You are on page 1of 16

1

Krzysztof Michalski (1948, Varava) studirao je filozofiju na Sveuilitu u Varavi kod Leszeka Kolakowskog. Doktorirao je u Frankfurtu, predaje na bostonskom i varavskom univerzitetu. Utemeljitelj je i direktor Instituta za znanosti o ovjeku (Institut fr die Wissenschaften vom Menschen) u Beu. Na poljskom jeziku je objavio knjige o Heideggeru i Husserlu, a na engleskome uskoro izlazi studija "Logic and Time. An Essay on Husserls Theory of Meaning". Uz ostalo se bavi problemima graanskog drutva i njegovim filozofskim implikacijama. Njegov rad "Nietzsche i nihilizam historije" tekst je predavanja odranog u travnju 1995. u Beu, na komemorativnom skupu u povodu smrti Edwarda Shilsa. Ovo je prvo objavljivanje tog teksta.

Krzysztof Michalski Nietzsche i nihilizam historije

I. Poznato je da naa znatielja ponekad dovodi do filozofije. To se dogaa kada nismo zadovoljni podacima o nekim dogaajima ili odnosima ili otkriem njihovih uzroka. Drugim rijeima, to se dogaa kada elimo shvatiti svijet kao cjelinu, a ne tek pojedini njegov fragment.

Takva vrsta znatielje zadovoljava se jednom kada shvatimo kakav je stvarno svijet: jednom kada otkrijemo opi i stalan poredak stvari. Filozofija roena iz takve znatielje, koju pokuava zadovoljiti, pokuaj je otkrivanja nepromjenjivih i sveobuhvatnih struktura koje e nam omoguiti razumijevanje svijeta kakav on jest. Ukratko, to je pokuaj univerzalne teorije.

To sigurno nije jedini poznati motiv filozofije. Drugi je ogorenje: ogorenje svijetom kakav jest, onim to predstavlja. Takva vrsta ogorenja ne bavi se odreenim djeliima svijeta, odreenim situacijama, ustanovama ili injenicama. To je svijet kao cjelina, koji nas ljuti i mui i kojim smo zlostavljani. Ta bol ne moe biti ublaena ureivanjem dijela svijeta - preusmjeravanjem rijeke koja redovito razbija svoje obale, primjerice, ili zbacivanjem jarma politike opresije, ili pronalaenjem lijeka bolesti za koju se mislilo da je neizljeiva: samo novi, univerzalni poredak stvari moe ublaiti to ogorenje, moe nas osloboditi te boli.

2
Filozofija roena iz ogorenja svijetom pokuaj je pronalaska lijeka, rjeenja za krizu, sredstva osloboenja. Njen krajnji cilj je izgradnja novog svjetskog poretka - mijenjanje svijeta, a ne njegovo opisivanje. Filozofija roena iz ogorenja svijetom prvenstveno je program djelovanja, a ne teorija.

Ne bi li tada bilo bolje upotrijebiti razliita imena za dvije posve neusporedive i razliito motivirane vste djelovanja kao to su, s jedne strane, traenje opeg i stalnog poretka stvari te, s druge strane, pokuaj mijenjanja svijeta koji nas mui i kinji? Postoji li ikakav razlog da ih obje nazovemo "filozofijom"?

Vjerujem da postoji i da je to vaan razlog. U oba sluaja bitna je cjelokupnost: svijet kao cjelina, ne samo njegov odreeni dio. Po mojem miljenju, ovaj opi univerzalistiki aspekt opravdava nazivanje obje vrste djelovanja "filozofijom".

tovie, ta se dva djelovanja ne razlikuju kao to se postolarski razlikuje od krojakog posla. Ona nisu odreeni tipovi djelovanja koji se bave razliitim stvarima, te su stoga, barem u naelu, meusobno jasno razluivi. U oba sluaja filozofija, kao univerzalna, nema ogranienja: ona ne moe njegovati vlastiti vrt bez zagledanja u onaj svoga susjeda. Drugim rijeima, dva se smisla "filozofije" ne nadopunjuju, ve se prije meusobno natjeu. Sa stanovita filozofije kao teorije, mijenjanje svijeta, ma kako poeljan cilj to bio, zahtijeva njegovo prethodno razumijevanje. Sa stanovita filozofije roene iz ogorenja, jedino nam bol koju nam svijet nanosi dozvoljava da ga poznajemo. Tako ogorenje svijetom i traenje razumijevanja svijeta nisu dva odvojena podruja djelovanja, ve jedno te isto.

II. Nietzsche je, kao i Marx, shvaao filozofiju u posljednjem navedenom smislu: on tvrdi da je ovjek bolestan, da je svijet bolestan te da je prava zadaa filozofije osloboditi ovjeka i svijet iz pandi njihove bolesti.

3
to je Nietzsche mislio da ne valja sa svijetom? Koja je njegova bolest? Je li izljeiva i ako jest, koji je za nju lijek (u odsustvu filozofije)? Da bismo odgovorili na ova pitanja, moramo ispitati koncept nihilizma.

Nietzsche: "to znai nihilizam? - Da se obezvreuju vrhunske vrijednosti." (Volja za mo, 2)

to je "vrijednost"? Ponimo sa sljedeom, opom i formalnom definicijom: "Vrijednosti" su norme, pravila ili principi koji odreuju poredak stvarnosti u svim njenim sferama. To ukljuuje poredak iskustva kao i fiziki i materijalni poredak, moralnost kao i vrijeme. Svjetski poredak odreen je nizom pravila; nazovimo ta pravila "vrijednostima" i ostavimo za sada po strani nae razloge za to. Vrijednosti, prema Nietzscheu, ne samo to ureuju ve su i same ureene; stoga moemo govoriti o "viim" i "niim" vrijednostima (pri emu su "nie" podreene "viima"), a posebno o "najviima" kojima su podreene sve druge vrijednosti.

to znai kazati da se "vrijednosti obezvreuju"? Nietzsche u gornjem odlomku kae kako se to dogaa kada "vrijednosti" izgube mo ureivanja, vezivanja i primoravanja, kada im stvarnost izmie, opire im se ili im prkosi.

Ako je tome tako, tada "nihilizam" kojim se Nietzsche bavi nije neko mnijenje, barem prvenstveno nije mnijenje. Posebno nije sud da nita vie nema smisla, da je sve to inimo besmisleno, da je ono najbitnije, to je za nas "sve", u stvarnosti "nita". "Nihilizam" u smislu u kojem ga upotrebljava Nietzsche prvenstveno je neto to se dogaa - to nije pogled, krivi ili pravi, koji imamo o stvarnosti. Dakle, nihilizam je povijesni dogaaj ili niz dogaaja, povijesni proces. Samo u izvedenom smislu, ako uope, moe se rei da je to nazor ili mnijenje koje imamo o svijetu.

Prema tome, nihilizam neemo prevladati isticanjem da su "nihilistika" mnijenja lana ili kriva u moralnom smislu i uvjeravanjem njihovih zagovaratelja da prihvate druga, ne-nihilistika. Prevladavanje nihilizma mora ukljuiti preinaku stvarnosti - ono mora promijeniti povijesni proces, a ne samo poglede ljudi.

4
III. Zato je, prema Nietzscheu, povijesni proces "nihilistiki"? to se dogodilo svijetu, to se dogodilo historiji da je proces poprimio takvo obiljeje?

Bog je umro, to se dogodilo - kae Nietzsche. No to znai kad kaemo da je Bog mrtav?

Ponimo s pokuajima da razumijemo to moe znaiti tvrdnja "Bog je iv". Sigurno se moe rei "Bog je iv" sve dok je vjerovanje u Boga organizirajui princip ljudskih ivota, kada daje znaenje ljudskom djelovanju, a odatle i svijetu s kojim to djelovanje ima posla. I ne samo tada. ak kada kranstvo gubi svoju mo (jer Nietzsche se prvenstveno bavi kranskim Bogom), a ljudi nastavljaju organizirati svoj svijet oko nekog krajnjeg cilja, iako to vie nije Bog, ve moda "napredak" ili "drutvena pravda", te nastavljaju tragati za sveobuhvatnim jedinstvom - ak i tada, tvrdi Nietzsche, "Bog je iv".

Kad Nietzsche dakle raspravlja o "smrti" Boga, ne misli na postojanje ili nepostojanje nekog nadnaravnog ili transcendentnog bia. Prema tome, "smrt Boga" nije neto to se dogodilo takvom biu, to nije "dogaaj" u tom smislu. to Nietzsche smatra "Bogom" prije je poredak u kojem jo uvijek pokuavamo organizirati svijet u kojem ivimo, ak i kad vie ne vjerujemo u Boga i kad su crkve izgubile svoju drutvenu funkciju i znaaj. Bog je "iv" sve dok nastavljamo potragu za krajnjim znaenjem ili sveobuhvatnim jedinstvom u svijetu koji nas okruuje i dok ova potraga namee naem svijetu sveobuhvatan, opi poredak usmjeren prema nekom cilju.

Jalov napor, uzaludna potraga - kae Nietzsche. Svijet ne moe biti organiziran prema nekom krajnjem cilju. Stvari, ljudi, misli i dogaaji ne mogu biti sreeni u jednu sveobuhvatnu cjelinu. Svi pokuaji u tom smjeru, bili oni u ime "kranstva" ili "vjere u napredak" ili "socijalizma", neizbjeno se izjalovljuju; jedan po jedan se ispituju i konano odbacuju. U svijetu koji nas okruuje nijedan oblik nije konaan, raznolikost oblika ne moe biti svedena na ma koji zajedniki nazivnik: ne moe biti nikakvog "opeg cilja", nikakve sveope "cjeline". Svijet koji nas okruuje je svijet neprestane mijene i nesvodive raznolikosti - to je svijet "postajanja".

5
Ali moda taj svijet oko nas nije stvaran svijet, moda je samo privid. Moda taj svijet neprestane mijene i nesvedive raznolikosti, taj svijet "postajanja", nije nita drugo doli veo obmane koji skriva stvarni svijet. Moda samo u tom skrivenom stvarnom svijetu naa potraga za krajnjim ciljem i sveobuhvatnim jedinstvom moe biti plodonosna, a mi smo do sada traili to jedinstvo i taj cilj tamo gdje se oni nikada ne mogu nai. Moda je, naposljetku, Bog iv - ali ne ovdje, u ovom nestvarnom svijetu mijene i raznolikosti, ve iza njega, u svijetu kakav zaista jest.

Nema meutim drugog svijeta osim svijeta "postajanja" u koji smo uronjeni: to je, prema Nietzscheu, jedini stvarni svijet. Traenje stvarnog svijeta "iza" svijeta mijene oko nas jednako je jalovo nastojanje kao i traenje krajnjeg cilja ili sveobuhvatne cjelovitosti unutar toga svijeta. Prije ili kasnije neizbjeno shvaamo da nikakav "stvarni svijet" ne postoji "iza" neprestano se mijenjajueg svijeta koji poznajemo te da su "idealan svijet" i "istina po sebi" filozofije, religije ili znanosti isto tako ljudski san kao i "krajnji cilj" ili "sveobuhvatna cjelovitost". "Svijet postajanja" je jedini stvarni svijet.

Bog je mrtav.

Tada je situacija ovakva: nismo uspjeli u pokuajima nijekanja stvarnosti svijeta kojeg znamo, svijeta neprekidne mijene, jer nikakav "pravi svijet" ne vreba "iza" njega; nismo uspjeli u svim pokuajima da uredimo svijet prema kategorijama kao to su "svrha" ili "cjelina" ("tradicionalne vrijednosti"). Smrt Boga stavlja nas u nepodnoljivu situaciju: s jedne strane suprotstavlja nam neporecivu stvarnost svijeta neprekidne mijene i nesvedive raznolikosti, s druge nas liava orua koje smo uvijek upotrebljavali da bismo uveli red u ovaj svijet i tako ga obdarili znaenjem i vrijednou.

To je nemogua, nepodnoljiva krizna situacija - konani, odsudni as bolesti. Ali, isto tako, samo kroz takvu krizu bolest moe biti pobijeena: kada je status quo neprihvatljiv, prisiljeni smo traiti lijek u obliku novih vrijednosti, novih orua za ureivanje svijeta.

Nietzsche pie: XXX"Na tom stajalitu realnost bivanja priznaje se kao jedina realnost, sebi se zabranjuje svaka vrst zaobilaznice prema skrivenim svjetovina i lanim boanstvima - ali se taj svijet ne podnosi, ako ga se ve ne eli porei... to se zapravo dogodilo? Kad se shvatilo da se ukupni

6
znaaj opstanka ne smije interpretirati ni pojmom 'svrha' ni pojmom 'jedinstvo' ni pojmom 'istina', postignut je osjeaj bezvrijednosti. Time se ne postie ni ne dosee nita; nedostaje preseno jedinstvo u mnoini zbivanja... Vie uope ne postoji razlog da se sebi dokazuje kakav istinski svijet. Ukratko: kategorije 'svrha', 'jedinstvo', 'bitak', kojima smo svijetu pridavali nekakvu vrijednost, sami smo iz njega izvadili; i svijet sad izgleda bezvrijedan." (Volja za mo, 12).

Osim ako uspijemo zaboraviti krizu u kojoj se nalazimo, osim ako s nje skrenemo nau panju. Ponovo Nietzsche: XXX"Vrsti samoobmane. - U najdubljoj nutrini ne znati, kuda van? Praznina. Pokuaj da se odavde izae s opojnou. - Opoj kao glazba. - Opoj kao okrutnost u traginom uitku s propasti onoga najplemenitijeg. - Opoj kao slijepo zanesenjatvo za pojedine ljude (ili vremena)... Pokuaj da se radi bez svijesti, kao orue znanosti. - Da se oko dri otvorenim za puno malih uitaka, npr. i kao spoznavalac... umjetnost 'radi same sebe', 'isto spoznavanje', kao narkoze gaenja nad samim sobom; bilo kakav postojani rad, bilo kakav mali glupi fanatizam..." (Volja za mo, 29)

Umjetnost, znanost, ideologije, zanimanja naih doba samo su, kae Nietzsche, mnogi naini da se izbjegne suoenje s injenicom smrti Boga, s potrebom ponovnog ustroja svijeta.

Bog je mrtav, i nae stare vrijednosti ne mogu vie ureivati svijet u kojem ivimo. Smatramo taj svijet nepodnoljivim, ali ne moemo zanijekati njegovu stvarnost. to moemo? Moemo spavati, tako da ne vidimo, ne ujemo, ne razumijemo (a suvremena europska kultura prua bogato i raznovrsno obilje hipnotika). Ili moemo stvoriti nove vrijednosti i novi svjetski poredak "prevrednovati nae vrijednosti".

to je dakle "nihilizam"?

"Nihilizam" se prvenstveno odnosi na povijesnu situaciju, na svijet nakon smrti Boga, svijet koji "se ini bez vrijednosti". Nema bijega od stvarnosti ovog svijeta, ali u nedoumici smo kako da se sloimo s njime, jer su svi nai prijanji pokuaji propali. To je nesnosna situacija, situacija koju je nemogue trpjeti.

7
Ta situacija, taj nihilizam u sri je filozofije kako je shvaa Nietzsche: filozofija kao lijek, kao lijek za bol, filozofija kao obeanje da e se svijet mijenjati i uiniti podnoljivim.

Ali termin "nihilizam" moe se takoer primijeniti na povijesni proces koji je doveo do takve situacije. "Svijet se ini bez vrijednosti" jer su nas vrijednosti koje smo "obiavali projicirati u njega" mimoile, vie ne ureuju i organiziraju svijet. Tako je "projiciranje" vrijednosti - nazovimo ih "tradicionalnima" u svijet prva faza nihilizma. Bolest, iji je vrhunac stanje odsudnog asa u kojem se danas nalazimo, poinje s pokuajem ureivanja svijeta prema tradicionalnim vrijednostima. Iz toga slijedi da se ne moemo osloboditi nihilizma ako obnovimo tradicionalne vrijednosti i ivimo prema njima. Naprotiv time emo krenuti putem koji neizbjeno vodi u nihilizam u smislu odsudnog asa, prije opisanoga. Nihilizam je bolest, ne bolest pogleda ili stavova, ve njihovih povijesnih motivacija. To je bolest ivota; no ne moemo uspjeti u njegovom odbacivanju ako organiziramo na ivot prema starim obrascima, odlaskom u crkvu i pomaganjem starim gospoama da prijeu ulicu. Sasvim suprotno. Tradicionalne vrijednosti nas ne mogu spasiti od nihilizma, jer one u stvari lee u njegovom izvoru.

"Nihilizam" je tada ta kritina, nesnosna situacija u kojoj se svijet ini bez vrijednosti. On je takoer bolest, patologija historijskog procesa koja nas je dovela do te situacije. Naposljetku, to je infekcija s kojom je sve poelo: pokuaj ureenja svijeta prema tradicionalnim vrijednostima.

IV. Ali to mislimo kad govorimo o "nunosti" koja vodi od tradicionalnog sustava vrijednosti do nihilistikog odsudnog asa u kojem se, prema Nietzscheu, danas nalazimo? Na osnovu ega netko moe tvrditi da je taj odsudni as "nemogua situacija", i da stoga vodi do projekcije novih vrijednosti, do "prevrednovanja svih vrijednosti"? Kakva logika zajedno vee elemente prije opisanog slijeda, tijeka koji ide od potrage za krajnjim ciljem i sveobuhvatnim jedinstvom (projekcijom tradicionalnih vrijednosti) do njenog neuspjeha; od pokuaja bijega iz svijeta stalne mijene do potrage za "pravim svijetom" skrivenim iza privida promjenjive stvarnosti, dalje do drugog neuspjeha i, konano, do odsudnog asa koji nas suoava s potrebom "prevrednovanja svih vrijednosti"?

8
Pokuajmo pitanje uiniti preciznijim. Ovdje se ne radi, barem ne na prvom mjestu, o koheziji odreenog niza povijesnih dogaaja. U pitanju je "logika historije", logika samog povijesnog procesa. To je posve drugaije pitanje nego, recimo, ono o uzrocima drugog svjetskog rata. Kada ga postavljamo, pitamo zato je jedna situacija, jedna injenica ili dogaaj praen drugim. Ne pitamo zato je kapitalizam slijedio nakon feudalizma ili demokracija nakon totalitarizma, ve zato bi neto trebalo slijediti neto drugo. To je pitanje o pokretau povijesne mijene, o tome zato se ta mijena uope dogaa.

Da stvar jo drugaije postavimo: neemo razumjeti "povijesnu potrebu" u gornjem smislu sve dok ne shvatimo da je sadanjost, trenutak u kojem smo sada, optereena budunou; sve dok ne budemo sposobni vidjeti da je budunost (neka budunost) sadrana u ovom trenutku.

"Logika historije" u ovom smislu ne moe se iznai pozivanjem na logiku koju poznamo, nezavisno od naeg znanja historije kao takve. Neemo nai odgovor koji traimo pronalaenjem "logike u historiji", primjenjivanjem inae poznatih kriterija racionalnosti i razumijevanja na povijesni proces. Kada bismo to pokuali, svodili bismo historiju na logiku i tako izbjegavali sam predmet pitanja, a to je "historinost" povijesnog procesa samog - jednostavna ali ipak tako zastraujua injenica da historija "ide dalje", da se neto uope mijenja. Ako "shvaamo" vezu izmeu dva termina silogizma (ili nekog drugog logikog oblika), tada historija gubi svoje posebno znaenje i postaje slijed dokaza prije nego slijed dogaaja.

Zaista, prema Nietzscheu, logika koja se moe razumjeti neovisno o znanju historije kao takve je fikcija. Tako jedino moemo razumjeti historiju i njenu logiku - historinost historije - kroz historiju samu. "Nehistorijsko" promatranje dogaaja, gledite "izvan" historije, koje nam navodno pomae da je bolje razumijemo, jest glupost. "Historija" je samo jo jedno ime za svijet bivanja, svijet stalne mijene i nesvedive raznolikosti. Svi nai pokuaji otkrivanja krajnjeg cilja, sveukupnosti ili "istine po sebi", pronalaenja "transcendentnog znaenja" svijeta u kojem ivimo, njegovog razumijevanja pomou nekog "izvanjskog" sustava odnoenja osueni su, kao to smo vidjeli, na neuspjeh. Nema niega iza neprekidno mijenjajueg svijeta i time niega iza historije; nema naina da se shvati ovaj

9
svijet "izvana", da se u njemu otkrije logika koju poznajemo iz neeg drugog umjesto kroz njega samog.

Logika historije - historije u njenoj historinosti, historije kao takve, a ne kao odreenog slijeda dogaaja ili odreenog povijesnog procesa - prema Nietzscheu se moe razumjeti samo "iznutra", sa stajalita sudionika. Mi smo ti koji onime to radimo, svim djelovanjima koja ispunjavaju nae ivote, historiji dajemo njeno znaenje; mi smo ti koji je inimo razumljivom kao historiju, organiziramo u slijed dogaaja i "projiciramo neku vrijednost u nju". Da se prisjetimo gore citiranih Nietzscheovih rijei: "to se zapravo dogodilo? (...) Kategorije (...), kojima smo mi svijetu pridavali neku vrijednost, sami smo iz njega izvadili - i svijet sada izgleda bezvrijedan."

Mi smo jedini koji, s naeg stanovita aktivnih subjekata (subjekata koji "pridaju" i "vade" vrijednosti iz svijeta), moemo razumjeti zato se kategorije projicirane u svijet vade iz njega i zato je svijet koji "izgleda bezvrijedan" tako nemogu da nas tjera na "prevrednovanje svih vrijednosti". Drugim rijeima, samo mi moemo shvatiti zato historija ide dalje. "Potreba" koja povezuje faze nije potreba logike dedukcije; to je potreba koja se moe shvatiti samo sa stanovita subjekta koji oblikuje historiju. To je potreba naeg ivota.

Budunou optereena sadanjost, sadanji trenutak koji nuno vodi do sljedeeg, pretpostavlja aktivnog subjekta. Bez takvog subjekta historinost historije, te tako i injenica da budunost slijedi sadanjost, ne bi bili razumljivi. Drugim rijeima, historija je stvarna jedino kao naa historija; ona je to samo za subjekt koji u njoj sudjeluje, ne za promatraa. Historija nije proces koji se odvija neovisno od nas, nije kao kia od koje se zaklanjamo pod krov. Historija ide dalje samo ukoliko se tie nas.

V. Kao to znamo, historija je nihilizam, bolest koja je dovela do dananjeg odsudnog trenutka i koja nas tjera na "prevrednovanje svih vrijednosti", ukoliko ga elimo prevladati. Ispitajmo kako bi to prevladavanje nihilizma, to "prevrednovanje svih vrijednosti", moglo izgledati.

10
Prvo pitanje koje moramo postaviti jest to je, prema Nietzscheu, krivo u starim, tradicionalnim vrijednostima. to im nedostaje? Zato su nai pokuaji ureivanja svijeta prema tim vrijednostima osueni na neizbjean neuspjeh?

Da bismo pronali odgovore na ta pitanja, moramo uzeti u obzir osnovnije pitanje: kako se vrijednosti mogu opravdati?

Tradicionalne vrijednosti, tradicionalna pravila po kojima razlikujemo dobro od zla i istinu od lai, opravdana su pozivanjem na "istinu po sebi", "svijet ideja", "Boga" - drugim rijeima, pozivanjem na stvarnost iza neprekidno mijenjajueg svijeta naih ivota. Prema tom stanovitu, stvari su istinite ili lane, dobre ili loe neovisno o tome to radimo, elimo ili govorimo, neovisno o onome to nam se dogaa. Nije bitno je li tome tako zato jer Bog to eli ili jer su takve stvari odreene idealnim i time bezvremenim zakonima; tradicionalni smisao vrijednosti jest onaj koji je neovisan o ivotu. ini se da se slae sa zdravim razumom: naposljetku, zakoni prirode vladaju bez obzira na to to nam se dogaa, a logika prilagoava nain miljenja bez obzira na to kako ivimo.

Nietzsche, pak, kategoriki odbacuje ovo stanovite. Prema njemu, nema "istine po sebi", "svijeta ideja" ni "Boga"; postoji samo neprekidno se mijenjajui, nesvedivo raznolik svijet u kojem ivimo. Ako je tako, tada je tvrdnja da su vrijednosti neovisne o ovom svijetu apsurdna: otkuda su mogle doi ako ne iz ovog svijeta? Ovdje pitanje kako su vrijednosti opravdane postaje pitanje o tome kako na ivot stvara vrijednosti koje ga organiziraju.

Tako je jedino mogue opravdanje vrijednosti, prema Nietzscheu, kroz poziv ivotu iz kojeg proizlaze. Bilo koji pokuaj opravdavanja ili razumijevanja neega mora nas zbog potrebe voditi da uzmemo u obzir njegovo porijeklo. Ako elimo razumjeti i opravdati sustav vrijednosti koji organizira nae ivote (iako moda nepotpuno i s katastrofalnim rezultatima), moramo se okrenuti njegovom porijeklu i otkriti kako je na ivot proizveo upravo takav sustav. Filozof mora, dotle dok pokuava razumjeti vrijednosti i pronai im opravdanje, biti "historiar", "genetiar", "genealog". Sline tvrdnje moemo nai kod Marxa ili kasnije kod Husserla. Prema Marxu, razumijevanje moderne znanosti

11
trai ispitivanje njene (drutvene) geneze; Husserl tvrdi kako moramo, da bismo shvatili geometriju, ispitati historiju onih ljudskih podruja djelatnosti kojih je geometrija produkt.

Ta se tvrdnja moe formulirati i na drugi nain. Potraga za tradicionalnim vrijednostima moe se promatrati kao pokuaj vrednovanja svijeta kao cjeline, otkrivanja vrijednosti svijeta u kojem ivimo. Takva zamisao je mogua samo ako usvojimo neovisno mjerilo u skladu s kojim se moe vrednovati svijet kao cjelina; samo pozivanje na, recimo, drugi, "stvarni" svijet, na Boju volju, dozvoljava nam preziranje ili odobravanje svijeta u kojem ivimo, pozitivno ili negativno vrednovanje naeg ivota kao cjeline. No nema neovisnog mjerila, postoji samo neprekidno mijenjajui i nesvedivo raznolik svijet u kojem ivimo. Prema tome, svijet kao cjelina XXX"uope nema vrijednosti, jer nedostaje neto prema emu bi se mjerio i u odnosu na to bi rije 'vrijednost' imala smisla. Ukupnoj vrijednosti svijeta nije mogue obarati vrijednost..." (Volja za mo, 708). Svijet u kojem ivimo jedina je mogua mjera vrijednosti; na ivot stvara red koji organizira svoje raznolike i promjenjive oblike. Ali on sam ne moe se vrednovati - njegova vrijednost je jednaka u bilo kojem datom trenutku, a time stvoren zbir vrijednosti uvijek ostaje isti. To je klju nihilizma, odgovor na pitanje to ne valja s tradicionalnim vrijednostima: ono to nije u redu s njima jest njihov zahtjev za vrednovanjem svijeta, vrednovanjem ivota kao takvog.

Dok je zamisao tradicionalnih vrijednosti, ili nihilizma, negacija naeg ivota kakav jest, "prevrednovanje svih vrijednosti" nije potvrivanje ivota kakav jest. Nema neovisnog sustava vrijednosti po kojemu se na ivot moe mjeriti, moe se mjeriti jedino samim vrijednostima koje je stvorio. To naravno ne znai da svatko od nas odreuje svoja pravila ponaanja kako eli ili pravila koja svi drugi, zapravo sve drugo, mora usvojiti. Nietzsche radije vjeruje kako se takva pravila ne mogu stvoriti dok ne ponemo djelovati; ona nisu od prije u naem ivotu. Tako potvrivanje ivota nije dodatni, promiljeni in vrednovanja; to je sam ivot. Prevrednovanje svih vrijednosti, kojim se bavi Nietzsche, nee biti izazvano zamjenjivanjem jednog skupa vrijednosti koje negiraju ivot, te su zbog toga nihilistike, onim koji potvruje ivot. "Prevrednovanje" nije u zamjenjivanju "Boga" "ovjekom", ili "Prirodom", ili "ivotom". "Prevrednovanje vrijednosti" ukljuuje radikalnu promjenu geneze vrijednosti. Red kojim "vrijednosti" obogauju svijet proizlazi iz ivota osloboenog nihilistikih iluzija.

12

"Prevrednovanje svih vrijednosti" e se dogoditi kada na ivot odbaci teinu iluzija koje ga pritiu i sam se uredi oko novih pravila organiziranja; kada ta pravila - te "vrijednosti" - budu proizvod ivota koji ovisi samo o sebi, a ne o diktatima "izvana". Drugim rijeima, ono e se zbiti kada sam ivot bude mogao stvarati bez bilo kakvih ogranienja, neovisan o ciljevima postavljenima izvana. Tako je svrha nove potrage za vrijednostima osloboditi ivot, umjesto uzaludnih pokuaja njegovog podvrgavanja nadzoru izvana.

To znai da, ako se radikalno prevrednovanje osnovnih vrijednosti treba dogoditi, nije dovoljno shvatiti ih drugaije: moramo ivjeti drugaije. Samo tada moemo nadvladati nihilizam, krizu u kojoj se danas nalazimo. Filozofija moe izlijeiti svjetsku bolest i ukazati na put iz krize samo ukoliko je to "filozofija ivota", ne u smislu "teorije" ivota, ve ivotnog programa. Shvaanje takve filozofije nije samo intelektualni in, ve in ivota. To znai da se ne moe prvo shvatiti, e da bi se kasnije moglo primijeniti "u ivotu"; in razumijevanja i in primjene su neodvojivi.

Poeo sam odreivanjem "vrijednosti" kao organizirajuih pravila bilo kojeg danog poretka. Mislim da je sada postalo jasno zato Nietzsche naziva takva organizirajua pravila "vrijednostima". Vidjeli smo da red ne moe biti nametnut svijetu "izvana", jer nema "vanjskog svijeta". Prema tome, znamo takoer da je sav red stvorio ivot, kroz naa djela ili nae propuste. Red kojem se ivot podvrgava postaje, kako ivot ide dalje, jedno sa samim ivotom. U tom smislu se njegova pravila mogu nazvati "vrijednostima", jer ne mogu biti nita drugo nego procjene to je vrijedno za ivot iz kojeg potjeu. One otvaraju odreene prilike, odreene mogunosti za ovaj ivot. Zato Nietzsche zove vrijednosti "uvjetima ivota": one su uvjeti ivotnog razvoja, uvjeti njegovog kretanja ovim, a ne onim putem.

VI. Je li "istina" takoer nita drugo ve "vrijednost", nita drugo ve "uvjet ivota"? Za Nietzschea, odgovor je jasno da: znanje ima znaenje samo u kontekstu neke vrste ivota i pomou svog znaaja, svoje "teine", za neku vrstu ivota. Znanje, spoznaja neodvojivi su od potvrivanja ivota samim ivotom. To znai da je znanje (uzimajui u obzir da potvrivanje ivota nije, kao to smo vidjeli, sekundarno, prihvaanje onoga to ve jest, ve prvenstveno u tome da stvara sam ivot)

13
neodvojivo od djelovanja. Ako nam na dar spoznaje govori neto znaajno o svijetu, to je samo zbog toga to ivimo na odreeni, a ne na neki drugi nain. Misao, svijest, spoznaja bi, da ostanu preputeni sami sebi i istrgnuti iz svog elementa - ivota, bili besmisleni - slijepi, prazni, dezorijentirani. ivot je taj koji nam otvara svijet i daje znanje. Tako je patologija ivota takoer i patologija znanja - neka vrsta gluposti.

Da parafraziramo: pojmovno znanje moe se shvatiti samo kao reakcija na situaciju stvorenu kroz ivot. Kao to Nietzsche kae, "poimati moemo samo svijet to smo ga sami sazdali." (Volja za mo, 495).

Uvjerenje da je znanje, a osobito pravo znanje, uvjetovano situacijom iz koje proizlazi - uvjerenje koje Nietzsche dijeli s Husserlom i Heideggerom - nije nipoto jednako relativizmu. Bilo bi relativistiki tvrditi da razliite situacije odreuju razliite istine, i da zato ne postoji jedna opa istina. Takva tvrdnja pretpostavlja mogunost gledita vanjskog svakoj situaciji, dozvoljavajui nam odreivanje situacija kao razliitih i istovremeno jednako vrijednih (tj. nijedna bolja od druge). Ali ova tvrdnja je tono ono to Nietzsche odbacuje, jer prema njemu nema i ne moe biti vanjskog odnosa spram bilo koje ivotne situacije. Zahtijevanja istine razliite od moje moraju se uvijek promatrati s gledita mog ivota, i stoga uvijek kao bolja ili loija, ali nikada jednako vrijedna. I samo su u tom smislu - kao bolja ili loija - razliita. Zaista, istina je uvijek moja istina, ona ima znaenje samo u kontekstu ivota koji mogu nazvati svojim. No bilo bi uzaludno zorno prikazati taj ivot izvana, kao neku vrst leptira izloenog u staklenom ormaru u muzeju.

Preputeni sami sebi, koncepti su glupi. Svijest i pojmovno znanje su izvedeni; mogu dosezati daleko koliko i ivot iz kojeg proistjeu. Svijet nam je otkriven samo kao protumaen kroz naa djelovanja, samo kao skup "vrijednosti". On ima znaenje samo iz perspektive uesnika, ne promatraa. Svaki pokuaj shvaanja svijeta kao takvog, poimanja znaajnog u njemu, stvara privid - privid subjekta neovisnog o odreenom ivotu - i taj privid osakauje ivot iz kojeg proistjee. To je nihilizam, i prema tome glupost. Kao to je Rilke rekao, "vjenost izmie onom tko previe misli."

14
Ako je tako, tada u izreci da je "svijet koji nas okruuje svijet neprestane promjene i nesvedive raznolikosti", da nije sveukupnost niti da cilja na bilo koji krajnji cilj Nietzsche ne usporeuje jednostavno jednu (istinitu) tezu s drugom (lanom). Misli on neto vie od toga. Ta tvrdnja je sastavni dio strategije usmjerene na mijenjanje nae senzitivnosti i oslobaanje od ogranienja pojmovnih privida. Strategija za nadvladavanje nihilizma i prevrednovanje svih vrijednosti.

VII. "Prevrednovanje svih vrijednosti", kao to sam gore rekao, potreba je s kojom nas suoava naa sadanja kriza. Korijen krize prvenstveno je negacija ivota ukljuena u plan tradicionalnih vrijednosti. Prema tome, mogli bismo rei da ova negacija, te prema tome i naa nihilistika historija i naa sadanja nihilistika kriza, ukratko nihilizam uope, nije, kao kriza u bolesti, bez pozitivnog i stvaralakog znaaja. Jer to je uvjet za mogunost njegovog nadvladavanja, "ponovnog prevrednovanja svih vrijednosti". Nihilizam kao povijesni proces nije samo historija sumraka idola (tradicionalnih vrijednosti), to je takoer put naeg osloboenja od njih, osloboenja koje je inae nemogue.

Ne znai li to ipak da smo na kraju, iako zaobilazno, vratili historiji krajnji cilj koji ureuje povijesni proces kao cjelinu? Nismo li, iako izjavljujui suprotno, privrstili nihilizam, negaciju ivota, za stroj historije, tako da bi se mogao probijati prema dosizanju pozitivnih rezultata ("prevrednovanje svih vrijednosti"), i stoga prema vlastitoj negaciji?

Ni najmanje. Zavrimo razmatranjem onoga to Nietzsche ima rei o negativnosti:

XXX"Otpad, propalost, izmet nije nita to bi po sebi bilo za osudu: on je nuna konzekvencija ivota, rasta ivota. Pojava dcadence nuna je koliko i bilo koji ishod i napredovanje ivota: nije u naim rukama da je uklonimo. Um hoe obratno, da ona zadobije svoje pravo. Na ruglo je svim socijalistikim sistematiarima to misle kako bi mogle postojati okolnosti, drutvene kombinacije, u kojima vie ne bi rasla opaina, bolest, zloin, prostitucija, nevolja... Ali to znai osuditi ivot... Ostati mladim, to jednom drutvu ne stoji navolju. Starost se ne otklanja institucijama. Ni bolest. Ni opaina." (Volja za mo, 40).

15

Drugim rijeima, negativnost, prema Nietzscheu, ne trai dodatno opravdanje; negativni aspekti naih ivota ne trebaju biti opravdani pozivom na njihovu ulogu u budunosti. Negativnost nije mehanizam za proizvodnju pozitivnih rezultata, sredstvo shvaanja budueg cilja. Degeneracija, propadanje, agresivnost i destrukcija su fenomeni ivota, te stoga upravo "pozitivni", kao rast i cvjetanje. "Prevrednovanje svih vrijednosti", prevladavanje nihilizma, nije negacija negacije - stvar je u tome da se ne ukloni negativnost iz svijeta, jer je ona u njemu sadrana.

Ovaj zakljuak moemo uobliiti i na drugi nain: historinost historije mora biti razumljiva u bilo kojem datom, zasebnom trenutku historije. Nae razumijevanje toga ne trai priziv na neto "izvan" datog trenutka, kao to je, na primjer, budui cilj. Takvo razumijevanje je stoga potvrivanje trenutka kao takvog, to ivot neuvjetovano potvruje samog sebe, ukljuujui destrukciju, agresiju i negativnost. Ne tvrdi se da je to odgovarajui opis ili "istinita teorija", jer bi to, kao to smo vidjeli, pretpostavljalo opasne privide poput "istine" ili "svijeta po sebi". To je prije potvrdno stvaralatvo. Jednom kad se ivot rijeio privida koji ga ograniavaju i izbacio supstancije koje su ga trovale - kad je, ukratko, nadvladao vlastiti nihilizam - tada moemo biti sposobni za takvo stvaralatvo.

Hoemo li to biti mi? Tko zna? Jo jednom Nietzsche: "Provodimo eksperiment s istinom! Moda e ovjeanstvo izumrijeti zbog toga! Krasno!"

VIII. Da rezimiramo: Nietzscheova filozofija proizlazi iz ogorenja svijetom, iz boli koju nanosi svijet. Neemo razumjeti svijet kakav jest sve dok nismo nauili izai na kraj s tom boli i otkrili njenu snagu. To zahtijeva da se suoimo s nihilizmom, ne samo nihilistikim gleditima ve, to je vanije, s nihilizmom same historije. Jer naa je historija krajnje nihilistika u tome to ide dalje od negacije ivota sadrane u planu tradicionalnih vrijednosti, planu koji obeava urediti svijet u razumnu cjelinu. No ne moemo kriviti historiju za nihilizam, jer historija se ne dogaa neovisno od naeg sudjelovanja, poput nekih vrsta vrtuljaka na koje se vlastitom voljom moemo popeti i sii. Historija je stvarna samo kao naa historija; dogaa se samo kroz naa djelovanja. Ako je tako, tada je nihilizam patologija naeg djelovanja, bolest snage izraena kroza nj. Prividi i fikcije kao to su "Bog" ili "istina

16
po sebi" simptomi su ove bolesti i sve dok to ne shvatimo oni e nam vezati ruke i misli. Upravo to je, prema Nietzscheu, zadaa filozofije. Prava filozofija otkriva ivot i njegovu patologiju, snagu i njenu bolest koji vrebaju iza pojmova kojima pokuavamo shvatiti na ivot. Jer pojmovi su sami po sebi prazni i stoga glupi; ako uope znae bilo to, ako ita putem njih razumijemo, to je samo zbog osjetljivosti ivota koji ivimo. Utvrivanjem porijekla pojmova u ivotu filozofija nam pomae nadvladati nihilizam i razviti novi ivot i novu senzitivnost, pomae osloboditi slobodno i potvrdno stvaralatvo skriveno u naem nihilistiki izopaenom i izoblienom ivotu. Ne znai li meutim poraz nihilizma takoer i poraz ovjeanstva, te "kone bolesti" od koje, s Nietzscheovog gledita, svijet pati? To je ve druga pria.

Friedrich Nietzsche, Volja za mo (Pokuaj prevrednovanja svih vrijednosti), prijevod Ante Stama, Mladost, Zagreb, 1988.

Prevela s engleskoga: Sanda Stepinac Redakcija prijevoda: Dinko Telean