AMEL ABAZOVI

DARKO BEKI, JUGOSLAVIJA U HLADNOM RATU (ODNOSI S VELIKIM SILAMA 1949-1955), IZDAVAKA DJELATNOST GLOBUS, ZAGREB, 1988., str. 764.

Razdoblje 1949-1955. koje je autor u ovom djelu obradio, je period u historiji nove Jugoslavije u kom se dogodilo sve to e poslije obiljeavati jugoslavenski socijalizam i meunarodni poloaj zemlje. Na unutranjem planu razvijen je administrativno-centralistiki sistem, izvrena je kolektivizacija u privredi, a na vanjskom planu Jugoslavija se nala u politikoj izolaciji i ekonomskoj blokadi od drave koja joj je bila uzor i u koje je polagala velike nade tj. od SSSR-a. Da bi ih mukotrpno pravladala i probila se na meunarodnu scenu Jugoslavija je dobivala vojnu i ekonomsku pomo Zapada ali uz razne ustupke koje je morala da uini. Knjiga se sastoji od: predgovora, uvodnih razmatranja, napomena, popisa kartica, osam tematskih poglavlja, biljeke o piscu i kazalom imena. Prvo poglavlje nosi naslov uvod u hladni rat. Izmeu Istoka i Zapada bile su velike proturjenosti i nesuglasice. I jedni i drugi budno su pratili poteze drugog. SSSR je prema jednom izvjetaju imao 1948. godine na raspolaganju 50-60 divizija od kojih je z. Evropa strahovala pa i SAD koji je tada imao samo 645. 000 ljudi u vojsci. SAD hitno reaguje pa poveava vojni buet na 15,9 mililjardi dolara i stvara se politika atmosfera pune spremnosti za obraun sa komunizmom. Odrati Tita na povrini je naslov drugog poglavlja. U takvom se politikom okruenju nala i Jugoslavija, kada je 1948. shvatila da u svijetu nema zemlje koju bi mogla smatrati prijateljskom. Zbog vlastitog samoopredjeljenja Jugoslavija je ula u sukob sa SSSRom a njihova odlunost da ustraju na vlastitom vienju ekonomskih i politikih interesa Jugoslavije bila je osnaena injenicom da su imali treu najjau armiju u Evropi. SSSR sprovodi plan Viinski, tj. ekonomska blokada i iscrpljivanje Jugoslavije kao i gomilanje trupa na granici kao demonstracija vojne sile. Tito i vrhovno rukovodstvo KPJ su se zaklinjali na vjernost Staljinu no to nije bilo dovoljno, a da bi se kriza ublaila i zemlja spasila, od sredine 1949. poinju se uspostavljati kontakti sa Zapadom koji postaju sve uestaliji. Zapad je uvidio da je Balkan prvo mjesto na kom Staljin gubi utjecaj pa se odluuje na ekonomsku pomo Jugoslaviji, tj. da se Tito odri na povini. Odgovor Staljina na jugoslavensko pribliavanje zapadu je bio otar, a pogotovo kada je FNRJ 1949. primljena u Vijee sigurnosti OUN-a. On je raskinuo ugovor o prijateljstvu sa FNRJ a to su ubrzo uinile i ostale

istonoevropske zemlje. Nakon pobjede komunizma u Kini i Mao Ce Tunga, problem Jugoslavije je postao br. 1. za Staljina a samim tim i za Zapad, jer po miljenju Za pada ako bi Jugoslavija bila poraena, poraen bi bio i Zapad u tom hladnom ratu. SSSR je pojaao svoj pritisak, a zaotravanje sovjetskog pritiska je upravo naslov treeg poglavlja. Poetkom 1950. godine, SSSR je se demonstrativno povukao iz Vijea sigurnosti kao i iz drugih organa OUN-a a to su objanjavali injenicom da lanice OUN-a nisu htjele da prime Maovu NR Kinu u Vijee. Sovjetske trupe izvodile su svakojake manevre na granicama Jugoslavije. Sovjeti su ubacivali svoje dezertere koji su izazivali nemire u unutranjosti zemlje pa su tako bile izbile pobune seljaka na Kordunu i Cetinjskoj krajini koje je jug. milicija uspjeno uguila. Jugoslavija je uputila protestne note SSSR-u zbog graninih incidenata i povreda zranog prostora, no SSSR je time samo zavaravao Zapad jer je uskoro u J. Koreji izbio rat 26. 05. 1950., a u Jugoslaviji je svima laknulo jer je time opasnost od rata sa SSSR-om bar privremeno bila otklonjena. Usljedilo je zasjedanje pete Generalne skuptine po povodu izbijanja sukoba u Koreji. Snage OUN-a su odluile da poalju vojsku na korejski poluotok no preokret nastupa kada Kina odluuje da poalje svoje snage u pomo S. Koreji. SAD je na taj potez Kine reagovao tako to je predsjednik Truman izjavio da e SAD poveati svoju vojsku na 3,5 mil. vojnika. Na drugoj strani Jugoslavija je od SAD traila zajam za nabavku hrane usljed velike sue koja je nastupila u zemlji to su SAD uz mukotrpne pregovore i odobrili. Pravi razlog ove pomoi nije bio humanitarni, ve se htjelo Jugoslaviji materijano i vojno pomoi, jer kako kae ameriki senator Lukas : mi s ovom pomoi na svojoj strani imat emo 32 jugoslavenske divizije dok bi samo opremanje jedne amerike divizije u Evropi kotalo trostruko vie. etvrto poglavlje nosi naslov izostala vojna intervencija. Godina 1951. u jugoslavensko-sovjetskim odnosima zapoela je u znaku tajnih priprema jedne i druge strane za moguu sovjetsku invaziju. Dana 25. januara 1951 Tito je primio kongresmena Kennedya kasnijeg predsjednika SAD. Tito je od njega traio da mu SAD poalju ratni materijal i opremu kako bi se to uspjenije mogao oduprijeti moguoj sovjetskoj invaziji. Tito mu je rekao da bi u sluaju sovjetskog napada na Z. Evropu, Jugoslavija ispunila svoje obaveze prema OUN-u. Zapadne sile su se odluile na vojno i materijalno pomaganje Jugoslaviji pogotovo nakon to je D. Eissenhower istakao u svom govoru da je pomo Jugoslaviji nuna. Ovaj dogaaj kao i ostali nisu promakli SSSR-u pa su tokom ljeta 1951. uestali pogranini incidenti. Da bi SAD opravdao javnosti besplatnu pomo pruenu Jugoslaviji, zatraio je od Tita da puste nadbiskupa Stepinca, na ta je Tito morao da pristane pa je tako A. Stepinac

izdrao svega pet godina u zatvoru od dosuenih mu esnaest. Diplomatske aktivnosti Jugoslavije sa velikim silama nastavljene su i naredne 1952. godine. U petom poglavlju govori se o pokuaju normalizacije Staljinovih odnosa sa Jugoslavijom. Na ovo se Staljin odluio jer bi umjesto opasnog cordon sanitairea bilo bolje uspostaviti tampon zonu neutralnih zemalja i to upravo od onih zemalja koje su bile odgovorne za dva svjetska rata. Prvi miroljubivi potez koji je SSSR uinio je bio poziv jugoslaviji na ekonomsko savjetovanje, to je Tito odbio. Takoe i pogranini incidenti su gotovo prestali a ovom taktikom Staljin je htjeo da Jugoslaviju to dalje udalji od Zapada, to mu nije uspjelo jer je Tito i dalje nastavio da prima vojnu i materijalnu pomo od Zapada i da s njim vodi pregovore o vojnoj suradnji. Istovremeno voeni su pregovori na zbliavanju Jugoslavije sa Turskom i Grkom i o uspostavljanju odbranbenog saveza. esto poglavlje nosi naslov uspostavljanje ekvidistance, a godina u kojoj se odvijaju krupni dogaaji kao to je smrt Staljina i proglaenje Tita za predsjednika republike je 1953. godina. Tito je za predsjednika republike izabran 14. januara 1953. a Informbiro je njegov izbor otro kritikovao nazivajui ga krvavim lakrdijaom. U SSSR-u Staljin je poeo da uklanja sva sumnjiva lica iz Kremlja, ali 6. marta ga je stigla smrt. Kada je ta vijest stigla do Jugoslavije, na licima su sijala lica. Staljina je na mjestu predsjednika vlade zamijenio G. M. Maljenkov, a u Jugoslaviji su se poveale nade da e uskoro doi do normalizacije odnosa s Moskvom. Ubrzo je od Moskve stigao poziv za razmjenu ambasadora to je Tito prihvatio, a Jugoslavija je zajedno s Turskom i Grkom ula u Balkanski pakt, s ciljem da Jugoslavija ojaa svoje pozicije na meunarodno planu kao i oko transkog pitanja. Uskoro je i dolo do krize oko Trsta jer su saveznici htjeli prepustiti zonu A Italiji, to je u jugoslaviji dovelo do ulinih demonstracija koje je predvodio M. ilas. I Jugoslavija i Italija su poele gomilati trupe na spornom podruju, a kriza je rijeena dogovorom o obostranom povlaenju trupa i zadravanjem stanja po starom. Ovaj dogaaj je znatno udaljio Jugoslaviju od Zapada. Dileme miroljubive koegzistencije je naslov sedmog poglavlja, a govori se o padu M. ilasa, udaljavanju od Zapada i postepenom zbliavanju sa SSSR-om. Nakon nekoliko objavljenih lanaka uglavnom antisovjetskih, a posebno nakon objave lanka Subjektivna snaga 24.12. 1954. i kritikovanjem lenjinistikog tipa partije i nazivanjem Tita nosiocem birokratije, sudbina M. ilasa je bila zapeaena. Plenum CK SKJ iskljuio je ilasa iz CK i smijenio ga sa svih funkcija. Na vanjskom planu Jugoslavija je sklopila s Grkom i Turskom pored ekonomskog i vojni savez, a iz Moskve je Tito 01. 07. primio sovjetskog ambasadora

koji mu je iznio ponudu za normalizaciju odnosa, a potpisan je i kratkoroan trgovinski sporazum, kojim je nakon nekoliko godina blokade Jugoslaviji ponovo postalo dostupno sovjetsko trite. U Londonu je 5. oktobra potpisan tzv. Londonski sporazum po pitanju teritorije Trsta izmeu Jugoslavije i Italije. Jugoslavensku vladu je predstavljao V. Velebit a italijansku M. Brosio. Tim sporazumom Zona A je predata Italiji a Zona B Jugoslaviji, i ukinute su vojne uprave u tim zonama. U meuvremenu je Tito obavljao svoja putovanja po Aziji, tanije u Indiju kako bi se s Azijskim i Afrikim zemljama to vie povezao i time izbjegao pristupanje u bilo koji pakt. Upravo posljednje poglavlje ove knjige, tj. osmo poglavlje nosi naslov prolog nesvrstanosti, a odnosi se na nastojanja Tita da se odupre utjecaju Istoka i Zapada. Tito je bio oduevljen kada se vratio s putovanja iz Indije, i to putovanje ga je kako kae jo vie uvrstilo u nastojanju da ne pristupi niti jednoj strani, a u meuvremenu je u Kremlju doli do promjene; Maljenkov je podnio ostavku a N. Hruov je preuzeo vlast i postao prvi ovjek u SSSR-u. Sovjetska delegacija je bila zakazala posjetu Jugoslaviji, a prije te posjete svijet je doivio ok, jer je 14. 05. 1955. SSSR osnovao Varavski vojni pakt. Sovjetska delegacija je 26. maja na elu sa N. Hruovom sletjela na zemunski aerodrom. Delegacija je ostala nekoliko dana, a 02. 06. je potpisana beogradska deklaracija koja je regulirala odnose izmeu ove dvije zemlje. Zapad je bio nezadovoljan, a pogotovo kada je Tito prihvatio ponudu da otputuje u zvaninu posjetu SSSR-u. Svijetu je postalo jasno da je se Tito opredijelio za treu stranu, na stranu nesvrstanih.