Četvrto predavanje

Iskaz/iskazivanje, problem subjektivnosti, Benveniste
- problemom iskaza i iskazivanja (enoncé/enonciation) prvi su se počeli baviti francuski lingvisti i semiotičari 60-ih god. 20.st. - iskazivanje je individualan čin proizvodnje iskaza koji u iskazu ostavlja tragove svoga iskazivanja - pažnja istraživača usmjerena na uvjete tzv. intersubjektivnosti →prva koncepcija (Benvenisteova) istražuje razine iskaza na kojima se subjekt očituje →druga koncepcija (Ducrotova) bavi se problematičnim statusom subjekta, njegovom nejedinstvenošću koja se očituje polifonijom (višeglasjem) iskaza

1. Émile Benveniste
(Problemi opće lingvistike, 1966.) - u njoj sabrani radovi od druge polovice pedesetih godina, drugo izdanje te knjige (1971. uz dodatke nekih rasprava) imalo veliki odjek Ferdinand de Saussure langue/ parole (jezik govor) – de Saussure privilegira jezik (langue) Benveniste - polazi od govora, iskaza, odnosno diskurza (umjesto langue, privilegira parole) - nema ničega u jeziku što prethodno nije bilo u govoru, tako se odnos jezika i govora hijerarhijski obrće, ključni aspekti jezika vezani su uz uporabu -iskaz kao polazište razmišljanja o jeziku (a ne znak kao kod de Saussurea) Tri osnovne zamjenice (vezane su uz gramatička lica, a ne osobu): 1.)ja 2.)ti _______________ 3.) on / ona / ono ne-lice, franc. «non personne», bezlične zamjenice «Ja može biti identificirano samo instancom diskurza što ga iskazuje.» - situacija koja dijeli /ja/ od /ti/ - stvarnost diskurza. lica, lične zamjenice, franc. «personne»

nego uz unutrašnji prostor koji dijelimo sa sugovornikom.govorni subjekt . Oswald Ducrot . govorni subjekt i govornik jer može reći ja kao noslilac određene uloge) − lik (referent zamjenice ja. govorni subjekt (stvarni.termin polifonije preuzima od ruskog teoretičara Mihaila Bahtina koji ga je razvio u studiji Problemi poetike Dostojevskog (1929. locuteur. empirijski autor iskaza) 2.odgovoran za iskazivanje i uzimamo ga samo zbog toga → govornik kao biće u svijetu (γ) -potpuna osoba za koju je između ostalog karakteristično da je izvor iskaza .prazna jezična instanca /ja/ je znak.kada glumac igra ulogu ujedno je i glumac i lik PRIPOVIJEDANJE autor .kada ga netko upotrijebi ono ulazi u rečenicu. uloge . iskazivač (fr. Pomet. pretvara se u diskurz . iskazivač) . énonciateur. govornik (fr.kod Ducrota lice više nije gramatičko. u potrazi za svojim označenim .postoji jezična instanca /ja/ i referentna instanca /ja/ .Ducrot razlikuje tri instance: 1. u svakom trenutku stvarnost diskurza uspostavlja se među nama .. znak ulazi u iskaz (u rečenicu).knjiga: Kazivanje i kazano (Le dire et le dit.njegova osnovna teza: pluralitet glasova dovodi u pitanje ideju o homogenom subjektu kao njegovu izvoru .stvarnost diskurza nije vezana uz konkretan prostor. 2.veza između jezičnoga i referentnoga /ja/ postoji tek u nekoj situaciji.) . nego je dramsko: čin ulaska u iskaz je čin navlačenja dramskog lica.Ducrot distinkciju govornik/ iskazivač (ne pripisujemo mu govor u materijalnom smislu) tumači preko dva primjera KAZALIŠTE autor (govorni subjekt) + glumac (Pero Kvrgić. 1984. subjekt iskazivanja) 3. subjekt iskaza) Ducrot dalje razlikuje: Govornik → govornik kao takav (G) .) .

na početku romana može se reći da je lik koji pripovijeda što mu se dogodilo mrtav.iskazivač je taj koji vidi.govornik . nego pripovjedač koji se maskira iza lika iskazivač – središte perspektive . dok autor zamišlja ili izmišlja događaje. a pripovjedač onaj koji govori. pjesničkog i historiografskog diskurza ZAKLJUČAK: .iskazivač je fokalizator .u fikcionalnom pripovijedanju pripovjedač je glas koji preuzima odgovornost za pripovjedni iskaz.razotkrivši problematičnost subjekta u prostoru diskurza. što znači da je on unutartekstna instanca te ga kao takvog valja razlikovati od autora i od iskazivača . paradoks vremena u nekim romanima pomaže da razlučimo autora od pripovjedača 3. čin pripovijedanja može vršiti netko tko je mrtav ili ne postoji.pripovjedač . pripovjedač ih prenosi 2. nije to autor.autor ističe pripovjedača koji je odgovoran za pripovijedanje i čije su osobine potpuno različite od onih koje povijest književnosti ili psihologija stvaranja romana pripisuje autoru 1. Ducrotova je analiza pružila okvir za tumačenje razumijevanje mnogih paradoksa pripovjednog. tada mora biti netko odgovoran za to pripovijedanje. iskazivač je osoba iz čije se perspektive prenose događaji .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful