70

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

Stanko Andri}
(Hrvatski institut za povijest, Podru`nica Slavonski Brod)

PRILOG SREDNJOVJEKOVNOJ TOPOGRAFIJI I HIDROGRAFIJI PSUNJSKO-PAPUKOG KRAJA

UDK 551.4(497.5-3 Slavonija)11/12 Izvorni znanstveni lanak Primljeno: sijeanj 2003. U prilogu se ralanjuju neki problemi srednjovjekovne topografije jugozapadne Slavonije, tj. podruja izmeu Save, Ilove, Papuka i Psunja. Polazei od hidrografijskih identifikacija Dezsa Csnkija, na osnovi nekoliko listina iz 13. stoljea rekonstruira se srednjovjekovno vienje hijerarhije vod u sljevovima Pakre, Bijele i Ilove. Zatim se s tim u vezi razmatra ubikacija triju posjeda benediktinskih opatija Grabovo i Rudina to ih opisuju izvori iz 1234. i 1349. Uz to se daju i jezina tumaenja pojedinih toponima i hidronima. Kljune rijei: povijesna topografija i hidrografija, 13. i 14. stoljee, Ilova, Pakra, Bijela (potok), Papuk, Psunj, opatije Grabovo i Rudina.

De csak ovatosan, lpsrl lpsre kell haladnunk. (Ali napredovati trebamo samo oprezno, korak po korak.) Dezs Csnki

1. Okvirne napomene Svakom je istraivau dobro poznato da se golemi dio srednjovjekovne diplomatike grae na ovaj ili onaj nain tie zemljinih posjeda, budui da dokumentira zemljoposjedne prilike i promjene u njima. S tim u vezi, ta graa sadri obilje podataka za povijesnu geografiju i topografiju, to jest za poznavanje razmjetaja i naziva prirodnih i kulturnih sastojaka odreenog zemljopisnog podruja, kao to su vodotoci, uzvisine i udoline, raslinje itd, odnosno naseobine, ceste, utvrde itd. Povijesnim mijenama, katkad sporim a katkad naglim, podlona su ne samo antropogeografska, nego i prirodna obiljeja pojedinog prostora, bilo zbog ovjekove djelatnosti ili neovisno o njoj: ne samo da se naselja pojavljuju, rastu, smanjuju se i nestaju ili da ceste mijenjaju smjer, slino se dogaa i sa umama, rijekama i potocima. Tim stvarnim promjenama, pak, treba dodati i promjene u ljudskoj percepciji zemljopisnog okolia, koja se najneposrednije oituje u zemljopisnom nazivlju, toponimiji, sa svim u njemu

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

71

razluivim podskupinama. Istraivati povijesnu geografiju nekog prostora stoga znai rekonstruirati njegove ranije, s vremenom nestale ili izmijenjene prirodne i antropogeografske osobine i prilike, kao i, gotovo neodvojivo od toga, vremenske nizove i slojeve zemljopisnih naziva u kojima su te prilike dokumentirane, odzrcaljene. Otud je prouavanje povijesne geografije tijesno povezano s odgovarajuom granom jezikoslovlja, toponomastikom.1 S obzirom na to, nije udo da je jedan od naih najzaslunijih istraivaa povijesne geografije, Stjepan Pavii (1887.-1973.), po temeljnom obrazovanju i vokaciji bio filolog. Njegovi prilozi poznavanju srednjovjekovne topografije i toponimije, osobito temeljiti u pogledu istone Slavonije, neizostavno su polazite za daljnje radove na tom polju.2 Prije Paviia, poznavanje srednjovjekovne slavonske topografije znatno je unaprijedio uro Szabo (1875.-1943.), koji je razrijeio vie ranijih nedoumica i zabuna, osobito glede zapadne i sredinje Slavonije.3 Isti je prostor s topografskog i toponimijskog gledita dosta potanko istraivao i Juraj uk (1891.-1972.),4 a u novije je vrijeme rasvjetljavanju zamrenih prilika u Poekoj kotlini dosta
Saeto o tim opim pitanjima v. npr. u enciklopedijskoj natuknici Histoire: C. Lhistoire gographique (autor Charles Higounet), u: Encyclopaedia universalis, sv. 11 (Paris, 1992), 475477. Neki vaniji primjeri zapadnoeuropskih povijesnogeografskih istraivanja, s upotrebljivim naelnim rjeenjima i modelima: Lucien Febvre, La Terre et lvolution humaine. Introduction gographique lhistoire (Paris, 1922); W. G. East, The geography behind history (London, 1938); Charles Higounet, Les forts de lEurope occidentale, u: Settimane di studio del Centro italiano di studi sullalto medioevo XIII (Spoleto, 1965); A. Verhulst, Histoire du paysage rural en Flandre, de lpoque romaine au XVIIIe sicle (Bruxelles, 1966). Za toponomastiki pristup problemima povijesne antropogeografije i demografije v. npr. John Kousgrd Srensen, Placenames and settlement history, u: Names, words, and graves: early medieval settlement, ur. P. H. Sawyer (Leeds, 1979), 1-33. Kod nas v. Josip Lui, Prilog pitanju historijske geografije, Historijski zbornik 29-30 (1976-1977), 61-75. 2 V. posebno Stjepan Pavii, Vukovska `upa u razvitku svoga naselja od XIII. do XVIII. stoljea, I. dio (Zagreb, 1940). U toj je monografiji zapravo obraen samo sredinji dio srednjovjekovne vukovske upanije, to jest donje Povuje i dijelovi sredinjeg Pobosua, ili u crkvenim terminima vei dio vukovskog arhiakonata i jugoistoni ugao osuvakog arhiakonata peuke biskupije. Ostatak upanije (ili, po Paviiu, upe) trebao je biti obraen u drugom dijelu monografije, koji meutim nikada nije objelodanjen. ireg je prostornog i vremenskog zahvata Paviievo djelo Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji (Zagreb, 1953). Uz to i njegovi lanci: Hrvatsko naselje u frukogorskom podruju, Hrvatsko kolo 23 (1942), 118-135; Razvitak Vinkovaca i hrvatskog ratarskog stanovnitva na tom tlu, Zbornik slavonskih muzeja 1 (Osijek, 1969), 35-51; Porijeklo stanovnitva vinkovakoga kraja, Radovi Centra za organizaciju nau~noistra`iva~kog rada u Vinkovcima 1 (Zagreb, 1971), 149-346. 3 V. posebno uro Szabo, Lijesnica. Historijsko-geografska studija, Vjesnik Hrvatskoga arheolokog drutva n. s. 10 (1908-1909), 40-48; isti, Prilozi za povjesnu topografiju poeke upanije, Vjesnik Hrvatskoga arheolokog drutva n. s. 11 (1911), 40-60; isti, Terra Dobouch, Vjesnik Hrvatskoga arheolokog drutva n. s. 12 (1912), 124-128; uz to i druge njegove radove vezane za Slavoniju i Srijem. 4 Juraj uk, Poeko plemstvo i poeka upanija od doba prvih sauvanih imena i naziva do polovice etrnaestoga vijeka, Rad JAZU 229 (1924), 49-100, i 231 (1925), 38-101; isti, Podravina od Bednje do Voinke i susjedna podruja do polovice etrnaestoga vijeka (plemstvo posjedi uprava), Vjesnik Zemaljskog arkiva 18 (1916), 169-232.
1

72

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

pridonio Josip Buturac (1905.-1993.).5 Tu treba dodati da napretku ovog istraivanja doprinose u manjoj ili veoj mjeri i relativno brojni lokalni strunjaci i amateri, prilozima to su u pravilu zanimljiviji zbog zaviajnih terenskih znanja negoli zbog novih uvida u sauvano pisano gradivo.

Treba, meutim, istaknuti da je prije svih spomenutih hrvatskih istraivaa i sustavnije od njih slavonsku srednjovjekovnu topografiju i toponimiju obradio klasik maarske povijesne geografije Dezs Csnki (1857.-1933.), u svom jo uvijek nezaobilaznom priruniku i u drugim radovima.6 U novije vrijeme u Maarskoj je obnovljen projekt jo potpunije i iscrpnije obrade povijesne topografije srednjovjekovne Ugarske, koji je utemeljio i prva mu etiri sveska objavio Gyrgy Gyrffy (1917.2000.).7 Jo neobjavljeno poglavlje o vukovskoj upaniji za nj je sastavio Pl Engel (1938.-2001.), koji je u nekoliko lanaka ve pokazao iznimno temeljitu upuenost u slavonsku povijesnotopografsku problematiku. 8 Za slavonsku srednjovjekovnu antropogeografiju vrlo je zanimljivo i istraivanje toponimijske grae koje se u Maarskoj intenzivno vodilo sedamdesetih godina prolog stoljea, kada se potanko raspravljalo o mogunosti povijesne interpretacije zemljopisnog nazivlja, osobito ekonim (imen naselj) i pojedinih unutar njih tipoloki razluivih skupina: onih izvedenih od imena narod, plemena, rodova ili osoba, kao i od aptronima (naziva pojedinih zanimanja to se mogu dovesti u vezu s organiza5

Josip Buturac, Naselja Poetine u kasnom srednjem vijeku , Vjesnik Muzeja Poeke kotline 2/1 (1963), 9-26; isti, Plemike obitelji i njihovi posjedi ili gospotije u poekom kraju od XIII - XVI stoljea, Poeki zbornik 5 (1984), 13-28; napokon isti, Pisani spomenici Poege i okolice 1210-1536 (Jastrebarsko, 1995), osobito Uvod, str. 11-51.
6 Dezs Csnki, Magyarorszg trtnelmi fldrajza a Hunyadiak korban, 5 sv. (Budapest, 1890-1913), 2: 228-566, obrauje srednjovjekovne upanije Srijem, Vukovo, Poegu i Baranju. Stara krievaka i virovitika upanija nisu obuhvaene tim temeljitim djelom; Csnkijeve biljeke za njihovu istovrsnu obradu sauvane su u rukopisnom odjelu knjinice Maarske akademije znanosti. Csnki je na temelju toga dospio objaviti samo zasebnu studiju o prostranoj krievakoj upaniji: Krsmegye a XV-ik szzadban. [rtkezsek a trtneti tudomnyok krbl, sv. 15, br. 12] (Budapest, 1893), 153 str. Povrh toga v. i Csnkijev lanak Boszniai pspksg Magyarorszgon, Szzadok 27 (1893), 467-477. Odgovarajue odsjeke Csnkijeva djela nekoliko je godina kasnije u hrvatskom prijevodu i uz manje ispravke i dopune (ali, naalost, izostavivi bibliografske upute na izvore podataka) preuzeo Josip Bsendorfer u svojim Crticama iz slavonske povijesti (Osijek, 1910), 62-251.

Gyrgy Gyrffy, Az rpd-kori Magyarorszg trtneti fldrajza, sv. 1-4... (Budapest, 1963-1998).
8 V. naroito Pl Engel, A Drvntl kzpkori topogrfija: a trtneti rekonstrukci problmja, Trtnelmi szemle 39 (1997), 297-312; isti, A trk dlsok hatsa a npessgre: Valk megye pldja, Szzadok 134 (2000), 267-321.

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

73

cijom specijaliziranih privrednih djelatnosti u slubi vladarskog dvora). 9 Meu najnovijim prilozima, napokon, treba spomenuti i rad Andreje Kiss (s Prirodoslovnog fakulteta u Segedinu) posveen najstarijem sauvanom topografskom crteu ili reambulacijskoj skici iz itava panonskog dijela Ugarsko-hrvatskog kraljevstva: crte vjerojatno potjee iz 1488., a odnosi se na posjedovno razgranienje u kutinsko-novljanskom dijelu Posavine.10 2. Zaeci hidrografijskih istraivanja Ipak, ak i ako okupimo sve dosadanje istraivake rezultate, jo smo uvijek daleko od cjelovite obrade postojeeg izvornog gradiva. Mnogi u njemu sadrani podatci jo su uvijek neprotumaeni, mnoge pojedinosti, pogotovo one potanje, jo nisu rasvijetljene, mnoga pitanja tek treba postaviti. To uoavamo netom to se latimo nekog konkretnog povijesnotopografskog problema. U ovoj prilici pozabavit emo se s nekoliko isjeaka slavonske povijesne hidrografije, uglavnom zanemarenog podruja u nas ionako nedovoljno razvijene discipline. Jo uvijek, naime, nije bilo pokuaja da se sustavno prikupe podaci o vanijim slavonskim vodotocima u srednjem vijeku; a na osnovi takvih zbirki podataka postalo bi razvidno da i Ilova, Pakra, Orljava, Karaica, Bosut i Vuka, pa i druge rjeice i potoci, kao i neka jezera i movare, imaju vlastitu povijest, satkanu od zanimljivih pojedinosti, malih injenica vrijednih poznavanja. Pionirski korak na tom podruju, dodue, uinjen je jo u 19. stoljeu, ali potom gotovo da i nije bio nastavljen i dograivan. Rije je o dvosveanom leksikonskom priruniku antike i srednjovjekovne hidrografije habsburke Ugarske, koji je sastavio Tivadar Ortvay.11 Tu su za ono vrijeme vrlo iscrpno prikupljeni navodi iz raznih vrela do konca 13. stoljea, i uz to su u mnogim sluajevima predloene suvremene identifikacije ili ubikacije pojedinih tekuih i stajaih voda. U novije je vrijeme Ernst Dickenmann temeljitije od Ortvaya istraio suvremenu i povijesnu hidronimiju sredinjeg dijela savskog
G. Heckenast, Fejedelmi (kirlyi) szolglnpek a korai rpd-korban [rtkezsek a trtneti tudomnyok krbl, n. s. 53] (Budapest, 1970); Gyrgy Gyrffy, Az rpd-kori szolglnpek krdshez, Trtnelmi szemle 15 (1972), 261-320; Gyula Krist, Ferenc Makk i Lszl Szegf, Adatok korai helyneveink ismerethez I. Acta Universitatis Szegediensis de Attila Jzsef nominatae Acta historica, sv. 46 (Szeged, 1973); isti, Adatok korai helyneveink ismerethez II. Acta Universitatis Szegediensis de Attila Jzsef nominatae Acta historica, sv. 48 (Szeged, 1974); Gyula Krist, Szempontok korai helyneveink trtneti tipolgijhoz. Acta Universitatis Szegediensis de Attila Jzsef nominatae Acta historica, sv. 55 (Szeged, 1976). 10 Andrea Kiss, A contribution to research on the historical geography of the first extant reambulation sketch from the Carpathian Basin, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU 19 (2001),127-141. 11 Tivadar Ortvay, Magyarorszg rgi vzrajza a XIII-ik szzad vgeig, 2 sv. (Budapest, 1882).
9

74

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

slijeva. Prikupivi uz ostalo i obilno srednjovjekovno pisano gradivo, ponajvie iz Smiiklasova zbornika, Dickenmann je tu problematiku prouio s jezikoslovnog stanovita, zanimajui se najvie za podrijetlo i etimologiju imen, a manje s topografskog i povijesnog.12 Ortvay je, izmeu ostalog, u zapadnom dijelu tadanje (devetnaestostoljetne) poeke upanije naveo u izvorima viekratno potvrene rijeku Pukur i njezine pritoke Pucruch i Ozywpoker.13 Za Pukur je mislio da je isto to i moderna Pakra koja, kako kae, izvire kod Budia i protjee okolicom Novske te se u tri kraka ulijeva u Ilovu i Savu. Pucruch i Ozywpoker Ortvay nije pokuao poistovjetiti s odreenim dananjim vodotocima, pokazavi tek da su, kako izvori izriito potvruju, posrijedi pritoci Pukura odnosno Pakre. Ralanjujui, pak, ime Ozywpoker u njegovim razliitim zapisima i kontekstima kako se ono javlja u izvorima, ustvrdio je da mu znaenje mora biti mala Pakra (Kis-Pakra). Pritom je odbacio ranije miljenje Jnosa Jerneya i Frigyesa Pestyja po kojem bi te zapise valjalo itati Hosszpukur (Dugi Pukur). Ta ga je argumentacija dovela do pretpostavke kako su Ozywpoker i Pucruch zapravo istoznana imena (oba znae mala Pakra), iako, ini se, ne i do konana zakljuka kako je iza oba imena posrijedi samo jedan te isti vodotok. 3. Csnkijeve rekonstrukcije Cijelom tom problematikom jo se opirnije i temeljitije pozabavio Csnki u svojoj studiji o staroj krievakoj upaniji. Govorei o njezinu jugoistonom dijelu, izmeu Save, Ilove i zapadnih obronaka Psunja i Papuka (to jest o podruju koje je u srednjem vijeku u administrativnom smislu najtonije pokrivao jedan arhiakonat zagrebake biskupije, onaj zvan Svetaje), Csnki je na jednom mjestu saeo glavne rezultate svog prouavanja hidrografskih pitanja tog podruja. Nije naodmet da taj ulomak, napisan na temelju odlina uvida u srednjovjekovnu pisanu grau, prevedemo ovdje u cijelosti: U tim se krajevima katkad jo tee snai negoli u onim zapadnije odatle. I tu su sela, gradovi i utvrde nestajali, a rijeke i brda mijenjali imena; a ba su nam u takvom predjelu, u kojem pustoenje nije potedjelo naseljena mjesta, rijeke najpouzdaniji vodii. Na sreu, kvarenje nije posve izbrisalo ime glavne rijeke tog podruja, Ilove; stare nazive drugih, pak, ee je samo iskrivilo, pa otud moemo utvrditi poloaj svim ovdanjim veim srednjovjekovnim vodama.
12 Ernst Dickenmann, Studien zur Hydronymie des Savesystems [A-D. E-J. K] (Budapest, 1939-1941); isti, Studien zur Hydronymie des Savesystems II [L-] (Heidelberg, 1966). Prva knjiga sastoji se zapravo od tri napose otisnuta lanka objavljena u asopisu Archivum Europae centro-orientalis 5 (1939), 6 (1940) i 7 (1941). 13 Ortvay, Magyarorszg rgi vzrajza, 2: 83-84, 135.

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

75

Ali napredovati treba samo oprezno, korak po korak. Uoimo odmah da Ilova nije uvijek ili nije u svoj svojoj duini u prolosti nosila to ime. Isprva, u doba Arpadovia i Anuvinaca, tako se nazivao samo njezin donji dio, a u njezinu srednjem i osobito gornjem toku zvalo ju se i Szaploncza, koje je ime inae radije pripadalo samo najgornjem kraku, to tee pokraj mea stare utvrde i grada Szaploncze, to jest dananjoj Rijeci ili Rijeki. Usporedo sa Szaplonczom i Ilovom, utjeui u potonju nie prema jugozapadu (na podruju dananjeg Marina Sela), tekla je Tapolcza, koja u tek neznatno izmijenjenu obliku kao Toplica uva sve do danas svoje negdanje ime. Premda nije posebno velika voda, ipak oslanjajui se na nju moemo odrediti vie istaknutih toaka nekadanje krievake upanije, naroito uzdu gornjeg toka Toplice kod dananjeg Daruvara, ba kao i samo staro ime dananjeg Daruvara. U Toplicu danas utjee avlovica. Takoer malena rijeka, ali je njezina identifikacija ipak od velike koristi glede topografije itavog podruja izmeu Ilove i Save. Zato to na temelju nje moemo njihovim starim imenima istodobno imenovati i neto junije rijeke Bijelu i Pakru. Iz arpadovskog doba imamo o tim krajevima vie listina o zemljinim meama, ali u njima uzalud traimo avlovicu ili kakvo tome slino ime; s druge strane, na dananjim zemljovidima utaman tragamo za stanovitom rijekom zvanom Mecsen(i)cze (Meenica), koju opet te iste listine naveliko spominju. Stoga jedva moe biti dvojbe da ta dva imena oznaavaju jednu te istu vodu, pae je jedna nedavno izdana zemljinogranina listina iz 1353. rasprila oko toga i najmanju sumnju. Slijedom toga, takoer na temelju tragova u ve spomenutim ispravama iz doba Arpadovia, nije teko razabrati da stari Peker odgovara dananjoj Bijeloj, a od one toke gdje se ova spaja s Pakrom takoer i dananjoj Pakri, doim stari Pekrecz odgovara preostalom (gornjem) dijelu dananje Pakre, pokraj koje se danas nalazi grad Pakrac. Junije odatle, (Veliki) Strug je i neko nosio to isto ime.14
14

Csnki, Krsmegye, 34-36. U biljekama Csnki upuuje da je spomenutu listinu iz 1353. tiskao Imre Nagy, Anjoukori okmnytr / Codex diplomaticus hungaricus Andegavensis, 6 sv. (Budapest, 1878-1891), 6: 2 i dalje; a uz to kao potkrepu svemu reenom navodi: Gusztv Wenzel, rpdkori j okmnytr / Codex diplomaticus Arpadianus continuatus, 12 sv. (Budapest, 1860-1874), 6: 457, 459, 507; 7: 39, 159; 11: 307; Imre Nagy et alii, Hazai okmnytr / Codex diplomaticus patrius, 8 sv. (GyrBudapest, 1865-1891), 6: 185; te neobjavljene dokumente u Maarskom dravnom arhivu, Dl. 35386, 35388, 4879, 4880, 33746. Gore prevedeni Csnkijev ulomak saeo je, odnosno skraeno preveo, i Bsendorfer, Crtice, 82.

76

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

4. Pukur/Peker i Pukruc/Pekrec Tim su konstatacijama udareni temelji poznavanju srednjovjekovne hidrografije i hidronimije dananje jugozapadne Slavonije. Zadan je dosta pouzdan okvir kasnijim tumaenjima mnogobrojnih nejasnih pojedinosti u pisanim vrelima. Tih je pojedinosti toliko da bi njihovo pomno ralanjivanje i usklaivanje, koje bi dovelo do potpune i podrobne hidrografske i topografske slike dotinog podruja, dostajalo za temu vrlo ozbiljne doktorske disertacije.15 U ovom se prilogu ograniavamo na nekoliko zanimljivih potvrda kljunoga Csnkijeva nalaza u vezi s Pakrom i Bijelom. Kao to smo vidjeli, on je utvrdio da, suprotno Ortvayevu miljenju, srednjovjekovni Pukur nije moderna Pakra (na kojoj lee Pakrac i Lipik), nego malo sjevernija Bijela. Pakri, pak, odgovara srednjovjekovni Pukruc ili Pekrec. Osim topografijskih tumaenja srednjovjekovnih zapisa, o tom preanjem stanju svjedoe jo uvijek i neki toponimijski tragovi: u svom gornjem toku potok Bijela zove se i dandanas Pakra, a ondje mu s desne (sjeverne) strane nalazimo i selo po imenu Pakrani i srpskopravoslavni manastir Pakru; istodobno, ime grada Pakraca (srednjovjekovnog Pukruca ili Pekreca) svojim deminutivnim oblikom jo uvijek uva staro ime rjeice na kojoj lei. Tako su se, unato prijenosu imena s jednog vodotoka na drugi to se zbio po svemu sudei u ranom novovjekovlju, ouvali i neki elementi ranijeg stanja. S jezinopovijesnoga gledita zanimljiva je i neujednaenost srednjovjekovnog pisanja samoglasnika u oba hidronima: osim spominjanih Pukur i Pukruc (tj. Pucruch i sl.), esti su Peker i Pekrec/Pekerc, kao i razne druge kombinacije. Ta grafijska nestabilnost samoglasnik jamano svjedoi da su posrijedi zapravo bili poluglasi ili prijeglasi, pa bi odgovarajui zapis bio Pbkbr i Pbkrbc (na slavenski nain) ili pak Pkr i Pkrc (na maarski nain). Slino o tome sude i Ernst Dickenmann i Petar Skok, koji dodaju da osnovni hidronim postankom vjerojatno nije ni slavenski ni maarski, nego predslavenski, panonsko-ilirski.16 Csnkijevu hidrografsku identifikaciju (Pukur ili Peker = dananja Bijela; Pukruc ili Pekrec = dananja Pakra) valjanom je drao i uro Szabo. U spomenutom radu o topografiji tog podruja on vie uzgred, kao neto to se podrazumijeva, pripominje da je Pukur danas Bijela (u gornjem dijelu jo i danas Pakra), ili pak: Ime Pakrac (Puchruch, Pucrutz) je ime potoka, uz koji Pakrac lei t.j. Pakra je u srednjem vijeku dananja Bijela, a deminutiv Pakrac ime je pritoka (dananja Pakra).17 Szabo se nije opirnije pozabavio
15

Berislav Schejbal obranio je 1999. na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveuilita u Budimpeti magistarsku radnju pod naslovom Medieval topography of the Daruvar area. Radnju nisam imao prigodu konzultirati. 16 Dickenmann, Studien II, 64-65, s. v. Pakra; Petar Skok, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, 3 sv. (Zagreb, 1971-73), 2: 588, s.v. Pakra. 17 Szabo, Prilozi, 51, 55.

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

77

konzekvencijama to ih Csnkijevi nalazi imaju za tumaenje relativno obilna pisanog gradiva predturskog doba, ili pak za povezivanje srednjovjekovne topografije tog podruja s onom kakvu danas poznajemo. 5. Rani dokumentarni uzorak Kako bismo naznaili barem neke probleme koji su tu posrijedi, osvrnut emo se na nekoliko najranijih dokumenata kljunih za identifikaciju Pukura/Bijele i Pukruca/Pakre. To su ovi dokumenti: 1) Presuda iz 1232. kojom ban itave Slavonije Jula (Gyula) od roda Kn rjeava spor oko zemlje Tapolovec, koja je in Pukur habita, dakle dio vee cjeline koju tvori zemlja ili posjed Pukur. Prema presudi su Marcel i Abraham od Pukura prepustili spornu zemlju sinovima nekog Radovana i njihovom rodu. S jedne (june) strane tu zemlju omeuje voda Pukur, odnosno povelik potez njezina toka uzvodno i nizvodno od mjesta gdje rijeka Pucrutz utjee u Pukur.18 2) Potvrdnica iz 1237. kojom herceg itave Slavonije Koloman ostavlja zemlju Pukur u posjedu Abrahama Marcelova. Iz dosta podrobnog opisa mee razabire se da je zemlju Pukur presijecala rijeka Pukur, na kojoj su se nalazile i neke njezine mee. Tako je jedan dio mee slijedio uzvodno tok Pukura do mjesta gdje Pucruch utjee u Pukur.19 3) Listina Bele IV. od 13. listopada 1257. kojom se komesu Martinu, gradukmetu garenike utvrde, potvruje vlasnitvo nad vie posjeda, meu kojima je i zemlja Pukur. Ova se saeto omeuje nekom dolinom izmeu rijeke Pukur i rijeke Zoploncha te njihovim tokovima do mjesta gdje potonja utjee u Pukur.20
18 Tadija Smiiklas et alii, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 18 sv. (Zagreb, 1904-1990), 3: 367-8, br. 322. Opis mee u dijelu koji se tie Pukura glasi: inde versus meridiem quandam viam transeundo descendit ad silvam Rauen, inde tendit ad aquam Pukur, ubi quidam duo rivuli cadunt in ipsam, inde per cursum ipsius venit ad aquam Mlaka, per cuius meatum eundo intrat iterum in Pukur, hinc per descensum aque Pukur in magno spacio descendit ad fluvium Pucrutz, qui cadit in ipsam Pukur et ubi est meta terrea, inde per meatum eiusdem Pukur longe in commetacione terre Toide et Retzlan venit ubi fluvius Zdenichnic intrat in Pukur, inde vero tendit contra Zdenichnic 19 Smiiklas et alii, Codex, 4: 40-41, br. 37. Ulomak koji opisuje sutok Pukura i Pukruca: inde per eundem fluvium Pukur tendit superius et tenet metam cum Petro de Welyca; deinde pervenit ad locum, ubi Pucruch cadit in Pukur 20 Smiiklas et alii, Codex, 5: 73-75, br. 592. Imre Szentptery, Az rpd-hzi kirlyok okleveleinek kritikai jegyzke / Regesta regum stirpis Arpadianae critico-diplomatica, knj. III u vie sv., potonja tri prir. Ivn Borsa (Budapest, 1923-1987), I/1-3: 352, br. 1144. Opis zemlje Pukur glasi: Item prima meta terre Pukur incipit super ripam fluminis Zoploncha in valle que ducit in aliud flumen nomine Pukur et per illum vadit inferius usque ad locum, ubi predicta aqua Zopuncha (!) cadit in Pukur et per Zopuncham revertitur in predictam vallem, ubi prima meta fuit incepta ex parte terre Michaelis.

78

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

4) Listina Bele IV. iz 1269. te njezine potvrdnice koje su izdali Stjepan V. potkraj 1270. i Ladislav IV. potkraj 1272. (sve sauvane u kasnijim prijepisima), putem kojih je templarski red u zamjenu za grad Senj i upaniju Gacku stekao upaniju Dubicu. Potonja se upanija tada djelomice protezala i sjeverno od Save. Podroban opis njezinih granica poinje od rijeke Save na mjestu gdje u ovu utjee Pukur (Pwkur ili Puker). Otud se slijedi tok Pukura uzvodno prema istoku, s tim da na jednom dijelu tog poteza mea naputa tok velikog Pukura i prelazi u neki njegov pritok ili, tonije, rukavac, koji se naziva Ozywpwker ili Ozywpwkur ili Zeupuker.21 U ta etiri dokumenata iz 13. stoljea spominju se poimence desetine mahom neidentificiranih potoka, koji su esti prirodni oslonci zemljinim meama: ovdje se ne moemo uputati u rekonstrukciju njihova prostornog rasporeda niti u usklaivanje takve rekonstrukcije s danas poznatom topografijom dotinih krajeva. Isto tako, po strani moramo ostaviti oito zamrene i naizgled protuslovne podatke to ih dokumenti daju o zemlji ili posjedu zvanom Pukur i o njezinim vlasnicima. Ovdje emo iz tih relativno obilnih vrela izluiti samo nekoliko osnovnih injenica koje se tiu Pukura/Bijele i Pukruca/Pakre. Prvo, rijeka Pukur utjee u Savu, kao to jasno veli dokument iz 1269.-1272. Drugo, prema ispravi iz 1257., u Pukur utjee Zoploncha ili Szaplonca, koja je, prema Csnkiju, drugo ime za Ilovu. Tree, u Pukur utjee i Pukruc, kako izriito navode listine iz 1232. i 1237.

21 Te kraljevske listine sauvale su se u dva prijepisa. Papa Grgur X. potvrdio je 1275. na molbu templara potvrdnicu Ladislava IV., u kojoj se osim teksta Beline darovnice (uklopljene u potvrdnicu Stjepana V.) nalazi i cjelovit opis mea dubike upanije preuzet iz reambulacijske isprave koju su po Belinu nalogu nainili zagrebaki kaptol, opat topuskih cistercita, preceptor pakrakih ivanovaca i predstojnik kraljevih stolnika. Taj je sloeni dokument prema vatikanskom rukopisu objavio Augustinus Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, 2 sv. (Romae, 1859-1860), 1: 310-316, br. 536. S druge strane, kratak regest Beline darovnice i uza nj potpuni opis mea dubike upanije nalaze se i u jednoj listini palatina Nikole Gorjanskog iz 1429. Odatle ju je objavio Smiiklas et alii, Codex, 5: 510513, br. 975. Usp. Szentptery, Az rpd-hzi kirlyok, I/1-3: 500, br. 1646; i II/2-3: 26, br. 2323. Opisi me u ta dva meusobno neovisna prijepisa istog izvornika razlikuju se samo u nekim pojedinostima, kao to su tone grafije spominjanih toponima. Tako ulomak koji se tie Pukura u papinskom prijepisu iz 1275. i Theinerovu izdanju glasi (razlike prema drugom prijepisu istaknute su masnim tiskom): Prima meta incipit ex parte Guersenicha exeundo de Zawa, ubi aqua Puker cadit in Zawam, inde per ipsum Puker vadit superius versus orientem et venit in locum, ubi Zeupuker cadit in magnum Puker, ubi sunt due mete, inde in eodem Zeupuker vadit superius et cadit iterum in eumdem Puker magnum, et ibi sunt due mete et per eumdem Puker vadit superius versus orientem Isto to u prijepisu iz 1429. i u Smiiklasovu izdanju glasi (razlike su istaknute masnim tiskom): Prima meta inciperet ex parte Gwersenycha exeundo de Zaua, ubi aqua Pwkur caderet in Zauam, inde per ipsum Pwkur iret supra versus orientem et veniret in locum, ubi Ozywpwker (!) caderet in magnum Pwkur, ubi essent due mete, inde in eodem Ozywpwkur transiret superius et caderet in eundem Pukur magnum et ibi essent due mete et per eundem Pukur iret superius versus montem

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

79

6. Pukur (Bijela) i njegovi pritoci Te zemljopisne injenice, zabiljeene u srednjovjekovnim izvorima (ovdje citiranim, ali i u drugim, kasnijima), zahtijevaju odreena objanjenja kad ih se promatra u svjetlu Csnkijevih hidrografskih identifikacija. Ponajprije, upada u oi razlika izmeu srednjovjekovnog i dananjeg vienja hijerarhije vodotokova to se tu slijevaju prema Savi. Danas se Bijela smatra pritokom Pakre, a Pakra i Ilova pritocima Lonje, koja malo nie utjee u Savu. Pritom je, ipak, veoma vano uoiti da se Lonja u tom najdonjem dijelu svoga toka (nizvodno od ua Ilove) zove zapravo Trebe, a da se od nje, malo iznad ua Ilove, prema Savi odvaja rukav zvan Stara Lonja.22 To je sve drukije ili obrnuto od srednjovjekovne percepcije, za koju je glavni vodotok Pukur/Bijela, u koji najprije slijeva utjee Pukruc/Pakra, a zatim zdesna Szaplonca/Ilova. Lonja se i u srednjem vijeku smatrala pritokom Save,23 ali se to nedvojbeno odnosilo na dananju Staru Lonju. Srednjovjekovna je Lonja, dakle, utjecala u Savu neovisno o Pukuru i njegovim pritocima. Zavrni tok Lonje tekao je k Savi usporedo sa zavrnim tokom Pukura, koji, oito, odgovara dananjem Trebeu. (V. priloeni Zemljovid I.)

22 Usp. Enciklopedija Jugoslavije, 8 sv. (Zagreb, 1955-1971), 1: 558 (natuknica Bijela, 1), 4: 345 (Ilova), 5: 551 (Lonja), 6: 410 (Pakra). 23 Usp. npr. listinu Bele IV. iz 1242. u kojoj se spominje locus, ubi Logna cadit in Zawa (Smiiklas et alii, Codex, 4: 168).

80

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

Do takvih su preokreta u hijerarhijskom razvrstavanju vodotokova mogli dovesti razliiti razlozi.24 Treba uoiti da, u naelu, hijerarhija pojedinih vodotokova u nekom slijevu nije samo odraz stvarnih prirodnih prilika i odnosa, nego je i ljudska, umjetna konstrukcija. Dok je stjecanje ili sutok dvaju vodotokova fizika injenica, njihova hijerarhija ili predodba o tome koji od njih na sutoku utjee u drugi i tako prestaje postojati zapravo je stvar kulture i njezine tradicije. Razumljivo, potonja se predodba oblikuje i mijenja to slobodnije to su vodotoci u sutoku veliinom sliniji jedan drugome. Vrijedi li upravo reeno za Pakru i Bijelu? Pakra je danas na sutoku vea od Bijele, pa nas zato udi srednjovjekovno vienje po kojem se Pukruc ulijeva u Pukur.25 O zabuni tu nema govora, jer je takva srednjovjekovna predodba, kako smo vidjeli, viestruko potvrena onodobnim zapisima; uostalom, pritok tu nosi i ime koje je deminutiv imena vode u koju utjee. Mogue bi objanjenje bilo da je u srednjem vijeku Bijela (Pukur) zaista bila vea od Pakre (Pukruca). Barem je tako moralo biti u davnini kada se uobliila predodba da jedna te ista rjeica tee od izvora meu vrhovima Papuka do ua u Savu i kad se za sav njezin tok ustalilo jedno, staro, predslavensko ime, zapisano puno kasnije kao Pukur ili slino. S obzirom na tu staru tradiciju, mogao je njezin glavni lijevi pritok kasnije dobiti izvedeno deminutivno (slavensko) ime i neovisno o svojoj veliini spram matinog Pukura. Makar i vei od Pukura/Bijele, morao je Pukruc/Pakra biti smatran njegovim pritokom ako je nizvodno od sutoka bilo odavna ustaljeno ime Pukur.26 7. Szaplonca: *Stupnica ili *Slapnica? Druga naa opaska tie se gore citiranih Csnkijevih zakljuaka o svezi i djelominoj istovjetnosti Ilove i Szaplonce. Csnki je drao da je srednjovjekovna Szaplonca u pravom ili uem smislu bila isto to i dananji pritok gornje Ilove zvan Rijeka (Rijeka) te da se otud ime Szaplonca irilo i na
24 U vezi s modernim regulacijskim preinakama tog podruja v. npr. Radoslav Franjeti, Lonjsko polje. Njegova sadanjost i budunost, prema postojeim podatcima (Osijek, 1928), s priloenom hidrografskom kartom; Geografija SR Hrvatske, ur. Alfonso Cvitanovi, 6 sv. (Zagreb, 1974-1975), 1: 67-76, i 2: 125-132. 25 Izgleda da je otud i Szabo, prevodei navod iz 1237. koji Pukruc/Pakru nedvosmisleno ini pritokom Pukura/Bijele, pribjegao neodreenu izriaju: U opisu mea terrae Pukur, dovodi nas popisiva do mjesta, ubi Pucruch cadit in Pukur (t. j. gdje se sastaje Pakra s Bijelom) (Szabo, Prilozi, 51; isticanje S. A.). 26 Hrvatski sufiks (a)c, inaica opeg slavenskog sufiksa za muki rod, moe osim deminutivne obnaati i druge semantike funkcije. Ipak, kad je rije o hidronimskom paru Pukur-Pukruc (bolje: *Pakar-Pakrac), deminutivna funkcija je najvjerojatnija. Usp. Skok, Etimologijski rjenik, 1: 5, s. v. -(a)c: Veoma je rairen u tvorbi apelativa i toponima. Osnovna mu je funkcija deminutivna, no ona se vrlo esto gubi kao u otac (v.), jaganjac, stoac pored stog, stupac pored stup, gradac pored grad, kruac pored kruh. Kod hidronima oznauje pritok: Unac pritok Une, ispor. u Rumunjskoj Olte pritok Olte, ili u Rusiji Donec pritok Dona.

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

81

gornji i srednji tok same Ilove.27 No, da se ime Szaplonca moglo rabiti i za najdonji tok Ilove svjedoi nam gore citirana listina iz 1257., koja govori o uu Zoplonche u Pukur. Slino kao i u sluaju Pukura i Pukruca (ili *Pakraca), ime Szaplonca nosilo je osim vodotoka i zemljite (vlastelinstvo) i naselje u njegovoj blizini. Postojala su, dapae, dva trgovita pod tim imenom, Donja i Gornja Szaplonca, kao i istoimena utvrda. Ostacima utvrde smatraju se ruevine kod Velikih Bastaja, na obroncima sjeverozapadnog Papuka. Tu se jo u tursko doba odravala u funkciji utvrda zvana Stupanica, a to je ime ostalo ruevinama i kasnije. Tursku i novovjekovnu Stupanicu prvi je sa srednjovjekovnom utvrdom Szaploncom povezao Csnki, kojeg su slijedili Szabo, Bsendorfer i drugi.28 Ta je identifikacija pouzdana pa treba dopustiti i mogunost nekakve povijesne veze izmeu starijeg i mlaeg imena, otprilike onako kako ju je skicirao Szabo: Vrlo je vjerojatno, da je stari narodni naziv postao nerazumljiv, pa si ga je novi puk svojom etimologijom protumaio u Stupanica; sigurno ne ima stari naziv nita sa stupom posla.29 Szabo tu podrazumijeva vezu imena Stupanica i korijenske rijei stup; na takvu se povezivanju zasnivaju i lokalne narodne prie, koje na ovaj ili onaj nain razrauju poredbu kula (utvrda) kao stup(ac).30 Mogua je, ipak, i neto drukija etimologija tog toponima, koja ga izvodi od rijei stuba, pl. stube ljestve; stepenice, to bi moglo biti u vezi sa zidanim stubitem, i danas djelomice ouvanim, koje je vodilo u gornje katove visoke stupanike utvrde.31 Szaplonca je oevidno maarski preoblikovano slavensko ime. Ovo, meutim, u srednjem vijeku nikada nije zabiljeeno u izvornom, maarskim jezikom neposredovanom obliku, a u novom vijeku je nestalo ili ga je, kako smo vidjeli, zamijenilo tek donekle slino ime. Pri pokuaju da ga se rekonstruira vrijedi se najprije osvrnuti na mnogobrojne manje ili vie bliske analogije. U naoj toponimiji to su npr. Kapronca, Raholca (Rahca) i ve spomenuta Tapolca, maarski oblici triju toponima ili hidronima ije su se hrvatske, izvornije inaice sauvale te u nae vrijeme glase Koprivnica, Orahovica i Toplica. Uz to se moe navesti i toponimski par Szakolca-Skalica (mjesto u
Osim citiranih ulomaka v. i Csnki, Krsmegye, 49. Csnki, Krsmegye, 48-50, 55; Bsendorfer, Crtice, 89; Szabo, Prilozi, 41-43; Kamilo Dokal, Srednjovjekovna naselja oko Dobre Kue, Starine JAZU 48 (1958), 148153; Josip Buturac, Popis upa zagrebake biskupije 1334. i 1501. godine, Starine JAZU 59 (1984), 56-57; Korai magyar trtneti lexikon (9-14. szzad), ur. Gyula Krist (Budapest, 1994), 617, s. v. Szaplonca; Pl Engel, Magyarorszg vilgi archontolgija, 1301-1457, 2 sv. (Budapest, 1996), 1: 422. 29 Szabo, Prilozi, 41. 30 V. kratku etioloku priu o Stupanici i oblinjoj Dobroj Kui koju biljee Tomislav uri i Dragutin Feletar, Stare graevine istone Hrvatske (Varadin, 1983), 53. 31 O toponimijskim izvedenicama rijei stuba i stup v. Skok, Etimologijski rjenik, 3: 351 i 353.
28 27

82

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

Slovakoj), a tipoloki je jo blii naem sluaju primjer imena Szaporca (u Baranji kod Harknya), koje je takoer prvobitno hidronim te mu se slavenski predloak semantiki prikladno rekonstruira kao *Sporica. Na koncu, maarski toponim identian onom iz stare krievake upanije postoji i danas na drugom kraju maarskog jezinog prostora: uz dananju rumunjsko-ukrajinsku granicu, sjeverno od grada Baia Mare, nalazi se selo kojem je maarsko ime Szaplonca (rumunjski oblik glasi Spna). Ime je dobilo od potoka koji ondje utjee u rijeku Tisu. Izvorno slavensko ime potoka iezlo je, a lingvisti uglavnom misle da je glasilo Slapnica.32 To je, inae, dobro poznat hidronim u slavenskim zemljama. Tako se i za nau Szaploncu moe, dosta utemeljeno, pretpostaviti da joj je slavensko ime glasilo Slapnica. Postoji i druga mogunost. Staro ime, sauvano u maarskoj inaici Szaplonca ili Szoplonca (biljeenoj Soplonica, Zoploncha ili slino), na prvi pogled se ini korijenski nepovezanim s imenom Stupanica, kao to je mislio i Szabo. Tomu u prilog govori i injenica da je uporaba starog imena bitno ira: osim utvrde, oznaavalo je ono i vlastelinstvo i naselja na njemu te, vjerojatno prvotno, vodotok (pritok dananje Ilove i samu Ilovu). Ipak, kao to je upozorio Dickenmann, dubinska etimologijska srodnost nije iskljuena. Poveznica bi mogla biti onodobna junoslavenska rije stblbpb stup. Ona je u maarskom rano posuena kao osztlop, to je ve u srednjem vijeku pojednostavljeno u oszlop. To bi znailo da je slavensko ime rijeke bilo Stblbpnica, emu danas odgovara hrv. Stupnica, a da su Maari to ime najprije prihvatili u (zapisima nepotvrenu) obliku *Szloponca, koji su onda dalje metatezom preinaili, radi lakeg izgovora u sklopu svog jezika, u poznati oblik Szoplonca (Szaplonca).33 Prema tome, srednjovjekovna rijeka Szaplonca (Ilova) hrvatski bi se mogla zvati i Stupnica i Slapnica; lingvistiki je oboje, barem se tako zasad ini, podjednako utemeljeno. Prvom imenu u prilog ide sauvani toponim Stupanica, koji bi mogao uvati tradiciju izvornog slavenskog imena; a drugom opet prikladnost za hidronimsku funkciju. 8. Aszpukur ili *Suhi Pukur Trei moment u sadraju gore navedenih listina na koji se ovdje valja osvrnuti tie se vodotoka to ga isprave iz 1269.-1272. zovu Ozywpwker, Ozywpwkur, Zeupuker. Ve je kazano da su to ime neki (Pesty i Jerney) tumaili kao Hosszpukur Dugi Pukur, a da mu je Ortvay pridavao znaenje Mali
32 Za gore navedene maarsko-slavenske dublete v. Lajos Kiss, Fldrajzi nevek etimolgiai sztra, 2 sv. (Budapest, 1988), 1: 685, s. v. Kapronca; 2: 280, s. v. Orahovica, 514, s. v. Szakolca, 524-5, s. v. Szaplonca i Szaporca, 615, s. v. Tapolca. Za Slapnicu v. jo Skok, Etimologijski rje~nik, 3: 279, s. v. slp. 33 Dickenmann, Studien II, 114-115, s. v. Soplonica; Skok, Etimologijski rje~nik, 3: 353, s. v. stp; Istvn Szamota, Magyar oklevl-sztr, prir. Gyula Zolnai (Budapest, 1902-1906), col. 719, s. v. oszlop. Naposljetku, treba dodati i mogunost da su Szaplonca i njezin slavenski predloak u vezi s glagolom sopiti i njegovim izvedenicama, takoer poznatim po uporabi u hidronimiji; mogui predloci za oblik Szaplonca tada bi glasili Sopotnica, *Sopolnica ili sl. Usp. Dickenmann, Studien II, 115-116, s. v. Sopot; Skok, Etimologijski rje~nik, 3: 306, s. v. spiti.

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

83

Pukur jer se u tekstovima koji spominju taj pritok Pukura za sam Pukur rabi i kontrastni naziv Veliki Pukur (magnus Pwkur). Ni jedno ni drugo ipak nee biti tono. itanje Hosszpukur otpada jer izvorni zapisi naeg hidronima nigdje ne biljee poetni fonem h-, koji inae nikad ne izostaje u zapisima rijei hossz, estog elementa u sloenim maarskim toponimima.34 K tome, ni ono to iz tekstova doznajemo o tom vodotoku nikako ne ide u prilog pridjeva hossz dug. S druge strane, Ortvayevo tumaenje je semantiki prihvatljivo, ali ga potire injenica da nema nikakve rijei, bilo maarske ili hrvatske, koja bi znaila malen a mogla bi se zapisati kao ozyw ili zeu. Ti zapisi, meutim, posve jasno upuuju na maarski pridjev asz (assz) suh, u srednjovjekovnim vrelima takoer dobro potvren kao element za tvorbu toponima i osobito hidronima. Najee su mu sloenice asz-patak (u izvornim zapisima Ozzywpotok, Azyopathak i slino) suhi potok i asz-vlgy (Ozywuuelgh, Azyuwelg i slino) suha dolina. Potonje je, tovie, upravo u poekoj upaniji zasvjedoeno i u paru sa slavenskom (hrvatskom) dubletom Suhodol. Stoga nema nikakve sumnje da je Ozywpwuker ili tome slino ustvari Aszpukur Suhi Pukur (Peker, Pkr).35 To je posve prikladno ime za vodotok koji je, kako se razabire iz tekstova, zapravo rukavac Pukura (Bijele). Istodobno, i narav tog vodotoka i njegovo ime ine malo vjerojatnom mogunost da bi on bio istovjetan Pukrucu (Pakri), to je Ortvay nekako natuknuo, iako ne i izriito ustvrdio. 9. Dokument iz 1234. Poevi od najranijih, gore citiranih, primjera iz 13. stoljea pa do turskog osvajanja tih krajeva u 16. stoljeu, rjeice Pukur/Bijelu i Pukruc/Pakru spominju mnogi sauvani dokumenti, zasad tek djelomice poznati i proueni. Svaki od tih dokumenata sueljava nas s manje ili vie zamrenom topografijskom situacijom, u kojoj nam je Csnkijeva identifikacija Pukura i Pukruca vaan putokaz. Istodobno, oni su jo uvijek i prigoda da se ta identifikacija jo jednom provjeri. Ovaj emo prilog zavriti osvrtom na dva takva dokumenta, na koje nas je navelo istraivanje povijesti srednjovjekovnih samostana. Iako se odnose na dva razliita samostana i dijeli ih vie od stoljea, ti su dokumenti, kako e se vidjeti, topografskim sadrajem vrlo bliski jedan drugome: ispravno razumijevanje topografije u jednom i u drugom tekstu uzajamno se olakavaju i potkrjepljuju. Prvi dokument potjee iz 1234. i najstariji je izvor za povijest benediktinskog samostana u Grabovu (Grab, Garab). Samostan se, po svemu sudei, nalazio u Srijemu, na sjevernoj strani Fruke gore, ali je drao posjede i mnogo zapadnije odatle, oko mea poeke i krievake upanije. Ondje je
34 Primjere srednjovjekovnih toponima sloenih s pridjevom hossz v. u Szamota, Magyar oklevl-sztr, col. 393-5. Usp. npr. i pisanje imena Hosz-Bcs (dananji Bainci u Srijemu) u Csnki, Magyarorszg, 2: 318. 35 Usp. Szamota, Magyar oklevl-sztr, col. 33-34, s. v. assz; Dickenmann, Studien, 39, s. v. Asz.

84

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

osnovao i ispostavu ili priorat, koji e se kasnije, tijekom 14. stoljea, osamostaliti u poseban samostan, Bijelu (Bela). Potonje odgovara dananjem selu Bijela jugoistono od Daruvara. Listina iz 1234. jest presuda znamenitog kalokog nadbiskupa Ugrina od roda Csk, napisana zacijelo u Bau. Njome je Hozuga, opat Grabova (Hozuga abbas de Grab) izgubio parnicu oko zemlje zvane Zelbarouna to se nalazila kraj Orljave (quandam terram iam dicte ecclesie, que Zelbarouna dicitur, sitam ad Orauam). Pokazalo se, naime, da su patroni samostana tu zemlju bili prodali Ivanku Abrahamovu od praroda Sudan (dan, Zsadny), pretku porodice Velikih, kojeg je opat bez temelja optuio za nasilno prisvajanje. Poslije presude obavljena je ophodnja prijeporne zemlje pa su u listini potanko opisane njezine mee. Tu se navode imena desetak lokaliteta, od kojih je danas veinu teko ili nemogue identificirati ili ubicirati. Spominje se vie brda i izvora. Posebno su zanimljive dvije pojedinosti. Prvi mea postavljen je na brdu zvanom Camuna burda (oito Kamena brda) i on razdvaja spornu zemlju od zemlje grabovskog samostana (a terra ecclesie de Grab). Prema tome je samostan ondje osim izgubljenoga imao jo neki posjed. Od Kamenih brda, pak, mea ide na sjever sve do vode Pukur (usque ad aquam Pucur), koju onda slijedi uzbrdo do izvora Luplan. 36

10. Poloaj zemlje Zelbarouna Gdje se mogla nalaziti dotina zemlja? Njezino ime, Zelbarouna, nije poznato iz drugih isprava, ali se u njezinu opisu ipak nude barem dva prepoznatljiva elementa: u prvom dijelu isprave samo se kratko kae da je ona sita ad Orauam, kao da joj je to najvanija odrednica; a u opisu mea navodi se kao jedna od njih aqua Pucur. Prvo je nedvojbeno Orljava, a potonje bi trebalo biti dananja Bijela, koja se u gornjem toku, izmeu Papuka i Ravne gore, jo uvijek zove Pakra. Te su injenice dosadanje istraivae odmah upuivale na predjel izmeu zapadnog Papuka i Psunja, odnosno na podruje Ravne gore. Tako uro Szabo kae: prema geografskom nazivlju bit e to kraj oko Zaila.37 Zaile su zaselak u najgornjem toku potoka Bijela. Juraj uk
Smiiklas et alii, Codex diplomaticus, 3: 426, br. 370. Tu je tekst preuzet iz: Wenzel, rpdkori j okmnytr, 6: 557-8, br. 350, koji je objavio rukopis to se tada nalazio u arhivu herceke obitelji Esterhzy u eljeznom (Eisenstadt). Danas bi se ta isprava trebala nalaziti u Maarskom dravnom arhivu u Budimpeti. Za potrebe detaljnije topografijske analize trebalo bi svakako najprije sravniti izdanja s rukopisom. Ulomak s opisom mea prema postojeim izdanjima glasi: Cuius terre prima meta posita est super montem Camuna burda per quam distinguitur a terra ecclesie de Grab, ab eo autem loco uergit uersus septemtrionem per quendam cliuium, qui vulgo Cnesberc (Wenzel bolje: Cuesberc) appellatur et procedit inter duo fontana, que Joloue vocatur usque ad aquam Pucur et per Pucur tendit superius usque ad fontem Luplan; exinde uero ascendit in montem qui dicitur Stoyla et uadit iuxta terram in meta de Noac et tendit uersus orientem Kencelberc usque Bedech. 37 Gjuro Szabo, Tri benediktinske opatije u upaniji poekoj (Sv. Jelena de Podborje, Bijela, Rudin), Vjesnik Hrvatskog arheolokog drutva n. s. 9 (1907), 204.
36

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

85

se slae s takvom ubikacijom, nastojei da identificira gotovo sve mjesne nazive to su spomenuti u opisu mea. S tim u vezi, Oraua iz isprave prema uku nije Orljava, nego maleni Oraki potok, koji izvire ispod brda Lutoa u skupu Crnog vrha.38 Josip Buturac u svojim lancima o Poetini ne spominje ovu ispravu kao ni zemlju Zelbarouna, kako meu nejasnim imenima, tako ni meu selima vlastelinstva Kamenska (Kamengrad), koje se nalazilo u sjeverozapadnom uglu poeke upanije.39 No, u posmrtno objavljenoj zbirci grae Buturac prihvaa ukovo (odnosno Szabino) miljenje da je posrijedi selo Zaile, iako u isti mah, nasuprot uku, kae da je Zelbarouna bila zemlja oko gornje Orljave.40 Ubicirajui zemlju Zelbarouna, Szabo utke zaobilazi navod da se ona nalazi ad Orauam, to jedva da moe znaiti drugo nego na Orljavi ili kraj Orljave. ukov prijedlog da je to zapravo Oraki potok nije, pak, nimalo uvjerljiv. Dvije odrednice poloaja zemlje Zelbarouna u prvi mah doista mogu izgledati nespojivo: kako je mogue da joj jedna od mea bude Pukur (Bijela) i da je se istodobno smjeta uz Orljavu, kad gornje tokove tih rjeica dijeli itava Ravna gora i oko deset kilometara zrane udaljenosti? Je li to protuslovlje zaista rjeivo jedino priklanjanjem jednoj odrednici, Pukuru (Bijeloj), i zanemarivanjem ili drukijim tumaenjem spomena Orljave? Za poetak, ini se razlonim jo jednom razmotriti topografijski sadraj izvornog dokumenta iz 1234. 11. Zelbarouna ili Szlborona: meana brana Ogledajmo najprije samo ime sporne zemlje: Zelbarouna. I Szabo i uk doveli su ga u vezu s novovjekim selom Zaile. uk se pritom upustio i u iru interpretaciju itava zagonetnog toponima: I Zelbarouna nije takva zagonetka, koja se ne bi dala odgonetnuti. Nai su se stari u nazivima posjeda esto sluili sastavljenim imenima. Zelbarouna sastavljena je od Zel i Barouna. Zel su dananje Zajile, nad kojima zaudo stoji Ivakovo brdo, a Barouna ili, bolje, Borovina odgovara dananjim Borkima. Sloeni naziv, kao to je to svuda kod sloenih posjedovnih naziva obiaj, potjee od narodnih linih imena, i to ovdje od imen Zajela i Bora, kojima je nekad posjed pripadao.41 Po tome bi Zelbarouna bio posve slavenski toponim nainjen pomou sufiksa ovina. Ovaj je dobro poznat u takvoj funkciji, u kojoj poimenuje posvojne pridjeve, kao npr. u toponimima Petrovina, Opatovina i slinim.42 No, takva bi etimologija u naem sluaju upuivala na posve

38 39

uk, Poeko plemstvo (231), 38-39. Usp. Buturac, Naselja Poetine, posebno 22-25; isti, Plemike obitelji. 40 Buturac, Pisani spomenici Poege, 14. 41 uk, Poeko plemstvo (231), 39. 42 Skok, Etimologijski rjenik, 2: 581, s. v. ovina.

86

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

nepoznatu imenicu (osobno ime) Zelbar. ukovo ralanjivanje tog sklopa na dva narodna imena, Zajel i Bor, krajnje je nategnuto unato pozivanju na tobonji jezini obiaj. To neuvjerljivo tumaenje moe se shvatiti jedino u sklopu ukova sustavna i promaena napora da (gotovo) svim mjesnim i osobnim imenima navedenim u pisanim vrelima pronalazi slavenske (hrvatske) korijene. injenica jest da emo se nai na puno vrem tlu ako pretpostavimo da je Zelbarouna maarski toponim.43 Tada je gotovo oito da je to ime sloeno od dvije maarske rijei, szl i borona. Maarska borona je, nesumnjivo, postala od slavenske rijei koja u suvremenom hrvatskom glasi brana. Ova odavna ima dva posve razliita znaenja: ustava ili gat (tj. pregrada ili nasip kojim se zaustavlja voda); i drljaa (orue za obradu tla). Oba homonima, ipak, pripadaju jednoj te istoj slavenskoj porodici rijei, okupljenoj oko glagola koji u hrvatskom glasi boriti se.44 U srednjovjekovnom maarskom posuena rije borona rabila se u znaenjima prve navedene skupine: pregrada, ljesa, balvan. Kao takva je u srednjovjekovnim tekstovima poznata po tvorbi toponima, samostalno ili u sloenicama. I ime upanije Baranja i njezine sredinje utvrde, Baranyavr, nastalo je maarskom preoblikom istog (slavenskog) korijena.45 Maarska rije szl ima dva posve razliita znaenja: prvo, mea, granica, rub, kraj; drugo, vjetar. Uzme li se homonim szl u drugom navedenom znaenju, sloenica szl-borona mogla bi znaiti neto kao vjetrobran, ograda protiv vjetra. U sluaju prvog znaenja, izraz szl-borona mogao bi se prevesti kao granina brana ili meana pregrada. Od dvaju homonima, szl vjetar i szl mea, prvi je vie puta zabiljeen u funkciji antroponima (nadimka), dok su mu u toponimiji potvrde rijetke i dvojbene. Drugi je, naprotiv, dobro posvjedoen kao toponim i samostalno i u sloenicama. U sloenicama u kojima figurira kao prvi element, szl poprima pridjevsku funkciju te mu se znaenje tumai kao koji lei na mei (rubu, kraju), uz meu susjednog sela. Tako je u toponimima Szlmez njiva na mei, Szltarl strnite na mei, Szlgyp tratina na mei. Potonje je osobito zanimljivo jer je imenica gyp, stariji oblik od gyep tratina, livada, panjak, u srednjem vijeku znaila nasip, opkop, obor, ograda, a s tim u povijesnoj
43 Treba, dodue, rei da nam stanovit oprez pri jezinoj atribuciji toponima Zelbarouna nalae okolnost da je taj, koliko znamo, zabiljeen samo u ovoj listini, a i u njoj samo jedanput. Zbog moguih iskrivljenja u izvornom zapisu (a i u modernim izdanjima), rije bi bila pouzdanije fiksirana kad bismo je nalazili na vie mjesta. Uza sve to, ostaje injenica da se ta rije, tako kako je jedini put zapisana, najbolje i bez tekoa tumai kao maarska sloenica.

Skok, Etimologijski rjenik, 1: 189-190, s. v. boriti se. U suvremenom maarskom rije borona rabi se obino u znaenju drljaa. Usp. Szamota, Magyar oklevl-sztr, col. 88, s.v. borona; Kiss, Fldrajzi nevek, 1: 165, s. v. Baranya megye, i 240, s. v. Boronamez.
45

44

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

87

vezi i neobraena zemlja.46 Tako je toponim Szlgyp (danas naselje u upaniji Zala) u svom prvobitnom znaenju blizak naem toponimu Szlborona. Ovaj se, dakle, pokazuje ne samo kao jezino posve suvisao, nego i kao povijesno sadrajan pojam: u njemu se prenosi obavijest o nekakvoj mei ili granici i o pregradi ili brani na toj mei, umjetno nainjenoj od balvana ili od ljese (pletera), kako je u to vrijeme bio obiaj. 12. Ponovno o poloaju Szlborone Pretpostavka da bi se srednjovjekovnom toponimu Zelbarouna, tj. Szlborona, sauvao trag u obliku imena sela Zaile, kao to su mislili Szabo i izriitije uk, malo je vjerojatna. Nju bi tek trebalo potkrijepiti jezinopovijesnim argumentima, ako ih ima. Smjetanje zemlje Szlborona u kraj oko Zaila ne temelji se, ipak, samo na dvojbenoj vezi dvaju toponima. U prilog mu govori itav sklop podataka o meama te zemlje, kad mu se kao okosnica uzme voda Pukur, tj. Bijela. Bitno drukiju ubikaciju moglo bi se predloiti samo ako se dovede u pitanje identifikacija Pukur = Bijela. Kako se u ovom lanku eli, izmeu ostalog, provjeriti Csnkijevu hidrografsku rekonstrukciju, naelno emo dopustiti mogunost da srednjovjekovni Pukur nije moderna Bijela (u gornjem toku zvana Pakra). Oita alternativa tome jest da je Pukur dananja Pakra (kao to je vjerovao Ortvay), rjeica vea od svog pritoka Bijele, kojem prema tome bolje pristaje istovjetnost sa srednjovjekovnim Pukrucom (Pekrecom). Takav obrat u odnosu na Csnkija donosi nam stanovita olakanja u tumaenju topografijskog sadraja listine iz 1234. Naime, Pakra izvire na junoj padini Ravne gore i tu je ona mnogo blia poetcima Orljave, koja izvire na sjevernoj padini Psunja, nego to su to razgranati poetci Bijele na Papuku. Pakra i Orljava u tom se kraju pribliavaju na manje od dva kilometra, da bi odatle potekle jedna na istok, a druga na zapad. Izmeu njih lei selo Buje, kroz koje prolazi cesta od Poege prema Pakracu. Zemlja Szlborona mogla se nalaziti upravo tu, na podruju Buja. Tako bi se objasnilo to da je listina najprije openito smjeta kraj Orljave, a zatim joj kao jednu od mea navodi Pukur. Treba samo potonji protumaiti kao Pakru, a ne kao Bijelu. I neke druge pojedinosti njezinih mea dobro se uklapaju u tamonji krajolik. Primjerice, Kamena brda iz isprave mogla bi oznaavati predjel oko psunjskog vrha Strabenica kraj gornje Orljave. Sve se to ini jo primamljivijim kad se u taj poloaj uklopi i samo ime Szlborona. Na mjestu sela Buja, ono je u srednjem vijeku upravo bremenito smislom. Onuda, kao to je reeno, prolazi jedina cesta to iz Poeke
46 O svemu tome Szamota, Magyar oklevl-sztr, col. 316, s. v. gyep, i 904-905, s. v. szl 1 i 2; Kiss, Fldrajzi nevek, 2: 549-551, s. v. Szlgyp, Szlmez, Szltarl; Korai magyar trtneti lexikon, 242, s. v. gyep. Povijesnom pojmu gyep (gyep) semantiki je srodna stara hrvatska rije presjeka: v. Vladimir Maurani, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, 2 sv. (Zagreb, 1975 [pretisak]), 2: 1106.

88

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

kotline vodi na zapad, u srednjovjekovnu Slavoniju. Upravo kod Buja ta cesta prelazi razvodnu granicu, jer ondje naputa tok Orljave i poinje slijediti tok Pakre.47 Nedaleko od ulaska te ceste u psunjsko-papuki (ili, tonije, psunjsko-ravnogorski) klanac nalazila se s poeke strane tvrava Orjavavra ili *Orljavski Grad (kod dananjeg Orljavca), a slinu funkciju predstrae na zapadnoj strani imala je po svemu sudei tvrava aklovac (kod Dragovia). Na pola puta izmeu tih dviju utvrda, upravo negdje oko Buja, cesta je prelazila dvostruku granicu: krievake i poeke upanije te zagrebake i peuke biskupije. Tu se za toponim Szlborona meana (granina) brana nadaje upadljivo prikladan okoli. Szlborona tako postaje jo jednom potvrdom te granice koja je tu, na zapadnim rubovima Slavonskog gorja, svakako postojala u kasnijem srednjovjekovlju, a u nekom obliku moda i mnogo ranije mogue ak i kao stara ugarsko-slovinska granica u 10. i 11. stoljeu. To su prednosti, zanimljive pretpostavke i dalekosene konzekvencije koje nam donosi junija ubikacija zemlje Szlborona, uz gornju Orljavu i Pakru, izmeu Psunja i Ravne gore, a ne sjeverno od te potonje. Ali takva ubikacija, kako je ve reeno, podrazumijeva netonost Csnkijevih hidrografskih identifikacija. To joj i jest glavna slaba toka, zbog koje se naposljetku pokazuje neodrivom. Srednjovjekovni Pukur, naime, doista ne moe biti dananja Pakra. To dokazuju razliiti dokumenti, a naroito usporedba i usklaivanje njihova sadraja.

13. Dokument iz 1349. Jedan takav dokument to se s ovim upravo razglabanim sklapa u bitno cjelovitiju sliku potjee iz 1349. To je presuda tadanjeg kraljevskog suca Pavla Nagymartonija koja se tie u prvom redu benediktinskoga samostana sv. Mihovila na Rudini, na Psunju. Izvrstan je primjer opsenosti srednjovjekovnog pravnog izriaja i jedna je od najduljih listina objavljenih u naem Diplomatikom zborniku. Nada Klai je gotovo iskljuivo na tom izvoru zasnovala svoj prilog povijesti rudinskog samostana.48 Iz te velike listine, u kojoj su saeti sadraji vie ranijih, doznajemo o prijeporu slinom onome u kojem se 1234. naao grabovski samostan. Ovdje se opat samostana Rudina imenom Herman sukobio sa svojim patronima, poekim prepotom Andrijom i njegovom braom, zbog dvaju zemljoposjeda koje je samostan dao u zakup bez njihove suglasnosti. Iako su zakupnici, etiri brata iz roda Gileti (Giltfi), predoili valjane ugovore o zakupu iz 1333. i 1335., spor je na koncu rijeen u korist patron samostana: poniteni su ugovori kojima oni
Neke pojedinosti o topografiji tog prostora oko razvoa Orljave i Pakre v. u Julije Kempf, Oko Psunja. Zemljopisno-povijesne crtice za mlade (Zagreb, 1924), 11-29. 48 Nada Klai, Ecclesia seu monasterium sancti Michaelis de Rudina, Vjesnik Muzeja Poeke kotline 4-5 (1986), 33-59.
47

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

89

nisu dali svoju privolu.49 Dva posjeda rudinske opatije o kojima je tu rije zovu se Kaprina ili bolje Koprivna (Kaprinna, Kapriuna) i Zelna ili moda Selna (Zelna). U konanom izvjeu o ophodnji mee su im potanko i opirno opisane. Daljnja ralamba zahtijeva najprije paljivo razmatranje tih opisa.50 Oba su se posjeda nalazila uz fluvius Pukruch. Koprivna je leala juno od njega. S istoka ju je omeivao pritok Pukrucha zvan takoer Koprivna, a sa zapada neka dolina zvana Kuhinjak ili bolje Kujnjak (Kuhinnyak).51 Meama posjeda bilo je obuhvaeno i istoimeno selo, villa Kapriuna. Sama ophodnja mea prema opisu polazi od ua Koprivne u rijeku Pukruch, slijedi Koprivnu uzvodno prema jugu, zatim skree na zapad i preko razliitih meaa stie do nekog vinograda rudinskog samostana. Tu se okree na sjever te se preko vrhunca nekog velikog brda (magnus mons) i zatim kroz dolinu Kujnjak vraa do rijeke Pukruch. Na koncu se itamo u izdanjima listine idui dugo protiv toka iste rijeke prema zapadu vraa na prvotni mea (inde contra cursum eiusdem fluvii versus occidentem eundo in magno spatio verteretur ad priorem metam). Posjed Zelna leao je sjeverno od rijeke Pukruch, izmeu dva njezina pritoka koji se zovu Mothovilna (na zapadu) i Zavorsiapotaka (na istoku). U ispravi se polazi od ua potoka Motovilna u rijeku Pukruch. Mea slijedi taj potok uzvodno prema sjeveru, potom izlazi iz njega na zapadnu stranu i prelazi neku dolinu zvanu Suhodol (Zuhodol), iz koje se zatim penje na uzvisinu zvanu Kamena brda (Kamennaberda), odnosno na njihov vrhunac Sljeme (Zelemen). Tu se dotie zemlje crkve u Bijeloj. Dalje mea ide spomenutim vrhom Sljemenom prema istoku, sputa se na neku veliku cestu i dugo slijedi tu cestu dok ne doe do posjeda unuk Tome Velikog (de Welike). Tu se okree na jug pa se preko raznih meaa i naposljetku potoka Zauorsiapotaka (*Zavrki potok) vraa na fluvius Pukruch. Na kraju ide ovim na zapad do poetnog meaa.52
Izvornik listine uva Maarski dravni arhiv, Dl. 2790. Izdanja su: Gyrgy Fejr, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, 11 knjiga [u 40 svezaka] (Budae, 1829-1844), 9/1: 718-734 = Smiiklas et alii, Codex, 11: 508-517, br. 388 = Buturac, Pisani spomenici, 183-192, br. 120. Smiiklas je Fejrovo izdanje djelomice ispravio prema izvornom rukopisu. Buturac prenosi Smiiklasovo izdanje. 50 Opis mea je u Fejr, Codex, 9/1: 730-732 = Smiiklas et alii, Codex, 11: 515-516. 51 Taj potonji toponim je zacijelo izvedenica imenice kuna, preko pridjeva kunji kunin (npr. kunja koa), koji se javlja i u inaici kujni: v. Skok, Etimologijski rjenik, 2: 233-4, s. v. kna. 52 Zavrni dio tog opisa kod obojice izdavaa glasi ovako: et caderet in fluvium Pukruch, per priorem berch in bono seu in magno spatio versus occidentem eundo veniret ad metam ante dictam, ibique terminaretur. Smiiklas je tu oito slijedio Fejra ne zadubivi se ni u izvornik niti u smisao tog ulomka, takva kakvim je tu predstavljen. U izvorniku je, meutim, unato mrlji od vlage jasno vidljivo da poslije fluvium Pukruch slijedi per quem, a ne per priorem berch. Prvo daje posve suvislu reenicu, a potonje je zalutalo iz gornjih redaka i na tom je mjestu besmisleno.
49

90

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

14. Zemlje uz fluvius Pukruch Fluvius Pukruch u opisima me Koprivne i Zelne izriito se spominje etiri puta. Upravo je on razdvajao ta dva posjeda rudinske opatije te je prvom bio sjeverna a drugom juna mea. Istodobno, od svih tu spomenutih meaa u dosadanjim je topografijskim istraivanjima jedino on identificiran kao rjeica Pakra. S obzirom na brdoviti krajolik koji u opisima prevladava, jamano se radi o gornjem toku Pakre, izmeu Ravne gore i Psunja.53 Tako su ta dva posjeda leala na suprotnoj strani Psunja u odnosu na samu opatiju Rudinu. Ipak se i oko tih jednostavnih zakljuaka moraju raistiti neke dvojbe i nejasnoe. Uoio ih je i usmeno mi ih izloio povjesniar umjetnosti Zlatko Uzelac, dobar poznavatelj srednjovjekovne prolosti poekog kraja. On je najprije upozorio da blie Rudini, ali istono od nje, postoje sela Koprivna Poeka i Kujnik Poeki. (Potonje je gotovo istovjetno imenu doline koja sa zapada omeuje rudinski posjed Koprivnu.) Ta se sela spominju i u srednjem vijeku, prvo kao pripadnost utvrde Podvrje (danas Podvrko), a drugo utvrde Orljava (Orljavac). Takoer se meu selima to spadaju na utvrdu Podvrje javlja i neka Zelna.54 Sve je to Rudini znatno blia okolica negoli podruje oko gornje Pakre na sjevernoj strani Psunja. Prema Uzelcu, rudinski posjedi oko kojih je voena parnica 1349. prije su se nalazili tu, izmeu Orljave i njezina desnog pritoka Orljavice ili oko Podvrkog, negoli uz Pakru. Uzelac je, nadalje, upozorio i na pojedinost u listini iz 1349. koja pokazuje da fluvius Pukruch ne moe biti Pakra. Naime, kao to je gore reeno, u zavrnom dijelu ophodnje Koprivne kae se da joj se mea idui dugo protiv toka iste rijeke prema zapadu vraa na prvotni mea. Pakra, meutim, u svom gornjem toku tee s istoka na zapad (osim na samom poetku, gdje joj je smjer sjever-jug). Prema tome, slijedei Pakru prema zapadu (versus occidentem) ne ide se protiv njezina toka ili uzvodno (contra cursum eisdem fluvii), nego u smjeru toka ili nizvodno. Stoga valja u okolici potraiti neku drugu rijeku, koja tee prema istoku. Najprikladnije su Orljava i Orljavica, blizu kojih se nalaze ili su se nalazila sela i posjedi zvani Koprivna, Kujnik i Zelna. Ako paljivo razmotrimo opis me Koprivne, uoit emo da u njemu nisu problematini samo podatci o Pukruchu ili dananjoj Pakri. Protuslovan je sm opis me, u kojem je slijed izriito navedenih smjerova ophodnje ovakav: jug-zapad-sjever-zapad. Takva ophodnja oito ne bi nikako mogla zavriti na poetnom meau. Stoga je se ne moe topografijski objasniti bez obzira na to kako emo identificirati fluvius Pukruch. Rjeenje problema je, meutim, jednostavno, ali na posve drugoj razini. Izdavaima listine potkrala se pogreka. Fejr je prvi proitao netono inde contra cursum eiusdem fluvii versus occidentem eundo, a njega je slijedio na Smiiklas, iako je pred
Usp. uk, Poeko plemstvo (231), 85-6. Csnki, Magyarorszg, 2: 391-3, s. v. Orlyava i Podvers(i)a; 414-15, s. v. Kopri(vi)na i Kuh(in)nik; 453, s. v. Zelna.
54 53

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

91

sobom imao i izvornu listinu. U ovoj se, meutim, jasno ita versus orientem na mjestu izdavakoga versus occidentem. U rukopisu to izgleda ovako:

Rije orientem dobro se razlikuje od rijei occidentem koja se javlja, primjerice, tri retka iznad:

Tako je Fejrova omaka, kasnije prepisivana, dovela do topografijske zbrke u tom dijelu teksta listine. Jo se jednom pokazuje da je pri oslanjanju na moderna izdanja naih srednjovjekovnih listina oprez uvijek na mjestu. Kada ga se tako ispravi, opis ophodnje Koprivne postaje suvisao i njegovi susljedni smjerovi, jug-zapad-sjever-istok, zatvaraju logian krug. Istodobno, izriaj inde contra cursum eiusdem fluvii versus orientem eundo, tj. idui odatle prema istoku protiv toka iste rijeke, pristaje posve dobro gornjem toku Pukrucha ili Pakre. Rudinski posjedi Koprivna i Zelna zaista su se morali nalaziti uz gornju Pakru. Pokuaj da ih se prenese na suprotnu stranu Psunja, uz Orljavu ili Orljavicu, stvara puno vie novih tekoa nego to pomae boljoj topografijskoj interpretaciji listine. Treba ipak rei da je svakako zanimljiva i vrijedna panje injenica da toponime Koprivnu i Kujnik nalazimo jedan do drugog u istonom susjedstvu Rudine, blizu Orljave. I posjed Zelna to je spadao na oblinju podvrku utvrdu doprinosi toj zanimljivosti. Ali osim samih toponima sve je ostalo teko ili nemogue uskladiti s topografijom ocrtanom u listini iz 1349. Neobjanjivo je otkud bi se ime Pukruch prenijelo na Orljavu ili Orljavicu, nemogue je izriaj contra cursum versus orientem povezati s tokovima potonjih. Stoga javljanje spomenutih toponima u tom dijelu poeke upanije ne moe biti drugo nego koincidencija koja ne dovodi u pitanje postojanje istoimenih lokaliteta uz gornju Pakru. U vezi s tom udnovatom podudarnosti zasad moemo jedino naglasiti da su i Koprivna i Zelna i Kujnjak/Kujnik razmjerno esti toponimi na kakve se nailazi diljem dravsko-savskog meurjeja.55
55

Csnki nalazi Koprivnu u poekoj upaniji na etiri mjesta (Magyarorszg, 2: 414415), a i dananje selo Koprivna juno od Osijeka spominje se u srednjem vijeku, u maarskoj inaici Kaporna (ibid. 321). Zelna se spominje i u okolici Otoka u vukovskoj upaniji (ibid. 364-5), a Kujnik nalazimo danas i u zapadnoj okolici Oriovca.

92

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

15. Sklad dokumenata iz 1234. i 1349. Slika o poloaju dvaju posjeda rudinske opatije uvruje se kad njihov opis iz 1349. poveemo s opisom zemlje Szlborone iz 1234. Mee potonje dodiruju se u jednoj toki s meama Zelne. Ta je toka gorje koje se zove Kamena brda, tj. Camuna burda u zapisu iz 1234. i Kamennaberda u zapisu iz 1349. Kad se ta dva teksta supostave, Kamena brda postaju stoernom tokom kojoj se na jugu do rjeice Pukruch sterao posjed Zelna, a na sjeveru do rjeice Pucur posjed Szlborona. Takvim se rasporedom jo jednom potvruju identifikacije Pukur = Bijela i Pukruc = Pakra. Otpada obrnuta mogunost, koju smo malo ranije naelno dopustili. Uz to se namee zakljuak da su Kamena brda, smjetena izmeu Bijele i Pakre, srednjovjekovno ime za dananju Ravnu goru ili barem za njezin zapadni dio. Vrhunac Zelemen ili Sljeme odgovara moda dananjem Velikom Javorniku (718 metara nad morem).56 Bilo Ravne gore protee se zaista u smjeru zapad-istok, kao to tvrdi isprava iz 1349, a njime i danas ide neka gorska cesta koja bi eventualno mogla odgovarati srednjovjekovnoj magna via. Iako bi tek vrlo paljivo i temeljito topografsko istraivanje moglo razjasniti ostale pojedinosti primjerice, gdje se nalaze spomenuti sjeverni pritoci Pakre koji omeuju Zelnu, Mothovilna i Zavorsiapotaka ovakvo se openito rjeenje ini dosta pouzdanim. (V. priloeni Zemljovid II.)

Zemljovid II

56

Tako i uk, Poeko plemstvo (231), 86.

scrinia slavonica 3 (2003), 70-94.

93

Osim Kamenih brda, listine iz 1234. i 1349. povezuje jo jedna pojedinost. 1234. kae se da mea na Kamenim brdima dijeli od sporne zemlje Szlborone neku zemlju crkve u Grabovu (terra ecclesie de Grab). 1349. pak saznajemo da na Kamenim brdima, odnosno njihovu vrhuncu Sljemenu, sa Zelnom granii zemlja crkve u Bijeloj (terra ecclesie de Bela). Namee se zakljuak da su zemlja crkve u Grabovu iz 1234. i zemlja crkve u Bijeloj iz 1349. zapravo jedna te ista zemlja. To je posve razumljivo u kontekstu povijesnih veza izmeu tih dviju crkava, tj. samostana. Kako se Zelna sterala juno od Kamenih brda, a Szlborona sjeverno i sjeveroistono od njih, zemlja crkve u Grabovu odnosno crkve u Bijeloj zacijelo se nalazila sjeverozapadno od Kamenih brda. To, pak, upravo odgovara smjeru zrane crte od Velikog Javornika prema dananjem selu Bijela. Topografijsku interpretaciju listina iz 1234. i 1349. moglo bi se dopunjavati i proirivati na temelju drugih dokumenata to se s njima mogu dovesti u vezu. Osobito se to odnosi na izvore o posjedima obitelji Velikih od praroda dan/Zsadny. I ta plemika obitelj jedna je od niti to povezuju nae dvije listine. Njezin predak Ivanko Abrahamov javio se kao kupac Szlborone u listini iz 1234., a 1349. kao susjedi Zelne spominju se unuci Tome Velikog, koji je bio unuk spomenutoga komesa Ivanka.57 Nije jasno je li u potonjem sluaju posrijedi upravo Szlborona ili neki drugi posjed Velikih u tom kraju. Jo 1232. isti je Ivanko kupnjom stekao zemlje Bedech et Terpyn, o emu se sauvala listina iznimno zanimljiva za topografiju sredinjeg Papuka.58 Sa zemljom Bedech, pak, meaila je prema listini iz 1234. i Szlborona. Tako se jo bolje uvruje poloaj te potonje uz gornji tok Bijele ili starog Pukura. Privlana ideja da se Szlboronu smjesti izmeu Orljave i dananje Pakre, u okolicu Buja, ostaje bez temelja. Izriaj kod Orljave (ad Orauam), kojim se u listini openito oznaava poloaj Szlborone, oito treba shvatiti u irem smislu, kao da upuuje na porjeje Orljave u vrlo prostranu zahvatu. Ako je, uostalom, Szlborona dopirala na jug sve do bila Ravne gore, od same Orljave dijelilo ju je tek kakvih pet kilometara. To se oito moglo smatrati podrujem uz Orljavu u sklopu predodbe za koju je Orljava bila najvaniji vodotok itavog tog gorskog dijela dravsko-savskog meurjeja.

57 58

Usp. Karcsonyi, A magyar nemzetsgek, 3: 158; uk, Poeko plemstvo (229), 88. Smiiklas et alii, Codex, 3: 357-8, br. 311. Usp. uk, Poeko plemstvo (231), 39.

94

Stanko Andri}: Prilog srednjovjekovnoj topografiji ...

Summary A CONTRIBUTION TO THE MEDIEVAL TOPOGRAPHY AND HYDROGRAPHY OF THE PSUNJ AND PAPUK AREA Research on the medieval topography of Slavonia is a job far from being finished, in spite of a sequence of valuable contributions to this field by various authors. A century ago the whole eastern half of the area between the Drava and the Sava rivers was carefully studied by Dezs Csnki, whose contribution, a part of his renowned five-volume handbook of historical geography of medieval Hungary, remains fundamental. Csnkis work was later pursued, mostly with focus on more limited portions of the region, notably by uro Szabo, Juraj uk, Stjepan Pavii, Josip Buturac, Gyrgy Gyrffy and Pl Engel. Tivadar Ortvay and later Ernst Dickenmann studied the more specific subject of the areas hydrography and hydronymy. Csnki was first to clarify some peculiar features of the fluvial system in the south-eastern part of the medieval county of Krievci (Krs), i.e. in the south-western part of modern Slavonia. He identified medieval Pukur (or Peker), Pukruc (or Pekrec) and Szaplonca (< *Stblbpnica or *Slapnica) with modern Bijela, Pakra and Ilova respectively. Unlike the modern perception, medieval population regarded Pukur (Bijela) as the most important river of the area and a direct tributary of the Sava. Both the Szaplonca (Ilova) and the Pukruc (Pakra) were perceived as the Pukurs tributaries. (Today all of the three rivers or rivulets are considered tributaries of the Lonja, which in the Middle Ages flowed into the Sava independently of the Pukur catchment area.) The medieval priority of the Pukur over the Pukruc is also reflected in the latters name being (Slavic) diminutive of the first; but the Pukruc (Pakra) cannot be identified, as Ortvay implied, with an arm of the Pukur called in some sources Aszpukur Dry Pukur. An evidence supporting Csnkis identifications of the Pukur and the Pukruc is found in two charters dealing respectively with lands of the Benedictine monasteries of Grabovo (Garb) and Rudina. The first charter, dating from 1234, validates the sale of the Grabovo abbeys estate called Zelbarouna or Szlborona (meaning intriguingly border barrier or border fence). The estate was situated on the southwestern slopes of the Papuk mountain, between the Pukur (Bijela) in the north and a ridge called Kamena brda (Stone Hills) in the south. The second charter, from 1349, cancels the leasing of two estates of the abbey of Rudina which were situated on either side of the upper Pukruc (Pakra) stream. The estate on the northern (right) side of the stream, called Zelna, had the same Kamena brda ridge on its northern boundary. This makes possible to identify Kamena brda as (a part of) the present-day Ravna gora, a hill-range separated from the neighbouring Papuk and Psunj mountains by the upper courses of the Bijela and the Pakra respectively. This reconstruction corroborates Csnkis conclusions about the medieval hydrography of the area, and should facilitate further historical-topographical exploration of the Slavonian highlands. Key words: historical topography and hydrography; 13th and 14th centuries; Ilova, Pakra, Bijela (rivers); Papuk and Psunj (mountains); Grabovo, Rudina (abbeys).