Ivo Andric

Mustafa Madzar

Doboj slavi pobedu nad Austrijom jer je njihov mještanin Mustafa Madžar bio najvedi junak u banjalučkom boju. Hitedi i ne obzirudi se, projaha kroz gužvu, vrevu i klicanje. Ne okrenuvši se i ne rekavši nikom ništa, uđe u svoj čardak. To je bilo sve što mu je, poslije diobe s bratom, ostalo iza oca, rasipnika i pijanice. Kad mu je bilo petnaest godina, otac mu umro a brat mu se oženio, poslaše ga u Sarajevo da uči medresu. Tu provede četiri teske godine. Vrati se u Doboj, pognut, mrk bez osmijeha, nit se s kim družio nigovorio. Po danu bi čitao knjige, a nodu bi svirao dugo. on se naoruža, zaključa čardak i ode na Rusiju. Jedne godine se pronese glas da je poginuo. šeste godine on se i sam vrati, iznenada,u Doboj. Malo ga ko i poznade. Bio je odjeven bogato. predade se mučenju besanice, koja ga ne ostavlja otkako su prestale bitke. To se mučenje ponavlja svake nodi, a u ljekare nije vjerovao. Ali počeke borbe u Slavoniji, i on ode pred prvom četom, u zoru, nečujno kao što je i došao. Dođoše i opet glasovi o njegovim junaštvima po Mađarskoj i Slavoniji. A kadAustrijanci opkoliše Banjaluku i raja satjera Turke u grad a varoš opljačka, sve bosanske vojske siđoše na Vrbas.Ali nađoše Austrijance nadmodne i ne smjeđoše udarili na njih sve dok Mustafa Madžar ne izradi plan: da se,malo poviše, načine splavovi i nodu spuste niz vodu, a u svitanje da vojska nagrne preko njih i iznenadi Austrijance. napadali svakojaki snovi, skradivali mu ionako kratko spavanje i još gu više satirali. Isprvazaspa, ali mu odjednom iziđoše na san neka djeca sa Krima. Progonedi neprijatelja, bijahu zanodili u nekom napuštenom ljetnikovcu na Krimu.Kad htjedoše da polijegaju, otkriše iza nekih ormana skriveno četvoro djece. Bijahu dječaci, plave podšišanekose, bijeli i gospodski odjeveni. Njih bijaše petnaest konjanika, vedinom Anadolaca. Dokopaše ih među se.Tako su dječaci, polumrtvi od straha i bola, išli od ruke do ruke. Kad svanu jutro, djeca bijahu podbula i pomodrila i nijedno nije moglo da stoji na nogama. Uto naiđe jači ruski odred i oni pobjegoše ne stigavši ni da pokolju djecu. Sad ih vidi sve četvoro. Čuje Ruse kako dolaze. Htio bi da uzjaše, ali mu se uzengija mrsi i izmičei konj se otima. Probudi se znojan. Turci su bili ved spremni na obali. ali su splavovi stizali sporo i svrstavali se teško. Od lupe idozivanja prenuše se i Austrijanci na drugoj obali. Mustafa dadeznak splavarima da još bolje pritegnu konopce pa da se sklone; odmah baci korice od sablje i alaknu gromko:- Alah! Bismilah! Ko je Muhamedove vjere ... Na dafira! Na batila! - Alah! Alah! - prihvataše vojska i prolamaše se. Svi jurnuše za njim na splavove. Ali odmah vidješe da su splavovi više razmaknuti nego što su oni mislili. Neki popadaše u vodu. Rijetki preskočiše, vedina zastade. Jedini Mustafa bijaše odmakao. Preskakao je sa splava nasplav kao krilat. Izgledao je kao da leti iznad vode. Dok su se prvi redovi kolebali na splavovima, on ved bijašena drugoj obali, i ne obazirudi se udari na iznenađene straže. Videdi da im je vođ izmakao sam, stadoše i ostaliTurci da preskaču. Odavno nije bilo brže pobjede. Ogroman austrijski logor, napadnut u neočekivano doba i s neočekivane strane, pršte u tili čas. Uveče, iza pobjede, on je ležao pred šatorom i pritiskivao dlanove i grudi o travu, jer mu se činilo da mu svakimišid buja i raste u beskraj i hode da ga ostavi.Vide se vatre i čuje vriska pljačkaša i lelek progonjenih.- Svijet je pun gada.To je pomislio jutros, u zoru, na obali Vrbasa, stojedi između dvije vojske jedna bježi a druga zastala, od straha,na splavovima. Sna nema. Od te nodi san mu se posve ukrade.

najgore kod tih snova, to je neka jeziva jasnost i oštrina kojom se isticao svaki pojedini lik i pokret, kao da svakiživi za sebe i ima neko naročito značenje. Poče da strepi od pomisli na nod. Večeras je po tredi put u svom čardaku.I, evo, i večeras, pošto je s gađenjem prošao kroz dobojske ulice i svjetinu koja je urlala i igrala, i pošto seoprostio s pratnjom, on je unezvijeren pre-mjerao čardak, da su podnice škripale i pucale. Prisloni se uz prozor. Vrelina od besanice i puta i jednomjerno kucanje srca hode da ga uspavaju. Ali sad vedsnovi dolaze prije nego što i zaspi. Da li je i sklopio oči? Pred njim se ukaza pokrajnja soba, puna neke krteži i paučine, a u kutu na sanduku sjedi djed mu, Avdaga Madžar. Crven u licu, s kratkom bradom i oštrim brcima. Sjedi tako nijem i nepomičan, ali u samoj njegovoj prisutnosti ima naročito značenje inepodnošljiva tegoba i užas koji ga guše. Trza se. Premire od mraka u sobi, ali ne pali svjetla, nego nastavlja da hoda iako je vas u jezi kao u oklopu i ne osjeda nogu pod sobom. Hodajudi tako, sjeti se Sarajeva, veselog druga Jusufagida, Čekrklince, zelenog brijega s grobljem imekom travom na kojoj je nekad, kao softa, mnogo popodne prospavao, s rukom kao uzglavljem. - Ne može,izdržati, nego ose-dla konja i iziđe iz Doboja, po tami i tih kao krivac. Sutradan čaršija saznade, s velikim čuđenjem, da je otišao i da je u polju napao neke kiridžije i izranio ih, a konjeim rasplašio. Kad stiže u Sutjesku, nađe manastir zatvoren, kao izumro. Još juče su neki ljudi pričali gvardijanu da od Dobojaide Mustafa Madžar, da se ostrvio i, kao izvan sebe, bije koga god sretne i stigne. Udari drškom od nadžaka u kapiju. Šutnja. Izmuče se malo i pogleda manastir. Ogroman krov. Mali prozori itvrdi zidovi. Pomisli načas da sve potpali, ali mu se dosadi i zgadi ved sama pomisao da ide da traži slamu i oganj. Ode smijudi se glasno. Jašudi ispod groblja, konj se plahnu od bijela kista Sto je provirivao iza zida. Dok je tako smirivao konja i ljutito psovao fratre i krstove, pomoliše se izaokuke dvojica fratara. Jedan je nosio umotan svežanj knjiga, a drugi zembilj sa jelom. Ne mogavši više natrag,skloniše se u jarak kraj puta, pozdravljajudi Turčina. On se zaustavi kraj njih.- Jeste li i vi papazi?- Jesmo u carsko zdravlje, begefendija.- A ko vam dade da sadite ove rogove kraj puta, pa da mi se konj plaši? A, krmci krmski?- Nismo za to, beg.- Šta "nismo za to"? Ko vam je dopustio?- I vezir i svijetli sultan - govorio je stariji fratar, visok i otresit čovjek lijepa brka i pametnih očiju.Mustafa spusti desnu ruku niza se i, kao da se odjednom umiri i odljuti, samo ih je ukočeno gledao sjajnim pogledom, dok su oni drhtali obarajudi oči preda se. - Aa, biva imate fermane?- Imamo, imamo, beg-efendija, jakako, sve imamo.- I od sultana?- Jakako! I od vezira, i još jedan od mule iz Sarajeva.- E, onda sastavi lijepo sva tri zajedno, pa ih baci. Jesi čuo? A ako te ko upita šta to radiš, reci: naredio miMustafa Madžar, koji se odvalio kao stijena niza stranu, pa nit mu treba sna ni hljeba, nit priznaje zakona.Slutedi zlo ved po izbezumljenom i ukočenom pogledu, od tih riječi fratri još dublje ponikoše. On skide kajasu sasedla i naredi mlađem da veže starijega. Starijem sam proturi ruke na leđa, a mlađi ga je sporo vezivao, jer su muruke vidno drhtale. - Jesi li dobro svezo?Jesam, beže. On se sagnu i opipa kaiše, pa kad vidje da je slabo vezano, dutke izmahnu nadžakom. Fratar iz-mače glavu, aoštrica zasiječe u rame tolikom snagom da ga bez jauka obori. Ali Turčin ga stade ušicama tudi tako dugo dok senije digao i pošao pred njim, zajedno s vezanim drugom. Niz njega je tekla krv i ostavljala trag po drumu.Odjednom odluči da ih goni u Sarajevo i da ih preda starom drugu Jusufagidu, bogatašu i čuvenu šaljivdžiji. Svratiše u jednu napuštenu pojatu kraj puta. Fratriodmah padoše zemlji, jedan kraj drugoga, a on sveza konja i prostrije kabanicu pa leže. Odmah poče san da gahvata kao što odavno nije. Trgnu se, naglo otvori oči koje mu se učinišestrahovito raširene i hladne, i tako besane kao da nikad nije spavao. Osluhnu. Šapat je dolazio iz kuta u kom sufratri ležali.Ranjeni se fratar bijaše laik, u očekivanju smrti, ispovjedio starijem. - Lju ... ljubim te, Gospodine bože moj, jer si ti dobro najvede ... - Šta šapdete, psi vam majku poganu! Dohvati malu pušku i opali u mračan kut u komsu

ležali fratri. Nasta lelek, pa stenjanje. On odmah skoči, ogrnu se i izvede konja. Sasvim zaboravi naJusufagida i zamišljenu šalu s fratrima. Uzjaha brzo kao da bježi on od njih. Jahao je šumom dok se ne pro-kide nod i u dnu neba ne zabijelje. Onda leže pod neke bukve i pokri sekabanicom. Odmah usni san. Nađe se u boju na Orljavi. sprijeda na njega navaljuju dva brata Latkovida, krupni i bijesni hajduci. On se dobro brani, ali muse pogled otima preko njihovih glava, i u dnu horizonta, gdje se pješčana ravnica spaja s nebom, vidi gdje se pomalja žena u crnini, s rukama na grudima i iskrivljena lica. On je zna i zna zašto rukama dojke pritište i zašto joj je lice bolno iskrivljeno. Iako sve to misli i gleda u ženu i sjeda se kako ju je, u Erzerumu, zatekao samu usarafovoj kudi i kako se očajno otimala, ipak se prisebno brani od dvojice hajduka. Otima se ženi i sjedanju, isamo gleda da odbije dvije hajdučke sablje, ali gnjev ga prevlađuje. Budi se ostudenio, s grčem. Sve do podne je jahao kao u snu i, začudo, smiren. Bio bi k- nodi nastavio put prema Sarajevu da ga na drumu, uOitktovu hanu, ne zaustavi Abdulselambeg, brbljavac i hvališa rijetke brade i plavili očiju. Beg ga je zaustavljao na sve načine da s njim prenodi, računajudi da sutra stignu u Sarajevo i da ga svijet i znanci vide kad udje s Mustafom kao drugom i saputnikom. Pristade. Pripeče sunce, a zlovolja se diže do grla " guši ga. Napi se samo vode, pa leže i ne pogledavši više Abduselambega. Najprije zaspa, ali tada najednom, kao uvijek kad se najmanje nada, iziđoše preda nj ona djeca s Krima, plava i podšišana, ali nekako kruta i glatka i snažna, pa se izmiču kao ribe. Budi se vas u znoju i tegobi, dašdudi. Promuklo viknu Abduselambega, poruči kavu i rakiju. Tako su dugo sjedili njih dvojica i pili. Abduselambeg je govorio mnogo o sebi, o bojevima i svojoj familiji. Abdulselambeg poče da priča o banjalučkom boju i kako je gledao njega, Mustafu, gdje skače sa splava na splav..- Pa zar se ispod jorgana moglo da vidi? - Štaa? Kako? Mustafi su sjale i igrale oči, a beg se uozbiljio ne znajudi da li da se uvrijedi ili da stvar uzme kao šalu. Mustafa prvi prasnu u smijeh, a beg odmah prihvati. Mustafa se instinktom iskusna ratnika, povuče do zida, napipa kabanicu i pusat i izvuče malu pušku. U tišini ču mek i siktav ton: to beg vadi nož iz korica. Mustafa pomisli opet: koliko gada ima na svijetu! Ali to samo časak, iodmah se sabra i odmjeri i sračuna položaj.- Beg je kukavica i lažov, a takvi lako ubijaju. U njega nema puške u rukama, a ako hode da mi priđe, mora da prođe pored prozora.On podiže pušku, uperi je posred prozora, i tako čekaše. Zaista, časak kasnije, najprije se ocrta ruka na prozoru, pa ga onda sasvim zakloni begov struk. Mustafa okinu. Te nodi putovaše bez prestanka kroz šumu. Konj mu je zastajkivao od umora i zazirao od sjenki. Tada i on sam poče da posmatra čudne oblike osamljenih panjeva i njihovih sjenki u svijetloj nodi bez vidljiva mjeseca. Osvanu na Gorici, više Sarajeva. Zastade među šljivicima. Pod njim je svaki čas posrtao konj ras-krvavljenihcjevanica i upalih bokova. Jedva nekako iziđe iz zamršenih šljivika i plotova, i kad siđe u prvu mahalu zaustavi konja pred jednom kahvom,gdje su sjedili neki Turci i srkali kavu. Sjaha i uđe. Sjede. Kroz huk krvi u ušima sluša njihove razgovore, ali teškodovodi u vezu pojedine riječi. Oni su govorili o progonima koje je počinio sultanov izaslanik, Lutfibeg. Poslije mnogih i dugih ratova, bijaše se namno-žilo besposlenjaka i pijanica, koji su po Sarajevu i ostaloj Bosniotimali, ubijali i činili nasilja svake vrste. Kad u Stambolu dodijaše žalbe, sultan posla ovog svog naročitogizaslanika s neograničenom vlašdu. Nikad se nije osjetila tolika strogost vlasti. Turci su u kahvi govorili o dehajinoj strogosti. Ne usuđujudi se da javno kažu šta misle, oni su samožalili što pogiboše toliki Turci, među njima i čuveni junaci i mejdandžije. Mustafi se mutno učini da to ima veze s njegovom mišlju. S velikim naporom se sabra:- I krštenog i nekrštenog: svijet je pun gada. Svi se okrenuše na taj glas, sasvim promukao išištav kao šapat. Učini mu se da se spremaju na navalu. Maši se sablje. Obori prvog, ali, obnevidio, promaši drugog. Branedi se, kao slijep potrča na ulicu.Turci za njim. Sjatiše se prolaznici. Obnevideo, on se zaplete u vratnice, i u isti čas sklopišc ga i Turci iz kahve i oni sa ulice.

Mnogo ruku gahvata. Zderaše s njega džemadan, osta u košulji. Pade mu saruk. Puca i košulja. Otima se bijesnom snagom i ne pušta sablje iz ruku. Mustafa im se istrže, razmahnu sabljom i stade da trči niz strmu mahalu. Sva gomila za njim. Mnogi nisu ni znali zaštoga gone, ali rulja za njim je rasla. Svi se prozori okitiše glavama.Gonjenu i udaranu sa svih strana, još jednom mu se u ugašenoj svijesti malo razgali: Svijet je prepun gada.Odasvud! Iako sasvim izvan sebe, on nije podlijegao udarcima i trčao je mnogo brže od svih njih, kad iz jedne kovačnice iziđe Ciganin i, videdi da gone po-lunaga čovjeka, baci se na njegakomadom starog gvožđa, pogodi ga u sljepoočnicu i obori na mjestu. Progonitelji su pristizali.