Pregled sadržaja

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU 1.1. Definicija, podjela i zadaci kliničke psihologije 1.2. Teorije ličnosti u kliničkoj psihologiji 1.2.1. Sličnosti i razlike teorija ličnostii 1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti 1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa 1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije 1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji 1.4. Korišteni akronimi 2. PSIHODIJAGNOSTIKA 2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike 2.2. Modeli abnormalnog ponašanja i doživljavanja 2.2.1. Subjektivni model 2.2.2. Normativni model 2.2.3. Kulturalni model 2.2.4. Statistički model 2.2.5. Behavioristčki model 2.2.6. Psihodinamski model 2.2.7. Dijateza-stres model 2.2.8. Medicinski model 2.2.9. Biomedicinski model 2.3. Problem klasifikacije 2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije 2.3.2. Operaciona definicija AND/P 2.3.3. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV 2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP 2.4. Opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.1. Podjela tehnika opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti 2.5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponašanja 2.5.2. Opažanje znakova i simptoma 2.5.3. Skale procjene 2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti 2.5.5. Projektivne tehnike 2.5.6. Klinički intervju 2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti 2.5.8. Studija slučaja 1

2.5.9. Tehnike za opažanje vlastitog ja 2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa 2.6. Psihodijagnostički instrumenti koji se koriste u kliničkoj praksi 2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije 2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti 2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja 2.7. Klinička prognoza 2.7.1. Uloga prognoze u kliničkoj psihologiji 2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze 2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze 2.7.4. Određivanje uspješnosti predikcije 2.8. Validacija kliničke metode 3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3.1. Osnovni problemi 3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza 3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja 3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa 3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog konstrukta 3.2. Kognitivne teorije emocija 3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija 3.2.2. WEINERova teorija 3.2.3. LAZARUSova teorija 3.3. Teorije atribucije 3.3.1. Uvod u teorije atribucije 3.3.2. Kauzalne atribucije 3.3.3. Atribucijske pogreške 3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji 3.4. Kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti 3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije 3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa 3.4.4. Ostali modeli depresije 3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti 3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole 3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti 3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima 4. ISPITNA PITANJA 5. LITERATURA

2

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU
1.1. DEFINICIJA, PODJELA I ZADACI KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.  Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:

• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu
klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i (3) psihodijagnostičkih instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika, provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,

• u patologiji , u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u • u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju,
ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn. unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi psihoterapija.

 Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

(1) jedini su među stručnjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraživanja i (b)
upoznati sa normalnim doživljavanjem i ponašanjem,

(2) dijagnostika i tretman PPP su na sadašnjem stupnju razvoja znanosti pretežno
simptomatski, a manjim dijelom etiološki, a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

(1) evaluacija pojedinačnih dijagnoza i dijagnostičkih sistema,
(2) evaluacija efekata psihoterapije.

Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara. Klinički psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surađuju sa kliničkim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i kliničkim socijalnim radnicima, koji se bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarađuju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama. Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

3

1.2. TEORIJE LIČNOSTI U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI
1.2.1. Sličnosti i razlike između teorija ličnosti Svim teorijama ličnosti je zajedničko slijedeće:

(1) pokušavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda ličnosti odn. kakva je njena
struktura, topografija ili organizacija i (2) kako teče razvoj ličnosti odn. kakva je dinamika razvoja ličnosti: kako je ličnost pojedinca postala takva kakva je,

(2) polaze od istih podataka: opaženog ponašanja i iskaza ispitanika, (3) koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podražajne situacije, (2) organizma i (3)
reakcija odn. vanjskog ponašanja organizma, kojima svaka teorija daje različiti naglasak,

(4) uvažavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su važne za razvoj ličnosti: (1) biološke ili
nasljedne varijable kao što su npr. genetsko naslijeđe, tjelesna građa, specifični metabolički procesi, i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao što su npr. odnosi u obitelji, škola, (sub)kultura kojoj pojedinac pripada,

(5) koriste sadržajno slične pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno
različitom terminologijom. Teorije ličnosti se razlikuju:

(1) u deskriptivnim jedinicama ličnosti koje su ralevantne za prirodu ličnosti, kao što su npr.
odnos podražaj-reakcija, sistemi navika, crte ličnosti, tipovi ličnosti, faktori ličnosti, simptomi i sindromi, životni prostor, fenomenološko polje, stil življenja... ,

(2) u tumačenju porijekla i međusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer, za osobine
ličnosti može smatrati da proizlaze iz biološkog nasljeđa, iz učenja ili iz kombinacije nasljeđa i učenja,

(3) u naglašavanju podražajnih varijabli: npr. situacija u kojoj se ponašanje manifestira, životni
prostor, odnosi u grupi..., organizmičkih varijabli: npr. nagoni, motivi, potrebe... ili reakcijskih varijabli,

(4) u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove, (5) u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave.
FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje teorija ličnosti:

(1) nomotetičnost - idiografičnost se odnosi na pitanje da li se teorija ličnosti zasniva na
podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraživanjem velikog broja pojedinaca (nomotetičke teorije) ili na podacima kliničkog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko pojedinaca putem individualnog pristupa (diografičke teorije),

(2) racionalnost - iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija ličnosti procese koji
usmjeravaju čovjekovo ponašanje svjesnima ili nesvjesnima, odn. da li smatra da je čovjek svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka,

(3) sloboda - determinizam se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje u kojoj
mjeri pojedinac kontrolira svoje ponašanje i ima slobodu da odlučuje o sebi odn. u kojoj mjeri su ponašanje i ličnost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove kontrole,

(4) subjektivnost - objektivnost se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje koliko
su ličnost i ponašanje pojedinca determinirani unutrašnjim-osobnim-subjektivnim iskustvima odn. doživljajima pojedinca, a koliko objektivnim činiocima, odn. fiziološkom, fizikalnom i socijalnom okolinom.

4

(5) holizam - elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti, odn. putem
kojih jedinica analize teorija ličnosti proučava ponašanje i ličnost pojedinca prema kojem kriteriju se razlikuje:

• •

sintetički (holistički) pristup, kod kojega je jedinica analize čitav pojedinac odn. njegova ličnost u cjelini, analitički (elementaristički) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze podražaj-odgovor.

(6) homeostaza - heterostaza se odnosi na naglašavanje pojedinih vrsta motiva kao
determinanti formiranja i razvoja ponašanja odn. ličnosti, prema kojem kriteriju razlikujemo:

• •

homeostatičke teorije ličnosti koje pretpostavljaju da organizam, a time i ponašanje i ličnost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno održavanje stanja unutrašnje ravnoteže i koji se opire svemu što tu ravnotežu narušava, heterostatičke teorije ličnosti pretpostavljaju da je ličnost pojedinca usmjerena na rast i razvoj zbog čega treba i traži podražaje i teži samoaktualizaciji i razvoju svih svojih potencijalnosti, zbog čega nije usmjerena na očuvanje stabilnosti ravnoteže,

(7) nasljeđe - okolina se odnosi na to kako pojedina teorija ličnosti odgovara na pitanje u kolikoj
mjeri su pojedini aspekti ličnosti određeni nasljeđem, a u kojoj mjeri su određeni okolinom:

• •

nativističke teorije ličnosti smatraju da su ponašanje i ličnost pojedinca određeni naslijeđem: biološkom konstitucijom odn. genetskom strukturom-predispozicijom, te su kao takvi stabilni odn. pod malim utjecajem okoline, empirističke teorije ličnosti smatraju da je ličnost pojedinca najvećim dijelom određena i oblikovana odn. naučena pod utjecajem okoline,

(8) spoznatljivost - nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je ličnost moguće i u kojoj
mjeri istraživati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opažanja, mjerenja i eksperimenta pri čemu:

• •

behaviorističke i faktorskoanalitičke teorije ličnosti, koje imaju objektivni pristup proučavanju ličnosti, smatraju ličnost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju da je moguća potpuna znanstvena spoznaja ličnosti, fenomenološke i egzistencijalističke teorije ličnosti, koje imaju subjektivni pristup proučavanju ličnosti, smatraju ličnost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da nije moguća znanstvena spoznaja ličnosti,

(9) dimenzija reaktivnost - proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponašanja i
ličnosti čovjeka: u njemu samom (unutrašnji činioci) ili izvan njega (vanjski činioci) na osnovu kojeg kriterija se razlikuju:

• •

proaktivne teorije ličnosti koje smatraju da ponašanje i ličnost pojedinca određuju unutrašnji procesi i da su ljudi aktivna bića pobuđena i usmjeravana tim procesima koji mogu biti materijalni: fiziološki, biokemijski, biološki ili psihološki. reaktivne teorije ličnosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponašanje u sebi samima: ponašanje i ličnost pojedinca određuju izvanjski podražaji koje pojedinac ne može kontrolirati pa su ljudi reaktivna bića koja samo reagiraju na te podražaje. Definicije ličnosti proizlaze iz različitih teorija ličnosti, pa među njima nema općeg konsenzusa.  Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe:

A) behaviorističke definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponašanju i B) nebehaviorističke definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponašanja, odn. na
pretpostavljenim organizmičkim tendencijama reagiranja, između kojih se razlike smanjuju.

5

Nebehaviorističke definicije koriste hipotetičke konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se ne mogu direktno opažati, ali se o njima zaključuje na osnovu opaženog ponašanja. Većina teorija ličnosti nudi ograničen broj konstrukata koji su ekonomičan sistem deskripcije varijabli indikativnih za ličnost, te načine i postupke njihovog mjerenja, što se koristi za dijagnostiku i predikciju ličnosti. Klinički psiholog mora poznavati većinu teorija i opažati i procjenjivati ličnost sa različitih teorijskih pozicija. 1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti Postoje tri glavne strategije za istraživanje/ispitivanje ličnosti:

(1) Klinički pristup, putem kliničkog intervjua, koji je profesionalnim ciljem usmjerena
komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama, koja sadrži verbalnu, behavioralnu i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opažanja i procjenjivanja (dijagnostički intervju), prikupljanja podataka (faktografski intervju), a koristi se i za savjetodavne i terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju).

(2) Faktorskoanalitički pristup, putem multivarijantnih postupaka statističke analize varijabli
koje su reprezentativne u području ličnosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila faktorska deskripcija ličnosti, odn. temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli, ili (b) putem konfirmatorne FA validirao određeni unaprijed formulirani strukturalni model, teorija ili mjerni instrument ličnosti putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije među promatranim manifestnim varijablama,

(3) Empirijskopsihometrijski pristup, putem kombinacije psihometrijskog i kliničkog pristupa:
konstruiraju se psihološki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata ličnosti čije postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari ličnosti), zatim se utvrđuju njihove metrijske karakteristike, da bi se kasnije klinički primijenili. AD1. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći:

(1) relativno mala dijagnostička valjanost, osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su
impulzivnost., agresivnost, dominantnost/submisivnost, tako da varira subjektivna prosudba istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili različitim klijentima,

(2) niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliničar-intervjuer, kao nestandardi-zirani mjerni
instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz različitih intervjua, pa je njegova subjektivna prosudba vremenski nestabilna,

(3) subjektivne pogreške i pristranosti intervjuera kao npr. halo-efekt, utjecaj stavova,
vjerovanja i očekivanja intervjuera, koje utječu na interpretaciju prikupljenih podataka,

(4) poteškoće ispitanika u točnom samoopažanju i uvidu, te u kooperativnosti i izdiferenciranosti
rječnika. AD2. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći:

(1) nereprezentativan i mali uzorak ispitanika, koji dovodi do značajne fluktuacije odn.
nestabilnosti koeficijenata korelacije, pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na različitim grupama ispitanika dobivaju različiti faktori (iz čega proizlazi da su faktori valjani ako su dobiveni na različitim uzorcima),

(2) nereprezentativan uzorak odn. kompozicija manifestnih varijabli, koji dovodi do pogrešne
interpretacije faktora na osnovi tih varijabli,

(3) uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne, što dovodi
do umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu,

6

u svakom slijedećem navratu kilogrami “idu teže dolje”. a ne otkriva (kao što je to kod faktorskoanalitičkog pristupa). pitanja koja ćemo postavljati.3. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što. što se tumači plasticitetom metabolizma organizma. (3) formuliranju čestica u instrumentu odn. premda je objektivan u primjeni. Na primjer. Pojava kognitivnog pristupa Početkom 50-ih počinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji. garbage out”) (5) aposteriorno i arbitrarno određivanje postupka ekstrakcije i rotacije. DOPRINOS KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 1. 7 . BANDURA to tumači time da instrumentalno kondicioniranje čovjeka nije identično onom kod životinja: čovjek treba uvidjeti S-R vezu odn. Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajućim ili medijacijskim kognitivnim procesima koji posreduju između podražaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija. U trećem navratu treba 16-20 tjedana da se izgubi ista težina. što ne može dovesti do utvrđivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo efekt (“garbage in. Primjena kognitivne psihologije u kliničkoj psihologiji omogućila je kliničkom psihologu da promjeni težište svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom. i počinje se razvijati kognitivna psihologija koja će imati značajan utjecaj i primjenjivost upravo u kliničkoj psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji. AD3. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg. a “lakše gore”. da bi se ona ustalila u njegovom ponašanju. a time i u kliničkoj psihologiji.(4) uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane. 1. odn. (2) izboru ponašanja koje ćemo zahvatiti instrumentom. efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom. subjektivan je u: (1) postuliranim konstruktima polazne teorije. vremenski domet terapije. pa se npr. interpretacije i imenovanja faktora. emocija i ponašanja. Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga što se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni: prividno uklonjen poremećaj ponašanja brzo se vraća. U drugom navratu treba 13 tjedana da se uzgubi 10 kilograma.1. koja se bazira na usvajanju veza podražaj-reakcija putem potkrepljivanja. što predstavlja povratak na holistički pristup tretmanu PPP. nego i u većoj mjeri psihoterapijom.3. Uvođenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumačiti funkcioniranje metabolizma i glavna svrha mršavljenja. nego su trivijalne. posebno kod nefaktorskoanalitičkih teorija. osvijestiti njenu svrhu. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg. pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja. Pokazalo se. a 7 tjedana da se natrag dobije. pa čim se počne uobičajeno jesti. sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne težina prije dijete. što produljuje efekte terapije. Dakle. Naime. savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom . dakle da je behavioralna terapija. identifikacije. kod kojih se realnost ličnosti konstruira. što povećava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. a da se povrati samo 5 tjedana. svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma u smjeru pojačanog rada i boljeg iskorištavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih količina hrane. pri čemu se apriorno mogu izabrati ponašanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za ličnost. što varira ovisno o jezičnom umijeću i pojmovnom prostoru sastavljača.

3. BREUER i FREUD su (1893) pretpostavili da su histerični simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih spoznaja. 8 . (2) kako ta znanja interno reprezentira odn. neadekvatna sekundarna procjena kod suočavanja sa stresom. i/ili kognitivnim sadržajima kao što su kognitivne mape.. pohranjuje. pripreme za operacije. Na primjer. uznemiravajuće misli) koji su u osnovi PPP nije novina u kliničkoj psihologiji. asocijativne mreže. misli i ideja u nesvjesno. Novina je u tome da se spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u kliničkoj psihologiji nakon što su empirijski potvđene. npr. koji djeluju na tok liječenja i psihičkog i fizičkog oporavka. negativističko mišljenje. (9) (10) suzbijanje stresa. preventivu i terapiju kod srčanih bolesti. a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasičnu psihijatrijsku dijagnostiku i terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji. (3) terapijski faktori. pripreme za bolne pretrage. gdje su nedostupni svjesnom doživljavanju. patološkog doživljavanja i ponašanja. negativne atribucije su svaki za sebe ili u kombinaciji faktori rizika za depresiju.. (3) (4) kako se ta znanja integriraju sa već postojećim informacijama odn. faktori rizika za neki psihopatološki poremećaj. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije je ispitati i protumačiti (1) kako pojedinac stiče znanja o svijetu i o sebi samom. kako se inkorporiraju u već postojeće iskustvo i putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponašanje. npr. tretman odn. modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i procesima kao što su selektivna pažnja/percepcija. proces evaluacije sebe i okoline. tretman ovisnosti. sadržaji pamćenja i mišljenja.. negativne atribucije i/ili negativna očekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije. taložni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagođenog odn. tretman depresije i anksioznosti. tretman gojaznosti. suzbijanje intenzivne kronične boli za koje ne postoji organski uzrok. 1. naučena bespomoćnost. distorzije percepcije. (2) faktori vulnerabilnosti odn. (8) rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu. .. Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) modifikaciju ponašanja. izrazito eksternalni lokus kontrole. Pritom se koristi niz kognitivnih teorija. Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao: (1) precipitativni odn. npr.2. nisko samopoštovanje. Uvažavanje kognitivnih sadržaja (kao što su fiksne ideje. proces atribucije. bolna sjećanja.

Stoga je neobjektivno reći da pojedinac izmišlja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni. • labilan tip živčanog sustava. osobni i okolinski.  Tri su problema na koje pokušavaju dati odgovor kognitivne teorije važna za kliničku praksu: (1) problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u točnosti samoiskaza o vlastitom doživljavanju i ponašanju. kako percipiraju. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji U kliničkoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija: (1) kognitivne teorije proizašle iz laboratorijskih istraživanja u području eksperimentalne psihologije.. kod anksioznosti i 9 . Moramo upoznati kako pojedinac percipira. koje nastoje protumačiti (a) socijalnu percepciju odn. • gubitak bliske odn. svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti: (1) (2) (3) konstitucionalni. kako pamte informacije te kako ih se dosjećaju i koriste pri donošenju odluka i kako ti procesi utječu na ponašanje. (2) problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne eksternalne podražaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i (3) problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. koje nastoje protumačiti kako ljudi obraćaju pažnju na okolinu. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. pomanjkanje socijalne podrške može proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajućeg ponašanja drugih ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da “ljudi nisu njima skloni”.3. Na primjer. Na primjer. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano.. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn. može doći do živčanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budući da za osobu njen sistem vrijednosti znači veoma mnogo.Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP kao što su: • pomanjkanje socijalne podrške. evaluira neki događaj i donosi odluke. da bi procijenili kakve će posljedice taj događaj imati za njegovo ponašanje. Prema kognitivnoj psihologiji. • loš brak. interpretira.3. kako ljudi stiču i pohranjuju informacije o sebi i drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u međuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i prezistiraju emocije. (2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. posebno one neugodne i kako ih se može mijenjati npr. Kognitivna psihologija naglašava da su problemi pojedinca proizašli iz njegove objektivne životne situacije. • nezaposlenost. važne osobe. Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike. ili da su “svi ljudi loši”. 1. socijalno-kognitivne teorije.

• samopoštovanja. ATKINSONOVa koje imaju primjenu u etiološkom tumačenju PPP i u terapiji. • model anksioznosti BECKa. EMERYja i GREENBERGa. • motivacije. • socijalne percepcije. • BANDURAina teorija samoefikasnosti. WEINERova teorija atribucije postignuća. Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima: • nastanka nekih emocija. posebno u obitelji i pri odnosu liječnik. kako bi se utvrdili načini modifikacije neprilagođenih emocionalnih reakcija. • ELLISova racionalno-emotivna terapija.depresivnosti. FESTINGERova teorija kognitivne disonance. kako bi se utvrdilo čemu ljudi pripisuju svoje i tuđe ponašanje. JONES/DAVISova teorija korespondentnog zaključivanja. • kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja.bolesnik. ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivno-kognitivne konzistencije. (3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije: • KELLYjeva teorija personalnih konstrukata. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole. • BECKova kognitivna teorija nastanka depresije. • kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije. LAZARUSova kognitivna teorija emocija. KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema. posebno depresije i anksioznosti. kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uložiti truda u terapiju. što je važno za prevenciju depresije i anksioznosti. WEINERova teorija atribucije emocija. koncepcija o motivaciji za postignućem. Među te teorije i koncepcije spadaju: • teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa. • teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije. 10 . • prosocijalnog ponašanja. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim razlikama. • SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti. kako bi se utvrdilo kako čuvati samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi.

Thematic Apperception Test) 11 . KORIŠTENI AKRONIMI • AND/P • d/p • l/p • NABE • o/p • OVE • PPP • RORT • TAT = abnormalno doživljavanje/ponašanje = doživljavanje/ponašanje = ličnost/ponašanje = naučena bespomoćnost = opažanje/procjenjivanje = očekivanje vlastite efikasnosti = psihopatološki poremećaj = Rorschachov test = test tematske apercepcije (od engl.4.1.

pa su pseudopacijenti imali dojam da su “nevidljivi” ili nevažni da se o njima brine. lijepi se za osobu. kontaktu s njim. ignorirajući ili pogrešno interpretirajući znakove koji su ukazivali na odsustvo poremećaja: pseudopacijentu je trebalo prosječno 19 dana normalnog ponašanja da ga se otpusti iz bolnice. (2) preventivna: radi planiranja prevencije. odn. (3) postoji visok stupanj depersonalizacije u duševnim bolnicama. Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio: • da su medicinske sestre zabilježile u njegov karton da često iskazuje “abnormalnu aktivnost pisanja”. “šuplje”. (5) istraživačka: radi formiranja homogenih grupa. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena. pseudopacijent nije više govorio o tim simptomima i ponašao se potpuno normalno. • osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog • osoblje je. Nakon što je primljen. Autor i još sedam asistenata. metode liječenja koja može biti psihoterapija ili terapija psihofarmacima. što može izazvati i odbacivanje i zanemarivanje označene osobe. ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. kada je dijagnosticirana manično-depresivna psihoza. Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće: • na osnovu iskaza pseudopacijenta. DEFINICIJA I FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih prediktora PPP. nego da je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici.1. sa istom pričom o slušnim halucinacijama. (3) dijagnostička: radi određivanja tretmana odn. na osnovu čega je autor zaključio da: (1) psihijatrijska dijagnoza nije valjana. smatrajući pseudopacijenta shizofreničarem. “muklo”. dijagnosticirana je shizofrenija. odvraćanjem pogleda i odlaskom.2. Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće: (1) administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemiološka istraživanja. izuzev u jednom slučaju. Istraživao je kakvi su stavovi i kakva je interakcija osoblja duševnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge pseudopacijenta koji dolazi u duševnu bolnicu i žali se psihijatru koji ga je primio da čuje glasove koji govore “prazno”. 12 . posjećuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika. a pseudopacijenti su otpušteni sa dijagnozom “shizofrenija u remisiji” (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljšanja. reagirajući na direktno postavljena pitanja ignoriranjem. (4) evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije. ali ne i do potpunog izliječenja). tako da se osobu zamjenjuje etiketom. potrošilo minimalno vremena u • osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo međusobno kao da pacijenata uopće nema. • da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdeći da on nije “lud”. PSIHODIJAGNOSTIKA 2. (2) dijagnoza ima svojstvo etikete odn.

1. a počinje psihopatološki poremećaj. (2) abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznačno definirani. Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja. sa posebnim naglaskom na nedostacima pojedinog modela. mentalno zdravlje. Nakon što je objavio rezultate navedenog istraživanja.Istraživanje je također pokazalo kako naturalističko opažanje može omogućiti istraživačima da opaze ono što nikad nebi mogli.MODELI ABNORMALNOG PONAŠANJA I DOŽIVLJAVANJA Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. najavio reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da će tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko pseudopacijenata. Subjektivni model 13 . 2. odn. koji se koriste analogijama u određivanju dijagnostičkih kriterija mentalnog zdravlja/bolesti i (2) operacionih definicija. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti. U naznačenom periodu je čak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata označeno “lažnima”.2. kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti služe znakovi i simptomi. da se predstavljaju kao istraživači. 2. (3) među postojećim modelima postoje prekrivanja. psihopatološki poremećaji se definiraju putem: (1) modela. premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta. autor je. Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja: (1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni.2. kao odgovor na brojne kritike.

tko se ne ponaša tako nije normalan”. socijalna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa zahtjevima socijalnih uloga. (c) inefikasnost u više područja socijalnog funkcioniranja kao što su obitelj. mjestu definiranja: npr. pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu. ometa se okolina. intelektualna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera inteligencije i životne uspješnosti pojedinca u postizanju ciljeva. postoje neugodna čuvstva odn. 2. kao što je to gledanje sugovorniku u oči. Isus. sudjelovanje u razgovoru u društvu. slobodno vrijeme.2. 2.3.1. (c) veliko odstupanje od uobičajene socijalne uloge. posao.7.. (3) zasnivaju se na laičkoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe. Buda. (2) mogućnost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini.Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivača: “normalno je ono ponašanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i obratno” ili jednostavnije: “normalan je onaj tko se ponaša slično meni odn. 2. uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima.: “normalno je ono ponašanje koje se približava njihovom “idealnom” ponašanju odn.2.2. neadekvatnu prilagođenost pojedinca okolini u mišljenju. a nisu je potražili ili ih nitko nije uputio psihijatru/psihologu. kao što su Konfucije. 2. (2) koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled. Ovaj model nudi slijedeće dijagnostičke kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba: (1) koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatraži pomoć. (2) pitanje je što je to loša prilagodba. “idealnu osobu”. Normativni model Normativni model AND/P kao kriterij koristi: 1.. veliko odstupanje od odn... koje određuje kultura). te od eksplicitnih (legalnih odn. selo ili grad i osobi koja procjenjuje ponašanje. emocijama i ponašanju. (b) promjena socijalne uloge u nižu. 2. 14 . osobni doživljaj nesreće i patnje. ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr.5. dezorjentacija odn. obuhvaćeni su svi aspekti života pojedinca. različite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina našeg stoljeća.4. zakonskih). “lošu” prilagodbu odn. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponašanja. 2. Mojsije. nepridržavanje i kršenje socijalnih normi u prvom redu od implicitnih (podrazumijevajućih. Nedostatak modela je u tome što: (1) ne uzima u obzir da i su “idealne osobe” iskazivale neprilagođene oblike ponašanja.6. prema slijedećim kriterijima: 2. načinu života” 2.. Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke: (1) ne obuhvaćaju se oni koji trebaju pomoć. 2.

Model se često koristi u svakodnevnom životu.3. posljedicom PPP. • u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogućnosti reinkarnacije. seksualna devijacija. što potvrđuju antropološka istraživanja: neka ponašanja koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna. i obratno. • na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi. civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. a u zapadnoj • Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava. Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome što postoje međukulturalne razlike u tome kako pojedina kultura definira abnormalno ponašanje.2.: • u Staroj Grčkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim. dok se u evropskoj civilizaciji odn. 15 .2. na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi. zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog ponašanja odn. odn. npr. Kulturalni model Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: “normalno je ono ponašanje koje prihvaća većina u nekoj kulturi a abnormalno ono što ne prihvaća”. a u znanstvenom istraživanju dobiva svoje mjesto u utvrđivanju utjecaja kulture: • na pojavu PPP specifičnih za dotičnu kulturu.

na to da ima više dijagnosticiranih žena koje imaju PPP. uz potpunu neosjetljivost na vanjske podražaje. • TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da će se pojedinac ponašati na Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira abnormalno ponašanje putem zakona. psihički je poremećen. pa se ne može osloboditi krivnje. nego za muškarca. 16 . Navedeni legalni princip ima značajan nedostatak u tome što izuzima psihopate. Taj se legalni princip u većini zapadnih kultura svodi na to da li počinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je učinio zlo. Slijedeći nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn.• Dispozicije za psihopatološke poremećaje podjednako distribuirane po svijetu. sve dok se ne padne u nesvjest. koja je statistički značajno češća kod žena nego kod muškaraca. u agitiranom i agresivnom ponašanju u obliku sumanutog trčanja i napadanja svakog koga se sretne. a neuspjeh sebi. pa se oslobađa krivnje. a rijedak drugdje. ali istovremeno mogu biti počinitelji krivičnih djela. što dovodi do toga da one uspjeh pripisuju drugima. (2) prihvatljivije je za ženu da pokazuje simptome PPP. u odnosu 8:1. a ne strah da pojedinac sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbačen (što se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija). ratni zločinci. nego dijagnosticiranih muškaraca koji imaju PPP: (1) žene su rjeđe hvaljene za uspjeh. počinivši neko krivično djelo. koji je poremećaj uobičajen kod mlađih muškaraca u Japanu. a češće kritizirane za neuspjeh. kao što je to ubojstvo npr. koji se susreće u primitivnim društvenim zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima. način kojim će uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju. ali su njihove manifestacije kulturalno uvjetovane. što je vulnerabilna atribucija koja pospješuje pojavu depresije. pojedinac koji je svjestan da je učinio zlo. počinivši krivično djelo. nije psihički poremećen. koji mogu razlikovati dobro od zla. kao što su to npr. Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti slijedeći kulturalno specifični PPP: • amok je akutni psihotični PPP koji se očituje u afektu bijesa odn. i upućuje se na liječenje i obratno.

dok se u drugoj smatra normalnom je problematičan. Veću frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod žena se može protumačiti pretpostavkom da žene imaju više stresa u svom životu nego muškarci. bez djece. ako se ispituje kako socijalni odnosi u nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP. oštra granica. mazohizam. koje se mogu izraziti normama. poremećaji karaktera. zrela odrasla žena se smatra submisivnom. a kod žena simptomom PPP. razlikuju se tako da nema prijelaza između dva stanja. na kontinuumu. fetišizam. (4) postoje stereotipi i kod muškaraca i kod žena protiv žena. psihopatije. Statistički model Statistički model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa različitim načinima podjele te distribucije: (1) mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponašanje je ono koje se najčešće javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja. npr. voajerizam i pedofilija). Kod muškaraca. koje odstupa od prosječnosti. u profesionalnim grupama. manje objektivnom te se smatra da se lakše uzbuđuje u manjim krizama nego odrasli muškarac. odn. diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno razlikuju po principu ili/ili. iza kojih slijede behavioralni poremećaji: neuroze. nisu sve ljudske kakakteristike normalno distribuirane. što potvrđuje i nalaz da mlade majke manje pobolijevaju od PPP nego žene iste dobi. 17 . (3) EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije : na samom kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremećaji: endogene simptomatske i organske psihoze. koji se aktiviraju kod dijagnostičara: na primjer. što se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duševnog zdravlja/bolesti: kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu. se u odnosu na žene. halucinacije se kod muškaraca mogu smatrati simptomom umora. koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna bolest ni mentalno zdravlje. Toj pretpostavci se suprotstavlja pretpostavka da bi žene. regionalne i/ili subkulturalne i etničke posebnosti. (2) mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije : najčešće se javljaju abnormalna ponašanja. (3) velik dio PPP se ne može prikazati kvantitativno odn.(3) postoje dvostruka mjerila za muškarce i žene: isti simptomi se kod muškaraca i žena različito interpretiraju. koje se smatraju “duševnim bolestima”. sadizam. među prijeteljima. 2.  Nedostaci ovog kriterija su slijedeći: (1) nije uvijek ono što je najčešće u populaciji ujedno i normalno. koja pretpostavlja kvalitativne razlike postoji samo između “duševnih bolesti” i “behavioralnih poremećaja”. nesamostalnom. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u obitelji. pa stvarno više pobolijevaju. već kvalitativno odn. najveći dio populacije ima više ili manje pokvarene zube. iako su izložene većoj količini stresa trebale manje pobolijevati zbog veće odgovornosti i važnijih socijalnih uloga koje prihvaćaju. češće dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima. npr. odn. Kulturalni model se proširuje na socijalno-kulturalni. u što spada ekshibicionizam.  Prednost kriterija je u tome što se bazira na kvantitativnim odstupanjima. (2) često ne uzima u obzir stratumske. koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije već u domenu psihologije i na kraju normalno ponašanje. odn.4.2. ekonomskim klasama te religijskim i etničkim grupama. a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi način podjele normalne distribucije).

 Doprinosi psihoanalitičke teorije su: (1) poticajno je djelovala na mnoge struke. 2. superego). Prema ovom modelu. kao što su medicina. Za razliku od medicinskog modela. posebno psihologije učenja na područje psihopatologije. ponašanje je uvjetovano: (1) (2) (3) biološkim funkcioniranjem organizma. dinamički model prepostavlja da PPP nije bolest. (3) selektivne percepcije. 2. (4) imala je utjecaj na istraživanje (1) konflikata. i time potaknula interes za znanstvena istraživanja u tom području. pa je abnormalno ponašanje rezultat: (1) promjena u biološkom funkcioniranju organizma kao npr. (2) nesvjesnog doživljavanja i ponašanja i 18 . Psihodinamski model Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitičke teorije ličnosti.6. razinom aktivnosti. kod poremećaja pažnje.2. koji se može pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica ličnosti (ego. neispoljavanje psihičke energije. na koje pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji. psihologija. posebno među medicinarima. a posebno uz prevladavanje ida. bez da se daje eksplicitni odgovor: prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno doživljavanje i ponašanje diskontinuirano odn.2.Uz statistički model se javljaju dva pitanja: (1) da li je odnos između normalnog i patološkog kategorijalan ili dimenziona-lan?. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraživanjima koja bi imala za cilj formiranje i testiranje dijagnostičkih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji unutar postojećih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju. prošlim učenjem. nego premećaj u funkcioniranju ličnosti. • (2) da li je odnos između pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojeći dijagnostički sistemi su dominantno kategorijalni implicirajući da je odnos između pojedinih PPP kategorijalan. kod Alzheimerove bolesti. umjetnost. diskretno i kvalitativno različito. koja se u svijetu napušta. kod fobija. (3) prethodnog iskustva kao npr. (2) promjena u motivaciji kao npr. (2) uklonila je tabue sa područja seksualnosti. (3) sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojnodinamičke aspekte ličnosti. motivacijom odn. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji. • prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno doživljavanje i ponašanje kontinuirano odn. Behavioristčki model Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije.5. id. a kod nas i dalje perzistira. potiskivanje traumatskog doživljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama.

njihovo mjerenje odn. uzročni faktor. (2) u znanstvenom pristupu: (1) ne može se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog problematične semantike. ili dijateza može biti slaba. ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn. (2) slaba prediktivnost budućeg ponašanja pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. čiji pobornici Ana FREUD. patogenezu PPP potrebna interakcija između: (1) organskih uzroka odn. čime se približavaju postavkama kognitivne psihopatologije. odgoj sa shizofrenim roditeljem. Navedena hipoteza se može primjeniti za većinu PPP. Dijateza je etiološki odn. SULLIVAN. neadekvatan način suočavanja sa okolinom i sl. nezavisno od ida  Nedostaci teorije su: (1) u metodologiji : (1) ne razlikuje opaženo i interpretirano ponašanje: Freud nije neposredno zapisivao svoja zapažanja nego koristi introspekciju koja je začinjena osobnim interpretacijama. 1962. do genetske predispozicije ili dijateze ka određenim oblicima PPP koja dovodi do povećane vulnerabilnosti pojedinca na stresore iz okoline. fizička i/ili emocionalna deprivacija. Izvori stresa su npr. 2. kao što su preveliki zahtjevi okoline. a ne prošlo iskustvo. 19 . pokretajući faktor pojave PPP. odgoj u stresnoj okolini.2. (7) utjecala je ne pojavu ego-psihologije čija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam. a trebalo se po teoriji dogoditi. Klasičnu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza.. U pojedinim slučajevima dijateza može biti toliko izražena da se poremećaj javlja i u najbenignijoj okolini. odn. bioloških faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijeđa) pojedinca: genotip pojedinca dovodi do urođene sklonosti odn. posebno za shizofreniju. a stres precipitativni odn. veze između teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog figurativnog rječnika koji onemogućava objektivno operaciono definiranje psihoanalitičkih varijabli. psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline pojedinca.7. na planu poremećaja u doživljavanju i ponašanju. 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj odn. (2) okolinskih uvjeta odn. bolest se neće uopće pojaviti ni razviti. sukobi u obitelji. Dijateza-stres model Dijateza-stres model (MEEHL. što u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. FROMM. BANDURA odbacuje taj deterministički pristup i smatra da su svjesni ciljevi kojima je pojedinac usmjeren. Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeđu individualni prag. i da postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi. pa opet dolazi od ispoljavanja PPP. 1977) (6) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biološkim nagonima i (b) osobnom poviješću. postdiktivna objašnjenja prošlog ponašanja pojedinca na primjer pretpostavljajući da ako se nešto u prošlosti nije dogodilo. (2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate srednjovječne žene. KOHUT naglašavaju važnost učenja u genezi PPP. najvažniji regulatori ponašanja čovjeka. stresori te precipitativni i vulnerabilni faktori. (3) prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prošlih doživljaja na doživljavanje i ponašanje pojedinca. kvantificiranje. ZUBIN i SPRING (1977) smatraju da se psihotična shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeđenom dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili količina stresora prijeđe individualni prag.(5) razvila je neke prihvaćene koncepcije i konstrukte kao što su: (1) obrambeni mehanizmi i (2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i učenja spolnih uloga (FISHER i GREENBERG. VAN PRAAG. to se izmaštalo ili odsanjalo.

a patološkim se smatra i nostalgija. fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama.odsustvom bolesti preusko definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji odsustvo bolesti. ne postoji skup simptoma koji jednoznačno ukazuje na neki PPP. da se ne preklapaju. vegetarijanstvo se počinje smatrati poremećajem nagona za ishranom. iskazuje sampoštovanje. efebofilija se smatra patološkom sklonošću starijih žena prema mladićima. prihvaća sebe. (5) dijagnoza ima svojstvo oznake odn. etiologiju. . Na primjer. u nalaženju kombinacije simptoma čija kombinacija jednoznačno ukazuje na neki poremećaj. . halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. što ima slijedeće posljedice: (a) nameće se odn. a kada se neki sindrom proglasi bolešću. studijama srodnika te u studijama posvojenika (adoptiranih). i dobiva naziv pathopatrialgija. npr. Nedostaci medicinskog modela su slijedeći: (1) niska valjanost dijagnostičkih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature. (3) kategorizacija pretpostavlja da su sindromi isključivi odn. a nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne može pojaviti i kod normalnih ljudi.2. traže se organski uzroci u poremećajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi. tako da se osobu zamjenjuje etiketom. koja je institucija tog modela.8. (4) ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji šireći se na područje socijalne patologije dovodi od zabrinjavajućeg širenja granica pojma mentalne nenormalnosti. etikete. pruža mu se zaštita i prestaje biti odgovoran za svoje ponašanje. International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije. 2. Ponašanje i doživljavanje. imaju i iste uzroke odn. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta. odn. kako jedinka mentalno reprezentira svijet oko sebe. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III. pa ako simptomi na osnovi kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu. što proizlazi iz poteškoće modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. (6) definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije . Medicinski model U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko sredstvo koriste dijagnostički klasifikacijski sistemi: (1) ICD-9 odn.Revisited. da pojava simptoma PPP jednoznačno ukazuje na PPP. koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno. tretira se različitim vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici. pacijent se smatra izliječenim. uslijed višednevne deprivacije od sna ili uslijed povišene temperature). Američke psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV.Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca. Na navedeni je način mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izlječenju definirano negativnom definicijom: odsustvom bolesti. npr. već je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti: • 20 zadovoljna je sobom. Zbog navedenog. somatskih poremećaja. (b) ometa funkcioniranje pojedinca i okoline “proročanstvom koje samo sebe ispunjuje”. a u stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim drugim sindromom. Model ne uzima u obzir da na pojavu poremećaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim genetskih i okolinskih faktora utječu i psihološki faktori. (c) ima negativnu konotaciju zbog neprosvijećenosti društva koje smatra da su PPP drugačiji od organskih odn. (2) DSM-III-R odn. što može izazvati odbacivanje i zanemarivanje označene osobe od strane okoline te prihvaćanje uloge bolesnika od strane etiketirane osobe. “lijepi se” za osobu. Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim. (2) model pogrešno pretpostavlja da psihički poremećaji koji imaju iste simptome. onanija se počinje smatrati poremećajem nagona za održanjem vrste. što zajedno može podržavati psihopatološko funkcioniranje te osobe.

Biomedicinski model Prema biomedicinskom modelu AND/P. a u koju kategoriju bolesti još spadaju npr.2. npr. (8) simptomatska dijagnoza ne pomaže u liječenju jer (a) često osobe u istoj kategoriji imaju različiti tretman. koja je uzrokovana psihološkim uzrocima. encefalitis i meningitis. koje uzrokuju mikroorganizmi. koje dovodi do odumiranja stanica mozga ili (c) psihološke. a to su samo hipotetički konstrukti. (3) neinfektivne bolesti. kao npr. endogene depresije se smatraju poremećajima u kemizmu neurotransmitera. koja je organski uzokovana. Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na primjer. • ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna. kao što je to na fizičkom planu. svojstvima organizma. kao što je konstrukt i “mentalni poremećaj” ili “duševna bolest”. prilago-đava se okolini. “radi na svom zdravlju”. 21 . koje utječu na kemizam mozga. prihvaća odgovornost. promjena socijalne okoline ili psihoterapija može pomoći u tretmanu simptomatske-endogene depresije. pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski pokazatelji. koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: progresivna paraliza čiji je uzročnik sifilis dovodi npr. koje se svrstavaju u tri kategorije: (1) infektivne bolesti. udarac u glavu. prihvaća novine i uspješno podnosi stres. koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehaničke: npr. daju se nespecifični lijekovi koji se primjenjuju po principu pokušaja i pogrešaka. na prigodnim nereprezentativnim ispitanicima. koji poremećaji mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: poremećaj apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. koje se odnose na biokemijske poremećaje u funkcioniranju pojedinih organa i sustava organa. smatra se mogućim uzrokom shizofrenije. u biomedicinskom modelu se koristi etiološka klasifikacija mentalnih bolesti. pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budući da se provodi simptomatsko liječenje. svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremećaja u organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija. kojima se tumače manifestna ali ne i latentna stanja.9. 2. zanima se za njih i uspostavlja sa njima obostrano zadovoljavajuće međuljudske odnose. sindromska. (9) dijagnostičke kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn. (2) sistemske bolesti. (b) kemijske. (7) normalno i abnormalno se pogrešno smatraju stanjima odn. Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. koji neposredno upućuju na organsku etiologiju. • uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima. a farmakološka terapija može pomoći kod funkcionalneegzogene depresije. do deluzije veličine.• kompetentna je u većini životnih situacija. Na primjer. uživanje droge ili alkohola. • ulaže brigu i napor da ostane i bude zdrava odn.

(3) KLASIFIKACIJA: službeno prihvaćen iscrpan odn. Klasifikacija u području mentalnih bolesti odn. • • • diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. objektivnih i opservabilnih poremećaja u njegovom ponašanju. kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata. (2) NOMENKLATURA: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. koordiniranosti i supraordiniranosti. klasifikacija infekcija na temelju uzročnika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija. Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz dva razloga: (1) omogućava znanstvenu komunikaciju. objekata. kontinuiteta ili hijerarhije. PPP se može sprovesti na osnovu: (1) PROGNOZE odn. a ne nakon tretmana. Na primjer. putem kontinuuma ili putem hijerarhije. Svrha i oblici klasifikacije Slijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. sa formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta. U području mentalnih bolesti je. pojava i procesa u nekom području istraživanja: (1) TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama. biokemijskih poremećaja strukture ili funkcije živčanog sustava koji su osnovi odn. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. budući da je najvažnija funkcija dijagnoze određivanje tretmana i predviđanje ishoda bolesti. (2) ETIOLOGIJE odn. PROBLEM KLASIFIKACIJE 2. sveobuhvatan popis kategorija entiteta. koji predstavljaju antecedentne uzročne uvjete simptoma odn. najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga što etiološka klasifikacija omogućuje etiološku dijagnozu i terapiju. To je danas primarni način klasifikacije PPP.3. čime se potiče razvoj novih spoznaja. na osnovu očekivanog razvoja poremećaja u vremenu. efikasna komunikacija je moguća jedino ako obje strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja. Etologijska klasifikacija je najpoželjnija. 22 . a klasifikacija na osnovu etiologije na sadašnjem stupnju znanja neizvediva. pri čemu se razlikuju akutni i kronični odn maligni (izlječivi) i benigni (neizlječivi) poremećaji. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama. sistematizacije entiteta odn. etiološka klasifikacija za sada neizvediva. pa se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu. pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. (3) SIMPTOMA I ZNAKOVA koji čine klinički sindrom odn. budući da je klasifikacija na osnovu prognoze neupotrebljiva.1. definiranje manično-depresivne psihoze kao poremećaja koji se može tretirati litijevim karbonatom ne pomaže liječniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom. hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su one u međusobnim odnosima subordiniranosti.2. grupu. dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani kontinuumima odn. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju odn.3. temeljena na podacima dostupnim prije početka tretmana. zbog nepoznavanja etiologije većine njih. Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u području dijagnostike. a izvediv je putem diskretnih kategorija. (2) omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije. ili na osnovu očekivanog ishoda poduzetog tretmana. na osnovu pritužbi pacijenta i njegovog opisa subjektivnog iskustva odn. na osnovu poznatih fizoloških odn. Na primjer. Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i nomenklaturu.

a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih šest simptoma. e i f najprikladnija za postavljanje dijagnoze X. koji se sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najčešće imaju karakterističan vremenski slijed. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim simptomima. e i f inkluzivnim ili pomoćnim simptomima. d. simptom c “predstavlja valjani dijagnostički znak”. određivanje kritičnog perioda trajanja kritične kombinacije simptoma. izbor: • ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. simptomi d.. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja značajan izvor nepouzdanosti dijagnoza. a kombinaciju “a ili b + (c + d) ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili. bez da se ijedan od prisutnih smatra najvažnijim odn.” nazivamo kritičnom kombinacijom simptoma. Kod većine postavljenih dijagnoza je odnos između konstitutivnih simptoma koji čine sindrom i korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost različitih konstitutivnih siptoma. b i c. kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati inkluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang (2) diskriminativna valjanost odn.2. neki insistiraju na prisutnosti samo simptoma a i b. odn. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostičkih 23 . Tradicionalna opisna udžbenička definicija ili rječnički opis sindroma daje preporuke za dijagnozu oblika: “Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su “karakteristični”. c. koji se problem nastoji riješiti uvođenjem operativnih definicija pojedinih PPP. d. simptome c. takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu.2. a pojavljuju se i u drugim dijagnostičkim kategorijama odn. Navedeni pristup proizlazi iz činjenice da se gotovo nikad ne javlja slučaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve simptome koji čine klinički sindrom. Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: “Za postavljanje dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b. • ekskluzivne kritične kombinacije simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom. Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi do toga da neki kliničari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a. operacionim definicijama. d. Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a. dakle takvih simptoma koji se pojavljuju samo u tom sindromu. Operaciona definicija AND/P Psihopatološki poremećaji se danas primarno definiraju na osnovu kliničkih sindroma. c. b. zajedno sa barem dva od simptoma c. eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze. 2. distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama: pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu. b.3. e i f.. e i f su “većinom prisutni”. Operaciona definicija PPP eliminira neodređenost prethodne formulacije navodeći eksplicitno koje kombinacije simptoma jesu. Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri određivanju operacione definicije nekog PPP: 1. Slijedeći su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema valjanosti dijagnostičkih kategorija: (1) diskriminativna valjanost odn. d. ključnim. • inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritičnu kombinaciju simptoma. e i f. Operaciona ili semantička definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna.” Ovakva formulacija daje korisne informacije. koji se pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca”. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti zajedno prisutni. ali ne iznosi koja je od mnogih mogućih kombinacija simptoma a.

koja se zasniva na fiziološkim odn. te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na područje neindikativnosti i područje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. konotativnom i denotativnom značenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma. Nakon uspostavljanja etiološke dijagnoze poremećaja najčešće se mijenja njegovo sindromsko ime i postaje etiološko: tako je npr. da bi metrijske karakteristike dijagnostičkih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostičkog sistema bile prihvatljive. a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti prisutni. dijagnostika pojedinih PPP će se polako i postepeno ali sigurno kroz duže vrijeme zamijeniti etiološkom. 24 . kliničkih sindroma će i dalje perzistirati jer predstavlja “pripremu terena” za usmjeravanje pažnje i napora istraživača na poremećaj i omogućava započinjanje istraživanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove neurofiziopatogeneze.korelacije: rang važnosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn. Tranzicija psihopatoloških koncepata u neurofiziopatološke također dovodi i do redefiniranja i do promjene populacije pacijenata koji su obuhvaćeni novom etiološkom kategorijom poremećaja u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaćena prethodnom simptomatskom kategorijom. identifikacija simptoma odn. (3) proizlazi iz konsenzualnosti stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u (4) razdvaja simptomatološku od etiološke terminologije. nije bio slučaj sa Alzheimerovom bolešću. biokemijskim poremećajima strukture i/ili funkcije živčanog sustava. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za dijagnozu nekog PPP: sindrom treba uključivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima čine kritičnu kombinaciju simptoma. (5) otvorena je kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka operaciona definicija je nužno privremena. Bez obzira na navedeni trend. Premda korištenje operacionih definicije PPP predstavlja značajan napredak u dijagnostici. (2) u kritičnoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritičnom trajanju zajedničkog pojavljivanja kritične kombinacije simptoma. agresivnosti) koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prikladna. a operacione definicije čine dijagnostički sistem za klasifikaciju. (2) sadrži što više ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome. posebno kod onih koji se odnose na djetinjstvo. poremećaji definiraju pomoću ekstremnog izražavanja nekog ponašanja (npr. (3) sadržajna valjanost odn. Navedeni problem je proizašao iz opažanja da se kod razvojnih poremećaja. Budući da simptomi čine operacione definicije PPP. što npr. što je nužno jer etiološki termini kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze. kovarijacija između parova sindroma minimalna. otkriće dodatnog kromosoma kod djece sa Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etiološki naziv trisomija 21. Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedeće osobine: (1) daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodeći koje kombina-cije simptoma jesu. simptomatska definicija odn. potrebno je voditi računa ponajprije o zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama simptoma. koje se određuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja. Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni simptoma.

kada su obuhvaćeni jedino u kategoriji “mogući uzroci smrti” pa sve do zadnje verzije odn. što se prevodi kao “Međunaro-dna klasifikacija bolesti. čiji je autor Američka psihijatrijska asocijacija. imali su svaki svoje vlastite specifične sipmtome. U području psihopatologije danas su u upotrebi slijedeći kategorijalni dijagnostički sistemi: (1) ICD-9. sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etiološke i simptomatološke termine. pa su promjene. a ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremećaja.3. arbitrarnu hijerarhijsku organizaciju simptoma. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993. nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim. (2) DSM-III-R iz 1987. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristeći medicinski pristup predložio dijagnostički klasifikacijski sistem za PPP koji se. koji osim dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta.  Nedostaci ICDa su slijedeći: (1) ne koristi operacione definicije nego ima “man-made” konstruiranu odn. a za neke PPP simptomatske odn.. devete revizije ICD-9 iz 1979. i stoga su radikalne promjene kao što je uvođenje operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teško izvedive.. revizija” Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979. Klasifikacija mentalnih bolesti odn. a budući da svaka sadrži i subkategorije ICD ima ukupno 563 dijagnostičkih kategorija.2. uz pretpostavku da svaki poremećaj može biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma više kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristični za sve niže kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni. 25 .. za ispravljanje kojeg nedostatka se predlaže (a) upotreba obe vrste informacija.. a popraćen je kratkim opisom najbitnijih kliničkih pokazatelja PPP. Tako na primjer.. premještanje dijagnostike tog poremećaja sa sindromske na etiološku os klasifikacije. neurotski poremećaji mogu biti dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza. ICD-9 je nastao kao uspio pokušaj da se nacionalne zajednice slože u općeprihvatljivom internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u početnim verzijama ICDa iz 1939. AD1. jedino raspored simptoma u vidu hijerarhije.. Nakon što je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja jednu dijagnostičku kategoriju. neurotskim poremećajima. prema International Clasification of Deseases. pri čemu su najrjeđi simptomi na vrhu hijerarhije a oni najčešći na dnu hijerarhije omogućava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike da se pacijentu kada god je to moguće daje samo jedna unitarna dijagnoza. s obzirom na velike poteškoće u dijagnostici PPP zbog nedostataka objektivnih dijagnostičkih laboratorijskih kriterija PPP. budući da sve inovacije moraju imati pristanak internacionalne komisije koja broji mnogo članova. 9. “ne-organskim”) psihozama. ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP. (3) veoma je konzervativan u promjenama. gdje sukcesivno dobijaju sve više mjesta što ukazuje na postepeno uočavanje važnosti i porast interesa za AND/P. (b) kada se utvrdi patofiziologija nekog poremećaja. Budući da se u psihopatologiji skoro svaki simptom može pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom.2. njihovih karakterističnih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski poredak: započinje organskim psihozama. itd. ali koji su bili međusobno različiti odn. Posljednja verzija ICDa sadrži također kao sastavni dio opsežan riječnik korištenih termina koji je prateći samo za odjeljak ICDa o mentalnim poremećajima. treća revidirana verzija”. (2) nekonzistentno koristi za neke PPP etiološke. doduše sastojao iz relativno malog broja sindroma. Svaki dijagnostički termin sadrži troznamenkasti ili četveroznamenkasti kod. nakon čega slijede poremećaji ličnosti. prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III-Revised što se prevodi kao “Dijagnostički statistički priručnik za mentalne poremećaje.. ali se mogu pojaviti karakteristični simptomi poremećaja ličnosti. ali uz konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije korištenjem dviju osi klasifikacije. kao i kod putovanja konvoja ovisne o najsporijim članovima.

koji se odnose na glavne sindrome PPP kao što su razvojni poremećaji odn. uz navođenje najvišeg dosegnutog stupnja funkcioniranja u prošloj godini. psihosocijalni stresori i globalno funkcioniranje ispitanika. PSIHOSOCIJALNI STRESORI . v. (4) uvažavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donošenju dijagnoze putem uvođenja nezavisnih osi na kojima se procjenjuju opće zdravstveno stanje. pa po svojoj formi i sadržaju ICD i DSM divergiraju. pri čemu se na svakoj od osi vrši zasebna i najčešće kategorijalna odn. koja je originalno psihoanalitički termin (b) odbacivanja uvriježenih ali višeznačnih termina. na kojoj se osi na skali od 1 do 7 određuje vrsta i intenzitet odn. kao što je termin histerija i njihovom zamjenom neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremećaj. . ozljeda glave. POREMEĆAJI LIČNOSTI . KLINIČKI SINDROMI. jasno. diskontinuirana klasifikacija.AD2. (2) operacioni dijagnostički kriteriji AND/P. tjelesne bolesti važne za razumijevanje PPP. Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje više informacija nego unitarna dijagnoza što omogućava stvaranje homogenih grupa i veći broj kvantitativnih analiza. . na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno 26 . a što manje inferencijalan. na kojoj se osi određuje opće zdravstveno stanje odn. Adekvatno korištenje navedenih operacionih kriterija značajno povećava pouzdanost dijagnosticiranja te čime se povećava ispravnost terapeutskih i prognostičkih zaključaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. poremećaji uslijed uzimanja psihoaktivnih tvari. profesiji i slobodnom vremenu. a stresova nije bilo. kao npr. ali je proces klasifikacije znatno složeniji. oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu. Osi kojima se koristi DSM su slijedeće: i. DSM-IV je proizašao iz uočavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su uvedene slijedeće značajne inovacije u dijagnostičku klasifikaciju: (1) multiaksijalna odn. osjetljivost na penicilin. poremećaji hranjenja. iv. iii. poremaćaji kontrole imulsa. poremećaji spolnog identiteta. Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema ništa zajedničko sa pojmom dimenzionalna klasifikacija budući da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji međusobna geometrijska ili algebarska povezanost pojedinih osi. socijalnu adaptaciju. tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno funkcioniranje. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE. poremećaji suđenja i drugi poremećaji. i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju važni za tretman. anksiozni poremećaji. ozbiljnost različitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izložen a koji mogu utjecati na dijagnozu. poremećaji spavanja. Kombinacija rezultata na IV i V osi može ukazivati na pojavu poremećaja ukoliko je globalno funkcioniranje u prošloj godini bilo slabo. funkcioniranje u tekućem svakodnevnom životu: u socijalnim odnosima. dijagnostičkih kriterija. OPĆE ZDRAVSTVENO STANJE. poremećaji raspolo-ženja. shizofrenija i drugi psihotični poremećaji. sa rasponom procjena od 1 = najgore moguće funkcionira-nje do 90 = najbolje moguće funkcioniranje. (a) postojeći akutni ili kronični somatski poremećaji odn. multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi odn. čine dijagnostičke kategorije PPP koji se odnose na kronična neprilagođena ponašanja koji trajno narušavaju socijalne odnose odn. termina “anksiozni poremećaj” umjesto termina “neuroza”. tretman i/ili ishod PPP. (3) obzir prema termonologiji putem (a) korištenja ateoretskih opisnih termina kao npr. Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvažniji aspekti PPP. (c) izbjegavanja etioloških termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima ponašanja (što je već učinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio što više deskriptivan. eksplicitno i detaljno izneseni za svaku dijagnostičku kategoriju putem navođenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za postavljanje konkretne dijagnoze. kao npr. ii.

poremećaji pamćenja. pokriva čitav spektar PPP te uključuje sve potencijalne dijagnoze. Slijedeći su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP. (2) diskriminativna valjanost se razvojem DSMa povećava: sužavaju se dijagno-stički kriteriji postaju sve eksplicitniji čime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju. na primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremećaj. narcistička. na primjer na osi I: demencija i poremećaj raspoloženja u kojem slučaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi. 1985. i budući da se nakon svake revizije pojedinog dijagnostičkog sistema povećava broj dijagnostičkih kategorija. koji proizlaze iz metrijskih karakteristika dijagnostičkog sistema: 1. sadržajna valjanost dijagnostičkog sistema s obzirom na: • reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostičkih kategorija za dijagnozu PPP: budući da ICD ima 563 dijagnostičkih kategorija. delirijumi. na osi II: zavisna ličnost. prema DRAKE i VAILLANT. . ali se somatski poremećaji ne nalaze). ali dijagnoza može biti jednofacetna. Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi. seksualni poremećaji i poremećaji spolnog identiteta. antisocijalna. somatoformni poremećaji (poremećaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe. poremećaji kontrole impulsa. poremećaji hranjenja. postavlja se pitanje koji dijagnostički sistem najbolje odražava stvarni raspon odn. a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi. granična. na osi IV: nezaposlenost i samački život zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje se više dijagnoza na jednoj osi. shizoidna. a nisu psihijatrijski poremećaji). poremećaji spavanja. poremećaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari. Multiaksijalna dijagnoza se najčešće daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na svim osima. (3) DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II. shizotipna. dijagnostički sistem mora biti u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremećaj u doživljavanju i ponašanju. anksiozni poremećaji. kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi. histrionska. afektivni poremećaji. kako bi se dala cjelovita i zaokružena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika. slaganje između dijagnostičara u evaluaciji istih slučajeva raste sa razvojem DSMa. poremećaji prilagodbe. zavisna i opsesivno-kompulzivna ličnost. kognitivni poremećaji: demencije. 27 . na osi III: hipertenzija. U pravilu. na primjer na osi I: alkoholna intoksikacija. disocijativni poremećaji (poremećaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o sebi).  Evaluacija DSMa je pokazala da: (1) pouzdanost dijagnoza odn. izbjegavajuća.Kliničke sindrome čine slijedeće dijagnostičke kategorije: (1) (2) (3) (4) (5) (6) (7) (8) (9) (10) (11) (12) (13) razvojni poremećaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji. psihotični poremećaji. Poremećaje ličnosti čine slijedeće dijagnostičke kategorije: paranoidna.

izraziti kao položaj na kontunuumu. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike homoseksualnosti odražava (1) trend prihvaćanja homoseksualnosti u zapadnim društvima i (2) promjenu stava kreatora dijagnostičkog sistema koju promjenu stava oni dijele sa društvom u cjelini. kakvi su ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatoloških poremećaja. putem multi-aksijalne etiološke dijagnostike. 28 . a manja kod ostalih PPP. ali se ne približavaju zadovoljavajućim metrijskim karakteristikama. dijagnostike. a ne napredak znanosti na čemu se jedino mogu zasnivati takve promjene. sociokulturalnih. • navođenje primjera postupka dijagnostičke klasifikacije. domovi zdravlja. Dakako da je manja ekološka valjanost onih dijagnostičkih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utječe jedino znanstvena validacija. diskriminativna valjanost odn. pouzdanost ili dosljednost dijagnostičkih kategorija: svaki trenirani dijagnostičar treba odrediti dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostičari odn. kako bi sistem bio što više deskriptivan. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da dijagnostički sistemi za dijagnostičku klasifikaciju PPP trebaju imati slijedeće osobine: • primjenjivost u različitim kliničkim institucijama kao što su bolnice. Pouzdanost je veća kod manifestnijih PPP. U DSM-III-R (1987) je homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. a u DSM-III (1980) se počela razlikovati (a) ego-distonička homoseksualnost. Istraživanja navedenih problema kod postojećih dijagnostičkih sistema za klasifikaciju ukazuju da su aktualno važeći sistemi bolji od svojih prethodnika. (B) iz pretpostavke da uvođenje novih poremećaja i brisanje drugih odražava promjenu društvenih vrijednosti. pa se mogu dijagnosticirati pomoću dimenzija ličnosti odn. • uvažavanje multifaktorskih uzroka PPP: bioloških. a ne promjene u znanstvenoj spoznaji.• vrstu dijagnostičke klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija može izvršiti pomoću diskretnih kategorija ili pomoću jednog ili više dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li diskretni pristup dijagnostici PPP odvraća pažnju od mogućnosti da se neki PPP mogu klasificirati i dimenzionalno. • upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etiološke od simptomatološke • konvergencija sa drugim dijagnostičkim sistemima. da li kategorijalni sistemi klasifikacije. ili općenitije. koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar 3. dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostičkim kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn kovarijacija između dvije kombinacije simptoma minimalna. ekološka valjanost pojedinih dijagnostičkih kategorija. etničkih te fizikalnih uzroka. socijalnih: socio-ekonomskih. 2.. • daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostičke kategorije. • prihvatljivost dijagnostičkih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostičkim odlukama stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila. mora postojati dijagnostički konsenzus ili suglasnost. pri čemu pojedinac osjeća da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim željama i koja se smatra poremećajem spolnih želja i (b) ego-sintonička homoseksualnost koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog spola... koji je problem proizašao (A) iz opažanja da dijagnoze mogu odražavati vjerovanja i evaluvativne sudove društva o AND/P. savjetovališta. psiholoških. a ne njihovu istinsku prirodu odn. pri čemu pojedinac osjeća da je ta preferencija u skladu sa osobnim spolnim željama koja se ne smatra poremećajem. 4. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao psihopatološka dijagnostička kategorija. Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u DSM dijagnostičkom sistemu. za koje se tvrdi da nisu diskretni poremećaji. pa su nužna njihova daljnja istraživanja i poboljšanja. nego su ekstremi dimenzija ličnosti. koje je pitanje postalo od posebne važnosti za poremećaje ličnosti. a što manje inferencijalan.

U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i životinje. 2. grupe poremećaja mogu iskazati na dimenzionalan način. diskretnu tipologiju: (1) uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn.• otvorenost kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka dijagnostička kvalifikacija je nužno privremena. pa govorimo o dimenzionalnoj tipologiji odn. prije nego postane primjenjiva. a ukoliko ima više od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski. • dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata. (2) psihotičnih i neurotičnih poremećaja.3. a dimenzionalna za kontinuirane varijable. bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prilkadna. onda zaključujemo da se radi o diskretnoj varijabli. pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se: • diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije diskon-tinuirane odn. kod dihotomne klasifikacije: (1) funkcionalnih i organskih poremećaja. (2) može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija. a ne imenom kategorije. ali ostaje pitanje koji se preostali poremećaji odn. može se pristupiti njihovom mjerenju pri čemu: 29 . Za sada nije poznat održiv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se dimenzionalni sistem klasifikacije u području PPP koristi za poremećaje ličnosti i sporadično za druge poremećaje. pojedinog PPP ili grupe PPP. (2) često treba biti konvertirana u kategorijalnu. postoje samo u diskretnim i ograničenim rasponima. Nakon što je određena priroda varijable odn. može se iskazati algebarski ili geometrijski. Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive. entitete koji su svrstani uz granice susjednih kategorija. klasifikaciji. pložajem na dimenziji. Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije: (1) zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem uključuje jednu do tri dimenzije. kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu i koja ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. a takva klasifikacija je također prisutna u području PPP.4. dok obratno nije moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv. kao npr. pa se između dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih. (3) dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran rezultatom odn. što bi vodilo kontinuumu. pa se svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju. Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable. nekog neograničenog raspona.

30 . biografski pristup. neuropsihološke baterije. MMPI. kao što su: opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. upitnici i inventari ličnosti (npr. uz korištenje kliničkih postupaka opažanja i procjenjivanja. WAIS). kognitivni testovi (npr. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje među njima?. ispitivanje mentalnog statusa. klinički intervju. u testsituaciji i testovi ponašanja. projektivne tehnike. Cornell Index). studija slučaja. (2) dimenzionalne psihopatološke varijable se mjere na ordinalnim i višim skalama uz korištenje psihometrijskih postupaka s kao što su: skale procjene. I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suočavaju sa problemi-ma sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedećim pitanjima: • koliko je potrebno dijagnostičkih kategorija odn. • jesu li diskretne dijagnostičke kategorije odn. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?. opažanje znakova i simptoma.(1) diskretne psihopatološke varijable se mjere na nominalnoj skali.

vremena. Općeprihvaćene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema. • o tome da li kliničara zanima (a) ponašanje. Razlike između laičkog i stručnog opažanja Razlike između laičkog i stručnog opažanja proizlaze iz sistematičnosti stručnog opažanja koje je: • namjerno. pristup u mjerenju koji može biti (a) grupni (normativni).2. ili (b) motivacija koja dovodi do nekog ponašanja. • ponekad uključuje manipulaciju podražajnih varijabli. ali se u pravilu počinje sa kliničkim intervjuom. OPAŽANJE I PROCJENJIVANJE LIČNOSTI 2.4. • objektivizirano definicijom mjesta. na osnovu čega su moguća intraindividualna uspoređivanja sadašnjih i prošlih rezultata u mjerenoj osobini. načina i sekvenci opažanja. kada se koriste tehnike koje omogućavaju grupnu primjenu i na osnovu čega su moguća interindividualna uspoređivanja sadašnjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni (idiosinkratični). što utječe na način odn. dok je laičko slučajno.2. tehnike opažanja/procjenjivanja (mjerenja) ličnosti ovisi: • o teoriji uz koju pristaje kliničar. kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponašanja U pravilu. • ciljano na određena ponašanja i/ili osobine ličnosti dok je laičko globalno odn. nediferencirano. kada primjenjuje globalne tehnike kao što su klinički intervju i projektivne tehnike.1.3. kada se primjenjuju individualne tehnike o/p ličnosti.4. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti 31 . 2. 2. Podjela tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti Tehnike za opažanje i procjenjivanje ličnosti su slijedeće: • opažanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponašanja • opažanje znakova i simptoma • opažanje putem skala procjene • projektivne tehnike • samoopažanje putem upitnika i inventara ličnosti • klinički intervju • biografski pristup u ispitivanju ličnosti • studija slučaja • tehnike za opažanje vlastitog ja • ispitivanje mentalnog statusa Izbor vrste odn. predmeta. kliničkom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponašanja nego samo ponašanje.4.4.

(4) aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje točno procjenjujemo osobine koje aktiviraju stereotipe kod opažača. • dijagnostički kriteriji i • dijagnostičar.Subjektivne pogreške kod procjene i opažanja su slijedeće: (1) halo efekt: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu općeg dojma ili na osnovu neke dominantne osobine. ponašanju i ličnosti pojedinca. Točnost opažanja i procjenjivanja ovisi i o slijedećim faktorima: (1) sličnost sa opažanom osobom: točnije procjenjujemo osobe koje su nam slične. (9) temeljna atribucijska pogreška: tendencija procjenjivača da ponašanje poje-dinca atribuira više internalno (osobinama). koji ne odražava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije. a manje eksternalno (situacijom). Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti U idealnom slučaju. (7) pogreška diskriminacije: tendencija procjenjivača da iskazuje preveliki raspon procjena. a manje točno osobe koje su različite od nas.4. pri čemu je dijagnosticiranje standardizirani postupak čiji ishod ovisi jedino i isključivo o utvrđenim činjenicama. (3) konstantna pogreška ili lična jednadžba: tendencija procjenjivača da konzistentno daje blage. 2. a osobine dijagnostičara irelevantne. (5) pogreška kontrasta: tendencija procjenjivača da negativnije vreduje one osobine pojedinca koje nisu zastupljene kod njega samog. stroge ili umjerene procjene. (2) ekstremnost procjenjivane osobine: točnije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije. (4) pogreška sukcesije: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca. (6) pogreška sličnosti: tendencija procjenjivača da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje su prisutne i kod njega samog.4. (3) socijalna poželjnost osobine: točnije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poželjne. 32 . iako nema nikakve stvarne povezanosti između osobine koje procjenjuje i općeg dojma odn. po pretpostavci da svi dijagnostičari proce-siraju iste činjenice na jednak način. jer su dijagnostički kriteriji konstantni. (2) logička pogreška: tendencija procjenjivača da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da su logički povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane. dominantne osobine. psihodijagnostika bi trebala odgovarati “input-output” modelu koji je originalno razvijen u području sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedeće varijable: • činjenice o psihofizičkom stanju. pogotovo ako se radi o neuspjehu. (8) pogreška prilagođavanja kriterija procjenjivanoj grupi : tendencija procje-njivača da daje različito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini razlikuju.

nefleksibilnost i stereotipnost mišljenja. pokazuje se da slijedeće osobine dijagnostičara mogu utjecati povoljno na dijagnostičku procjenu: 1. posebno pouzdanosti i valjanosti. npr. 5. • specifični trening u primjeni pojedinih dijagnostičkih metoda i u donošenju kliničkih prosudbi (ne povećava nužno pouzdanost kliničara). tokom intervjua ili (a2) indirektno.sredstva opažanja i procjenjivanja: kliničara i instrumente koje koristi. a odnose se na: . video-snimanje. 3. treba eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati.. 2. osvještenost vlastitih stereotipa i predrasuda. dok nepovoljno djeluju: • pretjerana samouvjerenost. kroz polupropusno • način registracije: bilježenje. implicitna teorija ličnosti. emocionalna ili “vruća” inteligencija. specifična ponašanja. visoka socijalna inteligencija odn. Premda navedeni problem ima prvorazredno značenje za tretman PPP. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostičara u sebe. 6. istraživanja tog problema su veoma oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate.proces opažanja i procjenjivanja i . kako opažači ne bi subjektivno određivali što opažati. • ponašanja koja su predmet o/p kao što su npr. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti Pravila za opažanje/procjenjivanje ličnosti i ponašanja imaju za cilj smanjiti utjecaj različitih izvora pogrešaka putem poboljšanja psihometrijskih karakteristika opažanja. kompetencija dijagnostičara. čime se smanjuje tendencija opaženog da iskazuje socijalno poželjno ponašanje).. a manje iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem normalnih. pogotovo ako se radi o naturalističkom opažanju. staklo ili skrivenim kamerama. distanciran odnos prema “vlastitom ja”. pristrano: dijagnostičari imaju veće iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem pacijenata. 4. • socijalna percepcija opterećena stereotipima i atribucijskim pogreškama. • nezainteresiranost za probleme klijenta.. • percepcija sebe: najviše se griješi u pogledu onih crta ličnosti sa kojima su dijagnostičari kod sebe nezadovoljni. posebno u timskom radu. 33 . skale procjene. jer se efikasnom dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogrešaka u tretmanu.. • socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostičara prema klijentu. socijalne interakcije.4.Međutim. 2. Kako bi se poboljšao proces o/p potrebno je precizno definirati: • vrijeme. halo-efekt.. koja proizlazi iz dužeg kliničkog staža odn. • rigidnost odn. • prevelika ili premala emocionalna angažiranost dijagnostičara u odnosu na klijenta. koja obuhvaća: • stručnost (znanje) i kliničko iskustvo. visoka tolerancija prema neodređenosti koja je česta u psihodijagnostici. (b1) individualno ili (b2) skupno..5. • specifični trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao što su lična jednadžba. iskustva koje je ograničeno odn. • način opažanja: (a1) direktno odn. mjesto i trajanje opažanja. odn.

jer više opažača povećava pouzdanost opažanja. lična jednadžba.. ljudi na selu ne govore spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjećajima. • standardizaciju instrumenta. u dužem vremenskom periodu. a poboljšanja instrumenata uključuju: • reduciranje oblika ponašanja koji se o/p na najviše 5. • višekratno odn.• sekvence opažanja: u jednom ili u više navrata pri čemu je najpodesnije koristiti opažanje koje je: • skupno. stupnjeva ilči razine. posebno skala procjene.. • objektivizirano. opažača-procjenjivača): • • • • kompetenciju: stručnost odn. jer formalizacija procesa opažanja eliminira nesistematičnost opažanja. jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost. specifični trening: uvježbavanje u primjeni pojedine tehnike. implicitna teorija ličnosti. psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima koji iskrivljavaju opažanje stvarnosti. 34 . koje je pouzdanije jer se zasniva na većem broju podataka i familijarizira opažanika sa situacijom opažanja. • reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najviše 5 kategorija odn. • timsko opažanje. Poboljšanja sredstava o/p uključuju kod kliničara odn. znanje i kliničko iskustvo. • prilagođavanje skala procjene ciljnoj skupini. posebno manjinskim grupama. poznavanje pogrešaka pri o/p: “halo efekt”. • poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potiče ispitanik: npr.

Problemi koji se javljaju pri opažanju navedenim metodama su slijedeći: • koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju. mucanje. svađe. te psihometrijski problemi: očekujemo da će biti kooperativan u test-situacijiili neće. Problem pouzdanosti otežava i činjenica da kliničar redovito sam opaža i s vremenom se počinje oslanjati na svoje iskustvo. a ne znamo koji je od njih valjano opažao. Testovi ponašanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne možemo drugačije utvrditi nego preko ponašanja i kada ne možemo čekati da se neko ponašanje spontano pojavi. Problem otežava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o ponašanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zaključci. koje omogućuju najšire generalizacije opaženog.. [iroki raspon ponašanja je potrebno putem apstrahiranja zajedničkih svojstava opaženog svesti na manji broj varijabli koje su međusobno nezavisne. 35 . i o prirodi varijabli odn. u test-situaciji i testovi ponašanja Opažanje ličnosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponašanja polaze od pretpostavke da se osnovni podaci za upoznavanje ličnosti dobivaju opažanjem ponašanja. o tome koje aspekte ličnosti i ponašanja želimo ispitati.5. što ovisi o motivaciji ispitanika odn. “vremenski uzorak ponašanja”. Dvije su tehnike kojima se može opažati i kvantificirati ponašanje u prirodnoj i test situaciji: (1) opažanje cjelokupnog ponašanja u definiranom vremenskom intervalu. indikativnim za ličnost. i u kojima se prati njihovo ponašanje. tikovi. npr. Opažanje ličnosti u prirodnoj odn. koja je niska: opisi istog događaja od strane više opažača zbog unošenja različitih interpretacija se ne slažu međusobno. Opažanje ličnosti testnoj odn. Kao primjer baterije testova ponašanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services). uzorak kojih ponašanja ćemo smatrati relevantnim odn.1.5. što nije garancija veće pouzdanosti. i dobiva se tzv. registriraju se različiti oblici ponašanja i frekvencija njihovog javljanja. Sastoje se iz različitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne. laboratorijskoj situaciji.2. dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane. pri čemu se jedna ili više osoba promatra u više navrata u definiranom vremenskom intervalu. uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaža njegovu toleranciju na frustraciju. (3) problem konzistencije ponašanja opažanika proizlazi iz pitanja je li ponašanje ispitanika u test-situaciji karakteristično i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u interakciji sa okolinom. provodi se tako da ispitivač organizira psihološku test-situaciju npr. da li • koje su situacije relevantne odn. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji. realnoj situaciji omogućuje opažanje spontanog ponašanja. (2) opažanje epizoda ponašanja odn. Primjenjuje se u slučaju da ispitanik nije motiviran da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opažati u prirodnoj situaciji. pri čemu se kod jedne ili više osoba u više definiranih situacija promatraju definirani i jasno uočljivi specifični oblici i epizode ponašanja koji nas zanimaju. kojom se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvršiti selekcija špijunskog osoblja vojske SADa tokom WWII. i frekvencija njihovog pojavljivanja čime se dobiva “situacioni uzorak ponašanja”. a provodi se tako da ispitanik ne zna da je opažan. epileptički napadi. koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponašanja odn. pri čemu ispitanik zna da je opažan što artificijelizira njegovo ponašanje koje nije više spontano. (2) problem pouzdanosti opažača. socijalna participacija. specifičnih oblika ponašanja u definiranoj situaciji.. TEHNIKE OPAŽANJA I PROCJENJIVANJA LIČNOSTI 2. (1) problem valjanosti opaženog.

pritužbe o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima. psihozu. (2) opis ponašanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponašanja.5. njegov kognitivni status i obrazovanje. opisa ponašanja uz koje treba iskazati stupanj izraženosti ili čestine tog ponašanja kod neke osobe.5. budući damnogi pacijenti lakše razgovaraju sa sestrama nego sa liječnicima. Skale procjene Skale procjene služe za pridavanje brojčanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima ponašanja. a manje u kliničkoj praksi. • primjeniti ih i postaviti hipotezu. • testirati hipotezu naknadnim intervjuom. ali nije ekonomično. 2. Prednost skala procjene što ih mogu primijeniti. radi li se u konkretnom slučaju o poremećaju ili o specifičnoj strukturi ličnosti. Upitnici i inventari ličnosti primarno služe za generiranje hipoteze o problemu odn. osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko osoblje kao što su npr. 2. uz uvijek ista pitanja na koja ispitanici moraju odgovoriti. u prva tri dana hospitalizacije. 2. Upitnici i inventari ličnosti Upitnici i inventari ličnosti (zajednički se nazivaju “testovi ličnosti”) posljedica su nastojanja da se poveća objektivnost ispitivanja osobina ličnosti: • upitnici ličnosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua. pa se koriste na slijedeći način: • prije primjene saznati što više o problemu klijenta. a daju ograničenu količinu podataka. a • inventari ličnosti se sastoje od velikog broja tvrdnji među kojima ispitanik odabire one koji se odnose na njegovo tipično doživljavanje i ponašanje. Slijedeći su primjeri kliničkih skala procjene: • DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti.  Upitnici i inventari ličnosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka: 36 . i članovi obitelji pacijenta. liječnici te posebno medicinske sestre. Osnovni nedostatak skala procjene je što većina nije standardizirana. • sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata. PPP klijenta. koje povećava pouzdanost procjena.Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedeći: (1) skupe su: zahtijevaju puno vremena. Sastoje se iz niza tvrdnji odn.3. drugim instrumentom ili promatranjem. budući da isto ponašanje može imati različitu motivaciju. Kako bi se smanjile pogreške pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi računa o subjektivnim pogreškama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje. namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod normalne i subnormalne djece od strane roditelja. • preporučiti daljnje pretrage ili specifični tretman. Opažanje znakova i simptoma Prilikom opažanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremećaj i koji su objektivna ponašanja “vidljiva izvana” i podložna objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni samoiskazi odn. koji nisu podložni objektivnom mjerenju ni brojanju. (3) zahtijevaju timsko opažanje.4.2. npr. • skala depresivnih stanja ili skala psihotičnog ponašanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi koji ukazuju na depresiju odn.5. pa se više koriste u istraživanjima.

• ukoliko se od ispitanika traže višekategorijalne procjene čestine/intenziteta javlja se • postoji mogućnost preferiranja neiskrenih. književni jezik. tokom hospitalizacije).40). neuroticizma i psihoticizma. putem EPQ-SR (Eysenck Personality Questionaire-Short Revised. uvijek/. (3) mjera nekog konstrukta. što ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika. odn. sa radnog mjesta). pogotovo individualna. jer se ispitanici lako dosjećaju što su odgovorili. objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata visoka pouzdanost odgovora. stupnju čestine/intenziteta (nikad. putem BDI (Beck Depression Inventory). jer isti ukupni rezultat može proizlaziti iz različitih odgovora. Problem razumijevanja moguće je djelomično ispraviti tako: 37 . ekonomičnost u utrošku vremena jer omogućavaju grupno ispitivanje. ekstraverzije. • ne dobivamo viđenje problema ispitanika u njegovim terminima. • niska dijagnostička i prognostička valjanost (do 0. na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat.(1) stupanj izraženosti odn. 1980) se određuje stupanj izraženosti introverzije. • rezultati dobiveni na sličnim instrumentima. što može navesti kliničara na pogrešne zaključke. i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn. npr.. • procjene drugih ljudi (iz obitelji.) kliničkoj situaciji primjene (kada ispitanik traži pomoć) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji primjene. (2) stupanj sličnosti između profila osobe i neke kriterijske grupe.  Nedostaci ispitivanja ličnosti upitnicima i inventarima ličnosti ponekad prelaze prednosti: • ne pružaju uvid u motivacionu osnovu ponašanja nego ukazuju na namjere ponašanja. problem značenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. kod MMPI (Minnesota Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja određuje stupanj sličnosti ispitanika sa nekim psihijatrijskim kategorijama. što može otežati • omogućuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni. često. komunikaciju dobivenih nalaza. što ih može navesti da • rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi. npr. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA. rijetko.. npr. npr. ali mnogo manja u • ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloženi odgovori tipa da-ne. stupanj izraženosti neke latentne varijable kod ispitanika. mjeri se konstrukt depresivnosti ili pomoću SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podražajima. nasumce zaokružuju odgovore. Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostičkoj i prognostičkoj valjanosti prema vanjskom kriteriju kao što su: • naknadno praćenje ispitanika (npr. (b) koliko dobro poznaje sebe kako će reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave introspekcijom. Prednosti upitnika i inventara ličnosti u odnosu na ostale načine ispitivanja ličnosti: • • • • jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu stručnost i iskustvo. ponekad. socijalno poželjnih odgovora. oni ne kopaju po sebi nego u vrtu. • interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a ispušta se kvalitativna analiza rezultata.

. Projektivne tehnike Upotreba nestrukturiranih podražaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika: • • • • DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podražaji raspaljuju maštu. ličnost. tjeskobe. dakle svako djelovanje prijašnjeg iskustva. na percepciju i osmišljavanje neposredne situacije. Ispitanicima daju posthipnotičku sugestiju koje emocije da projeciraju u priči npr. te osobina ličnosti. nepoznatim situacijama. a što je manje strukturiran važniji su unutrašnji faktori i veća je vjerojatnost da će ga pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom.5. ujedno povećava motivacija za rješavanje upitnika. Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac štiti od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoželjnih potreba i želja drugim ljudima. osim što se smanjuje ispitna anksioznost. a ne samo negativne aspekte. to ima više projekcije odn. BINET i SIMON koriste nedefinirane podražaje za mjerenje inteligencije. ali ne i dovoljno sredstvo.• da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja. bilo negativnog. što je u skladu sa Freudom. strukturiranja podražaja u skladu sa vlastitim potrebama. čime se. čita i komentira pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje.. koja se smanjuje osmišljavanjem situacije kroz projekciju svojih želja. Bellak je povezao psihoanalitički stav prema projekciji i istraživanja percepcije koja su pokazala: 1. BELLAK . intervjuom i projektivnivnim tehnikama te informacijama iz osobne povijesti pojedinca. 38 . što se naziva projekcija iz čega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podražaje može ujedno ispitivati i njegova ličnost. Dakle. • da kliničar sjedi sučelice ispitaniku. STERN koristi višeznačne slike za ispitivanje pouzdanosti svjedočenja. koje podižu razinu anksioznosti odn. BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom smislu ili nešto drugo. Problem anksiogenosti ispitne situacije se rješava time da početna pitanja budu jednostavna. u novim. postavljena uobiča-jenim govornim jezikom. dozvoljava mu da pita što mu nije jasno. ali se time poništavaju prednosti upitnika. 2. željama i osobinama ličnosti. potreba i želja. Upitnici i inventari ličnosti su nužno. Iz navedene koncepcije je proizašla pretpostavka da bi se nestrukturirani podražaji mogli koristiti za ispitivanje vlastitih potreba i želja koje pripisujemo drugima. Projektivna psihologija se počela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv psihometrijski orjentirane psihologije. žalost. Takva uvodna pitanja se nazivaju šok-apsorber pitanja. nakon čega primjenjuju TAT. nejasnim odn. da je percepcija pod djelovanjem: • vanjskih faktora: prirode podražaja i • unutrašnjih faktora: intenziteta motiva. radost. bilo pozitivnog. testovna projekcija u skladu sa sugestijom. Navedeni nalaz je također ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije. 2. ali i na pozitivne emocije na osnovu čega se može proširiti pojam projekcije koja je.5. da se djelovanje vanjskih i unutrašnjih faktora na percepciju mijenja ovisno o strukturiranosti podražaja: što je podražaj više strukturiran u percepciji su važniji vanjski faktori. [to je veća anksioznost. pa je dobiveni rezultat potrebno nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena. Pokazalo se da su priče vezane za TAT odn.. EBBINGHAUS koristi nedovršene rečenice u istraživanju pamćenja. u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira čitavo svoje iskustvo odn. Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom životu.

• pojam o sebi određuje koji će podražaji biti percipirani i upamćeni i kako: percipiraju se i pamte podražaji koji su u skladu sa slikom o sebi. dodavanja. • ličnost se formira kao cjelina. taj pojam je ponekad toliko važan da se cijeni više od života. Odnosi se na slaganje većine ljudi u onom šta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opću prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta. dolazi do prisjećanja sadržaja koji nisu bili u skladu sa bivšom slikom. a ne atomistički. (2) ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija. pa se mora promatrati odn. da se radi o ispitivanju kreativnosti ili mašte). što se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji. ali su u skladu sa aktualnom. ovisna o strukturi ličnosti. zahvaćati u cjelini. • percepcija djeluje na ličnost pojedinca. • ličnost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono. • pojam o sebi regulira ponašanje: pojedinac se ponaša u skladu sa svojom slikom o sebi.. • pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne aspekte te slike. što je evidentno kod psihotičara. (3) projektivni (sadržajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono što pojedinac percipira odn. pa se može reći da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja. 39 . Odnosi se na iskaz o načinu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog prethodnog iskustva. rekonstruirati. gestalt zakonitosti percepcije. Slijedeće se pretpostavke o ličnosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika: • ličnost je proces.Tri su aspekta reakcije na neodređenu situaciju: (1) adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija. što omogućavaju projektivne tehnike. Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokušaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije ličnosti unutar kliničke psihologije do sada nisu uspjeli. U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedeće ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi (doživljaj vlastitog ja. i taj razvoj traje čitav život. • pojam o sebi može biti nerealitetan. interpretacije. pa se može novim iskustvom promijeniti odn. glumi.. crtanju. sliku o sebi): • pojam o sebi je naučen i zasniva se na prethodnom iskustvu. čime se smanjuje kontrola odgovora ispitanika. selektivnost percepcije.). bez iskrivljavanja. a ako se slika o sebi promijeni.  Zajedničke karakteristike projektivnih tehnika su: (1) podražaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraživanja nije manifestna. na potrebe i želje pojedinca koje se mogu identificirati u sadržaju ekspresivne reakcije. • ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života pojedinca. a ne na situaciji. ovisna o podražajnoj situaciji. pa su za ličnost važne zakonitosti percepcije. a čemu doprinosi i obmanjujućoa uputa (npr. a ne statička struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni presjek ličnosti (pa ih je nužno dopuniti drugim tehnikama za o/p ličnosti).

• može biti osviještena tokom ispitivanja od strane ispitanika. ima manje posljedice po integritet nekorištenja projekcije kao obrambenog mehanizma.(2) postoji širok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do širokog raspona reakcija. • ROSENZWEIGov test frustracije 3. inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podražaja. Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p ličnosti: omogućiti uvid u ličnost. a od njih se razlikuje po načinu konstrukcije i načinu interpretacije i po nastojanju da zahvate ličnost u cjelini. (4) inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata. (3) ličnost i ponašanje predstavljaju cjelinu. pa se iz ponašanja neposredno zaključuje o ličnosti. • test crtanja kuće/stabla/osobe.  Razlike testovne i vantestovne odn. nastavku. Projektivne tehnike se dijele na: 1. tehnike koje koriste vizualni podražajni materijal: • RORSCHACH test • test tematske apercepcije (TAT). • JUNGov test asocijacija 2. kojeg ne omogućavaju druge tehnike. obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne projekcije koja: (5) razlikovanje testovne i vantestovne odn. a obrambena ostaje neosviještena. Jedina sličnost između vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz podražaja koji su prijeteći za strukturu ličnosti i izazivaju anksioznost. a obrambena iz realne životne situacije. obrambene projekcije. (3) osobine upute: uputa podstiče spontanost. • test konformnosti slobodnih asocijacija. • ne mora biti vezana za interpersonalne odnose. nestrukturiranost. • ako se ne koristi. tehnika ekspresivnih pokreta: • test crtanja slike čovjeka ili slike porodice. • psihodrama. tehnike koje koriste verbalni podražajni materijal: • test nedovršenih rečenica. a obrambena se odnosi samo na motiv obrane od anksioznosti.  Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike: (1) osobine podražaja: neodređenost odn. (2) osobine odgovora: sloboda u formi i u sadržaju strukturiranja odgovora. ličnosti nego što su posljedice • otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca. 40 . što će se pojasniti u • proizlazi iz artificijelne situacije kliničkog ispitivanja.

. pa se te rečenice posebno analiziraju s obzirom na sadržanu projekciju.. Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva načina: • način KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 riječi se ubacuju kritične riječi i mjeri se vrijeme latencije.. bezkonfliktni i neutralni a također su utvrđeni i standardi. sumnja se u latentni psihotični proces. pri čemu se pitanja ispitivača baziraju na prethodnim zabilješkama. 2 crnocrvenih i 3 u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se traži da kažu što vide na njima. pri čemu započetu priču ispitanik treba završiti. iskazane tendencije ispitanika u doživljavanju i ponašanju. Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju produženo vrijeme reakcije. prisutnost simbola. mrlji tinte (5 crnobijelih. kojeg prati sistem za brojčano bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni. Neki autori traže od ispitanika da po završetku primjene TNR označe one rečenice koje je dovršio na osnovu vlastitih emocija. tehnike aranžiranja: • test svijeta • LOEWENFELDov mozaik test. koja može biti klinička ili selekcijska. • prema sadržajnim karakteristikama: intenzitet emocija. Kao varijanta TNR se pojavljuje dovršavanje priča. preciznost izražavanja. stavova.• igra. što liči TATu. Ukoliko se za nekoliko takvih riječi ne da očekivana kotrastna asocijacija.). samo se koristi verbalni podražajni materijal. ponavljanje sadržaja (već je sam broj odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost). Sadržaj rečenica je prilagođen namjeni. misli i želja. Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedeće kategorije (slovni simbol je naveden u zagradama): 41 . “Volio bih znati. • BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistička interpretacija). Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947).  RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. Tehnika nedovršenih rečenica se koristi tako da se ispitaniku daje veći broj (40-100) nedovršenih rečenica u prvom licu jednine. broj riječi u dopuni.. • način SEGALa: koristi se lista od 10 riječi koje imaju snažnu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja je prisutna kod većine ljudi (npr. za riječ crno je kontrastna asocijacija riječ bijelo. Odgovori se analiziraju: • prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora.” ili u trećem licu jednine (koje više potiču otvorenost i projekciju) pri čemu ispitanici moraju što brže nadopuniti te rečenice prvom mišlju koja im padne na pamet. npr. originalnost. kvalitet izražavanja. Postupak se može više puta ponoviti. za riječ gore je riječ dole. • analiza rukopisa 4. • KAHNov test aranžiranja simbola.

posebno na nekontrolirani bijes. 4. • upotreba i forme i boje. žalosti ili srdžbe koja se javlja nakon pokazivanja slike. lokalizaciju odgovora na površini podražaja: • na čitavoj mrlji (G). očit-realističan detalj (D). 2. • na dijelu mrlje koji je za ispitivača uočljiv odn. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 30-50 % od R. a sekundarna je upotreba forme (CF). kontroliranu emocionalnost. realistična percepcija forme (F +) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 70-80 % od R. može biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme. sadržaj odgovora: čovjek (H). 3. javlja se u postotku 2-4 % od približno R u protokolima normalnih ispitanika.. ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosječno 2-3 odgovora po mrlji (20-30 odgovora ukupno). a navodno ukazuje na sposobnost zahvaćanja objekata na objektivan i logičan način. (2) netočna percepcija forme (F -) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-3 % od R. a navodno ukazuje na iskrivljenu percepciju. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 2030% od R. a navodno ukazuje na pedantnost i na ono na što ispitanik obično obraća pažnju. ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. što navodno ukazuje na intelektualnu produktivnost i širinu interesa što je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora kako bi smanjili anksioznost. umjetnost (Ars). formalne osobine podražaja koji najviše utječu na odgovore: • upotreba samo oblika mrlje (F). javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 1-2 % od R. • na podlozi (S). ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika. fizički predmeti (Obj). 6. a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. budući da osnovna emocija koja je izazvana može utjecati na percepciju slike. • upotreba samo osjenčanosti mrlje (N). a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog inhibiranja akcije. krv (Bl). Poželjno je registrirati emocionalnu reakciju straha. a navodno ukazuje na samokontrolu odn. a navodno ukazuje na djelomično kontroliranu emocionalnost i živi temperamenat. i (2) primarna je upotreba boje. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 60-70 % od R. originalnost (O) i popularnost (P) (ili “banalnost”) pojedinih kategorija odgovora. a studenti i visoko-obrazovani 3-5. životinja (A). a navodno ukazuje na nekontroliranu emocionalnost. a prisutna je u oblicima (1) točna. • upotreba samo boje mrlje (C). a navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost. vatra (Fi). Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se uspoređuju sa popisom odgovora koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika. neobičan-bizaran detalj (Dd). • na dijelu mrlje koji je za ispitivača neuočljiv odn. 42 . Prednosti RORTa su: • originalnost. • “dinamičnost” odn. 5.. unutrašnji organi (At). a sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 4-5% od R. u skladu sa listom uobičajenih odgovora većine ljudi. motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati što više odgovora ili se ograničio samo na jedan. a navodno ukazuje na sposobnost upotrebe očiglednih činjenica. popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30..1. a navodno ukazuje na inteligenciju. na ego-snagu. javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 0-10 % od R. utisak pokreta mrlje (K). religija (Re). radosti.

Također koristi mrlje tinte (njih 41). Kao podražajni materijal postoji 30 spolno-specifičnih i spolnoneutralnih slika. • može se koristiti kao stresni intervju. za razliku od RORTa naglašava više sadržajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora. pa je test za neke ispitanike kontraindikativan.• bogat kontakt između kliničara i ispitanika. Od ispitanika se traži da daje samo po jedan odgovor na svakoj mrlji. Osim za odrasle. prisutnost bizarnih sadržaja mišljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe. Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrđena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%. ali za razliku od prethodnika može se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od strane manje iskusnog kliničara. • na rezultate djeluje znanje i prošlo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama. • odgovori se teže manipuliraju nego kod intervjua. • postoje velika neslaganja u interpretacijama kliničara. • stresnost.  HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha.  Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935). pa može poslužiti za ispitivanje utjecaja emocija na percepciju i mišljenje. Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispriča priču. jer ispitanik ne zna njihovo značenje. koja onemogućava kvantitativna • osnova interpretacije je stereotipno zaključivanje. U modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno. Putem paralelne forme ispitana je pouzdanost. postoji verzija testa i za djecu (CAT). jer daje relativno mali broj odgovora. • rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije mišljenja ispitanika. • primjena testa zahtijeva visoku uvježbanost ispitivača. riječ je o paranoji. a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. • test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teško operaciono definiraju. • isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivačima odn. • osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja. npr. Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p ličnosti uz oprez u skladu sa životnom poviješću ispitanika. Nedostaci RORTa su: • individualna i stoga neekonomična primjena. ako se test primjenjuje individualno. a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). iz čega je ta situacija proizašla (prošlost) i kako će se situacija dalje razvijati (budućnost) te opis osjećaja i mišljenja osoba koje su na slici 43 . jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika. ako se vidi puno očiju. • predstavlja subjektivnu istraživanja. ili napiše priču. • predstavlja grubo mjerenje. • zaključci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati. idiografsko-kvalitativnu metodu. različite odgovore različitim ispitivačima (sama pojavnost ispitivača djeluje na odgovore). osjećaj ugroženosti. ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti što pojedina situacija prikazuje sada (sadašnjost).

5. razbijanje vrijedne vaze u gostima). koji nastoje zahvatiti ličnost u cjelini. • ocjenjivanje priča je impresionističko. Na kraju primjene testa treba pitati ispitanika na temelju čega priča svoju priču. 3. pri čemu se traže simbolički sadržaji koji ukazuju na nagone ida. potrebe sadržane u priči. TAT se može analizirati analizom priče kao da se radi analiza snova u klasičnoj psihoanalizi. opažati. pa se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti priče: 1. heroj priče. a to bi bile one koje se ponavljaju u različitim pričama. Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u različitim frustrativnim situacijama (npr. pa je problematična njihova podražajna vrijednost: test treba renovirati. gledali na filmu. pri čemu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana riječima i/ili postupcima druge osobe. Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome što potiče veći broj različitih asocijacija odn. a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati. • neopravdana je pretpostavka da priče reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu pričati priče koje su pročitali. ali to ne znači da je ispitanik dominantno pesimističan. koje su sami doživjeli. prisutni pritisci iz okoline. 44 . ishod priče (sretan ili nesretan).prikazane. Na primjer. na osnovu čega se određuje indeks optimizma/pesimizma. potrebe i želje. 2. Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u pričama projecira svoje motive. • za ocjenjivanje priča potreban je iskusni kliničar koji dobro poznaje psihoanalitičku teoriju i teoriju ličnosti MURRAYa . frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogućnost zadovoljenja neke potrebe. utvrditi specifičan aspekt ličnosti: ponašanje ispitanika u konfliktnim odn. kako bi u pričama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe pojedinca. Pritom je važno da to bude prvi odgovor koji ispitaniku padne na pamet. koji se nalazi iznad frustrirane osobe napiše kojim će riječima ta osoba reagirati na situaciju. ili pričaju o događajima koji su se dogodili drugima ili o autobiografskim događajima iz vlastitog iskustva. prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline. ispitivač ga na ispušteno podsjeti. za razliku od RORTa i TATa.  ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj. • validacija testa je otežana jer se TATom određuju potrebe koje se mogu samo indirektno • validacijske studije testa nisu jednoznačne. Nedostaci TATa: • koriste se staromodne fotografije iz časopisa. Zadatak ispitanika je da u prazan prostor. Test tipa TATa bi uz određene modifikacije i uz određivanje mjernih karakteristika mogao postati koristan instrument za određivanje dominantnih potreba u životu pojedinca. 4. bogatije odgovore. Ako neki od navedenih aspekata ispusti. turobna slika potiče neugodne asocijacije i sjećanja. čuli od drugih ljudi. ali koji ne ukazuju jednoznačno na neki PPP.

koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece. pas. trokut. Test se može interpretirati psihoanalitički ili služi za otkrivanje bizarnosti u mišljenju..  KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao što su škorpija. (2) U testu crtanja kuće/stabla/osobe (HTP test. tako da ispitanik (najčešće je to dijete) ispriča priču o osobi koja je nacrtana.  Test svijeta se sastoji iz makete kuće na selu koja sadrži likove iz dječje socijalne okoline. zvijezda. (2) često se događa da mirni ispitanici imaju paradoksalni rezultat: u testu izražavaju agresiju. Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrška. Test daje dobar uvid u dječju percepciju svijeta i u odnose u obitelji.  LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od pločica različitih boja i oblika (kvadrat. 1949) se traži od ispitanika da nacrta čovjeka nakon čega se ispituje spol osobe (ako iz crteža nije jasno). sidro. (1) U testu crtanja slike čovjeka (MACHOVER.Pretpostavlja se da će se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je način reagiranja koji ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u sličnoj situaciji. srce. Test se može primijeniti za utvrđivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn.) koje ispitanik treba složiti prema danoj uputi. .. osjetljivosti ispitanika na konfliktne situacije kao važnog aspekta prilagođenosti odn. pod pretpostavkom da je simboličko značenje pojedinih likova čvrsto utvrđena učenjem. Igra često pokazuje ono što dijete ne bi nikada verbalno iskazalo.: house/tree/person) se traži od ispitanika da nacrta navedeno i da priča o nacrtanom. te nepostojanje normativa. Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost.  Igra se kao dijagnostička metoda koristi kod djece. uloga sina. Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije. U dijagnostičke svrhe koristi se za uvid u konflikte pacijenta. koju ispitanik treba odigrati u prisutnosti kliničara ili/i drugih pacijenata. jednostavan je u primjeni i koristi se za praćenje efekata terapije psihotičara... što ta osoba voli i sl.. a valjanost nepoznata. prilagodljivosti pojedinca okolini. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na otvorenost/zatvorenost pločice i boje). strah. Interpretacija je relativno komplicirana. Osnovni nedostatak testa je problematična dijagnostička valjanost: (1) odgovor ispitanika može odražavati odgovore većine ljudi u danoj podražajnoj situaciji. tko je ta osoba. Od ispitanika se traži da složi tu maketu prema svom svijetu u kojem živi. Danas se projektivne tehnike koriste za: 45 . Od ispitanika se traži da poreda te simbole u kategorije: ljubav. pri čemu kliničar može igrati ulogu oca). U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi različitih društvenih igara. Koristi se kao dopuna testu čovjeka Goodenougha. pri čemo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama opaža kroz poloprovidno (oneway) staklo. (3) U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje određene uloge iz svakodnevnog života (npr.  BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivističku pretpostavku prema kojoj način na koji ispitanik osmišljava besmislene likove reflektira njegov način percepcije okoline. Pretežno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaženje rješenja konflikata pacijenta u relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za učenje određenih oblika ponašanja igranjem vlastitih životnih uloga. od engl. mržnja.

• analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje središnji (eksplorativni) dio intervjua. Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje pretrage i/ili terapiju. Intervju može biti: 46 . što ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjećaje i iskustva. što treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rješavanje definiranog problema. Nakon što je tematika relevantna za problem iscrpljena. pospješiti raspad njegove ličnosti. na osnovu čega se testira ranije postavljena hipoteza o prirodi problema. . Tada se klijenta ne smije prekidati. svećenik. • navođenje ispitanika da priča o sebi. behavioralnu i emocionalnu komponentu.• • • • uvid u socijalnu percepciju ispitanika. U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja klijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima kritičnim za problem. tokom kojeg kliničar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji detaljnije ispitati emocionalni. Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponašanje kao što su članovi obitelji. uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu. roditeljev iskaz se nužno nadopunjuje djetetovim. Klinički intervju Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe komplementarnim ulogama. da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja. a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem. • odgovore je teško kvantificirati. pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemoguće provjeriti. nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza odn. početna hipoteza o poremećaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifičniju) evaluaciju. • za većinu nije moguće utvrditi metrijske karakteristike • kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika. 2. Također ih treba uvijek kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja ličnosti. i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konačnih zaključaka o ličnosti ispitanika. Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod prvog cilj uvid kliničara u problem klienta. a koristi se i za prikupljanje činjeničnih podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i psihoterapijski intervju).5. koja sadrži verbalnu. sa Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju). ambivalentnu (neodređenu) situaciju.6. ako je ispitanik dijete. “razbijanje leda” i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren. intelektualni i socijalni status klijenta. posebno s obzirom na značajne druge. Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme.. Posebno je važno da (a) klijent iznese problem svojim riječima i sa svoje točke gledišta: npr. prisiljavati na razgovor.. socijalni radnik. Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podražaji mogu utjecati na stanje ispitanika i npr. atmosfera je opuštenija. niti negodovati zbog nekih njegovih izjava. uvid u međuljudske odnose ispitanika. Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se nastoji upoznati problem klijenta. kritične događaje i precipitativne rizične okolnosti. Nedostaci projektivnih tehnika su: • subjektivnost interpretacije koja je opterećena banalnim stereotipima.

(5) omogućava integraciju podataka o ispitaniku putem opće impresije koja je ponekad superiornija od statističke integracije. omogućava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem. Nedostaci intervjua su slijedeći: (6) predstvlja fleksibilnu dijagnostičku metodu. na koje druge metode mogu biti neosjetljive. u skladu sa tim ciljem. koji će usmjeravati razgovor tako da dobije sve potrebne i relevantne informacije. Zavisno od stava kliničara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije. prirodniju i fleksibilniju konverzaciju. pa se različitim ispitanicima postavljaju ista pitanja. klinikocentrični) i nedirektivni (permisivni. Prednosti kliničkog intervjua su: (4) omogućava dobivanje hijerarhije klijentovih problema. njihov klinički sadržaj je redovito bogatiji. pod pretpostavkom da klijent najprije (1) služi za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa kliničkim ispitivanjem. kod kojeg je definirano područje odn. (4) omogućava uspoređivanje pojedinaca i grupa. a pitanja se postavljaju slobodno. izostaviti važne informacije. osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su impulzivnost. dijagnosticira specifične probleme ispitanika. što olakšava istraživanja. čime omogućava izvođenje specifičnih etioloških hipoteza. kako su odgovori manje kontrolirani. kraće traje od nestandardiziranog. (2) polustrukturiran. (2) omogućava individualni pristup svakom klijentu. Slijedeće su prednosti nestandardiziranog intervjua: (1) (2) (3) omogućava spontanu odn . (4) dijagnosticira usko specifične probleme ispitanika. iznosi svoje najizrazitije probleme. prilagođavati kljijentu. (3) slobodan (nestrukturiran). u skladu sa čime intervjuer postavlja pitanja. agresivnost.(1) strukturiran. a nedostatak je u tome što iziskuje stručnog i iskusnog kliničara. kod kojeg su pitanja unaprijed definirana. (3) najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje pojedinca. intervju može biti direktivni (autoritativni. klijentocentrični). što potvrđuje činjenica da se nalazi kliničkog intervjua često ne slažu sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p ličnosti. koja se može mijenjati u toku primjene i (1) relativno mala dijagnostička valjanost. Slijedeće su prednosti standardiziranog intervjua: (1) (2) (3) olakšava rad početnicima. (5) omogućava kvantificiranje podataka. na koje standardizirani intervju može biti neosjetljiv. tematika intervjua. slično metodi usmene ankete. kod kojeg je definiran cilj intervjua. dominantnost/submisivnost. 47 . jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobići odn.

halo-efekt. Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija služe kao podsjetnik kliničaru za sistematičnost u sakupljanju podataka: • sakupljati podatke koji imaju najveću dijagnostičku relevantnost. obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika. (3) pristranosti intervjuera: npr. • centralni interesi. 2. • aktualno zdravstveno stanje. vrijednosti i stavovi pojedinca. tzv. • prisutni i prošli psihopatološki poremećaji. nakon čega se postavlja dijagnoza i daje opis povijesti bolesti. Zbog navedenih nedostataka kliničkog intervjua.7. (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika i (3) u davanju socijalno poželjnih. Druga faza uključuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi. klinički intervju je neizbježna i stoga najkorištenija metoda o/p ličnosti. Klinički intervju predstavlja uvid u postojeće poteškoće klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih psihodijagnostičkih sredstava. Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji će omogućiti rekonstrukciju razvoja ličnosti i karakterističnih oblika ponašanja pojedinca. • životne krize. • tok obrazovne i poslovne karijere. (4) poteškoće sa ispitanikom (1) u točnom samoopažanju i uvidu u vlastito doživljavanje i ponašanje. njegove nalaze treba smatrati indikacijama. • podatke interpretirati sa oprezom i kritičnošću.(2) niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliničar. intelektualni. Usprkos nedostacima. a ne nužno istinitih odgovora. jer su pod utjecajem psihološke cenzure i zaboravljanja ispitanika. • imati u vidu uzrasni. • socijalno-kulturalna pripadnost. sa posebnim naglaskom na utjecaj značajnih drugih na taj razvoj. Prva faza uključuje autoanamnestičko i heteroanamnestičko prikupljanje podataka o pojedincu kao što su: • tok emocionalnog. koje trebaju biti potvrđene drugim tehnikama o/p ličnosti. kao nestandardizirani mjerni instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua. socijalnog i spolnog razvoja.5. 48 . kritični događaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna). utjecaj stavova. vjerovanja i očekivanja intervjuera na interpretaciju prikupljenih podataka. • precipitativni i vulnerabilni faktori. “radna dijagnoza”. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti Biografski pristup ispitivanju ličnosti temelji se na postavci da poznavanje prošlosti pojedinca olakšava razumijevanje njegovog aktualnog ponašanja i ličnosti. na osnovu čega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremećajima prisutnim kod pojedinca.

2. integrira više različitih metoda opažanja/procjenjivanja. odn.8. Ukoliko se želi ispitati odnos između vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta. raniji psihološki nalazi. Studija slučaja Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i socijalnih faktora sa simptomima.. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza. medicinski dosjei. Zbog važnosti terapijske studije slučaja. pri čemu svakom podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu. pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu kontrolu. 49 . Svako psihološko testiranje nije studija slučaja jer studija slučaja: • • • • • predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu. Dijagnostička studija slučaja se sastoji iz: • životopisa. sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika (dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija slučaja). • analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao što su dnevnici. pojma slike ili predodžbe o sebi. • analize ponašanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji. podrazumijeva kliničke pretrage koje uključuju institucionalnu opservaciju. pisma. nakon čega se izračunava korelacija procjena. . umjetnička djela (literarni sastavi.5. sudski spisi.Tehnike za opažanje vlastitog ja Najpoznatija tehnika za opažanje vlastitog ja. predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup. duže traje i uključuje veći broj susreta sa slučajem. 2. U kliničkoj psihologiji su najpoznatije dijagnostičke studije slučaja multiplih ličnosti i idot savanata. dobiva heteroanamneza. Raspoređivanje se vrši od krajnjih podioka prema središnjim.Nedostatak pristupa je u tome što iz istih biografskih podataka različiti procjenjivači izvode različite procjene i što samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumačenje ličnosti pojedinca..9. Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina ličnosti: od ispitanika se traži da tvrdnje ili atribute o ličnosti koji su otisnuti na karticama sortira uzduž skale čiji su ekstremi ”potpuno točno” i “potpuno netočno” (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka. koji se dobiva putem intervjua (ako se studija slučaja ne odnosi na slučaj iz prošlosti). ako je opservacija kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek ličnosti ispitanika. sindromima odn. posebno glede kritičnih životnih događaja čime se • analize osobne dokumentacije slučaja kao što su otpusna pisma. • procjene slučaja od relevantnih drugih . kojim se dobiva autuanamneza. je Q-tehnika sortiranja.. crteži) te uradaka dobivenih putem različitih metoda o/p ličnosti. kako bi se ispitaniku olakšala diskriminacija.5. sprovedena.

generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se formuliraju i izraze različite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora. mjesec. pri čemu se procjenjuje: • • • prikladnost općeg fizičkog izgleda: odjeće. ljutnja. osobama. teško disanje. vremenu i prema osobama odn. Ispitivanje mentalnog statusa Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na: 1. verbalno ponašanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije. glasnoća i visina sekvenci govora te govorni stil odn. pri čemu se procjenjuje: • orjentacija u prostoru. logičan i koherentan.. držanje i pokreti tijela (globalna motorika). koje klijent ne može razlikovati od realnosti. ubrzan ili kolebljiv-zastajkujući govor. sat). odjel). frizure. usporen ili u bujici kada se dotakne problematična tema. stigmate.. i jednostavnim zadacima.. 2. apatija. bolnica. motivacija: inenzitet fizioloških motiva: prehrane. euforija. opažanjima fizičkog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponašanja klijenta. sadržajni aspekti govora: jasnoća i adekvatnost. na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju različiti aspekti kognitivnog i emocionalnog funkcioniranja..5.. artikulacija. “gdje se sada nalazimo?” (grad. rješavanje jednostavnih aritmetičkih zadataka. npr. za davne događaje. da li ga prepoznaje ili ga negira i optužuje druge. tremor. npr. afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima. otupljeni (površni) afekti su često povezani sa shizofrenijom. formalni aspekti govora: kontroliran. i da li sadrži fiksne ideje.. šminke.. prikladnost smijeha. (b) na osnovu socijalno-ekonomskog statusa. dan. govorne navike odn.2. bizarnosti u ponašanju. prosječno i ispodprosječno inteligentne. grimase i manire. suđenje i zaključivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donošenju životnih odluka i da li prilazi svojim problemima promišljeno ili zaključuje impulsivno. percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podražaja. usiljen. znojenje. nakita. tjelesna građa. facijalna ekspresija. npr.10. ne razmatrajući posljedice svojih odluka. geste. pri padu knjige na pod. za postignućem npr. situacijama ili idejama. intoksikaciju ili shizofreniju. neverbalno ponašanje: kontakt očima. 50 . opsesivne misli ili automatske negativističke misli te kognitivne distorzije. anksioznost. Posebno je važno da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora. • forma (proces) i sadržaj mišljenja: da li je proces mišljenja klijenta fluidan. seksualnosti i socijalnih motiva. • • • • • • • pažnja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa. kontakt sa okolinom: pitanjima “kako se zovete?”. interpretacija izreka. prisutnost konfabulacija. godišnje doba. posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c) putem jednostavnih zadataka kao što su informiranost. na osnovu čega se vrši gruba trijaža inteligencije i klasifikacija ispitanika u iznadprosječno.. manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo. izostanak kojeg indicira na ozljede ili degeneracije mozga.. ”koje je vrijeme sada?” (godina. pamćenje: za skore događaje. • • uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem. ili blokiran. suha usta.. raspoloženje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga. slušanje nepostojećih glasova ili viđenje nepostojećih objekata ili bića se tipočno javlja kod shizofreničara.

80. Od svih subtestova ovaj je najzasićeniji generalnom inteligencijom.ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u racionalnom mišljenju. rST. bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz istim redoslijedom.UTR = 0. treba pokazati da ih razumije.UTR = 0. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Ne traži se sofisticirano akademsko znanje. Učinak u testu ovisi (a) o razini školovanja i zanimanju ispitanika: npr. 1955). što ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretnoapstraktno.UTR = 0. Rezultat u subtestu ovisi o stupnju školovanosti ispitanika. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. Učinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika. U ovom subtestu se također koriste poslovice. sklop različitih specifičnih intelektualnih sposobnosti “. rST. (3) sličnosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja. • za procjenu inteligencije djece: WISC (1949). Psihodijagnostička procjena inteligencije Za psihodijagnostičku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene: • za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939). među nižim rezultatima. (5) pamćenje (mjeri opseg pamćenja za brojeve. nego poznavanje bazičnih i općih činjenica.  VERBALNI TESTOVI su: (1) obaviještenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima se traže različita znanja odn. od lakših ka težim.2. 2 boda). zasićen generalnim i verbalnim faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u čemu su dva navedena pojma slična. rST. zasićen g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14 zadataka u kojima se od ispitanika traži da razumije praktične situacije i da navede što treba napraviti u određenim okolnostima i zašto treba to napraviti. (2) razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja. Zadaci se prezentiraju usmeno. Ispitanici koji najprije uočavaju razlike. Odgovori ispitanika se graduirano boduju (0.60 .80. rST. zasićen faktorom pamćenja): sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije (ravnomjernim glasom.80. koja ne mora biti efikasna u rješavanju ostalih subtestova... informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u svojoj kulturi tokom prosječnih uvjeta školovanja i svakodnevnih aktivnosti. koji im je zajednički pojam..” odn.1.0. Viši rezultati u subtestu ukazuju na višu inteligenciju. Velika razlika između razine obrazovanja i učinka je klinički indikativna za PPP..6. a ne uočavaju sličnosti time ukazuju na sniženu razinu intelektualnog funkcioniranja. Svaki subtest je za sebe homogen odn. Prateći komentari ispitanika daju dodatnu količinu kvalitativnih podataka. Učinak u testu se ne mijenja sa dobi ispitanika.. (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj pažnji rješavača.. ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju.. Bizarni idiosinkratični odgovori ukazuju na psihopatske tendencije. Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistički kao “agregat.6. WAIS (Wechsler Adult Intelligence Scale. svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini”.. PSIHODIJAGNOSTIČKI INSTRUMENTI KOJI SE KORISTE U KLINIČKOJ PRAKSI 2. 51 . koliko korelira i sa subtestom obaviještenost i subtestom rječnik.UTR = 0. odn. unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost. bolji učinak postižu računovođe i trgovci. a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva reproducira obrnutim redoslijedom.70. Stoga je autor u WB-II testu inteligencije nastojeći (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti širok raspon čovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izražaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti nijednu od intelektualnih sposobnosti. a ispitanik ih mora riješiti bez olovke i papira. sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po težini odn. 1. među nižim rezultatima. čije značenje treba ispitanik protumačiti odn. (4) računanje: sastoji se iz 14 matematičkih problema koji zahtijevaju aritmetičke operacije na razini znanja iz osnovne škole.

riječi koje se prezentiraju usmeno i vizualno. rST. (5) onemogućiti ispitaniku uvid u ono što se unosi u protokol.60. (2) dovršavanje slika (mjeri točnost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog. osim onog koji se trenutačno koristi. za koje ispitanik mora izreći značenje. kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije moguće isprve bodovati njegov učinak.0. gruba i fina. Niski učinak imaju ispitanici sa tremorom. Učinak u testu se ne mijenja u funkciji dobi ispitanika.30 . (4) fleksibilno ocijeniti učinak ispitanika: biti pošten prema sebi i prema ispitaniku. rST. učinak najizrazitije opada sa dobi.. bijele i crveno-bijele plohe.50 .. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama mozga.Nemogućnost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokušaja indikativno je za ispodprosječnu inteligenciju. a ispitanik treba utvrditi što nedostaje. (3) postavljati dodatna podpitanja. mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze. (4) sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika traži da od zadanih dijelova sastavi određeni lik. zasićen generalnim faktorom. (5) kodiranje (mjeri brzinu percepcije. Brzina odn. rST. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. a zadatak ispitanika je da reproducira zadani predložak.0. ni odnose među dijelovima. zasićen neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9 kocki koje imaju crvene.UTR = 0.UTR = 0. Prilikom primjene testa potrebno je voditi računa o slijedećem: (1) držati van dohvata očiju ispitanika sav testovni materijal. jednako zasićen i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na kojima nedostaju neki detalji.. te za postavljanje projektivnih pitanja. a ovisi također o raspoloženju i koncentraciji ispitanika. rST. trajanje rješavanja se mjeri kod verbalnih testova za računanje. Na učinak u subtestu ne utječe okulomotorna koordinacija niti motorika. (6) rječnik: sastoji se iz 40 zadataka odn. faktorom pamćenja i neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva.  NEVERBALNI TESTOVI su: (1) redanje slika (zasićen neverbalnim faktorom i faktorom pamćenja): sastoji se iz 8 zadataka od kojih se svaki sastoji od slučajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama. ali nema uvida u odnose među dijelovima. Kod ovog subtesta. Za odgovore nekonzistentne sa priručnikom.UTR = 0. (2) upute prilagoditi ispitaniku. Subtest može poslužiti za praćenje promjena u pamćenju ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljšanje pamćenja. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. (3) slaganje kocki (ili: KOHSove kocke. Subtest može poslužiti za uspostavljanje kontakta sa ispitanikom.70. (2) ispitanik uočava cjelinu i shvaća što treba sastaviti. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika. .60. Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj budući da zbog jezičnih specifičnosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest prevede. pa sastavlja likove putem pokušaja i pogrešaka. a kod neverbalnih za sve subtestove osim za dovršavanje slika. mogu se dobiti bodovi ako je interpretacija događaja logična. okulomotorna koordinacija i pažnja a nepovoljno anksioznost/neurotičnost. već ga je potrebno iznova konstruirati. Ispitanici iskazuju slijedeće tri strategije: (1) ispitanik odmah uočava i cjelinu i odnose među dijelovima. (3) ispitanik ne uočava ni cjelinu..60. a zadatak ispitanika je da zaključi na koji događaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji će prikazati odvijanje toga događaja. koja ispitanik prepričava u svom odgovoru. i može priskrbiti ispitaniku dodatne bodove. Na učinak u testu povoljno utječu oštrina vida. među nižim rezultatima. 52 . bolje je ležerno postavljati pitanja nego često konzultirati priručnik. a zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispiše odgovarajući simbol u vremenu od 90 sekundi. ali izbjegavati sugestivna pitanja.UTR = 0.

ali želimo li saznati razvijenost nekih specifičnih sposobnosti. Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosječnog učinka ispitanika u čitavom testu za period od 16 do 64 godina. dobi od 16 do 64 godina. Verbalni. Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ograničen samo na stanovnike New Yorka oba spola. treba biti oprezan pri zaključivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga govoriti o mogućim indikacijama. 20-24. a također je odnos muških i ženskih ispitanika u čitavom uzorku bio proprocionalan njihovom odnosu u populaciji. koji • za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obaviještenost. Standardizacija po dobnim skupinama omogućuje uspoređivenje učinka ispitanika sa prosječnim učinkom njegove referentne dobne skupine. standardni rezultati. Zasebna upotreba pojedinih subtestova za procjenu inteligencije nije dopuštena. neverbalni i globalni. 45-54. tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije: verbalni. Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u populaciji. 18-19. a σ = 3. koji je pokrio čitavu teritoriju savezne države Minesotte.. ipak reći da se većina PPP očituje na neverbalnim subtestovima. 53 . čime se dobivaju tzv.(6) obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoračenja vremena. a ne o apsolutnim indikacijama. Budući da je varijabilitet učinka u testu kod osoba sa PPP veći od varijabiliteta učinka u testu normalnih ispitanika. Poznate su slijedeće moguće indikacije za PPP: • za organske poremećaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (što proizlazi iz nejasne predodžbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje. kada ispitanici postižu najviše rezultate odn. pamćenje i kodiranje. pa se taj zbroj transformira na skalu čiji je M = 100. pri čemu na PPP ukazuje razlika veća od 15 bdv između verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije. državljana SADa. Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika razvija i u dobi između 20 i 34 godina. za dvije grupe subtestova i za cijeli test. 25-34. Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za većinu PPP se ne može na osnovu profila testa zaključiti o njegovom postojanju. • za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu sličnosti (u kojem je također indikativno davanje idiosinkratičnih bizarnih odgovora i navođenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u subtestu obaviještenost i rječnik. ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor. koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa. Utvrđene su norme za pojedine dobne skupine. sa 7 dobnih skupina: 16-17. a σ = 15 koju je skalu autor nazvao skala devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ). 55-64. neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje. opći ili ukupni. Interpretacija učinka ispitanika po pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata. kada je jedna sposobnost izrazito razvijena. 3544. neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na položaj ispitanika u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi. koji ukazuju na poremećaje u sintezi i organizaciji informacija. na vrhuncu su svojih intelektualnih sposobnosti. ali se ispitanik u cjelini ne ponaša inteligentno. Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka: (1) bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10. koji su komparabilni i koji izražavaju učinak ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. posebno za sve subtestove. • za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima računanje. Može se. razumijevanje i redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i antisocijalnost. možemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. (2) standardni rezultati u verbalnim.

Opažena pojava je navela autora da zaključi: 1. brže opada učinak na verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim. opadanje prosječnog učinka sa dobi ranije odn.Uspoređivanjem krivulja prosječnog učinka u pojedinim subtestovima za različite dobne skupine autor je uočio da: (1) krivulja prosječnog učinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona. kvantitetu. 54 . nego se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn. brže a kod drugih kasnije. na temelju kojih zapažanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omogućava određivanje stupnja mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja. 2.(suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x 100/(suma rezultata na otpornim subtestovima). • QD veći od 20% (to je empirijski utvrđena granična kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj mentalne deterioracije odn. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na količinu odn. (2) nije nađeno zadovoljavajuće objašnjenje za negativne QD. da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn. shvaćanje. stabilni tokom vremena i subtestovi neotporni na promjene odn. fiziološkog poremećaja) ili privremenog opadanja efikasnosti. opadanja i služi kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti (uslijed mehaničke traume. i (2) ispitanici koji su uspješniji na verbalnim subtestovima bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane. odn. dopunjavanje slika. kvaliteta inteligencije. pa se podjela subtestova na otporne i neotporne izjednačila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne. fazu platoa i fazu opadanja. Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedeći: (1) grupa neverbalnih testova je u cjelini podložnija padu učinka. što bi imalo slijedeće posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspješniji na neverbalnim subtestovima pojava deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na obim grupama subtestova izjednačile. kao da nije uopće određivan. sastavljanje kocki. infekcije ili organskog odn. Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedeći način: • QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donošenju dijagnostičkog suda. koji se javljaju kod 50% ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje. nestabilni tokom vremena. računanje. QD se određuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obaviještenost. sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamćenje. koji je nedostatak ispravljen izjednačavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih subtestova. promjenu učinka ispitanika tokom vremena u dvije skupine: • • subtestovi otporni na promjene odn. sporije. (2) krivulje se sve više razilaze na višim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova (3) opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini. šifriranje (svi su vremenski ograničeni) koji se rezultati uvrštavaju u formulu: QD = [(suma rezultata na otpornim subtestovima). ne razlikuje deterioraciju uslijed starenja od deterioracije uslijed moždanih oštećenja ili uslijed organskih poremećaja nego se kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku. (3) nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn.

za što je poslužio prigodan uzorak rođaka i posjetitelja pacijenata bolnice Svečilišta Minnesota. Na primjer. neka čestica se može koristiti u mjerenju neke osobine čak i ako nije očigledno povezana sa mjerenom osobinom odn.(od frequency) skala: procjenjuje nepažljivost u davanju odgovora. vjerovanja i ponašanja ispitanika. psihopatiju i psihasteniju koje su dobile svoje akronimske i brojčane oznake.(od correction) skala: procjenjuje defanzivnost. opreznost odn. Ispitanici koji poriču takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje imaju mnogo ozbiljnije kliničke implikacije. Psihodijagnostička procjena ličnosti Za psihodijagnostičku procjenu ličnosti koristi se u kliničkoj psihologiji veći broj skala od kojih su najpoznatije slijedeće skale koje su razvijene unutar kliničke psihologije: (1) MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i (2) CSI. hipohondriju. Neke čestice koje diskriminiraju klinički i normalni uzorak ispitanika imaju očiglednu facijalnu valjanost. Dakle. koja su indikativna za PPP. transparentno priznanje poremećenog mišljenja ili emocija. paranoju. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr. odnosi u obitelji. stavovi. na osnovu kojeg su derivirali čestice u skladu sa pretpostavkom da pojedina čestica mjeri neki teorijski relevantan konstrukt. MMPI je konstruiran i standardiziran pomoću usporedbe odgovora normalnih ispitanika. nespremnost za iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam.. MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi. i odgovora pažljivo selekcioniranih kliničkih grupa iste bolnice. ali ima kriterijsku valjanost. pa se rezultati na kliničkim skalama koji bi mogli biti pod utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali. Skala se koristi kao faktor korekcije. budući da su mnoge čestice predstavljaju jasno odn. a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP. od Cornell Selectee Index. pretjerivanje u pritužbama). • ?. broj čestica na koje ispitanik nije dao odgovor. Apriorno zadana pitanja su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije odgovora kliničke i normalne grupe ispitanika.skala. AD1.” odgovara drugačije nego grupa normalnih. • F. 55 . a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa njihovom facijalnom valjanošću. MMPI kostruiran na osnovu kliničkih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra McKINLEYa (tokom 30ih. hipomaniju. odn. histeriju. slučaju. Navednim kliničkim skalama su pridružene dvije dodatne kliničke skale: skala maskulinih/femininih interesa i skala socijalne introverzije i četiri kontrolne skale ili “skale valjanosti”: • L.2. na koja ispitanici odgovaraju sa DA/NE (točno/netočno). somatske tegobe. shizofreniju. dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostičkom nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 kliničkih skala: za depresivnost. nema facijalnu valjanost. Pri konstrukciji MMPI je korištena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u području psihologije ličnosti kao što su EPI Eysencka ili 16PF Cattella.(od lie) skala: procjenjuje tendenciju lažiranja odgovora u smjeru “lažno dobro” (disimulacija) ili “lažno loše” (simulacija).6. ta čestica će se svrstati u skalu depresivnosti. jer su testovi ličnosti do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup. navike. poteškoće ispitanika u čitanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja lažno loših odgovora odn. Budući da je korišteno 8 kliničkih grupa.2. davanje odgovora po • K. ako grupa depresivaca ima tendenciju da na česticu “Često čitam krimi-priče. Skala se sastoji od čestica na koje potvrdni odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika.”). Minnesota University) što je bila značajna inovacija. “Ponekad na telefon odgovaram neljubazno.

Osim što se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na međusobni odnos rezultata na skalama putem analize profila. MMPI omogućava da se pojedine subskale koriste zasebno. Također. (3) restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika. (3) dijagnostika PPP je otežana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na većem broju kliničkih skala. Zbog navedenih nedostataka daju se slijedeće preporuke za upotrebu MMPI: (1) MMPI profil može ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim nalazima. (1) sadrži dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti postojećim kliničkim skalama. ali pojedine skale odražavaju osobine ličnosti koje su povezane sa pojedinom dijagnostičkom kategorijom. ako se koristi informatički program. 2-7 profil se redovito dobiva kod ispitanika koji traže psihološku pomoć i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali 2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili. a odnose se na specifične pritužbe pojedinca kao što su anksioznost. a ne radi dijagnoze per se. 1991) i novi. a klinički normalni visoke (GRAHAM. (2) kliničke skale nisu čiste mjere dijagnostičkih kategorija odn. Na primjer. Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur. 56 . 1990). problemi u familiji. pa osoba koja ima patološki profil treba biti hospitalizirana. na osnovu kumuliranih profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa. na primjer. problemi sa niskim samopoštovanjem i sl.. uključujući i proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelačka). kao što su shizofrenici. nazvan MMPI-2 ima slijedeće izmjene: (2) MMPI se može koristiti radi dobivanja opće informacije o osobinama ličnosti ispitanika. 1990). pa dijagnostički sudovi dobiveni na MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlažu najnovije verzije DSMa. (4) visoki rezultat na validacijskim skalama nužno ne invalidira rezultate dobivene na (5) MMPI ima nisku dijagnostičku valjanost za PPP: klinički poremećeni ispitanici mogu iskazivati niske rezultate. nisu nezavisne: mnoge od skala su međusobno interkolerirane (GRAHAM. visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da ispitanik ima natprosječan broj nekonformističkih stavova. i da može biti agresivan. revidirani inventar. čime se povećava sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostičke kategorije. Usporedba i interpretacija se vrši na osnovu fiksnih pravila danih u “atlasima” u kojima je uz pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil. kliničkim skalama kod osoba sa psihotičnim poremećajima. MMPI omogućava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: sličnost u odgovorima odn. profilima ukazuje na sličnosti u psihopatologiji. (6) valjanost čitave skale određena je valjanošću dijagnostike kojom su određene kriterijske grupe. Slijedeći su nedostaci MMPIa: (1) MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostičkom sistemu. Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi na skali sa aritmetičkom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova.Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju “da” ili “ne” odgovora na tvrdnji koji indiciraju na poremećaj. MMPI ne mjeri osobine ličnosti. (2) sadrži dodatne skale valjanosti. Standardizirani rezultat od 65 i više bodova na pojedinoj skali je klinički signifikantan.

Forma CSI koja se naziva “medicinski CSI” se koristi kao pomoćno dijagnostičko sredstvo: ispunjavaju ga pacijenti u čekaonici. ispitanici čine slijedeće pogreške: • preskakanje pitanja na koja im je teško odn. ukoliko ih ispitanik odgovori sa “DA”. (5) konstruirana je nova verzija za adolescente. • neurotičnost i anksioznost (7). • psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11). na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE. a neke tvrdnje koje su ukazivale na običaje iz 30ih su izostavljene. paranoidnost. analogno svom prethodniku Personal Data Sheetu WOODWORTHa (1915) u WW I. hipohondričnost. Po svom formatu. prema narudžbi Ministarstva obrane SADa. • davanje socijalno poželjnih odgovora. koji daju mjeru intenziteta većeg broja neurotičkih tendencija: anksioznost. • psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5). a kada dođu na red kliničar bi intervjuom analizirao one žalbe koje su u upitniku najviše isticane i one koje su najmalignije. 1964). depresivnost. • nasumično odgovaranje na pitanja. prema MOMIROVI] i KOVAČEVI] (1970).(4) formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena. pri čemu je kritična granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI]. ovisno o verziji). • patološke reakcije depresivnosti (7). • pretjerana osjetljivost i sumnjičavost (6). (Cornell University. • hipohondrija i astenija (7). CSI je klasičan psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2): • osjećaj straha i neadekvatno ponašanje (18). • patološke reakcije straha (8). hipresensitivnost. lake i brze identifikacije PPP kod američkih regruta u WW II. opsesivnostkompulsivnost. • psihopatski simptomi (16). 3 forme somatske konverzije. fobičnost. + uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10. ukazuju na potrebu individualnog ispitivanja. koja. • ostali psihosomatski simptomi (15). Kao indikatori neprilagođenosti uzimaju se: • stop-pitanja koja su “zvona za alarm” odn. impulsivnost. AD2. nego samo za utvrđivanje neurot-skih kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psihološkom pomoći. Pri odgovaranju. • rezultati na pojedinim faktorima. CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. neugodno odgovoriti. koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i pretečom testova za ispitivanje ličnosti. 57 . koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa “DA”. CSI nije predviđen za dijagnostiku težih PPP. • ukupni testovni rezultat. agresivnost. 1944) je nastao za potrebe masovne armijske trijaže odn.

2. ali je grublja dijagnostika pouzdanija. impulzivnost. • voljne motorike kao poremećaji naučenih voljnih pokreta uz sačuvanu motornu inervaciju koji se nazivaju apraksije. . umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotičnosti i normalnosti pomoću CSI je pouzdanije nego putem kliničkog intervjua: pogrešnih dijagnoza (dijagnosticiranih . • pamćenja najčešće kao poremećaji zapamćivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i poremećaj dosjećanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija. taj se treći faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma. • govora kao poremećaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sačuvan govorni aparat koji se nazivaju afazije. dobivši formu N4. poželjnije je koristiti tvrdnje i točno/netočno odgovore. odn. 58 .6. afektivna inkontinencija.. tendenciju ka disimulaciji. posebno zbog slijedećih osobina: 1. te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti prekine ili omete. koje organiziraju i sintetiziraju informacije. • F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipična ponašanja. MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god. • mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po 3. za koje skale postoji granični rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje. odbacio je stop-pitanja. u koju je unio slijedeće izmjene: 1. 2. ekonomičnost: • mogućnost individualne i grupne primjene. kao kod MMPI. prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifičnih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda.skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poželjnih odgovora. “organiciteta” javljaju se disfunkcije odn. • pažnje i koncentracije kao poremećaji u selekciji informacija i distraktivnost. a budući da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom trećeg reda. tako da ukupno trajanje dijagnostičke procjene traje oko 30 minuta po osobi. također po uzoru na MMPI: • lie. osobi.bez PPP i nedijagnosticiranih .CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostičko trijažno sredstvo. Dobiveni faktori prvog reda omogućuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku. čime se izbjegava mogućnost pojave dvostrukih negacija. pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini. poremećaji slijedećih psihičkih procesa: • percepcije kao poremećaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije. 2. pad tolerancije na Uočava se da su na mozgovna oštećenja naročito osjetljive one funkcije: • koje su integrativne odn. • ličnosti kao emocionalna labilnost.sa PPP) ima. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja Kod moždanih organskih oštećenja tzv.3. • kratko trajanje: 10 . Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedećem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora. prilagođenost širokom rasponu obrazovanja. zato što one angažiraju veći broj kortikalnih i subkortikalnih struktura. frustraciju.20 min.

pa će npr. Papir na kojem crta ispitanik ne smije rotirati. koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923). vraćanje na prethodne crteže nije zabranjena. kod involutivnih procesa ili (2) psihopatološke regresije. Ispitanik se ne smije služiti geometrijskim pomagalima. prvi crtež reprezentira princip blizine. percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog “ja” i razvija se ka sve većoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja geštalta “sheme tijela”. 59 . nije samo suma osjeta. vremenska ekonomičnost u primjeni testa i obradi podataka. govor ili pamćenje nego nervna regulacija hranjenja. Pri kvalitativnoj analizi uratka u testu. • percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina. a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane pretežno u kori velikog mozga. Perseveracija odn. koji se ne ocjenjuje i još 8 crteža). Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crteža (uvodni crtež “A”. uslijed povrede glave prije stradati percepcija. pri čemu su dijelovi cjeline hijerarhijski podređeni konfiguraciji. odn. Vrijeme rada je neograničeno. proizvoljni smještaj crteža na papiru. što omogućava da se svaki PPP može definirati stupnjem regresije. a ta cjelovitost je određena zakonima gestalta. tjelesne temperature ili spavanja čiji su centri smješteni u nižim moždanim strukturama. • percepcija se zasniva na određenim principima. pijenja. iscrtati na uspravno postavljen bijeli list papira formata A4. kada dolazi do razgradnje 2. • razvoj percepcije djeteta je fiziološki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podražaja u strukturama i zahvaćanja sve većih cjelina: tako npr. koje reprezentiraju pojedini crteži. tokom WW II). Ispitivač ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreški u odnosu na original i u odnosu na očekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika. višeg geštalta i vraćanje na geštalt nižeg reda u slučaju (1) normalne regresije.• koje su najdostupnije povredi. a koji se odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinačno određenim redoslijedom. uzimaju se u obzir slijedeće pogreške: • rotacija crteža. • razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije može regresirati. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj njihovog organskog oštećenja mozga. a obično traje 8 do 10 minuta. npr. pri čemu nije potreban savršeni uradak. (2) Bentonov test vizualne retencije (1955) (3) Wechslerov test pamćenja (40-ih odn. AD1. utemeljenost na principima gestalt psihologije: • percepcija je cjelovita. Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati kratko: “precrtajte što vidite”. krvnog tlaka. ali može koristiti gumicu. Osnovne dobre strane testa su: 1.  Za utvrđivanje mozgovnih oštećenja se koriste slijedeći neverbalni testovi: (1) Bender Gestalt vizuomotorni test (1938). BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholoških testova koji je bio osjetljiv na moždana oštećenja odn. Crteže koji su pred njim ispitanik treba gledajući ih reproducirati odn.

AD2. Broj grešaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: što je veći broj pogrešaka veća su organska oštećenja mozga. Test dobro grupno diferencira (ne nužno i individualno.nepacijent) iznosi 0. testovni podaci ne mogu ukazati na najvjerojatniji razlog regresije. koje trebaju ukazati na postojanje regresije. Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogrešaka koje je ispitanik učinio u pojedinoj reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti. deformacija u obliku. • sposobnost crtanja. • kod manje obrazovanih ispitanika. • identificirana regresija nije etiološki specifična odn. • raspored odn.74. a slabiji učinak je redovito prisutan: • kod mentalno defektnih ispitanika. a koeficijent prognostičke valjanosti za stupanj mozgovnog oštećenja izražen kao point-biserijalni koeficijent korelacije (korišten zbog dihotomije pacijent . • kod slabije prilagođenih ispitanika. Test također dobro diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu. a oni manji perifernima. a obrada rezultata je kvalitativna. procjenu stupnja grafomotoričke zrelosti.70. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crteža (likova) različite složenosti. do 68 za neurotične. konfiguracija crteža. • velik broj ispitanika sa mozgovnim oštećenjima crta zadovoljavajuće reprodukcije (BIEGLER i EHRENFRUTH. Test ima visoku pouzdanost rtt = 0.• distorzija odn. a do 82 za psihotičare. D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka. kao i normalnu od šizofrenu. BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C. BGVT se koristi za utvrđivanje funkcionalnih poremećaja. Zadatak 60 . Osnovni nedostaci testa su: • test nije standardiziran.50 godina.. • komparativna disproporcija u veličini pojedinih crteža. Na učinak u testu ne utječu: • spol ispitanika: učinak muških i ženskih ispitanika se ne razlikuje. ali i sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije. veličine i položaja: oni veći se nazivaju glavnima. koji se nalaze svaki na svom listu. što dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oštećenja. postoji mogućnost značajne pogreške u individualnoj dijagnozi) normalne od neurotičnih i psihotičnih: prosječni broj pogrešaka u precrtavanju je do 50 za normalne. Služi za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti neposrednog i odloženog pamćenja vizualnih/neverbalnih grafički prezentiranih sadržaja. • dob ispitanika: u rasponu od 15 . • inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za dijagnostiku moždanih oštećenja. određivanje inteligencije. praćenje efeketa elektrokonvulzivne terapije. Osim za dijagnostiku organskih poremećaja mozga. 1981).. njen stupanj i srodnost sa nekim kliničkim sindromom.

WECHSLEROV TEST PAMĆENJA (WTP) je test čija je namjena gruba trijažna dijagnostika disfunkcija u pamćenju. koje treba ispitivati omnibus baterijom testova. BTVR se može primijeniti kao i BGVT. Uz treću seriju podražaja se koristi odgođena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi između uklanjanja slike i početka reprodukcije. Za dijagnozu organskog oštećenja mozga odn. pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije. patognomične slijedeće pogreške: • ponovljeno izostavljanje perifernog odn. • pogreška premještanja i zamjene pojedinih likova. 61 . osim navedenog utječe i inteligencija i dob: učinak rapidno raste sa dobi ispitanika. kortikalnih disfunkcija. • neuspjeh u testu je teško interpretirati. • zadacima se ne može odvojeno procijeniti sačuvanost odn. pa se test koristi samo kao trijažno sredstvo i treba se dopuniti drugim kliničkim i laboratorijskim neuropsihološkim podacima. • značajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi. Uradak u testu se korigira odn. indikativne su odn. • neadekvatna relativna veličina. Na učinak ispitanika. koje ne moraju nužno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati na eventualnu potrebu daljeg neurospihološkog testiranja. Slijedeći su nedostaci BTVR: • zadaci su laki. najmanjeg crteža. loše moitiviranih. posebno reprodukcija “u ogledalu”. Neke vrste grešaka su nespecifične: sreću se kod neobrazovanih. Također služi za testiranje pamćenja ispitanika koji se tuže na smetnje pamćenja: zaboravljivost ili nemogućnost učenja. • pogreška veličine i proporcije. Test predstavlja pokušaj da se konstruira test pamćenja na istim konstrukcijskim principima na kojima je konstruiran test inteligencije WB odn. • pogreška iskrivljavanja odn. • pogreška rotacije u ravnini i prostoru za po 45°. vrsti i rasporedu pogrešaka u reprodukciji koje nisu sve jednake dijagnostičke težine i koje mogu biti: • pogreška izostavljanja ili dodavanja detalja u crtežu. anksioznih i agravirajućih (koji nastoje prikazati svoje stanje težim nego što jest). distorzije. • pogreška perseveracije likova iz prethodnog zadatka. u odnosu na ostale crteže. 90° ili180°. ali pritom ispitanik nema mogućnosti brisanja i korekcije svog uratka. kada ispitanici samo precrtavaju likove. posebno disfunkcija pamćenja. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju točnih reprodukcija i kvalitativno prema frekvenciji. • rotacije. stanje vizualne percepcije. vizuale kratkoročne retencije i grafomotorne reprodukcije. WAIS: pamćenje se definira kao agregat sposobnosti. ali se za starije ispitanike koriste blaže norme učinka.ispitanika je da nakon pažljivog promatranja podražajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10 sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podražaja po sjećanju što točnije reproducira podražaj na poseban papir uz neograničeno vrijeme crtanja. za koju treba prirediti uzrasne norme i iz koje je moguće izvesti globalni indeks kvocijent pamćenja QM.

u rasponu od 0. WTP je standardiziran na američkom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama). (5) logičko pamćenje: ispitanik treba reproducirati kratke logičke priče o nekom događaju. Sastoji se iz slijedećih sedam subtestova kojima se ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamćenje i pamćenje sa odloženom reprodukcijom: (1) opća obaviještenost: identičan je subtestu obaviještenost iz WB. (2) orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izreći osnovne podatke o sebi i okolini. pri čemu parovi riječi variraju po težini odn. nakon eksponiranja prvog člana para. konformnosti asocijacija. snižena orjentacija je prisutna kod neurotičara i psihotičara. koje omogućuju retest nakon tretmana. Test ima dvije paralelne forme. njenog utjecaja na pamćenje. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni i perfekcionisti. (6) asocijativno pamćenje: ispitanik treba nakon učenja (tri čitanja) metodom anticipacije reproducirati drugi član para asociraih riječi. izreći abecedu. Osnovni nedostataci WTPa su: • zaobilazi pitanje faktorske strukture pamćenja. • rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS.80.WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojećih instrumenata za testiranje pamćenja koji su imali potvđenu teorijsku i praktičnu valjanost. WTP se koristi i za praćenje efekata elektrokonvulzivne terapije odn. (3) mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog. 62 . pri čemu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu. nego se koristi samo ukupni testovni rezultat. napamet računati jednostavne aritmetičke zadatke i sl. što osporava smisao njihove zasebne primjene. Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonomičnost primjene te nepostojanje sličnog ili boljeg instrumenta.700. (4) pamćenje brojeva: identičan je subtestu pamćenja iz WB. a ima ih 10 (7) vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjećanju reproducirati crtanjem predložak koji mu je prezentiran u trajanju od 10 sekundi.

• klinička prognoza. 2.1.2. kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij. • aktualno psihofizičko stanje i ponašanje pojedinca. • ponašanje npr. dijagnoza depresivnosti na osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti. ponašanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe. KLINIČKA PROGNOZA 2. na primjer: određivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na osnovu prognostičkih tablica. kod koje se koristi subjektivno vrednovanje. na primjer: prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije članova terapijske zajednice.  VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedećim kriterijima: 1. Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predviđa neko buduće: • psihofizičko stanje npr.7. koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili većeg broja sadašnjih i/ili prošlih indikatora koji se odnose na: • životnu povijest pojedinca. dijagnoza i klinička prognoza. na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili više drugih varijabli. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se: • dijagnoza. Uloga prognoze u u kliničkoj psihologiji Prognoza ili predviđanje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable. na primjer: donošenje sintetičkog U kliničkoj psihologiji su češće od ostalih vrsta individualna prognoza. nakon kliničkog intervjua sa djetetom i njegovim roditeljima pri dolasku u bolnicu. prema broju ispitanika razlikuje se: • individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika. 3. u kliničkoj psihologiji predviđanje toka razvoja i ishoda nekog psihopatološkog poremećaja na osnovi sadašnje dijagnostičke slike i anamneze. u forenzičkoj psihologiji predviđanje čestine i vrste budućeg delikventnog • postignuće npr. koji je utvrđen prethodnim istraživanjima.. • predikcija. suda o bolničkoj prilagodbi prezaštićenog djeteta. koja se naziva kriterijska ili prognozirana varijabla. na primjer: prognoza razvoja alkoholne karijere maloljetne osobe.7. prema načinu objedinjavanja prediktorskih podataka u konačni prognostički sud razlikuje se: • statistička prognoza kod koje se koristi statistički algoritam. na primjer: prognoza neurotskog ponašanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za profesionalni vojni sastav. na primjer. koje nazivamo prediktorskim varijablama. • grupna prognoza: koja se odnosi na grupu više ili manje homogenih ispitanika. kada se prognozira vremenski bliski kriterij. • rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima ličnosti. 63 . u psihologiji rada predviđanje uspjeha u zanimanju.

a statistička nesekvencijalna jer uključuje samo jedno predviđanje. kao što je hipoksija. (3) klinička prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij. a statistička se vrši na osnovu manjeg broja kategorija pojava. ili reagirajući obrambenim mehanizmima kao što je negacija saopćenog. a statistička za predviđanje općih oblika ponašanja. a statistička za vremenski udaljen kriterij. objektivna. (2) klinička predikcija se vrši na osnovu većeg broja kategorija pojava.2. (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta poroda. obiteljska terapija. oni se odlučuju na pobačaj ili se odlučuju na porod. (b) grupna prognoza vojnog psihologa upućena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod dijela pojedinaca u postrojbi mogu očekivati neprilagođene neurotičke reakcije u stresnoj situaciji borbenog djelovanja. Na primjer: (a) nakon što je uposleniku tzv. • socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina. (6) valjanost kliničke predikcije ovisi o kliničaru. 2. ono se kao “neurorizično” podvrgava dvogodišnjem ambulantnom praćenju u posebnoj ustanovi. dovodi do zamjene rizičnih vojnika borbeno spremnijima. (a) maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponašanja i delikvencije prijavljuje se centru za socijalni rad na čijem području je njeno stalno prebivalište radi poduzimanja odgovarajućih mjera kao što je npr. a valjanost statističke ovisi o valjanosti prognostičkog algoritma koja je utvrđena prethodnim istraži-vanjima. on se raspoređuje na ona radna mjesta koja neće biti usko grlo u proizvodnji. najčešće radna okolina ili porodica • institucionalni: prognozi se prilagođavaju institucije socijalne i zdravstvene zaštite.7. zaštitnih radionica koje upošljavaju subnormalne. (5) klinička predikcija je sekvencijalna. Glavni efekti kliničke prognoze Glavni efekti kliničke prognoze nakon njenog saopćavanja mogu biti: • individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza odnosi. zavisna od kliničara.3. a kod statističke ciljan) i iz vrste podataka koji se prikupljaju. prognoziran visok rizik od neuroloških poremećaja.7.2. a statistička prognoza kvantitativna. pritom smanjujući vlastita očekivanja glede budućih postignuća tog djeteta. zasnovana na eksplicitnim pravilima. putem prihvaćanja činjenica i poduzimanja promjena u ponašanju. nestandardizirana odn. (4) klinička prognoza je podesnija za predviđanje specifičnih oblika ponašanja. sa manjim frekvencijama pojavljivanja. neformalizirana i holistička. što proizlazi iz načina prikupljanja podataka (koji je kod kliničke predikcije frontalan. (b) nakon što je roditeljima saopćeno da će njihovo još nerođeno dijete imati Downov sindrom. pojedinca kojemu je prognoza data. standardizirana i analitička. Na primjer: (a) individualna prognoza kliničara upućena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti može očekivati ozbiljne poremećaje percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u čestini uzimanja alkohola ili do odluke da će se podvrgnuti liječenju ili do negacije prognoze putem izgovora “to se meni ne može desiti”. Na primjer: 64 . prognoziran skroman radni učinak. Odnos kliničke i statističke prognoze Klinička i statistička prognoza se razlikuju u slijedećem: (1) klinička prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn. jer se sastoji iz serije kratkoročnih predviđanja neposredno uslovljenim prethodnim predviđanjima. sa većim frekvencijama pojavljivanja.

a pogrešnih predviđanja 5%. ukoliko putem kliničke prognoze kliničar prognozira da će se od 200 ispitanika sa blagim poremećajima ličnosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremećaj ličnosti. pogreške predviđanja na osnovu prognostičkog postupka u odnosu na veličinu pogreške koja bi postojala na osnovu predviđanja na slijepo odn.7. a razvije se kod njih 30 (kod njih 15%).10 % = 5%.4. uspješnost prognoze se izračunava kao postotak povećanja točnih predviđanja putem nekog prognostičkog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti točnih predviđanja na osnovi slučaja odn. • efikasnost prognoze je direktna mjera uspješnosti prognoze: to je postotak smanjenja Kod predviđanja kvalitativnog . a njena veličina se procjenjuje pomoću izraza: sy⋅ x = sy (1 . uz pretpostavku da su poremećaji ličnosti jednako česti) uspješnost prognoze odn.2. e ne deterministička. kakav je slučaj čest u kliničkoj psihologiji. na osnovu slučaja/pogađanja. gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable.dimenzionalnog kriterija: • standardna pogreška prognoze je inverzna mjera uspješnosti prognoze: to je standardna devijacija razlika između prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn. psihologijska prognoza je stohastička. postotak povećanja točnih predviđanja u odnosu na vjerojatnost predviđanja na osnovi slučaja iznosi 15% . gdje je rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora odn. bez korištenja prognostičkog postupka.r2xy)1/2]. bez primjene prognostičkog postupka (prema PETZ. pa se uz prognozu uvijek veže određena pogreška koja utječe na uspješnost prognoze. a rxy koeficijent korelacije između kriterija i prediktora. standardna devijacija pogrešaka prognoze. 1992). znači da postotak točnih predviđanja iznosi 15%. a određuje se iz izraza E = 100 [1 . Određivanje uspješnosti predikcije Zato što je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja činilaca koje sve nije moguće predvidjeti i obuhvatiti prediktorima.  Postoje dvije mjere uspješnosti prognoze kvantitativnog . Uspješnost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom točnošću ili koliko često se ostvaruje predviđanje proizašlo iz nekog prognostičkog postupka. Budući da je vjerojatnost točnih predviđanja na osnovu slučaja za poremećaje ličnosti 10 % (prema DSM-IV postoji 10 vrsta poremećaja ličnosti. koeficijent prognostičke valjanosti prediktora. 65 .kategorijalnog kriterija. Na primjer.(1 .r 2xy)1/2.

procijeniti: a) APRIORNO. na primjer: putem nove vrste neuropsihološkog testa utvrđujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume mozga. metodama međusobno koreliraju. 66 . Budući da se psihijatri sami sa sobom slažu u nekoj dijagnozi 10-40%. ali boljih kriterija nema. b) EMPIRIJSKI. prognostički valjan i diskriminativan. na primjer: koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene. pri čemu se utvrđuje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktična (pragmatička) valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostički valjan. rezultate na upitniku depresivnosti kojeg smo sami konstruirali uspoređujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru depresivnosti. • (b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni sastav može predvidjeti neurotsko ponašanje ispitanika u borbenoj situaciji i nekoj osobini. odn. na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih. dobro poznatom postupku. na primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadašnju inteligenciju ispitanika. uzorke koji se po nekoj osobini značajno razlikuju. na primjer: kako ispitanik reagira na metode kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliničku bateriju i (a2) sadržajne valjanosti: sistematskom logičkom analizom čestica testa ili subtestova baterije. ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij. Unutar teorijske valjanosti se određuje: • (b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan. rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom. na primjer: novu kliničku bateriju primijenimo na većem broju npr. na primjer: da li klinička baterija sadrži sve subtestove potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika. VALIDACIJA KLINIČKE METODE Valjanost kliničke metode odn. nisko su pouzdani. npr. glede njihove indikativnosti i reprezentativnosti za predmet mjerenja. za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom. metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom. Unutar praktične valjanosti se određuje: • (b21) dijagnostička valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij. putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu metodu i njihove spremnosti na suradnju. a koji se nazivaju kontrastne grupe. Dijagnostičku valjanost dijagnostičara utvrđuje se uspoređivanjem dijagnoze koju je dao kliničar sa dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao što je to test. • (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema Unutar dijagnostičke valjanosti može se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje pojedinih subtestova baterije ili koreliranje čestice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama grupe stručnjaka.8. • (b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa • (b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom • (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja različitih osobina dobiveni sličnim • (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn. anksioznih ispitanika i faktorski je analiziramo.2. kliničkih mjernih instrumenta i postupaka može se utvrditi odn.

Pri procjeni validnosti kliničkog pristupa treba imati u vidu da: (1) validnost. validiraju na (3) validnost kliničkog pristupa u cjelini ne određuje validnost svake metode ponaosob odn. zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju. sintetička valjanost baterije je nadsumativna. (2) različite metode.Procjena opravdanosti uključivanja neke metode u dijagnostičku bateriju zasniva se na tome koliko ona povećava točnost dijagnoze koja se postiže bez nje na osnovu postojeće baterije koji se problem naziva problem diferencijalne valjanosti. neka druga metoda sa manjim koeficijentom valjanosti može u većoj mjeri poboljšati ukupnu (sintetičku) valjanost te baterije. različit način odn. kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrđena. prema različitim kriterijima valjanosti. ali uključivanje te metode u kliničku bateriju ne mora obavezno poboljšati dijagnostičku valjanost te baterije odn. 67 . što potvrđuje činjenica da jedna dijagnostička metoda može imati za sebe veliku validnost.

Tek kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog procesa kojim upravljaju. (2) ljudi nisu svjesni svih različitih utjecaja okoline na njihovo ponašanje. a ne opis stvarnih uzroka i toka svoga ponašanja. Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrđivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponašanju i samog ponašanja (prošlog i budućeg). točnost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponašanju i doživljavanju je veoma niska odn.1. 68 . DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI 3. već pretežno na opise doživljaja. emocionalnom i seksualnom smislu). (3) postoji optimizam pamćenja.1. doživljaja. da su bili sami da bi pomogli. odn. mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom. koji se ne odnose samo na opise događaja. WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri čemu: • ispitanici u grupi A procjenjuju svoje buduće ponašanje: da li će ostati u emocionalnoj vezi sa istom osobom u daljnjih godinu dana. vožnja bicikla. partnerom (u socijalnom. pogotovo pri opisivanju prošlih doživljaja odn. Pokazalo se da iako je napredak o vještini prisutan. Već verbalizacija jednostavne motorne vještine koja je pod svjesnom kontrolom. ispitanici nisu u stanju opisati u čemu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljšava. Problem vjerodostojnosti samoiskaza Kvaliteta odn.OSNOVNI PROBLEMI 3. a u kliničkoj psihologiji se traže mnogo zahtjevniji iskazi. ograničena. koja pokazuju da što je detaljniji verbalni iskaz i introspekcija. U različitim fazama uvježbavanja je tražio od ispitanika da verbaliziraju svoj napredak. to je manja njegova konzistencija sa budućim ili prošlim ponašanjem. Kada se ispitanike pitalo zašto nisu priskočili u pomoć nitko ne navodi eksperimentalno potvđenu činjenicu i pravi uzrok nepomaganja: prisustvo većeg broja ljudi odn. BROADBENT (1984) je uvježbavao ispitanike da pomoću kompjutera u tvornici kontroliraju rad kompleksnih strojeva. a • ispitanici u grupi B osim navedenog još i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn. distraktivnih podražaja.1. pogotovo kod kompleksnih međuljudskih odnosa koji sadrže mnogo relevantnih i irelevantnih odn. kao što je to npr. Navedeno potvrđuje “fenomen pasivnog promatrača” kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i DARLEY (1972): vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć unesrećenoj osobi to je manja što je veći broj ljudi koji promatraju situaciju. (4) kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podražajima.3. već se koriste interpretacije: “bio sam u šoku” ili “nisam znao kako”. bolje se pamte ugodni od neugodnih prošlih podražaja odn. predstavlja za većinu ljudi poteškoću. njihov verbalni iskaz se poboljšao. Vjerodostojnost samoiskaza je ograničena zbog slijedećih nenamjernih sistematskih grešaka: (1) ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponašanja te vjerovanja i očekivanja.

to je manja konzistencija verbalnog iskaza i ponašanja u budućnosti. da ne postoji dihotomija doživljava-nje/nedoživljavanje podražaja • MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i značenje subliminalnog podražaja. da li dolazi do doživljaja podražaja kojih doživljaja ljudi nisu potpuno svjesni. ispodpražni podražaji se registriraju. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajući ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i riječi koji su prema psihoanalizi kritični odn. Slijedeća je kritika navedenog istraživanja: (1) nije se uspjelo replicirati. Kod nesvjesnih odn. ne samo njegove fizikalne karakteristike. ali ta nemogućnost ne utječe na izvođenje te vještine. odn. Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz. vrijeme koje je potrebno ispitaniku da prepozna riječ. prijenos.Praćenje parova je pokazalo se da što je više introspekcije (grupa B). dok su depresivci intenzivirali negativna raspoloženja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest. (2) • Laboratorijska istraživanja SILVERMANa (1983) osim što potvrđuju postojanje represije. što je potvrdilo prethodni nalaz. subliminalnih eksternalnih podražaja. najvjerojatnije dovode do cilja. vremenski bliskim događajima i/ili doživljajima. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja Prema psihoanalinitčkom pristupu. provokativni sadržaji za “nesvjesno”. “četverokut”). smanjuje se leksičko vrijeme odlučivanja. o kontroliranom ponašanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski prezentirao odn. Pokazalo se da je broj točnih odgovora na taj upit statistički značajno veći nego kod slučajnog pogađanja. Mjeri se leksičko vrijeme odlučivanja. Dakle. Kod svih ispitanika je došlo do pogoršavanja stanja: shizofreničari su iskazali povećanje količine patoloških oblika mišljenja i patološkog neverbalnog ponašanja. postavlja se pitanje da li ljudi registriraju takve podražaje. eksponirao grupe slova i tražio od ispitanika da odgovore da li su te slova činila smislenu riječ i koju riječ.2. a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa. Osvještavanje cilja pomaže ljudima da se fleksibilno prilagođavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn.  Točnost samoiskaza je veća: • kada se verbalno iskazuje o ciljevima. a prema kognitivnom oni nisu dostupni. a • Elektrofiziološka istraživanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne • Istraživanja u području teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema • Verbalizacija neke naučene motorne vještine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih verbalnih uputa ona ne može naučiti. jer su uključeni u registraciju. pokazuju da se subliminalni podražaji doživljavaju. transformaciju i skladištenje podražaja. ”kvadrat”) prethodio po značenju slični subliminalni (npr. Kada ispitanik odgovori da doživljajno nema podražaja. pita ga se za boju tog subliminalnog podražaja. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono što doživljava tokom učenja vještine. Slijedeći nalazi idu u prilog subliminalne percepcije: • ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podražaje u vidu krugova različitih boja u subliminalnim. nesvjesno procesiraju i djeluju na doživljavanje i ponašanje. pa ne može to ni verbalizirati. 3. planovima i namjerama u budućnosti odn. Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podražaju (npr. odn.1. odn. dakle da postoje elektrofiziološke promjene iako nema svjesnog doživljaja podražaja. kontinuirana. također 69 . taktilne podražaje. • kada se traži iskaz o nedavnim odn. Nalaz se tumači činjenicom da pri introspekciji ljudi koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponašanja pa čine pogrešne uzročne atribucije. • kada se ljude nagrađuje za točnost i za veću usmjerenost na činjenice nego na dojmove. nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni svijesti. liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i traži iskaz o tome da li su ih vidjeli i koje su boje.

položaj tijela). U području ponašanja se mogu identificirati dva oblika ponašanja: • kontrolirano ponašanje.1. (2) pažnje: što pokazauju istraživanja kapaciteta pažnje i “što je to?” fenomena. nego na riječ koja je prezentirana kao supraliminalni podražaj. 3. (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podražaje. • aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim. novim i/ili nejasnim podražajima. aktivnu pažnju. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri čemu nesvjesna usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih. Automatski odn. Kod svjesnog procesiranja informacija je. pri čemu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je naše ponašanje uvjetovano svjesnim kognitivnim procesima. od strane podražaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a može se obrazložiti bližim i daljim ciljevima i • nekontrolirano ponašanje. Problem automatskih i kontroliranih procesa Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. koja ima ograničeni kapacitet procesiranja informacija i stoga uključuje selekciju informacija. nesvjesni kognitivni procesi procesiranja informacija. a koji su kontrolirani odn. prilagodljivi različitim novim situacijama. a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima? Razlika između kontroliranog i nekontroliranog ponašanja potvrđena je u pokusima EKMANa (1985) koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu ekspresiju. verbalizirati. nesvjesni i kontrolirani odn. Združeno djelovanje percepcije i mišljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom da se više slobodnih asocijacija daje na riječ koja je prezentirana subliminalno. svjesni te u kojem stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano. bazira se na davno stečenom prošlom iskustvu i ne da se obrazložiti odn. a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije svjestan. • primjenjuju se u dobro poznatim situacijama. • zahtijevaju nehotimičnu odn. dakle uži raspon slobodnih asocijacija. • zahtjevaju hotimičnu odn. habitualnu minimalnu pažnju. inhibiraju svjesnim usmjeravanjem pažnje. od strane podražaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih procesa. kada se aktiviraju nenamjerno. (3) pamćenja: što pokazuju istraživanja električne stimulacije kore velikog mozga putem koje se mogu nesistematski evocirati svi sadržaji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u pamćenju. a ne samo za one koji su provokativni za “nesvjesno”.3.prezentirani neugodni subliminalni i supraliminalni podražaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju burne reakcije. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje u području: (1) percepcije: što pokazuju istraživanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji. pa 70 . (4) mišljenja: što pokazuje npr. što se tumači time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi. ali teško mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr.  Automatski procesi su: • relativno nefleksibilni.  Kontrolirani procesi su: • fleksibilni i adaptibilni odn. brzi i stereotipni. a prekidaju se odn.

“potiskivanjem” odn. represijom: pojedinac potiskuje traumatsko iskustvo odn. a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa. a svjesni kontrolirani procesi uključeni u namjernu odn. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjećaju onih sadržaja u raspoloženju u kojem su bili prilikom zapamćivanja tih sadržaja. doživljaje u nesvjesno i štiti se anksioznošću od izlaska tog iskustva iz nesvjesnog u svjesno.4. pa dolazi do upamćivanja pogrešnih i nepotpunih informacija. Binokularno je mjerio apsolutni limen za svjetlosne podražaje. 71 . Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podražaja među kojima ima i onih “kritičnih” koji se teže prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje: • trebaju veći intenziteti podražaja. Usporedba dvaju tumačenja nesvjesnog iznijet će se za pojavu poteškoća pri dosjećanju neugodnih doživljaja odn. Potvrđeno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje emocionalno negativnog sadržaja lijevom oku dovelo do povećanja vidnog praga odn. a emocionalno pozitivno obojene sadržaje na periferiju vidnog polja drugog oka. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi može sjetiti odn. što je suprotan proces od represije: kod represije se osoba “brani “ da prethodno zapamćene informacije iz pamćenja dođu u svijest. “namještenu” facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge mišiće. traumatskih iskustava iz djetinjstva: • FREUD tumači navedenu pojavu tzv.1. Osim toga. a kod perceptivne obrane se osoba “brani” da informacije iz okoline dopru do svijesti. DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno obojene sadržaje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka. 1947). Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihoanalitičkog koncepta Nesvjesno je: • u kognitivnj psihologiji: ni na koji način nije dostupno svijesti. same ili zamaskirane drugim riječima odn. pa bi zaboravljeni doživljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je naučen. podražaj će duže gledati do prepoznavanja oni ispitanici kojima je sadržaj podražaja anksiogen. radi se o “učenju ovisnom o stanju”. BRUNER i McGINNIES. dio mišića lica je pod kontrolom svjesnih procesa. veći je intenzitet praga prepoznavanja. Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba teže percipira one sadržaje koji su emocionalno neugodno obojeni čime “se brani” od njihovog dolaska u svijest (POSTMAN. smanjenja osjetljivosti desnog oka. može ga osvjestiti kroz analizu snova. Nadalje. Dakle. • Kognitivna psihologija tumači opisanu pojavu utjecajem snažnih emocija anksioznosti i straha FREUDov konceptu represije podržavaju nalazi o perceptivnoj obrani. odn. automatski procesi uključeni u spontanu facijalnu ekspresiju aktiviraju određene mišiće lica. • u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti. do čega ne dolazi ako su oba periferna podražaja emocionalno neutralna. odn.njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju. • treba duža ekspozicija podražaja. na kogniciju. koja može biti alternativno tumačenje opisane pojave. 3. što je potvrđeno metodom subliminalnog podraživanja: podražaj treba biti većeg intenziteta da bi ga prepoznali oni ispitanici kojima je taj podražaj anksiogen. slobodne asocijacije i analizu parapraksisa čime se ujedno uklanja njegova anksioznost. produžuje se vrijeme perceptivne rekognicije što je potvrđeno metodom tahitoskopskog podraživanja: ukoliko se zadaju kritične riječi ili slike. slikama.

crvenjenje. ili ljutito odn. (4) ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fizioloških promjena. perifernog fiziološkog uzbuđenja (arousala) koje je nespecifično jer ne sadrži specifične znakove za prepoznavanje emocije. da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio čekaonicu). koje je tipično za snažni emocionalni doživljaj. do fiziološkog uzbuđenja. 2. (2) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. (3) (a) ispitanicima u grupi A je ispravno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati fiziološko uzbuđenje kao simptome djelovanja injekcije (pojačano lupanje srca. Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija.1. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuđenja kada je izvor tog uzbuđenja nepoznat. euforično (radi aviončiće od papira. (5) dok ispitanici u društvu pomoćnog eksperimentatora individualno čekaju u čekaonici na nastavak ispitivanja pomoćni eksperimentator se ponaša radosno odn. tj. putem uspoređivanja sa drugim osobama. budući da su i kolege s kojima je u društvu uzbuđeni i zabrinuti zbog nadolazećeg ispita. efektima djelovanja injekcije koje mogu očekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogrešno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati simptome djelovanja injekcije koji se neće pojaviti (“stopala će Vam postati neosjetljiva”). a ne kao simptom svoje neispavanosti.. putem opažanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn.).2. baca kuglice zgužvanog papira u koš. uvrijeđeno se mrgodi. “sa koliko muškaraca je vaša majka imala spolne odnose prije nego je upoznala vašeg oca”. ubrzano disanje. (2) svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin. i opazio ubrzano kucanje svoga srca neće nastojati interpretirati to uzbuđenje niti će ga pripisati emociji. bijesno (prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr. prijeti i prigovara.. (3) ukoliko pojedinac nije fiziološki uzbuđen. smije se. (b) ispitanicima u grupi B nije ništa rečeno o simptomima odn.3. nastojat će interpretirati to uzbuđenje putem događaja koji se zbivaju u okolini u momentu uzbuđenosti: student koji je opazio pojačano kucanje svoga srca će to interpretirati kao znak vlastite zabrinutosti. putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fiziološko uzbuđenje javlja. tresenje ruku). predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora: 1. čime uzbuđenje dobiva identitet one emocije koju izražava osoba koja se opaža. interpretacija nekog događaja kao emocionalno uzbuđujućeg neće dovesti do autentične emocije. a zna zašto je uzbuđen. i nije im ništa rečeno o simptomima djelovanja injekcije. Navedena predviđanja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene varijable slijedećim redoslijedom: (1) svim ispitanicima daju lažnu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena “Suproxin” na vizualnu percepciju. 72 .2. KOGNITIVNE TEORIJE EMOCIJA 3.. Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedeća predviđanja: (1) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen. emocio-nalni doživljaj pojedinca je zajednička funkcija odn. a ne zna zašto je uzbuđen. koji dovodi do povećane aktivnosti simpatikusa odn. dvofaktorska ili “jukebox” teorija emocija uzima u obzir ono što nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju percepcijom nekog podražaja. neće nastojati interpretirati to uzbuđenje: student koji je istrčao kilometarsku stazu. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska..

pamćenje i dosjećanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju” i dirigirane asocijacije kod mišljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloženju sadrže više negativnih (neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloženju. drugim grupama bili relativno indiferentni na ponašanje pomoćnog eksperimentatora i nisu to ponašanje podražavali. Osim što kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese što pokazuje “učenje (odn. (2) teoriju. pa da dođe do pojave emocio-nalnog doživljaja. pa nisu imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost. Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najviše sviđale. Pokazalo se. (4) ispitanici sa prekidom leđne moždine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o svom fiziološkom uzbuđenju ipak doživljavaju pojedinu emociju. što bi mogli nazvati “mišljenje ovisno o emocionalnom stanju”. putem lažnog feedbacka). prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979).Autori su kao mjeru emocionalnog izražavanja ispitanika koristili procjene sličnosti ponašanja ispitanika sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. putem uspoređivanja sa drugim osobama tako: • da su se ponašali u skladu sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora. a kao mjeru emocionalnog doživljaja ispitanika samoopis emocionalnog doživljaja ispitanika u čekaonici koji je tražen u posteksperimentalnom intervjuu. 73 . da su ispitanici pretežno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lažirana (manipulirana) viša frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije došlo. promatrajući ih kroz poluprozirno staklo. pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili više pod utjecajem očekivanja stvorenog uputom nego pod utjecajem ponašanja pomoćnog eksperimentatora. Slijedeće su kritike navedene teorije: (1) VALINS je (1966) doveo u pitanje nužnost fiziološkog uzbuđenja da bi došlo do emocije pokazujući da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuđena (npr. invalidira nemogućnost replikacije istraživanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraživanja je postavljena. Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuđena interpretacija uzroka vlastite fiziološke pobuđenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju fiziološku pobuđenost putem opažanja socijalne okoline odn. a atribucija tog uzbuđenja često nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju. (3) znakovi fiziološkog uzbuđenja trebaju vremena da se pojave i razviju. a kao podražaj su poslužile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya. dok su ispitanici u • da su u većoj mjeri iskazivali da doživljavaju emociju u kojoj je bio pomoćni eksperimentator u odnosu na ispitanike drugih grupa. U eksperimentu koji je proveo muški ispitanici su bili priključeni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati kucanje njihovog srca.

2. . Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa (1966). C) kasnije je. WEINERova teorija atribucije emocija Teorija je sveobuhvatna. ima sreće u A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti je sposoban. . Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka: . a to su slijedeći atributi: • sposobnost.3. • visok ili niski konsenzus ponašanja: zadatak je težak ako ga mnogi nisu riješili. Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponašanje može atribuirati sa 4 osnovna uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku. jer se su u njoj obuhvaćeni: A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI WEINER i FRIEZE su (1971) polazeći od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa 54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedećim varijablama odn. • niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti se posebno trudi. a lagan ako su ga riješili mnogi. čas ne uspijeva u zadatku se trudi sporadično. . antecedentnim informacijama: • distinktivnost ponašanja na tri razine. dobiva stalno teške zadatke.sposobnost se kao atribut koristi kada se opaža: • visoka konzistencija ponašanja: pojedinac koji uvijek uspješno rješava zadatke je sposoban. zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treću dimenziju: kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podložan 74 .težina zadatka se kao atribut koristi uz opaženu: • visoku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji ne rješava zadatke.zalaganje se kao atribut koristi kada se opaža: • niska konzistencija ponašanja: pojedinac koji čas uspijeva.2.sreća se kao atribut koristi uz opaženu: • nisku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji sporadično uspijeva u rješavanju. . eksternalnost = u situaciji. WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn. • zalaganje. • konsenzus ponašanja na tri razine i • ishod ponašanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku. • težina zadatka i • sreća. B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu. • konzistencija ponašanja na tri razine. tri dimenzije: zadatku.

Očekivanje odn. Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju. jer su nalazi neodređeni. kolega može pomoći u pripremi ispita. nekontrolabilan (ne može se u toku rješavanja pro-mijeniti) i stabilan uzrok. uzrok. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. • raspoloženje je internalan. • trenutna pomoć drugih je eksernalan. jer ovisi situaciji i ne može se kontrolirati. • uznemirenost (nezadovoljstvo) u slučaju neuspjeha. • sreća je eksternalni. nekontrolabilan i stabilan uzrok. kontrolabilan i nestabilan • težina zadatka je eksternalan. nekontrolabilan i nestabilan uzrok. 75 . pozitivnih posljedica. najčešće su bazične-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku. tada takva atribucija nema utjecaj na moje očekivanje ishoda u budućem zadatku: jednostavno ću ponoviti prethodni zadatak. B) KONZEKVENTI Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu. a padnem na ispitu: • i ishod pripišem stabilnom uzroku (sposobnosti ili težini zadatka). npr. b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponašanja: • samopouzdanje/samopoštovanje (ponos). odn. ako očekujem da prođem. očekivanja postignuća. ili općenito pozitivna ugodna čuvstva u slučaju uspjeha odn. • nastavnikova "osobna formula" je eksternalan. očekujući da nestabilni uzroci neće biti prisutni i da ću uspjeti. emocije i ponašanje.(samo)kontroli pojedinca (npr. učenje čitave noći pred ispit) je internalan. Navedene dimenzije su međusobno ortogonalne i definiraju slijedeće atribute: • sposobnost je internalan. u kockanju i u igrama na sreću je mogućnost utjecaja na ishod zadatka odn. a da se ne ponavljaju nestabilni uzroci. • i ishod prethodnog zadatka pripišem nestabilnom uzroku (kao što je sreća ili raspoloženje). smanjit će se očekivanje uspjeha uz pojavu emocije beznadežnosti. • tipično zalaganje (tipičan dnevni učinak u pripremi za zadatak. jer ovisi pretežno o inteligenciji. Emocije (afektivne reakcije) mogu biti: a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponašanja: one emocije koje ovise o ishodu: • sreća (zadovoljstvo) u slučaju uspjeha. nekontrolabilan i stabilan uzrok. • trenutno zalaganje (npr. povećat će se očekivanje istog takovog ishoda u budućem zadatku. učenje u trajanju od 5 sati) je internalan. Na primjer. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u budućem zadatku je primarno pod utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u prethodnom zadatku: očekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budućnosti. ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću. kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh. kontrola zadatka ograničena ili minimalna). ali to ne mora ponoviti). a neuspjeh nedovoljnom zalaganju imaju izraženiji motiv za postizanjem. kontrolabilan i stabilan uzrok. Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem.

(ne)jasnoća. javlja se ljutnja i izostaje pomoć. ali nekontrolabilnim faktorom: sposobnošću (odn. 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofiziološka reakcija koja proizlazi iz interakcije (a) kognitivne procjene podražaja odn. Vlastito ponašanje zajednički određuju očekivanja o ishodima budućeg zadatka i emocije vezane uz ishod prethodnog zadatka koji utječu na vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja pri rješavanju budućeg zadatka. • zahvalnost. Ponašanje u budućnosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponašanja u sadašnjosti može biti: • vlastito ponašanje. zbog neuspjeha. Ponašanje drugih prema nama ovisi o tome čemu su oni pripisali naše ponašanje na dimenziji mogućnosti kontrole: ukoliko su naš neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima. a pokazuju loš učinak. ali kontrolabilnim faktorom: nedovoljnim zalaganjem. 3. kauzalno zaključujući da se nisu dovoljno trudili. ako se uspjeh pripiše pomoći koju su drugi pružili i najčešće s kompleksne-specifične i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazičnih emocija proizašlih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. ako se atribuira internalnim. Na opisani način se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pružiti pomoć. sreća se javlja uz pozitivne posjedice nekog ponašanja. ako se atribuira internalnim. vje-rovanja. • psihološkim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti. Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano. nedostatkom sposobnosti) • iznenađenje.• krivnja ili srdžba zbog neuspjeha. Navedene procjene ovise o: • karakteristikama podražaja: zahtjevnost. problemom) odn. odn. očekivanja. i određuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi. • sociokulturalnim faktorima: norme.2. već kod 5-6 godišnje djece. ako se uspjeh atribuira srećom. • stid ili samosažaljenje. osjećaj kontrole. Na primjer.3. a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću ili ako se pozitivna emocija sreće atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnošću osigurao svoju sreću. 76 . u svrhu součavanja sa podražajem (događajem. Lazarusova kognitivna teorija emocija LAZARUS (1989. situacijom. vrijednosti i uloge. a ukoliko su naš neuspjeh pripisali uzrocima koje smo sami mogli kontrolirati. s obzirom na to kako su oni atribuirali naše ponašanje. ciljevi. neizbježnost. odnose se prema nama blagonaklono (i eventualno pružaju pomoć). Budući zadatak se izvodi sa više uspjeha ako mu prethode visoka očekivanja i pozitivne emocije. samopoštovanje. situacije (primarna procjena) i (b) kognitivne procjene predstojeće transakcije između pojedinca i okoline (sekundarna procjena). PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje značenja podražaju iz okoline kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (važnosti) podražaja za njegovu dobrobit. s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponašanje i • ponašanje drugih prema nama. u svrhu adaptacije na okolinu. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni prema studentima koji su očigledno sposobni.

Na primjer. 2. neadekvatni. ili (2) usmjereno na podražaj: agresivno ponašanje prema toj osobi ili izbjegavanje te osobe. te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem određenog ponašanja. adekvatni.kroz procjenu da li je podražaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan). Opisana teorijska koncepcija značajna je za kliničku psihologiju jer osim što efikasno tumači psihološki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga što misli i onoga što čini. S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti može biti: • vrlo neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan. osobnih i okolinskih izvora (potencijala. a potencijali za suočavanje optimalni i • vrlo ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan. stoga ima poteškoća u tumačenju nastanka pozitivnih emocija. ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijeteća. 77 . • ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan. koje suočavanje može biti: 1. Lazarusova teorija emocija je proizašla iz autorovog psihološkog modela stresa. a potencijali za suočavanje minimalni odn. SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojeće transakcije pojedinca i okoline odn. mehanizama) koji služe pojedincu za adekvatno suočavanje sa percipiranim podražajem. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije. suočavanje može biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili reinterpretacija emocija. kod kojih gotovo da nema potrebe za suočavanjem odn. a potencijali za suočavanje optimalni odn. a potencijali za suočavanje maksimalni. • neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan. što također utječe na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija. usmjereno na emocije izazvane nekim podražajem. što dovodi do negativne emocije straha. negativan (neugodan) ili neutralan. usmjereno na podražaj koji dovodi do emocije.

totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije analize nego očekivani topli pozdrav. nejasnim ili negativnim događajem odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i očekivanja i/ili dovode do gubitka samokontrole odn. Tako.3. nesvjesno. vjerovanja i mišljenja imaju slabu podršku drugih osoba iz socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim. 2. ili imputacije kauzalnosti a izražava se pitanjem “zašto se netko ponaša tako kako se ponaša?” ili “zašto se neka grupa ponaša tako kako se ponaša?”. odn. Uvod u teorije atribucije Srž socijalne percepcije čini proces atribucijskog zaključivanja kojim se nekom ponašanju ili nekom događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do određenog ponašanja. Atribucijsko zakjučivanje koje može biti: 1. koje zaključivanje heteroatribucija. namjerno.3. pa pojedinac počinje tražiti dodatne informacije kako bi objasnio što se događa i validirao to objašnjenje. vjerujući u svoju “intuiciju”. a izražava se pitanjima “kakva sam ja osoba?” i “zašto se ponašam tako kako se ponašam?”.malobrojne i/ili neodređene. brzo-trenutačno. kada vlastiti stavovi. Teorije atribucije pokušavaju odgovoriti na pitanje kako odn. nego uz pojavu pozitivnih podražaja: na primjer. svjesno u situacijama: • • • • kada je pojedinac iznenađen ili ugrožen iznenadnim. • o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. kada pojedinac ima dovoljno informacija koje mu omogućavaju efikasno zaključivanje. Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih. Donošenje takvih zaključaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponašanju pripisuju stabilne dispozicije ili uzroci pa buduće ponašanje postaje predvidljivo čime se omogućava kontrola vjerojatnosti pojavljivanja tog ponašanja u smjeru postizanja ciljeva. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo. na osnovu percepcije manifestnog ponašanja ljudi koje zaključivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija. a izražava se pitanjem “kakav je netko?”. ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraćajne nesreće. o njihovim latentnim osobinama na osnovu percepcije njihovog manifestnog ponašanja.1. spontano. putem kojih kognitivnih procesa pojedinac zaključuje: • o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. na primjer.TEORIJE ATRIBUCIJE 3.. kontrole nad situacijom.3. na koji način. 78 . koje zaključivanje nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija. kada su informacije o nekom pitanju važnog za pojedinca nedovoljne i/ili neadekvatne. nazivamo dispoziciona • o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih događaja odn. vlastitog ponašanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponašanja. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utječu. polagano. automatsko. o uzrocima ponašanja drugih ljudi i o uzrocima socijalnih događaja. ili koji su oboljeli od raka traže objašnjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najčešće netočne jer ljudi kao medicinski laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) vše nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete. kada pojedinac upozna tuđe iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe.

pa zadatak ostavljam neriješenog. koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji. Na primjer: ukoliko je zadatak lagan (težina zadatka je okolinski faktor). Bog). 3. ovisno o našem poznavanju antecedenata. ono što uzrokuje neko ponašanje neke osobe može biti: • internalni-stabilan. izvan osobe odn. a čine ga: (a1) motivacija osobe odn. sebi. za njegovo rješavanje motivacija i sposobnost neće biti dovoljni. pojedinac smatra da je zaslužio kaznu • autoreprezentacijske. Na primjer: ukoliko je domaći zadatak riješen tada su motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom. Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u mišljenju. motivacija i sposobnost su dovoljni da se zadatak riješi. kojeg čine okolinski (situacioni) faktori koji mogu pojačati ili oslabiti određeno ponašanje (npr. Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti: • identifikacijske. kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podržavaju vlastitu sliku o pri čemu se atribucije često donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu točnost. Ukoliko je zadatak težak. mogu imati motivacije da riješim taj zadatak. • moralne. drugi ljudi. koje se odnose na moralno suđenje: npr. • o situacionim uvjetima aktualnog ponašanja ciljnog pojedinca ili grupe.2. Obrnuto. kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije. 79 . a različita heteroatribucija postignuća dovodi do različitih očekivanja.Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se antecedentni uvjeti nekog ponašanja. Depresija i anksioznost proizašli iz moralnih atribucija se teže tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom životu nemoralno postupale smatraju da su depresiju i/ili anksioznost zaslužile svojim ponašanjem. i to su informacije koje znamo: • o ranijem ponašanju. pa zadatak opet ostaje neriješen. a različite atribucije dovest će do različitih konzekvenata. Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. Na primjer: mogu biti sposoban da riješim domaći zadatak iz matematike. Na primjer. u osobi samoj.3. optužujući sebe za nemoralno ponašanje i. iz okoline. uloženi trud i (a2) sposobnost osobe de izvede određeno ponašanje. različita autoatribucija emocija dovodi do različitih emocionalnih stanja. motivaciji. etiketiranja) vlastitog iskustva. sreća. Opažač koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi zaključio o uzrocima ponašanja tog pojedinca. u skladu sa svojim znanjem. emocijama i ponašanju. Moralne atribucije kojima pojedinac optužuje sebe i smatra da je sam zaslužio nesreću zbog vlastitog nemoralnog ponašanja imaju teže efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. što ne mora odgovarati stvarnosti. pogotovo ako se zasnivaju na pogrešnim antecedentima. ali sam bez motivacije. sudbina. i KELLEYa te ROTTERa te WEINERa. Isto ponašanje možemo različito atribuirati. ali ne i sposobnosti. stavovima ciljnog pojedinca ili grupe. • eksternalni-nestabilan. Kauzalne atribucije U području kauzalnih atribucija treba posvetiti pažnju doprinosima HEIDERa.

sreći. pa npr. a ne situaciji odn.Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzročnosti kroz tri dimenzije ponašanja: • distinktivnost u odnosu na drugi podražaj: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na drugi podražaj. Atribucijske pogreške Pogreške koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponašanja drugih i uzroka vlastitog ponašanja su: • temeljna atribucijska pogreška (efekt izvođač-promatrač). nego što je to ponašanje u stvarnosti konzistentno i (2) previđanja konzistencije vlastitog ponašanja. svojim osobinama: sposobnosti. uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu".. dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji. trenera i sportskih novinara u člancima o sportskim događajima s obzirom na njihovo atribuiranje pobjede odn. npr. a manje eksternalno (aktualnom situacijom). • konsenzus u odnosu na ponašanje drugih: da li se i drugi ljudi ponašaju tako kako se Na primjer. da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponašanja (uspjehe).): npr. a ontogenetski se može zamijetiti kod djece. mladić koji se konzistentno upušta u romantične veze u kojima biva iskorištavan i ponižavan može percipirati da je uzrok nezadovoljavajućih veza izvan njega: u okrutnosti i bešćutnosti žena. motiva. roditelj može nepoželjno (“zločesto”) ponašanje vlastitog djeteta pripisati djetetu.. • konzistentnost ponašanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na isti podražaj i u drugim situacijama pojedinac ponaša na dani podražaj. Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su 80 . 3. vlastite uspjehe atribuiramo internalno. konzistentnost i konsenzus relevantne dimenzije na kojima se baziraju atribucije. što predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod životinja i kod ljudi. ako je to ponašanje: • nisko distinktivno: ono se tako ponaša sa svom djecom. ogledavamo se i tražimo na što smo se spotaknuli. Pristranost dovodi do: (1) očekivanja veće konzistencije ponašanja drugih.. Autori su analizirali izjave igrača. • hedonistička pristranost (self-serving bias). Takva tendencija može dovesti do pogrešnih atribucija. čime onemogućavamo sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti. Nastojanja pojedinaca da utvrde uzročno-posljedične veze u ponašanju koristi se u kliničkoj psihologiji zato što proces atribuiranja može dovesti do PPP..3. a može se koristiti i za njihov tretman. zalaganju. smatramo ga nespretnim a ako se isto dogodi nama. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg neuspjeha: tendencija da tuđi neuspjeh atribuiramo više internalno (osobinama). • visoko konzistentno: ono se tako ponaša sa drugom djecom i u vrtiću. a vlastiti neuspjeh više eksternalno a manje internalno. npr. drugom djetetu sa kojim se druži. koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg Hedonističku pristranost potvrđuju istraživanja LAUa i RUSSELa (1980). U kompleksnim situacijama se uzročne atribucije donose tako da se uzročno asocijativno povezuju: • dominantni (salijentnih) događaji i • prostorno ili vremenski bliski događaji. a odbijamo odgovornost za vlastita negativna ponašanja (neuspjehe). Studije u kojima su korištene hipotetičke ili realne atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3 dimenzije ponašanja. i na igralištu i kod rodbine i • nisko konsenzualno: druga djeca se tako zločesto ne ponašaju.3. a druge u negativnom.. Empirijska istraživanja su potvrdila da su distinktivnost. ne čine to na tako sistematičan način kako to model predviđa. odn.

SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziološkog uzbuđenja odn. koje se ne atribuira pravim. drugačije nego inače atribuira svoju uzbuđenost odn. u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuđenje pripisati piluli. gdje svaki član tima pripisuje uspjehe sebi (vlastitoj zasluzi). a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim uzrocima. da promijeni svoju emociju. Ukoliko obe pristranosti izostanu. emociju krivnje zbog preživljavanja u emociju radosti što će moći učiniti nešto za svoje nastradale bližnje). to predstavlja plodno tlo za nastanak i održavanje depresije. a uz drugu emocija straha. pa ispitanici nisu mogli odoljeti napasti da varaju. Njena osnovna postavka je da terapijski učinak proizlazi iz navođenja klijenta da krivo odn. koje emocije mogu imati različit utjecaj na daljnje ponašanje. Pogrešna atribucija fiziološkog uzbuđenja. Ponuđeno objašnjenje fiziološke uzbuđenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti što se postiže tako da je prilagođeno odn. Eksperimentator je na trenutak izašao iz sobe i time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepišu ispravne odgovore). objašnjenje za fiziološko uzbuđenje koja je eksternalna vjerojatnije je da će doći do nemoralnog čina. kod učenja ovisnog o stanju. BULMAN i WORTMAN su (1977) pratili tok rehabilitacije paraplegičara nakon što su na početku tretmana ispitane njihove uzročne atribucije. U kontrolnoj skupini. a ne drugima. (2) da je bias jači kod igrača i trenera. odn. nego su svoje uzbuđenje pripisali sramu ili strahu. npr. Ispitanicima kojima je rečeno da se ispituje utjecaj vitamina na vizualnu percepciju dan je placebo. Osim što kognicija djeluje na emocije. Istraživanja atribuiranja daju ponekad neočekivane rezultate. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psihološku prilagodbu pokazali oni ispitanici koji su svoju nesreću pripisivali sebi. koje dovodi do toga da se npr.pobjede pretežno atribuirane internalnim. autori su zaključili da je takav atribucijski stil prisutan kod bolje prilagođenih zbog toga što podržava osjećaj kontrole tih ispitanika. Na primjer. a uzroci uspjeha pripisuju drugima. 81 . Takve suprotne percepcije mogu dovesti do nerazumijevanja i konflikata. i emocije utječu na kogniciju. atribucija se vrši u suprotnom smjeru. Premda takav način atribucije na prvi pogled nema funkciju očuvanja pozitivne slike o sebi.4.5% ispitanika). nego kod novinara. Eksperimentalnoj skupini je rečeno da će ih pilula uzbuditi. rješavali su test kojim se ispitivao rječnik uz uputu koja je povećavala motivaciju za rješavanjem ("ako se test ne riješi ispitat će vas tim psihologa kako bi ustanovili uzroke lošeg uspjeha"). nego fiktivnim uzrocima može dovesti do željenog emocionalnog funkcioniranja. mijenjajući atribuciju svog fiziološkog uzbuđenja.4% ispitanika. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na: • WEINERovoj teoriji atribucije i • SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija. 3. Klijent može atribuirati uzbuđenost na način koji mu omogućava efikasniju kontrolu nad situacijom. Na osnovu istraživanja atribucije fiziološkog uzbuđenja razvila se atribucijska terapija. Rezultati su pokazali da je bilo više varanja u eksperimentalnoj skupini. što je blagotvoran faktor za rehabilitaciju. kao npr. Dok su čekali na učinak pilule. primjereno klijentu. a neuspjehe osobinama svojih suradnika. Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama. Opisanu situaciju potvđuje istraživanje u kojemu je potvrđena pretpostavka: ako se osigura alternativna atribucija odn. a ne strahu ili sramu. u kojoj su ispitanici svoje fiziološko uzbuđenje pripisali djelovanju pilule (varalo je 56. neurotička anksioznost) ili može neku “malignu” negativnu emociju preimenovati u “benignu” (npr. varalo je svega 17. iz kognitivne interpretacije tog uzbuđenja. pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi. Opisana pristranost može biti pogubna u timskom radu. pogrešno atribuirajući uzbuđenje eksternalnim uzrocima (npr. objašnjenje koje se može ponuditi nekome koji je uzbuđen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kaže "to je zbog jutarnje kave". a ne internalnim (npr.3. Zato se u tretmanu depresivnih osoba nastoje navedene atribucijske pogreške potaknuti i razviti. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da nešto ukrade i doživi uzbuđenje može to uzbuđenje atribuirati pomisli da će počiniti nemoralni čin ili pomisli da će biti otkriven. a kontrolnoj da će ih pilula smiriti. Obe navedene pristranosti se tumače našim vlastitim nastojanjem da unapređujumo i poboljšavamo pozitivnu sliku o sebi. uz negativnu emociju dosjećamo više negativnih iskustava. zahtjevi situacije).

ako on kavu ne pije, a primjereno je ako se kaže "to vam je zbog pilule protiv mučnine koju ste maloprije uzeli". VALINS i sur. (1967) su uspješno tretirali atribucijskom terapijom fobičare od zmija izlažući ih slijedećim situacijama: 1) slide sa zastrašujućom slikom zmije, uz lažnu normalnu frekvenciju srca, 2) slide sa riječju "šok", uz lažnu povišenu frekvenciju srca i 3) umjereni elektrošok. Uzbuđenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrošoka. Lažnom povratnom informacijom o većoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju, da se njihovo uzbuđenje može u potpunosti pripisati riječi "šok", a ne slici zmije. Pokazalo se da usporedbi sa kontrolnom skupinom, "obmanuti" kljienti su značajno smanjili strah od zmije. Atribucijska terapija putem preimenovanja se može efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. U eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. Prvoj grupi je rečeno da su dobili sredstvo za indukciju fiziološkog uzbuđenja i da će od pilule osjećati pojačano uzbuđenje (nervozu), a drugoj grupi je rečeno da je pilula sedativ i da će ih smiriti i opustiti. Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi, čije je fiziološko uzbuđenje preimenovano, lakše zaspali, jer su pripisali uzbuđenje piluli, a ne nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inače ne mogu zaspati jer su uzbuđeni pred spavanje). Objašnjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi još su teže zaspali. CLARK, SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike preimenovanjem, kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. Kod takvih ispitanika, stresni podražaj dovodi do hiperventilacije, koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojačanog lupanja srca), koje oni pogrešno pripisuju npr. srčanom napadu, što dovodi do daljnje hiperventilacije i intenziviranja fizioloških reakcija. Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave nakon početne hiperventilacije pripišu hiperventilaciji i da počnu smireno disati, što dovodi do prestanka ataka. Dakle, promjena imena simptoma u manje zastrašujuće djeluje smirujuće. Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziološkog uzbuđenja, atribucijska terapija može zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog događaja u eufemizam odn. na razvoju eufemističkig mišljenja. Primjena atribucijske terapije ima više značajnih nedostataka:

• osobito je važno kakvo se objašnjenje daje,
• preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama,

• terapija nije etiološka, nego simptomatska, jer ne rješavamo uzroke poteškoća klijenta, • terapija uključuje varanje klijenta, što nije opravdano iz etičkih razloga.

82

3.4. KOGNITIVNI PRISTUP U TUMAČENJU NASTANKA ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE
3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije Kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji način ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini čime potiču nastanak, razvoj i održavanje depresije. Kognitivni pristup se bavi vrlo čestim egzogenim odn. reaktivnim-situacionim depresijama, a ne bavi se endogenim-biološkim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr.:

• nedostatkom neurotransmitera serotonina, • genetski (genetska depresija): kod Amiša je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za
manično-depresivnu psihozu na osnovu opažanja da se depresija kod nekih obitelji javlja sistematično, već kod male djece, čak i 10 generacija unazad, i koje su u čistoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogućnost farmakološkog liječenja koje se može kombinirati sa kognitivnom terapijom. Ispitivanja su pokazala da slijedeći procesi potiču održavanju endogene odn. funkcionalne depresije:

(1) depresivne osobe (a) točno procjenjuju količinu negativnih događaja odn. iskustva u
vlastitom životu, a značajno podcjenjuju količinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju količinu negativnih događaja, a točno procjenjuju količinu pozitivnih. Depresivci, dakle, pamte i pozitivne i negativne događaje, a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene događaje kako se smatralo, stoga je pogrešno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. da su klinički izvještaji depresivnih osoba a priori netočni. Oni mogu točno procjenjivati količinu pozitivnih i negativnih informacija, ali ako točno procjenjuju količinu pozitivnih precjenjuju količinu negativnih informacija, ili ako točno procjenjuju količinu negativnih informacija, podcjenjuju količinu pozitivnih informacija. Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagrađeni i kažnjeni. Pokazalo se da depresivci točno procjenjuju količinu odn. broj kazni, a podcjenjuju količinu pozitivnih potkrepljenja, a nedepresivci obrnuto, dakle također netočno odn. distorzirano percipiraju: precjenjuju količinu pozitivnih podražaja, a podcjenjuju količinu negativnih. Stoga treba u kliničkom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljšaju u smjeru optimističke percepcije.,

(2) depresivci točno procjenjuju točne negativne i lažne pozitivne informacije, a lošije
procjenjuju točne pozitivne i netočne negativne, što dovodi do “depresivnog realizma” odn. negativističke slike svijeta koja nije nužno iskrivljena, nego je različita od slike svijeta nedepresivaca,

(3) osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjeća neugodnih sadržaja odn. svojih
prijašnjih depresivnih epizoda, što dalje produbljuje njenu depresiju što je u skladu sa pojavom “učenja ovisnog o stanju” kada se zapamćeni sadržaji najbolje odn. najlakše, najbrže i najčešće dosjećaju u emocionalnom raspoloženju odn. tonu identičnom onom u kojem je pojedinac bio prilikom zapamćivanja tih sadržaja,

(4) depresivci će neodređene i nejasne situacije interpretirati odn. prosuditi negativnije od
nedepresivaca budući da se svaki događaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija sa prijašnjim informacijama, a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije, i još k toma dosjećaju više pozitivnih nego negativnih iskustava,

(5) depresivci (a) očekuju u budućnosti više negativnih događaja nego nedepresivci (b)
procjenjuju sebe kao neuspješne u socijalnim odnosima, a nedepresivci se procjenjuju kao uspješni, (c) imaju često doživljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim što im se u životu događa, (d) imaju negativno mišljenje o sebi, (e) vlastiti

83

neuspjeh pripisuju internalnim stabilnim faktorima kao što su vlastite osobine, dok nedepresivci pripisuju vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima. Zaključno, depresivne osobe različito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski:

(1) selektivno (a) previđaju odn. ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i
apstrahiraju negativne, (b) lakše usvajaju odn. pamte te brže dosjećaju negativne informacije, a otežano skladište i dosjećaju pozitivne što dovodi do veće prisutnosti negativnih misli u svijesti pojedinca i do stvaranja negativističkih kognitivnih shema,

(2) procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvrđuju
negativističku shemu (dakle, negativne), a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn. ne potvrđuju stvorenu negativističku shemu (dakle, pozitivne) budući da informacijsku vrijednost novih informacija određuje stvorena negativistička shema, što odvodi do perzistencije depresije u “zatvorenom kognitivnom krugu” ili “depresivnoj spirali” u kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloženje pojačavaju depresiju, a to pojačanje depresije pojačava kognitivne procese koji vode daljnjem pojačanju depresije itd. . Dakle, unatoč pozitivnim informacijama kojima je izložena, depresivna osoba registrira preveliku količinu negativnih podražaja zbog čega stvara negativističku kognitivnu shemu odn. “negativno se shematizira”. Nakon toga, pojedinac prvo zapaža i procesira informacije koje su u skladu sa stvorenom shemom, koje se nameću i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije, koje prodiru “u sistem” vrlo teško kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom. Navedeno dovodi do daljnjeg učvršćivanja postojeće sheme i održavanja generalnog negativističkog raspoloženja. Slijedeće su osobine depresivnih i anksioznih shema:

(1) sadržane su u LTMu, grupiraju se u subsisteme, ovisno o motivima koji pokreću osobu, (2) distorzija: predstavljaju kognitivnu distorziju odn. neadekvatan način selekcije i
procesiranja informacija,

(3) aktiviraju se podražajima koji su u skladu sa tom shemom, pri čemu se aktivira ona shema
koja je relevantna za podražaj: negativistička shema depresivaca se aktivira podražajima koji se percipiraju kao gubitak, a anksiozna shema anksioznih se aktivira podražajima koji se percipiraju kao prijeteći i opasni odn. ugrožavajući,

(4) samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa “sada će mi se nešto strašno
dogoditi”, dakle mislima čije se pojavljivanje ne može kontrolirati,

(5) kada se aktiviraju, utječu na (a) prijem informacija, putem specifičnog kontinuiranog
usmjeravanja pažnje samo na određene podražaje, (b) selekciju informacija putem selektivnog zapamćivanja samo nekih informacija, (c) evaluaciju odn. interpretaciju događaja na nerealističan način a koji proizlaze iz interakcije osobina događaja i aktivirane kognitivne sheme, (d) očekivanje budućih događaja i konačno, (e) donošenje odluka,

(6) procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom je automatsko odn. nesvjesno,
pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zašto su anksiozni. što dovodi do njene dominantosti, hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge, alternativne sheme. Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju:

• sadržajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja, pravila i pretpostavki o tome
kakva je stvarnost i kakvi smo mi sami,

• procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija.
 MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom shemom pojma o sebi. Ispitanici su dali samoprocjene na većem broju bipolarnih skala, uključujući i dimenziju zavisnost-nezavisnost. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su

84

(2) kraće vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi. pri čemu. 3. što se tumači time da podražaji koji su u skladu sa shemom. beznadežnost. (3) duže vrijeme reakcije kada se u desno daju podražaji koji nisu u skladu sa shemom o sebi.. Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podražajnih riječi: u lijevo uho imenice. a u lijevo uho neutralni podražaji. Pridodani zadatak se sastojao u mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podražaj. Metodologijom kao u prethodnom istraživanju utvrdio je sheme o “vlastitom ja”. ne moraju a priori nužno ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava.prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni brže percipiraju atribute povezane sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni. prema uputi ispitanici trebaju obraćati pažnju na podražajne riječi u desnom uhu odn. Kliničar stoga ne smije negirati negativna iskustva klijenta. “ograničen”) pri čemu se ispitanici moraju što brže odlučiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili ne. trebaju obraćati pažnju na imenice. sa enormnom količinom negativnih iskustava. već mogu ukazivati na stvarno loš život ispitanika. Veća količina samooptuživanja. što oslobađa pažnju za brzo reagiranje i dovodi do kraćeg vremena reakcije.  BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom pojma o sebi odvija automatski odn. negativistička dosjećanja. a u lijevo uho podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira.4. a u desno pridjeve. nesvjesno u eksperimentu sa dihotičnim slušanjem i pridodanim zadatkom. natječe sa podražajem koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira. “sputan”. BECKova teorija depresije 85 . što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom automatski procesira. bez obzira da li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobađaju pažnju za brzo reagiranje i dovode do kraćeg vremena reakcije.2. za pol zavisnosti: “vezan”. Pokazalo se da je: (1) kraće vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podražaji u skladu sa shemom o sebi. što dovodi do dužeg vremena reakcije..

a da pacijenti nisu svjesni zašto im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije odgovorio na pitanje što uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podražaji npr.?). BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativističkih misli u depresiji. Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. pojedinac može primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce. Osnova većine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija. Na primjer. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac može svako svoje postignuće koje nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom. Stvaranjem takve čvrste perceptivne hipoteze blokiraju se i ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom. što dovodi do generaliziranog čuvstva bespomoćnosti odn. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem životu interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. kognitivnih distorzija odn.Depresija je. Oni počinju sebe smatrati nesposobnima a svoju budućnost kao mučnu. a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije. kontradiktornih i/ili neodređenih informacija. koje je u osnovi anksioznosti i depresije . sistematskih logičkih pogreška u mišljenju (procesiranju informacija) koje su najčešće arbitrarni zaključci na osnovu nedovoljnih. što dovodi do depresije. Takve selekcionirane informacije se pohranjuju i služe za daljnje selektivno pridavanje važnosti novim informacijama. što objašnjava zašto depresija perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija. Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamćene. očekujući da će svi odbiti njegovu prijavu za posao. “nemam povjerenja u druge ljude”. pri čemu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika težina. (3) Prekomjerno generaliziranje tipa “sve je protiv mene” je tendencija pojedinca da precjenjuje vjerojatnost pojavljivanja negativnih događaja u sličnim situacijama. te se kasnije pojačavaju putem selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv. dihotomno) mišljenje je kognitivna distorzija kod koje se događaji vide kao ili dobri ili loši. nevoljen i nesposoban za sreću”. (3) negativistička procjena budućnosti: ”moja budućnost je beznadežna i “crna” i nemam snage da utječem na nju. a nastavlja se zapamćivanjem tih informacija i njihovim daljnjim korištenjem u procjenjivanju situacije. Najčešće kognitivne distorzije depresivnog mišljenja su: (1) Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglašavanje važnosti minornih neuspjeha odn. “naivan sam i glup”. Na primjer. razočaranje kao totalni poraz. Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom. apatičnosti. (2) Apsolutističko “sve ili ništa” (crno-bijelo. Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju aktivirane negativnim životnim događajima. djeca mogu usvojiti stav da ništa što učine nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. prema BECKu. depresivne kognitivne sheme: (1) negativistička procjena sebe (samoprocjena) odn. pri čemu se pojedinac trajno usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte događaja (koji su najčešće nebitni detalji izdvojeni iz konteksta). koje se javljaju spontano i naglo. Na primjer. bez obzira na prošle pozitivna iskustva iz toga odnosa. negativna vjerovanja o sebi u formi samooptuživanja: “ja sam bezvrijedan. što održava negativno rasploženje i onemogućava pojedinca da se usmjeri na 86 . osjećajem bespomoćnosti. pun nedostataka. generalizirani poremećaj raspoloženja koji perzistira jer se osoba kognitivno ne prilagođava na adekvatan način na promjene u okolini. BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativističkog načina mišljenja kojeg naziva “kognitivna trijada” i koju čine slijedeće negativističke odn. Ništa mi se u budućnosti neće dobroga desiti. pojedinac može intimni odnos koji je završio prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom. To je gotovo automatski proces koji započinje usmjeravanjem pažnje na negativne aspekte okoline koje depresivna osoba (neopravdano) očekuje. negativnih događaja. (2) negativistička procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini : “okolina mi postavlja prevelike zahtjeve i/ili zapreke koje je nemoguće prijeći i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim”. pa u njoj očekujem daljnje i neizbježne tegobe i neuspjehe.”.

a kod intenzivne depresije dovodi i do osjećaja gubitka kontrole nad svojim procesom mišljenja. za koje su duže vrijeme vrijeme identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici. samosažaljenje i pesimizam. nasljedni) faktori kao što je npr. Pokazalo se da su podražaji u vezi sa paucima prije tretmana imali duže vrijeme prepoznavanja. WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati uspoređujući učinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom. pa će ispitanici kojima je značenje pojedinih riječi relevantno imati duže vrijeme identifikacije boje. EMERYja i GREENBERGa BECK . MATHEUS I McLEOD (1985) su pomoću stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe anksioznih: socijalno anksiozni su imali duže vrijeme prepoznavanja boje za riječi kao što su “nespretan”. i traži se identifikacija boje.4. (a) visoka podražljivost živčanog sistema odn.4. sa njihovom bojom. tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je specifična za anksioznost i koju karakteriziraju specifične automatske misli: dok depresivci imaju automatske misli koje se odnose na gubitak. njihovo značenje natječe sa fizičkim osobinama riječi odn. EMERY i GREENBERG (1985. • stanje umora. Anksiozna shema se formira pod utjecajem bioloških faktora kao što su: • genetski (konstitucionalni.Ostali modeli depresije 87 . snižen prag za podražaje kod introvertiranih.4. prvenstveno faktora učenja kao što su: • postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini. te pod utjecajem socijalnopsiholoških faktora.pozitivne aspekte svoga života. Autor naglašava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgrađivati novu. da se semantičke osobine riječi odn. opasnih-prijetećih i stresnih situacija. ugrožavajuće podražaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagođenim stroop-testom: ispitanicima se prezentiraju različito obojene emocionalno neutralne riječi i emocionalno kritične riječi. (b) gen za depresivnost utvrđen kod Amiša • prolazni ili trajni neurokemijski poremećaji. Pretpostavka je. 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifičnim kognitivnim shemama smatraju da kod anksioznih (potištenih. Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama brže i lakše percipiraju i procesiraju prijeteće odn. 3. “glup”. nego poslije tretmana. ali ne i za riječi “rak”. 3. • postojanje međuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost.3. nego ispitanici kojima značenje tih riječi nije relevantno. Model anksioznosti BECKa. posebno u obitelji. “infarkt”. anksiozni imaju automatske misli koje se odnose na fizičku opasnost ili neko drugo ugrožavanje. • vlastito iskustvo sa većim brojem negativnih-averzivnih.

Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni način procesiranja informacija. (4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba. Čvorovi takve mreže su negativna emocionalna stanja. a ne okolini odn. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. intenzivira poremećaj i održava ga. Blaga depresija proizlazi iz nesklada između slike o sebi i informacija iz okoline. predodžbom o sebi. vlastitom sposobnosti. čvor s vremenom “postaje velik” odn. drugim ljudima: “ja sam za sve kriv” i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima. što dalje povećava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloženje kulminira u osjećaju bespomoćnostibeznadežnosti odn. npr. ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za održavanje te socijalne uloge (npr. a uspjehe nestabilnim eksternalnim faktorima. (2) neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima. Ta reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omogućava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn. pa model potvrđuje činjenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih. predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi. tok i održavanje depresije. Model potvrđuju ranije navedena istraživanja koja pokazuju da se lakše i brže procesiraju informacije u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi brže procesiraju negativne informacije. povezuje u posebne “asocijativne mreže”. (2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka životna iskustva za pojedinca depresirajuća jer ugrožavaju odn. i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu mentalnu strukturu koja se teško mijenja. odn. Model uspješno tumači nastanak. zato što se brže dosjeća negativnih informacija ima negativistički stil kauzalnoatribucijskog zaključivanja koji je vulnerabilan jer pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok. 88 . iskustvo odlaska u školu može povezivati čvor krivnje zbog loših ocjena i čvor anksioznosti zbog predstojećeg ispita znanja. Depresirajuće raspoloženje zbog nesklada između očekivane i realizirane uloge se može lako prenijeti sa roditelja na dijete. koje zanemaruju. zarobljenosti u negativne emocije. Istraživanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju (percipiraju i pamte) efikasnije (lakše i brže) od negativnih. brže i lakše procesiraju negativne informacije o sebi. (3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa slikom odn. a niti (“konci”) iskustvo koje te čvorove povezuje. što može rezultirati depresijom. loša slika o sebi. pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi. Uz intenzivnije emocije. onemogućavaju realizaciju njegove centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najčešće je to kod odraslih osoba privređivanje). npr. nego o njenoj okolini. Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu važnu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom drugom. kao što je to kod prognanika i izbjeglica. pa ga relativno malo podražaja aktivira što dovodi do dosjećanja ostalih negativnih iskustava (depresirajućih asocijacija) sa kojima je taj čvor povezan. slučaju. počinje imati niži prag pobudljivosti. (3) koristi moralne atribucije. Depresivne osobe. a kod teške je već stvorena negativistička odn.(1) MODEL ASOCIJATIVNE MREŽE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba upamćene negativne emocionalne doživljaje putem ponavljanja negativnog iskustva “umrežuje” odn. pa ugrožavanje jedne važne životne uloge kompenziraju drugim ulogama. što dovodi do promjene slike o sebi. a sastoji se iz slijedećih atribucija: (1) neuspjehe neopravdano pripisuje sebi. Na primjer. Depresija započinje ubrzavanjem procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o sebi. koje dovode do samooptuživanja i osjećaja krivnje. rastavom braka se gubi uloga supruge). naprotiv. potencijalnih zamjenskih uloga. Ta depresirajuća iskustva dovode do nesklada između očekivane uloge i realizirane uloge.

Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz “circulusa vitiosusa”: neuspjeh može dovesti do osjećaja bespomoćnosti i očekivanja daljnjih neuspjeha. a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne depresije kod ljudi odn. nedostatak motivacije . ili o dolaženju do pozitivnih podražaja. zbog čega su ABRAMSON. • individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoćni iako im se događaju neugodnosti. odn. . teškoće u učenju i sl. Prije početka rada na svakom zadatku od ispitanika se tražio iskaz odn. Svi ispitanici su rješavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika. ljudi mogu postati depresivni. SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju naučene bespomoćnosti Autori smatraju da pojava depresije uslijed naučene bespomoćnosti kod ljudi koji ponavljano doživljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogućnosti kontrole nad podražajima. • depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE ne Navedna koncepcija nije mogla protumačiti: • nisko samopoštovanje tipično za depresivce. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujućim događajem. Dakle. Dakle. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici. bilo da se radi o izbjegavanju averzivnih podražaja. @ivotinje koje su razvile naučenu bespomoćnost. što odovodi do očekivanja da će i budući averzivni podražaji biti izvan kontrole pojedinca. • individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije. procjenu o tome kakav uspjeh očekuju. itd. nego i o načinu na koji ljudi sebi objašnjavaju vlastite neuspjehe. MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne mijenjaju očekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda može utjecati na ishod postavljenog zadatka. odnosno o njihovom atribucijskom eksplanatornom stilu. gubitak posla.letargija. Potvrđivanje očekivanja putem samoispunjenja prognoze intenzivira osjećaj bespomoćnosti. s obzirom na slijedeće dimenzije atribucije: 89 . ako nauče da percipiraju sebe kao bespomoćne u kontroli potkrepljenja iz okoline. dok na zadacima čije rješavanje ovisi o sreći održavaju istu razinu očekivanja. prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku.. U eksperimentima kojima je potvrđena pojava NABE se pokazalo da psi izloženi neizbježivom električnom šoku kasnije nisu mogli naučiti kako da izbjegnu šok koji se mogao izbjeći.5. a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo isključivo od sreće. izloženost podražaju koji se ne može kontrolirati “uči” organizam da je bespomoćan u prisutnosti tog podražaja i onda kada se taj podražaj može kontrolirati. Pokazalo se da: • nedepresivni ispitanici na zadacima čije rješavanje ovisi o trudu prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rješavanju prethodnog zadatka. SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi može proizaći iz izlaganja prividno nekontroljivim averzivnim podražajima.4. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti SELIGMAN (1967) je uočio sličnost između pojave naučene bespomoćnosti (NABE) koju je izazivao i istražio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima.3. održavaju istu razinu očekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo. neki postaju bespomoćni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i različitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE naučena.. koji dovodi do još manjih očekivanja. (2) nedepresivni ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE. pokazuju u ponašanju simptome slične simptomima depresivnih ljudi.. kao što su stres. smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti. kao što je to npr.

prema PETERSONu i SELIGMANu (1984) razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe pripisivanjem uzroka neuspjeha: • internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama. • motivacioni deficit: pasivnost i letargičnost. • interpretiranjem uspjeha kao događaja koji ima specifične i ograničene posljedice. kroničnošću depresije. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji. 90 . • nestabilnim faktorima. jer je moguće da je takav stil zapravo posljedica depresije. Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti: • eksperimentalna NABE kod ljudi. Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja. proizašla iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi treningom vještina kojima se izbjegava averzivna stimulacija. čak i nakon prethodnih neuspjeha odn. dakle kompleksan doživljaj koji podgoduje. poraza. Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzročnoposljedičnoj vezi. intenzitetom osjećaja bespomoćnosti. drugim ljudima. Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifični doprinos depresivnosti: internalne atribucije su povezane sa snižavanjem samopoštovanja. a ne npr. • interpretiraniem neuspjeha kao događaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na a uzroke uspjeha: • eksternalnim faktorima. i na profesionalnim košarkaškim timovima koji kao optimisti postižu bolje rezultate nego kao pesimisti. a ponekad i uzrokuje depresiju. • omogućavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve većeg i većeg napora se stječe veće samopouzdanje u rješavanju zahtjevnih životnih zadaća. stabilne atribucije sa perzistencijom odn. Pojedinac koji ponavljano doživljava neuspjehe može. • stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole. • stabilnost/nestabilnost i • globalnost/ specifičnost. Teorija je potvrdila postavku da je “depresija bespomoćnosti” kompleksan poremećaj koji uključuje: • kognitivni poremećaj: poremećaj procesa učenja. samooptužujući se. Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrđena je u istraživanju rodilja koje su značajno češće imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost. lošoj sreći ili distraktorima iz okoline. pad samopoštovanja. pripisujući teškoće postpartalnog perioda vlastitim osobinama. a globalne atribucije sa generalnošću odn.pesimizam. pa ništa u vezi kontrole neuspjeha ne može učniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima. odn. Osjećaj bespomoćnosti je. Eksplanatorni stil se može protumačiti i kao temeljna osobina ličnosti koja varira na bipolarnoj dimenziji optimizam . sve šta pojedinac čini. • afektivni poremećaj: osjećaj bespomoćnosti i intenzivne tuge. održava.• internalnost/eksternalnost . na olimpijskim plivačima.

(3) vjerovanje u težak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u predvidljiv svijet. Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rješavaju veoma teške zadatke. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponašanja pojedinca u nepoznatim situacijama. bolje ga opisuje. uzroke: npr.. nazvani “eksternalci” smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn. Neki ljudi. Dakle. Zato LEVENSON (1974) predlaže da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente vjerovanja: (1) vjerovanje u slučaj. koji određuje globalnageneralizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca. Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29 čestica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji. (4) u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednačiti sve vanjske determinante potkrepljenja: vjerovanje u slučaj. i koja imaju veoma slab učinak u okolnostima u kojima im prijeti neuspjeh. nego se. a manje kontroljivim uzrocima kao što je to uloženi trud. kao ni lokus kontrole u različitim područjima života (npr. sudbinu. da su ta potkrepljenja pod utjecajem sreće.. koje su učitelji opisali kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh. Boga ili drugih ljudi. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu. nego nižim klasama i manjinskim grupama. nasljedne uzroke ili sreću. Slijedeće su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole: (1) lokus kontrole nije potpuno generalizirano očekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh nisu zavisni. (2) skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna. prema WEINERu (1986). Neki ljudi. Jedna grupa je uopućivana da preuzme odgovornost za učinjene greške i da ih pripisuje nedostatku uloženog truda. pri čemu ispitanik označava onu rečenicu koja vrijedi za njega odn. (3) neke rečenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadrže i kontrolabilne i nekontrolabilne činioce odn. Autor je sproveo dugotrajni višednevni program rješavanja zadataka. izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja. u dvije grupe djece. tako da je bilo neizbježno da ona neće moći uspješno da odgovore na najveći broj tih zadataka. Druga grupa je prolazila isključivo kroz iskustvo uspjeha. a internalci vjeruju da mogu u najvećoj mjeri upravljati svojom sudbinom. slučaja. sudbinu. (2) vjerovanje u politički odgovoran svijet. a ukoliko vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja). tada za svoje zdravlje ništa ne poduzima pa to vjerovanje negativno utječe na tok liječenja. eksternalci vjeruju da je sve ono što im se dešava stvar sreće. tj. kao što je vlastita nesposobnost. neko može biti internalan na poslu. a eksternalan u emocionalnom životu). i na sposobnost. odn. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju više nekontroljivim uzrocima. Slijedeći nalazi su dobiveni uvođenjem navedenog konstrukta u kliničku psihologiju: 91 . Pokazalo se da je se učinak djece kojima je prethodno bio dopušten samo uspjeh bio niži od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su naučena da snose ličnu odgovornost za svoj učinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda.DWECK je (1975) tretirao školsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE.. utjecaj drugih ljudi nemaju istu težinu. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu (lokusu. Boga. odluku Boga. Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. 3. ispitanicima u toj grupi su omogućavana isključivo uspješna rješenja postavljenih zadataka. sudbine. upućuju i na trud.4. (5) skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase.. pa se. onda to vjerovanje pozitivno utječe na tok njegovog liječenja. kako Rotter smatra. prema COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet. brka lokus i kontrolabilnost činioca. nazvani “internalci” smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih potkrepljenja.6. Opravdanost toga postupka potvrđena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole: ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini.

ako psihoterapija na njih stavlja odgovornost za uspjeh. ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji internalnost-eksternalnost. očekivanje da sam sposoban naučiti gradivo za ispit. npr. iskazati neko ponašanje i 92 .). psihomotorni nemir. Ljudi se među sobom razlikuju efikasnost: težak zadatak mogu savladati.4. 3. npr.. a eksternalnij se manje pridržavaju lječničkih uputa. zahtjevnost ponašanja: koji odn. pa ljudi sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor. očekivanje da ako marljivo učim onda povećavam vjerojatnost uspjeha na ispitu. trud i ustrajnost u njihovom izvođenju. što dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje. Pozitivno očekivanje o vlastitoj efikasnosti potiče vjerojatnost prihvaćanja izazovnih zadataka i energičnost (odlučnost). konkretnim i specifičnim životnim situacijama: • očekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn. Na primjer: • vjerujem da marljivost povećava vjerojatnost uspjeha na ispitu. (2) internalnije osobe više sudjeluju u liječenju . anksioznost. koji govori o generaliziranim očekivanjima. koji tokom terapije prelazi u internalni. • očekivanje u vezi s vlastitom efikasnošću (OVE) odn. BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi. s obzirom na težinu zadatka odn. u slijedećim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu (1) sadržaj vjerovanja. koliko (2) snaga vjerovanja: koliko snažno vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvršiti odn.7. vjerovanja ili predviđanja koja ljudi imaju u vezi sa poznatim odn. trema. a naročito su dobri efekti. Negativno OVE onemogućava nalaženje osobnih i okolinskih izvora za uspješno suočavanje sa stresom. BANDURAina teorija samoefikasnosti Za razliku od ROTTERa. ali ako uz to očekujem da nisam u stanju naučiti gradivo. • pojedinac može vjerovati u uspješnost tretmana protiv pušenja. BANDURA smatra da je očekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odlučujuće za izvođenje nekog ponašanja. ni ne počinjem učiti za ispit. ali smatra da osobno neće biti efikasan u slijeđenju tog tretmana. pa se ne upušta u taj tretman • pojedinac uspješnije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoči i nosi. (4) najefikasnije se liječe oni somatski i psihički bolesnici koji imaju slijedeću kombinaciju vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih ljudi. (3) efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji. u vezi sa sposobnošću-uspješnošću uspješnog izvođenja nekog ponašanja u zahtjevnoj/prijetećoj situaciji tipa “mogu/ne mogu to učiniti”. BANDURA (1982) razlikuje dvije vrste specifičnih osobnih očekivanja pojedinca odn. posljedicama vlastitog ponašanja tipa “akoonda”.. Očekivanje vlastite efikasnosti može biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno).(1) anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole.

putem informacija iz medija (knjiga. Kako njihovo očekivanje tokom psihoterapije postaje pozitivnije. Koncepcija je potvrđena u istraživanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobični ispitanici koji sumnjaju u svoju sposobnost suočavanja sa fobičnim objektom (podražajem) imaju u krvotoku povišenu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina. podražaju.. jer što čovjek više vjeruje u svoju efikasnost. koja se. radi navođenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje. • koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvođenju nekog zadatka. Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedeća četiri izvora: (1) informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prošlog iskustva: “kako sam se prije nosio s tim ili sličnim zadatkom?”. (2) informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku odn. tako opada razina tih hormona u krvi.. 93 . Očekivanje vlastite efikasnosti može se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili situacijom. kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost. prema THOMPSONu (1981) može ostvariti na 4 načina: (1) behavioralnom kontrolom: direktnim suočavanjem i reakcijom sa neugodni podražaj. stvarne efikasnosti kod ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka povezanost između te dvije varijable u 80-90 % slučajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske procjene vlastite efikasnosti za izvođenje zadanog zadatka pretežno nisu bili efikasni u izvođenju tog zadatka i obratno. (3) verbalna persuazija drugih ljudi tipa “ti to možeš“. filmova. (2) informacije iz tuđeg iskustva: “kako se on/ona nosio s tim zadatkom?”. Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja odn. (4) doživljaj emocionalne aktivacije: doživljaj intenzivnog emocionalnog uzbuđenja u izvođenju nekog zadatka snizuje očekivanje vlastite efikasnosti i obratno. to će upornije i dulje ustrajati u tome da riješi svoje probleme. • koje uključuju verbalnu persuaziju. kako bi se informirao o vlastitoj efikasnosti lii radi upoznao sa tuđim iskustvom.  Autor pokušava navedenom koncepcijom protumačiti efekte psihoterepije smatrajući da su efikasne su one psihoterapije: • koje povećavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost.  Slijedeći su nedostaci opisane koncepcije: • prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrđena je samo kod fobija i kod odvikavanja od pušenja.) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspješno izvršili neki zadatak. • slaganje između procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja predstavlja zapravo slaganje procjene namjere da li ćemo i što ćemo učiniti i kasnijeg ponašanja • pojmovi “namjera” i “odluka” teško se razlučuju od pojma “očekivanje”.(3) općenitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na veći broj situacija i ponašanja ili samo na neke.

ali prihvaćam sebe kao nesavršenu osobu. koja ima opće ljudske slabosti i neke svoje specifične mane”. Ellis nadalje smatra da emocionalni poremećaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i nelogičnosti mišljenja i iz neprihvaćanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne probleme jer ne koriste svoje mogućnosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim vjerovanjima (npr.8. . budući da su djeca vrlo sugestibilna. ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju.(3) kognitivnom kontrolom: promjenom mišljenja o situaciji ili zadatku. putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme ubuduće možemo kontrolirati svoje ponašanje u njoj. umjesto: “trudim se da se ponašam što je moguće bolje. Urođene tendencije potvrđuje nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj obrazovanja i kulturu u kojoj žive. • roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje. anksiozni u novoj okolini. prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistička cilja: • ostati u životu odn. ali nisu prikladne za odraslu osobu. iz masovnih medija). bez boli i patnje. ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju situacije. a ono što osjeća postaje dio njegovog mišljenja. stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete. 94 . Mišljenje i čuvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da “unutrašnje tvrdnje” koje ljudi sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. Tako je. prikladno da ljudi postaju oprezni i bojažljivi odn. (4) retrospektivnom kontrolom situacije. prema Ellisu imaju urođenih i stečenih tendencija odn.4. Ljudi. 3. • biti relativno sretni odn. • dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba. na primjer. Ellis smatra da su mišljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono što netko misli. Tendencija ka iracionalnosti stiče se u djetinjstvu: ona biva kod male djece poticana i snažno se učvršćuje. Iracionalne ideje. održavaju se iz slijedećih razloga: • dijete ne može jasno i kritički razmišljati. u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah promijeniti. često i osjeća. Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno mišljenje i adekvatne emocije koje ih prate. koje su za bespomoćno stanje djeteta bile prikladne. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima Svi ljudi. Unutrašnje tvrdnje mogu pokretati emocije koje mogu biti prikladne ili neprikladne. a iracionalno mišljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili čak potpuno blokiraju njihovo postizanje. Poremećeno emocionalno funkcioniranje potiče i održava jedno ili više od 12 osnovnih iracionalnih vjerovanja: (1) u omnipotenciju i perfekciju: “svatko (uključujući i mene) mora biti kompetentna i adekvatno ponašajuća osoba u svim mogućim situacijama i u svemu šta radi”. potencijala da budu racionalni i da proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni. predrasude. • indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i održavanje iracionalnih ideja. preživjeti.

• “ako ne uspijevam postići nešto izuzetno u životu.. onda manje vrijedim od onih koji su već nešto izuzetno postigli”. umjesto: “kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampoštovanje i izboriti se za odobravanje samo u određene nužne svrhe (npr. bez muke i napora dobiti sve što želim. (5) u savšeni red: “užasno je. sudbina. npr. to i u sadašnjosti i zauvijek utječe na mene “ umjesto: “trebam učiti iz vlastitog iskustva. tako da mogu uvijek.: • “to (rak izazvan pušenjem ili sudar pri vožnji u alkoholiziranom stanju) se meni ne može dogoditi”. pothranjuju osjećaj bespomoćnosti. • “postoji pravo i savršeno rješenje nekog problema. trebam se sučiti sa tom situacijom i pokušati sve da se ta situacija promijeni. i/ili dovede pod kontrolu i učini manje opasnom/zastrašujućom”. koja se svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponašanju. (4) u stabilnost: “uvjeti u kojima živim moraju biti i ostati dobri. ili će svijet postati za mene odvratan. “ljudi koji izvode loša djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kažnjeni”. (12) u vanjske uzroke: “ljudska nesreća je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne može djelovati” umjesto: “ljudske nesreća uzrokovana je i održavana stanovi-štima koja čovjek zauzima prema događajima.  Slijedeće su osobine iracionalnih vjerovanja: 95 . samo ako se odlučim da je steknem”. (8) u pasivnu sreću: “najjednostavnije je ne suočavati se sa životnim poteškoćama i odgovornošću. (10) u potrebu mijenjanja drugih: “za mene je egzistencijalno i vitalno važno što rade drugi ljudi iz moje okoline.(2) u bezuvjetnu ljubav: “kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaćen(a) od ljudi koji su mi važni”. i pustiti da sve ide kako ide” i “sreća se može postići inercijom i pasivnošću”. neugodnih emocija i racionalno se suoči sa situacijom. (11) u “pravednost”: “ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etično”. a ne samim događajima”. “Vi smatrate da. radi napredovanja u poslu)” i ”važnije je voljeti nego biti voljen”.”). a život nepodnšljiv”. Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremećaje. a ljudi koji ih čine su neznalice . očajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako želim” i “ako nešto izgleda ili može postati opasno ili zastrašujuće trebam o tome bez prekida misliti” umjesto “ako nešto u životu ne ide kako treba. umjesto: “neka djela koja izvode ljudi su neprilagođena. grozno. bilo u obliku direktnog obraćanja pojedincu (npr. (9) u nadnaravno: “potrebno mi je nešto jače i veće od mene samog (npr Bog. “drugi se prema meni moraju ponašati pravedno. (6) u važnost prošlosti: “prošlost je neizmjerno važna.) da bi riješio svoje probleme” umjesto: “moram se sam suočiti sa svojim problemima i pokušati ih riješiti”. umjesto: “trebam se disciplinirati i suočiti sa životom”. pa ne treba činiti ništa dok se ne nađe to rješenje”. Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima.. (7) u nemogućnost kontrole: “uopće nemam kontrolu nad vlastitim emocijama” umjesto “imam ogromnu kontrolu nad svojim emocijama.. koje koristi bilo u prvom licu. i sprečavaju pojedinca da poteškoću podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn. “najsretniji sam kada sam aktivan i kada se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog”. obzirno i ljubezno”. • “uvjerenja uvaženih autoriteta ili većine su zasigurno točna i ne treba ih preispitivati”. a ne robovati mu”. snizuju očekivanja vlastite efikasnosti. natprirodna sila. pa ako je u prošlosti nešto snažno djelovalo na moje emocije i ponašanje..jer se ne znaju drugačije ponašati ili su emocionalno poremećene osobe”. pa moram uložiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji želim” umjestio “nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni će njima biti od male koristi”. (3) u uspjeh: “moram uspjeti i postići odobravanje za sve što činim inače ću sebe smatrati bezuspješnom i bezvrijednom osobom”.

ne uzimajući u obzir da mi uopće nismo doživjeli neki objektivni događaj. neugodna emocija slijedi direktno iz A. emocionalni poremećaj) Na početku smo spomenuli Shakespearea koji kaže da “nema dobrog i lošeg. odnosno naše emocionalno reagiranje se smatra izravnom i nužnom posljedicom tog događaja. Pravi slijed događaja: A B C Međutim. emocionalni poremećaji kao što su anksioznost ili depresivnost. Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza održavanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli (vjerovanja) putem A-B-C modela. počinje beskonačno negativističko lamentiranje. grandioznost.). savršeni red. sreća. bezuvjetno zadovolje. osjećaji razočaranosti i beznađa potpuno normalni kada pojedinac doživi gubitak (npr. Pojedinac pogrešno pretpostavlja da C odn. ignorirajući da je upleteno i naše kognitivno obrađivanje te situacije. 96 . Dakle. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajući događaj).(1) zahtjevnost (perfekcionizam. A = activating event: označava aktivirajući događaj B = belief system: označava vjerovanja C = consequences: označava posljedice ili reakcije osobe (neko zbivanje. dolazi do težih emocionalnih poremećaja i do depresije odn. diktira) sebi i drugima da se njene želje. pri čemu je A = aktivirajući događaj (activating event). bezuvjetna ljubav. B = zamisli (vjerovanja = beliefs) odn. uspjeh. 2. odn. kognitivna procjena pojedinca o događaju A. a ne interpretacije tog događaja. što dovodi do povećanog emocionalnog uzbuđenja. ako se na to nadovežu iracionalna vjerovanja. do intenziviranja utjecaja negativnih događaja na život pojedinca. Pretpostavljeni slijed događaja je dakle: A → C. omnipotencija. 3. gubitak posla). Pretpostavljeni slijed događaja: A B C Ellis smatra da su strahovanje za budućnost. Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju događaje oko sebe. i to u skladu sa našim vjerovanjima (B). C = krajnja posljedica (consequence) odn. ponašanje) (ili samoverbalizacije osobe) (npr. reakcija pojedinca na događaj i/ili vjerovanje o događaju: zadovoljstvo/sreća ili neugodne emocije odn. Međutim. naša “logika svakodnevnice” ne uzima baš u obzir ovaj stvarni slied događaja. vjerovanje u važnost prošlosti ili u nemogućnost kontrole. već ih mišljenje čini takvima. Nakon toga slijedi naša interpretacija tog događaja. (2) prekomjerna generalizacija doživljenog neuspjeha/neugode. već samo našu interpretaciju tog zbivanja. što sve zajedno interferira sa racionalnim mišljenjem i djelovanjem. To zapravo opisuje ABC okvir RET: 1. stabilnost. a ne samim događajem. smatra da su negativne emocije posljedica događaja.. a ne zapravo iz medijatorne varijable B. (3) ponavljanje praćeno užasavanjem: kada netko ili nešto nije u skladu sa željama ili zahtjevima pojedinca. netolerancija): osoba naređuje (zahtijeva. koji se tumače kao opća neuspješnost: npr. Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog doživljavanja (C) – što znači da je naše emocionalno doživljavanje nekog zbivanja determinira-no prije svega našom interpretacijom tog zbiva-nja. preferencije. Određeni događaj (A) se tumači kao jedini i izravni uzrok naše emocionalne reakcije (C).. koja je nužno prošla kroz filter naših vjerovanja i našeg svjetonazora. čežnje i zahtjevi (perfekcija.

prihvaćanje nesigurnosti. 97 .U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti. a istovremeno potaknuti interes za samokontrolu. Svrha RETe je da pojedinac stekne realističniju i tolerantniju životnu filozofiju. prihvaćanje sebe. fleksibilnije i racionalnije mišljenje. te posvećivanje nekom ili nečemu. neizvjesnosti i rizika.

Popis ispitnih pitanja 1. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko Strategije ispitivanja ličnosti Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji Funkcije psihodijagnostike Subjektivni model Kulturalni model Statistički model Psihodinamski model Medicinski model Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti Razlike između laičkog i stručnog opažanja Pogreške kod procjene i opažanja Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti Pravila dobrog opažanja Kada i kako koristimo skale procjene Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. 98 . 29. 19. nedostaci Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. oblici. 17. 2. 7. 14. prednosti. 12. 23. 21. ciljevi. ISPITNA PITANJA 4. 33. 18. 5. 30.4. 4. 6. 36. 3. 31. faze i pravila prikupljanja podataka Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja Q-sort tehnika Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji Klinička i statistička prognoza: usporedba Glavni efekti kliničke prognoze Kako određujemo uspješnost predikcije Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. 24. 35. logika i nedostaci Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije Problem samoiskaza: glavna ograničenja 34. 28. 10. 13. 8. 22. 20. faze. 25. 16. 32.1. 26. 27. 9. 11. 15.

Pravila dobrog opažanja 10. oblici. Model anksioznosti BECKa. 38. Medicinski model 2. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije 5. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. ciljevi. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti 99 . faze i pravila prikupljanja podataka 4. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. prednosti. nedostaci 10. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 3. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 7. faze. faze. nedostaci 8. 41. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi.37.2. 39. faze i pravila prikupljanja podataka 9. 42. Kulturalni model 2. Koje su mozgovne odn. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi 3. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 7. Klinička i statistička prognoza: usporedba 8. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 4. Problem samoiskaza: glavna ograničenja 4. oblici. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 7. Varijante pismenog ispita A 1. ciljevi. Razlike između laičkog i stručnog opažanja 3. prednosti.Q-sort tehnika C 1. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije 6. EMERYja i GREENBERGa 6. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 9. Kada i kako koristimo skale procjene 5. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 5.Glavni efekti kliničke prognoze B 1. 40. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 8. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 4. Statistički model 2. EMERYja i GREENBERGa BANDURAina teorija samoefikasnosti Koje su mozgovne odn. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije BECKova trijada i nastanak depresije Model anksioznosti BECKa.

prednosti. Kada i kako koristimo skale procjene 4.Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja F 1. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 2. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 3. nedostaci 10. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i doživljavanja 4. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji 4.9. oblici. Razlike između psihometrijskog i kliničkog testiranja 8. Psihodinamski model 2. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji 6. BECKova trijada i nastanak depresije 5.Pogreške kod procjene i opažanja G 1. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji E 1. Strategije ispitivanja ličnosti 7. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 9. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti 10. Kako određujemo uspješnost predikcije 7. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 3. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 5. D WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza. faze. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih oštećenja i zašto 8. Funkcije psihodijagnostike 5. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa 10. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene 9. BANDURAina teorija samoefikasnosti 6. Subjektivni model 2. Koje su mozgovne odn. ? 6. ciljevi. Psihodinamski model 2. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike 100 . Klinički intervju: svrhe u koje se koristi. logika i nedostaci 1. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne informacije 3. Funkcije psihodijagnostike 8. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko 9.

Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja 9. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti 4. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja 7.Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja 101 . Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima 10.3. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje 6. Kada i kako koristimo skale procjene 8. logika i nedostaci 5. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza.

: Psihodijagnostika. Zagreb. 1991.: Abnormal Psychology in a Changing World. S. D. . PUSCH. Prentice Hall. 1986. 1994 • KRIZMANI]. K. B. Inc. . S. S. S. u Anić. Zagreb. M. .: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije.. A. A. T. 102 . S.. McGraw-Hill. 1994.: Rječnik psihijatrijskog nazivlja. Beograd. Cambridge. B. New Yersey. TAYLOR.: Social Cognition..: Psychopatology. RATHUS. L. R. 1985. 1987. Medicinska knjiga. 1985. [kolska knjiga. Zagreb. Beograd-Zagreb. Društvo psihologa SR Hrvatske.: Teorije ličnosti. Psihologijski rječnik. in Shepherd.-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- 5. (Ed): Encyclopedia of human behaviour.. San Diego. N. • BIRO. emotivne terapije. 1992. V.. M. New York. O. S. M. Zagreb. E. (ur. Zangwill. • DOBSON. FULGOSI..1984. J. V. Academic Press. Nolit. • PETZ... 1990.: General Psychpatology.): Racionalno• NEVID. in RAMACHANDRAN.:The principles of classification in relation to mental disease. KENDELL. Cambridge University press. HUDOLIN. Prosvjeta.: Klinička psihologija. J. GREENE. [kolska knjiga. • • • • FISKE. E. LITERATURA • BERGER.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful