P. 1
Erich Kastner-Leteci Razred

Erich Kastner-Leteci Razred

3.67

|Views: 4,827|Likes:
Published by Hamza Mavric
Knjige za djecu
Knjige za djecu

More info:

Published by: Hamza Mavric on Mar 22, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

06/03/2015

pdf

text

original

Naziv originala: Erich Kästner - Das fliegende Klassenzimmer

ERICH KASTNER

LETEĆI RAZRED

PRVI DIO PREDGOVORA SADRŽAJ: RASPRAVA IZMEðU GOSPOðE KASTNER I NJEZINOGA SINA; POGLED NA ZUCSPITZE; LEPTIR IMENOM COTTFRIED; JEDNA ŠARENA CRNO-BIJELA MAČKA; MALO VJEČNOG SNIJEGA; UGODAN VEČERNJI POČINAK l OPRAVDANO UPOZORENJE DA OD TELADI KATKAD POSTANU VOLOVI. Ovaj put bit će to prava božična priča. Zapravo sam je htio napisati još prije dvije godine; a onda, sasvim sigurno, prošle godine. No, kako to već biva, uvijek bi se nešto ispriječilo. Dok moja majka nije nedavno rekla: -Ako je ne napišeš ove godine, nećeš dobiti ništa za Božić! Time je bilo sve odlučeno. Zgrabio sam brzo svoj kovčeg, strpao u njega teniski reket, kupaće gaćice, zelenu olovku i strahovito mnogo pisaćeg papira, a kad smo majka i ja, oznojeni i iznemogli ocl umora, već stajali u predvorju željezničkog kolodvora, upitah se-. A kamo sad? - Naime, posve je shvatljivo da je usred najvećih ljetnih vrućina jako teško napisati božičnu priču. Ne možete ipak samo tako sjesti i početi pisati: »Bilo je užasno hladno, padao je gust snijeg i gospodinu doktoru Eisenmaveru (Ajzenmajer) smrzle su se obje ušne resice kad je provirio kroz prozor« - hoću reći, tako nešto ne možete ipak ni uz najbolju volju napisati u kolovozu, dok poput pečenke koja se lagano pirja ležite u kadi i čekate da vas pogodi toplotni udar! Ili ipak možete? Žene su praktične. Moja majka znala je što treba učiniti. Prišla je blagajni, ljubazno kimnula glavom službeniku koji prodaje karte i upitala:

- Oprostite, gdje u kolovozu ima snijega? - Na Sjevernom polu - već je htio odgovoriti čovjek, ali onda je prepoznao moju majku, progutao svoju drsku primjedbu i ljubazno rekao: - Na Zugspitzu (Cugšpice)*( Zugspitze - najviši planinski vrh u Njemačkoj, 2.963 m (prini. prev.)) , gospodo Kastner (Kestner). I tako sam smjesta morao kupiti kartu za Gornju Bavarsku. Moja majka je još rekla: - Nemoj mi se vraćati kući bez božićne priče! Ako bude prevruće, ti samo pogledaj lijepi hladan snijeg na Zugspitzu! Jesi li razumio? - I onda je vlak krenuo. - Ne zaboravi poslati kući rublje - doviknula je za mnom majka. - A ti zalijevaj cvijeće! - derao sam se ja, da je malo naljutim. Onda smo mahali maramicama, sve dok nismo jedno drugome nestali iz vida. l tako sad već četrnaest dana boravim u podnožju Zugspitza, pokraj velikog tamnozelenog jezera, i ako upravo ne plivam, ne gimnasticiram, ne igram tenis ili me stari Karl ne vozi u čamcu na vesla, (onda sjedim usred velike livade na maloj drvenoj klupi, za stolom koji se prilično klima i na njemu, evo, pišem svoju božičnu priču. Oko mene cvate cvijeće u svim bojama. Treslice se pune poštovanja klanjaju pred vjetrom. Leptiri lete od cvijeta do cvijeta. Jedan od njih, veliko danje paunče, čak me katkad posjećuje. Nazvao sam ga Gottfried (Gotfrid) i dobro se slažemo. Ne proñe gotovo nijedan dan a da ne doleprša i povjerljivo se spusti na moj pisaći papir. - Kako si, Gottfriede? - pitam ga tad. - Je li ti život još vedar? - On odgovara laganim podizanjem i spuštanjem svojih krila i zadovoljno odlijeće dalje. Prijeko, na rubu tamne jelove šume, naslagana je velika hrpa drva za ogrjev. Na njoj čuči šarena crno-

iz babljeg kuta. to baš i nije sitnica. Onda se zvonjava čuje sve bliže i bliže. mogla progovoriti. Onda ipak još malo pase. podignu oblaci. dok ga posve ne zaklone. Tad je. pogledam gore prema Zugspitzu. Morate znati pomoći sami sebi! Navečer po mene redovito dolazi Eduard. doduše. A ja dotle napišem još nekoliko redaka. Ponekih se dana. Pojavljuje se izmeñu velikih tamnozelenih jela. dok mu zvonce oko vrata veselo zvoni. jer tele pase gore na jednoj planinskoj livadi. Samo ona neće. No. Onda se nagnem unatrag. jer mu je oko vrata obješeno zvonce. kad bi htjela. Ozbiljno mislim da je začarana i da bi. dižući se u nebo. gotovo s opisivanjem grudanja i drugih zimskih radosti. na onoj strani jezera odakle obično dolazi nevrijeme. Eduarde.bijela mačka i bulji ovamo prema meni.i opet mogu nastaviti pisati. zar je već vrijeme za počinak? pitam ga. dakako. jer joj je tad prevruće. Visoko gore iznad nas kruži orao. kao da ih je ubrao baš za mene. to i nije važno. I meni je vruće. kuhati se od vrućine i pritom opisivati recimo grudanje. . Iako sjediti tako. u čijim golemim stjenovi tim provalijama bliješti hladan vječni snijeg . naslonim se na svoju drvenu klupu. On me začuñeno gleda svojim velikim očima i kima glavom. Svaki put kad zapalim cigaretu ona se nakostriješi. Čujete ga već izdaleka. Za takvih dana jednostavno opisujem prizore koji se odigravaju u sobi. jer ovdje ima prekrasnih žabljaka i šumarica. Najprije zvuk zvonca dopire iz daljine. Eduard je ljupko smeñe tele sa sićušnim rogovima. i polako ide preko livade prema mojoj klupi. Popodne se nekamo izgubi. noseći u njušci nekoliko žutih margarita. .No. ali ja ipak ostajem. plove polako nebom prema Zugspitzu i gomilaju se pred njim. I napokon možete vidjeti Eduarda.

sad sam besposleno sjedio u gostinskoj sobi hotela i nisam mogao pisati. Nedavno sam razgovarao s tim seljakom. nego iza ugla. glatkom krznu. PRIMJEDBA O VELIČINI DJEČJIH SUZA. Večernje rumenilo Alpa već se bilo ugasilo. Tad primijetih da sam izgubio svoju zelenu olovku. HVALOSPJEV LJUDSKOJ NEOSJETLJIVOSTI I HITAN ZAHTJEV DA SE UJEDINE HRABROST l MUDROST. iako je to bio vrlo otmjen hotel. ono ljupko tele.Napokon odlažem svoju zelenu olovku i pogladim Eduarda po toplom. Pred hotelom se opraštamo. da napokon ustanem. pomislio za nju da je vlat trave i progutao je. dok sam poslije večere besposleno sjedio u hotelskoj gostinskoj sobi. jer Eduard ne stanuje u hotelu. PREKOOCEANSKO PUTOVANJE MALOG JONATHANA TROTZA. A on me lagano gurka malim rogovima. ZAŠTO NJEGOVI DJED I BAKA NISU DOŠLI PO NJEGA. A možda je i Eduard. idući polako preko lijepe šarene livade. Kako god bilo. nije bilo nijedne zelene olovke koju bih . htio odmah nastaviti pisati. Upravo sam sinoć. I on mi je rekao da će Eduard jednoga dana sigurno postati veliki vol. Sigurno mi je ispala iz džepa dok sam se vraćao kući. kod jednog seljaka. A na drugoj obali jezera puni je mjesec smješkajući se gledao iznad crne šume. zajedno vraćamo kući. Zugspitzc i izbrazdane litice tonuli su u sjenu noći što se polako spuštala. DRUGI DIO PREDGOVORA SADRŽAJ: GUBITAK JEDNE ZELENE OLOVKE. Jer u cijelom hotelu. Onda se.

Užasno me naljutila. pojavljuje se dječak koji se zove Jonathan Trotz (Džonatan Troc). odveo ga je otac u njujoršku luku. do kraja pošten. koju ću vam početi pripovijedati od sljedećeg poglavlja. Taj gospodin pisac htio je djecu koja čitaju njegovu knjigu uvjeriti da su neprestano vesela i da od puste sreće ne znaju što bi počela! Neiskreni gospodin pisao je tako kao da je djetinjstvo sam med i mlijeko. ali njegova životna priča pripada ovamo. Naposljetku je majka pobjegla. Ja samo mislim da čovjek mora biti pošten. već samo koliko je tužan. i počeo je čitati. No uskoro sam je opet odložio. koju mi je poslao njezin autor. stavio mu novčanicu od deset dolara u smeñi dječji novčanik. Smiješno. izgubio prijatelja. a kojega drugi zovu Johnny (Džoni). Dječje suze nisu. gospodo! Ne želimo se nepotrebno raznježavati. jednom poslije u životu. zaboga. U životu nikad nije važno zbog čega je netko tužan. manje. Otac mu je bio Nijemac a majka Amerikanka. Njih dvoje živjeli su zajedno kao pas i mačka. plače li netko zbog razbijene lutke ili zato što je.mogao posuditi. naime. U božičnoj priči. A kad su Johnyju bile četiri godine. čak i kad to boli. Roñen je u New Yorku (Njujork). Taj mali učenik petoga razreda nije glavni lik knjige. Onda su otišli do kapetana i . zar ne? Naposljetku sam uzeo jednu dječju knjigu. a često su i mnogo teže nego suze odraslih. Kupio je dječaku brodsku kartu. Da ne bude nesporazuma. a oko vrata objesio kartonsku pločicu na kojoj je bilo napisano Johnyjevo ime. Kako odrastao čovjek može tako potpuno zaboraviti svoju mladost da se jednoga dana više uopće ne sjeća kako tužna i nesretna mogu katkad biti djeca? (Molim vas ovom prilikom od sveg srca: nemojte nikad zaboraviti svoje djetinjstvo! Obećajete li mi to? Časna riječ?) Svejedno je. do parobroda koji je plovio za Njemačku. Reći ću vam i zašto.

U redu. posjećivao ga kad je bio u Njemačkoj. neće moći preboljeti cijeli život. dječaka sa sobom u Njemačku! Djed i baka doći će po njega u Hamburgu! . s vremena na vrijeme pogledavao na svoj ručni sat i čekao. Putnici su bili veoma ljubazni prema njemu. čitali što piše na njegovoj kartonskoj pločici i govorili: . Tako je. Prije nego što je to izgovorio. dječak putovao sam preko oceana. dječače! . Jedan profesor latinskoga rekao je ganuto: . kakvu ti sreću imaš da već kao malo dijete možeš putovati preko velikoga mora! Nakon tjedan dana putovanja stigli su u Hamburg.Oh. poklanjali su mu čokoladu. No porastao je i tad je mnogu noć proveo ležeći budan i plačući. a kad je Johny navršio deset godina .odgovorio je kapetan. Johnny! . Kapetan je na pokretnim brodskim stubama čekao Johnyjevog djeda i baku. Johnyjev otac je već nestao. iako je. I tu bol.A mornari koji su se iskrcavali na kopno dovikivali su mu: .otac je rekao: . Kapetan je imao udanu sestru.Onda su se na palubu popeli ljudi koji su trebali prebojiti parobrod. Oni su naime već odavno bili mrtvi! Otac se jednostavno htio riješiti dječaka i poslao ga u 1O Njemačku. Kapetan je stajao na obali.Povedite. No Johnyjev djeci i baka nisu došli. ne razbijajući sebi glavu pitanjem što će dalje biti s njim.Samo hrabro.Neka ti je sa srećom. molim vas. A nisu ni mogli doći. svi su putnici još jedanput pogladili dječaka po obrazima. Sve je još donekle dobro svršilo. držao dječaka za ruku. Silazeći s broda. vjerujte mi. dalde. odveo je dječaka k njoj. Tada Johnny još nije shvaćao što su mu učinili. koju su mu nanijeli kad su mu bile četiri godine. gospodine . hrabar dječak. da za sljedeće putovanje u Ameriku opet zablista.

) Katkad još za vrijeme školskih praznika Jonathan Trotz odlazi kapetanovoj sestri. kako to kažu boksači. Ne. Jer život ima vraški tešku ruku. Naučite nesreći čvrsto pogledati u oči. Mnogo čita. One mu slijeću na ruku i upitno ga gledaju svojim malim očima dok im on govori. Ispričao sam vam Johnyjevu životnu priču samo zato što neiskreni gospodin čiju sam dječju knjigu sinoć počeo čitati u gostinskoj sobi hotela tvrdi da su djeca uvijek vesela i da od čiste miline ne znaju gdje im je glava. No to se još ne zna. Ja te općepoznate stvari ne ističem zato da biste vi sebi nešto umišljali. Budite sretni koliko god možete! I budite tako veseli da vas od smijeha zaboli trbuščić! Samo: nemojte se ničim zavaravati i ne dopustite da vas zavaravaju. Niti time započinje. Morate naučiti primati i podnositi udarce. I potajno piše priče. Možda će jednoga dana postati pisac. Inače ćete pri prvom udarcu koji vam zada život biti ošamućeni. Polovicu dana provodi u velikom školskom parku i razgovara sa sjenicama. gospodo! Ako ste nespremni dočekali takav udarac. onda je dovoljno još samo da u sobi zakašlje muha pa da se . No najčešće tijekom praznika ostaje u školi. Nemojte se uplašiti ako nešto krene naopako. Ti ljudi su zaista vrlo dobri prema njemu. ne. Budite hrabri! Morate naučiti biti čvrsti! Morate znati ostati na nogama.smjestio ga je u internat Gimnazije Johanna Sigismunda (Johan Zigismund) u Kirchbergu (Kirhberg). Katkad im pokazuje mali smeñi dječji novčanik i novčanicu od deset dolara koju čuva u njemu. sačuvaj Bože! Ne ističem ih ni zato da bih vas zaplašio. Taj čovjek nema pojma! Ozbiljnost života doista ne počinje tek sa zarañivanjem novca. Ne klonite ako vas zadesi nesreća. (Taj internat je inače pozornica naše priče. niti time završava.

budite hrabri. Dakle. Na Zug-spitzu bliješti novi snijeg. Nadam se da mu se ništa nije dogodilo. rano ujutro dolazi domar . Tek kad hrabri postanu mudri a mudri hrabri. S druge strane livade. čuči šarena crno-bijela mačka i netremice zuri ovamo. dok zapisujem ove gotovo filozofske misli. U internatu ima svakakve djece. sjedim opet na svojoj drvenoj klupi. taj je već dobio pola bitke. I zapamtite zauvijek ovo što ću vam sad reći: hrabrost bez mudrosti je budalaština. o mudrima i o glupanima. Inače. Odmah ujutro kupio sam u dućanu s kolonijalnom robom zelenu olovku. Da. U njoj stanuju dječaci. U njoj će biti riječi i o hrabrima i o plašljivcima. Moglo bi se takoñer reći: školska vojarna. Sasvim sigurno je začarana! S brda se čuje zvonce što ga moj prijatelj Eduard nosi obješeno oko vrata. a mudrost bez hrabrosti je obično blebetanje! Svjetska povijest poznaje mnoga razdoblja u kojima su glupi ljudi bili hrabri ili su pametni ljudi bili kukavice. Jedu u velikoj blagovaonici. A sad je već opet kasno popodne. budite izdržljivi! Jeste li razumjeli? Tko to prvi shvati. Spavaju u velikim spavaonicama. za rasklimanim stolom. danje paunče. usred velike šarene livade. za dugačkim stolovima koje moraju sami prostrti. Gottfried. na hrpi drva.nañete ispruženi na podu koliko ste dugi i široki. danas se nije pojavljivao. Sad mi pada na pamet: znate li uopće svi vi što je internat? Internat je jedna vrsta škole u kojoj se i stanuje. moći će se osjetiti ono što su ljudi već često pogrešno smatrali postignutim: napredak čovječanstva. To nije bilo ono pravo. sutra napokon počinjem s božičnom pričom. Jer on će unatoč primljenim udarcima sačuvati dovoljno prisutnosti duha da upotrijebi dvije najvažnije ljudske osobine: hrabrost i mudrost. Uskoro će doći po mene i gurkat će me svojim malim rogovima.

) Roditelji učenika žive u udaljenim gradovima ili na selu. Oprostite. raspituje se kako sam daleko odmakao s pričom. Oni oštro poput lovačkih pasa paze da ostali munjevito brzo skoče iz kreveta. razumije se. (Premda tako. A nekolicina učenika najviših razreda nadziru red u spavaonicama. Sad stoji pokraj mene i prijateljski me promatra.zgrade i povuče za zvono. Moram prekinuti rad. Jučer mi je pisala majka. To su učenici iz grada u kojem je i gimnazija i oni ne stanuju u školi nego kod kuće. to ljupko tele. Evo. Neki bi dječaci. Osim toga ima i takozvanih eksternista. dok ostali imaju izlaz. upravo iz tamnozelene jelove šume izlazi Eduard. Neki dječaci nikad ne nauče uredno namjestiti krevet i zbog toga subotom i nedjeljom. moraju ostati u sobama i za kaznu pisati zadaće. najradije ostali kod kuće. samo kad bi im to roditelji dopustili. Sad se trgnuo i polako ide preko livade. Drugi bi opet rado ostali u školi čak i za vrijeme praznika. . koje zvoni užasno bučno. neće naučiti kako se namješta krevet. Djeca odlaze kući samo za praznike. prema meni i mojoj drvenoj klupi. kad proñu praznici. gdje nema viših škola. što prekidam! Sutra ću rano ustati i napokon početi pričati božičnu priču. dakle. Dolazi po mene.

Vani je sniježilo. Ako te on vidi da si istrčao kroz vrata.Ne gnjavi me s tim svojim glupim maturantima. Božić se osjećao u zraku. svom snagom tresli .reče Matthias dostojanstveno i strpa novac u džep. Dvije stotine gimnazijalaca bučno je ustalo od stola i nagrnulo prema velikim vratima blagovaonice. izvuče novčanik iz džepa. Lijepi Teodor stražari u vrtu. Imaš li love? Uli von Simmern (Uli fon Zimern). IZVJEŠĆE O PUSTOLOVINAMA »LETEĆEG RAZREDA«.. Mogli ste ga već doslovce namirisali. propao si. NAJBOLJI UČENIK U RAZREDU KOJI SE ZNA UŽASNO RAZBJESNIETI.reče Mac.Kako sam gladan! Hitno mi treba dvadeset pfeniga za vrećicu okrajaka od kolača.Vrijedi ! .Do vraga. mali plavokosi dječak. .I ne zaboravi doći u gimnastičku dvoranu! Imat ćemo opet probu. do vraga! . ti plašljiva trsko . pruži svojem vječno gladnom prijatelju dva groša i prošapta: . kimnu glavom i odjuri da što prije kupi okrajke kolača kod pekara Scherfa (Seri) u Sjevernoj ulici. VELIKA BIJELA UMJETNA BRADA. Većina učenika istrčala je u park.Evo. kad bi stazom u parku naišao netko zadubljen u misli. Dvije stotine stolaca se pomaklo. Mac! Ali nemoj da te uhvate. . Grudali su se ili su.reče učenik petog razreda Matthias Selbmann (Matijas Zelbman) svojem susjedu za stolom. Ručak u internatu u Kirchbergu bio je završen. ..PRVO POGLAVLJE SADRŽAJ: PENJANJE PO PROČELJU. NEKOLIKO MLADIĆA KOJI UČE PLESATI. KAZALIŠNA PROBA SA STIHOVIMA I NEOČEKIVANI PREKID. . .

Momčad hokejaša na ledu htjela je održati trening. .Što se to dogodilo? . Pred školskom zgradom skupila se uzbuñena gomila djece i svi su gledali prema gore. da uče. čistiti led. prema jednoj neprovjerenoj priči. koje je prije tjedan dana domar pretvorio u klizalište. Napokon je Gabler stigao do cilja i jednim se skokom vinuo u sobu kroz širom otvoren prozor! . (Olimp. No klizači se nisu htjeli maknuti s klizališta. pomicao postrance. dostojanstveno su koračali gore prema Olimpu. nalazili stari germanski žrtveni kamenovi. Onda je odjednom izbila užasna tučnjava. Nekoliko učenika prvog i drugog razreda morali su. uz koje su se. Dječacima koji su ga gledali zastao je dah.Bravo! . tako su već desetljećima zvali udaljeni.povikaše gledatelji i oduševljeno zapljeskaše. svake godine pred Uskrs. tajanstveni brežuljak na koji su smjeli stupiti samo učenici najviših razreda i na kojem su se. Nekoliko učenika viših razreda. održavali sablasni obredi prijama novih članova u zajednicu. naoružani lopatama i metlama. da malo odspavaju poslije ručka ili da nešto rade.upita jedan maturant koji je . Na gimnastičkom vježbalištu. da napisu pisma. korak po korak. zeblo ih je za prste i pravili su bijesne grimase. Brrr!) Drugi učenici ostali su u školskoj zgradi. na uskom prozorskom vijencu pročelja. jedva održavao ravnotežu učenik sedmog razreda Gabler (Gebler). popeli su se u sobe. Na trećem je katu. pušeći cigarete i visoko podignutih ovratnika. dječaci su se klizali. idući iz jedne sobe u drugu. Smijeh iz stotinu grla orio se parkom. Iz soba s glasovirom razlijegala se glasna glazba. Zalijepio se za zid poput muhe i polako se.stabla tako da je snijeg padao s grana. naime.

kao i obično. Žvakao je. i Matthias Selbmann. i koji je poslije htio postati boksač.Da nisi tako glup .Polubogovi opet vježbaju svoj tango.Naprijed! . Samo smo zamolili Sojku da malo proviri kroz prozor.upita maturant. . . ništa naročito .zapovjedi Martin i petorica dječaka . da narasteš i ojačaš.Zar vas tako velikog i teškog? .Misliš li ti to mene vozati? . Sebastijan se propeo na prste.naišao nešto kasnije. Maturant zaključi da će biti bolje da ode i udalji se hitrim korakom. pogledao kroz prozor i odmahnuo glavom. . oh ne . . koji je uvijek bio gladan. Martin Thaler (Taler). Desetak maturanata plesalo je u pan vima na parketu.Oh. autor božičnog igrokaza s uzbudljivim naslovom »Leteći razred«.Oh ne. sluga mora potrčati . . U tom trenutku dotrči Uli.reče Sebastian Macu . osobito nakon jela.odgovori Sebastian Frank. moraš doći na probu! .Evo! . i sad pruži nekoliko okrajaka kolača malom Uliju. Johny Trotz.Kad kralj kaže.Pa mogla bi mi otpasti ruka. Ostali se nasmijaše. koji je upravo dolazio sa Sebastianom.odvrati Sebastian skromno. . Pred gimnastičkom dvoranom stajala su već trojica dječaka.sad bih uzviknuo: Kako samo može pametan čovjek toliko žderati! Matthias dobroćudno slegnu ramenima i nastavi žvakati. . .odreeitira Sebastian i polako krene za njim. .pojedi i ti nešto.Sebastiane. najbolji učenik u razredu i slikar kulisa u jednoj osobi.promrmlja . Harry naime nije htio vjerovati da Sojka škilji.

uñoše u gimnastičku dvoranu. Prizor koji su ugledali očigledno im se nije dopao. Desetak maturanata plesalo je u parovima na parketu. Vježbali su za sat plesa. Visoki je Thierbach (Tirbah), vjerojatno od kuharica, posudio šešir. Stavio ga je nakrivo na glavu i kretao se otmjeno poput kakve mlade dame, dok ga je partner čvrsto obujmio rukom. Martin se uputi prema glasoviru, za kojim je sjedio lijepi Teodor i skroz-naskroz pogrešno udarao po tipkama. - Ti kicoši - promrmlja Matthias prezirno. Uli se sakrio iza njega. - Moram vas zamoliti da prekinete - reče Martin pristojno. - Htjeli bismo nastaviti probu igrokaza Johnyja Trotza. Plesači zastadoše. Lijepi Teodor prestade svirati glasovir i umišljeno reče: - Izvolite pričekati dok nama više neće trebati gimnastička dvorana! - I zatim nastavi svirati, a maturanti nastaviše plesati. Martina Thalera, najboljeg učenika petog razreda, oblije po licu njegovo nadaleko i naširoko poznato rumenilo. - Molim vas prekinite! - reče on glasno. - Doktor Bokh (Bek) dopustio nam je da svaki dan od dva do tri sata popodne probamo u gimnastičkoj dvorani. To vi vrlo dobro znate. Lijepi Teodor okrenu se na glasovirskom stolcu. - Kako to razgovaraš sa svojim sobnim starješinom? Je li? Uli htjede šmugnuti. Nije imao smisla za opasne situacije. No Matthias ga je čvrsto uhvatio za rukav kaputića i gledajući bijesno u maturante promrmljao: - Do vraga, do vraga! A da ja onog dugonju Labana opalim po njušci? - Mir! - reče Johny. - Martin će to već srediti.

Maturanti su stajali u krugu oko malog Thalera, kao da će ga progutati. Lijepi Teodor poče opet svirati svoj tango. Tad Martin odgurnu u stranu one koji su stajali oko njega, priñe glasoviru i zalupi poklopac! Maturantima od čuñenja zastade dah. Matthias i Johny pohitaše u pomoć Martinu. No Martin je i bez njih uspio izići na kraj s maturantima. - Morate se pridržavati postojećih odredbi kao i mi! -vikao je razjareno. - Nemojte se praviti važni samo zato što ste slučajno nekoliko godina stariji od nas! Požalite se na mene doktoru Bokhu! Ali sad zahtijevam da smjesta napustite gimnastičku dvoranu! Lijepom Teodoru glasovirski je poklopac pao na prste. Njegovo Ijepuškasto lice kao s fotografije izobličilo se od bijesa. - Pričekaj samo, mali - reče on prijeteći. Zatim napusti bojno polje. Sebastian otvori vrata i napadno uljudno nakloni se pred maturantima koji su odlazili. - Ta gospoda plesači - reče on posprdno kad su oni već bili na hodniku. - Na svojim satovima plesa okreću se u krug s nalickanim gospoñicama i misle da se Zemlja okreće oko njih. Bilo bi im bolje da jedanput pročitaju što Arthur Schopenhauer (Artur Šopenhauer)* ( Arthur Schopenlmier - njemački filozof (1788. - 1860.)) piše o ženama. - Ja mislim da su djevojčice vrlo zgodne - reče Johny Trotz. - A ja imam jednu tetu koja se zna boksati primijeti ponosno Matthias. - Idemo, idemo - viknu Martin. - Jonathane! Proba može početi. - Svakako - reče Johny. - Dakle, danas ćemo još jedanput ponoviti posljednji prizor. On još ne ide kako treba. Mac, ti uopće ne znaš svoju ulogu.

- Kad bi moj stari znao da ja ovdje glumim u kazalištu, odmah bi me izvadio iz škole - reče Matthias. - A ja to radim samo vama za ljubav. Ta tko bi inače osim mene mogao igrati svetog Petra? Onda iz džepa na hlačama izvuče veliku bijelu bradu i stavi je na lice. Naslov igrokaza koji je napisao Johny i koji su za Božić namjeravali odigrati u gimnastičkoj dvorani, bijaše, kao što smo već rekli, »Leteći razred«. Imao je pet činova i bio je tako reći gotovo proročanske djelo. Opisivao je naime školu kakva će u budućnosti možda doista postojati. U prvom činu jedan srednjoškolski profesor, kojega je uz pomoć nalijepljenih brkova trebao vjerno odigrati Sebastian Frank,kreće sa svojim razredom na put zrakoplovom, da bi nastavu zemljopisa održao svaki put na licu mjesta. »Nastava postaje istraga na mjestu dogañaja«, glasio je jedan stih u prvom činu. No taj stih nije bio Johnyjev, njega je smislio strahovito pametni Sebastian, koji je, izgovarajući ga, htio nasmijati nastavnike. Martin, najbolji učenik u razredu, koji je vrlo dobro crtao, izradio je kulise. Na jedno vratilo bio je čavlićima pričvršćen bijeli karton na kojem je bio naslikan zrakoplov. Imao je tri propelera i tri motora, i jedna pokretna vrata kroz koja se moglo ući u zrakoplov (dakle, zapravo u vratilo). Uli Simmern glumio je sestru jednog od »putujućih učenika«. On je od svoje sestrične Uršule naručio da mu pošalje svoju haljinu. A kod frizera Krügera (Kriger) namjeravali su posuditi plavu djevojačku periku s dugim pletenicama. Prošle subote, kad su imali izlaz, bili su kod frizera i stavili su Uliju periku na glavu. Nije ga se moglo prepoznati. Izgledao je poput prave djevojčice. Pristojba za posudbu perike iznosila je pet maraka. No frizer Kruger rekao je da će im posuditi periku za pola cijene ako se poslije, kad

U prvom činu razred je krenuo na put. koji je glumio djevojčicu. Uli. Jako se naljutio kad je čuo da Zemlja još postoji. U četvrtom činu spustio se »Leteći razred« na Sjeverni pol.i već je Sebastian. rimskim gradovima koje je zatrpala lava. koja se za njima polako zatvarala. to jest gospodin profesor. Karton je samo trebalo gurnuti pred visoko vratilo i nasloniti ga da Vezuv ne padne . napravio nekakav tajanstveni znak i Uli je kao začaran krenuo za njim u piramidu. Zaprijetio je da će smjesta otpustiti zvjezdoznanca. Bežičnim putem poslali su o tome . Pri tome se doduše morao sagnuti. Zatim se raspitivao o tijeku propasti svijeta. Ramzes je najprije održao govor u pohvalu plodonosnim poplavama Nila i blagodatima vode uopće. svi budu brijali kod njega. Martin je na jednom velikom kartonu tako vjerno naslikao brdo koje izbacuje vatru. Vidjeli su Zemljinu os kako strši iz snijega i mogli su se vlastitim očima uvjeriti da je Zemlja na polovima spljoštena.doñe vrijeme za to. U drugom činu zrakoplov se spustio uz rub kratera Vezuva. lica blijeda poput mumije. No dobro. morao je ismijati starog egipatskog faraona i reći mu da je zvjezdoznanac već odavno mrtav. jer je karton bio premali. Ostali učenici morali su najprije biti tužni. To su mu čvrsto obećali. U trećem činu spustili su se pokraj piramida kod Gizeha. Nato je Ramzes II. mogao održati svoje predavanje u stihovima o prirodi vulkana i ispitivati učenike o Herkulanumu i Pompejima. odšetali do sljedećeg oslikanog kartona i Sebastian im je objasnio kako su grañene te divovske kraljevske grobnice. Na kraju je na plamenu što ga je Martin naslikao kako suklja iz kratera zapalio cigaretu i onda su krenuli dalje. a onda su ipak morali krenuti dalje. da je izazivalo strah. Onda je iz jedne piramide izišao Johny. koju mu je prorekao njegov zvjezdoznanac. u ulozi faraona Ramzesa II.

kojega je. i zato što im je u zrakoplovu zakazalo kormilo za podešavanje visine. U strojevima prema njemu vi letite. I tako će predstava sigurno dobro završiti. čitao kirhberški dnevni list i slavio Božić. odveo u piramidu. No vjerujte mi: uza sve to nebo će vam ostati nevidljivo. to jest Matthias. Profesor upita ne bi li im sveti Petar mogao vratiti djevojčicu koju je Ramzes II. sveta noć«. Za vas je ono zidovima zazidano. A zabranjeno je i fotografirati. Pričao im je i kako živi. poslušali su dirljivu himnu samotnom životu meñu ledom i snijegom jednog polarnog bijelog medvjeda. Sveti Petar potvrdno kimnu glavom. Grünkerna (Grinkern).stajali oko njega puni strahopoštovanja. Tu će pjesmu na božičnoj svečanosti pjevati s njima svi gledatelji. Pogreškom profesorovom. sjedio je na stolcu pred naslikanim rasvijetljenim božičnim drveem.jednu fotografiju dnevnom listu u Kirchbergu. Nebo je naime nevidljivo. Matthias je gladio svoju umjetnu bijelu bradu i govorio najdubljim glasom što je mogao: Svi vama slični tek prividno će do neba stići. Sveti Petar. dakle. Danas su. u petom i ujedno posljednjem činu stigli su u nebo. a ostali su osim Ulija koji je još bio u piramidi . nastavnici i učenici. I da se ovdje gore ne može baš bogzna što vidjeti. zamotan u krzno. izgovori neku čarobnu formulu i u istom se trenutku iza jednog naslikanog oblaka pojavi Uli! Silno su se obradovali i zapjevali »Tiha noć. na rastanku su mu stisnuli šapu i odletjeli dalje. Ispričao im je da dobro poznaje njihovog upravitelja. ravnatelja gimnazije prof. Kroz okulare ga gledate. dr. I to k svetom Petru. koji je sjedio pred jednom jelom. probali posljednji čin. . glumio Matthias.

koja bi izgubljeno trebala vratiti. a Uli je znatiželjno . . . Tako jako znanja željni nismo. Samo prekidati me nitko ne smije ako hoćete da pokušaj uspije. Petar : Pravo nebo samo mrtvi vide. Pravite se kao da sve znate. Doñi i stupi. Sad kroz labirinte piramide luta. Znamo mi vas. zadovoljstvo pruža. Martin: A glupost. U tom trenutku naglo se otvoriše vrata gimnastičke dvorane! Matthiasu je stih zastao u grlu. Mnogima bi to i preteško bilo.Ali znaš.Slijepi za drugo. tako sam gladan! A to mi uvijek užasno udari na pamćenje. vidite mene samo. . . Počnete se ljutiti čim vam se nešto zabrani. i dok se mučio da je izgovori. ostat ćemo takvi kakvi jesmo. Neistraživo nek ostane takvo. Bila mu je preteška. nakašljao se i nastavio: Istražujte gdje imate što. nijemo moleći za oproštenje. Johny mu priñe i tiho mu došapne tekst. Johnny. Neistraživo. U pravu si . Martin: Velika to je šteta. No onda se pribrao. . A još biste mnogo naučiti trebali da biste samo desetinu znali. Za takve stvari mi smisla nemamo. Sveti Petar: Jadno dijete! Čarobnu ću formulu sad izgovoriti. Petre. Sebastian: Čuli smo da vi sve znate. . Sebastian: Zbog toga žaliti nećemo. Uvijek sve je zapisano. Ostali se prestrašeno okrenuše. Matthias je zapeo kod posljednje riječi. zaboravio je tekst. . Put korake čuva.Točno. pjesničkoga kneza. Johnny: Sveti Petar zbilja pretjeruje. Istražujte gdje imate što. Zurio je u Johnyja. . odjednom je nestalo. Smijem li snimiti dvije-tri vaše slike? Petar: Snimanje je ovdje strogo zabranjeno.reče Mac. Je l' vam možda poznato da dijete nam se jedno izgubilo? Ramzesa slijedeći.

Lice i jedna ruka bijahu mu krvavi.Ostavi se sad svojih brbljarija! . za razliku od klasične gimnazije. Učenici realke*( Realka (realna gimnazija) .Onda naprijed! .Kad se neki eksternist nakon nastave vrati u školu i još uz to izgleda sav pretučen kao ti . a više se pozornosti posvećuje matematici. (prim. Uli je trčao pored Matthiasa.Johny potvrdno kimnu glavom. .odgovori Matthias. Treba napomenuli da je u tadašnjem njemačkom školskom sustavu gimnazija imala osam ili devet razreda i počinjala nakon četiri razreda pučke ili osnovne škole. .provirio iz naslikanog oblaka. ne uče klasični jezici (osim nešto latinskoga).Znate li što se dogodilo? .srednja škola u kojoj se. U otvoru vrata stajao je jedan dječak.Hvala Bogu! Martin pogleda svojeg prijatelja Johnyja.A kako bismo to mogli znati. Uzeli su i zadržali i bilježnice s diktatima. koje smo trebali odnijeti njegovom starom da ih ispravi! . . Fridoline? .Ima li nas dovoljno? .uzvikne. iza kojega je očekivao svoj nastup.Do vraga.. prirodnim znanostima i živim jezicima. .. propali smo reče sav zadihan. .) . .upita dobroćudno Matthias.Ako nas sad uhvati lijepi Teodor.Onda ostani ovdje . . prev. . On bijesno baci ñačku kapu na pod i povika: .primijeti Sebastian – onda . No Fridolin ga prekine usred rečenice.(Kreuzkammov otac bio je naime nastavnik njemačkoga jezika na Gimnaziji Johanna Sigismunda. do vraga! Uzeli su i bilježnice s diktatom? -upita Matthias.)) napali su mene i Kreuzkamma kad smo se vraćali kući.Preko ograde u vrtove u predgrañu! Ali samo brzo! Skupit ćemo se koci Nepušača! Izjurili su iz dvorane. Kreuzkamma su zarobili. .uzviknu najbolji učenik petog razreda.

kad se prije godinu dana doselio u vrtnu koloniju. Nazvali su ga Nepušač zato što je u njegovom vrtu stajao jedan stari.upita mališan uvrijeñeno. Šestorica dječaka stigoše do ruba parka. Svoju . otpisani željeznički vagon u kojemu je stanovao ljeti i zimi. Vagon je. Posjećivali su ga potajno i jako su ga voljeli. ULIJEV STRAH OD STRAHA. kupio za sto osamdeset maraka od Njemačkih državnih željeznica. RAZLOG ZASTO JE NAPADNUT KREUZKAMM I DUCOPRUGAŠKA TRKA U PETERO. a u tom vagonu bili su samo odjeljci drugog razreda za nepušače. DRUGO POGLAVLJE SADRŽAJ: NEŠTO POBLIŽE O NEPUŠAČU. Voljeli su ga gotovo isto toliko kao svojeg odgojitelja. To znači mnogo. Nisu ga zvali Nepušač zato što nije pušio. Kad bi bio gotov s presañivanjem. Ljeti i u jesen cvalo je u njegovu malom vrtu prekrasno cvijeće. Često su ga posjećivali. Matthias je još uvijek imao na licu svoju lažnu bijelu bradu. naravno. dapače. popeše se preko ograde i prebaciše se na drugu stranu. ODAŠILJANJE IZVIDNIKA FRIDOLINA. zalijevanjem i plijevljenjem. doktora Johanna Bokha. Nepušač . RATNO VIJEĆE U ŽELJEZNIČKOM VAGONU.tako su zvali čovjeka čije pravo ime nisu ni znali.-Jesi li poludio? . pušio je čak jako mnogo.TRI PRAVOPISNE POGREŠKE. malo ga je preuredio i sad je živio u njemu. Male bijele pločice na kojima je pisalo »Nepušači« ostavio je pričvršćene na vagonu. legao bi u zelenu travu i čitao neku od mnogih knjiga koje je imao. najviše vremena provodio u vagonu. Zimi je.

Znali su da će biti sam samcat. ali i pomalo tužno. Rudi Kreuzkamm.neobičnu kuću zagrijavao je malom valjkastom peći od lijevana željeza. koji je imao vrlo malo novca. pametan momak i da je vjerojatno u životu doživio . Martin. duhan. koji je bio eksternist i mnogo se muvao po gradu. a prikazivala je muškarca koji sjedi u malom vrtu u predgrañu usred raznobojnog cvijeća. Uz ogradu stajala su trojica dječaka i domahivala mu. Bijaše to vrlo lijepa slika. No. No nisu mu vjerovali. i da za to dobiva jednu marku i pedeset pfeniga i toplu večeru. bilo im je svejedno. iako mu nisu ništa rekli. Martinu je trebalo najmanje četiri sata da je naslika. Navečer je Nepušač oblačio svoje najbolje odijelo i silazio u grad. Rekao im je da daje poduke iz glasovira. jer je kapetan upravo bio na putu za New York. a on ih je gledao prijateljski. Tim darovima Johny je trebao iznenaditi Nepušača na Badnju večer. To doduše nije bilo dokazano. izradio je sliku za Nepušača. Slika se zvala »Samotnjak«. cigarete i jedan crni pulover. za svaki slučaj. tvrdio je da Nepušač svake večeri do duboko u noć svira glasovir u jednoj krčmi u predgrañu. a iznad njegove glave plesali su kolo leptiri koji su se prelijevali u svim bojama. Bilo je sigurno samo to da je on dobar.) Prikupili su novac i već su kupili nekoliko poklona: tople čarape. »K posljednjoj kosti«. ali je ipak bilo moguće. I to im je bilo žao. dogovorili su se s trgovcem da ga mogu zamijeniti. Za Božić trebao mu je Johny odnijeti dar. Uostalom. Na njegovim su rukama i ramenima sjedili mali pitomi crvendaći i sjenice. čija je plavkastocrna dimna cijev izvirivala kroz krov i katkad se užasno dimila. (Johny će ovaj put ostati u školi i za vrijeme božičnih blagdana. Nadali su se da će mu pristajati. jer mu roditelji bijahu siromašni te je plaćao samo pola školarine.

opet vrijeme za jednu poštenu tučnjavu .primijeti vrlo zadovoljno Matthias.Sa č.mnogo nesreće. Jer doktor Bokh bijaše pravedan. sa t i s »ije«.Samo to ne! . Doktor Bokh imao je nadimak Justus.Do vraga. Upravo zbog toga su ga toliko poštovali.U dvije riječi tri pogreške. . mali.A dalje? S »je«? . A Uli reče: . A onda nestadoše u željezničkom vagonu.reče Matthias. . sa t.Ne.odgovori Uli.Ne.uzvikne Matthias. Baš sam pravi rekorder! Ja sam za to da nam realci predaju Kreuzkamma. a bilježnice s diktatima neka zadrže.reče Matthias. . . Johnny. do vraga! . piše li se »daščica« s ć? . Jedan trenutak su šutjeli.To sam dakle napisao pogrešno. Nije izgledao poput čovjeka kojemu je oduvijek bio cilj da svira šlagere u zadimljenim krčmama.Aha . proñoše kroz vrata pustog. Uliju je bilo hladno i . Čuj. Matthias i Uli ostali su stajati pred vratima. .Moramo prije svega gledati da dobijemo natrag bilježnice s diktatima.Imam mutan predosjećaj da sam nadrljao strašne gluposti. Martin pokuca. ranjeni eksternist. No katkad su im bili potrebni savjeti u slučajevima u kojima je bilo teško razlučiti pravdu od nepravde. Martin. Sebastian i Fridolin. Često su već potajno odlazili k njemu da bi zatražili savjet. Onda se nisu usuñivali otići Justusu nego bi se brzo popeli preko ograde da pitaju Nepušača. . . A »predkljetka«? Sa d? . . To na njemačkom znači Pravednik.Ne . čini se. zasniježenog vrta. . Prije svega onda kad nisu htjeli pitati svojeg odgojitelja.Došlo je.

meni je sasvim svejedno kako se piše daščica i predkljetka i ćevapčić.reče Matthias strogo. . trljajući prste ukočene od hladnoće. iskreno govoreći.izjavi Matthias. . obori glavu i udari vrhom čizama jednu dasku u ogradi. A to da si strašljivac. Ja ću poslije postati svjetski prvak u boksu i onda mi neće trebati nikakav pravopis. to ipak.izjavi naposljetku. Svaki put odlučim da neću pobjeći i da to više neću trpjeti. .Hvala. U njemu smo se zaista jako prevarili. Ja doduše ne pravim tako mnogo pogrešaka u diktatu. ja opet pobjegnem.Cvokoćem od zime . gore u spavaonici.Premalo jedeš! To je prava sramota. Da pomisle: sto mu gromova. Mac. dok smo . Ali bih jako volio imati tvoje loše ocjene kad bih uz to imao tvoju hrabrost.Nikakvo čudo .A ja sam već opet tako gladan! .Unatoč tome ja bih se odmah mijenjao s tobom.Što sam sve već učinio da bih se odvikao plašljivosti .Pojma nemaš . Napokon reče: .Nešto neviñeno.I jutros.reče Uli utučeno.reče Uli tiho. . kako je to gadno kad osjećaš da ti ostali baš ništa ne vjeruju! .reče Matthias.Pa onda bi jedanput morao učiniti nešto što će ih natjerati da te poštuju . -Ja sam ti glupan i gotovo! Moj stari može mi platiti instrukcija koliko god hoće. . zar ne? . to je u redu . kad oni prijeko u vojarni zasviraju povečerje.To je čista besmislica . Odlučim to čvrsto kao stijena! Ali čim zagusti. Ah. taj Uli je vražji momak.uzviknu Matthias. . ako hoćeš. Jedva te čovjek može gledati. Vjerojatno te muči i čežnja za domom. a ni u računu.Samo ponekad navečer. Ne misliš li i ti tako? Uli potvrdno kimnu. Ijuteći se na samoga sebe.ne bi vjerovao kad bih ti ispričao.Stidio se. . .pocupkivao je s noge na nogu. . . možeš promijeniti! . Ja sve te trice jednostavno ne razumijem! Uostalom.

Njihov prijatelj. .Matz. Moglo mu je biti trideset pet godina. U željezničkom vagonu ostala četvorica dječaka nemirno su sjedila na izlizanim plišanim sjedalima.pisali diktat. Dvaput ga je pogodio.doći pred Egerlandovu kuću. moraš objasniti kućnoj pomoćnici o čemu se radi. Gurnuo je bradu u džep.Bit će najpametnije da Fridolin odmah odjuri do Kreuzkammovih i neupadljivo ustanovi da li se Rudi u meñuvremenu vratio kući i je li donio bilježnice s diktatima. Nepušač.reče Sebastian . Možda ćemo ga uzeti kao taoca. Moramo se držati njega.Gospode Bože. uhvatila me glad. napravio hrpu snježnih gruda i počeo ih svom snagom bacati prema dimnjaku Nepušačeva vagona. stojeći naslonjen na posmična vrata pušio je malu englesku lulu i smješkajući se slušao opširan Fridolinov izvještaj o napadu. Ovaj kimnu glavom. skini već jednom s lica tu bijelu bradu! . pritisnut ćemo Egerlanda. Naposljetku je dječak završio svoju priču. A ako banda do tada još ne izruči Kreuzkamma i bilježnice.. a onda ćemo pregovarati s ostalim realcima i zamijeniti ga za . Sebastian reče. .To je slično samo meni. A Martin upozori: .A onda ćeš . Umjesto toga morao sam razmišljati pišu li se one glupe riječi s č ili ć! Uli se nasmija i reče: . Najradije bih bio upitao starog profesora Kreuzkamma može li mi dati krišku kruha s maslacem. sagnuo se. On je rukovodio napadom. Tamo ćemo te čekati. da profesor ništa ne dozna. zar još imam to čudo na licu? upita Matthias. Imao je na sebi izblijedjelu trenirku. Fridolin skoči i pogleda Nepušača. nije još uopće bio star.Ako Rudi još nije kod kuće.

Rudija. pripovijedaj! I Johny uze riječ.reče Nepušač i sjetno se nasmiješi. i izjuri iz vagona. . No mi nismo ništa odali. to je tako reći već prethistorijska činjenica.Gdje stanuje Egerland znate. a ne izmeñu učenika. . koju su mu neprijatelji ogrebli. On je na nas podigao dreku do neba. zar ne? Šumarska ulica broj 17. Odbili smo im vratiti plijen. Johnny. Da su učenici realke u zavadi s nama. I onda su se oni telefonski požalili Justusu. I ostali dječaci ustadoše.izvijesti on. . Učenici zapravo samo izvode ono što im propisuje školska kronika. Ležala je. .Neobična prijetnja .Sad mi samo objasnite . Kažu da je isto tako bilo i prije deset godina.Već sljedećeg dana našli su realci svoju zastavu.odgovori Johny. Do skorog viñenja! Ali svakako budite tamo! .Vrijedi! .reče Fridolin.reče Nepušač svojim zvonkim. . . na livadi na kojoj se igramo oteli zastavu. ne smijemo ga dva tjedna pozdravljati. kad smo imali izlaz. Mi smo njima prošli mjesec. kao da je s neba pala. Tad nam je zaprijetio: ako zastava za tri dana ne bude vraćena realcima. .Kao puška . To je neka vrsta gusarske zastave.U redu . Najzad Martin reče: .To je nešto za našeg pjesnika.povikaše ostali. u školskom dvorištu. To je neprijateljstvo izmeñu škola. umirujućim glasom .Je li djelovala? .Taj napad ima dugu pretpovijest . Hajde.kako je Egerlandu i ostalim realcima moglo uopće pasti na pamet da uhvate sina vašeg profesora i da zaplijene vaše znanstvene spise! Dječaci su šutjeli. Fridolin pruži Nepušaču maramicom zamotanu ruku. . s odvratnom mrtvačkom lubanjom.

.Doktor Bokh je sjajan tip. ne . No sad požurite.Ako ga želi posjetiti. . ni drugima! Ja ću još samo staviti malo ugljena u peć i presvući se. Zastava je bila malo poderana.Doktor Johann Bokh . vi Hotentoti! I nemojte nikome slomiti vrat! Ni sebi. . sad zna adresu.Pa.povika Martin oduševljeno.Od trčanja ćemo se ugrijati . oštrouman kao uvijek. Vani Sebastian reče: . da stignete na vrijeme na bojište. Naprijed! I onda potrčaše prema gradu. napokon .Da . . .Ne. .I sad će se oni htjeti osvetiti na bilježnicama s diktatima .ispravi ga Martin. . .Malo jako poderana . .odvrati Nepušač. Nepušač se lagano trgne. A vaš Justus mi se sve više sviña. .reče Johny. .Do viñenja! .Kladim se da poznaje Justusa.progunña Matthias.viknuše trojica dječaka i izjuriše u vrt.reče Nepušač.izjavi Martin.Cijela stvar imala je samo jednu kvaku. . .Poznavao sam nekoć jednog čovjeka sa sličnim imenom.No.Poznajete li ga možda? . .reče Martin.Uli se već napola smrznuo. . . -Možda ću i ja doći na bojno polje u Šumarsku ulicu da previjem ranjenike. krenite u taj vaš prethistorijski rat .To nas se ništa ne tiče .Kako se zove taj vaš Justus? . . . Moram se samo brzo presvući. Naletješe na Matiju i Ulija.zaključi svoje izlaganje Sebastian.Sebastian upadne Johnyju u riječ.

. želeći da ostanu neprimijećeni.Mogli biste nam učiniti uslugu . dok su trčali.reče Bačvica.Pustite kino! Realci su zarobili Kreuzkamma i moramo ga izbaviti. I strpajte kape u džepove.Samo mirno produžite dalje! . Snijeg je još uvijek padao.Onda pristupi učenicima trećeg razreda. . Martine . . odveo ih zaobilaznim putem do Šumarske ulice. NAJNOVIJA LJUTNJA GOSPOðE EGERLAND. za četvrt sata u Majurskoj ulici. . Na uglu Majurske ulice zaustaviše se. Budite.TREĆE POGLAVLJE SADRŽAJ: FRIDOLINOV POVRATAK. Bio je malen i okrugao kao lopta i zvali su ga Bačvica. UPOTREBLJIV BOJNI PLAN I JOŠ UPOTREBLJIVIJI NEPUŠAČEV PRIJEDLOG. . .Da odmah krenemo s vama? .U redu. stajalo je nekoliko eksternista. .upita učenik trećeg razreda Schmitz (Šmic). Nešto kasnije dotrčao je Fridolin kao da ga netko goni. RAZGOVOR O NAJNEOBIČNIJEM PRVAKU RAZREDA U EUROPI. .dovikne Martin svojim drugovima. . Htjeli su ići u kino i čekali su da se otvori. dah pretvarao u paru i izlazio im iz usta poput dima debele cigare. Pred kinom »Eden« na Trgu Barbarossa. Inače će realci prerano shvatiti da nešto smjeramo.Ja ću vas već stići. . na uglu Šumarske ulice. NEPRIHVATLJIVI UVJETI. Povedite sa sobom još nekoliko dječaka.Vrijedi! . . BRZI GLASNIK KOJI UMJESTO NA KONJU DOLAZI PJEŠICE. učenika trećeg razreda.reče Martin.reče. Sustigao je ostale i. pouzdajem se u vas. Dječacima se. .Ne .Dakle.Ima vremena. Ali razdvojite se pri dolasku. I Martin dahćući odjuri dalje. molim vas.povikaše učenici trećeg razreda.

-Skoknut ću ja do broja 17 i razbiti Egerlanda u atome. No ostali ih . Kad se vratio. .Baš tako izgledaš . .Barem ću ispitati gdje drže Rudija . . još nećemo znati gdje drže Kreuzkamma s bilježnicama.To je zadatak za mene . .reče Fridolin i pruži mu deset pfeniga. Mac? . Možeš ti Egerlandu i glavu otkinuti. Martin ga otprati dio puta.reče Sebastian Frank. Ona će profesoru.Ti ćeš ostati ovdje! . U njoj su bile zemičke. blaženo je žvakao i pružio ostalima vrećicu. Ako sad ništa ne pojedem.Onda zatvori bilježnicu.Otići ću tamo kao opunomoćeni pregovarač. . Stari mi je pisao da je poslao novac za put i povrh toga još dvadeset maraka. uopće tako glupa kako izgleda. ..upita ga.Fridoline.priznade Matthias potišteno. srećom.Postaje dakle ozbiljno . . gurne je opet u džep i reče: .Svoje dugove . neću se poslije moći boriti. Vratit ću ti dug najkasnije preksutra. izvuče iz džepa malu bilježnicu i poče micati usnama kao da računa.To je čista ucjena . Ogulit ću do gole kože svojega staroga.Što to zbrajaš.reče Sebastian.Što je? .reče on gotovo bez daha.Samo tučnjava nam neće pomoći. slagati cla je Rudi pozvan k meni na objed. On krenu. Uli se opet smrzavao. .reče Matthias zadovoljno. . .reče Matthias i podrugljivo se nasmije. Možda će se stvar moći riješiti pregovorima. . i imao je pravo.Rudi još nije kod kuće . . ako je nešto pita. -Kućna pomoćnica nije. Matthias brzo poput strijele odjuri do najbliže pekarnice. Matthias se nasloni na stup ulične svjetiljke. posudi mi koji groš! Za dobru stvar.upitaše svi u jedan glas. . Pričekaj samo.A i to je već nešto. još ćeš nam biti potreban.zapovjedi Martin.

nisu htjeli uzeti. Fridolin je napeto vrebao iza uličnog ugla. A Johny Trotz je promatrao dućan s kolonijalnom robom kao da u izlogu leži u najmanju ruku blago Inka. Taj njegov pogled već su dobro poznavali. Što god je gledao čudio se kao da to još nikad prije nije vidio. Zbog toga je zacijelo i govorio tako malo. Stalno je bio zaokupljen promatranjem i slušanjem. Tada se iza ugla pojavio Martin ali im je samo kimnuo glavom i nestao u kući na uglu Majurske ulice. Uživajući u Matthiasovu dobrom teku, Uli reče: - Martin je sjajan, zar ne? Kako je samo maloprije izbacio maturante iz gimnastičke dvorane. - Martin je bez dvojbe najneobičniji prvak razreda u Europi - reče Matthias žvačući. - Užasno je marljiv, a ipak nije štreber. Otkad je u ovoj školi, najbolji je u razredu, pa ipak sudjeluje s nama u svakoj ozbiljnoj tučnjavi. Plaća samo pola školarine, ali nikome ne dopušta da mu nareñuje. Bili to maturanti ili profe ili kraljevi s Istoka - ako je on u pravu, bori se kao lav. - Mislim da je uzeo Justusa kao uzor - reče Uli kao da odaje neku veliku tajnu. - Voli pravednost jednako kao Justus. A onda vjerojatno čovjek postane takav laf. Sebastian je pozvonio u Šumarskoj ulici broj 17, na trećem katu, kod Egerlandovih. Otvorila mu je jedna žena i mrzovoljno ga pogledala. - Idem u isti razred s vašim sinom - reče Sebastian. - Mogu li govoriti s njim? - Pa ovdje je danas vreva kao na tržnici progunña žena. - Što je to s vama, djeco? Jedan dolazi po ključ od podruma da u njega spremi svoje saonice. Drugome hitno treba uže za sušenje rublja. A ostali ulaze u stan i prljaju mi sagove. Sebastian dobro očisti čizme na slamnatom otiraču i upita: -Je li sad sam, gospoño Egerland?

Ona nevoljko kininu glavom i pusti ga da uñe. - Tamo je njegova soba. - Pokazala je jedna velika vrata u dnu hodnika. - Ah, da ne zaboravim - reče dječak. -Jesu li vam već vratili ključ od podruma? - Što, zar i ti hoćeš spremiti saonice? - gunñala je žena. On odmahnu glavom. - Nije nužno potrebno, draga gospoño Egerland reče on i bez kucanja uñe u sobu voñe neprijateljskog tabora. Realac Egerland od iznenañenja skoči sa stolca. - Što to treba značiti? - povika on. - Gimnazijalac? - Ja sam u neku ruku izaslanik — reče Sebastian. - Došao sam kao osoba opunomoćena za pregovore i molim da se to uzme u obzir. Egerland nabra čelo. - Onda barem sveži bijelu maramicu oko ruke. Inače ćeš se gadno provesti ako te uhvate moji ljudi. Sebastian izvadi iz džepa maramicu, smješkajući se reče: - Jako bijela više baš i nije - i sveza je lijevom rukom oko desne, pomažući se pritom zubima. - Pa što hoćeš? - upita Egerland. - Tražimo od vas da nam izručite gimnazijalca Kreuzkamma i bilježnice s diktatima. - Što nudite za to? - Ništa - reče Sebastian hladno. - Naši ljudi su već krenuli i ako vi dobrovoljno ne izručite zarobljenika, sami će doći po njega. Egerland se nasmije. - Najprije morate saznati gdje je. A onda ga morate osloboditi. To su dvije stvari za koje će vam trebati mnogo vremena, dragi moj. - Ne dopuštam nikakvu prisnost - odvrati Sebastian strogo. - Nisam ja za tebe nikakav »dragi«, jesi li razumio? Osim toga dopuštam sebi da te upozorim da

s Rudijem Kreuzkammom ne možete baš mnogo postići. Nećete ga valjda danima držati skrivenog? To bi za vas moglo biti vrlo neugodno. Ali prijeñimo na stvar. Koje uvjete vi postavljate? - Morate ispuniti jedan jedini uvjet - reče Egerland. -Napisat ćete pismo u kojem ćete se ispričati što ste poderali našu zastavu i ljubazno nas zamoliti da vam vratimo zarobljenika i bilježnice. - A u protivnom? - U protivnom ćemo spaliti bilježnice s diktatima, a Kreuzkamm će ostati zarobljenik. Mogu ti već sad obećati: ako ne napišete pismo, on će kod nas ostarjeti. Osim toga dobiva pljuske. Svakih deset minuta šest komada. - Uvjeti su, razumije se samo po sebi, posve neprihvatljivi - odvrati Sebastian. - Posljednji put tražim od tebe da nam bezuvjetno izručite Kreuzkamma i bilježnice. - Ne pada nam ni na pamet! - Onda je moj zadatak ovdje završen - reče Sebastian. - Za otprilike deset minuta krećemo u oslobañanje zarobljenika. Egerland uze sa stola jednu crnu maramu, otvori prozor, izvjesi maramu kroz prozor i povika u dvorište: »Ahoj!« Zatim zatvori prozor, podrugljivo se nasmija i reče: - Molim lijepo, samo izvolite doći po njega! Neprijateljski se nakloniše jedan drugome i Sebastian što je brže mogao napusti stan. Kad se vratio svojim drugovima, bili su upravo pod Bačvičinim vodstvom stigli učenici trećeg razreda. Dvadesetak dječaka stajalo je u Majurskoj ulici i napeto očekivalo pregovarača, dok su im se prsti na nogama smrzavali. - Traže da im napišemo pismo u kojemu ćemo se ispričati zbog poderane zastave - izvijesti Sebastian. -

prodrijeti s ulice u kuću. . .reče umiren.Da. Rekla je da su tražili ključ od podruma i uže za sušenje rublja. . . I ostali to nisu mogli dočekati. moramo ih pismeno zamoliti da nam izruče zarobljenika i bilježnice. Moramo odmah udariti. Moramo na juriš osvojiti dvorište i zauzeti podrum. Inače će ih se tamo skupiti previše.upita Uli. .povika Bačvica. Druga polovica će. . pod mojim vodstvom. naprijed u dobru zabavu! .upita zabrinuto Uli. Oni se preplašeno okrenuše. preko zida izvesti napad s boka.Odande se može vidjeti Egerlandovo dvorište.A gdje je Martin? . u kojoj sam upravo bio. Čuva ga nekoliko reala-ca.Samo trenutak . iz kuće na uglu. pod Johnnyjevim zapovjedništvom. U Egerlandovom podrumu.Pa to je da crkneš od smijeha .reče Sebastian. Uto je dotrčao Martin. .Ta gdje si bio cijelo to vrijeme? .uzvikne Matthias. .Da ne znaš možda i to gdje drže Kreuzkamma? upita Sebastian ljubomorno.Dakle. djeco! Smlavimo ih! Bacimo ih na koljena! . On pogleda oko sebe i počne ih prebrojavati.A gdje je sad zapravo Kreuzkamm? . Martin pokaže kuću na uglu Majurske ulice. . .Osim toga. . Ali nekoliko minuta kasnije. Jedna polovica će.Ima nas dovoljno .reče netko iza njih.upita Johny Trotz. .Tako nešto može se razabrati iz onoga što mi je ispričala Egerlandova stara. -Naprijed. .Hajdemo! Oni se već skupljaju u dvorištu! Sebastian mu podnese izvještaj.Mislim da su ga zatvorili u Egerlandov podrum i svezali . On je izvjesio nekakvu crnu maramu i zagrmio »Ahoj!« i sad se iz okolnih kuća okuplja njihova banda.

Dobro . A njega mogu pobijediti lijevom rukom. A onda ćete prirediti dvoboj. Onda u trku nestade iza ugla. . morat će vam bez ikakvih uvjeta izručiti zarobljenika.dovikne im Sebastian. . vi savjetujete? . Mac.reče Uli zbunjeno.reče Uli drhteći od hladnoće . dakle.Ali to je istina .Vidite li ono gradilište tamo prijeko? Zatražit ćete od učenika realke da se tamo sastanu s vama. . Zašto da se svi tuku? I vi i oni izabrat ćete po jednog predstavnika.Što nam. . .On zavuče ruku u vrećicu i počne zvakati.Pokušajmo tako! Sebastiane. .Za svaki slučaj pripremite brdo gruda! .izjavi on.Ako nešto krene naopako.Iza njih je smješkajući se stajao Nepušač. uzvraćajući mu smiješak. Upravo sam ih maloprije promatrao.To što ste nakanili ne možete izvesti . trči i dovedi ih na gradilište! Mi odmah idemo tamo. . . . Ako pobijedi vaš predstavnik. .A onda će sve to doznati obadvije škole .Do vraga. do vraga! . Egerland je skupio već tridesetak dječaka.upita Sebastian ironično.reče Matthias. Dovoljno je da se tuku njih dvojica.Zar si odjednom poludio? Daj da samo još na brzinu pojedem jednu zemičku. .povikaše svi u jedan glas. . Pred sam Božić. .Realci će izabrati Wawerku (Vaverka). Matthias strogo pogleda maloga.upita Martin Nepušača.A ako pobijedi realac? .i izbit će skandal. .Dobar dan! . Osim toga vaš će rat izazvati takvu gužvu da će dojuriti policijska postrojba za posebne namjene. .uzviknu Martin. .Ne kažem to zato što bih se možda bojao zbog sebe. .

Održat će se dakle dvoboj. Ako pobijedi Wawerka.I onda ćete nam se pismeno ispričati? .objasni Sebastian . HRPICA PEPELA. .rekao je Martinu. -On predlaže da se turnir smatra odlučenim ako jedan od dvojice boraca pobjegne s borilišta ili bude onesposobljen da se dalje brani. MARTINOV TAJANSTVENI BOJNI PLAN.izručit ćete nam zarobljenika i bilježnice bez ikakvih uvjeta. Wawerka mračno kimnu glavom. snažnog momka. Sebastian je kao pregovarač dopratio Egerlanda. .Ako pobijedi naš predstavnik . . . Na sredini gradilišta održavao se službeni susret dvojice voña. Na jednoj strani gradilišta stajali su gimnazijalci. . možete ih zadržati. DOPUŠTENJE DA SMIJU POBIJEDITI I EGERLANDOVO POVLAČENJE.Za nas će nastupiti Matthias Selbmann . NEKOLIKO PLJUSKI U PODRUMU. . VJEROLOMSTVO UČENIKA REALKE.upita Egerland podrugljivo. na drugoj realci.izjavi Martin. Odmjeravali su jedni druge Ijutitim pogledima. Ali najprije će se održati . Egerland pogleda Wawerku. a Egerland reče: .Prihvaćamo uvjete borbe.U najgorem slučaju napisat ćemo čak i pismo. EGERLANDOVA DUŠEVNA BORBA. . visokog.Onda ćemo u svakom slučaju ponovno pregovarati -odgovori Martin.ČETVRTO POGLAVLJE SADRŽAJ: DVOBOJ KOJI ZAVRŠAVA TEHNIČKIM NOKAUTOM.Naši protivnici prihvatili su naš prijedlog . Oni su za svojega predstavnika izabrali Heinricha Wawerku (Hajnrih Vaverka).

Wawerka je psovao kao kočijaš. budi jako oprezan! Mac.dvoboj. Matthias se okrenu svojim prijateljima i doviknu im: . . neprestano je tiho ponavljao: . Sada je prostor izmeñu neprijateljskih vojski bio prazan. ispljune punu šaku snijega i bijesno jurnu na Matthiasa. Gimnazijalci su bili uplašeni. Lijevo oko bilo mu je natečeno. . Morao je popustiti i otkotrljao se u stranu. Realci su urlali od oduševljenja. Sada su dvojica boraca stajali jedan nasuprot drugome odmjeravajući se. očekujući sljedeći napad. S desne strane približavao se Matthias. Tada se Wawerka munjevitom brzinom sagnu i povuče protivnika za noge. jako oprezan! Mačiću. Ponestajalo mu je zraka. Realac je mlatarao nogama. Zavladao je tajac. iz redova realaca. zaronivši opet u snijeg! Gimnazijalci su se smijali i trljali ruke.Drži se! . Sad je Matthias uhvatio Wawerkinu glavu i zagnjurio protivniku lice duboko u snijeg. No Matthias se izmače i realac preletje preko njega kao da skače naglavce. molim te. koji je od uzbuñenja i hladnoće sav cvokotao. S lijeve strane. Svi su očekivali početak borbe. a Uli. . čuvaj se! Iznenada je Matthias uspio uhvatiti Wawerkinu desnu ruku i počeo je polako i nemilosrdno zavrtati. Matthias ga neočekivano oslobodi i odskoči tri koraka unatrag. budi jako.vikali su realci.Molim voñe da se vrate svaki svojim ljudima! povika Sebastian.urlali su gimnazijalci. Matthias pade na leña i svom dužinom se ispruži u snijegu. Wawerka stenjući ustade.Mac. Činilo se da nijedan od one dvojice ne želi početi prvi.Ahoj! . No to mu nije pomoglo. istupio je Wawerka. Wawerka se baci na njega i poče ga udarati.

Poput navijene lutke izletio je Wawerka posrćući iz borilišta. . Protivnik uzvrati udarac.Pridi samo. Wawerka spusti šake da zaštiti tijelo. okrenuo se oko sebe kao da je pijan i više nije mogao podići ruke. Tako su se tukli neko vrijeme. zagrabi šaku snijega i natrpa je za ovratnik kaputa. zateturao prema Matthiasu. okretao se poput bika u areni i režao: . Wawerka se s mukom sagnu. Svi su mu stezali ruku. Matthias mu priñe bliže. ti ušljivče! . okrenu ga i udari nogom u stražnjicu. No one više nisu ni bile potrebne.reče .Wawerka je ostao na nogama. udari i pogodi realca u nezaštićenu bradu. No Mac se naglo uspravi. Mac! . . Wawerka udari pun bijesa. Realci zaurlaše: . Tako mu je lice opet ostalo otkriveno i odmah je dobio takav udarac iza uha da je sjeo. Dokrajči ga! .Neka se najprije još jedanput oporavi. Uli je sav blistao. Da ga nisu zadržali.Sad tek zapravo počinjem! Wawerka je ustao. Bio je potpuno ošamućen.Ne! . ravno u nijemu skupinu realaca. Prišao je bliže i gurnuo Wawerki šaku pod nos. Tada se Matthias sagnu. Ovaj odskoči u stranu i Wawerka prozuja pored njega.reče Matthias. Matthias uhvati bespomoćnog protivnika za ramena.doviknu mu Sebastian. . nastavio bi teturati dalje. stisnuo pesnice i čekao. Matthiasa su dočekali oduševljeno.Ahoj! .Trenutak .. Bio je posve dotučen. Ponovno je ustao. Od toga je opet došao k sebi. Mac udari ponovno.Kakav sam samo strah pretrpio zbog tebe! . ali ga je dočekalo nekoliko zvonkih zaušnica. zamahnu i udari. a da nijedan ni drugi nije imao očitu prednost.viknu Matthias. Wawerka je zateturao.Naprijed. Ponovno je podigao šake i jurnuo na Matthiasa.

Frikassee .on. .No oni mi otkazuju poslušnost.odvrati Sebastian.paprikaš. .Meni je cijela ta priča užasno neugodna . sav zbunjen i rekao: .promrmlja pobjednik ganuto.Ja..povika on sav izvan sebe. Pojavio se Egerland. doduše.reče Matthias žvačući .Ali to je nemoguće! . Uli.)). .za koju Matthias ne zna kako se piše.Do vraga.Zar ti derani nemaju nimalo osjećaja časti? .reče Matthias. (prini.To je nevjerojatno! .uzviknu Bačvica.reče Martin. prev. .Nije vrijedno spomena .A jesi li mi sačuvao moju posljednju zemičku? Mališan mu pruži vrećicu i Matthias opet poče žvakati. Ti si tipičan primjer sukoba dužnosti. . Nepušač je polako prešao preko gradilišta.odvrati Egerland pokunjeno. dijelim vaše mišljenje.S dva "s" .napravio bih od Wawerke frikase* ( Frikase (od Franc. . . . i u njemačkom strana riječ .Užasno mi je žao. riječi fricassee) .Ta unaprijed smo sve točno dogovorili! Pa ne možete samo tako pogaziti svoju riječ! .izjavi Egerland.odgovori Uli. To se već često dogañalo.Naravno .Potpuno se slažem s tobom . ali ipak moram stajati uz svoje ljude! Zar ne? .Baš imaš nesreću. kako se piše frikase? .Sad ćemo brzo izvući Kreuzkamma! . .Pretvorio bih ga u frikase s četiri "s"! . . do vraga! Da sam to znao . Ne mogu tu ništa učiniti. Martin se opet sav zacrvenio. -Boli li te jako oko? . . Moji vam ljudi ne žele izručiti zarobljenika. No dogodilo se drukčije.

. Teško vama ako dobijete bitku prije nego što se mi vratimo! Vaš je zadatak da realce zadržite ovdje! Smijete se čak malo povući. . naravno. naime.Sad me dobro poslušajte! Za dvije minute počet ćete bitku snježnim grudama. Vodstvo će preuzeti Sebastian. .reče Sebastian s odobravanjem. tako da oni krenu za vama.reče Nepušač. samo meñu pristojnim ljudima. naravno. bez žurbe. Martin brzo okupi dječake oko sebe i tiho reče: . -Jedino što ja mogu učiniti jest da se gimnazijalcima stavim na raspolaganje kao talac. što sam vam predložio dvoboj. . pristupi Martinu. nema nikakva smisla.reče Martin. na kratko napustiti. Matthias.Zar meñu današnjim mladima ima takvih vucibatina? Žao mi je. Sebastian ga izvijesti u čemu je problem.Ti si pristojan momak. uostalom. sagne se i počne praviti grude.Grom i pakao! . gospodine . mladiću . S onima koji ne drže do svoje riječi više se nećemo boriti. Ja ću ovdje već srediti stvar. Ta koliko još dječaka mora danas biti zatvoreno? . . .Bravo. Martine Thaleru.Potpuno ste u pravu. biti posljednja borba meñu nama. koji bi najradije bio uz Matthiasa. Prema njima osjećamo samo prezir. Uli.Izvrstan plan . Martine. Vrati se svojim ljudima i reci im da ćemo ih za dvije minute napasti. Pouzdaj se sasvim u mene. . Lice mu je bilo ozbiljno i blijedo.Ali to.kimnuo Matthiasu glavom u znak priznanja i počeo se raspitivati što se dogaña. Egerland se nijemo nakloni i odjuri. To će.reče Nepušač. Johny Trotz i ja moramo vas. Tako nešto moguće je.To nadmašuje moje mogućnosti shvaćanja primijeti Bačvica. . vaš sam zarobljenik! .U redu .primijeti Egerland.

juriš. Ostali učenici su se smijali..Ti moraš ostati ovdje i pomoći nam pri povlačenju..Glavu gore. .. . Bačvica je bio posebno nestrpljiv.Ti. mali! . ljubazan i zamišljen.Drugi put .odvrati Martin. Kad je primijetio Sebastianov pogled. klipani! Imate svojeg Martina. Sebastian izda zapovijedi.zagrmješe oni.No izdaj već jednom zapovijed za. .Smijem li i ja poći s vama? .Ali Uli! .promrmlja zatim. . . ja vam tu nisam potreban.uzviknu Sebastian. Njega je zeblo za ruke i gurnuo ih je u džepove hlača. Gimnazijalci su zbog vjerolomstva realaca bili potpuno izvan sebe i bili bi ih najradije pregazili.reče Sebastian . Nepušač reče Uliju: .Ostalima je kimnuo glavom. nisi shvatio zašto sad ne smijemo pobijediti .no ipak moraš slušati. preskočili zid i sad su stajali pred . brzo je opet izvukao ruke iz džepova i pridružio se bombardiranju. Ali uto ga je jedna neprijateljska gruda pogodila ravno u usta. uputi kući. . Matthias zamahnu rukom kao da će ubiti Sebastiana. htio je viknuti. On iznenañeno razvuče lice. .upita. Tad se Nepušač. Johny i Matthias odjurili niz Majursku ulicu. doduše.Neću sad rješavati privatne sporove.Vrijedi! . izmeñu snježnih gruda koje su već letjele oko njega. utrčali u dvorište. S druge strane doletješe prve snježne grude. Onda se ogledao oko sebe tražeći pogledom Ulija. . Pa ti to tako dobro znaš! Uliju navriješe suze na oči.Ne . Sebastian je trčao od jedne do druge grupe. Sretno. . U svoj željeznički vagon. Bitka na gradilištu je započela. nestali u kući na uglu. U meñuvremenu su Martin.

Najviše me čudi da vas nije stid .prošapta Martin.Već je prošlo deset minuta. . Egerlandov otac kupio ga je prije dva dana. . I tada se.Najkasnije za jedan sat doznat će gdje sam odvrati Kreuzkamm samouvjereno.javi se odjednom treći glas.reče Kreuzkamm bijesno. . bilo je prislonjeno božično drvce. briketa i ugljena. . čim me moji prijatelji oslobode . Polako su se prišuljali i začuli neki nepoznat dječački glas. . .odgovori drugi nepoznat glas. Zastali su i opazili jedan pobočni hodnik koji bijaše osvijetljen. I oni se nastaviše šuljati sve dok nisu ugledali o čemu je riječ. rasklimanom kuhinjskom stolcu sjedio je Rudi Kreuzkamm.Do tada možeš ispljesnivjeti . Matthias je oprezno pritisnuo kvaku i njih trojica počeše se nečujno spuštati niz skliske stube. začuje glasno pljeskanje. izmeñu drva.ulazom u dvorište kuće u kojoj je stanovao Egerland. . Bio je svezan uzetom za vješanje rublja.govorio je glas. niske hodnike.Kurt . onda ćemo opet malo raditi . a na jednom starom. šest puta uzastopce. A u najdaljem kutu podruma.Vratit ću vam to. . . . Onda je opet zavladala tišina kao u grobu. Zaudaralo je po starom krumpiru. .Tamo su vrata od podruma . Oko njih bio je potpuni mrak.Pa. nije mogao pomaknuti ni ruke ni noge.prošapće Johny. Iza jednih pritvorenih vrata od letvica stajala su dvojica realaca.Onda te čeka još lijepa porcija pljuski .reče .primijeti jedan od realaca. Sad su pipajući išli kroz uske. a obrazi mu bijahu neprirodno crveni. Na jednom stolu gorjela su tri okrajka svijeća.To je Kreuzkamm .Već me bole ruke. Onda Johnny povuče Martina za rukav kaputa. Nekoliko puta su skrenuli.

reče Martin.povika Martin.To bi bila dva komada. podiže lijevu ruku i udari. Zatim podiže desnu ruku. Tako reći kao predujam. . . A Johny je dotle odriješio natečenog Kreuzkamma. tulio i opipavao lijevi obraz.A sad je otprilike četiri.Od pola dva sjedim na tom stolcu .Onda opet podiže lijevu ruku . . .uzviknu prvi i nasmija se tako glasno da je podrumski svod odjekivao. Kurtiću. Boljele su ga sve kosti..Brzo! . Martin je na drugom realcu izveo zahvat s obje ruke.ali u tom trenutku pokraj njega je već stajao Matthias i treću ćušku dobio je sam Kurt. .Onda ćemo ti za svaki slučaj odmah opaliti još pola tuceta. Obrazi su mu bili tako debeli kao da ima valjušak u ustima. to je sto pedeset minuta. . . što misliš? . I svakih deset minuta šest pljuski! . Koliko je . . uzimajući uže za sušenje rublja. sjedeći meñu jelovim iglicama.Nadam se da hoće . . to je trideset i šest pljuski za jedan sat. udari ponovno i reče: . takozvani dvostruki nelson.Sad brzo vrati klipanima ćuške! Dva i pol sata.složi se Matthias.A možda će tvoji prijatelji stići i ranije.To zaista nije šala .Za dvije minute moramo opet biti na gradilištu! Rudi Kreuzkamm protezao je ruke i noge. Odletio je s treskom u Egerlandovo božično drvce i tamo je. prihvati se posla! Realac koji se zvao Kurt priñe sasvim blizu Kreuzkammovu stolcu.reče on i udari stolac nogom.reče Kreuzkamm. tako da se dečku smrknulo pred očima. -Svakih deset minuta po šest komada.Tako .Primijenjena matematika! .drugi. Postavili su dvojicu realaca prislonjene leñima o leña i vrlo savjesno ih svezali.

.izjavi on.Devedeset komada . odmah ćeš otrčati kući! Ako tvoj otac upita za bilježnice.to ćušaka. . . .Dobri Bože! . . Zakopat ćemo bilježnice s diktatima kod Nepušača u vrtu.reče Martin. reći ćeš da su ostale u školi i da ću mu ih ja predati sutra ujutro na prvom satu.primijeti Matthias.No. To je isto kao da su od Rudija dobili devedeset. Kurt? . Kreuzkamm pokaže u jedan kut. pažljivo je zaveza napravivši čvor i gurnu spaljene bilježnice s diktatima u džep hlača.Pa to može još krasno ispasti . Moglo se još razabrati malo pougljenjenog papira i krajičak jednog plavog omota. Četrdeset i pet za svakoga. -Ja ću priložiti urnu za pepeo .Ne vidim ih . čuli su kako .Spalili su ih pred mojim očima.To su naše bilježnice s diktatima? Kreuzkamm kininu glavom. Mi ćemo još na brzinu izmlatiti realce na gradilištu i onda jurimo kući.Rudi. Dok su se ostali penjali uza stube. a gdje su naše bilježnice? . Onda uze svoju maramicu. tvoj će se stari jako obradovati .reče Martin. Matthias je zadovoljno trljao ruke. . .upita Martin.odgovori Kurt plačući.Moraš bolje pogledati . Na to je počeo tuliti i drugi realac.Rudi. Lijepi Teodor već nas sigurno čeka. Martin malo razmisli i reče: . stavi u nju pepeo. Sa zahvalnošću odbijamo svaku sućut. .uzviknu Matthias.Toliko vremena nemamo . . Jasno? Dalje ništa ne govori. Napustiše podrum. Ja ću svakome odvaliti samo jednu ćušku. Samo je Matthias još malo ostao. U kutu ležala je hrpica pepela.reče Johnny.odgovori Kreuzkamm.

povikaše oni i nestadoše iza ugla.Vidiš li negdje Ulija? . Matthias i ja ćemo taj ološ napasti s leña. .Ne vidim ga .Naprijed! .upita Matthias.Pozor. Krenimo! Johny odjuri kao da se radi o životu i smrti. Mac! Preko ograde! Prebaciše se brzo na drugu stranu i stigoše u pravi trenutak.Johny . U dvorištu Matthias je sustigao trojicu svojih drugova. Scbastian i ostali dopustili su da ih protivnici potisnu u kut. . . to bi moralo biti dovoljno . Mac i Martin virili su kroz jednu pukotinu u ogradi oko gradilišta.Tako.reče. Tamo gdje bi .Ti više neće zatvoriti nijednog gimnazijalca. . A onda su dvojica realaca zatulila kao psi na lancu. Matthias i Martin potrčaše preko gradilišta i udariše s leña realce koji su se povlačili.orilo se sa svih strana. Realci počeše uzmicati pred žestokim udarom. Sebastian je dobro obavio svoj zadatak. Sasvim neočekivano gimnazijalci jurnušc naprijed.otrčat ćeš našim ljudima i doviknuti Sebastianu: »Sad smijete pobijediti!« Je li to jasno? Dakle.reče Martin. Kreuzkamm se oprostio od njih na kućnim vratima. Kreuzkamm oprezno opipa obraze. Na sve strane pljuštale su grude snijega. Sredite ih dobro! . Čim nastane krkljanac. . odmah ćete prijeći u napad.reče on . Neki su od straha popadali i ostali ležati u snijegu.Vrijedi! . Pred gradilištem Martin ih zaustavi. . .reče on pružajući im ruku. Realci su vikali »Ahoj!« i već su se osjećali kao pobjednici. .su odjeknula dva uzastopna glasna udarca.Mnogo vam hvala . odmahnu glavom i požuri kući.

I meni je zamalo pozlilo kad je navalio na mene.reče Uli. Čvrsto sam odlučio da ću mu podmetnuti nogu. Samo je Egerland odolijevao. Krvario je. .se pojavio Mac.No doñi sad . . . Bježali su pojedinačno.Tu se nestručnjak čudi. on ima odvratnu njušku .Njih imam u maramici .Ali to tako sa mnom više ne ide. Mačiću . neprijatelj je bježao. nesretan kralj. Samo je on bio pošten i hrabar do kraja. .Da. lice mu je bilo mračno i odlučno.A gdje je Uli? . Mora se uskoro nešto dogoditi.odgovori Uli tiho. Sam je Wawcrka pojurio na mene.Što se dogodilo. Matthias odjuri do najudaljenijeg kuta gradilišta. Bačvica pokaže palcem iza sebe. -Je li Kreuzkamm osloboñen? Martin potvrdno kimnu glavom.upita Matthias. . . Bačvica jurnu na njega. a stručnjak se divi primijeti Sebastian. .reče Matthias. Tamo je na jednoj debeloj dasci sjedio Uli i buljio u snijeg.A bilježnice s diktatima? . ali kad sam ugledao njegovo lice.Opet sam zbrisao. . . Egerland se okrenu i usamljen napusti bojno polje.reče Matthias.Ostali upravo odlaze.Ti me samo želiš utješiti. mali? . . .upita Matthias. izgledao je kao kakav napušten.upita Bačvica znatiželjno.Dopustit ćemo mu da se slobodno povuče.Ništa naročito . No Martin stade pred neprijateljskog voñu i povika: . Bježali su u grupama. . bilo je gotovo. .reče Martin i pokaza hrpi dječaka koji su začuñeno i puni poštovanja gledali u njega. Uto prijateljima priñe Fridolin. .

No teški. Bilo je već kasno popodne.I dvojica prijatelja. NEOČEKIVANA POHVALA.)Bila je to jedna od onih malobrojnih večeri što su još preostale do Badnjaka. kod svojih roditelja. Više nije sniježilo.Oslobodite zarobljenika! .Nije nam ni na kraj pameti . I da ćete tada biti kod kuće.Onda radite što hoćete! . Potučena vojska realaca okupila se u dvorištu kuće u Šumarskoj ulici broj 17. do najljepše večeri u godini. PODUŽA ODGOJITELJEVA PRIPOVIJEST I ŠTO SU POSLIJE NJE REKLI DJEČACI. Umjesto jednog zarobljenika nañoše u podrumu dvojicu! Tad se svi iznenañeno i pokunjeno pogledaše i zastidješe. Niste mogli pogledati nijedan od mnogobrojnih prozora na zgradama a da ne pomislite kako će za nekoliko dana upaljene svijeće na božičnim drvcima bacati svoj svjetlucavi sjaj na mračne ulice. Htjeli su iskaliti svoj bijes na zarobljeniku. malo poslije pet sati. Trčeći bez predaha cijelim putem vraćali su se u školu. PETO POGLAVLJE SADRŽAJ: PONOVNI SUSRET S LIJEPIM TEODOROM. koliko su to još uopće mogli. .Otišao je u kuću i ne pogledavši nijednoga od njih. Čekali su Egerlanda. U susret lijepom Teodoru. RASPRAVA O KUĆNOM REDU. . sumporastožuti oblaci vukli su se nebom.reče Egerland.povika Wawerka. . potrčaše za ostalima. Ostali urlajući pojuriše u podrum. On ozbiljno stupi meñu njih i reče: . PRIMJERENA KAZNA. -I potražite sebi drugog voñu. koji bijahu tako različiti. Zimska večer spuštala se na grad. pod svojim božičnim drvcem.

Sasvim gore u lijevom tornju svijetlila su dva usamljena prozora.Šteta je trošiti vrijeme na njih. . Bio je to lijepi Teodor.! Tamo je stanovao doktor Johann Bokh. to ste vi. Mogli su je već vidjeti.izmisli u trenu Sebastian. -Ja ću za Božić dobiti boksačku loptu za vježbanje . .Imamo li kakvu zadaću iz matematike? . .Oko ti se još više smanjilo .(Osvijetljeni izlozi bili su ukrašeni jelovim grančicama i staklenim ukrasima. Dječaci su se zadihano penjali uzbrdo. nauci o nasljeñivanju. To je mnogo zanimljivije. Odrasli su s paketima u rukama trčali iz jednog dućana u drugi i pravili vrlo tajanstvena lica.Da . Snijeg im je škripao pod nogama.primijeti Uli. njihov odgojitelj.A ja ću ih sutra ujutro prepisati od tebe . . Upravo čitam knjigu o genetici. kao da su njima bile popločene ulice. . - .Otišli ste kradomice u kino. Nalazila se na uzvisini iznad grada.Zadatke iz primijenjenog postotnog računa. .upita Johnny Trotz.reče Sebastian. Čovječe. U zraku se osjećao miris medenjaka. .Ah. Ali lagani su. Izradit ću ih poslije večere.Nije to ništa. to će biti sjajno! .Justus će mi sigurno dopustiti da je pričvrstim u gimnastičkoj dvorani. . pušeći cigaretu.reče Matthias. .reče on podrugljivo. Približavali su se školi. je li? Nadam se da vam je bilo lijepo i da se kazna isplati. prava dječja igra. . Petorica dječaka trčala su dahćući uzbrdo.reče Martin. To ide uz taj poziv. Pred školskim vratima netko je koračao gore-dolje. draga dječice . Sa svojim osvijetljenim katovima bila je nalik na golemi prekooceanski parobrod koji noću plovi morem.Film je bio sjajan .

Hajde. molim te! . Doktor Bokh se podigne i priñe optuženima. Izraz njegova lica nije odavao što misli. držeći se kao da je tek sad primijetio Martina. kao da se boji da bi mogli opet pobjeći. A Johnyju je krvarila gornja usna. Uli? .Kako netko takvom klipanu kao što si ti može dati stipendiju. Sep. Samo nije bio baš tako lijep. Još ste mladi. Lijepi Teodor izgledao je kao da će početi rigati vatru. gospodine doktore . osim u vrijeme predviñeno za izlazak - .Okani se gluposti. Matthias se nasmija.Glavni glumac bio vam je nevjerojatno sličan. . vi ptičice! Gospodin doktor Bokh već vas željno očekuje. U jednoj od gruda koje su ga pogodile bio je kamen. Glas mu je zvučao slatko poput meda.Kako glasi članak kućnog reda primjenjiv na vaš slučaj. Sebastianove hlače bile su na koljenima poderane.Učenicima internata zabranjeno je da napuste školsku zgradu.Evo bjegunaca. . No Martin reče: . Doktor Bokh sjedio je za pisaćim stolom i promatrao petoricu dječaka. Malo kasnije stajali su svi zajedno pred Justusom u njegovoj radnoj sobi. Počeše se uspinjati zavojitim stubištem toranjskog krila. stvarajući pet lokvica. . S pet pari čizama otapao se snijeg.reče Johnny. Njih petorica izgledali su upravo zastrašujuće.Naravno. Maturant je poput policajca išao iza njih. Matthiasu je jedno oko bilo natečeno. i ti si opet umiješan u to! . Martinu je kosa neuredno padala na lice. .reče lijepi Teodor.uzviknu lijepi Teodor. Ulijevo lice i ruke bili su crvenomodri od hladnoće. to neću nikad shvatiti! .Samo nemojte gubiti hrabrost . poñite sa mnom.

odgovori mališan bojažljivo. . .A mi bismo unatoč tome morali odjuriti u grad! To bi bilo još mnogo neugodnije! Doktor Bokh priñe optuženima.reče Martin.odgovoriše sva petorica. .A zašto ste morali sići u grad? .Kako? Vi biste to učinili i protiv moje izričite zabrane? -upita Justus. gospodine doktore .Ima li nekih iznimaka? . Taj eksternist i bilježnice s diktatima koje je trebao odnijeti gospodinu profesoru . Bilo je to prijeko potrebno.Nije bilo tako .Da.Nije ga zloupotrijebio .izvijesti Martin. .Zašto mene.reče doktor Bokh. zbog kućnog reda. Ne bi trebao zloupotrebljavati to pravo! . .Pa to je naprosto nečuveno. . .Vi biste nam.dodade Uli pokunjeno. . .upita Bokh. uskratili dopuštenje -reče Martin.Nijedan .Nažalost . dragi Martine . . .odvrati Johny. .Koji vas je od nastavnika pustio u grad? . kao mjerodavnog za to. Samo sam ja odgovoran za to. .reče doktor Bokh strogo.Da .objasni Matthias.S čijim ste dopuštenjem otišli? . . -Ja sam im naredio da poñu sa mnom. niste pitali za dopuštenje? .Kad neki član nastavničkog zbora naredi ili dopusti učeniku da napusti školu.reče Mac. .Otišli smo bez dopuštenja . .Tvoja sklonost da preuzmeš odgovornost dobro mi je poznata.uzviknu Sebastian.Napali su jednog našeg eksternista. . Lijepi Teodor pocrvenje kao rak.Ne sjećam se da sam vas pitao za vaše originalno mišljenje .Matthias! . Morali smo u grad. gospodine doktore! primijeti lijepi Teodor odmahujući glavom.Opet zbog realaca .upita odgojitelj.upita nastavnik. .

. sve od Miholja.zausti Sebastian. . .Spalili su ih u jednom podrumu. To nam je javio jedan drugi eksternist.prošapta Matthias i strese se. . vi nevaljalci! . . . Smatrao je sebe nedostojnim da potvrdno odgovori na to pitanje.Sutra ću sastaviti popis .Ma kakvi .Svaki učenik reći će mi ocjene koje je dobio iz diktata. A ovaj posljednji diktat.Što se dogodilo s bilježnicama? . pred očima svezanog zarobljenika .reče Martin. Doktor Bokh ispitivački je promatrao Johnyjevu rasječenu gornju usnu i Matthiasovo natečeno oko.Sve ocjene zacijelo nećete znati napamet. . .Pepeo je u Martinovoj maramici . do vraga! . Ipak. koji još nije bio ispravljen.Kreuzkammu nestali su. . Uli je šutio. Martin ga pogleda tako bijesno da je odmah zašutio. Onda se opet uozbilji.upita . .Samo su bilježnice s diktatima. -Jeste li ga oslobodili? . Ponijeli ste se naprosto besprijekorno.Našli smo još samo pepeo. -Jesmo .Je li tko ranjen? .A ja ću priložiti urnu za pepeo. .reče Martin. posve jasno da moramo sići u grad da oslobodimo zarobljenika.reče Matthias. . .Do vraga. moram vam reći da odobravam vaš postupak.upita Justus.povikaše četvorica dječaka. . . dakle.Nitko.I što će sad biti? .reče Justus. Doktor Bokh neprimjetno razvuče lice i na trenutak se osmjehne.upita zatim. Unijet ću sve ocjene u popis i predati ga gospodinu profesoru Kreuzkammu na početku nastave. morat ćemo pisati još jedanput.objasni Matthias veselo. . .upita nastavnik. Bilo je.Ne znam hoće li se profesor Kreuzkamm zadovoljiti time .

Vaš prekršaj sastojao bi se tada samo u tome da ste zaboravili zatražiti dopuštenje. no brzo se ispravi i reče zbunjeno: . Razmislit ćemo što se može učiniti.što ste napustili školu bez dopuštenja.uzviknu Matthias sav izvan sebe.nastavi Justus. Lijepi Teodor pokuša se nasmiješiti. reče: . onda nema nikakve dvojbe da ste vi. .No mogli bismo uzeti u obzir i posebne okolnosti u kojima je prijestup učinjen . dragi gospodine doktore! Ta nadam se da znate koliko jako vas.Petorica dječaka zasjaše kao pet malih punih mjeseca.No nije izrekao rečenicu do kraja. dragi gospodine Justuse! . Stidio se priznati koliko vole tog čovjeka kraj prozora. na trenutak sam . Maturant je ostao stajati.No ipak je protuzakonito .Ali ne. Kakva je uobičajena kazna za to. . pošto-poto morali otići u grad. Sjednite tu na divan! Umorni ste. Doktor Bokh koračao je gore-dolje po sobi i naposljetku reče: . .Ali zašto me niste pitali? Zar imate tako malo povjerenja u mene? .Prije nego što smo odjurili. Najradije bi bio pobjegao. Onda ja sam zaslužujem kaznu! Jer bih u tom slučaju bio kriv za vaš prijestup! . Petorica dječaka sjedoše na divan i gledali su svojega Justusa puni povjerenja. kao pouzdani drugovi. -A ako to učinimo. On priñe prozoru i pogleda kroz okna.Ali ne. .Četrnaest dana zabrane izlaska . Sebastiane? . .odgovori dječak. Lica okrenuta od njih. No pokušaj mu nije uspio. .Mogli bismo taj slučaj razmotriti sasvim činjenično i jednostavno utvrditi da ste otišli bez dopuštenja.Zatim se okrenu prema njima.reče Bokh .

Postojale su samo dvije mogućnosti. Onda bi vam ostali nastavnici i roditelji zbog toga neprestano predbacivali. Nekako mi se.Prihvaćate li kaznu? .uzviknu Matthias. Ili? . .objasni on. Najradije bi se bio raspuknuo. .Opet pogleda maturanta. . gospodine doktore .odvrati nastavnik. . . Onda ćemo održati malo sijelo uz kavu.upita Bokh. Ili ste nas mogli pustiti. . gurkajući jedan drugoga laktovima u rebra.Sjajno . Zabranjujem vam izlazak prvog slobodnog popodneva poslije praznika.izjavi brzo lijepi Teodor.razmišljao ne bismo li prvo trebali pitati vas .A prije nego što vas sad izbacim.Niste me dakle pitali samo zato da biste me poštedjeli neugodnosti? Pa lijepo. . gospodine doktore . To. Ne zbog nepovjerenja prema vama.Tako nekako . vas bi proglasili odgovornim za to. ne piše u kućnom redu. . htio bih vam ispričati jednu malu priču.reče Justus.reče Martin. gospodine doktore. Ili? . kad budete izdržavali kaznu.Nadajmo se da hoće .A to popodne.reče Martin. . naime. To je opet bilo nešto za mudrijaša Sebastiana.Svakako.Vi baš želite preuzeti odgovornost! . .No osjećao sam nekako da bi to bilo pogrešno. Time je kućni reci zadovoljen. Dobit ćete tako žarko željenu kaznu. Ni sam ne znam točno zašto sam to propustio.reče umiljatim glasom lijepi Teodor. . čini da vaše povjerenje prema meni još nije onako veliko kako bi to bilo dobro . .Nikako. . doduše. bit ćete vas petorica moji gosti ovdje gore u tornju. Dječaci veselo kimnuše glavom. No ne vjerujem da se tome može nešto prigovoriti. a ako bi se tad nekome od nas nešto dogodilo.Bokh upitno pogleda maturanta.Stvar je sasvim logična . Mogli ste odbiti našu molbu i tada bismo morali postupiti protivno vašoj zabrani.Hoće li biti i kolača? .

Stanovao je u ovoj istoj sobi u kojoj mi sad sjedimo. Noću je katkad sjedio na prozorskoj dasci u spavaonici i čeznuo za domom kao Uli von Simmern.U ovoj kući ovdje bilo je već i tada takvih dječaka kao što ste vi. Prijeko. . Vi znate gdje je bolnica. . jer je njegovoj majci bilo vrlo loše. Bio je i jedan odgojitelj. I potukao bi se. I skrivao se katkad u parku kao Jonathan Trotz. na drugom kraju grada.i trčeći je prevalio dugi put do škole. sjedio je tamo uz bolesničin krevet i držao njezine vrele ruke. .povika Bokh. marljiv dječak. kad je trebalo. Znao se pobuniti zbog nepravde kao Martin Thaler. Doktor Bokh nastavi: .Ne. ostanite samo ovdje! . Iz maloga mjesta u kojemu je živjela dovezli su je u Kirchberg. Onda joj je rekao da će sutra opet doći . Onda sjede za pisaći stol i okrenu stolac tako da je kroz prozor mogao gledati zimsku večer. I onda je jednoga dana. u bolnicu. Dječaci su šuteći sjedili jedan pokraj drugoga na divanu i pobožno slušali. . S barakama za oboljele od zaraznih bolesti otraga u vrtu. Čitao je strašno pametne knjige kao Sebastian Frank. Lijepi Teodor se okrenu i htjede se išuljati na vrhovima prstiju. . jednostavno odjurio iz škole kroz grad u bolnicu.jer je sljedećeg dana imao izlazak . Velika zgrada od crvene opeke.pripovijedao je.za vas i kakvo bih ja želio.Prošlo je otada dvadesetak godina . jer bi inače sigurno umrla. Bilo je i jako strogih maturanata. Mali dječak bio je tada vrlo uzbuñen. Bio je to dobar. Ni na trenutak se nije mogao smiriti. . Priča govori o jednom od malih ñaka koji su prije dvadeset godina spavali u vašim željeznim krevetima i sjedili na vašim mjestima u učionici i u blagovaonici. ne. kao Matthias Selbmann.Onda se jednoga dana majka tog dječaka teško razboljela.

da bi posjetio dječaka i održao mu bukvicu. Dječak se morao javiti odgojitelju. . Njoj je bilo još lošije nego prethodnoga dana. A njegov prijatelj. Kad je sljedećeg dana ravnatelj pozvao domara da mu otključa prostoriju u koju su zatvarali kažnjene učenike. Studirali su zajedno. No sljedećeg je dana opet otišao. Nisu se rastali ni kad se jedan od njih dvojice oženio. upravo tamo gdje ste maloprije vi stajali. u ovoj sobi u tornju.bila su to dva prava prijatelja! Ostali su jedan uz drugoga i poslije. Maturant je već prijavio odgojitelju da je dječak opet pobjegao. No onda je njegova žena rodila dijete. Obećao joj je i trkom se vratio u školu.Da . Molila ga je da sutra ponovno doñe. I tako mu je rečeno da četiri tjedna ne smije napuštati školu. nije više nikad čuo ništa o njemu. Stanovali su zajedno. odveli su ga ravnatelju gimnazije. Maturant mu je za kaznu uskratio dozvolu za izlazak sljedeći dan. On ga je kaznio s dva sata zatvora. Ni on nije bio od onih ljudi kojima bi se dječak mogao povjeriti! I zato je šutio. Kad se vratio. Dan nakon pogreba čovjek je nestao. . ovdje gore. Bio je to jedan od onih koji još nisu dovoljno zreli da vlast koja im je povjerena koriste razborito i plemenito. Dijete je umrlo. Dječak bi sebi prije pregrizao jezik nego što bi takvom čovjeku ispričao da dolazi od svoje bolesne majke. Sljedećeg dana dječak je ipak otrčao u bolnicu. Zatim je umrla i žena. koji je dopustio da ga zatvore da bi onaj drugi opet mogao otići svojoj majci. čiju vam priču sad pripovijedam. Upitao je dječaka gdje je bio.Pred školskim vratima već ga je čekao jedan maturant. I stajao je tada. Sjedio je jedan sat uz majčinu postelju. Ta majka ga je čekala! Trčao je poprečnim putem kroz grad. Odgojitelj bijaše strog čovjek. prije dvadeset godina. sjedio je u zatvoru posve drugi dječak! Bio je to bjegunčev prijatelj. iako mu je izlazak bio zabranjen.reče doktor Bokh .

A znate li kako se zvao taj dječak? .A sad mi se mičite s očiju. vrlo tužne.tko je taj prijatelj koji je umjesto njega sjedio u zatvoru i koji je dan nakon pogreba nestao bez traga? .Zvao se Johann Bokh. i da me objese.Za toga čovjeka gore dao bih. Johny! Mi poznajemo njegovog izgubljenog prijatelja! . a oči su mu bile vrlo. .Doktor Bokh oslonio je glavu na ruke. .nastavi on naposljetku .bio izvan sebe od bijesa kad je ušao u zatvor i primijetio prevaru. . Johny je zastao na hodniku: . Prije nego što su se razišli i otišli svaki u svoju sobu.reče Martin tiho. vi mangupi! Oni ustadoše. .reče Martin.Nemam pojma . . Uli je izgledao kao da je u sebi plakao i dodade: -I ja.Sigurno si u pravu.Znate li . ako treba.reče Johny Trotz . Lice mu bijaše istodobno prijazno i ozbiljno. Ali dječak čija je majka ležala u bolnici odlučio je tad da će jednoga dana sam postati odgojitelj u toj školi u kojoj je kao dijete patio jer se nikome nije mogao slobodno povjeriti. . Justus ustade.U pravu si .Pa ipak . Lijepi Teodor prošao je pokraj njih pognute glave.Ravnatelj je . Želio je da dječaci imaju jednoga čovjeka kojemu mogu reći sve što im tišti srce. svečano se nakloniše i tiho napustiše sobu.Da .reče Matthias.svi ga poznajemo. Dugo je promatrao petoricu dječaka.Otkud bismo to mi mogli znati? . Justus kininu glavom. Onda mu je dječak ispričao zašto njegov prijatelj stalno bježi i sve je na kraju dobro završilo. . Stanuje tu u blizini i danas se trgnuo kad je čuo ime Bokh.upitao je . Na stubištu Matthias reče: .

Mislim da ću tako proći još sasvim dobro. POVORKA SABLASTI. Teo? . rekao je maturant: .. . starješina sobe broj 9. -Jesi li . A Johny reče: . Matthias je zaprepašteno zurio u Martina. ŠESTO POGLAVLJE SADRŽAJ: SLIKA S KOČIJOM U KOJU JE UPREGNUTO ŠEST KONJA. koji nisu znali što se odigralo kod Justusa.povika Matthias nestrpljivo. Sve dok iz susjednih soba nisu poslali izvidnike da pitaju je li tu netko poludio. zinuli su od čuda. JOHNY NA PROZORSKOJ DASCI I NJEGOVI PLANOVI ZA BUDUĆNOST. Martin je izradio matematičke zadatke za sljedeći dan i sastavio popis u koji je namjeravao unijeti ocjene iz spaljenih bilježnica s diktatima. Kad je Matthiasa upitao za ocjene. nije se mogao prepoznati. . i uz veliku buku počeo pribijati jelove grane na zidove. KRSNO IME BALDUIN. Ali nemoj se zadržati predugo.Pa govorite već jednom! . . A drugom maturantu koji je bio u sobi od zaprepaštenja je ispala cigareta. dječače. Kad ga je Martin upitao smije li otići u druge sobe da skupi ocjene. Poslije večere popeli su se opet u svoje radne sobe.Upiši mi za svaki diktat dvojku . MOKRO IZNENAðENJE. Ostali iz sobe. ovaj se nije mogao sjetiti.predložio je naposljetku.Razumije se.Što je s tobom. MNOGO VESELJA ZBOG JEDNE STARE DOSJETKE.Onda je Matthias donio od domara čekić i čavle.upitao je. Lijepi Teodor. ZVIJER KOJA PROSIPA PRAŠAK OD KOJEGA SE DOBIVA SVRAB. .To je Nepušač.

odgovori Martin. . Sve to tako dobro razumijem. .Inače će to ispasti neugodna priča. ne ostavivši za sobom nikakav trag. kako će se njih dvojica obradovati! Zar ne? Johny oduševljeno kimnu glavom. Izvadio je iz pisaćeg stola sliku koju je naslikao za svoje roditelje.To je posve isključeno . Zamisli da Nepušač i Justus odjednom izjave da jedan drugoga uopće ne poznaju! . . .Vrijedi! . Martine! Kao da sam to sam doživio. . I onda su njih dvojica dugo šaputali i dogovorili se da će sljedećeg dana poslije ručka odvesti Justusa u vrt u predgrañu. Pošto je obišao sve ostale učenike petog razreda u internatu i unio njihove ocjene u popis.Nadam se da se ne varamo . živjeti usamljeno i napustio je prije mnogo godina svoju okolinu. sjeća se vlastitog djetinjstva.Ne . doduše.Ovaj put ne. Čovječe. A kad razgovara s nama.U takvim se stvarima nikad ne varam. No nije se mogao potpuno otrgnuti od prošlosti. opet se spremate u boj? . Martine.povući ćemo se najneprimjetnije što možemo. .Čim primijetimo da smo bili u pravu . .Vjerojatno imaš pravo . .reče on . Johny i ja želimo razgovarati o jednom božičnom iznenañenju. Pouzdaj se u tome potpuno u mene! -Razmišljao je.bolestan? Martinu je taj prizor bio neugodan i brzo je izjurio iz sobe.Onda. Onda se vratio u sobu broj 9. Njegov sobni starješina bio je simpatičan momak. otišao je do Johnyja Trotza.Ne smiješ zaboraviti sljedeće: Nepušač se sasvim sigurno nije slučajno doselio sa svojim željezničkim vagonom u blizinu naše škole! Htio je. .reče Martin.promrmlja Martin. .odgovori dječak. Još nije bila sasvim dovršena .reče Johny odlučno.upita on.

Već sad se radujem što ću jednoga dana moći reći: »Da. Htio je kod kuće staviti sliku pod božično drvce. Čak je i lijepi Teodor pogledao Martinovu sliku i izjavio da je ona dokaz izrazitog talenta. u kojemu se uvijek moglo naći nešto za jelo. a Martin je u znak pozdrava spuštao pleteni bič. . Slika bijaše prilično neobična. Matthias je promatrao sliku. Na unutrašnjoj strani poklopca od stola bile su čavlićima pričvršćene fotografije svih svjetskih prvaka u boksu.« . koji će mu poslati majka. Pokraj kočije stajali su ljudi u šarenim. No bio je stariji nego sad i imao je pristale plave brkove. Cestom uz obalu prolazila je plava kočija. Sutra. do vraga! Ti ćeš sigurno jednoga dana postati jednako slavan kao što su Tizian (Ticijan) ili Rembrandt (Rembrant). snijegom pokrivena brda. neobične zemlje. Po jezeru plovile su pozlaćene gondole i čamci s jedrima crvenkastosmeñe boje. južnjačkim nošnjama i mahali. Uz to bio je vražji momak. Dječak je time zacijelo mislio: za deset godina zarañivat će toliko novca da će moći povesti roditelje na putovanje u daleke.Do vraga. napola je stisnuo oči i rekao: . U kočiji su sjedili Martinovi roditelji u blagdanskoj odjeći. najkasnije preksutra.i nastavio je slikati.Pri riječi »progutali« sjetio se da je opet gladan i brzo je sjeo za svoj stol. Slika se zvala »Za deset godina«. Na obalama jezera rasle su palme i narančina stabla s krupnim plodovima na granama. Martin Thaler bio je nekoć najbolji ñak u mojem razredu. U kočiju je bilo upregnuto šest konja zelenka. A na sjedalu za kočijaša sjedio je sam Martin. Prikazivala je zeleno jezero i visoka. Martinovi roditelji su ljubazno kimali glavom otpozdravljajući na sve strane. morao bi stići novac za put. Mnogo toga smo zajedno progutali.

Lijepi Teodor reče: . Fritsche (Friče). počeo pripovijedati o jednom dogañaju koji se zbio toga prijepodneva za vrijeme nastave.No jesi li shvatio? . . Grünkern se opet obradovao. Onda je htio nastaviti s predavanjem.Kakva je to dosjetka? . nasmijali su se najprije učenici u zadnjem redu.pripovijedao je Fritsche. Znali smo da je danas na redu ta dosjetka i sve smo se točno dogovorili. Tome se on. To ga je potpuno dotuklo. Kad je Griinkern izgovorio svoju glasovitu rečenicu. prekinuše: . No tada se nasmijao drugi red. obradovao. No otac mi je pričao da je ta dosjetka. pogledajte m e n e!« . odajući jedan drugome kakav su popis božičnih želja poslali kući.upita učenik drugog razreda Petermann. . A onda je učenik sedmog razreda. nasmijao se treći red.Ta dosjetka dolazi na red uvijek kad u sedmom razredu počne govoriti o osobinama Mjeseca.I tako on ušuti. i to već više od dvadeset godina. Fritsche nastavi: . kaže na početku sata: »Danas ćemo govoriti o Mjesecu. Kao da se sav smanjio. U tom se trenutku glasno nasmijao mali Petermann. gospodine ravnatelju. naravno. gospodo?« upitao je.Bila je to vrlo ugodna večer.Kod nas se tome više nitko nije nasmijao. A onda se nasmijao četvrti red. No upravo kad je htio nastaviti predavanje.Pst! . . Tada je ustao Mühlberg (Milberg) i rekao: »Dosjetka nije tako loša. Učenici prvog i drugog razreda šaputali su meñu sobom.Svake godine stari Grünkern redovito ponavlja jednu te istu dosjetku . Svake godine.upita ga Matthias. smijući se. . bila već tako stara da ju je trebalo poslati u mirovinu. Shvatio je dosjetku. No ostali ga.Mi smo to izveli vrlo lukavo. još dok je on išao u sedmi razred gimnazije. Sad se Grünkern samo namrštio. Na kraju su ga svi u sobi slušali. »Zar vam se moja dosjetka ne sviña.

gospodine ravnatelju .ali mislim da niste trebali tako naljutiti tog starog čovjeka.Sjednite samo i nastavite raditi! . nama kao učitelji trebaju ljudi. U tom trenutku otvoriše se vrata. . Mališan to još nije znao.Učitelju je dužnost da se stalno mijenja i prilagoñava. Ne. Balduin Grünkern! Uvijek .Zove se Balduin. . . .Tu mu ja ne mogu pomoći .reče Fritsche nemilosrdno.Da. . prisluškivao na vratima? -upita radoznalo jedan učenik drugog razreda. dok je još bio mlad. Ravnatelj gimnazije. No činilo se da se većina ne slaže posve s učenicima sedmog razreda. sve je u redu.Ako je. uñe u sobu broj 9.Je li. . -Je li sve u redu? . Inače bi učenici mogli ujutro ostati ležati u krevetu i slušati nastavu s gramofonskih ploča. Matthias se nagne prema svojem susjedu.To je najvažnije . Učenici skočiše sa svojih stolaca.A zašto ne? . Fritsche se nasmijao. .izjavi lijepi Teodor. a s njim još nekolicina učenika.uzviknu Fritsche.Ne znam točno .reče stari čovjek.reče ravnatelj. Izgledao je kao da ide sam sebi na pogreb.upita. umorno kimnu glavom i ode u susjednu sobu. ako žele da se mi razvijamo. profesor doktor Grünkern.Znaš li ti uopće kako je Grünkernu ime? . onda nije smio postati nastavnik. ne. . jednom crvenokosom učeniku prvog razreda.reče jedan . htio postati činovnik. . a ne dvonožne limene konzerve. Matthias reče: . prije nego što je ušao. Potrebni su nam nastavnici koji se moraju razvijati.Kako bi bilo kad biste se jednom sjetili nečega novoga?« Na to je Grünkern nakon duge stanke odgovorio: »Možda ste u pravu.« A onda je usred sata izjurio iz učionice i ostavio nas same.

. Lijeganje u krevet bilo je prilično složeno. da operu zube i da brzo legnu u krevet. ne bismo ni znali što nam znači doktor Bokh.Kakva podlost! Neka se ta hulja javi! Ubit ću ga! Nahranit ću ptice njegovim lešom! Ostali su se smijali. Psujući i cvokoćući zubima. Neki je šaljivčina stavio Matthiasu pod plahtu lavor pun vode.Tko je to učinio? . . .dovikne mu netko. zatim u spavaonice.urlao je Matthias.reče . I kad se Matthias.reče lijepi Teodor. Da nemamo njega. Prvo u umivaonice. . .Teo .Plašljive vucibatine! . Vjerojatno mu je neugodno zbog imena. pao je u vodu.viknuo je bijesno. spuštali na madrac tako da bi željezni krevet zazveketao. kao da vas je pogodila munja. . a onda u dugim noćnim košuljama jurnuli opet uza stube. . -On nam je potreban kao opreka.Idi u krevet! . skinuli i objesili odijela u ormare. Kad je ušao . Morali ste stati na krevet i omotati oko sebe veliki pokrivač.napiše samo B i iza toga stavi točku.povika drugi. tek onda ste se. Uli je zabrinuto dotrčao u noćnoj košulji i donio svoj jastuk. . Samo oni koji su nadzirali red u spavaonicama morali su biti gore i paziti da se dječaci dobro umiju. Nakon večernjice sjurili su se niz široko stubište u garderobe. .Inače će ti se prehladiti stražnjica. umoran od pustolovina toga dana.Dolazi Justus! Uli i Matthias skočiše u svoje krevete. skočio je iz kreveta i izvukao lavor ispod pokrivača. poput klade spustio u krevet.Ostavite starog čovjeka na miru! .Tišina! . Drugi maturant izbeči oči.sad je doista jasno: u tvojoj glavi nije sve kako treba. U spavaonici broj II bilo je uzbudljivo. Maturanti nisu morali leći tako rano.

Neke su nosile upaljene treperave svijeće. Uli je tad pomislio na svoje roditelje. A onda su zaista mirno i zadovoljno ležali u svojim krevetima. . onda je prije toga sigurno bio neki lom. . na braću i sestre. opet je razmišljao kako bi napokon i on mogao pokazati svoju hrabrost. na to da će za tri dana biti kod kuće . Sasvim na . Prijeko u vojarni trubač je upozoravao vojnike koji su se vraćali iz grada da moraju požuriti.i misleći na to usnuo je s osmijehom na licu. Prvo. Martine.reče on glasno. Zatvorenih očiju.Tu nešto ipak nije u redu! Kad su dječaci tako mirni. Dječaci su mirno ležali u krevetima kao anñeli.povikaše svi.Laku noć. Nekolicina najmlañih dječaka zavukli su glave pod pokrivače i začepili uši. u velikoj dvorani bilo je tiho da bi se i miš mogao čuti.doktor Bokh. Justus je prošao pored kreveta. kao da ih je gurnula ruka duha. A drugo. Treće su pak mukale kao izgladnjeli volovi. Jedan sat kasnije spavači su uplašeno poskočili u svojim krevetima! Iz spavaonice broj I dopirala je paklenska buka. gospodine doktore! . Odjednom se u mračnoj spavaonici pojavi povorka bijelih vještica i sablasti. govori što je bilo! Martin otvori oči i reče: . Buka je bila sve nepodnošljivija. nevaljalci! . Onda je začuo povečerje.Ništa naročito. nedostajao mu je jastuk.Ništa drugo? -Ne. . Druge su lupale limenim poklopcima. gospodine doktore! Samo smo se malo šalili. . Bokh krene prema vratima. Odjednom se vrata spavaonice broj II naglo otvoriše.Dakle . Matthias je zijevao kao lav. Samo je Uli još ležao budan. Ubrzo nakon toga zaspali su i ostali.Laku noć. Stavio je Ulijev jastuk ispod sebe na mokru plahtu i u trenu zaspao.

Nekoliko učenika prvog razreda zaplakalo je od straha. podvukao ih pod noćnu košulju i gledao dolje na grad.Ta ne plači! . Samo su se oni koji su spavali u prvom redu kreveta češkali i još neko vrijeme psovali zagnjurivši glavu u jastuke. No na kraju su se i oni umirili. tamo gdje su kina i lokali u kojima se pleše. . Povorka sablasti nestade kroz stražnja vrata. . Moraš samo paziti da ti po krevetu ne posipaju prašak koji izaziva svrab.Tako se bojim . Opet je sniježilo. . Polako se opet sve smirilo.To su tri maturanta.Ali ja se ipak bojim .šaptao je jecajući učenik prvog razreda. .reče Uli svojem susjedu. On ustade i odšulja se do jednog od velikih prozora. Razmišljao je: »Pod svakim krovom žive ljudi.Prve godine sam i ja plakao. podigao noge. Oni nekoliko dana prije Božića uvijek prireñuju takvu povorku.Pa to su samo maturanti.Kakva je ono velika zvijer na kraju povorke? .reče Uli. a nad središtem grada. Kad bi on jedanput sklopio oči mogli su kraj njega pucati i topovi. .reče mališan. Prašak koji izaziva svrab djelovao je. Mnogi su prozori još bili osvijetljeni. . Sašili su zajedno nekoliko plahti i skrivaju se pod njima. svijetlilo se nebo. zbacivala tu i tamo pokrivače s dječaka i posipala krevete nekakvim tajanstvenim praškom iz velike papirnate vrećice. a da se on ne probudi.Da . A koliko krovova ima . Matthias se uopće nije probudio.Na to se čovjek navikne . . Johny je zamišljeno promatrao grad. Naposljetku su zaspali svi osim jednoga. .kraju povorke išla je teturajući golema bijela neman.Da? .tješio ga je Uli. Taj jedan bio je Johny Trotz. Sjeo je na široku prozorsku dasku.

. Gdje li je sad moja majka? Je li još živa? Možda će Martin živjeti sa mnom u mojoj kući. U maloj kući s velikim vrtom. . Neću biti tako zao kao što je moj otac bio prema meni. Držao je u ruci popis s ocjenama iz diktata i htio je nastavnika njemačkog. Rudi Kreuzkamm. poslije. sigurno ću živjeti na selu. mislio je Jonathan Trotz. profesorov sin. izišao je Martin iz učionice na hodnik. No galama koja je vladala u mnogim učionicama dopirala je u hodnik i ispunjavala ga prigušenim zujanjem i brujanjem. a ja ću pisati knjige. izvijestiti o jučerašnjem nesretnom dogañaju prije nego što ovaj uñe u razred. malo prije početka nastave. Bila bi sramota. JEZOVIT DO6ADAJ. Ali neću ih poslati preko mora da bih ih se riješio. Zvučalo je kao roj zatvorenih muha. REČENICA KOJU DJEČACI MORAJU NAPISATI PET PUTA. kad život ne bi bio lijep!« SEDMO POGLAVLJE SADRŽAJ: OPIS PROFESORA KREUZKAMMA. On će slikati. Jednom. .u jednome gradu! I koliko gradova ima u našoj zemlji! I koliko zemalja na našem planetu! I koliko zvijezda u svemiru! U cijelom tom beskrajnom prostoru ima svuda i sreće i nesreće. Hodnik bijaše prazan. bio je upravo ispričao da otac još ništa ne zna o tome. PONOVNI SUSRET U MALOM VRTU U PREDGRAðU I STISAK RUKE POKRAJ OGRADE. I moja će žena biti bolja od moje majke. Sljedećeg jutra. I imat ću petero djece. profesora Kreuzkamma. ŠETNJA S DOKTOROM BOKHOM. TAJANSTVENO PRIOPĆENJE ZA VRIJEME ODMORA.

A onda je profesor dodao: . Doduše.Dvojku . isto je tako moguće da se on jednostavno nije htio smijati! Njegov sin Rudi pričao je svojim drugovima da se njegov otac ne smije ni kod kuće. učenici su se osjećali nekako glupo. Pored njega išao je doktor Bokh i nešto mu zanimljivo pripovijedao.Tako? . govorio stvari kojima ste se morali smijati! Tako je. No na njegovim se satovima moglo mnogo toga naučiti.Što si ono dobio iz prošle zadaće? . kao da je progutao štap za šetnju. Uvijek su ga se pomalo pribojavali. kad je vraćao školske zadaće. Svaki je ušao u jednu od učionica i zujanje i brujanje u hodniku postajalo je sve tiše i tiše. Taj gospodin Kreuzkamm bijaše čudan čovjek. No cijeli je slučaj otežavalo to što je on. .odgovorio je Matthias.rekao je profesor. .Ovaj put si dobio dobru dvojku! Jednom drugom prigodom je ormar u učionici bio otvoren. Na to biste se s vremenom i mogli naviknuti. zatvori ormar! Propuh je! Svaki put kad im je nešto bilo smiješno i kad su se tome morali nasmijati. Bili su dobro raspoloženi i glasno su se smijali. A i to je nešto vrijedilo.Fridoline.Ovaj put je mnogo bolje. znao smijati. Nije se. . jer njegov izraz lica nije nikad odavao što osjeća. upitao Matiju: . . prije nekoliko tjedana. Profesor ga je pozorno slušao i izgledao je još strože nego inače. S njim nikad niste znali na čemu ste. jer je on sam strogo gledao s katedre i pravio lice kao da ga boli trbuh. Koračao je ukočeno kao i uvijek. naime. recimo.Profesor Kreuzkamm pojavio se posljednji.Onda su s prvog kata sišli nastavnici. Matthias se već bio obradovao. iako se sam nije nikad smijao. Onda je Kreuzkamm viknuo: .

upitao je. . kome sam jučer popodne povjerio bilježnice? Rudi Kreuzkamm. ispriča ukratko ono najvažnije i predade profesoru popis. Martin opet nije znao bi li se nasmijao.To su naše bilježnice s diktatima . . po nagovoru Georga Kunzendorfa (Georg Kuncendorf). . .upita on.Nažalost.Ima li kakvih novosti? . Sjeo je ravnodušno za katedru. razvezao Martinovu maramicu.odgovori Martin zbunjeno. nisam .Jeste li ih zamolili da to učine? .reče Martin pokunjeno. i promatrao pepeo.Pa zar nisi mogao bolje čuvati bilježnice? . profesorov sin. dogodilo se nešto strašno! Nekoliko eksternista.Aha! .Realci su jučer popodne spalili naše bilježnice s diktatima. strpali su Ulija u koš za papir i objesili koš na dvije kuke koje su služile za vješanje zemljopisnih karata. .upita strogo. . dakle. koja je ležala pred njim. Martin morao priznati da su bilježnice s diktatima spaljene.reče profesor. Matthiasa su za to vrijeme četvorica dječaka čvrsto držala u klupi. Martin se gotovo onesvijestio.Što bi to trebalo predstavljati? . . . ustade. Onda odmahnu glavom. Profesor otvori vrata.Dvadesetak .Da.Sad mu je. Nastavnik zastade. . . Profesor Kreuzkamm ponašao se kao da uopće ne primjećuje tu skandaloznu činjenicu. Tako je sad Uli visio gore pod stropom i sav crven u licu virio iz koša. a profesor Kreuzkamm je sam dugačkim koracima krenuo prema dječaku. Dok je Martin čekao pred vratima. gospodine profesore . Justus je ušao u drugi razred.Jedva se mogu prepoznati. -Uostalom. gurne Martina ispred sebe i uñe u učionicu.reče Rudi.

. Sve sam ocjene zapisao i u svoju bilježnicu. želim vam već sad priopćiti sljedeće: pri prvoj nepodopštini koju izvedete zadat ću vam takav zadatak da će vam se smrknuti pred očima.upita profesor. Osim Ulija. svezali su me uzetom za vješanje rublja u jednom podrumu.Ne! . nije ni potreban. uostalom. izgleda. . neki krasni roditelji . I osim nastavnika.Pustite ga neka . Nekoliko učenika se nasmijalo. .reče profesor Ijutito. . .odgovori Rudi.Rečeno im je da sam pozvan k jednom drugu.Pa to su.Kako dugo si bio u podrumu? . .Ne .dječaka napalo je Fridolina i mene. Na to se razred ponovno nasmijao.odgovori Rudi Kreuzkamm.Prenijet ću to svojemu ocu .Pa zar im nije bilo čudno da te nema za ručkom? . izići na vidjelo. svi pogledaše gore u Ulija. . No usporedit ću ta dva popisa. Profesor reče strogo: . A prije nego što su spalili bilježnice. -Jesu li tvoji roditelji nešto primijetili? . uostalom.Krasno je stanje kod vas .reče profesor. .Lijepo pozdravi svojega oca u moje ime i reci mu neka ubuduće izvoli malo bolje paziti na tebe! Sad se nasmijao cijeli razred.Ne .Otprilike do četiri sata.viknu strogo profesor. Bilo je smiješno da profesor grdi samoga sebe.odvrati Rudi.upita on. Moglo je postati veselo! . Nadam se da nitko nije varao. .Okanite se već jednom tih gluposti! Nekoliko dječaka skoči da skinu koš. . Kao po zapovijedi. To će.upita otac.Što traži koš za papir gore pod stropom? . Osim toga. . Martinov popis mi.

samo mirno visi! Ima vremena za to.Pedeset puta? . pet puta . Vi to ionako nećete odati. . na kraju ste je već zaboravili.Ne. Uli nije dospio dalje.reče Uli.Otkad je ova učionica zabavište? Hoćeš li mi objasniti što tražiš u toj smiješnoj gondoli za ljuljanje? Jesi li udaren mokrom krpom? Odmah silazi! . .objasni profesor.No hoćeš li već jednom odgovoriti. . Profesor odobravajući kininu glavom.Bilo ih je previše .Kad jednu rečenicu napišete pedeset puta. Magično privučen.j. .Tko je to učinio? .No dobro. .n. . . . Kako glasi rečenica. .Za svaku nepodopštinu koja se dogodi nisu krivi samo oni koji su je učinili nego i oni koji je nisu spriječili . Martine? Martin ponovi: . . . . Slovkao je točno. Profesor je nervozno bubnjao prstima po katedri. profesor pogleda gore i ustade.A kako se piše gnijezdo? Uli! Cijeli se razred skameni od straha.i. Matthias! Mac ustade.Pa zar nije primijetio da u košu sjedi Uli? . Simmern? Hajde.oglasi se Uli odozgo. .Ne mogu .odvrati profesor. .Tu rečenicu do sljedećeg ćete sata svi napisati pet puta.Zašto to nisi spriječio? . Samo će je Sebastian Frank napisati pedeset puta. .Prije nego što nastavimo . da čujemo! Tada se iz koša za papir začuje drhtav glas. .G. . . iz koša.još ćemo na brzinu ponoviti nekoliko riječi iz jučerašnjeg diktata. . Sebastiane? Sebastian Frank gurne pod klupu svoju knjigu o genetici i izgovori riječ slovo po slovo.upita profesor. Kako se piše nesvjestica. .reče on . .upita Sebastian podrugljivo.

.Kad bi ti samo znao koliko si u pravu! . Ovaj put se svi umiriše.primijeti profesor i zavali se u stolac. Došli su i Martin i Johny.Mir! .»Za svaku nepodopštinu koja se dogodi nisu krivi samo oni koji su je učinili nego i oni koji je nisu spriječili. Zazvučalo je kao bolni krik.reče profesor . Strane riječi. I najzad je Uli opet osjetio čvrsto tlo pod nogama. mali? . do vraga! . Najbolja ocjena bila je trojka. . .upita ga Matthias. . Sad izvucite maloga iz njegove gondole za ljuljanje! Matthias pojuri naprijed. . (O tom se diktatu.) .progovori on tiho . Još nekoliko dječaka krene za njim.Želim vam reći . .da te uhvati očaj! Pola sata tercijani su se preznojavali.rekao je i izišao iz učionice jednako ozbiljno i ukočeno kao što je i ušao. govorilo još godinama.šapnu Matthias svojem susjedu.da to više ne mogu izdržati. -I onda im je zadao takav diktat da se sve pušilo. Za vrijeme odmora Uli se popeo na katedru i viknuo: .. pravila interpunkcije . Od toga ću se posve razboljeti.A sad .Onda je opet sišao i sjeo na svoje mjesto. Nemojte zaboraviti! . Pa dobro.slijedi drugi čin tragedije. vidjet ćete. . .Do vraga.Sigurno je sigurno . Vi mislite da sam kukavica. uostalom.Nadam se da će realci danas ponovno napasti Rudija! No profesor Kreuzkamm ovaj put je sam ponio kući bilježnice s diktatima. U tri sata. Pozivam vas da danas u tri sata doñete na gimnastičko vježbalište.Mir! . želeći doznati što zapravo Uli namjerava.To je bio prvi čin tragedije.No ostali su i dalje galamili.Što to treba značiti.viknu on drugi put. pisanje velikog i malog slova. Unatoč zimi i snijegu.« . Uli je bio blijed kao krpa.

Krenuše prema njemu.Pustite me samo na miru! Već ćete vidjeti! Prije ručka razdijelio je dežurni u blagovaonici poštu. . okupio je Matthias oko sebe svoje vjerovnike i vratio im novac koji su mu posuñivali kad ga je mučila glad. . . No činilo mu se da je jedna slika ipak premalo za njih dvoje.Tako? . Bio je to novac za put koji su očekivali. Ne. izložen znatiželjnim pogledima susjeda za stolom. i za sebe.Što vam je na pameti? . Put je stajao osam maraka. Gurnuo ga je u džep. Majka mu je vjerojatno poslala novčanicu od deset maraka. Pismo nije bilo naročito debelo. budući da je danas bio bogat čovjek. htio kupiti kolača za sve koji su glumili u božičnom igrokazu. Tad on ustade i . Iako je već prilično dugo živio u internatu još se nije naviknuo da svoju poštu čita za stolom.Morate? Obojica odlučno kimnuše glavom. Morao je brzo do pekara Scherfa. A otraga. Kad je ručak završio.Htjeli smo vas zamoliti da malo prošetate s nama -objasni Martin. vrlo lijepa. Onda je skočio i odjurio. On ga opipa.On gotovo neprijateljski odmahnu rukom i reče: . Matthias i mnogi drugi dobili su novčane pošiljke.reče on. Tamo je. Martin je dobio pismo od majke. doduše. na užoj strani prostorije. Ostat će mu dakle dvije marke i mogao bi još kupiti nekoliko sitnih poklona za roditelje. usred galame. On im prijateljski kimnu glavom i ispitivački ih pogleda. želio je poslije kazališne probe otići u park ili u neku usamljenu sobu s glasovirom i biti sam kad otvori pismo. Blagovaonica se ispraznila. . ta i on je glumio s njima.reče on. Samo su Martin i Johny još stajali na vratima.Izgledate jako svečano .Moramo vam nešto pokazati. Slika koju je za njih izradio bila je. . Naravno. sjedio je Justus za jednim malim stolom i upravo pripaljivao cigaru.

reče doktor Bokh. a da se on nije nimalo bunio. .reče Johny.reče naposljetku. .reče on. Zato reče da će svoju radoznalost već nekako obuzdati do prve javne izvedbe. Odjednom Johnny upita: . Justus se raspitivao smije li doći na generalnu probu. Oni kimnuše glavom i povedoše ga pored mnogih malih.upita doktor Bokh. . Ali kako ti pada na pamet da to pitaš? . Vodili su ga ulicom uz željeznu školsku ogradu. .Zato ga je zacijelo i toliko pogodilo što nije mogao pomoći svojoj ženi i djetetu. Čak ni Matthias neće zapeti sutra navečer na božičnoj svečanosti. Sutra popodne imamo i generalnu probu. snijegom prekrivenih vrtova. S kostimima. Johny Trotz reče: . On se raspitivao o njihovim kazališnim probama. A Martin uto otvori ulazna vrata u koloniju vrtova u predgrañu. do školskih vrata.Dapače.Da . sad sam doista znatiželjan .pitao je Johny dalje. No protiv sudbine katkad ne pomaže nikakvo znanje.Pa. No primijetio je da im nije bilo baš pravo.Pa kamo me zapravo vodite? . Justus začuñeno pogleda dječaka.Vrlo dobro znamo svoje uloge.Bio je liječnik . .izañe s njima iz blagovaonice.Oho! . Bio je čak vrlo sposoban liječnik. . samo su se smješkali i bili su vrlo uzbuñeni. svirao je odlično.upita nastavnik.Samo tako .reče on. . . Odgovorili su mu da se to razumije samo po sebi.Zar izlazimo? Oni opet kimnuše glavom.Ovamo unutra? . Nisu mu ništa odgovorili. Odveli su ga. . -Je li znao svirati glasovir? .Što je bio po zanimanju vaš prijatelj o kojem ste nam sinoć pripovijedali? .

.Prije dvadeset godina ovdje je još bila šuma pripovijedao je doktor Bokh. Volimo ga gotovo kao i vas. . jer su dvojica muškaraca stajali na snijegu kao dva kamena stupa i netremice gledali jedan drugoga.To i mi danas radimo . Bilo je to kao da su jedan drugome dali neko nijemo obećanje. . No prije nego što su se popeli preko ograde. Dječaci se nisu morali mnogo truditi da se neopaženo povuku. Sva trojica se nasmijaše. . Martin je ušao u vrt. Pokraj gimnazijske ograde zastali su da predahnu.uzviknu sav izvan sebe od uzbuñenja. A onda je pogledao prema vrtnim vratima. Pružio je Martinu ruku. Nisu progovorili ni riječ. Tada dvojica dječaka zastadoše.A kad bismo nešto naumili izvesti.Da . .Stari druže! .Ta tu netko stanuje u pravom željezničkom vagonu! -povika Justus iznenañeno. .reče Johny. Odjednom Justus duboko uzdahnu. pružiše jedan drugome ruku. Obećanje koje se riječima ne može izraziti. . naglo otvori vrata rešetkaste ograde i potrči prema Nepušaču. .Roberte! . popeli bismo se preko ograde.. Zbog toga i želimo da se napokon upoznate.Konačno sam te opet našao! Martin i Johnny trčali su šuteći kroz vrtove. .reče Nepušač i ispruži ruke prema prijatelju. . gdje je stajao Johny Trotz s nastavnikom.reče Martin. zastao pred vagonom i pokucao tri puta. Vrata se otvoriše i Nepušač izañe.Johanne! .reče Justus.Čovjek koji stanuje u tom vagonu naš je prijatelj.

Sebastian je mislio: »Od jutros se jako promijenio. Uli se pojavio sa zakašnjenjem.Eto vam! . i rekao je da je vrijeme da počnu s probom. No Uli ništa ne odgovori i više ga ništa nisu pitali.Zašto vučeš sa sobom tu ambrelu? . to mi je pamćenje bolje. UTJEŠNE RIJEČI DOKTORA BOKHA I GLASOVIRSKA SOBA BROJ III.« Uli je odložio kišobran u kut.reče Matthias ponosno. S njim je kao sa satom. Čak je i božično drvce već bilo postavljeno i okićeno . Nije htio ni okusiti kolače. Zatim su uvježbavali Johnyjev božični igrokaz. nije više ništa stajalo na putu.Što više jedem. bez ijedne pogreške i na kraju su bili vrlo zadovoljni. koju im je pripremio Matthias. Pod rukom je nosio kišobran. Onda su se još jedanput točno dogovorili o kostimima i ostalim kazališnim rekvizitima. Pretposljednja proba »Letećeg razreda« počela je pravom gozbom. Fridolin će još danas otići frizeru Kriigeru po plavu periku s pletenicama za Ulija i donijet će je sutra ujutro. . . RAZLOG ZAŠTO JE ULI PONIO KIŠOBRAN. GOLEMO UZBUðENJE NA GIMNASTIČKOM VJEŽBALIŠTU I U ŠKOLSKOJ ZGRADI. dakle.upita ga Sebastian. Odigrali su ga od prvog do petog čina. On je velikodušno nakupovao kolača za sve i dobro je pazio da ništa ne ostane. Previše su ga navinuli. iako ga je Matthias usrdno molio.OSMO POGLAVLJE SADRŽAJ: JAKO MNOGO KOLAČA. SLJEDEĆA PROBA »LETEĆEG RAZREDA«. Generalnoj probi. I sad je prenapregnut. .

skriveni iza kartona. Onda su probali mogu li pomaknuti zrakoplov s mjesta tako da gledaoci ne primijete kako dječaci.No morali bismo još brzo uvježbati postavljanje kulisa. No uto se pojavi Uli. .Nadajmo se da će sutra navečer sve biti u redu reče Johny. .A zašto nosi kišobran? .To mora ići kao po loju! .reče Martin. guraju vratilo. A to se nije smjelo dogoditi. Morate se ponašati kao da smo sami u gimnastičkoj dvorani. Jer ako se sutra navečer sruši neka kulisa.Možda uopće neće doći . koje su stajale uz rub vježbališta. . sve će već biti dobro . . No ostali .uzviknu Martin. Uli se. Bez riječi je prošao pored njih i uputio se prema željeznim motkama za penjanje. A onda više i ne trebamo igrati naš komad. iskrao iz gimnastičke dvorane. gledaoci će se početi smijati prije nego što otvorimo usta. Dječaci su odmah naslutili da će se dogoditi nešto nesvakidašnje i zabranjeno. recimo piramide ili Sjeverni pol.mnogobrojnim električnim žaruljicama. I zato su opet dovukli iz kuta velike oslikane kartone i prislonili ih brzo na vratilo.Prije svega ne smijete imati tremu. Gurnuli su ruke u džepove kaputa i nagañali što će biti. Više od pedeset dječaka stajalo je znatiželjno na snijegom prekrivenom klizalištu i očekivalo ga. .reče jedan. Rukovali su njima i psovali kao pravi. izučeni scenski radnici. . Pozornica mora u tren oka biti spremna! Odguraše kulise i vratilo opet u kut i onda ih još jednom dovukoše. Bili su to sve sami učenici nižih razreda. .Ah. baš kao za vrijeme probe.upita netko. a domar je grane natovario s nekoliko kilograma vate. Johny se složi s Martinom. Bojao se da bi ga mogli spriječiti u njegovoj nakani. a da to ostali nisu ni primijetili. Starijima nisu ništa rekli.

. . da nekome ne sletim na glavu! Neki dječaci izjaviše da je Uli sasvim poludio. prema visokim gimnastičkim Ijestvama na kojima je Uli s naporom održavao ravnotežu. . Na pretposljednjoj prečki se zaustavio. Sebastian se ljutio na profesora Kreuzkamma zato što mu je zadao da pedeset puta napiše rečenicu »o krivnji zbog nepodopštine«.Upravo je prošlo tri . Sad ću otvoriti kišobran i izvesti skok.Vani na igralištu. Pokraj motki za penjanje dizale su se visoke ljestve. Onda se pribere i reče glasno: .I to jedan dan prije proslave Božića! . Uli priñe Ijestvama i počne se penjati po prečkama hladnim kao led. To me baš zanima. Malo se zanjihao. Napustili su dvoranu i potrčali na igralište. kakve se mogu naći u svim školama.reče Johny. I svi su gledali gore. okrenuo se i pogledao dolje na veliku gomilu dječaka. . kao da mu se zavrtjelo u glavi. . Martin prošapta: . .reče on povrijeñeno. nestrpljivo očekujući da vidi najavljenu uzbudljivu predstavu. Četvorica njegovih drugova koji su bili zaposleni u gimnastičkoj dvorani za danas su napokon odgurali kulise i vratilo u kut. Kad su skrenuli iza ugla. Odmaknite se malo dalje. Igralište je bilo puno učenika.Evo o čemu je riječ.reče on.A gdje je mali? Nestao je! Johny pogleda na sat.Točno . Obične gimnastičke ljestve. No većina se nijemo povuče unatrag.Pa ni ti ga nemaš . . kao s padobranom. Tada se Matthias ogleda oko sebe kao da nekoga traži i upita: . Visoko nad glavom držao je otvoreni kišobran.ga ušutkaše.uzviknu Martin. stali su kao ukopani.A Uli je u tri sata namjeravao nešto izvesti.Taj čovjek nema srca.

unatoč snijegu. Uli je ležao u snijegu blijed kao mrtvac i bez svijesti. bolničarka i ravnatelj Grünkern. Mačiću. . a ostala trojica su ga slijedila. . . bilo vraški sklisko.Za ime Božje! Pa on će skočiti! . stari zdravstveni savjetnik Hartwig (Hartvig). Začu se prigušeni udarac i on ostade ležati. Nisu smjeli ući.I nato budući svjetski prvak u boksu zaplaka. Ta on je bio liječnik.Ne radi to! Nemoj skakati! Ali u tom trenutku Uli skoči. . Onda Johnny odjuri u zgradu da pozove internatsku bolničarku. Naposljetku reče Martin: . A i Justus je još bio kod njega. no nekoliko ih je palo i na samrtnički blijedo Ulijevo lice.govorio je onesviještenom prijatelju.Opipao sam mu puls. Morao je pomoći. lijući krupne dječje suze.i već je trčao preko igrališta. U sljedećem trenutku četvorica su prijatelja bila kraj unesrećenog. Kapale su u snijeg.dodade Johnny. Uostalom. Gomila se razbježi vičući. Još nisu znali što je s Ulijem..povika Matthias. Došao je i školski liječnik. Kišobran se odmah okrene i Uli svom snagom tresnu na ledenu površinu pokrivenu snijegom. prebaci se na drugu stranu i pohita do Nepušača. U sobi su bili Nepušač i Justus. Matthias. Johnny i Sebastian stajali su šuteći uz prozor u predvorju koje je vodilo do bolesničke sobe internata. Vježbalište je. .Uli! .Sigurno neće . Matthias je klečao kraj Ulija i neprestano ga milovao po licu. bio je sasvim normalan reče Sebastian. rekao je to već treći put. Johny pade. - . Matthias je odmahivao glavom. A oni su uvijek tvrdili da ti nisi hrabar! . A Martin otrča do ograde.Neće biti ništa strašno. Martin.Mali moj .

Svi su ga stalno zadirkivali . . snijegom prekriveni park. Četvorica dječaka otišli su tek onda kad je iz sobe izašao Nepušac i. za ime Božje. Ali nisu ništa vidjeli. budala.A vi se malo priberite! Ne zaboravite da je taj prijelom manje zlo nego da se mališan cijeloga života boji da ga ostali neće shvatiti ozbiljno. Onda još upita: . Onda su opet zašutjeli i zurili kroz prozor. Već je htio krenuti. Upitao je još smije li ući k .reče on. dolje na bijeli. Ramena su mu se tresla.Možete li mi. .Za četiri tjedna bit će opet zdrav . Justus je izgledao kao da će pogladiti tog velikog klipana. Posljednji je otišao Matthias. Mac pritisnu lice uz prozorsko okno. glavu gore.reče doktor Bokh. . Onda brzo ode prema stubištu. jučer sam mu savjetovao da jednom mora učiniti nešto čime će druge zadiviti. -A sad moram brzo telefonirati roditeljima da dječak mora ostati ovdje preko božičnih blagdana. Justus izañe iz sobe i žurno im priñe. -A ja. No nije se usudio. uvjerio ih da će Uli za mjesec dana opet biti živahan kao ptica. Liječnici nisu utvrdili potres mozga.reče Justus. žureći da telefonski obavijesti Ulijeve roditelje.objasni Matthias jecajući. . i slične stvari. Ovo čekanje trajalo je već cijelu vječnost! Tada se tiho otvoriše vrata.Nije tako strašno . .Pa to mu je sad uspjelo . -Govorili su mu da je kukavica. Uistinu vjerujem da taj skok s kišobranom nije bio tako glup kao što sam isprva mislio.Prijelom noge bez komplikacija. Dakle. dajući im svoju časnu riječ. Sumorne misli zamračivale su im pogled. Malo je prignječio i grudni koš. dječaci! Prijatelji odahnuše. Matthias izvadi iz džepa maramicu i obriše nos.Sigurno je samo slomio desnu nogu. objasniti kako mu je pala na pamet ta idiotska ideja da skoči s kišobranom s Ijestava? .

drago moje dijete. On pogleda pismo i stade čitati: »Dragi moj dobri dječače! Ovo će zaista biti tužno pismo. Naprotiv. Nema nikakvog izlaza. Bit ćemo jako hrabri i stisnut ćemo zube. ovaj put ne mogu ti poslati osam maraka za put! U svemu oskudijevamo. samo pet maraka! Dječaku je gotovo zastalo srce. Ove godine moraš ostati u internatu. Razbijala sam glavu što da učinim. Dok je silazio niza stube Martin osjeti kako mu u džepu šušti majčino pismo. Onda uze pismo u ruke. a ti znaš da tvoj otac ništa ne zarañuje. On uñe u glazbenu sobu broj III. Do Nove godine. srce mi se steže. Ne znam kako da ga započnem! Jer zamisli. Otac je otišao jednom prijatelju s kojim je nekad radio. Martine. Nećemo se vidjeti prije Uskrsa. No Nepušac reče da je to strogo zabranjeno. Samo tih dvadeset poštanskih maraka u njegovoj ruci. zar ne? Uspjela sam nabaviti samo pet maraka. Okrenu ga. Ali sve uzalud. Dakle. koje su vrijedile pet maraka. Ni pfeniga. kupi sebi za taj novac u nekoj kavani . Martinu zaklecaše koljena. Onda mu ih moram vratiti. Posudila sam od krojača Rockstroha (Rokštro). Izvadio ih je i brzo prebrojio. Bila sam i kod tete Eme. Drhtala su.Uliju. Kad na to pomislim . Pogleda na pod kao da nešto traži. Kad pomislim da za Božić moraš ostati u školi. Gurne ruku u omotnicu.ali ne smijem. jer to nema nikakvog smisla. Ali ni taj mu nije mogao ništa dati. mali moj. Tamo je sjeo na prozorsku dasku i brzo otvorio omotnicu. Bilo je dvadeset poštanskih maraka po dvadeset i pet pfeniga. Onda je i Matthias otišao u svoju sobu. Prije sljedećeg dana na to se ne može ni pomisliti. Ali ničega nije bilo. Prvo što je ugledao bio je niz poštanskih maraka.

za Božić ćemo svi zajedno biti jako hrabri i nećemo plakati. iako to zapravo nije smio. Obećavam ti to. To se vidjelo. nema smisla. sivo prosinačke nebo i prošaptao: »Majčice! Dobra. Čuješ li? Možda se negdje možeš i sanjkati. I ti meni. Dječak je grčevito stegnuo prozorsku kvaku. Tinta se na nekoliko mjesta razlila. Zamijenit ćeš ih. Ali ti znaš da nemamo više novca.šalicu čokolade i nekoliko kolača. biti jako dobar. Dragi moj dobri dječače. ali ne može se promijeniti. To je veoma tužno. Ali ti si ionako dobar. Obećaješ mi to. zar ne? Novac ti šaljem u poštanskim markama. Možda ga sad nećemo ni imati. Otac te pozdravlja. Majka je plakala dok je pisala pismo. To što ti šaljemo nije mnogo. zar ne? A sad mnogo srdačnih pozdrava i poljubaca od tvoje majke koja te mnogo voli. zar ne? A sutra ćeš poštom dobiti paket s darovima koji su te trebali čekati kod kuće pod božičnim drvcem. . dobra majčice!« I onda je morao zaplakati. Kad ti nisi kod kuće. Moraš. Majčin rukopis rasplinjavao se pred njegovim očima. kaže. Moraš svakako izlaziti. Nemoj stalno sjediti u školi i u sobi. pogledao u tmurno.« Martin Thaler zurio je u pismo.

.Kad je skočio s ljestava. Samo je Sebastian bio drugog mišljenja. Čak i kad bi bili ne znam kako očajni.To je točno .Ali razlika izmeñu njih i Ulija nije u hrabrosti. Ima mnogo kukavica kojima ni u snu ne bi palo na um da skoče s ljestava. naime.potvrdi on. Uli je. . RESTORAN »K POSLJEDNJOJ KOSTI« I TOPLA VEČERA. .Nego? . .DEVETO POGLAVLJE SADRŽAJ: SEBASTIANOVA NAČELNA OBJAŠNJENJA O STRAHU. . Sebastian dobrohotno kimnu glavom.U tome je razlika. Zatim nastavi: . Uli nije bio nimalo hrabriji nego prije. Njegov nedostatak hrabrosti smetao je najviše njega samoga! Sebastian je na trenutak razmišljao. No jeste li ikad razmišljali o tome jesam li ja hrabar? Jeste li ikad primijetili da sam ja plašljiv? Ništa niste primijetili! Zato ću vam u povjerenju reći da sam ja . Glavna tema razgovora u svim sobama bio je toga dana Ulijev skok s padobranom. .Razlika je u tome što se Uli stidi više nego oni.Taj skok nema baš nikakve veze s odvažnošću tvrdio je on.To što ću vam sad reći zapravo vas se uopće ne tiče. Vladalo je jednodušno mišljenje da je mali Simmern vraški momak i da nitko nije ni slutio da će on jednoga dana biti sposoban za takvu ludu odvažnost. prostodušan dječak. .Ipak je to bila hrabrost. pa makar iz očajanja! uzviknu jedan učenik sedmog razreda. ZAMJENA GLUMCA. TAJNI POSJET BOLESNIČKOJ SOBI. Na skok ga je nagnalo očajanje. jednostavan. SUSRET S POŠTAROM I MARTINOVO PISMO KUĆI.

Nešto kasnije otišao je u Johnnyjevu sobu. Danas je bio neobično govorljiv. Mene moj nedostatak hrabrosti ne smeta osobito. Znam da svaki čovjek ima svoje mane i slabosti. . Pedeset puta napisao je rečenicu o nepodopštini. Toliko hrabrosti. . A razlog tome je opet činjenica da sam ja pametan.odgovori Sebastian tiho. Niti se zbog toga stidim. Osobito ga oni mlañi nisu shvatili. neka se nitko ne usudi smatrati moj nedostatak hrabrosti smiješnim. Vjerojatno je tome bio kriv Ulijev nesretni slučaj. Uostalom. dakako. Inače bih mu. morao opaliti šamar. . Svi. . Johny kao da je pao s oblaka. .Uostalom . Inače je uvijek govorio samo nešto podrugljivo i čudno. Riječ je samo o tome da ne dopusti da te slabosti postanu vidljive.reče on odjedanput hladno.A tko će sutra navečer igrati Ulijevu ulogu? upitao je. Eto kakav je bio! Još maloprije gotovo su osjetili sažaljenje prema njemu. A sad ih je već opet zaskočio pokazujući im svoju drugu stranu. Uopće mu još nije palo na pamet da je zbog Ulijeve nesreće došla u pitanje izvedba »Letećeg razreda«. On je malo zadrijemao i upravo se bio probudio. Sasvim sigurno nije bio baš sretan čovjek. . Ali ja sam pametan čovjek i ne dopuštam da se to na meni primijeti. I svi su uvijek mislili da mu prijatelj i nije potreban. samo da sačuvam ugled. No sad su osjetili da on ipak pati zbog svoje usamljenosti. ipak imam. Sebastian se prihvati svoje zadaće.neobično plašljiv.Milije mi je kad se čovjek još može stidjeti primijeti jedan učenik sedmog razreda. Nije imao nijednog prijatelja.I meni . naime.Tišina! .viknu starješina sobe. nisu razumjeli to što je rekao.

da o tome porazgovaraju s Martinom. jasno je da ne može otputovati. A Ulijevi roditelji su mu u telefonskom razgovoru rekli da će doći na Badnjak i ostati nekoliko dana u Kirchbergu.reče Sebastian. Prije nego što su ga pitali pristaje li uskočiti u predstavu. Matthias je bio kod Justusa i pitao ga smije li za vrijeme božičnih praznika ostati u školi. Ali to je ipak bilo nešto posve drugo. Soba broj 9 bila je nalik na kuću žalosti. Jesam li ja manje marljiv od ostalih dječaka? Nisam. »Ali ja«. mislio je Martin. a ipak ne mogu otputovati. kad netko slomi nogu. Moramo samo naći nekoga tko će je naučiti do sutra u podne. Naposljetku njihov izbor pade na Stockera (Šteker). Ta što bi Johny i radio kod sestre svojega kapetana? Nije baš osobito teško ostati ovdje kad imaš oca koji je loš čovjek i još je uz to u Americi. A zašto zapravo? Zbog novca. I sad je Matthias zurio preda se i bio bijesan što za Božić mora putovati kući! A nekoliko stolova dalje sjedio je Martin i bio vrlo tužan što za Božić mora ostati u školi. Neka samo Matthias lijepo otputuje svojim roditeljima. Pa u čemu je onda uzrok? U nepravdi. i oni vole mene. a ipak ne možemo na Badnjak biti zajedno. Uli će inače biti posve sam. učenika trećeg razreda. A taj jadnik mora osim toga biti netko tko može izgledati kao mala plavokosa djevojčica. Osim toga. No Justus je odgovorio da on to ni u kojem slučaju ne dopušta. već je jedan sat neprekidno govorio samome sebi da će Uli i Johny takoñer ostati u školi. . otišli su u sobu broj 9. Jako volim svoje roditelje. u školi će ostati Johny. To je ipak bilo nešto. Doduše. zbog koje mnogi trpe. Jesmo li mi loši ljudi? Nismo. A zašto ga nemamo? Je li moj otac manje vrijedan od ostalih ljudi? Nije..Uloga nije baš jako velika . A Ulija će u školi posjetiti roditelji. »ja sam zdrav! Nisam slomio nogu. koji se već raduju njegovu dolasku. Osim toga.

Svakako . Usred zime. Moglo je ispasti mnogo. Ali Badnjak je već preksutra. Do tada im to neće uspjeti. nije ih uopće čuo.Svakako.Što je s tobom? . mnogo gore. Kao da ne postoji nijedna druga riječ. . Sebastian ponovi pitanje. kad je čuo da se mora odjenuti kao djevojčica i staviti na glavu periku s pletenicama. Doduše. . . Johnny se nagne prema njemu i prošapta: . On podigne poklopac stola i izvadi papir za pisma.Što bi to trebalo značiti? .odgovori Martin.upita Sebastian. .reče Sebastian. Dječak se oduševio. Kad su Sebastian i Johny ušli u sobu i upitali što misli. Ona dvojica odoše. . -Je li to zbog Ulijeve nesreće? Ne moraš sebi time razbijati glavu. što ti je? Jesi li bolestan? Ili je nešto drugo? . Onda su razgovarali s malim Stockerom.Možda ga boli glava.Pojma nemam . Johnny ga je uhvatio za rame i trgnuo ga iz sumornih misli.Svakako . .reče Martin.upita na hodniku zabrinuto Johny Trotz. njegovo je oduševljenje prilično splasnulo. No rekli su mu da ne smije ostaviti učenike petog razreda na .Hej.« Martin je čak razmišljao ne bi li trebao otići kući pješice.Ima doduše čestitih ljudi koji to žele promijeniti. Ona dvojica začuñeno su ga promatrali. je li mali Stocker pogodan kao zamjena za Ulija.I ni riječ više. To bi trajalo tri dana. . Kako god okretao i obrtao. Da li bi pet maraka bilo dovoljno za hranu i prenoćište? A poslije praznika morao bi se vratiti u školu! I onda roditelji opet ne bi imali novaca za put! Nije išlo. Martin ravnodušno odgovori: . ovaj put morao je ostati u internatu. Mogao bi stići najranije drugi dan praznika. .

Lijepi Teodor.Vidiš .cjedilu.Sigurno! . U njegovu pogledu pojavi se umoran. Matthias opet kimnu glavom.Sigurno te više ne boli? .Nije me jako boljelo .Bio si potpuno u pravu. Dječak je spavao.Hvala ti . A moji će roditelji doći preksutra.Naprosto su preneraženi . Matthias'nije više mogao izdržati i našao je nekakav izgovor da izañe iz sobe. -To je moglo završiti mnogo gore.Zaista nije. mali moj. .reče Matthias.Naravno .Ali samo ti otputuj kući. blizu bolničke sobe. . Onda reče: . Imao je sreće. A Sebastian naredi: . slabašan osmijeh. Ja zaista . . .Htio sam za vrijeme praznika ostati ovdje.izvijesti Matthias. Matthias se oprezno ogleda oko sebe.šaptao je Uli.Do sutra u podne moraš znati ulogu! I dječak se odmah marljivo prihvati posla. Matthias se sakrio iza jednog stupa u hodniku. pa ja jučer nisam mislio tako reče Mac. sobni starješina. . A kad se vratiš. i vrebao.reče Uli. U grlu ga je gušilo. .I odjednom osjećaju nevjerojatno poštovanje prema tebi. .prošapta Uli. Johnny mu gurne u ruke rukopis »Letećeg razreda«. . Trenutak kasnije stajao je pokraj Ulijeva kreveta. Strah se može izliječiti.prošapta Uli. Tad Uli otvori oči. U sobi je mirisalo po lijekovima. Sav raznježen promatrao je blijedo lice svojega malog prijatelja. Već nakon nekoliko minuta izašla je bolničarka iz sobe i krenula niza stube da donese nešto iz kuhinje. ja ću već biti gotovo zdrav. Matthiasu je srce kucalo kao da je u grlu. No Justus mi je to zabranio.A što kažu ostali? .Ali. još je uvijek bio pod dojmom što ga je jučer na njega ostavila priča doktora Bokha i bio je sama blagost. . . . Matthias kimnu glavom.

Tad Matthias brzo uze čokoladu.Ti nisi gladan . ali mogli bi mi obećati milijun .Ne bi? . bolesnom dečku! Matthias pocrveni preko ušiju. Dvojica dječaka kimnuše jedan drugome.prošapta.Ali to mi je on naredio . Uli ga je tako dugo gledao stroga lica dok Mac nije strpao nekoliko komadića čokolade u usta.reče Matthias. Uli! . Da ga nije bolio grudni koš.Na noćnom stoliću je čokolada . . .Gubi se! . U tom trenutku otvoriše se vrata i bolničarka uñe u sobu.Od srca smo zahvalni . da me nazovu šugavim psom.Radije bih dopustio da mi se rugaju.Nisam gladan.reče Matthias. . Zatim se zadovoljno nasmiješio. A Nepušač mi je zabranio svako uzbuñenje. Uzmi je! .Ali Mačiću! Nareñujem ti da pojedeš čokoladu. .Ne. Uli je bio zadovoljan sa samim sobom i s cijelim svijetom.nisam plašljiv.Sasvim isključeno . .Da si odmah izišao! . . Inače ću se uzrujati. .i ne bih skočio s ljestava.reče on žvačući. Uli bi se bio nasmijao.reče on .viknu. .Tko bi povjerovao da je i to moguće: da veliki klipan pojede čokoladu malom. hvala . Odmah poslije večernje molitve održa Justus mali govor svim učenicima.Želim ti da brzo ozdraviš. .šapnu. Unatoč bolovima i unatoč tome što će nekoliko tjedana morati provesti u krevetu. . .viknu bolničarka. . .reče Matthias i ode. .Donio mi je sam Grünkern. Ulijevo lice zasjalo je od radosti i ponosa.da je eksperiment koji je mali Uli smatrao nužnim završio samo kao nezgoda i da se nije pretvorio u nesreću.

Put je bio dug. A čašu piva zacijelo ćete mi ipak priuštiti. Ztaktor Johann Bokh sišao je u grad. Moramo paziti na ugled škole kao da je riječ o našem vlastitom ugledu. Lomovi nogu su dokaz hrabrosti koji ja kao odgojitelj moram bez okolišanja odbaciti. Bio je to zaista prilično čudan lokal! Muškarci su plesali sa šeširima na glavi. Nepušač mu je rekao da tamo svira glasovir. Otprilike pola sata kasnije došao je Nepušač za Bokhov stol. Ponašajte se pristojno. Gosti su izgledali prilično drsko. Justus uñe.Laku noć. . Justus je pozorno pogledao oko sebe.Ali ovo nije zanimanje za tebe! Zar ne bi opet mogao pokušati živjeti grañanskim životom? . pisalo je na vratima. A sad pustimo to! Večeras izlazim. ni inače ne držim mnogo do toga. -Topla večera! . . Sve vas molim da i svoju hrabrost i nedostatak hrabrosti pokazujete što je moguće neupadljivije. Uostalom. Zamjenjivat će me maturant Henkel. želim vam laku noć! . Želim i ja popiti čašu piva. Konobar mu donese njemački biftek s prženim krumpirom i malo pivo.reče zadovoljno se smješkajući. Mislite na to da ja ubuduće više neću moći izaći ako vi večeras podignete veliku galamu. Opreza radi molim nazočne da dobro paze da ta vrsta hrabrosti ne prijeñe u modu.Nemoj mi zamjeriti. Bilo je tu svačega. Dok je njegov prijatelj svirao. Lokal nije bio baš otmjen. Tako. »Koncert i ples.Moglo je završiti i gore. Restoran »K posljednjoj kosti« nalazio se u predgrañu. naručio čašu piva i zapalio cigaru. .reče Justus. Nepušač je sjedio za raštimanim glasovirom i svirao šlager za šlagerom.reče Nepušač i s užitkom se prihvati jela. Bokh je sjeo za jedan mali stol. piće nije obvezno«.Veliki odmor! . gospodine doktore! .viknuše svi. Pa. Roberte .A kad njegov . Nepušač ga je primijetio i kimnuo mu glavom u znak pozdrava.

koje ti smatraš izgubljenim godinama. osjećam se tako čudesno sam kao da sjedim negdje u šumi. . Mislim da ne bi imao ništa protiv toga da tebe predloži za svojega nasljednika u školi. Premalo je naime ljudi koji žive kao ja. stari moj? . Nisam trebao postati liječnik nego vrtlar. .prijatelj na to ništa ne odgovori. Ne. već je prilično star. I nemoj mi samo reći da čovjek ne smije živjeti bez ambicija. Tamo bi zarañivao isto toliko koliko ti ovdje plaćaju da sviraš glasovir. Zacijelo mora biti i takvih čudaka kakav sam postao ja.odvrati Nepušač.Ja sam sasvim zadovoljan u svojem luckastom željezničkom vagonu. to baš i ne bi bilo loše . dragi moj. Hm? Što misliš o tom prijedlogu? Mogu li pitati starog Hartwiga? . nemoj misliti da ću biti sretniji ako jednoga dana budem opet propisivao aspirine. Nesreća koju sam tada doživio ipak je imala nekakvog smisla. ako bih se smio brinuti za zdravlje tvojih gimnazijalaca. Ali. Jesam li u pravu. . No za to je. Roberte . da bi svi morali postati glasoviristi u sumnjivim lokalima. Novac i položaj i slava ipak su samo djetinjarije! To su samo igračke i ništa više. S tim doista odrasli ljudi ne mogu ništa započeti. Johanne? . A još nikad nisam imao toliko vremena za čitanje i razmišljanje kao ovih posljednjih godina. Ima mnogo pacijenata. Ne mislim.reče Justus.Što ćeš. . Pitaj ga.Nakratko je zašutio. naravno.Slušaj. Mnogo novaca mi ne treba. U proljeće će opet procvjetati cvijeće. . želio bih samo da ima više ljudi koji imaju vremena sjetiti se onoga što je bitno.reče on. on dodade: . zdravstveni savjetnik Hartwig. u ovom bučnom i običnom lokalu.Naš školski liječnik.Učini to bar meni za ljubav! Nepušač odmahnu glavom. naravno. nažalost.Što se mene tiče možeš! . A ovdje. A mogao bi i dalje stanovati u svojem željezničkom vagonu.Ali. ako te to veseli. prekasno.

Oni su zaista sjajni dečki! A onda nazdraviše jedan drugome. Poslije ponoći krenuli su kući poprijeko kroz cijeli grad. Ali što je bilo s drugima? Na nebu iznad njih blistale su zvijezde. Uli i Sebastian polože maturu sigurno neću otići iz svojega vrta u predgrañu. trebao bih se samo popeti preko ograde.reče on. Prisjećali su se mnogih zgoda iz svoje mladosti. Zatim su jedan drugome ispripovijedali što su znali o ratu s realcima. I oni se kucnuše čašama.Vole nas obojicu.reče Justus. Pa dobro.Kako smo često nekoć trčali do tog sandučića! reče Justus. Osim toga. . i dalje ću ovdje udarati po tipkama. . Justus se nasmiješi svojem prijatelju. pitaj tog svojeg starog doktora! A ako on ne pristane. U poštanskom sandučiću koji je poštar ispraznio nalazilo se meñu ostalima i pismo za gospodina i . moja je majka mislila da mi se nešto dogodilo.Zar možda nisu u pravu? Onda se morao opet vratiti za svoj raštimani glasovir.reče sjetno Nepušač.uzviknu Nepušač. Ako bih pisao rjeñe. Bile su to one iste zvijezde kao i nekada. ti derani .Da mali Uli brzo ozdravi! . Kako je to bilo davno! Ali bilo je ovdje! U ovim istim ulicama kojima noćas šeću! A što je bilo s ostalima koji su prije dvadeset godina sjedili zajedno s njima u školskim klupama? O nekima su ponešto znali. Nepušač veselo kimnu glavom i upita: . Na uglu Sjeverne ulice poštar je upravo praznio poštanski sandučić. . mogao bih i dalje uzgajati cvijeće i čitati knjige. stari moj.zanimanje. Matthias. . .Ni ja iz svoje sobe u tornju . Kad bi netko bio bolestan. Gospoda su htjela plesati. Prije nego što Martin i Johnny.Barem dva puta tjedno . .

Sjajno.« . to znaš.primijeti Justus. . Stavit ću na stol nekoliko jelovih grančica. Matthias kaže da je kod njega jako jeftino. mnogo hvala za novac. Nadam se da će Vam se svidjeti. Inače neće stati u omotnicu.razumjet ćete o čemu se radi. Na slici se vidi kako sam Vas u plavoj kočiji dovezao s druge strane Alpa. Još ne znam slikati bolje i ovu i sam sliku radio . I obećavam tebi i ocu da neću plakati. Kirchberg. znaš. Zove se »Za deset i godina« . Eto i vidite! Da ove godine ne mogu tebi i ocu ništa pokloniti. ne možemo ništa učiniti.gospoñu Thaler u Hermsdorfu. I mnogo. Na poleñini je pisalo: »Pošiljalac Martin Thaler. Nisam nimalo plakao. Kolače i čokoladu kupit ću kod pekara Scherfa. Osim mene ovdje ostaje Johnny. onda i izdržim. i draga majčice! Sljedeće ću godine možda davati poduke jednom od novih učenika prvog razreda i onda ću imati mnogo novca. Nisam prolio nijednu suzu.on je slomio desnu nogu. Pismo o kojemu je upravo bila riječ glasilo je ovako: »Draga moja dobra majčice! Najprije sam se uplašio. ako čovjek bolje razmisli. zašto sam muškarac! Jako se radujem sutra šnjem paketu. naravno. No budući da se tu ništa ne može promijeniti. Konačno. zar ne?Johnny je rekao da to i nije tako strašno. A i Uli.Ali poštar više nije isti. Sasvim sigurno. vrlo tužno. Stavit ću je u pismo i moram je dvaput preklopiti. ako Vas to veseli. Na Badnjak ću otići na poštu i zamijeniti marke. Ovo je prvi Božić da se nećemo vidjeti i to je. Znate već zašto. To je još mnogo gore. Kad hoću nešto izdržati. zar ne? i Naslikao sam za Vas jednu sliku. Ići ću i na sanjkanje.To je još onaj stari poštanski sandučić . Možeš se u to pouzdati. Gimnazija. Ali Vi me poznajete. a ima i svijeća.

JOŠ JEDNA PLOČICA ČOKOLADE ZA MATTHIASA. mnogo pozdrava tebi i ocu od Vašeg dobrog sina Martina. ŠTO JE DOBIO NA DAR I šTO JE REKAO. . Dvadeset trećeg prosinca ne može nijedan nastavnik zahtijevati od svojih učenika da pokažu potrebno zanimanje za nastanak elektriciteta ili za njemački infinitiv sa »zu«. A sad. Nisu to znali ni doktor Bokh ni Nepušač. Radovali su se božičnoj svečanosti u . Drugačije nije bilo ni u Gimnaziji Johanna Sigismunda u Kirchbergu. mnogo. Bit će sigurno vrlo veselo. jer već zvoni za večeru. Mnogo. BOŽIČNA SVEČANOST U GIMNASTIČKOJ DVORANI. a nakon toga moram još otrčati do poštanskog sandučića. iako za Božić ne mogu doći kući. mo ram završiti pismo. za kamatni račun ili za cara Henrika u Canossi (Kanosa). DESETO POGLAVLJE SADRŽAJ: POSLJEDNJI DAN NASTAVE PRIJE PRAZNIKA.« Poštar koji je praznio sandučić nije znao koliko je uzdaha palo u njegovu veliku torbu. I ne budite tužni! Nisam ni ja.Većina učenika koji su živjeli u internatu već je počela pakirati svoje kovčege. Mislite mnogo na mene. Pouzdaj se u to! Ići ću na sanjkanje i stalno ću misliti na Vas. Sljedeći dan bio je posljednji dan nastave. I JEDAN TRENUTAK POKRAJ MARTINOVA KREVETA. To ne može zahtijevati nijedan nastavnik na cijelome svijetu! Nijedan to i ne zahtijeva. ŠETNJA PO KIRCHBERCU I NEKOLIKO SUSRETA. dobra moja majčice. NEOČEKIVANI GLEDATELJ.četrnaest dana.

On je donio knjigu u kojoj su bile skupljene najljepše basne svjetske književnosti i dao je učenicima da redom pročitaju nekoliko tih kratkih poučnih priča. Stići ćeš još na vrijeme k svojim roditeljima! Martin obori glavu i naredi sam sebi: »Strogo je zabranjeno plakati! Strogo je zabranjeno plakati! Strogo je zabranjeno plakati!« . ili su ih sami pripovijedali.reče Justus. Bili su izvan sebe od radosti. Griješio. u kojima je gotovo uvijek riječ o životinjama. Radovali su se darovima što su ih namjeravali ponijeti roditeljima i braći. Johny je zabrinuto pogledao prema njemu. . a gotovo uvijek se misli na ljude. . pod božičnim drvcem? Strpi se malo. Radovali su se sutrašnjem putovanju vlakom. Čitao je kao da je tek jučer naučio čitati. dok nije mogao zaspati.Sjajno si to pročitao! . Posljednji sat u petom razredu bio je zemljopis. Ponovio ju je barem sto puta. koji im je predavao doktor Bokh. . Nekoliko učenika se nasmijalo.Još sinoć. Preskočio je dva reda i nije to ni primijetio. Došao je red i na Martina. neprestano je u sebi mrmljao tu rečenicu.gimnastičkoj dvorani. Nastavnici su silom prilika morali voditi računa o tom posebnom raspoloženju svojih učenika i davali su im da čitaju bajke i priče. Radovali su se darovima što će ih dobiti kod kuće. ali je do kraja sata češće sa strane pogledavao najboljeg učenika u razredu i kao da se čudio. ako bi im neka pala na pamet.Zacijelo si u mislima već u Hermsdorfu. Zamuckivao je. najradije bi poletjeli i morali su se jako svladavati da se usred nastave ne popnu na klupe i zaplešu. Martin je zurio u klupu i nije se usuñivao podignuti pogled. Justus dade knjigu basni sljedećem učeniku.

Naravno . najradije bih ostao ovdje.Hajde.U podne je poštar donio paket koji je majka najavila u pismu. .slagao je Martin .da na povratku.Čak vrlo veselo. Bit će sjajno! Vrijedi? Hoćeš li poći s nama? Martin više nije mogao izdržati.i odjurio iz sobe. . . Što se mene tiče. zar ne? Je li i kod vas tako? . kod Selbmannovih.Ne! . odakle ti to još danas stiže paket? .Ne. nemam ništa protiv toga. Paket s božičnim poklonima! Martin nije ni pogledao što je u njemu.Zapravo vrlo praktično .Pa zašto ti jedan dan prije nego što ćeš doći kući još šalju paket? .Majka mi šalje čisto rublje . uzeo ga je pod ruku i odnio u garderobu. putujem kasnije. Matthias ga nije ostavljao na miru.zamoli ga Matthias. Htio je spakirati svoje stvari. ne moram vući toliko mnogo stvari. Doduše. Vukao je veliki kovčeg. On misli da moram obradovati svoju cijenjenu rodbinu i stati pod božično drvce u Frankensteinu (Frankenštajn). .Hej.upita on.reče Matthias. .U 17 sati i 12 minuta? .odgovori Martin. Za božične blagdane uvijek je kod kuće veselo. Zauzet ćemo cijeli vagon i napraviti pravi lom. Zalupio je vratima ormara. Upravo kad je otvorio ormar i stavio unutra paket. Poslije podne većina je učenika sišla u grad da na brzinu još nešto kupe ili da samo malo postoje pred . .reče Martin.Najmanje pedeset dječaka putuje u podne u našem smjeru. U 17 sati i 12 minuta.Da. .upita on. . kreni i ti podnevnim vlakom! .Putuješ li i ti podnevnim vlakom? . .Od kuće .No hajde da i ja spakiram svoj kovčeg. naišao je Matthias. . u siječnju. povikao . . No Justus ima nešto protiv toga.

bivšeg voñu realaca. pomislio je. . a sad je hladnoća štipala za obraze. Martin je otišao na poštu i zamolio službenika za šalterom da mu zamijeni poštanske marke za novac. Onda se ugrize za donju usnu. U jutarnjim satima je sniježilo. Pokazao je na nekoliko zamotuljaka koje je nosio u ruci. kimnuo Sebastianu u znak pozdrava i brzo krenuo dalje. Pozdraviše se kao neprijateljski generali koji se poslije rata susreću na Rivijeri.izlozima s igračkama.Ne . Kupuješ li i ti poklone? . I naposljetku zapravo uživam u tome da drugima nešto poklonim. Gotovo je trčao.odvrati Martin.reče Sebastian. Nepomirljivo. Prodavači božičnih drvca na uglovima ulica pokušavali su se riješiti posljednjih jelka i smreka. .reče.Što da se radi . zar ne? Ali onda ipak svaki put ponovno odjurim u kupnju. dakle. sutra popodne piti čokoladu i jesti kolače. Tu če.reče Martin. Dječak je pristojno zahvalio.Takav je običaj. Pa to je zapravo pretpotopni običaj. Samo dalje! Što dalje od tog božičnog raspoloženja! Na uglu Sjeverne ulice zastao je i razgledao izlog pekara Scherfa. Ne misliš li i ti tako? . . . Sebastian se zbuni.To je dapače divan običaj. . a on joj je čvrsto obećao. Mogli ste se s njima i cjenkati. Ima u tome nešto. Još samo jedna riječ i briznuo bi u plač. ali s poštovanjem. -Ja uvijek čekam do posljednjeg trenutka . »Strogo je zabranjeno plakati«. stavio novac u džep i još malo prošetao ulicama. Na Wilhelmovu (Vilhelm) trgu sreo je Egerlanda. Čovjek je doduše ljutito gunñao ali mu je naposljetku dao dvije kovanice od dvije marke i jednu od jedne marke. A u Carskoj ulici naleti Martin na Sebastiana Franka.Svaki put nakanim odustati od toga. Bit če strašno! No njegova je majka to željela.Da .

pletenice i brade u ormar u kojem su bile spremljene odskočne daske. »Ta. Kad su se ponovno presvukli.»Dragi Bože«. Pretvoriti se u jednoj minuti iz bijelog sjevernog medvjeda u svetog Petra nije bila dječja igra. . Dječaci su se bojali da će mali Stocker zakazati.Želim vam mnogo sreće večeras. za vrijeme koje se morao presvući. Sebastian im je rekao da glumci uvijek tako rade.upita. . Ali i to će već nekako uspjeti.rekao je Johnny Trotz. . fuj.Maturanti će se smrtno zaljubiti u tebe uzviknu Sebastian. svoj tekst. Dvaput su probali komad. Fuj. Johny priñe Martinu. doduše.reče najbolji učenik razreda. morao bi pomisliti da je djevojčica. . Samo je Matthias smatrao da je Uli ipak bio malo bolji. Tri kovana novčića koje je dobio na pošti zveckala su mu u džepu. Najteže je bilo Macu.I onda pljunuše jedan drugome tri puta na odijela. Napokon. Bili su ugodno iznenañeni.Dosta . . to je dugovao svojem prijatelju. Onda su otišli u školsku zgradu i popeli se do bolesničke sobe.Noćas sam loše spavao. . .Što je to s tobom? . . ali izgovaraš ga kao da misliš na nešto drugo.Znaš. Klinac je glumio kao mali vrag! A kako je tek izgledao s plavim pletenicama koje su posudili od frizera Krugera i u haljinama iz Ulijeva ormara! Svatko tko nije znao da je preodjeven. No to je bilo sasvim razumljivo. stavili su kostime. kako ću izdržati četrnaest dana a da nijednom ne zaplačem?« Onda požuri natrag u školu. fuj! . Generalnu probu »Letećeg razreda« održali su u kostimima.Večeras će biti sve u redu . Dopustili su im da posjete Ulija. Osobito ga je zabrinjavala kratka stanka izmeñu četvrtog i petog čina. mislio je.

Martin je stajao kraj prozora. nisu točno znali što bi trebali reći.reče Johny.Eto vidiš . Božična svečanost nadmašila je sva očekivanja. Želim vam da dobijete mnogo poklona! Onda dade znak Matthiasu da priñe krevetu i gurnu mu kriomice u ruke pločicu čokolade. .Moja stara ne može doći k sebi od čuda kad ja jedem.Grünkern je opet bio ovdje . .reče Uli. Dakako. tako reći kažnjivo.reče Uli. . to mora imati! Onda se okrene Uliju i pokroviteljski zatrese glavom. .prošapta. Matthias reče da je mali Stocker sasvim upotrebljiv. Dječak u krevetu nije za njih više bio onaj isti mali Uli kojega su već godinama poznavali. Stajali su oko bolesničkog kreveta i. ne može se ni usporediti s Ulijem.A sutra ćete svi otputovati! Osim Johnyja i mene.Ono što je čovjeku potrebno. On je danas pokazivao više strpljenja nego inače. moj junačino! Prava je sreća da na igralištu nema crkvenog tornja. . .No sutra ću ti u tančine ispričati kako je bilo.objasni Matthias i strpa čokoladu u džep. Kaže da je to što ja smažem upravo nedopustivo.To me raduje . Ostali potvrdno kimnuše glavom.Pa dobro .Šteta što večeras nećeš biti s nama . . Ali ipak. . . Ali nije imao snage za to. Potpuno napuštenim. Ti bi vjerojatno i s njega skočio. .Kod kuće ti je sa mnom još mnogo gore . . . premda su mnogo govorili.Ne osvrći se na to .Pošto su se raspitali kako mu je.Moraš uvijek dobro jesti! .E. . Zapravo je htio reći ostalima da će i on ostati u školi. I pored svojih prijatelja osjećao se napuštenim.reče Mac. ispričaše mu da će predstava sigurno uspjeti.Kako je s tvojim apetitom? .primijeti Sebastian.

ja sam. profesor doktor B. Svi su bili oduševljeni. To. Da kažemo odmah: predstava je protekla sjajno. Ja sam onaj kome se smiju kad prijeti šibom. Preradbe poznatih božičnih pjesama. Učenici sedmog razreda oboriše glave. čovjek koji voli djecu. Rekao je: .Na početku su dvojica maturanata svirali na glasoviru. ali je tu nezgodu popravila božična pjesma koju su odmah nakon toga svi zajedno glasno otpjevali. Sjeo je i obrisao maramicom naočale. Unatoč mojem crnom dugom ogrtaču i premda nemam umjetnu bijelu bradu. Star sam gotovo kao i on. Stidjeli su se što su svi redom ismijali starca. Onda je ravnatelj gimnazije. kao i on. I naposljetku. Kad su izgovorili rečenicu: »Nastava postaje istraga na mjestu dogañaja«. ali je na kraju rekao nekoliko rečenica koje su bile nove i koje su dirnule dječake. Martin doduše nije bio baš na visini. Ali je zato sjajan dojam ostavio mali Stocker. nemojte nikad zaboraviti. Jer to mnogo toga opravdava. Dolazim ovamo svake godine. I taj je doduše bio nalik na sve božične govore što ih je održao tijekom svojega života. Grünkern je u svojem dugom crnom ogrtaču lepršavih skuta odjedrio do malih glumaca i svakome .Katkad sam sebi izgledam kao Djed Božićnjak osobno. A veliko je božično drvce svjetlucalo bezbrojnim električnim žaruljicama tako lijepo da je srca svih prisutnih obuzelo svečano raspoloženje. Osim učenika trećeg i petog razreda nitko ga nije prepoznao. molim vas. Onda je došla na red praizvedba »Letećeg razreda«. Grünkern. Stocker se doduše u posljednjem činu prerano pojavio iza svojeg oblaka. nastavnici su se nasmijali upravo onako kao što je Sebastian predvidio. Svi su najozbiljnije mislili da je pred njima mala dražesna djevojčiea i jedino nisu mogli sebi objasniti kako je neko žensko stvorenje dospjelo ovamo. održao kratak govor.

mladiću! Kako se radujem! Dječak se naklonio.Pa ti si pravi pjesnik. U cijelom svojem životu nisam za Božić dobio ništa ljepše na dar.Dakle.vikali su. Budući da želim da nas dvojica ubuduće ostanemo zajedno. danas sam razgovarao s našim starim zdravstvenim savjetnikom.Stocker! .A tko si ti. A Johny je odmah odjurio iz gimnastičke dvorane. Taj čovjek je moj jedini prijatelj. mala djevojčice? . Naravno.reče Justus sjedi čovjek kojega većina vas ne poznaje.upita ravnatelj malu glumicu. Prije mnogo godina moj je prijatelj odjednom nestao i više ga nisam vidio. gospodinom . ne s nastavnicima.osobno stisnuo ruku. Prije dvadeset godina sjedili smo već nas dvojica jedan uz drugoga u ovoj istoj gimnastičkoj dvorani. Gledaoci su napeto prisluškivali. I Martinove kulise je veoma hvalio. Odjednom reče Sebastian prijateljima: . . Jučer sam ga napokon ponovno našao! Našli smo se zahvaljujući dvojici dječaka koji sjede meñu vama. Nisu se nikako mogli smiriti. A Johnyju Trotzu je oduševljeno rekao: . što kažete na ovo? Znate li tko sjedi s nastavnicima? Tamo pokraj Justusa! Nepušač! Sebastian je bio u pravu. Zavladala je tišina. . .Tamo. Doktor Bokh ustade i stupi u sredinu dvorane. nego na klupama na kojima vi danas sjedite. na stolcu pored mojega . Moj prijatelj zove se Robert Uthofft (Uthoft) i po zanimanju je liječnik. Nepušač je u svojem plavom odijelu sjedio meñu nastavnicima! Samo su Martin i Johny znali kako je do toga došlo. Naročito su maturanti naćulili uši. U sljedećem trenutku više od dvije stotine učenika nasmijalo se tako da su se zidovi zatresli. Tad mala djevojčica skide plavu periku s pletenicama.

Više od toga nije mogao. Johny . pritrča Nepušaču. prišao Justusu i htio reći nekoliko prikladnih riječi. Mi pripadamo ovamo. onda je dobro. . predam darove u vašem željezničkom vagonu.reče. Roberte? Nepušač je ustao. Dogovorili smo se da ga možemo zamijeniti. Jesam li u pravu.reče dječak -nema problema. Tad dotrči Johny kao vjetar. Martin i Uli.Ako vam veličina pulovera ne odgovara . . Ostali.Dragi gospodine Nepušaču. Nepušač se uspravio na stolcu kao svijeća. Mi pripadamo vama. duboko se nakloni i reče: . On kao vaš liječnik. .Hartwigom.Pitao sam doktora Hartwiga hoće li u gradskoj upravi reći koju dobru riječ i založiti se za to da moj prijatelj. duhan i pulover. Držeći u ruci nekoliko paketića. koji su i moji prijatelji. ili kako se već zovete! Nismo ni slutili da ćemo vas večeras vidjeti na našoj božičnoj svečanosti. No samo je svojem prijatelju stisnuo ruku. cigarete. doktor Uthofft. A ako nas volite samo upola onoliko koliko mi volimo vas. U ovoj školi u kojoj smo se nekoć sprijateljili bit ćemo. a cedulja dućana je priložena. No sad i službeno pripadate nama i htio bih vam vaše darove predati već danas. već će se naviknuti na mene. ubuduće opet zajedno.Zahvaljujem i četvorici tvojih prijatelja. Nas dvojica pripadamo ovoj školi kao i potporni stupovi ove zgrade i stara stabla vani u snijegom pokrivenom parku. postane školski liječnik u našoj gimnaziji. Johny predade doktoru Uthofftu čarape. na Badnjak. dakle.Hvala ti. a ja kao vaš nastavnik. A Justus nastavi: . koji me još ne poznaju. Matthias i Sebastian zadužili su me da vam sutra. Nepušač stisne poklone pod ruku. Više i ne tražimo. Za to se ne .

No. .I da ne zaboravim ono najvažnije . Što li se samo zbiva s tim dječakom? Što mu se dogodilo? Martin Thaler spavao je nemirno. Prevrtao se po krevetu i neprestano mrmljao jednu te istu rečenicu.brinem. Nadam se da to razumijete. Nas dvojica. a to je najvažnije. Oprostite što sam malo ganut. Ni za živu glavu! Nepušač uhvati Justusa ispod ruke. Ali nije suvišno. a ipak smo ostali mladi. No to nije poziv da lomite noge. kad je riječ o prijelomima nogu i upali pluća prilično sam miran. U spavaonici broj II zastao je kraj Martinova kreveta.dodade molim vas u ovom. Unatoč tome nismo ništa zaboravili. Vjerujte nam! Mi smo postali stariji. Bilo je već jako kasno kad je Justus obilazio spavaonice. Doktor Bokh se nagnuo prema njemu. dobro znamo što to znači! Doktor Bokh i doktor Uthofft se pogledaše. »Strogo je zabranjeno plakati! Strogo je zabranjeno plakati!« Još jednom. A plamen malih zidnih svjetiljki treperio je pri svakom njegovom koraku. dok ste još djeca. a zatim nastavi: Johann Bokh. Sačuvali smo u živom sjećanju svoju mladost. napregnuto osluš kujući. . Nadam se čak da ste i vi malo ganuti. A dječaci odlučiše u svom srcu da taj pogled neće nikad zaboraviti. vaš Justus. nadam se nezaboravnom trenutku: ne zaboravite svoju mladost! To sad. To će proći. još jednom. doktor Bokh i ja. zvuči sasvim suvišno. Što je to dječak šaptao u snu? »Strogo je zabranjeno plaka ti«? Justus zadrži dah. To ćete već vidjeti. Hodao je na vrhovima prstiju. Debele podne daske tiho su škripale. Ovdje u školskim klupama i u životu. .On pogleda oko sebe. i ja prošli smo mnogo toga.

Teške kovčege vukli su po snijegu.Bijaše to zacijelo neobičan san. U podne je kroz širom otvorena školska vrata otišla sljedeća skupina. Kape na glavama bile su im nakrivljene. Zadržao se kod Ulija. pravili kao da se njima uopće toliko ne žuri. Oko deset sati prije podne bila je škola već napola prazna. Matthias je posrćući izašao nekoliko minuta poslije ostalih. Jedan je iz nepažnje ostavio svoju četkicu za zube u kupaonici. NASTAVNIK KOJI SE KRIŠOM PENJE PREKO OGRADE. dizali su doduše još priličnu galamu. Ostali. Johny je stajao na . San u kojem je strogo zabranjeno plakati! Doktor Bokh polako i tiho izañe iz spavaonice. Drugi je tražio ključić svojega kovčega kao da traži pribadaču. doduše. JEDANAESTO POGLAVLJE SADRŽAJ: VESELI ŽELJEZNIČKI KOLODVOR. koji je bio tako pun da su barem trojica morala sjesti na njega da bi se zatvorio. ali kad ih nitko nije promatrao jurili su kroz hodnik jednako kao i oni mlañi. Dječaci su kao divlji jurili gore-dolje po stubama. Treći je zaboravio spakirati klizaljke. Dvadeset i četvrti prosinca započeo je u Gimnaziji Johanna Sigismunda paklenom galamom. POSJET ULIJU. Četvrti je tražio pojačanje da bi mogao zatvoriti kovčeg. no dobar je poznavatelj internata ipak osjećao da je selidba započela. JOHNYJEVA TVRDNJA DA NE MOŽEMO SEBI BIRATI RODITELJE. koji su putovali kasnije. ŠKOLA BEZ ŠKOLARACA. Maturanti su se. OTKRIĆE NA KUGLANI. DRUGI PUT ISTA LAŽ U NEPRILICI.

Ponosno ga je pokazivao ostalim maturantima.stenjao je Matthias. . A sad dosta priče i kreni već jednom. . Mac podigne kovčeg na lijevo rame. zbijao je šale na račun maturanata i izazivao buran smijeh. Inače ću u vlaku umrijeti od gladi. koji je stajao u blizini i okupio oko sebe hrpu učenika nižih razreda.Čovječe.Oh. . etui za cigarete.reče Johny.Pazit ću na njega. koji je izgledao kao pravi pravcati. Sebastian. A to svojim starcima ipak ne mogu učiniti. drugi na istok. .reče Matthias.I ja tebi . A tebi želim sve dobro! .vratima i pružio mu ruku. Pa. -Ja ću mu češće pisati. Sjeo je na svoj kovčeg i pojeo šest kolača. kneže pjesnički. mnogo ga pozdravi.Moram još otići do pekara Scherfa. Dva vlaka koje su čekali prolazila su kroz Kirchberg ubrzo jedan za drugim. Maturanti su šetali po peronima s gospoñicama s kojima su plesali na satovima plesa i čavrljali kao svjetski. Ali ti požuri. zvani i Kovanica od tri marke? Htio sam se s njim oprostiti.odvrati Johny Trotz. kako je teško! .Pazi dobro na maloga! . . izvjesne gospoñice Malwine Schneidig (Malvina Šnajdih). da znam kojim će se vlakom vratiti u našu odgojnu ustanovu. Čuj ti. I neka mi napiše nekoliko riječi.U redu .Prenijet ću mu to. Željeznički kolodvor vrvio je od gimnazijalaca. Lijepi Teodor dobio je od svoje partnerice u tangu. Pozelenjeli su od zavisti. ali ga ne mogu nigdje naći. . . izvježbani nosač. Ubrzo nakon toga stigao je prvi vlak. Napokon stiže i Matthias. Jedni su se spremali putovati na sjever. dobit ću boksačku loptu za vježbanje! i ode kao pravi. uglañeni ljudi. uzvikne: . Sebastian je već dugo otišao. a gdje je Martin Thaler. Poklanjali su jedni drugima cvijeće i medenjake. A bez njega je to neizvedivo.

Kad je vlak krenuo. A gospoñice sa satova plesa mahale su svojim sićušnim maramicama. Na peronima je i dalje bilo neobično veselo. mogli su nastupiti veliki mir i velika samoća! Kad je skrenuo na jednu sporednu stazu. Pružale su se pred njim netaknute. Školska zgrada djelovala je kao da u njoj nema nikog živog. Eto dakle.Gimnazijalci koji su putovali prema sjeveru osvojiše ga na juriš kao neprijateljsku tvrñavu. Staze u parku bile su pokrivene snijegom. imao je pravo.A Sebastian povika: — Sretan Uskrs! . Johann Bokh je zastao i osluškivao šuštanje snijega što ga je vjetar nosio s grana. Bili su to otisci jednog para dječjih cipela. Jedan je učenik sedmog razreda gurnuo kroz prozor ploču s natpisom: »Lozinka zavičaj!« Jedan se klinac iz prvog razreda plačući gurao da siñe s vlaka. Mali je šeprtlja negdje na peronu zaboravio svoj kovčeg. Nestalo je galame i smijeha. Vodili su dolje prema kuglani.Sretan Božić! . Onih desetak učenika koji su putovali tek popodne nije se uopće ni vidjelo ni čulo.Sretna Nova godina! . Što se njega tiče. Tko li je to sad sam šetao po parku? Slijedio je tragove. On je odahnuo tek kad je i drugi vlak dahćući napustio kolodvor i kad se nadaleko i naširoko nije više mogao vidjeti nijedan gimnazijalac. Justus je tiho prošao kroz snijeg duž uže strane barake i oprezno pogledao iza ugla. Jedni su vikali: . Justus je obukao zimski kaput i sišao u tihi bijeli park.drugi su urlali: . Na ogradi je sjedio jedan dječak.Onda je vlak krenuo. Onda su gledali s prozora svojih odjeljaka i vičući u sav glas razgovarali s onima koji su još morali čekati. Osim upravitelja željezničkog kolodvora svi su bili dobro raspoloženi. No našao ga je i još na vrijeme stigao ući u vlak. opazio je stope u snijegu. Naslonio je glavu . svi su počeli mahati kapama.

Misliš li da je to prihvatljivo opravdanje? A zašto si sinoć tako loše glumio? I zašto jučer i danas u blagovaonici nisi gotovo ništa jeo? .Tako.Želio sam biti sam .Zar za vrijeme praznika ostaješ u školi? Martin potvrdno kimnu glavom i nadlanicom obriše one četiri suze. l onda još dvije suze.Zar tvoji roditelji ne žele da doñeš kući? . ne baš osobito. Bio je to Martin Thaler. koji bi od stida bio najradije propao u zemlju. . gospodine doktore. . .odvrati Martin. . . Napokon progovori: . gospodine doktore . .odgovori dječak.upita. gospodine doktore.Mislio sam na nešto drugo .Onda oprosti što ti smetam . je li? . . .Što radiš ovdje dolje? . gospodine doktore. .Kad putuješ kući? Popodnevnim vlakom? Tad iz očiju najboljeg učenika petog razreda skliznuše dvije krupne suze. No on stisnu zube i suze više nisu tekle. gospodine doktore.Uopće ne putujem kući.Ne. On skoči s ograde. . moji roditelji žele da doñem.Hej! . Zašto si jučer ujutro na satu tako užasno loše čitao. A o čemu si to morao misliti? O Božiću? .Ne.reče Justus.Ah tako .reče Justus.Da.Pa ne izgledaš mi baš kao da mu se osobito raduješ! .I tada sam morao misliti na nešto drugo. . . Dječak se trgnuo i uplašeno okrenuo.Ali baš je dobro što sam te sreo.odgovori Martin zbunjeno. .viknu Justus.na jedan od drvenih stupova i gledao u nebo kojim su se vukli teški snježni oblaci. Nastavnik mu priñe.

gospodine doktore. .Ali ja imam još pet maraka . On potvrdno kimnu.O tome radije ne bih govorio. upita. No nastavnik ga uhvati. derane jedan? .Hoćeš li odmah poslušati. Martin je s nevjericom zurio u novčanicu. I sam je bio uzbuñen. . .promrmlja Martin.Ne. .Koliko stoji to veselje? . Onda odmahnu glavom.uzviknu Justus. Morao se nekoliko puta odlučno nakašljati. uze jednu novčanicu i reče: . . Onda upita: . hajde .A ti? Zar ti ne želiš? . . kao da to ni drveće ne smije čuti. gospodine doktore.Tako. . . Onda je uzeo svoju maramicu. to ne mogu primiti.Osam maraka. Ali.reče. Od jada koji kao da ga je zgrabio za potiljak dječak se sav tresao. hajde. . . sinko! .Oh ne! I ja želim kući. nasloni glavu na snijegom pokrivenu ogradu kuglane i gorko zaplaka.Što to treba da znači? Oni žele! Ti želiš! A ti ipak ostaješ ovdje? O čemu je riječ? .Možda nemaš novaca za put? Tada je hrabrom Martinovom držanju došao kraj.rekao je.Trenutak. privukao dječaka k sebi i obrisao mu lice. Onda se nagne prema dječaku i sasvim tiho.No. To će biti dovoljno za put kući i povratak.Sto mu gromova! . Znao je da ga ne smije prerano početi tješiti. Justus mu gurne novčanicu u džep kaputića i reče: . evo ti dvadeset maraka. vrlo rado.No. Justus je uplašeno stajao kraj njega. gospodine doktore -odgovori Martin. Nekoliko trenutaka je čekao.Da. Justus izvadi lisnicu.Pa zar ne želiš ništa pokloniti svojim roditeljima? . ..Smijem li sad ići? Okrenuo se i htio pobjeći. .

ne smiješ mi ga vraćati! No to bi bilo krasno! Martin Thaler stajao je pokraj svojega nastavnika i nije znao što bi trebao učiniti i kako bi mu zahvalio. i za Johnyja Trotza. nažalost. Kao što vidiš. bez posla. -Ako ti na Badnjak poklonim novac za put.reče dječak tiho..Sretan put.Mnogo. naime.Vi ste meni poklonili Nepušača. A moram se malo pobrinuti i za Ulija i njegove roditelje. neće biti moguće .reče doktor Bokh. neću imati mnogo vremena da budem usamljen. gospodine doktore.Sve je u redu . . mnogo vam hvala.No.Pozdravite i vi mnogo svoju majku! . Naravno. Martin se borio sam sa sobom.To. S njim ću večeras proslaviti Božić. Osobito majku. Ali ja ne znam kad će vam moji roditelji moći vratiti novac. Moj je otac.reče Justus. Prijeko u njegovoj željezničkoj vili. već se s poštovanjem malo odmaknuo i dugo i povjerljivo gledao Justusa. Možete li tako dugo čekati? . . -Moja je majka umrla prije šest godina.reče doktor Bokh strogo.Hoćeš li odmah zašutjeli? . nije to učinio. Nadam se da ću do Uskrsa naći nekog učenika prvog razreda kojemu ću davati poduke.I još jedanput mnogo hvala . Martin se pomakne i na trenutak je izgledalo kao da će zagrliti svojega nastavnika. Otrčao je u školu. Zatim reče: . . . Nju već poznajem.Eto vidiš! . u garderobu. -I lijepo pozdravi svoje roditelje u moje ime. Onda potapša dječaka po ramenu i prijateljski kimnu glasom: . A Justus je nastavio šetnju kroz tihi. Najzad uhvati bojažljivo njegovu ruku i lagano je stisne.reče odgojitelj. a sad pakiraj brzo svoj kovčeg! . snijegom . Martine! . Onda se krenu i odjuri.reče doktor Bokh. Dječak kimnu glavom.

to se lako ne zaboravlja reče jednom promrzlom vrapcu koji ga je radoznalo promatrao. oprezno se ogledao na sve strane.reče Martin zadovoljno.No čini se da postupno dolaziš k sebi .reče on. .Za njega je to ipak uspomena na proteklu godinu samotnog života. ušao je u garderobu Johny. a pokraj njega sjedili su njegovi roditelji. Ležao je u krevetu sretno se smješkajući.zamoli Martin.Mogu ti samo reći da je Justus čovjek kojemu nema ravna. . popne preko ograde i prebaci na drugu stranu.Ali. upravo onako kao što je to činio nekoć kao dječak.povika. . A onda je posjetio Nepušača.Sigurno .Već sam pomislio da si malo kvrcnut. Zatim se popeše do Ulijeve sobe. Zamolio je da mu se javiš i napišeš kojim se vlakom vraćaš. tu si! . Bože! . Što je to bilo s tobom? .(Ta nije mogao upravo Johnyju. slika koju je naslikao za Nepušača. Kad je stigao do ograde.Pa zar je to za tebe neka novost? . . Nepušač više nije samotnjak nego naš školski liječnik. Onda se. Dok je Martin pakirao kovčeg. Mali je imao posjet. No možda će ga ipak veseliti? .Učinit ću to .Ova slika sad više nema mnogo smisla. Potonji je kupio malo drvce i sad su ga zajedno okitili svjetlucavim srebrnim nitima i pozlaćenim orasima. . . .upita Johny. . .Oh. To mu je još sasvim dobro polazilo za rukom. Martinu doñe pod ruku »Samotnjak«. . pripovijedati o svojem jadu!) . .Ne pitaj me . . koji uopće nema svoj dom.reče Johny.Mac se htio s tobom pozdraviti.Što se jednom nauči. Dok je pakirao stvari.prekriveni park.reče Johnny obradovan. Predat ću mu je večeras.

Ulijeva majka sklopi ruke iznad glave. . Bio je to isti odgovor kakav je jučer dao Matthiasu.On je pjesnik .Što ti je to u paketu? . On kimne glavom Martinu. Lagao bih kad bih to rekao. Ali nisam ni jako nesretan. . kapetan 3. Pružiše jedan drugome ruku.odvrati Martin. Martin. . naime. Uli je obećao Martinu da će što je moguće brže ozdraviti.reče gospodin von Simmern. .To je onda nešto drugo. . Johnny je osjetio da Martina nešto kopka ali se ne usuñuje pitati. . . Nije mogao reći Johnnyju da nosi kući vlastite božične darove! Da ih sam nosi iz Kirchberga umjesto da ga čekaju pod božičnim drvcem u Hermsdorfu! Dolje u gradu kupio je kutiju cigara za oca. Kad ponekad zamislim da bi se oni jednoga dana mogli pojaviti ovdje.Sve je stvar navike . nije svoj božični paket stavio u kovčeg. Dvojica dječaka brzo odoše.izjavi Martin. .A roditelje ne možemo sami izabrati. da me povedu sa sobom.objasni im Uli.Rublje . Jako sretan nisam. Ulijevi roditelji pogledaše Johnyja ne shvaćajući što hoće reći.Ne brini za mene.reče Johnny.upita Johnny. doći će me posjetiti i odvesti na dva dana u Berlin. siječnja stiže u Hamburg. .To sigurno više neće učiniti .Samo bi još to trebalo! . . tek onda shvatim kako sam sretan što mogu ostati sam.U životu ima ružnih doživljaja koji se ne mogu izbjeći -reče Johny Trotz.No krasne priče čujem . sigurno bi se još teže razbolio.Da Uli nije slomio nogu. Bit će lijepo.reče otac.Aha . .. Uostalom. . Johnny i Martin rastali su se na vrtnim vratima.

oko osam sati navečer. Doista je sniježilo u cijeloj Srednjoj Europi! .Božiću . NARANČE OD KOJIH JE SVAKA TEŠKA ČETIRI FUNTE*( Funta engleska mjera za težinu (=453. gospodine! . MNOGO SUZA. DVANAESTO POGLAVLJE SADRŽAJ: MNOGO LIJEPIH BOŽIČNIH BOROVA I JEDNA MALA SMREKA.Jednu kartu trećeg razreda za Hermsdorf. PONOVNO ZVONJENJE NAVRATIMA. upotrebljavala se i u drugim zemljama. NOVE BOJICE I NJIHOVA PRVA UPORABA. S vrpcom i omotnim listom havane. Na šalteru zatraži: . POŠTANSKI SANDUČIĆ U HERMSDORFU KOJI SE PRAZNI NOĆUI ZVIJEZDA PADALICA.59 g). u njemačkom označava težinu od 1/2 kg. PLAČ l SMIJEH ISTODOBNO.Čemu se toliko raduješ? . No ona je uvijek govorila: »Izdrzat će one još deset godina.Dvadeset i pet komada. Službenik mu dade putnu kartu.Najljepša vam hvala.upita službenik.odgovori dječak. Onda reče: .i blistajući od sreće pogleda čovjeka. . Bio je Badnjak. prev. Njezine su stare papuče od devine dlake već odavno odslužile svoje. U jednoj trgovini tekstilom kupio je za majku jedan par toplih pletenih papuča. .« Zatim je teško natovaren krenuo na kolodvor.)). Službena je pokrajinska meteorološka postaja najavila jake snježne padavine u cijeloj Srednjoj Europi. Uzvrati mu i novac. A sad je nebo dokazivalo kako je pokrajinska meteorološka postaja bila dobro obaviještena. Martin sve brižljivo stavi u džep. (prini.

.Obećao! Obećao! . velik bor. on sad opet bolje zarañuje. .reče Martinova majka.Uzimaš sve to previše k srcu . tamo je Jonathan Trotz.Već godinama nije bilo toliko snijega za Božić reče gospodin Thaler. Gospodin Thaler pogleda niz ulicu. Soba je bila mračna. . . A pahulje su poput leptira lepršale zrakom.Ni sam ne vjeruješ u to . .reče žena. Njega Martin. A dječak poput njega drži riječ kad nešto obeća. i u Hermsdorfu.Sniježilo je. a Thalerovi su morali štedjeti. gospodin Thaler nije uopće bio tako siguran u to što je tvrdio. No. Vjerojatno se zavukao u neki kut i plače kao kiša. . Gospoña Thaler se pomakne. a kod Mildeovih upravo pale svjećice! Imaju lijep. Gospodin Hermann Thaler (Herman Taler) stajao je kraj prozora u gostinskoj sobi. . Njezin muž nije ni očekivao odgovor. Dakako. Stari divan presvučen plišom zaškripi. veoma voli. Broj osvijetljenih prozora svake se minute povećavao.U onoj velikoj. . .upita ona. Rekao je to samo zato da u sobi ne bi vladala tišina.Ah. Gospoña Thaler sjedila je na divanu.Što li on sad radi? . Pa da. . što bi trebao reći? .To sigurno ne radi . Sad sigurno sjede uz njegov krevet i veseli su kao ptičice. . Samo je kimnula glavom. Pa ipak sam plakala još dok sam .Prvo. Rasvjeta je bila skupa. koju su koristili samo u svečanim prilikama.Znaš dobro kao i ja da naš dječak sad nije veseo. čini se.Obećao je da neće plakati. dakle. .I ja sam njemu obećala. slomio nogu.reče on. onaj mali plemić.Kod Neumannovih (Nojman) već dijele darove reče on.odvrati muž. sablasno praznoj školi? Muž jedva čujno uzdahnu. Osim toga je onaj drugi.

Za vašeg Martina . Nadam se da ne predbacuje svojim roditeljima da nisu bili vrijedni i da su zato ostali tako siromašni! . Pogleda po mračnoj sobi i reče: . Išla su mu na živce svjetlucava božična drvca.Ovdje su svjećice od prošle godine . Gospodin Thaler se okrenu od prozora. . .Kako to sudbina uopće dopušta .Ne govori gluposti! . Sjeli su jedno pokraj drugoga na divan.a dječak nije bio kod kuće! Gospodin Thaler otišao je u kuhinju.reče on. udovice koja je za Božić prodavala na tržnici borove. Oči su joj bile crvene od plača. Na okruglom stolu stajala je mala. Na nekim bi mjestima zastala i prešla rukom preko očiju. Gospoña Thaler je već peti put čitala Martinovo pismo. Tako su sad Thalerovi imali božično drvce . sasvim mala smreka. ali dobro zna da valjanost i bogatstvo nisu isto. Onda pričvrsti tih dvanaest napola dogorjelih svjećica na grane male smreke. Na kraju je drvce izgledalo zaista lijepo.rekla je. No Martinovi roditelji se samo još više ražalostiše. .Da takav mali dječak već mora osjetiti kako je to strašno kad čovjek nema novaca. .Kako ti uopće tako nešto može pasti na pamet! Martin je doduše još dijete. Kad je završila s čitanjem.Samo su napola izgorjele. njezin je muž izvadio maramicu i snažno obrisao nos.Hajde. Dobili su je na dar od gospoñe Riedel (Ridel).reče. dugo je tamo nešto tražio i naposljetku se vratio noseći jednu malu kutiju. upali svjetlo! Njegova žena ustade i upali svjetiljku.mu pisala pismo. . Zatim je sa svojeg stolića za šivanje donijela sliku .reče žena. .

Tko zna kako su dugo tako sjedili na starom plišanom divanu. koja se zvala »Za deset godina«. . Onda su opet zašutjeli. . . Stearinske svjećice polako su dogorijevale.. Otac se nakašlje. Ili je to možda Španjolska? . zapalio dvanaest svjećica i ugasio svjetiljku. Svaka od ovih teška je najmanje četiri funte! . .A kako samo spretno zamahuje bičem! . To je mnogo poetičnije. Ali ćemo zato poželjeti sve najbolje.reče muž ženi. vjerna dušo! . .Ja se nimalo ne razumijem u umjetnost .reče i ona.dodade majka.ali ova slika mi se jako sviña.Sretan Božić! .Tako velikih naranči uopće nema.reče otac .Najvažnije je da ostane zdrav .Ove godine ne možemo jedno drugome ništa pokloniti.primijeti otac.s plavom kočijom i šest upregnutih konja i pažljivo je stavila pod božično drvce.. i mislili na malog slikara. .Sretan Božić! .Za deset godina! Do tada se može mnogo toga dogoditi! Izvadio je iz džepa šibice. U susjednom stanu pjevali su »Tiha noć. Zatim zaplače.Sviña mi se da nas nije naslikao u nekakvom raskošnom autu nego u plavoj kočiji sa šest konja. .A ove naranče! . Možda će Martin jednoga dana postati slavan slikar! Onda bismo zaista mogli putovati s njim u Italiju. . .Ti dobra. Plakala je kao da nikad neće prestati.Pogledaj samo kakve si je brkove naslikao ispod nosa! Roditelji se tužno nasmiješiše.On je poljubi u obraz. .zaključi majka. gledali netremice sliku. Majka reče: . Gostinska soba Thalerovih zablistala je božičnim sjajem.

Ali dječače. . već je primijetio da nešto nije u redu. Čak ni na Badnjak ih ne ostavljaju na miru! Otvorila je vrata stana i na trenutak zastala kao skamenjena. Glasno i nestrpljivo. Najzad su se sve troje toliko smirili da je dječak mogao ispričati kako to da je ovdje a ne u Kirchbergu. Nisu željeli da ih netko uznemirava u njihovu jadu.Martine! . Odjednom se začuje zvonce! Njih dvoje se ne pomaknuše. Odnosno.Ne.Onda izjuri iz sobe. Od silnog uzbuñenja bili su naime zaboravili zatvoriti ulazna vrata stana. Gospoña Thaler ustade i polako ode u hodnik. Tada su se čak i u očima gospodina Thalera pojavile suze. ali tad je ionako bilo prekasno.Zaista sam se jako svladavao .pripovijedao je. Onda uzviknu. Majka i dječak smijali su se i plakali istodobno. I onda mi je dao . On ih krišom obrisa. Doktor Bokh. Martin? Kako je to moguće? Otac preplašeno zadrhta. A pred prozorom su još lepršale snježne pahuljice.Njezin uzvik oštro odjeknu na stubištu. Da. Nisam ni zaplakao. zaplakao sam. podiže kovčeg koji je zaboravljen stajao na podu i reče: . Odjurio je u hodnik i nije mogao vjerovati svojim očima! Njegova je žena na pragu pala na koljena i objema rukama čvrsto obgrlila Martina. za ime svijeta. naš odgojitelj. tako nešto! . a otac je barem deset puta promucao: . kako si stigao? -Potrajalo je prilično dugo dok su ušli u gostinsku sobu. Prvo što je Martin izustio bilo je: .sveta noć«.Imam novac i za povratak. No zvonce se oglasi još jedanput. .

. I onda dade ocu cigare s vrpcom i omotnim papirom havane. izvadio iz džepa običnu dopisnicu koju je kupio na kolodvoru i počeo crtati. uzbudljivu knjigu o Južnom moru. kutiju najboljih bojica. koju mu je majka sama sašila. Otac je pušio božičnu cigaru. I rekao mi je da vas u njegovo ime mnogo pozdravim. A majci predade pletene papuče. . blok za crtanje i. On je crtao nekog mladog čovjeka kojemu su na leñima iz kaputa rasla dva velika krila kao u anñela. Onda su jeli medenjake i bili su sretniji od svih živih i mrtvih milijardera zajedno. Čovjek s krilima držao je u rukama debeli novčanik i pružao ga dječaku. na zemlji. naravno. Poklonio mi ih je. Bila je to uistinu prava Badnja večer. I tad otvori paket koji su mu bili poslali u Kirchberg. Poslije je Martin sjeo za stol.Mogao sam čak kupiti i nekoliko poklona izvijesti Martin ponosno.Hvala lijepa . paket medenjaka s preljevom od čokolade. Majka je skuhala kavu. da se ljepša ne može ni zamisliti. dva para vunenih čarapa.upita majka. A dolje.priznade Martin. . .rekoše roditelji uglas. . stajao je dječak kojemu su iz očiju kapale krupne suze. Silno su se obradovali. ali onda su upalili svjetiljku.Jesu li se tebi svidjeli naši pokloni? . svjećice na malom božičnom drvcu ubrzo su dogorjele. Majka je morala probati nove papuče i izjavila je da tako divne papuče nije još nikad imala.Doduše. novim bojicama! Roditelji su se pogledali smješkajući se. Taj neobični čovjek spuštao se lebdeći iz oblaka. Crtao je. Martin bijaše oduševljen i veselo izljubi roditelje.Nisam ih još ni pogledao . Dolje u parku.dvadeset maraka. U njemu je našao prekrasne stvari: novu noćnu košulju. a onda su promatrali svojega sina. . to je bilo najljepše. kraj kuglane.

»Poštovani gospodine doktore«. razmišljao trenutak. »Naš dječak doista je imao pravo kad Vas je nacrtao kao anñela.« Na poleñini dopisnice napisali su roditelji nekoliko redaka. I doista. Zaslužujete da svi Vaši učenici postanu dobri ljudi! To Vam želi Vaša vječno zahvalna Margareta Thaler.« Otac je gunñao: . Dječak je išao u sredini. Možda su se mnoge od tih zvijezda ugasile još prije Kristova roñenja. Martin zaslade i pokaza gore prema nebu. dajući podignutom rukom znak za polazak. tako da je Justus sigurno dobije na prvi dan blagdana. napisala je gospoña Thaler. Bila je to predivna šetnja! Nebo je svjetlucalo kao neka beskrajno velika draguljarnica. Mnogo. mnogo Vam hvala za živi božični poklon koji ste nam darovali. mogao je dodati još samo svoje ime.Svjetlost zvijezda koju mi sad gledamo . držeći roditelje ispod ruke. . Zatim su polako krenuli kući. Ispod toga dječak je blok-slovima napisao: »Božični anñeo imenom Bokh. Snijeg je prestao padati. mnogo snježnih pahuljica. a u pozadini vlak. Naslikao je najprije mnogo. Pokraj vlaka stajao je upravitelj željezničke postaje. Mogu Vam zahvaliti samo riječima. Tamo su ubacili dopisnicu u poštanski sandučić koji se prazni i noću.Martin se nagnuo unatrag. Vi ste dobar čovjek. mnogo tisućljeća. . dodajući slici nove pojedinosti.reče on stara je već mnogo. Ja ne znam slikati. Na kraju je Martin napisao adresu. stisnuo oči poput pravog stručnjaka. Toliko treba zrakama svjetlosti da stignu do naših očiju. a onda nastavio slikati. Onda su odjenuli kapute i zajedno otišli na željeznički kolodvor.Pa meni nisi uopće ostavila mjesta. kojemu je na lokomotivi raslo okićeno božično drvce. A u svim kućama blistala su božična drvca.

ali njihova svjetlost još putuje. I tako još sjaje za nas, iako su se u stvarnosti već odavno ohladile i potamnjele. - Aha - reče otac. I majka se takoñer čudila. Onda krenuše dalje. Snijeg im je škripao pod nogama. Martin je čvrsto stisnuo majčinu i očevu ruku. Bio je sretan. Dok su stajali pred kućom i otac otključavao vrata, Martin je još jednom pogledao gore u nebo. I upravo u tom trenutku otkinu se jedna zvijezda padalica iz noćne tame i tiho kliznu preko neba, dolje prema obzorju. Dječak pomisli: »Sad mogu nešto zaželjeli!« I dok je očima pratio let zvijezde padalice, brzo je mislio: »Želim svojoj majci i ocu, Justusu i Nepušaču, Johnyju i Macu i Uliju i Sebastianu mnogo, mnogo sreće u životu! A to želim i sebi!« Bila je to, doduše, prilično duga želja. No unatoč tome, opravdano se moglo očekivati da će se ispuniti. Martin, naime, dok je zvijezda padala, nije izgovorio nijednu riječ. A to je, kao što je poznato, u takvoj prilici najvažnije.

TRINAESTO POGLAVLJE SADRŽAJ: AUTOBUSI I TRAMVAJI; TUŽNA SJEĆANJA NA GOTTFRIEDA, PAN JE PAUNČE, I NA TELE IMENOM EDUARD; SUSRET S JOHNYJEM TROTZOM I NJEGOVIM KAPETANOM; MNOGO POZDRAVA JUSTUSU I NEPUŠAČU; I KRAJ KNJIGE. Tako. Sad sam vam ispričao svoju božičnu priču! Sjećate li se da sam sjedio na velikoj livadi kad sam je počeo pisati? Na drvenoj klupici, za malim rasklimanim stolom? A kad bi mi postalo prevruće, gledao sam gore

prema izbrazdanim liticama i snijegom prekrivenim provalijama Zugspitza. Vrijeme prolazi, »kao da mi odlijećemo«. Dok pišem ovaj pogovor, opet sam u Berlinu. Ovdje, naime, imam mali stan. U jednoj kući u vrtu, u koju se ulazi preko četiri stube. Nedavno mi je došla majka u posjet i moram biti kod kuće točno u vrijeme ručka. Danas imamo makarone sa šunkom. To je jedno od mojih najmilijih jela. Upravo sjedim pred jednom kavanom na Kurfurstendammu*( Kurfiirstendamm - jedna od najvećih i najljepših ulica u Berlinu (prim. prev.)) (Kurtirstendam). Stigla je jesen. Kad puhne vjetar, žuto i smeñe lišće pada na pločnik. Kamo li je odletio onaj šareni leptir po imenu Gottfried, koji me, tijekom pet tjedana, posjećivao gotovo svako popodne? Leptiri ne žive dugo. Gottfried je zacijelo uginuo. Bio je tako prijazan, privržen leptir. Neka počiva u miru! A što li sad radi ono ljupko smeñe tele koje je svake večeri dolazilo po mene na veliku livadu i pratilo me sve do hotela dolje uz jezero? Je li već izraslo u vola? Ili su od njega napravili teleće odreske? Ah, Eduard mi je bio tako simpatičan! Kad bi sad dokaskao preko Kurfurstendamma, zastao pred mojim pletenim stolcem, povjerljivo me pogledao i gurnuo me svojim malim rogovima - počeo bih klicati od radosti. I sigurno bih ga zauvijek uzeo k sebi. Možda bi mogao živjeti na mojem balkonu. Hranio bih ga morskom travom iz starih jastuka. A navečer bih išao s njim u šetnju u Grunewald*( Grtinew;ild - dio grada Berlina s velikom borovom šumom (prim. prev.))... No ovuda, gdje sad sjedim, ne prolazi nijedno tele. U najboljem slučaju, katkada, nekoliko ovaca ili nosorog. Tramvaji zvone. Autobusi prolaze brundajući i

škripeći. Automobili trube kao ludi. Svima se žuri. Tako je to. Opet sam u velegradu. U podnožju Zugspitza mirisalo je poljsko cvijeće. Ovdje smrde automobilske gume i benzin. Pa ipak: bile to jele ili tvornički dimnjaci, neboderi ili brda prekrivena vječnim snijegom, bila to žitna polja ili postaja podzemne željeznice, paučina babljeg ljeta ili telefonske žice, prepune kinodvorane ili zelena planinska jezera, bio to grad ili selo - ja volim jedno i drugo. I jedno i drugo zaslužuje našu ljubav. Što bi značilo jedno bez drugoga? Prije nego što završim moram vam još ispričati o jednom susretu što sam ga maloprije doživio. Meñu mnogim ljudima koji su prolazili pored mene bio je i jedan časnik trgovačke mornarice. Postariji gospodin u lijepoj plavoj odori, sa zlatnim obrubnim vrpcama i zvjezdicama. A pored njega išao je dječak s ñačkom kapom na glavi. Nije moglo biti zabune: bili su to Jonathan Trotz i kapetan. - Johnny! - viknuh. Dječak se okrenu. Kapetan zastade. Krenuh prema njima i naklonih se kapetanu. - Ti si Johnny Trotz iz Gimnazije Johanna Sigismunda u Kirchbergu, zar ne? - rekoh dječaku. - Da - odvrati on. - To me raduje - rekoh ja. - A vi ste kapetan koji se o Johnyju brine poput oca? - upitah gospodina u mornaričkoj odori. On ljubazno kimnu glavom i pružismo jedan drugome ruku. - Ja sam, naime, napisao knjigu o vama - rekoh gimnazijalcu. - I to o neobičnim dogañajima što ste ih doživjeli prije dvije godine, oko Božića. Sad si ti, doduše, već učenik sedmog razreda., i zapravo bih te trebao oslovljavati s »vi«. Ali neću to učiniti. A ni ti ne bi to od mene tražio. Sjećaš li se još onog vremena kad su

Uli to uopće ne želi. No. . . ako nekoga samo pogleda.reče Johny.Okrenuh se opet Johnnyju. .Vjerojatno je tako.učenici realke spalili vaše bilježnice s diktatima u Egerlandovom podrumu? . . ali u njemu se krije snaga kojoj se nitko ne može oduprijeti. A Martinov otac je opet našao posao.Sjećam se toga jako dobro .I o tome ste pisali? Kimnuh potvrdno glavom. . prije dvije godine. Slike su mu vrlo lijepe. .odgovori Johny. No posve je drukčiji nego prije. Čita užasno teške knjige o teoriji elektrona i o kinetičkoj teoriji plinova.Martin je još uvijek najbolji učenik u razredu.A što radi tvoj prijatelj? . .On ne jede . pišeš li još pjesme? .rekoh. Matthias je potpuno pod njegovim utjecajem. I to sigurno znate.To i još mnogo toga. . doduše. . .upita on iznenañeno. I još uvijek se razbjesni kad je netko nepravedan. Uli je.rekoh.Dakako . . .I o skoku s padobranom.On ždere! A dva puta na tjedan odlazi na tečaj boksanja u jednu športsku školu. taj je gotov.Sjajno! A što radi Sebastian? .Trenutačno ga zaokuplja kemija. Jedan profesor s likovne akademije napisao mu je da mora postati slikar.reče Johny. . Kako ste svi vi? Jede li Matthias još uvijek tako mnogo? . ostao malen.On je tada. A gotovo i svi ostali.reče kapetan zamišljeno.I to znate? .A Uli? . .Još uvijek je najmanji u razredu.A ti. Želi postati znanstvenik i otkriti što je u atomima. .A onda je sve ostalo sitnica. A preostalo vrijeme slika.Uli je čudan momak . kad je Uli nastradao. o kvantnoj teoriji i sličnim stvarima. svladao samoga sebe .To me iskreno raduje . .

reče Johnny tiho. Prenijet ću pozdrave.Zar i njih poznajete? . . Pozdravi i dječake! . piše priče i drame i pjesme. Inače će se makaroni ohladiti. .rekoh ja. . da im izručim pozdrave? . pozdravi osobito Justusa i Nepušača! . Studirao je . ne i talent. a ne hoćeš li jednoga dana postati pisac.Da. . pomislih. Kapetan i njegov štićenik produžiše svojim putem.Svakako .Oni će već znati o kome je riječ.Od njihovog prijatelja iz Berlina .Kad se vratiš u Kirchberg.A ako on ocijeni da je to ispravno.Vrlo rado. Sjajan dječak. godine u Dresdenu. Možda bi vam mogao jedanput nešto poslati. Hoćete li to učiniti? . Johny se još jedanput okrenuo i mahnuo rukom. može vam je dati.upita začuñeno Jonathan Trotz. Otac mu je bio sedlar. -A od koga.Ali ja mogu procijeniti samo radove.rekoh ja. To će se vidjeti tek kasnije. da procijenite koliko vrijedi to što piše. Inače samo Martinu Thaleru.Poslat ću je doktoru Bokhu . Moja majka će se uistinu iznenaditi kad joj ispričam da sam sreo Johnyja Trotza i njegovog kapetana! HRABRI RAZRED PROFESORA JUSTUSA Njemački književnik Erich Kastner roñen je 23veljače 1899. . molim. Erich je želio biti učitelj. A sad ću se autobusom broj l brzo odvesti kući. zar ne? . Mogu samo reći znaš li pisati. Zatim pružismo jedan drugome ruku na rastanku.Čekat ću . a majka frizerka. Onda rekoh: . A vi ćete nam poslati knjigu kad bude tiskana.Kapetan se nasmiješi.rekoh.

dramatičar. a 1925. godine doktorirao iz filozofije. esejist.germanistiku i romanistiku u Leipzigu i Berlinu. Bavio se novinarstvom. a potom se sasvim posvetio književnom radu kao liričar. zato što mislim: o takvima se nismo nikada dosta napripovijedali. vedar. Dječji likovi u njegovim djelima izuzetno su poduzetni i samostalni. Knjige za djecu učinile su ga svjetski poznatim i obljubljenim. Za takvu Kastnerovu orijentaciju zaslužna je Edith Jacobson. ali ima i nekih tipičnih dječjih mana. romanopisac i filmski scenarist. Slabo je bio poznat izvan njemačkoga govornog područja sve dok nije počeo pisati za djecu. Svojim romanima Kastner je skrenuo dječju literaturu novim smjerom.) Pripovijedao sam o Tončeku. Jer će Emil i . godine rodio prvi Kastnerov dječji roman Emil i detektivi. nikad ne posustaje pred zaprekama. . nego se odlučno bori za svoje pravo. . jednako hrabri i čestiti? Bila bi mi to najljepša nagrada. U pogovoru drugom dječjem romanu Tonček i Točkica Kastner je napisao: Mogla bi reći djeca koja su čitala moju prvu knjigu Emil i detektivi: »Dragi gospodine. valjani. vješticama i čarobnjacima i razvio uzbudljive dogañaje suvremene stvarnosti u kojoj su realistična djeca glavni akteri. iako je tako sličan Emilu Tischbeinu. Emila i Tončeka nikada nema dosta! Možda ćete odlučiti da budete kao oni? Zavoljevši ih. Ona mu je sugerirala da napiše knjigu za djecu i tako se 1928. vaš je Tonček upravo onakav dječak kao i vaš Emil. Dječak plemenit. Zašto niste dakle u novoj knjizi opisali dječaka koji bi bio posve drukčiji?« (. Emil iz prvog romana postat će prototipom svih kasnijih Kastnerovih junaka. možda ćete postati jednako marljivi. Napustio je svijet čudesa s vilama. vlasnica izdavačkog poduzeća koje je objavljivalo knjige za mlade.

šaljivih dijaloga. Roman je prava poezija prijateljstva. čime postiže dinamično. topline i razumijevanja. "Leteći razred" naziv je igrokaza koji dječaci pripremaju za Božić. U takvim sukobima dječaci očvrš-ćuju i uče. Zato je jedno izdanje ovoga romana u Hrvatskoj i nosilo naslov Hrabri razred profesora Justusa. naročito maturantima. duhovito pripovijedanje s mnoštvom životnih. Odgojitelja koji ima najviše razumijevanja za njihove velike i male probleme nazivaju Justus (lat. Nemojte se uplašiti ako nešto krene naopako. a u njemu susrećemo mnogo "Emila" i "Tončeka". napeto . Njime treperi duh humanosti. Zanimljiv je odnos učenika i profesora. živo. Budite hrabri! Morate naučiti biti čvrsti! Dječaci dolaze u sukobe sa starijim ñacima. Hrabro se bore za ono što je po njihovu uvjerenju pravo. Svi oni nemaju baš naglašeno sretno djetinjstvo. Osjećaju se iskrene piščeve simpatije za one kojima je teško. No roman je zanimljiv jer i ovdje Kastnerov način pisanja karakterizira jednostavno. Internat postaje pozornicom zanimljivih zbivanja. a u prvom planu je uvijek akcija.Tonček i svi slični njima postati jednom vrlo čestiti ljudi. uvijek gladan Matthias. ali pisac jasno poučava mlade čitatelje: Naučite nesreći čvrsto pogledati u oči. pravedan). Svi su Kastnerovi romani oplemenjeni jasnim humanističkim porukama pa su nenametljivo didaktični. plašljivi Uli. dječak bez roditelja. kakvih trebamo. Nakon Emila i detektiva i Tončeka i Točkice slijedio je roman Leteći razred sa zanimljivim društvancem dječaka iz petog razreda u jednom internatu u Njemačkoj. Tu je Johny. Sebastian i drugi. Ljudi. Ne klonite ako vas zadesi nesreća. najbolji učenik petoga razreda Martin. a u ovom je romanu doza poučavanja uočljivo naglašenija. ali još u žešće sukobe s učenicima druge škole pa se razvija pravi mali rat meñu njima.

srpnja 1974. nacisti su javno spalili Kastnerova djela. ali on je. 35. ostao živjeti u Njemačkoj. Kastner je za djecu napisao još i ova djela: Emil i tri blizanca. maj. Godine 1933.kazivanje kakvo je najprivlačnije i današnjoj djeci. Umro je 29. Dubravka Težak Uredila za vas: BABAC . Konferencija životinja i Don Quijote. Blizanke. za razliku od mnogih njemačkih umjetnika tog vremena. Čovječuljak i Malena. dr. godine u Münchenu. Čovječuljak.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->