1

Izdavač Centar za građansko obrazovanje Za izdavača Daliborka Uljarević Prof. dr Radovan Radonjić Demokratija Urednik Daliborka Uljarević Priprema i realizacija Studio MOUSE - Podgorica Dizajn korica: Studio MOUSE - Podgorica Lektura i korektura Sanja Mijušković Prevod Maja Mugoša Štampa 3M Makarije Tiraž 500 primjeraka

Ovu publikaciju finansijski je podržala Friedrich Ebert fondacija, Regionalni biro Beograd 2

Prof. dr Radovan Radonjić

DEMOKRATIJA

Podgorica, 2004.
3

UVODNE NAPOMENE
Ova knjiga je predmetom i sadržajem okrenuta studentima i mlađim intelektualcima, koji u školama izučavaju tematiku posvećenu demokratiji i demokratskom. Svrha joj je da posluži kao priručnik za sticanje odgovarajućih teorijskih znanja o pitanjima koja se u njoj razmatraju, odnosno da ukaže na osnovne principe i sadržaje koje treba imati u vidu prilikom pokušaja da se saznato primijeni (oživotvori) u društvenoj praksi. Saobrazno principu edukacije u tim školama, odnosno nivou teorijskih znanja koja se u njima stiču, knjiga ima dva obilježja. Jedno obilježje jeste da je najveći dio njenog sadržaja izložen u formi naučno i teorijski utemeljenih kategorijalno-pojmovnih uputstava u razumijevanje predmetne materije. Drugo se obilježje odnosi na nastojanje da se pozitivizam, koji neizbježno prati svaku kategorijalnopojmovnu prezentaciju, ublaži, koliko je moguće, izvjesnom dvostrukom upitnošću u odnosu na svako u knjizi aktuelizovano pitanje i problem. To znači da u centru pažnje ove knjige nije samo dilema što sa demokratijom, u smislu kako demokratiju “primijeniti”, već i dilema što demokratija jeste. Potreba da se pomenuti pozitivizam zadrži u granicama podnošljivog, tj. da ne preraste u puku apologiju demokratije, ne proizilazi samo iz poštovanja opštih metodološko-teorijskih i naučnih principa i standarda. Nju podjednako nalažu i neki drugi, ne manje važni, faktički razlozi, među kojima su tri posebno važna. U prvom redu, riječ je o činjenici da se na demokratiju nije nikada jedinstveno gledalo, niti su jednako vrednovane njene bitne pretpostavke i principi. Tu činjenicu, ilustruje, pored ostalih, iskaz eksperata UN, aktuelan za poimanja demokratije u drugoj polovini XX vijeka. Taj iskaz glasi: “U 1945, demokratija je bila sasvim jasan pojam, definisan od strane naroda povezanih u otporu fašizmu. Sa početkom hladnog rata, demokratija se počela propagirati iz dvije
5

različite perspektive, istočne i zapadne. Kada je treći svijet zauzeo svoje mjesto na međunarodnoj sceni, njegovi članovi su nastojali da pronađu sopstvene metode vladavine, koje odgovaraju njihovim potrebama i to doprinosi nekim drugim perspektivama demokratije. Danas, svjetska scena koja se nalazi u procesu brzog razvoja predstavlja novu stranu tradicionalnog pojma demokratije.” Na istu pojavu upozorava i D. Bondia, kad kaže da se demokratija, zavisno od toga koji režim predstavlja, javlja kao parlamentarna, reprezentativna, predsjednička, direktna, indirektna, demokratija kapitalističkog zapada, tradicionalna, radikalna, marksistička, narodna, socijalistička, revolucionarna. Paletu različitih poimanja demokratije proširuje Diverže, opaskom da se demokratija može shvatiti i kao tehnika, i kao etika, i metod izražavanja mišljenja, odnosno odlučivanja, i vrsta vlasti, i sistem vrijednosti, i pojam kojim se obuhvata, istovremeno, i politički sistem i sistem prava - dva u mnogom pogledu tako različita i toliko pomiješana univerzuma. Dodaju li se ovome upozorenja poput Sartorijevih, da “bukvalno shvaćena demokratija može da bude samo društvo bez države”, te da je vlast narodna “jedino ako njeno izvršenje nije i sve dok nije u rukama drugih ili na drugom locus imperii” - dilema o tome što demokratija stvarno jeste postaje još veća. Proširivanje (i bogaćenje) fonda (sa)znanja o demokratiji putem kritičkog analiziranja mnogobrojnih formi i sadržaja njenog pulsiranja, koje traje duže od dva i po milenijuma, ne umanjuje nego povećava teškoće u pogledu rješenja ove dileme. Zatim, valjan razlog za pomenutu dvostruku upitnost kod posmatranja demokratije svakako je i to što postoji prilično velika nesrazmjera između stepena društvene aktuelnosti demokratije i nivoa njene ukorijenjenosti u društvenoj praksi, dakako na štetu ovog drugog. Ta se nesrazmjera ne može ublažiti pukim insistiranjima na “odlučnijem uvođenju demokratije”, koja se temelje na pretpostavci da o demokratiji “više nema što da se priča”, već da nju samo treba “praktikovati”. Prikloniti se toj logici bilo bi isto što i saglasiti se s tezom da svi, ili barem mnogi, koji demokratiju prizivaju znaju sve o tome što demokratija faktički jeste, u kojim oblicima i sistemima vlasti može da egzistira, što je njena autentična vrijednost, a što zloupotreba, kada je poželjna a kada to ne mora da bude, ali da su
6

izvrši selekcija ideja. tako i stvarnih (sa)znanja o njoj. Druga vrsta informacija posvećena je konkretnim formama i sadržajima društvene organizacije i akcije. te realnih dometa nekih formi i sadržaja njene implementacije. Ovi zahtjevi. teorijskih stanovišta i političkih racionalizacija koje demokratiju preferiraju u odnosu na druge solucije na temelju njenih iskazanih vrijednosti i prednosti i. da se upozorenjem na zamke kojima obiluje gotovo svaka implementacija te ideje izražava sumnja u mogućnost njene implementacije uopšte. tj. u tome da se o demokratiji čitaocima pruže dvije vrste informacija. tako i na dogmatska opstojavanja na jednom stečenim spoznajama ove ideje. čak i banalizovanja ideje demokratije. Razumije se. na drugoj strani. nemoguće je bez kritičkog sagledavanja kako protivurječne prirode demokratije kao takve. 7 . na jednoj strani. Najzad. odnosno na mistifikovanja pojedinih instituta i odnosa u njenoj primjeni kao “najzad pronađenih”. Prva se vrsta odnosi na opšte teorijske i praktične momente i elemente važne za bolje razumijevanje starih i novih nedoumica o suštini i smislu demokratije. On je. da se insistiranjem na principu kritičke recepcije ideje demokratije priziva ili priželjkuje njena opstrukcija. Nasuprot tome. kao i teškoćama i iskušenjima koje prate njen razvoj. Ukazivanja te vrste odnose se kako na razna uprošćavanja. da se u mjeri u kojoj je to moguće ustanovi linija razgraničenja između onoga što je prava priroda demokratije i raznih surogata za nju. nivo obrazovanja i intelektualni senzibilitet onih kojima je knjiga namijenjena nalaže potrebu da se njenim sadržajem. osobito onih koja bi se mogla nazvati “operativnim”. u velikoj mjeri. sve to ne znači: da se kritikom pogrešnih interpretacija ideje demokratije osporava ta ideja sama. koje konstituišu demokratiju i determinišu njen razvoj.suočeni s otporom dijaboličnih zavjerenika protiv slobode i jednakosti. njenim sadržajima i oblicima. praktično primjenljivim. smislom i porukom ukaže na neka neodgovarajuća interpretiranja ideje demokratije. određuju cilj knjige. konkretno. Smisao ovog postupka jeste u tome da se. vrijednostima i mogućnostima. i čiji karakter bitno zavisi od količine i kakvoće demokratskog u njima. uzrast. pokušati objasniti zašto se demokratija i demokratsko afirmišu sporije nego što se to obično želi.

odnosno na ustanovljenje sistema vlasti i vladanja.Tako postavljenom cilju knjige prilagođen je njen sadržaj. odnosno struktura. . implicira mnogo više relacija i interakcija od onog što bi se moglo pretpostaviti na temelju teza. i kao izborni princip i kao princip vladavine. U tu svrhu.demokratija i vlast.demokratija i civilno društvo. da je to jedini “pravi način” donošenja “pravednih” odluka i. i već jesu . s ciljem da se pokaže da se najveći dio onoga što demokratije jeste. već proces i čin ostvarivanja dvije za demokratiju krucijalne pretpostavke: da niko na vlast ne dođe slučajno i da niko sam ne odluči da je “najbolji”.izbori i demokratski proces. samo njeno prvo poglavlje. Ostala poglavlja. u kojim se važnim aspektima i sadržajima društvenog života iskazuje i provjerava. s ciljem da se pokaže kako i zašto one. posvećena su razmatranjima kako se i povodom čega demokratija konstituiše. do kojih granica seže i kako i koliko korespondira sa aktuelnim trendovima nacionalnog i globalnog karaktera. . s druge strane. 8 . uprkos činjenici da ideja civilnog društva ne podrazumijeva nešto drugo i drugačije od onoga što se smatra izvornom vrijednošću demokratije. s ciljem da da se pokaže da princip većine. s ciljem da se pokaže da oni nijesu samo ritual koji se “reda radi” ponavlja u određenim vremenskim razmacima. . i kako jeste. s ciljem da se pokaže da međusobni odnos ovih dvaju entiteta nije isto što i puko “dopunjavanje” i “poboljšavanje” prvog drugim. direktno. niti implicira njihovu neupitnu konvergenciju. kao produkt demokratskog procesa i indikator stepena njegove razvijenosti.većinsko pravilo u demokratskom odlučivanju. s jedne strane. mogu da budu. odnosi na vlast i njeno funkcionisanje. . konkretno su obrađeni: . U knjizi se ne govori samo o demokratiji u užem smislu. Tom pitanju posvećeno je.političke partije u demokratskom procesu. po definiciji i realno. te njihove kontrole saglasno demokratskim principima. njih deset ukupno. da se tu radi o pukoj tiraniji brojeva koja daje vrijednost količini a devalvira kvalitet.ne samo važan činilac svekolike političke superstrukture društva već i njen gotovo neprikosnoveni moderator.

s ciljem da se ukaže na to da je umijeće kvalitetnog komuniciranja (u dijalogu. . s ciljem da se pokaže da se demokratija nužno razvija. i siguran put u traženju zajedničkih. u knjizi su data mnoga precizna uputstva u izvore i literaturu u kojima čitalac može naći šire. U njemu su. u nacionalnom okviru. demokratskih rješenja. u okvirima internacionalnog. prilikom pregovaranja) istovremeno i pretpostavka i manifestacija uzajamnog razumijevanja i uvažavanja ljudi. drugačije.nacionalno i demokratsko. nije prostor na kome se ne može zalutati i izgubiti demokratski kompas. realniju i kritičkiju recepciju demokratije i njene “logistike” od uobičajene i. s druge strane. knjiga omogućava. dati imenski registar i spisak korišćene literature. ili čak i oprečne informacije i stanovišta o predmetnoj materiji. nešto potpuniju. s jedne strane. s druge strane. da demokratsko ne isključuje već pretpostavlja rješavanje nacionalnog. .globalizacija i demokratija. s druge strane. u kome funkcioniše kao sistem autentičnih i autonomnih institucija i odnosa. kako bi Hermet rekao. . 9 . gdje se razvija kao sistem institucija i odnosa među državama i. s jedne strane.ljudska prava i demokratija. lakše uočavanje načina na koji forme i sadržaji demokratije korespondiraju sa njenom suštinom. potpunije. Lakšem i bržem snalaženju čitalaca podređen je i dodatak na kraju knjige. mada odavno ne predstavlja nikakvu terru incognitu. s jedne strane. s ciljem da se pokaže..demokratija i govorna komunikacija. u debati. poštovanje i povezivanje ljudskih prava i sloboda direktno povezano s osnovnim principima i postulatima demokratskog društva. da nacionalno. te da društvo u kome se ne poštuju osnovna ljudska prava i slobode ne može biti demokratsko. s ciljem da se pokaže da je promocija. i. Toga radi. “pojavljuje kao proces svjetskih razmjera”. Ovako strukturirana. i. uz kratak prikaz njenog sadržaja na engleskom jeziku.

a kada drugo. zavisi od toga ko je vrednosno prosuđuje. znači ravnopravnost za sve. jer nema ničega glupljeg ni obesnijeg nego što je neprosvećena gomila”. Prema: Isto. što kad je gomila na vlasti. Herodot (484-425. budući da omogućava da isti ljudi u isti mah vrše domaće i javne poslove. p. u svojoj Istoriji. da je Otan “jako pogrešio kad je predložio da se zavede vlada naroda. 1968. stvarnost) time racionalizuje. odnosno vrednosni sud o smislu njenog prihvatanja i razvoja. “nemoguće je da najgori ne izbiju na površinu”. knj. uvjeren je Megabiz. 13. p. koju on pripisuje trojici vojskovođa oslobodilaca Persije od tiranije (Otanu.n. Megabizu i Dariju).).n. O tome svjedoči Herodotova rasprava o državnom uređenju. odnos.3 Slične kontroverze pratiće ideju demokratije tokom cijele njene istorije i sretaće se ne samo kod manje upućenih u pitanja društvene i državne organizacije nego i kod najpoznatijih autora u oblasti političke teorije i nauke. 12. nerijetko dijametralno suprotna raspoloženja prema ideji demokratije stara su koliko i ta ideja sama. str. navodi Otana. tako. str. To je razlog što gotovo sve društvene grupe (slojevi.e. klase) imaju svoje “viđenje” demokratije. Različita.e. 11 . te s kojim je i čijim idealima i principima upoređuje. smatra. Među onima koji se prema ideji demokratije određuju pozitivno nalaze se: Perikle (499-429. pre svega. Kad će biti jedno. starajući se “o životu 1 2 3 Prema: Država i politika. I.). koju i čiju društvenu empiriju (iskustvo.”1 Drugi učesnik u toj raspravi. koji atinsku demokratiju smatra idealom kojme bi svi trebalo da teže.2 Problem je utoliko veći. Megabiz. koji tvrdi: “Vlada naroda je i po imenu nešto najlepše na svetu i ona. Prema: Isto. Beograd.DEMOKRATIJA Demokratija: da li ne? Ideja demokratije dijeli sudbinu svih velikih ideja: u isti mah je oduševljeno prihvataju i žestoko osporavaju. međutim.

Cetinje.7 T. kao njen krajnji cilj i najviša vrijednost.ne samo priliku pojedincima da “manifestuju svoj talenat” nego i “najviše prostora za razvitak velikih političkih karaktera”. pozivaju na neke principe demokratije i demokratskog legitimiteta.4 i “shvatajući i uvažavajući samo ono što se tiče svih.n. Najčešće.e. p. tako da treba “svakom građaninu ponaosob dati udio u upravljanju javnim poslovima”. osporavanja ideje demokratije polaze od pretpostavke da egalitarizam. pak. saveza. zbog kojih. svačijeg života.). Ciceron: Država.degeneriše. 4 5 6 7 8 9 Prema: Isto.e. Prema: Isto. Konfučije (551-479. Beograd. Zagreb. na primjer.8 Ajnštajn (1879-1955).n. sudova. 10. koja se brka sa razuzdanošću. materijalnim bogatstvom). Herbert Šnajder: Izorija američke filozofije. novca”. Džeferson (1842-1910). 28. 93. mira. p. ipak. uključujući i diktature. zakonito.6 Hegel (1770-1831). krizu odgovornosti i razne tzv. svoj otpor ideji da narod učestvuje u upravljanju objašnjava strahom od “vulgarnosti jednostavnih”. kao i nevjerica u njihovu sposobnost za bilo što veliko i vrijedno. a drugi onom delatnošću”. porijeklom. nestaje kreativni individualizam i autonomija. Velika enciklopedija aforizama. str.9 Broj onih koji o demokratiji drugačije misle takođe nije mali. str. mada se sumnje u njene osnovne vrijednosti ne ispoljavaju uvijek javno i jasno. p. Velika enciklopedija aforizama. str. ispoljava se na različite načine. 2002. rata.države kao i o svom vlastitom”. direktno vodi u demotivaciju. sistemske nivelacije. Štoviše. i unutar kojih. 1971.n. koji demokratiju smatra idealnom zbog toga što svakog čovjeka poštuje kao biće “i ni od koga ne pravi idola”.5 Ciceron (106-43. koji je uvjeren da demokratski poredak pruža .e. te da slobodi nema mjesta ni u jednoj drugoj državi sem u onoj u kojoj “narod postaje gospodar zakona. Platon (427-347. bez obzira što se jedan bavi ovom. 1977. koji vjeruje da je svaka država onakva kakva je priroda i volja onoga koji njome upravlja. str. ima slučajeva da se i pojedini autoritarni sistemi. 12 . koji smatra da se svaka vlada povezana samo sa onima koji narodom vladaju . 93. str. smatra da je najveća mana demokratije pretjerana sloboda.). Sumnjičavost moćnih i obrazovanih prema “nižima” (duhom. 46-47.).

Prema: Đovani Sartori. Ksenofonta (koji Atinjanima ne može da oprosti što imaju vlast “u kojoj uvijek najveći zlikovci najbolje prolaze. pravnih stručnjaka i obrtnika nego što ih ima u drugim vrstama republika”. da je “gozba na koju svako donese svoj deo lepša od one koju pripremi samo jedan čovek” i da “zbog toga masa u mnogim stvarima sudi bolje nego jedan čovek. smatra da narod. 105. p. demokratija izjednačava nejednake stvari i omogućava da vladaju i oni koji su nesposobni za taj posao. 188.e. kao i većih govornika.12 Veliki vođa reformacije. treba držati “niti zauzdan posve. Iz tog razloga on nije naklonjen demokratiji. Ustav atinski (oko 340.n. niti obdaren odveć slobodom” (Ustav atenski. str. Martin Luter (1483-1546). plaši se narodnog radikalizma i tvrdi da su “žabama potrebne rode”. 2001. 1948.) demokratiju označava kao sredstvo za pljačkanje bogataša i prelivanje novca u džepove siromaha. Podgorica. To se postiže plaćanjem siromasima dnevnica za njihovo učešće u vršenju javnih poslova i priređivanjem gozbi za narod. Tomo Akvinski (1225-1274) u spisu De Regimine Principum kaže da “kada nekim nepravednim režimom mnogi upravljaju (per multos). podložan kvarenju i izopačavanju u ohlokratiju (vlast rulje). zato.10 Aristotel (384-322. Lukić. ali u demokratiju kao vlast naroda ne vjeruje.što dovodi do apsolutnog nepokoravanja građana zakonima. “u koga nema baš zdravog razuma dosta”. Beograd. Prema: Dr Radomir D. iako upozorava da se država sastoji od mnogo ljudi. Aristotel: Politika. u pogledu oružja i u pogledu zakona. I. str. str. 298. Istorija političkih i pravnih teorija. knj.11 Slična podozrenja prema demokratiji manifestuju se i mnogo vjekova kasnije. a časni i vrli ljudi bacaju pod noge”) i Seneku (koji tvrdi da je “nemoguće 10 11 12 13 Zakonodavac. 19). najdostojnijom i najsavršenijom jer “u demokratiji je uvijek bilo većih muževa. Naprotiv. 1973. pozivajući se na Cicerona (koji kaže “da nema opasnije tiranije od tiranije u kojoj učestvuje cijeli narod”). Beograd. on se naziva demokratija”.13 Žan Boden (1529-1596) ne spori da se narodna država može smatrati najljepšom. Demokratija šta je to?.n. 13 . Uz to. 1970. te da bi on lično “radije trpio vladara koji radi krivo nego narod koji radi pravo”. p.) demokratiju shvata kao oblik vladavine siromašnih.e. str. Zagreb. ma ko on bio”.

s kraja XVIII i početka XIX vijeka. 14 15 16 17 Jean Bodin: Šest knjiga o republici. 501. tako da tražiti savjet od njega. nije bilo i čovjek je. podalje od vlasti. svakako.15 Otpor prema ideji demokratije. Otuda. poput roba. Historija političkih teorija. I. ideji demokratije se. ogleda u tome što ona razvija ljubav za mnoštvo. odnosno ideji kolektivnog upravljanja. “prosvjećivanjem drže na uzdi” i. među prvima. u ime slobode. B. građanskih sloboda. a njega ne mogu imati oni koji nemaju bogatstvo. 189. Constant: Načela politike i drugi spisi. Ličnih. tako da ispada da vjeruje u čovječanstvo. Da bi se steklo poterebno znanje i donosile pravilne odluke valja imati slobodno vrijeme. Sisak. Boden smatra da je narod “mnogoglava zvijer bez moći rasuđivanja”. u ostvarivanju državne vlasti. str. 1993. suprotstavlja Benžamen Konstan (1767-1830). smisao slobode iscrpljivao u javnom političkom životu. a time i njena ograničenost. str. 188. 198. Zagreb. str. isto je što i tražiti mudrost od mahnita čovjeka”. niti interesa za narodno blagostanje od tuđina. 80. 14 . tj. 187. “kao što se u davnini radilo u narodnim republikama.16 Konstan pod slobodom podrazumijeva “trijumf ličnosti nad vlašću” i zato. S tog stanovišta. zbog njihove ostrašćenosti. naročito je snažan od trenutka kada velike socijalne i političke promjene. u cjelini bio potčinjen društvu i državi. 108. Prema: Dr Juraj Kolaković. Paris. čovjekov ideal treba da bude “mirno uživanje u ličnoj nezavisnosti”. a ne “aktivno i trajno sudjelovanje u kolektivnoj vlasti”. jednako kao i u republikanskom Rimu.14 Holbah (17231789) u eventualnom prevratu siromašnih vidi “državnu katastrofu” i preporučuje da se ovi. Filozofsku potku tog otpora predstavljaju uvjerenja da se paradoks demokratije. međutim.17 Takva sloboda utoliko je potrebnija što oni kojima je suđeno da rade iz dana u dan nemaju više razuma od djece. knj. a zazire od individua koje to mnoštvo čine. izvode mase na političku scenu. 1969. toliko i nad masama koje traže potčinjavanje manjine većini”. str. traži “trijumf individualiteta koliko nad autoritetom koji želi upravljati despotski. On tvrdi da se u grčkom polisu. 2002. 1980. a ne vjeruje u čovjeka.da narodu bude mio onaj kome je mila vrlina”). De la liberte shez les Modernes. Zagreb.

te diktatura nižih klasa (neukih. Osobito je protiv ideja koje propovijedaju apstraktna demokratska prava i slobode. neupućenih. sveprisutnost i svemoć vlasti. onaj koji je pogrešan. ali uvijek im manje ili više nedostaje umjeće da sude o sredstvima i kad cilj iskreno žele. Titograd. On mora uvijek da sudi na brzinu i da se opredijeli za ono što je najupadljivije. “u velikoj mjeri razvijaju osjećanje zavisnosti u ljudskom srcu”.”19 Opasnost da energija masa bude usmjerena u neželjenom pravcu povećana je činjenicom da same demokratske ustanove. kao besmislenih. Takva potpuna jednakost svakodnevno izmiče narodu 18 19 Prema: B. a kako će mnoštvo uspjeti. pa kažem da mi se čini da niži slojevi društva obično u tu želju unose manje račundžijskog nego viši slojevi. Istorija zapadne filozofije. egoizam i strast za uspjehom). Koliko je dugog proučavanja potrebno.Džeremi Bentam (1748-1832) svoj filozofski empirizam temelji u velikoj mjeri na osporavanju. 742.18 Na ozbiljne teškoće u ostvarivanju ideje demokratije ukazuje Aleksis de Tokvil (1805-1859). Rasel. što demokratiji prijete tri opasnosti: anarhija (konformizam. 173. Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. svojom unutrašnjom logikom. međutim. 1962. koliko raznih znanja.on kaže: “Rado ću prihvatiti da masa građana vrlo iskreno želi dobro zemlji. dok njegovi istinski prijatelji najčešće u tome ne uspijevaju. i onaj koji je i jedno i drugo. str. Problem je. slobodu učestvovanja u javnom životu i slobodu raspolaganja svojom ličnošću. idem i dalje. da se o svojstvima jednog jedinog čovjeka stekne tačna predstava! I najveći umovi u tome pogriješe. a da nikada ne mogu potpuno da je zadovolje. U tom smislu. tvrdeći da ova nije ništa drugo do “jedan non plus ultra metafizike”. 1990. tj. željnih i nemoćnih). Beograd.diktaturi nižih klasa . Otuda svakojaki šarlatani znaju tako dobro tajnu kako da mu se svide. str. Narod nikad ne nalazi vremena i načina da se takvom radu posveti. svih ideja koje čovjekovu interesnu i moralnu sferu objašnjavaju odvojeno od načela neposredne korisnosti. Tokvil to ovako objašnjava: “Demokratske ustanove bude i uljuljkuju žednju za jednakošću. koji se može podijeliti na tri dijela: onaj koji je nerazumljiv. on oštro kritikuje Deklaraciju prava čovjeka i građanina. Tokvil pod demokratijom podrazumijeva “punu slobodu kombinovanu s jednakošću”. O trećem problemu . 15 .

on hrli. Dž. biva ogorčen. neizvjesnost ga razdražuje. str. i sličnih. međutim. 201. B. strahuje da “fanatično vjerovanje u demokratiju čini demokratske ustanove nemogućim”. kaže Sartori. to pitanje je uglavnom riješeno. Šo je uvjeren da “demokratija upotrebljava izbore od strane nekompetentne većine. da je demokratija najmanje loš oblik vladavine. str. Prema: Milan Matić.22 V. Prema: Velika enciklopedija aforizama. Ili. radi ustoličenja korumpirane manjine”. u svom maniru. u vječitom bjekstvu. Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. Istorijski. sračunatu na to da se “iz svih polja ljudskog života isključe prvenstvo i nadmoćnost ličnosti i da se zamijene brojem mase”. tim dragocjenim što je dosta blizu da ga spozna. “Okrenuli smo stranicu”. Pen demokratiju vidi kao vladavinu u kojoj se narodu dopušta da uživa u prividu sopstvenog vladanja. 20 21 22 23 24 25 Isto. B. 16 . 174. str. sustaje. pretežno “liberalnih” rezervi prema ideji demokratije nadopunjuje izvjestan broj duhovitih (ponekad i ciničnih) natuknica na tu temu.24 Opstojavanje ovih kontroverzi ne znači da je dilema o smislu i mogućnostima demokratije i dalje sasvim otvorena. jer dobiti rat ne znači i dobiti mir. narod se rasplinjuje u trci za tim blagom. a dovoljno daleko da ne može da ga okusi. Milano.iz ruku u času kad povjeruje da ju je dohvatio. Beograd. str. Principijelno. tako. Sve što ga u ponečemu nadmaša čini mu se onda kao prepreka njegovim željama i nema te opravdane nadmoćnosti koja mu ne bi bola oči. 1993. 275.”20 Hitler u demokratiji prepoznaje marksističko-jevrejsku ujdurmu. to nije kraj priče o demokratiji. želeći valjda da “pomiri duhove”. Rasel.”25 U svakom pogledu. str. 1938. pa i u pogledu objašnjenja što demokratija zapravo jeste. da bi se njime lakše vladalo. Demokratija. 137. kao što kaže Paskal. i bježi. “ali knjiga budućnosti je otvorenija nego ikad. vjetar istorije promijenio je pravac i duva samo u jednom smjeru.23 Čerčil. Šest knjiga o republici. Boden ovu misao pripisuje Plutarhu (Vidi: Jean Bodin. u: Enciklopedija političke kulture. str. u smjeru demokratije. primjećuje. Adolf Hitler: Mein Kampf. Izgled da će uspjeti uzbuđuje ga. 95. kako bi Sartori metaforično rekao. 188).21 Paletu navedenih.

Neki teoretičari tvrde da ovoj Linkolnovoj odrednici demokratije.Podgorica. prethodi Vebsterova definicija. godine (Vidi: Lincoln’s Address at Gettysburg. prema kojoj demokratija znači “vladavinu naroda. kaže: “ Izraz demokratija počeo je da se upotrebljava u Atini oko sredine V vijeka prije Hrista. To je vjerovatno razlog što je Đovani Sartori. 700-338 B. u drugoj polovini V vijeka se riječ demokratija možda već počela široko koristiti u današnjem značenju.Demokratija: što je to? Pitanje . V. koja odgovara narodu” (Prema: Arend Lajphart. Fine: The Ancient Greeks. Univ. izloženoj u njegovom govoru u Getisburgu.što je zapravo demokratija . str. već da je to uradio u Kongresu. 17 . od naroda. 1983) istraživanja. jedan od najpoznatijih savremenih teoretičara u toj oblasti. u VII i VI vijeku. za narod).. str. 102). Riječ demokratija možda su skovali kritičari atinskog ustava. Demokratija šta je to?. Izraz demokratija prilično je star.27 Tako. objasniti samu riječ demokratija nije teško. Modeli demokratije. for the people (vladavina naroda. stvorenu za narod od strane naroda. Robert Dal. 1976) i Fajnova (John V. svoju najnoviju knjigu naslovio “Demokratija šta je to”? Naravno. Beograd .28 Na tragu ovog. 2002. Abraham Linkoln. kada je za demokratiju rekao da je to “vladavina naroda od strane istog tog naroda” (Vidi: Đovani Sartori. A Critical History. of Calif. by the people. The World Almanac and Book of Facts 2002. str. demokratija . Cambridge. Njime su možda zamijenjeni stariji izrazi u kojima je postojala riječ iso ili ’jednak’. kao i riječ isonomija ili jednakost pred zakonom. i prvi put se sreće u Grčkoj.C. sumirajući Silijeva (Raphael Sealey: A History of the Greek City States ca. ako je tako. to jest ’vladavina naroda’” (Isto. kaže Sartori. Međutim. “treba znati samo malo grčkog jezika”.”26 Isto se može reći i za riječ demokratija. 1863. onda je ona korišćena u negativnoj konotaciji. Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. New York. aprila 1861. Đovani Sartori.od grčkih riječi demos (narod) i kratein (vladati) . Berkeley. 177). 2003. tvrdi da Linkoln u Getisburgu nije imao ambiciju da definiše demokratiju.75). inače najstarijeg. najčešćeg i najjednostavnijeg određenja pojma demokratije jeste i Linkolnovo stanovište da je to government of the people. str. Da bi se to uradilo. str.znači vladavinu naroda (neki kažu vladavinu mnoštva). izrazom demos možda nije bila obuhvaćena čitava masa naroda. str. Press. opet. Ranije. 87. godine. 676. jednom je rekao: “Svijet nikad nije imao dobro definisanu riječ sloboda. veliki pobornik ideje slobode i demokratije.nije retoričko.29 26 27 28 29 Vidi: Velika enciklopedija aforizama. 538).

na primjer. “populus smatraju dijelom kao pravni pojam. kao prethodnice modernih nacija. po Sartoriju. međutim.ochlos.30 Problem preciznog određenja pojma demokratije utoliko je veći što u njemu nije jasno ni o kojem narodu (odnosno mnoštvu) se radi. tj. u raznim prilikama. Faktički. tu je i pitanje: da li je narod jednina ili množina? Pitanje je. treći put . predstavljaju izvor mnogih nejasnoća i nesporazuma. tj. četvrti put . ni o kakvoj vlasti je riječ. Isto. već od petog vijeka prije nove ere. 30 31 Vidi: Isto. Otuda Sartori Linkolnovo određenje demokratije vidi kao iskaz “stilske neukrotivosti” i “poetskog nadahnuća”. nedjeljiva opšta volja. tj. podrazumijevaju različiti entiteti: jednom .31 Između takvih određenja populusa i pojma naroda u savremenom smislu. kao takvi. ali ne i kao nešto “precizno uhvatljivo”. mnogi. na primjer. str. višeznačni su i. U starom Rimu. Naprotiv. U konkretnom slučaju.plethos (plenum). i omogućava da se kaže “narod jeste”. italijansko popolo. ali i u srednjem vijeku. koji čine političku zajednicu. gomila. okupljenih u gradu-državi (polisu). ukupno građansko tijelo. to znači da se narod u prvom slučaju poima kao organsko jedinstvo.Nevolja je. dok englesko people označava “osobe” i nalaže da se kaže “ljudi jesu”. francusko peuple i njemačko Volk znači jedninu. što jedninu vodi ka ucjelovljavanju.hoi polloi. upravo se o tome radi: pojmovi koji tvore složenicu demokratija nijesu jednoznačni i sami po sebi razumljivi. pod demosom se. 94. većina. 102. agregaciji “pojedinaca”. pravi se razlika između naroda slobodnih građana (polites). Pojam naroda (demosa) od početka je različito tumačen. Najzad. razlika je još veća. 18 . određenje pojma naroda postaje još složenije. u tome što bukvalno etimološko značenje neke riječi ne pomaže uvijek da se shvati na kakvu se stvarnost ona odnosi. i sveukupnosti građana (politeja). Pretvaranjem grčkog demosa u latinski populus. a dijelom kao organsku cjelinu”. dok se u drugom slučaju (kod the people) radi o “diskretnoj mnogostrukosti”.hoi pleiones. tj. drugi put . Uz to. str. U antičkoj Grčkoj. utoliko interesantnije što. tj. tj.

koja množinu vodi ka razjedinjavanju. Iz tog ugla posmatran, pojam naroda može se interpretirati: 1. u značenju svi (iako to svi nikad ne podrazumijeva sve članove jedne društvene zajednice, ili sve građane koji žive na jednoj teritoriji, budući da djeca, dio hendikepiranih lica i kriminalci nigdje ne učestvuju u konstituisanju i vršenju vlasti); 2. u značenju aproksimativna množina. tj. veći broj, većina (što podrazumijeva potrebu da se utvrdi koliko “mnogih” čini narod, i koji je to većinski broj u odnosu na sve); 3. u značenju niže klase, tj. klase siromašnih, otuđenih od sredstava rada i eksploatisanih (što implicira da oni koji ne pripadaju tim klasama nijesu narod, odnosno da narod čini manjina pripadnika nekog društva, s obzirom na to da siromašni u mnogim razvijenim zemljama nijesu u većini; 4. u značenju nedjeljive cjeline, u kojoj su “svi kao jedan” (što, ukoliko se ne radi o pukom romantizmu, može da “podsjeća” na uvod u totalitarizam); 5. u značenju apsolutnog većinskog principa, odnosno u značenju umjerenog većinskog principa, gdje je narod “pretvoren u operativnu cjelinu prema pravilima odlučivanja” (u prvom slučaju, “većina predstavlja sve, a manjina nikoga”, dok u drugom slučaju “većina preteže nad manjinom, uz uvažavanje manjine”). Stoga, upozorava Sartori, prije svakog spajanja demosa i kratosa treba razumjeti što se pod tim pojmovima konkretno podrazumijeva.32 Značenje demokratije kao vladavine naroda, još je složenije (zamršenije). Svaka vlast, odnosno vladavina, podrazumijeva onoga ko vlada i onoga nad kim se vlada. U konkretnom slučaju, i subjekt (onaj ko vlada) i objekt (onaj nad kim se vlada) dati su (nalaze se) u istom entitetu - narodu. U tom kontekstu, stvari su teško objašnjive čak i u logičkoj ravni. Teškoće su još veće kada se hoće sagledati kakva stvarnost stoji, ili može da stoji, iza takvog “jedinstva” subjekta i objekta vlasti, odnosno vladanja. Jer, kako Lajphart kaže, “određivanje demokratije kao ’vladavine naroda i za narod’ pokreće suštinsko pitanje: ko će vladati i o čijim interesima vlada treba da vodi računa kada ne postoji saglasnost u narodu i kada su želje naroda oprečne?”33 Odgovor na to pitanje ne može se apsolvirati iskazima da će to pro32 33

Vidi: Isto, str. 94-96. Arend Lajphart: Modeli demokratije, str. 75.

19

suditi i presuditi većina naroda koji je uvijek u pravu. Niti je narod uvijek u pravu, niti se bogatstvo elemenata i modaliteta u kojima se demokratija javlja može supstituisati bilo kojom univerzalnom formom ili formulom. Naprotiv, njihovo mnoštvo i raznovrsnost uslovilo je da je realnije govoriti o demokratijama nego o demokratiji. Navedene i druge teškoće u pojmovnom određenju demokratije uzrokovale su različito shvatanje njene suštine. Na taj problem upozorava Harold Laski, ističući da je demokratija za jedne oblik vlade, a za druge način društvenog življenja i odnosa u društvu. U širokoj skali tih razlika, karakteristična su četiri osnovna pristupa. Jedni, polazeći od etimološkog značenja pojma demokratije, smatraju da demokratije treba da budu “ono što sama riječ kaže: politički sistemi i režimi u kojima narod upravlja”.34 Drugi demokratiju poimaju kao opšti i trajni politički i društveni regulativni princip, a ne kao definitivno uobličeni, konkretni politički tip ili oblik političke organizacije društva. Pobornici takvog stanovišta uglavnom insistiraju na proceduralnoj strani demokratije, tj. na pravilima političke igre kojima bi se moglo postići ono što je njena krajnja, supstancijalna vrijednost: vladavina naroda, ili barem njegove većine, putem efektivne kontrole vlasti ili neposrednog učešća u procesu odlučivanja (neposredna demokratija). Treći smatraju da suštinsko u demokratiji jeste to što ona omogućava narodu da smjenjuje vladu po unaprijed utvrđenoj, legitimnoj proceduri. Za četvrte, demokratija je poželjna zbog toga što priznaje različitosti i dopušta kritiku. Po njima, niti demokratija može da pruži više od to dvoje, niti je zbog nečeg drugog potrebna. Postoje, međutim, i teoretičari koji ove razlike pokušavaju da supstituišu idejom političkog poretka, pogodnog za “najbolje moguće odvijanje demokratskog procesa u upravljanju jednom zemljom”.35 Neki od njih, na primjer, smatraju da demokratija može da se razvija samo u poretku koji karakterišu: legitimnost vlasti zasnovana na volji
34 35

Đovani Sartori: Demokratija šta je to?, str. 94. Robert Dal: Demokratija i njeni kritičari, Podgorica, 1999, str. 309.

20

građana (što znači da zahtjev države u pogledu poštovanja njenih zakona treba da se temelji na dokazu da ona radi ono što građani žele); ugovor o legitimnosti postignut u kompetitivnim izborima (što znači da se izbori održavaju u regularnim intervalima, a građani na njima mogu da biraju između alternativnih kandidata); pravo građana da na izborima sudjeluju i kao birači i kao kandidati za najvažnije političke funkcije; glasanje koje je tajno i bez prisile; pravo građana na osnovne slobode govora, štampe, okupljanja i organizovanja (uključujući i pravo da se, “uz već postojeće, formiraju nove političke stranke”).36 Robert Dal ide još dalje. Po njegovom mišljenju, za demokratiju je potreban poredak u kome je “status građanina proširen...na relativno veliki broj odraslih stanovnika”, i u kome “prava vezana za taj status obuhvataju i mogućnost izražavanja protivljenja najvišim zvaničnicima i vladajućoj strukturi, i njihovog smjenjivanja putem izbora”.37 On taj poredak naziva poliarhijom (vladavinom mnogih). U istitucije poliarhije, koje ovu čine doraslom izazovu “demokratije velikih razmjera”, Dal ubraja: 1. biranje funkcionera - kontrola nad odlukama vladajuće strukture u sferi politike je po ustavu povjerena izbornim funkcionerima; 2. slobodne i poštene izbore - izabrani funkcioneri se biraju na čestim i pošteno sprovođenim izborima u kojima je prinuda relativno neuobičajena; 3. opšte pravo glasa - praktično, svi odrasli imaju pravo učešća na izborima za funkcionere; 4. pravo na kandidovanje za funkciju - praktično, svi odrasli imaju pravo da se kandiduju za funkcije u vladajućoj strukturi, mada određena starosna dob može biti uslov, što nije slučaj kada je riječ o biračkom pravu; 5. slobodu izražavanja - građani imaju pravo da iznose svoja mišljenja o široko definisanim političkim pitanjima, bez opasnosti da budu strogo kažnjeni, što uključuje i kritiku funkcionera, vlade, režima, društveno-ekonomskog uređenja i vladajuće ideologije; 6. alternativne informacije - građani imaju pravo da zahtijevaju alternativne izvore informacija, koji su zaštićeni zakonom; 7. autonomiju udruživanja - da bi ostvarili svoja raznovrsna prava, uključujući i
36

37

Vidi: Powell G. B., Contemporary Democracies (Participation, Stability and Violence), Harvard University Press, 1982, str. 4. Isto, str. 308.

21

prethodno navedena, građani imaju pravo da stvaraju relativno nezavisna udruženja ili organizacije, u koje spadaju i nezavisne političke stranke i interesne grupe.”38 Vrijednosti demokratije Obično se smatra da jednakost ljudi jeste ono glavno čemu demokratija teži i što predstavlja njenu osnovnu vrijednost. Tokom istorije, međutim, akcenat je češće bio na shvatanju da je cilj i ishodište demokratije sloboda, te da je jednakost u stvari izjednačavanje ljudi u stepenu slobode koju u društvu treba da uživaju. Konstan o tome kaže: “Antičkim je narodima bio cilj da se vlast nad društvom podijeli na sve građane iste domovine i to su nazvali slobodom. Cilj modernih naroda je sigurnost uživanja blagodeti života u društvu te oni slobodom nazivaju jemstva koja za to daju ustanove.”39 U srednjem vijeku, na primjer, ideja demokratije objašnjavala se ugovornom prirodom odnosa između podanika i vladara, odnosno svjetovne i duhovne vlasti. Nepostojanje jake centralne vlasti i stalna borba svjetovnih vladara i duhovnih otaca za prevlast ishodište je prvih oblika pluralizma, konstitucionalizma i reprezentacije (sabori, staleške skupštine i drugi oblici dogovora o javnim stvarima i poslovima države). Na tim zasadima, pod uticajem reformacije, građanskih revolucija i promjena u načinu proizvodnje, razvijala se, naročito tokom XIX i prve polovine XX vijeka, ideja savremene demokratije, i to na različite načine. Tako u engleskoj teorijskoj misli preovladava shvatanje demokratije kao autonomije i individualne slobode i odgovornosti.40 U Francuskoj dominira ideja demokratije kao
38 39

40

Isto. B. Constant: Načela politike i drugi spisi, Zagreb, 1993, str. 170. Interesantno svjedočanstvo o antičkom shvatanju slobode predstavljaju Euripidove riječi, iskazane kroz Tezejeva usta: “Sloboda je u ovim riječima: Neka onaj tko državi želi dati dobar savjet istupi i progovori; svatko se može istaknuti dobrim savjetom ili šutjeti” (Prema: Marcel Prelot, Političke institucije, Zagreb, 2002, str. 59). O “prerogativima” engleskog zakonodavstva i uopšte građanskih prava i sloboda u Engleskoj tog doba Volter oduševljeno piše u svom Filozofskom rječniku (izdanje 1771). Ističući da Englezi imaju ona prirodna prava kojih su skoro svi drugi lišeni, on navodi da su to “potpuna sloboda da se raspolaže slobodom i imovinom, da

22

participacije (aktivna strana političkih prava i sloboda), sa naglašenom težnjom ka jednakosti. U američkoj tradiciji, pak, ideja demokratije prvenstveno se iskazuje kao pravo političkih (interesnih) grupa na slobodnu utakmicu. Dakako, riječ je o političkim pravima i slobodama.41 Aktuelizacija korpusa ekonomskih, socijalnih i drugih prava i sloboda - novijeg je datuma. Ovo, uprkos činjenici da je već levelerski pokret (XVII v.) tražio ukidanje privatnog vlasništva. Savremena poimanja demokratije temelje se na pretpostavci da nju konstituiše više činilaca. U prvom redu, to su tzv. supstantivni činioci, u koje se ubrajaju: preplitanje i uzajamno dopunjavanje ekonomske i političke demokratije; balans između centralne vlasti i lokalne samouprave; konstitucionalizam; očuvanje čovjekovih najvažnijih prava i sloboda u modernim, funkcionalno utemeljenim oblicima; federalizam i participacija u odlučivanju. Zatim, to je etička dimenzija demokratije, shvaćena u duhu Kantovog učenja o društvenom odnosu i sistemu koji dopušta najveću moguću ljudsku slobodu, saglasno zakonu po kome se sloboda svakog pojedinca može pomiriti sa slobodom svih drugih. Najzad, to je formalno-proceduralna strana demokratije, tj. takvo ustrojstvo metoda i postupaka iskazivanja volje i interesa građana koje omogućava da njegovi sadržaji nude najveći realno ostvarljivi
se govori naciji sopstvenim stavom, da bude suđeno u kriminalnim djelima samo putem porote koju sačinjavaju nezavisni ljudi, da se može biti osuđen, u svakom slučaju, samo u skladu sa preciznim odredbama zakona, da se slobodno ispovijeda vjera po sopstvenom izboru”. A, onda, tu je i sigurnost čovjeka “da može otici na spavanje sa izvjesnošću da će se probuditi, dan kasnije, sa istom imovinom koju je imao prethodne večeri, da neće biti istrgnut iz zagrljaja svoje žene i svoje djece usred noći da bi bio odveden u podzemni zatvor ili u pustinju, da, kada se probudi iz sna, može da javno iznese bilo koje svoje mišljenje, i da, ako bude optužen za ponašanje, govor ili spise koji zaslužuju prijekor, bude siguran da će mu biti suđeno samo po slovu zakona” (Prema: Đovani Sartori, Demokratija šta je to?, str. 250). Tokvil, u tom smislu, jednu od najvećih vrijednosti demokratskog uređenja vidi u tome što ono “pruža pojam političkih prava i najneznatnijem građaninu kao što raspodjela dobara čini dostupnim svim ljudima pojam opšteg prava vlasništva” (Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi, str. 207).

41

23

političkih. “i svih ostalih uslova vezanih za njega”. u koje on ubraja “pismenost. u prvom planu. socijalnih. 185. str. 42 43 44 Vidi: Robert Dal. najraznovrsniji faktori i činioci. određuju na koji način će se pitanja o kojima se odlučuje u demokratskom procesu staviti na dnevni red. ljudska prava.42 Dal je uvjeren da pomoću takvog demokratskog procesa. da tokom čitavog procesa donošenja obavezujućih odluka imaju odgovarajuću i podjednaku mogućnost za postavljanje pitanja o stvarima na dnevnom redu.43 Uslovi za razvoj demokratije Demokratija se ne “prima” uvijek i svuda. “neuobičajen sklop povoljnih uslova”. 415. obrazovanje. da. a ne drugi. nije teško zaključiti da se u pretpostavke za razvoj demokratije ubrajaju mnogi. a ne političkih pravila. str. koja će biti tretirana kao ravnopravna. 184. u okviru perioda koji je predviđen za donošenje odluka. Isto. Demokratija i njeni kritičari. građani mogu ”da uživaju najveću moguću kolektivnu slobodu i odlučuju o zakonima i načelima pod kojima žele da žive”. pošteno i nezavisno sudstvo. kao članovi demosa. kako Dal kaže. 24 . str. od ekonomskih. Isto. Za tako složen i suptilan proces potreban je.nivo pravičnosti i jednakosti. ne smatra se poželjnim da se proceduralna pravila demokratije primjenjuju na društvene sfere i službe gdje su nezavisnost. da u odlučujućoj fazi donošenja kolektivnih odluka mogu da izraze nesmetano svoja mišljenja. objektivnost i poštovanje pravnih. (Pri tome.44 Dodaju li se tome i “reference” na kojima insistiraju drugi autori. 265.) Klasifikovani prema sadržajima koje Dal ističe kao najvažnije. izlože i obrazlože sopstveni izbor u pogledu stvari o kojoj se odlučuje. koji će na najbolji način odgovarati njihovim interesima. kriterijumi demokratskog procesa podrazumijevaju pravo građana: da. autonomiju organizacija i pluralizam. 181. rasprostranjenost bogatstva i ravnomjernost visine dohotka”. kao i za formulisanje razloga zbog kojih podržavaju jedan ishod. s tim da se prilikom određivanja ishoda u odlučujućoj fazi samo ta mišljenja mogu uzeti u obzir.

tzv. Zagreb. I obrnuto. umjesto apstraktnih “viših”. Ciceron. Oni čovjeku omogućavaju da. više pogoduju nastanku raznih fundamentalizama i diktatura nego razvoju demokratije. kao autentičnog oblika povezivanja i organizovanja nezavisnih građana i njihovog slobodnog djelovanja prema javnoj vlasti i uopšte. dok su na vlasti. odnosno apsolutna dominacija jednog svojinskog oblika (ma koji to bio). i tako sopstvenu viziju društvenog interesa pretpostavi raznim organističkim i holističkim projekcijama “opšteg dobra”. dok traju. a time nužno i političke moći) brana je od totalitarističkih pretenzija i šansa za “alternativne” orijentacije i akcije. 1996. uticaj na izbor mjera javne politike i drugo). preferira svoje realne životne ciljeve. 211. Postojanje.45 U najvažnije.kulturoloških i istorijskih. vjerskim. I obrnuto. pravna sigurnost i pravna sloboda čovjeka pretpostavka je svih njegovih demokratskih prava i sloboda. do samoga kraja ’iziskuju i počivaju na masovnoj podršci’” (Hannah Arendt: Totalitarizam. situacionih i inih. Odsustvo pravne regulative i institucionalne zaštite ljudskih prava i sloboda rađa samovolju jednih i nesigurnost drugih. kaže da “totalitarni režimi. pozivajući se na Karltona J. 209. str. Demokratija. drugačiji su i imaju drugačiji ishod. 31). i najneophodnije među njima. zakonito vodi formiranju ekonomskih monopola i uzrokuje zavisnost velikog broja ljudi od monopolskih vlasnika (zapošljavanje. priklanjanje slabijih jačima i gubitak vjere u sopstvene moći. uvijek imaju masovne pristalice ne mijenja njihovu prirodu i krajnji ishod. Stvaranje građanskog (civilnog) društva. str. do međunarodnih. Na tu zakonitost podsjeća i Hana Arent. 25 . Politički procesi koji se odvijaju pod sveobuhvatnom kontrolom nekog od nosilaca apsolutne moći (svejedno da li je to oficijelna državna vlast ili neki “anonimni centar”). kada. H. To što takvi procesi. pluralizam svojine i svojinskih oblika (koji uvijek znači izvjesnu disperziju ekonomske. ili se temelje na neporecivim kolektivnim identitetima i vrijednostima (nacionalnim. ideološkim).46 Politički procesi unutar civilnog društva. otpuštanje s posla. svakako spadaju: Pluralizam svojine i svojinskih oblika. i totalitarne vođe dok su živi. Pravna regulisanost i institucionalna zaštićenost ljudskih prava i sloboda. ističe da “ništa nema tako kraljevski sjaj kao deljenje pravde koja se zasniva 45 46 Vidi: Milan Matić. upravo s tom primišlju. klasnim. Hejz.

2/1983. zaluđeti . Politička kultura. “izvrnuti . 1982. str. Dejvid Hjum: O mogućnosti svođenja politike na nauku. čije navike i običaji nijesu uspjeli da usade čovječnost i pravičnost u karaktere ljudi.49 Nasuprot tome. Jer.52 47 48 49 50 51 52 Ciceron: Država. demagogijom.. 46. Hegel: Rani spisi. 831. umijeće pregovaranja i upravljanja konfliktima na miran i pravedan način) sastavni su dio i bitno svojstvo čovjekovog demokratskog bitka i bića. 158. čak. a ne prema slobodi grupa i organizacija. 20. umišljenošću. Sarajevo. On. str. W. kako bi Niče rekao.odgojiti narod za vladavinu. postojanje veoma civilizovanog i veoma obrazovanog društva”. Ljubljana. dobri ili loši”. usmjerenost na ravnotežu između ličnog interesa i dobrobiti svih. br. str. str. Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. kako Tokvil ističe. stoga.to je za njega: uvjeriti”. “uvijek pretpostavlja. 182. tolerancija. Ruso je.”50 Taj zahtjev je utoliko nužniji što demokratska vlast. Prema: Milan Matić. u pravu kada kaže: “Stvoriti vladavinu za narod svakako je korisna stvar. smatra da “u vladavini. F.na tumačenju pravnih odredbi”. “Delo”. niti sebi daje pravo “da drugima osporava pravo da budu kakvi jesu i kakvi hoće da budu.47 Na ovu pretpostavku demokratije i demokratskog upozorava i Dejvid Hjum. Fridrich Nietzshe: Tako je govorio Zaratustra. dobri zakoni mogu da zavedu red i uzajamno poštovanje”. Svaka od tih “osobina” lišava onoga ko je posjeduje mogućnosti da se iskaže kao demokrata. 1975. Demokratija.. apsolutizacijom sopstvenih i neuvažavanjem interesa drugih. građanske vrline (samodisciplina. 26 .51 Samo onaj ko je spreman da se suoči za izazovima demokratije i preuzme odgovornost za njen razvoj može imati poziciju čovjeka koji niti drugome priznaje pravo “da na njemu nešto poboljšava i mijenja. Zagreb. netolerancijom i isključivostima i zaslijepljenostima bilo koje vrste. str. u: Enciklopedija političke kulture. i da se miješa u njegove maksime”. kao oblik društvene zajednice u kojoj se kvalitet života ocjenjuje prema slobodi pojedinaca. ali znam za korisniju . spremnost na dijalog uz poštovanje dostojanstva drugih i različitosti u stavovima. poltronstvom. karijerizmom. 119. str.to je za njega: dokazati.48 Kulturno-duhovna i etička svojstva građana. G. nespojiva je s prepotencijom.

50). O javnom dobru. br. “društvo obuzeto beznađem i strahom. Štoviše. Ali znači da se tek na određenom nivou ekonomske razvijenosti može imati onaj nivo obrazovanja i političke kulture koji građane čini doraslim demokratskom izazovu. ne znači da su društva sa bogatijom ekonomskom poviješću politički progresivnija. Visoki stepen uslovljenosti svih relevantnih komponenti čovjekovog društvenog života njegovim materijalnim standardom razvoj demokratije čini zavisnim od nivoa ekonomske razvijenosti. I obrnuto.Optimizam. lišava individualnih prava”. može da potraži rešenje u tiraniji koja pojedince. “Književne novine”. str. tada lako postaje žrtva još većeg totalitarizma od onog iz čijeg je naručja želio da se otrgne. str. utoliko je vjerovatnije da će podržati demokratiju” (S. Demokratija čovjeku pruža mogućnosti da isproba svoje racionalne i humane vrijednosti. Lešek Kolakovski: Idolatrija politike. str. uključujući i one koji je podržavaju. 289. Lipset: Political Man. od političke povijesti. zahvaćeno panikom. Beograd.56 Samo ekonomski nezavisan i socijalno zbrinut građanin može biti spreman 53 54 55 56 Prema: Leo Štraus. te da ekonomska razvijenost zakonito povlači za sobom demokratičnost. New York. a time nužno i više oslobodilačka. br. ili utroškom energije u nastojanju da obuzda i stavi pod kontrolu sile otuđene vlasti. “Delo”. sve njegove nade mogu biti pokopane.54 Odgovarajući nivo ekonomske razvijenosti. Zastane li na tom putu. potvrđuje istinitost sentencije da “slabić koji upravlja državom nanosi joj veće zlo od pokvarenjaka”. Vidi: John Dewey: Democrazia e educazione. str. Lipset. 5. 2/1983. 756/1988.53 Jer. pomisli li da je to odveć krupan poduhvat i da korist od njega ne može da nadoknadi štetu nastalu gubitkom ličnog i porodičnog mira. 1963. M.55 To. ali samo u mjeri u kojoj odoli mnogobrojnim iskušenjima i otporima koji se javljaju u procesu njenog osvajanja. The Social Bases of Politics. hrabrost i vjera u sebe i druge. Ljubljana. Djui čak tvrdi da je ekonomska povijest ljudskija i demokratskija. 27 . 78. smatra da zemlje koje nijesu dostigle određeni nivo ekonomske razvijenosti (tačnije BND po stanovniku u visini najmanje 500 US dolara) nemaju osnovne uslove za demokratiju. Iskustvo nastanka svih totalitarizama XX vijeka. tako. uvjeren je da “što je neka zemlja prosperitetnija. 1960. naravno. Firenca.

trgovina i finansije oduvijek su se prelivali preko granica država.Sidney Verba: Civilna kultura. 447). bilo gdje i u bilo kom obliku. pristupanje tim zajednicama podrazumijeva prethodno ispunjavanje velikog broja precizno utvrđenih uslova. 237. Ne samo konflikti već i ekonomski odnosi. ne može na duži rok ostati van domašaja. str. 2003. ali nedovoljan za razvoj i održavanje demokratije. kada gotovo nijedan društveni proces. međunarodnih asocijacija i institucija. u stvari bila nepotpuna. Zagreb.58 To naročito važi u uslovima internacionalizacije politike i globalizacije svijeta. a često već i pravnih zajedničkih interesa u ovoj ili onoj regiji svijeta nudi plodno tlo za porast suradnje.za demokratsku participaciju. Thomas Meyer: Transformacija političkoga. sigurnosno-političkih. tehnoloških. prema tome. s jedne strane. str. Dobar primjer za to su uslovi pod kojima zemlje Jugozapadne Evrope mogu postati članice Evropske unije. pored neophodnih znanja. s druge strane. Ne radi se samo o tome da “sve uži splet ekoloških. a sve češće i snažnog uticaja. među kojima oni što se odnose na demokratiju i demokratsko imaju istaknuto mjesto. 28 . str.57 Internacionalizacija politike i međunarodni ambijent. nikada nijesu bile u stanju da djeluju autonomno i ne obazirući se na akcije spoljnih snaga nad kojima nijesu imale neki značajniji uticaj” (Robert Dal: Demokratija i njeni kritičari. već njoj različite alternative” (Gabriel A. slobodno vrijeme i odgovarajući utrošak energije. Almond . Demokratske države. Razvoj demokratije u nekom društvu (državi) zavisi u velikoj mjeri i od političkog ambijenta u okruženju. 2000. administrativnih. i demokratskih i nedemokratskih. pojedine zemlje više teško mogu o(p)stati izvan regionalnih zajednica i da. Upozoravajući na to. Dal kaže: “Međunarodni sukobi. ekonomskih. te opšteg stanja međunarodnih odnosa. savezi država i ratovi neprekidno su demonstrirali koliko je samostalnost svih država. bilo o autonomnom kreiranju mjera javne politike) podrazumijeva. rivalstva.60 57 58 59 60 Almond i Verba rekli bi: “Zaključak glasi da je ekonomski razvoj nužan. Ako on sam ne izaziva određene promjene u socijalnoj strukturi i političkoj kulturi.59 U pitanju su činjenice da. Zagreb. rezultat “ne može biti demokracija. 418). koja (bilo da se radi o kontroli vlade i drugih političkih institucija. pogotovo na osnovi preklapanja kulturnih tradicija i usporedivog stupnja razvoja”.

realiter najbliži ideateru. “New Left Review”. i mogućnost da se na tim pretpostavkama projektuje izvjesna budućnost. Znatne su razlike i u procjenama gdje je. uzajamno povjerenje. Pozivajući se na Terbornovu konstataciju da su prvi demokratski izborni sistemi vlasti uspostavljeni u prvoj deceniji XX vijeka (u Australiji i Novom Zelandu). slobodna cirkulacija robe i novca. političke. odnosno koji društveni kontekst (socijalno-ekonomski. 29 . str. te odsustvo svakog protekcionizma i autarkizma. solidarnost i vjera u vrijednosti i sposobnosti običnog čovjeka. zaštićenost privatne svojine i opšta konkurencija svih i svega. 103/1977. formalno-institucionalni) 61 62 Goran Therborn: The Rull of Capital and the Rise of Democracy. fenomen dvadesetog vijeka”.Na temelju uvažavanja tih pretpostavki sačinjen je svojevrsni “listing” principa i zahtjeva koje jedno društvo (država) treba da poštuje i ispunjava da bi se moglo smatrati demokratskim. znatan broj autora smatra da se o demokratiji može govoriti samo kao o tekovini novijeg doba. vjerske i druge slobode i pravo na privatnost kao izraz fizičkog i moralnog integriteta. kako je Dal definiše. poštovanje. pravo da se zna i iskaže (da građanin bude obaviješten i da obavještava). 11-17. Glavne stavke tog “listinga” jesu: vladavina prava. 107. faktička (tekuća) materijalna i socijalna sigurnost.61 Lajphart čak tvrdi da je “demokratija. kao ličnosti i kao građanina. Budući da je najveći dio ovih pretpostavki tek ostvaren ili se još stvara. izbornost predstavničkih i javnost rada državnih organa. te njihova podložnost neposrednoj kontroli građana i nezavisnom javnom mnjenju. odnosno teritorijalnog. političko-pravni. emotivnog i drugog ograničavanja. zatvaranja ili povlačenja u sebe. na osnovu ličnog rada i ostvarenog opšteg progresa. str. Arend Lajphart: Modeli demokratije. kao i pravo na razlikovanje i neslaganje. i kada.62 Oblici demokratije Kod demokratije je razlika između ideatera (onoga što bi demokratija trebalo da bude) i realitera (onoga što demokratija faktički jeste) prilično velika. ljudi i ideja. društvenog.

str. kontrolisana i odgovorna vlada. prava i dužnosti. U tom smislu. vaspitanje. ličnosti. Neke klasifikacije nastale su na osnovu (pr)ocjene gdje je vlast locirana i ko je vrši. Prema tome da li insistiraju na autonomiji ličnosti i slobodi individualnih opcija ili preferiraju ostvarivanje kolektivnih ciljeva kao preduslova svake. empirijske i normativne. pa i individualne slobode. na primjer. zavisno od ideološke i političke konfiguracije svijeta. etatističko-pluralističke i populističke. 63 Prema Penoku. liberalne. demokratije dijele na istočne (pod tim pojmom se podrazumijevaju politički sistemi u zemljama socijalističke orijentacije narodne demokratije. liberterne i egalitarne. odnosno antičke i savremene. D. 30 . pak.tom približavanju najviše pogoduje. konvencionalne i radikalne. te kakve su i kolike mogućnosti građana da tu vlast kontrolišu. supstancijalne i proceduralne. u klasične demokratije ubraja: atinsku (direktno učešće građana u ostvarivanju zakonodavne i sudske funkcije. Held. predsjedničke i parlamentarne sisteme u razvijenim zapadnim zemljama). protektivnu (narodni suverenitet čije je očuvanje povjereno predstavnicima koji legitimno vrše državne funkcije. pluralističke i participativne (Vučina Vasović: Problemi definisanja i modeliranja demokratije. smatra da se teorije demokratije mogu podijeliti na: etimološke. 1997. skupština građana kao nosilac suverene vlasti. teleološke i primijenjene. utilitarne i deontološke. raznovrsnost oblika biranja ljudi na javne funkcije. socijalističke demokratije. teorije demokratije dijele se na opravdajuće (justificatory). Demokratija. kao i teorije moći i javnog interesa (Vidi: Milan Matić. Na toj podlozi. progresivne i konzervativne. statusne razlike između nosilaca javnih funkcija i običnih građana). u Zborniku Demokratija. demokratije se dijele na liberalne i totalitarne. diktature proletarijata) i zapadne (opšti naziv za tzv. individualističke i kolektivističke teorije. na primjer. na primjer. odnosno da participiraju u donošenju važnih odluka. tradicionalne i moderne. str. kao i na osnovu podjele samih teorija demokratije na više vrsta. 62-63). deontološke (prava i dužnosti). normativističke. neki teoretičari demokratije dijele na klasične i savremene. pravno regulisana podijeljena vlast. motivacione. 212). Beograd. odnosno teorije koje ističu u prvi plan analize i objašnjenja. u čijoj osnovi se nalaze elementi i momenti ekonomskog i socijalnog. Tako se.63 nastale su razne klasifikacije demokratija. na kojim se političkim i ekonomskim sadržajima zasniva. Vučina Vasović.

upravljanje svim javnim poslovima kolektivno. razvojnu (u radikalnoj varijanti . jaka vlada koja je spremna da sprovodi zakone i uspostavi red. pluralističku demokratiju (vlast je zasnovana na disperziji moći. a karakteriše ga utakmica među rivalskim političkim elitama i snažan uticaj birokratije kao obučene i stručno kompetentne administracije). progresivno sjedinjavanje države i društva u smislu pretvaranja vlasti i vladanja u neku vrstu društvene samoregulacije. reorganizacija političkih stranaka radi uspostavljanja kontrole članstva nad rukovodstvima).insistira na dopuni reprezentacije participacijom.64 64 Uporedi: Arend Lajphart. jednaki u oblikovanju uslova svog života). budući da ona podstiče stvaranje odgovornog i aktivnog građanstva. zamjena prinude samožaštitom). u umjerenoj varijanti . međusobno djelovanje društvenih grupa nije regulisano oficijelnim konvencijama i pravilima. postignutim u procesu otvorenog usklađivanja njihovih različitih interesa. otvorenost institucionalnog sistema za eksperimentisanje političkim oblicima. ograničena uloga interesnih grupa i eliminisanje kolektivizma bilo koje vrste). a sva pitanja se rješavaju nagodbama i kompromisima društvenih grupa. participativnu demokratiju (institucionalno obezbijeđena direktna participacija građana u rješavanju ključnih društvenih problema na svim nivoima. U savremene demokratije Held ubraja: kompetitivni elitizam (koji odgovara društvima sa razvijenom birokratijom i tehnokratijom. što je uslov da se ima nezavisno civilno društvo sa minimumom državnog uplitanja). pogotovo ne takvim koje bi sputavale “dobre običaje” ili umanjivale mogućnost za neposredne dogovore. pravnu demokratiju (vladavina prava kao jedini pravi garant slobode. ekonomski poredak i život utemeljen na privatnoj svojini i incijativi. 213-229. a ne na njenoj koncentraciji.podrazumijeva ne samo pravnu i političku već i ekonomsku ravnopravnost građana. slobodni pojedinci. 31 . jer oni samo tako mogu imati jednake slobode i iste obaveze u procesu kolektivnog razvoja. direktnu (ukidanje klasnog društva i privatne svojine i stvaranje političke i ekonomske jednakosti svih.takmičenje među političkim grupama). Modeli demokratije. u društvu ne dominira nijedan posebni autoritet. str. demokratsku autonomiju (“adaptirana” država i “restrukturirano” civilno društvo.

Arthur W. Riječ je o principima i kriterijumima organizacije vlasti. Modeli demokratije. (4) proporcionalno predstavljanje. 97-102. razlikuju se neposredna. Modeli demokratije.70 Postoje. (2) dominacija kabineta. (2) izvršno-zakonodavna ravnoteža vlasti. Prema odnosu između organa koji odlučuju i biračkog tijela.69 Taj model odlikuju: (1) dijeljenje izvršne vlasti u širokim koalicionim kabinetima. 84. 32 . u svojoj studiji Modeli demokratije. London. 1965. (5) korporativizam interesnih grupa. (4) većinski i disproporcionalni izborni sistemi. (6) unitarna i centralizovana vlast. (8) fleksibilnost ustava.68 Drugu grupu čine sistemi konsensualne demokratije. (9) nepostojanje sudske revizije. postojeće demokratske sisteme (njih 38 ukupno) svrstava u dvije grupe. 65. parlamentarne i konventske. te odnosa vlasti prema biračkom tijelu. (10) centralna banka koja je pod kontrolom izvršne vlasti.67 Taj model karakterišu: (1) koncentracija vlasti u jednostranačkim kabinetima sa tijesnom većinom. Vidi: Arend Lajphart. i druge klasifikacije. u kojima vlada načelo “da svi na koje odluka ima neki uticaj treba da imaju priliku da učestvuju u njenom donošenju. prema “političkom organizovanju naroda”65. (6) federalna i decentralizovana vlast. u kojima “većina treba da vlada. Način na koji se vlada bira.66 Arend Lajphart. (9) sudska revizija. Vidi: Isto. Arthur W. demokratije razlikuju.Neki teoretičari. dakako. (3) dvostranački sistem. (7) koncentracija zakonodavne vlasti u jednodomnom zakonodavnom tijelu. str. ili većinski sistemi. (10) nezavisnost centralne banke. str. Lewis: Politics in West Africa. a manjina da bude u opoziciji”. str. str. 65 66 67 68 69 70 Marcel Prelot: Političke institucije. str. (5) pluralizam interesnih grupa. 80-87. Jednu grupu čine sistemi tzv. (7) jak dvodomni sistem. poput Preloa na primjer. poluposredna. vestminsterske demokratije. Lewis: Politics in West Africa. str. polupredstavnička i predstavnička demokratija. (3) višestranački sistem. (8) rigidnost ustava. 64. Vidi: Arend Lajphart. a vlast dijeli. uzima se kao kriterijum za podjelu političkih sistema na predsjedničke. bilo neposredno bilo preko izabranih predstavnika”. odnosno klasifikuju. 84-113.

“a vrši se na formalno ’slobodno’ djelanje podvlašćenih u kome oni idu za sopstvenim interesima”. 239-240).3 Tipičan primjer takve vlasti jeste monopolistička vlast na tržištu. vlast glave porodice. 2001. kaže: “Vlast naređuje. 1996. oni koji vladaju. mnogostrana davanja ili odricanja. jeste odnos dviju društvenih grupa u kome jedna (vlastodržac) može da određuje ponašanje druge (podvlašćenog). komanduje. str. koja god vlast da je u pitanju. A. službena ili monarhova vlast. imaju moć da jednostavno traže od drugih ljudi.4 Takva je. u najopštijem značenju. 68. Demokratija šta je to?. a da potonji za to ne treba da daju svoj pristanak. str. 47. II. nezavisno od toga kako je obezbijeđen. str. 168. Dahl: Modern Political Analysis. kaže: “Neki ljudi. na primjer. Ili. prihvatajući Veberovu definiciju vlasti kao monopola legalnog korišćenja sile. Prva se zasniva na uticaju koji proizilazi iz nekog posjeda. Za moć je karakteristično nametanje volje. u kome jedan akter navodi druge da djeluju na način na koji inače ne bi djelovali.”1 Sartori. Ta se jednostrana moć naređivanja nužno mora 33 . uprkos otporu. knj. ona podrazumijeva da onaj ko je vrši ima odgovarajuću moć5 i autoritet. 1963.2 Veber razlikuje vlast po sili konstelacije interesa i vlast po sili autoriteta. No. nalaže”. uz pomoć stvarne ili potencijalne primjene mjera organizovane prinude. Zagreb. Đovani Sartori. od onih kojima vladaju. Prelo. Maks Veber: Privreda i društvo.6 1 2 3 4 5 R. Englewood Cliffs. Podgorica. Tako Dal pod vlašću podrazumijeva “odnos između aktera. kako bi rekao Aron (pozivajući se na Karla Fridriha): “Moć je sposobnost pojedinca ili skupine da suzi izbor ponašanja drugih osoba ili skupina radi ostvarenja vlastitih ciljeva”(Raymond Aron: Demokratija i totalitarizam. rule. Isto. str. Beograd. power). Drugi tip vlasti zasniva se na “apsolutnoj obavezi na poslušnost koja se zahtijeva bez obzira na motive i interese”. Ovakvo je određenje više-manje saglasno sa gotovo svim poznatijim definicijama vlasti.DEMOKRATIJA I VLAST Pojam i suština vlasti Vlast (engl. 1976. na istu temu.

str. sav skriven u svečanim oblicima zakona. baziranu na prijetnji kaznama ili obećanjima nagrada. vlast se uzdiže do moralnog reda” (Prema: Đovani Sartori. posebne opreznosti u postupcima i uzvišene mudrosti u shvatljivim stvarima” (Gianbattista Vico: Načela nove znanosti. 1957.Norberto Bobio preferira Raselovo objašnjenje po kome se vlast zasniva na “stvaranju željenih efekata”. da ne govorimo o navici i apatiji. odnosno sila koja se nameće odozgo onome ko je trpi. str. Viko. autoritet se spušta do fizičkog reda. da se bude saslušan i poslušan od strane drugoga. kaže Polin. Čak i kada je prisila očigledna. koja subjektivno vodi u društvene inertnosti i nesposobnosti ka vlastitoj odluci i objektivno doprinosi daljem trajanju ograničavajućih i nedostojnih prilika. skriven u povjerenju iskusne ličnosti. bazirana na sankcijama. drugi je bio herojski. Sartori nastavlja: “Razlika između vlasti i autoriteta može da se prevede. jeste “pravo priznato kao legitimno. ako zatreba. na kojoj se uglavnom zasniva ekonomska vlast. kada je vlast u pitanju. Žak Mariten distingvira pojmove autoritet i vlast. 2002. O autoritetu postoje mnoga veoma zanimljiva gledišta. na primjer. tako i svesna radna disciplina u društvu koje je u procvatu” (Maks Horkhajmer: Tradicionalna i kritička teorija. Laswell: Power and Society. moć nalaže samo efektivnu kontrolu nad politikom. Podgorica-Cetinje.. nalazi da. Zagreb. pak izranja iz spontanog ruha i crpi snagu iz priznatosti” (Isto. Horkhajmer smatra da “na autoritetu se zasniva kako sveta i ropska odanost. 1995. Sankcije mogu da se primjenjuju ne samo u pogledu fizičkle sigurnosti i blagostanja već i drugih vrijednosti. str. Država. pa kaže: “Nazvaćemo ’autoritetom’ pravo da se upravlja i komanduje. a ima svoj elementarni oblik prisutan u svim društvima kod vaspitanja. 76). Lasvel skreće pažnju i na sljedeće: “Moć može da bude određena vjerom i povjerenjem isto toliko koliko i interesima. sredstva koja čine kontrolu efektivnom mnogobrojna su i različita” (H. Beograd. New Haven. ona ne mora da bude u formi nasilja. u odnosu na svakog pojedinca ili grupu koja učestvuje u djelu. U onom dijelu u kome je vlast. 424-425). a u djelu u kome je autoritet. 168-169). str. 6 7 34 . 69-70. Vidi: Norberto Bobio. i prisilom” (Raymond Polin: Etnique et Politique. Ukratko. psihološku vlast. duhovnu vlast. da naređuje i da zavodi red. str. str. koja se sprovodi putem ubjeđivanja ili razuvjeravanja. a ’vlašću’ silu kojom se raspolaže i preko koje neko može da se prinudi da sluša ili posluša. postoje tri vrste autoriteta. str. Autoritet. Zagreb.. Paris. 22-23). pa razlikuje: fizičku i čvrsto povezujuću vlast. vladavina. u razliku između neprijatnih i željenih modaliteta kontrole.7 oslanjati na fizičku silu” (Marcel Prelot: Političke institucije. Demokratija šta je to?. dakle. 1968. koja ima svoj konkretan izraz vidljiviji u vojnoj vlasti. treći. u poretku”. 217). 169). “Prvi je bio božanski na temelju kojeg se od providnosti ne traži razloga. str. 1982. 1976. ljudski. Autoritet. Vlast je po sebi sila. i “zahtijeva vlast da se zapovijeda. 206). društvo.

prinudi) da se ponaša u skladu s njenim željama i ciljevima. moralnom ugledu i drugim preimućstvima. vlast u stabilnim društvima. Kao odnos vlastodržaca i podvlašćenih. Takva vlast relativno lako pribavlja legitimitet. tj. na primjer. onih koji upravljaju i onih kojima se upravlja. Vlast se u njima više iskazuje kao instrument grupne moći. No. male grupe. ne mora da bude vlast. pridobije. može imati sposobnost nametanja svoje volje drugima. Intelektualno jaka osoba može ubijediti drugog da se ponaša po njenoj želji. međutim. Jedna društvena grupa. Poslodavac može obavezati radnike na odgovarajuće ponašanje. vlast postoji u različitim oblicima: roditeljska vlast. što uslovljava njeno češće oslanjanje na silu i prinudu. Uzajamni odnosi između vlastodržaca i podvlašćenih različiti su i najčešće veoma složeni. njena moć je manja. U principu. prinudom) usmjerava ponašanje druge strane. svoju moć može manifestovati kroz relativno lako i efikasno obezbjeđenje opšte sigurnosti. vlast u društvenim institucijama i organizacijama 35 . U stabilnim društvima. Puno je načina na koje jedna strana može drugu da privoli (uvjeri. vlast može da bude moćna i nemoćna. bogatstvu. po odgovarajućoj proceduri i na temelju pristanka njihovih članova. Budući da počiva na široj saglasnosti volja. To znači da se vlast uspostavlja u složenim društvenim grupama i organizacijama. Oni kojima se upravlja po pravilu su u većini. ograničenje zloupotreba i garantovanje izvršenja cjelokupnog društvenog naloga. po tome što raspolaže mogućnošću organizovane legalne i legitimne prinude. ali ne i stabilna i trajna. Ništa od toga.O kategorijama nadređenosti i podređenosti može se govoriti u različitim situacijama. crkvena vlast. sopstvenim primjerom. nikad uticaj (pritisak) vlasti na sve podanike nije isti. a da se ipak ne radi o vlasti. Upravljači mogu biti pojedinci. kao što nije isti ni uticaj i pritisak podanika na vlast. U nestabilnim društvima izraženiji su grupni i pojedinačni interesi i manja je saglasnost volja za njihovo usklađivanje. zbog uticaja na nju onih koji je prihvataju. nagovori. čitavi društveni slojevi. Vlast se razlikuje od drugih odnosa u kojima jedna strana svjesnim uticajem (ubjeđivanjem. U nestabilnim društvima. trajnija je i stabilnija. Fizički jača osoba može prinuditi slabiju na poslušnost. vlast se više oslanja na sporazumijevanje sa podvlašćenima nego na prinudu. zahvaljući svojoj političkoj moći.

ne može imati političku vlast ukoliko ne upravlja državom. vjerskim) i politička vlast. Prema uticaju i posljedicama. sportskim. 1254. kulturnim. 8 9 10 Vidi: Čedomir Čupić. Razlikuju se po načinu na koji se ostvaruje odnos nadređenosti jednih i podređenosti drugih. dok su kompetencije drugih znatno manje. tada je ona uzgredna i privremena. u: Enciklopedija političke kulture. i to uprkos tome što na ljestvici moralnih vrijednosti ova vlast nije na najvišem mjestu (porodična vlast je u tom pogledu ispred nje). Podgorica. jednostavno i isključivo zato što vam oni kažu da to činite”. Beograd. “poslušati vlast države (u preskriptivnom smislu). Jedni raspolažu neograničenim pravom. No. u preskriptivnom (propisujućem) smislu.(privrednim. obrazovnim. Vlast. 103. str. bilo da od nje na neki način zavisi. kao i politike. Međusobni odnosi ovih oblika vlasti različiti su. str. najznačajnija je politička vlast.9 Sljedstveno tome.8 U svim ovim oblicima vlasti oni koji odlučuju odvojeni su od onih koji njihove odluke treba da sprovode. i svuda prvi raspolažu mogućnošću da druge prinude (moralno. jeste “grupa osoba koje imaju pravo da vrše vrhovnu vlast na jednoj teritoriji”. zavisi od karaktera njenog uređenja. ali i na elementima pritiska i prinude. Svi ovi oblici vlasti opstoje na različitim vrednosnim principima i nejednakim moćima. Glavni. sekularne ličnosti ili vjerski poglavari. 1999. Država. a različita su im i sredstva prinude. 36 . Hoće li državom upravljati kraljevi ili vojskovođe. Imati političku vlast znači držati kormilo državne organizacije. fizički ili na drugi način) na odgovarajuće (željeno) ponašanje. 1993.10 Političke vlasti. a najčešće i jedini pravi nosilac političke vlasti. jeste država. Isto. ma koliko inače bio uticajan i moćan. Prvo. Između više osobenosti političke vlasti. političke partije ili vojne hunte. Robet Dal: Demokratija i njeni kritičari. Ali. i mogu biti utemeljeni na saradnji i uzajamnom ispomaganju. što u sukobu vjerske i političke vlasti vjernik obično prednost daje prvoj. znači činiti ono što vam službenici države kažu da činite. niko od njih. ima i izvan države. Boriti se za političku vlast znači boriti se za upravljanje državom. četiri su posebno važne. i uvijek u nekoj relaciji sa državnom vlašću: bilo da ovoj teži.

i to u dvostrukom smislu. To. saobrazno klasičnoj definiciji suvereniteta. ali se ne može odreći pripadanja državi. u ratu). Prelo o tome kaže: “Ono što daje posebnu crtu podvrgavanju javnoj vlasti. Prelo kaže: “Apsorbiranje tih drugih vlasti postoji samo u ekstremističkom shvaćanju ’totalitarne’ države” (Isto. u krajnjoj liniji.13 11 12 13 Državna vlast. Tako se. drugova. Državna vlast je najmoćnija. S druge starne. naravno. ne znači da ove vlasti nemaju nikakvu samostalnost. Državna vlast je totalna. po pravu. na primjer. odlučuju o potrebama koje valja zadovoljiti i sredstvima koja će se za to koristiti. Osim o onome što se odnosi na njihovu međunarodnu odgovornost. Druga konsekvencija jeste da sve druge vlasti u državi imaju svoj izvor i osnov u političkoj vlasti i ovoj su. Država od svog podanika može zahtijevati da za nju žrtvuje svoj život (na primjer.11 Iz te činjenice proizilaze dvije važne konsekvencije. Prva je da država monopol svoje organizovane prinude može legalno da primjenjuje na čitavoj svojoj teritoriji. str. da jedino ona ima pravo da svakome izdaje zapovijesti i da ih ni od koga ne prima. 24-25). podložne. 24).Drugo. građanin može odreći bilo koga (porodice. “na svom teritoriju. bez obzira na njihov emotivni odnos prema datoj državi ili vrednosni sud o njoj. a može i sama legalno oduzeti život (na primjer. U okviru koji joj fizički određuju zemljopis i povijest i koji joj pravno priznaje međunarodno pravo. slobodno ocjenjuju svrsishodnost općih ili individualnih odluka koje treba donositi” (Marcel Prelot: Političke institucije. U tom pogledu oni djeluju potpuno samostalno. odnosno nad svim svojim podanicima. raznih navika). prijatelja) i bilo čega (političke orijentacije. str. jeste 37 . proteže se na sve ljude koji su građani date države. a to znači da jedino njezini kvalificirani organi. To znači. u smislu da ne izvršava obaveze koje mu nameću državni organi ili ne poštuje zakone. bilo po rođenju ili po nekom drugom objektivno utvrđenom osnovu. Jedino je državna vlast suverena. uklanja svaku državnu vlast. koji se i sami često nazivaju ’vlastima’. državna vlast obuhvata čitavu ljudsku (fizičku) ličnost. uključujući i njen život. ona ne priznaje nikakvu konkurenciju u propisivanju pravnih pravila i primjeni zakonske prisile koja ih prati.12 Treće. religijskog uvjerenja. Određivanje i organiziranje svih javnih službi potrebnih za održavanje države-društva općenito i potpuno pripada državivlasti. ono što ga razlikuje od drugih subordiniranosti kojima je protkan ljudski život. da su samo “produžena ruka” državne vlasti. najšira i najobuhvatnija. S jedne strane. i upravo to je pravi smisao koji treba pripisati ekskluzivnosti njezine vlasti. smrtnom kaznom).

str. Obično se svoju državu ne bira. str. str. od sposobnosti da se prisili na poslušnost kroz upotrebu prijetnji ili sile.Četvrto.14 Drugim riječima. Sarajevo. potiče iz nedostatka mudrosti”. 1970. Isto. jer je jači onaj (zakon) u kome uopšte nema strasti od onoga (čovjeka) koji “mora da ih ima”. 14 15 16 17 18 19 38 .18 Najzad. Ako. 1972. Ona znači činiti što vam takva osoba kaže zato što vam ona kaže da to učinite. priznanja sile kao argumenta ili pravičnosti propisa. U njoj se rađa. zatim od smotrenosti i očekivanja korisnih efekata ili. 22). Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Rani spisi. ne samo ni zbog toga što se političke zajednice koje ne poštuju zakone najbrže raspadaju. čovjek odbije ili izgubi pripadnost u nekoj državi. Beograd. “Država-vlast. Vlast je stvar prava da se zapovijeda i korelativne obaveze da se posluša osoba koja obavezu izdaje. kako Aristotel kaže. tj. impersonalnim i objektivnim pravilima. a to je njeno posljednje bitno obilježje. Robet Dal: Demokratija i njeni kritičari. 25.. je institucionalizirana (odnosno utemeljena na pravu koje ju je i izgradilo). str.”16 To svojstvo političke vlasti ujedno je i njena najveća prednost nad ostalim vlastima . iz različitih razloga. Moć upravljača iskazuje se samo u skladu s općim.. Vidi: Isto. kaže: “Vlast u ovom smislu mora se razlikovati od moći. potpada pod vlast druge” (Isto.ne samo zbog toga što je. str. a ako postoji neka opcija ona je moguća samo u izboru između dvije države. 104.”15 Insistirajući na toj odlici vlasti. odnosno ’vlast po pravu’”.19 Prednost političke vlasti nad ostalim vlastima ogleda se u tome što su norme koje regulišu upotrebu to što je onima koji su joj podvrgnuti ona nametnuta izvana. katkad se čak umire za nju. str. 354. čak. korisnije pokoravati se zakonu nego najboljem čovjeku.17 Ne samo ni zbog toga što “nevjerovanje u moć zakona. Isto tako se poslušnost prema vlasti (u navedenom smislu) mora razlikovati od postupanja po zapovijesti zbog straha od posljedica za neposlušnost. Aristotel: Politika. Dal. vrši se prema pravnim pravilima. Isto. živi i umire. i koja u načelu može intervenisati u svim područjima. 151. 103. Državna vlast je “vlast koja se vrši po pravilima. moć države koja fizički dominira nad svim ostalima.

Politička sila je efikasnost prinudnog poretka koji je priznat kao pravo. 1951. stoga.24 najzad. 24. Najdan Pašić: Vlast. Beograd. jeste vrlo važan elemenat u mehanizmu političkog vladanja”. u okvirima određenih granica koje su obično teritorijalne”. zbog toga što “čak i kad je prihvaćena srcem i dušom. Isto. 245. zbog toga što odnosi dominacije. u: Politička enciklopedija. pa i državnoj. a ugled veći. zbog toga što za vlast nije dovoljno da ima moć kojom može “stvarno nadvladati sve ostale snage. tj.instrumenata političke sile . Prema: Najdan Pašić. rješava samo dio posla. nastoji na razne načine da pridobije podršku onih kojima vlada. Marcel Prelot: Političke institucije. dio II. da su joj pozicije kod onih kojima vlada čvršće. razna prilagođavanja konkretnim interesima i potrebama pojedinih društvenih grupa. zakoni. mitraljezi i topovi. Vlast.efikasne. str.23 dalje. u: Politička enciklopedija. str. a pokoravanje u dužnost”. str. Zagreb. 1996.25 Vlast. str. str. tako da i “običaji. Ili. Više je razloga za to: najprije. kako Kelzen kaže: “’Sila’ nisu tamnice i električne stolice. ne predstavljaju ukupnost društveno nametnutih postupaka. 188.21 Time se. ’moć’ nije dovoljna za definisanje ’političke vlasti’”. ’sila’ nije nikakva vrsta supstance ili bića skrivena iza društvenog poretka. usađivanje odanosti i pokornosti prema onima koji je vrše. 20 21 22 23 24 25 Hans Kelzen: Opšta teorija države i prava. “širenje strahopoštovanja prema vlasti. nego joj uz to još treba da pravno isključivo raspolaže prerogativima zapovijedanja i nametanja poslušnosti. Beograd. Hoće li to biti mjere socijalne politike i poboljšanja materijalnog standarda. zbog toga što. zajedničke strasti takođe pridonose uspostavi društvenog poretka”. Raymond Aron: Demokracija i totalitarizam. 39 . kako Ruso kaže. vjerovanja. U tom smislu. međutim. 1147. 1147. “niko nije toliko moćan da bi mogao uvek da bude gospodar ako ne bi umeo da pretvori silu u pravo. stalo je do toga da bude što stabilnija.22 zatim. opšti kulturni napredak i povećanje međunarodnog ugleda i prestiža. ili sve to zajedno . 1975.”20 Svakoj vlasti.zavisi od ambijenta u kojem vlast postoji te imperativa koje on nameće. predrasude. ili uspostavljene moći jednih nad drugima.

ali kaže i ovo: “Državno uređenje i državna uprava označavaju jedno te isto. 1989. a pri tome otkloniti. ali ne pravi razliku unutar poslova kojima se bave oni koji vladaju.Struktura vlasti Jedno od osnovnih pitanja političke teorije oduvijek je bilo: kako vlast učiniti racionalnom. naime. podrazumijeva da se tri vlasti uzajamno kontrolišu i ograničavaju: 26 27 28 Platon: Država. kao uslovu obezbjeđenja moći rimske države. međutim. Razlog tome svakako je u činjenici da antički teoretičari državu nijesu poimali kao entitet odvojen od društva. govori u učešću građana “u sudstvu i vlasti”. Ideja podjele vlasti. na primjer. demokratskog predstavljenog u narodnoj skupštini). U toj formuli.28 Polibijeva formula Konzuli+Senat+Komicije (narodne skupštine) na tragu je Platonovog i Aristotelovog razmišljanja o “kombinovanim” oblicima vladavine kao najboljim. osim insistiranja na ravnoteži političkih faktora (monarhijskog predstavljenog u konzulima. Beograd. 40 . 167. str. Vidi: Montesquieu. Platon. ili malom broju ljudi ili većini. 1958. str. III.26 Aristotel. a državna uprava je isto što i suverena vlast u državi. Naprotiv. str. koja nužno pripada ili jednom čoveku. te da im je (osobito u staroj Grčkoj) bila strana pomisao o vlasti koja bi na bilo koji način smjela ograničavati suverenitet građana okupljenih u narodnoj skupštini. 1957. mada seže u daleku prošlost. samo konstatuje da “suđenje pravnih sporova u državi (treba) poveriti vladaocima”. Beograd. knj. 83. insistira na tome da pripadnik svakog staleža (jednako radnik kao i ratnik ili pripadnik “staleža vladalaca”) radi svoj posao i ne miješa se u poslove drugih. Cambridge. Aristotel: Nikomahova etika. opet. 133. ima i nešto što bi se moglo nazvati anticipacijom ideje ravnoteže i uzajamnog ograničavanja vlasti.”27 Ideje o podjeli vlasti nema ni u malim latinskim gradovima prije nastanka rimske imperije. i ona koja počiva na ideji jedinstva vlasti. ili barem umanjiti opasnost od njenog otuđenja i zloupotreba? Kao odgovor na to pitanje. Polibijeva formula. efikasnom i svrsishodnom. znatno je mlađa od države. The Spirit of The Laws. najčešće se javljaju dvije solucije ona u čijoj se osnovi nalazi ideja podjele vlasti. aristokratskog predstavljenog u senatu.

“Zbornik Pravnog fakulteta”.32 Pod uticajem tih ideja. izvršna monarhu. 30. Ta jasna distinkcija . u Deklaraciji prava čovjeka i građanina (1789) zapisano je. od te anticipacije do jasne distinkcije državnih funkcija proteći će gotovo dva milenijuma. iz 1689. Podgorica. niti je izvršena podela vlasti.Dr Čedomir Bogićević (prir. predsjednički i slični demokratski sistemi. sve s ciljem da se spriječi koncentracija moći u rukama jedne od njih. vezuje se za Lovsona. Lovson je tada pisao: “There is threefold of civil. Oni su insistirali na trodjelnoj podjeli vlasti. kaže da bi bilo “suviše veliko iskušenje za ljudsku sklonost grehu. Političke i pravne teorije. I. Prema Vejlu (Constitutionalism and the Separation of Powers. 216). izvršnu i sudsku nema ustava. str. nema ustava” (Prema: Država i politika.31 Priznanje prava engleskom Parlamentu da kontroliše kraljevsku vlast inspirisalo je Loka i Monteskjea da ideju podjele vlasti izdignu na nivo jednog od osnovnih principa svekolike njene organizacije. da u društvu u kome nije izvršena podjela vlasti na zakonodavnu. a zakonodavna bi bila podijeljena između naroda i plemstva. Oxford. bez pristanka Parlamenta”. Podgorica.33 Podjela vlasti je načelo na kome se izgrađuju parlamentarni. The third executive” (Vidi: Dr Slobodan Dujić. 1978. a ove njega. a time i njena zloupotreba. or rather three degrees of that power.30 Prvi praktični korak u toj distinkciji učinjen je u Engleskoj. Razvoj ideje i teorije o podjeli vlasti od antike do Monteskjea. str. Član 16 Deklaracije glasi: “Svako društvo. takođe imali u svojim rukama i vlast da ih izvršavaju” (John Locke: Dve rasprave o vlasti. knj. Zakon o pravima (Bill of Rights). 55). 1689. 2002. U prvom članu Zakona o pravima (Bill of Rights).. str. a senat konzule. ako bi isti ljudi. nakon njene “slavne revolucije bez krvi” (1688). str. pored ostalog. 2002. Beograd. koji je o tome pisao oko 1660. da umjerena vlada može postojati 29 30 31 32 33 Vidi: Radovan Radonjić. 42. s tim što bi sudska vlast pripadala narodu. u: Željko Tomović . 1967. knj. 84). 33/2003. Podgorica.): Ljudska prava . 41 . koja prepoznaje tri nivoa i tri različite funkcije državne vlasti.konzuli senat. senat komicije. br. a temelji se na pretpostavci: da je “umjerena vlada” najbolja. itd. The second judical. pored ostalog. II. 82). godine. str. The first is legislative.međunarodni dokumenti.29 Ipak. spremnu da se dočepa vlasti. ili izvršavanje zakona od strane kraljevske vlasti. str. u kome nisu zagarantovana prava. koji imaju vlast donošenja zakona. Lok. piše “da je nezakonita vlast koja polaže pravo na obustavljanje zakona.

1972. Čakovec. a ovoj se drugoj sve više teži. C. str. 3. izvršnu i sudsku. Druga činjenica jeste uvođenje institucije ombudsmana. obznanjuje. Vlast. Citizens Defender. On je ovlašćen da ispituje. Među više definicija institucije ombudsmana. petorovlasnog ustava. ali ga to ne čini manje obaveznim i efikasnim. već ima i drugih. da vlast treba ograničiti podjelom. uvjeren je Sun Jat Sen. Taj posao još nije ustavno normiran. Prva se odnosi na to da je sve veći broj zemalja (sistema) u kojima se vrši neka vrsta prethodne provjere (stručne i druge) sposobnosti kandidata za vršenja javnih funkcija. govore dvije činjenice. 412. omogućila bi kontrolu naroda nad radom parlamenta. a nadzirala bi rad parlamenta i državnih ustanova. XXIV). Princip podjele vlasti ne iscrpljuje se u ovoj (tročlanoj) formuli. On ispituje žalbe građana na administrativnu nepravdu i lošu upravu. koja. Prema: Prof. London. 1150. Rowar: The Ombudsman. Da je tako. čiji je cilj da se građani zaštite od njenih pogrešnih akcija i zloupotreba. Takva podjela vlasti.36 34 35 36 Vidi: Najdan Pašić. str. kritikuje. dr Juraj Kolaković. Ombudsman je nezavisan i nepristrastan funkcioner zakonodavnog tijela čije se postojanje obično predviđa ustavom i koji vrši nadzor nad upravom. znači ustavom garantovani oblik kontrole javne vlasti. II. Verifikaciona vlast bi imala zadatak da sistematski provjerava specijalistička znanja i stepen sposobnosti državnih činovnika za vršenje funkcija koje su im povjerene. 1968. i kažnjavala njihove članove za prestupe. uz sve specifičnosti što ih ima u pojedinim zemljama. postoje još i kontrolna i verifikaciona vlast. Sun Jat Sen. podjela vlasti znači da je vršenje raznih prerogativa i funkcija vlasti podijeljeno između više organa koji su jedan u odnosu na drugoga relativno samostalni. Historija modernih političkih teorija. Kontrolna vlast bi bila nezavisna od ostalih vlasti. knj. i još nema formu vlasti. tj. Ovo potonje snažno potencira poznata Monteskjeova formula Pouvoir arrete la pouvoir (“Vlast zaustavlja vlast”).34 U praktičnoj primjeni. najrazvijenijom (i najpotpunijom) čini se ova: “1. u: Politička enciklopedija. na primjer. Takva bi podjela vlasti značila da uz zakonodavnu.samo tamo gdje je vlast ograničena. petodjelnu podjelu vlasti. ali ne i da poništava akcije uprave” (D.35 Trojna podjela vlasti je i dalje dominantna. 42 . str. 2. preferira ideju tzv.

skupštini (konventu). takva orijentacija ovih društva najčešće je motivisana željom da se onemogući prevlast izvršnog aparata. Engels. a prema Ustavnom zakonu iz 1953. 43 . Vlast može biti jedinstvena na dva načina: potpuno i elastično (umjereno). koji je vrši neposredno ili preko organa i organizacija koji su mu podređeni. U Jugoslaviji. U tim slučajevima. Ideji jedinstva vlasti. Elastično (umjereno) jedinstvo vlasti i dalje je aktuelno. pokušalo da u Francuskoj uspostavi konventski sistem. 470. AVNOJ je ujedinjavao u sebi zakonodavne i izvršne funkcije narodne vlasti.Ideja jedinstva vlasti temelji se na pretpostavci da je sjedinjavanje svih funkcija vlasti u jednom organu (po pravilu onome koji je demokratski biran i koji prema tome izražava princip narodnog suvereniteta) bitan uslov za njeno efikasno i odgovorno djelovanje u skladu sa društvenim ciljevima i interesima. u kojoj. koja je. Na toj je osnovi jakobinsko krilo Francuske revolucije.37 Slično je i u gotovo svim zemljama u kojima je izvedena socijalistička revolucija. istočne despotije. 37 K. Ta ideja. a bilo je karakteristično za tzv. Skupština ima zakonodavnu i izvršnu vlast. odnosno apsolutističke monarhije. odnosno da se sve ingerencije vlasti koncentrišu u rukama autentičnog predstavnika narodne volje i interesa . krajem i neposredno po završetku II svjetskog rata. K. tom I. Beograd. odnosno nezavisno od revolucionarnog konteksta. podrazumijeva sjedinjavanje svih funkcija vlasti u jednom organu. na primjer. kao principa horizontalne organizacije vlasti u kome su predstavnički organi istovremeno nosioci zakonodavne i izvršne funkcije. godine. dakle. Marks . Primjer za to je Švajcarska. zakonodavna i izvršna u isto vreme”. baštini i Pariska komuna. Potpuno jedinstvo vlasti pripada prošlosti. str. predvođeno Robespjerom i Sen Žistom. Marks: Građanski rat u Francuskoj.F. 1949. ali ima i primjera gdje su razlozi za to druge prirode. u novijoj istoriji. Ideju konventskog sistema. prema Ustavu iz 1848. Konventski sistem ponekad se javlja i izvan. po Marksovom mišljenju. Izabrana dela. “imala da bude ne parlamentarna nego radna ustanova. inkliniraju društva koja su izvršila revolucionarne prevrate ili se nalaze pred imperativom da radikalno mijenjaju postojeće.

promoviše pravo kao faktički autonoman fenomen. Kongres daje potvrdu o imenovanju nekih funkcionera uprave. Sudska grana vlasti daje pravu sadržaj koji više nikako ne predstavlja emanaciju monopola nasilja (što je karakteristično za poimanje države) nego. Zupančič: Pravna država in njena oblast. postoje mnoga preplitanja nadležnosti i prava pojedinih njenih vršilaca: Predsjednik raspolaže pravom veta. 5-6/1995. Suštinski.i zakonodavne vlasti. Sudska vlast formalno jeste izdvojena od ostale dvije. jer bez obzira na strukturu i međusobni odnos organa neke vlasti njeno djelovanje mora predstavljati jedinstven sistem mjera i uticaja. a ministri su bili samo njemu odgovorni. a zajedno sa Senatom i zakonodavnim tijelom . Francuski ustav iz 1852. u sistemu kakav je američki. Vrhovni sud vrši kontrolu ustavnosti zakona. ali svejedno joj je u savremenim ustavima dodijeljena uloga arbitriranja u odnosima među: pojedinim građanima i zakonodavcem. Ljubljana. Na jednu takvu pojavu ukazuje B. nudi još veći stepen jedinstva vlasti: predsjednik Republike. Sudska vlast inače u rukama nema nikakvog represivnog aparata. 368). 44 . Zato sudska grana državne vlasti personifikuje postojanje prava kao fenomena koji se odupire monopolu izvršne i zakonodavne državne vlasti. o jedinstvu i podjeli vlasti može se govoriti samo uslovno. u istom smjeru i s jedinstvenim ciljevima. imenuje članove Vrhovnog suda. Jedinstvena. nosilac je upravne vlasti. str. On piše: “U savremenim državama se praktično dešava da izvršna vlast koja ima većinu u parlamentu. postaje nekakva državna ’nadvlast’ kojoj se suprotstavlja sudska vlast. Slično je i u svim drugim demokratskim sistemima: nema parlamenta koji se (izborom i imenovanjima) ne miješa u poslove izvršne vlasti. zakonodavnom i izvršnom vlašću itd. nema izvršne vlasti koja nema izvjesnih zakonodavnih prerogativa i koja svojim radom ne utiče na rad parlamenta.38 38 Pri tome ima i pojava koje zavređuju posebnu pažnju. Tako.skupština ima zakonodavnu funkciju a neposredno ili preko svojih komisija učestvuje i u vršenju upravne i sudske funkcije. suprotno tome. nema sudske vlasti koja nije pod uticajem drugih i koja ne utiče na druge. br. U protivnom. ali je pod snažnom kontrolom konventa. Zupančič. “Teorija in praksa”. Nema vlasti koja nije istovremeno i jedinstvena i podijeljena. vlasti ne bi bilo. Čak je imao pravo da raspusti zakonodavno tijelo. Pravo se suprotstavlja ’nadvlasti’ i ograničava njenu samovolju i arbitrarnost” (Boštjan M. koji se smatra eklatantnim oblikom striktno izvršene podjele vlasti. kao šef države. zajedno sa zakonodavnom vlašću.

39 Svaki organ koji učestvuje u tom procesu ima neka svoja prava i obaveze. svaka vlast je podijeljena. stranačke podjele. priznanje) kao valjane i zakonski neupitne. utvrđivanje i sprovođenje mjera javne politike suviše je složen i razgranat proces da bi mogao biti koncentrisan u rukama jednog organa ili jedne ličnosti. pristanak. seljenje faktičke moći odlučivanja u anonimne centre. a taj poredak je pravni poredak zajednice čiji organ je ’upravljač države’” (Hans Kelzen: Opšta teorija države i prava. Legitimitet vlasti. Funkcija političke vlasti Funkcija vlasti određena je potrebama i interesima onoga ko je uspostavlja i kontroliše. 45 .to je činjenica . saglasnost) i uvijek 39 Kelzen o tome kaže: “Nema države . dio II. str. može da osigura putem saglasnosti i prihvatanja. U tom smislu. Konsekvence ove relativnosti u jedinstvu i podjeli vlasti veoma su velike. Bitan uslov za sve to jeste legitimitet vlasti.. 186).. da bi vlast uopšte funkcionisala. pravična i neophodna. Jedna od njih svakako je i to da se cilj zbog kojeg se preferira jedan ili drugi model ne ostvaruje sasvim ni u jednom od njih. No. i koje podržava. na stepen ostvarenja tog cilja utiču i drugi momenti (stalna tendencija prevage egzekutive nad legislativom.gde sve zapovesti ’u ime države’ izdaje jedan jedini upravljač. kao i svoj način na koji ih koristi i izvršava. Gospodarenje je legitimno jedino ako se vrši u skladu s pravnim poretkom čije važenje lica koja ga vrše pretpostavljaju. njeno označavanje (prihvatanje.S druge strane. tj. da vrijednosti na kojima se zasniva. Naravno. da održava društveni poredak čiji je i sama izraz.. Gola činjenica da je jedno lice (ili grupa lica) u stanju da iznudi izvesno ponašanje. faktor uticajnih ličnosti). On se uvijek ostvaruje kroz neku proceduru (ugovor. mnogobrojni akti zapovedanja i pokoravanja. nije dovoljan osnov da se govori o onakvom odnosu gospodarenja kakav je onaj koji sačinjava državu. tj. ima različite izvore. Čak i sociolozi priznaju razliku između države i razbojničke bande.. potrebno je: da ima tačno određen obim i sadržaj kompetencija. da su njeni elementi međusobno dobro integrisani i da služe održanju stabilnosti upravljača. da vlast bude priznata kao ispravna. i svuda postoji veliki broj stvarnih odnosa vladanja. Svuda ima više od jedne vlasti koja izdaje zapovesti. ali i primjenom sile i prinude.

uvjerenje da je prirodno stanje (status naturalis) bilo stanje bespravlja i nereda. 9). Prema: Radovan Radonjić. 167. II. pored ostalog. Jedna od najpoznatijih takvih teza jeste ona Lokova. te da su “jedni (ljudi) odmah od rođenja predodređeni da se pokoravaju. Sarajevo. javljaju u svakoj celini sastavljenoj od više delova. 1991. Najeksplicitniji u tom pogledu svakako je vavilonski car Hamurabije: on navodi čak i imena bogova koji su dali legitimitet njegovoj vlasti. 247-252. na primjer.42 Ova legitimacija podređuje i vlastodršca i podvlašćene istom sudu i istom sudiji. str.44 Epoha buržoaskih revolucija. a drugi da vladaju” (Aristotel: Politika. str. knj. 1985. str. 1967. nudi teze o ugovornom porijeklu vlasti.46 Saglasni su. 18.podrazumijeva da onaj ko legitimiše vlast ima neko povjerenje u njenu sposobnost i efikasnost. pored ostalog. u kontekstu kritike crkveno-feudalnih teorija. str.43 Najveći antički politički mislioci. Sarajevo. dio II. stoji da “nema vlasti da nije od boga”. Političke i pravne teorije. najstarijem tumačenju. predispozicijama ljudi . bilo da su ti delovi spojeni ili odvojeni”. str. vlast je božanskog porijekla. str. Aristotel. Jer. odnos gospodstva i potčinjenosti smatraju prirodnim. koji su neprikosnoveni. društveni ugovor (pactum sociale) kojim se to postiže nije ništa drugo do “puka ideja uma” u funkciji rješavanja elementarnih pitanja i problema čovjekovog života (Vidi: Imanuel Kant. John Locke: Dve rasprave o vladi. Isto. u kojoj se kaže da je “pristanak ma kog broja slobodnih ljudi sposobnih da stvore većinu i da se ujedine” ono jedino “što je stvorilo ili moglo da stvori početak ma koje zakonske vlade u svetu”.40 Po prvom. Beograd. Dominira. zbog čega ga je trebalo zamijeniti stanjem u kome se sukobi rješavaju posredstvom kompetentnog sudije. Beograd. Metafizika ćudoređa. 46 . 1960. “koji se suprotstavlja vlasti. tvrdi da se “princip vladanja i princip pokoravanja. a drugih da budu robovi. I. Saobrazno tome. uključujući Platona i Aristotela. a objašnjavaju ga.41 Sličnu poruku nosi i poslanica apostola Petra Rimljanima. 401. 118). knj. suprotstavlja se naredbi božjoj”. ipak. u kojoj. u tome da je 40 41 42 43 44 45 46 Vidi: Jurgen Habermas. Prilog rekonstrukciji istorijskog materijalizma.jednih da budu gospodari.45 Pobornici teze o društvenom ugovoru kao ishodištu svake političke vlasti nijesu sasvim saglasni u ocjeni razloga zbog kojih su ljudi stvorili državu. međutim. Biblija ili Sveto pismo staroga i novoga zavjeta.

L. Isto. da imaju legitimno pravo da gospodare svijetom. 1985. da se društvena podjela rada. kao i teoretičari elite. 47 . oslanjajući se na silu. kad tvrdi: da su klasne suprotnosti “latentne rasne suprotnosti”. kojoj pripadaju Germani. Jahrhunderst. 182. Niccolo Machiavelli: Izabrano djelo.klasa koja vlada i klasa kojom se vlada”. u kojoj se ljudi udružuju međusobno (pactum unionis). London. kod: Radovan Radonjić. str. Arthur Livingston (ed. Makijaveli kaže da “u bilo kojoj državi. “rođeni nosilac svjetske civilizacije”. 112-121. S. str. Woltmann: Politische Antropologie. 192. biološkim i inim “ekstra” svojstvima pojedinaca i grupa. str. 1939. te da onaj koji pripada “jednoj izričito čistoj rasi. iz činjenice da su neke društvene grupe bile u stanju da. od onog koje je slabo razvijeno i jedva dostiglo zoru civilizacije.taj proces imao barem dvije faze: prvu. piše: “U svakom društvu. osjeća to neprekidno”. drugu. str. 287. Zagreb. Čemberlen. tvrdi da “ništa nije tako neposredno uvjerljivo kao posjed ’rase’ u vlastitoj svijesti”. porijeklo prava jednih da gospodare drugima objašnjavaju najčešće raznim psihogenim. Leipzig. “zasniva na prirodnoj nejednakosti fizičkih i duhovnih osobina”.47 Pristalice raznih realpolitičkih teorija tvrde da je vlast proizišla iz nasilja i prinuđivanja. H.49 Čemberlenovo insistiranje na intuiciji kao svojstvu rasnog kvaliteta u funkciji je razvijanja svijesti kod Germana. Chamberlain: Die Grundlagen des 19. To sasvim direktno saopštava Ludvig Voltman. 1900. javljaju se dvije klase ljudi . u kojoj međusobno udruženi ljudi sklapaju ugovor sa onim ko će u njihovo ime da vlada (pactum constitutionis). pa do najrazvijenijeg i najmoćnijeg. obavezujući se na potčinjavanje njegovom autoritetu (pactum cubjectionis). pak. a to znači i podjela na upravljače i one kojima se upravlja. str.): The Ruling Class.52 I. primoraju druge grupe na pokoravanje. str.50 da je nordijska rasa.48 Fašistički ideolozi. pa makar kako ona bila organizovana. 1903. Političke i pravne teorije. tj. kao posljednjeg stabla Arijevaca.51 Moska. 53. nikada više od četrdeset do pedeset ljudi ne vrši efektivnu vlast”. 265. ma koliko bilo teško “prihvatiti kao trajnu i prirodnu činjenicu da 47 48 49 50 51 52 O tome više. u tom smislu. Munchen.

Engels . 1968.57 racionalna vlast . str.zasniva se na emocionalnoj predanosti podanika vođi za kojega vjeruju da je obdaren izuzetnim osobinama te da ima predodređenu “istorijsku misiju” za ozbiljenje najvažnijih kolektivnih interesa i ciljeva.manjine vladaju većinama. Prema: Država i politika. dominacija jedne organizovane manjine. proizvod društva na određenom stupnju razvoja. a ta sila koja je proizišla iz društva. Veber kaže da je tako “vladao prorok ili .. str. dakle. Zagreb. Tačnije. nikako nije društvu izvana nametnuta sila.55 To su: a) tradicionalna vlast . veliki demagog i vođa političke stranke” (Isto). u tom smislu. A da ove suprotnosti. F. Engels. Maks Veber tako navodi “tri unutrašnja opravdanja legitimnosti neke vlasti”. ona vlast kojom je “vladao patrijarh i vlastelin starog kova” (Isto. ali koja se stavlja iznad njega i sve više se otuđuje od njega. ili od naroda izabrani vladar. 10-11. Izabrana djela. ne bi u jalovoj borbi iscrple i sebe i društvo postala je neophodnom sila koja prividno stoji iznad društva i koja treba da ublažava konflikt. V. 1963. usljed prevelike zaoštrenosti tih protivurječnosti. kao i legitimitet vlasti i poretka u cjelini. Ona je. nad neorganizovanom većinom jeste neizbježna”.izabrani vojskovođa. javlja potreba za silom koja će preuzeti na sebe upravljanje opštim poslovima društva i tako ga spasiti od propadanja. razlikuju se razni tipovi legitimiteta. Engels: Porijeklo porodice. Marks . To je.56 b) harizmatska vlast . knj. kaže Veber. II. knj. str. kaže: “Država.”54 Legitimitet vlasti zasniva se na različitim vrijednostima.Lenjin.. privatnog vlasništva i države..53 Prema marksističkim teoretičarima. naprotiv.. ona je priznanje da se to društvo zaplelo u nerazrješivu protivurječnost sa samim sobom. Beograd. vlast nastaje onda kada se. koja slijedi jedan jedinstveni impuls.u oblasti politike . jeste država.karakteristična za modernu ustavnopravnu državu u kojoj je legitimnost monopola 53 54 55 56 57 Isto. 11). Zavisno od tih vrijednosti. da se podijelilo na nepomirljive suprotnosti koje je nemoćno da savlada.. 48 . 189. da ga drži unutar granica ’poretka’.temelji se na običajima i tradiciji iz koje vlastodržac crpi svoj lični autoritet. klase sa suprotnim ekonomskim interesima. porijeklo države i političke vlasti treba tražiti u objektivnim protivurječnostima organizacije društvenog života.

a svi “oni kojima se vlada moraju ga prihvatiti takvim kakav jest”. stanovitu suglasnost građana”.58 Racionalnu vlast Veber vezuje za društva u kojima je izvršena podjela na privatnu i javnu sferu i u kojima je vlast u javnoj sferi podijeljena na zakonodavnu. da je vlast neophodna i korisna.”61 Da vlast mora biti prisilna. društvo. jer. drugo. Prvo stanovište. 1949. u Virdžinijskoj deklaraciji prava (1776) zapisano je da je vlast uspostavljena “radi zajedničke koristi i sigurnosti naroda.prinude utemeljena u vjeri građana u racionalnost pravnih normi kojima su podvrgnuti jednako i građani i nosioci (vršioci) vlasti.62 Ovo uz napomenu da poredak ”mora dobiti. po kojoj je trebalo “naći jedan oblik udruživanja ljudi koji bi branio i štitio svom zajedničkom snagom ličnosti i dobra svakog člana društva i kroz koji bi svako. da vlast treba podruštviti. tj. Prema: Milan Vešović (prir. U njegovoj osnovi nalazi se Rusoova logofema. str. treće. Rousseau: Društveni ugovor. odnosno stav o potrebi za vlašću uopšte. 302. kako kaže. formira se vrednosni sud o vlasti. Isto. nacije ili zajednice”. str. 1998. 1996. saglasan je i Aron. Beograd. stanovište da je vlast neophodna i korisna. ipak slušao samoga sebe i tako ostao isto toliko slobodan kao i pre”. knj. Raymond Aron: Demokracija i totalitarizam. kad je riječ o posebnim mjerama što ih poduzima. najraširenije je i ima podršku u najrazličitijim krugovima.60 Bobio o nužnosti postojanje vlasti kaže: “Prisilna vlast je. 49 . Beograd. Norberto Bobio: Država. potrebna svakoj društvenoj grupi da bi se branila od napada spolja. str. karakteristična su tri osnovna stanovišta: prvo. u stvari. Zavisno od poimanja legitimiteta. Zbirka domumenata o ljudskim pravima i slobodama. da je vlast suvišna i štetna.63 58 59 60 61 62 63 “Tako vlada moderni ’državni sluga’ i svi oni nosioci vlasti koji su u tom pogledu nalik na njega” (Isto). “svaki poredak mora osigurati poslušnost”. 78. ili da bi spriječila svoj unutrašnji raspad. str. 75. izvršnu i sudsku. Zagreb. 17. udružen sa svima.59 Saobrazno tome.). vladavina. u smislu da se od sile koja je otuđena od čovjeka pretvori u neku vrstu njegove samodjelatnosti. U odnosu na to pitanje. I.

smatraju da prvi i najvažniji uslov za slobodu čovjeka jeste ukidanje države i njenih zakona. 23.. str. ograđen. Osnovne premise na kojima se to stanovište temelji. sprečen. Isto.64 To je razlog što “moć manje leži u volji onoga koji vlada. Dejvid Hjum: O mogućnosti svođenja politike na nauku. ni znanja. a u ostalim slučajevima. To znači. str. ispravljen. str. procenjivan. reglementiran. kako bi Malatesta rekao.66 vidljive su svuda. preporučen. oporezovan. knj. budući da “psihološki vlast dolazi odatle što građani priznaju svoju ovisnost o njoj”. str. Država i sloboda. da država predstavlja najflagrantniju. 113. br. Paris. pod izgovorom javne koristi i u ime opšteg interesa. stanovište da je vlast suvišna i štetna.69 drugo. premeren. 256. opunomoćen. U izvanredno velikom broju slučajeva. Biti pod vladom znači prilikom svake radnje. već na osnovu njih možemo. 13. stoga. registrovan. cenzurisan i zapovedan od bića koja nemaju ni ugleda. str. da je autoritet negacija slobode. 50 . patentiran. špijuniran. “Delo”. Vidi: Mihail Bakunjin. “Na svim područjima zajedničkog delanja. anarhisti se zalažu za zajednicu 64 65 66 67 68 69 70 71 Marcel Prelot: Političke institucije. “moćne i veličanstvene rijeke”. popisan. smatra Prelo. Georges Burdeau: Methode de la Scinece Politique. ukoren. otpušten. str. II. 1951. nego li u povjerenju onoga koji se podvrgava”. dodaje Hjum: “Zakoni i oblici vladavine djeluju sa takvom snagom da ne samo da su nezavisni od ličnih osobina i raspoloženja ljudi. Prudon kaže: “Biti pod vladom znači biti nadziran.. zastupaju uglavnom ideolozi i teoretičari anarhizma. bez izuzetka pokazuje se najdublji uticaj tvorevina vlasti.”67 Osim toga. 45.”68 Drugo stanovište.Pribavljanje te saglasnosti. popravljen. 2/1983. reformisan. Isto. 1979.70 Anarhisti. jesu: prvo. uzakonjen. indoktrinisan. procenjen. 239. da dedukujemo empirijske posljedice. tj. nije naročito teško. kako Birdo kaže. skoro sa istom opštošću i izvjesnošću kao u matematičkim naukama. Ljubljana. inspiciran. Maks Veber: Privreda i društvo. propisan.65 Pozitivne posljedice postojanja vlasti te. upravo struktura vlasti i njen razvoj formiraju zajedničko delanje i nedvosmisleno određuju naročito njegovu usmerenost ka nekom ’cilju’ uopšte. upravljan.71 Ili. Zagreb. najciničniju i najpotpuniju negaciju humaniteta. ni vrline. ocenjivan. vlast i način na koji se ona vrši stvaraju od nekog amorfnog zajedničkog delanja racionalno udruživanje. svake pogodbe i svakog pokreta biti zabeležen. gde to nije tako.

izdan. suđen. jer ovlašćeni nužno teži da se njome okoristi. Engels: Izabrana djela. K. prilikom najmanjeg otpora i na prvu reč pritužbe. svezan. Zagreb. 1979. kažnjen. 58. oguljen.74 pa kao kategorički imperativ slobode ističe zahtjev “da se sruše svi odnosi u kojima je čovek poniženo. 438. tako. Za vlast vrijedi izreka: ’Ne vlada se nevino’. obeščašćen” (Prema: Čedomir Čupić. 156. 1949. prodan. Marks.F. proganjan. str. u smislu da je ova opasna.. ponudila je Pariska komuna. obmanut. str. slijedi Hegelovu filozofemu po kojoj je za slobodu čovjeka potreban slobodan svijet. politički oblik njihovog socijalnog oslobođenja”. Marks: Prva skica za “Građanski rat u Francuskoj”. K. zatočen. a zatim. Pravni i politički spisi. Diverže o tome piše: “Liberalna misao temelji se na načelu da je po svojoj prirodi svaka vlast opasna. streljan. Engels.76 Formulu odumiranja države. 436. koje umesto organizovane sile njihovog ugnjetavanja stvaraju svoju sopstvenu silu. Marks . biti pokoren. vređan. isceđen. pokraden. K. ukoren. bila “najzad pronađeni politički oblik pod kojim se moglo izvršiti ekonomsko oslobođenje rada”. i to u demokratskoj republici ništa manje nego u monarhiji”. uvjerenju da vlast treba podruštviti. oglobljen. prezreno. str. Vidi: Hegel.”73 Trećem stanovištu.. bez vođe”. 1980. među kojima i oni najpoznatiji.. tom I. osramoćen. budući da država nije ništa drugo “do mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge. 1971. Pariska komuna. Beograd.dva lica Zapada. koja je. Engels: Predgovor za Maksov spis “Građanski rat u francuskoj”.72 Podozrenje prema vlasti. Beograd. 198). predstavljala: “ponovno apsorbovanje državne vlasti od strane društva. ubran. F... nasamaren. osuđen. Maurice Duverger: Janus . str.. kako kažu. deportovan. Beograd. 2001. žrtvovan. Beograd. uglavnom inkliniraju marksistički teoretičari. str. razočaran. 72 73 74 75 76 77 78 51 . K. 216.75 Prvim i najvažnijim korakom u tom smjeru smatra se “odumiranje” države i njene vlasti. porobljeno i napušteno biće”.77 Takav značaj Komune proizilazio je iz činjenice da je ona. eksploatisan. Beograd. str. Prema: Isto. 190. mitraljiran.78 Usljed toga: “Mešanje državne biti oporezovan.F. imaju i teoretičari liberalizma. monopolizovan.u kojoj će ljudi upravljati sobom “bez konstituisanog autoriteta. kako Marks ističe. tom III. Marks-Engels: Dela. prelazak vlasti na same radne mase. Marks: Građanski rat u Francuskoj. str. tj. omalovažavan. premlaćen. Politika i zlo. a za dopunu: izigran. Marks . 1981. prema marksistima.

drugo. Savjest upravljača. da s takvim stvarima treba biti veoma oprezan. već samo kao o manje ili više 79 80 81 82 83 Fridrih Engels: Anti-Diring. tom 31. 113). Beograd. izuzetno je važno: prvo. 1978. jeste da ona “može biti čak i okrutnija od vladavine spoljašnjih autoriteta. 52 .F. Isto. U tom pogledu. prema Fromu. str. Dela. nikome ne prepuštajući ono što je njima povjereno. ne može govoriti kao o dobroj ili lošoj. Namesto vladanja nad ljudima dolazi upravljanje stvarima i rukovođenje procesima proizvodnje. formalno. ne korespondira sa logikom slobode i samostalnosti pojedinaca. može biti jednako recentna i snažna kao i svaka druga savjest. Marcel Prelot: Političke institucije. str.81 Tome svakako treba dodati i ono što From naziva vladavinom savjesti. a među obrazloženjima se nalaze i sljedeća dva: prvo. 1975. drugo.83 Zato se o vlasti. Engels. u smislu da predano rade svoj posao (upravljaju). jer “previše ozbiljna i previše široka popuštanja dovela bi do nestanka države kao neovisne cjeline”. Logika vlasti. uzimajući tu njenu logiku. Država ne biva ’ukinuta’. podsjeća Birdo. 215. A svojstvo vladavine savjesti. budući da pojedinac njene naredbe oseća kao svoje”. str. Marks. str. 151.82 Demokratska vlast Karakter vlasti zavisi od toga kako ona koristi sredstva kojima raspolaže. Beograd. institucionalnoj. kako su uređeni odnosi između aparata javne vlasti i društva. str. instrument izvjesne predstave poretka. legitimnoj upravi) koji put i nema drugog autoriteta osim onoga koji se vezuje za službu koju obnaša”. jasno je da evociramo ideju koja ima svoj izvor u grupi” (Georges Burdeau: Methode de la Science Politique. kako su uređeni odnosi među samim nosiocima političke. “kad kažemo da je vlast energija jedne ideje.vlasti u društvene odnose postaje u jednom području za drugim izlišno i onda samo od sebe prestaje. Uostalom. javne vlasti. Erih From: Bekstvo od slobode. K. 260.80 tako da odreći se njega znači izgubiti gotovo sve.”79 Imati ekskluzivnu nadležnost za političku vlast znači imati i mogućnost da je se u nekim stvarima i odrekne. U stvarnosti se to rijetko dešava. 25. ona odumire. da “čovek na vlasti (u stabilnoj.

za koje se vrijednosti zalaže i kako ih ostvaruje. 1954. 56. a odgovornost . zavisi od okolnosti. On može učiniti ono što mu drugi kaže. Odgovornost i autonomija se razlikuju u sljedećem bitnom elementu: autonomija se može izgubiti.Taj kriterijum važi i kod procjenjivanja koliko je neka vlast demokratska.84 Takva vlast smatra se autoritarnom. Dictatorship and Autocracy. Totalitarianism. Vrijednost vlasti. dodao i privredu dirigovanu iz centra. 103). tako da “tolerisati izraženu mržnju prema tiraniji. Beograd. manje ili više kontrolisanoj. “Sljedstveno tome. Isto. na primjer. opet. Hoće li to biti kršenje zadate riječi. str. 615. odnosno totalitarnom. Beograd. str. Karl Fridrih. teroristički sistem policije. totalitarizmu pripisuje pet karakteristika. Vlast koja se oslanja isključivo na represiju ukida svaku autonomiju pojedinca.88 Tome je. Vladalac. 52-53. “naziv tiranija ne označava ništa više i ništa manje nego naziv suverenosti”. smatra da je teror tek uzgredna. 9. Thomas Hobbes: Levijatan. tj. Friedrich . To su: službena ideologija. postupanje “suprotno religiji i čovjekovoj ljubavi”. Vidi: C. Cambridge. odnosno totalitarna. nikako ne implicira da ’više totalan’ 84 85 86 87 88 89 “Autonoman čovjek nije podređen volji drugoga.ne” (Robet Dal: Demokratija i njeni kritičari. str. Totalitarianism. 1961.Z. Vidi: Carl Friedrich. ali ne zato što mu je rečeno da tako učini. Vidi: Makijaveli. monopol na oružje. Bzezinski. ili sve to i još ponešto. masovna partija koju kontroliše oligarhija.85 “Gvozdenu logiku” te vlasti najbolje je definisao Hobs u svom iskazu: “S državnim zakonima je kao i sa pravilima igre. izigravanje povjerenja. Cambridge. 1956. monopol na instrumente komunikacije. neobavezna karakteristika totalitarizma. 1999. 1964. a koliko autoritarna.”86 U tom kontekstu. naknadno.podnošljivoj. 307.87 O samoj prirodi totalitarizma mišljenja su podijeljena. str. str. ono na što su svi igrači pristali ne može da predstavlja nepravdu prema bilo kome od njih. u smislu da li je dobra ili loša. Ona se prepoznaje po tome što joj je jedini cilj da se održi i što sva sredstva koja u tu svrhu koristi smatra opravdanim. znači tolerisati mržnju prema državi uopšte”. str. Podgorica.89 Sartori. 177-236. manje ili više podijeljenoj. reći da je jedan totalitarizam (u ekstenziji) totalniji od drugog. procjenjuje se po načinu njenog legitimisanja. 53 .

str. ni birokratski aparat. diktator koji nema iza sebe nijednu partiju. tolerantna i spremna na izazov slobodne konkurencije. što je jaz između vođa i vođenih najmanji. 251. str. str. str. Demokratija šta je to?.95 što u njemu “legitimirajuću snagu” imaju “samo pravila i komunikacione pretpostavke koje među slobodnima i jednakima dozvoljavaju da se postignuti sporazum ili ugovor razlikuje od kontingentnog ili iznuđenog konsensusa”. Demokratija šta je to?. Đovani Sartori. 1982. onaj ko ima potrebu da stalno teroriše je raspušteni diktatorčić. da niko ne smije da se proglasi šefom i da niko ne može da naslijedi vlast”. No. malo straha je uvijek potrebno). nebitna razlika između vođa i vođenih” (Karl Mannheim: Eseji o sociologiji kulture. Vidi: Francesco Valentini.295. toliko svuda prisutan. da može da funkcioniše ’plašeći’ (ipak. mogu od njih biti kritikovani i ne moraju biti birani ponovo. i demokratija se. Ona se od drugih režima razlikuje utoliko: što je u njoj djelovanje vlasti javno. postoji kvantitativna. 171. 1985. temelji na vladavini. 1979. “Sila bez uma ruši se sama od svoje težine” ( Zvonimir Doroghy: Blago latinskog jezika. 192). Jurgen Habermas: Prilog rekonstrukciji istorijskog materijalizma.93 što su oni koji vladaju birani od onih kojima se vlada. Uistinu. 172. str. u kojoj postoji 90 91 92 93 94 95 96 Đovani Sartori. str. Zagreb. vjerovatnije je da svekontrolišući totalitarizam nije tako zao i da je manje krvav od pretorijanskih diktatura. smatra antipodom autoritarnih. Zagreb.94 što “demokratski princip podrazumijeva da niko ne može sam da uzme vlast. “U naboljem slučaju.”90 I. kao politički režim.92 Demokratski sistem vlasti se. 374). 175.96 Karakteristika demokratske vlasti je.”91 “Puzajući” totalitarizam opasniji je od “terorističkog”. Na kraju krajeva. toliko napadan. Isto. ali bez ikakve potrebe da ubija i teroriše. u tome što je ona otvorena. 54 . odnosno totalitarnih sistema. Zagreb. U tom slučaju sva njegova vlast se održava na tajnoj policiji i brutalnoj sili. str. Vis consilii expers mole ruit sua. dakle. ni ideološko uvjerenje. Sarajevo. dalje: “Kompletan i rutiniziran totalitarizam ne mora da se realizuje kroz teror i okrutnost: on je toliko kapilaran.znači ’više zao’. barem u teorijskoj ravni. Moderna politička misao. 1986.

Ja mogu da prihvatim moralni ’autoritet’ i moralni ’legitimitet’ demokratske države a da time ne odbacim svoju obavezu da djelujem odgovorno u slučajevima donošenja zakona kojim se ozbiljno narušavaju moji moralni standardi. na primjer.”98 Nema li se prava na tu vrstu neposlušnosti i uopšte na autonomno ponašanje i odlučivanje. Ali. Istim tragom. time se ne opredjeljujem da postanem poslušni robot. Po njemu. brojne su i veoma različite. to ne znači da demokratiju treba prihvatiti bezuslovno. i u demokratijama ima naklonosti prema represiji. “najbolja moguća država je ona u kojoj se na najmanju mjeru svodi prinuda i maksimalizuje pristanak. str. smatra da kada je u pitanju opredjeljenje za demokratiju. vjerujući da je demokratska država superiornija od bilo koje druge. 112. Ponekad. Naprotiv. demokratija je faktički bolja i prihvatljivija od alternativa onoliko koliko obezbjeđuje prava na slobodu i autonomiju. 113. odgovornost može od mene zahtijevati da ne poštujem neki zakon. slobodu i pravdu”. institucionalno omogućeni i pravno garantovani uticaj društva na formiranje i sprovođenje državne politike. Prvi momenat odnosi se na potrebu pravljenja razlike između principijelnog opredjeljenja za demokratiju i uslova pod kojima ju je moguće prihvatiti. demokratija se samo formalno razlikuje od drugih oblika društvene organizacije. Unutrašnja ograničenja i protivurječnosti demokratije. Isto. čak i ako je donijet u demokratskom postupku. razumije se. Taj ideal se. Dal. odnosno spremnosti da se ova u svakom “kritičnom” trenutku pretpostavi drugim sredstvima.stalni. kad se govori o demokratskoj vlasti. ne bi trebalo da bude dilema. sve se to može postići u demokratskoj državi. ili od situacije bez države. 55 . 97 98 Robet Dal: Demokratija i njeni kritičari. ne postiže tako lako. međutim. treba imati u vidu barem tri momenta na koja ukazuju mnogi teoretičari. uključujući sreću. pak. i odlučim da podržim državu u kojoj se upravlja putem demokratskog procesa. str. u granicama koje postavljaju istorijski uslovi i težnja za ostalim vrijednostima. Dal odsustvo tog automatizma ovako obrazlaže: “Ako imam mogućnost da odaberem. Stoga. iz kojih se takva mogućnost zakonito rađa.97 U principu.

nije uvijek sigurno da će vlast demokratski opredijeljenih grupa i organizacija biti demokratskija nego kad je vrše subjekti drugačije orijentacije. 99 100 101 102 103 104 Isto. Beograd.103 ili njihova nemoć da obuzdaju svoje afekte. Isto. Isto.Drugi momenat odnosi se na činjenicu da demokratski proces “podrazumijeva ne samo korpus prava regulisanih zakonom već i moralne norme. to jest obaveza kojima se ta prava podržavaju”. podložan afektima.102 Demokratske grupe i organizacije nijesu nikada sasvim pošteđene izvjesnih interesnih i drugih razlika. str. po samom svom karakteru. sadržinsku pravdu”. iako vidi ono što je bolje” (Baruh de Spinoza: Etika. ili ako grupa. Siorian: Istorija i utopija. Čačak. međutim. ali ne i materijalnu.nadmoć koja se uvijek opravdava prije emotivno nego racionalno . odnosno prevladati. “čovek.imamo posla s nedemokratskim grupacijama” (Žorž Gurvič: Savremeni poziv sociologije. kao i korelativni korpus dužnosti. str. da je često primoran da ide za onim što je gore. 167). Jer. zasnovan na ’harizmi’ (na natprirodnim. str. tako česta kod političara. uključuje vladavinu viših. Sarajevo. 364). 43). a političari u neograničenoj meri” (Emil M. kao ni onih u pogledu načina na koji te interese treba zadovoljiti. koji se ostvaruje u javnoj grupi. 1987. “Svi su ljudi zavidljivi manje ili više. 244.99 Nevolja je. nije svoj gospodar. mističnim svojstvima izabranog ili nebom određenog).100 Isto tako. “jedan ustav može osigurati pravo na pošteno suđenje.104 manje je važno od činjenice da taj unutrašnji balast čini ove grupe i organizacije nedovoljno istrajnim i uspješnim u nastojanju da svoju deklarisanu demokratičnost iskažu kao demokratiju na djelu.101 S druge strane. ali ne može apsolutno garantovati da će pošteno suđenje dovesti do pravične presude”. kaže on. str. Jer. Gurvič smatra da kod određivanja stepena demokratičnosti neke društvene grupe treba imati u vidu sljedeće: “Ako je društveni upliv. 1965. nadmoćnijih (na primjer porodica ukoliko se radi o odnosima između roditelja i djece koja nijesu dozrela) . Da li je u pitanju puka zavidljivost pojedinaca. Spinoza ljudsku nemoć u obuzdavanju (usmjeravanju) i ograničavanju afekata naziva ropstvom. u tome što oba ta korpusa mogu biti prilično nesigurni. 1959. “čak i najbolje zamišljeni sudski sistem u stanju je da garantuje samo proceduralnu. 56 . I u njima ima grupa i pojedinaca spremnih da demokratskom retorikom prikrivaju svoje nedemokratsko djelovanje. nego je potčinjen sudbini. u čijoj se vlasti tako nalazi.

Ernst Kasirer: Mit o državi. 1965. Zato se nije mogla dati sila pravdi. 1972. i najvažniji. kaže Laski. po osnovu svoje ekonomske i druge realne moći. Politički proces. dakako. str. zaobići ni Kasirerovu opasku da “u politici uvek živimo na vulkanskom tlu”. takav uslov jeste da zaista postoje oni koji. 1968. u: Enciklopedija političke kulture. Blez Paskal: Misli. monarhija. 861. S tog stanovišta gledano. Beograd. 141. taj koji je bio teokratija.108 105 106 107 108 H. 273. str. i koji je danas demokratija”.. ne mogavši učiniti da ono što je pravedno bude silno. “nije teško shvatiti da politička demokratija ne može stvarno postojati ako ne odražava i ekonomsku demokratiju”. Beograd. br. str. sila je vrlo poznata i nesporna. Lasky: Authority in the Modern State. I tako. pored formalno-institucionalnih. drže političku vlast pod svojom efikasnom kontrolom. London. nije moguće izbjeći Paskalovu ciničnu primjedbu: “Pravda je podložna sporenju. aristokratija. Prvi.”106 Ne treba. 5/1985.107 kao ni Igoovu napomenu da je ljudski duh “taj koji je od početka istorije preobražavao društva i vlade prema zakonu sve prihvatljivijem za razum. potrebni i materijalni uslovi. Prema: Milan Podunavac. jer je sila protivrečila pravdi i rekla da je ona bila pravedna.105 Uzme li se sve to u obzir. str. 24.. Viktor Igo: Govor o slobodi štampe. tako da “moramo biti spremni na iznenadne potrese i erupcije”. “Delo”. Ljubljana. učinjeno je da ono što je silno bude pravedno. 57 .Treći momenat odnosi se na to da su za demokratičnost vlasti.

Robet Dal: Demokratija i njeni kritičari. kao princip i kao odnos veličina.2 Korelat većine. apsolutnoj većini. Zagreb. kao i u političkom životu.3 Zavisno od konteksta u kome se većinsko pravilo primjenjuje. ali i o njihovim raznim 1 2 3 Douglas Rea: Decision-Rules and Individual Values in Constitutional Choices. koja učestvuje u političkom procesu. U političkoj nauci. str. koji je različit od cilja većine.Mislav Kukoč . 209.Slavica Bašić (prir. njen pogled na svijet. u osnovnom značenju. 1999. Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju. brojčano manja (i sa formalno manjim uticajem) od ostalog dijela zajednice. relativnoj većini. 59 . pod većinom se podrazumijeva veći broj onih koji se u odnosu na relevantnu cjelinu za nešto opredjeljuju. jeste veći dio neke cjeline. 299300. 63/1969. str. 2001. u: American Political Science Review.). i (2) kao princip (pravilo) vladavine većine. Interdisciplinarni rječnik. U sociološkom smislu. Pod manjinom se podrazumijeva društvena grupa. 52. str. Podgorica.VEĆINSKO PRAVILO U DEMOKRATSKOM ODLUČIVANJU Pojam i vrste većine Većina. Pod prvim se podrazumijeva da je “većinsko pravilo takvo pravilo odlučivanja kojim se sprečava da manje ljudi nadglasa više ljudi”. Stoga manjinu određuju kao grupu ljudi koji se slobodno udružuju radi ostvarenja nekog zajedničkog cilja. većina znači veći dio neke grupe. zajednice. jeste manjina. organizacije. većina se iskazuje: (1) kao princip (pravilo) odlučivanja.1 Drugo znači da većinska podrška “treba da bude ne samo potrebna već i dovoljna” za donošenje zakona ili političke odluke. Vidi: Vedrana Spajić-Varkaš . neki autori pored veličine uzimaju u obzir još i način života odnosne društvene grupe. U tom smislu. specifične interese. Kod definisanja pojma manjine. Tako se govori o prostoj većini. kvalifikovanoj veći. nečega još većeg. postoji nekoliko vrsta većina.

ne radi o većini ukupnog biračkog tijela. Radi otklanjanja ove očigledne manjkavosti prostog odlučivanja. čini se. Jedna od takvih mjera jeste utvrđivanje kvoruma. što je posao koji treba završiti hitniji. više odgovara pri donošenju zakona. Da bi se obezbijedio kvorum. ponekad se primjenjuju sankcije. Kod proste većine se. što je pitanje o kome se debatuje značajnije i ozbiljnije. u kome se kaže: “Između jednoglasnosti i podjele glasova postoji nekoliko vrsta kvalifikovanih većina čije se proporcije mogu prilagoditi uslovima i potrebama političkog tijela koje je u pitanju. Prema drugoj. Konkretno. iz nekog razloga. ona se iskazuje kao 50%+1. bordovima direktora). odluka koju je donijela manjina onih koji imaju pravo da odlučuju. nijesu (is)koristili. a druga kad je riječ o poslovnim pitanjima. Najčešće se kao kvorum utvrđuje prosta većina od ukupnog broja onih koji imaju pravo da odlučuju (glasaju). 111). a koji to pravo. prosta većina. na primjer. to znači da će biti punovažna ona odluka za koju se opredijeli više od polovine birača ili drugih učesnika u odlučivanju. neprisustvovanje sastancima i neučestvovanje u donošenju 60 . Kao dokaz navodi se dio teksta iz njegovog Društvenog ugovora. odnosno procenat nekog biračkog tijela koji mora učestvovati u odlučivanju (glasanju) da bi ovo bilo punovažno. to propisana razlika u podjeli mišljenja treba da bude manja.5 Ne uspije li neko odlučivanje 4 5 Jean-Jacques Rousseau: On the Social Contract. Ž. Kad je riječ o raspravama koje se moraju hitno završiti. Pri tome se za regulisanje ovih proporcija primjenjuju dvije generalne maksime. U političkim organizacijama. New York. Prva maksima. tako donesena većinska odluka može da bude. ali i u raznim “operativnim timovima” (vladama.kombinacijama i modifikacijama.”4 Najjednostavnija i najčešće primjenjivana jeste tzv. str. Pod kvorumom se podrazumijeva minimalni broj. tom 4. Ž. a često i jeste. dakle. 1978. pobjedničko mišljenje mora biti bliže jednoglasnosti. i većina od jednog glasa treba da bude dovoljna. with Geneva Manuscript and Political Economy. Po jednoj. Usljed toga. često se pribjegava dvjema “korektivnim” mjerama. a koji u odnosu na ukupno biračko tijelo mogu biti manjina. tj. nego o većini onih koji su se izjašnjavali o nekoj odluci. Ruso se smatra prvim koji je većine klasifikovao na ovaj način. aritmetičkom omjeru prema manjini. U numeričkom smislu.

znači da je pobijedio onaj prijedlog ili kandidat koji je dobio veći broj glasova nego drugi. izbjegava se opasnost od beskonačnog ponavljanja izbora usljed insistiranja na kvorumu. za koje je tražen kvorum. ili čak petine ukupnog broja datih glasova. čak ni dvotrećinski kvorum nije garancija da će neka od alternativa (ili neko od kandidata) dobiti podršku apsolutne većine. To je. osobito u situacijama kada se odlučuje o alternativama (ili kandidatima) približno iste vrijednosti. Apsolutna većina znači većinu od svih članova biračkog tijela. osobito kod opštih izbora i referenduma. Tako uređenim (normiranim) drugim krugom. Ukoliko je opcija (ili kandidata) više. otvara se novi: faktički se reafirmiše princip proste većine. niko nije “prošao”. koja se tada (u drugom krugu) dobija. ugledi. Moguće posljedice ove “slabe strane” apsolutne većine otklanjaju se relativnom većinom. Ukoliko se u drugom krugu vrši izjašnjavanje (glasanje) o više od dvije opcije (ili kandidata). prestiži. na primjer u slučaju kad se u drugom krugu nađe četiri ili više opcija (ili kandidata). međutim. u krajnjoj liniji. U tom drugom pokušaju. 61 . Princip relativne većine primjenjuje se u drugom krugu odlučivanja (glasanja). gdje je tražena apsolutna većina. No. Iako se smatra ozbiljnim korektivom manjkavosti proste većine (koju ponekad može da čini samo djelić procenta iznad četvrtine ukupnog biračkog tijela). otklanjanjem tog problema. vjerovatno. razlog što se kvorum sve rjeđe predviđa. obično se ne insistira na kvorumu. Da bi se to izbjeglo. isključenja iz njihovog članstva. zbog kojih se i dospjelo u konkurentsku poziciju. fragmentiraju biračko tijelo. Relativna većina. izgledi za dobijanje apsolutne većine su manji. odnosno onih koji imaju pravo da učestvuju u donošenju odluka. U takvim situacijama. uticaji). pristupa se novom. koji se organizuje nakon što u prvom krugu. rijetko se primjenjuje. relativna većina može da bude manja i od četvrtine. U nekim zemljama primjenjivalo se čak i kažnjavanje građana koji ne izađu na opšte izbore.(ili izbor). već se smatra punovažnom odluka većine onih koji su prisutni (glasali). relativna većina može da bude manja od polovine ukupnog broja glasova. Razlog: rijetko se postiže. Ponekad. Približni kvaliteti (vrijednosti. u drugi krug obično prolaze samo odluka povlačilo je.

i koji su bili obavezni da izvršavaju naloge svog mandatora. nego imenovao vladar. principa po kome bi neke društvene grupe (poput intelektualaca i uopšte stručno obrazovanih ljudi) imali više nego jedan glas i time uticali na ublažavanje pritiska neukih. 1993. 1240-1241. Većina. poslanici virilisti. staleške skupštine nijesu mogle donijeti neku odluku ukoliko ova ne dobije većinu u svakom od staleža koji su u njima zastupljeni. u okviru propisanog dijela biračkog tijela. tj. najčešće se kategoriše kao dvotrećinska. Drugo značenje kvalifikovane većine je vrednosno .6 6 Vidi: Vojislav Stanovčić. za nju glasao i odgovarajući dio (procenat) onih koji se smatraju stručno kvalifikovanim za predmetnu materiju. U srednjem vijeku. riječ je o brojčanoj veličini koja govori o nekom procentu ili dijelu većem od polovine plus jedan. Insistiranja na “radničkim većinama”. četvoropetinska ili neka druga kvalifikovana većina. str. i za koje se pretpostavljalo da zrelije razmišljaju od ostalih. tako i u odnosu na onaj njegov dio koji učestvuju u nekom konkretnom odlučivanju (glasanju). U XIX vijeku postojali su tzv. Mil se zalagao za uvođenje tzv. pluralnog votuma. 62 . Na crkvenim saborima se odlučivalo po principu da je punovažna samo odluka za koju se izjasnila većina onih koji su zauzimali najviše položaje u crkvenoj hijerarhiji i uživali najveći ugled. Dž. Beograd.dva prijedloga (ili kandidata) koji su u prvom krugu imali najviše podrške (glasova). znatno su proširili obuhvat (i pojam) ovog aspekta kvalifikovane većine. te raznim “pozitivnim diskriminacijama” prema manjinskim grupama. Koliki će to dio (procenat) biti. U jednom značenju. zavisi od niza okolnosti. tj. Riječ je o principu (pravilu) po kome jedna odluka može biti punovažna tek onda kada je. i o kojim je kvalifikacijama riječ. U oba slučaja. tročetvrtinska. čiji interesi u “opštem odmjeravanju snaga” mogu biti ugroženi. Primjenjuje se kako u odnosu na ukupno biračko tijelo. “poslanici” koje nije birao narod. u: Enciklopedija političke kulture. S.odnosi se na određenje udjela u odlučivanju (glasanju) onih koji su stručno kvalifikovani za ono o čemu se odlučuje (glasa). na primjer. Kvalifikovana većina ima dva značenja.

Podgorica. a manjim brojem da se vlada”. Uvod u demokratiju. 1997. kako Bifild misli.11 Najzad. ili na drugi način. 1997. Štoviše. 2. djeca. kako Volter kaže. odnosno mogućnosti izbora između više opcija. “vrlo rijetko ovlašćeni da vladaju sobom”. 2001. str. str. psihički nesposobna 7 8 9 10 11 Uporedi: Dejvid Bitem . Prema: Evgenije V. demokratija pripada sferi kolektivnog odlučivanja i podrazumijeva svijst o vrijednosti. 242. Stoga je pojam većine neodvojiv od pojma demokratije.8 Faktički. da nikada baš svi nijesu bili u prilici da mogu da odlučuju (iz tog procesa uvijek su bili isključeni robovi. 220. Niti u tome što bi prevelika sloboda. tj. precizno (sigurno) odvagaju za koje se vrijednosti ili soluciju zalažu i jasno (većinski) opredijele za nju. kako bi Robert Dal rekao. Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. Istorija socijalne filozofije. kada ne znači “da veći broj vlada.9 Uzroci tih iskušenja i teškoća nijesu samo u tome što su ljudi. demokratija se definiše pomoću većine. „demokratski proces nužno podrazumijeva načelo vladavine većine”. Spektorski. 63 . 241.10 a time i da većinski. međutim. Beograd-Podgorica. str. str. str. Robert Dal: Demokratija i njeni kritičari. sve probleme s primjenom većinskog principa ne treba izvoditi iz činjenice da je gotovo nezamislivo.7 Saobrazno tome. Iskušenja i teškoće u primjeni tog principa neizbježni su i onda kada se on poima ispravno. ostvarivanje principa vladavine većine nije nimalo jednostavan proces. Suština je u tome što su od prvih pojava demokratije i demokratskog naspram ideje naroda koji kolektivno većinski odlučuje stojala tri važna momenta: prvi. i u najopštijem smislu znači vlast većine. odlučuju što im valja činiti.Demokratija i većina Opšteprihvaćeno je da se demokratskim može smatrati samo onaj sistem u kome su građanska i politička prava zakonom garantovana. Prema: Isto. mogla biti uzrok propadanja države. makar u tehničkom smislu. 145. Beograd. u kome se organi vlasti (vršioci javnih službi) biraju na kompetitivnim izborima i u kome svi odrasli imaju jednako pravo da biraju i da budu birani. da se svi koji imaju pravo odlučivanja (a njih može biti jako puno) okupe na jednom mjestu.Kevin Bojl. Ili.

drugi. Ta tri “korektiva” prisutna su u punoj mjeri u društvenim procesima i odnosima koji se uobičajeno nazivaju grčkom antičkom demokratijom. U Atini. samo 40-50.3%) građana.Tako duševni bolesnici i idioti nikada ne izlaze iz vlasti svojih roditelja” (John Locke: Two Treatises of Government.000 stanovnika: 172. samo oko 13-16% stanovnika Atike imalo je status punopravnih građana. 325-326). treći. ni svi mlađi od 30 godina. aktivnih nosilaca demokratske suverenosti. na primjer. str.. 12 13 14 Lok. Usljed toga.000 činilo je muško stanovništvo iznad 30 godina starosti. demokratija u antičkoj Grčkoj jeste započela kao proces neposrednog učešća građana u vršenju vlasti. 28. ili češće. Znači. Članovi Vijeća pet stotina birani su na kratko vrijeme. 1970.13 Međutim. Na toj svojoj skupštini (Eklesiji) kockom su birali članove Vijeća pet stotina (Boule). koji se odnosi na potrebu za racionalizacijom i operacionalizacijom onoga što narod kolektivno odluči.000 (ili 33%) robova. Od 172. ni stranci.000 (ili 9. To je značilo da onaj ko u tom pogledu ne zadovoljava može biti rotiran (smijenjen.000 (ili 57.000 građana. građani jesu imali pravo da se jednom mjesečno.lica)12. čiji je zadatak bio da upravljaju javnim poslovima saglasno opredjeljenjima Eklesije. već i dalje ostaje pod tutorstvom drugih.14 Prelo. da je Atika u V vijeku prije nove ere imala 300. ni žene. naime. str.. i tako učestvuju u odlučivanju o važnim državnim pitanjima. a moguće negativne posljedice njihovog izbora kockom (jer je bilo moguće da ona padne i na nekoga nepodobnoga) donekle su ublažavane putem docimasie. Računa se. 89-90. kaže: “Neko može i poznavati zakon i živjeti po pravilima. građanske lojalnosti prema državi i sposobnosti. nijesu imali ni robovi. zamijenjen) prije isteka mandata. Prema onome što se zna. Zagreb. Cambridge. 64 . Atika iz Periklovog doba (koje se smatra periodom njenog posvemašnjeg procvata) nije imala više od 12-16% punopravnih građana. neke vrste postizbornog ispita moralnosti. da odluke u čijem donošenju učestvuju svi koji na to imaju formalno pravo ne moraju nužno biti najbolje. status onih koji su imali pravo da se okupljaju u Eklesije i budu birani u Boule. što je bio uslov za sticanje prava učešća u odlučivanju. 2002. okupljaju radi izjašnjavanja o državnim pitanjima. Političke institucije.3%) meteha i 100. Uporedi: Marcel Prelot. a opet nikad ne biti u stanju da postane slobodan čovjek. o ovima potonjima.

od početka prati grčku demokratiju. str. Bari. 60. već je. str. govori samo o cipelama). ili ako promene alat i svoju nagradu. ili ako jedan od njih pokuša da radi poslove i jednog i drugog”. 1957.16 Jer. 1925.) tvrdi “da je besmislica da demos nema pravo da radi što hoće”. pak. morao da sasvim zanemaruje svoje poslove da bi se bavio državnim. 184. “njome koristi samo mali dio stanovništva”. nego su njihove sposobnosti drukčije. moralnu i pravnu sferu koja oslobađa i koja je promoter čovjekove autonomije i autorealizacije. Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. str. 65 .stoga. str. Prema: Isto. drugi za onaj”. jedan je za ovaj rad. 2. bili bi “potpuni robovi”.21 Aristotel. Vidi: Isto. Prema: Velika enciklopedija aforizama. Jer.e. 130-134. Beograd. čak i kad je režim demokratski. državi će se učiniti velika šteta “ako stolar pokuša da vrši obućareve poslove. ne supra crepidam (Obućaru. građanin je davao državi krv u ratu i svoje vrijeme u miru.20 To su natuknice tipa: da “niko nije po svojoj prirodi sasvim sličan nekom drugom.17 Ili. indirektno ukazuje Ksenofont. 325. kako kaže Sartori. Platon: Država. “obeležje 15 16 17 18 19 20 21 Marcel Prelot: Političke institucije. kada (406. onda vjerovanje da je čovjek u antičkim gradovima bio slobodan i da je upravljao svojom sudbinom predstavlja “najčudniju grešku koja može da se napravi”. str. formula “sve u polisu” do te mjere zanemaruje privatnost. kako kaže. nastavlja ovaj autor. da je bolje “da svaki pojedinac obavlja samo jedan posao” nego da “jedan isti čovek radi više poslova”. 187. da kada bi se građani danas organizovali kao stari Grci. naprotiv. p. Fustel de Coulanges: La Citta Antica.ako se uzme u obzir i činjenica da je učešće građana u državnim poslovima bilo sračunato isključivo na odanost “opštoj stvari”.n.19 Platon svoju sumnju u apriornu razboritost demosa iskazuje u duhu Apelovog Sutor. Zagreb. Na postojanje te sumnje. izazvano sumnjom u njihovu ispravnost.18 Podozrenje prema odlukama većine. 977. g. 152. osnovano tvrdi da je atinska demokratija manjinska jer se. 1977. i nije smio ne baviti se javnim poslovima da bi se bavio sopstvenim. direktno insistira na “praktičnoj mudrosti” onih koji se upuštaju u odlučivanje o važnim državnim poslovima. str. knj. str.15 A Kulanž upozorava . i to izgleda prilično izražene.

funkcija u vlasti. mogu da učestvuju svi građani. prvi korak ka transformaciji većinskog principa atinske demokratije . Beograd. “jer su bili u stanju da pravilno ocene što je dobro za njih i za druge ljude”. ni to što je skupština bila “apsolutno suverena u svim rezolucijama”. stimuliše da odlučivanje o javnim poslovima prepusti bogatijima. u pravo da većinskim principom biraju one koji će to raditi umjesto njih. on zaključuje: “Smatram da takvi ljudi treba da upravljaju gazdinstvima i društvenom zajednicom.”22 Sumnja da odlučivanje običnih ljudi o važnim i po pravilu složenim i suptilnim državnim pitanjima može da se izrodi ili u sivu jednoličnost ili u neodgovornu vladavinu. nego uopšte o svemu što vodi pravilnom načinu življenja”. Tih pet stvari tiču se narodne skupštuine. 22 23 24 Aristotel: Nikomahova etika. sudova. 90. u radu narodne skupštine. str. 1970. Marcel Prelot: Političke institucije. “čim postoji biranje. nije moglo biti ni oligarhijsko ni aristokratsko tijelo. O tome dosta uvjerljivo govore Aristotelova upozorenja na “pet stvari koje su izmišljene da se narod zavara”. ali samo bogatašima prijeti kazna ako to pravo ne koriste. na primer u pogledu zdravlja ili telesne snage. 1317 b. Izbor članova Vijeća pet stotina.i to ne u nekom specijalnom pogledu. Ističući da u takve ljude ubraja Perikla i njemu slične državnike.23 Jer. ali je bilo uvod u njihovo stvaranje. za koji nije predviđena odgovornost za neučestvovanje u radu državnih organa. Konkretno. Taj trend nije moglo da zaustavi ni to što su se funkcije “dodjeljivale izvlačenjem”. ono rađa selekciju i samim tim stvara oligarhiju ili aristokraciju”. str. Aristotel: Politika. uslovljen potrebom za racionalizacijom i operacionalizacijom odluka Eklesije. okrenula je protiv principa većinskog odlučivanja gotovo sve antičke mislioce. a osmišljene su sa ciljem da se siromašniji dio građana.24 Vijeće pet stotina po svom sastavu i načinu izbora. 2.od neposrednog učešća građana u odlučivanju o državnim pitanjima. značio je. 145-159.pametnog čoveka je to da je on u stanju da pravilno rasuđuje o tome što je za njega dobro i korisno . naoružanja i gimnastičkih vježbanja. objektivno i subjektivno. kako bi Prelo rekao. 66 . u principu. ni to što se nije mogla “nikada imati dva puta ista sudska funkcija”. riječ je o sljedećem: 1.

da je u njima samo prividno vladao narod. 337. isti princip obaveznosti siromašnih i bogatih prema vlasti važi i za učešće u radu sudova. Sasvim je izvjesno 25 26 27 28 Vidi: Aristotel. str. a to je da demokratija. a zapravo je na vlasti bila nekolicina građana ili pak najmudriji među njima koji je igrao ulogu vladara ili monarha”. J. ne smatra da je Perikle uzurpirao prava svojih sugrađana. New York. 4. Kad demokratije dosegnu izvjesni stepen razvoja. jer će biti kažnjeni. u smislu neposrednog vladanja većine. kaže Boden. Kao potvrdu za to. doduše. vremenom ni Atina nije izbjegla sudbinu svih republika. I tada novi tužioci ustaju da napadnu izdajnike. otkrićemo. izgleda. Prema: Đovani Sartori. Taj neprestani prizor istovremeno i ohrabruje i obeshrabruje.25 Tako. tom III. ne prijete im nikakve kazne. već da su mu “njegov nivo. 138-142.. Brajs uzima za osnovu svoje koliko cinične toliko. Nikomahova etika. str. demokratije završavaju spajajući se sa starom dominantnom klasom.. Bryce: The American Commonwealth. eto potvrde Mihelsovog pravila. 2002. Demokratija šta je to.siromasi mogu da odbiju funkcije u vlasti. “ispitamo li sve narodne republike koje su ikad postojale. str. a često i aristokratske forme protiv kojih su se u početku tako zdušno borile.novi protivnici počinju da ih napadaju u ime demokratije. dok je to za bogataše kažnjivo. počinju postepeno da se transformišu. siromašnima je dozvoljeno da ne budu naoružani. Jean Bodin: Šest knjiga o republici. ako siromašni ne vježbaju. u svojoj Istoriji.27 Ono što Tukidid. usvajajući aristokratski duh. poslije jedne ere slavnih bitaka i manje slavnog ispoljavanja moći. Boden navodi Tukididove riječi da je Perikle u Atini “postao pravi monarh mada je to prividno bila narodna država”. 3. 190. Zagreb. 67 . 5.28 Uzme li se sve to u obzir. 160. koje glasi: “Demokratska strujanja u istoriji liče na morske talase koji se razbijaju uvijek o isti plićak i stalno se prestižu. a tada sve počinje iznova .26 Tukidid. dok se bogataši koji nemaju oružje kažnjavaju. ističe kao svojstvo jedne izuzetne ličnosti. 1888. i tačne opaske da “možda nijedan oblik vladavine nema toliku potrebu za velikim liderima kao što to ima demokratija”. str. dok oni koji imaju viši cenz (bogatiji) to ne mogu. Uostalom. njegova vještina i njegov poznati integritet omogućili da vrši nezavisnu kontrolu nad mnoštvom”. nije njihova karakteristika.

. str. Klistenova reforma je bila 508.31 Vraćanje ovoj ideji donijelo je jednu bitnu novinu. staleške i druge organizacije vlasti. Poslije toga nestaje ne samo demokratija kao realnost. Ovaj zaokret nagovještava sam Lok. str. Među onima koji Loku pripisuju izuzetne zasluge za afirmaciju većinskog pravila nalazi se i Sartori. 1962. A reći republika vrlo je različito reći od demokratija” (Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. On kaže: “Uvijek se kaže da je život atinske demokratije bio kratak. republika. A Sociological Study of the Oligarchical Tendencies of Modern Parties.32 Stotinjak godina kasnije. 187-188). ne mogu lično uzeti učešća u najvećem dijelu javnih poslova. idealna politička forma.. i ocjenu.da će se ova svirepa igra nastaviti do u beskraj. Klica predstavništva. bilo putem izabranih predstavnika”. riječ demokratija iskovao je Herodot što nas vodi na polovinu sljedećeg vijeka. 149). bila je res publica. New York. uvjerenje da je demokratija moguća jedino kao predstavnička. ideja vladavine većine ponovo je “ušla u opticaj” krajem XVII vijeka. “kako svi. 380. osim u pežorativnom smislu. Koliko kratak? Teško je to reći. jer nijesmo saglasni kada je ona rođena. Mil tvrdi da je demokratija u većim zemljama moguća jedino kao predstavnička. već i kao pojam.”29 U konkretnom slučaju. kaže on. U novom promišljanju ideje vladavine većine. proizilazi da idealan tip savršene vladavine 29 30 31 32 Robert Michels: Political Parties. John Locke: Two Treatises of Government. onda je procjenjujemo najviše na jedan i po vijek.n. p.e. str. jer se s njim pravo većine unosi u ustavni sistem koji disciplinuje to pravilo i kontroliše ga” (Isto. Zanimljivu procjenu. začeta u antičkoj demokratiji. Sartori je u tom pogledu rezolutan: “Preokret nastaje s Lokom. dobija snažan zamah. Pošto se atinska demokratija virtuelno završila 323.e. Uostalom. U toku dvije hiljade godina odličan režim. naime. Jer. 354. S. naglo se razvila. str. Zasluga za to uglavnom se pripisuju Džonu Loku (1632-1704).n. ta potvrda je utoliko uvjerljivija što s krajem polisnog uređenja grčkih gradova nastupa istorijski period od gotovo dva milenijuma u kome ne samo da nema faktičkih demokratskih strujanja nego se ni riječ demokratija ne pominje. Dž. U periodu od skoro dvije hiljade godina skoro da se ne govori o ’demokratiji’.. a i kada se pomene onda je to u derogativnom smislu. 68 . u zemlji koja je veća od jednog grada. o tome nudi Sartori.30 Nakon dugog praktikovanja raznih solucija utemeljenih na idejama korporativne. p. ističući da većina svoj pristanak na nešto može da izrazi “bilo neposredno.

. kako bi Prelo rekao. zatim. str. predstavničkim demokratijama. Većinsko pravilo. u relaciju većina -manjina unosi se puno toga što nadilazi puki aritmetički odnos veličina: javlja se problem optimalnog povezivanja količine i kvaliteta. put antičkog građanina prema slobodi bitno razlikovao od puta prema slobodi savremenog čovjeka. kao sistemu izborne vladavine. tako.mora biti predstavničkog karaktera”. Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. 96. ali i obrnuto. dok ovaj drugi ide obrnuto . str.35 Odnos većine i manjine Većinskim pravilom u tzv. kako bi Sartori rekao. Isto. većinsko pravilo “proizvodi” manjinu ili manjine koje njom upravljaju.36 tako da je glasanje. U principu. izgubi je. optimalno povezivanje količine i kvaliteta. nastaje opasnost da onaj ko vlast prenosi na drugoga. “više preliminarna operacija za vršenje vlasti nego vlast u pravom smislu riječi”.37 otvara se pitanje zaštite manjine od tiranije većine. javlja se dilema o kojim poslovima i kada treba da odlučuje većina. najkrupniji je problem i najveće iskušenje kolektivnog odlučivanja. “pretvara imeničku većinu u manji broj”. str. i središnja tačka svih teškoća koje se javljaju na relaciji većina-manjina.34 Naprosto. odnosno da je “prostor odlučivanja. bira vladu koja je u odnosu na njega manjina. nemjerljivo veći od prostora biranja”.od društva ka državi. 69 . budući da je prvi išao od polisa (države) ka politesu (društvu). koji je manjina u odnosu na biračko tijelo. To je.33 Za takav karakter demokratije posve je irelevantna činjenica da se. a odlučivati druga”. str. i kada. Marcel Prelot: Političke institucije. 55. Vidi: Isto. radi se o zakonitosti: u demokratiji.. istovremeno. koje svoj krajnji domet ima u pravu većine da izabere manjinu koja će u njeno ime vladati. str. slikovito prikazano: građani (birači) biraju svoje predstavnike u parlament. Ili. parlament. 187. a što se. može prepustiti manjini. 74. pokazuje se da je “izabrati jedna stvar. Tim prije što se pod pojmom kvalitet ne podrazumijeva samo stepen obrazovanosti (stručne sposobnosti) onih koji odlučuju 33 34 35 36 37 John Stuart Mill: Considerations on Representative Government. Indianopolis. 146. 1958.

nezavisno od “opšte klime” i eksternih uticaja. Čim se otisnu tim putem počinju da rade za sebe. opet. Otuda. i publika. str. zbog toga.već i stepen zadovoljenosti njihovih stvarnih interesa odlukom koju donesu. Prvi su rijetki. a druge naučiti da znaju što hoće”. Titograd. Prvi se ogleda u tome da psihologija gomile nije svojstvo samo slijepog mnoštva “koje često ne zna što hoće. 196. Naprotiv.38 Taj se problem još i može prevladati. “osluškujući glasove spolja” i povodeći se za signalima izvanjskih lokatora nerijetko donose odluke koje su samo formalno njihove. gotovo nikad ne odlučuju na osnovu autonomnih opredjeljenja. Mandatari. gotovo samo vrlo nekoristoljubivi ili vrlo prosječni ljudi hoće da decentralizuju vlast. kako bi Ruso rekao. Među javnim ličnostima u demokratijama. 70 . nezavisno od toga kojeg su obima. On kaže: “Lako se može predvidjeti da će svi ambiciozni i sposobni građani jedne demokratske zemlje neprekidno raditi na tome da prošire ovlašćenja društvene vlasti.40 već u izvjesnoj meri zahvata sva tijela koja kolektivno odlučuju. str. gotovo nikad nijesu lišeni iskušenja. 655). nije sva nevolja u tome što u tom procesu učestvuju. i to u dva smisla: da bi “korektnim obavljenjem funkcije” sačuvali povjerenje mandatora. a koji u raznim konkretnim situacijama 38 39 40 41 Prema: Đovani Sartori. zato što se svi nadaju da će jednog dana njome upravljati. Prema: Isto. Htjeti takvima dokazati da krajnja centralizacija može biti štetna za državu znači gubiti vrijeme. koja “želi dobro koje ne vidi”. Prema: Isto. obrazovani. 1990. a drugi nemoćni” (Aleksis de Tokvil: Demokratija u Americi. Mandatori.39 Mnogo veće nevolje proizilaze iz druga dva momenta. pošto oni centralizuju sebe radi. i da bi ostvarili svoje ambicije.41 Sadržajima koji nastaju u tom kontekstu. a koje se sastoje u tome da “prve treba primorati da usklade svoju volju sa svojim razumom. Demokratija šta je to?. upravo mjerama koje sam Ruso predlaže. koja zakonito ne mimoilazi nijedan oblik hijerarhijskog organizovanja. str. na kojem se nivou vlasti nalaze i koliko su njihovi članovi. Tokvil navodi njihovo zalaganje za centralizaciju vlasti.197. pojedinci. jer samo rijetko zna što je dobro za njega”. pojedinačno i kao cjelina. Kao karakterističan primjer za ovo drugo. koji “vide dobro koje ne poznaju”. Drugi se momenat tiče tendencije otuđivanja izabranih od onih koji su ih birali. odnosno potrebe da rade “po svome”.

u oblasti religije. 60 procenata). eventualno. da kod usvajanja nekog zakona brojem glasova manjim od većine da većina ne bude ugrožena. manjine ne strepe da će kolektivnim odlukama biti ugroženi “osnovni elementi njihovog načina života . Da bi. nezavisno od toga ko predstavlja većinu. već u svakom trenutku. smatraju se situacije: kad postoji visok stepen političkog jedinstva građana jedne zemlje. jer se takvom “promjenom mišljenja” potvrđuje da čovjek nije slobodan samo u trenutku kad glasa. ekonomske sigurnosti itd. str. vjeruje se. Isto. sva važnija dešavanja na relaciji većina . što je veoma važno. u tome što. Demokratija i njeni kritičari. više ili manje. str. “sloboda onoga ko je glasao za većinu prestaje u tom trenutku. i kolika je ta većina. Najpovoljnijim za ostvarivanje većinskog principa. kad. 71 . 96-97. str. kako primjećuje Sartori. Naime. budući je broj onih koji su odabrali taj zakon “nužno manji od broja građana koji bi inače odabrali alternativu”. jer mu u praksi nije dozvoljeno da mijenja mišljenje”. Isto.manjina. 96. “većinski princip aktivira mehanizam koji se odmah zaglavljuje”. Vidi: Đovani Sartori. 212-213. jezika. str. 42 43 44 45 46 Vidi: Robert Dal. jer su tada najmanje mugućnosti da većina podržava (prihvata) politiku koja bi štetila manjini.44 Problem je.46 On tada ne zavisi više samo od volje većine za koju se opredijelio već i od neke druge volje. da najveći broj građana “živi po zakonima koje su sami za sebe odabrali”. kad je kompetitivnost različitih učesnika u političkom procesu takva i tolika da očekivanja manjine da može postati većina ne izlaze iz okvira realnog. da tamo gdje je za usvajanje nekog zakona potrebno više od većine (na primjer.45 “Kvar” se manifestuje gotovo dramatično. međutim. str. a time i za odnose na relaciji većina-manjina.”42 U takvim okolnostima.mogu biti veoma različiti. 241. 97. Vidi: Isto. većinsko odlučivanje omogućuje: da se do maksimuma poveća broj osoba koje kod kolektivnog donošenja odluka “mogu da ostvare sopstveno samoodređenje”. Demokratija šta je to?. opredijeljena su. 43 da se povjeravanjem vladavine većini stekne pravo na opoziciono djelovanje. manjina (od četrdeset procenata plus jedan glas) može da to spriječi i time većini nametne svoju volju.

214. Isto. jer postaje zarobljenik svog prvog izbora. Ili. postaje dvostruka: većina (na primjer. što znači u uslovima kad “sva vlast” ne pripada ni jednoj. trebalo bi da nađe neku novu većinu u skladu sa svojim novim mišljenjem”. tiranija manjine.51 Inače. za neko vrijeme (do nekih novih izbora. Elliot. te da su interesi većeg broja iznad interesa manjeg broja. nema ničega što bi joj se oduprlo”. 119. Faktički.promijenio mišljenje. Tokvil. ona se nastavlja i. Demokratija šta je to?. u doslovnom smislu. u demokratijama.50 Psihološki. Debates on the Adoption of the Federal Constitution. str. može da poprimi razne oblike njihovog uzajamnog isključivanja ili represiranja. 97. pedeset posto plus jedan) blokira manjinu (četrdeset devet posto). 12. Dajte svu vlast manjini. 146. str. tiranija većine ima uporište u ideji da većina ima više znanja i mudrosti nego manjina.”49 Tiranija većine. da bi “kao pojedinac opet bio slobodan.48 Takva blokada znači da većina i manjina ostaju. kako Hamilton kaže: “Dajte svu vlast većini. 1941. važniji od ostalih su ustavni. str. Demokratija šta je to?. str. tiranija većine pojavljuje se u raznim kontekstima. otuda izvodi zaključak da “prirodna mana demokratije jeste postupno podređivanje svih vlasti i najsitnijim željama većine”. Riječ je o pojavama u okviru “normalnog” funkcionisanja demokratije.47 Blokada. Bologna. Takve tiranije ima uvijek kada se apsolutno primjenjuje većinski princip. ni drugoj strani. Po Sartoriju. str. ali ne znači prestanak njihove interakcije. znači kršenje prava manjine. Prema: J. Najekstremniji takvi oblici jesu tzv. str. ili drugih promjena rasporeda političkih snaga u društvu). Vidi: Đovani Sartori. Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. tiranija većine i tzv. vjerovatno. tj. izborni i društveni (socijalni) kontekst. 72 . ugnjetavaće manjinu. na ruku joj ide činjenica da “izvan većine. U protivnom. Philadelphia. tiranija jedne od tih dviju strana spada u aksiome. tako. 1966. uz normalnu političku saradnju i konfrontaciju vlasti i opozicije. na pozicijama na koje ih je dovela volja biračkog tijela.52 47 48 49 50 51 52 Hans Kelsen: I Fondamenti della Democrazia. Vidi: Đovani Sartori. Naprotiv. 203. ugnjetavaće većinu. koji blokiraju ili deformišu sam demokratski proces. ali i sama biva imobilisana.

Takva tiranija sračunata je na “modeliranje” čovjeka prema nekom “poželjnom uzoru” i podrazumijeva. može da bude i kod ograničene primjene većinskog principa. 73 . Vidi: Isto. navike i vjerovanja. odnosno tiraniju kvantiteta.54 Ta je “tiranija” ugrađena u same osnove većinskog principa. tiranija većine ispoljava se kao kršenje prava manjine zakonima (tj. i kao takva neizbježna je.53 U izbornom kontekstu. samo aspekt. Ogleda se u svojevrsnoj presiji društva nad pojedincima. dok manjina “gubi glas” i ispada iz igre. pored ostalog. da ukupnom društvu nametne svoj konformizam i uopšte svoje kulturološke. Radi se o nastojanjima društvene većine. političke i druge standarde. kako bi Sartori rekao. tiranija većine znatno je šira i obuhvatnija od ostalih. tiranija većine svodi se. odnosno tiranijom javnog mnjenja. viši). koja izlazi iz okvira uobičajenih nastojanja da se sačuvaju određeni običaji. uspostavljanje kontrole nad njegovim umom. U društvenom (socijalnom) kontekstu. Neki to zovu i tiranijom mediokriteta. korišćenjem većinske pozicije stečene nadglasavanjem za odlučivanje na štetu nadglasanog (manjine). str. gledano strogo formalno. Izborni despotizam (karakterističan za konventske sisteme i uopšte postrevolucionarne vlade) “samo je dio. izborni despotizam. na tiraniju brojeva. međutim. donošenjem mjera javne politike u skladu s interesima većine. nikakva podjela između ovih dviju vlasti neće spriječiti tu većinu ”da ’tiraniše’ manjine i gazi opoziciju”. majorizacijom (od latinskog maior .veći. etičke. str. Ako ista većina kontroliše zakonodavnu i izvršnu vlast. odnosno načinom vladanja (tj. tj. To znači da onaj koji u izbornom nadmetanju dobije većinu “zadržava glas” i ostaje u političkoj igri. Ustavne tiranije. koji podjelom vlasti može da se ublaži. Ustavna tiranija nije isto što i tzv. Nju ne treba brkati sa tiranijom koja nastaje tzv. problema apsolutne primjene većinskog pravila”. To je čini znatno opasnijom (razornijom) 53 54 Vidi: Isto. 147. koja se ne formira samo po kriterijumu izborne pobjede ili poraza. 146-147.U ustavnom kontekstu. usvajanjem zakona koji više štite prava i interese većine nego prava i interese manjine). a na štetu ostvarivanja interesa manjine).

jer.. a to je većina. kojoj je imanentan većinski princip. međutim. ali i u njegovim organizacionim i proceduralnim sadržajima i principima. postaje sveobuhvatna. hitrinom i upornošću kakvu bi imao jedan jedini čovjek”. Nametne li se. Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi.” zahvaljujući kome tiranska vlast “djejstvuje istovremeno s odlučnošću. Tiranija manjine ne samo da je moguća nego je češća od tiranije većine. Isto. onda ono praktikuje društveno veću tiraniju nego što to čine mnogi vidovi političkog pritiska. kulturološkom i psihološkom supstratu subjekata demokratskog procesa. da će je to učiniti nadmoćnom u slučaju pribegavanja maču? Zar ne može kompaktnija strana sa prednošću 55 56 57 58 Prema: Isto. drugo.. 74 . daje manje mogućnosti za bjekstvo od njega. nepodnošljiva i gotovo neotklonjiva. U stvarnosti. Postoje makar dva razloga za to: prvo. pa kaže: “Nije li moguće da manjina stekne takvu superiornost u novčanim sredstvima.po demokratiju i demokratsko od bilo kojeg drugog nasilja. niti je raspored društvene moći uvijek takav. etičkom. Razlog za to Tokvil vidi u činjenici da “ništa nije tako neodoljivo kao tiranska vlast koja zapovijeda u ime naroda”. pošto dublje ulazi u intimu života i okiva i samu dušu. Mil kaže: “Kad samo društvo postane tiranin. uglavnom psihološko-etičkog karaktera. analizira faktičku poziciju centara ekonomske i finansijske moći. Na neke od tih uzroka. jedan od temeljnih principa demokratije jeste pravo izbornog tijela (mandatora) da kontroliše izabrane (mandatara). Isto. niti demokratska kontrola većine nad manjinom uvijek funkcioniše. 194. str.”55 Tiranija manjine se u demokratiji. vojničkim sposobnostima i iskustvu. vojnih štabova i političkih elita. koncentracija moći i uticaja po pravilu je na strani onoga ko ima vlast.57 Uzroci te pojave nalaze se u socijalnom.. ne doima logički mogućom..56 Tokvil. naglašava da govori “o vlasti koja slijedi stvarnu volju naroda. u Federalističkim spisima.58 Medison. pri tome. ukazuje Tokvil govoreći o “prividu moralne moći koja pripada volji najvećeg broja. a ne o vlasti koja se ograničava na to da samo zapovijeda u ime naroda”. ili u tajnoj pomoći stranih sila.

“politička nejednakost u znatnom stepenu postoji u svim ljudskim asocijacijama (osim. što god da znači. 75 . pokazuje dvije važne stvari: prvo. da su savremene demokratije fasadne. Većina. Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. str.62 Dominacija političkih elita u demokratskim društvima dovoljan je dokaz za to. konstatuje. str. pozivajući se na Šumpeterovu “takmičarsku teoriju demokratije” .”61 Ova zakonitost djeluje uprkos ograničenjima koja izabranima (manjinama koje faktički odlučuju) nameće . da su u pravu autori koji skreću pažnju na to da je demokratija jedna stvar. R. 156.. drugo. Drugim riječima. a demokratizacija i stepen demokratičnosti nešto drugo. Torino. 12421243.svakodnevno očekivanje “toga kakva će biti reakcija njihovih birača na odluke koje donose”.63 No.koju joj pruža njena pozicija pomeriti terazije protiv brojne većine tako raspoređene da je nedovoljno sposobna za brzo prikupljanje i zajedničko ispoljavanje svoje snage? Ništa nije varljivije nego računati da će se u odmeravanju snaga pobeda računati prema istim pravilima kao kada se popisuje stanovništvo ili da će o pobedi odlučivati isti kriterijumi kao na izborima. ni nešto mnogo više od pukog pokazatelja da. u sasvim malim grupama koje egzistiraju u posebnim uslovima). Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. postoji i tiranija manjine.. Tokvil je neumoljiv: “Svaka sila uvećava djejstvo svoje snage ukoliko više centralizuje rukovođenje. nikako ne znači da “demokratija nije demokratska”. str. str. da je u okviru onoga što 59 60 61 62 63 Prema: Vojislav Stanovčić. Činjenica da. 1912.”59 Mihelsova teza (koju još nazivaju i gvozdenim zakonom oligarhije). Michels: La Sociologia del Partito Politico nella Democrazia Moderna. Označavajući to kao “opšti zakon prirode”.kako Sartori kaže. da se “svuda gdje organizacija jača. vjerovatno. Ne znači. manji stepen primijenjene demokratije”. 33. sugeriše neku vrstu organske ugrađenosti tiranije manjine u sistem demokratije. uključujući i sve istorijski poznate ’demokratije’ i današnje poliarhije”. možda. 363-364. kako bi Dal rekao. prenošenje operativnih i upravnih poslova na uža izvršna tijela i organe zakonito proizvodi višak moći manjine. str. Robert Dal: Demokratija i njeni kritičari. uz tiraniju većine.60 pak. 162. u: Enciklopedija političke kulture.

Problem je.Ben Rosamnod . tako da bi se njegovim promovisanjem u opšte pravilo demokratski proces veoma usporio. da većina odlučuje u određenim granicama. koji uključuju “stvaranje institucija podjele vlasti među udruženim političkim elitama”.John Turner: Uvod u politologiju. religijske. 500. 1955. 97. dakle. i 64 65 66 67 Acton (Lord): Essays on Freedom and Power. Postoje. Najčešće. ipak. dakako.65 Rješenje je. Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. U slučaju neograničenog širenja prava veta ishod bi bio: “pravilo jednakosti onemogućuje funkcionisanje države”. Browning . Takvo odlučivanje bi značilo: prvo. “kako ograničiti vlast onoga ko ima sva prava da je vrši”. 231. a da se sve ostalo prepusti odlukama manjine. Alternativa tom pravilu može da budu konsenzus. str. nacionalne. Robert Dal: Demokratija i njeni kritičari. Izlaz iz ovih problema nije u napuštanju većinskog pravila. da se se većinski odlučuje samo o manjem broju najvažnijih pitanja. 76 . New York. čiji rad podliježe nekoj vrsti demokratske (većinske) kontrole. odnosno konsocijacijskim demokratijama. Zagreb.Richard Huggins . Barrie Axford . makar i povremena i privremena.Gary K. konsocijacijama. međutim. 2002. sasvim moguća. rasne i kulturne (jezičke) pripadnosti. da većina poštuje prava i volju manjine.66 Većina i konsocijacija Princip vladavine većine naročito se usložnjava u tzv. Konsenzus se rijetko i teško postiže. Koncijacijskim demokratijama se nazivaju oblici vladavine karakteristični za duboko podijeljena društva (države). Pod konsocijacijom se podrazumijeva zajednički život različitih društvenih grupa. 56. tiranija manjine. jeste kvantum sigurnosti koji imaju manjine”64 .Dal označava uobičajenom političkom nejednakošću. str. str. drugo.proširi i na većine. I dovoljna da se kriterijum Lorda Aktona .67 Društvene grupe koje žive u konsocijacijama nastaju po raznim osnovama.po kome “najsigurnija proba za prosuđivanje da li je neka zemlja zaista slobodna. str. odnosno davanje prava veta svakom licu koje se suprotstavlja nekoj političkoj mjeri. tj. umjerenim principom. po osnovu različite etničke.

Nekad se primjenjuje tzv. Iz toga ne slijedi nužno zaključak da su kompromisi te vrste nemogući. osobito kad se tiču nečega što u sebi nosi emocionalnu komponentu (često prisutnu u gotovo svim oblicima i sadržajima nacionalne. na primjer. kulturne autonomije nacionalnih entiteta na prostoru federacije. Ustupci ponekad mogu biti veoma bolni. da ta razlika proizvodi neke posljedice. a u državi kao celini .68 Politički interesi koji izviru iz takvih podjela najčešće su sukobljeni i teško se mogu usaglasiti bez kompromisa (uzajamnih ustupaka). Računa se da manje od pola procenta svjetskog stanovništva živi u društvima (državama) koja nijesu grupisana (podijeljena) po nekom od ovih osnova. ali gde. Te podjele su još dublje i složenije u situacijama kada se iste društvene grupe međusobno razlikuju po više osnova (rasnoj.konsoscijacije društvenih grupa koje posjeduju različite ekonomske i političke moći. religijskoj). s naglaskom na važnost federalnog doma. žive i druge grupe koje u toj sredini čine manjinu. a druge ekonomsko bogatstvo. Radi se o mjerama javne politike sračunatim na to da se podređenost (neravnopravnost) neke društvene grupe u odnosu na ostale. međutim. nacionalnoj. vjerske ili kulturne identifikacije). U kojoj konkretnoj formi će to biti izraženo zavisi od mnogih okolnosti. inače.većinu”. kao i odnos većine i manjine u njenim okvirima. Slijedi. afirmiše se još i princip tzv. relevantne za princip vladavine većine. prevlada tako što će joj se dati veći značaj i više prava nego što bi to podrazumijevao broj članova koji je čine. 1249. odnosno kada jedne posjeduju političku moć. posebno čine složenom situacije kada “jedna etnička manjina u datoj zemlji nastanjuje deo njene teritoruje na kojem čini pretežnu većinu. pozitivna diskriminacija. ključ za usaglašavanje interesa različitih društvenih grupa traži u dvodomnoj strukturi parlamenta. 77 . Mjere “pozitivne 68 Vojislav Stanovčić: Većina. str. Nekad se. koji je konstituisan na paritetnoj osnovi. izvjesnost: da je institucionalna i proceduralna strana funkcionisanja demokratije u pluralnim društvima drugačija nego u društvima koja to nijesu. Konsocijacijsku strukturu. Kao “dopuna”. kao i za neka individualna i grupna prava i slobode.

primjenjuje “etnički federalizam”. 25-44. po svojoj faktičkoj poziciji i pravima. imaju svoju dobru stranu. koji znači da se odluke koje utiču na vitalne interese konkretne strukture ne mogu donijeti bez saglasnosti njenih lidera. Riječ je o principu zaštite interesa etničkih grupa. Najčešće se primjenjuju u situacijama kad treba zaštititi nečija nacionalna. u pravu veta na odluke koje nijesu u skladu s njihovim vitalnim interesima. Koja će od tih mjera u kojoj situaciji biti korišćena. Nekada se. 346. podstiču međusobno 69 70 Arend Lajphart: Democracy in Plural Societies. obično se ogledaju: u obezbjeđivanju njihovim korisnicima izvjesnog broja mjesta u parlamentu. 1977. finansijske. njuhova participacija u organizaciji ekonomskog života i raspolaganju privrednim resursima i prirodnim bogatstvima. nezavisno od izbornog rezultata. razlikuje od drugih.diskriminacije”. Da bi se to postiglo. 78 .zahvaljujući tome što ovim solucijama onemogućavaju apsolutizme. političke i druge moći. multikulturalnim i multikonfesionalnim zajednicama (društvima. primijenjene u potrebnom opsegu i na optimalan način.70 Ove i slične solucije. koju čini velika koalicija političkih lidera svih značajnijih segmenata pluralnog društva. Robert Dal: Demokratija i njeni kritičari. potrebna su. str. osobito u tzv. socijalna i kulturna prava. u obavezi da budu konsultovani prije donošenja nekih važnih odluka. odnosno saradnji političkih elita koje predstavljaju društvene grupe formirane na bazi konfliktno disperziranih odnosa ekonomske. predstavljenost supkultura u kabinetima i drugim tijelima ovlašćenim da donose odluke.69 četiri elementa: vlada. državama). Najbolju . kako Dal kaže (pozivajući se na Lajpharta). New Haven. naročito ako se tiču i njih. tako što se omogućava: puno i slobodno izražavanje njihovog identiteta i subjektiviteta. uz mogućnost proporcionalnog imenovanja činovnika u administraciji. veto. njihova formalna zastupljenost u tijelima i procesima odlučivanja u zajedničkoj državi. str. multinacionalnim.svakako u tome što doprinose rješavanju problema zajedničkog življenja u višeetničkim društvima. zavisi od toga o kojoj se društvenoj grupi radi i koliko se ona. Neki autori čak smatraju da konsocijacijske demokratije . visok stepen autonomije supkultura u oblastima koje su u njihovoj nadležnosti.

zloupotrebe ovih alternativa (usporavanje ili čak blokiranje demokratkog procesa “zatezanjima” pojedinih društvenih grupa. Dodaju li se tome razne.Ben Rosamnod . Korporativna priroda ovih grupa u principu umanjuje subjektivitet čovjeka. 71 72 Barrie Axford . postaje realna.John Turner: Uvod u politologiju. u tome što svaka od ovih solucija.spadaju u stabilna društva. drugačijim modalitetima njegove primjene u konsocijacijskim demokratijama. korišćenje veta za sticanje prava iznad realnih). 79 . za nova razmišljanja o vrijednosti i dometima većinskog principa i.72 Problem je. str. veće ili manje.71 Takvi uspjesi pojedinih konsocijacijskih demokratija dovode u pitanje utemeljenost bojazni da su pluralizmi (etnički. Lajphart je takve bojazni naročito pripisivao Van den Bergu (Vidi: Arend Lajphart. To se naročito odnosi na “etnički federalizam”. ali ih i recipročno ograničavaju u nametanju svoje volje drugima . umjesto građanina kao subjekta demokratskog procesa. s jedne strane. za nastavak traganja za novim. To je dovoljan razlog. politički. s druge strane. mogućnost da izglasavanje neke odluke više ne zavisi od većine glasača nego od većine glasačkih prava.nadmetanje socijalnih i političkih nosilaca vlasti. kulturni) i šanse za demokratiju . koji sve češće. 235). mijenja važnost i domet principa vladavine većine. međutim. str.Gary K.Richard Huggins . Jednakost među njima dovodi do nejednakosti građana. ističe u prvi plan razne etničke grupe. Browning . iako ne u istoj mjeri.obrnuto proporcionalni. 500. Democracy in Plural Societies.

kao što su imenovanje (nominacija). U gotovo svim složenim društvenim grupama (organizacijama i zajednicama) sa relativno jednakim statusom njihovih članova. 1990. No. 1 2 N. treba razlikovati od drugih načina kojima se određuju nosioci javnih funkcija. da bismo doneli sud o stanju demokratizacije u nekoj zemlji. elections) . nego broj mesta koja nisu političke ustanove gde postoji pravo glasa. Podgorica.2 Izbori.opšti je naziv za postupak kojim članovi neke društvene grupe ili državne zajednice biraju svoje predstavnike u upravna tijela ili organe vlasti. stoga. ujedno. izbori su najčešći oblik odlučivanja o tome ko će u njima biti nosilac određenih funkcija i poslova od zajedničkog interesa. tako da demokratija u proceduralnom smislu označava metod izbora predstavničkog tijela za donošenje kolektivnih odluka i vršenje vlasti. koriste se i u odlučivanjima poput referenduma. nego ’gde’ se glasa. ukratko. Institucija izbora nužan je preduslov za konstituisanje demokratske strukture. str. str. Može takav režim da bude i prihvaćen i dobar. čak. 2001. 175). narodnih inicijativa i plebiscita. i najdemokratskiji oblik odlučivanja. kaže: “Svaki režim čiji kontrolni kadar nije prošao izbore treba klasifikovati kao ’ne demokratiju’. on više ne može biti broj osoba koje imaju pravo glasa.DEMOKRATSKA FUNKCIJA IZBORA Pojam i smisao izbora Izbori (engl. Đovani Sartori. Bobio: Budućnost demokratije . kocka. Norberto Bobio tu činjenicu smatra jednim od najvažnijih indikatora demokratskog razvoja. kao formalna procedura. Beograd.Odbrana pravila igre. preuzimanje upražnjenih čelnih mjesta prema običajima ili tradiciji. 81 . pa kaže: “Ako se danas želi uzeti neki pokazatelj demokratskog razvoja. 55. nasljeđivanje (u monarhijama). Njih. ali nije demokratija: nije zasnovao vlast na demokratskoj osnovi” (Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. takva odlučivanja.”1 Izboru su. kriterijum ne treba više da bude ’ko’ glasa.

str. 101. već da se bira selekcijom” (Isto. Duverger: Political Parties.mada sadrže čin glasanja. 1954. 215). Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. podsjetimo se. koja vrše posjednici (nosioci) više vlasti po principu diskrecionog prava. snaga. neposrednog izražavanja volje naroda. podrazumijevaju više od toga. 82 . regularno obnavljaju personalni sastavi ili vrše smjene predstavničkih tijela i struktura vlasti. pri čemu “njegov da ili ne postaje toliko jednostavniji i elemenatrniji koliko je više riječ o temeljnoj odluci u vezi s njegovim postojanjem kao naroda”. “relativno najobjektivniji ili najpouzdaniji način da se izmeri realna društvena utemeljenost. vrše opredjeljanja za odgovarajuće alternative društvenog razvoja i mobiliše demokratski potencijal građana. Vučina Vasović u važne funkcije izbora ubraja još: “preventivnu ili smirujuću ulogu u ’zonama’ visokog rizka odnosno visoke verovatnoće potencijalne ili efektivne zategnutosti odnosno konfliktnosti”. kriterijuma bez vrijednosti”.5 Izborima u pravom smislu ne mogu se smatrati ni razni oblici odabiranja (imenovanja) lica za neke službe. uprkos tome što i oni najčešće imaju formu opredjeljenja između dvije alternaive. Jer. izbori predstavljaju onaj proces u kome se društvo i politika organizovano sreću. međutim. kako Karl Šmit kaže. Berlin. Za njih je ispravnije reći da su oblici odlučivanja. obično uzima formu izbora između dvije alternative” (M. provjerava stepen ostvarenosti demokratskih prava i sloboda građana. “politički izbor (choice). 1964. ali takvi da narod “može uopšteno reći samo da ili ne.4 oni omogućavaju da se sposobnost kao kriterijum vrijednosti “stavi mjesto slučaja. str. nijesu izbori u pravom smislu riječi. 150). mesto i ugled pojedinih političkih subjekata na političkoj sceni”. Izborima se: daje legitimitet nosiocima javnih funkcija. 350-351. prepliću i uzajamno uslovljavaju. Metod kojim se utvrđuje ko je “najpriznatiji” jeste metod izbora. To jesu oblici.6 Formalno i faktički. str. utemeljeni na načelu direktne legislature. stvaranje uslova za “veliki i delikatan trenutak odvažnosti društva na 3 4 5 6 Carl Schmitt: Verfassungslehre. odobriti ili odbiti”.3 Izbori. London. “Birati. postiže svojevrsna društvena integracija i socijalizacija. str. Po Diveržeu. Their Organization and Activity in the Modern State. ne izražava ideju da se bira slučajno.

introspekciju i otvaranje svoje sopstvene ’utrobe’ odnosno istine i njegove hrabrosti da normalno nastavi i posle saznanja istine o sebi”. Ipak. 101). i jesu povezani sa slobodom i jednakošću. a koji ne može nadomjestiti izbornu odluku birača. ali oni su istovremeno i njena Ahilova peta: izbori nijesu obavezno slobodni. Goati: Izbori i izborni sitemi. to što “izbori u određenim istorijskim situacijama mogu biti dobar povod ili način obnove ili uspostavljanja višepartizma i partijske kompeticije”. zbiljom i naličjem jednog društva. sui generis. 3. to ne znači da formalni glas većine uvijek znači i efektivnu vlast većine.7 Iza izbornog ceremonijala i rituala (izraženog u programskim i drugim približavanjima i udaljavanjima. čak i antipodna solucija ili opredjeljenje. prestrojavanjima i nadmetanjima raznih političkih kompetitora) pulsira sve ono što se može nazvati političkom stvarnošću. Sartori kaže: “Biranje i predstavništvo jesu instrumenti bez koji se demokratija ne može ostvariti. izbori gotovo nepogrešivo govore o kavom je društvu riječ. da sistem koji dozvoljava formalno slobodne izbore ne mora i sam da bude demokratičan. izborni prijedlog koji izbore podvrgava jednakim mjerilima (sloboda izbornog nadmetanja). nadmetanje kandidata koje se spaja s konkurencijom između političkih pozicija i programa.karakter političkog sistema.8 Zato. 5. pa samim tim ni predstavništvo nije nužno neko nevinašce” (Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. jednakost šansi u području izbornog nadmetanja (kandidatura i izborna borba). Izbori. da imaju barem ova normativna obilježja: “1. ali ne i dovoljan uslov za postojanje demokratije. koja čini temeljnu vrijednost demokratije. 67-72. Kao takvi. potrebno je.V. izborni sustav (pravila pretvaranja glasova birača u mandate) koji ne smije uzrokovati politički konfliktne ili za demokraciju opasne izborne rezultate (poput prevelikih 7 8 V. jesu emanat demokratskog. 4. str. 83 . da izborni legitimitet predstavničkog tijela ne garantuje uvijek njegovu demokratičnost. kako Nolen kaže. 2. sloboda biranja koja se osigurava tajnim glasovanjem. te da li su njegovi politički potencijali i odnosi konstelirani tako da ga usmjeravaju ka demokratskim ili nekim drugim solucijama. Vasović . te da iz formalno demokratskih izbora ne može proizići i neka druga. str. Beograd. 1993. Da bi izbori odista bili demokratski. treba imati u vidu i sljedeće: da izbori jesu neophodan. kod opserviranja odnosa na relaciji izbori .

str. Za sve ostale funkcije odabir je vršen kockom. 24).Cetinje. formalno. str. glasalo se tajno (putem komadića šljunka). To su potvrdili populistički režimi u nekim razvijenim evropskim zemljama. u: Enciklopedijski rječnik političke filozofije. “nad većinom slojeva onih neutralnih i politički ravnodušnih ljudi koji glasaju rijetko i ne upisuju se ni u jednu partiju” (Hana Arent: Porijeklo totalitarizma. knj. kako neki kažu. U atinskom polisu. dizanjem ruke. koji su. 16. 84 . Druga faza nastaje uspostavljanjem moderne države ili. Zagreb. kaže Hana Arent. U političkoj sferi.10 Tako izvršena degradacija demokratskog bila je utoliko teža što je iza nje stojala. 1992. na primjer. tokom tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka. 6.V. Treća faza ’počinje’ uvođenjem opšteg prava glasa i traje sve do današnjih dana” (V. izbori su primjenjivani samo u odnosu na neke najvažnije javne funkcije. izbori su tijesno povezani s razvitkom političke reprezentacije i predstavničke vlade. Vučina Vasović u tom procesu razlikuje tri faze: “Prva pada u premoderni period države i politike.većina). i formalno demokratski izbori mogu proizvesti nedemokratska stanja i odnose. Izuzetno. volja ogromne većine građana. U starom Rimu građani su se relativno često izjašnjavali o nekim javnim pitanjima ili učestvovali u izboru javnih službenika. izborna odluka za vrijeme jednog izbornog razdoblja (izbor i sloboda biranja u budućim izborima ne ograničavaju se prije donesenom odlukom). nastankom fundamentalnog političkog otkrića u vidu reprezentativne vlade u osamnaestom veku i traje do uvođenja opšteg prava glasa. Ta izjašnjavanja bila su javna sve do pred kraj II vijeka prije nove ere. totalitarizam može uspostaviti svoju dominaciju samo nad modernim masama . instrumentalizujući većinsku podršku građana na izborima. Nohlen: Izborno pravo i stranački sustav. a to znači sve do sedamnaestog-osamnaestog vijeka. I. uglavnom se izjašnjavalo javno. Novi Sad . Pri tome. Uostalom. uspostavili svoju totalitarnu vlast. što se smatralo najpravičnijim i veoma bitnim za demokratski poredak. u slučaju ostrakizma (osuda građana na progonstvo) i nekim drugim sudskim procesima.11 To potvrđuju saznanja o počecima korišćenja izborne procedure. Vasović . koja sežu do antičkog doba.”9 U protivnom. str. 15). ali i cjelokupno istorijsko iskustvo u ovoj oblasti. kada se uvodi tajno glasanje. Goati: Izbori i izborni sitemi. 1993. Svrha te promjene bila je u tome da se suzbije dominantan uticaj vladajućeg sloja (patricija) na donošenje 9 10 11 D.

Ali. Izbori. sreću se u Engleskoj. određivani predstavnici tevtonskih plemena. koji su na svojim skupštinama birali kralja (Vidi: Milan Matić. radilo se o složenim i posrednim procedurama. već od Loka. Desetak godina kasnije. Zato monasima dugujemo tajno glasanje i većinska pravila izbora. Sartori o tome kaže: “Ma koliko nas to iznenadilo. Simon de Monfor sazvao je prvi stalni parlament (Model Parliament). 441). Taj čin pripisuje se engleskom kralju Henriku III. 148. Pošto nijesu mogli da pribjegnu ni nasljednom principu. Vidi: Isto. žrebali) već iz religioznih redova. str. prema lokalnim običajima. Izborne procedure koje su u početku ostvarivane u srednjovjekovnim komunama nijesu poticale od starih Grka (koji su. ali to je bilo praktično sredstvo koje nije imalo zvanično priznanje.12 Začeci izbora u smislu opšte reprezentacije.”14 U Evropi će taj novi period simbolično 12 13 14 Tako su. Đovani Sartori: Demokratija šta je to?.odluka. u: Enciklopedija političke kulture. biranih na neformalnim skupovima. To je bio ozbiljan izbor. niti doktrinu za podršku. 85 . većinski princip ne počinje od starih Grka. konstituisanja nekog tijela voljom izabranih predstavnika cijelog društva (države). 1993. preostajalo im je samo da biraju glasajući. od monaha utvrđenih u njihovim manastirima-utvrdama. koji su u srednjem vijeku morali da biraju svoje starješine. tj. izbori su bili rijetki jer preovlađujuća struktura relativno malih i samodovoljnih društvenih monada (feuda). nije iziskivala potrebu za njima. nijesu stvarno pribjegavali glasanju ili aklamaciji većine. monasi su birali apsolutnog šefa. u kojima su izborna tijela (neka vrsta elektora) najčešće odabirana kockom. a ne pravo većine da prevagne nad manjinom ili manjinama. na primjer. koji je 1254. sazvao skupštinu predstavnika svih srezova (biranih na masovnim skupovima) radi dogovora o finansiranju rata s Njemačkom. Beograd. Ukoliko je nekih izbora i bilo. ni principu sile. u XIII vijeku. Tokom srednjeg vijeka. pa zatim stari Rimljani.13 Od tada do prvih pravno uređenih izbora proteći će gotovo četiri vijeka. Nije da stari Grci. po pravilu. Sve do Loka princip koji je doktrina podržavala bio je jednoglasnost. str. u kojima su i vlast i podaništvo bili nasljedni. sastavljen od predstavnika srezova i grofovija.

kakve su Engleska i SAD. posebno radničke.započeti Prvom izbornom reformom u Engleskoj (1832). međutim. 1974. str. Englewood Cliffs. potrajati sve do tridesetih godina XX vijeka. Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996. Takvi izbori imali su neformalni karakter i počivali su na pravilu da pobjedniku na pripada sav plijen (To the victor belongs the spoils). definisano pravo izbora. demokratija u najužem smislu riječi se lagano širila tokom devetnaestog vijeka. priznavanje ženama prava da učestvuju u izborima. Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996. jednako učešće svih klasa. tj. godine.16 Pravno regulisanje izbornog procesa. 1997. U Rusiji je slična imovinska kvalifikacija ukinuta Oktobarskom revolucijom (1917). od kojih je svaka plaćala trećinu državnih poreza i imala pravo na izbor trećine izbornika (elektora) za parlament. str. uprkos činjenici da je u Masačusetsu već 1634. 26). dugo je bilo predmet političkih borbi koje će i u zemljama koje se smatraju uzorima demokratije. 442). Tako se u Njemačkoj sve do Vajmarskog ustava (1919) biračko tijelo dijelilo na tri grupacije nejednakog broja. godine.18 U nekim zemljama biračko pravo je dugo ograničavano raznim imovinskim kvalifikacijama. 15 16 17 18 Računa se. i to samo na lokalnom nivou. i faktički još nije dostigla kulminaciju” (J. Ulazak žena u javni život na nivou države ostvaren je prvi put u Finskoj. ali je umjesto nje uveden princip tzv. u političkom životu. poznatijem kao Kromvelov ustav (Vidi: Veselin Pavićević. nije automatski otklonilo mnoge dileme i probleme u pogledu biračkog prava i načina njegovog ostvarivanja. 28). 86 . Izbori. prava učesnika Revolucije na to da se njihov glas na izborima računa kao dva ili tri glasa običnih birača. Karl Fridrih o tome kaže: “Zahtijevajući univerzalno pravo glasa za muškarce i žene. Tim zakonom proširena su i prezicno definisana izborna prava. Instrumentu vladanja (The Instrument of Government). umjesto usmenog glasanja koje su organizovali šerif i predsjednik opštine. Usmeno glasanje (viva voce) zadržalo se u većini američkih država sve do XIX vijeka. Podgorica. 1906. i eliminisanje rasne i religiozne diskriminacije. naime. 35-36). usljed čega su bili podložni mnogim zloupotrebama (Vidi: Milan Matić. sadržana u tzv. godine (Vidi: Veselin Pavićević. listićima koji su bili neslužbeni i donosili su ih sami birači. koji je engleski Parlament usvojio 1832. C. u Švedskoj. Žene su prvi put stekle pravo glasa 1867. Ovo. a u Francuskoj i Švajcarskoj i koju deceniju duže. a izborni proces makar formalno zaštićen od brojnih manipulacija i zloupotreba. da je tek Zakonom o reformi. str. žensko pravo glasa. uvedeno glasanje pismenim putem. str. godine. iz 1653.17 Tzv. tj. godine. pluralnog votuma.15 dok će u Americi to biti tek poslije građanskog rata 1860. Friedrich: Limited Government.

U Japanu je imovinska kvalifikacija biračkog prava opstojala čak do 1925. Slično. 19 International Covernant on Civil and Political Right. zastupali gradove (i uopšte dijelove države) koji u izborima nijesu učestvovali. tj. kao reperezentanti opšteg interesa. sva ograničenja izbornog prava pripadaju prošlosti. virtuelne političke prezentacije. posmatranim sa stanovišta njihovog smisla i suštine.19 Faktički. b) bira i bude biran na povremenim poštenim i tajnim izborima. bilo neposredno. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1976). 48. iz izbornog procesa bili bi isključeni nepismeni. ima pristup javnim službama u svojoj zemlji. Mila za princip Ignorance as a bar to representation (Neznanje kao prepreka za reprezentaciju). temeljni smisao i suština izbora jeste u tome što se njima uspostavlja i oblikuje politička vlast. Teorijske kontroverze o izborima O izborima. čiji je cilj bio da se favoriziju prava jednih (po pravilu vladajućih) na račun drugih društvenih grupa i slojeva. Ovim principom. čiji bi poslanici u Parlamentu. jeste i zalaganje Dž. str. bez ikakvog razlikovanja i nerazumnih ograničenja: a) učestvuje u vođenju javnih poslova. decidirano konstatuje da svaki građanin ima pravo i mogućnost da. po posljedicama. Beograd. 87 . nezavisno od toga da li je njen supstancijalni sadržaj demokratski ili neki drugi. među kojima su najznačajnije tri. u sferi izbora i izbornog i dalje ima više iskušenja i problema nego u bilo kom drugom pojedinačno uzetom dijelu politike i političkog. Postojale su i druge koncepcije i sistemi ograničavanja ili uskraćivanja izbornih prava. postoji više teorijskih koncepcija. iz vremena snažnog uspona liberalizma. Jedan od takvih primjera. godine. 2001. c) u skladu s načelom opšte jednakosti. S formalno-pravnog stanovišta. koji obrazovanje promoviše u kriterijum za sticanje političkog prava. bilo preko slobodno izabranih predstavnika. mnogobrojni pripadnici najsiromašnijih slojeva društva. bilo je i Milovo zalaganje za princip tzv. Riječ je o sistemu po kome bi opšti parlamentarni izbori u Engleskoj bili organizovani samo u jednom broju gradova. u: Univerzalni dokumenti o ljudskim pravima. na kojima se poštuje jednako i opšte biračko pravo i obezbjeđuje slobodno izražavanje volje birača. S. Prema prvoj koncepciji.

20 Milan Matić. str. Shvatanja tog tipa srećemo tokom gotovo cjelokupnog razvoja političke filozofije. 88 . b) da je zaštita koju vlast pruža građanima toliko neophodna i nezamjenljiva da se pitanje njene spoljašnje opravdanosti uopšte ne postavlja. Izborni proces utemeljen na toj pretpostavci: a) ne može da dovede u pitanje postojeći poredak. potrebno je da budu dovoljno široki i fleksibilni da u njima dođu do izražaja tj. s obzirom na to da se sklad svih interesa. odnosno harmonično djelovanje svih društvenih institucija. pretpostavlja svim drugim ciljevima i interesima. 445. da se kroz njihove rezultate usklade svi interesi čije bi zanemarivanje moglo da dovede do gušenja društvenog sistema. a ne politički proces u kome odlučuju kakvu vlast žele i koliku i kakvu kontrolu nad njom zadržavaju. odnosno organskog poimanja društva i holističkog učenja o primatu cjeline nad dijelovima. Izbori. c) da su izbori tehnički čin i postupak kojim građani potvrđuju i objavljuju unaprijed datu potrebu za postojanjem vlasti. Prema pobornicima ove koncepcije. da bi se postigao sporazum (konsenzus. Da bi izbori postigli tu svrhu.20 Krajnji smisao izbora jeste uspostavljanje efikasnog političkog sistema. Osnovne premise na kojima ova koncepcija opstoji jesu: a) da se država i nosioci vlasti nalaze iznad onih koji učestvuju u njihovom stvaranju. democracy by consent ili konsenzualna demokratija)”. b) ne podrazumijeva nikakvu promjenu u postojećem sistemu koja bi bila izvan dogovorenog poboljšanja ili povećanja njegovih funkcionalnih sposobnosti. koji funkcioniše bez sukobljavanja trajnijeg karaktera i tako doprinosi održavanju ravnoteže između države i društva. c) ne podrazumijeva bilo kakvu ozbiljniju političku aktivnost izvan one koju ostvaruju stranke koje se smatraju okosnicama datog sistema.Upravo ta “neutralnost” u odnosu na supstancijalno jeste ono što ovu koncepciju čini baštinikom ideje etatističkog i elitističkog shvatanja politike. Pobornici druge koncepcije izbore tretiraju gotovo isključivo sa funkcionalističkog stanovišta. što prvima u odnosu na druge daje apsolutnu prednost i premoć. Elementi takvog pristupa izborima prepoznatljivi su već kod protagonista ideje društvenog ugovora. “izbori su čin izjavljivanja volje.

22 b) da postoji ravnoteža između neophodne demokratske participacije i anagažovanja građana u političkom životu.21 ali i njihova odgovornost za opšte i zajedničko. koju još nazivaju i radikalno demokratskom. ali im daje i moć za efikasnu demokratsku kontrolu vlasti. a izabrani ne bi mogli da izlaze iz okvira svojih nadležnosti i ugrožavaju njihovu autonomiju. smatra Nolen. Ovo je moguće. Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996.Treća koncepcija izbora zasniva se na premisi o prevazi društva nad državom i politikom. kako oni ne bi ulazili preko mjere u ono što je posao i odgovornost izabranih. izbori su sredstvo u rukama naroda. U osnovi ove koncepcije nalazi se ideja da se demokratskim angažovanjem građana u izbornom procesu pruži otpor tendencijama političkih stranaka da taj proces pretvore u puku manifestaciju i tehnički čin potvrde svoje dominacije u društvu. str. e) da izborna utakmica bude demokratsko nadmetanje nosilaca više različitih programa. a ne obrnuto. c) da autonomija građana počiva na neotuđivim ličnim i političkim pravima te odgovornom i tolerantnom odnosu prema drugima. 240). 21). “u kojoj građani dovode vladu u sklad sa svojim preferencijama: 1) biranjem ili obaranjem partija. u: Veselin Pavićević. d) da izbori budu posvećeni prvo kritičkom vrednovanju kvaliteta datog i postignutog. budući da izbori predstavljaju “onaj oblik participacije u kojemu najmanju važnost imaju sociostrukturna raslojavanja” (D. što omogućava njihovu punu odgovornost “za sebe” pojedinačno. Temeljno stanovište ove koncepcije. i njihovog prava na privatnost (uključujući i pravo na neučestvovanje). U tom kontekstu. pa tek personalnoj selekciji onih kojima će se povjeriti dalje vođenje javnih poslova. i 2) podsticanjem partija da se bore za njihove glasove” (Aron Wildavsky: Democracy as a Coalition of Cultures. individualističke demokratije. koji racionalno izražava i realizuje svoju političku volju. a ne funkcija regeneracije otuđene vlasti. Vildavski razvija tezu o vrijednostima tzv. Uslov da se to postigne jeste: a) da se biračko tijelo iskazuje kao iznutra povezana. koje biračima omogućava slobodno opredjeljivanje za ono što smatraju najboljim i u datom trenutku 21 22 A. samosvjesna zajednica u kojoj su očuvani individualitet i autonomija svakog njenog člana. 89 . jeste da suvereni građani obrazuju i vrše vlast saobrazno svojim demokratski konstituisanim ciljevima i interesima. str. Nohlen: Izborno pravo i stranački sustav.

Tada se može desiti da neposredni izbori. To znači da se ne ponavljaju. razlikuju se neposredni i posredni izbori. neposredni kao i posredni. odnosno od stepena i karaktera zainteresovanosti pojedinih društvenih. naviklih da cjelokupnu svoju djelatnost posvećuju zadovoljavanju sopstvenih vlastodržačkih ambicija. Posrednim izborima se. u smislu da su odrazili pravu volju birača. pripisuje mogućnost dirigovanja. mada “izmišljeni” upravo radi obrnutih efekata. izgledi da izbori. niti posredni izbori uvijek donose odstupanja od onoga što birači stvarno žele. pritisaka i straha od dramatičnih promjena realizuje izborni proces. a da posredni izbori. izgledi da i neposredni i posredni izbori ne postignu svoju pravu svrhu . opet. odnosno opravdaju svoju svrhu. nervoze ili iščekivanja da se izborima postigne više od uobičajene demokratske provjere raspoloženja građana prema onima koji upravljaju. daju optimalne rezultate. koja mu omogućava da bez nervoze. a ne unisona promenada otuđenih partijskih elita. u atmosferi društvene napetosti. realni su. kad u prvom krugu nije dobijena tražena relativna većina. Te okolnosti. na primjer. promovišu nekompetentne ili sklone ekstremnim solucijama. Vrste izbora Ima više vrsta izbora. 90 . a time i preusmjeravanja. budući da na njima volju birača ne tumači i ne pretvara u političku odluku niko drugi do oni sami. osobito političkih činilaca za moguće ishode izbornog procesa. oba ta pravila imaju izuzetke.veoma su veliki. umjesto ostvarivanju društvenih ciljeva i interesa. volje birača. U takvim situacijama. Neposredni izbori se obično smatraju autentično demokratskim. usljed snažne medijske i druge manipulacije biračima i javnim mnjenjem. 23 Neposredni izbori su najčešće jednokružni. U prvom redu. Hoće li se to desiti u prvom ili drugom izbornom krugu23 manje je važno od činjenice da se dešava. Međutim. I obrnuto. Niti neposredni izbori uvijek daju najbolje rezultate. sem u izuzetnim slučajevima. mogu odisati osjećajem opšte lagodnosti i spokojnosti društva. ili treba da upravljaju opštim poslovima društva. budu i te kako dirigovani. I jedno i drugo zavisi od okolnosti u kojima se izbori održavaju.najprihvatljivijim.

U stranačkim izborima kandidati su uglavnom ličnosti čije je učešće u tom procesu najvećim dijelom i subjektivno i objektivno povezano s promocijom programa i politike stranke kojoj pripadaju. Posredni izbore se. tamo gdje demokratija nije stvarnost u tzv. U Francuskoj su. inače.Razlikuju se i stranački i nestranački izbori. Stranački izbori formalno ne isključuju mogućnost učešća u njima i nestranačkih ličnosti. regionalni i lokalni. bazi društva teško da je može biti na višim nivoima njegove političke organizacije. Zavisno od subjekta vlasti koji se bira. primjenjuju u različitim situacijama. pokazatelj su Posredni izbori su gotovo uvijek dvokružni ili višekružni. opet. Opšti izbori su uvijek od najvećeg značaja. po pravilu se primjenjuju tamo gdje se biraju ličnosti za lokalne funkcije. pogotovo kad su u pitanju značajnije funkcije. članovi Kongresa (senatori) bili su birani od strane zakonodavnih tijela federalnih jedinica (Vidi: Milan Matić. ali njihove izglede ovih na uspjeh ne čine naročito velikim. neopravdano. Izbori. imaju tretman drugorazrednih. str. u sferi javne politike. Lokalni izbori su često u sjenci opštih i. godine. do 1830. u kontekstu borbe konkurentskih stranaka da uspostave kontrolu nad svim tokovima života. stranački interes i uticaj može da bude prisutan u svim izborima. a ima i drugih. izbori mogu biti parlamentarni ili predsjednički. 443). izbori mogu biti nacionalni (u smislu opšti). a ovi zatim poslanike za parlament. nezavisnih kandidata ili kandidata neorganizovanih grupa građana. oni za demokratiju i demokratsko mogu biti jednako značajni kao i opšti izbori. Redovni izbori. S obzirom na vrstu političke zajednice u kojoj se sprovode. kako im i naziv kaže. ili one javne funkcije višeg nivoa za koje je lični ugled i sposobnost važniji od stranačke pripadnosti (gradonačelnici). U SAD. tzv. Jer. budući da se na njima biraju centralna predstavnička tijela i nosioci najviših funkcija. sve do 1913. Kao takvi. Suštinski. postojali posredni izbori tako što su birači birali jedno tijelo elektora. U suštinski u politički izrazito podijeljenim društvima. 91 . svi izbori su formalno nestranački. od 1791. Važnost lokalnih izbora daleko je iznad njihovog “teritorijalnog dometa”. predstavljaju proces ustaljen u odogovarajućim vremenskim intervalima (obično svake četiri godine). Van sfere političkog. Nestranački izbori. a prema intervalima održavanja redovni i vanredni (prijevremeni). na primjer.

što podrazumijeva odgovarajuća predstavnička tijela i upravljačke strukture. treće. Izborni sistemi Pod izbornim sistemom podrazumijeva se skup principa i procedura kojima je oblikovan i regulisan proces biranja nosilaca javnih funkcija. ostavke ili odlaska na drugu dužnost). prije svega u predstavničkim tijelima i organima vlasti. odnosno revitalizovanju postojećeg poretka. u mjeri u kojoj izbori jesu vrijeme i čin odlučujućih društvenih dešavanja i odlučivanja. faze izbora. tj. prava i odnosi izbornih subjekata. str. Ta vanrednost. može biti trojaka: prvo.25 U tom kontekstu. i tada se radi o obnavljanju. poštujući njihovu volju i interese. Moris Diverže pozitivnu korelaciju izbornog sistema i karaktera partijskog sistema izdiže na nivo “sociološkog zakona”. drugo.redovnosti stanja u društvu. teritorijalni i vremenski okviri izbornog procesa. može da bude emanat sazrele potrebe društva za bržim razvojem. 447. “Elementi izbornog sistema su određena načela.”24 Uloga izbornog sistema u stvaranju uslova da građani stvarno biraju one koji će. kvalitetnije upravljačke strukture i predstavnička tijela. u principu. može da bude izazvana takvim dramatičnim zapletima i lomovima koje nije moguće prevladati bez radikalnih promjena postojećeg. odnosno po ustaljenim i zakonima (ili ustavom) sankcionisanim pravilima. može biti uzrokovana krizom. izborna garancija i sve druge političke i tehničke radnje i procesi koji su neophodni za efikasno i na prihvaćenim načelima i normama utemeljeno odvijanje izbora. Sve ovo. čije rješenje podrazumijeva nove. i tada je riječ o kvalitativnom iskoraku na predviđenom kursu kojim se djelimično mijenja postojeći poredak. odvijanja političkog života u njemu saobrazno predviđenom ritmu. toliko je velika da se s razlogom kaže: kakav izborni sistem. za što su potrebni hrabriji i preduzimljiviji upravljači. u smislu: da “proporcionalna reprezentacija 92 . Izbori. ukoliko nijesu izazvani potrebom da se popuni neočekivano upražnjeno predstavničko mjesto (do čega može doći usljed oboljenja. indikator su neredovnih dešavanja u društvu. takav partijski sistem i takva država. izborna 24 25 Milan Matić. razumije se. Vanredni izbori. smrti. upravljati javnim poslovima.

način glasanja i veličina izborne jedinice. “u kojoj već sama njena osnova i prvi korak. Nohlen. 42). a posebno demokratska politička kultura. (10) posebna obilježja pretvaranja glasova u mandate. (15) stepen povezanosti izbora (Prema: Veselin Pavićević. da “većinski jednokružni (simple plurality. Milan Matić: Izbori. str. Their Organization and Activity in the Modern State. (11) postupak podjele na izborne jedinice. (2) veličina izborne jedinice. Takav sistem ne postoji ni kada je riječ o najvažnijim izborima. 7-8. teži sistemu multipliciranih. (6) način pristupa stranaka i kandidata izbornom procesu. 43. (3) način glasanja. (4) oblik/format legislature. (9) posebna obilježja načina glasanja. Nolen. str. Duverger: Political Parties. (8) struktura političkog takmičenja. (5) ograničenja izbornog prava. područje je “osnovnih zakona demokratije” i jedno od žarišta i uporišta političke kulture društva uopšte. Izborno pravo i stranački sustav. rigidnih i nezavisnih partija”. Postoje samo mnogobrojni elementi koji čine strukturu izbornog sistema. (3) izborno ponašanje. Teško je zamisliva demokratija. 215). nisu demokratski. (2) izborna tehnika. međutim. da “većinski dvokružni (second-ballot) sistem teži sistemu multipliciranih.sfera.29 Za karakter izbornog sistema te način i efikasnost njegovog funkcionisanja osobito su važni: (1) izborni obrasci (metodi). str. smatra da su za izborni sistem najvažnija četiri elementa: podjela na izborne okruge. najbolji izborni sistem. misli da su to: izborni obrazac (metod). ili su to samo formalno”. Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996. Vidi: D. izborno nadmetanje. Vidi: Veselin Pavićević. To su: (1) izborni obrazac (metod).28 Lajphart. uokvirena izbornim sistemom. str.27 Koji će od tih elemenata biti korišćeni u nekoj konkretnoj situaciji i kako će oni biti međusobno postavljeni (uslovljeni) zavisi od vrsta društvenih grupa u kojima se izbori vrše. (13) vremenska pravila u izbornoj kampanji. 26 27 28 29 93 . Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996. glasanje i preračunavanje glasova.26 Ne postoji univerzalni. Lajphart nalazi da postoji petnaest elemenata koji čine strukturu izbornog sistema. kakvim se obično smatraju oni za predstavnička tijela ili predsjednika jedne zemlje. 447. fleksibilnih i zavisnih partija”. (14) broj i tip subjekata izbora. (12) pravila finansiranja izborne kampanje. na primjer. odnosno od vrste izbora. izbori. (4) izborno zakonodavstvo. str. single-ballot) sistem teži partijskom dualizmu (dvopartizmu) sa promjenom vlasti između glavnih nezavisnih partija” (M.

Batler: Democracy and Elections. Ross. opet. početkom XX vijeka bilo je više od trista izbornih sistema. str. proporcionalne (srazmjerne) i mješovite (kombinovane). 1955. stalno prisutnih i otvorenih dilema svakog izbornog sistema. 1983. Political Science. iako se obično dijele na većinske. Taj broj se u međuvremenu povećao. 32 Postoji i podvarijanta većinskog 30 31 32 Prema jednom britanskom istraživanju iz 1910. tiranija većine ima više opravdanja. Ovaj obrazac (metod) obično se primjenjuje kod izbora na kojima se glasa za jednog između više kandidata. str. str. sistem liste i sistem kvote (Vidi: R. 1991. London. budući da “klasifikacija izbornih sistema ne mora biti samo opširan katalog koji ih nabraja”. Bogdanor . smatraju relevantnim samo sistem pluraliteta. str. gdje se birači opredjeljuju za stranačke liste. primjenom jednostavnog većinskog principa (simply plurality). osobito kad su u pitanju parlamentarni izbori. dok drugi raznim kombinacijama ovih dvaju obrazaca (metoda) izvode i druge klasifikacije. pod kojim se podrazumijeva 94 . 1971. od tiranije manjine. sistem većine. tako. godine. 68-100). i manje je zlo. New York. Neki. Prva se koristi u jednočlanim izbornim jedinicama različite veličine. 1).(1) Izborni obrasci (metodi) Jedna od najvećih. međutim. Tih obrazaca (metoda) ima mnogo. većinski sistem i sistem proporcionalne reprezentacije (Vidi: D. a lista koja dobije većinu nosi sve mandate. semiproporcionalni i proporcionalni sistem (Vidi: H. Neki.31 Većinski obrazac (metod) korespondira sa jednim od izvornih načela demokratije. Electoral Systems and Their Political Consequences. Election and Electors.30 Neki autori razlikuju samo većinske i proporcionalne obrasce (metode). Glasa se u jednom krugu. Temelji se na pretpostavci da je stav većine uvijek bliži interesima cjeline i da. razlikuju metode zbrajanja glasova u jednočlanim i višečlanim izbornim jedinicama. O. Treba praviti razliku između glasačkog bloka. Cambridge. Druga varijanta jeste jednostavno većinsko glasanje po listama u višečlanim izbornim jedinicama (glasački blok). 215-216). Neki. već se oni mogu analizirati “kao varijacije nad malim brojem osnovnih sistema” (Vidi: V. Postoje dvije varijante primjene ovog obrasca (metoda). Elections in Britain Today. smatrajući pri tome da kod ovih drugih mogu postojati sistem pluraliteta. razlikuju sistem pluraliteta. u krajnjoj liniji. London. po kome prvi po broju glasova dobija mjesto u parlamentu (first past the post). 302). Leonard. odnosi se na primjenljivost raznih obrazaca (metoda) pretvaranja glasova biračkog tijela u poslaničke mandate.D. Ibele.

Drugi način jeste organizovanje “drugog glasanja”. Alen. što istovremeno znači potiskivanje malih partija iz političkog života. u proporcionalnom sistemu. sa najvećim brojem glasova dobijenih u prvom krugu. koji imaju kontrolu nad kandidatima i teže ih je kontrolisati od strane birača. rade u korist elite i vlasti (Vidi: Enciklopedijski rječnik političke filozofije. koji znači da svaki birač u višečlanoj izbornoj jedinici ima onoliko glasova koliko ima i kandidata za izbor. a time i kontrolu prvih nad drugima. čija je svrha da se obezbijedi apsolutna većina osvojenih glasova po kandidatu ili listi kandidata. Riječ je o postizbornom rangiranju kandidata na stranačkim listama u jednočlanim izbornim jedinicama (single-member constituencies). kada važi pravilo winner-take-all). tj. alternativni glas. majoritetni izborni metod.33 te čvrsta i stabilna vlada sa sigurnom parlamentarnom većinom i manjim brojem stranaka u parlamentu. a ne na osnovu ideoloških mjerila. U drugom krugu učestvuju kandidati ili liste koji su ispunili propisani postotak glasova (u Fransuskoj je to 12. Jedan način primjene majoritetnog metoda jeste tzv. saobrazno uvjerenju da je u demokratiji osnovno da se odrede oni koje će kontrolisati vlast. U prednosti većinskog obrasca (metoda) ubrajaju se njegova jednostavnost i efikasnost (naročito kod glasanja u jednom krugu. I. posrednicima. gdje se glasa za stranačke liste. ili dvije kandidatske liste.5% ukupnog biračkog tijela izborne jedinice). smatra Alen. Dobrim stranama većinskog obrasca (metoda) smatra se i to što se njime: sprečava cijepanje stranaka i podstiče njihova orijentacija na stvaranje dvostranačkih sistema. Nasuprot tome. a pobjednik je onaj ko dobije prostu većinu glasova. prednost daje većinskom obrascu (modelu) upravo zato što se u njemu bira polazeći od ličnosti. i blok glasa. a za pobjedu je neophodna apsolutna većina tih glasova. Postoji i varijanta po kojoj u drugi krug idu samo dva kandidata. usmjerenost pažnje biračkog tijela direktno na onoga koga bira. knj. 33 95 . postiže politička višečlana izborna jedinica. štetni su koliko i nepotrebni i. Primjenjuje se ukoliko kandidati u prvom krugu nijesu osvojili apsolutnu većinu glasova. 17).obrasca. na ovaj ili onaj način. To omogućava bližu vezu birača i izabranih. To je tzv. koji može da se primijeni na dva načina. povjerenje se daje strankama. posredstvom prenošenja glasova kandidata sa najnižom preferencijom (najmanjim brojem prvih podrški) kandidatima sa najvišom preferencijom (najvećim brojem drugih podrški). Pobjednik je kandidat koji osvoji apsolutnu većinu glasova. Takvi posrednici. str.

naime. veli Mil. str. što joj daje mandat za sigurno i slobodno djelovanje.umjerenost. i povećava odgovornost vlade za svoju politiku. Kad se tome doda da jedva dovoljna parlamentarna većina podržava kabinet. To se. s obzirom na to da se ona konstituiše samo iz sastava pobjedničke partije. kao posljedica činjenice da je uvijek na vlasti partija sa većinskom podrškom. jedva da predstavlja malo više od dovoljne većine naroda. Podgorica. 1990. “u Britaniji. uprkos tome što. Većinski izbori i razmjerni izbori. Lajphart. kako Dal kaže. godine 1983. u svih devetnaest izbora između 1922. Sve ovo. Stabilnost tamošnjeg političkog sistema. Nohlen. odnosno razuđena interesna struktura u cjelini. dobili 42. uzet u globalu. tumači se. Mil ubraja i svojevrsnu legitimaciju faktičke vlasti manjine.36 treće. Robert Dal: Demokratija i njeni kritičari. odnosno činjenici da su konzervativci. Zagreb. dobija se 34 35 36 Vidi: D. zbog čega svoju funkciju mora da vrši krajnje odgovorno. i 1987.35 Nedostacima ovog načela smatra se: prvo. omogućuje većinskom biračkom tijelu da direktno utiče na izbor vlade. gdje parlament. a da joj opoziciju čini takođe jaka partija. Levis čak smatra da je korišćenje ovog obrasca (modela) u pluralnim društvima “potpuno nemoralno i protivno primarnom značenju demokratije. 34 Kao potvrda uspješnosti primjene ovog obrasca (metoda) navodi se britansko iskustvo. Zagreb. to što se kod njega javlja nesrazmjernost osvojenih mandata i broja glasova dobijenih na izborima. 174). a ne iz naknadnih koalicija. str. budući da se partije bore za “umjerene birače sredine”. U moguće implikacije ovog trećeg nedostatka. a pogubno za bilo kakve izglede za izgradnju nacije gdje bi različiti narodi mogli živjeti zajedno u slozi” (Prema: A. 96 . što može da osigura formalni legitimitet na minimalnoj razlici između pobjednika i pobijeđenog u izbornoj utakmici. 237. što u pluralnim društvima ne dozvoljava da dođu do izražaja manjinski interesi. drugo. gdje parlament zatim usvaja zakone i druge važne mjere istom takvom većinom. 1999. naročito dešava u zemljama: gdje se izbori održavaju po izbornim jedinicama u kojima pobjedu odnose neznatne većine.4 procenata glasova biračkog tijela i 61 procenat mjesta u Parlamentu i time zapravo potvrdili da se “vladavina većine u Donjem domu zasniva na manjini glasača”. 1992. ni jedna od dvije glavne stranke nikad nije dobila većinu glasova”. Demokracija u pluralnim društvima. str. na primjer. 193.

čiji negativni uticaj ponekad može da bude jako velik. Izraelu i Portugaliji 94. u parlament ulazi određeni broj kandidata. Španiji 83 (D. Danskoj 97. model (metod). Finskoj i Italiji 95. koristeći društvenu krizu i služeći se beskrupuloznom kampanjom. Grčkoj 88. London. str. zavisno od broja dobijenih glasova. str. koja je zahvaljujući proporcionalnom sistemu ušla u parlament sa samo nekoliko poslanika (godine 1928 imala je samo 800. pod uslovom da je lista prešla tzv. Prema Nolenu (koji se poziva na Riharda Rosa). Kao primjer ovog potonjeg. 91). Belgiji i Norveškoj 91.rezultat: ovakvim se većinskim sistemom vlast predaje “ne većini. što bi je u svakom većinskom sistemu elininisalo). Holandiji. što implicira dijalog i toleranciju među različitim grupama koje tvore predstavničko tijelo. 194. ističe se Nacionalsocijalistička partija u Njemačkoj. Luksemburgu 90. Većinski izbori i razmjerni izbori. Islandu i Švajcarskoj 96. što onemogućava ekstremne političke preokrete mimo volje birača. Nohlen: Izborno pravo i stranački sustav. uzurpirala vlast.37 Proporcionalni (srazmjerni) obrazac (metod) po pravilu se koristi u višečlanim izbornim jedinicama. 1861. Njemačkoj i Švedskoj 98. Dobra strana proporcionalnog obrasca (metoda) ogleda se u tome što broj osvojenih mandata odgovara broju dobijenih glasova38 i što raspored snaga u parlamentu ne dozvoljava pojavu samovolje. koji “tačno 37 38 39 40 John Stuart Mill: Consideration on Representative Government. izborni prag (koji obično iznosi 3-5 posto glasova).39 Loša strana proporcionalnog obrasca (modela) jeste u tome što se zbog velikog broja stranaka u parlamentu često formira nestabilna vlada i što se kao parlamentarne mogu održati i razne marginalne političke stranke. nego manjini”. S tih lista. što onemogućava etabliranje u sistem stranaka koje zahvaljujući svojoj snazi i uticaju otežavaju demokratske promjene. gdje se glasa za stranačke liste (liste u cjelini ili za pojedine kandidate sa njih). Nolen prednosti ovog obrasca (modela) vidi još i u tome: što omogućava da predstavništvo u parlamentu odgovara volji i snazi pojedinih dijelova biračkog tijela. što sprečava vještačko stvaranje političkih većina koje biračima nameću svoju volju.000 glasova. Vidi: D. da bi koju godinu kasnije.40 Osim toga. Nohlen. bahatosti i korupcije karakteristične za jednostranačke vlasti. iznosi u: Austriji 99. Irskoj. str. 97 . indeks proporcionalnosti između raspodjele mandata i ostvarenog učešća glasova po jednoj listi u ukupnoj masi palih glasova (ili onolikog broja glasova koji se uzima za konačni obračun mandata). 134.

str. prije svega. mandat dodjeljuje samo onim kandidatima stranačkih lista koje su ostvarile propisani cenzus glasova na regionalnom ili nacionalnom nivou. str. u tačnoj proporciji između glasova i mjesta u parlamentu. minimum glasova. izdvaja se metod ograničenog glasanja i pojedinačno neprenosivog glasa. 1942. Ako se bira da se utvrdi ko će nam komandovati.44 Po D’Ontovom obrascu (metodu). godine.”41 Kao podvarijanta proporcionalnog obrasca (metoda). a da je jednonominalni nepravedan. raspoloživa predstavnička mjesta u proporcionalnom sistemu dodjeljuju 41 42 43 44 Đovani Sartori: Demokratija šta je to?. Preostali mandati rezervisani su za manjinu. Ali. najbolji metod će biti onaj koji garantuje dobar izbor leadershipa. “djelitelja” i “jednakih brojeva”. U pitanju su matematičke operacije raspoređivanja poslaničkih mjesta pomoću raznih “količnika”. Možda. Veselin Pavićević: Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996. na osnovu propisane većine. najvrednijem dijelu. Sartori kaže: “Skoro uvijek se tvrdi da je proporcionalni sistem pravedan. na taj način se potpuno gubi iz vida da izbori treba da budu selekcija i da. odnosno da je problem u ’tačnom predstavljanju’. čini to na račun kvaliteta izabranih. Ernest Barker je pisao: “Ne možemo da napustimo ideju vrijednosti. Ona će ih osvojiti ukoliko ostvari.predstavlja” strukturu i interese ukupnog biračkog tijela. 151.43 Jedan od poznatijih kombinovanih obrazaca (modela) za raspodjelu izbornih mandata jeste tzv. Još 1942. Oxford. 57. Birač naime raspolaže manjim (zakon propisuje kolikim) brojem glasova od broja mandata koji se dijele u izbornoj jedinici. Iz toga proizilazi da nije suština u ’tačnim proporcijama’ između biračkog tijela i izabranih. Upozoravajući na to. “Metod je karakterističan po tome što se u manjim. višečlanim izbornim jedinicama upotrebom ograničenog i neprenosivog glasa. na kraju. str. ne možemo da stavimo na tron većinu po količini. takođe zakonom propisani. 66). D’Ontov. najvažniji zahtjev građanina je dobra vlada. onaj koji bolje predodređuje kvalitativni izbor od koga zavisi dobar ishod demokratskih eksperimenata. Zato je izborni sistem koji najviše odgovara demokratiji. već da većinski dio bude usmjeren ka valentior pars. Moramo da nađemo način da povežemo vrijednost i količinu kao nerazdvojno povezane stvari” (Ernest Barker: Reflections on Government.”42 Kombinovani obrasci (modeli) nastaju iz potrebe da se izbjegnu negativne strane većinskog i proporcionalnog obrasca (modela). nazvane po njihovim autorima 98 .

Izborne jedinice se obično dijele na male. pa jedna dobije 30. Problemi tzv. a treća 10. izborne aritmetike.se tako da se broj glasova dijeli zajedničkim djeliocem (1. Hogan.47 Manje izborne jedinice dozvoljavaju biračima da bolje poznaju kandidate koje biraju. nerealno velike ili male izborne jedinice. To su: a) određivanje izbornih jedinica. izborne geometrije48 često su povezani s pitanjem tzv. a velikim one sa 10 mandata i više (Vidi: Veselin Pavićević. a treća jedan mandat. Pod izbornom geometrijom podrazumijevaju se “prekrajanja” izbornih jedinica saobrazno zahtjevima političke cjelishodnosti. i kao njegov “mehanizam” služi ostvarivanju izbornih načela. Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996. Uz to. srednje i velike. str. 71). može da bitno opredijeli karakter i krajnji ishod izbora. Omogućavaju i lakši opoziv izabranih. rasporeda i veličine izbornih jedinica saobrazno interesima jedne društvene grupe. neprirodno izmiješane ili na drugi način inherentne političkom prostoru i tradiciji.000 glasova.2. ili jedne strane u izbornoj utakmici. (Vidi: Veselin Pavićević. b) način kandidovanja. Primjera radi. Sa stanovišta demokratskog.000 glasova. str. c) određivanje karaktera izbornih lista. nadmeću tri stanke. a) Formiranje izbornih jedinica važan je dio izbornog procesa. raspored mandata među njima biće takav da će prva stranka dobiti tri mandata. naročito su važna četiri njena činioca.000 glasova. d) regulisanje načina glasanja. Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996. druga 20. Rej i drugi poznati teoretičari u ovoj oblasti (Vidi: Isto). a izabranima da tješnje sarađuju sa svojom izbornom bazom.46 Prednost je velikih izbornih jedinica u tome što omogućavaju načelniju izbornu borbu i pogodnije su za primjenu srazmjernog predstavništva. koja je osnova za raspodjelu mandata. Obično se malim smatraju izborne jedinice sa 2-5 mandata. a ima i njihovih raznih kombinacija. mogu biti sredstvo ozbiljnih zastranjivanja i zloupotreba. 75).3) i tako dolazi do količnika koji se ređaju po veličini (broja glasova). ako se u jednoj izbornoj jedinici koja ima šest mandata. srednjim one sa 6-10 mandata.45 (2) Izborna tehnika Izborna tehnika je važan dio izbornog procesa. druga dva mandata. Prilagođavanje broja. Uvjerenje da veličina izborne jedinice povećava mogućnost za egzaktnu proporcionalnost dijele Mekenzi. što najčešće znači ostvarivanje 45 46 47 48 99 .

što je suštinski ravno gubitku biračkog prava. i najšire postavljeno biračko pravo ostaće nedovoljno iskorišćeno. Osim toga.budući da jedna izborna jedinica može imati znatno veći broj birača od drugih. učestvuju u izbornom nadmetanju. Ako način kandidovanja nije jednostavan i lako dostupan građanima. ili da ne glasaju nikoga. 100 . Razlike se naročito ogledaju u tome što partije preferiraju odanost članova njihovim programima. fleksibilne (omogućavaju biraču da prilikom izjašnjavanja na izborima vrši određene izmjene na njima. tj. c) Određivanje karaktera izbornih lista relevantno je samo kod primjene proporcionalnog obrasca (metoda). dok građani insistiraju na provjerenim stručnim i moralnim kvalitetima i rezultatima kandidata. Značaj ovog pitanja utoliko je veći što u stvarnosti često postoje velike razlike između partijskih kombinatorika i monopola u kandidovanju. gdje se glasa o stranačkim listama. Stranačke liste obično se dijele na: zatvorene ili vezane (uvrđuje ih stranačko rukovodstvo prije izbora. krugove. dovodi jedan dio birača u situaciju da svoj glas daju kandidatima za koje stvarno nijesu. onemogućava kandidaturu svima koji su zainteresovani da. od načina kandidovanja u velikoj mjeri zavisi i mogućnost faktičke realizacije biračkog prava. čak i “vezice za cipele”. Složena procedura kandidovanja. jednako kao i postavljanje teško ostvarljivih uslova za sticanje prava na kandidaturu. ima dvostruko negativne posljedece: na jednoj strani. koji mogu da liče na “guštere”. tako da birači prilikom izjašnjavanja na izborima ne mogu da ih mijenjaju). promijeniti redosljed kandidata na njima. b) Važno pitanje svakog izbornog sistema jeste kandidovanje. Prilagođavanjem broja i veličine izbornih jedinica tim potrebama dobijaju se neobični “geometrijski” oblici ovih. bilo tako što će ih panaširati. što dovodi do nejednakosti u izbornom kapacitetu građana i odstupanja od elementarnih zahtjeva za jednakošću birača. odnosno organe vlasti. pod jednakim uslovima. što je ravno zloupotrebi njihove političke volje. bilo tako što će umjesto kandidata interesa pojedinih političkih grupacija na račun izigravanja principa opšteg i jednakog izbornog prava. na drugoj strani. što ujedno znači i ograničavanje njihovih političkih prava. tj. nominacija i utvrđivanje kandidata za predstavničke funkcije. i volje i zahtjeva birača.

unijeti druge). 1989.. Beograd. lokalno organizovane ili orijentisane. 101 . Slabo strukturirana lista . a stalo mu je do svog blagostanja. kako Ciceron kaže.prepušta biraču odluku ko treba da zastupa stranku. tehnički lakše izvodljivo. jer niko nije neobavešten o onome što radi po vlastitom izboru” (Aristotel: Retorika. Na tu temu Aristotel piše: “Čovek dobrovoljno radi ono što radi svesno i bez prisile. 1997.. 2002. Nariman: The Indian Constitution. S. Slobodna lista . odnosno partije pod kontrolom birača. koja se od ovih lista primjenjuje u nekom konkretnom slučaju. Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996.omogućava biraču da prekorači stranačke granice i sastavi vlastitu listu (Vidi: Veselin Pavićević. Kad su izborne liste zatvorene. razlikuje tri vrste stranačkih lista. 76). jer omogućava biraču da se izjasni svjesno. makar direktno.52 Tajno glasanje je. 4546). naime.51 d) Regulisanje načina glasanja je pitanje više tehničke nego principijelne prirode. a ne listi). 48. str. pretpostavka su razvoja demokratije i demokratskog. Makar samo zbog toga što. str. kad “slobodan narod odabira kome će poveriti svoju sudbinu. zavisi hoće li. Novi Sad. Tajno glasanje obezbjeđuje kudikamo više slobode i samostalnosti od javnog. njihovi nosioci. Ciceron: Država. Što čovek radi dobrovoljno ne znači da sve radi po slobodnom izboru volje. birači biti pod faktičkom kontrolom partija. Washington. i koliko. str.50 Slobodne liste. nekoj prisili spolja. pak. a partije. nema dilema u pogledu prednosti tajnog nad javnim glasanjem. tako. slobodne (birač daje glas listi koju sam sastavi. ne povodeći se namah za drugima (što se kod javnog glasanja dešava) i ne podliježući.koje izbriše. 49 50 51 52 Postoje i druge podjele stranačkih lista. To su: Kruta lista . Nolen. str.49 Od toga ko određuje kandidate. uz to. 66). One služe samo da raspiruju požare komunalizma. ali sve što čini po slobodnom izboru volje to radi svesno. Odavno. preciznije je i sigurnije. An Experiment in Unity and Diversity. tj. utvrđujući istovremeno redosljed kandidata). trpe i demokratija i zemlja.omogućava biraču samo glasanje en bloc. Nariman na tu temu piše: “Takve stranke izričito ne zastupaju interese zemlje i zato nemaju ni želje ni sposobnosti da učine bilo što dobro za zemlju. i da se obraćaju neznanju i religijskim osjećanjima ljudi da bi pridobili njihove glasove” (F. otvorene (podrazumijevaju da birač daje glas kandidatu s liste. najviše sa onoliko kandidata koliko se bira u njegovoj izbornoj jedinici. odabraće najbolje”.

privlači veći broj birača i omogućava tačniju provjeru rezultata. Ono što način glasanja čini uvijek aktuelnim, jeste (ne)postojanje tehničkih uslova za stvarnu tajnost glasanja u svakom pojedinačnom slučaju, te (ne)izvodljivost eliminisanja svake mogućnosti za zloupotrebu čina glasanja. To pitanje dodatno usložnjava činjenica da tajno glasaju i nepismeni, i hendikepirana lica, i lica na odsluženju vojnog roka ili u “rasijanju” (koja svoja opredjeljenja saopštavaju “poštom”). Nivo riješenosti ovih pitanja i stepen regularnosti tajnog glasanja, upravno su srazmjerni. (3) Izborno ponašanje Za karakter izbora, i njihov mogući ishod, važno je i tzv. izborno ponašanje. Pod izbornim ponašanjem podrazumijevaju se djelatnosti i akcije pojedinaca i grupa tokom izbornog procesa, izazvane uticajem raznih faktora. O kojim, i kakvim, uticajuma je riječ, pokušao je da objasni S. M. Lipset, koji tvrdi da stepen učešća na izborima zavisi, u krajnjoj liniji, od četiri činioca: (a) značaja vladine politike za pojedinca (zavisnost od vlade kao poslodavca, izloženost ekonomskim pritiscima koji zahtijevaju intervenciju države, izloženost državnim ekonomskim restrikcijama, posjedovanje moralnih i religijskih vrijednosti na koje vladina politika ima djejstvo, postojanje značajnih političkih alternativa, situacije opšte krize); (b) obaviještenosti (neposredno sagledavanje posljedica vladine politike, profesionalna uvježbanost i iskustvo u stvaranju slike o opštoj situaciji, kontakti i komuniciranje, slobodno vrijeme); (c) pritiska grupe na pojedinca da glasa (potlačenost i otuđenje, snaga klasne političke organizacije, učestalost društvenih kontakata, norme grupa koje se suprotstavljaju glasanju); (d) unakrsnih pritisaka (oprečni interesi, oprečna obavještenja i oprečni pritisci grupa). Tako će jedna grupa pokazati veći stepen učešća na izborima ako vladina politika ima veći uticaj na njene interese, ako je bolje obaviještena, ako je izložena pritisku da glasa, odnosno nije izložena pritisku da glasa za različite stranke.53 Važan uticaj na izborno ponašanje može da ima i izborna kampanja. Pod izbornom kampanjom podrazumijevaju se aktivnosti čiji je cilj da
53

Vidi: Politička enciklopedija, Beograd, 1975, str. 373.

102

pridobiju birače za političke programe i kandidate. Glavni organizatori i nosioci izborne kampanje jesu subjekti (obično političke partije, rjeđe grupe građana i pojedinci) koji učestvuju u izbornom procesu. Karakter izborne kampanje bitno je određen karakterom političkog sistema i političke kulture društva. Uticaj izborne kampanje na ishod izbora različit je. U situacijama kada je ishod izbora, iz nekog razloga, unaprijed poznat, izborna kampanja je nezanimljiva, usputna, svedena na puku formalnost. U obrnutim slučajevima, kada se društvene grupe i javno mnjenje “lome” između rivala sa približno jednakim izgledima na izborni uspjeh, izborna kampanja može da bude presudna. Tada je izuzetno važno da sredstva informisanja, podjednako partijska kao i ona sa atribucijom javnog servisa, ispunjavaju dva zahtjeva: da striktno poštuju demokratske norme i etičke standarde i da, pod jednakim uslovima, budu jednako dostupna svim učesnicima izborne utakmice. Od ponašanja medija uveliko zavisi hoće li izborna kampanja proteći u znaku spontanog, slobodnog i tolerantnog nadmetanja učesnika izbornog procesa, ili će biti izmanipulisana, dirigovana i na druge načine instrumentalizovana u smjeru koji ne poznaje i ne priznaje autentično izraženu volju demokratski opredijeljenih građana. (4) Izborno zakonodavstvo Izborni proces, čak i kada je “rutinski”, važan je trenutak i čin odmjeravanja i oficijelnog raspoređivanja političkih snaga u jednom društvu. To naročito važi u sistemima tzv. plijena, gdje izborni pobjednik monopoliše širi krug javnih funkcija i faktički ima svu vlast. Želja učesnika izborne utakmice da sebi pribave takvu moć, objektivno, nosi mnoga iskušenja, uključujući i sklonost neregularnim i nedemokratskim postupcima. Kod političkih činilaca sklonih autoritarizmu to može da bude i ambicija da se cjelokupan izborni proces podvrgne sopstvenoj kontroli, zarad čega se ne preza ni od prevara i najrazličitijih manipulacija (prekrajanja izbornih zakona i izbornih jedinica, nametanja “svojih ljudi” u izbornim tijelima, podmićivanja i ucjenjivanja stranačkih vođa i kandidata, biračkog tijela i medija, trgovine relevantnim političkim informacijama i glasovima, lažiranja i krađa glasova). Da bi se to spriječilo, ili makar svelo na manju mjeru, te da bi se izabranima dala stvarna demokratska
103

legitimacija, nije dovoljno samo da se vođenje izbornog postupka povjerava višestranačkim biračkim odborima i izbornim komisijama, a njihovo nadziranje međunarodnim posmatračima ili posmatračima iz redova domaćih nevladinih organizacija i asocijacija. Za regularnost izbora i postizanje njihove svrhe potrebno je i odgovarajuće izborno zakonodavstvo. Izbornim zakonodavstvom regulišu se sva pitanja relevantna za formalno-proceduralni tok izbornog procesa, izborno ponašanje i finansiranje izbora i izborne kampanje. Ovo potonje podrazumijeva ne samo utvrđivanje obaveze u pogledu legalizovanja izvora sredstava za potrebe izbora, već i određivanje njihovog obima i načina upotrebe. Kontrola zakonitosti izbornih radnji u nadležnosti je redovnih sudova.

104

POLITIČKE PARTIJE U DEMOKRATSKOM PROCESU
Nastanak i pojam političkih partija Vrijeme nastanka političkih partija teško je precizno utvrditi. Jedni smatraju da njihove preteče treba tražiti u staroj Grčkoj, gdje se, uoči bitke kod Heroneje (338. godine p.n.e.), a povodom događaja koji će do te bitke dovesti, jasno diferenciraju dva politička bloka (antimakedonski i promakedonski).1 Drugi vjeruju da se začeci partijskog organizovanja javljaju prvo u Rimu. Svoje uvjerenje temelje na činjenici da su tamo, pred kraj perioda trajanja Republike, postojale političke grupacije sa stranačkim obilježjima. J. Blondel, tako, ne isključuje mogućnost da su rimski narodni tribuni i reformatori, braća Tiberije i Gaj Grah, bili prvi partijski lideri sa narodnom podrškom.2 Slično misle i J. Blunčli3 i M. Veber.4 M. Prelo, takođe, označava stari Rim kao mjesto rođenja moderne ideje političkih partija, tvrdeći da su i njemačka srednjovjekovna udruženja seljaka (Buntschuh) imala obilježja organizacije kakvu ta ideja podrazumijeva.5 Treći naglašavaju da se političke partije nijesu mogle javiti prije nego što se aparat javne vlasti institucionalno ne odvoji od društva i steknu drugi uslovi za izražavanje različitih interesa građana u odnosu na državnu politiku. Ti su se uslovi, prema pobornicima ove teze, prvi put stekli u Engleskoj, tokom XVII vijeka, tako da se tek tada, u doba kraljeva Čarlsa I i Čarlsa II, formiraju prve političke
1 2 3 4

5

Vidi: Božidar Tadić, Sociologija politike, Podgorica, 1996, str. 341. Vidi: J. Blondel, Political Parties, London, 1978, str. 33-34. Vidi: J. K. Blunčli, Karakter i duh političkih partija, Beograd, 1880, str. 2. Prema: Vladimir Goati, Političke partije, u: Enciklopedija političke kulture, Beograd, 1993, str. 849. Vidi: Marsel Prelot, Sociologie politique, Paris, 1973, str. 436.

105

partije: Torijevci (kasnije Konzervativna partija) i Vigovci (kasnije Liberalna partija).6 Većina teoretičara saglasna je u tome da su moderne političke partije proizvod XIX vijeka. To je vrijeme nakon građanskih revolucija, kada politička prava i slobode prvi put dobijaju status zakonom garantovanih tekovina, kada vertikalna (aristokratska) struktura političke vlasti ustupa mjesto horizontalnoj (demokratskoj), kada se proširuje biračko pravo a parlament afirmiše kao najviša institucija zakonodavne vlasti. Ili, kako bi rekao Švarcenberg: “U cjelini, partije imaju izborno i parlamentarno porijeklo. One se rađaju i razvijaju s demokratijom, što će reći sa širenjem parlamentarnih ovlašćenja i s narodnim izborima.”7 Pojmovno, naziv političkih partija izvodi se iz latinskog part (dio), odnosno partire (dijeliti). Otuda se političke partije, u najopštijem smislu, mogu definisati kao grupe ljudi povezanih nekim zajedničkim političkim interesom. Sartori pod političkim partijama podrazumijeva “svaku grupu koja se identifikuje sa zvaničnim nazivom, koja predlaže na izborima i koja je sposobna da putem izbora (slobodnih ili neslobodnih) izabere kandidate za javne funkcije”.8 Neki bi, jednostavno, rekli: “Stranke su udruženja kojima je cilj političko djelovanje.”9 Političke partije imaju svojstva društvene grupe, interesne grupe i grupe za pritisak. Ipak, one se od tih grupa razlikuju u nekoliko stvari. Važnijim elementima te razlike, koji se ujedno uzimaju i za konstitutivne elemente političkih partija, smatraju se organizacija - što znači, s jedne strane, da političke partije predstavljaju sisteme teritorijalnih organizacionih jedinica i organa, koji su vertikalno povezani u jedinstvenu organizaciju10 i prilagođeni potrebi da se
6 7 8

9

10

Vidi: Politička enciklopedija, Beograd, 1975, str. 715. Roger Gerard Schwartzenberg: Sociologie politique, Paris, 1971, str. 334. Giovanni Sartori: Parties and Party Systems, A Framework for Analysis, Cambridge, 1976, str. 63. Paul Marabouto: Les parties politiques, les mouvements sociaux sous la IV Republique, Paris, 1948, str. 3. Pod organizacijom se obično podrazumijeva društvena tvorevina koju karakterišu: efikasnost ostvarivanja određenih funkcija, što je i svrha njenog osnivanja i egzistiranja; hijerarhija strukture; pojam službenosti što se ogleda u prevazi

106

mogu imati veoma široku i razvijenu organizacionu strukturu. 1942. 36. E. ideja i predstava o društvu i njegovom uređenju. lokalnih komiteta). s druge strane. Grupe za pritisak. kao i objašnjenja.12 Ne treba.razrađen sistem uvjerenja. i centralnih partijskih organa na vrhu organizacione piramide. Schattscheider: Party Government. da ima političkih partija (osobito onih manjih) koje ne teže uvijek osvajanju vlasti kao (nadređenosti) zvaničnog nad ličnim.11 U pogledu ovog posljednjeg. 11 12 107 . odnosno biračkog tijela. 355). program . pandemistički pokreti i pokreti tzv. odnosno interesne grupe i grupe za pritisak. ideologija . Diverže o tome kaže: “Političke partije imaju neposredan cilj da sudjeluju u borbi za vlast. članstvo. da imaju svoje deputate i ministre. str. niti da učestvuju u njoj. da ima političkih partija čija programska orijentacija nije uvijek sigurna i koje nijesu ideološki jasno opredijeljene. u krajnjoj liniji. na čijoj platformi nastoje da dobiju organizovanu i sistematsku podršku javnosti. da se između osnovnih organizacionih partijskih jedinica (sekcija. oblasnih. ona . neki autori tvrde da tek “kad jedna organizacija kontroliše vlast ili kad je sposobna da obezbijedi i zadrži velike izglede da će uzeti vlast. kojih po pravilu ima puno.kojim političke partije određuju svoje ciljeve i bliže i dalje zadatke. teritorijalnom principu (sindikati).. koja se od partijske razlikuje samo po tome što nije zasnovana na tzv.koji uvijek jeste. nove ljevice. zanemariti ni sljedeće činjenice: da organizacija nekih političkih partija nije osobito čvsta i postojana. a da neke druge društvene grupe (organizacije.. ćelija. str. i. 1966. nasuprot tome. osvajanje državne vlasti. one nastoje da ostvare uticaj na one koji drže vlast. određen broj lica koja su u njoj okupljena radi ostvarivanja nekog cilja i interesa. milicija. nalazi nekoliko organizacionih međustepenica (mjesnih. ženske i omladinske organizacije). cilj . a da neke druge društvene grupe. ne ciljaju niti da osvoje vlast. one nastoje da osvoje poslanička mjesta putem izbora. postaje velika partija ili prava partija”. pokreti) mogu imati konzistentne programe sa svim elementima ideološke opredijeljenosti (razne sindikalne grupe. međutim. da obrazuju vladu. da izvrše ’pritisak’ na njih” (Maurice Duverger: Sociologie politique. Paris.“pokriju” svi nivoi političke i državne organizacije društva. regionalnih). odnosno upravljanje državom. New York. tj. prisinkta. E. odnosno racionalizacije uloge i zadataka političke partije u njegovom očuvanju ili preuređenju.

O trajanju pojedinih organizacija R. na primjer. a da unutar klase ponekad može biti više međusobno veoma različitih partija. političkog i porodičnog grupisanja” (Robin Williams: American Society. Vladimir Goati: Savremene političke partije. str.ali i relativno trajna. Lenjin. ekološke). Jednu od takvih podjela. 6. 1984. 1960. a da neke druge društvene grupe mogu biti relativno trajne. ponaša po nekom ustaljenom redu . pa čak i socijalnog ili kulturološkog karaktera) koja isključuje svaku mogućnost iskazivanja njihovog članstva kao građana.16 da klasna pripadnost nije svojstvo svih partija (ima partija koje se identifikuju kao nacionalne. odnosno prevratničke grupe. 44. ipak. Princenton.kao u slučaju uobičajene interakcije gomile na ulici koja se. onaj njen kriterijum i smisao koji je utvrdio M. vrši V. Maurice Duverger: Socilogie politique. vjerske. Tipologija političkih partija Političke partije složeni su i međusobno veoma različiti entiteti. str. U nekim definicijama političkih partija. a da se za vlast bore i razne pučističke. Ova se podjela upotrebljava u različitim značenjima i vrši na različitim osnovama.svom prvom i najvažnijem cilju. str. 356. Vilijams kaže: “Organizacija može biti sasvim privremena .17 Preovladava. I . 473).14 opšta solidarnost (u smislu da djeluju “u okvirima globalnog društva u kome svaki čovjek učestvuje kao građanin”. da faktička djelatnost partija može ponekad da ima obilježja takve “posebne solidarnosti” (nacionalnog. New York. regionalne. ipak. str. Otuda se i njihova tipologija. odnosno klasifikacija. kao njihove bitne odrednice ističu se još i trajnost (makar u smislu da će politički živjeti duže nego što im se “rukovodioci na rukovodećim mjestima zadržavaju”). vjerskog. kako je to slučaj kod religioznog. vrši po raznim kriterijumima. nasuprot djelatnosti drugih društvenih grupa koja se temelji “na nekoj posebnoj solidarnosti”).13 klasna pripadnost (u smislu da vlast osvajaju i vrše “u interesu određene klase”). 1996. Beograd. Jedna od poznatijih. Osnova na kojoj on to radi 108 . često korišćenih klasifikacija jeste ona kojom se političke partije dijele na kadrovske i masovne. treba imati u vidu: da neke političke partije traju veoma kratko. 13 14 15 16 17 Joseph La Palombara & Myron Weiner: Political Parties and Political development.15 Ne sporeći sasvim nijednu od ovih odrednica.

insistirajući na strukturalim obilježjima političkih partija. Isto. već da organizuju samo najuglednije: kvalitet im je značajniji od kvantiteta. U tom kontekstu. kakva partija najbolje odgovara zahtjevu za revolucionarnim prevratom. naime. str. čije jezgro predstavljaju profesionalni revolucionari. riječ je o sljedećem: “Njihova čitava aktivnost orijentisana je prema izborima i parlamentarnim kombinacijama i zbog te činjenice ima polusezonski karakter. njihovo rukovodstvo je najvećim dijelom u rukama poslanika i ima naglašeno individualizovanu formu.”19 Takva strukturiranost ovih partija opredjeljuje obim i intenzitet njihove aktivnosti. 18 19 109 . O prvoj karakteristici Diverže kaže: “Kadrovske partije ne nastoje da obuhvate što veći broj članova. doktrina i ideološki problemi igraju samo malu ulogu. Po Diveržeovom mišljenju. po Diveržeu. ili ne. str. Partija se interesuje samo za politička pitanja. njihova administrativna armatura je nerazvijena. stvarna moć u njima pripada ovoj ili onoj kategoriji grupisanoj oko parlamentarnog lidera i život u partiji se zasniva na rivalitetu malih grupa. Lenjin preferira čvrstu. Saobrazno konceptu revolucije koju predvodi. 360. drugo. strogo organizovanu partiju. 363. Maurice Duverger: Sociologie politique. razlikovanje kadrovskih i masovnih partija isto je što i podjela ovih na revolucionarne (preferiraju ideju radikalnih promjena postojećeg) i reformističke (zalažu se za postepenu reformu postojećeg. jeste malobrojno članstvo i prilično suženo polje djelatnosti.Diverže. pristupanje u njeno članstvo je uglavnom jeste odnos političkih partija prema društvenoj stvarnosti u kojoj djeluju. koji teritorijalno odgovaraju granicama izbornih okruga. ne dovodeći u pitanje date institucije poretka). Karakteristika kadrovskih partija. i koja je svoje zadatke trebalo da rješava upravljanjem iz jednog centra i gvozdenom disciplinom njenih učesnika. da li je partija revolucionarno opredijeljena. ili na osnovu bogatstva koje im pomaže da pokriju troškove izbornih kampanja. Za njega su. Ti se najugledniji pronalaze ili na osnovu njihova prestiža koji im obezbjeđuje moralni uticaj. Polazeći od toga da postoji korelacija “između ove nove strukture partija i razvoja njihove socijalne osnove”. važne dvije stvari: prvo.18 Diverže primjere kadrovskih partija nalazi u konzervativnim liberalnim i radikalnim političkim strukturama zapadne Evrope. odnosno socijalističke i socijaldemokratske provenijencije. Oni su organizovani u lokalne komitete. dok masovne partije prepoznaje u političkim organizacijama radničke.

”20 Tradicionalne kadrovske partije.zasnovano na interesu i navici. drugo.”21 Prema odnosu poslanika prema partijama čiji su predstavnici u parlamentu. str. omogućava im da iz sopstvenih izvora (članarine) finansiraju izbornu kampanju i druge aktivnosti. 186-187. Konzervativne i Laburističke. Izuzetak od ovog pravila Divrže vidi kod obiju engleskih partija. str. Širenje polja aktivnosti ovih partija izvan uskih okvira izborne kampanje uslovljeno je potrebama i zahtjevima njihovog članstva. čiji su lideri obavezno predsjednici vlade. već samo ako realno i na trajan način učestvuje u političkom životu. regrutovanog iz različitih društvenih grupa i slojeva i zainteresovanog za znatnije društvene promjene. “To su bile klase male po broju pripadnika i najugledniji su ih savršeno predstavljali. stoje masovne partije. 110 . Suženost partija je odgovarala suženosti polja političkih konfrontacija i dubljoj prirodi jedne demokratije iz koje su praktično bili isključeni najveći dijelovi naroda. Maurice Duverger: Sociologie politique. karakteristične su za društva gdje postoji konflikt između aristokratije i buržoazije. kao njihova svojevrsna negacija. To stanovništvo ne može istinski ostvarivati svoja prava ako bi se ograničavalo na to da jedanput glasa za pune četiri godine. 363. Diverže kaže: “Masovne partije odgovaraju širenju demokratije koja se otvara gotovo prema cjelini stanovništva. koje se odlikuju većom centralizacijom i većom obavezom poslanika da se u parlamentu pridržavaju partijskih instrukcija. 1964. Diverže razlikuje dvije vste kadrovskih partija: “elastične”. ali i izraz drugačijih okolnosti i potreba. koje su manje centralizovane i čiji poslanici u parlamentu nijesu dužni da glasaju po striktnim nalozima partije. po pravilu. i “stroge”. str. A ono to može uraditi samo preko nove organizacije partije. Maurice Duverger: Sociologie politique.22 Nasuprot kadrovskim partijama.”23 Karakteristika masovnih partija je veliki broj članova i široko polje aktivnosti. 363. i čiji članovi u parlamentu zauzimaju stav (glasaju) kako to traži šef njihove partije. povećava njihove izglede za veću podršku biračkog tijela i uopšte podizanje nivoa političkog prestiža i ugleda u društvu. odnosno “vlade u sjenci”. Masovne partije su. Većina kadrovskih partija su decentralizovane i elastične. centralizovane i stroge. Paris. 20 21 22 23 Maurice Duverger: Introduction a’la politique. Masovnost članstva ovih partija ima dvostruku funkciju: prvo. s takvim osobinama.

24 Evropski tip partija razlikuje se od američkog po sljedećem: što djeluju stalno (neprekidno). da imaju labavu (“čak i neodredivu”) organizaciju. ili su pak svedene na ulogu pukih transmitera (poslušnih. niti strogih statutarnih normi. Postoje. u smislu da oni ne mogu glasati drugačije od dobijenih instrukcija. str. više ili manje bliski izloženim.Na sličnim elementima temelji se i klasifikacija koja razlikuje partije američkog i evropskog tipa. 335. U drugom slučaju. Tako se partije razlikuju: po ideološkim obilježjima i programskim ciljevima (revolucionarne. ideološki jasno opredijeljene za “svoj” idealni projekat društvenog razvoja i uređenja vlasti (komunističke. socijalističke. Pored takvih partija. tj. socijaldemokratske. pisanim dokumentima koji unaprijed i precizno određuju što treba da rade i kako treba da rade. čijem su stvaranju i same doprinijele . da nemaju ni utvrđenih partijskih programa. “desne” (konzervativne) 111 .učešćem u izbornoj utakmici i međusobnim fer nadmetanjem za pridobijanje podrške biračkog tijela. demohrišćanske). Sociologija politike. i drugi kriterijumi klasifikacije političkih partija. bespogovornih izvršilaca) njihove politike. Političke partije se razlikuju i po odnosu prema demokratiji kao cilju i sredstvu. bilo vojne ili političke vrhuške. po odnosu rukovodstva prema 24 25 Vidi: Božidar Tadić. konzervativne. U tom smislu. što su ideološke. što imaju čvršću organizaciju i znatno šire polje angažovanja. Karakteristika partija američkog tipa je u sljedećem: da jedinu svrhu njihovog postojanja predstavlja povremeno povezivanje ljudi radi osvajanja političke (državne) vlasti i kontrole javnih službi. za druge ili nema mjesta. U prvom slučaju. dijele se na demokratske i totalitarne. a ne samo u vrijeme izbornih kampanji. dakako. liberalne. da su disciplinovane jedino kada je u pitanju odnos elektora prema lokalnim komitetima. riječ je o partijama koje djeluju u demokratskom političkom sistemu. partije status quoa)25. konzervativne. što funkcionišu saobrazno svojim programima i statutima. da više liče na koalicije različitih grupa koje objedinjavaju zajedničke izborne aktivnosti nego na jedinstvene organizacije. Slična ovoj je podjela partija na “lijeve” (revolucionarne). partije vrše vlast u nekom totalitarnom ili kvazidemokratskom sistemu i najčešće predstavljaju produženu ruku bilo nekog diktatora.

po socijalnoj koheziji članstva i motivu njegovog povezivanja (“partije mišljenja” . koje se zalažu za ublažavanje ili. i mobilizatorske .u koje se stupa kolektivno.članstvu (čvrste i labave). Diverže navodi Laburističku partiju Engleske “u njenoj izvornoj organizaciji 1900.ograničeno polje rada. aktivnost samo u toku izbora. nizak stepen političke participacije. Paris. seljačke.teže da obuhvate sve aspekte života svojih članova. str. aktivne su i izvan izbornih kampanja i imaju veće zahtjeve prema članstvu). 286).28 po hijerarhiji vrijednosti (partije socijalne ljevice. po načinu formiranja (one sa direktnim članstvom . 1968.26 po stepenu u kome partija obuhvata pojedine aspekte života svojih članova (partije individualnog predstavništva . Burdeau: Traite de sciences politiques. odnosno biračkog tijela kome su okrenute (radničke. godine”.njihovo članstvo potiče iz istih društvenih grupa i sjedinjuje ga sličnost društvenog položaja).27 po odnosu prema mišljenju sljedbenika (reprezentativne zavisno od promjene mišljenja sljedbenika. partije koje imaju umjerenu orijenataciju i kao takve “drže sredinu” između desnih i lijevih ekstrema). organizacija uzajamne radničke pomoći. ima uzor u Veberovoj klasifikaciji političkih partija na ideološke i interesne (ili patronažne). 368). Ovaj kriterijum podjele prisutan je i u Diveržeovoj klasifikaciji političkih partija na kadrovske i masovne. regionalne. po opsegu djelovanja (lokalne. s tim što Veberova ideološka partija odgovara Birdoovoj partiji mišljenja (članstvo se okuplja na osnovu srodnosti ideja.teže da u skladu sa svojim prethodnim idejama preobrate sljedbenike). Ova podjela. intelektualnih društava (tipa fabijanskog društva) koji prihvataju da zajednički djeluju u političkom domenu” (Maurice Duverger: Sociologie politique. internacionalne). kad su u i partije “centra” (tj. i “ideološke partije” . individualno i na temelju sopstvene odluke. mijenjaju svoju orijentaciju i djelatnost. građanske). njene osnovne komitete obrazuju predstavnici sindikata. po socijalnoj prirodi (pripadnosti) članstva. čijim se autorom smatra francuski sociolog Žorž Birdo (G. I obrnuto. 26 27 28 112 . preko druge organizacije). Kao tipičan primjer indirektne partije. Veberova interesna (ili patronažna) partija odgovara Birdoovoj ideološkoj partiji (okuplja ljude istog socijalnog porijekla i bliskog društvenog statusa). i one sa indirektnim članstvom .pojedinci u njih stupaju direktno. političkih pogleda i mišljenja). već sličnošću političkog mišljenja. tome III. str. i partije integracije .njihovo članstvo nije objedinjeno pripadnošću istoj društvenoj skupini i sličnošću društvenog položaja. On za tu partiju kaže: “Ona ne regrutuje nikakve direktne pristalice.

Njihov “vlastiti interes”.31 S promjenom nekog od ovih činilaca mijenja se i njihova priroda i uloga. kod svake od tih kvalifikacija ima mjesta za izvjesne nedoumice poput onih koje je imao Rajmon Aron. Dešava se da političke partije: mijenjaju svoju organizaciju i programska opredjeljenja kako bi se prilagodile promijenjenim okolnostima. ne 29 30 31 Štoviše. 15). str. najzad. 856). naglašeni društveni konflikti u Francuskoj i Italiji u razdoblju formiranja partija. kada je pokušavao da objasni da li se u polarizaciji ljevica .. niti su ove klasifikacije jedine koje je moguće napraviti. nekad društvena klima u kojoj su nastale.desnica ispoljava “egzistencija dva tipa ljudi čiji su stavovi fundamentalno suprotni. mijenjajući terminologiju i institucije. važi pravilo: kad jednom nastanu. Nekad su to vrijeme i razlozi nastanka. Uz to. “Na primer.pitanju komunističke partije. koje postizanje što višeg nivoa ličnih prava i sloboda i zaštitu privatne svojine smatraju najvišim vrijednostima). S druge strane. uticali su na njihovu kasniju isključivost i nespremnost za međusobnu kooperaciju” (Vladimir Goati: Političke partije. Naravno.. odsustvo oštrih klasnih konflikata u SAD krajem XVIII i početkom XIX stoleća uticalo je na to da su američke partije. međutim. počinju da rade saobrazno svojoj unutrašnjoj logici.29 Na profilaciju političkih partija. njihovu konkretnu programsku orijentaciju. nastavljaju da rade “po starom” i nakon što su se organizaciono i programski prestrojile. dva tabora čija međusobna borba ispunjava hronike vjekova” (Raymond Aron: L’Opium des intellectuels.30 a nekad okolnosti u kojima ostvaruju svoje zadatke. i liberalne partije. oblik organizovanja i način ostvarivanja društvene uloge utiču mnogi faktori. Paris. karakteristična po razlaganju (raspadu) jedinstvenih komunističkih partija na veliki broj grupacija (stranaka) sa najrazličitijim ideološkim i političkim opredjeljenjima. str. obrazovane u tom razdoblju. slijedeći vlastiti interes. ili dvije vrste koncepcija čiji se dijalog nastavlja na osoben način. 113 . potpuno otklanjanje svake ekonomske neravnopravnosti i socijalne nejednakosti. 1955. niti su kriterijumi po kojima su izvršene po sebi dovoljni i sasvim pouzdani. kao i za sve druge činioce političke superstrukture društva. ili. rade na nov način i onda kada nijesu izvršile nikakve promjene u svojim oficijelnim programskim opredjeljenjima. relativno slabo organizovane i spremne na međusobne kompromise. za partije. O tome najbolje svjedoče prestrojavanja u partijskim sistemima i orijentacijama u zemaljama Jugoistočne Evrope tokom posljednje decenije XX vijeka. tako da nijedno njihovo važnije obilježje nema karakter apsolutno trajnog.

političkih. 1965. u mjeri koja im omogućava da je mogu da organizuju. među kojima i to: da partije “produktivističkog nazora” (zainteresovane za ekonomski razvoj po svaku cijenu) počnu da se bave pitanjima “lijevih sinakura” (socijalna pravda i jednakost). reviziju ugovora o ratnim isporukama. Torino. preko svojih predstavnika ili opunomoćenika. navedene klasifikacije. proporcionalno zastupništvo i aktivno i pasivno biračko pravo žena. Funkcije političkih partija Političke partije izraz su i reprezentant različitih interesa pojedinih dijelova društva. nacionalnih i inih društvenih grupa iz kojih su nastale. 32 Eklatantan primjer u tom pogledu je ponašanje Fašističke stranke u Italiji. zapljenu 85% ratnih profita). odnosno sticanje prava da sastave vladu. već po sebi dovoljno nesigurne. još više gube na uvjerljivosti. Budući da državna vlast u tom pogledu obećava najviše. 114 . za političke partije je važnije od svih drugih oblika i sadržaja na kojima počiva njihov ugled. koji su u međusobnim konkurentskim odnosima i jedni drugima žele da se nametnu. Njena politika. ili barem da na nju znatnije utiču. da tu vlast vrše. da se zakleti “ateisti” svojski angažuju na poslovima “vjerske obnove”. krajem druge decenije XX vijeka.32 Kad do toga dođe. imala je sasvim drugi smjer (Vidi: R. da obezbijede prohodnost svojih članova ka toj vlasti. de Felice. da masovne partije izvorne demokratske orijentacije u jednom slučaju prerastaju u čvrste i disciplinovane organizacije. a u drugom se pretvaraju u amorfne skupine gotovo izgubljenih pojedinaca kojima beskrupulozno manipulišu otuđeni “centri”. prestiž i uticaj. socijalne reforme i predaju upravljanja fabrikama i javnim službama radničkim organizacijama. Mussolini il revoluzionario. To ih čini obaveznim i odgovornim za iznalaženje puteva i sredstava kojima će se interesi koje zastupaju ostvariti. moguće su mnoge “nelogičnosti”.korespondira uvijek sa interesom socijalnih. Program borbenih fascia. na način koji će omogućiti optimalno realizovanje njihovih interesa i ciljeva. progresivni porez na kapital. 742-745). dobijanje većine glasova na izborima. međutim. str. i obrnuto. U takvim situacijama. Usljed toga. obavezivao ju je na demokratske i progresivne akcije i poduhvate (ustavnu reformu kojom bi se uvelo opšte pravo glasa. a može da mu bude i sasvim suprotan. drugo. iz juna 1919. osnovna i najvažnija funkcija političkih partija jeste: prvo.

Pomper: Voters. podsticanje opšteg razvoja pojedinaca i ličnosti. 366). da socijalisti preferiraju jednakost. Džerald Pomper. dobiju tretman oficijelnih (jer je uslov da sačuvaju svoju socijalnu osnovu. izvjestan broj funkcija koje svaka politička partija učesnica izbornog procesa nužno vrši. b. na temelju procjene kojim vrhunskim političkim ciljevima i vrijednostima teže pojedini idealni tipovi partija. radi čije su artikulacije političke partije nastale. interesa. Oxford. fašisti i nacisti vođstvo i grupu (Prema: Božidar Tadić.Rezultat izborne utakmice indikator je. smatra da bi se njime mogli obuhvatiti: ostvarivanje opšteg dobra putem politike. str. bez obzira na to da li se te funkcije razvrstavaju po tročlanoj “šemi” (a. kao i podršku koju otuda dobijaju). uticaj na formiranje javnog mnjenja. na primjer. 2). legitimisti vlast i autoritet. i drugačijih. pored ostalog. niti eliminisati mogućnost da “izvorni” i ti drugi interesi budu “harmonizovani” (to je pretpostavka da eventualno pridobiju dio biračkog tijela izvan “svoje” socijalne osnove i time povećaju izglede za postizanje onoga radi čega su osnovane). Tipologija koju je u tom pogledu napravio Arnold Breht. treći ekonomske slobode i socijalnu jednakost. nominovanje poslaničkih kandidata. Elections and Parties. da se promocija “izvornih interesa” vrši na način koji neće suziti prostor za iskazivanje drugih. selekcija primjerenog političkog vođstva (Gerald M. Sociologija politike. podrazumijeva: da “izvorni interesi”. na primjer. On. 1988. nema saglasnosti. da se sve to prikaže .34 Postoji. demokrati većinski princip odlučivanja. drugi slobodu shvaćenu kao jednakost pred zakonom i jednakost šansi za ličnu afirmaciju. preferiraju druge ciljeve i vrednosne kategorije. međutim. odnosno organizovanje vlasti na način koji će potvrditi smisao postojanja političkih partija. Pokušavajući da doprinese razjašnjenju tog pojma. religiozne partije otkrovljenje. a nerijetko i jedini kriterijum. c. zavisno od toga koje vrijednosti preferira i koliko objektivno može da ih ostvari. svekolike vrijednosti i uspješnosti političkih partija.33 Svaka politička partija sa tim obavezama suočava se na svoj način. liberali slobode.ne samo kao najviše i najbolje što one mogu postići već i kao krajnji domet i globalni cilj uopšte. Drugi autori. tako da neki ističu u prvi plan slobodu ličnosti uopšte. Obezbjeđenje odgovarajuće podrške biračkog tijela poslaničkim kandidatima. složen je i suptilan proces. sugeriše. raspored izabranih 33 34 Oko toga što su osnovne vrijednosti politike. str. unapređivanje političke stabilnosti. zaštita pojedinaca od prijetnji drugih (pojedinaca i države). 115 . zavisno od stanovišta s kojeg prilaze ovom pitanju.

Uporedi: Barrie Axford. politike drugih partija) i. i na toj osnovi dobiju njihovu podršku. kao takva. mobilizacija i socijalizacija podrške biračkog tijela. 1971. d. Da bi se to postiglo. 353. str. Richard Huggins. prepoznavanje. John Turner: Uvod u politologiju. Gary K. potrebna dugoročna. 337. Zagreb. str.na funkcije u vlasti). stabilna i sve šira podrška. na njihovoj izradi angažuju se timovi stručnjaka. Paris.ma koliko dobra i efikasna u formiranju uvjerenja (tzv. zarad jedne potrebe spolja nametnutog. Komunikacija partija s cjelokupnom javnošću . vrši priprema odgovarajućih kadrovskih i materijalnih resursa. obaveza je političkih partija u izbornom procesu da optiranom biračkom tijelu (ali i ostalim građanima) ponude svoje izborne programe. političke partije obavezne su da tokom predizborne kampanje uvjere biračko tijelo (i građane u cjelini) u ispravnost i važnost svojih programskih opredjeljenja.ne smije imati karakter nečega jednokratnog.36 U prvom redu. artikulacija i agregacija društvenih i ekonomskih interesa. stoga. Njima je. Ben Rosamond. koji su uvijek programi rješavanja izvjesnih društvenih pitanja i problema. Zatim. nije dovoljna samo propagandna akcija partijskih mašinerija. c. koja će vješto sročenim sloganima uticati spolja na svijest i opredjeljenja onih čija se podrška traži. bilo društva u cjelini. razvijanje i usvajanje odgovarajućeg izbornog programa i njemu prilagođene političke ideologije. što je najčešće uslov za ostvarivanje njihovih programskih projekata. Tim postupkom političke partije vrše dvostruku funkciju: nude projekte društvenog razvoja i podstiču razvoj materijalnih i duhovnih snaga neophodnih za realizaciju tih projekata. Političke partije uglavnom pretenduju na dugoročnije učešće u vršenju vlasti. Istovremeno se: organizuju nova istraživanja. b. javnog mnjenja) da je njena politika ne samo saglasna sa datim (predizbornim) obećanjima (što je potvrda njene postojanosti i ozbiljnosti) nego i bolja od alternativne (tj. obavljaju razni kolateralni poslovi. regrutacija elite i sastavljanje vlada). prihvatljivija od nje . 116 . I to podrška utemeljena ne na simpatijama za neki uzgredni “hrabar izlet” ili “lukrativan potez” već na uvjerenjima u ispravnost cjelokupne njihove 35 36 Vidi: Roger-Gerard Schwartzenberg. Browing. i izgledali ostvarljivi. Sociologie politique.35 ili po četvoročlanoj “šemi” (a. Da bi ti programi odista odražavali potrebe i mogućnosti bilo dijela društva. 2002.

računajući i njihovu ideologiju. Dalje. koji predstavlja stranka. identifikuju i valjano artikulišu one društvene pojave i probleme koji najviše okupiraju pažnju građana i čije političko aktuelizovanje i rješavanje odgovara ne samo njihovim trenutim interesima i potrebama već ima i trajniju (istorijsku) relevanciju. povremenih i stalnih škola. Dobijanju takve podrške. i oficijelni školski sistem zemlje. vrše odabir i pripremu kadra za funkcije u vlasti (parlamentu i vladi). izborni programi političkih partija biće sračunati na to da jednoj društvenoj grupi donose trenutnu korist na račun trajne društvene štete. saglasnosti građana s njihovim idejama i projektima uopšte. političke partije su obavezne da tokom predizborne kampanje. tj. 86). odlučujuća za smjer i karakter kretanja jednog društva i države na duži rok.37 Najzad. Svjesne toga. Tako je u Engleskoj smjenjivanje stranaka na vlasti stabiliziralo i moraliziralo javni život” (Marcel Prelot: Političke institucije. Prelo kaže: “Brojne su državnike njihovi suvremenici slabo shvaćali. Ono što će ih kasnije opravdati. seminara. 117 . pomognu jednima da prevladaju apatiju.političke orijentacije. a kadšto im čak biti i na diku. političke partije svoju redovnu propagandu i akciju pojačavaju djelatnošću raznih kurseva. i njen učinak. Tim postupkom političke partije vrše važnu vaspitno-obrazovnu funkciju. U tu svrhu. kontinuitet. ti programi predstavljaju dio njegove interesne strukture i kao takvi objektivno su prihvatljivi i za onaj njegov dio kome nijesu izričito okrenuti. ponekad.. koja može biti. a često i jeste. političke partije. ili čak i u vrijeme priprema za nju. kojom su obuhvaćeni ne samo njihovi članovi i simpatizeri nego i mnogo širi krugovi ukupnog građanstva. omogućava da se pravednost jednom pokaže.. U protivnom. političke partije nastoje da povežu divergentne i sukobljene interese. ponekad se shvataju i priznaju sa zakašnjenjem. str. Upozoravajući na to. stručnih i naučnih rasprava. ili ih je barem diskreditiralo. pripremajući se za izbore. Takvim postupkom političke partije vrše važnu integrativnu i socijalizirajuću funkciju. drugima da otklone osjećaj izgubljenosti. isprva im je podmetano kao zločin. uključujući. Od toga 37 Ta funkcija političkih partija. na unutrašnjem i na spoljnom planu. trećima da nađu utočište i oslonac za svoje akcije. jednako kao i mjerama javne politike za koje se zalažu u parlamentu i van njega. prilagođena je cjelokupna djelatnost partija. I obrnuto. kad su koncipirani tako da uvažavaju širi društveni kontekst. Nasuprot tome.

u smislu da li kadrove regrutuju samo iz sopstvenih redova ili i iz redova simpatizera. jer je to uslov za primjerno angažovanje na njegovoj realizaciji. a podržava nerijetko ogromno. one vrše funkciju svojevrsnog tvoritelja i promotora političkih elita. na primjer. za koje M. makar kao prećutna. Sličnu sliku daje i upoređenje Austrije i Čehoslovačke (do 1989). nestranačke ličnosti. taj učinak nije svuda isti. stručnosti. odnosno saglasnosti sa logikom i filozofijom partijskog programa (koja se podrazumijeva. nekad i višemilonsko članstvo. ima situacija u kojima je učinak političkih partija limitiran opštim 38 39 Vidi: Isto. str. i kod tzv. Ta činjenica. izbor kadrova vrši se po kriterijumima: lojalnosti.39 Razumije se. stručnosti i moralnom prestižu kandidata pridaje se veći značaj nego drugim njihovim osobinama. Kao tipičan za objašnjenje koliko i kako partije svojim angažovanjem vrše uticaj na društvo. U oba slučaja. pedagoške i intelektualne. da bi nekoliko decenija kasnije bile u mnogo čemu bitno različite. jer se ona smatra važnom pretpostavkom kvalitetne realizacije konkretnih programskih sadržaja. Zahvaljujući ovim funkcijama. Političke partije.38 političke partije su izrasle u izuzetno moćne faktore. 85-86. politički neutralnih kadrova-eksperata). koje su krajem četrdesetih godina XX vijeka “startovale” s približno istih pozija. nezavisni intelektualci. složenim društvenim prilikama (krizama). kada je ova potonja. napravila zaokret u svom razvoju (Vidi: Vladimir Goati. str. U nekim situacijama. 858). svojim ideologijama i politikama. sljedbenika i drugih (tzv. naročito u tzv. jer ovi kvaliteti uvijek imaju izvjestan uticaj na moguća opredjeljenja birača. eksperti). bitno određuju dešavanja ne samo unutar pojedinih naroda i država nego i u međunarodnim okvirima i odnosima. može se uzeti primjer Kine i Indije. Tako. usljed sloma “realnog socijalizma”. 118 . i zavisi od niza momenata. povijesne i moralizatorske.kojem tipu partija pripadaju. ličnog i porodičnog ugleda i profesionalne etike. One. i koje političke vrijednosti preferiraju umnogome zavisi širina i socijalna razuđenost njihove kadrovske baze. koje usmjeravaju veoma uigrani rukovodeći timovi. kao i činjenica da s razvojem civilizacije rastu zahtjevi koje kadrovi na svim nivoima i funkcijama treba da zadovoljavaju. obavezuje političke partije ne samo na pažljivost pri izboru postojećih kadrova već i na pripremu i školovanje novih. a veoma su važni i za opšti ugled političkih partija. Prelo kaže da su organske i disciplinirajuće. Radeći to.

direktivnog tipa (karakteristične za totalitarna društva) znatno su drugačija. realni su. ili eventualno privučeno izglednijim (lukrativnijim) solucijama koje nude njihovi konkurenti. da uistinu predstavljaju njeno stanovništvo i da budu temelj njenog društvenog i ekonomskog razvitka. U oba slučaja. ima različite posljedice. Oscilacija između ciničnih kritika i pretjeranih nada može jednostavno biti odraz toga da posmatrači ne uviđaju kako jedna ljudska institucija može postići tek ograničene rezultate u kratkom razdoblju. osobito u vrednosnom smislu. Možda je nerealno očekivati da političke partije ujedine neku podijeljenu zemlju. predstavničkog tipa (nazvane po tome što u parlamentima predstavljaju interese dijela biračkog tijela) provjeravaju svoje orijentacije i funkcije u dvostrukom nadmetanju s konkurentima: onom u izbornom procesu. Zatim. pa time ni potrebu da se bore za naklonost biračkog 40 J. njihova politika ima mnogo veći uticaj na društvena kretanja nego kad su u opoziciji. zavisno od tipa kojem pripadaju. 1963. Iskustva s političkim partijama tzv. po pravilu. Kad su na vlasti. samostalno ili u koaliciji sa drugima. za faktički učinak političkih partija od važnosti je i to da li su na vlasti ili u opoziciji. nezadovoljno načinom na koji one zastupaju njegove interese u parlamentu. koja im se povremeno upućuje. može da promijeni raspoloženje.okolnostima u kojima djeluju. tada. Izgledi da iz te interakcije (koja opstojava na konkurenciji vrijednosti i demokratskoj kontroli) proizađu pozitivni efekti po ukupan društveni razvoj. London. Blondel je u pravu kad kaže: “Poput drugih čovjekovih organizacija. i onom u parlamentarnom radu. radeći pri tome i ono što ne bi htjele. Takve partije faktički nemaju konkurenata. Najzad. str. 119 . One. nastojeći da njegovo jednom dobijeno povjerenje transformišu u trajnu podršku. I to utoliko prije što biračko tijelo.”40 Takva moć političkih partija. ili ne. političke partije tzv. Parties and Leaders. 162. ostvaruju manje nego što bi inače mogle. Zato one u parlamentima slijede naloge svog biračkog tijela. sa većim ugledom i uticajem. jako je važno hoće li iz tog odmjeravanja izaći jače. tu je i faktor relativnosti učinka svakog pojedinačnog subjeka politike i političkog. Blondel: Voters. političke partije ne zaslužuju ni hvalu ni kritiku. Na primjer.

120 . tako različita od one što proističe samo iz brojčanog zbira glasova. ima monopol političkog odlučivanja.”44 “Odgovorni predsjednik” je Fuhrer (vođa) jedine (Nacionalsocijalističke) partije koja ima “potrebni legitimitet”. koja je tako složena. kako Hitler 41 42 43 44 45 Rajmond Aron: Demokracija i totalitarizam. pred kojim su individue i grupe relativ.izvršni organ partije. 1938. a ne mašine za glasanje. i vrhovni sudija.42 i personalnom simbiozom državnih i partijskih organa. Umjesto da u parlamentu i van njega slijede volju i štite interese građana. str. i koju izborni dom zastupnika više ne predstavlja. U Njemačkoj je Socijademokratska partija zabranjena 1933. kaže Aron. u tom smislu. Milano. 1937. str. Musolini: O korporativnoj državi. On je oslobođen kontrole parlamenta. i koji je. više nego bilo ko drugi. Odlučujući glas imaju samo odgovorni predsjednici. totalitarne stranke ostvaruje se na dva načina: deklarisanom opštom potrebom da sve bude inkorporirano u državu i njoj podređeno. kaže Alfredo del Roko. “kada jedna stranka. To su institucije za rad. uz to. i samo jedna. Musolini. 1996. ni u jednom senatu. Vođa je. može izvesti samo šef države koji je po svom položaju postavljen iznad svih suprotstavljenih snaga. postoji zbog toga što “ocjenjivanje situacije u zemlji. Pojedini član ima savjetodavni glas. 543). str. Beograd. a zatim je došlo do “samoponištavanja” svih građanskih političkih partija. čija deviza glasi: “Ni u jednom predstavničkom domu. one im nameću svoju volju i interese direktivnim putem. jedinstvo državnog aparata i vladajuće. 137. nezavisan je u odnosu na šefa države i ima pravo da donosi zakone. Duce del fascismo (vođa fašističke stranke) ujedno je Capo del Governo (šef vlade). a vlada . 1938. tomo III. Individue i grupe shvatljivi su. 207. ukoliko su u državi” (B. omladinskih i ženskih organizacija i njihovog potpunog potčinjavanja volji i odlukama “legitimne partije”. prema tome. u stanju da ih ocjenjuje”. Veliki fašistički savjet je pomoćno konsultativno tijelo šefa vlade. str. Takva koncentracija moći. 90. kaže: “Za fašizam. Milano. Zagreb. Jer. jer. Alfredo Rocco: Scritti e discorsi politici. nema mjesta glasanju. država je neodvojivo vezana za nju”. na primjer.tijala.43 Slično je i kod nacionalsocijalizma. Adolf Hitler: Mein Kampf.45 koji je istovremeno i kancelar i predsjednik Reicha. U fašizmu. ali nikad odlučujući.41 Parlament postaje mjesto formalne promocije volje vlade. država je jedan apsolut. kome ovaj predsjedava kad prisustvuje njegovim sjednicama. te unifikacije sindikata.

str. Staljin: Pitanja lenjinizma. str. 349. str. Hitler je proglašen za jedinog nosioca političke volje koja proizvodi pravo. na koju ukazuje isti autor.. Prema: Francesco Valentini. Utoliko više što je ta partija. 121 .46 Stoga. kao ravnopravnih političkih subjekata. ostvare pojedinačno. u svom svojstvu vođe države.”49 Partijski sistemi Potreba za političkim partijama izvire iz nemogućnosti građana da svoju afirmaciju. koji “ne deli niti može deliti rukovodstvo sa drugim partijama”. i bez kojeg se “ne rešava nijedno važno političko ili organizaciono pitanje”. Demokratija i njeni kritičari.. svakog Njemca. 1982. U osnovi građaninove nemoći da politički individualno djela i ostvaruje neke važnije ciljeve ne nalazi se samo princip da. da izvrši vlastitu dužnost. 123. kako Staljin kaže. “nijedan pojedinac. pojedinac gotovo 46 47 48 49 50 Prema: Positionen und Begriffe. sa istim posljedicama. Hamburg. Zagreb. Beograd.”47 Spajanje funkcije sekretara CK SKP(b) i predsjednika Vijeća narodnih komesara u Staljinovoj ličnosti nastavak je iste prakse. donose se novi po skraćenom postupku. 129. svim raspoloživim sredstvima. str. 200.. Benjamin Konstant: Načela politike i drugi spisi. 1999. da “izgubljen u mnoštvu. već je ono najviša pravda”. 14. 1946. njegovo djelovanje predstavlja “čisto pravosuđe”. J. “rukovodilac države”. Obrazloženje tog postupka je kratko i veoma precizno: “Firer.. str.48 Ovi primjeri odista potvrđuju Paretov osnovni sociološki zakon političkih partija. Zakonom iz aprila 1942. 1993. ako je to potrebno. samo sa drugačijim ideološkim predznakom. 1940. vrhovnog sudije i vođe stranke.. delegata nad onima koji su ih delegirali. koji glasi: “Politička partija je organizacija koja rađa vlast onih koji su izabrani nad onima koji biraju.. koje “nije podređeno pravdi. Zagreb. 369. mandatara (zastupnika) nad onima koji daju mandat. Prema: Robert Dal. usvojenim radi što efikasnijeg vođenja borbe za opstanak njemačkog naroda.kaže. desi li se da postojeći zakoni ograničavaju vođu.50 Nije riječ ni samo o činjenici. kako bi Konstan rekao. šefa vlade i vrhovnog izvršnog šefa. Moderna politička misao. V. Podgorica. nema pravo da ostatak naroda podvrgava svojoj pojedinačnoj volji”. mora imati mogućnost da prisili.

i kako će se. 371). žele da ostvare.54 Partijski sistemi se razlikuju zavisno od broja političkih partija obuhvaćenih tim skupovima. str. str. i preko koga. Sartori.51 Radi se. dakako. državna vlast. str. ne znači da političke partije nijesu zainteresovane za vlast na nižim (lokalnim i srednjim) nivoima. na primjer. tako da kad se kaže da je neka politička partija na vlasti ili u opoziciji. str. koliko će se.55 Pojedini autori dalje razlažu ovu trojnu klasifikaciju.nikad ne osjeća da obnaša bilo kakav utjecaj”. Ovo. priču o jednopartijskim sistemima smatra nelogičnom. i posredstvom njega. Diverže. umnogome zavisi od tzv. str. partijskih sistema. tako. udruženja. razlikuje i jedan “paradualistički sistem” (karakterističan po tome 51 52 53 54 55 Isto. No. o tome da unutrašnja logika po sebi složenog i suptilnog političkog upućuje njegove subjekte na međusobno povezivanje i udruživanje. 170. nego u velikoj mjeri uslovljava da se one javljaju kao gotovo jedini relativno trajni okvir i oblik u kome. 42). dvopartijski i višepartijski.53 Pod partijskim sistemima podrazumijevaju se skupovi dviju ili više političkih partija koje u određenom društvu konkurišu za vlast. Pod vlašću za koju konkurišu političke partije podrazumijeva se politička vlast na nacionalnom nivou. U pitanju je uobičajeno poimanje vlasti. organizacija. pored čistih dvopartijskih sistema. građani realizuju (iskazuju i ostvaruju) svoju političku volju.52 Ta nužnost povezivanja ne samo da rađa potrebu za političkim partijama i njihovom posredničkom ulogom u tom procesu. političke partije iskazati u tom svojstvu. Nil Mekdonald (Neil A. to znači da je ona na vlasti ili u opoziciji na nacionalnom nivou (Vidi: Vladimir Goati. Kad se govori o partijskim sistemima. naprosto. ne misli se na političke partije kao sisteme. 43) 122 . M. budući da “jedna partija ne može proizvoditi partijski sistem” (Giovanni Sartori: Parties and Party Systems. saobrazno ciljevima i interesima koje u njemu. Sartori bi kratko rekao: “Moderno društvo ne može biti ostavljeno nekanalizovano” (Giovanni Sartori: Parties and Party Systems. i da ovu ne vrše i onda kada ne uspijevaju da se domognu centralne (najviše) vlasti. Sociologija politike. Otuda i njihovi nazivi: jednopartijski. Političke partije. McDonald: Party Perspectives: A Survey of Writings) smatra da političke partije imaju gotovo sva svojstva svih pet osnovnih društvenih grupacija: grupa. 851). mada one to jesu. institucija i sistema (Prema: Božidar Tadić. Ima autora koji smatraju da se ne može govoriti o jednopartijskim sistemima. tj.

isključivost prema spoljnim grupama. 131-201. Višepartijski sistemi nastaju. arbitrarnost). Sociologie politique. subgrupna nezavisnost ograničena na nepolitičke grupe. U okviru višepartizma. zavisi od više momenata.57 Koji će partijski sistem biti u nekom društvu (državi). ograničena arbitrarnost). apsorpcijski odnos prema spoljnim grupama. 123 . i postrevolucionarno stanje. 428. atomiziranim sistemima. tolerancija subgrupne nezavisnosti. mobilizacija oslonjena na nasilje. str.56 Đovani Sartori. str. u društvima karakterističnim po višestruko zaoštrenim socijalno-ekonomskim konfliktima i/ili podijeljenim po nacionalnoj. Vidi: Giovanni Sartori. pragmatski (karakterišu ga relativno mali uticaj ideologije. koji je nastao cijepanjem ranijih lijevih (progresivnih) i desnih (konzervativnih) partija na umjerena i ekstremna krila. među višepartijskim sistemima. nizak stepen nasilja. Smatra. transmisionizam i arbitrarnost). destruktivan odnos prema spoljnim grupama. rasnoj. Sartori razlikuje dvije vrste sistema: one sa ograničenim pluralizmom i one sa ekstremnim pluralizmom. 56 57 Vidi: Maurice Duverger. Nastanku dvopartijskih sistema pogoduju društva sa stabilnim dihotomnim podjelama. autoritarni (karakterišu ga netolerantna ideologija. Parties and Party Systems. pak. uglavnom socijalno-ekonomskog karaktera. Ova uzročno-posljedična veza. Jednopartijski sistemi svojstveni su. Obično se smatra da nastanku jednopartijskih sitema pogoduju: stanje društvenih kriza.tzv.što među više partija koje učestvuju u vlasti dvije imaju glavnu ulogu). razlikuje tri tipa jednopartizma: totalitarni (karakterišu ga totalitarna ideologija. kada se javlja potreba za ujedinjavanjem svih socijalnih i političkih subjekata radi traženja brzog i efikasnog izlaza iz nje (slučaj Italije i Njemačke između dva svjetska rata). da se može govoriti o još jednom tipu partijskih sistema . generalno. Diverže takođe smatra da se. kada se javlja potreba za koncentracijom moći i centralizacijom upravljanja radi učvršćivanja nove vlasti i saniranja problema izazvanih naglim društvenim promjenama (primjer zemalja istočne Evrope nakon Drugog svjetskog rata). društvima čija je država unitaristički uređena. svojim osobenostima izdvaja četvoropartijski sistem (karakterističan za skandinavske zemlje). religijskoj. takođe. po pravilu. regionalnoj osnovi.

dok je opšte pravo glasa za muškarce i za žene prvi put uvedeno tek krajem XIX vijeka (1893. Diverže kao primjer uzima višepartijske sisteme u nordijskim i sredozemnim zemljama. u prvom. dakle. da su strože. Otuda i pojave: da neki partijski sistemi nastaju u za njih netipičnim okolnostima. 42. na Novom Zelandu). različito funkcionišu. Osim toga. čak ni u istom društvu u različitim razdobljima. u drugom slučaju. ni u pogledu njihovog opstanka. odlučujuća prethodna čnjenica jeste pojava politizovanog društva”.59 Jer. Britanski dvopartizam. na primjer. i nestabilnih. sve upućuje na stare Monteskjeove teorije o uticaju klime na temperamente ljudi. političku kulturu. on ne tumači uticajima klima. Diverže ne objašnjava. nije apsolutna. važnost i uticaj istih činilaca nijesu svuda isti. Na to mogu da utiču i drugi momenti. i u istoj mjeri. da neki partijski sistemi opstaju u okolnostima koje su znatno drugačije od onih u kojima su nastali. višepartizma je bilo i u uslovima relativno ograničenog izbornog prava. Giovanni Sartori: Parties and Party Systems. str. zadržavajući pri tome svoja ranija svojstva . 58 59 60 Baveći se tom pojavom. strože i koherentnije od drugih. str. zakonitost ni u pogledu uslova nastanka partijskih sistema. Niti se ona svuda na isti način. razlike o kojima je riječ proizilaze iz činjenice “da su nordijske partije bolje organizovane. sami stvaraju okolnosti koje odgovaraju njihovom opstojanju. Zašto su prve organizovanije. smatra se da su jednopartijski sistemi mnogo manje u funkciji demokratije i demokratskog nego dvopartijski i višepartijski. kretanja u susjednim zemljama i međunarodnoj zajednici. stvoreni van odgovarajućeg društvenog konteksta. kako u šali kaže.58 Ne postoji. dok za “monopartizam. mada. da formalno istovjetni partijski sistemi u različitim (geografskim i drugim) područjuma. da neki partijski sistemi. ispoljava. stepen ostvarivanja ljudskih prava i sloboda.60 kao što je jednopartizma bilo i u zemljama sa veoma raširenim biračkim pravima (bivše socijalističke države u istočnoj Evropi). koherentnije od onih na Jugu” (Maurice Duverger: Sociologie politique. Nema apsolutne pravilnosti ni u tome kako se pojedini partijski sistemi reflektuju na razvoj demokratije i njenu stabilnost. niti je jedino ona relevantna za nastanak pojedinih tipova partijskih sistema. Razliku između stabilnih sistema. Po njemu. uključujući tradiciju. 124 .međutim. Ta primjedba važi i za Sartorijevu konstataciju da je odlučujući uslov za nastanak višepartijskog sistema širenje izbornog prava. U principu. 431). postoji u XVIII vijeku.

pored ostalog. služba jednog novog tipa. nedjeljivoj i ničim ograničenoj vlasti. XVIII. javni organ. više inkliniraju autoritarizmu i centralizmu. kao i usljed odsustva konkurencije i kontrole. i koja utječe na vladu zbog svoje izborne i parlamentarne moći. 61 62 63 Na primjer. str. vojskom i dopunskom policijom. Ako su i ponikli iz spontane inicijative masa. tako reći. onaj društveni nadzor i pritisak koji pojedinac nikada ne bi mogao umanjiti vlastitim naporom i otimanjem. knj.61 gotovo neizbježno evoluiraju u totalitarizam. str. usporediva istodobno s Crkvom.”63 Međutim. pojedinac održava svoju samostalnost zahvaljujući njihovom suparništvu.”62 Pozitivan uticaj dvopartijskih i višepartijskih sistema na demokratske procese i odnose gotovo je neupitan. pretvaranje “jedine partije” u “državnu partiju” neizbježno je. i prema tome. filozofema: “Čim ima nekoliko grupa. i dovoljno uvjerljivi. jednopartijski sistemi. 125 .Ovo već i zbog toga što jednopartijski sistemi. umanjuje se. eklezijastička. sam od sebe usled razgranavanja društva u mnogobrojne grupe. zbog okolnosti u kojima nastaju. Politička gramatika. zapošljavanje 17 miliona radnika. I. po dolasku Hitlera na vlast. ili realizacija programa “posao i stan za sve”. Doda li se tome gotovo zakonita tendencija otuđivanja partijskih rukovodstava od članstva. obezličavanju pojedinaca i subordinaciji nižeg prvom pretpostavljenom. 1933. nijedna od njih ne da drugoj da njime potpuno ovlada. indikatori tog trenda jesu: finansiranje tih partija iz budžeta. Beograd. Prvi. u vrijeme Staljinove vladavine. Marcel Prelot: Političke institucije. U osnovi takvog suda nalazi se. koja stvara stanovite dotad nepostojeće forme državne centralizacije. argumenti su podijeljeni. Slobodan Jovanović: Pluralizam. nakon prvih uspjeha ili makar obećanja da će opravdati svoje postojanje. a osobito određenu duhovnu centralizaciju. u: Harold Laski. vojna i policijska. 129-139. “To više nije grupacija proizišla iz okupljanja osoba koje dijele ista uvjerenja. nastale iz potrebe da se državi da racionalna orijentacija. personalna unija između njihovih vođstava i vršilaca najvažnijih državnih funkcija. Ona postaje službena formacija. situacija u kojoj organi vlasti više usmjeravaju djelatnost tih partija nego obrnuto. u nadmetanju s drugim političkim grupama. kad su u pitanju (pro)ocjene o tome koji je od pomenuta dva sistema u tom pogledu pogodniji. što znači i oslobađanje od njegove demokratske kontrole.

. to je teže zadovoljiti ih sve. smatra “aksiomom u politici” da i u zakonodavnim tijelima (parlamentima) budu “dvije stranke. i samo dvije stranke. pak. umjerenost. radi čega “zagovaraju umjerenu. Podgorica. marginalizuju ih i gotovo sasvim potiskuju s političke scene. podržavaju jednu partiju. čak i porodica. mogućnost birača da se opredijele između dva jasna koncepta (projekta. kako bi parlamentarni oblik vladavine stalno davao dobre rezultate” (Lowell A. Louel. 74. reklo bi se. Za razliku od dvopartijskih sistema. 117. Tokvil. ili sasvim eliminišući njihove šanse za učestvovanje u vlasti.. Ta ih jednostranost ne samo lišava mogućnosti da politički mobilišu raspoložive društvene potencijale. smatra se da dvopartijski sistemi. 70). jezičke i druge grupacije.67 Višepartijski (frakcionizovani) sistemi. na 126 . str.nestabilni kabinet. što je veći broj suprotstavljenih grupa koje formiraju većinu.64 sličnost političkih programa konkurentskih partija (najčešće se razlikuju samo u odnosu na neko pitanje spoljne ili unutrašnje politike). zajednice i regije čiji interesi nijesu obuhvaćeni njihovim programima i politikom. pružaju 64 65 66 67 Arend Lajphart: Modeli demokratije. str. pri čemu se u svakom od tih velikih dijelova povezuju i pomiruju najrazličitije socijalne. uz to. centrističku politiku”. tako. predstavljaju “grobnicu” malih partija: svodeći na minimum. str. ne agregiraju sve relevantne društvene interese i ciljeve. Boston. usljed čega se dešava da neki članovi određenih socijalnih grupa. a drugi članovi istih tih grupa drugu partiju. nego dovodi u neravnopravan položaj društvene grupe. “Jer. 1986. upravo zbog svoje centrističke orijentacije. programa) javne politike. stabilnost i trajnost jednostranačkih kabineta. a time je i položaj kabineta slabiji i nestabilniji. etničke. Isto. nacionalnih i vjerskih zajednica. 2003. Neki teoretičari. ne nalaze da u tome ima mnogo lošeg. Dvopartijski sistemi. profesionalne. čime se više ublažavaju nego podstiču društvene podjele i sukobi. međutim.65 višepartijski sistemi imaju neotklonjivu manu .”66 Na drugoj strani. čije prednosti neki teoretičari smatraju apsolutnim.Prednosti dvopartijskih (agregativnih) sistemima jesu: političko segmentiranje društva samo na dva dijela. Lawrence: Governments and Parties in Continental Europe. “jer dvije glavne stranke moraju da se bore za naklonost birača sa centra političkog spektra”.

šansu mnogo širim krugovima građana da politički artikulišu svoje ciljeve i interese. 1990.formiraju se po kriterijumu dominacije najjače partije i njene političke orijentacije.formiraju se na pretpostavci da je lakše formirati i održati koaliciju između stranaka koje daju prednost sličnim idejama nego između stranaka koje se u tom pogledu razlikuju. koalicije moguće (izvodljive) politike .formiraju se tako što se jezgru sastavljenom od partija koje se “graniče na skali politike” (politički su najbliže). do potrebnog opsega. male ga uskomešavaju. učestvuje u vladi (Vidi: Arend Lajphart. 127 . što ih povezivanje u koaliciju više podstiče da. one ga katkad spasu uzdrmavajući ga.kabinet formiran na najužoj mogućoj parlamentarnoj većini. što relativna nestabilnost njihovih kabineta (vlada). ali i drugog identifikovanja sa tim grupama). kaže: “Velike stranke potresaju društvo. ili one čija se cjelishodnost podređuje želji da se “bude na vlasti”. Modeli demokratije. pridružuju. tako da je manje važno koje stranke. a ove izopačuju. i koliko njih. Titograd.one kojima je u prvom planu da se usaglašena politika realizuje.u kojima učestvuju samo one partije koje su neophodne da bi kabinetima dale većinski status. Druga pretpostavka odnosi se na to kakve se koalicije stvaraju . 154). na podlozi inoviranja programa i strateških prilagođavanja novim situacijama. podrazumijeva stalnu mobilnost i spremnost koalicionih partnera na dijalog radi iznalaženja zajedničkih rješenja. str. partije najbliže političke orijentacije. sumirajući teorijska razmišljanja drugih autora. koalicije minimalnog opsega . vjerskog. To su: koalicije minimalne pobjede . one ga razdiru. koalicije minimalne povezane pobjede . Lajphart. Prva se odnosi na obavezu političkih partija da autentično zastupanje interesa određenih društvenih grupa ni po koju cijenu ne pretvore u sredstvo razdora i antagoniziranja (što se zakonito dešava u slučaju njihovog naglašenijeg nacionalnog. str. ove ga uvijek jalovo mute” (Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. Tim prije: što su političke partije više (neposrednije) vezane za društvene kolektivite ili regionalne zajednice koje predstavljaju. neophodne su dvije važne pretpostavke. kako bi partije koje ga čine maksimizirale svoj udio u vladi. No. i u njima uopšte.68 68 primjer. koalicije minimalne veličine . smatra da se u pogledu funkcije koju koalicije imaju može navesti šest tipova. da bi učinak višepartijskih sistema bio pravi i potpun.lakše se održavaju jer je manje cjenkanja oko njihovog formiranja. teže proširivanju podrške biračkog tijela nego što dovodi u pitanje njihovu individualnost. koalicije sa najmanjim brojem stranaka . 136-139).

tj. koji se nalazi u aktivnom odnosu prema drugim članovima društvene zajednice. Nekada je riječ građanin upotrebljavana kao sinonim za pripadnika određene društvene (građanske) klase. riječju građanin označavan je stanovnik grada. pod tim pojmom su se u različitim vremenima i uslovima podrazumijevali različiti elementi iskustva. Takvo određenje pojma građanin ne podrazumijeva sve one „korektive” koje mu nameće stvarni položaj čovjeka u društvu raslojenom na različite. 129 . U nekim pak slučajevima. ipak. No. Polites je slobodan čovjek. Nekada se građaninom nazivalo lice koje živi na teritoriji jedne države i nalazi se pod njenom jurisdikcijom. dakle. U drugim. Tačnije. U antičkoj Grčkoj. pravi se razlika između politički aktivnih građana (politesa) i onih koji to nijesu (idiotesa). akter i konzument urbane kulture. odveć je uopšteno i apstraktno. kada se urbanitet smatrao bitnom odrednicom civiteta. On je član polisa (grada-države). na primjer. staleže). odnosno državi. pojam građanin redukovao se na administrativni naziv za lice koje se nalazi u nekoj formalnoj (proceduralnoj) komunikaciji sa organima vlasti. Najčešće se.GRAĐANIN KAO SUBJEKT DEMOKRATSKOG Pojam i istorijski razvoj Pojam građanin (latinski civis) nije jednoznačan i nije uvijek značio isto. Riječ je. slojeve. o čovjeku kao političkom subjektu. međusobno suprotstavljene ili čak sukobljene grupe (klase. koji predstavlja okvir i oblik čovjekovog cjelokupnog učešća u političkom životu. Naprotiv. kazati samo da je građanin homo politicus nije dovoljno. pod građaninom podrazumijeva lice sa određenim pravima i dužnostima u okviru društveno-političke zajednice za koju je vezano relativno trajnim pripadanjem.

podnosi 130 .n. pod civilis societas podrazumijevaju i društvo i državu. u borbi sa nečasnim i surovim neprijateljima.od prava glasa. 1968. te pripravan da u svako doba brani državu i njene interese. g. jednako kao i svoja.). knj. 2002. on treba da bude odan istini i pravdi. a narod (res populi) mnoštvom združenim pravima i interesima koji su zakonski sankcionisani i međusobno povezani. za razliku od podanika iz osvojenih zemalja. Takav građanin. Ciceron (106-43. Beograd.Takvu poziciju politesa opisuje Perikle (499-429. No. Rimski teoretičari ulogu i zadatke građanina definišu dosta precizno. Otuda. spreman da štiti prava i imovinu drugih. Građaninom (civis Romanum) se smatra samo slobodan stanovnik grada Rima. Ciceron kaže: “Niti je odlika pametna čoveka da uzima dizgine u svoje ruke. niti je odlika slobodnog čoveka da. već čeljadetom od koga nema koristi. Građanin. ukoliko ne može da obuzda bezumne i neukrotive nalete puka. Beograd. već je to skup mnoštva objedinjen zajedničkom odlukom da prihvati propise i uživa zajedničku korist” (Ciceron: Država.e. takođe. 10.e. da bi se iskazao u tom svojstvu. Nakon Karakalinog edikta Constitutio Antoniana (212.).2 Građanin se smatra osloncem države.) tako državu (res publica) smatra svojinom naroda.3 1 2 3 Prema: Država i politika. prava na magistraturu i prava na sticanje kviritskog vlasništva. str.1 U starom Rimu postoji jasna razlika između privatnog statusa građana (status familias) i njihove opšte stvari (res publica). No. “Država je svojina naroda. preduzimljiv i požrtvovan. str. Naročito je interesantno Periklovo upozorenje da onoga koji se ne bavi državnim poslovima ne treba smatrati prijateljem mira. svojstvo građanina biće priznato svim slobodnim stanovnicima Rimskog carstva. oni ne nadilaze platonovsko poimanje zajednice kao entiteta u kome preovlađuje kooperacija i organski sastav cjeline. do prava na vlasništvo robova.n. 43). Civitet rimskog građanina podrazumijeva ličnu slobodu i širok krug prava .e. I. treba da bude angažovan na poslovima od opšteg značaja i politički aktivan. p.n. p. a narod nije bilo koji skup ljudi okupljen na bilo kakav način. što je faktički značilo da uživa sva građanska prava i slobode. tako da tvore jedan poseban poredak. ima poseban (zaštićen) status.

Ropstvo i politička obespravljenost meteka (stranaca koji su naseljavali grčke prostore) smatrani su prirodnim. str. ni slobode.Polites. Beograd. str. ali takva je sloboda upravo zato samovolja. Samo je u polisu čovjek pravno biće. Stoga. i što smatraju da se u antici znalo samo za slobodu nekih ljudi. ima pravo da sudjeluje u savjetodavnoj i sudskoj vlasti. Paris. kaže: “Sve težnje. vlasništvu i poljoprivredi. 13. 25).”7 Hegelova kritička opservacija na istu temu nije ništa blaža: „Istočnjaci još ne znaju da je duh ili čovjek kao takav po sebi slobodan. To je razlog što mnogi teoretičari na prava i slobode antičkih Grka gledaju kao na krajnje ograničene. ali i dužnost da se toj vlasti i zakonima pokorava. str. C. umjetnosti i nauci. žena. nisu ni slobodni. bičeve uvreda. izvan njega nema ni sigurnosti. za dobre. u stvari je stanovnik grada-države koji. na primjer. za razliku od stranaca. kao i od domaće životinje.5 Rob. ali ne i za slobodu čovjeka kao takvog. trgovini i zanatstvu usmjereni su prema pojmu polisa. ili čak nespojive sa savremenim shvatanjem tih pojmova. 30. 4 5 6 7 131 . običajima i društvenosti. a gospodarska za robove”. pa čak ni ljudskosti. Aristotel je čak uvjeren da „ustavna vlast po prirodi važi za slobodne ljude. On je varvarin. hrabre ljude. a drugi da vladaju”. s kojom gospodar može da postupa kao sa svakom drugom stvari. Oni samo znaju da je jedan slobodan. dobija pomoć za najnužnije potrebe. muškaraca mlađih od trideset godina i drugih deprivilegisanih slojeva. o kome Perikle govori. 1960. karakteristična su i za prava građana u starom Rimu. mada na nešto drugačiji način. do želje da se ne pokore nečasnima i ne dopuste im da uništavaju državu” (Isto. ljude uzvišena duha ne postoji časniji razlog da se prihvate javnih poslova.4 Takva podjela.6 Slična ograničenja. Aristotel: Politika. str. Blunčli. smatra on. svi zajednički napori Helena u religiji i pravu. Vidi: Isto. srozan na nivo nespojiv s idejom čovjeka. ili spremno dočekuje nepravde kakve mudar čovek ne sme da trpi. pravo na upravljanje državom ima samo manji dio stanovništva polisa. Bluntschli: Theorie generale de l’Etat. robova. 1877. po Aristotelu. 10. J. i od koje. logična je posljedica činjenice da su jedni „odmah od rođenja predodređeni da se pokoravaju. nije ništa drugo do živa stvar u posjedu. 9. Isto. Prema tome. str. Budući da to ne znaju.

prolazan i ograničen svijet. 132 . Zagreb. uzrast. tj. u: Milan Vešović (prir. Georg Vilhelm Fridrih Hegel: Istorija filozofije. ali su oni. str. kao i Rimljani. 81. knj. pitomost. mogu naći i kod Hegela i kod drugih pisaca koji pišu na prelazu iz srednjeg u novi vijek. godine. str. postoje uporedo sa staležima aristokratije. Građanin. To nijesu znali čak ni Platon i Aristotel. da daju saglasnost na najvažnije akte kraljevske vlasti. koja je sama samo prirodni slučaj ili samovolja. humanoga. vitezova.9 Ipak. 1993. 314-322.”8 I u srednjem vijeku broj lica sa statusom građanina relativno je mali.10 Pritom. status građanina i dalje se stiče teško. 1951. imovinski cenzus. Beograd. pod kojima se podrazumijevaju stanovnici gradova koji se bave trgovinom i zanatstvom. na primjer. da barem u nečemu budu jednaki pred zakonom. 34. Beograd. potmulost strasti ili pak i njena blagost. Odredbama ovog dokumenta oni dobijaju pravo: da slobodno putuju i trguju. Otuda se tragovi razlika između civisa i civicusa. ne čovjek kao takav.). ne slobodan čovjek. Građani. 1998. ne treba smetnuti s uma da je Hegel smatrao da sloboda postoji “samo onde gde samostalan pojedinac ima beskonačnu vrednost”. zavisno od raznih “kvalifikacija”. znali samo da su neki slobodni. u: Enciklopedija političke kulture. Vidi: Magna charta libertatum. Zato su Grci imali ne samo robova. uz što im je bio vezan život i suština njihove lijepe slobode. aktivnog i punopravnog građanina i nepotpunog građanina ili podanika. str. 348. da na lokalnom nivou o nekim pitanjima autonomno odlučuju. nego i sama njihova sloboda bila je dijelom samo slučajna. a dijelom ujedno tvrdo ropstvo onoga čojvečnoga.11 Sa građanskim revolucijama poimanje građanina i njegovih prava dobija nove sadržaje. 1215. Tek je Grcima sinula svijest o slobodi i zato su i bili slobodni. I.divljaštvo. kakve su pravo glasa. odbacuje nasljeđe i staleške privilegije kao izvore posebnih 8 9 10 11 Hegel: Filozofija povijesti. Zbirka dokumenata o ljudskim pravima i slobodama. Uporedi: Milan Matić. Građanski status je jedan od staleških oblika. Virdžinijska deklaracija prava (1776). zemljoradnika i slugu. Beograd. str. Zato je taj jedan samo despot. 1962. odnosno da se protiv nje bune ako se zloupotrebljava. Položaj građana u odnosu na druge staleže donekle se reguliše usvajanjem Magne charte libertatum.

Prema: Isto. osim u osobini i darovitostima”. kojeg niko ne može biti lišen „osim ako to ne iziskuje javna potreba. 215. Deklaracija prava čovjeka i građanina (1789) afirmiše prirodna građanska i politička prava. Prema: Država i politika. str. pri čemu se smatra nevinim dok god se ne proglasi krivim.političkih prava. prihvata ideju o podjeli vlasti i slobodnim izborima afirmiše stanovište da svi koji imaju čvrstu vezu sa društvom treba da raspolažu pravom glasa. Prema: Isto.14 Svojina je “nepovredivo sveto pravo”. a pod pojmom građanin 12 13 14 15 16 17 Bill of Rights Ustava Virdžinije 1776. mjesta i javne službe” treba da budu svima dostupni „prema njihovoj sposobnosti. kojima treba da bude potčinjena i konstitucija i uprava.13 Otuda. i kad štiti i kad kažnjava. 214. Sloboda se. koristi termine čovjek i građanin. str. Prema: Isto.16 Zakon mora biti jednak za sve. svojine i sigurnosti. piše u Deklaraciji. cilj svakog političkog udruživanja treba da bude očuvanje čovjekovih prirodnih i nezastarivih prava: slobode. “rađaju i cijelog života ostaju slobodni i jednaki u pravima”. 216. zakonito ustanovljena”. pa i tada „pod uslovom prethodne pravične naknade”.). I. Prema: Isto. i „sva dostojanstva. prema Deklaraciji. 133 .17 Francuska konstitucija. a razlika između njih ogleda se u tome što se pod pojmom čovjek podrazumijeva pripadnik građanskog društva. str. 215. prenosi prerogative korporacije direktno na ličnost.12 Francuska revolucija je “ukinula” feudalne odnose i proglasila princip Il n’y a plus de sujets (Nema više podanika). sastoji „u tome što svako može da čini ono što drugome ne škodi”.15 Sigurnost čovjeka štiti se tako što on može da bude kažnjen „samo na osnovu zakona koji je donijet i proglašen prije krivičnog djela i zakonski primijenjen”. knj. kojih. Zbirka dokumenata o ljudskim pravima i slobodama. Sve je to zasnovano na uvjerenju da su “svi ljudi po prirodi podjednako slobodni i nezavisni i imaju izvjesna urođena prava. a bez ikakve razlike. u: Milan Vešović (prir. „Ljudi se”. 302. iz 1791. a jedine društvene razlike koje se mogu opravdati jesu one što nastaju „radi opšte koristi”. str. str. kad uđu u neko stanje društva. ne mogu nikakvim ugovorom lišiti ili osloboditi svoje potomstvo”.

odnosno iskustava i iskušenja koja mu život donosi. a time. Montanjarski ustav. koja ima inicijativu u obimnom mehanizmu političkih i pravnih odnosa i odgovorna je za karakter njegovog funkcionisanja i učinke. Najviše. pravo na traženje sreće i izbor uvjerenja). razvijati se na svojim pretpostavljenim vrijednostima. Riječ je o svojstvima i sposobnostima koje čovjeku nijesu unaprijed date.svoj na svome. odnosno političkog društva (čija su faktička prava bila manja od onih što ih je imao član građanskog društva). što je isto. ishodište demokratije odlučujuće zavisi od faktičke pozicije čovjeka (građanina) u njoj. ali i znanje. Ili. kompetentnost. Atribucije tako shvaćenog građanskog subjektiviteta znatno prevazilaze okvire aksiomatskih čovjekovih prava i sloboda. pouzdanost. Prihvatljiv dotle dok se ne pretvori u svoju suprotnost. te vladanje odgovarajućim vještinama sudjelovanja u predlaganju mjera javne politike i vršenju vlasti. u izmijenjenom vidu. ali će sankcionisati imovinske razlike. Građaninom se danas smatra pravno slobodna. i njome. ekonomski nezavisna i socijalno zbrinuta ličnost. Dvije godine kasnije. koje se smatraju pretpostavkama same njegove egzistencije i koje on posjeduje još u tzv. produkuje čovjekove nove neslobode i otuđenja. umjesto većih prava i sloboda. prirodnom stanju. pravo na slobodu. tj. Iskušenja Demokratija je čovjekova potreba i proizvod . ukinuće te razlike. ili će se pretvoriti (izroditi) u nešto suprotno. tj. tolerancija. U te atribucije.onoliko dobar koliko mu omogućava da u njoj. osim navedenih prava. uzajamnost i etika. koji odražava duh jakobinske diktature. Hoće li demokratija opstati. u 134 . odgovornost. zavisi od mnogo čega. i političku nejednakost ljudi. prije pojave politike i političkog poretka (pravo na život. već ih stiče postepeno i zavisno od „priprema za život”. spremnost da se odlučuje samo na osnovu informacija i argumenata. i uopšte mogućnosti da autonomno i autentično odlučuje o bitnim pitanjima svog života. spadaju i demokratija. postiže ono zbog čega ju je stvorio. od toga koliko je čovjek kao njen demijurg . dok ne počne da. pravo na svojinu. kultura komunikacije. ipak.član države.

kaže Hana Arent. budući da je većinska. i kao ideologija i kao politika. 135 . Mada sprovedena u ime. str.20 18 19 20 Hannah Arendt: Totalitarizam. zavisi od čovjeka (građanina): od toga kakav je po sebi i za sebe. da su politički ravnodušne mase “doista neutralne i da su samo neartikulirana pozadina za politički život nacije”. 1996. formalno. druge. potvrdila sva tri totalitarizama iz prve polovine XX vijeka. označili kraj dviju zabluda demokratski vođenih država: prve. u okvirima socijalističkih partija. po definiciji mora biti demokratska).19 Staljinizam je.18 Jer. 38. zamišljena kao faktička vlast radničke klase (koja. pokazao kako se “diktatura proletarijata”. jednostranost. staljinizam. 37-38. Zagreb. manjkavost) u iskazivanju svog subjektiviteta u demokratskom procesu nužno biva kažnjena stvaranjem otuđenih sila koje njime gospodare. I sve tri su najšire socijalno-političko uporište imale u “donjim” društvenim slojevima. Isto. razvili su se. kao izraz volje avangarde “koja je apsorbovala revolucionarnu energiju klase”. fašizam i nacionalsocijalizam. ili objekat (onaj kojim se upravlja). Prva dva totalitarizma iz tog perioda. ta diktatura se faktiči pretvorila u ono što Lenjin pojmovno pripisuje svakoj diktaturi. najprije “klasnog” a kasnije i “državnog” razloga. opet. To su. Vlast ovih sila u ime demokratije čovjeku ne pada lakše od svih drugih vlasti nad njim. uostalom. str. a da demokracija može funkcionirati prema pravilima koja priznaje samo manjina”. I jedno i drugo. Programi svih tih partija bili su. demokratski orijentisani. Treći. nezavisno od toga koje ideološke ili druge predznake nose. uzajamno su uslovljeni. opet.komunističke partije. prvenstveno u radništvu. Čovjekova faktička moć da vlada putevima i sredstvima sopstvene egzistencije i smisao demokratije kao okvira i oblika u kome se to može postići. pretvara u stvarnost diktature nad radničkom klasom. “da je narod u većini preuzeo djelatnu ulogu u upravljanju i da svaki pojedinac ima razumijevanja za svoju i za stranku drugoga”.smislu da li je on njen subjekat (onaj ko upravlja). Svaka čovjekova nedostatnost (nesposobnost. Fašizam i nacionalsocijalizam su. pokazalo se “kako politički neutralne i ravnodušne mase mogu biti većina u demokratski vođenoj zemlji. koliko je dorastao u svakom pogledu da kormilo vlastite sudbine drži u svojim rukama. razvio se u krilu partije koja je u odnosu na ove dvije bila još više “lijevo” .

prisvaja neke . pun želja i poslova” (Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. str. stoga. radi se o nekoliko stvari. jer im se čini da jedino ona ima interes i mogućnosti da ih brani od anarhije braneći sebe”. 616). neposredno na nasilju oslonjenu vlast” (Vladimir Ilič Lenjin. s obzirom na to da ni on.22 Najviše je onih građana nosilaca (aktera) demokratskog procesa koji pripadaju onom “politički neupućenom” i “slabom tijelu” (svojih etnika). 1973. često ne preza od pokušaja da i Da podsjetimo.. Prema: Hannah Arendt. malo je građana koji su unaprijed pripremljeni i obučeni (istrenirani) za poslove uspješnog usmjeravanja demokratskog procesa. Titograd.. Taj radnik je “inteligentan u svojoj vrsti posla” i ima sreću da živi “u sredini u kojoj je utjelovljen um što ga je nagomilalo mnoštvo združenih pojedinaca”. u političkom životu je odista teško “povući oštru granicu između ’vrline’ i ’poroka’”. 1962.. Nema mnogo ni građana koji su slični radniku “običnih sposobnosti” kojega portretira Djui. 80-81. nikakvim zakonima..24 Pogotovo je to teško za aktera tog procesa. U prvom redu. ljudi ne samo da nijesu predodređeni da se bave javnim poslovima nego im često nedostaje i vremena za to. John Dewey: Liberalismo e azione sociale. izviru iz složenosti uspostavljanja ravnoteže na relaciji individualno . usljed čega “upotrebom svojih urođenih sposobnosti. Beograd. Kad je prvi momenat u pitanju. nije imun na subjektivizam i sujetu. 164.23 Najzad. str. 1990. Da bi pojačao taj argument. raspoložive spoznaje. Zbog toga su “skloni da stalno priznaju centralnoj vlasti nova prava ili da je puštaju da ih sama uzme. Beograd. tom 10. ni zbog toga što im je privatni život u demokratijama “tako pun djelatnosti. ideje i umjeća” i uzdiže se “do nesumnjivih visina društvenog i političkog uma”.. Ernst Kasirer: Mit o državi. “gotovo nepristupačnom za ideje koje bi mogle oplemeniti djelovanje”. Firenca. 1972. Tokvil dodaje i to da građanima “ne preostaje ni energije ni vremena za politički život”. nameće ih “unutrašnja priroda” posla kojim se u tom procesu bavi.. kao ni bilo koji drugi čovjek.21 Zatim. njegova definicija diktature glasi: “Naučni pojam diktature ne znači ništa drugo do ničim ograničenu. 141). Totalitarizam. 38. u njegovoj “ljudskoj prirodi”. apsolutno nikakvim pravima sputanu. On. str. str. 21 22 23 24 136 . str.kolektivno. Dela.. tako živ.Uzroci iskušenja građanina u ostvarivanju uloge subjekta demokratskog procesa višestruki su: dati su u njemu samom.

u slučaju autoritarne ličnosti.31 gomila kod sebe moć koja. Beograd. 1980. Theodor Eschenburg: Uber autoritat. a to je. Đuro Šušnjić: Ribari ljudskih duša. Prevagne li. 131.26 No. Frankfurt am Main. Vidi: Erih From.30 To pravilo. str. postaje nešto iznad nje. Beograd. Prema: Fridrih Niče. “nijedna ljudska priroda nije sposobna da svim ljudskim poslovima upravlja sama. ali je teško poreći osnovanost Ešenburgove konstatacije da “nijedan čovjek nije imun od iskušenja samovoljnog odlučivanja”.29 To iskušenje ne mora uvijek proizvesti autoritarno ponašanje.28 Možda ova Ničeova opaska nije sasvim tačna. “prinuđena” svojom unutrašnjom potrebom “da vodi. str. ali mu je gotovo nemoguće da svojim akcijama ne da izgled razumne motivisanosti”. 1963. 90. ono što građanin politički jeste. već je i ono “u stalnom oblikovanju izborom djelovanja”. 48. Paris. da “nikad nije zadana”. i kako jeste. Volja za moć. tj. prije ili kasnije. 137 . str.25 Relacija individualno-kolektivno u demokratskom procesu takođe obiluje mnogim iskušenjima. 1972. IV. Platon: Zakoni. potvrđuje se na dva načina. da se “uvijek kuje”. da ih prinudi na određeno ponašanje”. 376. posredovanje građanina u političkom procesu poprima karakter i sadržaj nečega posve suprotnog filozofiji i logici demokratije i demokratskog. 1971. “nije teško da dela iracionalno. a najradije Bog”. a da u tome ne bude ispunjena obešću i nepravdom”. str. Beograd. odvojeno od njenog vlastitog ja. da kontroliše druge. 83. kako bi Fevr rekao.32 S druge strane. Njemu. Ovo već i zbog toga što. 469. Riječ je o tome da bi svako “od nas htio da bude gospodar nad svim ljudima ako je mogućno. Revolucija nade. 141. kako je još Platon zapazio.27 U tom procesu jedno iskušenje je gotovo neizbježno. da sebi i drugima dokaže da su njegovi postupci razumni. Beograd.svoje nerazumne i amoralne radnje racionalizuje (opravda). 72. čak i jedino mogući. str. da usmerava njihovu sudbinu. 1922. nije unaprijed dato kao nešto posve jasno i dovršeno. str. John Dewey: Democrazia e educazione. njoj samoj nadređeno. ni građaninovo političko “ja”. str. S jedne strane. tj. autoritarna ličnost. str. 1976. Firenca. sa neograničenom vlašću. 1980. što nije rijedak slučaj. ali često jeste neka vrsta uvoda u njega. 1965. Lucien Febvre: La terre et l’evolution humaine. promociju 25 26 27 28 29 30 31 32 Erih From: Zdravo društvo. Za demokratiju važi isto što i za državu. Beograd.

zakonito prati postojanje njenih masovnih sljedbenika. tu su Aronova upozorenja: da se pretpostavljeni i stvarni autoritet ne poklapaju uvijek. Nezavisnost ga ispunjava samopouzdanjem i gordošću usred njemu ravnih. Na to upozorava veliki broj autora. 1989. 1987. Ta dva stanja. str. pa kaže: “Kako u vjekovima jednakosti niko nije obavezan da drugome pozajmi svoju snagu.”36 Priroda posla kojim se građanin bavi u demokratskom procesu obiluje mnogim iskušenjima. Zagreb. U prvom redu. 23. koja je u principu uvijek aktivna i ispunjena osjećanjem vjere u smisao onoga što radi.37 da ne treba robovati iluziji da oni 33 34 35 36 37 Le Bon takav odnos vođe i sljedbenika smatra zakonitošću. koju ne može očekivati ni od koga od njih.autoritarne ličnosti. koji u nedostatku sopstvene volje slijede volju drugih. svako je u isti mah i nezavisan i slab. str. str. Titograd. Georg Vilhelm Fridrih Hegel: Rani spisi. 114). Sioran: Istorija i utopija. 1982. jer se čoveku događa da više voli da gnjije u strahu nego da se suoči sa strepnjom što je oseća pred zahtevom da bude slobodna ličnost” (Emil M. str. 138 . 1996. a zbog svoje slabosti osjeća. 73. Zagreb.ako ne na jedan. kaže on. za najveće historijsko i političko robovanje. Sljedbenici. i kad su najvispreniji. Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi.može nadovezati sve. Čačak. Zato je on bio sposoban za najbudalastija sujevjerja. Sioran kaže da se i tiranija “može zavoleti. potrebu za tuđom pomoći. 53).33 Tokvil jedan od uzroka tome nalazi u “anatomiji” i “fiziologiji” samog demokratskog društva. Raymond Aron: Demokracija i totalitarizam. raznoliko istkano tkanje njegovih osjećanja ima toliko krajeva da se na njih . 616-617. U takvoj nevolji. ne razlikuju se mnogo od ljudi sabranih u gomilu.35 Hegel bi rekao: “Čovjek je tako mnogostran da se od njega sve može napraviti. onda na drugi . navodeći mnoge argumente. s vremena na vrijeme. a niko nema ni pravo da od nekog sugrađanina očekuje kakvu veliku podršku. “valja razlikovati juristički legitimno porijeklo autoriteta od posjedovanja zbiljskog autoriteta”. on prirodno upire pogled u to ogromno biće koje se jedino uzdiže usred sveopšteg slabljenja. ulivaju građaninu u demokratiji vrlo suprotne nagone. Sarajevo.”34 Taj svojevrsni strah od slobode može da bude uvod u tiraniju. a ni brkati. 1990. usljed čega. “mnoštvo je uvijek spremno slušati čovjeka jake volje. str. koja mu se nameće” (Gustave Le Bon: Psihologija gomila. na primjer. koja ne treba posmatrati odvojeno. pošto su oni svi nemoćni i hladni. Naprosto.

75. 18.38 Važno je. bude u nečemu privlačnija. još više. da “što je viši stupanj tehničkog razvoja.. str. ili ne bar uvijek. nije od odlučujuće važnosti.39 Ova konstatacija implicite nameće dva zaključka. Važnost ovog drugog zaključka utoliko je veća što odluka učesnika u procesu demokratskog odlučivanja nije relevantna samo za njih već i za druge. str. makar i za trenutak. obično ima i ekonomsku moć. i da vladaju problemom o kome odlučuju). 1993. glatko odbili. koje mogu proisteći iz te činjenice. izvor je svih tiranija”. Podgorica.Cetinje. kako kaže. inače se neće razlikovati od odluka gomile (sa svim što ona znači). Torino. Za moguće negativne posljedice po demokratiju i demokratsko. Zagreb. 1974. ili okupljeni u manje grupe. tu su dva Nojmanova upozorenja. 141. subjektivna želja onih koji takvu moć imaju. primjerom “priklanjanja tolikog broja intelektualaca staljinizmu”. Novi Sad . to je izvjesnija koncentracija moći u vrhu. 133. i to u više navrata (Vidi: Đovani Sartori. tu je i Veberovo upozorenje na iskušenja koja donosi svaka vlast. Veber kaže: “Vlast je poseban slučaj moći. to je veća koncentracija političke moći”. Michels.. pored ostalog. 60-61. Svoju drugu tezu Aron potkrepljuje. Na taj momenat i njegove moguće posljedice posebno ukazuje Sartori. podsjetiti se Mihelsove konstatacije da ljudi na masovnim skupovima prihvataju ono što bi pojedinačno. Vidi: R. tjera čovjeka da prizna onu djelimičnu ali konačnu istinu: “obožavanje vlasti ili. 2001. str. budući da uz političku. i nužnija. Vidi: Isto. zatim. Drugi zaključak koji se logički nameće iz Mihelsove konstatacije jeste da za demokratsko odlučivanje nije važan samo broj onih koji u njemu učestvuju nego i kvalitet njihovog mišljenja (kvalitet u smislu da znaju o čemu odlučuju.41 drugo.40 Nadalje. pa i demokratska. Demokratija šta je to?. pretenzije vlasti da budu obožavane. da što je veća. str. Prvi se odnosi na nužnost da mišljenje učesnika u kolektivnom odlučivanju bude autonomno. koja imaju karakter aksioma: jedno. 143).42 Najzad. tako 139 . str. hijerarhija. što.43 38 39 40 41 42 43 Prema: Enciklopedijski rečnik političke filozofije.koji su “genetski” ili “profesionalno” predisponirani da budu poklonici ideje slobode i demokratije neće preći na “drugu stranu” ukoliko ona. Kao i kod drugih oblika moći. 76. La Sociologia del Partito Politico nella Democrazia Moderna. Franz Neumann: Demokratska i autoritarna država. 1966.

jeste onaj Konfučijev. str. str.n. i veoma složene. Bez tih svojstava. Jednako su brojni. pretpostavke za koje se smatra da su conditio sine qua non građaninovog subjektivita u demokratiji i demokratskom. Indianopolis.Ima li se sve to u vidu. 1984. raspolaganje ekonomskim dobrima. Beograd. Ljudska bića sigurna su od zla koje im mogu nanijeti drugi u mjeri u kojoj raspolažu snagom da sama sebe štite”. i pokušaji da se te pretpostavke precizno naznače (definišu) i obrazlože. onaj koji “i ne pokušava da kritikuje drugog zbog onog u čemu ni on sam ne uspeva”. uglavnom.e. John Stuart Mill: Considerations on Representative Government. jeste često. tj. oni koji je poseduju ni u kom slučaju ne teže isključivo a ni redovno tome da. 44 45 140 . liberalne orijentacije. saobrazni uslovima i vremenu u kojima se čovjekov građanski subjektivitet iskazuje. Jedino uzvišeni čovjek može biti istinski čovjek.p. 43. mada nastala u kontekstu objašnjenja pozicije građanina u društvu tzv. nije teško saglasiti se sa Dž. Ti pokušaji su. a isto tako često i jedno od njenih najvažnijih sredstava” (Maks Veber: Privreda i društvo. Jedan od prvih. Pretpostavke Brojne su. a stari su koliko i njegova ideja i funkcija. 1976. II.44 Ova Milova filozofema. smatra Konfučije. iz V vijeka prije nove ere.) u prvi plan ističe potrebu da bude uzvišen. Milom. Konfucije: Veliko učenje. željena posledica vlasti. ima važnost aksioma za poziciju čovjeka (građanina) u demokratskom procesu uopšte. Konfučije (551-479. čovjek ne može da opravda smisao svog postojanja. str. Istinski čovjek je. učen i džentlmen. niti da bude od koristi drugima. i zanimljivi. Ukazujući na to što bi idealan pretendent na funkciju moderatora društvenih (političkih) procesa i odnosa trebalo da posjeduje. 46). Ali u svakom slučaju. 94. postignu čisto ekonomske ciljeve. a veoma često i planski. kad kaže: „Prava i interesi svih i svakoga bezbjedni su od ugrožavanja samo ako je zainteresovana osoba sposobna i riješena da se za njih sama izbori. uvjeren je Konfučije. knj. 1958. Beograd. S. a naročito ne da se izdašno opskrbe ekonomskim dobrima. ekonomska moć. na osnovu nje. i vjerovatno najinteresantnijih takvih pokušaja.45 koji je “uvek spreman da na zlo uzvrati pravdom i kod vlasti posebno.

48. pun je brige da ga ne izgubi. plemenitu ozbiljnost. 90. pak. str. 90. Ako nije učen. str.osobine nužne za izdržljivost. 61. pa i za sopstvene nedostatke. ima snage da se suoči sa svojim manama i nedostacima i preuzme odgovornost na sebe.47 koji zna da se “i velika dela ostvaruju. 93. ako nije u stanju da razmišlja i planira unaprijed. Ciceron.osobine nužne za upravljanje. energiju.51 Uostalom. i želeći sam da uspe. naime. pobožnost. pri svakom iskušenju. a pošto ga dobije. pita Konfučije: “Možeš li da zamisliš sićušnu dušicu na položaju ministra? Pre nego što dođe do tog položaja.osobine nužne za kritičko rasuđivanje”. po naučnim interesovanjima?”53 Odgovor koji na to pitanje daje manje je precizan (konkretan) od Konfučijevih. str. po veštinama. velikodušnost.(ili strogošću)”.”52 Razmišljanja Marka Tulija Cicerona. Ciceron: Država. počinju pitanjem: “Po čemu bi se taj čovek mogao prosuditi za najboljeg? Da li po učenosti. želeći da izgradi svoj sopstveni karakter. originalnost. red i pravilnost .49 Učenost čovjeka sprečava da bude uskogrud i omogućava mu da se pravilno orijentiše u životu. plemenitost. Isto.46 koji je kadar da “u svakoj situaciji. Isto. str.50 Samo čovjek koji sve ovo posjeduje “kadar je da u sebi udruži brzinu shvatanja. on je pun brige da dođe do njega. str. Isto. Isto. dobrodušnost i nežnost .48 “Istinski čovek.osobine nužne za strpljivost. Isto. Džentlmen. str. kad se mala izvršavaju kako treba”. ali ne i manje interesantan. smatra da građanin treba da se odlikuje svim navedenim kvalitetima i to zato što je njegova uloga 46 47 48 49 50 51 52 53 Isto. pronicljivost i razumevanje . a ako počne da se brine da ga ne izgubi. ostane privržen moralnom redu i disciplini (li-ju)”. razumnost. 95. 89. tj. jačinu karaktera i odlučnost . str. str. naići će na nevolje već na prvom koraku. 60. dok običan čovjek uvijek okrivljuje druge za sve. Isto. na istu temu. pokušava da izgradi karakter i drugih ljudi. onda ne postoji ništa što on ne bi bio kadar da uradi (da ga zadrži). pomaže i drugima da uspeju”. 141 .

(g) odlučivanje na osnovu argumenata i informacija. 1982. “eto. Moderna politička misao. Čovjek je. Vidi: Isto. politički slobodan onda kada je “podložan nekom pravnom poretku u čijem stvaranju sudjeluje” i kada se “ono što on ’mora’ prema društvenom poretku podudara s onim što on ’želi’ da radi”. fideista. demokrata predstavlja suštu suprotnost autokrati. Prvi je razuman. veli Alen. 46 Vidi: Francesco Valentini. Kelzenova opservacija tog pitanja ima dva aspekta.”57 Pokušaja da se utvrdi idealan tip građanina kao subjekta demokratije i demokratskog ima i danas. (c) pouzdanost. Po njemu. „Poslušnost i otpor”. demokratija počiva na slobodnim i “mislećim građanima” i postoji samo tamo gdje postoje građanske vrline. Pretrese li se malo ova “skica”. “centrista” je po orijentaciji. 293. u smislu da se suštinsko u njoj odvoji od tehničkog. str. Prema: Enciklopedijski rječnik političke filozofije. poštuje tuđe mišljenje. agresivan (baš kao fašista.55 Nadalje. Jedan aspekt jeste politička sloboda čovjeka. 56 I Emil Alen (1868-1951). 142 . (d) posvećenost građanskom društvu. (b) kompetentnost.u političkom procesu božanska: on je dužan da unaprijed predviđa oblik i karakter mogućih društvenih promjena.54 Među onima koji se bave “profilom” građanina pristalog demokratiji i demokratskom nalazi se i Hans Kelzen (1881-1973). To su: (a) odgovarajuće znanje. Tako bi savremeni “uzor” u tom pogledu trebalo da ima sedam bitnih svojstava. str. slobodu. ima svoje viđenje idealnog građanina. nije teško uočiti da se uspješno posredovanje u demokratskom procesu najviše dovodi u vezu sa tri kvaliteta onoga 54 55 56 57 Isto. držeći ga pod punom kontrolom”. 18. (e) vjerovanje u građanske vrline. po Kelzenu. str. U tom dvojstvu se sastoji suština demokratije. pak. Poslušnošću on obezbjeđuje red. to su dvije osnovne vrline građanina. izbjegava konflikte i preferira diskusiju i kompromise. nacista ili boljševik). (f) vještine za građansko učešće. Zagreb. sklon samokritici. jer su u njemu sažete dužnosti građanina kao podanika i njegova prava kao suverena. Drugi je fanatik. te “da usmerava pravac državnog kormila. otporom. Drugi se odnosi na utvrđivanje razlike između demokrate ili autokrate.

On to svojstvo. pomenuta svojstva građanina uslovljena su i činjenicom da se suština i kavlitet demokratskog ocjenjuje. odnosno ne daje mu ga priroda. jer opštost dobija konkretni realitet isto tako tek na osnovu pojedinačnoga.59 (1) Da bi u demokratskom procesu ostvario svoju ulogu. na temelju te svoje udružene raznolikosti. 378. Koliko je to složen proces. 58 59 Lucien Febvre: La terre et l’evolution humaine. Biti dio tog miljea.180. demokratska politička zajednica veoma složen milje . Razlozi za potenciranje upravo ova tri svojstva građanina brojni su i raznovrsni. str.u svakom. jednako kao i za druga svojstva koja ga čine ličnošću. 1922. (3) da posjeduje potrebna stručna znanja i vještine. kako bi Hegel rekao. koji se međusobno dopunjuju i povezuju i. čovjek treba da bude autonoman. prema slobodi pojedinca. Pomenuta svojstva nužna su i zbog toga što je čovjek u zajednici prinuđen da se prilagođava. potrebno je: (1) da je ličnost. 1970. knj. pa i u psihološkom. koji hoće da bude subjekat demokratskog procesa. str. Beograd. pored ostalog.58 Najzad. “pravo na nezavisnost sastoji se ujedno u jedinstvu i prožimanju individualnosti i opštosti. čine stvarno jedinstvo”. Paris. odnosno prema stepenu njegove relativne nezavisnosti u izboru puteva i sredstava kojima će ostvarivati sopstveno dobro i dobro drugih. pun iznenađenja i zahtjeva za brzim prestrojavanjima. Za autonomiju. koji traži izuzetan smisao za vaganje odnosa između pojedinačnog i opšteg. sam ga mora stvoriti. može samo onaj ko posjeduje kvalitete dostatne takvim potrebama i zahtjevima. suptilan je i vrlo osjetljiv proces. nalaze se u činjenici da je otvorena. (2) da ima odgovarajući moralni dignitet. kao što pojedinačan i poseban subjekt tek u opštem nalazi nepokolebljivu bazu i pravu sadržinu svoje stvarnosti”. 143 . i jednog i drugog. etičkom i kulturološkom smislu.ko to posredovanje vrši. sklopovi komadića otrgnutih iz različitih prirodnih krajeva. Oni se. ne stiče automatski. međutim. Iznalaženje “prave mjere”. u prvom redu. poistovjećuje i orijentiše prema zahtjevima koje ona neprekidno iznova postavlja. Želi li da ga ima. Georg Vilhelm Fridrih Hegel: Estetika. pa još s ambicijom da se ima uticaj na njegovo vrednosno i svako drugo oblikovanje. I. Ili. Građaninu. upozorava tačna Fevrova konstatacija da su sve države “amalgami fragmenata. IV.

144 . str. 48). Zagreb. čak i onda kada nije motivisana ničim posebnim. Dok razlike u temperamentu nisu od etičkog značaja.”60 Zato se i kaže da se čovjek rađa dva puta: “jednom kao prirodno biće ili jedinka. Beograd. kao Sokrat” (Prema: Theodor W. No. poput jedinke ili duha. kako Kant kaže: “Priroda nije dala čoveku svu savršenost za koju je sposoban. data je i zadata.61 Među više određenja ličnosti. kako bi Kant rekao. Potreba čovjeka da se od jedinke. i karaktera. što podrazumijeva ne samo volju da se odluke donose samostalno već i spremnost da se preuzme odgovornost za njih.nezavisno od toga da li se tim razotkrivanjem nešto namjerava ili ne. 60 61 62 63 Imanuel Kant: Um i sloboda. vjerovatno je najpotpunije Boecijevo. s druge strane. str. najprikladnijim se čini Fromovo. poput željeza. odnosno individuuma. I to . a drugi put kao kulturno biće ili ličnost”. Ono glasi: “Pod ličnošću razumijem sveukupnost nasljednih i stečenih psihičkih svojstava koja nekoga karakteriziraju kao pojedinca i čine ga jedinstvenim. 1974. 54-55. on sam treba da je razvije.čovjek treba da je zahvalan sebi. str. Beograd. 204. 207. individuum je ono što se zbog vlastite čvrstine ne može rastaviti. Adorno . dotle razlike u karakteru konstituiraju stvarni problem etike: one izražavaju do kojeg je stupnja pojedinac uspio u umijeću življenja. potreba razotkrivanja drugima nosi u sebi svijest o kakvoći onoga što se razotkriva. 1982. Zagreb. Između više određenja individuuma.Max Horkhajmer. individuum se naziva i stvar čija posebnost ne odgovara ničemu sličnom. On je po prirodi sirov. Za humanost on treba da je zahvalan sam sebi. pa kaže: “Individuum je ono što se više ne može podijeliti. Erich Fromm: Čovjek za sebe. naime.”62 Za određenje ličnosti bitan je takođe i osjećaj identiteta. Čoveka ne razvija priroda nego sloboda. Đuro Šušnjić: Cvetovi i tla. Data je utoliko što čovjek. stalno osjeća potrebu da se drugima razotkrije. odnosno potrebe za očuvanjem svojeg ja. nadarenosti i svih konstitucionalno datih psihičkih svojstava. 1986. Razlika između naslijeđenih i stečenih svojstava u cjelosti je sinonimna s razlikom između temperamenta. i kakav će biti sud (i odnos) drugih o njima. Ili. individuum određuje na više načina. str.63 izdigne do nivoa ličnosti. on je zao. Otuda su sasvim rijetki ljudi kojima nije stalo kako će sebe razotkriti (predstaviti se) drugima. Sociološke studije. a ako takav ostane i posle kulturnog razvitka. 1980. s jedne. On.

Sremski Karlovci. utoliko što čovjek samo kao ličnost može da odgovori izazovima života. ali ne i osporiti. da spozna sve istine. str. gdje sloboda ne znači “biti u konačnosti. pod uslovom da se ne povrede drugi ljudi i da valjanost različitih načina života treba dokazati u praksi kad god neko misli da je sposoban da ih oproba. 1989. šanse su na strani onoga ko je kadar da ga razumije i mijenja. str. 1962. razbiti mitove i iluzije koje nas primoravaju da posmatramo sebe. jesu da čovečanstvo nije nepogrešivo. 13). pre svega. Jaspers upozorava da “istina počinje tek kad je dva bića zajednički traže”.”64 U tom procesu. indirektno ali snažno.67 To je samostalnost koja se može kritički prosuđivati. tako je isto korisno da postoje različiti načini života. str. I. da jedinstvo mišljenja nije poželjno osim kad proizilazi iz najpotpunijeg i najslobodnijeg poređenja sa suprotnim mišljenjima. U njene osnove ugrađena je ne samo vjera u smisao nekog opredjeljenja već 64 65 66 67 Džon Stjuart Mil: O slobodi. da se omogući slobodan izbor različitim kriterijumima. Istorija filozofije. Beograd.66 Mijenjati taj svijet može samo čovjek koji je slobodan. odnosno da se ova tek u zajednici nalazi (Karl Jaspers: Filozofija. 88. Karel Kosik: Dijalektika krize. da različitost nije zlo već dobro sve dok čovečanstvo ne bude mnogo sposobnije nego što je do sada. i to u izvornom hegelovskom smislu.Zadata.65 Pri tome. Vidi: Georg Vilhelm Fridrih Hegel. Tu činjenicu sugeriše. stvari i situacije tuđim očima”. I kao što je korisno. 1983. a “videti stvarnost onakvom kakva jeste znači. Razumjeti ga može onda kad stvarnost vidi onakvom kakva jeste. već u samostalnosti koja ne može biti napadnuta”. Beograd. 145 . budući da iza nje stoji. knj. sve ono ljudsko i progresivno koje je neporecivo. nego podrazumijeva upoređivanje i kritičko vrednovanje svoje istine o svijetu sa odnosnim istinama drugih. odnosno da (iz)vrši funkciju moderatora demokratskog procesa. da postoje različita mišljenja. Beograd. Milovo razmišljanje o načelima na kojima treba da se temelji “ljudsko postupanje” u organizaciji društvenog života: “Načela koja vrede za ljudsko postupanje isto kao i za ljudsko mišljenje. 122. 82. s ciljem da život učini boljim. da su istine samo poluistine. ili je u njoj sadržano. vlastito viđenje svijeta ne isključuje. sve dok je čovečanstvo nesavršeno. 1988. str.

str. inače nije nikakav čovek”. 1978. ili ona u nečemu ne korespondira sa onim što se smatra normalnim. 34.73 Najzad. Beograd. čovjek se. Agnes Heler: Svakodnevni život. bez sopstvenog pamćenja i duha.položaja. Erik Vajl: Politička filozofija. Takvu jedinku. Jer. “magnetski privlače okamenjene parole koje više služe tome da se razvrstaju prijatelji od neprijatelja. 1980.i ambicija da se ono ostvari. 197-198. 1987. sv. svodi na “atom” prepušten pukoj žudnji za postojanjem. Od toga kakva je ta moralnost zavisiće. Novi Sad.74 Razlozi koji moralnosti u demokratskom procesu daju najdublji smisao znatno su širi od naznačenih. nije svejedno da li tu moralnost konstituišu izdignutost iznad partikularnih interesa i spremnost da se drugima jednako prizna ono što se sebi dozvoljava. Duhovna situacija vremena. izbjegavanje svakog rizika i povlađivanje ćudima moćnih. karijerizma” . 146 . 127). u prvom redu. olako povođenje za drugima i prenošenje sopstvene odgovornosti na njih. 1982. I to ne samo zbog toga što moral “potvrđuje da svaki čovek u sebi nosi ono što čoveku konstituiše čovečnost”. funkcija.71 (2) Izdizanje individue do nivoa ličnosti.72 Ne toliko ni zbog toga što “svaki čovek mora internalizovati moral određenog sadržaja. 131. Beograd. str.69 Lišen svojstava ličnosti. nego da se uoči struktura stvarnosti”. Vidi: Đuro Šušnjić. bez snage da se uspravi i suprotstavi. “Theoria” 1-4/1979. str. pa makar i po cijenu vlastitih žrtava. 98. 1981. 52. izviru iz činjenice da se subjekt demokratskog procesa u ostvarivanju svoje uloge služi naslijeđenim sredstvima. str. Agnes Heller: Kantove etike. ma koliko bila ’umna’ i suptilna”. te žrtvovanje elementarnih demokratskih principa “u korist postvarenih oblika egzistencije . str. Cvetovi i tla. Rasl Džekobi: Društveni zaborav. Zagreb. ne ni zbog toga što “moralna motivacija ne može proizići iz egoizma. II.68 S druge strane. str. u koja spada i moralnost koju (i kakvu) on faktički ima. koja treba da bude subjekat demokratskog procesa. str.kraj je svega što čovjeka čini ličnošću. kako bi Jaspers rekao. Vidi: Karl Jaspers. uravnoteženim odnosom “između pojedinačnog 68 69 70 71 72 73 74 “Vjerne sluge su uvijek sluge” (Niccolo Machiaveli: Izabrano djelo. 133.70 ali izopšten iz svega što tom postojanju daje ljudski smisao. u velikoj mjeri. Oni. Beograd. bitno zavisi od mjere njene moralnosti. kvalitet i krajnji ishod cjelokupnog njegovog posredovanja u demokratskom procesu.

kako bi Hegel rekao. str. Kant kaže: “Na primer. radnih ciljeva. str. 43. Objašnjavajući razliku između ova dva imperativa. Georg Vilhelm Fridrih Hegel: Istorija filozofije. Beograd. s druge strane”. zato je mi poštujemo kao specifičnu ljudsku osobinu. po pravilu. hipotetički imperativ glasi: Ja ne treba da lažem.79 odnosno od toga da li se njegov životni credo zasniva na hipotetičkom ili na kategoričkom imperativu. str. i kada je u stanju da to pokaže u svakoj situaciji i svakom individualnom konfliktu. “moralna volja je umna volja individue koja želi da bude univerzalna. u sličnim okolnostima. I. str. treba da slijede svi ljudi. i tada moralnost čina i učinka datog subjekta zavisi od njegovog karaktera. ali usljed 75 76 77 78 79 80 Agnes Heler: Svakodnevni život. knj. ako hoću i dalje da uživam dobar glas. Erik Vajl: Politička filozofija. s jedne strane. Radi se. karakter opšteg mora da leži u osnovi”. 91). svesno na razvijanju svog karaktera” (Agnes Heler: Svakodnevni život. 131.80 Jer. 57. Djelati tako da svaki konkretan postupak u tom procesu bude na nivou moralnih principa i zahtjeva. Ili. “Bez jačine karaktera nema moralnog ponašanja.77 U tom smislu. str.ponašanja i pojedinačne odluke. a ne njena prirodna sklonost”.76 Biti moralan ne znači samo ocjenjivati sebe prema moralu. kategorički imperativ glasi: Ja ne treba da lažem. Isto. odnosno sa zahtjevima moralnog razvoja čovječanstva. 1981. i kad mi to ne bi nanelo ni najmanju sramotu” (Imanuel Kant: Zasnivanje metafizike morala. dakle. str. ni do apsurda. “ako hoću ono što je pravo.75 Postupci subjekta demokratskog procesa moralno su dobri kada proizilaze iz nekog pravila koje se može univerzalizovati. kada je maksima koja te postupke pokreće takva da ne dovodi ni do protivurječnosti. 82. Čovek koji se uzdiže do individue radi. 136). moralno: onda ja želim nešto opšte. o pravilu i maksimi koje. saglasnih kako među sobom tako i sa idejom “progresivnog ostvarenja carstva svrha u svijetu”. “ako kažem: trebalo bi da učinim ono. već i djelati u pravcu ostvarivanja cilja morala. tj.78 U principu. čak i kad nije usmerena neposredno na ostvarenje vrednih. subjekat demokratskog procesa moralno je najpozitivniji onda kada u sebi sjedinjuje lične vrijednosti sa vrijednostima sistema koji razvija. 147 . No. i društveno rodnih zahteva.

Isto. treba praviti razliku između obrazovanja kao informacije i obrazovanja kao kompetentnosti. Schumpeter: Capitalism. Socialism and Democracy. str. kaže on. demokratsko društvo ne može prevladati relikte prednaučne i predtehnološke kulture. nego naučnici pronalazači i izumitelji koji su u ruke čovječanstva stavili iskustvom provjerena sredstva razvoja. te umjetnici i pjesnici koji su slavili čovjekove borbe. upozorava Sartori. antidogmatske i nekonfliktne ličnosti. 148 . Jer. u svim sferama.84 Prizivati takve “velike umove” da raspravljaju o svemu. ljekar koji diskutuje o matematici reći će iste gluposti koje bi rekao običan čovjek”. A. To važi i za demokratiju i demokratsko. 1947. Đovani Sartori: Demokratija šta je to?.81 (3) Odgovarajuća stručna znanja i vještine pretpostavka su svakog uspješnog poduhvata. Pozivajući se na Šumpeterovo stanovište. Firenca. New York. U prvom redu. kaže da pravi heroji “nijesu politički ljudi.učinio da njihovo shvatanje bude univerzalno. sociolog koji diskutuje o muzici. 103. Djui.određenih okolnosti moram da učinim ovo. J. “predstavlja samo proizvodnju lažnog svjedočenja”. 262. str. kiparski ili književni . diplomati. potrebna je subjektu demokratskog procesa iz više razloga. karakteristične po lažnim sigurnostima koje izbjegavaju provjeru razuma. njegove pobjede. a posebno o politici. potrebno mu je zbog toga da bi razumio dijaboličnu tehnologiju pretvaranja politike u sredstvo sveopšte manipulacije 81 82 83 84 85 Agnes Heller: Kantove etike. da “tipični građanin pada na niži nivo mentalnog učinka čim uđe na politički teren”. str. onda moram tačno znati da ne djelam na osnovu moralne motivacije”. generali. u tom smislu.83 Sartori traži da se obrazovanje u “oblasti javnih stvari” ne vrednuje po informisanosti. Podgorica. njegove poraze jezikom koji je . humane. 289-290).82 Ukoliko njegovi subjekti ne raspolažu odgovarajućim znanjima. već po saznajnoj kompetentnosti. str.svejedno da li je bio slikarski. “hemičar koji diskutuje o filozofiji. 133. kao saznajna kompetentnost. 1963. Imperativ kulture savremenog demokratskog društva jeste da bude prožeta naučnim duhom. dostupno drugima” (John Dewey: Democrazia e educazione. 2001. niti može stvoriti materijalne i duhovne pretpostavke za razvoj čovjeka kao slobodne. Pri tome.85 Znanje.

bez znanja kao saznajne kompetentnosti nema ni umjeća dijaloga. istinu na tačnost.87 Izbjeći iznenađenja može samo onaj ko umije da predviđa. Ako u jednoj demokratiji sadržaj pravnog poretka ne određuju isključivo interesi većine. 136. 1981.”86 Zatim. Dalje. 1967. mislima i osećanjima. pak. Kosik kaže: “Da bi politika mogla da postane masovna manipulacija. kaže Dekart.90 86 87 88 89 90 Karel Kosik: Dijalektika krize. nego je ona rezultat kompromisa između dviju grupa.89 a nema ni sposobnosti za pravljenje kompromisa. str. složenih društava. a demokratsko društvo jeste takvo. gotovo uvijek produkt iznenađenja. Rene Dekart: Strasti duše. Predviđati. koji predstavlja. Riječ je o sposobnosti da se otkrije “što od opšteg zahtjeva u konkretnoj situaciji važi i kako to važi”. koji je jedan od stubova nosača demokratskog društva. prirodu na izvor sirovina i energije. str. može samo onaj ko razumije društvene procese. I upravo na osnovu te težnje ka kompromisu 149 . najčešće korišćeno sredstvo u demokratskom procesu. Tek na osnovu te epohalne zamene može da nastane sistem sveopšte manipulacije u kojem je moguće da se sa ljudima i prirodom. postupa kao sa manipulativnim objektima. 25). Paris. potrebno je najpre sprovesti epohalnu zamenu koja redukuje svet na rasprostranjenost. a strah je. 106. sa živima i mrtvima. 124. dobrovoljnu podređenost svih pojedinaca pravnom poretku lakše je postići nego u bilo kojoj drugoj političkoj oprganizaciji. shvata njihovu logiku i zna kuda vode. formalno i faktički. str. str.88 Najzad. “Kompromis je rješenje nekog sukoba pomoću neke norme koja nije potpuno u skladu s interesima jednog dijela. da bi ljudi bili pretvoreni u masu kojom je moguće vladati. niti je potpuno suprotna interesima drugog dijela. Opisujući tu tehnologiju. bez znanja kao saznajne kompetentnosti subjekat demokratskog nije spreman na rizike koje mijenjanje datog nosi.čovjekom. Beograd. “Zajednica ostaje sve dok je dijalog dovoljan da reguliše ono što može podijeliti njene članove” (Eric Weil: Logique de la Philosophie. čoveka na subjekt pripojen odgovarajućem objektu. bez znanja kao saznajne kompetentnosti ne posjeduje se ni sposobnost posredovanja u unutrašnjim procesima tzv. Agnes Heler: Svakodnevni život. U rizike ulazi onaj ko nema straha.

svakako. On kaže: “Razum uključuje i treću dimenziju. Što su većim duševnim darovima snabdeveni. Neki autori ”osobinama koje omogućavaju subjektu da djeluje autonomno iz razumnog uvida” u stvari. kad kaže: “Veliki ljudi se ne varaju u svojoj nadmoćnosti. 98. već i ova svojstva čine osnovu koja subjektu demokratskog procesa omogućava da se ponaša poput čovjeka kojega zamišlja Ruso. Oni su manje sujetni zbog svoje duhovne nadmoćnosti nego što se osećaju smerni usled pomisli na svoje nedostatke. objašnjava From. njihove skrivene odnose i dublja značenja. Žan Žak Ruso: Emil. a ne samo politički relevantne. str. Thomas Meyer: Transformacija političkoga. da se odnosi prema stvarima shvaćajući ih. 298).. Zagreb. 150 . 192. Njegova je funkcija da zna. da razumije. to više uviđaju koliko im još nedostaje. a nije ni oruđe za neposrednu akciju. str. Potrebu za razumom kao pratiocem. On zahvaća sve zamislive perspektive i dimenzije. str.. str.92 No.. ide i razum.”91 Ova tri svojstva. dodaju još i ”minimum kulturnog obrazovanja i ekonomske sigurnosti”. oni je vide. 275.. osećaju je i nisu stoga manje skromni.”93 91 92 93 demokratija je približavanje idealu potpunog samoodređenja” (Prema: Francesco Valentini. ali i supstratom znanja. Valjevo-Beograd. dimenziju dubine koja seže do suštine stvari. Moderna politička misao. oni su odviše pametni da bi postali sujetni zbog jednog dara koji nisu sami sebi poklonili. Erich Fromm: Čovjek za sebe. 2003. Razum nije rastavljen od praktičnih životnih ciljeva. a što se tiče izvanrednih dobara što ih imaju. njihov ’razlog’. da shvaća. nijesu jedino što građaninu daje kapacitet subjekta demokratskog procesa.Uz pomenuto znanje. 1989. On prodire kroz površinu stvari da bi otkrio njihovu suštinu.

i privatnog domaćinstva. oličene u polisu. 108. civilno društvo predstavlja političko društvo i identično je s državom. u izvjesnom smislu. Funkcionisanje polisa podrazumijeva vještinu javnog upravljanja. prirodno je važilo da je nadmoć životnih nužnosti unutar domaćinstva predstavljala preduslov za slobodu u polisu” (H. već je to skup mnoštva objedinjen zajedničkom odlukom da prihvati propise i uživa zajedničku korist” (Ciceron: Država. str. već u antici. Privatna sfera (oikos) je područje nužnosti. Munchen. razvijenu trgovinu i zakonom regulisani građanski život. Grci. str. koje ima sasvim druga unutrašnja pravila. tako da su sva njegova prava vezana isključivo za državu i limitirana državom. On građane čiji društveni (javni) život nije regulisan zakonima ne smatra narodom. tako. Politeja je područje slobode i funkcioniše po zakonima. str. Isto. državu (res publica) smatra svojinom naroda. “jer od te zveri. civil society) nije uvijek imao isto značenje. 151 . Beograd. Izvan države. Njemu takav “skup” liči na tiranina. Arendt: Vita Activa oder Vom taetegen Leben. Prema antičkom shvatanju. 2002. 43). 38).CIVILNO DRUŠTVO I DEMOKRATIJA Pojam civilnog društva Pojam civilno društvo (engl. O civilnom (građanskom) društvu govori se.3 Antički civilis podrazumijeva identifikaciju građanina s državom. nema ničeg strašnijeg”.1 Slično je i u starom Rimu. 1992.2 Ciceron razmišlja o civilizovanoj političkoj zajednici. dok je oikos podređen diktatu oca porodice. građanin nije značio ništa i nije imao prava na 1 2 3 Ova razdvojenost sfere javnog i sfere privatnog ne znači da su one nepovezane. prave razliku između politeje. koja podržava oblik i ime naroda. koja ima gradove. Ciceron. “a narod (res populi) nije bilo koji skup ljudi okupljen na bilo kakav način. tako. gdje se pravi razlika između privatnog statusa građana (status familias) i njihove opšte stvari (res publica). i čak je odvratniji od njega. O njihovoj povezanosti Hana Arent kaže: “Onoliko koliko je uopšte postojao odnos između ova dva područja.

sin zapostavlja oca.. 109. ispije neublaženu i preterano čistu slobodu”.bilo što. str... Ipak. ne prelazi pet hiljada ljudi. usljed čega je “Senat imao isto toliku moć i značaj koliko i mnoštvo”.. Paris. To zlo može da poprimi i zversko obličje pa se otac počinje da pribojava sina.”7 U čemu se sve ta tiranija 4 5 6 7 Vidi: Marcel Prelot. Ciceron: Država. 265. str.. 57). međutim. To im je davalo snagu i odatle su crpli moć za apsolutnu vladavinu nad svojim građanima. čije se prisustvo ponekad traži. u kojoj su “svi bili jednaki. naišavši na loše vinotoče.. žene uzimaju isto pravo kao i muškarci. mladići sebi prisvajaju dostojanstveni stav staraca. po Kulanžu. tako da čak i privatna kuća ostaje bez vlasti. jeste antipod vladavini jednog ili nekolicine. Štoviše. Iz toga proizilazi da se i robovi slobodnije ponašaju.. bili utemeljeni na religiji i konstituisani kao crkva. Političke institucije. pa je svako mogao biti i senator i običan građanin. Građanin je u svemu i bez rezerve bio podređen gradu. 152 . prisjećajući se Platonovog razmišljanja o tome što se može desiti kada “nezasito grlo naroda. 2002. Ciceron ushićeno govori o državi Rođana. Ona je neposredna. kad se primeni i najmanja sila vlasti. priznaje svim građanima slobodu izražavanja i ravnopravnost mišljenja. duše građana postaju tako meke i razmažene da. Cjelokupni narod. str. 1967. a u donošenju odluka poštuje volju većine. U tom smislu. 60.5 Van tih prava i sloboda. učitelj počinje da se pribojava učenika i da im podilazi a ovi ga pritom kore i preziru. u svoj žeđi.4 Osim toga.. nema razlike da li je neko stranac ili građanin. demos plethyon. ne vidi nikakva druga. izrazito je manjinska. individualna sloboda nije mogla postojati. Atinska demokratija. str. pri čemu je poštovana naizmeničnost koja je određivala u kojim mesecima će ko da se nađe u položaju građanina ili senatora”. Zagreb. Ciceron. starci se pak prihvataju mladalačkih zabava. svaki stid uzmiče pred krajnjom slobodom.6 Antički gradovi su. iako pluralno i necentralizovano. on kaže: “U takvoj državi neminovno sve vrvi od slobode. Ciceron se užasava slobode građana koja bi eventualno izmakla kontroli države. jer na razne načine stvara veliki broj ljudi kojima agora (skupština) nije dostupna. na primjer. Fustel de Coulanges: La Cite Antique. polisno društvo nije bilo lišeno opresije. Ona je svoju tiraniju vršila do najmanjih pojedinosti. Ni u Rimu nije bilo drugačije. da mladima ne budu mrski i neprijatni. žeste se i ne mogu to da podnesu” (Isto. Kulanž kaže: “U društvu zasnovanom na tim načelima. Privatni život nije izmicao toj svemoći države.

Marks. 1968. kaže on. 1980. u osnove javnog poretka ugrađuju se principi i zahtjevi promovisani građanskim revolucijama (lične i političke slobode. On. New York. 222. to je vrijeme kada društvo ekonomski i politički ojačalih privatnih vlasnika. Zajedno s ovim zahtjevima. Pod njihovim pritiskom. Vidi: Milan Matić. kako A. a da se Efori ne uvrede”. jednaka dostupnost građanima svih javnih službi. i u velikoj mjeri razorila njihovu autonomiju. Među prvima koji svojim idejama krče put uspostavljanju jedne sfere društva koja će biti odvojena od države nalaze se Lok. naime. str. u: Enciklopedija političke kulture. kave su postojale u antici i srednjem vijeku. I. Gidens kaže. On navodi da su u antičkim gradovima sve privatne akcije građana bile kontrolisane toliko: da svirač ne može “da doda nijednu strunu svojoj liri. narodni suverenitet).ogledala. kulturne institucije” (A. koju je država supstituisala svojom organizacijom i “aktivnom hegemenojom”. Gramši smatra da se tu radi o nekoj vrsti kvalitativno novog povratka na staro. 54). javljaju se i oni za decentralizacijom i deregulacijom. Konstan. kaže da je moderna država svojom “aktivnom hegemonijom” supstituisala relativno samostalne društvene grupe i institucije. str. zaštićenost od tiranije. 1993. u smislu da se pojedinim društvenim grupama i organizacijama vrati izvjesna autonomija. str. Beograd. Pejn. želi da ograniči moć države. tako da se autonomija tih grupa i institucija ponovo rađa. 153 . “cenzori budnim okom gledaju u porodičnu sredinu”. kadrih da u javnom procesu artikulišu i brane svoje interese. Građanin. pojavila dovoljno jaka neutralna država. Hegel. sposobna da u procesu organizovane kooperacije sa građanima prikuplja i razmjenjuje informacije od značaja za nadziranje ostvarivanja njihovih prava i sloboda. Gramsci: Selection from Prison Notebooks. opisuje B. Samo sada u “drugim formama.9 Tačnije. No. sindikati. Lok (1632-1704) razvija teoriju o političkom društvu 8 9 10 Prema: Država i politika.10 Ideja civilnog društva koja se tada promoviše podrazumijeva i oslobađanje građana (civila) od većeg upliva svih “uniformisanih” (vojske. 348. da u Rimu. kao partije. klera). ta se situacija mijenja. s novim demokratskim idejama i pokretima. knj. Beograd.8 O civilnom društvu u savremenom smislu može se govoriti tek od momenta kada se. da “mladi Lakedemonjanin ne sme slobodno da poseti svoju ženu”. jednakost svih pred zakonom.

Historija političkih teorija. u kome caruju egoizam privatnog vlasništva i bezdušni tržišni odnosi. samo je nužno zlo radi ograničavanja čovjekovih zloćudnih nagona. da su čovjekova očekivanja od društva srazmjerna veličini njegovog odricanja. str. slobode i imanja. Sisak. str. str. 4. 154 . “stvaran čovjek je priznat tek u obliku egoističnog individuuma. K.Friedrich Engels: Rani radovi. potencira: da se moć društva ne može izdići iznad zajedničkog dobra. T.11 Pejn (1737-1809) upozorava da se mora praviti oštra razlika između vlade i društva. kako kaže. Marks (1818-1883). “politička revolucija rastvara građanski život na njegove sastavne dijelove. Isto. individualan čovjek vrati u sebe apstraktnog građanina i kao individualan čovjek postane generičko biće u svom empirijskom životu. 1961. Zagreb. 73. U Bentamovim teorijskim koncepcijama pulsiraju ideje antičkih mislilaca 11 12 13 14 15 Vidi: Dr Juraj Kolaković. Razlog tome on nalazi u činjenici da. čija je svrha da ljudima omoguće da očuvaju svoje živote.15 Iz ovih i sličnih razmišljanja kristališu se dva krucijalna zahtjeva. čak i kad je najboljeg oblika. Na suzbijanju državne svemoći u sferi ekonomskog naročito insistira engleski teoretičar Džeremi Bentam (1748-1832). a da ne revolucioniše same te sastavne dijelove i da ih ne podvrgava kritici”. Karl Marx .14 Rješenje je. radi saradnje i međusobne povezanosti. Jedan se odnosi na to da se suzi sfera javne vlasti u odnosu na čovjekova prirodna prava. u civilnom društvu vidi ono „ognjište i poprište istorije”. str.13 Usljed toga. Razloge za to on nalazi u sljedećem: “Društvo je jedna zajednica. str. knj. Paine: Prava čovjeka i drugi spisi. u svojim individualnim odnosima”. 72-73. u svom individualnom radu. opet. I. Pri tome. Zagreb. a ne svim svojim bićem. Isto. a zasnovana je na pravdi i osjećanjima. 1969. a drugi da se promijeni priroda same vlasti. 1987. a vlada. 60. istinski čovjek tek u obliku apstraktnog citoyena”. Vlada je instrument represije. u smislu da se ranija svemoć crkve i države zamijeni jasnim pravilima i jednakim pravima. Društvo je blagodet.”12 Hegel (1770-1831) civilno (građansko) društvo posmatra kao sferu moralnog života u kojoj se povezuju porodica i država. 72. da čovjek u političko društvo stupa samo jednim svojim dijelom.i državi. da “stvaran.

jedan “praktični dio političkog obrazovanja slobodnih ljudi koji ih izvlači iz uskog kruga lične i porodične sebičnosti. da je moral samo jedna vrsta aritmetike čiji je glavni zadatak da proračuna koje ponašanje daje najbolje rezultate i donosi čovjeku najveću korist i sreću.16 Dž. str. da se čovjek osvrće na drugog samo onoliko koliko mu je korisno.19 Potreba za takvim regulisanjem odnosa na relaciji društvo . 18. str. Zadatak države nije u tome da povećava bogatstvo i stvara kapital. Isto. S. 1993. da je uživanje kao istinska mjera svih stvari dostupno samo slobodnom čovjeku. 1975.17 Umjesto insistiranja na šablonima iza kojih stoji autoritet centralne vlasti. Razvijajući u tom kontekstu svoju teoriju utilitarizma. jeste da “nema razloga da sva ljudska iskustva budu izgrađena po istom modelu”. korist i najveću sreću. 134.Cetinje. Bentam tvrdi: da se svi motivi svakog razumnog bića redukuju na jedan osnovni . 155 . potrebno je “jedno posebno obučavanje građana”. John Stuart Mill: Three Essays. str. I. knj. Milov temeljni stav. u tom pogledu. umjesto da ih izoluju”. budući da svako ko ima razuma može sam najbolje rješavati svoje probleme.(osobito Sokrata i njegovih učenika Ksenofonta i Aristipa).18 Ovo tim prije što “jedina sloboda koja zalsužuje to ime. Da bi oni to uspješno radili. jeste sloboda da tražimo sopstveno dobro na svoj način”. The Subjection of Women. 93-97. str. već da osigurava vlasništvo stečenih bogatstava. Isto. te da sloboda čovjeka podrazumijeva i njegovu slobodu od kontrole države.lični interes. 83. Ona treba da ima pravnu. građanima treba dozvoliti da upravljaju lokalnim ustanovama i udruženjima. Representative Government. London. Mil (1806-1873) je još precizniji u zahtjevu za uspostavljanjem granice između individualne nezavisnosti i društvene (državne) kontrole.pojedinac odnosi se ne 16 17 18 19 Vidi: Enciklopedijski rječnik političke filozofije. On Liberty. te da je čovjekov najveći cilj da dostigne najveći stepen sreće. Njena briga je sigurnost ličnosti i imovine. a sve ostalo treba da bude briga onih koji imaju i stvaraju. Sremski Karlovci . a ne ekonomsku funkciju. navikava na razumijevanje zajedničkih interesa i uči da djeluju iz javnih i polujavnih motiva i da se u svojim postupcima rukovode ciljevima koji ih ujedinjuju.

Uprkos ovim i sličnim razmišljanjima. Zagreb. odnosno u ukidanju eksploatacije.samo na ekonomsku sferu već i na političku sferu i sferu čovjekovog duhovnog života u cjelini. koje se javljaju uvijek kada se bogatstvo i raznovrsnost pojavnih oblika neke društvene stvarnosti pokušava sažeti u mali broj. Ukidanjem eksploatacije. ideja civilnog društva snažnije se afirmiše tek u drugoj polovini XX vijeka. Pitanja o smislu civilnog društva postavljaju i mnogi marksistički orijentisani teoretičari. 2001. Tada se javljaju prve definicije civilnog društva. rješenje problema otuđenosti građana od vlasti i upravljanja nije u stvaranju paralelnih institucija. 1975. Radi se o objektivnim teškoćama. po pravilu. Ideji civilnog društva suprotstavljaju se sve nomenklature (etablirani subjekti državnog dirižizma) koje u bilo kakvoj promjeni datog vide opasnost po sopstvenu poziciju i moć. budući da one u datom društvu mogu biti samo paravan za nesmetano djelovanje državnih organa. 305).onih koje se državi suprotstavljaju i onih koje je jačaju te koje država zauzvrat nadzire i štiti .prema marksističkom je gledištu tek paravan za prikriveno i štetno gospodstvo. Gelner o tome kaže: “Postavka pluralnosti institucija .21 Rješenje je u promjeni društvenih odnosa. uskih pojmovnih odrednica. str. 11-12). u čijem je fokusu zaštita ljudi od pretjeranog uplitanja države u sve oblike i sadržaje njihovog života. pa prema tome ni potrebe za traženjem 20 21 Ferdinand Tenis. 156 . tako. Ona pripomaže jačanju takva gospodstva institucijama prisile koje hine da su neškodljive. Teškoće te vrste utoliko su veće što su. a ipak ostaju međosobno nevezani i bez unutrašnjeg uzajamnog uticaja” (Politička enciklopedija. Po njima. pod pritiskom istorijske zbilje.20 ali i prva ozbiljna sporenja oko toga što ono zapravo znači i kome treba. izbrisane granice (što često znači i faktičke razlike) između pojedinih sistema društveno-ekonomskih odnosa. uključujući i dva “svjetska sistema” (kapitalistički i socijalistički). Civilno društvo i njegovi suparnici. Šarenilo u poimanju ideje civilnog društva nije posljedica nemarnosti ili intelektualne insuficijencije onih koji se za nju zanimaju. neutralne i bogomdane” (Ernest Gellner: Uvjeti slobode. Beograd. naime. str. nastaće poredak u kome neće biti nasilnog nametanja volje i odluka države bilo kome. pod civilnim društvom podrazumijeva “mnoštvo prirodnih i vještačkih individuuma čija volja i domeni stoje u brojnim vezama. uvjereni su oni.

385). ipak je može spriječiti da gospoduje i atomizira ostatak društva.26 Uporedo s ovim shvatanjima. neposredna i intuitivno očigledna definicija. Ernest Gellner: Uvjeti slobode.24 Tu formulu Gelner objašnjava ovako: “Najjednostavnija.”25 Neki drugi autori za civilno društvo kažu je to “ideja o postojanju mnoštva nezavisnih žarišta samoorganizacije u društvu. U razvijenim zapadnim zemljama sve manje drže do hobsovskih natuknica o podaničkim vrlinama. ali i kao zaštita od pokušaja države da prekorači svoje granice”. knj. III. Na tom fonu. Istovremeno. Isto.alternative ovome putem neke paralelne strukture. jačaju i neke suprotne tendencije. 1945. promovisan je i pojam civilizovanosti. 1997. i iskazuje se kao protivteža skučenom komunalizmu i centralnom autoritarizmu. jest da je civilno društvo niz različitih nevladinih institucija koji je dovoljno jak da drži protutežu državi i. civilno društvo je “formula koja nastoji rezimirati sredstva koja humaniziraju administrativno-komandni sustav u društvu. Ili. 151. New York. Civilno društvo i njegovi suparnici. str. kako bi Gelner rekao. str. koja uz to ima mnogo opravdanja. preko kojih ljudi mogu da zajednički deluju i rešavaju svoje probleme. 157 . s istim pravima i obavezama u pogledu njegovog održanja i korišćenja dobara koje im on donosi. u bivšim socijalističkim zemljama u istočnoj Evropi (naročito u Poljskoj i DR Njemačkoj). jačaju tendencije traženja institucionalne i realne mogućnosti za obuzdavanje monopolne moći državnih organa. Beograd. afirmisana sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka. univerziteta. kulturnih ustanova. snažno je ojačao uticaj crkve.23 Ideja civilnog društva. iako ne sprječava državu da ispunjava ulogu čuvarice mira i arbitra među glavnim interesima.22 U istočnoevropskim zemljama. 15. str. 22 23 24 25 26 Misli se na Hobsovo stanovište: “Sve što je potrebno za spas države. Dejvid Bitem i Kevin Bojl: Uvod u demokratiju. razvijanim na marksističkim ideološkim i teorijskim zasadima. pod kojim se najčešće podrazumijeva međuosobno uvažavanje ljudi kao članova istog poretka. str. što može služiti kao mreža kanala javnog mnjenja i pritisaka na vladu. čija je puka prisutnost u nekoj mjeri neizbježna”. sindikata i drugih činilaca “civilne infrastrukture”. izraz je svojevrsne prevladanosti tih kontroverzi. 96. sadrže dvije vrline: vjera u boga i pokoravanje zakonima” (Thomas Hobbes: Leviathan.

29 Takva uloga podrazumijeva ne samo njegovu razvijenu svijest o suštini i karakteru odluka kojima daje podršku. 27 28 29 Vidi: Ernest Gellner. već “kao jedan od mogućih načina na koji demokratsko društvo može pokušati riješiti svoje probleme”. 1956. istorijski utemeljena pojava. nema mogućnost da se vraća na umrtvljena tradicionalna agrarna društva. tri su posebno važna. i povodom vlasti. nije sasvim zarobljen industrijalizmom i njegovim posljedicama. gdje se. međutim. pored ostalog. budući da su problemi od vlasti. Od običnog čovjeka se.28 Demokratija se. str.27 Među više momenata koji su pojavu civilinog društva učinili zakonitom. te otvoreno i javno iskazivanje svog eventualnog kritičkog stava o njima ili načinu njihovog sprovođenja. To su: (1) čovjekova potreba da se zaštiti od stalno rastućeg pritiska (diktata) vlasti. očekuje da ima aktivnu ulogu u poslovima vlasti. Karl Mannheim: Eseji o sociologiji kulture. stara je koliko i vlast sama. Zagreb. Civilno društvo i njegovi suparnici. Dahl: A Preface to Democratic Theory. (1) Čovjekova potreba da se zaštiti od vlasti. Chicago. str. Tim više što čovjek: ipak. nego i učešće u pojedinim fazama oba ta procesa. Uvjeti slobode. To je uvijek bio krajnje složen zahtjev i poduhvat. a ne neočekivani i nenormalni otklon od njegovog uobičajenog toka. 3). 181. U pitanju je. ne želi i ne može više da podnosi diktat bilo koje idiokratije. ni efemerna. I on smatra da se demokratija može definisati kao društvo u kojem “obični građani imaju visok stupanj kontrole svojih vođa” (Robert A. (3) spoznaje o novim mogućnostima društvene organizacije. (2) nepokrivenost svih sfera društvenog života djelatnošću centralnih organa. čak ni diktatura ne pojavljuje kao nešto izvanjsko. str. 1979. kako bi Gelner rekao. koju je sam stvorio. dakle. definiše i kao politički sistem u kome obični ljudi kontrolišu elitu na vlasti. Faktički. kako Manhajm tvrdi. Na takvu obavezu građana podsjeća i Dal.Nužnost pojave civilnog društva Afirmacija ideje civilnog društva krajem prošlog vijeka nije ni slučajna. znatnim dijelom uslovljeni samim čovjekovom ponašenjem. Taj momenat naročito je aktuelan u demokratijama. odnosom prema vlasti. nema dovoljno prostora u klasičnom komunitarizmu. Ona je nužna posljedica društvenog razvoja. 188-189. tj. 158 .

1990.33 Dio objašnjenja za sve to treba tražiti i u nekim slabim stranama demokratije same. kulturološki i psihološki relativno homogenih užih političkih. Beograd. Upozoravajući na zamke demokratskog procesa. 437. str.”34 Ta cijena. 474. Wilhelm Hennis: Meinungsforschung und reprasentative Demokratie. Isto. 1976. U njima. ni ’javno mnjenje’ ne određuju politiku”. djelimična su. M. može 30 31 32 33 34 Gabriel A. reagovanja građana na sve to. lojalnosti i mape znanja koje se znatno razlikuju od očekivanih. tako i civilnog”. Almond . Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. Veber: Privreda i društvo. str. 2000. str. na primjer. II. 159 . Zagreb. 625. str. po pravilu. emituju vrijednosti. da uspostavi kontrolu nad cijelim društvom. kako vojnog. pa i demokratske. odnosno u psihološko-etičkom supstratu njenih masovnih subjekata. Ne treba je tražiti ni samo u onome što Tokvil naziva vladavinom tipičnog evropskog suverena.30 Naprotiv. str. a drugim dijelom pomoću nade koju gaje da će postati njegovi službenici”. knj. Nastanak takve situacije ne može se objasniti samo neutaživom željom svake vlasti. vojnih i inih ekspertskih i interesnih grupa. elite demokratske vlasti.Sidney Verba: Civilna kultura. 136. ili uplitanja politike. U gotovo svim savremenim društvima važne odluke donosi vrlo mali broj ljudi. Henis. “stvarna vlast nalazi se nužno i neizbežno u rukama činovništva.31 Moć ovih struktura je. ako ih uopšte i ima. a ogleda u tome što ovaj “jednim dijelom građana vlada pomoću straha koji ulivaju njegovi predstavnici.32 Posljedice dominacije otuđenih birokratskih struktura višestruke su: dolazi do političkog uplitanja. 1957. vještine. kao i sve druge elite vlasti koje su sastavljene od raznih socijalno. kaže: “Mogućnost da se manipuliše mnjenjima i emocijama prva je cijena demokratskog egaliteta.ljudi rijetko dosežu taj i takav nivo svoje uključenosti u proces vršenja vlasti. Tubingen. “ni običan građanin. a to znači i neefikasna. toliko velika da moderni parlamenti nijesu ništa drugo do “predstavništva onih kojima se vlada sredstvima birokratije”. ne samo u ekonomsku sferu nego i u sve druge sfere čovjekovog života. Titograd. 56. površna i aposteriorna (naknadna). uključujući i one koje se smatraju sferom njegove privatnosti. po Rismanu.

36 sreću i njegov strah od slobode. Kjerkegor. nije njegovo prirodno nasljeđe. str. ali oslobađaju čovjeka svake lične odgovornosti”. naime. Drugi. polazeći od jednakosti. apatija. u njemu se. Boje se svoje slobodne volje. osobito onda kada “spoljašnje vođenje” masa ima atribucije procesa koji ove svodi na pozicije gomile. Oni se u duši unaprijed mire s tom nužnom potčinjenošću. Kasirer. već u dnu srca obožavaju gospodara koji uskoro treba da dođe. pa izgubivši nadu da će ostati slobodni. oportunizam. malobrojniji. on tu slobodu mora stvoriti. Naprotiv.”39 Tokvil. E. 280. s kojom se čovjek sreće u demokratskom procesu. drugačijeg su gledišta. manjak osjećaja za važnost posjedovanja ličnih prava. da bi je posjedovao.35 Psihološko-etički supstrat masovnih subjekata demokratskog procesa još je izdašniji izvor mogućnosti za uspostavljanje gospodstva otuđenih struktura vlasti. Kasirer: Mit o državi. To objašnjava činjenicu da se i u individualnom i u političkom životu sloboda mnogo više smatra za teret nego za povlasticu. mnogo je lakše zavisiti od drugih nego misliti. drugi zato što sude da je nemoguća. “potiskuju i uništavaju i sam smisao slobode. 643. 284-285. Ili-ili.biti jako visoka. str. otkrili su najzad i put koji se čini da ljude neodoljivo vodi potčinjenosti. 160 . apostrofira i “jedan vrlo prirodan i vrlo 35 36 37 38 39 Vidi: Dejvid Risman. Očigledno. 1965. na primjer.”37 Proizilazi.38 Slična su i Tokvilova razmišljanja o fenomenu samoisključivanja građana iz demokratskog procesa. Tokvil. Beograd. Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. Usamljena gomila. str. ističe da “činjenica biranja pruža čovjekovom biću neko tiho dostojanstvo koje nikada potpuno ne gubi” (Soren Kierkegard. Isto. 1972. smatra da je to posljedica dvaju njihovih suprotnih. str. Sarajevo. Jer. osim ponosa građanina što je stekao poziciju nekoga ko se za nešto pita. tako. da vlasti koje na sebe preuzimaju odgovornost odlučivanja. 541). on ne bi težio za slobodom: izabrao bi zavisnost. kaže: “Ako bi čovek prosto išao za svojim prirodnim nagonom. ali podjednako kobnih stanovišta: “Jedni u jednakosti opažaju samo anarhične težnje koje se iz nje rađaju. rasuđivati i odlučivati sam za sebe. vodi anarhiji. Beograd. Pored puta koji. boje se sami sebe. 1979. dakle. ali upućeniji. uz to. Teoretičari ovo objašnjavaju time da sloboda. Prvi se odriču slobode zato što cijene da je opasna.

Isto. koje se bez predaha vrte da bi sebi pribavili sitna i vulgarna zadovoljstva kojima ispunjavaju svoje duše.”40 On o tome kaže: “Ljudi obično drže do nekog prava i pokazuju poštovanje prema njemu u zavisnosti od njegove važnosti i od dugotrajnog njegovog korišćenja. teži samo tome da ih nepromjenljivo zadrži u djetinjstvu. Iznad njih uzdiže se ogromna starateljska vlast. naprotiv. Sada smo slobodni”. kao ovoj. Individualna prava koja se sreću u demokratskih naroda obično su malog značaja. voli da se građani vesele. i mada mu porodica još ostaje. ali ona. 161 . dodiruje ih ali ih ne osjeća. za otadžbinu se može reći da je više i nema. sveobuhvatna do sitnica. koja iz(a) toga nastaje.43 O faktičkom stanju koje se na toj osnovi uspostavlja Tokvil kaže: “Vidim bezbrojno mnoštvo sličnih i ravnopravnih ljudi. dalekovida i blaga. oko stranaka i oko glasanja. kad bi joj. Svaki od njih okrenuo se sebi. str. samo da ne misle na drugo što do na veselje. Sada više nismo. str. uređena propisima. svrha bila da ljude pripremi za muževni uzrast. “ljudi bivaju sve manje privrženi pravima pojedinaca baš u vrijeme kad bi bilo najnužnije sačuvati i braniti ono malo što od njih još ostaje”. Bili smo odgovorni. Kasirer: Mit o državi. pa mu je tuđa sudbina svih drugih: njegova djeca i lični prijatelji predstavljaju za njega sav ljudski rod. što se tiče ostalih sugrađana. Ona je apsolutna.”41 Da paradoks bude veći. zbog toga se ona često veoma lako žrtvuju i skoro uvijek krše bez griže savjesti. Rado ona radi na njihovoj sreći.42 Duhovna klima. a to je “da preziru individualna prava i da o njima vode malo računa. Isto. veoma liči onoj koju Kasirer opisuje riječima jednog njemačkog radnika o obavezama demokrata u njegovoj zemlji prije i poslije Hitlorovog dolaska na vlast: “Pre toga morali smo da brinemo oko izbora. 641. on je pored njih ali ih ne vidi. stara se o njihovoj bezbjednosti. vrlo nedavna i veoma nepostojana. 280. ali hoće da im je jedino ona pruža i sama o njoj sudi. koja se sama stara da im obezbijedi zadovoljstva i da bdi nad njihovom sudbinom. Ličila bi na očinsku vlast. E.opasan nagon demokratskih naroda”. predviđa i zadovoljava 40 41 42 43 Isto. postoji samo u sebi i za sebe.

Aleksis de Tokvil. str. str. potčinjenost građana vlasti opšta je i obuhvata sve. ali opasnijom od svih njih zajedno smatra sveopštu apatiju građana. dovodi do stvaranja situacije u kojoj se moć prvih i nemoć drugih “reprodukuje na normalan način”. Radi se o tome da težnja vlasti za apsolutnom vladavinom. Vidi: Isto. koju pripisuje njihovom individualizmu. dok ovakva pokornost koja se nameće samo u malom broju vrlo važnih okolnosti. na koju upozorava i Gramši. str.47 Otuda Tokvilovo stanovište da se ne može “apsolutno i uopšteno reći da je najveća opasnost naših dana ili raspuštenost ili tiranija. str. koje ste učinili tako zavisnim od centralne vlasti.njihove potrebe.45 Rečeno je: “Kada mit demokratije dođe u sukob s političkom stvarnošću. to tako značajno. rezultat je cinizam. anarhija ili despotizam”. u kombinaciji sa pristankom građana da se njima gospodari. ali ih neprestano ometa i navodi ih da odustanu od korišćenja svoje volje. A.Sidney Verba: Civilna kultura.48 Tokvil nijednu od ovih pojava ne potcjenjuje. Vidi. 135. Zalud ćete tim istim građanima. 162 . str. vlast može sve. 656. O demokratiji u Americi. gotovo podjednako ugrožava i vlast i građane. osjećaju i djelaju po svojoj volji i da tako postepeno padnu ispod nivoa ljudskoga”. ali rijetkih. objelodanjuje potčinjenost tek s vremena na vrijeme i pritiskuje samo izvjesne ljude. uvjeren je Tokvil. Gabriel A.49 Takva apatija. Almond . raspodjeljuje nasljedstva. opasnost. 636. vodi njihove glavne poslove. Isto. Ona im malo po malo guši duh i slabi dušu. uključujući i uspostavljanje tiranije nad njima.”46 Tokvil u ovom problemu vidi nešto više od cinizma. ali ništa na dugi rok. Tokvil kaže: “Zbog te apatije. ali tako kratko i tako rijetko korišćenje njihove slobodne volje neće spriječiti da oni malo pomalo izgube sposobnost da misle.50 Apatičnost 44 45 46 47 48 49 50 Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. onoga dana kad izvršna vlast prikupi nešto snage. zapravo. 634-635. što li ne može i sasvim da ih oslobodi muke da misle i truda da žive”?44 U takvim okolnostima. olakšava im uživanja. “Ona ih ne baca u očajanje. povjeriti da s vremena na vrijeme biraju predstavnike te vlasti. 238. Zahvaljujući apatiji građana. Gramsci: Selection from Prison Notebooks. uređuje nasljeđivanje. upravlja njihovom djelatnošću.

tj. a padaju zato što ih ništa ne podržava”(Isto. “boriti se ne toliko protiv anarhije ili protiv despotizma koliko protiv apatije. ili da se ostvari njihovo veće neposredno angažovanje u toj sferi. interesni i svaki drugi pluralizam. sposobna da im ona je u mogućnosti da tlači. Uzdignu se zato što im se ništa ne opire. Lasvel: kao ličnost sa toplim i prijemčivim stavom prema drugim ljudima. Jer.51 Bitka protiv tih i sličnih oblika čovjekovog političkog otuđenja podrazumijeva ono što Bobio naziva demokratijom novog doba. Zagreb. str. Bobio: Budućnost demokratije. ili drugačija razionalizacija opšte političke volje. i na svaki način. N.53 Tamo gdje bude mogućnosti da se ove potrebe slobodno iskažu i realizuju. a već sjutradan. Preciznije. pretpostavljen interesu pojedinca. rješenje je u prevladavanju shvatanja društva kao socijalno-ekonomskog. i jedno i drugo bez ambicije da se “poveća” nekakav “opšti” interes građana za politiku i političko. i protiv koncentrisane vlasti u ime raspodele vlasti”. pa i onoga što ih se neposredno tiče. radi se o tome da se “borba protiv zloupotrebe vlasti vodi na dva fronta: protiv vlasti odozgo u ime vlasti odozdo. politički. str. Thomas Meyer: Transformacija političkoga. već onakav kakvog ga portretira H. “u političkom životu uvijek ulaze u igru sve osnovne ljudske potrebe. klase. 196. političkog i etičkog supstrata u kome vlada samo jedan opšti interes (svejedno da li je riječ o interesu vrste. 1990. bezlična i amorfna jedinka. jer ono što im pomaže da lako uspiju sprečava ih da dugo uspijevaju. kaže Tokvil. Obrnuto. No ni jedna ni druga ne mogu zasnovati ništa trajno. profesije ili bilo kog drugog “parcijaliteta”. ne “poboljšavanje” klasično shvaćene vlasti i vladanja. koja će institucionalno i realno biti dovoljno široka i privlačna za duhovni. interes koji je u svemu. i ona je isto tako u mogućnosti da tlači. koja može podjednako stvoriti bilo anarhiju bilo despotizam”. 51 52 53 163 . I to ne kao frustrirana. nacije). 60. grupe. 2003. već stvaranje alternative ovima. str. kako s pravom upozorava Majer. Beograd. Dakle.52 Dakako.građana može da bude i korisna na kratko. a ne samo vladavina i razum”. ako neka stranka može da baci u borbu trideset ljudi. ali ih na duži rok udaljava od svega. Zato je važno. 656) Isto. biće i građanin.

socijalnom i drugom strukturom. a često i sasvim odvojeno od njih. na primjer. kako Majer kaže: prvo. osobito onim sa složenom ekonomskom. pa samim tim i propadanje svih dobrih običaja” (Spinoza: Teološko-politički traktat.55 Neke od tih institucija su. Nikole mornara u Kotoru” (kasnije Bokeljska mornarica). Riječ je o „Bratovštini sv. kako Gramši kaže. treće. uz državne funkcionišu i mnoge druge organizacije i institucije. Prva takva organizacija na prostoru sadašnje Crne Gore nastala je već u IX vijeku. što je srednjovjekovnu državu činilo.56 U savremenim društvima. postoji sfera svekolikog privatnog. tj. on napominje da oficijelna zabrana tog prava može navesti ljude da misle jedno a govore drugo. “nije mogućno obuhvatno sudjelovanje svih državljana u svim odlukama političkog sistema koje ih se tiču”. “ne bi bilo poželjno jer bi umrtvilo proces odlučivanja i stoga dolazilo u proturječje sa samim sobom”. str. udruženju bokokotorskih pomoraca za međusobno pomaganje. Po tom osnovu moglo bi se reći da nevladine organizacije u Crnoj Gori imaju dugu tradiciju. U antičkom svijetu. čija je djelatnost regulisana pisanim statutom iz 1463. 148 i dalje. mogućnosti države da svojom djelatnošću faktički “pokrije” sve oblasti društvenog života još su manje. opet. 54. Jedan od tih razloga svakako je i to što čovjek posjeduje neka prava koje nijedna vlast ne može da kontroliše. viševrednosno orijentisana i nesputana osjećanjem bilo koje tjeskobe. iz kojeg proizilazi laž. ne može se ni 54 55 56 57 Vidi: Harold Lasswell. kad bi to i bilo mogućno. uključijući i neke eminentno nevladinog karaktera u modernom smislu. U srednjem vijeku. str. “federacijom disparatnih grupa koje nijesu podređene jedna drugoj”. Više je razloga zbog kojih obuhvaćenost društva intervencijama i ingerencijama države ne može biti potpuna. naspram državnih organa i njihovih ingerencija. Beograd. Spinoza je. A. preuzimale na sebe dio državnih funkcija. Gramsci: Selection from Prison Notebooks. nezavisno od toga koliko teži da bude sveobuhvatna i apsolutna. 1957. 164 . 1946. “na odvratno laskanje i pritvorstvo. Power and Personality. godine. porodičnog i drugog života. New York.57 Dio tih razloga proizilazi iz činjenice da. u prava čovjeka koja nijedna vlast ne može kontrolisati uvrstio pravo da “misle po slobodnoj volji”.54 (2) Država i njeni centralni organi gotovo nikad i nigdje ne “pokrivaju” sve oblasti društvenog života. drugo. 249). Pri tome.vjeruje i sa njima dijeli sudbinu. str.

Oni nijesu puke jedinke. koji se pomalja “na procjepu svijeta života i sistema poretka”. misli) na svoj način. “jer su motivi za aktivni angažman građana u političkome nejednako raspoređeni i samo se oskudno obnavljaju”. kao i organizacije i grupe koje se bave zaštitom ljudskih prava i sloboda. Oni. 165 . edukativne i ekološke organizacije. odsustvo iz sfere oficijelog političkog ne znači odsustvo iz političkog uopšte. ili da na neki drugi način participiraju u donošenju mjera javne politike. posesivne. već akter i moderator jednog autentičnog demokratskog procesa. institucije i pokreti.59 dopunjava i obogaćuje čovjekov svijet uopšte. “treći sektor”. karitativne. sklone teološkom opravdanju vlasti. 1982.očekivati. 247. oni su često politički aktivniji i produktivniji od mnogih partijskih sljedbenika i “standardnih” sudionika u procesu odlučivanja. čine razne mirovne. inicijativne. Oni se ne ponašaju ni kao članovi neke kvijetističke sekte. Pod uticajem 58 59 Thomas Meyer: Transformacija političkoga. Onaj dio društva koji ostaje nezahvaćen ingerencijama sistema. koji promovišu kao institucionalnu i realnu osnovu svoje društvene angažovanosti. Najzad. str. Oni svoja individualna prava i slobode ne ostvaruju nasuprot drugim ljudima i u konfrontaciji sa državom. ni kao dio anarhističke rulje koja poriče svaki smisao vlasti. ne treba zanemariti ni činjenicu da je društveni život. ne oslobađaju sebe obaveze da ponude alternativu. Vidi: J. On pokazuje koliko toga važnog ostaje izvan vidnog polja i dometa oficijelnih struktura vlasti i koliko čovjek ima prostora i potrebe da radi izvan onoga što je ovim struktarama povjerio. Njihov tzv.58 Broj onih koji ne žele da budu obuhvaćeni djelatanošću političkih partija. čak i kad najžešće reaguju na arogancije režima. Za ljude u njemu. izgubljene u lavirintu haotično izukrštanih društvenih kretanja i odnosa. stvara. 13. odnosno čovjekovu potrebu za njom. te raznih staleških prava i interesa. uvijek toliko bogat i raznovrsatan da ga je nemoguće u cjelini supstituisati bilo kojim jedinstvenim i apsolutno važećim sistemom vlasti. Habermas. str. kreativne. pulsira (živi. Naprotiv. Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu. inventivne. takođe nije mali. sa svim sadržajima i odnosima koji ga čine. Zagreb. Taj njihov novi svijet. alternativne. uključujući i odgovornost za normalno funkcionisanje sistema vlasti. već u interakciji sa ovima. humanitarne.

tog svijeta snaže dvije važne tendencije: tendencija povećanja broja mjesta odlučivanja. ili s promjenom uslova u kojima se one ostvaruju. kao politički manje važni ili neatraktivni. konzervativna uvjerenja i navike. Posljedica toga je: da se u fokusu javnosti sve češće nalaze ona pitanja i problemi koji su ranije. knj. na jednoj strani. emanat su čovjekovog iskustva stečenog bavljenjem time kako da svoj život učini boljim. S promjenom ovih kategorija i relacija. i odoljeti. dakako. moć i prinuda postepeno ustupaju mjesto dijalogu. a hijerarhija. spoznaje o novim mogućnostima društvene organizacije produkt su oblikovanja čovjekovog individualnog identiteta. da autoritarizam i monizam uzmiču pred pluralizmom. radi obezbjeđenja jednakog statusa pojedinaca i grupa. 166 . da pred glasom razuma. pa joj. Promjena odnosa prema društvenoj organizaciji ovdje ne znači priklanjanje filozofemi: “Stvarnost s kojom smo suočeni valja posmatrati pažljivo. (3) Spoznaje o novim mogućnostima društvene organizacije. drugačije rečeno. koji otuda dolazi. mijenja se i čovjekov odnos prema društvenoj organizaciji kao takvoj. na drugoj strani.. Novi Sad . potiskivani u drugi plan ili sasvim ignorisani. ljepšim. ako treba.. S jedne strane. i tendencija razgradnje hijerarhijske strukture i prakse prinudnog uključivanja ljudi u proces odlučivanja. ili kakva je mogla biti. bez obzira kakva je ona.”60 Ne znači. Ili. Dinamika tog procesa uvijek bitno zavisi od stepena ostvarenosti moralnih i socijalnoekonomskih motiva. I. 1993. i u kome se prepliću egzistencijalne dimenzije njegove biološke i njegove društvene prirode. te njihovog prava na uzajamno demokratsko ovlašćenje i ograničenje u svim poslovima vlasti i vladanja. S druge strane. predrasude. lakšim.Cetinje. blijede ili sasvim nestaju razni stereotipi. toleranciji i dobrovoljnom svjesnom angažovanju. koje potenciraju razvoj civilnog društva. ni dovođenje u 60 Ovu filozofemu u jednom drugom kontekstu pominje Hana Arent (Vidi: Enciklopedijski rječnik političke filozofije. koje se vrši u procesu uzajamnog priznavanja sa drugima. posljedica su takvog ostvarivanja ideje građanstva koje članstvo u zajednici shvata kao obavezu da se aktivno sudjeluje u njenom konstituisanju i funkcionisanju. ljudskijim. 21). i količine i kakvoće njihove isprepletenosti i uzajamne priznatosti. str. dvojakog su porijekla.

funkciju ograničenja države. str. Zato ne postoji prava politička supstancija. Almond . čovjek je apolitičan. otprilike onako kako govore. odnosno suženja polja njenog djelovanja. U principu. ne dolaze u nju posve gotovi i zatim ’biraju’ društvo koje im se sviđa. Civilno društvo i njegovi suparnici. Gelner. Radi se. da se postojeća vlast prilagodi. Kultura je unaprijed uređen sustav. vrši 61 62 63 Mjeru mogućeg bitno određuje nešto što bi se moglo nazvati čovjekovim kulturnim kodom. Kad bi čovjek to bio. u njemu bi postojalo nešto političko što pripada njegovoj biti. “demokratija je uvijek posljedica. Politika nastaje u onome između i uspostavlja se kao odnos. drugo. koje često uzimaju kao samorazumljive. Civilno društvo predstavlja. Društvene institucije i kulture rijetko se biraju: one su naša sudbina. Munchen. Cjelokupno njegovo iskustvo u tom pogledu daje osnova za anticipaciju ideje civilnog društva kao novog velikog izazova i resursa.izvan države i nepodvrgnuti njenim racionalizacijama i kontroli. Politika nastaje u prostoru između ljudi. ne naš izbor” (Ernest Gellner: Uvjeti slobode. ne smije robovati jednom ustanovljenim oblicima i sadržajima. ono pokazuje da čovjek. 167 . u tome što čovjek nije nikakav zoon politkon (političko biće). 11. naprosto. ili čovjekovih građanskih obaveza prema njoj. kaže: ”Ljudi se rađaju i žive u postojećim institucijama i kulturi svoga društva. kaže Hana Arent. nužno je i neizbježno. str. to traganje.63 Faktički. u mjeri mogućeg.”62 S tog stanovišta posmatrana. opet. o traženju načina: prvo. 1993. Arendt: Was is Politik?. čak i kad ne bi bilo motivisano čovjekovim konkretnim nezadovoljstvom datim. H. Demokratija. Civilno društvo i demokratija Ideja civilnog društva razvija se i u demokratijama. 453. jeste sistem vlasti koja se.Sidney Verba: Civilna kultura. ukoliko želi da ima organizaciju društvenog života saobraznu njegovim stalno rastućim potrebama i mogućnostima. dakle posve izvan čovjeka. Gabriel A. pored ostalog. da se za ono što država objektivno i subjektivno ne može stvore (i funkcionalno razviju) alternativni oblici i sadržaji . a ne zamišljeno stanje stvari”.pitanje potrebe postojanja vlasti. “No baš to nije tačno. pored ostalog.61 potrebama i zahtjevima čovjekovog stvarnog života. o tome. str. Razlog je. kao i svaka politička vlast. Kultura u kojoj žive oblikuje ih. 166).

gotovo svi kažu da građanin u demokratskom društvu ima dva zadatka: jedan je da poštuje zakone i bude lojalan.. Isto. str. str. On ima dužnosti. knj. ideja civilnog društva ne podrazumijeva nešto drugo ili bitno drugačije od onoga što se smatra izvornom vrijednošću ideje demokratije.posredstvom države. 137. 11. dopunjuju ili isključuju? Među teoretičarima demokratije nema onih koji se ne bi saglasili sa formulacijom: “Čovjeku koji se prema vlasti odnosi kao podanik pasivni korisnik ili žrtva rutinskih akcija vlasti . str. Isto. Prema: Enciklopedijski rječnik političke filozofije.65 Shodno tome. kao i osjećanja ogovornosti za izvršenje preuzetih obaveza. Civilna kultura. 17. 66 tj. I. 124.ništa ne bi nedostajalo u tradicionalnom. Vidi: Gabriel A. Isto. Otuda pitanje: da li se ova dva entiteta međusobno preklapaju. visokog stepena njihove informisanosti o smislu i mogućim ishodima toga svog angažmana. nego oni koji će kontrolisati vlast”. Ni ključni “elementi” civilnog društva ne razlikuju se od onoga što se smatra emanatom demokratije i demokratskog: dovođenje svih struktura vlasti u funkciju zadovoljavanja određenih potreba čovjeka i društva. Isto.71 Intencionalno. I svi upozoravaju: da “dobar građaninin nije isto što i dobar čovjek”.69 da se demokratija može definisati i “kao stalna kontrola onih nad kojima se vlada nad onim koji vlada”. ali i “da odigra svoju ulogu u stvaranju odluka”. 18. 124.70 da u demokratiji nije osnovno “da se odrede oni koji će vladati.Sidney Verba.68 da “demokratski građanin govori jezikom zahtjeva”. vladavina prava. Almond . str. str. 168 . str.procesa u kojem se donose političke odluke”.67 drugi je da se neprekidno suprotstavlja zloupotrebama vlasti. str.. autonomija raznih društvenih 64 65 66 67 68 69 70 71 H. nedemokratskom društvu. Isto. da bude “aktivan sudionik u procesu političkog inputa .treba da bude lojalan i da poštuje vlast.”64 I nema onih koji se ne bi saglasili s tim da demokratija nije održiva bez aktivnog sudjelovanja građana u vršenju javnih poslova. Arendt: Was is Politik?. ali dužnosti koje su pasivne . 123.

str. međutim. prije bi u obzir došlo uključivanje dijelova demokratskog u civilno društvo. U tom pogledu. kako je Gelner vidi. ali ne i izbora “između krupnih društvenih struktura ili vrijednosnih sustava”. 169 . škole. ne misleći na konkretne društvene uslove njenog ostvarivanja. i konstitutivni pluralistički poredak “temelji se na nesigurnu kompromisu budući da iziskuje poštovanje pravila o koja 72 73 74 75 Dejvid Bitem i Kevin Bojl: Uvod u demokratiju. Isto. 166. ima karakter aksioma: “Neprimjenjivost demokratskog modela na veća pitanja nije tehnička. Tako su Dejvid Bitem i Kevin Bojl uvjereni da “demokratsko društvo treba da prizna posebno savetodavno mesto organizacijama koje zastupaju ljude koji zarad svoje društvene. dakle. str. 169. crkve. To je razlog što neki autori misle da ne bi trebalo zazirati čak ni od izvjesnog oficijelnog uključivanja dijelova civilnog društva u demokratske strukture. da teoretičari demokratije idealizuju demokratiju. tako.74 Druga činjenica. smatraju da demokratsko društvo i civilno društvo nijesu entiteti istih kvaliteta i mogućnosti. jednostavno nema smisla misliti da su tako riješena. zaštita ljudskih prava i sloboda. upozorava: prvo. Gelner. demokratija i civilno društvo uzajamno se prepliću i dopunjuju. Najprije . Stoga. ukoliko bi se eventualno razmišljalo o mogućnosti formalnih inkorporacija jednog u drugo. da “demokratski model ignorira činjenicu da institucije i kulture prethode odlukama. da ne slijede nakon njih”. Isto. 166. Ernest Gellner: Uvjeti slobode. Nije stvar u tome da se krupnija pitanja tom metodom lošije rješavaju. nego logička stvar. predužeća.organizacija i asocijacija (sindikati. nezavisni mediji i komunikacije. Jedna se. Civilno društvo i njegovi suparnici. str. odnosi na to da demokratija “može biti izvrstan način činjenja manjih izbora unutar već postojeće strukture”. kaže Gelner. ekonomske ili fizičke manje sposobnosti imaju teškoća da se njihov glas čuje u političkom procesu”. drugo.kako Aron kaže.73 Previđanje ovoga sprečava da se uoče dvije krucijalne činjenice. nego obrnuto.”75 Razmišljanjima ovog tipa ide na ruku nekoliko momenata. univerziteti. 97. uključujući i socijalnu sigurnost i zaštitu materijalnog standarda.72 Neki autori. udruženja građana).

iz mnogo razloga tehničke i političke prirode. tu je činjenica da jedan od stubova nosača demokratije i demokratskog. 1996. suočeno s izuzetno brzim promjenama u svojoj socijalnoj i ekonomskoj strukturi i primorano da se dnevno prilagođava tehničko-tehnološkim inovacijama. Nedostatnost ovog potonjeg jeste u tome što pomenuta dva modela ne pokrivaju paletu svih čovjekovih potreba i mogućnosti u oblasti odlučivanja o bitnim pitanjima života.činjenica da građani u demokratskom društvu (državi) svoja subjektivna prava mogu da koriste po rights-modelu (što znači da se bore za svoja prava i realizuju ih pomoću sudova). Formalizam demokratskog. potrebna je neka vrsta sekularizacije. 183. a “u svakom slučaju kompromis između ozbiljnog istraživanja i ritualnih formula”. piše da je već prošlo vrijeme u kome su se vlade. apsolutno morale povinovati odlukama većine. i britanski Donji i Gornji dom.80 Da bi bilo uspješno i konkurentno u 76 77 78 79 80 Raymond Aron: Demokracija i totalitarizam. Zagreb. i ministarstva. Civilno društvo i njegovi suparnici. 315-316). 202. na primjer. radi “ostvarivanja opšteg dobra”). Vidi: Thomas Meyer. 170 . dobar dio glomaznog i sve neupotrebljivijeg aparata navodnih predstavničkih sistema vlasti” (Vidi: Radovan Radonjić. u principu ne može da prihvati bilo koju ideju konačnog otkrovenja. Upozoravajući na to Bernham.78 Svaki čovjekov pokušaj da nadoknadi neki od ovih ili drugih nedostataka demokratskog procesa primorava ga na otvaranje novog poprište političke prakse.“ukratko rečeno. dok Tofler upozorava da će “civilizacija na pomolu” baciti u staro gvožđe i Kongres SAD. saglasno “zlatnim pravilima” demokratije. Isto. što “ne priječi da takvi poreci traju”. ne doseže do svih. Takvom društvu. Podgorica.76 Zatim. 206.se vlada i oporba nerijetko žele ogriješiti u vlastitu interesu”. kaže Gelner. Političke i pravne teorije. str. 168.77 Najzad . osobito ne korespondira sa zahtjevima i potrebama društva sa visokorazvijenom tehnologijom. str. str. i što definisanje “opšteg dobra” ostaje van njegovog domašaja. i Bundestag. str. 2002. Ernest Gellner: Uvjeti slobode.79 Društvo. kakav je princip vladavine zakona (rule of law). i ustave i sudske sisteme . niti se može proširiti na život društva u cjelini. i relativno standardizovana šema njegovog ostvarivanja. ili po participatory-modelu (što znači da “participiraju u stvarima zajednice na kooperativan način”. i farncusku Skupštinu. Transformacija političkoga. str.

169.. 643. ali vidljive i nepomične granice. koji određuje i uključuje vlastite uvjete. Ideja demokratije promovisana je kao univerzalno valjana.”82 Ovakva razmišljanja sasvim su na tragu Tokvilove filozofeme da se politički svijet mijenja i da “ubuduće treba tražiti nove ljekove za nove boljke”. a onda pita: “Nije li bolje utvrditi uvjete koji taj ideal čine ostvarivim. ne može mimoići izvjesna preispitivanja demokratije kao opšteg ideala.jedan glas važan su doprinos svemu tome. Bez tih institucionalnih preduvjeta ’demokracija’ nema jasno značenje niti je ostvariva. str.proizvodnji materijalnih dobara. dati pojedincu izvjesna prava i garantovati mu neosporno važenje tih prava. već ad hoc pluralizam koji ne guši individualnost. treba mu ekonomski pluralizam. a istodobno djeluje kao protivteža središnjoj vlasti.. Čudna je to valjanost. pored društva. sačuvati pojedincu ono malo nezavisnosti. Aleksis de Tokvil: O demokratiji u Americi. ide nešto dalje od Tokvilovog zahtjeva da treba “utvrditi društvenoj vlasti široke. konstatuje Gelner. uvjeren je Gelner. 643.”81 Traganje za takvim pluralizmom. možda čak obveznim. str. ne bilo kakvi politički pluralizam. No.84 Geler to čini dovoljno jasno da bi pokazao svoju naklonost ideji civilnog društva koje supstituiše demokratiju i demokratsko. a pokazalo se da se ne može ostvariti u većini uslova u kojima se ljudi nalaze. 171 . Ali. ne i dovoljno za 81 82 83 84 Isto. ne uzimajući ih kao dane i zatim izjavljujući kako ga većina čovječanstva ne može imati jer nema odgovarajuće preduvjete. ’civilno društvo’ možda je bolji i jasniji slogan nego ’demokracija’. demokratiju čine mogućom i poželjnom). uzdići ga. Da bi odoljelo prekomjernim tendencijama prema centralizmu. Isto. u traženju prostora za nove slobode.. i podržati ga naspram njega”. treba mu društveni i politički pluralizam.. snage i originalnosti koliko mu još ostaje. ali ne čine njegovu bit. “Većinska vladavina ili predstavničke institucije koje predstavljaju jednakost građana putem pravila jedan čovjek . i odatle krenuti? ’Civilno društvo’ je realističniji model. Isto. (Institucije i društveni kontekst. Budući da ističe te institucionalne preduvjete i nužan povijesni kontekst.83 Gelner. str.

Politički proces. 861. tako da se nijedno političko pitanje ne može razlučiti od njegovih ekonomskih implikacija. za koju neki autori kažu da sasijeca u korijenu ideju civilnog društva. 172 .anticipaciju mogućeg odgovora na izazov jedne nove tendencije. u: Enciklopedija političke kulture. str. Riječ je o zatiranju granice između ekonomskih i političkih interesa.85 85 Vidi: Milan Podunavac. kao što se ni bilo koji ekonomski problem ne može riješiti bez političkih sredstava.

1 To su prava “koja pripadaju svakom pojedincu zbog toga što je on ljudsko biće. nezavisno od zakonskih dokumenata”. 132. objektivno pravo.nije ljudsko pravo. takođe. nijesu isto što i ljudska prava. Otuda se ljudskim pravima mogu smatrati samo ona subjektivna prava “koja se ne duguju državi i njenoj volji. Na primjer.): Birthright of Man.međunarodni dokumenti. prir. 173 . 1997. str. i na koji način su prisutne u njegovoj faktičkoj životnoj situaciji. 93). koja počivaju na normi objektivnog prava. neuništiva i neotuđiva. i koje država mora poštovati bez obzira da li je na to izričito pristala. 26. već ih ljudsko biće ima samim tim što je ljudsko biće. tj. U članu 1 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima piše: “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu” (Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. i ta prava potiču od zakonodavca i zavise od njegove volje (može ih uvesti. Selection of Texts.2 Njih čovjek stiče rođenjem. dakle. Ljudska prava. kako ih subjektivno doživljava. ali i ukinuti). Jean Hersch (ed. str.. “zbog toga što ljudsko biće postoji 1 2 3 4 Vidi: Vojin Dimitrijević . što znači da toga prava ima ili nema u mjeri u kojoj to njegovi tvorci odrede. Ludska prava . Podgorica. u: Željko Tomović . Svako pravo .Milan Paunović. Vidi: Isto. Za razliku od subjektivnih prava koja potiču iz normativnog poretka. 1969.3 i kao takva su univerzalna. nezavisno od države i bez države”. Subjektivna prava. ne spada u kategoriju ljudskih prava. str.dr Čedomir Bogićević. 2003. Paris. Kako god se konkretno iskazivala. mada čini skup pravila po kojima se ljudi imaju vladati.DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA Pojam ljudskih prava Ljudska prava se odnose na vrijednosti koje imaju izuzetan značaj za čovjekovo biće i bitak. Te vrijednosti postoje nezavisno od toga koliko ih je čovjek svjestan. ljudska prava pripadaju sferi etičko-političkog koje je iznad države. Beograd. Objektivno (pozitivno) pravo stvara država ili međunarodna zajednica.4 Ta prava postoje: prvo.

kao ličnost koja je usmjerena na lični razvoj”; drugo, “zbog toga što postoje odnosi među pojedincima koji su svrha sebi samima, i čija dobrobit zavisi od slobodnih i racionalnih postupaka drugih”; treće, zbog toga što čovjekov razvoj “zahtijeva obezbjeđenje - u okviru prihvatljivih granica - uslova za slobodan i racionalan izbor sredstava djelovanja i ’projekata’ individualnog razvoja”; četvrto, zbog toga što znače ostvarenje pluralnosti, tj. slobode svakog ljudskog bića da samo izabere sopstveni odnos “prema određenoj kulturi koja obrazuje neminovno okruženje u njegovom razvoju”.5 Ljudska prava su esencija demokratije i demokratskog. Kao što demokratija predstavlja politički sistem i odnos u kome se ljudska prava najviše mogu ostvariti, tako i ostvarivanje ljudskih prava čini ono bez čega demokratija ne bi imala smisla i ne bi bila moguća.6 Za ljudska prava je karakteristično: prvo, da je njihov broj manji od sume svih mogućih subjektivnih prava kojima čovjek raspolaže, ili može da raspolaže;7 drugo, da su, uprkos svojoj bitnoj moralnoj utemeljenosti, eminentno politička prava; treće, da se, iako nijesu pozitivistička, ostvaruju u državi i najveći broj njih usmjeren je isključivo prema državi bilo da se od nje štite, bilo da se traži njena intervencija u sopstvenoj zaštiti;8 četvrto, da se u njima, više nego u
5

6

7

8

Marek Pjehovijak: Šta su ljudska prava?, u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava, Priština, 1999, str. 31-32. Miler bi rekao: “Democracy without a genuine guarantee of fundamental rights... is a mere label” (J. P. Muller: Fundamental Rights in Democracy, “Human Rights Law Journal”, Vol 4, July, 1983, str. 136). Ljudska prava su ista za sve ljude, a svaki čovjek u principu može imati, odnosno svojim zalaganjem steći i neka posebna, individualna prava. Isto tako, individualna, odnosno stečena prava, jednako kao i sva prava pozitivnopravnog porijekla, mogu se i izgubiti. Vjerovatno najpreciznije određenje uloge države u oblasti ljudskih prava daje A. Eide, kad kaže da je država obavezna da poštuje (nosioce prava, njihove slobode, autonomiju, sredstva i slobodu njihovih postupaka), da štiti (nosioce prava od ostalih subjekata po zakonu i odredbama efektivnih pravnih lijekova) i da pomaže i ispuni (prava svakoga lica primjenom raspoloživih sredstava sa ciljem ustanovljenja bolje infrastrukture i neposrednim obezbjeđenjem osnovnih potreba). Vidi: Asbjorn Eide - Katarina Krause - Allan Rosas (ed.), Economic, Social and Cultural Rights, Dordrecht, 1995, str. 35-40.

174

bilo kojoj drugoj vrsti prava, sjedinjuju subjektivno i objektivno, i to na način da prvo bez drugog ne znači ništa više od puke psihičke datosti.9 Zbog svega toga, kao i zbog činjenice da se ponekad ne pravi razlika između ljudskih prava i prava o ljudskim pravima, bilo je, i ima, izvjesnih poteškoća u preciznom određivanju koja se subjektivna prava mogu smatrati ljudskim pravima. Tako britanski filozof Hart smatra da se sva ljudska prava mogu izvesti iz prava na slobodu, u smislu da iz nje potiču ona prava koja čovjeka štite od prinude i sputavanja.10 Dvorkin, opet, u osnovi ljudskih prava vidi ideju jednakosti, iz čega proizilazi da njih čine prvenstveno jednaka prava na slobodu izražavanja, udruživanja i vjeroispovijesti, te slobodu ličnih i seksualnih odnosa.11 Dž. Rols svoju teoriju pravde, iz koje proizilaze i ljudska prava, temelji na premisama: prvo, da svi ljudi imaju jednaka prava na najširi sistem jednakih sloboda; drugo, da rješenja problema društvene i ekonomske jednakosti treba tražiti na način koji će najviše odgovarati najmanje povlašćenima, te da ovima treba pružiti poštenu priliku za pristup društvenim službama i položajima. Rols u najširi sistem jednakih osnovnih sloboda ubraja političke slobode (u smislu aktivnog i pasivnog biračkog prava), slobodu govora
9

10 11

To čak važi i za ona ljudska prava koja se mogu označiti formulom “Mogu ako želim”. U takva prava spada, na primjer, pravo na slobodu vjeroispovijesti. S formalno-logičke strane, ovo pravo se može posmatrati kao po sebi razumljivo, prirodno i nepodložno bilo kojoj i bilo čijoj naknadnoj verifikaciji. Faktički, ostvarivanje ovog prava zavisi od toga da li čovjek hoće i može da ga koristi. Pitanje htjenja odnosi se na to da kod ovog prava mora postojati moralna implikacija, da bi postojala obligacija. U smislu: imam pravo (da se ispovijedim), ako imam potrebu za tim (ako se osjećam grešnim), i ako želim da (“otvaranjem duše” ispovjedniku) promijenim to stanje (“oslobodim” se grehova). Pitanje moći čovjeka da to pravo koristi podrazumijeva ne samo formalno-pravnu slobodu vršenja vjerskih obreda i drugih javnih, individualnih i kolektivnih ispoljavanja religijskih uvjerenja, već i postojanje preduslova za to (crkava, svetilišta, materijalne opreme, kadra). Bez ovog drugog prava, i bez uslova da se ono ostvari, prvo pravo je krnje, nevidljivo (poput Platonove „vječne ideje”), ne predstavlja ništa više od duševnog stanja njegovog subjekta i ne egzistira kao objektivna vrijednost. Lišeno objektivne vrijednosti, pravo na slobodu vjeroispovijesti, kao i bilo koje drugo ljudsko pravo, u krajnjoj liniji, nema svrhe. Prema: M. Matulović (ur.), Ljudska prava, Rijeka, 1992, str. 67. Vidi: R. Dworkin, Taking Rights Seriously, Cambridge, 1977, str. 15.

175

i okupljanja, slobodu misli i savjesti, slobodu ličnosti s pravom na posjedovanje lične imovine, slobodu od samovoljnog hapšenja.12 L. Henkin pod ljudskim pravima podrazumijeva “minimalne moralnopolitičke zahtjeve prirodno-pravnog karaktera, koje svaki pojedinac posjeduje, ili bi trebalo da posjeduje, u odnosu na državnu vlast i društvo u kome živi”.13 M. Pjehovijak, pozivajući se na Aristotela (Nikomakova etika, 1106 a, 28) i Akvinskog (Suma teologije, II-II, 57, a.1), kaže da se ljudska prava mogu opisati kao kompleks “stvarnih odnosa između pojedinaca koji su dužni da djeluju (ili da se uzdrže od djelovanja) prema drugima, i odnosa svakog ljudskog bića prema određenim dobrima (stvarima, okolnostima) koja obezbjeđuju njihovu dobrobit”.14 N. Vučinić smatra da ljudska prava, osim što odražavaju čovjekovu autonomiju i dostojanstvo, imaju i najširi društveni značaj. Ona, keže Vučinić, zadiru “u same temelje državne vlasti i pravnog poretka, određujući u znatnoj mjeri njihov legitimitet i legalitet”.15 Suštinska povezanost ljudskih prava sa onim što se smatra samom osnovom društvene i državne organizacije čini ih dvostruko značajnim. S jedne strane, ona predstavljaju nezamjenljivo sredstvo kontrole i ograničenja vlasti. S druge strane, njihovo je ostvarivanje preduslov ne samo za političku i kulturnu egzistenciju čovjeka već i za njegov fizički i mentalni integritet, odnosno biološki opstanak. Teorijski izvori To što ljudska prava predstavljaju apsolutne i apriorne vrijednosti, koje niko nema pravo da ograničava i osporava, ne znači da je ideja na kojoj se zasnivaju od početka bila jasna i neprotivurječna. Naprotiv, svijest o postojanju ove vrste prava razvijala se relativno sporo, uporedno s čovjekovom socijalizacijom i emancipacijom.16
12 13

14

15 16

Vidi: J. Rawls, A Theory of Justice, Cambridge, 1971, str. 61. L. Henkin: Rights: American and Human, New York, “Columbia Law Review”, 404/1979, str. 25. Marek Pjehovijak: Šta su ljudska prava?, u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava, str. 30. Nebojša Vučinić: Osnovi ljudskih prava i sloboda, Podgorica, 2001, str. 8. Savremeni koncept ljudskih prava, kaže M. Pjehovijak, “ima svoje korijene u iskustvima ’zakonskog bezakonja’ kada su zločini vršeni uz zakonska ovlašćenja

176

Teoretičari su skloni da razvoj ideje ljudskih prava posmatraju kao proces koji se odvija u više faza. Međutim, nijesu sasvim saglasni u tome koje su to faze i koliko ih ima. Prema A. Eideu, na primjer, može se govoriti o tri takve faze. To su idealizacija, pozitivizacija i realizacija ljudskih prava.17 U prvoj fazi, ljudska prava predstavljaju tek ideal o kome maštaju humanistički nadahnuti filozofi i mase obespravljenih. Drugu fazu, u kojoj su ideali postali dovoljno snažni i prihvaćeni od onih koji imaju odgovarajuću društvenu moć, karakteriše njihovo ugrađivanje najprije u nacionalna zakonodavstva, a potom i u međunarodne pravne dokumente. U trećoj fazi, ljudska prava počinju da se realizuju. G. Abi-Saab razvoj ljudskih prava posmatra kroz njihovu evoluciju “od vrijednosti do zakona”. Čini to sa stanovišta: a) stepena postignute saglasnosti u vezi sa društvenim vrijednostima; b) stepena konkretne vrijednosti i postojanja; c) efikasnosti mehanizama za ostvarivanje i nadzor.18 K. Dževicki, opet, smatra da bi se Eideov koncept dinamike ljudskih prava mogao dopuniti tako da se razlikuju faze idealizacije, konceptualizacije, juridizacije (sa potfazama pozitivizacije i normativizacije) i realizacije. Pri tome, konceptualizacija bi se mogla okarakterisati kao “ispitivanje teoretskih i praktično mogućih aspekata pozitivizacije”.19 Koja god se od ovih podjela uzela kao relevantna, iz nje slijedi da se ideja ljudskih prava javlja uporedo s čovjekovom potrebom da, s jedne strane, spozna sile prirode i odredi sopstvene moći spram njih i, s druge strane, uredi društvenu organizaciju tako da svoj život učini sigurnijim i boljim. Kao odgovori na te potrebe, tokom istorije civilizacije rađala su se i smjenjivala mnoga, često oprečna viđenja smisla i mogućnosti, odnosno okvira i oblika čovjekovog pravnog i
i kada je nekim ljudima uskraćen status ljudskih bića” (Marek Pjehovijak: Šta su ljudska prava?, u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava, str. 21). Vidi: A. Eide - M. Thee (ed.), Frontiers of Human Rights Education, Oslo, 1983, str. 107-108. Georges Abi-Saab: The Legal Formulation of a Right to Development, u: ReneJean Dupuy (ed.), The Right to Development at the International Level, Hag, 1980, str. 159-162. Krzysztof Drzewicki: Internacionalizacija ljudskih prava i njihova juridizacija, u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava, str. 50.

17

18

19

177

političkog organizovanja i djelanja. U tom kontekstu, ideja ljudskih prava posmatrana je, analizirana i objašnjavana iz ugla različitih filozofskih škola i teorijskih orijentacija. Jedna od prvih, i dugo veoma uticajnih ideja o porijeklu i karakteru čovjekovih prava, jeste ona koja za osnovu svega što jeste, i kako jeste, uzima božju volju. Poznati crkveni mislioci, protagonisti te ideje (Tertulijan, Aurelije Avgustin, Tomo Akvinski), više-manje jedinstveno dokazuju premoć božanskog nad ljudskim pravom, afirmišu tezu o pokornosti volji neba kao krajnjem dometu i najvišem činu čovjekovih prava i sloboda. Prema ovim misliocima, “zakoni božji, ljudski i prirodni, proizilaze iz vječnog zakona (lex aeterna), određenog višim, u Bogu bivstvujućim razumom (summa ratio in Deo existens)”.20 Otuda, država, pravo, vlast i vladanje imaju smisla jedino kao božje ustanove i za čovjeka su dobre i prihvatljive onoliko koliko su posredovane božjom voljom.21 Osim toga, ono što bog propiše, ljudi ne mogu promijeniti.22 Ideju o volji neba pretpostavljenoj ljudskoj volji baštine i drevni kineski mislioci. Jedan od njih, Mo Ce, još u V vijeku prije nove ere, konstatuje: “Samo sin neba može stvoriti opšti uzorak pravednosti na zemlji.”23 Nasuprot crkvenim teoretičarima, pobornici ideje prirodnog prava (tzv. jusnaturalisti) smatraju da su država i pravo ljudska tvorevina, s tim da pored prava koje propisuje i sankcioniše država, postoji i jedan drugi pravni poredak, koji je nezavisan od volje ljudi i njihovog pozitivnog prava, stariji je od njega i važi za sva vremena. Uporište za svoju interpretaciju porijekla i prirode ljudskih prava ovi teoretičari nalaze u antičkoj misli o prirodnom pravu. Tako od Aristotela, na primjer, uzimaju tezu o podjeli prava na opšte i posebno, pri čemu:
20

21

22

23

E. V. Spektorski: Istorija socijalne filozofije, Beograd - Podgorica, 1997, str. 120. Tertulijan, rimski crkveni pisac s početka III vijeka, u tom pogledu je paradigmatičan: “Poslije Isusa Hrista svaka nam je znatiželja izlišna, kao i svako istraživanje poslije jevanđelja” (Prema: Isto, str. 93). Saglasno toj filozofemi crkvenih otaca i teoretičara, u srednjem vijeku je nastala krilatica: Non tollit Gotus, quod custodis Cristus (Ono što Bog ustanovi, Got ne može da sruši). Vidi: Nersesjanc V. S. (red), Istorija političeskih i pravovih učenii, Moskva, 1988, str. 39.

178

96. da “naredbom priziva na dužnost. a ne unaprijed utvrđeni opšti. da ga ne mogu ukinuti ni narod. str. opšte pravo. str. 1993. tako i njihov odnos prema čovjeku.25 Drugo. i u prvi plan ističe sabiranje zadovoljstava i oduzimanje boli. 2002.Cetinje. prezrenje svoje ljudske prirode”. 179 . i nije sloboda”. Vidi: Isto. privlače dvije stvari. za koji kaže: da je “saglasan s prirodom. i kao takvo . više je od svakog prava koje ljudi stvaraju (tj. Enciklopedijski rečnik političke filozofije. pozitivno pravo). Prema: F. uzrokovao je pojavu pobornika ideje ljudskih prava i sloboda u čijoj se osnovi nalazi načelo korisnosti. Izvjestan strah od anarhizma. apstraktni principi treba da bude ono što opredjeljuje kako čovjekov odnos prema političkim ustanovama i društvenoj organizaciji uopšte.24 Kod Cicerona ih. uz napomenu da ona “ukoliko ne predstavlja slobodu za sve ljude. Njena filozofska maksima glasi: “Proračunajte dobe i loše posljedice. Pizije. imanentnog ideji prirodnog prava (koja ističe prednost apstraktog prava na jednakost i slobodu u odnosu na faktičko. snažno insistiranje na ideji slobode. jer ga svi razumiju budući da jednako važi u Rimu i Atini. Ciceron: Država.26 Vremenom se javljaju prirodnopravne škole. primenljiv na sve i večan”. da mu ne treba tumač. 102-103. str. ni senat. 37. Protagonisti ovih škola različito gledaju na motive ljudi da stvore državu i pravo. 46. str. 24 25 26 27 Vidi: Radovan Radonjić. u čijoj osnovi se nalazi ideja društvenog ugovora. Podgorica.O. ali su jedinstveni u stanovištu da osnovni zadatak ovih jeste da štite čovjekova prirodna prava.E.”27 Politički cilj ove škole ljudskih prava jeste država u kojoj lični osjećaj zadovoljstva i korisnosti. Političke i pravne teorije. Prvo. budući prirodno. od pozitivnog prava). Beograd. nezavisno od toga da li ga pozitivno pravo prihvata ili ne. zasnovanost opšteg prava na prirodi stvari daje ovome karakter prirodnog prava. Dijamel . da bjekstvo od njega predstavlja “bekstvo od sebe samoga.obavezno. opet. Šatle . 2002. već je zasnovano na prirodi stvari. pa se odlučite za ono što pribavlja najveći zbir blagodeti. Ta (utilitaristička) škola ljudskih prava utemeljena je na Bentamovoj “hedonističkoj kalkulaciji” koja relativizira sve pravne i političke vrijednosti. Novi Sad . meditacija o zakonu koji sankcioniše prirodna prava.opšte pravo nije pisano. a zabranom odvraća od nedela”.

str. str. viši odnosi proizvodnje ne nastupaju pre no što se materijalni uslovi njihove egzistencije nisu već rodili u krilu samog starog društva”. kaže N.Fridrih Engels: Manifest komunističke partije. K. Beograd. Po njima. relevantnim za one oblasti pozitivnog prava gdje je suveren odlučio da ostavi slobodu ljudima da se ponašaju po svom izboru i naložio državi da se u to ne miješa. utilitarističke i pozitivističke koncepcije.Pobornici tzv. 43-44. suprotne izvornim shvatanjima o ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu”.30 Pri tome. Engels. oni insistiraju na načelu ustavne. 1949. Marks: Predgovor za “Prilog kritici političke ekonomije. Nebojša Vučinić: Osnovi ljudskih prava i sloboda.Milan Paunović. koje treba da izvrši radnička klasa. Takvo svoje stanovište obrazlažu tezama: 28 29 30 31 Vidi: Vojin Dimitrijević . 180 . str. Marks . o ljudskim pravima se može govoriti kao o moralnim i političkim kategorijama. Uslov i za jedno i za drugo jeste ukidanje privatnog vlasništva i klasnog društva. “ogleda se u isključivom svođenju ljudskih prava na vlast i volju države. knj. K. Ljudska prava.31 Svoj odnos prema korpusu ljudskih prava imaju i pobornici ideje novog konstitucionalizma. i nikad novi. Vučinić. 319. str. 17. I. Beograd. nastupiće udruživanje “u kome je slobodni razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve”. 1982. koja nerijetko uključuje antipravne. a ne parlamentarne supremacije u normiranju ljudskih prava. pozitivističke škole prava smatraju da pojedina prava imaju tretman ljudskih prava samo zato što je neki pravni autoritet tako odlučio. Polazeći od pretpostavke da je državna vlast podložna zloupotrebama svog (legitimnog) prava na prinudu. nadgradnje.F. Kad radnička klasa obavi taj svoj istorijski zadatak.28 Nedostatak pozitivizma.29 Marksističko poimanje ljudskih prava svojevrsna je kombinacija prirodnopravne. antimoralne i antihumanističke sadržaje. ogromne. Izabrana dela. te da se s promjenama u ekonomskoj osnovi društva vrši promjena čitave. Temelji se na pretpostavci da sva čovjekova prava i slobode zavise od njegove faktičke pozicije u proizvodnji materijalnih uslova života. 30. Karl Marks . kaže Marks. treba imati u vidu da “nikada neka društvena formacija ne propada pre nego što budu razvijene sve proizvodne snage za koje je ona dovoljno prostrana.

ili izgnan. Magna charta libertatum (1215) proklamuje da “nijedan slobodni čovjek neće biti uhapšen ili zatvoren u tamnicu ili lišen posjeda. ipsa est libertas (živjeti pod kraljem prava je sloboda) i une foi. une loi. a ne pojedinačnih akata vrhovnog zakonodavnog tijela. Qui iure suo utitur. Podgorica. jedan kralj). ili na bilo koji način oštećen. jer ih je bilo prije pojave zakona (kao normi koje se sankcionišu državnom prinudom). ima pobornika sasvim drugačijih solucija. Jer. mogu smatrati poznata (Ulpianova) pravna pravila: Quisque preasumitur bonus. ako ta prava i slobode uopšte treba normirati.poput levelera (levelers) u Engleskoj. sem po zakonskoj presudi njegovih perova ili saglasno zakonu zemlje”. koja se odvija pod parolama sub rege vivere. 21-22. jedan zakon.33 I u XVI i XVII vijeku. i prije tih revolucija ima događaja i dokumenata u kojima se na neki način aktuelizira pitanje ljudskih prava i sloboda. Takvim se. da ta prava i slobode postoje nezavisno od toga kako ih zakoni regulišu. str. prve političke verifikacije te ideje uslijedile su tek nakon građanskih revolucija u Americi i Francuskoj. da su ta prava i slobode u izvesnom smislu nadzakonska kategorija.teže takvom ograničenju funkcija 32 33 Vidi: Nebojša Vučinić: Osnovi ljudskih prava i sloboda. na primjer. Suum cuique tribuere (Ne uzimaj tuđe i ne dozvoli da tvoje bude uzeto) i druga. ili stavljen van zakona.): Ljudska prava . u periodu najsnažnije promocije ideja apsolutističke monarhije. Otuda.da ljudska prava i slobode predstavljaju vrijednost za sebe. Neki od njih .. i sa znatnim zakašnjenjem u odnosu na teorijske eksplikacije. dok se ne pokaže suprotno). 181 . to može biti predmet samo najvišeg pravnog akta (ustava). Uz to. un roi (jedna vjera. donec probetur contrarium (O svakome mislimo da je dobar.međunarodni dokumenti. 2003. Doduše.Dr Čedomir Bogićević (prir.32 Politički izvori Politička verifikacija ideje ljudskih prava jednako je složena i protivurječna kao i njeno teorijsko uobličavanje. neminem leadit (Ko se služi svojim pravom. str. odvija se sporije. 20. dok se prve ideje o ljudskim pravima javljaju nekoliko vjekova prije nove ere.. Željko Tomović . koji sebe nazivaju “slobodno rođenim pomagačima pravednosti” . nikome ne šteti).

Njima se pravno ne sankcionišu kao nepovrediva neka urođena čovjekova prava. jamči engleskim građanima zaštitu od samovoljnih optužbi. izražena preko njegovih predstavnika. 30-31. puna vjerska sloboda.”34 Zakon o pravednom sprovođenju sudskog procesa (The Habeas Corpus Act). Američka Deklaracija nezavisnosti (1776) u očigledne istine ubraja: da su svi ljudi stvoreni jednaki.): Istorija političeskih i pravovih teorii. ustanovljuje imunitet poslanika.35 Deset godina kasnije usvojeni Zakon o pravima (Bill of Rights) označava nezakonitom vlast “koja polaže pravo na vladanje bez zakona ili izvršavanje zakona od strane kraljevske vlasti”.države (oni to nazivaju poravnanjem prava građana u državi) koje se u mnogim aspektima može porediti sa idejom suverenosti naroda. tako i iz političke filozofije levelerskih vođa. u kome se traži sveopšte izborno pravo. hapšenja i zatvaranja bez sudske presude. da ljudi radi obezbjeđivanja 34 35 36 Nersesjanc V. nesumnjivo pravednih i progresivnih rješenja moglo je biti ukinuto voljom onoga ko ih je donio.). Ljudska prava . str. već se u okviru pozitivnog prava vrši proširenje nekih i nečijih subjektivnih prava. 22-29. S. Vidi: Željko Tomović . Džon Lilbern ističe tezu: “Sva vlast oduvijek po svojoj suštini proizilazi iz naroda i saobrazno tome pripada samo njemu. Slobodan izbor tog naroda. (red. ukidanje trgovačkih i privrednih monopola i vraćanje seljacima oduzete zemlje.međunarodni dokumenti. iz 1679. slobodu i traženje sreće. str. da ih je Tvorac snabdio izvjesnim neotuđivim pravima. 225-226. jedina je osnova svakog pravednog upravljanja. 182 . str. Isto. zabranjuje izricanje novčanih kazni i globa pojedincima prije osude. str. međutim. Svako od tih novoustanovljenih. jednakost svih pred zakonom. i njegova saglasnost. ne nadilaze nivo izvjesnog humanizovanja i demokratizovanja načina vladanja. među kojima na prvom mjestu pravom na život. Prvo priznavanje ljudskim pravima statusa značajnijih političkih akata sadržano je u deklaracijama pobjednika u američkoj i Francuskoj revoluciji.36 Svi ti događaji i dokumenti. Zahtjev te vrste proizilazi kako iz sadržaja levelerskog demokratskog programa “Narodna sloga” (Agreement of the People). utvrđuje “da izbori za parlament treba da budu slobodni”.Dr Čedomir Bogićević (prir.

ovih prava obrazuju vlade. u čovjekova “urođena prava” ubrajaju se “uživanje života i slobode. “prema njihovoj sposobnosti. 304. 3). 6). Beograd. Isto: str. koje svoja ovlašćenja izvode iz pristanka onih kojima se vlada. Ipak. Vidi: Država i politika. Pozitivizacija Ljudska prava nijesu samo elemenat i momenat političkog. 1). Ona su i pravna kategorija u dvostrukom smislu: kao normativni standard. 302-303. a ponekad i ponegdje čak i kraćih zastoja ili vraćanja nazad.37 Pojedina ljudska prava još preciznije su navedena u Virdžinijskoj deklaraciji prava. sa sredstvima za sticanje i posedovanje svojine i traženje i postizanje sreće i bezbednosti” (čl. bez čije jednodušne saglasnosti ne može biti proglašen krivim” (čl. str. 183 . bezbednost i otpor prema ugnjetavanju” (čl. te da su svim građanima dostupna sva dostojanstva.): Zbirka dokumenata o ljudskim pravima i slobodama. koja čine “sloboda. svojina. U tom dokumentu. mjesta i javne službe. I. taj put je doveo do onoga što bi se moglo nazvati univerzalnim političkom promocijom ideje ljudskih prava. Beograd. knj. a bez ikakve razlike. da kad god neki oblik vladavine postane prepreka za ostvarivanje ovih ciljeva. da se “sloboda sastoji u tome da svako može da čini sve ono što drugome ne škodi” (čl. Navode se još i: biračko pravo (čl. 2). naime. bilo je krivina. i kao javno-pravni odnos između ljudskih bića i državnih organa. narod ima pravo da ga izmijeni ili ukine i uspostavi novu vladu. Na tom putu. 1998. 1). pravo optuženog za krivična djela da traži suđenje “od strane nepristrasne porote iz svoje okoline. 8) i druga. da zakon “mora da bude jednak za sve. 37 38 39 Milan Vešović (prir.38 Francuska Deklaracija prava čovjeka i građanina (1789) konstatuje: da se ljudi “rađaju i celog života ostaju slobodni i jednaki u pravima” (čl. usvojenoj tridesetak dana ranije. 4). pravo na smjenu vlasti zbog eventualnog lošeg upravljanja (čl. bilo da štiti ili kažnjava”. da cilj svakog političkog udruživanja jeste “da čuva prirodna i nezastariva prava čoveka”. 214-215.39 Ovim dokumentima prokrčen je put daljoj afirmaciji ideje ljudskih prava. 1968. osim u osobini i darovitostima” (čl. str. 6).

u smislu njihovog unošenja u ustavnu materiju. i konkretnim spoljnim i unutrašnjim prilikama. Dakako. i od sljedećeg: kako čovjek u nekim vremenima.međunarodni dokumenti. Velike razlike u tom pogledu uslovile su: da se u nekim zemljama sa nižim nivoom ekonomske. sreće se u odredbama Amandmana I i IX na Ustav Sjedinjenih Američkih Država (1787). 184 . političke i druge potrebe. pored ostalog. Tu. ide još dalje. V. zakon koji bi ograničavao slobodu govora ili štampe ili pravo građana da se u miru okupljaju i da se obraćaju vladi radi otklanjanja nepravdi” (Željko Tomović . “nije više bilo govora o kršenju božjih zapovijesti i ’osnovnih’ zakona klasne monarhije.42 Pod uticajem ovakvih gledišta i rješenja započeo je proces ustavne regulacije ljudskih prava i u drugim zemljama.Dr Čedomir Bogićević. E. Pozitivizacija ljudskih prava u drugom smislu. U tim amandmanima. nego o kršenju prirodnih i neotuđivih ljudskih i građanskih prava”. str.: Ljudska prava .40 Druga je da vlast mora poštovati i ona ljudska prava koja u Ustavu nijesu nabrojena. Spektorski: Istorija socijalne filozofije. kao javnopravnog odnosa između ljudskih bića i državnih organa. ne može miješati u prava građana koja oni stiču rođenjem. nejednakim intenzitetom i s različitim rezultatima. Prva pozitivizacija ljudskih prava. usvojenim 1791. utvrđuju se dvije važne ustavne pretpostavke i garancije za razvoj ljudskih prava. kaže Spektorski. Prva je da se čak ni Kongres. teče znatno sporije i teže. Amandman IX glasi: “Nabrajanje u Ustavu pojedinih prava ne može se tumačiti tako da se osporavaju ili sužavaju prava kojima građani raspolažu” (Isto.Određivanje ljudskih prava kao normativnog standarda (ustavne kategorije) kasnilo je za njihovom političkom promocijom. str. iskazuje i zadovoljava svoje ekonomske. 173. str. On zavisi. socijalne.41 Francuski ustav iz 1789. kao najviše zakonodavno tijelo. kulturne i druge 40 41 42 Amandman I glasi: “Kongres ne može donijeti nikakav zakon o ustanovljavanju neke religije ili zakon kojim bi se zabranjivalo slobodno ispovijedanje vjere. Ostvarivanje tog procesa uslovljeno je mnogim činiocima. tj. 37). prir. koje i kakve zahtjeve postavlja društvu i državi. objektivne i subjektivne prirode. 36). pa pravo na pobunu protiv vlasti koja zloupotrebljava svoja prava proglašava za dužnost građana i naroda. da li živi na način kojim potvrđuje fizički individualitet i mentalni i etički integritet.

jezik i vjeru”. Takvoj orijentaciji doprinijeli su i sljedeći momenti: postojeći međunarodni ugovori nijesu “pokrivali” sve potrebe za regulativom u oblasti ljudskih prava. niko izvan okvira nacionalne države nije imao pravo da u njoj humanitarno interveniše.): Ljudska prava . bez obzira na rasu.44 Povelja ne sadrži precizno definisanu klauzulu o obavezi poštovanja ljudskih prava. Željko Tomović . 185 . da se u društvima sa još neprevladanom autoritarnom sviješću i nerazvijenim demokratskim institucijama i odnosima ustanovljene norme o zaštiti ljudskih prava koriste kao paravan iza koga se i dalje održavaju najrazličitija bezakonja i nepravde. pri čemu zakonodavac nema obavezu da osigura uslove kako bi pojedinac ta prava mogao uživati. Ona je predstavljala prvi ugovorni propis u međunarodnom pravu koji označava kretanje ka trajnoj i stabilnoj internacionalizaciji 43 44 Pod tzv.međunarodni dokumenti. uslovilo je potrebu da se taj proces internacionalizuje. Formiranjem Organizacije ujedinjenih nacija zaštita ljudskih prava i sloboda prestaje biti stvar isključive unutrašnje nadležnosti država. pol. 64. negativnim principom regulisanja ljudskih prava podrazumijeva se zabrana djelovanja koje ugrožava korišćenje pogodnosti predviđenih tim pravima. opštih političkih i ustavnih proklamacija ljudskih prava. kao i činjenica da faktička afirmacija (ostvarivanje i zaštita) ljudskih prava na tzv. tj. Pozitivni princip. zapisano je da se među njenim najvažnijim ciljevima nalazi i “unapređivanje i podsticanje poštovanja prava čovjeka i osnovnih sloboda za sve. ali to ne umanjuje njen dalekosežan značaj. da se kod konkretnog definisanja odnosa države prema ljudskim pravima i slobodama kudikamo više radi o tzv.razvijenosti nije pošlo dalje od početnih. tj. Već u prvom članu Povelje UN. juna 1945. str. da zaštiti ljudska prava njenih građana od domaćih uzurpatora i diktatora.43 Sve to. sadrži i obavezu države da stvori pretpostavke (uslove) za korišćenje odnosnih prava. nacionalnom nivou nije bila dovoljno dobra i efikasna.Dr Čedomir Bogićević (prir. međutim. nije postojala mogućnost da se oni čija su ljudska prava ugrožena u svojoj državi žale međunarodnim organizacijama. da se povodom ostvarivanja i zaštite ljudskih prava ustanove opšteobavezujući kriterijumi i standardi. negativnom nego o pozitivnom principu. usvojene 26. osim zabrane kršenja.

24-33). nacionalnog ili drugog porijekla. zastupali su stanovište da ustanovljenje običajnog međunarodnog pravnog propisa zahtijeva postojanje opšte. London. socijalnih i kulturnih prava.47 Deklaracija vrši snažan moralni. kako Dževicki kaže. godine. jezika. Oni koji su se zalagali da Deklaracija ima obavezujući karakter smatrali su da se to može postići tako što će joj se dati status dokumenta utemeljenog na principima običajnog prava. od 1945. Vidi: Isto. krajem 1948. treća. Istovremeno. 93-98. od 1967. koji su bili u većini. do 1989. bila je i prvi okvir za progresivni razvoj i kodifikaciju ljudskih prava. Deklaracija sintetizuje gotovo sve odrebe o ljudskim pravima. prva od četiri faze u stvaranju međunarodnog prava o ljudskim pravima. imovine. jednoobrazne i konzistentne prakse u državama. osim prvog međunarodnog popisa građanskih i političkih prava. koja bi bila praćena pojavom opinio iuris. Textbook on International Law. Toga tada nije bilo (Vidi: Martin Dixon. Protivnici te ideje.45 Ta faza završiće usvajanjem Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. prvog opšteg dokumenta o ljudskim pravima jedne međunarodne organizacije. str. U njenom prvom članu kaže se da se sva ljudska bića rađaju jednaka u dostojanstvu i pravima. u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava. 1993. četvrta. Spektar tih prava veoma je širok i kreće se od prava na život. posjedovanje imovine i kretanje i nastanjivanje. do 1948. političkog ili drugog mišljenja. 2). 58-60). pa nadalje ( Vidi: Krzysztof Drzewicki. boje. od 1989. uključujući i traženje utočišta od progona u stranoj državi. pola. definisane u ranije usvojenim poznatim dokumentima. a zatim se nabrajaju ljudska prava i slobode koje pripadaju svakome “bez ikakvih razlika u pogledu rase. slobodu i bezbjednost ličnosti i prava na jednakost pred zakonom. Njenim usvajanjem počela je. do 1966. politički i kulturni uticaj u pogledu afirmacije ideje ljudskih prava. U to vrijeme 45 46 47 Te faze traju: prva. s tim što ovima daje karakter principa i standarda koji važe za cjelokupno čovječanstvo. Naročito je važno to što ona. preko prava na privatnost. od 1949. str. vjeroispovijesti. druga.46 Mada nema formalno obavezujući karakter. do prava na političko i sindikalno udruživanje. 186 . rođenja ili drugih okolnosti” (čl. to jest ubijeđenošću ili vjerom država u obavezujući karakter takve prakse. Internacionalizacija ljudskih prava i njihova juridizacija.ljudskih prava. str. koji će se ispuniti pravnim propisima pune i trajne vrijednosti. nudi i registar ekonomskih.

str.su usvojeni i prvi zakonski obavezujući standardi u oblasti ljudskih prava. 61. str. Robertson . krajem 1966. dalji prodor u implementaciji kodifikovanih ljudskih prava i istraživanje novih oblasti i načina zaštite i unapređenja ljudskih prava. 4. koja je započela radom na stvaranju mehanizma za implementaciju odredaba Univerzalne deklaracije. H. Treću fazu u stvaranju sistema međunarodnog prava o ljudskim pravima karakteriše: stupanje na snagu dvaju paktova iz 1966.48 Formiran je i prvi regionalni sistem za zaštitu ljudskih prava.50 Time je korpus ljudskih prava i formalno-pravno izuzet iz isključive nadležnosti država i prenijet na međunarodni nivo. koja je usvojila svoju Konvenciju o ljudskim 48 49 50 Radi se o Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948). A Study of the European Convention on Human Rights. novembra 1950). Vidi: Krzysztof Drzewicki. u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava. čijim se Stututom “dosljedno zahtijeva da države kandidati za prijem moraju biti reprezentativne demokratije. 334-352. 187 . 1949. Merrilis. a završena usvajanjem u Generalnoj skupštini UN dva međunarodna ugovora o ljudskim pravima: Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Međunarodnog pakta o ekonomskim. nastavak rada na izradi nacrta detaljnih ugovora o ljuskim pravima. Internacionalizacija ljudskih prava i njihova juridizacija. da poštuju vladavinu prava i obezbjeđuju osnovna ljudska prava i slobode lica pod njihovom jurisdikcijom”. Human Rights in Europe. socijalnim i kulturnim pravima. Dopunskoj konvenciji o ukidanju ropstva. Tokom ove faze. U međuvremenu. Konvenciji Međunarodne organizacije rada o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organizovanje (1948).49 Bio je to uvod u sljedeću fazu izgradnje međunarodnog sistema zaštite ljudskih prava. Manchester. kojom je stvoren mehanizam pomoću kojeg su Evropska komisija i Sud za ljudska prava ispitivali predstavke pojedinaca i međudržavne žalbe. Usvajanjem i dostavljanjem tih dokumenata državama na potpisivanje. G. Vidi: A. stvorena su još dva regionalna sistema za zaštitu ljudskih prava: Organizacija američkih država (OAD). godine. okončan je period ustanovljenja opštih zakonskih osnova za ljudska prava koja su proglašena u Univerzalnoj deklaraciji. usvojena je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u Rimu. u okviru Savjeta Evrope. 1993. trgovine robljem i institucija i praksi sličnih ropstvu (1956).J.

Konvencije o zaštiti grupa.pravima (22. juna 1981). koji čine: 1. str. Opšte konvencije o ljudskim pravima. lica bez državljanstva. koje se bave specifičnim potrebama izbjeglica. usvojene na svjetskom ili regionalnom nivou (Paktovi UN. koja je usvojila Povelju o ljudskim pravima i pravima naroda (26. Specifične konvencije. Takvim razvojem međunarodnog prava o ljudskim pravima stvoren je poseban corpus iuris. obavezujući za cijelu međunarodnu zajednicu. Četvrtu fazu u stvaranju međunarodnog prava za zaštitu ljudskih prava bitno obilježavaju dvije tendencije: prvo. drugo. novembra 1969) i Organizacija afričkog jedinstva (OAJ). koje se bave posebnim (pojedinim) ljudskim pravima (genocidom. čiji je cilj zaštita od diskriminacije po osnovu rase ili pola. koje je moguće ukinuti ili promijeniti samo dokumentom istog karaktera u okviru opšteg međunarodnog prava.51 Neki propisi iz ovog korpusa priznati su kao ius cognes. da im u tom pogledu ponudi 51 Ova tipologija djelo je Karela Vasaka. Otuda. migrantima. davanje prednosti implementaciji usvojenih standarda u odnosu na stvaranje novih. privatnim životom. prinudnim radom. cilj svega što se radi na tom planu jeste: prvo. Konvencije u vezi sa diskriminacijom. da države podstaknu na izvršavanje njihovih obaveza u zaštiti ljudskih prava. zapošljavanju i drugim oblastima. ako je takav sistem uopšte moguć. mučenjem. trgovinom ljudima. 4. 63). ropstvom. ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti. Međunarodno pravo je još uvijek daleko od stvaranja jedinstvenog i centralizovanog sistema zaštite ljudskih prava. ratnim zarobljenicima i sličnim grupama. Evropska i Američka konvencija i Afrička povelja). drugo. razvijanje tzv. azilom. 2. tj. preventivne diplomatije i ranog upozoravanja na moguća ugrožavanja ljudskih prava u pojedinim dijelovima svijeta. Sistem međunarodnog prava za zaštitu ljudskih prava ne isključuje države iz procesa “nadziranja” njihove implementacije. To se pravo razvija i opstoji na pretpostavci da briga za ostvarivanje ljudskih prava treba da bude ista kao i ta prava međusobno povezana i nedjeljiva. odnosno diskriminacije u obrazovanju. 188 . socijalnom sigurnošću). kao kategorički propisi. slobodom informacija. a koristi se u Human Right Law Journalu (Vidi: Isto. 3.

radi se o Komitetu za ljudska prava. koje imenuju države potpisnice međunarodnih ugovora o ljudskim pravima. jednostavno ignorišu. Ljudska prava. kako T. Vidi: Paolo de Stefani. Konkretno. Odluke ovih 52 53 54 55 Paolo de Stefani: Uvod u univerzalni sistem zaštite ljudskih prava. čak i svoja zakonodavstva. 28). str. 49. str. 8) i Konvencije protiv mučenja i drugog okrutnog. u: Čitanka ljudskih prava. 2001. treće. Prema: Krzysztof Drzewicki.Milan Paunović. usljed procjene da predstavljaju miješanje u njihove unutrašnje stvari ili iz drugih razloga. 17). nečovječnog i ponižavajućeg postupka ili kažnjavanja (čl. Nadležnost članova ovih komiteta kreće se u okvirima razmatranja žalbi i davanja mišljenja o njima. formiran 1969. 54 Odnos država prema konstatacijama (nalazima) ovih komiteta različit je: neke ih uvažavaju do te mjere da zbog njih mijenjaju. nadležnih za konkretno rješavanje sporova u oblasti ljudskih prava. tako i onih koji nastaju u okviru odnosa čovjek . 65. 144.država. Sarajevo. str. u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava.55 Znatno efikasniji. ostvaruju međunarodni sudovi za primjenu ljudskih prava. neke ih. Oni su stvoreni na osnovu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (čl.52 Viši standardi i precizniji kriterijumi u definisanju ljudskih prava. Taj sistem čini određeni broj komiteta sastavljenih od nezavisnih eksperata. da ih “učini ’odgovornim’ prema međunarodnom pravu za povrede međunarodnih obaveza u oblasti ljudskih prava”. formiran 1959. str. godine. Internacionalizacija ljudskih prava i njihova juridizacija. kako onih koji nastaju na relaciji država . godine. Vidi: Vojin Dimitrijević . kad treba. u: Čitanka ljudskih prava. Uvod u univerzalni sistem zaštite ljudskih prava. saglasno odredbama koje su u tim dokumentima sadržane.53 Tome cilju je podređen i sistem međunarodnih institucija. 189 . Komitetu protiv rasne diskruminacije i Komitetu protiv mučenja. Opsahl kaže. i Međuamerički sud za ljudska prava. Takvi sudovi su Evropski sud za ljudska prava. 51.država. nacionalna implementacija ljudskih prava mora i dalje da bude “alfa i omega”. te međunarodna kontrola njihovog ostvarivanja ne dovode u pitanje činjenicu da. Konvencije o ukidanju rasne diskriminacije (čl. ali i znatno rjeđe primjenjivani vid kontrole implementacije ljudskih prava.jedinstvene kriterijume i standarde po kojima to treba da rade.

25. sa zadatkom da ispita krivicu za ratne zločine vođa evropskih zemalja koje su izgubile Drugi svjetski rat. sa zadatkom da ispita zločine počinjene na području bivše Jugoslavije poslije 1. godine. 254-255. tokom 1946. str. 56 57 58 59 Vidi: Nebojša Vučinić.sudova su konačne (protiv njih se ne mogu ulagati žalbe) i obavezujuće za države koje su prethodno priznale i prihvatile njihovu nadležnost.59 Izvjestan uticaj na implementaciju ljudskih prava imaju i razne međunarodne nevladine organizacije. što mu daje nesporan legitimitet i veliki autoritet. avgusta 1945. januara 1946. Sud je radio u Tokiju. Engleske i Francuske). Uobičajeno nazivanje ovog suda tribunalom potiče otuda što je ovim terminom “obuhvaćeno i tužilaštvo. Svjetska federacija društava za ljudska prava i druge. Formiranjem ovog suda proširena je i znatno pojačana mreža institucija te vrste. maja 1993.57 Međunarodni krivični sud u Tokiju58 i Međunarodni krivični tribunal u Hagu. 17. 164). godine. Sud je formiran Deklaracijom komandanata savezničkih snaga pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Međunarodna komisija pravnika. str. Izvršenja njihovih presuda garantuju međunarodne organizacije koje su ih formirale. sud u Hagu osnovale su Ujedinjene nacije. jula 1998. Sud je formiran Sporazumom četiri velike sile (SAD. koje je osnovao relativno uzak krug država pobjednica u Drugom svjetskom ratu.56 Važan korak u međunarodnoj zaštiti ljudskih prava predstavlja formiranje Međunarodnog krivičnog suda. kakve su: Međunarodna amnestija. “Generacije” ljudskih prava Proces političke afirmacije i pozitivizacije nije istovremeno i podjednako obuhvatio sva ljudska prava. nastala formiranjem ad hoc međunarodnih krivičnih sudova (tj. razlike u tom pogledu su takve i tolike da mnogi autori na osnovu njih identifikuju tri generacije ljudskih prava. SSSR. u Rimu. godine. tokom 1948. 19. 190 . godine. januara 1991. Sud je formiran Rezolucijom Savjeta bezbjednosti. Za razliku od sudova u Nirnbergu i Tokiju. što kod klasičnog suda nije” (Vojin Dimitrijević . godine. kakvi su Međunarodni krivični sud u Nirnbergu. Međunarodni helsinški komitet. Međunarodni komitet crvenog krsta. potpisanim u Londonu 8. Osnovi ljudskih prava i sloboda. Pristupilo mu je još dvanaest zemalja članica antihitlerovske koalicije. krivičnih sudova za konkretne slučajeve).Milan Paunović: Ljudska prava. Sud je radio u Nirnbergu. godine. Naprotiv. sa zadatkom da ispita ratne zločine učinjene na Dalekom istoku od strane tamošnjih zemalja gubitnica tog rata.

socijalna i kulturna prava (neki kažu prava društvenog blagostanja). socijalnim pravima (pravo na odgovarajući standard života. čak i kada podrazumijevaju smjenu postojeće vlasti zbog njenog nezadovoljavajućeg rada. pravo na azil). 66-163.Prvu generaciju čine građanska i politička prava i ona se u razvijenom obliku pojavljuju krajem XVIII i početkom XIX vijeka. ometati uživanje ovih prava. Garantovana su tako što državna vlast građanima pod svojom jurisdikcijom ne smije. duhovnom i političkom integritetu (sloboda mišljenja. slobodi i bezbjednosti ličnosti (zabrana nezakonitog i samovoljnog lišavanja slobode. što znači da se odnose na zaštitu građana od zloupotreba državne vlasti. Radi se o pravima na rad i pravima iz radnog odnosa. aktivno i pasivno biračko pravo). pa i tada privremeno i isključivo na zakonom predviđen način. pravo na svojinu). savjesti i vjeroispovijesti). političkim pravima i slobodama (pravo na mirno okupljanje. izražavanja.60 Ova prava se određuju kao “negativne slobode”. na bilo koji način. stanja ratne opasnosti. zabrana mučenja i svirepih postupaka i kažnjavanja. 191 . sloboda kretanja i zabrana protjerivanja. pravo na jednak pristup javnim službama i učešće u vršenju vlasti. ličnom i moralnom integritetu pojedinca (pravo na privatnost. pravnom integritetu ličnosti (pravo na pravni subjektivitet. pravo na državljanstvo. Osnovi ljudskih prava i sloboda. Druga generacija ljudskih prava obuhvata ekonomska. pravo na udruživanje i sindikalno organizovanje. pravo na zakonit i pravičan sudski postupak. načelo legaliteta i zabrana retroaktivne primjene zakona). u slučaju elementarnih nepogoda). i što je dužna da preduzme odgovarajuće mjere protiv svakog drugog ko bi to pokušao da uradi. majke 60 Vidi: Nebojša Vučinić. zabrana ropstva i sličnih ustanova). pravu naroda na samoopredjeljenje. i država je dužna da obezbijedi njihovo slobodno korišćenje. str. kod vanrednih stanja. pravo na zdravlje. Građanska i politička prava su prava tzv. nijesu usmjereni protiv opštih interesa i ne smiju se opstruirati. Zahtjevi građana u tom smislu. zaštita porodice. Neka od ovih prava mogu se ograničiti samo u izuzetnim situacijama (npr. aktivne i političke slobode. Riječ je o životnom i fizičkom integritetu ličnosti (pravo na život. i javlja se u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka.

13.61 ali samo njihovo ostvarivanje deklariše kao obavezu svake države potpisnice “da preduzima korake do maksimuma svojih raspoloživih sredstava. dovoljno je da se ima valjano zakonodavstvo i nezavisno sudstvo. pravo na učešće u kulturnom životu i druga kulturna prava). kulturnim pravima (pravo na obrazovanje. Vidi: Željko Tomović . 192 . već da ona zavisi od objektivnih uslova vanpravnog karaktera. Ostvarivanja prava na rad. On veoma jasno i precizno nabraja sva ekonomska. 61 To su prava: na rad. Za razliku od građanskih i političkih prava. na obrazovanje (čl. str. 14). Znači. zdravstvenom. ostvarivanje ovih prava ne zahtijeva uzdržavanje države. različiti su i standardi i kriterijumi po kojima se mjeri stepen zadovoljenosti tih ljudskih prava u njima.Dr Čedomir Bogićević (prir. na medicinsku pomoć (čl.i djece). majkama i trudnicama (čl. socijalna i kulturna prava. 132-138. odnosno pravične i povoljne uslove rada (čl. već njenu aktivnu ulogu u stvaranju makroekonomskih uslova za brži društveni razvoj i redistribuciju rezultata tog razvoja u korist siromašnijih slojeva građanstva. iza kojih bi stojala zakonom strogo utvrđena obaveza njihovog ostvarivanja. 11). To ne znači da u mnogim zemljama ne postoje ustavne i druge obaveze u pogledu pružanja pomoći siromašnima. 15). kulturnom i svakom drugom pogledu.međunarodni dokumenti. Sasvim je drugačije kad su u pitanja ekonomska. na učešće u kulturnom i naučnom životu (čl. odnosno garantovanog zadovoljavanja potreba nekih kategorija stanovništva u materijalnom. Stoga se ekonomska i socijalna prava poimaju više kao dugoročni društveni ciljevi nego kao prava u juridičkom smislu. 9). da primjenu ovih prava ne može garantovati ni najbogatija država. Ljudska prava . 6). na zaštitu i pomoć porodici. međutim. ishranu i odijevanje (čl. na socijalno obezbjeđenje i osiguranje (čl. 12). samovoljno ne zatvara ili zlostavlja na drugi način. ne muči. socijalna i kulturna prava koja bi trebalo ostvarivati. socijalnim i kulturnim pravima. kako putem vlastitog napora tako i kroz međunarodnu pomoć i saradnju. Budući da je nivo razvijenosti pojedinih zemalja u tom pogledu različit. 10). socijalnom. Takvu prirodu ovih prava odražava i Pakt o ekonomskim.). i pravično obeštećenje (zadovoljenje) njihovih žrtava. na primjer. Tako. socijalno osiguranje ili školovanje zavisi od dostignutog nivoa ekonomskog i drugog razvoja. na adekvatan životni standard. za kažnjavanje počinilaca tih djela. ako se od države traži da ljude ne ubija.

62 Jedina čvrsta obaveza koju Pakt nameće zemljama potpisnicama jeste da “prava u njemu proglašena izvršavaju bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi. u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava. nacionalnom ili društvenom porijeklu. 72. Vidi: Krzysztof Drzewicki. 132. na jednoj strani.65 Ponekad se u ova prava ubrajaju pravo na hranu i pravo na turizam.67 Postoji i četvrti pristup trećoj generaciji ljudskih prava. Internacionalizacija ljudskih prava i njihova juridizacija. Vidi: Nebojša Vučinić. polu.). Smatra se da najcjelovitiji popis prava treće generacije sadrži Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda. 202-204. jeziku. stanovište da nijedno pravo ne treba nekritički širiti. Isto. u čijim su članovima 19-24 proklamovani: princip ravnopravnosti naroda. koji se kreće u rasponu od tvrdnje da se ovdje radi o vrijednostima i sadržajima koji nemaju karakter pravnih prava. pravo na raspolaganje sopstvenim tijelom. pravo na alternativne načine života i obrazovanja. rođenju ili nekom drugom položaju”. str. Zbirka dokumenata o ljudskim pravima i slobodama. preko shvatanja da su u pitanju vrijednosti i sadržaji kojima se ne može apsolutno negirati pravna priroda ali koje nemaju karakter ljudskih prava. 193 . Isto. Osnovi ljudskih prava i sloboda. do shvatanja da su sve to ipak ljudska prava.64 Treću generaciju ljudskih prava čini široka lepeza ne uvijek precizno definisanih prava. vjeroispovijesti. pravo na mir i bezbjednost.66 Ovako velika razuđenost ovih prava uzrok je njihovog različitog tretmana.63 te da “podnesu izvještaje o mjerama koje budu preduzete i o postignutom napretku”. socijalni i kulturni razvoj. koji određuje. na 62 63 64 65 66 67 Isto. str. pravo naroda na samoopredjeljenje. Vidi: Milan Vešović (prir. a ima mišljenja da isti status treba da imaju i pravo na homoseksualizam i transseksualizam. političkom ili kakvom drugom mišljenju. pravo na slobodno upravljanje narodnim bogatstvima i prirodnim resursima. str. str. pravo na smrt u dostojanstvu. pravo na pripadnost nekoj drugoj grupi.naročito na ekonomskom i tehničkom planu”. 138. str. pa time ni ljudskih prava. pravo na poštovanje genetskog nasljedstva. imovini. umjesto tradicionalnim primarnim i sekundarnim grupama. 191. pravo na zaštitu prirodne okoline. boji. pravo na ekonomski. i.

5-6/1989. 68 69 70 71 Vidi: Vesna Rakić-Vodinelić. uvjerenje da su mnogi najvažniji principi i sadržaji koji se ubrajaju u treću generaciju ljudskih prava već apsolvirani u prvima dvjema. pravni subjekt kome ova prava pripadaju. i to ne samo zbog svoje neodređenosti (apstraktnosti) već i zbog toga što bi to moglo biti opasno po ostvarivanje klasičnih ljudskih prava. država ili društvenih grupa. 194 . koji obuhvata većinu postojećih ljudskih prava. Droit Constitutionel et Driut de la Homme.drugoj strani. 127. str.68 Drugi pristup se temelji na uvjerenju da su prava treće generacije nepodesna za inkorporiranje u koncept ljudskih prava.69 Pobornici trećeg pristupa nemaju dilema: “To su ljudska prava. D. tj. koja sam pojam ljudskog prava trivijalizuje i smanjuje autoritet većine priznatih prava. Osnovi ljudskih prava i sloboda. 41-42. da se pravo na razvoj može “u stvari posmatrati kao zaštitini koncept i politički orijentisani program. 1988. str. Paris. opominje da “nije sve što je lepo. karakteristična je tvrdnja da prava treće generacije nijesu pravne kategorije zbog toga: što nije određen titular. Prava treće generacije. Za prvi od ovih pristupa.”71 Sličnu poruku ima i stanovište A. krećući se slobodno. Šajnina. već i uspostavljanje javnog prostora u kome svako. ispravno i privlačno samo po sebi pravo”. V. str. br. Vojin Dimitrijević . uzimajući kao primjer “ljudsko pravo na turizam”. Vidi: Nebojša Vučinić. Rousseau: Les Droits de la homme de la troisieme generation. što nije određen nosilac obaveze prema kome se ističu zahtjevi koji su u osnovi ovih prava. Kao argument za to navode se primjeri najtežih povreda ljudskih prava u ime tobožnje zaštite viših interesa pojedinih naroda. 192. jer i ako se prihvati stav da se radi o pravima čiji su subjekti kolektivni i neodređeni. 789-793. Dimitrijević. a zatim. što se ona ne mogu efikasno ostvariti i zaštititi raspoloživim pravnim sredstvima i mehanizmima. najprije. Rosasa i M. str.”70 Jedan od pobornika četvrtog stanovišta. Zagreb. konstatuje: “Oni koji misle da će poželjne vrednosti ili potrebe ojačati time što ih proglašavaju za prava stvaraju neku vrstu intelektualne inflacije. poželjno. “Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu”.Milan Paunović: Ljudska prava. ne može se negirati legitimnost opšteg pristupa da su ljudska prava ne samo konstituisanje pravnog prostora u kome se potvrđuje svaka individua. može da se suprotstavi drugima. koji se može nazvati pozitivističkonormativističkim.

jer je ljudski personalitet nedjeljiv. str. u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava. bazično ljudsko pravo.74 72 73 74 Alan Rosas i Martin Šajnin: Kategorije i korisnici ljudskih prava. koje omogućava svakom pojedincu da se osposobi za rad i učešće u političkom i društvenom životu. Jedan od tih autora je i F. slijedi pravo na obrazovanje. koje uključuje mogućnost obezbjeđenja egzistencije. na osnovu slobodno izabranog i prihvaćenog radnog mjesta. ipak. svakom pojedincu se mora garantovati odgovarajuća zdravstvena zaštita” (Prema: Isto. Prezetacznik. i ekonomskih i socijalnih prava. 193. 182). ali i ostalih prava. uvjerenje da treća generacija ljudskih prava predstavlja najvećim dijelom entitete u fazi nastanka i konstituisanja. Sljedeće je pravo na rad. osobito ne između građanskih i političkih prava. dok se “pravo na mir može rješavati u kontekstu prava na život”. Za uživanje ovih. na drugoj strani. ima i autora koji ne prihvataju pomenute podjele. Nadalje. Pravo na život je primarno. Sljedeće bazično ljudsko pravo je pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. u čijoj se osnovi nalaze vrijednosti i potrebe bez čijeg ostvarivanja i zadovoljavanja ne bi mogli da opstanu ni savremeni čovjek. Osnovi ljudskih prava i sloboda. Vidi: Nebojša Vučinić. 85. ni njegov svijet. 195 .73 Dakako. str.72 Preovlađuje.uključujući građanska i politička prava”. koji kaže: “Takva formalna podjela u dva različita pravna instrumenta je vještačka. na jednoj strani. str. iz koga sva ostala ljudska prava proizilaze.

koja može ali ne mora da se oblikuje u naciju (Albert Masnata: Nationalitet et Federalisme. natio . Treći narod shvataju kao masu “običnih” građana (članova nekog društva). tako.1 1 Pojam naroda se u različitim kulturno-istorijskim uslovima različito određuje. čineći pri tome neku društvenu ili državnu zajednicu (stanovništvo). za razliku od “viših” slojeva i elita. poput Karla Dojča. izvorištu ovog pojma. Nacija. pojam nacije distingvira se od pojma naroda. str.rod. jezika. oni smatraju da je narod etnička grupa koja se objektivno (po sebi) istorijski oblikuje na osnovu zajedničke teritorije. Zagreb. 10-12). S pojavom Svetog rimskog carstva nacija. rodbina. etničku zajednicu u prednacionalnoj fazi svog konstituisanja. varvarske plemenske zajednice (nationes brutae). U starorimskoj tradiciji. kulturne. Sloveni). Jedni. u tom kontekstu. vjerske i druge razlike među njima. a koji se subjektivno (za sebe) konstituiše kao nacija tek kad razvije nacionalnu svijest. naspram i nasuprot kojih se nalaze zajednice pravno zaštićenih i ravnopravnih rimskih građana (populus Romanus). Peti narod shvataju kao još neosviješćenu etničku zajednicu. skup) spada u one entitete čiji pojam nije nikada bilo lako odrediti. pod nacijom se podrazumijeva društvena zajednica nižeg ranga. običaja. 197 . čiji krajnji akt ozbiljenja jeste formiranje nacionalne države. religije. 103-105). Drugi pod narodom podrazumijevaju etnički određenu jedinicu čovječanstva (Germani. Četvrti u narodu vide ukupnost građana (državljana) jedne države kao ravnopravnih političkih subjekata. Šesti. Ili. mijenja se značenje pojma nacije. kulture. naciju i nacionalnu državu (Prema: Zvonko Lerotić. Nacionalna svijest. bez obzira na nacionalne. Luisane. pleme. uglavnom. koriste pojam “nacionaliteta”. u XIII vijeku. tradicije. tj. pod kojim podrazumijevaju društvenu grupu povezanu određenim etnografskim karakteristikama (mogući narod). Istovremeno. 1933. U pitanju su. pod tim pojmom podrazumijevaju ukupnost ljudi koji nastanjuju neku teritoriju. Sedmi. na pojam naroda (people) nadograđuju tri nivoa zajedništva: nacionalnost.NACIONALNO I DEMOKRATSKO Pojam nacije i nacionalnog Nacija (od lat. poput Masnata. preduslov je stvaranja programa nacionalne emancipacije. još preciznije. 1977. str.

Beograd. Mančini.3 Ili. drugačije kazano: moderna država moguća je jedino tamo gdje se njeni subjekti međusobno priznaju kao ravnopravni članovi političke zajednice a državu vide kao sopstvenu političku organizaciju. “tamo gde je država nacionalna država. naciju definiše kao “teritorijalnu cjelinu u kojoj postoji grupacija ljudi jedne ili više nacionalnosti. zastupnici teze da “sjećanje na zajedničku prošlost” predstavlja jedan od najznačajnijih konstitutivnih elemenata nacije. godine u Rječnik Francuske akademije nauka (Vidi: Politička enciklopedija. a državu vide kao sopstvenu političku organizaciju. empirijsko-pozitivistička.2 Država se smatra nacionalnom zato što je zasnovana na teritorijalnom principu i centralizovana. koju razvijaju uglavnom francuski teoretičari (E. L. samo tamo gdje se subjekti države međusobno priznaju kao ravnopravni. 2002. Ta obilježja čine ovu državu drugačijom od “premoderne države” koja nije mogla biti nacionalna. Podgorica. Mamijani. Evropa jeste prostor na kome se prvi put pominje termin nacija u modernom značenju. svjetsko udruženje država dobilo je naziv Organizacija ujedinjenih nacija. P. Fiore). R. 1999. Janoš Kiš: Građenje nacije i iza toga. koju obično karakterišu relativno velika dimenzija i nezavisan status” (Robert Dal: Demokratija i njeni kritičari. 599). str. Isto. u: Može li se izvoziti liberalni pluralizam?. 299). str. Palma. P. Termin „nacija” ušao je 1893. međusobno često veoma suprotstavljenih teorijskih rasprava o naciji i nacionalnom. Među ovim teorijama poznatije su: subjektivističkopsihološka. godine. Renan. a njena centralna vlast je suverena (nije podređena nijednom drugom tijelu unutar iste teritorije). koju razvijaju uglavnom italijanski teoretičari (P. Pojam nacije u savremenom značenju prvi put je upotrijebljen 1810. str. Beograd. 198 . 201. 1975. R. Na evropskom kontinentu shvatanja nacije i nacionalnog znatno su drugačija. jer je “predstavljala otadžbinu ljudima koje je povezivala lojalnost prema političkom vladaocu”. pobornici 2 3 4 5 Tako Dal. 199. M.4 Saobrazno takvom poimanju nacije. Žuane. Šarenj. radi se o nacionalnoj državi. politička zajednica koju ona kreira predstavlja naciju”.5 ali je ona i poprište brojnih.U anglosaksonskoj tradiciji pojam nacije poistovjećuje se s pojmom države shvaćene kao asocijacije slobodnih i ravnopravnih građana. str. Anri). a nacionalnost se poistovjećuje sa državljanstvom.

imalo karakter procesa u kome su došli do izražaja upravo ti momenti. Pokazalo se da su i zajednički uslovi istorijskog razvoja. sudbine i proviđenja. ishrane. Tako se potvrdilo da su etnička srodnost. kaže: “Ljudi koji su dotle lutali po šumama. austromarksistička. zajednička kultura i jezik imali veoma značajnu ulogu u konstituisanju i razvoju nacija.ideje da naciju treba objašnjavati na temelju empirijskih proučavanja već oformljene italijanske nacije. I.6 zajedničkom istorijskom prošlošću i kulturom. koju razvijaju uglavnom njemački filozofi (Fihte. Engels. V. Lenjin). F. koju razvijaju uglavnom austrijski i njemački teoretičari socijaldemokratske orijentacije (A. odnosno kao političkog cilja onih konstituisanih nacionalnih entiteta koji je ranije nijesu imali. No. 199 . a ne iz ugla metafizičko-filozofskih koncepcija o nacionalnom duhu kao jedinstvu krvi i zemlje. te shvatanjem države kao okvira iskazivanja i ostvarivanja ovih. takođe imali značajnu ulogu u formiranju nacije. počeše da se prikupljaju. objektivno-idealistička. Kaucki). Hegel). Marks. str. koju razvijaju vodeći teoretičari ove orijentacije (K. K. privrženi ideji nacije kao bitnom elementu revolucionarnog procesa i pretpostavci društvenog progresa i demokratske emancipacije. pokazalo se i to da mnogi 6 Insistirajući na značaju tog momenta za formiranje nacionalnih zajednica Ruso. Odlučujuća u tom pogledu bila je činjenica da je konstituisanje nacija na evropskom tlu. kao i uticajem podneblja” (Žan Žak Ruso: O poreklu i osnovama nejednakosti među ljudima. pobornici ideje nacije kao “manifestacije narodnog duha. a zajednica jezika je često bila “prirodna granica” nacionalnog ujedinjavanja. ove razlike ipak nijesu bitnije narušile evropsku kontinentalnu tradiciju. na primjer. 143). Rener. koja nacionalnu ideju neposredno dovodi u vezu sa etničkim porijeklom. država i geografski faktor uopšte. makrsistička. 1949. Ma koliko velike. Beograd. započeto tokom XVII i XVIII vijeka. Etnička pripadnost bila je osnova i okvir. Bauer. koji o naciji govore kao o istorijskoj kategoriji sa strogo određenim funkcijama. združuju u zajednicu i da obrazuju u svakoj oblasti narod istih obeležja i običaja. Ti su faktori zadobijali odlučujući značaj od trenutka kada su socijalnoekonomski momenti i interesi počeli tješnje povezivati ljude na određenom prostoru. čiji se problem u složenim zajednicama rješava principom kulturne autonomije. našavši sebi čvršći oslonac. ujedinjen ne toliko pravilima i zakonima koliko istim načinom života. K.

uprkos tome što se značaj religijskog faktora u nekim slučajevima (npr. politički konstituisana zajednica ljudi. Jer. nacija definiše kao specifična. Petar Vlahović naciju s etnološkog stanovišta određuje kao istorijski formiranu stabilnu zajednicu.momenti i elementi na kojima insistiraju pomenute teorije nijesu imali pretpostavljeni značaj. Riječ je o talasu vjerskih pokreta u XVI vijeku. kao što su tvrdili pristalice rasne i psihološke teorije u okviru tzv. osnova da se u evropskoj kontinentalnoj tradiciji. Beograd. na primjer.7 Sadržaji i rezultati istorijskog procesa u ovoj oblasti dali su. nastalu “na osnovi zajedničkog jezika. ima slučajeva gdje je on posve irelevantan (nacionalno jedinstvo Engleza ili Njemaca. teritorija. što daje snažne impulse razvoju nacionalnih kultura i drugih emancipatorskih sadržaja u mnogim zemljama. 12/1983. uticaj religije na formiranje nacije nije svuda bio isti i jednako važan. “Gledišta”. 43-44). dakle. i feudalnih crkvenih snaga. nije ni najmanje ugroženo njihovim različitim religijskim opredjeljenjima). francuske psihološke škole i njemačke škole međunarodnog prava i antropologije. Kant za prosvjetiteljstvo kaže: “Prosvjetiteljstvo je čovjekov izlaz iz nepunoljetstva za koje je sam kriv. oličene u apsolutnoj monarhiji.8 Takva. demokratizuje se crkvena organizacija (svi vjernici biraju crkvene organe i svi mogu vršiti crkvenu vlast) i ukida se njena hijerarhija. koju povezuju istorijski razvoj. uprkos navedenim razlikama. str. Mada uvijena u religijsko ruho.10 ali i 7 8 9 10 Primjera radi. br. jezik. teritorije i ekonomskog života. italijanske škole nacije. koju prožima svest o zajedničkoj pripadnosti i celovitosti” (Petar Vlahović: Shvatanje pojmova etnos-narod-nacija u etnologiji. kultura (uključujući tradiciju. što dovodi ne samo do naglog opadanja uticaja duhovnih otaca na sjvetovni život već i do ozbiljnog rastakanja same crkvene ideologije (javlja se protestantizam). kod formiranja balkanskih nacija) ne može poreći. pismo) država (ne obavezno i težnja za zajedničkom državom) i razvijena svijest o nacionalnoj pripadnosti i emancipaciji. Takvi su joj i rezultati: zadaje se posljednji udarac težnjama za stvaranje univerzalne evropske zajednice pod vlašću rimskog cara ili pape. pojavila se u vrijeme i neposredno nakon građanskih revolucija u Sjevernoj Americi i Evropi. To je doba duhovne klime čiji korijeni sežu do reformacije9 i prosvjetiteljstva. stvaraju se nacionalne crkve i uvodi narodni jezik u bogosluženje i vjersku nastavu. Kod formiranje većine evropskih nacija pokazalo se i to da rasni i kulturno-psihološki faktori nijesu bitnije uticali na taj proces.nacionalne države. moderna nacija.. reformacija je okrenuta eminentno svjetovnim pitanjima. običaje. izazvanom sukobima između novonastale sile . etničko porijeklo. kako su to pretpostavljali teoretičari iz tzv. Sapere aude! Imaj hrabrosti da se služiš sopstvenim 200 ..

Govoreći o prvom. funkcionalne “operacionalizacije” nacije i nacionalnog kao važnog činioca svekolikog društvenog razvoja. V. određene crte kolektivnog karaktera i mentaliteta koje se razvijaju iz nagomilanog iskustva. verifikacije “pripremnih radova istorije” na tom planu. 709). U tom smislu. Svi “naslijeđeni” oblici društvenog organizovanja i djelovanja stavljeni su na probu i suočeni s novim mogućnostima rasuđivanjem. Najdan Pašić. 1993. o “prethodnom radu istorije”. ima krupne. 294). Beograd. tekovine i tvorevine nacionalne kulture. od mitova i običaja. Spektorski. Beograd-Podgorica. Pojava nacija. 11 Značaj pojave nacije Globalna društvena integracija istorijski se odvijala u različitim zajednicama i organizacijama: krvno-srodničkim (porodica. esnafi). teritorijalno-političkim (partije. dalekosežne posljedice po ukupan društveni razvoj. str. Zajednički jezik i manje ili više razvijena i ustaljena ekonomska povezanost. Nijedna od njih. kao novog kvaliteta i oblika povezivanja ljudi i prostora na kojima žive. Taj kontekst je omogućio da “stvaranje nacije” (nation-making) tokom XIX vijeka protekne u znaku: s jedne strane. 11 201 . do umetničkih i naučnih ostvarenja. pleme). nije imala onaj opseg. bratstvo. str. ustaljenih oblika ponašanja i tradicija . ističe da trenutak kada nastaje nacija nije ništa drugo do trenutak zgušnjavanja i tješnjeg unutrašnjeg povezivanja svih onih elemenata zajedništva koji su već latentno prisutni i stvoreni tokom istorije. stradanjima i pobedama u prošlosti.ima svoju dugu i složenu genezu i evoluciju” (Najdan Pašić: Nacija i nacionalizam. nacija se može smatrati novim velikim iskorakom i kvalitetom u procesu integracije društvenog života i identifikovanja pojedinaca sa društvenom sredinom kojoj pripadaju. ujedinjavanje i zajednički život u užim i širim političkim (državnim) i idejnim (religijskim i drugim) zajednicama. zajednička svest koja se formira pod uticajem zajedničke ’istorijske sudbine’ i predanja o zajedničkim borbama. onaj intenzitet i karakter unutrašnje kohezije kakav ima nacija. u: Enciklopedija političke kulture. s druge strane. pokreti). na primjer. 1997. međutim. funkcionalnim (crkva. tj. “Elementi zajedništva iz kojih se sastoji društveno biće nacije sastoje se od mnogih vekova istorijskog razvoja i ukrštanja različitih uticaja. To je poruka prosvjetiteljstva” (Prema: E.sva ta socijalna građa iz koje se u datom trenutku formira nacija . Istorija socijalne filozofije.faktičkog razvoja novih političkih i ekonomskih odnosa.

Razlike u poimanju te korelacije naročito su izražene kada je riječ o ocjeni njenih pozitivnih strana. osim novih internih. koji nadilaze razne ranije podjele i antagonizme. bilo pojedinačno 202 . stvaranjem zajednice interesa u okviru nacije. Teoretičari tzv. Aktivizam “bez granica” i konkurencija svih vrijednosti potiskuju u drugi plan tradicionalne. uvjereni da sreća statički ne postoji. lično i porodično obojene. Značaj pojave nacije za razvoj demokratije i demokratskog nije jednosmjeran. Vertikalna.12 Za 12 Dž. koja opstoji na idealu traženja savršenstva u datom. tako.Umjesto idiličnih predstava o mogućoj harmoniji i jednakosti svih u dobru i zlu. te napretka u ostvarivanju demokratskih prava čovjeka i njegovoj kulturnoj afirmaciji. zamjenjuju se konkretnim projektima i procesima stvaranja država koje su sposobne da same rješavaju svoje unutrašnje probleme i odole eventualnim spoljnim pritiscima. a njihove inertne i “božjom pomoću” štićene institucije zamijenila političkom i pravnom strukturom stvorenom po kriterijumima društvene opravdanosti i svrsishodnosti. Moderna nacionalna država zauzela je prostor rascjepkanih feudalnih državica. smatra “da je jedini cilj radi koga čovječanstvo. Riječju. aristokratska struktura društva uzmiče pred horizontalnom. na scenu stupaju pobornici ideje napretka bez granica. Pitanje suvereniteta. Statičnost prethodne društveno-ekonomske formacije. demokratskom. te principima prirodnog prava i vječne pravde i morala. boljim. da je ona u napredovanju a ne u činjenici da je napredak ostvaren. nameću se realnije. Stvara se široko nacionalno tržište.i neizvjesnostima. Lagodna akademska razmišljanja o idealnim monarhijama i republikama. ustupa mjesto dinamizmu utemeljenom na filozofiji stalnog traganja za drugačijim. Mil. i ne shvataju ga svi na isti način. Umjesto pristalica reda i sigurnosti. dobija i neke važne eksterne sadržaje. otvara se perspektiva bržeg društvenog i ekonomskog razvoja. dakle samo pozitivan ili samo negativan. liberalno-demokratske orijentacije u naciji prevashodno vide pretpostavku (čak instrument) širenja prostora privredne aktivnosti izvan kontrole države (slobodno tržište) i uopšte administrativnog miješanja u tokove proširene reprodukcije. sklonih ideji fatalističkog mirenja sa datim. S. napola naturalne veze među ljudima. oslobođeno feudalnih stega i oblika kontrole. pragmatičnije vizije svijeta i života.

. Engels: Manifest komunističke partije. 713. On Liberty. 212. o tome. o nacionalnom i kolonijalnom pitanju piše kao ili kao cjelina. jeste da spriječi povrede drugih” (John Stuart Mill: Three Essays. neki teoretičari liberalno-demokratske orijentacije pitali su se da li Irska može biti nacionalna država. Marks: Kritika Gotskog programa. Representative Government. opravdana i progresivna društvena pojava ukoliko služi toj osnovnoj istorijskoj svrsi. Marks-Engels-Lenjin. koja svojim prostorom i brojem stanovnika omogućuje takvu integraciju. Nacija i nacionalizam. dakle. gotovo samo savezom povezane provincije s različitim interesima.13 Teleološko-pragmatski pristup pitanju smisla i funkcije nacije imaju i teoretičari socijalističke (komunističke) orijentacije. 15). 12-13). tj. pak. te da jedina svrha radi koje vlast može s pravom da se koristi protiv volje bilo koga člana jedne civilizovane zajednice. To je razlog što Marks. ima pravo da se miješa u slobodno djelovanje bilo koga svoga člana . dakle. jednu vladu. Izabrana djela. 1975. S tim što oni u naciji vide jednu od pretpostavki. i.15 a da njihov prvi zadatak mora da bude rješavanje klasnog problema u njihovim nacijama. s obzirom na to da ima relativno ograničenu teritoriju i mali broj stanovnika. Zagreb.samoodbrana. U Manifestu komunističke partije o tome se kaže: “Borba proletarijata protiv 13 14 15 16 203 . str.16 Lenjin. jedan zakon. za oslobođenje kolonijalnih naroda ropstva. na primjer. osnovni smisao i opravdanje integracije koja se vrši na osnovu jačanja i širenja nacionalne države jeste u povezivanju i integrisanju prostora na kojima se društvo ujedinjuje u okviru djelovanja ekonomskih zakonitosti. Prema: Najdan Pašić. sabijene su u jednu naciju. 1963. str. imajući u vidu isti kriterijum. 1982. Teoretičari nekih drugih orijentacija. Nacija je.njih. Marks . The Subjection of Women.. za društveno oslobođenje rada. London. K. jedan nacionalni klasni interes. zakonima. Beograd. vladama i carinama. poseda i stanovništva. kaže: “Buržoazija sve više i više savlađuje rasparčanost sredstava za proizvodnju. kritikuje nastojanja buržoazije da naciju i nacionalno koristi za ostvarivanje svojih klasnih ciljeva14 i objašnjava radnicima da je njihova zemlja “neposredna arena njihove klasne borbe”. prognozirali su da u Evropi “ima mjesta samo za desetak nacija”. str. s jedne strane. u: Enciklopedija političke kulture. Analogno tome: ima smisla i istorijskog opravdanja samo ona nacija (nacionalna država) koja može da ostvari takvu funkciju. str.F. jednu carinsku granicu” (K. Marks. s druge strane. Nezavisne. Držeći se ovog kriterijuma.

suprotstavi svijet “u kome nema mesta ni za jednu privilegiju. Marks . On kaže: “Meni je kao političaru potrebno shvatanje koje omogućuje da se unište dosadašnje istorijske osnove. kritikuje shvatanja nacije kao političkog produkta i izraza demokratije i liberalizma i insistira da se umjesto te “lažne konstrukcije” afirmiše njeno “rasno shvatanje”. U tom pogledu. tom 10. str. tvrdi Lenjin. 150). I. Ta mogućnost će se “pretvoriti u stvarnost ’samo’ . tako. Lenjin smatra da demokratije. buržoazije s početka je nacionalna po formi. ni za najmanje ugnjetavanje čoveka od strane čoveka” (Isto. postoje samo tamo gdje postoji mogućnost “potpunog odstranjenja nacionalnog ugnjetavanja”. Rosenberg: Der Mythus des 20 Jahrhunderts. nacionalnog gloženja i nacionalnog odvajanja”. str. 1939. tom 8.20 Smisao tog obrta u okviru njemačke teorijske misli o naciji ogleda se u potrebi da se u fenomenu nacije prepozna ono esencijalno od kojeg zavisi sudbina čovječanstva. str.F.17 pravo naroda na političku. 193). Lenjin: Izabrana dela. 17 18 19 20 204 . on insistira na afirmaciji principa kao što su: pravo naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. 1960.kad demokratija bude sprovedena u svim oblastima sve do određivanja granice države prema ’simpatijama’ stanovništva. 527. iako to nije po sadržaju. neokrnjeni suverenitet i slobodan razvoj. Beograd.18 razvoj međunacionalnih i međuljudskih odnosa na temelju pune ravnopravnosti. 269).19 Savim drugačija su nacionalsocijalistička (neki kažu fašistička) shvatanja nacije. A. slobode i jednakosti nema u zemljama u kojima nije zagarantovano “pravo nacije na samoopredjeljenje”. Lenjinov ideal u tom pogledu jeste da se “starom svetu. Munchen. tom 8. a koristi se “referendumom manjine koja se odvaja “ (V. Hitler. sve do potpune slobode odvajanja” (Isto. a da je “nacija početak i kraj kome sve drugo treba da se potčini”. Razume se da proletarijat svake zemlje mora najpre da svrši sa svojom vlastitom buržoazijom” (K.’samo’ . Ona se uglavnom temelje na stanovištu da u fokusiranju nacije i nacionalnog treba napustiti hegelovska spekulativna logiciranja o narodu kao onom dijelu države koji “ne zna što hoće” i prikloniti se “opipljivijim” Rozenbergovim rezonima o tome da su državni oblici prolazni. otcjepljenja pojedinih nacija i etničkih grupa od državne zajednice u kojoj žive i formiranja nove države. svetu nacionalnog ugnjetavanja. Ova prava. Engels: Manifest komunističke partije.o jednom od najznačajnijih momenata i elemenata antiimperijalističke borbe. 20). To pravo podrazumijeva mogućnost nesmetanog političkog odvajanja. ekonomsku i kulturnu ravnopravnost. str. str. uzajamnog uvažavanja i odsustva svake eksploatacije.

24 drugo. kako bi se stvorili uslovi za funkcionisanje predstavničkih vlada sa sveobuhvatnim biračkim tijelom i širokom lepezom ličnih prava i sloboda građana. praktično nemoguća”. nacionalsocijalizam može provesti svetsku revoluciju i preokrenuti svet. bez tog čina “ideja demokratije ne bi imala realnu budućnost”. bogovima i vjeri. kako u razvoju savremenog demokratskog društva.26 Pojavom nacionalne države. ali i od same vladajuće strukture. da obim države veće od polisa. Beograd. danas. ako ne i jedini uzrok ove promjene. tako osobena za viziju demokratije u drevnim polisima. Isto. bile poznatije po represijama nego po slobodama.25 treće. Robert Dal: Demokratija i njeni kritičari. 300. Štoviše.23 On kao razloge za to navodi: prvo. str. Po njima. Razaranje uma. 1966. koji egzistiraju kao čudno nasljeđe nestale prošlosti” (Isto.”21 Savremeni teoretičari nacije i nacionalnog u prvi plan ističu opšti značaj ovih kategorija za istorijski proces emancipacije čovjeka. Lukacs. 573. mitu.. dakle. rasi. str. 300). Robert Dal. Dal kaže da u savremenom svijetu gotovo da nije zamislivo postojanje grada-države. četvrto. Dal vidi u prenošenju locusa ideje demokratije iz grada-države u modernu nacionalnu državu. da su male zajednice. jeziku. tako i u čitavom procesu socijalizacije i afirmacije čovjekove ličnosti. nužno podrazumijeva transformaciju demokratskih institucija i prakse.22 Najsnažniji. tvrdi da je s pojavom nacije ne samo ostvaren veliki prodor demokratskih ideja i procesa nego i “promijenjen način na koji je pojam demokratskog procesa bio ostvarivan .. srušen je mit koji se 21 22 23 24 25 26 Prema: G.ili mogao biti ostvaren”. na primjer. u smislu da u njima postoji znatan broj društvenih grupa i organizacija koje su relativno nezavisne jedna od druge. S tim u vezi. formiranje modernih nacija predstavlja krupan iskorak. kaže Dal.da se na njihovo mesto postavi i intelektualno fundira potpuno novi antiistorijski poredak. da su savremena društva pluralistička. uprkos drugačijim predstavama o njihovom bići i bitku. te da su danas “jedini takvi survivali San Marino i Lihtenštajn. S razvijenom rasnom koncepcijom. 304. str. Dal smatra da su male antičke države bile netolerantne posebno prema 205 . da je “relativno homogena populacija građana ujedinjenih zajedničkom privrženošću gradu. istoriji.. str. Isto..

himna. i njihova lojalnost toj zajednici. To je jedan od bitnih razloga što u savremenom svijetu gotovo sasvim dominira nacionalni okvir i sadržaj društvene svijesti. Posredstvom nacionalne istorije. zajedničkim simbolima (nacionalna zastava. uvjerenje da se u tom entitetu. moguća je tek ako je dostignut onaj stepen unutrašnje kohezije i povezanosti društvenih tokova koji obezbjeđuje razvijena nacionalna zajednica. I. Društvene veze među članovima nacionalne zajednice. 309. s jedne strane. Uticaj pojave nacije na socijalizaciju ličnosti bio je veliki. kako nacionalne homogenizacije i mobilizacije. privredne. vjerske. zajedničkim tradicijama (istorijski spomenici. običaji). on nije imao ’ustavno pravo’ da propovijeda svoja gledišta” (Isto.održavao od antičke Grčke do XVIII vijeka. s razvijenim demokratskim institucijama i odnosima. osjećaj pripadnosti društvenoj grupi kao entitutu u kome su sadržane sve etničke. Rezultat svega jeste osjećaj čovjeka da je svoj među svojima i na svome. str. Bez obzira na izuzetnost Sokratovog ubjeđenja. Čovjek prožet takvim osjećajem bitno se razlikuje od čovjeka koji takav osjećaj nema: drugačije poima ne samo svoja demokratska prava i slobode nego i sopstvenu moć da ih ostvari. moneta). realni okvir za “demokratiju velikih razmjera”. kulture i drugih relevantnih sadržaja stvara se unutargeneracijska i međugeneracijska veza. kako nekonformistima. 307). stvoren novi. da je demokratija moguća samo u malim državama. Kao takav. grb. 27 206 . nije bila voljna da toleriše jednog Sokrata. na primjer. država sa jedinstvenim pravnim i političkim sistemom. vaspitno-obrazovnim i kulturnim sadržajima. tako i određivanja položaja pojedinaca i grupa prema drugim sličnim entitetima unutar nacionalne države i u međunarodnoj zajednici. rasne. Isto. koja je u funkciji transfera ustaljenog sistema vrijednosti i formiranja nacionalne svijesti. sve pomenute komponente (i iz njih emanirajući životni ciljevi i interesi) mogu ostvariti. pa kaže: “Čak ni Atina.27 Realno. samostalnost i nezavisnost). Ili. teritorijalne. tj. političke i druge komponente. sa jedinstvenom ekonomskom politikom. ili pomoću njega. str. kulturne. osiguravaju se i iskazuju: sistemima zajedničkih vrijednosti (suverenitet. taj identitet predstavlja moćan instrument. Tako formirani nacionalni identitet nosi u sebi. dakako. s druge strane. moderna država. i.

pozitivne i negativne. kulturnih i inih posebnosti. “zamrznu” svi drugi interesi. karakterističan je za razvijene zapadne zemlje. rasnih. a često i jeste. svojevrsna ideologizacija interesnih konflikata u samoj naciji. str. “nacija je postala osnovni okvir idejnog života savremenog svijeta”. Drugi način iskazivanja nacionalnog identiteta. 207 . svako proglašavanje i prihvatanje nacionalnog interesa kao najvišeg i prioritetnog. Nacionalni identitet ne iskazuje se uvijek na isti način. uzrokuje različite odnose . logički slijedi zahtjev da se u ime “zaštite” nekog “opšteg” nacionalnog interesa. u: Enciklopedija političke kulture. pravila i kriterijuma na osnovu kojih ova dva načina određuju nacionalni identitet.bi Najdan Pašić rekao. karakterističan za istočnoevropske i druge zemlje. Etnički način određivanja nacionalnog identiteta nema ta svojstva. Prva negativna posljedica takve unifikacije može da bude. a preferira pripadnost političkoj zajednici koja je bitno određena teritorijom. Kad do toga dođe.28 Iskušenja nacionalnog Uticaj nacionalnog na demokratsko nije uvijek samo pozitivan. u njoj se ukrštaju mnogi objektivni i subjektivni činioci različitog sadržaja i usmjerenja. Građanski način određivanja nacionalnog identiteta implicira otvorenost i toleranciju prema drugima i uvažavanje njihovih etničkih. Naprotiv. može da ima više krupnih negativnih posljedica. antinomična društvena pojava. zakonima i institucijama kao “izrazom volje građana”. nezavisno od toga koji su i čiji interesi u pitanju. odnosno na potiskivanju u drugi plan svega 28 Najdan Pašić: Nacija i nacionalizam. a nacionalne države kao jedinog okvira i oblika unutar kojeg taj interes može da se ostvari. 714. u prvi plan ističe stvarno ili fiktivno “zajedničko porijeklo”. U tako složenom društvenom ambijentu svako insistiranje na jednom i jedinstvenom interesu. niti uvijek ima iste implikacije . Osim toga. Pošto je nacija i nacionalna država po sebi složena.ne samo među članovima nacionalne zajednice nego i prema drugim nacionalnim zajednicama. u tom pogledu karakteristična su dva antipodna primjera. vjerskih. Prvi primjer proizilazi iz građanskog modela nacije. Različitost dominantnih vrijednosti.

treće. drugo. str. Žrtvovanje autonomnog društvenog subjektiviteta pojedinca radi ostvarivanja “najviših nacionalnih interesa” poništava gotovo sve pozitivne učinke pojave nacije kao takve. Ukoliko se kao “argumentacija” za potrebu nacionalne homogenizacije koriste neki eksterni razlozi. odnosno međunarodnom zajednicom. demokratska kontrola i kritička komunikacija ustupa mjesto slijepom sljedbeništvu harizmatskih vođa. kao i do sopstvene izolacije od njih. kulturnih. 723-724. odnosno pozivanje na nacionalnu homogenizaciju. suprotstavi ovakvoj 29 Isto. u smislu da je ona nužna radi odbrane od zavjere. u naciji ili izvan nje. obično je u pitanju sukob različitih društvenih grupa (etničkih. političkih. do unutrašnjih prestrojavanja za suočavanje sa “novom situacijom”. protekcionizma. nego i ozbiljno smanjenje izgleda da ih demokratskim putem uopšte ostvari. po pravilu. nijedno glorifikovanje nacionalnog interesa.što bi moglo da dovede u pitanje pretpostavljenu “opštu” harmoniju. socijalnih. Krajnji ishod takvog dešavanja uvijek je isti: politička elita uspostavlja nekontrolisanu vlast nad nacijom. Ko god se. 208 . vodi sužavanju ili čak potpunom suspendovanju demokratskih prava i sloboda. dolazi: prvo. ne može se objasniti samo iz sebe. bez nekih “unutrašnjih” ili “spoljnih” razloga za to. Jer.29 Zatim. blokada i sličnih manifestacija “neprijateljskog raspoloženja” u okruženju. čije se rješenje ne traži u kompromisu nego u apsolutizaciji prava i interesa jedne grupe ili samo nekih od njih. čime se prostor realne demokratske slobode pojedinaca i društvenih grupa i autonomije civilnog društva u cjelini drastično reducira”. vrši se antidemokratska degeneracija političkog sistema u cjelini. nacija se pretvara u “globalnu zajednicu totalitarnog tipa koja pretenduje da u sebe apsorbuje ukupnost ljudske ličnosti. Ukoliko su razlozi samo “unutrašnji”. socijalnih). Prevaga jedne strane u ime “zajedničkog” ili “opšteg” dobra za drugu stranu najčešće ne znači samo neostvarivanje konkretnih ciljeva i interesa za koje se zalagala. koja se uvijek vrše na štetu demokratije i demokratskog. do zaoštravanja odnosa sa susjednim narodima i državama. Tada. političkih i drugih) problema na “goruća” spoljna pitanja. tj. posljedice mogu biti još teže. do skretanja pažnje sa unutrašnjih (ekonomskih.

obraćanje njima može da poprimi karakter faktičkog miješanja u unutrašnje stvari drugih. mora odneti pobedu nad narodima u kojih toga manje ima” (Čarls Darvin: Čovekovo poreklo i spolno odabiranje. ugroženi ne samo elementarni interesi njenih pripadnika nego i osnovni principi na kojima se izgrađuju odnosi među narodima i državama. pozivi na nacionalnu homogenizaciju. upućeni i etnicima u egzilu. kažu da se cilj njihovog nastojanja da svojom državom obuhvate sve Njemce ogleda u tome “da najvrednije iskonske elemente koji postoje u tom narodu ne samo skupe i očuvaju. str. eventualno ekonomski slab i politički nestabilan. str. “da onaj narod kod koga se dugo vremena rađa najveći broj ljudi visokointeligentnih. da su istorijski dometi i učinci te nacije toliki. onda pitanje legalnosti igra samo 209 . zbog kojeg je nacija prinuđena da preduzme “odgovarajuće mjere”. Hitler: Mein Kampf. tako. germanskog roda (Vidi: E. mitovima ili iskazima poput Darvinovog. na primjer. Uporišta za ovo pravo prednjačenja traže se u predanjima. isticanja prava na dio njihove teritorije. već i da ih lagano i sigurno izdignu na vladajući položaj” (A. da su u konkretnom slučaju.logici “odbrane” i “zaštite” nacionalnog interesa. Voltman u svojoj Političkoj antropologiji tvrdi da su Dante i Rafael. Istorija socijalne filozofije. obično se koristi nekoliko stereotipova. hrabrih. te da je i drugima u interesu da bude tako. i uopšte svi geniji kojima se diče romanski i slovenski narodi.. “obrazlagan” je sljedećim: prvo. ili nekog drugog oblika ekspanzionizma i hegemonizma. Pokušavajući da po tom osnovu objasni pravo Njemaca na svjetsko gospodstvo. odnosno u dijaspori. 439). kad kaže: “Nikad ne treba zaboraviti da najvišu svrhu egzistencije ljudi ne predstavlja održanje države ili možda neke vlade već očuvanje njihove vrste. koja joj nameće obavezu da se prema svakom za nju relevantnom pitanju odnosi krajnje ozbiljno i odgovorno. U slučajevima kada je prostor dijaspore geografski blizu. Klasično “obrazloženje” prava na takav postupak nudi Hitler. da nacija ima dugu i bogatu kulturnu i inu tradiciju. str. osim domicilnim etnicima. gotovo redovno su..30 drugo. Ali. energičnih. Najzad.31 treće. nailazi na žestok otpor “izbavitelja” i biva optužen kao neprijatelj i izdajnik. Njemački ekspanzionizam dvadesetog vijeka. Novi Sad. kad do njega dođe. odanih zemlji i blagonaklonih.32 četvrto. V. Spektorski. Za “opravdanje” ovog potonjeg. ako je sama ta vrsta u opasnosti da bude tlačena ili čak eliminisana. da nacija zapravo čini samo ono što 30 31 32 Nacistički ideolozi. a kvaliteti njenih pripadnika takvi da oni imaju prednost nad drugima. 1977. 478). i kada se u njemu nalazi već broj etnika “na koje se računa”. 136).

u svojoj knjizi Mit dvadesetog stoljeća. kaže: “Dva Rima padoše. Dostojevski u svojim Političkim spisima kaže: “Svaki veliki narod veruje i mora verovati ako hoće da dugo bude živ. ako ne mi. baš u njemu. monah pskovski. “zadatak našeg stoljeća jeste stvoriti iz novog mita života novi tip čovjeka” (Isto. pokazuje primjer ruskog uvjerenja o sopstvenoj “velikoj misiji”. nastavlja Rozenberg. po Hitleru.35 preko shvatanja F. da u njemu. piše: “Ko će. Filofej. sasvim uvjerljivo.36 do uvjerenja Staljinovih ideologa da samo oni mogu ponuditi svijetu posljednje istine. jeste svjetski mir. leži spas sveta. I. već doprinosi opštem dobru i napretku. 17). naroda i naroda” (A. Dostojevski: Politički spisi. M. Hitler: Mein Kampf. 1934. str. Hitler: Mein Kampf. Nersesjanc. knj. str. U tom smislu. “ali ne mir okićen palmovom grančicom uplakanih pacifističkih narikača. da nacija takvim svojim postupkom ne nanosi štetu nikome. str. str. on ruskom caru poručuje: “Sva carstva hrišćanske pravoslavne vjere slila su se u tvoje jedino carstvo i ti si jedini hrišćanski car pod svodom nebeskim” (V. str. Munchen. da on živi za to da bi stao na čelo svih naroda. već i zbog toga što on ima specifično unutrašnje jedinstvo. str.: Istorija političeskih i pravovih učenij. jedan od tvoraca te teorije. Rosenberg: Mythus des 20. nego borbu između krvi i krvi. Moskva. Otuda. Ako je tako. a nosi u sebi poruku o seljenju centra svjetske moći u Rusiju. Jedan od emanata tog napretka.pomoći našim drugovima i braći da osvijetle svoju borbu za novo 33 34 35 36 37 210 . 104). Dostojevskog da ruskoj naciji prirodno pripada vodeća uloga. koje se kreće od ideje da Moskva postane “Treći Rim”. što “rusku građansku slobodu” čini većom i potpunijom nego “igde u svetu” (Vidi: Isto. Beograd. već mir osvojen pobedničkim mačem jednog naroda gospodara.37 podređenu ulogu. sve ih prisjedinio i poveo ih složno onom krajnjem cilju koji im je svima određen” (F. Jedan od tih ideologa. str. S. To. Ljudsko pravo lomi državno pravo” (A. 1988. 1-2).33 peto.. legitimno pripada ruskom narodu. nastala je nakon pada Konstantinopolja pod tursku vlast (1453). 437). ur. 1942. 249). što će se postići onda kada se “ponovo uspostavi čistoća zdrave krvi” (Isto.” Saobrazno tome. zemlja pobjedonosnog socijalizma i njeni filozofi . M. Rozenberg. 2). onda tu novu vrijednost treba stvoriti. uvjeren je Dostojevski. Takva misija. ispoljeno u njegovoj zbijenosti oko cara (“baćuške”). kaže: “Istorija i zadatak budućnosti ne znače više borbu klase protiv klase ili borbu crkvenih dogmi protiv crkvenih dogmi. koji osvaja svet u službi jedne više kulture” (A. rase i rase. 243). Ideja o Moskvi kao trećem Rimu. obraćajući se “svjetskom proletarijatu” i borcima za novo društvo uopšte. nije drugačije ni kod drugih koji krenu tim putem. Jahrhunderst.. str. četvrtog neće biti. 157).joj nalažu imperativi vremena i njima nametnute obaveze da se stari problemi rješavaju na novi način.34 U principu. treći se stvorio.

To je razlog što se panpokreti gotovo jednovremeno javljaju u svim tzv. u XVI i XVII vijeku. jesu pandemizam i nacionalizam. konkretizovane i razvijene od strane Lenjina i Staljina na osnovu iskustva Boljševičke partije i Sovjetske države. ili čak kontinenata. obavezne su za sve zemlje” (“Boljševik”. saopštava: “Opšte zakonitosti prelaza iz kapitalizma ka socijalizmu.. međutim. takođe s pozicije jedino kompetentnog. pan-pokreti. 211 . svuda bivaju prihvaćeni s mnogo entuzijazma i nade. makar u početku. Faktički. 51). Najpoznatije među tim zloupotrebama.Zloupotrebe nacionalnog Osim izloženih momenata. pripada idejama i koncepcijama čiji korijeni sežu do velikih buđenja naroda i država. postoje i razne zloupotrebe nacije i nacionalnog. Moskva. političkom i kulturnom emancipacijom i punom ravnopravnošću i samostalnošću pojedinih naroda. pandemizam nastaje iz idejnih i političkih strujanja XIX vijeka. i po svojim posljedicama svakako najteže. Pandemizam. br. formalno. koje razvijaju i usmjeravaju razni tzv. odnosno zahtjevima za ekonomskom. i što. str. privlačna kako za sve narode koji čeznu za slobodom i samostalnim razvojem. Na nivou deklarisanog. s ciljem da se lakše i brže otklone neki problemi i zaostajanja u njihovom istorijskom razvoju. Drugi. Otuda su gotovo sve platforme na kojima nastaju pan-pokreti naglašeno prožete elementima i sadržajima demokratske i humanističke orijentacije. država ili regiona. Posmatran iz tog ugla. br. Razlog treba tražiti u tome što pandemizam i nastaje društvo svjetlom naučno-socijalističkog saznanja. ili riješe druga važna zajednička pitanja. pak. 1/1947. pandemizam se doima kao svojevrsna prevratnička i buntovnička orijentacija. velikim narodima i na svim kontinentima. pandemizam uglavnom podrazumijeva povezivanje pojedinih naroda iz više zemalja. str. 271-272).. tako i za društva i države unutar kojih opstojava svijest o sopstvenoj predvodničkoj i opšteemancipatorskoj misiji. 17/1948. pandemizam se nerijetko pokazuje kao orijentacija čiji su ciljevi i dometi daleko od svake nacionalne slobode i emancipacije. Moskva. ko će ih ako ne mi prosvjetiti i naoružati idejnim oružjem marksizma” (“Voprosi Filosofii”. U stvarnosti. koje zakonito implicira gotovo svako apsolutizovanje nacionalnog jedinstva i interesa.

i opstojava na pretpostavci da su zajedničko etničko porijeklo. izloženom u njegovoj 212 . i u njihovom poimanju i mogućem prihvatanju određenih oblika zajedništva. i u ime koje. Usljed toga. a ne romantizmi. pa otuda. Srednje i Južne Amerike. ali i markirao njihove razlike i posebnosti koje se ne mogu supstituisati nijednim rasporedom etničkih pojaseva i nikakvim viškom emocija. ili sila i prinuda. (5) ne respektuju činjenicu da su zajedništva entiteta sa dugom državotvornom. isti jezički korijeni i bliskost kultura i običaja. najavljen kao pokret za političko. dovoljna garancija za dobre odnose između pojedinih naroda i valjan razlog za njihovo ujedinjenje radi odbrane od bilo kojih i bilo čijih ugrožavajućih spoljnih uticaja. ne smiju miješati države sa drugih kontinenata. rezistentna prema filozofiji “viših ciljeva”. koji bi realno odrazio sve što te entitete zbližava i upućuje jedne na druge. jedni. (6) ne uvažavaju aksiom da su pragmatični interesi. više ili manje. ekonomsko i kulturno ujedinjenje zemalja Sjeverne. u smislu da se može ostvarivati bez gušenja nacionalnih. već formalnu legitimaciju s kojom. regionalnih i drugih osobenosti i dinamizama. Panamerikanizam je. ideolozi pandemizma: (1) ne uvažavaju (ukoliko uopšte uočavaju) činjenicu da i između pojedinih naroda istog etničkog porijekla postoje razlike u nivou i karakteru njihove ukupne razvijenosti. na primjer. pa time ni kvantitativno utvrđivanje pojedinačnih prava i dužnosti. prema kojoj se u odnose između SAD i zemalja Južne Amerike.38 Odbacujući pravo stranog miješanja u poslove država 38 Riječ je o projektu predsjednika SAD Džejmsa Monroa. ono što stvara i održava zajedništva. Takvu njegovu prirodu sasvim potvrđuju djejstva i dometi svih važnijih pan-pokreta. nacionalnom i kulturnom tradicijom veoma osjetljiva na svaku majorizaciju i. neizbježno. (2) ne određuju nivo do kojeg projektovano zajedništvo može biti progresivno. (4) ne vrše nikakvo ponderisanje zajedničkih interesa. kao i uopšte u pitanja koja se ovog geografskog prostora tiču. legalno ostvaruju interese na račun drugih. po zakonu jačega. (3) ne prave bilans sličnosti i razlika entiteta koje bi trebalo okupiti i ujediniti. Monroovoj doktrini. Odsustvo ovih premisa čini da pandemizam ne nudi nacionalnu slobodu i emancipaciju. Utemeljen je na tzv.

Amerika Amerikancima. jeste učvršćivanje njemačkih pozicija u zemljama Bliskog istoka i komadanje i aneksija baltičkih zemalja. koji govore njemačkim jezikom a podijeljeni su granicama više kraljevina i kneževina. odnosno unutrašnje stvari evropskih država. zainteresovane da od evropskih sila preuzme kontrolu nad tržištima i sirovinskim bazama na oba američka kontinenta. 1975. 26. Beograd. Pruske i Rusije. ujedine u “Veliku Njemačku” i tako steknu uslove da prošire svoj kulturni. godine. SAD su poslije Drugog svjetskog rata napustile ovu doktrinu u dijelu koji se tiče njihovog odnos prema drugima. Čuveno geslo te doktrine. zbog čega se samostalno. koje su u vrijeme Napoleonovih ratova stekle nezavisnost (Vidi: Politička enciklopedija. E. uz pomoć Svete alijanse (Saveza Austrije. oštro suprotstavljaju svakom stranom miješanju u “američke poslove”. Hitlerova interpretacija ideje pangermanizma. 592). Spektorski: Istorija socijalne filozofije. i dalje je poštuju.39 Cilj na toj strategiji utemeljenog ekspanzionističkog programa. ponovo uspostave kontrolu u svojim ranijim kolonijima u Srednjoj i Južnoj Americi. sklopljenog u Parizu.zapadne hemisfere. IX 1815). Poljske i Rusije. Što se tiče odnosa drugih prema njima. da se na račun SAD dogovore o daljoj kolonizaciji oblasti uz sjeverozapadnu obalu Sjeverne Amerike. 39 213 . ova doktrina istovremeno proklamuje i odustajanje SAD od svakog miješanja u evropske poslove. nijesu izdržali probu vremena. Pangermanizam je izrastao na ideji da se germanski narodi. februara 1823. u kojima su sadržana i neka savremena načela neintervencije i prava naroda na samoopredjeljenje. Na toj osnovi. Demokratski i nacionalnooslobodilački principi Monroove doktrine. str. poslije Bečkog kongresa 1915. 478. nazvanog Drang nach Osten (“Nadiranje na Istok”). politički i drugi uticaj i izvan granica svoje zemlje. SAD će vremenom izrasti ne samo u vodeću zapadnu ekonomsku i političku silu već i u jedinu globalnu supersilu savremenog svijeta. poslanici Kongresu Sjedinjenih Američkih Država od 2. te pokušaji Španije i Portugala da. Povod za utvrđivanje takvog načela u spoljnoj politici SAD bili su pokušaji Rusije i Velike Britanije. V. ubrzo je transformisano u akcioni program sjevernoameričke industrijske buržoazije. Međutim. str. ta nacionalna ideja ubrzo je “poprimila karakter borbenog pangermanizma. uperenog protiv Francuza i Slovena”. ili u okviru Organizacije američkih država.

sazrijeva i duže i teže od ostalih sličnih orijentacija. To moramo da obnovimo” (Prema: Isto. Po zamislima pobornika ove ideje. ona uopšte nije država. str. a u etičkom smislu ih vidi kao sklone “blatu. nije bilo jedini problem te vrste. 490). 494. tako i zbog uzajamnih animoziteta. Otuda njihov liberalizam. Češka. 493. vladala krilatica Prvo Čeh.kombinovana sa teorijom životnog prostora (Lebensraum) i vizijom Njemačke kao zemlje izabrane da gospodari svijetom. muzici. str.40 Na platformi pangermanizma formirane su mnoge rasistički obojene i šovinistički nastrojene organizacije. S tim u vezi. Slična je i platforma na kojoj se javila ideja panevropizma. kako je to sugerisao Solovjev. kako zbog nesaglasnosti oko toga pod čijim konkretnim vođstvom treba izvršiti to ujedinjenje. Poljske i Ukrajine. i kao politička doktrina i kao pokret za saradnju i ujedinjenje svih slovenskih naroda. koje je formirano u Beču.41 Špengler Ruse etnički određuje kao žutu rasu. bile njemački feudi. pa i neprijateljstava pojedinih slovenskih nacija i zemalja. Homjakov) bili za formulu: katoličkom jedinstvu bez slobode i protestantskoj slobodi bez jedinstva suprotstaviti 40 41 42 Otmar Špan opravdanje za to nalazi u sklonosti ovih zemalja ideologijama i političkim orijentacijama koje odudaraju od pravovjernih njemačkih. koje je Kramarž pokušao da pomiri na platformi tzv. Panevropi ne bi pripadale Engleska i Rusija. str. Tu ideju podržava društvo “Panevropa”. Krijevski.42 Panslavizam. Prema: Isto. nego ostrvo.zbog toga što. kako Špengler kaže. kako kaže Borovski. Ovo. Čehoslovačke. votki. podrazumijevala je okupaciju Austrije. 1923. Prema: Isto. Jugoslavije. Jugoslavija. 214 . čiji su članovi imali vodeću ulogu u pripremanju oba svjetska rata. Jedni su (Akskov. godine. on u svojoj knjizi Istinska država kaže: “Sada jasno shvatamo zašto su nekad Poljska. Na tom ostrvu žive individue i grupe koje ne spaja ništa drugo do borba za egzistenciju i vlast. Tradicionalno rivalstvo Rusa i Poljaka. pa čak i Grčka. krotkosti i melanholiji”. Engleska . ili da bi se hrišćanski narodi zaštitili od panmongolizma. Nije bilo saglasnosti ni oko toga da li slovenski savez treba da bude formiran radi odbrane od Austrije i Turske. Različito se gledalo i na karakter sveslovenskog saveza. Kod Čeha je. Ugarska. neoslavizma. a potom Sloven.

str. Kada je panslavizam. najzad. Liban. nezavisno od vaseljenske istine’.43 Drugi. na primjer. jer su oni idealizovali samo prošlost. ili pak na zelenoj ili crvenoj internacionali” (Isto. O. 166). osim matične države. tj. U jednom trenutku te razlike dostižu nivo potpunog razlaza (ruska carska vlast. Njihov nacionalni problem sveo se na pitanje: “da li je jedinstveno slovenstvo činjenica. Podgorica-Cetinje. Loski: Istorija ruske filozofije. Ishod svega bila je dezorjentisanost slovenskih naroda i po pitanju međusobnih odnosa i po pitanju odnosa prema drugima. Sirija. šire prihvaćen. i progresivniji. plemena i države nađu u okrilju i pod kontrolom turske feudalne imperije). 485). Ova greška je bila uzrok degeneracije slovenofilstva u kasnijem periodu njegovog razvoja. Azerbejdžan i Uzbekistan) i drugi. kao što je humanizam. To se naročito odnosi na period kada se u prvom planu tih pokreta nalazilo pitanje oslobođenja od kolonijalnog ropstva. koji bi. sumnjajući da se tu radi o nekoj strateškoj zamisli ruskih revolucionara). bili su samo pan-pokreti na arapskom i afričkom prostoru. 215 . oduševljavanje svojim narodom. i to upravo staru Rusiju i Moskovsku državu. Donekle drugačiji. Egipat. ’zatim oduševljavnje njime kao stihijskom silom. 424-426. Arabija. uz otvoreno odricanje same ideje vaseljenske istine’” (N. Uzroke takvog ishoda Loski vidi u sljedećem: “Slovenofili nijesu imali ideale budućnosti. a s ciljem da se svi muslimanski narodi. na primjer francuskim ili međunarodnim. Pozitivne 43 44 Vidi: Isto. poput panarabizma i panafrikanizma.kalifu. pak. zbrka kod Slovena bila je potpuna. postao je platforma ruske velikosilske politike pod čijim se okriljem našao. Solovjev je smatrao da je ono prošlo tri ’postepene’ faze u svom razvoju: ’Oduševljavanje svojim narodom kao glavnim nosiocem vaseljenske istine’ (slovenofili starijeg pokoljenja). na bazi podrške i pokornosti svih muslimana njihovom vjerskom poglavaru . činili još i Irak. na kraju. zadatak. paniranizam (pokret za stvaranje “Velikog Irana”. razmišljaju o udruživanju ruskog političkog imperijalizma sa univerzalizmom rimske crkve. str. ’oduševljavanje onim nacionalnim jednostranostima i istorijskim anomalijama koje odvajaju narod od obrazovanog dijela čovječanstva. str. dugo ne prihvata ideju sveslovenskog jedinstva. Po završetku Prvog svjetskog rata. 1995.pravoslavnu sabornost. kaže Spektorski. ili mit. i kako Sloveni treba da grade svoju kulturu: da li po sopstvenim načelima ili tuđim. paniberizam (pokret za ujedinjenje zemalja Pirinejskog poluostrva radi suprotstavljanja panamerikanizmu). Solovjev je ovaj nedostatak ocijenio kao ’oduševljenje tatarsko-vizantijskom suštinom’.44 Sličnu sudbinu imaju i panislamizam (pokret nastao u Turskoj.

1993. lišeni ekonomske osnove. 45 46 47 Prema: Enciklopedijski rečnik političke filozofije. Novi Sad . Tim manje što su i ovi pokreti. Prema: Isto. 23. Krajem dvadesetih godina XX vijeka.46 Ekspanzivistička i hegemonistička logika utkana je i u ideju socijalističke nacije. Analizirajući ulogu pangermanizma i panslavizma. pomeo je pred sobom ideju jedinstvenog ljudskog roda čiji su članovi jednaki u pravima. U konkretnom slučaju. predstavljaju paradigmu za sve što nosi atribut socijalizma. u koje se ubrajalo i uspostavljanje „istorijski progresivne” hegemonije jednih naroda i država nad drugima. ne dovode u pitanje krajnje reakcionarnu prirodu i funkciju pandemizma. tj. „Nacionalna komponenta” je u tom kontekstu trebalo da bude samo „dokaz više” da ekonomska i politička organizacija „vodeće zemlje”. str. s prestankom njihove odbrambene funkcije. Staljin. Moskva 1949. str.pulsacije u ovim pokretima. nastavlja Arentova.45 Taj “tribalizam”. to je značilo legalizaciju primjene sredstava birokratske represije prema svemu što je u rješavanju nacionalnog pitanja izlazilo iz okvira “provjerenog iskustva”. „objasni” kao društveno validnu i legitimnu onu političku praksu koja opravdava primjenu svakog nasilja radi ostvarivanja „viših ciljeva socijalizma”. Sočinenia. evoluirali u smjeru svih ostalih. Nastanku osnovnih komponenti ove teorije neosporno je najviše doprinijela Staljinova studija Nacionalno pitanje i lenjinizam (Vidi: J. 216 . 22-23. V. pod uticajem Staljinovih tekstova o nacionalnom pitanju u socijalizmu.47 iz te ideje se razvija istoimena teorija. Hana Arent kaže da su oni. kao “aneksionističkih pokreta čiji ’kontinentalni imperijalizam’ predstavlja pandan kolonijalnom imperijalizmu pomorskih sila”. stvorio klimu iracionalizma i fatalizma i proizveo ideologiju u čijoj se osnovi nalazi zakon jačeg. počivali prvenstveno na jednom pervertiranom nacionalizmu koji se hranio “proširenom plemenskom sviješću” i podržavao mistiku nacionalne duše koja je imala da objedini rasuto stanovništvo bez ikakve zajedničke istorije.Cetinje. i njoj imanentni društveni odnosi. međutim. tom XI). Smisao nastanka ove teorije prvenstveno se ogleda u potrebi “rukovodećeg centra” komunističkog pokreta da „naučno pokrije”.

socijalističke. (5) ne postoji nikakva suštinska razlika između posebnih. nastala na temelju likvidacije eksploatatorskih klasa. (4) ukidanjem eksploatacije i uopšte klasnih antagonizama mijenja se i sama priroda nacije. a ne produkt društveno-ekonomskih odnosa epohe kapitalizma. tako da od samog svoga nastanka “stremi ne udaljavanju jedne od drugih. socijalno-političkom i duhovnom obliku (oslobođena je elemenata klasnog antagonizma) i pogledu na svijet. i pored zadržavanja elemenata etničkih osobenosti ranijih nacionalnih zajednica kojima su pripadali. 1976. kojima rukovodi buržoazija. Moskva. Staljin: Nacionalno pitanje i lenjinizam.Teorija socijalističke nacije razvija se na sljedećim premisama: (1) nacija je buržoaska tvorevina. V. koje su izrasle na razvalinama starih nacija i kojima rukovodi internacionalistička partija radnih masa” (J. u pitanju su samo specifične manifestacije u osnovi jedistvenih interesa. str. tj. 217 . (3) „socijalistička” nacija se razlikuje od „buržoaske” po svojim ekonomskim osnovama. razvitka proizvodnih snaga i dostignutog stepena društvene podjele rada. str. tj.privatne i društvene. (2) promjene u karakteru vlasti i svojine. lišen unutrašnjih protivurječnosti. antagonističkih tipova svojine . nacionalnih interesa i opštih interesa i ciljeva svjetskog socijalizma. jer ta dva tipa nacije odgovaraju razlikama koje postoje unutar dvaju istorijski određenih. nacija postaje entitet nezavisan od klasne borbe.49 a klasno se odvaja od nacionalnog i dobija apsolutni prioritet. 353). 12. Staljin kaže da je “uništenje nacionalnog ugnjetavanja dovelo do preporoda ranije ugnjetavanih nacija” i da “preporođene nacije nijesu stare buržoaske nacije. u: Filosofskaja enciklopedija. koje ostvaruje socijalistička revolucija. u kojoj je. socijalističke nacije. nego zbližavanju”. nego nove. automatski dovode do preobražaja „buržoaskih” nacija u „socijalističke”. pravilno shvaćeni nacionalni interesi ne samo što nijesu u suprotnosti sa opštim interesima i ciljevima socijalističkog sistema već se utoliko potpunije realizuju ukoliko su tješnje povezani s opštim ciljevima i zadacima socijalističkih država. došlo do radikalnog mijenjanja čitavog 48 49 M. „Socijalistička” nacija je. Jer. Komarov: Nacija. prema tome.48 koje neizbježno vodi kvalitativno novom istorijskom jedinstvu ljudi. a ukoliko se o posebnim nacionalnim interesima eventualno i može govoriti. neprijateljstava i razlika u interesima (čime nacionalno pitanje biva definitivno riješeno). kvalitativno nova zajednica ljudi.

218 . bespredmetno je i suvišno svako isticanje nekog posebnog nacionalnog interesa ili eventualno apostrofiranje činjenice da. To su: a) jedinstvo svih prijateljskih klasa i društvenih grupa. c) gotovo idiličan spoj socijalističkog rodoljublja i osjećanja pripadnosti „socijalističkoj zajednici”.uvek se može nazvati tim ružnim imenom. Albert Ajnštajn. Nasuprot „ tradicionalnoj”. ipak. postoje i drugi konstitutivni elementi nacije (državna tradicija.a bez zajednice u ovom neprijateljskom svetu mi ne možemo ni živeti ni umreti . sa krajnje ograničenim refleksijama u svijesti ljudi. odnosno razvijenu svijest o nacionalnom identitetu. Jedni pod nacionalizmom podrazumijevaju naglašeno nacionalno osjećanje. osjećanje pripadnosti određenoj zajednici i identifikovanje sa njenom istorijskom sudbinom. kulturne i svake druge ravnopravnosti. političke. kulturnog stvaralaštva i slično) koji se ne mogu zanemarivati kod određivanja karaktera i života ljudi u višenacionalnim zajednicama.njihovog materijalnog i duhovnog života u skladu sa socijalističkim internacionalnim principima. pored materijalnog interesa vezanog za jedinstvo privrednog područja i prisvajanje viška društvenog rada. piše: “Svaka težnja jedne zajednice . Nacionalizam je najčešći i najrasprostranjeniji oblik zloupotrebe ideje nacije i nacionalnog. političkog organizovanja. jezik. Oko pojmovnog i vrednosnog određenja nacionalizma ne postoji saglasnost. do postavljanja ovih pitanja. Proces iščezavanja nacionalnih osobenosti i interesa u njoj toliko je odmakao da se o njima može govoriti kao o ružnim ostacima prošlosti. na primjer. anahronoj naciji. U ovoj „istorijski novoj” zajednici interesa. to ne može da bude ništa drugo do akt nedobronamjernog insistiranja na „nebitnom”. razjedanoj unutrašnjim protivurječnostima i trvenjima. jedinstvenog kulturnog života i „duhovnog lika” ljudi vlada stanje potpune harmonije i beskonfliktnosti. što je posljedica prevladanosti antagonističkih suprotnosti među njima. ali nacionalizam koji ne teži moći. U svakom slučaju: to jeste nacionalizam. Dođe li. te ostvarenosti njihove potpune ekonomske. socijalne. b) zajednička ideologija. razne manifestacije idejnog života. ovu „socijalno homegenu” zajednicu ljudi „novog i višeg tipa” karakterišu tri “veoma bitne” stvari. U tom kontekstu. ili čak svjesnog nacionalističkog zastranjivanja.

Rečnik nacionaliste. nečega što se smatra svojim društvenim nasljeđem i prisutno je kad se ljudi bore za demokratski prosperitet svoje nacije (Vidi: Hovard L. uskogrudim i nasilju sklonim ljudima.52 Selindžera. koji se začinje u nacionalnim ideologijama XVIII vijeka. internacionalnom i univerzalnom. koji može biti liberalan i konzervativan. Rečnik nacionaliste. 4/1968. 87. br. str. Nekoliko teza o nacionalnom. 1934. Zweot Auflage. politički i kulturni pokret. Prvi izražava volju nacije da se afirmiše podjarmljujući druge nacije. a nacionalizam kao pripadanje određenoj etničkoj zajednici u okviru neke nacije (Vidi: Dušan Janjić. Selindžer naciju određuje kao kulturnu zajednicu. tako.53 Smita54 i drugih).nego dostojanstvu i ozdravljenju. ideologiju.55 Anri de Man razlikuje “slobodarski” nacionalizam i “autoritarni” nacionalizam. Parsons nacionalizam definiše kao “izraz nacionalnog identiteta”. str. Paris-Bruxelles. str. 313-314). revnost i nacionalnu individualnost (Vidi: Antony D. Henri de Man: Nationalisme et Socialisme. Zagreb. pozitivna određenja pojma nacionalizma sreću se već sredinom XIX vijeka. 301. Prema: Francesco Valentini. 88). Drugi razlikuju više vrsta nacionalizama. rodoljublja. str. uvjerenje. Zagreb. govori o demokratskom nacionalizmu. ili fašizmu. Smith. “u 50 51 52 53 54 55 56 57 Albert Einstein: Mein Weltbild. 99. str. postoje “dominirajući” nacionalizam i “libertetski” nacionalizam. Kon. Parsons. 167). 1988. ja bih bio prvi koji bi odbacio svaki nacionalizam u korist univerzalnog čovečanstva. 219 . Smith. na primjer. 1972. 1932. Beograd.”50 Takva. “Praxis”. str. Kad ne bismo morali da živimo među netolerantnim. U osnovi drugog nalazi se isticanje prava svoje nacije na postojanje. Rečnik nacionaliste. očuvanje kulturnog identiteta i drugo) i njene međunarodne afirmacije (Vidi: Anthony D. Amsterdam. New York. Liberalni nacionalizam ima emancipatorski karakter. 171). odnosno volje za nezavisnošću i samostalnošću. označava nacionalni žar. 1982. Smit. str. Theories of Nationalism. str.57 Treći pod nacionalizmom podrazumijevaju stav. Theories of Nationalism. Moderna politička misao. piše da nacionalizam 1844.51 a dominiraju i kod mnogih kasnijih zapadnih teoretičara (Parsonsa. u: Dušan Janjić. 11. Prema: Dušan Janjić. izgradnju i razvoj nacionalne države.56 Po Mogiju. Smit pod nacionalizmom podrazumijeva nacionalnu nezavisnost u funkciji unutrašnjeg demokratskog razvoja nacije (što uključuje punu integraciju njenih članova u jedinstvenu zajednicu. i totalitarnom nacionalizmu.

uskogrupnih interesa. Kada se zadoji mržnjom prema drugim narodima. postoji samo jedno pravilo: separatizam (odvajanje jedne nacije od drugih i njeno zatvaranje u sebe) se uglavnom javlja tamo gdje se nacionalizam ne može iskazati kao unitarizam (uspostavljanje hegemonije jedne nacije nad ostalima). Internacionalni rječnik. Tako shvaćen nacionalizam može se prepoznati u mnogim oblastima društvenog života (u politici. već način na koji se pokušavaju urediti krucijalna pitanja njihovih međusobnih odnosa. sama po sebi. koje se pokušavaju ostvariti na račun interesa drugih nacija. zavisi od više momenata. Konzervativni nacionalizam idealizuje kolektivistički duh izgradnje nacije i nacionalne države. 339-340. Slavica Bašić (prir. sportu. U oba slučaja. veličanje svog i potcjenjivanje drugog naroda.): Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju.sklopu rušenja nadnacionalnih ideologija kolonijalizma i komunizma”. on poprima karakteristike imperijalizma. individualističkim i univerzalističkim idejama i vrijednostima. Suština nacionalizma očituje se u tendenciji da se interesi jedne nacije (tačnije: grupe koja nastupa u njeno ime) ostvare na račun interesa druge nacije. 58 Vedrana Spajić-Vrkaš. najprikladnijim se čini određenje nacionalizma kao idejnih koncepcija i prakse koje čovjekovo osjećanje pripadnosti svome narodu. umjetnosti. Koji će od ova dva oblika biti korišćen u nekom konkretnom slučaju. 2001. Zagreb. nacionalna heterogenost i zajedništvo raznih naroda u jednoj zemlji. s tendencijom da ih pretpostavi drugim. privredi) i po pravilu je ofanzivan i vrlo agresivan. Njega ne rađa. nacionalizam znači suprotstavljanje jedne nacije drugoj. stvaranje nacionalne netrpeljivosti i mržnje. str.58 Imajući sve to u vidu. transformišu u sredstvo borbe za ostvarivanje određenih egoističkih. na temelju održavanja odnosa nejednakosti unutar nacija i između njih. Kad se nacionalizam pretvori u sredstvo apsolutizacije vrijednosti i interesa vlastite nacije. koji u raznim sredinama mogu biti veoma različiti. privilegisanje svojih na račun interesa drugih naroda. i ljubav prema njemu. kulturi. Pri tome. 220 . prelazi u šovinizam. On se najčešće ispoljava kroz dva oblika: unitarizam i separatizam. njezine vrijednosti i institucije. nauci. Mislav Kukoč.

posljedica pokušaja ostvarivanja svojih 221 . autoritarizam . čovjek može da ostvari svoje životne ciljeve i interese. sa harizmatskim vođom na čelu. anahronizam .sveobuhvatna. čija su svojstva obavezno antipodna. osim mitova o posebnim svojstvima nacije čije tobožnje interese izražava. kao što su: etnocentrizam . kulturni ili drugi otklon od njenog hipostaziranog „višeg” cilja. odnosno njegovo pretvaranje u „lojalnog etnika”. u kojoj nema mjesta za bilo koji ekonomski. on gotovo uvijek opstojava na tezi da samo nacija ima sva ona svojstva i kvalitete unutar kojih.praktikovanje ostvarivanja „jedinstvenog nacionalnog interesa”. bilo posredstvom nametanja interesa jednih društvenih grupa drugima unutar iste nacije. nacionalizam uvijek i svuda znači eroziju svega humanog. monolitizam . on najčešće nosi u sebi i takve filozofsko-etičke i socijalno-političke sadržaje. unutar sebe neprotivurječna cjelina. socijalnih. spremnog da sve svoje ciljeve i interese podredi „velikoj stvari” opstanka i prosperiteta svog naciona. u svakom pogledu pozitivne i progresivne nacije.nastojanje da se nacija iskaže kao apsolutno homogena.Nacionalizam naročito dolazi do izražaja u periodima dezintegracija pojedinih (političkih. alijenabilnost metafizičko svođenje čovjeka na jedan od atributa i oblika egzistencije nacije. U teorijskom smislu. od drugih nacija. kada se kod njihovih subjekata naglo javlja potreba za novim identitetom. centralizam . vrednosnih) sistema. demokratskog i progresivnog u društvenoj akciji i organizaciji. ideoloških. najčešće gruba distinkcija „svoje”. bilo posredstvom nametanja interesa jedne nacije drugim nacijama. hegemonizam .nekritičko okretanje sopstvenoj (najčešće „herojskoj”) nacionalnoj i državnoj prošlosti i nastojanje da se isključivo iz njenog ugla „osvijetle” i „racionalno objasne” sve aktuelne društvene pojave i problemi. religijskih. Otuda. monizam shvatanje da stvaranje i očuvanje jedinstvenog duhovnog (posebno religijskog) bića nacije čini osnovnu pretpostavku i krajnji smisao bivstvovanja njenih pripadnika. antagonizam . ekonomskih.lišavanje čovjeka njegovih demokratskih prava i sloboda i njegovo potčinjavanje diktatu hijerarhijskog sistema „nacionalne vlasti”. politički.težnja za koncentracijom vlasti u jednom centru i stvaranju takvih oblika društvenog i državnog uređenja u kojima će ta vlast moći nesmetano da funkcioniše. socijalni. Iskazan na djelu. i pomoću kojih.

59 Nacionalizam daleko izlazi izvan granica onoga što se smatra normalnom i dozvoljenom ambicijom svake nacije60 i predstavlja jednu od vjerovatno najmoćnijih političkih sila savremenog svijeta. Sarajevo.66 59 60 61 62 63 64 65 66 Više o svojstvima nacionalizma. Nastojanje nacije da bude samostalna i suverena “u ekskluzivnoj domovini sa jasnim i nepromenljivim granicama”. u: Može li se izvoziti liberalni pluralizam?. podozrenjima. društvo. pa kaže: “Opšte je poznato da je nacionalizam vjerovatno najmoćnija politička sila savremenog svijeta” (Carl Friedrich: Trends of Federalism in Theory and Practice. kako bi bila dovoljno prostrana da može da obuhvati sve etnike. K. str. uvijek protiv njega samoga”. Marks-Engels-Lenjin: Nacionalno pitanje.61 On nema razumijevanja za filozofemu da su pojedinac. Beograd. Sve iznad toga ugrožavanje je interesa drugih (Janoš Kiš: Građenje nacije i iza toga. Kuda ide nacija. 1968. već idolopokloničko obožavanje. oblik ludila. str. 201). ekspanzionizam . str. naprosto. 2002. 64. Erih From: Zdravo društvo. koja isključuje ljubav prema drugima. Marks: Pisma Kugelmanu. koja nije deo ljubavi prema čovečanstvu. noramalno je i dozvoljivo. 1983. 30).62 On ne dijeli Štirnerovo uvjerenje da sve što je najsavršenije u ljudskoj vrsti nije postigao ni etnik ni vernik.”64 Dakako. str. New York. nego čovek. 1980. na kraju krajeva. Karl Fridrih problem nacionalizma opreznije opservira. grupe. Jer. 1968. knj. Zagreb. 78. 1986. II. Beograd. Edgar Morin: Kako izaći iz XX stoljeća.65 budući da se “sila koja mu je potrebna za ugnjetavanje drugih okreće. čovječanstvo “međusobno jednake vrijednosti u tom smislu što se vrijednost jednoga ne može potvrditi podređivanjem i uništavanjem drugoga”. raznim neprijateljstvima ili čak oružanim sukobima naroda. kao i na štetu drugih. 1975. str. Vidi: Država i politika. nije ljubav. Titograd. str. 7. str. Beograd. “Baš kao što ljubav prema jednoj ličnosti. i toliko moćna da ih može zaštititi od svakog spoljnog neprijatelja. 62-80. cjelokupno istorijsko iskustvo s nacionalizmom potvrđuje da je Marks bio u pravu kada je rekao da “narod koji podjarmljuje drugi narod kuje svoje vlastite okove”. Beograd. jednako na sopstvenu štetu. nije ljubav. 1951.63 On je. tako i ljubav prema sopstvenoj zemlji. što uvijek vodi nesporazumima. kako bi From rekao. 123. str.„nacionalnih” interesa na račun interesa drugih nacija. kod: Dušan Ičević. 244.težnja za teritorijalnim širenjem nacionalne države. 222 .

str. nepogrešivi lideri.2 ogleda se u “tijesnoj integraciji zemalja i naroda svijeta”. U najopštijem smislu. da se prevladaju razne međudržavne. Hall . treće. 1 2 Potrebu za tim. Cambridge. Held . na temelju ukrupnjavanja i racionalnijeg korišćenja njihovih materijalnih resursa i duhovnih potencijala. Kon kaže: “Čovjek XX vijeka postao je manje uvjeren nego što je to bio njegov predak iz XIX vijeka. 65. neki autori globalizaciju definišu kao proces “sažimanja” svijeta.D. da se formira funkcionalna svjetska zajednica koja će institucionalno i realno omogućiti da se taj proces odvija nesmetano i sa dobrim izgledima da donese očekivane rezultate. 53). 1949. njegovog pretvaranja u “jedinstven” entitet.1 drugo. po mišljenju Hansa Kona. S. regionalne i nacionalne podjele i konfrontacije ekonomskog. da se postojeća fragmentiranost svijeta po tim osnovama zamijeni takvim vezama i odnosima među narodima i državama koje će.A. ropstvo i masakri. Stvari za koje se mislilo da pripadaju prošlosti ponovo se pojavljuju: fanatična vjera. etničkog. od kojih trpe ne samo njihovi akteri već i svijet u cjelini. iskorjenjivanje čitavih populacija. pod globalizacijom se podrazumijeva složen i protivurječan proces interakcija i integracija u savremenom svijetu. Saobrazno tome. dati nove impulse progresivnom razvoju svakog od njih pojedinačno i čovječanstva u cjelini. odnosno rušenjem “umjetnih barijera opticaju dobara. Smisao te “mnogostrukosti veza i povezanosti koje premašuju naciju-državu”. On je iskusio tamne sile istorije. čiji bi cilj trebalo da bude: prvo. podstaknutoj “golemim smanjenjem troškova transporta i komunikacije”. tj. New York. vjerskog ili bilo kog drugog karaktera.GLOBALIZACIJA Pojam i suština globalizacije Pojam globalizacije teško je definisati. povećao je strah od ponavljanja problema koje je čovječanstvo već iskusilo. 223 . surovost i varvarizam” (Hans Kohn: The Twentieth Century. McGrew (ed. 1992. str.): Modernity and its Futures. političkog.

str. 1991. svjetska politika je područje isključive djelatnosti nacija-država. Preciziranje te vrste bilo bi važno jer postoje značajne razlike u shvatanju svjetske politike. ova određenja ne nude potrebna preciziranja u pogledu oblika i sadržaja koji se “sažimaju”. Zagreb. Zagreb. J. 456). Theories of Regional International Integration. R. još uvijek dominantnom. Osim toga. znanja i ljudi”. 2004. str. str. Ovo stanovište ima snažna uporišta u svekolikoj novovjekovnoj istoriji. 1974. neprecizno i nedorečeno. Na prvi pogled. Harrison: Europe in Question. kao i da stvaraju odgovarajuće komplementarne mehanizme za postizanje kompromisa”. kapitala. 2002. te postulatima građanskih revolucija u Americi i Evropi.John Turner: Uvod u politologiju. London.3 Taj proces praćen je stvaranjem institucija koje. te raznih oblika njihove interakcije (intergovernalizam). London. To važi i za neka druga određenja ovog pojma: jednako za ono koje u globalizaciji vidi proces “stvaranja i održavanja raznolikih obrazaca interakcije među prethodno samostalnim jedinicama”. djeluju u smjeru nadrastanja postojećih državnih granica.usluga. Browning .5 Svim ovim definicijama nedostaje objašnjenje o čijem i kakvom “sažimanju” se radi. 87. Od toga da li je akcenat “sažimanja” na jednom ili drugom bitno zavisi ne samo obuhvat pojma globalizacije nego i njegov smisao.od političkih organizacija i pokreta. 9. 3 4 5 6 Rade Kalanj: Globalizacija i postmodernost.Ben Rosamond .6 Na drugoj strani. str. utvrđenim Vestfalskim mirom (1648).4 kao i ono koje ovu posmatra kao uspostavljanje takvih veza i odnosa unutar neke političke ili regionalne zajednice koje “središnjim institucijama daju pravo da donose odluke. Razvijajući se saobrazno principima nacionalne suverenosti. određuju metode nadzora i odlučuju o alokciji vrijednosti. ovakvo određenje globalizacije doima se kao prilično uopšteno.Gary K. William Wallace: The Dynamics of European Integration. U njima se ne kaže da li globalizacija podrazumijeva “sažimanje” svih različitih oblika i sadržaja aktuelnih pulsacija i prezentacija svijeta (čiji široki spektar obuhvata mnogo toga . uz one već postojeće. 224 . Po jednom. nacijedržave pokazale su se kao “karakteristični politički oblici u kojima je svijet postao moderan” (Barrie Axford . postoje orijentacije i tendencije u kojima dominira ideja svjetskog kao isključivo nadnacionalnog ili postnacionalnog oblika organizacije i vladanja. 14.Richard Huggins .

8 Pluralizam ciljeva i interesa za koje se oni zalažu toliki je i takav da je “ispravnije govoriti o konkurentskim i kontradiktornim globalizacijama nego o jednoj jedinoj globalizaciji”. ili raznih komunikacionih sistema i sistema kulturne interakcije i integracije). Na tu činjenicu upozorava Vili Brant. Nedostaje im i naznaka dubine “sažimanja”. 17. dinamičnom i konfliktnom procesu. proces globalizacije usmjeravaju ljudi koji nijesu potpuno drugačiji od ostalih. autonomnog ispoljavanja. koji ponekad može da poprimi karakter još većeg uronjavanja u tradicionalizam. ili ide samo do nivoa “spoljne” (među)nacionalno-državne integracije i sinhronizacije. ili samo nekih od njih. potpunija i preciznija definisanja globalizacije gotovo da i nijesu moguća. s jedne strane. jednoznačan i jednosmjeran proces. Realno. koje je potpuno drugačije i čiji su ljudi potpuno drugačiji od ovih dosadašnjih i današnjih” (Willy Brandt: Pismo Krajskom i Palmeu. u smislu da li ono podrazumijeva homogenizovanje do kraja. niti su imuni na iskušenja i greške. Milan Popović: Globalna prašina. s druge strane. ali i otpor prema njima. ranije poznatog društvenog kretanja i nema unaprijed poznatu putanju i ishodišta. koji ne emanira nužno iz bilo kojeg posebnog. a dva su krucijalna. norme i procedure integracije) i neformalan (u smislu da se interakcija i integracija odvija bez oficijelnog posredovanja vlada). 225 . Suočiti se sa svim tim isto je što i prestati tragati za 7 8 9 Milan Popović: Globalna prašina. 2004. preko raznih događaja i problema. pri čemu sve ispod tog nivoa (unutar nacija-država) zadržava raniju pluralističku strukturu i mogućnost posebnog. U oba slučaja. do struktura proizvodnje i investicionih ulaganja.društvenih zajednica i klubova. str. međutim. globalizacija nije jednostavan.7 Taj proces može biti formalan (u smislu da vlade zajednički stvaraju institucije. Naprotiv. Podgorica. rujna 1972. 4-5/1977. 225). kad kaže da je za one koji razmišljaju o budućnosti svijeta važno da se oslobode sna “o jednom društvu budućnosti. “Marksizam u svetu”. koje uključuje čak i lokalne tradicije i identitete. radi se o krajnje kompleksnom. str. ili čak razne vrste fundamentalizama. i koji mnogim momentima i elementima asocira na poprište hegelijanskog jedinstva i borbe suprotnosti. Više je razloga za to. posmatrano objektivno.9 Osim toga. od 17. Beograd. 17. str. tom procesu su imanentni i homogenizacija i asimilacija. br. S jedne strane.

226 . u krajnjoj lini. više ili manje. te jedinstvene zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda. mira i bezbjednosti. čiji se smisao potvrđuje kroz složen proces raznih povezivanja ljudi i organizacija koji su bili vremenski i prostorno 10 Willy Brandt: Pismo Krajskom i Palmeu. iole precizniju vrednosnu procjenu o tome kuda globalizacija vodi i čime će rezultirati.jednom istinom i ”naučiti se živjeti s istinama”. sljedeće: prvo. postoji više teorija globalizacije. čini gotovo nemogućom svaku unaprijed datu. da su pobornici ideje globalizacije kao uistinu demokratske transformacije i organizacije svijeta. da su retorike i jednih i drugih uglavnom iste. međutim. S druge strane. Znači. b) demokratskog ujedinjavanja na principima jednakosti. Uputnijim se čini prihvatiti stanovišta koja globalizaciju tretiraju kao ideju međuzavisnosti. međunarodnim kao i društvenim”. u sjenci onih koji “sažimanju” svijeta pristupaju sa drugačijim vizijama i interesima. Postojanje takvih intencija ne mora da znači da globalizacija nije predmet intresovanja i onih kojima je odista stalo da se savremeni svijet razvija u smjeru: a) ekonomskog i tržišnog povezivanja na standardizovanim. Pretendovati na to da se svim tim raznovrsnostima i razlikama uprkos. pak. str. iza koje stoje faktički različiti interesi i ciljevi. da se neke pojave i procesi obuhvate okvirima jedne definicije. odnosno “konfliktima. znači i pomiriti se sa teškoćama. rujna 1972. ponudi jedna i jedinstvena definicija globalizacije koja bi zadovoljila sve uobičajene kriterije i zahtjeve. ponekad čak i nemogućnostima. od kojih nijedna nije lišena izvjesnih ideoloških konotacija i političkih racionalizacija. treće. bilo bi nerealno. 225. c) afirmacije duhovnih vrijednosti i moralnih principa. drugo. odnosno da globalnu scenu učine prostorom afirmacije i dominacije sopstvenih vizija mogućnosti ostvarivanja raznih oblika suživota čovječanstva. za sve narode i zemlje prihvatljivim i korisnim obrascima proizvodnje i potrošnje. ili veoma slične. intenciju njenih protagonista da svoje uže ciljeve i interese izdignu na nivo globalnih. Naprotiv. bitnih za opstanak i humani razvoj čovječanstva. da ta formalna unisonost na nivou deklarativnog i pojavnog. budući da niko ne želi da se predstavi kao pobornik solucije koja nije progresivna i opšteprihvatljiva. od 17.10 To. svaka od njih odražava.

kao univerzalne države božje. 18. U izvjesnom smislu.11 Kinezi. p. mogu se nazreti već u Hamurabijevom mitsko-mističnom objašnjenju sopstvene moći.12 I Grci sebe smatraju civilizacijskom matricom univerzuma. odnosno jednog političkog logosa i sistema. svoju državu poimaju kao nebesko carstvo koje je centar vasione. koja mu je. baštini i poznato rimsko urbi et orbi.n. Podgorica. Neserejanc red. Diogen govori o univerzalnim slobodama i pravima ljudi. odnosno u srednjovjekovnoj ideji o Moskvi kao trećem Rimu. ut praesis urbi et orbi (Zaodijevam te rimskom papinskom čašću da budeš na čelu gradu i čitavom svijetu). Pri tome. bratstva i jednakosti među ljudima nadahnjivati pokret prosvjetiteljstva. kako kaže.e. a ta ideja do izvjesne mjere pulsira i u projektu svetog rimskog carstva. uz riječi: Investio te de Papatu Romano. Istorija političeskih i pravovih učenii. Idejama kosmopolisa nadahnjuje se i rimski car Marko Aurelije Antonin. Radi se o običaju da se novoizabrani rimski papa ogrće plaštom. samo na drugi način. Vidi: Zbignjev Bžežinski. S. ukoliko sam Antonin. univerzalnoj državi svih ljudi) dalji su iskorak u artikulaciji te ideje. 46. Moskva.) kaže: “Po zapovijedi Šamaša. mojega gospodara. 227 . 2002. koji kaže: “Moj grad i moja zemlja. str. utemeljenu na nekom opštem i neprotivurječnom interesu. javljaju 11 12 13 14 Hamurabije (1792-1750. ni nezaustavljivu zakonitost istorije. u osnovi te ideje ne treba tražiti ni jedinstvenu logiku.cijeli svijet. Zenonova razmišljanja o kosmopolisu (tj. 1988.odvojeni i izolovani. što mu služi kao osnova da sebe proglasi građaninom svijeta. str. 29). Podgorica. takođe. velikog sudije neba i zemlje. Uporedo s kosmopolitizmom. str. čijim će se idejama slobode. ali ukoliko sam čovjek . Političke i pravne teorije. Razvoj ideje globalizacije Začeci ideje globalizacije sežu u daleku prošlost. jeste Rim. 1999. Aleksandrova osvajanja su pokušaj praktičnog sažimanja dijelova svijeta u okvire jednog carstva. okruženom varvarima. data ovlašćenjem od vrhovnog sudije neba i zemlje da svojim zakonikom vlada svijetom. Velika šahovska tabla. na čijim obodima su varvari.14 Kosmopolitizmom su inspirisane sve univerzalističke svjetske religije.”13 Aurelijevu ideju. moj zakon vlada svijetom. ne postoji niko ko može ukinuti moje odluke” (Prema: V. a po odluci Marduka.. Prema: Radovan Radonjić.

Venecija. u XV vijeku. krajem XI vijeka. Pjer Diboa. na primjer. razmatra mogućnost rješenja tog pitanja putem stvaranja Hrišćanske republike. čijim se autorom smatra Emerik Krise de Lakroa. kao institucionalnom obliku učvršćenja trajnog mira. koju pripisuje francuskom kralju Anriju IV Velikom (1589-1610).se i druge integralističke ideje. makar i za kratko. Kralj Podjebrad. zaokupljen problemom evropske nesloge u doba krstaških ratova. godine. U osnovi Sen-Pjerovog projekta nalazi se zamisao da se neizvjesnost opstanka ljudi. Početkom XVIII vijeka. Danska. Taj bi se cilj ostvario formiranjem udruženja “najrazličitijih država”. u svojim Kraljevskim ekonomijama (1611). smatra SenPjer. Firenca. metodološki i teorijski utemeljenog projekta.. Švedska i Rusija. iz 1712. Jedna od njih jeste i ideja nastala u traganju za rješenjem problema međudržavnih odnosa u hrišćanskoj Evropi. Lorena. Portugalija.Cetinje. Španija. zamijeni izvjesnošću vječnog mira i spokojstva. Udruženje država. potvrdili smisao 15 Prema: Enciklopedijski rečnik političke filozofije. II. Đenova. knj. poznatiji kao opat Sen-Pjer (1658-1743). pa kaže: “Odobravanje na koje je nacrt evropskog društva. u svom djelu Nacrt vječnog mira. Poljska. usljed stalne ratne opasnosti. str. 895. godine. nudi projekat iste namjene (congregatio concordiae). dokazuje da se možemo nadati da će jedan takav nacrt moći da odobre njihovi nasljednici. Engleska. već u XIV vijeku. gleda s puno optimizma. iz 1623. kojom bi bile obuhvaćene sve evropske zemlje. Švajcarska. ideja evropskog ujedinjenja dobija konture sistematičnog. budući da su njemački vladari. ugroženoj unutrašnjim gloženjima i ratovima. razmišlja o federaciji evropskih hrišćanskih država. nije novina. Njega nudi Šarl Irene Kastel. Države članice bi u pogledu svog unutrašnjeg uređenja zadržale status quo. Carstvo. imale bi svoj centralni organ u Utrehtu i priznavale bi stalnu arbitražu (međunarodnog) Tretejskog suda. Novi Sad .naišao kod najvećeg dijela evropskih vladara. Sili. Savoja. 1993. Holandija.. stvaranjem Germanskog saveza. u koje bi ušle: Francuska. On na takvu zamisao. Kurlandija. 228 . Vatikan.”15 Sličan plan nudi se i u djelu pod nazivom Rasprava o prilikama i sredstvima da se uspostavi opšti mir i sloboda trgovanja u cijelom svijetu.

da države članice posebnim dokumentima (sa zakonskom snagom) regulišu: gdje će biti sjedište udruženja. 16 17 18 19 20 Prema: Isto. kako će se odlučivati na sjednicama njegovih skupština. obavezale su se na zajedničku akciju protiv svake agresije.17 Predviđa se. sve mora biti u skladu s principom da u osnivačkom aktu udruženja ništa ne može biti promijenjeno bez “jednoglasnog pristanka svih saveznika”. njih 60 ukupno. Sen Pjer predviđa. 14. Luard (ed. u kojoj je svaka od njih imala jedan glas. razvila bi se trgovina. 1992. godine . koja će “smatrati važnim i neophodnim da bi veliki savez bio što čvršći i bezbjedniji”. Japan. čijim bi se potpisivanjem (od strane vladara) ta ideja oživotvorila. u kome je grupa velikih sila (Velika Britanija. str. a 10 ostalih mjesta su izborom na tri godine popunjavale ostale zemlje 229 . Savjet.19 To je Društvo predstavljalo prvu međunarodnu organizaciju stvorenu radi očuvanja svjetskog mira i uspostavljanja međunarodne saradnje na univerzalnoj osnovi. a “iste pobude i ista sredstva koja su bila dovoljna da bi se nekada stvorilo stalno udruženje svih suverenih država Njemačke dostupna su i današnjim vladarima i dovoljna su da bi se stvorilo stalno udruženje svih hrišćanskih država Evrope”. 898. pored ostalog.20 Na sličnoj platformi potpisana je. takođe. Države članice. Pri tome. koliko će u kojoj prilici vrijedjeti pojedini glas i slično. 400-423.16 Takvim udruživanjem postigla bi se tri važna cilja: Evropa bi bila zaštićena od spoljnih napada i unutrašnjih građanskih ratova. Basingstoke. naročito je važno da države članice “u svojim stalnim skupštinama” usvoje odgovarajuća dokumenta. odrekle se upotrebe sile u međunarodnim odnosima i prihvatile obavezu mirnog rješavanja sporova. Italija i kasnije Njemačka i SSSR) imala svojstvo stalnih članica. Prema: Isto.): Basic Texts in International Relations. U nacrtu sporazuma. U tom pogledu. godine.18 Sen-Pjerovu ideju institucionalizacije opšteg mira baštini i Društvo naroda. Francuska.takvih poduhvata. obavezu zemalja članica da svoja normativna akta usklade sa potrebama udruženja. formirano na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Vidi: E. evropske države bi bile sačuvane. str. Prema: Isto. Organi Društva naroda bili su: Skupština svih država članica. avgusta 1941. 1919.

Međunarodni sud pravde. nazvale sebe “Ujedinjenim nacijama”. da svi narodi. Beograd. od 1. kako bi se obezbijedio ekonomski razvoj. moraju biti ponovo uspostavljena. Vijeće bezbjednosti. Centar UN za stanovanje (Habitat). 51. Sekretarijat i posebni organi stvoreni radi djelovanja u oblasti zdravstvene. koja su im silom oduzeta. u kome se posebno afirmišu principi: prvo. finansijske i intelektualne saradnje kao i na području saobraćaja i komunikacija. što je sve prijeko potrebno za njihov ekonomski razvitak. drugo. kao i pravo slobodne plovidbe. Sekretarijat. F. u osam tačaka. da svi narodi imaju pravo da sami izaberu oblik vladavine u kome žele da žive i da suverena prava naroda. da se ne prihvataju bilo kakve teritorijalne promjene izvršene suprotno volji zainteresovanih naroda. ekonomske. treće. The United Nations System . godine. Vidi: Isto. str. usvojenoj u San Francisku. formiran je (1920) Stalni sud međunarodne pravde (Vidi: Politička enciklopedija. str. viši životni standard i socijalna bezbjednost za sve.Atlantska povelja . Vidi: Isto. Čine ih Generalna skupština. koje je u roku od mjesec dana zvanično prihvatilo još deset zemalja. 26. moraju imati slobodan pristup trgovini i svjetskim izvorima sirovina. sadržani su i u Vašingtonskoj deklaraciji. Starateljsko vijeće i Ekonomsko i socijalno vijeće. Ured Visokog povjerenika UN za izbjeglice (UNCHR).21 Ovi principi. 11. 21 22 23 24 230 . januara 1942. Fond UN za pomoć djeci (UNICEF). juna 1945. Alger et al.23 institucija. Vidi: C.22 i u Povelji UN. Konferencija UN za trgovinu i razvoj (UNCTAD). a miroljubivim narodima olakšan teret koji predstavljaju troškovi naoružanja.24 specijalnih agencija25 i pridruženih organizacija. pobjednici i pobijeđeni u Drugom svjetskom ratu.26 članice. 1995. 211-212). te da je neophodno da se uspostavi puna ekonomska saradnja u međunarodnoj zajednici. Formiranjem UN. To su: Ured UN za koordinaciju u slučaju nesreća (UNDRO). u okviru kojega moraju biti razoružane sve agresorske države.The Polices of Member States. Tokyo. ukupno 26 zemalja. (ed. četvrto. 1975.ugovor između vlada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. godine. U okviru Društva. čije su potpisnice.). sa širokom mrežom “glavnih organa”. da nakon pobjede nad nacističkom tiranijom treba uspostaviti mir koji će biti zasnovan na odustajanju od prijetnje silom ili upotrebe sile od strane svih država i osiguran širokim i čvrstim sistemom kolektivne bezbjednosti. str.

Međunarodna organizacija za civilno vazduhoplovstvo (ICAO).27 Preuzimanjem obaveze u pogledu realizacije tih ciljeva. Međunarodna finansijska korporacija ((IFC). Međunarodno udruženje za razvoj (IDA). Svjetska meteorološka organizacija (WMO) i druge (Isto). Svjetski program za hranu (WFP) i druge (Isto). Vidi: Povelja Ujedinjenih nacija. Organizacija UN za industrijski razvoj (UNIDO). Krause . Svjetska autorska organizacija (WIPO). Svjetski savjet za hranu (WFC).).W. odnosno uzdržavanju od upotrebe sile izuzev u opštem interesu. održanju međunarodnog mira i bezbjednosti. Organizacija UN za prosvjetu. Međunarodni monetarni fond (IMF). nakon Aušvica i Hirošime. vraćanju vjere u osnovna prava čovjeka. socijalnom napretku i poboljšavanju uslova života. u: Željko Tomović . nakon Nirnberga i Mi Laja”. obezbjeđivanju uslova pod kojima će moći da se očuvaju pravda i poštovanje obaveza koji proističu iz ugovora i drugih naloga međunarodnog prava. Međunarodna organizacija rada (ILO). Podgorica.28 Bio je to korak ka izlasku svijeta iz problema i protivurječnosti koje su ga uvukle u dva velika rata. 9. kako V. Takve su: Organizacija UN za hranu i poljoprivredu (FAO). Svjetski poštanski savez (UPU). Međunarodna banka za odnovu i razvoj (IBRD). Tokyo. velikih i malih. ideološke i kulturne strukture svijeta” učinile predmetom svog neposrednog angažovanja. 2003. Takve su.Dr Čedomir Bogićević (prir. Međunarodni institut za istraživanje i obuku za unapređenje položaja žena (INSTRAW). nauku i kulturu (UNESCO). Ljudska prava . Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) i druge (Isto). te unapređenju ekonomskog i socijalnog napretka. Institut UN za usavršavanja i istraživanja (UNITAR). na primjer. Brant kaže. Knight (ed. Program UN za čovjekovu okolinu (UNEP).međunarodni dokumenti. Opšti sporazum o carinama i trgovini (GATT).stvorena je institucionalna osnova za globalno sprovođenje u život principa i zahtjeva sadržanih u preambuli njene Povelje. ekonomske. A. nakon ’Velikog pomračenja sunca’. Agencija UN za pomoć i zapošljavanje palestinskih izbjeglica na Bliskom istoku (UNRWA). Međunarodna pomorska organizacija (IMO). Program UN za razvoj (UNDP). “na početku jednog novog računanja vremena.Changing Perspectives on Multilateralism. str. 25 26 27 28 231 . Smatralo se da se svijet nalazi. str. dostojanstvo ličnosti i ravnopravnost naroda. Radilo se o: spasavanju budućih pokoljenja užasa rata. 63.) : Society and the UN System . budući da Razvojni fond UN za žene (UNIFEM). K. društvene. Međunarodni fond za razvoj poljoprivrede (IFAD). Univerzitet UN (UNU). Međunarodni savez za telekomunikacije (ITU). Program UN za populacijska pitanja (UNFPA). Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Ujedinjene nacije su unapređenje “političke. 1995. odnosno Svjetska banka.

Lenjin. tek predstoji. U postojećim poznatijim teorijama globalizacije . teorija svjetskog sistema (nastala u drugoj polovini XX vijeka) i (najnovija) teorija globalne kooperacije . čoveka dostojni poredak”. U osnovi ove teorije nalazi se uvjerenje o potrebi ujedinjavanja svjetskog proletarijata u borbi protiv međunarodno povezane i organizovane buržoazije. Zagreb.29 Teorijske kontroverze Mada je globalizacija u mnogim elementima poodmakao proces. o njoj nema puno teorijskih opservacija. Marks . 224-225. 29. koji “različite narode suprotstavljaju jedne drugima kao neprijatelje”. od 17. a time i veća šansa za njegovo teorijsko i svako drugo promišljanje. Najčešće tako što svaka od ovih teorija ima “svoj” pristup “strukturnoj analizi” globalizacije. Karl Marks: Govor na međunarodnom mitingu u Londonu. Prvi zadatak koji je tim ujedinjavanjem trebalo ostvariti ogledao se u tome da se prevladaju “nacionalni i industrijski konflikti”. str. godine.Engels . koje se konstituisalo na zasadima marksističke ideološke i političke orijentacije.30 29 30 Willy Brandt: Pismo Krajskom i Palmeu. 1963.ovaj proces se ne poima jedinstveno i jednoznačno. rujna 1972. Izabrana djela. 266. na primjer.je postao svjestan činjenice da “niti visok privredni nivo. tom I. čija kulminacija. Teorija međunarodnog ujedinjavanja radničke klase (ili teorija proleterskog internacionalizma) nastala je u revolucionarno orijentisanom krilu radničkog pokreta. mogu smatrati teorija međunarodnog ujedinjavanja radničke klase (ili teorija proleterskog internacionalizma) i teorija modernizacije (obje začete u drugoj polovini XIX vijeka i još uvijek aktuelne). novembra 1847. odnosno “svoje” aksiološke kriterijume prosuđivanja njenog inicijalnog i mogućeg krajnjeg smisla i dometa. niti blistav razvitak kulture ne isključuju sa sigurnošću mogućnost provale čovekove mržnje. sve njegove faktičke protivurječnosti iskazuju se i na teorijskom planu. Naprotiv. Sličnim konsideracijama odiše i Hobhousov diskurs o demokratskoj svjetskoj državi.a takvima se. mogućnost da narodi budu bačeni u propast. protivurječan i otvoren proces. da se pokida mreža internacionalnih odnosa i razori životni. 232 . str. Razlozi su vjerovatno u tome što je u pitanju veoma složen.

1949. da se “bez nezavisnosti. Manifest komunističke partije. Engels. Engels. klasnih podjela. bogatstva jednih i siromaštva drugih.. svake nacije. koja.F. str. taj obavezno skreće u lager neprijatelja revolucije. 1953. Jer. Engels. ni mirna razumna saradnja nacija za postizanje zajedničkih ciljeva”. 304. Principi na kojima je to ujedinjavanje trebalo izvršiti. Njena implementacija 31 32 33 34 Fridrih Engels: Principi komunizma. ideja proleterskog internacionalizma ima posve drugačiju konotaciju. treba da bude spiritus movens svekolikog istorijskog kretanja. U vrijeme kad se ideja internacionalizma javila. međutim. makar i iskompromitovana.”34 Tek nakon nekoliko decenija. 24. Ona se od pretpostavke globalne demokratizacije i humanizacije svijeta pretvara u sredstvo promocije jedne svjetske sile.F. svom izvornom značenju. 339. ideja internacinalizma vraća se. Beograd. K.F. Fridrih Engels: Predgovor italijanskom izdanju Manifesta. str. kojima treba da se rukovode ljudi u međusobnim odnosima. ne bi moglo izvesti ni međunarodno ujedinjenje proletarijata. Moskva. K. a zaštititi i pokretati naprijed taj pokret nemoguće je bez zaštite SSSR-a. Staljin je neumoljiv: “Probni kamen i nepogrešivi kriterijum internacionalizma jeste odnos prema SSSR-u . da je ujedinjavanje proletarijata cjelishodno onoliko koliko je u funkciji omogućavanja da zakoni pravde i morala. taj ide protiv revolucije. str.31 drugo. str.socijalističkoj otadžbini svih trudbenika. nijesu uvijek bili isti i sa istim teorijskim i političkim implikacijama. Izabrana dela. Beograd. 1947.33 U vrijeme sovjetske dominacije komunističkim pokretom. postanu “vrhovni zakoni u odnosima među narodima”. 233 . ko misli zaštititi svjetski revolucionarni pokret mimo i protiv SSSR-a. bez kolebanja. Dela. tom 7. 300. K. tom 18. da proleterska revolucija ima “univerzalno područje”. po zamisli njenih čelnika..Krajnji cilj internacionalno udruženih radnika bio je: stvoriti svijet u kome neće biti eksploatacije i dominacije. bedemu mira i bezbjednosti naroda. tom I. Bolšaja sovetskaja enciklopedija. Marks . u smislu da će se “izvršiti u svim civilizovanim zemljama istovremeno”. njeni promotori su smatrali: prvo. Marks . 1974. Marks: Inauguralna adresa Međunarodnog radničkog udruženja. bez uslova spreman štititi SSSR zato što je SSSR baza svjetskog revolucionarnog pokreta. Internacionalista je onaj ko je bez pogovora.32 treće. Beograd. Marks . K.

Taj nivo je dostignut zahvaljujući: prvo. po Fukujami. za demokratiju. Kapital. svih progresivnih pokreta i naroda u borbi za slobodu i učvršćenje nezavisnosti. Vidi: Karl Marks. pri čemu “svaka generacija predaje sljedećoj blago koje je naslijedila. kao nastavak i krajnji ishod tog procesa. nemešanja u unutrašnje poslove i slobode izbora različitih puteva u borbi za progresivne društvene preobražaje i socijalizam”. str. 146. tj. G. ako je neko sklon Čerčilovoj 35 36 37 38 Završni dokument Konferencije komunističkih i radničkih partija Evrope. Paradigmu te teorije predstavlja stanovište da ljudska istorija nije ništa drugo do “izvještaj o akumulisanom znanju i sve većoj mudrosti. koje je modifikovano njenim sopstvenim iskustvom i uvećano plodovima stečenim u pobjedama. Beograd. New York. temeljnom preobražaju načina privređivanja i stvaranju ekonomije koja je u stanju da sama sebe reprodukuje. jedinstvenom svjetskom tržištu. 6/1976.35 drugo. povećanju participacije stanovništva u odlučivanju. predstavlja “nabolji od mogućih alternativnih načina organizacije ljudskog društva (ili. Beograd. da je borba za ostvarenje ideje socijalizma povezana sa “uzajamnom solidarnošću radnih ljudi svih zemalja. o stalnom napredovanju od nižeg ka višem stupnju inteligencije i blagostanja”.. 1958. peto. br. R. da podrazumijeva “striktno poštovanje ravnopravnosti i suverene nezavisnosti svake partije. napredovanja društva kroz neke nužne razvojne faze. industrijski razvoj vremenom stvorio određene uniformne društvene i političke strukture širom različitih zemalja i kultura. treće. četvrto. str. Isto.36 Teorija modernizacije baštini ideju po kojoj je savremeni svijet produkt društvene evolucije. 234 . socijalizam i mir u celom svetu”. 247-254. širenju sekularnih i racionalnih vrijednosti i normi u kulturnoj sferi i društvenom ponašanju. drugo. predstavlja onaj okvir i oblik društvene organizacije koji odgovara najvišem nivou razvijenosti materijalnih proizvodnih snaga. na primjer. koja. “Jugoslovenski pregled”.ponovo se smatra mogućom pod dva uslova: prvo. intenziviranju prostorne i socijalne mobilnosti stanovništva. tom I.”37 Tako je.38 Globalizacija. Obrazac tog jedinstvenog procesa dala je liberalna demokratija. Collingwood: The Idea of History. 1956. 18. str.

Vidi: Barrie Axford . Uvod u politologiju. Vallerstein: Preface. 1997. Zahvaljujući tome.). multidisciplinarnog) prevladavanja tog partikularizma”. 1995. London. Isto. str. Vidi: Milan Popović. nepoznata u drugim društvenim sistemima: povećava legitimnost ideje ljudske jednakosti. 8. 19. 235 . str. Njemačku. ’društvene’ strukture su rezultat političkoekonomskih nužnosti. Kaplan (ed. čijim se autorom smatra Imanuel Volerstin. kao takva. Social Change in the Capitalist World Economy.Ben Rosamond . Premise ove teorije uglavnom se oslanjaju na ekonomske kriterijume. Smisao takvog pristupa ovoj temi Volerstin objašnjava na sljedeći način: “Ekonomija je ’institucionalno’ ukorijenjena. “’svjetski sistem’ kazuje da vjerujemo da postoji i funkcioniše jedan društveni sistem koji je širi od bilo koje države čije je djelovanje fokus (za mnoge primordijalni) društvene analize”. 351. politika je izraz društveno-ekonomskih sila.”43 Saobrazno tome. Browning . čini “svoj” prostor sposobnijim za neograničenu akumulaciju bogatstava. ekonomska modernizacija njome obuhvaćenih zemalja proizvodi tri efekta. Uspostavljen na mreži “robnih lanaca” proizvođača i potrošača. temelji se na kritici teorije modernizacije. H.John Turner. “liberalna demokratija može da kostituiše ’kraj ideološke evolucije čovječanstva’ i ’krajnji oblik čovjekove vladavine’ i. u smislu da umjesto autarkizma i konfliktnosti podstiče njihovo zajedništvo i uzajamno ispomaganje. kome niko ne može da se odupre i izvan čijih domašaja i uticaja ne ostaje nijedna zemlja. 471.Gary K. ’kraj istorije’”. I. str. Isto. koji zemlje “centra” (SAD. teorije zavisnosti i drugih u biti partikularističkih objašnjenja procesa globalizacije.Richard Huggins . Podgorica. trgovaca i kupaca. taj sistem nosiocima 39 40 41 42 43 44 Frensis Fukujama: Kraj istorije i posljednji čovjek. Ritam sveta. najmanje loš od svih mogućih režima)”. bitno relaksira međusobne odnose država. 7.44 Taj svjetski sistem je u stvari kapitalističko privredno gospodstvo. Englesku. u: B.41 Mada se iskazuje kao “oblik unidisciplinarnog (a ne tzv. 1978. str.39 Jer.40 Teorija svjetskog sistema.42 Volerstinova teorija predstavlja jedan od najobuhvatnijih i najuvjerljivijih pristupa pitanju globalizacije. str.formulaciji. nastavlja Volerstin. 26. Podgorica. str. Japan) povezuje sa srednje razvijenim zemljama i zemljama “periferije”.

Političko pitanje našeg doba je da li će ‘to drugo’. Zbignjev Bžežinski: Velika šahovska tabla. Svjetski socijalistički pokret.45 Krajnji ishod svega toga nepredvidljiv je. 1990. takođe ne dovode u pitanje njegov opstanak... preferira ideju zamjene globalne dominacije jedne zemlje (Amerike) globalnom kooperacijom svih zemalja. 197. Isto. str.istorijski sistem. kojem Amerika treba da ustupi nešto od svog suvereniteta”. Volerstin kaže: „Politički problem našeg vremena nije da li će biti prelaza iz kapitalizma u nešto drugo. str. 115. Nije. Bžežinski temelji na dvjema premisama. Istorijski sistemi. odnosno da li će to da bude progres. koji je ušao u svoju strukturalnu krizu početkom dvadesetog vijeka. To je slučaj i sa kapitalističkim istorijskim sistemom. To je izvjesno. izvjesno koje će socijalne i političke snage društva biti nosilac raspleta te krize i u kom smjeru će se odvijati taj proces. str. budući da je nastupilo vrijeme “za istinski međunarodni multilaterizam. str. fiskalnu osnovu i političku motivaciju za formiranje relativno jakih državnih mašinerija koje su. 116. Isto.48 Stanovište da globalna kooperacija predstavlja ne samo moguću alternativu američkoj globalnoj dominaciji. a kao istorijski sistem doživjeće svoj kraj vjerovatno negdje u narednom vijeku. 236 . već i jedini valjani izbor savremenog čovječanstva. Titograd.ekonomske moći daje neupitnu političku i stratešku snagu. da bude etički fundamentalno drugačije od onoga što sad imamo. Prvu premisu čini uvjerenje da nema impotentne 45 46 47 48 Ovo i zbog toga što je “koncentracija kapitala u centralnim zonama stvorila. smatra Volerstin. međutim. odnosno djejstva izvjesnih “antisistemskih sila”.46 Njegove unutrašnje protivurječnosti. u stvari su ”unutrašnji proizvodi kapitalizma”. između niza ostalih. imale sposobnost da obezbijede to da državne mašinerije perifernih zona postanu ili ostanu relativno slabe” (Immanuel Wallerstein: Kapitalizam . nastaju i nestaju u strukturalnim krizama. zasnovana u radovima američkog naučnika Zbignjeva Bžežinskog.”47 Teorija globalne kooperacije. 33). Svjetski kapitalistički sistem nema eksternog oponenta. koji samo “odražavaju protivurječnosti i ograničenosti tog sistema”. sve revolucionarne i socijalističke države. kao ishod prelaza. onoliko koliko tako nešto uopšte može da bude izvjesno.

hegemonija bilo koje države. Druga premisa je da globalnoj politici. vojne izdatke i političke rizike). uspostavljanjem globalne kooperacije sa Amerike bi se prenijela na širi geopolitički okvir odgovornost za “mirotvorno globalno upravljanje” i apsorbovanje “neizbježnih šokova i pritisaka društveno-ekonomskih promjena”.globalne moći. uz mnogo manje ekonomske troškove. zamjena globalne dominacije globalnom kooperacijom bila bi jednako korisna za Ameriku i za svijet. Ugrađivanje tih vrijednosti u osnove globalne kooperacije donijelo bi svijetu tri konkretne. svijet bi takvom promjenom još uvjerljivije i potpunije prihvatio američki sistem kao svoj i time omogućio Americi da u novim. Prvo. 237 . koji. konsenzualno donošenje odluka. Isto. naučnih zajednica i nevladinih organizacija. veoma značajne koristi. autoritet “svjetskog vladara” preselio bi se iz starih u nove funkcionalne strukture globalne saradnje. str. Drugo. Za Ameriku bi takva promjena bila dvostruko značajna u pogledu daljeg jačanja njenog prestiža i uticaja u svijetu. za nju mnogo povoljnijim uslovima (tj.50 Za svijet bi ta promjena bila još važnija. Smisao takvog postupka objašnjava sama priroda “američkog sistema”. a da za onu drugu nedostaje raspoloženje građana Sjedinjenih Američkih Država . i nije svojstvena. budući da bi podrazumijevala da prihvati jedino što mu je potrebno . naime.jedine države koja bi objektivno mogla da ima takvu moć. karakterišu: zajednički sistem bezbjednosti. zasnovane na geopolitičkim realnostima. uključujući zajedničke komande i snage. kakvu podrazumijeva i traži savremeni svijet.49 S druge strane. S jedne strane. čija se vitalnost iskazuje kroz već uspostavljenu mrežu novih globalnih veza izatkanu od multinacionalnih korporacija.sadržaje i vrijednosti “američkog sistema”. ne odgovara. Osim toga. 199. porastom nadležnosti međunarodnih političkih 49 50 Isto. pogotovo na duži rok. prema Bžežinskom. zadrži svoju faktički dominantnu poziciju “u periodu od bar jedne generacije ili radije još duže”. regionalna privredna saradnja. rudimentarne globalne konstitucionalne i sudske strukture. težnja za demokratskim članstvom unutar ključnih saveza.

U drugom se. čime bi svi pojedinci i sve društvene grupe dobili jednake mogućnosti za nesmetan i samostalan razvoj. Prva je da sve politički važne odluke međunarodnog nivoa i karaktera i dalje budu u nadležnosti nacija-država. kulturne i svake druge međuzavisnosti naroda i država. jednako kao i Semjuel Hantington. sačuvao bi se američki primat u svijetu. koji u psihološkoj i emotivnoj ravni još nije sasvim dezaktueliziran.51 Hobhousova teorija demokratske svjetske države temelji se na uvjerenju da bi se formiranjem ovakve države postigla dva ideala: prvo. u pitanju je odbrana nacionalnog suvereniteta. str. str. još snažnije bi došla do izražaja pozitivna strana ekonomske. u toj državi autoritet bi ustupio mjesto slobodi. pak. na principu konsenzusa i pariteta. London. kao čuvar moralnih vrijednosti. političke. već i za budućnost slobode. formiraju i neki novi oblici i principi njihovog artikulisanja. U prvom slučaju. u smislu da se nijedna takva odluka bez njihovog pristanka ne može donijeti i imati za njih važnost. saobrazno sve intenzivnijim i važnijim zbivanjima na nadnacionalnom nivou. vjeruje da je izuzetno važan “ne samo za blagostanje i bezbjednost Amerikanaca. za koji Bžežinski. 238 . ustanovljenih dobrom voljom. prevladao bi se jaz između onih koji vladaju i onih kojima se vlada. demokratije. ali “u logičkoj analizi” nema neki veći značaj. Druga tendencija jeste da se. 137. Hobhouse: The Metaphysical Theory of the State. Treće. slobodne ekonomije i međunarodnog poretka u svijetu”. drugo.52 Protivurječnosti i iskušenja Proces globalizacije je protivurječan i prožet mnogim iskušenjima.asocijacija i institucija. kako kaže. I jedno i drugo posljedica je činjenice da se u tom procesu susreću i često oštro sukobljavaju dvije oprečne tendencije. Hobhous smatra da smetnju stvaranju takve države ne bi predstavljao čak ni princip nacionalnosti. 1918. 34 L. radi o težnji da se suvereno 51 52 Isto. nacionalna država ima još smisla samo u metafizičkom pogledu. Jer. dok je u demokratskom pogledu već prevladana. budući da joj je “suđeno da bude podređena u okviru jedne svjetske zajednice”.

uspostavljaju veze i odnose sa druguma. 1990. Način njihovog funkcionisanja i karakter njihovih međusobnih veza i odnosa opredijeljen je djejstvima istog činioca. Taj činilac je nacija-država. To je. odluke koje donose izraz su opredjeljenja nacija-država a ne autonomne volje njihovih predstavnika. koji odijeljeno funkcionišu i upućeni su jedni na druge.54 Saobrazno tim činjenicama. shvaćen kao “vlast koja snagu zakona prenosi na sve 53 54 E. nema razlike između organizacija koje nastaju na temelju ujedinjavanja naroda (npr. London. Sve što se dešava u međunarodnim organizacijama i asocijacijama ima oblik i karakter interakcije nacija-država: njihova tijela i organe čine predstavnici nacija-država. “najlegitimnija vrijednost u političkom životu našeg doba”. to je potvrda da je nacija shvaćena kao država (nacija-država). Rusi. te da je jedini tip legitimne vladavine nacionalna samouprava”. posljedica činjenice da je “čovječanstvo prirodno podijeljeno u nacije. Anderson rekao. U svima njima nalaze se nacionalno-državno identifikovani ljudi (Italijani. kako bi B. Anderson: Nacija . Nijedna promjena u političkoj konfiguraciji svijeta novijeg doba. najvažniji organizacioni oblik i primarni okvir u kojem ljudi ostvaruju svoje političke. uvijek imaju na umu ko su i čiji su im interesi najpreči. U tom pogledu. 239 .pravo odlučivanja o nekim opštim ili zajedničkim pitanjima pomjeri na viši. ekonomske i druge interese. oni djeluju u ime svojih nacija-država i zastupaju njihove interese. Japanci). u cjelini gledano. Kedourie: Nationalism. ma koliko velika i dramatična. nezavisno od toga što je predmet njihovog odlučivanja. 9. nije dovela u pitanje takvu poziciju i ulogu nacije-države. B. koji. str. tim ili drugim povodom.zamišljena zajednica. da nacije odlikuju neke vrijednosti koje se mogu potvrditi.53 Ili. izuzev donekle u zaštiti ljudskih prava prve generacije. stvore neki svoj interes i potvrde politički subjektivitet. Ujedinjenih nacija) i organizacija formiranih po drugim kriterijumima i sa drugačijom namjenom. Njemci. i preko koga. Zagreb. nadnacionalni nivo. postoji uvjerenje da nacionalni suverenitet. Političku konfiguraciju savremenog svijeta karakteriše postojanje mnoštva režima i organizacija. 3. smatraju neki autori. Izvan nacije-države i njenih ingerencija ne postoje institucionalne i realne mogućnosti da građani u bilo kojoj oblasti. 1966. str.

58 da svi oblici političkog organizovanja i vlasti iznad nivoa nacije-države ne moraju imati ista svojstva i ingerencije kao 55 56 57 58 M. i to kao zasebna. već su “predstavljale čvrste političke realitete koje bi bilo ludo pokušavati odbaciti ili zatomiti u korist neke šire ali još samo teoretske evropske nacije” (M. str. Tako se tvrdi: da princip suverenosti. str. 57 da nacije-države ne ograničavaju miješanje svojih centralnih organa u društvene procese radi toga da bi stvorile prostor za dirižizam drugih. odnosno suverene državnosti. koje bi dovele u pitanje suverenost nacija. 1748. a ponajmanje stvaranjem neke vlasti čije bi kompetencije nadilazile prava i moći nacionalnih vlada. da ne treba olako previđati istine da jednom stvorena država ima prirodnu težnju da se održi. str.56 da nacije-države koje su se istorijski potvrdile kao funkcionalne demokratije ne bi trebalo žrtvovati radi nekih još nedefinisanih širih i viših okvira organizovanja. već to rade s ciljem da bi ga bilo što manje. svaka ima želju da bude zasebna” (Montesquieu: De l’Espirit des loix. navodi se više argumenata. da je čovjek formiranjem institucija javne vlasti na nivou nacije-države riješio problem organizacije. London. 1942. s nekom evropskom naddržavom koja vlada iz Brisela” (Isto. 240 .55 ne treba dovoditi u pitanje ni na koji način.što želi”. Foster: Masters of Political Thought. čiju je etičku i političku svrsishodnost moderna istorija verifikovala. 165. Na to je upozoravao još Monteskje. što znači da se održe. Taj argument naročito snažno potencira Margaret Tačer. 743). sa krajnje neizvjesnim učincima po demokratiju i demokratsko. a da to ne dovede do rata svih protiv svih. Geneve. da se kao takav potvrdio kroz sposobnost nacija-država da rješavaju svoja unutrašnja i spoljna pitanja. ima svoj unutrašnji i spoljni aspekt. London. 274). te da mu u tom pogledu ne treba ništa izvan i iznad toga. Margaret Tačer kaže da su one ne samo dobro funkcionisale kao demokratije. ističući: “Nijesmo mi u Britaniji uspješno suzili granice države da bismo ih ponovo vidjeli na evropskom nivou. str. Izražavajući rezervu prema naddržavnim tvorevinama. da bi napuštanje tog principa značilo kršenje odrednice Vestfalskog ugovora o nemiješanju u unutrašnje stvari nacija-država. 1993. kao svojevrstan spoj vlasti i teritorijalnog prostora nacije-države. u smislu iznalaženja prava i mogućnosti da traga za najboljim uslovima i pretpostavkama ostvarivanja individualnih i kolektivnih ciljeva i interesa. 742). ističući da “ukoliko sve države imaju uglavnom isti cilj. Thatcher: The Downing Street Years. U prilog stanovištu da treba sačuvati princip nacionalne suverenosti.

str. budući da su načela slobodnog tržišta. ekonomske ili bilo koje druge moći. Tvrde. već samo za pitanje “kako”? Kraj XX vijeka. da se politika nacija-država. Held: Modeli demokratije.Ben Rosamond . Browning . Uvod u politologiju. što danas “i sam suverenitet moramo shvatiti kao već podijeljen između brojnih agencija . ali će se ekonomsko bogatstvo. To je razlog. 456. Kao argument navode primjer diplomatije.59 da svijetu treba globalno vođstvo.62 Nacionalne države neće biti isključene iz svjetskih poslova.Richard Huggins .nacionalnih. međutim. 241 . str. Ta je logika vremenom preovladala u svim oblastima. demokratije i poštovanja ljudskih prava bila ostvarljiva u mjeri u kojoj postaju predmet zajedničkog angažovanja koje ne poznaje nacionalne i državne granice. koja se. a ne globalna vladavina nadnacionalno postavljenog sistema političke.Gary K. Semjuel Hantington: Sukob civilizacija. odnosno zajedničkih obaveza i procedura koje se utvrđuju na nadnacionalnom nivou. str. str. da bi funkcionisala. kakvo ostvaruju Ujedinjene nacije. Barrie Axford .ova. oduvijek suočavala s potrebom za “sretanjem” i usaglašavanjem na nekom višem. “samostalnost i moć nacije-države osipaju se i sve se više uočavaju novi oblici onoga što neki nazivaju ’despacijalizacijom’ ili neteritorijalnom politikom i vladom”. kaže Hantington. Pobornici suprotnog stanovišta ne spore centralnu ulogu nacijedržave u politici i političkom. 330-331.Richard Huggins . bolesti i ratovanja. mora zasnivati na uzajamnom priznavanju nekih opštih pravila i normi. donio je još i erupciju “globalne krize identiteta”. nadnacionalnom nivou. osobito na spoljnom planu.John Turner: Uvod u politologiju.60 Potreba da se prevladaju terorizam i glad. kaže D. 442. Zagreb. Browning . vojna moć i politički uticaj skoncentrisati samo kod njih nekoliko. Held. otklone ogromne disproporcije u ekonomskom razvoju i riješe krupni ekološki i drugi problemi učinila je globalizaciju imperativom u kome nema mjesta za pitanje “da li”.John Turner.Gary K. 139. parlamentarizma. 1990. uključujući i onaj dio koji se odvija izvan njenih granica. regionalnih i međunarodnih . 1998. Usljed 59 60 61 62 Vidi: Barrie Axford .i ograničen upravo prirodom te pluralnosti”.61 Kao posljedica svega toga. Podgorica. D.Ben Rosamond .

Sjedinjene Države.66 Integraciju te vrste i takav njen ishod. str. može da proizvede. koje se njome vrši. Preobražaj javnog prava. Digi. 1981. 1994. Beograd. New York. 285. Vidi: A. globalizacija je: otklonila sve dileme o potrebi i mogućnosti povezivanja svijeta po raznim osnovama i na svim nivoima i pokazala da je svijet koji se njome stvara u mnogim aspektima drugačiji od ranijeg.Dž. saradnju u oblasti unutrašnje politike i pravosuđa i formirala predstavnička tijela i izvršne organe vlasti). 1929. Evropu. u velikoj mjeri relativizira granice nacionalnih politika. kako je vjerovao L. 23-24.64 ni priklanjanje “klasičnoj američkoj formuli”. vjerovatno. Rusiju i. na jednoj strani.Dž. potvrdila da “sažimanje” (ujedinjavanja) svijeta. Hamilton . Džej. pokazala da svaki korak ka unifikaciji i homogenizaciji.kao i mnoštvo srednjih i malih zemalja”. svaka država ipak ljubomorno čuva svoju vlastitu suverenost i spremna je za nju čak ići u ratove”. sa jedinstvenim zakonodavnim. 63 64 65 66 Henry A. 192. 12-13. snažnije potrebe za očuvanjem raznih lokalnih i nacionalinih posebnosti i identiteta. Kissinger: Diplomacy.. str. ekonomija i kultura. po kojoj vrhovni organi nekog saveza imaju pravo da donose zakonske odluke koje obavezuju sve njegove članice. Zagreb. uprkos njenoj izuzetno velikoj nadnacionalnoj integrisanosti (Evropa je već unija. a obično i proizvodi. koja je svojim ugovornim aktom definisala zajedničku spoljnu i bezbjednosnu politiku. 2004. širenja znanosti i novih otkrića. Drugim riječima. koga se treba odreći u interesu efikasnog organizovanja javnih službi. na koje bi nacije-države prenijele svoj suverenitet. Digi. Kinu. Jer. Beograd.63 Prema ovom stanovištu.. to znači da globalizacija.65 ni orijentaciju na stvaranje neke svjetske federacije ili konfederacije. međunarodni sistem dvadeset prvog vijeka ”sadržavaće bar šest važnijih sila . str. smatraju neki autori. nije realno očekivati ni u Evropi. Vidi: L. Indiju . Federalistički spisi. Medison . budući da “unatoč svih novih procesa komuniciranja. Radovan Vukadinović: Politika i diplomacija. sudskim i izvršnim vlastima. Japan. koliko god bila važna i neophodna za progresivan razvoj čovječanstva. 242 . str. ali ne ukida potrebu i mogućnost nacionalnog i lokalnog identifikovanja ljudi.toga. dakle. tehnologije. ne podrazumijeva: ni negiranje nacionalnog suvereniteta kao metafizičkog relikta. Ovo posljednje je teško i zamisliti.

i uzajamno negativan (u smislu da razvoj jedne usporava ili parališe razvoj druge). nikada nije bila difuznija”. Priručnik za evropsku integraciju.“evropska ideja. kao ideje vodilje. 243 . ideja koja uvodi red. Isto... Danas se ne može reći da i jedno od toga stoji. U osnovi zamisli o saveznoj državi je. Beograd. 9). pak. Held (ed. i “pored potencijala svetske sile. s druge strane. predstavljali osnovni par pojmova na kojima se zasniva dovršenje integracije. sa svojom neuobičajenom nesigurnošću i neizvjesnošću. u vezi s tim hoće li se Evropa razvijati kao federacija. 33.70 U takvom “dešavanju politike”. D. u principu ni teorijski nije moguća. Proces prenošenja nadležnosti bio bi suviše sveobuhvatan da bi Evropska unija mogla da odgovara starinskoj predstavi o labavom savezu” (Isto. s jedne strane. 42. Cambridge. Oba ova pojma. “politika danas događa. demokratija i 67 68 69 70 Verner Vajndefeld: Istorijski pregled evropskog ujedinjenja.67 Dileme s početka tog procesa. nije ni jednoznačan ni unaprijed izvjestan. 2003. 1991. biće. konfederacija ili kao neki od oblika (neo)funkcionalističke saradnje njenih država. Razlog treba tražiti u tome što se. 40. već poodavno predstavlja prošlost koju je Evropa ostavila za sobom. odnosno predstava o zajedničkoj budućnosti. o tome. zavisno od mnogih okolnosti. Treća solucija . u: Evropa od A do Š.68 Uz to. na pozadini jednog svijeta koji oblikuju i prožimaju kretanja dobara i kapitala. kako bi Held rekao. danas više ne odgovaraju stvarnom stanju stvari. podrazumeva spremnost na sveobuhvatno odustajanje od suvereniteta. prvenstveno. Naprotiv. str. kaže: “Sjedinjene evropske države i Savez država Evrope su od početka stvaranja Zajednice. Karakter te veze. obeležena ekstremnim ekonomskim i etničkim različitostima. tako da bi pretežno mogla da se bavi internim konfliktima”. tokovi komunikacija. Political Theory Today. “Evropa dvadesetosmorice”. on može biti uzajamno pozitivan (u smislu da razvoj jedne podstiče razvoj druge). str.). str. početkom pedesetih godina. i dalje su otvorene. ali koja. razmjena kultura i putovanja ljudi”. u: D. Vajdenfeld. Held: Democracy and the Global System.da se jedna razvija bez ikakvog (pozitivnog ili negativnog) uticaja na drugu. str.69 Globalizacija i demokratija Demokratija i globalizacija višestruko se međusobno povezane. međutim. Alternativna zamisao saveza država.

Richard Huggins . Više nije u pitanju samo to koliko i kako demokratski kapacitet građana tvori vlast na nivou nacije-države. Uz taj aspekt. Neke društvene grupe od tih tokova i međuzavisnosti imaju veću korist nego druge. Place and Gender. vojne. prilagođavanje stranih (spolja nametnutih) praksi nacionalnim (materijalnim i duhovnim) uslovima i potrebama. kako neki autori kažu. i izlazak ispod njenog “zaštitnog kišobrana” donosi više ili manje slobode i demokratije? Razlozi za postavljanje ovih pitanja nalaze se u dvjema činjenicama.John Turner: Uvod u politologiju.Ben Rosamond . 146-156). koja proizilazi iz činjenice da procesi ekonomske.demokratsko iskušava se na nov način. globalizacija je otvorila još jednu liniju aktuelizovanja demokratije i demokratskog.Gary K. str. U ovom slučaju. nastala zahvaljujući uslovima stvorenim procesom globalizacije da zaštitu nekih svojih prava mogu da traže i izvan granica nacije-države. 244 . pitanje je: da li napuštanje “zaštićenog prostora” svoje nacije-države. a sve češće i normativno-pravne međupovezanosti svijeta. političke. i to u smjeru prenošenja njegovog dijela na novoformirane globalne strukture moći. postavlja se pitanje: da li ograničenje formalnih prava i smanjenje faktičkih kapaciteta nacije-države za samostalno odlučivanje o svim svojim važnim pitanjima proširuje ili sužava polje demokratije i demokratskog? Istu dilemu nameće i promjena u faktičkoj poziciji pojedinaca i društvenih grupa. koji i dalje ostaje važan i otvoren. tj. o novoj “geometriji moći”. te su im ovi prihvatljiviji. te koliko i kako ona povratno djeluje na njihovu faktičku društvenu ulogu i poziciju. 1995. da različite društvene grupe ne doživljavaju i ne prihvataju jednako sve relikte globalnog povezivanja.72 da neki veoma respektibilni promotori ideje globalizacije u njoj vide 71 72 Odnos pojedinih društvenih grupa prema tim tokovima i međupovezanostima veoma je različit. Budući da ta promjena podrazumijeva i izvjesne “modifikacije” suvereniteta nacije-države. mijenjaju prirodu nacije-države “odozgo”. Browning . Prva počiva na sljedećem: da globalizacija ne znači nužno indigenizaciju. Massey. Barrie Axford . str. Cambridge. Neke društvene grupe mogu (imaju moć) da nad tim tokovima i međuzavisnostima vrše veći nadzor nego druge. Space. Neke društvene grupe su tim tokovima i međuzavisnostima zarobljene (Vidi: D.71 da “odnosi između sastavnih jedinica globalnog sistema ne pokazuju funkcionalno jedinstvo”. 463. Riječ je.

11. Isto.. četvrto. koji se ne bi temeljili na demokratiji i demokratskom. bivši italijanski ministar inostranih poslova.. lišena mogućnosti da se suštinski iskaže i potvrdi u svemu što čovjek politički radi. tako da oni mijenjaju način ljudskog življenja. uzurpaciju. bila ograničena i svedena na trivijalnost.New York. U ovom slučaju to su SAD.šansu za uspostavljanje reda u kome će se znati ko koga sluša. Odgovori raznih autora na ova pitanja različiti su. neprihvatljivo ukoliko nije u funkciji širenja granica čovjekovih prava i sloboda. značili nasilje. da bi demokratija. zastupa. 2002. koje ne ostavlja mnogo nade za demokratiju. kako Barbero kaže. koje se nalazi u osnovi ideje globalizacije. maj 2003.75 potvrdila se kao prostor i pretpostavka za razvoj demokraije. da bi oblici političkog povezivanja i djelovanja ljudi iznad nivoa nacijedržave. str. hegemoniju . daje procesima nadnacionalnog udruživanja humani i oslobodilački smisao. dileme nema: globalizacija. I one koji vladaju svijetom treba slušati ako hoćemo pravi poredak. London .. u izvornom makijavelističkom maniru. “Demokratizacija se nalazi u neprijateljskom odnosu prema imperijalnoj mobilizaciji” (Zbignjev Bžežinski: Velika šahovska tabla. u svakom poretku je samo jedan glavnokomandujući. kao supstancijalna svojstva i emanati demokratije i demokratskog. str. “Vijesti”. osim što je stotinama miliona ljudi pomogla da “podignu svoj životni standard o kakvom prije toga nijesu razmišljali ni mnogi ekonomisti”. “demokratija se pretvorila u nespornu vrijednost međunarodnih odnosa”. smatraju oni. nijesu mogući u svijetu opterećenom nacionalnim i državnim partikularizmima i hegemonizmima. Stiglitz: Globalisation and its Discontents. Ne može biti više glavnih” (Đani de Mikelis: One koji vladaju svijetom treba da slušamo. “globalizacija ideja o demokratiji i civilnom društvu promijenila je način ljudskog mišljenja”. Uvijek. On. Đani de Mikelis. 245 . 248. Za jedne. kaže: “Svima treba da bude jasno da ako želimo red u svijetu onda treba znati i ko je taj koji ga pravi. Demokratija. E. kao što su se i međunarodni odnosi pretvorili u svojevrstan “društveni sporazum 73 74 75 76 Takvo shvatanje globalizacije. J. Podgorica.sve ono što čovjeka lišava njegovih osnovnih ljudskih prava i sloboda. S druge strane. str.74 da je načelo međuzavisnosti i jedinstva svijeta. 196). 12).76 Ili. na primjer.73 Drugi kompleks činjenica pretpostavlja: da sloboda i ravnopravnost.

između država za odbranu demokratije”. Zbignjev Bžežinski: Velika šahovska tabla. onoliko koliko su “međunarodni oblik i struktura politike i civilnog društva” ugrađeni u temelje demokratskog mišljenja i djelovanja. postoji nekoliko pretpostavki za ta tri kretanja. udruženjima i organizacijama međunarodnog društva ostvaruje tako da u načinu njihovog funkcionisanja dođu do izražaja načela demokratije. “kontinuirana uspješnost demokratije” u tom dijelu svijeta. D. “od ogromnog je značaja za učvršćivanje pouzdane perspektive kad je riječ o političkom oblikovanju globusa”. Najprije. str. R. kako bi se u javnim poslovima pokazali kao koherentnija i korisnija “žarišna tačka”. Barbero: Democracy and International Law. koja vode uspostavljanju “kosmopolitskog modela demokratije”. 246 . Held tako govori o “kosmopolitskom modelu demokratije” kao jedinom koji daje šansu stvarnom demokratskom odlučivanju. 25. demokratija mora da se prilagodi “trima kretanjima i njihovim implikacijama za nacionalna i međunarodna središta moći”. ekološka pitanja.79 Drugi. Treće “kretanje” treba da bude usmjereno ka tome da se komunikacija političkih institucija sa ključnim grupama. i to u mjeri u kojoj je globalizacija povezana “s rastućim okvirom demokratskih institucija i agencija”. “Japan i Indija pokazuju da koncepcija ljudskih prava i usmjerenost na demokratski eksperiment mogu biti validni u Aziji isto kao i u razvijenim regijama i u onima koje su još u razvoju”. Madrid. službama.78 S druge strane. Isto. Drugo “kretanje” podrazumijeva jedno novo promišljanje uloge i mjesta regionalnih i globalnih regulatornih i funkcionalnih činilaca. međutim.aspekti monetarnog upravljanja. tj. Da bi se to postiglo. Ona je to samo onda kada je ostvarena na odgovarajućim principima.77 Taj jedinstveni proces sa dvostranim efektima ima univerzalni karakter. elementi sigurnosti. str. smatraju da globalizacija ne mora uvijek da bude demokratska i u funkciji razvoja demokratije. Tako. novi oblici komunikacija . 1994. na primjer. tako da se ona pitanja koja izmiču nadzoru nacije-države . 198. stvaranje regionalnih parlamenata tamo gdje 77 78 79 J. Po Heldu.mogu staviti pod bolji demokratski nadzor”. Prvo se “kretanje” odnosi na zahtjev da se “teritorijalne granice sistema odgovornosti prerade.

Kine. U tom veoma važnom organu UN. Ne uspije li se u tome. u načelu. dovela i do koncentracije moći u rukama najjačih. koje su. koji prelaze granice nacija-država i čije se biračko tijelo definiše prema prirodi i opsegu pitanja o kojima odlučuju. bilo nekom drugom procedurom. To najupečatljivije potvrđuje primjer Savjeta bezbjednosti. Held (ed. Political Theory Today. predstavlja to što je “kapitalistički istorijski sistem”.81 Još drastičniji primjer nove neravnopravne preraspodjele faktičke moći. Najzad. Rusije. tj.83 Ona se očituje ne samo u novim.80 Treća grupa autora demokratiju smatra jednom od prvih i možda najvećih žrtava globalizacije. 110. sve je očiglednija”. str. i faktičkim pravima pojedinih zemalja u njima. uvjeren je Held. globalizacija je. 33-34. legitimisale vođstvo velikih sila.istorijski sistem. odnosno jačanje uloge takvih tijela ondje gdje ona postoje. 38. donošenje odgovarajućih zakona u oblasti građanskih. pored ostalog. na po dvije godine i bez prava veta. “varvarizacija celokupnog međunarodnog poretka. Ta zakonitost pokazuje se čak i u Ujedinjenim nacijama. a time i demokratskih prava i uopšte mogućnosti za iskazivanje demokratije i demokratskog. “razvio jedan ideološki okvir ugnjetačkog ponižavanja kakav nikada ranije nije postojao”. 247 . barem u dosadašnjem svom kretanju.). Zatim. Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država) imaju status stalnih članova i pravo veta.82 Usljed toga. Milan Popović: Globalna prašina.ih nema. kako bi se demokratskom odlučivanju odredili oblik i granice. Nadalje. političkih i socijalnih prava. u: D. samo predstavnici pet velikih sila (Francuske. uvođenje institucije opštih referenduma. stvaranje jedne autoritativne skupštine svih demokratskih društava i država. biti “sve nedjelotvornija u određivanju oblika i granica političke aktivnosti”. ne postane li “kosmopolitski model”. Immanuel Wallerstein: Kapitalizam . kao legitimni nezavisni izvori regionalnog i međunarodnog prava. Ostalih deset mjesta naizmjenično popunjavaju predstavnici drugih država. kao dominantni oblik svekolike globalizacije. Held: Democracy and the Global System. tr. rafiniranijim 80 81 82 83 D. Po njima. i principima konstituisanja nekih svojih tijela i organa. bilo reformisanjem Ujedinjenih nacija. pa i njegovih najrazvijenijih delova. demokratija će. str. kako bi se njihove odluke priznavale.

sile i nasilja. Želja da održe takav raspored. koje karakteriše porast haosa. Prema: Isto.85 Svijet ne samo što se ne nalazi na početku jednog novog doba. str. Utopistics: Or Historical Choices of the Twenty-First Century. kaže Robert Kagan. kako Lester Pirson kaže.84 U tom kontekstu. u tamničare demokratije. Vidi: Immanuel Wallerstein. koje će biti obilježeno trijumfom ideje demokratije. J. Prvo. Princenton. teško je presuditi. već je duboko zagazio u novo “mračno doba”. jedna drugoj istražuju umjetnost. nešto drugo.87 Ko je od ovih teoretičara u pravu. da uče jedna od druge. Evropska unija nije nikakav pijemont novog. Ziegler: Les nouveaux maitres du monde et ceux qui leur resistent. slobodnog i demokratski uređenog svijeta. 1998. nego i u svojevrsnoj podjeli svijeta . dovodi ih u situaciju ne samo da njeguju kult sile već i da je upotrebljavaju bez ikakvog racionalnog i ljudskog sadržaja i smisla. 1955. već jedna vrsta “dobrovoljnog i odbrambenog imperijalizma Zapada”. str. nastalo s globalizacijom ili povodom nje. Asimetrična distribucija sile i prava pretvara države centra. većim stopama eksploatacije i većoj nejednakosti u raspodjeli svjetskog viška vrijednosti. Paris. inače glavne promotere ideje globalizacije. 39. No. “kreće ka dobu u kome će različite civilizacije morati da nauče da žive jedna pored druge u mirnoj razmjeni.86 Priklanjajući se američkom imperijalizmu protiv planetarne demokratije. i periferiju. Svi imaju valjane argumente za svoje tvrdnje. 42. 2002. ideale i kulturu i da se takođe međusobno obogaćuju”. ako odgovor na to pitanje može da donese samo budućnost. u kome funkcionišu formalno demokratski konstituisani sistemi. i svi imaju osnova da vjeruju da su u pravu više nego ostali.na centar. 84 85 86 87 88 Vidi: Isto. str. Izvjesno je da se čovječanstvo. smatra Robert Kuper. 33. “gospodari svijeta unazadili su čovječanstvo za nekoliko vjekova”. Lester Pearson: Democracy in World Politics.88 Isti principi i zahtjevi važe i za sve oblike i sadržaje organizovanja i međusobnog ponašanja ljudi unutar tih civilizacija. New York. str. gdje i dalje vladaju diktatorski ili kvazidemokratski režimi. sasvim je izvjesno. 248 .oblicima neravnopravnosti polova i rasne diskriminacije. 83.

tehnoloških. 237. Munchen. H. odnosno iz spoznaje da se nesputanost i nesloboda ne odnose samo na odsustvo vanjske prisile već i na nepostojanje unutrašnjih (psihičkih) blokada i strahova. a često već i pravnih zajedničkih interesa u ovoj ili onoj regiji svijeta nudi plodno tlo za porast suradnje. str. 84. Ili. 192.92 Ove četiri izvjesnosti. makar i malom. 2003. napetost. str. 278. može razumjeti kao neka vrsta povjerenja usmjerenog prema unutra. “u ovom prenatrpanom malom svijetu. Zagreb. kako T. 89 90 91 92 Isto. A. okrenut u pozitivno. pogotovo na osnovi preklapanja tradicija i usporedivog stupnja razvoja”. administrativnih. 249 . pretpostavka su afirmacije demokratije i demokratskog u procesu globalizacije. Arent rekla. uzete zbirno. Nema sumnje da jedan dio čovječanstva. str. U porastu je. odnosno svrhe povezivanja sa drugima radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva i interesa. 1992. Izvjesno je da postoje neophodni preduslovi da ljudi međusobne nesporazume i sukobe zamijene mirnim i tolerantnim suživotom.89 Drugo. Taj. katastrofa”.90 Treće. koje pojedincu daje sigurnost kako u artikulisanju potreba tako i u primjeni svojih sposobnosti”. i čovjekovo samopouzdanje. kako bi H. sigurnosnih. Honneth: Kampf um Anerkennung. str. Majer kaže. moguće čak i njegova većina. “sve uži splet ekoloških. kao i pozitivnog povratnog uticaja globalizacije na razvoj demokratije i demokratskog. postao je izraženiji time što se “osobinama koje omogućavaju subjektu da djeluje iz razumnog uvida u međuvremenu pridružio i minimum kulturnog obrazovanja i ekonomske sigurnosti”. jeste nerazumijevanje.91 Četvrto.Alternativa i jednom i drugom. koje proizilazi iz prevladavanja “straha od slobode”. Važnost napretka u tom pogledu utoliko je veća što se ovaj “drugi oblik slobode. posjeduje ono što bi se moglo nazvati sposobnošću za procjenu prava i mogućnosti samostalnog političkog i drugog angažovanja na pozitivnom mijenjanju uslova života. osjećaj vlastite vrijednosti. Zur moralischen Grammatik sozialer Konflikte. Thomas Meyer: Transformacija političkoga. sukob. ekonomskih. Frankfurt/M. 1992. Arendt: Vita activa oder Vom tatigen Leben.

Hoće li se, i kada, ta mogućnost pretvoriti u stvarnost, zavisi od niza momenata. Prema nekim autorima, možda najviše od toga koliko će ljudi naučiti da vladaju sobom i drugima, budući da i dalje važi Aristotelovo zapažanje da se “može dobro vladati samo onim tko i sam zna dobro vladati”.93

93

Thomas Meyer: Transformacija političkoga, str. 241.

250

ŽANROVI GOVORNE KOMUNIKACIJE
Svaki govor je rasprava. On je to i kada je glasan, i kada se izgovara sotto voce (tiho), i kada je zaliven suzama, i kada je izraz potpunog trijumfa, i kad je manifestacija nemoćnog bijesa. Govor, kao rasprava, kaže G. Spens, jeste „osnovni instrument ljudskog odnosa”.1 Isti autor nastavlja: “Rasprava je potvrda našeg postojanja. Kada ima oblik nenametljivog saveta, ona je način da pomognemo drugima. Kada ima oblik upozorenja, učimo zahvaljujući njoj. Kada predstavlja izraz naše kreativnosti, ona je poklon koji darujemo drugima. Kada ima oblik protesta, rasprava se bori za pravdu. Kada je u obliku razumnog dijaloga, rešava nesporazume. Kada potvrđuje ličnost, izaziva poštovanje. Kada govori o ljubavi, predstavlja izraz naše odanosti. Kada ima oblik molbe, donosi milost. Kada ima oblik harizmatskog govora, pokreće mase i menja istoriju. Rasprava je naša dužnost - da bismo pomogli, upozorili, voleli, stvarali, učili, cenili pravdu - da bismo postojali”.2 Kao što postoje razne govorne situacije, postoje i razni načini raspravljanja, tj. iskazivanja govorne poruke. Oblik i karakter rasprave uvijek je opredijeljen vrstom govora, odnosno time gdje se govori, kome se govori, što se govori, povodom čega se govori, i s kojim konkretnim ciljem se govori. U tom pogledu, rasprave se mogu svrstati u četiri osnovna žanra: a) monologe; b) dijaloge, odnosno debate; c) pregovore i d) poruke (preko sredstava informisanja). Svaki od ovih žanrova slijedi, s jedne strane, opšte principe i zahtjeve govora kao takvog i, s druge strane, neke svoje specifičnosti, koje ga razlikuju od ostalih i čine optimalnim u određenoj govornoj situaciji.

1 2

Geery Spence: Raspravom do pobede, Beograd, 1996, str. 13. Isto.

251

Monolog Monolog ili ekspozicioni govor, strogo formalno uzevši, jeste jednosmjerni jezički izraz, kojim govornik upoznaje auditorijum sa svojim idejama i pobudama.3 On je najčešće korišćeni govorni oblik a sreće se u gotovo svim vrstama govora. U nekim vrstama govora, monolog je jedini govorni oblik (takvi su, na primjer, neki govori u sudnicama, promotivni govori, akademski pristupni govori, izlaganja ex cathedra). Usljed toga, za monolog važe svi principi i zahtjevi koje govor, kao takav, treba da ispunjava. To što neki monolog, u datom trenutku, može biti prekinut pitanjem ili dobacivanjem iz auditorijuma, ne mijenja njegov karakter, niti smanjuje obavezu u pogledu poštovanja pomenutih principa i zahtjeva. Monolog je, više od bilo kog drugog govornog oblika, djelo govornika, i isključivo od govornika zavisi koliko će biti uspješan. Za govornika je monolog znatno povoljniji od ostalih govornih oblika: može da se pripremi unaprijed; njegov tok i tempo ne zavise od drugoga; govornik podešava, po svom nahođenju, elemente izlaganja, uključujući i vrijeme njegovog trajanja (ukoliko ono nekom propozicijom nije određeno). Jedinstvenost forme kroz koju se monolozi ispoljavaju ne znači da su svi monolozi isti. Naprotiv, oni se međusobno razlikuju isto onoliko kolikio se razlikuju i vrste govora kojima pripadaju. Razlikuju se čak i pojedini monološki žanrovi unutar iste vrste govora. Suština intramonoloških razlika pretežno se ogleda u tome kako se, i koliko, mogu koristiti univerzalni principi i sadržaji govorničke vještine. U tom smislu, može se govoriti o raznim vrstama monologa (sudski, parlamentarni, akademski). Sudski monolog, na primjer, nezavisno od toga da li je u pitanju riječ tužioca ili branioca, treba da odiše smirenošću, sigurnošću,
3

Suštinski, i sadržinski, monolog je uvijek i dijalog. On bi to čak i pod pretpostavkom da auditorijum na govornikovo izlaganje (poruku) nikada ničim ne reaguje (odgovara). Monolog, kao emanat govornikove misli i volje, usmjerene i iskazane prema nekome i nečemu, nužno je rasprava. Odnos govornika prema onome o čemu govori uvijek podrazumijeva neko izjašnjenje, objašnjenje ili obrazloženje, i uvijek (dakle, i kao kritika, i kao prihvatanje, i kao neutralan stav) počiva, eksplicitno ili implicitno, na razlozima “za” ili “protiv” (Uporedi: Chaim Perelman, Traite de l’argumentation, Bruxelles, 1976, str. 49-51).

252

uvjerljivošću, sistematičnošću, preciznošću, obazrivošću i istančanim osjećajem za etičko i psihološko. I tužilac i advokat su „ljudi pravde”, zakleti u istinu i posvećeni njenoj odbrani, uvijek i svuda. Oni se ne smiju služiti nepouzdanim dokumentima i svjedocima, logičkim i drugim smicalicama, niti pak izvrtati smisao izjava svojih protivnika. Vještim obmanama i visokoparnim izlaganjem može se privremeno stvoriti neki utisak, naročito na onaj dio porote koji je, kako bi Le Bon rekao, poput svih gomila, podložniji uticaju emotivnog nego razumskog. Cilj sudskog monologa, međutim, nije u tome da stvori utisak (mada je i to važno), već da nešto dokaže. Sudije jesu, ili bi trebalo da budu, hladnokrvne, racionalne i nepristrasne ličnosti, otporne na patetiku i emfatičke ekskurse vještih govornika. Govornici koji sudijama nude emocije umjesto argumenata najčešće više škode sebi nego što utiču na krajnji ishod suđenja. U traganju za istinom najbolji utisak ostavlja - istina sama. Put do nje krči se samo jednostavnim, neposrednim i razumljivim jezikom. Sudski govornici su juridički obrazovani, i obavezni su da govore precizno i jasno, da razmišljaju logički i zaključuju u skladu sa odredbama zakona. Govoriti sine ira et studio (bez mržnje i naklonosti) sveta je obaveza svih sudskih govonika. Za njih je uputnije, i cjelishodnije, da ubjeđuju činjenicama, nego da raspravljaju o činjenicama. I to podjednako kad optužuju kao i kad brane, kad nude dokaze za svoje teze i kad ukazuju na eventualnu nejasnost, nepreciznost ili drugu manjkavost argumenata protivničke strane. I najmanje odstupanje od tih principa odvelo bi ih u subjektivizam, pristrasnost i fatalno ogrešenje o svetost svog poziva. Dovoljan je samo jedan otklon od onoga u što su uvjereni, i što je u skladu sa zakonom i istinom, pa da izgube ugled i prestiž i postanu nepoželjni u svojoj struci. Pomenute karakteristike, na kojima treba da se temelji sudski monolog, ne isključuju mogućnost, i potrebu, da onaj bude zaodjenut prikladnim jezičkim i stilskim ukrasima, elokventan i uopšte estetski dotjeran u svakom pogledu. One samo onemogućuju da spoljna blještavost i elokvencija postanu cilj po sebi i nametnu se kao zamjena za stvarne argumente i dokaze. Isto tako, ni prethodna, po pravilu brižljiva pripremljenost sudskog monologa, te njegova sračunatost na postizanje tačno određenog efekata i cilja, ne znači da u njemu,
253

prilikom samog izlaganja, ne može i ne smije biti nikakvih odstupanja. Takav, unaprijed apsolutno pripremljeni monolog, mogao bi biti potpuni promašaj. Utoliko prije što ne korespondira sa onim što se u sudnici konkretno dešava i što ne odražava svojevrsnu reakciju na ta dešavanja. Sudski monolog je višeznačna komunikacija (obraća se sudijama, poroti, protivničkoj strani, a posredstvom novinara koji eventualno prate suđenje i široj javnosti). Ne shvatiti to, ne odgovoriti zahtjevima koji otuda proizilaze, ne umjeti se prilagoditi situaciji koja (zavisno od proizvedenog utiska, ali i drugih okolnosti) može da se promijeni tokom samog izlaganja, značilo bi - izgubiti orijentaciju.4 Parlamentarni monolog je u manjoj mjeri nego sudski prožet strogo formalnim, proceduralnim. Ali, nije manje složen niti suočen s manje izazova. Sudski monolog, iako višeznačan sa stanovišta subjekata kojima je namijenjen, usredsređen je na ostvarivanje samo jednog interesa: pravednog rješenja predmeta sudskog spora (rasprave). Parlamentarni monolog, međutim, istovremeno komunicira s nekoliko različitih, često međusobno suprotstavljenih istinosnih i interesnih sfera. Priroda njegovog predmeta nije ni čisto pravna, ni samo pravna. Ona je i politička, a može imati i druge važne aspekte. Zbog toga je parlamentarni govor “višedisciplinaran” i, u odnosu na auditorijum,
4

Ovi zahtjevi, u principu, važe za sve govornike na sudu, nezavisno od toga da li su tužioci, advokati, svjedoci ili eksperti za pojedina pitanja relevantna za odnosni sudski proces. Od ovih zahtjeva može da se odstupi jedino u slučajevima kada neka poznata ličnost daje izjavu o nekome ili nečemu. Monolog je tada obično više okrenut etičkom nego apodiktičkom, a njegov učinak mnogo više zavisi od autoriteta samog govornika nego od valjanosti argumenata i vještine njihovog korišćenja. Takav govornik, naime, nema zadatak da snagom arumenata nešto dokazuje ili u nešto ubjeđuje. Njegov zadatak najčešće se ogleda u tome da “dopuni sliku” o nekome ili nečemu, objasni neke “opšte okolnosti”, ukaže na psihološku i etičku stranu problema, ili moguće uzroke i posljedice nastanka neke situacije, i iz nje proizašlog čina i odnosa. No, i takvom govorniku, da bi ostvario svrhu svog govora, nije uvijek dovoljan samo ugled i autoritet stečen snagom ličnog primjera. Potrebno mu je i: da poznaje materiju o kojoj govori; da ima uvid u psihološko-etički milje konkretnog auditorijuma, sa svim nijansama koje u ovome mogu postojati; da vlada odgovarajućom leksikom, odnosno “elokvencijom” koja priliči njegovom rangu i ugledu; da govori primjerenim stilom. Njegov govor jedino tako može biti primljen s uvažavanjem, nezavisno od toga što mu je poruka.

254

zavisno od karaktera tih reakcija. zavisno od mjesta koje ima na hijerarhijskoj ljestvici. Dok govori. i njihovi žestoki protivnici. U parlamentarnom govorništvu auditorijum je širi i raznovrsniji nego u sudskom. ali istovremeno mora voditi računa i o mogućim. u svom govoru. obraća istovremeno građanima svoje države i međunarodnoj zajednici. saobrazno uzročno-posljedičnom odnosu koji postoji između sfere prava i drugih društvenih sfera. U njegovom vrednosnom određenju spram pitanja o kome govori.posredno. kao reprezentant stranke. čiji je on neposredni zastupnik.direktnim prekidima (zbog upadica. neposredno. Njegove su obaveze u odnosu na ove potonje utoliko veće što se on. čiji je on funkcioner. osporavanjima (od strane političkih protivnika) i drugim „šumovima”. čije interese treba da politički zastupa i pravno štiti.mnogo zahtjevniji. kao i od karaktera predmetnog pitanja. posebni interesi i ciljevi političke stranke. kojoj pripada. To mu omogućava da prati reakcije auditorijuma na svoj govor i da. on može da prati reagovanje neposrednog auditorijuma (parlamenta). konkurišu: opšti interesi i ciljevi društva i države. za koje mora “imati sluha”. Govornik u parlamentu (koji je češće političar ili državnik “opšteg tipa” nego pravnik) govori jednom auditorijumu neposredno. Njega istovremeno slušaju i fanatični pobornici pravne i političke filozofije i logike koje on personifikuje. On u isto vrijeme govori: kao član vlade ili parlamenta. i sam reaguje. Govornik na sudu obraća se auditorijumu. a mnogim drugim auditorijumima . koja preko njega realizuje svoj politički program. a relacija govornik-auditorijum nije samo neposredna već i posredna. konkretni interesi i ciljevi užeg prostora (i biračkog tijela). mora imati i druge sadržaje. neki specifični interesi i ciljevi međunarodne zajednice. kao predstavnik dijela biračkog tijela. odnosno na skupu koji promoviše usvojeni zakon ili novi zakonski projekat) . Parlamentarni govornik. a govori li neposredno (u parlamentu. po pravilu. Pod budnom je paskom tzv. ali i krajnje suprotstavljeno. Iskušenja te 255 . kome i prilagođava svoje izlaganje. međunarodne javnosti. njemu neposredno nepoznatim (čak i naknadnim) reakcijama onih drugih auditorijuma. zavisno od okolnosti. osim pravnog. može da mu bude naklonjeno. javnog mnjenja. Ako se nalazi na značajnijoj funkciji. izraza odobravanja ili neodobravanja). čiju politiku promoviše i sankcioniše. koje. izložen je i pažnji tzv.

256 . i one koji to nijesu. d) čija interesna struktura odražava razumski utemeljene. na primjer) može govoriti ushićenije ili ležernije. gdje najviše prosperiraju. “priprosta osjećanja”. budući da mnogi njegovi učesnici imaju unaprijed formirana uvjerenja koja nijedan argument ne može da promijeni. smatra Konfučije. c) čiji je sadržaj i cilj takav. može da podlegne psihologiji gomile. Izložena svojstva podjednako su obavezujuća za sve vrste parlamentarnog monologa. četiri su. kako bi Le Bon rekao. i toliko konkretan. Izuzetak od tog pravila donekle mogu da budu monolozi na velikim promotivnim skupovima. da bude „istinski čovjek”. uključujući i one koji su visokoobrazovani i stručno verzirani u predmetnu materiju. b) čiji je plan izlaganja postavljen dovoljno sigurno i elastično da omogućava eventualne izmjene i dopune u izlaganju (na zahtjev auditorijuma. ili usljed promjene nekih okolnosti tokom samog izlaganja). diktirana strastima i trenutnim rasporedom snaga društvene moći. ne oslobađa parlamentarni monolog ni jednog od ovih zahtjeva. prije svega. jer samo istinski čovjek. Svim ovim zahtjevima može da se odgovori samo u monologu: a) čiji stil i jezik odgovara (blizak je i razumljiv) svima kojima se govornik obraća. da zadovoljava očekivanja i težnje najvećeg dijela auditorijima. pokušava takođe da izgradi i karakter drugih ljudi. želeći da izgradi svoj sopstveni karakter. do uobičajenih skupštinskih govora. kojima se ne vrijedi obraćati „umnim razlaganjem”. uključujući i sjednicu parlamenta. Taj govornik. progresivne ciljeve i interese. Složene zahtjeve parlamentarnog monologa može da ispuni samo izuzetno spretan i sposoban govornik. ne iritirajući previše one koji imaju drugačije interese i više bi željeli drugo nešto. preko ministarskih i drugih ekspozea. a ne efemerna raspoloženja. i što se u drugom slučaju (parlamentarnoj debati. To što u jednom slučaju (recimo. po mišljenju nekih mudraca. a da time ne bude dovedena u pitanje njegova osnovna struktura i smisao. treba. Među osobinama koje tog govornika treba da krase. kod kraljevskog ili predsjedničkog inauguralnog govora) neće biti nikakvih „šumova”. od kraljevskog ili predsjedničkog inauguralnog govora. najvažnije.vrste utoliko su veća što svaki masovni skup.

a što drugo želi mala zemlja nego da se uključi i da bude zaštićena. Tako. na jednom drugom mjestu. zlobe. 348. prijateljstva. koju parlamentarni monolog podrazumijeva. nastavlja Cezar. parlamentarnog govornika treba da krasi trijumf razuma nad strastima. oba vida akademskog monologa imaju neka zajednička obilježja: stilski i jezički su veoma dotjerani. s obzirom da obe mogu imati ono što žele. odnosi se na uzdržanost i oprez. Prema: Sreten Petrović. 1995. Beograd. 1966. velika zemlja treba da zauzme nizak (skroman) položaj” (Lao Ce. 93. Sudska retorika. kaže Lao Ce. javlja se u dva osnovna vida: ceremonijalnom i edukativno-naučnom. političara) viši. Lao Ce te zahtjeve izražava sentencama: “Da ne promašiš cilj u trenutku kada si mu blizu budi oprezan na kraju. govornik pridobija za sebe auditorijum jednako kao što „mirom i skromnošću velika zemlja nadilazi malu i pridobija je za sebe”. Retorika. str. “oni koji rešavaju o značajnim stvarima. karakterističan u naučnim ustanovama i na univerzitetima. pomaže drugima da uspiju. manje je njegovo pravo da ispoljava sopstvenu volju i raspoloženje.5 Parlamentarnog govornika (državnika. kao ekspesivni govor. prethodno su sastavljeni u pisanoj formi (što. 1984. Beograd. 64. Tim vrlinama. str. političara).”8 Zbog toga. Ne reći ništa što se ne može potvrditi sopstvenim djelima.7 Najzad. treba da krasi smirenost i skromnost. postupak je koji uspjehu širom otvara vrata. “Stari su bili škrti na rečima iz straha da ne mogu da ih potvrde svojim delima” (Prema: Sreten Petrović. kao i na početku”. komponovani su na pretpostavci da tokom izlaganja neće doći do takvih promjena okolnosti koje bi zahtijevale i njihovu promjenu. i biti oprezan na kraju govora kao i na njegovom početku. Beograd. Akademski monolog.9 Što je položaj parlamentarnog govornika (državnika. moraju biti slobodni od mržnje. str. 257 . a drugi obično duže traje). Prema: Borisav Ignjatović. zatim. 348). str.i želeći da sam uspije. Retorika. tu svoju filozofemu objašnjava ovim riječima: “Što drugo želi velika zemlja nego da zaštiti druge. 1983. Isto. gneva i milosrđa”. Lao Ce. Čuang Ce: Izabrani spisi. Konfucije. ali će razum izgubiti svaku moć nad onim ko se poda osećanjima. Julije Cezar kaže: „Jak je i moćan samo onaj ko se samo razumom rukovodi. i 5 6 7 8 9 Konfucije: Veliko učenje. str. Beograd. Mada različitog obima i intenziteta (prvi je znatno intenzivniji. 90).6 Sljedeća važna osobina govornika.

11 Ljudi. Naučnik često govori 10 11 12 Prema: Sreten Petrović. a mogućnosti korišćenja govornih ukrasa i stilskih figura znatno manje. “iz pakosti će reći da je govornik preterao”. Nezavisno od toga čemu je i kome posvećen. već i zbog toga što. auditorijum “kome je stvar poznata. oni nijesu ono prvo. Taj rizik uvijek postaji. na primjer. Za univerzitetskog profesora. veoma obavezuje govornika). ukoliko misle da ono što su čuli mogu i oni sami učiniti. i najvažnije. a dikcija i elokvencija više su stvar govornikove ontičke strukture nego ustaljenih govorničkih pravila. promocijama naučnih projekata. mnogo je važnije da složenu naučnu materiju umije objasniti tako da ga svi razumiju nego da njegovo izlaganje bude izuzetno elokventno. ni smanjen. nastavlja Perikle. 258 . str. akademski monolog se javlja na otvaranjima naučnih skupova. uručivanjima nagrada za ostvarene rezultate i u sličnim prigodama. Ovaj monolog. Retorika.12 Kod edukativno-naučnog akademskog monologa nešto je drugačije. Kao ceremonijalni. a potom da bude dobar metodičar i didaktičar. ovaj monolog najčešće se ne odlikuje dubljim kritičkim rasuđivanjem niti ambicijom da se neko u nešto uvjeri. Isto. može pomisliti da je u govoru rečeno manje no što bi on želeo da se spomene i što sam zna”. Ovdje ni neverbalna eskpresija nema veći značaj. kao i svaki dobar govor. Tamo su obaveze govornika precizno određene. Isto. a što je preko toga. 365. Time rizik koji nosi svaki ceremonijalni govor neće biti ni povećan.10 Desi li se obrnuto. i koji joj je naklonjen. ne predviđaju bilo kakvu improvizaciju i ne ostavljaju prostor za nju. obilježavanjima jubileja velikih naučnika. da auditorijum čuje više nego što je znao o predmetu govora. tj. to u njih izaziva zavist i odmah potom neverovanje”. što on mora da zadovolji da bi valjano obavljao svoj posao. podrazumijeva odgovarajuće kvalitete govornikovog jezičkog izraza. “samo utoliko podnose hvaljenje drugih.kada se ne čitaju. Ipak. kako Perikle kaže. Jezik i stil ovog monologa više inkliniraju književnom nego stručno-naučnom kodu. Od govornika se ovdje prvenstveno traži pouzdano i svestrano znanje o predmetu o kome govori.

ili više puta ponovi važniju misao. duže se zadrži na objašnjenju nekog detalja. Belmont. Illinois. Illinois. zavisno od karaktera sukoba u dijalogu. jer je posvećen određenoj naučnoj tematici. Readings in Theory. Poznati su: Linkoln-Daglas format (Lincoln-Douglas Format). Format direktnog sukoba (Direct-Clash Format) i drugi. naučnikov (profesorov) monolog biće bolji i uspješniji ukoliko ne oskudijeva u elementima stilistike i estetike.sjedeći. U tom slučaju. T. formata dajaloga (debate) i pravila po kojima se svaki od njih odvija. šireg auditorijuma. nalazi se tzv. Lincolnwood. 1988. Engleski format (English Format). ukoliko govornik računa da bi taj govor mogao dospjeti (putem sredstava javnog informisanja) i do nekog drugog. ima edukativno-naučni karakter. 1966. Copeland: Cross-Examination in Debate.13 Kao takav. Tim dvjema okolnostima određen je govornikov zadatak. stručnim auditorijumom. glave zagnjurene u svoje bilješke. Govier: A Practikal Study of Argument. njegove su obaveze veće i složenije. J. Svaki od ovih formata debate odvija se po odgovarajućim pravilima. pojednostavljeno. A. Critical Thinking for Reasoned Decision Making. i jedno i drugo zavisi od tzv. može definisati kao skup monologa u interakciji. Za njega je uobičajeno da zastane i razmisli. Literatura i pravila nastali za potrebe školskog vježbanja dijaloga (debate) 259 . California.). i što koristi naučni stil i jezik. Dijalog (debata) Dijalog se. a druge (širi auditorijum) neće ostaviti nezainteresovanim (usljed nerazumijevanja). akademski pristupni govor. on treba da govori stilom i jezikom koji jedne (stručni auditorijum) neće razočarati (usljed pojednostavljivanja). 1995. koja. Practice & Teaching. odnosno od broja njihovog uključivanja u raspravu. M. propisuju prava i obaveze strana u dijalogu. jer se govori povodom ceremonije stupanja u akademsko članstvo. ali i drugih momenata i elemenata. te tok i tempo njihove rasprave u cjelini (Vidi: Advanced Debate. Na sredini između ova dva osnovna vida akademskog monologa. No. U principu. A. Svakako. 1996. i dr. Freely: Argumentation & Debate. Od prva dva vida akademskog monologa razlikuje se utoliko što se izlaže pred realativno malim. Karl Poper format (Carl Poper Format). On ima obilježja i jednog i drugog: svečarski je. Format forumske debate (DebateForum Format). J. on je jedan od najboljih načina da se oni 13 Koliko će monologa on sadržati zavisi od broja učesnika i intenziteta. Lincolwood.

uzajamno “otkriju duše” i kažu što vide. argumentovani i dobronamjerni razgovor. sračunatim na blokadu misli i opstrukciju smislenog. na čiji tok i ishod utiče svaki od njih. Dijaloški govorni izraz se formalno i faktički znatno razlikuje od monološkog. Dijalog nije ni polemika (polemos. čiji je cilj da se različita stanovišta njegovih učesnika dovedu u neku vrstu dijalektičkog odnosa. traži mnoga prestrojavanja i prilagođavanja situaciji. koja se mijenja zavisno od toga što njegovi učesnici u datom trenutku preduzimaju ili nude. ali ne može da direktno utiče na njen karakter i sadržaj. U monološkoj ekspoziciji govornik sam određuje elemente i strategiju uvjeravanja sagovornika. mogu. Taj problem je utoliko veći što je svaki dijalog svojevrsna controversia verborum (prepirka). na grčkom znači rat). i umjesto nje ponudi nešto drugo. nađu jedni naspram drugih. i oko sebe. kao jedinstvena cjelina u kojoj je sve međusobno usklađeno i sračunato na postizanje krajnjeg efekta. Monolog se priprema. žele. dok dijalog. Dijalog je nešto drugo. ni apologetsko ukrštanje oštro suprotstavljenih naučnih i inih uvjerenja. Nije ni sporenje sporenja radi. i imaju različite ciljeve i interese. To je mirni. nezavisno od toga gdje se i povodom čega vodi i ko su akteri. Monolog je govor čiju poruku auditorijum može da ne prihvati. Efektnost i efikasnost monologa najvećim dijelom zavisi od stepena njegove pripremljenosti i sposobnosti da se uvjerljivo izloži neka ideja. Nije ni manifestacija različitog identifikovanja sa izmišljenim ili stvarnim autoritetima i kolektivitetima. dok je za ishod dijaloga jednako važna spretnost i umješnost da se ta ideja odbrani od pokušaja Druge strane da je ospori. ni prosto izlaganje i mozaičko slaganje suprotnih filozofija i logika. a time i moguće sinteze. Dijalog je ravnopravna međusobna komunikacija dvaju ili više govornika. razložni. i tako nađu mjeru stvarima u sebi. 260 . s ciljem da jedna drugu obesnaže ili barem neutrališu.koji različito misle. i izlaže. čak i kada se kreće u okvirima predviđenog i očekivanog. ni verbalni duel o apstraktnom. Nije ni nadigravanje elokventnim frazama. koja uvijek počinje izvjesnom instruktivni su za dijalog (debatu) uopšte. dok u dijalogu svoja uvjerenja treba da dokazuje zavisno od strategije i (kontra)argumentacije Druge strane. ni banalna igra kojekakvim simetrijama i reciprocitetima.

12. Tim više što svaka strana u dijalogu. čiji je cilj da se snagom ideja i argumenata nadjača Druga strana. 14 Vidi: Artur Šopenhauer. Gubitnik može da bude samo neuspješan govornik. ili ih uopšte ne prihvata. može smatrati pobjedom. Bez te prethodne saglasnosti.14 S tom saglasnošću. makar o predmetu i metodu rasprave. i da završi tako. ali to nije proces u kome Drugu stranu treba uništiti u bilo kom smislu. U monologu auditorijum nije govornikov kompetitor (takmac). pogotovo kad on ima karakter debate. prepirka čiji je cilj da dokaže kako Druga strana nije u pravu postaje mnogo složenija. na primjer) u koje se ulazi s ciljem da se. Tamo. Dijalog (debata) jeste nadmetanje. dokaže ispravnost svog stanovišta (ideje. može ponekad da započne s ciljem da se postigne neki kompromis. ni pobijeđenog. a što porazom. Upravo to što u dijalogu (debati) svi misle (barem u početku) da su u pravu. čak ni onda kada s rezevom prima njegove riječi. str. pa i tada isključivo svojom krivicom. pa ni kad se Druga strana nemilosrdno napada jer je to uslov da se sopstveni cilj ostvari (odbrani klijent u sudu ili nametne svoj koncept nekog zakona u parlamentu). tako da ona najčešće završava prevagom (pobjedom) jednih nad drugima. međutim. zbog prevalencije ideja Druge strane). nasuprot drugih i drugačijih. dijalog (debata) ne treba da završi u znaku pustoši u duši. 261 .saglasnošću njegovih učesnika o predmetu svog interesovanja. orijentacije. stoga. ova ne bi bila mogućna i ne bi imala smisla (Contra principia negantem non est disputandum). Dijalog (debata). nema ni pobjednika. U debati je i krajnji ishod neizvjesniji nego u bilo kom drugom govornom žanru. bilo pobjednika (obnevidjelog. Kod dijaloga je drugačije. prijedloga). Eristička dijalektika. Ipak. Otuda je jako važno da se shvati o kakvoj je tu pobjedi riječ i što se. U debatama (poput sudske ili parlamentarne. 1997. čini ovu vrstu (raz)govora interesantnijom od ostalih. kada je u pitanju uticaj na shvatanje i ponašanje ljudi. interesa i ciljeva. pobjeda je imperativ. misli (i pokušava da dokaže) da je u pravu i želi da bude pobjednik. makar u formalnom smislu. bilo pobijeđenog (deprimiranog. zbog ostvarene premoći). Novi Sad. u prirodi dijaloga (debate) jeste konkurencija ideja. i žele da pobijede. Ni u jednom slučaju.

i za pobjednika korisnije.nemilosrdno. kada se nešto predlaže ili brani. U raspravu ne treba da ulazi onaj koji ne zna da raspravljati (debatovati) znači nadmetati se. Pobeda može da pomogne osobi koju volimo da uspe. na poznavanje teme. ako umjesto nemilosrdne demonstracije moći prevagne poštovanje uvjerljivijih argumenata. a ne povećanje broja onih koji se žele pridobiti za svoje ideje i opredjeljenja. jer bi značila smanjenje. postoji samo jedan način kojim se može odbraniti sopstvena pozicija. Pri tome. Raspravljati (debatovati) može samo onaj koji zna što je rasprava (debata). na istinitost u prezentaciji i argumentaciji stavova. oslobađajuća presuda značila bi poraz . profesije kojoj pripada. agresivno i neprijateljski. neprijatelju da nas vidi u novom svetlu. c) precizno obrazložiti svhu rasprave. ako u dijalogu (debati) bolji nadmaši dobrog. pravosuđa kao takvog. Može da otkrije istinu. To se prvenstveno odnosi: na shvatanje suštine rasprave.njegov lično. na podjednako dobro vladanje vještinom uvjeravanja i vještinom pobijanja. visprenosti i govorničkoj vještini.Pobjeda s takvim ishodom bila bi poraz. Na sudu može da pobijedi samo advokat čijeg klijenta oslobađa trijumf pravde. da neke od tih opštih odlika budu posebno razvijene i korišćene. 15 Gerry Spence: Raspravom do pobede. str. tj. Prvo.“15 Pošto se dijalogom (debatom) može postići izvjestan cilj i kod kompetitora. na poznavanje vještine raspravljanja (debatovanja). 262 . rasuđivanju. Pobijediti u raspravi (debati) znači postići ono što se želi. na originalnost debatera. Može da pomogne nepoznatima. na stepen identifikacije s idejom koja se zastupa. ali i ono što žele drugi. na kojim principima se temelji i kako se logički odvija. grubo. Naznačeni principi i zahtjevi od učesnika dijaloga (debate) ne traže ništa što ne bi trebalo da odlikuje svakog dobrog govornika. odnosno osporiti pozicija Druge strane. G. 36-37. detetu da se razvija. treba: a) ponuditi takvu rezoluciju u vezi s temom rasprave. filozofskom ili nekom drugom) konfliktnošću omogućava Drugoj strani da ima suprotno stanovište. međutim. b) jasno definisati glavne pojmove rezolucije. uključujući i kompetitore. ne treba ga voditi kao rat . U protivnom. po nekim pravilima. Naime. Bolje je. Traže. koja svojom (etičkom. Spens kaže: „Pobeda može da promoviše pravu i valjanu stvar. u znanju.

nešto negira ili odbacuje. budući da ni najbolji znalci predmetne materije ne mogu uvijek. Učesnik u dijalogu (debati) često se nađe u situaciji da mora neplanirano reagovati na neki izazov Druge strane. i sa stopostotnom sigurnošću. tj. ali ne i da ostvari svoj cilj. već se stvara upornim 263 . može da „bljesne” nekim atraktivnim iskazom. I obrnuto. Ukoliko se. d) da ponuđena argumentacija ne potvrđuje izložena stanovišta (što se dokazuje navođenjem kontraargumenata). Ta se sposobnost ne rađa sama od sebe i namah. Iskušenjima takve. U pitanju je sposobnost organizovanja misli i govorenja u „hodu”. baš kad je najpotrebnije. da predvidi čime Druga strana na to može da uzvrati. prave improvizacije može da odoli samo izuzetno vješt i dobro pripremljen govornik. Izvan njih. dobija se debata. Vješt debater. nezavisno od toga kojim se smjerom kreće. da kaže ono što treba. onako kako to nalaže trenutna situacija. pak. ili joj se obratiti nečim što će nju iznenaditi. Pod improvizacijom u dijalogu (debati) ne podrazumijevaju se nikakvi jezički izrazi bez reda i smisla. i kada. koji se drži ovih pravila. Dijalog (debata) je govorna forma sa najviše improvizacije. d) ponuditi odgovarajuće argumente. odgovoriti na njeno iznenadno pitanje. ili da nije dobro (ispravno) postavljena u logičkom. strana koja nešto predlaže ili brani tek ako. treba pokušati da se slomi jedan od uporišnih stubova Druge strane. sačuva pomenute uporišne stubove. vlastita). predvidjeti do kojih će ih i kakvih logičkih. To se može postići dokazivanjem: a) da njena rezolucija nije u skladu s predmetom rasprave. psiholoških i aksioloških iskušenja dovesti polemička vještina Druge strane. da li nešto brani ili napada. i samo to. Drugo. etičkih.odnosno cilj koji se želi ostvariti njenim pokretanjem. semantičkom ili nekom drugom smislu (što automatski podrazumijeva obavezu da se umjesto nje ponudi druga. c) da se. Samo dobar poznavalac predmetne materije (teme) može u dijalogu (debati) da se snađe i iz njega (nje) izađe kao pobjednik. U dijalog (debatu) treba da se upušta samo onaj ko u svakom trenutku može da uradi dvije stvari: prvo. može da ostvari svoj cilj. Dokaže li se bilo što od navedenog. umjesto date filozofije (tj. drugo. b) da pojmovi nijesu jasno i dobro definisani (što takođe podrazumijeva da se ponude vlastita određenja tih pojmova). može da računa na uspjeh. objašnjenja smisla i cilja rezolucije) može ponuditi realnija i prihvatljivija.

po pravilu. On tada.ne možemo da pobedimo. Spens je u pravu: „Ako ne znamo kada treba da krenemo u raspravu. samopouzdanje i hrabrost. bez zaobilaženja) pobija apsolutnu ili objektivnu istinu (stav. jezgrovito i sugestivno.”17 Treće.vježbanjem. Modus ad rem (bez okolišenja.16 Govornik. III. a što prećutati. a zatim izvuče poentu (kratku i jasnu poruku ili pouku) i. Traži još i govornikovu sposobnost racionalnog korišćenja svojih intelektualnih i saznajnih potencijala. te istančan smisao za kontrolu emocija i tačnu procjenu kad treba početi.potpuno iznenadni. jer od govornika traži izuzetno poznavanje predmetne materije. a kada stati.izlaganje započinje nekim uvjerljivim primjerom. abruptni . ili. onako „kao što se pilot priprema na hladnokrvnost u slučaju opasnosti”. 15. Zagreb. uvijek ima plan po kome svoje izlaganje može da organizuje bez teškoća. 264 . Ovako organizovan govor govorniku daje mogućnost da govori kratko. Gerry Spence: Raspravom do pobede. to znači da govornik . obrazovanje i inteligenciju.govor. To od učesnika dijaloga (debate) zahtijeva da izuzetno dobro vladaju vještinom pobijanja. po mogućnosti. Konkretno. 140. sud) Druge 16 17 Dale Carnegie: Psihologija uspjeha. poslovicom. eventualno. I uvijek je težak. Dijalog (debata) podrazumijeva nuđenje sopstvenih i osporavanje ideja. stavova i sudova Druge strane. pripremljen za tzv. što treba reći. str. prateći reakcije Druge strane i prilagođavajući se zahtjevima koji otuda proizilaze. a kada treba da ćutimo. potkrepljuje je izvjesnim (što manjim) brojem (što jačih) argumenata. odstupa od klasične šeme izlaganja (uvod-razrada-zaključak) i koristi kraću i efikasniju šemu: primjer-poenta-argumenti. Umjeti pobijati znači umjeti primijeniti pravila i principe koje je afirmisao još Aristotel.više usredsređen na glavnu ideju nego na ljepotu jezičkog izraza. ističući da postoje dva modusa i dva metoda odvijanja tog procesa. Takav govor je uvijek dobar i preporučljiv je u svakoj situaciji. pravi improvizovani . jednostavno. knj. nekom mudrošću. anegdotom. ako ne shvatamo kako da koristimo sopstvenu snagu i kako da sprečimo njeno rasipanje kroz naše ili tuđe prste . str. i govoreći nešto sporije nego obično (da bi imao vremena za razmisli i onome što mu nameće “prestrojavanje u hodu”) . punu koncentraciju i dobru memoriju. 1982.

Govornici kod kojih nema takve identifikacije. siguran i ubjedljiv i onda kada nije dobro pripremljen. budući da srce. ali se indirektnim putem (tj. koji je pogrešan) dokazuje njegova kontradiktornost u odnosu na njena druga tvrđenja. Kod apagoge. Četvrto. teško uspijevaju da uvjere druge. Direktnim pobijanjem može se pokazati da su pogrešni razlozi zbog kojih Druga strana nešto tvrdi (nego majorem). umjeti je koristiti na pravi način. Njihova prednost je velika. koriste se apagoga i instanca. Metodi pobijanja mogu biti direktni i indirektni. Zagreb. tvrđenje Druge strane uzima se kao istinito. Instanca je pobijanje koje na pojedinačnim slučajevima dokazuje netačnost opšteg iskaza Druge strane. sud) u njenim polazištima. nesigurno. Dijalog (debata). njegovim uzimanjem za premisu zaključka. 265 . U indirektnom pobijanju.18 Govor koji je utemeljen na iskrenim osjećanjima i uvjerenjima uzbudljiv je. Ovladati ovom strukturom dijaloga (rasprave). ne tiče se same stvari) pobija samo relativnu istinu tvrđenja Druge strane. Direktno pobijanje pokazuje da ono što Druga strana tvrdi nije istina. U govorništvu uopšte. str. ili da tvrđenje nije konsekventno povezano sa tim razlozima (nego consequentiam). jednako je složen zahtjev kao i naučiti dobro govoriti. što se postiže dokazivanjem da su njeni argumenti neodrživi.strane. Oni ili lako odustaju pri nailasku na prvu prepreku. govore bez strasti. pokazujući da ta istina (stav. 18 Velika enciklopedija aforizama. najbolje uspijevaju akteri kod kojih nema razlike između onoga što sami žele i onoga za što se u raspravi zalažu. popularan. koji nijesu sigurni u smisao onoga za što se zalažu. Indirektno pobijanje napada protivnikovu ideju sa stanovišta njenih posljedica. traži od govornika identifikaciju njegove volje i interesa sa temom i ciljem govora. I jednako važan za krajnji ishod dijaloga (rasprave). govore iz srca. “poznaje razloge koji su razumu nepoznati”. Indirektno pobijanje pokazuje da ono što Druga strana tvrdi ne može biti istina. Govornici koji vjeruju u ono što drugima preporučuju i što od njih traže. Direktno pobijanje napada protivnikovu ideju (stav. a u dijalozima (debatama) posebno. više od bilo kojeg drugog govornog žanra. sud) nije u saglasnosti sa predmetom o kome je riječ. 1977. Modus ad hominem (lako razumljiv. pak. ili. kako Paskal kaže. 707. neuvjerljivo.

rađa se u srcu. 84-85. onaj ko govori istinu . intelektualnom. moć. ni bezosjećajni lovac koji hladnokrvno čeka svoju žrtvu 19 20 Gerry Spence: Raspravom do pobede. dolaze i drugi razlozi. G. Spens kaže: „Oblik i sadržina rasprave u kojoj ćemo pobediti mogu se zasnivati na logičnom. ubeđuje one koji nas slušaju . i najbolji govori mogu ostati bez ikakvog efekta. Spensovo upozorenje je u tom pogledu aksiomatsko: „Da bismo pobedili. istinu o sebi . koja nas čini dostojnim poverenja i koja. Isto. 266 . linearnom proizvodu našeg duha. I to uprkos logofemama da su pobornici istine . Da bi nam ljudi verovali.celu istinu. da pokažemo što osećamo i jednostavno zatražimo ono što želimo. str. Otkrije li se da učesnik u dijalogu (debati) ne govori istinu. moramo biti uverljivi. ma koliko vještim i dobro pripremljenim pretvaranjem. i nikakvo znanje i obrazovanje. Svemu tome može da odoli samo onaj ko nije ni kočoperni pijetao (šepurenje niko ne voli).”19 U protivnom.izvještačeno. ili njenom nadahnutom elokvencijom. unakrsno ispitivanje. Ishod dijaloga (debate) ne zavisi samo od količine i kakvoće argumenata s kojima se u njega ušlo. moramo da kažemo istinu.Uspešna rasprava rađa se kad smo stekli sposobnost da otkrijemo sebe. kao i o onome što osjeća . str. na dobrom je putu da u raspravi ostvari svoj cilj.uvijek gubitnici. Da bismo bili uverljivi. energija. Provjera istinitosti govora Druge strane tim putem obično je toliko uspješna da joj se ne može parirati nijednim. rasprava je za njega izgubljena. suština koja uzbuđuje i deluje. može pored auditorijuma da prohuji kao vjetar. Dijalog (debata) podrazumijeva i uzajamno propitivanje aktera.i kome Druga strana vjeruje. 63. I obrnuto. ne pomažu onome kome se ne može vjerovati..jednako o onome što zna. već i od snage da se izdrže iskušenja trenutne krize. Nijedna vještina govorenja. Ako govor ne prati potpuno predavanje onome o čemu se govori. Šesto. zbog kojih se u dijalogu (debati) bezuslovno treba priklanjati istini.. pada ili uzmaka pred silinom argumenata Druge strane. tzv. konačno. Ali.”20 Tek nakon ovog. Peto. ljudi moraju da nam veruju. Dijalog (debata) može donijeti i slast pobjede i gorčinu poraza.

ali ne na uštrb stvaranja sopstvenog.probleme koji guše naše argumente. Šanse su uvijek na strani onoga ko govori na svoj način. ako argumentima i raspolažemo. tako su neponovljivi i njihovi akteri i junaci. 73. ili. Isto. težiti da se za sebe pribavi njihov ugled i autoritet. str. ni oprezna kornjača (nema vajde od onih koji se povlače u svoj oklop). Dijalog (debata). probleme koji nas sputavaju da nastupimo sigurno i da primenimo metod koji će nam doneti pobedu. makar koliko mu bili bliski i ti postupci i situacije u kojima su manifestovani. ni goropadni lav (povjerenje se ne poklanja tako strašnim zvijerima). Kao što se ne ponavljaju konkretne govorne situacije. Imitirati druge. volja koja brda valja i čvrsta vjera u uspjeh. potiranju sopstvene ličnosti. isto je što i želja za smrću. Svi oni (kornjača. tj. koji napada. vještinama i procedurama debatovanja. Svaki dijalog (debata) u nečemu je drugačiji od ostalih. kao uostalom i svi drugi govornički žanrovi. 23. i treba cijeniti. 267 . da bismo ličili na druge. tj.(neosjetljivima niko ne vjeruje). kaže Spens.”23 Sedmo. koja se povlači u oklop. Težiti da se bude kao i drugi. str.”22 Govornik koji ostaje iza zatvorenih vrata svoje psihe ne može da pobijedi čak ni onda kada je ovladao svim znanjima. “doživljavamo poraz zato što sami sebi namećemo okove . djela i domete velikih prethodnika u govorništvu. u objektivno drugačijim situacijama. Valja znati. moramo se odreći savršenstva svoje 21 22 23 Isto. potrebne su vam osobine koje su bitne za svaki značajni pothvat: želja koja prerasta u zanos. originalnog govorničkog stila i imidža. ne daje mnogo šansi onima koji se ugledaju na velike uzore. ni hitronogi zec (niko ne drži do onih koji bježe). autoritetom (i stilom) koji drugi nemaju. i lav. ili čak pokušavaju da ove oponašaju. i zec. str. pa prema tome i nepodoban za primjenu bilo kakvih govornih klišea.14. Dale Carnegie: Psihologija uspjeha. neizbježno vodi samouništenju. „Jer. koji bježi) „reaguju na isto osećanje: strah”. U dijalogu ne može da pobijedi onaj ko se ugleda na postupke drugih. „U raspravi”.21 Strah je najčešći uzrok svih govornikovih neuspjeha. Karnegi bi rekao: “Da biste uspjeli u ovom poslu.

Samo mu to vjerovanje daje pravo da bude ofanzivan. Dijalog (debata) se ne može voditi svuda. Spens. rado čuju dobre razloge iz usta protivnikovih i imaju dovoljno strpljenja da podnesu to što nisu u pravu kada se istina nađe na drugoj strani”. a samo ofanzivom stiže se do pobjede. (Čovjekovo je pravo da bude nerazuman. 242. s jedne strane.. takođe. Nikada nemojte dopustiti protivniku da kontroliše situaciju. neće razumeti sve. u svakoj prilici. Veliki generali napadaju prvi. 268 . 42. 41. da braneći svoje pravo i interese brani pravdu kao takvu.”24 Uostalom. I najgori napad ‘glavom bez obzira’ često je bolji od savršene odbrane.26 Poželjno je. Artur Šopenhauer: Eristička dijalektika. Nemojte da se branite ako možete da napadate. str. str. str. str. Šopenhauer kaže: „Nedostaje li jednome ono prvo (obrazovanje).) Dijalog (debata) je. “zar nećemo priznati da se vrednost dijamanta zasniva na činjenici da se svaki kamen razlikuje od drugog”.”27 Samoljubivi. pretpostave argumentima moći. moguć samo među odgovarajućim partnerima. 32. tim povodom. Spens. koji se ne mogu mirno i razložno suočiti s tim da i oni mogu pogriješiti.”28 24 25 26 27 28 Gerry Spence: Raspravom do pobede. s druge strane. Gerry Spence: Raspravom do pobede. dovoljno razumni da ne učine ništa apsurdno i kompromitujuće. i. i još jednom. da učesnici u dijalogu (debati) budu jednaki po obrazovanju i intelektu. Dijalogom (debatom) treba da se bave oni koji „cene istinu. netolerantni i umišljeni. dovoljno spremni da moć argumenata..sopstvene jedinstvene ličnosti. ne treba da se bave tim poslom. str. Isto. kaže: „Inicijativa i pobeda su kao prst i nokat. Učesnik u dijalogu (debati) koji hoće da pobijedi mora vjerovati da je u pravu. Nedostaje li ono drugo (intelekt).25 Osmo. stoga. smicalicama ili grubošću. Preuzmite inicijativu. u svakoj situaciji i sa svakim. 27. neće biti an niveau. pita se G. On ima smisla samo onda kada se vodi među sagovornicima koji su. i još jednom. ogorčenje izazvano time zavešće ga da se služi nečistim sredstvima. Isto. sujetni. Desipere est juris gentium.

pak. za pregovore je sposoban. odnosno prilikom donošenja odluka koje iz njih slijede. ko je sposoban da nepogrešivo procijeni kada. izražavanje. uglavnom. 1995. 23-48. Ali. nego njihova zajednička odluka. Upoznavanje. Za pregovore. može „popuštati” ili se pred njom „povlačiti”. U takve fazne zadatke spadaju (gledano po redosljedu njihovog javljanja): upoznavanje. Konkretno. On prvenstveno zahtijeva da se svestrano i kvalitetno prouči predmetna materija. odnosno double-bind pozicijom. Dešava se. ni pregovora ni odluka nema dok ih svi ne prihvate. taj proces može da ima čak petnaest faza. kao i za svaku drugu raspravu. konfrontacija.složeniji je i suptilniji proces od dijaloga (debate). i dokle. da i u pregovorima. samo onaj ko se podjednako dobro snalazi u svakoj fazi tog procesa. u čemu. str. Neki. osim zavidne govorničke vještine i isto takvog poznavanja predmetne materije. interesi i uticaji svih njihovih učesnika ne dođu jednako do izražaja. diplomatskih. da pregovori završe i win-lose pozicijom. Dešava se. komunikološku šemu pregovora svode na znatno manji broj faznih zadataka koje je govornik-pregovarač dužan da izvrši. Krajnji ishod pregovora nije pobjeda jedne od strana učesnica u dijalogu. dr Tijana Mandić. sugerisanje rješenja. Uspješno pregovarati može samo onaj ko. kako i čime može „pritiskati” Drugu stranu. odnosno obostrani pristanak na nešto. postavljanje pitanja. To se. a kada joj. poslovnih).Pregovori (negotiations) Rasprava u pregovorima (negotiations) . ima razvijen smisao za dugo taktičko (a to često znači i posvemašnje psihološko i etičko) nadmudrivanje sa Drugom stranom.povodom sklapanja raznih ugovora i sporazuma (državnih.29 Upoznavanje je višeznačan i složen proces. odnosi na njenu profesionalnu filozofiju. Po nekim autorima. izrade i usvajanja dokumenata legislativnog karaktera i donošenja raznih drugih obavezujućih odluka (decision making) . valja se dobro pripremiti. definiše sopstveni cilj i odredi strategija njegovog ostvarivanja. podrazumijeva pribavljanje odgovarajućih informacija o Drugoj strani. zatim. iako rijetko. naravno. Tako donesena odluka uvijek znači neku nagodbu. 29 Vidi: Prof. Komunikologija. Beograd. i u njima može da uspije. 269 . objašnjenje i konfirmacija.

otkrivaju se sopstveni ciljevi i interesi. te ako se ona izlaže sukcesivno. konfrontativna) i mogu se odnositi na bilo što. selektivno i saobrazno cilju pregovora. treba znati postaviti prava pitanja. znači i svojevrsno „skeniranje” individualnih (ličnih) svojstava i sklonosti njenih konkretnih predstavnika. Kod izražavanja je veoma bitno: da među pregovaračkim stranama ne postoji 270 . Izražavanje je faza u kojoj pregovaračke strane jedna drugoj odgovaraju na postavljena pitanja. dalje. obazrivo) i definitivna (pita se decidirano). Pitanja mogu biti i drugačija (sugestivna. trasira se put ka zajedničkoj odluci. Jednako je važno: da se kod postavljanja pitanja bude selektivan (tj. da se umije saslušati (razumjeti) odgovor. Izražavanje je onoliko dobro koliko je valjano pripremljeno. upoznavanje znači i prvi operativni kontakt. Najzad. Ono se smatra pripremljenim ako se zasniva na dobrom poznavanju materije koja se izlaže (i smije izložiti). provokativna. Upoznavanje Druge starne. efektima i dometima izvjesnih problema sa kojima se Druga strana suočava). da se ne pita mnogo). situaciona (traži se objašnjenje neke sitacije u kojoj se Druga strana nalazi) i implikaciona (traži se informacija o mogućim posljedicama. Postavljanjem pitanja postižu se istovremeno tri stvari: dobija se informacija o Drugoj strani i njenim ciljevima i interesima.na stepen i okvir njene subjektivne odanosti pretpostavljenom cilju i interesu. U ovoj fazi daju se druge (dopunske) informacije. da se ima smisla za odvajanje bitnog od nebitnog (treba tražiti informaciju o onome što je specifično i kao takvo ključno za razumijevanje odnosne stvari). Zato. Postavljanje pitanja je faza u kojoj se nastavlja proces upoznavanja (posredstvom informacija koje pregovaračke strane daju direktno jedna drugoj) i vrši prelaz u zonu donošenja odluka. tentativna (pita se oprezno. neophodne za bolje međusobno upoznavanje partnera radi njihovog uspješnijeg i ravnopravnog učešća u definisanju zajedničkog cilja i interesa. o pravim stvarima i u pravo vrijeme. uzajamno predstavljanje pregovaračkih strana prilikom njihovog susreta. odnosno na faktičku sposobnost Druge strane da istraje na realizaciji njihovoj. Pitanja koja pregovaračke strane jedna drugoj postavljaju mogu biti: direktna (traže jasnu i preciznu informaciju o konkretnoj stvari) i indirektna (željena informacija se traži nekim zaobilaznim putem). tj.

nego i od načina na koji je ona subjektivno izvedena. efektno. Zato poentiranje (making the point) posredstvom svog prijedloga treba da bude sigurno. odnosno donošenja zajedničke odluke. Ukoliko predstavlja uvod u neizbježnu konfrontaciju (što je najčešći slučaj). uvjerljivo i sračunato samo na dvije mogućnosti: ili da ga Druga strana prihvati. Ono. ili pak prelomna tačka u razvoju njihove konfliktnosti. kontroliše sopstveni strah i agresiju.razlika u shvatanju značenja ključnih pojmova. ili da mu se ne može uspješno suprotstaviti. te spoznaje što je sa Drugom stranom spaja. Konfrontacija je faza krajnjeg suprotstavljanja ciljeva i interesa pregovaračkih strana. da se informacije daju po redosljedu koji obezbjeđuje da ključna informacija uslijedi tek na kraju. Sugerisanje rješenja je posljednja faza zapleta. ali nikako ne smije da bude čin satanizacije sagovornika. odnosno ciljeva i interesa pregovaračkih strana. a što je od nje odvaja). kojim se eliminiše svaka mogućnost sporazuma s njim(a). U određenim (rijetkim) situacijama. Ishod konfrontacije ne zavisi samo od stepena faktičke nesaglasnosti pozicija. Kad se konfrontira sa Drugom stranom (lično. Tada se potencijalna ili realna konfliktnost među njima otklanja (ako je prijedlog rješenja za sve prihvatljiv). Trenutak sugerisanja rješenja kulminaciona je tačka ispoljavanja razlika. svaka pregovaračka strana (nakon izvedenog bilansa međusobnih sličnosti i razlika. da je spreman da 271 . Treba da ima visok stepen koncentracije. kao jedinka. ono može da bude i čin raspleta. individualna ili timska) bude optimalna. ili u ime svoje pregovaračke strane). Stoga je izuzetno važno da konfrontacija (nezavisno od toga da li je direktna ili indirektna. sugerisanje rješenja treba da bude lišeno svake jednostranosti ili potcjenjivanja i ignorisanja Druge strane. U ovoj fazi. eventualno. uz ostalo. kadra da. uvjerljivo i samopouzdano. da se informacije daju sugestivno. otvorena ili prikrivena. ističe svoj prijedlog rješenja problema. da informacije budu saobrazne postavljenim pitanjima. a time i mogućeg sporenja među dvjema stranama. govornik treba da se iskaže kao kompetentna osoba. Ona može da bude trenutak prekida pregovora i (privremenog ili definitivnog) razlaza pregovarača. ili zaoštrava do nivoa nepomirljivosti. može da bude ventil za iskazivanje sopstvenog nezadovoljstva. nakon koje počinje deeskalacija problema.

da polemiše bez optuživanja i da optužuje bez laganja. više dobija duhoviti čovjek. dvije strane uzajamno potvrđuju smisao vođenog dijaloga i izražavaju spremnost da donesu zajedničku odluku. krucijalnog faktora iznenađenja. I podoban za pregovore. neočekivano. Taj se proces temelji na pažljivoj selekciji argumenata pro et contra. i da je u svakom trenutku sposoban: da improvizuje. neopterećene sujetom i revanšizmom. Zato se i u njemu taktizira. To se uglavnom čini nakon prevladavanja glavnog konflikta.čuje drugo. faktički. Pregovori su. i nije lišen ambicije da se „u posljednjem trenutku” dobije više od Druge strane. nego disciplinovani sljedbenik. može za sebe reći da je kulturan čovjek. i što se od nje očekivalo. U takvim situacijama. U pregovorima strane učesnice imaju različite konkretne ciljeve i interese. naročito s „uvođenjem u igru” tzv. Konfirmacija je. istrajan u uvjerenju da je jedino on u pravu. čije stavove Druga strana prihvata s razumijevanjem. da uzmakne kad primijeti da je Druga strana spremna na dalji razgovor. a ne ismijevanjem. Tada zdravi humor može više da doprinese smanjenju konfliktnosti nego bilo koji uzvišeni govor. U ovoj fazi. koji darodavcu daje blagu. Davno je rečeno: samo onaj ko je u stanju da razgovara bez polemisanja. ali dovoljnu etičku prednost u završnoj fazi pregovora. a nerijetko i pogledi na predmet (temu) pregovora. deeskaliranje konflikta i približavanje dviju strana zajedničkom rješenju. 272 . umjesto novih dokazivanja ko je u pravu. odnosno momenti koji su na njega uticali. a ne ličnosti. započinje stišavanje strasti. koja se Drugoj strani daje kao izraz dobre volje i vjere. drugačije. završna faza pregovora. Istovremeno. da iskreno prizna neku svoju taktičku ili drugu grešku. objašnjava se i kako su doživljeni postupci Druge strane. da konflikt eskalira humorom. kada “pozitivno iznenađenje” treba da odigra ulogu jezička na vagi. U konfrontaciji treba napadati stavove Druge strane. Time. spremne da. Različita su im faktička iskustva i vrednosni sistemi. Objašnjenje je faza u kojoj se obrazlažu razlozi sopstvenog prethodnog ponašanja. velikodušno pređu preko sitnica. Taj proces teče utoliko lakše i uspješnije ukoliko su njegovi akteri ličnosti bogatog duha i širokih vidika. Obično je u pitanju informacija o nekoj povlastici ili olakšici. dakako. ujedno.

da ono što se hoće za sebe sasvim odgovara i Drugoj strani. 126. tj. Drugoj strani treba otvoreno i jasno kazati što se od nje očekuje. ili nemogući (pregovaraju samo oni koji mogu. pored toga što može da bude pogrešno. nadmetanje. treba ga otvoreno i jasno izložiti. Niti logika uvijek vodi pravednim rješenjima. za pregovaračke strane prihvatljive zajedničke odluke. Dale Carnegie: Psihologija uspjeha. Ako to ne bi bio njihov cilj. bar ne nama. ne nama u lice. 273 . Linkoln je rekao: “Raspravu počinjem tako da prvo pronađem područja zajedničkog slaganja. a ne ostaviti joj da to sama nagađa. I ne samo to.stoga. ne kada smo ih jednostavno zamolili. U pregovorima sopstvenu poziciju ne treba nikada pokazivati bitno drugačijom i boljom od pozicije Druge strane. Mudrost je pokazati i dokazati obrnuto. i ako zajednička odluka ne bi bila pravedna. „Kad svoje želje iskreno saopštimo Drugoj strani. Pošto se preko prijedloga (odluke.”31 Postupi li se tako. ostali traže milost). prikaže li se svoja stvar 30 31 Gerry Spence: Raspravom do pobede. str. kojim se želi stići do neke. pregovori bi bili nepotrebni (nepravda se može i jednostrano nametnuti). Time se ona dovodi u poziciju da može da prihvati ili odbaci ono što joj se nudi. 80. osim navedenog. Izražavanje Druge strane treba primiti s empatijom (poistovjećivanjem s njenim problemima. Isto tako. dogovora.”30 Treće. ruši uzajamno povjerenje pregovaračkih strana. moć je na našoj strani. pripremiti se za pregovore. Svako nagađanje. rješenja) formalno ističe to što se želi postići. ne kada je naša molba razumna. Ljudi ne žele da kažu ne. ne kada je poštena. U traganju za zajedničkim rješenjem više treba obratiti pažnju na konkretne okolnosti u kojima se pregovori odvijaju nego na neku opštu „logiku stvari”. znači biti spreman i na poštovanje nekoliko sljedećih principa. Zato. niti je neizbježno saveznik onoga ko na njoj previše insistira. i nastojanjem da se njene emocije razumiju i prihvate onakvim kakve se iskazuju). Drugoj strani u pregovorima treba odmah i otvoreno saopštiti svoj cilj. Prvo. U pregovorima ne smije biti preduzeto ništa što bi kod Druge strane moglo izazvati oprečno reagovanje ili otpor u odnosu na ono u što je treba uvjeriti. str. sporazuma.

Robinson kaže: „Katkada mijenjamo mišljenje bez otpora i gorčine. str. 242. „Iskreno priznanje”. treba ih odmah priznati. osvrti. Spens. govor preko radija i TV je indirektan.”33 Poruke (preko radija i TV) Govorne poruke posredstvom radija i TV (vijesti. 128. U prvom redu. 32 33 Gerry Spence: Raspravom do pobede. odnosno formom i sadržajem koji će i u takvoj situaciji ostvariti svoju funkciju. ali ih strasno branimo ako ih neko nasilno hoće opovrgnuti. izvještaji. intervjui) spadaju u najčešće. dok govornika na TV često prati slika (kao ilustracija onoga što govori). specifični jezički izrazi. eseji. Specifičnost ovih govornih poruka je i u tome što govornik na radiju gotovo redovno čita tekst. u mnogom pogledu.”32 Uz to. Upozoravajući na tu čovjekovu „osjetljivost”. i prostorno je sasvim odvojen od njih. odnosno u zahtjevima prema njoj. poznato je da se primjedbe drugih nerado prihvataju čak i kada su ispravne i dobronamjerne. Dž. a vaš protivnik neće imati da kaže ništa drugo. ali ako nam kažu da nijesmo u pravu. 274 . opiremo se prigovoru i ogorčeni smo u duši. Druga strana je spremna da prihvati kao svoje i ono što bi u nekoj drugoj prilici odbila. komentari. ona će prije prihvatiti nego odbiti ono što joj se kaže. str. i očekivanjima od nje. Ukoliko u prijedlogu Drugoj strani. Očito da nam nije toliko stalo do naših ideja koliko do ugroženog samopoštovanja. H. Četvrto. osim onoga što ste i sami već priznali.kao bliska Drugoj strani. najviše korišćene i najuticajnije oblike jednosmjerne verbalne komunikacije. ili predlaže. Govornik se auditorijumu obraća posredstvom tehničkih pomagala. Prema: Dale Carnegie. Sve to govornika ograničava u korišćenju klasičnih govorničkih vještina i metoda uvjeravanja. To su. koji se od ostalih govornih žanrova razlikuju u nekoliko važnih pojedinosti. kaže G. Spori smo u oblikovanju vlastitih uvjerenja. Psihologija uspjeha. ima slabih tačaka. primoravajući ga da to nadoknadi tehnikom govora i dikcijom. Pridobije li se kao saradnik na istom poslu. “doneće vam poverenje drugih. kao nešto u što ona ionako vjeruje.

Takvim se smatra kultivisani obični jezik. a razumljiv je milionskom auditorijumu. podrazumijeva strogo poštovanje određenih osnovnih principa i zahtjeva. utemeljena na stvarnim saznanjima i jasno izloženoj argumentaciji 275 . pravovremena.dovoljno. u prosjeku traju oko dva minuta. u smislu da auditorijum uputi u način i smisao razumijevanja predmeta poruke. atraktivna i angažovana. Objektivna. ustaljeni auditorijum. Taj jezik treba da bude obrazac dobrog govora. a to su komentari. imaju univerzalni karakter. radi se o tome da poruka govornika na radiju i TV treba da bude istovremeno informativna. svih uzrasta i nivoa obrazovanja. Ispitivanja su pokazala da pažnja članova radio i TV auditorijuma prosječno ne traje duže od nekoliko minuta. koji u svemu odgovara književnim normama. Informativna. Naravno.o sadržaju predmeta kojim se bavi. Instruktivna. dok se većina vijesti saopštava za po dvadesetak sekundi. objektivna. No. i uopšte govornim emisijama. govorna poruka preko radija i TV traži „jezik miliona”. jer radio i TV govornik nije samo obavještač nego i analitičar. jasno i precizno . primjerena. tj. Dalje. Utoliko više što kvalitetna govorna poruka preko radija i TV. i nezavisno od toga kome su namijenjene. govor preko radija i TV nema tipičan. Savremeni (poslovni) čovjek ekonomiše svime. namjenjuju strogo ograničeno vrijeme. govorne poruke preko radija i TV u prosjeku su znatno kraće od ostalih. Govorne poruke koje se emituju preko ovih sredstava. kao i svaka govorna poruka koja ima neki smisao i svrhu. Rezultat svega toga jeste da najduži prilozi na radiju i TV. te značaj bavljenja njime. i uglavnom na sve imaju određeni uticaj. ma koliko tematski i žanrovski različite. preko ovih sredstava se emituju i duži prilozi. Najzad. u smislu: da je nepristrasna. Komercijalni i drugi (programski) razlozi primoravaju radio i TV kuće da porukama informativnog karaktera. u smislu da auditorijum obavijesti . One dopiru do svih i svuda (neke radio i TV stanice pokrivaju svojim programom cijelu planetu). Sve ove specifičnosti govorniku na radiju i TV nameću neke krajnje složene i suptilne obaveze. instruktivna. oni su rjeđi i uglavnom pripadaju drugim žanrovima. U konkretnom slučaju.Zatim. edukator i propagator. pa i vremenom koje može da izdvoji za slušanje radio i TV poruka.

kaže M. Podgorica.35 Angažovana. 1995. da. u smislu: da je zanimljiva. Govorna poruka preko radija i TV koja ne zadovoljava sve ove principe i zahtjeve neće ostvariti svoju funkciju. znači rizikovati da poruka nema odgovarajući smisao i učinak. edukativni ili drugi učinak. bez direktnih citata i sa zaokruženim brojevima i statističkim podacima). da je interesantna i onda kada ne nudi nešto neočekivano i novo. da je stilski i jezički usklađena sa predmetnom materijom i tehnički prilagođena mediju preko koga se odašilje. da. Pravovremena. da je lišena svakog sarkastičnog komentara i poruge. Primjerena. ispunio je svoju svrhu”(Malkolm Malet: Priručnik za novinare. ali ako uvuče čitaoca u događaje. kao takva. „Privući pažnju slušaoca”. motiviše. Malet.36 34 35 36 Pravovremenost nekad i bukvalno znači odašiljanje poruke u trenutku kada se zbiva ono na što se poruka odnosi. ali ne i neobična. uključujući i vježbanje izlaganja. ”Možete provesti mnogo sati 276 . poruka treba da bude brižno i odgovorno pripremljena. da joj je izvor pouzdan i precizno naveden. str. u smislu: da o svom predmetu govori na način koji mu po značaju. na neki način originalna i uzbudljiva. koji uvijek idu u susret događajima i stalno tragaju za novim saznanjima i istinama. da privlači duhom. Na ovo potonje osobito upozoravaju američki autori. inspiriše. Uvod u vijest koja se emituje na radiju i televiziji može biti škrt u činjenicama. ne podrazumijeva olako uzmicanje pred drugim i drugačijim idejama i sadržajima. ozbiljnosti i mogućim implikacijama odgovara. ljepotom opisa i bogatstvom ilustracije.34 Atraktivna. a ne posebnim sadržajem. U tom pogledu. 144). apozicija i znakova interpunkcije. Ne slijediti taj zahtjev. U toj nemilosrdnoj trci s vremenom mogu da opstanu samo dobri poznavaoci svog posla. s obzirom na uvjerljivost i istinitost. bez skraćenica i simbola. koristi odgovarajuće poznate riječi i kratke rečenice (sa što manje zamjenica. u smislu da je saopštena u trenutku kada je najviše aktuelna i kada ima najveći informativni. u smislu: da je utemeljena na brižljivo odabranim sadržajima i ciljno opredijeljena. pokreće i usmjerava. Da do toga ne bi došlo. prve riječi poruke uvijek su izuzetno važne. “ponekad je važnije nego sažeti tekst ili pružiti najvažnije činjenice iz teksta. zbog imperativa sažetosti. tajanstvena ili senzacionalistička.„za” i „protiv”. da. za eventualne propuste u tom pogledu. stilom kazivanja. odnosno ritam zbivanja koja u pojedinim situacijama mogu da učine manje aktuelnom i značajnom i poruku stariju od jednog sata. i nije opravdanje. Nedostatak vremena ne smije biti razlog.

zapravo. Malet. kao objedinjujuća struktura. saglasna svim naznačenim principima i kriterijumima. the Message. golemog lingvističkog znanja i izrazito upečatljivog i prijatnog glasa. punog kruga. informacije. podrazumijeva visokoobrazovanog autora. the Speaker. U štampi. Hasling: The Audience. bez unutrašnje ili spoljašnje tenzije. 112).”37 Piramida se može rezati (skraćivati) a da se ne naruši njena forma i sadržaj. 277 . izvrnuta piramida. Malkolm Malet: Priručnik za novinare. str. princip isticanja najvažnije stvari (vijesti. na primjer. Puni krug. objašnjavajući svrhu takve strukture. Takva poruka može biti samo djelo govornika velike izražajne darovitosti. Govorna poruka preko radija i TV. egzaltiranosti i kvazioratorskih aplikacija. upućenog u sve “tajne” svog posla.okolnosti u kojima se desilo. lišen recitativnih ukrasa. Na radiju i TV. Dio teksta koji se tiče posljedica upućuje slušaoca na kontekst događaja i eventualno uvid u to što on znači za ubuduće. Radi se. 1976. M. čini se respektibilnom samo ona govorna poruka koja je saopštena upečatljivo. 37 u istraživanju materijala i pripremanju vašeg stanovišta. primjerne govorne vještine i rječitosti. međutim. i u kombinaciji sa slikom (ilustracijom) koja može i da odvuče pažnju (TV). 143. mnogo bolje funkcioniše struktura tzv.Principi i zahtjevi koje govorna poruka preko radija i TV treba da zadovolji čine njenu strukturu drugačijom. apela) na početku teksta. koju čine klimaks (poenta)-uzrok-posljedica. Dio priloga koji se odnosi na uzrok govori zašto se nešto desilo . ili šemu: primjer-poenta-argument) nego i od strukture poruka u drugim sredstvima informisanja. tj. New York. Njegov govor treba da bude prirodan. ili ga vidi povremeno. sigurno i snažno. o strukturi dramskog jedinstva. a onda proizvesti osrednji govor zato što ste propustili da preduzmete najlakši korak od svih . Auditorijumu koji govornika ne vidi (radio). kaže: „Klimaks pruža slušaocu poentu priloga na približno isti način kao glava teksta (lid) u novinskom članku.vježbanje samog izlaganja” (J. str. ne samo od strukture govornih poruka u drugim žanrovima (koje obično slijede šemu: uvod-razrada-zaključak. ne podnosi nikakve intervencije: on funkcioniše kao nedjeljiva cjelina. sasvim funkcioniše tzv.

184-185. C. 162. 46. 81. 84. 142 ALGER. R. 192. 52. 241. 28. T. 231 BOJL. 224. L. G. 178. 159.G. 98 BAŠIĆ. 113. 155. 93 BAUER. 138-139. 116. K. 6 BOROVSKI 214 BRAJS.REGISTAR IMENA ABI-SAB. 119 BLUNČLI. A. 199 BENTAM. 15. A. Dž. F. J. 167. D. V. 169 BLONDEL. 115 BROVING. 224. 33. 128-129 AKSFORD. 181182. 41. E. 151. Č. 250. B. J. D. 235. 49. G. 67 BOGDANOR. 94 BOGIĆEVIĆ. 76. 49. 13. 249 ARISTIP 155 ARISTOTEL 13. Ž. 157. A. 120. R. 239 ANRI IV 228 ANRI. 25. V. 12. 39. J. 264 ARON. 101. 63. 215. 235. 168 ANDERSON. 50 BARBERO J. 67 BRANT. 131-132. 173. 176. 178 ALEKSANDAR 227 ALEN 95. 179 BEOCIJE 144 BERNHAM 170 BIRDO. 169 BONDIA. 105. 34. 157. D. 76. P. 112 BITEM. B. M. 244 279 . 79. 65-67. 131 BOBIO. 135-136. 76 AKVINSKI. 40. 13. N. 225-226. 230 ALMOND. 176. 220 BATLER. K. 16. 246 BARKER. 144 AHIL 83 AJNŠTAJN. 244 AKSKOV 214 AKTON. 116. 166-168. S. 163 BODEN. 198 ANTONIN 227 APEL 65 ARENT H. 231-232 BREHT. B. 50. 59. 105. K. 63. 177 ADORNO.k 169-170 AVGUSTIN 177 BAKUNJIN. T. 14. 241. G.

108. 222. 177. 47 ČERČIL. 151-152. 234-235 GELNER. 143 FIHTE 199 FILOFEJ 210 FIORE. 169-171 GIDENS. 186 DIMITRIJEVIĆ. 55. 209 DARIJE 11 DARVIN. 82. K. V. R. R.BŽEŽINSKI. Č. 222 FRILI. 173. 209 DEKART. 92-93. 137 EURIPID 22 FAJN. 199. M. 198 FOSTER. 141. 113. 228 DIGI. 41 DUPI. 53. O. 43. 63. 167. E. 177 ELIOT. 130. 146 DŽEVICKI. 245-246 CEZAR 257 CICERON 12. 154. 84. 240 FRIDRIH. 242 DIJAMEL. 114 FEVR. F. 194 DIOGEN 227 DIRING 52 DIVERŽE. CE 257 ČUPIĆ. 153 GOATI. F. 14. H. 51 DAGLAS 259 DAL. J. 236238. Đ. 118. 179 DIKSON. 72 ENGELS. 17 FELIĆE. 197 D’ONT 99 280 DOROGI. 193 EIDE. Z. 59. 12 DŽEJ. R. 158. 222 FUKUJAMA. 177 DVORKIN. M. 52. 121. 259 FROM. 53. A. 179 ČARLS I 105 ČARLS II 105 ČEMBERLEN. 17. V. A. 227. 245 DIBOA. 27. S. K. 148 DOJČ. K. Č. P. 234 ČUANG. T. M. 48. 16. 105. L. 53. 123-124 DJUI. 175 DŽEFERSON. 71. 20-21. 144. V. 149 DE MIKELIS. 150. 112. R. 189-190. 242 DŽEKOBI. 205 DANTE. 36.S. 36. 136-137. 137. 137. 86. 122 . 180. 210 DUJIĆ. T. 202-203. 232-233 EŠENBERG. 189. A. R. E. 198. 33. R. 78. 28-29. J. 156-158. DŽ. 24. 51-52. DŽ. 186-187. 51. 107-110. 26. 174. P. 6. 180. F. L.J. 54 DOSTOJEVSKI. 75-76. A. 33. V. Z. M. 96.

34. 239 KELZEN. 142 KISINDŽER. 154. R. K. Ž. 223. V. T. R. O. 238. D. D. 243. 125 KAGAN. 241 HARISON. 264. J. 219. 162.H. 224 HART 175 HASLING. 136. S. S. 46. 154 KOLAKOVSKI. R. 257 IGO. 200 KAPLAN. G. J. 199 KEDORIE. G. L. 217 KON. 131132. R. 144. 223 HAMILTON. 50 HOBHOUS. 105 GRAH. E. 53. 147. J. G. 145. K. A. 160 KLISTEN 68 KOLAKOVIĆ. 76. 160-161 KASTEL. V. 199 HELD. H. 161. H. 145-146 JOVANOVIĆ. 165 HAJES. 219 JASPERS. 153.S. 144 HRIST 17. D. 235. H. M. 173 HERMET. 72. 241. Š. 57 JANUS 51 JANJIĆ. 47. T. 79. D.V. 54. 213 HJUM. R. 51. H. 143. 116. G. B. 242 HAMURABI 46. 156 HABERMAS. J. 198. 157 HOGAN 99 HOLBAH 14 HOMJAKOV 214 HONET. 26. I. 138. 259 GRAH. 45. 27 KOLINGVUD. 93 IČEVIĆ. 125. 68 HIGINS. A. 72. 30-31. E. 227 HANTINGTON. 242 KIŠ. 235 KARIKALA 130 KARNEGI. 232. M. 241. S. 105 GRAMŠI. B. L. 223 281 . 234 KOMAROV. H. 224 KANT. A. 178 IBELE. A. S. 57. 25 HAL.GOVIER. A. 224. 42. 9 HERODOT 11. 222 KJERKEGOR.F. 14. 247 HELER. 209-210. 120-121. A. 277 HEGEL. 267. 39. 147. 273274 KASIRER. L. K. 16. D. T. 146-149 HENIS. 244 HITLER. 164 GURVIČ. 248 KALANJ. 249 HORKHAJMER. 228 KAUCKI.J. 176 HENRIK III 85 HERČ. 238 HOBS. 222 IGNJATOVIĆ. J. 26. 159 HENKIN.I. A.

DŽ. 182 LINKOLN. 229 LUKAČ. 41. 256-257 KONSTAN. J. 276-277 MAMIJANI. 273 LIPSET. M. A. 106 MARDUK 227 MARITEN. 145. 17-18. 223 MERILIS. 199. 54. 78-79. 187 MIHELS. Ž. 47 LOK. H. 249-250 MEKDONALD.Z. 47. 153 KOPELAND. 259 KOSIK. 152 KUPER. 232 LEONARD. DE ANRI 219 MARABUTO. 220 KULANŽ. K. 222. N. 242 MEGABIZ 11 MEKENZI 99 MEKGREJ. R. 150. A. 51-54. 126 LOVSON 41 LUARD. 139 . D. 232 KRAMARŽ 214 KRAUSE. D. A. V. 175 MEDISON 74. 215 LOUEL. 93 LEROTIĆ. 198 MANČINI. 59. 197 LEVIS. Đ. E. R. J. 248 LAKROA. A . 231 KRIJEVSKI 214 KROMVEL 86 KSENOFONT 14. A. A. M. P. 48. H. K. 65. 126 282 LOSKI. Z. 53. S. 138. 163-164 LE BON. F. 146 MALATESTA 50 MALET. 259. 14. 205 LUKIĆ. K. 199. 256 LENJIN. M. 25-26. N. 253. 108-109. M. B. O. 180. I. 174. 8586. 126-127 LAOCE 257 LASKI. 198 MANDIĆ. 18. 30. 27. 65. 135-136. 32. 46. MATIĆ. 43. 125 LASVEL. 29. 96 LILBERN.G. 232234 MASEJ. A. D. 34. 27 LIVINGSTON. 68. R. DŽ. 163-165. 88. T. G. 158 MAN. 155 KUKOČ. N. 149 KRAJSKI 225-226. 16. K. 197. 85. 203-204. K. 20. 203-204. 13 MAJER. 13 LUTER. M. L. 22. 132. M. 269 MANHAJM. A. 57. 91-93.KONFUČIJE 13. 75. 244 MASNATA. 140-141. 122 MAKIJAVELI. 153-154 LORENS. 170. 121. 96. 153 MATULOVIĆ. M. 222. P. 93. 3132. 48. 34 MARKS. T. R. 64. 228 LAJPHART. 67-68. 20. 211.

265 PAŠIĆ. B. H. O. 258 PETAR (sv. DŽ. 201. 189 OTAN 11 PALMA. 175 PLUTARH 16 PODJEBRAD 228 PODUNAVAC M. 85 MONRO. M.A. 199 RISMAN. 172 POLIBIJE 40 POLIN. 62. 210. 194 PAVIĆEVIĆ. E. F. 59 REJ 99 RENER. 101 PEJN. 173. 170 RASEL. Z. 227 NOJMAN. 73. 34 REA. F. 46. E. 101 NESEREJANC. L. 69. 203. T. 26. M. 120 NAJT. J. R. 231 NARIMAN. 57. 176 PLATON 13. 39. B. 117-118. 187 ROBESPJER 43 283 . 139 NIČE. 105. 207 PAUEL.P.MIL. V. F. 125. 222 MOSKA 52 MUSOLINI. 115 POPER. 21 PAUNOVIĆ. 137. 124. 50. M. 240 MORIN.) 46 PETROVIĆ. 96-97. G. 132. J. 182. 159-160 ROBERTSON. D. 41. 42. S. 22. 34. S. 247 PRELO. 16 PENOK 30 PERELMAN. 15-16. T. K. 32. R. 40. S.B. 96-97 OPSAL. 174. 225. V. 93. A. 232 PALOMBARA. 225-226. 108 PARETO 121 PARSONS. L. 180. DŽ. M. 155. 153-154 PEN. 83-84. 64. 257-258 PIRSON. 176 NOLEN D. 87. 64-66. 34 POMPER. 189-190. 89. F. 65. 67. D. 179 PJEHOVIJAK. 140. 16. 47. 145. 152 PREZEČNIK. S. V. 202203 MILER. V. 252 PERIKLE 11. 174 MO CE 178 MOGI 219 MONFOR. N. 248 PIZIJE. 39. 219 PASKAL. 57. 86. K. 68-69. 235. S. 130-131. 195 PRUDON 50 RADONJIĆ. M. 212-213 MONTESKJE 40-42. 137 NIKOMAH 66-67. 9899. 178. DŽ. Č. 152. 259 POPOVIĆ. B. H. 52. 93. 198 PALME.

A. 245 ŠTIRNER 222 ŠTRAUS. 75-76. 266. 155. 53-54. 216-217. 60. 241. 5.A. 244 ROS. 120 ROLS. 12 ŠO. A. 17. B. 107 ŠMIT. 199 ROZENBERG . 220 SPEKTORSKI. 194-195 ŠAMAŠ 227 ŠARENJ. 77 STEFANI. 241. F. B. 216. 224. 178. 23. 175-176 ROSAMOND. 164 STALJIN. K.M. Ž. 179 ŠATŠAJDER. 210 SARTORI. C.G. 105. 214 ŠPENGLER 214 ŠTIGLIC. 268.M. V. 138 SMIT. R. 75.ROBINSON. M. J. DE PAOLO 189 SUN JAT SEN 42 284 ŠAJNIN. J. 16-18. 211. 20. 209. 74. 26. Ž. 106. 97 ROSAS. 138. 139. 268 ŠPAN. 148 ŠUŠNJIĆ. 82 ŠNAJDER. D. 39. 85. 81-83. 121. 122-124. 122 TARNER. 194-195 ROVER. 213. 181182 TUKIDID 67 ULPIAN 181 . 148 SELINDŽER 219 SENEKA 14 SEN PJER 228-229 SEN ŽIST 43 SILI. 42 RUSO. E. 98. 171 TOMOVIĆ. A. Ž. A. 159-163. 273-274 SPINOZA. B. 146 ŠVARCENBERG. 198 ŠATLE. 136. G. R. 251. 174. Đ. 116. 235. M. 65. 41. 215 SPENS. 13. F. 177 TOFLER 170 TOKVIL. A. 233 STANOVČIĆ. 201. 264. 111. 93. 106. 23. 67-73. Š. 228 SIORAN. L. 116 TAČER. 27 ŠUMPETER. R. 34. G. 29 TERTULIJAN 178 TEZEJ 22 TIE. 219 SOKRAT 144. E. 204. M. 125. 79. 6. Đ. 173. 156 TERBORN. 137. 262. 61. DŽ. DŽ. 16 ŠOPENHAUER. 126. 76. O. 235.Š. D. DŽ. V. 244 TENIS. H. 63. D. 56. E. S. 116. 70. 224. 206 SOLOVJEV 215 SPAIĆ-VARKAŠ. 79. 115. 184. B. 49. 72. 150. 274 ROKO A. 70. J. 59. 76. 76. 15-16. M. 63. 240 TADIĆ. 144. V. 194 RUSO.

167168 VEŠOVIĆ. 54. 193 VIKO. M. M. A. 190-191. 121. P. M. 108 VLAHOVIĆ. 242 ZAJGLER. E. V. 49. 63 VOLTMAN. 176. 112. 188 VASOVIĆ. 48-50. 89 VILIJAMS. 224 VALENTINI. 183.VAJDENFELD. S. 132-133. 34 VILDAVSKI. V. V. B. 44 ŽUANE. 200 VODINELIĆ-RAKIĆ. 82-84 VEBER. 149 VAJNER. Đ. 159. J. N. 47 VUČINIĆ. K. 34. 41. R. 105. 235-236. 198 285 . 162. 248 ZENON 227 ZUPANČIĆ. 142. 159 VERBA. 150 VAN DEN BERG 79 VASAK. 243 VAJL. R. F. 108 VALAS. 180-181. 147. V. 28. 193-195 VUKADINOVIĆ. R. J. 139-140. 247248 VOLTER 23. 30. 194 VOLERSTIN. I. M.

J. G. 1955. 1995. Zagreb.). Aristotel. 1998. Essays on Freedom and Power.LITERATURA Abi-Saab. T. Munchen 1993. Civilna kultura. Rajmond. Retorika. Zagreb. Aron. Madrid. Aristotel.). Acton. Porijeklo totalitarizma. 1942. Arendt. . Arendt. Država i sloboda. 1990. Anderson. u: Milan Vešović (prir. Zagreb. Almond. Munchen. Reflections on Government. Arendt. .Browing K. Democracy and International Law. Practice & Teaching). 1992. Beograd. R. Hag. Hannah. 1993. 1996. Bakunjin.Turner J. B.Verba S. Zagreb. Aristotel. Oxford. 1966. . Raymond.Rosamond B. Arendt. Lincolnwood. 1955. G. Bill of Rights Ustava Virdžinije 1776. Mihail. 1980 Adorno. F. The Legal Formulation of a Right to Development. Hannah. . Was is Politik?. et al. Politika. 2002. 1980. Totalitarizam. Demokracija i totalitarizam. Barbero. Nikomahova etika. The United Nation System . Zbirka dokumenata o ljudskim pravima i slobodama. L’Opium des intelectuels. Novi Sad . Ernest.). 2000. Beograd. Tokyo. Vita activa oder Vom tatigen Leben.. Hannah. 1997. 287 . C..Cetinje. The Right to Development at the International Level. Barker. (Lord). 1979. Zagreb. Georges. 1970. (ed.. 1991. Hannah. Axford. u: Rene-Jean Dupuy (ed. B. Zagreb. 1996. 1970. 1994. Nacija . Biblija ili Sveto pismo Staroga i Novoga zaveta. . Uvod u politologiju. Paris. Zagreb. Novi Sad. A.. Advanced Debate (Readings in Theory.Horkhajmer M. Beograd. Illinois. Aron.The Polices of Member States.Huggins R. Sociološke studije. Alger. Beograd.zamišljena zajednica.. New York.. u: Enciklopedijski rječnik političke filozofije.

Batler D. La Citta Antica. J... J.. 1877. Theorie generale de l’Etat. Traite de sciences politiques. Bobio N. A. Šest knjiga o republici. G. Bodin. R. Willy. The American Commonwealth. Beograd. 4-5/1977. Budućnost demokratije. Blondel.Bojl. J. 1983. Strasti duše.. Politika i zlo. 288 . Englewood Cliffs. Lincolwood. u: Enciklopedija političke kulture. Ciceron.. Bryce. London. Jean. “Marksizam u svetu”. 1995. R. Copeland. vladavina.. 1880.. Karakter i duh političkih partija. Zagreb. društvo. 1999. Bobio. Blondel. Psihologija uspjeha. Coulanges. Bluntschli. Moskva. Beograd.. Dahl. 1978. Parties and Leaders.. 1888. Darvin. 1925. 1995.. Vlast. Illinois. Čupić. Pismo Krajskom i Palmeu. Robert. Paris. Beograd. Bari. Political Parties. 1951. Democracy and Elections. 1982. Čedomir.. Dal. C. Carnegie.Bitem. 2001. Z. 1993. 1963. Čedomir. N. Bolšaja sovetskaja enciklopedija. Podgorica. Methode de la Science Politique. J. Novi Sad. Jahrhunderst. 1977. Cambridge. . Dekart. 1993. London.. Beograd. Munchen. Uvod u demokratiju. Burdeau. Država.. Chamberlain. K. Die Grundlagen des 19. Burdeau. Načela politike i drugi spisi. Voters. A Preface to Democratic Theory. Brandt. Cross-Examination in Debate. J. 1963. Čovekovo poreklo i spolno odabiranje. Bžežinski.. 2002. Demokratija i njeni kritičari. 1981. Blunčli. S. Beograd. Država.. Podgorica-Cetinje.. Zagreb. Čarls. 1953. V. Dahl. J. Dale. Podgorica. Collingwood. R. Beograd. D. M. G. 1997. Constant. H. Rene.. br. 1990. F.. 1968. Chicago. 1900. Beograd. The Idea of History. Beograd. K. 2002. Paris. Zagreb. Electoral Systems and Their Political Consequences. 1999. Benjamin. Bogdanor.. 1956. 1956. G. New York. New York. Modern Political Analysis. Velika šahovska tabla. A. Paris. Čupić.

Maurice. I-II. Paris. . 1934. Maurice. Introduction a’la politique. M.). Democrazie e educazione. L.dva lica Zapada. “Zbornik Pravnog fakulteta”. 1975. 1997. M. London. Paris. F. Drzewicki. 1941. Vojin . (ed. Martin. 1980. Đovani. Milan. 1983. Preobražaj javnog prava. Dworkin R.. Janus . Novi Sad . Engels. Textbook on International Law. Dewey. Beograd. K. 1995. Dujić. Philadelphia. Enciklopedija političke kulture. Dixon. John. 1968. Elliot.Paunović. Firenca. Dela. Dostojevski. Duverger. 11. Dimitrijević. A. Anti-Diring. Cambridge. A. . Beograd.Krause.De Mikelis..Thee. Doroghy. 1929. F. Džekobi Rasl. J. 289 . privatnog vlasništva i države. Frontiers of Human Rights Education. Beograd. Maurice. 1993. Država i politika.Engels . Zweot Auflage. 1964. (ed. “Vijesti”. 1981.Cetinje. Engels.. 1997. Razvoj ideje i teorije o podjeli vlasti od antike do Monteskjea. 1966. Podgorica. 1993. 1934. Maurice. . Einstein. 1962. Beograd. Porijeklo porodice. Liberalismo e azione sociale. Zagreb. Politički spisi. A. Sociologie politique.. Digi. Dordrecht. Internacionalizacija ljudskih prava i njihova juridizacija. Blago latinskog jezika. F. Priština. Duverger. Taking Rights Seriosly. Mein Weltbild.. 1986. Their Organization and Activity in the Modern State. 1993.. 1964.Lenjin. 1963. Beograd. Beograd.). One koji vladaju svijetom treba da slušamo. Izabrana djela. Debates on the Adoption of the Federal Constitution. John.F. br. Engels. Amsterdam. Podgorica. Beograd. 33/2003. London. 1963. Zagreb. Slobodan. Eide.Rosas. u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava. Marks . Duverger. K. Eide. Društveni zaborav. Enciklopedijski rečnik političke filozofije. Albert. Marks . maj 2003. Social and Cultural Rights. 1999. Economic. Duverger. Oslo. Political Parties. Zvonimir. Firenca. Dewey. Krysztof. Zagreb. Ljudska prava. I-II.

Podgorica. Beograd. Totalitarianism. A. Paris. Savremene političke partije. 1965. Argumentation & Debate (Critical Thinking for Reasoned Decision Making). Modernity and its Futures. Beograd. u: Enciklopedija političke kulture. Carl.. New York. Cambridge. Fine. New York. Erih. Hamilton. Kraj istorije i posljednji čovjek. Dela. Febvre. Engels. F. Ernest. D. The Ancient Greeks. A. Freely.. 1922. Erih. A.. 2001. 1988. Beograd. Fukujama. Theodor. 1956. Beograd.Engels. T. Marks . Engels. Cambridge. Goati. 1949. Masters of Political Thought. Limited Government. Gellner.F.. 1981. 1980. Predgovor za Marksov spis “Građanski rat u Francuskoj”. V. S.. Manifest Komunističke partije.McGrew.. .F. Gramsci. Beograd. Zagreb. 1974. Frankfurt am Main.Held. Hall. A. 1993. Vladimir. (ed. 1983. Beograd. 1986. From. J. Selection from Prison Notebooks. From. Torino. La terre et l’evolution humaine. Totalitarianism. Erich. Zagreb. Habermas. C. Mussolini in revoluzionario. Govier.). Z. Sarajevo. Cambridge. M. Vladimir. 1968. . Civilno društvo i njegovi suparnici. J. Friedrich. 1997. Beograd. Carl. Felice. 1947. A Practikal Study of Argument. 1985. Eschenburg. . 1942.. R. Trends of Federalism in Theory in Practice. Belmont. 1980. 1965. Bekstvo od slobode. Žorž. Friedrich. Uber autoritat. London. Savremeni poziv sociologije. Erih. 1954. K. Dictatorship and Autocracy. Zdravo društvo. Beograd. K. 1996.. Lucien. Sarajevo. Foster. Revolucija nade. 1984. A. Predgovor italijanskom izdanju Manifesta. 1992. Goati. Čovjek za sebe. Englewood Cliffs. Jurgen. A Critical History.. From. Uvjeti slobode. 1978. Političke partije. Gurvič. Friedrich. F. 1965. .. Federalistički spisi.Brzezinski. Cambridge.Medison. 290 .. F. From. V. Engels. 1980. California. Friedrich. Dž. Carl. Prilog rekonstrukciji istorijskog materijalizma. Marks .

Rani spisi. 1993.. Hennis. Jean (ed. Tradicionalna i kritička teorija. Heler.. D. 1998. Beograd. G. 404/1979. New York. Modeli demokratije. O mogućnosti svođenja politike na nauku. Meinungsforschung und reperasentative Demokratie. 1971. Horkhajmer. L. str. Govor o slobodi štampe. Borisav. H. Birthright of Man. Hegel. 1970. Svakodnevni život. Europe in Question. Levijatan. br. Held. Hobbes. 1957. 1976. Hjum. br. Henkin. R. Hegel. the Message. Wilhelm. 1992. Hasling. London. D. Sudska retorika. Selection of Texts. Beograd. Estetika.. Culture et democratie. Kampf um Anerkennung. G. Milano. Beograd. “Delo”. Ibele. Maks. The Metaphysical Theory of the State. Ignjatović. 1962. (ed). New York. Podgorica. London.. Mein Kampf.. Political Science. Kuda ide nacija. Sukob civilizacija. Democracy and the Global System.. Sarajevo. 1986. Beograd. Adolf. Honneth. L. 1951. Tubingen. Ljubljana. 220. T. Ljubljana. 2/1983. Istorija filozofije. Paris. The Audience. Filozofija povijesti. “Columbia Law Review”. the Speaker. Beograd.. G. V. 1978. Frankfurt/M. Hegel. G. W.. 1961. 1966. D. u: Held. 5/1985. F. Beograd. 291 . Held. 1981. Political Theory Today.. Rights . Cambridge. Ičević. Harrison. 1990. Hitler. Hegel. Zagreb. 1969. 1818. Hobhouse. 1976. 1982.. J. Hegel. u: Univerzalni dokumeni o ljudskim pravima.. F. Paris. D. Beograd.American and Human. 2001. Pravni i politički spisi.. Igo. Hermet.Hangtinton. International Covernant on Civil and Political Right.). 1938. 1991. V. 1974. O. Agnes. Hersch. “Delo”. Theories of Regional International Integration. Semjuel. Titograd. Beograd. Dušan.. J. Viktor. Zur moralischen Grammatik sozialer Konflikte. Zagreb. A. F.. New York.

Konfucije. Hans. Soren. Laphart.. 1967. Kolakovski. 1989.. 1987. Metafizika ćudoređa. (ed. 292 . Politička gramatika. New Haven. Kalanj. 1951. Lešek. K. H. I Fondamenti della Democrazia. Filosfskaja enciklopedija. Kaplan. 1976. 1957. 1968.. 1977. Psihologija gomila. Beograd. A. Arend. Harold. Dušan.). 1994. Novi Sad. Sarajevo. Jaspers. Power and Personality. 1989. Sremski Karlovci. B. Arend. Authority in the Modern State. Kissinger. Čuang Ce. Kohn. Kelzen. H. Tokyo. 1983.ili. Harold. 1969. 1988. Sisak. London. Boston. 1984. 756/1988. Lao Ce. Kant. New York. New York. London. Hans. Mit o državi.. London. 2004. Karl. Dijalektika krize. Bologna. H. Krause. Građenje nacije i iza toga. Karl. 1986. (ed. Beograd. Kant. Power and Society. u: Može li se izvoziti liberalni pluralizam?. L. Kasirer. Laswell. Beograd. 2002. Beograd. Idolatrija politike. Kierkegard. Kant. Beograd. Lajphart. Sarajevo. Beograd.. Kolaković Juraj. E. Laswell. Democray in Plural Societes.. Laski. Rade. Moskva. Izabrani spisi. Hans. Imanuel. Beograd.Janjić. 1983. 1972. Karel. Historija političkih teorija.. Rečnik nacionaliste. Um i sloboda. 1974. A. Veliko učenje. The Twentieth Century. Gistav. Society and the UN System . “Književne novine”. M. Social shange in the Capitalist World Economy. Beograd. New Haven. Podgorica. New York. Zagreb. Le Bon. Janoš. u. 1966. Beograd. Kiš. 1933. Filozofija. Zagreb. Zasnivanje metafizike morala. Lawrence. Duhovna situacija vremena. 1981. Governments and Parties in Continental Europe. Jaspers. 1978. Ili . Opšta teorija države i prava. Nacija. 1995. Kelsen. Konfucije. 1966. Lasky. A. 1946.Changing Perspectives on Multilateralism. 2003. Kedourie. Nationalism.). Komarov. 1979. Globalizacija i postmodernost. Imanuel. H. br. Ernst. Kosik.Knight W. Beograd. 1949. Modeli demokratije. Diplomacy. Beograd. Imanuel.

Eseji o sociologiji kulture. Paul. Zvonko. London. D. Machiaveli. Izabrana djela. Beograd. 1977. 1973. Izabrana djela. O. Priručnik za novinare. Loski. Istorija ruske filozofije. Marks . Marks. Two Treatises of Government. 1966. 1995. John. Malkolm.Lenjin. Vladalac. London. Izabrana djela. Lewis. Marks . Sarajevo. 1979. Marks . Marks. Beograd. 293 . 1998. Beograd.Lenjin. 1949.. 1982. 1964. 1970. Political Man. 1958. K. 1963. Cambridge. G. Karl. 1992. Marks. Beograd.. Zbirka dokumenata o ljudskim pravima i slobodama. 1955. Podgorica-Cetinje. K. 1980. Engels. u: Milan Vešović (prir. Arthur (ed. Marks. Kapital. Politics in West Africa. Beograd. Inauguralna adresa Međunarodnog radničkog udruženja. Karl. N:.. Kritika Gotskog programa. Izabrana dela. D. 1948. Karl.F. Izabrano djelo. Niccolo. Engels. Man. de Henri. Paris-Bruxelles. 1963. 1975. Nacija.). M. Razaranje uma. Marks.. Građanski rat u Francuskoj. Marabouto..). Locke. Nacionalno pitanje. New York. Basic Texts in International Relations. les mouvements sociaux sous la IV Republique. Pisma Kugelmanu. 1949.). Beograd. Beograd. Zagreb. S. 1939. Zagreb. E. Tijana. Karl. Karl. 1932.. Makijaveli. Elections in Britain Today. (ed. Marks . Govor na međunarodnom mitingu u Londonu. K. Les parties politiques. Radomir. London. Manifest komunističke partije. 1991. 1995.Engels F. 1951. Magna charta libertatum. Istorija političkih i pravnih teorija. Luard.Engels . The Social Bases of Politics. The Ruling Class. I. N. Zagreb. Beograd. Mannheim. Karl. Leonard. 1960. Paris. Lukacs. Lerotić.Engels . Beograd. Malet. Basingstoke. Arthur. V. Nationalisme et Socialisme. Beograd. Zagreb.Lenjin.Lenjin. Zagreb. Beograd..F. Komunikologija. Lukić. Podgorica. Lipset. Marks . Marks.Engels . Livingston. Marks Karl. Dela. Mandić. 1973. 1965.

. Izbori. Demokratija. Zagreb. u: Enciklopedija političke kulture. Fridrich.).. Milan.. S.Marks.Engels F. Demokratska i autoritarna država. Tako je govorio Zaratustra. The Spirit of The Laws. Građanin. Neuman. Većinski izbori i razmjerni izbori. Marks . Ljudska prava. Considerations on Representative Government. Marks . Zagreb. La Sociologia del Partito Politico nella Democrazia Moderna. Space. Cambridge. Matulović. F. Nariman. Karl. Michels. Kako izaći iz XX stoljeća. The Subjection of Women. Marks. Thomas. Place and Gender. Morin. Zagreb. 1993. K. 1971. Predgovor za “Prilog kritici političke ekonomije”. Nationalitet et Federalisme. Washington. London. Torino.). Masnata. Cambridge. K. Izborno pravo i stranački sustav. D.. 1975. 1975.F. O korporativnoj državi. 1993. 1958. Three Essays. u: Enciklopedija političke kulture. Neserejanc. (ur. Matić. Beograd.. 1995. Istorija političeskih i pravovih učenii. Franz. Beograd. The Indian Constitution. Volja za moć. 1974. B. Moskva. Zagreb. 1983. K. 1989. 1988. Mill. Mil. Luisane. D. O slobodi. Beograd. Karl. Engels. A sociological Study of the Oligarchical Tendencies of Modern Parties. Beograd. Dž. 1972. S. Beograd. Izabrana djela. Matić. J.. An Experiment in Unity and Diversity. u: Enciklopedija političke kulture.. Montesquieu. Michels. M. Nietzshe. Pariska komuna. Political Parties. 1992. Fridrih. 1988. Meyer. New York.F. 1992. Musolini.. S. 1949. Engels. Beograd. Transformacija političkoga. 294 . Zagreb. 1933. Nohlen. Edgar. S. D. Rani radovi. (ur. V. 1961. Rijeka. Zagreb. Niče. Prva skica za “Građanski rat u Francuskoj”. Mill. S. 1993. J. Representative Government. 1966. Zagreb. R. 1989. Matić. Beograd. 1937. Indianopolis.. Albert.. On Liberty. 1990. 2003. Beograd.. Robert. Marks. Milan. Massey. 1962. Nohlen. Milan.

Nacija i nacionalizam. 2003. Usamljena gomila. Harvard University Press. 1999.međunarodni dokumenti. 2004. Najdan. Princenton. Milan. “Praxis”. Palombara J . 1955. Beograd. Pearson. Radonjić. Beograd. G. 295 . 1993. 1968. Beograd.. u: Enciklopedija političke kulture. Pašić. B. Ritam sveta. 1997. Povelja Ujedinjenih nacija. Radovan. Beograd. 1975. L. Država. Democracy in World Politics. Misli. 2002. Istorija zapadne filozofije. Pjehovijak. Milan. 1993. Paskal. Bruxelles. Marcel. u: Željko Tomović . Vlast. Prelot. Zagreb. u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava. Prava čovjeka i drugi spisi. Pavićević. 1976. Podgorica. u: Enciklopedija političke kulture.). Chaim. Etnique et Politique. 1987. internacionalnom i univerzalnom. Rawls.Weiner M. 1965. Oxford. 1975. Princenton. Najdan. Raymond. Paris. Beograd. Pašić. Zagreb. Retorika. Platon. Platon. Podgorica. Politički proces. Zakoni. Popović. 4/1968. M. Podgorica. 2002. Beograd. 1971. 1962.Paine.Dr Čedomir Bogićević (prir. Powell. 1995.. Šta su ljudska prava?.. Sreten.. Lester. 1957. 1965. Cambridge. 1996. Pomper. Beograd. Podunavac. Veselin. 1982. B.. Traite de l’argumentation. Elections and Parties. Sociologie politique. Paris.B. Rasel . Beograd. 1995. Perelman. Political Parties and Political Development. G. H. Milan. Priština. Stability and Violence). Petrović. Podgorica. A Theory of Justice. 1988.. Popović. Contemporary Democracies (Participation. T. 1973. Beograd. br. Politička enciklopedija. Marcel. Marek. Političke i pravne teorije. Polin. Parsons. Risman. Ljudska prava . Političke institucije. 1971.. Nekoliko teza o nacionalnom. Prelot. Globalna prašina. Dejvid. Podgorica.. u: Politička enciklopedija. Voters. Zagreb. Izborni sistem i izbori u Crnoj Gori 1990-1996. Beograd. J.

1954. G. B. New York. Ž. The Ombudsman.. Zagreb. Čačak. Berlin. Siorian. Većina. Ž.. 1949. D. 1976. E. Raphael. 1959. A. Ruso. H. 1996.. J. Ruso. A Framework for Analysis. 700-338 B.. Milano. A History of the Greek City States ca. Munchen. Interdisciplinarni rječnik. 1949. Rocco. Paris.. Rosenberg. 1976. Beograd. 2001. Spence. Sociologie politique. 1938. Beograd. Staljin. Sartori. G. Ross.. Party Goverrnment.S. Cambridge. Univ. Valjevo-Beograd. On the Social Contract. Citizens Defender.Merrilis J. Spinoza. 1946. Ž. J. C. V.. 1987. Election and Electors. Beograd. Ž. Moskva. Beograd. New York. Rowar.. Teološko-politički traktat.C. of Calif. Schumpeter. Beograd. M. A. Press. 1978. R. V. Emil. Les Droits de la homme de la troisieme generation. R. Društveni ugovor. Schattscheider. E. Vojislav. Capitalism. Spaić-Varkaš . Versassungslehre. D. J. E. Stanovčić. Sartori. with Geneva Manuscript and Political Economy. Spektorski. 1947. V... Rousseau. 1972. Alfredo. Schwartzenberg. 1942. Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju. London. J. Sočinenia. A Study of the European Convention on Human Rights. Spinoza. 296 . Beograd. New York.Kukoč. Paris. 1968. Sealey. A.. London.. 1993. 1988. u: Enciklopedija političke kulture.. 1971. 2001. 1997. Schmitt. Etika. A. 1949. Geery. Đovani.Bašić. Rousseau. J. Giovanni.. S. D. New York. Theories of Nationalism. Istorija i utopija. Raspravom do pobede. Pitanja lenjinizma. Staljin. Human Right in Europe. E. . Scritti e discorsi politici. 1957.. 1989. Smith. Parties and Party Systems. 1993. Rousseau. 1955. Beograd.. Manchester. . M. Podgorica. 1939.Robertson. Demokratija šta je to?. Socialism and Democracy. Carl.. Der Mythus des 20 Jahrhunderts. Istorija socijalne filozofije. Beograd-Podgorica. O poreklu i osnovama nejednakosti među ljudima... Berkeley.

Sarajevo. Artur. Nebojša. Moderna politička misao. Đuro. 1982. Šopenhauer.. Beograd. “New Left Review”. 1976. Francesco. Problemi definisanja i modeliranja demokratije.. Zagreb.Stefani. The Dynamics of European Integration.. 1990. Vajl. Tokvil. Privreda i društvo. 1997. Zagreb. Politička filozofija. “Gledišta”. The World Almanac and Book of Facts 2002. 1982. Istorija američke filozofije. Beograd. Valentini. 103/1997. br. 1-2/1983. de Paolo. Therborn. Ribari ljudskih duša. G. Vasović. Novi Sad. Vajdenfeld. Vučina. 2001. Beograd. Šajnin. The Rule of Capital and the Rise of Democracy. Herbert. u: Demokratija. 2002. u: Evropa od A do Š. Politika i diplomacija. Gianbattista. New York. Zagreb. Beograd. Beograd. Petar. Šnjader. Cvetovi i tla. 297 . Božidar. O javnom dobru. V. 1982..Goati V. 2004. Beograd. Kategorije i korisnici ljudskih prava. 2/1983. Vasović. Globalisation and its Discontents. Zagreb. Osnovi ljudskih prava i sloboda. ličnosti. Vlahović. London. 2002. O demokratiji u Americi. Titograd. Shvatanje pojmova etnos-narod-nacija u etnologiji. A. Podgorica. Vučinić. br. 1993. 1993. M. Radovan. Štraus.. Wallace. London. Velika enciklopedija aforizama. Zagreb. “Delo”. Cetinje. Istorijski pregled evropskog ujedinjenja.. 1977. 1971. Đuro. Sociologija politike. Beograd. u: Čitanka ljudskih prava. Beograd. E. The Downing Street Years. Vodinelić-Rakić Vesna. 2001. Priručnik za evropsku integraciju. Vukadinović. u: Uvod u međunarodnu zaštitu ljudskih prava. 1991. Priština. Eristička dijalektika. vaspitanje.. Vico. 1999. Veber Maks. 5-6/ 1989. 1997. br. Načela nove znanosti. . Šušnjić. J. Zagreb.Rosas A. Ustav atenski. Podgorica. Šušnjić. Izbori i izborni sistemi. Tadić. 1976. 1948. Thatcher. Leo. Prava treće generacije. 1982. “Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu”. Ljubljana. Erik. W. 2003.. London-New York. M.Verner. Uvod u univerzalni sistem zaštite ljudskih prava. 1996. Stiglitz.

Leipzig.međunarodni dokumenti. Zupančić. 1960. Immanuel. Podgorica. Beograd. Williams. 5-6/1995. Ljubljana. u: Željko Tomović .Wallerstein. 298 . 1998. Zeigler. New York.. Pravna država i njena oblast.Or Historical Choises of the Twenty-First Century. Weil. Paris. 2002.. Boštjan. Woltmann. J. Titograd. New York. Immanuel. Zakon o pravima (Bill of Rights). Les noveaux maitres du monde et ceux qui leur resistent.Dr Čedomir Bogićević (prir. L. Utopistics . “Jugoslovenski pregled”. Logique de la Philosophie.). 6/1976. Završni dokument Konferencije komunističkih i radničkih partija Evrope. 2002. br. Politische Antropologie. M. “Teorija in praksa”. Wallerstein. 1990. Kapitalizam . Ljudska prava . American Society. Eric. br. 1903. Paris.istorijski sistem. 1967. R..

The first chapter of the book has been directly dedicated to this issue. Its aim is to serve as a manual for acquiring adequate theoretical knowledge on democracy. in the meaning of how to “apply” it. values and possibilities. what are its limits and how 299 . its contents and forms. that is for acquaintance with the principles and contents of implementing the idea of democracy in various areas of social life. In accordance with the principle of education the book has two attributes. The aim of the book is to provide two types of information about democracy. are dedicated to the issue how and why is democracy constituted. The book does not only speak about democracy in its full meaning. total of ten. Second attribute relates to the endeavor to alleviate as much as possible positivism that inevitably follows each categorical-conceptual presentation. In other words. but also with a dilemma what the democracy is.SUMMARY This book is intended for the students and young intellectuals. Second type of information is dedicated to concrete forms and contents of social organization and action that constitute democracy and determinate its development. as well as difficulties and temptations that follow its development. Other chapters. One attribute is that the biggest part of its content is given in a form of scientifically and theoretically based categorical-conceptual guide for understanding the subject matter. the book does not only deal with the dilemma what to do with the democracy. and whose character depends greatly from quantity and quality of democratic within them. First type of information relates to general theoretical and practical moments and elements important for better understanding of old and new dilemmas concerning essence and meaning of democracy. in what important aspects and contents of social life it is demonstrated and verified.

nor does it imply their incontrovertible congruence despite of the fact that the idea of civil society does not imply anything other and different from what is considered to be the essential value of democracy. . . that is to the constituting of the system of power and ruling and control of the same.democracy and power. may be and already are not only an important factor of overall political structure of the society. by definition and in reality.democracy and civil society. as well as election principle and the principle of ruling implies much more relations and interactions from what could be assumed based on the theses that imply on one side that this is the only “right way” of making “righteous” decisions.elections and democratic process. and formally repeat in specific time periods. with the aim to demonstrate that mutual relation of those two entities is not the same as mare “complementation” and “enhancement” of the first by the second. . with the aim to demonstrate that the principle of majority. but a process and an act of achieving two presuppositions of utmost importance for democracy: not to have anyone come to power by chance and that nobody can decide by himself that he is the “best”. with the aim to demonstrate that the main part of what democracy is and how it is. In that respect. with the aim to demonstrate that elections are not a mere ritual. . in line with democratic principles. is related to the power and its functioning. . and on the other side that this is a mere tyranny of numbers that gives advantage to the quantity. respect and connection of human rights and freedoms is directly related to basic principals and postulates of democratic society and that the society where basic human right and freedoms are not respected cannot be a democratic society.and to what extent does it correspond to current trends of national and global character. and devaluates the quality.human rights and democracy.the principle of majority in democratic decision making. concretely treated areas are: 300 . with aim to demonstrate how and why those as a product of democratic process and indicator of the degree of its development. but also its sacrosanct moderator.political parties in democratic process. with the aim to demonstrate that promotion. 300 .

is not an area where one cannot astray and lose democratic compass. with the aim to demonstrate that democracy is absolutely developing on one side. 301 ..democracy and verbal communication. . and on the other side in international framework. realistic and critical reception of democracy and its “logistics” than a conventional one. with the aim to demonstrate that good communication skill (in dialogue. where it functions as a system of authentic and autonomous institutions and relations.national and democratic. . although it long since does not represent terra incognita. and on the other side easier identification of the manner in which forms and contents of democracy correspond to its essence. Structured in this manner. with the aim to demonstrate on one side that national. where it develops as a system of institutions and relations between states.globalization and democracy. during negotiations) is at the same time presumption and manifestation of mutual understanding and respect of people and positive way in a pursuit of mutual. and on other side that democratic does not exclude but necessitates resolution of national. in national framework. democratic solutions. and as Hermet would say “appears as a process of mundane scale”. the book enables on one side somewhat more profound. debate.

....5 Demokratija..........................................................................................................................................................................129 Civilno društvo i demokratija ..........................................................................................................................................................................................................................223 Žanrovi govorne komunikacije .Sadržaj Uvodne napomene ........................................................151 Demokratija i ljudska prava .............................. 11 Demokratija i vlast .......................287 Summary .....................173 Nacionalno i demokratsko .............................59 Demokratska funkcija izbora .....................................................................................................................................299 303 ....................197 Globalizacija ...................251 Registar imena ............81 Političke partije u demokratskom procesu .279 Literatura ........................................................................33 Većinsko pravilo u demokratskom odlučivanju .......................................................................105 Građanin kao subjekt demokratskog......................................................

1980). 1998). Podgorica 1996 . Borba SKJ za nove odnose u radničkom pokretu (Beograd. 305 .treće izdanje). Crnogorska enigma (Podgorica.treće izdanje). Izgubljena orijentacija (Beograd. Aporije socijalizma (Podgorica. Redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. 1976). Jugoslovenski komunisti i Kominform (Beograd.AUTOR Radovan Radonjić rođen je 13.drugo izdanje. Ostrovi i kamenolomi (Skoplje. šef Katedre za sociološke nauke i rukovodilac poslijediplomskih studija na Pravnom fakultetu. Voditelj je škole demokratije pri Centru za građansko obrazovanje od njenog osnivanja. 1985). Redovni profesor univerziteta. Objavio veliki broj stručnih i naučnih radova. Tranzicije (Podgorica. Neostaljinizam (Novi Sad. Bio je dekan Pravnog fakulteta u Podgorici i Kulturološkog fakulteta na Cetinju. 1980).prvo izdanje. Autor 33 knjige. Zagreb 1979 . O nacionalnom pitanju (Titograd. Ogledi o marksizmu (Titograd. XII 1936. 1996). profesor na Muzičkoj akademiji. Profesor je na poslijediplomskim studijama na Pravnom fakultetu u Podgorici i Centru za međunarodne studije Univerziteta Crne Gore. 2002). Podgorica 2002 . Završio Višu pedagošku školu i Fakultet političkih nauka. Koautor dvije knjige i priređivač pet knjiga. među kojima tri univerzitetska udžbenika. Pravno govorništvo (Zagreb. Dobitnik nagrade Oslobođenja Cetinja (1973). Fakultetu dramskih i Fakultetu likovnih umjetnosti. 1999). Putevi socijalizma (Beograd. Politički eseji (Titograd. nagrade Oslobođenja Titograda (1980) i Trinaestojulske nagrade Crne Gore (1975). Političke i pravne teorije (Cetinje 1992 .drugo izdanje. Zagreb 1976 . Konflikti i KPJ me Kominform (Pristhine. 2004). 1980). Magistrirao (1969) i doktorirao (1973) na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. 1986). Gostujući profesor na fakultetima političkih nauka u Beogradu i Zagrebu. 1976). 1984). Poznatije knjige: Sukob KPJ sa Kominformom (Zagreb 1975 . Govorništvo (Podgorica. 1988).prvo izdanje. 1989).

Радован Demokratija / Radovan Radonjić .Уџбеници COBIS.7 (075. 304 str. Цетиње 321. 2004 (Podgorica : 3M Makarije). .CIP . .Bibliografija: str. . a) Демократија . [prevod Maja Mugoša]. 287-299.Каталогизација у публикацији Централна народна библиотека Црне Горе.Podgorica : Centar za građansko obrazovanje.CG-ID 8111888 306 .Summary. .8) РАДОЊИЋ. 304.Autor: str. 20 cm Tiraž 500. .