You are on page 1of 52

PRIRUNIK ZA PRAKTINU NASTAVU

SADRAJ
1. ZATITNE MERE U ELEKTRINIM INSTALACIJAMA ............................................ 4 1.1 1.2 2. Uticaj elektrine struje na oveka .................................................................... 4 Zatita od elektrinog udara ............................................................................. 5

OSNOVNE ELEKTRONSKE KOMPONENTE ........................................................... 7 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 2.7 2.8 2.9 Otpornici .......................................................................................................... 7 Kondenzatori .................................................................................................. 10 Kalemovi ........................................................................................................ 12 Diode ............................................................................................................. 13 Tiristori, triaci, diaci ........................................................................................ 15 Tranzistori ...................................................................................................... 15 Oznaavanje dioda i tranzistora ..................................................................... 18 Integrisana kola ............................................................................................. 19 Opto-elektronske komponente ....................................................................... 20

2.10 Mikrokontroleri ............................................................................................... 21 2.11 SMD komponente .......................................................................................... 21 2.12 Mreni transformatori ..................................................................................... 22 2.13 Releji .............................................................................................................. 23 2.14 Zvunici i mikrofoni ........................................................................................ 23 2.15 Ostale komponente ........................................................................................ 25 3. PROVERA ISPRAVNOSTI KOMPONENATA ......................................................... 27 3.1 Multimetri ....................................................................................................... 27 3.1.1 Merenje analognim multimetrom .............................................................. 29 3.1.2 Merenje digitalnim multimetrom ............................................................... 31 Provera ispravnosti otpornika ........................................................................ 32 Provera ispravnosti osiguraa ........................................................................ 32 Provera ispravnosti transformatora i kalemova .............................................. 32 Provera ispravnosti zvunika i mikrofona ....................................................... 34 Provera ispravnosti kondenzatora.................................................................. 34 Provera ispravnosti dioda .............................................................................. 35 Provera ispravnosti bipolarnih tranzistora ...................................................... 37

3.2 3.3 3.4 3.5 3.6 3.7 3.8 4.

LEMLJENJE............................................................................................................. 39 4.1 4.2 4.3 4.4 4.5 Alat................................................................................................................. 39 Spajanje ica lemljenjem ............................................................................... 41 Lemljenje ice na metalnoj povrini ............................................................... 42 Lemljenje otpornika na bakarnoj foliji ............................................................. 42 Lemljenje na tampanoj ploi ......................................................................... 43

4.6 5.

Lemljenje SMD komponenata ........................................................................ 44

IZRADA TAMPANIH PLOA ................................................................................ 46 5.1 5.2 5.3 5.4 5.5 5.6 5.7 5.8 Precrtavanje crtea na plou ......................................................................... 46 Prenoenje crtea pomou Letraseta ............................................................ 47 Prenoenje crtea prenoenjem tonera ......................................................... 47 Prenoenje crtea foto postupkom ................................................................ 48 Nagrizanje ...................................................................................................... 50 Buenje rupica na tampanoj ploi ................................................................ 51 Univerzalne tampane ploe .......................................................................... 51 Laboratorijska ploa ....................................................................................... 52

1. ZATITNE MERE U ELEKTRINIM INSTALACIJAMA 1.1 Uticaj elektrine struje na oveka


ovek je izloen opasnosti od elektrinog udara ako je u direktnom kontaktu sa provodnikom pod naponom ili ako se nalazi u neposrednoj blizini provodnika pod naponom. Prvo dejstvo elektrine struje koje ovek oseti kada dodirne provodnik pod naponom naziva se elektrini (strujni) udar. Izraz elektrini udar koristi se zato to u trenutku dodira provodnika pod naponom ovek nekontrolisano brzo odmie deo tela ili celo telo. Dejstvo elektrine struje na oveka moe biti: 1. toplotno; ispoljava se pojavom opekotina na koi i unutranjim organima (zbog otpornosti tela i Dulovog zakona). 2. mehaniko; ispoljava se naglim i nekontrolisanim grenjem miia, to moe dovesti do mehanikih povreda. 3. hemijsko; ispoljava se razlaganjem tkiva usled dejstva jednosmerne struje. Dejstvo elektrine struje zavisi od: 1. jaine struje; pri struji od 1mA, malim stezanjem miia, javlja se prvi oseaj da kroz telo protie elektrina struja. Struja od 20mA izaziva grenje miia grudnog koa, ime se znatno oteava disanje. Struja od 100mA smatra se smrtonosnom ako protie 3 sekunde. 2. frekvencije struje; najopasnije su struje frekvencije 50-60Hz. 3. putanje struje kroz telo; najopasnije je ako struja prolazi kroz glavu i grudni ko. 4. vremena delovanja; due delovanje izaziva vee posledice. 5. otpornosti izolacije i tela; manje otpornosti izolacije (obua, rukavice) i tela omoguavaju proticanje jae struje (Omov zakon) to dovodi do veih posledica. Otpornost tela najvie zavisi od otpornosti koe, koja, kada se ovek kupa, moe iznositi samo 500. 6. pola i uzrasta; najosetljivija su deca, zatim ene i odrasli mukarci. ovek moe da doivi elektrini udari u sledea tri sluaja: 1. sluaj ako dodirne dva provodnika (na primer, fazni i nulti provodnik) koji su na razliitom potencijalu. 2. sluaj ako dodirne provodnik pod naponom (na primer, fazni provodnik) i metalni predmet (na primer, slavina) koji je u neposrednoj vezi sa zemljom. 3. sluaj ako dodirne provodnik pod naponom (na primer, fazni provodnik) i pri tome stoji na zemlji.

Izolovano stajalite 1.sluaj

Izolovano stajalite 2.sluaj 3.sluaj

Sl.1.1 Primeri mogunosti pojave elektrinog udara

1.2

Zatita od elektrinog udara

Napon dodira je razlika potencijala izmeu provodnika pod naponom i zemlje, koju ovek premouje svojim telom ako dodirne provodnik pod naponom. Dozvoljeni napon dodira (50V za naizmeninu i 120V za jednosmernu struju) je napon dodira koji nije opasan za ljude. Osim pomenutih, za dozvoljeni napon dodira definisane su i druge vrednosti (na primer, u medicinskim prostorijama dozvoljeni napon dodira je 25V za naizmeninu i 60V za jednosmernu struju). Zatita od elektrinog udara podeljena je na: Zatitu od direktnog dodira, koja titi od dodira delova elektrinog kola, koji su pri normalnom radu pod naponom. Zatitu od indirektnog dodira, koja titi od previsokog napona dodira koji se, usled kvara, moe pojaviti dodirom delova koji ne pripadaju elektrinom kolu i pri normalnom radu nisu pod naponom. Istovremenu zatitu od direktnog i indirektnog dodira. Mere zatite od direktnog dodira: 1. Zatita izolovanjem delova pod naponom izolacijom koja se moe ukloniti samo njenim razaranjem. 2. Zatita pregradama ili kuitima koja onemoguavaju sluajni dodir delova pod naponom, a ne mogu se ukloniti bez upotrebe alata. 3. Zatita preprekama koje onemoguavaju sluajni dodir delova pod naponom, a mogu se ukloniti bez upotrebe alata. 4. Zatita postavljanjem van dohvata ruke delova pod naponom, tako da se onemogui sluajni dodir. Smatra se da je visina od 2,5m iznad tla dovoljna za postavljanje delova pod naponom. U horizontalnom pravcu, minimalno rastojanje za postavljanje delova pod naponom do mesta gde moe da stane ovek iznosi 1,25m. Mere zatite od indirektnog dodira: 1. Zatita automatskim iskljuenjem napajanja sastoji se u tome da se u sluaju kvara automatski, uz pomo zatitnog ureaja, iskljui napajanje i na taj nain sprei nastajanje napona dodira sa takvom vrednou i trajanjem koji bi izazvali tetna dejstva kod oveka. Ovo se postie spajanjem izloenih provodnih delova (metalna kuita ureaja) sa zatitnim provodnikom (uzemljenje) koji se kod TT sistema zatite spaja sa uzemljivaem.

Elektrini ureaj Transformator

Izloeni provodni deo Zemlja Uzemljivai Sl.1.2 TT sistem zatite

U sluaju kvara obrazuje se strujno kolo koje je na slici 1.2 oznaeno crvenom isprekidanom linijom. Kroz oznaeno strujno kolo tee znatno jaa struja nego pri normalnom radu, zbog ega osigura prekida napajanje elektrinog ureaja. 5

Za TT sistem zatite treba da bude ispunjen uslov: RAIaUdd gde je: RA otpornost izloenog provodnog dela prema zemlji, Ia struja pri kojoj zatitni ureaj automatski, za odreeno vreme, iskljuuje napajanje, Udd dozvoljeni napon dodira. Zatitni ureaj prekomerne struje (osigura) treba da iskljui napajanje u vremenu do 5s, a zatitni ureaj diferencijalne struje (sklopka) u vremenu do 1s. 2. Zatita dopunskim izjednaavanjem potencija sastoji se u povezivanju svih izloenih provodnih delova i stranih provodnih delova (radijator, vodovodna cev i sl.) koji se mogu istovremeno dodirnuti. Ova zatitna mera primenjuje se onda kada se zahtevi za dozvoljeni napon dodira i vreme iskljuenja zatitnog ureaja ne mogu ispotovati. Kod ove zatitne mere treba da bude ispunjen uslov: RIaUdd gde je: R otpornost izmeu izloenih i stranih provodnih delova koji se mogu istovremeno dodirnuti, Ia struja pri kojoj zatitni ureaj automatski, za odreeno vreme, iskljuuje napajanje, Udd dozvoljeni napon dodira. 3. Zatita upotrebom ureaja klase II kod kojih se kuita izrauju od izolatora. Na ovakvim ureajima (na primer, usisiva, mikser) nalazi se simbol . 4. Zatita elektrinim odvajanjem postie se upotrebom transformatora za elektrino odvajanje. Ako doe do kvara na sekundarnoj strani, ne moe se obrazovati elektrino kolo sa transformatorom, ovekom i zemljom jer sekundarni namotaj transformatora nije uzemljen.
Transformator za elektrino odvajanje Prikljunica

Sl.1.3 Zatita elektrinim odvajanjem

Upotrebom bezbednosnog malog napona (25V za naizmeninu i 60V za jednosmernu struju), dobijenog odgovarajuim ureajima (transformatori, elektrohemijski izvori itd.), postie se istovremena zatita od direktnog i indirektnog dodira. U sluaju elektrinog udara najpre treba prekinuti proticanje struje kroz telo nastradalog. Onaj ko ukazuje pomo to mora uiniti ne dodirujui ureaj pod naponom ili telo nastradalog. Zavisno od situacije, proticanje struje moe se prekinuti pomou prekidaa, osiguraa, vaenjem utikaa iz utinice, uklanjanjem ice suvim drvenim tapom, odsecanjem ice sekirom sa drvenom drkom. Nakon prekida dejstva struje treba zatraiti lekarsku pomo. Ako unesreeni krvari, treba zaustaviti krvarenje. Ako je dolo do prekida rada srca i plua, treba primeniti vetako disanje i masau srca.

2.

OSNOVNE ELEKTRONSKE KOMPONENTE

Elektronika je deo nauke i tehnike koji se bavi: 1. prouavanjem provoenja elektriciteta kroz vakuum, gasove i poluprovodnike, 2. prouavanjem i primenom komponenata iji rad je zasnovan na provoenju elektriciteta kroz vakuum, gasove i poluprovodnike. Elektronske komponente podeljene su na aktivne i pasivne. Aktivne komponente su one komponente koje vre pojaanje struje na raun energije pomonog jednosmernog izvora bez kojeg ne mogu da rade, i od kojih zavise smerovi struja u granama elektrinih kola. Uobiajeno je da se u aktivne komponente ubrajaju sve poluprovodnike komponente (diode, tranzistori, integrisana kola i druge). Dakle, u aktivne komponente ubrajaju se i one poluprovodnike komponente, kao to su diode, koje ne vre pojaanje struje i koje mogu da rade bez pomonog jednosmernog izvora. Pasivne komponente su one komponente koje ne vre pojaanje struje, mogu da rade bez pomonog jednosmernog izvora i od kojih ne zavise smerovi struja u granama elektrinih kola. U pasivne komponente ubrajaju se otpornici, kondenzatori, kalemovi i druge komponente. Elektrini ureaji sadre samo pasivne, a elektronski i aktivne komponente.

2.1

Otpornici

Otpornici su najee koriene komponente u elektronskim ureajima, pomou kojih se u granama elektrinih kola uspostavljaju potrebne jaine struja i naponi. Otpornik se sastoji od otpornog materijala koji se nalazi na podlozi od izolacionog materijala. Iz tela otpornika izlaze dva metalna provodnika (noice-prikljuci), koji omoguavaju ugradnju otpornika na tampanim ploama. S obzirom da nije polarizovan (nema pozitivan i negativan pol), nevano je kako e biti okrenut prilikom ugradnje. Fizika veliina karakteristina za otpornike naziva se otpornost, a jedinica za njeno merenje je Om (). S obzirom da se elektrina energija na otporniku pretvara u toplotu, vana veliina za otpornike je i nominalna (nazivna) snaga, a jedinica za njeno merenje je Vat (W). Nominalna snaga je najvea snaga elektrine struje, koja tee kroz otpornik, koju on moe da izdri u relativno dugom periodu, a da pri tome njegove karakteristike ostanu u zadatim granicama. To znai da proizvod napona na otporniku i struje kroz otpornik, ne sme biti vei od nominalne snage otpornika. U elektronskim kolima najee se koriste otpornici snage 1/4W (njihovo telo dugako je oko 6mm) ili 1/2W (njihovo telo dugako je oko 9mm). Proizvode se i otpornici manjih (1/8W i 1/16W) i veih snaga (1W, 2W, 5W itd.). Prema tome od ega je izraen otporni deo, otpornici su podeljeni na ugljenoslojne (tolerancija je 5%) , metaloslojne (tolerancija je 1%), iane i dr.

Sl.2.1 Ugljenoslojni otpornik snage 1/4W

Sl.2.2 Metaloslojni otpornik snage 1/4W

Telo ugljenoslojnih otpornika (sl.2.1) najee je oker boje, a telo metaloslojnih (sl.2.2) svetlo-plave ili zelene boje. Otpornici preko 2W snage su najee iani otpornici (sl.2.3) u keramikom kuitu i imaju na sebi odtampane vrednosti snage, otpornosti, tolerancije i slovo koje odreuje maksimalnu radnu temperaturu. Na telima snanih otpornika, ali i u elektrinim emama, otpornost moe biti ispisana na razliite naine: 6,8k = 6,8k =6k8 470 = 470R = 470E 1,2M = 1M2

Sl.2.3 iani (keramiki) otpornici snage 10W i 5W

Kod otpornika manjih snaga (ugljenoslojni i metaloslojni ) otpornost i tolerancija se oznaavaju pomou prstenova u boji nacrtanih na telu otpornika. Broj prstenova je etiri ili pet. Prva dva (tri) prstena odreuju prve dve (tri) cifre. Trei (etvrti) prsten odreuje multiplikator. etvrti (peti) prsten odreuje toleranciju. Ako se na telu otpornika nalazi i esti prsten, on odreuje temperaturni koeficijent otpornosti.

Sl.2.4 Otpornik sa etiri prstena

Sl.2.5 Otpornik sa pet prstenova

BOJA SREBRNA ZLATNA CRNA BRAON CRVENA NARANDASTA UTA ZELENA PLAVA LJUBIASTA SIVA BELA

CIFRA 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9

MULTIPLIKATOR (broj nula) 10-2 10


-1

TOLERANCIJA 10 % 5 % 1 % 2 % 0.5 % 0.25 % 0.1 % 0.05 %

1 101 102 103 10 10 10 10


4 5 6 7

108 109

Za otpornik prikazan na slici 2.4 otpornost se odreuje na sledei nain: 1. prsten braon => prva cifra je 1 2. prsten crni => druga cifra je 0 3. prsten crveni => multiplikator je 102 4. prsten zlatni => tolerancija je 5 % Na osnovu prethodno oitanih vrednosti dobija se da je otpornost otpornika: 10102 5 % = 1000 5 % = 1k5 % Zlatni i srebrni prsten nikada ne mogu biti na prvom mestu u nizu prstenova koji se nalaze na telu otpornika. Kod ugljenoslojnih otpornika na poslednjem mestu uvek je zlatni prsten. Kod metaloslojnih otpornika na poslednjem mestu uvek je prsten braon boje. Prilikom odreivanja otpornosti metaloslojnih otpornika moe se desiti da se na oba kraja otpornika nalaze prstenovi braon boje. U takvoj situaciji prsten koji odreuje toleranciju 8

moe se uoiti po tome to je rastojanje izmeu njega i prethodnog prstena neto vee nego to su rastojanja izmeu ostalih prstenova. Kod otpornika koji su prethodno opisani otpornost je konstantna i ne zavisi od temperature, napona, svetlosti, tako da je zavisnost izmeu napona i struje linearna, zbog ega se takvi otpornici zovu linearni otpornici. Postoje i nelinearni otpornici kod kojih zavisnost izmeu napona i struje nije linearna, jer otpornost nije konstantna i zavisi od temperature, napona, svetlosti. NTC (Negative Temperature Coefficient) otpornici (sl.2.6) su otpornici ija se otpornost smanjuje pri porastu temperature okoline. PTC (Positive Temperature Coefficient) otpornici su otpornici ija se otpornost poveava pri porastu temperature okoline. Foto (LDR-Light Dependent Resistors) otpornici (sl.2.7) su otpornnici ija se otpornost smanjuje pri porastu jaine svetlosti koja pada na njih. Varistori (VDRVoltage Dependent Resistors) su otpornici ija se otpornost naglo smanjuje kada napon na njima poraste iznad odreene vrednosti.

Sl.2.6 NTC otpornici

Sl.2.7 FOTO otpornik

Potenciometri su otpornici ija otpornost moe da se menja, a koriste se za promenu nekog stanja u ureajima (promena frekvencije zvuka, promena brzine motora itd.). Promena otpornosti postie se pomeranjem klizaa po otpornom materijalu. Kod potenciometara sa osovinom (sl.2.8) pomeranje klizaa je kruno, a kod iber potenciometara (sl.2.9) pomeranje klizaa je pravolinijsko. Prema konstrukciji, podeljeni su u dve grupe: nenamotane (slojne) i motane (iane). Kod nenamotanih, otporni materijal je u tankom sloju nanesen na izolatorsku podlogu, dok je kod motanih otporni materijal ica namotana na izolatorsku podlogu. iani potenciometri se izrauju sa veim nominalnim snagama i omoguavaju podeavanje sa veom tanou. Potenciometri su podeljeni jo i na mono, stereo, linearne i logaritamske. Stereo potenciometar ine dva potenciometra smetena u zajednikom kuitu, sa klizaima na zajednikoj osovini, tako da se oba klizaa pomeraju istovremeno. Za logaritamske potenciometre vai da je zavisnost otpornosti od poloaja klizaa logaritamska, dok je kod linearnih potenciometara zavisnost otpornosti od poloaja klizaa linearna. Linearni u oznaci imaju slovo A, a logaritamski slovo B. Prenik osovine moe biti 6mm (0,4W) ili 4mm (0,25W). Da bi se lake vrilo podeavanje potenciometrom, koriste se specijalna dugmadkapice (sl.2.10), koja se montiraju na vrh osovine potenciometra.

Sl.2.8 Potenciometar sa osovinom

Sl.2.9 iber potenciometar

Sl.2.10 Dugmad za potenciometre

Trimer potenciometri (sl.2.11) su potenciometri malih dimenzija kod kojih se podeavanje otpornosti vri pomou odvijaa (rafcigera). Trimer potenciometri mogu biti stojei i leei. Njihova nominalna snaga moe biti 0,1W i 0,25W. Vieobrtni trimer potenciometri (sl.2.12) su vrsta trimer potenciometara koji se koriste onda kada je 9

potrebna velika preciznost u podeavanju otpornosti. Kod obinih trimer potenciometara o kliza ima hod oko 300 , a kod vieobrtnih trimer potenciometara petnaest krugova.

Sl.2.11 Trimer potenciometri

Sl.2.12 Vieobrtni trimer potenciometri

2.2

Kondenzatori

Kondenzatori su komponente koje se koriste skoro isto tako esto kao i otpornici. Kondenzator se sastoji od dve metalne ploe-trake (najee izraene od aluminijuma) odvojene izolatorom (dielektrik), a odlikuju ga sledee osobine: zadrava elektricitet, proputa naizmeninu struju, ne proputa jednosmernu struju. Zbog navedenih osobina, kondenzatori se koriste u elektrinim filtrima, oscilatorima, kao spreni elementi itd. Fizika veliina karakteristina za kondenzatore naziva se kapacitivnost, a jedinica za njeno merenje je Farad (F). Druga vana veliina za kondenzatore je radni napon, koji ne sme biti vei od maksimalnog radnog napona, kako ne bi dolo do oteenja kondenzatora. Zavisno od dielektrika, kondenzatori su podeljeni na: keramike, poliester, polipropilen, stirofleksne itd. Keramiki kondenzatori (sl.2.13), kapacitivnosti od 1pF do 100nF, nemaju neku posebnu stabilnost kapacitivnosti i imaju dosta veliku toleranciju, ali su veoma jeftini. Izrauju se u obliku diskova ili cevica i malih su dimenzija. Za obeleavanje kapacitivnosti koristi se eksponencijalni zapis. Na primer, ako je na telu kondenzatora ispisan broj 103, kapacitivnost kondenzatora, u pF, odreuje se tako to se broj koji obrazuju prve dve cifre 3 (10), pomnoi brojem 10 (eksponent 3 je trea cifra u zapisu 103), ili jednostavnije, kapacitivnost se odreuje tako to se broju koji obrazuju prve dve cifre (10) doda onoliki broj nula kolika je vrednost tree cifre u zapisu. Vieslojni keramiki kondenzatori, sl.2.14, (100pF do 1F) imaju dielektrik iz vie slojeva. Malih su dimenzija i za obeleavanje kapacitivnosti koristi se eksponencijalni zapis.

Sl.2.13 Keramiki kondenzator

Sl.2.14 Vieslojni keramiki kondenzator

U poreenju sa keramikim, poliester (sl.2.15 i sl.2.16 ) i polipropilen (sl.2.17) kondenzatori mogu da imaju veu kapacitivnost (do 33 F), temperaturno su stabilniji, imaju malu toleranciju i veih su dimenzija.

Sl.2.15 Poliester kondenzator

Sl.2.16 Poliester kondenzator

Sl.2.17 Polipropilen kondenzator

10

Oznaka na telu poliester kondenzatora prikazanog na slici 2.15 ukazuje da je kapacitivnost 4,7nF, a maksimalni radni napon 100V. Oznake na telima poliester i polipropilen kondenzatora prikazanim na slikama 2.16 i 2.17, ukazuju da je kapacitivnost 0,047F, a maksimalni radni napon 400V. Ako oznaka sadri slovo S ili T, kondenzator je poliester, a ako sadri slovo P, kondenzator je polipropilen. Slova J, K i M na telima poliester kondenzatora oznaavaju toleranciju 5%, 10% i 20%, respektivno. Poliester i polipropilen kondenzatori se uobiajeno nazivaju blok kondenzatori. Keramiki, poliester i polipropilen kondenzatori su nepolarizovani. Polarizovani kondenzatori imaju pozitivan i negativan pol, zbog ega treba voditi rauna kako e biti okrenuti prilikom njihove ugradnje. Pozitivan pol mora da se prikljui u taku u kojoj je jednosmerni napon vei od napona u taki u kojoj je prikljuen negativan pol. U suprotnom, u polarizovanom kondenzatoru posle izvesnog vremena, usled elektrolize, dolazi do razaranja dielektrika, ime kondenzator postaje trajno uniten. Razaranje dielektrika moe dovesti do velikog zagrevanja elektrolita, to za posledicu moe imati eksploziju kondenzatora. U polarizovane kondenzatore spadaju aluminijumski i tantalovi elektrolitski kondenzatori. Kod aluminijumskih, dielektrik je oksid aluminijuma, a kod tantalovih oksid tantala. Za oba tipa kondenzatora karakteristino je da elektrolit predstavlja jednu elektrodu, kao i to da mogu da imaju veliku kapacitivnost. Aluminijumski elektrolitski kondenzatori mogu da imaju kapacitivnost do nekoliko mF, a tantalovi do 330F. Tantalovi imaju malu toleranciju, temperaturno su stabilniji, manjih su dimenzija. Zbog boljih osobina, tantalovi elektrolitski kondenzatori mogu efikasno da zamenjuju aluminijumske elektrolitske kondenzatore ija je kapacitivnost i deset puta vea.

Sl.2.18 Aksijalni aluminijumski elektrolitski kondenzator

Kod aksijalnih (leeih) aluminijumski elektrolitski kondenzatora (sl.2.18) noice su postavljene aksijalno. Pozitivna noica oznaena je suenjem, u obliku prstena, na telu kondenzatora, dok je negativna oznaena minusom na telu kondenzatora.

Sl.2.19 Radijalni aluminijumski elektrolitski kondenzator

Sl.2.20 Tantalov elektrolitski kondenzator

Kod radijalnih (stojeih) aluminijumskih elektrolitskih kondenzatora (sl.2.19) noice su postavljene radijalno. Pozitivna noica je vee duine od negativne. Na telu kondenzatora na strani negativne noice nalazi se i red minusa. Brojevi koji su ispisani na telima aluminijumskih elektrolitskih kondenzatora predstavljaju kapacitivnost i maksimalni radni napon. Pozitivna noica tantalovog elektrolitskog kondenzatora (sl.2.20) oznaava se, na telu kondenzatora, znakom plus i crticom. Brojevi koji su ispisani na telu tantalovog

11

elektrolitskog kondenzatora, prikazanog na slici 2.20, predstavljaju kapacitivnost (4,7F) i maksimalni radni napon (35V). Pored pomenutih kondenzatora sa fiksnom kapacitivnou, postoje i promenljivi kondenzatori (sl.2.21) ija se kapacitivnost moe menjati. Ovi kondenzatori uglavnom se koriste u radio tehnici za promenu stanica promenom kapacitivnosti, odnosno frekvencije. Postoje i mali promenljivi-trimer kondenzatori (sl.2.22), koji se obino koriste za fino podeavanje frekvencije.
Pokretne ploe

Nepokretne ploe

Osovina Sl.2.22 Trimer kondenzator

Sl.2.21 Presek, simbol i izgled promenljivog kondenzatora

2.3

Kalemovi

Kalemovi su komponente koje se najee sreu u radio-predajnicima, radioprijemnicima i drugim ureajima koji imaju oscilatorna kola. Fizika veliina karakteristina za kalemove naziva se induktivnost, a jedinica za njeno merenje je Henri (H). Jednoslojni kalem bez jezgra (sl.2.23), sastoji se od odreenog broja navojaka, lakom izolovane bakarne ice, namotanih na kalemskom telu od kartona, plastike ili nekog drugog izolacionog materijala. Vieslojni kalem sa jezgrom (sl.2.24) ima plastino kalemsko telo u kome je urezan navoj, tako da u njemu moe da se urafi kalemsko jezgro od feromagnetnog materijala u obliku zavrtnja. Na kalemskom telu su u vie slojeva unakrsno namotani navojci, lakom izolovane, bakarne ice. Okretanjem jezgra, pomou odvijaa, dolazi do njegovog pomeranja ime se menja induktivnost kalema. Samonosei kalem (sl.2.25) ima nekoliko navojaka izraenih od deblje bakarne ice (prenika oko 1mm). Zbog debljine ice, nije potrebno kalemsko telo. Induktivnost se menja razvlaenjem ili sabijanjem navojaka.

Sl.2.23 Jednoslojni kalem bez jezgra

Sl.2.24 Vieslojni kalem sa jezgrom

Kalem moe biti smeten i u lonastom kuitu (sl.2.26) izlivenom od feromagnetnog materijala. Zavrtnjem, koji je takoe od feromagnetnog materijala, menja se induktivnost kalema. Aksijalna induktivnost je kalem slian metaloslojnom otporniku (sl. 2.2) jer ima telo zelene boje na kome su prstenovi u boji koji oznaavaju induktivnost i toleranciju. Prigunice su kalemovi koji imaju veliku induktivnost. Kalemovi su nepolarizovane komponente.

12

Sl.2.25 Samonosei kalem

Sl.2.26 Kalem u lonastom kuitu

2.4

Diode

PN spoj dobija se tako to se poluprovodnik obradi tako da jedan njegov deo bude P, a drugi deo N tipa. Poluprovodnik kod kojeg su glavni (veinski) nosioci elektriciteta slobodni negativni nosioci elektriciteta (slobodni elektroni), naziva se poluprovodnik N tipa. U poluprovodniku N tipa slobodne upljine su sporedni (manjinski) nosioci elektriciteta. Poluprovodnik kod kojeg su glavni nosioci elektriciteta slobodni pozitivni nosioci elektriciteta (slobodne upljine), naziva se poluprovodnik P tipa. U poluprovodniku P tipa slobodni elektroni su sporedni (manjinski) nosioci elektriciteta. Dioda je poluprovodnika komponenta sa plastinim, metalnim ili staklenim kuitem u kome se nalazi PN spoj i iz kojeg izlaze dva metalna prikljuka (noice). Prikljuak P oblasti naziva se anoda (A), a prikljuak N oblasti naziva se katoda (K). Naziv potie od grko-latinske kombinacije rei di-dva, ode-puta.

Sl.2.27 Presek diode

Sl.2.28 Simbol, izgled i polaritet najee upotrebljavanih dioda

Dioda je direktno polarisana ako je spoljni napon izmeu anode i katode pozitivan. Dioda je inverzno polarisana ako je spoljni napon izmeu anode i katode negativan. Pri direktnoj polarizaciji dioda ima malu (6), a pri inverznoj veliku (600k) otpornost, pa je struja kroz diodu mnogo vea pri direktnoj nego pri inverznoj polarizaciji. Zato se za direktno polarisanu diodu kae da je provodna, odnosno da provodi, a za inverzno polarisanu da je neprovodna, odnosno da ne provodi. Prag provoenja Up je minimalni napon (0,6V za silicijum, 0,2V za germanijum) izmeu anode i katode pri kome kroz diodu poinje da tee struja od anode ka katodi. Prema nameni, diode su podeljene na ispravljake, univerzalne, zenerove, LED i druge. Ispravljake diode (sl.2.29) koriste se u ispravljaima za pretvaranje naizmeninog u jednosmerni napon. Najvanije karakteristike ispravljakih dioda su maksimalna struja pri direktnoj polarizaciji (IFmax) i maksimalni napon koji mogu da podnesu pri inverznoj polarizaciji (URmax). etiri ispravljake diode koje su u zajednikom kuitu povezane na odgovarajui nain, ine Grec-ov spoj (sl.2.30). Sivi prsten na kuitu ispravljake diode ukazuje gde se nalazi katoda. Simboli ~ (tilda) na kuitu Grec-ovog spoja ukazuju na kojim noicama se dovodi naizmenini napon, a simboli + i ukazuju na noice na kojima se dobija jednosmerni napon. DO - Diode Outline Univerzalne diode (sl.2.31) imaju takve karakteristike da mogu da se koriste za razliite namene. Na primer, za zatitu elektrinih kola od pogrenog polariteta baterija, za zatitu tranzistora od elektromotornih sila koje se indukuju u kalemovima releja itd.

13

Sl.2.29 Ispravljaka dioda (kuite DO-41)

Sl.2.30 Grec-ov spoj

Sl.2.31 Univerzalna dioda (kuite DO-35)

Crni prsten na staklenom kuitu univerzalne diode ukazuje gde se nalazi katoda. Zenerove diode su stabilizatorske diode, koje se koriste za stabilizaciju jednosmernog napona. Za razliku od veine drugih dioda, normalni reim rada Zenerovih dioda je pri inverznoj polarizaciji. Najvanije karakteristike Zenerovih dioda su Zenerov napon (Uz), odnosno vrednost napona koji stabiliu, maksimalna struja kroz diodu (Iz) i maksimalna snaga disipacije (PD). Broj koji sadri oznaka na kuitu Zener diode je Zenerov napon u voltima. Zenerove diode snage 2W i 5W imaju kuite kakvo imaju ispravljake diode (sl.2.29). Zenerove diode snage 0,5W i 1,3W imaju kuite kakvo imaju univerzalne diode (sl.2.31). Zener diode snage 10W imaju metalno kuite sa zavrtnjem. Da bi se utvrdilo o kojoj diodi se radi, treba proitati oznaku na kuitu diode. LED (Light Emitting Diode) diode (sl.2.32) pri direktnoj polarizaciji emituju svetlost, zbog ega se koriste kao svetlosni indikatori. Izrauju se u razliitim oblicima, veliinama i bojama. Najvanije karakteristike LED dioda su radni napon (1,5V do nekoliko volti) i nominalna jaina struje (5mA do 20mA).

Sl.2.32 LED diode

Sl.2.33 Sedmosegmentni LED idikator

Sedam LED dioda, smetenih u zajedniko kuite, ine sedmosegmentni LED indikator (sl.2.33), koji se koristi za prikazivanje decimalnih cifara. Dua noica LED diode je anoda, a kraa katoda. Zaseena strana na kuitu takoe ukazuje na kojoj strani se nalazi katoda. Prema potronji struje, LED diode su podeljene na diode tipa Standard (do 20mA) i Low Current (do 2mA). Bi-kolor LED diode mogu da svetle u dve razliite boje, naravno ne u isto vreme. Ove diode imaju tri noice, jednu katodu i dve anode ili jednu anodu i dve katode. RGB LED diode su diode koje mogu da svetle bilo kojom bojom. One imaju etiri noice, katodu i tri anode za svaku od RGB boja crvenu (Red), zelenu (Green) i plavu (Blue). Kombinovanjem ove tri boje moe se dobiti bilo koja boja. RGB LED diode koriste se za izradu LED displeja. Pored LED dioda koje emituju vidljivu svetlost, postoje i LED diode koje emituju ultraljubiastu ili infracrvenu svetlost (IR-Infra Red) koju ovek ne moe da vidi. IR diode koriste se kod daljinskih upravljaa. 14

Sl.2.34 Simbol, izgled i polaritet LED dioda

2.5

Tiristori, triaci, diaci

Tiristor je poluprovodniki prekidaki element iji radni napon i struja mogu biti relativno veliki (do 4kV i 4kA). Pored anode (A) i katode (K) ima i prikljuak koji se zove gejt (G). Tiristor postaje provodan ako je spoljni napon izmeu anode i katode pozitivan i ako se na gejt dovede, makar i kratkotrajno, pozitivan napon. Kada tiristor pone da provodi struju od anode ka katodi, napon na gejtu vie nema uticaja na rad tiristora, napon izmeu anode i katode naglo se smanjuje. Tiristori se u elektrinim emama, ponekad, oznaavaju sa SCR Silicon Controlled Rectifier (Srp. Silicijumski kontrolisani usmera). Pored standardnih, postoje i GTO Gate Turn Off tiristori, kod kojih se struja od anode ka katodi prekida dovoenjem negativnog napona na gejt. Triak se razlikuje od tiristora po tome to moe da provodi struju u oba smera. I on ima tri elektrode: anodu 1(A1), anodu 2 (A2) i gejt (G).
Tipovi kuita TO-3 TO-39 TO-220 TO-40

a. Sl.2.35 Simbol, izgled i polaritet: a - tiristora i triaka, b - diaka

b.

Diaci se najee koriste zajedno sa tiristorima i triacima. Ako je spoljni napon izmeu prikljuaka A1 i A2 vei od -30V a manji od 30V, diak ne provodi struju. Ako spoljni napon izmeu prikljuaka A1 i A2 postane manji od -30V ili vei od 30V, diak poinje da provodi struju i apsolutna vrednost napon na njemu smanjuje se za 9V.

2.6

Tranzistori

Tranzistor je aktivni poluprovodniki element koji se koristi za izradu pojaavaa, digitalnih kola itd. Naziv potie od engleskih rei TRANsfer reSISTOR, koje znae prenosni otpornik. Amerikanci Bretejn i Berdin su pronali bipolarni tranzistor 1948. godine i za to otkrie dobili Nobelovu nagradu. Tranzistor se smatra jednim od najveih otkria XX veka. O tome koliko je to znaajna komponenta govori i injenica da danas gotovo i da nema

15

elektronskog ureaja koji u sebi ne sadri tranzistore. Samo u procesoru (Pentium IV) personalnog raunara nalazi se preko 40.000.000 tranzistora. Kroz bipolarne tranzistore struju ine elektroni i upljine. U metalnom ili plastinom kuitu bipolarnog tranzistora nalaze se dva PN-spoja. Iz kuita izlaze metalni prikljuci koji imaju iste nazive kao P i N-oblasti u tranzistoru: baza (B), emitor (E) i kolektor (C). Bipolarni tranzistori mogu biti NPN i PNP tranzistori.

Sl.2.36 Presek i simbol NPN tranzistora

Sl.2.37 Presek i simbol PNP tranzistora

Ako je PN-spoj baza-emitor direktno polarisan izvorom EBE (sl.2.38), a PN-spoj baza-kolektor inverzno polarisan izvorom ECE, tranzistor provodi i kroz njega teku struja baze IB, emitora IE i kolektora IC. IE=IC+IB Prag provoenja je minimalni napon izmeu baze i emitora UBE=0,6V pri kome poinje da tee struja IB. Normalni radni napon UBE je 0,7V. Ako je UVE<0,6V, tranzistor je zakoen (ne provodi) jer je IB=IC=IE=0. Tranzistorski efekat je osobina tranzistora da se malim promenama male ulazne struje IB ili malog ulaznog napona Sl.2.38 Tranzistor sa UBE izazivaju velike promene znatno vee izlazne strje IC. Zato se izvorima napajanja tranzistori i koriste za izradu pojaavaa. Koeficijent jednosmernog strujnog pojaanja je h21E=S=IC/IB. Tipina vrednost je oko 100. Kod PNP tranzistora naponi, struje i strelica na simbolu imaju suprotne smerove od smerova kod NPN tranzistora.

Sl.2.39 Izgled nekih od standardnih kuita tranzistora

Sl.2.40 Tranzistor BC556 (kuite TO-92)

Sl.2.41 Tranzistor BC107 (kuite TO-18)

TO - Transistor Outline Tranzistor je polarizovana komponenta, zbog ega treba voditi rauna kako e biti okrenut prilikom njegove ugradnje. 16

Sl.2.42 Izgled i simbol tranzistora BC556

Sl.2.43 Izgled i simbol tranzistora BC546

Najvanije karakteristike bipolarnih tranzistora su maksimalni napon izmeu kolektora i emitora (UCEmax), maksimalna kolektorska struja (ICmax), maksimalna snaga (PCmax) i koeficijent strujnog pojaanja hFE, koji predstavlja kolinik kolektorske i bazne struje hFE=IC/IB . Da ne bi dolo do oteenja tranzistora treba da budu ispunjeni uslovi: UCE UCEmax, IC ICmax, UCEICPCmax. Da bi se tranzistori i druge poluprovodnike komponente sauvale od preteranog zagrevanja koje moe da ih uniti, koriste se aluminijumski hladnjaci (sl.2.44) koji omoguavaju efikasno odvoenje toplote sa poluprovodnika.

Sl.2.44 Hladnjak

FET je unipolarni tranzistor sa efektom polja (Field Effect Transistor) kod kojeg se proticanje struje kontrolie pomou elektrinog polja. Kroz unipolarne tranzistore struju ine samo elektroni ili samo upljine. Krajevi kanala N-tipa, kao i metalni prikljuci na njima, nazivaju se sors i drejn. P-oblast, kao i metalni prikljuak na njoj, naziva se gejt. Nazivi potiu od engleskih rei source (izvor), drain (odvod) i gate (kapija). U FET-u postoje dva PN-spoja: gejt-drejn i gejt-sors. Ako je napon izmeu drejna i sorsa pozitivan, elektroni se kreu kroz kanal od sorsa ka drejnu obrazujui na taj nain struju drejna ID. Smanjenjem Sl.2.45 Simbol i presek N-kanalnog napona izmeu gejta i sorsa UGS, smanjuje se struja drejna jer se FET- poveava otpornost kanala zbog irenja oblasti prostornog tovara. Na taj nain se promenama malog napona UGS izazivaju velike promene struje drejna ID. Prekidni napon UGSoff je dovoljno negativni napon pri kome prestaje da tee struja drejna ID. Kod P-kanalnog FET-a kanal je P-tipa, gejt je N-tipa, a naponi, struje i strelica na simbolu imaju suprotne smerove od smerova kod N-kanalnog FET-a. Zbog inverzno polarisanog PN-spoja gejt-sors, FET ima veliku ulaznu otpornost (1G), zbog ega moe da se koristi za pojaanje malih napona. U odnosu na bipolarne tranzistore, ima manju zavisnost struje od temperature. MOSFET je FET kod kojeg je gejt izolovan od povrine poluprovodnika silicijumdioksidom, zbog ega je ulazna otpornost MOSFET-a 1015. MOS je kraenica od Metal-Oxide-Semiconductor (MetalOksid-Poluprovodnik). MOSFET sa indukovanim kanalom nema kanal kada je napon na gejtu jednak nuli. Oblasti N+ drejna i sorsa imaju veliku koncetraciju primesa. Ako je napon izmeu gejta i sorsa pozitivan, na povrini poluprovodnika elektroni formiraju (indukuju) kanal. Ako je napon izmeu Sl.2.46 Simbol i presek Nkadrejna i sorsa pozitivan, elektroni se kreu kroz kanal od nalnog MOSFET-a sa sorsa ka drejnu obrazujui na taj nain struju drejna ID. indukovanim kanalom Napon praga UGST je minimalni pozitivni napon izmeu gejta i sorsa pri kome poinje da tee struja drejna. Kod P-kanalnog MOSFET-a podloga je Ntipa, sors i drejn P+-tipa, a naponi, struje i strelica na simbolu imaju suprotne smerove od 17

smerova kod N-kanalnog MOSFET-a. MOSFET sa ugraenim kanalom ima kanal i kada je napon na gejtu jednak nuli. Menjanjem napona na gejtu u pozitivnom ili negativnom smeru, kanal postaje vie ili manje provodan. MOS tehnologija omoguava izradu integrisanih kola sa velikom gustinom pakovanja. MOSFET-ovi su osetljivi na statiki elektricitet.

2.7

Oznaavanje dioda i tranzistora


Evropski nain

XX[X] XXX [X]


slova broj slovo

1. slovo oznaava tip poluprovodnika: A germanijum, B silicijum itd. 2. i 3. slovo (ne pojavljuje se uvek) oznaavaju namenu: Y usmeraka dioda, Z zener dioda, C NF tranzistor male i srednje snage, F FV tranzistor male snage, S prekidaki tranzistor, AY prekidaka dioda itd. Broj nema odreeno znaenje za korisnika. Na osnovu njega se komponenta pronalazi u katalogu (www.alldatasheet.com) u kome se mogu videti karakteristike komponente. Poslednje slovo [X] ne pojavljuje se uvek, a odreuje podgrupu. Ameriki nain

1N XXXX
broj

- oznaka dioda

2N XXXX
broj

- oznaka tranzistora, sem MOSFET-ova

3N XXXX
broj

- oznaka MOSFET-ova

Broj nema odreeno znaenje za korisnika. Japanski nain

1S XXXX
broj

- oznaka dioda

2SA 2SB 2SC 2SD

XXXX XXXX XXXX XXXX


broj

- PNP VF tranzistor - PNP NF tranzistor - NPN VF tranzistor - NPN NF tranzistor

18

2SK XXXX
broj

- FET i MOSFET tranzistori

Broj nema odreeno znaenje za korisnika.

2.8

Integrisana kola

Integrisana kola (IC-Integrated Circuit) su poluprovodnike komponente koje u sebi sadre provodnike, otpornike, kalemove, kondenzatore, diode i tranzistore, meusobno povezane tako da obrazuju razna elektronska kola. Amerikanac Kilbi je 1959.godine objavio pronalazak integrisanog kola. Prva integrisana kola poela su da se proizvode, kao hibridna. Prilikom izrade debeloslojnih hibridnih (sastavljena od meovitih komponenata) integrisanih kola najpre se na podlogu (ploica od izolatorskog materijala) kroz metalnu sito-tampu, nanose u obliku paste provodnici, otpornici i kondenzatori. Prilikom izrade tankoslojnih hibridnih integrisanih kola najpre se na podlogu, kroz metalne maske, isparavanjem i taloenjem materijala formiraju provodnici, otpornici, kalemovi i kondenzatori, a zatime se poluprovodnike komponente (diode i tranzistori), koje su prethodno formirane na posebnim siunim ploicama (ipovi), zavaruju za podlogu. Ploica, sa svim povezanim komponentama, smeta se u plastino, keramiko ili metalno kuite iz kojeg izlaze noice (pinovi), koje se, zavarivanjem zlatnih ili aluminijumskih ica, povezuju sa elementima na ploici. Danas se integrisana kola uglavnom izrauju kao monolitna (Gr. monos-jedan, lithos-kamen). Tehnologija izrade monolitnih integrisanih kola sastoji se u tome da se sve komponente (otpornici, kondenzatori, diode i tranzistori) izrauju na jednoj siunoj silicijumskoj ploici deliminim prodiranjem primesa u ploicu kroz otvore u tankom sloju oksida (SiO2), i meusobno povezuju isparavanjem i taloenjem aluminijuma. Silicijumska ploica (ip), sa svim formiranim i povezanim komponentama, smeta se u plastino, keramiko ili metalno kuite iz kojeg izlaze noice (pinovi), koje se, zavarivanjem zlatnih ili aluminijumskih ica, povezuju sa elementima na ploici.

Sl.2.47 Izgled integrisanih kola sa razliitim kuitima

Integrisana kola najee imaju kuita za koja se koriste oznake DIP (Dula In-line Package) ili DIL (Dula In-Line), koje ukazuju da se pinovi nalaze sa dve strane kuita. Pored oznaka DIP i DIL uvek se nalazi i broj koji ukazuje koliko pinova ima integrisano kolo. Na primer, integrisano kolo koje ima kuite DIL-14, ukupno ima 14 pinova, po 7 sa obe strane. Za sva integrisana kola koja imaju DIL kuita, postoje adekvatna podnoja (sl.2.50) za integrisana kola. Podnoja se leme na tampanim ploama umesto samih integrisanih kola, koja se naknadno umeu u njih. Na taj nain podnoja omoguavaju laku i bezbedniju montau i demontau integrisanih kola sa tampanih ploa.

19

Sl.2.48 Integrisano kolo sa kuitem DIL-14

Sl.2.49 Integrisano kolo sa kuitem TO-220

Sva integrisana kola sa DIL kuitima imaju marker (oznaku) koji omoguava odreivanje pina broj jedan, odnosno pravilnu orjentaciju integrisanog kola (sl.2.51) prilikom ugradnje. Marker moe biti izraen u obliku leba, a moe biti i kruni leb lociran pored pina broj jedan. Pinovi se oznaavaju brojevima od jedan do ukupnog broja pinova, u smeru koji pokazuje strelica na slici 2.51.

Sl.2.50 Podnoje DIL-8

Sl.2.51 Orjentacija integrisanog kola

Prema obliku ulaznih i izlaznih napona, integrisana kola podeljena su na analogna (pojaavai, stabilizatori napona, generatori melodija itd.), digitalna (brojai, registri, procesori, memorije itd.) i analogno-digitalna (A/D konvertori, D/A konvertori itd). Kod analognih kola ulazni i izlazni naponi su kontinualni. Kod digitalnih kola ulazni i izlazni naponi su binarni digitalni naponi (mogu da imaju samo vrednosti napona logike jedinice, na primer, 2-5V za ulazni napon, ili napona logike nule, na primer, 0-0,8V za ulazni napon). Sline vrednosti imaju i izlazni naponi. Analogna kola mogu biti linearna i nelinearna, ali je uobiajeno da se analogna kola nazivaju linearna, bez obzira da li je zavisnost izlaznog od ulaznog napona linearna ili nelinearna. Analogna kola imaju manji broj komponenata na silicijumskoj ploici od digitalnih kola. Memorije mogu da imaju vie od sto miliona komponenata.

2.9

Opto-elektronske komponente

Opto-elektronske komponente su komponente koje proizvode svetlost ili reaguju na nju. Pored LED dioda i foto-otpornika, o kojima je ve bilo rei, u opto-elektronske komponente spadaju i foto-dioda, foto-tranzistor, opto-kapleri i druge komponente. Foto-diode (sl.2.52) najee imaju metalna kuita sa ije gornje strane je stakleni prozor ili soivo kojim se vri fokusiranje svetlosti ka kristalnoj ploici. Ako dioda nije osvetljena, ima veliku otpornost. Kada svetlost pada na kristalnu ploicu, otpornost diode je mala, bez obzira to je inverzno polarisana.

Sl.2.52 Foto-diode

Sl.2.53 Foto-tranzistori

I foto-tranzistori (sl.2.53) imaju kuita koja omoguavaju osvetljavanje kristalne ploice. Poveanjem svetlosti koja pada na foto-tranzistor, poveava se i jaina struje koja tee od kolektora ka emitoru. 20

Sl.2.54 Opto-kapleri

Opto-kapleri su integrisana kola koja u sebi sadre IR LED diodu i neku fotoosetljivu komponentu (foto-tranzistor, foto-tiristor itd.). Deo elektrinog kola povezan sa IR LED diodom predstavlja ulazno kolo, a deo elektrinog kola povezan sa foto-osetljivom komponentom predstavlja izlazno kolo. Opto-kapleri se zovu jo i opto-izolatori zbog toga to su ulazno i izlazno kolo elektrino izolovani, jer se veza izmeu njih ostvaruje pomou svetlosti.

2.10 Mikrokontroleri
Mikrokontroler (sl.2.55) je kompjuter u ipu, koji je optimizovan tako da moe da kontrolie razne druge ureaje. O tome koliko se mikrokontroleri esto koriste, govori podatak da automobili koji se danas proizvode sadre u sebi oko trideset mikrokontrolera. Prvi mikrokontroleri pojavili su se sredinom osamdesetih godina, a pravi bum su doiveli 1993.godine sa pojavom EEPROM memorija. Poznati proizvoai mikrokontrolera su amerike firme Microchip, koja prozvodi PIC (Eng. Programmable Interface Controller) mikrokontrolere, i Atmel, koja proizvodi AVR mikrokontrolere. Tipian mikrokontroler u sebi sadri: CPU (Centrl Processing Unit centralni procesor), RAM memoriju za privremeno uvanje podataka, programsku FLASH memoriju, EEPROM memoriju za trajno uvanje podataka, ulazne i izlazne portove, generator takta, jedan ili vie tajmera.

Sl.2.55 Mikrokontroler

Sl.2.56 All PIC Programmer

Uslov da mikrokontroler radi svoj posao je da u sebi ima adekvatan program. Programiranje se vri u programskim jezicima kao to su asembler, C, BASIC, PASCAL. Za pisanje programa u asembleru, za Microchip-ove mikrokontrolere koristi se programski paket MPLAB IDE. Program napisan u asemberu ima ekstenziju .asm, a njegovim kompajliranjem (prevoenjem u binarni kod) dobija se fajl sa ekstenzijom .hex, koji se uz pomo raunara, programa WinPic800 i programatora (sl.2.56), uitava u programsku memoriju mikrokontrolera.

2.11 SMD komponente


SMD (Surface Mounted Devices-komponente za povrinsku montau) komponente su veoma malih dimenzija, pri emu nemaju iane noice. Za njihovu ugradnju na 21

tampanim ploama se ne bue rupice, jer se direktno, svojim krajevima, leme na bakarnim linijama na tampanim ploama. Koliko su malih dimenzija, kao ilustracija moe posluiti sledei primer: standardni otpornik od 1/4W ima telo dimenzija 6,3 X 2,3mm, dok SMD otpornik, iste snage i otpornosti, ima telo dimenzija 1,6 X 0,8mm. Male dimenzije su glavna prednost SMD nad standardnim komponentama, zbog ega se i koriste za izradu minijaturnih ureaja. U principu, SMD komponente, ba zbog svojih minijaturnih dimenzija, nisu predviene za korienje u amaterske svrhe.

Sl.2.57 SMD Otpornici

Sl.2.58 SMD Diode

Sl.2.59 SMD Aluminijumski elektrolitski kondenzatori

Sl.2.60 SMD Tantalov elektrolitski kondenzator

Sl.2.61 SMD LED diode

Sl.2.62 SMD Tranzistor

Sl.2.63 SMD Integrisano kolo

2.12 Mreni transformatori


Jedna od osnovnih komponenata ispravljaa je mreni transformator (sl.2.64), pomou kojeg se mreni napon od 220V transformie u neki nii napon, recimo 6V, 9V, 12V, 15V, 24V. Mreni transformator ima jezgro od veeg broja meusobno izolovanih gvozdenih limova, jedan primarni namotaj, koji se prikljuuje na mreni napon od 220V, i jedan ili vie sekundarnih namotaja, na kojima se dobija jedan ili vie niih napona. Kada se na primar dovede naizmenini napon, kroz njega tee primarna struja Ip. Ova struja stvara u gvozdenom jezgru naizmenino magnetno polje i fluks koji proima sekunarni namotaj, zbog ega se u njemu indukuje sekundarni napon Us. Zavisnosti napona i struja transformatora od brojeva navojaka primarnog i sekundarnog namotaja su: Up Np I p Ns Us Ns Is N p

Sl.2.64 Princip rada, simbol i izgled mrenog transformatora

22

Vane karakteristike pri izboru transformatora su sekundarni napon, snaga i maksimalno dozvoljena sekundarna struja Is, koja se dobija deljenjem snage sekundarnim naponom. Karakteristike transformatora, prikazanog na slici 2.64, ispisane na kuitu transformatora, su sledee: primarni napon je 230V frekvencije 50/60Hz, transformator ima dva sekundarna namotaja za napone od 6V, snaga svakog sekundarnog namotaja je 1,6VA, za zatitu sekundarnih namotaja treba koristiti trome osigurae od 0,315A.

2.13 Releji
Relej je mehaniki prekida iji se kontakti zatvaraju i otvaraju pomou elektromagneta. Relej omoguava da se jednom strujom prekida i uspostavlja druga struja. esto se koristi kada neki elektronski ureaj, sa tranzistorima i integrisanim kolima, ukljuuje i iskljuuje mreno napajanje nekog drugog ureaja ili potroaa. Dobra strana releja u ovom sluaju je to on obezbeuje sigurno razdvajanje mrenog napona od elektronskih komponenata za koje je mreni napon od 220V veoma visok. Kada se izmeu noica 4 i 5 (sl.2.65) dovede odgovarajui napon, kroz namotaj elektromagneta tee struja, zbog ega se jezgro elektromagneta namagnetie i privlai kotvu; peraje se pomera ulevo, usled ega se kontakti (noice) 3 i 2 razdvajaju, a spajaju se kontakti (noice) 3 i 1. Kada se napon izmeu noica 4 i 5 iskljui, elektromagnet vie ne deluje i opruga vraa kotvu i peraje kao na slici 2.65. Kontakt 1 naziva se normalno otvoreni (eng. Normal Open NO) ili radni kontakt, kontakt 2 je normalno zatvoreni (eng. Normal Close NC) ili mirni kontakt, kontakt 3 je dovodni kontakt (eng. Common COM). Par kontakta 1-3 ine normalno otvorene ili radne kontakte, koji su otvoreni (razdvojeni) kada kalem releja nije pod naponom. Par kontakta 2-3 ine normalno zatvorene ili mirne kontakte, koji su zatvoreni (spojeni) kada kalem releja nije pod naponom. Kontakti 1, 2 i 3 zajedno ine preklopne kontakte. Svako otvaranje i zatvaranje kontakta praeno je varnienjem koje negativno utie na vek trajanja releja.

Sl.2.65 Presek, simbol i izgled releja

Vane karakteristike pri izboru releja su napon koji se dovodi na kalem, otpornost kalema, maksimalna struja i napon koji mogu da izdre kontakti releja. Karakteristike releja, prikazanog na slici 2.65, ispisane na kuitu releja, su sledee: napon koji se dovodi na kalem je 12V DC, maksimalna struja koju mogu da izdre kontakti releja je 10A, maksimalni napon koji mogu da izdre kontakti releja je 250V. Ako otpornost kalema nije oznaena na kuitu, moe se izmeriti.

2.14 Zvunici i mikrofoni


Zvunik je elektro-akustiki pretvara pomou kojeg se promenljivi naponi pretvaraju u zvuk. Postoje vie vrsta zvunika kao to su: elektrodinamiki, kristalni i drugi.

23

Sl.2.66 Presek, simbol i izgled elektrodinamikog zvunika

Elektrodinamiki zvunik (sl.2.66) ima membranu od hartije koja je spojena sa upljim valjkom od hartije na kome se nalazi kalem. Veza izmeu membrane i kuita zvunika je elastina. Valjak i kalem nalaze se u vazdunom procepu u kome postoji jako magnetno polje stalnog magneta. Kada kroz kalem tee promenljiva struja, na kalem deluje promenljiva elektromagnetna sila koja pomera kalem. Pomeranjem, odnosno oscilovanjem kalema, osciluje i membrana pri emu nastaje zvuk. Dve najvanije karakteristike zvunika su njegova otpornost (najee 4, 8, 16) i snaga (od nekoliko desetih delova vata, pa sve do nekoliko stotina vati). Ako na emi pie da zvunik treba da ima otpornost 8, onda se ne sme koristiti zvunik manje otpornosti, jer postoji opasnost da, ili pojaava ili zvunik, bude trajno oteen. Takoe se ne sme koristiti i zvunik manje snage od one koja je oznaena na emi. Upotrebom zvunika vee otpornosti, od one koja je oznaena na emi, ne ugoavaju se zvunik i ureaj, ali se smanjuje izlazna snaga ureaja. Upotrebom zvunika vee snage, od one koja je oznaena na emi, postie se kvalitetnija reprodukcija zvuka. Vee dimenzije zvunika takoe doprinose kvalitetnijoj reprodukciji zvuka. Kristalni zvunik (sl.2.67) je minijaturni zvunik u kome, pod dejstvom niskofrekventnog napona, kristalna elija osciluje (elektrostrikcija). Zbog veze kristalne elije i membrane, oscilovanjem elije osciluje i membrana pri emu nastaje zvuk. Za kristalne zvunike koristi se i termin piezo element zbog piezoelektrinog efekta (kada se kristalna elija izloi dejstvu mehanikih sila, njene granine povrine se naelektriu naelektrisanjima suprotnog znaka). Kristalni zvunici imaju kapacitivnu impedansu (10k do 20k na uestanosti 1kHz) i ne provode jednosmernu struju.

Sl.2.67 Presek, simbol i izgled kristalnog zvunika

Mikrofon je elektro-akustiki pretvara pomou kojeg se zvuk pretvara u promenljivi napon. Postoje vie vrsta mikrofona kao to su: dinamiki, kondenzatorski, elektret i drugi. U sutini, dinamiki mikrofon (sl.2.68) isti je kao elektrodinamiki zvunik, razlika je u tome to mikrofon ima manje dimenzije. U praksi, u ureajima kao to su prenosni primopredajnici (voki-toki), esto se kao mikrofoni koriste minijaturni zvunici. Pod dejstvom zvunog pritiska, koji stvara izvor zvuka, membrana i kalem osciluju. Oscilovanjem, kalem preseca linije magnetnog polja, pa se u njemu, po Faradejevom zakonu elektromagnetne indukcije, indukuje promenljivi napon.

24

Sl.2.68 Presek dinamikog mikrofona

Sl.2.69 Presek konedzatorskog mikrofona

Sl.2.70 Elektret mikrofon

Elektret mikrofon (sl.2.70) je malih dimenzija, a sastoji se od kondenzatorskog mikrofona i pojaavaa, smetenih u zajedniko kuite. Kondenzatorski mikrofon (sl.2.69) je kondenzator sa jednom masivnom nepokretnom i drugom tankom elastinom ploom koja predstavlja metalnu membranu. Delovanjem zvunog pritiska membrana se pribliava nepokretnoj ploi (kapacitivnost raste) i udaljava se od nepokretne ploe (kapacitivnost se smanjuje). Pri poveanju kapacitivnosti, kondenzator se dopunjava naelektrisanjem, a pri smanjenju kapacitivnosti, kondenzator se prazni. Struja punjenja, odnosno pranjenja, prolazi kroz otpornik i stvara na njemu niskofrekventni napon, koji se menja u ritmu zvuka.

2.15 Ostale komponente


Osigurai su komponente ija je uloga da, prekidanjem strujnog kola, tite: 1. vodove i ureaje od preoptereenja i kratkih spojeva, 2. ljude od elektrinog udara. Nazivna (nominalna) struja osiguraa je maksimalna jaina struje koja moe da tee kroz osigura neogranieno dugo. Osigura prekida strujno kolo ako kroz njega pone da tee struja vea od nominalne. Prema principu rada, osigurai su podeljeni na: 1. topljive, koji strujno kolo prekidaju topljenjem ice u porculanskom ili staklenom umetku (patronu) osiguraa. Topljiva ica izrauje se od srebra, bakra, cinka, olova. 2. automatske, koji strujno kolo prekidaju razdvajanjem kontakata prekidaa pod dejstvom: 1. bimetala, u sluaju pojave preoptereenja, 2. elektromagneta, u sluaju pojave kratkog spoja. Osigurai su podeljeni i na trome i brze koji bree reaguju na pojavu struja veih od nazivnih. U elektronske ureaje, najee se ugrauju osigurai u obliku cevic (sl.2.71), od stakla ili keramike, u kojoj se nalazi tanka ica koja, kada struja poraste iznad nominaln struj osiguraa, pregoreva i prekida struju. Vrednosti nominalnog napona i nominalne struje ispisani su na jednoj od dve metalne kapice na krajevima osiguraa.

Sl.2.71 Osigura

Sl.2.72 Kuite osiguraa

Za ugradnju osiguraa na tampanim ploama, koriste se kuita osiguraa (sl.2.72). Osigurai se najee koriste u ispravljakom delu ureaja. Kvarcna jedinka, ili, popularnije, kvarc (sl.2.73), je tanka ploica od kvarca stisnuta izmeu dve metalne ploice. Sve to smeteno je u metalno kuite iz kojeg izlaze noice koje su spojene sa metalnim ploicama. Kvarc se koristi za stabilizaciju uestanosti oscilatora.

25

Sl.2.73 Kvarc

Sl.2.74 Taster sa normalno otvorenim kontaktima

Taster sa normalno otvorenim kontaktima (sl.2.74) je prekida iji su kontakti zatvoreni dok god je pritisnuto dugme tastera. Otputanjem dugmeta tastera, kontakti se otvaraju. Postoji i taster sa normalno zatvorenim kontaktima.

Sl.2.75 Klema

Sl.2.76 Kuite baterije od 9V

Klema (sl.2.75) je komponenta koja omoguava da se, bez lemljenja, ice poveu sa tampanom ploom. Kuite baterije (sl.2.76) koristi se za povezivanje baterije sa ureajem.

Sl.2.77 Preklopnik

Preklopnik (sl.2.77) je komponenta koja u sebi sadri jedan ili nekoliko viepozicionih prekidaa.

26

3. PROVERA ISPRAVNOSTI KOMPONENATA


Ako, nakon ugradnje svih komponenata na tampanoj ploi, ureaj ne radi kako treba ili uopte ne radi, prvo treba proveriti da li je u pitanju mehanika greka, kao to su prekinuta ica, prekinuta tampana veza, spoj izmeu susednih linija na tampanoj ploi, lo kontakt baterije u kuitu, hladan spoj. Ako je sve u redu, treba uporediti vrednosti komponenata i njihove meusobne veze sa vrednostima komponenata i njihovim vezama na elektrinoj emi. Ako je i tada sve u redu, treba proveriti ispravnost ugraenih komponenata kao bi bila pronaena i zamenjena neispravna komponenta. Pronalaenje neispravne komponente poinje merenjem jednosmernih napona u pojedinim takama i uporeivanjem izmerenih sa vrednostima na elektrinoj emi. Na osnovu razlika, uz razumevanje principa rada ureaja, pronalazi se sumnjiva komponenta. Ako je sumnjivih komponenata vie, prvo treba proveriti tranzistore i diode, zatim elektrolitske kondenzatore, pa otpornike i blok-kondenzatore itd. Ako se provera vri na ugraenoj komponenti, moe da se pogrei, jer i ostale komponente, povezane sa komponentom koja se ispituje, utiu na pokazivanje instrumenta, pa merenje moe da bude netano. Zbog toga je sigurnije ako se komponenta, koja se proverava, skine sa tampane ploe. Za proveru ispravnosti komponenata mogu se koristiti multimetri, digitalni RLC-metri (ili LCR-metri) i drugi instrumenti.

3.1

Multimetri

Multimetri, odnosno univerzalni instrumenti, su instrumenti koji omoguavaju: merenje otpornosti, napona, jaine struje, proveru ispravnosti dioda i tranzistora. Postoje i takvi multimetri koji imaju i mogunost merenja kapacitivnosti, frekvencije i temperature. Multimetri mogu biti analogni i digitalni. Osnovne razlike izmeu analognih i digitalnih multimetara su: kod analognih multimetara indikator (deo na kome se prikazuje rezultat) se sastoji od kazaljke i jedne ili vie skala, dok je kod digitalnih multimetara indikator napravljen od tenog kristala (LCD-Liquid Crystal Display) ili sedmosegmentnih LED indikatora. kod analognih multimetara, na svakom mernom opsegu, moe se dobiti beskonaan broj razliitih rezultata, dok se kod digitalnih multimetara na svakom mernom opsegu dobija konaan broj razliitih rezultata. Prenosni digitalni multimetri imaju indikator sa tri i po cifre (3 1/2 cifre). To praktino znai da cifra koja se pojavljuje na prvoj poziciji, posmatrano sa leve strane indikatora, moe da ima vrednost 1 ili 0 (ne prikazuje se). Cifre koje se pojavljuju na preostale tri pozicije mogu biti bilo koji broj od 0 do 9. Prema tome, ako se zanemari pojavljivanje decimalne take, koja moe da se pojavljuje na razliitim mestima, na displeju se mogu pojaviti brojevi u granicama od 0 do 1999, to je ukupno 2000 brojeva. Dakle, na svakom mernom opsegu moe se dobiti najvie 2000 razliitih rezultata. Sastavni deo svakog multimetra su i dve sonde, crvena i crna. Sonda se sastoji od izolovane ice na ijim se krajevima nalaze pipalica i utika. Crna sonda se prikljuuje u utinicu oznaenu sa COM, a crvena u utinicu oznaenu sa VmA (kod analognih miltimetara moe biti oznaena i drugaije). Izuzetak je merenje jednosmernih struja na opsegu 10ADC. Tada se crvena sonda premeta u utinicu oznaenu sa 10ADC. Kada se mere otpornost, napon i struja, pipalice se spajaju sa dve take na objektu merenja (na primer, noice otpornika). Ako se merenje vri digitalnim multimetrom, sve jedno je sa kojom takom e biti spojena crvena, odnosno crna pipalica. Kada se merenjem jednosmernog napona dobije pozitivan rezultat, to znai da je napon izmeu crvene i crne pipalice pozitivan, a ako je rezultat merenja negativan, to znai da je napon izmeu crvene i crne pipalice negativan. Kada se merenjem jednosmerne struje dobije pozitivan rezultat, to znai da struja ulazi u instrument kroz crvenu a izlazi iz instrumenta 27

kroz crnu pipalicu, a ako je rezultat merenja negativan, to znai da struja ulazi u instrument kroz crnu a izlazi iz instrumenta kroz crvenu pipalicu. Kada se vri merenje jednosmernog napona i struje analognim multimetrom, mora se voditi rauna o tome da se pipalice spajaju sa objektom merenja tako da napon izmeu crvene i crne pipalice bude pozitivan, odnosno da struja ulazi u instrument kroz crvenu a izlazi kroz crnu pipalicu, jer u suprotnom nije mogue izvriti merenje.

Idikator (displej)

Dugme za zadravanje rezulzata

Iskljueno Opsezi za merenje naizmeninog napona

Opsezi za merenje jednosmernog napona

Opsezi za merenje jednosmerne struje Opseg za ispitivanje dioda Opseg za ispitivanje tranzistora

Preklopnik Opsezi za merenje otpornosti

Utinica za tranzistore Utinice za sonde

Sl.3.1 Digitalni multimetar

+ +

R1

+ + E

R2

R1

V
R2

+ E

Sl.3.2 Merenje jaine struje

Sl.3.3 Merenje napona

Sa komponentom ija struja se meri, multimetar se vezuje redno, a sa komponentom na kojoj se meri napon, multimetar se vezuje paralelno. 28

Kod merenja analognim multimetrom merenje je tanije ukoliko se opseg izabere tako da se kazaljka ne nalazi u prvoj treini skale. Najvea tanost merenja postie se kada se koristi najnii opseg u koji staje vrednost merene veliine. Na primer, za merenje, digitalnim multimetrom, napona vrednosti 1,627V treba izabrati opseg od 2V, to omoguava da se na displeju dobije rezultat 1.627V. Ako se izabere opseg od 200mV, na displeju se pojavljuje , to ukazuje da je vrednost merene veliine takva da prekorauje izabrani opseg. Ako se izabere opseg od 200V, na displeju se dobija rezultat 1,6V, koji nije tako taan kao rezultat na opsegu 2V. Dakle, merenje digitalnim multimetrom je tanije ako se dobije rezultat sa to vie cifara. Kada se mere napon ili jaina struje i ne zna se koliki je oekivani rezultat, merenje treba zapoeti od najveeg opsega i prema potrebi smanjivati opseg. Ovakvim pristupom pri izboru opsega obezbeuje se, pored ugraene zatite, dodatna zatita instrumenta od oteenja.

3.1.1 Merenje analognim multimetrom


Ako se mere jednosmerni napon ili struja, treba birati opsege oznaene simbolom ili DC (Eng. Direct Current), a ako se mere naizmenini napon ili struja treba birati opsege oznaene simbolom ~ ili AC (Eng. Alternate Current). Ve je bilo reeno da se sa komponentom ija struja se meri, multimetar vezuje redno, a sa komponentom na kojoj se meri napon, multimetar se vezuje paralelno. Kada se vri merenje jednosmernog napona ili struje, crvenu pipalicu treba spojiti sa takom veeg potencijala (na primer, + pol baterije ), tako da struja ulazi u instrument kroz crvenu pipalicu. Ako se ovde pogrei, kazaljka e skretati na pogrenu stranu (levo). Kada se meri naizmenini napon (struja) izmeu dve take, sve jedno je sa kojom takom e biti spojena crvena pipalica, jer ispravlja u instrumentu obezbeuje da kazaljka uvek skree udesno. Da bi merenje bilo tanije, merni opseg treba izabrati tako da kazaljka pree prvu treinu skale. Kada imamo vie skala postavlja se pitanje u koju gledati? U ovom primeru videemo da pravilan izbor skale olakava merenje, a gledanje u pogrenu skalu ga nepotrebno komplikuje. Naponska (strujna) konstanta odreuje se tako to se krajnja vrednost izabranog opsega podeli maksimalnim, odnosno ukupnim brojem podeoka na skali. Mereni napon (struja) dobija se tako to se naponska (strujna) konstanta pomnoi brojem podeoka sa kojim se poklapa kazaljka. UD ID V A kV , kA , max podeok max podeok

Um

kV

Im

kA

kV naponska konstanta, kA strujna konstanta, UD domaaj voltmetra, ID domaaj ampermetra max max broj podeoka na skali, Im merena struja Um mereni napon, broj oitanih podeoka, Domaaj voltmetra (ampremetra), je krajnja vrednost izabranog mernog opsega voltmetra (ampremetra). Podeokom se smatra rastojanje izmeu onih crtica na skali koje su oznaene brojevima, a crtice izmeu napisanih brojeva samo olakavaju oitavanje rezultata. Poto broj oitanih podeoka na izabranoj skali treba pomnoiti sa konstantom da bi dobili rezultat merenja, skalu treba birati tako da konstanta (kV ili kA) bude broj lak za mnoenje - dakle da bude 0,1; 1; 10 ili 100. Loim izborom skale konstanta e biti dva, pet ili na primer 3,3.

29

a.

b.

Sl.3.4 Merenje napona od 170V : a na opsegu 600V, b na opsegu 300V

Na slici 3.4 Merenje napona od 170V a. i b. prikazano je pokazivanje instrumenta prilikom merenja jednosmernog napona od 170 V. Na slici 3.4-a. preklopnik je postavljen u poloaj 600V . To znai da je domaaj UD=600 V, tj. pri punom skretanju kazaljke instrumenta napon je 600 V, na polovini skale je 300 V itd... Naponi vei od 600 V se ne mogu meriti. Na skalama oznaenim slovima V,A, oitavaju se napon i struja. Gornja skala ima 6 podeoka (max=6), a donja 30 podeoka (max=30). Ako je na izbor gornja skala, naponska konstanta e biti kV = 600V/6podeoka = 100V/podeoku. Oitavamo 1,7 podeoka ( = 1,7). Rezultat merenja je kV = 101,7 =170 V. Ako izaberemo donju skalu konstanta e biti 600V/30 podeoka = 20V/podeoku. Oitavamo 8,5 podeoka pa je rezultat 208,5 = 170V. Rezultat je isti, moemo dakle gledati i donju skalu. Ipak, posle merenja e ostati dilema da li smo dobro procenili 8,5 podeoka? Moda je ipak procena pogrena, moda je tana procena 8,4 ili 8,6 podeoka? Poto je mereni napon 170 V to znai da moemo smanjiti opseg i prebaciti preklopnik u poloaj 300 V. Dobiemo vee skretanje kazaljke i verovatno tanije merenje. Dakle, na slici 3.4-b. domaaj je 300V. Naravno da emo gledati u donju skalu sa 30 podeoka pa e konstanta biti 300V/30pod=10V/pod. Oitavamo 17 podeoka, to pomnoeno sa konstantom 10V/pod, daje 170V. Ako smo skloni komplikovanju stvari moemo izabrati i gornju skalu sa 6 podeoka. Tada konstanta nee biti 10, nego 300 / 6 = 50. Broj podeoka koji instrument pokazuje na ovoj skali je 3,4 pa, da bi doli do rezultata, treba pomnoiti 50 3,4 = 170 V. Oitavanje rezultata moe se izvriti i na sledei nain: s obzirom da je odabran domaaj 300 V, posmatraemo skalu sa 30 podeoka, to znai da krajni podeok na skali, odnosno 30-ti podeok oznaava 300 V, 25-ti podeok oznaava 250 V, 20-ti podeok oznaava 200 V, 15-ti podeok oznaava 150 V itd. Izmeu 15-tog podeoka (150 V) i 20tog podeoka (200 V) ima 4 crte (5 delova), to znai da se pomeranjem kazaljke od jedne do druge crte napon poveava za (200-150)/5 =10 V. Poto se kazaljka poklapa sa drugom crtom koja se nalazi desno od podeoka oznaenog brojem 15 (150 V), to znai da je mereni napon 150+210 = 170 V. Za merenje otpornosti, preklopnikom treba izabrati neki od opsega oznaenih sa . Komponenta, ija se otpornost meri, ne sme da bude pod naponom. Analognim instrumentima za merenje struje i napona nije potreban sopstveni izvor napajanja. Meutim, za merenje otpornosti, baterija je neophodna. Veina instrumenata koristi jednu ili dve baterije od 1,5V. Oitavanje vrednosti otpornosti vri se na posebnoj skali oznaenoj sa . Skala za merenje otpornosti razlikuje se od skala za merenje napona i jaine struje u sledeem: nelinearna je, jer podeoci (rastojanja izmeu crtica na skali) nisu jednakih duina. poetak skale (nula oma) nalazi se na desnoj strani, dok je u krajnje levom delu skale otpornost beskonana. Pre upotrebe ommetra, pipalice treba kratko spojiti (merena otpornost je 0). Kazaljka mora skrenuti do kraja, odnosno mora pokazati nulu. Ako nije dola do nule, ili je moda prela jo udesno od nule, njen poloaj se koriguje, tj. postavi se na nulu okretanjem okruglog dugmeta. Ovo podeavanje mora da se vri povremeno zbog starenja i troenja baterije u instrumentu. 30

Vrednost merene otpornosti dobija se tako to se oitani broj podeoka pomnoi sa brojem (X1, X10, X100 itd) sa kojim se poklapa marker (crtica) na preklopniku. Merenje otpornosti moe se zapoeti i od najmanjeg opsega. Najtanije merenje postie se ako se kazaljka nalazi izmeu 1/2 i 2/3 skale, to se moe videti na primeru (sl.3.5) merenja otpornosti ija je vrednost 180.

a.

b.

c.

d.

Sl.3.5 Merenje otpornosti od 180 : a na opsegu X1, b na opsegu X10, c na opsegu X100, d na opsegu X1K

Na slici 3.5-a, kada je preklopnik u poloaju X1, zbog blizine podeoka teko je odrediti taan broj podeoka. Ako se proceni da je broj podeoka 180, onda je merena otpornost 1801=180. Ako se preklopnik postavi u poloaj X10 ( sl.3.5-b.), mnogo je lake, nego u prethodnom sluaju, utvrditi da se kazaljka poklapa sa osamnaestim podeokom. Dakle, merena otpornost je 1810=180. Ako se nastavi sa poveavanjem mernog opsega, kazaljka skree jo vie u desnu stranu, zbog ega se javlja problem odreivanja tanog broja podeoka sa kojim se kazaljka poklapa. Prilikom merenja otpornosti, greka nastaje kada se rukama pridravaju noice otpornik. Tako se, paralelno, merenoj otpornosti dodaje otpornost sopstvenog tela i rezultat takvog merenja je manja otpornost od prave vrednosti. Ova greka dolazi do izraaja ako se mere otpornosti reda veliine k. Greka se javlja i ako se meri otpornost komponente koja je zalemljena na tampanoj ploi, jer i ostale komponente, povezane sa komponentom ija se otpornost meri, utiu na pokazivanje instrumenta.

3.1.2 Merenje digitalnim multimetrom


Sve to je reeno o merenju analognim multimetrom u vezi naina priljuenja u kolo i naina merenja (poetak merenja sa najveeg opsega), vai i za digitalne multimetre. Kod digitalnog instrumenta oitavanje merene veliine je mnogo lake i tanije. Vrednost se direktno oitava na displeju, dakle nema dilema oko izbora skale, odreivanja konstante instrumenta i mnoenja sa njom, i nema subjektivnih greaka pri oitavanju broja podeoka. Prilikom oitavanja rezultata treba uoiti da li izabrani opseg ima prefiks (m-mili, kkilo, M-mega) mernih jedinica. Ako izabrani opseg ima prefiks, onda se pri oitavanju rezultata prefiks uzima u obzir tako to se dodaje ispred merne jedinice veliine koja se meri. Na primer, ako je izabran opseg 20k za merenje otpornosti, a na displeju se pojavi broj 15,55, to znai da je izmerena otpornost 15,55k. Ako izabrani opseg nema prefiks, 31

to znai da se dobija rezultat koji je direktno izraen (bez prefiksa) mernom jedinicom fizike veliine koja se meri. Na primer, ako je izabran opseg 20 za merenje jednosmernog napona, a na displeju se pojavi broj 15,55, to znai da je izmerena vrednost napona 15,55V. Ako je merena veliina vea od mernog opsega, instrument e to verovatno preiveti a greku e signalizirati ispisivanjem cifre 1 na prvom mestu. Radi tanijeg merenja treba izabrati opseg koji e omoguiti dobijanje rezultata sa to vie cifara. Digitalni multimetar nije osetljiv ni na zamenu crvene i crne pipalice. U sluaju zamene pipalica pokazae tanu vrednost uz ispisivanje minusa ispred rezultata merenja. Ipak, zbog naina indikacije ovaj instrument nije pogodan za praenje promen merene veliine. Prilikom merenja struje treba voditi rauna o tome da opseg 10A, za koji postoji posebna utinica, nije zatien osiguraem, pa ako je struja vea od 10A , pregoreva instrument. Za ostale opsege za merenje struje vai da ako je merena struja vea od mernog opsega, pregoreva osigura u instrumentu. Merenje struje na opsegu 10 A ne sme da traje due od 10 sekundi, a posle toga ne sme se ponoviti dok ne protekne 15 minuta (dok se ne ohladi ugraeni otpornik).

3.2

Provera ispravnosti otpornika

Ispravnost otpornika direktno se utvruje merenjem otpornosti. Ako je izmerena vrednost, zbog tolerancije, priblina vrednosti koja je napisana ili oznaena prstenovima u boji na telu otpornika - otpornik je ispravan. Za proveru ispravnosti potenciometara, preporuuje se upotreba analognog multimetra, pri emu se jedna sonda spoji sa noicom klizaa, a druga sonda sa noicom jednog od krajeva potenciometra. Pri pomeranju klizaa ka jednom kraju, otpornost raste, a pri pomeranju klizaa ka drugom kraju, otpornost opada. Ako pri tome igla instrumenta povremeno skakue, to je znak da potenciometar nije ispravan. Kada bi se takav potenciometar koristio u nekom audio-ureaju, pri okretanju njegovog klizaa, u zvuniku bi se ulo kranje, ili bi dolazilo do prekida u radu. Ovakav potenciometar moe da se popravi tako to se otporni sloj isprska specijalnim sprejom, namae uljem, istrlja grafitnom olovkom i sl., ali su ovakve popravke kratkog veka i preporuljive samo ako nije mogue nabaviti novi potenciometar.

3.3

Provera ispravnosti osiguraa

Ispravnost osiguraa proverava se merenjem otpornosti izmeu metalnih kapica osiguraa. Otpornost ispravnog osiguraa moe biti: manja od jednog oma, nekoliko oma, nekoliko desetina oma. Beskonana otpornost je siguran znak da je osigura pregoreo.

3.4

Provera ispravnosti transformatora i kalemova

Provera ispravnosti mrenih transformatora svodi se na merenje otpornosti bakarne ice kojom su namotani primarni i sekundarni namotaj. Poto primarni namotaj ima vie navojaka od sekundarnog namotaja, a namotan je tanjom icom, njegova otpornost je vea od otpornosti sekundarnog namotaja i kree se u granicama od nekoliko desetina oma (kod snanijih transformatora) do nekoliko stotina oma, pa i kilooma (kod transformatora manjih snaga). Otpornost sekundarnog namotaja je manja i nalazi se u granicama od nekoliko oma (kod snanijih transformatora) do nekoliko desetina oma (kod transformatora manjih snaga). Ako je otpornost primarnog ili sekundarnog namotaja beskonana, to je siguran znak prekida namotaja. Kalemovi se takoe ispituju merenjem otpornosti bakarne ice, koja se nalazi u granicama od nekoliko oma do nekoliko desetina oma. Beskonana otpornost je siguran znak da je ica prekinuta.

32

Direktna provera ispravnosti kalema moe se izvriti uz pomo RLC (LCR) metra (Sl.3.6). To je instrument koji ima mogunost merenja otpornosti, induktivnosti i kapacitivnosti. Merenje induktivnosti vri se tako to se preklopnik postavi na neki od opsega za merenje induktivnosti, a zatim noice kalema utaknu u utinice na instrumentu. Nakon toga potrebno je jo da se odabere opseg na kome e se dobiti rezultat sa to vie cifara. Ako je kalem ispravan, rezultat je priblian vrednosti induktivnosti kalema. Za merenje se mogu koristiti i sonde koje na krajevima imaju tipaljke koje se spajaju sa noicama komponente koja se ispituje. Merenje je tanije ukoliko sonde imaju krae ice. Dugme ADJ slui za podeavanje nule na opsezima za merenje kapacitivnosti manjim od 20nF. Naime, na ovim opsezima instrument pokazuje kapacitivnost razliitu od nule i onda kada sa njim nije povezan kondenzator. Dugme ADJ omoguava da se, pre poetka merenja kapacitivnosti, instrument podesi tako da njegovo pokazivanje bude nula.
Idikator (displej)

Dugme za ukljuenje

Dugme za podeavanje nule

Opsezi za merenje kapacitivnosti

Opsezi za merenje induktivnosti

Preklopnik

Opsezi za merenje otpornosti Utinice za komponente

Utinice za sonde Sl.3.6 Digitalni LCR-metar

33

3.5

Provera ispravnosti zvunika i mikrofona

Ispravnost elektrodinamikog zvunika utvruje se merenjem otpornosti kalema zvunika (najee 4, 8, 16). Ako je izmerena vrednost priblina vrednosti koja je napisana na zvuniku - zvunik je ispravan, pod uslovo da membrana nije oteena. Ako se otpornost meri analognim multimetrom i ako je zvunik ispravan, pri kratkotrajnom prikljuenju instrumenta (crna pipalica na plus, a crvena na minus priljuak zvunika) iz zvunika se uje kranje. Ako nema kranja, zvunik je neispravan. Kranje se uje i iz dinamikog mikrofona. Kristalni zvunik ispituje se analognim multimetrom, na opsegu za merenje otpornosti, tako to se crna pipalica spoji sa icom koja ima crvenu izolaciju, a crvena pipalica spoji sa icom koja ima crnu izolaciju. Ako je zvunik ispravan, prilikom dodirivanja pipalica, iz kristalnog zvunika uje se tiho pucketanje. Elektret mikrofon ne moe da se ispituje kako je prethodno objanjeno, zato to u sebi ima pojaava.

3.6

Provera ispravnosti kondenzatora

Kada se kondenzator prikljui u kolo jednosmerne struje, kroz njega tee jednosmerna struja ali samo dok traje punjenje kondenzatora, odnosno nagomilavanje naelektrisanja na ploama kondenzatora. Kada se zavri punjenje kondenzatora, jednosmerna struja prestaje da tee kroz kondenzator. Zato se kae da za jednosmernu struju kondenzator predstavlja prekid, odnosno njegova otpornost je beskonana. Vreme punjenja kondenzatora zavisi od njegove kapacitivnosti. Punjenje kondenzatora manjih kapacitivnosti, kao to su keramiki, mnogo je bre od punjenja kondenzatora veih kapacitivnosti, kao to su elektrolitski i neki blok kondenzatori. Zato, kada se meri otpornost ispravnog kondenzatora male kapacitivnosti, instrument, odmah nakon povezivanja sondi sa noicama kondenzatora, pokazuje beskonanu otpornost. Meutim, kada se meri otpornost ispravnog kondenzatora velike kapacitivnosti, na instrumentu se moe pratiti postepeno poveanje od vrlo male ka beskonanoj otpornosti. Poveanje otpornosti je sporije, ako se otpornost meri na veem opsegu. Prilikom merenja, noice ne treba dodirivati prstima. Pre poetka merenja otpornosti, elektrolitski kondenzator treba isprazniti otpornikom od nekoliko stotina oma. Ako se otpornost meri digitalnim multimetrom, crvenu sondu treba spojiti sa pozitivnom noicom kondenzatora, a crnu sondu sa negativnom noicom kondenzatora. Ako se otpornost meri analognim multimetrom, crnu sondu treba spojiti sa pozitivnom noicom, a crvenu sondu sa negativnom noicom. Ako je kondenzator ispravan, kazaljka naglo skrene u desnu stranu, a zatim se postepeno vraa u levu stranu. Direktna provera ispravnosti kondenzatora, merenjem kapacitivnosti, moe se izvriti uz pomo RLC metra ili digitalnog multimetra (ako ima mogunost merenja kapacitivnosti). Pre poetka merenja, kondenzator treba isprazniti otpornikom od nekoliko stotina oma. Prilikom povezivanja elektrolitskog kondenzatora sa RLC metrom, pozitivnu noicu treba utaknuti u utinicu oznaenu plusom. Ako je izmerena vrednost priblina vrednosti koja je napisana na telu kondenzatora - kondenzator je ispravan. Pri merenju kapacitivnosti treba imati u vidu da kondenzatori imaju znatno veu toleranciju od otpornika, ak i 20%. Princip rada digitalnih multimetara, koji imaju mogunost merenja kapacitivnosti, je takav da moe izazvati oteenje elektrolitskog kondenzatora ija se kapacitivnost meri. Zato se digitalnim multimetrom ne meri kapacitivnost elektrolitskih kondenzatora. Digitalnim multimetrom meri se kapacitivnost keramikih i blok kondenzatora. Elektrolitski kondenzatori su komponente koje najbre stare. Zato, kod ureaja koji due vreme nije upotrebljavan treba prvo proveriti elektrolitske kondenzatore. esto se neispravnost elektrolitskog kondenzatora moe uoiti po tome to se boja tampane ploe, 34

na strani komponenata, oko neispravnog kondenzatora, razlikuje od boje tampane ploe oko ostalih komponenata.

3.7

Provera ispravnosti dioda

Analognim multimetrom ispravnost diode proverava se merenjem njene otpornosti pri direktnoj i inverznoj polarizaciji. Pre poetka merenja treba: preklopnikom izabrati opseg za merenje otpornosti (na primer, opseg oznaen X1k), utika na crvenoj sondi ukljuiti u prikljunicu oznaenu sa VA, utika na crnoj sondi ukljuiti u prikljunicu oznaenu sa COM.

Sl.3.7 Merenje otpornosti pri direktnoj polarizaciji

Sl.3.8 Merenje otpornosti pri inverznoj polarizaciji

Povezivanjem sondi sa instrumentom, kako je prethodno objanjeno, obezbeuje se da, prilikom merenja otpornosti, napon izmeu crne i crvene pipalice bude pozitivan, odnosno da crna pipalica bude pozitivan a crvena negativan pol instrumenta. Ako se crna pipalica spoji sa anodom, a crvena sa katodom, dioda je direktno polarisana (sl.3.7). Ako se crna pipalica spoji sa katodom, a crvena sa anodom, dioda je inverzno polarisana (sl.3.8). Dioda je ispravna ako je: pri direktnoj polarizaciji otpornost diode mala - kazaljka se nalazi u desnom delu skale, pri inverznoj polarizaciji otpornost diode beskonana - kazaljka se nalazi u levom delu skale. Ako se i pri direktnoj i inverznoj polarizaciji izmere priblino iste otpornosti, ili obe vrlo male ili obe vrlo velike, dioda je neispravna.

Sl. 3.9 Poloaj kazaljke pri direktnoj polarizaciji

Na slici 3.9 moe se uoiti da se kazaljka poklapa sa etvrtim podeokom. Poto je merenje izvreno na opsegu X1k, rezultat merenja je 4X1k=4k. Pri direktnoj polarizaciji ispravne diode, otpornost moe da ima i drugu vrednost zavisno od opsega i same diode. Ako je dioda ispravna, pri inverznoj polarizaciji otpornost bi trebala da bude beskonana, odnosno kazaljka bi trebala da bude u krajnje levom delu skale. Za proveru ispravnosti diode merenjem otpornosti, moe se upotrebiti i digitalni multimetar, ali ne bilo koji. Naime, digitalni multimetri se izrauju tako da, na opsezima za 35

merenje otpornosti, napon izmeu sondi bude oko 3V ili oko 0,3V. Kolika je vrednost napona izmeu sondi, na opsezima za merenje otpornosti, jednostavno se utvruje merenjem napona pomou drugog instrumenta. Za proveru ispravnosti diode, merenjem otpornosti, moe se upotrebiti onaj multimetar kod kojeg je pomenuti napon oko 3V. Kod takvih multimetara opseg od 2k je najee i dodatno oznaen i simbolom diode, ime se ukazuje da se na tom opsegu moe meriti otpornost diode. Pre poetka merenja treba: preklopnikom izabrati opseg oznaen sa 2k, utika na crvenoj sondi ukljuiti u prikljunicu oznaenu sa VmA, utika na crnoj sondi ukljuiti u prikljunicu oznaenu sa COM. Povezivanjem sondi sa instrumentom, kako je prethodno objanjeno, obezbeuje se da, prilikom merenja otpornosti, napon izmeu crvene i crne pipalice bude pozitivan, odnosno da crvena pipalica bude pozitivan a crna negativan pol instrumenta (moe se uoiti da je polaritet pipalica suprotan u odnosu na polaritet pipalica kod analognog multimetra).

Sl. 3.10 Merenje, na opsegu 2k, pri direktnoj polarizaciji

Sl.3.11 Merenje, na opsegu 2k, pri inverznoj polarizaciji

Ako se crvena pipalica spoji sa anodom, a crna sa katodom, dioda je direktno polarisana (sl.3.10). Ako se crvena pipalica spoji sa katodom, a crna sa anodom, dioda je inverzno polarisana (sl.3.11). Dioda je ispravna ako je: pri direktnoj polarizaciji otpornost 500 800, ako je dioda silicijumska, pri direktnoj polarizaciji otpornost manja od 500, ako je dioda germanijumska, pri inverznoj polarizaciji otpornost beskonana, bez obzira da li je dioda silicijumska ili germanijumska. Ako se i pri direktnoj i inverznoj polarizaciji izmere priblino iste otpornosti, ili obe vrlo male ili obe vrlo velike, dioda je neispravna. Za proveru ispravnosti dioda, na nekim digitalnim multimetrima postoji poseban opseg oznaen simbolom diode. Na tom opsegu se, pri direktnoj polarizaciji, meri napon praga provoenja diode. Pre poetka merenja treba: preklopnikom izabrati opseg oznaen simbolom diode, utika na crvenoj sondi ukljuiti u prikljunicu oznaenu sa VmA, utika na crnoj sondi ukljuiti u prikljunicu oznaenu sa COM. Dioda je ispravna ako se: pri direktnoj polarizaciji (sl.3.12) izmeri napon od 400mV 800mV (za germanijumsku diodu napon je neto manji), pri inverznoj polarizaciji (sl.3.13) na displeju pojavi, na prvoj poziciji, jedinica simbol prekoraenja opsega. Ako je ispravna, LED dioda emituje svetlost pri direktnoj polarizaciji. 36

Sl.3.12 Merenje, na opsegu pri direktnoj polarizaciji

Sl.3.13 Merenje, na opsegu pri inverznoj polarizaciji

3.8

Provera ispravnosti bipolarnih tranzistora

Bipolarni tranzistor se u osnovi sastoji od dve diode. Zbog toga se ispravnost tranzistora utvruje proverom ispravnosti dioda od kojih se tranzistor sastoji. Tranzistor je ispravan samo ako su obe diode ispravne.

Sl.3.14 Ekvivalentne eme tranzistora

Sl.3.15 Merenja pri direktnoj polarizaciji

Sl.3.16 Merenja pri inverznoj polarizaciji

Ako se ispituje NPN tranzistor, crvena sonda se spoji sa bazom, a crna sa emitorom a zatim i kolektorom (sl.3.15). Ako je tranzistor ispravan, u oba sluaja treba da se dobije 400mV 800mV, ako se meri napon praga provoenja dioda, ili 500 800, ako se meri otpornost. Zatim se crna sonda spoji sa bazom, a crvena sa kolektorom a zatim i emitorom (sl.3.16). Ako je tranzistor ispravan, u oba sluaja se na displeju pojavljuje simbol prekoraenja opsega, odnosno beskonane otpornosti. Ako se ovakav postupak primeni nad ispravim PNP tranzisorom, rezultati merenja su suprotni. Veina digitalnih multimetara ima mogunost direktne provere tranzistora merenjem koeficijenta strujnog pojaanja hFE. Kada se preklopnik postavi u poloaj oznaen sa hFE, a zatim noice tranzistora, vodei rauna da li je NPN ili PNP, utaknu u rupice prikljunice na instrumentu (sl.3.17), ako je tranzistor ispravan, na displeju se dobija broj koji predstavlja koeficijenta strujnog pojaanja tranzistora hFE. Obino se koeficijent strujnog pojaanja meri u opsegu 1-1000. 37

Sl.3.17 Merenja koeficijenta strujnog pojaanja

38

4. LEMLJENJE
Povezivanje elektronskih komponenata moe da se obavi pomou tipaljki, zavrtnja, opruga i sl., ali ta reenja nisu pouzdana i mogu da se primene samo u jednostavnim ureajima, ili pri eksperimentisanju i proveri nekog jednostavnog elektronskog kola. Najbolji nain povezivanja komponenata je povezivanje lemljenjem.

4.1

Alat

Glavni alat potreban za lemljenje je elektrina lemilica. Postoje i lemilice na gas, koje su pogodne za rad na mestima na kojima nema izvora elektrine energije.

Sl.4.1 Lemilica sa regulacijom temperature

Postoje dva osnovna tipa elektrinih lemilica, sa regulacijom i bez regulacije temperature, pri emu mogu biti razliitih snaga. Za lemljenje elektronskih komponenata na tampanoj ploi, snaga lemilice treba da bude u granicama od 12W do 25W. Snanije lemilice nisu pogodne jer mogu da dovedu do oteenja komponenata i tampane ploe. Lemilice veih snaga koriste se za lemljenje veih lemova (na primer, lemljenje oluka). Prema obliku, lemilice su podeljene na tap i pitolj lemilice.

Sl. 4.2 tap lemilica snage 25W

Lemno mesto na tampanoj ploi naziva se stopica ili ped (Eng. pad). Vrh lemilice moe biti u obliku iljka ili dleta. Za lemljenje komponenata na tampanoj ploi pogodniji je vrh u obliku iljka. Pravilo je da vrh lemilice treba da bude irok koliko i dve treine lemnog mesta na tampanoj ploi. Nekoliko minuta nakon o ukljuenja, vrh lemilice dostie radnu temperaturu (oko 300 C), zbog ega se ne sme dodirivati kako ne bi dolo do pojave opekotina. ienje vrha, prethodno zagrejane lemilice, vri se trljanjem vrha o vlani celulozni suner, nakon ega je potrebno kalajisati vrh lemilice. Za odlaganje lemilice koristi se stalak na kome moe biti odloen i celulozni suner za ienje vrha lemilice. Nakon zavretka lemljenja, vrh lemilice treba kalajisati kako bi se spreila pojava korozije na njemu. 39

Za lemljenje elektronskih komponenata koristi se tinol (Eng. tin kalaj) ica (sl.4.4). To je legura koja se sastoji od 60% kalaja (Sn) i 40% olova (Pb). Unutranjost tinol ice je ispunjena fluksom (kalofonijum) koji olakava proces lemljenja. Od 2006.godine u EU i Aziji koristi se iskljuivo bezolovni tinol, koji predstavlja leguru od 97% kalaja, 2,5% srebra (Ag) i 0,5% bakra (Cu). Unutranjost ovog tinola takoe je ispunjena fluksom. Fluks se moe nabaviti i nezavisno od tinola i to u obliku tenosti ili spreja (Lotlak SK10). Tinol ica izrauje se u razliitim debljinama, od 0,5mm do 2mm. Za lemljenje standardnih elektronskih komponenti koristi se tinol debljine 0,7mm ili 1mm. Za lemljenje SMD komponenti koristi se tinol debljine 0,5mm, zbog odgovarajueg doziranja.

Sl.4.3 Stalak za lemilicu

Sl.4.4 Tinol ica

Trea ruka (sl.4.5), odnosno pomona ruka je stalak sa pokretnim tipaljkama i lupom, koji omoguava pridravanje elemenata u toku lemljenja, kao i detaljan pogled na mesto na kome se vri lemljenje. Za pridravanje elemenata koji se leme, takoe se koriste i pincete (sl.4.6). Koriste se i za pridravanje sitnih zavrtnja, za skidanje komponenata sa tampane ploe i sl. Njihova duina trebalo bi da bude 10-15cm.

Sl.4.5 Trea ruka Sl.4.6 Pincete

Seice su alat u obliku malih kleta kojima se seku ice, skrauju noice zalemljenih komponenata, skida izolacija ice i slino. Na slici 4.7 prikazane su male seice, duine oko 13cm, koje su prvenstveno namenjene za seenje noica komponenti i bakarne ice prenika do 1mm. Za seenje debljih ica koriste se seice veih dimenzija. 40

Sl.4.7 Seice

Sl.4.8 Pletenica (fitilj) za razlemljivanje

Sl.4.9 Vakuum pumpe za razlemljivanje

Razlemljivanje je postupak obrnut od lemljenja. Zapravo to je skidanje komponente sa tampane ploe. Za razlemljivanje se koriste pletenica (sl.4.8) i vakuum pumpa (sl.4.9) za razlemljivanje. Pletenica za razlemljivanje je splet finih bakarnih iica obloenih fluksom. Kada se vrh pletenice prisloni na lemnu taku i zagreva lemilicom, kapilarnim efektom bakarne iice privlae rastopljeni tinol i uklanjaju ga sa lemnog mesta. Pletenica za razlemljivanje izrauje se u debljinama od 0,5mm do 2,5mm. Vakuum pumpa sastoji se od: cilindra u kome se nalaze klip i opruga, vrha (sisaljka) za usisavanje rastopljenog tinola, dugmeta za natezanje opruge i dugmeta za okidanje. Vrh lemilice dri se na lemnoj taki, a vrh nategnute pumpe stavi se to blie istoj lemnoj taki. Kada se tinol rastopi, pritiskom dugmeta za okidanje, pumpa se aktivira i usisava tinol. U praksi, usisavanje treba ponoviti vie puta, a noice koje se i dalje dre za bakarnu foliju treba, vrhom odvijaa ili ila, paljivo odvojiti od bakarne folije. Korisni su i drugi alati kao to su: odvijai (rafcigeri), skalpel, ilo, tanke turpije, testera za metal itd. Zatitna mera, koja se preporuuje prilikom lemljenja, je noenje zatitnih naoara.

4.2

Spajanje ica lemljenjem

Za dobro lemljenje veoma je bitno da vrh lemilice, stopice na tampanoj ploi i noice komponenata budu maksimalno isti. Tokom vremena metalne povrine (stopice, noice, ica) oksidiu i ne primaju tinol. Jedino reenje u takvim sluajevima je da se skalpelom, otrim noem, iletom ili mirglom oisti oksid tako da metalne povrine dobiju sjaj. Dobro oiene povrine su osnovni uslov za uspeno lemljenje. ice koje se spajaju najpre se dobro oiste skalpelom, a zatim se kalajiu. Oieni deo ice, koja se pridrava pincetom, i vrh lemilice se naslone na vrh tinol ice (sl.4.10-a) koja je tako savijena da stoji na stolu, a njen kraj koji se koristi okrenut na gore. Kada pone topljenje tinola, pone se i sa laganim pomeranjem ice u levu stranu, tako da deo ice koji se kalajie stalno bude u rastopljenom tinolu. Kada se doe do kraja ice, proveri se da li je ica ravnomerno kalajisana sa svih strana. Ako ica nije ravnomerno kalajisana sa svih strana, kalajisanje treba ponoviti. Kalajisanje je zavreno kada se na ici sa svih 41

strana uhvati ravnomeran tanak sloj tinola. Kalajisani vrhovi se upredu (sl.4.10-b), pri emu se mogu koristiti i kleta. Natapanje tinolom (sl.4.10-c) vri se tako to se vrh tinol ice i lemilice naslone na upredeni deo koji se lagano pomera u levu stranu tako da rastopljeni tinol ravnomerno obuhvati obe ice. Na kraju se, prvo tinol ica, a zatim i lemilica, odvoje i saeka nekoliko sekundi da se spoj ohladi.

a.

b.

c.

Sl.4.10 Spajanje dve ice lemljenjem: a - kalajisanje vrhova, b upredanje kalajisanih vrhova, c natapanje tinolom

4.3

Lemljenje ice na metalnoj povrini

Vrh ice se najpre dobro oisti skalpelom, zatim se kletima savije i kalajie (sl.4.11-a) kao to je objanjeno u prethodnom primeru. Deo metalne povrine na kojoj e biti izvreno lemljenje, takoe treba dobro oistiti, na primer mirglom. Zatim se vrh lemilice i vrh tinol ice naslone na oieni deo bakarne povrine (sl.4.11-b). Kada tinol pone da se topi i razliva, malo se podignu vrh lemilice i tinol ica, tako da se obrazuje malo ostrvo od tinola. Na kraju, kalajisani kraj ice se nasloni na kalajisani deo metalne povrine i pritisne vrhom lemilice, na koji se prethodno doda malo tinola, saeka se nekoliko sekundi da se tinol rastopi a zatim lemilica odvoji. Nakon uklanjanja lemilice, icu treba pridrati jo nekoliko sekundi da se spoj ohladi. U toku kalajisanja i lemljenja, ica se pridrava pincetom kako ne bi dolo do pojave opekotina.

a.

b.

c.

Sl.4.11 Lemljenje ice na metalnoj povrini: a - kalajisanje vrha ice, b kalajisanje metalne povrine, c lemljenje vrha ice na metalnoj povrini

4.4

Lemljenje otpornika na bakarnoj foliji

Lemljenje je veoma olakano ako se koristi kalofonijum u obliku grumenova tamne uto-smee boje. U kalofonijum se, pred poetak lemljenja, kratkotrajno zagnjuri vrh lemilice, i lemljenje je i bolje i pouzdanije. Jo je bolje ako se u kalofonijum vrhom lemilice utisne deo koji se kalajie. Lemljenje se olakava i ako se koristi rastvoreni kalofonijum ili pasta za lemljenje kojima se, u tankom sloju, premau provodnici koji se leme. Paste za lemljenje ipak treba izbegavati jer, bez obzira ta pie na tubi, najverovatnije sadre kiseline, tako da pasta, koja ostane po zavretku lemljenja, nagriza metalne provodnike i vremenom ih uniti. 42

a.

b.

c.

Sl.4.12 Lemljenje otpornika na bakarnoj foliji: a - kalofonisanje, b kalajisanje, c lemljenje

S obzirom da su noice otpornika ustvari ice, njegovo lemljenje na bakarnoj foliji izvodi se na isti nain kao i lemljenje ice na metalnoj povrini.

4.5

Lemljenje na tampanoj ploi

Ugradnja komponenata na ploi moe da se vri bilo kojim redosledom, ali je praktinije da se prvo ugrauju komponente najmanje visine, pa malo vee itd. U tom smislu , prvo treba ugraditi kratkospajae (dampere), pa otpornike itd. Komponente koje su nenije konstrukcije, tako da lako mogu da se otete, treba ugraditi poslednje. ice kojima se tampana ploa povezuje sa zvunikom ili sa kuitem baterije, takoe treba ugraditi meu poslednje komponente.

a.

b.

c.

d.

Sl.4.13 Postupak lemljenja otpornika na tampanoj ploi

Lemljenje na tampanoj ploi bie objanjeno na primeru lemljenja otpornika. Noice otpornika najpre treba oistiti, a zatim kletima izvriti njihovo savijanje na potrebnu duinu. Savijeni krajevi se provlae kroz rupice. Ako je otpornik vee snage tako da se u toku rada dosta zagreva, telo otpornika treba da bude odmaknuto od ploe oko 1mm, to se najlake postie tako to se izmeu otpornika i ploe stavi komadi kartona koji se izvadi kada se zavri lemljenje. Otpornici manje snage ugrauju se tako da budu naslonjeni na plou. Ako se na ploi ugrauje vie otpornika, tedi se na vremenu ako se prvo svi otpornici postave na svoja mesta, a zatim vri lemljenje. Da bi se spreilo da, pri okretanju ploe, neki od otpornika ispadne ili se delimino izvue, provuene noice treba malo saviti (sl.4.13-a). Vrh lemilice i vrh tinol ice se zajedno naslone na stopicu (sl.4.13-b), tako da vrh lemilice istovremeno dodiruje stopicu, vrh tinol ice i noicu. Kada zapone topljenje tinol ice, treba je lagano gurati na dole. Lemljenje traje od dve do pet sekundi. Kada se formira mala kupa (sl.4.13-c) prvo se odvoji tinol ica, zatim lemilica i 43

saeka se nekoliko sekundi da se spoj ohladi. Na isti nain treba izvriti i lemljenje druge noice otpornika. Nakon zavretka lemljenja, noice se skrate seicama. Ako stopica ili noica, pre lemljenja nisu oieni, nakon lemljenja spoj moe da izgleda kao to je prikazano na slici 4.13-d. Kod takvog spoja, elektrina veza izmeu stopice i noice je veoma loa ili uopte ne postoji. Takav spoj naziva se hladan spoj. Deava se i da u poetku elektrina veza postoji, pa se posle izvesnog vremena izgubi. U takvoj situaciji mora se pronai hladan spoj, to je vrlo mukotrpan posao, kako bi se ponovo izvrilo lemljenje, ali uz prethodno ienje noica i stopica. Traenje hladnog spoja, razlemljivanje i ponovno lemljenje je veliki gubitak vremena, pa je zato ipak najbolje da se pre montae dobro oiste stopice i noice.

Sl.4.14 Odvoenje toplote pomou pincete

Ako su komponente, koje se leme, osetljive na temperaturu (germanijumske diode i tranzistori itd), odnosno ako preterano zagrevanje noica moe da ih oteti, tada njihovu noicu treba, sa strane komponenata, drati pincetom (sl.4.14) ili picastim kletima, preko kojih se odvodi toplota i spreava pregrevanje.

4.6

Lemljenje SMD komponenata

U poglavlju 2.11 reeno je da su SMD komponente veoma malih dimenzija, da nemaju iane noice, da se za njihovu ugradnju na tampanim ploama ne bue rupice, jer se direktno, svojim krajevima, leme na bakarnim linijama na tampanim ploama. Koliko su malih dimenzija moe se videti i na slici 4.15.

Sl.4.15 SMD Tranzistor

Lemljenje SMD komponenata obavlja se lemilicom male snage (12-18W) sa vrlo uzanim vrhom. Kao primer, na slici 4.16 prikazano je lemljenje SMD otpornika koji je u obliku malog valjka sa metalnim kapicama na krajevima. Prvo se na jedan kraj bakarne folije, lemilicom nanese malo tinola (sl.4.16-a) formira se jastue (ostrvce) od tinola. Otpornik se uhvati pincetom i postavi na svoje mesto. Zatim se vrh lemilice nasloni na jastue od tinola, tako da se ovaj rastopi, a otpornik lagano pritiska na dole dok ne legne na svoje mesto i dok se tinol ne uhvati za metalnu kapicu (sl.4.16-b). Druga noica lemi se tako to se najpre vrh lemilice postavi tako da istovremeno dodirujue kapicu i bakarnu liniju ispod nje (sl.4.16-c), da bi se obe zagrejale. Posle oko pola sekunde lemilica se malo odmakne od kapice, ali dri i dalje naslonjena na bakarnu liniju, i vrh tinol ice prinese tako da dodiruje kapicu i bakarnu liniju. 44

ica se topi pa je treba pomerati na dole, i tinol se hvata za bakar i kapicu. Kada se formira lem, prvo se odmakne tinol ica a zatim lemilica.

a.

b.

c.

Sl.4.16 Lemljenje SMD otpornika : a formiranje jastuia od tinola, b lemljenje jednog kraja, c lemljenje drugog kraja

Postupak lemljenja noica SMD integrisanog kola je sledei: Prvo se leme dve dijagonalno suprotne noice. Na primer, ako integrisano kolo ima 16 noica, to su noice 1 i 9, ili 8 i 16. Na bakarnoj liniji gde treba da bude zalemljena noica 1 nanese se malo tinola u obliku jastueta. Kolo se postavi na svoje mesto, tako da sve noice budu u svom poloaju. Vrhom ila pritisne se noica broj 1, a vrh lemilice postavi se tako da istovremeno dodiruje i jastue i kraj noice 1. Kalaj se rastopi i noica, pod pritiskom ila, legne na svoje mesto i biva zalemljena (sl.4.17-a). Zatim se proveri da li su sve noice na svojim mestima. Ako nisu, vrhom lemilice se rastopi tinol oko noice 1 i kolo paljivo i brzo, da se noica 1 ne bi previe zagrejala, pomeri u potreban poloaj. Noica 9 lemi se tako to se najpre vrh lemilice postavi tako da istovremeno dodirujue vrh noice i bakarnu liniju ispod nje, da bi se obe zagrejale. Posle oko pola sekunde lemilica se malo odmakne od noice, ali dri i dalje naslonjena na bakarnu liniju, i vrh tinol ice prinese tako da dodiruje vrh noice i bakarnu liniju. ica se topi pa je treba pomerati na dole, i tinol se hvata za bakar i vrh noice (sl.4.17-b). Kada se formira lem, prvo se odmakne tinol ica a zatim lemilica. Proveri se da li su sve noice na svojim mestima, pa se i one zaleme, na isti nain kao i noica 9.

a.

b.

c.

Sl.4.17 Lemljenje SMD integrisanog kola : a lemljenje noice 1, b lemljenje noice 9, c izgled svih lemova

45

5. IZRADA TAMPANIH PLOA


Veina savremenih elektronskih ureaja realizuje se u tehnici tampanih ploa (PCB-Printed Circuit Board). tampana ploa se pravi na ploi, debljine oko 1,5mm, od izolacionih materijala, kao to su pertinaks i vitroplast. Jedna strana ploe je presvuena tankim slojem bakra (bakarna folija) i naziva se strana tampe ili starna bakra. Postupkom nagrizanja, koji e biti kasnije objanjen, suvian bakar se uklanja i na ploi ostaju samo stopice (Eng. pad) i bakarne linije-veze-provodnici (Eng. track), pomou kojih se ostvaruju veze izmeu komponenata koje se ugrauju na plou. Bakarne linije i stopice zovu se tampane veze, odnosno tampa. U centrima stopica bue se rupe prenika oko 1mm i kroz njih provlae noice komponenata. Komponente se ugrauju na strani na kojoj nije bio bakarni sloj (to je tzv. starna komponenata), a lemljenje se vri na strani na kojoj su bakarne linije. Pored ploa koje imaju tampu samo sa jedne strane i zovu se jednoslojne ploe, postoje i dvoslojne ploe koje imaju tampu sa obe strane. Prvi deo posla pri izradi tampane ploe je njeno projektovanje. Pod projektovanjem tampane ploe podrazumeva se izrada plana-crtea rasporeda komponenata, stopica i bakarnih provodnika-linija na ploi. Pre poetka projektovanja treba nabaviti sve komponente kako bi znali kolike su im dimenzije i kolika su rastojanja izmeu noica. Za projektovanje tampanih ploa koriste se programi kao to su Protel, Eagle, a moe se koristiti i neki program za crtanje kao to su CorelDRAW i AutoCAD.

5.1

Precrtavanje crtea na plou

Jedan od naina izrade tampane ploe zasnovan je na precrtavanju crtea, sa rasporedom stopica i bakarnih linija, na bakarnu stranu ploe uz pomo olovke i indigo papira. Crte tampane ploe treba da bude odtampan, u razmeri 1:1, na obinom papiru.

Sl.5.1 Crte tampane ploe pogled sa strane komponenata

Sl.5.2 Crte tampane ploe pogled sa bakarne strane

U programima za crtanje tampanih ploa za dobijanje crtea kojim se prikazuje tampana ploa sa bakarne strane, koristi se opcija Mirror. Bakarna strana ploe treba da bude dobro oiena, jer se samo u tom sluaju nagrizanje i, kasnije, lemljenje obavljaju brzo i lako. ienje se najefikasnije obavlja pomou nekog prakastog sredstva za ienje (VIM). Krpa ili suner se nakvasi vodom, zamoi u praak i njime trlja bakarna povrina dok ne dobije sjaj, a zatim se dobro opere i osui. Na bakarnu stranu ploe postavi se indigo papir, a preko njega i papir sa crteom tampane ploe kojim se prikazuje tampana ploa sa bakarne strane. Da se ne bi 46

pomerali u toku precrtavanja, indigo papir i papir sa crteom se privrste lepljivom trakom. Prelaenjem olovke preko stopica i bakarnih linija na crteu, iste se precrtavaju na bakarnu stranu ploe. Precrtavanje se moe vriti i na drugi nain, bez indigo papira. Vrhom ila se probode papir kroz centre svih stopica. Pri tome, ilo se dobro pritisne, tako da na bakarnoj povrini ostaju dobro uoljivi ubodi. Nakon precrtavanja treba izvriti crtanje stopica i bakarnijh linija flomasterom otpornim na kiselinu. On se prepoznaje po tome to mirie na alkohol i prodaje se u knjiarama kao flomaster (marker) za pisanje po staklu. Dobar je ako se, nekoliko sekundi nakon pisanja na staklu, ne moe obrisati prstima. Ipak, mnogo je sigurnije ako se kupi u prodavnici elektronskih komponenata. Flomasterom treba lagano (da bi sloj boje bio deblji) iscrtati sve stopice i linije. Prenik stopica treba da bude 2-3mm, pri emu u sredini stopica treba da ostane malo ostrvo od bakra. Debljina linija treba da bude oko 1mm, mogu da budu i malo tanje (tamo gde mora) i mnogo deblje (tamo gde je mogue). Ako je precrtavanje izvreno tako to su ilom oznaeni samo centri stopica, prilikom crtanja flomasterom linije ne moraju da imaju potpuno isti oblik kao na crteu. Nakon zavretka crtanja treba saekati odreeno vreme (za klasian marker bar 1 sat) da se boja osui, a zatim se moe izvriti nagrizanje ploe. U toku nagrizanja, bakar koji se nalazi ispod boje ostae zatien i nee biti nagrien, dok e preostali bakar nagrizanjem biti uklonjen sa ploe. Nakon zavretka nagizanja i pranja ploe vodom, boja se uklanja alkoholom ili nitro razreivaem.

5.2

Prenoenje crtea pomou Letraseta

Letraset (postoji i Lithoprint) je naziv za proizvod u obliku tankog providnog lista hartije ili plastike, na kome su u jednom ili vie redova nanesena slova, znakovi interpunkcije i sl. List sa slovima se postavi na hartiju na kojoj treba neto napisati i olovkom se trlja preko eljenog slova. Pri tome, slovo sa letraseta, pree i zalepi se na hartiju. Postoji i letraset za elektroniare. To su folije sa stopicama, linijama i krivinam napravljenim od boje otporne na tenost za nagrizanje. Prenoenje sa folije na plou takoe se obavlja trljanjem olovkom.

Sl.5.3 Letraset stopice, linije,krivine

5.3

Prenoenje crtea prenoenjem tonera

Bakarna strana ploe treba da bude dobro oiena i odmaena. ienje se moe izvriti tako to se ploa izriba vimom. Nakon ienja, plou treba dobro osuiti. Crte tampane ploe treba odtampati na termostabilnoj foliji na laserskom tampau. Potrebno je da otisak bude sa maksimalnim zatamnjenjem, da bi se na plou prenela vea koliina tonera, ime se postie bolja zatita bakra od smee kojom se vri nagrizanje. Dimenzije folije ne treba da budu vee od dimenzija ploe, da prilikom zagrevanja ne bi dolo do deformisanja folije. Preko bakarne strane ploe postavi se folija tako da na plou nalee ona strana folije na kojoj je toner. Na nekoliko mesta ploa i folija se fiksiraju selotejpom. Da se radni sto ne bi otetio od toplote, na sto se postavi drvena ploa a preko nje ploa sa folijom. Nakom prekrivanja folije krpom, moe se zapoeti peglanje, sa vrlo umerenim pritiskanjem, peglom koja je zagrejana na 160C. Ako je temperatura preniska, toner se nee preneti na plou, a ako je temperatura previsoka, toner e se razliti i upropastiti veze. U toku peglanja, radi kontrole, krpa se moe povremeno podii. Peglanje traje 4 minuta. 47

Sl.5.4 Prenoenje tonera peglanjem

Nakon zavretka peglanja plou odmah treba naglo ohladiti, tako to se 30 sekundi dri pod mlazom tekue vode. Nakon hlaenja paljivo se odlepi selotejp, a zatim se polako folija skine sa ploe, pri emu najvei deo tonera ostaje na ploi. Povrine koje su prekrivene tonerom dobro su zatiene od smee za nagrizanje, ako se njihovim posmatranjem prema svetlosti vide glatke i sjajne crne povrine na kojima nema svetlucanja bakra. Ako su povrine, prekrivene tonerom, hrapave i na njima se vidi svetlucanja bakra, to znai da nisu dobro zatiene od smee za nagrizanje, pa bi se prilikom nagrizanja na takvim povrinama javile rupice. Ovakve povrine, kao i povrine na kojima se toner uopte nije preneo, a trebalo je da se prenese, mogu se zatititi lakom za nokte, selotejpom, flomasterom, a moe se i, preko postojeeg tonera na ploi, ponoviti jo jednom (ak i dva puta) prenoenje tonera sa nove folije. Ako se, nakon prenoenja tonera, na ploi vre korekcije lakom za nokte ili flomasterom, onda je potrebno da se, pre nagrizanja, saeka da se lak ili flomaster osue, nakon ega se moe izvriti nagrizanje.

5.4

Prenoenje crtea foto postupkom

Crte tampane ploe treba odtampati na termostabilnoj foliji na laserskom tampau. Potrebno je da otisak bude sa maksimalnim zatamnjenjem, da bi kroz zatamnjeni deo (tampa) prolo to manje UV zraka. Ako se otisak posmatra prema svetlosnom izvoru i pri tome kroz zatamnjeni deo prolazi dosta svetlosti, onda je potrebno da se crte odtampa na dve (tri) folije (jedna folija se stavi preko druge i spoje se, na nekoliko mesta, selotejpom). Ako se tampane ploe ne izrauju esto, onda je ekonominije koristiti foto pertinaks (gotove, foto lakom, oslojene ploice). Ako se koriste obine ploe, onda je potrebno da se izvri oslojavanje foto lakom POSITIV 20. Foto pertinaks je sa bakarne strane, na kojoj se nalazi i foto lak, zatien od svetlosti plavom folijom, koju je potrebno odlepiti pre poetka osvetljavanja ploe. Da bi se izvrilo osvetljavanje - ekspozicija (izlaganje) UV zracima, potrebni su jo i odgovarajui svetlosni izvor i dve ploe od obinog stakla debljine 3 mm i dimenzija neto veih od tampane ploe. Na jednoj staklenoj ploi sa jedne strane treba zalepiti crni papir, da bi se spreila refleksija. Kao izvor UV zraka moe se koristiti ivina sijalica snage 125W, pri emu se napajanje sijalice vri preko prigunice iste snage. Sijalica moe da se postavi u stonu lampu i od trenutka ukljuenja potrebno je da proe 5 minuta da bi bila spremna za osvetljavanje. Pre poetka osvetljavanja ploe, potrebno je pripremiti sve razvija, tako to se u jedan litar hladne vode rastvori 7-10 g ive (kaustine) sode (NaOH). Ako je razvija slabiji, razvijanje moe da potraje, a ako je razvija jai, proces moe da bude toliko brz da skine i neosvetljeni lak. S obzirom da je teko izmeriti 7-10 g sode, razvija se moe 48

pripremiti i tako to se u 200ml vode rastvori koliina sode koja staje u jedan zapua plastinih flaa, pri emu soda treba da bude u komadiima veliine oko 5 mm. Ako je soda u komadima veim od 5 mm, potrebno je da se prethodno usitni da bi se dobio razvija sa tanijim odnosom vode i sode. Ako je soda u obliku granula, razvija se priprema na isti nain - u 200 ml vode rastvori se koliina sode koja staje u jedan zapua plastinih flaa. Razvija je providan (bezbojan) i spreman za upotrebu tek nakon 5 minuta od poetka rastvaranja sode. Temperatura razvijaa treba da bude sobna (2025 C). Da bi se izvrilo osvetljavanje ploe, potrebno je da se od nje, staklenih ploa i crtea (folija), napravi sendvi kao to je prikazano na slici 5.5. Lakirana povrina se ne sme dodirivati sve dok se ne izvri nagrizanje. Sa sve etiri strane, sendvi se fiksira izolir trakom i spreman je za osvetljavanje. Pripremu sendvia, osvetljavanje i razvijanje treba obavljati u polumranoj prostoriji. Da bi se ploa lake izvadila iz razvijaa, a kasnije i iz rastvora u kome se vri nagrizanje, sa nebakrarne strane se moe, nakon osvetljavanja, zalepiti preklopljena izolir traka od dvadesetak centimetara. Osvetljavanje se vri tako to se sendvi postavi ispod sijalice, koja je ukljuena najmanje 5 minuta pre poetka osvetljavanja i nalazi se 30 cm iznad sendvia. Ako je rastojanje krae, moe se desiti da ploa ne bude ravnomerno osvetljena (jer je u pitanju takasti izvor svetlosti), a sa veim rastojanjem poveava se vreme potrebno za osvetljavanje. Osvetljavanje traje 5 minuta (6 minuta, ako se radi sa trostrukom folijom), nakon ega odmah treba izvriti razvijanje ploe.

Sl.5.5 Sendvi

Kada se zavri osvetljavanje i ploa izdvoji iz sendvia, na njoj se ne mogu uoiti promene u odnosu na to kako je izgledala pre osvetljavanja (ovo vai za foto pertinaks). Do vidljivih promena dolazi razvijanjem ploe. Razvijanje se obavlja tako to se ploa postavi u plastini sud (bakar je gore) sa razvijaem koji treba da prekrije plou za nekoliko milimetara. Nakon desetak sekundi od poetka razvijanja, osvetljeni deo foto laka postaje vidljiv jer poinje da dobija ljubiastu boju koja postaje sve tamnija. Uz blago ljuljanje suda, osvetljeni deo foto laka poinje da otpada sa ploe. Vreme, potrebno da se osvetljeni foto lak skine sa ploe, kree se od 1/2 do 2min, mada moe biti i neto due (zavisi od: koncetracije i temperature razvijaa, vremena osvetljavanja i debljine foto laka). Kada se sa ploe skine osvetljeni foto lak, potrebno je da se ploa opere tekuom vodom. S obzirom da se moe desiti da na ploi zaostane veoma tanak sloj osvetljenog foto laka, koji se ne moe uoiti i koji bi onemoguio nagrizanje bakra, potrebno je da se ploa ponovo vrati u razvija na 5-6s (ne due da se ne bi otetio lak koji treba da titi bakar). Ako na ploi jo uvek ima osvetljenog foto laka, nakon nekoliko sekundi od vraanja ploe 49

u razvija, blagim ljuljanjem suda, uoie se njegovo skidanje. Nakon vaenja ploe iz razvijaa treba je ponovo oprati tekuom vodom, a zatim ponovnim vraanjem u razvija proveriti da li ima zaostalog laka. Povrina je dobro oiena od foto laka, ako ima bakarni sjaj. U toku razvijanja ploa se ne sme dodirivati prstima ili nekim predmetima, kako se ne bi otetio neosvetljeni foto lak. Nakon zavretka razvijanja ploa se opere tekuom vodom i odmah je spremna za nagrizanje. Ako se, pre nagrizanja, flomasterom ili lakom za nokte ele izvriti korekcije, potrebno je da se ploa osui, to se moe uiniti i fenom, ali sa veeg rastojanja (40-50cm). Razvijanjem prestaje svaka osetljivost na svetlost foto laka koji je ostao na ploi i kao takav moe biti stabilan u duem periodu.

5.5

Nagrizanje

Za nagrizanje ploe koristi se smea 16-18% rastvora sone kiseline (HCl) i 30% rastvora hidrogena (H2O2). Smea se pravi u odnosu 5:1 u korist kiseline. I kiselina i hidrogen su dosta agresivna jedinjenja, naroito opasna za oi i kou, pa pri radu sa njima treba biti oprezan. Ako neka od ovih tenosti kapne na ruku ili neki predmet, treba ih odmah oprati vodom. Prilikom nagrizanja treba koristiti zatitne naoare.

Sl.5.6 Nagrizanje sonom kiselinom i hidrogenom

U plastian sud prvo se sipa kiselina, zatim se doda hidrogen i blagim ljuljanjem se tenosti izmeaju. Nakon toga u sud se stavi i ploa. Koliina smee u sudu treba da bude tolika da prekrije plou za nekoliko milimetara. Smea moe biti potpuno providna ili bele boje (zavisi od hidrogena), tako da se posle nekoliko sekundi moe videti kako bakar dobija ljubiastu boju, a smea zelenu, to znai da je nagrizanje poelo. Ako se vri nagrizanje ploe koja je prethodno pripremljena foto postupkom i posle desetak sekundi bakar ne pone da menja boju, znai da, u toku razvijanja, osvetljeni foto lak nije u potpunosti uklonjen sa ploe. U tom sluaju plou treba izvaditi iz smee za nagrizanje i ponovo je, nakon ispiranja tekuom vodom, vratiti u razvija. Ve je bilo reeno da su povrine dobro oiena od foto laka, ako imaju bakarni sjaj. Nagrizanje nezatienih bakarnih povrina poinje od rubova i ide ka sredini ploe. Prilikom nagrizanja iz smee izlaze mehurii, kao u ai svee kisele vode, to znai da smea intenzivno isparava, zbog ega nagrizanje treba vriti u provetrenoj prostoriji. Ako u smei ima previe hidrogena, onda se javlja i previe mehuria, odnosno javlja se pena, a u takvim uslovima, usled zagrevanja smee, dolazi do oteenja zatitnog sloja (foto lak, toner, boja) i bakra. Povremenim ljuljanjem suda omoguava se da tenost, koja je bila na povrini ploe, sklizne, a da na njeno mesto doe nova tenost. Ako se uoi da na nekoj manjoj povrini nagrizanje znatno zaostaje u odnosu na ostatak ploe, pri emu treba uzeti u obzir da nagrizanje ide od rubova ka sredini ploe, tu povrinu treba izgrebati ilom. Da bi se to uradilo, plou treba izvaditi iz smee za nagrizanje, zatim je treba oprati i staviti u sud sa vodom u kome se moe izvriti grebanje. Nakon izvrene korekcije moe se nastaviti sa nagrizanjem. Nagrizanje traje nekoliko minuta i zavreno je kada na ploi nema nezatienog bakra. Nagrizanje ne bi smelo da traje due od 10 min, jer ako je zatitni sloj 50

slabijeg kvaliteta, kiselina e poeti i ispod njega da nagriza bakar. Posle upotrebe, smea kiseline i hidrogena se baca, tako to se najpre sipa u neki plastini sud (na primer, kofa) napunjen vodom, da bi se na taj nain spreilo oteenje metalnih slivnika. Nakon zavretka nagrizanja plou treba izvaditi iz smee, oprati pod mlazom tekue vode i osuiti ako se eli da foto lak, ispod kojeg se nalazi tampa, slui kao zatita od oksidacije. U tom sluaju, nitro razreivaem ili acetonom, treba skinuti foto lak sa stopica. Ako se za zatitu od oksidacije koristi LOTLAK SK10, koji ujedno i olakava lemljenje, onda je jednostavnije da se foto lak skine sa cele ploe. Ako su bakarne linije i stopice bile nacrtane flomasterom, boja se moe skinuti alkoholom. Osim smee sone kiseline i hidrogena, za nagrizanje se moe koristiti i ferihlorid (FeCl3), koji se moe nabaviti u obliku tenosti crveno-smee boje ili grumena( 0,5kg grumenja rastvara se u 1l vode). Ferihlorid je, kao i veina drugih kiselina, otrovna materija, opasna za oi, otvorene rane i sluzokou, zbog ega treba biti oprezan pri radu sa njom. Rastvor ferihlorida se koristi za nagrizanje vie ploa.

Sl.5.7 Nagrizanje ferihloridom

Rastvor ferihlorida se sipa u plastian sud tako da dubina tenosti bude nekoliko centimetara. Ploa, sa bakron na dole, stavi se u tenost tako da pliva na povrini tenosti. Ploa se povremeno vadi iz tenosti da bi se proverilo kako se odvija nagrizanje. Kada se zavri nagrizanje (traje oko 15min), plou treba dobro oprati vodom. Dalji postupak sa ploom isti je kao i nakon zavrenog nagrizanja smeom sone kiseline i hidrogena.

5.6

Buenje rupica na tampanoj ploi

Veina komponenata ima noice koje mogu da prou kroz rupice prenika 0,8mm, ali ima i komponenata za ije noice se moraju izbuiti rupice veeg prenika. Burgije prenika 0,8mm se tee nabavljaju, a lako lome, pa se u amaterskoj praksi najee koriste burgije prenika 1mm. Buenje se najlake obavlja malom elektrinom builicom montiranom na stalku, ali moe da se uspeno obavi i iz ruke. Ispod ploe treba postaviti komad tvreg drveta. Builicu ne treba pritiskati suvie jako, jer e burgija pri izlasku iz pertinaksa da odvali mali komad. Prilikom buenja treba nositi zatitne naoare.

5.7

Univerzalne tampane ploe

Univerzalne tampane ploe su ploe od pertinaksa ili vitroplasta na kojima se nalaze bakarne stopice (lemne take) ili lemne linije ili kombinacija linija i stopica i na kojima su izbuene rupice.

Sl.5.8 Vitroplast sa lemnim takama

Sl.5.8 Pertinaks sa lemnim linijama

Raster (rastojanje izmeu centara rupica) je 2,54mm, zato to je kod veine komponenata rastojanje izmeu noica jednako (tano ili priblino) proizvodu 2,54mm i nekog celog broja. 51

Na ploi sa lemnim takama, komponente se montiraju na strani na kojoj nisu stopice, a rasporede se tako da stopice, koje treba povezati, budu to blie jedna drugoj. Noice komponenata se zaleme i skrate. Povezivanje stopica se ostvaruje komadina ice, sa ijih je krajeva skinuta izolacija, a oni kalajisani. ice se leme na strani na kojoj su stopice. Na ploi sa lemnim linijama komponente se takoe montiraju jedna blizu druge, vodei rauna da se, kao veze meu njima, maksimalno iskoriste bakarne trake-lemne linije. Kada je to potrebno, trake se prekidaju, tako to se na njima skalpelom prosee kanal. Veze koje nije mogue ostvariti trakama, ostvaruju se komadima ice (damperi) koji se montiraju na strani komponenata.

5.8

Laboratorijska ploa

Laboratorijska ploa - Matador ploa (Eng. protoboard, breadboard) je plastina ploa za ekperimentisanje, u kojoj je ugraen veliki broj malih, elastinih, metalnih buksni u koje je mogue utaknuti noice elektronskih komponenata. Korienjem ugraenih veza izmeu nizova buksni oznaenih sa +, -, 1 do 30, i uz korienje komada ice, mogue je povezati komponente nekog elektronskog ureaja i proveriti kako on radi.

Sl.5.9 Laboratorijska ploa

Eksperimentisanje sa ureajem realizovanim na laboratorijskoj ploi, mnogo je jednostavnije nego kada je ureaj realizovan na tampanoj ploi.

52

You might also like