Green Garden • broj 53 • studeni / prosinac 2007.

godina VII • cijena 3 KM

Blagdani u znaku crvene boje Aronija – nova voćna vrsta Rakija od jabuka Jin Tao-nova sorta kivike Virusne paralize pčela

Štakorlovka

Mišolovka

Rezervni mamci

Klopka za krtice 

Urednikova riječ
Pred vama je posljednji ovogodišnji broj poljoprivrednog glasila GREEN GARDEN koji na svojim stranicama donosi niz zanimljivih članaka iz oblasti voćarstva, vinogradarstva, povrćarstva, ratarstva, pčelarstva i cvjećarstva. Međutim, posebno su zanimljivi prilozi iz oblasti voćarstva zahvaljujući kojima možete saznati sve o ljekovitoj aroniji, novoj voćnoj vrsti koja je ne samo u nas već i u cijelom svijetu izazvala veliko zanimanje. Osim toga iz članka koji potpisuje uvaženi prof. dr. Ivo Miljković, doznajte sve o novoj sorti kivike Jin Tao. Pored navedenih aktualnosti ne propustite pročitati stranicu posvećenu jesenskoj sadnji voćaka i vinove loze, kao i članak o dunjama, već dobro udomaćenoj voćnoj vrsti na području Hercegovine. A što s proizvedenim plodovima voća, otkrijte kroz priloge o čuvanju plodova šljiva, spremanju zimnice i načinu na koji se proizvodi rakija od jabuka. Ukoliko pak njene plodove ne iskoristite za spravljanje jabukovače, ne zaboravite pročitati prilog o bolestima jabuka koje se javljaju tijekom njihovog čuvanja. Međutim, na našim stranicama ništa manje nisu interesantni prilozi iz cvjećarstva u kojima donosimo pregled najtraženijih božićnih i novogodišnjih cvjetnih vrsta poput božićne zvijezde, azaleje i ciklame. Nadalje, tu je zanimljiv članak o ananasu i papratima koji se u posljednje vrijeme sve intenzivnije koriste za oplemenjivanje sobnih i uredskih prostorija. Ali ni to nije sve jer stranice iz cvjećarstva dovršavamo prilozima o rezanom cvijeću i ukrasnoj biljnoj vrsti potentili. Iako je na našim vratima zima, u povrtnjaku može biti još živo pa stoga koje vrste povrća možete sijati odnosno saditi, pročitajte u preporučenom kalendaru sjetve. Kako se bliži vrijeme proizvodnje presadnica povrća, od velike koristi bit će prilozi o dopunskom osvjetljenju rasada, kao i značaju korištenja kontejnera i supstrata za sjetvu i uzgoj presadnica. Pored toga, doznajte koji je glavni uzrok pojave gorčine plodova koja se redovito pojavljuje u uzgoju krastavaca. I na koncu, nipošto nemojte propustiti članke u kojima pravimo kompletan osvrt na ovogodišnju vinogradarsku godinu kao i članak u kojem kratko rezimiramo prednosti korištenja peletiranog stajskog gnoja. Povrh toga, za sve brojnije hercegovačke pčelare tu je i članak o virusnim paralizama pčela kao i prilog o njihovom krajnjem proizvodu medu. Ali, kako ni to nije sve preporučamo vam da ipak sami detaljno prelistate naš i vaš GREEN GARDEN, a ukoliko smo nešto propustili, nadamo se da nam to nećete zamjeriti. Uredništvo

SADRŽAJ
BLAGDAN U ZNAKU CRVENE BOJE 4 POTENTILA 5 REZANO CVIJEĆE 6 PAPRATI 7 ANANAS U STANU 8 ŽUTE DUNJE S ORMARA 9 JESENSKO-ZIMSKA SADNJA VOĆAKA I VINOVE LOZE 10 ARONIJA 12 OSVRT NA OVOGODIŠNJU VINOGRADARSKU GODINU 13 ZIMA U POVRTNJAKU 14 KONTEJNERI I SUPSTRATI ZA UZGOJ PRESADNICA POVRĆA 15 SPREMANJE ZIMNICE 16 RAKIJA OD JABUKA 17 JIN TAO 18 ČUVANJE PLODOVA ŠLJIVE 19 PITANJA I ODGOVORI 20 BOLESTI JABUKA TIJEKOM ČUVANJA 21 GOMOLJAČE I KORJENJAČE U PREHRANI KUNIĆA 22 HERCEGOVAČKI DUHAN PADA U ZABORAV 23 SUZBIJANJE MIŠEVA I ŠTAKORA 24 KRUMPIROV MOLJAC ::: WORKSHOP U MOSTARU 25 NE UPOZREBLJAVAJTE PLJESNIVI KUKURUZ 26 MED IZVOR ŽIVOTNE ENERGIJE 27 VIRUSNA PARALIZA PČELA 28 ILIĆKI LJUBITELJI PRIRODE 29 ZANIMLJIVOSTI 30
Glasilo GREEN GARDEN Nakladnik: SJEMENARNA, Široki Brijeg, Knešpolje b.b. 88220 Široki Brijeg, Tel.: ++ 387 (39) 703 572, Fax: ++ 387 (39) 705 572 Glavni urednik: dr. Ivan Ostojić Redakcijski kolegij: Josip Brkljača, Nino Rotim, Goran Jurilj, Aida Kohnić, Danko Tolić, Mario Ćubela Marketing: Snježana Spahić - Bevanda, dipl. oec. Grafičko oblikovanje: Damir Šanje Tisak: GDD POLET, Sarajevo Fotografija na naslovnici: Ivan Ostojić Mišljenjem Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i športa broj: 05-15-5920/04 od 31. 12. 2004. godine časopis Green Garden oslobođen je plaćanja poreza na promet.

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007 

BLAGDANI U ZNAKU CRVENE BOJE
Piše: Josip Brkljača, ing.
Jedna od najčešćih ali mnogima i najdražih božićnih i novogodišnjih lončanica je božićna zvijezda ili mlječika krasna, kako je neki još zovu, Euphorbia pulcherrima, koja privlači poglede «listom» žarko crvene boje. Porijeklom je iz Meksika, gdje raste kao listopadni grm visine do tri metra. Kao lončanica visoka je 30 – 40 cm. Na vrhu biljke razvijaju se sitni, neugledni cvjetovi. Ljepotu biljci daje crveno obojeno lišće uz cvjetove tzv. brakteje. Božićna zvijezda traži svijetlo mjesto u stanu, umjerenu temperaturu, 15 od 20oC. Izbjegavajte zalijevanje hladnom vodom. Traži veliki postotak vlažnosti u zraku i obilno zalijevanje, a ako je zaboravite zaliti, tužno će objesiti listove, no malo mlake vode ubrzo će je oživjeti. Prilikom zalijevanja pazite da ne prskate brakteje i cvjetove. Za smještaj božićne zvijezde izbjegavajte mjesta na propuhu i u tami. Nakon nekoliko tjedana cvatnje, biljka odbacuje lišće. Tada je možete prikratiti na 10 cm, prestati sa zalijevanjem, a početkom proljeća biljku iznijeti vani. Redovito je zalijevajte preko ljeta i jeseni, a zatim je ponovo unesite u kuću. U zimu bi ponovno trebala procvjetati. Na žalost, više neće biti tako lijepa, pa razmislite je li vrijedna truda ili

Za posebne prilike biraju se i posebne lončanice koje oblikom, bojom lista i cvijeta izražavaju posebnu simboliku. Tako za božićne i novogodišnje blagdane tražimo božićnu zvijezdu, azaleju, ciklamu. To su vrste koje cvatu zimi pa svojim žarkim bojama unose radost u svaki dom.
u novije vrijeme, plemenite i minijaturne ciklame ukrašavaju mnoge stolove te osobito lijepo izgledaju u bijelim keramičkim posudama ukrašenim vijencima od bršljana. Osim s bršljanom ciklame su idealne u kombinaciji s papratima, različitim puzavicama, s kaduljom i lavandom kao i s biljkama čiji su listovi sivo zelenkaste boje. Ipak, da bi ciklama zadržala svoj raskošni cvijet dva do tri tjedna, morate im posvetiti punu pozornost. Tako trebate znati kako ciklame ne podnose isuviše suhe i zagrijane prostorije te im posebno odgovara temperatura od 5 do 10 stupnjeva uz visoku vlažnost zraka. Uočeno je i kako ciklamama posebno «godi» prozor spavaće sobe, trijem ili hodnik s dosta svjetla tijekom zimskih mjeseci. Pored toga, u njihovom uzgoju trebamo biti oprezni jer moramo voditi računa da se između dva zalijevanja površina komposta malo prosuši i u tu svrhu ih je najpoželjnije zalijevati u podložak. Dok su biljke aktivne, treba ih svaka dva tjedna i prihraniti namjenskim tekućim gnojivima. Ukoliko im pružite optimalne uvjete, zdrave će biljke prirodno prestati s rastom u proljeće kada ih treba i potpuno zasušiti u periodu od mjesec dana (što znači sve do ljeta), dok svi listovi ne uvenu. Sa zalijevanjem ponovno započinjemo kada počne i novi rast, s tim da je ciklame nužno presaditi svake dvije godine.

Božićna zvijezda

Azalea - cvatući grm u loncu

je bolje kupiti novu biljku idućeg Božića. Za ovu biljku, kao i za sve biljke iz ove porodice, je karakteristično da se pojavljuje bijeli gusti sok (mlijeko) kada se otrgne list ili dio biljke. Sok božićne zvijezde je otrovan, pa treba biti oprezan kada su djeca ili životinje u blizini. Najbogatije cvate zimi, pa se tada i najviše kupuje. To ja pravi mali cvatući grm u loncu. Azaleja ima svih boja, veličina i oblika cvijeta, pa svatko može pronaći nešto za sebe. Sve azaleje vole meku vodu za zalijevanje (tvrdu vodu iz vodovoda prokuhajte), kišnicu ili otopljeni snijeg. Vole svijetlu, umjereno toplu prostoriju. Zalije-

Azaleja

vanje je prema potrebi – zemlja u loncu mora biti umjereno vlažna. Azaleja je osjetljiva na propuh. Za azaleju je veoma važno da ima odgovarajući supstrat u loncu tj. supstrat kisele reakcije. Kada kupujete lončanicu azaleje, najbolje je birati onu biljku s nekoliko otvorenih cvjetova i mnogo pupova, pa ćete dugo uživati u njihovoj cvatnji. Postoji doista mnogo kultivara ciklama koji se međusobno razlikuju po boji cvijeta, njegovoj veličini, boji listova i sl. Tako su, primjerice, dugo vremena u modi bile ciklame s velikim cvjetovim, dok danas prvenstveno nailazimo na ciklame s malim cvjetovima, ali s posebnim mirisom. Iz tog razloga,

Ciklama

Božićna zvijezda traži svjetlo i umjerenu temperaturu

U modi su ciklame s malim cvjetovima BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

P O T E N T I L A idealna za hercegovačke vrtove
Potentila predstavlja ukrasni grm koji je u našim krajevima poznatiji pod nazivom petoprsta. Spomenuti naziv pak potječe od lisnih ogranaka, od kojih svakih broji po pet listova. Iako su na tržištu prisutni njeni različiti varijeteti, za naše podneblje najprikladnija je Potentilla fruticosa.
Piše: Ivica Doko, dipl. ing. 

P

otentila ili petoprsta ukrasni je grm koji je rijetko prisutan u našim vrtovima. Razlog tomu, prije svega, ogleda se u činjenici kako je ova dekorativna grmolika vrsta relativno nepoznata našim ljubiteljima dendromaterijala. Povrh toga, potentilu možemo pronaći samo u pojedinim, bolje opskrbljenim vrtnim centrima koji njene sadnice uvoze iz zemalja poput Italije ili Nizozemske. Međutim, to ne znači da se navedena ukrasna trajnica ne može uspješno uzgojiti u našim klimatsko-zemljišnim prilikama. Što više, radi se o biljci kojoj iznimno dobro odgovara hercegovačka klima, u kojoj cvate izrazito dugo-u razdoblju od travnja do studenog! Ove ukrasne grmolike biljke ne narastu više od jednog metra, pa su izrazito prikladne za naše male vrtove i okućnice. Petoprsta je vrlo cijenjena i kao niski oblik grma pogodan za pokrivanje tla te predstavlja biljku koja neometano raste i na vrtnom

Biološke posebnosti

kamenjaru. Ukrasnu vrijednost daju joj cvjetovi koji se pojavljuju već od ranog proljeća i čija raskošnost krasi našu okućnicu sve do početka jeseni. Osim cvjetova, lijep izgled i opći dojam biljke upotpunjuju gusti, čipkasti listovi. Krajobrazni arhitekti obično prakticiraju njenu sadnju u skupinama premda raskošnost potentile ništa nije manja ni u njenom pojedinačnom uzgoju. Povrh toga, ova dekorativna biljka uglavnom služi za formiranje niskih, cvatućih živica ili kao okvir za vrtne gredice. Međutim, ono što je puno značajnije jest činjenica kako petoprsta nema posebnih zahtjeva u pogledu tla, što znači da se nesmetano može uzgojiti i na prosječnoj vrtnoj zemlji. Ipak, za ostvarivanje njene dugotrajne cvatnje moramo poznavati osnovne elemente rezidbe, koja se pak mora pravodobno i provoditi. Sve ukrasne grmove petoprste treba redovito orezivati, kako bi biljke bile što pravilnije oblikovane i kako bi što obilnije cvjetale. Zbog svega toga dolaskom proljeća, čim klimatske prilike to i omoguće, odrežite svaku treću stabljiku iz razloga što ćete takvim načinom orezivanja spriječiti suviše gust rast ove trajnice. Osim toga, na taj način reducirat ćemo veliki broj starih i oslabljenih grana koje bi narušile izgled ovoga lijepog i otpornog grma. Ukoliko to do sada nikada niste učinili, u vašem vrtu ste umjesto krasotice dobili staru i zapuštenu biljku, koja slabo ili nikako ne cvjeta. Ali, takvu neurednu biljku nipošto nemojte odstraniti iz vrta već je oštro prikratite

Potentilin cvijet

Rezidba potentile

na 15-tak cm iznad tla. Sliedećih godina orezujte je redovito a sve kako bi na koncu formirali uredan grm prihvatljive veličine. A ako u tomu i ne uspijete, nemojte se obeshrabriti iz razloga što u našim vrtnim centrima redovito tijekom proljeća, pored različitih ukrasnih grmova, možete pronaći i sadnicu potentile. Potentilla fruticosa je najčešća vrsta petoprste koju odlikuje nizak, gust rast od 70-110 cm visine. Biljka cvjeta u razdoblju od travnja o studenog a boja cvjetova ovisno o sorti može biti u nijansama žute, ružičaste, naran-

časte i crvene. Plodove ove biljke rado jedu ptice pa je P. fruticosa idealna za njihovo privlačenje u vrtove. Međutim, ono što vrijedi za sve potentile vrijedi i za fruticosu, a to je pravodobno orezivanja biljaka u svrhu njihovog pomlađivanja. Rezidba se provodi prije kretanja vegetacije, s tim da se biljka poreže na 20-25 cm iznad površine tla. Na taj način pomlađena biljka cvjetat će puno kasnije (u drugoj polovici ljeta sve do prvih mrazeva) čime ćete, barem za kratko, produžiti čaroliju cvatnje prije ulaska u zimsko sivilo vrta.

Sadnice potentile

Potentila cvate sve do prvih mrazeva

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

REZANO CVIJEĆE
sve češći ukras naših domova
Piše: Josip Brkljača, ing. Cvijeće je neizostavni i nezamjenljivi dio svakog doma. U tom pogledu unutrašnjost našeg životnog prostora sve češće se oplemenjuje različitim vrstama rezanog cvijeća. Ipak, samo ga iskusni ljubitelji uspiju dugotrajno očuvati raskošno lijepim i svježim.
Gerberi dugo zadržavaju svježinu cvijeta 

P

ored raznoraznog ukrasnog sobnog bilja naše domove krase i različite vrste rezanog cvijeća, kojeg određeni period uspijevamo očuvati svježim. Međutim, rukovodeći se i poštujući određena pravila, iskusni ljubitelji cvijeća znatno duže uspijevaju zadržati njegovu svježinu, a time, razumljivo, i njegovu raskošnu ljepotu. Naime, na dugotrajnost rezanog cvijeća posebno utječe čistoća posuda i vode, o čemu bismo svakako trebali povesti računa. Drugim riječima, čim u okrilje našeg doma donesemo ubrano rezano cvijeće, odmah ga trebamo i smjestiti isključivo u čiste saksije odnosno vaze u koje prethodno ulijevamo svježu vodu. Ali, osim pripreme saksija i vaza trebamo pripremiti i ubrano rezano cvijeće kojem se sa stabljike uklanjanju listovi. Osim toga, neposredno prije stavljanja cvijeća u saksiju s vodom stabljiku je poželjno skratiti za 5-10 cm. Spomenimo kako je čistoća tj. svježina vode posebice važna za pupoljke koji se u periodu od nekoliko dana trebaju i otvoriti. A ukoliko to zanemarimo, pupolj-

ci će umjesto da procvjetaju biti osuđeni na propadanje, što znači da će brzo i uvenuti.

Koliko će ubrano rezano cvijeće zadržati svoju svježinu, ovisit će i od uvjeta njegovog smještaja. U tom pogledu najvažnija je temperatura koja nipošto ne smije biti previsoka. Jednostavno rečeno, što je temperatura u prostoriji niža, utoliko će trajnost cvijeća biti veća. Zbog svega toga ubrano cvijeće nije poželjno smještati blizu balkonskih vrata ili prozora kao ni u blizini izvora toplote (klima, radijatori i sl.). Međutim, kako bi cvijeće u vazama zadržalo svoju svježinu kroz duži vremenski period prije njegovog stavljanja u saksije potrebno je u vodu unijeti odgovarajuća gnojiva za rezano cvijeće. Zahvaljujući njima, cvijeće će ostati svježe a cvatnja će biti duža i raskošnija.

Dugotrajnost rezanog cvijeća

Ruže kao jedne od najčešće darivanih cvjetnih vrsta predstavljaju redovite pratioce naših

Vrste rezanog cvijeća

Ruže - najljepše rezano cvijeće

dnevnih prostorija. Kako bi zadržale svoju svježinu, prije stavljanja u saksije čuvaju se nekoliko sati na hladnom mjestu, a sve kako bi se što bolje prilagodile novim uvjetima. Međutim, prilikom rukovanja s cvjetnim buketom trebate biti pažljivi jer su ruže iznimno osjetljive na bakterije. Naime, oštećene stabljike ruža predstavljaju idealnu podlogu za razvoj štetnih bakterija koje izazivaju njihovo ubrzano truljenje i propadanje. Tulipani se za potrebe rezanog cvijeća beru dok se još nalaze u fazi pupoljka. Slično ružama, buket sačinjen od ovog cvijeća čim prije treba staviti u čistu vodu te nekoliko sati držati na hladnom, nakon čega se ubrani tulipani premještaju na stalno mjesto. Narcis je cvjetna vrsta koja ne podnosi druge ukrasne biljke. Zbog toga se u vazama vrlo rijetko drži u kombinaciji s drugim cvijećem. Razlog tomu ogleda se u njegovoj specifičnosti da mu stabljika luči sluzave sekrete koji su otrovni za sve ostale prisutne biljke. Ukoliko smo pak prinuđeni narcise smjestiti u vazi s ostalim cvjetnicama, nipošto mu nemojte skraćivati stabljiku. Ljiljani predstavljaju relativno skromnu ali ništa manje dekorativnu cvjetnu vrstu koja se bez većih poteškoća u saksijama dugo uspijeva očuvati svježom. Ipak, kako bi produžili njihovu cvatnju, ljiljanima se redovito moraju uklanjati procvjetali cvjetovi. Krizanteme se posljednjih godina sve češće, u vidu rezanog cvijeća, nalaze u našim domovima. Njihovoj većoj prisutnosti kumovala je činjenica kako se one danas više ne smatraju isključivo „grobnim cvijećem“. Naime, u matičnoj zemlji krizanteme se već desetljećima koriste za ukrašavanje i oplemenjivanje stambenih i poslovnih prostora. Ali, osim spomenutih

Narcisi ne podnose druge biljke u vazi

Tulipani se beru u fazi pupoljka

dekorativnih biljnih vrsta, postoji još veliki broj cvjetnica koje se mogu koristiti u vidu rezanog cvijeća. Dovoljno je samo malo prošetati prirodom…

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007 

lepis exaltata). Prirodno raste u tropskim šumama, premda se iznimno dobro prilagodila unutarnjim uvjetima uzgoja. Ime joj potječe od grčke riječi nephrosbubreg i lepis-ljuske, što se vjerojatno odnosi na oblik njenih liski. S druge strane, narodno ime ljestvičasta paprat dolazi od oblika i položaja liski koji podsjećaju na ljestve. Ova vrsta paprati lijepo se uklapa u bilo koji dio doma zbog čega je vrlo često susrećemo u elegantnim salonima i hotelskim predvorjima. Kako se njeni ljestvičasti listovi lijepo povijaju i na vjetru lagano talasaju, predstavljat će uistinu dekorativan prizor, posebice ako biljku postavimo u viseći položaj (košarice). Ali kao i druge vrste paprati, i ova voli obilno zalijevanje i svakodnevno prskanje a sve kako bi se osigurala dovoljna količina vlage bez koje biljke ni u kojem slučaju ne mogu napredovati. A redovitim prihranjivanjem namjenskim tečnim gnojivima prilagođenim potrebama sobnih biljaka dobit ćemo lijepe i sjajne listove pravilnog rasta. Oni su ujedno i najvažniji dekorativni dio raskošne ljestvičaste paprati. Presađivanje se obavlja svake godine, i to u nešto veće lonce. Međutim, kako se ljestvičasta paprat razmnožava vriježama, iz njih se odmah mogu proizvoditi mlade biljčice. Drugim riječima, korisno je pri presađivanju odmah obaviti i razmnožavanje paprati, ukoliko to uistinu i želimo. Na koncu, za njihov kvalitetan i pravilan uzgoj ne smijemo zanemariti ni činjenicu kako paprati treba držati što dalje od propuha koji značajnije ometa razvoj ove zanimljive dekorativne sobne biljke.

PA P R ATI
Piše: Stanislava Rotim

dašak prapovijesti u našem domu

Paprati obuhvaćaju velik broj ukrasnih vrsta koje odlikuje lijep i bujan rast. Zbog toga ih ljubitelji sobnih biljaka redovito koriste za ukrašavanje svojih domova. A koliko su to lijepe i raskošne biljke najbolje potvrđuju podaci kako su paprati još prije stotinu godina bile neizostavan ukras elegantnih salona i hotelskih predvorja.

P

aprati rastu u tropskim šumama još od vremena dinosaura. Od tog doba, prije 250 do 400 milijuna godina, pa sve do današnjih dana ove zanimljive biljke vrlo su se malo promijenile. Raskošni slapovi njihovih listova pridonose činjenici da se paprati uklapaju u bilo koji dio doma a koji odgovara njihovim uzgojnim potrebama. Ipak, kako biste uistinu uživali u ljepoti ove nimalo rijetke sobne biljke, poželjno je koristiti nešto povišeni položaj ili čak viseće košarice. Manji primjerci opet lijepo izgledaju i u kombinaciji s drugim biljkama koje odlikuju slični uzgojni zahtjevi.

Paprati uspijevaju na svjetlu do blago sjenovitu položaju na kojem tijekom cijele godine vladaju idealne temperature od 18

Toplina i vlagA cijele godine

stupnjeva C. Međutim, za njihov pravilan rast i razvoj potrebno je osigurati i visoku vlagu zraka te malo izravne sunčeve svjetlosti. Zbog svega toga papratima će u vrijeme ljetnih mjeseci prijati boravak na otvorenom. Povrh toga, paprati se ljeti kao i zimi trebaju obilno zalijevati, s tim da je potrebno paziti da se voda u podlošku nipošto ne zadržava. A kako bismo im osigurali dovoljno vlage, pored redovitog i obilnog zalijevanja, poželjno je provoditi prskanje biljaka finim raspršivačima. Navedena mjera se treba provoditi svakodnevno. Prihranjivanje biljka obavlja se tjedno za što se moraju koristi posebna gnojivima prilagođena potrebama lisnodekorativih biljaka. Spomenimo kako se paprati od drugih ukrasnih biljaka razlikuju i zbog činjenice da se razmnožavaju sporama. One se pak nalaze na naličju zrelih listova. Ali ova-

kav oblik razmnožavanja mnogo je zahtijevan zbog čega ga treba prepustiti stručnjacima. Ipak, paprati možemo razmnožiti i pomoću mladih biljčica koje se razvijaju na vriježama uz rub posude. To je mnogo jednostavniji i lakši način njihovog razmnožavanja koji se može preporučiti svim ljubiteljima cvijeća. Nadalje, prilikom presađivanja i sadnje mladih biljčica dobro je koristiti propusnu i rahlu zemlju koju možemo pronaći u svim bolje opskrbljenim poljoljekarnama. U protivnom, prilikom obilnog zalijevanja moglo bi lako doći do neželjene pojave truljenja korijenja. I na koncu, redovitim zalijevanjem i prihranjivanjem te neizostavnim prskanjem biljaka dobit ćemo lijepe i raskošne listove paprati koji će na najljepši mogući način ukrasiti interijer našeg doma.

Jedna od najčešćih paprati koju možemo zamijetiti u našim domovima jest Nefrolepis ili ljestvičasta paprat (Nephro-

Jednostavni i čipkasti listovi

Ljestvičasta paprat

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007 

ANANAS
U STANU
Ananas je tropska biljka jednosupnica, a potječe iz Brazila i tropskih područja Južne Amerike. Čini iznimku među vrstama iz svoje obitelji, jer nije epifit, nego se zakorjenjuje u zemlji. No, ima slabo razvijen korijenov sustav s kratkim i mesnatim korijenjem.
Piše: Zoran Timarac

Ananas- omiljena tropska biljka

ri odlikuju se znatnom veličinom i težinom plodova, bojom i kakvoćom mesa. Većina plodova nema sjemenki (na deset tisuća plodova dolazi samo jedna sjemenka). Većina tih kultivara stvara plodove partenokarpno i može se razmnožavati samo vegetativno. Ananas danju treba temperaturu u rasponu od 20 do 30 0 C i noćnu najmanje 10 0C. Traži lako, ali hranjivo tlo s visokim sadržajem humusa i pH oko 5. Razmnožava se korijenovim reznicama ili lisnim rozetama. U umjerenoj klimi, pa i u nas, za razmnožavanje se mogu koristiti terminalne rozete ili izbojci, koji izrastaju uz vršnu rozetu. Prema tome, možemo pojesti meso ploda a njegov vrh posaditi. Razlika je u tome, što se korijenove reznice, koje većinom imaju vlastite korjenčiće, mnogo brže zakorjenjuju, cvjetaju i rode mnogo ranije, nego lisne rozete. Još do kraja pretprošlog stoljeća ananas se u Europi uzgajao o skupo zagrijavanim i održavanim staklenicima. Brzi brodski i (zrakoplovni) promet omogućio je razmjerno jeftin prijevoz, koji je ugušio taj uzgoj. Uzgajanje u staklenicima do danas se održalo samo na Azorskim otocima (gdje

Č

vrsti mesnati listovi su nazubljeni, na kraju zašiljeni, dugački do metar i stvaraju rozetu. Za tehničku uporabu može se koristiti liko listova. Sama biljka je visoka oko metar. Na stabljici, koja izrasta iz lisne rozete, stvara se cvat ljubičastih cvjetova, koji se postupno rascvjetavaju i ubrzo izrastaju u mesnati plod. Čine ga brojne srasle bobice s mesnatom osi i ljuskama za pokrivanje. Ananas od nekoliko kilograma na vrhu završava lisnom rozetom, ponekad okruženom manjim rozetama. Aromatično meso ploda bijelo je ili žućkasto i vrlo ukusno, osvježavajuće kiselo-slatko. Sadržava 85 posto vode, limunsku i jabučnu kiselinu, mnogo šećera, oko 12 mg vitamina C u 100 g i drugo. Mesnati dio ploda je za jelo i svjež, za preradu u sokove, sirupe, kompote, džemove, za voćne torte i salate svjež ili konzerviran itd. U svojoj domovini, u tropskoj oblasti Južne Amerike, gdje ananas raste kao divlja biljka, ima sitne i kisele plodove sa sjemenkama. Uzgajani kultiva-

Uvjeti uzgoja

i ne treba mnogo zagrijavati). U nas ga možemo manje ili više skupo uzgajati u staklenicima (i plastenicima), ali i u stambenim prostorima i drugim pogodnim interijerima. Za uzgoj u stanu dovoljna je primjerena posuda, u staklenicima se može koristiti i vrtno tlo, dobro pognojeno i olakšano pijeskom i tresetom. Biljke sadimo na udaljenosti od 30 do 50 cm. Za razmnožavanje koristimo sandučiće do polovine napunjene riječnim pijeskom ili lakom zemljom, te pokrivene staklom. Iz lisne rozete pri 25-30 0C i primjerenoj vlažnosti izraste vlastito korijenje, i to za oko mjesec dana. Zakorijenjene rozete presadimo u keramičke posude promjera oko 8 cm. U pokušajima uzgoja u stambenim prostorima ananas se dobro pokazao. Bez oštećenja podnio je u zimskim mjesecima uz vrlo malo zalijevanje dugotrajni pad temperature na 10 0C. Slični pokušaji, primjerice, s bananom završili su propadanjem njezina nadzemnog djela, ali je biljka u proljeće ponovno izrasla iz bazalnog dijela.

Veće biljke presađujemo u sandučiće, veće keramičke po-

Voda – važna pri uzgoju ananasa

sude, manje bačve, primjerene plastične posude i slično. Ljeti ih uzgajamo u vrtu na zasjenjenom, zaštićenom mjestu i često rosimo za osiguranje dovoljno vlažnog okolnog zraka. Biljke ljeti prihranjujemo razrijeđenom gnojnicom, ili izmetom peradi, ili mineralnim gnojivom. U lisnim rozetama mora uvijek biti vode. Tijekom vegetacijskog razdoblja redovito rosimo listove odstajalom vodom. Ananas dobro prezimljuje samo uz brižljivu njegu. Biljke lako trunu, zato zimi radije rosimo oko njih. Prezimljujemo ih na 10-16 0C i malo zalijevamo. Ljeti je optimalna temperatura za rast ananasa 20-25 0C, 16 0C zaustavlja rast, iznad 27 stupnjeva rast se uspori i listovi promijene boju. Iz korijenovih reznica biljke izrastu za 12-15 mjeseci, iz vršnih rozeta za 2024, a iz izbojaka pri terminalnim rozetama za 18-19 mjeseci. U nas je to za 2-4 godine. Velike biljke s 20-30 listova prezimljuju u toplom pri 15 0C i samo rosimo okoliš. U proljeće do pojavljivanja cvata malo ih zalijevamo ili samo rosimo listove. Kad se pojave cvjetni pupoljci, biljke redovito zalijevamo i prihranjujemo. Plodovi sazrijevaju potkraj ljeta.

Nasad ananasa BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007 

i kod svake rezidbe, ne smijemo zaboraviti ni uklanjanje suhih i oštećenih grana. Međutim, ukoliko želimo uživati u mirisnim plodovima dunje, stablo je potrebno i redovito gnojiti. Od gnojiva se koristi stajnjak i to svake treće godine, dok se mineralna gnojiva razbacuju prije kretanja vegetacije. Ustvari, gnojivo se razbacuje u jesen i to u količini od 20-30 kg po stablu. U tu svrhu koriste se NPK formulacije 7-14-21 ili 7-20-30, dok se prihranjivanje obavlja tijekom proljeća sa UREOM 46 %. Ukoliko nam nedostaje uree a u zalihama imamo NPK 15-15-15, možemo ga razbacati u količini od 13-15 kg po stablu. Navedena gnojidba je karakteristična za godine u kojima se ne razbacuje stajski gnoj.

ŽUTE DUNJE S ORMARA…
Stablo dunje predstavlja simbol ljubavi i plodnosti a njene mirisne plodove osobito su cijenili Grci i Rimljani. Plodovi se rijetko koriste sirovi ali su zato nezamjenljivi u spravljanju kompota, marmelada i želea
Piše: Mladen Karačić, dipl. ing.

Berba

S

tablo je dunje poznato i uzgajano milenijima. Njeno botaničko ime Cydonia potječe od nekadašnjeg imena grada na otoku Kreti koji se danas zove Kanea. Međutim, i u našim krajevima dunja nije nepoznata voćka, što potvrđuju i brojna, pojedinačna stabla u vrtovima. Zbog toga slobodno možemo reći da je u našim južnijim hercegovačkim krajevima postala priličito “udomaćena” voćna vrsta. Razlog možda leži u činjenici što se ova vrijedna voćka dobro prilagođava različitim uvjetima i uzgojnim područjima. Ipak,

najviše joj odgovaraju lagana tla i topliji položaji. Ali, ne smijemo zaboraviti da se dunja u našim vrtovima ponajviše nalazi zbog svoje dekorativnosti. Posebno do izražaja dolaze lijepi veliki cvjetovi kao i veliki listovi, a u jesen dozreli plodovi na stablu predstavljaju pravi ukras kućnih vrtova ali i parkovskih površina u urbanim gradskim centrima.

Rezidba i gnojidba

Može li se dunja uzgajati i u kontinentalnoj klimi?
To što je dunja redovito prisutna u mediteranskim područjima ne znači da se ne može uspijevati i u hladnijim, kontinentalnim uvjetima. Pošto je stablo dunje vrlo prilagodljivo različitim uvjetima uzgoja, bez većih poteškoća može izdržati i visoke ljetne kao i priličito oštre zimske temperature. Ispitivanja su pokazala da dunja u zimskom razdoblju bez većih oštećenja može izdržati temperature od čak – 250 C. Međutim, puno su opasnije tzv. provocirajuće temperature, odnosno pojedinih godina zna se dogoditi da se nakon toplijeg siječnja i kraja veljače biljka na svojevrstan način “opusti” pa zbog nešto nižih temperatura tijekom ožujka dolazi do pozebe stabla.

Rezidba se treba obavljati svake godine a najpovoljnije vrijeme za tu operaciju jest veljača. Rezidbu možemo ograničiti na rezanje grana koje urastaju u krošnju kako bismo je prorijedili te omogućili prozračnost i osvjetljenost krošnje. Ukoliko to ne obavimo, krošnja neće imati dovoljno svjetlosti pa se cvjetovi pojavljuju samo po vanjskom dijelu krošnje. Osim toga, grane su priličito elastične i lako se savijaju pod težinom plodova pa je rezidbom potrebno održavati rast i razvoj skeletnih grana. Kao

Plodovi se trebaju brati s dosta pažnje jer su osjetljivi na pritisak zbog kojeg su oštećena, nagnječana mjesta podložna propadanju. Inače, berba počinje u rujnu (vrlo rane sorte) i traje sve do studenog. U pravilu, plodovi se skupljaju kada postanu intenzivno žute boje i kada izgube fine dlačice koje ih prekrivaju, odnosno plodovi se beru tek kada se u njima potpuno razvije aroma. I nemojte se čuditi što dunja jedne godine dobro rodi, dok naredne potpuno podbaci. Znanstvenici dunji pripisuju fenomen izmjene prinosa, tj. nakon svake rodne dolazi nerodna godina. Ali, samo formirano i dobro održavano stablo može ostvariti punu rodnost a ona se kod dunje mjeri, u rodnim godinama, s desecima kilograma.

Plodovi dunje

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

10

Prodaja sadnica u AC Sjemenarni u Mostaru

U toplijim južnim krajevima sadnja voćaka i vinove loze može već početi u jesen i zimu. Prednost te sadnje treba iskoristiti, upravo zbog povoljnih klimatskih uvjeta. Zbog toga posađene sadnice bolje se primaju i ujedno bolje rastu tijekom prve vegetacijske godine.
Piše: Ivica Doko, dipl. ing.
Proteklih nekoliko godina kasna jesen i početak zime su relativno topli i bez veće količine padalina. Upravo takvo vrijeme je idealno za sadnju voćaka i vinove loze. Već na početku sadnje treba obratiti pozornost na činjenicu, a koja se najčešće zanemaruje, da se sadnice nabavljaju samo od povjerljivih dobavljača. Znači, sadni materijal mora imati deklaraciju o vrsti i podrijetlu sadnog materijala. Sadnice voćaka treba nabaviti što ranije, odnosno u jesen ili zimu jer je u jesen najbolja ponuda različitih sorata. U rasadnicima se obično nalaze jednogodišnje ili dvogodišnje sadnice, a prednost se daje jednogodišnjim. Sadnica voćke mora ispunjavati sljedeće uvjete: spoj podloge i plemke mora biti čvrst i bez napuknuća, stablo mora biti ravno, koje mora imati 2 – 4 pravilno raspoređene primarne grane, korijen mora biti dobro razvijen i nijedan pup na grani ne smije biti otvoren. Prije neposredne sadnje predstoji priprema tla, koja se odnosi na duboko oranje tla u ljeto ili početkom jeseni. Uz to se u tlo unose neophodna gnojiva, tj. obavlja se meliorativna gnojidba s ciljem poboljšanja plodnosti tla. U praksi se obično gnojidba obavlja s 300 – 600 dt/ha stajskog gnojiva, 2200 kg/ha fosfornih gnojiva, te 1200 kg/ha kalijevih gnojiva. obnove korjenove mreže. Oštećena mjesta na korijenu lakše zacijele i omogućuje se rast obrastajućeg korjenja. Pored toga, tlo se slegne pa se uspostavi bolji kontakt između tla i korijena. U proljeće, dakle prije početka vegetacije, korijenje nastavlja intenzivan rast i sadnica s tim postane sposobnija da nadzemni dio bude opskrbljen potrebnim hranjivima i vodom za daljnji rast. Sve je to razlog više da se posađene sadnice bolje prime, a s tim brže i bolje nastave svoj razvoj u proljeće. Kada govorimo o sadnji voćaka, to nas odmah asocira na kopa-

JESENSKO-ZIMSKA SADNJA VOĆAKA I VINOVE LOZE
Prednosti sadnje u jesen i zimu

Sadnja voćaka

Sadnja voćaka i vinove loze se obavlja u jesen-zimu i na proljeće, dakle u mirovanju vegetacije. Prednosti sadnje voćaka i vinove loze u jesen i zimu leži u više čimbenika. Veoma je važno da tlo nije smrznuto i da je temperatura iznad nule, što je u južnom dijelu zemlje veća vjerojatnost. Naime, u tom razdoblju je tlo još toplo i vlažno, pa tako posađene sadnice imaju povoljne uvjete za ukorjenjavanje u tlu, a s tim i mogućnost

Neposredna sadnja

Voćke se sade u dovoljno velike rupe

Prije sadnje skraćuje se korijenje BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

11
nje jama za sadnju. Ako sadimo u jesen i zimu, čemu treba težiti da postane ustaljena praksa, veoma je važno da sadne jame iskopamo nekoliko mjeseci prije neposredne sadnje ( tijekom ljeta za jesensku sadnju, a tijekom jeseni za proljetnu sadnju). Jame koje su iskopane prije neposredne sadnje su prozračnije, uništeni su eventualni štetnici u tlu, smanjuje se suvišak vlage, odnosno sadnice su potencijalno zaštićenije. Obično se jame kopaju u obliku kvadrata dimenzija 100x100 i dubine 50 – 70 cm. Sadnicu prije sadnje treba pripremiti, tako što se korijen skrati na trećinu i nadzemni dio skratimo na visinu od 70 – 100 cm. Zatim na dno jame stavimo malo sipke zemlje i jednu lopatu stajnjaka kojeg prekrijemo opet sipkom zemljom. Može se i dodati mineralno gnojivo NPK 7:20.30 u količini od 10 – 20 dag. Pri tome treba paziti da gnojivo ne dođe u izravan kontakt s korijenom. Sadnicu postavimo u toj visina da spojno mjesto (kalem) bude 3 – 4 cm iznad tla. Potom se jama dobro zagrne, da se tlo slegne. Po mogućnosti je dobro voćku zaliti s 10 – 20 l vode. Nakon toga stavi se kolac uz sadnicu i lagano zaveže. Na razmak sadnje utječu sljedeće stavke, a to su: bujnost podloge, uzgojni oblik, plodnost tla, primjena strojne obrade voćnjaka i sl. Kao i voćke tako i vinova loza može se početi saditi već u jesen i zimu nakon opadanja lišća, gdje ne postoji opasnost od jačih mrazeva. Na lakšim tlima i toplijem klimatu sadnja se može obaviti kvalitetnim lozinim cijepovima autohtonih sorti koji se nude na području Hercegovine. Od kakvoće cijepova ovisi uspjeh nasada i dugovječnost vinograda. Stoga je pri nabavi cijepova potrebno odabrati jednogodišnje cijepove prve klase koji trebaju zadovoljiti sljedeće uvjete: cijep mora imati najmanje tri dobro razvijena korijena, korijenov struk ne smije imati oštećenja, spojno mjesto mora biti dobro sraslo bez napuknuća, izraslina i vidljivih bolesti, rozgva razvijena iz plemke mora biti duga od 30 – 50 cm i na vrhu zaštićena parafinom. Jame za sadnju koje moramo iskopati su nešto manjih dimenzija u odBROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

Sadnice vinove loze

nosu na voćke, promjera 30 – 40 cm, i dubine isto tako. Dubina sadnje je specifična za pojedine vinograde u ovisnosti od nagiba terena, tipu tla, mogućnosti erozije terena i sl. Postupak sadnje je sličan načinu sadnje voćaka, a sastoji se u unošenju sitnije zemlje na dno jame koja čini humak. Na njega stavljamo cijep i ravnomjerno rasporedimo korijen. Spojno mjesto (kalem) na ravnijim terenima treba biti 3 – 4 cm iznad površine tla, tako što cijep prislonimo uz kolac. Nakon toga dodamo sloj zemlje od 10 – 15 cm i dobro ugazimo, pazeći pritom da cijep ostane na istoj razini. Zatim možemo dodati lopatu zrelog stajskog gnoja

Način sadnje

i zaliti sa 5 l vode, a nakon toga ostatak zemlje i na kraju sve dobro ugazimo da se zemlja slegne. Naravno, ako je tlo slabije plodnosti, možemo dodati i mineralna gnojiva NPK 15:15:15 u količini do 100 grama pazeći da ne dođe u izravan kontakt s korijenom. Ako su cijepovi parafinirani, izbjegava se humčenje slojem od 10 cm tla sipkom zemljom na pup.

PODLOGA KOBER 5BB – Najpoznatija i najzastupljenija podloga u našim vinogradima. Smatra se «univerzalnom» podlogom zbog niza pozitivnih svojstava. Ima dobru adaptaciju na sve tipove tla, vrlo dobar afinitet sa svim sortama plemenite loze, dobru sposobnost ukorijenjavanja, otporna je na filokseru i niske temperature. Ima kratku vegetaciju i dobro utječe na visinu i kakvoću uroda.
nedostatku hrane ulazi u voćne nasade u potrazi za hranom. U područjima gdje se snijeg dugo zadržava štete mogu biti i katastrofalne. Kako bi zaštitili voćke, poljoprivredni proizvođači su s većim ili manjim uspjehom koristili različite načine zaštite. Zaštitne mreže, koje se mogu kupiti u bolje opskrbljenim poljoprivrednim ljekarnama, pružaju najbolju zaštitu od divljači. Jednom kad se postave uz mladu voćku, traju nekoliko godina.

Mladi nasadi voćaka tijekom zime često stradavaju od razne divljači. Najčešće se radi o zecu ali u pojedinim područjima i druga divljač (srne) pričinjava velike štete mladim voćkama. Štete su posebno izražene tijekom zimskih mjeseci, kada divljač u

Zaštitna mreža od divljači

SADNJA VINOVE LOZE

Gnojidba organskim gnojivima trebala bi biti jedna od obveznih agrotehničkih mjera u proizvodnji povrća. Tla siromašna organskom tvari loše su strukture, malog vodnog i zračnog kapaciteta, sklona su zbijanju i stvaranju pokorice što ih čini nepodesnim za proizvodnju povrća. Organska tvar povećava biogenost tla, pospješuje prisutnost biljnih hranjiva te olakšava njegovu obradu. Smanjenjem stočnog fonda i sve manjom produkcijom stajnjaka, promet organske tvari sve je manji što izravno utječe na smanjenje biogenosti tla, a time i na pad njegove prirodne plodnosti. Povećanjem komercijalnih poljoprivrednih gospodarstava specijaliziranih za povrćarsku proizvodnju, koja gotovo nikako nemaju vlastitu stočnu proizvodnju, uvjetuju sve rjeđu gnojidbu organskim gnojivima u povrćarskoj proizvodnji. Zbog voluminoznosti, otežanog rukovanja i relativno malog sadržaja hranjivih tvari stajski gnoj nije tržni artikl i teško ga je nabaviti za gnojidbu većih površina. S ciljem rješavanja problema gnojidbe organskim gnojivima u povrtnoj proizvodnji suvremena industrija ponudila je tržištu organsko gnojivo koncentriranijeg sadržaja biljnih hranjiva u obliku koje omogućava aplikaciju istim načinom tj. mehanizacijom kao i mineralna gnojiva. Takva gnojiva trgovačkog naziva BIO-REX su prisutna i u prodajnim prostorima Sjemenarne. Granule su promjera 2-5 mm i bez prisutnosti su sjemenki korova te patogenih mikroorganizama. Istraživanjima je utvrđeno da se prinos pri korištenju ovog organskog gnojiva u pojedinim povrtnim kulturama povećao od 8-30 %. Također moramo napomenuti da su istraživanja opravdala primjenu tvornički proizvedenih organskih gnojiva kao zamjenu za stajski gnoj u gnojidbi povrtnih kultura. * Na tržištu u BiH, uglavnom se prodaje peletirano gnojivo od kokoši, te mješavina konjskog i goveđeg gnoja. Peletirana organska gnojiva našla su svoje mjesto u proizvodnji povrća, voćaka i vinove loze, cvijeća i ukrasnog bilja. Mješavina konjskog i goveđeg gnojiva koristi se u svim kulturama koje se uzgajaju na otvorenom ili u zaštićenim prostorima, dok se kokošije gnojivo najčešće koristi u proizvodnji povrća, posebno salate. Nino Rotim,dipl.ing.

SVE VEĆE PRIMJENA PELETIRANOG STAJSKOG GNOJIVA

12

ARONIJA nova ljekovita voćna vrsta
Piše: Nino Rotim, dipl. ing.

Crnoplodna aronija (Aronia melanocarpa) predstavlja relativno novu voćnu vrstu koja se na području Kanade i SAD-a počela uzgajati tek prije pedesetak godina. U početku se, iz neznanja, uzgajala kao ukrasna biljka da bi se tek nakon upoznavanja njenih ljekovitih svojstava intenzivno komercijalizirao njezin uzgoj.

N

ije poznato kada se uistinu počelo s uzgojem ove nadasve zanimljive i ljekovite voćne vrste. Međutim, pouzdano se zna da je u Europu aronija pristigla iz istočnog dijela Sjeverne Amerike. Navodno su je poznavali tamošnji Indijanci, koji su sušili njene plodove i upotrebljavali ih za zimske pogače. Ipak, zamjetno je da se ova biljka u početku uzgajala isključivo zbog svoje dekorativnosti, zbog čega je uostalom 1972. godine crnoplodna aronija primila nagradu Kraljevskog vrtlarskog udruženja u Engleskoj. I dok je danas aronija dobro poznata i priznata voćna vrsta u određenim područjima Kanade i u istočnom dijelu SAD-a do Floride, u novije vrijeme se tek podižu probne plantaže na području Ukrajine, Češke, Bugarske, Njemačke i Skandinavije. Drugim riječima, zbog svoje velike otpornosti na mraz aronija se raširila čak i po Rusiji, Finskoj i Švedskoj. A da ne bi bilo zabune, aronija je novo voće koje se svrstava među prvorazredne zdravstveno-prehrambene sadržaje današnjice.

Aronija predstavlja listopadni grm visok 1,5-3,0 m, koji odlikuje bujan rast. Međutim, pravilnom i pravodobnom rezidbom aroniju možemo oblikovati i kao manje drvo. Odlikuje se jajolikim tamnozelenim kožastim listovima čija dužina iznosi 8 cm, a širina 5 cm. Listovi su posebno čudesni tijekom jeseni, kada poprimaju nešto drugačiju boju, te naprosto «žare» svojom izrazitom crvenom bojom. Ipak, na ovoj biljci najupečatljiviji su njeni prelijepi bijeli cvjetići čija raskoš dolazi do izražaja tijekom mjeseca svibnja, kada aronija i cvate. Ali, iako njeni cvjetovi traju samo 5-6 dana, zbog svoje

Kako uopće izgleda aronija?

raskošnosti spadaju u najljepše cvjetove naših grmolikih biljaka. Uostalom, zbog svega toga aronija je prvenstveno bila i poznata kao biljka s estetsko-dekorativnim svojstvima. A njeni plodovi dozrijevaju relativno brzo (za 80-tak dana), kada od crvene koncem kolovoza poprime ljubičasto crnu boju. Plodovi dospijevaju u grozdovima, ne osipaju se i veoma su ugodnog okusa. Plod je bobica promjera 1,5 cm i težine 1-1,5 grama. Drugim riječima, aronija se svrstava u skupinu jagodičastog voća koje odlikuju redoviti i stabilni prinosi. Biljka je samooplodna, prorodi treće godine nakon sadnje, ostvaruje prinos od 10-15 kg po jednom grmu, s tim da njena puna produktivnost traje nešto više od 20 godina.

Plodovi aronije

Upotreba plodova ove biljke je višestruka. Naime, poznati su brojni ljekoviti učinci njenih zrelih plodova koji pored prirodne boje-antocijana, sadržavaju i vitamine A, B, C te minerale koji su korisni za krvotok, koji uravnotežuju krvni tlak, liječe jetrene i želučane tegobe, čir, migrenu, šećernu bolest, aterosklerozu i brojne druge bolesti. A da je aronija vrijedan prirodni lijek, najbolje potvrđuje podatak kako korištenje njenih ljekovitih plo-

Aronijom protiv zloćudnih bolesti!

dova pomaže u liječenju tumora i vrtoglavica zbog bolesti unutarnjeg uha. Zanimljivo je da su njeni plodovi masovno korišteni nakon katastrofe u Černobilu. Naime, brojni ročni i profesionalni vojnici su tada jednokratno na smjenu (po tri minute) po ultimativnoj zapovijedi morali lopatama ručno skupljati, zatrpavati i sanirati oslobođeni radioaktivni otpad, pri čemu su bili izloženi velikoj radijaciji. Kako bi ublažili zdravstvene tegobe ozračenih osoba, liječnici su koristili, ni manje ni više, nego plodove aronije. Osim toga, ruskim liječnicima aronija je sredinom tih 80-tih godina već bila dobro poznata. Tim više što je u gradu Bijsku još od 1966. godine osposobljena tvornica u kojoj su se iz plodova aronije proizvodile vitaminske tablete. Spomenimo još kako aronija fantastično dobro podnosi sve uvjete uzgoja. Tako se jednako uspješno uzgaja u kontinentalnom kao i u mediteranskom podneblju. Jednako joj odgovara kiselo ili slano tlo, premda se relativno jednostavno uzgaja i na siromašnim, kamenitim i ma-

nje kvalitetnim tipovima tala. Vidljivo je da ova biljka ne traži osobitu njegu, a što se posebice odnosi na njenu zaštitu. Naime, aroniju ne napadaju štetnici, a nema ni značajnijih bolesti te se nesmetano može uzgojiti bez uporabe pesticida. Plantažno se sadi na razmak 3 x 2 metra, čime se ostvaruju iznimno visoki prinosi. A njene plodove možete preraditi u sokove, kompote, marmelade, džemove. To ne znači da ih ne smijete konzumirati svježe, s tim da višak uvijek možete sušiti ili čak zamrzavati.

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

13

OSVRT NA OVOGODIŠNJU VINOGRADARSKU GODINU
Vino je čudotvoran dar prirode, proizvod ljudskog truda i znanja, ali je ipak i svojevrsna umjetnina koju čovjek stvara tisućljećima. Drugim riječima, vino je bilo i ostalo najcjenjenije piće mnogih civilizacija. Međutim, da bi došli do krajnjeg proizvoda, tj. vina potrebno je mnogo truda, ulaganja i znanja.
Piše: Nino Rotim, dipl. ing.
Neki nasadi su stradali zbog suše

T

o pak ponajbolje znaju sami vinogradari koji su ostali zatečeni tekućom godinom, koja je za pojam vinogradarstva ostala više nego znamenita. Naime, ni oni malo stariji ne pamte sličnu sušnu godinu koja je u pojedinim područjima urod gotovo prepolovila. Ipak, ukoliko pogledamo sveukupnu situaciju u našim vinogradima, možemo zaključiti da je urod smanjen za oko 20 do 30%. To se ponajviše osjetilo u mladim, nedovoljno formiranim vinogradima koji su navedenom sušom bili najviše i pogođeni. S druge strane, ove godine bolesti doslovce da nije ni bilo, što znači da vinovu lozu pretjerano često nije ni trebalo zaštićivati pesticidima. Dakako, da to ozbiljnim vinogradarima nije promaklo, što znači da su oni svoje vinograde ipak prskali od 6 do 9 puta, a sve zbog sigurnosti same proizvodnje.

U većini vinograda grožđe je bilo izuzetno kvalitetno

Posljednjih godina sve više se govori o promjeni klimatskih prilika koje laganim korakom koračaju prema sigurnom rastu prosječnih temperatura zraka. Ali, problem je što su visoke temperature zraka praćene nedostatkom oborina na koncu rezultirale, rekli bismo, nestvarnoj činjenici da u Hercegovini ove godine nedostaje grožđa! S druge strane, vinogradari koji su imali osigurano navodnjavanje,

Nedostatak grožđa u Hercegovini?

obično kroz sustav kap po kap, mogu biti zadovoljni iz razloga što su dobili veoma kvalitetnu sirovinu za proizvodnju vina. A ukoliko su bačve bile pune lanjskog vina, proizvedeno grožđe su bez problema mogli prodati po fantastičnoj cijeni od 1,20-1,50 KM po kilogramu, ovisno da li se radi o bijelom ili crnom grožđu Isto tako, svi oni koji uživaju u pravljenju vina, a nemaju vlastito grožđe, nabavili su već «udomaćeno» makedonsko, po cijeni od svega 0,80 KM po kilogramu. I na koncu, moramo postati svjesni činjenice kako ne smijemo prerano kao ni pretjerano skidati zaperke i listove oko samog grozda, što u danima ekstremno visokih temperatura praćenih jakim dnevnim insolacijama izaziva ožegotine na grožđu. A ovogo-

dišnje «sunčanice» grozda su u većoj mjeri kumovale propadanju te time i deficitu grožđa na našem tržištu.

“Sušenje grožđa”

Zbog iznimno visokih temperatura i sušnih prilika koje su utjecale na smanjivanje ukupnih kiselina uz istodobnu porast sladora (šećera) trganje je ove godine, kao nikada do sada, uranilo 20tak dana. I pored toga, trgalo se izuzetno kvalitetno grožđe. Stoga će se u narednim godinama po našim restoranima tražiti butelja vina s oznakom-berba 2007. godina. Kako i ne bi kada se šećer u moštu kretao u idealnim granicama oko 22 % (22 g po litru mošta), dok je ukupna kiselina uglavnom bila na zadovoljavajućoj razini od 5 do 6 g/l. Tom činjenicom najviše će profitirati registrirani her-

Prijevremeno trganje grožđa

cegovački vinari koji su službeno oformili vinsku cestu koju čine 22 vinska podruma, a poseban fenomen predstavlja najstariji podrum u Hercegovini, koji je ujedno pretvoren u Muzej vina. Osposobljen je davne 1855. godine i nalazi se u srcu Brotnja-Gradnićima. I na koncu, saznajte zašto baš za hercegovačka vina vrijedi ona latinska VINUM LAETIFICET COR HOMINIS ili u prijevodu - Vino razveseljava čovjekovo srce!

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

ZIMA U POVRTNJAKU

14

Dolaskom hladnijih dana intenzitet radova u povrtnjaku naglo se smanjuje. Ustvari, tijekom studenog i prosinca sjetva, odnosno, sadnja povrća potpuno izostaje. Izuzetak predstavljaju toplija, južna područja u kojima klimatski čimbenici omogućuju proizvodnju jednog dijela povrtnih kultura.

Špinat tijkom zime

“Zimska” salata u plasteniku

Piše: Mario Ćubela, dipl. ing.
Ulaskom u hladniji dio godine, sjetvu i sadnju povrtnih kultura značajnije ograničavaju klimatski čimbenici. Međutim, kako bi se održao kontinuitet proizvodnje, povrćari zbog hladnog, kišnog i snježnog vremena prelaze s otvorenih površina na uzgoj povrća u zaštićenim prostorima. Ipak, uz primjenu odgovarajućih zaštitnih mjera pojedine vrste povrća možemo sijati i na otvorenom, s tim da moramo računati na nešto niže proizvodne rezultate. Jer iz godine u godinu zbog promjene klime i naglih temperaturnih razlika opasnost od šteta izazvanih mrazom sve je veća. A s druge strane, u ovo vrijeme snijeg nam ne bi trebao biti posebno iznenađenje. Ipak, za tek zasijane i posađene povrtlarske kulture koje se još nisu privikle na nešto oštriju klimu, nagli pad temperature svakako može biti priličan šok. I dok je snježni pokrivač još i koristan, jer predstavlja svojevrstan izolator, mraz je puno opasniji jer izaziva probleme za sve vrste povrtnih kultura. Dobro nam je poznato kako mraz nerijetko izaziva pucanje biljnog tkiva, pucanje tla i izbacivanje korijena na površinu te čak dovodi do potpunog ugibanja biljaka. Ali, hladniji period godine svakako možemo iskoristiti i za jesen-

sku obradu tla u povrtnjaku, ukoliko to već nismo i učinili. Na taj način tlo ostaje grubo obrađeno tijekom zime, te se pod utjecajem smrzavanja bolje mrvi i time dobiva bolju strukturu. Dakle, u proljeće se takvo tlo prije i lakše obradi, čime se povrtnjak adekvatno i pripremi za sjetvu tj. sadnju povrća. A posljednjih godina, zahvaljujući promjeni klime, povrtnjake možemo obrađivati i početkom studenoga jer zima, izgleda, pohodi Hercegovinu tek koncem siječnja i veljače. Barem je takav slučaj posljednjih godina. Međutim, uz duboku obradu u tlo ne smijemo zaboraviti unijeti gnojivo, i to organsko i mineralno. Od organskog gnojiva, obično u tlo unosimo stajski gnoj, koji neposredno pred sadnju i zahtijevaju sljedeće povrtlarske kulture-rajčica, paprika, patlidžan, krumpir, kupus kelj, cvjetača, lubenice, dinje, tikve, krastavci, celer i poriluk. S druge strane, mrkva, peršin, pastrnjak, češnjak, luk, špinat i salata uzgajaju se druge godine nakon unošenja stajskog gnoja, dok se tek treće goSjeme špinata

dine na tim površinama mogu uzgajati grah, mahune i grašak. Ovakav raspored kultura prema osjetljivosti na stajski gnoj i druga organska gnojiva naziva se tropoljni plodored ili tropolje. Zbog svega navedenog, prije same gnojidbe stajskim gnojem važno je znati na kojim je površinama stajnjakom gnojeno prošle, a na kojima pretprošle godine. Nadalje, ne smijemo zaboraviti u tlo unijeti i mineralna gnojiva koja su nužna za ostvarivanje zadovoljavajućih prinosa i dobre kakvoće plodova. Pri tome moramo znati kako su pojedine kulture osjetljive na klor pa se one isključivo gnoje vrstama mineralnih gnojiva u kojima se kalij nalazi u obliku sulfata (8-16-24, 7-14-21, 5-20-30). A osjetljive su na klor sljedeće kulture-rajčica, paprika, krastavci, luk i dinje. Ukoliko to pak zanemarimo, bit ćemo krivci preranog kretanja vegetacije, nepotpunog razvitka listova, uvijanja listova po rubovima, deformi-

ranja listova i kloroze koja izaziva sušenje cijele biljke. Stoga, spomenimo kako zimske dane možete kvalitetno upotpuniti i sudjelovanjem na brojnim stručnim predavanjima koja se redovito održavaju u Agrocentru Sjemenarne u Mostaru. Teme su različite, počevši od sjetve i gnojidbe pa sve do zaštite i pravilne agrotehnike u povrtnjaku. Predavači su eminentni stručnjaci iz naše zemlje i inozemstva a predavanja su vrlo korisna kako zbog razmjene iskustva između samih proizvođača tako i zbog analiziranja uspješnosti provedenih mjera zaštite povrća u suradnji s našim agronomima.

VRSTA POVRĆA MRKVA PERŠIN ŠPINAT GRAŠAK BOB-MAHUNAR

KOLIČINA SJEMENA(m2) 4g 3g 3g 20 g 40 g

VRIJEME SJETVE 01.11.-20.11. 01.11.-20.11. 01.11.-31.12. 15.11.-31.12. 15.11.-31.12.

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

15

KONTEJNERI I SUPSTRATI ZA UZGOJ PRESADNICA POVRĆA
Piše: Mladen Karačić, dipl. ing.

Suvremena proizvodnja presadnica povrća danas je nazamisliva bez kontejnera bilo da su izrađeni od plastike ili stiropora. S druge strane, kontejnerska proizvodnja je uvjetovana primjenom profesionalnih supstrata nužnih za pravilan i potpun razvoj presadnica.

M

ožemo slobodno reći kako je “odzvonilo” klasičnom načinu uzgoja presadnica koje se provodilo u klijalištima ili su presadnice nakon nicanja pikirane u jogurt čaše u mješavinu nezrelog stajskog gnoja, livadne zemlje i pijeska. Osim toga, to potvrđuju i podaci izravno s terena koji pokazuju da je ostao samo mali broj onih koji uvijek rade po svome, ne znajući da tim postupkom više gube nego što uspijevaju zaraditi. Uostalom, unatrag nekolike godine u poljoljekarnama, kod specijaliziranih povrćara ali i na tržnicama možete nabaviti isključivo presadnice raznog povrća proizvedenih kontejnerskim načinom. A kontejner, da ne bi bilo zablude, grubo rečeno predstavlja posudu (spremnik, lončić) prikladnu za lagan prijenos od proizvođača do tržišta. U povrćarskom značenju, danas u kontejnere uvrštavamo gajbe napunjene odgovarajućim supstratom za sjetvu i uzgoj presadnica povrća različitih vrsta. Danas se kontejneri proizvode od različitih materijala, iako se sve više značenje pridaje polistirenskim materijalima.

dimenzija 60 x 40 cm zajedno s biljkama teži svega oko 2 kg, što bitnije olakšava prijenos i svako rukovanje njima. Osim praktičnosti, polistirenski kontejneri imaju prednost nad ostalim materijalima jer bolje zadržavaju temperaturu i vlagu supstrata. Zbog toga, i same biljčice pikirane u stiroporne kontejnere imaju uvjete za brže i optimalno napredovanje u rastu i razvoju. Na taj način presadnice iz polistirenskih kontejnera brže napreduju i nakon sadnje u polju te se time i bitnije skraćuje vrijeme do berbe. U trgovinama možete nabaviti stiroporne kontejnere s različitim brojem sjetvenih mjesta. Tako se oni kontejneri sa 104 sjetvena mjesta najčešće koriste za kupusnjače, s 209 i 240 za salatu i cvijeće, sa 60 sjetvenih mjesta za rajčicu i krastavce, s 40 za lubenice i tikvice te s 84 sjetvenih mjesta za papriku. Međutim, to je orijentacijski podatak jer svaki proizvođač za svoje potrebe koristi tip sjetvenih mjesta koji mu u praksi najviše i odgovara.

Kontejneri za sjetvu

U eri različitih materijala uspjeh na tržištu je izborio i zadržao polistiren koji se i najvećim dijelom koristi za proizvodnju kontejnera namijenjenih uzgoju povrća. To je i razumljivo ukoliko se zna da je riječ o vrlo laganom materijalu kojim se olakšava manipulacija, odnosno rukovanje i prijenos od proizvođača do tržišta. Tako, primjera radi, jedan polistirenski kontejner prosječnih

Prednost polistirenskih (stiropornih) kontejnera

Tko se imalo ozbiljnije upustio u kontejnersku proizvodnju presadnica povrća, vrlo dobro zna kako bez kvalitetnog supstrata nema željenog učinka. Zašto? Zato što navedeni supstrati sadržavaju treset bez kojega se ne može osigurati neometani rast i razvoj biljaka. Iako se na našem tržištu pojavio veliki broj različitih supstrata, svojom kvalitetom danas se posebno ističu Plantaflor supstrati. Razlog leži u činjenici kako se za njihovu proizvodnju koristi prirodni treset sa sjevera i juga Njemačke. Osim toga, industrijska proizvodnja Plantaflor supstrata odvija se u kontinuiranom, elektronski kontroliranom procesu koji garantira točnost dodavanja makrohranjiva

Profesionalni Plantaflor supstrati

Kontejneri za pikiranje

Kontejneri za sjetvu i pikaranje

Plantafor - visokokvalitetan supstrat za sjetvu i pikiranje

i mikrohranjiva uz istodobno reguliranje pH vrijednosti. To znači da je zapadna preciznost dovela do nastanka jednog od najboljih svjetskih supstrata koji se koristi

dugi niz godina. U tom razdoblju su se Plantaflor supstrati dokazali kao pouzdani za proizvodnju u svim oblastima povrćarske proizvodnje.

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

16

Paprika-omiljenopovrće za zimnicu

SPREMANJE ZIMNICE
Berba povrća i voća traje, a obilje svježe hrane svaki je dan na našem stolu. Odabir je velik, pa svatko može naći nešto za svoj ukus, a da to nije meso. A što se više primiče jesen, sve više se razmišlja i o zimnici. Jer obilje, dakako, želimo zadržati i u zimskim mjesecima
Piše: Josip Brkljača, ing.
Oduvijek je jesen bila vrijeme ubiranja plodova i razdoblje najbogatije i najraznovrsnije trpeze, počevši od mesnih, mliječnih, voćnih pa do povrtnih plodova. Međutim, pošto je rok uporabe većine ovih proizvoda dosta ograničen i kratak, morao se iznaći način da se spomenuti proizvodi dorade, prerade ili konzerviraju, a sve kako bi se sačuvali za uporabu u kasnijem razdoblju, tijekom zime i proljeća. Tako je, uostalom, i nastala tradicija pripremanja zimnice. No, ljetne «slasti» nije baš uvijek moguće upakirati i sačuvati za zimu. Jer, ipak, treba biti svjestan činjenice kako su svježe namirnice podložne kvarenju. Mikroorganizmi u njima i na njima razvijaju se, razmnažaju pod utjecajem zraka, topline i vlage te time izazivaju njihovo truljenje, gnjiljenje i fermentaciju. Na taj način namirnice ne samo da postaju neuporabljive već mogu biti čak i štetne po ljudsko zdravlje. Radi se o jednom od najstarijih načina konzerviranja povrća. Sami proces konzerviranja odvija se pod djelovanjem mikroorganizama koji, u ovom slučaju, iz ugljikohidrata stvaraju mliječnu kiselinu koja, pak, služi kao konzervans povrću. A osnova konzervansa, odnosno, inicijator konzerviranja je kuhinjska sol koja se dodaje povrću prilikom kiseljenja. Ustvari, ona pospješuje izlučivanje sokova iz povrća tj. sokova u kojima se sada razvijaju bakterije mliječnog kiseljenja. Mliječna kiselina konzervira povrće i pri povoljnim uvjetima onemogućava razvoj drugih štetnih bakterija, koje mogu izazvati kvarenje. Međutim, za uspjeh prirodnog kiseljenja moraju se osigurati optimalne prilike koje podrazumijevaju osnovna dva uvjeta. Prvi je da se sol dodaje povrću u količini od 12 posto, dok je drugi vezan za sami pribor i ambalažu, koja pak mora biti besprijekorno čista. Pored toga, za uspjeh samog kiseljenja tijekom 4-6 tjedana (koliko i postupak traje) temperatura u prostoriji mora biti 22 stupnja C. Kasnije je za čuvanje namirnica najbolja temperatura od 10-12 stupnjeva C. Povrće se može kiseliti cijelo, narezano ili naribano. Osnova je da bude zdravo i temeljito oprano. S druge strane, najčešće se za kiseljenje koriste sljedeće vrste povrća: kupus, krastavac, zelena rajčica, mahune, lučice, miješane salate i sl.

Prirodno kiseljenje

Ambalaža za spremanje zimnice ovisi o postupku koji se primjenjuje u procesu konzer-

Ambalaža zA spremanje zimnice

viranja, premda njen izbor ovisi i o vrsti namirnice. Tako se za ukuhanu zimnicu u kućanstvu najčešće rabe staklenke. Za voće ukuhano sa šećerom ili voće u alkoholu te za ukiseljeno povrće koriste se obične staklenke koje se nakon punjenja zatvaraju celofanom ili pergamentnim papirom. Obično se za voće odabiru staklenke od pola do jedne litre, tako da se nakon otvaranja sadržaj što prije i potroši. Za ukiseljeno povrće mogu se koristiti i nešto veće staklenke te posebne staklene pletare s širokim grlom, volumena od 5 i 10 litara. Kod pasteriziranja povrća i voća najčešće se rabe posebne patentne staklenke koje mogu biti različitih veličina i to ½, 3/4, 1 litra ili 1 ½ litra. Svaka patentna staklenka ima široki, brušeni gornji rub, stakleni poklopac s brušenim donjim rubom i gumeni obruč, koji se stavlja između same staklenke i poklopca. Tako poklopljene staklenke zatvaraju se metalnim držačima (kvačicama), a njihova širina mora odgovarati širini staklenke. Na navedene staklenke trebaju se staviti i odgovarajuće naljepnice koje sadržavaju podatke o vrsti namirnice i datumu pripravljanja. Zbog svega toga, o zimnici morate razmišljati nešto ranije, a sve kako biste uspjeli nabaviti odgovarajuću ambalažu za njeno spremanju te kako biste na taj način u spremljenom povrću i voću mogli uživati tijekom hladnih zimskih dana.

Posude za spremanje zimnice

Plodovi rajčice se također koriste za zimnicu BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

17

RAKIJA OD JABUKA ::: /jabukovača/
Piše: Mladen karačić, dipl. ing.

J

abuke se smatraju cijenjenim i izrazito vrijednim voćem kada se troše u svježem stanju. Zbog navedene činjenice jabuke se vrlo rijetko prerađuju u rakiju. Eventualno se za pripremu jabukovače koriste natruli, oštećeni, prezreli i nevremenom oboreni plodovi sa stabla, koji se uz to ne mogu iskoristiti za konzumaciju u svježem stanju. Osim toga, moramo priznati da naše podneblje nema tradiciju proizvodnje rakije jabukovače, kao što, primjerice, ima tradiciju proizvodnje šljivovice. Ipak, svakako bi trebali znati da kao sirovina za spravljanje rakije dolaze u obzir sve voćne vrste koje sadržavaju šećer iz kojeg, zahvaljujući vrenju, nastaje etil-alkohol. U tu svrhu najpogodnije su jabučaste voćne vrste (jabuka i kruška), i to prvenstveno raširene sorte poput zlatnog delišesa i jonatana. Međutim, nužno je znati da kakvoća rakije od jabuka raste s kvalitetom upotrijebljenih plodova, s tim da se vrhunske jabukovače proizvode isključivo od plodova samo jedne sorte jabuka.

Naša zemlja obiluje pogodnim klimatskim sok. To bi pak prouzročilo sporo i zemljišnim uvjetima za razvoj voćarstva. odvijanje alkoholnog vrenja, što znači da se sav šećer sadržan u jaShodno tomu, svake godine proizvode se bukama ne bi uspio u potpunosti velike količine voća koje bivaju potrošene pretvoriti u alkohol (ne bi u potu svježem stanju ili se pak obrađuju u pre- punosti prevreo). rađivačkoj industriji. Ali, nažalost, veliki dio Alkoholno vrenje voća, posebice plodova jabuka, propadaju, jabučnog masulja a da se pritom ne iskoriste za proizvodnju (kljuka) Masulj dobiven muljanjem rakije jabukovače.

Za spravljanje rakije koriste se zreli oplodovi

Za spravljanje rakije upotrebljavaju se plodovi jabuka koji se beru u svojoj punoj zrelosti. Radi toga ih treba ostavljati na stablu što je god duže moguće, odnosno, sve kako bi jabuke u potpunosti i dozrele. Berba se uglavnom obavlja ručno, na način da se s plodova uklone peteljke koje bi u protivnom mogle utjecati na pojavu neugodnog i lošeg mirisa buduće rakije. Nadalje, ukoliko su jabuke jako uprljane, potrebno ih je dobro oprati vodom kako bi se uklonili eventualno prisutni štetni mikroorganizmi, poput bakterija i divljih kvasaca, a koji mogu vrenje usmjeriti u pogrešnom smjeru. Pranjem se, također, uklanjaju i mehaničke nečistoće koje budućoj rakiji mogu dati strani, nesvojstven miris. Kada smo plodove ubrali i na spomenuti način pripremili, pristupamo njihovom

Berba i priprema plodova

Posebne muljače za voće

muljanju, što se vrši odgovarajućim muljačama opskrbljenim valjcima za voće. Ukoliko se radi o manjoj količini plodova, jabuke se mogu pretvoriti u kašu na način da se zgnječe pomoću

drvenog malja ili nekog drugog improviziranog sredstva. Bitno je napomenuti da se plodovi jabuka nipošto ne smiju u posude za vrenje stavljati cijeli, iz razloga što bi tada oni sporo otpuštali sadržani

smješta se u posude za vrenje, a za što mogu poslužiti sudovi različitih dimenzija i raznovrsnih materijala (drvene kace i burad, plastična burad od polietilena i sl.). Bitno je voditi računa da se spomenute posude ne smiju puniti do vrha, već se ostavlja oko 25 % praznog prostora. U protivnom, tijekom vrenja može doći do kipljenja masulja. Vrenje se pak obavlja u zatvorenom sudu s vrenjačom, u koje se prethodno nalijeva voda kojoj je dodat vinobran (10 mg na 1 dl vode). Ukoliko se vrenje obavlja u kacama ili raznoraznim buradima od plastike, otvor se pokriva polietilenskom folijom ili se na plastičnu burad poklopci samo blago navrnu, a sve kako bi ugljen-dioksid, nastao vrenjem, mogao nesmetano izlaziti izvan posude. Tijekom samog vrenja, a posebice na njegovom početku, masulj se nekoliko puta dnevno treba promiješati, čime se utječe na ravnomjerno provođenje vrenja po njegovoj cjelokupnoj masi. Vrenje se odvija na temperaturi od 15 do 20 stupnjeva C i traje 2-3 tjedna. Kada je vrijeme optimalno, za toplijih godina, vrenje se može brzo obaviti, tj. završiti već za 10-tak dana. Nakon toga prevrelu masu treba što žurnije i destilirati po previranju. Ukoliko to nije moguće odmah, masa se mora konzervirati dopunjavanjem kace do vrha, čime se istiskuje zrak. Potom se po vrhu postavljaju plastične folije koje se pokrivaju pijeskom ili se u tu svrhu po vrhu stavlja sloj suhog lišća ili slame. Destilacija (pečenje) prevrelog masulja provodi se na uobičajeni način, a od 100 kg jabuka može se dobiti 5-12 litara rakije jačine oko 50 vol. %.

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

18

JIN TAO - nova sorta kivike
Kineskim oplemenjivačima voćaka uspjelo je dobiti kiviku sa žutom bojom mesa od vrste Actinidia chinensis. Osim što ima žuto meso, odlikuje se krupnim plodovima izvrsne kakvoće, a ujedno dozrijeva 20-25 dana prije glavne sorte Hayward. Plodovi teže oko 110 grama, valjkasta su oblika s kožicom dosta čvrstom pa dobro podnose prevoženje, a ujedno su otporni prema vjetru i napadu mediteranske muhe (Ceratitis capitata).
Kod nas se koriste sorte sa zelenom bojom mesa

Piše: Prof. dr. sc. Ivo Miljković

O

va sorta ne razvija deformirane plodove niti «dvojke», tj. plodovi joj ne srastu, već dolaze pojedinačno. Meso je u momentu dozrelosti za berbu svijetložute boje, a kada dospije za potrošnju, postaje žuto. Podsjećamo da su dosadašnje sorte imale svijetlozeleno ili zeleno meso. Meso je dosta čvrsto i konzistentno. Plodovi sadrže vitamin C u količini od 140 do 200 mg/100 grama, što je dvaput više od dosadašnje vodeće sorte Hayward. Osim toga, sadrži 2-4 puta više šećera od sorte Hayward, odnosno 15-17 brixa. Berba se obavlja u središnjoj Italiji od 10. do 15. listopada, što je, kao što smo istaknuli, 20-25 dana prije od sorte Hayward. Dozrijevanje ploda odvija se iz unutrašnjosti prema van. Plodovi nikada nisu odviše protkani nitima (fibrozni). Odlikuju se sočnošću i ugodnim okusom s izraženom aromom. Plodovi se mogu čuvati u hladnjačama do 6 mjeseci. Jin Tao manje je bujna od sorte Hayward. Daje rod već u drugoj godini nakon

sadnje, pa se odlikuje ranim ulaskom u produktivnu dob. Vegetaciju počinje 2-3 dana prije Haywarda. Razvija samo funkcionalno ženske cvjetove, što je i inače karakteristika dobrih sorti kivike, pa se oprašuje polenom sorti oprašivača, koje nose samo funkcionalno muške cvjetove. Prikladni su, odnosno dobri oprašivači muške sorte Belen ili Moshan 4. Ovisno o sustavu uzgoja, na određen broj ženskih biljaka sadi se po jedna muška biljka. Primjerice, pri uzgoju u obliku G.D.C. sustava uzima se razmak između redova 4-5 m (ovisno o plodnosti tla), a u redu jedan metar. Na svakih 8 ženskih biljaka treba posaditi jednu mušku biljku. Ako kiviku uzgajamo u obliku pergole, tada razmak između redova iznosi 4-5 metara, a u redu 1,52,0 m. Pritom se na svakih 6 ženskih biljaka sadi po jedna muška biljka. U slučaju uzgoja u obliku tendone razmak između redova ostaje 4-5 m, a u redu 2 m. Kod ovog uzgojnog oblika na svakih 5 ženskih biljaka sadimo po jednu mušku biljku. Dakako da možemo primijeniti i cijepljenje muške biljke oprašivača na vrhu

u krošnju, kako smo to prakticirali i kod dosadašnjih sorti. U Italiji i drugim zemljama oko Sredozemnog mora gdje se kivika uzgaja, nastupile su velike promjene u sortimentu. Danas se gotovo svuda vrlo brzo i puno širi uzgoj sorte Jin Tao, zbog niza dobrih svojstava i prednosti pred dosadašnjim sortama. Moglo bi se reći da uzgoj kivike ponovno doživljava uspon, odnosno renesansu svuda gdje postoje imalo povoljni ekološki uvjeti. Sorta je zaštićena u međunarodnom registru do 2028. godine, pa se do tada ne smije razmnožavati u komercijalne svrhe bez posebnog dopuštenja i otkupa patentnog prava. No, mogu se nabaviti sadnice, odnosno uvesti i koristiti za proizvodnju plodova. I na kraju, želimo se ukratko osvrnuti na ime ove voćne vrste. Kultivirane sorte kivike dobivene su od izvornih vrsta, među kojima posebno značenje zauzimaju Actinidia deliciosa i Actinidia chinensis. Veliki broj (oko 35) izvornih vrsta raste u Aziji uz rijeku Yang-Tze u gustim šumama kao povijuša. Od ovih vrsta preneseno je sjeme u Novi Zeland, gdje je voćar Allison proveo selekciju i dobio nove sorte krupnijeg ploda. Komercijalna proizvodnja u Novom Zelandu počela je oko 1930. godine. Novoj voćki dano je u Novom Zelandu ime kivi po ptici kivi, jer boja i izgled dlačica na plodu sliči boji baršunastoga nježnog

Kivika spremna za tržište

Plodovi kivike su bogati vitaminima

perja na prsima te ptice. Ptica kivi je simbol Novog Zelanda, pa je vidimo i na njihovoj nacionalnoj zastavi. Tim se imenom počela ova voćna vrsta širiti u zemlje oko Sredozemnog mora i u Kaliforniji. Iznimka je samo u Italiji, gdje se koristi latinsko ime Actinidija (aktinidija). U sveučilišnom udžbeniku iz zologije autora prof. dr. sc. Nikole Finka, ptica kivi ima naziv za ženku kivika, a za mužjaka kivikavac. Kako u hrvatskom jeziku gotovo sve vrste voćaka imaju žensko ime (maslina, smokva, jagoda, jabuka, kruška, šljiva, breskva, malina, lijeska itd.), bilo je logično da dobije hrvatsko ime kivika, a ne niti kivi niti aktinidija.

Nasad kivike

Autor ovog članka je kao sveučilišni profesor 42 godine predavao voćarstvo na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, 6 godina na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, 6 godina na Agronomskom fakultetu u Mostaru i 6 godina na Veleučilištu u Požegi i uvijek koristio naziv kivika, a taj je naziv unio i u udžbeničku građu (udžbenik: «Opće voćarstvo», izdavač Školska knjiga, Zagreb, 2003. i knjige «Praktično voćarstvo», izdavač Zadružna štampa, Zagreb, 1979, i «Suvremeno voćarstvo», izdavač Znanje, Zagreb, 1991.)
BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

19
ili za svrhu sušenja provodi se trešnjom stabala, bilo da se to radi ručno ili putem odgovarajućeg stroja, dok se za stolnu upotrebu berba provodi isključivo ručno i po mogućnosti u nekoliko navrata.

ČUVANJE PLODOVA ŠLJIVE
Piše: Goran Jurilj, dipl. ing.

Uzgoj šljiva u našoj zemlji ima dugu tradiciju. Međutim, kako je ove godine prinos bio izrazito dobar, pojavili su se stanoviti problemi uzrokovani viškom njenih plodova na tržištu. Sukladno tomu, pozornost se sve više naglašava na adekvatan smještaj te čuvanje njenih suhih i svježih plodova.

N

ekada se šljiva intenzivno uzgajala na našim prostorima. Centri njene proizvodnje nalazili su se u sjeveroistočnoj Bosni (područje Majevice, Bijeljine, Brčkog, Gradačca, Doboja, Srebrenika, Tuzle i Zvornika) i sjeverozapadnoj Bosni (Potkozarje) na 200 do 600 metara nadmorske visine. Osim toga, šljiva se dosta proizvodila na području Prozora i Rame, oko Konjica i u istočnoj Hercegovini (Nevesinje). Ali, iako se danas uzgoj ove cijenjene voćne vrste znatno smanjio, ipak je na našem tržištu višak njenih plodova lako uočljiv. Tim više što je uglavnom riječ o relativno starim nasadima koje odlikuje iznimno velika rod-

nost a koji su u ovoj, za nju dobroj godini, ostvarili prosječan urod od oko 15-18 kg po stablu. Dakako, riječ je o prosječnom urodu iz razloga što su u praksi po jednom stablu domaće šljive zabilježeni prinosi od nevjerojatnih 100, pa čak i 150 kg. Berba plodova šljive odvija se u ovisnosti od sorte, podneblja, položaja i nadmorske visine šljivika kao i od namjene plodova. Tako ukoliko ćemo plodove šljive trošiti u svježem stanju ili za preradu u kompote i slatka, berba se provodi prije tehnološke zrelosti. Drugim riječima, radi se o zrelosti u kojoj su plodovi domaćih šljiva plavi i prekriveni svojstvenim pepeljkom, dok meso poprima karakterističan harmoničan okus, sočnost i ugodan miris. U to vrijeme plodovi šljiva su izrazito čvrsti, zbog čega se mogu lako prevoziti i na udaljenija tržišta. Međutim, ukoliko se njeni plodovi koriste za proizvodnju rakije šljivovice, za preradu u pekmeze i marmelade ili se pak podvrgavaju suše-

Berba plodova

Plodovi šljive

nju tada se šljiva isključivo bere u tehnološkoj zrelosti. U toj fazi plodovi sadržavaju najveću količinu šećera ali i drugih hranjivih i aromatičnih sastojaka zbog čega su šljive izrazito sočne, ukusne i mirišljave. Kod ove berbe moramo pravodobno procijeniti njen početak-trenutak berbe, jer s njenim odugovlačenjem plodovi obično lako i prezru. A takvi plodovi nisu toliko pogodni za preradu, te uz to prekomjerno opadaju sa samog stabla. Berba šljiva u svrhu proizvodnje rakije

Kako bi plodovi tijekom čuvanja zadržali svoju veliku hranjivu, higijensku i dijetetsku vrijednost, treba skladištiti isključivo neoštećene, čiste i brižljivo ubrane šljive. A kako bismo mogli adekvatno sačuvati njene plodove, moramo ih smjestiti u optimalne uvjete koji podrazumijevaju smještaj u hladnjače pri temperaturi od minus 0,5 do plus 1,0 stupanj C i uz relativnu vlagu zraka od 85 %. U takvim uvjetima plodovi šljiva namijenih upotrebi u svježem stanju mogu se čuvati od 4 do 15 tjedana. S druge strane, uvjet za sigurno i kvalitetno čuvanje suhih šljiva podrazumijeva da vlažnost suhih plodova bude između 18 i 22 posto. Osim toga, važna je i temperatura u skladištu koja treba biti ispod 10 stupnjeva C, dok relativna vlaga zraka treba biti manja od 70 posto. Međutim, za vrijeme čuvanja, suha šljiva mora se zaštititi i od vlage, svjetla, zagrijavanja, stranih mirisa i štetnika. U tom pogledu najopasnije su grinje koje su jedva uočljive golim okom. Ima ih više vrsta a najopasnije su grinje suhog voća i brašnena grinja. Prva isključivo napada nedovoljno osušene plodove šljiva koji po naborima imaju karakterističan bjeličasti prah. Ipak, da to nisu ušećereni plodovi, najbolje podsjećaju neugodni mirisi. Brašnena se pak grinja obično javlja u skladištima u kojima su prije suhih šljiva lagerovane žitarice. Kao posljedica njenog napada u cijelom skladištu se brzo primjećuje neugodan miris, što je siguran znak zagađenosti i neupotrebljivosti suhih plodova. Zbog svega toga plodove šljiva moramo smjestiti u prethodno očišćene i odgovarajućim sredstvima dezinficirane prostorije, što je obvezna mjera i za sav ostali inventar, ambalažu kao i vozila koja plodove šljiva dopremaju do same prostorije za njihovo čuvanje.

Čuvanje plodova šljiva

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

PITANJA I ODGOVORI
Bojenje debla voćaka
U vašem poljoprivrednom glasilu prije dvije godine sam čitao o sastojcima koje je nužno adekvatno pripremiti u svrhu bojenje debla voćaka. Molim vas da ih u vašem stručnom listu ponovno objavite. Unaprijed zahvalan! Bijeljenje debla voćaka predstavlja vrlo korisnu mjeru, posebice u krajevima gdje se zimske temperature spuštaju od minus 18 do minus 20 stupnjeva C. Međutim, kako je riječ o korisnoj mjeri za sve voćnjake i sva podneblja, izići ćemo vam u susret. Tako u svrhu bijeljenja debla na 5 kg gašenog vapna trebate dodati 0,5 kg kuhinjske soli i 0,5 kg nekog sumpornog preparata (primjerice Chromosula 80). Navedena tri sastojka potom trebate pomiješati s vodom (cca 5 lit), tako da se formira žitka masa koja treba odstajati barem 24 sata prije primjene. Premazivanje se vrši za topla i suha vremena, a ukoliko netom nakon bijeljenja dođe do jačih oborina, premazivanje debla je nužno i ponoviti. Mladen Karačić, dipl.ing. druge strane, ječam je manje povoljan od kukuruza i pšenice, pa se najčešće daje u malim količinama. Međutim, u našim agrocentrima možete nabaviti i gotove koncentrate za koke nesilice i tovne piliće, što ujedno predstavlja i najjednostavniji, odnosno najkompletniji način hranidbe peradi. Mario Ćubela, dipl.ing. je i šljive. Radi se o voću velike slasti koje sadržava više šećera nego kajsija i šljiva. Navedeni Aprijum se proizvodi u okviru tvrtke «Zaiger’s Genetic’s» te se plantažno uzgaja na području Kalifornije, zbog čega je jasno kako mu hercegovačka klima više nego odgovara. Jednu sadnicu imam posađenu u vlastitom voćnjaku, ali za prave podatke o njenoj rodnosti Aprijum-križanac i adaptabilnosti našim krajevikajsije i šljive ma morat ćemo, nažalost, priU pretprošlom broju objavili čekati nekolike godine. ste zanimljivu reportažu u koNino Rotim, dipl.ing. joj je spomenuta tzv. brazilska kajsija, čiji je plod tri puta veći Abdovina a stablo otpornije u odnosu na U vrtu sam primijetio biljku klasične sorte kajsije. Ali, ima koja izgledom dosta nalikuje li ta vrsta svoj stručni naziv ili crnoj bazgi. Iako je sličnost je isključivo riječ o nama ne- dosta velika, siguran sam da poznatoj sorti kajsije izrazito se ne radi o bazgi, već je riječ krupnih plodova? o nekoj drugoj biljci. Stoga Prilikom posjeta navedenog ra- bih volio znati koja je to biljsadnika odmah sam uočio spo- ka i smijem li njene cvjetove i menutu «kajsiju» (matično sta- bobice koristiti u prehrani. blo) koju do sada nisam imao Teško je dati precizan odgovor prilike zamijetiti na našim te- na vaše pitanje. Ipak, s velikom renima. Isto tako, dosadašnjim sigurnošću mogu ustvrditi obilaskom pojedinih velikih kako se radi o abdovini (Samregistriranih voćnih rasadni- bucus ebulus L). A Abdovina ka na području BiH, Hrvatske i ili patuljasta bazga predstavlja Srbije «brazilsku kajsiju» nisam jednogodišnju zeljastu biljku mogao uočiti. Jednim dijelom koja dosta nalikuje crnoj bazto je i razumljivo iz razloga što gi. Za razliku od crne bazge se ova sorta/vrsta ne nalazi na koja naraste u visinu do 8 m, sortnoj listi, pa se stoga i ne za abdovinu je karakteristična smije proizvoditi u voćnim ra- okrugla, šuplja stabljika koja sadnicima. Međutim, plodove naraste u visinu svega 2 metra. spomenute kajsije jasno sam Ipak, osnovna je razlika u nešto vidio i konzumirao, te vam iz plosnatijim bobama u odnoprve ruke mogu reći kako se su na bazgu, a čije nakupine radi o uistinu neobičnoj voć- imaju izgled štitova. Nakupine noj vrsti. Ali, u brojnoj struč- boba stoje uspravno za razlinoj literaturi koju posjedujem ku od crne bazge kod koje se o voćnim vrstama, o ovoj vrsti objese. Međutim, važno je nanema niti spomena. Ipak, pra- pomenuti kako nipošto ne biteći i proučavajući inozemnu ste smjeli koristiti cvijet i bobe literaturu da se uočiti sličnost abdovine u prehrani iz razloga navedene voćke s križancem što su štetni po zdravlje. kajsije i šljive, koja nosi stručni Josip Brkljača, ing. naziv Aprijum. Dakle, Aprijum je svojevrstan hibrid nastao Sadnice oskoruše križanjima i po ukusu podsjeća U svom voćnjaku imam dona obogaćenu mješavinu kajsi- slovce sve voćne vrste, izuzev oskoruše. Stoga me zanima gdje mogu nabaviti njenu sadnicu? Dobra vijest za sve ljubitelje ove zanimljive voćne vrste ogleda se u činjenici da će naši voćni rasadnici sa sjedištem u Mostaru i Širokom Brijegu od ove godine, pored ostalih voćnih vrsta, imati i sadnice oskoruše. Navedene sadnice će biti proizvedene u kontejnerima, što jamči sigurnost njihova primitka. Sadnice oskoruše biti će proizvedene cijepljenjem, čime se značajnije skraćuje vrijeme do njihovog ulaska u rodnost. Naime, proizvedena ovim načinom na rod stupa sedme godine za razliku sadnice uzgojene iz sjemena koja na rod dolazi tek za 15-tak godina. Ali broj sadnica oskoruše bit će ograničen, što znači da sa njenom nabavom nipošto ne smijete odugovlačiti. Mladen Karačić,dipl.ing.

20

Rauola-manje poznata biljka

Ishrana koka nesilica

Na svojoj okućnici imam malo veći broj koka nesilica te malu farmu tovnih pilića. Stoga me zanima je li uz kukuruz njihovu hranidbu poželjnije zasnivati na ječmu ili pšenici? Pšenica je ukusno krmivo za sve domaće životinje, a osobito za perad. Čak se smatra da u hranidbi peradi pšenica ima praktički jednaku vrijednost kao i kukuruz. Stoga bih vam preporučio da između pšenice i ječma prednost svakako date pšenici, s tim da ćete najbolji učinak ostvariti ukoliko hranidbu peradi zasnivate na kombinaciji pšenice i kukuruza. S

Možete li mi nešto više reći o biljci zvanoj Rauola. Ako ste u mogućnosti navedite i njan latinski naziv kako bi podatke mogao pronaći i na internetu. Unaprijed zahvalan! Riječ je o manje više nepoznatoj biljci latinskog naziva Raphanus sativus var. oleifere. Navedena biljka se ranije sadila u sklopu velikih poljoprivrednih kombinata na području Slavonije i to ponajviše u eksperimentalne svrhe. Naime, utvrđeno je kako rauola ima tzv. nematocidno djelovanje zahvaljujući kojem zaustavlja nematode u razvoju. Za više informacija najbolje je da se obratite Agronomskom fakultetu, odjelu Ratarstva jer oni svakako imaju više podataka o ovoj malo poznatoj biljnoj vrsti. Mario Ćubela,dipl.ing.

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

21

BOLESTI JABUKA TIJEKOM ČUVANJA
Za plodove jabuka možemo reći da su jedna od rijetkih vrsta voća koje može biti na raspolaganju potrošačima tijekom cijele godine. Razlog je upravo duga mogućnost čuvanja u skladištima, odnosno hladnjačama. Skladištenje i čuvanje plodova voća nakon berbe na određeno vrijeme, predstavlja vrlo važan dio tehnološkog procesa u suvremenoj voćarskoj proizvodnji.
Piše: Dr. sc. Tihomir Miličević,

M

eđutim, unatoč kontrolnim uvjetima koji vladaju u skladištima, postoji mogućnost kvarenja plodova voća, i to prvenstveno zbog pojave određenih bolesti (tzv. post-harvest diseases), o kojima se mora voditi računa još i prije same berbe voća. Obično su to bolesti kojih u tijeku vegetacije uopće nema ili se mjestimice javljaju na kraju vegetacije. Također, treba razlikovati ove parazitske bolesti od tzv. fizioloških bolesti plodova jabuke ili neparazitskih bolesti. Takve neparazitske bolesti, koje se također često javljaju na plodovima jabuka tijekom skladištenja i čuvanja, pr. su gorke pjege (bitter pit), staklavost (water core), jonathanove pjege (jonathan spot), posmeđivanje pokožice (superifical scald), oštećenja od smrzavanja (freezing injury), brašnjavost (mealy breakdown), oštećenja od visoke koncentracije ugljičnog dioksida (internal carbon dioxide injury) i dr. Uzročnici parazitskih bolesti na plodovima jabuke u skladi-

štima i hladnjačama najčešće su parazitske ili saprofitske gljivice, a vrlo rijetko neke vrste bakterija. Uglavnom se javljaju gljivice iz fitopatogenih rodova Gloeopsorium, Penicillium, Botrytis, Monilinia, Alternaria, Trichothecium, Phoma, Leptothyrium i Nectria. Uzrokuju određene bolesti.

Najčešća i najopasnija bolest na plodovima jabuke u tijeku skladištenja je bolest koju uzrokuju gljivice iz roda Gleosporium, kao što su vrste G. album, G. fructigenum, G. perennans i dr. Simptomi bolesti očituju se u početku kao svijetlosmeđe pjege s plitkim udubljenjima. Poslije dolazi do truleži koja zalazi duboko u plod ispod pjega, međutim vrlo rijetko dođe do truleži cijelog ploda. Na kraju se na površini pjega razvijaju smeđa plodišta gljivice, odnosno acervuli sa sporama u obliku koncentričnih krugova. Spore ili konidije gljivica dospiju na plodove jabuke još u tijeku vegetacije, a najviše uoči berbe, jer je gljivica stalno

Gleosporijska ili gorka trulež

prisutna na drvenastim organima voćke. Međutim, bolest se razvija i očituje u skladištu, tek nakon određenog vremena fiziološkog sazrijevanja plodova. Od zaštitnih mjera preporučuje se primjena određenih fungicida dvaput uoči berbe, s vremenom i razmacima tretiranja u ovisnosti o karenci korištenih fungicida. U našoj zemlji za ovu namjenu dopuštenje imaju samo fungicidi Euparen 50 WP (0,25 %) i Euparen Multi (0,25 %). Fungicida za primjenu na plodovima jabuke nakon berbe i u tijeku skladištenja kod nas nema, iako u svijetu postoje neki fungicidi i za tu namjenu.

Uzrokuju je saprofitske gljivice iz roda Penicillium. Bolest se još naziva i plava plijesan. Tipični znakovi bolesti su trulež plodova, koja obično zahvati cijeli plod za razliku od prije opisane bolesti. Na površini napadnutih plodova razvijaju se karakteristične pljesnive nakupine gljivice zeleno-plave boje koje predstavljaju konidiofore s konidijama. Također, za ovu je bolest svojstven neugodan miris, inače karakterističan za sve Penicillium vrste. Posebnih zaštitnih mjera protiv zelene plijesni nema, osim primjene istih fungicida, koji se koriste u zaštiti od prije opisane bolesti ili gleosporijske truleži. Od češćih bolesti plodova jabuke u skladištu javlja se i monilijska trulež, čiji je uzročnik gljivica Monilinia fructigena. Bolest se još naziva i smeđa trulež. Radi se o istoj gljivici koja dolazi na plodovima jabuke i u tijeku vegetacije. Za razliku od gorke truleži,

Zelena ili penicilijska plijesan

ova se javlja već na samom početku skladištenja. Vrlo brzo se širi pa plodovi naglo propadaju. U skladištima se može javiti na dva načina. U prisutnosti svjetla javlja se tzv. tipični tip monilijske truleži, koja se očituje s karakterističnim nakupinama konidija ili tzv. jastučićima, koji dolaze u koncentričnim krugovima na površini zaraženih plodova, ili se u odsutnosti svjetla javlja tzv. sterilni tip monilijske truleži. Plod pocrni i truli bez stvaranja karakterističnih nakupina konidija ili jastučića na površini ploda. Zaštitne su mjere suzbijanja same bolesti u tijeku vegetacije uobičajenim fungicidima protiv monilijske truleži plodova. Uzrokuje gljivica Botrytis cinerea. Bolest se prepoznaje po karakterističnoj sivkasto- paučinastoj prevlaci, koja se razvija na plodovima. Prema iskustvima iz drugih zemalja, zaštita se može provoditi i u skladištu biološkim preparatima Trichodeom, koji je specifični mikofungicid na bazi spora gljivica Trichoderma harzianum. Ponekad se mogu javiti i druge vrste truleži, kao nektrijska trulež (Nectria galiligena) i alternarijska trulež (Alternaria alternata, A. mali i A. kikuchiana), međutim, one se javljaju rijetko i nisu od većeg značenja.

Siva plijesan

Monilijska trulež

Monilijska trulež jabuke BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

Neke se bolesti javljaju u skladištima

22

GOMOLJAČE I KORJENJAČE U PREHRANI KUNIĆA
Piše: Kruno Lažec, dr. vet. med.

Gomolji krumpira

U

našem klimatskom području od gomoljača najzastupljeniji su krumpir i čičoka, a od korjenjača različite vrste repa i mrkva. Ubrajamo ih u skupinu sočnih voluminoznih krmiva koju karakterizira veliki postotak fiziološki vezane vode (do 90 %) i mala količina hranjivih tvari. Suha tvar sadrži dobro iskoristive ugljikohidrate. Oni pozitivno dijetetski djeluju u hranidbi kunića tijekom zimskih mjeseci. To poglavito vrijedi kad se u hranidbi koriste suha voluminozna krmiva lošije kakvoće. Ova krmiva moramo pripremiti za uporabu tijekom jeseni. Nakon vađenja iz zemlje potrebno ih je očistiti, prosušiti i pravilno uskladištiti kako bi se što dulje održala zdravima i svježima. Kad ih dajemo prvi put, postupno ih u manjim količinama uvodimo u prehranu, jer u suprotnom mogu uzrokovati proljeve. Isto tako, ne smijemo ih nuditi u smrznutom obliku jer i to može dovesti do probavnih poremećaja. Krumpir je siromašan bjelančevinama kojih sadrži od 0,5 do 1 posto, vitaminima i mineralima (izuzev kalija i natrija). Bogat je vodom, ali i ugljikohidratima (do 20 %) i to poglavito škrobom pa se od njega u tijelu kunića brzo stvara masno tkivo. Njime se podmiruje dio energetskih potreba kunića. Zato ga kombiniramo s hranom bogatom bjelančevinama, vitaminima i mineralima. Ne preporuča se davati ga sirovog, osim iznimno i to u vrlo malim količinama. U suprotnom, u većim količinama

uzrokovat će proljev. Preporuča se ponuditi ga skuhanog i zgnječenog, te pomiješanog s malo soli, posijama, sušenom koprivom ili mrkvom. Uz to mu dodamo i par kapi ribljeg ulja ili uljne otopine vitamina AD3E. Pri upotrebi krumpira u hranidbi kunića moramo voditi računa o solaninu. To je otrovni glikozid kojeg različiti dijelovi biljke sadržavaju u određenim količinama. On može dovesti do trovanja naših životinja. Najviše ga sadrže mlade proljetne klice, lupine sirovog krumpira, poglavito mladog, te voda u kojoj se kuhao pa o tome moramo voditi računa prilikom hranidbe kunića. Solanin brzo prelazi u mlijeko, stoga moramo paziti imamo li u tom razdoblju ženke s mladima na sisi. Djelovanjem sunca, u prvom redu ultraljubičastih zraka, gomolji pozelene i tada u njima dolazi do znatnog povećanja količine solanina. Zato prilikom skladištenja moramo paziti da ga ne izlažemo suncu, a kod pripreme za hranu te zelene dijelove odbacujemo. Solanin sadrže i zeleni nadzemni dijelovi biljke, takozvana cima, a do trovanja kunića može doći ako je dajemo u većim količinama kroz dulje vremensko razdoblje. Mladim životinjama možemo, ovisno o uzrastu, davati do 100 grama krumpira na dan, a odraslima do 200. Krumpir se za zimu skladišti pri optimalnoj temperaturi od 3 do 6°C. Kad su temperature više, počinje klijati, dok kod niskih postaje slatkast. Spremamo samo zdrave, cijele i čiste gomolje, dok one oštećene i deformirane odvajamo, obrezujemo od zdravog tkiva i prve ih iskoristimo. Prostorije u kojima ga skladištimo potrebno je redovito prozračivati, poglavito na početku skladištenja, dok se još isparava suvišna voda. Čuvamo ga u drvenim ili plastičnim sanducima za povrće. Kad ga držimo na podu, obvezatan je izolacijski sloj od letava, dasaka ili slame, kako

Jesen je godišnje doba kad ubiremo različite plodove koje ćemo preraditi ili uskladištiti za vlastitu prehranu, ali i za prehranu životinja koje uzgajamo. Tako se u ovom razdoblju iz zemlje vade različiti gomolji i korijenje koje ćemo, uz pravilno skladištenje, moći koristiti cijelu zimu kao vrijedan dodatak hrani kunića.

Gomolji čičoke

Kunići obožavaju repu

bismo gomolje odignuli od poda i spriječili prodiranje vlage. Čičoka ima stabljiku i lišće koji nalikuju suncokretovima, dok gomolji sliče krumpiru. Raste na svakom zemljištu, pa i na onom koje je siromašno hranjivim tvarima samo što su tada gomolji manji. Otporna je na hladnoću pa gomolji mogu bez oštećenja podnijeti i jaču smrzavicu, a u zemlji ostaju do proljeća i počinju ponovno klijati. Zbog toga čičoku često nalazimo u slobodnoj prirodi gdje se može širiti kao korovna biljka. Za hranidbu kunića koristimo je tijekom čitave godine. Zeleni listovi ljeti se koriste kao zelena hrana. Tijekom zimskih mjeseci dajemo sušene stabljike koje smo prethodno nasjekli i uskladištili u snopovima, a gomolje koristimo kao i krumpir. Gomolji sadrže inulin koji povoljno djeluje na probavu i metabolizam kunića. Njihovo davanje u većim količinama u sirovom obliku može dovesti do proljeva, pa ih se preporuča skuhati i kombinirati s drugim krmivima. Repe su bogate ugljikohidratima (prvenstveno šećerna repa), a siromašne bjelančevinama, mineralima i vitaminima. Kunićima se repa daje sirova, bilo cijela, bilo usitnjena. Vrlo je rado uzimaju jer im tijekom zimskih mjeseci zamje-

njuje svježu zelenu hranu. Kako njeno uzimanje u velikim količinama može dovesti do proljeva, preporučljivo ju je miješati s drugim krmivima kao što su posije. Da bi se što duže očuvala, potrebno je odabrati optimalno vrijeme za njeno vađenje iz zemlje. Pogodno je hladno vrijeme, ali bez mraza. Kad se prerano izvadi, ubrzano gubi vodu i dio suhe tvari, smežura se i postaje šupljikava, te brže istrune iznutra. Kad je već zahvaćena mrazom, brzo izgnjili izvana. Mrkva je bogata lako probavljivim ugljikohidratima, vitaminima i mineralima. Od vitamina najzastupljeniji je vitamin A pa povoljno djeluje na rast mladih i stvaranje koštanog tkiva. U vegetaciji se koristi i lišće mrkve, bogato kalcijem. Kunićima je možemo ponuditi cijelu ili usitnjenu i pomiješanu s drugim krmivima. Kako je veoma rado jedu, možemo je koristiti i za poboljšanje okusa drugim manje željenim krmivima.

Mrkva je bogata vitaminima i mineralima

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

23
na 5,80 KM. Naravno, samo ukoliko se radi o najboljoj tzv. prvoj A klasi duhana. Taj duhan svakako mora potjecati iz ljetne berbe, odnosno iz perioda od polovice lipnja pa sve do polovice rujna. Drugim riječima, radi se o 7-8 ljetnih branja, što znači da kasnija berba duhana, koja traje od polovice rujna pa sve do početka studenog, ne udovoljava željenoj kvaliteti te se uopće i ne otkupljuje.

Hercegovački duhan pada u zaborav
Nekada je duhan predstavljao glavni oslonac egzistencije seljaka i sela te je s pravom, uz smokve i vino, uvrštavan u neslužbene simbole Hercegovine. Danas su pak površine pod duhanom zanemarive, premda je u prošlosti ova kultura zauzimala i do 90 posto obradivih površina.
Piše: Nino Rotim, dipl. ing.

D

uhan je kultura koja se u Hercegovini uzgaja već stoljećima. Razlog leži u činjenici što u Hercegovini vladaju idealne klimatske i zemljišne prilike koje omogućuju proizvodnju visokokvalitetnog duhana, prepoznatljivog i specifičnog u svjetskim razmjerima. Neupućeni, kao i svi oni koji dovoljno ne poznaju ovu činjenicu, pomislili bi da je riječ o pretjerivanju. Ali prijeratni podaci potvrđuju da hercegovački duhan zbog svoje ugodne arome i sadržajnosti zauzima visoko mjesto na

svjetskom tržištu. Zapravo, tako je bilo u nedalekoj prošlosti...

Iako postoji više verzija, jedno je sigurno, a to je kako je do nestanka hercegovačkog duhana dovelo više činitelja. Stariji ljudi, koji pamte ta vremena, kao glavni uzrok navode nepostojanje stabilne i stimulativne politike otkupnih cijena jer ondašnja vlast nije imala previše sluha za «tvrde» hercegovačke poljoprivrednike. Međutim, ukoliko prodremo

Zašto se proizvodnja duhana morala ugasiti?

u samu srž problema, lako ćemo zaključiti da je razvojem industrije i otvaranjem brojnih tvorničkih pogona otvorena mogućnost većeg izbora zanimanja, čime je stvorena veća sigurnost za rješavanje egzistencijalnih problema. Ukoliko tomu pridodamo 70-te godine i brojne odlaske na rad u inozemstvo, uočljivo je da se proizvodnja duhana sve više temeljila na starijoj populaciji. Potom se cijela situacija nastojala poboljšati kreditiranjem seljaka različitim poljoprivrednim strojevima, što opet nije dalo rezultat jer iscjepkane i usitnjene hercegovačke parcele «priznaju» jedino ručni rad. I na taj način, malo po malo, nestaje duhana i prepoznatljive hercegovačke škije.

Nasad duhana u Hercegovini BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

Slobodno možemo ustvrditi kako ozbiljnija proizvodnja duhana u Hercegovini trenutno ne postoji. Duhan se još samo ponegdje uzgaja u Hercegovini, i to pretežno na području Stoca, Ljubinja i nekim selima zapadnohercegovačke županije. Otkup duhana praktički ne funkcionira, iako se po kilogramu sušene sirovine može dobiti 4,5 do 5,0 KM koji uz državne poticaje narastu

Što je s današnjom proizvodnjom?

Realno gledano, prostora za proizvodnju duhana ima te svakako ohrabruje podatak da se njegova proizvodnja povećala u proteklih nekoliko godina. U neku ruku, riječ je o oglednim površinama čiju sudbinu ostali poljoprivrednici budno prate. Tako, ukoliko ti vrijedni ljudi (samo oni koji su radili oko duhana znaju koliko je mukotrpan taj posao) uspiju ostvariti određenu dobit, zasigurno će se naredne sezone i ostale površine pripremiti za njegovu sadnju. Stoga ih treba podržati jer su mnogo puta do sada ovi vrijedni hercegovački poljoprivrednici bili prevareni (neisplaćen otkupljeni duhan). Osim toga, žalosna je činjenica da se duhan danas više uzgaja u Bosni, premda je kristalno jasno da se u tamošnjim ekološkim uvjetima klime, tla i drugih činitelja može dobiti isključivo inferioran tip duhanske sirovine, male uporabne i tržne vrijednosti. A s druge strane, zbog preorijentiranosti hercegovačkih proizvođača na uzgoj drugih kultura, o popularnom ravnjaku možemo čuti još samo sjetne priče o njegovu švercanju, otkupu i mukotrpnom uzgoju. Jer oni malo stariji ipak pamte kako je u to doba duhan predstavljao žuto blago dične nam Hercegovine.

Može li se duhan vratiti na hercegovačka polja?

Tradicionalni način sušenja duhana

24

SUZBIJANJE MIŠEVA I ŠTAKORA
Dolaskom hladnijih dana miševi, štakori i drugi štetni glodavci napuštaju prirodne uvjete i zavlače se u štale, tavane, podrume i skladišta hrane u domaćinstvima. Prema procjenama stručnjaka izravne štete od ovih štetnika godišnje u BiH iznose preko 100 milijuna KM.
Piše: dr. Ivan Ostojić

O

sim nelagode, miševi i ostali glodavci mogu izazvati neprocjenjive štete u domaćinstvima. Prije svega, nastanjuju skladišta hrane (zalihe žita i ostale namirnice) koju zagađuju svojim izmetom, čineći je potpuno neuporabljivom. Ali, pošteđene ne ostaju ni elektro instalacije i drveni predmeti koji bivaju potpuno izgrizeni.

Zanimljiv je i podatak da štakor za samo godinu dana može pojesti do 25 kg žitarica a još više hrane uništi njenim razvlačenjem i onečišćenjem izmetom. Ipak, prava opasnost prijeti od niza bolesti, a utvrđeno je da štakori prenose više od 20 bolesti ljudi i životinja. Izravna opasnost prijeti od mišje groznice i kuge, ali i od bjesnoće-ukoliko zaraženi štakor ugrize čovjeka. Pojedine vrste su posebice agresivne (sivi štakor) što i dokazuju slučajevi njihovog ugriza od kojeg su znala nastradati djeca, te u prigradskim naseljima sitnija stoka, perad, čak i mačke. Također, postoji realna opasnost i od trihineloze kod koje

Štakor je posebno štetan

Ljepilo za miševe

Kemijski pripravci za suzbijanje miševa

se čovjek zarazi preko inficiranog svinjskog mesa kao i leptospiroze gdje izvor zaraze predstavlja goveđe meso. Dakle, riječ je o vrlo opasnim životinjama čije prisustvo ne bi trebalo nikoga ostaviti ravnodušnim.

i uz pravilan izbor mamaca, predstavlja najsigurniji oblik borbe s ovim glodavcima na određenom području.

Postoji nekoliko metoda njihovog suzbijanja, koje možemo podijeliti na biološke, mehaničke i kemijske. Biološko suzbijanje odvija se preko prirodnih neprijatelja (kuna, lasica, tvor, zmija, ptice grabljivice i sl.) što u gradskim i prigradskim sredinama nije primjenljivo. Mehaničko suzbijanje se zasniva na različitim stupicama s mamcima i ljepljivim podlogama. Međutim, iako je navedena metoda dosta učinkovita, uglavnom se primjenjuje na manjim površinama i to prvenstveno za miševe. Kemijska metoda je svakako najkompletnija i najdjelotvornija a temelji se na suzbijanju miševa i štakora putem zatrovanih mamaca. Ukoliko se izvodi redovito

Kako suzbiti štetne glodavce?

Iako danas na tržištu možemo pronaći veliki broj različitih kemijskih pripravaka za uništavanje štetnih glodavaca, ne znači da su ti pripravci i najpodesniji za domaćinstva. Razlog leži u činjenici što je riječ o vrlo opasnim otrovima s kojima treba rukovati prilično oprezno. Obično je riječ o uljnim tekućinama koje treba miješati s određenom količinom žitarica, voća i povrća i sl. Dakle, zbog velike otrovnosti spomenutih pripravaka i kompliciranosti njihove pripreme i primjene puno su praktičniji gotovi mamci. Gotove mamce je dovoljno razbacati na skrovita mjesta na kojima se miševi i štakori obično kreću, hrane i gnijezde. Takva mjesta se lako uočavaju po ostacima izmeta, načetim dijelovima sjemenki i po ostalim otpacima

Koji su mamci najpodesniji za obiteljska gospodarstva?

hrane. Međutim, od velike je važnosti i sami nadzor mamaca što podrazumijeva njihovo nadopunjavanje i to sve dok ih glodavci ne prestanu jesti. U praksi su se za potrebe obiteljskog gospodarstva najpodesniji pokazali mamci na osnovi bromadilona, brodifakuma, flokumafena i diefetialona. Spomenute mamce možete nabaviti u manjim, praktičnim pakiranjima i to u svakoj bolje opskrbljenoj poljoljekarni. Ali, svakako potražite i odgovarajuću stručnu pomoć jer postoje tipovi mamaca podesni za uporabu u suhim i zatvorenim prostorijama, za primjenu u gospodarskim i stambenim zgradama kao i mamci namijenjeni za vlažne prostorije. Za domaćinstva su se posebno djelotvornim pokazali meki mamci tipa MIŠOMOR sa okusom jagode. Uz pravilnu primjenu ovih gotovih mamaca više nećete morati strjepiti od “nepoželjnih podstanara” koji svake godine (kako su izračunali stručnjaci i statističari) na području BiH načine izravne štete u vrijednosti od cca 100 milijuna konvertibilnih maraka.

Klopke za suzbijanje miševa BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

25

KRUMPIROV MOLJAC SVE ZNAČAJNIJI ŠTETNIK KRUMPIRA
Piše: dr. Ivan Ostojić

P

rošle, a posebno ove godine primili smo veliki broj upita poljoprivrednih proizvođača, koji se žale na propadanje gomolja krumpira. Unutar gomolja krumpira primjećuju male gusjenice a na zidovima skladišta male leptiriće. Na poziv jednog proizvođača obišli smo skladište i utvrdili da se radi o krumpirovu moljcu.

Štetnik koji je posebno proširen na području Hercegovine, gdje zadnjih nekoliko godina pričinjava značajnije štete. Štete primjećujemo u skladištima nakon skladištenja krumpira.
i izazivaju propadanje. Krumpirov moljac razvije 6-7 generacija godišnje.

Imago krumpirova moljca

Morfološke odlike

Krumpirov moljac je mali leptirić raspona krila 10-15 mm. Krila su svijetlosmeđe obojena. Gusjenica je u početku bjeličasta a kasnije poprima svijetloružičastu boju. Gusjenica naraste do 12 mm. Štetnik prezimi najčešće u skladištima ili drugim prostorima gdje se skladišti krumpir. U proljeće lete leptiri te nakon kopulacije ženke odlažu jaja na listove krumpira. U početku gusjenice žive na lišću (miniraju ga) na vrlo često se ubušuju u stabljiku. Često se događa da gusjenice iz stabljike mogu doći do gomolja koji se nalaze bliže površini tla. S gomo-

ljima se unese u skladište gdje se dalje razmnožava. Česta praksa je da se krumpir vadi i ostavlja na njivi da prenoći pa se tek sutradan kupi i unosi u skladište ili se krumpir vadi, sprema u mrežaste vreće koje određeni period ostaju vani ili pod nekom nastrešicom. U tom

Ličinka krumpirova moljca

Suzbijanje

periodu gomolji su «nezaštićeni», tako da na njih ženke lako odlažu jaja. Kasnije, kada se gomolji unesu u skladište, vrlo brzo se javljaju ličinke koje se ubušuju u gomolje

Krumpirov moljac se suzbija preventivno, što znači da skladišta koja se koriste za skladištenje krumpira moraju biti potpuno čista, bez zaraze. Otvori na skladištima moraju biti zatvoreni mrežama kroz koje ne mogu proći leptirići. Prije skladištenja krumpira zidovi i podovi skladišta mogu se poprskati nekim od kemijskih pripravaka na osnovi klorpirifosmetila, pirimifosmetila ili nekim drugim pripravkom koji imaju dozvolu za tu namjenu. U skladišta se unose zdravi, nezaraženi gomolji. Najstrože je zabranjeno i kažnjivo gomolje krumpira izravno prskati nekim od kemijskih pripravaka. Kod nas niti jedan pripravak nema dozvolu za izravno prskanje gomolja krumpira.

Oštećeni gomolji krumpira

Work shop u Mostaru
Spoznavši da ambrozija postaje sve veći problem i na području Hercegovine, Drštvo za zaštitu bilja u BiH, organiziralo je 31. kolovoza 2007. godine u Mostaru Work shop o temi ambrozije, njene rasprostranjenosti na ovom području, zdravstvenih problema koje izaziva kod ljudi, te, na koncu, načina i metoda borbe protiv ove opasne korovske biljke. Svakako, cilj skupa je bio upoznati širu javnost s problemom ambrozije, kao i potaknuti nadležne službe da se više angažiraju u cilju rješavanja ovog problema. Na području Hercegovine ambrozija nije prisutna u velikoj mjeri, ali ima lokaliteta na kojima
BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

Piše: dr. Ivan Ostojić

Ambrozija i njezina štetnost po zdravlje ljudi
se javlja i s kojih se širi na ostala područja. Istraživanja koja su provedena na području Hercegovine potvrdila su njenu prisutnost u nekoliko općina (Mostar, Čitluk, Stolac, Neum, Čapljina, Ljubuški).U nekim gradovina (Mostar) donesene su posebne uredbe o obveznom uklanjanju ambrozije s poljoprivrednih i nepoljoprivrednih površina. Uklanjanje ambrozije s gradskih površina obavljaju komunalna poduzeća. Na skupu su sudjelovali vodeći stručnjaci iz ove oblasti koji su, svaki sa svog aspekta, približili problem ambrozije i predložili adekvatne mjere zaštite.

Sa skupa u Mostaru

26

NE UPOTREBLJAVAJTE PLJESNIVI KUKURUZ
Kukuruz se kod nas koristi za prehranu ljudi i domaćih životinja. Na zrnu kukuruza u polju tijekom vegetacije, pogotovo kasnije tijekom skladištenja, javlja se veći broj fitopatogenih gljivica, koje značajno mogu utjecati na urod a osobito na kakvoću ploda.
Piše: Dr. sc. Tihomir Miličević
gljivica i takav kukuruz u potpunosti izbaciti iz prerade za hranu ljudi i domaćih životinja. Kod nas se čini velika greška, jer se vrlo često baš takav zaraženi kukuruz koristi za hranidbu domaćih životinja, prije svega svinja, a onda preko mesa koje jedemo od životinja hranjenih takvim kukuruzom, mikotoksini koji se tada već nalaze u mesu, uzrokuju mikotoksikoze i na ljudima. Najčešći mikotoksini koje stvaraju ove gljivice na kukuruzu su iz skupine fumonizina, ohratoksina, zearalenona, trihotecena i dr. sti micelij, po kojem se bolest i naziva ruzičastom pljesnivošću i vrlo lako raspoznaje. Druge vrste parazitskih gljivica iz roda Fusarium, koje također uzrokuju pljesnivost su Fusarium moniliforme i Fusarium subglutinans. Obično se bolest koju uzrokuju ove dvije gljivice još naziva i fuzarijska pljesnivost. Simptomi se javljaju obično na pojedinačnim zrnima ili skupini zrna, a preko njih se oblikuje karakteristična brašnasta bijela prevlaka. Time se ovi simptomi razlikuju od simptoma ružičaste fuzarijske pljesnivosti, koja se kako smo rekli javlja na dijelovima klipa (vrhu ili dnu), ili čak na cijelom klipu i stvara ružičasti micelij. Mikotoksini koje stvaraju gljivice iz ovog roda najčešće su iz skupine fumonizina. Uz gljivice iz roda Fusarium pljesnivost na kukuruzu mogu izazvati i duge gljivice iz rodova Aspergillus, Penicillium. Obično naseljavaju mehanički oštećena zrna kukuruza, stvarajući karakteristične prevlake. Ako je riječ o gljivicama iz roda Aspergillus, onda su to crne ili zelenožute prevlake, a ako je riječ o rodu Penicillium, onda su to prevlake plavozelene boje. Aspergillus vrste uglavnom stvaraju mikotoksine iz skupine ohratoksina, aflatoksina, patulina i dr. Pencillium vrste uz ove stvaraju i mikotoksine grizeofulvin, pencilinsku kiselinu i dr. Sve spomenute gljivice uvijek su prisutne u prirodi na poljima kukuruza, a intenzivnije se javljaju u uvjetima vlažnog vremena, s tim da je vlažno i toplo vrijeme pogodnije za širenje bolesti koje uzrokuju gljivice iz roda Fusarium, a vlažno i hladno vrijeme za druge spomenute gljivice. Iz polja ove gljivice nastavljaju razvoj na zrnu kukuruza i tijekom skladištenja, pogotovo ako im uvjeti u skladištima odgovaraju, a to se obično događa ako se skladišti još vlažan kukuruz. Zaštita od pojave ovih izrazito štetnih i po zdravlje ljudi i životinja opasnih gljivica provodi se uzgojem otpornijih kultivara, a najbitnije je da kukuruz prije prevoženja u skladišta bude s malim postotkom vlage i da skladišta imaju mogućnost prozračivanja, čime se smanjuje mogućnost razvoja ovih gljivica, a time i pojave mikotoksina.

N

ajvažniji je problem koji se veže uz te parazitske gljivice stvaranje određenih spojeva, s izrazito štetnim djelovanjem na ljude i životinje, ako koriste takav zaraženi kukuruz u prehrani. Gljivice koje stvaraju takve štetne spojeve uglavnom dolaze iz rodova Fusarium, Aspergillus i Penicillium. Spojevi koji nastaju kao produkt njihova metabolizma nazivaju se mikotoksini, i oni mogu uzrokovati vrlo opasne bolesti zvane mikotoksikoze i na čovjeku ali i na životinjama hranjenima zaraženim kukuruzom. Mikotoksini su izrazito mutageni, genotoksični i kancerogeni spojevi i stoga je vrlo važno uočiti prisutnost tih

Pljesnivi kukuruz nije za upotrebu

Pljesnivost kukuruza je zajednički naziv za bolest na zrnu kukuruza, koje uzrokuje više vrsta patogenih gljivica i ova bolest je najštetnija i najopasnija na kukuruzu u našim uvjetima, ali i u cijelom svijetu. Bolest se javlja potkraj vegetacije još u polju, na klipu kukuruza, ali i poslije˝, u tijeku skladištenja u silosima. Najvažniji uzročnici su gljivice iz roda Fusarium. Jedna od njih je vrsta Fusarium graminearum, koja uzrokuje tzv. ruzičastu pljesnivost kukuruza. Obično se simptomi javljaju ili na dnu ili na vrhu klipa kukuruza, a između redova zrna pojavljuje se karakteristični svijetloružiča-

Što je pljesnivost kukuruza?

Zaštita

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

MED
izvor životne energije
Nekoć se med koristio za pripravljanje različitih lijekova, kao energetski pripravak koji je omogućavao preživljavanje. Danas se med koristi u medicinske i kozmetičke svrhe, ali i kao neizostavna cijenjena namirnica…
Piše: Mladen Karačić, dipl. ing.
Med - izvor životne energije

27

P

rvi zimski dani sa sobom donose i opasnosti od prehlada, viroza i gripe. Stoga, kako bi ojačali organizam i time spriječili nastanak i pojavu bolesti, ljudi sve češće posežu u bogatu riznicu prirodnih lijekova. A jedan od najstarijih, spominjan i u drevnoj medicini upravo je med. Tako je još od najstarijih vremena med služio kao jelo i piće za jačanje organizma i kao lijek za mnoge bolesti. Među istočnim narodima se čak smatralo da je med rajski poklon i svemogući lijek. Rekli bismo da su ti drevni narodi bili u pravu jer med i medni pripravci pokazali su se više nego izvrsnima u liječenju bronhalne astme, kroničnog laringitisa, dišnih infekcija, upornog kašlja, raznih vrsta alergija, ulceroznog kolitisa, kroničnih probavnih smetnji i drugih bolesti. A kao ni jedan drugi proizvod, med je sam po sebi odličan prirodni konzervans, što znači da mu nije potrebno dodavati aditive koji bi

ga čuvali od kvarenja. Dokaz za to je upotrebljiv med stariji od 2000 godina pronađen u antičkim ruševinama u blizini Napulja.

Iako je to neupućenim ljubiteljima meda teško dokazati, kristalizacija tj. zgrušavanje meda potpuno je prirodna pojava. Svjesni da potrošači u većini slučajeva žele kupiti samo tekući med, pčelari na etiketama staklenki često navode istinitu rečenicu-prirodno svojstvo meda je da kristalizira. Što više, kristalizacija je upravo znak da se radi o pravom, kvalitetnom pčelinjem produktu. Činjenica je i da pojedine vrste meda brže (repičin i vrbin) a pojedine sporije (bagremov, vrijeskov i kaduljin) kristaliziraju. Međutim, to je zato što svaki med ima svoje specifičnosti. S druge strane, žitki ili tečni med je najčešće manje ljekovit jer obično biva i proizveden od nesavjesnih pčelara koji ga uglavnom dobi-

Zablude o kristaliziranom medu!

vaju zagrijavanjem na visokim temperaturama, u odnosu na onu koja vlada u košnici. Na taj način, zbog visoke temperature, med brzo gubi na kakvoći zbog čega ga, uostalom, nije uputno ni stavljati u tople napitke poput čaja. Spomenimo kako stručnjaci tvrde da se najviše korisnih sastojaka iz meda iskoristi njegovim smještanjem u usnu šupljinu (ispod jezika) uz njegovo lagano otapanje (sisanje). Time je ljekovitost meda barem za 10 puta uvećana u odnosu na njegovo stavljanje u tople napitke. Možemo slobodno ustvrditi kako je svaki med dobar, samo je stvar ukusa kojem će se dati prednost. Ali, tu je veoma bitna i navika pojedinih krajeva. Tako, dok se u Bosni cijeni med od bagrema, u Hercegovini kažu da nema ništa bez kadulje i vrijeska. Pošto sam osobno i kušao različite vrste pčelinjih proizvoda, prednost svakako dajem hercegovačkim vrstama

Koji je med najbolji?

meda koji su protkani tilovinom, biljkom koja daje poseban «šmek» svim autohtonim hercegovačkim proizvodima, počevši od meda pa sve do janjetine. Možda sam i više nego subjektivan, ali bosanske vrste meda su nekako previše blage za moj istančani ukus koji itekako zna prepoznati kvalitetu. Međutim, kako kažu, vrsni hercegovački pčelari: «med s hercegovačkih prostora je jedinstven zbog kakvoće trava koje možemo pronaći jedino na ovim krševitim područjima. Stoga je naš med prava riznica ljekovitih tvari.» Bilo kako bilo, jedno je sigurno- niz je razloga za korištenje meda u prehrani. Lako se i gotovo potpuno probavlja te je jedna od rijetkih namirnica koja ima potpunu iskoristivost u organizmu. Jednostavno rečeno, med je najbolji od svih ugljikohidrata, toliko je probavljiv da ga naši organi gotovo bez ikakvog opterećenja odmah prenose izravno u krv. Zato je tijekom hladnih zimskih dana med s pravom hit namirnica mjeseca!

Hercegovački med sve traženiji BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

VIRUSNE PARALIZE PČELA
Piše: Kruno Lažec, dr. vet. med.

28

Za toplih ljetnih mjeseci mogu se ispred košnica zapaziti pčele koje se čudno i neuobičajeno kreću. Ozbiljnim promatranjem možemo zaključiti radi li se o slučajnosti, ili je problem ozbiljniji.
znakova bolesti. Ako je u zajednici ujedno i mnogo varoa, može doći do pojave bolesti. To se događa zbog toga što pri sisanju hemolimfe varoa svojom sisaljkom prenosi i virus, pa kad prelazi s pčele na pčelu, ona postaje aktivatorom i prenositeljem virusa, jer u drugu pčelu unosi dodatne količine virusa, koje dovode do pojave bolesti. Tako je kod povećanog broja varoa u košnici moguća i pojava ove bolesti od koje obolijevaju i ugibaju mlade pčele radilice. Bolesne pčele lutaju ispred košnice, ne mogu letjeti i ugibaju za nekoliko dana. Budući da se virus nalazi i u sekretima oboljele pčele, događa se da pri hranjenju legla mliječne žlijezde pčele hraniteljice izlučuju s matičnom mliječi i virus te tako zaraze leglo. Ako ličinke na taj način prime veliku količinu virusa, ugibaju prije poklapanja legla, a ako prežive, mogu se razviti u oštećene pčele. Uklanjanjem, odnosno držanjem varoe na prihvatljivu broju smanjujemo mogućnost pojave ove bolesti.

D

jelomičnu ili potpunu paralizu odraslih pčela mogu uzrokovati različiti čimbenici. Jedan od njih su i virusi. Napretkom medicine, medicinskih pomagala i metoda otkriveno je nekoliko pčelinjih bolesti koje uzrokuju virusi. Osnovne dvije skupine su bolesti legla i bolesti odraslih pčela. Većina virusa stalno je prisutna u pčelinjoj zajednici. Znakovi bolesti postaju vidljivi pri slabljenju pčelinje zajednice, što u ljetnim mjesecima može biti uzrokovano nedostatkom paše. Velika je uloga u stresu i slabljenju zajednice i prisutnost varoe. Najčešće vidljivi i do sada najbolje opisani oblici virusnih paraliza pčela su akutna i kronična pčelinja paraliza, uz koje se laboratorijski mogu dokazati i pridruženi virus kronične paralize, kao i virus polagane paralize.

Virus ove bolesti otkriven je pri laboratorijskom istraživanju kronične paralize pčela. Pčele brže oštećuje na nižoj temperaturi, što se razlikuje od virusa kronične paralize. Nalazi se u velikim količinama i u zdravim pčelinjim zajednicama, bez nekih vidljivih

Akutna paraliza pčela

Simptomi ove bolesti bili su poznati i prije 20. stoljeća pod nazivom paraliza pčela. Riječ je o zaraznoj bolesti koja napada odrasle pčele. Njezina pojava moguća je tijekom cijele godine, ali je najčešća u kasno proljeće i ljeti. Uzročnik je virus veličine 20x30 do 20x60 µm, kojeg se najviše nalazi u živčanom tkivu u glavi pčele, žljezdanom tkivu i mednom mjehuru. Bolje se razmnožava na 30 nego na 35 stupnjeva C, ali pčele oštećuje brže na višoj temperaturi. Virus se nalazi i u zdravim pčelinjim zajednicama. U organizam pčele može ući hranom, ali je za razvoj bole-

Kronična paraliza pčela

sti potrebna puno veća količina virusa. Ako su ulazna vrata kroz oštećenja na tijelu pčele, infekcija je mnogo lakša i učinkovitija. Najčešća ulazna vrata su oštećenja koja nastaju na mjestu s kojeg su ispale dlačice s pčele ili opet ubodi varoa. Bolest se može redovito pojavljivati na jednom pčelinjaku u istim zajednicama više godina, pa se zaključuje da ulogu igra i nasljedna sklonost. Pčelinje zajednice koje su selekcionirane na otpornost prema američkoj gnjiloći, prijemljivije su za virus kronične paralize. Budući da se virus nalazi i u zdravim zajednicama, za aktiviranje bolesti potrebno je djelovanje nekih stresogenih čimbenika koji oslabljuju pčelinji

Varoa - vektor virusa

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

29
organizam i zajednicu u cjelini. Najčešće je to slaba peludna i prejaka nektarna paša. Uz hranidbene uvjete, razvoju bolesti pogoduju i loš smještaj košnica na jakom cjelodnevnom suncu, nedostatno prozračivanje uz preuska leta i visoka temperatura zraka. Uz slabiju pašu zajednica stagnira u razvoju, matica polaže manji broj jajašaca, broj pčela opada, što znači da broj varoa po pčeli raste, što također pogoduje razvoju svih bolesti odraslih pčela, pa tako i kronične paralize. Kronična paraliza pčela javlja se u dva oblika, iako u jednoj zajednici prevladava najčešće jedan oblik. U prvom obliku bolesti javlja se nenormalno treperenje i podrhtavanje krila i tijela pčele uz široko razmaknute noge. Takve pčele gube sposobnost letenja, padaju i puze ispred košnica, zadržavaju se na vlatima trave pojedinačno ili u skupinama dok ne uginu. Zadak je povećan, izdužen i ispunjen vodenastim sadržajem. Osim ispred košnica, bolesne pčele s povećanim zatkom mogu se u nakupinama pronaći i unutar košnica na okvirima udaljenijim od legla, gdje češće balegaju pa izmetom uprljaju saće, slično kao kod nozemoze. Od pojave bolesti do uginuća prolazi nekoliko dana. Kada pčelinju zajednicu gledamo kao cjelinu uviđamo da se život pčela radilica skraćuje za polovicu, što uzrokuje njezino slabljenje, pa se može svesti na šaku mladih pčela i maticu. Drugi oblik kronične paralize je karakterističan baš za ovu bolest po kojem je dobila i dodatni naziv. Očituje se pojavom naoko manjih pčela sa sjajnim crnim zatkom, pa se naziva i crna bolest pčela. Pčelari najprije opaze zdrave pčele kako iz košnica izvlače male sjajne crne pčele koje se opiru i pokušavaju se vratiti u košnicu. Kad im to ne uspije, zadržavaju se na poletaljci ili padaju ispred košnica, gdje se kreću gotovo isto kao i u prvom obliku bolesti. Razlika je u tomu što su im crijeva prazna, pa se čine manjima od ostalih pčela. Crna boja zatka potječe od hitina, koji nije prekriven dlačicama. Dlačice se gube zbog djelovanja virusa, ali je utvrđeno i da zdrave pčele u istoj zajednici prepoznaju bolesne i grizu im dlačice s tijela. Poneke crne pčele još neko vrijeme mogu i letjeti, često gube orijentaciju i pokušavaju ući u druge košnice. Pri mikroskopskom pregledu preparata virusa kronične paralize mogu se gotovo uvijek naći i čestice promjera 12 µm, koje se serološki razlikuju. Ako se pri pokusu one same ubrizgaju u zdrave pčele, ne dovode do nikakvih znakova bolesti, već je za njihovo umnažanje potreban virus kronične paralize, pa se naziva pridružen (satelitski) virus kronične paralize. Za suzbijanje ovih bolesti najvažnije je spriječiti njezinu pojavu, odnosno treba ukloniti nepovoljne uvjete koji oslabljuju zajednicu kada stalno prisutni virusi mogu buknuti i uzrokovati pojave znakova bolesti. Košnice za ljetnih vrućina ne smiju biti izložene izravnom sunčevom utjecaju, leta trebaju biti otvorena što je više moguće s obzirom na bespašno razdoblje i snagu zajednice, a dobro je povremeno dodati manje količine rijetke šećerne otopine. Treba biti osigurana svježa i higijenski ispravna voda. Za jakih nektarnih ili medljikovih paša treba obratiti pozornost na pelud, pa ako ga nema dovoljno, treba ga dodati u okvirima iz pričuve ili dodavati zamjene peluda ( sojino brašno, mlijeko u prahu, kvasac ili gotove tvorničke pripravke). Prema podatcima u literaturi, moguće je bolesnim zajednicama dati 1 gram modre galice u litri šećerne otopine. Također su određeni rezultati postignuti i dodavanjem enzima ribonukleaze ili drugih antivirusnih pripravaka, budući da lijeka protiv virusa zasad nema. Stalna zaštita protiv varoe i njezino zadržavanje na broju podnošljivom za pčelinju zajednicu jedan je o glavnih preduvjeta za održavanje dobroga zdravstvenog stanja i jačine pčelinjih zajednica.

Načini suzbijanja

Pčelinjak na paši

ILIĆKI LJUBITELJI PRIRODE
Piše: Nino Rotim, dipl. ing.

N

a području Mostara rastu različite voćne vrste. Međutim, svakako su najtraženiji šipci koji djeci predstavljaju najomiljenije i najprimamljivije voće, pogotovo kada rastu na tuđoj okućnici. Ali, da stopama svojih vršnjaka ne krene i trinaestogodišnji Franjo Stojčić pobrinuo se otac Bero koji je u svome voćnjaku uzgojio autohtone sorte šipka glavaša i sladuna. Da je njihova kakvoća neosporna najbolje svjedoči podatak kako obitelj Stojčić svu proizvedenu količinu ovih dragocjenih plodova proda na licu mjesta-već u svom voćnjaku. Kako i sam kaže: «Ilići su još uvijek ostali nedirnuta prirodna

oaza smještena nadomak Mostara koja se oduvijek ponosila proizvodnjom autohtonih mostarskih sorti šipaka. Problema s njihovim plasmanom nemam jer svu količinu zagovorim i prodam prije nego li je uopće uspijem i proizvesti. A osobito mi je drago što je sin Franjo od mene naslijedio ljubav prema voćarstvu i prirodi općenito. U svakom vrtnom poslu rado mi pomogne i samo zbog toga uzgajam šipke i ostalo brojne voće. Pored toga, na njega prenosim i svoju ljubav prema kalemljenju voćaka, što je osnova bez koje nema očuvanja naših starih sorti trešanja, kajsija i jabuka.» I doista, da je obitelj Stojčić po mnogočemu zanimljiva najbolje svjedoče i fino aranžirani

motivi plodova šipka neprimjetno uklopljeni s lavandom, čineći tako oživljenim već pomalo izgubljeni i zaboravljeni hercegovači štih. A svega toga ne bi bilo

da nema brižnih roditelja Bere i Ankice, koji na sebi svojstven način žele budućim naraštajima ostaviti ono nešto naše iskonsko i jedinstveno...

Franjo već pomaže ocu Beri u poslu oko šipaka

BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007

30

Kako papigu naučiti govoriti
Ptica ne zna što govori, nego samo imitira čovjekov način komuniciranja. I to baš u istim prigodama kad i čovjek. Najveća brbljivica najobičnija je australska tigrica, no brzo uči i crvena amazona, tamnocrvena ara, nimfa, žako. Brbljava papiga Winstona Churchilla tek je 4o godina nakon njegove smrti zaboravila psovati. Papige koje se drže u paru radije se druže nego što uče pričati, a «samicama» morate posvetiti mnogo vremena i iz dana u dan ponavljati im što ih želite naučiti.

Naj, naj, naj …..
prenosimo iz Guinnessove knjige rekorda

Najstarije postojeće drvo

Vino od šipka – ljubavni napitak
Šipak (Nar) je prastara kultivirana biljka. Nalazimo je još na staroegipatskim crtežima, u Starom zavjetu te u orijentalnim i grčkim mitovima, obično kao simbol ljubavi i plodnosti. Vino napravljeno od njegova soka smatralo se ljubavnim napitkom. Slatke, sočne sjemenke mogu se jesti sirove ili pripremljene kao žele ili sirup. Kora ploda bogata taninom nekada se je služila za proizvodnju tinte i boja za sagove. Naziv roda povezan je s rimskim nazivom «malus punica» (fenička jabuka). Kao ukrasna biljka uzgajaju se i oblici s bijelim ili punim cvjetovima te patuljasti oblik («Nana»).

Najstarije živuće drvo je prastari bor četinjaš zvan Metuzalem (Pinus longaeva) koji je star nevjerojatnih 4767 godina. Pronašao ga je 1957. godine u planinama White Mountains u Californiji, SAD, dr. Edmund Schulman, koji mu je izračunao starost.

Najduži vijenac od češnjaka

Potrošnja krumpira u svijetu
Prema podacima FAO u 1991.-1992. godina Zapadna Europa troši godišnje po glavi stanovnika oko 79,3 kg krumpira, Istočna Europa oko 80,3 kg, SAD oko 58,4 kg, Azija 11,7 kg, Afrika 8,0 kg, Latinska Amerika 20,6 kg. U razvijenim zemljama opada potrošnja krumpira u svježem stanju a povećava se potrošnja prerađevina. SAD danas 50 % proizvodnje prerađuju i troše oko 63,5 kg prerađeniva krumpira po stanovniku.

Najduži vijenac od češnjaka bio je dug nevjerojatnih 110,99 m, a napravila ga je tvrtka Somerfield Stores Ltd (Velika Britanija). Izložen je u Greenwich Parku u Londonu, u Velikoj Britaniji, u studenom 2001. godine.

Najveća tikva

Amerikanac Gerry Checkon uzgojio je tikvu tešku 513 kg na vaganju u pensilvanijskom Pumpkin Bowlu (stadionu tikve) u Altooni, u Sad-u 2. listopada 1999. godine Pumpkin Bolw u Altooni službeno je mjesto vaganja tikava Udruženja tikvara (Great Pumpkin Commonwealth).

Najmanja čaša za vino Mrkvom protiv moždanih udara
Svima nam je poznato da se mrkva uzgaja zbog svog zadebljalog korijena. Ali, ono što se manje zna obznanili su znanstvenici sa Sveučilišta Harvard. U njihovim istraživanjima sudjelovalo je čak 87.245 medicinskih sestara uz pomoć kojih je dokazano da konzumiranje mrkve značajnije umanjuje rizik od moždanog udara. Tako su žene koje su uzimale pet obroka mrkve tjedno imale čak 68 posto manje moždanih udara u odnosu na one koje su mrkvu jele manje od dva puta mjesečno. Pa sad recite da zeko ne zna što valja!

7.12. 2000. godine svečano je predstavljena najmanja čaša za vino na svijetu. Napravili su je NEC, istraživačka skupina profesora Shinji Matsuia (iz Japana) s tehnološkog instituta Himeji u istoimenom mjestu u Hyogu u Japanu i Seiko Instruments. Ta sićušna čašica ima promjer od 2.750 nanometara. To je oko 20.000 puta manja od normalne čaše za vino.
BROJ 53 • STUDENI / PROSINAC 2007