P. 1
A. Pavlović Čehov - Novele

A. Pavlović Čehov - Novele

|Views: 23|Likes:
Published by Sofija Đorđević
A. Pavlović Čehov - Novele
A. Pavlović Čehov - Novele

More info:

Published by: Sofija Đorđević on Feb 26, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

12/25/2013

pdf

text

original

Anton Pavlovič Čehov

NOVELE

Preveo Derviš Imamović

SVIJET A. P. ČEHOVA

Anton Pavlovič Čehov, sin sitnog trgovca i ljekar, završava u ruskoj književnosti epohu velikog realizma, kako ga je Lukač nazvao, realizma koji počinje Gogoljevom a završava njegovom pripovijetkom, premda nje-govu središnju i najdužu vremensku dionicu u XIX stoljeću ispunjava uglavnom roman. Izbor pripovijetke kao pjesničke forme ne podliježe isključivo odredbama prirode umjetnikovog dara, već predstavlja i "soci-jalnu porudžbinu" epohe podesnu da se u nju odlije savremeni život. U slučaju Čehova to je epoha kraja jednog vijeka ne samo kalendarski već i sa stanovišta kretanja i razvitka društvenih formi: dotrajalim, usitnjenim oblicima jednog života i društva, s njegovim isto tako sitnim reprezentantom - malim čovjekom, najviše je odgovarala, prostorno i vremenski, kratka pripovijetka s komikom kao obilježjem svijeta koji prolazi. I mada je Čehov poznat kao tvorac sasvim nove pjesničke forme, lirske drame, lirske zato što je ono što se događa beznačajno, a drama je najdinamičniji umjetnički književni žanr, mala epska forma ili pripovijekta, čije se stilske karakteristike mogu iskazati kao lakonizam, komika i lirizam koji je Tolstoj odredio riječju impresionistički, dominantno se pojavljuje u njegovom stva-ralaštvu. Svoj način pisanja i pripovijetku kao žanr Čehov je doveo do savršen-stva, što će Maksim Gorki hiperbolično ovako formulisati: "Poslije vas sve izgleda kao da je toljagom napisano." I zaista, poslije Čehova ruska se knjževnost kreće tokovima poezije u stihu jer je poslije njega tuda vodio put, iako se tradicije realizma neće nikada sasvim ugasiti bez obzira na preobražaje koje će taj književni pravac doživjeti na početku vijeka koji je nastupao. Zato u tvrdnji simbolista da je Čehov njihov prethodnik, da je on čak u osnovi simbolista, ima djelić istine, mada Čehov neosporno ostaje u okvirima poetike realizma. U svekolikom Čehovljevom stvaralaštvu suvereno dominira tema "malog čovjeka", ali je Čehov sasvim izmijenio odnos prema tom mediju koji je bio stalan predmet oblikovanja socijalne književnosti XIX vijeka i argument za protest. Iz Čehovljeve umjetničke prakse Maksimu Gorkom nije teško bilo izvući pitanje i problem odgovornosti tog "malog čovjeka" za svoju vlastitu sudbinu i utvrditi da u revolucionarnoj epohi koja dolazi Bašmačkini i Djevuškini neće predstavljati vrijednost dostojnu umjetnikove pažnje. Sličan zaokret Čehov je napravio i u pogledu ocjene sela i seljaka lišavajući ga idealizaicija koje je u svoje vrijeme, ne bez razloga, unosio u pripovijetke Ivan Turgenjev. I ovakva umjetnička rješenja bila su bliska Maksimu Gorkom. U izboru koji se nudi čitaocu dato je nekoliko uzoraka Čehovljevog majstorstva u domenu kratke priče. Pa ipak, najmanje jednom narušen je taj princip, a mjesto komike koja se u Čehova uzdiže u predjele grotesknog viđenja svijeta zauzima nenadmašni lirski ugođaj. Razumije se da je riječ o "Stepi". U tom smislu ovoj pripovijeci se približava veoma poetična "Kaštanka", jer se Jegoraškini doživljaji s putovanja po stepi kao i lutanje malog psa Kaštanke iskazuju kao imanentno lirski. Čuveni "Paviljon br. 6" blizak im je samo brojem stranica, jer je to život, tačnije, njegov umjetnički ekvivalenat, lišen svake poetičnosti predmeta, tragika beznađa oslobođena svake patetike, slika tamnice koja prerasta u simbol svekolikog života. Tipom predmeta i stila "Paviljona br. 6" bliži je kratkim pripovijetkama koje ulaze u izbor ("Čovjek u futroli", "Kameleon", "Smrt činovnika"). Poduži "Jonič" predstavlja realizaciju, u Čehova već poznate teme, banalizacije provincijske i provincijalne inteligencije čiji je ritam izražen hronikom, dok je "Dušica", tačnije, naslovna junakinja iz nje, svojevrsna varijanta Gogoljevog Hljestakova iz "Revizora", ili hljestakovštine, sa onom sposobnošću junakinje da se poput Gogoljevog junaka ameboidno preobražava i prilagođava u doticaju sa svakom novom okolinom. Pa ipak "Stepa" je izuzetna pripovijetka u Čehovljevom pripovje-dačkom opusu jer otkriva namjeru veće epske forme budući da ju je pisac, prema vlastitom svjedočenju ostavio namjerno nedovršenom. U beskraj stepskog prostora, kao okvir i pozadinu za sliku, utkana je epskom postupnošću koju markira sporo putovanje kolskog karavana i ista takva na-racija, jedna u suštini lirska tema - doživljaj stepe i događaja u njoj dječaka Jegoruške. Lirika potiče od onog, a priori lirskog, u literaturi poznatog i često korištenog duhovnog doticaja između prirode i dječaka, starca i dječaka, nepoznatog svijeta i dječaka, viđenje van svake serije koje su formalisti nazvali možda s pravom "očuđenje". U sjećanju ostaje silueta kočije u beskraju prostora s tri ljudske glave u njoj kao tri crne tačke na bijelom poprsju s dječijeg crteža, od kojih jedna manja pripada Jegoruški, a druge dvije dvojici inače karakterno suprotnih ljudi: dobrom ocu Hristoforu i strogom, poslovnom, naizgled bezdušnom ujaku Kuzmičovu. Drugu dionicu putovanja kao drugi siže čini povorka natovarenih kola s Jegoruškom i kočijašima koje je pisac ponaosob okarakterisao. U ta dva sižea ubačen je dramski motiv razbojništva s koscima i trgovcima, motiv nokturna - susret sa zaljubljenim lovcem pri svjetlosti vatre što od sreće ne može da spava pa luta stepom, zatim isto tako lirski i zagonetnošću isto tako puškinski kao i prethodni motiv "djeve što pjeva iza brežuljka", i najzad, pored ostalih, motiv susreta s Varlaamovom kojega svi u stepi traže, pa to traženje ima neku iskonsku, gotovo mističnu simboličnu du-binu. U odnosu na druge Čehovljeve pripovjetke, "Stepa" ostavlja utisak nedovoljno naseljenog prostora, ali nam se čini da u tome i leži njena vrhunska, nenadmašna poetičnost, kojom je pisac zakoračio svojim putem u poetsko naslijeđe ruske klasike Tolstojevog tipa. U stravičnom "Paviljonu br. 6" realizam prelazi u realističku sim-boliku totalitetom svoje obuhvatnosti. Jer ovdje nije u pitanju samo kon-kretna sudbina Gromova i Ragina kao društvenih tipova već sudbina druš-tva i čovjeka, pri čemu duševna bolnica nosi znamenje ljudske tamnice, a njene rešetke fungiraju kao međa koja razdvaja svijet tlačitelja i potla-čenih. Svoju filozofiju "mirenja s blatom",

ideju koju će poslije Čehova varirati u više navrata, Maksim Gorki, dr. Ragin je platio tako što je postao pacijent bolnice-tamnice u kojoj je i sam radio. Mnogi kritičari se slažu u tome da slučaj dr. Ragina kao Čehovljevo rješenje predstavlja kritiku Tolstojeve ideje "neprotivljenja zlu nasiljem". Čehov ne tretira primjer dvojice luđaka, već usamljenih ljudi, istina, preosjetljivih, koji iz objektivnih razloga dospijevaju u duševnu bolnicu. Doduše, u slučaju dr. Ragina svemu prethodi porodična tragedija poslije koje dolazi bijeda. Jedna od magistralnih misli pripovijetke odnosi se na čovjekovu nezaštićenost u društvu zasnovanom na nasilju. I kakve stilske razlike proizlaze iz tipa stvarnosti realizovane u "Stepi" i one u "Paviljonu br. 6". Kakvu supstancijalnu gustinu i tvrdoću forme u koju je otisnut svijet bolnice-tamnice ispoljava njegova slika upoređena s oblicima pastelno razvedene nježnosti u kojima je iskazana stepa. U njemu, tj. "Paviljonu br. 6", ljudska tragika dobija oblik nakazne, groteskne stvarnosti iz koje je protjerana svaka ne-posredna, konkretna ljepota. Jer u "Stepi" je, pored Varlaamova i Kuzmičova, koji i nije tako strašan i bezdušan čovjek kako ga često u kritici ocjenjuju, naslikan još i Jegoruška, otac Hristofor, Pantelej... A ovdje nema nikoga - najbolji ljudi su postali luđaci. Kao što je već rečeno, u "Joniču" pisac bilježi hroniku banalizacije intelektualca ljekara u provincijskom gradu. On postaje oličenje i akter onoga čega se sam bojao - banalne svakodnevnice kojoj se sam nekad suprotstavljao. Granična linija početka njenog trijumfa poklapa se s tre-nutkom kad u pripovijeci, takoreći, prestaje radnja, kad počinje univerzalni čehovski epilog - kraj suprotstavljanja okolnostima. Tema banalizacije ruske inteligencije jedna je od centralnih u Čehova. U "Joniču" se di-namički siže o ljubavi s obje strane i porodici u kojoj se njeguje kakva-takva umjetnost izlijeva u kruti i tvrdokorni malograđanski mehanicizam sticanja i življenja po ustajalom redu i navikama. Od samog početka pripovijetke paralelno s motivom ljubavi i "slavujeva vrta" zvuči motiv banalizacije koja se kao fatum nadnijela nad junacima - iz kuhinje dopire i ponavlja se miris prženog luka i zveka noževa. To su dvije mogućnosti koje stoje pred junacima pripovijetke. Ali nakon neuspjeha u ljubavi ljekar Starčev, poput junaka iz "futrole", opušta se i dospijeva u kolotečinu na kojoj se gubi vlastito lice do anonimnosti. U dvije pripovijetke, "Smrt činovnika" i "Čovjek u futroli", Čehov je varirao sličan tip stvarnosti ili čovjeka čija predmetnost ispoljava visok stepen stilske tipološke podudarnosti. U oba slučaja je ipak u pitanju služ-benička socijalna psihologija koju modelira do nakazne jednolikosti i du-ševnog siromaštva apsolutistička država i njene institucije. Obje pripovjetke su svojevrsne satirične hiperbole s dva živa pokojnika. "Futrola" je jedna od središnjih i veoma uočljivih, glavnih Čehovljevih tema, realizovana u jednoj upečatljivoj cmo-bijeloj tehnici. U suštini, oba junaka se nadovezuju na tip "malog čovjeka" koji je ruska književnost u toku jednog vijeka veoma često i rado varirala saosjećajući s njim, pri čemu je Bjalikov socijalno opasniji jer raspolaže "futrolom". Već smo kazali da je u pogledu odnosa prema "malom čovjeku" Čehov imao drukčiji stav od pisaca-prethodnika. Štaviše, "mali čovjek" u njega postaje aktivno društveno zlo, što će Gorki razviti do eliminisanja teme o "malom čovjeku". U Dostojevskog se Djevuškin sakriva da prikrije spoljašnju bijedu, prnje u koje je obučen, u Čehova je to "futrola" za psihu koja ne zavređuje zaštitu. Kao društvena boljka i tip ponašanja, kameleonstvo je jedna od omi-ljenih čehovskih tema, izvor njegove nenadmašne komike. U ponuđenom izboru ono je varirano dva puta, i to u pripovijeci "Kameleon", u kojoj je pojava čist socijalni oblik, i u pripovijeci "Dušica" prevashodno kao "stal-na" duševna, prirodna osobina junakinje koja se na prvi pogled doima kao dobrota, kao pozitivna osobina. Duševna mimikrija je najteži oblik beskarakternosti, njena nulta tačka, i zato kao psihička osobina veoma uočljiva. Dogmatičnost "futrole" kao opne oko praznine i "dijalektičnost" kameleonstva u istoj su zaštitnoj funkciji nečega što svojom kakvoćom nije dostojno zaštite tako da ona, zaštita, postaje smiješna, apsurdna, sa stano-višta humaniteta besmislena. U svojim minijaturama Čehov uzima ek-stremne slučajeve pojave, onako kako je to Gogolj nekada činio, da bi apsurdnost takvih ljudskih napora kao socijalnog ponašanja bile što uočljivije čitaocu kome se on u svojim pripovijetkama veoma često direktno obraća. Čehovljev pejzaž, možda sa izuzetkom "Stepe", veoma je škrt i uglav-nom oslobođen onoga što nazivamo antropomorfizmom. On je tu da pokaže kako život ljudi na svijetu može da bude lijep (Jermilov), u funkciji, dakle, piščevog optimizma. Malo je pisaca u svjetskoj književnosti koji su poput Čehova umjeli da postave krupna životna pitanja u prostorima u okvirima evropske knji-ževnosti na prvom mjestu. Poslije njegove sažetosti nije se u ruskoj knji-ževnosti imalo kud nego - u stih i ona je krenula tim putem, možda da raščisti teren, da stvori poetsku riječ za novu, veliku pjesničku prozu poput one iz XIX vijeka, kao što je to učinila Puškinova i Ljermontovljeva poezija na početku tog vijeka.

Nazif Kusturica

KAŠTANKA

I

NEOZBILJNO PONAŠANJE

Mlada, riđa kuca - mješanac jazavčara i psa pokućara - njuške vrlo slične lisičijoj, trčala je gore-dolje po trotoaru i za-brinuto zirkala na sve strane. Ponekad se zaustavljala i, plačući, podizala čas jednu, čas drugu ozeblu šapu i pokušavala da shvati kako se to moglo dogoditi da zaluta. Odlično se sjećala kako je provela dan i kako je, na kraju, dospjela na taj nepozanti trotoar. Dan je počeo time što je njen gospodar, stolar Luka Aleksandrič, navukao kapu na glavu, pod mišku uzeo nekakvu drvenu stvar zavijenu u crvenu maramu i viknuo: - Kaštanka, hajdemo! Čuvši svoje ime, mješanac jazavčara i psa pokućara izišao je ispod struga gdje je spavao na strugotinama, slatko se protegao i potrčao za gospodarom. Mušterije Luke Aleksandriča su živjele užasno daleko, tako da je on, prije nego što bi stigao do svakog od njih, morao da nekoliko puta navraća u krčmu i da se potkre-pljuje. Kaštanka se sjećala da se tim putem ponašala krajnje nepristojno. Od radosti što ju je gospodar poveo sa sobom, ona je skakala, lajala i nasrtala na tramvajske vagone što su ih konji vukli, utrčavala u dvorišta i jurila za psima. Stolar ju je svaki čas gubio iz vida, zaustavljao se i ljutito vikao na nju. Jednom ju je čak srdito ščepao za njeno lisičije uho, prodrmusao je i procijedio: - Crk-la da-bog-da, gaduro jedna! Kada je obišao mušterije, Luka Aleksandrič je navratio sestri kod koje je pio i mezetio; od sestre je pošao poznaniku knjigovescu, od knjigovesca u krčmu, iz krčme kumu itd. Kratko rečeno, kada je Kaštanka dospjela na nepoznati trotoar, već se smrkavalo i stolar je bio kao sjekira pijan. On je mahao rukama, uzdisao i gunđao: - Vo greseh rodimja mati vo utrobe mojej! Oh, grijesi, grijesi! Sada evo idemo ulicom i fenjere gledamo, a kada umremo - u paklu ćemo da gorimo... Ilije prelazio na dobrodušni ton, dozivao Kaštanku i govorio joj: - Ti si, Kaštanka, sitna životinjica i ništa više. Spram čovje-ka ti si isto što tesar spram stolara... Dok je on tako s njom razgovarao, najednom je zatreštala muzika. Kada se Kaštanka okrenula, vidjela je da ulicom pravo na nju ide čitav puk vojnika. Kako nije podnosila muziku koja joj je išla na živce, ona se uznemirila i počela da zavija. Na njeno veliko iznenađenje, umjesto da se uplaši, zakrešti i počne da psuje, stolar se široko nasmiješio, stao mirno i salutirao svo-jom ručurdom. Videći da je njen gospodar ne grdi, Kaštanka je počela još jače da zavija i, kao van sebe, ona je preko ulice jurnula na drugi trotoar. Kada je došla sebi, muzika više nije svirala i puka više nije bilo. Potrčala je preko ulice prema mjestu gdje je ostavila gospo-dara, ali avaj! stolara tamo više nije bilo. Jurnula je naprijed, zatim nazad, još jednom je pretrčala ulicu, ali stolar kao da je u zemlju propao... Kaštanka je počela da njuška trotoar nadajući se da će gospodara naći po mirisu njegovog traga, ali prije toga je prošao neki nitkov u novim gumenim kaljačama i sad su se svi tanani mirisi miješali sa oštrim smradom kaučuka, tako da se ništa nije moglo razabrati. Kaštanka je jurila naprijed i nazad i nikako nije mogla da nađe gospodara, a u to vrijeme počelo je i da se smrkava. S obje strane ulice upalili su se fenjeri i na kućnim prozorima je zasijala svjetlost. Padao je krupan, pahuljasti snijeg i bjelinom bojio kaldrmu, konjska leđa i kočijaške kape, i što se više smrkavalo, predmeti su postajali sve bjelji. Pored Kaštanke su neprekidno gore-dolje prolazile nepoznate mušterije, gurale je nogama i zak-lanjale joj vidik. (Čitavo čovječanstvo Kaštanka je dijelila na dva veoma nejednaka dijela: na svoje domaćine i njihove mušte-rije; među jednima i drugima postojala je bitna razlika: prvi su imali pravo da je tuku, a druge je ona sama imala pravo da hvata za noge.) Te mušterije su sada nekud žurile i na nju nisu obraćale nikakvu pažnju. Kada se već sasvim smrklo, Kaštanku je obuzelo očajanje i užas. Ona se šćućurila uz neku kapiju i gorko zaplakala. Umo-rila se lutajući čitav dan sa Lukom Aleksandričem, uši i šape su joj ozeble, a uz to još bila je i strašno gladna. Čitavog dana samo joj se dvaput posrećilo da nešto proguta: kod knjigovesca je pojela malo ljepila od škroba i u jednoj krčmi pored tezge je našla kožicu od kobasice - i to je bilo sve. Da je bila čovjek, sigurno bi već pomislila: "Ne, tako se ne može živjeti! Moraću se ubiti!"

II

TAJANSTVENI NEZNANAC

Kao prava lisica! Ali šta. Za zadnje šape ju je izvlačio ispod struga i s njom izvodio takve vragolije da joj se sve pred očima zelenjelo i da su je svi zglobovi boljeli.on daje mnogo da se jede i. zatim komadić mesa. . veselo zalajao i našao se pored Kaštanke. nema druge. kad bi stolar strugao ili naglas čitao novine. Kaštanka je pojela mnogo.I kako si samo mršava! Sama kost i koža.rekao je neznanac. jadni psiću! Šta ćemo sada da radimo? Osjetivši u glasu neznanca toplotu i saosjećanje. korito. Kaštanka i on su se dobrodušno onjušili i potrčali na ulicu.nastavio je zbacujući joj prstom snijeg sa leđa. U njenoj uobrazilji su počeli trčkarati psi. smiješna! . kokošijih kosti. . slabo tebe hrane tvoji domaćini! . Kod stolara je stan pun puncat raznih stvari. treba mu priznati. jadnice. Postoje Kaštanka zacviljela i našla mu se pod nogama. a kada bi ga ona progutala. zavirila je i u predsoblje i ..Ali Kaštanka ni o čemu nije mislila i samo je plakala. Onjušila je sve uglove i namještaj. . . nema ništa više i soba izgleda prazna. III NOVO I VRLO PRIJATNO POZNANSTVO Kada se Kaštanka probudila. izišao je iz sobe i za časak se vratio držeći u rukama mali madrac. ali se nije najela. čitavu gomilu stru-gotine. u cilindru i raskopča-noj bundi. nijednom je nije udario. zijevnula i. pro-šetala po sobi. Zatim je najednom i sam obrastao u čupavu dlaku. Primoravao ju je da hoda na zadnjim šapama. prokletinjo!" Kada je njen novi gospodar popušio cigaru.Gdje ti je gospodar? Sigurno si se izgubila? Ah. pušio cigaru.kod tog neznanca ili kod stolara? Kod neznanca je pokućstvo bijedno i ružno. jelo ju je samo ošamutilo.E. . On je jeo i bacao joj komadiće hrane. sve je gladnija bila. fjut! .. I što je više jela. ljuta i mrzovoljna. zavaljen u naslonjači. njegovog sina Fećuške i prijatnog mjestašca pod strugom. osjećajući u čitavom tijelu neku prijatnu malaksalost. to jest tako je vukao za rep da je ona skičala i lajala. jad-nice. Kad joj je već mehki paperjasti snijeg sasvim prekrio leđa i glavu i ona.. nijednom zalupao nogama i nijednom se nije proderao: "Marš napolje. ne ljuti se.... lak i strugotine. U sobi nije bilo ni žive duše.... odakle ti ovdje? Jesam te udario? O. Nije prošlo ni pola sata. od iznemoglosti utonula u teški drijemež.Kuco. Kaštanka mu je liznula ruku i zacviljela još ružnije. Kaštanka je pogledala neznanca kroz snježne pahuljice na trepavicama. otomana. No.Lezi tu.. on nije mogao a da je ne primijeti. koju je danas vidjela na ulici. Ali uskoro su umor i toplota nadjačali njenu tugu. i vidjela je pred sobom kratkonogog i debeljuškastog čovječuljka. nagnuvši glavu ustranu. Fećuška obično s njom igrao.... protrčala je i rundava stara pudlica. Kaštanka je skočila. umiljato i ra-doznalo gledala neznanca kako sjedi za stolom i večera. Kod neznanca nema nikakvih mirisa. dođi ovamo! . opružila noge i. sve dok je Kaštanka sjedila pored stola i nježno gledala u njega. . Poslije večere je legla nasred sobe. on ga je uz gromki smijeh izvlačio iz njenog stomaka. . Sjetila se kako se za dugih zimskih večeri. već je bilo svanulo i spolja se čula buka kakva se samo danju čuje.rekao je i stavio madrac u ugao pored otomana. onako gladna. dlijeta. Fećuška je sa dlijetom u ruci potrčao za pudlicom.. strug. sve tako brzo jela da nije stizala ni ukus da osjeti. kafez sa štiglicom.Što cviliš? . I što su uspomene postajale jasnije. a ona je to. a ona je već sjedila na podu u velikoj svijetloj sobi i. škripnula i udarila je u slabinu. Sa ulice se začuo lavež i ona je htjela da na njega odgovori. on ima sto. Spavaj! Zatim je on ugasio lampu i izišao.On cmoknu usnama i rukom joj dade znak koji je mogao značiti samo jedno: "Hajdemo!" I Kaštanka je pošla. Prvo joj je dao hljeba i zelenu koricu sira. Iz otvorenih vrata je izišao nekakav čovjek koji je pripadao grupi mušterija. Oprosti mi. strugače. Ali neznanac ima jednu značajnu prednost . davao joj da šmrče burmut. obrijanog bucmastog lica. ali ju je najednom i sasvim neočekivano obuzela tuga. osim fotelja. ti kuco. Sjetila se Luke Aleksandriča. testere. Kaštanka je sve ružnije cviljela. hajde sa mnom! Možda ćeš i ti za nešto valjati.govorio je neznanac gledajući s kakvom je pohlepom Kaštanka gutala nesažvakane zalogaje.. I dok je njen novi gospodar. ona je mahala repom i rješavala pitanje: gdje je bolje . . najednom je kapija škljocnula.Kako si draga. lampe i ćilima.Hej. Kaštanka se razbaškarila na madracu i sklopila oči. a kod stolara je uvijek magla i divno mirišu tutkalo. Ali. Nagnuo se nad nju i upitao je: . Naročito joj je bila mučna njegova sljedeća majstorija: on bi na udicu privezao komadić mesa i davao ga Kaštanki. pola piroške. Počela je tonuti u san. s mrenom na očima i čupercima dlake oko njuške.. pravio od nje zvono. Kaštanka se protegla. počela je da pomahuje repom.

.Šta je to? . ona je objema šapama zagrebala po njima. U jednom uglu stajalo je malo korito u kome je ugledala namočen grašak i raskvašene korice ražanog hljeba. ti.. dugo je nešto razvezivao i zavezivao.nije našla ništa zanimljivo. Kaštanka se ozbiljno uplašila.začuo se buran i ljutit glas. Prije svega. Poslušavši ga malo i odgovorivši mu: "Rrrr.. Razumiješ? Tetka! I ponovivši nekoliko puta riječ "Tetka". Kaštanka je počela da uvrijeđeno pišti. i sam je bio nezadovoljan što je planuo i upustio se u tuču. lafčina si. ti ćeš biti . . ..". on je izišao. bila su još jedna vrata.. .i počela da jede.Šta to znači? Na mjesto! Prišao je mačku. Na-protiv. a kako ćemo te zvati? Ne može se bez imena. U to vrijeme gusak joj je prišao s leđa i uštinuo je tako da je Kaštanka od bola skočila i bacila se na guska. Sada umri! .Ivane Ivaniču. Osim vrata koja su vodila u predsoblje. spavala mušterija u kojoj je ona prepoznala jučerašnjeg neznanca.Treba živjeti mirno i složno.. Gusak se nije nimalo uvrijedio što nepoznat pas jede njegovu hranu. Gusak je.Tetka.Dobro. zalajala gromko i prodorno. i sam je prišao koritašcu i pojeo nekoliko zrna graška. otvorila ih i odmah osjetila čudan i vrlo sumnjiv miris. Ugledala je nešto neočekivano i strašno. on je skočio. pokrivena vunenim ćebetom. Onjušila je odjeću i čizme neznanca i zaključila da mirišu na konja.On je pogladio Kaštanku i nastavio: . izdigao rep. zašištao i šapom udario Kaštanku po glavi. neće ti ništa krivo učiniti. Su-deći po izrazu njegove njuške i brkova. uprla u njih grudima.A ti. također zatvorena. Neznanac je to H stavio nasred sobe.Evo kako. vrata.. Malo dalje od njega na malom madracu je ležao bijeli mačak. zamahala je repom i počela da njuši. IV ČUDO GOLEMO Samo malo kasnije neznanac je ponovo ušao i donio nekakvu čudnu stvar sličnu kapiji i slovu H. Kaštanka je zagrebala i po tim vratima. Šta to znači? Počeli ste da se tučete? Eh. da bi izrazio svoje povjerenje. dobro! . Predosjećajući neprijatan susret.rekao je gospodar i zijevnuo. . kvrcnuo ga po izvijenim leđima i rekao: .Ivane Ivaniču. Po svoj prilici.Tako. nastavljao da o nečemu govori brzo i va-treno. pokloni se i napravi reverans! Brzo! Ivan Ivanič je istegao šiju. a gusak je istegao šiju i zakantao o nečem brzo. stari mangupe! Lezi! Obrativši se gusku. Kaštan-ka je sjela i stala da posmatra.. Mačak je nepomično sjedio na svom madracu i pravio se da spava. počeo je da govori još vatrenije i. viknuo je: . zatim je pogledao u guska i rekao: . probala je kore . i u sobu je ušao neznanac u kućnom kaputu i sa cigarom u zubima. vatreno i kreštavo. ne boj se. Probala je grašak . nakostriješio se pa i on zašištao. To je dobro društvo. . ali kada se sjetila sinoćnje večere. grom-ko je zalajala i jurnula na mačka..zarežala je Kaštanka. primičući mačku njušku. .počnimo od početka.No . poslije svake dugačke tirade on je svaki put zadivljeno uzmicao i činilo se da se oduševljavao vlastitim govorom.. u luk izvio leđa. Sagnuvši do zemlje šiju i glavu. riđušo. Kaštanka je odskoči-la. Iz spavaće sobe vodila su nekud još jedna. Ugledavši Kaštanku... na mjesto! Mačak je pokorno legao na svoj madrac i zatvorio oči. zaklimao glavom na sve strane i povukao nogom po podu. ali kako nije htjela da pokaže svoj strah. sjela na sve četiri šape i. istežući šiju i tapkajući na mjesta. Neznanac se malo zamislio i rekao: . sa klatna u zvonu i okidača pištolja visile su uzice. Pričekaj... to je bio veoma pametan gusak.Fjodore Timofejiču. pravo na nju se ustremio sivi gusak. otvorila ih i ušla u susjednu sobu.. raširenih krila i šišteći. Kaštanka je počela da njuši ćoškove.bio je neukusan. brale. Porazmislivši malo. Kaštanka je ušla u malu sobu sa prljavim tapetama i od straha ustuknula.Rrrr. . režeći i zirkajući oko se-be.. . Tu je u krevetu. Na poprečnoj gredici toga drvenog grubo skovanog H visilo je zvono i bio privezan pištolj. izvolite! Gusak mu je prišao i zaustavio se u stavu očekivanja.. Mačak je još više izvio leđa. ali sasvim nerazumljivo.rekao mu je neznanac .

prišao svinji. Kaštanka je odmah shvatila da je uzaludno režati i lajati na takve tipove. lijeno se protegao i nerado. Obuka se završila time što je neznanac obrisao znoj sa čela i izišao. da se propinje. a zatim se nerado uspentrao na guska i stao na zadnje šape.Gusak je legao na leđa i ispružio noge.Tišina. Kaštanki je dan prošao gotovo neprimijetno. Kaštanka očiju nije skidala sa Ivana Ivaniča. Posao Ivana Ivaniča nije bio završen tim pucnjem. Zamisli sada da dolaziš u svoju radnju i zatičeš u njoj lopove. dva. Ivan Ivanič se zaklatio i isto tako pao... Prvih . u njenim pokretima.. Činilo se da joj je bilo veoma prijatno što vidi svoga gospodara. Kaštanka se već navikla na to da je svako veče hrane ukus-nom hranom i da je zovu Tetka. Zahvaljujući mnoštvu novih utisaka. Čitav sat poslije toga neznanac ga je vezanog uzetom gonio oko sebe i pucao bičem. a svinju je starica odvela. Pošto se još čitav sat baktao sa piramidom. mahao rukama. Ivan Ivanič se uputio prema koritu. A kada se on. balansirajući krilima i vratom.Upomoć! Požar! Gorimo! Ivan Ivanič je dotrčao do slova H. ustalio na čekinjastim leđima.Tetka. Obično se prvi budio Ivan Ivanič i odmah prilazio Tetki ili mačku.. a zatim počela da nešto govori sa guskom. Neznanac je vikao. Ivane Ivaniču! A sada pokaži da si zlatar i da trguješ zlatom i briljantima. kao da čini neku uslugu. ali. V TALENAT! TALENAT! Prošao je mjesec dana. a gusak je morao da skače preko prepona i kroz obruč. tri!" Kod riječi "tri" Ivan Ivanič je uzmahnuo krilima i skočio svinji na leđa. pištala je od odušev-ljenja i nekoliko puta je glasno lajući potrčala za njim. A kada je prišla mačku i lahko ga gurnula njuškom u trbuh. i Fjodor Timofejič se.Marija. Kaštanka je zarežala.Fjodore Timofejiču.Hajde. Svi su dani počinjali jednako.Sila si. a uveče se zajedno sa svojim dušečićem našla u sobičku sa prljavim tapetama i tamo prenoćila zajedno sa Fjodorom Timofejičem i guskom. a onda je komandovao: "Jedan.. neznanac je obrisao znoj sa čela i doviknuo: . to jest da sjedne na rep i maše nogama. Neznanac je sklonio slovo H i viknuo: . napravio užasnuto lice i povikao: . pustila je unutra crnu i veoma ružnu svinju. povukao je i odmah je odjeknuo zaglušni pucanj. neznanac se najednom uhvatio za glavu. i kao da prezire i otvoreno nipodaštava svoju vještinu. Sada je bilo stvoreno to što je neznanac nazivao "egipatska piramida". a onda je opet nešto objašnjavao. Život je tekao kao po loju. ali za svaki slučaj je prišla bliže novom gospodaru. . na mjesto! . i u sobu je zavirila neka starica i rekavši nešto. Otvorila su se vrata. pozovider ovamo Havronju Ivanovnu! Samo trenutak kasnije začulo se groktanje. Neznanac je bio veoma zadovoljan. On im je nešto dugo objašnjavao. Zamorivši i guska i sebe. Fjodor Timofejič gadljivo frknuo. a pucnjem se toliko oduševila da je zalajala i počela da trči oko slova H. . svinja je podigla svoje rilo i veselo zagroktala. Ne obraćajući uopće pažnju na Kaštankino režanje. sasvim nerazumljivo. zatim je mačka učio da puši itd. Kaštanka je zapištala od divljenja. u glasu i u podrhtavanju repića osjećalo se mnogo dobrodušnosti. pravila se kuražnom. ali je u tom trenutku stari mačak zijevnuo. Kaštanki se jako dopala zvonjava.počeo je gospo-dar. izgubio ravnotežu i pao sa guska.Viknuo je neznanac. mlitavo i lijeno. Ponekad bi zadigao glavu i deklamovao dugačke monologe. počnimo od egipatske piramide ... izvijao šiju i počinjao da govori nešto vatreno i ubjedljivo. . Navikla se i na neznanca i svoje nove sustanare. kao i ranije. Obavivši još nekoliko sličnih lakših majstorija. neumorni gospodar je počeo učiti Ivana Ivaniča da jaše na mačku. Pogladio je guska po vratu i rekao: . legao na madrac i sklopio oči. mačka i Ivana Ivaniča. Kako bi ti postupio u tom slučaju? Gusak je kljunom uhvatio drugu uzicu. izvolite! Mačak se podigao.. popeo svinji na leđa. kljunom zgrabio uzicu i zazvonio u zvono.

Svaku uspjelu majstoriju ona bi propratila zvonkim i oduševljenim lajanjem. Kad bi se te prilike pojavile. Prvog dana je učila da hoda i da stoji na zadnjim šapama. a samo malo kasnije u svojoj šupici je zagroktala svinja. Tetka bi legla na svoj madrac i počinjala da tuži. zatim su se u njenoj uobrazilji pojavljivale nekakve dvije nejasne prilike. prije će svanuti.... Fjodor Timofejič je bio gospodin druge vrste. prilike simpatične i mile. ali nije prošlo dugo i ona je prema njemu izgubila svako poštovanje. a Havronja Ivanovna je živjela negdje u dvorištu u nekoj šupici i pojavljivala se samo za vrijeme obuke.Tetka. a sada ju je obuzimala neka jeza i htjela je da laje.Rrrr. odmah bi počeo sa svojim majstorijama. skočila i pogledala kao da je to bilo njeno ime. Ivan Iva-nič je otvarao kljun i teško disao. Tuga joj se prikradala nekako neprimijetno i obuzimala je postepeno kao pomrčina sobu. Čim bi se probudila. na duši je nekako lakše. skičala uz muziku. VI NEMIRNA NOĆ Tetka je sanjala pseći san. Tetka se postepeno smirila i zadrijemala. Ona je vrlo rado učila i bila je zadovoljna svojim uspjesima. Sanjala je dva velika crna psa sa pramenjem prošlo-godišnje dlake na bedrima i slabinama.. zvonila i pucala. i probudila se od straha. i Tetka je počela da misli na to kako je danas Fjodoru Timofejiču ukrala kokošiju nogu i sakrila je u gostinskoj sobi između ormara i zida. trčala u krugu. Svakog dana je u sobu unosio slovo H. jednog dana pred početak obuke gospodar ju je pogladio i rekao: . nije se micao i čak ni oči nije otvarao. mračno i veoma zagušljivo. prema svemu se odnosio ravnodušno i nemarno. gdje ima vrlo mnogo paučine i pra-šine. Kad misliš na jelo. Obuka je trajala tri-četiri sata. od kojih se dizala bijela para i do nje dopirao veoma ukusan miris. kao da za njom juri pazikuća sa metlom u ruci. on nije puštao ni glasa. Kad bi se probudio. oba crna psa su se s urlikom bacila na nju i odjednom je opet odjeknuo prodorni krik. Međutim. ona je osjećala da te prilike mirišu na tutkalo. Prošlo je već vremena koliko je potrebno da se oglođe dobra kost. Sljedećih dana ona je igrala. Ali prije zore ne smije se izlaziti iz sobe .. Ujedale su je buhe. prodoran i neprirodan.. sličan škripanju kapije kad se otvara. Obuka i jelo činili su dane veoma zanimljivim. trči po sobama i čak da gleda. Gospodar se budio kasno i. obruče i svakog dana se vježbalo gotovo jedno te isto. pa čak je i svoju ukusnu hranu jeo sa gadljivim frkanjem. što joj se neobično dopadalo. Dosta je bilo besposličarenja. Ne bi bilo loše otići sada i pogledati je li ta noga tamo.. kako je izgledalo.dana poznanstva Kaštanka je mislila da on mno-go govori zato što je pametan. Tetka bi mahala repom. Tetku je obuzeo još veći strah i ona je zarežala: . trčanje u krugu sa isplaženim jezikom. . ali njegov krik nije bio brbljiv i nametljiv kao obično. a krik se nije ponavljao.. oni su iz velikog vedra halapljivo jeli pomije. Njega ništa nije interesovalo. ni psi. . U susjednoj sobi gospodar je glasno uzdahnuo. ali neshvatljive. Ja hoću da od tebe artistkinju napravim. Ali najednom je sasvim nedaleko od nje od-jeknuo strašan krik od koga se ona stresla i skočila na sve četiri noge. Kada se Kaštanka već sasvim navikla na novi život i kada se od mršavog i koščatog psa pretvorila u sitog i odnjegovanog psa. jer joj se činilo da ih je negdje nekad vidjela i voljela. Počinjalo je time što je Kaštanka gubila svaku volju da laje.govorio je on. Ništa ne razabirući u mraku i ništa ne shvatajući. Drugog dana je trebala da skače na zadnjim šapama i da hvata šećer koji je učitelj držao visoko nad njenom glavom. Tetka se nikad ranije nije bojala mraka. strugotinu i lak.što prije zaspiš. nego nekako divlji. vrijeme je da se posla prihvatimo.. a gospodar bi sav pocrvenio i nikako nije mogao da obriše znoj sa čela. i opet se sve utišalo. U sobici je bilo tiho. A kad bi već tonula u san. kezili zube i režali: "A tebi ne damo!" Ali iz kuće je istrčao seljak u bundi i potjerao ih bičem. tada je Tetka prišla vedru i počela da jede. Kada bi tako ostala sama.Nesumnjiv talenat! Ti ćeš sigurno imati uspjeha! I Tetka se tako navikla na riječ "talenat" da bi svaki put. Hoćeš li da budeš artistkinja? I on je počeo da je uči raznim vještinama. sve je prezirao. ni ljudi.takav je propis. Kada joj je prilazio sa svojim dugačkim govorima. ona više nije mahala repom i odnosila se prema njemu kao dosadnom brbljivcu koji nikome ne da mira i bez svakog ustezanja mu je odgovarala: "Rrrr". Tetka je sklopila oči da što prije zaspi pošto je iz iskustva znala . kad bi njen gospodar izgovorio tu riječ. tako da je Fjodor Timofejič ponekad kao pijan teturao od umora. bič. pošto bi popio čaj. nije on osobito volio život.. a za mjesec dana ona je već mogla sa uspjehom da zamjenjuje Fjodora Timofejiča u "egipatskoj piramidi". ali čim je seljak zamakao za kapiju. . To je kriknuo Ivan Ivanič. a večeri su dosadno prolazile. Lahko je moguće da ju je gospodar našao i pojeo. a učitelj joj se divio i oduševljeno trljao ruke. Samo njoj i mačku je bilo dozvoljeno da hodaju po čitavom stanu: gusak nije imao prava ni prag da prekorači iz sobice sa prljavim tapetama. s vremena na vrijeme oni su po-gledali u Tetku. Uveče je gospodin obično nekud odlazio i sa sobom vodio guska i mačka. jer.Talenat! Talenat! . jede. skakanje kroz obruč i jahanje na starom Fjodoru Timofejiču za nju su predstavljali najveće uživanje. On bi najradije da se i ne budi. Kaštanka bi počinjala da hoda po so-bama i da njuši uglove.

koji je rijetko napuštao svoj madrac. šta da se radi? Tetka je hodala pored njegovih nogu i. Ivane Ivaniču! . Gusak je sjedio u pređašnjem položaju. I Fjodor Timofejič je bio uznemiren. izgledao je kao da se veoma umorio i ožednio. eto tako.Pij.Sve je gotovo. Gusak sad nije kriještao. gledao neki tuđinac i počela da zavija. Njoj se činilo da u lupanju na kapiji. Gusak se nije ni pomakao. ko zna zašto. Gospodar je uzeo zdjelicu. druškane! Ali Ivan Ivanič niti se micao niti je oči otvarao. kako joj se činilo. pomilovao po leđima i rekao: . Ni stari Fjodor Timofejič nije spavao.Zašto kriještiš? Jesi li bolestan? Gusak je šutio. umire! U sobu vam je došla smrt. I svi će je sa užasom gledati. . nalio u nju vode iz umivaonika i opet pošao gusku.Pij. u mraku i u tišini ima nečeg isto tako tužnog i strašnog kao i u kreštanju Ivana Ivaniča.On umire. Ne shvatajući o čemu se radi. u graktanju svinje. ništa se tu više ne može učiniti! . . Ivan Ivanič je sjedio na podu i nije spavao. Šta da radimo? Blijed. počela je da zavija tiho i različitim glasovima. ali gusak nije pio. Nikada još stari mačak nije bio tako natmuren i mračan kao sada. opet je nastao mrak. Njoj se već činilo da to ne kriješti Ivan Ivanič nego neki tuđinac.. otegnuti šape i iskeziti zube. . ne shvatajući zašto je tako tužna i zašto su svi tako uznemireni. Mila životinjo. . i pošla je za njim. tebe više nema! Kako ću sad ja bez tebe? Tetki se činilo da će se i s njom dogoditi to isto. Treperava svjetlost je zaigrala po prljavim tapetama i raspršila mrak. ali je po njegovom licu vidjela da i on očekuje nešto užasno. Očigledno.zakreštao je Ivan Ivanič. nastojala je da to shvati i pratila je svaki njegov pokret.govorio je gospodar i tužno uzdi-sao. i u šupici je zagrok-tala svinja. . šta je to stobom? . dragi moj druže.K-he-he! Opet su se otvorila vrata i ušao je gospodar sa svijećom. također je ušao u gospodarevu spavaću sobu i počeo da se vrzma oko njegovih nogu. Tetka je zapištala. . ne silazeći sa madraca. Negdje napolju je neko lupao u kapiju. samo je još više raširio krila i glava mu je tako i ostala u zdjelici. Izgubljen je Ivan Ivanič! Niz njegove obraze potekle su blistave kapljice kakve se vide na prozorima za vrijeme kiše. zatvoriti oči. Svi su bili uzbuđeni i uznemireni. počela da zavija.uzviknuo je i uhvatio se za glavu. iste su se misli plele i u glavi Fjodora Timofejiča.Da. skočila i. ne pitajući ga zašto je došao. Tetka se probudila. Ispružila je njušku prema tamnom prozoru kroz koji je.zovnuo ga je gospodar.Znam od čega je to! To je od toga što je danas na tebe nagazio konj! Bože moj.uzdahnuo je gospo-dar. Gospodar ga je pogladio po vratu. zijeva i trese glavom. . . gospodar se vratio u svoju spavaću sobu. sad sam se sjetio! . . . I opet je nešto u šupici zagroktala svinja. koja nije spavala. .rekao je nježno i stavio pred njega zdjelicu sa vodom. . Tetka se užasno osjećala u mraku. Najzad se začulo struganje papuča po podu i u sobici je ušao gospodar u kućnom kaputu i sa svijećom u ruci.urlao je Ivan Ivanič.Čudak si ti! Sam ne spavaš i drugima ne daš da spavaju.A ja sam maštao da te na proljeće povedem u ljetnikovac i da sa tobom šetam po zelenoj travici. Sigurno je i njega probudio onaj krik.rekao je gospodar i pljesnuo rukama.K-he! . da. ispružila prednje šape i na njih položila glavu. uzdišući i vrteći glavom. To joj je za čitavo vrijeme poznanstva prvi put prišao Fjodor Timofejič. Bože moj! Tetka nije razumjela o čemu govori njihov gospodar. Šta mu je trebalo? Tetka mu je liznula šapu i. Tetka! . sad sam se sjetio. . Tetka je čula kako se vrti na svom madracu. Ali zašto? Ko je bio taj nevidljivi tuđinac? Tada su pored Tetke bljesnule dvije tamne zelene iskre. . Ali najstrašnije je bilo to što toga tuđinca nije mogla ujesti pošto je bio nevidljiv i bezobličan. Sada je Tetka vidjela da u sobici nema nikog stranog.K-he! K-he-he! . Zbog nečega je mislila da se te noći bezuslovno mora dogoditi neko zlo. ali njoj se opet činilo da u mraku stoji neko tuđ.pitao je gospodar guska. Gospodar je sjeo na pod pored njega. Tresao je glavom kao da je htio da istrese iz nje teške misli i podozrivo je zagledao pod krevet. Gospodar mu je nagnuo glavu prema zdjelici i zagnjurio mu kljun u vodu. sa otvorenim kljunom i raširenih krila.Ivane Ivaniču! Šta je to? Umireš.Ne. uzbuđen. Oči su mu bile zatvorene.Bože moj. to jest da će.Jadni Ivane Ivaniču! . Tetki je bilo strašno. Kada je gospodar izišao i odnio sa sobom svijeću. šta li? Ah.Ivane Ivaniču. On je sjeo na krevet i nekoliko puta ponovio: . . Krila su mu bila raširena i kljun otvoren.Ivane Ivaniču! . Fjodor Timofejič. trenutak ga je šutke posmatrao a onda je rekao: . Tetka i Fjodor Timofejič su se pripili uz njega i sa užasom gladali svog guska.

iza pregrada i rešetaka. Tetki se zašarenjelo i u očima i u duši. u "egipatskoj piramidi" zamijeniti pokojnog Ivana Ivaniča. gdje se nalazio i Fjodor Timofejič. Prišao je mačku. uzeo ga za prednje šape.E-e. koje su se protezale duž obje strane te ogromne sobe. ljut.Danas ću povesti Tetku i Fjodora Timofejiča. dos-jetila se da je uzbuđen. zatim je gusto namazao lice nečim bijelim. izgleda. Ona tu nožicu nije čak ni onjušila. kakav se upotrebljava u palanačkim kućama za zavjese i tapeciranje namještaja. u prašini i paučini. proba je malo bilo! Osramotićemo se. zatim je sjeo na šamlicu i. Bjelolika. dugouhe i nekakva ogromna glavurda sa repom umjesto nosa i dvije oglodane kosti koje su joj štrčale iz usta. naučeno.. rogate. Očevidno. a preko te bijele boje je nacrtao obrve. Prvo je stavio na glavu periku sa dva čuperka koji su ličili na rogove. nemirno se pokretala. trljajući ruke. Tamo je bilo tamno i zagušljivo. Me-đutim. zgnječila ga pod sobom hladnim šapama i slučajno izvirila iz bunde. Tetka je pošla u gostinsku sobu i pogledala iza ormara: gospodar nije pojeo kokošiju nogu. Malo kasnije se vratio i rekao: . Utonuvši u te pantalone. još uvijek uzbuđen i trljajući ruke. ali je bilo trenutaka kada su Tetku mučile sumnje i tada je ona bila spremna da bježi od te šarene prilike i da laje. Išaravši lice i vrat. doživjećemo neuspjeh! Zatim je ponovo izišao i uskoro se vratio u bundi i cilindru. njemu je bilo sasvim svejedno . raznobojne čarape i zelene cipele. usne i narumenio se. brkove. koja je za vrijeme obuke izučila njegovo lice i intonaciju. sebi na grudi. lepezasto . želeći da se smjesti što bolje. a Fjodor Timofejič je bio tako ravnodušan da se nije potrudio ni oči da otvori.rekao je gospodar. Vrata su se sa zvonjavom otvarala i kao usta gutala ljude koji su se vrzmali ispred tog prilaza. jedna nogavica je bila od mrkog cica a druga od svjetložutog. ali je bilo toplo. i glas joj je bio poznat. zavukao se pod šamlicu i legao. gospodar je obukao još cicanu. ali se u tom trenutku otvorila bunda. hajdemo! .. Gospodar je.. Ne shvatajući ništa i mašući repom. često su ulazu prilazili i konji.. Svukao se kao što se obično svlačio kod kuće kad se spremao da legne pod vuneno ćebe.Osramotićemo se! Doživjećemo neuspjeh! Saonice su se zaustavile pred nekom velikom i čudnom kućom sličnoj prevrnutoj zdjeli za supu. Tetka. odmah je srdito zarežala i uvukla se pod bundu. Vrag bi ga znao! Ništa nije gotovo. ona je bila na svome mjestu. rekao: . vrećasta prilika mirisala je na gospodara. Još nešto je htio da kaže. gospo-darev. Gospodar je uzeo Tetku za ruke i gurnuo je pod bundu. ničemu slično. Tetka je liznula njegovo uho i. da li leži na svom madracu ili se nalazi pod bundom na gospodarevim gru-dima. došao je pazikuća. šamlice i krpa koje su visile po uglovima.. Obukao je nevjerovatno široke pantalone.da li leži ili ga dižu na noge. do brade zakopčanu bluzu sa velikim zupčastim okovratnikom i sa zlatnom zvijezdom na le-đima.. počeo da se skida. uzeo guska za noge i odnio nekuda. Novo mjesto. Na trenutak su bljesnule dvije mutne zelene iskre .. gunđa: . Ali Tetki je bilo dosadno i sve joj dolazilo da plače. sašivene od cica sa krupnim cvjetovima. Nekoliko minuta kasnije Tetka je već sjedila u saonicama pored gospodarevih nogu i slušala kako on. podigao ga i stavio na grudi pod bundu. osim stočića sa ogledalom. to jest svukao je sve osim rublja. Tu. nije bilo nikakvog drugog namještaja. slabo osvijetljenu sobu. Bili su već u maloj sobi sa sivim zidovima od dasaka. Bilo je mnogo ljudi. odijelo. sjela i tihim.. Mačak je pištavo zamaukao pod Tetkinim šapama.. . a koje se zakopčavaju pod samim pazuhom. počeo na sebi praviti neobične stvari. počeo je da oblači nekakvo čudno. Fjodor Timofejič je olizao svoje krzno koje mu je Tetka izgužva-la. kakvo Tetka nikada nije vidjela ni u kućama ni na ulici. Dugački prilaz toj kući sa troja staklena vrata osvjetljavalo je čitavo tuce jarkih fenjera. zabrinut i. Učinilo joj se da je vidjela ogromnu. pričvršćena za cjevčicu zabijenu u zid. Time se to nije završilo.Počelo je da sviće i u sobi više nije bilo onog nevidljivog tuđinca koga se Tetka toliko bojala. Ti ćeš. otvorio oči. a umjesto lampe ili svijeće gorjela je jarka lepezasta vatrica. Tetka.Tetka.to je mačak. izvirivale su strašne glave: konjske. uznemiren hladnim i grubim šapama susjetke. A kada je već sasvim sva-nulo. tankim glasom počela da cvili: . već se popela na divan. gospodar je rekao "hop!" i Fjodor Timofejič je zajedno sa Tetkom skočio na pod. skupljajući se od hladnoće. gledajući u ogledalo. ali nije rekao i izišao je. punu raznih nemani. ali psi se nisu vidjeli.. a samo malo kasnije pojavila se starica i odnijela koritance. VII NEUSPJELO ISTUPANJE Jedne divne večeri gospodar je ušao u sobicu sa prljavim tapetama i.Ski-ski-ski. Tetka je pošla za njim.

a onda se oslobodila iz gospodarevog zagr-ljaja i.. .a ja i striko ćemo otplesati kamarinsku.Evo i mene! Tetka je osjetila da je poslije toga uzvika kofer udario o nešto tvrdo i da je prestao da se ljulja. ma kuda da pogledaš. lica i ništa više. to je Kaštanka! . sjedite malo . Tetka je skočila na stolicu i sjela. glasno pozvaše: . svuda. nemarno i mrzovoljno. A tetka je. uhvatio mačka i Tetku i počeo da ih grli.rekao je tiho..po svoj prilici: zlato. A tu još negdje daleko iza zida svirala je odvratna muzika i povremeno se čula nerazumljiva rika. . Sjećajući se šta to znači.Čika Fjodor Timofejič! Draga Tetkica! Mili moji rođaci. Tetka je povjerovala u njegovu veselost i. Kao odgovor na tu riku začuo se gospodarev prodoran i piskav smijeh. skakao. Tetkice . Pogledala je gospodara. a to je bilo spokojstvo Fjodora Timofejiča. . negdje pri vrhu. gospodareva metamorfoza . najednom. grebla zidove kofera. dok ju je on grlio. tri puta se prekrstio. kao čigra je počela da se vrti u mjestu.Tetkice.rekao je gospodar . Po njegovim usnama i rukama vidjelo se da je bio uzbuđen i Tetka je čula kako drhtavo diše.Poštovana publiko! Evo me upravo sa stanice! Crkla mi je baka i ostavila mi nasljedstvo! U koferu je nešto jako teško .sve je to kod nje izazivalo neodređeni strah i predosjećanje da će se neminovno sresti s nekim strašilom kao što je ona ogromna glavurda sa repom umjesto nosa. . Tetka. Njegove oči. ona je iskočila iz kofera i. Ništa ne shvatajući.odjeknuo je dječji glas.Pa. letimice osmotrila taj novi svijet u koji ju je sudbina bacila i bila je zapanjena njegovom veličanstvenošću..svjetlo.rekao je gospodar . u galopu je počela da trči oko svoga gospodara i da la je zvonko i otegnuto. Gospodar se poklonio i. najvjerovatnije ona glavurda sa repom umjesto nosa. molim vas. ali njegovo lice. po repu i brkovima da duboko prezire i tu gomilu. izvolite! .. unakazio je široki i ukočeni osmijeh. Zatim je zavladao mrak. Važi? Izvukao je iz džepa frulu i počeo da svira.I jest Kaštanka! .viknuo je neko iza vrata. kakvim se on nikada kod kuće nije smijao.muškarački. . bog me ubio ako nije. đavo da vas nosi! On se potrbuške ispružio po pijesku. Gospodar nije ništa odgovorio. zaglušena rikom. Tetka je prišla njegovim rukama.Kaštanka! Kaštanka! . rikao je i smijao se tako gromko da su se tresle bravice na koferu. . U očekivanju kada će mu biti narađeno da izvodi gluposti. Tetkice.. Najednom se začula gromoglasna rika: po nekome su udarali i taj neko. samo je ispod stola izvukao mali kofer i sjeo da čeka. . .potvrdio je pripit i kreštav tanki glas. Kaštanka! Fjui! Neko je sa galerije zviznuo. Na koferu je škljocnula brava. Tetka je tupkala po mačku. trzao ramenima i pravio se da je vrlo veseo u prisustvu tih hiljada ljudi. a onda ćemo da poplešemo. Gospodar je ustao. bile su ozbilj-ne i nježne. i vidjelo se po nje-govim pokretima. . Plesao je mlitavo.Vi.Tata! . kao i uvijek. koja nije podnosila muziku.Mister Žorž. i dva glasa . drugi . Ha-a! I najednom .E.Ha! .povikao je gospodar. neko u publici je glasno uzviknuo: .Hajde. . a onda je ispod šamlice uzeo mačka i stavio ga u kofer. osjetivši cijelim svojim tijelom da na nju gledaju te hiljade lica.milion! Odmah ćemo da otvorimo i da vidimo. miris..Evo i mene! . a osobito usta i zube. Jarka svjetlost je udarila Tetki u oči. sjedite! .vi. On je sasvim mirno drijemao pod šamlicom i nije otvarao oči čak ni onda kada se šamlica pokretala.gromko je uzviknuo gospodar. Novi svijet je bio velik i pun jarke svjetlosti..Sada nastupa mis Arabela.Ha! . On se kikotao.Kaštanka! Fećuška.viknuo je gospodar.jedan dječji. nastavio je da svira. lica. od užasa nije mogla ni glasa da pusti. i jarku svjetlost. Nekakav čovjek u fraku i bijelom prsluku zavirio je u sobicu i rekao: . i gospodara i sebe. zijevnuo je i sjeo. Tetka! . Sa svih strana su odjeknuli graja i pljesak. .. Fjodor Timofejič je stao i ravnodušno bacao poglede oko sebe. Samo jedno je na nju djelovalo umirujuće..prvo ćemo da popjevamo. ona je podigla svoju lisičju njušku i radosno zacičala. Za vrijeme izvođenja jedne vrlo visoke note. od poda to tavanice. on ju je poljubio u glavu i položio pored Fjodora Timofejiča. Čim je otplesao svoju porciju.. Na trenutak ona se ukočila od izne-nađenja i divljenja. . vidjela su se samo lica. Poslije nje .. brzo. od ošamućujućeg utiska. nemirno se uzvrtjela na stolici i počela da zavija. kad se opet sve umirilo. a kofer se kao na talasima ljuljao i podrhtavao. .kriknuo je nastojeći da nadglasa riku..

Kada su kola prolazila pored tamnice. Pored njega je koračao Feđuška s očevim kačketom na glavi. da bi dospjela na sljedeći red loža. a jedan je Jegoruški poklonio olovna dugmeta za manžete koja je sam izradio. držao se za njegov lakat da ne padne i poskaki-vao je kao čajnik na peći. obrijan. u sivom kaftanu od prtenog platna i cilindru širokog oboda.. na Uskrs. sa vezenim šare-nim pojasom. Luka Aleksandrič se klatio i. oni su već bili gucnuli. Onda je prelazila s ruke na ruku. mada je bilo rano jutro. . i već samo po tim zvucima i bijednim komadićima kože koji su visili na oli-njalom košu moglo se vidjeti koliko su ta kola stara i spremna za staro gvožđe. u kolima je još jedan putnik devetogodišnji dječak. cirkusa. zatvorenici su se zahvalji-vali i krstili se... a pozadi privezana kofa im je sumorno odgovarala. Kaštanka im je gledala u leđa i činilo joj se da već odavno ide za njima i raduje se što se njen život ni na trenutak nije prekidao. pa je sada dječak. Odjeknula je zaglušna graja pomiješana sa zvižducima i prodornim dječjim krikom: . jedna od onih pretpotopnih kola kojima se sada u Rusiji voze samo trgovački pomoćnici. s naočalima. rumeno i uplašeno. išao sa majkom u tamničku crkvu na crkvenu slavu. Kaštanka. Opraštajući se maločas s ukućanima. on je išao da se upiše u gimnaziju. sjedio na sjedištu pored kočijaša Deniske. kad se slavila Kazanska Bogorodica. bljesnula su pred njenim očima kao što je maločas bljesnula jarka svjetlost..Tetka se trgla i pogledala u pravcu odakle su je zvali. ona obična poslovna suhoparnost koja se vidjela na njegovom licu borila se s dobrodušnošću čovjeka koji se maločas oprostio sa rodbinom i dobro gucnuo. lizala je neke ruke i lica i penjala se sve više dok najzad nije stigla na galeriju. na krst koji je blistao na krovu i sjetio se kako je prije sedmicu dana. . Z.. ne shvatajući kuda i zašto putuje. Od brze vožnje njegova crvena košulja se kao mjehur nadimala na leđima a novi kočijaški šešir s pauno-vim perom svaki čas se spuštao na potiljak. ukusnog jela. koji je neu-morno šibao dva živahna dorata. Ona su kloparala i škripala pri najmanjem potresu.bucmasto.. Tetka je skočila. Osim ove dvojice opisanih i kočijaša Deniske. Ti si spram čovjeka isto što je tesar spram stolara. trebalo je da preskoči visoki zid. piroge i pečenu govedinu. zamolila je svoga brata koji je išao da prodaje vunu da povede Jegorušku i da ga upiše u gimnaziju. guska. ranog julskog jutra su krenula i zatutnjala poštanskim drumom izanđala lahka kola bez opruga. na male prozore sa rešetkama. Sjetila se. zapleten i težak san.. pošli su da prodaju vunu. Fjodora Timofejiča. a onda preko nečijeg ramena i našla se u loži.U bezdanu grešnom leže u utrobi mojoj. Sjećala se sobice sa prljavim tapetama. oni su se najeli kolača sa pavlakom i. Obojica. U kolima su sjedila dva n-ska mještanina: trgovac Ivan Ivanič Kuzmičov. iguman n-ske Nikolajevske crkve. mali starčić duge kose. lice mu je bilo crveno i izgledalo je kao ozeblo. Njegova majka. dolazio je u tamnicu sa kuharicom Ludmilom i Deniskom i donosio uskršnje kolače. udova koleškog sekretara i Kuz-mičova rođena sestra. Olga Ivanovna. a onda je skočila i s radosnim cikom pojurila prema tim licima. koja je voljela obrazovane ljude i ple-menito društvo.Kaštanka! Kaštanka! Tetka je skočila preko ograde. sestrić Kuzmičova.A ti. Prvi je o nečemu usredsređeno razmišljao i od-mahivao glavom da otjera drijemež.gunđao je. u slamnatom šeširu. Jegoruška je bacio pogled na stražare koji su odmjerenim korakom hodali duž vi-sokog bijelog zida. trgovci stokom i slabije stojeći sveštenici. lica preplanula i mokra od suza. Obojica su bili odlično raspoloženi. On se osjećao krajnje nesretan i htio je da plače.. STEPA HISTORIJA JEDNOG PUTOVANJA I Iz sreskog grada N. a još ranije.. nastojao je da se drži podalje od jarka. obuke. To je bio Jegoruška. i Kuzmičov i otac Hristofor. drugo . Dva lica: jedno dlakavo. stresla se na pijesku. ali nije doskočila i skliznula je niza zid. Drugi je vlažnim sitnim očima sa divljenjem gledao Božiji svijet i smiješio se tako široko da je izgledalo da taj njegov osmijeh zahvata čak i obod na cilindru. ali sve joj je to sada izgledalo kao neki dugotrajan. jaja. poučen iskustvom. više sličan činovniku nego trgovcu i otac Hristofor Sirijski. ti si čudnovata. Pola sata kasnije Kaštanka je već išla ulicom za ljudima koji su mirisali na tutkalo i lak.. gubernije. Uz dopuštenje strica i sa bla-goslovom oca Hristofora. . pala je sa stolice. pijano i nasmiješeno. ..

. koje u stepi.. Sparno je i sumorno! Kola jure.. Ali nije prošlo dugo i rosa se je isparila..... ravnicu. minutu kasnije ista takva traka je sinula nešto bliže.. koja izdaleka liči na čovječuljka što maše rukama. . . Gnjurci su odletjeli. stavili su je u dugački uski sanduk.. . korov. bez žurbe. A nebo iznad ciglana i groblja bilo je tamno. ništa. . umiveno rosom i zaliveno suncem. Kada je baka umrla. Obra-zovanje primljeno s vjerom donosi Bogu ugodne plodove.Dječak je promatrao poznata mu mjesta. Poslije ciglana završavao se grad i počinjalo je polje.Poneko po dvadeset godina uči pa nikakve koristi.sve je to sada izgledalo beskonačno i kao ukočeno od tuge.. .pitao ga je Kuzmičov. I.mrak. Potamnjeli brežuljci. Deniska. ravnica sa zamagljenim vidikom i nebo iznad njih. a ti ostani. Nastala je šutnja. . uvjereni da su obojica rekli nešto uvjerljivo i važno. a oči su joj pokrili sa dva petparca jer nikako nisu htjele da se zatvore. cmizdro jedan! . sa svojim kao sjenke spokojnim tonovima. pridiže se i ošinu oba dorata. spava. a kada višnje zriju. voziš se.nebo.. Hoću da kažem .kad bi svi postali učeni i plemeniti. sve su one slične jedna drugoj i čine stepu još jednoličnijom. na dobro crkvi i otadžbini. brežuljke. . izgleda strašno visoko i pro-zirno . negdje daleko su kukali vivci.. a neznanje je . traka svjetlosti. Prvo je negdje daleko napri-jed. . oživljavalo je da bi ponovo procvjetalo.. na utjehu našim roditeljima. onda su bijeli krstovi i spomenici išarani kao krv purpurnim piknjicama.. pod tim višnja-ma. Sunce je već izišlo iza grada i mirno..rekao je Kuz-mičov. Sve do smrti ona je bila živahna i sa pijace je donosila mehke đevreke posute makom.Hoćeš da se vratiš? . . ... cvrčci. Tako ti je to.Eh. . Trava se povila. a ne shvata da bih ja mogao u svom poslu Jegorku za čitav život usrećiti. Pored onih dugačkih krovova u dimu su se kretali ljudi i konji pokriveni crvenom prašinom. sve je riđe i poluživo. Bogu se moli.Samo se ti Bogu moli. iza ograde su veselo virili bijeli krstovi i spomenici utonuli u zelenilo višnjevih stabala koji izdaleka izgledaju kao bijele mrlje. .Ništa.A ako bi svi trgovali i žito sijali.Opet si se. Kako je rečeno u molitvi? U slavu Tvorca. koji je slušao njihov razgovor i ništa nije razumio. još se nisi naplakao. pored brežuljčića i vjetre-njače. protegla se udesno i obuhva-tila brežuljke. Jegoruška se sjetio kako se u vrijeme beharanja te bijele mrlje gube u moru višnjevog behara..sve je potamnjelo od žege. a za njima zanimljivo zeleno groblje okruženo kamenom ogradom. otrese glavom. a sada spava.. Međutim. I zaista je tako.. a mrska kola su jurila pored njih i ostavljala sve iza sebe. život je zamro.. počelo svoj posao.Ništa. Uplašeno od kola. I tako uzalud ideš. I Lomonosov je isto ovako s ribarima otišao. nešto toplo dotaklo se Jegoruškinih leđa.. S one strane ograde. Požnjevena raž. . Muzika u travi se stišala.. mazo. to bi ti bilo . vazduh je zamro i prevarena stepa je opet dobila svoj sumorni julski izgled. a nikako da vidiš gdje ona počinje i gdje se završava. a sada. pojurilo ususret drugim trakama i najednom je čitava ta široka stepa zbacila sa sebe jutarnju polusjenu. ništa..nastavio je otac Hristofor.Ho. i Kuzmičov i otac Hristofor napraviše ozbiljan izraz lica i istovre-meno kašljucnuše.. Tiskajući se i iz-virujući jedan iza drugoga. gleda da sve bude plemenito. jato jarebica je prhnulo i sa svojim mekim "trrr" polet-jelo prema brežuljcima. Velike sjenke od pramenja dima puzile su poljem i preko druma. . . Sestra je žena nerazumna. gdje se nebo sliva sa zemljom.. . hoće da od Jegorke postane učen čovjek. ..u havanu vodu tući. a Jegoruška vidi svejedno te isto ... bratac.. Učenje je. Nad uvehlom travom besciljno kruže poljske vrane. gdje nema šuma i visokih planina.Razne koristi bivaju. ali od njega je postao čovjek poznat po čitavoj Evropi. Ideš da tražiš dobro a ne zlo. ti brežuljci se stapaju u izvišenje koje se pruža desno od druma pa do samog horizonta i nestaje u ljubičastoj daljini. Niko te silom ne goni! . a onda se licem priljubio uz Deniskin lakat i gorko zaplakao. a ni jarebice se više ne vide. Iznad druma su sa veselim glasovima letjeli gnjurci.. hoću. voziš. koja se prikrala straga promakla je preko kola i konja. skakavci i rovci otpo-čeli su u travi svoju kreštavu i monotonu muziku. Je-goruška je posljednji put pogledao grad. u travi su se dozivale tekunice.. pred očima putnika već se pružala široka i bes-krajna ravnica presječena lancem brežuljaka. Poslije tamnice su promakle crne i čađave kovačnice. Poslije groblja počele su se dimiti ciglane. kako se kaže.Nekome nauka koristi.. Gusti i crni veliki kovitlaci dima kuljali su ispod niskih dugačkih krovova od trske i tromo se dizali prema nebu.Ništa.odgovorio je Jegoruška jecajući. onda se niko ne bi ni školovao.. po zemlji počela da se pruža široka svjetložuta traka. Svi bi od gladi poumirali.zabrzao je otac Hris-tofor.Pa i vrati se. svjetlost. raspekmezio! Ako nećeš da ideš. a nekome samo zbrku u glavi pravi. .. mlječika i divlja konoplja . onda ne bi imao ko da trguje i da žito sije. bratac Jegore. sivkastozeleni a u daljini ljubičasti. bratac.Biva i tako. Zrikavci. nasmiješila se i rosom zablistala. ništa.. danju i noću su spavali Jegoruškin otac i baka Zinaida Danilovna.reče Kuzmičov pripaljujući jefti-nu cigaru.

. Nisu prošli još ni desetak vrsta.Tjeraj! .doviknu Kuzmičov čobaninu. i kola i ljude. A u daljini vjetrenjača maše svojim krilima. kad su nos i sljepoočnice pokriveni prašinom.čitav život sam. ko ga je posa-dio i zašto će on ovdje.Varlamova! . očiju krvavih od ljutine. okražiše kola i.A je li Varlamov sinoć ovuda prošao? . Deniska. hoćemo li danas stići komora? .Zaustavi! Stani.pitao je Kuzmičov. koji se jedva držao na sjedištu. Deniska se ukruti čitavim tijelom i zaustavi dorate. poderan i bos. ali se zaustavlja na pola puta i ravnodušno gleda u Denisku. Psi su još jače zalajali.Čije je to stado? . hvala Bogu. Kao radi promjene u korovu promakne bijela lubanja ili neki oblutak.. . opet jasreb leti nad zemljom. a on je već mislio: "Vrijeme bi bilo da se odmorimo!" Sa stričevog lica postepeno je nestala dobroćudnost i ostala je samo poslovna hladnoća. i Jegoruška. Da li je sretan taj ljepotan? Ljeti žega. Opet u daljini vjetrenjača maše svojim krilima i još liči na čovječuljka koji maše rakama.. nagnuo se i bičem ošinuo psa. pridiže se. Crni pas isplaženog jezika trči od kosaca prema kolima. Iza tog jablana.. ljubomorno gu-rajući jedan drugoga. a onda stresa krilima i kao strijela juri iznad stepe. vidjevši oči i zube pasa.. u šubari.. a kose veselo svjetlucaju i u taktu sve zajedno proizvode zvuk: "Vžži. koji mu prijeti bičem: vrućina je i za lajanje! Jedna žena se uspravila i.Ako Bog da.. koji je volio da draži i šiba. On je šutke razmišljao o nečem dobrom i radosnom. a obrijanom i mršavom licu. gačci. Da li joj se crvena boja dopala ili se možda sjetila svoje djece. lagahno maše krilima i najednom zastaje u vazduhu kao da se zamislio o čami života. Bog bi znao. . preko druma pretrči tekunica pa opet promiču burjan.. Kola su pristigla stado ovaca. ta hladnoća je pridavala neki neumoljivi inkvizitorski izraz. a Jegoruška više nije plakao nego je ravnodušno gledao ustranu. Oni su strasno mrzili sve i činilo se da su spremni da u komade iskidaju i konje. do noći ćemo stići. . čupavih paukolikih glava. Opet se pruža spržena ravnica. ošinu konje i tek onda odgovori: . od vrha brežuljka do samoga druma protegle se trake zrele pšenice. a konji još jače pojurili. vžži!" Po pokretima žena koje vežu snopove. kao svjetložuti pokrivač. .glasno je odgovorio starac. eto. . Kola su stala. premorena od žege. pokrenuvši usnama. u susret dolaze kola sa snopovima.ponovio je čoban sa drugog kraja stada. ali on nije osjećao strah.Hodi ovamo! . Jest njihov pomoćnik. obradovao se toj prilici i. Ista takva starozavjetna figura je nepokretno stajala na drugom kraju stada i ravnodušno gledala putnike. Deniska blenuo u nju.. Teško je odvojiti pogled od njegovog vitkog stasa i zelene odjeće. Začuo se pasiji lavež. . Čovjeku je već dosadilo da gleda u nju. Deniska.Skloni te pse.Stoj! . Na brežuljku se pojavljuje usamljen jablan. Deniska pogleda u nebo. on jest. Na samom vrhu leži djevojka. neobično ljuti.. i srdačni i dobrodušni osmijeh nije silazio s njegovog lica... prokleti bili! Stari čobanin. na trenutak se pojavi ogromna siva stijena ili sasušena vrba sa plavkastom vranom na gornjoj grani. Šest kosaca stoje naporedo i mašu kosama.viče Deniska. . sam. a u podnožju ga tek kose. počeše da laju muklim lavežom. Ali eto prošli su i pšenicu.. i neshvatljivo je zašto to juri i šta mu treba. iskočilo i sa bijesnim lavežom jurnulo prema kolima. Ona je sanjiva. pridavši svom licu zluradi izraz.prava figura iz Starog zavjeta umirio je pse i.. . ali podiže glavu i gleda na putnike. shvatio je da bi ga oni trenutno na komadiće rastrgali kada bi pao s kola. i ono najgore . opet leže. osobito kada su na njemu naočali. brežuljci.. Otac Hristofor i Kuzmičov su šutjeli. . Činilo se da je od žege i ona njegova srdačna i radosna misao zastala u njego-vom mozgu..Na ljude ideš..Varlamova! .. a dorati protežu njuške ka snopovima i kola se sa škripom češu jedna o dragu. prišao je kolima. kao iz zasjede. pa bodljikavo klasje kao metla prolazi preko cilindra oca Hristofora. debeljušo! . tek ona dugo nepokretno stoji i gleda za kolima.Šta veliš. Njemu se čini da već dugo putuje i poskakuje i da ga sunce već odavno peče u leđa. Deniska je šibao dorate i podvikivao. uhvativši se objema rukama za izmučena leđa. Svi oni. pogledom prati crvenu Je-goruškinu košulju.Kako ti se faca nadula kao da te bumbar ujeo! Djevojka se sanjivo nasmiješi i. s prljavom torbom na bedru i kukom na dugačkom štapu .Nad samom zemljom leti jastreb. čini mu se da nikada neće do nje stići i da ona bježi od kola.viknuo je Kuzmičov. skinuvši šubaru. zimi studen i mećave.. Na bržuljku je žito već pokošeno i složeno u stogove.pitao je Kuzmičov.. A otac Hristofor nije prestajao da sa divljenjem gleda svijet Božji i da se smiješi. . opaljeni brežuljci. vjerovatno sa namjerom da zalaje. u jesen strašne noći kad vidiš samo mrak i ne čuješ ništa osim razuzdanog vjetra što srdito zavija. gledao je pse isto tako zlurado kao i Deniska i bilo mu je žao što i on nema u rukama bič. po licima kosaca i po blijesku kosa vidi se da žega peče i guši. . Umorile su ga žega i stepska dosada..Nije. Ali. Šest ogromnih stepskih ovčarskih pasa najednom je. vrelo nebo.

Pos-lušnost je važnija i od posta i molitve! . dok sam još bio takav kao ti. a kad bi promašio. vjerovatno. nosio sam žezlo vladike Hristofora. prošla još malo polahko i zaustavila se. . ali malo dalje on se. Konji su staloženo žvakali i frkali. bacio sam učenje i počeo da služim. matematiku. I ja sam namjeravao da idem u Kijev da nastavim učenje.Kola su krenula dalje a čobani sa svojim ljutim psima su ostali pozadi. otac Hristofor i Jegoruška sjeli su u bijednu sjenku koju su ostavljala kola i ispregnuti konji. sjeli su na pros-trto ćebe i počeli da jedu. crkveni lučonoša.uzdahnuo je Kuzmičov . dakle. tankim mlazom je tekla voda.ti hoćeš čitav život da učiš. Jegoruška je čuo tiho. quama ppellaris?" (Dobri. prekoračio sam već sedamdesetu! Iz filozofije i retorike još nešto pamtim. Sjećam se. bratac. . a ja sam već govorio i pisao pjesme na latinskom kao na ruskom.rekao je Kuzmičov uzdi-šući duboko i time stavljajući na znanje da se on već najeo.. Kola su išla pravo naprijed. stapao s drugim istim takvim potokom i sto-tinjak koraka dalje od brežuljka duž njegovog toka se zelenjela gusta i bujna šaša iz koje su. Jedno krilo je bilo staro. Od malih nogu meni je Bog dao smisao i razumijevanje tako da sam ja drukčiji nego drugi. On je s njež-nošću pogledao u Jegorušku i. vladika me je blagoslovio i rekao: "Piši ocu da ga neću zaboraviti a i tebe ću imati u vidu. gledala je svojim blistavim krilom i ma-hala. nisam postao učenjak.Mora da ste vi već sve nauke zaboravili! . kao da je uvjerena da je snažan i buran potok. Jegoruška je preko volje gledao naprijed u ljubi-častu daljinu i njemu se već činilo da se vjetrenjača mašući krilima primiče kolima. požvakavši još malo. . mi smo. onako prozirna. umirio sam ih po stare dane i sahranio sa počastima.. Oni se voze. Još sam bio golobrad. Otac Hristofor je zažmirio. Bog mi je dao zadivljujuće pamćenje. a drugo je bilo tek nedavno napravljeno od novog drveta i blistalo ja na suncu.Dobru je vjetrenjaču Boltva sagradio svome sinu! . pogledao me nježno i upitao: "Puer bone. porazmislio i rekao poluglasno: .Deniska. Iz brežuljka koji je priroda sastavila od ogromnog nakaznog kamenja kroz cijev od trubeljke koju je neki nepoznati dobrotvor stavio. gdje si ti? Hodi jedi! . dječače.govorio je otac . eto." Protojereji i sveštenici koji su se nalazili u oltaru. učio. blistajući na suncu i tiho žuboreći. kao hladovit baršun. služio sam na radost svojim roditeljima i nastavnicima. vreli sunčani zraci i užareno tlo upijali su ga pohlepno i oduzimali mu svu snagu. on je skidao odeždu u oltaru. a duhovna hrana dušu! . materija hrani tijelo. brzo je tekla nekud ulijevo. pirogu i jajima koje su jele gazde i sav se predao ubijanju konj-skih muha koje su se lijepile za konjske trbuhe i leđa. to jest. čim su se kola približila. Moji nastavnici i dobrotvori su se divili i smatrali da ću postati veoma učen čovjek.Šta je to biće? Biće je samonikla stvar kojoj ne treba ništa za njeno postojanje. Kuzmičov. . nije zaostajala. dotakao njegovog lica. prijatno žuborenje i osjetio je da se nekakav drukčiji vazduh. zahvaljujući svome shvatanju. ako ne stignemo Varlamova. a vjetrenjača je nekako odlazila ulijevo. "Ti . poznavao filozofiju. imenjaci. naći ćemo ga. slušajući taj razgovor na la-tinskom. Sjećam se kao sada. Ona dobra i radosna misao koja je od vrućine zastala u glavi oca Hristofora nastojala je da izađe poslije toga kad se napio vode i pojeo jedno pečeno jaje. bilo je to jednom poslije liturgije na imendan blagočestivoga cara Aleksandra Pavloviča Blagoslovenog. Putnici su se razmjestili pored potoka da se odmore i nahrane konje. bratac.Ja sam ti. sasvim je narasla i već su se vidjela njena dva krila.Kako da ne zaboravim! Bogu hvala. Ona je postajala sve veća i veća. ljutito bi frknuo i pogle-dom pratio tog sretnika što je izbjegao smrt.ali.Čovjek nije igla. počeo je: . ali se ne gubi iz vida. Uskoro se pojavio i Boltvin salaš. Deniska je poslovao oko njih i nastojao da pokaže potpunu ravnodušnost prema krastavcima. Ona je padala na zemlju i. Ispuštajući iz grla nekakav osobit pakosno-pobjednički zvuk. Dešavalo se da nešto pročitam jednom-dvaput i da to naizust zapamtim. ali se nisam ni o roditelje ogri-ješio. a kad ćemo mi tebe dočekati?" Slu-šajući te njegove riječi.rekao je.) A ja mu odgovaram: "Christophorus sum. Nije mi bilo još ni petnaest godina. a ona sve dalje odlazi ulijevo.rekao je Kuzmičov. . Nedaleko od brežuljka mali potok se pretvarao u baricu.) A on: "Ergo connominati sumus". on je udarao po svojim žrtvama. ali jezike i matematiku sam potpuno zaboravio. s krikom izletjele tri šljuke. Kakva čarobnica! Oko podne kola su skrenula sa druma udesno. a ja sam ti.A nešto se ne vidi njegov salaš.rekao je Deniska. biće nama nauka. ali mi roditelji nisu odobrili. također su se mnogo iznenadili i svaki me je pohvalio i izrazio svoje zadovoljstvo. Onda me opet pita na latinskom: "Čiji si ti?" A ja mu odgovaram isto na latinskom da sam sin đakona Sirijskog iz sela Lebedinsko. voze. . već čitao i latinski i grčki i francuski. On je odmahnuo glavom i nasmijao se od raznježenosti. kako se zoveš? – lat. Videći takvu moju brzinu i jasnost u odgovorima. vesela. iza jaruge. . Iznad šaše su proletjele tri poznate šljuke i u njihovom pištanju se čuo nemir i razdraženost što su ih otjerali sa potoka.Duhovna hrana! . Ovdje se on negdje vrti. .Nauke su nauke ."(Hristofor – lat. ali vjetrenjača nije od-lazila.Zaista. građansku historiju i sve nauke. zakrpljeno.On je tamo. Naravno. .

Na dva-tri metra od nje nepokretno je stajao gologlav mališan samo u košulji. zapravo. ona je uvjeravala da strašno želi da živi. vjerovatno i sada sanjao bale sa vunom. neodlučno. on je i sada po svoj prilici sanjao preosvećenog Hristofora. a otac Hristofor je nosio prave pantalone. ali ti zvuči nisu remetili tišinu. da je još mlada i da bi i lijepa bila da nije žege i suše. on strašno liči na Robinzona Krusoa. tiha. Tom svojom pjes-mom ona je onako poluživa. . a ti pazi da mi neko ne izvuče ovu vreću ispod glave. Pored posljednje kuće u naselju stajala je žena u kratkoj donjoj suknji. a kola i ljudi koji su spavali pod njima budili su njegovu ra-doznalost. sjeo je na zemlju okrenuvši leđa kolima.Deniska je kolebljivo prišao ćebetu i odabrao sebi pet krup-nih i žutih krastavaca. Jegoruška je dugo gledao njega a on Jegorušku.Pazi da neko konje ne bi odveo! . Nastala je tišina. Privlačila ga je i mamila crvena boja košulje. potrčao je za skupinom žutih leptirova koji su letjeli u pravcu šaše na vodopoj pa nije ni primijetio kako se opet našao pored kola. pojas i kaftan. dizao se drugi obliji i širi.čitavu prirodu su vukli u drijemež. a kada je zatim bolje poslušao. dopirala je čas s desne. i na kojoj strani. on je stajao nepomično i gledao nekud dolje. ljubičastu daljinu. njemu se učinilo da to pjeva trava. Poslije duže šutnje Jegoruška ga je upitao: . okrenuli se jedan prema drugom i zatvorili oči. Sada mu je bilo jasno da je to ona pjevala. To što je ugledao bilo je tako neočekivano da se malo i uplašio. otišavši daleko ustranu. Kao da je bio začaran pjesmom. Stric i otac Hristofor su čvrsto spavali. sve dok se konji ne odmore. lakomislen. Iznad njegove glave na jednoj od glomaznih stijena stajao je na tankim nožicama mališan u košuljici. takozvanih "žutki" (on nije imao obraza da izabere manje i svežije krastavce). nježno rumoreći žuborio je potočić.. uz njega se priljubilo malo naselje od pet-šest domaćinstava. čas odozgo. I ponovo se začula otegnuta pjesma. mislio na svoje poslove i ni na trenutak ih nije mogao zaboraviti. kao da pred sobom vidi duhove s onoga svijeta. oni trebaju da spavaju dva-tri sata.ohrabrio ga je Kuzmičov.rekao je Jegoruški i odmah zaspao.. bucmast. samo su sada brežuljci bili nešto bliže i nije bilo vjetrenjače. Jegoruška je lijeno pošao prema kolima i opet se iz dokolice počeo zabavljati mlazom vode. ali ona je ipak nekoga molila za oproštenje i zaklinjala se da sa neizdrživim bolom. već na ivici smrti.. Kad su se skinuli. I Deniska je prestao da žvaće. Deniska je odlučno uzeo komad piroga i. uštipke s pavlakom i sve to što Kuzmičov nije mogao sanjati. otegnuta i tužna koja je ličila na jadikovku i koja se jedva čula. cijene. u ustima je osjetio svježinu i zamirisalo je na trubeljiku. nije bila kriva. čak i u snu. pjevušeći i nastojeći da udara nogama. i Jegoruška je zinuo od čuda kada ga je pogledao. čas s lijeve strane. otac Hristofor i Kuzmičov legli su u sjenku ispod kola. ni drveće. možda on ni sam nije primijetio kako su ga prijatna crvena boja i radoznalost dovukli iz naselja i vjerovatno on se sada i sam čudio svojoj smjelosti. nisu budili uspavani vazduh.... vreliji i nepokretniji. razgovor na latinskom. Iza kamenitog brežuljka. Jegoruška je zaključio da. razgovori na tom putovanju. Odmah se začulo tako glasno žvakanje da su se čak i konji okrenuli i sumnjivo pogledali na Deniska. Pjesma je utihla. ali gdje. Fanatičan u svom poslu. teško je bilo odrediti. Varlamova. uzeo je dva pečena jajeta. gdje je proticao potok. svoju popadiju. neočekivano se začulo tiho pjevanje. Jegoruška se osvrtao i nikako nije mogao da shvati odakle dopire ta čudna pjesma. Jegoruška je potrčao prema šaši i odatle razgledao okolinu. na pripeci se ispružio na leđa pa i on zatvorio oči. nebo. blag. i kratki platneni kaputić. u Jegoruškinu crvenu košulju.. negdje podaleko je plakao vivak i ponekad se čuli krici one tri šljuke koje su doletjele da vide jesu li već otišli ti nezvani gosti. Pored kuća se nisu vidjeli ni ljudi.. bila je dugonoga i štrkljasta kao čaplja i nešto je sijala. Stričevo lice još uvijek je izražavalo onu poslovnu bezosjećajnost. on je netremice i otvorenih usta buljio u Jegoruškinu košulju i kola. naprotiv . Sudeći po izrazu njegovog lica. S tupim čuđenjem i pomalo sa strahom. Jegoruška je malo slušao i njemu se počelo činiti da je od te otegnute i tužne pjesme vazduh postao još zagušljiviji. teretna kola. Od dosade Jegoruška je uhvatio zrikavca. tačno kao da je nad stepom letio neki nevidljivi duh i pjevao. spreman za smijeh.Uzmi.. U mnogobrojnim poslovima kojih se on prihvatao u svom životu njega nije privlačio toliko sam posao koliko susreti i opštenje s ljudima koje nosi sa sobom svaki posao. uvučene u čizme. Ostavio je cijev i pogledao gore.. Da bi zaglušio tu pjesmu. zatim nasilu i sve dotle dok mu jaka hladnoća iz usta nije prostrujala po čitavom tijelu i dok mu voda nije potekla po košulji. zatim je. Zatim je prišao kolima i počeo posmatrati spavače. uzmi! . Pjevala je ona ista štrkljasta žena u naselju iza brežuljka. pa je. Otac Hristofor je skinuo mantiju. čovjek u čijem životu nije bilo slučaja koji bi mu kao udav mogao stegnuti dušu. ni sjenke kao da se naselje ugušilo u vrelom vazduhu i tako se sasušilo. onaj isti što je maloprije stajao pored one žene. . ali tužno i iskreno uvjeravala nekoga da ništa nije skrivila i da ju je sunce bezrazložno spalilo. ispod njenog sita niz brežuljak se lijeno spuštala bijela prašina. u šaci ga prinio uhu i dugo slušao kako svira na svojoj violini. Kuzmičov je uvijek. kao da se plašio da će ga udariti po ispruženoj ruci. potrčao prema šaši. Čulo se samo kako frču i žvaću konji i kako hrču spavači. crna i napuknuta. Posmatrajući ga. Obojica su šutjeli i osjećali neku nelagod-nost.. Varlamov i cijene koliko dugo putovanje. Zadišući se od žege koja se osobito osjećala sada poslije jela. Kako da utuče to dosadno vrijeme i kuda da se skloni od žege? To je bilo složeno pitanje. A otac Hristofor. On nije mogao ni zamisliti da sveštenici nose pantalone. u toj odjeći koja nimalo ne dolikuje njegovom zvanju.Ja ću da spavam. Tako i na ovom putovanju njega nisu toliko interesovali vuna. i kad se molio u crkvi i kad su pjevali "Iže heruvimi".. Ta pjesma. vjerovatno. ona je ostala daleko pozadi. Kad mu je dosadila ta muzika. Vidio je sve isto što je vidio i prije podne: ravnicu. tugom i jadom žali samu sebe. spavanje pod kolima i jelo u neuobičajeno vri-jeme. Kuzmičov je iz kola izvadio vrećicu sa ne-kom sadržinom i rekao Jegoruški: . Mahinalno je podmetnuo usta pod mlaz koji je curio iz cijevi. čas ispod zemlje. on je. Kada se najeo. brežuljke. Dok je Jegoruška posmatrao njihova lica. rukom dotakao komad piroga. Odatle je po-gledao na sve strane i našao ko je pjevao. sa napuhanim trbuhom. prvo je pio s uživanjem. sa svojom dugačkom kosom i bradom. bez riječi. Jegorušku je opet obuzela ona njegova dosada. Negdje ne tako blizu pjevala je neka žena.

lagahno je podigao šaku.Dosta je spavanja. počeo da miče svojim. .. On je namignuo Jegoruški i. tajanstveni Tit je digao jednu nogu. Jegoruška je spustio glavu i zatvorio oči. koje je. onako prekriveno kaplj-cama i krupnim pjegama. ličilo na mermer i upita ga: . Pustili su zrikavca. onako bez trbuha.Evo ga! . Zrikavac je veoma ravnodušno. bio je time veo-ma zadovoljan. Činilo se da je od jutra već sto godina prošlo. Jegoruška je to odbio jer se jako zapuhao i umorio.. Najednom je Deniska napravio tako ozbiljan izraz lica kakav nije imao čak ni onda kada bi ga Kuzmičov grdio ili zamahnuo štapom na njega. Prvi se probudio Deniska. i on je zasvjetlucao rumenom postavom svojih krila i. Uperivši pogled u jednu tačku. Možda je Bog htio da Jegoruška. ali je još uvijek bio djetinjast. radio je kao kočijaš i namjeravao je da se ženi. kao štitnik. Zatim je Deniska uhvatio ugojenu muhu koja se nasisala krvi i ponudio je zrikavcu. Kada se umio i obukao. odmah počeo da zriče svoju pjesmu. vidjelo se da on odmah misli na vunu i Varlamova. dignuvši se. on je lagahno kleknuo a na licu mu se pojavila strogost i strah kao kod ljudi kada čuju neku jeres. Ispod kola se začuo dubok uzdah. upreži! Otac Hristofor se probudio sa onim istim osmijehom sa kojim je i zaspao. on se leđima prislonio na kamen. Dječaci više nisu rekli ni riječi jedan drugom. konji su žvakali.rekao je Jegoruški. da ganja golubove. kao da već odavno poznaje Denisku. osluškujući nešto.počeo je uzbuđeno. On se obrisao krajem košulje i. izbuljio oči.Đavo te odnio. Pošutjevši još malo i ne skidajući očiju sa Jegoruške.. ona je raširila krila i. . samo neka se ne tuče! Isto tako mali psi ne vide ništa neobično u tome kada u njihovo društvo upadne neki veliki dobroćudni pas i počne da se igra s njima. Trebalo je samo da gazde odu ili pođu na spavanje pa da se on prihvati nečega kao što je skakanje na jednoj nozi ili bacanje kamičaka. odjednom potrbuške pao na zemlju i lupio šakom po travi. Pustili su i muhu. ko će prije do šaše! . očevidno.promrmljao je zadovoljno i. i po tome pogledu koji je ravnodušno promakao pored Jegoruške i Deniske.Po svoj prilici. Tužna pjesma je čas zamirala. pokrenuo usnama i odgo-vorio dubokim promuklim glasom: . Strašno je volio da pušta zmajeve. brzo počešao rame i progunđao: . Lice mu se od spavanja smežuralo i naboralo i činilo se da se napola smanjilo.Tit. kola i konji zamru u tom vazduhu i da se kao i ti brežuljci skamene i zauvijek ostanu na istom mjestu? Jegoruška je podigao glavu i umornim očima pogledao is-pred sebe. Jegoruška je rukama obuhvatio ko-ljena i oborio glavu. On je povukao za sobom mrku travu i šašu.Hajde.Oče Hristofore. a vrijeme se u beskonačnost otezalo kao da se i ono ukočilo i zaustavilo.Kako ti je ime? Obrazi nepoznatog mališana još više su se napuhali. poče da šapuće molitvu i da se krsti. Nekakva sila ne-čujno ga je vukla nekuda.. . čas se opet čula u nepokretnom i zagušljivom vazduhu. potok je jednolično žuborio. Jegorušku je bila obuzela klonulost zbog žege i polusna. Jegoruškinim očima je prinio velikog zrikavca. vrat i leđa. počeo je da skače na jednoj nozi. da se utrkuje i uvijek uključuje u dječije igre i svađe. napio se vode i dugo se umivao. čeljustima i pojeo muhi trbuh. da bi pokazao da može skakati na jednoj nozi koliko god hoće. i Jegoruška je neobičnom brzinom pojurio za tim nestajućim vidikom. uzmičući i netremice gledajući u Jegorušku. i tako smo već čitavu stvar prespavali! Deniska. napraviviši vrlo ozbiljan izraz lica. koji je sve do sada bio nepokretan. Njegovo frkanje i pljuštanje vode razbudili su Jegorušku. To se probudio Kuzmičov. Vreli sunčevi zraci pekli su mu potiljak.. ustajte.. On je brzo podigao glavu.. on iz džepa lagahno izvuče zamrljani psaltir i. ali je ipak potrčao za njim. Dječak je pogledao njegovo mokro lice. da se igra piljaka. okrenuvši se licem is-toku. petom opipao oslonac i popeo se na kamen. . Nešto ge je ujelo jer je skočio. spustivši se u travu. popeo na sljedeći kamen i tako se penjao sve dok se nije sasvim izgubio iza kuće. a za njim su jurile žega i ona čežnjiva pjesma. zanjihao se i zajedno s nebom poletio nekuda još dalje. Jegoruška i Deniska su ga pogladili prstima po širokim zelenim leđima i opipali njegove brčiće. kao da se bojao da ga on straga ne udari. poletjela prema konjima. prokletinjo jedna! Zatim je prišao potoku. pozvao je Je-gorušku da skaču zajedno do druma i nazad do kola bez odmora.. vrijeme je! .Hoćemo li skoro krenuti? Deniska je pogledao koliko je visoko sunce i odgovorio: . . Misleći da je to prijatno zrikavcu. Isprativši ga pogledom. zabrinuto pogledao u daljinu. brzo. Svaki odrastao čovjek kada bi vidio njegovo iskreno oduševljenje s kojim se on zabavljao u dječijem društvu teško se mogao uzdržati da ne kaže: "Kakav zvekan!" Ali djeca nisu vidjeli ništa neobično u tome kada bi veliki kočijaš upao u njihove igre: neka se igra.. ljubičasti vidik. odatle se. Deniska je prestigao Jegorušku i. Deniska je imao već oko dvadeset go-dina.

Ali eto. onako izmu-čeni. a onda se pretvorio u crnu tačku i nestao iz vida. On je poletio niz vjetar a ne uz vjetar kao ostale ptice. a priroda je u svoj šutnji u mrtvilo tonula. Tek što su se kola zaustavila kraj doksata sa nastrešnicom.. U višnjiku se čula čegrtaljka postavljena tamo da bi svojim klepe-tanjem plašila zečeve...Može se i kasnije s karizmima.. oprljeni brežuljci su se natmurili. Ne može tako. brežuljci i vazduh nisu više mogli izdržati. požnjevene njive. Onako obasjana sun-cem. stapaju sa brčićima i čini se da mu ti brčići rastu i sprijeda. Otac Hristofor i Kuzmičov. ne obraćajući pažnju ni na šta. Samo su gačci.. .zaškripala su vrata na šarkama i pored kola se u tren oka našla visoka mršava figura koja je mahala rukama i peševima kaputa. jedan pokušaj i stepa bi pobijedila. podigla se k nebu i zamaglila sunce..Ka-rizme moram čitati. drugi ženski . To je bilo svratiste iako uz njega nije bilo nikakvog dvorišta i mada se nalazilo usred stepe i bilo sasvim neograđeno. stajali su dremljivi suncokreti. spotičući se i poskakajući. Najednom kao da se u ustajalom vazduhu nešto prekinulo. Malo dalje od njega crnio se neki bijedni višnjik ograđen plotom. A evo. pokušali su da zbace sa sebe jaram. Oblak je nestao. oborivši svoje teške glave. kljucali svojim debelim kljunovima po tvrdoj zemlji. svježeg zvuka. Uskoro se zatim spustilo veče. Iza brežuljaka se ne-očekivano pojavio pepeljastosivi kudravi oblak. . Naročito ga je ljutilo to što je otac Hristofor poslije svake "slave" uvlačio u sebe vazduh.Oče Hristofore! . Na njemu je bio iznošen crn redengot koji se na . Za njim je poletio drugi. stepom su pojurili vjetrovalji. III U večernjem sumraku pojavila se velika prizemna zgrada sa zahrđalim limenim krovom i tamnim prozorima. kad leprša nad vodom. aliluja. Pored samog druma prhnula je droplja.Aliluja. Deniska je veselo zviznuo i ošinuo konje. rekao: . bogami. viline konjice i perje i. najzad. a jedan od njih je dospio u sredinu vihora..Odmah... a nad stepom su letjeli oni isti gačci i jastreb sa dostojanstveno raširenim krilima. mirno letjeli nad travom ili su ravnodušno. kamenje. Vazduh je postajao sve nepokretniji od žege i tišine. poletjela ustranu i dugo se još vidjelo kako maše krilima. Čitavo četvrt sata otac Hristofor je stajao nepomično okrenut licem prema istoku i micao usnama. Nije bilo ni vjetra. Odmah su i trava i prošlogodišnji burjan počeli da gun-đaju. . kada je već sunce počelo da bliži zapadu.Bog vam ne bi zamjerio. Ali je nevidljiva snaga pritiska postepeno okovala i vjetar i vazduh i staložila prašinu.. silno je puhnuo vjetar i sa šumom i fijukom počeo da se kovitla stepom. droplja se okomito podigla visoko uvis. stepa..Vrijeme je da se kreće. i pozadi i sa strana. pogledao prema nebu i. na drumu se uskovitlala prašina i pojurila stepom vukući za sobom slamu.. vazduh se pokorno utišao i samo su još uznemireni vivci negdje plakali i žalili se na svoju sudbinu..progunđao je otac Hristofor.. odmah. puhnuo je hladan vazduh. da bi i druge natjerao da se krste.. vjerovatno uplašena oblakom prašine. slava ti. Bože! Najzad se otac Hristofor nasmiješio.Ivane Ivaniču. To je bio vlasnik svratišta Mojsej Mojseič. ličila je na mamac za ribe ili na leptira u ribnjaku čija se krila. napuhao se do veličine kokoši i izgledao je veoma impozantno i zastrašujuće. i Jegoruška je vidio kako su se dva vjetrovalja sudarila u plavoj visini i uhvatili se ukoštac kao u dvoboju.Finiš! (Završio sam!) Koji trenutak kasnije kola su već krenula. zato mu se perje nadiglo. iz trave je izletio prdavac. . pridržavajući svoje šešire. Uzduž i poprijeko. brzo se krstio i. a onda treći. i opet je nastupila tišina kao da se ništa nije ni desilo. lijepe brade. zavitlao se i kao ptica poletio prema nebu. u kući su se začuli radosni glasovi . Dobro bi bilo da pljusne kiša! Činilo se da je bio potreban samo još jedan mali napor. a Kuzmičov ga je gotovo sa mržnjom gledao i nestrpljivo slijegao ramenima. kao zavitlani stub. a pod pro-zorima. koji su život preživjeli u stepi i već navikli na stepske uzbune.. a zatim je. postariji čovjek vrlo blijeda lica i kao tuš crne... konji su već spremni. Danas ih još nisam čitao. ni oblačka. uznemiren vihorom i ne shvatajući o čemu se radi. Inače se oko te zgrade nije čulo ni vidjelo ništa osim stepe.. On je pogledao na stepu kao da je htio da kaže: spreman sam . aliluja. jer su putnici vidjeli sve isto što su i prije podne gledali. . .jedan muški. Za brežuljcima je potmulo odjeknuo grom. a vi. promicali su burjan. Trepereći u vazduhu kao insekt i poigrava-jući svojim šarenilom. uperili su poglede na brežuljke. triput glasno izgovarao: . sa krilima i repom u pokretu. ja svaki dan moram. . Brežuljci su se i dalje gubili u ljubičastoj daljini i nije im se vidio kraj. Činilo se da su išla nazad a ne naprijed.reče ukorno Kuzmičov. stavljajući psaltir u džep. ni bodrog.i namrštio se.

ah.Bog s vama. uzimaj stvari! Izvolite. molim lijepo.Nema se kad. A je li Varlamov prolazio? .užasnuo se Mojsej Mojseič pljesnuvši rukama. čudna stvar. savio koljena i ispružio dlanove kao da se brani od udaraca i sa bolnoslatkim osmijehom počeo da preklinje: . Mojsej Mojseiču.Frtalj sata! . . nekakva gravira sa natpisom: "Ravnodušnost ljudi.Ah. kakav to lijep gospodičić sjedi kod kočijaša! Ah. Bože moj! Poslujući oko kola i pomažući putnicima da izađu.njegovim uskim ramenima klatio kao na vješalici i mahao peševima kao krilima svaki put kada bi Mojsej Mojseič od radosti ili straha pljesnuo rukama. a ujutro ćete. Znači.. otac Hristofor i Jegoruška već su sjedili u praznoj. Taj sto je bio gotovo potpuno usamljen jer u toj velikoj sobi. . leđa su mu se savila u luk a blijedo lice je iskrivio takav osmijeh kao da je za njega bilo ne samo prijatno da vidi ta kola nego i bolno i slatko. na jednom zidu u sivom drvenom okviru visila su nekakva pravila sa dvo-glavim orlom. U sobi je zaudaralo na nešto ustajalo i kiselo. Mojsej Mojseič je prvo zamro od bujice osjećanja.Stigli su Ivan Ivanič i otac Hristofor! . mračnoj i velikoj sobi za starim hras-tovim stolom. Mojsej Mojseič se najednom okrenuo i povikao tako izbezumljenim i prigušenim glasom kao da je tonuo i zvao upomoć: . sa velikim ptičijim nosom i sa ćelom usred tvrde kovrdžave kose.." Prema čemu su ljudi bili ravnodušni . Bože moj! . Solomone. te stolice su imale nepri-rodno izvijene naslone i zato su strašno ličile na dječije sanjke. To je bio Solomon. dragi gosti! Samo malo kasnije Kuzmičov. Ivane Ivaniču! . i. a prenoćiti možemo i kod molokana. prišao kolima. Zidovi su bili sivi.Nije. a druga. Oprostite.Ah.. kako je govorio.progovorio je tankim. (Religiozna sekta.Aha. a na drugom. savio te naslone.Nemamo mi vremena za čaj i šećer . on se i dalje klanjao. od-marala se u ručanicu i predveče otišla. kakav je to za mene danas sretan dan! Ah. .odgovorio je Kuzmičov.. riđ. obučen je bio u kratak veoma iznošen kaput sa okruglim peševima i kratkim rukavima i u kratke triko pantalone.Kako se Boga ne bojite. samo s nekim čudnim osmijehom.Odlično.rekao mu je Mojsej Mojseič takvim tonom kao da se bojao da mu on neće vjerovati. a onda ćemo kod molokana. Vrata su zaškripala na šarkama i na pragu se pojavio omalen mlad Jevrej.pitao ga je Kuzmičov. Mojsej Mojseič je nakrivio glavu. šta sada da radim! Ivane Ivaniču! Oče Hristofore! Ah. široke sofe sa poderanom mušemom i tri stolice. Ivane Ivaniču. . . pljeskao rukama.ponovio je u kući ženski glas. Osim redengota na njemu su još bile široke bijele pantalone izvučene preko či-zama i somotski prsluk sa riđim cvjetovima poput ogromnih stjenica. pa šta ja to stojim i ne zovem goste u odaju? Izvolite. Jučer ujutro je prošao njegov poslo-vođa Grigorije Jegori. u istom takvom okviru. nije bilo nikakvog drugog namještaja. Kada je poznao putnike. sada je na salašu kod molokana. osim njega.nije se moglo razumjeti jer je gravira bila veoma potamnjela od vremena i muhama obilno zagađena. Soba je izgledala mračna. Teško je bilo shvatiti kakvu je udobnost imao u vidu neznani stolar kada je tako nemilosrdno savijao te naslone. Kada je Mojsej Mojseič uveo goste u sobu. . . Ivane Ivaniču! Vi ćete me natjerati da vam kape sak-rijem i da vrata zakatančim! Pojedite bar nešto i čaj popijte! . tavanica i grede počađavjele. A i te stolice ne bi svak nazvao stolicama. sad ćemo mi stići komoru. nametala se misao da tu nije krivica do stolara nego da je to neki namjernik-delija. .Ah.. akobogda. Njegov redengot je mahnuo svojim peševima.Kuda ćete u noć? Prvo nazdravlje večerajte i prenoćite. bez pozdrava. izvolite samo! Dajte mi sve vaše stva-ri. nema se kad.Kad su ovuda prošla naša teretna kola? .ciknuo je Mojsej Mojseič. ubio me Bog. a sada nema vremena. pokretao ramenima i radosno uzviki-vao .Solomone! Solomone! . Ivane Ivaniču.Solomone! Solomone! ..on je smatrao da je to sve potrebno radi toga da bi izgledao neobično učtiv i ljubazan. brat Mojseja Mojseiča. . Zapravo. On je šutke.Ivane Ivaniču! Oče Hristofore! Budite tako dobri. Ni na zidovima ni na prozorima nije bilo ničeg što bi ličilo na neki ukras. popijte čaj kod mene! Zar sam ja tako loš čovjek da se kod mene čak ni čaj ne može popiti? Ivane Ivaniču! . zbog čega je i sam izgledao kratak i kus kao očerupana ptica. . a zatim počeo da ih popravlja pa ih još više savio. došli su nam takvi dobri ljudi! Hajde. . Bože moj.. zatim je pljesnuo rukama i počeo da stenje.) .. To je bilo nešto što je samo ličilo na namještaj sa dotrajalom mušemom. ras-pjevanim glasom dašćući i vrpoljeći se i svojim pokretima ome-tajući putnike da izađu iz kola. Bože moj. drugi put. Ah.Jedna partija je prošla jutros. na podu su bile pukotine i zjapile su rupe nepoznatog porijekla (činilo se da ih je svojom potpeticom probio onaj isti delija) i izgledalo je da bi ta soba ostala mračna i onda kada bi u njoj objesili desetak lampi. krenuti i stići koga treba! . u želji da se pohvali svojom snagom. Posjedićemo frtalj sata pa dalje.

još više je plakao! . I nije to samo sada tako. Uzeću papir sa biljegom i napisaću da je ocu Hristoforu malo njegovih para.Na učenje.. . pognuvši se kao da je sada iskočio iz hladne vode u toplu prostoriju. ali da je proda. kusi kaput.očevidni prezir. a onda došao k meni i veli: Oče. čaj možemo popiti . Kad nešto treba. Sujeta! . O. što mu se na ustima još materino mlijeko nije osušilo. Kad je Jakov imao malu djecu. ali ja se spremam da napi-šem pismo vladici da vi trgovcima otimate hljeb.Pa što on sam nije pošao? . Oca Hristofora već pet godina nisam vidio.rekao je prijeteći prstom samovaru. pa se i trgovinom počeo baviti.složio se otac Hristofor zamišljeno posmatrajući čašu. a ja evo kao faraon jurim u karucama.E.A kuda će to on? . . sekiracija je s djecom! . zašto ti ljetos ne dođeš kod nas u N. ali je preovlađivalo jedno .Trebalo bi sada da sjedim kod kuće i da se Bogu molim. zapravo. oprostite. O tome se i u Svetom pismu govori. on se odmakao ustranu. oče Hristofore.pitao je nježno pogledajući u Jegorušku.Pa dobro! .Rozo! Rozo! Daj samovar! Trenutak kasnije otvorila su se vrata i u sobu je sa velikim poslužavnikom u rukama ušao Solomon. radosno uzviknuo i. Bićeš pametan. na vašara u jednoj šatri pričao scene iz jevrejskog života i imao velikog uspjeha. kada ga priteglo. išao je tamo i ovamo. Bacivši pogled na njegovo lice. i ja kažem. pri svjetlosti lampe. S njima ti je samo briga! . iz popova sam u trgovce prešao.Pa eto. to je dobro! .odgovorio je otac Hristofor i nasmijao se. zato će biti mnogo para! . . isturio jednu nogu i uperio svoj pod-smješljivi pogled u oca Hristofora. To podsjećanje na Solomona nije ostavilo nikakvog utiska. kao da se nečemu radovao i očekivao pogodan trenutak da ga rani uvredom i da prasne u smijeh. a sada.uzdahnuo je osjećajno otac Hristofor.Da. On kao da je mislio o nečemu smiješnom i glupom. . Sada. a ne pare. Mojsej Mojseič je iz susjedne sobe donio šamlicu i sjeo malo podalje od stola. potrčao prema vratima i povikao izbezumljenim i prigušenim glasom kako je maločas zvao Solomona: .. Solo-mon je u N. buljave oči kao da su bile napete od želje da se grohotom nasmiju. oče.. pogladio svoja koljena i počeo učtivo-šaljivim tonom: . da imitiraš Jevreje na vašara? Prije dvije godine. oholo i prezrivo a istovremeno i neobično ža-losno i komično. Tako rijetki gosti. nemam šta da se tužim. . hajde.bio je to veoma složen osmijeh i izražavao je mnoga osjećanja. a kad odrastu . .Koješta! Šipak će meni pod nos. A šta može otac? Da nije Ivana Ivaniča.. jer ukoliko je njegova poza bila izrazitija. vidio se njegov os-mijeh .. jedem. .H-ja. Bogu se molim i .Bratac. Jednoga uči. očerupana figurica. fali u glavi. učinio sam svoje pa sad mogu kud hoću. Mojsej Mojseič je iz pristojnosti napravio na licu izraz div-ljenja i značajno odmahnuo glavom: . . Mojsej Mojseič se trgnuo.poče on da zabav-lja goste.uzdahnuo je Mojsej Mojseič. pre-krstio rake na grudima. ali mu niko njegovu cijenu ne da. .Solomone. smilujte se. pod stare dane mi u glavu došlo. a kad su odrasla. još je mlad..složio se Kuzmičov. . Vozimo ga u gimnaziju... uto-liko su bile upadljivije njegove kratke pantalone. -To je dobro! Iz gimnazije ćeš takav gospodin izaći da ćemo svi kape skidati.Ja.. ni otac ne bi ništa uradio. Godinu dana se momak mučio. a mama će se radovati. Kad je kupovao. plakao je. unučućima se radujem. . pijem i spavam.odgovorio je Kuzmičov. nije pitao.To je sin moje sestre Olge Ivanovne .Jedite i uživajte. trećega na rukama nosi. tako rijetki gosti. .brige još više. karikaturni nos i čitava njegova ptičija.E.. Njegov dugački nos.He zato. Vunu kupio. počeo vunu prodavati..U mene ih je šestero. Roba nije moja nego moga zeta Mihaila. U njegovom držanju bilo je nešto izazovno. bogat. a prije je i bez oca mogao. došao sam do kraja svog života tako kako se svakom može poželjeti. Živim polahko sa svojom popadijom. Kuzmičov se podsmjehnu i upita: .To nas neće zadržati. On ništa nije odgovorio.Prijatno! Nazdravlje vam čaj i šećer! . drugoga liječi. čega se i Jegoruška odlično sjećao. htio je da nešto stekne i da se napravi važan.. nego je izišao i malo kasnije se vratio sa samovarom. I niko neće da mi kaže čiji je taj dobri gospodičić? . prodajte mi vunu! Ništa ja u tim poslovima ne razumijem! Tako je to. sinove sam na put izveo i sad sam slobodan. Obavivši svoj posao oko stola. sa ambicijom. kao da nekoga nije trpio i prezirao ga. Stavljajući poslužavnik na sto on je podsmješljivo gledao nekud ustranu i opet se nekako čudno smiješio.Da.A vi. . . Sve pare potrošio. Poudavao sam kćeri za dobre ljude.. odmah ocu. to je dobro! Pošutio je malo. mesnate usne i lukave.

Dok ima vremena.... kao što sam vam rekao.. Dajte vi meni. pare.O.. . Ugledavši novac... šalje i prsti su se udvojali. izgledala vrlo mala u poređenju sa čita-vom gomilom. nasmija se nekim tankim smijehom sličnim lavežu pudlice. te ono. Popivši šutke jedno šest čaša čaja. liječi oca!" On me odmah svukao. . neka vam bude. . . Bolujem.. da hoće da pravi od sebe budalu i izaziva smijeh kod dragih gosta. Sudeći po njegovim očima i osmijehu. frknuo je u čašu i zakašljao se od smijeha. ne bih o tome ni razgovarao. tijelo onemoćalo.Eh. on je ozbiljno prezirao i mrzio. U čitavom gradu nema sretnijeg čovjeka od mene. vašu vunu i vraćajte se kući. Kuzmičov je pred sobom raščistio sto.. on bi sa uživanjem spustio glavu na sto. oče Hristofore. reci i sam.devedeset.rekao je Kuzmičov. hajde da ih izbrojimo . a misli se kao konci zaplitale.. . Bože moj. samovar se klatio a zadah truhlih jabuka je postajao još jači i neprijatniji.ponovio je otac Hristofor smijući se. a i to samo iz poštovanja.S milim Bogom taj komprimirani vazduh! I Mojsej Mojseič se podiže i. On je bio premoren i izmučen truckanjem u kolima i htio je da spava. recimo.Koliko imamo svežnjeva po jednu rublju? . Po tri rublje . .Dajte da predahnem. Zar nije tako? .. U neko drugo vrijeme takva masa novaca možda bi iznenadila Jegorušku i navela ga na razmišljanje koliko se može za tu gomilu kupiti đevreka. .ništa mi drugo i ne treba. Odbrojte sedam hiljada i osam stotina za Varlamova. On se smijao i govorio. i sami znate. pare! ... On je svršio medicinu i u Černigovskoj guberniji služi kao državni doktor. odvezao kanap i iz nje istresao sadržinu. Osmu deceniju sam načeo! Ne može se vječno živjeti.. nikakve nevolje nisam imao i kad bi me sad.. jer je hrpa od sedam hiljada i osam stotina. tako je. ali šta. . te ono.poluglasno je govorio Kuzmičov.Smiješno! . eto...Hajdemo mi. Otac Hristofor se najednom nečega sjetio. gospodičiću . . A ti si ljekar.. .E. car upitao: "Šta ti treba? Šta želiš?" Ništa mi ne treba! Sve imam i za sve hvala Bogu.Dolazi mi u goste moj stariji sin Gavrilo. što ću ti meče pokazati! Tako strašno. roba nije moja.počeo je otac Hristofor. ustao... te ovo. nema zubi..Ah. oh!.Vaš Mihailo Timofejič ništa ne razumije . trebalo da se liječite komprimiranim vazduhom. eto. da umrem. oči se sklapale. naravno.astma. Ali pazite da se ne zabrojite. . stomak mi gnječio. oče. Solomon je ostao na svome mjestu.. ali je bojažljivo i podozrivo bacao poglede na Solomona. od starosti u krstima ukočilo.izgovori nekako kroz smijeh i odmahnu objema rukama. Samo. A on je stajao u pređašnjoj pozi i smiješio se.Hvala vam na pažnji.S milim Bogom taj komprimirani vazduh! .Prihvata se posla koji ne poznaje. novaca je bilo veoma mnogo.. Otkad znam za sebe. on se prikrao Jegoruški i odostrag ga povukao za košulju.. Iz nje su na sto posuli svežnjevi novčanica.Znači. razne stvari izvodio. balansirajući rukama. Mojsej Mojseič je na prstima ušao. . Kada bi mogao. ljuto! U-u! . a onda kaže: "Vi bi. ali. razumijete i možete da ocijenite stvari. . Glava mu je padala. astma i još koješta. a ja ću brojati za Guseviča.rekao mu je poluglasno. Dobro je. Mojsej Mojseič sada uhvati dvije note više i prašte u takav grčevit smijeh da se jedva držao na nogama. Nastojeći da iz učtivosti na gleda u gomilu novaca.rekao je otac Hristofor i odmahnuo rukom. i. samo Bog je bez grijeha.Nesreća su one! Sada moj Mihailo po svoj prilici spava i sanja da ću mu donijeti ovakvu gomilu para..uzdisao je otac Hristofor i smiješio se. na prstima je izišao iz sobe.. uhvativši se za stomak. .Pedeset. svjetlost lampe.Ne Ivane Ivaniču . sklopio oči da ne vidi lampu i prste koji se pokreću nad gomilom novca i dopustio bi svojim sanjivim mislima da se još više zapletu. osluškivao. . Tako ste me zasmijali da. grijehova je mnogo. . poživio sam.uzdahnuo je otac Hristofor.stenjao je kroz smijeh. klikera i makovnjača. eto. a ja ću vam.. Jegoruška još nikada nije vidio toliku gomilu novaca kolika je sada ležala na stolu. Novčanice po dva-deset i pet i sto rubalja složene su u svežnjeve po hiljadu komada. i ustade. treba obraza imati.A ja mu kažem: "Neka ide s milim Bogom taj komprimi-rani vazduh!" . dodati pola rublje povrh moje cijene. . da se o meni radi. .. te ovo. kao delikatan čovjek koji ne želi da ulazi u tuđe tajne. . Mojsej Mojseič se zbunio. do suza. Živim kao bubreg u loju i niko mi ne treba.. koju je otac Hristofor odvojio za Varlamova." Otac Hristofor se zasmija grčevito. ali to njegovoj očerupanoj figurici nije odgovaralo pa se Jegoruški činilo da on namjerno zauzima tu drsku pozu i taj zajedljivi i prezrivi visak. ali. Očigledno.. uzeo onu vreću što mu je bila pod glavom kada je spavao pod kolima. a vi. naravno. a sada ju je on gledao ravnodušno i samo je osjećao odvratan zadah truhlih jabuka i petroleja koji se širio od te gomile. . kuckao. Kada se naprezao da ne zaspi. I kažem ja njemu: "Velim ti .

pitala ga je Jevrejka. Jednu polovinu sobice zauzimala je postelja pokrivena zamašćenim jorganom.A koliko ti mamica ima djece? .. raspletene kose. . Kuzmičov ga je strogo i suho pogledao i upitao: . a žena mu je odgovarala tankim tučijim glasom i čulo se nešto kao "tu-tu-ru-tu. Naum. On je jeo. dijete? . Ušao je u malu sobu u kojoj mu je. Zamašćeni jorgan se pokrenuo i ispod njega je izvirila kudrava dječija glava na tankom vratiću. .. Kada je ugledala Jegorušku.upitao je Solomon i pogledao ga tako zajedljivo kao da je time ciljao na neki zločin. Otac Hristofor je razgovarao sa Solomonom. . Šta radiš? .Jadna mamica.Tu-ru-tu-tu. vjerovatno. Mojsej Mojseič je govorio poluglasno..Dremljivi Jegoruška je ustao i lijeno pošao za Mojsejem Mojseičem da vidi medvjeda. i Varlamov bi preda mnom izigravao istu onakvu budalu kao što je Mojsej pred vama izi-grava. Varlamov bi bio moj sluga.. . prije nego što je on stigao da se snađe. jedi! Ti si ovdje bez mamice. dijete. Da je Je-goruška imao bogatu maštu. ispod zamašćenog jorgana je izvirila i druga kudrava glava na tankom vratu.govorio je Mojsej Mojseič.rekla je pružajući taj kolač Jegoruški. jadna mamica! Kako će tugovati i plakati! Do godine i mi ćemo u školu odvesti našega Nauma! Oh! .Uzmi. otegnuto je uzdahnula i. Kuzmičov je upravo završio brojanje novca i stavljao ga nazad u vreću. otegnuto je uzdisala i stenjala kao da je zubi bole. . ali kada bih ja imao pare. Na komodi je gorjela svijeća. ona je napravila upla-kan izraz lica.Pa. dijete .Jedi.U školu . . .. brat je sluga kod putnika.Kako stoje stvari? . Vidite: ja sam sluga. Jegoruška je taj kolač gurnuo u džep i povukao se prema vratima jer više nije bio u stanju da udiše ustajali i kiseli vazduh u kojem su živjeli stanovnici te sobe. dva crna oka su bljesnula i radoznalo se zagledala u Jegorušku. Otac Hristofor i Kuzmičov su se zgledali.A na kakve stvari vi to mislite? . u crvenoj flanelnoj halji-ni sa crnim tačkicama.. zastao dah od nekog ustajalog i kiselog zadaha koji je ovdje bio mnogo jači nego u velikoj sobi i koji se. on se udobno smjestio na sofi i mislima pustio na volju.priupitao je Solomon i slegao ramenima. prije nego što je išta vidio. nimalo nije dopa-dao med napola izmiješan sa voskom i pčelinjim krilima. ona mu je prinijela ustima komad hljeba namazan medom i rekla: .. niskim basom.Šta je. i njegov jevrejski govor je ličio na neprekidno "gal-gal-gal-gal. putnici su sluge kod Varlamova.Ah. nema ko da te počasti. On se prema njemu nije odnosio s nekim osobitim poštovanjem i gurao ga je u prljavu vreću bez ikakve pažnje i tako ravnodušno kao da to nije bio novac nego stari papir. uopće...A-oh! . .Šta radim? ... Mo-jsej Mojseič i Jevrejka su prišli komodi i počeli da nešto razgo-varaju na jevrejskom. Jedi.". Jegoruška je počeo da jede. za njom treća. .Zašto? Zato što nema takvoga gospodina ili milionera koji zbog neke kopjejke više ne bi lizao ruke šugavom čifutinu.Isto što i svi drugi. a drugu komoda i brdo svih mogućih krpa. a Mojsej Mojseič i Jevrejka su ga gledali i uzdisali. Ni jedan ni drugi nisu razumjeli Solomona. Kada se vratio u veliku sobu. . Naum! .pitao ga je zijevajući i krsteći usta. veoma debelu Jevrejku.Samo mene..odgovarala mu je Jevrejka. To savjetovanje se završilo time što je Jevrejka sa dubokim uzdahom otvorila komodu.uzdahnula je Jevrejka i podigla oči. .. . Uzdišući neprestano. .On nam je tako bolešljiv. počevši od uštirkanih sukanja pa do dječijih hlačica i naramenica. i nema ko da te nahrani. Ja sam sada šugavi čifutin i prosjak. . . . ona se teško kretala u uskom prolazu između kreveta i komode. odmotala tamo neku zelenu krpu i izvukla veliki ražani kolač u obliku srca. a kad bih ja imao deset miliona.uzdahnuo je Mojsej Mojseič i na njegovom blijedom licu nervozno je zadrhtala koža. Ja sam sluga kod brata.odgovorio je Jegoruška.. Više nikoga. odavde širio po čitavoj kući.Sada ti nemaš mamice. mogao bi pomisliti da pod tim jor-ganom leži stoglava hidra.Kuda ti to putuješ. Dok su se oni tako savjetovali. .". Umjesto obećanog medvjeda Jegoruška je ugledao veliku.A zašto bi on bio tvoj sluga? . iako mu se poslije bombona i makovnjača koje je svakodnevno jeo kod kuće. Solomone mudri? .Gal-gal-gal-gal. pa četvrta. svi na mene gledaju kao na psa.

. I ništa on ne želi! Kada je otac umirao. nikoga ne poštuje. oženio sam se i sada i djecu imam. kao da se ništa nije dogodilo. Pa on. nego nekako preponizno i nategnuto. prezrivi smiješak pomiješan s tom sjenkom.nasred sobe je zaista stajala svjetlost u obliku mlade.Noću on ne spava.Zaboravlja se . Znači. A o čemu on to razmišlja. . iako je Rus. izađi! . ostavio je i njemu i meni po šest hiljada rubalja. . Priđeš mu noću.odgovorio je Kuzmičov. znači. Bog bi ga znao.grubo ga je prekinuo Solomon. Kraj sofe je stajao stric sa vrećom u ruci. to je posljednji čovjek. Otvorio je oči. budalo jedna. ni ovce i ne treba da me se boje ljudi i skidaju kape kada prolazim. Mojsej Mojseič je opet uzbu-đeno pogledao brata i goste. On je uzbuđeno pogledao Solo-mona i svoje goste i opet je na njegovom licu nervozno zaigrala koža... Na čovjeka ne liči.Eto.Ako se tebi tvoja vjera ne sviđa.Ja vama govorim jedno a vi drugo. Bože moj! Bože moj! . a ja sam svoje pare spalio u peći. . vaša svjetlosti! Jegoruška je protrljao oči . a onda prešao na ton pripovjedača o jevrejskom načinu života i počeo je govoriti sa pretjeranim jevrejskim ak-centom kao što je nekada govorio u šatri..Solomone. Na Jegorušku je puhnuo lahak povjetarac i njemu se učinilo da je proletjela neka velika crna ptica i pored samog njegovog lica uzmahnula krilima.. blještave podrugljive oči. onako poluglasno. Jegoruška je otresao glavom i pogledao oko sebe.. ..polahko.Nisam ja još tolika budala da upoređujem sebe sa Varlamovom . . ali ne mehko i dobroćudno kao obično. svima se ruga. što mu nikako nije odgovaralo. Solomon se je kikotavo nasmijao i izišao. a zar sam ja kriv? Prošlo je već desetak minuta a Mojsej Mojseič je još uvijek.Znao sam ja to! . Takav je on čovjek. u početku je govorio pravilno ruski. to je Božija volja.Nije on pri svojoj pameti.progunđao je poluglasno.Vi ništa ne razumijete! .stenjao je Mojsej Mojseič sa bolećivo sladunjavim osmijehom ne zapažajući više ni Kuzmičova.Molim vas. . ko se šegači sa svojom vjerom.. Ja tebi govorim onako starački . počeo da priča o Jevrejima. a on se ljuti i smije se. izvinite i ne ljutite se.. propao čovjek. A Mojsej Mojseič je balansirao kao da mu se tijelo razlomilo na tri dijela pa svim silama nastoji da se ne raspe. Mojsej Mojseič je zavrtio prstom na sljepoočnici i nastavio: .odgovorio je Solomon podsmješljivo gledajući u svoje sagovornike.. . je znate. A zašto mene? Zar sam ja kriv... govori gluposti.. čitav njegov život je u parama i dobiti. raz-mišlja. ..Varlamov je. Prije nego što je Jegoruška stigao da sagleda njene crte lica. nabrajao i uzdisao: . u duši ipak šugavi Jevrejin. . Samo je Solomon. spreman za put. . Otac Hristofor je držao svoj cilindar.. ja sam pametniji od vašeg Varlamova i više ličim na čovjeka! Malo kasnije Jegoruška je kroz polusan čuo kako je Solomon potmulim i hripavim glasom od mržnje koja ga je gušila. razmišlja.Izađi! I dodao je još nešto na jevrejskom. upoređuješ sebe sa Varlamovom? .Vaša svjetlosti.Mi smo obični ljudi. prekrštenih ruku stajao u uglu i još uvijek se prezrivo smiješio. ali osim nevolje ništa ja drugo od njega nisam vidio.A kako ti to. .. sva-kome oči kopa. budite dobri. daj ih meni. sve nešto razmišlja..Trebalo bi ga nekako zbrinuti ili oženiti. Ni sam ne znam šta da radim s njim! On nikoga ne voli. Meni ne trebaju ni pare. a ti kao tukac: bla-bla-bla! Čudan čovjek. a Solomon mu je takvu stvar rekao da je on bičem udario i njega i mene. Mojsej Mojseiču! . nekome se klanjao i smiješio se. Kuzmičov se ljutito namrštio.. Znate. Kakva šteta. oprostite. .. ni oca Hristofora nego balansirajući čitavim tijelom da se ne raspadne. Bože moj! Bože moj! Rođeni mi je brat.uplašeno je pitao Mojsej Mojseič oca Hristofora. oholi izraz lica i čitava njegova očerupana pojava koja se udvajala i titrala pred Jegoruškinim očima činili su ga sada sličnim ne komedijantu nego onome što čovjek nekad sanja. On ni mene ne voli.nasmiješio se otac Hristofor.. veoma lijepe i punačke ženske prilike u crnoj haljini i slamnom šeširu. . . nečemu nalik na nečastivog. zaista. .užasnuo se Mojsej Mojseič pljesnuvši rukama. vidi se odmah da si glup čovjek . a on je svoje pare u peći spalio. . nikoga se ne boji. takav čovjek! Ah. kakva šteta! Zašto da ih spaljuje? Ako tebi ne trebaju.A šta je bilo? ..Što vam je on nekakav mamen.. sačuvaj Bože. . šta li. kod nas nije čisto! ...uzdahnuo je otac Hristofor.. .. .prekinuo ga je otac Hristofor. letimice je vidio Solomonovo lice upravo u trenutku kada je ono tri četvrti bilo okrenuto prema njemu i kada je sjenka njegovog dugačkog nosa presijecala čitav lijevi obraz. ali grijeh je izrugivati se.rekao je strogo.Ah.Ja te poučavam kako znam i umijem a ti se ljutiš. vrskajući i žureći. . ni zemlja. on se nešto sjetio onog usam-ljenog i vitkog jablana što ga je danas vidio na brežuljku. ti je onda promijeni. Ja sam kupio evo ovo svratiste.Grubijan je i visoko nos diže. Bog mu je oduzeo pamet. Ušao je Mojsej Mojseič.Stani. Nećete mi vjerovati: došao jednom ovamo Varlamov. zašto da ih spaljuješ? Najednom su zaškripala vrata na šarkama i zatresao se pod od nečijih koraka.

Očevidno je bilo da je grofičin dolazak proizveo veoma jak utisak.rekla je dama. .ludo. Pričali su. Zamirisalo je nešto divno. vaša svjetlosti .. začuli su se užurbani koraci: neko je ulazio i izlazio. grofica Dranicka . a i Ivan Ivanič. postavio Jegorušku na noge i za ruku ga poveo. gdje vise slike svih poljskih kraljeva.rekao je otac Hristofor. Mora da je to bio pratilac te dame. koji je kod nje poslovno odlazio.pitao je ženski glas. Najednom. Samo Solomon je izišao da isprati putnike. vidio je nekog lijepog i razvijenog crnomanjastog muškarca. a na konju sjedi zlatni jahač koji svaki put kada sat otkucava maše sabljom desno i lijevo. Dragi bucko.mislio je Jegoruška sjećajući se njenog lica i osmijeha. ergelu konja i mnogo novaca. jedu sve same neobične stvari (naprimjer. I dama je toplo poljubila Jegorušku u oba obraza.Nije. Bilo mu je poznato da Varlamov ima nekoliko desetina hiljada hektara zemlje. "Ali što je lijepa!" .prošaputao je otac Hristofor penjući se u kola. . da se u grofičinom salonu. sa polucilindrom i gamašama. ispred svojih očiju Jego-ruška je spazio crne baršunaste obrve. gledajući ga kako odlazi. pričali su. gledao je tako kao da je sa velikim nestrpljenjem očeki-vao odlazak gostiju da bi im se do mile volje mogao smijati. U glavi vjetar. zimi. kakva divota! Bože moj. daleko pozadi. IV Pa ko je. . ponovo je sklopio oči.Ako ga sutra vidite. krupne smeđe oči i nje-govane ženske obraze sa jamicama od kojih se po čitavom licu širio osmijeh kao što se šire sunčevi zraci. Jegoruška se nasmiješio i. da grofica dva puta godišnje priređuje bal na koji poziva plemiće i činovnike iz čitave gubernije i da čak i Varlamov dolazi na taj bal. Svi gosti piju čaj iz srebrenih samovara. izgleda Deniska.Ustaj. .. ali je često slušao o njemu i u svojoj uobrazilji ga često zamišljao.Da. pričali mnoštvo čudesnih stvari. Na kočijaškom mjestu sjedio je uniformisani sluga sa dugačkim bičem u rukama. oko sto hiljada ovaca i vrlo mnogo novaca.Eh. Lice mu je bilo napregnuto od želje da se grohotom zasmije.. što je pljačka taj Kazimir Mihajlovič! Prije tri godine.. Kada je prilazio vratima. On ga nikada nije vidio. jer je čak i Deniska šaputao i tek tada se odlučio da osine dorate i da vikne na njih kad su kola već prošla četvrt vrste i kada se. taj neuhvatljivi i tajanstveni Varlamov o kome se tako mnogo priča. na Božić serviraju se maline i jagode) i plešu uz muziku koja svira dan i noć.Je li ovuda danas prolazio Varlamov? . . Vjerovatno je i Kuzmičov razmišljao o grofici jer je rekao kad su kola već prošla oko dvije vrste: . idemo! Neko je.začuo se zvučan šapat dva glasa.Čiji je on? Po-gledajte. koga mrzi Solomon i koji je potreban čak i onoj lijepoj grofici? Upravo o tom čovjeku je razmišljao sanjivi Jegoruška kad je sjeo pored kočijaša Deniske. Šarke su na vratima zaškripale.Prrr! .začulo se sa dvorišta. . mnogo ovaca. kad sam od nje vunu kupovao.Kakav mio dječak? . I ona je imala nekoliko desetina hiljada hektara. . nalazi veliki stoni sat u obliku hridine. divnu kočiju i par crnih konja. ali ona nije "krstarila" nego je živjela na svom bogatom imanju o kome su razni poznanici. zamolite ga da navrati k meni na trenutak. o njegovom načinu života i njegovim poslovima Jegoruška je znao samo to da on uvijek "krstari u ovim kra-jevima" i da ga uvijek traže. . također. . također šapatom. Jegoruška je mnogo toga čuo kod kuće i o grofici Dranickoj. Rekli su mlado .To je grofica Dranicka . naprimjer. . on spa-va.Jegoruška! Jegoruška! . prijateljski mu se smiješila i klimala glavom. putem je on napola otvorio oči i još jednom vidio onu lijepu ženu u crnoj haljini koja ga je poljubila. sasvim neočekivano. Pred ulazom Jegoruška je ugledao novu. umjesto svratišta vidjela samo nejasna svjetlost. .. najzad.Od Poljačine ne možeš drugo ni očekivati .A nju baš briga. Kazimire Mihajloviču. sjećate se.odgovorio je Mojsej Mojseič. misleći da spava. on je samo na mojoj kupovini oko tri hiljade zaradio.ponovio je Kuzmičov. . Ona je stajala na sredini sobe i. na toj hridini se propeo zlatni konj sa očima od brilijanata.

zato što su na njemu bile velike bale sa vunom. da njeno bogatsvo i nadahnuće uzaludno propadaju. Ona je strašna. priča raznih namjernika. duša hrli prekrasnom i surovom rodnom kraju i htio bi da zajedno sa noćnom pticom letiš iznad stepe.Momci.to je sova. Kola su stajala. U daljini se vide lubanje i kamenje.Čifutin je rekao da će Varlamov kod molokana prenoćiti. u plavom nebu. daleko naprijed protegla se komora oko koje su se muhali nekakvi ljudi.Slušajte. izgledala su vrlo visoka i široka. jeste li vidjeli Varlamova? . ne pjevaju slavuji po šumskim jaružicama. lijevo je čitavo nebo iznad vidika bilo zaliveno grimiznocrvenim odsjajem i teško je bilo reći da li je to negdje bio požar ili se mjesec spremao da izađe.odgovorilo je nekoliko glasova. Voziš se tako i najednom vidiš kako pored samog druma stoji kaluđeru slična figura. u tom izobilju sreće osjećaš uzbuđenje i sjetu kao da je stepa svjesna toga da je usamljena. Bog će ih znati. gleda nježno i mami te sebi. ali stepa je još uvijek prekrasna i puna života. Da nije razbojmik? Figura se približava. Panteleju. u letu noćne ptice i u svemu što čuješ i vidiš počinješ da vidiš likovanje ljepote i mladosti. Za koga one kriče i ko ih sluša u ovoj ravnici. Idi. putuješ i osjećaš da toneš u san. napon snage i strasnu žeđ za životom. Nekoliko ruku ga je pri-hvatilo i podiglo visoko gore. Desno su se crnjeli brežuljci koji su. stepski basovi. Čim sunce zađe i izmaglica prekrije zemlju. ali je teško razlikovati boje i obrise predmeta. Panteleju! Je li sve uredu? . Putem nailaziš na šutljivog starca-kurgana ili kamenog idola koga je ko zna kad i ko ovdje postavio. kriju se iza mogila.Hvala Bogu. Ako pogledaš blijedozeleno zvjezdano nebo na kome nema ni oblačka ni mrlje. I tada u glasovima insekata. E pa. sasušena trava i zakašnjelo cvi-jeće. U julske večeri i noći ne čuju se više prepelice ni prdavci..Znači. mekanom i vlažnom od rose. idemo molokanima! . Sad mu se činilo da je nebo sasvim blizu. O neizmjernoj dubini i beskrajnosti neba čovjek može da rasu-đuje samo na moru i noću u stepi kada mjesec sija.. shvatićeš zašto je taj topli vazduh tako nepokretan.. osobito o grofici. Ivane Ivaniču . a konji .Ej. uzmi svoj kaput! . Široke sjenke kreću se ravnicom kao što se oblaci nebom kreću. kako je izgledalo. ali se. Sve izgleda drukčije nego što jeste. bajki dadilje rođene u stepi i svega toga što si sam uspio da vidiš i doživiš.treba samo dobro potresli glavom. ali u njihovim kricima se osjeća neobično mnogo tuge i jadanja. nešto kao za-čuđeno "a-a!" i drijemež odmah nestaje. I u tom likovanju ljepote. Takve nepokretne figure koje nekoga če-kaju stoje na brežuljcima. zviždukanje. Miriše sijeno. . Sva kola. ali taj miris je zasićen. a od njene nježnosti vrtoglavica te hvata. u mjesečini. a u nejasnoj daljini.. vire iz burjana i sve one liče na ljude i izazivaju sumnju. zbogom. i on se našao na nečem velikom. maglio se i zadržavao samo fantastične likove koji imaju tu prednost što se nekako sami od sebe. dva.sve se to stapa u neprekidni i jednolični šum uz čije je zvuke tako prijatno pre-birati uspomene i tugovati: Jednolično treštanje uspavljuje kao pjesma uspavanka.. iz nje se diže veselo treštanje mladih zvukova kakvo se ne čuje danju. Jegoruška se probudio i otvorio oči. Vazduh je proziran.Tprr! Zdravo. lijepa i nježna. . drumom. ali najednom odnekud odjekne oštar i uzbuđen krik neke budne ptice ili se začuje neki neodređen zvuk sličan nečijem glasu. sada je već pored kola i vi vidite da to nije čovjek nego usamljeni grm ili velika stijena. Jegore! Idi!. cvijeće više ne miriše. postaje sve veća.doviknuo mu je Deniska daleko odozdo. dnevna tuga nestaje. svjež i topao. i kroz radosni šum čuješ njen tužni i beznadni zov: Pjevaču! Pjevaču! . ako se duže zagledate u nju.. Ivane Ivaniču! . grebanje. braćo. Kroz izmaglicu se vidi sve. tu kod sebe na neku balu i nek se vozi polahko. nismo. Dešava se ponekad. u sumnjivim figurama i humkama. . a zemlja daleko od njega.. . osjenčena večernjom izmaglicom. pucketanje.povedite i ovog momčuljka s vama! Šta da se tu s nama bez potrebe muha? Posadi ga.. dižu se i gomi-laju jedan na drugi fantastični zamagljeni likovi. ona čeka i drži nešto u rukama. momci .Ne.Zbogom. nekome dovikuje: "Spavam! Spavam! Spavam!" a druga ptica se kikoće ili histerično plače . Daljina se vidjela kao danju. ali i to sve što ga je okružavalo nije izazivalo raspoloženje za obične misli. bez ikakvog napora od strane mislioca. noć postaje blijeda i tamna. ona se ne miče.. Zbogom! .. . iznad zemlje bešumno proleti noćna ptica i počinješ da se sjećaš step-skih legendi.mali i kratkonogi. Sumnjive figure što liče na kaluđere sada na svijetloj pozadini noći postaju još tamnije i gledaju još mračnije.Jegoruška je nešto htio da razmišlja samo o Varlamovu i grofici. zaklanjali nešto ne-poznato i strašno. sve je zabo-ravljeno i stepa već diše punim grudima. zašto je priroda tako budna i ne smije da se pokrene: ona osjeća jezu i žao joj je da izgubi makar jedan trenutak života.glasno je rekao Kuzmičov. izgubila njena ljubičasta boja i čitava stepa je nestala u izmaglici kao što su djeca Mojseja Mojseiča nestala pod pokrivačem. Sve češće se usred jednoličnog treštanja čuje nečije začuđeno "a-a!" koje potresa nepokretni vazduh i čuje se krik neke ptice koja još nije zaspala ili u snu bunca. Njegov sanjivi mozak sasvim se odri-cao običnih misli. Valjda zato što u sum-raku trava ne vidi svoju starost. Izmaglica nestaje. A kada isplovi mjesec. pojavljuju u mozgu i sami iščezavaju . sve se dobro vidi i čak se mogu razlikovati pojedine stabljike burjana pored druma. da ih niko nije opje-vao i da nikome nisu potrebni. Jegoruška se spustio sa sjedišta. voziš se pored neke jaruge gdje ima žbunja i čuješ kako ptica koju stanovnici stepe zovu "spljuk".obratio im se Kuzmičov poslovno . I hvata te neka jeza. tenori i diskanti . sladunjavo-otužan i nježan. Putuješ sat. Desno. a mi ćemo vas već stići.

Minut-dva sve je bilo mirno kao da je komora zaspala i čulo se kako u daljini postepeno nestaje zveckanje kofe privezane za stražnji dio kola. Pored posljednjih kola.. Ja to o Ivanu Ivaniču. spavati.. kako bi ti likovi pristajali stepi i ovom drumu kada bi zaista postojali! Čitavom dužinom desne strane druma stršali su telegrafski stubovi sa dvije žice. probudio si se. ali ne više drumom nego nekuda ustranu. do-viknuo mu: .. koračao je sjedobradi starac. sinovac? A on je dobar čovjek.. . pokrio se kaputom i. ali ne gospodski.Vi. usnene suglasnike je slabo izgovarao. Opazivši da se Jegoruška probudio. pomiluj! Starac je govorio tako kao da je bilo jako hladno. nema šta. kurgan ga je zak-lanjao svojom uzvišicom.čuo se odozdo Deniskin glas. u dugačkom riđem kaputu. Je-goruška je vidio duguljasto crveno lice sa rijetkom jarećom bradi-com i sunđerastom izraslinom ispod desnog oka. junačino! Jesi li ti sin Ivana Ivaniča? . U komori je bilo oko dvadeset kola a na troja kola je dolazio po jedan vozar. nešto poletno i divovsko. na kojima je bio Jegoruška. sunce je već izlazilo. kopci i vrane i ravnodušno posmatrali kako prolazi komora. kao olovni . poluotvorenih usta.. sa pre-kidima. krećii! Zaškripala su prva kola. pekli su i kuhali . pazite na njega! .Kaput i zavežljaj bačeni odozdo pali su pored Jegoruške. ježeći se kao od hladnoće. to je bila siva traka. O. Pa i čitava okolina nije više ličila na jučerašnju.... momci! Zbogom! . bila je nedjelja i seljaci su bili kod svojih kuća.. . preko stepe se pružalo nešto neobično široko. Umjesto druma. Osim ove ružne izrasline imao je još jedno osobito obilježje koje je odmah padalo u oči: u lijevoj ničije držao bič a desnom rukom je mahao tako kao da je dirigovao nekim nevidljivim horom.. . "Spavati. on je zavežljaj brzo stavio pod glavu. bez čizama. Držao se pravo kao da maršira ili kao da je aršin progutao. isto takav mršav i onizak kao i otac Hristofor. Ali od svega jučerašnjeg drum je najmanje ličio na jučerašnji. i on je nosio cilindar sa širokim obodom. Ali najed-nom je neko ispred komore viknuo: . nasmiješio se od zadovoljstva. ispruživši noge svom dužinom. Gospodi. ukočenu figuru veoma spuštenih ramena i leđa pljosnatih kao daska.. nego pusteni i mrke boje. Dobar je. junačino. Komora je krenula. u ta kola je upregnuto po šest divljih i bijesnih konja i ona svojim visokim točkovima do neba dižu čitave oblake prašine a tim konjima upravljaju ljudi kakvi se mogu samo sanjati ili zamisliti. kada se toliko puta morao smrzavati kraj komore." . tu-i-tamo nazirale su se male mogile i letjeli jučerašnji gačci... ponekad je bič stavljao pod ruku i onda je dirigovao objema rukama i nešto gunđao sebi pod nos.Ne. Sljedeći komordžija je imao dugačku. napregnuto bacalo svoje zrake na sve strane i čitav vidik zalivalo zlatom. a onda su se opet pojavljivali u ljubičastoj daljini u obliku malih.... A možda taj starac nije bio ni strog ni zamišljen. imao je četrdesetak godina. Postajući sve manji i manji.. Ko putuje tim drumom? Kome je potrebna takva širina? To je čudno i neshvatljivo.A. Moglo bi se zaista pomisliti da u Rusiji još nisu izumrli ogromni ljudi koji koračaju kao Ilja Muromec i Slavuj-Razbojnik i da još nisu nestali di-vovski konji. mrsio ih kao da su mu se usne smrzle. ali su njegovi crveni očni kapci i dugački šiljati nos njegovom licu davali strog i bezosjećajan izraz kakav se može vidjeti kod usamljenih ljudi koji uvijek misle o nečemu ozbiljnom. samo je njegovo lice bilo preplanulo. spavati. Bio je bos..Zbogom. Pored trećih kola išao je čovjek sa bičem u ruci. strogo i zamišljeno. smrznute i bez čizama je nekako lakše.svuda kud po-gledaš u nedogled se pružala mrka i tužna ravnica. nastojeći da svojom svjetlošću zalije čitav svijet. Nije više bilo brežuljaka .. koji je više ličio na usječenu kupu nego na cilindar. Obraćajući se Jegoruški nijednom se nije nasmiješio i izgledao je strog. Neka mu Bog da zdravlja. nego su kao štapovi visile. Vjerovatno po navici koju je stekao za vrijeme hladne zime.Ja se u vas uzdam! . pa treća. Lakše... oni su u blizini sela nestajali iza kuće i zelenila. Ne želeći ni o čemu da razmišlja.. skinuo čizme i bos skakućem. lupkao sebe po bedrima i cupkao nogama. . za njima druga. Otišao molokanima. Jegoruška se čvršće uhvatio rukom za konopac kojima je bila vezana bala. ruke mu se nisu klatile. tananih štapića koji su ličili na olovke zabijene u zemlju. on je. sa kačketom i čizmama sa opuštenim sarama.Budite bez brige. a ono je. Kao i otac Hristofor. Jegoruški se činilo da sunce nije na svome mjestu jer je juče izlazilo za njegovim leđima a danas izlazi nekako mnogo više ulijevo. ali je bila široka nekoliko desetina hvati. A ja. kola su zaškripala i krenula.. sinovac. To jest.doviknuo je Kuzmičov. đavoli jedni.A. Ivane Ivaniču! Deniska je viknuo na konje. evo. poravnao u džepu kolač i počeo da tone u san kao što je to obično činio i kod kuće u svojoj postelji. Taj nije bio star. a i koračao je nekako drveno.to se vidjelo po dimu koji se dizao iz svih dimnjaka i kao siva prozirna ko-prena lebdio nad selom. Daleko napri-jed bijeljeli su se zvonici i kuće nekakvog sela. Tom svojom širinom ona je kod Jegoruške izazivala nedoumicu i navodila ga na fantastične misli. Jego-ruška je osjetio kako su se i kola na kojima je on ležao pokrenula i također zaškripala. Jegoruška je pogledao taj drum i zamislio šest visokih bornih kola kako uporedo jure poput onih što je vidio na crtežima u Bibliji.. dobro ugažena i prekrivena prašinom kao i svi drumovi.. Jegoruška je ležao na posljednjim kolima i zato je mogao posmatrati čitavu komoru.mislio je ježeći se od rose. Kad se okrenuo. Znači. koračajući. Kada se probudio. O.. Noge su mi bolesne. Između kuća i crkve plavila se rijeka a iza nje se u izmaglici gubio vidik. Na žicama su sjedili jastrebovi. on ga je pogledao i. još jednom se zadovoljno nasmiješio. sinovac.Kirjuha.

.. širokih pleća.. . brajkane. tridesetak godina star. naglas prokontroliše svoje misli: da li su sve tu? Završivši sve o pokajanju. Nema. lani je dao sinčića na školovanje. Nekom čovjeku Bog da jednu pamet. Umire. . . Ponekom i tri. Kada su posljednja kola stigla do mjesta gdje je ležao ubijeni smuk. pogledao Jegorušku svojim crvenim očima i nastavio: . Ima obična škola. E neka. Tada su. On je prasnuo u krupan i hripav smijeh i povikao: . neki su i stariji od mene.vojnici. da se ne umre bez pokajanja.. ne podižući i ne spuštajući ton. veoma jak i zdrav. Braća su mi otišla u grad i postali majstori. to jest kući. dobro je to kad neko ima tri pameti.. A kako se zoveš? .. odvezao je sinčića. Ona. Govorio je tromo. Pantelej Zaharov Holodov. u prsluku i ispuštenoj košulji. Možda je neko i umro. potrčao ustranu i počeo da udara bičem po zemlji. nije ni mislio o tome da li ga Jegoruška čuje ili ne čuje. A možda je to on i govorio samo zato da sada.. čovjek sa vezanim licem se sagnuo nad smuka. Jedna pamet s kojom ga mati rodila. a treća od dobrog života.. sa crnom širokom bradom.. i on je dao sina na školovanje. dobar je momčić. tako je. da. Izgleda da su se Dimov i crnobradi zastidjeli jer su se glasno nasmijali i. ali je za veoma kratko vrijeme stigao da ispriča mnogo toga..... Bio je to neki krupan čovjek. Bog joj je i dao takav položaj na nebu.. To nije otrovnica.. a dvije još više. a sad ne znam. Nema... Tako je to. Kada bi jednom počeo razgovor. plavokosi Dimov je bičaljem podigao sa zemlje nešto slično konopcu i smijući se bacio prema kolima. .viknuo je neko. on je mirno i nedužno stvorenje.Zašto si smuka ubio? Šta ti je on učinio. -Ne valja.. izgleda. Dimov ubio zmiju! Bogami! Ima ljudi o čijoj se pameti može tačno suditi po njihovom glasu i smijehu. Ja. Ako hoćeš da umreš s pokajanjem. očevidno. svi smo već stari.. najednom se trgnuo. plavokos. da im Bog da zdravlja. on je udarao po nečem živom... drugom dvije. a na nogama je nosio opanke od like..nije to ništa. Čovjek koji je drveno koračao i imao povezano lice brzo je zakoračao prema ubijenoj zmiji. Ovaj crnobradi čovjek spadao je upravo u takve sretnike: u njegovom glasu i smijehu osjećala se velika glupost..pitao je pocupkujući. dobro je to. smuka ubio! A kad bi tebe tako?.. One koji su bili još dalje Jegoruška nije ni razgledao. aprila. Prije jedno sedam godina išao sam tamo.. tako je to. zašto on ubi smuka? . prstom napravio rupicu na bali i od dosade počeo da jede končiće od vune.. A umrijećemo svi. . Jedna pamet mnogo vrijedi.. Iznenadna smrt je đavolu radost.Smuka ne valja ubijati. Starac je počešao čelo..Momci. Jegorije. dabome. ujutro. i plave šalvare.. Pantelej je mrmoljio i. možda si čuo.. bio je obučen u kratki seljački gunj. on je počeo da govori o nekom Maksimu Nikolajeviču ispod Slavjanoserbska: . Ona je zaštitnica.A kuda ti to putuješ? . sav pre-kriven zakrpama. nizak i plećat.Znači.Pa to nije zmija. U Slavjanoserbsku nema takve škole za takva znanja...Da učiš? Aha.. neka ti pomogne Bogorodica. ali momčić nije slab. A moje sveto ime je Pantelej. za prostije dužnosti.Ja. to je smuk . . Lice mu je bilo povezano krpom a na glavi mu je stršalo nešto kao kaluđerska kapica.. Sveti velikomučenik Jegorije pobjednosac što se slavi 23. i u Timu sam bio.. prokletniče? Vidi ga. okrenuo se Panteleju i upitao plačnim glasom: . druga od učenja. kada su starac ili vozar sa sunđe-rastom izraslinom pravili po dva koraka..Jegoruška. Kada je prestao da udara... moli se Varvari velikomučenici. dobar. ne odgovarajući na negodovanje.I Maksim Nikolaič.. Mi smo Holodovi.Idem da učim . A grad je lijep. kudrav i.Razbojniče! . Tako je. . Sve to što je pričao sastojalo se od međusobno slabo povezanih odlomaka i stvari koje za Je-gorušku uopće nisu bile interesantne. Smuk. Rođen sam. u Timu.. starac koji je dolje koračao nije bio tako strog i ozbiljan kako se moglo zaključiti po njegovom izrazu lica.povikao je muklim i ružnim glasom.. Ne znam kako je tamo u njega sa školovanjem. ali nema za visoko školovanje. Sudeći po pok-retima njegovih ramena i biča. znači da bi svak imao puno pravo da je moli za pokajanje. tako je to. i po surovosti koju je izražavalo njegovo držanje. Mužik sam i ostao.. sebi pod nos. poslije noći koju je proveo u šutnji.. gotovo ne savijajući koljena i nastojeći da korača što je moguće krupnije. u Kurskoj guberniji.. . Kažem.. hvala Bogu. znači da pred tobom ne bi bili zatvoreni Božiji dvori.Djeda..... on više nije prestajao. Dobri ljudi. Legao je potrbuške. Jedan od vozara koji je išao daleko naprijed. Pritrčao mu je još jedan vozar.. Makar da liči na zmiju. Nema ništa gore od iznenadne smrti. samo.. Kako se pokazalo.. a ja sam mužik.. A i vrijeme je za umiranje.. on je pravio samo jedan i zato je izgledalo da on ide sporije od ostalih i da zaostaje. svi bili živi i zdravi.. Odvezao. voli čovjeka. a ponekom i tri.. pogledao je i pljesnuo svojim štapolikim rukama.mirno je progunđao Pantelej. Bio sam i na selu i u gradu. Taj ne samo da lakše živi nego i umire lakše. lijeno su zaljumali prema svojim kolima.. Smrt . tako je to.. spahija od Slavjanoserbska.odgovorio je Jegoruška.. stvarno.

složio se Pantelej... Poznata mu je bila odvratnost sa kojom su se prema tim riječima odnosili njegovi rođaci i poznanici. . Čini mi se sad bih zapjevao. Njegov obijesni i podrugljivi pogled je klizio drumom.. Jemeljan u svom riđem kaputu stao je između Panteleja i Vasje i počeo da maše rukom kao da su se ona dvojica spremala da pjevaju.. a i sam je. Dimov je propalica. a Kirjuha ga nije spriječio. a onda je. Prvi je kofi pritrčao Dimov.. ali onako leti-mice i hladno. i šta se tu može. Jegoruška nije razumio značenje takvih riječi. evo.Tako je . sve ubija što mu pod ruku dođe.. Oči su mu zasijale i postale još manje. u nedjelju su počele da svrbe.odgovorio je Pantelej. neće dirnuti. U tom trenutku Vasja je slučajno ugledao Jegorušku.A. prije tri godine okupao u Donjecu.A smuka ne valja ubijati. On je pio smijući se. momče. a ne mogu! Nemam glasa! Razmišljajući o nečemu. a kada legnem i zagrijem se .Momci. opisujući saputnicima ljepotu vjenčanog "Gospodi.upitao je pištavim i prigušenim glasom. Jemeljan. uzeo bič pod ruku i počeo da maše objema rukama. on ne bi ni primijetio Jegoruškino prisustvo.kao da umirem. na trenutak je zašutio. biva. ruke ga svrbe.. koje smo kod Marinovskog na vjenčanju pjevali.ponovio je on koračajući pored Panteleja. đavo ga odnio. Nije prošlo ni pet minuta a on je opet počeo da maše rukom.. Odjek iz bunara odgovarao mu je na isti način.. crnobradi Kirjuha je trbu-hom legao na ogradu bunara i u crni otvor uvukao svoju kudravu glavu. sače-kavši da do njega dođu Pantelej i Vasja. kudrave kose. mutne. ni na čemu se nije zadržavao i izgledalo je da . i prema tom čovjeku je osjetio nešto slično mržnji.. bolešljivo i... s komorom ćeš putovati. zato je i ubio. duž komore i preko neba. . pođe s njima.odgovorio je starac.. . i samom mu se učinila veoma zanim-ljiva i oštroumna. . Nasmijao se još neko. promrzle! Eh. Misao o tome da bi se u jednom tijelu mogli spojiti gos-podičić i kočijaš. . vunu voziti. ali je znao da su to ružne riječi. Lakše mi je kad hodam. nije.rekao je Vasja. sjetio se ubijanja smuka.. a onda je nastavio: . Nije to od hodanja. a kada je Kirjuha duboko na dnu bunara ugledao odraz svoje glave. čak kao da mi je lakše. Eh.. I upravo u tom trenutku Dimov je ugledao Jegorušku. a pod-bradak mu je bio crven i nekako jako podbuho. pomiluj".ja sam propao čovjek. Ja.Ja kako gledam na to . Vasja se jedi . Trebalo je da ga spriječi. njegovo lice i vrat su bili crveni kao crveni katun.nikada neće dirnuti što ne treba.Nemam glasa! . . A ti.. . Spuštajući u bunar svoju kofu. Evo Jemeljan . govorio i smijao se glasnije od svih drugih i izgledao je kao da se sprema da jednom rukom podigne nešto veoma teško i da time začudi čitav svijet. koji se spustio s kola i pošao prema bunaru. Pomahavši malo. .Budala. zaustavi se i. ni jedne note ne mogu čisto uhvatili.ha-ha-ha i ho-ho-ho. To su glupi ljudi.. Dimov je. Kada se podigao. očevidno... a kako sam se. Kada hodam. a oni su tikvani.Nije. i neka ih đavo nosi. starac je noćas mališana rodio! Kirjuha se zakašljao od gromkog smijeha. tako da je Jegoruška vidio samo nje-gove kratke noge koje su se jedva doticale zemlje. pa se glasno nasmijao i nastavio da razvija tu misao. nemoj da se jediš.. a on .Petnaest godina sam pjevao. a Jegoruška je pocrvenio i konačno zaključio da je Dimov vrlo hrđav čovjek. . on se obradovao i počeo da se smije dubokim i glupim smijehom.rekao je i rukavom pokrio nos kao da se zastidio. spustio je ruku i beznadno kašljucnuo: . Na vrstu od sela komora se zaustavila kraj bunara sa đer-mom.I gospodičić se vozi s nama! . ono mi je u glavi i u grlu. . on je izvijao ramenima. da se ne jedi.. čuvši svoje ime. ramena i dio grudi. Slu-šajući Dimivljev smijeh. često je odmicao kofu i Kirjuhi pričao nešto smiješno. zašto ga ubi? .Djeda. Dimov je izgledao lijep i neobično snažan čovjek. ne znajući ni zašto.Prava nesreća! Čitavu noć pa i jutros sve mi se čini da čujem trostruko "Gospodi pomiluj". i ništa više. na praznik Gospodnji! . Šta se može.Ja mu sve govorim. također. Što da se jediš? Ubili su ga. ništa ne razumiju. tako osjećao i navikao se na misao da samo pijanci i drznici koriste tu slobodu da glasno izgovaraju takve riječi.Kakav naočit kočijaš! Ostani s nama.rekao je . zna se. jadne moje noge. . A meni ti je bez glasa isto što radniku bez ruke. Vozar u riđem kaputu sa sunđerastom izraslinom koji je dirigovao nevidljivim horom.. Nikada.To je od hodanja . Vasja.Jegoruška je sada vidio da su oči tog vozara bile sitme. nekako mutno. on se gromko nasmijao i povikao: .. a Kirjuha je mamlazina. On je bio zauzet svojim mislima i da nije bilo Vasje. Prehladio sam grlo. Možda niko u čitavoj Luganskoj fabrici nije imao takav glas. ko-ga se sinoć sjetio. Podbočivši se. u sva-kom njegovom pokretu vidio se obješenjak i delija koji je svje-stan svoje vrijednosti. a onda se okrenuo i pet ružnih riječi izlajao tako glasno da se orila čitava stepa.. Tako je to. lice sivo. ..O čemu vi to pričate? . propalica. Zato što je pametan čovjek. gologlav i u košulji raskopčanoj na gru-dima.. Plav. I Jemeljan je pogledao gore na Jegorušku.

a onda je zaplivao na leđima i od zadovoljstva oči zatvorio. osamnaestogodišnji dječak. strčao niz stanovitu obalu i bućnuo u vodu. Vasja je. Svi su počeli da gledaju u daljinu i da očima traže lisicu. On je vidio tako dobro da je mrka i pusta stepa za njega uvijek bila puna života i sadržine. . a Dimov ga je ganjao i pokušavao da ga uhvati za nogu. Lice mu se smiješilo i mrštilo kao da ga neko golicao.najednom je počeo Vasja nježnim i plačljivim glasom.. zečeve kako se šapicama umivaju.Golubice moja. a zašto ti piješ iz kandila? . brajkane: rak! . on je žurno opet zaronio i kada je u vodi otvorio oči. droplju ili neku drugu životinju koja izbje-gava ljude. A Jegoruška je već čitavom du-šom mrzio njegovu plavokosu glavu. na obali rijeke. neka snaga. . na koga je Jegoruška tek sada obratio pažnju. naginjali prema vodi. obrisao je krpicom. u crkvi su se začula zvona za liturgiju.Golubice moja! Njegov pogled je bio uperen u daljinu. vjerovatno. Kada je dan vreo i kada nemaš kuda da se skloniš od sparine. na leđima i uživao. on je izronio i udahnuo vazduh tako duboko da je osjetio širinu i svježinu ne samo u grudima nego i u stomaku. Kada je komora krenula dalje. Vozar Stjopka.odgovorio je starac neodređeno . ničim nije sebe ograničavao i. ali njegov izraz lica je bio isti kao i na zemlji: glup i ošamućen. Eto.Svako na svoj način. imao i drugi svijet. kao da ga nešto boli i kao da mu je nešto smiješno.Lisici-ljepotici. I tiha. Legla na leđa i igra se kao psetance. uz bučni smijeh. glatko lice i snagu. skromna rječica je odjeknula od brektanja. stojeći . ti piješ iz kofe. U njegovim očima prvo su zaigrale zasljepljujuće iskre. . Tri puta je zaronio. šum vode i glasno disanje kupača na sluh djeluju kao prijatna muzika. u dugačkoj košulji. ali nisu ništa našli. pa dobro.. A onda je .kako god je htio. Opisavši u vazduhu luk. brzo se svukao. porebarke. zahvatio njome vode iz kofe i popio. ali se nije spuštao niz obalu. Zahvaljujući takvoj oštrini vida. kao sočni grozdovi. Na jednom mjestu je šaša podrhtavala.Rak! Pogledaj. .Neko pije iz kofe a neko iz kandila .da bi uzeo vode sve što se može uzeti . vjerovatno uopće ga nije interesovalo Jegoruškino mišljenje. opet ga je ona ista snaga ponijela na površinu. Samo je Vasja nešto vidio svojim sivim mutnim očima i oduševljavao se. Voda.dopuštao sebi svakakav raskoš: ležao je na leđima i uživao. on je imao izvanredno oštar vid. a u sjenci pod kolima je bilo zagušljivo i dosadno.. .. Sunce je peklo kao i juče. kad one ne bježe. Ne dajući mu da se dotakne dna i da se zadrži u toj svježini. sa odvratnošću i strahom je slušao njegov smijeh i smišljao kakvu bi psovku mogao reći da mu se osveti. . a na licu se pojavio isti izraz kakav je imao kada je gledao Jegorušku.vikao je on. Ukrajinac. a vazduh je bio nepokretan i sumoran. Kao što se Jegoruška kasnije uvjerio. pij. brekćući i ispuštajući mjehuriće.ali ne može svako da vidi divlje životinje u njihovom domaćem životu. bez pojasa i u širokim šalvarama koje su se u hodu na njemu klatile kao zastave.. droplje kako protežu krila i kako otkucavaju svoje "tačke". Kirjuha je kašljao.. ali na vodi.to su Stjopka i Kirjuha "trgali" rakove. smiješile se. On je iz džepa izvadio zelenu čašu za kandilo. sve dok se nije umorio. uhvatila ga je i ponijela nazad na površinu vode. ugledao je pred sobom nešto mutnozelenkasto što je ličilo na nebo u noći punoj mjesečine. unaprijed osjećajući uživanje. . neodoljivo je privlačila sebi.. a njeni su se cvjetovi. ali njihove sjenke nisu padale na zemlju nego na vodu gdje su uzaludno propadale.Djeda. V Komora se razmjestila podalje od sela. pao je u vodu i duboko utonuo. Nije teško vidjeti zeca koji bježi ili droplju kada leti . upravo pored njegovog lica blještalo je sunce. a zatim šarene duge i tamne mrlje. koja je bila plava zato što se u njoj odražavalo nebo.začudio se Jegoruška.to vidi svako ko prolazi stepom . Dimov i Kirjuha su se brzo skinuli i. otvorio oči. Na obali je bilo nekoliko vrba. kao da mu se neko straga prikrao i ušicama sjekire ga lupio po glavi. klatila se i pucketala . prevrtao se.. osim svijeta koji su svi vidjeli. Njemu je trebalo samo da baci pogled u daljinu pa da ugleda lisicu. pljuska vode i uzvika. smijao se i tako vikao kao da je neko htio da ga utopi.. nego se zaletio i skočio sa visine od tri metra. Očigledno. Druga obala je bila gusto pokrivena šašom koja se zlatila na suncu. .Hvataj ga. On je izronio i.pitao ga Kirjuha.. jedan za drugim su poletjeli u vodu. prskao vodu. a onda je još jednom zahvatio pa zavio čašu u krpicu i stavio je u džep. I Jegoruška se svukao.He-he-he! . ne skrivaju se i ne zirkaju uznemireno na sve strane. ali nije stigao do dna. . oči su mu sijale. I Pantelej je prišao kofi. A Vasja je vidio lisice kako se igraju. zeca. Posmatrajući Stjopku. on se nikoga nije bojao. na zdravlje.Kome ti to? . drži ga! Kirjuha se smijao i uživao. svoj vlastiti svijet koji nikom drugom nije bio pristupačan i koji je. hladna i na dodir prijatna. . majčice-ljepotice .likujući je uzviknuo Kir-juha i zaista pokazao raka.traži koga bi onako iz obijesti ubio i s kim bi se pošegačio. bio vrlo lijep zato što je teško bilo ne zavidjeti mu kada ga je on gledao i oduševljavao se njime. plivao potrbuške.

a Dimov je. Tamo je zrak nezdrav. Sa svojim koštunjavim plećkama. radio u tvornici ši-bica. jer mi smo .kričao je Kirjuha. Jegoruška je otvorio oči i pred sobom ugledao mokro i nasmijano lice obješenjaka Dimova. O nečemu su razgovarali. zaronio i počeo da traži okolo korijenja. .Pogledajte kakva ribetina! Takvih ima već pet komada! Vidjelo se kako su Dimov. a drugom se gladio po tijelu.Stjopka.Jegoruška je doplivao do šaše.. bljeskutajući njome na suncu.Budalo! Po njušci ću te lupiti! Osjećajući da to nije dovoljno da bi izrazio svoju mržnju.Duboko je . vidjelo se kako šutke i jedva koračajući nastoje da što bliže priđu šaši. padao i zaplitao se u mrežu. .pristao je Kirjuha. napipao je nešto oštro i neprijatno. otrgnuo se od njega i uzviknuo: . Odmah su krenuli po dubini pored trske.Mora da ovdje ima mnogo ribe. spotičući se o bodljikavo kori-jenje. vikao: .Boli me. posmatrali kupače. nego je plivao prema Kirjuhi i vikao: . On je izišao na obalu i počeo da se oblači. Grcajući i kašljući. . tamo vukli mrežu.Takva riba vam umače! Ode! Idući ulijevo.. kao da ništa nije bilo. držeći kofu u ruci. htio je da nastavi sa svojim obješenjaštvom. ali su se smjesta pri-hvatili ribolova. . a onda.Nitkove! Pasiji sine! A Dimov se.. Otišli su od kola do trista koraka. nije se čulo. gologlav potrčao u selo..Tamo ništa nećete uhvatiti! . objesivši noge. Za njima je. onako nagnut i uplašen od vode.E-he-hej! Hajde da hvatamo ribu! Momci. opet išli prema šaši. tako.A zašto ti je to brada otekla? . kao da se gadi i boji da će ga ta ljudeskara utopiti.A što se ti ne kupaš? . brzo se obukao i.. Poslije sukoba sa Dimovom za Jegorušku je voda izgubila svaku draž. On je čvrsto držao Jegorušku za nogu i već je digao i drugu ruku da ga uhvati za vrat.. kako udaraju po vodi i šuškaju trstikom da uplaše ribu i natjeraju je u mrežu. razočarani i visoko podižući noge. ali o čemu.vikao im je Pantelej sa obale. više nije ni osvrtao na Jegorušku. Sunce im je peklo u leđa. budale jedne! Idite lijevo! Tamo je pliće! Jednom je iznad mreže bljesnula velika riba. zasukavši košulju sve do pazuha i držeći u ustima njen kraj. . . ali u tom trenutku ga je neko uhvatio za nogu i povukao gore. Od šaše su išli prema drugoj obali. jednom rukom se držao za travu da ne padne.graknuo je Pantelej i udario nogom. đavo te odnio! .Daće! Zamoli! Reci da nam daju Hrista radi. . za izraslinom pod okom. on je grcao i ispuštao mjehuriće. Ne volim. kako vuku mrežu. znatiželjno ga razgledali. a onda i to bacali. Osim mene...Ništa nećeš uloviti! . Dimov i Kirjuha su postepeno izišli na plićak i tu je počeo pravi lov. gospodičiću. u ribu! .Samo plašite ribu. i njihova su tijela od plavih postala crvena.Tako je! Stjopka je izišao iz vode. Dimov i Kirjuha su od dugog kupanja poplavjeli i promukli. našto stavljali u kofu i ponešto bacali.. izgledao je veoma smiješan.Neće dati! . a jednom je sasvim istruhnula. sa odvratnošću i strahom. Uskoro se Stjopka vratio sa mrežom. Poslije svakog uspjelog lova on je po-dizao neku ribu i. . .Jegoruška je pitao Vasju. išao Stjopka.Drži je rukama! . ..Eh! .odgovorio je Vasja. trči u selo. još trojici momaka su otekle vilice. Taj obješenjak je dahtao i. obojica su se praćakali i tako galamili da je to više ličilo na kenjčijanje nego na ribolov. u vodu je gledao ljutito kao da se spremao da je izgrdi zato što se zbog nje nekad prehladio u Donjecu i što mu je ona oduzela glas. tu je Dimovu voda bila do grla. ali se Jegoruška. on je porazmislio i dodao: . . ponekad bi nešto što bi dospjelo u mrežu do-davali iz ruke u ruku. Kirjuha i Stjopka svaki put kad izvuku mrežu dugo nešto tražili u mulju.hodočasnici. svi su uzdah-nuli. . Pantelej i Vasja su sjedili na visokoj obali i. vitlajući svojim širokim šalvarama. sudeći po njegovim očima. Jemeljan je go stajao u vodi do koljena pored same obale. moli mužike da ti daju mrežu! . Ja sam ti.A. muhe su ih grizle. možda zaista raka. Doktor mi je rekao da mi od toga i otiče vilica.vikao je Dimov nastojeći da održi mrežu u pravilnom položaju.Ne trgaj.. . Lice mu je bilo ozbiljno i strogo. a Dimov je šakom udario po mjestu gdje je nestala i na licu mu se pojavio izraz gnjeva. . a sitnom Kirjuhi i više.. Čeprkajući u žitkom i klizavom mulju.Hajde .

Gospodin je bio odjeven u svježe ispeglano tanko odijelo. mala ćela i štap odisali su velikim dostojanstvom. a pored nje su se koprcali rakovi i sitnije ribe. ali u svakom njegovom uz-dahu se čulo: "Čekaj. bila više podrezana nego što treba. a lice postalo nježno kao i onda kada je vidio lisicu. vjerovatno. plašljivog izgleda za vrijeme kupanja. Po jednom potiljku. a glava je bila podignuta takvom snagom da je izgledalo da se glava može svakog trenutka otkinuti i poletjeti uvis. njegove mutne oči.. Jegoruška je prišao ikonostasu i počeo da ljubi ikone. A i ribolov se već završio. potrčao je prema kolima držeći kofu objema ru-kama.Momci . zatim bi ustao i ljubio ikone. I Vasja je zavirio u kofu. Jegoruška je ko zna zašto pomislio da je Jemeljan. Razmislivši malo i pokazujući na male vjazemske medenjake na kojima se već pojavila buđ. riblji rep u ustima i nježnost sa kojom je on žvakao krkušu činili su ga sličnim životinji..Nije to krkuša nego dabrić . Začulo se krckanje. Dok je on tako žvakao i krckao zubima. Pred svakom ikonom on se lagahno spuštao na koljena i.rekao je trgnuvši ga za rukav. sada je izišao iz vode i." Oko tog ćilima. . i crvene Jemeljanove uši su stršale kao dva lokvanja i činilo se da osjećaju da nisu na svom mjestu.začudio se Stjopka. On se sjetio njegovog dirigovanja.Dajte drugu! Jegoruška je pogledao u kofu: bila je puna. pokazaću ja tebi!" .Pošto su ovi medenjaci? . a onda je zijevnuo i počeo da razgleda potiljke i leđa.nastavljajući da žvaće mirno je odgovorio Vasja. promuklog glasa. ne ustajući sa zemlje. Kada je iz oltara izišao crkvenjak sa dugačkim kliještima da gasi svijeće. ali je teško bilo razabrati nje-gove riječi. stajao je ugojeni bakalin. Slušao je malo. sa bijelim svilenim šalom. stavivši čelo na nečija leđa koja su mirisala na konoplju. nježno ga pogledao i opet ga gurnuo u usta. trgova i muzika. čovjek širo-kog lica i okrugle brade.vikali su im sa obale. također. zaboravljajući da spusti košulju. Radnja je imala dvije prostrane i slabo osvijetljene prostorije: u jednoj se prodavao tekstil i bakalska roba.vikao je zadihavši se. a umjesto nje na površini su se pojavili grgeč i linjak. . iz te druge prostorije dopirao je jak miris kože i katrana. kao neki zid. . riđem i mokrom od nedavnog kupanja.Jesu li već dijelili naforu? . Malo kasnije on je već bio u crkvi i. stajali su Ukrajinci. Ispred svih s desne strane na ćilimu stajali su nekakav gospodin i gospođa. neobično oštar vid.. nagnula je glavu ustranu i gledala tako kao da je maločas nekome učinila neku uslugu i htjela da kaže: "Ah.Vasja jede živu krkušu! Fuj! . On je prošetao duž reda kola. da bar nekako utuče vrijeme.Šta je to? . On je dugo razgledao kutije sa medenjacima. A gospođa. po svoj prilici neki Rus. nema.Već je puna! . Jegoruški je postalo dosadno pored njega. Tu naviku oni ne zaboravljaju ni kasnije kad prestanu da budu pjevači. Za-želio je da mu kaže nešto nježno. Njegove oči su zasjale.Nema. Iza njih su stajale dvije stolice. nemojte mi zahvaljivati! Ja to ne volim. Iz vode je mlada štuka podigla svoju ružnu glavu. slušao je kako hor pjeva. Posmatrajući taj potiljak i uši. pogledao bi ljude oko sebe. Bakalin je podigao obrve. i osjetio je prema njemu veliko sažaljenje. štuka je nestala ispod rakova. Taj zatiljak je bio ravno podšišan i mnogo više nego što treba. Izvadio je nešto iz kofe. Jegoruški se činilo da pred sobom vidi nešto drugo a ne čovjeka. svratio je u radnju nad čijim je vratima visila široka crvena traka. . a u drugoj su stajale bačve sa katranom i s tavanice su visili hamovi. Njegov kruti okovratnik. Od dosade. On je pio čaj grickajući šećer i poslije svakog gutljaja bi uzdahnuo. Jegoruški se nije išlo iz radnje. Jegoruška je spustio ruku na dno kofe i uzburkao vodu.. Od prevelikog dostojanstva vrat mu je bio napregnut. Lice mu je izražavalo potpunu ravnodušnost. upitao je: .sumorno je progunđao crkvenjak. naslonjen na pult. Okrenuvši se prema Je-goruški.obratio mu se Jegoruška. Njegova otekla brada. Jemeljan ga poprijeko pogleda i reče: . Jegoruška je hitro skočio sa zemlje i potrčao prema njemu. . navikli su da na dječake gle-daju strogo i nedruželjubivo. a naročito oni koji su bar jednom u životu dirigovali.Ne igraj se u crkvi! Zatim se Jegoruška provukao naprijed. veoma nesretan čovjek. bliže ikonostasu.pitao je crkvenjaka. prinio ustima i počeo da žvaće. modra brada. Tu je on vidio zanimljivih ljudi. Jegoruška je polahko izišao iz crkve i pošao da luta po trgu.Daj mi za kopjejku sjemenki suncokreta! . Stjopka je nešto odgovorao. gojazna i u godinama.mjera mu je bila prazna teglica od pomade. I evo. . Liturgija je bila završena. izišao iza tezge i nasuo mu u džep za kopjejku sjemenki .A ja sam ovdje! . Jegoruška se uopće nije razumio u crkveno pjevanje i bio je ravnodušan prema njemu. porazmislio malo i od dosade krenuo prema selu. Za tezgom. Ljudi koji u horu pjevaju tenor ili bas. Liturgija se već bližila kraju. .. Pod u radnji je bio poliven i po svoj prilici polivao ga je neki veliki fantasta i slobodoumnik jer je čitav pod bio prekriven šarama i zagonetnim znacima. stajao je nepomično kao vojnik koji pozdravlja i visoko je držao svoju modru izbrijanu bradu. kosa na sljepoočnicama je. U svom životu on je vidio dosta sela. . poznao je Jemeljana. i sve to što je sada vidio nimalo ga nije interesovalo. On je izvadio iz usta riblji repić.

na obali se već dimila mala vatra. rakovi se nisu mogli kašikom zahvatiti i ljudi su ih pravo rukama vadili iz kotla. Nešto postrani. U dimu je stajao Stjopka i velikom zupčastom kašikom miješao čorbu u kotlu.složio se Jegoruška malo nerado. Kaša je mirisala na riblju vlagu. . Dali su Jegoruški kašiku. uzdahnuo je Kirjuha.. prihvatio posla. Jegoruška je sjeo na sklopivu stolicu i počeo da pije. ušao je neki kupac i gazda se. bez obzira na razlike u godinama i karakterima. Bakalin ga je uvjerio u nešto i počeo da mu sipa zob u veliku vreću. idem Bondarenku! Kada se Jegoruška vratio. Prije nego što će sa vatre skinuti kotao. koji se tek nedavno vratio iz crkve.tužnim glasom je rekao kupac.uzdahnuo je bakalin.Pa valjda i on hoće da jede! ..strogo se oglasio Pantelej. a prema sadašnjici su se odnosili gotovo sa prezirom.pitao je Stjopka skidajući kaši-kom pjenu. koji je očigledno bio tvrdoglav i svojevoljan.on je u tu kašu zamakao ne samo ruke nego i rukave. pogledao ga sa svih strana i podigao obrvu. . Neka ih tamo! . sjedili su Kirjuha i Vasja i čistili ribu. .Djeda. . s očima crvenim od dima. Ruski čovjek voli da se sjeća. On je počeo da jede. sve je . porazmislio i odgovorio: . Htio je još da upita koliko stoji pola kile badema u šećeru i tek što je počeo o tome.Zašto? Riba će svoj sok pustiti .odgovorio je Kirjuha. Kada su Kirjuha i Vasja završili čišćenje ribe. sjedio je pored Panteleja.Čiji ste vi? . pocmakao usnama. imaju nešto za-jedničko što ih čini sličnim: sve su to bili ljudi sa prekrasnom prošlošću i vrlo hrđavom sadašnjošću. Pred njima je ležala mreža prekrivena muljem i algama. Jemeljan.Ovakvi? .. Za vrijeme jela je tekao uobičajeni razgovor.Dva komada ." Dimov je lunjao oko konja. vi. .. a na njoj se svjetlucala riba i puzali rakovi. . Bakalin mu je nalio čašu i pružio zajedno sa ogrizenim komadićem šećera.Naša hrana je mužička!. upitao je .. dok još nije bilo željeznice.kopjejka. hljeb skuplji. Iz tog razgo-vora Jegoruška je shvatio da ti svi njegovi novi poznanici. Svi osim Panteleja. sjeli su oko kotla i počeli da posluju kašikama.Ja sam sinovac Ivana Ivaniča. .Da metnemo slanine? .Dva komada . Kupac. oblizao kašiku i zadovoljno kašljucnuo . . .odgovorio je starac i gadljivo se zakrenuo. A kakvi su u to doba bili trgovci. oni su u koru skupili ribe i žive rakove. ali nije sjeo. Pantelej je sjedio postrani i žvakao hljeb. Pantelej je pričao da je nekad.To nije zob nego pljeva. on je već duboko vjerovao da oko tog kotla sjede ljudi koje je sudbina uvrijedila i ponizila. kakva roba i kako je sve bilo jeftino! Sada su putevi postali kraći. zatim je probao. svi do jednoga su o svojoj prošlosti govorili sa oduševljenjem. ako ima volje da jede. Zatim je podigao drugu obrvu. Neću.upitao je. Nastala je šutnja. To su vozari kuhali sebi ručak.pitao ga je Jemeljan. ..to je značilo da je kaša već gotova. . .. pomahivao rukom i jedva čujno pjevušio promuklim glasićem: "Tebi pjevam.. proprali ih i sve iz kofe istresli u ključalu vodu.Pa može.tri kopjejke....A pošto su kod tebe ovakvi medenjaci? Bakalin je uzeo u ruku medenjak. to je sramota. Jegoruška je izvukao iz džepa medenjak koji mu je juče poklonila Jevrejka i upitao: . svaki čas se u prekrupi susretala riblja krljušt... Stjopka je u vodu sasuo tri pregršti prekrupe prosa i kašiku soli.I mužička hrana će mu dobro doći.Ne jedem ja rakove. ostavivši svoju čašu ustranu. stalno je nezadovoljno odmahivao glavom i poleđuške se povla-čio prema vratima. . Jegoruška to još nije znao i prije nego što je kaša bila pojedena. on s komorom išao u Moskvu i Nižnji Novgorod i toliko zarađivao da nije znao šta će s novcem. Odveo je kupca u prostoriju gdje je mirisalo na katran i dugo je nešto razgovarao s njim. Ali kaša se ipak Jegoruški učinila vrlo ukusnom i podsjećala ga je na čorbu od rakova koju je kod kuće u posne dane kuhala njegova mama. trgovci škrtiji.upitao je bakalin nalivajući sebi čaj iz crve-nog bakarnog čajnika. nego je stajao pored samog kotla i gledao u njega kao u neku jamu.Pa zar je to zob? . ali ne voli da živi.Hoćete li čaja? . iako je osjećao silnu želju za jutarnjim čajem. dajte mališanu kašiku! .Ej. pogle-davši na vrata preko Jegoruškine glave i pošutjevši malo. narod siromašniji. . što ti ne jedeš? . u tom pogledu Vasja se najmanje snebivao .Ima raznih Ivana Ivaniča .

baku koja je sada bila napuštena i bespomoćna. Čovjek počinje da se osjeća beznadežno usamljen i sve to što je ranije smatrao kao blisko i rođeno postaje beskonačno daleko i bezvrijedno. dobra je to gospoda. anđeli-čuvari su se razmještali za počinak. udarao se po bedrima i nešto gunđao. iznemogla od užasa. ali su izgorjela. Vidio je kako se palilo večernje rumenilo i kako se kasnije lagahno gasilo. kome je već bilo vrijeme da umre..Zar se može u kapi jesti? A još mi je neki gospodin! Jegoruška je skinuo kapu i ni riječi nije rekao. u Orel sam otišao. ali čim je navršio dvadeset godina. ništa ne čuje.pitao je Jegoruška starog Panteleja. provodio se i nije znao za tugu. Sutradan su samo kosti našli.gunđao je Pantelej. zijevnuo je i legao pored starca. kad se nađeš s njima u četiri oka i nastojiš da shvatiš njihov smisao. Jegoruška je opet htio da pođe u selo. opet umire. hoćemo li skoro krenuti? .Odvezli su dječaka na školovanje. želeći da ga nauči na posao i bojeći se da se kod kuće ne razmazi. a kako je tamo s njim. kako su je zatim pokrili poklop-cem i spustili u grob.. on se sjetio kako je ona ležala u sanduku sa bakarnim petparcima na očnim kapcima. ali se i po njegovom golobradom licu vidjelo da je i on ranije živio mnogo bolje. koračao je dolje i vodio razgovor sa svojim mislima. Marija je iskočila. A Pantelej... nevjerniče.. u vazduhu je kao i juče treštala stepska muzika.... iza te crvene mrlje sve je izgledalo neprozirno crno. zakrivajući vidik svojim zlatnim kri-lima. . to nikako nije uspijevao. onda se ko zna zašto misli i duša stapaju u svijest o usamljenosti. Oko ponoći vozač i Jegoruška su opet sjedili pored logorske vatre. IV Komora je čitav dan prestajala pored rijeke i krenula je tek kada je sunce zalazilo.. Stavivši ruke pod glavu. kažem. skini kapu! .. u mraku su se u obliku brda neodređene forme jedva primjetno ocrtavala kola . Dok se burjan razgarao. počeo je da ga šalje na vozarenje kao samohrana radnika. momče! Uskoro se ispod kola začulo hrkanje. nema šta. . ona udara u poklopac. danje protekao sretno. gospode.Djeda. A sada se on pretvorio u muzika i živi od milosti svoga brata koji ga šalje sa svojim konjima i za to uzima polovinu zarade.. Zatim je zamislio mrtvu mamu. Jedino je Stjop-ka šutio. . mirna noć i oni su mogli da bezbrižno sjede kod kuće na nebu.. mada je bila mjesečina. ali se stalno čulo kako zveckaju kofama i pričaju . noću. vrućina je. Oh... sjetio se potmulih udaraca grumenja zemlje o poklopac. Zamislio je baku u tijesnom i tamnom sanduku.. znači. Sada se ne može. Lezi. Odrašće.Kad Bog da. Dimov je prestao da jede i namrgodio se... ali se predomislio... U njegovoj uo-brazilji najednom je baka oživjela i.rekao je grubo. bespomoćnog i mrtvog..postalo sitno i do krajnosti jadno. Jemeljan je pričao da je ranije služio u Luganskoj fabrici. njegov strogi i kruti otac. Dimov je bio sin bogatog seljaka. I žena i djeca su izgorjela. On je ispod oka pogledao drugove i svoj pogled zadržao na Jegoruški. to je tačno... ali se sjetila da u kući djeca spavaju pa je potrčala natrag i izgorjela zajedno s dječicom. cupkao nogama. I ja sam imao dječicu. ne shvatajući gdje se nalazi. . Kirjuha je služio kao kočijaš kod nekih dobrih ljudi i smatrali su ga u čitavom okrugu najboljim vozačem trojke.. Zvijezde. Nema. imao izvandredan glas i odlično čitao note.. kola su tiho škripala i klatila se. na pamet ti pada ona usamljenost koja svakog od nas čeka u grobu i suština života ti izgleda očajnički i užasno. nerazumljivo nebo i izmaglica koji su tako ravnodušni prema kratkom ljud-skom životu.Ti. na-puštenog. Kirjuha i Vasja su išli u jarugu po vodu. zove upomoć i. živio je i uživao. .... Ti si.. najzad...Neka. Poslije ručka svi su otišli kolima i polijegali u sjenku.. oni su nestali u mraku. daleko od kuće. . tvoja volja.. U Slavjanoserbsku. Ja. nastala je tiha. oni ti pritiskuju dušu svojom šutnjom. nema takve škole koja bi veću pamet davala... ali više nije osjećao ukus niti je čuo kako su se za njega zauzeli Pantelej i Vasja. groficu Dranicku i Solomona.. koja sada spava na groblju pod višnjama. oca Hristofora.. bio pjevač. Jegoruška je ležao na leđima i gledao u nebo. ali kada odrasteš. kako se izmaglica spušta na zemlju i kako se zvijezde pale jedna za drugom. bila negdje nedaleko. Jegorije.. U njegovim grudima je planula teška zloba protiv tog mangupa i on je odlučio da mu pod svaku cijenu učini neku pakost. koje već hiljadama godina gledaju s neba.. a dolje je išao Pantelej. onda ćemo krenuti.Vidio je Jegoruška kako se nebo po-stepeno tamni. Odsjaj vatre pružao se po zemlji kao velika treperava mrlja. Poštuj oca svog i majku svoju. i oni su vidjeli samo dio druma.. ona za sebe lično nije dopuštao mogućnost da može umrijeti i osjećao je da nikada neće umrijeti. Vozarima je svjetlost udarala u oči. ocu će pomagati. A momčić je dobar. Tako je Bog odre-dio.. Sjetivši se oca... . sada malešan. Jegoruška je opet ležao na bali. uoči samog Bogojavljenja planula je kuća. hranićeš oca i majku. Ali ma koliko da je nastojao da sebe samog zamisli u tamnom grobu. Kada dugo netremice gledaš u dubinu neba. Tako je to. Mene nije bilo. U Orel. Jegoruška je mislio na baku. Vasja je nekad radio u tvornici šibica.jaruga je...

. taj trgovac. sušara na dobrim imanjima..pitao je Jegoruška. Odavde se ne vidi.Mnogo je opakih ljudi na svijetu . pored kola. su-morna i zamišljena. Carice nebeska. Sjećam se.. čim je svanulo . Usamljeni grob pred-stavlja nešto tužno. Dimov se digao na koljena i protegao se. Carice nebeska! . da to nije ovo mjesto gdje su kosci trgovca ubili? Dimov se preko volje pridiže na laktove.rekao je Pantelej. pričaju. i upamtili to..potvrdio je Pantelej i primakao se vatri s takvim izrazom kao da ga je jeza hvatala.Mnogo . Pantelej je pogledao na krst... tamo gdje se drum spajao s poljem. Kirjuha i Vasja su se vrzmali malo dalje i skupljali burjan i brezovinu za vatru.potvrdio je Pantelej. Pantelej i Jemeljan su sjedili jedan pored drugoga i šutke o nečem razmišljali..uzdahnu je Pantelej.Gospode. nalazio se nakrivljen drveni krst. pa bi se njegovo lice čas prekrile sjenkom.. Nastala je šutnja. Samo su te sušare malo više.. Kada su se Kirjuha i Vasja vratili sa vodom. trgovci su ti hvalisavi ljudi. čas opet zablistalo. ne znam.nerado je rekao Dimov. Sasjekli su trgovce tako da od njih čitavog komada nije ostalo. Gurnuvši ruke u džepove. Dvadesetak koraka od vatre..Čitav je . Moj trgovac je u sobici a ja . Dimov je ležao potrbuške i. Dobar je bio. Stjopku je obavio crni dim.. poduprijevši glavu ška-rama.. Spasi i pomiluj. Odnekle.Sutradan. a možda i više. Manje je dosadno.Ja . posmatrao je vatru. jer i trgovac je dobro kosom kosio.. trojica od njih su kasnije umrli. Jednome je trgovac otfikario ruku. zajedno. Izgubili su mnogo krvi. I nema takvog namjernika koji ne bi pomenuo tu usamljenu dušu i koji se ne bi osvrtao na grob sve dok on ne ostane daleko pozadi i prekrije ga izmaglica.. A u to vrijeme u taj han su kosci dolazili na spavanje. obojicu su svukli sa druma. sačuvaj Bože.Malo . A u Rusiji nisu konačišta kao u ovom kraju.. Kako je toj duši ovdje u stepi? Tuguje li ona noću kad je mjesečina? A stepa pored groba izgleda tužna. dopro je tužan krik ptice: "Spavam! Spa-vam! Spavam!.. Ne može izdržati a da se pred rajom ne pokaže u boljem svjetlu. ubili su. Jegoruška je primjetio da se isti takav star i nakrivljen krst nalazio i s druge strane druma. četiri vrste bez ruke trčao i našli su ga na nekom brežuljku kraj samog Kurikova. naočit i s parama.sa balama i konji. Eto tako.. nalili su pun kotao i postavili ga na vatru. sanjarsko i poetično... o nečemu razmišljali i bacali pogled na krst na kome su poigravale crvene mrlje. jednom. zatim na Dimova i upitao je: .. S druge strane druma ima još jedan krst." . . Čuči.Ja.. vozio sam trgovca iz Moršanska. . mnogo! . . . pogleda na drum i odgovori: . Tamo su avlije pokrivene kao staje ili. . Svi su se odmarali. nadvladali jer ih je bilo osmero.. Zna se. a koscima je to dobro došlo. Odsjeli su tu nedaleko u hanu što ga sad Ignjat Fomin drži. Stjopka je sa svojom škrbavom kašikom u ruci zauzeo svoje mjesto u dimu pored kotla i. Jegoruška je stao pored Panteleja i gledao kako vatra guta travu. trava je još ružnija i čini se da i zrikavci obzirnije zriču. zaustavimo se mi i nije loše.trgovci se spremili na put a kosci s njima.Sve je išlo dobro. Svi su pogledali u krst i opet je zavladala tišina.Kažu da su para malo našli. promakla sjenka od krsta." Trgovci su..Mikola. I eto tako. vaše gospodstvo.Nešto oko sto rubalja. Zapucketala je suha trava ... išli su da prodaju ikone. . a sina na drugu stranu... recimo...Trgovci..Čitavu silesiju sam ih ja vidio za svog života.Mnogo. zgrabio je od jednoga kosu.. nemaš šta reći.Djede.. pa i on poče da čisti. umro. zašto je onaj krst tamo? . a kad su bolje pogledali .Jesu.. . . pa je taj. je li čitav..nastavio je Dimov .Našli su ga po krvavom tragu .. . oca na jednu. da ne bi polupali ikone. "Hajdemo..rekao je Jemeljan. kad su završili svoj posao. Tih opakih ljudi. jer ovo je mjesto zabito. ali grešnima ni broja nema. Svetih i pravednih sam vidio mnogo. Vatra je planula još jače. drumom. . Sin je bio junačina.ispustio dušu. Stjopkina sjenka je skakutala po njemu. kosci su na njih kosama navalili. glavu na koljena oborio kao da se zamislio.nastavio je poluglasno. gleda-jući zamišljeno u vodu. Taj trgovac je bio dobar čovjek. otac i sin. . . Kirjuha je tu travu gurnuo pod kotao.... a i opasnosti je manje. . . putovali mi zaustavili se da konačimo u nekom svra-tištu. Stari je popio malo više i počeo da se hvali kako nosi mnogo para. a u mraku je. Čuje se kako on šuti i u toj šutnji se osjeća prisustvo nepoznatog čovjeka koji leži pod tim krstom..Jest.. Ali oni su. Dok još nije bilo vatre i dok se moglo daleko vidjeti.. polahko vozili..nastavio je zijevajući. vjerovatno iz jaruge. . to je..... stao je da čeka da se pojavi pjena. ali čim su trgovci stigli do ovog mjesta.rekao je Kirjuha. prije tridesetak godina. dabome..zgužvavši je u hrpu.. . Čuli oni kako se trgovac hvali.

... počnem da skidam slamu sa strehe.upitao je Dimov. Bogu hvala..stoji žena u samoj košulji.Pričekaj malo.. pa ko vele . zaplačemo i počnemo da se Bogu molimo.. među razbojnike. a tamo podrum." E. jesi li tu? Spremaj se. Isto tako smo se zaustavili u jednom svratištu. U trgovca je bilo mnogo para. I kapija je otvorena. radni. viče. Potom skočim s krova i potrčim drumom koliko imam snage. Carice nebeska! Gledam . Sama sam čula kako se gazda i gazdarica sašaptavaju. na kući.. da se naspavate. nema šta. kao odavde do kola. ali sve me nekako neki strah podilazi.selo. jer mi to iz nevolje činimo. Ali zašto vi. tiho. velim. prsta pred okom ne vidiš. Pet vrsta sam u jednom dahu projurio. Najednom. Petre Grigoriču.." Molili smo se tako. "Šta je. pa dobro. velim... Niko drugi nije mogao biti.... kažem... povezali ih i vlastima predali. Sad ću.. Nosili su neko kolac. nema tu šta da se razgovara!" Ja i trgovac kleknemo.... a možda i više. ja se pomolim Bogu pred spavanje i pođoh da pro-đem avlijom. . i radnike su podgovorili. .. nemojte nas na ovom svijetu po zlu spominjati i ne molite Boga da nas kazni.. pa to ti je.. uplaše se i vatru tabanima. upregnemo i .. pomiluj i spasi.. Probudim ga i kažem: "Tako i tako.. A gazdarica nas gleda i kaže: "Vi. Pantelej je završio priču i pogledao svoje slušaoce. A ako počnete da vičete... Kirjuha je oprezno gurnuo snopić burjana u vratru. htio sam da živim. pogledam i čitavim tijelom mi žmarci prođoše.. Molite se Bogu i tačka. a sada. zasukali rukave i oštre dugačke no-ževe. Prolomimo kapiju na svratištu. ne boj se.. Hoće da ubiju tvog trgov-ca.. ali stvari slabo stoje. Usred podruma desetak ljudi u crvenim košuljama.. ubili jednoga ili dvo-jicu. tako i tako. A mi ti brže-bolje u avliju. Znači. braćo pravoslavna. Gledamo mi ikone i molimo se.. oblačite se.Pogledam ja unutra. napolju nije bilo ni žive duše. a gazdine ruke su pale. neko konopac a neko vile. on će nas prvi prijaviti... ali tu je avlija pokrivena!. a meni je pet dukata dao i za uspomenu zapisao moje ime... kažem ja. Voda je već ključala. Stići ćete.. Da li je on te priče čuo od nekoga ili ih je sam nekad izmislio... nožem preko vrata mahne...Zvao se. u razbojničko gnijezdo. ne dajte da propadne hrišćanska duša. kažem ja.. Šta je to? Koliko sam znao." Dobro. Ne skidajući očiju sa Panteleja. srce mi nešto osjeća! Osjeća. i svijeta okolo mnogo. taj trgovac... "Ja sam. ali. Prođem ja tako malo.on je sada za vrijeme čitavog putovanja otvoreno davao prednost izmiš-ljenom i ako nije govorio o doživljenom." Probudio sam sve. strah me da upropastim sirotinjske pare. vrata se otvoriše i imaš šta da vidiš . velik podrum. Petar Grigorič. Trgovac zaplaka i kaže: "Ljudi pravoslavni! Vi ste. kažem. to je Božija volja i ne bojim se smrti. veli. stvar nije čista.nastavio je Pantelej opet onako poluglasno i ne trepćući. Udario je neko u prozor i povikao: "Petre Grigoriću. nije srce uzalud žigalo! "A ko si ti?" . noć je. muž i žena. veli ostavimo živa... probudim ga polahko i kažem: "Ti. E..Odakle onda ta svjet-lost? Obuze me neka sumnja..hajde. pomiješao do-življeno sa izmišljenim i više nije mogao da razlikuje jedno od drugoga? Sve može da bude. dok je još vremena.nad samom zemljom prozorčići sa rešetkom. i Stjopka je skidao pjenu." Kako ćeš tu da vičeš? Nama se od straha grlo.... Pritrčim ti jednoj kući i počnem lupati u prozor.. Domaćini.. podijelićemo.. dobri čovječe! Nevolja. pomolite se Bogu.. Izađem ja iz kola i pođem do trgovca.. veli. braćo..... "Ustaj... razbojnici su već svoje noževe naoštrili i spremili se da kolju trgovca. nekako mi nije dobro. a kasnije su ih u Moršansku dželati pogubili. "Braćo pravoslavna. Oni su. Tu su Božiji prsti! Pantelej je pričao još koješta i u svim njegovim pričama podjednaku su ulogu igrale "nožine" i podjednako se osjećala tvorevina mašte. ne mogu da spavam. Kad smo izišli iz avlije..U prozor? Mora da je neki svetac ili anđeo.. zapali smo u bandu. domaćini su već odavno legli a osim mene i trgovaca nije bilo drugih gostiju.. Sačekavši da burjan prestane pucketati i šištati. mra-čan i sumnjiv. . Sada je Jegoruška sve primao za čistu istinu i ..." Samo što je on počeo da se oblači. "E.. Domaćini su zlo naumili.. veli." Šta tu da se radi? Kapija je zaključana.u sobu ulaze gazda i gazdarica i tri radnika. šta da radimo sada? Kod mene je mnogo sirotinjskih para. . Svejedno je. i odmah u podrum. ali je jedno bilo čudno . Pomolim se ja Bogu i Bog me pouči. nisam ja ni prvi ni posljednji. Pa neka bude. nemoj da se plašiš.. Na buretu fenjer gori.šapatom je pitao Kirjuha.. trgovče. ali samo.Majko Božija .. Kad. . bosa. Znači.. molimo se tako žalostivo da mi i sada suze teku. Gospode. braćo. vidim .. i vidim .. sjećam se kao danas.. Legnem ja na zem-lju i pogledam. znači. Napolje. steglo. .. plakali i plakali i Bog nas je uslišio. njihova kuharica. najednom je neko iz dvorišta udario u prozor! Nama su se noge potkosile. Ostani ti ovdje. Sve petero drže u rukama po nožinu..kliznemo bez traga. On spominje dječicu.. velim ja. kao da se bojao da on ne počne da priča bez njega...Još jednom sam isto tako putovao s jednim trgovcem... Gazda zaključa vrata pa kaže: "Putnici. velim. veli. Baš kostiju. vaše gospodstvo. znači.. Baš u času kad je gazda uhvatio trgovca za bradu da mu. veli..kod konja i sve je kako treba. Svi su davno pospali. Ehe! Znači. a ja ću dotle možda nešto smisliti.. trgovče. napravim rupu i izvučem se napolje.. . Zapali smo.. braćo čujem ti ja: tup! tup! tup! Neko se prikrada kolima: Promolim glavu i gledam . veli. nego se pomoli Bogu.. odlučili da mene ubijete zato što ste se polakomili na moje pare. Pola grijeha je što i čitav. Seljaci su ih pokupili sve koliko ih je bilo. rekao bih dobri ljudi. A noć mračna.. Oni su šutjeli i gledali u njega.. Trgovac im je od radosti tri stotinjarke poklonio. Možda Bog neće poželjeti da ucvili siro-čad. Stjopka je otrčao prema kolima i ubrzo se vratio sa omanjom drvenom zdjelicom da u njoj miješa svinj-sku mast. velim. dobri ljudi. Dobar bješe čov-jek.." On poblijedio i pita: "Pan-telej. a ja sam tada bio još mlad. ženo?" A ona se trese i sva je izobličena. Nastojeći da ne remeti tišinu. toj svjetlosti....... a samo ja ležim u svojim kolima i kao neka buljina ne sklapam oči. Što se tiče moje duše....bjelaska svjetlost. neću vam dati ni da se pomolite pred smrt.Jesi li pripremio salo? . a zatim zakopavali da ne bi traga bilo.. pa bježite od nesreće dok ste još čitavi. Priđem bliže.pitam je ja.. On u sobi a ja kod konja. lahko bismo preko nje prešli.. starac je nastavio: . Kažu da su kasnije u tom podrumu našli čitavu silesiju ljudskih kostiju. veli. pljačkali narod. krećemo!" Vide domaćini da je neko došao po trgovca.A ko je to lupao na prozor? .. ne možeš ni tamo ni ovamo......Sabrali se seljaci i pošli sa mnom.. nije nam do vike. uskoro i ustajati treba... mnogo je nas trgovaca zaklano po prenoćištima. mog kočijaša da ubijete? Zašto da on zbog mojih para podnosi muke?" I tako to on žalovito govori! A gazda će ti njemu: "Ako mi njega.. "E. ljubazni. da me niko ne čuje. sažalio se.... Da ali je tu neka ograda. Eto tako. Šta da se radi? Trknem ja do trgovca.. . Popnem se ja na svoj tarantas i tiho.. pa kad mu je pamćenje oslabilo. Po nožinu. Kad tamo. i šuti.

Život je strašan i čudesan i zato.On je starovjerac . nožinama i čudesima. nimalo lijep i sasvim neupadljiv... Svi su šutjeli i razmišljali. vidjeli su da je neznanac čovjek tridesetih godina. uopće. Kupite.. usred te tišine. Neko je žurno išao.. I kašika mu je bila drukčija . s očiju je spala koprena i vozari su najednom ugledali čovjeka. ma kakvu strašnu priču da ispričaš u Rusiji i ma kako da je ukrasiš razbojničkim gnijezdima..A zašto da hoda? rekao je Pantelej. ne dopušta. ali će i on ošutjeti.i još jednom se pozdravio. nasmiješio se još vedrije i rekao: . Poslije onih strašnih priča niko nije želio da govori o običnim stvarima. . ..Šta je? . bezbeli. . Oni su mučeničkom smrću umrli.Velika ptica! Čime si je to ubio? .E-en-o-ga! Jedva se bijeli.Izvolite! . ili šuti ili priča nešto čega nije bilo.. toliko potcjenjuje svoj bogati život da svaki put. tako tvrda da ni zagristi ne možeš. ali se niko nije vidio iza svjetlosti vatre.Krupnom sačmom. tek ispalo je tako čudno da su svi pri prvom pogledu ugledali ne lice i ne odijelo. U rukama je držao nešto veliko.od čempresovog drveta i sa krstićem.rekao je Vasja. . dobrodušan i blag osmijeh kao kod djeteta koje se probudilo. kada sjedi tako pored vatre. Začulo se kako pod nogama toga šušti trava i pucketa burjan.Po noći hodaju samo oni što ih zemlja ne prima.. Najednom se. Svi su kosimice pogledali u krst. u bijele šalvare i nove čizme i u poređenju sa vozarima izgledao je pravi kicoš.pitao je Dimov. Najzad su se koraci začuli sasvim blizu.. Jegoruška se sjetio čašice od kandila i tiho je upitao Stjepku: "Zašto to djeda sjedi odvojeno?" . Kada je iz mraka ušao u krug svjetlosti. jedan od onih zaraznih osmijeha na koji je teško ne odgovoriti također osmi-jehom. Tamo kuda je gledao Vasja nije se vidjelo ništa osim mraka: svi su osluškivali. ali kuhana je. on se zaustavio kao ukopan i pola minute je gledao u vozare kao da je htio reći: "Pogledajte. treperava svjetlost kao da se rasturila. . uperi svoje mutne oči u jednu tačku i na'uli uši. Svi su jeli iz kotla. poljem. dugačke ruke i dugačke noge. isto tako du-gačka.. Svi su prišli droplji i počeli da je razgledaju.A možda to po stepi hoda trgovac što je ovdje pokopan . .. prostranstvo i sudbine ljudi koji su se skupili tu oko vatre. zagledali se i najednom su se zasmijali . Bio je odjeven u čistu bijelu košulju sa vezenim okovratnikom.Ide neki čovjek . braćo! .Prijatno. braćo! Za dvadeset kopjejki ću je dati. Da li je vatra tako zatreperila ili je to bilo zato što su svi htjeli da prvo vide lice tog čovjeka. Ovamo ide.Ide li drumom? . Kad su ga bolje sagledali. Sitnom je ne obori. . . Najednom su se začuli koraci. . Bio je to visok Ukrajinac koji je imao dugačak nos.vjerovao je svakoj njegovoj riječi. Gledajući ga.bila je to ubijena droplja . Krst pored druma. a iza leđa mu je virila puščana cijev. Bio je to neobično dobar. čovjek kome su izgorjela i žena i djeca. sve je na njemu izgledalo dugačko i samo mu je šija bila tako kratka da je izgledao pogrbljeno.Nešto nosi .rekao je Dimov.upitao je Dimov. kakav je u mene osmijeh!" Zatim je koraknuo prema vatri.njegov osmijeh. bijelo i na prvi pogled čudnovato. A trgovci nisu hrđavi ljudi. a kasnije mu se činilo čudnovato da čovjek koji je za svog života prošao čitavu Rusiju. ona će u duši slušaoca uvijek odjeknuti kao stvarnost i možda će samo učevan čovjek s ne-povjerenjem pogledati.A šta će nam ona? Ona je pečena dobra. . koji je mnogo vidio i znao. samo je Pantelej sjedio postrance i jeo kašu iz drvenog čanka. Vasja ispravi. nego prije svega . Čitava minuta je prošla u šutnji. .. .odgovorili su mu šapatom Stjopka i Vasja i pri tom su gledali kao da govore o nekoj slabosti ili tajnom poroku. tamne bale..zastidjeli su se svog straha.Pantelej mu je odgovorio u ime svih. Neznanac je spustio pored vatre ono što je držao u rukama ..odgovorio je Vasja.Ne. sve je to već samo po sebi bilo tako čudesno i strašno da je i fantastičnost izmišljotine ili bajke tu blijedjela i stapala se sa životom.pitao je Dimov. Jedući sada kašu svi su šutjeli i razmišljali o tome što su maločas čuli. ali se koraci nisu čuli.Gdje ga vidiš? . neko se nakašljao. .

Konstantin je protrljao oči.Nije! Otišla je materi na dva dana! Bogami.. a on po stepi luta . I šta vi mislite? Bog me ubio ako lažem. A? Uh. . . skinu pušku i stavi je pored sebe. da svisnem. a ona .Ne. a ona meni: neću! Vragolanka! Onda sam ti ja i ovako i onako. . voliš je... Dali su mu kašiku.gotovo da viknu Konstantin podižući ton i mijenjajući položaj. on se premjesti. . čas sasvim praznu kašiku. a ona u Demidovu. oni bi dali pedeset kopjejki. pa i lice čisto . Četiri vrste odavde.Sutra će se vratiti. a. . Izmučio sam se! Mati je vračaru zvala.. ..odgovori Konstantin. a mnogo sam i lijep .Otišla je u Demidovo materi! . htio je da nastavi sa razmišljanjem.Tri godine sam oko nje oblijetao! Prvi put sam je vidio na vašaru u Kalačiku. nasmija se i opet odmahnu rukom.. .Nije htjela da pođe za mene! . i nemam snage da izdržim. ... lijepa. živa.nastavio je Konstantin ne slušajući ga. Eto. uskoro će mi trideset..Znači. čovječe! . i pošašavio. . a ja sam star.Ama jedi ti. otišla je i ja sam kao neženja. Izgledao je sanjiv. tako sam se ja tri godine mučio i najzad odlučio: neka je sve triput prokleto.. prinoseći ustima čas punu. Ovog mjeseca.. A teško joj je.. . ali i oni.E. pogledao u vatru i nasmijao se. tako je pametna i razumna da joj u čitavoj guberniji među običnim narodom nećeš ravne naći. nije ona kod kuće! . Šaljem joj prosce. .. i medenjake.ponovio je Konstantin ne slušajući Panteleja. izgleda. To je Bog blagoslovio. ona u Demidovu.neću! I šta da radiš? A ako se pravo uzme . a otac je desetak puta htio da me tuče.Pitam te: ko si? . . znam ja! Znam ja nju.. Kao da mu je bilo nezgodno da tako sjedi. Tri para volova i dva radnika drže.rekao je crveneći se i premještajući pušku na drugo mjesto. . a ona već otišla. pravi barut! Uz nju mi glava ko sat radi. Odijelio sam se. Sad sam oženjen!.Bože moj..puno nekih čvoruga. Danas je osamnaesti dan kako sam se vjenčao... Vjerovatno.Sada me voli i neće bez mene. mislio na nešto veoma prijatno.Dobro je imati ženu.Dobro je to! . idem u grad u kočijaše.pitao ga je Dimov. a u isto vrijeme nešto ga je neodoljivo gonilo da s nekim podjeli svoju radost.zar sam ja za nju? Ona je mlada. . Otišla je.. Konstantin je odmahnuo rukom i zavrtio glavom..brada šiljata.A ko si ti? . .ponovio je Dimov.. taj nasmiješeni čovjek nije osjećao ni ukus kaše jer je žvakao nekako mehanički i lijeno. Bilo ga je stid da tuđim ljudima otkriva svoje privatne misli. ali u glavi mu se plelo nešto nerazumljivo. ali je daleko .. sada sam živim. . A kako je to bilo! . Ja u Rovnu.Držim pčelinjak i tovim svinje. i smrtno se zaljubio. Konstantin je požurio da doda: . ne jedem. . i on je počeo da jede. ali mu je smetala radost što mu je titrala na licu. .Bože. da Bog sačuva! Htio bih da je vidim.Je l' ja? . šteta! Trebalo bi da je odnesem gospodi na imanje. . Sve od ručka ovako hodam. i minđuše. ..Konstantin Zvonik. kako ne bi bilo dosadno? Tek što sam se oženio. . eto.Čudan čovjek! Konstantin se trže kao da ga neko u ranu dirnuo.Pa je li ti dosadno? .. po-slije Petrovdana. dvadeset i pet vrsta jedno od drugog. Znači nije suđeno! O prazniku pođem u Demidovo da je posljednji put vidim. Rekla je da će se do ručka vratiti. dobro žive. Zavolio je.. u glavi sve neke misli. smiješio se i žmirkao od vatre i. Ne spavam..Mlada žena kod kuće spava. nije htjela da pođe za mene! . umoran.rekao je Pantelej. a što je živa.upitao ga je Dimov. I posao sam zabacio! Tako mi se bilo smrklo da sam htio da idem u Demidovo i da se kao nadničar najmim samo da njoj bliže budem.rekao mu je Kirjuha. tri puta sam tamo nedjeljno pješačio samo da je vidim.rekao je Pantelej.. došlo mi da vičem.. nasmija se i planu. želeći da odmah pokaže da se on razlikuje od ostalih seljaka. kao da sam ošamućen.. I. iz Rovna.Tako je dobra i draga . brzo vadeći kašiku iz usta i posmatrajući sve radosno i začuđeno. da Bog sačuva! Tako je dobra i draga. .petnaest vrsta! Neznanac sjede. Kako ću se ja s njom porediti! Možda samo time što smo imućni. i pola puda meda... vragolanku jednu! Rekla je da će se sutra do ručka vratiti.prenuo se nepoznati.Živiš li s ocem ili sam? .Takva domaćica.. oženio sam se. Neznanac nije čuo to pitanje. . pa ne samo da nije odgovorio nego nije ni pogledao u Dimova. tako voli da se smije i da pjeva. a bez nje. braćo. Bahramenkovi. evo kao da sam nešto izgubio i kao budala lutam po ovoj stepi.nasmijao se Kirjuha. Nije bio pijan.

razgovarao je nešto sa Dimovom i Kirjuhom. da otvara usta. a i crvena mrlja već se suzila i potamnjela. i Jemeljan je sam zapjevao.Ono su ti. Počeo je da maše rukama. zjenica. njegov osmijeh. i glavom. i sunce još nije bilo izišlo. sjedeći na ko-začkom ždrebetu pored prvih kola..upitao je Jegoruška. vjerovamo.Braćo . popeo se na bale s vunom i legao. vrlo prijatno živjeti s takvom ženom.. on je stajao neko vrijeme a onda je sjeo. Ne mogu da izdržim! Konstantin je nespretno izvukao noge ispod sebe. jermenska sela . Pjevali su tako pola minute i pre-stali. Od čitave vatre ostala su samo još dva crvena oka koja su postajala sve manja i manja. Stepski odjek je prihvatio njegov glas.. nije znao kako da sjedne i šta da radi da ga ne bi zamaralo obilje prijatnih misli. ispružio se po zemlji. bilo je rano jutro. . kakvo je ono selo? . . Davši duši oduška pred tuđim ljudima. a ona s momkom pored rječice . I što se vatra više gasila. a onda se zagrcnuo i zašutio. počeo da pokreće laktovima i prstima... I pošla je za me.doviknuo je kad je komora krenula.Zbogom. "Naša majka Rusija cijelom svijetu je gla-a-va!" ... kočije i sata s jahačem.. oko dvije vrste od komore. vragolanka. vidjele se bale vune. topla noć spuštala se na njega i šaputala mu nešto na uho. braćo! .Dižite se. daleko na drumu svjetlucao je crveni plamičak . bez prestanka: ta-ta-ta-ta-! A sada ne bih mogao ni riječ da kažem. a s one strane druma nejasno se ocrtavao drugi krst. dobro osjeća ako kraj njega stalno živi umiljata. Nije više treperila svjetlost.Ja ne umijem .... a oko tih kućica nije bilo ni dvorišta ni drveća. svima je postalo teško na duši i svi su priželjkivali da i oni budu sretni.Braćo! Hajde da otpjevamo nešto pobožno! . momci. po njegovom koraku i po pokretima njegovih ramena vidjelo se da i njega muči strepnja i čežnja.Konstantin zabaci glavu i prasnu u takav sitan i veseo smijeh kao da je upravo nekoga lukavo nasamario. . I Jergušku je obuzela zebnja. a negdje daleko. Dimov se obrazom naslonio na ruku i tiho zapjevao neku tužnu pjesmu. da klima glavom.odgovorio je Pantelej. .najednom je divljim glasom zapjevao Kirjuha. on je najzad mirno sjeo i zamislio se gledajući u vatru.. oči i svaki njegov pokret izražavali su sreću punu strepnje. a njemu se činilo da se to ona lijepa žena naginje nad njega. Tiha. Vatra se već gasila. Posmatrao je nebo i mislio o sretnom Konstantinu i njegovoj ženi. pjevao je strasno i patnički i što je više naprezao grudi da iz njih istisne bar jednu notu. utoliko je na mjesečini postajalo sve vidnije. Ne mogu da sjedim kod kuće. Sjetio se nešto grofice Dranicke i pomislio da je.rekao je Pantelej.. bijeljeli su se dugački oniski hambari i kućice crijepom pokrivene.Djede. i očima i čak svojom čvorugom.vjerovatno je i tamo neko kuhao kašu.nastavio je Konstantin. Zašto se ljudi žene? Zašto su žene na ovom svijetu? Jerguška je postavljao sebi ta nejasna pitanja i dolazio do zaključka da se muškarac. rude na kolima i konji koji žvaću.. . . Dok su vozari uprezali konje.. Konstantin se sanjivo nasmiješio i počeo da ga prati svojim tankim glasom. on bi se. a onda se opet digao i sjeo. On je pjevao i rukama. Gledajući u Konstantiha. možda... A kako i da se sjetiš? Tada je to bilo kao da voda iz oluka lije. On nije nalazio sebi mjesto. tiho prošao pored vatre. Sada se već drum vidio u svoj njegovoj širini. beskrajno sretan čovjek.Riječi? I ne sjećam se više. .A kakve su to bile riječi? .Gledam ti ja.pitao ga Dimov. Komora je stajala. Niko nije htio da pjeva. Dimov se digao. sa zado-voljstvom i oženio njome kada to ne bi bilo nezgodno.Tamo Jermeni žive.rekao je Konstantin. ali iz njegovog grla se čulo samo hripavo i bezvučno dahtanje. bez nje po stepi lutam.. . Oba krsta su se sada podjednako vidjela. podupro glavu šakama.. momče. a ja evo.. A sada je. . Naprijed. Gledajući tog sretnog čovjeka. vjerovamo.. materi otišla.molećivo se obratio družini .Pozovem je ja ustranu i možda cijeli sat sam joj govorio razne riječi.Hvala za čast! A ja ću opet prema nekoj vatri! Ne mogu ovako! On se uskoro izgubio u sumaglici i još dugo se čulo kako korača u pravcu svjetlosti da bi i tamo pričao ljudima o svojoj sreći. Vozari i Konstantin su sjedili pored njih tamni i nepomični i činilo se da ih je sada bilo mnogo više. Svi su se zamislili. . a neki čovjek u bijelom kačketu i odjelu od jeftine sive tkanine. a za te riječi me zavoljela!. ti Jermeni. gleda ga smi-ješeći se i hoće da ga poljubi. ponio ga i činilo se da se sama glupost na teškim točkovima počela kotrljati po stepi. Sjetio se njenih obrva.hajde da zapjevamo nešto pobožno! Suze mu udariše na oči i on ponovi stavljajući ruku na srce: . Dobar narod..Vrijeme je da se kreće! . . Svi su sada vrlo dobro shvatili da se pred njima nalazi zaljubljen i sretan. Kada se Jegoruška sutradan probudio. . Pošao je prema svojim kolima. vesela i lijepa žena. Jemeljan se trgnuo. njegovo dahtanje je postajalo sve muklije. . I zavoljela me! Tri godine me nije voljela. Konstantin je obilazio oko kola i u mislima se divio svojoj ženi.

Jegoruška se brzo digao. kao da je pogađao misli svoga gospodara.. teško je bilo prepoznati tajanstvenog i nedostižnog Varlamova koga svi traže. Neće nikoga bez razloga na-pasti.. ma kako obična bila njegova sopljašnost. taj Varlamov. gologlav i spustivši uzde. stajao je kraj prednjih kola i šutio i kao da još nije vjerovao da mu je dan započeo tako loše. da će zakasniti i da će mu izmaknuti dobra cijena. Taj neće propustiti posao. Varlamovljev konj najednom poče da se vrpolji kao da je njegov jahač postao teži..dobar čovjek. ono je izražavalo istu poslovnu suhoparnost kao i lice Ivana Ivaniča. trgnu se i pojuri drumom. uzdahnuo je Pantelej također gledajući u selo. . . a ko je ono? . Taj čovjek je sam određivao cijene. Konjanik.. .. Dobar je. a možda i više. kleknuo i pogledao na bijeli kačket.A gdje je Ivančukova cedulja? Konjanik je uzeo nazad knjižicu. a on je već na nogama. pomisli samo! .Varlamov. I Varlamov se trže. vikni neka Stjopku pošalju! Najzad se iz sela pojavio konjanik. vlažno od rose i prekriveno plavim žilicama..Nema šta. Pantelej se poklonio Varlamovu. pa čak i u načinu kako drži nagajku. . ipak se u svemu. dobar je gospodin. .. on je to primijetio i. vjerovatno da se pravda.. Ali ipak kakva se razlika osjećala između njega i Ivana Ivaniča! Kod strica Kuzmičova. počeo je da nešto govori. Stigavši do prvih. koji stalno "kruži" i koji ima mnogo više novaca nego grofica Dranicka.. Tako je to. osjećalo da je svjestan svoje snage i da je navikao na vlast nad stepom. .Bože moj! . Varlamov nije skidao očiju sa sela i nešto je govorio... on ga nije ni pogledao. dobar je to čovjek. koji je sjedio na ružnom konju i razgovarao sa mužićima u vrijeme kada svi čestiti ljudi spavaju. kola. Varlamov gurnu knjižicu u džep. pođe korakom duž komore.Čovjek u sivom odijelu završio je razgovor sa Dimovom i Kirjuhom. obično rusko preplanulo lice.Dozvolite da Stjopku pošaljemo! Jemeljane.Ima on tih glasnika stotinu. . U omalenom sivom čovječuljku obuvenom u velike čizme. . Na takvim ljudima. konjanik zaustavi konja.. ništa od onoga što je svojstveno sitnim ljudima koji zavise od drugih nije se zapažalo ni na licu ni u pojavi Varlamova. ... obeshrabren gnjevom moćnog čovjeka. .rekao je Pantelej. Ne-eće! Halal mu vjera..Gubi se! . . pročita ih i povika: .. Zatim on okrenu konja nazad i. VII . nikoga nije tražio i ni od koga nije zavisio. još pijetli ne pjevaju. ne odvajajući po-gled od spisa.Zdravo. uvijek su bili prisutni strah i bojazan da neće naći Varlamova. dok je njegov konjić nestrpljivo stupao a jedne noge na drugu. samo je njegov konjić udostojio Jegorušku svojom pažnjom i pogledao ga krupnim. Varlamov iz te knjižice izvadi neke papire. zategnuo je uzde svom konjiću i pogledao na selo. onaj isti poslovni fanatizam. ne čekajući njegovo naređenje.Strog je stari.Kako je to. Jegoruška je napregnuo oči da ga bolje vidi.pitao ga je Jegoruška.Užas kako je strog! A tako . on je kao ptica pojurio prema komori.Djede.Semjone Aleksandriču . bilo je crveno.govorio je Pantelej gledajući u selo.Mora da je to njegov glasnik ..gunđao je Pantelej. brate moj. . skide kapu i pruži Varlamovu nekakvu knjižicu. stari! Varlamovljev razgovor sa konjanikom i prijetnja nagajkom izgleda da su ostvarili mučan utisak na čitavu komoru.. i tražio je dopuštenje da još jednom odjaše u selo.prodera se i zamahnu nagajkom na konjanika. Njegovo lice sa sijedom bradicom... Varlamov je već bio star. Pregledavši papire.. Nagnuvši se sasvim uštranu i mašući nagajkom iznad glave kao da učestvuje u ja-hačkom nadmetanju i hoće da sve zadivi svojom smjelošću. a on ti po čitav dan po stepi kruži. razgledajući papire u knji-žici. . njegov konjić.Poslao čovjeka u selo po nekakav spis. . a njega nema. glupim očima.. Svi su imali ozbiljan izraz lica. pored poslovne suhoparnosti. Prolazeći pored Jegoruške.Neka ga Bog pozivi..doviknuo mu je Pantelej ski-dajući šešir. pregledao papire i slegnuo ramenima. Trebalo je Stjopka po-slati! .ježeći se od jutarnje svježine.. ali i on sasvim ravnodušno. Eto. Drugi bi spavao ili kod kuće sa gostima na-klapao. Semjon Aleksandrič. Kad se približavao zadnjim kolima.. . otpozdravio je razvlačeći: .. zemlja se drži.

izgledao je ljutit i umoran. Jegoruška. Jegoruška je bio izmučen.. Nemoj da dižeš nos! . Većeras pored vatre nije više bilo one jučerašnje živahnosti i pričanja. . Njegovo lice se najednom smanjilo.prošišta Je-meljan. Sjedi na crkvene stepenice i pjevaj: "Udijelite siromahu.Pjevač.nastavljao je obješenjak uz prezrivi osmijeh.Izvalio se. Bog vam pomogao!" Eh vi! Jemljan ošutje.I sljedeće noći vozari su se zaustavili i kuhali kašu. Dinov je ležao potrbuške. sada je os-jetio kako je u vazduhu najednom postalo neizdrživo sparno i kako mu plamen vatre peče lice: htio je da potrči što brže u mrak prema kolima. evo ti! Idi pa je traži! Dimov je istrgnuo iz Jemeljanove ruke kašiku i bacio je daleko ustranu. i sjenke oko vatre. . . . zastidio se i..on nije vidio.pogan? Je li? E. izmaglica je bila još gušća a vidik još tmurniji. a on nije mogao da se pomakne s mjesta i nastavljao je: .rekao je gledajući ljutito u Jemeljana.Diram li ja tebe? . naboralo i zadrhtalo i bivši pjevač je zaplakao kao dijete. On se užasavao i u očajanju pitao sebe kako je i zašto dospio u ovaj nepoznati kraj i među ove strašne mužike? Gdje su sada stric. On je sa još većom mržnjom pogledao bivšeg pjevača i rekao: . Vasja se žalio da ga bole vilice i proricao je nevrijeme.Šta si me se dovezao? . Strasno je želio da mu kaže nešto što uvredljivije. Sve je mučila neka tuga i govorili su nehajno i bez volje. Mjesec je izišao neobično crven i natmuren kao da je bolestan. Hristofor i Deniska? Zašto ih tako dugo nema? Nisu li ga zaboravili? Pomisao da je zabo-ravljen i bačen na milost i nemilost sudbine izazvala je u njemu jezu i on se tako uplašio da je nekoliko puta htio da skoči s bale i da glavačke i bezobzirce potrči .Ma šta si me se dovezao. koji je već odavno zamrzio Dimova. Pantelej i Vasja se umješaše i počeše da savjetuju Dimova da se ne svađa bez razloga. . . Činilo se da je priroda nešto predosjećala i da je to mučilo.plano je Je-meljan. Dimov je od dosade počeo da zadirkuje drugove. Ovaj put se od samog početka u svemu osjećala neka neodređena tuga. teturajući je potrčao prema komori.Prase.To što se prvi kotlu guraš. Kirjuha. ..Neću da imam posla s tobom. zato je koraknuo prema Dimovu i rekao mu zadišući se: .Budala si. Znajući iz iskustva. izraz lica mu je bio gadljiv kao da je ta slamka zaudarala.Ah. čvoruga. Kakav je utisak izazvao njegov krik . pogani jedna! .sve mu je to sada izgledalo tuđe i strašno. nikada se to ranije s njim nije dogodilo. . Vasja i Stjopka su skočili i potrčali da je traže.okrenu se Jemeljan gledajući ga isto tako ljutito. a Jemeljan je molećivo i upitno pogledao u Panteleja. nemoj molim te! . i prvi se gura sa svojom kašikom! . otac. A što ako te za uho uhvatim? Jegoruška je osjetio da se zadiše.Ti si gori od svih! Ne mogu da te vidim! Poslije toga je trebalo da potrči prema komori. žalio se na svoje noge i sve započinjao razgovor o drzovitoj smrti.Mama! Mama! I ti ljudi. zalupao nogama i povikao prodorno: .Kako si ti to mene nazvao? . Ali na Dimova je njegova šutnja razdražujuće djelovala. čime se najčešće završavaju takvi razgo-vori. .. Jemeljan nije mahao rukama nego je nepokretno sjedio i sumorno gledao u vatru. Bilo je zagušljivo. i daleka munja koja je svaki čas sijevala u daljini . to je sve što mogu da kažem . i tamne bale vune. Zamo-rila ga je lagahna vožnja. Pantelej je samo uzdisao.Udrite ga! Udrite ga! Najednom su mu suze udarile na oči.upitao je Dimov usprav-ljajući se zakrvavljenih očiju. Kada je kaša bila gotova. i zvijezde su bile natmurene. a ja bih tebi pokazao tvoju uobraženost! . šutio je i žvakao slamku.Kako je samo pohlepan! Samo gleda kako bi prvi sjeo kod kotla. a od dnevne žege ga je boljela glava.podsmjehnu se Dimov. i svi su mnogo pili i nikako nisu mogli da utole žeđ. Ležeći na bali vune i plačući. on je mlatarao rukama i nogama i šaptao: .Na ovom svijetu ti ćeš u paklu gorjeti! Tužiću te Ivanu Ivaniču! Ne smiješ da vrijeđaš Jemeljana! . ali su ga zlobne i nemirne oči tog mangupa vukle sebi. a već hoćeš da komanduješ. još ti se ni mlijeko na ustima nije osušilo.Tako svak može da pjeva. a sada se najednom zatresao.Kako? Ja . Bio pjevač pa već uobrazio da je gospodin! Mnogo je takvih pjevača koji po drumu milostinju prose! .

pitao ga je Jegoruška.Neka. Dimov je jednom nogom stao na točak.. ali na njemu više nije bilo onog zlobnog izraza. Kad je Jegoruška pobjegao od vatre. Sada je jasno i razgovijetno zabrundao grom.Čama me mori! . miris kiše i vlažne zemlje. Jegoruška se pre-krstio i požurio da obuče svoj dugački kaput. oni su prvo dugo šutjeli. I činilo se da je taj neko bos prešao preko krova. kao da se u ogledalu odrazila.Djede. tromo zaljumao duž komore ponavljajući nekim plačnim ili zlovoljnim glasom: . Prije nego što će krenuti. promakla je blijeda fosforna traka i ugasila se.. Oni su nabrzinu večerali. ozeble! .pitao je Jegoruška. Vjerovatno su vjetrovi letjeli pored samog cmog oblaka i mora da im je bilo strašno! Ali kroz prašinu.. Taj traljavi i razbarušeni oblik tog crvenog oblaka davao mu je nekakav pijan i raspojasan izgled. Po njihovoj užurbanosti i iskidanim rečenicama moglo se vidjeti da pred-viđaju neku nesreću. Na lijevoj strani. noge moje bolesne. Lice mu je bilo blijedo. u tom trenutku je bljesnula munja.. . Mjesečina se zamaglila kao da je postala prljava.. Jegoruška je kle-knuo i pokrio se hasurom.. Čama! Najednom je vjetar puhnuo tako snažno da umalo iz Jegoruškinih ruku nije istrgao i zavežljaj i hasuru: hasura se trgla. kao da je neko šibicu kresnuo.viknuo je neko sprijeda.A. ali pomisao na tamne i strašne krstove koji će mu se neizbježno naći na putu i na munje koje su sijevale u daljini zadržavala ga je na mjestu.Hasura! Kada udar kiša..Jegorije.. I samo kada je šaputao: "Mama! Mama!" .odgovorio je Pantelej. I. Misleći da će istog trenutka udariti kiša.rekao je prolazeći pored njega. .Pante-le-ej! . Kao neka zbijena masa polahko se primicao strašni oblak: na kraju su mu visile velike crne tralje. Daljina je već primjetno pocrnjela i ne bi prošla ni jedna minuta a ona bi. odmah je bljesnula i negdje u daljini.cupkajući nogama. zvijezde su se još više natmurile i vidjelo se kako su krajem druma nekud nazad žurili oblaci prašine i njihove sjenke. suhu travu i perje. ..Naš život je težak i beznadan! Desno je bljesnula munja i. . . Kovitlajući se tako i dižući sa zemlje prašinu.Šta je to? . Vjetar je s fijukom jurnuo po stepi. Jegoruška je ugledao njegovo lice i kudravu glavu. On je puhao sa crnog oblaka i nosio sa sobom ogromne kovitlace prašine. bljesnula blijedom svjetlošću. da se pokriješ. udri .Ide sa svih strana! . Jemelja . razuzdano se zavitlao i s travom podigao takvu huku da se od nje više nije čula ni grmljavina ni škripa točkova.bilo mu je nekako lakše.Kako mu je ime? . a.drumom nazad. Jegoruška se pridigao i pogledao oko sebe.viknuo je Kirjuha. koja je lijepila oči. ne sačekavši da ga Jegoruška udari ili da mu nešto kaže... sada su se po svoj prilici ti vihori dizali do samoga neba. gomilale su se na desnoj i lijevoj strani vidika. .Čama me mori! Gospode! A ti se ne ljuti.Jegorij. a onda su poluglasno i prigušeno počeli razgovarati o nečemu što se približava i da se treba što prije spremiti i umaknuti od njega. gazeći jedna preko druge. takve iste tralje.Čama me mori! Zatim je. Čulo se kao da neko daleko pređe preko limenog krova. ote-zao je Pantelej ne čujući Jegoruškino pitanje. . . nije se vidjelo ništa osim blijeska munja. . Dimov je prišao Panteleju i tiho upitao: . uhvatio se za kono-pac kojim je bila vezana bala i popeo se. Između daljine i vidika s desne strane bljesnula je munja tako jarko da je obasjala dio stepe i mjesto gdje je vedro nebo graničilo s crnim oblacima. umorno i ozbiljno. ugasili vatru i šutke počeli uprezati konje.ponovio je Dimov. . .Ah. . udri! Jegoruška ga je začuđeno pogledao.od prednjih kola čuo se Dimovljev uzvik i po njegovom glasu moglo se zaključiti da je on opet počeo da se ljuti. kao očnim kapcima.rekao je tiho. Mora da je i vozare obuzeo neki strah.Hajde. hoće li to oluja? . Njeno crnilo se spuštalo udesno kao da je otežalo. va! . gegajući se i pokrećući ramenima. . . on je skočio s kola i rekao: .doviknuo mu je Pantelej pružajući mu nešto veliko i tamno.. jer je lim muklo odjeknuo. poletjela na sve strane i počela da udara po bali i Jegoruškinom licu. uzmi! .Jera! .

. sve vozare. Ranije su munje bile samo strašne. Njihova mađijska svjetlost prodirala je kroz zatvorene očne kapke i ledila čitavo tijelo. gorostasi! . . slična šapi s kandžama.. U nadi da će oblak možda proći. pa čak i Kirjuhin prsluk. Ona i hasura. Ali djed ga nije čuo. ni sebe. Bilo je strašno tamno.jasno je treštao grom. On je od glave do nogu bio pokriven velikom hasurom i sada je imao oblik trougla. Pantelej je koračao pored kola. gruba i nezgrapna..zovnuo je Jegoruška. . i on je vidio kako na nje-govim prstima. Sada nebo nije više grmjelo.. Jegoruška nije vidio ni Panteleja. Crne tralje s lijeve strane već su se dizale.rrrah!" Oči su se opet nehotice otvorile. eto. počele su o nečemu da razgovaraju brzo. Vasja.a. pružala se prema mjesecu. najzad. . sa strahovitim i zaglušnim treskom. Začuo se ujednačen i miran šum. išli su oborenih glava i teškim korakom. Možda oni nisu ni išli za komorom da nanesu neku štetu. Jegoruška je provirio ispod hasure. A munje su u mraku bile toliko bjelje i sjajnije da su ga oči zaboljele. lica im se nisu vidjela. okrenuo nazad. kao da su razumjele jedna drugu.Djede.odgovorilo mu je nebo.prošaptao je Jego-ruška krsteći se . razdragano i odurno kao dvije svrake. Šta da radi da ih ne vidi? Jegoruška je odlučio da se okrene nazad. To su bili ljudi ogromne veličine. palo pod kola i rasprsnulo se .a! Aha.. koji se ničim nije pokrio.. Kada je kiša počela da bubnja po hasuri.Pantelej! Djede! "Trah! Tah! Tah!" . nije rumjalo. ali i tamo je sada bio isti takav mrkli mrak kao i na kolima. munja bijesnu tako široko da je Jegoruška kroz šupljine na hasuri na-jednom ugledao čitav drum sve do kraja vidika. "Trah! Tah! Tah! Tah!" . ali ipak njihova blizina je izazivala užas. Jegoruška je otvorio oči da vidi jesu li tu vozari.. drhteći čitavim ti-jelom. . on se čitavim tijelom nagnuo naprijed da bi sobom zaklonio koljena koja su najednom postala mokra: uspio je da sakrije koljena. a uz ovu grmljavinu one su zloslutno djelovale. zatim po rudama i po bali vune.viknuo mu je Jegoruška plačući. ni balu s vunom.Svjat. a druga je kliznula niz ruku. prolomilo nebo.šaptao je neprekidno. spoticao se i stropoštao se negdje kraj prednjih kola ili daleko pozadi uz gnjevno i oštro ... svjat. Munja je bljesnula na vrhovima njihovih koplja i sas-vim jasno osvijetlila njihove figure. . Gospod Savaot . da ni na što ne obraća pažnju i da čeka da se to sve završi. a onda nazad i zamrla negdje pored prednjih kola.. na bali i dolje na zemlji bijesnu i valjda pet puta zatreperi zasljepljujuće oštra svjetlost. Odlučio je da ništa ne radi. Njegove oči su se nehotice otvorile. Velika i hladna kaplja pala je na Jegoruškino koljeno.odjeknulo je nad njegovom glavom. valjao se nebom.. . Munja je sijevnula na dva mjesta i obasjala drum sve do horizonta. On je zauzeo pređašnji položaj. vjetar je posljednji put trgnuo hasuru i pobjegao nekuda.Ne čuje se! . Pri blijesku munje činilo se da se komora ne kreće. on se četveronoške i klizeći dlanovima po bali.Pantelej! . kao da se plašio da ga neko prati. Sada je opazio da mu koljena nisu pokrivena i htio je da popravi hasuru. Činilo se da su tužni i utučeni.ispolni nebo i zemlju slavi tvojeja.odgovorio je Pantelej glasno i otegnuto. "Trah! Tah! Tah! . To je bila kiša. utonuli u razmišljanje. tek što se ona stišala. njegov visoki šešir i ra-mena bili su pokriveni malom hasurom. voda mu je curila u rukave i za ovratnik. isturio koljena na kišu i počeo da razmišlja šta da radi i kako u mraku da popravi ne-vidljivu hasuru. on se povio i zadržao dah u očekivanju kada će mu na potiljak i leda početi padati krhotine. koračao je isto onako drveno kao i uvijek visoko podižući noge i ne savijajući koljena. Jegoruška se hitno okrenuo naprijed i. svjat. Ali. ono je treštalo suhim i praskavim zvucima sličnim prasku suhog drveta. ali je samo trenutak kasnije osjetia prodornu i neprijatnu mokrinu niže leđa i na listovima nogu.za kolima su išla tri ogromna gorostasa sa dugačkim kopljima. Kiša nešto dugo nije počinjala.trrah!.Svaj. mokrim rukavima i mlazovima niz hasuru. Oprezno.. Drumom su tekli potočići i skakali mje-hurići. svjat. Odjeknuo je novi udar groma. Najednom se nad samom njegovom glavom. zakotrljala se po nebu zdesna nalijevo. Odgovora nije bilo. Jegoruška je odlučio da čvrsto zatvori oči.. isto tako zaglušan i užasan. . i Jegoruška je ugledao novu opasnost . Malo dalje je koračao Jemeljan. čitavu komoru i sve vozare. istog trenutka opet zatutnja grmljavina. a leđa su zebla. pogledao je kosimice tamo gdje je bio mjesec. da su se vozari ukočili i da se kod Vasje ukrutila podignuta noga. Ali ruke su mu već bile mokre..A. Crnina na nebu rastvori usta i dahnu bijelim ognjem.a! Grmljavina je srdito zatutnjala.. nego da nepomično sjedi i čeka kada će se to sve završiti. kao da je od grmljavine ogluhnuo i oslijepio od munja. na njemu se nisu zapažali ni strah ni nemir. ali se u tom trenutku nešto posulo i zabubnjalo po drumu. svjat. Jegoruška je klečao ili. čučao na čizmama. tačnije. viknuo: . i jedna od njih.

A oluja ne prestaje . Sve uzdišući. . . skinula je sa čavla kraj peći dva kožuha i stala da sprema postelju za Jegorušku... nije dozivao djeda niti je mislio o majci. Međutim. Dolje pored kola stajali su Pantelej.Gospode Isuse Hriste! Ja tako spavam i čujem kao da neko kuca.gunđala je ona. . dragi! Nemam ništa drugo da te počastim. iz Glinova.Muke Gospodnje. .. Dočekala ga je mršava i pogrbljena starica oštre brade.govorila je ona. možda ćeš još uzeti kad ustaneš. dragi jedi.. spavaj.. ludice jedna!.gunđao je Pantelej. a onda je raširio i noge i dugo se nije micao. . . . štogod zapalilo. jadnici! Skidaj se.Skoro će vrijeme ustajanju.Hajde... on se samo kočio od hladnoće i uvjerenosti da oluja nikada neće ni prestati.. . A naši u stepi zakonačili. Dinju neću sklanjati. Glava se pokrenula. ali ništa.Silazi! Ogluhnuo. mrak u kući i šum kiše napolju gonili su na san. Razgovarajući sama sa sobom. a ne znam gdje je Stjepanida zaturila. svjat.. žmirkala je i otegnuto uzdisala: . šta li? .. Jegorije? E.. .Bako . al' nikako da je nađem. nema šta.. počešala je lijevo rame. Svijeću bih zapalila.Baš je oluja! .. al' će se napatiti. .. starica je izišla i uskoro se vratila s lubenicom i dinjom. Skinuo je samo čizme i legao pokrivši se ovčijim kožuhom. ona je s klupe svukla nekakve dronjke.rekla je starica..A naši u stepi zakonačili.Svjat.prokreštao je Temeljan. vjerovatno svoju posteljinu..Samo da se ne bi. Jegoruška je pojeo krišku dinje sa crnim hljebom a onda i krišku lubenice i od toga mu je postalo još hladnije. I najmanji pokret izazivao je u njemu neprijatno osjećanje mokrine i hladnoće.Jedi.. Jegorušku je bilo stid da se skida pred staricom. zatim je nešto potražila u stolu i izvadila dugačak i oštar nož. zabacivši desnu ruku. odmjereno disanje zaspale žene.. hajde u kuću. trougao . . da će mu se oči nehotice otvoriti i da će ugledati one strašne gorostase. .uzdahnula je starica zijevajući. Kada nije dobio od-govor. sinko. sinko.. Između Panteleja i trougla svijetlio se prozor oniske drvne kuće. veoma sličan noževima kojima razbojnici u pre-noćištima kolju trgovce. Jegoruška je ušao u kuću. A naši u stepi zakonačili.Šta je momče. ne daj Bože. . Sišao. hlače su se prilijepile uz noge a s glave je curila voda. .rekla je zijevajući. U ruci je držala lojanu svijeću. iako je još uvijek tutnjala grmljavina i munje parale čitavo nebo.rekla je ona.Jemeljan i oni gorostasi. Dobro je. Bezbeli ih je posve nakvasilo. A sijevali.. Ovi posljednji sada su bili mnogo manji i kada se Jegoruška u njih bolje zagledao. kroz nos pustila mlaz vazduha. vidio je da su to obični mužići na čijim ramenima nisu bila koplja nego gvozdene vile. skidaj se. Jegoruška je otvorio oči. Bog neka te čuva. Jedi... Radimo kod gospode Platera. komora je stigla u neko selo. kada su u blizini govorili ljudi i svijetlio se prozor. Sada pšenicu žanjemo...hoću da spavam.Jegoruška je još jednom pozvao djeda. .. požvakala malo i umirila se. a.. Rukavi i košulja na leđima bili su mokri. . Jegoruška je prišao stolu i sjeo pored nečije glave... uzeo svoj zavežljaj i požurio da siđe s kola.Naši u stepi zakonačili.. . Starica je zijevnula i.upitao je gorostase. dragi.Mora da je sada oko dva . najednom su se začuli glasovi. .. Znači. više se nije plašio.. .. .. dragi! Drhteći kao u groznici.. sijeva! Već odavno ovakve oluje nije bilo.Jedi. pogledam. . Bio je uvjeren da ga svakog trenutka može ubiti grom. On se više nije krstio.Lezi.Razne poslove radimo.. lezi. .čuo se malo kasnije Pantelejev šapat..viknuo je odozdo Pantelej.Slava Bogu.. sinko.rekao je Jegoruška . kad to Bog oluju poslao. jeo. Staričini uzdasi i zijevanje. Noge mi se od kiše nakvasile.Kakvu je samo oluju Bog poslao! . Jegoruška je zbacio sa sebe hasuru. . Od glave duž klupe pružala se neka humka pokrivena ovčijim kožuhom. . šta li? . svjat... . ti spavaš.Je li momčić legao? .Vršete.. on je sjeo i više nije čekao kada će se to sve završiti. Svijeću bih pred ikonom zapalila. .. Drhteći od hladnoće i gadljivo se ježeći. To je spavala neka žena. . Probudim se.uzdisala je starica dok je on. Sada.Nismo. Jeste li vi ovdašnji? . Glinovljani.. Lezi.izgovorio je neki nepoznat bas i graknuo kao da je ispio dobru čašu votke. sjedi! Šireći noge. . Jegoruška je svukao sa sebe mokri kaput.. . ..Sigurno je negdje udarilo.Dobra oluja. hoćeš li tako raskrečen stajati? . .Jegorije.

On je samo osjetio mučninu i požurio da legne potrbuške na kraj bale. naš momčić. utroba drhturila. i on zaplaka tako da umalo ne pade sa gomile suhog đubreta. meni je hladno! .. Momci su se razišli po kućama. grmi i nema mu kraja.Neka. Kaput mu je bio sive boje. jadnik.. Ugledavši ih sada. . Upravo pred kapijom je naišao na kola.. Jegoruški je postalo neizdrživo zaguš-ljivo i nezgodno da leži.Lego je! . Jegoruška pređe preko blatnjavog dvorišta i oslušnu.. pokaranje Gospodnje! Grmi. Izgleda da je razmišljao da li da zalaje ili ne. A uz to su ga još i buhe grizle. muhali su se okolo ili su sjedili na rudama.. . . Na njemu je bio topli teški kožuh.viknuo je neko napolju..zjevnuo je Pantelej. Ne može drukčije. Posjediću malo pa ću poći da ih smijenim. na njegovom licu se nije vidjelo čak ništa što bi ličilo na radoznalost. prošao bi sretni Konstantin sa svojim osmijehom i dropljom. ugledao je malu staju sa poluotvo-renim vratnicama od trske..... ali ni to nije pomoglo. Jegoruška je ležao na bali i drhtao od hladnoće. hladno mi je! . .Sad će ono proći ..podigao glavu da zamoli vode.Djede. ni lokomotive ni široke rijeke. Naplakavši se. nego u punoj odeždi.. odvešće ih. poškropio je svetom vodom i ona je prestala da maše. spavaj. Nešto mu je pritiskalo glavu i grudi. on se nije ni uplašio ni začu-dio. tromi i sanjivi kao jesenje muhe. Drhteći i ogrćući se mokrim kaputom.Razbolio se naš momčić! .. sinko. obukao se i izišao iz kuće. Jegoruška je znao da je to bunilo. kod kuće nije visio u predsoblju. ušao je u staju i znatiželjno se zagledao u Jegorušku. . Pogledavši ih. Ne može se drukčije. Odlučivši da nije potrebno lajati.. . crvenih očiju i podignutih pesnica. Nebo je bilo oblačno. sašiven kao redengot. Jegoruška osjeti sažaljenje prema njemu i sjeti se da su i on i kaput bačeni na milost i nemilost sudbine i da se više neće vratiti kući.. a Jegoruška još nije spavao i tresao se čitavim tijelom. Kako je ta masa dospjela u njegov džep? On se zamisli i pomirisa je: mirisala je na med. on je oprezno prišao Jegoruški. on je naprezao sve snage da otjera od sebe te slike. Tek što je zatvorio oči. . Veliki bijeli pas. Odvešće konje. mokar od kiše. Drhtavica je bila sve jača. ruke i noge su se grčile. i zemlju. Komora je krenula rano jer nije bilo vrućine. Samo na praznik su mu dozvoljavali da ga obuče. Pogledavši ga sada.Ništa. Pantelej je kašljucnuo i odmahnuo glavom..Pokaranje. Silazeći s kola. Mokri vozari. nego u spavaćoj sobi pored maminih haljina. Vidjevši to. sa škropionicom u ruci. Osjećajući mučninu i slabost u čitavom tijelu. Tit je na tankim nožicama prišao postelji i počeo da maše rukama. . Jegoruška je izišao iz staje i.Djede! Daj mi vode! Niko se nije odazvao.. Ustao je.. Pantelej i starica su sjedili kraj Jegoruškinih nogu i razgo-varali šištavim šapatom prekidajući svoj govor uzdasima i zijevanjem. Pantelej je otišao na smjenu i opet se vratio. Kao nova i skupocjena stvar.. Jegoruška je čuo nečiji veoma poznat glas. Bilo je već jutro. opet su se pred njim pojavili Tit i vjetrenjača.. zatim je narastao do same tavanice i pretvorio se u vjetrenjaču.rekao je dršćući i uvlačeći ruke u rukave. .rekao je. Kola su stajala na velikom mostu koji se pružio preko široke rijeke. pošao napolje. i otvorio je oči. I kako su svi ti ljudi bili teški. Aha.prošištao je Pantelej sjedajući. Jegoruška nikada ranije nije vidio ni brodove. ili bi ga čuo kako jadikuje: "Čama me mori!" Onda bi na svom kozačkom konjiću projahao Varlamov.. On pogleda svoj šešir. blatnjavih nogu. ušao u nju i sjeo u tamnom uglu na gomilu suhog đubreta.. u ustima je bilo suho i neprijatno od onog metalnog ukusa. a dvojica su ostali kod konja. ali kiše više nije bilo. nesnosni i dosadni! Jednom je . popravi na njemu paunovo pero i sjeti se kako je išao sa mamom da kupuju taj šešir. Ne valja! Komora se zaustavila u blizini pristaništa u velikom trgo-vačkom svratištu. On se zagledao u tu staju. Gurnuo je ruku u džep i otuda izvukao grudvu smeđe ljepljive mase. pojeo onu ljepljivu masu i izišao.Smiruje se. Jegoruška je počeo povraćati. i balu..uzdahnula je starica. Neko mu je pomogao da siđe i govorio je: . obišao oko vjetrenjače.Mora da je stomak prehladio. U njegovoj otežaloj glavi brkale su se misli.. tištalo ga i on nije znao šta je to: šaputanje tih starih ljudi ili teški zadah ovčije kože? Od pojedenih kriški lube-nice i dinje u ustima mu je ostao neki neprijatan metalni ukus. .To su Varlamovljevi! . . a kroz njega se vidjela lađa koja je teglila šlep.bilo je to već predveče . Jegoruška pomisli: "Kako je to tužno i neprijatno biti mužik!" On priđe Panteleju i sjede pored njega na rudu..šapatom je odgovorila starica. obišavši lokvu. to je onaj jevrejski medenjak! Kako se. Dolje nad rijekom crnio se dim. U tuđem kraju... Naprijed iznad rijeke šarenjelo se veliko brdo načičkano kućama i crkvama. raskvasio! Jegoruška sada pogleda svoj kaput. u podnožju tog brda pored teretnih vagona je jurila lokomotiva. Otac Hristofor je.Spavaj. s kovrdžama na njušci. . ali čitavo tijelo mu se treslo. A Jegoruška nikako nije mogao da se zagrije. sa velikim koštanim dugmetima. Skinuo se onako pod kožuhom. dvojica.Djede. na Jegorušku bi s urlikom naletio propalica Dimov. uskoro ćemo stići . ali ne onakav kakav je sjedio u kolima. ali čim bi one nestale.rekao je i nije poznao svoj glas. iako se sunce uskoro pojavilo i osušilo i njegovu odjeću. . ugrijaćeš se.

.Georgije. šta li? . Bog da prosti. gospodo plemići! rekao je Kuzmičov.. Jegor Nikolajič! . . hoćeš li supice? A? . ali nam nije bilo naruku.. oni su ušli u malu sobu u kojoj su stvarno za čajnim stolom sjedili Ivan Ivanič i otac Hristofor. mračnoj i tmurnoj.Ne. . opipao Jegoruškinu glavu.Gle sada! . . a već je ustao.Eto ti brige! . .Ja. nego pravo mučenje. . . brate. Jegoruška je osjetio neodoljivu po-trebu da se žali. a stepa se u beskraj otegla kao što je i bila: nema joj ni kraja ni konca! To nije vožnja. kakav si to.Udrite ga! Udrite ga! ..povikao je Jegoruška. Čitavo me tijelo boli.. . Prošavši kroz trijem.začudio se otac Hristofor.E. sada imam vatru. Dobro smo obavili posao. Što ti čaj ne piješ? Pij! A mi smo ovdje dok si ti s komorom kaskao..tebi treba da se ispavaš. šta je s tobom? Zašto plačeš? ..Imaš groznicu. Čitav dan smo vas danas čekali. . On je pomogao Jegoruški da se svuče... kako si doputovao. treba mu dati da pojede nešto toplo. . Kada su opazili dječaka. l Dobri dječak. Jegoruška je zatvorio oči odmah mu se učinilo da nije u sobi..E.Biće da ti je dosadilo? Ne daj Bože voziti se s komorom ili volovima! Voziš se.zbunjeno je rekao Ivan Ivanič.A šta ćemo sa čajem? Smišljajući na što bi se požalio. kako si kaput izgužvao! Dobićeš ti već od strica! Jegoruška se zagledao u mramorno lice čovjeka koji je go-vorio i sjetio se da je to Deniska.. na licima oba starca pojavio se izraz čuđenja i radosti.. Georgije. Ali oštri i neprijatni glas oca Hristofora smetao mu je da se koncentriše i brkao mu je misli.Gospodin Lomonosov! . mračne stepenice i dugački i uski hodnik. poljubio ruku stricu i ocu Hristoforu i sjeo za sto. a? Stavio je ruku na Jegoruškino čelo.odgovorio je Jegoruška.rekao je otac Hris-tofor .O. .. .zbunio se otac Hristofor.zapjevušio je otac Hristofor. sve poslove skinuli s vrata. .Moraćemo ga namazati uljem i sirćetom.Ne. dao mu je jastuk i pokrio ga jorganom. Hajdemo! I on je poveo Jegorušku prema velikoj jednospratnoj zgradi. ja sam bolestan! . kao i obično.. nego na drumu pored vatre! Jemeljan mu je mahnuo rukom.Stric i otac Hristofor su u sobi .poluglasno je rekao otac Hristofor. zapravo. ozdraviće do sutra.. puer bone?1 zasuo je pitanjima otac Hristofor nalivajući mu čaj i. to ti ne valja.. .čaj piju. . glava ti gori. Jegoruška je skinuo kaput.. . zbu-njeno kašljucnuo i vratio se stolu.. Daće Bog.odgovorio je Jegoruška. voziš. Ivan Ivanič je prišao divanu. . pogledaš naprijed. . .A mi smo još sinoć stigli. Jegoruška je priljubio čelo uz naslon divana i najednom je zaplakao... neću. da se žali.Ranije me jeza hvatala.Bunca..Treba mu dati kinine. Hvala Bogu! Vunu smo prodali Čerepahinu ..ponovio je otac Hristofor ustajući i prilazeći divanu.. . Bogu se pomoli. .. (Lat).. . brate. . a sada. On nije ni slušao oca Hristofora. pošao prema divanu i legao.Znaš šta. Htjeli smo jučer da vas stignemo. Zar se može na putu bolovati? Ah..A-a.. drugim putem smo krenuli. koja je ličila na bolnicu u N. Čim je ugledao svoje. Nije sjedio ni pet minuta. a po jorganu je prostro dugački kaput Ivana Ivaniča.daj Bog svakome tako.Bolestan? . zatim se na prstima odmakao i sjeo za sto. opipao mu obraz i rekao: ..Da. skidaj se i lezi da spavaš .Izvolite. a Dimov je crvenih očiju ležao potrbuške i podsmješljivo ga gledao.. nego je smišljao kako da počne i na što..Gle sada! . smiješeći se razdragano.uzdahnu je Ivan Ivanič. . Oh.nastavlja je Deniska . ah. Mora da si se prehladio ili nešto pojeo.

komadić sušene morune i bijeli hljeb. a soba je bila posprem-ljena. Jegoruška se brzo digao i sjeo. Njemu se činilo da je. i on je.. izgleda.Evo. lijeno se pomolio i legao. pokrio ga. na kose sunčeve zrake i na svoje.Hvala Bogu.šaputao je on.Jesmo.odgovorio je Jegoruška ljubeći mu ruku. To je dobro.Bog je milost poslao! E. spavaš li? Ustani-der! Namazaću te uljem sa sirćetom. napravivši zavjerenički tajanstven izraz lica . najednom je škljocnula brava na vratima i na pragu se pojavio otac Hristofor u svom cilindru. Otac Hristofor i Ivan Ivanič već su popili svoj čaj i nešto su šaputali.izišao i. Jegoruška se sada sjetio kako je još mnogo vremena ostalo do jutra i. Kada se umio i obukao crvenu košulju. .biva. a onda je bez jastuka legao na divančić i pokrio se svojim kaftanom. Skočio je s divana i počeo da se oblači. onako pritisnuvši čelo uz naslon divana. loko-motiva i široke rijeke. Sutra ćeš biti zdrav. samo se Bogu moli. . Jegorušku i Ivana Ivaniča. kratko vrijeme spavao. . tako ojađen. Robinzon je nešto razmutio u tanjiriću.rekao je otac Hristofor. što je oko njega sve suho i što na tavanici nema ni munja ni grmljavine.Pa kako da se ne razboliš! U ime oca i sina i svjatago duha! Kako da se ne razboliš! Kada je namazao Jegorušku.. . Neka ih! On je svukao mantiju. kad stigne kući.. sabrati čitavu svoju veliku porodicu. pomogli su ulje i sirće. Ali je jutro došlo mnogo ranije nego što je on mislio. Jegoruška je ugledao limenku sa kavijarom.Da bi se oslobodio nesnosnih priviđenja.Lomonosove.Sada je dobro . prekrstio i otišao. ..Lezi potrbuške!. Jegoruška je pogledao na jastuk. prvo će sve prevariti i reći im da je vunu prodao mnogo jeftinije.ne bih kod kuće Makaravu prodao one tri stotine pudova! Ali ko je znao da su ovdje digli cijenu? Čovjek u bijeloj košulji sklonio je samovar i u uglu pred ikonom upalio kandilo. Odlično se osjećao. ali kažu da je bolestan.. sa štapom i u svilenoj mantiji mrke boje preko platnenog kaputa. A kavijar je dobar. . i nasmijao se. Bilo mu je čudno što nije na bali. . on je na sto stavio naforu i nekakav svitak. Ne volim da idem u goste rano ujutro. Išao sam da se vidim sa poznatim crkvenjakom. i sada je žurio da se što prije obuče da trči na pristanište i da ih gleda.Vele da ne prima . pogladio se po grudima i ne žureći se razmetao svitak. .nastavio je otac Hristofor skidajući se. On je zijevnuo i ugasio lampu.Tako ću se i vratiti a da ga ne vidim. on je prekrstio prozore. prolazio sam pored ribarnice i kupio .Imam tamo poznatog crkvenjaka.. . pomolio se i rekao: . nije ga toliko veselila sama dobit koliko misao da će. uzmi! Eto kako se posao pravi!" A Kuzmičov nije izgledao zadovoljan. Oca Hristofora i Ivana Ivaniča nije bilo. Eto tako. pod divan stavio noćnu posudu. da sam znao da će Čerepahin dati takvu cijenu .U ime oca i sina i svjatog duha. samo nemoj više da griješiš. . U sobi je bilo svijetlo. otac Hristofor mu je navukao košulju. pored divana. ali kada je otvorio oči. Sjetio se parobroda. pri-tisnuo je čelo uz naslon divana i sada više nije nastojao da se oslobodi maglovitih i neprijatnih priviđenja.govorio je poluglasno . sada očišćene čizme.. Vreo si kao vatra! Sigurno ste za oluje na putu bili? . Smiješeći se i blistajući (starci uvijek blistaju kad se vraćaju iz crkve). Otac Hristofor je skinuo s njega košulju i. počeo je trljati Jegoruškine grudi. Trebalo bi da poslije liturgije svratim vladici. vrata. Jegoruška je otvo-rio oči i počeo gledati u vatru. ježeći se i dišući ubrzano kao da to njega golica. ali nisam pošao. jer je dugo stajao pred ikonom i šaputao. Jegoruška je zatim vidio kako se on molio Bogu. U hodniku je sat otkucao deset. Ivan Ivanič je spremio sebi postelju na podu. koje je juče kao kroz maglu vidio. vrativši se malo kasnije. Starac je vjerovatno znao mnogo moli-tava napamet.. razumijem . . kako je sa zdravljem? . Na nje-govom licu još uvijek je bio onaj njegov izraz poslovne hladnoće i brižljivosti.Eh. Znači.Spremam se sutra u crkvu. On je skinuo kaftan i Jegoruška je pred sobom ugledao Robinzona Krusoa.. lukavo joj podmignuti i prasnuti u smijeh. a onda je prišao Jegoruški i počeo da šapuće: . oko koga se uvijek širio miris čempresa i suhog bosioka (kod kuće je on od bosioka pravio škropila i ukrase za kijote i zato je sav mirisao na bosiok). A ja sa liturgije. a onda će svom zetu Mihailu dati debeli novčanik i reći: "Na. od morune. pa je to i oprostivo. nikako nije mogao da zaboravi kako je na vuni dobro zaradio. ali pomislio sam da kod kuće imam bolesnika.. nekoliko puta zijevnuo. . Otac Hristofor se zdovoljno smiješio i. .Običan dan nije za raskoš. Otac Hristofor mu je nešto šapnuo na uho.rekao je otac Hristofor. Pomolivši se. . On me zvao sebi na čaj.. Od jučerašnje bolesti ostala je samo mala slabost u nogama i vratu. Sada je svijetlilo samo kan-dilo. kroz oba sobna prozora već su se prema podu pružale kose sunčeve zrake.. prijatno i mirisalo je na oca Hris-tofora.

Čovjek u bijeloj košulji donio je samovar i poslužavnik sa šoljama. - Jedi! - rekao je otac Hristofor namazavši kavijar na krišku hljeba i pružajući ga Jegoruški. - Sada jedi i uživaj, a kada bude vrijeme, onda ćeš da učiš. Ali pazi, uči pažljivo i budi marljiv da bude koristi od tog učenja. Što treba učiti napamet, uči na-pamet, a gdje treba da svojim riječima ispričaš unutarnji smisao, ne dotičući se spoljašnosti, onda to ispričaj svojim riječima. I nastoj da naučiš sve nauke. Poneko odlično zna matematiku a ni pojma nema o Petru Mogili (Kijevski mitropolit koji je mnogo učinio na kulturnom zbližavanju Rusije i Ukrajine.) , a poneko zna o Petru Mogili, a o Mjesecu ništa ne umije da kaže. Ne, ti tako uči da sve razumiješ! Nauči latinski, francuski, njemački... geografiju i, naravno, historiju, vjeronauku, filozofiju, matematiku... A kada sve naučiš, onda polahko, s molitvom i marljivošću, pođi u služ-bu. Kad sve budeš znao, na svakom putu tebi će lahko biti. Ti samo uči i skupljaj blagoslove, a Bog će ti već pokazati šta treba da budeš - doktor, sudija ili inženjer... Otac Hristofor je na komadić hljeba namazao malo kavijara, stavio ga na usta i rekao: - Apostol Pavle kaže: nemojte da se hvatate nauke čudne i svakojake. Naravno, ako je to čarobnjaštvo, prazno naklapanje ili dozivanje duhova s onog svijeta, kao što je to činio Saul, ili učenje nauka od kojih nemaš koristi ni ti ni drugi, onda je bolje da se i ne uči. Treba prihvatiti samo ono što je Bog blagoslovio. Tu se snađi... Sveti apostoli su govorili na svim jezicima - uči i ti jezike; Vasilije Veliki je učio matematiku i filozofiju - i ti uči, sveti Nestor je pisao historiju - i ti uči i piši historiju. Svecima se prilagođavaj... Otac Hristofor je srknuo iz tanjirića, obrisao brkove i od-mahnuo glavom. - Dobro! - rekao je on. - Ja sam na starinski način učio, mnogo štošta sam već zaboravio, a i živim drukčije nego drugi. Ne može se čak ni porediti. Naprimjer, negdje u velikom društvu, na ručku ili na nekom skupu kažem nešto na latinskom ili nave-dem štogod iz historije ili filozofije, i ljudima je prijatno, a i meni je drago... Ili, evo isto, kada izađe okružni sud i treba zakletve polagati, svi se drugi sveštenici snebivaju, a ja sam sa sudijama, tužiocima i advokatima kao svoj sa svojim: učeno porazgovaram, čaj s njima popijem, pošalim se, pa i upitam što ne znam... I njima je to prijatno. Tako ti je to, brate... Znanje je svjetlost, a neznanje tama. Uči! Naravno, jest da je teško: sada učenje skupo dođe... Tvoja mama je udovica, od penzije živi, ali... Otac Hristofor bojažljivo pogleda na vrata i nastavi šapatom: - Ivan Ivanič će pomagati. On tebe neće ostaviti. On nema svoje djece, i tebe će pomagati. Ne brini se. On napravi ozbiljno lice i prošapta još tiše: - Samo pazi, Georgije, nemoj, Bože sačuvaj, da zaboraviš majku i Ivana Ivaniča. Božija zapovijest veli da treba poštovati majku, a Ivan Ivanič je tvoj dobrotvor i zamjenjuje ti oca. Ako postaneš učen čovjek i, ne dao Bog, počneš odbijati i prezirati ljude zato što su gluplji od tebe, onda teško, teško tebi! Otac Hristofor je podigao ruku i ponovio tankim glasom: - Teško, teško tebi! Otac Hristofor se raspričao i, kao što se kaže, pao u vatru; on do ručka ne bi prestao da se nisu otvorila vrata i ušao Ivan Ivanič. Stric se užurbano pozdravio, sjeo za sto i počeo brzo da srče čaj. - Eto, sve sam poslove svršio - rekao je Ivan Ivanič. - Danas bih već mogao kući, ali eto još s Jegorom imam brigu. Treba ga zbrinuti. Sestra mi je rekla da tu negdje živi njena prijateljica Nastasja Petrovna i da će ga ona sebi na stan primiti. On poče da kopa po svom novčaniku, izvuče otuda zgužvano pismo i pročita: - "Mala donja ulica, Nastasji Petrovni Toskunovoj, u vlasti-toj kući." Sada treba da pođem i da je potražim. Brige! Ubrzo poslije čaja Ivan Ivanič i Jegoruška su već izlazili iz svratišta. - Brige! - gunđao je stric. - Prikačio si mi se kao čičak, hajde s milim Bogom! Vama treba nauka i otmjenost, a ja se samo mučim s vama... Kada su prolazili preko dvorišta, kola i vozara više nije bilo, oni su još u rano jutro otišli na pristanište. U udaljenom uglu dvorišta crnjela su se poznata kola: pored njih su stajali dorati i jeli zob. "Zbogom kola!" - pomislio je Jegoruška. Prvo su morali dugo da se penju uz bulevar, a onda su krenuli preko velike pijace; tu je Ivan Ivanič pitao policajca gdje se nalazi Mala donja ulica. - Ehe! - nasmješio se policajac. - Daleko je ona, tamo prema pašnjaku! Na putu su nailazili na fijakere, ali takav luksuz kao što je vožnja u fijakeru stric je sebi dopuštao samo u izuzetnim slu-čajevima i na veliki praznik. On i Jegoruška su dugo išli kaldrmisanim ulicama, zatim ulicama gdje su bili samo trotoari bez kolovoza i najzad su

dospjeli u ulice gdje nije bilo ni kolovoza ni trotoara. Kada su ih noge i jezik doveli do Male donje ulice, oni su se već zajapurili i skidali su šešire da obrisu znoj. - Recite mi, molim vas - obratio se Ivan Ivanič jednom starčiću koji je sjedio na klupici pored kapije - gdje je ovdje kuća Nastasje Petrovne Toskunove? - Nema ovdje nikakve Toskunove - zamislivši se malo, odgovorio mu je starac. - Možda, Timošenko? - Ne, Toskunova... - Izvinite, ovdje nema Toskunove... Ivan Ivanič je slegao ramenima i krenuo dalje. - Ma ne tražite! - doviknuo mu je starac. - Kad vam kažem da nema, znači - nema! - Slušaj, tetka - obratio se Ivan Ivanič starici koja je na uglu na tezgi prodavala sjemenke suncokreta i kruške - gdje je ovdje kuća Nastasje Petrovne Toskunove? Starica ga je začuđeno pogledala i nasmijala se. - Pa zar Nastasja Petrovna sada živi u svojoj kući? - upitala ga je ona. - Gospode Bože, već je osam godina kako je udala kćer i svoju kuću zetu ostavila! Sada tamo zet živi. A oči su joj govorile: "Kako to vi, budale, ne znate takvu koještariju?" - A gdje ona sada živi? - pitao je Ivan Ivanič. - Bože moj! - začudila se starica i pljesnula rukama. - Ona već odavno u stanu živi! Ima već osam godina kako je svoju kuću zetu ostavila. Šta vam je! Ona je vjerovatno očekivala da će se i Ivan Ivanič začudili i uzviknuti: "Ma ne može biti!" - ali on je veoma mirno upitao: - A gdje joj je stan? Trgovkinja je zasukala rukave i, pokazujući golom rukom, počela da viče tankim i prodornim glasom: - Idite sve pravo, pravo, pravo... A kad prođete crvenu kućicu, onda će vam s lijeve strane biti sokak. Skrenite onda u taj sokak i idite do trećih vrata na desnoj strani... Ivan Ivanič i Jegoruška su došli do crvene kućice, skrenuli u sokak s lijeve strane i uputili se prema trećoj kapiji na desnoj strani. S obje strane te sive i veoma stare kapije pružale su se sive tarabe sa širokim pukotinama; desni dio taraba jako se nag-nuo naprijed i prijetio da padne, a lijevi se iskrivio nazad u dvorište; međutim, kapija je stajala pravo i izgledalo je da još bira kuda joj je lakše da padne - naprijed ili nazad. Ivan Ivanič je otvorio vrata i zajedno sa Jegoruškom ugledao veliko dvorište zaraslo u korov i čičak. Sto koraka od kapije nalazila se omanja kuća sa crvenim krovom i zelenim kapcima na prozorima. Ne-kakva punija žena sa zasukanim rukavima i podignutom prega-čom stajala je nasred dvorišta, sipala nešto na zemlju i vikala onim istim prodornim i tankim glasom kao i trgovkinja: - Pi-pi-pi! Iza nje je sjedio riđ pas šiljatih ušiju. Ugledavši goste, on je potrčao prema kapiji i zalajao u tenoru (svi riđi psi laju u tenoru). - Koga tražite - doviknula je žena zaklanjajući rukom oči od sunca. - Dobar dan! - i Ivan Ivanič je njoj doviknuo mašući šta-pom na riđeg psa. - Recite, molim vas, živi li ovdje Nastasja Petrovna Toskunova? - Živi! A šta će vam? Ivan Ivanič i Jegoruška su joj prišli, a ona ih je podozrivo pogledala i ponovila: - A šta će vam? - A možda ste vi Nastasja Petrovna? - Pa i jesam! - Baš mi je drago... Vidite, pozdravila vas je vaša dav-našnja prijateljica Olga Ivanovna Knjazeva. Evo, ovo je njezin sinčić. A ja sam, ako se sjećate, njezin rođeni brat Ivan Ivanič... Pa vi ste naša mještanka... Vi ste se kod nas i rodili i udali se...

Nastala je šutnja. Punačka žena je besmisleno zurila u Ivana Ivaniča kao da mu ne vjeruje ili ga ne razumije, a onda je na-jednom pocrvenjela i pljesnula rukama; iz njene pregaće se pro-sula zob, a iz očiju su udarile suze. - Olga Ivanovna! - uzviknula je ona teško dišući od uzbu-đenja. - Mila moja, rođena! Ah, Bože moj, pa što sam stala kao neka luda? Anđelčiću moj lijepi... Ona je zagrlila Jegorušku, suzama pokvasila njegovo lice i sasvim briznula u plač. - Gospode! - otegla je kršeći ruke. - Olječkin sinčić! Kakva radost! Sasvim je na majku! Prava mati! Pa šta stojite tu u dvorištu? Izvolite u kuću! Plačući, zadišući se i govoreći usput, ona je požurila prema kući. Gosti su krenuli za njom. - Kuća mi nije pospremljena! - govorila je uvodeći goste u malu zagušljivu odaju prepunu ikona i saksija sa cvijećem. - Ah, Bogorodice! Vasilisa, idi bar kapke otvori! Anđelčiću moj! Ljepoto moja neopisana! Nisam ni znala da Oljačka ima takvog sinčića! Kada se ona umirila i navikla na goste, Ivan Ivančić je zamolio da porazgovaraju nasamo. Jegoruška je izišao u susjednu sobu; tamo se nalazila šivaća mašina, na prozoru je visio kafez sa čvorkom i bilo je isto tako mnogo ikona i cvijeća kao i u prvoj sobi. Pored mašine je nepokretno stajala neka djevojčica, preplanula, s punačkim obrazima kao kod Tita i u čistoj cicanoj haljinici. Ona je netremice zurila u Jegorušku i, očevidno, osje-ćala se vrlo neprijatno. Jegoruška je pogledao, malo pošutio i onda upitao: - Kako ti je ime? Djevojčica je pokrenula usne, napravila plačljiv izraz lica i tiho progovorila: - Aćka... To je značilo: Kaćka. - On bi kod vas stanovao - šaptao je u odaji Ivan Ivanič, ako budete tako dobri, a mi ćemo vam svakog mjeseca plaćati deset rubalja. On nije razmažen, miran dječak... - Ne znam ni šta da vam kažem, Ivane Ivaniču! - plačljivo je uzdisala Nastasja Petrovna. - Deset rubalja su dobre pare, ali je strašno uzimati tuđe dijete! Najednom se razboli ili nešto tako... Kad su Jegorušku opet pozvali u odaju, Ivan Ivanič je već stajao sa šeširom u ruci i opraštao se. - Pa eto, neka i ostane kod vas - govorio je on. - Ostajte mi zbogom! Eto, ostani, Jegore! - rekao je obraćajući se sinovcu. - Budi dobar, slušaj Nastasju Petrovnu... Zbogom! Ja ću i sutra doći. Ivan Ivanič je otišao. Nastasja Petrovna je još jednom za-grlila Jegorušku, nazvala ga anđelčićem i, onako uplakana, po-čela je postavljati sto. Tri minute kasnije Jegoruška je već sjedio pored nje, odgovarao na njena beskonačna pitanja i jeo masnu i vrelu ščičorbu. A uveče on je opet sjedio za tim istim stolom i, naslonivši glavu na ruku, slušao Nastasju Petrovnu. Ona mu je, čas smijući se a čas plačući, pričala o mladim danima njegove majke, o svojoj udaji i svojoj djeci... U peći je zrikavac zrikao a petrolejka je jedva čujno šumjela. Gazdarica je poluglasno govorila, od uzbuđenja joj je svaki čas spadao naprstak, i Kaća, njena unuka, zavlačila se pod sto da ga dohvati i svaki put je dugo sjedila pod stolom, vjerovatno razgledajući Jegoruškine noge. A Je-goruška je slušao, drijemao i razgledao staričino lice, njenu dla-kavu bradicu i tragove suza. Bio je tužan, veoma tužan! Smjestili su ga da spava na sanduku i upozorili ga - ako mu se noću prohtije da jede, neka sam izađe u hodnik i tamo na prozoru uzme pile tanjirom pokriveno. Ujutro su došli da se oproste s njim Ivan Ivanič i otac Hristofor. Nastasja Petrovna se obradovala i spremila se da postavi samovar, ali Ivan Ivanič je jako žurio i odmahnuo je rukom: - Nemamo mi vremena za čavrljanje! Mi odmah idemo. Prije nego što će se oprostiti, svi su sjeli i trenutak šutjeli. Nastasja Petrovna je duboko uzdahnula i plačnim očima po-gledala u ikone. - Eto - počeo je Ivan Ivanič ustajući - znači, ti ostaješ... Sa njegovog lica najednom je iščezla ona njegova poslovna hladnoća, on se malo zacrvenio, tužno se nasmiješio i rekao: - Pazi, uči... Ne zaboravljaj mater i slušaj Nastasju Petrovnu... Ako budeš, Jegore, dobro učio, ja te neću ostaviti. On je iz džepa izvadio novčanik, zakrenuo se i dugo prebirao sitninu, a kad je našao deset kopjejki, okrenuo se i dao ih Jegoruški. Otac Hristofer je uzdahnuo i bez žurbe blagoslovio Jegorušku. - U ime oca i sina i svjatago duha... Uči - rekao je Jegoruški. - Trudi se, brate... Ako umrem, sjeti me se. Evo ti i od mene deset kopjejki...

eto. i uvjeren je da ovdje bez toga ne bi bilo reda. pomahujući svojim štapovima. Otvorivši prva vrata. 6 I U bolničkom dvorištu nalazi se omanja kuća zarasla u čitavu šumu čičaka. s kalpacima na glavi. Prednjom stranom kućica je bila okrenuta prema bolnici. Nešto mu je u duši šapnulo da nikada više neće vidjeti tog starca. koje mu daju izgled stepskog ovčarskog psa.. hajdemo onda uskom stazom koja vodi kućici pa da vidimo šta se u njoj zbiva.. On je potrčao na prozor. prišarafljeni za pod.Ja sam. spuštene obrve. kad mu donesu da jede. pa i sama kućica. Jede i pije potpuno mehanički. On rijetko učestvuje u razgovorima i na pitanja obično uopće ne odgovara. . vraćao se . Dalje se ulazi u veliku. Nastasja Petrovna. na čađ od lampe.vidi se da ovdje zimi dime peći i da ima ugljen-monoksida. ili sjedi na svom krevetu po turski. U sobi ih je bilo petero. sjedi podnimivši se i stalno gleda u jednu tačku. i ima ogromne pesnice. Ivan Ivanič i otac Hristofor. glatkim brkovima i uplakanim očima. a od maltera su ostali samo tragovi. uzdiše i gorko se smiješi.Mogli ste bar čaj da popijete! . onako. Od suza u očima Jegoruška nije ni vidio kako su izišli njegov stric i Hristofor. kao zimovka. izgužvane i spletene. Na njima sjede i leže ljudi u plavim bolničkim ogrtačima i. Sedmog avgusta odvešćete ga na ispit. na stjenice i amonijak. ako izuzmemo predsoblje. I on tuče po glavi. pozitivnih. kod njega je začetak tuberkuloze. i neumorno. od kapije se već vračao riđi pas koji je malo-prije lajao. truhnu i šire zagušljiv smrad. već su skretali za ugao. Samo jedan je bio plemićkog pori-jekla. on se spustio na klupicu i gorkim suzama pozdravljao novi. Ne znajući ni sam zašto. stari isluženi vojnik s olinjalim širitima.sve te prnje. Pod je prljav i hrapav. Spa-da u red onih prostodušnih. Na tim prnjama. Jegoruška se trgnuo i potrčao iz sobe. visok. Danju on šeta po sobi od prozora do prozora. prostranu sobu koja zauzima čitavu kućicu. onako malaksao. uvijek sa lulom u ustima.umobolnici. stepenice na ulazu istrulile i zarasle u travu.rekao je Ivan Ivanič takvim glasom kao da je u odaji bio pokojnik. već predao molbu u gimnaziju . luđak koji je pomjerio pameću još prije dvadesetak godina. Ovdje su zidovi premazani sivoplavom bojom. Krov joj je zahrđao. klima glavom.sa izrazom zadovoljstva zbog ispunjene dužnosti. Ovdje su pored zi-dova i peći nabacana čitava brda bolničkih prnja. Eh. kao u staro vrijeme. naoko suhonjav i košutnjav. Ako se ne bojite da ćete se ozariti o koprive. mršav građanin. . po leđima i po čemu stigne. okrenuti uvis. nabacane u gomile. od koga ju je dijelila siva bolnička ograda s ekserima. kovrđave kose.uzdahnula je Nastasja Petrovna. kao kod crnca. a zadnjom je gledala u polje. stari poderani ogrtači. Prvi do vrata. fućka ili tiho pjeva i smijulji se. Kada je istrčao iz kapije. Strunjače. srednjeg je rasta. ali njih više ni u dvorištu nije bilo. kao dim. tavanica je pokrivena čađu kao u krovinjari bez dimnjaka . I dan i noć on tuguje. dimnjak se napola srušio. to jest da se lupa šakama u grudi i čačka prstom po vratima. i ograda. Sve zaudara na kiseo kupus. Duž sobe su poredani kreveti. Jegoruška je sada osjetio da se zajedno s tim ljudima. To je Jevrejin Mojsejka.. imaju onaj osobit turoban i prokletnički izgled kakav kod nas imaju samo bolničke i tamničke zgrade. zbo-gom! Ostajte mi zbogom. Do njega je sitan. nepoznati život koji je za njega upravo sada počinjao. leži čuvar Nikita. ulazimo u predsoblje. mršavosti i rumenilu na obra-zima. Ti ekseri. a ostali su bili srednjeg staleža. i taj smrad u prvom trenutku čini na vas utisak kao da ulazite u zvjerinjak. ali njegova pojava proizvodi utisak. Kakav li će biti taj život? PAVILJON BR. Zbogom. On ima grubo i ispijeno lice. košulje sa plavim prugama i pode-rana i neupotrebljiva obuća . koprive i divlje konoplje. savi-jenih nogu. pantalone. poslušnih i zatucanih ljudi koji najviše na svijetu vole red i zato su uvjereni da treba tući. živahan i vrlo pokretan starac šiljate bra-dice i crne. i crveni nos.. Svoju dječiju veselost i živahnost on ispoljava i noću kad ustaje da se pomoli Bogu. Prozori su iznutra unakaženi željeznim rešetkama. sa riđim. Jegore! . To su . kad mu je izgor-jela kaparska radionica. Sudeći po njegovom teškom i oštrom kašlju.Jegoruška mu je poljubio ruku i zaplakao. zauvijek gubi sve što je dotle preživio. po grudima.

u zaletima i ne uvijek razumljiv. o prekrsnom životu koji će jednom zavladati na svijetu. Ranije. Ali sve što on donese Nikita oduzima. ti tragovi dubokog i iskrenog bola. Potrebne su škole. pa ipak je bio prisiljen gladovati. Nedjelju dana poslije sahrane Sergija otac-starac predan je sudu pod optužbom da je izvršio neke falsifikate i pronevjeru. ali još nedopjevanih pjesama. Ma o čemu počeo s njim razgovarati. činovnik Gromov. Po njegovim riječima vi ćete u njemu odmah poznati luđaka i čovjeka. i u riječima i u glasu. govorio da mu je odurna i odvratna njihova krajnja nekulturnost i njihov dremljivi. uznemiren i u nekom napregnutom i neodređenom očekivanju. on brzo. pokriva ih kada spavaju. koju su već davno navikli da vide na ulicama u krugu djece i pasa. po protekciji. on sve svodi na jedno: u gradu je teško i dosadno živjeti. u gradu su ga voljeli i iz nježnosti zvali . ali očevidno. uslužan i neobično delikatan u ponašanju prema svima. ali vrlo rijetko sjedi. Imao je dva sina: Sergija i Ivana. svakom obećaje da će mu s ulice donijeti kopejku i sašili novu kapu. Već kao student četvrte godine Sergije je dobio galopirajuću tuberkulozu i umro. Bez obzira što je bio nervozan i oštar u svojim ocjenama.Od svih žitelja paviljona br. Uvijek ga je vuklo u društvo ljudi. a negdje opet kopejku. a Ivan Dmitrič je zajedno sa svojom majkom ostao bez ikakvih sredstava za život. naprotiv. pa čak i bez pantalona. Oko šest mjeseci je bio bez posla. u glavnoj ulici. počinje brzo da hoda tamo-amo po sobi između kreveta. on ni s kim nije imao bliskih veza. svoga susjeda s lijeve strane. i on popušta sam sebi.klonuo je duhom i malaksao. govori o rešetkama na prozorima koje ga stalno podsjećaju na glupost i svirepost nasilnika. a pred spavanje zaželi im lahku noć. je čovjek od svojih trideset tri godine. Sve to zvuči kao haotičan i neharmoničan potpuri starih. on ih je uvijek slikao bijelom ili crnom bojom i nije priznavao nikakve nijanse. Tu dužnost je vršio sve dok ga nisu otpustili zbog bolesti. Ponekad uveče on se ogrne svojim ogr-tačem i. on nestrpljivo vrti glavom i nastavlja da korača. U bolničkom ogrtaču. skoči sa postelje i podigne. On govori o ljudskoj podlosti. Kad nekome padne dugme ili kašika. Govoreći o ljudima. Nje-gova smrt kao da je bila početak čitavog niza nesreća koje su najednom zaredale u porodici Gromovih. On je uvijek uzbuđen. gdje je studirao na univerzitetu. koje kao ogledalo odražava njegovu dušu. izvraćajući mu džepove i kunući se Bogom da nikad više Čifuta neće pustiti na ulicu i da je nered za njega najgora stvar na svijetu. ali pošto je bio razdražljiv i nepovjerljiv. Njegova urođena delikatnost. časnost. onako učtiv. u toj varošici. živeći u Peterburgu. Tu. srdito. Mojsejka voli da učini uslugu. društvo nema ideala. Tu privilegiju on uživa već odavno. Po-trebno je da društvo upozna sebe i da se zgrozi. On daje drugovima vodu. primao po šezdeset-sedamdeset rabalja mjesečno. bolešljivi izgled i porodične nesreće izazvali su dobra. Od jutra do mraka je morao budzašto davati časove i baviti se prepisivanjem. tako da se on obično vraća sit i s parama u džepu. 6 samo je njemu dozvoljeno da izlazi iz kuće. ali se zato u njemu osjeća. II Prije nekih dvanaest-petnaest godina živio je u vlastitoj kući u gradu. vatreno. pa je ubrzo napustio tu dužnost. To on ne čini iz nekog sažaljenja ili humanizma. svom susjedu s desne strane. mršav i sklon nazebu. i to uvijek sasvim iskreno. čovjek solidan i imućan. a u očima mu tinja topao i plemenit sjaj. gromko. O stanovnicima svoga grada uvijek je govorio s prezirom. bio je primljen za nastavnika sreskog učilišta. uslužnost. Meni se sviđa njegovo široko lice.Vanja. uvijek negodujući i s ogorčenjem ili. djeluju razumno i inteligentno. izuzimajući Nikitu. Osim stalno napregnutog stanja i kreveljenja. malo je jeo i slabo spavao. Teško je opisati njegov luđački govor. poštene lokalne novine.sredine kod njega nije bilo. Takav život Ivan Dmitrič nije mogao dugo izdržati . topla i . i uskoro je od tifusa umro u tamničkoj bolnici. pozorište. Kuća i sva pokretna imovina bili su prodani na licitaciji. vidi se da bi želio da kaže nešto vrlo važno. i počinje da govori vatreno i strasno. Negdje mu dadu kvasa. pa je napustio univerzitet i vratio se kući. I to on čini grubo. grozni-čav. i izgleda kao da ima jaku groznicu. životinjski način života. ali on sam nikada nije bio zaljubljen. nego podražava i nehotice se potčinjava Gromovu. koji pati od manije gonjenja. a sada je morao iz osnova promijeniti svoj način života. njegovo ludilo se ispoljava i u ovome. O ženama i ljubavi uvijek je govorio vatreno i sa oduševljenjem. pa da on podigne glavu i počne da osluškuje: da možda po njega ne dolaze? Možda baš njega traže? I u tom trenutku na njegovom licu se pojavljuje krajnja uznemirenost i gađenje. Nitkovi su siti i obučeni. dok mu je otac bio živ. tresući se čitavim tijelom i cvokočući zubima. Svako jutro svojim drugovima zaželi dobro jutro. ali se nije slagao s kolegama niti se on dopao učenicima. i jeo je samo hljeb i pio vodu. o nasilju nad pravdom. On nikada nije imao izgled zdravog čovjeka. jer je svu svoju zaradu slao materi da bi se nakako prehranila. s odušev-ljenjem i divljenjem. pa čak ni u mlade studentske dane. krupnih jagodica. vjerovatno kao bolnički staro-sjedilac i kao miran i neopasan luđak. on hoda ulicama zaus-tavljajući se pred kapijama i dućanima proseći milostinju. Od jedne jedine čašice votke vrtjelo mu se u glavi i dobijao je histerični napad. ono živi bezbojnim i besmislenim životom obogaćujući ga samo nasiljem. bivši sudski izvršitelj i gubernijski sekretar. gradska budala. sa luđačkom kapom na glavi i u papučama. Sviđa mi se on. ali nježne crte njegovog lica. i ni pojma nije imao o nekoj oskudici. Govor mu je zbrkan. Govorio je iz tenora. Uvijek je bio blijed. uvijek blijedo i potišteno. Kod njega su se ljudi dijelili na pošte-ne i nitkove . A onda je počeo da radi kao sudski izvršitelj. javna predavanja i jedinstvo inteligencije. Sudeći po tome kako se iznenada zaus-tavlja i gleda u drugove. Ivan Dmitrič Gromov. Uskoro mu je umrla majka. izmučenu borbom i dugotrajnim strahovanjem. pa čak i iz bolničkog dvorišta na ulicu. Dovoljno je da nešto samo malo sušne u predsoblju ili da neko vikne u dvorištu. zaključujući da ga neće slušati a ni shvatiti. Ali uskoro želja da govori pobjeđuje sve njegove razloge. grubim razvratom i licemjerstvom. Njegove grimase su čudne i nenormalne. nešto izvanredno lijepo. on kašikom hrani paralitičara. moralna čistota i njegov pohabani kaput. Ivan Dmitrič je. On ili leži sklupčan na postelji ili pak hoda po sobi tamo-amo kao radi okrepe. ponekad i bos. nešto kao bunilo. a pošteni ljudi se hrane otpacima sa stola. plemićkog porijekla. negdje hljeba. pa nije imao ni prijatelja.

Ivan Dmitrič bi se stresao svaki put čim bi čuo kucanje ili zvonce na vratima. dvjesta vrsta od željezničke pruge! I zar nije smiješno misliti na pravdu kada u svakom nasilju društvo vidi pametnu i svrsishodnu mjeru. sudiji treba samo jedno: vrijeme. a noću nije mogao da spava.znači da u njima ima i nešto istine. pa i za knjige. ako se stvar posmatra šire i suštinski. Ako ga jučerašnje teške misli tako dugo ne mogu ostaviti na miru . Izvršivši naplatu i vraćajući se kući. Policajac je. Da ne bi pomislili da je on taj ubica. prošao pored njegovih prozora: nije to tek tako. i u gradu je slovio nekom vrstom živog leksikona. pa čak na novine i kalendare iz prošle godine. I ranije je Ivan Dmitrič vrlo često sretao zatvorenike.tužna osjećanja. i kad bi htjeli. dva čovjeka su se zaustavila pored kuće i šute. okovati i strpati u zatvor. Svi koji su prolazili pored njegovih prozora ili ulazili u dvorište ličili su mu na špijune i detektive. utoliko je šuma postajala gušća. prije izlaska sunca. III Jednog jesenjeg jutra. Po svoj prilici. I to samo toliko vremena da bi se ispunile izvjesne formalnosti za koje su sudije plaćene. Videći. A kod kuće je uvijek čitao ležeći. u tom pogledu oni se nimalo ne razlikuju od mužika koji po dvorištima kolje ovnove i telad. Traži ti onda pravdu i zaštitu u ovom malom i prljavom gradiću. usljed navi-ke. išao je Ivan Dmitrič nekom građaninu da izvrši naplatu u vezi sa pljenidbenim nalogom. a pri susretu sa poznanicima on bi poblijedio. Međutim. naprimjer oslobađajuća presuda izaziva či-tavu provalu nezadovoljenog. već i po njegovom licu se vidjelo da on ne čita nego prosto guta ne stižući ni da sažvače pročitano. tako je sve do zore prestojao nasred sobe. jer ako ne spava. poslije kraćeg razmišljanja odlučio je da je u njegovom slučaju najbolje da se sakrije u gazdaričin podrum.opasan dokaz! Činjenice i trezvena logika govorili su mu da su sva ta strahovanja . toliko otupe da oni. a onda noć. on ga je pozdravio i išao s njim nekoliko koraka. jer on se podjednako halapljivo bacao na sve što mu je dolazilo do ruku. Ujutro. pa se. pa drugi dan. da mu neprimijetno ne ubace u džep mito. osvetoljubivog osjećanja? Ujutro Ivan Dmitrič se digao iz postelje sav obuzet stravom. Ali zato je on u znatnoj mjeri izgubio interesovanje za spoljašnji svijet.sve je svršeno. s hladnim znojem na čelu.gluposti i duševna rastrojenost. da ne izgubi tuđe novce. kao neki lopov.sa znacima nasilne smrti.glavno je da je savjest mirna. I ranije mu je njegova dužnost bila odvratna. a svaki gest milosrđa. znao je sve. za njega je bilo mučenje kad bi se kod gazdarice sreo s nekim nepoznatim čovjekom. U jednom sokaku je sreo dva vezana zatvorenika u pratnji četiri stražara sa puškama. policajci. on je bio temeljito obrazovan i načitan i po mišljenju građana. To je pod-sjećalo na slučaj pustinjaka koji je htio da u prašumi raskrči sebi mjesto: ukoliko je više sjekao.nikad se ne kuni da nećeš dopasti prosjačke torbe i tamnice. On nije osjećao nikakve krivice i mogao je jamčiti da ni ubuduće nikada neće biti ubica. pocrvenio i počeo da govori kako nema podlijeg zločina od ubistva slabih i bespomoćnih. da je to sve uzaludno. nervozno čupkajući svoju bradicu. i neki neshvatljivi duševni nemir nije mu dao da čita i da se pribere. Ljudi koji po službenoj dužnosti imaju posla sa tuđim jadima. utoliko je jači i teži postajao njegov duševni nemir. pa najzad i sudska greška? Nije to bez razloga da vijekovima živi poslovica . ili da u zvaničnim aktima sam nehotice ne učini neku grešku koju bi pretvorili u falsifikat ili. Ne mičući se i osluškujući. a krv ne primjećuje. ne žureći se. Ali zar je teško počiniti neki zločin nehotice. ali sada je taj susret kod njega izazvao neki osobit i čudan utisak. Kod kuće mu čitav dan nisu iz glave izlazili oni zatvorenici i stražari s puš-kama. U proljeće. Čudno je da nikada ranije njegove misli nisu bile tako elastične i pronicljive . obuzet strahom.starice i dječaka . Zašto šute? I za Ivana Dmitriča počeli su mučni dani i noći. gazdarici su došli pećari. podigavši okovratnik svog zimskog kaputa i gacajući po blatu. da bi nevinog čovjeka lišio svih prava i osudio na robiju. znači da ga grize savjest . i stalno je mislio na to da i njega mogu uhapsiti. ali se Ivanu Dmitriču svaki put činilo da se on vozi nekako isuviše brzo i s nekim naročitim izrazom na licu: očevidno. palikuća ili kradljivac. kada se snijeg otopio. Njemu je najednom došlo u glavu da i njega isto tako mogu vezati i isto tako po blatu voditi u tamnicu. Bio je potišten kao i uvijek ujutro. U podne je obično načelnik okružne policije prolazio u kočiji. i to se Ivanu Dmitriču učinilo nekako sumnjivim. naprimjer sudije. on se uskoro umorio od tog laganja i. Ali ukoliko je on razumnije i logičnije rezonovao. nema ničeg strašnog . prelistavao časopise i knjige. Ivan Dmitrič je napustio svako rezonovanje i sav se predao očajanju i strahu. ali u strahu on je povjerovao da su to policajci preobučeni u pećare. U podrumu je prosjedio čitav dan. hita da objavi da se u gradu pojavio neki veliki zločinac. na kraju krajeva. slu-čajno. Eno. možda. ali je gromko hrkao i uzdisao kao da nešto sanja. Čitao je veoma mnogo. Osim toga. u jaruzi pored groblja pronađena su dva polutruhla leša . . već sasvim uvjeren da ga svakog trenutka mogu uhapsiti. i svaki put su oni kod njega izazivali osjećaje sažaljenja i neke nelagodnosti. On je oprezno izišao iz stana i. Očekujući hapšenje. A u sadašnjem sudskom postupku sudska greška je sasvim moguća. da u samom hapšenju i tamnici. ljekari. on po čitave noći nije spavao. i sav je promrzao. a sada mu je već postala ne-podnošljiva. U službenom i bezdušnom odnosu prema čovjekovoj ličnosti.mislio je Ivan Dmitrič . kod pošte je sreo poznatog policijskog nadzornika. Počeo je da se usamljuje i izbjegava ljude. U gradu se pričalo samo o tim leševima i nepozna-tim ubicama. i nema tu ništa čudnovato. a i pamćenje je jako počelo da ga izdaje. On se bojao da mu nekako ne podvale. potajno prokrao u svoju sobu. sokacima i dvorištima. prema svojim klijentima se i ne mogu drukčije držati nego zvanično. a zatim da ga ne uhvate na djelu. Nisu one mogle da mu dođu u glavu bez ikakvog razloga. samo da bi gazdarica mislila da on spava. a poslije toga . Često je sjedio u klubu i. Ivan Dmitrič se smiješio kada je izlazio na ulicu. Uveče nije palio svjetlo u kući. čitanje je bilo jedna od njegovih nezdravih navika. prilikom susreta s policajcima i žandarima on se smiješio i zviždukao da bi izgledao ravnodušan. Ivan Dmitrič je vrlo dobro znao da su došli da preziđuju peć u kuhinji. to je on išao u upravu policije sa svog imanja u okolini grada.svaki dan je izmišljao hiljade raznih povoda da mora strahovati za svoju slobodu i čast. i zar je nemoguća kleveta. bez kape i kaputa. dočekavši mrak.

tako nešto nisam očekivao! .Moram da priznam. Drugi stepen sa zvijezdom daju samo strancima. Vjerovatno.nastavlja nekadašnji poštar lukavo žmirkajući.mrzovoljno odgovara Ivan Dmitrič. nego se samo pomalo klati kao neko teško bure. Doktor već odavno ne prima nove luđake. U međuvremenu. Godinu dana kasnije u gradu su već svi zaboravili Ivana Dmitriča. stav-lja sebi nešto na grudi i obori glavu pa gleda u to. Pronio se glas da je doktor počeo posjećivati paviljon br. 6 rijetko se viđaju novi ljudi.često on kaže Ivanu Dmitriču . I tako iz dana u dan. Ali kako Ivan Dmitrič nije imao sredstava za život i liječenje. Čak bivši poštar stalno govori sve o jednim te istim ordenima. I nije jezivo to što ga tako tuče . o kome će kasnije biti riječi. Izuzev paralitičara i debelog mužika. propisao mu je hladne obloge na glavu i kapljice. nego iz sramežljivosti. Bolesnici su osuđeni da iz dana u dan vide samo Nikitu. Osim brijača. provodio je svoje hirove i uznemiravao bolesnike. Nećemo ni govoriti o tome kako on šiša luđake. Vrlo lijepa stvar. 6. mršav. niko ne zaviruje u ovo odjeljenje. proždrljiva i prljava životinja koja je već odavno izgubila sposobnost da misli i osjeća. koje je gazdarica iznijela na saonice pod nadstrešnicom. ne reagira ni zvukom. plave kose. kao što rekoh. ni pokretom. njega su uputili u bolnicu i smjestili u odjeljenje za venerične bolesnike. 6 je čovjek koji je nekad razvrstavao poštu. pa ni izrazom očiju. odveli kući i njegovu gazdaricu poslali po ljekara. ujutro se bolesnici umivaju u predsoblju iz velikog čabra i brišu peševima svojih ogrtača. Ali nije teško odgonetnuti njegovu tajnu. a desno od njega je bio mužik sav u loju. . kako mu Nikita pomaže i kako se bolesnici svaki put uznemire kad se brijač pojavi pijan i veseo. gledaju kroz prozore i hodaju po sobi tamo-amo. malen. i njemu se činilo da se to sjatilo nasilje čitavog svijeta i sad juri za njim.Ja bezuslovno moram dobiti švedsku Polarnu zvijezdu. bio je Jevrej Mojsejka. U podne jedu šči od kiselog kupusa i kašu. V Čudnovat glas! . spavaju. Uostalom.smiješi se on i u nedoumici sliježe ramenima. . Pospremajući oko njega. Ako mu tada priđeš. i uskoro je. Mještani su ga zaustavili. kao bure okrugao. a u ušima mu je fijukao vazduh. On ponekad priđe prozoru i. razvukla su djeca. Zatim iz olovnih šolja piju čaj koji im Nikita donosi iz glavne bolničke zgrade. ali pomalo lukavim izgledom lica. Doktor Andrej Jefimič. .Čestitajte mi . okrenut leđima prema drugovima. a njegove knjige.potrčao je ulicom. on ne zaboravlja na sebe i ima neku vrlo važnu i prijatnu tajnu. ali iz nekog razloga za mene hoće da naprave izuzetak . tuče iz sve snage i ne štedeći svoje šake. neki mužik mu je nešto doviknuo iza leđa. ali ne iz straha da mu to ne otmu ili ukradu. 6. nigdje na svijetu nije život tako jednoličan kao u ovom paviljonu. To je nepokretna. a uveče opet jedu kašu koja je ostala od ručka. IV Lijevi susjed Ivana Dmitriča.nego to što ta otupjela životinja uopšte ne reagira na batine. koje gledaju vedro i veselo. Za njim su jurili i lajali psi. on se zastidi i skine to s grudi. . On po čitave noći nije spavao. Peti i posljednji žitelj paviljona br. a na ovom svijetu malo je ljubitelja koji vole da posjećuju ludnice. Pod jastukom i pod strunjačom ima nešto što nikome ne pokazuje.predložen sam za odlikovanje Stanislavljevim ordenom drugog stepena sa zvijezdom. bio premješten u paviljon br. Jednom u dva mjeseca odjeljenje posjeti brijač Semjon Lazarič. Svakom daje po jednu šolju čaja. nedavno se po bolnici prenijela prilično čudno-vata vijest. Od njega se stalno širi oštar i zagušljiv smrad. oni leže. sažaljivo klimnuo glavom i otišao rekavši gazdarici da više neće dolaziti. U paviljonu br.A znate li vi šta ću ja prije ili kasnije izboriti za sebe? . po naređenju Andreja Jefimiča.na to se može naviknuti . Nikita ga nemilosrdno tuče.Ja se u te stvari ne razumijem . jer da ljudima ne treba smetati da lude. Bijeli krst i crna traka. sa glupim i potpuno besmislenim izrazom lica. s dobrodušnim. Sudeći po njegovim pametnim i mirnim očima. Za takav orden isplati se potruditi.

da se spremao za sveštenički poziv i daje htio. a jadni Hajne je nekoliko godina ležao okovan paralizom. Nije ispoljavao neku pobožnost.i nehotice se sve pretvera u varku. on se uvijek prvi zaustavi da propusti čovjeka i kaže. a prekosutra i četrdeset. Danas primiš trideset bolesnika.. pak. a ne prljavština. On apsolutno nije umio da naređuje. uzmemo da je cilj medicine da pomoću lijekova olak-šava mučenje. Jedni su to opravdavali time što u bolnici leže samo prosti građani i seljaci.. to znači da je prevareno dva-naest hiljada ljudi.Doktor Andrej Jefimič Ragin je na svoj način interesantan čovjek. a bolnicu zatvoriti. oči sitne. Ako fizičku i moralnu prljavštinu otjeraš s jednog mjesta. U jednom te istom kaputu on prima bolesnike. koje on obično kupi u nekoj jevrejskoj starinarnici. Koliko je u tome istine. potrebna je zdrava hrana a ne šči od smrdljivog kiselog kupusa. prethodnika Andreja Jefimiča. Osim toga. imao je i ogromne noge i ruke. pravi mužik. prije svega. da ga najuri ili sasvim ukine tu nepotrebnu parazitsku dužnost . doktor medicine i hirurg. zabranjuje i da bude uporan. Dame su govorile da je vrlo pažljiv i da odlično pogađa bolesti. naprasitog i osornog.otpustiti sve bolesnike. Kratko govoreći. a svojim licem. Potrebne su i predrasude i sve te gadosti i gnusobe života. ali ipak račun potpiše. Kada je Andrej Jefimič stigao ovamo da primi dužnost. ali da ga je otac. kada je 1863.duša bi na nos izletjela. tu je neki nesporazum. sutra dođe trideset i pet. spavali su po sobama zajedno sa bolesnicima. potrebna je čistoća i ventilacija. onda se i nehotice nameće pitanje: a zašto da ga olakšavamo? Prvo. koji mu smeta da nosi tvrdu.. ali nauke nema. da ide na duhovnu akademiju. Čitava bolnica je imala samo dva skalpela i nijednog termometra. Kada mu se bolesnici žale na gladovanje ili grubost bolničarki. čiji je život bez sadr-žaja. Ali on je istovremeno došao do zaključka da za to nije dovoljna samo njegova želja i da od toga ne bi bilo nikakve koristi.neće ih valjda tu šumskim jarebicama hraniti! Drugi su. a od bolničarki i bolesnica stvorio čitav harem. pa i njihova djeca. a korak mu je bio oprezan i neodlučan. Kada ga varaju. bez pomoći zemstva (zemstvo . ja ne znam.lokalna samouprava u carskoj Rusiji. uštirkanu kragnu. ja ću to već izvidjeti. A da smjestiš u bolnicu teže bolesnike i da ih liječiš po pravilima nauke također je nemoguće. ona će preći na drugo: treba čekati da se ona sama po sebi izvjetri. Primivši dužnost Andrej Jefimič se.. Puškin je pred smrt pretrpio strašno mučenje. i ručava. Bilo kako bilo. nema fizičke mogućnosti. nego iz potpunog nemara prema svojoj spoljašnjosti. pak. ali po svršetku medicinskog fakulteta Andrej Jefimič nije otišao u sveštenike. Izgleda kao da se zavjetovao da nikad neće povisiti glas i u svom rječniku upotrijebiti zapovjedni način. Od jutra do podne je primao bolesnike. jer one se vremenom pretvaraju u nešto što valja. Po svojoj spoljašnosti on je nezgrapan. ako su ljudi već otvorili tu bolnicu i mire se s njom. Prilikom susreta u nekom uzanom hodniku. a u njima je ono dosad nalazilo ne samo zaštitu od svake nevolje nego čak i svoju sreću. pa čak se i pretjerivalo u tome. izgleda. prosto rečeno. kada mu laskaju ili mu daju da potpiše očito lažan račun. Andrej Jefimič je neobično cijenio pamet i poštenje. Prim. opet. a na duhovno lice je u početku svoje ljekarske karijere isto toliko malo ličio koliko i sada. U hirurškom odjeljenju stalno je vladao crveni vjetar. koji ne mogu biti nezadovoljni jer kod kuće žive mnogo gore nego u bolnici . Kad je gladan on neodlučno kašljuca i govori kuharici: "Kako bih ja malo čaja. odbaciš filozofiju i. hodnicima i bolničkom dvorištu nije moglo da se diše od smrada. Kažu da je u ranoj mladosti bio veoma pobožan. ali su to sve mirno tolerisali. a umiranje u gradu se ne smanjuje i bolesnici ne prestaju da dolaze. i u tom slučaju.za to nije ima snage. žestoko ismijao i kategorično izjavio da ga neće smatrati svojim sinom ako ode u popove. izgleda isto tako izlizano i izgužvano kao i staro. on se zbuni i tonom krivca progunđa: . kažu da upravo kroz patnje čovjek ide savr-šenstvu. a nos crven. za-driglog.Dobro. pričali su da se bavio potajnom prodajom bolničkog špiritusa.sve je ostalo kako je i bilo. nego tankim i nježnim tenorom: "Oprostite!" Na vratu ima neki manji tumor. Lice mu je bilo namrgođeno. onda će ono potpuno zanemariti i religiju i filozofiju. stjenica i miševa. potrebni su dobri pomoćnici." ili "Kako bih ja ručao.samo da lupi pesnicom . Andrej Jefimič je došao do zak-ljučka da je to nemoralna ustanova i krajnje štetna po zdravlje stanovnika. Na ovom svijetu ne postoji ništa tako savršeno što u svom začetku ne bi sadržavalo i nešto prljavo. ali da bi oko sebe organizovao pametan i pošten život. Što se. grub. U odjelje-njima. magacionerka i ljekarski pomoćnik pljačkali su bo-lesnike. U gradu su vrlo dobro znali za taj nered.hvala Bogu da postoji i ovakva! A novouspostavljeno zemstvo nije otvaralo bolnice ni u gradu ni u njegovoj okolini. a sve pod izgovorom da grad već ima svoju bolnicu. i zato je uvijek u mehkoj platnenoj ili cicanoj košulji. magacionerke. vršio operacije i čak se bavio akušerskom praksom. znači da im je ona potrebna. drugo. Andrej Jefimič pocrveni kao rak i osjeća se kao krivac. Ali on se uvijek kretao lagahno. bradom. Po njegovom mišljenju najpametnije što se moglo uraditi bilo je . U protekloj godini je primljeno dvanaest hiljada bolesnika. i ide u goste. on nije odjeven kao što su odjeveni ljekari. Ali vremenom mu je posao dosadio zbog jednoličnosti i očevidne nekorisnosti. jer pravila postoje. Kada je pregledao bolnicu. kao i drugi ljekari. prilično ravno-dušno odnosio prema tom neredu. Da pružiš ozbiljnu pomoć četrdesetorici bolesnika koji dođu od jutra do ručka. isto tako kao što od đubreta postaje plodna zemlja. tiče nadzornika. pedantno se držiš pravila. pre-kriveno plavkastim žilicama." A da kaže nadzorniku da prestane da krade. ali nije to iz škrtosti. pa zašto onda da ne poboluje i neki Andrej Jefimič ili Matrjona Savišna. Njemu je teško da kaže "daj" ili "donesi". prev. A i zašto da smetaš ljudima da umiru kada smrt predstavlja normalan i prirodan kraj svakog živog? Kakva je korist od toga da neki sitničar ili činovnik pozivi još nekih pet ili deset godina? Ako. Jedno te isto odijelo. godine završio gimnaziju. to opravdavali time da sam grad. a u kadama su držali krompir. Nadzornik. ravnom kosom i svojom snažnom i trapavom tjelesnom građom podsjeća na drumskog krčmara. ako se čovječanstvo zaista nauči da pomoću pilula i kapljica olakšava svoje stanje. U početku je Andrej Jefimič radio vrlo marljivo. Uz visoki stas i široka pleća. a ne lopovi. činilo se . ali znam da je Andrej Jefimič više puta priznao da nikada nije osjećao sklonosti za medicinu ni uopće za neku užu specijalnost. ova "dobrotvorna ustanova" se nalazila u užasnom stanju. Ako. Svi su se žalili da se ne može živjeti od bubašvaba. iz godine u godinu. naročito dječije i ženske.) ne može izdržavati odgova-rajuće uređenu bolnicu . a za bivšeg ljekara. nedostajala mu je čvrsta volja i uvjerenost u svoje pravo. bolničarke. On je samo zamolio bolničarke i bolničare da više ne spavaju po bolesničkim krevetima i posta-vio dva ormara za svoje instrumente. pak. znači . Po svoj prilici. i tako iz dana u dan. dobro. Bolničari.. ljekarskog pomoćnika i crvenog vjetra u hirur-škom odjeljenju . i to ne basom kao što bi se očekivalo. i bio bi potpuno pust i ličio na život amebe kad ne bi postojale patnje? ..

Sat otkuca četiri sata. koji je više ličio na nekog senatora nego na ljekarskog pomoćnika. . Bolesnika je uvijek mnogo. Zatim bi sjedio u svom kabinetu ili bi otišao u bolnicu. i to ga ne umara. Ne skidajući očiju s knjige. Ikonu je nabavio o svom trošku. Iz oblasti medicine pretplaćen je samo na časopis "Ljekar". trese se čitavim tijelom i gromoglasno urla: "Tišina!" Zato poštu već odavno smatraju za ustanovu koju nije tako bezopasno posjećivati. Kada mora da otvori djetetu usta da pregleda grlo. Andrej Jefimič seta svojim sobama i. a on još uvijek šetka i razmišlja. tu-berkulozne i uopće osjetljive bolesnike ovakvi uslovi pravo mu-čenje.kaže on ulazeći Andreju Jefimiču. . trlja ruke i ponekad se umiješa. oblačio se i pio čaj.Uvijek mi je drago kad dođete. Pola plate troši na kupovinu knjiga.Utučen takvim razmišljanjima. hvala Bogu. a? . I zato on primi pet-šest boles-nika i odlazi.Naprotiv. Kada neko od posjetilaca u pošti protestuje. Ne čita tako brzo i strastveno kao što je nekad čitao Ivan Dmitrič. tu je i analoj zastrt bijelim pokrivačem. . pronose mrtvace i sudove s izmetinom. prilično slabog i neurednog. . Pored njih. od brujanja u ušima njega hvata vrtoglavica i suze udaraju na oči. dragoviću! Sigurno sam vam već dosadio. prisustvo nalickanog Sergeja Sergejiča. Mihail Averjanič sav pocrveni. čim stigne kući. a vremena malo. napipa krastavicu i odgrize komadić. Podnimivši se. bucmastog lica.odgovara doktor. onako na čohi. i zato se pre-gled svodi samo na kratko pitanje i propisivanje nekog lijeka kao što su razne masti i ricinusovo ulje. . omalen. koji uvijek počinje čitati s kraja.pita zabrinuto. baš mi je drago .. gojazan čovjek. plaču djeca i puše promaha. a na ostale palančane gleda s visine kao na svoje podređene. U gradu on ima ogro-mnu praksu. Obično je ustajao oko osam sati ujutro. I Sergej Sergejič sjedi. On žuri da propiše lijek i odmahuje rukama da žena što prije iznese dijete. odmah sjedne za sto u svom kabinetu i počinje čitati. On je dobar i mehka srca. . On čita po nekoliko sati neprekidno. lijepo držanje i jak i prijatan glas. čisto umivenog. trčkaraju bolničari i bolničarke. Ostale bolesnike pregleda pomoćnik.Pričekaću.Andreja Jefimiču. Poslije ručka.. . Tako je to! Za vrijeme primanja Andrej Jefimič ne vrši nikakve ope-racije. On je bio bodar i zdrav.Bolujemo i u oskudici živimo . Sergej Sergejič je pobožan i voli ukrase. . koji se uopće ne bavi privatnom praksom. Ponekad škripnu kuhinjska vrata i iz njih se pomoli crveno i pospano Darjino lice. sli-ke po zidovima i njegova vlastita pitanja koja on stalno postavlja evo već više od dvadeset godina. ali je propao... kako bih ja to ručao.. Andrej Jefimič. Predveče obično dođe upravnik pošte Mihail Averjanič. obrijanog. a od šest soba njegovog stana tri su zatrpane knjigama i starim časopisima. on svakih pola sata nalije čašicu votkom i ispije. Čita on vrlo mnogo i uvijek čita s velikim zado-voljstvom. a onda i pet. U uglu ordi-nacije nalazi se velika uramljena ikona i pred njom teško kandilo. Za vrijeme ordiniranja brzo mu dosade snebljivost bolesnika i njihova zatucanost. lupajući čizmama po podu od cigle. a onda. Pored knjige uvijek se nalazi stona boca s votkom i pored nje kiseli krastavac ili ukiseljena jabuka. U uskom i mračnom bolničkom hodniku sjede ambulantni bolesnici i čekaju da budu primljeni.. bez tanjira. po njegovom naređenju. s udubljivanjem. Mihail Averjanič poštuje i voli Andreja Jefimiča zbog njegove obrazovanosti i plemenite duše. pričekaću. on se već odavno odvikao od njih i neprijatno se osjećao kada bi vidio krv. ali šta da se radi? U ordinaciji ga dočekuje ljekarski po-moćnik Sergej Sergejič.zato što Bogu milosrdnom slabo molimo. ali plahovit.odgovara on. Andrej Jefimič sjedi zamišljeno i mahinalno postavlja pitanja. imao je bujne sijede zaliske. nosi bijelu mašnu i smatra da zna mnogo više nego doktor. a dijete se dere i brani ručicama. slika Svetogorskog manastira i vijenci od suhog različka.Nije. često se zadržava na mjes-tima koja mu se dopadaju ili su nerazumljiva. Mihail Averjanič je nekad bio bogat spahija i služio u konjici. Andrej Jefimič vrlo dobro zna da su za grozničave.Dobar dan.Evo i mene! . Nedeljom. ne gledajući. razmišlja.Darjuška.govori on . je-dini čovjek u čitavom gradu čije društvo za Andreja Jefimiča nije bilo neugodno. ne bavi privatnom praksom i da ga niko neće uznemiravati. kašljucne i kaže: . je li vrijeme da popijete pivo? . ne pristaje na nešto ili prosto počinje da mudruje. prekrstivši ruke na grudima. pa je pod stare dane morao da stupi u poštansku službu. VI Njegov život tekao je ovako. S prijatnim osjećanjem da se već odavno.. . nego čita polahko. još nije. neko od bo-lesnika u ordinaciji čita naglas akatist. prolaze mršavi bolesnici u bolesničkim ogrtačima.. Andrej Jefimič je klonuo du-hom i prestao da svaki dan dolazi u bolnicu. U tri sata on neodlučno prilazi kuhinjskim vratima. a zatim Sergej Sergejič lično obilazi sa kadionicom sva odjeljenja i kadi ih tamjanom. sa lagahnim i ravnomjernim pok-retima i u novom širokom odijelu. Najviše voli historijska i filozofska djela. Po zidovima vise slike arhijereja.

Majko Božija. vezani zajedničkom nevoljom. zaustavi se na vratima. Čini mi se. sama. Ra-zum je upravo ono što duboko odvaja čovjeka od životinje. Polazeći s tog stanovišta.Apsolutno tačno. ne vjerujem i nemam ni razloga da vjerujem. s izrazom tuge na licu. Razgovor uvijek počinje doktor." . Nastaje šutnja.Od ovih sadašnjih tražite pameti! I on počinje da priča kako se nekad živjelo trezveno.uzdisala bi Darjuška.Priznajem. poštovani Mihaile Averjaniču. Prvu bocu popiju također šutke: doktor . polahko i sa pre-kidima. star-keljo jedna.uzdahne Mihail Averjanič. sukoba. Iz kuhinje izlazi Darjuška i. on i nehotice osjeća kao da se nalazi u klopci iz koje nema izlaza.veseo i živahan.počne on polahko. A zašto? On bi htio da sazna smisao i cilj svoga postojanja. . iz ne-postojanja dovele u život. u kakvu nas je zabit sudbina bacila! A najgore je to što ćemo ovdje morati i umrijeti.. U tom pogledu razum predstavlja nezamjenljivo zadovoljstvo. . njega su neke slučajnosti. .Sto mu jada. osjećaju bolje kad se nađu za-jedno. . da ga tad nisam poslušao. . protiv njegove volje. Doista. sve. . .Prijatelji sjedaju na kanabe u kabinetu i neko vrijeme šutke puše. a razgovor je . Pozaj-mljivan je novac bez potpisivanja mjenice i smatralo se za sra-motu da ne pomogneš drugu kad je u nevolji. Ne gledajući svom sagovorniku u oči. Eh!. . ni pamet nije vječita.da je na ovom svijetu sve mizerno i neinteresantno. ra-zum predstavlja jedino moguć izvor zadovoljstva.Apsolutno tačno. onda bih rekao: knjige su .iznenada pita upravnik pošte.nastavljao je doktor tiho i odmjereno . . . a Mihail Averjanič .note. imam neko osjećanje kao da neću nikad umrijeti. on uzdahne: . što nagovještava njegovu božanstvenost i čak donekle mu nadokna-đuje besmrtnost. Život je samo jedna dosadna zamka.A zar vi ne vjerujete u besmrtnost duše? .Kako je žalosno . . ali to uopće nije ono što predstavlja živa riječ i razgovor. koje inače nema. To je za nas veliki gubitak.opet protiv njegove volje.Bogorodice. Naravno..I vi sami vrlo dobro znate .a niko mu ne otvara.Ne. podnimi se i sluša. kao čovjek koji ima da ispriča nešto vrlo zanimljivo. da u našem gradu uopće nema ljudi koji bi umjeli i voljeli da vode pametan i interesantan razgovor. Andrej Jefimič nastavlja da govori o pametnim ljudima i razgovorima s njima. bez ikakve pratnje odlazila u planine. doduše. . ali vi već znate zašto sam joj ja naklonjen. vrijeme je da se umire! A u duši neki glasić se javi: ne vjeruj.Otac mi je dao pre-krasno obrazovanje.Eh! .. radosno i kako je život bio zanimljiv. Obla-čeći u predsoblju bundu. pomislim nekad. Ako mi dopustite ne baš sretno poređenje.Ja često sanjam pametne ljude i razgovore s njima .Apsolutno tačno. Eh. mi imamo knjige.pjesma. čak se ni inteligencija nije oslobodila prostakluka: nivo njenog razvitka. tako u životu ne primjećuješ klopku kad se nađeš s ljudima koji vole analiziranje i opće zaključke i koji provode vrijeme u razmjeni gordih i slobodoumnih misli. A mi niti ču-jemo niti vidimo oko sebe manifestacije razuma. Slažem se. Pričalo se da je tamo u nekom aulu imala ljubavne odnose sa nekim kne-zom. a njemu ne odgovaraju ili mu govore razne gluposti. osim visokih duhovnih manifestacija ljudskog razuma. Doduše. .. vrteći glavom i ne gledajući u oči sagovorniku (on nikada ne gleda u oči) . On kuca . i uveče. ali pod uticajem ideja šezdesetih godina primorao me da postanem ljekar.zamišljen. .A kako se pilo! Kako se jelo! I kakvih je bilo strastvenih liberala! Andrej Jefimič je slušao. a Mihail Averjanič pažljivo ga sluša i ponavlja: "Apsolutno tačno. Pa i smrt mu dolazi . nego prolazna stvar. kako je Rusija imala pametnu inteligenciju i uzvišene pojmove o čovjeku i prijateljstvu..zaista je to veoma žalosno. on je pijuckao pivo i razmišljao o nečemu. I kao što se u tamnici ljudi. a to znači da smo lišeni zadovoljstva. kako bi nam malo piva! . oblačila se kao oficir.on neočekivano prekine Mihaila Averjaniča. budite uvjereni. poštovani Mihaile Averjaniču. Kada čovjek od misli postane zreo i dođe do konačnog saznanja. Vjerovatno bih bio član nekog fakulteta. čudnovata neka žena.dovikne Andrej Je-fimič. nije ništa više nego kod nižeg staleža.Darjuška. . Iako. A kakvih je sve bilo ratnih pohoda. ja bih se sada nalazio u samom centru intelektualnog pokreta. doživljaja. . kakvih drugova i kakvih žena! Pa Kavkaz kakva neobična zemlja! A žena jednog ko-mandanta bataljona.. nećeš da umreš! Nešto poslije devet sati Mihail Averjanič odlazi kući. ali nije čuo. i ja sumnjam u to.

tješiti sebe tim surogatom besmrtnosti! Nesvjesni procesi koji se vrše u prirodi nisu ravni ni ljudskoj gluposti. a može se i to desiti da se bolesnici kartaju i s bolni-čarkama piju votku. neko se inficira crvenim vjetrom ili stenje zbog prejako stegnutog zavoja. Ništa ne remeti večernju. U nekom drugom mjestu i ljudi i novine davno bi tu malu Bastilju rastrgali na paramparčad. . prema njima se čovječanski odnose. izgleda da se i vrijeme zaustavilo i utihnulo zajedno sa doktorom nad knjigom. 6 može postojati samo na udaljenosti dvjesta vrsta od željezničke pruge. a na slo-bodu ih ipak ne puštaju. on se podnimi da mu je glavi lakše i raz-mišlja: "Ja služim štetnoj stvari. on gasi lampu i odlazi u spavaću sobu. i da onda milione godina juri oko Sunca bez ikakvog smisla i cilja? Samo da bi se ohladio. Grubo i seljačko doktorovo lice polahko osvaja osmijeh tronutosti i ushićenja djelom ljudskog ra-zuma. a i sadašnjost je ista kao i prošlost. za to nije potrebno iz nepostojanja izvlačiti čovjeka. kakav neočekivan blijesak. zašto vid. hipnotizam. a zimi i kožuh. biće da su mu preci bili pripadnici neke neruske narodnosti.. Andrej Jefimič se zavali u fotelju i za-tvori oči da malo porazmisli. niti im navlače luđačke košulje. i u suštini. govor. protekciji i šarlatanstvu. i bolnica još uvijek predstavlja nemoralnu ustanovu. Po svoj prilici.". onakva grdoba kao što je paviljon br. VIII Prije jedno dvije godine zemstvo je najzad nekako postalo darežljivo i odlučilo da svake godine daje trista rubalja kao po-moć za povećanje medicinskog personala u gradskoj bolnici sve do otvaranja zemske bolnice. Ja sam nepošten. a zatim jurio. koja ima više straha od smrti nego dostojanstva. On zna da iza rešetaka u paviljonu br. na kraju krajeva. a kamenci se smatraju takvom sitnicom da o njima čak i ne pišu. a zatim ni noćnu tišinu. pronalasci Pastera i Koha. koji u ljekaru vide nekog žreca kome treba vjerovati bez ikakve kritike. To je još vrlo mlad čovjek . O." Ali tuga i osjećanje koje liči na zavist smetaju mu da bude ravnodušan. za njih organizuju predstave i balove. Radikalno se liječi sifilis. i čak. ali mu se ne spava. Prošle godine je prevareno dvanaest hiljada ljudi. "Kakva je korist od toga? Imamo i antiseptiku. bolje da je se i ne sjeća. pri sadašnjim pogledima i mjerilima. Čitava bolnička organizacija. ja sam samo djelić neminovnog socijalnog zla: svi sreski činovnici su štetni i nizašto primaju plate. žabi. Otežala glava se spušta prema knjizi. a zatim. kao i prije dvadeset godina. sve su to trice i ništavnosti. Znači. Znači. Ali sam po sebi ja nisam ništa. pa makar on u usta sipao rastopljeno olovo. Kada sat otkucava. "Pa šta?" pitao se Andrej Jefimič otvarajući oči. Možda neko od njih ne spava i ratuje sa insektima. i plaćaju me ljudi koje varam. vrše se operacije koje veliki Pirogov nije smatrao za moguće čak in spe (u budućnosti . njemu se činilo da će medi-cinu uskoro postići sudbina alhemije i metafizike. s koferčetom i mladom ružnom ženom. Ta žena je imala dojenče. u poređenju s onim što je bilo. Da sam se rodio dvjesta godina kasnije.lat. spletkama. krajnje šte-tnu po zdravlje stanovnika. sa metodama dijagnosticiranja i liječenja. crnomanjast.razmišlja on. S druge strane. A proš-lost je odvratna.. u velikoj zgradi pate ljudi od raznih bolesti i fizičke prljavštine.. Bolesti i smrtnost ostale su iste. koju je pred-stavljao za svoju kuharicu. počiva na lopovluku."Najnoviji recepti bečke klinike za 1881. A teorija nasljednosti. a suština same stvari ni za dlaku se nije izmijenila.. može se tješiti time da će vremenom njegovo tijelo živjeti u travi. zašto čovjek nije besmrtan? . jer i u gluposti ipak ima svijesti i volje. kada njegove misli zajedno sa ohlađenom Zemljom jure oko Sunca. pretvarati ga u ilovaču." Kad izbije tri sata. on i nehotice baca pogled na svoju prošlost i sadašnjost. to je od umora. i Koha i Pastera. kao da se radi o izrugivanju. nikakve razlike nema između najbolje bečke klinike i moje bolnice. Andrej Jefimič vrlo dobro zna da. 6 Nikita tuče bolesnike i da Mojsejka svaki dan lunja po gradu i sabire milostinju.VII Isprativši prijatelja. sa njegovim velikim i gotovo božanskim razu-mom. pa je kao pomoćnik Anđreju Jefimiču bio pozvan sreski ljekar Jevgenij Fjodorič Hobotov. a ostale činovnike je odnekud zvao aristokratima i izbjegavao ih. ohladi zajedno sa zemljinom korom. pa naša ruska zemska medicina? Psihijatrija sa njenom sadašnjom klasifikacijom bo-lesti. osjećanje. na sto trbušnih operacija dolazi samo jedan smrtni slučaj. medicina u njemu izaziva osjećanje divljenja i čak oduševljenja. kad je svemu tome suđeno da ode u zemlju i da se. kakva revolu-cija! Zahvaljujući antiseptici. u gradiću gdje su gradonačelnik i svi grad-ski oči polupismeni palančani. Pod uticajem lijepih misli iz knjiga. svađi.) Najobičniji zemski ljekari sada se usuđuju da vrše resekciju zgloba u koljenu. Za luđake priređuju predstave i balove.. Smatrati da se besmrtnost sastoji u razmjeni materije isto je tako čudnovato kao i proricati sjajnu budućnost futroli pošto se već skupocjena violina razbila i postala neupotrebljiva. odmah do doktorskog stana. Zaista. a sada.Zašto postoje moždani centri i vijuge. On se sprijateljio sa ljekarskim pomoćnikom Sergejem Sergejičem i blagajnikom. nego moje doba. a u tim procesima ništa od toga. Andrej Jefimič sjeda za sto i opet počinje da čita. to je čitav Elbrus.visok. njemu je vrlo dobro poznato da je posljednjih dvadeset pet godina u medicini došlo do fantastičnih preokreta. Sada više luđacima ne liju hladnu vodu na glavu. higijena sa statistikom. Kada ide . kako pišu novine.. U čitavom stanu on ima samo jednu knjigu . Razmjena materije! Ali kakav je to kukavičluk . za svoje nepoštenje nisam kriv ja. visoke čizme. i čini se da ništa više i ne postoji osim te knjige i lampe sa zelenim sjenilom.g. Jevgenij Fjodorič je nosio kačket.nema ni trideset godina . Samo kukavica. širokog lica i sitnih očiju. Stigao je u grad bez pare u džepu. Kada je on studirao na univerzitetu. u kamenu. kada noću čita. ge-nije. On zna da u to vrijeme. ja bih bio drugi čovjek.

Budite uvjereni da ja nikada i ništa nisam krao. Ljutilo ga je što u bolnici nema antiseptike i kupica za puštanje krvi.Najzad! Gospodo. vjeruje da ima velike pare i u duši mu zavidi.turobnim glasom reče Ivan Dmitrič i sjede na svoj krevet.A zašto? .Kako bi bilo da ovom Jevreju damo neke čizme." Pod uticajem osjećanja.Razumijem. Nikita skoči sa gomile starih prnja i zauze stav mirno. .svi ste vi u moralnom pogledu neuporedivo gori od nas. kada više nije bilo snijega.Te gluposti ja ne razumijem.Doktor došao! . vaš pomoćnik. Sve zavisi od slučaja. Ležeći u krevetu i podnimivši se. . doktor je izišao da do kapije isprati svog prijatelja upravnika pošte. nadzornik i sva vaša bolnička poganija . .prošišta s gađenjem i praveći usne kao da će da pljune. . Zamoli ga u moje ime. kakav još nisu vidjeli na ovom odjeljenju. taj šeta.Dobra večer. on uvijek sa sobom nosi tu knjigu.Šarlatane! Krvniče! . mantifolija sa sirćetom. a što se tiče ostalog.reče blago Andrej Jefimič.Zašto? Lopove! . on odmah za Mojsejkom pođe u odjeljenje pogledajući čas u njegovu ćelu. koji nikoga nije umio da odbije. U bolnicu on dolazi dvaput sedmično. Upravo u tom trenutku je u dvorište ulazio Jevrej Mojsejka. a vi duševni bolesnik.bolesniku. On je bio gologlav i u plitkim kaljačama na bosim nogama.Molim te.A zašto vi mene ovdje držite? . inače će se prehladiti. . . . taj i leži. njega je malo ubiti! U nužniku ga treba udaviti! Čuvši to.petljanje. U razgovoru veoma voli da upotrebljava riječi kao što su .Tu se ne radi ni o moralu ni o logici. ne bacaj prašinu u oči i slično. koje je istovremeno ličilo i na saža-ljenje i na gađenje. Koga zatvore.Zašto? . zajapurivši se od srdžbe i izbuljivši oči. a koga ne zatvore. Ali desetine i stotine luđaka šetaju slobodno zato što vaše neznanje nije u stanju da razlikuje bolesne od zdravih.Zato što ste bolesni! . . Pa zašto ja i ovi nesretnici moramo da ležimo tu i da ispaštamo grijehe za sve ostale? I vi. u tome je čitava stvar. Ivan Dmitrič je uznemireno osluškivao taj novi glas i najednom je prepoznao doktora. obilazi odjeljenja i prima bolesnike. Nikita . skočio je iz kreveta i našao se nasred sobe. a u bolničkoj bašči pjevali čvorci. ja sam bolestan. vi to mnogo preuveličavate. Raportiraću nadzor-niku. vaše visoko blagorođe. po svoj prilici.Tako. Andrej Jefimič. "Kako je to ružno". On se sav tresao od gnjeva i. Ne voli karte. . a u rukama je držao kesicu sa milostinjom.Ovog gada treba ubiti! Ne. .prodera se Ivan Dmitrič prilazeći mu s prijetećim izrazom na licu i grčevito se umotavajući u svoj bolnički ogrtač. čas u članke. a ne vi? Gdje je tu logika? .Daj kopjejku! . Vrata odjeljenja su bila otvorena. . doktor nas je udostojio svojom posjetom! Prokleti gad! zaurla i u bijesu. Uveče obično u klubu igra bilijara.. smirite se ako možete i recite mi spokojno zbog čega se vi ljutite.obratio se doktoru drhteći od hladnoće i smiješeći se. lupi nogom.Umirite se . . koji se vraćao sa prosjačenja po gradu. IX Jedne proljetne večeri. čestitam. šta li. Andrej Jefimič pogleda iz predsoblja u odjeljenje i upita blago: . . Čim doktor uđe.Ja vidim da se vi na mene ljutite. .reče Andrej Jefimič i postiđeno se nasmiješi.. Reci da sam ja molio. nema ni govora o nekom moralu ni logici. Vrlo bi rado zauzeo njegovo mjesto. ali nije uvodio nikakve novine bojeći se da time ne uvrijedi Andreja Jefimiča. . Molim vas. dao mu je deset kopjejki. . to je samo prosta slučajnost. krajem marta. i zašto smo onda mi ovdje zatvoreni. pomislio je gledajući njegove bose noge s pocrvenjelim i suhim člancima. "Takva je mokrina.povikao je i zakikotao se. U tome što sam ja ljekar. Svog kolegu Andreja Jefimiča on smatra starim prepredenjakom.

Pomislite i sami kakvu ćete imati korist od toga ako vas ja pustim.Vi pitate šta da se radi? U vašoj situaciji najbolje je . ispruživši ruke prema prozoru. Ako ne vi.Želite da čujete o gradu. . Ja ih pozdravljam i od sveg srca radujem se. nastavi uzbuđenim glasom: . ali budite uvjereni milostivi gospodine..Vi se šegačite . Obuze ga želja da bude nježan prema to mladom čovjeku i da ga umiri.ako nema besmrtnosti. ali je bio sretniji od svih zemaljskih careva.Takvoj gospodi kao što ste vi i vaš pomoćnik Nikita nije stalo do buduć-nosti. U svakoj situaciji vi možete naći utjehu u samom sebi. .Ja volim život. još uvijek tresući se od hladnoće. kada u dalekoj budućnosti ne bude više ni tamnica ni ludnica.Lijepo rečeno . Diogen je živio u buretu. odete. Čekajte samo.Vi ste čovjek koji misli i koji se udubljuje u stvari. pa makar se nalazili iza tri rešetke. šta ima tamo novog? . crknuću.reče Ivan Dmitrič i protrlja čelo. Vjerovatno je uobrazio da je otvorio dućan. onda neće biti ni rešetaka na prozorima. papiriće i kosti i. ali ima trenutaka kada me obuzima žudnja za životom. kao što ste vi izvoljeli reći. na kraju krajeva vas će ipak zakovati u sanduk i baciti u jamu. ali nisam završio. tako je.Vaš Diogen je bio bolestan .Da. kome se taj gest Ivana Dmitriča učinio teatralnim. radujem se zbog njih! Naprijed! Bog vam pomogao..reče i pogleda ga ispod oka. On sjede pored njega na krevet. . . to je beskorisno. . Naravno. Ma kakva veličanstvena zora obasjala vaš život. pa će i nama granuti sunce! Ja to neću dočekati. posjećuju me priviđenja. na univerzitetu.A ja ne vidim nekog naročitog razloga za radovanje .Tamnica i ludnica neće biti. A ja sam duboko uvjeren .reče Andrej Jefimič smiješeći se od zado-voljstva. onda . . Pa vas će odmah zaustaviti građani ili policija. i onda tako strasno priželjkujem neko poslovanje. Ali nažalost. Jeste li vi negdje izvoljeli studirati? . Kada se društvo ograđuje od zločinaca. pobijediti. stalno me muči strah. čujem glasove.. strašno! Onako uzbuđen. ali dočekaće nečiji praunuci. i vratiće vas ovamo. ljudi bi ga izmislili.ja. .Dobro je to što vi vjerujete. Strašno mi se živi. pobijediće pravda. poredao je po svom krevetu komadiće hljeba.Kada sanjarim. Slobodna i duboka misao koja teži da shvati život i potpuno preziranje glupe sujete svijeta .Ne mogu. nju će prije ili kasnije pronaći veličanstveni ljudski razum. .Nikome on nije potreban. onda neko treći.A zašto? Zašto? .Šta vi meni tu govorite o Diogenu i nekakvom shvatanju? najednom on planu i skoči. ako ne ja. . onda mora da neko i leži u njima. Recite mi.Da. možete da mi se smi-jete. stariti i umirati. Kod Dostojevskog ili kod Voltera neko kaže . Ostaje vam samo jedno: da se pomirite s mišlju da je vaš boravak ovdje neophodan. Sa takvom vjerom i zazidan čovjek bi mogao bezbrižno živjeti.to su dva najveća blaga koje je čovjek ikada poznavao. Ivan Dmitrič se zajedljivo nasmiješi.Kroz ove rešetke ja vas blagosiljem! Živjela pravda! Ja se radujem! . doći će bolja vre-mena! Možda se ja izražavam neduhovito. i volim ga strastveno! Patim od manije gonjenja.reče Andrej Jefimič. i pravda će. i čini mi se da šetam po nekakvim šumama. . zamisli se i reče: . on se prošeta po sobi i. Dolaze mi neki ljudi.Kad već postoje tamnice i ludnice. . muziku. ali mu se u isto vrijeme i dopao. po morskoj obali.kad ne bi bilo Boga. poče nešto brzo da pjevucka na jevrejski način.reče Ivan Dmitrič i glas mu zadrhta.. spustivši glas.Koješta! . A vi možete posjedovati ta blaga. koga Nikita nije mogao da pretrese u doktorovom prisustvu. takvo vrijeme će doći. brige. duševnih bolesnika i uopće nezgodnih ljudi. prije ili kasnije.bježati odavde. ono je nepobjedivo. . a ni bolničkih ogrtača.Vi ne vjerujete. . prijatelji! Ivan Dmitrič se diže užagrenih očiju i. Recimo. Ljudi će i dalje bolovati. ili uopće? . ali zablistaće zora novog života.Mojsejka. . da.Pustite vi mene . i tada se plašim da ću poludjeti. ali ja vjerujem.U besmrtnost? . . Kako je tamo? . poče: . i dalje će važiti jedni te isti prirodni zakoni.mrzovoljno dočeka Ivan Dmitrič. .To je grozno! Pa šta da radim? Šta? Glas Ivana Dmitriča i njegovo mlado i pametno lice s gri-masama svidjeli su se Andreju Jefimiču. . Bićete uhvaćeni. ali sama suština stvari se neće izmijeniti.upita Ivan Dmitrič. .Zato što to nije u mojoj vlasti.

ispričajte mi prvo o gradu. ali.. neotesanac? . "Za čitavo vrijeme mog boravka ovdje. nedavno je stigao mladi ljekar Hobotov. a onda i o svemu uopće. Ivan Dmitrič ga je pažljivo slušao i postavljao pitanja. kao da se sjetio nečeg strašnog.razmišljao je Andrej Jefimič vraćajući se u stan.Ostavite me na miru! . .Ju-čer smo razgovarali tako mirno. . izvinite.. ja vam nisam prijatelj . smatram. a ovdje vi nemate šta da radite.. sjetio se da se jučer upoznao sa jednim pametnim i interesantnim čovjekom. .. u našim prijestonicama nema intelektualne stagnacije.. čini mi se. Ovo je nesretan grad! . Doktor ustade i stojeći poče da priča šta pišu u inostranstvu i u Rusiji.. . .Pa on je stigao još dok sam ja bio napolju.Da. on reče: . i odluči da ga opet posjeti čim mu se za to ukaže prilika.Dobar dan. ne znam zašto. kad je legao u krevet.. baš je nesretan grad! . on je stalno mislio o Ivanu Dmitriču. baš ste neki.Ni riječi više vi od mene nećete čuti! ... i koje se sada ideje primjećuju.nasmiješi se doktor. vi sma-trate da sam ja špijun? .Razumijem.. znate.ostavite me! Kog vraga tražite? Andrej Jefimič sleže ramenima.to je potpuno svejedno.Pa. X Ivan Dmitrič je ležao u istoj pozi kao i jučer.a drugo. . ali vi se najednom nađoste uvri-jeđeni i odmah prekidoste.A kako je tamo inače? Šta pišu novine i časopisi? U odjeljenju je već bilo mračno.Čudnovato.A zašto? .reče Andrej Jefimič. eto. Nema novih ljudi. ." Dok je čitao. uzdahnu i izađe. . niti da poslušaš nekoga.tamo bi moralo biti i savremenih ljudi.odgovori Ivan Dmitrič u jastuk . naprotiv.Da. .. On umije da rezonuje i interesuje ga upravo ono što vrijedi. Prolazeći kroz predsoblje. .Čudna fantazija! .reče Ivan Dmitrič dižući se gledajući doktora podrugljivo i uznemireno svojim pocrvenjelim očima. Zapravo. znači . Još jučer sam shvatio zašto ste vi dolazili..Nikita kako bi bilo da se ovdje počisti.Šta vam je? . uzalud se vi trudite: nećete od mene izvući ni jedne jedine riječi.Vi ne spa-vate? . Špijun ili doktor kome su me dali na posmatranje . ali najednom. "Kako je prijatan taj mladi čovjek!" . primjećuje se napredak. eto. Možda sam se nezgodno izrazio ili iskazao neku misao koja se ne slaže sa vašim nazorima. a i kasnije. čudak! Doktor sjede na klupicu pored kreveta i prijekorno klimnu glavom..upita Andrej Jefimič. nekulturan čovjek. uhvati se za glavu i leže u krevet okrenuvši leđa doktoru. Sudeći po svemu. U gradu je iznurujuće dosadno. Čudnovata stvar. Strašno zaudara! . . . .zbunjeno progunđa Andrej Jefimič..Pa evo.Mislite da vam ja vjerujem! . vaše visoko blagorođe.. A ujutro čim se probudio.Eh. . nama otuda uvijek šalju takve ljude da ih ne možeš gledati. to je prvi čovjek s kojim se može porazgovarati.uzdahnu Ivan Dmitrič i zas-mija se. prijatelju .Kažem vam .. Šta je.grubo odgovori Ivan Dmitrič... .Prvo. Lice mu se uopće nije vidjelo. obuhvatio je glavu rukama i podavio noge.. Možete da idete da špijunirate i iskušavate negdje na drugom mjestu.Da. .Znači. Nemaš s kim riječi da izmijeniš.

A ovdje je tako odvratno! Neizdržljivo odvratno! Poslije jučerašnjeg uzbuđenja on je bio umoran i apatičan. bili su divni ljudi. Treba nastojati da shvatite život. ja sam idiot. unu-trašnje. koja je provodila svoje dane u studiranju i uživanju u raznim doktrinama. jučer. potpuno je nerazumljivo za ogromnu većinu ljudi. on je uvijek zadovoljan i ničemu se ne čudi. tamo je ionako toplo. uvreda. vi prekrasno rezonujete.gađenjem. U bašči su već staze uređene. Učenje koje propovijeda ravnodušnost prema bogatstvu i uživanju. U tim osjeća-njima je čitav život: on može biti težak. ja reagiram! Na bol ja odgovaram vikom i suzama.Da. učenje stoika nikada ne može imati budućnosti. koje vi parodirate. napregni volju da izmijeniš tu pred-stavu. on bi ne samo u decembru nego bi i u maju tražio tople sobe. osjetljivost na bol i sposobnost reagiranja na nadražaj... ako je samo sposobno za život. ili jednostavno čovjek koji umije da misli i raz-mišlja.Znači. Prsti su mu se tresli.Stoici. čovjek može i da ne osjeća.Spoljašnje. nego u njemu samom.reče on. hladnoće. eto.Shvatiti. Izvinite. nisam zadovoljan i čudim se ljudskom nitkovluku. evo. Kako da to ne znate? Doktor. gdje je toplo i naranče mirišu. kao i svaki bol uopće. . jer patim. poći nekom poštenom ljekaru da me liječi od glavobolje. . Ono je imalo uspjeha samo kod manjine. zapravo.. zar je i to gore nego ležati u ovom kućerku? Čini mi se da nije gore.. a ukoliko je razvijeniji. jer ta većina nikada nije ni znala šta su to bogatstvo i uživanje.Ne. .Idite vi i tu filozofiju propovijedajte u Grčkoj. sa mnom. Filozof.Nije to tako. .ja znam da je mene Bog stvorio od tople krvi i živaca! A organsko tkivo. na nitkovluk . i jeste ono što se zove život. . i jedi naranče i maslinke. .reče doktor. i u tome je . i nerado je razgovarao. a da prezire patnje. nije baš tako.ili da se u tolikoj mjeri nauči na patnje pa da izgubi svaku osjetljivost na njih. Ako se češće budete udubljivali u stvari. Sklupčao bi se od hladnoće. . možete ga mrziti. Ja znam samo jedno . Napolju je bilo tiho i lijepo vrijeme. a po licu se vidjelo da ima veliku glavobolju. jer se sva suština čovjeka sastoji od osjećanja gladi. dopustimo da ste u pravu . Odavno već nisam živio kao što ljudi žive.od samog sebe. vi ćete shvatiti kako je ništavno sve to spoljašnje što nas toliko uzbuđuje. poslije ručka izišao da prošetam. . ali njihovo učenje se zamrzio još prije dvije hiljade godina i ni za dlaku nije koraknulo naprijed. kao što vidite. ja nisam ni mudrac ni filozof . i bola će nestati. I. Ponavljam. . .A ja.namršti se Ivan Dmitrič. a Darjuška ga pita da li je vrijeme za pivo. . upravo se i odlikuje time što prezire patnje. .Naprotiv..Dobro. utoliko je on manje osjetljiv i utoliko slabije reagira na nadražaj. . .Dopustimo da vas ja izdajnički hvatam za riječ da bih vas izdao policiji.istinska sreća. ove su riječi djelovale na Ivana Dmitriča. Ukoliko je organizam nerazvijeniji. jer nije praktično i nema veze sa životom. .Spokojstvo i zadovoljstvo nije van čovjeka. eto. to jest da prestane da živi.negodovanjem. odbaci je.Niste u pravu.Koji je sada mjesec? Mart? . ali ja to ne razumijem.a onda se vratiti kući u topao i prijatan kabinet i.. Po mom mišljenju." To je tačno. to bi značilo da prezire sam život. gubitaka i hamletovskog straha od smrti. od prvih početaka pa sve do danas uvijek je napredovala borba. . na podlost .. kraj marta. Bilo je nešto poslije četiri sata . treba da se nađe u ovakvom stanju .Da.. mora da reagira na svaki nadražaj. Pa zar će vam u sudu i u tamnici biti gore nego ovdje? Pa da vas i protjeraju ili čak osude na robiju. I vas onda uhapse i osude.Diogenu nije bio potreban kabinet i topla soba..Kako to mislite? .Sada bi dobro bilo u kočiji se izvesti nekud van grada ..i od toga svega ja ništa ne razumijem. a čovjek koji misli . pa. ali ne i prezirati. Izvinite. pre-ziranje patnji i smrti. a većina nije ni razumjela njihovo učenje.reče on ustajući i ljutito gledajući doktora . čini mi se ? ..reče Ivan Dmitrič trljajući pocrvenjele oči kao da se tek probudio . prestani da se žališ.vrijeme kada Andrej Jefimič obično šetka po sobama. Lezi samo u bure. Čega se onda bojite? Po svoj prilici. a ovdje joj klima ne odgovara.uzbuđeno nastavi Ivan Dmitrič . to jest od kočije i kabineta. Ja nisam u stanju da rezonujem. okruglog od debljine mužika .reče Andrej Jefimič. .upita Ivan Dmitrič..Obična čovjek nešto dobro ili hrđavo uvijek očekuje izvan sebe. S kim sam ja to razgovarao o Diogenu? S vama. i on spokojno sjede.. Hladnoću. to. a ne znate takve trice! Da bi čovjek mogao prezirati patnje. navratio do vas . da bi uvijek bio zadovoljan i da se ničemu ne bi čudio. kao što i sami vidite. utoliko je osjetljiviji i energičnije reagira na stvarnost.Napolju blato? .i Ivan Dmitrič pokaza na gojaznog. Marko Aurelije je rekao: "Bol je samo aktivna predstava o bolu. A da je morao u Rusiji živjeti. . . .Između toplog i prijatnog kabineta i ove sobe nema ni-kakve razlike . . Tako je to.Pravo je proljeće. a neće ni koraknuti.

A patnje vi prezirete i ničemu se ne čudite iz vrlo prostog razloga: sujeta nad sujetama. . gospo-dine.A možda i ne bih .Ne. .Nije nego! Ili da vas zgrabi paraliza ili.Ne. iskorišćavajući svoj položaj i čin.. nego samog sebe. javno uvrijedi i da vi znate da će mu to proći nekažnjeno . ne. nego u njemu samom . vi života niste vidjeli niti ga uopće poznajete. Pa šta? Bol je predstava o bolu. niko vas nije zastrašivao i mlatio. truhnemo. Ali na osnovu čega vi to propovijedate? Jeste li vi mudrac? Filozof? . Prije nego što odgovori. Jednom riječi.sve je to filozofija koja najbolje odgovara ruskom dembelanu. kako da živi.šta da radi. Počeo je svakog dana da ide u to odjeljenje. . a i Darjuška je bila u velikoj nedou-mici.. ni bolničarke nisu mogli da shvate zašto on ide tamo. Vi ste zdrav kao bik. XI Taj razgovor je trajao još gotovo čitav sat i. Eto. Zašto da je vi štitite? Neka je tuče.Ivan Dmitrič najednom izgubi vezu misli. Po svojoj prirodi vi ste čovjek lijen i mekušan i zato ste nastojali da svoj život udesite tako da vas ništa ne bi uznemiravalo i pokretalo s mjesta. a ako hoćete.O čemu sam to htio? Ah. Čitavog života vas niko nije prstom dirnuo. koju ste maločas izvoljeli dati.umrijećete. ni širina pogleda. U početku Ivan Dmitrič ga se pribojavao.Patnje prezirete. jer doktor nije više pio pivo u određeno vrijeme. ja nisam filozof. to nije filozofija. To je bio osoran čovjek. taj koji tuče ne vrijeđa batinama toga koga bije.reče Andrej Jefimič smijući se i trlja-jući ruke od zadovoljstva. pa i vi mene saslušajte.reče on. Vi vidite. a stvarnost vam je poznata samo teoretski. zastade i ljutito protrlja čelo. muče nas. a da vam neko vratima prst prignječi. srdio se. . O.e. Dođe žena. nego lijenost. sumnjao je da ima hrđave namjere i otvoreno pokazivao svoje neraspoloženje. ali sam se smeo . jer da bi čovjek učinio nešto tako velikodušno kao što je uništenje samog sebe radi svog bližnjeg. Pijančiti je glupo i nedolično. Nije on s osmijehom išao u susret patnjama i nije prezirao smrt. patnje i smrti. opet ćete umrijeti. A sada. 6. ženo. Neki mlad čovjek traži savjet . bez bolesti ne možeš proživjeti na ovom svijetu. a osim toga.. i svoje osorno držanje prema njemu zamijenio blago-ironičnim.. sigurno biste zajaukali koliko vas grlo nosi! . a osim toga.idi.Prijatno me iznenađuje vaša sklonost za generalisanje. hemoroidialni činovnik. ..reče Andrej Jefimič smiješeći se. nego se molio u Getsimanskom vrtu da bi ga mimoišla ta gorka čaša. A Hrista ako uzmemo? Hristos je reagirao na stvarnost tako što je plakao. spoljašnje i unutrašnje pre-ziranje života. Nas ovdje drže iza rešetaka. a ako i ne pijete. skupljali ste novac. na Andreja Jefimiča je učinio veoma dubok utisak. . jesu li vas u djetinjstvu tukli? . čak i tugovao. Ivan Dmitrič se zasmija i sjede. preziranja patnji i tome slično? Jeste li vi nekada patili? Znate li šta su to patnje? Opros-tite. što se ranije nikad nije događalo. prosto je izvanredna.To je originalno . da uopće i ne radite.Ne. jer nikakve razlike nema između ovog odjeljenja i toplog i prijatnog kabineta. .Dopustimo da mir i zadovoljstvo nisu van čovjeka.reče on. žalostio. Ni ljekarski pomoćnik. znači. Sve poslove vi ste predali pomoćniku i ostalom ološu.opet se naljuti Ivan Dmitrič. budite dobri. mora da se radi o duši koja je ozlojeđena i saosjećajna. Više od dvadeset godina vi ste živjeli u besplatnom stanu sa grijanjem. a ponekad je čak i na ručak zakašnjavao. . Išao je ujutro i poslije ručka. a ja bih se još koječega sjetio. fakirstvo i sanjivost. ali: ako pijete . razumijevanje. svi ćemo umrijeti. a moja karakteristika.. zub je boli. moji roditelji su osjećali odvratnost prema kažnja-vanju. s dugačkim nosom i žutim vra-tom. mužik tuče ženu. a vi ste sjedili u toplu i tišini. istinska sreća . ni razmišljanje. . ne smetaj mi da razmišljam i votku da pijem. i tako će prije ili kasnije oboje umrijeti. poslugom i pravom da radite kako i koliko hoćete. . i često ga je večernji suton zaticao u razgovoru sa Ivanom Dmitričem. Čudnovato im je izgledalo njegovo ponašanje. ali to je prekrasno i razumno. očevidno.A mene je otac nemilosrdno tukao. Moram priznati da razgovor s vama za mene predstavlja ogromno zadovoljstvo.. vidite.Dopustimo da treba prezirati patnje i ničemu se ne čuditi. a vi imate odgovor već gotov: treba težiti razumijevanju ili istinskoj sreći. i zato . ja hoću da znam na osnovu čega vi smatrate sebe kompetentnim u stvari razumijevanja. Često se događalo da ga Mihail Averjanič ne zateče kod kuće. o čemu to on razgovara tamo i zašto ne propisuje lijekove. savjest ti je čista i još se filozofom osjećaš. . U ovoj tamnici sam zaboravio sve što sam nekada učio. ali onda se navikao na njega. ali to treba svak da propovijeda zato što je razumno. ni Nikita. tada biste shvatili šta to znači upućivati druge da teže razumijevanju i istinskoj sreći. naprimjer. da! Hoću da kažem: neki od stoika se prodao u ropstvo da bi otkupio svog bližnjeg. Tako je to! . odgovora nema. i stoik je reagirao na nadražaj. A šta je to ta fan-tastična "istinska sreća"? Naravno. Ali da razgovaramo o vama. svaki drugi bi se malo zamislio. naslađivali se razmiš-ljanjima o raznim uzvišenim tricama i (Ivan Dmitrič pogleda u crveni doktorov nos) pijuckanjem.Htio sam da kažem još nešto važno. Uskoro se po bolnici pronio glas da je doktor Andrej Jefimič počeo posjećivati paviljon br. knjige čitali. Rasli ste pod okriljem svog oca i školovali ste se o njegovom trošku. i tako ste se najednom dočepali sinekure. da vas neka budala i drznik. Vrlo zgodna filozofija: nemaš šta da radiš. osvjetljenjem.. recimo. pošto sam ja vas saslušao. smiješio se. zašto tamo sjedi čitave sate.

mislim. upravnik pošte Mihail Averjanič više nije govorio: "Apsolutno tačno". Andrej Jefimič je tu našao komandanta grada. Sutradan je Hobotov došao zajedno sa ljekarskim pomoć-nikom. Luđak je pravio grimase. da. i sada se usputno našao u upravi.Da. stresao se i grčevito se umo-tavao u svoj ogrtač.Mi se nikada nećemo složiti. Jevgenije Fjodorič veli da je apoteci tijesno u glavnom bloku i da je treba premjestiti u desno ili lijevo krilo. prijatelju moj. Sada. poštovani Jevgenije Fjodoriču. mi vidimo jedan u drugome ljude koji su u stanju da misle i rasuđuju. niti ćete uspjeti da me prevedete u vašu vjeru . Patnje i radosti su prolazna stvar. . Zato vam otvoreno kažem: ja smatram sebe višim i kompetentnijim od vas u svakom pogledu.Gospode. ali glavno je . Kad je ušao u kućicu i zastao u predsoblju. Andrej Jefimič hladno i sumorno pogleda u plavokosog dok-tora i reče: . s kojom je on volio da se nađe u bolničkoj bašči. Ona je građena četrde-setih godina. Dva-tri puta mu je dolazio kolega Hobotov. Nije stvar u tome što ste vi patili. . nepomično sjedio i na licu mu se vidio izraz bespomoćnosti i tuge. Nećete.uzdahnuo je po-božni Sergej Sergejič oprezno obilazeći lokvice da ne uprlja svoje do sjaja očišćene čizme. u drugim uslovima. Naravno.reče Hobotov izla-zeći napolje. onakva kakva je.Ako bi se. sasvim skrenuo! . . desno krilo osposobljavalo za apoteku. Došavši u određeno vrijeme u gradsku upravu. i to nas čini solidarnim. ostavimo ih. bilo je to već koncem juna. koji su pili.Ja sam već imao čast da referišem: medicinski sektor treba predati u nadležnost zemstva.treba izvršiti neke prepravke. Stvar je u tome što vi i ja mislimo.složi se s njim član uprave. potpuno su ozdravili. . nesposobnost i ograničenost i s kakvim zadovoljstvom ja s vama svaki put razgovaram! Vi ste pametan čovjek. i ja uživam u tome. recimo.. ne našavši ga kod kuće. a ono će da ga pokrade . kada ga je slušao. čas opet o simpatičnom pukovskom svešteniku. i bolničarke pa i bolesnici gledali nekako čudno. Tamo su mu rekli da je stari doktor otišao kod luđaka. valjda. ." i gledao ga zamišljeno i tužno. . Počeo je savjetovati svog prijatelja da ostavi votku i pivo. Hobotova i još nekog ugojenog plavokosog gospodina. . . ja sam to već odavno očekivao! XII Poslije toga Andrej Jefimič je počeo primjećivati oko sebe neku tajanstvenost. prijatelju moj. bez opravke se neće moći . nego aludirajući i pri-čajući čas o nekom komandantu bataljona. a ja sam patio sve od rođenja pa do današnjeg dana. Nerentabilna stvar.Pa dajte da se mijenjaju ti uslovi! .obratio se član uprave Andreju Jefimiču kad su se svi pozdravili i sjeli za sto. pa počeli da boluju. a ja nisam. pa se i on nasmija. Hobotov je čuo sljedeći razgovor: . grešnicima! . Ivan Dmitrič u kalpaku i doktor Andrej Jefimič sjedili su na krevetu jedan do drugog. koga su mu predstavili kao ljekara. a kad su bacili piće. oborene glave. a onda su među sobom nešto šaputali. . ali i Nikita samo sleže ramenima.Vi apsolutno ne poznajete stvarnost i nikada niste patili. sada je bježala od njega kada bi s osmijehom pošao prema njoj da je pomiluje po glavi.Tako je . . i on mu je savjetovao da se ostavi pića i bez ikakvog vidljivog povoda preporučivao mu da uzima brom.dočeka član uprave. izgleda.Naš stari.poče Andrej Jefimič tiho i sa žaljenjem što sagovornik neće da ga shvati.Da. nadzornika sreskog učilišta. Bog s njima. finansijski luksuz za naš grad. ..Jednog dana.Ja sam još prije deset godina imao čast da referišem . ali tada su bile sasvim druge finansijske prilike. mogle izdržavati dvije primjerne bolnice. Hobotov odškrinu vrata i proviri u sobu. vi da me učite.Tu imamo jednu malu predstavku koja spada u vašu nad-ležnost . ali on to. . . člana gradske uprave.Evo. Hobotov sleže ramenima nasmiješi se i upitno pogleda Nikitu.reče Andrej Jefimič razmislivši malo. nije govorio otvoreno.nastavi Andrej Jefimič tihim glasom . doktor Hobotov dođe nekim poslom kod Andreja Jefimiča. Grad previše troši na nepotrebne građevine i suvišni personal.I nije stvar u tome. da.Ja uopće nemam neke namjere da vas prevodim u svoju vjeru . predajte zemstvu novac.da je naša bolnica. nije to neki problem premjestiti apoteku.Moram vam priznati. . kako je meni dozlogrdilo sveopće bezumlje. smiluj se nama. Nastala je kratka šutnja. U augustu je Andrej Jefimič dobio pismo od gradonačelnika u kome ga je on molio da dođe zbog neke važne stvari. trideset vrsta daleko od grada.nasmija se plavokosi doktor. bilo bi potrebno. . nego ste se kao pihavica naslađivali tuđim mukama. Djevojčica Maša. najmanje pet stotina rubalja. nego je nekako zbunjeno gun-đao: "Da. a doktor je. divnom čovjeku. Ja smatram da bi se za taj novac. Taj ljekar sa poljskim pre-zimenom koje se teško izgovaralo radio je u ergeli. on se uputi da ga traži po dvorištu. kao delikatan čovjek. nadzornikova kći. ma koliko se naši pogledi razlikovali. Obojica su stajali u predsoblju i prisluškivali.govorio je Ivan Dmitrič uzbuđeno. Prilikom susreta su ga i bolničari. Kada biste vi znali.

gorko žao medicine. karta. Dani su bili hladni. odgo-vori Andrej Jefimič. Hobotov je pažljivo slušao svog kolegu.Da. Peterburg. Više mu nisu postavljali nikakva pitanja. upravnik pošte mu priđe.. Kada je u predsoblju oblačio kaput. mi starci. . dragi moj. .. Maloprije mi je doktor Jevgenij Fjodorič rekao da vaše zdrav-stveno stanje bezuslovno zahtijeva da se odmorite i razonodite. nebo vedro i plavo.U Moskvu.porazmislivši malo. drugim riječima. neće da uživaju u zadovoljstvima koje pruža razum. Opet je nastala šutnja. Poslužili su čaj. "Bože moj".i. Andrej Jefimič poče govoriti o tome da je žalosno. Dopustite da vam na neki drugi način iskažem svoje prijateljstvo. ne dajući Andreju Jefimiču da dođe do riječi.upitao je prijatelja.koji je danas dan. 6 živi nekakav prekrasan prorok. žene ne volite. to je bolesnik.prvi put u životu bi mu žao. Ali kada se sjetio razgovora u upravi i mučnog osjećanja koje ga je obuzelo kad se vratio iz uprave. Prijatelju moj! . nastavi uzbuđeno: . a ne umiju ili neće da provode vrijeme u interesant-nim razgovorima i u čitanju. preko stola dotače raku Andreja Jefimiča i reče: .Ja se osjećam potpuno zdrav . počeše da mu postavljaju pitanja . i on i plavokosi doktor. i sav je pocrvenio . Slušajte šta ću vam reći. nego se stalno gura oko bifea ili se. To je apsolutno tačno! Odlično! Ovih dana ja uzimam odsustvo i odlazim da promijenim vazduh. da zatraži penziju. Andrej Jefimič se za-japurio i rekao: . a na posljednjoj igranci u klubu bilo je oko dvadeset dama i samo dva kavaljera. gdje ga glupaci smatraju luđakom. I ne pozdravivši ga. . dragi moj. Odgovarajući na posljednje pitanje. odmorimo! Kada je izašao iz uprave Andrej Jefimič je shvatio da je to bila komisija za ispitivanje njegovog duševnog stanja. polahko i tiho. a sve ostalo je beznačajno i vulgarno. što je on primio sasvim ravnodušno. komandant grada mu stavi ruku na rame i reče uzdahnuvši: .Doktore. Pokažite da ste mi prijatelj . "pa oni su tek nedavno studirali psihijatriju i polagali ispite . to su već odavno primijetili svi vaši poznanici. Pravila nauke obavezuju ljekare da od vas kriju istinu. pa ćemo da se zabavimo kao u staro doba. koliko je dana u godini i da li je istina da u paviljonu br. ali ja ću vam na vojnički način otvoreno odbrusiti: vi ste bolesni! Oprostite mi. ali vrlo interesantan čovjek. bez piva i da u tolikoj mjeri poremeti način života koji traje već dvadeset godina to mu je u prvom trenutku izgledalo besmis-leno i fantastično.A kuda vi. Da putuje negdje tek tako. Tog istog dana uvečer njemu je došao Mihail Averjanič. Uostalom. veoma žalosno što građani traće svoje životne snage. uze ga za obje ruke i reče uzbuđeno: . dragi moj! XIII Nedjelju dana kasnije Andreju Jefimiču su predložili da se odmori..Dragi moj prijatelju. Samo je razum zanimljiv i dostojan pažnje. tonom ispitivača koji i sami osjećaju svoje neznanje. pak. bez Darjuške.A da putujem . koji je danas datum? Dobivši odgovor.Treba biti pravičan. zapravo putujete? . vi ste nas sasvim zaboravili. Komandant grada nekako veoma zbunjen. I svi počeše razgovor o tome kako je čestitom čovjeku do-sadno živjeti u ovom gradiću. ni muzike. razmišljao je sjećajući se kako su ga maločas ispitivali ti ljekari. bez knjiga.Vrijeme je da se.Ja vas volim zbog vaše obrazovanosti i plemenite duše. Vama je dosadno u našem društvu. Nema ni pozorišta. ali to je istina. pokažite mi da vjerujete u moju iskrenu blagonaklonost i da me smatrate svojim prijateljem. Omladina ne pleše.Andreja Jefimiču.ne mogu. Varšavu. a sljedeće sedmice on i Mihail Averjanič već su sjedili u poštanskoj kočiji i vozili se u pravcu najbliže željezničke stanice. U Varšavi sam proveo pet najsretnijih godina svog života. vi ste pravi monah: za karte ne marite.. Sjetio se pitanja koja su mu postavljali.pa odakle kod njih to totalno neznanje? Oni ni pojma nemaju o psihijatriji!" I prvi put u životu on osjeti uvredu i gnjev. njemu se dopala ideja da na kraće vrijeme ode iz grada.hajdemo zajedno! Hajdemo. Dvjesta vrsta koje su ih dijelile od stanice prešli su za dva . a vazduh proziran nadaleko. Ni u koga ne gledajući. .. Divan je to grad! Hajdemo. svoje srce i um na kartanje i ogovaranje. i najednom ga upita: .

Htio je da se odmori od prijatelja. Mihail Averjanič je. On je padao u vatru. Dva dana je to trpio Andrej Jefimič. Uopće. Tako isto ima ljudi koji uvijek upotrebljavaju samo pametne i lijepe riječi. XIV Doktor je hodao. koji ga je vatreno uvjeravao da će Francuska prije ili kasnije sigurno potući Njemačku. Kako je prijatno nepokretno ležati na otomanu i znati da si sam u sobi! Istinska sreća je nemoguća bez usamljenosti. i nikako mu nije polazilo za rukom da svoje misli usmjeri u pravcu nečeg ozbiljnog i uzvišenog. a kada je završio s molitvom. dragi moj. koji misli da je ovdje najpametniji i najinteresantniji. On je ležao okrenut naslonu otomana i jedio se kad ga je prijatelj zabavljao svojim razgovorima. Nepodnošljivo dosadan.razdražljivost u društvu Mihaila Averjaniča. gladeći svoje zaliske. "Nema ništa gore od tog prijateljskog tutorstva. ili bi se odmarao kad bi prijatelj otišao. pali anđeo je iznevjerio Boga zato što se zaželio samoće za koju anđeli nisu znali. Po svoj prilici. posjetili su hram Spasitelja i Rumjancevski muzej. svuda je strahovit nered. pio. jeo. očitao molitvu i opet su mu udarile suze na oči. bilo gospodski. Andreju Jefimiču disao u lice i kikotao se na uho. To bes-konačno ćeretanje. Andrej Jefimič je htio da po-razmisli o svemu što je posljednjih dana vidio i čuo. zamorilo je Andreja Jefimiča. a onda je rekao tonom gurmana koji se u restoranu osjeća kao kod svoje kuće: . ali mu Mihail Averjanič nikako nije izlazio iz glave. Zatim su otišli u Kremlj i gledali car-top i car-zvono. Andrej Jefimič je legao na otoman i. Eto. pa su ga vojnici pozdravljali. Mihail Averjanič se brzo upoznao sa svima i prelazeći s klupe na klupu. oblačio je oficirsku kapu i šinjel. a Mihail Averjanič je. ali osjećaš da su tupoglavci. dugo gledao u jelovnik. treba se odmoriti.dana. stisnutih zuba je slušao svog prijatelja.Vidjećemo. Ostavši sam. on ga je zabavljao pričanjem. Kada su ih na poštanskim stanicama posluživali u slabo opranim čašama za čaj ili dugo uprezali konje. u vagonu za nepušače. Mihail Averjanič je svog prijatelja odveo u Iversku." Sljedećih dana Andrej Jefimič se pretvarao da je bolestan i nije izlazio iz sobe. ipak je nekako lakše na duši kad se pomoliš. To je. ali iz svoje delikatnosti on se nije mogao odlučiti da zamoli svog prijatelja da ga ostavi samog ili da prestane sa pričanjem. ali je osjećao samo jedno . ili taj egoist. koji je svaki dan postajao sve govorljiviji i sve nametljiviji. koji nastojim da ničim ne uznemirujem putnike. Na sreću. Andrej Jefimič se predao osjećanju zadovolj-stva. ali odvratno. a njegov prijatelj je opet smatrao svojim dugom da ga ni koraka ne pušta od sebe i da ga što više razonodi. uživali su u ljepoti grada s one strane rijeke Moskve. i onda se osjećaš zdrav i bodar. Stvarno. ali treći dan je rekao svom prijatelju da je bo-lestan i da hoće da čitav dan ostane kod kuće. Prijatelj mu je odgovorio da u tom slučaju i on ostaje. on je. govorio gromko i nikome nije davao da dođe do riječi. i veli-kodušan i veseljak. inače i noge mogu otkazati poslušnost. Radi štednje. na sav glas govorio kako ne treba putovati tom odvratnom željeznicom. Volio je da ga poslužuju i onda kada za to nije bilo nikakve potrebe. ali je tražio da mu donesu šibicu. svojoj posluzi. Mihail Averjanič bi se zajapurio. da u Moskvi ima mnoštvo varalica i da se po izgledu konja ne mogu procjenjivati njegove dobre strane. pričajući. pomiješano s gromkim smijehom i izražajnim kretnjama. kako se činilo Andreju Jefimiču. A nerodne godine su zaredale kod nas zato što su isušili Pinske močvare. Polovina putnika bila je uredno obučena. Prije svega. zvao ih je blesanima i budalama. Andreju Jefimiču sada se činilo da je to čovjek koji je od svega gospod-skog što je nekad posjedovao profućkao sve što je valjalo i zadržao samo ono što ne valja. napućivši usne i klimajući glavom. Mihailu Averjaniču je dosadilo da sjedi u hotelskoj sobi. izgleda da je i dobar. Svuda lopovluk! Konj je sasvim druga stvar: za dan prevališ sto vrsta. i čak su ih prstima dotakli. Andrej Jefimič se smeo i poljubio ikonu. "Ali on je uzeo dopust i pošao sa mnom iz prijateljstva. tresao se čitavim tijelom i vikao: "Tišina! Jezik za zube!" A kada je sjedio u kočiji. i za vrijeme putovanja dvaput su noćivali. To je doktora zbunjivalo i smetalo mu da razmišlja i da se sabere. razmišljao je doktor srdeći se. "Ja. čime ćete nas danas nahraniti. "Ko je od nas dvojice lud?" mislio je jedeći se. i on je to vidio. . Pored toga. i zato nikome ne da mira?" U Moskvi je Mihail Averjanič obukao vojnički koporan bez epoleta i pantalone sa crvenim lampasima. Ručali su kod Tjestova. Poljubite ikonu. iz velikodušnosti". i on je poslije ručka izišao da prošeta. a i na prijatelja. on se nije ženirao da u prisustvu sobarice hoda u donjem rublju. željeznicom su putovali u trećem razredu. da ode nekud od njega i da se sakrije. anđele moj. pa i starijim ljudima.Iako ne vjeruješ u Boga. On se strastveno molio. ali je dosadan. razgledao. do zemlje se klanjao i suze lio. duboko je uzdahnuo i rekao: . Kad je izlazio. Doktoru je već brujalo u ušima i srce tuklo. okrenuvši se zidu. Kad nije imalo šta da se gleda. govorio je "ti". Šibica je ležala na stolu pred njim. on je neprestano pričao o svojim putovanjima po Kavkazu i Poljskoj. Koliko je bilo raznih doživljaja i kakvih susreta! On je govorio tako glasno i uz to tako buljio oči da je čovjek mogao pomisliti kako je to sve laž. Ljutio se na sebe što je pošao na put. a kad bi se naljutio.

Po gradu su se već širile nove spletke o bolnici. "Uostalom. čiji su prozori gledali na ulicu. Mihail Averjanič je stalno nastojao da što prije putuje u Varšavu. Dužnost Andreja Jefimiča sada je vršio doktor Hobotov. A sada. zato što su se izmijenile prilike. U njemu sam ja proveo pet najsretnijih godina svog života! Andrej Jefimič nije imao snage da ostane pri svom. Kad se vratim kući. Mihail Averjanič je smatrao doktora za poštenog i plemeni-tog čovjeka. Dugo je šetkao po sobi i nešto gunđao za sebe. Kao i ranije. ali ipak je pretpostavljao da ima kapital od najmanje dvadesetak hiljada rubalja. i tada bi za sve bilo tijesno. A Andrej Jefimič je istog dana kad je stigao morao da potraži sebi drugi stan. našao u Varšavi. . on se rano ujutru vratio jako uzbuđen. a onda se zaustavio i rekao: . Tu on uopće nije izlazio iz hotelske sobe.možete me prezirati: izgubio sam na kartama! Dajte mi petsto rubalja! Andrej Jefimič izbroja petsto rubalja i šutke ih dade svom prijatelju. Za nove knjige sada više nije imao novca. zbunjeno reče Mihail Averjanič..To je prekrasan grad. a u trećoj i u kuhinji stanovali su Darjuška i gazdarica sa svoje troje djece.Ni u kom slučaju! . stalno je ležao na otomanu i ljutio se i na sebe. šta ću ja tamo? . zajapuren i neočešljan. razmišljao je srdeći se na svoju sitničavost.sada se obrati doktoru . . još uvijek zajapuren od stida i gnjeva. od jutra do mraka je šetao po gradu i tražio svoje stare poznanike. Kada bi došao.. što mu je činilo veliko zadovoljstvo.Putujte vi sami." I u Peterburgu je bilo isto: po čitave dane on nije izlazio iz sobe. koju je proveo ko zna gdje. progunđa nekakvu nepotrebnu kletvu.Prijatelju moj . kada je saznao da je Andrej Jefimič sirotinja i da nema od čega živjeti. Ne računajući kuhinju. prijatelju moj! Ni trenutka više ne želim da ostanem u ovom prokletom gradu.Dragi moj.. Lupeži! Austrijski špijuni! A kad su se prijatelji vratili u svoj grad. čast prije svega! Neka je proklet čas kad mi je prvi put došlo u glavu da dođem u ovaj Vavilon! Dragi moj .Ne pitam vas ja za to . obuče kapu i izađe.ne razumijevši doktora. a mene pustite da se vratim kući! Molim vas! . pijanica mužik.. koju je on predstavljao kao svoju kuharicu. a onda se uhvati za glavu i reče tragičnim glasom: .protestovao je Mihail Averjanič. Pričalo se da se ta ružna žena posvađala sa nadzornikom i da je on na koljenima molio da mu oprosti. sve su to gluposti.. on se zavalio u naslonjaču i teško uzdahnuo: . Dvije od njih. Ponekad je gazdarici do-lazio na spavanje njen ljubavnik.Čast prije svega! Šetkao je još malo.Da. Poslije jedne takve noći. zauzeo je doktor. stalno je ležao na otomanu i ustajao samo da pije pivo. ali čitanje ne samo da ga više nije tako . . pa je doktor iz sažaljenja uzimao rasplakanu djecu sebi i smještao ih da spavaju na podu.Čast je spašena! Odlazimo. zdrav. bodar i veseo. on bi se razbaškario u kuhinji. On je još stanovao u starom stanu očekujući da se vrati Andrej Jefimič i isprazni bolnički stan. Da li zato što su to već bile stare knjige ili. bio je već novembar i dubok snijeg je prekrivao ulice.Pa ja vam i kažem: imama osamdeset i šest rubalja. a Mihail Averjanič.. koja nikako nije htjela da razumije ruske riječi. protiv svoje volje. Ona ružna žena. sve će poći po starom. već je stanovala u jednom krilu bolnice.Andrej Jefimič je govorio molećivim glasom. i na prijatelja i na poslugu. . ta kuća je imala samo tri sobe. tražio je votku. on najednom zaplaka i zagrli svoga prijatelja. on je ustajao u osam sati i poslije čaja sjedao da čita svoje stare knjige i časopise."To na mene djeluje stvarnost o kojoj je govorio Ivan Dmitrič". . Više nemam.neodlučno ga upita upravnik pošte . koji je noću tako larmao da su i djeca i Darjuška stalno strahovali.Imam osamdeset i šest rubalja. .Ja vas pitam kakvim sredstvima uopće raspolažete? .opro-stite za neskromno pitanje: kakvim sredstvima vi raspolažete? Andrej Jefimič je šutke prebrojao svoj novac i odgovorio: . XV Andrej Jefimič je stanovao u kući sa tri prozora koja je pripadala mještanki Bjelovoj. a on. i on se. možda. kao i uvijek. Nekoliko puta nije noćio kod kuće. Kada se vratio dva sata kasnije.

. . slušao ga stisnutih zuba. a iz toga se moglo zaključiti da on smatra da se njegov prijatelj nalazi u beznadnom stanju.nestati bez traga i ni od korova ih neće biti.O.boja lica mnogo bolja nego jučer. Dva puta je išao u bolnicu da porazgovara sa Ivanom Dmitričem. i govorio je da on od prokletih i podlih ljudi za sve svoje muke traži samo jedno . ali najodvratnije mu je bilo to što je on smatrao svojom obavezom da liječi Andreja Jefimiča i što je mislio da ga stvarno liječi. . bez obzira o kakvoj se službi radi. Taj jednoliki i pipavi posao nekako je uspavljivao njegove misli. Pa vi ste junačina! Bogami. i vama je već dosadila ta gnja-važa. a sada je sve od ručka pa do večernjeg čaja ležao na otomanu i. on je sastavljao detaljni katalog svojih knjiga i lijepio na njih brojeve.Pa i ozdravićemo! . pipavi posao sada mu se činio interesantnijim od čitanja. Subotom i nedeljom je išao u crkvu. A želio je da se opet nađe s njim. Sada se ljutio na sebe što je na putovanje potrošio ušteđenih hiljadu rubalja. Andrej Jefimič bi legao na divan i. usiljeno se smijao i uvjeravao Andreja Jefimiča kako danas odlično izgleda i kako stvar. Doduše. Prije je Andrej Jefimič poslije ručka šetkao po sobama i razmišljao. Kako bi mu sada dobro došlo tih hiljadu rubalja! Jedilo ga je i to što ga ljudi ne ostavljaju na miru.Vrijeme. pa ništavni Hobotov i nesnosno prijateljstvo s Mihailom Averjaničem? Sve su to glu-posti i trice. nego za službu uopće.i kultura i moralni zakon . on se obrecnuo: . jer da mu je već odavno dodijalo jalovo naklapanje. Za pivo je dužan već trideset i dva rublja. vrijeme je da ozdravite. i poslije svake posjete pri-jatelja. osjećao je spokojstvo i neku tugu i. kojih se više nije mogao osloboditi. i Hobotov i Mihail Averjanič. Šta znači nekakav stid od bakalina. a i za njega samog. Hobotov je smatrao svojim dugom da s vremena na vrijeme posjeti bolesnog kolegu. i njegov mrski snishodljivi ton. Zar mu čak ni tu želju neće ispuniti? Oba puta. Sve će . danas vam je. Ako zamis-limo da će nakon milion godina pored Zemljine kugle preletjeti neki duh. odlazeći iz crkve. ide nabolje. Stojeći pored zida i zatvorivši oči. okrenut naslonu. Dogodilo se tako da je baš u to vrijeme došao i Hobotov sa svojom bočicom broma. Svaki put je dolazio praveći se nehajnim. pa ni o čemu nije razmišljao. bez obzira da li su pošteni ili ne. Si-gurno.zanosilo nego ga je i zamaralo. Tek što bi zamis-lio Zemaljsku kuglu nakon milion godina. varšavski dug ću vam ovih dana vratiti. on je osjećao da taj talog sve više raste i kao da mu se već guši približava. prije ili kasnije umrijeti ne ostavivši u prirodi čak ni najmanji trag.otegnuo je Hobotov zijevajući. okrenut naslonu. Andrej Jefimič se s mukom digao. i već su se pretvorile u napast i za Andreja Jefimiča. žalio je što se služba tako brzo završila.počeo je Mihail Averjanič . i taj mehanički. Darjuška polahko prodaje stara odijela i knjige i laže gazdarici da će doktor uskoro dobiti velike pare. slušao je pjevanje i razmišljao o svom ocu i materi. Sadašnja pravičnost i sastoji se baš u tome da se činovi.Još ćemo sto godina da živimo! Tako je to! . o univerzitetu i religiji.Vjerujem. Da bi ugušio ta sitničava osjećanja. on će vidjeti samo ilovaču i gole stijene. predavao se beznačajnim mislima. ali penziju dobijaju svi službenici. Svaki put mu je donosio po bočicu broma i pilule od raveda. On još nije isplatio svoj varšavski dug. Zašto bi onda trebalo da samo on predstavlja neki izuzetak? Novaca više nije bilo. on se žurio da misli o tome kako će i on. molio je da ga ostavi na miru. zato je bio utučen i potišten. Čak mu se činilo interesantno da sjedi u kuhinji i da s Darjuškom guli krompire ili da prebire heljdu. Ali takva rezonovanja više nisu pomagala. i vrijeme mu je brzo prolazilo. pa i njegove visoke čizme. Stid ga je bilo da prolazi pored bakalnice i gleda gazdarici u oči. sjeo i objema rukama se naslonio na otoman. pa je čak čuo i njegov sramežljivi šapat: "Prijatelju moj. prava junačina! . ." XVI Jednog dana je Mihail Averjanič došao poslije ručka. Kad bi on došao.K vragu! I Andrej Jefimič sada više nije znao da li da pođe do njega i treći put ili da više ne ide. hvala Bogu. kolega . upravo kada je Andrej Jefimič ležao na otomanu. I Mihail Averjanič je također smatrao svojim dugom da obilazi prijatelja i da ga zabavlja.. on se nije pošteno od-nosio prema službi. Bio je uvrijeđen što mu za njegovu više nego dvadesetogodišnju službu nisu dali ni penziju ni jednokratnu novčanu pomoć. sada je izgledalo da njegovim vicevima i pričama nema kraja. Da ne bi besposličario. u njegovoj duši su se stvarale čitave naslage neprijatnog taloga. Ali oba puta Ivan Dmitrič je bio neobično uzbuđen i ljut. dragi moj . kada se Andrej Jefimič opraštao s njim i zaželio mu lahku noć. I gazdarici Bjelovoj je također dužan. ordeni i penzije daju ne za vrline i sposobnosti. iza gole stijene bi se pojavio Hobotov u svojim visokim čizmama ili usiljeno nasmi-jani Mihail Averjanič. i riječ "kolega". . Sve na njemu je Andreju Jefimiču bilo odvratno: i nje-govo gojazno lice. i zato je nastojao da se smije što glasnije i da priča što smješnije viceve.veselo je dobacio Mihail Averjanič.da ga zatvore u samicu.

Mihail Averjanič lukavo namignu.. ali i protiv svoje volje najednom steže pesnice i diže ih iznad glave. i imam hrabrosti da to vidim.. Andrej Jefimič je legao na otoman i još dugo ponavljao: .Tupoglavci! Glupani! . koje najednom zablistaše na obrazima upravnika pošte. Vaš jučerašnji napad upla-šio je i mene i doktora. lahko se može desiti da i na svadbi zapjevamo. prljavština. hop! A s Kavkaza kad se vratimo. . iako je moveton (neodgojen.mojoj propasti.reče on ustajući naglo i polazeći prema prozoru.on poče šapatom stavivši ruku na srce.. Hobotov i Mihail Averjanič uzmaknuše prema vratima i izađoše u predsoblje. . nemate sredstava za liječenje.Ne treba meni ni tvoje prijateljstvo.Najljepše vas molim. On mi je dao riječ da će se zauzeti za vas.Napolje! Obojica napolje. Andrej Jefimič najednom osjeti kako onaj talog poče da ga guši. pa ćemo ga svega u sedlu prokrstariti .. . rekao je Mihail Averjanič i snažno mu stegao ruku. prijatelju moj. nema ko da vas dvori. i u jamu. i ja i doktor vas molimo poslušajte naš savjet: idite u bolnicu! Tamo ćete imati i zdravu hranu.Poštovani prijatelju. zašto vi nećete da se ozbiljno pozabavite svojom bolešću? Zar se smije tako? Izvinite za prijateljsku otvorenost . .doviknu ženi koja mu je kroz rešetku pružala pre-poručeno pismo. Dragi moj. . hop. pa i iskreno saosjećanje mojih prijatelja. i bočica se u paramparčad razbi o prag. oko da mu izbijemo.Potpuno mi je svejedno.Zar ne vidiš da sam zauzet? Staro nećemo spominjati .Tornjajte se do vraga! .zasmijao se Mihail Averjanič i potapšao prijatelja po koljenu. prvo je pomislio da se sada jadni Mihail Averjanič. obraćajući se Andreju Jefimiču. ponavljam. a onda uplašeno. vodi samo jednom . . da ćete u svemu slušati Jevgenija Fjodoriča.Ko staro spo-mene. . . oženićemo. Pa gdje su tu bili razum i taktičnost? A gdje razumijevanje stvari i filozofska ravnodušnost? Od stida i ljutnje na samog sebe. akobogda. doktor svu noć nije mogao zaspati. . da mu je teško i da je to sve što se dogodilo užasna stvar. Ali. Ljubavkine! . Andrej Jefimič je bio dirnut iskrenim saosjećanjem i suzama. .. ništa.Nećemo spominjati to što se dogodilo . Trenutak-dva on je šutke trljao svoja koljena.Još ćemo mi pokazati koliko vrijedimo! .hop.Meni ni na kraj pameti nije bilo da se ljutim na vas.Još ćemo mi pokazati! Sljedećeg ljeta. strašno stidi.Gubite se obojica! .Daj stolicu! A ti pričekaj! . kolega. dragi prijatelju. dragi moj. tresući se kao u groznici. ja sam prosto zapao u začaran krug iz koga nema izlaza.Dajte mi riječ. . ne vjerujte! ... ali svakako još dvadeset . vjerovatno. . dajem riječ. i njegu i liječenje. ..tješio ga je Hobotov. .Tupoglavci! Glupani! Kada se smirio. ja to razumijem. . Dragi moj prijatelju.vi živite u krajnje nepovoljnim uslovima: tjesnoća. . obojica! Mihail Averjanič i Hobotov ustadoše i blenuše u njega prvo iznenađeno.Ne vjerujte im! To je podvala! Moja bolest se sastoji samo u tome što sam ja za dvadeset godina u čitavom ovom gradu našao jednog pametnog čovjeka. Bolest nije prijatelj. a onda reče: . ja sam na sve spreman. a ujutro. sjedite.Ostavite me! .Stotinu ili ne stotinu.derao se Andrej Jefimič. .nastavi on nježno..Pa zar vi ne shvatate da govorite banalnosti? Htio je da produži blago i pristojno. pa smo kasnije dugo razgovarali o vama. franc.prodera se kao van sebe.Idite u bolnicu.poče šapatom Mihail Averjanič . Nemojte da sumnjate. . sav zajapuren i tresući se čitavim tijelom. Nemam ja nikakve bolesti.Do vraga! Kada se oslobodio svojih gostiju. ja sam zapao u začaran krug. . Jevgenij Fjodorič. Ja propadam.uzdahnuvši. nemojte da padate duhom. poštovani pri-jatelju. .To je vulgarno! .doviknu plačnim glasom potrčavši u predsoblje. . ni tvoji lijekovi. vi ćete ozdraviti.Pa izvolite. otišao je na poštu i izvinio se upravniku. i na njega se čovjek može potpuno osloniti. Sada sve. on je potkovan stručnjak.. i srce strašno poče da lupa.Ništa.mauvais ton). . oko deset sati.Prijatelju moj.Oženićemo mi vas. . tikvane jedan! Gnusoba! Podlost! Pogledajući zbunjeno jedan u drugog. .. Nikada prije se tako nešto s njim nije dogodilo. . .najednom on viknu glasno da se trgoše svi poštari i posjetioci. Meni je potpuno svejedno. pa i taj je luđak. prijane dragi. . An-drej Jefimič zgrabi bočicu s bromom i zavitla za njima. ako hoćete. idemo na Kavkaz.

. očevidno štedeći ga." razmišljao je Andrej Jefimič stidljivo se umo-tavajući u ogrtač i osjećajući da u toj novoj odjeći liči na hapšenika. Kada su ušli u odjeljenje. Odavno sam već htio da vam ga pokažem. . on se svuče sasvim. ili kada vam kažu da ste luđak ili zločinac.Daće Bog. daće Bog.upita Andrej Jefimič. a zatim izađe i zatvori vrata za sobom. U sobi je vladala tišina. pa čak i čitave godine ovako kako ovi ljudi žive? I.reče on tiho. tek donesen krevet.A gdje vam je bolesnik? . i da ne bi smetao. . Kada vam kažu. Nikita skoči i isprsi se. tiho plakao i micao usnama. uze u naramak odjeću Andreja Jefimiča. . onda znajte da ste zapali u začaran krug iz koga više nećete izići. Sjedio je tako pola sata .ponovi Nikita. Andrej Jefimič se diže i poče da se oprašta. očevidno.Tu je kod jednog bolesnika došlo do komplikacije u plući-ma . ozdravićete. uputili su se odjeljenju u kome su se nalazili luđaci. on je prišao krevetu koji mu je pokazao Nikita i sjeo. nije čak ni spominjao jučerašnji dan. . vjerovatno. gaće su mu bile veoma kratke. Može poći i pogledati kroz prozor i opet prošetati duž sobe. da vam bubrezi nisu uredu.Izvolite da se oblačite. Tog istog dana. Zar se može ovdje živjeti dan. XVII Već se smrkavalo. Andrej Jefimič je sjedio na krevetu Ivana Dmitriča i čekao. Ivan Dmitrič je ležao u svojoj postelji zagnjurivši lice u jastuk. noge se kočile i jeza ga hvatala kad bi pomislio da će Ivan Dmitrič uskoro ustati i vidjeti ga u bolničkom ogrtaču. Ali tek pola sata kasnije. Došao sam da vas pozovem . prsluk i čizme. ozdravićete . košulja dugačka a ogrtač je zaudarao na sušenu ribu. Zatim obuče bolničku odjeću. paralitičar je sjedio nepokretno.Evo. i osjeti stid. Ušavši u bolničko dvorište i obišavši glavnu zgradu. vi ćete još više zabludjeti. eto.. Andrej Jefimič se obukao i izišao s njim na ulicu. Ako budete nastojali da iziđete iz njega. sedmicu. to jest. . u njegovom stanu neočekivano se pojavi Hobotov u kratkoj bundi i visokim čizmama i poče takvim tonom kao da se jučer ništa nije dogodilo: . obrisa rukavom hla-dan znoj sa čela. A šta onda? Zar da stalno sjedi kao kip i da razmišlja? Ne. da imate prošireno srce.Malo je ljudi koji na kraju života ne osjećaju što ja sada osjećam.Vi pričekajte ovdje. I čitavo dvorište su prešli nekako sve šutke.dodade pokazujući na prazan. Opet pođe da šeta. I sada osjeti da mu čitavo lice poče zaudarati na suhu ribu. i uniforma i ovaj ogrtač. 6 nema nikakve razlike i da je sve na ovom svijetu glupost i sujeta nad sujetama. i to mu je strašno dodijalo." A šta je sa satom? Šta je sa bilježnicom u bočnom džepu? Šta je sa cigaretama? Kuda je Nikita odnio odijelo? Po svoj prilici. a ipak su mu ruke drhtale. jer vas više nikakva ljudska upinjanja neće spasiti.. vaše visoko blagorođe . kao i obično. I izađe.. U to vrijeme kod rešetke se već tiskala čitava gomila. videći da Nikita stoji i čeka. "Svejedno.da li biste htjeli sa mnom na konzilijum. Mihail Averjanič mu još jednom uze časnu riječ i isprati ga do izlaznih vrata.. a ja ću odmah. On se diže. umjesto Hobotova. Tako se bar meni čini..reče Andrej Jefimič razdraženo. Andrej Jefimič je i sada bio uvjeren da između kuće njegove gazdarice Bjelove i paviljona br. prošeta.sat. nekakvo rublje i papuče. ništa. Potpuno je isto .reče poluglasno Hobotov ulazeći s Andrejem Jefimičem u odjeljenje. . pa opet sjede. . . ovo je vaša posteljica. Sada je Andreju Jefimiču sve bilo jasno. Predajte se. ali odmah ustade. Ne rekavši ni riječi. a? Misleći da Hobotov želi da ga malo zabavi u šetnji ili stvarno da mu da prilike da nešto zaradi. Andrej Jefimič leže. izvolite ovamo . Vrlo interesantan slučaj. naprimjer.Poslom sam došao kod vas.i frak.Zašto da o tome govorimo? .Kod mene u bolnici. Sve je to nekako čudnovato i čak neshvatljivo u prvom trenutku.. "Svejedno. pa je osjećao zahval-nost prema Hobotovu. do kraja života neće više obući pantalone. Debeli mužik i bivši poštar su spavali. to je nemoguće. u odjeljenje je ušao Nikita držeći u naramku bolnički ogrtač.Ništa. opet prošetao i opet sjeo. Idem samo da donesem stetoskop. .. pa počnete da se liječite.. kolega. Od tog nekulturnog čovjeka jedva se mogla očekivati obazrivost. koji. kada ljudi najednom počnu da vam poklanjaju pažnju. . predveče. Bilo mu je drago što mu se ukazala prilika da izgladi jučerašnju krivicu i da se izmiri. opet je sjeo. kratko rečeno.

Vi ste pametni. leže i poče da gunđa: . on priđe postelji Ivana Dmitriča i sjede. obrazovanog.. on se neće završiti nekom nagradom za muke. s desne strane. .)... Bio sam hladnokrvan..Reći ću im da upale svjetlost..Aha. i ekseri na ogradi i daleki plamen iz fabrike za preradu kostiju. Pljunu. ...promrsi šireći ruke u nedou-mici. Odlično! . dragi.Prokleti život! I što je najgore i najžalosnije.. I to mu se učini jezivo. nema drugog izlaza nego da bude Ijekar u prljavoj i zaostaloj palanci i da čitav život posluje sa kupicama.. s materinim mlijekom ste usisali plemenite sklonosti. ali Nikita odmah skoči i prepriječi mu put. Pa i vi.Daj kopjejku! XVIII Andrej Jefimič priđe prozoru i pogleda u polje. pihavicama i oblogama od slačice! Šarlatanstvo. .. Zato će na onom svijetu za nas biti praznik.Bože moj. On sjede i podnimi se.. bodro i zdravo sam rezonovao. vi ste se umorili i razboljeli. Slabotinja smo mi.. ali najednom ga obuze očajanje.. dragi moj . . nego smrću.) .. ali da filozofiraju svi.. pa će za noge i za ruke odvući mrtvaca u podrum. . ali tek što ste stupili u život. Ako vam je bilo odvratno da radite kao ljekar.progunđa drhteći i brišući hladan znoj. taj vaš zluradi smijeh? I zašto da ne filozofira ta sitnarija kad nije zadovoljna? Za pametnog. ... Brr! Ali ništa.Nikuda. Stravično su djelovali i mjesec. ništavni. i ja sam pao duhom.odgovori Andrej Jefimič uplašen riječima Ivana Dmitriča. i tek sada je shvatio da je osjećao potrebu za pivom i pušenjem. zašto niste u ministre otišli? ....To je neki nesporazum. Ja ću njih do sijede kose dovesti.. "To je ta stvarnost!" pomisli Andrej Jefimič i obuze ga strah. .. Čim ugleda doktora. da i psihički zdravi ljudi nose ordene i da će to sve vremenom istrunuti i pretvoriti se u ilovaču. plemeniti. a onda lijeno pogleda doktora i izgledalo je da u prvom trenutku ništa nije razumio. Bože moj. pa čak i svaka sitnarija. . Slabi smo mi. Da. Andrej Jefimič je uvjeravao samog sebe da ni mjesec ni tamnica ne predstavljaju ništa naročito.. i tamnica. nastupila je prostracija (prostracija .Baš mi je milo.. Bože moj! . nikuda se ne može. Vi ste mi jednom iz-voljeli reći da u Rusiji nema filozofije. Taj čovjek se smiješio i lukavo namigivao.Andrej Jefimič reče takvim tonom kao da je htio da zaplače i da rastuži. sve-ga jedno sto hvati daleko. da. dragi moj. još od početka večeri Andreja Jefimiča je stalno nešto mučilo. i on objema rukama zgrabi rešetku i svom snagom poče da je drma. ali uskoro njegovo sanjivo lice postade pakosno i podrugljivo.. to je neki nesporazum. dragi moj.podrugljivo otegnu Ivan Dmitrič. pojavljivao se mjesec. dragi moj .Pao sam duhom. ponosnog i slobodoljubivog čovjeka.To je neki nesporazum . Andrej Jefimič se okrenu i ugleda čovjeka sa sjaj-nim zvijezdama i ordenjem na grudima.Ja ću malo izići.. S onog svijeta ću dolaziti kao priviđenje i plašiti ove gadove.reče on. Zatim.Moramo se objasniti. prev. hladan i tamnocrven. nisam u stanju. Nedaleko od bolničke ograde.A vi malo pofilozofirajte . . Doći će bolničari. slabotinja! l Osim straha i osjećanja uvrede.Pao sam duhom. Napolju je već bio mrak. otegnu on promuklim i bunovnim glasom. Ne mogu ja ovako. ispruži ruku: ..škiljeći jednim okom. Upravo u tom trenutku probudi se Ivan Dmitrič. slici i prilici Božijoj.. To je bila tamnica. Ranije ste vi iz ljudi pili krv. Ali od filozofiranja te sitnarije nema nikakve štete . Vratio se Mojsejka. a sada će iz vas da piju.. Čuvši za leđima nečiji uzdah. Slabi smo mi. i vas su ovamo strpali! . Pa našto onda. a onda sleže ramenima i ponovi: . . Andrej Jefimič pođe vratima i otvori ih.Nesporazum neki! Ivan Dmitrič opet pljunu. a na horizontu. Prim. . Ali rešetka je bila isuviše čvrsta. vidjela se visoka bijela zgrada ogra-đena kamenim zidom.krajnja iznemoglost (lat. nekom opernom apoteozom. golubiću.Vi gluposti trućate. ali trebalo je samo da dođem u grubi dodir sa životom. da mu ne bi bilo tako strašno. ograničenost i prostakluk! O.

"Potpuno mi je svejedno".. Zadišući se. I zaista. I kao da je htio da ispliva. on zgrabi na grudima ogrtač i košulju. Andreju Jefimiču se činilo da ga je ogroman slan talas zapljusnuo preko glave i povukao krevetu. Sada se začu dreka Ivana Dmitriča. i najednom u njegovoj glavi. ." Poslije ručka je došao Mihail Averjanič i donio mu paketić čaja i funtu marmelade.zgranu se Andrej Jefimič. Osjećao se kao da je neko uzeo srp.Kaži još nešto! .Čuješ li blesava marvo? . i po podu se pružala sjenka koja je ličila na mrežu. S užasom je očekivao da će ga opet početi tući. Naprimjer. nije ni kriv. moram da izađem. Gospode.sad zakrešta i navali na vrata. . nitkove. Nikita zalupi vratima i poduprije ih leđima.Naravno. Posjetio ga je i doktor Hobotov.Dođavola. pojma nije imao o bolu.. i Andrej Jefimič leže i poče zadr-žavati dah.. u zakonu je jasno rečeno da niko ne može biti lišen slobode bez sudske presude! To je nasilje! Tiranija! . ja se gušim! .Idi bar i pozovi ovamo Jevgenija Fjodoriča! Reci da ga molim da dođe. ja moram da izađem! .upita Andrej Jefimič sliježući ramenima.Ne razumijem! Ni-kita. brujalo mu je u ušima i u čitavom tijelu je osjećao malaksalost. a onda zamahnu i udari ga pesnicom po licu. primorala ga je da se sledi od glave do pete. kakva će od toga biti šteta? ."Neću da odgovaram.nastavljao je Ivan Dmitrič. Sami znate. Potpuno mije svejedno. misli o filozofiranju nezadovoljne sitnarije.Ali samo trenutak. .Ne može. XIX Sljedećeg jutra boljela ga je glava.Kakvo on ima pravo da ne pušta? Ko je njih ovlastio da nas drže ovdje? Meni se čini.Ali ako ja izađem odavde.povika Andrej Jefimič tresući se čitavim ti-jelom. razvaliću vrata! Živoderu jedan! . čak i mjeseca se bojao. zar zaista na tom svijetu nema pakla i zar će ovi nitkovi ostati nekažnjeni? Pa gdje je onda pravda? Otvori. on je zamlatarao rukama i uhvatio se za nečiji krevet.Nikada nas oni neće pustiti! . .odgovori Nikita iza vrata.poučno otegnu Nikita. Biće da je i njega tukao. On najednom skoči. ne može! Vrijeme je da se spava! . usred haosa.najednom se prodera Ivan Dmitrič i skoči. . pa objema rukama i koljenom grubo odgurnu Andreja Jefimiča. On mu je donio bočicu broma i naredio Nikiti da nečim okadi to odjeljenje.reče drhtavim glasom. razdera ih i onesviješten pade na krevet. iz zuba je potekla krv. prema tome. pa.Ja zahtijevam! . Kako se to moglo do-goditi da on u toku više od dvadeset godina nije znao i nije htio da zna za to? On nije znao. iskreno je iskazivao svoja osjećanja i misli o kojima ranije nije pojma imao.po svoj prilici. . .Sutra će on i sam doći. . mislio je kad su mu postavljali pitanja. samo na trenutak! .Do truhljenja će nas dovesti! O. ali iz grla mu ne izađe ni zvuk..proguli se Ivan Dmitrič i zalupa šakom u vrata. ali savjest. . . pa nadzornika i ljekarskog pomoćnika. po dvorištu da prošetam! . On nije ni jeo ni pio. tiranija! . jučer je bio malodušan. . a i noge mu otkazaše poslušnost. I Darjuška je dolazila i čitav sat stajala kraj njegovog kreveta s izrazom prigušene tuge na licu.. isto tako nepopustljiva i svirepa kao i Nikita.dočeka Andrej Jefimič ohrabren vi-kom Ivana Dmitriča. morali trpjeti ovi ljudi koji sada na mjesečini izgledaju kao crne sjenke. u ustima je osjećao nešto slano . jasno sinu strašna i neizdrživa misao da su isti takav bol već godinama. On nema prava! Pusti kad ti kažem! .Kuda ćete? Ne može. zabo ga u njega i nekoliko puta ga okrenuo u njegovim grudima i crijevima. Ali sada mu je bilo potpuno svejedno. htjede da zaurla iz sve snage i da potrči da što prije ubije Nikitu. a onda i sebe. . Da. Od bola je zagrizao jastuk i stisnuo zube.Otvori! .Kaži! . Nije ga bilo stid da se sjeća svoje jučerašnje slabosti. ne može. iz dana u dan. .Potrebno mi je! . ne valja to! . ležao je nepomično i stalno šutio. takva je naredba.Nemojte da pravite nered. Blijeda mjesečeva svjetlost se pro-bijala kroz rešetke. Jeza ga je obuzimala.Potrebno mi je.Otvori. A onda je nastala tišina. Razmoždiću sebi glavu! Ubice! Nikita naglo otvori vrata. . zatim Hobotova. šta je to! . i u tom trenutku je osjetio kako ga je Nikita dvaput udario u leđa.

Predveče je Andrej Jefimič umro od apopleksičkog udara. U početku je osjećao užasnu groznicu i gađenje; činilo mu se da nešto odvratno prodire kroz čitavo tijelo, pa čak i u prste, a onda je pošlo od želuca prema glavi i zalilo mu i oči i uši. Andrej Jefimič je shvatio da mu je došao kraj, i sada se sjetio da Ivan Dmitrič, Mihail Averjanič i milioni ljudi vjeruju u besmrtnost. A šta ako ona zbilja postoji? Ali on nije želio besmrtnost, i samo jedan trenutak je mislio o njoj. Stado jelena, neobično lijepih i vitkih, o kojima je juče čitao, promače pored njega; a onda ona žena pruži preporučeno pismo... Nešto reče Mihail Averjanič. A onda sve iščeze, i Andrej Jefimič zaspa zauvijek. Došli su bolničari, uzeli ga za ruke i za noge i odnijeli u kapelu. Tamo je on ležao otvorenih očiju i mjesec ga je cijele noći obasjavao. Ujutro je došao Sergej Sergejič, pobožno se pomolio pred raspećem i svom bivšem šefu zatvorio oči. Sutradan su sahranili Andreja Jefimiča. Na sahrani su bili samo Mihail Averjanič i Darjuška.

KAMELEON

Preko tržnice ide policijski nadzornik Mahnitov u novom šinjelu i sa zavežljajem u ruci. Za njim korača riđi policajac i nosi rešeto puno zaplijenjenog ogrozda. Svuda je tišina... Na tržnici ni žive duše... Potišteno, kao gladne ralje, na ovaj svijet Božiji zinula su vrata na dućanima i birtijama, ali pored njih nema čak ni prosjaka. - Ujeda se, prokleto bilo! - najednom začu Mahnitov. - Ljudi, držite ga! Ne smije se više ujedati! Držite ga! A... a! Sada se začu i pseća skika. Kada se Mahnitov okrenu, ugleda kako iz drvare trgovca Pticina, sve ogledajući se, na tri noge bježi pseto, a za njim trči čovjek u uštirkanoj cicanoj košulji i raskopčanom prsluku. Trčeći tako, sav izdužen naprijed, čovjek najednom pade - i uhvati pseto za zadnje noge. Sada se ponovo razliježe pseća skika i povik "Držite ga!" Iz dućana počeše da se pomaljaju bunovna lica, i ubrzo se pred drvarom, kao da je iz zemlje izrasla, stvori čitava gomila svjetine. - Izgleda neki nered, vaše blagorođe! - reče policajac. Mahnitov se okrenu polulijevo i zakorača prema gomili. Ugleda kako pomenuti čovjek stoji u raskopčanom prsluku i, podigavši desnu ruku, pokazuje gomili krvav prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano: "Platićeš ti meni, poganijo prokleta", a i sam prst je izgledao kao neki znamen pobjede. U tom čovjeku Mahnitov prepozna zlatara Roktina. U sredini gomile, raskrečivši prednje noge, i drhteći čitavim tijelom, čuči i sam vinovnik skandala - bijel, mlad hrt, šiljate njuške i sa žutom pjegom na leđima. U njegovim suznim očima treperi izraz tuge i strave. - Šta je to ovdje? - pita Mahnitov probijajući se u gomilu. - Zašto je to? Zašto ti je taj prst...? Ko je vikao? - Znate, vaše blagorođe, idem ja sa Mitrijem Mitričem, nikog ne diram... - poče Roktin kašljucajući u ruku -... radi drva - i najednom ova poganija, onako, iz čista mira, zgrabi me za prst... Izvinite, ali ja sam poslovan čovjek... Ja radim sa sićušnim stvarima. Zato da mi se plati odšteta, jer ja ovim prstom, po svoj prilici, i čitavu sedmicu dana neću moći ni da maknem... Pa ni zakon, vaše blagorođe, ne dozvoljava da čovjeka ujeda džukela. Ako će svako da ujeda, onda je bolje da i ne živimo na ovom svijetu. - Hm! Dobro... - strogo poče Mahnitov kašljucajući i nabirući obrve. - Dobro... A čije je pseto? Neću ja to tek tako ostaviti. Naučiću ja vas kako se čuvaju psi! Vrijeme je već da se obrati pažnja na tu gospodu što neće da se pokorava nared-bama vlasti! Kada plati globu, onda će taj gad vidjeti šta je to pseto i slične četveronoge lutalice! Ja ću njemu pokazati u kojoj se vodi sir siri!... Jeldirine - okrenu se nadzornik policajcu - da doznaš čije je to pseto i da sastaviš zapisnik! A pseto - ubiti. Odmah! Mora da je bijesno... Pitam vas - čije je ovo pseto? - Meni se čini generala Žigalova! - javi se neko iz gomile. - Generala Žigalova? - Hm!... Jeldirine, skinder s mene kaput... Užas kakva je sparina! Mora da je pred kišu... samo jedno ja nikako ne razumijem: kako je ono moglo da te ujede? - Mahnitov se okrenuo Roktinu. - Zar je ono moglo da dohvati do prsta? Psetance ovako malo, a ti, pogledaj samo, kolika si ljudeskara! Po svoj prilici, to si ti nekim ekserčićem prst ogrebao a onda ti palo na um da podvaljuješ. Pa ti si već... he, poznata sorta! Znam ja vas, lopuže jedne!

- On mu, vaše blagorođe, onako, radi šege, u njušku cigaru, a ono ga, ne budi lijeno, i ščepalo... Spadalo, vaše blagorođe! - Lažeš, ćoravko! Kad nisi vidio, zašto lažeš? Njihovo bla-gorođe je pametan čovjek i odmah vidi ko laže, a ko pošteno i kao pred Bogom... A ako lažem, neka mi sud sudi. Tamo je sve u zakonu rečeno... Sada smo svi jednaki... I, ako hoćeš da znaš, i sam imam brata u žandarima... - Bez raspravljanja! - Nije, nije to generalovo... - dubokomisleno primijećuje policajac. - General ne drži takve pse. U njega su većinom ptičari... - Znaš sigurno? - Sigurno, vaše blagorođe... - Pa i ja to znam. General drži samo skupocjene i rasne pse, a ovo je... đavo bi ga znao šta je! Ni dlake, ni nekog izgleda... nakaza jedna i ništa više... Ko će još da drži takvog psa?! Gdje vam je pamet? Da se takvo pseto nađe u Peterburgu ili Moskvi, znate li vi šta bi bilo? Tamo ni u zakon ne bi po-gledali, a već bi ga smakli! Ti si, Roktine, nastradao, i nemoj da to ostaviš tek tako... Treba ih naučiti pameti! - Vrijeme je već... - A možda je baš generalovo! - naglas misli policajac. - Na njušci mu ništa ne piše... Onomadne sam u njegovom dvo-rištu vidio baš ovakvo pseto. - Sigurno da je generalsko! - ču se glas iz gomile. - Hm!... Dede, brate Jeldirine, nabaci mi taj kaput na le-đa... Vjetar nekakav poče... Groznica me drmusa. Odvedi ga generalu, pa tamo upitaj. Reci da sam ga ja našao i poslao... I reci da ga više ne puštaju na ulicu... Možda je to neko skupocjeno pseto, a ako mu svaka svinja bude gurala cigaru u njušku, lahko se može dogoditi da se pseto unakazi. Pas ti je nježno stvorenje... A ti, zvekane jedan, spusti tu ruku! Šta tu ističeš taj svoj blesavi prst! Sam si kriv... - Eno, generalov kuhar ide, njega ćemo pitati... Hej, Prohore! Dragoviću, hodider ovamo! Pogledaj... je li ovo vaše pseto? - Glupost! Nikada mi takvo nešto nismo držali! - A šta ima tu i da se raspituje - dočeka Mahnitov. - Pa to je pas lutalica! O čemu tu da se raspravlja... kad vam ja kažem da je to pas lutalica, znači - lutalica... Ubiti, i gotova stvar. - To nije naše - nastavi Prohor. - To je generalovog burazera što je skoro došao. Naš gospodin nije ljubitelj hrtova. A njegov burazer voli... - Ma zar je njegov bratac došao? Vladimir Ivanič? - pita Mahnitov i čitavo mu se lice pretvara u osmijeh nježnosti. - Ah, Gospode Bože! A ja ni pojma nisam imao. U goste stigao, a? - U goste... - Ah, Gospode Bože... Poželio brata... A ja ni pojma nisam imao! Pa to je njihovo psetance, a? E, baš mije drago... Uzmi, povedi ga... Lijepo psetance... Tako je živahno... Za prst ovoga zgrabilo! Ha-ha-ha... no, šta tu drhtiš? Rrr... Rr... Ljuti se, vragolanče jedno... cuko jedan... Prohor zovnu psa i krenu s njim od drvare... A gomila poče da se smije Roktinu. - Platićeš ti to meni! - prijeti mu Mahnitov i, zakopčavajući šinjel, nastavlja svoj obilazak tržnice.

DUŠICA

Oljenka, kći Plemjanikova, penzionisanog činovnika osme klase, sjedila je zamišljena na terasi pred kućom. Bila je vrućina, muhe su nasrtljivo dosađivale, a ona se radovala pri pomisli da će uskoro nastupiti večer. S istoka su se približavali crni oblaci i s te strane se s vremena na vrijeme osjećao vlažan povjetarac.

Gledajući u nebo, na sredini dvorišta je stajao Kukin, kaza-lišni poduzetnik i vlasnik zabavnog parka "Tivoli", koji stanuje u tom istom dvorištu, u desnom krilu zgrade. - Opet! - gunđao je očajnički. - Opet će kiša! Svaki dan kiša, svaki dan kiša - kao za inat! Pa to je propast! To je katas-trofa! Svaki dan strašni gubici! On pljesnu rukama i produži obraćajući se Oljenki: - Eto vam, Olga Semjonovna, kakav je naš život. Prosto da zakukaš! Radiš, trudiš se, mučiš se, po čitave noći ne spavaš, sve misliš kako bi bilo bolje - i šta? S jedne strane - publika, neprosvijećena, divlja. Dajem joj najbolju operetu, čarobnu stvar, izvanredne kupletiste, ali zar to njoj treba? Zar se ona u tome nešto razumije? Njoj su potrebne lakrdije! Daj ti njoj neki pro-stakluk! S druge strane - pogledajte ovo vrijeme. Gotovo svaku večer kiša. Kako je počela desetog maja, nije prestala čitav maj i čitav juni, prosto užas! Publika ne ide, a zar ja ne plaćam zakupninu? Zar ne plaćam glumce? Sljedećeg dana predvečer opet su se približavali crni oblaci, i Kukin je govorio s histeričnim kikotom: - Pa šta? Neka! Neka poplavi čitav park, pa i mene samoga! Dabogda nemao sreće ni na ovom ni na onom svijetu! Neka me glumci tuže sudu! Šta je za mene sud? Neka me pošalje na robiju u Sibir! Neka me pošalje na gubilište! Ha-ha-ha! I dan kasnije opet isto... Oljenka je slušala Kukina šutke i ozbiljno i događalo se da su joj suze navirale na oči. Na kraju krajeva, nju je dirnula Kukinova nesreća, i ona se u njega zaljubila. On je bio omalen, mršav, žutog lica i začešljanih zalizaka, govorio je slabašnim tenorom, a kada je govorio, krivio je usta; na njegovom licu uvijek se vidio izraz očajanja, ali je ipak izazvao njeno pravo, duboko osjećanje. Ona je uvijek nekoga voljela i nije mogla bez toga. Ranije je voljela svog tatu, koji je sada, teško dišući u svojoj naslonjači, bolovao u tamnoj sobi. Voljela je i svoju tetku, koja je ponekad, jednom u dvije godine, dolazila iz Brjanska. A još ranije, dok je učila u gimnaziji, voljela je svog profesora francuskog jezika. To je bila tiha, dobrodušna djevojka, bolećiva srca, s krotkim i nježnim pogledom i veoma dobrog zdravlja. Gledajući u njene pune rumene obraze, u mehki bijeli vrat s mrkim mladežom i dobroćudan, naivan osmijeh što se pojavlji-vao na njenom licu kad je slušala nešto prijamo, muškarci su mislili: "Da, zgodna je..." - pa su se i oni smiješili, a gošće se nisu mogle suzdržati da je iznenada, usred razgovora, ne uhvate za ruku i uskliknu od zadovoljstva: - Dušice! Kuća u kojoj je od rođenja živjela i koja joj je oporukom bila ostavljena nalazila se na kraju grada, u Ciganskoj mahali, u blizini parka "Tivoli". Od večeri pa do kasne noći ona je slušala kako u parku svira muzika i kako trešte rakete, i činilo joj se da to Kukin ratuje sa svojom sudbinom i na juriš osvaja svog glavnog neprijatelja - ravnodušnu publiku. Njeno srce je slatko zamiralo i nikako joj se nije spavalo, a kada se on uzoru vraćao kući, ona bi iz svoje spavaće sobe tiho pokucala u prozor i, pokazujući mu kroz zavjese samo lice i jedno rame, umiljato se smiješila... On ju je zaprosio i oni su se vjenčali. A kada je kako treba vidio njen vrat i puna zdrava ramena, pljesnuo je rukama i usk-liknuo: - Dušice! On je bio sretan, ali pošto je na dan svadbe i čitavu noć padala kiša, s njegovog lica nije nestajao izraz očajanja. Poslije svadbe živjeli su dobro. Ona je sjedila na kasi, pazila na red u parku, zapisivala rashode, izdavala platu, i njeni rumeni obrazi, njen dražesni, naivni i sličan bljesku osmijeh svjetlucao je čas kroz prozorče na kasi, čas za kulisama, čas u bifeu. I već je govorila svojim poznanicima: što je najljepše, najvažnije i najpotrebnije na svijetu - to je pozorište, doživjeti istinsko uživa-nje, postati obrazovan i human može se samo - u pozorištu. - Ali zar to publika razumije? - tužila se ona. - Njoj su potrebne lakrdije! Jučer smo davali "Faust naopačke", i gotovo sve lože su bile prazne, a da smo Vanječka i ja davali neku lakrdiju, vjerujte mi, pozorište bi bilo dupkom puno. Sutra Va-nječka i ja dajemo "Orfeja u paklu", dođite. I sve što je Kukin govorio o pozorištu i glumcima, to je i ona ponavljala. Isto tako kao i on, i ona je prezirala publiku zbog njene ravnodušnosti prema umjetnosti i zbog neprosvijećenosti. Na probama se uplitala, popravljala glumce i pazila na ponašanje muzikanata, a kada bi u lokalnom listu nepovoljno pisali o pozorištu, plakala je i išla li redakciju da se objašnjava. Glumci su je voljeli i zvali "Vanječka i ja" i "Dušica". Ona ih je žalila i davala im male zajmove, a kad bi se dogodilo da je neko prevari, kradom je plakala, ali se mužu nije žalila. I zimu su preživjeli dobro. Iznajmili su gradsko pozorište na čitavu zimu i izdavali ga kraće vrijeme čas nekoj ukrajinskoj trupi, čas mađioničaru, čas mjesnim diletantima. Oljenka se go-jila i sva sijala od zadovoljstva, a Kukin slabio i žutio i žalio se na strahovite gubitke, iako su mu poslovi čitavu zimu dobro išli. Noću je kašljao, a ona mu je davala da pije čaj od maline i lipe, trljala ga kolonjskom vodom i zavijala u svoje mehke šalove. - Kako si mi dobar! - govorila je potpuno iskreno, gladeći ga po kosi. - Kako si mi lijep! O velikom postu on je otputovao u Moskvu da sastavi trupu, a ona bez njega nije mogla da spava, stalno je sjedila kod prozora i gledala zvijezde. I tada je sebe upoređivala sa kokoškama koje, također, po čitavu noć ne spavaju i osjećaju uznemirenost kada u

a zatim su jeli pirog. šta ti je. dva-naest aršina dugačkih brvana uspravno maršira u njihovo stovarište. i sve do večeri sjedila u kancelariji i tamo pisala račune i izdavala robu.Morate razumjeti. od njih se širio prijatan miris.Stalno ste kod kuće ili u kancelariji .i ako neko od naših bliskih umre. a sada Vasečka svake godine mora da ide po građu čak u mogiljevsku guberniju.Pa. išli su jedno pored drugog ozarenog lica. I. Tri dana kasnije posjetio je i sam Pustovalov. trebalo bi da odete u pozorište ili cirkus. i u pismima je već naređivao šta treba da se uradi u pogledu "Tivolija". Ali uoči strašnog ponedjeljka. kasno uvečer. a u posne dane . i Oljenka ga je zamijenjivala. .Mi smo poslovni ljudi. U kan-celariji je stalno vrio samovar. Bogu hvala. to je mislila i ona. šindra. . brvina. kako samo tuguje Dušica Olga Semjonovna! Tri mjeseca kasnije. Noću. i otuda se vraćali oboje crveni i jedno pored drugog. Njen muž nije volio nikakvog zabavljanja. pala je na postelju i zaridala tako da se čulo na ulicu i u susjednim dvo-rištima. i mušterije su čašćavali čajem i s đevrecima. Doprativši Oljenku do kapije.Kolika je samo tarifa! Njoj se činilo da je već odavno počela da trguje građom. svoju nesretnicu?. . ali sada. . neko je udarao u vrata kao u bure: bum! bum! bum! Gacajući preko lokvi. Uskoro je bila isprošena. sanjala je čitave gomile trenica i okoraka.Sada je građa svake godine skuplja za dvadeset procenata . kako se brvna. prije smo kupovali domaću građu. pred njom se pojavlji-vala njegova crna brada. tako zavoljela da čitavu noć nije spavala i mučila se kao u groznici. molim! . i praznikom je sjedio kod kuće. i čim bi zatvorila oči. On je obično do ručka sjedio u svom građevinskom stovarištu. telegram je potpisao reditelj operetne trupe. ali ga je Oljenka zavoljela. sanjiva kuharica je potrčala da otvori. A kolika je samo tarifa! govorila je i od užasa obuhvatala oba obraza. sanjala je kako čitav puk debelih.Majko moja. .Oljenka. On je bio u slamnatom šeširu i bijelom prsluku sa zlatnim lancem. on se s njom oprostio i pošao dalje. Jednom sedmično su supruzi išli u banju. a ujutro je poslala po onu stariju gospođu. svega desetak minuta.Dušice. lijepo živimo . gospođa.kokošinjcu nema pijetla. . Pustovalov i Oljenka su dobro živjeli. . trenica. po svoj prilici. kad bi spavala.Imate telegram! Oljenka je i ranije dobivala telegrame od muža. nama nije do tričarija. a zatim je bila i svadba.Neka Bog da svakome da živi kao što živimo Vasečka i ja. Oljenka se vratila u srijedu i čim je ušla u kuću. . i u tom slučaju mi smo dužni da se ne zaboravljamo i da nesreću svoju pokorno podnosimo. Vasilije Andrejič Pustovalov.. Sklopivši brak. draga moja? Prekrsti se! Što je mislio njen muž. Tada bi Oljenka vrisnula u snu. a praznikom na ranu liturgiju i.Mili moj Vanječka. da je građa ono što je najvažnije i najpotrebnije u životu. upravnik građevinskog stovarišta trgovca Babakajeva.doviknuo je neko iza kapije muklim basom. a onda je odlazio s poslom.Olga Semjonovna. svaka stvar ima svoj red . na Vaganjkovu.Golubiću moj! . . to je mislila i ona. žalosna i u dubokoj tuzi. I valjda je slučaj tako htio. svoju sirotu. beskrajne redove kola koja voze građu nekud daleko van grada. . Drhtavim rukama otvori telegram i pročita sljedeće: "Ivan Petrovič je danas naprasno umro parvo čekamo uputstva hahrana utorak. . a i njena svilena haljina isto tako je prijatno šuštala. Ako je on mislio da je u sobi vruće ili da su poslovi utihli. okorak. Kukin se zadržao u Moskvi i pisao da će se vratiti o Vaskrsu.govorili su joj poznanici.Dušica! . i govorio je malo. . golubiću moj! Zašto sam se srela s tobom? Zašto sam te upoznala i zavoljela? Kome si ostavio svoju jadnu Oljenku. i ona je na njega ostavila utisak. Kakvo je još dobro u tim pozorištima? Subotom su Pustovalov i ona išli na večernju.govorila je Oljenka svojim poznanicima. Nije dugo sjedio. jer samo malo kasnije došla joj je na kafu jedna postarija.odgovarala je ona dostojanstveno. . i čovjek nije mogao proći pored kapije a da mu se ne prohtije jesti. Veoma joj se dopao.Vasečka i ja nemamo vremena za pozorište . malo poznata. a Pustovalov bi joj nježno go-vorio: . . grede i okorci sudaraju i uz potmuo zvuk suhog drveta padaju i opet se dižu i gomilaju jedno na drugo.govorila je mušterijama i poznanicima. počela o Pustovalovu. najednom je obamrla. . i više je ličio na spahiju nego na trgovca. Oljenka se jednog dana vraćala iz crkve.Otvorite. govorila je kako je on dobar i solidan čovjek i kako bi za njega sa zadovoljstvom pošla svaka udavača. .. .govorile su susjetke krsteći se. znači da je to bila volja Božija. oblica.ribe.zaridala je Oljenka. vraćajući se iz crkve. i nešto blisko i dirljivo je zvučalo u riječima: greda. ni sama nije znala zašto. Savki dan u podne u dvorištu i pred kapijom se osjećao prijatan miris boršča i pečene ovčetine ili patke.rekao je on dostojanstvenim i saosjećajnim glasom . Kod kuće su pili čaj s kolačem i raznim slatkom. najednom se začula zlokobna lupa na kapiji. eto. pa je i ona sjedila." Tačno je tako bilo otkucano u telegramu "hahrana" i još neka nerazumljiva riječ "parvo". pored nje se iz crkve vraćao jedan od njenih susjeda. Poslije toga u njenim ušima je čitav dan zvučao njegov dostojanstveni glas. čim je sjela za sto. koja je. letva. Kukina su sahranili u utorak u Moskvi.

. ni o čemu nije mislila i nikakvih želja nije imala. ta sreća nije dugo trajala. oboje stali pred ikone. a njegova naslonjača je ležala na tavanu.Pa ja sam te molio da ne govoriš o stvarima koje ne razumiješ! Kada mi. Ponavljala je veterinarove misli i sada je o svemu imala isto mišljenje kao i on. dao vam Bog zdravlja i presveta Bogorodica. on bi je uhvatio za ruku i siktao od ljutine: .. pa bi upitala: . . ona se uvijek izražavala tako dostojan-stveno i razborito. klanjali se do zemlje i molili da ih Bog djecom nadari. ali se zbog ženine nevjere razveo. Ravno-dušno je gledala svoje pusto dvorište.. Tako je Oljenka opet obudovjela. ta kiša ili seljak. po svoj prilici. to je i dosadno! A ona bi ga pogledala začuđeno i zabrinuto. izišao bez kape da izda građu. dobro bi bilo da se vi pomirite sa svojom ženom. ili pada kiša. kada se veterinar već gubio dolje iza vrata. Ni ona ni veterinar nikome nisu govorili o promjeni koja se desila u njihovim odnosima i nastojali su da to sakriju. naprimjer. ona bi. ali zašto postoji ta boca. njegovi drugovi iz puka. . nemoj da se miješaš. I Oljenka je ostala sama. Liječili su ga najbolji ljekari. klimali glavom i govorili o dječaku koji. Zatim bi. Otac joj je već odavno umro. i živjela kod kuće kao neka monahinja. razgovaramo. A kako je to užasno nemati nikakvog svog mišljenja! Naprimjer. jer je njegov puk bio prekomandovan nekud vrlo daleko gotovo u Sibir. prehladio se i razbolio. počinjala razgovor o kugi rogate stoke. tuguje za ocem. ne možeš da kažeš. Ona je sada izlazila sva u crnini i zauvijek se odrekla šešira i rukavica. Jela je i pila kao da je to nasilno činila. ona više ni o čemu nije imala svoga mišljanja. Međutim. jadna i nesretna? Dobri ljudi. Veterinar je otputovao zajedno sa svojim pukom. i to ju je zabavljalo. a kad bi otišli gosti. mnogo je tugovala. preživjeli šest godina u ljubavi i punoj slozi. a onda. zapravo. I tako su Pustovalovi. Ponekad bi joj uvečer došao mladi pukovski veterinar Smirnjin. Ona je izmršala i poružnjela.Pa nek vam je Bog na pomoći . o kome je bolje ne misliti. ona mu je dovikivala: . Stalno se čuje kako se ljudi razbolijevaju od mlijeka i zaražavaju od konja i krava. Kada su mu dolazili gosti. i pri susretu na ulici ljudi je više nisu gledali kao prije i nisu joj se više smiješili. izlazila je rijetko. Oljenka je mogla sve objasniti i reći svoje mišljenje o čemu hoćete. O zdravlju domaćih životinja. Bio je oženjen i imao je sina. Naročito je interesovalo pričanje iz njegovog ličnog porodičnog života. samo u crkvu ili mužu na grob. trebalo bi se brinuti isto tako kao i o zdravlju ljudi. Ponekad bi je sada vidjeli kako ujutro sa svojom kuharicom ide na pijacu po namirnice. Bilo je očevidno da su najbolje godine već prošle i ostale iza nje. nagađali po tome što su vidjeli da ona u svojoj baščici pije čaj s veteri-narom. molim te. Makar zbog sina. pa o čemu onda da razgovaram? I sa suzama u očima bi ga grlila i molila da se ne ljuti. Oponašajući muža. i sad ju je mrzio i slao joj mjesečno četrdeset rubalja za izdržavanje sina. .govorila je praštajući se s njim i prateći ga sa svijećom do stepenica. golubiću moj? . ali kako je ona živjela kod kuće i šta je tamo. Na koncu konca. i zbog toga je tako mnogo bolesti. pokrivena pra-šinom i bez jedne noge.. Tek kada je prošlo šest mjeseci. Slušajući o tome.Kada bi Pustovalov odlazio u mogiljevsku guberniju po gra-đu.Znate. sinju kukavicu. ili seljak goni kola. tiho i spokojno. I bilo joj je tako teško i tako gorko kao da se najela pelina. Oljenka je uzdisala. sažalite se na mene. pa čak ni za hiljadu rubalja ništa ne bi mogao reći. jer u Oljenke nije moglo da bude nikakve tajne. a sada je i u njenim mislima i njenom srcu vladala ista takva pustoš kao i u njenom dvorištu. A kad bi se Pustovalov vratio. ona bi mu poluglasno pričala o veterinaru i njegovom nesretnom porodičnom životu. Vidjela je oko sebe stvari i razumjela sve što se događalo. . dječak to sve razumije. jer u njenom životu sve je bilo tako razumljivo.U našem gradu nema odgovarajućeg veterinarskog nadzo-ra. kakav je smisao njihovog postojanja. Uveče bi Oljenka sjedila na svojoj terasici i slušala kako u "Tivoliju" svira muzika i prašte rakete. a on se strašno nervirao. skinula je flor i počela otvarali kapke na prozorima. a on joj naglas čita novine. ali je bolest pobijedila. i oboje bi opet bili sretni. ali ni o čemu nije mogla da stvori svoje mišljenje i nije znala o čemu bi govorila. ali o Oljenki niko nije mogao pomisliti ništa hrđavo. Dok su bili živi Kukin i Pustovalov. a zatim i veterinar. nalivajući im čaj ili servirajući večeru. koji je stanovao kod nje u desnom krilu zgrade. Drugu bi osuđivali za takav postupak. i to otputovao zauvijek. trebalo bi da joj oprostite!. A što je glavno i najgore. i on je umro proležavši četiri mjeseca. On joj je nešto pričao ili igrao s njom karata. a da je sada počinjao nekakav nov i neizvjestan život. po nekom čudnom toku misli. odlazila bi da spava i sanjala bi svoje pusto dvorište.Hvala vam što ste se dosađivali sa mnom. Bilo je jasno da ni godinu dana nije mogla proživjeti bez privrženosti i da je novu sreću našla u desnom krilu svoje kuće. Ovaj put je ostala potpuno sama.Volođa.Vladimire Platoniču.. ali to sada kod nje nije izazivalo nikakvih misli. čitave noći nije spavala i samo je plakala.ridala je poslije sahrane. A ljudi su. moglo se samo nagađati. Ali jednog zimskog dana Vasilije Andrejič se u skladištu napio vrućeg čaja. vidiš kako stoji boca.. ali im nije pošlo za rukom.Kako ću živjeti bez tebe. pa i po tome što je prilikom susreta s jednom poznanicom u pošti rekla: . klimala glavom i žalila tog nesretnika.. Po svoj prilici. i tada bi oboje uzdisati. o slinavki i grad-skim klaonicama. kada bi se spuštala noć.Kome si me ostavio. veterinari.

Mama se jako boji miševa. a onda opet zavlada pustoš i neizvjesnost zašto se živi.upita Oljenka. Bože moj. vjetar donese jeku zvona sa saborne crkve i najednom navale uspomene iz prošlosti. kako si se samo tako pametan i tako lijep rodio. . . ljeti sjedi na svojoj terasici. da poživim spokojnim životom. kada pogleda. Pa i sama Oljenka je ostarjela i poružnjela. Što kaže kuharica Mavra.Na brizi sam s tobom. Znate. I njoj je žao da ga budi. išla po dvorištu i nadgledala posao. ali to samo za trenutak. krov zahrđao. . trudi se. . molim vas! . idi. Još se nije sasvim rasanio i zato je neraspoložen. . i. popije tri čaše čaja i pojede dva velika đevreka i pola fran-cuskog hljeba s buterom. kao i prije. ljubav koja bi pokrenula njene misli. Saša ponavljao zadaće.! Šta ćeš mi ti! I tako iz dana u dan. Sašice. ona ga je nježno gledala i tužno šaputala: . . Zato ga je prevela sebi u desno krilo i smjestila u malu sobu. . ali Oljenku ne dira to mačije umiljavanje.ponavljala je ona.. Jednog toplog julskog dana. Došla je i veterinarova supruga. On ustaje. I tek što je dječak ušao u dvorište. Zatim je ulicom odlazio u gimnaziju. Ona se na-jednom sjeti svega i ne izdrža. ali s velikim kačketom i torbom na leđima. .Hoću da se ovdje stalno nastanim . ide i Oljenka. da je suvišan u porodici i da umire od gladi. . svijetloplavih očiju i s jamicama na obrazima. zaplaka pa.. Ciganska mahala se već zvala ulicom. pustite me.Ostrvom se naziva . nimalo lijepa žena.Otišao sam u penziju. a meni je dosta i krilo. Crna mačka Briska umiljava se oko Oljenke i mehko prede. čitavu dušu i razum.dio zemlje što je sa svih strana okružen vodom. s kratkom kosom i kaprici-oznim izrazom lica. došao sam da probam sreću na slobodi.Golubiću moj.budi ga ona tužnim glasom . sva pretrnu . a Oljenka je. .Gospode Bože.bez ijedne radosti i bez ikakvog mišljenja. evo.odgovarao je Saša.. kakva radost! Sljedećeg dana već se bojio krov na kući i krečili zidovi.pitao je Oljenku. ruka mu je pod obrazom i kao da ne diše. a tamo gdje je bio "Tivoli" i građevinska stovarišta izgrađene su kuće i pojavio se čitav niz uličica. debeljuškast. Zar joj je to potrebno? Njoj je potrebna ljubav što bi obuzela čitavo njeno biće. . Slušaj profesore. .Tetice. šupa se nakrivila i čitavo dvorište zaraslo u visok korov i koprive. I već je pola godine kako Saša živi kod nje u desnom krilu. Njegova majka je ot-putovala u Harkov svojoj sestri i nikako se nije vraćala. Čedo moje. onako malen. . kada su ulicom gonili gradsko stado i kada se čitavo dvorište napunilo oblacima prašine. jer je iz gimnazije put svuda otvoren: hoćeš za ljekara. molim vas. nisi baš najbolje naučio svoju basnu . Svako jutro Oljenka ulazi u njegovu sobu. a ja.ustaj. A on tvrdo spava.A ti.A gdje je ona? . I ona je sada imala svoje mišljenje i za večerom je govorila sa Sašinim roditeljima o tome kako je sada djeci teško učiti u gimnaziji. isuviše malen za svoje godine (već mu je počela deseta). Od velikog uzbuđenja nije ni primijetila kako su zatim zajedno ušli u kuću i kako su sjeli da piju čaj.Vla-dimire Platoniču! odakle vas Bog dade? . Na njenom licu zablistao je pređašnji osmijeh. sjedeći u trpe-zariji.Živite tu. potrčao je za mačkom i začuo se njegov veseo i radostan smijeh. iznenada se čula nečija lupa na kapiji. uči. Porastao je već. poklonite nam jedno mače. Oljenka je porazgovarala s njim. i Oljenki se činilo da su Sašu sasvim zanemarili. sada već sijed i u civilu. Kad sine proljeće. dala pravac u životu i zagrijala njenu krv. ljepotane.Idi. . Oljenka je pošla da sama otvori i. Saša je počeo da ide u gimnaziju. evo. ali da je ipak klasično obrazovanje bolje od realnog. ne-čujno.pričao je on. podbočivši se. je li ovo vaša mačka? .. u predvečerje. A vrijeme je i da sina upišem u gimnaziju. i to je bila njena prva misao koju je s ubjeđenjem izgovorila poslije toliko godina šutnje i misaone pustoši. oblači se. pa uzmite moju kuću! Zar ovo nije stan? Pobogu brate. koja stari iz dana u dan. A kada je uvečer.pred kapijom je stajao veterinar Smirnjin.. ništa vam ja ne tražim . . Kako vrijeme leti brzo! Oljenkina kuća je potamnjela. i s njom njen dječak Šaša.Sašenjka .Ah.go-vorila je Oljenka i gledala za njim kao da ga ispraća na dalek put. Ide Saša. . pusto i teško i sve je kao pelin gorko. pa se događalo da po tri dana ne bi došao kući. golubiću moj. moli se Bogu. pomirio sam se sa ženom. a u duši joj je.Ostrvom se naziva dio zemlje.Ona je sa sinom u hotelu.. a ona je živnula kao da se prenula iz nekog dugog sna.Kada se omaci. dala mu čaja.mrsila je ona drhteći od radosti. to je i dobro. srce se slatko stegne i iz očiju poteku krupne suze. ne rekavši ni riječi spusti mu glavu na grudi.uzbudila se Oljenka i opet zaplakala. golubiću! Vrijeme je u gimnaziju.Golubiću moj! . a za njim. I ona goni sa skuta crnu Brisku i govori joj ljutito: . otac mu je svaki dan odlazio nekud da pregleda krda. a zimi sjedi pored prozora i zuri u snijeg.Postepeno se grad širio na sve strane. . hoćeš za inženjera. i srce u njenim grudima najednom se zagrijalo i slatko steglo kao da je taj dječak bio njen rođeni sin. hodam i tražim stan.čitao je Saša . a onda sjedne da pije čaj. suha. iz godine u godinu .

Gospode!" U očajanju su joj se ohladile i glava i ruke i noge. On je živio u blizini grada u jednoj od zgrada ergele i sada je došao u lov da se nadiše čistog vazduha. "To je telegram iz Harkova". koji u susjednoj sobi već tvrdo spava i ponekad bunca: . koje mu uopće nije odgovaralo. on se okrene i kaže: . i suze su joj tekle iz zatvorenih očiju. mršav starac s dugačkim brkovima. Njeno lice..Pokazaću ja tebi! Gubi se ! Šta se biješ! ČOVJEK U FUTROLI Na samom kraju sela Mironosickoje.. nikada se prije njena duša nije potčinjavala tako predano.. Ta žena. uvečer zajedno spremaju zada-će i plaču.Dobar dan.. Tonući već u san. osjećaju zadovoljstvo i pozdravljaju je: . koje se pom-ladilo za posljednje pola godine. mr. Smještajući ga u postelju.Mr.Tetka.. "Eh. kada će imati vlastitu veliku kuću.Čimša-Himalajski. i opet je spokojna. dušice Olga Semjonovna! Kako ste dušice? . kako ga ona voli! Od svih njenih ljubavi još nijedna nije bila tako duboka. Burkin je ležao na sijenu u pojati i nije se vidio u mraku. Ivan Ivanič.. ona je još uvijek mislila o tome. Ona ponovo liježe u postelju i misli o Saši. od straha je prestala da diše. Još nisu spavali.pričala je sve ono što je Saša pričao. tako nesebično i s takvim uživanjem kao sada kada se u njoj sve više rasplamsavalo ma-terinsko osjećanje.. sjedio je na mjesečini kod ulaza i pušio na lulu. Ali minutu kasnije čuju se glasovi: to se iz kluba veterinar vraća kući. Bila su svega dvo-jica: veterinar Ivan Ivanič i profesor gimnazije Burkin. konje. Za tog tuđeg dječaka. sada ću ja sam. dvostruko prezime . njega obuzme stid što za njim ide ta visoka puna žena. nikad nije vidjela ni grad ni željeznicu.. juče su u prvom razredu zadali da se basna napamet nauči. kada će Saša po završetku škole postati ljekar ili inženjer.. On se okrene. mašta o dalekoj maglovitoj budućnosti.. ona se polahko vraća kući. visok. kada i sama legne da spava. misli ona. a ona mu u ruku gurne datulu ili karamelu. za njegove jamice na obrazima i za njegov kačket ona bi dala čitav svojh život.pričala je ona na pijaci. a zatim. a posljednjih deset godina stalno je sjedjela iza peći i samo noću izlazila napolje. i čini se da na čitavom svijetu nema nesretnijeg stvora. . o časovima. Pričali su razne dogodovštine. Postepeno sa srca spada teret. O. dala bi ga s radošću i suzama svoje nježnosti. A profesor Burkin je svakog ljeta dolazio u goste grofovima P. idite vi kući. A crna mačka leži pored nje i prede: . hvala Bogu". pa zadaću.. misli ona i počinje da drhti čitavim tijelom. "Majka traži da joj pošaljem Sašu u Harkov. A zašto? Ko bi znao . Ona se zaustavi i netremice gleda za njim sve dok se ne izgubi u vratima gimnazije. spokojna i puna ljubavi. o udžbe-nicima . pa latinski prevod.Sašice! . Kako dijete da izađe nakraj? I počinjala je da priča o profesorima. Samo pola minute kasnije lupa se ponavlja. kada će se oženiti i imati djecu. Ivan Ivanič je imao prilično čudnovato.zašto! Isprativši Sašu u gimnaziju... . ona ga dugo krsti i šapuće molitvu. pa i pro-laznici. Neočekivano se začula lupa na vratima. Pored ostalog. mr. i on se u ovom kraju već odavno osjećao kao kod svoje kuće. srce lupa.. gledajući je takvu.Teško je sada učiti u gimnaziji .Nije šala. Oko dva sata zajedno ručaju. smiješi se i blista.dovikne ona. vraća se zadovoljna. potpuno zdrava i nimalo glupa. čitavog života nije makla dalje od svog rodnog sela. pričali su i o starostinoj ženi. Oljenka se budi. O. kočiju. u pojati seoskog sta-roste Prokofija. zanoćili su zakašnjeli lovci. pa su ga u čitavoj gubemiji zvali prosto po krštenom i očevom imenu. Kada skrene u uličicu gdje se nalazi gimnazija.

prev. samo da se iz toga ne bi štogod izleglo. I šta mislite? Svojim uzdasima.Svaki prekršaj. sjedne i šuti kao da nešto razmatra. po svojoj prirodi. uz dubok uzdah. po njegovom mišljenju. skrstivši ruke. samo da ne dođe do ušiju pretpostavljenih. svojim jadikovkama i svojim crnim naočalama na blijedom. podozrenjem i svojim čisto futrolskim rasuđivanjima o tome da se tobože i u muškoj i u ženskoj gimnaziji omladina loše ponaša i mnogo larma u učionicama . i vidjelo se da je bučna gimnazija.nastavi Burkin . kapci na prozorima. Jesti posno jelo . da stvori sebi futrolu koja bi ga odvojila i zaštitila od spoljnih uticaja. ne treba daleko da idemo. To je on nazivao "održavanje dobrih odnosa s kolegama". koji je nekad bio posilni i umio nešto malo da kuha. jedna od raznolikosti ljudskog karaktera . sve je to lijepo. po svoj prilici. ali. nego kuhara Afanasija. a kada je sjedao u kočiju. Boje se da govore glasno. čitavih petnaest godina je u svojim rukama držao cijelu gimnaziju! I ne samo gimnaziju! Čitav grad! Bojeći se da on ne bi doznao. ipak su se potčinjavali. nema ni dva mjeseca kako je kod nas u gradu umro neki Bjelikov. Činilo se da mu se i lice nalazilo u navlaci. naravno. A na peda-goškim savjetovanjima prosto nas je morio svojom opreznošću. Svakako ste čuli za njega. profesor grčkog jezika.ne ide. Pod uticajem takvih ljudi kao što je Bjelikov za posljednjih deset-petnaest godina u našem gradu su se počeli bojati svega. Posjedi tako sat-dva šutke i ode.i kako bi bilo dobro kad bi iz drugog razreda izbacili Petrova. iza kojih se on skrivao od stvarnog života. eto. I sveštenstvo se pred njim ustručavalo da mrsi ili da se karta.Bjelikov se trudio da i misli drži u futroli. a eto. često smo se viđali.to nije posna hrana.čovjek. Stvarnost ga je dražila. izbjegavanje i odstupanje od pravila u njega su izazivali potištenost. pronio bi se glas da Bjelikov ne drži do posta.Bjelikov je stanovao u istoj kući gdje i ja . iz kuhinje su se čuli uzdasi. Možda je to pojava atavizma. to je za njega bilo jasno i određeno: zabranjeno .samo da se iz toga ne bi štogod izleglo. bila strašna i odvratna čitavom njegovom biću i da je tom. . vraćanje u doba kada čovjekov predak još nije bio druš-tvena životinja i kada je usamljen živio u svojoj jazbini. čitaju i Ščedrina. boje se da pomažu sirotinju. trpje-li. uvijek gunđao jedno te isto: "Mnogo ih se sada naplodilo!" . Ako bi neko od kolega zakasnio na službu Božiju. naređivao je da se podigne krov. moj kolega. Bojao se da se ne bi nešto izleglo . a iz četvrtog .. koje je on predavao. ah. usamljenih po svojoj prirodi. A u svakoj dozvoli i odobrenju. i kada je vadio perorez da zašilji olovku. htio je. govorio je kao da je nastojao da nađe objašnjenje za svoje tegobno osjećanje. vestu. imao je sitno lice kao u tvorića . uvijek se krio element nečeg sumnjivog. . boje se da uče nepismene. on se uzbuđivao i neprestano ponavljao . takoreći. I kod kuće je bilo isto: kućna haljina. a. ovaj čovjek. jer ga je stalno uvlačio u podignut okovratnik. podigavši prst. a nad krevetom je visila zavjesa. Za njega su bili jasni samo cirkulari i novinski članci kojima se nešto zabra-njivalo. Bojeći se da o njemu hrđavo ne misle. izgovorio:"Antropos!" (grčki . zloslutni uzdasi. nosio kaljače i kišobran i. taj čovjek je neprekidno težio za ljuskom. samotniku teško padalo da ide sa mnom zajedno. I drevni jezici. "Ni na što ne liči. profesori. kako samo zvuči i kako je divan grčki jezik!!" govorio je sa sladunjavim izrazom lica. teško mu je bilo da nas posjećuje. . I kišobran mu je bio u navlaci. Nosio je crne naočale. koji je uvijek nosio kaljače i kišobran. nije držao žensku poslugu. Evo. čitaonice ili čajdžinice. Bojao ga se i sam direktor. Kada bi u gradu odobrili rad dramske sekcije. ograničenja. nečeg ne-dorečenog i nejasnog. vatiran zimski kaput. Turgenjeva. bivala je vrućina. reze. neobično čestiti. samo da se iz toga ne bi štogod izleglo . uši je zapušivao vatom.ah. da čitaju knjige.Nema tu ništa neobičnog! .Da. i možda je baš zbog opravdanja te svoje bojažljivosti i svoje odvratnosti prema sadašnjici uvijek hvalio prošlost. i sat mu je bio u navlaci od sive jelenske kože. jer. vaspitani na djelima Turgenjeva i Ščedrina. Dođe nastavniku. i to ono čega nikada nije ni bilo. koji kao rak samac ili puž nastoje da se zavuku u svoju ljušturu. Odlikovao se time što je stalno. hoću samo da kažem da takvi ljudi kao što je Mavra . naši profesori su ljudi od misli. ili se čulo o nekom nestašluku gimnazista. i meni je bio poznat njegov kućni život. Mi. bili su te iste kaljače i kišobran.. bio je utučen i blijed.. neizostavno. Petrovu i Jegorovu smo smanjivali ocjenu iz vladanja.Jegorova. Jednom riječi. čak i kad je najljepše vrijeme.. a ujutro.Nije malo ljudi." .štetno je. i perorez je imao svoju navlačnicu.. Želeći da nešto kaže. Kad bi legao da spava. ali prvo zapali lulu. pa je zbog toga jeo smuđa na buteru. i razne Bokle i njima slične.samo da se iz toga ne bi štogod izleglo. i . zagušljivo.Bjelikovljeva spavaća soba je bila malena kao sanduk. uvijek pripitog i luckastog.znate. i kao da dokazuje svoje riječi. "O." . zažmurio bi i. a mrsno . pokrio bi se preko glave.on nas je sve davio. prosto. kada bismo zajedno išli u gimnaziju. To je baš ono. čitav niz svih mogućih zabrana. naše nastavnice nisu subotom priređivale do-maće priredbe.On se i pod jorganom plašio. on je klimao glavom i tiho go-vorio: "Ono. da prave poznanstva. ili bi kasno uveče vidjeli nadzornicu s oficirom. vrata prema vratima. sitnom licu . čestiti. u koju je on išao. a posjećivao nas je samo zato što je to smatrao svojom drugarskom obavezom. "Mnogo je larme u našim učionicama". Taj Afanasije obično je stajao pored vrata i.i gotova stvar. boje se da se dopisuju. bojali smo ga se. Ja nisam prirodoslovac i nije moja stvar da se upuštam u slična pitanja. po svemu sudeći. i onda je čitavu noć sanjao strašne snove.) . plašila i držala u stalnom strahu. iako bi se moglo pomisliti da se to njega ne tiče.na istom spratu. u zatvorena vrata je udarao vjetar. i mi smo popuštali. noćna kapa.nisu rijetka pojava. jer .ko bi ga znao. ali se ne može reći ni da je mrsna. u suštini. a možda je to. nije da nije. Pomislite samo. kažnjavali ih zatvorom i na kraju krajeva istjerali iz škole i jednog i drugog. a u peći je fijukalo. pogleda u mjesec i tek onda poče odmjereno: .reče Burkin.da ga ne bi Afanasije zaklao ili upali lopovi. Ljudi od misli. Imao je čudan običaj da dolazi u naše stanove. Kada se cirkularom učenicima zabranjivalo da poslije devet sati uveče izlaze na ulicu ili se nekim člankom osuđivala tjelesna ljubav. šezdesetogodišnjeg starca. Prim. Ivan Ivanič kašljucnu.

. nosi kaljače i spava iza za-vjese. a pored nje Bjelikov. kako li lično rješava to nasušno pitanje? Ranije nas to uopće nije interesovalo. ili se najednom zakikoće: "Ha-ha-ha!" . kuhaju čorbu. dinje i kabaki. Direktorova žena uzela ložu u pozorištu. uticaj drugih igra veliku ulogu. krčma. On mlad.samo da se uda." . . ne više mlada." . moralo se poći za koga bilo. zguren.kolege i žene .počeli su ubjeđivati Bjelikova da treba da se ženi i da mu ne preostaje drugo nego da se oženi.direk-torova žena objasni svoju misao. u većine naših djevojaka ti je . taj profesor grčkog jezika. "Pa ti to.jednom riječju.. Osim toga. Varenjka je prema našem Bjelikovu počela pokazivati otvorenu blagona-klonost. čak Bjelikova. a tamo su divne kruške. sve pjeva maloruske romanse i smije se. oko tridesete. Mihailo. govorili razne otrcane fraze kao. koliko nepotrebnih i glupih stvari! I to je sve zato što se uopće ne radi ono što bi trebalo da se radi. Ukrajinci tikvicu zovu kabak. ali također visoka. stvarno. a ispod kačketa na čelo pao čuperak kose. bila je kći državnog savjetnika i imala imanje. On šuti. čak se proljepšale. bez obzira na vrijeme.u njenoj loži sjedi Varenjka s lepezom u ruci. tako smo mi najednom našli za potrebno da ženimo tog Bjelikova. reče mi tiho direktorova žena. Svi su mu čestitali i. i ona se grohotom zasmije: ha-ha-ha. odmah počinje svađa. visok. osporava ona na sav glas. I nije stigao sam. "Ah. Eto. a sve žene traže da neizostavno po-zovem i Bjelikova i Varenjku. a krčmu . a onda jednu romansu. najednom. smije se. ti to uopće nisi čitao!" "A ja tebi kažem da sam čitao!" .od toga svega Bjelikovu se zavrtjelo u glavi.šinok. sva sija od sreće i zadovoljstva. da je brak vrlo ozbiljan životni korak. ma kako to izgledalo čudno. . Nije joj bilo baš tako lahko da živi kod brata. .Sada se svi najednom sjetismo da naš Bjelikov nije ože-njen. Bilo kako bilo. u drugoj . Svi .viče Kovaljenko udarajući štapom po trotoaru. s njima sam se prvi put pobliže upoznao kod direktora na njegov imen-dan. možda čak nismo mogli ni pomisliti da bi mogao nekoga voljeti čovjek koji. usiljenim i dosadnim pedagozima. Ivan Ivanič zirnu u pojatu i reče: . umalo se nije oženio. pa za koga bilo. Pokazalo se da i Varenjka nije imala ništa protiv udaje. Malo nešto. kunem se. crvenkastih i modrikastih. čim neko dođe. i najednom nam sinula misao: "A dobro bi bilo da ih oženimo". također s knjigama.Evo prilike da ga oslobodimo kaljača i kišobrana . na njemu vezena košulja. . a i godine treba uzeti u obzir: tu više nije bilo vremena za biranje. Po svoj prilici. Živa. pjeva i igra.I. pa čak i za profesora grčkog jezika. i on je zaključio da se zaista mora oženiti." . Mikice! Zašto se ljutiš.sve. "tako ukusnu da je to prosto . i gledamo . S neobičnim osjećanjem nam je otpjevala ukrajinsku pjesmu "Viju vjetri". s ogromnim rukama. "Čini mi se ona bi pošla za njega. kao da su najednom otkrile svoj životni put. ne djevojka. taj čovjek u futroli. Kovaljenka Mihaila Saviča. Jednom riječju čitava mašina je stavljena u pogon.go-vorio je Ivan Ivanič.. crnih obrva i rumenih obraza . Dođe mu. on je sjeo pored nje i rekao: "Svojom nježnošću i prijatnim zvučanjem ukrajinski jezik podsjeća na starogrčki. i od tih tikvica. takav joj je život već dosadio. Sjećam se. zamislite. Među grubim. koji i na imendan idu po dužnosti. glas mu je dolazio kao iz bačve: bu-bu-bu. sjedne i šuti. i sve nas je očarala . to je bila prva žena koja se prema njemu odnosila ljubazno i srdačno .. vesela. nisi čitao". Kako li se on uopće odnosi prema ženi. koga nisi mogao čak ni zamisliti kao oženjenog. ili ga zamišljeno gleda svojim crnim očima." "A ja tebi kažem da sam čitao!" Kovaljenko viče još glas-nije. Smiješeći se slatko.A kod kuće. nekog Ukrajinčinu. a njoj trideset.Slušali mi.U ljubavnim stvarima. pa mi principijelno razgovaramo. sićušan. Za njim ide sestra. po čitave dane su se prepirali i svađali.. i htjela je da svije svoje gnijezdo. Bože moj. slušali.Da. Evo vam jednog prizora: ide ulicom Kovaljenko.debeo čvornovit štap. visok. umalo se ne oženi. Ja priređujem večerinku. a Varenjka mu pjeva "Viju vjetri". pa još jednu. stasita.To joj je polaskalo. Direktorova i inspektorova žena i sve dame naše gimnazije najednom su oživjele. A ona. i čudno nam izgledalo da dosada nismo mislili o tome i da smo sasvim izgubili iz vida tako važnu pojedinost u njegovom životu.A Bjelikov? On je i Kovaljenka posjećivao isto tako kao i nas. nego sa sestrom Varenjkom. nova Afrodita se pojavljuje iz pjene: korača podbočivši se.Šta se sve od dosade ne radi u nas u provinciji. kao da je kliještima iz kuće izvučen. i ona mu poče pričati živo i ubjedljivo da u gađačkom srezu ima imanje i da joj na imanju živi mamica. "Kažem ti. I. praveći se važni. . nego marmelada. Varenjka je bila ljepuškasta i privlačna.Šalite se? .. a što je glavno. crnomanjast. boršč. Posta-vili kod nas novog profesora historije i geografije. a naročito kada je u pitanju že-nidba. Na samom licu mu se vidjelo da govori iz basa. u jednoj ruci je svežanj knjiga.užasno". recimo. "Njemu je već preko četrdeset. prava ljudeskara. Osim toga. vidimo.

ja sada po čitavu noć ne spavam.svi odreda dobili po jedan primjerak. i rezonuju oni. sasvim razumljivo. a i vrlo su temperamentni. a onda poče: "Došao sam do vas da nekako duši olakšam. također na biciklu. ali svoj način života ni trunke nije promijenio.Sljedećeg dana je stalno nervozno trljao ruke i podrhta-vao. na biciklu se pojavio.Ili bi se smijao.bio je upravo Prvi maj. zamrzio Bjelikova. iako je napolju bilo pravo ljetno vrijeme." "Ne. nedjelja. stalno je razmatrao predstojeće obaveze i odgovornost.A sada slušajte šta je bilo dalje. da se kasnije iz toga ne bi štogod izleglo. "Molim lijepo. sve se to dogodilo nekako neočekivano. prvo treba raz-motriti predstojeće obaveze i odgovornosti. Vrlo. zajapurena.I. Na svoj sto postavio Varenjkinu sliku. nama obojici blisku osobu. sjedite". to za vas nije hram nauke. I. i gotova stvar."Pauk".naprotiv. zamislite samo. moram vam priznati. nego policijska ustanova. o tome da je brak ozbiljan životni korak i vrlo često je bivao u Kovaljenkovih. "A mi odosmo naprijed!" . "Meni se sviđa Varvara Savišna". bojim se: u nje i u njenog brata nekakve čudne misli. "Ženite se.On je bio toliko zaprepašten da nije htio ići dalje i vratio se kući." . "Ne razumijem".. profesori i učenici. ali. ali vesela i radosna. Oh. Nije ni ručao. "Vrijeme je tako lijepo. on bi je najzad zaprosio i sklopio jedan od onih ne-potrebnih i glupih brakova kakvih se u nas. od čame i dosade. A dolje natpis: "Zaljubljeni antropos".. Neki paskvilant je u smiješnoj pozi nacrtao mene i još jednu.izlazimo mi tako. Ja nisam davao nikakvog povoda za takvo ismijavanje . Ja ću da odem. Varenjke nije bilo kod kuće. "Šta to kažete!" . samo još malo ću ostati s vama. Idemo mi tako i. Neki obješenjak nacrtao karikaturu: ide Bjelikov u kaljačama sa zavrnutim nogavicama i s njim pod kišobranom pod ruku ide Varenjka. tu odvratnu njušku." "Ma kako to može da bude?" uzviknu on čudeći se mom spokojstvu.On mu čak i novo ime dao ." I. znate. čas tankim piskavim glasom i pitao me šireći ruke: "Šta on kod mene sjedi? Šta hoće? Sjedi i gleda. Varenjkin brat. izraz lica izvanredno pogo-đen. oči-ma nije mogao da ga vidi. po svoj prilici. stalno sam se ponašao kao što dolikuje jednom čestitom čovjeku.Bjelikov šutke posjedi desetak minuta.. možete zamisliti. I kada mu jednog dana direktorova žena nabaci da bi dobro bilo udati njegovu sestru za tako solidnog i od svih poštovanog čovjeka kao što je Bjelikov. Zaustavi se i zagleda u mene. pokazalo se da je to nemoguće. a za njim Varenjka. "Neka vozaju i neka im je nazdravlje. govorio nam je sliježući ramenima. sjeme mu se zamelo. . "Oprostite. a vi ostajte tu sa svojim Judom." .." . ženidba je . i bio je veoma neraspoložen. Meni se čak sažali na njega. Kovaljenko je rekao hladno i nabrao obrve. gospodo.. I... Tog dana je ostavio i nastavu. a moj pozelenjeli Bjelikov sada najednom pobijelje i kao da se skameni. natušteniji od crnog oblaka. i mi smo se svi. dogovorili da se sastanemo kod gimnazije i da zatim zajedno pješice odemo iz grada u šumarak . Dobio je i Bjelikov. jer su svi profesori i muške i ženske gimnazije pa i bogoslovije i činovnici . smijao do suza. . znate. na kraju krajeva. Naprotiv.. Ne. "ne razumijem kako vi podnosite toga doušnika. prijatelji moji. pa šta je to?" izusti on. kako vi možete ovdje živjeti! Ova vaša atmosfera je zagušljiva i pogana. misleći možda da je to u njegovom slučaju tako potrebno. na hiljade sklapaju da se iznenada nije desilo "kolossalische Scandal". ali ja ne volim da se miješam u tuđe stvari. Mora da se slikar trudio ne jednu noć. i našao je samo njenog brata." i ja znam da je svakom čovjeku neophodno da se oženi. "Ili da me možda oči ne varaju? Zar profesorima gimnazije i ženama dolikuje da jašu na biciklu? "Pa šta tu ima nedoličnog" rekoh ja. gotovo svaki dan šetao s Varenjkom i dolazio meni da porazgovara o porodičnom životu.doviknu on. A predveče se obukao toplije. "Kako samo ima pakosnih i zlobnih ljudi!" reče Bjelikov i usne mu zadrhtaše. Ta stvar me jako uznemirila. Treba porazmisliti.Izlazimo mi tako zajedno iz kuće . i odgegao se Kovaljenkovima. Ta kari-katura je na njega neobično teško djelovala. Smatram svojim dugom da vas uvjerim da ja s tim nemam ništa. i na kiselinu zaudara kao u pravoj policijskoj stražari. Razumijete. Neka se za zmiju uda ako hoće. o porodičnom životu. a na licu mu se vidjelo da mu nije dobro." "A šta ima tu da se razmišlja?" kažem mu ja. Kovaljenko. Oženiš se. Zar ste mi vi neki pedagozi. odluka o ženidbi u njega je izazvala čak nekakvu klonulost. on je omršavio. stalno je dolazio meni i go-vorio o Varenjki. što se u njegovom životu dogodilo prvi put. čas basom. i u isto vrijeme. Moram vam reći da je Kovaljenko. a on zelen. I. poblijedio i izgledalo je da se još dublje zavukao u svoju futrolu. na veliko nezadovoljstvo di-rektorove žene i svih naših dama.. govorio mi je s jedva primijetnim podrugljivim osmijehom. mi smo izbjegavali da govorimo s njim o tome da se njegova sestra Varenjka sprema da pođe za tog "pauka". Tek što je bio prilegao poslije ručka. najednom. Lice mu je bilo sanjivo. pa kasnije upadneš u neugodnosti. nekako čudnovato. umorna." .. vrlo mi je teško. on se namrgodio i progunđao: "To nije moja stvar. . još od prvog dana njihovog poznanstva.. prosto užas!" I oboje iščezoše. stalno je odlagao svoju prosidbu. pa ja odoh na svoje imanje da lovim rakove i učim Ukrajinčad.ozbiljan životni korak. profesori? Vi ste obični karijeristi. tako lijepo.

To mu je bilo prvi put u životu da je čuo takve grubosti. . a od njega bazdi rakija kao da se u birtiju pretvorio. a Bjelikov se zakotrlja niza stepenice tutnjeći svojim kaljačama. zar to nije samo po sebi razumljivo? Ako se sam profesor voza na biciklu. Činilo se da bi mu bilo lakše da je vrat slomio. Niko nije htio da pokaže osjećanje zado-voljstva . nego da postane predmet ismijavanja. a vi zanemarujete koješta. pred očima mi se sve pomutilo. slo-boda. kao da se radovao što je najzad položen u futrolu iz koje nikada više neće izići.sada će još nacrtati novu karikaturu i stvar će se završiti time da će mu narediti da dadne ostavku. čak slaba nada na njenu mogućnost daje krila duši.Kovaljenko je sjedio mrzovoljan i šutljiv. došla je Varenjka sa dvije dame . zar ne? . na dan sahrane vrijeme je bilo sumorno i kišovito. Dug mi je da to učinim. još i bicikl. gledajući u njegovo smiješno lice. Ja sam se jučer zaprepastio! Kad sam ugledao vašu sestricu. pa da ne bi došlo do nekog izvrtanja našeg razgovora i da se iz toga ne bi štogod izleglo." . pred vama je čitava budućnost. izraz njegovog lica je bio krotak. Vi se morate s poštovanjem odnositi prema vlastima. "Molim vas lijepo. on je postigao svoj ideal! I kao da je to bilo u njegovu čast." .pa to je užasno!" "A šta vi zapravo hoćete?" "Ja hoću samo jedno . požuri da se obuče.. onda ja ne mogu nastaviti razgovor" . Pokriven jorganom. a onda će doći i do ušiju okružnog školskog načelnika da se i vi i vaša sestra vozate na biciklu.hoću da vas preduprijedim. onako u glavnim crtama. "Pa zar tu treba još nešto da se objašnjava. Primijetio sam da Uk-rajinke ili samo plaču ili se kikoću.i više ni zvuka. Sada. Svi smo se našli na njegovoj sahrani. Došavši kući. "Možete govoriti sve što hoćete". moram vam reći.one su stajale dolje i gledale. On leži. eto. duboko uzdiše. Kakvog dobra iz toga može da bude?" "Nikoga se ne tiče što se ja i moja sestra vozamo na biciklu".reče Bjelikov.. reče izlazeći iz predsoblja na stubište. izgužvan kaput i kaljače. i. Varenjka ga poznade i. Na svako pitanje je odgovarao samo da ili ne . izgledali smi smjerni i tužni. Ali upravo tada. moraću gospodinu direktoru da saopćim sadržaj našeg razgovora.Priznajem da je veliko zadovoljstvo sahranjivati takve ljude kao što je Bjelikov. Saznaće direktor. ali on se sretno dokotrlja do donjeg stu-bišta. Vi ste još mladi. ne izdrža i tako se zakikota da se čitava kuća orila. "Ako vi mislite da takvim tonom razgovarate sa mnom. na-mrgođen.. prolila je nekoliko suza. "I molim vas da se u mom prisustvu nikada tako ne izražavate o starje-šinama.Tri dana kasnije došao mi je Afanasije i pitao da li da pošaljemo po ljekara pošto sa gospodinom nešto nije uredu. dok se on kotrljao niza stepenice. u njih nema nekog srednjeg raspoloženja. kada je već ležao u mrtvačkom sanduku.Mjesec dana kasnije Bjelikov je umro. prijatan čak i veseo. . "Ha-ha-ha!" . pa i obje noge. Ja već odavno služim. doći će do direktorovih i načelnikovih ušiju .Bjelikov poblijedje i ustade. stalno ste na ulici s nekakvim knjigama. Ah. Varenjka je također bila na sahrani. . Mihailo Saviču. Kad smo se vraćali s groblja. i kad su spuštali sanduk u grob. Sada će za to čuti čitav grad. Da.. ne dolikuje jednom vaspitaču omladine.." "A zašto?" upita Kovaljenko basom. prije svega je uklonio sliku sa stola. Nije on više čuo ni šta je Varenjka govorila niti je više išta vidio. . saopćavaj!" ." "Saopćiti? Idi. a oko njega se muha Afanasije. samo da se iz toga ne bi štogod izleglo! . onda ne smije ni da dođe do toga. Mihailo Saviču.da vidi jesu li mu čitave naočale. ostavite vi mene na miru. i te kako zanemarujete! Vi idete u vezenoj košulji. a onda ustade i pipnu nos . smatram svojim dugom da vas preduprijedim. a vi ste tek stupili u službu. a Bjelikov po-slije kratke stanke nastavi tihim i tužnim glasom: "Imam još nešto da vam kažem.Bjelikov se nervozno uzvrpolji i. ali pretpostavljajući da je nehotice pao. šta će tek onda učenici da rade? Oni će na glavi da hodaju! A ako takva stvar nije cirkularno odobrena. Da li je to žena ili djevojka na biciklu . oh. i svi smo nosili kaljače i kišobrane.. šutke je ležao za svojom zavjesom.Kovaljenko ga s leđa zgrabi za jaku i gurnu. sloboda! Čak sam nagovještaj. Stepenice su bile visoke i strme." "A zar sam ja nešto loše govorio o vlastima?" upita Kova-ljenko gledajući ga s gnjevom u očima. Ja ne volim doušnike. a takvo zabavljanje.ah. "Samo vas moram preduprijediti: možda nas je neko čuo. a onda legao i više nije ustao. odgovori Kovaljenko i zajapuri se. mračan. treba se ponašati vrlo obazrivo. Oti-šao sam Bjelikovu.. a sada. kao vaš stariji kolega.Tek kada se digao. to jest obje gimnazije i bogoslovija. s izrazom preneraženosti na licu.S tim grohotnim i zvonkim "ha-ha-ha!" sve je bilo za-vršeno: i proševina i čitavo ovozemaljsko bitisanje Bjelikova. "A toga ko se bude miješao u moje domaće i porodične stvari. i za Bjelikova je to bilo ono najstrašnije.zadovoljstva sličnog onom koje smo nekad davno osjećali kad su stariji odlazili iz kuće i mi po čitav sat-dva trčkarali po bašči naslađujući se potpunom slobodom. ne znajući šta se dogodilo. Ja sam pošten čovjek i s takvim gospo-dinom kao što ste vi ne želim uopće da razgovaram. Vi se vozate na biciklu. ja ću poslati do sto đavola.

Samo deset minuta kasnije Burkin je već spavao. naprotiv.zar to nije futrola? Ako hoćete.To hoda Mavra . pa i sam lagati i smiješiti se.Pa zar to što mi živimo u gradu. . u zagušljivosti. svaki član porodice imao je neki svoj talenat. Desno se vidjelo čitavo selo. Ali nije prošla ni sedmica dana. .reče Ivan Ivanič i zapali lulu. to je baš ono što je bitno . . došljaci žalili na dosadu i jednoličan život. sjetna. pišemo neke nepotrebne spise i kartamo se . . Koraci se izgubiše. to je ono što je bitno . Neko je hodao nedaleko od pojate. a onda najednom ustade.ponovi Burkin. pola prozora je gledalo u stari sjenoviti vrt. stvarno. Ivane Ivaniču! . S lijevog kraja sela počinjalo je polje.. Sam Turkin.reče Burkin.pa te još nazivaju budalom zato što trpiš tu laž. i ne smjeti otvoreno reći da si na strani poštenih i slobodnih ljudi. da na zemlji više nema zla.To.reče on zagledavši se u nebo. eto. to je već iz druge opere.Pogledaj samo mjesec! . onako isto surov. Njihova kći Jekaterina Ivanovna. pisala je romane i rado ih naglas čitala svojim gostima. I isticali su porodicu Turkinovih kao najobrazova-niju i najtalentovaniju.Ne. dugački sokak se otegao u daljinu. A Ivan Ivanič se okretao s jedne strane na drugu i uzdisao.. ali koliko je još ostalo takvih ljudi i koliko će ih još biti! . debeo i potpuno ćelav čovjek. mršava.reče Burkin.. besmislen.zar to nije futrola? I zar to što provodimo čitav život među dangubama. život koji nije cirkularno zabra-njen. . najzad. i teško je nekako vjerovati da u prirodi može biti tako tiho.Pustite da spavamo.ponovio je Ivan Ivanič. zamoran. svirala je na klaviru.. prođe malo i zaustavi se. u tjeskobi. sa crnom bradom gotovo do pojasa. mlada djevojka.. govorili da je. i uvijek je imao takav izraz lica da se nije znalo šali li se ili ozbiljno govori. . mještani su. stogovi-ma i zaspalim vrbama. u njihovom gradu vrlo dobro.ne. tup.poče opet Ivan Ivanič okre-ćući se na drugu stranu . ne može se više tako živjeti! . podnosiš uvrede i poniženja. i na čitavoj širini tog mjesečinom obasjanog puta također nije bilo ni najmanjeg pokreta ni zvuka. u vlastitoj kući.reče pro-fesor. a život se nastavio kao ranije. a sve zbog komadića hljeba. . sklonivši se u noćne sjenke od napora. onda se i u duši pojavljuje neka neobična tišina. U njihovoj velikoj ka-menoj kući bilo je prostrano i ljeti hladovina. ispričaću vam jednu vrlo poučnu stvar. klub. . . opet iziđe napolje. To je bio omalen. gotovo na pet vrsta. govorimo i slušamo razne besmis-lice . po-slovica. u kome su u proljeće pjevali slavuji. da se priređuju balovi i. sahranili smo. Njegova žena Vera Josifovna. ono se vidjelo sve do samog horizonta. kao opravdanje.Sutra! Obojica uđoše u pojatu i legoše na sijeno. pozorište. . nigdje ni najmanjeg pokreta. interesantnih i prijatnih porodica s kojima se mogu sklapati poznanstva. Kada na mjesečini gledaš širok sokak s njegovim brvnarama. u tom svom miru. pun i lijep brinet sa zaliscima. prekrasna i čini se da i zvijezde na nju gledaju nježno i umiljato.Gledati i slušati kako lažu . da imaju biblioteku. brige i tuge. da ima inteligent-nih. ona postaje krotka. Profesor izađe iz pojate. Sve je utonulo u miran i dubok san. nije bilo ništa bolje. Bila je već ponoć. Već su se bili pokrili i počeli da tonu u san kada se iznenada začuše lahki koraci: tup. vrijeme je da se spava . priređivao je diletantske predstave u do-brotvorne svrhe i sam je igrao uloge starih generala i pri tome vrlo smiješno kašljao. S njim izadoše i dva psa. Jednom riječju. glupim i besposelnim ženama. parničarima. ali nije potpuno ni dozvoljen.Eh. ljupka dama sa cvikerima.I koliko će ih još biti! . Ta porodica je stanovala u glavnoj ulici. odmah pored guber-natora. I. Turkinovi su srdačno primali goste i svoje talente im pokazivali s vedrinom i srdačnom prostodušnošću. JONIČ I Kada bi se u gubernijskom gradu S. Psi počeše da reže. šarada. tup.To. već da svuda vlada sreća i blagostanje. sjede pored vrata i zapali svoju lulu. On je znao mnogo anegdota. Ivan Petrovič. a odmah zatim opet ono: tup. zbog toplog kutka i zbog nekog ništavnog položajčića . volio je da zbija šale i pravi dosjetke. ni zvuka.S groblja smo se vratili u dobrom raspoloženju. Bjelikova.

rekao je jedva čujno: . energična i s pramenom kose na čelu.. Ona je još uvijek imala dječiji izraz lica i tanak. zamišljao kako se s visoke planine kotrlja kamenje. i ostavim u ormar. a zatim je uslijedio i poziv u goste.Dobar dan. Jednog zimskog dana na ulici su ga predstavili Ivanu Petroviču.. Svi su sjedili u gostinskoj sobi i ozbiljnih lica slušali kako im Vera Josifovna čita svoj roman. čisto stvorenje i slušati te bučne i dosadne.Žaniću . kada su s ulice dopirali glasovi i smijeh.rekao je Ivan Petrovič dočekujući ga na ulazu. .. u glavi su se rađale sve neke lijepe i spokojne misli .. Nekako u proljeće.čitala je što se nikad ne događa u životu. slušajući i ploveći u mislima nekud vrlo.). veoma mije milo što vidim tako prijatnog gosta. dušice? .. Podigli su poklopac na klaviru i otvorili note. izvolite . odmah zatim opet udarila iz sve snage.Možete mi biti udvarač. o prazniku bio je Spasovdan . U gradskom parku.tiho je rekao Ivan Petrovič.objasnila je. svirao je orkestar i pjevao hor pjevača.Štampate li vi svoja djela u časopisima? .Ah. Ona je počela ovako: "Mraz je stezao. čim je bio postavljen za sreskog ljekara i doselio se u Djaliž. . tako novo sjediti u gostinskoj sobi.. I svi su iz nekog nepozantog razloga uzdahnuli. Zar ne. Poslije zime. snažna..Sjedite ovdje .. kotrlja. S dolaskom večeri postepeno su se skupljali gosti i svakog od njih je Ivan Petrovič dočekivao svojim nasmijanim očima: .. pa ipak je bilo prijatno i ugodno slušati to njeno čitanje.dites que l'on nous donne du the (reci da nam donesu čaj.Ne . osamnaesto-godišnju djevojku..franc. stvarno. . bolnice i biblioteke i kako je zavoljela jednog putujućeg slikara . Dmitriju Joniču. pet minuta su svi šutili i slušali "Lučinušku". do gosta je dopirao miris prženog luka. A jedan od gostiju. tako isto mršavu i ljup-ku. prošetao u parku. također su govorili da mu je kao inteligentnom čovjeku. a zatim se ne-kako slučajno sjetio poziva Ivana Petroviča. koje su već bile pripremljene. . izvolite. a u dvorištu je mirisalo na pržen luk . a pjesma je govorila o onome čega nije bilo u romanu. teško je bilo zamisliti kako je zalazeće sunce svojim hladnim zrakama osvjetljavalo snježnu ravnicu i usamljenog put-nika na drumu. gledati to mlado.. čulo se kako u kuhinji lupkaju noževi. .poslije prijema bolesnika. veoma sličnu materi. Napišem. u ljetnu večer..pitao je Starčev Veru Josifovnu.Veoma.. . Vera Josifovna je čitala kako je mlada i lijepa grofica u svome selu podizala škole. ali ipak kulturne zvuke. a iz dvorišta miris jorgovana. Grmljavina je ispunila gostinsku sobu.. pasaž dug i jednoličan i Starčev je.odgovorila je ona.. dva. koji se nalazio u blizini. nego da svoje slobodno vrijeme mora posvetiti društvu. neo-phodno potrebno da se upozna sa Turkinovima. vjerovatno.Kada su u kući bili gosti. o koleri. Izvolite da vas predstavim svojoj milostivoj.Dobra večer.produžio je predstavljajući doktora svojoj ženi .Nije loše. . iz kuhinje se čula lupa noževa. a ona je uporno udarala sve u jedno te isto mjesto i izgledalo je da neće prestati dok ne zabije dirke u unutrašnjost klavira. I doktoru Starčevu. sve je zvonilo: i pod. u sumraku gostinske sobe tako su nježno treperile svjetiljke. . Jekaterina Ivanovna je svirala neki težak pasaž. pa odluči da ode do Turkinovih da vidi kakvi su to ljudi.i to je svaki put nagovještavalo obilnu i ukusnu večeru. graciozno i. Veročka . . Prošao je sat. Starčev je krenuo u grad da se malo razonodi i uzgred kupi koješta. to je Otelo. odsviraj nešto .." Prozori su bili širom otvoreni. vrlo daleko.ja mu kažem da on nema nikakvog rimskog prava da sjedi u svojoj bolnici. i sada. . U gradu je Starčev ručao. interesantan upravo zbog svoje teškoće. s bombonima i vrlo ukusnim biskvitima što su se topili u ustima. ali njene djevojačke.opet se on obrati gostu moja milostiva je napisala veliki roman i danas će ga naglas čitati.Ja nigdje ne štampam. Mačkice.Došli ste u pravo vrijeme .i nikome se nije ustajalo.nježno promrsi Ivan Petrovič i poljubi je u čelo.A sada nam ti. bilo je tako prijatno. stalno kotrlja i priželjkivao je da što prije prestane to kotrljanje. koju je pjevao hor. . onako rumena od naprezanja. ti kokice razmažena. . ali mi ćemo se ponašati da on ništa ne primijeti. slušajući taj pasaž. Tresla su joj se ramena i grudi. i namještaj. Starčevu su predstavili Jekaterinu Ivanovnu. koju je u Djaližu proveo među bolesnicima i seljacima. lijepe i zdrave grudi govorile su o proljeću. ne žureći se (svoje konje još nije imao) i stalno pjevušio: Dok još nisam pio suza iz čaše života. a što se događa u životu.. pravom proljeću. .Vera Josifovna se obrati mužu . devet vrsta od grada S. A istovremeno mu se veoma sviđala Jekaterina Ivanovna. Zatim su pili čaj sa slatkišima s medom. Jekaterina je sjela i objema rukama udarila po dirkama.rekla je Vera Josifovna posađujući gosta pored sebe. porazgovarali su o vremenu. . Zašto da štampam? . Išao je pješice. Kada je Vera Josifovna zatvorila svoju svesku. pa opet. nježan struk.. već razvijene. Moj muž je ljubomoran.Pa mi imamo sredstava za život.Da. U mehkim i dubokim foteljama bilo je ugodno.rekao je Ivan Petrovič svojoj kćeri. i opet. i tavanica.. .

. gurali u predsoblju i tražili svoje kapute i štapove. Mačkice. Starčev je došao. već odavno prešao u naviku: dobrinski.sa suzama u očima rekao je Ivan Petrovič kada je njegova kći završila i ustala. Ustvari. siti i zadovoljni.rekao mu je Ivan Petrovič. ali nešto bolje nećeš stvoriti. . vrlo često. a Ivan Petrovič je pričao nešto smiješno. . kako su ga ovdje zvali. trebalo je izići u predsoblje i dočekati nekog gosta. pored njih se vrzmao lakej Pavluša ili. II Starčev se stalno spremao da posjeti Turkinove. kod gospođe Zavlovske.Ne. ne! . Ali nije on više dolazio Turkinovima zbog migrene. po svoj prilici.Umri.. Mačkica voli svoju mamu. Denise.Umri. čestitali joj. . Svi su se okupili oko nje. "Priličstveno.. a stalno govorio svojim neobičnim jezikom.Deder. a zasad učim ovdje. . a koji mu je. on je u izvjesnoj mjeri pomogao Veri Josifovnoj. .A gdje ste vi učili muziku? . Propješačivši devet vrsta i zatim legavši u postelju. zadavao smiješne zadatke i sam ih rješavao.umjesto nje je odgovorila Vera Josifovna.Ne. često..zapitao je Jekaterinu Ivanovnu. . jer u gimnaziji ili institutu. Pava se ukočio.Divno! . otkad je Mačkica počela svakodnevno plašiti da će poći na konzervatorijum. Začulo se zvonce. pomislio je Starčev izlazeći na ulicu.Na konzervatorijumu? . Vera Josifovna je već odavno patila od migrene.Ne. Ali jednog dana iz grada su mu donijeli pismo u plavoj koverti. u kome ga je molila da dođe i olakša joj patnje. i ona je već svim gostima pričala da je to izvanredan i neobičan ljekar. a u posljed-nje vrijeme. činilo mu se da bi sa zado-voljstvom propješačio još dvadeset vrsta." sjeti se tonući u san i nasmija se. Kada su se gosti. priličstveno. naprotiv. ona se mora nalaziti jedino pod uticajem svoje majke.O. . rekla je Jekater-ina Ivanovna šaleći se i ostajući uporna. ponizano zahvaljujem. stvorenim dugim vježbama u duhovitosti. a ona ih je šutke slušala. Išao je i stalno pjevušio: Tvoj glas mi zvuči i nježno i čeznutljivo. Ali ni to nije bilo sve. on nije osjećao ni najmanji umor. divili se i uvjeravali je da već odavno nisu slušali takvu muziku.Pa ipak ću poći na konzervatorijum .Vi ste završili ovdašnju gimnaziju? . Pava. Vera Josifovna mu je napisala dirljivo pismo. prikaži to svoje! .Divno! Prekrasno! . a zatim pješice krenuo kući u Djaliž.. poći ću! Poći ću! . dugo su zatim sjedili u trpezariji i pili čaj. podigao ruku i procijedio tragičnim tonom: . nesretnice! I svi su se zasmijali. on je pričao anegdote.Mi smo nastavnike pozivali kući. četr-naestogodišnji dječak. Svratio je još u restoran i popio pivo.. Praznik je... . Starčev je uzbuđeno šapnuo Jekaterini Ivanovnoj: . sami ćete priznati. "Interesantno".lupnuvši nogom.. Mačkica neće žalostiti tatu i mamu. i poslije toga je počeo češće posjećivati Turkinove. Tako mu je u radu i usamljenosti prošlo više od godine dana.. danas si svirala kao nikada . Jekaterina Ivanovna je završila svoje duge i za-morne vježbe na klaviru.rekla je Jekaterina Ivanovna. pravio dosjetke. .rekao je i Starčev podlegavši općem odušev-ljenju. A za vrijeme večere Ivan Petrovič je pokazivao svoje spo-sobnosti. ošišan i bucmast. ali je u bolnici imao veoma mnogo posla i nikako nije mogao da ugrabi slobodnog vremena.E.. moglo je doći do hrđavog uticaja. Iskoristivši trenutak zabune.. napadi su se sve češće ponavljali. Pava.. Smijući se samo očima. dok djevojka raste. diskretno se smiješila i čitava njena pojava je zračila osjećanjem trijumfa.. ja se tek spremam za konzervatorijum. Kod Turkinovih su se izmijenjali svi gradski ljekari i najzad je došao red i na sreskog.

Javorovo lišće. čitao je Starčev. Njega je oduševljavala njena svježina i naivan izraz očiju i obraza. Starčev je ostavio kočiju u jednoj uličici na kraju grada i pješke pošao na groblje. Zaista. U predgrađu. Čak i u tome kako joj je stajala haljina on je vidio nešto neobično ljupko i dirljivo u svojoj jednostavnosti i naivnoj gracioznosti. njihove crne sjenke i sjenke jablanova. Približavala se jesen. kada se. zavijali su psi.. se čitalo vrlo malo. Od nadgrobnih ploča i uvehnulog cvijeća. ovdje.Čitavu sedmicu vas nisam vidio . umrla je jedna pjevačica. kao da je ovdje njena kolijevka. U gradu je se niko više nije sjećao. nikada više neće vidjeti: svijet koji ničemu drugom nije sličan . hajdemo u vrt! Ona je slegla ramenima kao da je bila u nedoumici i nije razumjela šta traži od nje. Kao gotovo sve djevojke u njihovom gradu. žalosti i mira. daleko oko njega vidjelo se bijelo i crno.Čitala sam Pisemskog. Pričajte. "Svak ima neku svoju nastranost".opet je pitao. ugušeno očajanje. i predade se toj slaboj i pustoj nadi. molim vas.Nisam vas vidio čitavu sedmicu. . Činilo se da je ovdje vidnije nego u polju. zadržala talijanska opera. ona je mnogo čitala (a uopće u S. S njom je mogao razgovarati o književnosti. i tu su je sahranili i podigli joj ovaj spomenik. Već se rano smrkavalo. na šumu ili veliki park. . i ona ga opi.možda se ne šali.. ne mučite me. da uzdiše."Hiljadu duša" . "I Mačkica je nastrana i . molim vas. .. oštro se izdvajalo na žutim pješčanim alejama i na pločama. Mjesec je sijao. pomislio je došavši sebi. raz-mišljao je Starčev.. . pa kapiju. . sreskom ljekaru. Groblje je u daljini ličilo na tamnu traku. s anđelom na vrhu.. Molim vas. . širio se dah oproštaja. Sada je on već imao par konja i kočijaša Pantelejmona u kadifenom prsluku. A onda je ugledao ogradu od bijelog kamena. ali to je bila jesenska toplina.Pa kuda ćete? . I tek kada je na crkvi počeo otkucavati sat i kada je zamislio da je mrtav i zauvijek ovdje zakopan. Strasno sam željan vašeg glasa. Svuda okolo tišina. i vidjelo se kako je sanjivo drveće pognulo svoje grane nad tom bjelinom. prima ceduljice. Demetin spomenik je bio u vidu kapele. četiri sata svirate na klaviru . moram da vam objasnim. i on je svaki put s uzbuđenjem pitao šta je čitala posljednjih dana.Tako vam Boga.poslije sjedite s mamom.Šta ste čitali ove sedmice otkad se nismo vidjeli? . Na mjesečini se moglo pročitati na kapiji: "Грядет час в oнь жe. ali gdje se u svakom tamnom jablanu i na svakom grobu osjeća prisustvo tajne što obećava tih. Oboje su imali omiljeno mjesto u vrtu: klupu pod starim širokim javorom. . Saslušajte me. otrča u kuću i opet sjede za klavir. ona mu se činila vrlo pametna i neobično razvijena za svoje godine. "budite na grob-lju kod Demetinog spomenika. to se bezgranično sviđalo Starčevu. .svijet gdje je tako prijatna i mehka mjesečina.Pričajte. i u starom vrtu je bilo tiho i tužno. posvetite meni bar četvrt sata. i očaran je slušao dok bi ona pričala. u S.govorio je on idući za njom . . Nekad. i prvo što je vidio bili su bijeli krstovi i spomenici s obje strane široke aleje. prekrasan i vječni život. ali kandilo nad ulazom je blistalo na mjesečini i činilo se da gori. . Pola vrste je propješačio. bez obzira na tu naivnost. Ostanite sa mnom bar pet minuta! Preklinjem vas! Ona zastade kao da je htjela nešto kazati. koje je ličilo na šape. možda će doći".suho i poslovnim tonom upitala ga je Jekaterina Ivanovna. oko klaonice. a u deset i po najednom se otrese tih svojih razmišljanja i krenu na groblje. inteligentnom i solidnom čovjeku. "Ka-kve veze tu ima groblje? Zbog čega?" Bilo je jasno: Mačkica se šegačila. mogao joj se žaliti na život i na ljude.Vi po tri. .Neophodno mi je potrebno da porazgovaram s vama. daleko van grada i na groblju kad se to lahko moglo udesiti na ulici ili u gradskom parku? I zar to dolikuje njemu.užasnuo se Starčev kada ona najednom ustade i pođe u kuću.. o umjetnosti i o svemu što bi zaželio. "Večeras u jedanaest sati"." "Pa to uopće nije pametno". zatim mu nespretno u ruku gurnu ceduljicu. i on za trenutak pomisli da to nije taj mir i tišina.ko bi znao? . zajedno s jesenjim mirisom lišća. I u isto vrijeme.A šta? . iako se događalo da bi za vrijeme ozbiljnog razgovora neumjesno prasnula u smi-jeh ili pobjegla u kuću. vjerovamo. ali je ustala i pošla. a na stazama je ležalo potamnjelo lišće. Bilo je tiho i toplo. gdje nema nikakvog života. i Starčevljevi koraci odjekivali su tako oštro i tako ne-zgodno. njemu se učinilo da ga neko gleda.Šta vi želite? . U prvim trenucima Starčeva je zapanjilo to što je sada vidio prvi put u životu i što. u dubokoj smirenosti gledale su zvijezde s neba. . nego nijema tuga nepostojanja.odgovorila je Mačkica..A kako se smiješno zvao Pisemski: Aleksej Feofilaktič! . I sada su sjeli na nju." Starčev je ušao kroz vratnice.A kad biste samo znali kakve su to muke! Dajte da sjednemo. na prolazu. i čovjek nema nikakve mogućnosti da s vama porazgovara.nastavio je Starčev. kome bi ozbiljno palo na pamet da zakazuje sastanak noću.. i u ovdašnjoj biblioteci su otvoreno govorili da bi morali zatvoriti biblioteku da nije djevojaka i mladih Jevreja). a i natpisi na spomenicima jasno su se vidjeli. da se vucara po grobljima i pravi gluposti kojima se sada čak i gimnazijalci smiju? Kuda će da ga odvede ta avantura? Šta će reći njegove kolege kada doznaju? Tako je razmišljao Starčev tumarajući oko stolova u klubu. i tako dugo vas nisam čuo..

Nigdje nikog nije bilo. Ivan Petrovič je iz džepa prsluka izvukao svoje bilješke i pročitao mu smiješno pismo Nijemca upravnika u kome piše kako su se na imanju pokvarile sve bravarice i popucale zidarice.počeo je Starčev. ćudljiva. Daće miraz.Ja slažem dok lažem.ustade govoreći da mu je vrijeme da ide kući: čekaju ga bolesnici." "Osim toga.. s uživanjem sjedajući u kočiju.pošto više nije imao razloga da ostaje . vidio je oblike koji su se stidljivo krili u sjenci drveća i osjećao toplinu.. "njezina rodbina će te primorati da ostaviš sresku službu i da živiš u gradu. Podigli su krov na kočiji. Starčev je teško našao kapiju .idite. Pola sata je sjedio pored spomenika. prilično dati".. pa dobro. "A miraza će.Da.Umorio sam se.Pa patite kad ne razumijete šalu. Tačno kao da se zavjesa spustila." "Pa šta?" mislio je on. "Neka je. . i on . i Starčev se zadivi i pade u takav zanos da nije mogao ni riječi izustiti.A ja sam sinoć bio na groblju . Patio sam. . spava do dva sata. I. koje su voljele.. nije trebalo da se gojim!" III Sljedeću večer on je krenuo Turkinovim da zaprosi Mačkicu.. . teško se na nogama držim . nego divna tijela. to se pokazalo nezgodno postoje Jekaterinu Ivanovnu u njenoj sobi češljao frizer jer se spremala u klub na igranku.. čista. bilo je veoma mračno i samo po promuklom Pantelejmonovom kašljanju moglo se zaključiti gdje je kočija. a onda je sa šeširom u ruci prošao duž pobočnih aleja. mislio je Starčev slu-šajući ga rasijano.. i ta čežnja postajala je sve teža. pomisli: "Ah..Kako je to s vaše strane neplemenito i nemilosrdno. Videći da je gost zamišljen i da mu je dosadno." Najzad je ušla Jekaterina Ivanovna u balskoj haljini s dekol-teom..govorio je Ivan Petrovič smještajući kćerku u kočiju . .. bio sam i čekao vas skoro do dva sata. Napolju je sipila kiša. Kreći! Zbogom. i kao da je mjesečina u njemu podgrijavala strast. zapravo. a ti si crkvenjakov sin. sigurno. Ona je počela da se prašta. A i ko bi mogao da dođe ovamo u ponoć? Ali Starčev je čekao. mjesec je zašao za oblak. u gradu. nego je samo gledao u nju i smijao se.rekao je Ivan Petrovič .on slaže dok laže. majka priroda poigrava sa čovjekom i kako je teško kada to vidiš! Tako je mislio Starčev i u isto vrijeme javljala se želja da zavapi da on želi i očekuje ljubav po svaku cijenu. "Pa šta?" mislio je. ali radosno i toplo. i u isto vrijeme u glavi je neko hladno i teško parče rezonovalo: "Stani dok nije kasno! Zar je ona za tebe? Ona je razmažena.to je bila tama jesenje noći . sve očekujući i misleći koliko je u ovim grobovima zakopano lijepih i dražesnih žena i djevojaka.a zatim je više od sata lutao i tražio uličicu u kojoj je ostavio svoju kočiju. .Šta se može . Sada se pred njim nisu više bijeljeli komadi mermera.. steći ćemo pokućstvo. gorjele noću od strasti i predavale se milovanju.Bili ste na groblju? . sreski ljekar. . molim lijepo! Kočija je krenula. Međutim. ako se njome oženiš". . nastavljalo je ono parče. Poslije besane noći on se nalazio u stanju ošamućenosti kao da je bio opijen nečim slatkim i uspavljujućim. i najednom je sve utonulo u tamu.rekao je Pantelejmonu. .. Kako se. "U gradu. U duši je bilo maglovito. Opet je morao dugo da sjedi u trpezariji i da pije čaj. ti slažeš dok lažeš . Uzgred i Mačkicu odbacite u klub. čekao je s požudom i u svojoj uobrazilji zamišljao poljupce i zagrljaje.

svaki od njih je to primao kao predbacivanje i počinjao da se ljuti i nasrtljivo prepire. Molim. igrao karata. on prije svega trže sa sebe ukrućenu mašnu i odahnu punim grudima. Kasnije. izvinite! Čovjek mora da teži nečem višem. Iskustvo ga je postepeno naučilo da je palančanin miran. .Dosta .porazmislivši malo. hoću slave. o tome da čovječanstvo. on je s njima samo mezetio. Starčev je obgrli oko struka. o politici ili nauci.ali. činilo mu se. vi znate da ja više od svega u životu volim umjetnost.ona ustade i produži stojeći . da nastavim ovaj prazan. njoj sam posvetila čitav svoj život. on se smirio i počeo da živi kao što je i živio. i teško da se i može opisati to nježno. hvala Bogu. samoljublje mu je bilo povrijeđeno . I žao mu je bilo tog svog osjećanja. Dmitrije Joniču. ali. nekom blistavom cilju. gledajući u tanjir. pa čak i svojim izgle-dom. čama i nade mogli dovesti do tako glupog svršetka. radosno i bolno osjećanje.Zadovoljna što se tako lukavo našalila sa zaljubljenim čovje-kom i što je on tako silno voli. mogao zaridati ili svom snagom lupiti kišobranom po širokim Pantelejmonovim leđima. tada će svako moći da kolje na cesti koga hoće?" A kada bi Starčev u društvu. strasno je poljubi u usta i podbradak i još jače zagrli. ali s njim samo treba početi razgovor o nečemu što se ne jede. .O. ne izdržavši. I Starčev je izbjegavao razgovore. zaoblio se i nerado je išao pješke.njoj su suze navrle na oči . ide naprijed i da mu s vremenom neće biti potrebni pasoši i smrtna kazna. znači. jer su baš u tom trenutku konji naglo skrenuli u kapiju kluba i kočija se nakrenula. i stražar.ja svom dušom saosjećam s vama. ti malograđani. Samo trenutak kasnije nje više nije bilo u kočiji.Dmitrije Joniču. I baš zato što je tako strogo šutio i gledao u tanjir. za večerom ili čajem. sjećajući se ponekad kako je lutao po groblju ili jurio po čitavom gradu da nađe frak. uspjeha. odvratnim glasom se prodera na Pantelejmona: .. koji je stajao pored osvijetljenog ulaza u klub. i on.. plemenit i pametan čovjek. Palančani su ga srdili svojim razgovorima. počeo o tome da treba raditi i da se bez rada ne može živjeti. on bi se lijeno protegao i rekao: . Dmitrije Joniču (ona se malčice nasmiješila....bu-dite moja žena! . . On je odebljao. u gradu su ga prozvali "napuhani Poljak". ja obožavam muziku. ama baš ništa nisu radili i ničim se interesovali. nekoristan život. . .Dmitrije Joniču . ali je šutio. izgovorivši "Dmitrije Joniču" sjetila "Alekseja Feofilaktiča"). nego u tropregu s praporcima. naprimjer. ja vas poštujem. Starčevljevo srce se smirilo. ali sada ne više s parom konja. Našto predgovori i opisi-vanja? Našto nepotrebno krasnorječje? Moja je ljubav bezgra-nična. ali najednom vrisnu od straha. pogledima na život. Da razgovaramo ozbiljno. i ko ga je bar jednom osjetio. tačno kao u nekom malom komadu na diletantskoj predstavi.Šta stojiš. onako uplašena.. ljubazan pa da čak nije ni glup dok se s njim kartaš ili jedeš. ali se ubrzo vratio. vi ste bolji od svih. ali vi ćete razumjeti. izvinite. kako malo znaju oni koji nikada nisu voljeli! Čini mi se da još niko nije vjerno opisao ljubav. koliko samo glavobolje! IV Prošle su četiri godine. Bilo ga je malo stid. koji je za mene postao neizdržljiv. ona se okrenu i iziđe iz salona. Obučen u tuđi frak i s bijelom tvrdom mašnom što je stalno stršila i htjela da spadne s kragne. Svako jutro je nabrzinu pregledao bolesnike u Djaližu. Starčev je već razgranao praksu u gradu. priljubi se uz njega. te svoje ljubavi. Tri dana ništa mu nije polazilo za rakom. Ja hoću da budem umjetnica.. sve je žalosnije uzdisao i žalio se na svoju gorku sudbinu: vožnja ga je izmučila! Starčev je posjećivao razne kuće i sretao mnoge ljude. slobode. naprimjer. što se više širio. vi ste dobar. a porodični život bi me vezao zauvijek.nije očekivao da će biti odbijen . a vi hoćete da ja nastavim život u ovom gradu.. Pa i pored svega toga. ja ne mogu da budem vaša žena. Jekaterina Ivanov-na je rekla s vrlo ozbiljnim izrazom lica. vrlo sam vam zahvalna na ukazanoj časti. i nemoguće je bilo smisliti o čemu bi se s njima razgovaralo. ali kada je čuo da je Jekaterina Ivanovna otputovala u Moskvu da stupi na konzervatorijum.suho je rekla Jekaterina Ivanovna. ali ni s kim nije bio u bliskim odnosima.. Dmitrije Joniču. ti palančani. sjeo bi i. iako on uopće nije bio Poljak. I sve što bi tada govorili bilo je neinteresantno.Trista mu jada. jer je patio od astme. ali.i nije vjerovao da su ga svi njegovi snovi. Da postanem žena . tako žao da je. niti je jeo niti spavao. Kada bi Starčev pokušao da povede razgovor čak i s liberalnim palančaninom.. I da ne bi zaplakala. Jekaterina Ivanovna se zakikota. Izišavši iz kluba. jer se. zazjavalo? Tjeraj dalje! Starčev se odvezao kući. i vraćao se kući kasno noću. taj ga neće opisivati riječima. šutke jeo. on je u ponoć sjedio u klupskom salonu i sa zanosom govorio Jekaterini Ivanovnoj: . palančanin bi ga poprijeko gledao i nepovjerljivo pitao: "Pa.o ne. preklinjem vas . nepravično i glupo. a ona. a onda odlazio bolesnicima u grad. i on se srdio i uzbuđivao. a kada bi u kojoj kući naišao na neku porodičnu svečanost i bio pozvan za sto. ja bezumno volim.izgovori najzad Starčev . ništa. I Pantelejmon se ugojio i. i on se odmah nađe u ćorsokaku ili počne da filozofira tako tupavo i jetko da ti ne ostaje drugo nego da odmahneš rakom i okreneš mu leđa.

na sirće.Doktore. . Ona ga je gledala i.rekao je Ivan Petrovič. Imao je još jednu vrstu razonode. Njene oči su zračile zahvalnošću za tu ljubav. "Nije neobdaren onaj ko umije da piše romane. novčanice . K. ali sam se predomislila .ali vi se ne osvrćete na to. a Starčev je slušao. a to je bilo da uvečer iz džepova vadi novčanice zara-đene ljekarskom praksom. pa ni fotelja u kojoj je sjedila. . I u pogledu i u pokretima je bilo nešto novo . svirala buč-no i dugo. u kući Turkinovih. a kada je završila.on ni sam ne bi mogao da kaže šta je to zapravo. vi meni nikada ne posvećujete pažnje. zaista. Otišli su u vrt i sjeli na klupu pod starim javorom.htjela sam da vam pošaljem pismo. dugo su joj zahvaljivali i izražavali svoje divljenje.Kako ste se ugojili! Pocrnjeli ste.Ja sam uzbuđena . I ništa više nije mogao da smisli. haj-demo u vrt.dočekao ga je Ivan Petrovič smiješeći se samo očima. pa ni glas. . očekivala da je pozove da idu u vrt. postali muževni. na tamjan i riblje ulje. ali se zato svaku večer sa zadovoljstvom kartao. Meni je tako dobro kod kuće. a ne Mačkica. izvolite! . više nije osjećala kod svoje kuće.odgovorio je Starčev. gledao u njenu sijedu lijepu glavu i čekao kada će završiti. Sada je već izbliza vidio njeno lice i sjajne oči.Pa. tako mi je drago da vidim sve. uopće. neprekidno razgovarati.bogzna kako vi sada gledate na mene. a ne umije da to sakrije". nije mu se sviđalo nešto ni iz prošlosti.Bonžurujte. više nije bilo one nekadašnje svježine i izraza dječije naivnosti. A kada su već prošle četiri godine. . Ali. ili je nešto bilo suvišno . on ih je nosio u Društvo za uzajamni kredit i tamo ih ulagao na tekući račun. to je već bila Jekaterina Ivanovna. Vera Josifovna je pisala Dmitriju Joniču da ga je veoma poželjela i moli ga da svakako dođe do nje i olakša joj muke. S tolikim uzbuđenjem sam vas danas očekivala. ona odmah nastavi: . Tako je nekako slučaj htio. razmišljao je Starčev. očevidno. kako živite? . kada se umalo nije oženio tom istom Jekaterinom Ivanovnom. čak je izgledalo da joj se vratio onaj pređašnji dječiji izraz lica. Bila je pomrčina. nikada nas ne posjećujete. toplog jutra donesoše mu u bolnicu pismo. dobra večer. tako nježno i tako nesretno volio. koja se već veoma postarala i osijedjela. Koliko uspomena! Ja sam mislila da ćemo.nastavila je nervozno . evo. ali nešto mu je već smetalo da bi osjetio ono što je ranije osjećao. čitala je o tome što se nikad u životu ne događa. I on se sjećao . do samog jutra. Boga vam. A Mačkica? Ona je omršala. proljepšala se i postala vitkija. diskretni osmijeh. malo ste se promijenili." Porazmislivši malo. a uz to daje danas i njen rođendan. . na koju se postepeno i neprimjetno navikao. doputovala je mlađa. ona je s na-ivnom znatiželjom gledala u njega kao da je htjela da pobliže razgleda i razumije čovjeka koji ju je nekad tako plameno. njen novi izraz lica. pomislio je Starčev. Zašutjeli su. Zatim je Jekaterina Ivanovna svirala na klaviru. Pili su čaj s pirogom. afektirano uzdahnula i rekla: . I. Starčev je uvečer pošao Turkinovim. Pri dnu je bilo napisano: "Maminoj molbi i ja se pridružujem.i obuzelo ga je osjećanje nelagodnosti. "Ali dobro je ipak što se ja njom nisam oženio". stegla je Starčevu ruku. možda će ona biti bolje sreće. A kada bi se nakupilo nekoliko stotina. poblijedjela. on je kod Turkinovih bio samo dva puta. ali.rekla je Jekaterina Ivanovna i rukama prekrila lice . i to na poziv Vere Josifovne.Pa tako. pomalo . ja sam već stara za vas. . Jekaterina Ivanovna je svakog ljeta dolazila roditeljima u goste.pitala je Jekaterina Ivanovna.Kako živite? Šta ima novo kod vas? Sve ove dane mislila sam na vas .rekla je pružajući mu ruku i vidjelo se da joj srce uzbuđeno lupa. ali joj je nešto nedostajalo. . snova i nadanja koja su ga prije četiri godine uzbuđivala .Nije loše .Pa dajte da razgovaramo . a malo kasnije nije mu se sviđala ni haljina. Za sve četiri godine od odlaska Jekaterine Ivanovne. Nije mu se sviđalo njeno bljedilo. po sedam-deset rubalja bi bilo nagurano po raznim džepovima.žute i zelene koje su mirisale na parfem.nešto bojažljivo i oprezno. Vera Josifovna. i ovdje. veoma sviđala.O. . ali on je šutio. kao da se ovdje.On je izbjegavao takvu razonodu kao što su pozorište i koncerti. u mraku. Zatim je Vera Josifovna naglas čitala svoj roman. kao i prije četiri godine. I sada mu se ona sviđala. Pažljivo i radoznalo gledajući mu u lice. jednog tihog. nego onaj ko ih piše. ali je on nijednom nije vidio.rekla je prilazeći mu. a ne mogu da se priviknem. izgledala je mlađa nego u sobi. . koja se još uvijek liječila od migrene.Otkad se samo nismo vidjeli! . Sada se sjećao svoje ljubavi.

Reci ti. . oslobodila sam se svih zabluda. . Vaša J.. obuze ga nemir i on opet pomisli: "Dobro je ipak što se tada ne oženih. društvo kockara. Pava. Kako mi ovdje živimo? Nikako. i najednom ga obuze tuga i bi mu žao prošlosti. . zar ne? Obećajte mi. .. i duhovitosti Ivana Petroviča. zahvalni i ispitivački pogled. nego mlad čovjek s brkovima. sjedio na boku.Vi ste najbolji čovjek koga sam ikad u životu srela . uzvišeni.. koje ja očima ne mogu da vidim. često sam mislila na vas.poče on. .romana Vere Josifovne. T. U duši je zasvjetlucao plamičak. ukoči se. sjećao se kako je lutao po groblju. kao da su od drveta. Danju trka za parama. i pred vama neću ni svirati ni govoriti o muzici.. . gojimo se.. i ja sam svirala kao i sve ostale. V Prošlo je još nekoliko godina. do najmanjih sitnica. Starimo.Umri.Padala je kiša. pa prođe i čitava sedmica. onako bezbojno. a Pantelejmon. ali malo porazmisli i. propadamo.. a već je mjerkao i treću. Zašto?" pisala je ona. Deder. i već se pojavila želja da govori. svega. Ja sam tada bila nekako čudnovata. Umirite me. i strah me hvata od same pomisli na to. isto tako pun i crven.uzdahnuo je. Ali prošla su tri dana. Sjedajući u kočiju i gledajući u tamnu kuću i vrt. Starčev se sjetio novčanica. "Bojim se da ste se izmijenili prema nama. pomagati nevoljnicima i služiti narodu! Kakva sreća! .Eto. odebljao. razgovarati. koji su mu nekad bili tako mili i dragi. a on nikako da ode. a kada u Društvu za uzajamni kredit sazna za neku kuću pred-viđenu za licitaciju. Ja nisam pijanistkinja. Ustade da ide kući. i pomisli . sjetio se da bi trebao bar na časak navratiti.svega što je bilo. i tragične poze Pavine.Kada sam u Moskvi mislila na vas. u Moskvi.Vi nemate nikakvoga rimskog prava da idete bez večere . I.nastavila je ona. ali kasnije. prolazeći pored kuće Turkinovih. uobražavala sam da sam neka velika pijanistkinja. podiže ruku i procijedi tragičnim tonom: . i plamičak u duši se ugasi. Plamičak se razgarao u duši. Šta ima tu dobrog? . Kakva je sreća biti sreski ljekar. i vikao prolaznicima: "Drži desno". Vi ste tako voljeli da govorite o svojoj bolnici.Mi ćemo se sastajati. Jednog dana. bez nekih misli. prolazi život. .ako su najtalentovaniji ljudi u gradu tako nedaroviti. nije imao vremena dahnuti.." On poče da se oprašta. bojim se. prikaži ti to svoje! . Samo sam o vama i mislila.Eh! . Neophodno mi je potrebno da s vama porazgovaram." On pročita pismo. "Nema vas k nama. bez utisaka. s mesnatim zatiljkom. veoma sam zauzet. Kada su ušli u kuću i Starčev na večernjoj svjetlosti vidio njeno lice i na sebi osjetio njen tužni. dragoviću. za tri dana.A sjećate li se kako sam vas ja onu večer pratio u klub? . Ona ga uze pod ruku. Dan za danom dok i smrt za vrat. naravno. porazmisli malo i reče Pavi: . reci. vi ste mi izgledali tako idealni. dobijao se utisak impozantnosti i izgledalo je da to ne prolazi čovjek. ne navrati.. da ja danas ne mogu doći. bila pomrčina. nesretnice! Sve je to Starčevu išlo na živce. Imao je već imanje i dvije kuće u gradu. kakav onda mora izgledati taj grad. Tri dana kasnije Pava je donio pismo od Jekaterine Ivanovne. alkoholičara i galamdžija. . teško je disao i sada je već išao zabačene glave. tako.sa zano-som je ponovila Jekaterina Ivanovna. dođite i recite da je sve dobro. Starčev se još više ugojio. i ništa u meni nije bilo naročitog. koji više nije bio dječak. .rekao je obra-ćajući se u predsoblju Pavi.To je s vaše strane vrlo perpendikularno. koje je uvečer s takvim zado-voljstvom vadio iz džepova. on bez ikakvog .govorio je Ivan Petrovič ispraćajući ga. tada ja vas nisam razumjela. U gradu je imao ogromnu praksu. unosniju. nego neki paganski bog. Sada sve djevojke sviraju na klaviru. plemenit cilj u životu. da se žali na život. I nikad više nije ni bio kod Turkinovih. kako se zatim umoran vraćao kući. ispruživši ruke. prolazio u trojci s praporcima. onako bucmast i crven.Ali vi imate svoj posao. i što se tiče mene lično.. najednom se sjeti svega . a uvečer klub.. ja sam ista takva pi-janistkinja kao što je mama književnica. i bučnog sviranja Mačkice. vi me pitate kako živim. Kada bi. Doći ću.

.. kao i prije. Treba se izviniti.i starješine kluba. A Turkinovi? Ivan Petrovič se nije postarao. i svake jeseni s majkom odlazi na Krim.. također promi-jenila: postao je sekantan i naprasit. pobolijeva. "Kuda li to Jonič ide?" ili "Kako bi bilo da Joniča pozovemo na konzilijum?" Vjerovatno zbog toga što mu je grlo odebljalo.Izvolite odgovarati samo na pitanja! Bez razgovora! On živi sam.ustezanja ide u tu kuću i. obično se srdi. Ona se primijenio postarala.. najstariji i najpoštovaniji. gramzivost ga je obuzela. inače se može dogoditi da se rasrdi i da štapom počne lupati po podu. apčhi!!! Kao što vidite. svim silama se trude da mu ugode. Nisam. on se ponekad okrene i umiješa u neki razgovor: . Kišu i seljaci. poprskao sam vas. I u Djaližu i u gradu sada ga zovu prosto . i glas mu se promijenio. to je sve što bi se o njemu moglo reći. A kihati nikome i nigdje nije zabranjeno. naže se naprijed i šapnu generalu na uho: . i kuhar. naže se i.A o čemu vi to? A? Šta to? A kada se slučajno za nekim susjednim stolom povede raz-govor o Turkinovima.Zbogom.. nestrpljivo lupa štapom po podu i dere se svojim nepri-jatnim glasom: . A Mačkica svaki dan po četiri sata svira na klaviru. a zatim sam sjedi za velikim stolom i večera. stvo. koji ga gledaju s čuđenjem i strahom. sa srdačnom jednostavnošću. ništa. kihnuo je.znaju šta on voli. molim lijepo! I maše maramicom. Pisci su u pravu: život je tako pun raznih iznenađenja! Ali najednom se njegovo lice namršti.O kojim vi to Turkinovima? To vi o onima što im kći na klavir svira? Eto. disanje se zaustavi. Svi kišu.. servira mu lafit br.. ne osvrćući se na neobučene žene i djecu. on pita: . kao učtiv čovjek. Ali sada se najednom zbuni. koji je služio u saobraćajnoj upravi. i. pogledao oko sebe da nije nekog uznemirio svojim kihanjem.. on u sva vrata upire štapom i pita: . U tom starcu Červjakov je poznao civilnog generala Brižalova. U pripovijetkama često susrećemo to "iznenada".Je l' ovo radna soba? A ovo spavaonica? A šta je ovdje? Hoda tako po kući.Boga vam oprostite. Ivan Petrovič briše suze i dovikuje im: . ali ipak ne napušta posao sreskog ljekara. a šta ne voli.. kada voz krene. . rado čita gostima svoje romane. Ispraćajući ih na stanici... On ima mnogo poslova.. po svoj prilici. Za sve vrijeme života u Djaližu ljubav prema Mačkici bila je njegova jedina i. prolazeći kroza sve sobe. i već svi . Večerajući. Ugledao je kako starac koji je sjedio pred njim u prvom redu fotelja rukavicom prilježno briše svoju ćelu i vrat i nešto gunđa.Jonič. i uprav-nici policije. Živi dosadnim životom i ništa ga ne interesuje. nisam htio! . Gledao je i osjećao kao da se nalazio na sedmom nebu. 17. Ali iznenada. Narav mu se. Uvečer on u klubu igra karata. postao tanak i rezak. "Nije moj šef. nimalo se nije promijenio. molim vas! Pustite me da slušam! . ali ipak je to nezgodna stvar. SMRT ČINOVNIKA Jedne vrlo lijepe večeri je isto tako lijep uredski intendant Ivan Dmitrič Červjakov sjedio u drugom redu fotelja i kroz dvogled gledao "Korneviljska zvona". Primajući bolesnike.Ništa. Ubrisao se maramicom i..Izvinite vaše. Vera Josifovna. posljednja ljubav." Červjakov kašljucnu. on odmače dvogled od očiju... "Poprskao sam ga!" pomisli Červjakov.Ah. kao i ranije. oči kliznuše pod očne kapke. i lakej . pa ponekad čak i savjetnici. teško diše i briše znoj sa čela. hoće da stigne na sve strane. sasvim neho-tice. pravi dosjetke i priča anegdote.. sjedite. Zato se Čer-vjakov nije nimalo zbunio. . Služi ga lakej Ivan.

stvo! To što se ja usuđujem da uznemirujem vaše . ali više neću da idem! Bogami. to vi i sami znate! General napravi plačljivu grimasu i odmahnu rukom... . "Zaboravio. progunđao: . Sljedećeg dana Červjakov je obukao nov činovnički frak. kako mu se činilo.stvo.. Sutradan je morao da ode i da mu sam sve objasni.ponovi general udarivši nogom. umro. ali on nekako čudno. prema ličnosti čovjeka nikakvog poštovanja. . Červjakov koraci za njim i poče da mrmlja: . žena je isuviše lakomisleno gledala na tu stvar. mislio.. jer može još pomisliti da sam htio da pljunem.Pa ipak ti otiđi. a među njima i samog generala. poštovani gospodine!! . koješta.. To je. Nisam namjerno. koji je već počeo da prima molbe.. iz osjećanja kajanja!. Stigavši kući. vaše . Nijedne čestite riječi mi nije rekao.. da ni sam nije znao kako.Nisam ja jučer dolazio da uznemirujem vaše . . nehotice vas poprskao.. izvini se .... Ja sam se izvinjavao što sam vas poprskao kada sam kihnuo. "Ma kakvo ismijavanje!" pomisli Červjakov...stvo . Oprostite. general podiže oči i na Červjakova... .Gubi se !! .. Zar bih se ja usudio da se ismijavam? Ako bismo ismijavali jedan drugoga. Za vrijeme pauze približio se Brižalovu....Sinoć u "Arkadiji".Šta? . . "Znači.poče da referiše uredski intendant .." Kada je general završio razgovor s posljednjim moliocem i uputio se u unutrašnje apartmane.. "Neće da govori!" pomisli Červjakov blijedeći.reče general i nestrpljivo mrdnu donjom usnom. da je to prirodan zakon..reče general nestajući iza vrata. sasvim nehotice. Ostavite se. neću!" Tako je mislio Červjakov vraćajući se kući.stvo .Koješta.. neću se više ni izvinjavati tom razmetljivcu! Neka ga đavo nosi. Mislio je. ali onog blaženstva više nije osjećao. Međutim.Červjakov se zbuni.rekla je. Ne. to je upravo. kasnije će da pomisli!. . legao je na otoman i.Poprskao sam vas.. Červjakov osjeti kako se u njegovoj utrobi nešto otkide.zamuca Červjakov kada general uperi u njega svoj upitni pogled . Ja sam već zaboravio.. ne bi bilo. on ustuknu prema vratima. Ništa više ne videći i ne čujući.obrati se general sljedećem molitelju. stvo. Ako sada ne pomišlja tako nešto. Ja ću njemu objasniti.... a ne može da razumije! Kad je tako. Napisaću mu pismo... "Uopće tu ne-ma nikakvog ismijavanja! General.Može još pomisliti da se ne umiješ ponašati među ljudima! .Ah. a vi opet isto! .ja sam kihnuo i.. zaboga! Šta ste vi trebali? . kako ste vi izvoljeli reći.... a u očima mu pakost" pomisli Červjakov podozrivo pogledajući generala.prošaputa Červjakov zamiraći od užasa... Nemir ga je počeo mučiti. General neočekivano poplavje. glupo se nasmiješi i poče da gleda na pozornicu.Pa vi se prosto ismijavate.. znači. Ali pismo ipak nije napisao.. ali kada je čula da je Brižalov "tuđi". . a ni na kraj pameti mi nije bilo da se ismijavam.. vaše...zato da bih se ismijavao.. Červjakov ispriča ženi kakvu je neuljudnost učinio. Gledao je Červjakov. zatrese se i graknu: . iziđe napolje i zabatrga nazad.. Opros. A ni vremena nije bilo za razgovaranje.Vaše . ali nikako nije mogao da smisli to pismo.. . ako se sjećate. ne skidajući svoj činovnički frak... "Neće ni da govori.." Došavši kući... . onda.. Ispitavši nekoliko molilaca... to se ne smije tako ostaviti... ona se prvo bila uplašila.To i jest baš ono! Ja sam mu se izvinjavao.Gubi se ! . mogu vam reći... Kada je ušao u gene-ralovu sobu za prijem. umirila se. pomuvao se pored njega i. savladavši svoju snebivljivost. Trebalo bi mu objasniti da uopće nisam imao namjeru. zatekao je mnogo molilaca. ljuti se. podšišao se i pošao Brižalovu da objasni.

januara 1860. objavio je prvu zbirku novela Šarene priče. Teme su mu malograđansko vegetiranje. VII 1904. Čovjek u futroli.S. U Badenweileru (Njemačka). Čehov je umro 15. godine u Tagangoru.BILJEŠKA O PISCU ČEHOV. Zaručnica. Najpoznatije su mu drame: Galeb. pri-mitivizam ruskog seljaštva. Čehov piše i drame i postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije. Završio je medicinski fakultete u Moskvi i radio kao liječnik. 6. Paviljon br. Stanislavskog. Književnim radom počeo se baviti već kao student objavljujući pod pseudonimom Antoša Čehonte kratke humoreske. Smrt činovnika. Kaštanka. Jonič. karijerizam. začahurenost činovnika i inteligenata. god. . Godine 1886. rođenje 29. Poznatije Čehovljeve novele su: Stepa. Na njegovim dramama izgradio je svoj stil čuveni Moskovski hudožestveni teatar (MHT) pod vod-stvom K. Kameleon i dr. Anton Pavlovič. Čehov je postao majstor ruske novele. ruski književnik. Ujka Vanja. Dama sa psićem. Tri sestre i Višnjik.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->