P. 1
Dunavski Limes

Dunavski Limes

|Views: 95|Likes:
Published by Filip Svetec
Arheologija
Arheologija

More info:

Published by: Filip Svetec on Mar 10, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as RTF, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

04/15/2014

pdf

text

original

Dunavski limes u Hrvatskoj Na više od 5 000 km duge granice Rimskoga Carstva ili limes danas se gleda kao na jedinstven

spomenik. Promatrane u takvome kontekstu, na svjetskoj ih je razini moguće usporediti jedino s Kineskim zidom. Iako se kakvoća njihovih ostataka razlikuje od regije do regije, nedvojbeno svi pripadaju spomenicima najviše kategorije. Zato ih se, pod nazivom Granice Rimskoga Carstva, želi proglasiti dijelom svjetske kulturne baštine. Njome su već imenovani Hadrijanov i Antoninov zid u Velikoj Britaniji te Gornjogermansko-retijski limes u Njemačkoj. Pripreme traju i u drugim europskim zemljama kako bi ih se uključilo u taj velebni prekogranični spomenik. Jedna je od tih zemalja i Hrvatska, koja i sama ubrzava svoj put ka UNESCO-u. Baviti se istraživanjem limesa u današnjoj Hrvatskoj (koji je dio ripa Pannonica) znači proučavati područje uz rijeku Dunav dugačko 188 km. To istraživanje zahtijeva rekonstrukciju krajolika u hrvatskome Podunavlju, a taj je uključivao rimske utvrde, kastele, promatračnice i naselja uz limitsku cestu (karta 2.). Među njima je najviši položaj provincijalnoga grada (kolonije) dobila Mursa (Osijek), ograničena, municipalna prava Cibalae (Vinkovci) (u zaleđu limesa), a možda i Cornacum (Sotin) i Mursella (Petrijevci?). Prvi su znanstveni radovi s područja limesa u Hrvatskoj bili putopisi napravljeni za potrebe vojske (Marsiglijev putopis) ili su rezultat osobnoga entuzijazma (djela M. P. Katančića), a napisani su bili na njemačkome i latinskome jeziku. Iako zasad nije još pronađen nijedan natpis koji potječe s nekog kastela ili promatračnice, a govorio bi o izgradnji hrvatskoga dijela limesa, sliku o rimskoj kultivaciji Slavonije i Baranje upotpunjuju nalazi iz muzeja u Osijeku, Zagrebu, Vukovaru, Vinkovcima, Iloku te brojnim samostanima i privatnim zbirkama. Proteklih se desetljeća limes u Hrvatskoj istraživao višekratnim, najčešće jednodnevnim obilascima pojedinih lokaliteta koji su danas zapušteni. Trenutačno ne postoji nijedan primjereno predstavljen spomenik koji je moguće posjetiti iako je pokušaja u tom smjeru bilo. Međutim, novijim se istraživanjima pokazalo da starija tumačenja više ne odgovaraju istini. Danas je zaseban problem u zaštiti područja limesa gradnja privatnih stambenih zgrada bez dopuštenja nadležnoga konzervatorskoga odjela. Sve dok postaje Aureus Mons, Albanum, Donatianae, Antianae i Ad Labores koje su zabilježene na rimskim itinerarima ne potvrdimo na terenu, treba ih uzimati s oprezom. Međutim, poznate su nam druge kojih na itinerarima nema. To su Dragojlov brijeg, Lug, Kopačevo, Sarvaš i Aljmaš. Naime, pravilan se niz kastela u Baranji od Batine do Kopačeva limesom može pratiti na 4 – 6 km zračne udaljenosti. Ta udaljenost nad strmim brežuljcima u Slavoniji, od Aljmaša preko Erduta, Dalja, Borova, Vukovara, Sotina i Šarengrada do Iloka iznosi 10 km. No očuvano je malo rimskih ostataka jer su se u rimsko doba kasteli podizali na ostatcima starijih, a u srednjem su vijeku nad istim položajima i istim materijalima bile izgrađivane crkve. I današnja su se urbana središta, posebice uz rijeke, razvila na istim mjestima. Većina je lokaliteta na limesu neistražena, oštećena rigolanjem ili zarasla u vinograde. Treba imati na umu i prekid u kontinuitetu istraživanja zbog 1. i 2. svjetskoga te Domovinskoga rata pa je starija dokumentacija nestala ili su se izmijenile prilike i nazivi mjesta. Lokalni muzeji provjeravali su stanje lokaliteta i prikupljali materijal što nam omogućuje uvid u raspored, veličinu, značaj i ulogu razvoja rimskih naselja. Ipak, to je dovoljno tek za djelomičan uvid u život duž dunavskoga limesa. Izdvojimo li Zmajevac

i Ilok, druga sustavna istraživanja na području limesa u Hrvatskoj zasad ne postoje, a nekoliko je vrijednih vojnih natpisa stradalo tijekom Domovinskoga rata. Također se u muzejima nalazi mnogo slučajnih nalaza i predmeta zaplijenjenih od krijumčara. Limes se u Hrvatskoj dugo nije istraživao kao cjelina. Stoga još nemamo jasnu sliku o položajima kastela, promatračnica i limitske ceste niti znamo mnogo o kasnoantičkim utvrdama. Međutim, u budućnosti će se, stavljanjem na popis svjetske baštine, podići svijest javnosti o potrebi za zaštitom toga spomenika. O pravcu pružanja dunavskoga limesa Hrvatskom Dijelovi su limesa u Hrvatskoj, za koji se općenito govori da je pratio tok rijeke Dunav, zbog geomorfoloških okolnosti u Baranji na dvama mjestima odstupali od te rijeke. Bilo je to sjeverno i južno od Banskoga brda, a u Slavoniji na području tzv. dunavskoga koljena. Cesta koju su Rimljani izgradili uz limes (limitska cesta), od sjevera prema jugu, vodila je od Batine (Ad Militare) do Zmajevca (Ad Novas) podalje od današnjega toka Dunava. Baranjom se, rubom dunavske diluvijalne terase, spuštala na Dragojlov Brijeg, Grabovac, Lug, Vardarac i Kopačevo (karta 2.). Njihova latinska imena ne znamo. Od Kopačeva je ta cesta vodila prema Bilju, Osijeku i/ili Nemetinu, te Dalju (Teutoburgium), Sotinu (Cornacum) i Iloku (Cuccium)u Slavoniji. Limes je jedino tim krajevima, od Vukovara prema jugu, pratio sami tok Dunava. Geografski, ekonomski ni vojnopolitički se limes ne izdvaja od zaleđa pa mu je cjelovitost bila osigurana još vodenim putovima rijeka Vuke, Ervenice, Bosut, Spačve, Studve, Biđa i Berave, područjem koje rimski pisci zovu močvarama. Međutim, Drava je u to doba bila spojena sa Savom plovnim kanalom. Povijesni izvori i arhivske karte Želimo li krenuti u arheološko istraživanje hrvatskoga Podunavlja, polazna su nam točka stari rimski zemljovidi Tabula Peutingeriana, Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum, Ptolomeus Geographus, Geographus Ravennas i Notitia dignitatum koji označuju neka mjesta na hrvatskome dijelu limesa. Stručnjaci su se složili u odgonetavanju položaja tek njih nekoliko: Ad Militare (Batina), Ad Novas (Zmajevac), Teutoburgium (Dalj), Cornacum (Sotin) i Cuccium (Ilok). Svojevrstan nam uvid u izgled nekadašnjega krajolika mogu ponuditi i karte iz 18/19. st. jer je do tog vremena bilo očuvano više ruševina iz rimskoga razdoblja. U pozadini limesa moglo ih se vidjeti kod mjesta Branjin Vrh gdje su zabilježeni ostatci kružne, a kod Popovca četvrtaste utvrde (Quadri Burgi). Jedna očuvana karta biljskoga vlastelinstva iz 1796. prikazuje južne dijelove Baranje na kojoj je sjeverno od dravske obale do Biljskoga jezera ucrtan nasip. Na njoj je označeno da su u Batini, prije gradnje spomenika A. Augustinčića 1947. poginulim vojnicima Crvene Armije, na tome mjestu stajali turris (kula) i sjeverozapadnije arx (utvrda) - ostatci kasnorimskoga kastela podignutog na položaju prijašnjega rimskoga logora s kraja 1. st. Druga pak karta biljskoga vlastelinstva iz 1798. prikazuje bližu okolicu Osijeka s mostom na koji se okomito nastavlja nasip imenovan rimskom cestom iz 236. g. Ta karta u Kopačevu ima ucrtane ruševine pravokutne građevine s pet kula i zemljanim bedemom koji vjerojatno prikazuju ostatke rimskoga kastela. Želimo li doći do spoznaja kojih u literaturi i na kartama nema, to je moguće višekratnim terenskim pregledima i suvremenim geofizičkim metodama. Povijest istraživanja limitskih lokaliteta u Hrvatskoj

Prve pisane podatke o području Baranje ostavlja L. F. Marsigli koji je 1726. skicirao rimsku cestu od Osijeka do Bilja. Općenito je u istočnim krajevima Hrvatske početak istraživanja rimskih naselja pratio građevinske radove u 2. pol. 18. st. Među poznatijim su istraživačima toga vremena bili Fr. W. v. Taube i S. Schoenwisner. Međutim, najkorisniji je M. P. Katančić koji se - koristeći povijesne izvore krajem 18. st. - o svome zavičaju (Slavonija) trudio pisati na znanstveni način, napravivši tako prve preglede rimskih naselja u Panoniji. Pišući o rimskome miljokazu nađenomu sjeverno od Murse (Osijek) 1774. pri gradnji nove ceste, na mjestu prijašnje rimske, zapadno od Bilja, Katančić je proučio baranjsko područje i tri rimske ceste koje su iz Murse vodile na sjever. Osobito je slijedio pravac limitske ceste koja je pratila tok Dunava do Akvinka. Početkom 19. st., tu je cestu kod Bilja označio i Koller. Druga je rimska cesta vodila prema Čemincu, a najzapadnija u Dardu. Kod Kozarca su se spajale iako su bile izgrađene u različito vrijeme. Katančićeva su opažanja vrijedna jer na Tabuli Peutingeriani cesta skreće od postaje Tittoburgo (Dalj) prema postaji Ad Labores koju jedni smatraju Nemetinom, a drugi Kopačevom. Rimski izvori (osim Antoninova itinerara) zaobilaze Mursu pokazujući da se ona nije nalazila na limesu, nego je taj prolazio istočnije (kod Nemetina) gdje je na drugu obalu Drave mogla prevoziti skela. Moguće je da su si Rimljani put preko Kopačkoga rita osigurali odvodnjavanjem, ali to područje nije istraženo. Kad je u Slavoniji krajem 19. st. uspostavljena mreža muzejskih povjerenika, hrvatskim su muzejima počeli pristizati prvi arheološki predmeti. Neki se podatci o Baranji mogu naći u madžarskoj literaturi toga doba. Naime, do podjele je Baranje između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Madžarske došlo 1920. Prije toga su to područje većinom nastavali Madžari. U prvoj polovini 20. st. se pri reguliranju vodotoka u istočnoj Hrvatskoj za stara nalazišta zanimao R. Franjetić. Smatrao je da je u Nemetinu bio rimski most te da je željeznička pruga Osijek – Dalj u 19. st. bila izgrađena na liniji prijašnje rimske ceste. Jedan je miljokaz, koji je tada bio nađen u selu Podravlje preko puta osječkoga Donjeg grada stajao nekad na rimskoj cesti od Murse do Akvinka (Aquincum, Budimpešta). U više se djela V. Hoffillera mogu naći neki podatci o rimskim grobovima i oružju iz Sotina i Dalja gdje je u 19. st., na području rimskoga kastela, novootvorena ciglana vadila glinu. Ona je uništila logor koji Hoffiller spominje 1927., uočivši obrise jaraka koji su ga okruživali. Njegov je suvremenik J. Brunšmid brončane kipove iz toga mjesta smatrao djelima domaćih radionica. Taj Vinkovčanin, koji još u Iloku navodi položaje dvaju kasnoantičkih grobalja, vodovod i opisuje neke nalaze, putujući je uza se uvijek nosio putne bilježnice (Skizzenbücher). Vrijedne su jer se u njima na više mjesta spominju položaji rimskih promatračnica. Jedna se od njih nalazila u Iloku, dok je drugu, koja je bila okružena jarkom, zapazio na jednome brežuljku u Šarengradu. Slične ostatke Brunšmid spominje i na Velikome Renovu koji je Dunav gotovo otplavio. Osim toga smatrao je da se u Sotinu nalazila beneficijarijska postaja kakve su osiguravale red i mir te carinile robu jer se tu od limitske ceste račvao put za Cibalae. Baranjski je dio limesa poslije pripojenja Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio pod nadzorom Istorijskoga društva u Somboru i do 1945. je godine ostao u njihovoj nadležnosti. Za vrijeme 2. svjetskoga rata i ponovne prevlasti Madžara u Baranji, arheolozi su iz Pečuha tu istraživali kasnoantičke nekropole. Završetkom sukoba je D. Pinterović prva obavila niz rekognosciranja (terenskih pregleda), manjih istraživanja i nadzora područja od Batine do Dalja. Baranjski je dio limesa u više navrata posjetila i I. Degmedžić iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu. Zajedno s njom su u Lugu stručnjaci Muzeja Slavonije Osijek reambulirali položaj crkve, u Zmajevcu Gradac, a u bližem zaleđu limesa, Karancu i Grabovcu, mjesta gdje je prije 2. svjetskoga rata bilo rimskih

grobova. Šezdesetih godina 20. st. činilo se da istraživanje limesa u Hrvatskoj dobiva snažniji zamah, iako nije bilo sustavnih arheoloških istraživanja, nego samo rekognosciranja. Stoga ni dan-danas ne raspolažemo značajnijim podatcima o arhitekturi utvrda, kastela, promatračnica i ceste koji su taj sustav tvorili. Poticaj je istraživanju limesa bilo to što se u ondašnjoj Jugoslaviji 1960. održao Peti međunarodni kongres o limesu čiji su domaćini bili gradovi Celje, Ptuj, Varaždinske Toplice, Zagreb, Osijek, Novi Sad, Sremska Mitrovica i Beograd. Zbog tog je razloga 1962. osnovan Međuakademijski odbor za istraživanje limesa u koji je svaka republička akademija postavljala nekoliko predstavnika. D. Pinterović bila je voditelj istraživanja hrvatskoga dijela limesa pod okriljem toga programa. Rezultate istraživanja limesa u Hrvatskoj je 1968. u Osijeku sumirao M. Bulat podijelivši ga u tri pojasa: jedan uski uz staru obalu Dunava; drugi u njegovu bližem i treći u daljem zaleđu. Istraživanja koja su 1970. u Batini vodili Smithsonian Institution iz Washingtona i Muzej Slavonije Osijek, bila su jedina sustavna iskopavanja temelja kastela Ad Militare. Članovi su toga tima, istražujući taj višeslojni lokalitet s D. Pinterović, počeli iskopavanja s obje strane ceste koja vodi k Augustinčićevu spomeniku. Njezina je pretpostavka bila da su se tu zbog konfiguracije terena s dvaju platoa iznad Dunava i pogleda u barbarikum mogla nalaziti dva rimska logora. Nekoliko godina poslije proučavanjima limesa priključili su se stručnjaci iz Gradskoga muzeja u Đakovu (danas Muzej Đakovštine), Gradskoga muzeja Vukovar, Gradskoga muzeja Vinkovci i Muzeja grada Iloka. Zajednički su planirali krenuti u sondiranja, ali je na tomu i ostalo. Godine 1975. održan je u Varaždinu znanstveni skup Antičke sekcije Saveza Arheoloških društava Jugoslavije s temom Antički gradovi i naselja u južnoj Panoniji i graničnim područjima. Na znanstvenome je skupu održanome u Vukovaru 1981. M. Bulat iznio pregled istraživanja dviju regija poslije 1975. Tema skupa bila su Arheološka istraživanja u istočnoj Slavoniji i Baranji. Osamdesetih godina 20. st. počelo se razmišljati o osnivanju Muzeja Baranje (osn. 1984.) u Dardi. Djelovanje je toga muzeja bilo na tragu sustavnih proučavanja i predstavljanja povijesti Baranje. Međutim, taj je muzej opljačkan u Domovinskome ratu, a materijal je nestao. U novije je doba M. Sanader, prof. na Katedri za antičku provincijalnu i ranokršćansku arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, upozorila u više navrata na problematiku vezanu uz istraživanje limesa u Hrvatskoj. Ona smatra da nije primjereno govoriti o trima, nego o dvama pojasima limesa. Jedan neposredno uz dunavsku obalu i drugi koji se odnosi na njegovo zaleđe. Njime su, tokovima Save i Drave, prolazila tri cestovna pravca te cesta uz desnu obalu Dunava koja je preko Murse spajala srednju Europu s južnom. Granice Rimskoga carstva – spomenik svjetske baštine Dio je britanskoga limesa pod nazivom Hadrijanov zid uvršten 1987. u popis svjetske baštine. Kad je 1996. predloženo da se jedan njemački dio limesa (Gornjogermanskoretijski limes) nominira na UNESCO-vu listu, rodila se ideja o konceptu multinacionalnoga spomenika svjetske baštine. Godine je 2001., na sastanku Europskoga arheološkoga društva u Esslingenu, dogovoreno stvaranje zajedničkog spomenika koji će obuhvatiti cijelu granicu negdašnjega Rimskoga Carstva.

Stavljanje se Gornjogermansko-retijskoga limesa na UNESCO-v popis iz 2005. zasnivalo na suradnji s drugim državama. Stoga je Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva pristala da se na Hadrijanov zid gleda kao na prvi dio zajedničkoga spomenika svjetske baštine, odnosno da se Gornjogermansko-retijski limes shvati kao njegov produžetak. Za takav je združeni spomenik prihvaćena zajednička izjava o nominaciji u kojoj su postavljena upravljačka mjerila primjenjiva na sve dijelove budućim širenjem spomenika. U izradbi izjave Ujedinjeno su Kraljevstvo i Njemačku savjetovali Centar za svjetsku baštinu te Bratislavska skupina. Na sastanku Odbora za svjetsku baštinu u Durbanu 2005. UNESCO je službenim putem stvorio jedan novi, serijski, transnacionalni spomenik Granice Rimskoga Carstva. Taj jedan spomenik prolazi područjem različitih reljefnih obilježja, izgrađen je od različitih materijala u različito vrijeme; različitoga je oblika i složenosti. No svaki pojedini dio pripada većoj cjelini – zajedničkomu sustavu obrane Carstva. Budući da je takav tip lokaliteta stvoren da bi ohrabrivao suradnju među zemljama, njime upravlja međunarodni odbor u kojem su zasad Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, članovi Bratislavske skupine i promatrači država koje su izrazile namjeru nominirati limes za UNESCO-v popis. Te su zemlje zasad Austrija, Mađarska, Slovačka, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska. Kad je 2008. Antoninov zid imenovan trećim dijelom spomenika Granice Rimskoga Carstva, javnosti je na službenim UNESCO-vim web-stranicama postala dostupna jedinstvena digitalna baza podataka u kojoj je moguće naći sve izjave, karte i zakone država koje su ove priložile pri nominaciji. Sve su Granice Rimskoga Carstva stavljene na popis svjetske baštine jer u razvoju arhitekture, tehnologije, monumentalnosti, urbanoga planiranja ili utjecaja na krajolik ukazuju na bitnu razmjenu ljudskih vrijednosti. Jedinstveno su ili iznimno svjedočanstvo jedne kulturne tradicije ili civilizacije, a kao najveći spomenik Rimskoga Carstva fizički ostatci limitskih građevina svjedoče širenju latinske kulture, robe i ideja. One su i zadivljujući arhitektonski i tehnološki primjer utjecaja na krajolik iz jednog značajnog stanja u povijesti budući da se moć rimske civilizacije prostirala Europom, Azijom i Afrikom. Danas limes prolazi kroz Veliku Britaniju, Nizozemsku, Njemačku, Austriju, Slovačku, Madžarsku, Austriju, Hrvatsku, Srbiju, Rumunjsku, Bugarsku, Tursku, Siriju, Jordan, Izrael, Irak, Egipat, Libiju, Alžir, Tunis i Maroko. No svi su zajedno dijelovi istoga spomenika najviše kategorije. Treba ih sustavno istražiti, objaviti rezultate i proglasiti svjetskom baštinom. Što je limes? Latinska je riječ limes Rimljanima značila granicu posjeda ili put između dvaju polja. Obilježavali su njome čistine u šumama kroz koje je bilo omogućeno kretanje vojske i graničnu liniju pod vojnim nadzorom. U tome je slučaju limes obuhvaćao sve tragove vojne arhitekture duž granice Rimskoga carstva. Limes je mogao biti umjetno podignuta granica u obliku bedema, nasipa ili jarka, ili postavljen uz prirodne prepreke kao što su obale rijeke. Da bi imali uvid u područja izvan granica Carstva, Rimljani su uz njih izgradili sustav promatračnica. Promatračnice treba razlikovati od signalnih postaja, postavljenih s unutarnje strane ceste koja je pratila limes (limitske ceste), na mjestima gdje se ona udaljuje od riječne obale. U pozadini te ceste Rimljani su smjestili kastele – logore pripadnika pomoćnih jedinica njihove vojske ili veće utvrde u kojima su boravile legije. Taj je sustav postao općim načelom rimskoga shvaćanja koji se počeo razvijati u 1. st. nakon što je car August (27. g. pr. Kr. – 14. g.) odlučio ustaliti, a car Hadrijan (117. – 138.) čvrsto utvrditi granice.

Utvrđene su granice Rimskoga Carstva Hadrijanov zid i Antoninov zid u Velikoj Britaniji, Gornjogermansko-retijski limes u Njemačkoj te Afrički jarak u Alžiru i Tunisu. Značenje limesa Limes je ekonomski i kulturološki imao utjecaj na sve aspekte provincijskoga života Rimskoga carstva. Veterani, trgovci i obrtnici nastanjivali su se u blizini graničnih legijskih utvrda ili u naseljima koja su se razvila u blizini kastela pomoćnih jedinica. Nad mnogim su se takvim mjestima razvili današnji gradovi. Svrha limesa nije bila djelovati kao prepreka, već ostaviti simbolički dojam na prolaznike. Funkcija mu je bila nadzirati kretanje i trgovinu. Budući da se na sve granice Carstva, bile one već proglašene dijelom svjetske baštine ili ne, gleda kao na jedinstven spomenik; problemi u jednom njegovom dijelu mogu cijeli spomenik staviti na popis ugrožene svjetske baštine. Pritom će njegovu zaboravu ili nestanku pridonijeti otuđivanje rimskih opeka, podizanje agrikulturnih nasada i krađa pokretnog arheološkog materijala. Nekad pitanja o kronologiji ili materijalni ostatci, a danas su u središtu zanimanja postavljeni ekonomski, socijalni i politički odnosi u Carstvu kojemu je sigurnost jamčila stabilnost limesa. Zato on zaslužuje biti izložen javnosti, a zaštita lokaliteta, bilo vidljivih bilo nevidljivih, potrebna je radi očuvanja toga posebnoga dijela svjetske baštine. Oni njegovi očuvani dijelovi simbol su kontinuirane vrijednosti naslijeđa; regenerator krajolika i edukacijsko oruđe te izvor rekreacije, a napori za dodatno osnaženje njegove zaštite naše su trajne i odgovorne dužnosti. Prema uputama Konvencije o zaštiti svjetske baštine i provedbom nacionalnih zakona, potrebno je obaviti zahtjevni postupak koji će dovesti do uvrštenja hrvatskoga dijela limesa u UNESCO-v popis. Time će ga javnost bolje upoznati, zainteresirati se, podići će se svijest o spomeniku i omogućiti razmjena iskustava između svih zemalja koje se danas nalaze na području koje je nekad opasivalo Rimsko Carstvo. Lokaliteti Aljmas ako su potvrđeni rimski položaji, smješteni poviše dunavske obale na slavonskome dijelu limesa, gradići Aljmaš i Erdut upitni su kao mjesta kastela ili promatračnica. No one su tu morale biti jer nalazi u njihovu zaleđu upućuju na prolazak limitske ceste. To bi značilo da ona ili nije zaobilazila dunavsko koljeno, nego je prava limitska cesta Slavonijom išla tik uz Dunav. No u literaturi je uobičajeno mišljenje da limitska cesta jest zaobilazila područje dunavskoga koljena i kontinuiranom linijom išla od Dalja na Nemetin. Na osnovi jednoga natpisa iz 1. pol. 3. st., misli se da je u Aljmašu bila beneficijarijska postaja za nadzor granice i naplatu carine. Batina U Batini je još 1876. pronađen kneževski grob iz 2. pol. 3. st. U to su doba tamo još bile pronađene stele, opeke i dva miljokaza. Jedan od njih označuje udaljenost između Akvinka i kastela Ad Militare (dimenzija 220x200 m) izgrađenoga poslije 85. na batinskome položaju Gradac sa 137 m. p. U 19. su st. pokraj njega bili vidljivi ostatci civilnoga naselja. Od toga se doba materijal iz Batine, osim u Budimpešti, pohranjivao još u muzejima u Beču i Mainzu. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih pečati na opekama ili rimski

izvori: cohors II Augusta Thracum equitata, cohors II Asturum et Gallaecorum equitata, cohors II (VII?) Breucorum, legio II Adiutrix, legio IV Herculia, equites Flavianenses. Dalj Pedesetih godina 20. st. u profilu strme dunavske obale u Dalju mogla su se razaznati dva jarka. U više je navrata tamo dolazilo do erozije blokova lesa u Dunav i tada su se u njem ocrtavali rimsko-dobni ostatci. U Dalju se, na samome zavoju Dunava, u 1. st. nalazio rimski kastel Teutoburgium ponad kojega se smjestila ciglana. Ona se poslije 2. svjetskoga rata proširila i tad je pri izgradnji ceste nađena nekropola koju još u 19. st. spominje W. Kubitschek. Tek se gradnjom kuća jugozapadno od ciglane naišlo na ostatke auksilijarnoga logora ili kasnijega kastela. Sondiranje je ondje vodio M. Bulat i njima je zapravo započelo istraživanje u Dalju, dotad poznatom po slučajnim, ali značajnim nalazima izvan konteksta. Nizvodno su još nađeni nadgrobni spomenici pomoćnih jedinica rimske vojske iz 1. i 2. st. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih pečati na opekama ili rimski izvori: ala II Hispanorum Aravacorum, ala I civium Romanorum, ala I praetoria civium Romanorum, equites Dalmatae, legio VI Herculia, cohors II Augusta Dacorum. Ilok Na Gornjem se gradu u Iloku (Cuccium) nalazio rimski kastel čiji su ostatci kasnije uzidani u srednjovjekovnu utvrdu Nikole Iločkoga. Sustavna su arheološka istraživanja na Dvoru knezova Iločkih iznjedrila u njegovu dvorištu ostatke rimske arhitekture iz 3. st., dok se na istome mjestu u 1. trećini 1. st. nalazila istočna nekropola Kukcija s pokopanim pripadnicima rimskih pomoćnih vojnih jedinica. Više su puta pri kopanjima rovova za plinovod u Iloku bile pronađene rimske keramičke cijevi. Novijim se istraživanjima Vodene glave južno od Iloka pokazalo da ondje pronađene keramičke vodovodne cijevi, postavljene od izvora Dekana do Gornjega grada, potječu iz vremena austrijske vlasti, dok je pravi početak rimskoga vodovoda nađen na brdu Principovcu. Pri izgradnji ceste od Iloka do Lipovca površinski su ostatci limitske ceste zabilježeni tada jugozapadno od Iloka, te na njivama jugoistočno od Šarengrada. Na tamošnjim su oranicama nađeni i dijelovi rimskoga vodovoda koji se mogu povezati s onima otkrivenima na jugu Iloka. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih pečati na opekama ili rimski izvori: cuneus equitum Promotorum Cuccis i equites sagitarii Cuccis. Kopacevo Rimski kastel (Ad Labores?) nalazi se u Kopačevu sa sjeveroistočne i jugozapadne strane ceste prema Osijeku, a okruživale su ga tri nekropole koje su prije 2. svjetskoga rata istraživali madžarski arheolozi. Uz sjeverni se rub kastela smjestila njegova kasnoantička nekropola. Poznat nam je i položaj južne nekropole, dok je zapadna uništena pri vađenju zemlje za izgradnju nasipa protiv poplave oko 1950. U sjevernome je kraju Kopačeva otkriven manji dio kanalizacijskoga sustava iz 2.- 4. st. koji je vodu iz kastela odvodio u močvaru. Vjeruje se da se kod Kopačeva pravac limitske ceste račvao, jedan prema Bilju i Mursi, a drugi prema Nemetinu. Osijek Od samih se početaka istraživanja limesa u Hrvatskoj vjerovalo da se Mursa (Osijek) nalazila u njegovu zaleđu kao i da je dio rimske ceste od Osijeka (Podravlja) do Bilja

bio unutarnji krak limitske ceste. To je samo pretpostavka jer je područje Kopačkoga rita još uvijek neistraženo pa će se možda pokazati da je ta cesta zapravo bila limitska. Indicijâ koje ukazuju da se Mursa nalazila na limesu je više. Naime, zbog močvarnoga područja na sjeveru, jugu (Hiulca palus, Stagnus Mursianus) i zapadu današnjeg Osijeka Rimljani nisu mogli, kao što su običavali, napraviti cestu ili se ulogoriti na ušću dviju rijeka. U ovome su slučaju to bile Drava i Dunav. Stoga su to učinili zapadnije, na prvome pogodnome mjestu prijelaza preko Drave. Razmjeri rimskoga logora u Mursi također su podložni raspravi. Je li se tu nalazio kastel ili utvrda? Polovinom je 20. st. najveći broj znanstvenika bio uvjeren da je jedan legijski logor postojao u Mursi. Čvrsto se vjerovalo da su strateški razlozi, raspored i smještaj legija na Dunavu te stalni pritisak Sarmata potvrđivali takvo stajalište. Iako nije dokazano da je Mursa ikad imala stalnu vojsku, smatra se da su na mjestu naselja s karakteristikama keltskoga opiduma koji su Rimljani vjerojatno zauzeli prije panonsko-dalmatinskoga ustanka 6.-9. g. oni tu prvo podigli manji logor i osigurali ga zemljanim nasipom. Na pravce gradskih bedema i položaj mosta koji su tamo izgradili ukazuju Katančićevi i Kollerovi planovi, a dopunila su ih istraživanja K. Matasića i R. Franjetića. Oni iznose različite podatke o dimenzijama bedema čiji su se skromni obrisi možda još vidjeli u 18/19. st. Prihvaćeno je tumačenje da su se u Franjetićev plan točno uklopili elipsoidni tragovi gradskoga zida i jarka otkriveni prije nekoliko godina na mjestu današnjih Plodina. Da se na području Osijeka nalazio rimski kastel, smatrao je i V. Hoffiller koji je 1913. postavio sondu na području današnjega Ginekološkoga odjela osječke bolnice. Na tom je mjestu blizu donjogradskoga Pristaništa nekad bio smješten auksilijarni logor iz 1. st. u kojem su služili pripadnici pomoćnih jedinica rimske vojske čija imena nose prve osječke stele. To su grobovi najstarijih stanovnika Murse - Nigera Sveitrija, Velagena Ulatija i Kvinta. I drugdje pronađeni ostatci temelja kastela upotpunjuju tu tvrdnju, no nesretna je okolnost što je rimski materijal dugo korišten u izgradnji srednjovjekovne Tvrđe, Kolođvara te biljske ceste. Jednom kad su Rimljani popravili putove, prometna je vrijednost logora porasla pa su ga pojačali ziđem. To je mogla učiniti legija X Gemina iz Akvinka koja je u njem boravila u vrijeme dačkih ratova. O njezinu boravku u Mursi početkom 2. st. svjedoči grob Verekunda i paljevinski grob časnika otkrivenoga na području Vojarne u Donjem gradu. Ipak, jesu li ti rijetki nalazi dovoljni za zaključak da se u Mursi nalazila utvrda te legije? Nakon njezina mogućega odlaska u Mursi nije bilo vojske do vremena kad je postala sjedištem zapovjednika dunavske flote. Neki podatci govore da je car Valentinijan odredio stalni logor legije VI Herculia u Mursi i da je odred Fortenzijskih konjanika iz Altine prije dolaska mornarice tu postavio zimski logor. Osim toga druge okolnosti indiciraju da je u gradu dulje vrijeme boravila vojska, iako je upitno zašto tu nikad nije pronađeno više rimskoga oružja. Jedna je od tih okolnosti beneficijarijska postaja koje su Rimljani podizali na limesu. Naime, u 2. pol. 2. st. služili su u Mursi trojica konzularnih beneficijarija koji su žrtvenike Jupiteru podigli u pretpostavljenome hramu na forumu. Na nazočnost vojske u gradu ukazuje još stadion ili amfiteatar koji je u Mursi pred gradskim vratima opisao grčki povjesničar Zosim u djelu Historia nova kad je tu 351. došlo do bitke između Magnencija i Konstancija. Franjetić je, tragajući za stadionom prema planu iz 1786., upozorio na eliptičnu jamu kod jugozapadnoga kraja Murse. Takav je položaj logičan jer se stadion morao nalaziti u zapadnome ili južnome dijelu grada, nasuprot limesu. Jama je bila površine 14 000 m² i mogla je primiti 4000 osoba. Ostatci zidova tamo nisu pronađeni, no možda su bili izgrađeni od drveta. To se mjesto danas nalazi južno od tvrđanskoga groblja u Frankopanskoj ulici, gdje se do 60-ih godina 20. st. vidjela depresija koja je u međuvremenu zatrpana. Danas je na tome

području izgrađeno suvremeno osječko naselje Novi grad. Krajem 4. st. Mursu su opustošili Goti, a 441. Huni. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih pečati na opekama ili rimski izvori: legio I Adiutrix, legio II Adiutrix, legio IV?, legio VI Herculia, legio V Macedonica, legio Claudia pia fidelis, legio X Gemina, legio XIII Gemina, legio XIV Gemina, cohors II Alpinorum equitata, cohors II Asturum, ala II Hispanorum Aravacorum, classis Histrica. Petrijevci Moguće je da je do 100. g. u Murselli postojala rimska utvrda. Pretpostavljajući da su početkom 2. st. nakon 1. dačkoga rata u Panoniji istodobno boravile legije IX Claudia i XXX Ulpia, ta je druga neko vrijeme mogla biti smještena u Murselli. No možda je još 89/90. legija XXI Rapax tamo podigla utvrdu. Pretpostavlja se da bi njezin logor trebalo tražiti u Petrijevcima zbog ondje pronađene opeke s pečatom koji nosi njezino ime. Mursella se mogla smjestiti u sjevernome dijelu Petrijevaca koji je uništen radom ciglane. Prema starijim podatcima, na petrijevačkome su groblju nekad stajale dvije gradine okružene jarcima. Terenskim pregledima nisu utvrđene, ali su nađeni ostatci građevine istočno od Petrijevaca. Naime, u temeljima kapele Sv. Roka (prije Sv. Nikole) postoji opeka s pečatom koji spominje legiju VI Herkuliju iz 3/4. st. Rimski pisac Ptolomej zove ovo mjesto Moursella, dok se ono u Hierosolymitanskom itineraru spominje kao mutatio Mersella. U obliku Mursa minor spominju ju kasnorimski izvori Tabula Peuntingeriana i Ravenjaninova Kozmografija, noseći u imenu oznaku da je mlađe (minor) od Murse (maior) prema kojoj je nazvana. To je moguće objasniti na način da je tu isprva bilo naselje, a kad je ono propalo postaja za izmjenu zaprega. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih pečati na opekama ili rimski izvori: legio XIIII Gemina, legio XXI Rapax, legio VI Herculia. Sotin U Sotinu koji su Rimljani zvali Cornacum auksilijarni se logor najvjerojatnije nalazio na Popinome brdu, uz rub lesne zaravni na desnoj obali Dunava. Razvio se u 1. st. na mjestu prijelaza preko Dunava, a do njega se smjestilo civilno naselje. U prirodnome su usjeku na rubu sela na nekoliko mjesta zabilježeni tragovi širokoga nasipa. I na obližnjem visokom brežuljku uz Dunav vidjeli su se opkopi, a možda je nekad stajala promatračnica. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih pečati na opekama ili rimski izvori: cohors I Montanorum, cohors II Aurelia Dardanorum Antoniniana, equites Dalmatae Vinkovci Nad rimskim gradom Cibalae razvili su se današnji Vinkovci. Mjesto s kvadratičnim rasterom ulica razvilo se krajem 1. st. i bilo je opasano bedemom. Za vrijeme cara Hadrijana grad je dobio status municipija, a za Karakale kolonije. Smješten u pozadini limesa, grad je cvjetao zahvaljujući svome položaju na razmeđu triju cesta i plovnoj rijeci, a bio je veliko lončarsko središte. Dosad su pronađeni ostatci rimskih kupališta, vodovoda i nekropole. Godine su 441. Cibalae razorili Huni. Vukovar

Moguće je da se u Vukovaru nalazila beneficijarijska postaja. Naime, tamo se na dvama mjestima, zbog iznimno visokoga položaja iznad Dunava, mogla nalaziti vojna postaja ili promatračnica koja je bila uključena u sustav limesa. Djelatnici su vukovarskoga muzeja 70-ih godina 20. st. smatrali i da su u Rudini istočno od Vučedola uočili manju rimsku utvrdu ili vilu iz 3/4. st. Zmajevac Godine 1897. je zabilježeno da su temelji kastela Ad Novas izgrađenoga u 2. st. u Zmajevcu na lokalitetu Gradac (Várhegy) bili pravokutni, dugi 200 m, a široki 90 m. Pečujski su muzealci tamo 1943. istražili rimsku vojničku nekropolu. I na sjeveroistočnome su njegovu dijelu te na Popovom brdu otkrivene bile zidane grobnice. Godine 1998. ponovo su ondje slučajno otkrivene rimske grobnice jer se iza seoskih kuća urušio podrum ukopan u lesni obronak Banova brda. Bila je to dotad nepoznata nekropola datirana u 2. pol. 4. st. čija su sustavna istraživanja započela 1999. Materijal iz Zmajevca nalazi se u Magyar Nemzeti Muzeum u Budimpešti, Arheološkome muzeju u Zagrebu i Muzeju Slavonije Osijek. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih pečati na opekama ili rimski izvori: equites Dalmatae Novas, equites Dalmatae Albano, cohors I Montanorum, cohors III Alpinorum, cohors VII Breucorum, legio VI Herculia.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->