ERICH FROMM: DJELA

u 12 svezaka

Erich Fromm

Izdaju »NAPRIJED« Izdavačko trgovačka radna organizacija Zagreb, Palmotićeva 30 NOLIT Izdavačka radna organizacija Beograd, Terazije 27 from Dario to filozofija.net forum

Anatomija ljudske destruktivnosti
Prva knjiga

Preveli

Gvozden Flego Vesna Marčec-Beli

Uredili Zeljko Falout i Gvozden Flego

ZAGREB 1989

Sadržaj

Predgovor autora Terminologija Uvod: Instinkti i ljudske strasti Prvi dio
INSTINKTIVIZAM, BIHEVIORIZAM, PSIHOANALIZA

9 13 19

Instinktivisti Stariji instinktivisti Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i Konrad Lorenz Freudovo shvaćanje agresije Lorenzova teorija agresije Freud i Lorenz — njihove sličnosti i razlike »Dokaz« analogijom Zaključci o ratu Obožavanje revolucije II Environmentalisti i bihevioristi Prosvjetiteljski environmentalizam Biheviorizam Neobiheviorizam B. F. Skinnera Ciljevi i vrijednosti Razlozi popularnosti skinerizma Biheviorizam i agresija O psihološkim eksperimentima Teorija frustracione agresije III Instinktivizam i bineviorizam — njihove razlike i sličnosti Zajednička osnova

31 31 32 32 34 37 38 44 47 51 51 51 52 53 58 59 62 83 89 89

Naslov izvornika Erich Fromm THE ANATOMY OF HUMAN DESTRUCTIVENESS Holt, Rinehart and Winston New York, 1973 © 1973 by Erich Fromm

Kasnija gledišta Političko i društveno porijeklo ovih dviju teorija IV Psihoanalitički pristup razumijevanju agresije Zaključak Drugi dio
DOKAZI PROTIV INSTINKTIVISTICKE TEZE

90 93 97 102

V

Neurofiziologija Odnos psihologije prema neurofiziologiji Mozak kao osnova agresivnog ponašanja Defenzivna uloga agresije Instinkt »bijega« Grabežljivost i agresija

107 107 110 112 113 114 119 120 124 126 131 134 136 141 141 142 146 146 152

Primitivni lovci — društvo obilja? Primitivno ratovanje Neolitska revolucija Prethistorijska društva i »ljudska priroda« Urbana revolucija Agresivnost i primitivne kulture Analiza trideset primitivnih plemena Sistem A: Društva koja afirmiraju iivot Sistem B: Nedestruktivno — agresivna društva Sistem C: Destruktivna društva Primjeri za ova tri sistema Zuni Indijanci (Sistem A) Manus (Sistem B) Dobu (Sistem C) Dokazi o destruktivnosti i okrutnosti Indeks pojmova i imena

160 162 167 175 176 181 181 182 182 183 183 183 186 188 191 201

VI Ponašanje životinja Agresija u »zarobljeništvu« Ljudska agresija i gomilanje Agresija u divljini Teritorijalizam i dominacija Agresivnost među drugim sisavcima Postoji li kod čovjeka inhibicija protiv ubijanja? VII Paleontologija Je li čovjek jedna vrsta? Je li čovjek grabežljiva životinja? VIII Antropologija »Čovjek-lovac« — antropološki Adam? Agresija i primitivni lovci

psihologije životinja. kako bih bio siguran da im moja hipoteza nije oprečna i da bih provjerio potrđuju li oni. Iako je ovo ispitivanje trebalo biti uglavnom psiho¬ analitičko. Budući da nije postojao rad koji bi iznosio ili integrirao prona¬ laske o agresiji sa svih tih područja pa ni takav koji bi ih samo sumirao. Nadao sam se da će taj po¬ kušaj pomoći mojim čitaocima da usvoje moje globalno shvaća¬ nje problema destruktivnosti.Predgovor autora Ova je studija prvi kompleksni rad na području psihoanalitičke teorije. kao što sam se nadao. nekolicina njih mi je davala savjete i odgovore na mnoga moja pitanja. Uskoro je postalo jasno da ne mogu adekvatno pisati o ljudskoj destruk¬ tivnosti ostanem li u granicama svog područja kompetencije. moju hipotezu. a neki su i čitali relevantne dijelove ruko¬ pisa. već i zato što ih val destruktivnosti koji je zahvatio svijet čini veoma relevantnim s praktičkog stajališta. znatno sam pot'cijenio poteškoće koje su me čekale. Mada će stručnjaci uvidjeti da im ne nudim ništa novo 9 . Postoje. kako bih izbjegao preuzak a prema tome i izopačen okvir istraživanja. Kada sam započeo ovu knjigu. mnoge zamke u takvom nastojanju. tj. naročito iz neurofiziologije. Jasno je da nisam mogao steći kompetenciju na svim tim područjima — a najmanje na onom na kojem sam počeo s najmanje znanja: području neuroloških nauka. umjesto da prihvate gledišta poje¬ dinačnih disciplina. bilo mi je potrebno nešto znanja i s drugih područja. paleontologije i antropologije. bilo je to prije više od šest go¬ dina. Tu sam neka zna¬ nja stekao ne samo vlastitim proučavanjem već i susretljivošću neurologa. Morao sam bar u osnovnim crtama upoznati navedene discipline da bih mogao provjeriti svoje zaključke pre¬ ma glavnim podacima iz drugih područja. Počeo sam se baviti proučavanjem agresije i destruktiv¬ nosti ne samo zato što su to temeljni teorijski problemi psiho¬ analize. naravno. morao sam to učiniti sam. psihoanalize.

na njihovom specifičnom području, možda će se rado upoznati s podacima drugih područja o tako važnom predmetu. Nerješiv problem je ponavljanje i poklapanje s mojim ranijim radovima. Bavim se problemima čovjeka već više od trideset godina, stavljajući u tom procesu težišta na nova područja, a istovremeno produbljujući i proširujući svoje uvide u stara. Ne mogu pisati o ljudskoj destruktivnosti a da ne iznosim ideje objavljene prije, no još uvijek neophodne za razumijevanje novih pojmova kojima se ova knjiga bavi. Nastojao sam se, koliko god je to bilo moguće, ne ponavljati — upućujući na široke diskusije u prijašnjim radovima; ali ponavljanje se ipak nije moglo sasvim izbjeći. Poseban problem u tom pogledu je Srce čovjeka (The Heart of Man), koje sadrži u osnovnom obliku neke moje nove pronalaske o nekrofiliji — biofiliji. Moj prikaz tih pronalazaka je u ovoj knjizi mnogo opširniji, i teoretski i s obzirom na klini¬ čke ilustracije. Nisam ulazio u izvjesne razlike između gledišta iznesenih ovdje i u prijašnjim radovima; takva bi diskusija za¬ uzela previše mjesta, a nije dovoljno zanimljiva većini čitalaca. Ostaje mi još samo ugodan zadatak; izraziti zahvalnost onima koji su mi pomogli u pisanju ove knjige. Duboko sam zahvalan dru Juanu de Dios Hernandezu što mi je olakšao proučavanje na području neurofiziologije. U diskusi¬ jama, koje su trajale satima, razjasnio mi je mnoge probleme, pomogao mi da se orijentiram u ogromnoj literaturi i dao svoje mišljenje o onim dijelovima rukopisa u kojima se obrađuju pro¬ blemi neurofiziologije. Zahvalan sam slijedećim znanstvenicima s područja neurolo¬ gije koji su mi pomogli opširnim razgovorima i pismima: premi¬ nulom dru Raulu Hernandezu Peonu, doktorima Robertu B. Livingstonu, Robertu G. Hearthu, Heinzu von Foersteru i Theodoru Melnechuku, koji su također pročitali neurofiziološke dijelove rukopisa. Zahvaljujem i preminulom dru Francisu O. Schmittu, koji mi je omogućio sastanak s članovima Programa za neuro¬ loška istraživanja na Massachusetts Institute of Technologv; oni su raspravljali o pitanjima koja sam im uputio. Zahvalan sam Albertu Speeru koji mi je razgovorom i korespondencijom pomo¬ gao da obogatim svoju sliku o Hitleru. Zahvaljujem i Robertu M. W. Kempneru na podacima koje je skupio kao jedan od ame¬ ričkih tužilaca na nirnberškom procesu. Također sam zahvalan dru Davidu Schecteru, dru Michaelu Maccobyju i Gertrudi Hunziker-Fromm na čitanju rukopisa i 10

vrijednim kritičkim i konstruktivnim sugestijama; dru Ivanu Illichu i dru Ramonu Xirau za korisne sugestije koje se tiču fi¬ lozofskih aspekata knjige; dru W. A. Masonu za primjedbe s pod¬ ručja psihologije životinja; dru Helmuthu de Terrau na korisnim primjedbama o problemima paleontologije; Maxu Hunzikeru na korisnim sugestijama u pitanju nadrealizma i Heinzu Brandtu na podacima i sugestijama o praksi nacističkog terora. Zahvalan sam dru Kalinkowitzu za aktivan i ohrabrujući interes koji je pokazao za ovaj rad. Također zahvaljujem dru Illichu i gospođici Valentini Horesman na pomoći u korištenju bibliografskih ma¬ terijala Centra za interkulturalnu dokumentaciju u Cuernavacau u Meksiku. Koristim ovu priliku da izrazim svoju zahvalnost gospođi Beatrici H. Mayer, koja je u posljednjih dvadeset godina ne samo pisala na stroju i prepisivala mnoge verzije rukopisa što sam ih napisao, uključujući i ovaj, već ih je redigirala s mnogo spo¬ sobnosti, razumijevanja i osjećaja za jezik, te je ovoj krajnjoj reviziji pridonijela svojim vrijednim sugestijama. Za vrijeme mog višemjesečnog boravka u inozemstvu za ruko¬ pis se u potpunosti i veoma konstruktivno brinula gospođa Joan Hughes, na čemu sam joj veoma zahvalan. Zahvaljujem gospodinu Josephu Cunneenu, glavnom uredniku izdavačkog poduzeća »Holt, Rinehart and Winston« na vrlo zna¬ lačkom i savjesnom uredničkom poslu i konstruktivnim sugesti¬ jama. Nadalje, želim zahvaliti gospođi Lorraine Hill, administra¬ tivnom uredniku, i gospodinu Wilsonu R. Gathingsu i gospođici Cathie Fallin, tehničkim urednicima »Holt, Rinehart and Winstona«, na umješnosti i brizi u koordiniranju rada na rukopisu u svim njegovim fazama. Na kraju zahvaljujem Marion Odomirok na izvrsnom, savjesnom i oštroumnom redigiranju. Ovo istraživanje djelomično je potpomagao National Institute of Mental Health, Public Health Service Grant No. MH 13144-01, MH 13144-02. Zahvaljujem na pomoći Fundaciji Albert i Mary Lasker, koja mi je omogućila da uzmem još jednog asistenta. New York svibanj, 1973. E. F.

11

Terminologija

Dvosmislena upotreba riječi »agresija« je u bogatoj literaturi o toj temi izazvala, mnogo zbrke. Taj pojam upotrebljava se za ponašanje čovjeka koji brani svoj život, za kradljivca koji ubija žrtvu da bi uzeo novac, za sadistu koji muči zatvorenika. Zbrka ide još dalje: pojam »agresija« upotrebljava se i za seksualni pristup muškarca ženi, za ambiciozne poticaje planinara, trgov¬ ca ili seljaka koji ore zemlju. Razlog te zbrke možda je u utje¬ caju biheviorističkog mišljenja u psihologiji i psihijatriji. Ako agresijom nazovemo sva »štetna« djela — tj. ona što oštećuju ili uništavaju nežive stvari, biljke, životinje ili čovjeka — tada je, naravno, vrsta impulsa koji nagone na štetno djelo potpuno ire¬ levantna. Ako se destruktivna djela, djela kojih je namjera ču¬ vanje, i konstruktivna djela označe jednom te istom riječju, onda zaista nema nade da se shvati njihov uzrok; ona nemaju zajedničkog uzroka jer su u potpunosti različite pojave, te ćemo se naći u teoretski beznadnoj poziciji pokušamo li pronaći uzrok »agresije«.* Uzmimo kao primjer Lorenza; njegovo izvorno poimanje agre¬ sije shvaća kao evoluciono razvijen impuls koji služi opstanku jedinke i vrste. Ali kako je on pojam »agresije« primijenio i na krvožednost i okrutnost, mogli bismo zaključiti da su te iracio¬ nalne strasti također urođene, pa se prema tome smatra da su izazvane zadovoljstvom koje proizlazi iz ubijanja. Slijedeći za¬ ključak je: ratovi su izazvani urođenim destruktivnim trendom u ljudskoj prirodi. Riječ »agresija« prikladno služi kao most koji spaja biološki adaptivnu agresiju (koja nije zla) s ljudskom destruktivnošću koja je doista zla. Srž takvog »zaključivanja« je: * Ipak treba primijetiti da Freud nije bio svjestan raznovrsnosti agresije (usp. Dodatak). Nadalje, u Freudovom slučaju osnovni motiv teško da je bio bihevioristički; vjerojatnije je da je on jednostavno slijedio uobičajenu upotrebu. 13

Biološki adaptivna agresija = urođena Destruktivnost i okrutnost' = agresija Ergo: Destruktivnost i okrutnost = urođena. U ovoj knjizi upotrebljavao sam pojam »agresije« za defen¬ zivnu, reaktivnu agresiju koju sam obuhvatio pojmom »benigna agresija«, a »destruktivnost« i »okrutnost« nazvao sam specijal¬ nim ljudskim sklonostima uništavanju i težnji za apsolutnom vlašću (»maligna agresija«). Kad god sam upotrijebio riječ »agre¬ sija« jer se činila korisnijom u izvjesnom kontekstu, pobliže sam je odredio da bih izbjegao nesporazum. Drugi semantički problem je u upotrebi riječi »čovjek« kao riječi koja označava ljudski rod ili čovječanstvo. Upotreba riječi »čovjek« i za muškarca i za ženu nije začuđujuća u jeziku koji se razvio u patrijarhalnom društvu, ali vjerujem da bi bilo pomalo pedantno izbjegavati tu riječ da bismo pokazali da je autor ne upotrebljava u patrijarhalnom duhu. U stvari, sadržaj ove knjige trebao bi taj problem nesumnjivo razjasniti. Također sam, općenito, upotrebljavao riječ »on« za ljudska bića, jer reći »on ili ona« bilo bi nespretno. Vjerujem da su riječi veoma važne, ali da od njih ne bismo trebali činiti fetiše i zani¬ mati se više za riječi nego za misao koju izražavaju. Radi pažljive dokumentacije uz citate u ovoj knjizi navedeni su i autor i godina izdanja. To je učinjeno zato da bismo omogu¬ ćili čitaocu da pronađe potpuniju referenciju u bibliografiji. Da¬ tumi se, stoga, ne odnose uvijek na vrijeme pisanja, kao u na¬ vodu Spinoza (1927).

Anatomija ljudske destruktivnosti

14

kad bi obični ljudi ustali i srušili vladare. Doći će vrijeme kada će postati tako zle da će obožavati moć. . i njih će Zeus uništiti. TINBERGEN 17 . odabrat će snagu. koje se bore. jedini kod kojeg je borba razdorna. ni tada ne bi sve bilo izgubljeno. jedini izrod u vlastitom društvu. Čovjek je jedina vrsta koja je ma¬ sovni ubojica. N. on je među tisućama vrsta.Što su generacije novije. a poštovanje prema do¬ broti će nestati. Na kraju. Ali s druge strane. to su gore. kada se nitko više ne bude bunio protiv nedjela ili osjećao stid u pri¬ sustvu bijednih. SMUTS S jedne strane. . Grčki mit o željeznom dobu Pesimist sam kada gledam u historiju . onda sam optimist. čovjek je sličan mnogim vrsta¬ ma životinja po tome što se bori protiv vlastite vrste... Pa ipak. J. ali kada gledam u prethistoriju. C.

iako pristranu raspravu koja bi trebala dokazati čovjekovu urođenu agresivnost. knjiga O agresiji po¬ stala je bestseler i ostavila dubok utisak na umove velikog broja obrazovanih ljudi. modificirajući svoju raniju teoriju usredotočenu na seksualni poriv. od kojih su mnogi prihvatili Lorenzovo shva¬ ćanje kao konačno rješenje problema. 1962). satkao je iz mnoštva podata¬ ka o čovjekovim počecima uvjerlljivu. Jedan od vjerojatnih razloga te promjene bila je činjenica da je razina nasilja i bojazni od rata širom svijeta prešla određenu granicu. Situacija se izmijenila tek polovinom šezdestih godina. Javnost međutim i dalje shvaća frojdizam uglavnom u terminima predstavljanja libida kao čovjekove cen¬ tralne strasti obuzdane jedino instinktom za samoočuvanjem. 1961.1 a naročito riba i ptica.Uvod: Instinkti i ljudske strasti Porast nasilja i destruktivnosti u nacionalnim i svjetskim raz¬ mjerima skrenuo je pažnju stručnjaka i javnosti uopće na teoret¬ sko ispitivanje prirode i uzroka agresije. Iako je mnogi psiholozi i neurolozi nisu prihvatili. kao što su 19 . Važan činilac bilo je i izdavanje nekoliko knjiga o ljudskoj agre¬ siji. već oko 1920. u kojoj je strast za uništavanjem (»instinkt smrti«) smatrao u intenzivnosti jednakom ljubavnoj strasti (»instinkt ži¬ vota«. i Teritorijalni imperativ. osmjelio se zaći na područje na kojem je imao malo iskustva i sposobnosti. ugledan znanstvenik na području ponašanja životinja. Ardrey. Lorenz. »seksualnost«). već nadaren dramaturg. Slijedila su druga djela proučavatelja ponašanja životinja. Ta zabrinutost ne izne¬ nađuje. ono što iznenađuje jest činjenica da je ta preokupacija tek skorašnja. na područje ljudskog ponašanja. koji nije znanstvenik. a posebno djela O agresiji Konrada Lorenza (1966). osobito imamo li na umu da je istraživač tako značajan kao što je Freud. Velikom uspjehu Lorenzovih ideja pridonio je i raniji rad jed¬ nog autora sasvim drugačijeg tipa — Roberta Ardreya (Afrička geneza. godine formulirao novu teoriju.

Tek dvadesetih godina fokus u psihologiji radikalno se poma¬ kao s osjećaja na ponašanje. pitanja koja postavlja i njegovi interesi djelomi¬ čno društveno određeni kao u prirodnim naukama. »rodoljublje«. njegov model je zasnovan na ljudima oko njega — a najviše na njemu samom. Ova defenzivna »benigna« agresija nužna je za opstanak jedinke i vrste. Defenzivna agresija je stvarno dio ljudske prirode. Razlog te preobrazbe u psihologiji lako je pronaći. već zbog toga što su im ljudi bili skloni. filogenetski je programiran impuls za napad (ili bijeg) kada su vitalni životni interesi ugroženi. nju ne zanima što on osjeća već kako se ponaša i koji društveni uvjeti oblikuju takvo ponašanje. Obje pozicije omogućuju samo jedno objašnjenje ovisno o dogmatskim predrasudama. njegove pretpostavke o agresivnom in¬ stinktu su opravdane (iako teorija o elementu spontanosti i samoobnavljanja ostaje nedokazana). nije filogenetski programirana i nije biološki prilagod¬ ljiva. i da je najbolje što možemo učiniti. To je tako ne samo zato što su način na koji on misli. Instinktivistička teorija nudi mogućnost mimoilaženja teškog zadatka ta¬ kve analize. Sadašnja alternativa između instinktivizma i biheviorizma nije povoljna za teorijski napredak. kako tvrdi Lorenz. Pomoću ne21 . bar ćemo izginuti uvjereni da nam je tu sudbinu nametnula naša priroda i shvaćajući zašto se sve moralo dogoditi baš tako kako se dogodilo. koji je danas najprihvaćenija psihološka teorija na sveučilištima Sjedinjenih Američkih Država. »nauka o psihi« pretvorena je u nauku o izgradnji ponašanja životinja i ljudi. Kada psiholog govori o čovjeku. destruktivnost i okrutnost. iako nije i urođeni2 instinkt. Što bi za ljude koji se boje i osjećaju ne¬ sposobnima da promijene put koji vodi uništenju moglo biti prihvatljivije od teorije koja nas uvjerava da nasilje proizlazi iz naše životinjske prirode. barem s nauč20 nog stajališta. u biheviorizmu. U suvremenom industrijskom društvu ljudi su racionalno orijentirani. Ona podrazumijeva ovo: ako već moramo izginuti. Druga vrsta. Sva ta djela sadrže uglavnom istu tezu: čovjekovo agresivno ponašanje.Goli majmun Desmonda Morrisa i 0 ljubavi i mržnji Lorenzova učenika I. Eibl-Eibesfeldta. društveno određen. čovjek. Na onog tko proučava čovjeka. zadovoljstvo nalazi u pohotnosti. Kada Lorenz govori o agresiji kao obrani. biološki je prilagodljiva i nestaje kad i njen uzrok. individualnim sva¬ đama i svim drugim vrstama destruktivnog i sadističkog pona¬ šanja. Ima i drugih razloga s kojih je pojednostavnjen odgovor instinktivističke teorije prihvatljiviji od ozbiljnog proučavanja uz¬ roka destruktivnosti. nema svrhe. »maligna« agresija. Možda je Lorenzov neoinstinktivizam bio toliko popularan ne zbog toga što su njegovi argumenti tako jaki. Predmet proučavanja dominantne škole u psiho¬ logiji postalo je ponašanje. koju dijeli sa svim životinjama. kako je prije određivana. ne postoje li druge mogućnosti? Ova knjiga tvrdi da postoji druga mogućnost i ispituje u čemu se ona sastoji. koje se manifestira u ratu. od kojih svaka ima razli¬ čite izvore i različita svojstva. Taj pravac dosegao je svoj vrhunac u Skinnerovom neobiheviorizmu. Da li smo uistinu suočeni s izborom: instinktivistička ili bihe¬ vioristička teorija? Jesmo li prisiljeni birati između Lorenza ili Skinnera. Bihevioristička teorija im veoma odgovara. »čast«. i racionalizira naš osjećaj nemoći. Suprotno instinktivizmu. od tada su osjećaj a i strasti izba¬ čeni s područja psihologije kao nevažne činjenice. malo os¬ jećaju i smatraju svoje osjećaje i osjećaje psihologa beskorisnim opterećenjem. specifična je za čovjeka i gotovo je ne nalazimo kod sisavaca. biheviorističku teoriju ne zanimaju subjektivni činioci koji tjeraju čovjeka na određen način ponašanja. tj. S obzirom na sadašnju podjelu shvaćanja u psihologiji kritiku Lorenzove teorije ljudske agresije naći ćemo u drugoj dominant¬ noj teoriji u psihologiji. utje¬ če društvo u kojem živi. proizlazi iz filogenetski programiranog. više nego na bilo kojeg znanstvenika. zločinu. što zahti¬ jeva od istraživača da činjenice svrsta u jednu ili u drugu teoriju. Nijedan postupak kojem nedostaje dubinska analiza našeg dru¬ štvenog sistema ne može otkriti razlog porasta destruktivnosti ili predložiti načine i sredstva njenog smanjivanja. a ne čovjek koji se ponaša. iz nesavladivog nagona za agresivnošću. Ono zahtijeva preispitivanje osnovnih pre¬ misa sadašnje ideologije. Kod čovjeka moramo razlikovati dvije potpuno različite vrste agresije. Sve prijaš¬ nje diskusije o tom problemu uglavnom su bezvrijedne jer ne prave razliku između tih vrsta agresije. što nas navodi na analiziranje iracional¬ nosti našeg socijalnog sistema i kršenje tabua koji se skrivaju iza uzvišenih riječi kao što su »obrana«. Ali on tu ne staje. Prva. već je u nje¬ govom slučaju i njegov predmet. urođenog instinkta koji traži rasterećenje i čeka na povoljnu situaciju da se izrazi. tj. da shva¬ timo zakon evolucije koji objašnjava moć tog nagona? Ova teo¬ rija urođene agresivnosti lako postaje ideologijom koja ublažuje strah od onog što bi se moglo dogoditi.

kako to environmentalistička teorija pretpostavlja. uglavnom je prihvaćeno gledište. Kada. Himmlera. (2) ti impulsi mogu biti svjesni. No. djeluju povezano s čovjekovom biološki determinira22 nom egzistencijalnom situacijom i potrebama koje iz nje izviru. agresivnost za njih ne bi pred¬ stavljala problem o kojem bi pisale knjige. ovisi u velikoj mjeri o socijalnim prilikama. (4) u nešto općenitijoj formulaciji ova studija zasniva se na teoriji psiho¬ analize. zadovoljit ću se jednom primjedbom. (2) razni stupnjevi destruktivnosti su u korelaciji s dru¬ gim fizičkim faktorima i razlikama u odgovarajućim socijalnim strukturama i (3) stupanj destruktivnosti raste s većim razvitkom civilizacije. neurološki i fiziološki. Na primjer: čovjek može biti gonjen ljubavlju ili strašću za uništenjem. čovjek se razlikuje od životinja po tome što je ubojica. Razumijevanje tih karakternih struktura bit će. Ti problemi bit će ovdje tretirani sa socijalno-biološkog stajališta. međutim. olakšano analiziranjem karaktera nekoliko dobro poznatih sa¬ dista i destruktivnih ličnosti iz nedavne prošlosti: Staljina. Razlika između benignodefenzivne i malignodestruktivne agresije zahtijeva daljnje bitno razlikovanje između instinkta3 i karaktera ili. iako su češće nesvjesni. proizlazi iz biološki determinirane agresije. u karakteru uvriježene strasti. Pošto smo ukratko prikazali put kojim ćemo ići. To znači da ćemo s obzirom na fenomen agresije proučavati porijeklo i intenzitet agresivnih impulsa i neagresivnog ponašanja neovisno o motivaciji. Hitlera. Ka¬ kve god te potrebe bile. Da li je čovjekova dominantna strast ljubav ili destruk¬ tivnost. Ljudi se razlikuju s obzirom na stra¬ sti kojima je funkcija zadovoljenje egzistencijalnih potreba. maligne agresije. Ti se pro¬ blemi smatraju predmetom filozofije i religije. Iz toga slijedi da je metoda koju ćemo upotrebljavati 23 . antropologija i historija pružaju dovoljno dokaza protiv instinktivističke teze: (1) ljudske grupe se toliko razlikuju s obzirom na stupanj destruktivnosti da se ta činjenica jedva može objasniti. Ipak. na osnovne pre¬ mise i zaključke na koje će čitalac naići u kasnijim poglavljima: (1) neće nas interesirati ponašanje odvojeno od čovjeka. uklju¬ čujući strast za ubijanjem i mučenjem. Ta teorijska osnova otvara mogućnost podrobne diskusije o raznim oblicima u karakteru uvriježene. u oba slučaja on zadovoljava jednu od svojih egzistencijalnih po¬ treba: potrebu da »utječe« ili da »pokreće nešto« (»da ostavi trag«). želim pokazati da su njegove neinstinktivne strasti. Da svi instinkti proizlaze iz te konstitucije. Uistinu. međutim. preobražene zbog djelovanja određenih faktora. isto kao što njegovi organski porivi moraju biti zadovoljeni da bi mogao živjeti. Te prilike. Pa¬ leontologija. morali bismo ga moći definirati i s obzirom na fizičke faktore kao biće čije psihičke potrebe odgovaraju njegovoj specifičnoj psihofizičkoj konstitu¬ ciji. bilo bioloških bilo ekonomskih. nadam se. točnije. Ta biološki neprilagodljiva i nefilogenetski programirana »malig¬ na« agresija sačinjava bit problema i opasnost po održanje čov¬ jeka kao vrste. toliko empirijskih poda¬ taka govori protiv te hipoteze. i pri tome osjeća zadovoljstvo. prouča¬ vat ćemo ljudske nagone bez obzira na to da li su izraženi u trenutačno zamjetljivom ponašanju. destruktivnošću i okrutnošću kao urođenim oso¬ binama. kad bi čimpanze imale psihologe. iz benigne u destruktivnu. što se raspada i što je čisto me¬ haničko. Osnovna premisa je: kako se čovjek kao homo sapiens može de¬ finirati anatomijski. a ne s beskrajno promjenljivom. u okviru poziti¬ vističke misli oni se tretiraju kao potpuno subjektivna razmat¬ ranja bez ikakvih prava na objektivnu valjanost.'koliko vještih postavki zaključuje da sva ljudska agresija. možda će biti korisno skrenuti pažnju. bio bi relativno miroljubivo biće. da je čine gotovo neodrživom. Pro¬ učavanje životinja pokazuje da sisavci — a naročito primati — iako prilično defenzivno agresivni. a ne obrnuto. naro¬ čito sadizma — strasti za neograničenom moći nad drugim osje¬ ćajnim bićem — i nekrofilije — strasti za uništavanjem života i privlačnosti svega što je mrtvo. makar samo na kratko. (3) oni su uglavnom integrirani u stabilne strukture karaktera. prikaz urođene destruktivnosti odgovara historiji mnogo više nego prethistoriji. Kad bi čovjek posjedovao samo biološki prilagodljivu agresiju koju dijeli sa svojim životinjskim precima. nisu ubojice ni mučitelji. neizdiferenciranom psihom. Kako bi bilo nepovoljno sada anticipirati kompleksni argument o podacima koje ću kasnije iznijeti. one moraju biti zadovoljene da bi čo¬ vjek mogao normalno funkcionirati. moramo se dalje pitati: kakva je čovjekova priroda? Što je to što ga čini čovjekom? Nepotrebno je reći da sadašnja klima u društvenim naukama nije sklona diskusijama ove vrste. Cilj je ove knjige analiza prirode i uvjeta te de¬ struktivne agresije. on je jedini primat koji ubija i muči članove svoje vrste bez razloga. želimo saznati kakvi su uvjeti ljudske egzisten¬ cije. između poriva ukorijenjenih u čovjekovim fiziološkim potrebama (organski porivi) i specifično ljudskih strasti ukorijenjenih u karakteru( »u karakteru ukorije¬ njene« ili »ljudske strasti«). također rezultat biološke konstitucije.

u njenim najtajanstvenijim i suptilnim manifestacijama. Današnje mišljenje podržava aiksiom da motivacija može biti intenzivna samo kada služi organskim fizičkim potrebama. već na modificiranu varijantu te teorije. (P. Slučajevi samoubojstva zbog seksualnog nezadovoljstva gotovo ne postoje. Ovo možda objašnjava zašto su umjetnici mnogo bolje i s većim razumijevanjem prihvatili njegov rad nego psihijatri i psiholozi — barem do vremena dok njegova metoda nije postala instrumentom za zadovoljavanje sve većih zahtjeva za psihoterapijom. sav njegov entuzijazam. pronaći način da prikrije ljudske strasti. tjeraju ga naprijed. po¬ hlepu. jednom je rekao: »Un homme sans passions et desires cesserait d'etre un homme« (»Čovjek bez strasti i čežnji prestao bi biti čovjek«). One su u samoj biti ljudske egzistencije. za mučenjem. one su tvar iz koje su napravljeni ne samo njegovi snovi već i umjetnost. mržnju.psihoanalitička metoda otkrivanja nesvjesne unutrašnje stvarno¬ sti interpretiranjem primjetljivih i često naizgled nevažnih poda¬ taka. proučavao čitavo područje ljudskih strasti — ljubav. Ljubav. Ove neinstinktivne strasti uzbuđuju čovjeka. Ljudi su izvršavali samoubojstva jer nisu mogli ostvariti svoje strasti za ljubavlju. uviđamo da čovjekove strasti treba staviti u re¬ laciju s funkcijom koju imaju u životnom procesu čitavog orga¬ nizma. Čovjek ne može živjeti kao objekt. Nadrealizam je najbolje odrazio taj utjecaj Freuda na umjetničku misao. religija. ambiciju. Suprotno od starijih umjetničkih oblika nadrealizam je odbacio »stvarnost« kao irelevantnu.5 Iako nisu neposredno pove¬ zane s fizičkim opstankom. da tako kažemo. zavist. kao i nagon za uništenjem. von Holbach. nije ga interesiralo ponašanje — značajan je bio samo subjektivni do¬ življaj. da samo instinkti mogu imati intenzivnu motivacijsku snagu. drama — sve što čini život vrijednim. suprotno od dominantne težnje. što je bio značajan korak naprijed prema shvaćanju destruktivnosti. želio bih samo istaći da nije riječ o psihoanalizi baziranoj na teoriji libida. taština. uveličao je pojam seksualnosti (libido) do te mjere da se moglo razumjeti da sve ljudske strasti (osim samoočuvanja) pro¬ izlaze iz jednog instinkta. već dvije strasti — za ljubavlju i za uništava¬ njem — koje nemaju ulogu fizičkog održavanja u smislu u kojem to imaju glad i seksualnost. Ove strasti ne postaju snažne tek kad su namirene fiziološke potrebe. Ne oslobodivši se nikada materijalizma svojih učitelja. niže potrebe zadovoljene. čime se izbjegavaju instinktivistička shvaćanja koja se u Freudovoj teoriji obično smatraju centralnim. redukcionističko gledište i pođemo s ho¬ lističke premise. oralnog. za slobodom. dok su strasti uvriježene u karakteru sociobiološko-historijske kategorije. On je to učinio briljantno teoretskim tour de force. On je shvatio da ži24 votom ne upravljaju dva egoistična nagona. nisu neka vrsta luksuza koji možemo sebi priuštiti nakon što su »osnovne«. strasti o kojima su ranije raspravljali jedino dramatičari i romanopisci (zahvaljujući njemu) postale su predmetom naučnog istraživanja4. tj. čine život vri¬ jednim. Njihov intenzitet ne proizlazi iz specifičnih fizioloških po¬ treba. čovjekovom »dušom«. uzbuđenje. pojam »psihoanaliza« ne upotrebljava se u odnosu na klasičnu teoriju. Freud nije mogao a da ne zamisli svoja nova otkrića u pojmo¬ vima i terminologiji svojeg vlastitog vremena. mržnja. filozof francuskog prosvjetiteljstva. Ako odbacimo to mehaničko. Međutim poistovjećivanje Freudove teorije s instinktivizmom i dalje je vrlo otvoreno sumnji. nagon za hranom i nagon za seksom. on ih je nazvao »instinktom života« i »instinktom smrti« pridavši tako ljudskoj destruktivnosti dostojanstvo jedne od os¬ novnih čovjekovih strasti. tj. I dalje vezan svojim teoretskim pre¬ misama. Ipak. za vlašću od podložnosti njihove nametnute veze s instinktima. čak ako i ima svu sigurnost koju želi. analnog i genitalnog libida. pohlepa. O ključnim aspektima te revizije bit će govora kasnije. nježnost strpani su zajedno u ovu shemu i teoretski se smatraju sublimacijama ili reakcijskim formacijama protiv raznih manifestacija narcisoidnog. on teško pati kada mu je život reduciran na nivo stroja za hranjenje ili razmnožavanje. Freud je u stvari bio prvi moder¬ ni psiholog koji je. te je bilo logično da Freudova interpretacija snova postane jedan od najvažnijih utjecaja u njegovom razvitku. Čovjek traži dramatičnost i uzbuđenje. ljubomora. škrtost. kada ne nalazi zadovoljstvo na višem nivou. Instinkti su često prirodne kategorije. okrutnost. morao je. One sačinjavaju osnovu čovjekovih interesa u životu. ambicija. kao kocka bačena iz (kupe. već iz potrebe čitavog organizma da se održi — da napre¬ duje i fizički i mentalno. Umjetnici su smatrali da je Freud bio prvi znanstvenik koji se bavio njihovim predmetom. U drugom dijelu svoga rada Freud se ipak pokušao osloboditi te sheme predstavljajući novu teoriju. ljubomoru. te strasti su snažne — često čak snaž¬ nije od instinkta. Ova studija oslobađa strasti kao što su težnja za ljubavlju. prikazujući ih kao re¬ zultate instinkta. mit. 25 . stvara za sebe dramu destrukcije.

a ne Lorenzovom smislu. Treba stvoriti uvjete koji bi raz¬ vitak čovjeka. da bi prenio svoje nedovršeno stanje u jedno s ciljem i smislom koje če mu dopustiti postizanje određenog stup¬ nja integracije. Marinetti u svom Futurističkom Manifestu 1909. i ove druge su moguća reakcija na probleme ljudske egzistencije. Lorenz je proučavanju ljudskog ponašanja dao naziv »etologija« što je malo čudno jer etologija doslovno znači »nauka o ponaša¬ nju« (od grčkog ethos »ponašanje«. 2. 1922). za tijelo. On sam želi biti stvaralac. a ne stvar. Čovjekove strasti nisu banalni psihološki kom¬ pleksi za koje možemo tražiti objašnjenje u traumama iz djetinj¬ stva. raste svugdje u našem kibernetičkom industrijskom društvu. Ista sklonost primjećuje se u većem dijelu sli¬ karstva i literature posljednjih desetljeća koji izražava posebno divljenje svemu što se raspada. mogu shvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu. Možemo ih objasniti samo ako izađemo iz oblasti redukcionističke psihologije i ako ih vidimo onakvim kakve one u stvari jesu: čovjekov pokušaj da shvati smisao života. Duh nekrofilije po prvi put je izra¬ zio u literarnom obliku F. Iako strasti koje unapređuju život vode većem osjećaju snage. 26 Takvo razumijevanje je naročito važno danas kada se osjetlji¬ vost prema destruktivnosti-okrutnosti naglo smanjuje. ali ne i izliječen. koja jedina može poraziti ljubav prema smrti. (K. Većina starijih psihologija. U svakom slučaju na njega se može utjecati podmićivanjem. To što on namjerno nije pobliže odredio etologiju znači. kao što su budistička. Proučavanje ponaša¬ nja životinja Lorenz je trebao nazvati »etologija životinja«. kojem nije uspjelo naći bolji odgovor na izazov vlastitog postojanja kao ljudskog bića.H. D. 3. bo¬ lesnim bićem. a nekrofilija. One sačinjavaju paradoks: prikazuju život okrenut protiv sebe samog u nastojanju da se nađe njegov smisao. One su jedi¬ na prava nastranost. grčka. biče koje una¬ toč ogromnim poteškoćama pokušava naći smisao života. za duh. 1965). Ali dok ih ne shvatimo. Nedavno je Lorenz modificirao pojam »urođen« dozvoljavajući is¬ tovremeno prisutnost faktora učenja. Lorenz. što nema u sebi života. čak je i najveći sadist ljudsko biće u istoj mjeri kao i svetac. privlačnost svega što je mrtvo. vještim djelovanjem da napusti svoju »religiju« i da prihvati opći kult ne-ličnosti. Preobrazba je moguća samo ako je on u stanju »preobraziti se¬ be«. one samo podrazumijevaju da su mane nešto ljudsko. Ova studija nastoji razjasniti prirodu te nekrofilijske strasti i društvene prilike koje je učvršćuju. Zanimljivo je da je John Stusrt Mili. d'Holbach. Ljudske strasti čine od običnog čovjeka heroja. samo su daljnji primjeri snažne privlačnosti nekrofilije u današnjem svijetu. izmislio pojam »etologija« za nauku o karakteru. Falangistički moto »Živjela smrt« prijeti da postane traj¬ no pravilo društva u kojem osvajanje prirode strojevima sači¬ njava srž napretka. na nov način tražiti smisao života mobilizirajući strasti koje unapređuju život i tako doživljavajući osjećaj vitalnosti i integra¬ cije superioran prethodnome. Istinska sloboda i nezavisnost i kraj svim vrstama eksploatacijske vlasti jesu preduvjeti da se pokrene ljubav prema ži¬ votu. T. što se raspada. iako je nešto zastario. ne možemo spoznati kako mogu biti smanjene i koji činioci utječu na njihov porast. Traženje »zakona i re¬ da« (umjesto života i strukture) i oštrijeg kažnjavanja krimina¬ laca. i »dobre« i »zle«. smatrali najvažnijim ciljem svih društvenih tvorevina. One su njegova religija. primjenjujući metodu 27 . »norma«). One su tako intenzivne upravo zato što čovjek bez njih ne bi bio čovjek6. mnogo prije Lorenza. Činjenica je da se sve ljudske strasti. rekao bih da se bavi »etologijom« u Millovom. možemo ga nazvati i čovjekom koji je izabrao krivi put ka svom spasenju7. da doživi najviši stupanj intenzivnosti i snage koji može (ili vjeruje da može) po¬ stići u određenim uvjetima. Ali to ga lišava najvred¬ nijeg što ima: da bude čovjek. tog nedovršenog i nekompletnog stvora — jedin¬ stvenog u prirodi. robota. Kad bih ukratko želio izraziti ideju ove knjige. Pojam instinkt upotrebljava se ovdje privremeno. bavile su se ljudskim strastima kao svojim glavnim predmetom. ucjenjivanjem. njegov ritual. Kasnije ću upotrebljavati pojam »organski nagoni«. Ako se to ne dogodi. radosti. Zaključak je slijedeći: po¬ moć u nekom širem smislu mogu donijeti samo radikalne promjene u našoj socijalnoj i političkoj strukturi koje bi povratile čovjeku njegovu najvišu ulogu u društvu. Shvatiti ih ne znači i ispričati ih. Možemo ga smatrati izopačenim. Ova razmatranja ni u kom slučaju ne znače da destruktivnost i okrutnost nisu zle i pokvarene. da uključuje ljudsko ponašanje u životinjsko. 4. on može biti pripitomljen. destruktivno i me¬ haničko. srednjo¬ vjekovna i moderna psihologija do Spinoze. što je i točno. destruktivne ne samo za žrtvu već i za uništavatelja sa¬ mog. kao i opterećenost nasiljem i destruktivnošću među nekim »revolucionarima«. tj. integracije i vitalnosti nego destruktivnost i okrutnost. njegov kult koje mora skrivati (čak i od sebe samog) ukoliko nisu prihvaćene u njegovoj grupi. što je neživo. naravno. BILJEŠKE UZ UVOD 1. One jesu destruktivne za život. što je mehaničko. gdje čovjek postaje samo privjesak stroju.

nije ta razlika. najviši oblici manifestiran ja ljudske energije. »Spasenje« (engl. pogledajmo razliku između »iracionalnih strasti«.pažljivog promatranja (iako bez eksperimentiranja) zajedno s kri¬ tičkim razmišljanjem. B. već ideja da je život koji se brine samo za svoje održavanje neljudski. Što je relevatno u ovom teks¬ tu. i »ra¬ cionalnih strasti«. Kada u tekstu govorim o »strastima«. salvation) dolazi od latinskog korijena sal. »spasenje« štiti čovjeka od raspa¬ danja (njegovo zdravlje i blagostanje). Ljubav i nepohlepnost su. »zdravlje«). razmatrano u desetom poglavlju. R. vjerujem. 5. (na španjolskom salud. Značenje proizlazi iz činjenice da sol štiti meso od raspadanja. Ova Holbachova izjava mora se naravno shvatiti u kontekstu filo¬ zofske misli njegova doba. mislim na sve energijom nabijene impulse koji se razlikuju od onih koji proizlaze iz potrebe za fiziološkim održavanjem organizma. biheviorizam. kao što su ambicija i pohlepa. kao što su ljubav i briga o svim osjećajnim bići¬ ma (o čemu će biti govora kasnije). Kod budističke ili spinozističke filozofije nalazimo sasvim drugačije shvaćanje strasti. međutim. s njihovog stajališta Holbachov opis bio bi empirijski točan za većinu ljudi. U tom smislu svakom je čovjeku potrebno »spasenje« (u nereligioznom smislu). Prvi dio Instinktivizam. Usp. psihoanaliza . 7. ali Holbao hov stav je upravo suprotan onome što oni smatraju ciljevima ljud¬ skog razvitka. Da bismo ih mogli razlučiti. Livingston (1967) o pitanju mjere do koje su neke ugra¬ đene u mozak. 6. »sol«.

William James (1890). i ta afektivno-prirođena bit svakog instinkta »izgleda da može funkcioni¬ rati relativno neovisno o spoznajnom i motornom dijelu čitave instinktivne dispozicije«. 1932) i drugi sastavili su dugačke liste u kojima je svaki individualni instinkt trebao motivirati odgovarajuće vrste ponašanja. izdanje 1967). Iako nam se navedene liste instinkata čine pomalo naivnima. McDougall. VVilliam McDougall (1913. Tako je.Instinktivisti Stariji instinktivisti Neću ovdje ulaziti u povijest instinktivističke teorije jer je čita¬ lac može naći u mnogim udžbenicima1. Kao što je Fletcher naglasio. radoznalost. mudrost. Prije no što razmotrimo dva najpoznatija moderna predstav¬ nika instinktivističke teorije. skromnost. s obzirom na modernu misao. McDougall nije poistovjetio instinkt s »motor¬ nim mehanizmom« i sa strogo određenom motornom reakcijom. 1932). kao što su Jamesovi instinkti za imitaciju. »neoinstinktiviste« Sigmunda Freu¬ da i Konrada Lorenza. igru. gramzljivost. ratobornost. Ta povijest počela je odav¬ no u filozofskoj misli. na primjer. Sva postdarvinska istraživanja o instinktima počivala su na Danvinovoj teoriji evolucije. tajanstvenost. (W. »čežnja«. ali je. rad tih instinktivista ipak je bogat teoret¬ skim konstrukcijama. lov. zapo¬ četa radom Charlesa Darvvina. McDermott. McDougall nije bio neupu¬ ćen u djelovanje različitih iskustava i kulturnih sredina. suosjeća¬ nje. Instinktivizam je posljednji most prema Freudovoj teoriji. Za njega je bit instinkta određena »sklonost*. društvenost. kleptomaniju. suparništvo. strah. konstruktivnost. James bio svjestan da vjerojatno postoji izvjestan element učenja čak i kad se instinkt izražava prvi put. J. pogledajmo karakteristike koje su zajed31 . još uvijek nas se doima visinom svoje teo¬ retske misli i nije ni u kom slučaju zastario. lju¬ bav i ljubomoru — čudna kombinacija univerzalnih ljudskih oso¬ bina i specifično društveno uvjetovanih karakternih crta (J.

a najbolje u Freudovoj knjizi Uvod u psihoanalizu (1915—1916. Za njega je in¬ stinkt smrti biološka sila u svim živućim organizmima: to bi zna¬ čilo da životinje također ispoljavaju instinkt smrti ili prema sebi ili prema drugima. Kada je pomiješan sa seksualnošću. Tu novu teoretsku fazu opisao je ovako: »Polazeći od nagađanja o počecima života i od bioloških paralela. Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i Konrad Lorenz Freudovo shvaćanje agresije2 Veliki korak naprijed u odnosu na starije instinktiviste. Iz toga bi slijedilo da bi kod naizgled manje agresivnih životinja naišli češće na bolesti i rane smrti. seksualni čin smanjuje napetost i nezado¬ voljstvo dok napetost opet ne počne rasti. Freud je u svojem shvaćanju teorije libida također slijedio hidra¬ uličku shemu. odbacila je teoriju instinkta smrti.ničke i njima i ranijim instinktivistima: shvaćanje instinktivističkog modela u mehanističko-hidrauličkim terminima. Instinkt smrti usmjeren je protiv samoga organizma. Freud je učinio velik korak naprijed. naravno. ostala je osnovna pretpostavka: da se čovjek nalazi pod utjecajem impulsa uništavanja sebe ili drugih i da ne može mnogo učiniti da bi izbjegao tu tragičnu alternativu. Freud je obraćao relativno malo pažnje fenomenu agresije. Hinde je ukazao da unatoč razlikama ti i drugi modeli instinkta »dijele shvaćanje o supstanci koja može potaknuti ponašanja zadržana u posudi koja se tako djelovanjem oslobađaju« (R. Hinde. A. Libido se povećava >napetost raste > nezadovoljstvo raste. U djelu Ego i id (1923) i u svojim kasnijim radovima postulirao je novu dihotomiju: između instinkta života (Eros) i instinkta smrti. i obrnuto. Slično je Lorenz zami¬ slio reakciju specifične energije kao »plin koji se neprestano pumpa u posudu« ili pak kao tekućinu u rezervoaru koja se oslo¬ bađa kroz pipac na dnu (K. ili je usmjeren prema van. Pokazat ćemo u slijedećem poglavlju da agresija i destruktiv¬ nost nisu ni biološki determinirani ni spontani impulsi. s obzirom na ulogu smrti. Lorenz. prihvativši »destruktivni instinkt« kao drugu stranu seksualnog instinkta. već na uvijek promjenljiv impuls ukori¬ jenjen u konstituciji ljudskog organizma. Većina psihoanalitičara. došao sam do zaključka da uz instinkt za očuvanjem žive mate32 rije mora postojati još jedan. Ovdje želim samo dodati da je Freud u velikoj mjeri otežao analizu fe¬ nomena agresije time što se držao običaja da taj pojam upotreb33 . Freud. 1927). što znači da isto kao i Eros postoji i instinkt 'smrti'« (S. iako Freud to¬ ga nije bio svjestan. a naro¬ čito na McDougalla. Iako je Freud u više navrata naglasio da žestina instinkta smrti može biti smanjena (S. Ovdje ću ulaziti samo u Freudovo shvaćanje agresije. 1930). McDougall je zamislio energiju spriječenu »ustavnim vratima« kako u odre¬ đenim uvjetima »preplavljuje« (W. možda zato jer je ta teorija transcendirala stari mehanistički okvir odnošenja i tražila biološko mišljenje koje je bilo neprihvatljivo većini kojoj je »biološko« bilo istovjetno s fiziologijom istinkta. Učinili su kompromis. oni nisu u potpunosti odbacili Freudovo novo shvaćanje. 1950). 1960). koji je Freud učinio. McDougall. instinkt smrti pretvara se u bezazlenije impulse koji se očituju u sadizmu ili mazohizmu. R. ne postoje podaci koji bi potvrdili ovu ideju. kao što ću kasnije pokazati. te u tom slučaju teži uništenju drugoga a ne sebe. mogli su prihvatiti Freudovo isticanje agre¬ sije bez podržavanja tog potpuno novog načina mišljenja. Nadalje. 1916—1917. 1923). njegova hipoteza je inkonsistentna ponašanju životinja. A. Dvadesetih godina situacija se potpuno izmijenila. McDougall. agresivnost nije u biti reakcija na stimulanse. Sve dok je smatrao seksualnost (libido) i samoočuvanje glav¬ nim snagama koje vladaju čovjekom. suprotan instinkt koji teži da ra¬ stavi te cjeline i da ih vrati u njihovo prvobitno neorgansko sta¬ nje. Iz toga slijedi da. iako je slijedila Freuda u svakom dru¬ gom pogledu. jer je njegova teorija libida dobro poznata mnogim či¬ taocima i može se naći u drugim radovima. iako je Freud sjajno pokušao interpretirati ljudske impulse u okvirima te nove teorije. Ipak. od potpuno fiziološko-mehanističkog do biološkog pristupa koji razmatra organizam u njegovoj totalnosti i analizira biološke izvore ljubavi i mržnje. sastojao se u tome što je sjedinio sve »instinkte« u dvije kategorije — seksualni in¬ stinkti i instinkt samoočuvanja. upravo ovo sjedinjavanje instinkata u jedan (izostavljajući samo ego-instinkt) bio je i prvi korak u nadvladavanju čitave instinktivističke koncepcije. i 1933). Temelji se na dosta apstraktnim spekulacijama i ne nudi gotovo nikakve uvjer¬ ljive empirijske dokaze. Kasnije je upotrijebio analogiju u kojoj je svaki instinkt zamišljen kao »ko¬ mora iz koje se plin neprestano oslobađa« (W. 1913). Freud. Njegova teorija ipak sadrži ozbiljne nedostatke. Stoga Freudovu teoriju možemo smatrati posljednjim korakom u razvoju instinktivističke teorije. pa je tako samouništavalački nagon.

Čovjek. kod čovjeka je postao »groteskno uveličan« i »divlji«. instinkt koji je služio životinji u održanju. 1931—42)4. Lorenz. Oni za njima tragaju. već na »ugrađenu« unutrašnju razdraženost koja traži ras¬ terećenje i koja će se očitovati bez obzira na to da li postoji adekvatan vanjski stimulans: »Spontanost je ono što čini in¬ stinkt tako opasnim« (K.ljava za najrazličitije vrste agresije. Za Lorenza agresivnost. F. Lorenz tvrdi da se ener¬ gija specifična za instinktivno djelo neprestano nagomilava u neuralnim centrima povezanim s nekim oblikom ponašanja i da ako se skupi dovoljno energije. može doći do eksplozije bez pri¬ sustva stimulansa.. dotle je. tj. naprotiv. pokazuje uistinu fotografsku sličnost normalnom odvijanju motornih funkcija koje su uključene. nije reakcija na vanjski stimu¬ lans. nagomilana energija agresivnog nagona. (Lorenz vjerojatno misli kroz -ka35 . Ljepotu tog shvaćanja Freud je morao pla¬ titi svrstavanjem svih drugih strasti na jedan od ta dva kraja. Potcrtao E. stvara političke partije da bi našao stimulanse za oslobađanje nagomilane ener¬ gije. kroz rano kameno doba. i nije točno da su one (političke partije) uzrok agresije.. O agresiji Konrada Lorenza na području soci¬ jalne psihologije ubrzo postala jedna od najčitanijih knjiga. Opće¬ nito govoreći. 1964). to još uvijek naslijeđeno zlo čovje¬ čanstva. čovjek i životinja obično pronađu stimulanse koji oslobađaju nagomilanu energiju nekog nagona i nisu ga prinuđeni pasivno čekati. Agresija je pretvorena u prijetnju. Za Lorenza3. 1966. koja je veoma snažna. Izgleda kao da ni sam Lorenz nije bio zadovoljan tim tuma¬ čenjem ljudske agresije i da je osjećao potrebu dodati i drugo. Tvrdi da agresija ispunjava tu funkciju time što raspodjeljuje je¬ dinke jedne vrste na prostoru koji im je na raspolaganju izborom »boljeg čovjeka«. slična Lorenzovoj ranijoj zgodnoj knjizi Prsten kralja Salomona (1952). Prvo.). obavljena bez ob¬ jekta. umjesto da uoče da razloge treba tražiti u političkim i ekonomskim uvjetima koje smo sami stvo¬ rili. i u tom pogledu mnogo drugačija od Freudovih dubokih rasprava o instinktu smrti. analognim pritisku koji vrši voda ili para nagomilana u zatvorenoj posudi. eksplodirat će. Kad 34 vanjski stimulans nije pronađen ili stvoren. kao što smo ranije naglasili u Uvodu. ljudska je agresija instinkt koji crpi snagu iz jednog uvijek živog izvora energije. kao i za Freuda. aktivnost u vakuumu. original na njemačkom. Lorenz. a kasnije između in¬ stinkta života i smrti. Razloge toj popularnosti nije teško uvidjeti. knjiga O agresiji prihvat¬ ljivija je danas mnogim ljudima koji radije vjeruju da je naše kretanje prema nasilju i nuklearnom ratu uvjetovano biološkim faktorima izvan naše kontrole. da služi održanju jedinke i vrste. tj. znači. posljedica procesa intraspecijske selekcije. 1970. da tako kažemo. bez »primjetljivog vanjskog stimulansa. u što ulazi i obrana ženke. Ta zaštitnička funkcija agresije može biti još djelotvornija jer se u procesu evolucije ubitačna agresija preobrazila u ponašanje koje se sastoji od simboličkih i ritualnih prijetnji koje imaju istu funkciju a nisu štetne po vrstu. odnosno kao i od Lorenzovih studija i knjiga pisanih za stručnjake. Nadalje. Drugi stup je ideja da je agresija korisna za život. i uvođenjem socijalne hijerarhije (K. Prema W. koje. Dakako. vodi izvan područja etologije. možemo pretpostaviti da razlog tome leži u njegovoj općoj tendenciji da dođe do dualističkog shvaćanja u kojem su suprotstavljene dvije osnovne sile. što mu je olakšalo pokušaj da ih sve objasni jednim instinktom. Lorenzova teorija agresije Dok je Freudova teorija agresije još uvijek dosta utjecajna. Ali. i očitovat će se in vacuo. da se tako izrazimo. On piše: Iznad svega. Craigu. To pokazuje da su mo¬ torni koordinacioni uzorci obrazaca instinktivnog ponašanja hereditarno determinirani do posljednjeg detalja«. Lorenz. a često ih i sami stvaraju. a ne u pomoć održanju. dakako. O agresiji je vrlo pristupačna knjiga. Lorenz je takvo ponašanje na¬ zvao »ponašanje prema nagonu«. premda je složena i teška i nikada nije bila popularna u tom smislu da bi je čitala i njome bila impresionirana šira publika. Kako zasigurno nije nagi¬ njao biheviorizmu. a ne mora biti rezultat reakcije na vanjske stimulanse. jedan od stupovk na kojima počiva Lorenzova teorija a odnosi se na mehanizam kojim se agresija stvara. Ta dihotomija posto¬ jala je prvo između samoodržanja i libida... Lorenz smatra da intraspecijska agresija (agresija unutar jedne vrste) ima funkciju produžavanja opstanka vrste. čime je spojio dva pravca koja u stvarnosti ne idu zajedno. više je nego vjerojatno da je destruktivna inten¬ zivnost agresivnog nagona. kaže Lorenz. kaže on. Ovo hidrauličko shvaćanje agresije je. koja je djelovala na naše pradjedove otprilike četrdeset tisuća godina. Lorenzov model agresije (slično Freudovom modelu libida) opravdano se naziva hidrauličkim modelom. (K.

kasnije je taj isti princip primijenio i na instinkt smrti. na žalost. vidi nagon za uništavanjem suprotstavljen jednako jakom Erosu (ži¬ vot. bori protiv svoje vrste. Da bi izvjesna karakteristika imala selektivnu vrijednost. Tinbergen. Suprotno Lorenzu. nije vjerojatno da bi selekcija mogla biti razlog održavanja visoke učestalosti te karakteristike. I Freud i Lorenz slažu se da je agresija koja se ne može izraziti u djelu nezdrava.6 U stvari. I agresija korisna za život 36 i destruktivna agresija svrstane su u jednu kategoriju. Obojica različitim pu37 . kao i ljudi. on jedini među tisućama vrsta kod kojeg je ta borba razdorna. a bio je agresivan jer jest agresivan. defenzivna agresija se kod čovjeka pret¬ vara u spontani i samorastući nagon koji teži stvaranju uvjeta koji bi pospješili izražavanje agresivnosti. če¬ sto sumnjivih postupaka. o čemu ćemo kasnije govoriti. Iz njih mora da su se raz¬ vili ekstremni oblici svih takozvanih »ratničkih vrlina« koje. te je smatrao da je potiskivanje agresije usmjerene prema van nezdra¬ vo. na drugoj strani. međutim. moguća je i agresija. Za¬ jedničko im je hidrauličko shvaćanje agresije. Zašto bi to moralo tako biti?« (N. Freud je postulirao uništavalački instinkt. nadvla¬ davši tako strah od gladovanja. Lorenzov agresivni nagon koristan je za život. Neurološko-fiziološki pronalasci pokazuju. Ali ovo razilaženje u velikoj mjeri gubi svoje značenje imamo . kada su te opasnosti prestale biti bitni faktori koji utječu na selekciju. dok je. Kroz nekoliko složenih.) Kada je čovjek došao u stadij u kome je posjedovao oružje. zahtjev agresivnog instinkta na¬ tjerao bi članove društva da ga izmijene. mora se temeljiti na povećanoj produkciji plodnih potomaka no¬ silaca te karakteristike. kao i mnoge vrste životinja. Lorenz je u svojoj teoriji povezao dva elementa. iako porijeklo poriva tumače različito. uče¬ stalost nekog gena trebala bi se smanjiti. On. poznati je kliše koji je Lorenz prihvatio ne osvrćući se na istraživanja koja uglavnom pokazuju da za nj nema dokaza5. kad ga ne bi izmijenili. Štoviše. Lorenz kaže da »današnji civilizirani čovjek pati od nedovolj¬ nog izražavanja svog agresivnog nagona«. Tinbergen je jasno izrazio problem: »Na jednoj strani. ali Lorenz iznosi malo dokaza koji potvrđuju ova shvaćanja. hidra¬ ulički karakter nagomilane agresije. a spaja ih uglavnom riječ »agresija«.. pretpostavka koja je za Lorenza iz bioloških razloga neodrživa. Ali čini se da stoje u dijametralnoj su¬ protnosti u jednom drugom pogledu. Logika Lorenzove tvrdnje je da čovjek jest agresivan jer je bio agresivan. da je ova defenzivna agresija reakcija životinje kada su njeni vitalni inte¬ resi ugroženi. e. od rođenja obdarene agresijom. dok Lorenz i ljubav smatra rezultatom agresivnog in¬ stinkta. dok je Freudov instinkt smrti u službi smrti. seks). s praktičnog gledišta jednak Freudovom. upotrebljava se da bi obja¬ snio ubilačke i okrutne impulse u čovjeku.000 g..000 ili 50. odjeću i društvenu organizaciju. čovjek se. ako shvatimo taj gubitak kao negativnu selekciju. ne stvore li se stimu¬ lansi. Čovjek je jedini masovni ubojica. jedini izrod u vlastitom dru¬ štvu. Ova predodžba o stalnim ratovima »divljih« lovaca-sakupljača hrane sve do pojave »modernog čovjeka« oko 40. agresija bi eksplodirala i bez odgovarajućih poticaja. smrzavanja i divljih životinja. činilac koji je utjecao na selekciju sada su bili ratovi između neprijateljskih susjednih plemena. n. još i danas mnogi smatraju poželjnim idealima. (K. 1968) Freud i Lorenz — njihove sličnosti i razlike Odnos između Lorenzove i Freudove teorije veoma je složen. iznesen kao argument koji bi trebao doka¬ zati urođenost čovjekove agresivnosti. gustoća sta¬ novništva u to doba nije bila velika.sno kameno doba. Tako je Lo¬ renzov zaključak da kod čovjeka postoji urođena uništavalačka sila. li u vidu Lorenzov prikaz nestalnosti i promjenljivosti prvobitne defenzivne i za život korisne agresije. U društvu koje je s društveno-ekonomskog stajališta organizirano tako da u njemu agresija ne može naći odgovarajući poticaj. Kada bi Lorenzova teza o stalnom ratovanju u kasnom paleo¬ litiku i bila točna. Freud je u svojim ranijim radovima postulirao da potiskivanje seksualnosti može dovesti do mentalne bolesti. i za mnoga ljudska plemena nakon pojave homo sapiensa potreba za ratovanjem zbog hrane ili prostora bila je mala. Ali s obzirom na vjerojatnost većeg gu¬ bitka agresivnih pojedinaca u ratu. Prvi je da su životinje. Lorenz. pr. 1966). njegovo genetičko zaključivanje otvoreno je sumnji. koja im služi u borbi za opstanak jedinke i vrste. Drugi element. a nije ni spontana ni stalna. mora da se pojavila zloćudna intraspecijska selekci¬ ja. Lorenzova pretpostavka o četrdeset tisuća godina organiziranog ratovanja nije ništa drugo do Hobbesov kliše o ratu kao prirod¬ nom stanju čovjeka.

primijetiti potpuno isti fenomen kod ozbiljnih. Subjektivno je to izraženo u činjenici da čovjek na sitne navike svojih naj¬ boljih prijatelja — kao što su način na koji pročišćavaju grlo ili kišu — reagira načinom koji bi bio prihvatljiv jedino da ga je udario pijanac. U takvoj situaciji. Upravo zato jer kod čovjeka stvaraju ugodnu zabludu da »razumije« što životinja osjeća one postaju veoma popularne. dok prema kraju određenog perioda nije pronašla mrske osobine u jadnoj djevojci koja bi. one idu ukorak s velikim stupnjem antropomorfiziranja koji Lorenz sebi dopušta. Iz ovog bit će jasno da će nagomilavanje agresije biti to opasnije što se članovi grupe bolje poznaju. »DOKAZ« ANALOGIJOM Te sličnosti Freudove i Lorenzove teorije ipak ne smiju zasjeniti njihovu bitnu razliku. samoobuzdanih ljudi. bio je oštar pro¬ matrač njihovog manifestnog ponašanja i raznih oblika nesvjes¬ nog ponašanja. Naučno govo¬ reći. možda se i oslanja na nedovoljno dokaza. ili bolje rečeno primo¬ ran. Takozvana polarna bo¬ lest.7 On naivno pretpostavlja da ono što zamjećuje kod sebe i svojih poznanika može primijeniti na sve ljude. čija je sloboda ograničena. pa veće. već je 1948. godine Lorenzov ugledni ko¬ lega N. (K. koju je vrlo teško. hvalila ju je do beskraja i zaklinjala se da je ko¬ načno pronašla onu pravu. Tinbergen bio svjestan opasnosti »sadržane u postupku 38 u kojem se fiziološki dokazi iz nižih stupnjeva evolucije i nižih stupnjeva živčanih sustava. uvijek predvidljivo ponašanje kod moje tetke koja je bila udovica. ne sastoji u samopromatranju. U do¬ brim starim danima kada je još postojala habsburška monar¬ hija i kad su postojale sluge u domaćinstvima. Tko ne bi rado posjedovao prsten kralja Salomona? Lorenz svoje teorije o hidrauličkoj prirodi agresije zasniva na eksperimentima sa životinjama.9 On dalje komentira: Slično ponašanje može se zapaziti i kod ljudskih bića. F. (N.) Nekoliko primjera ilustrirat će Lorenzov »dokaz analogijom«. Lorenz. Takozvano zlo u živo¬ tinjama postaje kod čovjeka pravo zlo. nakon žestoke svađe. ja sam često primjećivao slijedeće. Lorenz je primijetio da te ribe. a možda. Mnogi psiholozi kritizirali su tu metodu. osloboditi svoje zdrave srdžbe na susjedu istog spola. bez sumnje sposoban i kompe¬ tentan. 1966). uključujući i sebe samog. već u analogijama dobivenim uspoređivanjem ponašanja nekih životinja s ponašanjem čovjeka. Nakon takve eksplozije stara gospođa opet je bila spremna vidjeti anđela u svojoj slijedećoj namještenici. te jednostavnijih oblika ponašanja. 39 . napada male grupe ljudi u potpunosti ovisnih jedni o drugima i stoga lišenih svađa sa strancima ili ljudima izvan njihovog kruga prijatelja. razumiju i jedni drugima svi¬ đaju.tevima dolaze do iste predodžbe čovjeka u kojem se neprestano proizvodi agresivno-destruktivna energija. ni dovolj¬ nim poznavanjem stručne literature. uglavnom ribama i pticama. Lorenz iznosi nekoliko argumenata da bi je dokazao. Freud je proučavao ljude. međutim. Kao ratni zarobljenik bio sam u mogućnosti. Pitanje je: da li isti agresivni nagon koji vodi ubijanju ako ga ne usmjerimo drugačije — koji je Lorenz opazio kod nekih riba i ptica — djeluje i kod čovjeka? Budući da za čovjeka i primate ne postoji neposredan dokaz te hipoteze. pronalazila je male greške. posebno nižih. a to znam iz ličnog iskustva. poznata i kao ekspedicijski gnjev. i nemoguće kontrolirati. Nikada nije držala služavku dulje od osam do deset mjeseci. Uvijek je bila oduševljena novom služavkom. iako prema Lorenzu nje¬ govo porijeklo nije zle prirode. Njegova teorija instinkta smrti može biti pogrešna ili nepotpuna. Njegova se glavna metoda. Nije mi namjera ismijavati svoju odavno pokojnu tetku. sva agre¬ sija i intraspecijsko borbeno ponašanje podvrgnuti su ekstrem¬ nom snižavanju njihovih uobičajenih vrijednosti. One su sugestivne i ugod¬ ne za ljubitelje životinja. takve analogije ne dokazuju ništa. Potcrtao E. ne napadaju vlastitog partnera (»ponovo usmjerena agresija«). U slijedećih nekoliko mjeseci nje¬ zino se mišljenje polako mijenjalo. upotrebljavaju da bi podržali fiziološke teorije mehanizama po¬ našanja na višim i kompleksnijim stupnjevima«. Tinbergen. ali je on do nje došao stalnim promatranjem čovjeka. On ga nije poboljšao ni sistematskim promatranjem. 1948. bila otpuštena bez preporuke. mogu li se.8 Govoreći o ribama cichlids i brazilskoj sedefnoj ribi. dugoročno. Njegov glavni pristup je analogija: on otkriva sličnosti između ljudskog ponašanja i ponašanja životinja koje proučava i zaklju¬ čuje da obje vrste ponašanja imaju isti uzrok. Lorenz je kao pro¬ matrač životinja. ali njegovo poznavanje čovjeka nije veće od prosječnog.

narcisoidno-iskorištavalačkog. često se kaže da se ljubav ponekad pretvara u mržnju. njegovim drugovima ratnim zarobljenicima i sa samim so¬ bom ne moraju kazivati ništa o univerzalnosti takvih reakcija. Problem s kojim se ovdje suočavamo je problem specifičnog ljudskog karaktera. Ali analogije koje izvlači da bi objasnio ljudsko ponašanje su kat¬ kada zapanjujuće: »Diskriminatorna agresija prema nepoznatima i povezanost među članovima grupe jedna drugu pojačavaju. može se vidjeti i u ceremoniji zajedničkog gakanja gusaka. Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez se povremeno smatraju 'mi'. ona je. ili riba. ali budući da je lakše otpustiti slugu nego se rastati. 1966). 1966). On. lično prijateljstvo. Lorenz. koji slučajno ima neke oznake rata. čovjek može stvarno mrziti samo tamo gdje je volio. (K. Sa psihoanalitičkog gledišta čovjek bi pretpostavio da je nje¬ gova tetka veoma narcisoidna žena koja voli iskorištavati. Na kraju te¬ tka doživljava intenzivno razočaranje i gnjev. nakon što je zaključio da je intraspecijska agresija milijune godina starija od individualnog prijateljstva i ljubavi. Kako se ne može odreći svojih zahtjeva. Ta brzopleta i pretjerana izjava. Povijest konflikata u braku često je identična. Isti feno¬ men. trebalo bi reći: na svoj ego) u želji da pomogne drugima. pa makar on to poricao« (K. da nema ni¬ kakvih vlastitih interesa i da sa zadovoljstvom prihvaća ulogu stvorenja koje je presretno da joj služi. Kako prepoznajemo »nesebično« ponašanje kod životinja? Ono što Lorenz opisuje je instinktivno determinirana shema djelova¬ nja. Isti se mehanizam ponavlja sve dok ne umre ili dok više ne može dobiti služavke. 1966. rješenje se često sastoji u doživotnim borbama u kojima svaki partner pokušava kazniti drugoga za krivnje koje se neprestano nagomilavaju. pretposta¬ vimo da su Lorenzova zapažanja točna. Ali on skače u područje ljudske psihologije i. nitko sa stvarnim razumijevanjem fenome¬ na o kojem govorimo ne može a da se uvijek nanovo ne divi psi¬ hološkim mehanizmima koji kod životinja učvršćuju nesebično ponašanje što teži dobru zajednice i koji imaju istu ulogu što je ima moralni zakon kod ljudskih bića«. izgleda. kao i svaka narcisoidno-iskorištavalačka osoba kada je frustrirana. (K.). ona opravda¬ va svoje razočaranje time što otpušta služavku. 1966). neosnovana što se tiče ljudske ljubavi i kontradiktorna svim zapazivim činjenicama. Jedan od najvažnijih i najinteresantnijih Lorenzovih etoloških podataka je »veza« koja se stvara među životinjama (njegov glav¬ ni primjer su guske) kao reakcija na prijetnje grupi izvana. Lorenz. Lorenz. iako bi bilo točnije 41 . ona je zahtijevala da joj služavka bude potpuno odana. U poglavlju o »Biheviorističkim analogijama moralnosti« Lorenz kaže slijedeće: »Ipak. Suočeni s današnjom Kinom. 1966. »neu¬ godnost«. (K. F. Lorenz. traje neko vrijeme. Potcrtao E.« (K. otpušta služavku i nada se da će nova biti ona »prava«. ta je povezanost čvršća što je pojedina životinja ili vrsta agresivnija«. u stvari. »Obrnuto od obične agresije. Lorenz. Ona prilazi svakoj služavci s predodžbom da je ona ta koja će ispuniti njena očekiva¬ nja. kao i ljubav. Pojam »nesebičnosti« uzet je iz ljudske psihologije i odnosi se na činjenicu da ljudsko biće može zaboraviti na svoju osobnost 40 (točnije. Zasada je sve u redu. Nesvjesna da razlog njenog gnjeva leži u nemogućim zahtjevima.). F. kao što su »okrutnost«. nije svjestan ni mogućih psiholoških interpretacija pona¬ šanja njegove tetke kompleksnijih od ove hidrauličke koja tvrdi da je njezin potencijal agresivnosti svakih osam do deset mjeseci porastao do te mjere da je morao eksplodirati. nadopunjena je drugom koja se ne bavi in¬ traspecijskom agresijom. usmje¬ rena prema jednoj osobi i vjerojatno podrazumijeva postojanje ljubavi. naravno. već »ružnom sestrom ljubavi« — mrž¬ njom. Da li je američko-sovjetski odnos determiniran instinktivnim obredima koje smo naslijedili od gusaka? Da li autor pokušava biti šaljiv ili zabavan ili nam pak stvarno namjerava kazati nešto o pove¬ zanosti gusaka i američkih i sovjetskih političkih lidera? Lorenz ide čak i dalje u pravljenju analogija (ili interpretacija) između ponašanja životinja i njegovih naivnih ideja o ljudskom ponašanju. Su¬ protstavljanjem 'mi' i 'oni' možemo sjediniti neke veoma suprot¬ ne stvari. dolazi do zaključka »da ne postoji ljubav bez agresije«. Ali ima li guska. Nakon kratkog »medenog mjeseca« kroz koji je ona predo¬ džba još dovoljno jaka da bi je priječila da shvati da služavka nije ona »prava« — a pomaže i to što služavka na početku upo¬ trebljava sve snage da zadovolji svog novog poslodavca — tetka shvaća da djevojka ne želi igrati ulogu koju joj je namijenila. nalazimo samo kod životinja s dobro razvijenom intraspecijskom agresijom.Izgleda da Lorenz ne shvaća da lična iskustva s njegovom tet¬ kom. ili pas ličnost (ili ego) na koju može za¬ boraviti? Ne ovisi li nesebičnost o ljudskoj samosvijesti i neuro¬ fiziološkoj strukturi na kojoj počiva? To se pitanje postavlja u vezi s mnogim drugim riječima koje Lorenz upotrebljava u opisi¬ vanju ponašanja životinja. evo primjera u njegovoj izjavi o ljudskoj ljubavi i mržnji: »Osobnu povezanost. Potcrtao E. a ne karaktera s nagomilanom instinktivnom energijom. »tuga«. Ovaj proces spoznaje.

(K. Među¬ tim. Da li ugnjeta¬ van mrzi ugnjetavača. da je to univerzalna ljudska reakcija ili da je u »ljudskoj prirodi« činiti strahote u ratu. kad je jednom zastava razvijena. Općenito govoreći. Lorenz tvrdi da »ne postoji ni malo sumnje da se ljudski borbeni entuzijazam razvio iz društvenih defenzivnih re¬ akcija naših životinjskih predaka«. Svakom čovjeku s normalno jakim osjećajima poznati su iz vlastitog iskustva subjektivni fenomeni koji idu ruku pod ruku s reakcijom borbenog entuzijazma. (K. Ljudi mogu imati osjećaj da su apsolutno u pravu čak i kad čine strahote. te tu tvrdnju zasnivati na nekakvom instinktu koji počiva na sumnjivoj analogiji s ribama i pticama. Lorenz. 1966). očito različita. sav razum je u trubi. da li mučeni mrzi svoga mučitelja zato jer ga je jednom volio ili ga još uvijek voli? Jedna druga analogija izvedena je iz »borbenog entuzijazma«.« (K. njegov argument čini upravo to. duž vanjske strane obih ruku. Bez sumnje ljudi »imaju osjećaj apsolutne opravdanosti čak i kad čine strahote«. ali naša jedina nada da će se to zbiti tako počiva na skromnoj spoznaji da je borbeni entuzijazam instinktivna reakcija s filogenetski determi¬ niranim mehanizmom za rasterećenje i da je jedina točka gdje 42 inteligentno i odgovorno nadgledanje može dobiti kontrolu u uvjetovanju reakcije prema objektu koji ima istinsku vrijednost pod strogim razmatranjem kategoričkog pitanja«. Kako to može biti kada je prvi uvjet da bi se taj instinkt manifestirao da »društvena jedinica s kojom se sub¬ jekt identificira bude ugrožena izvana«? (K.reći da se ne mijenja ljubav. No neodrživa je naučna procedura tvrditi. I Nijemci su objavili nekoliko stra¬ hota koje je. Lorenz. tvrditi da čovjek mrzi tamo gdje je volio preokreće element istinitosti u toj tvrdnji u najobičniju apsurdnost. Apstraktno razmišljanje i moralna odgovornost su na najnižem nivou. (K. instinktivne inhibicije protiv ubijanja i povređivanja svojih drugova gube. kao što točnija zapažanja pokazuju. 1966). a da čak i ne nastojimo naći dokaze. na žalost. Lorenz ide čak i dalje. 1966) Lorenzov opis normalnog ljudskog ponašanja je zapanjujući. Lorenz. Lorenz. U prvom svjetskom ratu engleska propaganda morala je izmisliti priče kako njemački vojnici ubijaju belgijsku djecu ba¬ junetama. Lorenz. navodno. što znači ne-ljubav koja izaziva mržnju. već povrijeđeni narcisoidni karakter osobe koja voli. ni bilo koji drugi od velikih poduhvata čovječanstva«. 1966). da li majka mrzi ubojicu svoga djeteta. jer je bilo malo stvarnih strahota koje bi poticale na mržnju prema neprijatelju. obična vojska na obje strane nije činila ratne zločine na nivou na kojem bi to očekivali prema Lorenzovim opisima. on tvrdi da »bez borbenog entuzijazma (tog »pravog autonomnog instinkta«) ne bi nastale ni umjetnost. Racionalno razmišljanje. Lorenz. Takav pristup sprečava razumijevanje karakternih sistema u kojima su one ukorijenjene i individualnih i socijalnih uvjeta koji prouzrokuju njihov razvoj. veći dio svoje snage. spreman da napusti sve za taj poziv. počinio njihov neprijatelj iz jednostavnog razloga što ih je bilo tako malo. koji se u momentu specifične emocije čini svetom dužnošću. Čovjek se diže oduševljen i uzvišen iznad svih sprega svakodnevnog života. 1966). To je »sveti običaj« koji du¬ guje svoju motivacijsku snagu filogenetski razvijenim obrascima ponašanja. ali ipak funkcionalno povezana s primitivnijim oblicima beznačajne indi¬ vidualne agresije«. sposob¬ nost za kritiku i svi razumni argumenti protiv ponašanja koje nam diktira borbeni entuzijazam ugušeni su nevjerojatnim preokretom u prijašnjim vrijednostima. ili da to izrazimo adekvatnijim psihološkim poj¬ movima. unatoč sve većem brutaliziranju čovječanstva. Pa i u drugom svjetskom ratu. Drhtavica prođe niz leđa i. ni nauka. njegov »borbeni entuzijazam« je jednostavno nacio¬ nalistička i ponešto emotivno primitivna reakcija. Činjenica je da se pojedinci i grupe veoma razlikuju u tenden¬ ciji da čine strahote kada se pojavi mržnja protiv neke druge grupe. mnogi uživaju u činjenju strahota bez moralnih inhibicija i bez osjećaja krivnje. 1966) Lorenz izražava »razumnu nadu da će naša moralna odgovor¬ nost opet dobiti kontrolu nad iskonskim nagonom. koje nam se sada čine ne samo neodrživim već niskim i nečovječnim. Iako sam siguran da Lorenz ne želi braniti strahote. To je entu¬ zijazam što ga dijeli grupa koja se brani protiv zajedničkog ne¬ prijatelja. (K. instinktivno određen dio ljudske prirode bila bi klasična obrana protiv optužbe kršenja principa ženevske konvencije. Kao što ukrajinska poslovica kaže: »Kada se zastava razvije. Posto43 . To je »naročita vrsta društvene agresije. To što on opisuje govoreći o strahotama je ponašanje sadističkog i krvožednog tipa karaktera. Tvrditi da je spremnost da se čine strahote. Sve zapreke na njegovom putu postaju nevažne. strahote su bile ograničene na specijalne grupe nacista.

tre¬ će.« Lorenz ne razrađuje svoju drugu pouku. prijateljstva 45 . zakone evolucije. Samospo¬ znavanje za Freuda nije samo intelektualni proces već je simul¬ tano i afektivan. ali među njima postoje znatne razlike. dok Lorenz kaže: »Nemam ništa protiv da priznam d a . intelektualni i afektivni. Kao element u tom poznavanju kojem pridaje naročitu važnost on spominje »objektivna. Lorenz. radi se o teoretskom poznavanju činjenica evolu¬ cije. Lorenz pogrešno upotrebljava klasičnu misao »upoznaj sebe«. Spasimo život čovjeku jer je nekoliko puta on spasio naš. a čitav život za osobu koja ozbiljno želi steći vlastito ja. Lorenz. Međutim dok se Freud mogao. izraženu u spremnosti da za njega riskiramo život. Lorenz. . takozvane sublimacije. . ono o sublimaciji. prijatelj¬ stva među članovima različitih ideologija ili nacija. 1966). U stvari. kao što je to bio već i za Spinozu. To nije samo znanje mozga već i znanje srca.. Za Freuda samospoznavanje znači postati svjestan onog što je nesvjesno. To nas podsjeća na Marxovu misao: ako se netko tko je upoznat sa zakonom sile teže nađe u dubokoj vodi. Analogno Lorenzovom shvaćanju samospoznavanja bilo bi teoretsko poznavanje Freudove teorije instinkta smrti. 'Upoznaj sebe'. Lorenz 1966). Lorenz.. Rezultat je stalno oslobađanje ener¬ gije koja je prije služila za potiskivanje: što je čovjek više u do¬ diru sa svojom unutrašnjom stvarnošću to je svjesniji i slobod¬ niji. (K. »povećanje ličnih poznanstava i. Lorenz ipak ne bi mogao ući u tu ka¬ tegoriju. koja je ne samo grčka već i Freudova. Takvo shvaćanje ljubavi prema susjedu kombinacija je instinktivizma i utilitarizma. a ne zna plivati. što ako je to učinio samo jednom ili nikada? Uostalom. 1966). »Povećavanje ličnih poznanstava i.. njegovi se prijedlozi jedva raz¬ likuju od otrcanih klišea. (K. »jednostavnih pouka« protiv opasnosti da »se društvo potpuno raspadne zbog lošeg funkcioniranja obra¬ zaca društvenog ponašanja«: 1. U stvari. Nijedan od njih nije bio sretan što je došao do zaključka da je rat neiskorjenjiv jer je rezultat instinkta. a posebno instinktivne prirode agresije. »Najvažnija je pouka. ako je moguće.. u veoma širokom smi¬ slu.« 3. u nukle¬ arno doba on je gotovo primoran tražiti mogućnosti za mir da bi učinio svoju teoriju o čovjekovoj urođenoj destruktivnosti pri¬ hvatljivom. »Psihoanalitičko proučavanje. To je veoma težak proces. u dotada tajne dijelove čovjekove psihe. psihoanaliza kao terapija sastojala bi se od čitanja Freudovih izabranih djela. Na žalost. Kao što je rekao kineski mudrac: »Čitanje recepata ne čini čovjeka zdravim. Freud je u svojim prijedlozi¬ ma skeptičan i skroman. iako je svjestan da bi nuklearni rat bio katastrofa bez presedana.. »četvrta i možda najvažnija mjera koju treba odmah podu¬ zeti je razumno i odgovoro usmjeravanje borbenog entuzijazma« — što bi značilo pomoći »mlađoj generaciji. 1966). »kao normalnu stvar ako ti je on naj¬ bolji prijatelj i ako ti je spasio život nekoliko puta: činiš to i bez razmišljanja«. (K. mislim da mogu naučiti čovječanstvo nečemu što bi mu moglo pomoći da se izmijeni na bolje.je li dokazi da umjetnost i nauka cvatu samo kad postoji opas¬ nost izvana? Lorenz tumači ljubav prema susjedu. čime on misli da »moramo produbiti naše razumijevanje kauzalnih povezanosti koje upravljaju našim ponašanjem« (K. kad bi slijedili Lorenzovo zaključivanje. tj. da pronađe prave ciljeve kojima se može posvetiti. ako je moguće. 1966). Ono zaista ne bi bilo neskromno kad bi nas Lorenz imao ne¬ čemu važnom naučiti. Ovo uvjerenje nije tako smjelo kao što možda izgleda. njegovo mu znanje neće pomoći da se spasi. etološka ispitivanja svih moguć¬ nosti oslobađanja agresije u njenom prvobitnom obliku na sup¬ stituiranim objektima«.« (K.« Pogledajmo ovaj program točku po točku. 2. Poznavati sebe znači neprestano postizati sve veći uvid. Primjeri takvog »poštenog pona¬ šanja« u teškim situacijama lako se pojavljuju »pod uvjetom da su iste vrste kao i primjeri ponašanja koji su se javljali dovoljno često u paleolitiku da bi stvorili filogenetski prilagodljive dru¬ štvene norme za takvu situaciju«. To je proces koji traje godinama za bolesnu osobu koja želi sebe izliječiti. smatrati »pacifistom«. Dok je ono što Lorenz misli kad kaže »upoznaj sebe« nešto sasvim drugo. čija je čitava nauka i psiho¬ analitička terapija izgrađena oko samospoznavanja. činimo to jer se dogodilo dovoljno često u paleolitiku! ZAKLJUČCI 0 RATU Pri svršetku svoje analize o instinktivnoj agresiji kod čovjeka Lorenz se našao u položaju sličnom Freudovom u njegovom pis¬ mu Einsteinu Čemu rat? (1933).. Neki od njegovih prijedloga slični su Freudovim. jer izaziva energiju otpora koja štiti nesvjesno od pokušaja da se ono pretvori u svjesno. On pokušava naći načine koji bi pomogli društvu da izbjegne tragične utjecaje agresivnog instinkta.« 4.

Duboka po¬ treba čovjeka da se ne osjeća usamljenim i izgubljenim u ovom svijetu bila je ranije zadovoljena predodžbom o bogu koji je stvorio svijet i brinuo se za svakog pojedinog stvora. ili su cijenili Danvina i s entuzijazmom propagirali istinitost njegovih otkrića. ili dijeliti moj entuzijazam za Goetheovog Fausta ili ljepotu koraljnog otoka ili rezervat divljih životinja ili mnoga druga mala uzbuđenja koja bih mogao nabro¬ jiti. kad bi on dijelio sa mnom makar jednu od kulturnih i etičkih vrijednosti.« (K. Kada je te47 . Ono što često dovodi do agresije u sportu je natjecateljski karakter sportskog događaja. Lorenz izbjegava poricanje želje za uništavanjem čitave zemlje riječju »svim srcem« i modificiranjem mržnje riječju »nesuzdržljiv«. F. Nema dokaza da sport smanjuje agresivnost. No činjenica je da natjecateljski sportovi stimuliraju agresivnost. obrazovanjem koje nudi optimum zajedničkih ideja s kojima se pojedinci mogu identifi¬ cirati. Za to postoji dovoljno dokaza.10 Posljednja od Lorenzovih pouka odnosi se na »usmjeravanje borbenog entuzijazma«. nje¬ govim vlastitim interesima i vrijednostima. Lorenz. ali je većina učitelja tog humanizma bila vjerojatno ratno nastrojena više od prosječnog Nijemca. pokazalo se u Latin¬ skoj Americi nedavno kada je duboko osjećanje pobuđeno inter¬ nacionalnom nogometnom utakmicom dovelo do malog rata. jedan od njegovih posebnih prijedloga je atletika. Koliko to može biti intenzivno. Drugim riječima: potpuno uništenje neprijatelja je nepoželjno samo ako i u slu¬ čaju da je on sličan Lorenzovoj vlastitoj kulturi. jas¬ nog poznavanja kada razumijem nečije doživljaje kroz svoje vla¬ stite koji su slični ako nisu isti. »Pretpostavimo da«. Englezi i Nijemci bili su vrlo dobro upoznati jedni s drugima prije 1914. Razu¬ mijevanje bez donošenja sudova može smanjiti ili potpuno otklo¬ niti agresivnost.). pohlepnost i narcisoidnost. kaže on. Njegov stav u tom pogledu nije rijedak i zaslužuje daljnje proučavanje kao socijalno-psihološki fenomen današnje kulture. i Lorenz sam pri¬ znaje da je »očit« plan — čak i avionske kompanije reklamiraju međunarodna putovanja zbog njihovog doprinosa u borbi za mir. pa je ipak kada je buknuo rat njihova zajednička mržnja bila ne¬ obuzdana. Ta je vrsta obrazovanja prevladala u njemačkim školama prije prvog svjetskog rata. godine shvatili da su one umjesto učvršćivanja prijateljstva i mira učvrstile natjecateljsku agresivnost i naciona¬ listički ponos. Postoji još bolji dokaz. u kojoj naj¬ poželjniji ciljevi postaju novac i publicitet a ne ponos zbog uspje¬ ha. njegov uvjet da ne uništi neku zemlju jest da tamo postoje ljudi koji dijele njegove ukuse i uzbuđenja (oni koji cijene Danvina odgovaraju samo ako i s entuzijazmom propagi¬ raju njegova otkrića): nije dovoljno da su ljudi. Ali što je »nepotpuna« želja za uništenjem ili »suzdržana« mržnja? Još važnije. OBOŽAVANJE EVOLUCIJE Ne možemo u potpunosti shvatiti Lorenzovo gledište ako nismo svjesni njegovog religioznog odnosa prema darvinizmu. osjećam veliko neprijateljstvo prema drugoj zemlji (što ne osjećam). Oni se veoma razlikuju od dubinskog. »budući da sam 46 patriot (što i jesam). Karakter tih tvrdnji ne mijenja se Lorenzovim zahtjevom za »humanističkim obrazovanjem« — tj.11 Vrijedno je navesti nekoliko drugih Lorenzovih izjava o ratu i miru jer dobro ilustriraju Lorenzovu nejasnoću i dvosmislenost na tom području. Poznavanje takve vrste zahtijeva smanjivanje intenziteta potiskivanja do te mjere da ostane malo otpora prema otkrivanju novih aspekata naše podsvijesti. -ali istovremeno treba reći da nema ni dokaza da je on motiviran agresijom.između članova različitih ideologija i nacija«. ili drugi koji su zajedno sa mnom zna¬ li cijeniti umjetnost Michelangela. shvaćanje da lična poznanstva imaju ulogu smanjivanja agresivnosti nije točno. a ne o količini in¬ formacija koju posjeduje o drugima. još uvijek ne bih mogao svim srcem že¬ ljeti njeno uništenje kada bih shvatio da tamo žive ljudi koji su kao i ja bili oduševljeni radnici na području induktivnih prirod¬ nih nauka. ili točnije. njegovan u natjecateljskom društvenom ras¬ položenju i uveličan sveopćom komercijalizacijom. u kojem se zaraćene strane međusobno poznaju. Bilo bi mi gotovo nemoguće mrziti bez suzdrianja bilo kojeg neprijatelja. 1966. Mnogi su brižljivi promatrači nesretnih Olimpijskih igara u Munchenu 1972. Potcrtao E. Sa¬ mo sasvim drugačiji i radikalan humanizam u kojem je osnovna identifikacija sa životom i čovječanstvom može utjecati protiv rata. što ovisi o mjeri u kojoj je osoba savladala vla¬ stitu nesigurnost. na žalost. Poznato je da nijedan rat iz¬ među zemalja ne izaziva toliko mržnje i okrutnosti kao građanski rat. Da li činje¬ nica međusobnog intimnog poznavanja među članovima porodice smanjuje intenzitet mržnje? »Poznavanje« i »prijateljstvo« ne mogu smanjiti agresivnost jer predstavljaju površno poznavanje o nekoj osobi ili stvari na koju gledamo izvana.

Možda ništa jasnije ne izraža obožavateljski karakter Lorenzovog mišljenja od završnog odlomka knjige O agresiji: »Znamo da je u evoluciji kralježnjaka veza između individu¬ alne ljubavi i prijateljstva bila izum epohe koju su stvorili ve¬ liki stvaratelji kada je postalo neophodno da dvije ili više je¬ dinki neke agresivne vrste žive zajedno u miru i rade za za¬ jedničko dobro. kada sasvim očito treba spriječiti neprijateljstvo među svim ljudima. . 6. Tinbergena. Nadalje. ali ve¬ liki stvaratelji dat će joj život. Za Lorenza i mnoge druge pojam evolucije postao je srž čitavog sistema orijentacije i odanosti. svim ideologijama. nije neposred¬ no poznavao Freudov rad. O. pod utjecajem kritičkih prikaza nekoliko američkih psi¬ hologa i N. topao osjećaj prijatelj¬ stva i ljubavi samo prema pojedinim osobama i ni najveća želja ne može to izmijeniti. On govori o metodama i ciljevima »velikih stvaratelja« kao što su kršćani govorili o djelima Boga. Vjerujem u moć ljudskog razuma kao što vje¬ rujem u moć prirodne selekcije. Ovdje leži fundamentalna razlika između Lorenza i Freuda. Potcrtao E. Bouldinga (1967). O pitanju agresije među sakupljačima i lovcima opširno se govori u osmom poglavlju. mi je se ne mo¬ žemo pridržavati. M. obdariti naše potomke sposobnošću da ispu¬ ne jednu od najvećih i najljepših zapovijedi. ali ipak napravljeni takvi kakvi smo. E. Tinbergenovu kritičku ocjenu Lorenzove teorije (1968). Lorenz. on je nadvladao gubitak boga — i osjećao se bolno slabim. pogledaj osvrt L.« (K. ali moramo shvatiti da je ta veza postala preuska da bi obuhvatila sve: ona sprečava agresiju samo među onima koji se poznaju i koji su prijatelji. Eisenbergovu kratku i oštroumnu kri¬ tiku (1972). a oni koji postoje odnose se na ono što je od svojih psihoanalitičkih prijatelja čuo o Freudovoj poziciji. u jednom nesret- 49 . 5. On je istinski postulirao potrebu za samospoznavanjem otkrivanjem čovjekovih nesvjesnih težnji. On čak upotrebljava jedninu »veliki stvaratelj« dolazeći tako još bliže analogiji s Bo¬ gom. za kritiku djela O agresiji. 48 Veliki stvaratelji će pobijediti gdje su bog i čovjek izgubili. i vje¬ rujem da hoće. 2. 8. da trebamo bez razlike voljeti svu našu braću. Društveni i moralni darvinizam koji Lorenz propagira romanti¬ čan je nacionalistički paganizam koji teži prikriti i zasjeniti is¬ tinsko razumijevanje bioloških. iako su mnogi spojili vjeru u boga s prihvaćanjem Darwinove teorije. svi ljudski fenomeni kojima bi se moglo prići i objasniti ih s ekonomskog. A. 1965). Lehrmana (1953).). oni nisu uvijek bili u pravu ili njihove riječi nisu bile točno shvaćene. Vjerujem da će razum usmje¬ riti selekciju u dobrom pravcu. BILJEŠKE UZ PRVO POGLAVLJE 1. Mi znamo da se ljudsko društvo zasniva na toj vezi. psiholoških i društvenih faktora odgovornih za ljudsku agresiju. F. Lorenz. Pogledaj također N. Ali nije tražio nove idole. Fletschera zbog njegove pronicljive his¬ torije instinktivističke teorije. Slijedi zaključak da ljubav i prijateljstvo moraju obuhvatiti čitavo čovječanstvo. Posebno preporučujem R. unatoč sličnostima u njihovom shva¬ ćanju agresije. Tendenciju da pravi sasvim neopravdane biološke analogije druš¬ tvenim fenomenima Lorenz je pokazao već 1940. Ovaj kvazi-religiozan stav prema Darwinu postao je očit u Lorenzovoj upotrebi pojma »veliki stvaratelj« koji se odnosio na selekciju i mutaciju. Darvvin je otkrio konačnu istinu o čovjekovom porijeklu. vjera u njega kao svemogućega oca svih ljudi se srušila. F. a naši osjećaji mogu cijeniti njenu ljepotu. Usp. Ali za mnoge za koje je bog bio srušen s prijestolja. po¬ treba za njemu sličnim kumirom nije nestala. Zapovijed o bratskoj ljubavi mora ostati nedjelotvorna. Ta zapovijed nije nova. vjerujem. na žalost. Lorenz je modificirao ovaj iskaz da bi do¬ pustio i utjecaj učenja (K. Opširna historija i analiza Freudovog shvaćanja agresije može se naći u Dodatku. 1966. Nema ni jednog jedinog direktnog os¬ vrta na njegove radove. radi detaljnog i sada već klasičnog osvrta na Lorenzova (i N. u ne preda¬ lekoj budućnosti. svim nacijama. religioznog. Tinbergenova) shvaćanja instinkta i radi sveopće kritike Lorenzovog gledišta. 3. Montaguov skup kritičkih eseja o Lo¬ renzovoj teoriji (1963) i L. Ali veliki stvaratelji mogu. Freud je bio jedan od posljednjih predstavnika filozofije prosvjetiteljstva. Vjerujem da će to. . vjerujem . Kasnije. Zahvaljujem profesoru Kurtu Hirschhornu na ličnom saopćenju u kojem on daje prikaz genetičkog problema u gore navedenom gledištu. Posljednji dio rečenice završa¬ va ispoviješću vjere: vjerujem. Berkovvitza (1967) i K.orija o evoluciji uništila tu predodžbu o bogu kao najvišem stva¬ raocu. Okrenuvši se razumu. 4. 7. Doživljavamo pun. etičkog i po¬ litičkog stajališta bili su objašnjeni sa stajališta evolucije. Neki su za novog boga proglasili Evoluciju i počeli obožavati Darwina kao njenog proroka. Naš razum mo¬ že shvatiti potrebu za njom. On je istinski vjerovao u razum kao jedinu silu kpju čovjek posjeduje i koja ga jedina može spasiti od kaosa i raspadanja. barem kada je pisao O agresiji. S. Izgleda da Lorenz.

9. čak i mišljenje i osjećaj. 1958). Siromaštvo onoga što Lorenz ima kazati o usmjeravanju borbe¬ nog entuzijazma postaje naročito jasno ako pročitamo klasičan rad Williama Jamesa »Moralni ekvivalenti rata« (1911). Zanimljivo je pitanje zašto su građanski ratovi mnogo žešći i zaš¬ to izazivaju mnogo više destruktivnih impulsa nego međunacional¬ ni ratovi. Njihov cilj je ograničen: prisiliti neprijatelja da prihvati uvjete mira koji su nepovoljni. B. kao u nekim ratovima — iako ni u kom slučaju svim — koje su Rimljani vodili. Watson. jednu od glavnih prepreka ljudskom napretku. nakon svakog poraza postala privredno naprednija). značilo bi da stupanj destruktivnosti velikim dijelom ovisi o oz¬ biljnosti opasnosti koja prijeti. Tinbergenov pojam. slika. B. Iznimka su ratovi kojima je cilj fizičko uništenje ili podjarmljivanje sveukupnog neprijateljskog stanovništva. te filozofe nisu interesirale metode ljudske izgradnje i manipulacije. društveni i kulturni. društveno i politički. čini se. čovjekovo po¬ našanje oblikuje isključivo utjecaj okoline. mora dopustiti prirodnoj dobroti čovje¬ ka da se manifestira. osim onih anatomijskih. Međutim. onda da se unište ekonomski. on je izba¬ cio sve »subjektivne« pojmove koji se ne mogu direktno promat¬ rati. Ako je ova hipoteza ispravna. 10. poražena u dva svjetska rata. želja. Pretpostavlja se da je čovjek po prirodi dobar i racionalan. već socijalne i političke pro¬ mjene. međunacio¬ nalni ratovi ne teže razaranju ili uništavanju neprijatelja. U građanskom ratu oprečne strane ima¬ ju za cilj ako ne da jedna drugu fizički unište. To naročito važi za agresiju. krive su loše institucije. 1940). U njegovoj najradikalnijoj formi ovo shvaćanje iznijeli su već filozofi prosvjetiteljstva. N. Čini se prihvatljivim mišljenje koje tvrdi da razlog leži u tome što obično. tvrdeći da državni zakoni moraju zami¬ jeniti principe prirodne selekcije kada se ovi ne uspiju brinuti za biološke potrebe rase. percepcija. Neki su poricali posto¬ janje bilo (kakvih razlika među spolovima (l'ame n'a pas de sexe) i tvrdili da su razlike koje su postojale. Oni su vjerovali da »dobro društvo« mora stvoriti dobrog čovjeka. (Ništa to bolje ne pokazuje od činjenice da je Njemačka.nom radu (K. u njihovoj subjektivnoj definiciji« (J. kao što su »osjet. 11. bolje rečeno. obrnuto od biheviorizma. bile prouzrokovane odgojem i društvenim situacijama. ili. environmentalisti. a ni u kom slučaju ne prijete opstanku populacije poražene zemlje. a ne »urođeni« činioci. biheviorizam se za¬ snivao na premisi »da je predmet ljudske psihologije ponašanje ili djelovanje ljudskog bića«. 50 51 . barem što se tiče ovih modernih. loš odgoj i loš prim¬ jer što su se u njemu razvila zla htijenja. Watson (1914). II Environmentalisti i bihevioristi Prosvjetiteljski environmentalizam Dijametralno suprotno gledište od instinktivista zastupaju. Biheviorizam Osnivač biheviorizma je J. Prema njihovom mišljenju. Lorenz. Biheviorizam je doživio briljantan razvoj od pomalo nespretnih Watsonovih formulacija do sjajnog neobiheviorizma Skinnera. Kao i logički pozitivan.

1971). Ovo nije ništa drugo nego kružno zaključivanje: divimo se originalnosti jer je možemo uvjetovati jedino divljenjem. Neobiheviorizam B. gdje psiholog. treba reći da je osim genetskih faktora ponaša¬ nje u potpunosti determinirano učvršćivanjem. ako eksperimentator smatra da je poželjno. To je možda jedno od objašnjenja zašto Skinner ne može biti načisto s problemom ciljeva i vrijednosti. (Skinner vjeruje da je učvršćenje koje nagrađuje mnogo djelo¬ tvornije od onog koje kažnjava. Skinner. Stupanj originalno¬ sti i kreativnosti koji je poželjan u raznim grupama nekog dru¬ štva varira.Ali i on uglavnom predstavlja uglađivanje prvobitne teze. Taj dokaz je bez sumnje velika zasluga Skinnerovog eksperi¬ mentalnog rada. i u tom slučaju vodi »nacrtu kulture«. iako to ne mora biti putem operativnog uvjetovanja. »urođenim« tendencijama. koji polazi bez donošenja vrijed¬ nosnih sudova. naročito ako su učvršćenja dobro raspoređena. ili pak može biti planirano prema Skinnerovom učenju. Važno je spomenuti da Skinner ne zapostavlja genetičke faktore. R. Smatrati da ljud¬ sko ponašanje pokreću namjere i ciljevi bio bi nenaučan i bez¬ vrijedan pristup. a ne produbljivanje i originalnost. ili ga nježno pogleda. on piše: »Divimo se ljudima koji se ponašaju na originalan i iz¬ vanredan način ne zato jer je takvo ponašanje samo po sebi vrijedno divljenja. U laboratorijskim situacijama eksperimentator nije zaokupljen problemom prema čemu uvjetuje životinju ili čovjeka. njezin cilj je nalaženje odgovarajućih učvršćenja da bi se postiglo poželjno ponašanje. iako bi se na njega s malo sociološke analize moglo dati odgovor. to znači da se neuvjctovano ponašanje. Johnny će s vremenom zavoljeti špi¬ nat. Skinnera Skinnerov neobiheviorizam1 zasniva se na istom principu kao i Watsonova shvaćanja: psihologija kao nauka ne treba i ne smije se baviti osjećajima i impulsima ili bilo kojim drugim subjektiv¬ nim događajima. Skinner je pokazao kako se pravilnom upotrebom pozitivnih učvršćenja ponašanje životinja i ljudi može u začuđu¬ jućoj mjeri izmijeniti. (B. F. na primjer. Ukratko. već ovisno o tome što će najviše utjecati na njega. Prema čemu je njihovo ponašanje uvjetovano. Za obične radnike bi ta kvaliteta bila luksuz — to bi čak ugrožavalo dobro funkcioniranje čitavog sistema. ona primje¬ njuje pozitivno učvršćenje. Skinnerova psihologija je nauka o izgradnji ponašanja. 1956).) Rezultat se sastoji u ovome: na¬ kon nekog vremena subjekt će se nastaviti ponašati na poželjan način. Umjesto jednostavnog uvjetovanja po pavlovljevskom modelu Skinner govori o »operativnom« uvjetovanju. on ga pojede. majka ga pohvali. (C. ozbiljni problemi javljaju se kada iz laboratorija prijeđemo u život. Da bismo pravilno pri52 kazali to gledište. izgrađivanja modela čovjeka ili analiziranja raznih ljud¬ skih strasti koje motiviraju ljudsko ponašanje. ovisi o odluci eksperimentatora koji određuje ciljeve uvjetovanja.2 On prezire svaki pokušaj govorenja o »prirodi« čovjeka. Na primjer. već zato jer ne znamo kako drugačije poticati originalno i izvanredno ponašanje«. Životinja ili čovjek uvjetovani su da se ponašaju na određen način. 53 . indi¬ vidualan ili društveni. može to činiti jer cilj uvjetovanja jedva da je od važnosti. A zašto bismo je željeli uvjetovati ako sama po sebi nije pože¬ ljan cilj? Skinner se ne suočava s tim pitanjem. mo¬ raju u tehnološko-birokratskom društvu kao što je naše posjedo¬ vati te kvalitete u velikoj mjeri. tj. čak i kad se ono suprotstavlja. Kroz stotine eksperimenata Skinner i drugi razvili su tehniku za to operativno uvjetovanje. to jest. već činje¬ nicom da njihovo ponašanje može uvjetovati prema željenom cilju i načinom na koji to može najbolje postići. nagrađuje. ili mu dade više kolača. kako ih neki nazivaju. Rogers i B. Na primjer: Johnny ne voli naročito špinat. Ciljevi i vrijednosti Za Skinnerove eksperimente nisu interesantni ciljevi uvjetovanja ponašanja. F. Psihologija mora proučavati koja to učvršćenja oblikuju ljudsko ponašanje i kako ih najbolje primijeniti. nakon njega slijedi zadovoljstvo. F. 1961. Učvršćivanje se javlja u dva oblika: 'U normalnom procesu kul¬ ture. U tom su slučaju pitanja od vrhunske važ¬ nosti: prema čemu su ljudi uvjetovani i tko određuje njihove ci¬ ljeve? Čini se da Skinner govoreći o kulturi još uvijek ima na umu svoj laboratorij. on također podržava gledište onih koji vjeruju da društvena struktura (ili »kultura«. Međutim. Skinner. izraz koji upotrebljava ve¬ ćina američkih antropologa) može oblikovati čovjeka. Znanstvenici i vrhunski menedžeri.

To su oblici vlasti koji odgo¬ varaju svijetu bez nauke«. oslanjanje na ono što je verbalizirano sprečava razumijevanje društvenih i psihičkih procesa.Ne smatram da je ova analiza zadovoljavajući odgovor proble¬ mu vrijednosti originalnosti i kreativnosti. Vrijed¬ nosni sudovi nastupaju samo tamo gdje nauka prestaje. mi ćemo. još jedan koji je jednako važan. Možda oni nisu jasni profesoru Skinneru. možda najvišu normu »tehnotronskog« društva3. logika sistema koji je prinuđen povećavati svoje naoružanje da bi se osigurao u bor¬ bi s njemu suprotnim sistemom. (B. siguran sam. ali su jasni mnogima koji pro¬ učavaju historiju. vjeru¬ jem. Iz tog razloga u ovom drugom slučaju pribjega¬ vamo vrijednosnim sudovima. dok su u zemljama »slobodnog svijeta« »anonimni autoritet« i manipulacija nadomjestili očit autoritet u školstvu. a postoji i nešto neuro¬ fizioloških dokaza za pretpostavku da su te težnje »ugrađene« u sistem mozga (R. Većina ljudi složila bi se se pretpostavkom da kod odlučivanja o tome kako napraviti atomsku bombu ne donosimo vrijedno¬ sne sudove. Skinnera ne interesiraju razlozi pravljenja atomske bombe. to se mora ostvariti. (B. F. neće se postavljati pitanje vrijednosti. U svojim stavovima o društvenim procesima on pokazuje istu nesposobnost da shvati skrivene. Livingston. Kad budemo mogli isplanirati male društvene interakcije ili možda čak čitave kulture s izvjesnošću s kojom prilazimo fizičkoj tehnologiji. Činjenica je da nijedan vođa i nijedna vlada više ne izražava svo¬ ju namjeru da potčini volju ljudi. 1961). strateških i političkih razloga postoji. Ovdje je još jedan primjer Skinnerovog nejasnog razmišljanja o vrijednostima. naravno. čak i nauštrb mnogih nezadovoljenih potreba na Zemlji. B. 1967). neverbalizirane motive kao i u svom tretiranju psihičkih procesa. a nauka neminovno vodi čovjekovoj slobodi. Kako je ono što ljudi kažu o svojoj motivaciji. Jedina raz¬ lika je u tome što razlozi za njeno stvaranje nisu »jasni«. Najznačajnija je razlika u tome što su naučni postupci koji vode stvaratelje bombe jasni. te vjeruje da se na to pitanje i ne može odgovoriti ukoliko se ne može odgovoriti bihevioristički. Mislim na načelo koje je jedna od aiksiomatskih normi kibernetičkog društva: »neku stvar treba učiniti zato jer je tehnički moguće da se ona učini«. mi ga moramo napraviti. ali ipak predstavlja vrijednost. Služimo se nagađanjem. oni će vjerojatno posegnuti za novim riječima koje će zvučati obrnuto od starih. U stvari. Skinnerova središnja misao je da u stvari nema bitne razlike između nepostojanja vrijednosnih sudova u tehničkom problemu planiranja atomske bombe i odluke da se ona napravi. postojalo je više od jednog razloga da se napravi atomska bomba (isto tako i hidrogenska): strah da Hitler pravi bombu. u političkom kao i u ličnom životu. već nas moli da čekamo da daljnji razvitak biheviorizma riješi tu mi¬ steriju. radu i politici. ne želi stvoriti novi odnos rob-gospodar ili potčiniti volju ljudi despotskim vladarima na nov način. Ako je moguće putovati na Mjesec ili na planete. Nijedan dikta¬ tor sebe ne naziva diktatorom i svaki sistem tvrdi da odražava volju ljudi. 1961. Skinnerove se vrijednosti također vide iz slijedećih misli: »Ako smo dostojni naše demokratske baštine. iako se u tom slučaju možemo naći u nekom smislu u poziciji upravljača«. F. Skinner. Ako je moguće napraviti nuklearno oružje. 54 Osim tih vojnih. U istoj raspravi. dok oni koji vode stvaratelja kulture koja pravi bombu nisu. Skin¬ ner. možda želja za posjedovanjem superiornijeg oružja protiv Sovjetskog Saveza za moguće kasnije konflikte (ovo se naročito odnosi na hidrogensku bombu). biti spremni oduprijeti se svakoj tiranskoj upotrebi nauke u nepo¬ sredne ili sebične svrhe. Skinner. piše: »Nitko. na primjer. F. dok bi odbila pretpostavku da takve sudove ne do¬ nosimo kod odlučivanja da se ona napravi. Ne možemo predvidjeti uspjeh ili neuspjeh kul¬ turnog izuma s istom točnošću kao uspjeh ili neuspjeh na¬ učnog izuma. U drugim slučajevima Skinner unosi vrijednosti a da nije toga svjestan. Pot¬ . 1961). Taj princip negira sve humanističke vri¬ jednosti. ne smijemo odbiti primjenu nauke u planiranju i izgradnji kulturnih obrazaca. uglavnom općepoznata izmišljotina. Želim samo naglasiti da razlog što se Skinner nalazi u bezizlaznoj situaciji leži u tome što ne obraća pažnju na takve spekulacije psihoanalitičke sociologi¬ je. Postoji mnoštvo psi¬ holoških dokaza za pretpostavku da su te težnje »ugrađene« u sistemu duboko usađeni porivi u čovjeku. U kojem deset¬ ljeću živi profesor Skinner? Ne postoje li sistemi koji žele potči¬ niti volju ljudi diktatorima? Skinner izgleda još uvijek vjeruje u staromodnu ideologiju »progresa«: srednji vijek je bio »mračan« jer nije bilo nauke. Ali ako cijenimo dostignuća i zadatke demokracije. pa makar nas ono uništilo. (B.

ili barem posti¬ zanjem jednostrane koristi.crtao E.4 Skinnerovu tvrdnju da su rob i robovlasnik u recipročnom odnosu možemo objasniti samo njegovom nejasnom upotrebom 56 riječi »upravljati«. teško je vjerovati. cui bono? Ipak. Da li Skinner vjeruje da eksploatacija. To ne znači da je ideja eksploatacije besmi¬ slena ili da ne možemo opravdano pitati. Da li mi se netko nasmije jer želi sakriti svoje neprijateljsko raspoloženje. On reagira na uvjete koji su suprotni osnovnim ljud¬ skim zahtjevima na razne načine koje je moguće provjeriti. Ali to nije ono o čemu Skinner govori. razmatrajući samo djelovanje u jednom pravcu. Doista. sve to nije važno za biheviorizam. ali ubrzo postaje jasno da je to nejasna i dosta beznačajna formula: Primjećujući kako robovlasnik upravlja robom ili poslodavac radnikom. proučavanje neuspjeha uvjetovanja naučno je isto toliko važno koliko i proučavanje uspjeha. jer je u tom neprirodnom svijetu sasvim irelevantno da li je štakor mirolju¬ biv ili agresivan. agresivnošću i nezadovoljstvom.). 57 . iako ideja eks¬ ploatacije nije »besmislena«. i to sasvim ozbiljno. F. mi obično ne uzimamo u obzir recipročno djelova¬ nje. njihove savjesti. osim što rob može imati minimalan protuutjecaj. ili mi se prodavačica nasmije jer su je tako uputili (u boljim dućanima). ili pate od neuroze? Mora da postoje impulsi ugrađeni u čovjeku koji ograničavaju moć uvjetovanja. F. kod kojeg se stvaran život ne nameće. u smislu da su tehnike kažnjavanja koje robovlasnik primjenjuje odabrane robovim ponašanjem kad im se on potčinjava. Njega se može učiniti robom. eksperimentator ga mora nahraniti. Skinner kaže da je eksploatacija koju vrši gospodar »jasno povezana« s pitanjem vrijednosnih sudova. na primjer prijetnjom pobune. U smislu u kojem se riječ upotrebljava u stvarnom životu ne postoji nikakva sumnja da robovlasnik uprav¬ lja robom. kako onda može biti valjana teorija koja je ignorira? Biheviorizam ne može objasniti zašto nekoliko ljudi. To je shvaćanje čovjeka koji gleda na društveni život kao da je on epizoda u njegovom laboratoriju. mučenje i ubojstvo nisu »činjenice« jer su jasno povezane s vrijednosnim sudovima? To bi zaista značilo da svi društveni i psihološki fenomeni. priču o štakoru koji priča drugom štakoru kako je dobro uvje¬ tovao svog eksperimentatora: kadgod štakor pritisne određenu polugu. ali ne i osobu koja se ponaša. koji bi trebali svjedočiti o uspjehu uvjetovanja. On govori o upravljanju u veoma apstraktnom smislu laboratorijskog eksperimenta. Za Skinnera eksploatacija nije dio same društvene epizode. ili krađa. (C. kad to činimo. Skinner. gdje je za eksperimentatora bitna samo njegova tehnika — a ne same »epizode«. R. Da to nije važno za profeora Skinnera kao ličnost. Budući da neobiheviorizam nema teoriju o čovjeku. Ali ako razlika jest od važnosti. prestaju biti činjenicama koje se mogu na¬ učno ispitati. Skinner. 1956). to su samo načini upravljanja. navedeni smo da smatramo upravljanje eksploatacijom. postaju mentalno bolesnima unatoč stalnom pozitivnom učvršćivanju. ali on će reagirati agresivnošću ili će se njegova vitalnost smanjiti. To zvuči ohrabrujuće za demokratski nastrojenu osobu. Rob upravlja robovlasnikom u istoj mjeri kao i ovaj njime (potcrtao E. izlazimo izvan opisa same društvene epizode (pot¬ ertao E. U biti Skinner je naivan racionalist koji ignorira ljudske stra¬ sti. može biti uvjetovan da se osjeća kao dio mašine i reagirat će dosadom.) i ulazimo u dugotrajne utjecaje koji su jasno po¬ vezani s pitanjem vrijednosnih sudova. uvjetovanih da budu progo¬ nitelji ili mučitelji. ako se o njima može suditi u odnosu na njihovu vrijednost. F. i da u tom upravljanju nema ničeg »recipročnog«. 1961). F.). ali samo »gotovo« na svaki. On u stvari ponavlja. Slična razmatranja javljaju se u analizi bilo kojeg ponašanja koje mijenja kultur¬ nu praksu. ali upravljanje je u biti uzajamno. ili mi se prijatelj nasmije jer mu je drago da me vidi. često vrlo ne¬ sretni i duboko uznemireni. na čovjeka se može utjecati da se ponaša gotovo na svaki poželjan način. jedino ako nije toliko alijeniran da stvarnost osoba za njega više nije važna. Za mene je ova misao šokantna. Sto je osnova ove vrijednosti u neobiheviorističkoj teoriji? A što je s upravljačima? Skinnerov odgovor je »da se svim ljudima upravlja i da svi ljudi upravljaju«. Rogers i B. »njihove ljubavi« suprotstave kada čitavo uvjetovanje djeluje u suprotnom pravcu? I zašto su mnogi od najprilagođenijih ljudi. već vjeruje da se čovjek ponaša prema zahtjevima svojih interesa. ono što se često priča kao šala. (B. on može vidjeti samo ponašanje. jer »osmijeh« je »osmi¬ jeh«. traži se od nas da vjerujemo da je odnos između gospodara i roba recipročan. F. Zašto pozitivno učvršćivanje ne spre¬ čava mnoge druge da se zbog njihovih uvjerenja. I kao da to nije dovoljno. Suprotno Freudu on nije impresioniran snagom strasti.

manipuliziranih ljudi kibernetičkog doba kao raj napretka. misao ili osjećaj koji se ne uklapa u shemu. H. Agresija je. Buss. (Potcrtao E. ideologija. podložan društvenim utjecajima i da se ništa u njegovoj prirodi ne može smatrati ko¬ načnom preprekom u razvoju prema miroljubivom i pravednom društvu. postat će osoba sklona agresivnom ponašanju.) Ako inzistira da bude ličnost. pravac na kojem se naš industrijski sistem nalazi je onaj o kojem su maštali veliki humanisti. riskira da bude izoliran. Njihovo zaključi¬ vanje. vlastiti je interes toliko jak da. Veliko je olakšanje za njih vjerovati da je uvjetovanje najbolje. čak i posao. u nekim de¬ mokracijama unapređenje. Štoviše. Ne kažem da Skinner želi igrati ulogu apologete »tehnotronskog« doba. od dosade izazva¬ ne monotonijom i besmislenošću onog čime se bave. Njegov rad. ili rjeđe. On zatupljuje naš strah govoreći nam da se ne trebamo bojati. djelo. Stoga njegov sistem privlači one psihologe koji su libe¬ ralni i koji nalaze u njemu argument za obranu svojeg političkog optimizma. kao i svako dru¬ go ponašanje. hrabro ili osjećajno ponašanje. Većina ljudi nije potpuno svjesna svoje nelagodnosti. optimističke i li¬ beralne misli s društvenom i mentalnom stvarnošću kibernetičkog društva. otcijepljen od svih. u biti. Naprotiv. već da se mogu učvrstiti u stvarnosti. najprogresivnije i najdjelotvornije rje¬ šenje. osjeća i misli na način koji se pokazao uspješnim u postizanju onog što želi. što se uglavnom sastoji u tome da okolina nagrađuje osobu kada se ona ponaša na poželjan na¬ čin. čovjekovo ponašanje može biti u potpunosti determinirano. je: otkrije li Johnny da će mu. svoju slobodu. samo što on počiva na nauci. on uključuje teleologiju. sam optimizam koji iz ovog proizlazi ne bi učinio Skinnerove ideje tako atraktivnim da nije spojio tradicionalne liberalne poglede sa samom njihovom negacijom. U kibernetičko doba pojedinac sve više postaje subjekt mani¬ pulacije.Postoje dva razloga za izostavljanje pojma namjere iz defini¬ cije agresije. jer je ona (skoro) istinita za otuđenog čovje¬ ka kibernetičkog društva. njegova potrošnja. pa čak i svoj život. Prvo. Skinnerova te¬ orija zvuči istinito. jednostavno stečena u traženju naše optimalne prednosti (koristi. utječući na njega. Čitava ideja da bismo na naučnoj osnovi mogli isplanirati bolje društvo privlačna je za mnoge koji su možda ranije bili socijalisti. skinerizam je psihologija oportunizma obučena u novi naučni humanizam. bude li agresivan. u policij58 skim državama. nisu samo ideali bez osnova. kao što su mir i jednakost. Biheviorističko shvaćanje agresije sa¬ žeto je izrazio A. On pnivlači one koji vjeruju da poželjni društveni ciljevi. ukratko izraženo. on je ono što se od njega očekuje da bude. isto vrijedi za podložno. Razlozi popularnosti skinerizma Skinnerova izvanredna popularnost može se objasniti činjenicom da je on uspio povezati elemente tradicionalne. onim što Skinner naziva »pozitivna učvršćenja«. Ukratko. od budućnosti. a revolucionarne nade su na najnižem nivou? Međutim. koji definira agresiju kao »reakciju koja prenosi drugom organizmu štetan stimulans«.U tome i jeste čitav princip neobiheviorizma. oni tek pomalo naziru strah od života. pozicije). stavlja u veoma nepovoljan položaj. U krajnjoj analizi se neobiheviorizam temelji na bitku buržoaskoga iskustva: primatu egoizmu i vlastitog interesa nad svim ostalim ljudskim strastima. Formula se sastoji u tome da čovjek čini. njegova politička i društvena naivnost omogućuju mu da katkada piše uvjerljivije (zapletenije) nego što bi to mogao kad bi bio svjestan na što nas pokušava uvjetovati. namjeran čin us¬ mjeren prema budućem cilju. On piše: ». Skinner vjeruje da je čovjek promjenljiv. Osjećaju da su i sami ideali u koje žele vjerovati izgubili svoje uporište u društvenoj stvarnosti. on postaje potpuno »pri¬ lagođen« i jasno mu je da ga svako ponašanje. jer je većina ispitivača agresije u Sjedinjenim Američkim Drža¬ vama pisala s biheviorističkom orijentacijom. Pojedinac gubi svoju aktivnu od¬ govornu ulogu u društvenom procesu. Skinner nam preporučuje pakao izoliranih. njegovo slobodno vrije¬ me manipulirani su putem reklama. on riskira. Nije li Mara isto že¬ lio isplanirati bolje društvo? Nije li nazvao svoj socijalizam »na¬ učnim« suprotno »utopijskom«? Nije li Skinnerov pristup naro¬ čito privlačan u onom trenutku u historiji kada izgleda da su politička rješenja propala. što je najvažnije. a možda. njegov mlađi brat (ili majka i tako dalje) dati ono što on želi. F. Biheviorizam i agresija Bihevioristička metoda od tolike je važnosti za problem agresije. a takvo je shvaćanje nekonsi59 .

osim što bi to moralno uvjerenje moglo prikriti inhibicije koje bi se inače mogle pojaviti kod sadističkog oca. 1961)5. Drugim riječima. Međutim. Buss i L. odgovor može biti: »zato jer se boji«. da je zamjetljivo ponašanje naučno pouzdan podatak. Bihevioristička maksima. jednostavno nije istina. Tim više što je taj slučaj oče¬ vog ponašanja samo jedan od mnogih koje je dijete doživjelo prije i koji su stvorili djetetovu sliku o ocu i reakciju na njega. H. Ako je agresorova reakcija bila sistematski učvršćivana određenim posljedicama. ne može biti adekvatno opisano. mnogo su osjetljiviji na fenomen čovjekovih osjećaja nego Skinner. koji se može. Ukratko. Buss. 1961). Ali Bussu nije sasvim stran psihoanalitički pristup. i oca koji je sadist. kao što su bijeg žrtve. Bihevioristi tvrde da je njihova metoda »naučna«. ali čin pucanja najvažniji je od svih. Možemo biti navedeni da prihvatimo na¬ mjeru kao uplitanje povijesti učvršćivanja organizma. Istaknuti bihevioristički psiholozi. a ne na neku izoliranu manifestaciju ponašanja. Vidimo da možemo poticaj da se puca objasniti determiniranošću mnogih faktora u sistemu njegovog karaktera. Ili da uzmemo drugi primjer: vidimo čovjeka koji viče i crven je u licu. njegovo »nenasilno« ponašanje izazvat će istu reakciju kod djeteta. Oni stoga ne pridaju dovoljno važnosti fundamentalnim pronalascima Freuda: da fizičke sile determiniraju ponašanje. ona reagiraju na očev impuls. od bitne je važnosti priroda posljedica učvršći¬ vanja koje djeluju na pojavljivanje i žestinu agresivne reakcije. Ali njegovo ponašanje može biti u potpunosti objašnjeno samo ako poznajemo svjesnu i nesvjesnu motivaciju 60 koja ga je pokrenula da povuče okidač. ali možemo otkriti psihičku strukturu unutar tog čovjeka — njegov karakter — i mnoge svje¬ sne i nesvjesne faktore koji su u određenom momentu doveli do njegovog pucanja iz puške. neprikrivenim ponašanjem. ponavljanje agresivne re¬ akcije. To možemo pokazati jednostavnijim primjerom: dva oca raz¬ ličitih karakternih struktura. a možda i ne može verbalizirati. čine njihovo ponašanje vrlo različitim. izraz njihovog lica. Oni se ponašaju na naizgled identičan način. da je njihov karakter većim dijelom nesvjestan.stentno s biheviorističkim pristupom usvojenim u ovoj knjizi. Jedno dijete osjeća destruktivnost i sadizam kazne. i nepotrebna u analizi agresiv¬ nog ponašanja.« »Zašto je to tako?« 61 . Drugo i važnije. Ali ako uspo¬ redimo ponašanje oca koji se brine i voli svoje dijete. udaraju dijete rukom. je teškoća u primjenjivanju tog pojma na po¬ našanje. možda zato jer se boji žene. koje su to vrste učvršćenja koje djeluju na agresivno ponašanje?« (A. Opisujemo njegovo ponašanje kao »ljutnju«. Ne možemo naći samo jedan razlog za njegovo ponašanje. jer njegove oči izražavaju isti sadisti¬ čki impuls kao što bi to činile njegove ruke kad bi ga tukao. Isto su tako reakcije djece na ponašanje njihovih očeva različite. da je čin. ili jer je to protiv njegovih progre¬ sivnih ideja o odgoju. Pod »namjerom« Buss podrazumijeva svjesnu namjeru.« (A. bihevioristički iskaz bio bi adekvatan samo s obzirom na pušku: s obzirom na nju motivacija čovjeka koji povlači oki¬ dač je irelevantna. Ali oni ne shvaćaju da ponašanje samo po sebi. Bu¬ dući da su djeca općenito osjetljivija od odraslih. odvojeno od osobe koja se ponaša. svaki istuče svog sina vjerujući da je takva kazna potrebna za zdrav razvoj djeteta. činjenica je da je sa¬ mo ponašanje različito. H. neprisutnost ljudi. »Ako srdžba nije agresivan nagon. ovisno od motivacijskih poticaja. stupanj napetosti i stanje njegovog čitavog psihičko-fiziološkog sistema u tom tre¬ nutku. »Zašto se bo¬ ji?« »Jer pati od dubokog osjećaja nemoći. Namjera je privatan događaj koji se može. Berkovvitz. jer se oni bave vidljivim. Činjenica da su oba oca uvjerena da kažnjavaju dijete za njegovo dobro nije od važnosti. Ako pitamo zašto je ljut. Njihov način držanja djeteta i razgovaranja s njim prije i poslije kazne. čin ponašanja sam po sebi — pucanje i ubijanje druge osobe — odvojeno od samog »agresora« psihološki znači malo. pronalazimo da njihovo ponašanje u biti nije jednako. U drugom slučaju. a ne či¬ nilac objekt naučnog razmatranja. vrijedi i za njih. da li je umjesno smatrati je nagonom? Gledište. U stvari. a najmanje pred¬ vidljiv. Čovjek puca i ubija drugog čo¬ vjeka. namjera je i nezgodna. ovdje prihvaćeno. ako sadistički otac nikad ne tuče dijete. da ona uključuje »namjeru da se iza¬ zove bijeg«. ali ne mora točno odraziti u verbalnoj izjavi. drugo nema razloga sumnjati u očevu ljubav. ovakvo uplitanje suvišno je u analizi po¬ našanja. Buss. mogli bismo reći. tj. kao što su A. H. On ovisi o mnogo slučajnih elemenata u situaciji kao što su lako dolaženje do puške. bilo bi korisnije direktno ispitati odnos između povi¬ jesti učvršćivanja agresivne reakcije i neposredne situacije koja ju je izazvala. je da nije. i da je »osvještavanje« (»uvid«) faktor koji donosi promjene u naboju energije i pravcu tih sila. ali Skinnerov osnovni princip. iako kod površnog promatranja ta razlika ne mora biti vidljiva.

koji može.»Jer se nikad nije oslobodio majke i emocionalno je još uvijek dijete. te možemo lako provjeriti da li neka hipoteza važi za sve situacije. O psihološkim eksperimentima Ako psiholog postavi sebi kao zadatak razumijevanje ljudskog ponašanja.).6 Nadalje. kako ga je iz¬ mislio Freud. naravno. proučavanje nekih snova i određene projekcione testove. Postoji mnogo usporedivih situacija. i metodom proučavanja pretvaramo ih u nešto što je ekvivalentno eksperi¬ mentu. a ne u »stvarnom« procesu življenja. ali je neophodan uvjet za razumi¬ jevanje čovjeka. Takvo objašnjenje stavlja svu težinu na pokretački stimulans a zanemaruje činjenicu da moć stimulansa zavisi od strukture karaktera stimulirane osobe. (Upotreba konvencionalne baterije. naučno razumijevanje razli¬ ka zahtijeva razumijevanje motivacija dviju odgovarajućih kara¬ kternih struktura. zavisno od nji¬ hovih karaktera. pisama i detaljne povijesti osobe. a ti su obično pregrubi za suptilnu teoretsku analizu. zatvo¬ renici. a ne samo bijes. na primjer. ne samo za razumijevanje njego¬ vih motivacija. ali pažljivo promatranje otkrit će na njegovom licu grubost i intenzivnu destruktivnost. bolesnici u bolnici itd. da li odstupanja mogu biti na zadovoljavajući način objašnjena bez mijenjanja hipoteze. Umjesto stvaranja artificijelne društvene situacije. dva područja promatranja u proučavanju čovjeka: 1. C može biti uplašen. a ne unošenje života u psihološki laboratorij. ruke itd. psiholoških testova. 2. Upravo u tome i jeste dilema biheviorizma: budući da nema metodu za ispitivanje neverbaliziranih podataka. namještenim uvjetima. izraz lica. a ne »naučnu« metodu koju sada nalazimo u naj¬ naprednijim prirodnim naukama. on mora izmisliti metode ispitivanja koje su adekvat¬ ne proučavanju ljudskog ponašanja in vivo. naravno. Razlika među njima je u tome što se oni odnose na sve dublje (i obično manje svjesne) razine iskustva. Dva slična ponašanja u biti su dosta različita. u principu. Stvoriti metodu promatranja i analize ljudskog ponašanja izvan laboratorija težak je poduhvat. a ne mora biti u stanju da se verbalizira. Grupa ljudi suočena s istim stimulansom reagirat će na njega različito. koje nisu dobivene iz podataka i ne pridonose ništa njihovoj vrijednosti. serija intervjua — koji uključuju. to je relevantnija za razu¬ mijevanje njegovog ponašanja. ta vrsta promatranja može biti važan izvor dubokog razumijevanja njegovog karaktera. željela steći ugled imitirajući metodu prirodnih nauka. Ali ne smijemo potcijeniti dublje poznavanje koje sposoban promatrač stiče jednostavno pažljivo promatraju¬ ći osobu neko vrijeme (uključujući. nije dovoljna za razumi¬ jevanje dubljih slojeva karaktera. Postoje. Druga metoda proučavanja čovjeka in vivo je prenošenje date situacije iz života u »prirodan laboratorij«. Buss je. kao što to čini eksperimentator u svom labo¬ ratoriju. Što je dub¬ lja razina na koju se odgovor odnosi. Čak i bez ličnog poznavanja dnevni¬ ka. na B može djelovati odbojno. ako je moguće. osjetljiv promatrač vidjet će na licu tog čovjeka izraz uplašene bespomoćnosti. on dopušta izražavanje pacijentovih nesvjesnih im¬ pulsa i ispitivanje njihove povezanosti s njegovim vanjskim »nor¬ malnim« i »neurotičkim« ponašanjem. mora se ograni¬ čiti na ispitivanje onih podataka kojima može baratati. proučavamo eksperimente koje nam nuđa sam život. doduše onu od prije 62 pedeset godina. držanje. A može biti privučen određenim stimulansom. njegove geste.) 63 . ali isto dosta plodan je intervju — ili još bolje. Nisam dao uobičajen odgovor: »On je ljut jer je — ili se osjeća uvrijeđenim«. potpuno u pravu kad kaže da je namjera pri¬ vatan događaj. po mom mišljenju. ali u istom smislu) naime subjekt se promatra pod kontroliranim. ovakav prirodan laboratorij isto tako dopušta testiranje raznih hipoteza. glas. Jedan od najjednostavnijih oblika ovakvih »prirodnih eksperimenata« su ankete (upotreba dugačkih i otvo¬ renih upitnika i/ili ličnih intervjua) na odabranim predstavnici¬ ma nekih grupa kao što su: dobne ili profesionalne grupe.7 Manje intenzivan. Držeći neke faktore konstantnim. a neke varijabilnim.« (Ovaj slijed nije jedini mogući. U drugom slučaju čovjekovo vidljivo ponašanje može biti isto. Njegova ljutnja samo je obuzdan iz¬ raz destruktivnih poriva. izoliramo date društvene situacije. koje su usporedive. Direktno i detaljno promatranje druge osobe jedna je me¬ toda. a ako ne. »psihoanalitički laboratorij«. izgleda. i uz intuitivnu senzibilnost. Psihologija je. a D će ga ignorirati. najrazrađenija i najplodnija situacija ove vrste je psiho¬ analitička situacija. dok su sva bihevioristička proučavanja izvedena in vitro (ne u značenju te riječi u fiziološkom laboratoriju. već i za prepoznavanje ponašanja do najmanjeg detalja. U ovom slučaju.) Svaki od ovih odgovora je »istinit«. teoretski nedostaci značenja često se prikrivaju naizgled dojmljivim matematičkim formulacijama.

jer prave naučne studije izvršene na ljudskim bićima gotovo ne postoje. Obaviješten je da najavi visinu napo¬ na prije davanja šoka. »Biheviorističko proučavanje poslušnosti« Stanleyja Milgrama. Ispitanicima je rečeno da je elektro¬ da pričvršćena na šok-generator u susjednoj sobi.. . izveden na Sveučilištu Yale u njegovom »la¬ boratoriju interakcije«. . učenikovi se odgovori više nisu pojavljivali na četverostranoj ploči. bilo u datom društve¬ nom laboratoriju. Ali. trgova¬ čki putnici.. a neke da budu učenici. Za sudjelovanje u eksperimentu primili su četiri i po dolara. Odavde nadalje. bilo im je rečeno da su plaćeni samo za dolazak u labora¬ torij i da novac ostaje njihov bez obzira što se dogodilo po¬ slije njihovog dolaska. (Na oba komadića papira pisalo je »učitelj«.. Želimo saznati kakav utjecaj imaju različiti ljudi jedni na dru¬ ge kao učitelji i učenici. Oni koji su se odazvali na poziv vjerovali su da će su¬ djelovati u proučavanju memorije i učenja na Sveučilištu Yale. Ako je ispi¬ tanik pokazao nespremnost da nastavi. Ispitanik je mogao čuti lupanje.. (S. eksperimentator je re¬ agirao s nekoliko fraza koje su ga bodrile da nastavi sve dok subjekt nije doveden u liniju. U svim slučajevima učenik je davao unaprijed određene setove odgo¬ vora na test koji se sastojao od parova riječi u rasporedu od približno tri pogrešna odgovora na jedan točan. a to je najvažnija zapovijed. Vjerujem da je ispitivanje agresije. bilo u laboratoriju psihoanalitičkog intervjua. U postojećoj eksperimentalnoj situaciji nikakva glasovna reakcija. Kada je učeniku dat šok od 300 volti. ne artefakte. već život ne moramo radi pretpostavljene (i često sumnjive) egzaktnosti platiti trivijalnošću rezultata eksperimenta. Na zglob učenikove ruke pričvršćena je elektroda i stavljena krema da bi se »iz¬ bjegli žuljevi i opekotine«. s naučnog stajališta. Namjera je bila onemogućiti mu da pobjegne iz situacije. u ovoj situaciji. a tko učenik. niti znak učenikova protesta nisu se čuli dok visina šoka nije dosegla 300.Sasvim je sigurno da upotrebom »prirodnih eksperimenata« ne postižemo egzaktnost laboratorijskih eksperimenata. gimnazijski profesori. sakupljeni su putem oglasa u novinama i po¬ štom. on je lupao na zid sobe u kojoj je bio pričvršćen za električnu stolicu. mnogo poželjnije od me¬ toda psihološkog laboratorija. jer ne postoje dvije identične društvene konstelacije. kako bi neprestano bio svjestan pove¬ ćavanja intenziteta šokova koje je učenik dobivao. Da li jedan od vas više želi biti jedno nego drugo?« Ispitanici su tada vukli papiriće iz šešira koji su odredili tko će u eksperimentu biti učitelj. iz Nevv Havena i okolice. inženjeri i radnici. nama je poznato vrlo malo o djelovanju kazne na učenje. a jednog da bude učenik.10 To je uspješno postignuto unaprijed izmi¬ šljenom pričom. Tipični ispita¬ nici bili su poštanski službenici. Na primjer. Ispitaniku je rečeno da svaki put kad učenik pogrešno reagira primijeni šok. Trebalo je stvoriti razlog koji bi opravdao primjenu električnog šoka od strane naivnog subjekta. . pogledajmo veo¬ ma interesantan — i jedan od veoma uvaženih eksperimenata na području agresije. U svakom eksperimentu učestvovali su jedan naivan ispitanik i jedna žrtva (suučesnik eksperimentatora). 1963)9 Ispitanici. već ljude. mi ne znamo koja mjera kazne je najbolja za uče¬ nje. Štoviše. Zato ću ovdje večeras moliti jednog od vas da bude učitelj. Izvlačenje je bilo namješteno tako da je naivna osoba uvijek bila učitelj a su¬ učesnik uvijek učenik. i također. i molimo neke od njih da budu učitelji. Milgram. ispi¬ taniku je rečeno da »za svaki pogrešan odgovor povećava stu¬ panj na šok-generatoru«. 40 muškaraca u dobi između 20 i 50 godina. uči li odrastao čo64 vjek od mlađe ili starije osobe — i mnoge druge slične stvari. ne znamo da li utječe izvršilac kazne. barem što se tiče ponašanja. Nakon općeg uvoda o pretpostavljenom odno¬ su između kažnjavanja i učenja.) Odmah nakon izvlačenja učitelj i učenik odvedeni su u susjednu sobu i učenik je bio privezan za spravu sličnu »električnoj stolici«. Stoga u ovom ispitivanju stavljamo zajedno određen broj od¬ raslih ljudi različitih zanimanja i dobi. 65 . U uzorku su bila zastupljena razna zanimanja. ono zahtijeva mnogo viši stupanj kompleksnog teoretskog razmišljanja u usporedbi s čak i vrlo dobro zamišljenim labora¬ torijskim eksperimentima. subjektima je bilo rečeno: »U stvari. Eksperimentator je objasnio da je uloga remena sprečavanje suvišnog kretanja dok učenik dobiva šokove. kakav utjecaj na učenje.8 Da bismo ilustrirali to što sam upravo rekao. da¬ kako. ima kažnjavanje. ali promatrajući ne »subjekte«. S obzirom na stupanj obrazo¬ vanja bilo ih je od onih s nesvršenom osnovnom školom pa do onih s doktoratima i drugim profesionalnim stupnjevima.

nije¬ dan od četrdeset ispitanika nije prestao prije nego što je šok dosegao 300 i žrtva počela lupati po zidu ne dajući više odgovore na učiteljeva alternativna pitanja. zato vas molimo da nastavite. Bilo je začuđujućih reakcija na¬ petosti i emocionalnog napora. Samo pet od četrdeset ispita¬ nika odbilo je da sluša eksperimentatorove naredbe nakon 300 volti visine. nastavio je da reagira na svaku riječ eksperimentatora i poslušao je do kraja. Međutim. Taj smijeh činio se sasvim neumjestan. ili Molim idite dalje. trljali oči prstima i nespretno tražili cigaretu.. Kod tri ispitanika bili su zapaženi nesavladivi napadaji.. Četrnaest od četrdeset ispitanika pokazalo je očite znako¬ ve smijeha.« (Ako je potrebno. 26 ispitanika napustilo je ovo načelo i slijedilo upute eksperi¬ mentatora koji nije posjedovao poseban autoritet da nametne svoje zahtjeve. Jedan znak napetosti bilo je stalno ponavljanje nervoznog smi¬ jeha. morate nastaviti. već pre¬ ma tome kako mu njegova savjest dirigira. U diskusiji o eksperimentu autor kaže da je eksperiment ot¬ krio dvije iznenađujuće stvari: Prvo otkriće odnosi se na puku snagu tendencija poslušnosti koje su se manifestirale u ovoj situaciji. i da smijeh nije značio da su uživali u davanju šoka žrtvi. Eksperimentator je čitavo vrije¬ me govorio ozbiljnim tonom.« 67 . Zato vas molimo da nastavite. bilo je neugodno zbog njegovog neobuzdanog ponašanja. brisali su znoj sa obrva. to je da¬ leko od onog što se dogodilo.) Primijećeno je da su se subjekti znojili. eksperimentator je odgovorio: »Iako šokovi mogu biti bolni. U jednom momentu udario se rukom po čelu i pro¬ mumljao: 'Zaboga. četrdeset šestogodišnjem prodavaču enciklopedija. »Poslušni« ispitanici često su nastavili u velikoj napetosti. zamuckivati i sve se više približavao nervnom slomu. drhtali. nije bio uspješan. i pokazali strepnje sli¬ čne strepnjama onih koji su se suprotstavili eksperimentatoru. četiri ih je dalo još jedan šok.Poticaj 1: Molim nastavite. grizli usnice. Neprestano se vukao za uho i sti¬ skao šake. Neki su mahali glavom. neočekivani rezultat bila je nevjero¬ jatna napetost izazvana samom procedurom. čak biza¬ ran. 360 i 375 volti. sve zajedno četrnaest ispitanika (=35 posto) suprotstavilo se eksperimentatoru. ali ne nepristojnim. ili nastaviti. Drugi.) Ako je ispitanik rekao da učenik ne želi nastaviti. F. Poticaj 4: Nemate izbora. zamuckivali. Ako je ispita¬ nik odbio da posluša eksperimentatora nakon četvrtog poti¬ caja. Ispitaniku. prestanimo!' A ipak. ekspe¬ riment je bio završen. eksperiment se okončao. slijede poti¬ caji 2. dva su prestala kod 330 volti visine i po jedan kod visine od 345. vi to morate nastaviti dok on pravilno ne nauči sve parove riječi. Nekolicina je ispitanika ostala mirna za vrijeme čitavog eksperimenta i pokazala samo minimalne znakove napetosti. Zna¬ či. i 4. 66 Nešto obrnuto eksperimentatorovim prvim očekivanjima. 3. slijede poticaji 2.) Kakvi su bili rezultati ovog eksperimenta? »Mnogi ispitanici pokazali su znakove nervoze. upotrijebili smo poticaj 2.« (Potcrtao E. U velikom broju slučajeva nivo napetosti dosegao je razmjere koji se rijetko vide u socijalno-psihološkim laborato¬ rijskim proučavanjima. Ispitanici su od ranog djetinjstva učili da je nanošenje povrede drugoj osobi protiv njene volje fundamentalno kršenje moralnog ponašanja. Ako je ispitanik pitao da li učenik može zadobiti stalne fizičke ozljede. Pretpostavili bi¬ smo da će ispitanik jednostavno prestati.. U jednom slučaju primijetili smo napadaj tako snažan i nasilan da smo morali zaustaviti eksperiment. očito ža¬ leći. jaukali i utiskivali nokte u meso. Poticaje smo uvijek primjenjivali u slijedu: Samo ako poticaj 1. 3 i 4.. ne dolazi do trajne ozljede tki¬ va. Poticaj 2: Eksperiment zahtijeva da nastavite. Slijed je za¬ počet nanovo svaki put kada je ispitanik zastao ili pokazao protivljenje.« (Ako je nužno. Kroz dvadeset minuta on je počeo praviti grimase. Jedan je promatrač pričao: »Gledao sam ozbiljnog i uravnoteženog poslovnog čovjeka kako ulazi u laboratorij s osmijehom i samouvjeren. Nakon što su ispitanici primijenili maksimalne šokove. Ovo su bile karakteristične a ne iznimne reakcije. Ipak. naročito prilikom davanja snažni¬ jih šokova. Mnogi poslušni ispitanici pokazali su znakove olakšanja. Specijalni poticaji. U intervjuima koji su slije¬ dili ispitanici su nastojali objasniti da oni nisu sadistički tipo¬ vi. Poticaj 3: Apsolutno je neophodno da nastavite. eksperimen¬ tator je odgovorio: »Želi li on to ili ne. unatoč tome poslušali su.

Da li je to isto tako i priča nje¬ mačkih generala koji su osuđeni u Nurnbergu kao ratni zločinci. tj. Abraham bi to učinio. ili su možda bili »psihopati«. ponašali na kraj¬ nje okrutan i destruktivan način. U ovom trenutku nude se neka daljnja zanimljiva pitanja. Radi se. Za one. Eksperimentator je očekivao da »će ispitanik prekinuti ili nastaviti već prema tome kako mu savjest dirigira«.) Glavni rezultat Milgramovog ispitivanja. u kojima je konflikt izazvao napetost i tjeskobu ne može se reći da su sadistički ili destruk¬ tivni karakteri. Druga mogućnost je. Da Gospod nije rekao Abrahamu da ne ubije svog sina. naime. pretpostaviti kako bi se tko ponašao. već i kao ispitivanje okrutnosti i destruktivnosti. Mil¬ gram pretpostavlja da se njegovi ispitanici nalaze u konfliktnoj situaciji jer moraju birati između poslušnosti prema autoritetu . bila prisutna reakcija gnjeva i zgražavanja nad takvim sadističkim ponašanjem. teško je prosječnom čovjeku vjerovati da bi ono što nauka zapo¬ vijeda moglo biti pogrešno ili nemoralno. Psi¬ holog nije bio samo autoritet kojem dugujemo poslušnost. bez ikakve mo¬ ralne reakcije. izgleda. međutim. u stvari ova neposlušnost više nego trećine njih može se smatrati čudnovatijom i ohrabrujućom. ili priča poručnika Calleya i njemu podređenih u Vijetnamu? Mislim da ovaj eksperiment ne dopušta izvođenje bilo kakvih zaključaka u odnosu na većinu situacija u stvarnom životu. visok stupanj poslušnosti nije ništa više iz¬ nenađujući nego činjenica da je 35 posto grupe u nekom momen¬ tu odbilo da posluša. (Nacisti su bili primorani služiti se kompliciranim sistemom kamuflaže stra¬ hota da ne bi izazvali protivljenje savjesti prosječnog čovjeka. Jedan mo¬ gući odgovor je. niti Bog niti Nauka. Milgramovi se ispitanici ponašaju vrlo normalno u tom pogledu. Za razumijevanje ljudskog ponaša¬ nja bilo bi veoma zanimljivo znati više o njima.) Milgramov eksperiment dobro ukazuje na razliku između svjes¬ nih i nesvjesnih aspekata ponašanja. iako ga za sada još nitko nije upotrijebio da bi ispitao tu razliku. ne mogu narediti nešto što je krivo. jer je njihovo ponašanje odobravao vanjski auto¬ ritet. Oni su očito posjedovali malo osjećaja za protivljenje okrutnim činovima koje su izvršavali. a koje su oni izvršavali bez pitanja. uče da moraju za sebe tražiti prednost pa makar drugi bili povrijeđeni. ili osjećanju krivnje iz krivih razloga. (Temeljit bi intervju otkrio razlike u karakteru i mogli bismo čak. o krivnji vojnika koji su se na naređenje svojih nadležnih (ili su oni vjerovali da je bilo na¬ ređenje). moderan odgovor Bogu. Slijedeće pitanje je. Vjerujem da je najvažnije otkriće Milgramovog ispitivanja že¬ stina reakcije protiv okrutnog ponašanja. zašto je to bilo tako. autor ne daje podatke o broju »ispitanika« koji su ostali mirni za vri¬ jeme čitavog eksperimenta.Eksperiment je zaista interesantan — ne samo kao ispitivanje poslušnosti i prilagođavanja. već predstavnik Nauke i jednog od najuglednijih sveučilišta u Sje¬ dinjenim Američkim Državama. da su bili toliko duboko alijenirani i narcisoidni ljudi da ono što se događalo u drugim ljudima nije do njih dopiralo. 69 . Ali da li je to zaista tako? Da li smo naučili da »ne nanosimo drugima zlo?« To je možda ono što djeca uče na vjeronauku. Da li je to zaista način na koji ljudi rješavaju konflikte u stvarnom životu? Nije li upravo činjenica da se čovjek ne želi suočiti s konfliktima karakteristična za ljudsko djelovanje. da je onaj koji on ne naglašava: prisutnost savjesti kod većine ispitanika i njihova bol kada ih je poslušnost natjerala da djeluju protiv svoje savjesti. s određenom sigurnošću. da čovjek ne bira svjesno između onog što želi učiniti — iz pohlepe ili straha — i onog što mu njegova savjest zabranjuje da učini? Činjenica je da on racionaliziranjem od¬ stranjuje svoju svjesnost konflikta. On podsjeća na jednu situaciju koja se događa u stvarnom životu. Izgleda da u ovom pogledu konflikt nije tako oštar kao što Milgram pretpostavlja. da su uživali u patnjama drugih i nisu imali osjećaj krivnje. neurotičnim simptomima. Iz ovog razloga. međutim. Iako se eksperiment može interpretirati kao još jedan dokaz lake dehumanizacije čovjeka. uz druge koje je spomenuo Milgram.68 i obrazaca ponašanja koje su učili od djetinjstva: da ne smiju nanijeti zlo drugim ljudima. kao mi¬ lijuni roditelja u historiji koji su žrtvovali djecu. Iz ovoga proizlazi jedan va¬ žan pristup proučavanju okrutnosti u stvarnom životu: treba razmatrati ne samo okrutno ponašanje već i — često nesvjesnu — grižnju savjesti onih koji se pokoravaju autoritetu. Na žalost. a konflikt se manifestira sa¬ mo nesvjesno u povećanju napetosti. ali je kod svih njih. Bez sumnje je da je 65 posto ispitanika bilo »uvjetovano« da se ponaša okrutno. Jedno drugo iznenađenje: prisutnost tolike napetosti izgleda u istoj mjeri neopravdana. Za onoga koji vjeruje. sasvim jasno. i nje¬ gova tragedija. S obzirom na to da se na nauku gleda kao na najvišu vrijednost suvremenog industrijskog društva. reakcije ispitanika pokazuju upravo obrnuto — prisutnost snažnih sila za koje je okrutno ponašanje nepodnošljivo. U stvarnoj školi života.

ili drugu ulogu do dva tjedna za petnaest dolara na dan. C. iako sa žaljenjem. ali da bi se izbje¬ gla pristranost eksperimentatora — promatrača u odabiranju.Jedan drugi eksperiment koji se bavi direktno problemom uz¬ roka okrutnosti ovdje je naročito relevantan. Važno je spomenuti što autori podrazumijevaju pod riječi »zat¬ vor«. Štoviše. uplašene i podložne ljude od kojih su neki pokazali tako ozbiljne mentalne simptome da su nakon par dana morali biti otpušteni. 1972) koja je. njegovim pomoćnikom i »upraviteljem« zatvora (glavnim istraživačem). u ovom eksperimentu uvjeti zatvora pretvorili su većinu onih koji su igrali ulogu »ču¬ vara« u brutalne sadiste. a većinu onih koji su igrali zatvorenike u bijedne. a polovica »zatvorenika«. dok su u zatvoru. nisu dobili. Haney. Na bazi slučajnosti polovica je do¬ bila ulogu »čuvara«. »Zatvor« je bio napravljen u hodniku podruma zgrade za psiho¬ logiju Sveučilišta Stanford na prostoru od 10. odabrali su uzorak osoba koje nisu odstupale od normalnog raspona stanovništva i koje nisu poka¬ zivale sadističku ili mazohističku predispoziciju. Onima koji su bili izabrani da učestvuju u eksperimentu rečeno je preko telefona da budu kod kuće na raspolaganju u nedjelju koja je bila određena za početak eks¬ perimenta. Oni ne upotrebljavaju tu riječ u njenom generičkom smi¬ slu za mjesto u koje zatvaramo kršitelje zakona. Svim ispita¬ nicima rečeno je da će na bazi slučajnosti. Nikakve daljnje informacije o to¬ me što mogu očekivati. H. Sumnjam da je eksperiment dokazao ovu biheviorističku tezu i iznijet ću razloge moje sumnje. Opća teza za koju autori vjeruju da je eksperiment dokazuje da situacija u kojoj se ljudi nalaze može utjecati na mnoge. koji je trebao trajati dva tjedna. G. Ispitanici koji su dobili ulogu čuvara sastali su se s »nadzor¬ nikom«. Cilj eksperimenta bio je proučavanje ponašanja normalnih ljudi u posebnoj situaciji koja se sastojala u igranju uloga zatvo¬ renika i čuvara u »prividnom zatvoru«. ili kako se kao zatvorenici trebaju ponašati. ekscerpt iz referata iznesenog pred kongresnim potkomitetom za re¬ formu zatvora. Podrobnije rečeno. Na kraju. fizičku zloupotrebu. Potpisali su ugovor u kojem im je garantirana minimalno adekvatna ishrana. Studenti koji su se javili ispunili su opširan upitnik o njihovom obiteljskom porijeklu. kako je on opisan u drugom izvještaju. isključujući. lična uvjerenja i vrijednosti (P. morao prekinuti nakon šest dana. rezultati nisu bili izračunati sve dok ispitivanje nije bilo završe¬ no«. ili jednu. Samo ću se ukratko osvrnuti na dvije bitne točke u njegovom prvom referatu: (a) držanje čuvara i (b) centralnu tezu autora. odjeća. da učine gotovo sve. Konačan uzorak odabranih ispitanika »dan prije početka eks¬ perimenta dobio je seriju psiholoških testova. možda na većinu. Zimbardo. u štampi)11 na koja sam ja želio ukazati. Svi su se dobrovoljno složili da igraju. najozbiljniji. i da će neka od njihovih osnovnih građanskih prava biti suspendirana. koji su najmanje učestvovali u antidruštvenom ponašanju. Prema tvrdnji autora. Banks i P. jer postoje neka neslaganja između tog referata i jednog kasnijeg (C. dobiti ulogu čuvara ili zatvorenika. poštovat ću njegovu želju. bez obzira na njihov moral. Zbog kratkoće referata dr Zimbardo smatra da on ne predstavlja dovoljnu osnovu za kritiku njegovog rada. kako mi je autor napisao. . G. koji su ocijenjeni kao najstabilniji (fizički i mentalno). Studenti su se javili na oglas u novinama koji je tražio muške dobrovoljce da sudjeluju u psihološkom proučavanju života u zatvoru uz naplatu od petnaest dolara na dan. na¬ ravno. U ugovoru je bilo jasno obrazloženo da oni koji će biti zatvo¬ renici mogu očekivati da će biti pod stalnim nadzorom (da će malo biti nasamo). Ali najprije moram upoznati čitaoca s pojedinostima ovog eksperimenta. prijašnjem iskustvu i sklonostima u stavovima o izvorima psihopatologije (uključu¬ jući njihovo sudjelovanje u kriminalu). bili su izabrani da 70 sudjeluju u eksperimentu. Svakog koji je ispunio ovaj upitnik intervjuirao je jedan od dva eksperimentatora. stanovanje i medicinska pomoć kao i novčana naknada za nji¬ hovu izraženu »namjeru« da igraju ulogu koja im je određena dok traje ispitivanje. Rečeno im je da je njihova dužnost »održavanje reda na nivou koji je potreban da bi zatvor mogao normalno funkcionirati«. reakcije obiju grupa bile su toliko inten¬ zivne da se eksperiment. O tom se eksperimentu prvi puta govori u kratkoj publikaciji (P. Zimbardo. 1972). već u specifič¬ nom smislu za predstavljanje uvjeta koji postoje u nekim ame¬ ričkim zatvorima. Zimbardo. dvadeset i četiri ispitanika.6 m. historiji fizičkog i mentalnog zdravlja.

dobro ih pretražio (često dok su znatiželjni susjedi gledali) i odveo ih u stražnjem dijelu policijskih kola u policijsku sta¬ nicu. Kao što će čitalac uskoro vidjeti iz opisa metoda upotrijeblje¬ nih u zatvoru. napravljenih od muslina. koji su trebali kod naših ispitanika izazvati kvalitativno slične psihološke reakcije — osjećaj moći i nemoći. srdžbe i akutne tjeskobe. koje su im bile prevelike. i ostavljen da gol stoji neko vrijeme u dvorištu zatvora. Te uniforme bile su napravljene ne samo da bi deindividualizirale zatvorenike. Uz pomoć gradske policije Palo Alta svi su ispitanici. jer haljine ko¬ je su nosili bez rublja. vjerovali smo da možemo stvoriti situaciju s dovoljno svakodnevnog realizma koji će omogućiti da igranje uloga nadiđe površne zahtjeve njihovih zadataka i uđe duboko u strukturu karaktera koje ove predstavljaju. Simptomi kod druge četvorice ispitanika bili su veoma slični i počeli su već drugi dan zatvora. a na glavi najlon čarapu pretvorenu u kapu. Za vrijeme čitavog hapšenja 72 držanje policajaca bilo je formalno i ozbiljno. gornji opis je blag prikaz postupka primijenjenog u zatvoru. Zatvorenici nisu imali ni¬ kakvo rublje ispod tih »haljina«. Kakve su bile reakcije zatvorenika i čuvara na ovu situaciju u razdoblju od šest dana dok je trajao eksperiment? Najdramatičniji dokaz utjecaja koji je ova situacija imala na učesnike bile su reakcije pet zatvorenika koji su morali biti otpušteni radi duboke emotivne depresije. stavio im lisice. Sastojale su se od kuta. naročito pošto policajci nisu od¬ govorili na njihova pitanja o povezanosti hapšenja i eksperimen¬ ta.Naša namjera nije bila stvoriti situaciju koja bi u potpunosti odgovarala američkom zatvoru. makizma i emaskulacije. U stanici su prošli kroz uobičajene procedure uzimanja otisaka prstiju. Policajac ih je optužio zbog sumnje u provalu ili pljačku. prisiljavale su ih da oponašaju držanje žena — još jedan aspekt procesa emaskulacije kada čovjek postane zatvorenik. Nakon što je dobio uniformu. eksperimentator i čuvar. upozorio ih je na njihova prava. Budući da je »hapšenje« izvela prava policija (pitamo se o legalnosti njenog učestvovanja).. već njegovu funkcionalnu re¬ prezentaciju. Da bi to postigli. ne samo ponašanjem čuvara. Na nogama su imali gume¬ ne sandale. Zatvorenike su zavezanih očiju. zadovoljstva i frustracije. sa zatvorenikovim brojem naprijed i otraga.. koliko je ispitanicima bilo pozna¬ to. svaki zatvorenik svučen je do gola. Kako se postupalo sa »zatvorenicima«? Bilo im je rečeno da budu spremni za početak eksperimenta. Iz etičkih. 73 . a nakon toga stav¬ ljeni su u pritvor. da ih je policija lažno optužila i upotrijebila silu samo da bi eksperiment učinila uvjerljivijim? Uniforme »zatvorenika« bile su čudne. Lanac oko gležnja stalno ih je podsjećao (čak i za vrijeme spavanja. Autori ignoriraju činjenicu da po¬ stoje drugi: kao što su neki federalni zatvori u Americi i njima slični u drugim zemljama. izbjegavali su sva pitanja o vezi ovog »hapšenja« s ispitivanjem ponašanja u zatvoru. i nakon što je slikan za legitimaciju. nismo mogli dozvoliti širenje homoseksu¬ alnog i rasističkog ponašanja. nismo mogli dopustiti prijetnju i vjerojatnost ozbiljnog fizičkog kažnjavanja. Čarapa-kapa odstranila je bilo kakve razlike s obzirom na duljinu. moralnih i programskih razloga nismo mogli zadržati naše ispitanike na dulje ili neograničeno vrije¬ me. Upotrebom riječi »zatvor« implicira se da su barem svi zatvori u Sjedinjenim Američkim Državama — a u stvari i u svakoj drugoj zemlji — ovoga tipa. već i pravilima koja su postavili eksperimentatori. Što su ispitanici mogli da misle? Kako su mogli znati da »hapšenje« nije bilo hapšenje. Lagani lanac s lokotom bio im je stavljen oko jednog gležnja. to su bile stvarne optužbe. plakanja. boju ili stil kose (kao što to čini brijanje glave u nekim »stvarnim« zatvorima i vojsci). koji nisu loši do te mjere. po djelovanju iste onima u zatvoru. arbitrarne vlasti i otpora prema njoj. već i da ih ponize i budu simbol njihove ovisnosti i podložnosti. stvorili smo aktivnosti i doživ¬ ljaje. koji su dobili ulogu zatvorenika. vlasti i potčinjenosti. kad bi u njega udarili) na okrutnost nji¬ hove okoline. odveli u naš zatvor. pripremanja ličnog kartona. niti smo mogli stvoriti neke dru¬ ge aspekte života u zatvoru. ranije opisanu. Unatoč tome. koji se samo nazire u posljednjim riječima. Stvarne metode sastojale su se u ozbiljnom i sistematičnom ponižavanju. neočekivano uhapšeni u njihovom mje¬ stu stanovanja. Po dolasku u naš eksperimentalni zatvor. poprskan tekućinom protiv ušiju. statusa i anonimnosti. U prevelikim uni¬ formama pokreti zatvorenika bili su nespretni. stavljen je u ćeliju s naređenjem da šuti.

ova karakterizacija je veoma drugačija od one kad kažemo da su »bili pasivni i da su rijetko upotrebljavali nasilnu kontrolu«. kao što je reče¬ no u kasnijem izvještaju. Od preosta¬ lih zatvorenika samo dvojica nisu željeli izgubiti zasluženi no¬ vac da bi bili »otpušteni«. dok su neki od njih bili pasivni i rijetko su upotrebljavali nasilnu kontro¬ lu nad zatvorenicima. Autori vjeruju da eksperiment do¬ kazuje da sama situacija kroz nekoliko dana može pretvoriti nor¬ malne ljude u bijedne. bio je to¬ čno određen oko jedne trećine. ili u beskarakterne sa¬ diste. ne žaleći se na neplaćene prekovremene sate. potpuno nepotreban nedo¬ statak preciznosti. što je još žalosnije kada se to dešava u vezi s glavnom tezom eksperimenta. tj. up¬ ravo suprotno. ne mogu biti otkrivene pomoću konvencionalnih psiholoških testova. E. i razlikuje se samo u intenzitetu. Dok je reakcija zatvorenika uglavnom jednaka. ali pravedni«. neki su bili mnogo okrutniji i spremniji na mučenje nego su to njihove uloge zahtijevale. Neki čuvari bili su strogi. (očito je da su čuvari to odmah shvatili) dvije trećine čuvara nije radi ličnog »zadovoljstva« počinilo sadistička djela. Ovo je. Procent aktivno sadistionih čuvara. i bilo je utvrđeno da su bili bez sadisti¬ čkih predispozicija. A. a nisu ni svi čuvari postali neprijateljski raspoloženi. Ekstremne patološke reakcije koje su obje grupe ispoljile po¬ tvrđuju žestinu društvenih sila koje su djelovale. što znači da testovi nisu pokazali sadističke ili mazohističke crte u karakteru. Iako. jer su 74 kn činili male usluge i prijateljski se odnosili«. više dokazuje da ne možemo ljude tako la¬ ko pretvoriti u sadiste time što ih stavljamo u odgovarajuću situaciju. on nije naročito uvjerljiv. normalne ljude. ovaj zaključak može biti točan. ili Rorschach. Razlika između ponašanja i karaktera je u ovom kontekstu od velike važnosti. koja je prema zamisli eksperimentatora trebala da degradira i ponižava. reakcija čuvara pruža nešto složeniju sliku Suprotno zatvorenicima. »veoma inventiv¬ nih u njihovim tehnikama slamanja duha zatvorenika«. vidljivih u načinima na koje su poje¬ dinci izlazili na kraj s novim doživljajem i u stupnjevima us¬ pješne adaptacije na njega. ali fer (»držali su se pravila«). Ovakvi opisi otkrivaju određen nedostatak preciznosti u formu¬ liranju podataka. a drugo željeti biti okrutan i uživati u okrutnosti prema drugima. »neki« i »nekoliko«.Kada je nakon šest dana eksperiment prije vremena okončan. kad su se mogli sasvim jednostavno navesti točni brojevi To je tim više iznenađujuće što su u ranijem sa¬ općenju u Trans-Akciji iznesene nešto preciznije i dosta drugači¬ je izjave. Ti su ispitanici bili izabrani jer su predstavljali više ili manje pro¬ sječne. Rezultat se suprotstavlja empirijskim doka¬ zima koji pokazuju da postotak nesvjesnih sadista u prosječnom stanovništvu nije nula. T. . Unatoč čitavoj atmosferi tog takozvanog zatvora. što se tiče projekcionih testova kao što su T. Ostatak je podijeljen u druge dvije kategorije opisane ovako: (1) oni koji su bili »strogi. a spretan promatrač to može otkriti bez upotrebe upitnika ili testova. 1936. Za psihologe koji smatraju vanjsko ponašanje glav¬ nim podatkom. izgleda. Jedno je ponašati se prema sadističkim pra¬ vilima. Podaci o »čuvarima« diskutabilni su još iz jednog razloga. s obzirom na psihoanalitičko iskustvo. podložne osobe. u neko¬ liko navrata čuvari su ostali dobrovoljno na radnom mjestu. Eksperiment. samo ispiti¬ vači s dovoljno iskustva u proučavanju podsvjesnih procesa ot¬ krit će mnogo podsvjesnog materijala. Fromm i M. pa ipak bilo je individualnih razlika. . Zbog toga što ne čini tu razliku ovaj eksperiment gubi mnogo od svoje vrijednosti. ako ništa drugo. dapače. 1970) su to pokazale. Autori opisuju stav »čuvara«: Nijedan čuvar nije zakasnio na svoju smjenu. Čini mi se da eksperiment dokazuje. čini se. Neke studije (E. da je serija testova pokazala da među ispitanicima nije posto¬ jala predispozicija za sadističko i mazohističko ponašanje.Peti subjekt bio je otpušten nakon liječenja psihosomatičnog osipa koji je prekrio neke dijelove njegovog tijela. štoviše. Na žalost nisu nam na raspolaganju precizniji podaci od »neki«. Ali koji god bio posto75 . Maccoby. većina čuvara bila je nesretna kad je odlučeno da se eksperiment okonča i činilo nam se da su se dovoljno uživjeli u svoje uloge. da su uživali u upravljanju i vlasti koju su mogli nametati te da su se nerado toga odrekli. Crte kara¬ ktera nisu sasvim nesvjesne i. Polovica zatvorenika uspjela je iz¬ držati ugnjetavalačku atmosferu. Ta distinkcija isto je toliko važna i za drugu stranu teze. ili (2) »dobri čuvari sa stajališta zatvorenika. isto kao i Milgramov. Fromm. svi preostali zatvorenici bili su pre¬ sretni zbog svoje nenadane dobre sreće .

Kako je to pitanje presudno za glavnu tezu ovog eksperimenta. izgubiti sav no¬ vac koji je stekao kao zatvorenik.tak ovih sadističkih karaktera u normalnom stanovništvu. Da li je većina zatvorenika u najgorem tipu američkog zatvora puzavo podložna. pitanje još nije si¬ stematski proučavano. Neki zbunjujući rezultati ovog eksperimenta mogu se vjero¬ jatno objasniti jednim drugim faktorom. autori kažu: Jedan od najčudnijih incidenata ovog proučavanja zbio se za vrijeme saslušavanja odbora za otpuštanje kada je glavni eksperimentator pitao svakog od pet zatvorenika koji su tražili otpuštanje. da bi se složili s time. dat im je tipičan birokratski odgovor: a on je u stvari značio da zatvorenici ne¬ maju pravo da napuste zatvor. na primjer. što im je rečeno da o toj mogućnosti moraju raz¬ govarati s osobljem prije donošenja odluke. ova nestvarna okolina postala je toliko stvarna. čuvari su ih silom zaustavili. svi su se zatvorenici tiho digli i odvedeni su u svoje ćelije. Čini se da su stekli utisak da im samo odbor za otpu¬ štanje može dati dozvolu da napuste zatvor. i kako je namjerno zbu¬ njivanje ispitanika od samog početka. Budući da je veoma neobično za policijske organe da se unajme za ovakvu eksperimentalnu igru. kad im je rečeno da se o toj mogućnosti mora prodiskutirati s osobljem prije donošenja odluke. Podsjećamo da je novac bio namijenjen da ih privuče da učestvuju u eksperimentu. više nije postojao za njih nikakav razlog da ostanu. Pa ipak. prevarenosti i nemoći? Zašto nisu prekinuli eksperiment odmah. a policajci su odbili da odgovore na njihova pitanja u vezi s time. zatvorenicima je veoma teško bilo uočiti razliku između stvarnosti i igranja uloge. da li je spreman. Isto tako. i mogli su lako izaći iz te situacije. ili nakon jedan ili dva dana? Autori nam ne daju jasnu predodžbu o tome što je »zatvorenicima« bilo rečeno o uvjetima otpuštanja iz »zatvora«. Da li su »zatvorenici« znali da je sve to bio samo eksperiment? To ovisi o tome što ovdje znači »znati«. Trojica od pet zatvorenika rekli su. mogli su umjesto jednostranog spominjanja »zatvora«. Da li su mogli tako lako izbjeći tu situaciju? Zašto im na tom sastanku nije bilo rečeno: »Oni. izjava autora o njihovoj poslušnosti bila bi stvarno op¬ ravdana. budući da postoji obilan materijal koji se bavi situacijom u zatvoru. drastično su se razlikovali od onih koji su ih dočekali u eksperimentu. jednostavnim napuštanjem eksperimenta. Uvjeti koji su im rečeni. izgubit će samo novac. i njihovo nepoznavanje što je što i tko je tko djelovalo na njihov misaoni proces. a većina stražara brutalni sadisti? Autori navode samo jednog bivšeg zatvorenika i jednog zatvoreničkog svećenika kao dokaz za tezu da rezultati prividnog zatvora odgovaraju onima nađenim u stvarnom zatvoru. Propust autora da provjere svoje zaključke uspoređivanjem sa stvarnom situacijom naročito je za žaljenje. »Da«. iznijeti preciznije podatke o postotku zatvora u Sjedinjenim Američkim Državama koji od¬ govaraju ponižavajućem tipu zatvora koji su oni nastojali stvoriti. »zatvorenici« nisu bili zbunjeni nekim okolnostima. a još većoj konfuziji pridonijela je suradnja policije. pot¬ puno ispuštanje ove kategorije ne govori najpovoljnije o priklad¬ nosti testova upotrijebljenih u ispitivanju ovog problema. ali eksperimentatori su ugradili taj rezultat u eksperiment. Izvještaj pokazuje da oni nisu čak niti znali da li je njihovo hapšenje imalo bilo kakve veze s eksperimentom. koji ne žele nastaviti. slobodni su da odmah idu. to je zaista tako. Osim ovog nedostatka preciznosti i samokritičkog ocjenjiva¬ nja rezultata. i pod kojima su sklopili ugovor. Zar ne bi svaka prosječna osoba bila smetena i ušla u eksperiment s osjeća¬ jem zbunjenosti. trebali su ići mnogo dalje u utvrđivanju sličnosti. U mojim vlastitim ograničenim nastoja¬ njima da dođem do podataka o učestalosti spontanog sadizma 77 . eksperiment pati još od jednog propusta: od neprovjeravanja rezultata uspoređivanjem sa stvarnom situacijom u zatvoru istog tipa. mnogo bru¬ talnijom od najgoreg američkog zatvora — onom u Hitlerovim koncentracionim logorima. a da su nakon samo četiri dana bili spremni potpuno ga se od¬ reći.« Da su i nakon toga ostali. da više nisu bili u stanju vidjeti da njihov prvobitan i jedini razlog da ostanu nije više postojao i vratili su se u ćeliju da čekaju odluku o »otpuštanju«. koja im je postala mrska. bude li otpušten. kada su neki pokušali pobjeći. Nisu nikako mogli očekivati da se nađu u ponižavajućoj atmosferi. sistematskim intervjuiranjem bivših zatvorenika. Ali utjecaj ove situ¬ acije bio je tako snažan. Autori kažu da su ispi¬ tanici imali poteškoća u razlikovanju stvarnosti i uloge koju su igrali. Ako su se smatrali samo ispitanicima koji učestvuju u eksperimentu radi 76 novca. Pretpostavimo da je to rezultat situacije. Kao prvo. Ja barem nisam nigdje naišao na to da im je bilo rečeno da mogu odustati ako im se nastavljanje u eksperimentu učini nepodnoš¬ ljivim. Što se tiče spontane okrutnosti SS-čuvara. Time. Još čudnije. U stvari.

kod ovih čuvara — tj. sadističkog ponašanja koje prekoračuje granice propisane rutine i koje je motivirano individualnom sa¬ dističkom požudom — od bivših zatvorenika dobio sam podatke koji su se kretali od 10 do 90 posto, niže podatke sam češće do¬ bivao od bivših političkih zatvorenika.12 Da bi se utvrdile činje¬ nice, trebalo bi poduzeti temeljito ispitivanje sadizma čuvara u sistemu nacističkih koncentracionih logora. Takvo ispitivanje mo¬ glo bi primijeniti nekoliko pristupa. Na primjer: 1. Sistematsko intervjuiranje bivših zatvorenika koncentracio¬ nih logora, koje povezuje njihove izjave sa: njihovom dobi, razlo¬ gom hapšenja, vremenom koje su proveli u zatvoru i drugim re¬ levantnim podacima — i slični intervjui s čuvarima koncentra¬ cionih logora.13 2. »Indirektni« podaci, kao što su slijedeći: sistem koji se upo¬ trebljavao, barem 1939, da se na dugačkom putu vlakom do kon¬ centracionih logora slome novi zatvorenici, kao što je nanošenje teških fizičkih bolova (mlaćenje, rane bajunetom), glad, najgore ponižavanje. čuvari SS-a izvršavali su ta sadistička naređenja bez pokazivanja imalo smilovanja. Kasnije, međutim, kada su zatvorenike transportirali vlakom iz jednog logora u druge, nitko nije ni taknuo te već sada »stare zatvorenike«. (B. Bettelheim, 1960). Da su se čuvari htjeli zabavljati sadističkim ponašanjem, mogli su to bez bojazni od kažnjavanja.14 Što se to nije često do¬ gađalo, moglo bi navesti na određene zaključke o individualnom sadizmu ovih čuvara. A što se tiče odnosa i držanja zatvorenika, podaci iz koncentracionih logora još ne potvrđuju Haneyovu, Banksovu i Zimbardovu glavnu tezu, koja tvrdi da individualne vrijednosti, etika i uvjerenja ne igraju nikakvu ulogu kad se radi o prisilnom utjecaju okoline. Upravo obrnuto, razlike u držanju apolitičkih zatvorenika i zatvorenika srednje klase (uglavnom Jevreja), i zatvorenika s istinskim političkim ili vjerskim uvje¬ renjima, ili obojima, pokazuju da su vrijednosti i uvjerenja od bitne važnosti u reagiranju na uvjete u koncentracionom logoru koji su isti za sve. Brano Bettelheim dao je jednu slikovitu i oštroumnu analizu tih razlika: Nepolitičkim zatvorenicima srednjeg staleža (manjina u kon¬ centracionim logorima) bilo je najteže podnijeti prvobitan šok. Bili su u potpunosti nesposobni shvatiti što im se desilo i za¬ što. Još više su se uhvatili i držali za ono što im je do tada da¬ valo samopoštovanje. Cak i dok su ih zloupotrebljavali, oni su
78

uvjeravali esesovce da nisu nikad bili protiv nacizma. Nisu ni¬ kako mogli shvatiti zašto njih, koji su se uvijek držali zakona, sada progone. Čak i u logoru, iako su bili neopravdano zatvo¬ reni, oni se nisu usudili niti u mislima suprotstaviti svojim ugnjetavačima, ma da bi im to dalo samopoštovanje koje im je bilo i te kako potrebno. Sve što su bili u stanju činiti bilo je da mole i da se ponizuju. Kako su zakon i služba narodne sigur¬ nosti iznad svakog prigovora, oni su prihvatili kao pravedno sve što je Gestapo činio. Protivili su se samo tome što su oni postali objekti proganjanja, koje samo po sebi može biti pra¬ vedno, jer ga nameću vlasti. Oni su racionalizirali svoje pote¬ škoće inzistirajući da je sve to jedna »greška«. Esesovci su ih ismijavali, loše se prema njima odnosili, dok su istovremeno uživali u scenama u kojima je dolazila do izražaja njihova po¬ zicija superiornosti. Zatvorenici kao grupa naročito su željeli da se na neki način poštuje njihov status srednje klase. Ono što ih je najviše uzrujavalo bilo je to što se s njima postupalo »kao s običnim kriminalcima«. Njihovo ponašanje pokazalo je koliko je slaba bila apolitička njemačka srednja klasa u svom suprotstavljanju nacionalsoci¬ jalizmu. Oni nisu posjedovali nikakvu dosljednu filozofiju, bilo moralnu, političku ili socijalnu, koja bi štitila njihove interese, ili im dala snagu da se iznutra suprotstave nacizmu. Nisu imali ništa na što bi se mogli osloniti kada su bili izloženi šokovima zatvora. Njihov osjećaj vlastite vrijednosti ovisio je o njihovom statusu, poštovanju koje im je donosio njihov položaj, ovisilo je o njihovom radnom mjestu, o ulozi koju su imali u porodici i sličnim vanjskim faktorima . . . Većina ih je izgubila poželjne osobine srednjeg staleža kao što su pristojnost, korektnost i samopoštovanje. Postali su bespo¬ moćni i razvili su u pretjeranoj mjeri nepoželjne karakteristike svoje grupe: škrtost i sitničavost, svadljivost i samožaljenje. Mnogi su postali potišteni na razdražljiv način i neprestano su gunđali. Neki su pak postali nepošteni i krali su od drugih zat¬ vorenika. (Prevariti ili ukrasti od esesovaca smatralo se časnim, kao što se ukrasti od zatvorenika smatralo podlim.) Više nisu bili u stanju živjeti prema vlastitim nahođenjima, već su ko¬ pirali druge grupe. Neki su slijedili ponašanje kriminalaca. Sa¬ mo ih je nekolicina prihvatila način ponašanja političkih zat¬ vorenika, obično, najpoželjniji od svih oblika ponašanja, koliko god bio diskutabilan. Neki su u zatvoru pokušali činiti ono što su rado činili i na slobodi: prepustili su se vladajućoj grupi. 79

Nekoliko ih se pokušalo priključiti zatvorenicima iz višeg sta¬ leža i nastojalo oponašati njihovo ponašanje. Mnogo ih se više ulizivalo SS-oficirima, neki su čak postali njihovi špijuni (što su, osim ove nekolicine, činili samo kriminalci). Ni to im nije pomagalo; Gestapo je volio izdaju, ali je prezirao izdajicu. (B. Bettelheim, 1960) Bettelheim je ovdje dao oštroumnu analizu osjećaja identiteta i samopoštovanja prosječnog člana srednje klase: njegovog dru¬ štvenog položaja, njegovog prestiža; njegova moć komandiranja je uporište na kojem počiva njegovo samopoštovanje. Ako to upo¬ rište nestane, on se moralno slama kao ispražnjeni balon. Bettel¬ heim pokazuje zašto su ti ljudi postali demoralizirani, zašto su mnogi od njih postali bijedni robovi, a neki čak špijuni SS-a. Mora se naglasiti jedan važan element među uzrocima ovih pro¬ mjena: ti nepolitički zatvorenici nisu mogli shvatiti situaciju; nisu mogli razumjeti zašto su u koncentracionom logoru, jer su znali da se samo »kriminalci« kažnjavaju, a oni nisu bili krimi¬ nalci. Ovo pomanjkanje razumijevanja i zbrka koja je zbog toga nastala u znatnoj su mjeri pridonijeli njihovom slomu. Politički i vjerski zatvorenici reagirali su potpuno drugačije na iste uvjete. Za one političke zatvorenike, koji su znali da će biti proganjani, zatvaranje je predstavljalo mnogo manji šok, jer su oni na to bili psihološki spremni. Bila im je mrska njihova sudbina, ali su je prihvatili kao nešto što je bilo u skladu s njihovim razu¬ mijevanjem toka događaja. Dok su razumljivo i sasvim oprav¬ dano bili zabrinuti zbog svoje budućnosti, i svojih familija i prijatelja, sasvim sigurno nisu vidjeli razloga da se osjećaju poniženi zato što su zatvoreni, iako su patili jednako kao i dru¬ gi zatvorenici. Jer im njihova savjest nije dopuštala da idu u rat, svi Jehovini svjedoci bili su poslani u logore. Na njih je zatvor još manje utjecao i zadržali su svoj integritet zahvaljujući nepokolebljivo¬ sti svojih vjerskih uvjerenja. Budući da je njihov jedini pre¬ stup bio odbijanje da služe vojsku, često im je bila ponuđena sloboda pod uvjetom da služe. Oni su uporno odbijali. Članovi te grupe bili su obično uskih pogleda i iskustava, želj¬ ni da pridobiju nove članove, ali na drugoj strani, bili su pri¬ mjerni drugovi, spremni da pomognu, korektni i pouzdani. Argumentativni i svadljivi bili su samo kad je netko dovodio u
80

pitanje njihova vjerska uvjerenja. Zbog njihovih savjesnih rad¬ nih navika često su ih birali za nadglednike, ali kada su jednom postali nadglednici i prihvatili naređenja esesovaca, inzistirali su da zatvorenici dobro naprave posao i u vremenu koje je bilo određeno. Iako su bili jedina grupa zatvorenika koja nije nikada zloupotrebljavala zatvorenike, ili se loše prema njima odnosila, SS-oficiri rado su ih uzimali za redare zbog njihovih radnih navika, sposobnosti i skromnosti. Upravo suprotno ne¬ prestanim krvavim zavadama između drugih grupa u zatvoru, Jehovini svjedoci nisu nikada zloupotrebljavali svoju povoljnu poziciju kod SS-oficira radi sticanja vlastitih privilegija. (B. Bet¬ telheim, 1960). Iako je Bettelheimov opis političkih zatvorenika veoma po¬ vršan15, on sasvim jasno pokazuje da su zatvorenici koncentracio¬ nih logora koji su imali neka čvrsta uvjerenja reagirali na iste okolnosti na sasvim drugačiji način od zatvorenika bez ikakvih uvjerenja. Ova činjenica suprotstavlja se biheviorističkoj teoriji koju su Haney i drugi pokušali dokazati njihovim eksperimen¬ tom. Ne možemo a da ne postavimo pitanje o vrijednosti ovakvih »neprirodnih« eksperimenata kada stoji na raspolaganju toliko materijala za »prirodne« eksperimente. Ovo pitanje nudi se tim više što eksperimentima ove vrste ne samo da nedostaje njihova tobožnja preciznost koja bi im trebala dati prednost nad prirod¬ nim eksperimentima, već i neprirodna situacija naginje iskriv¬ ljavanju čitave eksperimentalne situacije u usporedbi sa »stvar¬ nim životom«. Što se misli ovdje pod »stvarnim životom«? Možda bi bilo bolje objasniti ovaj pojam pomoću nekoliko primjera nego formalnom definicijom koja bi postavila određena filozofska i epistemološka pitanja čije razjašnjavanje bi nas od¬ velo daleko od našeg glavnog pravca razmišljanja. U »ratnim igrama« jedan broj vojnika prijavljuje se kao »ubi¬ jen« a oružje kao »uništeno«. Prema pravilima igre oni jesu ubi¬ jeni, ali to nema nikakvih posljedica za njih kao osobe, a niti za oružje kao stvari; »mrtav« vojnik uživa u svom kratkom odmo¬ ru, a »uništeni« top i dalje će služiti svojoj namjeni. Najgore što se može dogoditi strani koja je izgubila je to da nepovoljno utječe na daljnju karijeru njenog odgovornog generala. Drugim riječima, što se događa u ratnoj igri ne djeluje ni na koji način na stvarnu situaciju većine onih koji učestvuju.
81

Igre koje se igraju za novac pružaju još jedan primjer. Većina ljudi koji kartaju ili igraju rulet za novac, ili se klade na konj¬ skim trkama, veoma su svjesni granice između »igre« i »stvarno¬ sti«; oni ulažu samo onoliko koliko mogu, a da ne dovode u pi¬ tanje svoju financijsku situaciju, tj. onoliko koliko ne može ima¬ ti ozbiljnih posljedica. Manjina, pravi »kockari«, riskirat će svote čiji gubitak će i te kako utjecati na njihovu financijsku situaciju, možda i značiti njihovu propast. Ali »kockar« u stvari ne »igra igru«, on sudjeluje u veoma realnom, često dramatičnom obliku življenja. Isti pojam »igra-stvarnost« vrijedi i za sport kao što je mačevanje: nijedan od obojice koji sudjeluju ne riskira svoj život. Ako je situacija podešena tako da oni to čine, ne govorimo o igri16, već dvoboju. Kada bi ispitanicima u psihološkim eksperimentima bilo sa¬ svim jasno da se radi samo o igri, sve bi bilo veoma jednostav¬ no. Ali u mnogim eksperimentima, kao na primjer u Milgramovom, oni su krivo informirani i rečene su im laži; a što se tiče eksperimenta u zatvoru, on je bio postavljen tako da bi se svijest o tome da je to samo eksperiment minimizirala, ili potpuno iz¬ gubila. Upravo činjenica da se mnogi od tih eksperimenata, da bi se uopće ostvarili, moraju baviti lažnim prikazivanjem stvar¬ nosti, ukazuje na tu specifičnu nerealnost; osjećaj stvarnosti kod učesnika je pobrkan, a njihovo kritičko ocjenjivanje u velikoj mjeri smanjeno.17 U »stvarnom životu« čovjek zna da će njegovo ponašanje imati posljedice. Osoba može maštati o želji da nekog ubije, ali se sa¬ mo rijetko ta mašta pretvara u djelo. Mnogi izražavaju tu maštu u snovima, jer kad spavamo mašta nema nikakvih posljedica. Eksperimenti u kojima ispitanicima nedostaje osjećaj stvarnosti, mogu izazvati reakcije koje više predstavljaju podsvjesne tenden¬ cije nego što pokazuju kako bi se subjekt mogao ponašati u stvarnosti.18 Da li je neki događaj igra ili stvarnost, važno je još iz jednog razloga. Dobro je poznato da stvarna opasnost teži mo¬ biliziranju »energije spremljene za nuždu«, često u toj mjeri, da osoba o kojoj se radi ne bi vjerovala da posjeduje toliko fizičke jakosti, spremnosti i izdržljivosti. Ali ta se energija za nuždu mobilizira samo kada je čitav organizam suočen sa stvarnom opa¬ snošću i to iz dobrih neurofizioloških razloga; opasnosti o koji¬ ma čovjek sanjari ne stimuliraju organizam na takav način, već samo dovode do straha i zabrinutosti. Isti princip vrijedi ne sa¬ mo za reakcije u nuždi kad smo suočeni s opasnošću, već i u razlikovanju mašte od stvarnosti u mnogim drugim pogledima,
82

kao na primjer, u mobilizaciji moralnih inhibicija i reakcija sav¬ jesti koje nisu pobuđene kada se čitava situacija ne doživljava kao stvarna. Uz to, mora se uzeti u obzir i uloga eksperimentatora u labo¬ ratorijskim eksperimentima ove vrste. On nadzire i upravlja fik¬ tivnom stvarnošću koju je stvorio. U nekom smislu on za ispi¬ tanika predstavlja stvarnost i zbog toga je njegov utjecaj hipnotički, sličan utjecaju hipnotizera na njegov objekt. Eksperimentator u nekoj mjeri rasterećuje ispitanika njegovih odgovornosti i njegove volje i stoga je on više sklon pridržavati se pravila nego bi to bio u nehipnotičkoj situaciji. I na kraju, razlika između nestvarnog i stvarnog zatvora je to¬ liko velika, da je gotovo nemoguće izvesti valjanu analogiju iz promatranja ovog prvog. Da li čovjek zna da će ostati u zatvoru (čak i pod najgovrim uvjetima) dva tjedna, dva mjeseca, dvije godine ili dvadeset godina, bitan je faktor, koji utječe na njegov stav. Taj faktor sam je presudan za njegovu bespomoćnost, de¬ moralizaciju i nekada (iako samo iznimno) za mobilizaciju novih energija — s dobroćudnim ili zloćudnim namjerama. Nadalje, zatvorenik nije »zatvorenik«. Zatvorenici su pojedinci koji reagi¬ raju individualno s obzirom na razlike u strukturama njihovih karaktera. To ne znači da je njihova reakcija samo funkcija nji¬ hovih karaktera, a ne i njihove okoline. Naprosto je naivno pret¬ postaviti da mora biti, ili jedno, ili drugo. Složen i izazovan pro¬ blem u svakoj individui — i grupi — je pronaći u čemu se sa¬ stoji ta specifična interakcija karakterne strukture i date dru¬ štvene strukture. Upravo s time počinje pravo ispitivanje, i ono je samo otežano pretpostavkom da je situacija onaj faktor koji objašnjava ljudsko ponašanje. Teorija frustracione agresije Postoje mnoge druge bihevioristički orijentirane studije agre¬ sije,19 ali nijedna nije razvila opću teoriju o porijeklima agresije i nasilja, osim teorije frustracione agresije, koju su razvili J. Dollard i drugi (1939), i koja tvrdi da je pronašla sve uzroke ag¬ resije. Točnije rečeno, da »pojava agresivnog ponašanja uvijek pretpostavlja postojanje frustracije i, obrnuto, postojanje fru¬ stracije uvijek vodi nekoj vrsti agresije«. (J. Dollard i drugi, 1939). Dvije godine kasnije N. E. Miller, jedan od autora, odbacio je drugi dio hipoteze, te dopušta da frustracija može izazvati neko83

uz samo nekoliko iznimaka. zaključio je Megargee u svom izvrsnom pregledu psihološke literature. ako je bratu ili sestri ista stvar dopuštena. ta frustracija. i često dovodi do agresije je značenje koje frustracija ima za neku osobu. ili sek¬ sualno uzbuđena osoba. tj. Ona nije dovoljno učestala da bi objasnila svu. 1941) Prema Bussu. 85 . Najvažniji faktor u određivanju pojave i intenziteta frustra¬ cije je karakter osobe. narcisoidna osoba osjećat će se frustrirana kada je ne hvale i ne cijene. tu teoriju prihvatili su skoro svi psiholozi. Veoma pohlepna osoba. (Na primjer. izgleda. ali sasvim sigurno nije točna u sticanju va¬ žnih vještina. novi neurofiziološki podaci mogli bi biti od presudne vrijednosti. prekinuta u aktu koitusa. Istovremeno. Miller. Na drugoj strani. i nije najsnažniji«. ljudi u ratu koji nemaju adekvatnu hranu — u ovim i stotinama drugih slučajeva frustracija ne iza¬ ziva agresiju. ovi slabi rezultati. Ako je djetetu. one nisu urodile formulacijom globalne hipoteze o uzrocima nasilne ag¬ resije. 1961) Temeljitije razmatranje teorije frustracione agresije nemoguće je u okvirima ove knjige zbog količine literature s kojom bismo se morali baviti. i psihološko zna¬ čenje frustracije koje se razlikuje s obzirom na totalnu konstela¬ ciju u kojoj se frustracija pojavljuje. Sam Buss je došao do kritičkog zaklju¬ čka da je »naglašavanje frustracije dovelo do nesretnog zapostav¬ ljanja druge velike skupine prethodnika agresije (štetnih stimu¬ lansa) kao i do zapostavljanja agresije kao instrumentalne re¬ akcije. (A. neće mobilizirati agresiju. One empirijske studije koje su bacile težište na nasilje obično nisu bile podešene da bi pro vjerovale teorije. rea¬ girat će srdžbom ako ne dobije onoliko hrane koliko želi. tumačenje agresije kao rezultat prekida¬ nja neke aktivnosti možda je jedini logičan dio ove teorije. Potcrtao E.20 Ja ću se u slijedećem ograničiti na samo neko¬ liko točaka. Da li svakodnevno zapažanje ne potvrđuje da su ljudi često frustrirani a da ne reagiraju ag¬ resivno? Ljudi koji čekaju u redu da kupe kartu za kazalište. Iako su mnoge bihevioristički orijentirane psihološke studije agresije vrijedne u okvirima njihovih vlastitih ciljeva. na primjer. jer ona pretpostavlja da je dotična aktivnost već u toku. bez frustracije. Jednostavnost prvobitne formulacije ove teorije uvelike je za¬ sjenjena time što nije jasno što se podrazumijeva pod frustraci¬ jom. Da bi se dokazala ili opovrgla. teško da bi se uopće razvio. teorija koja se temelji na drugom značenju frustracije ne može se s obzirom na empirijske dokaze održati. »Malo je studija koje smo ispitali«. od kojih je agresija samo jedan. I. ali ako je ta zabrana samo jedna od manifestacija roditeljeve težnje da vlada. potvrđuju pret¬ postavku da bihevioristička psihologija nije naročito pogodna za razvitak sistematske teorije o izvorima nasilne agresije. a u drugom intenzitet njene reakcije na frustraciju. Ono što može dovesti. religiozni ljudi koji poste. Što izaziva agresiju nije frustracija kao takva. E. na primjer. Frustracija je samo jedan od prethodnika agresije.) Ovisno o značenju frustracije. »pokušalo pro¬ vjeriti teorije o ljudskom nasilju. mogućnosti istraživa¬ nja na njihovom raspolaganju i broj studenata željnih da brilji¬ raju u naučnom radu. U osnovi postoje dva značenja koja se podrazumijevaju pod ovim pojmom: (a) Prekidanje neke radnje koja je u toku i koja je usmjerena prema nekom cilju. mi se bavimo s dvije potpuno različite teorije: frustracija u ovom smislu bila bi relativno ri¬ jetka. a isto je i sa škrtom osobom kada je njena želja da kupi nešto jeftino frustrirana. Kad čovjek ne bi bio u stanju prihvatiti frustra¬ ciju. djeteto¬ va želja za ljubavlju »frustrirana« je postupkom njegove majke. i što je psihoanalitički način mišljenja također pridonio ovoj upotrebi. ako se roditelj odnosi s ljubavlju i ako u njegovoj zabrani nema zadovoljstva u vladanju. Ispitivanja koja su bacala težište na važne te¬ oretske probleme obično su se bavila blažim oblicima agresivnog ponašanja ili su koristila infraljudske subjekte. H. a ona odbi¬ ja. (Primjeri: dječak koji moli mamu da mu da kekse. zabranjeno da jede bombone. ili na primjer.« (E. (Primjer bi bio dječak s ru¬ kom u kutiji s keksima.) Imajući na umu oštroumnost ispitivača. 1969. možemo razmotriti osnovnu činjenicu života: ništa važno ne postiže se bez prihvaćanja frustracije. (N. može biti dobra 84 propagandna parola. U prvom redu karakter osobe određuje što je frustrira.liko raznih tipova reakcija. kada majka ulazi i prekida ga. Megargee. F. već nepravda ili djetetov os¬ jećaj odbačenosti koji se u takvoj situaciji pojavljuje. to će vjerojatno kod djeteta izazvati izvjesnu srdžbu. Ideja da netko može učiti bez poteškoće. Drugi raz¬ log je vjerojatno taj što se riječ »frustracija« svakodnevno upo¬ trebljava u ovom drugom smislu.) Jedan od razloga dvosmislenosti pojma »frustracija« je u to¬ me što se Dollard i drugi nisu dovoljno jasno izrazili. ili čak veći dio agresije.) (b) Frustraci¬ ja kao negacija težnje ili želje — »uskraćivanje« prema Bussu. Buss. Kao prvo. ili muškarac kojeg žena odbija.

9.« (B. Umjesto da odluči što je stvarno. Horkheimer. jer se često slobodno upotrebljavaju i ponekad su identični s društveno prilagođenim i neprilagođenim. 1963). Stavio sam ova dva pojma u navodnike. Skinnera (1956) i B. Kako bi nas temeljito razmatranje vrijednosti Skinnerove teorije odvelo predaleko od našeg glavnog problema. Skinner (1953). mada istovremeno drugi dio njega vjeruje da je to tako. Skinner. 4. i 1969). Slijedeći citati uzeti su od S. u slijedećem ću se ograničiti na prikaz općih principa neobiheviorizma i detaljnu di¬ skusiju nekih točaka koje izgledaju relevantne za našu diskusiju. Interpretativan upitnik analizira nenamjerno značenje odgovora na otvoreno pitanje i interpretira odgovore u karakterološkom smislu. Ozbekhan. Maccoby 1972). on također nije potpuno nesklon ideji o motivirajućim emocijama. 8. 1966). 1970). a njegove primjedbe tako dobro izražene da nema potrebe da ih ovdje ponavljamo. on nastavlja misliti u sumraku nediferenciranja stvarnos¬ ti od iluzije. suprotno od mnogih biheviorista. Govorio sam o ovoj ideji u Revoluciji nade (E. 12. Oni podsjećaju na bitna svojstva televizijskih reklama.BILJEŠKE UZ DRUGO POGLAVLJE 1. predmetu proučavanja psihologije. rukopis mi je poslao dr Zimbardo. F. ali ne i kvantitativnu tvrdnju o njihovoj intenzivnosti. Skinnera (1961). Za kritiku Skinnerovog stava. Pr¬ vi puta sam primijenio ovu metodu 1932. također H. 5. ali u biti on ostaje unutar okvira biheviorističke teorije. Berkovvitz. F. u kojima je stvorena atmosfera koja dovodi do brkanja razlike između fanta¬ zije i realnosti i koja pogoduje sugestivnom utjecaju »poruke«. Maccoby. Ali čak ako je i ovaj argument točan. usporedi Noama Chomskog (1971). Saznao sam od dra J. To proučavanje završeno je sredinom tridesetih godina. Rogersa i B. nego za ostale među kojima postoji više natjecateljstva. koji indiciraju da princip »moći implicira morati« vrijedi više za industrije koje proizvode za vojsku. a što ne¬ stvarno. 1962. drugi primjer je tendencija da se u medicini konstru¬ iraju i koriste naprave bez obzira na njihovu stvarnu važnost za specifične slučajeve. da moram u ovom poglavlju navesti jedan dio svoje vlastite kritike. Brandt (1970). Chomskijevi osvrti su temeljiti i daleko¬ sežni. L. Berkowitz je zauzeo stav u mnogome sličan A. ali samo su upitnik i uzorci odgovora bili objav¬ ljeni. F. uskoro izlazi. Skinner (1963). Za mnogo potpuniji prikaz vidi H. a ne uzima u obzir samo njihovu površinsku vrijednost. Osim ako je drugačije napomenuto. U ono je vrijeme čuvar morao podnijeti izvještaj samo kada je ubio zatvorenika. 18. (M. (M. Za kratku verziju usporedi B. ali je ne odbija (L. Gledalac »zna« da upotreba određenog sapuna neće izazvati čarob¬ ne promjene u njegovom životu. Dr Michael Maccoby skrenuo je moju pažnju na neke rezultate svog proučavanja upravljanja u visoko razvijenim industrijama. Steinera da sprema za štampu prouča¬ vanje koje se zasniva na ovakvim intervjuima što obećava veliki doprinos ispitivanju ovog problema. Ovo ograničenje ne čini Skinnerovo ustupanje ništa više nego malom pažnjom psihi. 2. čak dopušta da »pri¬ vatni događaji« ne moraju biti sasvim izbačeni iz naučnih razma¬ tranja i dodaje da »bihevioristička teorija spoznaje sugerira da privatni svijet. ali to nije bilo po¬ znato učiteljima-ispitanicima. Usp. treba razmotriti dva faktora: prvo — koliko je velika industrija koja direktno ili indirektno radi za vojsku. a Maccoby ga je primijenio u raznim grupama sa zadovoljavajućim rezultatima. 17. Maccobv. drugo — činjenicu da je taj princip zahvatio i umove mnogih koji se ne nalaze direktno u proizvodnji. Iz ovog razloga povremeni ubilački san samo dopušta kvalitativ¬ nu tvrdnju da takvi impulsi postoje. Usp. Lično saopćenje H. 3. Maccobv. J. Fromm i M. 6. 14. 1936). F. Fromm. Pravi se električni šokovi nisu primjenjivali. uvjetuje muči¬ telja da upotrijebi najdjelotvornije instrumente mučenja. 11. ovim redom. Prema ovoj logici. H. Bussovom. Meni su »interpretativni upitnici« poslužili kao vrijedan instru¬ ment u proučavanju unutarnjih i često nesvjesnih motivacija gru¬ pa. 13. Dobar primjer je prvobitan entuzijazam za svemir¬ ske letove. također M. Brandta i profesora H. u jednom proučavanju na Institutu za društvena istraživanja na Frankfurtskom univerzi¬ tetu i kasnije u proučavanju društvenog karaktera malog meksič¬ kog sela. urednik. Brandt (1970). Maccoby i ja smo također sastavili upitnik za determiniranje faktora koji indiciraju nekrofilijski karakter. 87 . 86 7. Skinner. H. M. Robert Oppenheimerov govor (1955) i mnoge slične iskaze znamenitih znanstvenika prirodnih nauka. osobito o njihovoj relevantnosti za kulturu. odnos mučitelja i mučenika je također »reci¬ pročan« jer mučenik. barem je malo vje¬ rojatno da se može dobro spoznati. preminula Anna Hartoch-Schachtel i Paul Lazarsfeld (kao statistički suradnik). 1968). Maccobyjeva proučavanja značenja stava igre u društvenom karakteru Amerikanaca još su više skrenula moju pažnju na di¬ namiku stava »igre«. F. (M. Međutim Chomskijeva i moja psihološka gledišta su toliko različita. 10. Usporedi također kratku diskusiju između Carla R. Ozbekhan je neovisno formulirao isti princip u svom radu »The Triumph of Technology: 'Can' Implies 'Ought'!« (H. M. Samo njihovo često ponavljanje dopustilo bi i kvantitativnu analizu. 15. ako nije sasvim nespoznatljiv. U svojoj posljednjoj knjizi (1971) on govori o općim principima svog siste¬ ma. Simonsona — obo¬ jica su proveli mnogo godina u koncentracionim logorima kao politički zatvorenici — i drugih kojima bi bilo draže da se njihovo ime ovdje ne spominje. slijedeći citati su iz zajednič¬ kog rada. 16. 1972 a). Usp. Kod proučavanja Skinnerovog sistema treba pročitati B. on modi¬ ficira teoriju frustracione agresije. Milgrama (1963). Drugo je proučavanje objav¬ ljeno. svojim manifestacijama boli. Glavni suradnici u prvom proučavanju bili su: Ernest Schachtel. (E.

on živi sadašnjost svoje­ ga društvenog sistema. osim rada A. Berkowitz je kritičan. Ako.) Ali jednostavnije rečeno. Bussa. moj prijevod.19. da bih bolje ilustrirao ovaj argument. Lev­ hausen tvrdi da možemo objasniti psihološke podatke samim pro­ cesom evolucije. želimo znati kako djelovanje straha može biti mogući rezultat evolucije mozga od 89 .. tj. Među najznačajnijim diskusijama teorije frustracione agresije koje treba spomenuti. 20. On kritizira one psihologe koji se bave ljudima (Humanpsychologen) i tvrde da sve psihičko može biti objašnjeno samo psihologijski. (Umetanjem »samo« malo iskrivljujem njihovo gledište. je Berkowitzov rad »Frustration-Agression Hypothesis Revisited« (1969). To je najradikalnije formulirao jedan od njegovih bivših studenata. na osnovu psiholoških premi­ sa. na primjer. 1968. Isto su tako psihološki procesi rezultati selekcionog pritiska života — i vrste — koji održava vrijednost. u drugom je mašina1 koja može reproducirati samo socijalne oblike sadašnjosti. Od presudnog značaja ovdje je ono što se pod­ razumijeva pod »objasniti«. Megargee (1969). P. čovjek živi prošlost svoje vrste kao što. Ti uvjeti su neke organizme izložili selekcionom pritisku koji ih je prisilio da asimiliraju ne samo neorgansku hranu već i organsku. Instinktivizam i biheviorizam imaju jednu zajedničku osnovnu pre­ misu: čovjek ne posjeduje psihu s vlastitom strukturom i vlasti­ tim zakonima. to je područje same psihe.« (K. Isto vrijedi i za instinktivizam u Lorenzovom smislu. H. i citira nekoliko skorašnjih ekspe¬ rimenata. Lorenz. III Instinktivizam i biheviorizam: njihove razlike i sličnosti Zajednička osnova Prema instmktivističkoj teoriji. prema biheviorističkoj teoriji. ali u biti pozitivan. Paul Leyhausen. već u specijal­ nim ekološkim uvjetima koji su postojali pred milijardu godi­ na. to je tako iz istog razloga iz kojeg ne možemo naći objašnjenje za probavu u probavnom procesu.) Leyhausen tvrdi suprotno tome: »Ako postoji područje gdje sasvim sigurno ne možemo naći objašnjenje za psihička zbivanja i iskustva.. U prvom slučaju on je mašina koja mo­ že reproducirati samo oblike iz prošlosti. Leyhausen. Za izvanredan pregled psiholoških studija o nasilju usporedi E I. Njihovo ob­ jašnjenje je u svakom smislu pretpsihologijsko.

Alee. da je jedini pristup proučavanju ljud¬ skog fenomena evolucijski. prema tome. W. Slično. u biti. F.2 Unatoč velikim razlikama između instinktivističke i biheviorističke teorije. oni su se upravo fanatički suprotstav¬ ljali jedni drugima. On tvrdi da čovjek razumije sebe. podaci o evoluciji neće mnogo pridonijeti tom odgovoru: objašnjenje mora. one imaju jednu osnovnu zajedničku orijentaciju. (F. koji se bavi poremećajima probavnog sistema. piše: Možda ozbiljnija slabost u sadašnjem psihološkom pristupu instinktima leži u pretpostavci da je dvoklasni sistem adekva¬ tan za klasifikaciju složenog ponašanja. znači da možemo razumjeti psihički proces u čovjeku isključivo poznavajući kako je u procesu evo¬ lucije čovjek postao ono što jest. ili možda zbog toga. F. biti psihološko. ili pati od osjećaja nemoći. R. ni razloga. ili re¬ zultat evolucije životinja. Da li bi liječnik. Tako su neki došli do formulacija kao što je »većina čovjekovog ponašanja je naučena. Lorenz. od kojih su nasljeđe i iskustvo samo dva. (W. za dvosmislena shvaćanja instinktivnog ponašanja. Jedno rješenje bilo je promijeniti terminologiju: neki su bili skloni ograničiti pojam »instinkt« na niže životinje i govoriti o »organskim nagonima« kada se radi o ljudskim motivacijama. Model za ovakvo shvaćanje je kontinuum. a ne uzrocima odre¬ đenog simptoma kod tog pacijenta? Za Leyhausena evolucija postaje jedina nauka i ona apsorbira sve ostale nauke ko¬ je se bave čovjekom. nikak¬ ve odgovornosti. F. čovjeka koji se ponaša. samo i dovoljno. uzimajući tako u obzir postepenu izmjenu u važnosti svakog od ovih fak¬ tora. Nissen. 1955). nije nikada taj princip drastično formulirao. Nimkoff. Kasnija gledišta Unatoč tome. koliko je meni poznato. Beach. Ova kas¬ nija formulacija karakteristična je za novi trend da se prijašnji »ili/ili« zamijeni formulacijom »manje — ili — više«. 1953). H. on je determiniran isključivo uvjeti¬ ma izvan njega. Čovjek je lutka na kon¬ cu kojom upravljaju instinkt ili uvjetovanje. Želja da se objasni strah neke osobe procesom evolucije naprosto je besmislena. C. što instinktivisti i bihevioristi dijele neke sličnosti u svojim predodžbama o čovjeku i u svo¬ joj filozofskoj orijentaciji. »Priroda ILI odgoj«. prirodno determinirani oblici ponašanja viših ži¬ votinja su u mnogo većoj mjeri modificirani iskustvom nego oni kod nižih životinja. M. C. Psihologija se mora baviti utvrđivanjem i analizom svih tih faktora. dok većina ponašanja kod ptica nije na¬ učena«. onda je to posao znanstvenika ko¬ ji se bavi evolucijom mozga. 91 . na jednom kraju kojeg se nalazi (gotovo) potpuna urođena determiniranost. Maier i T. čak ni tračak slobode. A. iz područja nji¬ hovog promatranja. ili učenjem ili nasljeđem. ako razumije proces evolucije koji ga je učinio onakvim kakav jeste sada. neće biti potrebe. on predlaže da se probavni procesi moraju objasniti u okviru uvjeta koji su posto¬ jali prije stotina milijuna godina. ili zbog nekog elementa paranoje misli da je proganjana. Schneirla: Budući da učenje igra važniju ulogu u ponašanju viših nego ni¬ žih životinja. odbijaju¬ ći da nađu zajedničko tlo. mogao pomoći pacijentu ako bi se bavio evolucijom probavnog sistema. ako želimo objasniti zašto je netko uplašen. Zbog te modifikacije životinja se može prila¬ goditi različitim okolinama i izbjeći uske granice koje joj name¬ ću optimalni uvjeti. Obje isključuju osobu. U posljednjim godinama postoji sve jača tendencija da se nadiđu ove oštre alternative instinktivističko-biheviorističkog rata. Leyhausenova premisa. je potpuno neopravdana.najnižih do najviših životinja. Više životinje su. ili — mnoštvo drugih faktora koji sami ili u kombinaciji mogu objasniti njezin strah. Beach. ali njegova teorija sa¬ građena je na istoj premisi. manje ovis¬ ne o specifičnim vanjskim uvjetima za opstanak od nižih. Kada se taj poduhvat dobro zamisli i izvede. istaknuti protivnik instinktivističke teorije. Implikacija da svako ponašanje mora biti determinirano. od kojih nam nijedno nije više nego samo djelomično pozna¬ to. A. on nema nikakav udio u vlastitom životu. Slično pišu N. »instinkt ILI okolina« 90 su postale parole oko kojih su se obje strane okupljale. Na konačan oblik neke reakcije djeluje mnoštvo varijabilnih faktora. a na drugom (gotovo) potpuno učenje. Možda toj osobi prijeti jači neprijatelj. Bilo da je čovjek rezultat uvjetovanja. ili se bori s vlastitom potisnutom agresijom. Ali.

usamljenost i dosada. već lošim i pokvarenim uređenjem druš­ tva. moć i bo­ gatstvo čine onoga koji ih posjeduje seksualno atraktivnim. Razvoj života od jednostaničnih orga­ nizama pa do čovjeka činio bi se kao najbolji primjer slobod­ nog privređivanja u kojem najbolji pobjeđuju. donekle u detalje. želja za moći. Maier i T. sadizmu i mazohizmu. Sadistična osoba. Schneirla. sadizam. Taj simptom nije motiviran »fiziološkom«. čak i tjeskoba. kao što ću pokazati u trećem dijelu knjige. U svim ovim slučajevima fizička čežnja je mobilizirana neseksualnim strastima koje se na taj na­ čin zadovoljavaju. destruktivnošću. zabrinutosti i »praznine«. eliminirani su. F. Za narcisoidnog muškarca. sadizmom i mazohiz mom. čija se harmoničnost stvara bezob­ zirnim natjecanjem osoba. i »neorganskih na­ gona« (u karakteru ukorijenjenih strasti)3. Moja je teza — koju ću izložiti u slijedećim poglavljima — da destruktivnost i okrutnost nisu instinktivni nagoni. Ni­ kakav porok niti tupoglavost nisu se mogli objasniti ljudskom prirodom kao takvom. One su jedan od načina da se nađe smisao u životu. često brkaju s organskim nagonima. Političko i društveno porijeklo ovih dviju teorija Korisno je ispitati. proizlazi iz neseksualnih strasti kao što su narcisoidnost. Ali. važniji je problem sa stajališta ove knjige razlika između »organskih nagona« (hra­ na. seksualnost — prije zvani »instinktima«). Dosta je dobro poznato da slava. Kapitalizam kao sistem. borba.5 93 . slobodom. stoga nije postojala nikakva prepreka da se na čovjekovu budućnost gleda s apsolutnim optimizmom. čovjek. Stav koji je zauzet u ovoj knjizi je u nekim pogledima blizak stavu autora koje sam upravo spomenuo i drugih koji odbijaju da nastave borbu pod parolom »instinkt« protiv »učenja«. naročito muškarci. (N. Mnogi ljudi su godinama emotivno vezani upravo iz ovakve motivacije. rezultat bezobzirnog natjecanja svih živućih bića od samog početka života. čija uloga je osiguranje opstanka jedinke i vrste. na primjer. Tko u stvari zna koliko djece duguje svoj ži­ vot taštini. više vole da ih smatraju »seksualno nezasitnima« nego »pretaštima«4 Ista pojava detaljno je klinički proučavana u slučajevima neo­ buzdanog jedenja. već »psihičkom« gladi. Ili. izazvanom osjećajem depresije. u borbi protiv tog »prirodnog« uređenja koje je srednja klasa željela srušiti. već da potpuno ovisi o druš­ tvenim okolnostima. 1964). čovjek je bio sklon prihvatiti teoriju da položaj osobe ne ovisi uopće o bilo kakvim urođenim ili prirodnim faktorima. instinktivistički pokret. društveno i političko pori­ jeklo rata između environmentalista i instinktivista. koji se zasniva na učenju Darwina. kada bismo mogli dokazati da je najsloženija i najjedinstvenija pojava. Dok je environmentalistička teorija bila tako usko povezana s revolucionarnim nadama srednjih staleža u osamnaestom sto­ ljeću. Glavna je pogreška Lorenza i drugih instinktivista u tome što nisu razlikovali ove dvije vrste nagona. a ne pravoj fizičkoj privlačno­ sti. već strasti 92 ukorijenjene u čitavoj čovjekovoj egzistenciji.Zbog interakcije stečenih i urođenih faktora u ponašanju ne moguće je klasificirati mnoge Oblike ponašanja. koji nisu sposobni održati se u ekonomskom sistemu koji stalno ide dalje. one ukorijenjene u instinktu i one ukorijenjene u karak¬ teru. da često inten­ zitet koji se subjektivno doživljava kao seksualna želja (uklju­ čujući i odgovarajuće fiziološke manifestacije). C. odražava osnovne pretpostavke kapitalizma devetnaestog sto­ ljeća. Dobar primjer za to je sek­ sualni nagon. izgledao bi kao prirodno uređenje. one ne postoje i ne mogu postojati kod životinja jer su po samoj svojoj prirodi ukorijenje¬ ne »u uvjetima ljudskog života«. a oni. ako postoje određeni fizički uvjeti. mazohizam. a da ne govorimo o ljubavi. Ti se neorganski nagoni. koji su dio čovjekove druge prirode. koji nisu filogenetski programirani i nisu zajednički svim ljudima: čežnja za ljubavlju. koja čeka na priliku da izrazi svoj sadizam. čije je poboljšanje zadatak revolucije. Environmentalističku teoriju karakterizira duh političke revo­ lucije srednje klase osamnaestog stoljeća protiv feudalnih povla­ stica. Ali samo ljudi sa sadističkim karakterom čekaju na priliku da se ponašaju sadistički. žena može biti seksual­ no privlačna. Psihoanalitički utvrđeno zapažanje. Svaki tip po­ našanja mora biti odvojeno ispitan. sadistička osoba može biti seksualno uz­ buđena mogućnošću osvajanja žene (ili muškarca) i vladanjem njom ili njime. narcisoidnošću. izgleda kao da odgovara hidrauličkom modelu nagomilanog instinkta. isto kao što ljudi s karakterom punim ljubavi čekaju na pogodnu priliku da izraze svoju ljubav. R. jer je on uzbuđen mogućnošću da sam sebi dokaže koliko je privlačan. Feudalizam se temeljio na pretpostavci da je uređenje na kojem se on zasniva prirodno. bijeg. Ali ljudi.

barem za srednje staleže. Ljude uzbuđuje i tjera naprijed pomisao da će jednog dana potpuno vladati prirodom i tako postati slični Bogu: zašto bi moralo postojati išta u ljudskoj prirodi što se ne bi moglo kontrolirati? Ali ako biheviorizam izražava duh industrijalizma dvadesetog stoljeća. i zbog toga što se ništa ne poduzima da se one izbjegnu. Suvremena vizi¬ ja. U H. Tada je ideal bio. nego onaj čijim »instink¬ tima« upravlja strah od vlasti. ipak vrijedi reći da on vidi samo pristranost antiinstinktivista. ili revolucionar. Iako su Waelderove primjedbe oštroumne. u skorašnjoj i nešto blažoj verziji. Waelder. u stanju je održavati vlast psihološkom manipulacijom i ljud¬ skom izgradnjom. ili otvoreni marksis¬ ti. kako ćemo objasniti povratak instinktivizma u Lorenzovim djelima i njegovu popularnost i kod šire publike? Kao što sam već rekao. I na kraju. Tako dokaz da je divlje natjecanje odgova¬ ralo zakonu prirode više nije bio potreban. Niti su te veze naišle na mno¬ go pažnje među onima koji komentiraju ove teorije. takozvane »neurotične kul¬ ture« . jedana¬ est su bili environmentalisti. Čak uzimajući u obzir i mali broj ljudi koji je uklju¬ čen. 94 Neki pisci na tom području jedva da su svjesni političkih i fi¬ lozofskih implikacija svojih teorija. ili u najmanju ruku pripadaju onoj zapadnoj liberalnoj tra¬ diciji iz koje je i marksizam potekao. a jedan se opredijelio za nasljeđe kao bitan faktor: između dvanaest »konzervativaca«. Kibernetički kapitalizam. Takvom sistemu potrebniji je čovjek koji je promjenljiv i na kojeg se može utjecati. nalaze utočište u objašnjenju da čovjekova priroda mora biti odgovorna za ovaj neuspjeh. ili obično sa¬ mo onih u hipotezi njihovih protivnika. bilo da je evolucionist. Mnogi koji su vjerovali u progres i nadali se bitnim promjenama u ljud¬ skoj sudbini. Druga važna razlika nalazi se u promjeni metode kontrole. ne može a da ne bude uznemiren teorijom in¬ stinkta destruktivnosti i instinkta smrti. Ali postoje iznimke. 1956). koji su imali moralnu podršku Boga i kra¬ lja. BILJEŠKE UZ TREĆE POGLAVLJE 1. Zing Yang Kuo i L. umjesto da su pažljivo analizirali društvene pro¬ cese koji su doveli do njihovog razočaranja. a ne i onih koji dijele njegovo gledište. privatna inicijativa. onda barem daleko kompliciraniji nego što su ih društveni revolucionari zamišljali. Waeldera: Ovo se odnosi na grupu kritičara koji su. ovaj rezultat dosta kazuje. sa svojim gigantskim centralizira¬ nim kompanijama. Konačno. . Jer. N. mogućnosti konflikta i patnje sadržane su u ljudskom djelovanju. Između dvanaest »liberalaca« ili »radikalaca«. neovisnost. Lorenz-Leyhausenovo gledište ima svoju paralelu u izopačenom obliku psihoanalize koji pretpostavlja da je psihoanaliza identična 95 . nitko tko vjeruje u fundamentalnu do¬ brotu čovjeka i u isključivu odgovornost vanjskih faktora za ljudske patnje. suvremeno industrijsko društvo ima drugačiju viziju ciljeva života od onog u prošlom stoljeću. Kapitalizam devetnaestog stoljeća bio je kapitalizam divljeg natjecanja među kapitalistima. koju su vodili K. Dunlap. ako je ta teorija točna. . biti »kapetan svoga broda«. Spomenut ću samo nekoliko razlika koje su ovdje bitne. R. U kapitalizmu devetnaes¬ tog stoljeća vlast se bazirala uglavnom na primjeni strogih patri¬ jarhalnih principa.Razlozi pobjedonosne antiinstinktivističke revolucije. (R. Bernard 1920-tih godina mo¬ gu se vidjeti u razlici između kapitalizma devetnaestog i dvade¬ setog stoljeća. tj. biologa i sociologa o problemu priro¬ da — odgoj. školi koja je strastve¬ no vjerovala da je čovjek po prirodi »dobar« i da je sve zlo i sva pokvarenost koju susrećemo u ljudskom djelovanju rezul¬ tat pokvarenih institucija — možda privatnog vlasništva ili. ili konzervativan. koje mogu radnicima pružiti zabavu i kruh. tu su i lične i političke predrasude autora koji predstavljaju novi instinktivizam. jedan od razloga je osjećaj straha i nemoći koji prevladava u mnogim ljudima zbog opasnosti koje stalno rastu. što je dovodilo do eliminacije slabijih i manje efikasnih. 2. a jedan je bio environmentalist. i pokušaji da se one odstrane ili ublaže izgledaju ako ne beznadni. Dobar primjer ove jedno¬ strane svjesnosti je izjava jednog od najistaknutijih predstavni¬ ka ortodoksne psihoanalize. Ali. vizija je neograničene potrošnje i neograničene kon¬ trole nad prirodom. von Foersterovom (1970) smislu »trivijalnog stroja«. međutim. U dvadesetom stoljeću je element na¬ tjecanja do neke mjere popustio i dozvolio suradnju među veli¬ kim kompanijama. jedanaest ih se opredijelilo za nasljeđe kao bitan faktor. umjeren ili radika¬ lan. Pastore (1949) je usporedio socijalno-političke poglede dvadeset i četiri psihologa. Drugi autori su svjesni emocionalnih implikacija.

vrline muškosti. publika. U praksi. Da je Freudova teorija2. koja objašnjava ljudsko ponašanje kao rezultat borbe instinkta samoodržanja i seksualnog instinkta (a u njegovoj kasnijoj teoriji između instinkta života i instinkta smrti) instinktivistička. Psihoanalitička teorija je istovremeno instinktivistička1 u svojim općim teoretskim pojmovima. usp. iako je možda povezana sa zapostavljanjem nekih činjenica. a environmentalistička u svojoj terapeutskoj orijentaciji. Njihov aksiom je da se negativan razvoj kod pacijenata mora shvatiti kao rezultat štet¬ nih utjecaja u ranom djetinjstvu. (A. psiholozi bi opravdano psihoanalizu kao teoriju svrstali u kategoriju instinktivističkih teorija. i tako bi njihov argument protiv Lorenza postao sam po sebi argument 97 . 1965. Fromm i M. ne znači da oni nemaju neurofiziološke supstrate. pacijenti. i suviše je dobro poznato da bi zahtijeva¬ lo dokazivanje. 4. IV Psihoanalitički pristup razumijevanju agresije Nudi li psihoanalitički pristup metodu shvaćanja agresije. ne pridaju stvarnu važnost nestalnosti seksualnih instinkata (često su te promjene rekonstruirane na temelju »podataka« koji su zasnovani na sistemu teoretskih očekivanja) i prihvaćaju u potpunosti environmentalističku poziciju. 3. koja je izbjegla nedostatke i biheviorističkog i instinktivističkog pris¬ tupa? Na prvi pogled izgleda da je psihoanaliza ne samo izbjegla njihove nedostatke već u stvari pati od kombinacije jednih i dru¬ gih. tj. Aramoni. bez potrebe da se shvati postojeća dinamika psihičkog procesa. Ovo ponekad dovodi do iracio¬ nalnog samooptuživanja roditelja. i do tendencije da ljudi u analizi često optužuju roditelje za sve svoje probleme i izbjegavaju suočavanje s prob¬ lemom za koji su sami odgovorni. kao što su uloga suradnje i popularnost ove te¬ orije. Ovo je naročito jasno kod fenomena »machisma«. ako razmotrimo da analitička terapija nastoji objas¬ niti razvoj ličnosti specifičnim environmentalnim konstelacijama u najranijem djetinjstvu. Međutim. Ova historijska interpretacija nema nikakve veze s valjanošću Darwinove teorije. naravno. Environmentalistički okvir može se također lako prepoznati. također E. Maccoby. 1970) 5. međutim. koji se osjećaju krivim za sva¬ ku nepoželjnu ili patološku crtu koja se pojavljuje kod djeteta poslije rođenja. a često i analitičari sa¬ mi. utjecajem porodice. ovaj aspekt usklađen je s instinktivističkom pretpostavkom da modi¬ ficirajući utjecaj okoline djeluje kroz strukturu libida. »Neorganski«. Imajući sve ovo u vidu. već da ih ne pokreću organske potrebe i da im ne služe.s razumijevanjem pacijentove historije.

Tvrdoglavost i škrtost bile bi sublimacija najra¬ nijeg odbijanja da se odreknemo zadovoljstva koje nam pruža zadržavanje ekskremenata. Ali možda je važnije od Freudovih vlastitih izjava imati na umu ono što je njegovim otkrićima dalo njihovu specifičnu his¬ torijsku važnost. koju zanemaruje. Ne samo da je pokazao da u čovjeku djeluju sile kojih on nije svjestan i da ga racionalizacije štite od te svjesnosti. pitanje je — ka¬ ko definirati psihoanalizu? Da li je ona konačan zbroj svih Freudovih teorija. Tako je Freud mogao objasniti zašto ta svojstva posjeduju loliko energije i zašto se tako snažno suprotstavljaju promjeni. ili pak možemo razlikovati između originalnih i kreativnih i slučajnih. Ali ovdje valja biti oprezan. nego je također objasnio da su te nesvjesne sile. od sporedne je važnosti da li mi objašnjavamo te impulse »edipovskom« mrž¬ njom prema ocu. već empirijski. anus postaje važno erogeno područje i većina libidinoznih želja biva usredotočena na proces zadržavanja i izlučivanja ekskremenata. vremenom uvjetovanih dijelova sistema. Ali Freud je otišao dalje. Njegovo izdvajanje seksualnog instinkta kao izvora svih stra¬ sti (osim instinkta samoodržanja) bilo je novo i revolucionarno za vrijeme u kojem je još uvijek vladao viktorijanski moral sre¬ dnje klase. često pojavljuju zajedno kao sindrom karakteristika. (E. a prije svega u svom fundamentalnom opusu Tumače¬ nje snova (1900). Pokazao je da se neke crte ponašanja. integrirane u sistem kojem je on dao ime »karakter«. (S. On ju je nazvao »naša mitologija« i zamijenio je teorijom Erosa i »instinkta« smrti. Nadalje. ili direktno. gdje god postojao taj sindrom. njegove donje slojeve. u jednom novom dinamičnom smislu3. Freud. ovisno o tome koje aspekte želimo naglasiti: kao što su autoritativan5 (sadomazohistički) karakter. kao rezultat njegove povrijeđene narcisoidnosti. i zato su njegove ideje ostavile tako sna98 žan utisak na umjetnike i pisce u doba kada je većina psihijata¬ ra odbijala da ozbiljno shvati njegove teorije. Ali čak ni ova specijalna verzija teorije instinkta vje¬ rojatno ne bi ostavila takav snažan i dugotrajan utisak. reakcijska formulacija pro¬ tiv prvobitne želje djeteta za izlučivanjem kad god zaželi. Fromm 1970a. koje je on izložio u nekim od svojih analitičkih slučajeva. koja su dotada bila nepovezana. nakon što su usta prestala biti glavni organ požude i zadovoljstva. otkrio je »pošteno« nepoštenje. možemo naći osobitosti kod za¬ državanja nužde uz svjesnu kontrolu sfinktera i u nekim crta¬ ma ponašanja koje se odnose na probavu i izlučivanje fecesa. Freud je počeo razrađivati tu koncepciju u svom prvom član¬ ku o »analnom karakteru«. Njegov slijedeći sjajan i kreativan korak bio je povezivanje dviju serija oblika ponašanja teoretskim razmatranjem zasnova¬ nim na ranijoj pretpostavci o evoluciji libida. kao što su tvrdoglavost. pokazavši da nije dovoljno samo svjesno dobro »misliti«. 1908).protiv psihoanalize. Ako možemo pokazati da. Freud je bio prvi znanstvenik koji je ispitivao čovjekovu dubinu. Freudova revolucionarnost sastojala se u tome što nas je učinio svjesnim nesvjesnog aspekta čovjekovog uma i energije koju on upotrebljava da bi potisnuo svijest o nepo¬ željnim žudnjama. na primjer. moramo se pitati da li teorija libida sačinjava srž Freudovog rada ili pak je ona samo jedan oblik u kojem je on organizirao svoja nova za¬ pažanja. dalo Freudu njegovo historijsko značenje. Sigurno to nije bila instinktivistička teorija kao takva: teorije instinkta bile su popularne još od devetnaestog sto¬ ljeća. većina od kojih 99 . Jednako je važno što je on definirao psihoanalizu kao teoriju zasnovanu na pružanju otpora i preno¬ šenju — a ne na teoriji libida.) Sam Freud nije nikada tvrdio da je teorija libida naučno sigur¬ na. Ta pretpostavka je da u ranoj fazi djetetovog razvitka. urednost. sačinjavaju dio strukture ili sistema jer su uko¬ rijenjena u istom izvoru analnog libida koji se manifestira u tim svojstvima. ili u sublimaciji ili reakcijskoj formaci¬ ji. Mislim da je otkriće nesvjesnih procesa. ili pomoću nekih drugih razloga. Ta¬ ko je Freudov prvi korak bio otkrivanje sindroma karakteristika ponašanja i njihovo dovođenje u vezu s načinom na koji se dije¬ le ponaša u sferi probave. kao manifestaciju njegovog instinkta smrti. On je pokazao da dobre namjere ništa ne zna¬ če ako prikrivaju nesvjesne namjere. Ovi kasniji pojmovi. ne filozofski ili spekulativno. Naposljetku on je objasnio sindrom karakteristika ponašanja kao sublimacije ili reakcijske formacije protiv libidinoznog zadovoljstva ili frustra¬ cije analnosti.4 Jedan od najvažnijih dodataka bio je pojam »oralno-sadističkog« karaktera (što ja nazivam eksploatatorski karakter). buntovnički i revolucionarni karakter. što je distinkcija koja se može praviti kod svih velikih naučenjaka-istraživača? Ako je takva distinkcija opravdana. kod svjesno miroljubivog i sa¬ vjesnog čovjeka postoji snažan ubilački impuls. Freud je pokazao da ta tri izvorna svojstva sindroma. narcisoid¬ ni i incestuozni karakter. Posto¬ je i druga shvaćanja formacije karaktera. jer nije imao drugi način na koji bi mislio i izrazio svoje osnovne pronalaske u filozoskim i naučnim uvjetima u kojima je živio. urednost i štedljivost.

da karakterna crta. Bilo da smo vođeni seksual¬ nim instinktom ili neseksualnim strastima u kojima je ukorijenje¬ na karakterna crta. Istina je da je on i dalje sputavao svoju misao namećući joj teoriju libida. Ljubav. sadizam. Svi poznajemo tipove ljudi koji su podložni svom šefu. genitalni) izvor energije raznih svojstava karaktera. tjera čovjeka da se ponaša na određen način. Ne možemo se uvijek ponašati onako kako nas vode naše strasti. a sadistički dominiraju nad svojom ženom i djecom. suprotno »principu zadovoljstva« koji se zasniva na seksualnom instinktu. potisnute žudnje postaju svjesne i izražavaju se. Pokušao sam pokazati da su karakterni sindromi ukorijenjeni i njegovani u određenim oblicima odnosa osobe s vanjskim svijetom i sa samom sobom: štoviše. E. Što ovo »kad bi mogla« znači? Moramo se ovdje vratiti na jednu od Freudovih najfundamentalnijih zamisli. Fromm. vrijedi za sadističko-mazohistički karakter. 1941. već utjecajima okoline (uglavnom važnim osoba¬ ma u ranom djetinjstvu) putem libida. Karakterizi¬ rani specifičnom kombinacijom vlastitih interesa i u karakteru uvriježenih strasti. Unatoč tome što je Isusovo učenje još uvijek dio naše moralne ideologije. Fromm i M. analni. Povezujući ih možemo doći do još potpunijeg prikaza nekih karaktera. a da ga pokaže suptilnim izraža¬ jima lica i na izgled bezazlenim i nevažnim primjedbama. ali osmišljavanjem superinstinkta on je nadvladao vlastito instinktivističko gledište. socijalno-ekonomski uvjeti zajednički svim članovima grupe oblikuju društveni karakter.ne čine dio klasične psihoanalitičke misli. 1970)6 Naročita važnost pojma karakter je u tome što prevladava staru dihotomiju: instinkt — okolina. U jednoj krajnosti važnost interesa ega je nula. 1947. Seksualni instinkt u Freudovom sistemu trebao je biti veoma prilagodljiv i u velikoj mje¬ ri oblikovan utjecajima okoline. manje ili više. naravno varira. tjeskoba. ambicija. 1932. Ali u Freudovoj shemi različite su motivacijske sile i ra¬ zlike objašnjene kao rezultat utjecaja okoline na libido. 1936. koji se pravio blagim i prijaznim. jer je svako ponašanje bilo pripisano posebnoj vrsti urođenog nagona. Prosječna osoba pokušava pronaći kompromis između onoga što bi njen karakter želio učiniti i onoga što mora činiti da ne bi is¬ kusila. Do potiskivanja karakternih osobina dolazi i u vezi s najpleme¬ nitijim poticajima. konflikt između onoga što bismo željeli činiti i onoga što zahtijevaju vlastiti interesi ostaje presudan. čovjeka koji se ponaša u skladu s njim obično smatramo budalom ili »neurotikom«. popularnijim i zadovoljnijim. zbog toga mno¬ gi ljudi racionaliziraju svoje velikodušne impulse objašnjavajući ih samointeresom. Ono što ovdje želim naglasiti jest: Freudov se instinktivizam veoma razlikovao od tradicionalnog instinktivizma. Mjera do koje neka osoba slijedi naređenja samoočuvanja (ego interes). Prikaz koji je dosada dat nameće ideju da »karakter determi¬ nira ponašanje«. supar¬ ništvo — ti i mnogi drugi nagoni nisu se više pripisivali poseb¬ nim instinktima. i da se čo¬ vjek djelujući prema svom karakteru osjeća zadovoljan. mazohizam. može postati nečovjek u terorističkom društvu u kojem se sadizam ci¬ jeni a ne osuđuje. Do koje mjere čovjek potiskuje svoje strastvene želje ne ovisi samo o faktorima koji djeluju u njemu. Sadistički karakter. Freud je svjesno ostao vjeran filozofiji svojih učitelja. Maccoby. a činjenica da im je izvor energije zajednički ostaje jednako ispravna. Drugi primjer je pro¬ mjena do koje dolazi kada se čitava društvena situacija promije¬ ni. moramo u određenoj mjeri modificirati naše ponašanje da bismo živjeli. svi se ljudi mogu smjestiti između ove dvije krajnosti. To. međusobno su po zeza¬ ni i poklapaju se. 101 . ukoliko društvena grupa ima zajedničku karakternu strukturu (»društveni karakter«). (E. Vri¬ jeme je da sasvim napustimo tu instinktivističku prtljagu. Crta ka100 raktera govori nam kako bi se neka osoba željela ponašati. Ali moramo dodati jednu važnu napomenu: kad bi mogla. U drugoj krajnosti nalazi se »oportunist« kojemu vlastiti interes uključuje sve što ga mo¬ že učiniti uspješnijim. tj. Drugi opet može sakriti sadističko ponašanje u svakom vidljivom djelovanju. To novo shvaćanje bilo je mogu¬ će samo zato jer je Freud sve instinkte svrstao pod jedan. pojam »principa realnosti« koji se zasniva na instinktu samoodržanja. štetne posljedice. znatiželja. čak ako i ne prihvatimo teoriju libida. bilo puna ljubavi ili uništavalačka. to važi za muče¬ nika i neku vrst fanatičnog ubojice. na primjer. Freudovo proširenje pojma seksualnosti omogućilo mu je zatim da prihvati utjecaje okoline u većoj mjeri nego što je to bilo moguće za predfrojdovsku teoriju instinkta. Freudovo teoretsko objašnjenje karakterne strukture bila je ideja da je libido (oralni. već i o situaciji: ako se situacija izmijeni. njež¬ nost. nje¬ govo otkriće ne gubi ništa od svoje važnosti za klinička promat¬ ranja sindroma. seksualnost (osim instinkta samoodržanja). 1970. Paradok¬ salno. Mnogi instinkti koje nalazimo na listama starijih instinktivista bili su relativno određe¬ ni.

Ovdje leži temeljna razlika između biheviorizma i psihoanaliti­ čke karakterologije. razotkrila je svoju srž i naglasila ono što je bilo općenito prihvatljivo. Psihoanaliza je teorija nesvjesnih težnji. Međutim. nesvjes­ na prevara vlastitog integriteta. već zbog nekoliko razloga koji su proizašli iz njegove strukture). seksualne težnje. u društvenom tkivu. indiferentnost. Veliko je ostvarenje Freudovo ne samo to što je otkrio karakterne crte na kojima se ponašanje zasniva. Potrošačko društvo riješilo se mnogih viktorijanskih tabua (ne zbog utjecaja psihoanalize. to je bilo sasvim zado­ voljavajuće u vrijeme kada nije vidio drugog načina osim instinktivističkog kojim bi mogao objasniti ljudske strasti. falsificiranja stvarnosti prema vlastitim subjek­ tivnim potrebama i očekivanjima (transfer) karaktera. sigurnošću. ah ne uvijek i ne neophodno. bila su opasna.Ta razmatranja pokazuju da samointeres. sadizam. što je tada bilo revolucionarno. pohvalom i iz­ bjegavanjem boli. Freud se bavio samo instinktivnim id. Uvjetovanje djeluje oslanjajući se na vlasti­ ti interes. Ona impliciraju da je karakter glavna motivacija ljudskog ponašanja. u biti ne odnosi na sadržaj psihoanalize. »strah od kastriranja«. postala je centar ortodoksne psihoanalitičke teorije i usporila njezin daljnji razvitak razumijevanja ljudskih strasti koje su bile od centralnog interesa za Freuda. svoju slobodu i svoj život u traženju ljubavi. čovjek se također ponaša u skladu s vlastitim inte­ resom. pristup ove knjige problemu ljudske agresije i destruktivnosti je psihoanalitički — a ne instinktivistički ili bihevioristički. Kada je psihoanaliza postala uspješna i ugledna. kao što je želja za hranom. U ovakvom izmijenjenom smislu (iako zasnovanom na srži Freudovih teorija). iluzorna priroda vlastitog shvaćanja stvarnosti. ni u adekvatnom shvaćanju društva. ni u psihologiji. jer kad bi svatko znao što bi mogao znati o sebi i drugima. ZAKLJUČAK Od epohalne važnosti u Freudovim pronalascima je to što je pronašao ključ za razumijevanje sistema sila koje čine sistem čov­ jekovog karaktera i za razumijevanje kontradikcija u samom si­ stemu. svoje bogatstvo. Oslobođeni ogranićavajućeg utjecaja teorije libida. u potpunosti mogu opisati što se zbiva u odnosu dvo­ je ljudi i unutar svakog od njih u njihovoj ulozi učesnika. ego i superego. Otkriće vlastitih incestuoznih želja. integriteta — ili za mržnju. Veći broj psihoanalitičara odrekao se Freudove teorije libida. ta otkrića bila su uznemiravajuća. dru­ štvo bi bilo uzdrmano u samim svojim temeljima. Zbog tih razloga predlažem da se klasifikacija psihoanalize kao »instinktivističke« teorije. sadizam i destruktivnost. On često djeluje prema svo­ jim strastima. da neprestanim i optimalno raspoređenim učvršćivanjem interes za samoočuvanje postaje jači od drugih instinkata kao što su seks ili agresija. otuđenje. u različitoj mjeri. slobodne asocijacije i jezičke omaške. već i to što je pronašao načine njihovog proučavanja kao što su: tumačenje sno­ va. najnižima i najplemenitijima. »zaviđanje na penisu« nije više bilo uzne102 miravajuće. Zadrža­ la je onaj dio nesvjesnog koji je Freud isticao. pohlepu. istine. utječe na motivacijsku snagu karakternih crta. otpora. u vođama koje slijedimo — to je zaista »društveni dinamit«. Oni često upo­ trebljavaju pomalo plitke kategorije — na primjer: »natjecanje« kod Karen Horney — koje se mnogo ne razlikuju od »kulturnih obrazaca« američke antropologije. Ali otkriti crte karaktera kao što su narcisoidnost. su Harry Stack Sullivan. ali je često nije nadomjestio jednako preciznim i sistematičnim teorijskim sistemom: »nagoni« koje oni upotrebljavaju nemaju zadovoljavajuću osnovu. Instinktivistička teorija. jer se nitko nije više mogao skrivati iza svojih dobrih namjera. Suprotno tome. Uglavnom na temelju njihovog proučavanja shizofreničnih pacijenata došli su do sve dubljeg razumijevanja nesvjesnih pro­ cesa koji se odvijaju u međuličnim odnosima. otkriti sve to u samom sebi. koji najviše obe­ ćava. nekoliko psi­ hoanalitičara — većina pod utecajem Adolfa Meyera — odbacilo je Freudove teorije libida. podložnost. te konfli­ kata između strastvenih težnji utjelovljenih u karakternim crta­ ma i zahtjevima samoočuvanja. svemoć. često je spreman riskirati svoje vlastite interese. Upravo u ovoj razlici leži ra­ zlog što uvjetovanje ne može biti zadovoljavajuće objašnjenje za ljudsko ponašanje. danas je konvencionalno. ni u uvjetima ljudske egzistencije. Frieda Fromm-Reichmann i Theodore 103 . koja je formalno ispravna. i stvorilo pravac koji izgleda kao je­ dan od najkreativnijih u psihoanalitičkoj teoriji. a naročito pojmova id. ali ograni­ čena i modificirana zahtjevima vlastitog interesa pod raznim uv­ jetima. Me­ ­u najznačajnijim predstavnicima ove škole. umjesto da bude shvaćena kao hipoteza potrebna u jednom periodu. osim Adolfa Meyera. jer je doprlo do samog korijena ljudskog ponašanja. Otkriće nesvjesnih procesa i dinamičkog shvaćanja karak­ tera bilo je radikalno. Kod životinja vlastiti interes je toliko jak.

Churchman (1968). radu nekih »egzistencijalista«. BILJEŠKE UZ ČETVRTO POGLAVLJE Drugi dio Dokazi protiv instinktivističke teze 1. najbolji uvod u ovu ma¬ teriju. ne samo zato jer je radikalno ispitivao lične i objektivne činioce. Ovu koncepciju sam razradio proučavajući njemačke radnike i poslodavce (E. koji je. kao somatski ukori¬ jenjen nagon koji pokreće. nedostaje »precizan prikaz međuličnih procesa: oni zamjenjuju precizne kliničke podatke pomalo nejasnim filozof¬ skim pojmovima.. Smatram da je R. Weiss. 1925). Usp. Fromm (1932. 4. 6. Dokazao je da karakter kod Yurok Indijanaca nije determiniran libidinoznim kompleksom. već zato što je njegova analiza društvene situacije jednako radi¬ kalna i kritična u prihvaćanju današnjeg društva kao zdravog. Binswanger. 104 . od meni poznatih. Detaljna analiza razvitka Freudove teorije agresije nalazi se u Dodatku. ali striktno ne determinira konačno ponašanje. Erikson (1964) iznio je slično gledište u modalnim termi¬ nima. koja se temelji na shvaćanju društva kao sistema. 1970). Weiss je iz¬ nio opći sistem teorije ponašanja životinja (P. Freudova teorija karaktera može se lakše shvatiti na temelju »te¬ orije sistema« koja se počela razvijati 1920-tih godina i uveliko je unaprijedila shvaćanje u nekim prirodnim naukama. Neshvaćanje sistematskog razmišljanja može biti veoma lako odgovorno za ne¬ shvaćanje Freudove karakterologije kao i Marxove sociologije. 1971). (H. one se također moraju shvatiti kao reakcijske formacije na najranije analne impulse. Weiss. 1970). Fairbairna. von Bertalanffy (1968) i C. ali bez njenog psiho¬ analitičkog pristupa i dinamičke koncepcije karaktera. neurofiziologija i neki aspekti sociologije. također L. Crte koje su kasnije dodane prvobitnom sindromu su: pretjerana čistoća i točnost. Balinta i Guntripa. W. 3. u nekim pogledima. U uspoređenju s ovim. P. Vidi napomenu na strani 46. (P. kao što je L. što se obično prevodi kao »in¬ stinkt«. metodu ranijeg proučavanja autori¬ tativnog karaktera radnika i poslodavaca. a da nije jasno naglasio razlikovanje od Freuda.Lidz. 1967. 2. 1941. Erik H. odnosi se na instinkt u širem smislu. i odbija glavni dio teorije libida uzimajući u obzir društvene faktore. Laing uspio dati najdublje analize. predstavljaju razvitak psihoana¬ lize od teorije i terapije instinktivne frustracije i vladanja do »te¬ orije i terapije koja podržava ponovno rođenje i razvitak autenti¬ čne vlastitosti unutar autentičnog odnosa«. Osim ovih dosada spomenutih. T. U dva nedavna članka dao je kratki i sažeti prikaz svojih shvaćanja pri¬ rode sistema. i imena Winnicota. vidi ta¬ kođer E. među ostalima. Fromm 1936). Adorno i drugi (1950) sli¬ jedili su.. Freudova upotreba termina Trieb. W. Guntrip. kao što su: biologija. 5. D.

107 . Međutim. prema neurološkim naukama. dok se jednoga dana. Neurolog ne može danas udovoljiti želji psiho¬ loga za informacijama o problemima poput — neurofiziološkog ekvivalenta strasti. s područjem de¬ fenzivne agresije. u većini slučajeva. kao što su destruktivnost. to je moguće ako obje strane posjeduju barem elementarno znanje koje svakoj dozvolja va da razumije jezik druge i da shvati njena najosnovnija otkri¬ ća. treba reći nekoliko riječi o odnosu psihologije. nauke o duhov¬ nom. niti pak psiholog može biti od velike ko¬ risti neurofiziologu. Ali možemo očekivati da obje nauke ostanu u blis¬ kom kontaktu i da jedna drugoj pomažu. Svaka od tih nauka ima svoj predmet proučavanja. naukama koje proučavaju mo¬ zak. sadizam. ili obrnuto. mazohi¬ zam ili narcisoidnost1. psihologije životinja.V Neurofiziologija U poglavljima u ovom dijelu knjige želim ustvrditi da relevantni podaci s područja neurofiziologije. psihološka i neurofiziološka ispi¬ tivanja i naučni okviri na koje se odnose daleko su razmaknuti jedni od drugih. uvidjeli bi da postoje područja u kojima mogu poveza¬ ti svoje pronalaske. Odnos psihologije prema neurofiziologiji Prije no što započnemo diskusiju o neurofiziološkim podacima. a pravac u kojem se razvija ovisi o primjeni vlastitih me¬ toda na svoje podatke. Izgleda da svaka nauka mora nastaviti vlas¬ titim putem i riješiti vlastite probleme. svoje me¬ tode. Ne možemo očekivati da neurofiziolog postupi na način koji bi bio najpoželjniji s gledišta psihologa. paleon¬ tologije i antropologije ne podržavaju hipotezu da je čovjek pri¬ rodno obdaren spontanim i samopokretačkim agresivnim nago¬ nom. Takav je slučaj. Kad bi proučavatelji obiju nauka bili u ovakvom bliskom kontaktu. na primjer.

Ovaj pesimizam izrazili su H. 1961). Problemi koji traže rješenje ogromni su. počinje svoj rad. i unatoč ekstenzivnim pokušajima istraživanja. H. teš¬ ko je interpretirati ponašanje samo na osnovu ovih podataka. tako da go¬ tovo ništa nije poznato o odnosu centralnog nervnog sistema i »osjećaja« ili »afektivnih« aspekata osjećaja. i međusobno povezati svoje pronalaske. Postoji samo jedna metoda koju znanstvenik može primjenjiva¬ ti u naučnom radu. Sigurno je. sa svojim različitim metodama. (W. T. Unatoč nedavnom napretku. Kaada. obje ne razviju do te mjere da mogu pristupiti istom problemu. Varela (uskoro izlazi). Koliko će to stjecište biti čvrsto i korisno. Sasvim bi sigurno bilo apsurdno da jedna od njih čeka dok druga ne iznese dokaze koji potvrđuju ili negiraju njenu hipotezu. Protiv koga smo? Samo protiv vlastitog neznanja. Bullock. da će to biti njegov najveći uspjeh. Neurofiziolozi koji sa svom iskrenošću slijede pravila naučne metode neće tvrditi da im njihov naučni rad daje pravo da odgovore na ova pitanja. Worden.4 H. B. Naravno. na¬ ravno. Bullock. (B. Penfield. (R. R. Mnoge od tradicionalnih identifikacija tih područja gube se. čak ni ovi postupci nisu potpuno pouzdani. ako se oni temelje na adekvatnom razmatranju i interpre¬ taciji podataka. Ali vrh je skriven u vječnim oblacima i mnogi vjeruju da ne može nikada biti osvojen. što pone¬ kad predlažu popularni izvještaji. što ispitivače direktno sve više interesiraju svjesne pojave. von Foerster. G. njegovo konačno do¬ stignuće. dolazi do istog zaključka: Oni koji se nadaju riješiti problem neurofiziologije duha su kao ljudi na podnožju planine. psiholog mora imati samo ono normalno naučno nepovjerenje u svoje pronalaske. da su neurofiziolozi pronašli mnoge odgovore na probleme ljudskog ponašanja. Livingston. ili fiziološkim supstratima instinktivnih oblika. To je metoda promatranja fenomena priro¬ de koju slijedi komparativna analiza i dopunjuje eksperimen¬ tiranje prema zamišljenoj hipotezi. uz okolinu. »Evo¬ lucija neurofizioloških mehanizama«. što dovodi do traženja boljih primarnih sistema«. R. vidjet ćemo. Dok god se psihološkoj teoriji ne su¬ protstavljaju jasni neurofiziološki dokazi. i mozgom. stručnjak za nervni sistem beskičmenja¬ ka.pretpostavimo. a ta se mogu izmijeniti samo dosjetljivim eksperimentalnim i teoretskim poduhvatima. T. a naročito o vrijednosti onoga što današnja neurofiziologija može doprinijeti objašnjavanju ljudskog pona¬ šanja. u kojima proučavatelji ponašanja mogu manipulirati. Maturana i F. »poricanjem naše moguć¬ nosti da za sada značajno pridonesemo stvarnom pitanju« i na¬ dalje kaže da. Livingston primijetio je slijedeće o odnosu tih dviju na¬ uka: Stvarno jedinstvo psihologije i neurofiziologije bit će uspostav¬ ljeno kad veliki broj znanstvenika bude dobro potkovan u obje discipline. W.2 Slično piše Birger Kaada: 108 Naše znanje i predodžba o centralnoj neuralnoj organizaciji agresivnog ponašanja ograničeni su činjenicom da većina po¬ dataka proizlazi iz eksperimenata sa životinjama. električnih riba i morskih sisavaca. međutim. Melnechuk. Mi smo potpuno ograničeni na promatranje i eksperimentalnu analizu fenome¬ na ponašanja i izražavanja i objektivno zabilježenih perifernih tjelesnih promjena. H. Worden tako¬ đer kritički piše: »Primjeri iz neuroloških istraživanja ilustriraju da. postoje širom svijeta relativno ma¬ le mogućnosti za elementarna istraživanja na području psiho¬ logije i neurofiziologije. 1960)3 Određen broj neurologa izrazio je manje ili više radikalan pesi¬ mizam u vezi s poboljšanjem odnosa između neuroloških nauka i psihologije uopće. to neadekvatnosti materijalističke doktrine postaju sve problematičnije. pojavila su se nova područja istraživanja.5 F. C. »u biti. većina znanstvenika na području neurologije ima znatno druga¬ čiji stav. ili. 1962) Mnogi su ljudi često navedeni na pogrešno mišljenje. Oni stoje na čistini koju su napravili na podnožju i gledaju na planinu na koju se žele po¬ peti. 1967) Jedan od najistaknutijih neurologa. mi nemamo pravog pojma o živčanom mehanizmu kod učenja. B. Trebali bismo aktivno odbacivati sve ostatke provincijalizma i osjećaja prevlasti i suparništva među ovim disciplinama. (F. a proučavatelji mozga mogu primjenjivati pojmove i tehniku ponašanja. Razumijevanje se može unaprijediti samo modifikacijom sa¬ dašnjih shvaćanja. u biti. G. ako dođe dan kada će čovjek postići potpuno razumijevanje svog vlastitog mozga i duha. o bilo kakvim složenim manifestacijama pona¬ šanja« (T. Suprotno tome. Penfield. uskoro izlazi)6 109 .

štakore i druge) 111 . Hessa. Na drugoj strani. R. ako stvar¬ no postoje. Bucya (1934). Delgadoa i drugih. D. Električnom stimulacijom niskog napona bili su u mogućnosti proučavati promjene u pona¬ šanju životinja. uništenje amigdale preobrazilo životinje (rezuz majmune. (P. nisu. kao što su amigdala. žeđ. fighting. Zaista je veoma dojmljivo vidjeti kako relativno malo poveća¬ nje u električnom naponu elektrode usađene u jednom od neuralnih supstrata agresije može izazvati iznenadan nastup neobuzda¬ nog. R. sumnja u mogućnost neurofiziologije da adekvatno objasniti ljudsko ponašanje ne znači poricanje relativne valjanosti mnogih eksperimentalnih pronalazaka. tako jednoznačni kao što se ranije smatralo — stimu¬ lacija »centra« za jednu vrst ponašanja može izazvati ponašanje koje odgovara drugom centru. pak. Valenstein (1968). Mogli su. uka¬ zuje na to da njima upravljaju8 različite neuralne površine u mo¬ zgu. na primjer. kao što su septum. iz¬ mijeniti električnu aktivnost tih različitih površina mozga kad su osjećaji. Ploog (1920) je pokazao da »ag¬ resiju« (u biti. Heatha. Ako ne postoje specifični stimulansi (vanjski ili unutarnji). koji je pokazao da pretpostav¬ ljeni hipotalamični »centri« za glad. fleeing and. Mozak je. Usposta¬ vili su dvostranu vezu za promatranje.. bili izaz¬ vani stimulansima iz okoline. Mozak se sve više i više shvaća kao cjelina. mogli su. J. Ovi podaci slažu se s holističkim shvaćanjem da mozak u svom određivanju ponašanja uzima u obzir više niti stimulacija koje do njega dospijevaju — da sveu¬ kupno stanje fizičkih i društvenih uvjeta koji postoje u tom tre¬ nutku modificira značenje specifičnog stimulansa. M.. Međutim.. (J. C. agresija se nalazi u stanju tekuće ravnote¬ že. R. Delgado. i čovjeka. zadovoljstvo itd. da afektivna reakcija srdžbe i njoj odgovarajući agresivan obrazac ponašanja može biti izazvan di¬ rektnom električnom stimulacijom raznih površina. nije ni u kom slučaju karakteristično samo za agresiju: ista dualnost postoji i s obzirom na druge poticaje. bit će govora kasnije. Delgadov spektakularan eksperiment zaus¬ tavljanja bika koji napada stimulacijom površine koja inhibira agresiju (upravljanjem iz daljine) izazvao je određen interes za ovaj postupak. i sprečavanje agresije stimulacijom nekih drugih. Oldsa. Značajne podatke koji podržavaju ovo gle¬ dište iznio je E. da kod čovjeka uz ove potrebe za fizičko održanje po¬ stoje i osnovne potrebe čije ostvarenje je neophodno da bi mo¬ gao funkcionirati kao totalno biće. neverbalnu komunikaciju prijetnje) izazvanu kod vezirovke drugi majmun neće ozbiljno shvatiti. može isto tako naglo zaustaviti tu agresiju. 110 Što se tiče agresije i bijega. direkt¬ nom električnom stimulacijom nekih površina demonstrirati iza¬ zivanje intenzivnog agresivnog ponašanja. Lako je uočiti da su ove četiri aktivnosti neophodne za fizičko održanje jedinke i vrs¬ te. O tome. Iako bi se ti pronalasci mogli integrirati u nešto glo¬ balni je shvaćanje. a kako smanjenje električne stimulacije ili stimulacije centra koji inhibira agresiju. organi¬ ziran kao dualni sistem. Također su promatrali stalne po¬ sljedice izazvane uništenjem nekih površina mozga. W. na primjer. vučice. Postoji opća suglasnost s MacLeanovim zaključkom. MacLean. R. Pokazano je. O. ako u okolini postoje stimulansi koji odgovaraju ovom drugom. a kasnije. (1969) To što se reakcija aktivira u nekim površinama mozga. seks itd. ako je ovaj prvi socijalno inferiorniji od njega. Počevši s klasičnim eksperimentom Heinricha Kliivera i P.9 Velikom kirurškom spretnošću neki su istraživači10 uspjeli usaditi elektrode u specifična područja mozga. kao jedan sis¬ tem.Iz određenog broja usmenih i pismenih saopćenja neurologa stekao sam dojam da ovaj trezveni stav dijeli sve veći broj ispi¬ tivača. tako da ponašanje ne možemo objasniti uzimajući u obzir neke njegove dijelove. G. naročito posljednjih de¬ setljeća. krvožednog bijesa. Od tada su napori neurofiziologa bili usredotočeni na traženje površina mozga koje su supstrati najelementarnijih impulsa i po¬ našanja potrebnih za opstanak. ili može biti spriječen stimulacijom drugih struktura. strah. rad jednog broja istraživača. dokazano je da je. bijeg i seksualne aktivnosti«. To je naročito jasno uočljivo kada se aktivirajuća ili inhibirajuća površina uništi. Mozak kao osnova agresivnog ponašanja7 Proučavanje odnosa rada mozga i ponašanja bilo je ukovođeno uglavnom Darwinovom pretpostavkom da strukturom i radom mo¬ zga upravlja princip opstanka jedinke i vrste. kao što su srdžba. neki dijelovi mezencefalona i centralne sive tvari.. koji je nazvao te osnovne mehanizme mozga 4 F-a (feeding. divlje mačke. cirkumvolucija cinguluma i kaudalna jezgra. jer površine koje aktiviraju i površine koje inhibiraju održa¬ vaju relativno stabilnu ravnotežu. oni su ipak dovoljno valjani da nam daju va¬ žne podatke za bolje shvaćanje jedne vrste agresije — defenzivne agresije. na primjer. borba. 1958). lateralni hipotalamus. u biti.): »hranjenje. M. J.

Hess je bio prvi koji je otkrio da električna stimulacija nekih dijelova hipotalamusa kod mačke izaziva napad ih bijeg. bez obzira na vrstu. S obzirom na dualnu organizaciju mozga. ako ne i veću. osim ova dva slučaja. Kao po¬ sljedica toga on je svrstao ove dvije vrste ponašanja u kategoriju »defenzivne reakcije«. W. Magouna i drugih. Hessa. došli bismo do ove tvrdnje: »Čo113 . već su povezani i s drugim dijelovima mozga. on će se pobrinuti i za neposrednu re¬ akciju na bilo kakvo ugrožavanje opstanka. H. ulogu u ponašanju životinja nego impuls za borbu. Ali koji su to uvjeti koji mijenjaju ravnotežu i mobiliziraju agresiju. ili agresijom i nasiljem — tj. Impuls bijega igra — neurofiziološki i s obzirom na ponašanje — istu. a ne o uro¬ đenom impulsu bijega? Kad bismo zaključivanje instinktivista o borbenom impulsu primijenili i na impuls bijega. Mozak uvijek djeluje kao cjelina u usmjeravanju ponašanja. čini se neizbježan zaključak da je agresivno po¬ našanje životinja reakcija na bilo kakvo ugrožavanje opstanka. defenzivna reakcija. biološki prilagodljiva. kakva postoji kod životinja i čovjeka. Zašto onda instinktivisti govore o žestini urođenih agresivnih impulsa. ali strahom i bijegom. životnih interesa životinje — bilo kao jedinke. Ali ono što je zajedničko svim uvjetima koji izazivaju agresivno ponašanje je to da oni predstavljaju ugrožavanje životnih intere¬ sa. slijedila su mnoga proučavanja. Da je to tako. borbom. Levisona i Flynna. (V. a drugi je patološki? Koji su uzroci »urođene« agre¬ sivnosti kod životinja i ljudi? Defenzivna uloga agresije Pregledavajući neurofiziološku i psihološku literaturu o agresiji životinja i ljudi. kao što su male površine ventromedijalne jezgre hipotalamu¬ sa. ali su ipak različite. 112 Agresija ni u kom slučaju nije jedini oblik reakcije na prijet¬ nje. Neurofiziolo¬ ški. Najočitija bila bi direktno ugrožava¬ nje njenog života. što kazuje da obje reakcije imaju ulogu obrane života. što znači da je filogenetski programirana agresija.12 Unatoč određenim razlikama u rezultatima do kojih su ovi različiti istraživači do¬ šli. čak i pod snažnom provoka¬ cijom. Mark i F. 1970) Instinkt »bijega« Podaci o borbi i bijegu kao defenzivnim reakcijama prikazuju instinktivističku teoriju u neobičnom svjetlu. ili ugrožavanje njenih potreba za seksom i hranom. Neuralne površine koje su supstrati za napad i bijeg nalaze se blizu jedna drugoj. bilo kao člana vrste. uništenje površina koje inhibiraju agre¬ siju. izuzevši kad životinja nema prilike da bježi pa se stoga bori — kao ultima ratio. Mobilizacija agresije u odgovarajućim površinama mozga u službi je života. jedan od kojih je izazvan eksperi¬ mentalno. reagira na napad koji ug¬ rožava njen život jednim od dva obrasca ponašanja: ili bijegom.11 Na drugoj strani. ili što bih ja općenitije rekao. a njihovo dje¬ lovanje ovisi o sinhronizaciji mnogih složenih i pažljivo urav¬ noteženih podsistema.do te mjere da su izgubile — barem privremeno — svoju sposob¬ nost za agresivne i silovite reakcije. R. R. iz toga proizlazi da su mehanizmi u mozgu koji iniciraju i ograničavaju ova dva raz¬ ličita oblika samoočuvanja ne samo međusobno usko poveza¬ ni. Na prijetnje njenoj egzistenciji životinja reagira ili bijesom i napadom. Mark i Ervin daju kratak pregled postojećeg stanja spoznaje u slijedećem odlomku: Svaka životinja. H. izaziva permanentnu agresiju kod mačaka i štakora. Ervin. Ova opća definicija obuhvaća mnogo različitih situacija. A izgleda da je bijeg češća re¬ akcija. oni su potvrdili Hessove osnovne pronalaske. posebno Hunspergera i njegove grupe u Hessovom laboratoriju. oba su impulsa integrirana na isti način: nema osnove da bi se agresija smatrala »prirodnijom« od bijega. i Romaniuka. složeniji oblik bio bi: »prenatrpanost« koja ugrožava potrebu za fizičkim prostorom i/ili društvenu strukturu grupe. Budući da je funkcija mozga da se brine za opstanak. Pionirske istraživačke studije W. nameće se ključno pitanje: koji to faktori poremećuju ravnotežu i izazivaju vidljiv bijes i njemu odgovarajuće silovito ponašanje? Već nam je poznato da je jedan način na koji možemo izazvati takve poremećaje u ravnoteži električna stimulacija ili uništenje tih površina (osim hormonalnih i metaboličkih promjena). Mark i Ervin naglašavaju da takvi poremećaji u ravnoteži mogu nasta¬ ti i zbog raznih vrsta bolesti mozga koje mijenjaju njegov nor¬ malni kružni tok. ona je reakcija na prijetnje održanju jedinke ili vrste. nije začuđujuće ako se prisjetimo Darvvinovog principa o evoluciji mozga.

E. te da je ta vrsta agresije biološki prilagodljiva i da je u službi života. Bliska je vrsti agresije koju nekada nazivamo »instrumentalna agresija«. od religioznih pozicija do naučnog rada Lorenza. pomicanje ušiju prema natrag i drugi dobro poznati izrazi i pokreti borbenog ponašanja uočljivi su kod grabežljive životinje samo kada se jako boji žrtve koja se silom želi obraniti. ili ga jednostavno napiti alkoholom. Režanje. a osnovna činjenica ostaje.13 114 Naglo se gomilaju eksperimentalni dokazi koji pokazuju da je neurološka osnova za grabežljive agresije različita od neuro¬ loške osnove defenzivne agresije. iako postoje načini da se obuzda moć 'instinkta bijega'. Grabežljivost i agresija Postoji još jedna vrsta agresije koja je izazvala mnogo nespora¬ zuma: agresija grabežljivih kopnenih životinja. Razlika između ova dva unutarnja nagona može se jasno vidjeti u izražajnim pokretima životinje: pas koji trči po ubijenog zeca pokazuje isto sretno uzbuđenje kao i kada pozdravlja svoga gospodara ili dobiva dugo očekiva¬ nu poslasticu. grabežlji¬ vo ponašanje je agresivno. Iz mnogih izvrsnih fotografija vidi se da lav kada ide u napad nije ljut. da u mozgu životinje i čovjeka postoje ugrađeni neuralni meha¬ nizmi koji mobiliziraj agresivno ponašanje (ili bijeg) kao reak¬ ciju na prijetnje opstanku jedinke ili vrste. već razumno. on može razumom nastojati nad vladati taj impuls. Moyer je razlikovao grabežljivu agresiju od drugih tipova agresije i došao do zaključka da »naglo rastu eksperimentalni dokazi koji ukazuju da je neurološka osnova gra¬ bežljive agresije drugačija od one drugih vrsta agresije«. Ovim spekulacijama želim ukazati na etološku pristranost u korist koncepcije homo aggressivus-a. ali je ono ciljem determinirano. 1968) Ne samo da grabežljivo ponašanje posjeduje vlastite neurofi¬ ziološke supstrate. ne toliko instinktivnom agresijom koliko nastojanjem da se potisne čovjekov »instinkt bijega«. već instinkt pribav¬ ljanja hrane. K. On bi mogao doći do zaključka da je povijest determinirana. a i onda su ti izrazi samo nagoviješteni. Zoologijski one su jasno određene: to su porodice mačaka. jer je čovjek filogenetski negrabežljiva životinja. da bi mu nametnula vjeru u »čast«. hijena. agresija koja je namijenjena postizanju željenog ci¬ lja. Političkim ili voj¬ nim vođama možda se to ne bi činilo smiješno. što se tiče njenog 115 .« Imajući na umu važnost koja se pridaje urođenoj ljudskoj ag¬ resiji kao jednom od najozbiljnijih problema društvenog života. koji je zajednički svim životinjama. Ono ne izražava bijes i ne može se zamijeniti s borbenim ponašanjem. a ne biološkim činiocima. pa je prema tome njegova agresija. Bivol kojeg lav obara izaziva kod njega agresiju u isto tako maloj mjeri kao kod mene primamljiv puran kojeg sam upra¬ vo vidio kako visi u smočnici. (K. teorija usredo¬ točena na čovjekov »neobuzdani instinkt bijega« može izgledati smiješna. Mogao bi nagađati da je veliki dio čo¬ vjekovih društvenih struktura i ideoloških nastojanja bio posve¬ ćen upravo ovom cilju: čovjeku je trebala prijetiti smrt da bi u njemu usadila divljenje prema mudrosti njegovih vođa. Razlika između defenzivne i grabežljive agresije važna je za problem ljudske agresije. E. tj. Instinkt grabežljivosti nije instinkt defenzive. koji je zajednički samo onim životinjskim vrstama koje su morfološki opremljene za tu svrhu. Trebalo ga je terorizirati strahom da će biti proglašen kukavicom. ali to nadvladavanje bit će relativno neefi¬ kasno. koji se razlikuju od onih za defenzivno pona¬ šanje. Oni znaju iz iskustva da ljudska priroda ne naginje heroizmu i da koješta treba poduzeti da bi se čovjeka motiviralo da se bori.15 ali moramo dodati da se ova agresija razlikuje od s bijesom povezane agresije izazvane prijetnjom. ili nadom o ženama i pljački. vukova i med¬ vjeda. Kod negrabežljivih životinja ne nailazimo na tu vrstu agresije. Naravno. U stvari. ali ona je neurofiziološki jednako ispravna kao i ona o »neobuzdanoj agresiji«. s biološkog stanovišta čini se da bijeg bolje služi samoočuvanju nego borba. 1966) Na bazi postojećih podataka o neurofiziološkim osnovama raz¬ nih vrsta agresije.vjek je gonjen impulsom bijega. već je i samo ponašanje drugačije. Onaj tko proučava historiju mora postaviti pitanje nije li in¬ stinkt bijega isto toliko snažan činilac kao i instinkt za borbu. Historijska analiza mogla bi poka¬ zati da se razlozi za potiskivanje impulsa bijega i očita domi¬ nacija impulsa za borbu nalaze većim dijelom u kulturnim. (K. a spriječilo da bježi da bi spasio svoj život. točno usmjereno i napetost nestaje s postizanjem cilja — pribavljanjem hrane. Lorenz.14 Lorenz je ukazao na istu stvar s etološkog gledišta: Motivacija za lov u biti se razlikuje od motivacije za borbu. Moyer.

ovi se neurološki podaci ne bave onim oblikom agresije koji je karakterističan samo za čovje¬ ka i koji on ne dijeli s drugim sisavcima: njegovom sklonošću prema ubijanju i mučenju bez »razloga«. Holt (1965). također R. ostatak lovaca-sakupljača u svijetu. Iako bi budući arheolozi. pojam 117 . Berkowitz. To se razlikuje od fiziologije jede¬ nja. ili lisice. Scott piše: »Osoba koja ima sreću da živi u okolini koja je ne stimulira na borbu neće patiti od psihološkog ili nervnog ošteće¬ nja zato što se nikada ne bori. iako se teoretski okviri njihovih istraživanja razlikuju od mojih. neurologija je mnogo uznapredovala na putu ka razumijevanju viših funkcija. BILJEŠKE UZ PETO POGLAVLJE 1. čovjek je još uvijek zadržao zube svojih vegetarijanskih predaka. na neurofiziološke studije R. historija. čovjeka se dojmila agresivnost vuka. da li postoji hidraulički mehanizam i da li je on prirođen. U biti. Pribram (1962). genetika. i učinila značajan korak dalje prema razumijevanju mehanizma asocijacije.'6 Prema I. Ne moramo ići daleko da bi¬ smo našli razlog za ovu pristranost. Bušmani upotrebljavali za izbijanje srži iz ko¬ sti. G. a mačku da goni miševe i štakore. Usp. Međutim. Scott. (L. Predmet »na¬ uke o čovjeku« je čovjek: čovjek kao totalno biološki i historijski evoluirajuće biće koje možemo razumjeti samo ako uočimo pove¬ zanost između svih njegovih aspekata.. koliko slika o grabežljivoj životinji.. jer u njiho¬ vom djelovanju obje završavaju ubijanjem. P. koja je odnosila njegove kokoši.« (Upućeno dru T. To su isto i ljudi s najprimitivnijom ekonomskom strukturom. glavnog neprijatelja njegovih stada ova¬ ca. 1958). Hrana čak najprimitivnijih lovaca i sakupljača hrane bila je najviše 75 posto vegetarijanska. npr. Ammacher (1962) o važnosti Freudovog poznavanja neurologije. niti je mogao pro¬ matrati te životinje u njihovom vlastitom prebivalištu i zamijeti¬ ti njihove društvene i prijateljske međusobne odnose. koje je cilj samo po se¬ bi. usp. bez ikakvih promjena u okolini. Melnechuku koji mi je pisao o tome).neurofiziološkog porijekla. Napier. ali može se sa sigurnošću reći da se Lorenzova instinktivističko-hidraulička interpretacija ne uiklapa u model djelovanja mozga kako ga zamišlja većina neuro¬ loga. žene za razbijanje oraha koji sačinjavaju 80 posto njihove privrede. 3. Nedavno je. DeVore. Berkowitz govori o »spremnosti« da se agresivno reagira na odre116 đene stimulanse.: sve smo bliže saznanju koja bi mogla biti biološka os¬ nova agresije. D. grabežljive. negrabežljivog tipa. Oni su nam bili od koristi u našem nastojanju da pokažemo da kod čovjeka po¬ stoji (potencijalna agresija koja se mobilizira kad su ugroženi njegovi životni interesi. ako još ne učenja. a ne o »agresivnoj energiji« koja može biti genet¬ ski prenošena. a samo 25 posto mesna. ako ga promatramo kao proces koji se odvija unutar složenog sistema koji ima mnoge podsisteme. u stvari. J. Unatoč tome. P. MacLeanove pokušaje da pronađe neurofiziološko objašnjenje za paranoju. Scott i Leonard Berkowitz. »Biheviorističke nauke« (psihologija i sociologija). gdje unutarnji procesi metabolizma dovode do određenih fizioloških promjena koje s vremenom izazivaju glad i potrebu za jelom. proučavajući današnje Bušmane. Ne smijemo zabo¬ raviti da je ljudsko zubalo »loše prilagođeno jedenju mesa. i indirektno kod čovjeka. 1970). DeVoreu: »Svi primati iz Staroga Svijeta su uglavnom vegetarijanci. već je poželjan i pruža zadovoljstvo sam po sebi. a jedva da je razlikovao grabežljivu od defenzivne agresije. 1970). Zaključak do kojeg smo došli na temelju ispitivanja neurosocioloških dokaza je uglavnom isti kao i onaj koji su predložili najistaknutiji ispitivači agresije. možda ništa nije toliko pridonijelo predodžbi o intenzitetu agresivnosti kod životinja. Moramo modificirati ovu opću izjavu ukazujući na pokušaje pre minulog Raula Hernandeza Pećna da otkrije neurofiziološki ekvi¬ valent snova. kao što su prepoznavanje i vladanje osjećajima. O Freudovom doprinosu neurofizio¬ logiji govorio je K. biologija. antropologija. Tako¬ đer je zanimljivo primijetiti da čovjekov probavni sistem ima fiziološke karakteristike vegetarijanca a ne mesoždera«. P.17 Tako su životinje. fiziologija. Čovjek se stotinama godina okružuje domaćim životinjama — kao što su mačka i pak — koje su grabežljive.« (J. historija religi¬ je (mitova i rituala). i da se ne zasniva na neurofiziološkim dokazima. upotrebljavale su ih. Neurološke se znanosti ne bave proučavanjem tih strasti (osim onih izazvanih ozljedama mozga). to je je¬ dan od razloga zašto ih je čovjek pripitomio: psa koristi da bi lovio druge životinje i da bi napadao ljude koji mu prijete. (J. Mnogo smo napredovali u pribavljanju važnih zapaža¬ nja. Ne samo neurološke nauke i psihologija već i mnoga druga pod¬ ručja moraju se integrirati i stvoriti nauku o čovjeku — područja kao što su paleontologija. osim arktičkih Eskima. ipak ostavši pri prijašnjoj svojoj izjavi.« (I. koje je čovjek izabrao da mu budu najbliže. Na drugoj strani. mogli zaključiti da su kamenje koje su našli sa šiljcima strijela Bušmana. R. cilj koji se ne sastoji u obrani života. 1967) Podaci iz neuroloških nauka o kojima sam govorio pomogli su stvoriti koncepciju jedne vrste agresije — defenzivne agresije koja čuva život i koja je biološki prilagodljiva. 2. Heatha o shizofreniji i dosadi i na P. Bullock mo¬ dificirao svoje ranije gledište optimizmom: »Od 1958.

1969 s opširnom bibliografijom). usporedi nedavno objavljeni rad V. V. od¬ govarajuću priliku da se oslobodi. živio u kraju u kojem su se uz¬ gajale ovce. U ovoj diskusiji iznijet ćemo samo najvažnije i općenito prihva¬ ćene podatke. Usp. 11. ribama. 7. 16. koja se može naći u nekoliko radova koje sam spomenuo u tekstu. postoji suglasnost među proučava¬ teljima ponašanja životinja (uključujući Lorenza) o tome da ob¬ rasci ponašanja i neurološki procesi kod grabežljive agresije nisu analogni drugim vrstama agresije pa se prema tome moraju od¬ vojeno tretirati. Egger i J. pticama te od sisa¬ vaca među štakorima destruktivno ponašanje uobičajeno. Kod životinja treba razliko¬ vati tri različite vrste agresije: (1) grabežljivu agresiju. Dok na drugoj strani. pa se stoga smatra pravim grabežljivcem. U onoj mjeri u kojoj je agre¬ sija životinja defenzivna. (2) intraspecijsku agresiju (agresija prema životinjama iste vrste). kao što je Crvenkapica. Olds i P. 5. Kaadae (1967). ali na veoma malo krvožedne borbe ili uništavanja na koje nailazimo u ljudskom ponašanju. Usp. u smislu neurofiziološke koncepcije »defenzivne agresije«. VI Ponašanje životinja Drugo značajno područje na kojem bi empirijski podaci mogli doprinijeti utvrđivanju valjanosti instinktivističke teorije agresi¬ je je područje ponašanja životinja. Prema nekim autorima koje sam gore citirao pojam »upravljanja« nije zadovoljavajući. peckanja i prijetnji. Flynn. 6. G. Marka i F. Kod većine sisavaca općenito nailazimo na mnogo zadirkivanja. pojava kojom se isključivo bavi Lorenz. S obzirom na ovo bilo bi zanimljivo ispitati porijeklo i popularnost priče o opasnim vukovima. 1963). većina promatrača slaže se da životinje rijetko uništavaju članove drugih vrsta. agresiju među životinjama iste vrste. izuzevši u obrani. R. manje ili više. grabežljivih karakteristika bit će govora u sedmom poglavlju. J. kao rezultat potrebe da se ograniči upotreba njihovog okrutnog oružja radi opstanka vrste — nego i u smislu da su one prijateljski raspoložene u me¬ đusobnom društvenom kontaktu. lako razumljiv i za onoga koji nije stručnjak na tom području. ured nici (1962). R. tj. Mark i F. R. Kao što sam prije naglasio. polarni medvjed koji živi pod ekstremnim klimatskim uvjetima. (b) Samo je među nekim insektima. (d) Kod većine sisavaca ne postoje dokazi o spontanom agresiv¬ nom impulsu koji se nagomilava dok ne nađe. Nadalje. To ogra¬ ničava pojavu životinjske agresije uglavnom na intraspecijsku agresiju. M. 9. 15. 1967). (3) interspecijsku agresiju (agresija prema životinjama različitih vrsta). Heath. H. zanima samo što čovjek čini i kako ga se može navesti da čini ono što čini. Lično saopćenje H. O čitavom ovom pitanju čovjekovih tzv. bitnih podataka iz ne¬ urofiziologije koji se odnose na nasilno ponašanje. Delgado (1967. Hess (1954). 8. (c) Pri¬ jetnja životinje je njena reakcija na ono što ona doživljava kao ugrožavanje njenih životnih interesa. D.4. a ne zašto čini to što čini niti tko je on. nije joj cilj ubijanje. Ne samo u smislu da se međusobno ne ubijaju — što se može na za¬ dovoljavajući način objasniti. H. detaljan pregled ovih proučavanja kod B. Neokorteks također ima predominantno uzbuđujući efekt na bije¬ sno ponašanje. P. 13. Medvjede je teško kategorizirati u ovom smislu. što čini Lorenz. Usp. kada se osjećaju ugrožene a ne mogu pobjeći. niti bi bilo korisno citirati isto toliko opsežnu literaturu. Ervin (1970). (A. Što se tiče interspecijske agresije. na primjer — nisu agresivne prema članovima vlastite vrste. ali ih ne napadaju kao što to čine lavovi. von Foerstera i T. pa je prema tome defen¬ zivna. Milner (1954). Zahvalan sam autorima što su mi dozvolili da pročitam njihove rukopise prije nego što su bili objavljeni. Jedna važna činjenica je da mnoge grabežljive životinje — vukovi. 14. Usp. W. (M. R. R. J. koji je postao popularan kroz program Rockefellerove Fundacije. tj. Ovo su naglasili Mark i Ervin (1970) i demonstrirale studije Eggera i Flvnna koji su stimulirali određena područja lateralnog dijela hipotalamusa i izazvali ponašanje koje je promatrače podsjećalo na životinju koja se šulja ili lovi žrtvu. koji je prikazao čovjeka kao »vuka« prema svojim bližnjima. uništava¬ nje ili mučenje. Melnechuka. ona počiva na određenim filogenetski 119 118 . Možda nije slučajno da je Hobbes. Ackert. već je uglavnom prijeteća poza čija je namjera upozoravanje. Ervina (1970) koji sadrži jasan i sažet prikaz. Rad izvršen na ovom području u posljednjih dvade¬ set godina tako je ogroman da bi bilo izvan moje kompetencije ulaziti u stotine detaljnih problema koji se pojavljuju. 17. 12. Neki medvjedi proždiru sve: jedu meso manjih ili ranjenih životinja. K. Ackertov eksperiment s odstranjivanjem neokorteksa temporalnog pola. One su u dosta velikoj mjeri postale prepreka i nadomjestak za razvoj jedne integrirane nauke o čovjeku. napada tuljane da bi ih ubio i pojeo. 10. Intraspecijska agresija ima slijedeće karakteristike: (a) Kod većine sisavaca nije »krvožedna«.

kada bi ljudska vrsta posjedovala pribli¬ žno isti stupanj »urođene« agresivnosti kao čimpanze koje žive u prirodnim uvjetima. koji su povremeno. H. izuzevši lovce i sakupljače hrane i prve poljoprivrednike u petom tisućljeću p. dok primati u zoološkim vrtovima po¬ kazuju pretjeranu dozu destruktivnosti. 1964). 1932). da među sisavcima nije naišao na borbu do smrti. »Civilizirani« čovjek oduvijek živi u »Zoološkom vrtu« — tj. i taj je mali majmun nađen mrtav to veče. e. što znači uglavnom u zoološkim vrtovima. naročito među prima¬ tima. Zuckerman. H. a primata osobito. Siddiqia (1965). izuzevši pod uvjetima nedovoljnog prostora. jer je čovjek u historiji malo živio u svojim »prirodnim uvjetima«. ne govore u prilog postojanju »urođene« destruktivnosti koju je čovjek trebao na¬ slijediti od njih. Southwicka (1964). Od šezdeset i jednog mužjaka osam je za¬ vršilo nasilnom smrću. Iako je prostor na koji su životinje bile ograničene bio manji od pro¬ stora Monkey Hilla (»Majmunski brijeg«). tj. uključivanje novih životinja u već postojeću grupu. također C. bili ranjavani i ubijani u borba120 ma.oblikovanim neuralnim strukturama. Agresija u »zarobljeništvu« U proučavanju agresije među životinjama. (C. ne namjerno. Doista. Najbolji primjer možda su hamadrijas babuni. velik je prema standardi¬ ma zooloških vrtova. (S. Mathews kaže. Njegovo proučavanje dozvoljava razlikovanje između promjena u uvjetima okoline. Ova razlika je od fundamentalne važnosti za razumijevanje ljudske agresije. koje je proučavao Solly Zuckerman u londonskom zoološkom vrtu u Regents Parku (»(Majmunski brijeg«) 1929—1930. Vernon Revnolds pro¬ učavao je dvadeset i četiri rezus majmuna u jednom oktogonalnom prostoru kojem je svaka strana bila samo 8 m dugačka. ponašanja koje je reakcija na neki konflikt) kod zatvorenih rezus majmuna. iz proučavanja literature i vlastitih zapažanja u londonskom zoološkom vrtu. (L. Počet ću s nekoliko primjera o primatima u zoološkom vrtu koji su temeljito proučavani. a sedamnaest i po puta veća kod odra¬ slih mužjaka nego je to slučaj u divljini. a jedna je ženka bila tako teško povrije¬ đena da su je morali ubiti. Kummer je držao babune u zatvorenom prostoru od 13 do 18 m. Glavne žrtve bile su ženke i mladunčad. stupanj agresivnosti bio je niži. pod raznim uvjetima lišenosti slobode. H. M. što se tiče utjecaja ekoloških uvjeta na agresiju. Druga promatranja ponašanja primata u zoološkim vrtovima vodili su Hans Kummer (1951)1. i pronašao da je učestalost agresivnih djela u zoološkom vrtu de¬ vet puta veća kod ženki. Zuckerman je promatrao jednog nasilnog mužjaka kako dva puta namjerno napada mladog majmuna. čak i u najrazvijenijim društvima. majke su čak uzimale hranu od svoje mladunčadi. Ipak. koje je proučavao u Etiopiji. tj. H. Čovjek je jedini sisavac koji je ubojica i sadist velikih razmje¬ ra. Povećana agresivnost zbog sužavanja prostora dovela je do ag¬ resivnijeg ponašanja među mnogim drugim vrstama sisavaca. 30 m dugačak i 18 širok. naročito C. i Vernon Reynolds (1961). razna proučavanja rezus majmuna (Macaca mulata). važno je razlikovati njihovo ponašanje u prirodnim uvjeti¬ ma od njihovog ponašanja u »zarobljeništvu«. u Ziirichu. 121 . Southwicka. On dolazi do zaključka da se smanjivanje prostora očituje u porastu agresivno¬ sti. Kummer je de¬ taljno usporedio agresiju među životinjama u zuriškom zoolo¬ škom vrtu i onima na slobodi. Southvvick. bilo je više nasilja nego u divljini: mnoge živo¬ tinje bile su ranjavane.2 u Whipsnade Parku u Engleskoj. Snažnije su se brutalno odnosile i željele nemilosrdno vladati nad slabijima. U ovoj diskusiji o ponašanju životinja želim u detalje pokazati da se mnoge životinje bore unutar vlastite vrste. Southvvick je pronašao da uvjeti oko¬ line i društveni uvjeti imaju veliki utjecaj na oblik i učestalost »svadljivog« ponašanja (tj. broja životinja na datom prostoru i društvenih promjena. živjeli bismo u dosta miroljubivom svijetu. ali veoma malen u usporedbi s njihovim pri¬ rodnim staništem. ali da promjene u društvenoj strukturi koje su izazvane uvo¬ đenjem novih članova »proizvode mnogo dramatičniji porast ag¬ resivnih interakcija nego je to bio slučaj s promjenama u okoli¬ ni«. Njihov prostor. a to je još uvijek tako. Zuckerman je zapazio mnogo napetosti i agresi¬ je među tim životinjama. i ne bi bilo spora s Lorenzovom pozicijom da nije njegovog hidrauličkog modela i njego¬ vog objašnjavanja ljudske destruktivnosti i okrutnosti kao re¬ zultata defenzivne agresije. i da podaci o životu sisavaca općenito. L. U Ziirichu su bili česti ozbiljni ugrizi koji su izazivali teške ozljede. Zapažanja pokazuju da primati u divljini ispoljavaju malo agresije. dok su mnogi drugi uginuli od bolesti. ali da se bore na »na¬ čin koji ne unosi razdor« i koji nije destruktivan. n. Bega i M. Odgovoriti zašto je to tako cilj je slijedećih poglavlja. Od naročitog su interesa.

(A. koje drugi svojim neprestanim brutalnim napadima tjeraju na mahnitost i razne druge vrste neprirodnog ponašanja. Na¬ posljetku iskrsne tiranin. svaki od njih može izazvati agresiju. U zimi 1952. Collias i R. Istaknuti proučavatelj ponašanja životinja Paul Leyhausen naglasio je ulogu narušavanja relativne hijerar¬ hije među mačkama kada su zatvorene zajedno u malom prosto¬ ru. prisutno je neprestano rezanje. ranije spomenuto. tj. Southwickovi pronalasci govore da postoje barem dva različita faktora s obzirom na gomilanje koje treba razliko¬ vati. Jedan je smanjenje prostora. a da je smanjivanje za 50 posto. izazvalo nikakve promjene u svadIjivim interakcijama. i W. Ako vjerujemo da je zadovoljavanje fizioloških potreba do¬ voljno da životinja (i čovjek) budu zadovoljni. Važnost drugog faktora jasno potvrđuje Southwickovo zapažanje. S. 1968). onda bi ih njihov život u zoološkom vrtu morao činiti veoma zadovoljnim. Svaka životinjska vrsta živi u društvenoj strukturi koja joj je karakteristična. C. jer nam ne kazuje koji su faktori gomilanja odgo¬ vorni za povećanu agresivnost. kao što smo to vidjeli kod Zuckermanovih babuna. bila je zamijećena samo jedna svađa po jelenu na sat. Mathews. još veću opasnost. S. Odatle proizlazi da se životinja »lišena prostora« može osjećati ugrožena smanjenjem njenih vitalnih funkcija na što ona reagira agresi¬ jom.3 Čak i privremeno nagomilavanje radi stalnih mjesta hranjenja dovodilo je do povećane agresivnosti. Calhoun (1948). Životinje u londonskom zoološkom vrtu dobivale su dovoljnu količinu hrane. 123 . 1956). bilo je 44 svađa po jelenu na sat. Razumna društvena ravnoteža potreban je uvjet za njeno postojanje. Postoji li »prirodna« potreba za minimalnim privatnim prosto¬ rom?5 Da li gomilanje sputava životinju u ispoljavanju njene uro¬ đene potrebe za istraživanjem i slobodnim kretanjem? Doživljava li životinja i gomilanje kao ugrožavanje njenog tijela na što ona reagira agresijom? 122 Dok se na ova pitanja može odgovoriti samo na osnovi daljnjih proučavanja. te im često postaje dosadno i postanu apatične. N. Bila ona hijerarhijska ili ne. Ka¬ da je bilo prisutno samo pet do sedam jelena. prema Southwickovim zapažanjima. Važno je primijetiti da dokazi pokazuju da postojanje hrane u dovoljnoj količini ne sprečava povećanje agresivnosti u uvjeti¬ ma nedovoljnog prostora. igre i upotrebe njenih čula koja se mogu razvijati samo kada traži hranu. da uvođenje nepoznate životinje obično izaziva više agresije nego gomilanje. često su pri¬ sutna oba faktora i teško je ustvrditi koji je odgovoran za agre¬ sivno ponašanje. B. 1963). drugi je uništavanje društvene strukture. i to dosta varljiva. Cabot. Ma kakva bila specifična kombinacija ovih faktora kod gomi¬ lanja životinja. Naravno. životinje u zoološkom vrtu nisu nagomilane već im je teško zbog ograničenog prostora. prema Southwicku. pojave se »parije«. Rijetko se svi odmaraju. E. Što su kavezi natrpaniji to je manje relativne hijerarhije. o njihovoj gustoći. W. naročito ka¬ da je bijeg nemoguć. Guttinger (citirali su ih C. Kada ih je bilo od dvadeset i tri do trideset. Ali češće. A. ali »nemaju što ra¬ diti«. koje opće¬ nito postaju sve apatičnije i bezličnije s godinama. Do gomilanja može doći pod uvjetima egzistencije koji postoje u zoološkom vrtu. starije čim¬ panze među onima na slobodi izgledaju življe i zainteresiranije za sve i sličnije čovjeku«. Također je zanimljivo da smanjivanje hrane za 25 posto kod rezus majmuna nije. Leyhausen.H. Zajednica se pretvara u pa¬ kosnu gomilu. promatrali su jelene u blizini rijeke Flag u VVisconsinu i pronašli da je broj svađa ovisio o broju je¬ lena na određenoj površini uzgajališta. Russel. Kortland iz¬ vještava da »obrnuto od čimpanza u zoološkom vrtu. Ali ova¬ kva parazitska egzistencija lišava stimulansa koji bi im dozvo¬ lili aktivno izražavanje njihovih fizičkih i mentalnih sposobnosti. ona predstavlja okvire prema kojima se ponašanje životinje prilagođuje. izazvalo značajan pad svadljivog ponašanja. M. Kortland. Sroges (1966) ukazuju na sličnu pojavu govoreći o »svijetu tu¬ pih stimulansa« koje pružaju kavezi u zoološkom vrtu i o dosadi koja iz toga proizlazi. Životinje koje nisu na slobodi imaju dovoljno hrane i zaštićene su. u stvari. Slična je pro¬ matranja kod divljih štakora izveo američki biolog. Njeno uništenje zbog sku¬ čenosti predstavlja ogromnu opasnost za egzistenciju životinje i može se očekivati da će izazvati žestoku agresivnost. 1962)6. J.4 Iz proučavanja povećane agresivnosti primata u stanju neslo¬ bode — a proučavanja drugih sisavaca pokazala su isti rezultat — izgleda da slijedi da je pomanjkanje prostora jedan od bitnih uvjeta za povećanje nasilja. a ipak se nedostatak prostora odrazio u povećanoj agresivnosti. siktanje pa čak i tučnja¬ va (P. tri američka znanstvenika: C. Sužavanje prostora lišava životinju važnih funkcija kretanja. nikada ne izgledaju bez¬ brižno. Raspadanje društvene strukture životinjske grupe predstav¬ lja. Ali »gomilanje« je samo etiketa. Glichman i R.

potreba osobe da 125 . Tonnies (1926). Jedan od najizrazitijih primjera su kibuci u Izraelu. stanovanjem i adekvatnim odmorom. T. me¬ đutim. U uspo¬ redbi. a pravi društveni život je bio uništen. postavlja se pitanje da li je ono isto tako važan izvor ljudske agresije. iako često istovremeno antagonistički interesi i novčana veza. s malo prostora za pojedin¬ ca i malo lične slobode (slučaj je bio još gori ranije kada su ki¬ buci bili siromašni. Postao je a-tom (grčki za »in dividual« = nerazdje¬ ljiv). Drugi velikan sociologije. On ne rješava problem anomije. Tko god je živio u velikoj stambenoj zgradi gdje živi zajedno nekoliko stotina obitelji zna da je čovjek malo gdje toliko slobo¬ dan i nesmetan svojim susjedima kao u ovakvoj zgradi. dvije od najnaseljenijih zemalja na svijetu. može se po124 kazati s nekoliko primjera. prate i ogovaraju se i konstantno su je¬ dan drugome na dometu. sama po sebi. gdje su tradi¬ cije. u njima je postojalo nevjerojatno malo agresivnosti. Levhausen. Da gustoća stanovništva sama po sebi nije uzrok ljudske agre sije već da su uzroci nedostatak društvene strukture i pomanj¬ kanje istinskih zajedničkih veza i interesa za život. Čovjeku je potreban društveni sistem u kojem on ima svoje mjesto i u kojem su njegovi odnosi s drugima relativno stabilni i zasnovani na općenito prihvaćenim vrijednostima i idejama. Emile Durkheim (1897) nazvao je tu po¬ javu »anomija« i pronašao da je ona bila glavni uzrok samouboj¬ stva koje je raslo zajedno s porastom industrijalizacije. Nema sumnje da prenaseljenost ima zle posljedice i da brojeve treba smanjiti da bi bili jednaki ekonomskoj bazi. koji tvrdi da ne postoji druga pomoć za »pobunu«. On je anomijom označio uništenje svih tradicionalnih društvenih veza s obzirom na to da je sva istinska kolektivna organizacija postala za državu sekundarna. Suvremeni čovjek mase izoliran je i usamljen.) Ipak. veliki gradovi Indije i siromašni dijelovi američkih gradova jedan su primjer. Da uzmemo još jedan pri¬ mjer: otok Manhattan bio je jedno od najnaseljenijih mjesta na svijetu prije trideset godina. psihološki. ne karakterizira naročita agresivnost. ali tada nije bio. čije stanovništvo. karakteriziran nasiljem. gusto¬ ća. kao što je to danas. Levhausen zanemaruje činje¬ nicu da problem današnjeg gomilanja uključuje dva aspekta: uništenje odgovarajuće društvene strukture (naročito u industri¬ jaliziranim dijelovima svijeta) i neproporcionalnost između ve¬ ličine stanovništva i društvene baze za njegovo održavanje. Ovdje su ljudi mno¬ go svjesniji jedni drugih. nedostatka Gemeinschafta. To se dogodilo u modernom industrijskom društvu. zajedničke vrijednosti i istinske društvene veze velikim dije¬ lom nestale. iako u manjoj mjeri. izaziva napetost i agresiju. Ovi primjeri skloni su pokazati da gomilanje samo po sebi nije odgovorno za agresiju. kulturni i ekonomski uvjeti u kojima do njega dolazi. Teško da se može zamisliti veća gužva od one na festivalu u Woodstocku ili na om¬ ladinskim festivalima na Isle of Wight. Ovu ideju su mnogi prihvatili. mnogo manje lične slobode postoji u malom selu gdje su kuće razbacane a gustoća naseljenosti manja. ne lišava građanina njegove intimnosti i ne iz¬ laže ga stalnom smetanju drugih. prihvatio se slične analize modernih društava i razlikovao je »tradicionalnu zajed¬ nicu« (Gemeinschaft) i moderno društvo (Gesellschaft). u društvu koje posjeduje ekonomsku bazu koja može izdržavati gusto stanovništvo. U svom pretjerano pojednostav¬ njenom i . Prenaseljenost i gustoća stanovništva koja iz toga proizlazi zloćudna je. isto vrijedi. Vjero¬ vao je da je pojedinac koji živi u modernoj političkoj državi »de¬ zorganizirana prašina«8.konzervativnom pristupu. rješava samo pitanje nedostatka intimnosti i stalne izloženosti drugima. ipak. i za predgrađe. Drugi primjer su zemlje kao što su Belgija i Holandija. Prenaseljenost znači da je broj ljudi u određenom društvu nadmašio ekonomsku osnovu koja ih snabdijeva adekvat¬ nom hranom. tj. Zadovoljavajući životni standard. (P. 1965)7 Ovo popularno poistovjećivanje »gomilanja« i gustoće naselje¬ nosti izazvalo je mnogo zbrke. drže ga zajednički. Isto vrijedi i za druge intencionalne zajednice na svijetu. gustoća stanovništva u uvjetima siroma¬ štva. iako je dio gomile: on ne posjeduje uvjerenja koja bi mogao dijeliti s drugima. Ali. a izrazio ju je Leyhausen. kada zbog nepostojanja pristojnih mjesta stanovanja ljudi ne posjeduju os¬ novne uvjete da bi se zaštitili od neposrednog i neprestanog smetanja drugih. pa ipak ni na jednom nije bilo većih manifestacija agresivnosti. koji su prenatrpani. već samo parole i ideologije koje mu pruža medij ko¬ munikacija. »nasilje« i »neurozu« nego »stvoriti brojčanu ravnotežu ljudskih društava i brzo pronaći uspješne načine njenog održavanja na optimalnoj razini«. uglav¬ nom u neindustrijaliziranim dijelovima svijeta.Ljudska agresija i gomilanje Ako je gomilanje jedan od važnih uvjeta agresije među životinja¬ ma. već da su odgovorni društveni. Očito je da prenaseljenost. u kojem su sve istinske socijalne veze nestale.

Jednom su izbrojili više od četiri stotine babuna na jednom pojilištu. Anomija industrijskog društva može se odstraniti samo ako se čitava društvena i duhovna struktura radikalno izmijene: ako se pojedincu osigura ne samo adekvatna hrana i stan već i interesi društva postanu istovjetni s njegovim interesima: kad odnos čovjeka prema njegovim sugrađanima i iz¬ ražavanje njegovih snaga. koji uvijek nastoji shvatiti ovaj zbunjujući svijet. VVashburn i I. Zapažanja Jane Goodall koja je promatrala čimpanze rezervata Gombe Stream uglavnom su ista. Ona nema drugačijih načina rea¬ giranja na takve prijetnje njenim životnim interesima. Pažljivo su ih proučavali S. i F. a nijedna od ovih nije trajala više od nekoliko sekundi. Reynolds. primati­ ma najsličnijim čovjeku. od ograničene vrijedno¬ sti. dosada su izvršena tri zasebna promatranja čimpanzi u njihovoj prirodnoj okolini koja pružaju veoma za­ nimljiv materijal o agresivnom ponašanju. može razviti veze solidarnosti i zajedničkih vrijednosti iznad onoga što je instinktivno dato. Njihove su grupe obično privremene i ne postoje stalni odnosi osim odnosa maj­ ka — mladunče. Odgovor životinje na gomilanje je biološko-instinktivan. Iza njihovih živahnih oštrih oči­ ju osjeća se sumnjičav i kontemplativan karakter. A. 1962) 127 . DeVore (1971). L. govore o nevjerojatno niskoj učestalosti agresije. Međutim.. R. Ali kod čovjeka postoje mnoge druge mogućnosti. koji su proučavali čimpanze iz Bondogo Foresta. da oni izvještavaju da nisu primijetili svađe među babunima kada su se čopori sa­ stajali kod pojilišta. po­ stoji »nekoliko aktivnosti i radnji kao što su čišćenje i udvara­ nje«. To je moguće u uvjetima velike naseljenosti. Samo su u dvije od ovih sedamnaest svađa sudjelovala dva odrasla mužjaka. a da među njima nisu zapazili agre126 sivno ponašanje.živi u svijetu koji ima ljudske razmjere. Prava hijerarhija dominacije nije bila zapažena među tim čimpanzama. Kortland spominje zapažanje o nesigurnosti čimpanza što je. Halla (1960). dolazi do malo agresivnog ponašanja. (J. ili demonstracija prijetnje ili srdžbe. Ona instinktivno rea¬ gira agresivno da bi popravila poremećaje koji se odnose na njen prostor i društvenu strukturu. čiji članovi se među¬ sobno poznaju kao ličnosti. Slučajevi napadanja rijetko su primijećeni i borba između odraslih mužjaka zapaže­ na je samo jednom prilikom. Donedavna go­ tovo ništa nije bilo poznato o njihovom načinu života u ekvato­ rijalnoj Africi. Reynolds. To je jedan od glavnih utisaka koje čovjek dobiva izbliza pro­ matrajući čimpanze u divljini. postoji nekoliko skorašnjih studija koje proučavaju ži­ votinje koje žive u divljini i pokazuju da agresivnost koja se oči­ tuje u uvjetima neslobode nije prisutna kad te iste životinje žive u svojim prirodnim uvjetima. Kortland. »Kroz 300 sati promatranja zapaženo je 17 svađa u koje je bila uključena stvarna borba. Također su primijetili da su babuni veoma neagresivni prema članovima drugih životinjskih vrsta. 1965). Životinja posjeduje instinktivno »znanje« o prostoru i dru¬ štvenim strukturama koje su joj potrebne. iako su bile zapažene sedamdeset i dvije situacije jasnih interakcija dominacije. On može izmijeniti društvenu strukturu. Proučavanje agresivnog ponašanja među čimpanzama. Zbog nedostatka prostora spomenut ću samo njihov zaključak: ako opća društvena struktura nije poremećena. 1965). Goodall. čija je glavna funkcija očito stvaranje i održavanje dobrih odnosa među pojedinim čimpanzama zajednice. izvedene iz gomilanja životinja. 1965). agresivno ponašanje do kojeg dolazi sastoji se uglav­ nom u pozama prijetnji i kretnjama. Kao da je sigurnost in­ stinkta kod čimpanza nadomještena nesigurnošću intelekta — ah bez odlučnosti i riješenosti koja je karakteristična za čovje­ ka. On piše: Sve čimpanze koje sam promatrao bile su oprezne i nesigurne. ali zahtijeva radikalno preispitivanje naših premisa i radikalne društvene promjene. Iz ovih razmatranja slijedi da su sve analogije o ljudskom go¬ milanju. i F. a ne potrošnja stvari i antagonizmi prema njegovim sugrađanima.9 Među majmunima babuni su poznati po određenoj nasilnosti. s obzirom na ranije razmatranje gomilanja. kako ćemo kasnije vidjeti.« (V. veoma važno za razumijevanje evolucije čovjekove »druge prirode«. Agresija u divljini Na sreću. Ovu sliku potvrđuje i nadopunjuje studija K. Goodall. je od naročitog interesa.« (J. »Prijeteće ponašanje primijećeno je u četiri slučaja kada je podložan muž­ jak pokušao uzeti hranu od vladajućeg. njegovog karaktera.. (A. L. čovjekovo je rješenje dru¬ štveno i političko. Ipak. koja pro­ učava Chacma babune (Papio ursinus). Vrijedno je primijetiti. V. postanu principi koji će vladati društvenim i individualnim životom.

a više nije mogao vidjeti ženku sa zemlje. dok je Goliath uzimao banane. čija je dlaka bila sva nakostriješena. Unatoč svemu još se okretao i gledao natrag prema obronku. popela se na drvo i zurila do­ lje. Goliath je također smjesta stao i pogledao gore na nju. suočio se s još jednim proble­ mom — više nije bilo drveća na koje bi se mogao popeti. Ona je mirno sjedila. na ža­ lost.10 Iz van Lawick-Goodallovih zapažanja želim ovdje citirati jed­ no koje pruža dobar primjer za Kortlandovu važnu tvrdnju o predomišljanju i neodlučnosti u ponašanju čimpanza. jer je pogledao na­ trag i brzo se popeo na drvo. jer normalan čovjek ne bi imao problema u djelo­ vanju prema dominantnom impulsu u njegovoj karakternoj stru­ kturi: oralno receptivni karakter prvo bi pojeo bananu. Odrasli mužjak popeo se na drvo. i tiho nestala. a kako je bio odsutan oko desetak dana. Ona se nije po­ makla. To se nastavilo još daljnjih pet mi­ nuta dok je Goliath išao prema bananama. van Lawick-Goodall. vratio se u kamp i iz­ mučen sjeo i polako jeo banane. ali prije no što počne jesti. Goliath je nastavio niz proplanak. pa se opet vratio i popeo na posljednje drvo. vegetacija mu je očito zaklonila ženku iz njegovog vidika. Momenat kasnije ženka se ponovo popela na drvo. kao što je na primjer sa slučajem koji smo gore opisali. Van Lavvick-Goodall ističe iste ka­ rakteristike: Čimpanze obično pokazuju dosta tolerantnosti u međusobnim odnosima. čak i kad više nisu posjedovali fizičke snage. da su oblici ponašanja kod čimpanza mnogo manje prirođeni nego oni kod nečovjekolikih majmuna. Zgrabivši samo jed­ nu. Iako više nije mogao vidjeti banane. Kada je Goliath po­ gledao okolo i vidio da je nestala. ne spominje. Žen­ ka je još uvijek bila tamo. Izgledalo je da se Goliath konačno od­ lučio i u galopu odjurio prema bananama. Tolerantnost među mužjacima je naročito izražena za vrijeme parenja. i sakrili smo se u šatoru da gledamo. pošao nekoliko metara i opet se popeo na drvo. Kad bismo primi­ jetili isto ponašanje kod čovjeka. manje za ženke. Goliath je pojeo svoju bananu i kao da je stekao malo sigurnosti. Kad je ženka vidjela naš šator. Sišao je. on je jednostavno odjurio natrag. ali nije pokušavao potjerati mlađeg: jednostavno se smjestio kraj njega i jeli su jedan uz drugoga. Polako. ne­ prestano gledajući prema njemu preko ramena. sigurno su mu rasle zazubice. (J. Tada je pogledao na banane. Ovaj puta ženka je oti­ šla. bedro ili ge­ nitalnu površinu starijega. Slijedećih dvadeset minuta tražio je ženku. ali nju nije našao i na kraju je prestao dalje tražiti. U oba slučaja on bi djelovao bez sumnje i dvoumljenja. znao je da su tamo. na pitanje zašto se on ponašao na takav način. 1971) Nesposobnost mužjaka čimpanze da odluči hoće li prvo jesti banane ili popeti se na ženku zaista je izrazita. a odgo­ dio zadovoljavanje svojih seksualnih poticaja. Kada je Goliath došao nešto bliže nama. Tri puta je zakoračivao na otvoreno. zastajući sva­ kih par koraka da pogleda na ženku. Ona je još uvijek sjedila tamo. Kortland opisuje nevjerojatnu tolerantnost čimpanze prema mladunčadi kao i njihovu pažnju prema starijima.Kortland primjećuje. kao što eksperimenti sa zatvorenim živo­ tinjama pokazuju. ali je svaki čas gledao prema kampu. Spustivši banane. sišla je sa svoje grane. Počeo je silaziti niz proplanak. Kada je došao do čistine na kojoj je bio kamp. sli­ jedio ju je Goliath. Malo ju je gladio. S vremenom je sišao i ponovo pošao prema nama. i tada je žen­ ka sišla s drveta i izgubili smo je u šikari. »genitalni karak­ ter« bi ostavio da hrana čeka dok ne bi bio seksualno zadovoljen. popeo se na drvo gdje ju je ostavio. zaustavio se i pogledao natrag na svoju ženku. Bilo je zabavno promatrati Goliathovu zbunjenost. kada je zapaženo sedam mužja129 . obično pokušava dirnuti usne. okrenuo se i popeo na svoje drvo. Kako ne možemo pretpostaviti da je mužjak u ovom primjeru patio od opsesivne neuroze. To naročito vrijedi za mužjake. požurio opet prema hrpi banana. Evo izvje­ štaja: Jednog dana Goliath se pojavio na obronku s nepoznatom ru­ žičastom ženkom (koja se tjerala) koja je hodala odmah iza njega. nakupio pu128 ne ruke i pojurio natrag prema drvetu. gledao je okolo i tada i sam nestao u šikari. odgovara Kortlandova tvrdnja koju van Lavvick-Goodall. Hu­ go i ja smo oboje stekli dojam da je željela pobjeći od Goliatha. Ženka se nije micala. Svakih nekoliko minuta vidjeli smo ga kako se pono­ vo penje na neko drvo. Ženka je i dalje sjedila na istoj grani. Hugo i ja brzo smo stavili hrpu banana gdje su ih obje čimpanze mogle vidjeti. rekli bismo da je opsjednut neodlučnošću. U sličnim uvjetima pod­ ložna se čimpanza može smjestiti kraj dominirajuće. Ti­ pičan slučaj tolerantnosti dominirajuće životinje prema pod­ ložnoj očitovao se kada je mladi mužjak uzimao voće s jedinog zrelog grozda voća na palmi. gledajući u svim pravcima.

Analogije se lako iz¬ vode. jedan od tih mužjaka bio je još mlad. ona ili njen asistent pri¬ mijetili su dvadeset osam čimpanza kako se hrane mesom drugih sisavaca. kao što su tvrdili mnogi autori. Uz ovo ona izvještava o četiri slu¬ čaja u ovom razdoblju. mada žive uglavnom na biljnoj hrani. kao što sam gore spomenuo. ne znači da su mesožderi. da izaberu manje ili više isti tip prebivališta.« 131 . koje ljubomorno čuva granice i za branjuje ulaz »strancima. Tibergen razlikuje teritorijalizam vrste od teritorijalizma jedinke: »Izgleda da se teritoriji uglavnom izabiru s obzirom na karakteristike na koje životinje prirodno reagiraju.« (N. Za vrijeme njenog terenskog proučavanja. rijetko). B. Nadalje. kao što je Zing Yang Kuo. jer su njena zapažanja kori¬ stili neki autori kao argument za »grabežljiv« karakter čimpanza. Kod opisivanja primata vidjeli smo kako se često teritoriji pre¬ klapaju.« (Zing Yang Kuo. P. a jednostavna ideja da je rat izazvan snagom tog instinkta mnogima se sviđa. iz nekoliko razloga. u svojoj popularnoj knjizi In the Shadow of Man autorica otvoreno tvrdi da su ona i njen suprug »često vidjeli čimpanze kako jedu meso« (J. Kao prvo. Bilo je nekih iznimaka. 1971). lična privrženost mužjaka njegovom teritoriju — specifičnom predstavniku uobičajenog mje¬ sta razmnožavanja vrste — rezultat je procesa učenja. Drugi proučavatelji ponašanja. crveni colobus majmun. Tinbergen. Ta je ideja ipak. (J. Taj instinkt trebao bi biti jedan od glav¬ nih izvora agresivnosti kod životinja i ljudi. postoji mnogo životinjskih vrsta na koje se pojam teritorijalnosti ne može primijeniti. ona je primijetila da je grupa od pedeset čimpanza pojela šezdeset i osam sisavaca (uglavnom primata) u četrdeset i pet mjeseci. s primjesama antropomorfizma i darvinizma devetnaestog stoljeća. Scott. a najmanje grabežljive životinje. N. ipak samo zgodan naziv za oblike reagiranja na strance. veoma pogrešna. To što povremeno jedu meso (u stvari. Ako nam promatranja majmuna išta kazuju. što znači. 1953). Ali upotreba riječi »grabežljiv« i »mesožder« podrazumijeva da je de¬ struktivnost čovjeku prirođena. B. 1968a). 1965). je¬ denje mesa izuzetno. 1963. Ali čimpanze. koji ističu »grabežljiv« karakter čimpanza. Ove brojke potvrđuju autorovu raniju tvrdnju »da je hrana čimpanze uglavnom biljna« i da je. od kojih je u tri mužjak uhvatio i ubio mladog babuna. da se najveći dio njegove ishrane sastoji od bilja« (J. Naglašavam ovo jer u publiciranim radovima poslije ove studije postoji mnogo pri¬ mjedaba. Posebnu pažnju treba obratiti van Lavvick-Goodallovim izvje¬ štajima o ponašanju kod hranjenja. jedu sve. »Teritorijalnost se pojavljuje samo kod viših životinja kao što su kičmenjaci i člankonošci. 1968). a u jednom ubijanju bila je umiješana vjerojat¬ no i ženka. ili barem iste populacije. već ih oni međusobno dijele. Bilo je samo pokušaja zastrašivanja agresivnim ponašanjem kod jednog mužjaka. čimpanza je uglavnom biljožder. Schaller. Potrebna su daljnja i sistematičnija istraživanja da bi se ovaj problem riješio. Teritorijalni imperativ Roberta Ardreya ostavio je javnost s predodžbom da kod čovjeka prevladava in¬ stinkt za obranu njegovog teritorija. prema tome. Ona kaže da »čimpanze Rezervata Gombe Stream (a vjerojatno i u većini mjesta gdje žive) jedu sve. mladog mužjaka i mladunčadi na nametljivce iz druge grupe. 1960). koji je on naslijedio od svo¬ jih životinjskih predaka. i ne citira podatke iz svog ranijeg rada koji pokazuju da jedenje mesa kod čimpanze nije učestalo. Teritorijalizam i dominacija Ma popularnu predodžbu o agresivnosti životinja znatno je utje¬ cao pojam teritorijalizma. Međugrupna agresivnost bila je većinom ograničena na zurenje i pucketanje usnama. To je toliko više iznenađujuće što se njihovi teritoriji ne samo preklapaju. i »jednom sam primijetio blagu agresivnost u obliku početnog napada kod ženke. ili približno jednog i po na mjesec. onda je to da su razne grupe primata veoma tolerantne i fleksibilne što se tiče njihovog teritorija i ne pružaju sliku koja bi dozvolila uspo¬ redbu s ljudskim društvom. van Lawick-Goodall.. van Lawick-Goodall. »skloni su misliti da je takozvana 'teritorijalna obrana' naposljetku. pa čak i ovdje u veoma nestalnom obliku.« Schaller nije prisustvovao ozbiljnim napadima kod gorila. 1971) O gorilama promatranim u divljini.ka kako se pare s jednom ženkom bez ikakvih znakova agresije među njima.« (J. van Lawick-Goodall.. Dakako. sve zajedno pronašli su u izmetinama ostatke trideset i dva sisavca. G. Uz to povremeno ispitivajući njihov feces kroz prve dvi¬ je i pol godine. To navodi sve životinje iste vrste. a stalno kroz posljednje dvije i pol. Ipak. Prema tome bilo bi dovoljno prilika za neslaganje (G. osim onih koje su vidjeli da su pojedeni. zasnovanih na van Lavvick-Goodallovoj verziji podataka 130 iz 1971. Schaller izvještava da je »interakcija« među grupama uglavnom miroljubiva.

Osim ovih zapažanja. niti postoje bilo kakvi uv¬ jerljivi dokazi o autonomnom nagonu za društvenom prevla¬ šću. nikakve indikacije da su grupe kod čimpanza u cjelini hijerarhijski organizirane. Gorile su pokazivale svoju dominaciju s minimalnim djelova¬ njem. interakcije dominacije sačinjavale su samo najmanji dio ponašanja koje smo zapazili kod čimpanza. nižim u hijerarhija. kao ni teritorijalizam. Mason također izražava sumnju koja se temelji na nje¬ govom proučavanju čimpanza: Stav ovdje zauzet je da »dominacija« i »podložnost« tradicio¬ nalno označavaju činjenicu da se čimpanze često odnose jedan prema drugome kao zastrašivač i zastrašeni. Najčešći oblik tjelesnog kon¬ takta sastojao se u lakom dodiru nadlanicom tijela podložne životinje. E. Kod dominacije među primatima nailazimo na veliku razliku između nekih vrsta majmuna.. A. (W. (V.).Pretpostavka da je teritorijalizam osnova ljudske agresivnosti pogrešna je iz još jednog razloga. Ako je podložno ponašanje ono koje determinira red (a ne dominirajuće kao što se obično pretpostavlja). W. u svojoj studiji koja proučava babune. A. a one pak dominiraju nad mladima. u uzimanju hrane i seksu. a redovito ne kod kičmenjaka i sisavaca. Najjači mužjak ima pravo prvenstva pred drugim mužjacima. Nije bilo dokaza o 132 linearnoj hijerarhiji dominacije. i među majmunima kod kojih su obrasci dominacije mno¬ go manje izraženi. Mason. E. 1965) T. a ne radi obrane protiv ugrožavanja teritorija — izuzevši u ideologiji onih koji ih započinju. Čimpanze su svojevoljne. npr. ali samo jed¬ nim od oblika odnosa između dvije jedinke. Rowell. V. brzoplete i pohlepne. bez sudjelovanja posebnih društvenih mo¬ tiva i potreba. međutim. Pri¬ jeteće ponašanje u kojem se u biti manifestira teritorijalna agre¬ sija samo je instinktivno određen način održavanja prostorne ravnoteže i mira. Dominacija se najčešće utvrđivala na uskim putevima. Uloga obrane teritorija je iz¬ bjegavanje ozbiljnih borbi koje bi postale neizbježne kad bi na¬ stala navala na teritorij u toj mjeri da bi postao prenaseljen. Kod mnogih vrsta. B.11 Ali dominacija. niti kod mužjaka. Tako instinkt postaje nepotreban kada su na raspolaganju drugi sim¬ bolički načini određivanja teritorija i upozoravanja kao što je: pristup zabranjen. 1966). gdje je dominirajuća životinja potjerala podložnu. niti kod ženki: nismo zapazili postojanje isključivih prava na slobodne ženke niti postojanje stalnih vođa grupa. Također vrijedi imati na umu. On dolazi do zaključka: »Izgleda da se hijerarhija uglavnom održava obrascima ponašanja podložnih životinja i životinja nižeg reda a ne višeg. kao što su babuni i macaco maj¬ muni. 1970). 1965) U svojem izvještaju iz Bodongo Foresta. Reynolds kažu: Iako je bilo nekih dokaza o razlikama u statusu među pojedin¬ cima. Obično bi se životinja nižeg reda povukla čim bi vidjela da se približava jedna višeg reda. Dominacija i subordinacija se tako mogu smatrati prirodnim popratnim proizvodom društvenog saobraćanja. ni u kom slučaju ne postoji kod svih životinja. 1966). jača. E. a to su ka¬ rakteristike koje bi sigurno pružale osnovu za razvitak domi¬ nacije i podložnosti.. a ove kas¬ nije onda dovode do stvaranja hijerarhijske društvene organiza¬ cije« (T. Rowell. govori pro¬ tiv cjelokupnog pojma dominacije i kaže da »dokazi na temelju indicije govore da je hijerarhijsko ponašanje povezano s raznim vrstama napetosti koje prouzrokuje okolina i da su pod uvjeti¬ ma napetosti životinje nižeg reda one koje prve pokazuju fizio¬ loške simptome (manja otpornost prema bolestima. i F. agresivnija i bučnija životinja u bilo kojoj grupi (koja zastrašuje gotovo sve druge) zauzeti određe¬ ni dominirajući status. nalazimo hijerarhijsku organizaciju. da većina ratova započinje radi postizanja raznih koristi. kao što ćemo vidjeti kasnije. Schaller. Naravno da oče¬ kujemo da će veća. izazivajući istovremeno fiziološke pro¬ mjene i promjene u ponašanju (podložno ponašanje). ne po¬ stoje. Instinktivistička opremljenost kod životinje ima istu ulogu koju imaju pravni sporazumi kod čovjeka. 133 . ili u izabiranju mjesta za sjedenje. ali ni u kom slučaju u svim. Schaller govori o planinskim gorilama: Zapaženo je 110 interakcija kod kojih se jasno radilo o domina¬ ciji. To je navodno tako zato što u divljini odrasli mužjaci obično dominiraju nad odraslim ženkama. može se vidjeti da faktor napetosti direktno djeluje u nekoj mjeri na sve životinje ovisno o njihovoj konstrukciji. Rowell. Jednako pogrešni dojmovi postoje i o pojmu dominacija. (G. kad je jedna životinja tražila prvenstvo. i F. kod kojih postoji dobro razvijen strogi hijerarhijski si¬ stem. Reynolds.« (T.

Za dominaciju. Steiniger je stavio smeđe štakore s različitih mjesta na jedan veliki zatvoreni prostor u kojem su imali pot¬ puno prirodne uvjete za život. Kao primjer može nam poslužiti Kortlandov ranije spomenuti izvještaj o starom čimpanzi koji je zadržao vlast radi svog iskustva i mudrosti. Nakon nekoliko borbi. jedan od najistaknutijih proučavatelja agresije životinja. autoritet vođe počiva na strahu koji on iza¬ ziva kod drugih. J. unatoč svojoj fizičkoj slabosti. pra¬ vilima ponašanja i zakonima. već i svi osta¬ li sisavci. Bilo je mnogo prelaženja bez prigovora. od kojih nijedan nije pokušao uništiti drugi. naročito kada bi dvije bile natjerane jedna prema drugoj uz jednu stranu ograde tako da bi se u brzini sudarile. Ali Calhounov je prostor bio šesnaest puta veći od Steinigerovog i pogodniji u nekim drugim pogledima: postojala su »skloništa« da bi šta¬ kori mogli uteći od neprijatelja koji ih goni (takva bi skloništa vjerojatno postojala na slobodi) i svi su Calhounovi štakori imali oznake. mudrost. energiju i spretnost što ju čini prihvatljivim vođom. štakorima. Dominacija životinja često se objašnjava kao oštro »zapovije¬ danje« vođe koji uživa vlast nad grupom. kao što po¬ kazuje oštra borba jastoga. 1968)13 Suprotno kičmenjacima i nižim beskičmenjacima. kod kojih ženka napada mužjaka i poje¬ de ga. P. a neki su to činili tako često da su ih nazvali kuririma. Istovremeno dok se vodilo ovo proučavanje John B. (S. Čak i među najagresivnijim sisavcima. Točno je da među majmunima. što znači pokazivati veću fizičku jakost. njena uloga vođe prestaje. Kroz 27 mjeseci svi su pokreti štakora bili zabilježeni s tornja na sredini velike površine. kao što je to još slučaj u mno¬ gim primitivnim društvima. R. On piše: Komparativna fiziologija borbenog ponašanja kod životinja pruža nam veoma važan zaključak da je glavna stimulacija bor135 Ne samo da primati pokazuju malo destruktivnosti. običan se čov¬ jek i ne usudi pitati da li kralj nosi ruho. već o specijalnim uvjetima koji su bili odgovorni za veću ili manju agresivnost: Prema Lorenzu. Calhoun je u Baltimoru ispitivao također ponašanje štakora. Ali među čovjekolikim majmunima. već na njenoj sposobnosti da vodi grupu koja uspostavlja njen autoritet. te među društvenim insektima kao sto su ose i neki pauci. kao na pri¬ mjer kod čimpanze. bili grabežljivi ili ne. Delgado (1967) u veoma zanimljivom eksperimentu govori u prilog tome. Carrighar. Najprije su se životinje bojale jedne drugih: nisu bile agresivno raspoložene. Čovjek je nadomješta sporazumima. Ma kakva bila uloga dominacije kod životinja. 134 . autoritet se često ne zasniva na strahu od odmazde jače životinje. ali su grizle jed¬ na drugu ako bi se slučajno srele. u Calhounovoj 14 — također nepoznatih jedni drugima. prisutni. izgleda sasvim jasno da dominirajuća životinja mora neprestano potvrđivati svoju ulogu. upoznavši se. Scott. vrijedi isto što sam rekao i u vezi s teritorijalizmom: djeluje da bi održavala mir i složnost u grupi i spriječila nesporazume koji bi mogli do vesti do ozbiljnih borbi. tituli ili u bilo čemu drugom vide dokaz sposobnosti vođe. u stvari. Sally Carrighar skrenula je pažnju na razliku između ekspe¬ rimenta sa štakorima. na primjer. koje čitav sistem podržava. kad se dominacija institucionalizira i presta¬ ne biti funkcija lične sposobnosti.12 Steinigerovi su štakori ubrzo počeli napadati jedni druge i bo¬ riti se dok svi osim jednog para nisu bili ubijeni. u onoj mjeri u kojoj ona postoji. ukoliko dominirajuća životinja samo na čas izgubi svoje kvalitete koje je razlikuju od drugih. Agresivnost među drugim sisavcima jednog drugog koji jasno pokazuje da se nije radilo o prirod¬ noj agresivnosti štakora. Potomci toga para osnovali su klan. U Steinigerovoj prvobitnoj populaciji bilo je 15 štakora. i dok god su ti simboli. koji Lorenz citira u prilog svojoj hipotezi. nije. ne pokazuju agresivno ponašanje koje bi odgovaralo onom koje bi se očitovalo kad bi Lorenzova hidraulička teorija bila ispravna. intenzitet agresivnosti nije tako jak kao što to Lorenzovi primjeri pokazu¬ ju. agresija je uobičajena kod člankonožaca. nije potrebno da vođa stalno izraža¬ va svoje istaknute kvalitete. koji je poubijao sve strane štakore koji su pokušali doći u njihovo prebivalište. Na mnogo agresivnosti nailazimo i kod riba i gmazova. U ljudskoj povijesti. čak potrebno ni da ih posjeduje. Društveni sistem uvjetuje ljude da u uniformi. kao što je ukazao J. podijelili su se u dva klana.

često ne prihvaća kao bližnjeg. Mnogi ljudi pokazuju jasno suprotstavljanje ubijanju i jedenju životinje koja im je bliska ili koju drže kao ljubimca. može se lako otkriti iz reakcije koje zapažamo u svakodnevnom životu. a ne smrt. Sasvim je jasno da je namjera ovog razlikovanja da odstrani povezivanje onog što jedemo sa živom životinjom. koja mu nisu potpuni »stranci« i s kojima je osjećaj¬ no povezan? 136 Postoji nešto dokaza da bi takve inhibicije mogle postojati te da bi čin ubijanja mogao slijediti osjećaj grižnje savjesti. pod uvjetom da postoji osjećaj solidarnosti i suosjećanja. Isti ti ljudi ne bi se dvoumili da jedu sličnu životinju kad taj element suosjećanja ne bi postojao. uključujući čovjeka. Dok to ne vrijedi za sve životinje. ako ćemo ga jesti. kada ih jedemo. Nije nevjerojatno da inhibicije postoje i protiv ubijanja dru¬ gih ljudskih bića. govorimo o kravama i biko¬ vima. naročito kad posto¬ ji određeno suosjećanje. Obraćajući se specifičnom problemu spontane unutarnje sti¬ mulacije koju Lorenz postulira. Čak dajemo različita ime¬ na nekim životinjama ovisno o tome da li su žive ili će se jesti. Osjećaj solidarnosti sa svim živim bićima koja dijele s čovje¬ kom svojstva života jasno je izražen kao važno načelo indijske misli i doveo je u hinduizmu do zabrane ubijanja svih životinja. ovaj odgovor postaje sumnjiv ako promijenimo pitanje da glasi: Postoje li kod čovjeka inhibicije protiv ubijanja živih bića.benog ponašanja vanjska. Emotivni i fiziološki procesi produbljuju i uveličavaju djelovanje stimulacije. P Scott 1968. go¬ vorimo o puti. Nadalje Scott kaže: Pod prirodnim uvjetima neprijateljstvo i agresiju. kao i sve negrabežljive životinje. govorimo o govedini. (Ovo se još uvijek vidi u Kainovoj 137 . Ipak. a)'4 Postoji li kod čovjeka inhibicija protiv ubijanja? Jedna od najznačajnijih kritika u Lorenzovom lancu tumačenja ljudske agresije je hipoteza da čovjek suprotno grabežljivim ži¬ votinjama nije razvio instinktivne inhibicije protiv ubijanja čla¬ nova vlastite vrste. tele zovemo teletina. ovi primjeri su dovoljni da po¬ kažu da u našem umu postoji tendencija da odvoji kategoriju živih životinja od mesa tih životinja koje jedemo. ali oni je ne proizvode. 1952). izazvano vanjskim stimulacijom. Moramo početi s činjenicom da primitivan čovjek »stranca«. Ovaj osjećaj bliskosti sa životinjom i potreba da se pomirimo s ubijanjem te životinje dramatično se manifestira u obredima kulta medvjeda kod lovaca u paleolitiku. Scott piše: Svi naši sadašnji dokazi pokazuju da za borbeno ponašanje među višim sisavcima. Kada govorimo o živim životinjama. Postoji velik broj ljudi koji ne bi ubili takvu životinju i kojima bi sama ideja jedenja te životinje bila jednostavno odvratna. F. To se primjećuje u našem jeziku. itd. pa mu stoga nisu potrebne ta¬ kve inhibicije: njegov nedostatak instinktivnih inhibicija postao je opasan samo zato jer on posjeduje oružje. ne postoji spontana unutarnja sti¬ mulacija koja tjera jedinku da se bori bez obzira na vanjsku okolinu. ne posjeduje opasno prirodno oružje kao što su pandže. s kojima se on u manjoj ili većoj mjeri poisto¬ vjećuje. ljudi i životinja. već i ukoliko doživljavamo životinju kao drugo živo biće. Upotrebljavamo druge riječi za meso: ako je životinja živa. što on objašnjava pretpostavkom da čovjek. svadljivos? ponašanja. u smislu destruktivnog i loše prilagodljivog (potcrtao E. Fiziološki i osjećajni faktori koji sudjeluju u borbe¬ nom sistemu ponašanja se stoga dosta razlikuju od onih koji sudjeluju u seksualnom ponašanju i u ponašanju kod uzimanja hrane. već kao »nešto« s čime se on ne poistovjećuje. Ali ne postoji samo inhibicija protiv ubijanja životinja koje smo udomili. Ali da li je stvarno istina da čovjek ne posjeduje inhibicije protiv ubijanja? Čovjekovu povijest tako često karakterizira ubijanje da na prvi pogled izgleda kao da čovjek zaista nema nikakvih inhibicija. Da element bliskosti i suosjećanja igra ulogu u stvaranju in¬ hibicija protiv ubijanja životinja. a najoštrija kazna za nedjela u primitivnim društvima bila je če¬ sto progonstvo. osobu koja ne pripada istoj grupi. tj. Mahringer.. Op¬ ćenito postoji veća nespremnost da se ubije član iste grupe.). i ne postoje dokazi o spontanoj unutarnjoj sti¬ mulaciji. (J. teško je naći u životinjskim društvima.15 Svi ti podaci mogli bi značiti da postoji svjestan ili nesvjestan osjećaj grižnje savjesti koji se odnosi na uništavanje života. tj. srne zovemo srnetina. kozu ili kunića. govorimo o mesu. na primjer. (J. Svinje koje jedemo zovemo svinjetina.

kazni u Bibliji). Primjer je jedan sijedi stari čimpanza koji je ostao vođa grupe iako je bio fizički inferiorniji u odnosu na mlađe majmune: očito je život na slobodi. Čak i riječ »ubijanje« eliminirana je upotre¬ bom riječi »tamanjenje« (»wasting«). S. a Francuzi »Boches«. Gotovo je pravilo usaditi u vojnike osjećaj da su oni koje moramo poubijati neljudi da bi vlastitoj strani olakšali uništavanje drugih živih bića. Ali mi nismo ograničeni na te primjere iz primi¬ tivnog društva. nova serija dugotraj¬ nog pažljivog promatranja nije započela sve do polovine pedesetih godina s osnivanjem Japanskog centra za proučavanje majmuna na Sveučilištu Kvoto i do S. Među radovima u toj knjizi želimo ovdje spomenuti rad K. J. Altmanovog proučavanja kolonije rezus majmuna na Cayo Santiagu. izmjerili su da mu je kvocijent inteli 139 . K. Halla i I. L. 9. Russell (1968). kao što su u prvom svjetskom ratu Englezi Nijemce zvali »Huni«. 5. razvio u njemu neku vrstu mudrosti koja ga je kvalificirala za vođu. 2. 138 vidio prosječnog čovjeka kako bez razmišljanja ubija muhu. pod uvjetom da istinski suosjeća sa svim živim bićima. i W. C. blizak rođak ili prijatelj. on bi mogao ocijeniti taj čin kao izraz dosta velike bezosjećajnosti i destruktivnosti. već nekim drugim. (1965). pa se odnose prema njoj kao prema svakoj drugoj uznemiravajućoj »stvari«. W.16 Drugi način na koji možemo drugoga učiniti »nečovjekom« je prekidanje svih afektivnih veza s njim. S. upotrijebio je kao argument u svojoj obrani tvrdnju da nije bio učen smatrati vojnike FNO-a (»Viet Cong«) ljudskim bićima. Danas postoji više od pedeset osoba koje se bave takvim proučavanjima. dešava se to da agresor prekida emocionalne veze s tom osobom i »počinje ga mrziti«. R. Ovdje se ne postavlja pitanje da li je ta obrana zadovoljavajuća ili ne. M. »Čimpanze iz Bodongo Foresta« V. Mayo (1933). Bega i M. »Rezus majmuni u sjevernoj Indiji« C. mu¬ škaraca. i C. Slična pojava može se naći kod ljudi. R. To ne znači da su ti ljudi naročito okrutni. zajedno s trenutačnim ili stalnim emocio¬ nalnim povlačenjem? Uvijek kad drugo biće ne doživljavamo kao čovjeka. Istu pojavu nalazimo i u modernom društvu. »Ponašanje planinskog gorile« G. i W. na primjer. U slijedećem sam također upo¬ trijebio A. Schallera. DeVore. žena i djece u My Laiu. Russell (1968. Postoje li pouz¬ dani klinički dokazi za pretpostavku da do agresivnosti dolazi. (1965). Terenska proučavanja životinjskih primata prvi su započeli H. Goodall je nastavila s istim istraživanjem do 1965. To postaje stalno men¬ talno stanje u nekim teškim patološkim slučajevima. Kad bi hindu ili budist. L. E. Istu temu iznijeli su C. H. (1965). Nissen (1931) proučavanjem čimpanze. M. ali nakon udaje pod prezime¬ nom Jane Lavvick-Goodall (1965). U takvim okolnostima ne postoje nikakve inhibicije niti protiv najgorih oblika destruktivnosti. iako je njihovo doživljavanje »živih bića« ograničeno. Bingham (1932) pro¬ učavanjem gorile i C. Halla (1964). Rat u Vijet¬ namu dao nam je dovoljno primjera koji pokazuju da su ameri¬ čki vojnici jako malo osjećali za svoje protivnike Vijetnamce nazvavši ih »gooks«. Najbolji zbir radova o ponašanju primata nalazimo kod I. koji je bio optužen i suđen za ubijanje većeg broj vijetnamskih civila. DeVorea (1965). Carpenter (1934) proučavanjem howler majmuna. 1966). B. Leyhausenovu diskusiju o gomilanju (1965). To je svakako čvrst argument. barem u velikoj mjeri. 7. koji su odgojili čimpanzu u svom domu i pod¬ vrgli ga ljudskom odgoju. sa svim svojim stimulacijama. Haves iz Yerkes laboratorija za biologiju primata u Orange Parku u Floridi. Hitler je činio isto ka¬ da je »političke neprijatelje« koje je želio uništiti zvao Untermenschen (»podljudima«). jer mnogi ljudi ne doživljavaju muhu kao osjećajno biće. Usp. H. Ne naziva ga se pravim imenom. naro¬ čito njegovu diskusiju utjecaja gomilanja na čovjeka. BILJEŠKE U ŠESTO P G A LE Z O L VJ 1. R. Citirali C. s ve¬ oma opširnom bibliografijom. već samo »neprijateljem«. Kortlanda (1962) i K. Iako je u međuvremenu bilo nekoliko kratkih studija. 10. T. Southwick. Gotovo dvadeset godina nakon tih studija. 6. Usp. čitav pred¬ met terenskih proučavanja primata ostao je netaknut. uvjeti gladovanja smanjuju. U ratu sve vlade nastoje među svojim ljudima pobuditi osjećaj da je neprijatelj nečovjek. R. 1968a). i izdala svoje dalj¬ nje pronalaske zajedno s ranijim. To će pokazati jednostavan primjer. jer je istinit i jer riječima izra¬ žava stav prema vijetnamskim seljacima. 4. i F. ali se može pojaviti i kao prolazno stanje kod nekoga tko nije bolestan. također P. M. To uništavanje ljudskosti neprijatelja do¬ seglo je svoj vrhunac s neprijateljima druge boje. Čak i u visoko civiliziranoj kulturi kao što je bila Grčka robovi se nisu u potpunosti smatrali ljudskim bićima. Nema nikakve razlike da li je onaj protiv koga se izvršava agresija stra¬ nac. Agresor prestane doživljavati tog drugog čovjeka i on postaje »stvar — tamo negdje«. Hallovu zanimljivu studiju o ljudskim potrebama za prostorom (1963. Slično gledište izrazio je E. a ne povećavaju agresivnost. ali on ne bi bio u pravu. 3. 8. Siddiquia. Poručnik Calley. urednik. Revnoldsa (1965) i »Čimpanze iz Rezervata Gombe Stream« Jane Goodall (1965). čin ljud¬ ske destruktivnosti i okrutnosti poprima drugačije osobine. A.

« Wicker nastavlja: »Nanovo i nanovo. (C. Usp. potpuni stranac ili ga se čak ne smatra čovjekom. čak i da su zatvorenici. M. U mnogim eksperimentima sa životinjama dokazano je da čak i životinja može biti prevarena ili nesigurna u prepoznavanju članova svoje vrste. čuli su molbe zatvo¬ renika da su i oni ljudska bića i da iznad svega žele da se s njima postupa kao s takvima. upravo zato što ne posjeduje instinktivnu opremljenost. Usput rečeno većina psihologa koji se bave životinjama ne bi ove uvjete smatrala »potpuno prirodnim« — naročito ako je prostor bio toliko malen da su se životinje sudarale kad su trčale uz ogradu. jer njegovo prihvaćanje drugog čovjeka nije olakšano onim in¬ stinktivnim ili refleksivnim reakcijama na miris. 12. Izgleda da postoje dobri razlozi za pret¬ postavku da čovjek ne doživljava sve ljude kao članove iste vrste. nakon pokolja u Attici. Zabra¬ na da se meso i mliječni proizvodi jedu zajedno slična je običaju da pravimo oštru razliku između žive životinje i nežive koju ko¬ ristimo kao hranu. J.. Mlijeko i mliječni proizvodi su simbol života: oni simboliziraju živu životinju. ili koji živi u susjednom selu. i K. članovi specijalnih grupa pro¬ matrača koji su pregovarali sa zatvorenicima. nije izrazio saučešće obiteljima poginulih zatvore¬ nika. Razlog što različito postupamo vjerojatno je u tome što je manje popularno konstruirati instinktivnu bazu za diktaturu nego za »patriotizam«. rujna 1971). čovjekova ljudska priroda čini čovjeka nečovječnim. 16. A. službeno srce New Yorka i njegovih rukovodilaca nije suosjećalo s njima.« (The New York Times 18. Nelson A. Zing Yang Kuo je u svojim eksperimentalnim proučavanjima bor¬ benosti kod sisavaca došao do sličnih zaključaka (1960). itd. On spominje izjavu koju je dao guverner države New York. a ne na agresiju između raz¬ ličitih vrsta životinja. kad su pregovarali preko željez¬ nih vrata koja su razdvajala prostor koji su zauzeli zatvorenici od državnog prostora. najče¬ šće se ne smatraju niti tretiraju kao ljudska bića. koja počinje ovom rečenicom: »Duboko suosjećamo s obiteljima talaca koji su poginuli u Attici«. Spencer (1951) i S. a niti njihove obitelji. U tome i jeste bit čitave stvari: zatvorenici. određe¬ ne boje. a ne — kao što se danas zna — meci onih kojima su vlasti naredile da se popnu preko zidova i pucaju. pa prema to¬ me ne dolazi ni do kakvog identificiranja? Tek se kroz proces društvene i kulturne evolucije povećao broj ljudi koji su prihva¬ ćeni kao ljudska bića. u ono vrijeme smatralo se da su zatvorenici prouzrokovati smrt talaca. oblik. 15. običaji. Tom Wicker. i bilo koja grupa koja je malo drugačija. rekao je Clark tiho. poslana nacionalna garda. a ne policajci bili oni koji su poubijali taoce. odijevanje i drugi kriteriji koje zapaža um a ne instinkt.gencije kada je bio star dvije godine i osam mjeseci bio 125. Međutim. drugim riječima. da je među mnogim primitivnim ljudima čak i čovjek iz drugog plemena. 141 . napisao je veoma promišljen članak koji govori o istoj pojavi. iako bi lo¬ gika bila ista. Y. S. ne smije dijeliti istu ljudskost. Jednom. Istina. one ne prepoznaje članove svoje vrste s istom lakoćom kao životinje. ne doživljava osobenost svoje vrste i doživljava stranca kao pripadnika druge vrste. Hayes 1951. Rockefeller. Rjeđe izvodimo paralelu iz hijerarhije o »instinktivnom« pori¬ jeklu diktature nego iz teritorijalizma o patriotizmu. niti u ovoj rečenici niti u bilo kojoj drugoj. 13. Ali. Vjerujem da su slični razlozi posrijedi i kod jevrejskog obreda koji ne dozvoljava da se meso jede s mlijekom. a onaj tko nije član njegove vrste. 140 VII Paleontologija Je li čovjek jedna vrsta? Podsjetimo se da se Lorenzova upotreba podataka o životinjama odnosila na intraspecijsku agresiju. razmišljajući o ubijanju talaca i zatvorenika kada je u zatvoru u Attici u N. Tada Wicker piše: »Mnogo toga što je bilo pogrešno u Attici — i što je pogrešno u većini američkih zatvora i popravnih domova — pro¬ izlazi iz činjenice da Rockefeller. 14. koji među životinjama daju neposredne dokaze o vrsti. Iz ovog slijedi paradoks da čovjek. Za njega odlučuje drugačiji jezik. 1951) 11. Hayes. Hayes i C. pomoćni komesar za zatvore Walter Dunbar rekao je vođi zatvorenika Richardu Clarku: 'U 30 godina nikada nisam zatvoreniku rekao laž!' 'A čovjeku?'. A. Barnett (1958. Barnett i M. posebno Crnci. Pitanje je: Možemo li biti sigurni da ljud¬ ska bića u svom odnosu prema drugim ljudskim bićima doživ¬ ljavaju jedni druge kao članove iste vrste i reagiraju s genetski pripremljenim obrascima ponašanja za istu vrstu? Zar ne vidi¬ mo. upravo obrnuto. 1958a). Upravo zato što čovjek posjeduje manju instinktivnu oprem¬ ljenost nego bilo koja druga životinja. oni bi još uvijek bili ljudska bića.

« (D. ali je njihova kla¬ sifikacija sporna. ptice. Možemo li dokazati hipotezu da* čovjek potječe od grabežljive životinje? Možemo li pretpostaviti da je čovjek. e. Lewis Mumford je uvjerljivo upozorio da je smatrati pravljenje oruđa dovoljnim dokazom za identifikaciju čovjeka pogrešno i da se temelji na pristranosti svojstvenoj današnjem pojmu tehnike. Oblik njegovog dentalnog luka bio je sličan obliku drugih homi¬ nida i mnogo sličniji čovjekovom nego ovaj današnjih majmuna. (L. i vjerovao da su stari više od dva milijuna godina. nama poznati.000 god. Pilbeam i E. Grabežljive su životinje zo¬ ološki jasno određene. jer se bavi stvarima koje nam sada nisu po znate. Tako je u posljednjih nekoliko desetljeća paleontologija ot¬ krila filogenetsku osnovu tvrdnji o ljudskoj agresiji koje su re¬ zultat psihoanalitičkog ispitivanja čovjekove prirode. pretpostavlja da A.2 Ipak. Međutim. Freeman govori o australopithecinima kao o »krvoločnom prilagođenju« s »grabežljivim. n. Mumford. To su porodice mačaka. B. sada predložena. ili barem njegovi preci. hijena. mesožder. Po mom mišljenju. male sisavce kao što su glodavci. »mesožder« i »lov«. njegova ovca? Je li čovjek grabežljiva životinja? Postoje li dokazi koji govore da su čovjekovi preci bili grabež¬ ljivi? Najraniji hominid koji je mogao biti čovjekov predak je Rainapithecus koji je živio u Indiji prije četrnaest milijuna godina1. duguju svoje postojanje nekoj vrsti prilagođavanja grabežljivosti koju su prvi razvili krvoločni Australopithecini na livadama južne Afrike u nižem pleistocenu. p. isto kao što je i pitanje da li je Auslralopithecus bio. L. da bi se dokazalo da su bili slični čovjeku. u diskusiji je postala hipoteza koja »zaslužuje ispitiva¬ nje. u Aziji oko 500. Freeman. Freeman. tvrditi da čovjekova priroda i vještina. R. te korijenje i voće. lov pretpostavlja postojanje suradnje i odgovarajućih tehnika. Od 1924. Simons (1965). iako nije vuk drugom čovjeku. a u krajnjem slučaju i ljudska civilizacija. Jeo je male životinje koje je mogao uhvatiti bez oružja ili zamke. Freeman pokušao je u Australopithecusu naći paleontološkog »Adamakoji je donio iskonski grijeh destruktivnosti u ljudsku rasu.Ako su ova razmatranja ispravna. Suprotno tome. jest: moguće je da su neki aspekti ljudske prirode (uključujući možda d agresivnost i okrutnost) povezani sa specijalnim prilagođavanjem grabežljivosti i krvoločnosti koje je bilo temeljno za evoluciju hominida u pleistoceno doba. iako je možda jeo meso. G. ubilačkim i kanibalističkim sklonosti¬ ma. godine otkriveni su novi fosili. 1964) U diskusiji koja slijedi njegovo izlaganje. Bez obzira na to da li je Australopithecus bio lovac ili nije. kao što su D. Australopithe¬ cus bio je predmet mnogih neslaganja. ovo je hipoteza koja zavređuje da bude naučno i ne¬ pristrano ispitana. uz njegovu uglavnom biljnu hranu. lovac ili stvaralac oruđa. ako išta. Camp bell (1966) dolazi do zaključka da je Australopithecus jeo male gmazove. U tom bi se slučaju pojavio jedan potpuno drugačiji problem: problem urođene agresivnosti prema članovima drugih vrsta. Najraniji fosili hominida Ramapithecusa. već i ozbiljan znanstvenik kao što je D. U diskusiji o australopithecinima mnogo se važnosti prida¬ valo njihovoj upotrebi oruđa. 1967). sasvim je sigurno da hominidi kao i njihovi pongidni preci nisu bili grabežljive životinje s instinktivnom i morfološkom oprem¬ ljenošću koja je karakteristična za grabežljive mesoždere kao što su lavovi i vukovi. potcrtao E.« On ukratko kaže: »U širokim antropološkim okvirima može se.« (D. ne samo Ardrey koji drama¬ tizira stvari. Što je u referatu bila činjenica da je paleoantropologija otkrila zaključke o ljudskoj agresiji.). koje je pronašao Raymond Dart u Južnoj Africi 1924. manje dokaza da je interspecijska agresija genetički programirana izuzevši u slučaje¬ vima kad je životinja ugrožena ili kod grabežljivih životinja. 1964. Lorenzovi bi se dokazi srozali jer se svi njegovi dosjetljivi izvodi i zaključci temelje na agresiji između članova iste vrste. znači. Većina paleoantropologa danas prihvaća tezu da su australopithecini bili hominidi. u svjetlu nedavnih paleontoloških otkrića hipo¬ teza. F. u bilo kojoj mjeri. Freeman nije tako siguran: »Tako. da je 142 za njega fleksibilnost ishrane bila karakteristična. podaci o životinjama daju. što se pojavilo tek mnogo kasnije istovre¬ meno s pojavom čovjeka. bilo bi apsurdno smatrati ga grabežljivom životinjom.« Ovo ispitivanje zamršeno je nejasnoćom na koju nailazimo kod Freemana — kao i u radovima drugih autora — pri upotrebi poj¬ ma »grabežljiv«. africanusa treba smatrati prvom po¬ javom Homoa. dok nekoliko istraživača. Unatoč tim pouzdanim dokazima. većina se istraživača slaže da je A. pasa i 143 . su fo¬ sili Australopithecusa robustusa i naprednijeg Australopithecusa africanusa. Što se tiče te interspekcijske agre¬ sije. africanus jeo sve.

Ali zašto onda hominide zvati mesožderima umjesto svežderačima? Zbrka koja iz toga proizlazi pomaže da u svijesti čitaoca usadi slijedeću jed¬ nadžbu: jede meso = mesožder = grabežljiv. za nas nisu neophodni mnogi sporni detalji ljudske evolucije.). Grabežljiva životinja dolazi do hrane napadanjem i ubijanjem drugih životi¬ nja.« Kasnije je. danas je već dobro poznata činjenica. jer su u odnosu sa članovima svoje vrste te živo¬ tinje društvene i prijateljski raspoložene — kao što to pokazuje. (1960). B. (1968). L. slijedeći drugog. Young (1971). J. Ne postoje dokazi da su ta stvorenja bila u stanju napadati velike sisavce biljoždere koji su bili tako karakteristični za afrički pleistocen. ne možemo grabežljivu životinju ni nazva¬ ti agresivnom. detaljni prikaz diskusije o tome kod D. Ebling. S. u čijoj ishrani je meso igralo više ili manje važnu ulogu i da je za hranu ubijao životinje ako su bile dovoljno male. Gotovo svi paleontološki podaci temelje se na mnoštvu nagađanja. koji su. Grabežljive životinje. »možda bili« lovci. do druge. pokušao sam prikazati mišljenje većine njih koji proučavaju ovo područje. ako je »on« bio čo¬ vjekov predak. Ipak. (S. Napier (1970). govorio o mogućnosti da su hominidi. element učenja je minimalan. uključujući drugih ljudi. Da li je Ramapithecus bio ili nije bio hominid i neposredan predak čovjeka. Tax. (Usp. Pilbeam (1970). Portmann (1965). Quod erat demonstrandum! Sve što možemo zaključiti o A.medvjeda a karakteriziraju ih pandže i oštri očnjaci. ur. Ništa ne opravdava pretpostavku da je Australopithecus posje¬ dovao instinkte grabežljive životinje. da ishrana — biljna i mesna — ne izaziva agre¬ siju. Meso u ishrani ne pretvara hominida u grabežljivu životinju. C. Ali nisu sve životinje koje su mesožderi grabežljive. B. Slijedeći jednog autora. Washburn i P. S. i neke druge radove koje sam naveo u tekstu. Pilbeama. ipak. ur. S. uključujući australopithecine. koji su svojoj uglavnom biljnoj hrani dodali meso. J. U ana¬ lizi koja slijedi koristio sam uglavnom ove radove: D. (J. Nadalje. doći ćemo do jedne predodžbe. »dok su kasnije i veće životinje koje su ih naslijedile mogle izaći na kraj s malim i / ili još nerazvijenim životinjama. Freeman je svjestan da »pojam 'krvoločan' kada se odnosi na ponašanje hominida mora imati značenje koje se razlikuje od onog kada se odnosi na vrste u skupini carnivora«. L. 1967). F. Jay. Potcrtao E. još je sporno. na primjer. Carthy.« Isto gledište izrazio je VVash¬ burn u ranijem radu (1965) gdje kaže da »je vjerojatno da su Australopithecini i sami bili plijen a ne lovci. BILJEŠKE U S D O P G A LE Z E M O L VJ 1. koju je iznio Sir Julian Huxley i drugi. VVashburn i F. Ali čak i što se tiče glavnih stadija ljudske evolucije izostavio sam neka prije144 porna pitanja iz konteksta da bih izbjegao preopterecivanje. Roe i G. I. Simpson (1958. životinje koje jedu i meso i bilje ne pripadaju sku¬ pini Carnivora. urednici. izuzevši med¬ vjede koji se uglavnom hrane biljem i nisu baš vješti u lovu. Lancaster. isključivo su mesožderi. Howell (1960) pišu da je malo vjerojatno da su australopithecini malenoga tijela. odgovorni za »grabežljive« gene kod čovjeka. (1965). africanusu jest da je bio svežderač. A. kao što je ranije spomenuto. Schwidetzki (1971). ponašanje vukova. S. To je ponašanje genetski programirano. J. a što se tiče glavnih faza razvoja. slijedi da je čovjekova destruktivnost urođena i da je Freud u pravu. G. A. mnogo ubijali. 1968). . nadalje. D. Wensch. i nadalje. 1964. C. pa su prema tome veoma sporni. iz čega slijedi da je čovjekov predak hominid bio grabežljiva životinja s instinktom za napadanje drugih životinja. Campbell (1966). L. grabežljiva agresija ima neurološki različitu osnovu od agresije kao obram¬ bene reakcije. Štoviše. Washburn i C. F. 1970).

Ljudski teritorijalni običaj i psiho¬ logija fundamentalno se razlikuju od onih kod majmuna. Washburn počinje premisom da s obzirom na činjenicu da je čovjek kroz 99 posto historije živio kao lovac. L. Lancaster. a ne o »lovu«.VIII Antropologija U ovom poglavlju iznijet ću prilično iscrpne podatke o primitiv¬ nim lovcima i sakupljačima hrane. L. a dru¬ ge životinje bile su od neznatne važnosti za njega. Sličan primjer su »ljudi koji upotrebljavaju najlakši pri¬ bor za ribolov da bi produljili uzaludnu borbu ribe i time dove¬ li do vrhunca svoj osjećaj prevlasti i spretnosti. prije 500. tvrde da je selekcioni pritisak lovačkog i sakupljačkog načina života bio tako sličan. 1968). Washburn i V.« (S. Washburn. a njezini počeci možda su bili u pljačkanjima australopithecina. On piše: »To se možda najbolje vidi iz nastojanja koja su posvećena održava¬ nju ubijanja kao sporta. javna mlaćenja i mučenja česta su u mnogim kulturama« (S. a rezultat tako uspješan. a vlada Sjedinjenih Država danas troši milijune dolara da bi lovce snabdjela s divljači. L. znači: Kakva je »psihologija lovca«? Washburn je naziva »psihologijom zvijeri« koja se u potpuno¬ sti razvila do srednjeg pleistocena. osim onih par koje su mogle prijetiti napadom. Interesi ovog posljednjeg mogli su se zadovoljiti na malom području. Washburn. U ranijim vremenima. jedan od najvećih auto¬ riteta na ovom području. L. F. Lancaster. koji je odgovoran za čovjekov »pad«? Tog je mišljenja S. Pri¬ je barem 300. Washburn i C. 1958. U većini kultura iz mučenja i patnje čine se javni spektakli da bi svi u tome mogli uživati.000 godina (možda dvostruko toliko) radoznalo¬ sti i težnji za dominacijom kod čovjekolikog majmuna pridru¬ žile su se zvjerska znatiželja i agresija.i V. dio psihologije lova. i njegovi kolege koji smatraju da je taj »Adam« čovjek-lovac. čovjek uživa u potjeri i ubijanju. Washburn i C. Washburn i C. 1958). psi¬ hologiju i običaje dugujemo lovcima iz prošlih vremena: U veoma stvarnom smislu naš intelekt. Ako pažljivo obučavanje nije pri¬ krilo ljudske nagone. interesi.« (S. osjećaji i ba¬ zični društveni život — sve je to rezultat uspješnog prilagođavanja lovaca. S. da su popula¬ cije homo sapiensa još uvijek posvuda fundamentalno iste. prethistorijski Adam. Lancaster. (S.000 godina ili čak i ranije: 146 Pogled na svijet ranog ljudskog carnivora morao je biti veoma drugačiji od onog njegovih rođaka biljoždera. Kad antropolozi govore o jedinstvu čovječanstva. To će čitaocu dozvoli¬ ti da sam ocijeni da li podaci iz tih područja podržavaju uobiča¬ jenu tezu: što je čovjek primitivniji. Washburn . Mnogi ljudi uživaju gledati kako druga ljudska bića pate. S. U mnogo slučajeva to su pronalasci mlađe generacije antropologa poslje¬ dnjih deset godina. o neolitskim poljoprivredni¬ cima i o novim urbaniziranim društvima.. 1968). Lju¬ de je lako učiti da ubijaju a teško je razviti običaje koji se tome suprotstavljaju. da li postoji ljud¬ ski predak. Avis. 1968)1 Presudno pitanje je.. »Čovjek-lovac« — antropološki Adam? Ako grabežljiva karakteristika čovjekovih predaka hominida nije odgovorna za njegovu prirođenu agresivnost. a oprečna starija gledišta još uvijek nisu ispravljena u umovima mnogih nestručnjaka. 147 . U posljednje dvije rečenice Washburn indirektno kaže da nije samo ubijanje. Ali potreba za mesom tjera životinje da upoznaju šira područja i da nauče običaje mnogih drugih životinja. Potcrtao E. već i okrutnost.« (S.) Washburn inzistira: »Čovjek posjeduje psihologiju zvijeri. (S. što bi bilo ispravnije). Koji su Washburnovi argumenti u prilog ovoj tvrdnji o uro¬ đenom uživanju u ubijanju i okrutnosti? Jedan argument je »ubijanje kao sport« (on govori o ubijanju kao sportu. to je agresivniji. Washburn poistovjećuje »zvjersku psihologiju« s ubilačkim na¬ gonom i uživanjem u ubijanju. S. kraljevi i plemstvo držali su parkove u kojima su mogli uživati u ubijanju kao spor¬ tu. ili uživaju u ubijanju životinja. Avis. On piše: »Čovjek doživljava za¬ dovoljstvo u lovu na životinje. našu biologiju. Ova psihologija potpu¬ no se formirala do sredine pleistocena. 1959). L. L. L.

s njegovom racional¬ nom orijentacijom. On nam govori više o psihologiji feudalizma nego o psihologiji lova. pružaju zadovoljstvo i u ve¬ ćini kultura društvo ih nagrađuje. poistovjećuje se sa životinjom i oslobađa se tereta egzistencijalne rascijepljenosti: postaje dio prirode i nadilazi je svojom sviješću. 148 Paleolitski lovci često su medvjeda nazivali »djedom« ili su ga smatrali mitskim pretkom čovjeka. Lancaster. iako na krat¬ ko. općenito. U vezi s tim Washburn kaže: Do koje mjere su biološke osnove ubijanja postale dio ljudske psihologije. L. Washburnova je tvrdnja da mnogi ljudi uživaju u ubijanju i okrutnosti djelomično ispravna. neki dokazi pokazuju da su osjećali sklonost prema životinji koju su ubijali. Naposljetku. rat postao sporan kao normalan dio nacionalne po¬ litike ili kao odobravan put društvenoj slavi. pred kojega su stavili najbolju hranu — na kraju su ga svečano poko¬ pali. ponovo dio prirode. S. da sa¬ dizam mnogo češće postoji kod frustriranih ljudi i društvenih klasa koji se osjećaju nemoćni i nalaze malo zadovoljstva u ži¬ votu. William S. Rat je bio od pre¬ velike važnosti u ljudskoj historiji da bi mogao biti nešto dru¬ go nego zadovoljstvo za muškarce koji učestvuju u njemu. uklju¬ čujući određenu količinu sadizma. tučnjavu i ratne igre. Lovci. već ga opisuje u ovim općim pojmovima: »Lov nagra149 . U potjeri za ži¬ votinjom on i životinja postaju jednaki. Od jednake je važnosti za strastvenog lovca jedna sasvim dru¬ gačija motivacija. 1968). koji je karakterističan za vladajuću elitu. Prve potječu iz dubine ljudskog iskustva. Iznenađujuće je koliko mnogo modernih autora zanemaruje taj element u lovu i usredotočuje svoju pažnju na sam čin ubijanja. na primjer. ali ona ipak živi u mnogim ljudskim bi¬ ćima. Lancaster. vidi se u tome kako je lako kod dječaka pobuditi interes za lov. ali ona znači samo to da posto¬ je sadistični pojedinci i sadistične kulture. Spretnost u ubijanju i za¬ dovoljstvo u ubijanju se obično razviju u igri. uključujući psihologiju suvremenog lovca. Tek je u posljednje vrijeme sa svim promjenama u prirodi i uvje¬ tima rata. Kad su ga ubili. niža klasa u Rimu. Upravo obrnuto. opširno je govorio o tome. Vidjet ćemo. na primjer. kojem je on prisustvovao kao »počasni gost«. kao što je onaj pri¬ mitivnih lovaca. koja je nadoknađivala svoje siromaštvo i društvenu nemoć sadističkim spektaklima. ne uživaju u mukama ži¬ votinje. »Elitni lov« izgleda da zadovoljava želju za vladanjem. ni na sve kulture. 1968). Za modernog čovjeka. ili u potlačenim grupama željnim os¬ vete. održali su sveti ručak u nje¬ govu čast. ova identifikacija s prirodom teško se verbalizira i dopire u svijest. lov zahtijeva poznavanje mnogih vještina i široko znanje izvan onog koje se sastoji u rukovanju oružjem. Washburn i C. 1968). riječ je o uživanju u vještini. ili niža srednja klasa u Njemačkoj iz koje je bilo regrutirano najviše Hitlerovih fanatičnih pristalica. Laughlin.Washburn ukazuje na popularnost rata: »Do nedugo na rat se gledalo isto kao i na lov. Ni u ribolovu ne primjenjuje se metoda koju je Washburn spomenuo. prije nego što su ga jeli. iako na kraju upotrebom oružja čovjek pokazuje svoju superiornost. Washburn i C. Mehringer. molili su za oproštenje.« (S. lako se uče. (S. činjenica je da bi sadist koji uživa u mučenju bio slab lovac. ribolov. ali neka zapažanja možemo spo¬ menuti čak i u ovom kontekstu. i osoba koje vole lov. Međutim. koji također počinje s tezom da »je lov najvažniji obrazac ponašanja ljudske vrste« (W. (J. Maskirajući se u životinju i smatrajući životinju svojim pretkom. Kroz lov čovjek postaje. no ne odnosi se na sve pojedince. za¬ htijeva ekstenzivno proučavanje. L. S. Među motivacijama primitivnih profesionalnih i modernih stra¬ stvenih lovaca moramo razlikovati barem dvije. njegova je identifikacija sa životinjom očita. 1952)3 Psihologija lova. Ti oblici ponaša¬ nja nisu neizbježni. Druga ljudska bića bila su jednostavno najopasnija lovina. poljoprivrednika koji štite svoje usjeve i kokoši. Također ne postoje dokazi za pretpostavku da su pri¬ mitivni lovci bili motivirani sadističkim ili destruktivnim impul¬ sima. Vraća se u prirodu. Najprije moramo razlikovati iz¬ među lova kao sporta vladajućih elita (na primjer. ove osobine mogu se naći i kod vladajućih klasa koje se osjećaju ugrožene u svojoj vladajućoj poziciji i svom vlasništvu2. Laughlin. čak ih je možda pekla savjest. S. a oblici igre pri¬ premaju djecu za njihove uloge kad odrastu. Laughlin niti ne spominje zadovoljstvo u ubijanju ili mučenju kao dio lovačkog obrasca ponašanja. Kod primitivnog čov¬ jeka ovaj je doživljaj sasvim svjestan. plemstva u feudalnom sistemu) i svih drugih vrsta lova. Ideja da lov izaziva zadovoljstvo u mučenju neosnovana je i veoma neprihvatljiva.

na urođeni karakter tih impulsa. kao što ćemo kasnije vidjeti. Činjenice su da. Zaključiti da ovaj interes dječaka za popu¬ larno prihvaćene obrasce ponašanja dokazuje urođeni karakter 150 zadovoljstva u ubijanju potvrđuje izrazito naivan stav u pita¬ njima društvenog ponašanja. do mačevanja. doći ćemo do zaključka da suvremeni čovjek posjeduje uro¬ đeni impuls za surađivanjem i dijeljenjem. koplja. 1968). 1968)4 Efikasnost lova mora se shvatiti na bazi razvijanja vještine lov¬ ca. pti¬ ca. a njegov jedini izvor je rad D. riba. S. meteorološ¬ kih fenomena općenito. uglavnom su beznačajni izvan konteksta u kojem se koriste. (Washburn i Lancaster. (W. Ako ne slijedimo Washburnovo zaključivanje. 1968). proučavao je ponašanje životinja i njihovu anatomiju. gmazova. meso se ne može spremiti i sačuvati. Laughlin ukazuje na slijedeće. da posto¬ ji mnoštvo sportova od Zen borbi sa sabljama. Pret¬ postavimo li da je ponašanje u lovu dovelo do genetskih pro¬ mjena. Jednako je neodrživa Washburnova i Lancasterova tvrdnja da »gotovo svako ljudsko društvo smatra ubijanje članova nekih drugih ljudskih društava poželjnim«. iako iznenađujuće malo siste¬ matskih studija. Oni ne predstavljaju dobro mje¬ sto za početak analize jer je njihova pozicija u slijedu udalje¬ na od nekoliko cjelina koje prethode. S. što je važno imati na umu s obzirom na tradicionalno pretjerano naglašavanje oruđa i oružja: Lov je očito instrumentalan sistem u pravom smislu da se nešto izvrši. S. Laughlin. Poznavanje plime i oseke.. (W. pitanje je. može se nagađati ne ukazuje li sklonost surađivanju i dijeljenju. treba primijetiti. Suradnja članova iste grupe bila je iz praktičnih razloga neophodna u većini društava koja su se bavila lovom.đuje dosjetljivost. isti je bio slučaj i s dijeljenjem hrane. dosta je nekonzistentna. Stoga je on isto toliko pridonio napretku čovječanstva koliko i njegovom držanju zajedno unutar granica jedne varijabilne vrste. Ova vještina uključu¬ je čitav makroskopski svijet sisavaca. Tvrditi da je rat sa¬ mo u posljednje vrijeme postao sporan. sjekire i drugi objek¬ ti koji se mogu izložiti u muzeju. Laughlin. čak ni u modernom ratovanju u kojem vojnik uglavnom ne osjeća previše mržnje prema neprijatelju i samo rijetko izraživa okru151 . Ukratko. ra¬ zvoj samog čovjeka. postoje li drugi obrasci ponašanja koji su proizašli iz ponašanja lovaca. Na žalost. Čini se da postoje dva obrasca ponašanja koja su postala gene¬ tički programirana kroz lovačko ponašanje: surađivanje i dije¬ ljenje. čovjek. a kažnjava nesposobnost da se riješi problem. . koju danas nalazimo u mnogim društvima izvan modernog industrija¬ liziranog svijeta. tobolčara. naročito onog židov¬ skih proroka. džuda i karatea — kod kojih je sasvim jasno da njihovo očara¬ vanje ne proizlazi iz zadovoljstva u Ubijanju — već iz vještine koju oni zahtijevaju. Nadalje. znači ignorirati čitavu historiju filozofskog i religioznog učenja. motivacija primitivnog lovca nije bila zadovoljstvo u ubijanju. uključujući i svoju vlastitu. To je ponavljanje popularnog klišea. U većini klima. već učenje5 i optimalna primjena raznih vještina. To bi se moglo objasniti time što život lovaca nije doveo do genetskih promjena ili činjenicom da su poticaji na dijeljenje i surađivanje duboko potisnuti u društvima koja ne gledaju povoljno na takve vrline i koja umjesto toga podržavaju grubi egoizam. Tehnološki aspekti. stoga su oni koji su bili sretne ruke danas dijelili s onima koji će biti sretne ruke sutra. Freemana (1964) o kojem smo ranije govorili. toljage. tj. Postoji dovoljno dokumentacije. astronomije i drugih aspekata prirod¬ nog svijeta također je dobro razvijeno u nekim grupama s obzirom na vještinu i opseg njihovog znanja i područja na kojima su se koncentrirale . čovjekova povijest surađivanja i dijeljenja. a ne ubijanjem i okrutnošću. U stvari. Ovdje ću citirati samo važnost ovog poznavanja za sistem ponašanja lovca i njegovu važnost za evoluciju čovjeka.« (W. U ovom smislu lov je bio škola koja je učinila ljudsku vrstu samou¬ kom. lovac. Ipak. 1968). a koji pokazuje utjecaj frojdovskog stajališta. . nekoliko djela izvršenih u slijedu donosi važan re¬ zultat. On je prvo pripitomio sebe. Laughlin. Sreća u lovu nije bila jednako raspodijeljena među lovcima. osim arktičke. insekata i biljaka.. kao što to pokazuje povijest civilizacije. a tada druge životinje i biljke. rješavanje problema. a ne na bazi unapređivanja tehničke osnove. borbu i razne igre ignorira činjenicu da se dječaci mogu lako navesti na bilo koji obrazac ponašanja koji je u kulturi prihvaćen. o postulatu da je primitivan čovjek vješt u njegovom poznavanju prirodnog svijeta.. za ratove primitivnih lovaca nije karakteristična okrutnost i uglavnom im ubijanje nije cilj. Washburnov argument o lakoći s kojom se kod dječaka pobu¬ đuje interes za lov.

6 nailazimo na nevjerojatno mnogo suradnje i zajedništva. barem na one koji su živjeli nakon pojave modernog čovjeka. D. 1968) izgleda 152 da se slažu s tom formulacijom.8 Unatoč opreznosti koja je potrebna kod izvođenja analogija. sasvim opravda¬ no. čarolija i vraćanja. naše znanje o ponašanju lovaca nije ograničeno na na¬ gađanja: na raspolaganju nam je dosta podataka o još postoje¬ ćim lovcima i sakupljačima hrane koji pokazuju da lov ne poti¬ če na destruktivnost i okrutnost i da su primitivni lovci relativ¬ no neagresivni u usporedbi s njihovom civiliziranom braćom. kao što G. Sah¬ lins. postaji. do¬ minantnost i grubo natjecanje. kajanje kod ubijanja. Colin Turnbull. Iz tog razloga nekoliko je autora. slike na zidovi¬ ma pećina koje se odnose na život prethistorijskih lovaca ne pri¬ kazuju borbu među ljudima. 1968)7. Dok u civilnom životu većina ljudi ne riskira svoj život da bi spa¬ sila nečiji drugi. ipak su najdojmljiviji podaci oni o još uvijek postojećim lovcima-sakupljačima hrane. Deetz. moralnost iz¬ nad moći. potrebno je nešto reći o paleolitskom lovcu. u stvari.tnost. stručnjak na tom pod¬ ručju. Murdock kaže. Postoje direktni podaci o životu prethistorijskog lovca u kulto¬ vima životinja koji ukazuju na činjenicu da on nije bio po priro¬ di destruktivan. sapiens sapiensu u doba kada je bio lo¬ vac i sakupljač. urednici. M. B. solidarnost je postavljena iznad seksa. D. P. Iako ne možemo očekivati da prethistorijski lovci-sakupljači budu identični s većinom najpri¬ mitivnijih suvremenih lovaca i sakupljača hrane. U nekim slučaje153 . niti dijeli svoju hranu s drugima. Sahlins piše: U selekcionom prilagođavanju opasnostima kamenoga doba. moramo imati na umu da (1) se h. DeVore. 1960). bilo emocionalna bilo fizička: to potvrđuje i nepostoja¬ nje ratovanja. Kao što je Mumford primijetio. Postavlja se pitanje. podaci o primitivnim lovcima pokazuju da karakteris¬ tike često pripisivane ljudskoj prirodi ne postoje kod najmanje »civiliziranog« čovjeka! Prije no što počnemo govoriti o postojećim primitivnim lov¬ cima. nediskriminantna seksualnost. (J. »homo sapiens sapiensa« pred oko četrdeset do pedeset tisuća godina. sapiens sapiens nije anatomski i neurofiziolo¬ ški razlikovao od današnjeg čovjeka i (2) da znanje o postojećim primitivnim lovcima mora pridonijeti razumijevanju barem jed¬ nog presudnog problema koji se odnosi na prethistorijske lovce: utjecaj ponašanja lovaca na ličnost i na društvenu organizaciju. već da su to urođene čovjekove osobine. Washburnove ideje o psihologiji lova samo su jedan primjer pristranosti u prilog teoriji o čovjekovoj urođenoj destruktivnosti i okrutnosti. Lee i I. može se najbolje obraniti od osnovnog ljud¬ skog pitanja o njegovom pravu da to čini pretpostavkom da de¬ struktivnost i okrutnost nisu ukorijenjene u našem sistemu. objektiv¬ nost prelazi u pristranost. iako ne ideološki — glupim. To je ne¬ što što čovjek mora vidjeti da bi shvatio: lov se ne obavlja u agresivnom duhu. Možda bismo čak mogli ići dalje i predlo¬ žiti da jedan od razloga leži u tome što je rat privlačan upravo pružanjem mogućnosti za izražavanje duboko ukopanih potica¬ ja koje naše društvo u miru smatra. Agresija i primitivni lovci Na sreću. Možemo primijetiti visok stupanj opredijeljenosti na čitavom području društvenih nauka u odnosu na pitanja nepo¬ sredno povezana sa stvarnim emocionalnim i političkim proble¬ mima. u biti. Osim toga. o njihovim prethistorijskim pre¬ cima. upozorilo protiv izvođenja zaključaka iz onog što znamo o mo¬ dernim primitivnim plemenima. ljudsko društvo nadvladalo je ili potčinilo takve primatske sklo¬ nosti kao što su sebičnost. (M. možemo li primijeniti naše znanje o ovim primitivnim lovcima na prethistorijske lovce. Činjenica je da je poznato vrlo malo o najranijem čovjeku. Kad se radi o ideologiji i o interesima društva. izvještava: Kod dviju grupa koje su mi poznate. interes za suvremene lovce postoji »zbog onoga što bi nam oni mogli otkriti o čovjeku pleistocena«: većina učesnika na sim¬ poziju Čovjek-lovac (R. u ratu su to svakodnevne pojave. zavada. a ne zna se previše ni o h. agresija gotovo da ne po¬ stoji. Moderno društvo sa svojom gotovo ne¬ ograničenom spremnošću da koristi ljudske živote u političke ili ekonomske svrhe. Nisam siguran ni da je sam lov agresivna aktivnost. Radi svijesti o smanjivanju prirodnih bogat¬ stava. Ljudsko je društvo u najranijim danima postiglo naj¬ veću reformu u historiji: pobijeđena je ljudska primatska pri¬ roda i tako osigurana evoluciona budućnost vrste. Bez obzira na to. Sukob su zamijenile bliskost i suradnja.

etiketa obiteljskog života. i da su ekonomski odnosi među ljudima ili grupama karakterizirani »ekonomiziranjem«. u fun¬ damentalnijem smislu nego je to slučaj u složenijim privreda¬ ma. naravno. da kod ljudi »postoji prirodna sklonost prevoženju i zamjenjiva154 nju robe«. električna energija. R. što je ve¬ će pomanjkanje robe. ili će činiti isto za nas. a Freuchena je brzo ispravio jedan stari čovjek: »Ne smijete zahvaljivati za vaše meso. 1966) Ne postoji stalno opredjeljenje u poslu osim onih koja posto¬ je u svakoj obitelji s obzirom na dob i seks. Najobuhvatniji prikaz pronalazaka o primitivnim lovcima i sa¬ kupljačima hrane daje E. kažnjavaju štednju kao znak sebičnosti. uvjetovan sakupljanjem hrane. doslovce rečeno. ali ne kad se radi o dijeljenju. u biti. razmatramo izmjenu između pojedi¬ naca unutar društva. »maksimaliziranjem« rezul¬ tata truda. već razmjeni. uz iznimku onih sjedilačkih grupa duž sjeverozapadne obale Sjever¬ ne Amerike. vaše je pra¬ vo da dobijete dio. 1966). Zato ne postoji nitko tko daje ili dobiva poklone. i odjeća. Među muškarcima postoji široka suradnja u lovu. one čak stvaraju pomalo pogreš¬ nu predodžbu. niti se čovjeka hvali radi njegove »velikodušnosti« kad dijeli svoj ulov sa svojim prijateljima. oraha i boba sačinjava glavni dio is¬ hrane za koji se brinu žene. no to pije isto što i agresivnost. Ne »dajemo« li mi hranu našoj dje¬ ci? »Pomažemo« našoj braći i brinemo se za stare roditelje. Antropolozi su katkada pokušali ka¬ rakterizirati stvarnu transakciju riječima kao što su »čisti po¬ klon« ili »slobodni poklon« da bi ukazali na činjenicu da nije riječ o trgovini. ribolovom se uglavnom bave žene. Kao što M. Hrana se sastoji manjim dijelom od mesa (možda oko 25 posto). »Iz nekoliko razloga povezanih s jednostavnoš¬ ću njihove tehnologije i njihovog nevladanja prirodom mnogi lovačko-sakupljački narodi su. automobil. U ovakvom slučaju može se hvaliti čovje¬ kova smjelost u lovu. Turnbull.i element sažaljenja. Što se tiče njihovih potreba — suprotno modernom čovjeku kojem je potrebna kuća.« (M. J. Dru¬ gi čine.. dok sakupljanje sjemenki. Meggitt. 1966) Ekonomski su odnosi naročito poučni. Servi¬ ce.10 Najočitija i vjerojatno najhitnija karakteristika lovačko-sakupljačkih društava je njihov nomadizam. korijenja. dive se velikodušnosti. voća. Service u knjizi Lovci. Ser¬ vice. Meggitt kaže: »Izgle¬ da da je naglašena biljna ishrana jedna od glavnih karakteristika društava koja se bave lovom. ribolovom ili sakupljanjem hrane. (C. a ti pojedinci u društvu su svi u nekakvoj srodnosti. Ni u jednom lovačko-sakupljačkom društvu ne izražava se zahvalnost. najčešće izgleda da oni rade upravo obrnuto: »daruju stvar«. ali ne njegova velikodušnost. koje žive u uvjetima izobilja. (E. A najčudnovatije od svega je da što je veća oskudica. istina je da ži¬ ve veoma teškim životom. Budući da prevladavaju bliski društveni odnosi.vima može čak biti prisutan . to izgleda da su oni neekonomičniji i ve¬ likodušniji. 1964). zbog prirode naše vlastite privrede. To je u direktnoj suprotnosti s principima koji se pri¬ pisuju formalnoj ekonomiji. moralnost velikodušnosti. R.«11 Riječ »poklon« ima primjese milostinje a ne uzajamnosti. ili su činili. Primitivni na¬ rodi ne čine ni jednu od ovih stvari. J. M. — za primitivnog lovca »hrana i nekoliko pomagala koja su mu po¬ trebna da bi došao do nje središte su privrednog života . Nekom drugom prilikom njega se može hvaliti zbog njegov velikodušnosti. Moje iskustvo s lovcima pokazuje da su oni veoma blagi ljudi. Ove riječi nisu naročito pogodne za predoča¬ vanje stvarne prirode tog čina. Jednom se Peter Freuchen zahvaljivao Eskimu od kojega je do¬ bio meso. a kupi jeftino«. Service kaže: Mi smo naučeni misliti. Service.« (E. što dovodi do slobodnog povezivanja obitelji u 'družbu'. R. osjećaji ljubavi. i drugih lovačkih saku¬ pljačkih društava koja su nestala tako brzo nakon dodira s civi¬ lizacijom da je naše znanje o njima previše fragmentarno. sve te stvari uvjetuju način na koji se s robom postupa i to tako da ekonom¬ ski odnos prema robi slabi.. da u transakciji ne postoji osjećaj izravne zamjene.« (E. najslobodniji lju¬ di na svijetu. 155 . da se »proda skupo. ili se velikodušnost nije smatrala normalnom pojavom. Njegova monografija uključuje sva takva društva. 1965)9 Nijedan od učesnika u diskusiji s Turnbullom nije izrazio nesla¬ ganje. Service. Mi. što je nor¬ malna popratna pojava niskog stupnja tehnološkog razvitka u takvim društvima. jer tako čovjek postaje ovisan. itd. R. Samo Eskimi žive isključivo od lova i ribo¬ lova. U ovoj zemlji nitko ne želi ovisiti o drugima. Lovac se snuždio. (E. jer bi u tom slučaju izjava značila zahvalnost: jer je dijeljenje bilo neočekivano. 1966). Poklonima se stvaraju robovi isto kao što se bi¬ čem stvaraju psi. R. očekuju gostoljubivost.

Štoviše..Od naročite je važnosti. ro¬ đaci u susjednim družbama imaju pravo slobodno loviti i sa¬ kupljati hranu ako to zatraže. oni su funk¬ cije podjele rada. odjeća. veća snaga u društvu čovjekolikih majmuna donosi veću dominaciju. ili više ženki ili bilo kojih drugih stvari za onog koji dominira: u primitivnom ljud¬ skom društvu veća snaga mora se upotrijebiti u korist zajed¬ nice. nasljedne klase i vojni ili politički položaj.. jer izgleda da je njegova namjera da se izbjegne gub¬ ljenje vremena i truda do čega bi došlo kada bi se nekoliko raštrkanih porodica uputilo na isto područje. rezultat čega je više hrane. Kod tog običaja radi se više o podjeli rada nego o podjeli vla¬ sništva. na primjer. Što se tiče žena. Čini se da su najprimitivnija ljudska društva istovremeno i ona u kojima vlada najveća jednakost. (E. da tako kažem. Od osoba visokog statusa u primitivnom društvu zahtijeva se velikodušnost i skromnost koja se nagrađuje samo pažnjom i ljubavlju. takav čovjek obično ima samo jednu ženu. nisu posje¬ dovale oružje ili odjeću a da nisu mogle unajmiti ili dobiti te stvari od bližnjih koji su bili bolje sreće. Pri¬ vatno vlasništvo značajno je samo ako netko ima a drugi ne — kada se. Ali moglo bi se tvrditi da čak ni te lične stvari nisu u pravom smislu privatno vlasništvo. R. pa ni s biljem i travama. Service. R. U sva¬ kom slučaju. i ekonomske i psihološke. društvo takve vr¬ ste ovisi o suradnji više i konstantnije nego bilo koje drugo. Stvari koje najviše liče na privatno vlasništvo su one koje pra¬ ve i koriste pojedinci. ukras¬ ni predmeti. 157 . Oružje. U primitivnom društvu sredstva su proizvodnje zemlja i lovišta. 1966). a druga ne bi. primijenila bi se pravila dijeljenja i nit¬ ko ne bi ostao gladan. čak i kad neki pojedinci posjeduju veći status ili ugled nego dru¬ gi. pojavi eksploatacijska situacija. dok to nije slučaj s divljači. čak ako bi i jedna obitelj sakupila mnogo oraha i voća. Jedinu stalnu prevlast posjeduje sta¬ rija i mudrija osoba koja može voditi ceremoniju. može biti jači. pitanje vla¬ sništva. itd. Service nam daje sliku autoriteta koji nalazimo kod naroda lovaca-sakupljača. mora se doslovce žrtvo¬ vati i raditi više za manje hrane. jer je drveće stalno na jednom mjestu. Neki muškarac.. amajlije i slično. Dakle. često se smatraju privatnim vlaništvom. Ukoliko je posjedo¬ vanje tih predmeta određeno njihovom upotrebom. Service. U nekim slučajevima određeno drveće ili sku¬ pine drveća dodjeljuju se pojedinačno obiteljima družbe. Obično se ne ra¬ zlikuje vlasništvo sredstava koja su čovjeku potrebna u njegovom radu i izvjesnih ličnih stvari i ukrasa. a osoba. i vlasništva u smislu posjedovanja sredstava za proizvodnju. da bi stekla poštovanje. Najčešći slučaj očitog ograni¬ čenja prava na bogatstva prirode odnosi se na orahe i drveće s plodovima. niti postoji bilo kakavo superiorno-inferiorno rangiranje koje bi počivalo na dru¬ gim izvorima moći kao što su to bogatstvo. u smislu da čitava družba brani teritorij od neprijatelja koji ga želi prisvojiti. Prirodna bogatstva o kojima družba ovisi kolektiv¬ no su ili zajedničko vlasništvo. nekim slučajem. u lo¬ vu. (E. . brži. a ne vlasništva »sredstava proizvodnje«. Da li će on imati veći status od drugih? Ne mora biti. Poštovanje će mu biti ukazano samo ako te kvalitete stavi u službu društva. To se mora povezati s činje¬ nicom da. hrabriji i inteligentniji od drugih članova družbe. to se manifestira drugačije od dominacije kod čovjekolikih majmuna. Takva sredstva proizvodnje u industrijskom društvu uglav¬ nom su strojevi i kapital koji se ulaže u mašinsku proizvodnju. noževi i strugači. na primjer — te pridonese više divljači koju može podijeli¬ ti i ako to učini pravilno i skromno. kao i svi ostali muškarci. Kod njih ne postoji nikakvo rangiranje koje bi se temeljilo na fizičkoj dominaciji. Radi se jedno¬ stavno o tom da postane uobičajeno stalno korištenje nekoliko dodijeljenih gajeva. radi vrlo jednostavne tehnologije. dok ljudi to čine — to je bitna razlika. Ni u jednoj primitivnoj družbi nikome se ne osporava pristup bogatstvima prirode — nijedan pojedinac ne posjeduje ta bo¬ gatstva . Ali teško je zamisliti (a nemoguće naći u etnografskim zapisima) 156 slučaj neke osobe ili osoba koje. Unutar družbe sve obitelji imaju jednako pravo na ta bogatstva. Service kaže: Lovačko-sakupljačke družbe potpunije se razlikuju od čovjekolikih majmuna s obzirom na dominaciju nego bilo koje druge vrste ljudskih društava. čovjekoliki majmuni uvijek ne surađuju i ne dijele. U tim društvima sasvim sigurno postoji potre¬ bu za upravljanjem grupnim djelovanjem. znači stvari kojima is¬ ključivim posjedovanjem možemo natjerati druge da za nas ra¬ de. 1966) U međuljudskim odnosima lovačko-sakupljačkih društava ne postoji ono što kod životinja nazivamo »dominacijom«. . Jedan od najraširenijih klišea danas je da je ljubav za vlasništvo kod čovjeka urođena karakteristika. da malo pojednosta¬ vnimo.

ali netko drugi. Iznad svega. pa je stoga prirodna i neizbježiva. Posebno su interesantni čuve¬ ni eskimski pjevački dvoboji: oružje kojim se služe su riječi. Natjecanjem u pjevanju često se rješavaju zamjerke i svađe svih vrsta. tako indirektno zadovoljavajući želju za osvetom protiv prijestupnika. R. tako da javnost sudi i slučaj se rješava čim to zajedničko mišljenje postane do¬ bro poznato. Vidjeli smo da su među čimpanzama od¬ nosi dominacije dosta blagi.Upravljanje je uloga koju autoritet preuzima u problemima složenog grupnog djelovanja. Ali. Bilo bi idealno kada bi ta osoba bila u is¬ tom srodstvu s oba zavađena pojedinca. Ali pretpostavimo da običaji i etiketa ne sprečavaju asoci¬ jalno ponašanje kod pojedinaca. One bi uklju¬ čivale uobičajene stvari kao što su seljenje logora. lovačko-sakupIjačko društvo razlikuje se po tome što kod njega ne postoji formalno vodstvo onog tipa koji možemo vidjeti u kasnijim stadijima kulturnog razvitka. Service. Čovjek s istočnog Grenlanda može tražiti zadovoljštinu za ubojstvo svog rođaka natjecanjem u pjesmi ako je fizički preslab da bi postigao svoj cilj. To je ono što mi obično podrazu¬ mijevamo pod »vođenjem«. naj¬ više kontrole ponašanja postižu jednostavno običajima i etike¬ tom. Shvat¬ ljivo je da se istočni Grenlanđani toliko udube u samu umjet¬ nost pjevanja da zaborave na razlog zamjerke. koja zam¬ jenjuje izravnu borbu. To nepostojanje hijerarhije i poglavica zavređuje pažnju tim više što je veoma prihvaćen kliše da se oni mogu naći u gotovo svim civiliziranim društvima i da se temelje na genetskom nas¬ ljedstvu naših predaka. Rvanje ili udaranje glavom su tipični oblici »dvoboja« kod Eskima. Prije svega. a ne njegov uzrok. održava se neka vrst natjecanja. Pjevačka vješ159 . Kada se svađe ne riješe na jedan od gore navedenih načina. 1966). Na primjer. s pet ili šest tisuća godina eksploatacije. Mora se postaviti pitanje: kako se primitivan čovjek brani pro¬ tiv asocijalnih i opasnih članova s obzirom na nepostojanje auto¬ ritativnog režima? Postoji nekoliko odgovora. Društvo primitivnog čovjeka u kojem vlada jednakost pokazuje da to jednostavno nije tako. Ne postoji stalno mjesto vođe: vodstvo ide od jedne osobe do druge ovisno o djelatnosti koja se planira. naravno. one ipak predstavljaju stalnu prijetnju i mora postojati neki na¬ čin da se zaustave ili da se spriječi njihovo širenje. ali da ipak postoje. u krajnjim slučajevima ostracizam. Dakako. to nije uvijek slučaj niti je uvijek slučaj da osoba koja posjeduje taj status srodstva želi suditi. izvode se u javnosti i publika smatra da je pobjednik u pravu. a druga nepopularna. a naročito bilo kakve okršaje s neprijateljem. zatim postoji 158 kleveta i ismijavanje. ili ako je tako vješt u pjevanju da je siguran u svoju pobjedu. jasno pokazuje da je psihologija dominacije i podređivanja prilagođavanje društvenom uređenju. jedan veoma star čovjek može biti naj¬ bolji izbor za planiranje neke svečanosti zbog dobrog poznava¬ nja rituala. Ti podaci u jasnoj su suprotnosti s Hobbesovom slikom čovje¬ kove urođene agresivnosti koja bi vodila ratu svakog protiv sva¬ kog kada država ne bi imala monopol nad nasiljem i kažnjava¬ njem. . većinom takve probleme rješava auto¬ ritet starijih i mudrijih u grupi. ti slu¬ čajevi su krajnje rijetki. naravno. Ako se pojedinac neprestano loše ponaša i njegovo ponašanje štetno dje¬ luje na druge grupe. jer bi tada bilo očito da neće biti pristrana. ( E. Apologetama društvenog uređenja koje se zasniva na upravljanju elite naravno veoma odgovara uvjerenje da je društvena struktura rezultat čovjekove urođene potrebe. kao drvene trijeske koje iskaču ispod sje¬ kire« . njegovi ga mogu čak i ubiti. zajednički lov. mlađi i vještiji. Društveni odno¬ si kod primitivnih ljudi pokazuju da čovjek nije genetički ospo¬ sobljen za tu vrstu psihologije dominacije i podređivanja. . Potrebe za upravljanjem grupnim djelovanjem i za uskom koordinacijom su veoma različite i mnogobrojne u lovačko-sakupljačkim društvima. ne postoji vođa ili predvodnik u smislu riječi po¬ glavica12. može biti vođa gru¬ pe koja ide u lov. oštre riječi. ili je jedna popularna. najčešće neka igra. da se družbe ne raspadaju iako ne po¬ stoje formalni pravni organi koji bi ih držali zajedno . Kao što Service primjećuje: Činjenica je. Mada su zavade i borbe relativno rijetke u takvim društvima. Često one počinju kao najobičnije svađe među pojedincima. ve¬ ćinom od vladajuće manjine. Anali¬ za historije društva. Koje su to onda sankcije koje protiv njih postoje? Uobičajena sankcija je izbjegavanje krivca i pokazivanje sve manje uljudnosti prema njemu. osim ubojstva. Katkada je dovoljno jasno da je jedna osoba u pravu. »male. zato je važ¬ no rano ih prekinuti. Ali unatoč očitoj važnosti vodstva u takvim aktivnostima. Unutar date zajednice o svađi između dvije osobe obično će suditi neki stariji član koji je u rodu s jednom i drugom.

Pilling. Obično ljudi otprilike znaju na čijoj su strani. jednoglasnost čitave zajednice je do te mjere poželjna da je potrebno određno vrijeme prije nego što se sazna miš¬ ljenje većine. tj. a završava u lišenosti . . tužitelj ceremonijalno baca koplja iz određene daljine. S te uznemiravajuće perspektive gledamo natrag na lovca. (M. Nakon toga mišljenje brzo postane jednoglasno i onaj koji je izgubio povlači se od neugodnosti. Način pjevanja je točno utvrđen. D. Pri¬ hvati li strategiju Zena.. D. Hoebel. Nakon nekog vremena grupa jednoglasno odobrava vještinu jednoga ili drugoga. Isključiva prednost je u prestižu. Može se do kazati da lovci često rade mnogo manje od nas. koliko šanse onda ima goli divljak sa svojim bijednim lukom i strijelom? Opremivši lovca građanskim impulsima i paleolitskim oruđem. ali.. dok ne postane jasno na kojoj je strani zajednica. mada mi rado smat¬ ramo ovo sretno stanje isključivo dostignućem industrijske civilizacije. Mi smo osuđeni na život proveden u napornom radu. Sahlins. On govori protiv premise koja je dovela do ideje o agresivnosti primitivnih lovaca. sa svim svojim tehničkim prednostima.14 Oskudica nije imanentno svojstvo tehničkih sredstava. a da su luk i strijela sredstva adekvatna tom cilju. a optuženi ih pokušava izbjeći. koje etnografija nije proučavala. još uvijek nije postigao ono neophodno. Kada optuženi shvati da ga zajed¬ nica smatra krivim. W. Postojati u tržišnoj privredi znači živjeti dvostruku tra¬ gediju. ili okretnosti op¬ tuženoga. sve te »dobre stvari« čovjeku su nadohvat — ali ih se ne može domoći jer nikada nema dovoljno novaca da bi sve kupio. iz stanja u kojem 161 . Ali ako su¬ vremeni čovjek. A. Jedna od prednosti dugotrajne borbe pjesmama jest u tome što daje publici vremena da zajedno odluči tko je u pravu. M. postoje dva moguća puta do obilja . Sahlins ukazuje na veoma značajnu stvar — od interesa čak i u proučavanju suvremenog industrijskog društva — koja se odnosi na čitavo pitanje privredne oskudice među primitiv160 tim lovcima i na suvremeni stav prema problemu koji postavlja pitanje prirode siromaštva. Kada je svađa između tužitelja i optuženoga. narod može uživati u neusporedivom ma¬ terijalnom izobilju a da ima nizak životni standard. To je.. kod lovca. vlada sigurnost koja proizlazi iz obilja. Uspješan pjevač upotreblja¬ va uobičajene oblike kompozicije koje nastoji izvesti tako da publiku oduševi da s entuzijazmom plješće. Tržište pruža zadivljujući niz proizvoda. To je odnos između sredstava i ciljeva. već bacanjem ko¬ plja. unaprijed smo ocijenili njegovu situaciju kao beznadnu. Budući da se htijenja »lako zadovoljavaju« ili velikom proizvodnjom ili malim zahtjevima. mogli bi se naći bolji argumenti za lovce i sakupljače. čak i one marginalne. U suprotnom slučaju tužitelj jednostavno prestane bacati koplja ako postane svjes¬ tan da je javno mnijenje protiv njega. 1966). ili čak nadmašuje. 1968)13 Sahlins dalje govori o još nekim važnim stvarima: Nestašica je specijalno opsjednuće tržišne privrede. što je obično slučaj. od njega se očekuje da dozvoli da ga ko¬ plje pogodi u neki mišićavi dio tijela. (E.. Service. Umjesto zabrinutosti. Onaj koji dobije najsrdačniji aplauz je »pobjednik«. velika fizi¬ čka junaštva.tina među Eskimima jednaka je. 1954). Mogli bismo govoriti o em¬ pirijskoj mogućnosti da se lovci bave lovom radi svog zdravlja. 1960). kao što je to slučaj u većini primitivnih za¬ jednica. Primitivni lovci — društvo obilja? M. snazi i točnosti tužioca u bacanju koplja. izgle¬ da. koja počinje u nedostatnosti. Publika može aplaudirati brzi¬ ni. . S vremenom veći se broj ljudi više smije stiho¬ vima jednog takmičara nego drugog. karakteristično za lovce. R. Hart i A. Među drugim lovačkim društvima privatne svađe se ne rješa¬ vaju na tako zgodan način kao kod Eskima. Pobjeda u natjecanju ne do¬ nosi nikakvu nadoknadu. R. (E. traganje za hranom nije tegoban posao bez kraja. odredljivo stanje svih koji u njoj učestvuju. (C. da je život u doba paleolitika karakterizirala ikrajnja oskudica i stalno prisut¬ na prijetnja od gladovanja. a tko mora priznati da je kriv. slobodnog vremena ima u izobilju i spava se više danju no pod bilo kojim drugim društvenim uvjetima . Suprotno tome. mi¬ slim. Sahlins naglašava da je društvo primitivnih lovaca bilo »prvobitno društvo obilja Opće je shvaćanje da je društvo obilja ono društvo u kojem se sve ljudske potrebe lako zadovoljavaju.

Ovakvo za¬ ključivanje. često je zapostavljena či¬ njenica da kod primitivnih lovaca-sakupljača ne postoji važan eko¬ nomski poticaj na totalni rat. Stoga će neki po¬ daci o primitivnom ratovanju pomoći upotpuniti sliku o primi¬ tivnoj agresiji. Nadalje.se. vjerojatno bez borbe. destruktivnost i okrutnost nisu obično uzroci rata. Primitivno ratovanje. bilo nasljednih. to nisu bili ratovi osvajanja. (M. a možda najvažnije od svega. 1968) Sahlinsove primjedbe značajne su jer je on jedan od rijetkih antropologa koji ne prihvaćaju okvire odnosa i vrijednosne su¬ dove današnjeg društva kao nužno valjane. naročito kod nižih pri¬ mitivnih naroda. Ova sigur¬ nost ne napušta ih u doba poteškoća. ti se impulsi u ratu manifestiraju. bilo izabranih. niti im je cilj bio ubijanje sto većeg broja neprijatelja. On pokazuje do koje mjere društveni znanstvenici iskrivljuju sliku društava koja pro¬ matraju jer sude o njima prema onome što izgleda kao »priroda« ekonomije. u lovačko-sakupljačkim društvima ne može se mnogo postići pljačkanjem. (Taj stav izražava filozo¬ fija Penana s Bornea: »Ako danas nema hrane. To je još i danas tako čak i kod mladih momaka. Povremeno je dolazilo do manjih osvajačkih ratova protiv drugih plemena. Stručno govoreći. D. organizirana. Meggitt daje kratak prikaz prirode ratovanja među Walbirima iz Australije. Učestalost tih ratovanja bila je relativ¬ no mala. općenito. Ropstvo im je bilo nepoznato. U nekim zavadama rodbin¬ ske su veze često svrstale muškarce u različite tabore i takva grupa je katkada uključivala sve muškarce jedne zajednice. jača i brojnija grupa jednostavno bi. Meggitt. grupe su rijetko vodile osvajačke ratove. Primitivno ratovanje Iako defenzivna agresija. ova vrst konflikta među primitivnim lovcima može se opisati kao rat. 1960). koji su bili emotivno vezani za druge te¬ ritorije. ali uvjeren sam da su se ti ratovi veo¬ ma razlikovali od borbi unutar plemena ili zajednice. Tako su u napadu na Waringare koji je doveo do zauzimanja depresija s vodom na području Tanami sudjelovali samo muškarci ple¬ mena Waneiga — najviše nekoliko desetaka njih. Sve su družbe siromašne u materijalnim stvarima i nema stan¬ dardnih predmeta razmjene koji bi služili kao kapital i vrijed- . 162 U svakom slučaju bilo je malo razloga za totalni rat među za¬ jednicama. koji se radije borio sam. Nemamo do¬ kaza da su zajednice ikada stvarale vojne paktove. Iako su neki muškarci bili uvaženi kao sposobni i hrabri rat¬ nici i njihov se savjet prihvaćao. Ali vojnih vođa. potrebe svih ljudi lako zadovoljavaju. nadvladala slabiju. većina civiliziranih ratova institucionalizirana je. Sahlins. uvijek naoru¬ žan i spreman braniti svoja prava. a teritorij dobiven u borbi obično je predstavljao pravu nezgodu za pobjednike. sa stalnim vođama i cilj im je osvajanje teritorija i/ili sticanje robova i/ili pljač¬ kanje. ako ne o suvremenom čovjeku. Svaki mu¬ škarac bio je (i još uvijek jest) potencijalni ratnik. u tom smislu možemo zaključiti da je »rat« oduvijek postojao unutar ljudske vrste i da je on toga manifestacija urođenog nagona za ubijanjem. niti hijerarhija vojne komande. tako ograničeni da su muškarci znali i mogli pri¬ mijeniti najefikasnije načine borbe bez oklijevanja. Čak kad bi do takvih okolnosti i došlo. dakako. koji se. J. Suprotno tome. ali on je također bio i indi¬ vidualist. ne znači da su ih svi muškar¬ ci nužno slijedili. uvjeti pod kojima su vodili borbe bili su. koji bi stva¬ rali taktičke planove i brinuli se da budu prihvaćeni. A drugo. pokretnine je bilo malo. isto kao što dolaze i do zaključka o čovjekovoj priro¬ di iz podataka. nije bilo. one ne bi dovele do prevelike borbe.«) (M. Uz to. onda barem o čovjeku kakvog poznajemo kroz najveći dio njegove civilizirane historije. Odnos rađanja i umiranja u lovačko-sakupljačkim društvima takav je da bi bilo rijetko da prenaseljenost natjera neki dio stanovništva da se bori protiv drugih radi zauzimanja terito¬ rija. da bi se suprotstavile drugim zajednicama Walbirija ili drugim pleme¬ nima. Kada bi bilo u pitanju pravo na lov ili sakup¬ ljanje na nekoj površini. ne pridaje važnost temeljnim razlikama iz¬ među nižih i viših primitivnih kultura15 kao ni ratovanju civi¬ liziranih kultura. nije bilo centralistički organizirano niti su po¬ stojale stalne poglavice. kaže Service. u biti. može prihvatiti kao dobar opis ratovanja u lovačko-sakupljačkim društvima uopće: VValbiri društvo nije naglašavalo militarizam — nije postojala klasa stalnih ili profesionalnih ratnika. bit će je sutra.

1970). održavanje dinastiji. to nailazimo na manje ratobomosti. robovi teško bi proizvodili više hrane nego bi bilo potrebno za njih same. posto¬ ji samo tendencija primarnih grupa da koriste posebna područ¬ ja. već njegovog razvitka u civilizaciji.« Društvenim ratom on misli na rat koji obično »nije previše destruktivan za život«. a ne pravi ratovi.) Ekonomski i politički ratovi odnose se na ratove čiji je cilj prisvajanje žena. Obrambeni rat odnosi se na narode u čijim običajima ne postoji rat i koji se bore samo kada su napadnuti. Četvrto. bijesa i frustracije univer¬ zalni. U. Wrightovi podaci pokazuju da što je veća podjela rada u društvu. još nije objašnjeno. Turney-Highev rad nije bio naročito dobro prihvaćen među an¬ tropolozima jer je istakao da su sekundarni prikazi borbi profe¬ sionalnih antropologa beznadno neadekvatni i katkada jedno¬ stavno pogrešni. (D. (Q. ali smatraju to nesret¬ nom okolnošću. u većini područja sakupljanje je glavni izvor dobara. H. te da se bore da bi ih obranile. primarne grupe koje sačinjavaju veće dru¬ žbe međusobno se žene. Primitivni ratovi uglavnom su naoružani meteži. 1966). Većina primitiv¬ nih društava ne bi mogla zamisliti organizaciju koja je potrebna 164 da bi se osvojio ili porazio susjedni narod. Primarne družbe nisu se borile jedne protiv dru¬ gih i teško je shvatiti kako bi šira družba sakupila svoje snage da brani svoj teritorij protiv drugih družba ili zašto bi to či¬ nila. (Takvo ratovanje odgovara Serviceovom opisu rata među lovcima. H. to je ono ratobornije i da su kla¬ sna društva najratobornija od svih. orlova gnijezda i neka druga posebna bogatstva. Stevvart. »u kojem slučaju da bi se branili oni spontano koriste oruđe i oružje za lov koje im je na raspolaganju. Gotovo svatko dolazi do zaključka: ako je civilizirani čovjek lako ratoboran.nost. R. Treće. 1965). umijeće rata razvilo se tek kasno u ljudskoj evoluciji. Ve¬ ćina primitivnih društava nije bila sposobna za rat jer rat zahti¬ jeva veoma visok stupanj pojmovnog mišljenja. eko¬ nomski i politički. Točno je da su pojedinci katkada imali posebno pravo na durian drveće. Pilbeam. I konačno. Na kraju podaci pokazuju da što je veća ravnoteža među grupama i između grupe i okoli¬ ne. primitivni lovci i primitivni poljoprivredni¬ ci najmanje su ratoborni. Wright razlikuje četiri vrste rata — obrambeni. od kojih neke citiram u odlomcima koji slijede. Viši lovci i razvijeniji poljoprivrednici su ratoborniji.17 Monumentalni rad Quincy Wrighta (1637 stranica uključujući opširnu bibliografiju) predstavlja temeljitu analizu ratovanja me¬ đu primitivnim narodima zasnovanu na statističkom uspoređi¬ vanju glavnih podataka o 653 primitivna naroda. ali kako su ih oni branili budući da su bili nekoliko milja uda¬ ljeni od njih. Service. Wright. dok su najrazvijeniji poljoprivrednici i stočari najratoborniji od svih«. Turney-High (1971) dolazi do sličnih zaključaka. njegovi su zaključci od značajnog interesa jer pokazuju statističku tendenciju koja odgovara rezultatima mnogih drugih autora: »sakupljači. ali meni su nepoznati slučajevi obrane područja bogatih sjemenkama.16 D. Kao prvo. Stevvart dolazi do slijedećih zaključaka o teritorijalnosti i ratovanju: Postoje mnoge tvrdnje da primitivne družbe posjeduju terito¬ rije i prirodna bogatstva. Pilbeam naglašava nepostojanje rata. Ova izjava potvrđuje ideju da ratobornost nije funkcija čovjekovih prirodnih nagona koji se manifestiraju u najprimitivnijim oblicima društva. H. uz prisutnost povremenih zavada. Iako ne mogu tvrditi da to nije nikada slučaj. društveni. si¬ rovina i zemlje i/ili uz to. (E. spajaju ako su premale ili razdvajaju ako su prevelike. prisvajanje zarobljenika da bi služili kao ro¬ bovi radi ekonomskog iskorištavanja — česti uzrok rata u suvremeno doba — bilo bi beskorisno u lovačko-sakupljačkom društvu s obzirom na nisku produktivnost privrede. Opću sliku o ratovanju među primitivnim lovcima-sakupljačima koju Service daje podržava i nadopunjuje nekoliko drugih istraživača. Drugo. i vladajuće klase. koliko je tek morao biti ratoboran primitivni čo¬ vjek!18 165 . smatrao je da su neposredni izvori pouzdaniji. u slučajevima navedenim ovdje. i ulogu primjera a ne moći među vođama. većina takozvanih »ratova« među tim društvima nije ništa više od osvete za navodne čarolije ili stalne međuobiteljske zavade. robova. On je naglasio da dok su doživljaji straha. Nedostatak nje¬ gove analize je u tome što je više deskriptivna nego analitična u klasifikaciji primitivnih društava kao i raznih oblika ratovanja. 1968) H. Ipak. Zarobljeni¬ ci. čak ako i dolaze od amatera etnologa od prije nekoliko genera¬ cija. kao i princip uzajamnosti i velikodušnosti te centralnu ulogu suradnje. dok česta narušavanja ravnoteže dovode do povećane ratobomosti. (U. Prema Rapaportu. vjerojatno je to rijet¬ ka pojava.

niti se sam brinuo o vođenju rata. ali nije izazvan impulsom za osvajanjem ljudi i terito¬ rija. E. točnije. očito i nužno. 1959). ali on nije imao nikakve veze s ratom. u jednom se pogledu čovjek nije izmijenio: živio je od onoga što je ulovio ili sakupio. godine p. (R. (R. koji je bio vođa ja¬ vnog mnijenja u svemu što se ticalo grupe i u svom Savjetu. pred oko pola milijuna godina. koji piše: Čini se da rat u ovom smislu raste s učvršćivanjem grupa i priv¬ rednim razvitkom. Kao zanimljiv primjer da¬ je miroljubive Šošone i nasilne Komanče koji su 1600. dolazi radi oduzi¬ manja žena. A. godine pri¬ padali istoj kulturi i rasi. Da bismo razumjeli postepeni razvoj čovjeka eksploatatora i uništavatelja. Benedict. za trofejima i priz¬ nanjima. one se možda poklapaju s gle¬ dištem onih koji smatraju da primarna neprovocirana agresiv¬ nost nije sastavni element ljudske prirode. godine p. Ruth Benedict (1959) pravi razliku između »društveno smrtonos¬ nih« i »nesmrtonosnih« ratova. 1934). gdje nisu štetile društvu. Pojam osvajanja nikad se nije pojavio kod starosjedilaca Sje¬ verne Amerike. ratnika i trgovca. do 7000. Gledište slično Wrightovom izrazio je i M. usmjerene protiv vanjske grupe. . — na području koje se prostire tisuću milja. često je bio veoma važna ličnost. nedozvoljenog stupanja na zemljište ili ličnih pov¬ reda. Neolitska revolucija19 Detaljan prikaz života primitivnih lovaca i sakupljača hrane po¬ kazuje da čovjek — barem otkad se u potpunosti pojavio prije pedeset tisuća godina — najvjerojatnije nije bio brutalno. (E. iako. jer je to jedan zamršen skup kulturnih pojava. Mirovni poglavica bio je stalan. Među najjednostavnijim ljudima bolje je da govorimo o zavadama. . A. Čovjek je sam stvaralac tog ra¬ zaranja«. n. Ovaj odnos prema prirodi radikalno se izmijenio s pojavom poljoprivrede (i korištenjem životinja) što se dogodilo otprilike na početku neolitika. Sasvim je pogrešno pripisati razaranje (rat) biološkoj potrebi čovjeka za ratovanjem. kod nekih pleme¬ na on je u potpunosti upravljao za vrijeme trajanja ekspedici¬ je. države i privatnog vlasništva. nije imala nikakvih mogućih interesa u tim poduhvatima. iako nije bio autokratski vla¬ dar. bez sumnje. des¬ truktivno biće. ovo bi moralo biti obrnuto. i samo u maloj mjeri dolazi do nametanja želja jedne grupe drugoj. Ali to je trajalo samo do povratka ratne čete. Benedict dolazi do zaključka da »ukidanje rata nije tako ri¬ jetko kao što to izgleda iz radova političkih teoretičara prethisto¬ rije r a t a . niti ju mijenjao. protoneolitika — kako ga danas arheolozi nazivaju — od 9000. prema tom tumačenju rata. Kada bi destruktivnost bila čovjeku urođena. do njegovog preobražaja u graditelja gradova. Glover i M. pa do oko 9000. Kod ovih posljednjih cilj nije podjarmljivanje drugih plemena pobjedniku kao gospodaru i pro¬ fiteru. Rasterećuju se agresija na be¬ zazlen način. Činjenice nisu dovoljno poznate i ako one ne podržavaju sliku primitivnog idiličnog mira. Čovjek koji je mogao pridobiti sljedbe¬ nike vodio je ratnu četu kada i kuda je htio. Hoebel (1958). Gins¬ berg. On čak nije određivao ratne poglavice. ne možemo ovdje stati. a do tih. Benedict. Ali nasilje i strah od nasilja postoje i do borbe dolazi. Društveno nepogibeljan rat u velikoj je mjeri izraz želje za pustolovinom. 1959). Hoebel dolazi do općeg zaključka Ja čovjekova sklonost prema ratu očito nije instinkt. da bi se potčinila ljudska bića ili uništila njihova baza za život. iz tog su razloga indijanska plemena bila u sta¬ nju učiniti jednu nevjerojatnu stvar: razdvojiti rat od države. e. n. Ginsberg. iako je kod sjevernoameričkih Indijanaca bilo mnogo ra¬ tovanja.Ali Wrightovi rezultati potvrđuju tezu da su najprimitivniji ljudi najmanje ratoborni i da ratobornost raste razmjerno s ci¬ vilizacijom. opisuje ratovanje kod raznih sjevernoamerič¬ kih Indijanaca ovim terminima: »Oni su bliži William Jamesovim moralnim ekvivalentima rata. Država. 166 Stvar na koju Benedict ukazuje je veoma značajna jer se tiče rata. pružaju vježbe. u malim razmjeri¬ ma. Državu je personificirao Mirovni poglavica. koji su bili samo veoma poželjne manifesta¬ cije grubog individualizma. sport i razonodu bez destruktivno¬ sti. Od pojave čovjeka. neophodno je pro¬ učavati razvoj čovjeka u rano poljoprivredno doba.« (E. od zapadnog 167 . Moramo se složiti da su ta društva miroljubiva u odnosu na razvijene primitivne narode. Bio je u potpunosti ovisan o prirodi i nije sam na nju utjecao. pa prema tome nije bio prototip »čovjeka uboji¬ ce« kojeg nalazimo u razvijenijim stadijima njegove evolucije. ali nije proizvodio ni¬ šta novo. 1958). Hoebel. Međutim. Jedan drugi istaknuti antropolog. e.

Uzgajanje ovaca i goveda pridonijelo je povećanju ko¬ ličina hrane: mlijeka i mesa. i on je bio dostatan da da najvažnije podatke za razumijevanje neolitskog društva. 1967) Jedna od najčudnijih karakteristika Catal Huyuka je visok stupanj civilizacije: Catal Hiiyiik je mogao sebi priuštiti raskoš kao što su opsidijanska ogledala. godine p. Povećano i sigurnije snabdijevanje hranom omogućilo je sjedilački umjesto nomadskog načina ži¬ vota i dovelo do stvaranja stalnih sela i gradova. kao što su starije naslage Hacilara.) čovjek je po prvi puta sebe učinio. iskopano je deset slojeva.23 Od početka iskopavanja. koje je zahtijevala potreba za spremanjem hrane: lončarstva (košare su se pravile ranije). n. Mellaart. Ipak. bez ikakvih znakova nasilja ili namjernog uni¬ štavanja. ceremonijalni mačevi i metalni predmeti. (J. p. Poslije 5600. društvenih i političkih vidova. Mellaart. te da čovjek može izabrati najbolje sjeme za sađenje. Ovo je izgleda bilo naseljeno još barem 200 godina. priviknutog da gleda s visoka na neindustrijaliziranu poljoprivredu kao primitivan i dosta očigle¬ dan oblik proizvodnje. koji su nalazili na svom području. najstariji potječe iz oko 6500. možda i sitno oruđe. Childe. godine p. i nađeno je novo mje¬ sto na drugoj strani rijeke. n. njihove drvene posude bile su raznolike i ne baš jednostavne. Izraela i Anatolske Visoravni u Turskoj. Zaista je »stvaranje lonca bilo vrhunski primjer čovjekova stvaralaštva«. g. (J. cjevčice. njegovih privrednih. (Započeo je kas¬ nije u srednjoj i sjevernoj Evropi. oko 9000. Prvo veliko otkriće tog perioda bio je uzgoj pšenice i ječma ko¬ ji su na tim područjima rasli divlje. n. e.20 U protoneolitiku plemena lovaca izmislila su i razvila novu stal¬ nu privredu zasnovanu na pripitomljavanju biljaka i životinja. i iz uvezenog kremena bili su najelegantniji u tom periodu. Otkrili su da narastu nove biljke ako se stavi sjeme ovih trava u zemlju. Jor¬ dana. hibridizaciju i udvostručavanje kromozoma. Poznavali su vještinu 169 . neovisnim o prirodi svojom dosjetljivošću i vještinom da proizvede nešto izvan onoga što mu je pri¬ roda dotada pružala. Njihovi kameni predmeti iz opsidijana. godine p. neolitska otkrića možda ne izgledaju us¬ porediva s velikim tehničkim otkrićima današnjice. p. To je uključivalo mutaciju gena. e. n. Lončarstvo je bilo prvi tehnički izum koji je doveo do razmatranja kemijskih procesa. Mellaart. Za čovjeka industrijskog doba. g. nisu poznavala lončarstvo. n. i tako započeli metalurgiju čak u sedmom tisućljeću. iako u granicama. Tada je usporedo s povećanjem stanovni¬ štva bio u mogućnosti saditi više sjemena. Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je otkriće poljoprivrede bilo osnova za svo naučno razmišljanje i kasniji tehnološki razvitak. iskopan samo jedan mali dio. obrađivati više zem¬ lje i uzgajati više životinja. činjenica da se pretpostavka da će sjeme niknuti pokazala točnom dovela je do sasvim novog shvaćanja: čovjek je uvidio da može upotrijebiti svoju volju i namjeru da bi izazvao neke stvari. Sirije. Drugo otkriće do kojeg je došlo u istom razdoblju odnosilo se na uzgajanje životinja.Irana do Grčke. zapadni Catal Huyuk. glinenog suđa i odjeće. Neka starija sela u Anatoliji. dok isto tako nije napu¬ šteno. e. trebalo je tisuće godina da se dođe do umjetnog odabiranja što ga vrši čovjek na nivou današnje poljoprivrede. nedostiž¬ ni za većinu suvremenika. »nivo pripitomljavanja koji je postignut i raznolikost žitarica koje su uzgajali pretpostavlja dugačku pret168 historiju rane poljoprivrede koja može ići unatrag sve do početka protoneolitika. s vremenom je zapaženo i slučajno ukrštavanje vrsta koje je urodilo mnogo većim zrnima nego sjeme divljih trava. (V. 1967). Ovce su već bile pripitomljene u sje¬ vernom Iraku u devetom milenij umu. dakako. Iako najraniji ostaci pripitomljenih biljaka ne sežu mnogo dalje od 7000. Talili su bakar i olovo i pravili per¬ le. staro brdo Catal Huyuka bilo je napušteno. a goveda i svinje oko 6000.« (J. e. Catal Huyuk bio je jedan od najrazvijenijih neolitskih gradova u Anatoliji. 1967)21 Trebalo je između 2000 i 3000 godina do novog otkrića. e.22 Tako možemo u samom neolitiku razlikovati razdob¬ lje u kojemu se čovjek još nije bavio lončarstvom i razdoblje lončarstva. umjesto da se one same jednostavno »zbiva¬ ju«. uključujući dijelove Iraka. G. Višak hrane mogao se stavljati na stranu za zanatlije koji su većinu svojeg vremena posvećivali iz¬ radi alata. dok je Catal Huyuk bio grad bogat keramikom. 1936). nije poznato iz kojih razloga. na koja je on tako ponosan. Na mjestima gdje su zakopavali mrtve nađene su kozmetičke kolekcije i lijepe narukvice za muškarce. Proces razvoja od divljih trava do visokorodne suvremene pšenice još uvijek nije u potpunosti poznat.. vunena tekstilna industrija je u njih bila sasvim razvijena. Iako je 1961. Libanona.

Ako slijedimo staru podjelu rada. je nepostojanje nasilja među stotinama iskopanih kostura. uklju¬ čujući Qatal Hiiviik. alata i pogrebnih poklona. Childe primjećuje da ne postoje sigurni dokazi o postojanju poglavica u neolitskim seli¬ ma. kada se stanovništvo pove¬ ćalo. Pošto nije bilo pomanjkanja zemlje. prema Childeu. mladi su momci mogli otići i osnovati svoje vlastito selo. Afrodita. (kojom) se može pokazati kontinuitet u religiji od Catal Huviika do Hacilara i tako sve do velike majke-božice iz starih i klasičnih vremena. zidnih slika i reljefa i mnogobrojnih mjesta hodočašća. društvenoj strukturi nedosta¬ jali su neki elementi karakteristični za mnogo kasnije stadije evolucije. da su istraživanje nalazišta i trgo¬ vina bili najvažniji za privredu grada. pa je stoga kod njih postojao još veći stupanj ekonomske jednakosti nego u selima Catal Huyuka. Nada¬ lje. od kojih nijedan nije otkrivao zna¬ kove nasilne smrti. pravi¬ la i rezultati bili su iskustva zajednice. Mellaart zaključuje: »Catal Hiiviik i Hacilar su pronašli kariku. Ovaj način sahrane je važan podatak koji govori o tome da je struk¬ tura neolitskog društva bila matrijarhalna. već otkrivaju i muško božanstvo koje predstavlja bik ili češće biko¬ va glava ili rogovi. To se moglo dogoditi tek kasnije kad je došlo do novih ot¬ krića i izuma. a nikada s ocem. samo veoma malen višak. Kosture su zakopavali ispod majčina ležaja (neka vrst podija u glavnoj sobi). gdje su muškarci lovili.« (J. kad je višak proizvodnje bio mnogo veći i kad se mogao pretvoriti u »kapital« da bi oni koji su ga posjedovali za¬ rađivali time što bi druge natjerali da za njih rade. Zaista.topljenja bakra i olova. Dok je u Catal Huyuku višak koji je bio proizveden primjenom novih metoda u poljoprivredi vjerojatno bio dovoljno velik da potpomogne izradu luksuznih predmeta i trgovinu. U ovim okolnostima nisu postojali uvjeti za diferencijaciju dru¬ štva u razne klase. kao božica (često poistovjećena s majkom-zemljom). 1967). Dok. poljoprivreda je vjerojatno bila otkriće žena. ili za stvaranje stalnih vođa. ta činjenica ne mijenja ulogu velike majke kao glavnog božanstva. društvenu nejednakost nagovještava veličina zgrada. kao što je to slučaj u patrijarhalnim društvima. »niti te razlike nisu nikada prenapadne«. Upotreba raznolikog kamenja i minerala pokazuje. (Imajući u vidu fundamentalnu ulogu poljoprivrede za razvitak civilizacije. no postoje i podaci o religiji Qatal Hiiviika i drugih iskopanih neolitskih sela u Anato liji koji u potpunosti potvrđuju tu tezu.karakteristika je matrijarhalnih zajednica: najvažniji odnos djece je prema majci. postala je najviša bo¬ žica u religioznom svijetu. Sa stajališta agresije od naročite su važnosti dva zapažanja: kroz osamsto godina postojanja Catal Huyuka ne postoje nika¬ kvi dokazi iz dosadašnjih iskopa o haračenju ili pokolju. a ne prema ocu.. i čak mnogo dojmljiviji dokaz. mogli stvarati mate¬ rijalne stvari — mogli su tražiti superiornost). zanimanje je bilo javna stvar. Sahranjivanje djece isključivo s njihovom majkom . tj. Mellaart. Najistaknutija činjenica je da je ta religija bila usredotočena na lik majke-božice. kako kaže Mellaart. a Mellaart ne spominje nikakve dokaze o tome iz Catal Huyuka. 170 Jedno od najkarakterističnijih obilježja neolitskih sela. dok je zemaljska majka postala sre¬ dište obitelji i društvenog života. gledajući plan iskopanog dijela grada vidimo da su razlike u veličini zgrada bile neznate u usporedbi s kasnijim urbanim društvima. Konstantno se sjedinjavalo iskustvo i mud¬ rost svih članova zajednice. Artemida.24 Ove iskopine su temeljno izmijenile naša shvaćanja ranog re¬ ligioznog razvitka. a korištenje životinja muškaraca. prema Mellaartu. čija bi funkcija bila organiziranje čitave privrede i koji bi za svoj posao bili pla¬ ćeni. do nejasnih likova poznatih kao Cibela. Lonce iz određenog neo¬ litskog sela karakterizira kolektivna tradicija. Unatoč toj razvijenoj civilizaciji. On ukazuje na to da je neolitski obrt mo¬ rao biti kućanska djelatnost i da obrtničke tradicije nisu indivi¬ dualne već kolektivne. Neposredan. Izgleda da su klasne razlike između bogatih i siroma¬ šnih bile neznatne. je središnja ulogci majke u njihovoj društve¬ noj strukturi i religiji. možda nećemo pretjerati ako kažemo da su modernu civilizaciju stvorile žene. koji je uvijek bio veći od očevog i uvijek je stajao na istom mjestu u kući. (Tek kada su muškarci svojim intelektom. magijom i tehnikom. Mellaart. a ne individualna. Međutim. ranija i slabije razvijena neolitska sela pro¬ izvodila su.) Sposobnost zemlje i žene da rađaju — sposobnost koju muškarci ne posjeduju — sasvim sigurno daje majci najvi¬ še mjesto u svijetu rane poljoprivrede. ovi kod Catal Hiivuka ne sastoje se u potpunosti od majke-božice. Su¬ protno od pronalazaka u drugim neolitskim nalazištima. Od četrdeset i jedne iskopane 171 . (J. 1967) Središnja uloga majke-božice jasno se vidi iz iskopanih kipo¬ va.. a že¬ ne sakupljale korijenje i plodove. Majka. najimpresivniji dokaz o središnjoj ulozi majke u Catal Hiivuku je činjenica da su djeca uvijek bila pokopana s majkom. Bilo je očito mnogo svećenica (možda i svećenika) ali nema dokaza o hijerarhijskoj organizaciji.

Bachofen postulirao u svom radu Das Mutterrecht. Tako je kao i mnoge druge božice postala gospo¬ dar divljih životinja. Morgan [1870. koji je prvi puta izašao 1861. dio njenog područja. prikazi pe¬ nisa i vulve nepoznati su. (U jednoj od starijih naslaga nađene su samo figure boginja. izgleda da postoji veoma jednostavan odgovor na ovo naizgled zbunjujuće pitanje. (Iz istih je razloga Freud došao do svojeg shva¬ ćanja žena kao kastriranih muškaraca). Spolni organi nikada nisu zastupljeni. Mellaart.. barem u Anatoliji. je izašla na engleskom knjiga njegovih odabranih radova (J.. Bachofen vjeruje da su bile bitne za sva matrijarhalna društva. Od osam skulptura koje su predstavljale muška božanstva gotovo sve su bile povezane s boginjama. Kako je neolitska žena bila stvaralac neo¬ litske religije. neagresivno i miroljubivo. što također govori o njenoj dvojakoj ulozi boginje života i smrti. bilo je gotovo nemoguće antropolozima koji žive u patrijarhalnom društvu nadvladati okvire odnosa svo¬ jih društvenih i socijalnih shvaćanja i shvatiti da muška prevlast nije »prirodna«. ili kao sinovi ili kao ljubavnici.skulpture trideset tri predstavljale su isključivo boginje. karakteristike za koje J.) Postoje neka svetišta koja pri¬ kazuju boginje kako rađaju bikovu ili ovnovu glavu. obrede. 1967). morali bismo se upustiti u dugačko na¬ gađanje u koje ovdje ne mogu ulaziti. a ne muškarčevog. kako ra¬ đa. uključujući Catal Huyuk: Ono što naročito privlači pažnju u religiji Anatolije. Dakako. ona je i boginja lova. poljoprivrede i biljnog života. (Usporedi to s karakteristično patrijarhalnom pričom o ženki koju rađa muškarac: Eva i Atena. a rogovi i glave rogatih životinja muškarca. eksploatacije ili izražene agresije. Bachofen. Ponekad to ipak jest (kao hinduistička boginja Kali). J. Kao jedini izvor života ona je po¬ stala povezana s poljoprivredom. trudna. zajedno s muškarcem. njegovo nastavljanje i nastav¬ ljanje tajni njegovih rituala povezanih sa životom i smrću. oni su bili u i?:? . 1877] sam je došao do veoma sličnih zaključaka na osno¬ vu proučavanja sjevernoameričkih Indijanaca. bez hijerarhije. je potpuno nepostojanje sek¬ sualnosti kod bilo kojih figura. s pripitomljavanjem i uzga¬ janjem domaćih životinja. »Majka-zemlja« koja daje život svojoj djeci i ponovo ih prihvaća kada njihov pojedinačni životni drug završi ne mora biti uništavalačka majka. ali nikada podložna muškarcu. Ana¬ lizirajući grčke i rimske mitove. s pojmovima prirasta. Štoviše. očito. Postojala su vjerojatno dva razloga iz kojih je njegova teorija bila odbačena. u to doba najdivljijom i najsmrtonosnijom životinjom tog područja. Mellaart ovako ukratko prikazuje ulogu žene u neolitskom društvu. simbole i snove došao je na nešto na što je mogao doći samo genij. i tek 1967. sugestivni su. pronalasci dobiveni iskopavanjem neolitskih sela u Anatoliji pružaju najpotpunije materijalne dokaze o postojanju matrijarhalnih kultura i religija ikoje je J. plastičnih reljefa ili zidnih slika.25 Pošto je naglašavanje seksa u um¬ jetnosti uvijek bilo povezano s muškim impulsima i željama. odsustvo seksa može se lako objasniti. to je zaista i bilo tako odraženo. običaj koji se u anatol172 skim selima do danas nije izmijenio. TaKo je religija čija je težnja bila upravo takvo očuvanje života u svim njegovim oblicima. stvoren je drugačiji simbolizam u kojem grudi. 1967)26 Podaci koji govore u prilog shvaćanju da je u neolitskom dru¬ štvu vladala relativna jednakost. u novoj pri¬ vredi velik broj poslova radile su žene. Majka-božica neolitske re¬ ligije nije samo gospodar divljih životinja. što vjerojatno i objašnja¬ va njenu društvenu važnost. U ra¬ nom neolitskom društvu kao što je Catal Huyuk mogli bismo očekivati biološki razmjerno više žena nego muškaraca. a vrijedi za Catal Huyuk kao i za Hacilar. da bismo saznali razloge zbog kojih je do toga došlo.) Gotovo svi an¬ tropolozi — osim nekoliko očitih iznimaka — tvrdili su da su Bachofenovi pronalasci bez ikakve naučne vrijednosti. (J. svojom pronicljivom analitičkom sposobnošću rekonstruirao je jednu fazu društvene organizacije i religije za koju nije imao na raspolaganju gotovo nikakvih materijalnih dokaza (američki etnolog L.) Majku-božicu često nalazimo u pratnji leoparda. J. H. Kao drugo. još je veći dokaz za hipotezu da je neolitsko društvo. J. ra¬ đanjem i uskrsnućem bila. Doista. statueta. obučenu u leopardovu kožu ili simbolički prikazanu leopardom. izobilja i plod¬ nosti. Kao prvo. Čini se veoma vjerojatnim da su kultom boginja rukovodile uglavnom žene. čak ako i prisustvo svećenika nije bilo isključeno. a to je utoliko čudnije što su oni če¬ sto bili prikazani u paleolitiku i neolitiku i u postneolitskim kulturama izvan Anatolije. pupak i trudnoća ozna¬ čavaju ženu. u pogrebima. bilo. u biti. činjenica da su ta neolitska sela u Anatoliji posjedovala matrijarhalnu (matricentričnu) strukturu. Razlog tome nalazimo u duhu potvrđivanja života i nepostojanju destruktivnosti. Sre¬ dišnja uloga majke-božice nadalje je potvrđena činjenicom da je ona prikazana sama.

Nemamo dovoljno dokaza za nju. ne poznaje granice. J. U prvima ti će poroci postati dio »društvenog karakte¬ ra« — tj. oružje. itd. Primitivna društva organizirana u družbe. ili zavist prema onima koji »posjeduju«. isto kao i život prirode. .. Osoba kod koje bi bila prisutna strast za upravljanjem ne bi uspjela u društvu i bila bi bez utje¬ caja.28 Ukazuju li podaci o lovcima. odnos je između majke i dje¬ teta. Ipak. Pret¬ historijski lovci nisu imali prilike razviti strastvenu težnju za vlasništvom. Nije postojala osnova za stvaranje želje za iskorištavanjem drugih ljudskih bića. očinski princip podrazumijeva ograničenost na određene grupe. njihovo djelova¬ nje zasnivalo se na uzajamnosti. sakupljačima i ranim poljopriv¬ rednicima na to da strast za posjedovanjem.. domovina će znati sa¬ mo braću i sestre do dana kad razvitak očinskog sistema ne rastoči jedinstvo i jednakost sviju i ne uvede princip rasloja vanja. sje¬ dinjenja i mira. Slijedeći odlomak iz Bachofenovog rada Mutterrecht daje nam predodžbu o njegovom shvaćanju matrijarhalnog duha: Odnos koji se nalazi u ishodištu sve kulture. svih vrlina. niti je vjerojatno da je ona teoretski ispravna.. sve brige o ži¬ vima i tuge za mrtvima. a vjerojatno i prethistorijski lovci od prije pedeset tisuća godina. .. privrženosti. koji s razvitkom očin¬ stva umire. da im je bilo teško shvatiti da mitovi ili drame nisu ništa manje stvarni od artefakata. Ali postoji velika razlika među kultu¬ rama koje svojim društvenim strukturama učvršćuju i daju po¬ ticaj pohlepi. njihov način života pogodovao je razvoju suradnje i mirnog života. bitno su se razlikovali od civiliziranog društva upravo zato jer ljudskim od¬ nosima nisu vladali principi upravljanja i moći. Ova hipoteza postat će 175 . dok majčinski princip. darovat će braću i sestre djeci svih drugih žena. sve dobrote. njihove gostoljubivosti i njihove averzije prema svim vrstama ograničenja. ni društvena osnova za eksploataciju. Upravo obrnuto. te pohlepa i zavist nisu postojale u tim društvima i da su rezultat civilizacije? To je veoma dalekosežna tvrdnja i ne vjerujem da bismo je mogli prihvatiti. poticaj na pohlepu bio je malen. prisutna čak i na izrazu lica egipatskih kipova (J. jer će kod pojedinaca individualni činioci usaditi te poroke čak i pod najpovoljnijim društvenim okolnostima. 1967)27 Prethistorijska društva i »ljudska priroda« Ovaj prikaz načina proizvodnje i društvene organizacije kod lo¬ vaca i neolitskih poljoprivrednika nagovještava neke fizičke oso¬ bine koje se obično smatraju svojstvenim ljudskoj prirodi. Impuls za upravljanje drugima imao je malo prilike da se raz¬ vije. svih plemenitijih vidova egzistencije. on djeluje u svijetu nasilja kao sveto pravilo ljubavi. Dok je očin¬ ski princip sam po sebi ograničavajući. teoretskog razmišljanja. čak i prav¬ nom formulacijom. Iz njega proizlazi i osjećaj srodnosti i bratstva koji ne poznaje granice i jednako obuhva¬ ća sve članove jedne nacije. Matrijarhalne države naročito su poznate po tome što kod njih ne postoje krvave svađe i suko¬ b i . Bachofen. jer nije bilo privatnog vlasništva koje bi trebalo zadržati. sindrom koji se može naći kod većine ljudi. Kulturu matrijarhalnog svijeta prožima blaga hu¬ manost. oruđe. Obitelj koja se zasniva na pravu oca zatvoren je individualni organizam. u drugima će biti individualnih odstupanja od norme koja neće imati mnogo prilike da djeluju na cjelokupno društvo. ljubav koja proizlazi iz majčin¬ stva nije samo intenzivnija već i univerzalnija. I konačno. U ovom stadiju žena je čuvar sve kulture. taj aspekt majčinskog principa. zavisti i iskorištavalaštvu i kulturama koje čine obrnuto. Pojam materinstva stvara osjećaj univer¬ zalnog majčinstva među svim ljudima.tolikoj mjeri naučeni vjerovati u materijalne dokaze kao što su kosturi. naša predodžba zemaljske majke Demetre. majčinski princip je univerzalan. jer su proizvod¬ nja i potrošnja bile stabilizirane na određenom nivou. Matrijarhalne kulture izražavaju na razne načine... rezultat tog čitavog pristupa bio je potcjenjivanje moći i oštroumnosti pro¬ nicljivog. On je os¬ nova univerzalne slobode i jednakosti tako česte među matrijarhalnim narodima. Isto je tako za matrijarhalne narode nekarakteristično određivanje posebne kazne za fizičke povrede sugrađana ili čak 174 životinja. Utroba svake žene. žena zna prije mu¬ škarca svoju brižnu ljubav osloboditi granica svog ega i pružiti drugom stvorenju. eksploatacijom.. Pojam eksploatacije nečije fizičke ili psihičke ener¬ gije radi vlastite koristi apsurdan je u društvu u kojem ne posto¬ ji ni ekonomska. niti važnih eko¬ nomskih razlika koje bi izazivale zavist. dok matrijarhalna obitelj sadrži svoj¬ stveno univerzalni karakter koji stoji na početku svega razvoja i razlikuje materijalni život od višeg duhovnog života. Brinući se o svojoj djeci. te usmjeriti svoj pronalazački dar ka oču¬ vanju i poboljšanju egzistencije drugoga.

Mumford. pod centralnom upravom dominantne manjine. Usavršavanjem novih instrumenata prisile. javnim radovi¬ ma i trgovinom. brod na jedra i otkrio kemijske procese do kojih dolazi kod topljenja bakrenih ruda (u nekoj mjeri i ranije poznate) te fizička svojstva. gradili kuće. već kapital koji se mogao koristiti za proširenje proizvodnje. (L. što nije samo dovelo do razvitka nove vrste civi¬ lizacije već i onih strasti koje se obično pripisuju ljudskoj pri¬ rodi. već autoritativne. Ova mo¬ gućnost prisile bila je jedna od osnova na kojoj je počivala vlast kraljeva. zaštitu i vlast. do tre¬ ćeg tisućljeća p. Izumio je plug. kao što je to bio slučaj u lovačkim društvima i u doba rane po¬ ljoprivrede. Veliki gradovi Babilona podignuti su na nekoj vrsti površine od trstike. Time je višak robe znatno porastao. a njome upravljala elita koja je preuzela na sebe planiranje. metala i počeo se služiti sunčanim kalendarom. nisu više teritorijalno ograničene. pogledajmo koje su bile njegove ekonomske. Kao poslje¬ dica. mogao se koristiti u potpuno nove svrhe. kao što je 177 . a ti novi gradovi organizirani su kao grad-država. raz¬ vitak gradova. došlo je vrijeme pisanja i mjera. više to nisu male razbacane cjeline. To znači da su bile potrebne mnogo veće zalihe viška robe nego u ranijim neolitskim selima.još čvršća ako sada razmotrimo slijedeći historijski stadij. Ova nova mogućnost dovela je do jedne od najosnovnijih promjena u ljudskoj historiji. kola s kotačima. svećenika i vladajuće elite. S novim oblicima proizvodnje došlo je do najodlučnijih pro¬ mjena u historiji čovječanstva. G. ali taj je višak samo pridonio sta¬ bilizaciji života. već namjerno »idu izvan svo¬ jih granica« da bi stekle sirovine i potčinile bespomoćne ljude. Ona je otkrila da se čovjek može upotrijebiti kao ekonomski instru¬ ment. Čovjek je do¬ slovce stvorio novu zemlju. Čovjekov proizvod nije bio više ograničen na ono što je on mogao proizvesti vlastitim rukama. Urbana revolucija29 U četvrtom i petom tisućljeću p. 1936) Drugi rezultat ovog procesa bila je upotreba posebne radne snage za ove poslove i za kultiviranje zemlje potrebne za pro¬ izvodnju hrane za one koji su se bavili zanatom. Kako je do loga došlo? Čovjek je u kratkom razdoblju naučio primijeniti fizičku ener¬ giju vola i energiju vjetra. Ovo stvaranje plodne zemlje zahtijevalo je mnogo truda a taj »kapital u obliku ljudskog rada ulagao se u zemlju«. Organizirala ju je zajednica. n. pravili nasipe i humke da bi za¬ štitili ljude i stoku od vode i da bi ih podigli iznad poplave. Mala sela samostalnih seljaka preobražena su u gusto naseljene gradove koji žive od sekundarnih industrija i vanjske trgovine. Narav¬ no. Ali društvene promjene nisu bile ništa manje revolucionarne. da bi upravljale i sakupljale porez. već su isušivali mo¬ čvare. postalo je moguće hraniti lju¬ de koji nisu neposredno proizvodili hranu.. Što je više njiva bilo izorano. Childe. običajnom pravu i suglasnosti. Childe je ukazao na još jedan faktor karakterističan za ove uvjete života u riječnim dolinama — posebnu moć društva da silom djeluje na svoje članove. n. Kopali su kanale da bi navodnja¬ vali polja i isušivali močvare. Childe 1936). ovakva upotreba radne snage bila je moguća kada je tehnika i podjela rada dosegla takav stupanj da se ljudska snaga mogla ovako koristiti. razvila se nova vrsta dru¬ štva koju možemo najbolje prikazati Mumfordovom sjajnom for¬ mulacijom: Iz ranog neolitskog kompleksa pojavila se drugačija vrsta dru¬ štvene organizacije. (V. koja je položena uzduž i po176 prijeko na aluvijalnom mulju. Istina. vladari ovog društva stvorili su indu¬ strijsku i vojnu moć razmjera koji do naših vremena nisu nadmašeni. što je više močvara bilo isušeno. gradove i piramide ili su bili vojnici. tj. Za¬ jednica je mogla odbiti da neposlušnom članu dozvoli korištenje vode zatvaranjem kanala koji su vodili na njegovo polje. 1967). kada su jednom uspjeli za¬ mijeniti. to je veći bio višak hrane koji se mogao proizvesti. da ga se može iskorištavati i učiniti robom. već su sjedinjene u veliku. zasnovane na susjedskoj bliskosti. Ova nova kultura bila je posvećena ne samo unapređivanju života već i širenju kolek¬ tivne moći. Razmotrimo ovaj proces podrobnije. G. nisu više »demokratične«. međutim. on je već na početku neolitske poljoprivrede mogao proizvesti mali višak. društvene. Childe piše: »Ni u jednom periodu u historiji do doba Galileja nije znanstveni napredak bio tako brz ili otkrića toliko dalekosežna i česta. Osnovne ekonomske činjenice ovog novog društva.« (V. ili ideološki rečeno »zastupati« — volju društva. religiozne i psihološke posljedice. kada je taj višak robe porastao. e. e. koja nije bila samo rezervna hrana za doba nestašice ili povećanja stanovništva.

apstraktnog mišljenja i države s njenim zakonima. zahtijevale i dobivale najveći dio proizvoda. Vidjevši snagu njegove riječi. Ispod njih bile su niže klase. zasnovana na sposobnosti. »Velike Majke« koja je vladala svijetom. Ova promjena poetski je izražena u babilonskoj himni stva¬ ranju. što znači da je njihov životni standard bio takav kakav većina stanovništva nije mogla postići. koji su bili nominalni poglavari čitavog si¬ stema. to je postao um i time su mu¬ škarci preuzeli dominantnu ulogu u društvu. Nakon ogorčene borbe Tiamat je ubijena. Ali prije nego što je izabran za vođu. teh¬ nike.30 Zajedno s tim društvenim i političkim promjenama došlo je i do temeljite promjene u ulozi žene u društvu i žene kao majke u religiji. Biblijska priča počinje gdje babilonski mit završava: bog stvara svijet riječju. ženama i djecom. Oni se udružuju protiv nje i izabiru Marduka da bude njihov vo¬ đa. (E. koji se modernom čovjeku može činiti nevažnim ili zbunjujućim. njegovi očevi. Tvoja sudbina najviša je medu bogovima Zapovjedi . kojoj je svojstven princip vladanja. već vladanje i uprav¬ ljanje njima. a da bi se pokoravali. onog riječju (mišlju). n. koji može na taj način stva¬ rati. vlast novog patrijarhalnog sistema bila je zasnovana na prinudi i moći. i dok je njihovo vodstvo bilo dobro¬ voljno prihvaćeno. kao predstavnici bogova. Da bi se ostvarili ciljevi ovog novog društva. Druga posljedica novog oblika proizvodnje bila je. iz njenog tijela na¬ stanu nebo i zemlja. njihovom prvorodenčetu. bile su veća specijalizacija rada. osvajanje koje je bilo bitan uvjet za akumulaciju zajed¬ ničkog kapitala potrebnog za ostvarenje revolucije grada. sve je moralo ili vladati ili strahovati od vlasti. Fromm. Privilegirane klase stvorile su vlastitu hijerarhiju na čelu. 1951) Jedna od najhitnijih karakteristika gradskog društva bila je da se zanivalo na principu patrijarhalne vlasti. e. dok je pret¬ historijska vlast bila »racionalna«. koje su najprije bili stalni glavari — s vremenom kraljevi. pretpostav¬ lja se.gore napomenuto. bogovi. Sami su ljudi došli pod vlast onih koji su organizirali rad zajednice i tako su vođe morali imati vlast nad onima koji¬ ma su upravljali. organizirale. Njegov način nije samo modificiranje prirodnih procesa. seljaci i obrtnici. vladanja prirodom. Rat kao institucija bio je. a Marduk vlada kao najviši Bog. Utroba je prestala biti stvaralačka snaga. Ovaj mit govori o pobjedonosnoj pobuni bo¬ gova protiv Tiamata. rekoše: »Uistinu. robovima. i između nje i ljudi posredovao 179 . morali su vjerovati u vrhovnu moć fizičku i/ili čarobnu — njihovih vladara. pretvaranje viška u kapital i potreba za centraliziranim oblikom proizvodnje. već je to bio intelekt koji je doveo do novih izuma. (govoreći) »Marduk je kralj!« A. Značenje ovog iskušavanja je u tome da pokaže da je čovjek nadvladao svoju nemoć prirodnog stvaralaštva — svojstvo koje su posjedovale samo zemlja i žena — novim oblikom stvarala¬ štva. Heidel 1942. kao i među primitivnim lovcima. ljude se moralo naučiti da slušaju i da se poko¬ ravaju. ili da upotrijebimo drugi pojam. već. vođe vodili i savjetovali ljude i nisu ih iskorištavali. kao što je ljudska agresija. novi izum do kojeg je došlo oko 3000. uz želju kraljeva i birokracije za vlašću i slavom. Ni tada kao ni sada rat nije bio prouzrokovan psi¬ hološkim faktorima. koje dovodi do novih proizvoda koji nisu postojali u prirodi. Marduk mora proći jedan test. nadvladao je prirodnu superiornost majke i tako je zamije¬ nio. Prva posljedica toga bila je pojava različitih klasa. Enuma Eliš. Marduk. Privilegirane klase su rukovodile. koja je dolazila u sukob s njego¬ vim ekonomskim potrebama. bio je rezultat objektiv¬ nih uvjeta koji su ga činili korisnim i čija je posljedica bila iza¬ zivanje i povećavanje ljudske destruktivnosti i okrutnosti. čovjek i priroda. kao i kra¬ ljevstvo i birokracija. go¬ dine p. Plodnost zemlje više nije bila izvor svega života i stva¬ ralaštva. Ali postojao je jedan osnovniji razlog za uvođenje rata kao institu¬ cije: protivurječnost između ekonomskog sistema kojemu je bila potrebna jedinstvenost da bi bio optimalno djelotvoran i političko-dinastijske razdvojenosti. On ponovo zapovjedi i ruho se stvori. Poveseliše se (i) odaše mu poštovanje. Dok su u neolitskim selima.da se uništi i da se stvori' (i) tako će biti! Neka riječ iz tvojih usta uništi ovo ruho. Marduku. ali on je bitan za razumijevanje ovog mita: 178 Tada donesu ruho. bila je iskorištavalačka. a ispod ovih robovi i ratni zaroblje¬ nici. Da bi se njima moglo upravljati. Novi patrijarhalni čovjek doslovce »stvara« zemlju. Zapovjedi opet i neka ruho bude čitavo!« On zapovjedi svojom riječju i ruho nestane. Gospodaru.

Helmutha (1967). 1961). Margaret Mead (1961). a ne kao izoliranu karakteristiku ponašanja. u novom urbanom društvu razvijaju se strast za uni¬ štavanjem života i privlačnost svega što je mrtvo (nekrofilija). efikasni. (Citirao L. a stanovništva poubijanog ili natjeranog u ropstvo. hrpa be¬ značajnih otpadaka.35 petnaest. 1964). Nekropolisu ili gradu mrtvih: izgorjelih ruševina. M. crkvene tornjeve od cigle i zemlje. P. »strahopoštovanja« i podložnosti.31 Mumfordovo shvaćanje sadističkog karaktera ovih društava važna je potvrda mog vlastitog. koliko ih je god bilo. itd. Hirošime pa do uništenja ljudi. da agresiju uvijek nalazimo zajedno s drugim ka¬ rakteristikama sistema. ja sam zapalio. susrećemo se s istim duhom neograničene i neljudske destruktivnosti. crkve i bogove. već da želim ukazati na to da neagresivna društva nisu tako rijetka i tako »beznačajna« kao što misle Freeman i drugi predstavnici Freudove teorije. agresiju. Sasvim je jasno da statisti¬ čki prikaz nije moj glavni cilj.36 i jedno. Freeman. čak i sadistički«. Lewis Mumford veoma je sažeto izrazio ovaj princip koji up¬ ravlja životom grada: »Upotreba moći u svakom obliku bila je bit civilizacije. 1961) Kao rezultat mog kliničkog iskustva u psihoanalitičkoj terapiji već sam odavno došao do zaključka (E. dominaciju. Historija civilizacije. potopio čitavu površinu grada i tako uništio njegove temelje. iako još uvijek primitivnih kultura? Bilo bi jednostavno razmotriti ovo pitanje osvrnemo li se na neki rad o agresivnosti koji se temelji na ogromnoj količini sa¬ kupljenih antropoloških podataka. klasna podjela.32 Uz sadizam. tragičan je dokaz sadizma i destruktivnosti. 1941) da je bit sadizma u strasti za neograničenom nadljudskom vlašću nad lju¬ dima i stvarima. (L.je mehanizam straha. Možemo li na¬ učiti išta od naprednijih. 180 Agresivnost i primitivne kulture Do sada smo razmatrali agresiju samo kod prethistorijskih dru¬ štava i postojećih primitivnih lovaca-sakupljača. ni pro¬ tiv agresije. Zid i vanjski zid. ja time ne tvrdim da su rezultati ove analize o raspodijeljenosti agresije među pri¬ mitivnim društvima općenito valjani. Turnbull (1965). razrušenih zgrada. kao što su stroga hijerarhija. (L. Od tih je tri opisala Ruth Benedict (1934). Ali iznenađujuća i pomalo šokantna činjenica je da takav rad ne postoji. mučenja i ubijanja svojih naj¬ važnijih zarobljenika vlastitim rukama«. Drugim riječima. ja sam razorio i svalio u Arakhtu Kanal. zemlje i drveća Vijetnama. agresiju treba shvatiti kao dio društvenog karaktera. Murdock (1934). Mumford također govori o destruktivnom. Također želim dokazati da agresivnost nije samo jedna karakteristika već dio sindroma. osvajanje — i potčinjenost«. polisom. očito antropolozi do sada nisu smatrali pojavu agresije dovoljno važnom da bi saželi i objasnili svoje podatke s ovog stajališta. On ukazuje da su novi načini djelovanja grada bili »rigorozni. u kojem on nastoji dati jezgrovit prikaz antropoloških podataka o agresiji da bi podržao Freudovu tezu. Kroz grad sam prokopao kanale. na smrt usredotoče¬ nom mitu. ja sam do temelja uništio. Na stranicama koje slijede iznijet ću nekoliko studija o agre¬ siji u primitivnim društvima. 1961). praznih trgovina. dominaci¬ ja. Kako studije u tim publikacijama nisu zastupale ni stajalište u prilog agresiji. Fromm. Dakako. C.37 Ispitivanje tih trideset društava dozvoljava nam da razlikujemo tri različita jasno ocrta181 .33 Analiza trideset primitivnih plemena Analizirao sam trideset primitivnih kultura sa stajališta agresiv¬ nost versus miroljubivost. Mumford. (D.34 trinaest. Postoji samo kratak rad Dereka Freemana. koji nalazimo u novom društvenom poretku i citira Patricka Geddesa koji kaže da svaka historijska civilizacija po¬ činje živom gradskom jezgrom. grad je pronašao mnoštvo načina da izrazi borbu. počevši s analizom podataka iz me¬ ni najdostupnijih antropoloških publikacija. ja sam opustošio. Helmuth daje prikaz antropo¬ loških podataka i zastupa stajalište o relativnom nepostojanju agresije u primitivnim društvima. H. To je bila »iracionalna vlast«. od uništenja Kartage i Jeruzalema do uni¬ štenja Dresdena. Egipatski i mezopotamski monarsi »pono¬ sili su se svojim spomenicima i pločama koje su prikazivale nji¬ hove lične podvige osakaćivanja. G. Bilo da čitamo o židovskom osvaja¬ nju Canaana ili o babilonskim ratovima. Mumford. Dobar primjer je Sennacheribov kameni natpis o potpunom uništenju Babilona: Čitav grad i (njegove kuće). mogu se smatrati nekom vrstom »slučajnog« uzorka u veoma slobodnom smislu te riječi. a završava na zajed¬ ničkom groblju prašine i kostiju. Jednako kratak je i prikaz jednog drugog antropologa. bolje nego bi ih uništila i sama poplava. često oštri. Mumford.

Prisutan je opći osjećaj povjerenja. napetošću i strahom. Arande. S djecom se po¬ stupa ljubazno. Ali nije od prevelike važnosti da li se netko slaže ili ne slaže s mojom klasifikacijom ovih nekoli¬ ko društava. Planinske Arapeše i Bathonge. i sistem C na drugoj. iako nisu od središnje važnosti. žene se općenito smatraju jednake muškarcima. običajima i institucijama ovog sistema najviše je na¬ glašena njihova uloga i unapređivanje života u svim njegovim oblicima. ne postoje teške kazne. sistemi A i B. karakteristi¬ čne su stroge hijerarhije i dosta ratovanja. zadovoljstvo u ratovanju. Ojibwa. itd. Dakota. Tu nalazimo društva s relativno obilnim zalihama hrane i druga za koja je karakteristična nesta¬ šica. sadistički i nekrofilski. lov ili poljoprivreda. Sistem B: Nedestruktivno-agresivna društva Ovaj sistem dijeli s prvim osnovni element nedestruktivnosti. morali bi¬ smo proučiti čitavu društveno-ekonomsku strukturu svakog dru¬ štva. Manus. Ta dru¬ štva ni u kom slučaju ne prožima destruktivnost. Primjeri za ova tri sistema Da bi čitalac dobio što bolju predodžbu o prirodi ova tri sistema. ozbiljno fizičko kažnjavanje ne postoji. depresivna ras¬ položenja relativno su rijetka. posebno je naglašeno privatno vlasništvo (ako ne materijalnih stvari onda simbola). od kojih oba potvrđuju život. Sistem C: Destruktivna društva Struktura društva sistema C veoma se razlikuje. nasilja i okrutnosti među ljudima je minimalan. neka od kojih nemaju nikakve direktne veze s agresijom. okrutnost ili pretjerana sumnjičavost. već po¬ sebno u prirodu. ne znači da te karakterološke razlike velikim dijelom ne ovise o različitim društveno-ekonomskim strukturama svakog od ovih društava. Samoanci. To. Tasmanijci. Maori. Bachiga. nisu jedini faktori presudni za razvoj karaktera. Oni žive od poljoprivrede i uzgoja ovaca u sjeverozapadnom dijelu Sjedinje183 . koji je uglav¬ nom okrutan i destruktivan. na primjer) i poljoprivrednike-ovčare (Zuni). Sistem B bismo možda najbolje okarakterizirali kada bismo rekli da je prožet muškom agresivnošću. Inka i Hottentoti. odnos prema seksu je pozitivan i slobodan. ali razlikuje se od njega u tome što su agresivnost i rat.na sistema (A. Nivo neprijateljstva. a in¬ stitucija rata ne postoji ili igra neznatnu ulogu. U najvećoj suprotnosti su. zločina gotovo nema. normalne pojave. Witoto i Ganda. Postoji malo zavisti. jer cilj moje analize nije bio statistički već kvali¬ tativan. Azteki. Kozaci. tj. ali za njih nije karakteristična blagost i povjerenje kao što je to slučaj s društvima sistema A. Da bismo shvatili vezu između privrede i društvenog karaktera. hijerarhija i individualizam. ne samo u druge. Ruth Bunzel i drugi. i u tome što u ovim dru182 štvima postoji takmičenje. Među društva koja ulaze u ovu kategoriju društava koja afir¬ miraju život uvrstio sam Zuni Pueblo Indijance. Ainu. iznijet ću opširan primjer karakterističnog društva za svaki si¬ stem. pohlepe. Polarne Eskime i Mbutuse. ili u najmanju ruku ne iskorištavaju i ne ponižavaju se. škrtosti i iskorištavanja. Semange. zloba i prevara. dakako. Ne tvrdim da je moja klasifikacija svakog od ovih društava u ove kategorije besprijekorna. destruktivno¬ sti. prevladava dobro raspoloženje. već u odnosu na različite sisteme karaktera koji se razlikuju jedni od drugih određenim brojem svojstava koja čine neki 38 sistem. Crow. na jednoj strani. Prema mojem ispitivanju u ovu kate¬ goriju ulazi slijedećih četrnaest plemena: Grenlandski Eskimi. Postoji mnogo rivalstva. Za ovaj sistem karakteristično je mnogo nasilja između pojedinaca. Kwakiutl. Todase. Haida. agresije i okrutnosti među ljudima unutar plemena i prema drugim plemenima. Primjeri ovog siste¬ ma su: Dobu. Sistem A: Društva koja afirmiraju život U idejama. ZUNI INDIJANCI (SISTEM A) Zuni Indijance dobro je proučila Ruth Benedict (1934) kao i Margaret Mead. B. Ta društva ne razlikuju se jednostavno s obzirom na »više ili manje« agresije ili »više ili manje« neposto¬ janja agresije. U grupi sistema A nalazimo i lovce (Mbutu. Ifugao. Či¬ tava atmosfera života ispunjena je neprijateljstvom. To samo pokazuje da očiti ekonomski faktori kao što su siromaštvo ili bogatstvo. individualizmom i željom da se steknu stvari i izvrše zadaci. C). Irving Goldman.

Kao i drugi Pueblo Indijanci nastanili su se u trinaestom i četrnaestbm stoljeću u mnogim gradovima. najveća vrijednost je život i živ¬ ljenje. da žive u izobilju. ne znači da je struktura njihovog karaktera agresivna. sporovi su rijetki i brzo se rješavaju. Teme strave i opasnosti u njihovim mitovima ne postoje. Pojedinci koji su agresivni. Tim aktivnostima rukovode svećenici koji su veoma cijenjeni. Muškarci nikad ni¬ su nasilni i ne pomišljaju na nasilje čak ni kada ih žena iznevjeri. iako su svećenici i javni služ¬ benici muškarci. Umorstvo gotovo ne postoji. Sve u svemu. Logika takvog zaključivanja je sli¬ jedeća: ako je crta karaktera u koju sumnjamo manifestna. a seksualna se ne¬ vinost ne cijeni. njeno postojanje je očito i nesporno. Definicija dobrog čovjeka je »onaj koji ima ugo¬ dan nastup. To ukazuje na strah muškaraca od žena. Benedict izvještava da se ubojstvo kod njih ne pamti. žene. uz svaku od kojih je posto¬ jala podzemna prostorija za održavanje ceremonija. obredi i plesovi glavni su i najvažniji elementi u ovom sistemu. kao što je to u nekim društvima. Organizirani su matricentrično. Možemo čak i reći da se u kulturi u kojoj je izražavanje srdžbe tabu. ali njihova historija ide mnogo dalje natrag. sve do njenih početaka u kamenim kućama od jedne sobe. naročito ne s obzirom na seks. 184 Individualna vlast možda je najozloglašenija karakteristika među Zunima. U njihovom držanju postoji malo natje¬ cateljskog duha mada su površine navodnjene zemlje ograniče¬ ne. Veoma je uobičajeno davanje darova. ali ne i do oz¬ biljnog rivalstva.nih Američkih Država. a ne. Čak i u biti neagresivni i ne¬ nasilni ljudi će u određenim uvjetima reagirati s uzrujavanjem. Zgrtanje dobara gotovo je nepoznato. U radu svi sura¬ đuju. koji vole rivalstvo i ne surađuju smatraju se nastranim tipovima. Unatoč izvjesnoj količini sek¬ sualne ljubomore. nisu podložne muškarcima. a recipročnost uopće nije važna. Zuni sistem možemo shvatiti samo ako shvatimo da se materi¬ jalne stvari malo cijene i da je za njih od najvažnijeg interesa u životu religija. iznimka je samo uzgoj ovaca koji je isključivo posao mu¬ škaraca. onda samo njeno nepostojanje dokazuje njenu prisutnost. dakako. ali suprotno mnogim drugim kulturama. Goldman spominje da u pričama matrijarhalnog društva prevladava strah od kastracije. ali samo ako smo dogmatski prihvatili stajalište o čovjekovoj urođenoj agre¬ sivnosti možemo smatrati da takve povremene svađe ukazuju na dubinu i intenzitet potisnute agresije. iako ne izriču svoje sudove i ne donose pravorijek. a Freudovo se otkriće time pretvara u čisti dog¬ matizam. jedini izvor zadovoljstva. Pjesme. Ali takvo stajalište dosta je naivno. Dječake bičuju i straše kachinama kada prelaze u muškarce. ali ukoliko taj strah postoji. bogatstvo je veoma nestalno: za Zuni od¬ nos prema materijalnim stvarima karakteristično je da će pojedi¬ nac drage volje dati svoj nakit. Takvo tumačenje zasniva se na pogrešnoj primjeni Freudovog otkrića nesvjesnih motivacija. koji je popustljiv i velikodušan«. Da li činjenica da postoji ljubomora i svađa mijenja sliku ovog sistema koji karakteriziraju neagresivnost. Ovom metodom možemo dokazati svašta. znači da je potisnuta. budući da se postiže individualnim radom i marljivošću. Seks se smatra sastavnim dijelom sretnog živo¬ ta. a iskorištavanje drugih njima je nepoznato. a ne posjedovanje stvari. nepostojanje nasilja. Svaki se psihoanalitičar u principu slaže da pretpostav185 . Bogatstvo ne ostaje dugo u jednoj obitelji. Samoubojstvo je zakonom zabranjeno. a što se manje manifestira to mora biti intenzivnija da bi mogla biti u potpunosti potisnuta. kao u Freudovom shvaćanju. gdje dolazi do malih svađa. suradnja i uživanje u životu? Nijedno društvo ne može se opisati kao nenasilno i miroljubivo. ne samo prijateljima već bilo ko¬ jem članu društva koji ga zamoli. jer to znači da bi moralo odgovarati apsolutnom idealu potpunog nepostojanja neprijateljstva i svađe. ali suprotno nekim natjecateljskim društvima. osim u uzgoju ovaca. iako razvod nije problem. malo pažnje obraća se pojedinač¬ nim uspjesima. brakovi su uglavnom trajni. U privrednim djelatnostima suparništvo je isključeno. ni taj obred nije strašan. mada postoje bogatiji i siromašniji pojedinci. iako ne cijene pre¬ više materijalna dobra. katkada i relativno male količine srdžbe mogu nagomilati i doći do izražaja u svađi. muškarci se boje žena i seksualnog odnosa s njima. ali ni u kom slučaju. cilj nije u naglašavanju bogatstva ili ponižavanju onoga kome se poklon daje. Vrijednost religioznog života u usporedbi s vrijednošću vlasništva i ekonomskog uspjeha može se vidjeti u tome što funkcionari koji sude u slučajevima materi¬ jalnih sporova nisu tako visoko cijenjeni kao svećenici. Oni ne znaju što je grijeh. Izgleda da je seks povezan s određenim stra¬ hom. S ekonom¬ skog stajališta može se reći. Drugim riječima. Iako postoji privatno vlasništvo zemlje. To. kao što se i može očekivati u matrijarhalnom dru¬ štvu. a ne ekonomskim aktivnostima ili vlasni¬ štvom. strah od oca koji kažnjava. molitve. kao što je to kod Zuni. naročito oni koji se lako raspaljuju. Svađe do kojih dolazi uglavnom su izazvane sek¬ sualnom ljubomorom. nasilna ili destruktivna. ali ako ona uopće ne postoji.

na primjer. ne¬ trpeljivost i mržnju ugušeni. Ali. tako da su osobni motivi za ljubav. Kod odgoja mladih najviše se naglašava poštovanje vlasništva. umjetnost i obredi. Toliko smo uvjereni u ispravnost premise koju zahtijeva teorija o postojanju nekog nagona. Unatoč tome. antagonističan. Oni žive na moru u selima podignutim na stupovima u laguna¬ ma uzduž južne obale Velikog Admiralskog otoka i bave se ribo¬ lovom. dijele duhan i betel orahe. a rade tako naporno da mnogi muškarci umiru u srednjoj dobi.ka da je neki nagon potisnut zahtijeva empirijske dokaze u sno¬ vima. sklonost. žive zajedno. 1933). ili ih u potpunosti zanemariti ili tvrditi da nisu ni od kakve važnosti. U razmatranju antropoloških dokaza treba paziti da se izbjegne ova greška. Glavni poroci su seksualni prestupi. neintendiranom ponašanju. a od njih dobivaju proizvode s udaljenih dijelova Arhipelaga. Sam brak je velikim di¬ jelom ekonomska stvar u kojoj ljubav i seksualni interesi igraju malu ulogu. imaju zajedničku ljubavnicu (obično rat¬ ni zarobljenik). Ne znam kakav bi bio Freudov stav da je znao više o tim »sretnim stvorenjima«. pa stoga ne postoje razlozi da sumnjamo u ovaj prikaz neagresivnog siste¬ ma u kojem prevladavaju ljubav prema životu i suradnja. gdje priroda pruža čovje¬ ku u izobilju sve ono što mu je potrebno. a da ne bude svjesno zapa¬ žena. na drugoj strani. Nji¬ hova snaga potpuno je posvećena. za njih najvažnijem cilju. oni koji žele izbjeći neuspjeh moraju se posvetiti zgrtanju bogatstva. Ali ovakav idi¬ lični život sasvim se prekida ulaženjem u brak. što u ovim uvjetima nije iznenađujuće. Manus. sličan moralu srednje klase devetnaestog stoljeća. Sva 186 njihova energija usredotočena je na postizanje materijalnog us¬ pjeha. da često ne obraćamo pažnju na otkrivanje empirijskih manifestacija. opscenost. nepostizanje ekonomskog uspjeha s ko¬ jim dolazi i određena akumulacija kapitala stavlja čovjeka u ka¬ tegoriju bez ikakvog društvenog ugleda. Višak lova prodaju obližnjim poljoprivrednicima s kopna. Ne biti u stanju vratiti svoje dugove stvar je koja dovodi do ponižavanja. Tako je. jer glavni cilj života za njih nije življenje i uživanje. već i zbog sramote koja je povezana s neuspjehom. Mladi neoženjeni muškarci udružuju se u neku vrst zajednice. Možda je ovaj interval potreban da pruži muškarcima malo užitka i zado¬ voljstva barem u jednom periodu njihovog života. to je jedan od uvjeta da bi postali važni i ugledni članovi zajednice. 1961) je dobar primjer sistema koji se jasno razlikuje od sistema A. mladić mora posuditi novac i za vrijeme prvih nekoliko godina braka za njega postoji samo jedan cilj. U toj fazi žive dosta veselim i raspuštenim životom na marginama društva. Individualizam se učvršćuje činjenicom da se rođaci međusobno natječu da bi stekli naklo¬ nost djeteta. rijetko je za čovjeka da živi dovoljno dugo da bi vidio prvog unuka. Freud u svom poznatom pismu Einsteinu na ovaj način govorio o miroljubivim primitivnim društvima: »Rečeno nam je da u nekim sretnim dijelovima svijeta. MANUS (SISTEM B) Manus (M. odanost. vratiti taj dug. barem u prvih pet¬ naest godina braka. Presudno je za razumijevanje ovog 187 . sistem Manusa veoma se razlikuje od sistema C. Da bi se oženio. Čini se da nije nikad ozbiljno nastojao da se o njima informira. u biti. ne gubeći iz vida princip psihoanalitičke dijalektike da može postojati neka tendencija. a dijete uče da sebe smatra vrijednim. Pripremanje za težak rad i natjecanje izgleda da je u suprotnosti samo s jednom fazom u životu momaka prije nji¬ hove ženidbe. us¬ pjehu. Ali čovjek gubi ugled koji je postigao svojim napornim radom kad više nije ekonomski aktivan. te sada oni po¬ mažu u sklapanju drugih brakova. ovaj se teorijski princip često zanemaruje u proučavanju ljudi i kul¬ tura. On ne smije previše uživati u svojoj ženi dok još duguje jedan dio novca za nju. Jedva to mogu vjerovati i rado bih čuo više o tim sretnim stvorenjima«. Odnos između muškarca i žene ostaje. Psihoanalitičar koji po¬ stupa na ovaj način misli da dobro čini jer nije svjestan činjeni¬ ce da on očekuje da će doći ono što teorija tvrdi — i ništa drugo. strah od sramote i fizička efikasnost. izazivanje skandala. za koji će nam kao primjer poslužiti Dobu. (S. Kada je ta prva obaveza namirena. Mead. destruktivni ili sadistični. itd. nisu nasilni. Druga metoda zanemarivanja podataka je. nepomaganje rođacima i neodržavanje kuće. Njihov je za¬ kon o ženidbi strog. Tek kada počnu sklapati brakove za svoju djecu i one o kojima se brinu u njihov odnos ulazi suradnja. Kod plemena Zuni ne postoje dokazi o tome da je razlog nepo¬ stojanja očiglednog neprijateljstva potiskivanje agresije. mašti. Oni nisu opsjednuti neumornim radom samo zato jer je uspjeh glavna vrijednost. niti su zli ili podmukli. već postizanje individualnog us¬ pjeha kroz ekonomske aktivnosti. Freud. neplaćanje dugova. postoje rase čiji život teče u miru i koje ne poznaju niti prinudu niti agresiju.

Mada nemaju poglavica. Dvije karakteristike glavne su osobine ovog sistema. Centar života u ovom sistemu je vlasništvo i uspjeh. svojim susjedima nisu poznati po siromaš¬ tvu. iskreno. važnost privatnog vlasništva i zloćudna magija. s ma¬ lim površinama plodne zemlje i slabim mogućnostima za ribo¬ lov. Još karakterističnija za ovaj sistem je njihova podlost. barem u principu. To je tajna kao da je ono što posjeduje ukradeno. Isti osjećaj vlasništva vlada i s obzirom na posjedovanje čaroli¬ ja i vradžbina. Dok su katkada ratovali da bi zarobili žene koje su iskorištavali kao prostitutke. Iako se nalaze u blizini Trobriandskih otoka. Posjedovanje vrta i mir koji u njemu čo¬ vjek uživa cijene se do te mjere da je običaj da muž i žena ima¬ ju u njemu seksualne odnose. a sve to do¬ vodi do stvaranja napetosti i nemira. jer bez nje nisu mogući rezultati ni u kom područ¬ ju. a neko u selu žene. Za svaku bolest postoji posebna čarolija. Takav monopol nad bolestima i lijeko¬ vima daje im dosta veliku moć. Čitavim njihovim životom up¬ ravlja magija. Njihove religiozne ideje jasno odražavaju ovaj sistem. 189 . ali se općenito smatra ne¬ poželjnim. Ne¬ ki pojedinci posjeduju čaroliju koja potpuno kontrolira izaziva¬ nje i liječenje neke bolesti. Čak i unutar ovog oštrog rivalstva koje dominira u ovom društvu. (Ovaj sistem sasvim je drugačiji od sistema trgovine koji se. nisu uspjeli u životu. Čak ni brak ne smanjuje neprijateljstvo između dvije obitelji. la¬ ganim životom u izobilju. ostavljaju se na miru. U svakodnevnim odnosima Do¬ buanac je uglađen i neiskreno prijazan. religija se ne temelji na nastojanju da se postigne ekstaza ili sjedinjenje s prirodom. Dobuanci. kao u drugim sistemima. Bolest se objašnjava isključivo kao rezultat loše upotrebe čarolija. uspješan. Odnos između muža i žene ispunjen je sumnjom i neprijateljstvom. Nitko ne smije znati koliko drugi posjeduje. Ali važno je da unatoč ovoj napetosti destruktivnost i neprijateljstvo nisu u velikoj mjeri dio njihovog društvenog karaktera. a čarobne formule i one koje nisu povezane s bolešću su među najvažnijim predmetima privatnog vlasništva. već ima isključivo praktične namjene: ugađanje du¬ hovima sitnim formalnim darovima. Vjernost se ne očekuje. temelji na pravednoj razmjeni kojom obje strane dobivaju). u odnosima Dobuanaca vlada princip nepovjerenja prema svakom. već po svojoj opasnosti. Benedict za to daje mnoge primjere. isto je tako malo destruktivnosti i okrutnosti. otvoreno. Za njih ideal nije bio ratni heroj. i ni jedan Dobuanac neće priznati da su muž i žena ikada zaje¬ dno osim iz seksualnih razloga. ali ja sam izabrao Manus jer taj primjer dozvoljava da jasnije ocrtamo raz¬ like između individualističko-agresivne karakterne strukture i okrutne i sadističke karakterne strukture u sistemu C. i svatko se smatra potencijalnim neprijateljem. Čitava egzistencija zasniva se na krvavom natjecateljstvu i svaka prednost stječe se porazom rivala. Dobu posjeduju »čarolije za bolesti« koje ih iza¬ zivaju i liječe. ne teži se ponižavanju drugih već održavanju vlastitog položaja. kod koje nailazimo na izvjesnu količinu suradnje i povje¬ renja. Kao što jedan čovjek ka¬ že: »Ako želimo ubiti čovjeka. a najveći je strah. DOBU (SISTEM C) Stanovnici Dobu otoka (R. Dobuanski otoci su vulkanski. koja se zove susu (»majčino mlije¬ ko«). međutim. Osim 188 jedne matrilinearne grupacije. tako do¬ bro poznatih iz radova Malinovvskog. jedemo. dobro su organizirana grupa u obliku koncentričnih krugova unutar sva¬ kog od kojih su dozvoljeni specifični oblici neprijateljstva. Ideal dobrog i uspješnog čovjeka je onaj koji je uspio prevarom maknuti drugog s njegovog položaja. utvrđivanje metoda otkri¬ vanja razloga bolesti i nezgoda. strah od neuspjeha. u stvari. sistem grubih običaja u kojima se naglašavaju vla¬ stiti dobici na račun gubitaka drugoga. spavamo. nekoliko mjeseci. koji. ne po¬ staju meta agresije. marljiv i staložen čovjek.sistema shvatiti da iako postoji malo ljubavi i nježnosti. mi mu pristupimo. Isključivost vlasništva je kod njih karakterizirana oštrinom i bezobzirnošću. Dok Trobriandi žive na plodnim otocima. Okrutnost je relativno odsutna. Ima nekoliko društava u sistemu grupe B kod kojih postoji manje rivalstva i gdje vlasništvo ne igra toliku ulogu. Ali natjecanje nije. Vrlina koja se najviše cijeni i smatra najvećim uspjehom je »wabuwabu«. te otklanjanje tih razloga. glavna op¬ sesija je rad. Vještina je stjecanje lič¬ nih koristi na račun drugoga. osim kao način sprečavanja mladića da čine zlodjela. pije¬ mo. Rat nije isključen. Benedict. radimo i odmaramo se s njim. 1934) dobar su primjer si¬ stema C. uglavnom su smatrali da rat poremećuje trgovi¬ nu i da nije put ka uspjehu. oni koji ne postižu nikakav uspjeh. njihova okolina i karakter sasvim su drugačiji. Određeni stupanj mira postiže se činjenicom da bračni par živi neko vri¬ jeme u selu muža. I. da tako kažemo. već veoma poduzetan. već tajno i podmuklo.

1934). čak poput puritanaca. mi ne pričamo priče. već. te se čini da seksual¬ no zadovoljstvo pruža samo vrlo malo užitka i nije. Na taj način seksualna strast može zaista služiti kao kompenzacija za neuživanje. oni su veoma licemjerni. Čini se da upravo zato što su sreća i uživanje zabranjeni. društvenoj i političkoj strukturi. Prvo. Benedict kaže: Život u Dobu dovodi do ekstremnih oblika neprijateljstva i zlobe. Nepostojanje destruktivnosti karakteristično je za lovce-sakupljače i neka raz¬ vijenija primitivna društva. destruktivnost i okrutnost u mnogim su društvima tako minimalne da se te veli¬ ke razlike ne bi mogle objasniti kad bi se radilo o »urođenoj« strasti. Kod Dobuanaca. zovemo ga prijateljem«.« (R. a seksualna strast i seksualne tehnike veoma se cijene. Čitava egzistencija njemu se čini krvavom borbom 190 u kojoj se smrtni neprijatelji natječu za sva dobra koja život pruža. Nadalje. Benedict. kao što može biti i izraz uživanja. 1934). Iz tih razloga. iako veoma poželjnog. Međutim. Benedict izvještava o čov¬ jeku koji čuči na rubu sela drugog plemena gdje ljudi plešu i s prezirom odbija poziv da im se pridruži. Problem seksa je složen. Dokazi o destruktivnosti i okrutnosti Antropološki podaci pokazali su da instinktivistička interpretacija ljudske destruktivnosti nije održiva. Na žalost sami smo bili.40 Dok pronalazimo da se ljudi u svim kulturama brane protiv prijetnji koje ugrožavaju njihove vitalne interese borbom (ili bijegom). činjenica da destruktivnost nije izolirani faktor. S obzirom na to. Sumnja i okrutnost su njegovo povjerljivo oružje u bor¬ bi. U stvari. osnovna seksualna pouka kojom se djevojke pripremaju za brak je da je najbolji način da zadrže muža da ga neprestano seksu¬ alno iscrpljuju. i još uvijek smo svjedoci takvih nevjerojatnih destruktivnih i okrut¬ nih djela da nije potrebno osvrtati se na historiju. Međutim. ja neću citirati mnoštvo materijala koji je poznat o ljudskoj destruktivnosti. jer su. koji nisu rijetki. Osim posjedovanja materijalnih stvari njihove najstrastvenije želje ispoljavaju se u seksu. mi ne pjevamo. lovce-sakupljače. Jedan od njih kaže: »U vrtovima mi se ne igramo. »primitivna društva« uopće ne postoje — osim kao apstrakcija — već samo različiti tipovi primitivnih društava. Benedict. »Moja žena bi rekla da sam bio sretan. što je većina drugih društava svojim institucijama minimizirala. sumnja često pada na one koji su pokušali biti prijatelji sa žrt¬ vom. Tu činjenicu ne treba dokazivati. svakako. Čini se da je.Čekamo povoljnu priliku. Benedict. on nema milosrđa i ne traži ga. Ipak. osnova za toplije i prisnije odnose između muškaraca i žena. ako imamo na umu da oni inače nisu ljudi koji mogu uživati. ali kada je riječ o njihovoj ekonomskoj. Dobuanske institucije čine upravo obrnuto i uzvisuju ih do najvišeg nivoa. a ne na najprimitivnija. zajedno s ovom ozbiljnošću i tabuom na sreću i ak¬ tivnostima koje pružaju zadovoljstvo ide velika sloboda u seksu. I na kraju. Njihovi običaji isključuju smijeh i smatraju ozbiljnost vrlinom. Dobuanac izražava. dok u mnogim drugim primitivnim i civiliziranim društvima dominira destruktivnost a ne mirolju¬ bivost. činjenica da destruktivnost i okrutnost nisu dio ljud¬ ske prirode ne znači da nisu raširene i intenzivne. i u ovom pogledu. riječ je. Sreća je za njih strašan tabu. 191 .39 Sumirajući. kao što i možemo očekivati. ni u kom smislu. suprotno plemenu Zuni. upotreba riječi »primitivan« za veoma različite pretcivilizirane kulture dovodi do konfuzije. o ovom prvom. novije pronalaske o lovcima-sakupljačima treba opširno navoditi. (R.41 iako je važno imati na umu da se ti podaci od¬ nose na razvijenija — ili izopačena primitivna društva. naj¬ gore čovjekove aveti zloće koje postoje u svijetu. primi¬ tivna društva radikalno se razlikuju jedna od drugih. Ono što je njima zajedničko je nepostojanje pismenog jezika. bez ustručavanja. seks poprima oso¬ binu nečeg lošeg. Paradoksalno. (R. osim za stručnjaka. a prema nje¬ govom shvaćanju najveća je vrlina života u odabiranju žrtve na kojoj može iskaliti svu zloćudnost koju pripisuje ljudskom dru¬ štvu i prirodi. relativno nepoznati. razrađene tehnike i nepoznavanje novca. 1934). Želim upozoriti čitaoca na dvije stvari. činjenica da najmanje civilizirana društva kao što su lovci-sakupljači i rani poljoprivrednici pokazuju manje destruktivnosti nego razvijenija društva.« U stvari. mi ne jodlamo. govori protiv instinktivističke teze. dio sindroma. Nju su dokazali mnogi proučavatelji primi¬ tivnog društva. U stvari. njihova karakterna struktura utječe na njihov seksualni život. u slučajevima umorstva. kao što Benedict napominje. međutim. kao što smo vidjeli. seksualno zadovoljstvo jedino zadovoljstvo i uzbuđenje koje Dobuanci sebi dozvoljava¬ ju. govori protiv ideje da je destruktivnost dio ljudske »prirode«.

Još jedna greška na koju želim upozoriti je. ali je ipak moć idola jača od moći ljubavi prema vlastitoj djeci. a prema tome pronalasci iz Choukoutiena dokazuju da je najraniji poznati čovjek bio ljudožder. Zanimljivo je da ta plemena. 1961]). ni da li je to bila iznimka ili tipičan slučaj. Narr. U slu¬ čaju rata. za ko¬ je se smatra da pripadaju najprimitivnijem poznatom čovjeku. Da li su roditelji bili motivirani destruktivnom i okrut¬ nom strašću za ubijanjem svoje djece? To je sigurno nevjerojat¬ no. e. Kakve god bile činjenice o Pekinškom čovjeku. gdje lov na glave očito ima ceremonijalno značenje. bio ljudožder. niti su se mladi koji su išli u smrt dvoumili. Među mnogim nagađanjima o značenju izvađenog mozga kod Pekinškog čovjeka jedno zaslužuje posebnu pažnju. A. 1929). ni jedan od ovih zaključaka nije dokazan. ali da ga možemo smatrati prvim čovjekom koji je prakticirao ceremonijalni ka¬ nibalizam. Priča o Abrahamovom pokušaju da žrtvuje Izaka. Čovjek u takvoj kulturi sasvim je odan svom religioznom siste¬ mu. Jedna pojava koja se često citira kao dokaz čovjekove urođe¬ ne destruktivnosti je kanibalizam. Ekonomski interesi zajedno s ambici¬ jom i taštinom vođa i dosta glupih pogrešaka na svim stranama izazvali su rat. nacija. Narr (1961). žrtvovanje djece. priča koja treba govoriti protiv žrtvovanja djece. Blanc u svom proučavanju ideologija kod ranog čovjeka ukazuje. Dakako. Koje su to činjenice koje govore o tome? U Choukoutienu pronađeni su dijelovi četrdeset lubanja. Svi ti podaci navode na zaključak da naše znanje o kanibali¬ zmu Pekinškog čovjeka nije ništa više od plauzibilnih konstruk¬ cija koje. da ne znamo gotovo ni¬ šta o religioznim idejama Pekinškog čovjeka. čak ako i tako izgleda onima izvan tog si¬ stema. O rijetkosti prethistorijskog kani¬ balizma jasno govori i činjenica da je E. Davie. Sasvim je očito da se ovdje radi o reli¬ gioznoj motivaciji koja je jača čak i od ljubavi prema djetetu. koje su bile odgovorne za rat. da su ta nagađanja puste speku¬ lacije. C. e. n. a to je pret¬ postavka da se ovdje radi o ceremonijalnom djelu u kojem se mozak nije jeo radi zadovoljavanja gladi već kao sveta hrana. (A. R. (A. njihova ljubav. Ali kada je jednom buknuo (ili čak i malo prije). Nikakve druge kosti nisu nađene. kao što je to bilo uobičajeno u Canaanu u doba židovskog osvajanja i u Kartagi sve do njenog uništenja u trećem stoljeću p. kasnija raširenost kanibalizma.000 godina p. Veliki postotak mladića engleskih i njemačkih viših klasa. 1961). J. kao što kaže Blanc. ima napredniji oblik religije od raz¬ vijenijih primitivnih naroda [K. on nije okrutan. Blanc ukazuje da su ta oštećenja identična s onima koja izazivaju lovci na glave s Bornea i Melanezije. postao je »religijski« fenomen. dirljivo naglašava Abrahamovu ljubav prema Izaku. pojave rata. nisu naročito krvožedna ili agresivna i imaju dosta visok moral. oni koji su odgovorni znaju što će se dogoditi. C. naročito u Africi i Novoj Gvineji. Sigurno je da su ih njihovi roditelji voljeli. Ne znamo niti tko je ubio ljude čije su lubanje pronađene.). Država. (To je isti problem koji smo našli u činjenici da je većina primitivnih ljudi manje destruktivna od razvijenih i. Pekinški čo¬ vjek (oko 500. C. nije ih pokolebala u slanju njihove djece u smrt. poginuo je u prvim danima borbe. nacionalna čast. Razmotrimo jedan drastičan primjer. kao i ranije spomenuti autori. ne može se smatrati dokazom kanibalizma kod čovjeka u ranijem stadiju. kao i K. Vollhard u svojoj monografiji Kannibalismus rekao da još ne postoje valjani dokazi o postojanju kanibalizma i da je promijenio mišljenje tek 1942. Činjenica da kod žrtvo¬ vanja djece otac sam ubija dijete dok u slučaju rata svaka strana prema dogovoru ubija djecu druge strane. znače najvjerojatnije da se radi o cere¬ monijalnoj pojavi. postali su idoli i obje su strane dobrovoljno žrtvovale svoju dje¬ cu za njih. nije od važnosti. sasvim drugačijoj od većine destruktivnog i neceremonijalnog kanibalizma u Africi. Blanc. Uzmimo prvi svjetski rat. On vjeruje da postoji dovolj¬ no dokaza da se radi o ceremonijalnom djelu. Možda ćemo to bolje shvatiti ako se prisjetimo moderne poja¬ ve koja se može usporediti sa žrtvovanjem djece. J. 1961). zašto. Daljnji zaključak bio je da je mozak bio po¬ jeden. naročito onih koji su najdublje vjerovali u tradicionalna shvaćanja. Lubanje su na donjem dijelu bile oštećene što navodi na pretpostavku da je 192 mozak bio izvađen. Južnoj Americi i Novoj Gvineji. ipak Abraham se ne dvoumi u svojoj odluci da ubije svog sina. Blanc. Mumford (1967) je uvjerljivo na¬ glasio.42 Blanc govori o mogućoj vezi iz¬ među pronalazaka u Choukoutienu i pronalaska neandertalnih lubanja na Monte Circeo kod kojih je također bio oštećen donji dio lubanje da bi se izvadio mozak. Ipak. Pekinškom čovjeku. Branioci teze o čovjekovoj uro¬ đenoj destruktivnosti mnogo su važnosti pridali pronalascima ko¬ ji govore da je možda čak i najprimitivniji čovjek. (M. ako su istinite. usput rečeno. kao što Mumford kaže. n. 193 . zanemarivanje du¬ hovnog i religioznog značenja i motivacije stvarno destruktivnih i okrutnih djela.

Turnbull. Underhill (1953). Usp. kojeg je citirao E. u kojem se »domaći« neprijatelj ne doživljava kao ljudsko biće. C. a zahtijevalo bi previše mjesta da govorim o vrijednosti njihovih doprinosa. R. već je ono češće izraz sadističkih impulsa. tako¬ đer distinkciju koju pravi E. koje upotrebljavaju da bi.« (S. suprot¬ no gotovo svim sisavcima. godine od pobjedo¬ nosne vojske Thiersa drastičan je primjer. Smith (1924. 1923. Rapaport u svom uvodu u Turney-Highevu knjigu (H. 3. označili pretpostavljeno mjesto u tipološkoj seriji lonaca. Usp. možda se ne divimo violinistu samo zbog ljepote muzike koju proizvodi već i zbog vještine koju pokazuje. 1923a) i G. ljude sa siromašnim i nerazvijenim lončarstvom karakteriziraju kao »siromašne«. 11. Murdock (1968). Sličan obred može se naći kod Navajo Indijanaca. Q. Semange s Malajskog poluotoka i otočane Andamana. J. Turney-High. U kojoj se mjeri lov na glave mijenja iz ceremonije. 1965). a ne u vještini. prenose s emotivnim. Usp. D. zadovoljstva koje ljudi do¬ življavaju u slobodnim aktivnostima kao što je drvodjelstvo. nematerijalnim ciljevima i snage spiritualne i moralne motivacije. došao je do gotovo istog zaključka o australskim starješinama. 1960). 1. Slično gledište izrazio je i S. 17. Wright (1965). 1924a) jer su ih moderni istraživači obično zanemarivali. Isto gledište izrazio je paleoantropolog Helmuth de Terra (lično saopćenje). Fromm (1914) između razumne i ne¬ razumne vlasti. Usp. 195 194 . 12. C. Piggot koji piše: »Poznati arheolozi katkada nisu uvidjeli da je pogrešno ocjenjivati prethistorijske za¬ jednice s obzirom na materijalnu kulturu koju su ostavili: Oni ri¬ ječi kao što je 'izopačen'. osim. U kultu¬ rama u kojima se većina proizvodnje izvodi rukama i temelji na vještini.kada mu je Blanc pokazao dokaze o Monte Circeo lubanji. Laughlinova zapažanja daju punu podršku jednoj od Lewis Mumfordovih glavnih teza koja se odnosi na ulogu oruđa u evoluciji čovjeka. i u mjeri u kojoj je ta vještina dio posla. E. koja ima religiozno značenje. Razumijevanje svih tih pojava destruktivnosti i okrutnosti za¬ htijeva razmatranje religiozne motivacije koja je moguća i vje¬ rojatnija od destruktivne i okrutne. 4. P. 13. Usp. 10. 15. 8. Perrv (1917. čak i kada bi bolje razumijevanje mnogih slučajeva destruktivnog i okrutnog ponašanja smanjilo učestalost destruk¬ tivnosti kao psihičkih motivacija. indi¬ kativno je za osobu našeg vremena za koju je važan jedino rezul¬ tat truda. 1961). Washburn i V. također G. usp. radi slikovitog opisa ove opće pojave Turnbullov prikaz dru¬ štvenog života primitivne afričke lovačke zajednice Mbutu Pigme¬ jaca (C. DeVore. mnogo rjeđe ima ceremonijalno značenje. Usp. 1968). Ali ta razlika nailazi na slabo razumijevanje u kulturi koja je malo svjesna intenziteta težnji za nepragmatičnim. Hansa Delbriicka. 14. algonhijanske i atabaščanske lovce Kanade. možda. J. str. (Iz¬ vještava A. te da nije zajednička svim ljudima. Shoshone iz Great Basina. Meggitt (1966). Međutim. bilo da se pojavljuje kod primi¬ tivnog plemena ili današnje gomile spremne na linčovanje. Peter Freuchen (1961). Danas. R. u ponašanje izazva¬ no sadizmom i destruktivnošću. također S. L. a ne samo proces. Vjerujem da sam u ovom poglavlju pokazao da takva destruktivnost nije ni prirođena. U lovu na glave. 9. H. Indijance iz Ognjene Zemlje. Blanc. vidimo malo zadovoljstva u vještini. možda. ostaje činjenica da postoji do¬ voljno slučajeva koji govore u prilog tome da je čovjek. u slijedećim poglavljima. nailazimo na ceremonijalne motive. iako se. Neću ovdje govoriti o starijim autorima kao što su W. 7. Service je proučavao slijedeća društva: Eskime.« (R. u ovom slučaju ubijanje. sasvim je jasno da se u poslu uživa radi vještine koju on zahtijeva. 16. čak i moralnim oznakama na stvaraoce tih posuda. 128. kada je gotovo sve proizvedeno strojevima. kao i u ritualističkom kanibalizmu. To je u izvjesnoj mjeri drugačije u ratovima kao što je vijetnam¬ ski. na primjer. koji je pronašao »da je Jedini ispravan detalj u Herodotovoj rekonstrukciji maratonske bitke bio identitet pobjednika i pobijeđenih«. ili u divljenju prosječnog čovjeka kad promatra kovača ili tkalca kako 6. Usp. Piggot. autore koje je citirao Mahringer. njihovo siromaštvo sastoji samo u tome što nisu arheolozima pružili njihov najmiliji predmet. R. na primjer. Lee i I. Smatrati za¬ dovoljstvo u lovu zadovoljstvom u ubijanju. 5. zaslužuje mnogo više pažnje n¬ e go što je do sada tome problemu bilo posvećeno. 2. Lee (»Od čega žive lovci: Ili kako preživjeti na malim izvori¬ ma hrane«) također dovodi u pitanje pretpostavku da je život lo¬ vaca sakupljača općenito nesiguran: »Nedavni podaci o lovcima sakupljačima pokazuju radikalno drugačiju sliku. a nadam se i djelo¬ mično dati odgovor na nj. M. niti je dio »ljudske prirode«. Avis (1958). BILJEŠKE U O M P G A LE Z S O O L VJ Kod VVashburna i Lancastera (1968) postoji mnoštvo materijala o svim aspektima života lovca. Australce. O pitanju koji su drugi i specifično ljudski uvjeti odgovorni za ovu potencijalnu opakost u čovjeku govorit ću. B. M. 1971) citira najeminentnijeg historičara rata. jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju. Mučenje. radi svoj posao. Masovni pokolj francuskih Communarda 1871. B. Service (1966).

(V. već zadovoljavanju potreba tra¬ dicionalnog životnog standarda. J. Fromm (1934. izgleda. već su htjeli osnovu za dostojanstvenu ljudsku egzistenciju. Također mi je od velike koristi bio Mumfordov pristup ovoj temi (1961. Marshackovu (1972) zanim¬ ljivu diskusiju o paleolitskim boginjama. G. istovremeno se ne smije zaboraviti. 21. To dovodi do toga da ima mnogo ljudi a malo zaliha. Okladnikova (1972). U slijedećem ću povremeno upotrebljavati pojam »matricentričan« umjesto matrijarhalni. što je. bilo istina u nekim slučajevi¬ ma — na primjer. naročito divljači. Čak i svijest o tome da su članovi društvenih klasa iznad njih imali na raspolaganju više nije izazi¬ vala u njima pohlepu za ovaj višak potrošnje.) 23. A. Mellaarta (1967) i G. On izričito citira O. a Mumford kritizira njegovu upo¬ trebu (1967). Abramovu (1967). i tražili ispunjenje tradicionalnih obaveza koje su zemljovlasnici imali pre¬ ma njima. kada se pojavila potreba za više zemlje. on je sasvim sigurno u pravu kad to naglašava. I bez rada bilo je dovoljno svega za život. može stalno dodavati više i više bez bojazni da će se raspa¬ sti. i 7000. već su ljudi sami upravljali. Usp. u Hacilaru — ali vjerojatno 196 ne u Catal Huyuku. usporedbe iz Biblije. krvavi osva¬ jački ratovi nisu bili permanentna institucija. Andersona (1952). kao što je bilo feudalno društvo u srednjem vijeku. Tako dolazi do svađe među ljudima. Isto vrijedi i za seljake. Z. Childe sugerira da je. U svakom slučaju. nadalje. To ne znači da su svi lovci bili nomadi. Mumford. čovjek ga je mogao mijenjati kako je htio. godine p.. koja govori o majci-boginji u njenoj dvostrukoj ulozi gospodarice doma i ognjišta i samostalne gospo¬ darice životinja. Usp. ili zamijeniti. ilustri¬ raju ovu ideju.« (Citat iz J. Komad gline može oblikovati kako želi. 20. jer im je voće i bilje bilo dovoljno za hranu. 22.. on dovodi boginje u vezu s Mjesecom i lunarnim kalendarom. ali ne dominirajuću. pa čovjek mora mnogo raditi a uzvraćeno mu je veoma malo. 1928). Usporedi Mumfordove primjedbe koje ukazuju na to da stavljanje poljoprivrednog napretka između 9000. te da se neka vrst ratovanja morala voditi prije nego je urbana revolucija bila u potpunosti završena. G. »mora prihvatiti ratovanje. Kod izrade oruđa iz kamena ili kosti bio je uvijek ograničen prvobitnim oblikom i veličinom materijala. samo je od njega mogao oduzeti komadiće. L. A. 27. Najdetaljniji prikaz Catal Huyuka daje antropolog koji je rukovo¬ dio iskopavanjima. 1970e). Ali on priznaje da se to ne može ustvrditi arheološkim dokazima. n. Treba samo usput napomenuti da u mnogim visokorazvijenim društvima. pa se ljudi nisu svađali. Childe spominje nekoliko iznimaka. G. g.18. 1967). da je Engels (1891) bio veoma impresioniran Bachofenovim (1967. Vidi također A. 1967). Clarka (1969). neprestano se obraća čov¬ jekovoj misli. G. ljudi je bilo malo a zaliha dovoljno. sta¬ rije naseljenike trebalo ili odstraniti. iako u malim razmjerima i u mahovitom i isprekidanom obliku«. Mumfordovo (1967) isticanje važnosti seksualnog elementa kod mnogih ženskih figura. možda pet ili šest. n. i. 25. Mellaart (1967). Duyvendaka. jer im je krzno ptica i životinja bilo dovoljno za odjeću. gdje je žena (majka) očito imala dominantnu ulogu. Childe. Usp.« (V. Razlog njihovih pobuna u šesnaestom stoljeću nije bila želja da troše isto onoliko koliko i staleži iznad njih. Preporučam Mumfordovu analizu ne¬ olitske kulture svakome koga zanima detaljniji i temeljitiji prikaz. On stoga zauzima stav da se u razdoblju prije urbane revolucije. e. Matrijarhalna društva više su proučavali sovjetski znanstvenici nego njihovi kolege na Zapadu. 28. 197 . J. iz oko petog stoljeća p. koji zauzima gledište slično onom u ovoj knjizi i onom drugih pisaca spomenutih u tekstu. članovi udruženja jednog zanimanja — kao što je ceh — nisu te¬ žili povećanju materijalne dobiti. Razmišljajući o 'stvaranju'. o lončarskom zanatu. Ovo je Childeov pojam (1936). P. Bili su zadovoljni tokom života pa za njih veća potrošnja nije bila poželjna. iako se nagrade udvostručuju a kazne nagomilavaju. otvoreno je pitanje koje traži daljnja ispitivanja. 31. n. 1936). e. ili je njima dominirala grupa koja je zauzela njihov teritorij. Takva ograničenja ne postoje kod rada s glinom. a da su poljoprivrednici ostajali na jednom mjestu. Zahtijeva li isticanje seksualnosti kod drugih neolitskih kultura da modificiramo ili izmijenimo ideju da su sve neolitske kulture bile matrijarhalne. (L. e. kroz mnogo dulji vre¬ menski period. Childe. a svako dijete opet ima petero djece i prije djedove smrti može biti dvadeset i pet unučadi. Childea su kritizirali da nije posvetio dovoljno pažnje složenosti neolitskog razvoja kada je govorio o »neolitskoj revoluciji«. 26. Ali danas ljudi ne smatraju obitelj s pet članova velikom. Tako nisu postojale niti velike nagrade niti velike kazne. poslije 6000. J. ne može se izbjeći metež. da riječ revolucija ima svoje mjesto. Childe proširuje ovu temu jednom veoma zanimljivom tvrdnjom: »Komad gline bio je u potpunosti plastičan. S. 1936. također E. nije sasvim opravdano s ob¬ zirom na činjenicu da se ovdje radi o postupnom procesu koji se odvija u nekoliko stadija. da izgleda. također S. sovjetskog antropologa koji ukazuje na vezu između matri¬ jarhata i kulta smrti. 30. Usp. Izgleda da taj seksualni element nije postojao samo u anatolskoj neolitskoj kulturi.: »Ljudi davnine nisu obrađivali zemlju. 19. Amesa (1939) i E. prema Mellaartu. 24. 29. On citira veoma interesantnu tvrdnju kineskog filozofa Han Fei-tzua. moramo pretpo¬ staviti. jer ovaj posljednji implicira da su žene vladale muškarcima. L. da je ta promjena u čovjekovu načinu proizvodnje tako temeljita. U ovoj analizi uglavnom slijedim V. slobodna aktivnost lončara u 'stvaranju forme gdje je prije nije bilo'. sve do razvoja grada-države s njegovim kraljevima i hijerarhijom. Dok je ova kritika opravdana. Niti su žene prele. Smollovo razmatranje Childeovog gledišta (1952). Usp. Colea (1967). Andreskog (1964). Childea (1936). p. prvi puta izdani 1861) i Morganovim (1870) pronalascima. Razlog tome je. O ovom stajalištu govorit ćemo podrobnije u jedanaestom poglav¬ lju.

Kvvakiutl. Palmer (1955) je ispitivao agresivnost među primitivnim naro¬ dima proučavanjem učestalosti umorstva i samoubojstva kod četrdeset nepismenih društava.32. 38.) 37. (U ovom kontekstu nisam razmatrao njegov opis Azteka i Inka jer su to bila visoko razvijena i složena društva pa prema tome ne bi bila prikladna za ovakvo kratko ispitivanje. Blanc ukazuje na dionizijske misterije stare Grčke i piše: »I ko¬ načno. Hopi. Todase. Također želim izraziti zahvalnost Georgu P. a kojima je krajnje dosadno i nesretni su. Samoanci. Irokezi. 36. Dobu. također Q. gdje je tradicija dionizijskog simboličkog rituala bila naročito čvrsta i intenzivno se doživljavala. u ovoj grupi nalazi se osam kultura. R. za ono što sam kroz te seminare i kroz mnoge razgovore od njega naučio. i 1949. Tasmanijanci. za koje je seksualna potrošnja oslobođena restrikcija i za koje je seks (kao i droga) jedino oslobođenje od inače dosadnog i potištenog men¬ talnog stanja. To se. Nama Hottentoti i Ganda. ono proizlazi iz naše zajedničke osnov¬ ne pozicije. 40. Pavao u svojoj poslanici Korinćanima naglašava s naročitom žestinom motiv stvarne prisutnosti Kristove krvi i tijela u euharistijskom ritualu. Murdocku. Ako zbro¬ jimo nisku i srednju agresivnost. Irokezi. Maori. Mead i G. 35. . Eggan. koji prakticiraju grupni seks. iznosi mnoštvo materijala o primi¬ tivnoj destruktivnosti i mučenju. Jedna je grupa imala veoma visoki stupanj destruktiv¬ nosti (16—24). 42. Service (1966). nasuprot osam¬ 198 naest s visokim stupnjem agresivnosti. Hopi nisam klasificirao jer je struktura njihovog sistema takva da ne dozvoljavaju klasifikaciju. u ovoj grupi nalazi se četrnaest društava. C. Kvvakiutl. Svrstao je umorstva i samouboj¬ stva u destruktivna djela i usporedio njihovu učestalost kod ovih četrdeset društava. u ovoj grupi nalazi se osamnaest kultura. Želim izraziti svoju zahvalnost preminulom Ralphu Lintonu. možda. Samoanci. Murdock su oboje opisali Irokeze i Samoance. Dakota. ipak Palmerovo ispi¬ tivanje ne potvrđuje tezu o ekstremnoj agresivnosti primitivnih naroda. Mbutu. Aranda. D. držao seminar o karakternoj strukturi primitivnih društava. Kozaci. koji je sudjelovao u tim seminarima. naglašavanja fundamentne razlike između onog što je u službi života i onoga što guši život. S. Azteki. M. koji je bio važan u širenju i prihvaćanju kršćanstva i njegovog glavnog rituala u Grčkoj. Haida.« (A.) 39. Polarni Eskimi. 1943. Inka. Usp. Semangi. za njegov poticaj iako su naša shvaćanja ostala veoma različita. R. Semangi i Eskimi spadaju u sistem A. Wrighta (1965) o ratovanju u civilizaciji. uključujući i mnoge članove mlađe generacije. Benedict i M. ovdje su razmatrani Semangi. Zufii. Ainui. Bathonga. Australci u B. godine. 41. Bachiga. P. 1948. Arapeš. Ovo pretjerano naglašavanje seksa kod ljudi koji inače ne znaju uživati može se primijetiti u današnjem zapadnom društvu među »swingerima«. dobijemo dvadeset i dvije kul¬ ture s niskim i srednjim stupnjem agresivnosti. Ojibwa. oni su ovdje razmatrani samo jednom. bila je jedna grupa s veoma niskim indeksom destruktivnosti (0—5). Kod jedne je grupe postojao srednji stupanj destruktivnosti (6—15). Grenlandski Eskimi. Blanc. na primjer. Ifugao. s ko¬ jim sam na Sveučilištu Yale. To je više nego slučajnost. Zuni. i običnim ljudima koji se drže seksualnog zadovoljstva kao jedine promjene od stalne dosade i usamljeno¬ sti. ali njihova agresivnost kazuje da bi oni mogli pripadati sistemu B (Usp. Crovv. Eski¬ mi i Australci. Mead su obadvije opisale Zufii i Kwakiutl. možda nije beznačajno primijetiti da sv. Davie (1929). 1961). Oni posjeduju mnoga obilježja koja bi ih stavila u sistem A. Među onima koje je proučavao. Iako je ovaj postotak ve¬ oma agresivnih društava viši od onog do kojeg sam došao ja u mom ispitivanju trideset primitivnih kultura. Witotosi. mnogo ne razlikuje od onih dijelova potrošačkog društva. Manus. Među primitivnim lovcima koje je opisao E. M. R. 33. 34.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful