IVO ANDRIÆ

183

Ivo Andrić

PUT ALIJE ÐERZELEZA

ĐERZELEZ U HANU U hanu, kod višegradske đumrukane, sakupilo se, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali pute-ve na nekoliko mjesta. Most su gradili tesari, a put opravqali argati i robijaši. A svi koji su iz Sarajeva putovali na istok, zaustavqali su se u hanu kraj đumrukane i čekali da se dogradi most i kako-tako oprave putevi. Ogromni stari han u obliku pravokutnika bio je pun kao šip. Sobe su bile uske i zbijene kao ćelije u saću, a ispred svih soba okolo-naokolo išla je uska i klimava drvena divanana; po woj su bez prestanka škripali i odjekivali koraci putnika. Cio je han zaudarao štalama i bravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klali ovnovi, a kože im se sušile, razapete po zidovima.

F

SADRŽAJ

184

ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

Raznolika su bila čeqad koja su tu zapela na svom putu. Suqaga Dizdar, sa trojicom aračlija, koji je putovao službeno. Dva fratra iz Kreševa koji su išli u Stambol na neku tužbu, šta li. Grk kaluđer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s wima mlada i lijepa žena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od paše iz Sarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se držali povučeno i izgledali otmeno i sumwivo. Trgovac, Srbin iz Pqevaqa, sa sinom, visokim šutqivim mladićem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kirixije im. Neki begovi, Posavqaci. Jedan blijed pitomac vojne škole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salebxije. Jedan Fočak što prodaje noževe. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hoxa iz Bihaća, a uistinu čini se da putuje svijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstewe na koje sam urezuje inicijale. I čitava gomila kirixija, xambasa, pretrglija i Cigana. Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvi povazdan domaći mladići, bogati i dokoni Turci. I povazdan se čula šala, smijeh, pqesak, glas defa i šargije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci od igre šešbeš, roktawe i cika putene i besposlene čeqadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a Venecijanci samo na kratke šetwe, i to svi zajedno. Među posqedwima je stigao Đerzelez. Pjesma je išla pred wim. Na bijelu kowu krvavih očiju, on je jahao ravanlukom, crvene su kite b le bijelca po očima, a dugi, čistim zlatom vezeni čevkeni na Đerzelezu sjali su i poigravali na vjetru.

F

SADRŽAJ

Kad sjaha i pođe prema kapiji. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah. kao u kunića. jer se mnogo godina vrzao oko Skopqa i Peći. Sluge mu prihvatiše kowa. Oko kapije se sakupiše stranci i domaći. kao da se izjednačio s ostalima. u kojima se nije razlikovala zjenica. ili da ga podrede sebi. U govoru je bio nevješt. Bol mu je zadavala ta wežnost i qepota u wegovoj blizini. kao što to biva kod qudi od djela. A Đerzelez je s wima pio. kao s nekog pijedestala. pjevao i kockao se. Nakašqao se i udario rukom po koqewu i dvaput je viknuo za wom: – Aman! Đerzelez je planuo. Ruke su mu bile nesrazmjerno duge. svaki čas mu je nedostajala riječ. F SADRŽAJ . On je skakao od same pomisli da se ti wežni zglobovi krše u wegovim prstima. ali ga je malo ko vidio. puno udivqewa i poštovawa. Sad kad je sišao s kowa. On je rado razgovarao. jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola. Nazva nabusito i nejasno merhaba i uđe u kahvu. Za nekoliko dana posve je iščezao čarobni krug oko Đerzeleza. svi su bili čuli za wega. poče da se gubi strah i respekt i. jedan po jedan. približavali su mu se ovi bjelosvjetski qudi s nesvjesnom žeqom da se s wim izjednače.IVO ANDRIÆ 185 Dočekalo ga ćutawe. i onda bi širio svoje duge ruke i kružio precrnim očima. vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao qudi koji nisu navikli da hode pješice. naravno. Đerzelez se zanio i. zanoseći malo na arnautsku. počeše mu prilaziti i započiwati razgovor. Već sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazi s pratwom u odaju. jeo.

Stali su ga svjetovati. da je otme i posadi kraj sebe. mlad a posijedio. razrogačeno gleda. a on je samo blaženo širio ruke i sijevao očima. zabacuje glavu (gorwa mu usna lagano podrhtava) i pjeva. pred wim sir i rakija. a on bez prestanka pije. sad n . a Đerzelezu se čini da mu dušu vuče i da će. odgovarati i zadirkivati. osvoji odmah i zanese vas han. izdahnuti od prevelike snage ili prevelike slabosti. pjevač poznat u po Bosne. dok mu se i momčić što poslužuje kreveqi iznad glave. pjeva. čim on zapjeva. Hanxija se već pribojava skandala. samo ga Đerzelez blaženo. svojim teškim i predubokim glasom. Hoće da ide po wu. pjeva i plaća. Građani i skitnice su mu odmah stali prilaziti s te slabe strane. nejasno i smiješno. Dva dana terevenči Đerzelez s društvom i doziva Venecijanku i uzdiše i priča svima svoju qubav. Alčaci se rugaju s wim već bez imalo straha i obzira. A onaj lola Fočak sjedi do wega i ruga mu se da se svi krive od smijeha. heej! A Đerzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavqa da pije. dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkiwi. Bogdan Cincarin. naređuje i pjeva. Raspasao se i oznojio. puši.186 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA postao smiješan. oni se izmjewuju. mucavo. a Đerzelez izgubi mjeru i pamet. nagovarati. Uto se dogodi da od Rogatice stiže i Bogdan Cincarin. I fratri su osluškivali iza prozora. ali ga Fočak sa obješewačkim. nadmoćnim smiješkom zaustavqa. – Kud ćeš. bolan? Nije ono hanxinica s Metaqke. qudi ga tapšu F SADRŽAJ . krivo i nisko. Gosposko je ono. odlaze i dolaze. a ni xizlija sarajska. pa sjedi među mještanskom momčadi i hanskim gostima. grli i cjeliva u rame.

podgurkujući jedan drugog i neprikriveno se smijući. a on se odmah diže da ide po wu. udešavajući tako dogovorenu komediju. more! – vrišti Đerzelez Fočaku. pred han. da trči ili baca kamena. ne zaustavi i posadi. Jedni se užurbali oko trkača. Fočak se šeretski uozbiqio. pa ko prije jabuci onoga je djevojka – svjetuje ih posve ozbiqno jedan Mostarac. dok ga Fočak. lažu da mu je poručila ovo ili ono. a Đerzelez se raskopčao i glavu povezao čevrmom. omahnu oko sebe spreman da se bije. krila da imaš. koji je potpuno zavladao wim. metnućemo jabuku na košiju. – Krila da imaš. – A vi se potecite. ko prije djevojci onog i djevojka – uvjerava jedan sa strane. da se vas han trese od smijeha. porječkaše se Fočak i Đerzelez.IVO ANDRIÆ 187 po ramenu. bezrazložno. – Bogme. xanum! – dere se Đerzelez. Fočak zasukuje rukave i nagoni u smijeh sve oko sebe. Na direk od quqaške objesiše o koncu uvelu crvenu jabuku. F SADRŽAJ . Iziđoše na ravan. ne znajući više šta radi ni zašto radi i sav presrećan da je došao čas kad će snaga da progovori. nekako o užini. a lice mu sja od zanosa što mu je neko osporava i što može da se za wu bori. a drugi gledaju izdaqe. Trećeg dana. kao qudi u piću i besposlici. unoseći se i kazujući više rukama nego riječima. Đerzelez odmah đipi na noge. – A kao zašto da ne bi ona mogla i moja biti? – Jok. pa došao još zdepastiji i mawi. zategoše kanap ispred dvojice trkača i iskupiše se svi. jok. svjetujući ga i magarčeći.

Sad kad je bio tri F SADRŽAJ . a oba trkača jurnuše. sokole! – Aferim. čini mu zadovoqstvo ovaj napor. nego se morade zaskočiti i onda je otrže s koncem zajedno. Đerzeleze. Mostarac dade znak. I suhi. Leti Đerzelez kao krilat. a onda se okrenu. a gledaoci se savijaju od smijeha.188 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Jedni se klade za Đerzeleza. Đerzelez je stajao časak onako s jabukom u ruci. Đerzelez trči kao da zemqu ne dira. vidje da nema Fočaka i odmjeri ih. poteci. drugi za Fočaka. Poduzela ga bijesna snaga. magarče! – Ha. kao da ih iz daqine boqe vidi. Daqina i odstojawe su mu vraćali sve što je izgubio u društvu s wima. a Fočak se nakon dva-tri koraka zaustavio i tapće nogama na mjestu. a drugi polegli po travi pa se samo vaqaju od smijeha. kewčino! Odmiče Đerzelez i biva sve kraći. meka ledina i svježa struja zraka. – Ha. službeni Dizdar-aga stao na kapiju pa se smije krezubim ustima. Kad b kod direka. kanap puče. kao kad varamo djecu da trčimo tobože za wima. ali alčaci objesili jabuku hotimice visoko pa je ne dohvati prvi put. Pqesak. Među gledaocima urnebes. Đerzeleze! – Ačkosum. U jedan čas kao da svi osjetiše da su pretjerali. ali taj pogled je bio opasan. Fočak tapše rukama. kao da mu noge ulaze u tijelo. Nisu mu mogli razabrati izraz lica. vrisak i smijeh. Čini mu se kao da osjeća za sobom neprestano topot svoga protivnika i to ga podstrekava i goni. Jedni taru suze. Debeli beg iz Posavine drži se rukama za trbuh i othukuje. maši se rukom za jabuku.

Dok se Đerzelez primakao. uvrh stepenica. Ta praznina ga dokraja razquti. pred zamagqenim pogledom. da zna na čemu je ili inače da pobije i polomi sve oko sebe. da je vidi. Onako raspojas i zadihan. debelom lubawom kao da se počelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglo tjera i da bi to sve moglo biti besposlewačka komedija. i po hanu stade ršum i lom. ne osta na ledini ni žive duše. ispusti iz F SADRŽAJ . on je razroko. da sa dva skoka dotrči do we. gledao u kapiju gdje su se izgubili. mrk kao oblak i jak kao sama zemqa. ne znajući šta je. ne bješe sakrilo. Neki zađoše za han i izgubiše se u qeskovoj šumi. Na tu ga misao svega prože plamen. kad se zelena haqina lagano zaniha i iščeznu za sobnim vratima iza kojih se ču jasno kquč u bravi. Nije znao šta da počne i na kog da udari. još uvijek u nedoumici. Neko dijete koje se. pruži ruke put we. široka zalena haqina i bijel veo. U travi se bijelila jedna marama. I pod tom tvrdom.IVO ANDRIÆ 189 stotine koraka daleko od wih i vaqao se prema wima. gegajući se umorno u bokovima i mašući rukama. prolazio pored kapije. I kad je tako. i najbezbrižnije među wima ispuni strah. onako razgolićen i uzrujan. Više nije bilo sumwe da je srdit i da nešto smišqa. Onda se okrete. Đerzelez je spustio ruke niza se. malko oborio glavu i dahnući vas znojem i muškom snagom stajao tako časak. kao da ih naglo osvijesti taj razmak. Bijesno i neodoqivo zažeqe kaurkiwu. a zatim jedan po jedan stadoše otpadati u svoje sobe. ostavqena u hitwi i strahu. da je ima. Prvi iščeze Mostarac. On samo što jeknu i. mrk i težak. ukaza mu se najednom.

F SADRŽAJ . on vidje. od srxbe. izjaha iz avlije i kao u snu pođe ledinom koju je maloprije pretrčao. stao je sedlati kowa i puniti bisage. šta čini. a u svem ostalom hanu nije bilo ni mačke. ali su sva bila. Gledajući taj prozor zatvoren. u samom uglu hana udubqen wen prozor. mekotom i prečacem. sve se živo posakrivalo i ućutalo od straha i zorta. Ta tišina je Đerzeleza još više dražila i izazivala. A kad malo poodmače. odmah se u wemu stao slijegati gwev. Jahao je kasom. – Kučko! Kučko! Glas je bio tup od qutine. Ne znajući ni sam. zatvorena. rastvarajući pesnicu kao da baca kletvu. diže se u wemu svom snagom već zaboravqen gwev i jad. na wemu zveknu srma i oružje. i u bezumnom prohtjevu da ubija i vrijeđa. Kow ga je ponio. još uvijek u prestrašenom ćutawu. on diže ruku s dlakavom šakom put toga prozora i mahnu wom. da on vidi kakvi su ti provaqeni puti i koji su to otplavqeni mostovi koje on ne može preći! Da on vidi! Za wim je ostajao han. hladan i zagonetan. kao ukleta. i nehotice.190 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA ruku đugum i pobježe pod minderluk ispod kog su mu virile bose i ispucale noge. kao ženski pogled i qudsko srce. Čuše se kowi u štalama. Udarao je na vrata. trgnuvši žestoko dizginom. izveo uzrujana bijelca na avliju i zajahao s pawa na kom se meso siječe. Otpqunu. Opremio se sve zagledajući ne bi li koga vidio i onda je. pa ma koga.

IVO ANDRIÆ 191 ĐERZELEZ NA PUTU Na Uvcu je Đerzelez preskočio rijeku i podbio kowa tako da su imali svi biwexije i pribojski xambasi posla. jesi li ti nahodio u vašim kwigama. vaqda vidjevši da je Turčin u nekoj brizi. On je sjedao za sofru i pušio bez svake mjere mnogo. a vraćajući se hanu sustiže na drumu jednog kaluđera. što je rijetko bivalo. a Đerzelez je samo ćutao. – A bogati. je li đunah po vašem zakonu da djevojka vaše vjere – gleda Turčina? Kaluđer se uzvrtio i utawio pa sve uvija. Bila je tamna noć s mnogo zvijezda. odavde? – Nisam beže. prigledao kowa i bio zadovoqan jer je vidio da ide naboqe. Bio je šutqiv i nemiran i. i nije smio da u oči pogleda kowu. ali mu se gadilo i od same pomisli na jelo. sagibao se. Vrludao je dugo. papas. – Jesi li ti. i studeno. nego zanoćio – veli kaluđer meko. odbila mu se hrana. Đerzelez nije mogao da jede! Otkako je iz Višegrada. privijali su mladu balegu na kopita i prali ih mokraćom od muška djeteta. Nudio je zdravu mexediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas. a nikako mu nije drago što se sreo ovako dockan s ovolikim Turčinom. ne osmjeli i spretno ne završi nekom pričom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka F SADRŽAJ . ogledao kopita. Uputio se nekim puteqcima prema drumu. Đerzelez je koračao napred i sam se čudio što govori s kaluđerom. Bio je poguren. ili se samo pravio da bi izgledao stariji. dok se konačno. papase. Drugo veče je izišao iz kahve.

– A reci ti meni zašto se vaše žene ne kriju? – Eto tako – u nas zar taki adet. pa tako i qude raznih vjera. U razdražqivoj šutwi on je nastavio put. Ko ti zna. U tišini se čulo kako mu škripi koža na bensilahu i tozlucima. Nije mislio ni na šta. To mi kaluđeri ne znamo. On bi to. Kaluđer je. To su bile Ciganke što su se umivale ispod mlinova. nemamo žena pa i ne znamo. kaskao za wim. ženska ćorava posla. onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru. U kahvi zateče dva brata Morića. još se jednom obazrije. i uz vrisku šibale vrbovim grančicama. prskale vodom. bezbeli. Najedanput se okrenu lice u lice kaluđeru. ejsadile! – vikao je kaluđer odmičući brzo. Kao i uvijek kad sluša drugog. Đerzelezu se činilo da govori pravo. – Hm! Još jedan čas ga je gledao. kao da ga pita za nešto što je on lično skrivio. u čudu. To bijahu sinovi onog starog sarajskog Morića što je bio čuven zbog svog bogatstva i svoje pobožnosti i što je umro na haxiluku. Đerzelez pođe uz basamake. F SADRŽAJ . nasilni i sramotni. Bio je Đurđevdan. a onda se hladno okrenu i pođe brže. Kad su bili kod hana. da je htio da smo svi jedne vjere. a ovako kad je On tako uredio. beg-efendija. A oni bijahu lole i rasipnici. šta li. smijeh i pjesma. i učinio. – Laku noć! – Bog ti na pomoć.192 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA šarena cvijeća. Ujutro su Đerzeleza u ranu zoru probudili glasovi. daleko poznati po zlu.

a nikom nije htio reći od čega ih pravi. Upitaše se za zdravqe (oni su bili stari znanci) i uzeše piti. golobrado i rumeno s napućenim usnama kao u razmažena djeteta. šta si se smrko? Ostarilo se. kaže. A stariji je bio visok i blijed. starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. Ali u posqedwe vrijeme nisu braća smjela u Sarajevo. A i inače su bili već pri kraju. Sve su kmetove bili isprodavali. bogami! – Pozdravila te Darinka iz Pqevaqa.IVO ANDRIÆ 193 Mlađi je učio stambolsku medresu. Đerzeleze. F SADRŽAJ . grbavo i bolešqivo djevojče. a niko mu nije znao lijeka do jedan berberin s Bistrika koji ga je liječio hapovima i kadovima. malo. pa su ih sad oko Sarajeva tražile zaptije i vezirove Toske. jer su dočuli da je na sve tužbe zbog wihovih zuluma i ispada stigao iz Stambola konačan odgovor: da se obojica Morića uhvate i posijeku. samo su mu oči. nekad najqepši momak u cijelom Sarajevu. Braća opaziše promjenu na wemu i stadoše ga zapitkivati i dražiti. I pored svih strašnih pijanki i skitawa ostalo je wegovo lice kao što je bilo. ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. – Šta je. Samo je sad već wegovo lice bilo hladno i mrtvo. U toj kući im je živila stara majka i jedina sestra. otkako si ti otišo spava sama. pa pobjegao čim mu je otac umro. nečedne i zelene. još im je ostao samo veliki han na Varoši i wihova čuvena morićevska kuća na Kovačima. s teškim crnim brkom i velikim tamnim očima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. on se raspadao potajno od pogane bolesti. i dao se s bratom na skitwu i raspušten život.

neuka i luda. i kad god bi iskapio do dna. samo mu je još teško. Sve je u wemu mirno. on bi vidio vrhove tamnih borova kako se nišu na proqetnom nebu. Ali svi su ga nudili mezetom. Gleda ih i dolaze mu kao djeca. – kad ga prekidoše pqesak i smijeh. s malom glavom iznad okovratnika od krzna. da si ti došo. bezglasno i kratko. Nagovarali su ga da iza podne pođu na dernek.194 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Đerzelez je ćutao. I na suncu vedrog dana su igrale boje šarenih ciganskih haqina.. Pili su rakiju. Đerzelezu se isprva činilo da je kisela. da ga vidim. A on ih samo gleda. i svirka se zbrka i pomiješa: na quqašku se popela Zemka. smijalo. pilo se. Tukli bubwevi. popusti i pristade. – Asli si ćunup jutros – smije se stariji Morić. kao dijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahiwu. Pilo se. idem. jelo. udarale krnete i šargije. Kraj jedne vatre sjedili su Đerzelez. Stariji Morić je govorio neveselim i pomalo dobrostivim tonom očajnih propalica. Navrh brežuqka bila je zelena ravnica okružena velikim i rijetkim borovima. xanum. Mlađi se tek smiješio. zatvorio sam namah dućan. Morići i neki momci iz Priboja.. a otvorena prema zapadu. bol se slegao i srxba se ohladila. F SADRŽAJ . i sa samim Đerzelezom on je govorio povjerqivo i prijateqski. a dan je bio topao i lijep. pa eto. rekoh. u širokoj haqini od zelena somota. trčalo. Upravo mu je jedan bakal govorio: – Kad sam čuo. Tek iza ručka osjeti dosadu. Gorile su vatre. Kolo nije prestajalo. On se nećkao. prevladavala je crvena. Tu je bio ciganski dernek. On je ćutao. vaqalo i bez prestanka pjevalo.

Cigančice je prestaše otiskivati. još se nihala samo svojom rođenom težinom. lepršale i šibale nebo. sve mawe. Imala je blijedo lice i zaklopqene oči. Isprva su je svi ćutke udivqeno gledali. ali ona se dizala i dizala. i svaki put kad bi bila na najvišoj tački otvorila bi oči da u slatkom užasu pogleda oranicu i rijeku pod brijegom. pratio očima wen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraćala u strmom padu u dubinu. na meko će! – Evo joj jastuka! – Ha. niko joj nije mogao nakraj stati. jadna! – Ako. – Aha! ’Vamo pogledaj. zelenih očiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. Zemka se nije zaustavqala. Quqaška je bila svezana na jednoj takiši i vila se visoko zajedno sa Zemkom. a ona se raskriqenih ruku čvrsto držala za konopac i uzimala sve veći zamah. i to već po treći put. ali domalo započe smijeh i pijana graja. ha-a-a-a! – Jih! Quqni. wega je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepwa kao da je on na quqašci. Cigani i pribojski momci počeše podvriskivati i dovikivati ženi koja nije ništa čula. pašće. ha. sjedeći nisko kraj vatre. Zemko! – Nemoj. Zemko! A Zemka se umorila. sve F SADRŽAJ . Kažu. wene dimije su se plele i vile u sto nabora.IVO ANDRIÆ 195 Ta Zemka je bila puštenica. zamasi su bivali sve mawi. s leđa su je otiskivale Cigančice. vitka. vidilo se da teško diše i da je bqeđa. prelazila je liniju brijega i ocrtavala se na horizontu. Đerzelez je. Pio je brže i veselije.

196 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA mawe.. pjesmu im dodaje brijeg brijegu. na brijegu je đurđevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju o wemu.. i lak je. topi se i širi ruke – zbogom pameti! – ponijelo ga veseqe i qepota i one dimije od xambasme što lepršaju kao barjak i miješaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom. ni penxera. sjeća. a osjeća da je nemoćan. Oči mu zažagrile i lice sja. Sjeća se. ispod otvorena prozora mu pquska i šumi nabujao potok. jer ga je neko mučke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj kćeri pod penxer. Kao da se wegovoj žalosti prohtjelo da se sva odjednom prometne u obijest i veseqe. aman! Diže se hajnak i vriska. svi pogledaše u wega. a nikako ne može da se digne. zanesena i nasmijana. ni Nuribegove kćeri. Đerzelez sjedi i gleda. poslije duga sašaptavawa i dogovora. Samo se sjeća kako je slab i rawen ležao. kad je Đerzelez sve proqeće ležao u Srebrnici. A on se ne sjeća ni onog petka. ječi i šumi sva srebrnička kotlina od pjesama i potoka.. ali ne F SADRŽAJ . složno zapjevaše: Razboqe se Đerzeleze. Ni mačke! Ni mačke!. koju je davno zaboravio. a on ne vidje više nikoga. Samo jedan čas mu b nekako žao i stidno što se tako brzo odriče svoje tuge i one gwevne odluke s druma da neće u svojoj blizini više nikad „ništa što je žensko. dok joj se noge ne dotakoše trave i ona siđe. a on leži i tako je slab da ne može sam ni maštrafu s limunadom da ustima prinese.“ Ali najednom Ciganke. aman. Tu su pjesmu ispjevale srebrničke Ciganke neke godine..

. nego mu se sve miješa. – Ona je. Ide hladan vjetar. zemqo! – Povuci. Zadržavaju ga Morići i smiju se. ispod slabina. a Đerzelezu se jezik plete. pjesme i svirka i piće i čeqad od onda i od sada. – Ha. Sunce je zašlo. čas desno. i on je lovi očima i jeza ga prolazi. Đerzelez naređuje Ciganinu da mu svira iznad glave. i Cigani se ubezobrazili. moj dušmanin. Raspasao se pa mu spadaju i boraju se čakšire. na tanku žicu. šume borovi. pa svaki čas uzmahuje rukom i hoće da ga bije i psuje mu ćemane i onoga ko mu ga je napravio. Otima se. a stariji Morić mu zaustavqa ruku i miri ga. diže. Onda se diže pa hoće da ide da hvata Zemku za ruku. Jedva se drži na nogama.. širi ruke i polazi put Zemke. sumrak se spušta. otpasao mu se pojas od ibrišima višweve boje pa se vuče za wim. koja stoji među Cigankama kraj quqaške i glođe crvene arnautske šećerleme. a preko svega toga se quqa Zemka u velikom smjelom luku. osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju. drži ga. krivuda i smjera čas lijevo. U posqedwe dane nije gotovo ništa jeo. čas vrela čas hladna. a ionako kratke noge mu izgledaju još kraće i još debqe. poliven rakijom i umrqan pepelom. Svirka staje. Ciganke vrište od smijeha. Grohot i tresak.IVO ANDRIÆ 197 može da razdvoji ovaj dernek od onoga što ga je bolestan slušao. potegni! – Jaalah! F SADRŽAJ . dim sa vatara biva modar. pa ga piće obuzima naglo.

a Moriće i wihovo društvo tek poduzelo piće. dok mu se sve pred očima pomiče i kovitla. tek kad nalomi suvih grančica od plota i naloži ispod sijena. primi se uokrug plasta vatra koja se sve više pewala. terevenče i jednako tjeraju šalu s Đerzelezom. otvorenom obronku je stajao plast sijena. koji napreže oči da u mraku razazna Zemkin lik. lagano se povodeći. Svijet se pomalo razilazi. ravnicom. uputi se. naizmjence. nude im novce i tuku ih. daleko nam je kućama. sjeda i pije i upada u pjesmu. Nađe plast u mraku. wegovo je golobrado lice problijedilo i došlo podbulo i zlo kao u čovjeka koji je na sve spreman. ograđen plotom od ševara i očupan i izgrizen sa strana. – Posvijetliću ja vama sad. Svirači hoće da im odu. Vraća se. slatke age! – Ne vidi se. psuju im majku cigansku. Pucketalo je sijeno i rojile se iskre. Na zapadnom. pustite nas. za dušu vam se firaunsku! On se diže i uze veliku glavwu smrčevine. more. dokle su mogla goveda da dohvate. crvena je svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu F SADRŽAJ . – Dockan je. oni ih zaustavqaju najprije lijepim pa onda na silu.198 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA A Cigančad što su se ispela po granama gađaju ga iz potaje suhim šišarkama. dok se konačno ne pretvori u velik stup plamena koji se na vjetru širio i naličio na ogweno jedro. jer ga je dim gušio i iskre obasipale. Mrak pada. ali zadugo nije htjelo sijeno da uhvati plamena. držeći je u stranu. izginućemo! Najednom mlađi Morić skoči.

A Đerzelez posrće. on se nije mogao zaustaviti. U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu. reći će: eto. pucaju iz malih pušaka. – Ne. Tako je sjedio dugo. kud koje. Napipa vodu i stade da hladi ruke i čelo. nego nas Cigane. – Sikter. kad ona najednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu koji vodi između wiva. onako krut. Pod rukama osjeti vlažno kamewe i glib. F SADRŽAJ . Isprva se dočekivao na noge. aga. za posqedwim Cigankama i lovi Zemku. podaqe u polumraku. idući sve više nalijevo gdje je obala bila mawe strma. šta učini? Povješaće nas kadija sve. Nakon duga vremena i napora on se nađe na rubu ravnice na kojoj već davno nije bilo žive duše. pridržavao rukama za travu i ogranke. pribra se i odluči u tupoj glavi da se izvuče iz potoka. kad se jednom zaletio. vide: odviše je. ali kako je obala bivala sve strmija. Cigani zapalili kadijino sijeno. Samo oba Morića sjede. i sve je to činio kao u snu. – Aman. odupirao se koqenima. Đerzelez se nije nadao tako naglom zaokretu. more.IVO ANDRIÆ 199 čeqad. izgubi ravnotežu i skotrqa se kao klada sve do u potok. težak i pijan. Usiqava se da trči što boqe i bijaše je dobro pristigao. Svirači su drhtali. Pewao se i otiskivao. i odmah poče da se diže. Svi se stadoše razilaziti. pijuckaju i gledaju u plamen trepćući. i ti i kadija. ali tu je bilo mračno. Uh! I one čaršilije se prepale. ako su i pijane. neće oni na vas. Noć je odmicala. pređe obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. U očima mu je još titrao sjaj.

ĐERZELEZ U SARAJEVU Nesrećan. ali bilo se naoblačilo. On pade na koqena. ni koga da pita. Prisjeća se da je htio nekog da bije. ’vamo dođi! Nikako ne može da se sabere. Uhvatili su ih u jednoj mehani na drumu koji vodi u Trnovo. oba Morića. Bilo mu je mučno. Pod wim je u hrpi crnog gara bqesnula još gdjekad pokoja iskra. i nikog nije bilo. F SADRŽAJ . On se osmjehnu. ni s kim da se bije. – Ne gađaj se. Proveli su ih kroz sve Sarajevo. na onom širokom raskršću gdje se sijeno prodaje. i on sam ih je odmah zaboravqao. O wegovim doživqajima tog qeta zna se veoma malo. rospijo. Tri dana prije wegova dolaska pogubqena su nad Kovačima. Za wima je ostajao lak oblačak prašine. bio je izišao na mjesto gdje je izgorio plast sijena. tako je obišao Đerzelez p carevine. kratkim i oštrim korakom kako stupaju Arnauti. Svijet se obazirao. Išli su. slavan i smiješan.. odupirući se na ruke. dočeka se na ruke i osjeti nešto toplo i prhko pod sobom. i kasna noć. Sa jednog bora pade šišarka i dokotrqa se do wega. Zemko. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemože potpuno. Tako je ležao potrbuške. oko wih Toske i zaptije.. Čulo se samo da je počinio mnoge ludosti radi udovice jednog ušćupskog trgovca i da ga je ogulila neka Jevrejka što je hodila s čalgixijama iz Selanika. htio je nekog da upita šta je ovo s wim. Uoči samog Ramazana stigao je u Sarajevo. Čulo se kako psi reže i glođu ostavqene kosti. vezani.200 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Bilo je tamno.

bez jauka. sijela i ašikovawa po mahalama. Čaršilije su skakale sa ćepenaka i mašući bagavim nogama tražile po zemqi nanule. Wihova velika kuća. ali noću se grad prolamao od svirke. a besposleni prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda pustili. koja je potajno snovala da je. gdje su vješali raju i gdje bi obješeni visili po dva dana. i grozničavih očiju slušala šapat svoje stare dadiqe Anđe. i sa prvim pjegama rujeva lišća na strmim bregovima. pokrsti. kad je s divanane ugledala gdje ih vode. Poslije prvih jesewih kiša i vjetrova. Samo je u jednoj od dowih odaja gorila svijeća. – Aha! – Hajduci! – Sikiru za domuze! Tako su ih vodili do Tašlihana. i odmah sa sutonom sahranili na Bakijama. Majka im je izdahnula. s bezbrojnim prozorima koji gledaju iznad grada i preko Igmana. puni voća. Wih su pogubili brzo. i kahve. venući od sušice. ostala je tamna i pusta. bili su po svu noć otvoreni. Nisu ih smaknuli kraj Miqacke. kao vreteno. Iz aščinica se širio oštar i zagušqiv zadah masla i pržena šećera. Bio je Ramazan i dawu je sve mirovalo. sa plavom glavom na vrelim jastucima. bile su sarajevske ulice čiste i vedre sa veselim sjajem jesewih dana u zraku i na kućama. ispod Latinske ćuprije.IVO ANDRIÆ 201 Kad su bili kroz dowu čaršiju. Dućani. Tu je. bar u čas smrti. i leš bi se dugo vrtio. Leti zrakom paučina kao svila. puni qudi. ležala sestra dvojice Morića. F SADRŽAJ . počeše da im dobacuju pogrde.

Ona dodade nešto sluškiwi i ostade časak onako prignuta u poluotvorenim vratima. Djevojka ga ugleda na vrijeme. a pred wima po jedan muškarac sa velikim fewerom. raskoračen i zažmirivši malo na desno oko. potrebno je samo da ruku pruži! Jedan tren je gledao. Sva su mjesta mila. U udaqenim baštama se u tamnoj tišini čuje kako s muklim tutwem biju o zemqu prezrele kruške. Đerzelez ide. I jedno predveče kad je. čeka ga mnogo radosti. opaqen i lak. kumala je sitnim pijeskom avlijska vrata. u silnoj snazi koja se pred jesen kupi u svakom čovjeku. i on ne vidje ništa do. Kao uvijek kad bi ugledao žensku qepotu. on nije mogao ni načas da posumwa u svoje pravo. idući Bakarevića kućama. pred samim F SADRŽAJ . Videći je onako mladu i punu kao grozd. zastade pred kućom na uglu. prolazio između Kršle i Turbeta. izmećarica smežuranih ruku. Jedna starica. Redom su ga pozivali na iftar. trže staricu za rukav i uvuče je u avliju – Đerzelezu se ukrstiše u očima gipki i veliki pokreti zrele djevojke – a onda tresak.202 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Prolaze buquci žena. a zrele takiše se savijaju i nagiwu preko ograda i u jesewoj obijesti padaju prolaznicima na glave. i svako razumijevawe za stvarnost koja rastavqa qude jedne od drugih. puno obećavaju dani i qudi. on izgubi u tili čas svaki račun o vremenu i istinskim odnosima. kad se jedno krilo napola otvori i pomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenoj ječermi. a onda se nasmija poluglasno i šireći ruke i gotovo poskakujući pođe prema woj.

kad su ležali na šiqtetu teško dišući od prekomjerna jela i pušeći. Prema kući je bila halvexinica iz koje ga neko viknu. i sinoćna gorčina. vitku mladiću zelenih očiju i rumena lica s podrugqivim osmijehom. Još je ostalo malko. Iza večere.. Septembarski dan. teška zatvorena vrata.IVO ANDRIÆ 203 nosom. Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputio kući kraj Turbeta. Sa mirnim poštovawem pozdravi ga jedan stari poznanik. – Tako je stajao. I nehotice je širio. kad se drugom kazuje. kao što čini čovjek koji se žestoko udari. Arnautin. tako malen i neznatan. Iza Kršle su kosmate i krivonoge suvarije strugale zagorele karavane od pilava. ali je živio uvijek po svijetu „u trgovini“. i pričajući i sam se čudio da je cio događaj. uvećavao i uplitao sjećawa iz drugih susreta. ne može održati i ispovjedi se mladom Bakareviću. veliku bijelu plohu avlijskih vrata za kojima je škripala brava i strugao mandal. a u stvari se satirao idući uvijek samo za jednom strašću. Sad je bilo mračnije. Za večerom je glasno govorio da nadviče sjećawe.. Jeo je. Gušio se riječima. a preko zida proviruje loza. Visok bijel zid. sada već besmislenog. Đerzelez pođe uz brijeg. a jelo ga je ujedalo za srce. I u nesvjesnom čuđewu nekoliko puta ponovi tu riječ bez smisla i značewa. Bio je sin prizrenskog trgovca. Pričao je sve. pripravqajući se za iftar. a onda se okrenu: – Vidiš!. smiješka na wegovom licu. Sad je od svojih zemqaka halvexija zapazio djevojku u bijeloj kući na uglu i F SADRŽAJ .

Od wega je saznao sve o toj djevojci. gdje su muklo dahćući mijesili šećer i tijesto. Asli je žena latinskog mileta vrüća od svake druge žene. Đerzelez se prvi povjeri i ispriča mu „sve“. Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk. govorili su isprva veoma malo. i prostriješe im hasuru da sjednu. vrebajući uzalud wena vrata. i wegove ugašene oči. Povedoše govor kao prijateqi. koji mu je uvijek ležao kao neugodna sjena na licu. I oni počeše dug i strastven razgovor. Arnaut je govorio polako i rastavqajući riječi: – Ona je kao kruška jeribasma. sate na prozorima. obradova se bez imalo surevwivosti. Rijetko je silazila i u avliju. s dubokim borama. a đaci te škole. oživješe i planuše. Arnaut je govorio promuklo i sa smiješkom. da je ne poznaju. A kad god F SADRŽAJ . iziđoše halvexije iza pregratka. Nikad nije smjela izlaziti. za čitav boj viša od wihove kuće. Kako nisu smjeli pušiti i kako ih je morila žeđ. wegovo lice. provodili su. jer je odmah do wih bila islahana. Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poqaša. loveći je pogledom po avliji. Na kuću su im udarali rad we. Kad Arnautin ču. turski a šapatom. Kad Đerzelez uđe. žuto. Obojica su nastojala da sjednu licem prema ulici i vratima. blijedi od žeqe. Oborivši blijedo lice s podstriženim brcima. glatka i meka. i tad umotanu u bošču kao Turkiwu.204 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA tu je gubio dane i nije odmicao iz halvexinice. nesrećna rad svoje qepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. i poglédali svaki čas napoqe. slabo hraweni i mnogo bijeni mladići.

gdje je svaka stvar bila potamwela i qepqiva od šećera i isparivawa. a ona bi je slušala. i zbog čega to mora onda da se krije i stidi a weni da žive u strahu. a sad. 1 Topovski pucaw označavao je kraj dnevnog posta. Tu. Dolazio je i mladi Bakarević.IVO ANDRIÆ 205 bi izišla. grdila i u čudu se pitala „u koga se umetnu“ da je rad we grad lud i kuća nemirna. da dokuči šta je to „bezobrazno i tursko“ na woj što zaluđuje muškarce i rad čega se uspaquju i mame oko wine kuće askeri i balije. qut kao ris. poslije burnih večeri. 1 čekali bi da pukne top i vodili duge razgovore o ženama samo da zaborave žeđ i duhan. žuta i krezuba idiota. Počeše se kupiti i neke Sarajlije. F SADRŽAJ . Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud mučila. Ona je često povazdan plakala ne znajući kud će sa životom i sa svojom prokliwanom qepotom. mršav i žustar kao vatra. riđ i podbuo od pića. Dešavalo se. skopčavajući ječermu na grudima. ni krivu ni dužnu. I svaki dan je bivala qepša. koji je bio sluga u toj školi. bez zračka razumijevawa u velikim očima. ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog Alije. kad bi askeri ili sarajski momci vriskali i nakašqavali se ispod prozora i udarali na vrata. u polumračnoj halvexinici. Otad zaredaše Đerzelezu popodnevi u halvexinici. u svojoj velikoj nevinosti. sitan. pa Derviš-beg sa Širokače. zbog posta. i Avdica Krxalija. poznat ukoqica i ženskar. da bi je majka.

kao lasica. smijao se. samo što strignu očima i bez šuma. hrišćanina. jednu staru i poznatu pezevenkušu s Bistrika. A napoqu nigdje nikog: dugo i sumračno doba pred iftar i pritajena bijela kuća. jer je prodavala bez i čevrme. ne jedu i ne piju. što je 2 prošao pušeći. Jedno popodne isprebijaše od čamotiwe i zlovoqe nekog somunxiju. F SADRŽAJ . klisnu prema vratima. zaplićući se i uzalud tražeći riječi. Pokušali su da zavade. ali uzalud. koja je zalazila u svaku kuću. A pred wim je uvijek Katinkina kuća zatvorenih vrata i nepomičnih penxera. Bila je debela i visoka starica sa smeđim okruglim 2 Kako muslimani preko dana. iza ugla se čuje po kaldrmi topot kako bježi plaćeno dijete. pa i sam pokatkad pričao. A Đerzelez za wim. Stiže ga na vratima i obojica ispadoše u isti čas na ulicu. Đerzelez ih je slušao. jer je Arnautin bio nepomičan u svom miru sa smiješkom i bez traga surevwivosti. Jedanput platiše neko dijete da iza ugla tanko viče: – Gle Katinke! Kako si. ne puše. I Đerzelez se smijao. Katinka? Ama gdje si ti? Nigdje te nema! Kad ču Arnautin. nisu smjeli ni hrišćani pušiti ili jesti pred wima. Mladi Bakarević im predloži da zovnu Ivku Gigušu. Svi su se dugo smijali.206 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Sa gorčinom u zapaqenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom mišiću. za zabavu. Arnauta i Đerzeleza zbog djevojke. da im ne izazivaju žequ. ali je živila ne toliko od svog beza koliko od tuđeg grijeha i tuđe nevinosti. uz Ramazan.

zar. i otišla. pa vele da sakrijemo djevojku. opraštajući se glasno. Arnautin je gledao preda se. nišući glavom kao nad gubitkom. i sad daj znaj. dušo. i da ostaje sam sa svojim smiješnim gwevom i suvišnom snagom. u govoru se neprestano doticala rukom Đerzelezova koqena. krvavi mu dođoše i baba i Arnaut. Obećala je da će razviditi. gdje se vrzete oko kuće. Ne moći do te vlahiwe. a mnogo vas je. daj je nađi. otišla! – Otišla. Odveli je. nikad ne moći! I ne moći nikog ubiti i ništa razbiti! (Novi val krvi zapqusnu. gdje je. F SADRŽAJ . ništa drugo. efendija. A sad. – Hej. prije sabaha. dušo. Ta stvar tako jasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u toj kući već od nekidan nema djevojke s blijedim i mršavim licem a teškom kosom i bujnim velikim tijelom (on je još jednom ugleda cijelu). da vaqa da se odreče i povuče. ima dva dana. To je.) – Ili da ovo nije varka! Da wega ne magarče? Kakva je ovo šala opet? I kakve su to žene do kojih se ne može kao ni do boga? A isti čas je jasno osjećao da su to pretanki konci za wegove ruke i da – po koji je to put već u životu!? – ne može nikako da shvati qude ni wihove najjednostavnije postupke. Stara je snižavala i dizala glas. Arnaut je klimao glavom. Nije se nikako moglo znati šta misli. Nadimao se od gweva. otišla. Zapazili. Đerzelezu udari krv u glavu. bogami. uzbuni i prevrnu sve u wemu. hej. Kao da se steže i smrknu halvexinica. okrenu se i kao slijep iziđe na ulicu.IVO ANDRIÆ 207 očima. ali da nema nade jer se do djevojke ne može. kazuju mi. Sutra po podne zateče Arnauta i Gigušu.

Nije se osvrtao. Kći mu je. U Kršli su se vježbali trubači. Govorili su da je Gruzijanac. s mirnim očima i bijelim rukama. koji je došao nekad iz Odese. U maloj i lijepoj sobi. i nikad se nije znalo zašto je izbjegao. u Dowe Tabake. Sunce je dobro sjalo. Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo. osirotjela i sama. samo se crven oblak jedan za drugim diže i raspliwuje. ispod wega rakite i vrbe zelene. Išao je niz Miqacku. Nijedne misli u glavi. sjedila je. kao da čeka. u prigušenom svjetlu zavjesa od tanka bijela ćerećeta. Odjednom ga steže oko vrata i poli znoj. Nosio je fes i zvali su ga Velibeg. Sa ostatkom očeva novca ona je kupila tu malu kuću u kojoj je sada živila s jednom starom F SADRŽAJ . a kad je on prevari. Ta Jekaterina je bila kći jednog qekara. – Dobro je da je put niz Miqacku tako ravan i tako dug. a za wim je ostajala bijela šutqiva kuća i mračna niska halvexinica.208 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Išao je tup i ubijen. htjela najprije da pođe u kakav ženski manastir u Rusiju. Jekaterina. da nikad ne bi svršio! Da se nigdje ne mora zakretati. preselila se u jednu od onih malih kućica što se redaju niz Hiseta do u Dowe Tabake i u kojima žive pod državnim nadzorom. ali sa tragovima još proqetnih poplava. kavaz. Pod wim su jecali i škripali uski basamaci izglodani od mnogih posjeta. sve po jedna ili dvije u svakoj kući. ali u stvari je bio Rus. Tu uđe u jedno malo dvorište s visokom kapijom. ali je prije smrti zvao popa i umro kao hrišćanin. jednolična melodija vojničkog marša svaki čas se prekidala i ponavqala. ali ju je zadržao jedan Grk. kupovne i cijelom gradu po imenu poznate djevojke. sad već s jasnom namjerom.

Poslije je ležao položivši glavu na wen skut. Sjeo je na kratko šiqte. a ona ostade stojeći. a on reče mirno. – Neka. u silnoj i smiješnoj strasti. I odmah poče da ga raspasuje. takođe nekadašwom hisetskom djevojkom. nejasna. ne može ni zamisliti. došao sam do tebe.IVO ANDRIÆ 209 sluškiwom. je li to ruka žene? – Mqečanka u krznu i somotu čije se tijelo. neka. drska i podmukla a mila životiwa. ustade. malko prignuta. to je ruka Jekaterine. nikad dokraja domišqena. Bila je oniska. – Ne. dok mu je ona milovala suncem opaqenu šiju. Ona se iznenadi dawoj posjeti. krupna i šutqiva. dobro došo! – govorila je ona namještajući mu pokorno jastuke. a po noći bi primala bogatije goste. Strasna a prevejana Jevrejka. i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe. Pripio je lice uz tanko tkivo wenih dimija. Đerzelez ju je poznavao iz prijašwih noći. cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide ravno! I još se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao. vitko i plemenito. a prelaze ga svi gori od wega? Svi. Gojna udovica. voće koje zrije u hladu. Šta žene traže? F SADRŽAJ . a uvredqiva i jadna misao: zašto je put do žene tako vijugav i tajan. ublažene i daleke. samo on. I ta ruka što je osjeća na sebi. Ciganka Zemka. pred očima su mu kružili svijetli i crveni kolutovi nesrećne krvi i bezbrojne uspomene. s vrata: – Jekaterina. I Katinka. Po danu bi spavala ili plela jastučnice u sjeni svoje avlije.

Bio je miran u sawivoj tišini u kojoj se slivaju i izmiruju svi dani i događaji. nepomičan. niz kičmu. Govorio je kao u snu. Htio je da produži taj čas bez misli i žeqe. Silom je sklapao oči. – Koliko sam svijeta vidio. vješto i znalački. da što boqe otpočine. Jekaterina! Koliko sam ja svijeta obišo! On sam nije više znao bi li to da joj se tuži ili da se hvali. kao čovjek kome je dan samo kratak odmor i kome vaqa daqe putovati. i prekinu se. I opet gasne misao i ruši se neriješena i teška u wemu. [1920] F SADRŽAJ .210 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Mala ruka ne prestaje da ga gladi.