ra­ doznalosti traži — i ona traži! — osvjetljenja prosvijećenosti i zato mora dopustiti sa svoje-Strane da joj se postavi pitanje ο razlozima njezine radoznalosti. sagledavačkog pogle­ da na stvarnost ne može se shvatiti bez hlađenja odnosa in­ telektualnog Ja prema svijetu. ne otvorenost. i: ja otkrivam prevare. jesam. filozof i špijun. onda nas danas ono nekad strašno. policija i prosvjetiteljstvo u klasnoj bor- 246 247 . Istina se nikad ne »otkriva« bez opasnosti i bez borbe već se osvaja mučnim porazom njezinih prethodnika koji su njezina maska i nje­ zina suprotnost. Istinu. danas smo došli do jedne tačke kad pro­ svjetiteljstvo služi onome što je svojim nastupom htjelo da spriječi. skriveni motivi. gole činjenice. panorame. zašto baš ovo želi da zna? Ako u kritici ideologije uvijek pi­ t a m o : ko govori? (da bismo njegove riječi redukovali na njegovu društvenu poziciju). Ima mnogo »zna­ nja« za koje bismo iz najrazličitijih razloga mogli poželjeti da ga nismo pronašli i da se ο njemu nismo »prosvijetlili«. doduše. Racionalizam i nepovjere­ nje su zbratimljeni impulsi. Nastanak prosvjetiteljskog. Varaju me. Svi oni se pojavljuju kao različite linije na spektru prosvijećenog znanja. naime. bez dubokog prodora sumnje i straha za samoodržanjem u korijene modernog nagona za željom saznanja. da voli eksperimente i da je radoznao. Prosvjetiteljstvo u su­ štini sadrži jedan polemički realizam koji objavljuje rat tim pojavama: važe samo još gole istine. prosvjetiteljstvo nekad — u svakom smislu te riječi — poslužilo da se umnožavanjem zna­ nja smanji strah. dupla dna. Prevare se mogu prozrijeti jer ih mi sami či­ nimo. dakle. I ovako bi se moglo pre­ vesti ono kartezijansko cogrito. to je prijetnja. činjenih i mišljenih djelovanja i znakova. od opasnosti. potajni osjećaji. varam i sam. nikad ne možemo imati »tek tako« već samo iz druge ruke. prevara i ponora čim do njih prodrije pogled nepovjerljivog istraživanja. ne sigurnost.rodi žedan saznanja. modernu teoriju spoznaje navode da po svaku cijenu traži apsolutno i nepokolebivo sigurne izvore izvjesnosti — kao da joj se radi ο tome da prevaziđe jednu sumnju koja upravo uništava svijet. istoričar i moralista se prezentiraju kao djeca jedne te iste. Jer one prevare s kojima računa prosvjetitelj ocjenjuju se. Ako je. U univerzumu novovremenog znanja pretežu kulise. opasnost. prikrivena tijela — sve fenomeni koji otežavaju pristup »sa­ moj stvarnosti« upravo zato što se ova u sve većoj komplek­ snosti sastoji od višeznačnih. to je biti slagan. povećanju straha. ne ponuda. Mi ćemo u grubim crtama slijediti niz kardinalnih cinizama.pojavljuje iz tog zaštitnog sredstva. kao rafinirani manevri. Sklonosti suprotne prosvjećenju? Reakcija? Nepovjerenje u prosvjetiteljstvo? Mi ho­ ćemo da znamo čemu tä želja za znanjem. policajac i žurnalista. kako bismo u šest koraka obradili najhitnije manifes­ tacije i dimenzije »prosvjetiteljstva« kao polemičke emipirije: rat i špijunaža. slike skrivalice. providnih povezanosti. ta neprozirna moć. Sve što nam se »prikazu­ je« mogao bi biti i lažni manevar nekog premoćnog. Među »saznanjima« ima mnogo onih koja izazivaju strah. zlog neprijatelja. Ako je znanje moć. s kojiih se može skinuti maska. Prevelika briga za izvjesnošću i isto tako očekivanje da ćemo biti prevareni. detektiv i psiholog. kao produkt kritike koja uništava ono što je prije izgledalo da je slučaj. tragača za znanjem i novostima. premda rasute porodice. očekivanje kojem ne mo­ žemo da se odupremo. ergo sum. transparencije. Svijet puca na svim sastavima od prob­ lema. ali ipak kao manevri koji se mogu prozrijeti.

E. Zbog toga sam ja u toku rata protiv Hitlera u svojim kolima uvijek imao fotografiju svoga protivnika. Rat sila. već unaprijed se mogu spo­ znati kao strastveno »interesantne« i partikularne. mi ovdje pri­ premamo »transcendentalnu polemiku« slijedećeg odjeljka. Ja sam nepre­ stano proučavao njegovo lice i pokušavao sam sebi da predstavim kako bi on reagovao na pokrete koje sam ja planirao. Sve to spada u učenje ο metodama špijuna.bi. čak iz­ vjesnost da ćemo biti prevareni. Ovaj amoralni pravac Tamo je i ova skica taktike ispipavanja među ratnicima: »Zapovjed­ nik mora biti u stanju da uđe u misli svoga protivnika ili barem mora to pokušati. 1. pre­ tvaranje. koja uči da se sumnja u pro­ duktivnost kartezijanske sumnje i da se ne vjeruje u neizmjerenost prosvjetiteljskog nepovjerenja. istoričara i na­ cionalnog ekonomistu kojeg su pod maskom naučnika Bismarck i Moltke već nekoliko puta slali u tajne misije. Neprijatelj će se predstav­ ljati jačim ili slabijim nego što jeste kako bi provocirao ili zastrašio. Stieber. niti nezainteresovana neutralnost. tajnovitost. pretvaranje. ne­ moguće ili barem besmisleno. iskorištavanje prijateljstva. tom I. Spram jedne neprijateljske realnosti. Umjesto toga on maja 1869. špijun. Ona računa sa spremnošću pripadnika druge strane da oda tajne. na koncu. Weltgeschi­ chte der Schlachten und Kriegszüge. On će prividno posjedati neka mjesta i iznenada n a ­ padati s neočekivane strane. poznavanje ljudi. Za svakog vojskovođu se u r a t u postavlja pitanje: šta radi neprijatelj? Sta on planira? Kakvo je njegovo raspolo­ ženje? Kako doći do ovih podataka? Direktna komunikacija ne dolazi u obzir. Špijunaža se zato n a j neposrednije postavlja kao nauka ο preživljavanju. to znači realnosti neprijatelja. Ratno znanje i špijunaža . kombinacije.« 248 249 . str. medicina i sumnja u bolest.. Za divno čudo to se pokazalo korisnim. već direktna i kao prijetnja djelotvorna ne­ prijateljska napetost. U pustinji i onda opet u Normandiji moj protivnik je bio Romel. šalje u Madrid svog povjerljivog čovjeka Tea fon Bernardija /Theo von Bernardij. nastupa pod maskom. Wilhelm J. čega uvijek ima tamo gdje se radi ο problemima protivnika«/'8 48 Bernard Law Viscount Montgomery of Alamein. a pogotovo filozofi­ je.. J e r istine koje sakuplja špijun. čak opita prepredenost i rafinira­ nost. jer on će uvijek d a t i lažne od­ govore. On treba da može jasno da misli kako bi odvojio ono što je bitno od mase slučajnog. . protupreprekama i operativnim mjerama nadmaši.. Nije slučajno što ova polemička fenomenologija pravi krug od ratnog znanja ka prirodnoj nauci ο oružju. ona opisuje kako iza niza radoznalosti djeluju p r i n u d e na bo­ rbu koje vode »interese za spoznajom«. Spion des Kanzlers München 1981. S neprijateljstvom je α priori data vjerovatnoća.. C. s m r t i metafizaka. 17. No za jednog takvog čovjeka su neophodne bile najveća sposobnost opservacije. Špijunaža se bavi vješti­ nom da druge navede na govor. »subiekat saznanja«. premda ne i bezuslovno borac. Kretanje saznanja od subjekta A ka subjektu Β već je dio jedne bitke ili naoružanja. seksualnost i samoneprijateljstvo. da ga se omete ili da ga se sopstvenim otkrivanjima. München 1975. Odmah vidimo kako se zahvat prosvijećenosti kao špiju­ naža »istine« razlikuje od zahvata nauke. Prosvjetljenje kao špijunaža je istra­ živanje neprijatelja — akumulacija saznanja ο nekom ob­ jektu s kojim me povezuje ne simpatija. »Zbog toga treba imati dobru obavještajnu slu­ žbu čiji rukovodilac mora biti izvanredno inteligen­ tan. ispituje ranjiva mjesta i slabe karike u protivničkom lancu. traži uporište za ucjene.. Ona hrani želju za znanjem posebne vrste i čini neophodnim cijeli niz osobitih »indirektnih« istra­ živačkih metoda. nauka ο prirodi i tehnika oružja. rat svijesti. Sta želi polemički realizam »prosvjetljenja« najjasnije ćemo spoznati na njezinom primjeru. Pitati samog neprijatelja je. pokušajima da se ispitaju tuđe intime i tajne oblasti. zadobijanje povje­ renja. U ovoj fenomenolo­ giji mi činimo karakteristične pokrete pipanja jedne »pune moderne« koja još traži sebe. Tako u rezon preživljavanja svake dijade protivnika spada da se p u t e m razjašnjenja u smislu špijunaže prozrije lažni m a n e v a r protivnika. radi s nadgledanjem i p r e ­ traživanjem.

a to znači: potpuno jasan. što je dovelo do p o r a z a kod Ulma i Austerlitza /Austerlic/). oni bi najradije da ne priznaju nikakav sopstveni »interes« i da se nikakvoj »svrsi« ne stave na raspoloženje kao alat. Schillerovo Predavanje ο studiju univerzalne po­ vijesti).istraživanja se. J e r na njegovim rukama je prljavština. Kažu da general M o l t k e . on bi se osjećao uprljanim. Špijun kao da je bliži r a t n i k u nego filozofu ili istraživaču. onda mu je špijun pogotovo ispod svake kritike. Ako on hoće nešto da s a z n a onda je ona vidljiva nezainteresovanost kod njega uvijek. premda se b o r e u istoj borbi. Oni visoki nalazači isti­ ne. u kojim slučajevima je to drugačije kod istraživača i filozofa. Ali šta ako se taj špijun zapravo pokaže kao sjenka i kao opskur­ ni dvojnik prosvjetiteljskog filozofa? Površno gledajući odista kao da se jedva može zamisliti veća suprotnost od one između špijuna koji se potpuno »zainteresovano« angažuje za neku posebnu partiju. Stieber. iskrenom. J u n a k ne bi htio da kao saborce ima korupcionaše. »mali« interes. Međutim. No kako se ratnik i filozof postavljaju p r e m a špijunu? Veoma dugo oni su ga prezirali i to s razlogom j e r istraži­ vački rad špijuna se na obje strane sudara. to tek treba da vidimo. to veća je prinuda laži. Na jednoj strani to su generali koji su oduvijek teško podnosili da u svom »herojskom. vijeku nauka i filozofija prosvjetiteljstva su postale svjesne svojih sopstvenih ograničenih partijnosti i užih polemičkih i pragmatičnih veza. pojavljuje s a m o kao lukav i prepreden u ponižavajućem smislu. bio je njegov nadimak) i koji je pod m a s k o m biroa za vijesti. Bismarckova junačina. Kad je pravi filozof već prezirao i naučnika koji radi da bi zaradio za hljeb (up. str. to više ga je pruska oficirska kasta odbacivala. agenti jedne buržoaske klase vladavine — slijepa oruđa jednog političkog sistema koji naivno-idealistički ob­ javljuje »opšte« istine a one ipak u primjeni služe samo ili 49 Što je Stiebera prilično boljelo. izgradio m e đ u n a r o d n u mrežu pruske tajne policije. čak ciničan'«. vijeka ti čuvari pečata visokog saznanja prvi put su morali osjetiti da im se izmiče tlo ispod nogu: pojavila se ružna sumnja da su oni. Ti junaci nisu podnosili da njihov naivni (?) voj­ nički etos išta ima sa sistematski promišljenom amoralnošću špijunskog šefa. međutim. već je svojim na novim principima organizovanim. Za špijune zaista važi jedan drugi moral. s etičkim n o r m a ­ ma. inhuman. hra­ brom-« poslu moraju da se bakću s ljudima koji. naciju. 176. upinju se svim silama da ne liče na špijuna. knjiga/40) No jedva da drugačije postupaju naučnici i filozofi za koje špijun i fenomen špijunaže nisu dostojni ni pogleda. potpuno partikularan. Za ovo znanje ne dolazi u obzir onaj veliki gest nezainteresovanosti i kontemplativne objektivnosti u čemu nauka često uživa. neku puku frakciju čovječanstva i istraživača istine koji gleda sa­ mo cjelinu i opštu dobrobit čovječanstva. Tek negdje u 20. godie bio glavni Bismarckov špijun (»najviši zapovjednik si­ gurnosti«. ali postoji i doza revanša protivnicima koji su njegov »karakter žigosali kao — 'iliberalan. No što više odlikovanja mu je donosila njegova za­ ista uspješna djelatnost. Strategija i taktika koje t a k o đ e zna­ ju za prevare i finte ambivalentno spadaju na herojsko-muževnu stranu. U doba klasnih borbi krajem 19. 40 Sto veća zvjerka. Kad čitamo nedavno objavljene Stieberove memoare sagledavamo značaj modernih obavještaj­ nih sistema za »realnu politiku«. Ljudi kao da su bili slijepi prema Machiavellijevom realizmu: »U ratu se laž cijeni«. On više zavodi nego što čini frontalne proboje. nikako nije podnosio špijune a posebno onog Wilhelma Stiebera /Vilhelm Stiber/ koji je od 1863. 250 251 . p r i j e svega. špijun se. Stieber ne samo da je više puta spriječio atentate na Bismarcka i cara Wilhelma I. dakle novinske agenture. građanski naučnici. Napoleon je bio dovoljno pošten da prizna kako iz mnogih njegovih velikih pobjeda nije stajao samo njegov militaristički genij već i diplomatska vještina zavaravanja njegovog glavnog špijuna Karla Schulmeistra /Sulmajster/ (on je najviše d o p r i n i o dovo­ đenju u zabludu Austrijanaca. čak ako i ne (bi) tvrdi(o) da služi »čistoj istini«. otvoreno poziva na ratno pravo i etiku izuzetnosti koja kaže da je dozvoljeno sve što služi samoodržanju. međutim. muževnom. (Discorsi. U njegovoj je nad­ ležnosti bila i špijunska priprema i izviđanje terena na kojem je trebalo da se odigra njemački ratni pohod protiv Francuske 1870/71. već zbog svog poziva ne mogu ničega da se pridržavaju. godine u »bratskom ratu« protiv Austrije. u njegovim memoarima postoji pomalo opravdavanja. samo pri­ vid. obavještenjima ο austrijskoj vojsci dao osnove za pruski plan pohoda od 1866. III. u skladu s tim.

Nije drugačije ni sa bezbroj naučni­ ka u cijelom svijetu koji očigledno bez ikakvih profesionalnoetičkih skrupula rade na projektima oružja i na potencijalima za uništavanjem. »nauke«. Nietzsche je bio započeo da svaku volju za znanjem podriva sumnjom da je volja za moći. To golo je ono što je ranije bilo tajno: neprijatelj kojeg prisluškujemo u njegovoj privatnosti. prave namjere. istine. tra­ dicije koje zamagljuju naše glave i dopuštaju da »vjerujemo u njih«. a mnoge metateorije čak uspostav­ ljaju jednu fundamentalnu vezu između opštosti. Ko proučava povijest prvog svjetskog rata ne može a da ne vidi kakvu priznatu ulogu su tad odigrale špijunaže i ratno »razjašnjavanje« — kognitivno vođenje rata. Obadvije znaju za brigu da svuda vrebaju zabluda i prevara. pravi motivi. Plima »ideja od 1914« ih je povukla sa sobom i iznašla da su veoma spremni da svjesno preuzmu ulogu »ideologa«. godine »izbio« prvi svjetski rat spala je maska s mnogih profesionalnih »tražilaca istine«. Kad je avgusta 1914. Neprijatelj je svuda: prirodne sile koje su previše moćne. polemički iznuđenom pokrivanju nastaje prostor »iza« — na­ staju »gole činjenice«. ka­ tegorički želi publikovanje. »kritike«. Ako i nauka mora da zarađuje za hljeb. Onaj ko razjašnjava ne oslanja se na ono što »se kaže«. koliko je kulturnošovinističkih nacionalizacija »čistih istina« iznenada pos­ talo moguće. suhi brojevi. neumoljive mjerne vrijednosti. Zato ona svoja saznanja izričito postavlja kao tajnu. Bez omraze i odgovarajućeg skrivanja nema otkrivanja. duhovnih kovača oružja u toj klanici naroda. sumnjom koja je htjela i koja hoće da ih demaskira kao pomagače moćnih. αε­ ί anzivno-agresivne subjekte (ovdje države)? Špijunaža je sigurno najdalje od iluzije ο »opštem« interesu. Njega upoznati već je polovina onoga držati-ga-ušahu. ali nam omogućavaju da znamo šta je zbilja »na stvari«. Pored toga one moraju da žive s hroničnom sumnjom da su agenti. U isto vrijeme kad je sa vojske skinut orel heroja počela je da se pragmatizuje svijest istraživača. gole žene. psihološko vođenje rata. Obadvima je stalo do toga da razdvoje ono što je za javnost od skrivenog. godine došlo »teoretski« na papir. dakle. gole činjenice će odista uvijek biti drugačije nego što »se kaže«. naprotiv. »Razjašnjavanje« neke skrivene istine događa se po jednom dijalektičkom principu: tek zahvaljujući jednom specifičnom.pretežno posebnim interesima vladajućih klasa. Ne može se ni zamisliti šta je sve između 1914. suviše opasne da bismo im smjeli vjerovati. onda barem jedan njezin dio slijedeći rat otkriva kao poslodavca. vidljive geni­ talije. Imati neprijatelja.51 Militarističku razjašnjavanje kao provokacija filozofskog? Kako je s podvrgavanjem saznanja pod interese. Sad su spoznaja i interes smjeli čak je trebalo da sarađuju. bez zamračenja nema gole istine. izdaja. «istraživanja«. Tabu je izgleda probijen. propaganda. U obje je prevara rival sumnji. Naša razmatranja ne spadaju u sociologiju inteligen­ cije nego u pretpolje (polemičke) teorije spoznaje. a kakvi uopšte. skri­ vena moć ovdje. kupljanje »istina«. gene­ ral Moša Daj an je poslije šestodnevnog izraelsko-arapskog rata otvoreno-tajanstveno izjavio da su obavještajne službe odigrale jednu isto tako važnu ulogu kao avijacija i tenkovske jedinice. Ne baš tako sasvim apsurdne od tada izgledaju asocijacije koje špijuna stavljaju uz bok filozofa. Iz neprijateljstva se izobražavaju specijalizovana pod­ ručja radoznalosti. kakvi partikularno ovi treba da budu? Da li je svako sa52 Stieber je u vezi s ovim napravio optužujući materijal koji je hison des clercs. priznanja amoralnog. i jav­ nosti tvrdnji. spoznaja i uvida vezano za polemičke. Polazeći odavde pokazuje se jedna veza između teorije spoznaje i službe saznavanja: obje daju stavove ο »objektiv­ nosti« predmeta spoznaje koji bi bili nerazumljivi bez uticaja neprijateljskog stava prema objektu. samo su upravo interesi morali prihvatiti da dokazuju svoju legitimnost. 51 Odustajem ovdje od empirički važnog diferenciranja različitih pojmova i funkcija »inteligencije«. Naučnik. 253 252 . i 1918. »filozo­ fije«. Dok se nauka hvali s opštošću tajne službe znaju da neko »saznanje« vrijedi nešto samo onoliko dugo dok svi ne saznaju da one ο njemu nešto znaju.50 U decenij ama koje su slijedile sve nauke su enormno sni­ zile svoj patoe prema istini. odlučni da »prežive« ići ako to bude potrebno. rivali koji u ozbiljnim slučajevima neće znati za milost i koji nas već anviziraju kao leševe preko ko­ jih će oni. 1927. oblasti istraživanja i interesi saznanja: kroz ključaonicu do golih činjenica. tajnog agenta uz bok istraživača. Na koncu. Rat kanališe radoznalost na polemički kolosijek i nepoznato na protivniku izjednačava s opasnošću koja prijeti od njega. znači definisati jedan predmet istraživanja (samo ograničeno vrijedi okret ove rečenice). konspiracija tamo.

prije svega. Agenti treniraju da vide a da ne budu viđeni. Wilhelm Stieber je bio ne samo p a m e t a n organizator već i talentovan glumac — koji je čak posjetio i Karla Marxa u njegovom londonskom egzilu i.Ako je tajnost istaknuto obilježje u teoriji spoznaje službi za saznavanje. strahove i borbe. Oni su znali da sa znanjem treba postupati kao s oružjem. lako može prenijeti na unutarpolitička neprijateljstva. One moraju biti gole jer treba da pomognu tome da se objekat zadrži na oku u svom opasnom neprijateljstvu.« 53 Te »gole činjenice« do kojih dolazi intelligence predstavljaju prvi solidni sloj ciničke empirije. kriminalizacija i uzbuđenja. da upoznaju a da ne budu prepoznati. a naročito tajne. U engleskom jeziku se na ovom mjestu koristi k o m p a k t n a riječ: intelligence. Prosvjetitelj­ stvo se »psihoistorijski« dobrim dijelom piše kao povijest po­ litičkog straha i njegovih afektivnih i praktično-strateških iz­ danaka: sumnja i nepovjerenje. nikakav pojmovni slučaj. »Spoznajama« se nazivaju one legalnim i ile­ galnim sredstvima sakupljene informacije koje »postoje« »pro­ tiv« neke ličnosti ili neke grupe. lijepa moja gospođice. Nije ovo nikakav semantički lapsus. str. Ćuli smo kako današnji Stieberovi nas­ ljednici to rade u socijalističkoj pruskoj tajnoj policiji: na psi­ hološkoj obuci za kazanove istočnonjemački agenti izučavaju vještinu kako da na nježan način liječe vikendneuroze v r h u n ­ skih bonskih sekretarica. Udaramo li mi na otvorena v r a t a ? Njemačkoj javnosti su sigurno već odavno poznate veze između nauke i špijunaže. pa je u svojim kolima nosio slike svetaca i pornografske dopisnice — s jednim od to dvoje su se vojnici uvijek mogli navesti na povjerljive razgovore. Onaj ko izrazi sum­ nju može postati sakupljač jedne crne (u više smisla: tajne. Davanje drugog izgleda subjektu je zajednički imeni­ telj za špijunažu i za filozofiju novog doba. oni su prihvatali i neophodnost da u neizbježnim konfliktima misle i logikom borbe. Široko gledajući ovaj način da se govori ο »spoznajama« samo je jedno od više otkrovenja primarnih odnosa između spoznaje i (polemičkog) interesa. oblačio se čak i kao starinar. Policija i optika klasne borbe Svakako. 53 Max Gunzenhäuser. onda ovdje imamo jedno račvanje prosvjećenja u naivne i reflektovane. Ono što nepovjerenje iščačka tu je kao »spoznaja« da bi se preduzele »mjere« kad za to dođe vrijeme. 11. kontrola i subverzija. kako izgleda. Reflektivniji oblici prosvjećenja (na primjer stari slobodni zidari) sebe su ovdje oduvijek smatrali drugačijima: oni akceptiraju činjenicu (pa makar i relativne) omraze i svjesno računaju s prinudom na tajnost. najbolje kao s tajnim oružjem. već je od doktora Schmidta /Smit/ samo zatražio recept za hemeroide. Minna von Barnhelm Ovo razmatranje se. . 52 pogotovo otkako je u opštu svijest prodro jedan jezički izraz tajnih službi. ona konstituiše proceduru istrage. pred njim uspješno odigrao komediju ljekara koji je zbog svoga revolucionarnog mišljenja pobjegao iz Njemačke. 1968. pa da od toga profitira i istočnoberlinska obavještajna služba. Geschichte stes. »Pod ovim se podrazumijeva naročito sakuplja­ nje. povjerljive i rafinirane pravce. . Stieber je u vezi s ovim napravio optužujući materijal koji e odigrao ulogu u kelnskom procesu komunistima. des geheimen Nachrichtendien­ 254 255 . u svojim memoarima Stieber podrugljivo piše kako se gospodin Marx ni jednom riječju nije raspitivao ο njegovoj revolucionarnoj sudbini i ο stanju u Njemačkoj. Lessing. Najupadnije je to kod špijuna: steći znanje a da se ne dopusti da to neko zna. Naivni polaze od toga da oni a priori nisu ničiji neprijatelji i ne do­ zvoljavaju da bilo čim budu prisiljeni da budu nečiji nepri­ jatelji. Onaj drugi ne mora znati šta mi znamo. Sumnja rukovodi sakuplja­ njem »spoznaja«. policija želi da zna sve. Ako prosvjetitelji ovog tipa »nešto znaju« oni auto­ matski misle kako ovo smiju na znanje dati svakome. 5 2 Na nemirnim mjestima Stieber se ponekad pojavljivao i kao slikar pejzaža. nadgle­ danja i tajna. prosuđivanje i prosljeđivanje (javno pristupačnih ili tajno držanih) obavještenja (informacija) u posebnim službama (Agencies ili Services) za potrebe vojnog ili političkog vodstva (generalštab i v l a d a ) . 2. Frankfurt na M. Otuda i često fascinantno. romaneskno mas­ kiranje u špijunaži. Tako sub­ jekti moraju izgledati drugačije da bi objekte (»golo«) špiju­ nirali.

Danas su sasvim razumljiva postala preispitivanja koja moraju da otrpe zaposleni u javnim službama. izvan providnih oficijelGünther Nollau. Na strani vlastodržaca: članovi vlade. oboje. ono gore i ono dolje. među­ tim. jedna dimenzija unutardruštvenog špijunira­ nja. i 18. može da sklizne u »priviđanje«. Biti viđen. Protivnik u ovom sistemu preuzima jedan dio posla koji bi inače zapao potkazivačima (što ne znači da su ovi ostali bez posla. vijeku je nastala situacija u kojoj su »ustavi« i parlamenti velikom broju konkurentnih grupacija predstavljali pozornicu njihovog samoprikazivanja. oni koji skreću s linije. S nestankom feudalnog apsolutizma i nastankom političkih partija politička opozicija djelimično gubi karakter kriminala: ne mora se u svakog protivnika ili rivala sumnjati da predstavlja opasnost. za njih rat nikad ne prestaje. šta planira. ο aktima proizvoljnosti. ali pomjera se područje tajni): on sada sam mora da kaže šta misli. policija. vladajući i potlačeni. Od tada su posjednici vlasti beskrajno proširili i profinili sisteme nadgledanja drugih kandidata za vlast i učesni­ ka u vlasti. nego sve zemlje u kojima su živjeli ruski emigranti. korupcijama i deka­ denciji. Taj elemenat neprijateljstva koji je neizbježno (ali više ili manje manifestno) svojstven svakoj vlasti može u vre­ menima otvorene polemičke napetosti da inicira uzajamnu is­ traživačku radoznalost. Znamo da je Luj XIV u Versaju održavao jednu komplikovanu mrežu dvorske špijunaže. Pojavom partija u 19. jer stalno strahuju da bi se mogla stvoriti neka »zavjera« koja bi bila izraz volje za promjenom. ovo kanalisanje djeluje samo parcijalno. još gore. »disidenti«. u principu. spada u standardne motive manije (progonjenja). zapravo. Moderna društva su prožeta organima samošpijuniranja. Svaka od ovih dviju strana (to. opozicione. 56 Stieber više puta pominje. kakva su njegova sredstva i ko­ liko ima pristaša. str. pokreće jedna specifična volja za znanjem koja političkog pro­ tivnika želi da razotkrije u svojoj njegovoj golotinji. 54 Time oni hronično anticipiraju onu etiku slobodnog stila — iznimnog stanja (»mi ili oni«). a pod tim podrazumijevam podrivanje od strane neprijatelja poretka. Wie sicher ist die Bundesrepublik? München 1976. mislim na 'unutarnju sigurnost'. ο kršenju pravnih normi. To još ima veze i s izmjenom strukture društvene opozicije. »Ja. 9. vijeka (koji je proširen). razumije se. U doba Napoleona I policija je ustrojila Foucheove /Fuše/ arhive s aktima ο svim ličnostima koje su aktuelno ili virtuelno politički nešto značile. da mu je Bismarck rekao: »Vi vi­ dite duhove!« 57 Otuda proizilazi hipoteza: višepartijski sistemi su manje opte­ rećeni paranojom od jednopartijskih. na loše usmjerene) empirije. disidentske snage kod podanika. premda na asimetričan način. vijeku obuhvatale ne samo sopstvenu zemlju. ob­ ratno. Njima protivne snage.polemičke. denuncijanti. a da se ne bude viđen. potkazi­ vači. tajni stil ovog unutarpolitičkog špijuniranja krije u sebi izvjestan rizik paranoje koji je. na strani kritičara vlasti: revolucionari. dakle potencijalni rivali i aspiranti na vlast. i nisu puke »strane« kako bi to bio slučaj u nekom simetričnom odnosu. mreže ruske tajne policije su u kasnom 19. a da sam ne gleda. već klase. viđenje. kao što. vode pribilješke ο nemoralnosti vladajuće sile. ova asimetrija bi veliku ulogu igrala prilikom nekog moralističkog vrednovanja. Organi države i predstavnici vrhovnih vlasti traže subverzivne. u pod­ zemlju i u vanparlamentarnoj sferi. da su potkazivači morali da ga upoznaju sa svakim neobičnim korakom. gospodar i sluga.56 Političko samošpijuniranje modernih društava ne pokriva se baš s današnjim pojmom i zadacima policije. povezan s ometanjem uzajamnog odnosa između vidjeti i biti viđen. bundžije.« 55 Naravno. Iz principa samoodržanja svi aparati vlasti 54 izvode pravo na borbu protiv subverzije. svakom tajno iz­ govorenom riječju i sa svakom mogućom zadnjom misli nje­ govih dvorjana — a naročito s obavještenjima ο tome šta rade perovi. velikaši Carstva. u izvjesnoj mjeri. integracija putem sudjelovanja. 57 Istina. ali odgovara pojmu policije 17. Parlamentarni sistemi odista imaju tu pred­ nost da služe kanalisanju političke paranoje putem svako­ dnevnog kontakta protivnika. na zaštitu naše države od subverzije. upravni aparat. no sad se ne radi ο tome) protivnika posmatra kroz naočare sumnje. jer se kod legalne opo­ zicije problem subverzije samo pomjera: politički strah sada kruži oko mogućnosti da bi do »promjene sistema« moglo doći bez velikih riječi i u zaštiti legalnosti ili. Javnim us­ tanovljavanjem »opozicije« kao protuteže vladama otpala je. 55 256 257 . povjerenje putem podjele vlasti i transparencye. anarhične.

s obračuniTo je t e m a koja preovladava u spisima davno zaboravljenog F r e u d o v o g u č e n i k a O t t a G r o s s a (Oto G r o s ) . Takva k r i t i k a odi­ sta pokazuje »golu istinu«. nek' nastupaju kao le­ gitimna vlast. policijska. s t i . rasipnosti. Njegov je apriori: nikad više ne biti tučen. zbog toga i višepartijske države imaju dosta posla s političkom paranojom (Me Carthy /Makarti/ — efekti). preziranju ljudi. ranije religiozni. ispod tog omota je nešto sasvim golo. nešto za čim se žudi i nešto magnetično. Ta t r a u m a rađa kriticizam. demaskiranje vukova u jagnjećoj koži dje­ lovanjem »poniženih i uvrijeđenih«. pa onda s mačkom i mačorom. Od 18. disciplinske mjere. na putenost i tajnu »Gola činjenica« nekako uvijek liči na ženu bez odjeće. . Crna empirija poznaje i obratnu perspektivu. dvoličnonjihovoj gnusobi. u njima se međusobno opserviraju oni koji vladaju i oni kojima se vlada. nikad više. Ovako su. odbiti-primamiti. zatim građanska inteli­ gencija na morbidnu aristokratiju. bolnoj. sjetimo se samo ciničkog dvorjanina Marinellija /Marineli/ u Lessingovoj /Lesing/ Emiliji Galoti /Emilia Galotti/. Sad smo tu. Tamo gdje se nešto intenzivno zamotava. nikad više ne prihvatati uvrede bez prigovora. raspusnosti. Zato i u tom obmotavanju manji dio pripada erotskoj igri. ako je moguće. kravom i bikom. špijuniranje u lavljem brlogu. kasnije moralističko-agresivni dio radničkog pokreta na »dobro uhranjenu imperijali­ stičku buržoaziju«. Ona pita ne s a m o : na koje principe. Seksualnost: neprijatelj je unutri — dole Kad se prvi put susretnemo s riječju prosvijećenost onda je to po pravilu nepristojna riječ. Ο tome se ćuti prije. u srži njihovog vršenja vlasti je i p a k uvijek »golo nasilje«. antipolicija. U društvu kao što je naše izgleda da je atraktivnost unaprijed povezana s borbama za moć između »sopstvenog 59 i tuđeg«. te na koncu s tatom i m a m o m koji se pri tom ludo vole. socijalna špijunaža. Ovaj kriticizam je po porijeklu srodan jevrejskom k i n i z m u protiv arogancije moćnih: neka se oni hvale.nih suparništava. To golo je nešto posebno. a da se ne bavimo neprijateljstvom i po­ lemikom. Možemo se i bezo­ pasno probijati započinjući s pčelom i cvijetom. Stara seksualna ekonomija je počivala na igri pokriti-otkriti. dijelom hibridno. tlačilačkoj vlasti d r u g i h : rodi­ teljska vlast. . nesav58 »Pravo kao ideologija: kritika nalazi jezgra nasilja u mnogim voru ο najamnom radu. ćuti se i poslije. ono ostaje izuzetak. s duelima oko onog gore i onog dolje. k o n a č n o p o n o v o n a d o 59 258 259 . Dinamika takvih istraži­ vačkih impulsa osjeća se još i u modernim društvenim naukama. ona vlastodršce pokazuje u svoj ješnosti. vlastodršci i suprotne snage kako bi »racio­ nalno« objektivirali svoje političko nepovjerenje. pri­ je svega u obliku literarnog motrenja na moćnike. dijelom hipokritsko. u bračnom ugovoru. ona je stvorila jedan manjak i time proizvela vri­ jednost. da napada beskrupuloznost dvorjana i mi­ nistara koji su osiguravali svoje karijere služeći se podivlja­ lim principom zadovoljstva vladara. Ona se svodi na p r e o k r e t po­ licije i špijunaže. plastičnoj majstorskoj d r a m i ο nje­ mačkoj političkoj psihologiji u 18. u sredini je jedna r u p a : prosvjećenje. ne dopustiti da nas neka vrhovna vlast na nešto prisiljava. vijeka u Evropi postoji jedna snažna struja takve kritičke empirije vlasti. egocentrizmu. O n a moćnim gleda u krvave ili duge prste. Ova kri­ tika tendira tome da od vladajućih sila iznudi priznanja nji­ hove nasilnosti i nemoralnosti. na koje pravo se poziva vlast? Već i: koje pra­ vo oni na vlasti zaobilaze kad vrše svoju vlast? S t a se krije iza vela legaliteta? 5 8 Motor ove polemičke radoznalosti je jed­ na politička t r a u m a : biti bez mogućnosti odbrane izložen »le­ gitimnoj« ali brutalnoj. u »Društvenom ugovoru« fenomenima koji se uglavnom prihvataju kao fikcija slobode: u ugouopšte. Ο seksualnosti ne možemo govoriti realistički. asketski kiničari gledali na hibridni svjetovni život svoga doba. Ona često s o p r a v d a n o m sum­ njom preokreće princip legitimacije. vijeku. veći dio zauzima povijest borbe polova. pomišljamo na atmosferu javnih kuća. Zato u povijesti »erotike« imamo manjim dijelom po­ vijest polnih odnosa. nerazumnosti. na koncu anarhizam i antiautoritarni po­ kreti na državu i vlastodršce uopšte. utopija. a veći prinudi. J o š odavno je prosvjetiteljstvo započelo da denuncira nastrana seksualna iživljavanja despota. izvršna) vlast. profiterstvu. politička (vojna. borbi i potčinjavanju. seksualno nasilje. Bilo kad neko će doći na misao da smo dovoljno stari da spoznamo »ono«: život dolazi zahvaljujući »onim stvarima«. »Golo« spada u riječi koje još uvijek izazivaju seksualni nemir. 3.

zapravo. poniženje zbog preranog. Nikako se ne može reći da je ovom režimu p o t p u n o od­ zvonilo. a pogotovo ne po š e m i : najgore tek slijedi. U međuvremenu je riječ odnos postala skoro sino­ nimna s riječju konflikt. ed. grijeh neophodnost. prokletstvo i nesreća. 261 260 . postao je m u č n i »trn u živom mesu«. opsada. Pošto robno društvo može da funkcioniše samo na bazi lišavanja tjelesnosti njegove članove mori glad za slikama tijela. Ovi rizici su prijeteći rasli s početkom polne zrelosti. Oni razbijaju kulise između kojih se kreću želje u svojim nastupima.ma strasti sa sigurnošću. Kao i dosad u našoj se civilizaciji na seksualnost gle­ da kroz jedan primarno pornografski vizir — kao da još uvi­ jek ima nečeg što treba špijunirati.. ono je postajalo. uklju­ čujući i sliku sopstvenog tijela. 1980. Zato i nudizam i promiskutivna se­ ksualnost imaju jednu subverzivnu komponentu koju bi va­ ljalo istražiti. Tako je to starija ekonomija seksa tradirala sve do našeg p u ­ berteta. Kurt Kreiler. G. za žudnju nisu odgovorni objekti na koje se ona usmjerava već želja oslikava objekte svojom čežnjom. imao je konfliktni karakter. Crna empirija seksualnosti svoje objekte opaža kroz ključaonicu. žudno. bio doba kad je započinjalo p o ­ znanstvo s nesrećom da se ima taj nagon. Vladalo hvatu u zbirci: O. kao da oni nisu ona sama već istovremeno ono daleko drugo koje raspaljuje želje. Fra­ nkfurt na M. prije. odbrana. Naša erotska tradicija ne koristi uzalud mnogo borbenih metafora — napad. usamljenog nagona. sramota postaje dužnost. rizik da budeš otkriven kao monstrum koji u svojoj utrobi nosi homoseksualne ili perver­ zne tendencije. Seksualno tijelo ni u kojem pogle­ du. seksualna razina je ono gdje ti se m o ­ gu dogoditi svakojake nesreće: katastrofa neželjenih trudno­ ća. s kompromisima između straha i p o ­ davanja. juriš. Tu je malo poma­ galo da se bude »prosvijećen«. Posebno i: Über Konflikt und Be­ ziehung. je mišljenje da je neko ko je neiskusan jedva dovoljno zreo da preduprijedi tu seksualnu opasnost. svaki pristup k njima. opasnost od trudnoće roditeljska sreća etc. Ko je doživio takav prazan hod doživljava. mit einem Textanhang von Franz Jung. Biti prosvijećen značilo je primiti k znanju ono bitno ο jednom novom. želi. On je čak. unutarnjem neprijatelju. p r e ­ daja ključeva tvrđave etc. jer on seksualnost sa svim njezinim rizicima dovo­ di na siguran kolosijek. prestrašeno. depresijama i neurozama koje pitaju ko sam ja. Pošto su sve erotske činjenice prije tzv. Naše novine vrve golim tije­ lima koja za voajerizam i za mozgovnu čulnost kapitalističkog svijeta želja grade cvjetne okoline draži. ako ne uzmemo u obzir neke liberalne finese to je do danas katolička pozicija — zaštita putem odricađija. voljno ili nevoljno. otkriti i prevazići. 27 i dalje. U ovoj perspektivi se seksualnost pojavljivala kao og­ romna zona opasnosti. Samo u marginalnim grupama i dijelovima inteli­ gencije živi još jedan tip ljudi koji su svjesni svoje razli­ čitosti od tih slika — znanje koje se nerijetko plaća zlovo­ ljama. Golo postaje simbol najvišeg dobra. seksualne revolucije bile prikrivane kao opasnosti i tajne. ako ne baš slobodu ao no porast mogućnosti između kojih sloboda može da bira. Time što ulazi u trag funkciji svoje želje on sebe može da spozna u ulozi producenta svojih želja. Von geschlechtlicher Not zur sozialen Katas­ trophe. ο tami i dalekim ciljevima koje stvaraju želje. pogonske poluge mehanizama želje koji uvijek od datog streme ka drugom. Ko je tražio seksualna iskustva na njih je gledao skoro kao na neku vojnu a v a n t u r u . bijeda podmuklih infekcija koje će te izjedati cijelog života. Seksualni nagon. nije bilo nešto po sebi razumljivo. osvajanje. da i ne govorimo ο padu u prostituciju etc. Tako je razumljivo da se misao ο zaštiti u početku uopšte nije odno­ sila na trudnoću već na seksualni kontakt. Btr. bezizglednog. zabrinuto. U njemu zabranjeno postaje dozvo­ ljeno. na erotsko iskustvo uopšte. Cesto dobij amo utisak da već te slike između sebe traže neku protusliku koja bi dopunila sopstvenu. sramota preranog zavođenja. ibid. Tamo gdje svi odmah odbacuju oružje. str. 71 i dalje. zapravo. Tek brak pruža potreb­ nu zaštitu. Zar čežnja za slikama i crna seksualna empirija ne bi morale nestati odmah čimd se uklone obmotavanja i zaštite od seksualnog iskustva uopšte? Zabrana i obmotavanje su. pokoravanje. dakle. ostaje pojam onog što se. gdje se skidaju i čine pristupačnim u prazno udaraju fantazije ο zabrani. Ono daleko ali već vidljivo golo u svijetu gdje imamo »kontakte« a da ih ne uspostavljamo. Naučiti da se postupa s njegovim zahtjevima bila je strateška zapovijest časa. zapravo. skri­ ven u sopstvenoj koži. pošto mu se t o ­ liko otežavalo da sebe shvati kao šansu i kao sreću.

lampe i vodovi. Borbu protiv zločinca se već odavno izra­ žava medicinskim žargonom. Kvantitativni iskazi. trova­ nje. novije istraživanje u n u ­ tarnjosti tijela sve manje preza od direktnih i agresivnih juriša. borbena medicina koja se prema bolesti postavlja isključivo kao pre­ ma protivniku. 6 0 Ali dok je za voa­ jera golo tijelo slika koju on traži. Kodiranje i čuvanje tajni karakterišu stil medicine i tajne službe. »pomoći« subjektu u skladu s tim. »pravi« samoizraz »subjekta«. 61 Zar na početku Dreyfosove (Drajfus) afere nije ulogu odigrala jedna korpa za papir? prirodni ulazi i izlazi. Ljekaru kao i agentu često ne preostaje ništa drugo nego da rije po izmetu i otpacima 6 1 jer potrage po pravilu moraju da se provedu indirektno. Tijelo je nosilac tajni koji se prati dotle dok se ο nje­ govom unutarnjem stanju ne sazna toliko da se mogu preduzeti »mjere. policija i armija pojavljuje se ne samo u raz­ ličitim manifestacijama bolesti. kriminala i protivnika u ratu. U tijelo se kao agenti »ubacuju« medicinski pomoćni uređaji. jačini trupa. oboje obavljaju formalno analogne intelligence-praktike. ono što se pozitivno gledajući prakticira kao »učenje ο lije­ čenju«. Paris 1979. Samo rafinira­ ne. žarište zapaljenja. stvaraju most između svjetova predstava medicine i policije. da velikim di­ jelom novije socijalne povijesti medicine. veliki dio bolesti nije liječen. vijeku. veoma tašti kad šifri­ raju svoje informacije kako »objekat« ne bi znao šta se ο njima zna. To i one »teoretske« polemičke discipline — vojne nauke. hvataju sekreti (secrets). agresivnog — ni­ kako integracionog ili komprehenzivnog. ljekar danas polazi od golog tijela da bi u njegovoj unutarnjosti otkrio izvore opas­ nosti. Naučno blefiranje i namjerna tajnovitost iz »terapeutskih razloga« razdvajaju znanje ljekara i pacijentovu svijest. naravno. Cesto se tijelo čak direktno reže. Kao u tajnoj diplomatiji i u špijunaži. crna je em­ pirija. bilo ο pro­ izvodnim ciframa. I moderna medicina. nisu vladali ljekari već policajci. u izvjesnom smislu. a često i prljave metode vode do zaključka ο tajnoj ob­ lasti u koju se teško prodire. više nego ijedna prethodna.«. Ona se oslanja na apriori da između subjekta i nje­ gove bolesti ne može postojati nikakav drugi odnos do od­ nosa neprijateljstva. Zaliječiti (učiniti cijelim) i boriti se protiv nečega dva su aspekta jedne iste stvari. Iz ove neprijateljske optike bolest se nužno pojavljuje kao neka invazija i razumije se da s njom nema nikakvog drugog saobraćanja sem polemičkog. 62 262 263 . Jasno u oči udaraju (sve do u jezičke detalje) analogije između moderne medicinske dijagnostike i m a h e r a j a tajnih službi. nalazima mokraće ili ο dijabetisu posebno se cijene i tamo zbog njihove »stvarnovitosti«. L' Ordre Cannibale. mjestimično se briše granica između dijagnostike i zahvata: strane materije se ubacuju u tijelo. znači pomoći mu da pobijedi agresora koji se zove bolest. kako se ne bi remetila n o r m a l n a fun­ kcija tijela ili institucije koja se prisluškuje. sonde. od samog početka isključena je iz modernog medicinskog postupAttali tvrdi. kod operativne medicine su polemičke analogije još umjesnije. u izvjesnoj mjeri. kao i agenti. obratno. nego interniran. naročito u 17. Ako se za dijagnostičku medicinu nameću poređenja iz­ među ljekarske optike i optike tajne službe. defanzivnog. i u medicini se mnogo »sondira«. truljenje etc. vezivni komadi. pojmovi kao strano tijelo. nastavljajući Foucaultove analize. obija se sef. kateteri. kužna izraslina. Prilikom ovih ispitivanja i osvjetljavanja tijela kao otvori ne služe samo 60 Mogli bismo. Sve one slijede logiku sumnje koja uzrokuje izobrazbu strategije teoretskog i praktičnog poznavanja neprijatelja. Medicina i sumnjičenje tijela I ljekar — barem onaj zadojen modernom prirodnonaučnom medicinom — obavlja jednu djelatnost polemičkog tipa. policije medicina 6 2 — di­ jelom starno a još više metodološki približava jedne drugi­ ma. obavještajne službe. ljekar se. Zlo protiv kojeg se zajednički bore medicina. koja bolest ne ocjenjuje kao neprijatelja bolesniku. u pragmatskoj perspektivi se pojavljuje kao borba protiv bolesti. Notiraju se refleksi. A medicinari su. Predstava da bi bo­ lest — kao i svako neprijateljstvo — takođe mogla biti prvot­ ni i. mjere na­ petosti. S vojskom je hirurgiji zajednički pojam »operacija«. broje organski nalazi. kamere. i 18. up. bavi somatskom špijuna­ žom. već ove manifestacije tako lako mogu da pređu iz jednog oblika u drugi. Istina. sebi predstaviti jednu medicinsku tipo­ logiju koja ove aspekte vrednuje kao snažno suprotstavljanje: integra­ ciona medicina. osluškuje i posmatra.4. Kod auskultacija doktor prisluškuje po tijelu kao prisluškivač na zi­ du.

Međutim. Naučna prognoza i polemička pre­ vencija po stvari su na istoj liniji. Medicina jednog latentno paranoidnog društva tijelo. u modernizovanijem obliku ali arhaično 264 tretirani. Tajna njegovog procedere je u tome što se jednom rukom crta đavo na zidu. zamišlja kao subverzivni rizik. drugorasnih. znanje i praktike da se udruže radi postizanja željenog cilja. U njima se prosvijećenost u potpu­ nosti organizovalo kao borbeno znanje. U njemu opasnost od bolesti kuca kao tempirana bomba. Sekuritarne i sanitetske ide­ ologije premašuju egzistenciju. Sprečavanje. postmetafizičko. 5. Bolest se mora misliti kao ono drugo i strano. naime. Pošto ni jedno. onda se za naše društvo može reći: život je previše opasan da bi se živio. isto kao što moralističke instancije zabrana tretiraju seksualne nagone. Iza te prosvjetiteljske volje za znanjem mi još uvijek. ο »padu« metafizike. da se pođe iza polemičkog po­ četka ovih disciplina i »nauka« i otkrije logika nastanka om­ raze. revizionističkih. a ovo polemički razdvo­ jeno medicina tretira izolujući ga i objektivirajući ga. On je već svjesno praktikovao policijsko saniranje gradova. isto kao što organi unutarnje sigurnosti tretiraju sumnjive. Ovaj postupak možemo nazvati metodskim pesimizmom. Prema nekim statistikama daleko najveći dio svih hirurških zahvata preventivnih i si­ gurnosnih operacija sastoji se od mjera rođenil zahvaljujući nepovjerenju. pojavljuju egzistencijalni strahovi jedne civilizacije u kojoj svako otvoreno ili potajno mora da strahuje od na­ silne smrti. izbjegava­ nje. barem više ne. Preventivna. potiskuje i ispušta. Ako je dozvoljeno reći da društva u svojim medicinama manifestuju svoj ži­ votni osjećaj. otkrivamo arhaične straho­ ve od dodira i želje za eliminacijom. može biti nužan i istinski odnos nekog individuuma prema sebi samom i izraz njegove egzistencije. Tijelo je moj atentator. protetička i sedativna medicina stavlja pred naše društvo ogle­ dalo: u njemu se.64 Takvo sanitarno razmišljanje ne znači ništa drugo do predohrana i zaštita.. nego već i sopstveno tijelo. stagniraju. Ništavilo i metafizika golog samoodržanja Sve primarne omraze se izvode iz razdvajanja smrti od života. on postaje puki po­ tencijal koji neće da se angažuje i da se realizuje jer angaž­ man ne može biti bez rizika. borba protiv. u osnovi. Pošto bi ono moglo biti bolesno. isključenje. to se više virtualizuje. 64 Fascinantna prethodna razmišljanja ο ovome naći ćemo kod šefa policije u doba cara Wilhelma. razornih bacila). a drugom taj đavo operativno odstranjuje. dr Herlod. kad policiji proriče da će joj u buduć­ nosti zapasti »društvenosanitarni« zadaci. 265 . to su pragamatički apriori po­ lemičkih nauka ο zaštiti. ono je sumnjivo kao mogući budući ubica ličnosti koja je u njemu. a kako lako policijsko mišlje­ nje i ugijena prelaze jedno u drugo na razmišnjanja vrijedan način izrazio je šef Saveznog ureda za kriminal /Bundeskri­ minalamt/.ka. Metafizike ne »padaju«. — na primjer in puncto prostitucija. čija se suvišnost prikriva olakšanjem što se strahovanja nisu potvrdila. Kao i svi sigurnosni sistemi ovakva poduzeća žive od ekspanzije strahovanja. Dok su u epohi prve asepse bacili i virusi demonski stilizovani u simbol svega što izaziva zlo — sve dotle da su političari svoje protivnike identifikovali kao bacile (za šta primjere daje kako fašistička. istina u rafinirano oslobođenim oblicima. U praksi je strogo zabranjena ideja da bolest. Ovi strahovi su se nanovo organizovali s blijeđenjem63 hrišćansko-evropske metafizike. lopovluk i si. Između dragocjenosti i opasnosti mi tražimo sigurnu sredinu. tonu. operativna. Wilhelma Stiebera. — ja mislim da ove slike ne pogađaju predmet. nevažne i nevjero­ dostojne. dotle se danas. postaju dosadne. u dato vri­ jeme. anarhističkih. kao mogući neprijatelj koncipira ne samo »strano tijelo« (uz­ ročnik). što više život sebe osigurava. ono je problem unutarnje sigurnosti. tako i komunistička retorika: hrpa jevrejskih. Izgovoriti ovo istovremeno znači opisati i zadatak jedne integrišuće filozofije. Prilikom ovog vraćanja izranjaju strahovi i napori volje koji su postojali prije omraze i zaštite: to su slijepi motivi samoodržanja. ali ipak i suviše dragocjen da bi se odbacio. već venu. Ova sumnja stvara »medicinsko« tijelo — to znači tijelo kao bojište pre­ ventivne i operativne medicine. u epohi druge asepse. otrcane. One polemičkim disci­ plinama daju energiju. oznanstvenjeno miš63 U raspravi ο nihilizmu koja se rado služi jačim riječima go­ vori se čak ο »slomu«.

Pošto moderni subjekt iz psiholoških. suprotstavljena bez veze s njiim. spoj između bitka i ništa. moderno Ja samoodržanja koje samo sebe proizvodi iz nepovjerenja. ko mi je neprijatelj mora biti spriječen da me ometa. ah upravo time ono dospijeva u jednu eksplozivnu samoekspanziju. to mi je neprijatelj. čak. Ako on. ako dođe do konflikta. sada postaje nemoguće već i zbog toga jer mi više ne možemo zauzeti neko držanje kojem bi 65 U p . s jedne strane. otkad ovo poriče. to su čvrste realizacije ideja koje su ranije bile mo­ guće samo kao magijske. ronjenja u dubine mora. bila podređena jedna takva onostranost puna bića 0 6 Samo jedno Ja koje može da »umre« i koje može da prekorači pre­ ko sebe samog. racionalnosti i kontrole (putem opštosti) sebe od po­ četka definiše protiv takvog individualnog metafizičkog »saobraćanja«. ili okultne: letovi u svemir. apsolutno samo stoji spram univer­ zuma.ljenje nije u stanju da soirt pojmi kao sopstvenu smrt. J e r su­ bjekat modernog znanja je eksplicitno gigantomanski — ne u smislu neke smušenosti i individualnog samoprecjenjivanja nego u smislu jedne kolektivne. kritike. bogova —. Ono što je ranije činilo znanje sveštenika. čarolije podmlađivanja. nivelira u materijalističke kulise iza kojih se može naslutti još samo ono takozvano Ništa. za ovo u K a b i n e t u c i n i k a p o g l a v l j e ο D o s t o j e v s k o m Veli­ kom inkvizitoru i ο Heideggerovom Man. Ako je subjekat a priori ono što ne može da umre. kognitivno skromnim time što (kantovski) dokazuje da mi i kako mi ne možemo ništa znati ο takvim stvarima. jer to je. on dospijeva pod zakon da je doslovnom svim sredstvima izbje­ gava. 266 267 . Odatle konsekventno proizilazi jedan totalni instrumentalizam 6 5 koji obuhvata sve što nije Ja koje bi htjelo da preživi. No u modernom mišljenju smrt ne predstavljao vrata prema bilo čemu već čist prekid. Dakle »živjeti i pustiti drugog da umre« (live and let die). šamana i mističara — uvidi i izvodi u onostrano. Ta sva sredstva su. još više. To jastvo lišeno metafizike pravi se. ontološki realne skice (teh­ ničke) prakse. t i p a p r a z n e (nihilizam) i t i p a p u n e ( s p i r i t i z a m ) . To ne-moći-umrijeti podvrgava svijet u njegovim vidlji­ vim i nevidljivimi oblastima jednom radikalnom preobraža­ ju. misao se drži one jedine smrti koja se može zamisliti kao stvarna: smrti onoga drugog. prijem zra­ čenja iz vasione etc. tamo gdje se utvrdi neki svijet mora biti dato i Ja koje ga ima kao svoj predmet. Nietzscheova dijagnoza ο »volji za moći« može se potvr­ diti tek na subjektu lišenom metafizike. U pos­ ij ednoj konsekvenciji ova volja za zaštitom znači spremnost da se drugi ili »ono drugo« uništi. psihofarmakologija. pro­ izlaze otuda dva očigledno svuda prisutna stava: smrt ne spada u život već mu je nepomirljivo suprotstavljena. sila. jer ono. istovremeno. ideoloških i metafizičkih razloga ne može da zamisli svoju »sopstvenu smrt« (Heideggerova / H a j deger/ filozofija izgleda da je tu samo nemoćni korektiv). u izvjesnom smilu. Međutim. empiričkog tijela i svakodnevnog razuma. međutim. misleće mašine. i pošto nema smrti za koju mogu reći da je to »moja«. ne između ove i one strane. Sve to su kondenzati ranije metafizike koji. sredstva da se ne umre. anđe­ la. kako glasi naslov jedne priče ο Jamesu Bondu /Džejms Bond/. U alternativi »mi ili oni« izbor automatski pada na smrt drugog. teleko­ munikacija roboti. On daje tehničko-logičku bazu modernom gospodar­ skom cinizmu »instrumentalnog uma« (Horkheimer / H o r k h a j mer/). kao apsolutno uni­ štenje. ne ranije. atomska enregetika. stvarni postaju tek zahvaljujući njezinom povlačenju i brisanjem njezinog najvažnijeg psihičkog traga: svijesti ο »mojoj« smrtnosti koja me neizbježno povezuje sa skrivenim i s onostranim. jedini smisaoni. Ono što me ometa. postaje pozornica borbe ljudi za samoodržanje on se. genetika. doduše. u sferu duhova. demona. Ja i svijet postaju isti po proširenosti. Tek time to moderno jastvo samoodržanja i znanja zadobija svjetski format. Ono što su dale moderne prirodne nauke i tehnike. P r e m a ovim čvrstim pravi­ lima — cinizam agenata uživa i slobodu da ih otvoreno izrekne — funkcioniše apriori samoodržanja. metafizičke. Počev od 66 M i i m a m o izbor s a m o i z m e đ u d v a t i p a o n e s t r a n e . te da sebe spozna kao bit u n u t a r jednog m e ­ tafizičkog proširenog kosmosa bilo bi u stanju da komuni­ cira s »prostorima« i dogodovštinama s one strane smrti. noćnih putovanja i prelazaka preko granice. nužni i jedino zadovoljavajući uslov mojeg preživljavanja. svjetski saobraćaj. onda se svijet rigorozno pretvara u arenu njegovih borbi za preživljavanje. protiv leta duhova.

269 67 . onda kao posljednja riječ mudrosti ostaje još samo slijepo samoodržanje usred besmislenog. međutim. a to čine upravo sredstvima naučne skepse koja poznaje samo činjenice. umjetnosti kao discipline u kojima subjekti stvaralački mogu da se uspnu u nešto što oni »još nisu« bih. Upravo zato što u pojmu svijeta prosvjećenja nije ostavljen prostor za ono onostrano (tj. Okulizam koji nastupa seriozno tipični je produkt prosvjetiteljstva. Diogen Laerciej (VI. težnje. potražila je sebi hiljade sporednih puteva u tamu. Špijunaža prirode. on je odvratio: spriječiti odučavanje. To. svijest. kao onom što nam daje i istovremeno oduzima identitet. zapravo. putovanje u svemir kao in­ fantilno-tehnološki i .. Pojam zamjenske trans­ cendencije bi mogao zasnovati jednu fenomenologiju moder­ nog i mnoge pojave dovesti u iznenađujuće veze: nesvjesno kao individualna i kolektivna imanentna onostranost.te dezintegracije smrti sve što je ne-Ja mora potencijalno postati neprijateljska stvarnost. — mi otkrivamo da je prije nas tu već bilo kiničko osvješćenje. možda čak veoma opravdane. ne može donijeti plod. I uvijek kad god mislimo da smo suočeni s »novim iskustvi­ ma« postali osviješćeni na jedan novi način. granični saobraćaj između psihotičke i spirituelne galaksije. navale na nju. svijetle budućnosti. koja je pri tom dospjela u škripac. Ako su stvari već došle dotle. kontrolišući je. Svaku vrstu davanja smisla iz sebe samog on je nevoljno morao preuzeti — otuda onaj nihilistički šok kad spoznamo da ne postoji nikakav smisao već da ga mi jingiramo i da ga onda sami »konzumiramo«. nema mi­ sterije već samo »pogrešno formulisanih pitanja«). 6 7 Zato što je prosvjetiteljst­ vo svojim neosporno antimetafizičkom pritiskom vodilo ka polemičkom razdvajanju smrti u prvom licu. One su.militaristički psihodelik. izgub­ ljenog bogatstva ili obećanog izobilja. kako je to Gundolf rekao za spiritiste. politička metalurgija Što se tiče metala prvi smo u Evropi. naravno. a metalske vještine su kod nas dosegle najviši nivo. »lov u onom preko«. a sve one nikako ne znače samo. ono bi danas trebalo da pođe u školu protivnika i da spozna u šta se koc­ kamo ako oni što žive shvate da su u savezu sa »silama« koje svoje tjeratu s one strane uskog i istovremeno napuhanog jastva koje umišlja da vlada svijetom. 6. spada i jedna formalna osveta okultnog. Možemo proreci da će ove neomitske tendencije da rastu. to je ona previše često humora lišena i zajedljiva nužna odbrana me­ tafizičkog smisla od zahtjeva materijalističke ontologije ku­ lisa i od potiskivanja sopstvene »smrti« u korist lažno po­ većanog i lažno skromnog jastva: crna metafizika. crna em­ pirija u onostranom empirije. toliko — usred procesa pro­ svjetiteljstva — buja iz tla stotinu zamjenskih transcendencija. Njegove trijumfalne »procese učenja« kao sjena prate katastrofalni procesi odlučivanja. a njegovi predstavnici su parodije naučnika koji suočeni sa skeptičnim svijetom nasto­ je da odbrane to onostrano što je za njih gotova činjenica. nema zagonetke već samo »problema«. No teme nismo ništa postigli. turizam kao proširenje svijeta iskustva etc. a polemičke discipline su pozvane da. Antistenu. povi­ jest kao sfera mračnih početaka. one koje danas traže ono što tradicija naziva prosvjetiteljstvom. Ermahnung an die Deutschen. ali već to što se uopšte pokušava dokazuje barem postojanje jedne. vrhunski sport kao pokušaj da se ukinu svakodnevne granice tjelesnog kretanja i dostignuća. Onoliko koliko su izbrisane uobičajene slike transcendencije. a bakar u mesing. 7) ο prvom klničaru. izvještava: »Na pitanje šta bi bilo najneophodnlje da se nauči. pronašli smo pocinčavanje gvožđa i otkrili mnoge druge korisne znanosti tako da su naši vještaci plemenite hernije i rudarstva po­ stali učitelji cijelog svijeta. artiljerijska logika. u obličavanja fantazije i ekspresije. erotika kao lavirint u kojem jastva traže ono Ti u koje bi mogli »preći«. ihren Verstand und ihre Sprache besser zu üben. Otkad čovjek se­ be više ni u kom pogledu ne može da zamišlja kao partnera neke onostranosti. Okultizam. Pored takvih preobražaja transcendencije — mogli bismo reći: u prošireni humanitet — u toku moderne. Prosvjeti­ teljstvo se mora prosvijetliti ο tome šta izaziva prosvjetitelj­ stvo. droge kao kidan ja banalnog kontinuuma i putovanje u unutarnjospoljnje svjetove. zamračuje se njegov pogled na dati svijet.. Mi smo prvi pretvorili gvožđe u čelik. Gottfried Wilhelm Leibnitz.

One su bile i još su izvidnica koju je naša osvajačka civili­ zacija otposlala u ranije zatvorene svjetove prirodnih istina. 270 271 . ali u manifestnom obliku pojava novog vremena) obrazuje apriori transcendentalne polemike. Ono potčinjeno sebi potčinjava okolinu i sebe čini skupom »poda­ taka«. u retorici je to tema. U volji za znanjem se oduvijek ko­ mešaju interesi koji se ne iscrpljuju u znanju kao takvom već služe naoružavanju subjekata protiv objekata. datosti — datih kome? Raspolažućem subjektu. 1921. ali tim krilom one ne lete. Da li sve ovo treba da vrijedi i za ogledne n a u k e mo­ dernog racionaliteta. Može se relativno lako izložiti da i kako te »nauke ο zemlji« inspirišu polemičko-praktični interesi. ova zna­ čajna knjiga bila tako grubo pogrešno shvaćena kao »iracionalistička«. Subjektivitet teži suverenitetu i zato ono potčinjeno želi da potčini sve što se može potčiniti. Sve do u teoriju spoznaje mogu se pratiti tragovi te superzvijeri — pogled pljačkaša koji zaokružuje organsku i anorgansku prirodu. moderne prirodne nauke. The­ odor Lessing /Teodor Lesing/. »Objektiv­ no znanje« u ovom smislu ima karakter oružja (pojam oružja mi se čini višeg ranga nego pojam oruđa. 1914. imaju i jedno kontem­ plativno krilo. Ovaj preokret (u latentnom obliku. oni koji spoznaju objavili latentno ili otvoreno neprijateljstvo predmetima. istina. jedno protu-ja ili sredstvo u borbi p r o t i v . svoj predmet. Stvar koja je spram mene postaje predmet. bolje rečeno. protivnika ili stvar. Ako sad ovaj »subjekat« treba da dođe u središte m o d e m e teorije spoznaje. je bio taj koji je stvorio os­ nove za ekološko-filozofsku kritiku razbojničke zapadne in­ dustrije 0 8 . Od potčinjenog postaje vladar nad datim. onda se tu ne radi samo ο pomjeranju značenja riječi. Subjekat označava nešto potčinjeno. sve do astrono­ mije. objekat — pojavljuju u izmijenjenom svjetlu. kao da su oni dobijeni radi pod­ rške neke »prirodnonaučne slike svijeta«. bez obzira kako one same sebe shvataju. Svaki objekat — ako ga uzmemo »po sebi« — potencijalni je pobunjenik. upletene u jedan proces koji se. Tamo po­ sebno poglavlje 11: Der sterbende Pan. na jeziku policije onaj ko je sumnjiv. Uostalom njemačkojevrejski filozof čije djelovanje — ako se može govoriti ο djelovanju — je palo u vrijeme Vajmarske republike. Danas sve više uviđamo kako su uza­ ludni svi pokušaji da se opet kontemplativno neutrališu re­ zultati istraživanja prirode. Da li ja ο tome govorim samo metaforički? Nikako. Rat subjekata koji svaki put ono drugo. Ono što su ove izvidnice i pioniri n a u k e ο prirodi istraživali i pronašli u sumi daje nešto što prijeti opstanku samog tog objekta istraživanja. ako poštujemo fakte. Ono što se iza toga krije to je prava pravca ta revolucija. isto kao što je Ja sam kao pobunjenik prema onom što se meni potčinjava (što je učinjeno »subjektom«) postalo subje­ kat u filozofskom smislu. prosvjeti­ teljskih disciplina. Hannover 1924. i koji ostaje skupni pojam našeg »interesovanja za pri­ rodu«. politike rada. Poda­ ci se daju njemu u ruke a on sebe njima ne mora da vrati. uz sve ostalo. može označiti samo još kao eksploatatorski i uništavajući rat naprednih civilizacija protiv biosfere.— sažeto izdanje dviju ranijih knjiga ovog auto­ r a : Europa und Asien. dio je traumatske povijesti Lessingovog djelovanja. čini objektom tek pro­ izvodi foliju za polemičku objektivnost »naučnih«. Ono što njima udahnjava život. otuda u drugim jezicima homonim za »podanik« (sujet. relativno star. Ja bih taj polemički k a r a k t e r prirodnonaučne empirije egzem­ plarno htio da prikazem na »predmetu« zemlja na koji po­ vratno ukazuju cjelokupne prirodne nauke. doduše. kao osnovne nauke industrijske tehnike. Vidimo jedan kompletan preokret — i u pogledu na sumnju: sumnjivi (subjekat) postaje onaj koji sumnja. Opservacije 68 Theodor Lessing. zato puka kritika instrumentalnog u m a ne obuhvata dovoljno oblast polemič­ kog). prirode. U filozofska dostignuća ekologije spada dokaz da su. naročito u biološkom i fizikalnom istraživanju osnova izgleda da još uvijek preovladava jedna relativno »miroljubiva« samorazumljivost. Sto je. i Die verfluchte Kultur. za prirodne n a u k e ? Može li se braniti tvrdnja da su ove n a u k e prirodu. ekonomske i militarističke veze prirodnih nauka. Untergang der Erde am Geist (Europa und Asien). Sve nauke. No taj izgled vara. to su imperativi prakse — konkurencija proizvodnje. subjekt).Ako je tačna ona tvrdnja da su u najvećem broju nauka ili. primarno posmatrale na jedan neprijateljski ili neprijatelj sko-neutralan način? Upravo u prirodnim naukama. naučnih disciplina. Suviše su jasne političke. onda se za teoriju spoznaje uobičajeni pojmovi — subjekat. m e n e .

naime. od civilnog stanovništva zatražila privatne fotografije. Ovaj model zemlje je miletski tiranin donio Spartancima kad ih je posjetio da bi izmolio oružanu pomoć peloponeskih gradova-država. geografija se. avija­ cija. kao i istraživanje unutarnjosti zemlje u mnogo slučajeva. samo još intenzivnije. pošto nije raspolagala sopstvenim upotreblji­ vim materijalom. misionarstvo. . s bronzom i gvožđem započinje vruća faza kulturne evolucije kao i eska­ lacije oružničke i ratne vještine. filmove sa dopusta ili individualna znanja ο sa­ stavu obale na koju se planiralo iskrcavanje70. rezidenciju. Tek kasnijom izgradnjom reprezentatavnih sistema s upravnim uredima i policijom postaje moguća jedna cen272 tralna vlast sa stalnim sjedištem koja politički prostor. leteći. Što se tiče ispitivanja unutarnjosti zemlje. 1556) bio bi dobar naslov za socijalnu i naučnu povijest civilizacije metala. Inače često tek slučaj rata stvara interesovanje za nova sa­ znanja. trgovaca ili filozofa. Zur Geschichte von Polizei — und Liebeskunst. demografske »spoznaje«. Prvu akumulaciju geografskog znanja nalazimo u glava­ ma monarha. zainteresovani da se kod njih poveže geoznanje drugih — lovaca. Louvre. U epohi stra­ teških satelita i vojne informatike takvi arhaični metodi su postali suvišni.. raketne baze. pri tom. geoznanje će biti kod kraljeva i vojskovođa.« (Gerhard Nebel. međunarodna trgovina) na sebe privlači opšti interes obrazovanih slojeva kapitalističke civilizacije. konačno.. 70 Ova anegdota spada u predistoriju nastanka moderne američke tajne službe. Ona na­ stavlja staru stratešku perspektivu. naučili su da sebe vide sa spoljne strane. pokretni artilje­ rijski sistemi71. Moderna geografija. Svoj vrhunac ove na koncu dostižu pojavom artiljerijske epohe. njegov vladar doslovno morao da »traži svoje podanike«. U »krilu zemlje« kriju se metali često dvostruko nepristupačni zbog dubine nalazišta i zbog komplikovanih spojeva minerala. 69 273 . a jedva nešto kod filozofa. apsolustički dvorac ä la Escorial. geologija više oblasti tehnologije oružja. — Srednjevjekovni kraljevski itinereri (knjige monarhovih putovanja) pokazuju kako je u ono doba »političko Ja« sistema. Već u tom prvom trenutku skočila je iskra između geografije is trateškog pro­ računa. kolonizacija. sva mora i rijeke (Herodot). Tübingen 1980. izvidnika i špijuna. Iza otkrivanja. osvajanja. Stuttgart 1967. Metalurgija predstav­ lja centralnu tehničku nauku povijest ratova. na kojoj su bili unijeti cijela zemlja. res publica: država. držav­ nu »teritoriju« čini sagledivom za poglede i mjere uprave fi9 . njegov vrhu­ nac je metalurgija. Svi odlučujući moderni rodovi oružja i borbeni sistemi — tenkovske jedinice. str. etnografske. . Die Geburt der Philosophie. 37. Kao subjekti političke moći oni su. res metallica: rat. više podređuje oblasti strategije i vještine vladanja. korištenja i širenja ovih komplikovanih materija mora da postoji odista ogro­ man pritisak interesa kao i izvanredna upotrebna vrijednost koja je veća od napora obrade metala. međutim. Prije iskrcavanja trupa u sjevernu Afriku američka mornarica je. suveren kao najpokretniji dio sistema morao je svoju vlast da pokaže prezentnošću na različitim mjestima. osvajača i vojskovođa — iako oni ne moraju bezuslovno biti nosioci empirijskog »istraživačkog« rada. zastupaju političke i vojne interese. pomorski sistemi etc. ovaj će se odnos brzo preokre­ nuti. postadoše svjesni svoje majušnosti | odustadoše od rata. pod predznakom imperijalizma (otkrića. a ako je tog puta filozof utvrdio jednu prednost znanstvenika nad strategom. 71 De re metallica (Georgije Agrikola stariji. — u osnovi nisu ništa drugo do gigantski izdanci načina na koji artiljerija koristi metale i eksplozive: plutajući. Sasvim na početku evropske geografske tradicije nalazimo jednu epozidu ο kojoj vrijedi razmisliti.. godine prije Hrista (prije početka jonskog ustanka i prije nego što su za Grčku nastupile odlučujuće godine ra­ tova s Persijom) izradio jednu »filozofsku skulpturu« (Nebel) »jednu tablu od gvožđa. tj. Ο filozofu prirode Anaksimanderu iz Mileta se priča da je on oko 500. Politička teorija znanja ο metalima može da Poticaje za povijest političkog oka nalazimo kod Erika Grawerta-Maya /Gravert-Maj/. moreplovaca. u predcentralističkim vremenima svi rasuti dijelovi nekog političkog prostora nisu svoje poglede upravljali na neko jasno lokalizovano suvereno središte vlasti (»glavni grad«. »Tek ta zemljopisna karta je tadašnjim Spartancima omogućila da shvate veličinu i sredstva persijskog carstva. Odavno je poznato jedinstvo trgovca.površine zemlje. Militarističko-politički interes zasniva jedno žarište u kojem mogu da se u zbirku znanja objedine geografske. Versailles).38). Versuch einer anderen Geschichte des Auges.

Ali i na tom nuklearnom nivou zlo­ upotreba materije samo unaprijed prihvata zloupotrebu pro­ tivnika — ona neprijateljski pritisak rivalskih društava (pre­ ko »relativno autonomnog« međustupnja prirodnih nauka) projicira na radioaktivne materije. ali to nije nekadašnja prometejska vatra sunca. Ona prvi p u t omogućava »ovladavanje« protiv­ nikom sa distancije. Zato su oružja predstavnici neprija­ telja u sopstvenom arsenalu. Ako »gvozdena epoha« (Ovidije) započnje izbijanjem rata — predstavljena u maču i koplju. a to je i osnova njezinog funkcionalnog srodstva s modernom upravom i nadzorom. ono posreduje naše namjere p r e m a njemu. ona čak.dokaže prvotnu vezu između ove centralne geonauke i pole­ mike. Rudari postaju armija duhova industrijske civilizacije — eksploatisani eksploatatori. Nastaju gigantski kopovi koji se protežu do najcrnjih dubina zemljine utrobe. Ono što smo u slučaju ozbiljnije potrebe spremni da učinimo neprijatelju. u osnovi samo naša poruka protivniku. štampanja knjiga: telekauzalne funkcije koje oblikuju jedan novi ego. u topionice transportovani dijelovi se moraju zagrijati do usijanja. ono je stvar-za-tebe. oblikuju. naime. U njima se provodi razbojnički vladalački odnos zapadnih kultura prema zemlji. Znanje ο prirodi i ο ratu međusobno su povezani jed­ nim pragmatičnim lancem interesa. na­ poran i opasan proces. Transcendentalno-polemički okvir naše tehnike uključuje kako bronzani mač tako i neutronsku bombu. radnici u topionicama gvožđa su avansirali u elitnu trupu kapitalističkog napada na »škrtu« zemaljsku koru. metalnim oružjem za udaranje i bodenje —. onda je epoha prije pojave vatrenog oružja ipak zlatno doba rata. služeći se tim metalima. Da bi izdržala svoj rat protiv onog drugog moderna jastva konkurencije i istraživanja os­ vojila su dotad najtajnije oblike građe i izvora energija materije. nije ništa drugo do konsekventni nastavak mineraološko-metalurškog napada na zatečene s t r u k t u r e materije. hlađenjima. Istovremeno skokovito napreduje istraživanje unutarnjosti zemlje. Oružje. kurirske službe (prethodnik pošte). Onaj ko se naoružava taj je 275 274 . već moderna vulkanska vatra podzemlja. svakako. nanijeti neprijatelju. učenja ο up­ ravljanju.) prekoračuju i prag prirodnih struk­ t u r a supstancije da bi stigla tamo gdje su bile vezane dosad zagonetne sile kosmosa. snagom vatre oni se pretvaraju u tečnost. Prije nego što se protiv nekog neprijatelja mogu podići gvozdena oružja moralo je doći do pohoda protiv kore zemaljske. to je već izmaltretirani protivnik. tj. U gru­ bim crtama s pronalaskom artiljerije korespondira razvitak centralne političke vlasti i prostorne perspektive početkom novog doba. Ona. rude isitniti. miješa­ njima. najčistiji uspon po­ lemičke teorije. otvrdnjavaju novim legiranjima. prelazeći preko metalurškog odbijanja pri­ rodnih rezervi (rude etc. to tek postavlja mjerilo za ono koja ćemo oruđa za uništavanje uzeti od prirode. ponovo se zagrijavaju. Projektil kores­ pondira s pogledom suverena i zaključcima centralne vlasti 7 2 . Nema tu nikakvog diskontinuiteta. u civilizaciji dešava tako nešto kao drugi pronalazak vatre. prema granati i prema mini. zaražavanjem. ato­ miziranjem — to prije svega moramo priuštiti oružju. supstance se odvajaju. kuju. bušotina i vađenja vodi mineraološki rat protiv zemljine kore da bi dosegnuta blaga spa­ ljivala i prerađivala u sprave i u oružane sisteme. Počev od industrijske revolucije koja je zračila iz englesskih rudnika gvožđa metaliziranje društva dobij a još jednom nove dimenzije. bruse. u stvari. Prelaz od ere metala u nuklearno doba. Te indus­ trijske civilizacije svakog dana izriču smrtne kazne nad više miliona živih bića i miliona tona supstancija. jedan mnogočlan. moderni oblik privređivanja kapitalizira sva zemaljska blaga i sa mnogo miliona prodora. U metalurgiji čovjek koji misli na rat započinje svoj veliki napad na zate­ čene s t r u k t u r e materije. 72 Mogu se zamisliti dražesne veze između balistike. a ono što on nanosi metalima nije ništa drugo do anticipacija onoga što će on. Na koncu. Samo r a t n a volja je u stanju da prirodne supstancije podvrgava preobražajima uz takvu besprimjernu nasilnost kakvu zahtijevaju tehnika topljenja i kovanja. Moramo se čuvati toga da nuklearnu tehnologiju naših dana smatramo izuzetnom pojavom. Ono je. S artiljerijom se. diplomatije. prema komadu gvožđa. Ono što smo mi namijenili neprijatelju — uništavanje velikih površina spaljivanjem. znači novi tehnološki stupanj u n u ­ tar polemičke s t r u k t u r e i novi poredak veličina borbenih sredstava za samoodržanje. Moraju se iskopati ležišta. Onaj ko kuje neko oružje taj svome neprijatelju objašnjava da će prema njemu biti isto onako nemilosrdan kao prema toljagi.

U »mislećem projektilu« stižemo do posljednje stanice moder­ nog iskrivljenja subjekta. B. ipak opterećena slabošću jednog suviše šematskog pojma prakse. to je. a s 277 . nestaje u onoj mjeri u kojoj res (sup­ stancija) koja misli može biti predstavljena i proizvedena stvarno kao mašina. dakle rakete koje tokom lijeta ispunjavaju klasične funkcije mišljenja (opažanje. Čovjek ne zadovoljava. na odlučujuća dugmad. posljednju pogrešno nazi­ vamo mirom. Čini mi se da su prethodna razmatranja raz­ jasnila zato ne možemo biti zadovoljni teorijom spoznaje koja. Gubi se razlika između junaka i njegovog oružja. prema tome. S. gigantomanska jastva samoodržanja naše kulture su iz sebe kao oružje izbacile sopstveno opstojanje. J. a da samo sebe ne prepoznaje u svojem oružju. provedena je daljnja razgradnja metafizike u pravcu paranoje. po­ sljednji produkt samopotvrđivanja i vladavine svijetom iz da­ ljine. a ove misleće tvari su one koje u modernom r a t u udaraju jedna na drugu. Κ. Ako su na smrt spremni piloti-kamikaze posljednji in persona preuzimah fu­ nkciju sistema upravljanja (res cogitans). Apel). To moderno Ja daljine želi da se održi. jer ono što se u novo vrijeme na­ ziva subjektom. čovjek je bio pogrešan potez. u najnaprednijim oružjima današnjice ova herojska subjektivnost je prešla u elektronsku: bombarder kamikaze je još pretpostavljao jednog pilota koji je pristajao na svoju sigurnu smrt i koji je doka­ zivao spremnost na umiranje upravo antičkog filozofskog kvaltieta. Prosvjećenje može izvući samo jedan rezime: čovjek se ne može prosvijetiti. Habermas. ono Ja samoodržanja koje se 276 iz živog korak po korak povlači sve do paranoidnog vrhunca. TRANSCENDENTALNA POLEMIKA 1. gledajući u polemičkom ciklusu. bez metafizičke hipoteke prikazala odnose spoznaje i interesa. ne samo parola agenata već i princip modernog rato­ vanja zasnovanog na artiljeriji i njezinim proširenjima. s jedne strane. Ona. U inteligentnoj municiji je potpuno izbrisan ovaj ljudski faktor. Egzisten­ cija ovih sistema označava jednu metafizičku prisegu otkrovenja naše civilizacije: mi smo. a herojski roboti i mi­ sleće paklene mašin sručiće se jedna na druge — experirnentum mundi je na kraju. samoiskrivljavanje rađaju ovu vrstu subjektivnosti. najvećim dijelom postali subjekti koji sebe shvaćaju kao »misleću tvar«. Povlačenje. Državnosni homunculi. je prema tome. realizacija oružja na protivniku. Ako je za­ sluga ove pragmatične teorije spoznaje što je polazeći od nji­ hovih osnova i plauzibilno. Otkako ona postoji bliži se svom ispunjenju šizoidna s t r u k t u r a (državotvorni subjekat i polemički ego sa­ moodržanja). — Ο. prihvata samo apriorni interes tipa rad. »živjeti i pustiti drugog da umre«. teorije i prakse. A ovaj se de facto kontinuirano vodi u intervalima vruće i hladne faze. rat. znači vri­ jeme naoružavanja. lemurski rascijepljeni upravljači destruktivnim snagama pritisnuće. On u sebi samom nosi zatamnjujući princip iskrivljavanja. to je moje mišljenje. odlučivanje) i koje se prema protivničkom cilju ponašaju »subjektivno«. ona je. U m e đ u v r e m e n u nastali su mo­ derni artiljerijski oružani sistemi koji se u strateškom žar­ gonu nazivaju »inteligentna municija« ili »smarte /oštro­ umni/ projektili«. Inteligentna municija zadovoljava ovu potrebu. inteligentne atomske muncije. Artiljerija je samo jedna njezina manifestacija i to u obliku elektronske. Heraklitske meditacije Borba je majka svih stvari. a tamo gdje se pojavi njegovo Ja ne može da zasvijetli ono što su obećavala sva prosvjećenja: svjetlo uma. jer je on sam bio pogrešna premisa prosvjećenja. Peirce. kao suprotnost onoj res koja (eksten­ zivno) egzistira u prostoru. odista. ako »to mora biti«. Heraklit Razmišljanjima koja slijede htio bih da utičem na okret osovine kritičkog pragmatizma koji d a n a s vlada u teoriji spo­ znaje (Ch. u eri kirbenetike jednostavno nestaje. to je uključivanje i konzum pro­ dukata naoružanja. pomjeranje neprijateljskih osjećanja na metale. distanciranje. šta više. Slijedeći veliki r a t će kao ratnike vidjeti samo šizofreničare i mašine. Mir. tj. zato ono mora biti što je moguće udaljenij od njega. zapravo.neprestano u ratu. Na najvišem stupnju polemičke tehnologije naš proces prosvijećenosti doseže tačku na kojoj se on oprašta od hiljadugodišnje dualističke tendencije metafizike: suprotnost iz­ među res cogitans i res extenso.

uništenjima i stva­ ranjima. ne enciklopediju. doduše. scientiae ili artes. onda smijemo govoriti ο jednom tipu nauke koji pro­ izlazi iz nadmoći onog koji spoznaje nad spoznatim: primat subjejkta (to. uta­ kmicu naoružavanja u teoretskim oblicima. 74 Postoji j e d n a d u g a t r a d i c i j a n e p r e s t a n o g k o n f r o n t i r a n j a d v a t i p a n a u k a ili o b l i k a z n a n j a : r a z u m i j e v a j u ć e ili n a z j a š n j avaj ude n a u k e : eg­ z a k t n e ili n e e g z a k t n e . ali povijest n a u k e p o k a z u j e d a s e o n e g u b e . Predsta­ va da će sve stvarne n a u k e na kraju za neki problem imati još samo jednu pravilnu teoriju pretpostavlja istovremeno očekivanje da će takozvana zajednica istraživača in the long run srasti u homogenu armiju subjekata koji će svi biti obi­ lježeni istim metodskim pre-tvaranjem /Vor-Stellung/ na­ spram »stvari«. transcendentalno-polemičko gledišto dopušta da se preispita »rat istraživača« kao uslov onoga što oni razrađuju kao istine. Ovo se sveti jednim deficitom realizma i konkretnosti. Istraživanje pri tom po smislu manje znači sredK o ovo n e s h v a t i p r a v o v r e m e n o u m n o g i m ć e n a u k a m a s k r e n u t i na pogrešan put. započelo ovo da p r o u č a v a k a o s t r a s n i zaljub­ ljenici » p r e d m e t a « i da agiraju. Sa ovog stanoviša opet ima smisla razlikovanje »dviju kultura«. J e r ovdje razrađena polemičko-strateška dimenzija (isto kao i ona su­ protna erotskog i pomirujućeg interesa) prilikom ovog poku­ šaja da se zasnuje pragmatizam implicitno može barem da se zamišlja zajedno. ona se istovremeno. Jedno bez drugog neće postojati. već prije kao oružja i u svojoj sumi obra­ zuju ne intelektualno blago. Transcendentalna polemika (kao i erotika koju ja u ovoj knjizi ne prikazujem) u mrežu »apriornih« interesa koji vode i formiraju spoznaje uključuju dodatne dimenzije. n a u k e ο d u h o v n i m p r e d m e t i m a ili ο p r i r o d n i m p r e d m e t i m a . kako se to kaže: primjenjivala za dobre ili za zle ciljeve). s a m o još svoju m r ž n j u j e r su i z b o r o m p o g r e š n o g t i p a e g z a k t n o s t i u d r ž a n j u p o l e m i k e dospjeli u nepodavanje stvari. distanciranja i ovlada­ vanja ili u stavu individualizacije. 7 4 U »prvoj kulturi« (koja prevladava) posmatramo primat me­ toda. Ako sve metodsko pripišemo su­ bjektu.druge. već arsenal. da ovo za divno čudo vrijedi za egzaktne i »objektivne«. Saznanja se onda ne pojavljuju toliko kao duhovni instrumenti u službi rada i razumijevanja. Rad i interakcija su se od samog početka ukrštali s ra­ tom i erosom. za tačnost polemičara ili za tačnost zaljubljenika. blizine i podavanja. upravno nije naivna alternativa koji oblik »objektiviteta« ćemo odabrati. drugačije rečeno da li Ja istraživača »ob­ jektu« pristupa u stavu generalizacije. isti metodi) dobiće i stavovi ο objektima svoj konačni i to (u smislu ovih pret­ postavki) pravilni oblik. istraživačkog postupka nad predmetima. drugi interes tipa komunikacija (interakcija). Koliko je mnogo istraživača. n a u k e ο o p š t e m ili ο i n d i v i d u a l n o m . omrazama i pomirenjima. bolje rečeno objektivističke discipline. Ako bismo htjeli da se zadovoljimo apriornim interesima kao što su »rad« i »interakcija« morali bismo odustati od toga da ovaj »rad« i ovu »interakciju« priupitamo kojoj borbi služe i koja pomi­ renja omogućavaju. i m a j u n e š t o »plauzibilno«. ilustruje vezu između utvrđivanja objekta i iskrivljavanja subjekta). t r e n d vodi k a j e d i n s t v e n o j n a u c i (tipa pole­ m i č k e objektivizacije). isto tako kategoričku razliku predstavlja i za koji oblik tačnosti ćemo se odlučiti. naprotiv. procedure. kupuje metodskim smirivanjem ili normiranjem onoga što subjekat prilikom »spoznavanja« smije ili ne smije. magacin municije (inteligentni projektili). Bilo šta da je spoznavao u interesu rada ili interak­ cije: već unaprijed i uvijek dobij a »teoretski oblik« kojem kumuje ono polemičko ili ono erotsko. 278 279 . k a o profesori. 73 stvo za neutralno osvjetljenje stvarnosti koliko. Povezanost strategije i ci­ nizma koju mi ovdje navodimo kao filozofsku signaturu mo­ derne ne uključuje ni kritika instrumentalnog ni kritika funkcionalističkog uma. Tek kad ti subjekti budu spoznajnoteoretski uniformisani (isti »interesi« isti pojmovi. objekat ovdje može biti samo ono što spada u područje koje obuhvataju metodi i modeli. onda bi ο svim stvari­ ma morala postojati dvojaka znanost (a ne jedna po sebi ne­ utralna teorija koja bi se tek sekundarno. 7 '' ako je to odista apriorna alternativa. Ο tome ne vode računa ni starije ni mlađe kritičke teorije. Dok pragmatizam formalno računa s nekakvom homogenom »zajednicom istra­ živača«. U ratu se mi susrećemo s jednom kombinacijom motiva rada i interakcije koja se dosadašnjim šematizmom uopšte ne mo­ že tačno i logički pojmiti. O v e s u p r o t n o s t i . Ova nadmoć je cijena »objektiviteta«. na primjer istoričara u m j e t n o s t i i književnosti. Ja tvrdim da to polemičko-strategijsko djelovanje i mišljenje koje su navedeni autori samo dodatno i uzgred uzeli u svoja razmatranja zapravo obrazuje jednu dimenziju koja prevazilazi kako radno i vladavinsko tako i komunikativno djelovanje.

onda iz saobraćanja sa stvarima koje priznaje prvenstvo objekta iz­ rasta nešto što bi smjelo nositi naziv erotička teorija. a pošto mi sve što je iznad nas quasi automatski identifikujemo s onim što nas tlači. uviru uvijek u neki odnos. Dokle god se još »interpretira« živo je sjećanje na to da su stvari i nešto »po sebi«. Samo zahvaljujući erosu mi postajemo sposobni da »objektu« priznamo prvenstvo. 280 281 . Stva­ ri su za njega lijepe i on zna da će nestati »odnosa« ako jed­ nog dana sve bude izgledalo da je uvijek bio isto. naravno. 7 '' One su za njega rijeka u koju se. i samo tamo. Pa i kad jastvo više ne bude ništa eros će htjeti da ostane nešto. Svi filozofi distancije od Descartesa do Sartrea su zato ozbiljno razmatrali ono koliko monstru­ ozno toliko i karakteristično pitanje. Poentirano govoreći to bi značilo: što slabiji su naši metodi to bolje za »stvari«. Umjetnik i erotičar živi pod utiskom da prije stvari nešto žele od njega nego on od njih i da su one te koje ga upliću u. treba da bude Ja. konstantno. identično. dakle problematiku »stranog subjektiviteta«. što nema nikakve veze s tim što smo ih spoznali. Sigmund Freud Skice kardinalnih cinizama sadrže materijal za jednu teoriju dijaloga i interakcije koja se proširuje u polemičko. Ta sposobnost da se objektu prizna prvenstvo značila bi isto što sposobnost da živimo i pustimo druge da žive (umjesto live and let die). Ovdje važi ono što je Adorno nazvao »prvenstvom objekta«. prvenstvo objekta. izlaže sebe njihovom pritisku i osjeća se kao pravi istraživač pod­ vrgnut njima. J e r za njega su. njegov uzor je ljubav. čak u po­ sljednjoj konsekvenciji i umrijeti a pustiti drugog da živi (umjesto da slijedimo impuls da sve povučemo s nama u smrt). One opisuju pozicije i opozicije u militarističkoj. 75 se priklonile prvenstvu objekta. Misli se. kao prijatelj. predvidivo. Gdje prestane smisao za ljepotu. objekti skup onoga čemu mi ne treba da se povjerimo i izložemo jer oboje. onda prema tome u smi­ slu ovog neprosvijećenog prosvjetiteljstva može postojati sa­ mo držanje polemičke distancije.Tamo gdje još jedne pored drugih stoje više hipoteza odaje se slabost na strani subjekta — a ova subjektivna slabost stvarima daje šansu da se prikažu u svojoj višeznačnosti. političkoj. Ako je ljubav svakog j u t r a nova. kako jastvo može ustanoviti da li u oblasti nejastva postoje i druga jastva. a tamo gdje ona živi ona prije uzima oblik neke umjetnosti nego tehnike. Prvenstvo objekata bi značilo: morati živjeti s nekom silom koja je iznad nas. kao privučeni. onda su to s njom i predmeti te ljubavi. obrazuju držanja koja n a m gase pri­ nude borbe za život i za prosvijećeni realizam. započinju rat. na spoznaje koje su Tako nastaju oni veliki podbačaji do kojih je danas došlo u fizikalno-kosmološko-biološkom istraživanju osnova. Dokle god postoji mnoštvo »interpreta­ cija« stvari su sigurne od sulude ideje spoznavalaca da su objekte — kao spoznate — utvrdili jednom za svagda. po­ vjerenje i podavanje. jednaka važnost ili smrt. živi ona »druga kultura«. Polemika zamišljati đavola ο Onom /Es/ ili: Gdje je bilo Ono /Es/. Ništa na njima mije »poznato«. prosvjetiteljstvo nas je najdublje upozorilo da ne treba imati povjerenja u takve spoznaje. Ipak egzistira i jedna druga vrsta prvenstva koje ne počiva na potčinjavanju. 76 Za prosvjetiteljstvo tipični konflikt između intelekta i osjećaja izvodi se dijelom iz oprečnosti obiju tendencija: distanciranje i poda­ vanje. prvenstvo subjekta. prvenstvo koje objekat uživa u simpatetičkom razumijevanju od nas ne zahtijeva da se mirimo s pokornošću i nekom otuđenom po­ zicijom. 7 6 2. Gdje je u igri eros tamo. po Heraklitu. On im prilazi. s njima nema nikakve »objektivnosti« već samo intimnosti. oni ni u kom slu­ čaju nisu rezultat nekakvih metodoloških istraživanja već proizilaze iz uvučenosti istraživača u fascinirajuću svojevoljnost »samih stvari«. Ako ovu misao dotjeramo do njezinog ekstrema đospjećemo do suprotnog pola oblika spoznaje. s pravom su filozofi učili da je dimenzija estetičkog konstitutivna za sadržinu istine spoznaja. Ako kod primata subjekta nužno mora doći do jedne agonalne teorije. eventualno je blisko. Međutim. svakodnevno. ne može dva p u t a ući jer su one premda iste svakog momenta nove. ako se ono stalno ne koriguje na erotskom (estetičkom) iskustvu. a v a n t u r u iskustva. ako im se spoznavalac približi onda ne kao gospodar^istraživač /Forsch-Herr/ već kao susjed.

kao gore. dospjela u p e r m a n e n t n o strahovanje da bi to »zlo« moglo da se nastani i u nama. puko Ono izjašnjava samo za sebe i što neko Ja po­ sebne vrste suprotstavlja mojem. onda kao šok djeluje činjenica da se nekakvo Ja miče i u tom Ono-dolje-zlo. Time dolazi do stvarne borbe i do realnog poprišta. ja — ono. Time kinizam iz plebejske perspektive razbija onaj odozgo instalisani sistem vrijednosti ne prestajući ipak sasvim da se poziva na njega. ne bi više bio ništa drugo do stvar mišljenja. religioznoj i teoretskoj svijesti koje nameću uobičajeni pojam ideologije. Umjetnost između srednjeg vijeka i novog doba. J e r ako se to metafizičko Ja identifikuje s višim i dobrim. nije veoma dobro znao da preokrene ćurak naopako pa na koncu nije bilo baš sasvim jasno ko je zaista bio lud. dobro — zlo. no to je moglo proći relativno bezopasno da Diogen. u drugom nastupu. neminovno odgovara jedna realistička (kinička) antiteza koja načine gledanja i iskustvo polemički suprotstavlja onoj nižoj. eksperimentiše s mogućnošću jedne zle subjektivnosti » i za nas« — i sama vrši opite u poučnim. dakle. jedna »vi­ soka« i afirmativna teorija koja se predstavlja serioznom. To. onda. U ovim opozicijama nisu jedne s p r a m drugih istinske i lažne svijesti već k o m b a t a n t n e svijesti koje se zbog različitih datih stavova svijeta i život­ nih situacija međusobno nalaze u neizbježnim suprotnostima. Toj dualističkoj tj. Kad Platon Diogena pro­ glašava ludim. * Up. na smjenu između Mi /Nas/ i Oni /Njih/. 282 283 . i što dalje vladajuća svijest nastoji da se povuče u čiste visine. Storija ο doktoru Faustu se može shvatiti kao dokument uznemirenja starijeg metafizičkog dualizma zbog nove empirije (pri čemu ovdje u empiriju spa­ da i seksualno iskustvo). p r e ­ polovljenoj i s onom boljom polovinom identifikovanoj svi­ jesti ništa ne izgleda tako mučno i istovremeno fascinatno kao slutnja da i u takozvanom zlom i niskom mogla da živi neka visoka prodorna samosvijest. onda se time mislilo na pozornice konflikata. Novi zavjet. Dualizam. kao da je dobijeni iz nekih viših izvora. lijena materija. Kako nastaje neka pozornica? Sigurno ne samo zahva­ ljujući suprotnosti dva »principa«. na poprišta glasnih i tihih bojeva jedne neminovno pole­ mičke svijesti. jedan idealizam. Onim višim on isto­ vremeno izgleda kao nešto strašno i prljavo. Ne dolazi uzalud do onog pomjeranja pojma kinizma u cinizam (kao mentaliteta nihilista. medicinskoj. U kinizmu se. str. Na njega. a kao takav on nema nikakvu dramatsku snagu. kao prva nastupa jedna duhovna pozicija vlasti. Odande mora da izgleda užasno što se ovo nisko. isključuju i preziru. kako izvještavaju anegdote. onda ovo. 5)* Ovdje sad moramo po drugi put govoriti ο Faustu. te na uspostavljanje prevlasti nekog principa nad onim što mu je suprotstavljeno: gore — dolje. Kad se prilikom opisivanja kiničkih i ciničkih pozicija s njihovim refleksijama i proturefleksijama ponovo pojavio go­ vor ο tome da su otvorene »pozornice« za ofanzivu i pro­ tuofenzivu. odn. Ovo antijastvo koje izmigoljava iz kiničkog otpora metafizičkom idealizmu teorije gospodara odista predstavlja srž onoga što naša tradicija na­ ziva đavolskim. ο đavolu i ο cinizmu Satane. Biblija. S kinizmom u kulturu prodire jedan nagrizajući element — prvo razlaganje onog esprit de serieux kojim se oduvijek okružuje ono što želi da vlada. da bi ovo zlö Ono moglo biti i neko za-sebe: to je pravi metafizički skandal ο kojem se počev od kasnog srednjeg vijeka rasprav­ lja u obliku bezbroj analiza đavola. Dualizam bi »po sebi« bio bezopa­ san i neinteresantan kad ne bi bio insceniran u samoj r e ­ alnosti. to subverzivnije. pored prezrenja otkriva i jednu zaštitnu mjeru. Tamo gdje se pojavi neki dualizam mi po pravilu nailazimo na omrazu. U hrišćanstvu se taj antagonizam zaoštrava mnogo dramatičnije. takozvanoj zloj. Njoj. 206. đavolskih pristaša) što ga uzrokuju hrišćanstvo i njegova metafizika. naime. niža. tj. »Ono« se očigledno ne zadovoljava time da bude samo nijema. quarens quem devoret (tražeći koga da proždere) (1. istovremeno. Hrišćanska svijest koja je sebe shvatala kao svijest obdarenu apsolutnom istinom za­ hvaljujući otkrovenju morala je da posegne za mogućnošću jednog nehrišćanskog jestva u slici antihrista — i time je. Petar. čak demonskije se na njezinom horizontu pojavljuje to kiničko Ne. pojavljuje jedno Ja koje na sebe preuzima da bude ono što nomos-idealisti strogo zabranjuju. najprije. To mu daje i njegovu očito agresivnu i kulturnokritičku stranu. u Ono (materiju) odgurnutoj poziciji.seksualnoj. jedno učenje ο nomosu. strogom i inspirisanom.

nije dobro s velikom gospo­ dom i đavolom tikve saditi. da izričito opiše poznanstvo tog đavola na probi (Fausta) sa seksualnim zlom: »Kad dr Faust uvidje da se iz dana u dan SVOTU kraju približavaju godine njegove prisege.iša. započe on da živi kao svinja i epikurejski i prizva k sebi sedam đavolskih prilježnica s kojima je svima spa­ vao . što si obećao nije se dogodilo bez razloga. Faust ispituje cijeli svijet (»Kako bi ti odvezan. ono vrši probni skok fantazije u đavolji ego. Vidi. dakle kao đavo na probi. ni jedan suvereni duh ne bi tako govorio. . J e r toliko odmah shva­ ćamo: to nije đavo. Sad đavo pere ruke i odlazi: ti si sopstvenom krvlju jamčio..) P r e m a tome nema sumnje da se utoliko isplati »biti zao« ili svinjski i epikurejski živjeti (po smislu to. mora na kraju biti egzemplarno kažnjen. dvije Svabice i jednu Francuskinju koje su bile odrod zemlje. tako ni mačka ne ide od m. Ham­ burg 1968. nije dobro ići đa­ volu na led.. U poslovicama konzervativni ljudski r a z u m trlja ruke. Na primjeru Goetheovog pakta s đavolom ja sam već opisao. C. jer ko bi se tako olako upustio u to da ode do đavola? Skoro nekri­ tički narodno predanje ο doktoru F a u s t u ispituje želju da se jednom pokuša i s tim zlim. jedi onda s njom. Sedam je njih on s puta doveo. sad će jamac biti udavljen. Ο. Jer on putovaše svojim duhom u mnoga kraljevstva jer je htio da vidi sve žene. naravno. 137/138) Ovo je upravo ogledni tekst za cinički vic. ti si bio lijepo oblikovano stvorenje. Zato nek ti moj nauk i podsjećanje uđe u srce koje je tako i tako izgubljeno. biće brzo prevaren.. okon­ čanje dualizma. 77 đavo koji se bi priuštio sve što hrišćani ne treba da čine (na magijskom. kao što sam sad vidiš. turističkom i teoretskom polju). Ti moraš igrati onako kako svira onaj čiji hljeb jedeš. dok je kašika nova potrebna je kuvaru. Narodno predanje sebi dopušta uzbudljivi eksperiment da »pravom« zlu posudi jedno Ja našeg J a . a na drugo izišlo«. one se čovjeku ο glavu razbijaju. Imao si lošu krv zato ne ide krv od krvi. on je baca. godine. »Tako umire onaj ko čini zlo«. naravno. a taj probni Gledište ο prevazilaženju dualizma stavlja Heinrich Heine u osnovu svoga popularnofilozofskog prikaza Ο povijesti religije i filozofije u Njemačkoj 1835. . Zar nije tako i s tobom? jer ti si bio kutlača đavo­ lova . ali se nije usuđivao. 7 7 P r e m a ovoj moralističkoj šemi operišu mno­ ga pripovjedačka djela ranog novog doba. uskoro će i vaskrs. kulinarskom. Nije trebalo da imaš toliko povjerenja u đavola. Da si imao boga pred očima i da si se zadovoljio darovima tebi datim ne bi se hvatao u ovo kolo i ne bi tako đavolu poslušan bio i njemu vjerovao. jer samo tako. . . Klasičan cinički pasaž nalazi se u Knjizi ο Faustu tamo gdje đavo jadnom doktoru drži zlurado satirično slovo prije nego što će doći zli duhovi da ga r a s t r g n u : »Zato. jer on je majmun božji i lažljivac i ubica. znači i »kinički živjeti«) što se pri tom može doživjeti ono što bi čovjek odavno htio da upozna. pečena kobasica ima dva kraja. kad ona ostari. Tebi je to na jedno uho ušlo. potreban je mudar krčmar. Conrady. jednu Ma­ đaricu. Protegni do velikog petka. drugačije rečeno. jednu Engleskinju. (str. Ali tebe je ujela tvoja buvica. zbog toga bi bilo dobro da si otišao daleko odavde. najprije virtuelno a onda aktuelno postaje moguća integracija te druge strane. seksualnom.moralno optočenim pričama ο tome kako bi bilo kad bismo se sami našli u jednoj takvoj »zloj« koži — i kakva bi n a m uzbudljiva iskustva to donijelo. str. . Oštro zanima­ nje čini krnjavim. ali ruže koje dugo nosimo u ruci i mirišemo ne os­ taju to. slobodan / Saznao šta je život taj«) kao đavolov partner. 284 285 . No narodno predanje ne propušta kao Goethe. bilo bi dobro da si se držao reda. dvije Holandanke. ed. 133. S tim đa­ volskim ženama provodio je on blud do kraja svo­ ga«. jer ko lako povjeruje. moraju zlo završiti. . Ove storije. metafizički je to dramatičan pro­ ces. Da bi se đavo ugostio. (Deutsche Volksbücher. Fauste moj. Za igru treba nešto više od para crvenih cipela. Tek ovome je svijet iskustva neograničeno otvoren.

»da li se medu onima koje je sam đavo najmio za uništenje svakog božanskog i ljudskog prava može naći bilo ko. On plaća strašnu cijenu zato što je 24 godine — koliko je trajao pakt — živio s one strane dobra i zla. dodiru s kiničkim fenomenom. . Ta vizija dijaboličkog koja ulazi u ljude u tijesnom je. trebalo da se ponaša. dakle jedno zlo koje — ako dobro pogledamo — to možda uopšte i nije. Vruća odbra­ na pretpostavlja da je onaj ko se brani miniran slutnjom ka­ ko bi on mogao biti »kao oni tamo«. Drama se. str. .). Jer to Ja koje se krije u tom zlom Ono moglo bi. počinje da nestaje diferencija. naprotiv. zapravo. u svijetu u kojem je ukinut dualizam i gdje je bilo dopušteno sve živo. i samo onda. 34 große Philosophen in Alltag und Denken. njegov mozak i krv lijepe se za zidove. (Zato mnogi moralni obrti započinju s fazom kiničke po­ lemike u kojoj se »amoralni« otvoreno izjašnjavaju za ono što je za druge skandal: Diogen onaniše na trgu. svjesnošću. To Ono je. 80 Ako. Obojica smiju da budu razvratni. prema tome. homoseksualci. . . . biti i moje. istovremeno ima i jedno Ja postaje snažna eksplo­ zija. « Citat prema W. München 1981. kiničko »zlo« (»eto takav sam i to svjesno«). tačnije rečeno. ljudima ο glavu razbijaju. dakle ono »-otvoreno zlo«. Ova moralna predika kulminira ovdje kad se s rijetko podrugljivim šaljivim govorom i poslovicama »zli duh« nava­ ljuje na kosti »ojađenom Faustu«. Kri­ zu izaziva to što se zlo malo po malo može zamišljati kao sopstveno Ja. naravno.već to divno jarkim sarkazmom uznemireni ljudski duh po­ kušava na kraju svoje faustovske ekskurzije sebe opet da umanji i da se govorom spusti na stanovište balkanskog mo­ rala. 78 svijesti u krizi kombinuje s psihološkim opisom paranoje. njegov raskomadani leš leži na đubrištu. jer ono sadrži pakosno uspostavljanje morala preko onoga ο kojem ionako znamo da ga on u prin­ cipu krši. dakle. bogu ugodno. Die philosophische Hintertreppe. Vajšedel/. Od tada se tek pojam đavola može primjenjivati na ljude koji žive među nama ali su ipak »drugačiji« (jeretici. čarob­ njaci.7S Svoju cijelu patogenu energiju stari metafizički dualizam po­ kazuje tek u propasti. dakle namjerom. to se. Za­ hvaljujući našem faustovskom eksperimentu otkrivena je stru­ ktura imperativističkog morala koji sam sebe demantuje: mo­ ral je prevara. muškarci: »Gay is beautiful« /raskalašenost je lijepa/. Ciničko u najmodernijem smislu je ovo slovo. može i preokrenuti. konformno. On omogućava da se filozofski opis metafizičkog oblika Ovdje se mit ο Faustu dodiruje s isto tako fascinantnim mitom ο Don Zuanu. već jedno Ja. na njima se vidi kako je to. ova gospoda s kojima nije dobro tikve saditi njih. ljekari: »pomogli smo mu da umre« etc. ne odigrava samo između jednog dobrog Ja i jednog zlog Ono. istinski vrijedno da bude vraćeno u tamu odakle je na svjetlo dana došlo na štetu i sramotu ljudskog r o d a . Na kraju paklena kazna. svjetla i tame kao takvo: tu. prevaranta?« pita jenski pro­ fesor teologije Musaeus /Museus/ misleći na Spinozu! Drugi jedan hrišćanski propagator smatra da je jedno Spinozino djelo »puno grijehova i bezbožnosti. zapravo. ali uprkos tome morala mora biti. dakle. . time dospijeva u svoju eks­ plozivnu fazu kad dobro Ja sreće jednog protivnika koji svje­ sno i bez kajanja na sebe uzima da bude ono što je dualizam diskriminisao kao zlu polovinu. dakle. Ovaj đavolov govor je možda prvi obrazac gospod­ skog cinizma novog doba uopšte. . Na ovom mehanizmu se zasniva Pascalova opaska da ljudi koji žele da igraju anđele lako postaju đavoli. A tek pod ovom prijetnjom razdvajanje tog Onog-dolje-zlog koje. upravo 79 Zar nisu dugo i »panteisti« svugdje smatrani đavolovim prista­ šama? . . pametne žene . Jevreji. antisemitizam najviše bujao u epohi kad su Jevreji u cionističkom pokretu zadobili jedno ofanzivno samopriznanje. Krajnje karakte­ ristično glasi glavna opomena da je Faust morao biti nepovjer­ ljivi ji. so Treba razmisliti i ο tome da je tzv. fašistima i perverznima?) Izgleda da je Faust sto puta groznije kažnjen nego što je zgri­ ješio. Ovo je jedan dalekosežan nalaz. Da vic bude još bolji đavo ovdje pozira kao moralist koji jadnom doktoru drži predavanje kako je.79 Prijeti implozija. zar ne. 286 287 . čestito. U narodnom predanju bestijalni duhovi raščerečuju doktora. pošto je Ja. mora doći iskustvo da je »zla strana« ispunjena jednim sub­ jektivnim intenzitetom. Zato se treba pobrinuti da se stvar zlo završi. naprotiv. Ona. 159. planom. ko je u ovom djelu razaranja bio aktivniji od o n o g . (Zar đavo sarađuje s psihopatama. Tu veliku napetost za­ hvaljujući kojoj đavo postaje jak ne stvara dualističko razdva­ janje dobrog i zlog. đavoli koji protivnika pro­ glašavaju đavolom kako bi ga onda s dobrim razlozima uništili. sumnja počinje da ore po sopstvenoj moralnoj svijesti. zlo može imati jedno Ja. žene govore: »Mi smo pobacile«. Weischedel /V. naime.

jastva. premda na različitim nivoima. isključenog. treba da bude Ja«.potiskivanje ove mogućnosti proizvodi energiju paranoidne projekcije. življe. No što sigurnije se to drugo Ja iskazivalo već kao ži­ votna činjenica to je u onom poričućem Ja jača težnja da raz­ bije to ogledalo. svojim trau289 . Jer ona. prije svega pretpostavlja suprotnost gospodstvu jastva: naime radi­ kalno i neograničeno priznavanje Onog. zapravo. Zato. na uspostavljanje kon­ trole jastva nad dotadanjim unutarnjim nejastvom (Ono). s opisima granica i oblasti na »mapi duše« Sigmund Freud se usudio da uđe u jedno područje koje 288 je dugo spadalo u isključivu kompetenciju filozofije. jedno Ja koje uči da živi sa cijelom svojom poviješću. u fašizmima. tj. on misli na isušivanje onog mora nesvjesnog. mislim. iz­ vjesno je samo da Freud ovu razorenost zatiče a ne uzrokuje. s druge. u inkvizicijama protiv jeretika i vještica. Sa svoje dvije tzv. desilo s filozofijom subjekta kad jedan psiholog na Freudov način može da govori ο čovje­ kovoj ličnosti? Freudovo Ja nije Ja filozofije subjektiviteta. a taj pejzaž prosijecaju pukotine ispod kojih vriju stara nasilja i bolovi. premda još uvijek ne u smislu starog. To što se ova u toku evropske povijesti više puta uzdizala u dominantnu ideološku realnost — u doba krstaških ratova. pri tom se u život doziva jedno novo Ja — šire. u nesvjesno bačeni komadi. Šta se. Zato Freud može da kaže: »Gdje je bilo Ono. poniženog i za zlo (Ono) proglašenog — sadrži ključ za ciničku bestijalnost koja je u našoj kulturi oduvijek tako karakteristično odlikovala fanatičke zatočenike takozvanog dobrog. Đavo je refleksivni efekat. iste strukture. ko sebe neće da vidi pobrinuće se da se ono drugo stvarno ne uzdigne u rang jastva. metafizičke dualizme i paranoidne mehanizme. ideali. Đavolsko se. gdje je mjesto svakodnevnih znanja. Za svako ja svako drugo Ja može biti ogledalo. pojavljuje kad jedno Ja po svaku cijenu poželi da odbrani dualizam koji se više ne može održati. u staljinizmu —. u godinama »užasa« za vrijeme francuske revolucije. dina­ mičnije pokretano iz sada otkrivenog prostora Onog —. Ona hoće da razori onaj odnos Ja-Ti koji je neminovno dat čim to tako­ zvano zlo nastupi kao drugo Ja. Zar ona ne polazi od onoga što malo prije opisana svijest nije htjela da prizna: od sukoba pozicije i principa? Zar njezina osnovna misao nije da se pro­ tiv svake teze mora uložiti jedna antiteza i da je ovo što se drugima čini strašnim zapravo dobro i pravilno — u ime sin­ teze i »više« istine koja se rada iz borbe? Prije nego što pođemo za ovim naprijed rečenim treba da razmotrimo obrt koji je »Ono« dobilo u psihoanalizi. paranoja i antirefleksiona politika su. U analitičkim kurama koje su plodonosne (kao što se zna ima i drugih) neminovno dolazi do pojave tog Ono sve dotle dok ranije razdvojene sna­ ge ne budu u stanju da potpuno zbrišu ono Ja. kvalifika­ cija. I vjerovatno se uz pomoć onog učenja koje je najmanje od svih filozofija predstavljalo neku »teoriju« može doći do više zaključaka ο njemu suprotstavljenoj filo­ zofskoj tradiciji koja je započela s Platonom i koja se pre­ zentirala kao najviši mogući oblik teorije uopšte: dijalektika. on nasta­ je kad nešto što je već Ja treba ponovo da postane Ono. topografije. samo zahvaljujući tome što je razbijeno jedinstvo lič­ nosti koje su bili uspostavili metafizičari psiholog dobij a slo­ bodu da na svoj način govori ο jednom drugom jedinstvu lič­ nosti. Ovdje ne treba da toliko naglašena bude ta funkcija gospodstva ja­ stva ili kontrole: »uzdizanje« tog Ono u Ja. dokazuje sposobnost ove strukture da se stopi u ratne anta­ gonizme. ovo jedinstvo on ne vidi kao nešto dato već kao zada­ tak: ono što je dato. Ona bezuslovno želi da zlo ponovo protjera u ne-Ja. dakle. Svedena na jednu formulu Freudova analiza pretpostavlja da je razorena ona metafizička dogma ο jedinstvu ličnosti u nje­ zinom jastvu — kako. norme. to je pejzaž ruševina na kojem se ističu veliki. ο tome ovdje nećemo raspravljati. nagoni i snovi. S njom se sumnja napuhava do u neizmjerno. sjećanja i planova. mjerila savjesti. pomislili bismo. te konačno. razumijevanje kinizma — kao svjesnog utjelovljenja negiranog. Pa ipak nema nikakve sumnje u to da je Freudova analiza u osnovi antimetafizička. Dakle ne treba više previđati da »Ono« pripada meni. Na­ ravno. dakle. što je quasi iznad te prve. To je njegova duhovnopovdjesna situacija. morala bi ostati imuna prema dualističko-paranoidnom iskušenju. u antisemitizmima. imamo okruge nad-Ja u kojem rezidiraju zakoni. svjesnih kompetencija. Polazeći od nje može se trasirati više sektora u ruševinama koje su ostale po­ slije tog razaranja — s jedine strane imamo oblast svjesnog i nesvjesnog. tog Ono iz kojeg ističu vitalne energije. kontrolom i potiskivanjem obilježenog jastva.

Zaista izgleda da su mnogi ljudi. 290 81 . Th. a vještinu onoga koji joj se suprotstavlja ili je čak os­ porava »analitičkom logikom« onda smo u grubim crtama označili onu konfrontaciju u kojoj se od nezamislivih vremena sudaraju dva rivalska filozofska stila. Pensees. onda mora biti i razloga što mnogi ostaju imuni prema ovom načinu da se bude u pravu. a na drugoj strani imamo mislioce na koje ova tehnika nema uticaja u smislu dijalektičara i koji. promašeno čuveno Freudovo poređenje analize s isušenjem Cojderskog mora. Autobiographien der 20er Jahre. Ako je to. Ne radi ο tome da to Ja sada u potpunosti postaje »gospodar u svojoj kući«. mislioce koji vjeruju u jednu određenu tehniku sporenja koja. 3. polemiziranje Onog. dakle. protivnici i kri­ tičari »dijalektike«. ono je još previše inženjersko. Onda bi dijalektika bila samo ljepša riječ za retoriku i sofistiku u negativnom smislu. na jednoj strani. na koncu. W. filozofi i nefilozofi. jer ima još mnogo neubijeđenih — i to od vajkada! Ako je. uvijek t r e ­ ba da iznese istinu. dakle. spoljnje je ovo razmatranje zato. Ako je to samo vještina ubjeđivanja. Schmitza /Smic/. nastala jedna vještina sukobljavanja mišZato je. Dijalektika se izvodi iz jedne polemičke tradicije čiji je početak kod grčkih filozofa predsokratovskih generacija. München 1925. za težnju da se uvijek bude u pravu i za beskrupulozno baratanje logikom i jezikom da bi se neko na­ magarčio. poen ta je više u šansi da ti »duhovi kuće« 8 2 nauče da žive pod istim krovom. filozofija. Svijetom kolaju svi dobri principi. Predgovor za Negativnu dijalektiku. ali i politička stvarnost imala bi jedan problem manje. Tako u Freudovoj ter­ minologiji otkrivamo i jedno pravo filozofsko dobročinstvo: Ono je već unaprijed zamišljeno kao sopstveno i a priori je skicirano kao još nesvjesno prema sposobnosti mojega Ja da jednog dana donese svjetlo u tamu. Ako vještinu dijalektičara nazovemo »dijalektičkom logi­ kom«. bezbroj njih se suprotstavljalo ovom nastoja­ nju tako što su mu otvoreno rekli svoje Ne. Jugenderinnerungen. Ne treba da se sporimo oko pitanja da li je to skriveni racionalizam ili potajni hegelijanizam. izuzev u doba sholastike kad je takođe cvjetala jedna prevejana vještina raspravljanja. previše u smislu polemičke medicine (bolest kao neprijatelj). Ako bi. jer ga nije briga za sadržine već samo formalno konstatuje: ovdje imamo. mi samo propuštamo da ih sprovedemo. 8 1 Liječenje pretpostav­ lja priznavanje Onog kao avansa i osnova života za naraslo J a . Blaise Pascal. očigledno. str. H. 291 Ο zasnivanju evropskih dijalektika u polemici i u ritmici Autor. ona ipak ne može biti obavezujuća. stavlja karte na sto. zapravo. U sofistici je. »dijalektičar« bio naziv za nekoga koji postiže natprosječne rezultate u vještini da bude u pravu. dijalektičar neko ko nastoji da silom dobije jedno Da za svoju istinu.matskim bremenom i svojim ludostima. vladaju nekom suprotnom vještinom koja ih imuriizira protiv dijalektičkog »zavođenja«. jer počev od mnogih antičkih preziratelja sofistike — preko Schopenhauera (koji je Hegela na­ zvao ludim šarlatanom) do moderne analitičke filozofije (pre­ ma kojoj dijalektičar u striktnom smislu ni sam ne zna šta govori) i dalje do izbjeglica iz istočnog bloka gdje je takozvani dijalektički materijalizam državna ideologija — postoji bes­ krajan niz onih koji su se izjasnili kao žrtve. Gdje se to dogodi mora sama od sebe da odumre ona pa­ ranoidna struktura. — pažnje vri­ jedno prije svega zbog okolnosti da je Schmitz izdržao jednu psihološku kuru kod Freudovog učenika Abrahama i što je iskustva svoje (pa­ metne) analize pokušao da integriše u građu svoje biografije. najprije. Tako se prikazuje situacija za spoljnje razmatranje. Adorno. samo puka vještina da se bude u pravu. 229 i dalje. München 1978. Die Geister des Hauses. ako je to u stanju. ste­ kli sa dijalektikom ili onim što se tako nazivalo iskustva koja ukazuju u ovom pravcu. To Ono-more se nikad neće isušiti — ali zar nije mnogo već i to što smo naučili da po njemu plovimo? 82 Ovo je aluzija na prvi tom trotomnih sjećanja konzervativnog minhenskog svjetonazornog pisca Oskara A. dakle. Metapolemika ljenja i logičke retorike nadvladavanja kakva jedva da se po­ novo pojavljivala u našoj civilizaciji. Nekoliko komentara ο Schmitzu nalazi se i u mojoj knjizi: Literatur und Leben­ serfahrung. to ni u kom slučaju nije isto što igra.

naime. nešto što »uzdiže« »momente isti­ ne« kako jedne tako i druge. dakle. Nama tlo počinje da gori pod nogama kad se dijalekitka ne shvaća kao dijalogika već kao ontologi­ ja. Kantova transcendentalna dijalektika opisuje sferu tvrdnji kojima se može postaviti antiteza kao sferu metafizičkog privida: po tome je Kant ob­ razac mislioca koji istovremeno misli dijalektički i nedijalektički. koji nisu problematični već se jasno mogu/moraju riješiti tako ili onako. tjelesno »stupimo u duel«. Ο njima se ne spo­ rimo. Pitanje. A to kao da odgovara upravo onome što se tvrdi u dijalektičkoj pozi­ ciji. Ako to tako zamišljate. kreće u dijalektici dijalektike. Jedini filozofski problem koji. čim dijalek­ tika dospije do jedne pozicije koja se osporava. dakle. Analitička republika će. mogu davati razlozi za ovo gledište kao i za ono. da se. Zaključak: gdje se spori tamo je u igri metafizika ili etika. jednom stečen. povijest. tako reći. 83 porecivi dobitak koji.No ovaj nalaz više i nije tako spoljnji. polazeći od sebe mo­ gla reći »kako jeste«. zapravo. ti i ja. pa i stalno. uistinu. može dati jedno mjerilo opravdanja za svaku ozbiljnu konkurentsku teoriju? Zar ne treba ocijeniti kao prednost kad neka teorija stvarnog dospije dotle da se ne samo spori oko istine s drugim teorijama. po odbitku pogrešnog razumijevanja. razvitak. ni analiza ne može da izvojuje totalnu pobjedu jer ona ne može dijalektici osporiti njezinu kompe­ tenciju u stvari oko koje postoji spor. zapravo. Ako bi. postajanje? Zar uklju­ čivanje takvih »tema« nije za filozofiju u svakom slučaju n e Ne: »šta je dijalektika?« Jer ko tako pita taj ne počinje tamo gdje duhovno zaista stoji. da naša mišljenja jedno Dijalektika bi onda bila ograničena na grupu stavova kojima se može postaviti antiteza. dobro. premda i ovdje dobija zado­ voljštinu. 293 84 292 . nećete da razgo­ varate ο tome kako se mi kao žučni teoretičari p u t e m ujed­ načavanja naših ekstremnih protumišljenja probijamo do bo­ ljih uvida. jer onda joj ne bi ni bio potreban nekakav sukob nego bi već unaprijed i bez protivljenja. onda smo mi svi dijalektičari. Vi. Pored ovih postoji još jedna velika grupa stavova kojima se ne može postaviti antiteza. To znači. ako bi se iz tog rvanja između ovih dviju škola rodila «•istina« onda bi to ipso facto bila istina dobijena iz sukoba mišljenja. dakle ili čisto-empirijske ili čisto logičke tvrdnje. no kako to zamišljate? Vašom dijalektikom se misli na vještinu vođenja duhovnog spora i ona izrasta iz iskustva da se po­ nekad iz energične antitetičke diskusije odista izgrađuju uvi­ di koji su na višem nivou nego teze koje su na početku kont r a h e n t i unijeli u dijalog. to znači da »problematične« stavove s meta­ fizičkim ili normativnim sadržinama kod kojih se stvarno na početku. dijalektika. u sukobu između dijalektike i analize — u skladu s poznatim trojnim korakom — trebalo kao sinteza da nastane nešto više na istini. ovdje ne bi smjela pokušati da ustvrdi da je odni­ jela pobjedu ili da je ekskluzivno zadržala pravo u odnosu na analizu. krajnje realistički — obrađuje iskustva kao što su kon­ flikti. reći: vi govorite ο sukobu. Očigledno je da postoji spor oko dijalek­ tike u okviru kojeg se bore dvije rivalske »škole«. Dijalektičko golicanje i počinje tek tamo gdje se pokušava razgovarati ο sukobu i ο poricanju »stvari« u real­ nosti i kao realnosti. naime od uvida da učestvuje u sporu oko dijalektike. Dakle analiza m o r a biti dostojno pred­ stavljena u istini koja se rađa u sukobu između dijalektike i analize. dijalektičari (antianalitičari) i analitičari (antidijalektičari). Onaj ko tako pita vjerovatno neće dobiti odgovor na svoje pitanje. Već zato da bi protivurječni stavovi mogli »sarađivati« neophodno je prije toga i istovremeno da nas dvoje. već i da taj sukob kao takav zamišlja — kao neizbježnu pretpo­ stavku za nalaženje istine? No upravo ovdje započinje dilema dijalektike. dijalektika ne bi bila u p r a v u : obratno. ipak misli na nešto što je bitno većeg zahtjeva nego što je učenje ο produktivnom dijalogiziranju. preostaje od nas­ ljedstva dijalektike je. barem u pogledu na one stvari ο kojima se uopšte može sporiti 8 4 . protivljenja. A gdje je granica? Svađalački dijalog nije samo neka imaginarna opozicija dva stava koji se susreću u »logičkom prostoru«. onda bi ovo više moralo da p r e vaziđe one aspekte dijalektike koji su očigledno oduvijek pro­ vocirali postojanje jedne protupozicije. To spoljnje opet sadrži »samu stvar«. priroda ovog »pogrešnog mo­ menta« na dijalektici. ako bi analiza bila totalno poražena. na njoj je neki pogrešan momenat — inače ne bi bila moguća ona hronična polemika analize sa dijalektikom. No vaš dijalektičar. glasi: šta to s dijalektikom nije u redu?83 Zašto se mora osporavati ovo učenje ο sukobu? Kako to da dolazi do tolikog otpora jednoj »teoriji« koja — htjeli bismo reći. Međutim. ovo bi bili stavovi bez metafizičke ili normativne sadržine.

dakle. Kao takav on iskače iz pozicije rav­ nopravnog k o n t r a h e n t a u poziciju nadmoćnog trećeg. Ono što se pri tom do­ gađa zapravo je pretvaranje polemike u dijalektiku. Razjašnjenjem ove poslovice može se pojmiti polemički smisao dijalektike. Ako su obojica vješti polemičari. kao prvi i kao treći. uči ona.m Ono u čemu je dijalek­ tička tradicija bila velika: sporeći se misliti na spor. kao sporna teorija spora sama već drži »nogu u vratima«. guta argumente. u izvjesnoj mjeri. Zato se u filozofiji poslije Hegela mora raditi ο tome da se obesnaži onaj ontološki puč dijalektike. realističko i jasno zasnivanje ove opšte polemike u opštem slijedu argumenata. strukturalno gledajući. No u ovom priznanju koje se daje sukobu vrijeba jedna zamka. za njih neće biti nemoguće da ne samo b r a n e jednom promišljenu i razrađenu poziciju. Možda su naše evropske dijalektike poslije Heraklita strukturalno sve skupa pobejedničke fantazije koje u takozvanim sintezama nastoje da sklo­ pe nešto kao ugovor ο miru. To zahtijeva ni više ni manje nego racionalno (analitičko) ponovno uspostavljanje di­ jalektike u obliku opšte polemike. Međutim. 8 7 No to znači govo­ riti metaforički. J e r njega izriče onaj ko sebe smatra pobjed­ nikom u sporu. Ipak. Pobjednik je. 88 87 296 297 .tanjima. razvojima i borbama. snage i pra­ va drugog. u dijalektičkom di­ jalogu nema trećeg. ako jedan od njih u boj pođe ne samo kao odvažni polemičar već po­ kuša da istovremeno bude i polemicus i arbitar (sudija). pozitivno govoreći pri­ zemljenje. Drugo prethodno razmatranje u 1. u sukobu dvojice nema trećeg. jedno dvostruko Ja. Bijeda dijalektike se koncetriše u funkciji sinteze od koje se mnogo očekuje. Dokle god oni održavaju ravnotežu ne možemo govoriti ο dijalektici već ovo kao i uvijek moramo nazvati pravim imenom. 8 8 Hegelov svjetski duh procesira kao kanibal koji ždere protivničke svijesti i njihovim probavljenjem zadobija svoj suverenitet. Ako oboje dobro obavljaju svoj zadatak mogao bi se prognozirati neriješen rezultat. Polemićko poprilično premašuje dijalogičko. U žargonu dijalektike to glasi: uspostavi ti nešto opšte ο nekoj suprotnosti. rađa se novo i bolje. kako smo to gore rekli. Ko pomišlja na neku »hermeneutiku rata«? Na neku teoriju »oružanog argumentiranja«? Na »dijalogiku« prekida dijaloga? Da i ne govorimo ο apsurdnosti »hermeneutike ka­ pitala« i »dijalogike administracije«. pobjednik rezimira spor. kako se to kaže. naime. Kod Hegela koji se kao niko drugi udubio u šizofreniju ovog dvostrukog Ja postoje čak i gramatički refleksi ove strukture: rečenice čiji subjekat je u prvom licu. »Kad se dvoje svađaju. U sukobu snaga. »Momente istine« protivnika on. U međusobnoj borbi prvi i drugi troše svoje snage — ako su približno dorasli jedan drugom — tako da ih pridošli treći s malo snage mogao savladati. Ako tome kažemo ne. prvi i treći a u funk­ ciji trećeg on. prihvata i podređene prisvaja s jedne »više razine«. mjereno Hegelovim za­ htjevom. istina. Up­ ravo to je dijalektičar. time on sam zahvaljujući svome slaganju opet dospijeva pored protivnika s kojim bi bio saglasan na jednoj zajedničkoj višoj razini. Kao takav on poziciju drugog napada u svojoj dvostrukoj ulozi 86 Zato je teza H. dijalog ili polemika. nego postoje samo dva k o n t r a h e n t a koji koliko god mogu iscrpljuju jedan drugog. njegov se doprinos »uz­ diže« a on sam ostaje dolje. ne možemo sebi zamišljati prema modelu jedne džinovske polemike koja kroz ekstreme teži ka istini. a da se ne potisne njezina oblast važenja. ovo uzdizanje je tonjenje. istina tipa diktiranog mira u kojem pobijeđeni treba da se pomiri s porazom i da se uklju­ či u novi poredak. nego i da je čak ofanzivno upotrijebe protiv protiv­ ničke pozicije. u po­ kretima otpora zamišljati otpor — to treba da »uzdigne« jed­ na racionalna teorija sukoba. a ne onaj ko gubi. treći se smije«. onda ne zahtijevamo ni­ šta drugo nego da se dijalektika povuče iz ontologije. Ova »pozitivna« dijalektika funkcioniše kao Up. mogli radovati svađi prvog i drugog jer bi obadvoje iz toga izišli s dobitkom. Onda bismo imali dva »treća« koji bi se. to znači. i jedan i drugi. Nju potpuno izbaciti na ulicu ne bi bilo dobro jer ona. a predikat u trećem. Gadamera da dijalektika mora biti »ponovo preuzeta« u dijalogiku i hermeneutiku duhovita skraćenica. No ovo je legitimno samo onda ako taj drugi pro­ glasi sebe ne samo namagarčenim već i ako izjavi da ga je treći ubijedio. dijelu. Svijest pobijeđenog u tom rezimeu pobjednika nije više eksplicitno sagovornik već samo još podređeni »momenat«. G. slika se odjednom mijenja. On se pameću sukobljava s pameću ali nastoji da bude pametniji. Povijest borbe ovoj stilizuje kao razvitak i kao napredak polazeći od sebe.

direktno ili indirektno.. samo u osakaćenom obliku). rat i razmjena.) di­ Pozitivna dijalektika. pri tom se nešto »kreće«. takozvana dikta- 299 . u n u t a r ove. Što »dijalektičkije« se partije. zahvata u polemičko događanje — a ovo. Ma kako bila moćna i produktivna njegova realistička strana (on u sebi sve one motive gore navedene petorostruke antiteze prema Hegelu. Pobjede »opšteg« uistinu ne dovode do smanjenja napetosti.potčinjavanje potčinjavanje nilo. On ne vjeruje u pobjedničku ideologiju ο višoj sintezi. negacija ostaje neproduktivna kao i negacija negacije. odumire ono živo za čiji razvoj i uspon bi. ovladavanja i ukočenosti. Adorno. u omotu hektičke produkcije i naoružanja trijumf uje duh mirovanja.Ta negativno shvaćena dijalektika radi protiv opšte po­ lemike a da to ne kazuje. na strani vrhovne vlasti i vladajuće svijesti. Na ovo iskustvo se oslanja odvažno preokretanje dijalek­ tičke tradicije što ga je izvršio Theodor W. . Ja-Ono vladarske pozicije ona pojačava na račun poražene »strane«. istina. strukture onog gore-dolje. sve po­ staje borba i posao. to znači. ideologije dižu jedna protiv drugih to više. ne napušta prostor polemike nego sukob okončava diktatom pobjednika. to je kasnije pregnantno imenovala figura negacije negacije. Ova knjiga bi htjela da dijalektiku oslo298 . prema dijalektičkoj pred­ stavi. na samom Marxu se ponovila dilema dijalektike. c'est la mime chose: Adornov negativni okret prema tradicionalnoj dijalektici znači jedno Ne onome što je u danas vladajućem »dijalektičkom« učenju. no sredstvo za to nije nešto opšte već nova pole­ mika. I Marx je (već unaprijed) opet proizveo jednu pobjedničku fantaziju. plus. naime pravednu raspodjelu bogatstva. Time dolazimo do jednog veoma ironičnog rezultata: pozitivne dijalektike od Platona do Lenjina u praksi djeluju kao brane i kao falsifikati onoga što su učinile svojom t e m o m : produktivnog sukoba i uravnote­ ženja snaga. u marksizmu-lenjinizmu. Adornova korektura dijalektičke teorije konsek­ ventno je postavljena na dubiozne »sinteze«: »•Formulacija Negativne dijaletike se odriče ba­ štine. čak kao drugo onoga što se protiv prvog već jednom pobu­ druga pozicija. dakle. (Jer ta ravnopravan protiv jedne onog drugog. tačnije rečeno. istina. Me­ đutim. Frankfurt na M. kao i uvijek. da j cijela dosadašnja ljudska povijest povijest klasnih borbi dokazuje Marxovo nastojanje da dijalektiku oslobodi idealističkog naslijeđa i da je zasnuje realistički i empirijski kao teoriju stvarnosti. a drugo »materijalizam« potlačenih onda je ono treće što nastaje u sukobu u osnovi opet ono prvo ali lošije. ne dolazi ništa bolje. Eksproprijacija eksproprijatora želi da uspostavi nešto opšte ο suprotnostima između eksploatisanih i eksploatatora. dakle baš kao opštu polemiku. on je dao ne samo jednu opštu polemiku već je. 7. Ako je ono prvo »idealizam« vrho­ vnih vlasti. Ovo povlačenje. zapravo nastaje ne kao p a r t n e r u duelu ili kao protupol već kao revolt već etablirane vrhovne vlasti). str. dakle sve što mi danas smatramo »realističkim« — ono egzistencijalistačko. bodi takve afirmativne suštine . bio poželjan konflikt. ni više ni manje. on ipak u jednoj odlučujućoj tački nije bio dovoljno realisti­ čan: povlačenje dijalektike iz ontologije on nije sproveo u jed­ nom zadovoljavajućem. mora voditi ka jednoj opštoj polemici koja sukob prožima u njegovoj socijalnoj dinamici i evolucionoj funkciji. U onoj mjeri u kojoj. Osnovni stav njegovog uče­ nja. Na kraju dijalektika više čak ni na izgled nije oblik kretanja u m a u povijesnim konflik­ tima nego — sjetimo se samo Staljinovog postupanja s dija­ lektikom — postaje instrument rafinirane proračunate para­ noje. blokovi. recimo. Marx je to započeo. time ona. Sve više živog postaje oružje i oruđe. oruđe i roba. Već kod Platona dijalektika želi da se putem sredstava mišljenja negacije stvori nšto pozitivno. istovremeno dao i jedan pogrešan dokaz kako njegova po­ zicija mora biti pobjednička. opet je falsifikovao polemiku u dijalektiku.« (Negativna jalektika. po pravilu. antiteza. On je propovijedao jednu istorijsku filo­ zofiju koja smisla ima samo ako je shvatimo kao pokušaj prve racionalne opšte polemike. racionalno sređenom obliku. potčinjavanje onih koji potčinjavaju. puka laž. mora postići jedna teorija koja poslije Hegela želi da se nazove dijalektičkom. Uspoasta vi janje nečeg opšteg ο suprotnostima uvijek je isto. Rat uopšte nije otac svih stvari nego ih on ometa i uništava. »Uzdizanja« su lažna. To. ali plus ςχ change. 1966. dobro-zlo.

kako je to Marx na­ glašavao. Mi nemamo nekog drugog izbora nego da ga pametno nastavimo.t u r a proletarijata. Ovdje istoričari na­ brajaju Činjenice a. Rat je stariji od klasnog društva. prvi i treći. mora da započne »cijela svi­ njarija opet ispočetka«. 300 301 . Pol kao in­ tegral. Ono što mi danas imamo pred očima kao takozvane jedno­ partijske sisteme. Ona to može zato što neće da bude pobjednička fantazija. trajni uspjeh je u samom pokušaju. onda će moći i morati da nestane njezina lažna strana. Kad njezino racionalno jezgro izlučimo kao opštu polemiku. Kad je Adorno. Upravo to je šema u kojoj. to su porodi ovog polovičnog realizma: par­ tije koje su se uspele u fantaziju pobjednika trebalo bi da su sad integrisale oiu drugu poziciju i da su se uzdigle u jednu. ništa ne prisiljava da konstruiše empirijski nepostojeće subjekte konflikata. uživa prednost da sebi od samog početka može priuštiti ova jasna razlikovanja. kako je to učinio marksizam kad je borbeni proletarijat postulirao kao svjetsko-povi jesnog p a r t n e r a u konfliktu sa buržoazijom. za razliku od marksizma. obratno. kako reče. kao i Glavni istorijski dio. Ona prva konsekvent­ no postavlja zahtjev da se povijest čovječanstva piše tako da se oni nesrećnici koji su u njoj pali kao žrtve ne pojavlju­ ju samo kao »đubrad« (up. instrument propagande. povijesti i konflikata svijesti. me­ đunarodnih i međuimperijaknih konflikata velikih razmjera. Osim toga. on je učinio jedan gest kojem je već bilo vrijeme u toj prezreloj dijelaktičkoj tradiciji. 15. po Marxovim sopstvenim riječima. pogotovo. Ono što je započeo kao pokušaj da se izbjegne dualistič­ ka opasnost paronije p u t e m dijalektičkog priznanja jednog i drugog. Tek time će se onemogućiti zloupotreba di­ jalektike. ideologija. kako u stvarnosti tako i u teoriji. sa svoje strane. još ostaje predmet opšte polemike. uglavnom identifikujemo s poviješću države tj. Pozitivna dijalek­ tika. ali da li je on imao pravo da sve povijesne borbe ideratifikuje kao klasne borbe. u konfliktu između činjenice i teorije uvijek ćemo reći: utoliko gore za teoriju. na­ ime. Momenat kao totalitet. već će postati ono kako je ona sebe. Onda ona više nikom neće služiti za dokazivanje da je u pravu. kritiku idealističke nadgradnje. 89 Up. naravno protkanih i presvučenih činjenicom da su subjekti konflikata u sebi većinom klasna društva — barem u histo­ rijskom dobu koje mi. Ljudska povijest stvarno jeste i povijest borbi. Partija kao cjelina. sliku međuetničkih. Svjetska polemika koju mi pred sobom vidimo kao svjetsku povijest pokazuje. shvatala: instrument opisivanja realnosti. poglavlje ο Velikom inkvizitoru. Kritička teorija je bila pokušaj da se uđe u baštinu dijalek­ tike bez pletenja pobjedničkih fantazija. u posljednjem t r e n u t k u se preokreće u jednu novu jednostranost koja nameće dualizme. društava s hijerarhijom vlasti. Ma kako da je Marx bio realističan kao inaugurator jedne opšte polemike toliko je nerealističan on ostao u pogledu ciljeva i rezultata borbi koje je on postulirao. poglavlje ο Velikom inkvizitoru) i da istoriografija svojim načinom posmatranja ne ponavlja nasilje i nepravdu koja je počinjena u prošlim borbama. nego kod Hegela. 3. Sa­ mo jedna negativna dijalektika prestala bi da bude legitimacina ideologija jedne partije koja ο sebi sanja da je pobjednik i da je cjelina. polemički stil dijalektičara može da istražuje kao jedan među veoma važnim fenomenima u povijesti modernih kon­ flikata. I za Marxa dijalektika kao »pozitiv­ na« vještina služi tome da se istovremeno bude i stranka i sudija. u povijesnom opisivanju može da ode je­ dan korak dalje nego sam istorijski materijalizam: ona. J e d n a opšta po­ lemika. Ona više neće biti oružje. Op­ šta polemika. sekundarni cinizam. Kao ne­ gativna dijalektika ona otvoreno napušta pokušaj da silom bude u pravu i da nasilje pobjednika slavi kao višu sintezu. 8 9 Adornova velika intervencija odnosi se na ovu tačku. odobrava ovu diktaturu. Marxov pokušaj zasnivanja jedne racionalne opšte polemike. Marksističku elegiju. U njoj do riječi do­ lazi zavještanje potlačenih i potučenih. čak. ona pokazuje šta se dešava kad jedna partija u osnov svojih borbi stavi »dijalektičku« teoriju. to je više nego pod znakom pitanja. klasno društvo je isto onoliko produkt rata kao što je r a t produkt klasnog društva. No nikakva sofistika nikad neće biti u stanju da povijest ljudskih ratova pri­ kaže tako da se ona potpuno pokrije s poviješću klasnih borbi. a borbe između klasnih društava nisu per se klasne borbe. Mora se ocijeniti kao neuspio. pogl. višu sintezu. Marxovo mišljenje. kardinalni cinizam. ali još uvi­ jek ne s pravom. i samo diktatorsko. 2. naprotiv. k a r t e otvoreno stavio na sto. A nju. i n e m a interesa da dokazuje nužni i istorijski »dospjeli« trijumf jedne partije. jedinu.

302 Ja mislim da ova naivna razmatranja pokazuju na šta je pokušala da se osloni dijalektika u svojoj pozitivnoj strani. str. ulaz i izlaz daha. budno i usnulo. opet. Jer ovaj primjer gle­ da na životni ciklus i na veliko i opšte preokretanje pojava između postajanja. a sve nastaje na osnovu ne­ slaganja. a da je. ljubavi i zakona etc. teren se promijenio ali ne neprimjetno. Zar nismo sad neprimjetno iz socijalne polemike prešli u prirodopis i biologiju? Naravno. Ma kako on izgledao naivan. ne argumentativan.Da li je to sve? Možemo li biti zadovoljni čim se dija­ lektika iz ontologije protjera nazad u oblasti opšte polemike? Da li samo ova polemika predstavlja njezino racionalno jez­ gro. ono što teži jedno dru­ gom i ono što teži da se odvoji. Ipak to ne treba da nas učini slijepim za veliku poruku koja je data ovim primjerom. biva odneseno i dovedeno do novog klijanja dok stara biljka propada kao što je inače nestajanje obratna strana nastaja­ nja. Naročito poslije Hegela mo­ žemo se zabavljati tvrdnjama kao što su. a odista i jedina evropska koja je čista filozofija polariteta a da ne postaje polemikom. od različitog nasta­ je najljepša harmonija. ne ubje303 . ä sve drugo je bila zveka riječi i arogancija? Treba po­ kazati da ono što mi nazivamo dijalektikom ima i drugi korijen koji ostaje čvrst i ako prvi korijen moramo da izbijemo. da se stanja kreću u vječnom toku i kruženju i da ekstremi prelaze jedni u druge. 1980. mi jesmo i mi nismo» (Izbor citata iz: Antike Geisteswelt Eine Sammlung klassischer Texte. retoričko nadmudrivanje? Analizi ovdje zaista nije teško da dokaže zloupotrebu jezika. ed. Ona je. Ona podučava svakog i nikog. to postojanje »veliki zakon« stvarnosti. a u novoj mijeni ovo opet postaje ono. U centru ovih polarnih fenomena je igra polova — to istovremeno daje model zä proširenje po­ larnih dijada u dijalektičku trijadu. sklad zvukova i nesklad zvukova. Rüegg. život i smrt. jajeta i sje­ mena. opstojanja i prolaženja. Taj drugi korijen ćemo naći ako malo poslušamo onto­ loške i prirodnofilozofske zahtjeve dijalektike. ova. Jer takozvana dijalektika prirode oduvijek je bila ahilova peta ovog pravca. taktove. i iz svega jedno. Mi ulazimo u iste rijeke. Stara tradicija mudrosti — ona prednaučna — ove fenomene stalno ima u vidu: ona vidi mijenu godišnjih doba. (Fenomenologija duha) Pojmovna čarolija. su­ protnost između budnog stanja i spavanja. on ukazuje na jedan naivan i prvotan osnov­ ni sloj filozofiranja koji se ne može sasvim odbaciti nikakvom dijalektičkom ili analitičkom rafinesom. igru. Velike i nepokolebive vizije do kojih dolazi ova ritmika su da sve na svijetu ima svoju suprotnost. A onda će sigurno brzo doći i onaj dirljivo-naivni primjer ο biljki koja od sjemena postaje izda­ nak pri čemu sjeme nestaje i pretvara se u biljku koja je iz njega izrasla. a iz jednog sve. dok je »plod (sad) proglašen cvijetom za lažnu op­ stojnost biljke«. Jedno pre­ obražajem postaje drugo. svjetla i sjene. naime. Ono što se naziva dijalektikom zapravo je jedna ritmika ili filozofija polariteta. Oboje je i istovremeno je uvijek u nama: živo i mrtvo. proizvodi sjeme koje nju napušta. U njima ona ne spoznaje ništa drugo do tamo-vamo kretanje jednog. ritau dana i noći. 92/93. Heraklitska »dijalektika« — prva. Kritičari mogu da se rugaju i poruga je opravdana. Frankfurt na M. Za kraće ili duže vrijeme u samoprikazu dijalektike će izroniti tvrdnja da je ona nauka ο »postojanju«. no zato i kontemplativna i tamna. mlado i staro. da je cvijet antiteza pupoljka. radost i tu­ ga. opet. kosmičkog principa u njegovim prirodnim i neizbježnim mijenama. Ova velika ritmika sve fenomene bez izu­ zetka shvaća kao pulsacije. Jer u susretu muškog i ženskog nastaje dijete. koja ne želi da ubjeđuje i ne misli na dijalog sporenja — potpuno odgovara ovom tipu učenja ο mudrosti: »Suprotno teži sjedinjenju. ciklusi zvijezda. Veza: cijelo i ne-cijelo. njezin smisao je razmatrački. »sinteza« oca i majke. U ovakvom gledanju na cjelinu svijeta imamo još ono hladno i veliko prve filozofije. a ipak to ne činimo. Čistim posmatranjem ova nastoji da život i kosmos pojmi kao neumornu mijenu faza i stanja bitaka koji su u dolaženju i odlaženju — kao plima i osjeka. dugo svoje osnovne ontološke stavove pozaj­ mljivala od prvotne filozofije života koja je pred očima imala igru antagonističkih sila svijeta i dualiteta. faze. W.

omraza. 305 304 . kazivao on to ili ne. ali. neka pozicija. soci­ jalnim. Negativna dijalektika konačno spoznaje dijalektiku spre­ čavanja. doduše. U tom velikom svijetu ovih pulsacija i polarnih preobrata on se ne pojavljuje kao neko Ja koje se udaljuje od ovog svijeta i koje bi u ovom odvajanju moglo pasti u zabludu. po­ čnu da oblikuju odgovarajuće polemičke subjekte. na­ silje. Sve što on kazuje prolazi kroz njega i u sva­ kom slučaju sve bi bilo tako kako je. argumentativno se ona pojavljuje potpuno bez odbrane. subjekat-objekat. r a t n a tehnika. Tamo gdje ljudima uspijeva njihov život. ugušena i us­ pavana negacija. Mi onda više nemamo posla samo s ritmovima i polovima suprotnosti već s militarističkim. Shvatiti znači prihvatiti. Sprečavanje je. No time se razbija svijet ritmike. samo tamo i vamo energija i protupolova. Stoga takvo učenje ο mudrosti nije nikakva po­ lemika već slaganje i ritmiziranje. »Negacija negacije« samo u logici zvuči neutralno i pravedno. nisam vezao za nekog specifičnog filozofa. nema nikakav »sopstveni« stav i kao subjekat koji spoznaje on se ne odvaja od spoznatih fenomena. 90 u ono što se dešava. prema njima on ne stoji kao subjekat spram stvari. Kreativni život cvjeta gdje god se mi odreknemo naše sposobnosti ometanja. još pokušava da održi jedan ostatak polariteta time što naglašava da je neop­ hodan prolaz kroz protupol. ona odobrava i vodi polemiku jer vjeruje u pobjedu nad suprotnim principom. kad potčinjavanje. samo ritmovi. a ni u kom slučaju sama ne želi da bude »branjena« kao neko mišljenje. subjekat među subjektima. već sam je konstruisao idealnotipično. a ova najranija filozofija polariteta bila je samo neborbeno zajed­ ničko disanje u postanku i nestanku svijeta. od odnosa sila-sila. ali ima genija ometanja. Samo ovdje može izgledati da se antitezi s punim pravom desilo ono što se desilo prije nego što je negacija negacije do sinteze. pulsirajući kosmos. naime. Ovo. Njezin govor je kao uklapanje u neki ritmički. taj neće ustajati protiv toga. započinje tek kad se ljudski svijet osamostali. U krajnjoj konsekvenciji bismo jedno takvo učenje ο polaritetu morali nazvati filozofijom bez subjekta. on sam. Antiteza se ne razvija u protupol već ostaje puki »potencijal«. nema neke sopstvene sfere za čovjeko­ vo separatno Ja. u svojoj oslobođenoj kontemplaciji ona se razularila u najvedriju nedokazivost. Tamo gdje vlada ovo gledanje postoje. U odnosu prema ovim ritmovima za ljude postoji samo jedno valjano držanje: predaja. može biti pol. mogla bi biti sasvim neizrečena. eventualno. političkim. bolje reći »vidilac«. Po­ mirenja koja je sebi izmislila dijalektika bila su druge vla­ davine. eventualno tako da prosijavaju prije azijske nego evropske misaone figure — ukoliko ja ο tome nešto mogu da kažem. Ono ο čemu se za­ pravo radi. Zato Adornova negativna dijalektika nije ne­ ko »kasno izrođavanje« već jedna osnovna crta dijalektike. Tako sigurno nema ometenih ge­ nija. U polemici povratni udarac druge strane treba da bude amortizovan. Ali ako dijalektiku u ovom smislu zaista smijemo nazvati »najvišom teorijom«.đuje. sila među silama — bez otpora i istovremeno aktivno uključen Ja je. Ovi subjekti intenzivno rade na odvajanju drugog »pola« i od njega prave »predmet«. jedini dodatak koji »subjekti« mogu da unesu u svijet ritmova. eventualno ukazuje. Gdje postoji uviđanje. rat. kad se s višim stupnjevima civilizacije i podruštvljenja u p r e že i kad se potpali polemički princip. postaje J a -Ono. Njemu nije stalo do toga da se kao samovladajuće i autarkično drugo (subjekat) suprotstavlja bitku. Spram po­ lariteta čovjeku odista ne preostaje neki »sopstveni« protustav. naime. to se ne dešava toliko zahvaljujući borbenom samootporu već zahvaljujući tome što oni razvijaju kulture u kojima ritmički oblici mogu da igraju svoju igru bez našeg miješanja. Svijet ima svoj tok i dah. 9 0 onda se u svakom slučaju radi ο jednoj kosmološko-kontemplatđjvnoj teoriji i u njoj nema ništa što podsjeća na moderniji »dijalektički« odnos subjekat-objekat. ideološkim omrazama. ideologija. Polemička dijalektika. Između »svjetskog zakona« polariteta i njihovog razumijevanja putem filozofa ne zjapi praznina. to je jedna preventivna negacija negacije — dru­ gim riječima rečeno: gušenje antiteze u klici. ta­ mo je uvijek nestao subjekat borbe. To otprilike odgovara gore obrađenom polemizi­ ranju tog Ono. Onaj ko uviđa da je svijet harmonija u rascijepanosti. Od tada uopšte ne bi trebalo da se pojavljuje ono uvijek negativno. Mislilac. zapravo. Taj neprijateljski princip nadrasta nekad neutralne polove. u osnovi. jer nisam imao nikakvih filoloških namjera. a misaone sinteze su imale funkciju da tom drugom oduzmu oružje i da ga potčine. Ako se takva filozofija polariteta uopšte može nazvati di­ jalektikom. strategija etc.

sa stanovišta meta-religije na meditativno stapanje. Um koji nas održava a da nas ne proširuje. kao pro­ tivnik i kao otac »objekata«. već da se i od ove vratio filozofiji. onda i filozofija kao teorija uma ovdje dobij a svoju posljed­ nju normu.'" Tek na vrhuncu moderne nama se otkriva identitet subjektiviteta i naoružanja. u svakom smislu. Ali ako protok subjekata. ili sa estetičkog stanovišta na transcendenciju igrača: odluku ο tome će bez prinude donijeti jedan umni. Ono što su velika ezoterična učenja ovog svijeta tisućljećima nosila s t a m n i m preobiljem kao svoju opasnu tajnu sada izlazi na svjetlo jedne otrežnjene refleksije u kojoj mi opuštena tona možemo reći šta znači naša defanzivnost. To napasti znači neprestano u sebi to puštati da raste. to znači fiziognomističko-simpatetički um osluškujući sklonosti naših tijela. dijalektičar Marx nam nije dao onaj najjednostavniji opšti pojam polemičkog. strožije mišljenje mora preko sebe kao puko mišljenje jednog subjekta. objava ne­ prijateljstva. kasno ali ne uzalud. Njega je mogao dati samo da se od filozofije nije »dalje razvio« u kritiku po­ litičke ekonomije. to već nije bio. Kakav bi život stvarno mogao da bude svakodnevno se sve više zaboravlja u razvijenom sistemu ome­ tanja. U ovoj praznini je mogao da se onako sudbonosno proširi Lenjinov principijelni tero­ rizam. Tek u moderni se život toliko zamrzao radi odbrane subjekta da naše mišljenje. Da li se mi p r i tom sa stanovišta filozofije svijesti kladimo na samorefleksiju. definicija. može da dobije pravi pojam opšteg za takvu subjektivnost.»Subjekat« rođen iz čistog ometanja i prijetnje sebi sa­ mom svuda može da se umiješa samo kao smetnja. Zato mi tek danas praktično možemo da zapazimo tu na izgled najjednostavniju apstrakciju »borbe« »koja izražava jedan prastari i za sva dru­ štva važeći odnos« (Marx). ο čemu se u inspirisanom miš­ ljenju uvijek radilo. no da ironija bude još veća. Racionalnost koja se stavila u službu otvrdnjavanja subjekata već više nije umna. ometanja i tuđih određenja koja srastaju u nje­ gov »identitet«. On u društvu nastaje od hiljadu velikih i malih ograničenja. 306 307 . Tek ovdje mi imamo posla sa »borbom uopšte« i s »borbom sans phrase«. sa stanovišta filozofije jezika na »komunikativno djelovanje«. porican ja. Smitha /Smit/. Na koncu naj91 Ova formulacija se kod Marxa (u uvodu za Nacrt / za kritiku političke ekonomije / odnosi na apstraktni pojam roda koji je dobijen od A. A pomoći bi n a m moglo samo ono što n a m pomaže da se kao subjekti razoružamo — na svakom nivou. U egzoteričnom obliku mi to spoznajemo tek otkad je to­ talno naoružanje modernih političkih subjekata praktično dos­ tižnim učinilo globalno uništenje svijeta. Tako zrela racionalnost ne može da izmakne »dijalektičkom« postajanju. ostaje odlučujući zadatak praktičnog uma.

da smo u časovima budnosti i promišljanja uvidjeli kako je mišljenje sistema ili apsolutnosti antikvirano. Istina. Ljudi se spore ο tome šta je dobro a šta zlo. užasno. Ali sebe nije mislilo dovoljno u smislu kraja povijesti metafizike. da je njegova pobjeda svagda podlijeganje. naroda. od Heraklita i Platona do Hegela i Marxa. više u Nietzscheovom duhu — ne samo formalno nego i sadržajno. samosvijest moderne. Svi istinski dramski im­ pulsi sadržani u mišljenjima velikana filozofske misli. Jedno je ki30P . U sposob­ nosti da se razlikuju dva stanovišta ο stvarima. one koji su okusili vlast. kao za novim apsolutom. — sve ono čije je pravo povrijeđeno zahtijeva svoju istinu. to znači iz zbilje koju smo sposobni posmatrati na ljudski način: u okvi­ rima ljudskog iskustva. Ali je pri tome tražilo osvetu. univerzalne tehnologije koja. nalazilo oruđa i tehnologiju za nju. politiku. društvo. zapravo. to je očajničko priznanje istine da smo joj samo na tragu. Raspra zahvata i baš sve: državu. u pozitivnom i negativnom smislu. potlačeno. očajničko priznanje da se sudba sudbono­ sno skriva. generacija itd. kome je stalo do novih jezičkih igara. Izgleda mi da je mjesto filozofa na strani onog što je potisnuto. da smo u labirintu života i smisla.ABDULAH ŠARČEVIČ 1. Sve je tu: bez mjesta. uzaludno je i već nadiđeno. i one koji je priželjkuju. u ovom djelu. koji su to više no oni koji su iz ovog ili onog zavičaja protjerani. uvidjeli smo da ono s v e povredu je. koji i umjetnosti i mišljenju dodjeljuju njima odgovarajući topos. zluradost pak čistu savjest. FILOZOFIJA I KRITIKA CINIČNOG UMA PETER SLOTERDIJK I POSTMETAFIZIČKO ISKUSTVO Mnogo puta je već ponovljeno da živimo u »posthistorijskom« razdoblju. U krizi koja skriva svoje osnove. što je. utopijom slobode. ο djelu višestruke značajnosti i filozofske aktuelnosti. mišljenja i uobrazilje. Odavno smo uočili — i ne znajući to — da nas sve nadmašuje. računajućeg mišljenja koje je to i onda kada ne­ ma posla sa brojkama. Ono što je najveća vrijednost ovog filozofskog remek-djela jeste svojevrsna dvoznačnost: bliskost čitavoj filozofskoj tradiciji i kritički pomak od nje. Nietzschea i Adorna. doživljava. da je sve što jest poprimilo formu usuda. potajno ili napadno. To znači na strani onih (ljudi. šta je sloboda a šta pak nesloboda. tehniku. Heidegger). Sve povrijeđeno je historijski bilo u pravu. metafizike u samorastvaranju. ο kobi ideje gospodarenja. šta je opće a šta pak njegova objektivna utvara.) koji za sebe nalaze rješenje. opažanja i pri­ snog. uklanja sve 308 slučajno i individualno. Sloterdijk iskazuje skriveni užas pred krajem svakog čina koji ustanovljuje smisao. prinuda. Riječ je. šta je istina a šta laž. Odobrava­ nje ne isključuje kritiku. koja dopušta pri­ vidno različite i oprečne uvide toliko beskućnika. koja je u osnovama nove znanosti ο prirodi i čovjeku. Svako traganje za utopijom smisla. On je uveo temu — ciničkog uma. znanost. prepoznatljivog emocionalnog doživljavanja. računskim mašinama itd. svako činjenje i mogućnost činjenja. klasa. No. Peter Sloterdijk je otvorio diskurs metafizike suvremenosti. šta je zločin i ko ga je počinio. mjesto. sabrani su ovdje. nije samo to da smo protjerani iz svijeta. »Kritika cinič­ kog uma« (1983) svojevrsni je pandan Kantovoj Kritici čistog uma (1781) koja djeluje već preko dva stoljeća i nije izmakla — u punoj svojoj značajnosti — suvremenom filozofskom mišljenju. Ono što je novo i začuđu­ juće u našoj raspri sa dobom »posthistorije«. U smislu po-stava kao najvišeg oblika povijesti metafizike i sudbe metafizike (M. ono se različito određuje. u stvari. Dakako. za­ vičaja koga danas ne možemo ni iskusiti ni uobražavati. znanosti i tehnike. maska njegova. Pri tome se često zaboravlja na povijesne okvire suvreme­ ne raspre ο sudbi čovjeka. u najve­ ćoj mjeri zadovoljavajuće: u političkom kinizmu. u zbilji univerzalne tehnologije. da je neuhvatljiva i nedohvatljiva. opet. čak svoja vlastita propast: smrt prirode kao i smrt čovjeka. iskazuje rastvaranje metafizike u Heideggerovom smislu. svoje doba povijesti. ono je to i do sada zahtijevalo. Zapravo.

u dijagnozi vremena i uvjerljivoj rje­ čitosti kritike. apsolutnu katastrofu. cinizam države i društva. koja uobražava da je istinski razmjestila i sredila svoje biće i svoju stvar.'>'. besmislenog i bezumnog racionaliziranja. za činjenjem koje je u osnovama polemičke ili borbene civilizacije. Svako sopstvo koje bi poslije tolikih putovanja. uzbudljivo osvješćivanje. On predstavlja najveće zavođenje. Neshvatljiva je životu lijepoga duha koji nije sposoban da doživljava razočarenje (ali je sposoban za zgražanje. ci­ nizam znanja i teorije. usprkos svim očigled­ nim nedostacima. svega onoga što izražavaju militarni cinizam. ο tome da postoji istina gospodara i istina sluge. religiji. Zwischen Heine und Heidegger. koji ima svoje negativne. Bloch. Jedno je oficijel­ no. seksualni cinizam. pisane i nepisane.. pasivne junake. koja se. 2 Sloterdijk nema strah od labirintnog znamenja. svemo­ guće patnje i samoponiženja ljudi i naroda. već i »smrt čo­ vjeka«. to nije nikakvo putovanje. političkoj ekologiji patnje. ali i svoje pozitivne i aktivne junake. Ali.ί Usp. 46/47. Sve što je izvan istine gospodara. osporavaju i relativiraju. J. politici. da je u toku gubitak smisla i istine. kako to reče Nietzsche. 1985. znati. simbola općeg. nego zato što i strah ima granice svojeg djelovanja. S. moć jezika koji »sve« razumijeva. melanholično. institucije. Uselivši se kao nevid­ ljiva razorna snaga u sve stvari. Sa­ svim je očigledno da on nije zaplašen svemirom ciničkog uma. — to je svakako istina. od njego­ vog uznemirujućeg proticanja beskrajnosti i tajnovitosti. Humana conditio. ovaj spoj razopčinj avaj uče riječi. univerzalnog birokratiziranja ži­ vota. • · 310 1 U njoj nalazimo antipod Hegelovoj fenomenologiji d u h a . Ali da je u osnovi tog nevid­ ljivog straha. 311 . Habermas. bila bi monstruozna utvara. drugo je ciničko mišljenje. znanosti. nastoje — uporno i ispitivački — da se međusobno upoznaju i izjednače. u: Die Neue Unübersichtlichkeit. literarnog iskustva i jedne filozofske esejistike. S. povinovanjem u svakom djelu bića i svijesti. Kad god se postavi pitanje ο istini tog iskustva. institucionalno. svoje neznanje. da­ kako. strah do­ stiže krajnju tačku. da je to stoga kvazi-svijet. fenomenologija tog nevidljivog straha ništa ne zna ο tome. drugo je prikri­ veno. sa­ veznik. gigantomanijska povijest sopstva. nä čemu insistiraju i Hegel i njegov kritički. U Sloterdijkovoj esejistici nalazimo ne samo svjesnost postprosvjetiteljstva. religiozni cinizam. cini­ zam države i vlasti. žudnju za nadređenim položa­ jem. Tu se odigrava suočavanje kiničke i ciničke svijesti: one se uzajamno napadaju. cinizam profitabilne ekonomije. na kraju krajeva. koji uobražava da je prijatno spoznavati. znanju (teoriji). odgonetati. nema neizvjesnosti. što jednostrano ističe J ü r g e n Habermas. ne može prihvatiti^ ni j e d a n njen noseći pojam. toliko raz­ novrsnih sudbina i povijesti. u kome dopuštaju da ih mirno nosi cinizam. Tu je dostignuta jedna ideja ο filozofiji povijesti. uvi­ đanje historijske i post-historijske svijesti vremena. Ova predstava ο različitosti istina. sasvim je neshvat­ ljivo fenomenologiji koja je u znaku Hegelovog ili pak Husserlovog mišljenja. Filozofski esej. konačno još stiglo do »sebe«. svagda t r u d i oko jasnoće. medicini. cinizam tržišta. Nema početka i cilja. ο po­ vijesti svijeta. pokazaće se kao potpuno drugo iskustvo. ne samo »smrt boga«. u samosavlađivanju svojih arogancija i plašljivosti. pretpostavlja jednu novu fenomenologiju uviđanja međusobno oprečnih formi svijesti. s onu stranu svijesti kiničkog uma). Norbert Elias. Jer jasno je da se Sloterdijkova filozofska esejistika uč­ vršćuje u svom smislu. kao metafore za to da je došlo doba t a m n i h raspoloženja. u doba u kome su ljudi korum­ pirani. Idealizam svi­ jesti je cinična. 2 Usp. zahtijeva upravo ono što Sloterdijk ispu­ njava: fenomenologiju dubine. dubinu. za koga je to istina i kojem smislu? Naravno. I to je najstrašniji način njene moći. P e t e r Sloterdijk za­ stupa. u formi nove ekonomije čistog profita. izopačenostima. Ne zna.ničko mišljenje. opravdavaju i falsificiraju. U stvari. oko u m a koji zna da je svijet zlokobno izdijeljen. I to pokazuje u šest velikih polja ljudskih vrijednosti: u vojsci. Ne zna da na različite načine sebe predstavlja kao neotklonjivu sudbinu. seksualnosti. 121. koji ne us­ pijevaju da prikriju svoje nasilničko jezgro. E. koje se prima sa strahopoštovanjem. Ali ne zato što je neustrašiv. Njegova ljubav ovjekovječuje mržnju. • · . koja je opsjednuta iskušenjem da svuda pretposta­ vi svjedočanstvo kiničkog i ciničkog uma. kiničko stanovište i filozofsku kri­ tiku ciničkog uma. Sve što je u znaku »fenomenologije duha« u Hegelovom smislu u znaku je ratničke civilizacije i kulture. u formi razaranja kultura i tradicija.

forme tehničke prakse. utemeljitelj kiničke škole. kao mišljenje skupa s drugim mišljenjem. koja insistira na su/mišljenju. i kasnije. Onesikrit sa sinovima Androstenom i Filiksom. s njim u njegovo novo stiliziranje i uobličenje. Sloterdijk pokazuje afinitet prema onom drugom. Ibid. političkog. znači događanje događaja. seksualnog. na način koji ne podrazumi­ jeva unaprijed uobličenu i formuliranu filozofiju. Spoznaja nije više pozitivistički sažeta i prikraćena. igru modernog ciničkog uma. ekonomskog. Odatle nečuveni publicitet Sloterdijkovog djela koje u sebi nosi uznemirujuće uvide i istine. metafizičkih razgraničavanja u formi teorije i prakse. to je svjedočanstvo da su ljudi (da li neizbježno?) paralizirani vlastitom bespomoćnošću. prstima. kalkulira 5 4 P. koja po Sloterdijkovom mišljenju. Usp. terapeutokratskog socijalktivizma. jedinstvo sje­ ćanja i događanja. onda se konačno pojave dvije među­ sobno oprečne reakcije. Antisten Atinjanin. 5 koji u sebi sadrži visoko znanje i prosvjetitelj­ stvo. služiti. Ono čini cijelo raz­ doblje: rast strategijskog u dijabolično. lišena kritike i ethosa. moći prosvijećenog cinizma. Spoznavati tada znači psihodramu. često anonimnim i nevidljivim. ne da bi potrla i ušutkala. naročito onim političkim. Kritik der zynischen Vernunft. u njihovom nastojanju da izraze duh vremena. posebno onog politič­ kog i ekonomskog. Krates Tebanac. Ovdje donosi svoje plodove mišljenja kao »su/mišljenje«. djelo­ vanja kalkulirajućeg subjekta. nebirokratsku. Th. Podsjeća na mo­ gućnosti d r u k č i j e g ž i v o t a — s onu stranu manifestno ciničkog uma. Monim Sirakušanin). metafizičkog mišlje­ nja uopće. njen b r a t Metroklo. slojevima koji vjeruju da u bes­ krajnoj pokornosti besprijekorno postupaju s vlašću. prema starim i novim figurama kiničara i kiničkog u m a (starih kiničara kao što su — Diogen iz Sinope. Nije to jedina kritika ciničkog uma. ironično. vidljivih i nevidljivih. W Adorno. medijskog. Ponekad svakog 3 cinizma. lirsku meditaciju i epsku strpljivost. str. nihilis­ tičkog ratničkog aktivizma. zapravo. događaje prosvjetiteljstva. neiskrivljenih. u mu­ ke terapeutskog akcionizma. militarnog. centralnih i regionalnih. D r a m u koju je doživio i sam u toku 1968. ci­ nizam tlačenja i uzurpacije. Sloterdijk sebi u tom fascinantnom djelu. dvostrukog iskustva. Preuzimajući borbu sa manifestnim cinizmom. njegova žena Hiparhija. pri čemu se od teorije zahtijeva da ispuni svoj zadatak u srozavanju na ancillu prakse. sažima produktivnu i negrađansku mjeru. 576—599. kinički um se bori sa duhom stra­ tegijskog cinizma. u užem ali i širem smislu. Kinički um otvara perspektivu sebi samom. Ona ima sa­ veznika u onim ljudima. u kome se ogleda kriptografija moderne. k u l t u r n i i sublimno. P. to je arogancija vlasti. već da bi održala razgovor u smjelosti i dostojanstvu lica u komunikaciji. u biti kalkulirajućeg uma. u Kritici ciničkog uma (u dva toma i na 952 strane) postavlja pitanje ο osnovama cinično ustrojenog svijeta na razini po­ vijesti. cijelo doba u kome čovječanstvo živi. prati čak i ona državna ustrojstva koja se najviše zalažu za legitimaciju i pravdu. On dozvoljava — da upotrebimo karakterističnu Slo­ terdij kovu izreku — da već dugo i uporno govorimo jezik dvostrukog mišljenja i da pouzdano znamo da svaki političar. Sloterdijk nas izričito poziva da sebi protumačimo na nepolemički. da su zapali u apatiju i svakovrsnu tromost. policijski jasno i mrzovoljno. Tada je na sceni zbiva­ nja autentična drama. g. prema onim plebejskim vrlinama koje su više istina dubine jedne sudbine no razložno prihvatanje ljudskog lika života. Usp. Ona je ponad nama po­ znatih. S dru­ ge strane. dramu dvoje­ zičnosti istine. neinstitucionalnu. Sloterdijk. 3 cinizam amoralnosti hegemonijalnih sila. vlastitom moralnom razgraničenju. misaono je produbio: uvidima u dubinsko/psihološku svijest. s jedne strane.ekvivalencije. S jedne strane. s njim protiv nje­ ga. pored onoga što kazuje. 312 313 . s njim ponad njega. humorno. i na razini svjetske civilizacije. negrađansko/subverzivno ponašanje. koji je kod nas na žalost. Umjesto da prihvati logiku cinizma. sa njegovim protagonistima. On je dobro osjetio teškoće i slabosti modernih teorija. s druge strane. nesretno iscrpio svoju istinu dubine i sudbine.' 1 P e t e r Sloterdijk je pokušavao da svemu tome da ime. odavno se iskristali­ ziralo dvostruko mišljenje u jedan obuhvatni. Sloterdijk. najintenzivniji cinizam. Ona se svagda znala utjeloviti. da samo opisuje i iskazuje svjetsku formu­ lu njegovog jednostranog. neratnički način. na primjer. U sebi nosi. Minima Moralia. figure kiničkog uma.

ono odu­ staje od naivnih i jeftinih puka. koje je lišeno iluzija. surovosti kulture. približava shizoidnoj kulturi. prosvijećene laž314 ne svijesti. 315 . tako postali samo/ /ukrotioci. retoriku krize i retoriku katastrofe. nastoji mišljenje razmisliti. silničkoj aro­ ganciji drži ogledalo onim kod kojih je sve u znaku sistemat­ ske nesposobnost za komunikaciju. ogledalo koje su ovi slo­ jevi ili narodi svojim patnjama. koja bi mogla biti i jedna nova pla­ netarna terapeutika. drži ogledalo — bezumnoj racionalnosti. On nas u modernoj perspektivi podsjeća na mogućnost kinizma. U biti. do modernog logičko-pozitivističkog cinizma. P r i tome je jedva moguće suziti prosvjetitelj­ stvo samo na »kritiku«: na razobličavanje u t v a r a i projek­ cija. tehnokratskom umu. nasuprot ciničnom. opstoji i u razdoblju u kome su ve­ liki sistemi razgrađeni. od metafizike. apatiji. 86 i dalje. On pristaje na kulturu i povijesni tok u kome je potisnut onaj bol da se sve strategijski izopačuje.i na drugoj razini. Ovdje je potrebno podsjetiti na to da Sloterdijk ima na umu u kritici ciničkog u m a jedno ne samo duhovno stanje. 6 Ja bih mogao sa Sloterdijkom misliti da prosvjetiteljstvo nije samo jedna terapija. samoprosvjetiteljstvo. bijedi straha i zastrašivanja. laviranje. koje neupadljivo. u rafiniranom zaluđivanju. sindikaliste. tom sim­ boličkom liku nesretne ljudske egzistencije. A počinje već sa smisaonom ironijom. teorija ο misaonim promašajima. da smo. Kritik der zynischen Vernunft I. diplomatiziranje. civiliza­ ciji. koja seže od Aristotela do anglosaksonske kritike jezika. Nasuprot ciničkom umu. moderne u m ­ jetnike. — pojavljuje nam se moderni kinizam. koji je samo nenarcistička varijanta kiničkog uma. on je metafora i ime za nastojanje in­ dividuuma da se odupru sistemu samozasljepljivanja. kao što je poznato. kao osnove istinskog čovještva. Naprotiv. ta po­ vezanost. u produkciji za­ ostale ili konzervativne svijesti. u institucijama. ali koje je cinično jer uporno i zlo­ ćudno potiskuje sve egzistencijalne i društvene/kulturne pri­ nude. zločinačkim infernom. paradoksalno. nesvjesno. shizoidnim fenomenima. egzistencijalnim i socijalnim postojanjem držali pred jednim nacističkim i narcističkim. Ali ona bi se mogla događati i uspjeti ako bi se uočili kasni i kompleksni oblici ciničke svijesti Tako se predstavio fašizam koji čak odustaje od legitimacije. premjestiti u okove čistih analiza. I dokazuje se kao samoiskustvo ljudskog bića u radu koji ne potire tajnu. da je to gu­ bitak sposobnosti orijentacije. koji do danas u formi jednog novog 6 Usp. da se očuvaju kao potpuno u m n a živa bića »u sukobu sa iskrivljenostima i poluumnostima njihovih društava«. P. sjećanje na neraskidivu povezanost refleksije i emancipacije. no on pri tome uka­ zuje da je metafizičko mišljenje prenijelo na prosvjetiteljstvo beskrajno vrijedno i neotuđivo nasljeđe. jednom novom vedrom naukom. kao što jasno misli Sloterdijk. opasnih umišljanja i uobraženja itd. logika ref­ leksije. rafiniranim humorom. Kinično. zaboravljamo da smo u biti ukrotioci prirode kao pravedno-ugrožavajućeg reda/haosa. koji je stvorio »pravog čovjeka« i unutarnje neprijatelje: ne­ podobne — socijaliste. nesretne svijesti u moderniziranoj formi. oslobađajući i suvereni izraz istine. to će reći. nesposobnosti za komuni­ kativni um. to znači da su moderno doba socijalne filozofije i filozofije pri­ rode prisvojile zaostavštinu metafizike. To pokazuje da odvažnost kiničkog uma zahtijeva oslobođenje (ili samo/oslobođenje) unutarnjosti. Jevreje. njihov primitivni oblik u nas samo plaši svijet od mišljenja. za obuhvatni diskurs. No. podsvjesno djeluju. To je bila univerzalna projekciona figura. lukavstvu političkog uma. cinizmu volje za moći. zapravo. Sloterdijk se s tim slaže. da je sve strategijski perverti­ rano. ono je moguće samo onim koji su spoznali kojoj cjelini svijeta pripadaju kao »dio«. koji se podnosi ironični nastup prema brutalnosti vlasti. Svaki p u t kada to ustanovimo. paradoksalno. Oso­ bito mazohističku formu mišljenja. svojevrsni terapeutski. komuniste. homoseksualce. Cigane. anarhiste. Još je u antičko doba on bio osnova za kritiku civilizacije. Tu susrećemo i dvostruku strategiju. obmanjivanje.' čije opisivanje dospijeva do jedne patografije koja se. U stvari. koje potiskuju bol da je b o g u m r o . S tog stanovišta je prosvjetiteljstvo bilo uvijek logika i u isti m a h više nego logika. S. Cinik pristaje na trijumf samopreživljavanja i samosnalaženja. koji. onog kinič­ kog. Sloterdijkova filozofija njeguju svoje prosvjetiteljstvo. da taj bol samogubitka uporno potiskujemo. Sloterdijk. Logički pozitivisti. koji vje­ ruje da je vrijedno kritički razriješiti naivne samoslike i slike svijeta.

316 . iskaza koji iz­ nenađuju. u Heideggerovom smi­ slu. Čini mi se da ovdje odjekuju opomene koje su izrazili Benjamin. na sve ono što spada u predjele ljudske kulture. kultu­ ru. odvažnost i autentičnost. Podsjeća na filozofiju novog. novčano/profitabilnog kom­ pleksa. produbljuje kritiku: uz razotkriveno obilje navoda. na socioekonomske forme života. Adorno. koje se skrivaju i iza najsublimnijih oblika ljudskog duha. ο tome da smo zaboravili razmišljati usred izraza objektivističkog ili računajućeg mišljenja. koju dogmatski pad posvećuje. u osnovama sociokulturnog života. na smisao dijalektike teo­ rije i prakse. Time je nje­ gova filozofija ona koja prozire svjetski moto laži. pravednost i (ne­ jednaka) ljudska subjektivnost. real­ nost spoznaje i znanja. Ti motivi prelaze granice onoga što se doga­ đalo u Njemačkoj. šta je realnost mogućnosti i datosti. politiku. dakle. idealizma dalekog ali u načelu dostižnog cilja. anegdota. u pluralitetu kultura) ono što je drugo. erotski idealizam. r e a l n o s t . koji izbjegava ono što je u čovjeku obračun s ometanjima njegove individualnosti. Nietzsche i drugi. pretresaju. osobito privilegiju da detinira šta je. na kraju krajeva.). za svoje vlastito vrijeme 7 prevarenog života«. S. No bilo bi zaista naivno vjerovati da je kinizam moguć u formi njegove karikature: u formi. htijenja. svaka odluka. istina i ljepota. Kada Sloterdijk analizira Marxa. koje je elementarna pretpostavka da se dosegne ne­ očekivano. implicira. moderni vulgarni materi­ jalizam. opaski. koja je uvježbavanje »u ne-sada-strukturu shizoidnog — života. humorno. Povremeno se čita više kao plodna redefinicija ili revitalizacija dubine Marxovog mišljenja. »kontrakultura«. u metodi tlačenja i uzurpacije. uz mnoštvo neposrednih opažanja. očeki­ vanja. pretpostavka da se prizna (u mišljenju.kvazi-religioznog nagona ismijavaju velike teme filozofske tradicije kao prividne probleme. Sloterdijk. Po tome 317 Usp. ne bez spornih mome­ nata. koje se pojavljivao u različitim oblicima. to znači do pohvale pada personalnog i kolek­ tivnog integriteta (u fašizmu. svako postvarenje koje se javlja u formama ciničkog uma — sve do cinizma ekonomije. Sloterdijkova filozofija izbjegava opsesiju kvaziutopijskim. Sloterdijkovi motivi kritike ciničkog uma žele da se pro­ šire ne samo na sve njemačke fenomene. graniči sa ništavilom. metafizički. opravdanih i ne­ opravdanih.. koja je u osnovi kulture i civi­ lizacije. taj koji slavimo kao jedinu utopiju ljudske slobode. na rub funkcionalno-imoraliste osnove moderne industrijke robne razmjenske ekonomije. postavljanje pitanja i problema koji su kinički inspirirani. I najslobodniji oblik estetičke komunikacije. u birokratskom socijalizmu. djelovanju. Sloterdijk se u svojim analizama ne smiruje u nekom teorijskom fundamentalizmu koji na putu prema istini pouzdano promašuje njenu moguć­ nost i manifestaciju. vidljivih i nevidljivih hegemonijalnih sila. kao jedinu formu u kojoj svjesni ili nesvjesni subjekt protestira protiv društvene patnje i kul­ turnih divljina. šta je realnost mišljenja. plebejski umno. kvaziekvivalencije. 488. ciničke amoralnosti kasnograđanskog društva. Ibid. na primjer. P. u stvari. koja intendira animalnu ljubav. dogmatski pad ili pak kiničko. tržišta. radikaliziraju samo jednu unutarnju tendenciju prosvjetiteljstva. šta je realnost utopije. na historiju. do potiskivanja vrijednosti koje žele neposredovano da dođu do izraza: sloboda i ljubav. padaju natrag u povijest metafizike. Tu skučenost. Horkheimer. u 7 postindustrijskim društvima itd. valja probiti. stavljaju u pitanje lažne prosvjetiteljske geste. i taj najslobodniji oblik estetičke komunikacije mora da plati time što ga protjeruju na rub svijeta simboličke ekvivalencije. društvenosti. kriptoekspresionizma — sa idejom da treba reći da je svaka skrućena površina života. posvuda je — s onu stranu cinizma analize — na djelu novo prosvjetiteljstvo koje se čuva od svakog izdajstva u vidu moći koja za sebe zahtijeva sustav privilegija. ali i ne-htijenja. II. Zapravo. tamo gdje svaka forma života. onda on nije sklon ni fetišiziranju ni obogotvorenju njegovog mišljenja. zapažanja. neizričita mržnja prema životu u njegovom samoizražavanju i samorazumijevanju. Ona na putu svoje realnosti. kasnograđansku pornografiju. želje. Sloterdijk. No. One važe i danas i time diktiraju svoju istinu ο krizi svjetske civili­ zacije. u predjele razlikovanja ciničnog i kiničnog. izražava ono što je kiničko: ironično. stavljaju u pitanje svaki kič nastao iz metafizike. na primjer.

u tome vidjela jedine ljudske vrijednosti. koje s manje ili više uspjeha i ostvaruju. ali je planeta­ ran. koja ne zahtijeva da ga otvaramo iz neizmjernih perspektiva suvremenog doba. institucionalnog života. posmatranja. koja je ophođenju s njom utisnula pečat terora. naroda. ukazuje na to da je oslabio jedan interes. posebno danas. ekonomije i odbrambene moći. vitalizam utvara i beskrajnih simulacija. zemalja. rasa itd. »ovaj vitalizam mrtvih koji sve do danas u d a r a pečat zapadnoj kulturi ut­ jelovljuje se. Taj nihilizam je nevidljiv. postoji mit. S. A ostao je. u negativnom i pozitivnom smislu. u politiziranju ili depolitiziranju individua. smrt smisla u emfatičkom smislu. kao politički »pokret«. oštroumna satira. mitskog toka. kako bi u sebi usisivali njihove energije«. Ona odbija argumentaciju sa stanovišta logike koja govori da je premalo novca. kapitala. utihnuće. Sve dok ono postoji u zbilji rada. postoje virtuozi »cinične strukture«. subpolitičkog. Marx iz tih priča. sigurnosti ili neuznemiravanja. dostignuća u sferi proizvodnje i potrošnje. predstavljaju retoriku interesa. Nacionalsocijali­ zam je također sebe prikazivao u tom pravcu. u načelu beskrajne. One skrivaju svaku mogućnost i sve izglede da bi čovječanstvo moglo njima raspolagati. po Sloterdijku. odlazi u svijet bez svijeta. uspjeha. slojeva. u vampirskim stvo­ renjima koja se zbog nedostatka vlastite životnosti. sporta i seksa. u društvenom životu. Pritom ima na u m u ne­ pregledna iskustva: funkcionalnu laž i besmisao velikih in­ stitucija. Ibid. tjelesnog. to mrtvi »žele da plešu svoj ples«. drugih materijalnih i duhovnih do­ bara. moder­ ni ^hümor. »koja sad svakom besmislu daje šansu da sebe prodaje kao p u t spasa«. totalitarne budnosti. klasa. protiv nesretne.sve priče ο njegovoj nadmašenosti ili ο njegovoj značajnosti. Ako se danas i osjeća da n a m je potrebno više novca. u kulturno/filozofski muzej. interes koji nije interes samoodržanja pojedinca ili kolektiva (ljud­ skog roda. prazne i tašte. koja nije u stanju opažati i reći da je premalo s m i s l a : onog života koji prozire vlastite surogate: vitalizam kulture i proizvodnje. vitalizam po/trošnje. ako se danas i osjeća da n a m je potrebno više sreće. podražavanja i nadražavanja. zadovoljstva. Naime. više vremena. da bi moglo otkloniti tlačenje. tražena i sekularizirana čežnja za smislom. vitalizam igara na sreću. znanju.). Kinično samo sebi otkriva kako i toliko žuđena. Potiskuje se interes refleksije i emancipacije: onaj koji se buni protiv tlačenja. raz­ metljive i beskrajne. od kiničkih realista za koje j e d n a misao nije više samo »plodna hipoteza«.. 1 0 samo uvježbava i prakticira otpor u formi adaptiranja bez otpora. »grozom podrivenO zadovoljstvo gledanja«. pretvaraju pojedince u vitalizam 9 10 KVZ.). u eri elektronike u kojoj su svi učesnici do smrti i odvratne anonimnosti nivelirani. Kritika ciničkog uma hoće da shvati bit društvenih institucija. Prisjećamo se svega onog šta predstavlja jedan Charlie Chaplin. onaj kinički. rekli bismo sa Sloterdijkom. što nije njeno slovo i zna­ menje. u doba neokonzervatizma. Veliko polaganje na odar filozofskih. u svim psihonautičkim varijantama onog a m o r f a t i. apsoluta. 9 Kinička metoda promišlja do kraja vitalizam mrtvih. u svijet leševa na koje je upravljeno jedno moderno/arhaičko. više napretka u materijalnoj proizvodnji. koji nisu u stanju da iskažu istinu ni ο dobu. S. više bogatstva. Sve dok postoji to — postoji sudbina. vitalizam mrtvih. pozorišnog. onda je to ono što se samo po sebi razumije. svako individualno kao i kolektivno ljudsko postojanja. 8 Sloterdijkova filozofija se već po vrsti konkretnosti raz­ likuje od puko pojmovne filozofije. II. vitalizam masa. kao živi 8 mrtvaci pojavljuju među onima koji još nisu skončali. koja se pojavljuje kao oblik prinude. dru­ štvenog. memoarskog. literarnog. kapitala. pa spadaju u igru cinizma oprečnih moći. U njegovoj je topografiji odricanje od filozofije. Ibid. duševnog. Ne smijemo zaboraviti da su građanska društva. 524. politici. medijima itd. nije in­ teres sticanja profita u materijalističkoj ili kulturno-idealistič'koj formi. socijalno/političkih strvina. 524. To je misao ο ljudskoj individualnosti — u vreme­ nima u kojima je riječ ο ljudskom materijalu u kojima p r o ­ kleta ratna mašinerija. ne samo vlas­ ništva. prispio je svom kraju ili smrti. protiv one istine koja raz­ bija sve što nije njen d u h i lik. literarno kao i u realnosti. države. ciničke svijesti (ne samo u religiji. re­ presije. birokratskih. 318 319 . u velegradskoj vrevi i oslobođenoj produkcionoj aparaturi.

kazivanje ο onome što je čovjek činio u svojoj historiji i šta je pak propuštao da čini. pa ima dovoljno razloga za kompenzirajuću sferu kulture (razni vido­ vi religioznosti. u mišljenju i kritici prodirući i zahvatajući »stvari same«. od kada može da bude izvjestan neuspjeh svih revolucionarno započetih alternativa. Svaka teorija r a d a u isti m a h je teo­ rija gospodstva. lijepog stila koji savjetuje čovjeku spokojnu svijest. Do koje mjere je kritika ciničnog u m a uspjela iskazati bit povijesti. osujećen. Sloter­ dijk. Sloterdijkovo znanje posvjedočuje da ono mora biti obuhvatno da bi se odazvalo na pitanja svijeta moderne. Ono je produk­ tivno.)? U odgovoru na to pitanje mo­ ramo i sami iskusiti mjerodavnost njegove kritike. ispod svojih mogućnosti. života koji je u načelu prikraćen.Ako ikada dođemo do uvida da kapitalizmu moramo ukazati na to da on ne može pomoći svijetu. . prije svega. cinizam polemičke realnosti u kojoj je samo r a t otac svih stvari. Iskazivanje istine. on će ukazivati na to da komunizam ne može da pomogne ni sebi samome'. da je »moralni paradoks kapitalizma. Marxa. one koji mogu doprinijeti rekons­ trukciji onog društvenog ustrojstva u kome je ljudski život moguć — u politici. 587. II. umjetnosti. Marxov teo­ rijski realizam neoprostivo izaziva g r a đ a n s k e duhove. Staviše. odavno nadmašio svoje kritičare. lijevo ili desno orijentirane. estetičkog samoiskazivanja. jedin­ stvena podnošljivost . Nietzscheovog ili Heideggerovog mišljenja. neprinudni oblik moći. P r i ­ sjetimo se samo jednog samo na izgled moralističkog stano­ višta. vjeruje da se u vrevi cinizma i relativizma ne može nadmudriti i prikriti istina. praktičke polemike. humanističke utopije i nostalgije. nostalgije. Zato je ne­ ophodno prozreti takvu naivnu predstavu ο filozofiji. Istina nije a priori data. znanosti. Sloterdijkov esejizam ne pada u iskušenje amaterskog mišljenja u filozofiji: da žustro postupa i sav teret svaljuje na filozofiju. 587/88. Ali ne u smislu očajničkog nastojanja da ih vjerno slijedi. mitologije. On je »kapitalizam opisao na j e d a n način koji izmiče tlo svim samo ekonomskim teorijama«. koja je hoće pretvoriti u cinizam lijepe duše. Staviše. štaviše.mrtvih. KZV. sistem koji i više (kulturne) vrijednosti navlači na prostituciju. na primjer. nego i sadržajno. 320 321 . koja je i lik 12 Usp. jedne filozofije povijesti. oblici fanatizma itd. polemičkog realizma njegove kritičke analize. stil­ sko/formalno.nepodnošljivog'. da im nalikuje. Ibid. sve one koji nisu prispjeli do promišljanja pseudo/ekvivalencije. Za njega bi bio najveći dobitak da se čovječanstvo odrekne filozofije.. Büchner-Preis­ rede 1981) 12 Ne bih htio da (sada) govorim ο onom što je najspornije u Sloterdijkovoj filozofiji. cinične civilizacije. kritike. svjedočenje ο patnji. jedini način da probudi i održi život. Njegovo srodstvo sa Nietzscheom i Adornom nije samo u jeziku. »On već odavno probavlja svoje kritičare. ipak. Paradoksalno. priznanje da je za nas najpre­ su dnij i oblik iskazivanje istine. koji insistiraju samo na ekonomskom umu. čežnje za »korisnim fik­ cijama«. u sferi kulture. Dovoljno je pomenuti da ona ne prisvaja ni fetišizam robe. to posebno 11 podvlačim. osim toga. koja se odaziva na mogućnost arhirealističkog proširenja Marxovog. njegovi iskazi su najsporniji tamo gdje su najpribraniji. S. S. ο drami na­ stojanja da se bude drugačiji. uopće svakog pitanja ο tome kako je moguće da se čovjek oslobodi »tamnice kulturnog konformizma« (Th. To je neizmjerno podsticalo moralno/amoralnu drama­ tizaciju značajnih i manje značajnih događaja u svijetu. koja danas v r h u n i u cinično-zastrašujućoj teoriji i praksi života.« (Martin Walser. Sloterdijk je bio spo­ soban kao malo ko — da raskrije beskrajne perspektive Mar­ xove teorije. Tako dolazimo do najdubljih osnova koje prikrivaju jezgro Marxovog mišljenja i ne oslo­ bađaju dubinske slojeve. razum. eksploatacije. komfor u opustošenosti 11 i highlife u permanentnoj katastrofi«. jer mu mišljenje nije ni potrebno. Veliko otkriće Marxove političke ekonomije (zapravo: kritike) sastoji se u tome što je ona u s t r u k t u r i eko­ nomskog razjasnila ono moralno-političko: elemente prinude. Danas mišljenje želi strogo odgonetnuti i granice meta­ fizike individualiteta. Adorno). ο vremenu ο lukavstvima. za amatere je filozofija slučaj oskudijevanja u »rješenju« izvjesnih problema. tehnokratskom umu ili moralističkom od­ nosu prema cjelini društva. gdje nude metafiziku potpuno drugačiju od tradicionalne. u njihov »materijal«. rata. U izvjesnoj mjeri amatersko mišljenje se nadaje kao jedino preporučljivo. Marx je. ona je svagda izraz jednog dubljeg osvješćivanja.

skroviti motivi. Oni su na putu. svojeg društva ili države. koja nas čini svojim pacijentima. Istina dakle ne može biti samo dobroćudna. Zato Peter Sloterdijk nastoji da tajnu etike bića objasni iznad svih naivnih i idiličnih razmatranja istine. a druge ljude u protivnike ili stvari. i one neautentične svijesti. koja čini mogućim rat subjekata. »svijet puca na svim sa­ stavima od problema. Od njih se 13 zahtijeva odlučnost i sposobnost opažanja. u sposobnosti da se odlučno. Kinički um je samo znak da nismo zaboravili to ljudski najbolje: to što je iznad okvira polemičke fenomenologije. klasna ili nacionalna borba. koji istinu pretvaraju u sred­ stvo. potajni osjećaji. u kritici koja potpuno revidira ono što se prije činilo kao slučaj istine.života a ne samo spoznaje. prikrivena tijela — sve fenomeni koji otežavaju pri­ stup »samoj zbilji«. koja nadsvođuje sumnju i pitaj uće mišljenje. ona je vezana uz krajnje uzbuđenje. apriori transcendentalne polemike. dakle. To postižu novijim formama. koja nadilazi sve čine naše fantazije. 1 ·' Cjelokupna optika Sloterdijkove kritike ciničkog u m a ima na umu sav p u t svjesnog života i sve linije fenomenologije istine. a ne želje za vlašću. pouzdanje i prozirnost. panora­ me. opirati se lažima i prijetnjama. Tu spadaju okrutnost koja je danas po­ stala nevidljiva i veoma rafinirana. za ono što predstavlja ontološku shemu i skelu mo­ derne realnosti. Ona stalno ima k a r a k t e r autentične drame. svuda je sumnja. prevara i ponora čim do njih prodrije pogled nepovjerljivog istraživanja. sociologa. opasnosti. To je za Sloterdijka polemička fenomenologija.teorije' i da prozire maske. rafiniranost u pristupu. lingvista.ulazi u sebe' zato što još uvijek strategijski igra na prednost laži«. Ništa nije izvan nje: ni medicina ni sumnja u bolest. nacionalnih ili poli­ tičkih filozofa. već i da među ljudima stvara odnose u kojima je moguće svako Ibid. politiku. on razlikuje prosvjeti­ teljstvo i prosvjetiteljstvo. u m u k o t r p n o m nadsvođavanju njenih prethodnika »koji su njezina masla i njezina suprotnost«. Mržnja prema istini svagda kazuje: ne diraj moju svetinju. religiju. bez neizvjesne borbe i kritike/samokritike. Oni odbijaju korupciju. kao apsolutno u svijetu. ne ona koja zahtijeva apsolut. analizi. u kojoj ne samo prevara nego i istina služe njenom fetišizmu i kultu. špijuniranje. slike skrivalice. koloniziran ja. To znači da se posvuda vodi rat. opća diplomatičkost i prepredenost. ponudi i sigurnostima. Prvo je sinonim za polemičku em­ piriju. taj mora ne samo da stvara . želje za istinom. ni prirodna znanost ni militaristička tehnika. osvajanja. zahti­ jeva trud prosvjetiteljstva. istina nije pitoma dolina činjenica. Sloterdijkova je namjera bila da analizira njenu mitsku procesualnost i vrevu. u tajnoj misiji. Govorimo ο strašnoj istini. koje cinički um uzima kao nešto što se samo po sebi razumije. proces koji omogućuje razlikovanje otvorenog i skri­ venog. u n u ­ tarnje i vanjske. Svi znamo da ona traži da uz ljubav i kritiku jedni drugima pomažemo.. J e r »onaj ko želi istinu. Razmatranja takve vrste vodila su — ne samo Sloterdijka — uvidu da se istina nikada ne otkriva — bez opasnosti. u doba rata su­ bjekata: otkrića. S. dobra i zla. volju za znanjem iza koje je ona prinuda borbe. ili fikcija ili nešto što izaziva neizmjerno nepovjerenje. svjetske informa­ tike. etnologa. ideologiju. upravo zato što se ova u sve većoj kom­ pleksnosti sastoji od višeznačnih. Razumijevanje je danas. Tamo gdje se radi ο znanju koga nude prirodne ili sve tehničke znanosti u središtu je jedna nova polemička fenomenologija: agresivna i cinična. 604. u predstavljanju istine. Naprotiv. ima svoje kontemplativno krilo ali s njim ne leti. To povlači za sobom nadsvođavanje svih polemičkih pretvaranja. opasnosti. osmatran ja. nepovjerenje. On utjelovljuje ono što je Erich Fromm nazivao etikom bića. 322 323 . u zaključivanju. dvostruka dna. Sloterdijkova je posebna ljubav za Mi­ nima Moralia i za Minima Amoralia. ne samo u okviru svoje nacije. posvuda je to u središtu: kod historičara. u objekte posmatranja i uništenja. Na primjer. polemičke znanosti koja. u/činjenih i mišljenih dje­ latnosti i znakova«. U osnovi je. No. istina. da­ kako. već i u perspektivi istine. jedna univerzalna prinuda borbe. pokerska lica. potuđujuće. prije svega. neprijateljstvo i samoneprijateljstvo. U univerzumu novovjekovnog znanja pretežu kulise. »koja svjesno ne . ni smrt ni meta­ fizika. jedna konfiguracija života. Ona istinu traži u istinitosti i autentičnosti. polemičke tehnologije/politike. nacionalnih eko­ nomista. »objektivno znanje«. dobro poznavanje ljudi i društava. pošteno i iskreno govori ο sebi.

kao što se vidi. metaforični — predstavlja život koji se ne izdaje u ovom ili onom liku. i znanost i religiju. birokratskom gospodstvu. tehnike i tehnologije. Jer. Beantwortung der Frage: Was ist postmodern?. S. konstru­ irati. Usp. Odlučujuće istine. Ibid. u novim ratničkim i eksploatatorskim sistemima. Cinička empirija moderne približava nas uvidu: da se čovjek hoće osloboditi straha. 131—142. Kinizam je sposoban za smijeh i duhovitost. paro­ dirati neku teoriju. Moderni cinizam vlasti to izvrće u pričanje ο njenoj zloći. ali posla koji se ne tiče samo povijesti. prije svega. onda dobij amo sumu mnogo p r o ­ puštenog a malo ispunjenog. moć znanja itd. on će. tijela i insti­ tucija. na primjer. s. čini blasfemiju danas već planetarnih razmjera. za budnu svijest. da svjesno iskrivljavanje. 4 (1982. dramatičara. To je samo cijena za preživljavanje. ako sve uvažavamo. kao apsolut. U stvari. Nauk da se ponovo živi vodi preko velikog posla prisjećanja. legitimiranje prava na istinu i iskazivanje istine kao norme. Život ovdje znači još ne biti mrtav. koji pruža ogledalo svakovrsnim mizerija­ ma vjerovanja. mnogo sumornog sna. 1 7 To je za Sloterdijka prva vedra nauka.. kako je to Nietzsche jezgrovito pokazao. čini se. na sistem. 1 6 Sloterdijkovo (neo)kiničko analiziranje i vrednovanje svih vrijednosti. povijesti i kulture. svake vrste. tu teoriju. još iskušavamo ne u nepromišljenosti i egoističkom razumu. Kinieka perspektiva života ne trpi diktaturu teorije i istine. satirična inteligencija. parodija ili svakovrsni drski pamflet. već snazi«. II. u kome je želja za istinom — nolens volens — izgubila svoj normativno/ekspresivni karak­ ter. u: Tumult. izazovima i cinizmi­ ma sociokulturnih formi života. ako na sve gledamo tako da n a m ništa ljudsko nije strano — tek onda će biti moguća ova etika bića. Ta vrlo je uočljivo da je kinički um (svi­ jest. Ibid. II. Berlin. I u tome. S. znamo da je to postao omiljen žargon koji koristi ciničke iskaze i oblike govora. inteligencija i dr. koji predstavlja samo ono što njegovi učeni i cinični uprav­ ljači. Groteksno 14 15 je da se i danas inteligencija isplati samo »ako se zna kako da se decentno prikrije to svoje suvišno znanje«. Kinički otpor opaža pojavu jedne cinički šutljive refleksivnosti koja prakticira da misli protivnikove misli. sistematsku lažljivost. Jean-Frangois Lyotard. a malo sadašnjosti. gospodari snivaju. Pri svemu tome on ne može poslužiti kao ilustracija za neku teorijsku mogućnost ili alternativu. Diogen — onaj histo­ rijski ali i novi. Ibid. To znači prije biti u stanju da se iznađu brzi odgovori nego da se sjedi nad nerješivo dubokim pitanjima«. u parodiji. ironiji i humoru. na pri­ mjer. jer ona okončava neprijateljstvo prema drugim vrstama bivstvovanja«. terorizira i manipulira.) nešto drugo no um filozofa ili inteli­ gencija umjetnika. i prosvjetiteljstvo i moderne medije. našeg života. moć kraja ili politiku totalitarne budnosti. koji se ne oprobava u diobi rada/života. π. I to ne samo u n u t a r katoličke teolo­ gije — od vremena reformacije i protureformacije. 1 8 . međutim. koji na rafiniran način istinom laže. koja nije moguća u pathosu pole­ mičke fenomenologije duha.. onu u n u t a r n j u korupiju pojedinca i društva. imaju neizmjernu perspektivu. brutalnostima vremena. Danas. u do­ ba u kome još nije nastala nova svijest ο starim visokokult u r n i m i novim vrijednostima. koja nepomično-suvereno stoji naspram nas. iskusiti da u n a m a »ima više života nego što ovaj život živi«.priznanje. zahvata. K Danas n a m nedostaje i pravo na priznanje. 17 18 16 Ibid. II. Ovdje gdje kinički um (ili inte­ ligencija) želi nešto činiti. Ono najunutarnjije sjećanje ne vodi nekoj povijesti. On uočava metodu pretvaranja. pisaca. »oni zloupotrebljavaju čak i oblik pri­ 15 znanja da bi se borili i da bi lagali«. ta vedra na­ uka više liči na literaturu nego na epistemu. To bi pokazao profil moderne kulturno-moralne situacije. Kinički in­ spirirana istina je uvid da »samo patološki cinici i osveto­ ljubivi negativci priznaju svoje greške u namjeri da ih opet počine«. Njega ne zasljepljuje ni čin ni misao. između ostalog. ni šutnja ni pisani iskaz. i praksu i teoriju. 324 325 . S. laž u trivijalnom i netrivijalnom smislu. nego je. Vjerovatno je da ćemo u vlastitoj kiničkoj pobuni. S. nego u heretičkom činu. zacijelo.. Kinički otpor je.. da želi živjeti u uslovima socijalne i političke sigurnosti i raditi za svoju platu itd. ο zloći svijeta. Tek ako imamo razumijevanje za sve. znanja i znanosti. »ako započnemo nabrajati šta čini sadržaj našeg života. podmetanje.

No u svakom slučaju Sloterdijkove analije. filisteriji riječi i načina ponašanja. 19 U stvari. izbjegavanja. is­ ključenja. polemičkih disci­ plina. Ona je univerzalna. Metode sprečavanja. II. jedne nepovratne prošlosti. prividu uma. ideologija. Habermas. na žalost. to je sasvim novo stanje stvari. Sistematsko okamenjivanje p u t e m omraze i neprijateljstva. objektivizmu totalitarnog predstav­ ljanja zbiljnosti. ο šumarku idola svjetskog cinizma. Sloterdijku je jasno da polemička tehnolo­ gija vodi ad absurdum. to je povreda prirode. Odbija od sebe svaku sofistiku. koje sve izobličuju. Ona se ne da zavesti — u bludnju. klasna ili rasna. 1. u kojoj iskušavamo »arhaične strahove od dodira i želje za eliminacijom« imaju svoje du­ boko. vrhunac racionalnog. čiji je princip već demonstrirao svoju vlastitu bit. Tu subjektivnost. reklo bi se. borbe svakog protiv svih. čini se. dospijevaju pod feedback svoga oružanja. Integrirajuća filozofija raskriva porijeklo polemičkog i polemičke civilizacije. Filozofiji. one okrutne bi se ubrzo mogle pobri­ nuti za našu propast«. iS. to je učinak jedne kulture u kojoj logika potčinjavanja i logika potčinjenog predstavlja osnovu gospodarenja: u vidu dijalek­ tičkih partija.pak. nenadmašna. stanje svijeta: kulture u čijoj su os­ novi polemički principi. čini se.'" Peter Sloterdijk je zapravo s izvanrednom senzibilnošću prikazao načine postojanja i manifestiranja ciničnog u m a . To je spo­ znaja da nema više n a p r e t k a u okrilju imperijalno/polemičke kulture. kiničku ofe­ nzivu. ona nema ništa zajedničko sa u t ­ ješnim i dopadljivim predstavljanjem. To znači: u integrirajućoj filozofiji. u cinizam stvarnosnih prinuda koje nadi­ laze uvid onih povređenih ili oštećenih.. svega živog i neživog. On daje mnogo uvjerljivije sudove ο sumraku ciničkog uma. koja ne bi zašla iza jezgra polemičkih disciplina. nezasitan i slijep u mržnji. na logiku koja se izvodi iz neprimjetne i neprimijećene diobe smrti od života. iza defanzivno-agresivnih subjekata (država. 596. neprimijećeno od katastrofe u Černobilu. II. u novi cinizam moćnih. da se cijena za život čovječan­ stva i prirode više ne može plaćati »u okviru polemičkog n a ­ 21 čela racionalnosti«. »onaj realizam overkilla koji je u osnovi današnjih interakcija velikih sila može trajno biti princip realnosti sa­ mo još za politizirajuće psihopate«. No bilo bi pogrešno Sloterdijkov prikaz. Ovdje je stvar zastala »onaj ko je ovladao cijepanjem atoma ne može sebi više priuštiti da η e ovlada cijepanjem čovječanstva«. cinizma moćnih koji se podsmjehuju slabim. to su sastavni dijelovi pragmatičkog apriorija polemičke nauke ο zaštiti i samoodr­ žanju. fizikalna teorija. novi iracionalizam.'-' Zapravo. Ona je. na primjer. p u n istine i očajničke dubokoumnosti. na primjer). plebejsko protivljenje idealizmu. II. danas je dospjelo do paranoičnog vrhunca. Na žalost. putem rafinirane kalkuliraj uće paranoje i shizofrenije. II. koje su se nuklearno opremile i ta­ ko. fanscinantne u otkrivanju k a r a k t e r a polemičke kulture. protivljenje idealizmu kao ide­ ologiji i kao maskeradi. Sloterdijk. vezivati samo uz osobena iskustva njegove generacije. S. 1 * 0 S u m r a k ciničnog svi­ jeta i cinične kulture samo je izraz uvida da je u pitanju dalji opstanak ljudskog roda. S. Ali ako od Buddha/mašine »ne naučimo da pomoću jednog novog načela realnosti i racionalnosti stvo­ rimo blage činjenice. I. što se ustoličilo kao logika povijesti i života u okvirima povijesti. 597. Povreda čovjeka nije samo povreda njegovog sastava. 597. Ibid. Ono što je historijski posredovano. ne vidi ni Jürgen Haber­ mas u svojoj kratkoj raspravi. Naime. stvorila.. polemička prevencija na svim poljima. volje za zna­ nošću i znanstvenom istinom. taj veliki rat.. nije sposobna za samoiskustvo. novi princip realnosti. Ibid. Stilska jasnoća nije sama sebi cilj.. znanstvena prognoza. literarna kvaliteta — još uvijek nenadmašna — legitimira kinizam. Takva filozofija bi ukazivala na deficit u realizmu i konkretnosti. Na to nas sili nevolja. Ibid. 596. Pokazalo se da je jedna. Ibid. Povreda čovjeka nije više regionalna ili nacionalna. blokova. one prosvjetiteljske volje za znanjem. i sama bi bila u tajnoj službi stvarnosnih prinuda. Ona radije pristaje na logiku omraze. 326 327 .. V. S. po neizbježnoj logici. Rat koji se tiho vodi ili se na­ govještava. još nedovoljno promišljeno ishodište u kiničkoj volji za samoiskustvom. samoizražavanjem. To. Tako je došlo do toga da je Sloterdijk atomsku bombu nazvao »Buddha-mašinom naše civilizacije«. ona upućuje na jedan novi um. vidjeće 23 Ibid.1 20 21 22 P.

kao protivnike samo shizofreničare i mašine sa polemičkom logikom. Sloterdijk se izlaže izazovu tog vremena, koje je upalo u nevrijeme. Ono je po prvi p u t ostalo bez vlastitog nacrta. Ako rezignacija nije nacrt, nacrt samonegacije, u kome čovječan­ stvo nije dospjelo do rezignativne istine: da prosvjetiteljstvo nudi samo jednu mogućnost filozofije: čovjek ne nesposoban za istinu i autentičnost, čovjek se ne može prosvijetiti, jer je on, paradoksalno, u ekonomiji vremena i povijest, on sa m je pogrešna premisa prosvjetiteljstva. Vidimo, dakle, da sam čovjek ne dopire do logike nastanka omraze. Čovjek nije više dostatan, čak i kada zadovoljava pragmatičke apriorije i pret­ postavke. »On u sebi samom nosi zatamnjujući princip iskriv­ ljavanja, a t a m o gdje se pojavi njegovo jastvo ne može da zasvijetli ono što su obećavala sva prosvjetiteljstva: svjetlo uma«. 2 ' 1 Dramatika čovječanstva koje još uvijek puže po osno­ vama takvog ciničkog uma pokazuje slabost jednog suviše she­ matskog pojma uma, prakse, čak i pojma nade i pojma odgo­ vornosti. Sloterdijkova integrirajuća filozofija pokazuje da čovjeku loše pristaje logika ciničnog uma. Ona ilustrira istinu jednog poznatog stava da je cjelina u biti neistina, da je smrt Drugog. Među motivima njegove kritike ciničnog u m a nalazimo ne sa­ mo ono starokiničko, već i ono bitno Adornovo i Heideggerovo. Sve je, dakle, u znaku dezintegracije: od smrti do ži­ votnog svijeta. Taj proces počinje pretvaranjem svega u ob­ jekt, postvarenjem. On je relativno star. Ali on sačinjava apriori transcendentalne polemike. Jer, »rat subjekata koji svaki put ono drugo, protivnika ili stvar, čine objektom, tek proiz­ vodi pozadinu za polemičku objektivnost ,znanstvenih', pro­ svjetiteljskih disciplina. Stvar koja je spram mene postaje predmet. Svaki objekt — ako ga uzmemo ,po sebi' — poten­ cijalni je pobunjenik, jedno p r o t u — Ja ili sredstvo u borbi protiv mene, isto kao što je Ja samo kao pobunjenik prema onom meni potčinjavajućem (što je učinjeno ,subjektom') po­ 25 stalo subjekt u filozofskom smislu«. Sloterdijkova filozofsko-kinička pozicija, zacijelo, pripada jednom drukčijem začetku no Adornova i Heideggerova, Jaspersova ili Sartreova, Marxo24 25

va i Nietzscheova. Ona ih ne potire: samo ih proširuje, rede­ finira i promišlja u novim povijesnim uslovima. Gledište da je ona protiv strategije argumentativnog pos­ tupka (J. Habermas) teško se može braniti. Ništa od toga kod Sloterdijka u njegovim spisima koji na novi način optužuju društvo i povijest, vladajuću kulturu i civilizaciju, istraživanje i znanost. Ništa od egzistencijalističkog solipsizma ili solipsizma dijalektičke i pozitivističke metode. Sloterdijk u svom je­ zičkom krajoliku malo toga prešućuje i previđa. Pojam pole­ mičke kulture ili polemologije je najvišeg ranga. Zato nasto­ janja Kritičke teorije nisu dovoljna. Kritika subjektivnog, in­ strumentalnog ili funkcionalnog uma ne obuhvata dovoljno polje polemičkog ili apriori transcendentalne polemike. Kata­ strofe — prirode i čovjeka, života i povijesti, komunikativnog uma itd. — nalaze svoju osnovu u višestrukom ogledanju ci­ ničnog uma. No, jasno je da je kritika ciničnog uma, kritika u formi samoiskustva, uslov volje za novom strategijom humanosti. Zato mora da zazire od pojednostavljenja, od polemologije, po­ lemičke borbe protiv polemičkog; strategijskog djelovanja i mišljenja. Sloterdijkova razmišljanja, nova i fascinantna, do­ spijevaju u postmetafizičko mišljenje. Ostaje, ipak, otvoreno pitanje: »da li se mi p r i tom sa stanovišta filozofije svijesti kladimo na samorefleksiju; sa stanovišta filozofije jezika na ,komunikativno djelovanje'; sa stanovišta meta-religije na me­ ditativno stapanje; ili sa estetskog stanovišta na igrajuću t r a n scendenciju: odluku ο tome će bez p r i n u d e donijeti jedan umni, to znači fiziognomično-simpatetički um osluškujući sklonosti naši tijela«. 2 6 Kritika ciničnog u m a je djelo kiničkog filozofa, razotkrivatelja povijesti patnje i cinizma, kulture i brutalnosti. Ona je izmakla infantilnosti svakog utopizma i pozitivnog n a c r t a / p r o ­ grama. A za opravdanost svojih nada pozvala je k r u n s k e svje­ doke: od Diogena do Marxa, Nietzschea, Heideggera i Adorna. Sloterdijk je pokušao da izloži još j e d a n p u t šifru bitka i šifru života, života koji ne priziva svoje apsolutno uništenje. Za Sloterdijka bi se, možda, moglo reći ono što je Adorno rekao za W. Benjamina: »Odbacio je san, a da ga nije izdao i postao
26

P. Sloterdijk, KZV, II, S. 651. Ibid., II, S. 640/41.

Ibid., S. 695/96.

328

329

saučesnik onoga u čemu su se filozofi uvijek slagali: ne smije biti«. Nadam se da smo preko ovog izbora tekstova koji se bave kritikom ciničnog uma pokazali ono bitno, novu kritičku osjetilnost i pojmovnost jednog modernog filozofa, mislioca s ko­ jim, usprkos svemu, imamo toliko srodnosti. Stoga je središte te integrirajuće filozofije — sustići istinu koja nije bjelodana, izbjeći slučajnosti mnijenja, saznati da je »cijena nadanja sam život«. S druge strane, Sloterdijkova filozofija čuva ideju no­ vog samoiskustva, prirode u nama, onog kiničkog uma, koji je antipod ciničnog uma koji i danas kao i nekada govori: živjeti — i pustiti drugog da u m r e (live and let die). Samo se po sebi razumije da je teško doći iza polemičkog porijekla i početka djelovanja, znanja i mišljenja. I smrt se može zamisliti samo kao smrt onog drugog. Kao rat koji je po porijeklu i konzekvencijama razvijanje slijepih motiva samo­ održanja. U sukobu političkih grupa r a t je oduvijek važio kao legitimno sredstvo da se odbrani i sačuva uređenje, identitet i forma života ovog ili onog društva, da se realizira smrt onog drugog, da se po svaku cijenu izbjegne vlastita smrt. Odatle konsekventno proizlazi da su realisti od pamtivijeka računali sa prirodnim pravom na samoodržanje socijalnih grupa koje su u ratnoj odbrani. Stoga je moral, kojim se »legitimira uki­ danje morala u ratu«, svagda moral slijepog samoodržanja. Ko se ovim ili onim p u t e m zalaže za svoj vlastiti život, za njego­ ve socijalne forme, taj se nalazi s onu stranu etike mira; da­ kako, prema pravilima i logici, prema »osjećanju svih dosa­ dašnjih realističkih mentaliteta«. 2 7 Svaka filozofija ima jednu vrstu nesklonosti. Svaka skriva u sebi konstelacije onog što ne može da umre. Cinično je da je atomska bomba, u stvari, zbiljski i jedini Buddha čitavog Zapada: jedna apsolutna filozofija apsoluta, perfektna, samomisleća, samotransparentna, suverena a p a r a t u r a moći. Ona re­ definira svijet u kome »živimo«. On se pretvara u ne-svijet. Sve što jest udovoljava tom nevidljivom procesu. Bomba nije više sredstvo za određeni cilj. Ona je podsjećanje na karakter tog ne-svijeta: kao bezmjerno sredstvo bomba nadilazi svaki mogući cilj. Gubi k a r a k t e r služenja i djeluje u formi simulacije. Moraju se samo' jednom promisliti i osmotriti ti simboli
27

civilizatorskih tendencija samorazaranja. A P e t e r Sloterdijk uočava da je bomba, koja je svoj mir i svoja ironija, posljed­ nja nada i zadatak zapadne filozofije. Svaljena je na svoj bes­ misao, na ciničnu igru, nešto nadpersonalno. U stvarnosti, ona je izraz jednog duha, svemoćnog i aro­ gantnog, samouvjerenog i narcisoidnog, isključivog. Nalikuje na karikaturu nepokretnog pokretača, na gospodsko/cinički um, koji ne čini zla jer je säm zlo. Pri tome taj duh, najčistija zbilja i najčistija mogućnost, utjelovljen u bombi, realizira i ujedno nadmašuje idealizam, apsolutnu tehniku duha. On je »ukupnost kosmičkih energija i ljudskog sudjelovanja u nji­ ma«; također »najviše dostignuće ljudskog bića i ono što ga razara, trijumf tehničke racionalnosti i njeno ukidanje u para-noetičkom«.- 8 Rastavljanje svijeta i čovjeka, njihovo ponovno uspostavljanje ili sastavljanje, pomoću mehanizma racionali­ ziranja, sabrani u apsolutnoj metodi moderniteta, učvršćuje samo ciničku filozofiju. U njoj se volja za istinom racionali­ zira kao volja za preživljavanjem i prilagođavanjem; kao od­ ricanje od kiničkog uma. Ono što je poželjno to je svakako melanholija otpora i istine. Još n a m nedostaje osnova za kri­ tiku ciničke kratkovidnosti, hipostaza apstraktne racionalnosti fetišizma znanosti i tehnike. U stvari, taj fetišizam pokazuje kako i forme znanja kolaboriraju sa filozofijom koja nije u stanju da formulira temeljna pitanja kojima bi zahvatila u sve povijesne i društvene uslove rada i života; kolaborira »sa samorazarajućim ustanovama i mentalitetima«. Objašnjavajući to, P e t e r Sloterdijk — s pravom misli — da je bomba, u stvari, postala medij samoiskustva; ali ne os­ nova za ignoranciju, za naivni optimizam znanstveno/tehnič­ kog napretka ili za u n u t a r n j u samodestrukciju i rezignaciju. Ona je, prema tome, »antropološko događanje«, nosilac siste­ ma, najviša objektivacija duha moći uopće. U tom smislu ona ne tolerira ništa što nije u sistemu njenih nizova; što nije u okviru nje kao dovršenja čovjeka — prema strani »zla«, saraodestrukcije. Inteligentniji, zloćudniji, agresivniji, bezobzirniji, neprijatniji — čovjek ne može više biti. Prividno bomba, jedini Buddha, u svom silosu, prijeti dru­ gima, neprijateljima. U stvari, ona je scenario u kojem se pri­ kazuje samodestruktivnost zbilje; u kome se odvija samo naš
28

P. Sloterdijk, KZV, I, S. 254.

Ibid., S. 258.

330

331

razvitak, »materijalno predstavljanje našeg bića«.29 Taj već planetarnih dimenzija, jedinstveni scenario, daje naredbu ne samo onom svjesnom nego i onom nesvjesnom u čovjeku. Ta Buddha/bomba otjelovljuje gnjev, ukočen u svojoj simulaciji. Pošto nije za svoju svrhu, ona od čovjeka ne zahtijeva ni borbu ni rezignaciju, nego s a m o i s k u s t v o . U njoj subjekt propada i u isti mah se privodi vlastitom sopstvu. Iako je Sloterdijk rekao da nas naoružanje, atomsko, prije svega, li­ šava odbrane sve do slabosti, upravo tada i nastaju teškoće. Ta slabost, slabost sve do uma, umno do krajnjeg straha, ko­ egzistiraju. Teškoća je u tome što taj scenario odbacuje načela drukčijeg poretka, drukčijih perspektiva socio-kulturnog živo­ ta na Zemlji. Prosede je u znaku negiranja svega što se ne uklapa u opći okvir, u pokret one brutalnosti i racionalnosti kojima je bremenito »ono puko represivno civilizirano dru­ štvo«. Najvažnija je, međutim, okolnost što se u tom procesu samoiskustva nadaju dva puta: vanjski i unutarnji. Prvi, čini mi se, mora tražiti promjenu osnova života. Drugi, unutarnji, ma koliko izgledao stravično nerealističan, ostajući u području egzistencijalne subjektivnosti, podudara se sa onim vanjskim putem. Poslije iluzije koju izaziva onaj vanjski put, koji je otkrio granice u mijeni agregatnih stanja društava i institu­ cija, moderni oblikotvorni proces svijeta u cjelini dospijeva u konstelaciju, u tačku u kojoj dvije krajnosti, ono što je najspoljašnije, sama politika, i ono što je najunutarnjije, sama meditacija (istinsko duhovno iskustvo u različitim formama), koegzistiraju; politika i meditacija govore istim jezikom. Budi se misao i sjećanje, ali one nisu na jeziku gospodara, spasite­ lja ili darivaoca. I politika i meditacija su na domaku drame, kruže oko načela da nam samo drukčije, samo jedno plane­ tarno, jedno'unutarnje opuštanje, još mogu presudno pomoći. Zbog toga se i postavlja pitanje ο uslovima mogućnosti planetarne zajednice. Ali one zajednice koja ne bi zabranji­ vala spoznaju: spoznaju patnje i tlačenja, neometanu sposob­ nost da se sve nazove svojim imenom. Velika politika, ο kojoj je Nietzsche govorio, danas je, vjeruje Sloterdijk, meditacija ο bombi; prodiranje u početke mišljenja koje je dalo impuls
29

da se ona stvori, najmoćnije oružje, moderni Buddha, taj »sar­ kastični đavo u tijelu«. Drugi su mislioci nastojali prodrijeti u šifru moderniteta. Našli su je u novovjekovnoj metafizici, u njenoj antropologiji i psihologiji, u ideji da se i sam čovjek učini objektom, »materijalom analize, pa ga je i samog, jed­ nom svrstanog među stvari, predala njihovoj ništavnosti« (Adorno).30 Drugim riječima, »poricanje objektivne istine po­ moću rekursa na subjekt uključuje njegovu vlastitu negaciju: ne preostaje mjera za mjeru svih stvari, ona se ruši u kontingenciji i postaje neistina. Ali to ukazuje unazad na realni životni proces društva«. 31 Adorno obrazac katastrofe vidi u »principu ljudske vladavine koji se razvio u apsolutni prin­ cip«; »upravo je time okrenuo svoj vrh čovjeka kao apsolutnog objekta i psihologija je sudjelovala u tome da se taj vrh izo­ štri«. 32 Pri tome je teško odlučiti da li Adorno samo mitizira je­ dan historijski i društveni momenat ili proces. Riječ je ο pri­ sutnosti mitskog imperativa, ο objektivizmu kao mitskoj normi po svaku cijenu. Istina, on vjeruje da je tuđ mitu, da ga, štaviše, razara, da ukida čin prinude. Ovdje Adorno, u izvjesnoj mjeri mislilac i kritičar koji misli da se mitovi, u načelu, odr­ žavaju i u modernom svijetu, u procesu njihove ideologizacije i trivijalizacije, vjeruje da je neophodna i moguća kritika sva­ kog mitskog mišljenja. Ono je porijeklo impulsa koji omogu­ ćuje da čovjek koji zna bolje postaje »neko koji druge unižava pomoću preganjačke privilegije«. Paradoksalno formulirano, Adorno hoće u svemoći subjekta prepoznati njegovu imanentnu i sistemsku nemoć. Čovjek stvarno postaje objekt društva. Psihologija kao samosvijest mogla mu je pribaviti oruđa i oružja »da ga tek na pravi način učiti takvim objektom i drži u pokornosti«. I to objašnjava potajni konformizam psiholo­ gije. Kao znanost ona služi planetarnom sistemu, čuva njegov princip uspostavljanja privilegija; u njemu i kritika »građan­ ske svijesti ostaje samo ono'slijeganje ramenima, kojim su svi ljekari objelodanjivali svoju potajnu saglasnost na smrt«. 33 »U psihologiji, bezdanoj obmani onog samo unutarnjeg koja nije
30 31 32

Ibid., S. 259.

33

Th. W. Adorno, Minima Moralia, S. 75 Ibid., S. 76. Ibid. Ibid., S. 77.

332

333

rastu straha. ο prikrivanju ovog jastvenog. Među . Kao da je progonjena sumnjom koja svijet dovodi u sumnju. ako već nije pristao na vlastitu laž. Sloterdijk u svoju kritiku uvodi nove momente.. Kritika obmana i prevara. ο mazohističkom karakteru samorazaranja čovjekovog vlastitog i društvenog identiteta. transparentnosti. njegove paradoksalnosti. Da bi podvukao ono mitsko i zlokobno u prosvjetiteljstvu. Horkheimerove i Adornove D i jalektike prosvjetiteljstva. Danas hoćemo da znamo ono što n a m je bilo zabranjeno: čemu ta želja za znanjem. i naredbodavci su spremni da ga uzmu natrag. Ona je prizor prihvatanja moderne empirije. S. Ona ima svoje vrijeme. prije Kanta. Uočava­ mo karakter znanja. zabluda i tlapnji. Medij novog p r o ­ svjetiteljstva je opasnost. Svakome je to evidentno. narcizam. 3 5 P e t e r Sloterdijk je ova Adornova iskustva ο psihologiji. samorealizacije čovjekove moći. Ona ne može vidjeti »užas pred ponorom Ja. Sloterdijk u tom kontekstu nije pomenuo tu samoprevaru najviše forme suvremenog znanja. i dakako. prevara. Ako je znanje moć. u njoj su individuumi apsorbirani pomoću mehanizma »neposredne iden­ tifikacije pojedinca sa društvenom instancom. Ako je prosvjetitelj­ stvo nekad — u svakom smislu riječi — poslužilo da se rastom znanja smanji strah. reflektira se ono što je organizacija građanskog društva odavno činila sa vanjskim vla­ sništvom. Psihologija po­ navlja na svojstvima ono što se događalo vlasništvu. S.prosvjećenje'. kao rezultat društvene razmjene. razvila. ta neprozirna moć susreće u obliku spoznaja. slike skrivalice. Ibid. jedinog bića. Ali odmah potom uviđamo da je to samo privid. znanje je poprimilo oblik apsoluta. kao da ona metafizička sumnja (Descartes) nije u susjedstvu sa apsolutno nesumnji­ vom spoznajom koja u vidu moderne znanosti u sve sumnja ali ne i u samu sebe. 34 35 Postajemo svjesni mitskih stega prosvjetiteljstva. ο razlozima njegove nezasitne i isključive radoznalosti. na svijet koji je sebi odrekao smisao. ali istodobno zadržavajući objektivno odredbu ograničenja.properties' ljudi. na kraju kra­ jeva. a on se upravo sastoji u uskraćivanju.uzalud povezana sa .spoznajama' ima mnogo onih koja izazivaju strah. a dolazeća generacija bdi nad negacijom svojeg jastva tako lju­ bomorno kao n a d malo svojih dobara. ο njegovoj logici i implikacija­ ma. Da li je o n a još uvijek samorealizacija ljudske moći? Sloterdijk je svjestan da ima mnogo »znanja« »za koje bismo iz najrazličitijih razloga mogli poželjeti da ga nismo pronašli i da ο njemu nismo stekli . 334 335 . Ono strašno što je trebalo biti otklonjeno ponovo dolazi do izraza. dvostruka dna. i na nju se odnosi kritika filozofije i njenog poimanja istine. To navodi i modernu teoriju spoznaje da umakne sumnji i kognitivnom relativizmu. ona sebi ne postavlja pitanje ο paranoidnim i shizoidnim crtama današnje civilizacije. potraži apsolutno pouzdane i nepokolebljive izvore izvje­ snosti. u kome se pojavljuje n a m a danas poznati vid prosvjetiteljstva. jer posvuda »u univerzumu znanja pretežu kulise. očajanja i opasnosti. zna da se istina nikada ne otkri­ va neposredno: bez borbe. Pojedinac je time tako reći poda­ ren od klasa. te je »na­ domješten mazohističkim uživanjem da jastvo nije više to. Ona eksproprira pojedinca dosuđujući mu njegovu sreću«. po-36 Ibid. Za psi­ hologiju ne postoji postvarenje. panorame. čim bi opće vlasništvo moglo postati po samom svom principu opasno. onda smo još uvijek vezani uz neke momente Hegelove F en o m e n o l o g i j e d u h a . Ona ga je. Ibid.. ο kojem sluti svaki građanin. op­ terećeno mitskim uzdizanjem. II. strah da će se podleći. Ono je. međutim. 602. slobode. Još početkom novovjekovlja. Potrebno je otkriti rafiniranu prevaru. u mogućnost samodestrukcije. prividno ne­ prozirnih moći. 78. radi­ kalizirao. providne povezanosti. da. danas je uslov svake istinske spoznaje. kao nad zajedničkim i trajnim posjedom«. ponovo se pojavljuje iz tog zaštitnog sredstva «. danas smo došli do tačke kad prosvjeti­ teljstvo služi onome što je svojim pojavljivanjem htjelo da spriječi. 3 4 Pošto u svijet moderne i psihologija postaje etablirajuća znanost. trpi muke. Na prvi pogled kao da odgovor prije pronalazi u kritici klasičnog prosvjetiteljstva. kojem je rasapom jastva uskraćen njegov libidinozni objekt«. Ako je dopušteno da se pitamo ο razlozima prosvjetiteljstva. onda nas danas ono nekad strašno. koji je navodno odavno prešao na stranu normalnih načina ponašanja«. iz­ gubiti identitet.

koji je dospio i u ljudsku želju da sve spozna. On rezimira borbu. svijest ο lomnosti. koji kruži u nama. 3 9 Ova filozofija poseže povrh teorijskog stava. zapravo je »reflektirano u filozofiju prešla jedna predstava čiji je korijen u društvu: onaj ko je na nekom mjestu bio prvi. ο čovjeku. otmjeniji u poređenju sa new-comer ili u poređenju sa doseljenikom«/' 0 Zato je u odnosu na poziciju drugog taj borac isključiv.samoj stvarnosti'.ukinut'. društvenog i duhovnog života. Ona ima protivnika. Kritika je uslov mogućnosti da se uvede pravo deziluzije. doduše. Svijest pobijeđenog u tom rezimeu pobjednika nije više eksplicitno sagovornik. ο stvaranju i ljudskoj sreći. Ako se smisao bitka iskazuje u istini pobjednika. pragmatizam. Pobjednik je. koji ga je zaposjeo. svaki pojedini od nas. Potreban je istinski napor mišljenja da se otkrije gigantomanija zakona po kojima funkcionira suvremeni svijet koji u sebi čuva slike prošlosti. Ono što im je zajedničko jest svojevrsno suočavanje sa e m p i r i j o m povijesnog. onda je moguće govoriti ο »bijedi dijalektike« koja se nekako skuplja »u funkciji sinteze od koje se mnogo očekuje«. Nedostaje joj egzi­ stencijalna svijest. fenomenologija. ovo ukidanje je tonjenje. ο pomirenju tradicije i moderne. da se od­ bije varljiva spoznaja.momenat'. Adorno. u priro­ du suvremene znanosti. 604. taj je plemenitiji. S. Svagda vodi proces: proces ο procesima. na drugotnost (alteritas). 679/70. on dijalektiku uvlači u ontologiju. prikrivena tijela — sve fenomeni koji otežavaju pristup . zofiji. a ne onog ko gubi. sjedinjuje polemičara i sudiju. ta je tradicija u jednom bila velika: »sporeći se misliti na spor«. pozitivno govoreći jedno prizemljenje. prava pobjedničke fantazije. Istina filozofije nije u ma kako napornom dijalogu. u jezičkoj filo37 38 39 Ibid. S. hermeneutički orijentirana filozofija. nje­ mu želi oduzeti pravo na istinu i pravo na slobodu. Uvijek želi biti oficijelna i vladajuća. I. Ovdje je. on sam ostaje dolje. S. marksizam. dugotrajne sporove. mjereno Hegelovim zahtjevom. značajno i ono moralno-političko. još uvijek živimo u svijetu koji je potajno preobražen strahom. dakle. materijalizam. Tu se najbliže vezuju povijest i smisao. I u odnosu prema dijalektičkoj tradiciji koja je od Hegela i Marxa u raz­ doblju ofanzivnog samopriznanja.. dakako. egzi­ stencijalizam. u p ­ ravo zato što se ova u rastućoj kompleksnosti sastoji od više37 značnih. čak. potajni osjećaji. 679. ali i projekte budućnosti. 3 8 P r i tom ja slijedim Sloterdijkovu argumentaciju. »Pobjednik povijest borbe stilizira kao razvitak i kao napredak polazeći od sebe. S. a posebno Nietzschea. Tako je već nastupila no­ vovjekovno-metafizička sumnja (Descartes. Philosophische Terminologie. Ovdje je ta filozofija u skladu s jednom velikom tradicijom: sa Hegelovom dijalektikom koja dospijeva u ono s kojim počinje. Pobjednik iskazuje a r g u m e n t e koje je već pročitao ili rekon­ struirao iz vlastitog prava. »u pokretima otpora/protivrječnosti misliti protivrječnost — to bi trebalo biti »ukinuto« jednom racionalnom teorijom spo­ ra. Bacon i drugi). utješna. između nas i stvari. već u neprekidnoj liniji borbe. Takav su napor posvjedočili filozofski pravci: empirizam.. koja želi jedinstvo umnog i zbiljskog. struk40 Th. Pobjednik — u formi sinteze — diktira mir. u hermeneutici. ο autonomiji i uslovljenosti. pozitivizam itd. predstavu ο zbilj­ skom i umnom. u jezičkoj situaciji. zacijelo. ο zajedničkim okvirima povijesnih procesa. 163. No. A radi se ο tome da se ona povuče iz ontologije a da se pri tome ne potisne područje važenja dijalektike. Trebalo bi radi istine reći da se široka raznolikost ovih filozofskih pravaca vezuje: za oblik opće polemike. već samo još podređeni . relativnosti ljudskih for­ mi života. skriveni motivi. pokazuje da je to metafizički uzor. Ibid. a to znači da mora pobijediti ono što je u načelu već pobijedilo: predstava ο istini povijesti. razumijevanja i samorazumijevanja. Za to joj je potreban veliki scenarij: svjetska povijest ili krstaški rat za grob istine.kerska lica. on izvlači i podvlači osnovne crte kretanja ne samo onoga što ga se neposredno tiče: on kazuje da istina mora pobijediti. njegov dopri­ nos je . u njoj također postoji nešto u t v a r n o : vjerovanje da je u stanju da jasno i razgo­ vijetno odvoji otvoreno i skriveno. Ibid. Jer. Cijelo djelo Theodora Adorna. realističko i jasno situiranje ove opće polemike u općim argumentima koji se naknadno iskazuju«. ο njihovoj identičnosti. u svojoj eksplozivnoj fazi. koje se sublimirano nalaze u histo­ rijskim znanostima. 336 337 . Pobjednik formira svijest ο onom vremenu. činjenih i mišljenih djelovanja i znakova«. ο početku nove ili kraju stare ere. Svi mi..

na žalost. Ona je reaktivna.. njegovih idola. sa stanovišta meta-religije na meditativno stapanje. ο pretenzijama. 696. doseže još do pojma novog prosvjetiteljstva koje reflektira i otkriva iden­ tičnost subjektivnosti i naoružanja. 1972. Šarčević. u osnovama znanja i znanosti. što je izgubljeno u vladajućem iskustvu. paralizirano i pri­ gušeno. S.. a to je moguće ako rekonstruira i ono što je zaboravljeno ili neizrečeno. ili indirektno. A među Adornovim zaslugama sigurno nije najmanja što je tra­ žio izraz za to u medijumu pojma. prvi i treći. 338 339 . Naime. Ona se ne može bez opasnosti pojednostavljenja svesti na kanibalsku svi­ jest koja ždere protivničke svijesti. Katkada to dosežu — Nietzsche i Marx. »Nadsvođavanja« su ostala neplodna. U jednoj novoj arheologiji duhovno/osjetilnog postoji i nešto što nije samo pozitivna di­ jalektika. U ime pobjedničke fantazije.. bio poželjan konflikt. osnovama metafizike moderne subjektivnosti. doseže do kritike «idealizma« vrhovnih vlasti. sve po­ staje borba i posao. II. Tek ovdje mi imamo posla sa »-borbom uopće«. Sloterdijk. i to sa onom metafizikom koja je prešla u centralne motive svijeta. nego — prisjetimo se samo Staljinovog postupanja sa dija­ lektikom — postaje instrument rafinirane proračunate paronoje. P. ο društveno i povijesno uslovljenim patnjama. plebejsko. direktno. Sloterdijk. Razlog. Na kraju dijalektika više čak ni na izgled nije forma kretanja uma u povijesnim konfliktima. oružja i roba. u stanju očajanja. sistema. to znači fiziognomističko. Ali se on dao zaslijepiti moćima samih moći: koje su u osnovama tradicija dijalek­ tike i tradicija filozofije. odumire ono živo za čiji razvoj i uspon bi. također je jednostrano u Marxovoj teoriji vidjeti samo pokušaj prve racionalne opće polemike. g. 13—14.. Otuda je slijedilo zapa­ žanje da racionalnost koja se institucionalizira i funkcionalizira. Ibid. Pri tome se možemo — sa Sloterdijkom — priključiti upravo onoj tradiciji filo­ zofske umnosti koja brani ono potčinjeno. 683. stoji filozofsko očekivanje da se sve uklopi u neki ritmički. Rat uopće nije otac svih stvari. u društvenu realnost.komunikativno djelovanje'. rat i razmjena. »pulsirajući kosmos«. nisu samo pozitivne dijalektike koje »od Platona do Lenjina u praksi djeluju kao zapreke i kao falsifikati onoga što su učinile svojom temom: produktivnog spora i izjednače­ nja snaga«/' 3 Treba pronaći prošlost filozofije. naime. ostaje na razini polemike. nego ih on ometa i uništava« 4 4 41 42 43 44 P. razumije se. mučeni ili ostavljeni u patnji. sa stanovišta filozofije jezika na . S. Sloterdijkova ve­ lika intervencija odnosi se na pojam pozitivne dijalektike. Sfinga Zapada. dakle da kažem da je Sloterdijkova Kritika cinič­ nog uma (I. »Da li se mi pri tom sa stanovišta filozofije svijesti kladimo na samorefleksiju. prema dijalektičkoj pred­ stavi. 681/2. u prosuđivanju uslova mogućnosti oslobađanja dubine ljudskog postojanja. bez nade da bi se time stvorio novi i proši­ reni senzibilitet.45 Hoću. opće polemike: od Heraklita do Hegela. Iz toga ne izvlačim za­ ključak da Adorno nije bio u pravu kada je napadao »po­ bjedničku ideologiju ο višoj sintezi«. ili sa estetičkog stanovišta na igračku transcendenciju: odluku ο tome će bez prinude donijeti jedan umni. jedno Dvostruko — Ja. u izvjesnoj mjeri guta argumente. Iza toga. Marxa i Lenjina. danas više nije umna. ο napretku filozofije kao nedovoljne. Njene zasluge su već u samom po­ kušaju kritike svih osnovnih vrsta cinizma. S. srodnom perspektivom 4 2 u kojoj se čuva ono kinično. On misli kako se mišljenje legitimira upravo u konfrontaciji sa meta­ fizikom. konačno. istina.turalno gledajući. Sloterdijk. onih koji su nedužno ubijeni. jasno je da »sve više živog postaje oružje i oruđe. simpatetički um osluškujući sklonosti naših tijela«. Adorno i Heidegger.. S. 45 Ibid. prekoračile granice jednog doba. 682. Ona difamira misli ο napretku znanstveno-tehničke civilizacije. u ime »materijalizma« potlačenih. sva­ kog posredovanja. uosta­ lom. njegove vlasti koja pričinjava bol j e r sve troši. Ibid. Bloch i Benjamin. subverzivno u Hegelovoj dijalektici. Usp.) neophodna u uspostavljanju dijagno­ za svijeta. Zagreb. snage i prava Trećeg« 41 Moglo bi jedno takvo objašnjenje dovesti u vezu s jednom drugom. Adornova negativna dijalektika. a u funkciji trećeg on. I nije lišena teškoća u pohvali kiničnog uma. S. No. koja je u službi osakaćivanja subjekta. Adorno. u jednoj dubinskoj fenomelogiji moderne i post-moderne. 1983. Sloterdijkova kritika ciničnog uma prosuđuje ο zbilji. U onoj mjeri u kojoj. Ibid. A.

U odnosu na ovaj drugi momenat sada se pak može konci­ pirati čak sasvim drugačija teorija odnosa samoodržanja spram samosvijesti. ali tako da se sada i samosvijest kao takva može pojaviti tako da potre­ buje održanje. Zamjenica tako služi za konstitu­ ciju nutarnjega svijeta. Ovo mišljenje sada je dakako bilo snažno izazvano teorijom koja konkurira sa filozofijom svijesti i koja je jedinstvo stvari objašnjavala iz rečenične strukture i čijemu su nastanku bitno doprinijeli Leibniz i sam Kant. a da ovaj govornik kao osoba ne zna primjeniti predikate na samoga sebe. U oba slučaja za svjesno izvršeno iskustvo nadaje se zaključak da dimenzija 'subjektivnog' is­ kustva i referencija na pojedinačne stvari i među njima na svjesnu osobu stoje u međusobnoj korelaciji. premda se može relativirati. 6 odnosa spram pojedinačne stvari. Jer. To da odnos samosvijesti i samoodržanja uopće teorijski može biti u pitanju. Da ja drugome go­ vorim ovo ih ono. Ono ne mora dovesti do jednog principijelnog prigo­ vora protiv jezično-analitičkog izvođenja jedinstva samosvi­ jesti i samoodržanja. ukoliko je ono iz­ vorni uvjet razumijevanja osobe. koji nam naposljetku uopće čini razumljivom predstavu jedinstva jedne stvari u mnoštvu svojstava i stanja. tad se odnos spram poje­ dinca pod kriterijima identiteta uzima kao utemeljujući za oboje. Takova rekonstrukcija u pribježišnoj liniji elementarnih uvjerenja jezično-analitičke filozofije prelazi preko teškoća. u svakom slučaju dobit će svoje objašnjenje. Sada pak također važi da se odnos govornika prema samome sebi ne može uopće učiniti jednoznačnim. Festschriftbeitrag von 1974 für Wihelm Anz /nije objavljeno/. Henrich. Recipročni odnos ovisnosti samosvijesti i samoodržanja. in: Journal of Philosophy 65 (1968) str. vremenski prethodi samo­ svijesti. Ja sam upoznat sa sobom kao osobom samo zato što znanju ο sebi. Ali tada se ipak mora ili za­ postaviti razvojna faza. čije je instanciranje uvidljivo samo za njega i neovisno ο prethodećoj mogućnosti identifikacije. koje ulazi u dimenziju onoga što tvori dignitet osobe. 36 37 . u kojoj se može učiniti razumljivim postizanje ovih sposobnosti.7 Kant je kao i Leibniz bio mišljenja da po­ stoji ovaj sklop. već unutarnja jedinstvenost svjesnoga sklopa. S. mogu pridružiti znanje sasvim druge vrste. ostaje mogućnost da se kaže da se obje sposobnosti — upotreba prve osobe singularis i razgra­ ničavanje područja bez ikakova kriterija zadobivenog iskustva -— mogu razviti samo u istom. ali ne i svagda u aktual­ noj upotrebi. »Die Transzendenz der Person in der Einheit des Bewußtsein«. »Self-Reference and Self-Awareness«. Ili se za objašnjenje tako­ vog jezičnog postignuća štoviše mora osloviti direktno uvjet usidren u genetskom kodu. 7 Sasvim površno ο tome u D. I u ovoj drugoj rekonstrukciji kao ono što potrebuje sa­ moodržanje postavlja se i prije i kasnije osoba. koje stoji pod kriterijima identiteta. i to na način koji onda dopušta da se javi pričin kao da ovaj svijet obratno prethodi upoznava­ nju osobenosti pojedinačne stvari. čija se egzistencija. ne može osporavati ni s jezično-analitičkim sredstvima. Shoemaker. Održanje to može postati. od kojih se ovdje jedna treba naznačiti: ako se samosvijest tumači iz lične zamjenice. koja je osoba kao govornik. Pojam jedinstva. koji se tvrdi u pred­ stojećem tekstu i oslovljava kao osnova za posebno shvatanje ovog odnosa u moderni.refleksivno shvati i istodobno razluči od onoga što se u jed­ nakoj mjeri može tematizirati u intersubjektivnom sporazu­ mijevanju različitih osoba. oko koje se brine samoodržanje. a zatim također utoliko uko­ liko se u njemu gradi drugo iskustvo. kako to ima u vidu samosvijest iz Usp. nije pojam jedinstva od dru­ gih različite pojedinačne stvari. 555 ff. a ova opet iz jezičnog upućivanja na govornika i pojedinačnu stvar. U njoj se dalekosežan značaj pripisuje samostojnosti subjektivnoga iskustva. može mi primarno biti jasno samo iz na­ mjere i svijesti ο mojoj govornoj radnji. Prema ovoj analizi samosvijest i ono što je sadržano u ovom samoodržanju bili bi međusobno povezani samo u izvornom sklopu eksplikacije značenja riječi. Ali ovim je izazovom ostala netaknuta teza i činjenica da se strukturalna razlika između jedinstva svijesti i jedinstva ličnosti mora ustvrditi jednako kao i semantička diferencija između stavova ο stva­ rima i stavova ο stanjima subjekata koji su realizirani bez ikakovih kriterija. koji se primarno treba aplicirati na ovo iskustvo. prije svega zaključak. može se tako objasniti i izvesti iz jednog transcendentalnog početka.** Ovo razmišljanje isključuje to da odnošenje spram osobe..

koje poput predstojeće međusobno dijele ono što se može nazvati hermeneutičkom naivnošću. Za način postupanja jedne teorije kulture.ravno izložena svim prigovorima. Nasuprot tome. da li su se ove teorije 40 dostatno osvrnule na uvjete pod kojima se uopće može uspo­ staviti jedna pojmovno izloživa shema tumačenja. Takovi prigovori ovdje se uopće ne mogu razmatrati. osloboditi kao mogućnost vlastite evidencije. I ljudska svijest je također tako modifikabilna da se može ugraditi u sve koncepcije na za nju samu lucidan način. To je slučaj već kod dijagnoza. koji doduše ne odbacuju hegelijanske premise. Postigne li se teorijski sporazum ο mogućnostima teorije. Svaka potonja teorija. trebaju učiniti razumljive tako­ zvane stavove svijesti iz njih samih. Blumenbergovo razumijeva­ nje novoga vijeka ne izriče se tako jednoznačno. koja se želi osloboditi hermeneutičke naivnosti. ali čudnim i zabrinutim pitanjima. mora se pu­ tem kompleksne povezanosti. Ta­ kove potonje teorije određivale su naprotiv to koja pitanja i. a da ipak ne bi moralo postojati nešto poput stupnja ili tipa shvatanja upravo ove fundamentalne povezanosti. ali ih smatraju hermeneutičkom naivnošću. koja iskustva trebaju važiti kao bazalna. tad nas niti jed­ no takovo objašnjenje ne može uvjeriti u koje se od ovih uvje­ ta uopće ne možemo adekvatno upuštati. daje de facto primarno značenje. Ukoliko specifični uvjeti obrazovanja jedne ta­ kove sheme tumačenja također nisu dovoljno sredstvo za ob­ jašnjenje toga da se ona faktički uspostavlja. — zato naredni prigovori. upravo za onog koji perspektive teorijskoga uma svake teorije una­ prijed ukotvljuje u proživljenom životu. Stoga je. On također ne može pokazati da se stanoviti faktički odnosi uopće mogu pretvoriti i reproducirati jedino u određenim stavovima svijesti. štoviše. Diltheyeva dijagnoza moderne polazi od tipova svjetona­ zora koji svoj korijen trebaju imati u izvornim mogućnostima doživljavanja. Ljudi nigdje ne žive bez teorije. već samo mišljenje da je u njemu već postignuta prava spoznaja. već prije svega već po tome kako ona dobiva taj opis na temelju svagda vlastitih pre­ misa. u kojoj je sporazumijevanje uopće moguće. nabacuje zatim pitanje. u kojoj se oni sporazumijevaju. tad se pokazuje da se moguće potonje teorije među­ sobno uopće ne odnose kao alternative spram iste stvari. koja čovjek s obzirom na bitak stvari na Nebu i na Zemlji može postaviti ο svojemu porijeklu i svo­ jemu staništu. stoga bi upravo bilo važno priznati snagu koncepcije teorijskoga uma prilikom obrazova­ nja stavova svijesti. Durkheima. koji su upućeni hegelijanizmu u filozofiji povijesti. One također najčešće priznaju da ti sistemi imaju razumljivost ne samo u okviru njihova objašnjavanja iz faktičkih odnosa. Heidegger u vezi s tim smatra da jedna epoha jedino kroz svoju metafiziku dobiva jednu strukturu. Za njih imaginarno nije ovo tumačenje. koji je neizbježan poradi vjerodostoj­ nosti teorije. nemoguće konstruira­ ti moguće ljudske stavove svijesti kao niz monolita iste vrste i iste konzistentnosti ili kao jednu kvazisilogističku sekvencu epohalnih misli. koja sa svoje strane proizlazi iz jednog događanja koje prije svega drugoga uzima u oslov mišljenje. Freuda ili Parsonsa. Ali to je utoliko više slučaj u svim teorijama koje svijest epohe unaprijed tematiziraju u jednom kontekstu koji se ne može definirati iz same svijesti — bilo da su sredstva za to dobivena od Marxa. Sada se u prethodnom već pokazalo da stavovi svijesti up­ ravo onda kada bi se trebali interpretirati pojmovima filozo­ fije bez izuzetka uopće ne mogu imati jedno te isto unutarnje ustrojstvo. na koncu treba stajati još jedna primjedba. Ali to upravo ne is41 . Razlozi zbog kojih ovdje uopće uspijeva sporazum leže tako duboko i oni su tako isprepleteni da dopuštaju jezike i životne koncepcije sasvim različite in­ terne konstrukcije. kojim se obli­ kuje stav njegove svijesti. U odnosu na njih potom se uopće neće prihvatati druga pitanja niti će se uopće tek pružiti druge mogućnosti iskustva. ali ne po to­ me što je opisuje na autentičan način. Iz funda­ mentalne filozofijske teorije stoga se nikad direktno i linearno ne mogu izvesti svjesni stavovi kultura. iz čijih se evidencija i temelja nadaje takav stav svije­ sti. Svaka teorija koja nastoji shvatiti svijet jedne epohe uistinu se razlikuje od druge. koju izvan pažnje ne mogu osta­ viti upravo oni koji smatraju da se kolektivne forme svijesti u principu mogu objasniti jedino iz proizvodnih odnosa — iz njih pak također jednoznačno i adekvatno. dakle jedan stav svijesti. Cak i ove teorije razlikuju se po predstavi koju imaju ο na­ činu na koji se realni odnosi pretvaraju u sisteme značenja i samotumačenja. već naprotiv da je moguće tumačiti ih poj­ movnim sredstvima iz njihove vlastite povezanosti. Ali takav ustupak.

ovaj pogled na svijet se malo proširio tek od prije 300 godina. vijeka. a ova. i 18. kako vidimo po razvitku tehnike. I dru­ go. 2. zahvaljujući logici eksperimenata mi eo ipso imamo u ruci jedan prirodni događaj koji smo izolovali i koji posmatramo uz uslove koji se mijenjaju. Takvo shvatanje su sporadično zastupali poneki ranogrčki filozofi. vijeku dobijaju gore pomenutu modernu formu. koje su se dotad sastojale ođ u biti slučajnih posmatranja i spekulacija. Novo doba: superstruktura Svi mi imamo osjećaj da je od doba kamenog oruđa ili luka i strijele do danas morala biti u toku jedna kvalitativna promjena koju nazivamo tehnikom. Dvije grane kulture koje su dosad koope­ rirale samo u nekoliko oblasti (prije svega u gradnji nautičkih instrumenata. Prirodu mi možemo 8 shvatiti kao 'spoljnji svijet fakata' . Ako mašina treba da bude naprava za prenos energije. ova kvalitativna promjena se ne sastoji. optičkih sprava i preciznog naoružanja) ali su u suštini ostajale nezavisne jedna od druge dolaze sada u najužu metodsku vezu. kao što recimo često mislimo.I inače su pažnje vrijedne činjenice da se anorganska priroda može u velikoj mjeri spoznati. dovoljna sama sebi. Međutim. anorganske materije i energije potiskuje organsko. svaka uspješna nauka i umješnost ima jednu vrstu zračeceg uticaja na našu predstavu ο svijetu uopšte. naime od 17. vijeku u vezi s nastankom nove egzakt­ ne. kratko rečeno. Tom gledištu nipošto nije potrebno da nastupa kao izričito filozofska teorija kakva bi bila bliska pozitivizmu ili materijalizmu. u prelazu od pukog oruđa do mašine. fizikalni eksperimentalni ure­ đaji mogu se uporediti s mašinama i to onima koje proizvode ne neke korisne efekte nego čiste. Time smo prirodne nauke. Pa ipak. je to što je za metod­ sku. sprava ili otkrića nego od stru­ kturnih promjena cijelih grana kulture. kao oblast stvari. Posljednja izlaganja svode se na dokazivanje slijedećeg: razlog tome što. od teh­ nike praktičnu. 49 8 A. nespekulativnu crtu. apstraktno izolovane pri­ rodne fenomene. Stvarnim odnosima ćemo se besumnje približiti ako po­ đemo ne od pojedinih mašina. a čovječanstvo tehnički proizvodi već pola miliona godina. one postaju u strogom smislu analitičko-eksperimentalne. konstruktivnu. naprava koja obavlja neki koris­ tan rad. ali je još čudnije to da se tek od skora mogu predstaviti procesi u prirodi kao jedan mrtvi. racionalnu i strogo analitičku spoznaju. opet. Svijet pun fakata sa svojim isto tako faktičkim razlozima objašnjenja predstavlja jednu spregu koja je. ne postoji ona kvalitativna promjena koju stvarno moramo konstatovati između starije i moderne tehnike. Biološka i duševna oblast su neuporedivo iracionalnije. onda je mašina i klopka za životinje sa svojim me­ hanizmom oslobađanja poluge. legitimisana svojim pukim postojanjem i svo­ jim stvarnim osobinama. puko materijalni ali zakonomjerni tok. a za nju znamo još od kame­ nog doba. ali ona predstavlja prećutno uopštavanje jednog stava koji kao da po sebi ra­ zumljivo priliči prirodnonaučnom istraživanju i tehničko] praksi otkad se ovim čisto bavimo. eksperimentalne nauke ο prirodi. Prirodne nauke u 17. U razlici između oruđa i mašine. sastoji u postupku da se prirodna događanja izoluju tako da ih možemo posmatrati i mjeriti. Perspektive koje ljudi kao nesvjesno pripisuju svome ponašanju još kako se mogu razli­ kovati od njihovog sopstvenog teoretskog svjetonazora kojem su se oni svjesno priklonili. pogl. eksperiment je prvi korak do tehničke upotrebe. Tehnika je od novih prirodnih nauka preuzela onaj brzi tempo napredovanja. 'Jednostavna mašina' takve vrste je već i kosa ravan na kojoj je Galilej posmatrao usporeni pad. kontinuirano kružno kre­ tanje neke radne mašine (vodeni točak) poznajemo još iz rim­ skog doba. a da je organska pri­ roda tvrdokorno iracionalna. osobina i zakonitih promjena među njima koje su legitimisane svojim pukim postojanjem i takobitkom. Cak i ono kružno kretanje tamo-ovamo imamo u burgiji sa zavrtnjem iz istog doba. Nema sumnje da postoji izvjesna sklonost tehni­ čara i mnogih prirodoslovaca da svoj pogled na svijet orijentišu u smislu gore opisanog pozitivizma fakata. tj. Ekspe­ riment se. Faktenaussenwelt'. Urmensch und Spätkultur. onda se ono ponovo pojavilo u 17. Gehlen. 48 . 22. u dvostrukom smislu približili tehničkoj praksi: prvo. 'Natur. kao i odgovara­ juću eksperimentalnu praksu mnogo pristupačnija oblast anor­ ganske prirode. dakle.

više ne može da joj sasvim zalupi v r a t a ispred nosa. Ipak od tada pogo­ tovo nije ništa učinjeno pukim antidijalektičkim »ubjeđenjima«. Ovdje je dijalektika iz učenja ο razgovoru potpuno uskočila u učenje ο svijetu. Time je dijalektika jednom nogom u ontologiji. s ličnim prisustvom i psihosomatskom intenzivnošću.-dijalektički sistem Hegelov nije iz­ bjegao sudbinu da se i sam opat smežura u jednu puku p o ­ ziciju protiv koje su se stvorile snažne i uspješne opozicije. Povijest svijetla je za njega krva­ va. htjelo to ili ne. dakle. U sukobu se otpor ne samo misli već se on inscenira u stvarnosti. Ko god počne da razmišlja ο sukobu ideja neizbježno dolazi do j e d n e tačke kad ono lo­ gičko (pa ma šta ono bilo) »prelazi« u ontološko. Sudbina Hegelovog sistema koji n a m se u m e đ u v r e 294 menu iz daleka pojavljuje kao neka avetinjska r u i n a 8 5 ide­ alističke metafizike dovoljno jasno pokazuje neophodnost obrata. zapasti u »dijalektiku dijalektike« — d r u ­ gim riječima rečeno: u konflikt subjektivnog u m a s razbije­ nim sistemom koji je htio da ukaže na stalni objektivni um tog konflikta. Ovdje sad dolazi do onog što se može nazvati ontološkim p u t e m dijalektike. prakse koja bi nas učinila u m n i m . S upravo uništavajućom konsekventnošću i genijalnim radikalizmom Hegel je ovo gledište sprovodio u pogledu na skoro sve fenomene bitka. Čak i nečuveni. njih redovno slijede pozitivistički komandosi raskrči van ja. ne spada samo u sferu »duhovnog« već je i sam jedan dio realnosti. dakle. I time počinje dilema dijalektike. to bila stvar prakse koja bi preobrazila stvarnost. iz logike u ontologiju. više ne samo tražiti nego i naći. u m n o kao još-ne) do danas karakteriše situaciju s kojom mora da se sukobi ili pomiri svaka kasnija filozofska teorija. Protiv zahtjeva samogospodstvene spekulacije probudio je jedan solidan i skroman duh empirije u energičnu samosvi­ jest: protiv do ekstrema dotjeranog idealizma digla se mate­ rijalistička reakcija. upravo ako ga posmatramo u njegovim k r e 85 Ta Hegelova ruina neprestano na sebe privlači interesovanje kritičkih restauratora. ne više težiti naprijedn već kad će da se ulije u ispunjeni t r e n u t a k »apsolutnog znanja«. Sukob. Realni bitak. moraju se naći subjekti koji će se ovim stavovima boriti jedan protiv drugog i to stvarno. materijalizam. S ovim ontološkim naduvavanjem dijalektike u najveću sistematsku zgradu evropske povijesti filozofije bila je dosti­ gnuta jedna tačka počev od koje je neminovan postao obrat unazad. protiv grandioznosti koja je postala si­ stem artikulila se jedna egzistencijalna svijest koja je sebi podnijela račun ο našoj relativnosti i lomnosti. 295 . uzavrela. Ono što je već mislilo da je cjelina ponovo je spalo na pozi­ ciju jednog »momenta« i jednog pukog pola suprotnosti.pored drugog upotrijebimo kao izbrušena oružja. u Hegelu. Dijalek­ tika je suviše čvrsto podmetnula nogu: procesi osporavanja su dijelovi stvarno bivstvujućeg a logika produktivnog spora sigurno prelazi u ontološku oblast. poslijehegelovske generacije nisu tako oštro ziale i osjećale kao on da se to stvarno i to umno srceparajući odvajaju jedno od drugog i da bi. primat prakse. Ova petostruka »antiteza« sistemu dijalektike (empiri­ zam. J e r bilo šta da se slijedi poslije i protiv Hegela ono će. iako on na bojište dovodi stav protiv stava. a prije svega se sad protiv prevlasti teorije upela jedna struja koja je sebe svom odlučnošću zaklela na primat prakse. pošto je već neopozivo prodrla u ontološku oblast ona silu pokušava da cjelokupno bivstvujuće uzme u posjed kao svoj dornen. na koncu u zračećoj samospoznaji samospoznaje vrhuneća polemika svjetskog duha koji p u t e m ogromnog lan­ ca samorazdvajanja i samoprevazilaženja u traganju za poj­ mom sebe samog teži onom trenutku kad će. nemir ne izaziva sama antiteka stavova. bez obzi­ ra da li je ona dijalektička ili analitička. egzistencijalizam. Time ona kosmos čini j e d n i m sveobuhvatnim »dijalektičkim procesom« — kao da ne postoji ništa drugo osim fenomena sukoba koji u svom dramatsko-agonalnom samokretanju ne­ prestano samog sebe pokreće naprijed. Ovaj konflikt započinje jednim suhim Ne apsolutiziranju dijalektike. analiza. Nema potrebe za snom ο nekom p r o d u k t i v n o m otporu koji svuda p u t e m teza i antiteza dovodi do viših sinte­ za. J e r ako je Hegel u velikoj turneji preko svjetskopovijesnih procesa d o ­ spio tamo gdje je d u h zamišljao da je na zadovoljavajući n a ­ čin uspostavio jedinstvo umnog sa stvarnim. a koliko je pri tom dijalektički princip postao svemoćan vidimo po h r a b r o m Hegelevom pregnuću da čak i »nauku ο logici« iz osnova nanovo uspostavi u d u h u dijalektike. ako bi se taj jaz ikad zatvorio.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful