Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

METAPSIHOLOGIJA POSTMODERNE GLOBALIZIRANE STVARNOSTI Aneta Sandi Privatna psihijatrjska ordinacija Dr. Sandi Sarajevo, BiH www.drsandic.com.ba

Rezime: ivimo u doba kada su uistinu nevjerovatni tehnoloki izumi, do tek prije koju deceniju domen naune fantastike, postali neraskidive ekstenzije nas samih. Upravo tehnoloka dominacija koja duboko proima nau svakodnevnicu rezultirala je jednom sasvim novom pojavom u istoriji ovjeka kao vrste: globalizacijom. Problematika obuhvatnog razumijevanja i definiranja datog aktualnog istorijsko-politikokulturnog stanja upuuje na mogunost da se savremeni ovjek, sudionik globalizirane stvarnosti, kree gotovo polu slijep i polugluh. Kao i uvijek do sad on pokuava iznai smisao vlastite egzistencije. No, ini se da je aktualni predeterminirani drutveni okvir u kojem on nuno iznalazi dio svoga izbora, te i vlastitog bia fragmentiran, kontradiktoran i vrlo nestabilnoog vrijednosnog sistema. Krucijalna metapsiholoka determinanta globalizirane stvarnosti koju ivimo danas svakako se iskazuje kroz fragmentiranje identiteta i naglaen regresivni pomak ka oralitetu i neadekvatnoj elaboraciji infantilnog gubitka osjeaja vlastite svemoi. Drugim rijeima iskazano socio-kulturno-politiki milje u postmodernog globaliziranoj stvarnosti snano podstie maladaptivne intrapsihike procese. Kljune rijei: metapsihologija, postmodernizam, globalizacija, fragmentacija, regresija na oralitet

ivimo u doba kada su uistinu nevjerovatni tehnoloki izumi, do tek prije koju deceniju domen naune fantastike, postali neraskidive ekstenzije nas samih. Ovi artefakti bez kojih danas teko da smo u stanju i zamisliti ivot omoguili su nam da ivei s poetka XXI vijeka korigiramo, transcendiramo, komprimiramo prostor i vrijeme. Neosporna je injenica je da je svaki veliki tehnoloki izum, poput npr. nekad izumljenog asovnika, dnevnog tiska, telefona, baruta itd. snano preoblikovao ljudski nain razmiljanja, ponaanje, percepciju samog sebe i odnos s Drugim unosivi promjene u ukupnost ovjekovog bivstvovanja. Istovremeno su se odvijali i odvijaju i procesi intrapsihike adaptacije novonastaloj i ustolienoj realnosti. Neki put u naoj istoriji skloniji smo ih oznaiti kao evolutivnim, neki put involutivnim ovisno o tome emu se ovjek morao prilagoditi obzirom na ono to mu je u datom kulturno-istorijskom razdoblju imponirano. N. Carr, finalist za Pulicerovu nagradu 2011. u nominiranoj knjizi vrlo lijepo primjeuje da:

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

U posljednjih pet vijekova, od kako je Gutenbergova tamparska presa nainila popularim itanje knjiga, linearni, literarni um bio je u ii umjetnosti, nauke i drutva. Koliko gibak, toliko i suptilan, upravo on je bio imaginativni um renesanse, racionalni um prosvjetiteljstva, inventivni um industrijske revolucije, ak i subverzivni um moderne. Uskoro, on bi mogao biti jueranji um. injenica je da stare tehnologije ustupaju mjesto novima, osobito internetu kao univerzalnom mediju, gubei svoj ekonomski i kulturni znaaj. Istovremeno, usavrili smo mogunosti putovanja i transporta robe do tog stupnja da niti jedno podruje Zemlje nije ni daleko, niti nedostupno kao to je bilo prije manje od jednog vijeka. Upravo tehnoloka dominacija koja duboko proima nau svakodnevnicu rezultirala je jednom sasvim novom pojavom u istoriji ovjeka kao vrste: globalizacijom.

Definiranje globalizacije Iako osjeamo i znamo da smo svi obuhvaeni tim multislojevitim globalnim procesom vrlo teko je definirati globalizaciju tako da se ne izostavi niti jedan njen bitan oznaitelj. Globalizacija je struja koja utie na drutva, kulture, i ekonomije. Rezultat je transnacionalnih i transkulturnih integracija... Ona obuhvata uzroke, tok i posljedice ovih integracija (Al-Rhodan i sar., 2006). Tokom proteklih nekolicinu decenija od kako je fenomen globalizacije u ii ekonomskog, politikog, kulturnog, sociolokog, filozofskog diskursa itd. pojavljuju se razliiti pokuaji definiranja ovog procesa. Pojedine konotacije impliciraju aktualni progres, razvoj, stabilnost, integraciju (npr. Friedmann, 2004). S druge strane nisu rijetki ni stavovi koji je poistovjeuju s kolonijalizmom (npr. Khor, 1995; prema Al-Rodhan i sar., 2006) odnosno krucijalim ekonomskim obiljejem u usponu kapitalizma katastrofe (npr. Klein, 2008). U cilju klarificiranja aktualne problematike definiranja samog pojma predoit e se tek nakolicina definicija ovog procesa. Specifinosti njihovog centralnog usmjerenja i krucijalnih odrednica razotkrivaju naglaeno nesuglasje. A. Giddens (1990) u Posljedicama moderne navodi sjedee: Globalizacija se ... moe definirati kao intenzifikacija svjetskih drutvenih odnosa koji povezuju udaljene lokalitete na takav nain da se lokalna zbivanja oblikuju dogaajima koji se odvijaju na udaljenosti od mnogo milja, i obratno.

C. Oman (1996; premaAl-Rodhan i Stoudmann, 2006) globalizaciju definira kao rast, ili preciznije ubrzani rast, ekonomskih aktivnosti preko nacionalnih i regionalnih politikih granica. On iznalazi ekspresiju u poveanom kretanju materijalnih i nematerijanih dobara i usluga, ukljuujui prava vlasnitva, preko trgovinskih investicija, i esto migracija ljudi. Moe biti i esto i jeste facilitiran sniavanjem rukovodeih zapreka ovim kretanjima, i/ili tehnolokim progresom, posebno u transportu i telekomunikacijama. Djela individualnih ekonomskih aktera, kompanija, banaka, ljudi, vode ih, uobiajeno, u pravcu ostvarenja profita, esto stimulirano pritiscima kompeticije.

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

Mittelman (2000) u Sindromu globalizacije navodi sljedei okvir definiranja fenomena: ...dominantni oblik globalizacije znai istorijsku transformaciju: u ekonomiji, nainima opstanka i nainima postojanja; u politici gubitak u nivou kontrole koja se sprovodi lokalno... i u kulturi, devalvaciju dostignua kolektiva... Globalizacija izranja kao politiki odgovor na ekspanziju moi trita...

Thomas (1997) navodi kako se globalizacija openito odnosi na procese kojima mo biva locirana u globalne drutvene formacije i iskazana kroz globalne mree prije nego putem teritorijalno zasnovanih drava.

Jameson (1998; prema Coppan, 2001) predoava globalizaciju iz unekoliko drugaije perspektive, te navodi: Kao kulturni proces, globalizacija oznaava eksploziju pluraliteta uzajamno ispresijecanih, individualno sinkretikih, lokalnih razliitosti; pojavu novih, do sad potisnutih identiteta; i ekspanziju svjetske medijske i tehnoloke kulture s obeanjem popularne demokracije. Kao ekonomski proces... to je asimilacija ili integracija trita, rada, nacija. Upravo s nemogunouu izriitog definiranja globalizacije kao takve suoeni smo s slinom problematikom u filozofskom i sociolokom nastojanju definiranja epohe u kojoj se trenutno nalazimo. Postmodernizam, obzirom na svoja obiljeja korjenite disolucije tradicionalnog i fluidnosti (Baumann, 2000) svoje sutine, iskazuje se podjednako tekim za determiniranje u konkretnim, stabilnim okvirima kakve podrazumijeva validna definicija. Obzirom na do sad iznesenu problematiku sasvim je jasno da kada razmatramo globalizaciju promiljamo o transformacionom procesu, ostvarivanju jednog novog poretka koji se direktno dotie naeg ivota na privatnom, ekonomskom, politikom i na drutvenom planu.

Metapsiholoke dimenzije od posebnog znaaja pri razmatranju postmoderne globalizirane stvarnosti U odnosu na multislojevitost, fluidnost, postmodernog fenomena globalizacije ne moemo se oteti utisku da je na sceni jedan tako obuhvatan proces koji se, obzirom na svoju prirodu, mora reflektirati i specifinim procesima kojima se inducira i restrukturacija psihikog stratuma naeg bia, i to na globalnom planu. Problematika obuhvatnog razumijevanja i definiranja datog aktualnog istorijsko-politiko-kulturnog stanja upuuje na mogunost da se savremeni ovjek, sudionik globalizirane stvarnosti, kree gotovo polu slijep i polugluh. Kao i uvijek do sad on pokuava iznai smisao vlastite egzistencije. No, ini se da je aktualni predeterminirani drutveni okvir u kojem on nuno iznalazi dio svoga izbora, te i vlastitog bia fragmentiran (npr. Elliott, 2000; Garcia, 2003), kontradiktoran i vrlo nestabilnoog

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

vrijednosnog sistema. Obzirom na globalizaciju on zalazi znatno dublje u sfere linog, privatnog no to se to zbvalo u ranijim kulturno-istorijskim razdobljima. Da situacija bude kompleksnija danas se toliko potcrtava ovjekova sloboda u postmodernoj, globaliziranoj stvarnosti. Pitanje je: o kakvoj slobodi se uopte radi? Je li ovjek globalizirane stvarnosti dokuio svu slojevitost vlastitog bia i ovladao vlastitom manjkavou i nesavrenstvom? Ili kroi poljanama iluzije pri emu mu je duina preenog puta obratno srazmjerna intrapsihikom bogatstvu, koherenciji i kapacitetu da svom bivstovanju da jedan dostojanstven, autentian, ljudski smisao? Neosporno je da psihoanalitika misao, barem na dananjem civilizacijskom stupnju, ponajbolje doarava kakva je to psihika konstelacija ovjeka kao vrste. itava nauka poiva na metapsihologiji, psihologiji koja vodi s onu stranu svjesnog (Freud, 1898), spoznaji koju nam je pribliio S. Freud. Psihoanaliza razmatra tu unutarnju, suptilnu dimenziju ovjeka. Psiholoko ustrojstvo iz kojeg proistiu motivi naeg ponaanja, doivljaj samog sebe, onog Drugog i svijeta u kojem ivimo proistie iz veoma sloene interakcije genetskih datosti, uslova ranog odrastanja tokom kojeg dominantnu ulogu ima ua porodica, da bi se konano psihiki stratum modificirao i bivao kontinuirano modificiran u okrilju specifine konstelacije date drutvene zajednice. Upravo adaptvna dimenzija jedno je od centralnih podruja izuavanja u psihoaanalitikoj metapsihologiji. Nae psihiko ustrojstvo je takvo da u ranom ontogenetskom stadiju nismo sposobni razluiti realnost od fantazije. Svijet i sebe doivljavamo kao jedinstvo, teimo svemoi. U ovoj dimenziji fantaziramo o nunosti neodlonog zadovoljenja svih vlastitih potreba. Osujeenje poistovjeujemo s katastrofom, slomom svemone orbite koji korespondira s anihilacijom vlastitog bitka. U ovom ivotnom dobu Drugi ne postoji kao bie za sebe. Dio je te svemone orbite u kojoj je okrenutost jedino i iskljuivo sebi, u veoma arhainom obliku, centralno uporite u kojem se osvaruje postojanje. Psihofizioloki razvoj, determiniran genetskim kodovima, utie na porast kapaciteta za jasniju percepciju realiteta, te i doivljaja samoga sebe i odnosa s drugim. Uruenje svijeta u kojoj je vlastita svemo fantazija koja stoji kao pandan realnosti narcistika je lezija koju svi mi moramo prebroditi na putu ka sazrijevanju i odrastanju. Ovo razvojno postignue podrazumijeva ostvarenje ljudskog kapaciteta da projicira savrenstvo, ideal, van sebe samog i da tokom ivota iznalazi smislene, kreativne naine kojima se nastoji pribliiti tom arhainom sjeanju na bivstvovanje u savrenstvu. Drugim rijeima iskazano, neminovno odustajanje od iluzije vlastite svemoi i prihvatanje ogranienja koja su nam pridruena roenjem, otvaraju put za ovjekovo aktiviranje kapaciteta da ostvaruje svoje potencijale na konstruktivan nain teei na uzoru tog idealnog na ije postojanje ga opominje vlastito arhaino nesvjesno sjeanje. Razvojne, ili docnije ivotne okolnosti koje prekomjerno aktviraju ovo u nama uspavano primordijalno jezgro svojom iluzornom zavodljivou prijete znaajnim osiromaenjem intrapsihikog svijeta kojim, htjeli mi to ili ne, komuniciramo sa samim sobom i s Drugim, kreirajui ivot i njegove sutinske odrednice, i iznalazei mu smisao. Uporedo s ovim procesom odigrava se psiholoko uslonjavanje ovjeka kao bia, pod na prvi pogled moda i nevidljivim, no stoga i ne manje determiniranim, nagonskim naelima. U postmodernom psihoanalitikom diskursu i ovaj metanarativ je otro kritizirn. No, u npr. francuskoj psihoanalizi (Green, 2005) i dalje u naelu opstaje stav po kojem je Freudova konana teorija nagonske dualne organizacije (libido i agresija) krucijalna za razmijevanje i normalnog i patolokog psihikog ustrojstva. U vrlo grubim crtama znaaj ovog modela oituje se po tome to dri da nagonska organizacija usmjerava psiholoki razvoj od oralne, analne, infantilne genitalne organizcije ka zreloj, genitalnoj. Kako tokom ranog razvoja, tako i

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

u adultnom dobu, kontinuirane su interakcije izmeu libidnih i agresivih nagonskih iskaza pri emu, u harmoninijoj psihi, registriramo znatno obuhvatniju neutralizaciju agresivnih impulsa. ivei u datoj drutvenoj zajednici, sem najueg porodinog miljea, i drutveno ustrojstvo djeluje na ovjeka tako da facilitira ili oteava ovu harmonizaciju nagona, u kontinuumu koji se protee izmeu libida - agresije. Harmonina linost raspolae veim koliinama neutralizirane nagonske energije kojima se slobodno slui u svakodnevnom ivotu. Nedostatnost harmonizacije, bilo da se registrira na individualnom ili na kolektivnom, ili ak globalnom planu, oituje se i u perzistiranju naglaenijih regresivnih trendova porijekla upravo oralnog, analnog, odnosno infantilnog genitalnog. U ovom dobu strahovitih i silovitih drutvenih promjena ovjeku se izmie uporite starih, tradicionalnih vrijednosti. Funkcije i smisao institucija koje ve stoljeima nisu dovoene u pitanje - poput porodice, drave itd. - transformiraju se na do sad nevien nain. Pretrpanost informacijama jo jedan je element prezahtjevan za optimalno funksionisanje kapaciteta za razlikovanje bitnog od nebitnog, za iznalaenje smisla. U podlozi, restrukturacija ekonomije s beskrupuloznom privatizacijom, drave koje se pod prinudom ekonomskih reformi odriu dunosti da amortiziraju okove kojima su izloeni njihovi graani, ostavljaju ovjeka na milost postmodernoj zabludi da je istina relativna i da moral zavisi od kulture. Ve izvjesno vrijeme u pojedinim psihoanalitikim kruocima registruje se da ... sama nauka umjesto da slui kao akter opteg prosvjeenja pomae da se reaktiviraju infantilni apetiti i infantilne potrebe za iluzijom utiskujui se u ljudske ivote u vidu beskonanog serijala tehnolokih uda, udesnih lijekova i elektronikih pogodnosti koje neutraliziraju potrebu za ljudskim trudom (Lasch, 1975)

U dananjem postmodernom globaliziranom drutvu zbiva se progresivno odvajanje ekonomije od njenih tradicionalnoh politikih, etikih i kulturnih uplitanja. Ovo sedimentira novi poredak, definiran primarno ekonomskim odrednicama (Baumann, 2000). U vremenu kada jedino ekonomska naela opstaju kao univerzalna, nepokolebana vrijednost, i aktivniji i pasivniji sudionici globalizirane stvarnosti prinueni su i na svjesnom, no i nesvjesnom intrapsihikom planu mobilizirati vrlo specifine adaptacione manevre ije nesvjesne dimenzije razmatra upravo psihoanalitika metapsihologija. Istovremeno, postmoderni relativizam snano se uplie u ovjekovu svakodnevnicu. Svojim fragmentiranjem vrijednosnih sistema i, konzekventno ivotnog stila, on podstie i intrapsihiko fragmentiranje ovjeka.

Ego orijentirani karakter E. Fromm meu prvim je psihoanalitiarima koji su se posvetili prouavanju uticaja drutva na individuu u domenu psihikog. On, izmeu ostalog, pie o drutvenom karakteru koji sadri samo izvesne odabrane osobine, sutinsko jezgro karakterne strukture veine lanova jedne grupe koje se razvilo kao posljedica osnovnih iskustava i oblika ivota zajednikih toj grupi (Fromm, 1941). Njegova funkcija je da regulie energiju lanova drutva tako da njihovo ponaanje ne bude stvar svjesne odluke o tome da li da slijede ili ne slijede drutveni uzor, ve stvar elje

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

da djeluju onako kako djeluju, a u isto vrijeme da nalaze zadovoljenje djelujui prema zahtjevima kulture. Drugim rijeima, funkcija drutvenog karaktera jeste da uoblii i kanalie ljudsku energiju u okviru datog drutva radi neprekidnog funkcionisanja samog drutva (Fromm, 1955). Polazei od Frommove teze o drutvenom karakteru Funk (2005, 2007; prema Funk R, 2010) kao reakciju na fundamentalne promjene uslova ivljenja uvjetovane globalizacijom registrira pojavu ego orijentiranog drutvenog karaktera. Definira ga radikalnim konstruktivizmom koji ne poznaje spone. Za ove ljude sve je proizvoljno. Sve to postoji je OK. Ovi ljudi promoviraju provokativno odreenje sopstva: Ja sam ja, po tome to sam ja ja, i ti si ti, po tome to si ti ti (ibid). Konzekvetno, nikom se ne ukazuje pravo da se izjasni o tome ta je dobro a ta loe, ispravno ili pogreno, zdravo ili bolesno, stvarno ili nestvarno, sukladno realitetu ili iluzorno. Jedino to je vano u ovakvoj karakternoj orijentaciji, potcrtava Funk, jeste ego-orijentirano fabriciranje stvarnosti po kojoj je realitet da ego-orijentirani jeste, kao i stvarnost koja ga okruuje u obliku ivotnog djelokruga, ivotnog stila i sfera iskustva poput onih na pozorinoj sceni. Zapanjujue obiljeje ego-orijentiranog drutvenog karaktera je da pokazuje elju za samo-determiniranom fabrikacijom stvarnosti, realiteta nedeterminiranog smjernicama (ibid). Tako ego orijentacija postaje oita u smislu konglomerata sljedeih obiljeja: Ego orijentisani ljudi tipino su inioci i to u vrlo specifinim odrednicama. Prema njima sve moe i treba biti uraeno. Sve to je napravljeno ili bi moglo biti uinjeno novo ili razliito privlanije je i vrjednije no sueljavanje s realitetom ili prihvatanje situacija u kojima se ne moe uiniti puno vie. Posebno uoljiva je nota cinizma. Postmoderni akteri ego-orijentisanog karaktera rasklapaju gotovo sve tradicionalno uspostavljene vrijednosti, izruguju se mnogo emu to bi moglo bivstvovati u domenu sakralnog. Tipina za ego-orijentiranu osobu je sentimentalnost. Vie na nesvjesnom no na svjesnom planu izbjegava se doivljavanje vlastitih emocija. Oni njeguju osjeanja ili dijele emocije onako kako se to predoava u ljubavnim ili akcionim filmovima. Kao najoitiji primjer ovog otuenja od vlastitih osjeanja injenica je da danas sve mora biti doivljeno, preokrenuto u iskustvo, dogaaj ili priliku. Krucijalna prednost ovakve sentimentalizacije je da je osoba u poziciji da moe ograditi vlastiti emocionalni svijet i usmjeriti ga samo na ono to mu se ini pozitivnim. Tenja ego-orijentiranog karaktera ka disoluciji granica uz istovremenu tenju da doivi bezgraninost takoer je vrlo tipino obiljeje ovog drutvenog karaktera. Ohrabruje se, velia rizino, nekonvencionalo, neki put i nemogue. Ovo zrai nevjerovatnom privlanu ispod koje se krije tenja da se osjeti vladaocem prostora i vremena. Njegov dom je mobilnost. On mijenja dan za no. Jedina prepoznata dimenzija prostora i vremena je sada i ovdje. Njegovanje povrnih drutvenih kontakata na utrb stvarnog, vezivanjem proetog meuljudskog odnosa. Odnosi u kojima izranja mogunost da kontakti ili partnerstvo rezultiraju posveenjem, obavezanou, oekivanjem ili pouzdanou, ili eljama za trajnim zajednitvom su tabu. Ego orijentisani karakter oblikuje i doivljava meuljudsku relaciju specifino kroz vlastitu potrebu da bude povezan kontaktima i da ostvari pristup drugom kako on sam odredi. Tako je odnos ustupio mjesto kontaktu.

Funkova nova nomentklatura vrlo lijepo se moe povezati s Baumannovim (2000) zapaanjima o aktualnom trendu koji determinira 'individualizaciju' koja se sastoji od 6

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

transformiranja ljudskog 'identiteta' od 'datog' do 'zadatka'. Istovremeno, govorei o egoorijentisanom karakteru vrlo znaajno je potcrtati da je u originalnom Freudovom (1923) odreenju ega vrlo znaajan dio ove intrapsihike strukture nesvjestan. U postodernom sukobu unutar psihoanalize ovo je jedna od znaajnih stavki na koje nas podsjea francuska kola psihoanalize (Green, 2005). Pitanje je: promjene u psihikom funkcioniranju poput npr. ego-orijentiranosti koju uoava Funk, i koje uistinu ne moemo osporiti u dananjem globaliziranom drutvu jesu li one ipak odraz progresivnog razvoja ovjeka? Ili, obratno, ukazuju na potencijalno involutivna obiljeja determinirana nesvjesnom psihikom regresijom? Fragmentiranjem doivljaja, osjeaja sopstva?

Fragmentiranje uz regresivni pomak ka oralitetu Slom tradicije i vrijednosnih sistema rezultira fragmentiranjem osjeaja, doivljaja vlastite cjelovitosti svakog pojedinca ponaosob. U globaliziraoj stvarnosti ranije simbolike strukture koje su podravale subjektivnu organizaciju vie ne slue svojoj svrsi. Pojedini autori iz ovog razloga sugeriraju i intrapsihiko stanje traumatine bespomonosti (Garcia, 2003). U psihoanalizi se odavno zna da su ovakve okolnosti, intenzivne intrapsihiki doivljene prijetnje, elementi koji provociraju izrazite regresivne trendove. Intrapsihiki mehanizmi kojima se nae unutarnje bie opire unutarnjem slomu u ovakvim okolnostima velikim dijelom su zavedeni, izmanipulirani sredstvima javnog informisanja koji nas neprekidno izlau nebrojenim bajkovitim reklamama koje alju jasnu poruku: imati=biti sretan, imati=biti. Na dalje, ti isti mediji sem obeanja bajkovitog posjedovanja kontinuirano emitiraju i informacije o krizi (ekonomskoj, ratnoj, politikoj, elementarnoj itd.), te je ovjek zabrinut i za goli, vlastiti fiziki opstanak. Ovim se jo snanije podstiu ve inducirani regresivni intrapsihiki procesi. Paralelno s ovim zbivanjima ovjek ve obitava u svijetu vladtite grandioznosti koje je kreirao tehnoloki procvat. Sanchezova (2010) vrlo lijepo primjeuje da intenzifikacija separacije izmeu vanjskog i unutranjeg ukljuuje modifikaciju kognitivnih i afektivnih mapa koje su ranije dozvoljavale individuama da iz iskustva stvaraju smisao. Pod ovakvim pritiskom, zajedno s prenatrpanou informacijama, zaista je teko sauvati zdrav razum i identificirati uzronik vlastitog nespokojsta i poraditi na sebi. Zavodljiva mrea konzumerizma usidrena u globalnoj potronji odavno je razapeta, kao i mete za projekciju vlastite agresije na evidentno pogrene ciljeve (npr. Sandi, 2011). Pojedini autori poput Jamesona (1984) i Baumana (2000) krucijalnim problemom dananjice koji pogaa individuu dre problem percepcije, elaboracije i atribuiranja znaenja u svijetu ekscesivne stimulacije. Krucijalna metapsiholoka determinanta globalizirane stvarnosti koju ivimo danas svakako se iskazuje kroz fragmentiranje identiteta i naglaen regresivni pomak ka oralitetu i neadekvatnoj elaboraciji infantilnog gubitka osjeaja vlastite svemoi. Drugim rijeima iskazano, socio-kulturno-politiki milje podstie maladaptivne intrapsihike procese. Paralelno s ovim, promjena percepcije vremena i prostora uz konstantnost krize, uz ekscesivnu stimulaciju prevashodno medijskog porijekla i interneta, podstiu i procese intrapsihike fragmentacije. Sve ovo ima dalekosene posljedice na ovjekovu percepciju sebe, Drugog, svijeta u kojem ivi i svoje uloge i mjesta u njemu. Wieviorika (2007; prema Sanchez, 2010) pie o izranjajuem hedonistikom i konzumeristikom unidimenzionalnom individualizmu. Karakterizira ga preferenca za nihilizam i ravnodunost. On komercijalne

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

brendove nastoji pretoiti u emocionalne spone. Istovremeno, virtualni svijet slika i zabave popunjava egzistencijalnu prazninu poput ovisnost o drogi. Centralnost neurotske psihopatologije Freudovog doba koncem prolog stoljea gradualno je zamijenjena dubljim psihopatolokim lezijama poput narcistikih i granino strukturiranih linosti (Sandi, 2008). Danas, u psihoanalizi se registrira pojava nove patologije te sem ve predoene teze o ego-orijentisanom karakteru u literaturi nalazimo reference koje upuuju na psihopatologiju asociranu uz teju za instant udovoljenjem vlastitih potreba (Ahumanda, 1997; Arditi, 1988; Baladier, 1995; Carlisky i Eskenazi, 2000; Castoriadis, 1996; Eizirik, 1997; sve prema Eizirik 2009), kao i publikacije koji upuuju na fenomen fragmentacije identiteta (Elliott, 2000). Regresiju na oralitet koju bismo u svakodnevni jezik mogli prevesti u sve izraeniju tenju za ostvarenjem instant zadovoljstva, sticanju, zgrtanju koje ve odavno ima obiljeja nezajaljive pohlepe dokumentira aktualno ekonomsko naelo slobodne kompeticje i neogranienog kretanja kapitala. Veliki posjednici kapitala tek su naglaen primjer onoga to se zbiva u prosjenom stanovniku globalizirane stvarnosti. Ovaj drugi na manjem, tek linom planu, neminovno traei mapu vlastite orijentacije u svijetu slomljenih tradicionalnih vrijednosti kada su novac i mo predoeni i predoavani kao univerzalna vrijednost kao prvu i najoitiju tranicu kojom bi mogao usmjeriti validnost i sigurost vlastite egzistencije uoava paralelu novac=mo=uspjeh=sigurnost. Bilo kakav drugi okvir orijentacije u svijetu kada su sve ostale vrijednosti nestalne na globalnom planu iskazuje se kao vrlo nesiguran. No, zgrtanje u pohlepi je proces kojem se ne nazire kraj. Istovremeno, on implicira i veoma negativne meuljudske relacije. Zahvaljujui M. Klein (1957) u psihoanalizi odavno znamo da na nesvjesnom planu pohlepa tei ka potpunom crpljenju, isisavanju i prodiranju Drugog. Njen konani cilj svodi se na desruktivnu introjekciju. O integracionim kapacitetima linosti za ljubav, kada predominiraju ovakve okolnosti, teko da uopte moemo i govoriti sem kao o pukoj teoretskoj stavki. Tako, psihoanalitiki posmatrano, ni pohlepni subjekat, niti ljudski objekat ka kojem je usmjerena njegova pohlepa, ne bivaju poteeni agiranja vrlo grubih, nerafiniranih agresivnih nagonskih stremljenja porijekla oralnog. Krajem XX vijeka ljudi su, kako primjeuje Bell (1972) konzumerizam poeli smatrati vlastitim samoispunjenjem, to ujedno dri i krucijalnim obiljejem posmodernizma: Postmodernizam je u potpunosti postavio instinktivno. Nagoni i uivanje su postali stvarni i ivotnoodreujui sve ostalo je neuroza i smrt (ibid) Slino stanovite zastupa i Baumann (2000) tridesetak godina docnije kada, u skladu s Freudovom (1900) tezom o principu zadovoljstva i principom realiteta, pie da je istorija konzumerizma pria slamanja i odbacivanja sukcesivnih 'vrstih' prepreka koje ograniavaju slobodu fantazije i 'princip zadovoljstva' usklauju s mjerom diktiranom od strane 'principa realiteta'. Potrebu... je vremenom zamijenila elja. Naznaena mobilnost afektivnih investicija, sentimentalnost, povrnost upuuju na predominirajui novi oblik meuljudskog odnoenja to je svakako jedna od krucijalnih osobina globalizirane stvarnosti. Povrnost u odnosima, sentiment, ovjek kao upotrebna vrijednost drugom ovjeku jasne su dimenzije globalizirane stvarnosti koje razotkrivaju dehumanizirajuu notu u svijetu u kojem ivimo danas. U likvidnoj moderni Baumann (2000)

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

sagedava ljudske odnose kao iznimno privremene i vrlo esto besmislene. Razmatrano s psihoanalitikog metapsiholokog stanovita ini se da ovjk postmoderne, globalizirane stvarnosti sve vie obitava u fragmentiranom svijetu parcijalnog, dok mu se holistiki nazori i iznalaenje smisla, znaenja, izmiu sve dalje i dalje.

Zakljuak Sasvim je jasno da ivimo u razdoblju tranzicije u jedan do sada nepoznat modus bivstovanja na drutvenom planu. Drutvene odrednice, ma koliko one bile fluidne i neuhvatljive kakvom jednostavnom definicijom, utiskuju svoje specifinosti u bie. ivot jo uvijek nije dosegao ekstreme bezumnog, no uinjeno je mnogo tete, i budui alati sigurnosti, ukljuujui novostvorene rutine... ne mogu biti nita vie no take, smicalice ljudske genijalnosti koja gleda na pravu stvar oniliko koliko se osoba uzdrava da je preispita izbliza (Baumann, 2000). Na sceni je jedno snano, silovito usmjeravanje, uslovljavanje bivstvovanja ka, s jedne strane iluzornoj slobodi, jednakosti, ansama za progres, a s druge, u pozadini, vrsto i sigurno koraa ekonomsko porobljavanje, preplavljenost informacijama, bombardiranost reklamama koje rasplamsavaju nezajaljive konzumeristike apetite, te medijski probuen i hranjen egzistencijalni strah provociran razliitou objavljivanih kriza. Prazninu fragmentiranog ovota kao da sve vie popunjava oralni voajerizam, konzumerizam, kompulzivna upotreba interneta. ovjek u globaliziranoj stvarnosti je fragmentiran, regresivan. ini se da koraa svojim ivotom vie noen nesvjesnim maladaptivnim regresivnim trendom no to je toga, u biti, svjestan.

METAPSYCHOLOGY OF POSTMODERN GLOBALIZED REALITY Summary We live in the times when truly unbeliveable technological innovations, until only a few decades ago the domain of science fiction, became extensions inseparable of our selves. Exactly this technological domination which deeply penetrates our daily lives resulted in a quite new occurrence in the history of mankind: globalization. Problems related to comprehension and definition of actual historical, political and cultural condition relate to the possibility that contemporary human, participant in the globalized reality, dwells patrially blind and deaf. As always he tries to find the sense of his existence. But, it seems that the actual predetermined societal frame within which he inevitably finds elements of his choice, thus also parts of his being, is fragmented, contradictory and with increasingly unstable value system. Crucial metapsychological determinant of globalized reality we live today surely manifests itself through fragmentation of identity and marked regressive trend towards orality and inadequate elaboration of the feeling of omnipotence loss. In other words, socio-cultural and

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

political milieu in postmodern globalized reality strongly favorizes maladaptive intrapsychic processes. Keywords: metapsychology, postmodernism, globalization, fragmentation, regression to orality

Literatura: Al-Rodhan, Stoudmann G (2006) Definitions of Globalization: A Comprehensive Overview and a Proposed Definition [elektronska verzija], GCSP Program on the Geopolitical Implications of Globalization and Transnational Security: Geneva. Bell D (1972) The cultural contradictions of capitalism [elektronska verzija], Journal of Aesthetic Education, 6(1/2):11-38. Baumann Z (2000) Liquid Modernity. Polity Press: Cambridge. Carr N (2011) The Shallows: What the Internet Is Doing to Our Brains. W.W. Norton & Company: New York London. Cooppan V (2001) World Literature and Global Theory: Comparative Literature for the New Millenium, Symploke, 9(1-2), 15-43. Eizirk CL (2009) Psychic structure and identity in a globalizing world. International Forum of Psychoanalysis, 18:196-201. Elliott A (2000) Discerning the psychic costs of privatization. Free Associations, 7: 13-28.

Freud S (1898) Letter 84 Extracts From The Fliess Papers. The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, Volume I (1886-1899): Pre-PsychoAnalytic Publications and Unpublished Drafts. London: The Hogarth Press and the Institute of Psychoanalysis, 274.

Freud S (1900) Tumaenje snova. Odabrana dela Sigmunda Freuda. Beograd: Matica srpska, 1976.

Freud S (1923) Ja i ono, u knjizi: Budunost jedne iluzije. Naprijed: Zagreb, 1986, 267-312.

Friedmann T (2004) The World is Flat, The Globalized World in the Twenty-first Century. Penguin Books: London.

10

Tekst je prvi put objavljen u urnalu Znakovi vremena, No.57/58, 2012, str.208-222.

Fromm E (1941) Bekstvo od slobode. Naprijed: Zagreb, 1986. Fromm E (1955) Zdravo drutvo. Naprijed: Zagreb, 1984. Funk R (2010) Living by the maual: Ego oriented social character pathogenic effects of globalization. International Forum of Psychoanalysis, 84-91. Garcia CA (2003) The Superego and its Vicissitudes in Contemporary Society. International Forum of Psychoanalysis, 12:221-226. Giddens A (1990) The Consequences of Modernity. Polity Press: Cambridge. Green A (2005) Key Ideas for a Contemporary Psychoanalysis. Routledge: London and New York. Jameson F (1984) Postmodernism, or the cultural logic of late capitalism. New Left Review, 146: 59-92. Klein M (1957) Zavist i zahvalnost, u knjizi Unutranji svet deje psihe. Zavod za udbenike i nastavna sredstva: Beograd, 2001. Klein, N (2008) Doktrina oka: Uspon kapitalizma katastrofe. V.B.Z.: Zagreb. Lasch C (1975) Uvod za knjigu Ego ideal autorice Chasseguet-Smirgel J. W.W. Norton & Company Inc.: New York, 1985. Mittelman JH (2000) The Globalization Syndrome, Transformation and Resistance. Princeton University Press: Princeton. Sanchez ME (2010) Globalization and loss of identity. International Forum of Psychoanalysis, 19:71-77. Thomas C (1999) Globalization and South, u knjizi Globalization and the South, ur. Thomas C, Wilkin P. Macmillan: Houndmills, Basingstoke.

11