You are on page 1of 70

ZWEITES BUCH Adolf Hitler Prijevod: Kreativistiki Pokret Hrvatska, 2008.

godine

Politika oblikuje povijest! BilesutorijeiAdolfaHitleraunjegovomnenaslovljenom,neobjavljenomidugoskrivanom djelu, napisanom tek nekoliko godinanakonobjavljivanjadjelaMeinKampf(MojaBorba).Prvotnosupostojaledvijekopijeodpo 200strana,asamo jedna od njih je uope bila objavljena. Brino i u strogoj tajnosti uvan od strane Hitlerovog osiguranja, dokument je 1935. godine smjeten u skrovite u sluaju zranog napada, gdje je i ostao sve dotle dok ga nije otkrio ameriki asnik, 1945. godine. Autentinost ove knjige, napisane 1928. godine, potvrdili su Josef Berg (ranije zaposlen u nacionalsocijalistikoj izdavakoj kui Eher Verlag) i Telford Taylor (bivi general U.S.A.R. i odvjetnik na suenju u Nrnbergu), koji je 1961. godine nakon izvrene analize izjavio: Ako se Hitlerova knjiga iz 1928. godine ita u pozadini svih onih zbivanja koja su se u meuvremenu odigrala, ona ne bi trebalo zainteresirati samo znanstvenike, ve i najiru italaku publiku!

Uvodna rije K K olovoza 1925. godine, dok sam radio na prethodnoj knjizi, formulirao sam osnovne ideje Nacionalsocijalistike vanjske politike, u jednom vrlo kratkom razdoblje i kako su mi to ve prilike doputale. U okviru te knjige posebno sam se bavio pitanjem Junog Tirola, koje je dalo povoda za napade na nacionalsocijalistiki Pokret, a koji su bili isto toliko grubi koliko i neosnovani. Godine 1926., osjetio sam neodoljivu potrebu da objavim ovaj drugi dio u vidu posebnog izdanja. Ni slutio nisam da u na taj nain preobratiti dotine protivnike, koji su, u svom tom burnom negodovanju u pogledu Junog Tirola, prepoznali prije svega najbolje sredstvo za borbu protiv omrznutog i mrskog im nacionalsocijalistikog pokreta. Takve ljude je jednostavno nemogue nauiti da razmiljaju na ispravan nain, jer pitanje istine iligreke,pravednostiilinepravednosti,zanjihapsolutnoneigranikakvuulogu.im spornopitanjepostanepogodno za koritenje, vano je da ono poslui koliko u svrhu politike stranke, toliko i u ime njihovih viih osobnih interesa, dok je istinitost ili pravednost danog predmeta potpuno irelevantna. To se jo vie odnosi na one sluajeve koji, na taj nain, mogu nanijeti tetu cilju sveopeg buenja nae nacije. to se tie ljudi odgovornih za unitenje Njemake, a koji su njeni sadanji vladari njihov stav iz tog doba nije se ni do dana dananjeg nimalo izmijenio. Naprotiv. Upravo tako kao to su u to vrijeme hladnokrvno rtvovali Njemaku u ime doktrinarnih pogleda stranke ili zbog vlastitih sebinih interesa, oni se isto tako sa mrnjom obruavaju na svakog tko proturjei njihovim interesima, ak iako dotini moda raspolae svim moguim sutinskim argumentima za preporod Njemake. I vie od toga. im se u njima pojavi vjera u preporod nae nacije, utjelovljen u jednom imenu, pa ak i uz samu mogunost da se jedan takav ovjek pojavio, obino zauzmu suprotan stav protiv svega to bi moglo proistei iz takvog imena. Najkorisniji prijedlozi, i to oito oni najuspravniji, bojkotirani su jednostavno zbog toga to je njihov zagovornik, kao pojava i ime, povezivan sa opim idejama protiv kojih su se, na osnovu njihove pretpostavke, morali boriti u ime njihove politike stranke i osobnih gledita. Sama elja da se ovi ljudi preobrate je beznadna. Iztog razloga, 1926.godine,kadajemojabrouraoJunomTirolu tiskana,nisamni razmiljaooidejida bih mogaoostaviti utisaknaonekojisume,zbognjihovihopihfilozofskihipolitikihstavova,vesmatralinajljuimpro tivnikom.Utovrijeme

sam gajio nade da e barem neki od njih, koji na samom poetku nisu bili veliki protivnici nae nacionalsocijalistike vanjske politike, prvo preispitati naa stajalita u okviru ovog podruja da bi ih tek nakon toga procijenili. To se nesumnjivo dogodiloupunosluajeva.Danassazadovoljstvommoguistaknutidasuveinamukaraca,paakion iizjavnogpolitikog ivota, preispitali svoj raniji stav u pogledu njemake vanjske politike. ak i onda kada su povjerovali u to da ne mogu da se sloe sa nekim naim stavovima, ipak su prepoznali da su nas do njihovog formiranja vodile asne namjere. Tokom posljednje dvije godine, naravno, postalo mi je jasnije da je moj rukopis o tom vremenu bio u stvari izgraen na opim nacionalsocijalistikim stavovima kao osnovnim, polaznim pretpostavkama. Takoer mi je postalo jasnije da nas mnogi ne slijede vie iz neprijateljstva nego zbog toga to ih u tome neto spreava. U to vrijeme, u okviru usko naznaenih granica,nijebilomoguepruitirealansutinskidokazosnovanostinaenacionalsocijalistikekonc epcijevanjskepolitike. Danas osjeam neodoljivu potrebu da to nadoknadim. Jer ne samo da su se u posljednje dvije godine napadi protivnika intenzivirali, ve je posredstvom njih veliki tabor indiferentnih takoer mobiliziran u izvjesnoj mjeri. Burna rasprava i napadi koji su se u proteklih pet godina sustavno vodili protiv Italije polako prijete da urode plodom rezultirajui moguim gubitkom i unitenjem posljednjih nada njemakog preporoda. Dakle, kao to to esto biva u drugim stvarima, Nacionalsocijalistiki pokret u okviru svoje vanjske politike zauzima potpuno usamljeno i izolirano stajalite unutar njemakog naroda i njegovog politikog ivota. Napadi zajednikih neprijatelja naeg naroda i domovine udruili su se unutar zemlje posredstvom ope poznate gluposti i nesposobnosti buroaskih nacionalnih stranaka, neznanja irokih masa i kukaviluka, kao posebno monog saveznika: kukaviluk koji danas moemo zapaziti meu onima koji po samoj svojoj prirodi nisu sposobni da prue otpor marksistikoj poasti, i koji, iz tog razloga, sebe smatraju pravim sretnicima to svoje glasove izlau panji javnog miljenja u pogledu stvari koje su manje opasne od borbe protiv marksizma, a koji, ipak, izgledaju i zvue kao neto nalik tome. Jer kada danas gromoglasno negoduju oko pitanja JunogTirola, oni, izgleda, interesimanacionalneborbeslueistotakokaoto,nasuprot tome, nastoje da to je mogue vie odstupe u stranu od prave borbe protiv najgorih unutranjih neprijatelja njemake nacije. Ti patriotski nastrojeni, nacionalni, a isto tako jednim dijelom narodni prvaci, meutim, smatraju daleko lakim da oglase svoj ratnipokliprotivItalijeuBeuiliMnchenupodsvesrdnompodrkomiusavezusamarksistikimizd ajicama

njihovog naroda i domovine, prije nego da povedu istinsku borbu protiv samih tih elemenata. Kako je to danas upravo postalo potpuno vidljivo, cjelokupno zalaganje za naciju od strane tih ljudi odavno se svelo tek na jednu vanjsku predstavu koja, zasigurno, njima priinjava zadovoljstvo, a koju velikim dijelom na narod ne prozire.

druga knjiga Protiv ove mone koalicije, koja, promatrano sa najrazliitijih stajalita, nastoji da pitanje Junog Tirola naini centralnom tokom njemake vanjske politike, nacionalsocijalistiki pokret se bori nepokolebljivim podravanjem saveznitva sa Italijomprotivvladajuefrankofilsketendencije.Nataj nain Pokret,nasuprotcjelokupnom javnom mnijenju u Njemakoj, posebno istie da JuniTirol niti moe niti bi trebao biti prepreka ovoj politici. Ovo gledite je uzrok nae sadanjeizolacije u podruju vanjske politike i svih napada na nas. Kasnije e ono, sasvim sigurno, biti uzrok preporoda njemake nacije. Ovu knjigu piem da bih tu vrsto zacrtanu koncepciju potkrijepio detaljnim dokazima i uinio je to jasnijom. to manje vanosti pridajem tome da budem shvaen od strane neprijatelja njemakog naroda, samim tim osjeam veu dunost da dam sve od sebe da predstavim i istaknem temeljnu ideju prave njemake vanjske politike onim ljudima kojima su istinski interesi naroda zaista duboko u srcu, a koji su samo loe informirani ili loe voeni. Znam da e, nakon detaljnog istraivanja ovdje predstavljene koncepcije, mnogi od njih odustati od prethodnih stajalita i pronai svoj put do redova Nacionalsocijalistikog pokreta njemake nacije. Oni e, na taj nain, ojaati tu silu koja e jednog dana konano dovesti dosporazumasa onimakoji se jednostavnonedaju nauiti zatotosu njihove misli iakcije uvjetovanenesreom njihovog naroda, ve ili njihovim osobnim ili interesima njihove stranke.

Rat i mir P P olitika oblikuje povijest. Sama povijest predstavlja pravac borbe jednog naroda za opstanak. Namjerno ovdje koristim frazu borba za opstanak zato to, uistinu, borba za osnovna sredstva za ivot, podjednako u miru i ratu, i jest vjena bitka protiv tisua i tisua vrsta otpora, upravo tako kao to je i sam ivot vjena borba protiv smrti. Jer ljudi poput svih ostalih stvorenja na svijetu znaju isto toliko malo o tome zato ive. Jedino sam ivot ispunjen je enjom za samoodranjem. Najprimitivnija stvorenja se bore za opstanak samo instinktivno, a to je stvorenje na viem nivou, taj instinkt samoodranja se prenosi na enu i dijete, a kod onih koji suna joviem nivou ina itavuvrstu.Idok se, oigledno, ljudi esto odriu vlastitog instinkta samoodranja u ime vrste, oni, u stvari, na taj nain slue jo vioj svrsi. Jer usporedi li se ouvanje ivota kod itavog naroda i pojedinca, ono nerijetko lei samo u ovjekovom odricanju. Dva mona ivotna instinkta, glad i ljubav, korespondiraju sa dubinom i snagom instinkta samoodranja. I dok zadovoljenje vjeite gladi garantira samoodranje, zadovoljenje ljubavi osigurava kontinuitet rase. Istinu govorei, ova dva instinkta su vladari ivota. I mada mravi esteta moe uloiti tisuu prigovora protiv jedne takve tvrdnje, injenica same njegove egzistencije ve pobija njegove argumente. Ne postoji bie nainjeno od krvi i mesa koje bi moglo izmaknuti zakonima to su odredili njegovo roenje. I im ljudski um povjeruje u to da je superioran u odnosu na njih, to unitava samu sutinu koja je nosilac uma. Meutim, ono to vai za ljudski um vai i za nacije. Nacija predstavlja samo mnotvo manje ili vie sposobnih pojedinaca. Njene prednosti lee u vrijednosti pojedinaca samih po sebi, kao i karakteru i stupnju istovjetnosti tih vrijednosti. Isti zakoni koji odreuju ivot pojedinca, kojima je on podreen, vae takoer i za narod. Samoodranje i produenje vrste su najjai nagoni koji se nalaze u osnovi svih aktivnosti, sve dotle dok se tijelo pokazuje kao zdravo, pa e otuda ak i posljedice ovih opih ivotnih zakona u okviru naroda biti osobne kao i na nivou pojedinaca. Ako, za svako bie na ovoj zemlji, instinkt samoodranja, u njegovom dvostrukom cilju samoodranja i produetka vrste, predstavljanajelementarnijusilu,automsmislu,mogunost da seoni zadovolje budeograniena,onda jelogina posljedica toga borba u svim njenim oblicima za mogunost odranja ovog ivota, to jest, zadovoljenja instinkta samoodranja.

I dok je instinkt samoodranja i udnja za produetkom vrste obiljeje bezbrojnih sojeva organizama na Zemlji, i neprekidno traje u pojedincima, ipak je prostor u kojem se itav taj ivotni proces odvija ogranien. Borba za egzistenciju i produetak vrste je proces koji se u milijardama i milijardama organizama odvija na samoj povrini Zemlje i koji se lako da izmjeriti. Neodoljiva potreba da se upuste u borbu za opstanak lei u ogranienosti ivotnog prostora, ali u borbi za taj ivotni prostor isto tako lei sama osnova evolucije. U pretpovijesno doba, dok jo nije bilo ljudi, svjetska povijest je prvenstveno bila prezentacija geolokih dogaaja: borba prirodnih sila jednih sa drugima, stvaranje nastanjive povrine, razdvajanje vode od kopna, formiranje planina, ravnica i mora. Bila je to svjetska povijest tog doba. Sa pojavom organskog ivota, zajedno sa ovjekom, ova koncepcija se promijenila. Isprva, procesi nastajanja i nestajanja tisua oblija bili su predmet ovjekovog interesiranja. Kasnije, kada je postao samosvjestan, kroz koncepciju svjetske povijesti on je poeo razumijevati, kao prvo i najvanije, povijest svog vlastitog bivstva, koja nije bila nita drugo do li njegova vlastita evolucija. Obiljeja ove evolucije bili su neprekidna borba kako ovjeka sa ivotinjama, tako i ovjeka sa ovjekom. Iz ove nesagledive zbrke animalnih odnosa obrazovali su se oblici socijalnog ivota: klan, pleme, narod, drava. Opisi njihovog nastajanja i nestajanja zapravo su samo opisi jedne neprestane borbe za opstanak. Ako,dakle,politikaoblikujepovijest,apovijestsamaposebipredstavljaborbukakoovjeka,takoina cijezasamoodranje i kontinuitet, onda je politika, u stvari, finalno izvrenje te borbe. Otud, politika kao takva nije samo borba za opstanak neke nacije, ve je ona i umjetnost provoenja te borbe. Poto povijest, kao slika do danas postojeih borbi za opstanak nacija, nepobitno prezentira i politiku koja prevladava u odreenom vremenu, ona je najbolja uiteljica naih politikih aktivnosti. Ako je najvii zadatak politike ouvanje i trajanje ivota naroda, onda je ovaj ivot vjeni zalog oko kojeg se vodi bitka, za koji se i nad kojim se ova borba odluuje. Stoga je zadatak politike da ouva ovu supstancu koja je sainjena od mesa i krvi. Samo uspjeh u politikoj akciji ini moguim to ouvanje, dok je neuspjeh destrukcija, odnosno,razaranjesupstance. Sukladno tome, politika je uvijek lider u ovoj borbi za ivot, vodilja istog, organizator, a uspjeh politikog djelovanja ovisit e o tome koliko e ga ovjek pravilno dizajnirati, to e, na kraju, odluivati o ivotu ili smrti naroda.

druga knjiga Nuno je razumjeti ovo na jasan nain, jer sa tim razumijevanjem dva koncepta, politika mira ili rata smjesta postaju nitavni. Poto je zalog oko kojeg se politika uvijek bori sam ivot, rezultat uspjeha ili neuspjeha bit e takoer isti, bez obziranasredstvakojima politika pokuava izvesti borbu za ouvanje ivota nekog naroda. Politika mira koja ne uspije isto tako direktno vodi unitenju nekog naroda, to jest, ukidanju njegove supstance od krvi i mesa, kao to to ini i promaena politika rata. I u jednom kao i u drugom sluaju, oduzimanje preduvjeta ivota postaje uzrok umiranja nekog naroda. Jer, narodi ne nestaju na bojnim poljima: izgubljene bitke ih ne liavaju sredstava za ouvanje ivota, ili, bolje reeno, vode do takvog liavanja, odnosno nisu u stanju da ga sprijee. Zaista, gubici koji nastaju direktno od rata ni na koji nain nisu razmjerni gubicima koji nastaju uslijed loeg i nezdravog ivota jednog naroda, kao takvog. Tiha glad i zli poroci za deset godina pobiju vie ljudi nego to bi rat mogao uiniti za tisuu godina. Najokrutniji rat je, meutim, upravo ono to dananjemovjeanstvuizgleda kaonetonajmirnije, naime,mirniekonomskirat.Posvojimkrajnjimposljedicama,sam taj rat dovodi do rtava u usporedbi sa kojima ak i rtve svjetskog rata blijede do nitavila. Jer taj rat pogaa ne samo ive, ve zahvaa i sve one koji samo to se nisu rodili. Dok rat u najgorem sluaju ubija samo jedan dio sadanjosti, ekonomski rat ubija budunost. Jedna godina kontrole raanja u Europi ubija vie ljudi nego to ih je palo u bitkama od vremena Francuske revolucije pa do naih dana, u svim ratovima u Europi, ukljuujui i svjetske ratove.Ali, to je posljedica mirne ekonomske politike koja je prenaselila Europu a da nije ouvala mogunost za dalji zdrav razvoj broja naroda. U cjelini, trebalo bi takoer rei i sljedee: im neki narod zaboravi da je zadatak politike da sauva njegov ivot svim sredstvima i na sve mogue naine, pa umjesto toga odlui podvrgnuti politiku nekom odreenom modusu djelovanja, on unitava unutranji smisao vjetine voenja naroda u njegovoj odsudnoj borbi za slobodu i kruh. Politika koja je u osnovi ratoborna moe zatititi narod od raznih poroka i patolokih simptoma, ali ne moe sprijeiti promjenu unutranjeg sustava vrijednosti tokom mnogih stoljea. Ako to postane permanentan fenomen, rat u sebi sadri unutranju opasnost, koja se tim vie istie to su manje izraeni fundamentalni rasni sustavi vrijednosti koji konstituiraju naciju. To se ve pokazalo kao tono u svim poznatim antikim dravama, a posebno se odnosi na sve dananje europske drave.Prirodaratnognasljeada,kroztisuustrukiindividualniproces,dovodidorasneselekcijeuo kvirunaroda,oznaava

povlateno unitavanje njegovih najboljih elemenata. Poziv na hrabrost i neustraivost pronalazi odziv u bezbrojnim ljudskim reakcijama, u onim najboljim i najvrjednijim predstavnicima rase, koji se iznova i iznova dobrovoljno odazivaju posebnim zadacima, ili se sustavno kultiviraju kroz organiziran sustav posebnih formacija. Vojnim liderstvom svih vremena je oduvijek vladala ideja o formiranju posebnih legija, izabranih elitnih trupa u vidu mnogobrojnih vojnih jedinica uvara i jurinih bataljuna. Garde perzijske palae, aleksandijske elitne trupe, rimske legije Pretorijanaca, strane trupe najamnika, obrambene regimente Napoleona i Fredericka Velikog, jurini bataljuni, posade podmornica i zrakoplovni korpusi Svjetskog rata dugovali su svoje porijeklo istoj ideji i potrebi za pronalaenjem ogromnog broja mukaraca, onih najsposobnijih za obavljanje tekih zadataka, i njihovom dovoenju u posebne formacije. Jer, prvotno, svaka trupa nije bila izvjeban korpus ve borbena jedinica. Slava koju podrazumijeva pripadnost jednoj takvoj zajednici dovela je do stvaranja specijalnog borbenog duha korpusa koji je, meutim, za posljedicu mogao da ga zakoi i na kraju zavri u istim formalnostima. Od tuda nije rijetko da takve formacije moraju podnijeti najvee krvave rtve, to jest, borbeno najspremniji su izdvajani iz ogromne mase ljudi i odvoeni u rat u zbijenim redovima. Tako je postotak najkvalitetnijih pripadnika nacije nerazmjerno iezao, dok se, nasuprot tome, ispostavilo da je visoki postotak onih najgorih uspijevao da se sauva. Nasuprot izuzetno idealistiki nastrojenim mukarcima, koji su spremni rtvovati svoj ivot za narod, stoji broj onih najpokvarenijih egoista koji na ouvanje svog ivota gledaju kao na najvii ivotni zadatak. Heroj umire, kriminalac opstaje. To izgleda oigledno u herojskim vremenima, a posebno za idealistiki nastrojene mlade ljude. I to je dobro, jer to je dokaz da u narodu jo uvijek postoji sustav vrijednosti. Pravi dravnik mora sa posebnom brigom gledati na ovu injenicu, i uzeti je u razmatranje. Jer ono to se lako da tolerirati u ratu, u stotinama ratova dovodi do laganog odumiranja najboljih, najvrjednijih predstavnika nacije. Zahvaljujui tome pobjede su zaista bile izvojevane, ali na kraju nije bilo narodavrijednogtepobjede.Abudui,saaljenjavrijedni,narataji,tosemnogimainineshvatljivo, nerijetkopredstavljaju rezultat uspjeha prethodnih vremena. Iz tog razloga, mudri politiki lideri ivotni cilj naroda nikada nee vidjeti u ratu, ve e to biti samo sredstvo njegovog odranja. Zato mora educirati ljudstvo povjereno najviem ovjeku, ali i vladati sa najviom savjesnou.Ako je potrebno, kada je ivot naroda u pitanju, oni ne bi trebalo izbjegavati i uzmicati od estokog krvoprolia, ali uvijek moraju imati na

umu da jednog dana mir opet mora nastupiti i zamijeniti taj krvavi period. Ratovi koji se vode za neke ciljeve, kao i zbog svoje prirode, ne garantiraju kompenzaciju za prolivenu krv, pa stoga jesu svetogre poinjeno protiv nacije i grijeh protiv budunosti naroda.

adolf hitler Vjeitiratovi,meutim,mogupostatiuasnaopasnostmeunarodomkojiposjedujenejednakeelem enteuokvirustrukture svoje rase da samo neki dijelovi mogu biti smatrani kao oni koji uvaju dravu, i kao takvi su, zato, posebno kreativne prirode. Kultura europskih naroda poiva na temeljima koje je nadahnue nordijske krvi stvaralo stoljeima. Kada bi posljednji ostaci ove nordijske krvi bili eliminirani, lice europske kulture bi bilo izmijenjeno, dok bi, meutim, vrijednost drava opala u skladu sa opadanjem vrijednosti naroda. S druge strane, politika, koja je u osnovi miroljubiva, prije svega bi se pobrinula da ouva nositelje najplemenitije krvi, dok bi, educirajui ga na taj nain, narod u cjelini zapravo oslabio, to bi ga jednog dana moralo dovesti do propasti, nakon to bi to, konano, zaprijetilo sutini njegove egzistencije.Atada, umjesto da se bori za hranu, nacija e radije smanjiti koliinu te hrane i, to je jo vjerojatnije, ograniiti broj ljudi ili kroz mirnodopsku migraciju ili kroz kontrolu raanja, da bi na taj nain izbjegla ogroman pritisak i stres. Jer oni narodi koji su, s jedne strane, izloeni neprestanom ratovanju, s druge strane su pogoeni emigracijom. Tim putem narod polako biva pljakan u pogledu najkvalitetnijih ljudi, i to u stotinama tisua pojedinanih ljudskih tragedija. Tuno je znati da cjelokupna naa nacionalna politika mudrost, koja toliko previa prednost emigracije, u najveoj mjeri ali zbog opadanja broja njenog vlastitog naroda, ili u najboljem sluaju, govori o kulturnom otpadu koji na taj nain biva poslat u druge drave. Ono to se pri tome ne zapaa je najgore. Budui da se emigracija ne odvija u skladu sa teritorijem, niti prema godinama starosti, ve umjesto toga ostaje izloena proizvoljnom zakonu sudbine, uvijek po pravilu dolazi do odliva upravo onih najhrabrijih i najodvanijih iz naroda, onih koji su najodluniji i najspremniji da prue otpor. U okviru omladine sa sela, koja je emigrirala u Ameriku pred 150 godina, nalazili su se isto tako najodluniji i najodvaniji mukarci kao to je danas sluaj sa radnicima koji odlaze u Argentinu. Kukavice i slabii bi prije umrli u domovini nego to bi skupili hrabrost da kruh zarauju u nepoznatoj, stranoj zemlji. Bez obzira na to da li se bijeda, siromatvo, politiki pritisak ili religiozna prinuda svalila na ljude, uvijek e oni najzdraviji i najotporniji na pritisak biti sposobni da izdre i podnesu jo vei pritisak. Slabi e se prvi podiniti. Njegovo ouvanje je uope isto tako vrlo malo znaajno za pobjedu kaoi to to ostaje u domovini. Nerijetkose zakon akcije prenosi iz domovine u kolonije, zato to tamo sasvim spontano dolazi do koncentracije najviih ljudskih vrijednosti. Meutim, dobitak za novu

zemlju tako postaje gubitak za domovinu. im tokom stoljea narod jednom izgubi svoju najbolju, najjau i najprirodniju silu u ljudstvu kroz emigraciju, teko da e vie ikada biti u stanju prikupiti unutarnje snage da prui neophodan otpor u kobnim vremenima. Zato e potom pribjei kontroli raanja. ak i ovdje gubitak u brojnosti stanovnitva nije presudan, ali je uasna injenica da, kroz kontrolu raanja, najvie potencijalne vrijednosti naroda bivaju unitene u samom zaetku s obzirom na to da su veliina i budunost naroda odreene zbirom njegovih sposobnosti za najvia dostignua na svim poljima. Meutim, to su one vrijednosti osobnosti koje se ne pojavljuju povezane sa pravom roenja.Ako bismo odstranili iz naeg kulturnog ivota, nae znanosti, zaista cjelokupne nae egzistencije kao takve, sve ono to su stvorili ljudi koji nisu bili prvoroeni sinovi, onda bi Njemaka postala gotovo balkanska drava. Njemaki narod onda ne bi mogao bude proklamiran za kulturan narod. tovie, mora se imati u vidu da, ak i u sluaju kada bi prvoroeni ipak stvorili velika dostignua za svoj narod, najprije mora biti preispitano da nije barem netko od njihovih predaka bio prvoroeni. Jer kada se u itavom rodoslovnom stablu lanac prvoroenih samo jednom prekine, onda on takoer pripada onima koji ne bi postojali da nai preci nisu uvijek odavali poast i potovanje tom principu. U ivotu nacija, meutim, ne postoje greke prolosti koje se smatraju ili koje bi bile ispravne u sadanjosti. Sutinski miroljubiva politika je, uz kasnije krvarenje nacije kroz emigraciju i kontrolu raanja, utoliko pogubnija to vie zahvati narod koji se sastoji iz nejednakog broja pripadnika rasa. Jer u ovom sluaju, kroz emigraciju, takoer dolazi do odljeva najplemenitijih pripadnika rase iz naroda, dok su putem kontrole raanja u domovini, oni koji su uspjeli da se zbog vrijednosti svoje rase izgrade i doguraju do vieg ivotnog i drutvenog nivoa zapravo oni koji su se prvi nali pogoenim.Postepenobipotomuslijedilasituacijaukojojbipopunjavanjeinferiornihirokihmasap ostalonenadoknadivo, i na kraju, nakon stoljea, dovelo do opadanja cjelokupne vrijednosti naroda. Takva nacija bi postepeno izumirala sve dok ne bi prestala raspolagati jednom pravom ivotnom vitalnou. Tako e politika miroljubivog karaktera biti isto toliko tetna i razorna po svojim efektima kao politika koja u ratu vidi jedino oruje. Politika se mora boriti za opstanak i ivot naroda; tovie, ona uvijek mora izabrati oruje kojim e se boriti kako bi sluila ivotu u najviem smislu te rijei. Jer ovjek se ne bavi politikom da bi mogao umrijeti, prije bi se moglo rei da se od ovjeka povremeno zahtjeva da umre kako bi nacija mogla ivjeti. Cilj je ouvanje ivota, a ne herojska smrt, ili ak kukavika rezigniranost.

Neophodnost borbe B B orba naroda za opstanak je, prije svega, odreena sljedeim faktorima: bez obzira na to koliko narod moe biti od visokog kulturnog znaaja, borba za osnovna sredstva za ivot stoji ispred svih vitalnih potreba. Svakako, briljantni lideri mogu drati velike ciljeve pred oima naroda kako bi od materijalnih stvari mogli krenuti dalje u pravcu viih duhovnih ideala. Uopeno gledajui, usredotoenost samo na materijalne stvari e se intenzivirati tono u onoj mjeri u kojoj iezavaju duhovni vidici. to ovjek ivi primitivnijim duhovnim ivotom, to vie postaje nalik ivotinji, sve dotle dok u hrani konano ne pone uviati jedini cilj ivota. Zbog toga narod moe vrlo dobro izdrati izvjesno ogranienje materijalnih ciljeva, sve dotle dok mu se daje kompenzacija u vidu ivotnih ideala. Ali, da ti ideali ne bi rezultirali unitenjem naroda, nikada ne bi trebalo da postoje jednostrano, sami po sebi, a na tetu zadovoljenja materijalnih potreba, tako da prijete da ugroze zdravlje nacije, budui da e izgladnjeli narod zaista zavriti tako to e kolabirati uslijed neuhranjenosti, ili e neizbjeno promijeniti svoj poloaj. Prije ili kasnije, meutim, fiziki kolaps donosi za posljedicu duhovni kolaps.Atada nastupa kraj i samih ideala. Zato su ideali dobri i zdravi sve dotle dok doprinose jaanju unutranje i ope snage naroda, kako bi u konanoj analizi mogli biti korisni u poduzimanju borbe za egzistenciju.Ideali koji neslue toj svrsi, mada vama mogu izgledati tisuu puta ljepi, izuzetno su loi i tetni zato to narod sve vie i vie udaljavaju od stvarnog ivota. Ali, osnovna sredstva za ivot koja su narodu neophodna uvjetovana su ivotnim prostorom koji mu je dan na raspolaganje. Zdrav narod e barem tragati za tim da zadovolji svoje potrebe na vlastitoj zemlji. Svako drugo stanje je patoloko i opasno, pa ak i ako stoljeima omoguava odranje naroda. Svjetska trgovina, svjetska ekonomija, turistiki promet, i tako dalje, sve su to privremena sredstva da se narodu osigura odranje. Ona zavise od faktora koji djelomino prelaze proraune, i koji, s druge strane, lee izvan moi nacije. U svim vremenima najsigurniji temelj za egzistenciju naroda bilo je vlastito zemljite. Ali, sada moramo razmotriti sljedee: Broj stanovnika je promjenljiv faktor. On e uvijek narastati u zdravom narodu. I zaista, ve sam taj porast, prema realnim

proraunima, garantira jednom narodu budunost. Meutim, posljedica toga je da zahtjev za komoditetom takoer raste. U veini sluajeva takozvani porast domae produkcije moe zadovoljiti samo rastue zahtjeve ovjeanstva, ali nikako narastajue populacije. To posebno vai za europske nacije. U posljednjih nekoliko stoljea, posebno u novije vrijeme, potrebe europskih naroda narasle su u tolikoj mjeri da porast produktivnosti zemlje, koji je mogue ostvariti iz godine u godinu pod povoljnim okolnostima, teko da moe ii u korak sa rastom opih ljudskih potreba. Porast stanovnitva moe biti izbalansiran samo kroz poveanje, to jest, proirenje ivotnog prostora. I dok je broj stanovnika jednog naroda promjenljiv, dotle zemlja, kao takva, ostaje ista. To znai da je poveanje broja stanovnika proces koji je po svojoj prirodi toliko oevidan da se ni ne smatra kao neto izuzetno i neobino. S druge strane, poveanje teritorija je uvjetovano opom raspodjelom imovine u svijetu, to je in posebne revolucije, izuzetan proces, tako da je lakoa sa kojom populacija raste stoji u otroj suprotnosti sa nevjerojatno tekim teritorijalnim promjenama. Pa ipak, reguliranje odnosa izmeu populacije i teritorija je od ogromne vanosti za nacionalnu egzistenciju. U stvari, moemo s pravom rei da se doivotna borba naroda, zapravo, sastoji u zatiti teritorija koji mu je potreban kao opi preduvjet za odranje narastajue populacije. Budui da broj stanovnika neprestano raste, a zemlja ostaje ista, postepeno mora doi do tenzija, to se prvenstveno ogleda u bijedi i nevoljama, a to za izvjesno vrijeme moe da se izbalansira kroz veu proizvodnju, vei broj ingenioznih metoda proizvodnje, ili posebno strogu ekonomsku politiku. Ali, onda nastupi dan kada sve te tenzije vie ne mogu ni na jedan nain da se otklone.Atada se zadatak lidera nacionalne borbe za opstanak sastoji u sutinskom eliminiranju nepodnoljivih uvjeta, to jest, u ponovnom uspostavljanju tolerantnog odnosa izmeu broja stanovnika i veliine teritorija. Postojinekolikonainadaseuivotunacijekorigiradisproporcijaizmeunaseljenostistanovnitvait eritorije.Najprirodniji nain je adaptirati zemlju, s vremena na vrijeme, prema naraslom broju stanovnika. To zahtjeva odlunu borbu i rizik krvoprolia. Meutim, to krvoprolie je isto tako jedina stvar koja moe biti opravdana narodu. Budui da se tim putem osvaja prostor neophodan za dalji porast broja stanovnika, to automatski pronalazi viestruku kompenzaciju za ljudstvo koje jestradalonabojnompolju.Takosutinaslobodeizrastaizratnihnevolja.Amautire stazu kojom e kasnije krenuti plug. I ako uope elimo da razgovaramo o ljudskim pravima, onda jedino u ovom sluaju rat slui najpravednijem cilju: on naroduomoguavada posjedujezemljukoju elimarljivo ipoteno obraivati za sebe, kako bi svojoj djecijednogdana

adolf hitler mogao osigurati osnovna sredstva za ivot. S obzirom na to da zemlja nije dodijeljena nikome, niti je kome poklonjena na dar, ona od same sudbine biva podarena narodu koji u svom srcu ima hrabrosti da je posjeduje i marljivost da je obrauje plugom. Zato svaki zdrav, snaan narod ne vidi nikakav grijeh u teritorijalnom osvajanju, ve jedan potpuno prirodan proces. Suvremeni pacifist koji porie ovo sveto pravo zasluuje prijekor, prije svega zbog injenice da je on sam ponikao i odgajan je na nepravdi prethodnih vremena. tovie, nema mjesta na zemlji koje je predodreeno kao prebivalite naroda zasva vremena, budui daje zakon prirodedesetinama tisuagodinaprimoravaoovjeanstvodaseseli.Konano,sadanja podjela posjeda na zemlji nije osmiljena od strane vie sile, ve od strane samog ovjeka. I upravo zato? Ja rjeenje donijeto od strane ovjeka nikada nisam smatrao vjenom vrijednou, koje sada sudbina uzima u svoju zatitu i uznosi ga na nivo budueg zakona. Na taj nain, kao to je povrina zemlje bila izloena vjenim geolokim transformacijama, inei da organski ivot odumire ida se neprestano mijenja kako bi pronaao novi oblik, isto tako su i ove granice ljudskih naseobina izloene neprekidnim promjenama. Pa ipak, mnoge nacije, u izvjesnim razdobljima, mogu imati interes da prikau postojeu podjelu svjetskih teritorija kao vjeito obvezujuu, iz razloga to to odgovara njihovim interesima, isto tako kao to druge nacije u istoj toj situaciji mogu vidjeti samo neto to je u principu ovjekova umotvorina, koja u tom trenutku njima ne ide u korist, i koja zbog toga mora biti izmijenjena svim sredstvima koja su u Ljudskoj moi. Svatko tko bi zauvijek odstranio ovu borbu sa lica zemlje moda bi uspio da zaustavi rat i iskorijeni bitke izmeu ljudi, ali bi isto tako unitio najjau silu koja ih pokree da se razvijaju; isto tako kao to bi, elei da u civilnom ivotu bogatstvo izvjesnog ovjeka ili veliinu odreenih poslovnih poduhvata uini vjenim, u tu svrhu eliminirao igru slobodnih sila, nadmetanje. Rezultat bi bio katastrofalan za naciju. Ispostavlja se da je dananja neravnopravna podjela svjetskog prostora takva da ide daleko vie u prilog pojedinih nacija, pa je potpuno razumljivo to one silom prilika imaju interes da nadalje ne dopuste promjenu trenutne podjele teritorija. Ali, prekomjerno bogatstvo teritorija koje uivaju ove nacije stoji u kontrastu sa siromatvom drugih, koje, usprkos vrhunske proizvodnje, nisu u stanju da proizvode hranu za svoje svakodnevne potrebe kako bi se odrale u ivotu. Ima li vieg

prava od toga da jedna nacija poeli da im se suprotstavi ako i ona polae pravo na isto to podruje koje joj omoguava opstanak i odranje? Ne. Osnovno pravo ovog svijeta jest pravo na ivot, sve dotle dok je ovjek dovoljno snaan za to. Zato e, na osnovu ovog prava, jaka nacija uvijek pronai naine da veliinu teritorija prilagodi svom broju stanovnika. Kada nacija jednom dospije u situaciju da, bilo uslijed slabosti ili loeg liderstva, vie ne moe ukloniti nesklad izmeu porastastanovnitvainepromjenljiveveliineteritorijapoveavanjemproduktivnostinjenezemlje, nunoemoratipronai neki drugi nain. I onda e tim putem broj stanovnika prilagoditi zemlji. Priroda, sama po sebi, izvodi prvo prilagoavanje broja stanovnika veliini teritorija koje nema dovoljno da bi mogla da ga ishrani.Utomesunevoljaibijedanjenasredstva.Narod, prolazeikroztakve nedae, biva tolikodesetkovan da porast broja stanovnika postaje gotovo nemogu. Posljedice ovog prirodnog prilagoavanja naroda zemlji nisu uvijek iste. Prije svega, na scenu stupa vrlo otra i nemilosrdna borba za egzistenciju, koju samo najjai i najotporniji pojedinci mogu preivjeti. Visokpostotaksmrtnostinovoroenadi,sjednestrane,ivisokpostotakostarjelihljudi,sdruge,glavn isupredznakvremena koje se vrlo malo obazire na ivot pojedinca. Budui da pod takvim okolnostima svi slabii bivaju zbrisani kroz velike tekoe i akutne bolesti, a samo oni najzdraviji mogu opstati, dolazi do prirodne selekcije. Tako broj stanovnitva jednog naroda moe biti izloen ogranienju, dok unutarnje vrijednosti mogu ostati, to se zaista moe doivjeti kao unutarnji uspon.Ali, takav proces ne moe dugo trajati, inae se nedae mogu pretvoriti u svoju suprotnost. U nacijama sastavljenim od rasa koje nisu jednake po vrijednosti, stalna neuhranjenost na kraju moe dovesti do letarginog preputanja bijednim okolnostima, koje postepeno moe dovesti do opadanja nivoa energije, a umjesto borbe koja potie prirodnu selekciju, nastupa postepena degeneracija. To je sasvim sigurno sluaj onda kada ovjek, da bi kontrolirao kroninu bijedu, vie ne pripisuje nikakvu vrijednost tome da se razmnoi, i zbog toga pribjegava vlastitoj kontroli raanja. I tada, istog trenutka kree putem koji proturjei prirodi. Dok priroda, od mnogobrojnih ljudi koji su se rodili, potedi nekoliko njih koji su najzdraviji i najotporniji da se izbore u ivotu, ovjek ograniava broj djece koje e roditi, a tada pokuava da odri u ivotu onu koja su roena bez obzira na njihovu unutranju vrijednost. Ovdje je njegova humanost samo sluga njegovoj slabosti, dok je istovremeno zapravo najokrutniji unitavatelj njegove egzistencije.Ako ovjek eli da ogranii broj djece koju e roditi, a da pri tome ne proizvede uasne posljedice koje proizlaze iz kontrole raanja, onda mora sebi dopustiti

slobodu da raa bez ogranienja, ali da svede na minimum trokove za svu onu ve roenu djecu. Postojalo je doba u kojem su Spartanci bili sposobni da primjene ovu mudru mjeru, ali ne i nai dananji, lano sentimentalni i patriotski nastrojeni

druga knjiga pripadnici buroazije.Vladavinaest tisua Spartanacanadtristo ipedeset tisua Helena moe se zamislitisamo ako se ima u vidu da je to posljedica vie vrijednosti rase Spartanaca.Ali to je bila posljedica sustavnog odravanja i uvanja rase; prema tome, Sparta se moe smatrati prvom narodnom dravom. Naputanje bolesne, slabe, deformirane djece, ukratko, njihovo unitenje, bilo je prikladnije, pa ak, iskreno reeno, i tisuu puta humanije nego alosno ludilo naeg doba, koje uva najbolesnije pojedince, i to zaista pod svaku cijenu, dok, s druge strane, oduzima ivot stotinama tisua zdrave djece kroz kontrolu raanja ili kroz abortuse da bi kasnije proizvelo degeneriranu rasu optereenu bolestima. Od tuda se openito moe rei da ograniavanje stanovnitva kroz nedae i unaprijed zacrtane standarde od strane nekih ljudi moetakoervrlolako dovestidopriblinogprilagoavanjaneadekvatnogivotnogprostora,alivrijednostpostojeeg ljudskog materijala se konstantno sniava i na kraju istinski propada. Drugi pokuaj da se brojnost stanovnitva prilagodi veliini zemlje lei u emigraciji, pod uvjetom da se ne odigrava plemenski, to isto tako dovodi do devalvacije preostalog ljudskog materijala. Kontrola raanja ljudi unitava nositelje najviih vrijednosti, dok emigracija unitava vrijednost prosjeka. Postoje jo dva naina pomou kojih nacija moe pokuati da balansira disproporciju izmeu stanovnitva i teritorije. Prvi se naziva poveanjem unutranje produktivnosti zemlje, koji kao takav nema nikakve veze sa takozvanom unutranjom kolonizacijom; drugi je poveanje proizvodnje robe iroke potronje i promjena domae ekonomije u ekonomiju izvoza. Ideja o poveanju prinosa zemlje unutar granica koje su bile zacrtane jednom i zauvijek je zastarjela. Povijest ovjekovog obraivanja zemlje govori o stalnom napretku, unapreivanju i, od tuda, o poveanju prinosa. Dok prvi dio ovog napretka lei u podruju metodologije obraivanja zemlje, kao i u izgraivanju naselja, drugi dio lei u poveanju vrijednosti zemlje umjetnim putem kroz upoznavanje sa hranjivim materijama koje nedostaju ili ih nema dovoljno. Taj put vodi od motike iz ranijih vremena, pa sve do modernog pluga, od prirodnog gnojiva do dananjih umjetnih. Bez sumnje, produktivnost zemlje je pomou toga bezgranino poveana. Ali je isto tako sasvim izvjesno da je i u tome negdje bilo ogranienja.

Posebno ako razmotrimo da je ivotni standard kulturnih ljudi u principu zajedniki, to nije uvjetovano koliinom nacionalnog proizvoda dostupnog pojedincu; prije bi se moglo rei da je to podreeno prosuivanju okolnih zemalja i, obratno, ustanovljeno uvjetima unutar njih. Dananji europski snovi o ivotnom standardu proistjeu isto toliko iz potencijala Europe, kao i iz aktualnih uvjeta koji prevladavaju u Americi. Meunarodni odnosi su postali toliko laki i bliski, zahvaljujui modernoj tehnologiji i komunikacijama, da Europljanin, esto i potpuno nesvjesno, amerike uvjete primjenjuje kao standarde za vlastiti ivot.Ali, on pri tome zaboravlja da je odnos broja stanovnika prema povrini zemlje amerikog kontinenta daleko povoljniji nego odgovarajui uvjeti u kojima ive europske nacije s obzirom na njihov ivotni prostor. Bez obzira na to koliko Italija, ili recimo Njemaka, naseljava zemlju, bez obzira na to na koji nain i dalje poveava produktivnost svoje zemlje putem znanstvenih i metodolokih aktivnosti, uvijek ostaje disproporcija broja stanovnika u odnosu na zemlju kada se mjeri prema brojnosti amerikog stanovnitva u odnosu na zemlju njihove Unije. I ako bi dalje poveanje broja stanovnika putem vrhunskog razvoja industrije i bilo mogue za Italiju ili Njemaku, onda bi ih na isti taj nain Amerika Unija viestruko nadmaila. A kada, na kraju, daljnji porast u ove dvije europske zemlje vie ne bi bio mogu,Amerika Unija bi mogla nastaviti da se dalje razvija stoljeima sve dotle dok ne bi dostigla odnos koji mi ve danas imamo. Efekti koji posebno nastoje da se postignu naseljavanjem poivaju na zabludi. Miljenje da moemo dovesti do poveanja produktivnosti zemlje je pogreno. Bez obzira na to kako je raspodijeljena zemlja, na primjer, u Njemakoj, bilo u velikim ili malim zemljoradnikim posjedima, ili u zemljitima za sitne doseljenike, to ne mijenja injenicu da, u prosjeku, 136 ljudi ivi na jednom kvadratnom kilometru. To je nezdrav odnos. Nemogue je ishraniti na narod polazei od ove osnove i pretpostavke.Zaistabisamostvorilokonfuzijupostavitipredmaseslogano unutranjemnaseljavanju,kojebiondapolagale svojenadeutoimisliledasunatajnainpronalesredstvadaseotarasenjihovihsadanjihnevolja.Toni kakonebibiosluaj. Jer nevolja i bijeda ni blizu nisu rezultat pogrenog naina raspodjele zemlje, ve posljedica neadekvatne koliine prostora, koja danas, u cjelini, stoji na raspolaganju naoj naciji. Poveanjem produktivnosti moe se, meutim, donekle ublaiti situacija u vezi s narodnim dobrom. Pa ipak, na duge staze to nas nikada ne bi oslobodilo dunosti da se ivotni prostor, kada postane nedovoljan, prilagodi poveanom broju stanovnika. Putem unutranjeg naseljavanja, u najpovoljnijim okolnostima, moglo bi doi samo do amelioracije, u smislu

drutvenih reformi i pravde. To je potpuno nevano u pogledu potpunog ouvanja naroda. I to e, isto tako, esto biti tetno

adolf hitler za poloaj nacionalne vanjske politike zato to budi nade koje narod udaljavaju od realnog razmiljanja. Obian, ugledan graanin e ondazaistaprijevjerovatida moezaraditikruh u domovini kroz proizvodnju ivrijedan rad, negoto e shvatiti da snaga naroda mora biti usredotoena kako bi osvojila nov ivotni prostor. Ekonomija, koju posebno danas mnogi smatraju za spasitelja od nevolje i brige, gladi i bijede, narodu moe pruiti mogunosti za egzistenciju pod izvjesnim uvjetima, koji lee izvan njegove povezanosti sa vlastitom zemljom. Meutim, to je povezano sa brojem preduvjeta koje ovdje moram ukratko spomenuti. Smisao takvog ekonomskog sustava lei u injenici da nacija proizvodi vie izvjesnih ivotnih namirnica nego to joj je potrebno. Ona prodaje ovaj viak i izlazi na trite, i sa tako stvorenim prihodom osigurava te prehrambene namirnice i sirovinske materijale koji joj nedostaju. Tako ova vrsta ekonomije obuhvaa ne samo pitanje proizvodnje, ve u istoj toj mjeri i pitanje prodaje. Mnogo se pria, posebno u dananje vrijeme, o rastuoj proizvodnji, ali potpuno se zaboravlja da je jedan takav porast vrijednosti od znaaja samo dotle dok je kupac na vidiku. U okviru ekonomski povoljnog razvoja nacije, svaki porast proizvodnje e biti profitabilan do onog stupnja u kojem poveava koliinu robe dostupne pojedincu. Teoretski, svaki porast industrijske proizvodnje nacije mora dovesti do snienja cijena proizvoda, to sasvim logino za posljedicu ima poveavanje njihove potronje, kao i to da svaki ovjek iz naroda dospijeva u situaciju da posjeduje jo vie ivotnih namirnica. U praksi, meutim, to ni na koji nain ne mijenja injenicu neadekvatnog ouvanja i odranja nacije, kao posljedice nedovoljne koliine zemlje. Jer mi, svakako, moemo da poveamo izvjesnu industrijsku proizvodnju, i to bezbroj puta, ali ne i proizvodnju prehrambenih namirnica. Nae li se nacija jednom u situaciji da trpi zbog ove potrebe, to se moe regulirati samoakodionjeneindustrijske hiperprodukcije moe biti izvezen kako bi iz vanjskih izvora nadoknadila potrebu za onim prehrambenim namirnicama koje su joj nedostupne u domovini. Ali, porast proizvodnje, koji ima taj cilj, ostvaruje eljeni uspjeh samo onda kada nae kupca, i to upravo onog izvan zemlje. Tako dolazimo do pitanja prodajnog potencijala, to jest, trita, pitanja od ogromnog znaaja. Dananje svjetsko trite robe iroke potronje je neogranieno. Broj nacija koje aktivno proizvode je u stalnom porastu. Gotovo sve europske nacije trpe posljedice uslijed neadekvatnog i nezadovoljavajueg odnosa izmeu koliine zemlje i

broja stanovnika. Zato ovise o svjetskom izvozu. Posljednjih godina Amerika Unija se okrenula izvozu, a isto je uinio i Japan na istoku. Tako iz ogranienih trita automatski zapoinje borba, koja se zaotrava sve vie kako na scenu stupa vei broj nacija koje se bave proizvodnjom i, obrnuto, sa poveanjem njihovog broja, trite postaje sve zbijenije. Jer dok se, s jednestrane,izvjestanbrojborizatodasesvjetskotritepovea,triteirokepotronjesepolakosma njuje,djelominokao posljedica procesa samoindustrijalizacije vlastitim snagama, a djelomino kroz poduhvate u okviru sustavno organiziranih ogranaka, koji se sve vie i vie poduzimaju u zemljama isto kapitalistikog interesa. Trebalo bi imati sljedeu stvar na umu: njemaki narod, na primjer, izuzetno je zainteresiran za to da se u njemakim brodogradilitima konstruiraju brodovi za Kinu, zato to e, na taj nain, izvjestan broj ljudi nae nacionalnosti dobiti ansu da se ishrani, to ne bi mogli od nae zemlje, koja vie nije dovoljna. Ali, njemaki narod nema interes da, recimo, aktivira njemaku financijsku grupu ili ak njemaku tvornicu, koja bi otvorila takozvani ogranak brodogradilita u Shangaju, gdje bi kineski radnici gradili brodove za Kinu i to od stranog elika, ak i ako bi korporacija stekla odreeni profit u vidu udjela ili dividende. Naprotiv, rezultat bi bio samo to to bi Njemaka financijska grupa zaradila na milijune, ali bi, kao posljedica izgubljenih narudbi, daleko vea milijunska suma bila povuena iz njemake nacionalne ekonomije. Jo istiji kapitalistiki interesi poinju odreivati dananju ekonomiju, i to vie zajednika sjedita svijeta financija i burze tu izvre vei utjecaj, to e vie sustav podrunica ostvariti i tako umjetnim putem izvesti industrijalizaciju biveg trita robe iroke potronje i posebno smanjiti mogunosti izvoza europskim zemljama. Danas mnogi i dalje mogu sebi priutiti da radosno gledaju na ovaj budui razvoj, ali kako na tom putu budu dalje odmicali, kroz trideset godina, u Europi e ljudi teko disati pod tim okolnostima. Kako se na tritu bude razvijalo vie problema, tako e biti i ogorenija borba preostalih uesnika. Iako glavno oruje ove borbe lei u formiranju cijena i kvaliteti robe, oko koje e se nacije utrkivati ne bi li te proizvode prodale to jeftinije, na kraju, ak i ovdje, vrhunsko oruje lei u mau. Takozvano miroljubivo ekonomsko natjecanje svijeta moglo bi se odigrati samo ako bi se svijet sastojao iz isto agrarnih nacija i samo jedne industrijski i ekonomski razvijene nacije. Budui da su sve velike nacije danas ekonomski razvijene, takozvano miroljubivo ekonomsko natjecanje svijeta nije nita drugo nego borba sredstvima koja e ostati miroljubiva sve dotle dok jae nacije vjeruju da mogu trijumfirati nad ostalima, u stvari, sve dotle dok su u stanju da druge i dokraje miroljubivom ekonomijom. Jer to je istinski rezultat pobjede jedne nacije

nad drugom miroljubivim ekonomskim sredstvima. Tako jedna nacija dobiva mogunosti opstanka, a druga nacija biva liena istih tih mogunosti. Pa ak su i ovdje u pitanju ono to je uvijek najbitnije: meso i krv, koje mi oznaavamo kao

druga knjiga narod. Ako istinski snaan narod vjeruje da miroljubivim ekonomskim sredstvima ne moe osvojiti drugi narod, ili ako ekonomski slab narod ne eli sebi dopustiti da bude ekonomski poraen od ekonomski jaeg, a budui da se mogunosti njegovog ouvanja postupno smanjuju i potpuno nestaju, onda e u oba sluaja isprazna ekonomska frazeologija iznenada eksplodirati, a tada e na scenu stupiti rat, koji je nastavak politike drugim sredstvima. Opasnost za narod koji tei ekonomskom razvoju nalazi se, u uem smislu te rijei, u injenici da suvie lako vjeruje u to da na kraju svoju sudbinu moe oblikovati kroz ekonomiju. Pa odatle, kasnije, iz isto sekundarnog mjesta kree ka primarnom, i konano se smatra ak formiranom dravom, i pljaka narod koji raspolae istim onim vrijednostima i karakteristikama, koje su, na kraju krajeva, naciji i dravama omoguile da ouvaju ivot na ovoj zemlji. Posebna opasnost takozvane miroljubive, pomirljive ekonomske politike, meutim, lei iznad svega u injenici da ona omoguava porast broja stanovnika, to na kraju ne stoji ni u kakvoj vezi sa produktivnou njene vlastite zemlje da ouva ivot. Ta prenaseljenost neadekvatnog ivotnog prostora takoer nerijetko vodi do koncentracije ljudi u poslovnim centrima, koji gotovo uope ne lie na sredita kulture, ve vie na ireve na tijelu nacije u kojima su se izgleda skupila i ujedinila sva zla, poroci i bolesti. Prije svega, oni su rasadnik mijeanja i pogoravanja kvaliteta rase, i srozavanja njenih vrijednosti, rezultirajui tako smeem inficiranim centrima, u kojima cvjeta idovska rasa crva, koja na kraju utjee na daljnju destrukciju. Upravo se na taj nain otvaraju vrata procesu propadanja u okviru kojeg unutranja snaga takvog naroda brzo kopni, sve rasne, moralne i narodne vrijednosti bivaju odreene za destrukciju, ideali obezvrijeeni, a na kraju preduvjeti, koji su narodu hitno potrebni da biuzeou svojerukei uspostaviokontrolu nadkonanimishodom borbezasvjetskotrite,bivaju eliminirani. Oslabljen ovim pogrenim putem pacifizma, narod vie nee biti spreman da se bori i prolije krv za trite za svoju robu. Odatle, im jaa nacija uspostavi istinski snanu politiku mo u mjestu u kojem vladaju principi miroljubivih ekonomskih sredstava, takva nacija e kolabirati. A onda e im se osvetiti vlastita delinkvencija. U njihovoj zemlji dolazi do prenaseljenosti, i sada, trpei posljedice gubitka realnih osnovnih preduvjeta, oni vie nemaju ni jednu mogunost da

na odgovarajui nain ishrane tu nagomilanu, ogromnu masu ljudi. Nemaju snage da presjeku obru neprijatelja, niti unutranje vrijednosti pomou kojih bi dostojanstveno podnijeli sudbinu. Jednom su povjerovali u to da bi mogli ivjeti zahvaljujui miroljubivoj ekonomskoj politici, i odrekli se upotrebe nasilja. Sudbina e ih nauiti da narod na kraju opstaje i ostaje samo onda kada broj stanovnika, naseljenost i ivotni prostor stoje u potpuno prirodnom i zdravom uzajamnom odnosu. tovie, ovaj odnos mora biti uspostavljen u korist stanovnitva u istom omjeru u kojem se pomjerio u korist zemlje. U tom cilju, meutim, narodu treba oruje. Stjecanje zemlje je uvijek povezano sa angairanjem snaga. Ako je zadatak politike da provede borbu naroda za opstanak, a ta borba se na kraju krajeva sastoji u ouvanju koliine prostora neophodnog za ishranu odreenog stanovnitva, i ako je cijeli proces pitanje angairanosti narodnih snaga, iz toga, kao zakljuak, proistjeu sljedee definicije: Politika je umjetnost provoenja borbe jednog naroda za opstanak na zemlji. Vanjska politika je umjetnost zatite trenutno narodu neophodnog ivotnog prostora, kako u smislu kvantitete tako i kvalitete. Unutranja politika je umjetnost ouvanja neophodnih snaga za to u vidu njegovih rasnih vrijednosti i broja.

Rasa i volja u borbi za mo S S ada, u ovom trenutku, elim raspravljati o buroaskom konceptu, koji na mo gleda uglavnom kao na snabdijevanje nacije orujem, i u manjoj mjeri, moda isto tako vojskom kao organizacijom. Da je koncept tih ljudi bio znaajan, to jest, kada bi mo nacije zaista leala u njenom posjedovanju oruja i vojske kao takve, onda bi sa nacijom koja je izgubila vojsku i oruje iz bilo kojeg razloga moralo zauvijek biti svreno. U to i sami ti buroaski politiari teko da vjeruju. Ve samom njihovom sumnjom, oni priznaju da oruje i organizacija vojske jesu stvari koje se mogu zamijeniti, i da prema tome nisu prioritetne, ve da postoji neto iznad njih, to je isto tako izvor moi. Oruje i vojne formacije su unitive i zamjenjive. U istoj mjeri u kojoj njihov znaaj moe na trenutak izgledati ogroman, toliko izgleda i ogranien tokom duih vremenskih razdoblja. Ono to je najpresudnije u ivotu naroda je volja za odranjem, i iva sila koja mu stoji na raspolaganju u tu svrhu. Oruje moe zahrati, formacije mogu zastarjeti, ali e sama volja uvijek obnoviti i jedno i drugo i pokrenuti narod u vid borbe kakvu zahtjeva trenutak. injenica da smo mi, Nijemci, morali predati oruje vrlo je malog znaaja u smislu u kojem sam ja mogao sagledati kako stvari realno stoje. Pa ipak, to je jedina stvar koju nai buroaski politiari vide. Ono to je obeshrabrujue u vezi sa predajom naeg oruja, najvie lei u popratnim okolnostima u kojima se sve odigralo, u stavu koji je to omoguio, kao i u nesretnom nainu na koji smo mi sve to doivjeli. To je prevagnulo unitenjem organizacije nae vojske. Ali ak i tu glavna nesrea nije bilo unitenje organizacije kao nositelja oruja koje posjedujemo, ve vie ukidanje institucije koja je na narod uila muevnosti i odvanosti, koju nije imala ni jedna druga drava na svijetu, i koja, zaista, nije bila potrebna nijednom drugom narodu toliko koliko njemakom. Doprinos nae stare vojske opoj discipliniranosti naroda za najvia dostignua u svim podrujima je neizmjeran. Upravo na narod, kojem po rasi nedostaju mnoge sposobnosti koje, na primjer, karakteriziraju Engleze, odluno zbijanje redova u periodima opasnosti dobije barem dio ovog, drugim nacijama uroenog, instinkta, usput dok prolazi kroz vojnu obuku. Ljudi koji tako razdragano askaju o socijalizmu uope ne shvaaju da je najvia socijalistika organizacija od svih ostalih bila Njemaka vojska. To je isto tako i razlog estoke mrnje tipinih kapitalistiki nastrojenih idova protiv organizacije u kojoj novac nije izjednaen sa poloajem, ugledom, da ne kaem sa asti, ve prije sa dostignuem, i u

kojoj se pripadnost grupi ljudi koji su ostvarili velika dostignua vie cijeni od posjedovanja velikog imetka i bogatstva. Ovo je koncepcija koja se idovima uinila isto toliko nepoznatom i stranom koliko i opasnom, i koja bi, kada bi samo postala zajednikim nasljeem naroda, nagovijestila imunitet od svake daljnje idovske opasnosti. Ako bi, na primjer, asniki rang u vojsci mogao da se kupi, to bi idovima bilo razumljivo. Oni ne mogu razumjeti organizaciju, zapravo je smatraju udnom koja obasipa au ovjeka koji ne posjeduje nita, ili iji je prihod tek jedan mali dio prihoda onog ovjeka koji se u istoj toj organizaciji niti uvaava niti cijeni. Ali, upravo u tome lei sutinska snaga neusporedivo stare institucije, koja ipak, na alost, u posljednjih trideset godina mira takoer pokazuje znakove laganog hranja. im je to postalomodernozapojedinaneasnike,posebno za oneplemikogporjekla, rasporeenimu parovesa, generalno reeno, idovskim ifutima, opasnost se nadvila nad starom vojskom koja bi jednog dana, ako se nastavi razvijati na prethodno reeni nain, mogla se pretvoriti u veliko zlo. U svakom sluaju, u doba cara Wilhelma I., nije postojalo razumijevanje za takve dogaaje. Pa ipak je, sve u svemu, njemaka vojska poetkom ovog stoljea bila najvelianstvenija organizacija na svijetu, a njen utjecaj na na narod vie nego blagotvoran. Rasadnik njemake discipline, njemake efikasnosti, odlunog rukovoenja, prave hrabrosti, samouvjerenog nastupa, osobne upornosti i nepokolebljivog potenja. Koncepcija potenja i asti cjelokupne profesije je polako, ali neosjetno postala zajedniko nasljee cijelog naroda. Totoje taorganizacijabila unitena krozVersaillski mirovni ugovorbilo jeutolikoloezananarodtosunaiunutranji neprijatelji pomou toga konano dobili slobodan prilaz za izvoenje njihovih najgorih namjera. Ali naa nekompetentna buroazija, uslijed nedostatka genija i sposobnosti da improvizira, nije mogla pronai ni najprimitivniju zamjenu. Tako je, u svakom sluaju, njemaki narod izgubio oruje i njihove nosioce. Ali, to se u povijesti nacija dogaalo bezbroj puta, a da kasnije uslijed toga one nisu iezavale. Naprotiv: nita nije lake nadoknaditi od gubitka oruja, i svaki oblik organizacije moe ponovo da se stvori ili obnovi. Ono to je nenadoknadivo je pokvarena krv naroda, unitene unutranje vrijednosti. Jer, nasuprot dananjoj buroaskoj koncepciji da je Versaillski mirovni ugovor na narod liio oruja, mogu rei da pravi nedostatak oruja lei samo u naem pacifistiko demokratskom trovanju, kao i u internacionalizmu, koji unitavaju i truju najdublje izvore moi naeg naroda. Jer izvor cjelokupne snage naroda ne lei u posjedovanju oruja ili organizaciji

vojske, ve u unutranjoj vrijednosti, koja je predstavljena znaajem njegove rase, postojanjem najviih individualnih, osobnih vrijednosti, kao i njegovim zdravim stavom prema ideji samoodranja.

druga knjiga Istupajui pred javnost kao nacionalsocijalisti sa koncepcijom istinski snanog naroda, znamo da je danas cjelokupno javno mnijenje protiv nas.Ali, ovo je zaista najdublje znaenje nae nove doktrine, koja se kao pogled na svijet izdvaja od drugih. Budui da polazimo od ideje da jedan narod nije jednak drugome, vrijednost naroda takoer nije jednaka vrijednosti drugog. Ako vrijednost naroda nije jednaka vrijednosti drugog, onda svaki narod, neovisno o numerikoj vrijednosti koja iz toga proistjee, i dalje posjeduje posebne, njemu svojstvene kvalitete, koje ne mogu u potpunosti biti kao one kod drugog naroda. Izraavanje ovog svojstva, posebne vrijednosti, odnosno kvaliteta naroda moe biti najrazliitije vrste i u najraznovrsnijim podrujima, ali, sabrane zajedno, one rezultiraju standardom za generalnu procjenu naroda. Vrhunski izraz ove generalne procjene je slika povijesti i kulture naroda, koja odraava zbir svih znaenja vrijednosti njegove krvi ili rase ujedinjenih u tome. Ova posebna vrijednost naroda, meutim, nikako nije samo estetska, kulturna, ve je opa ivotna vrijednost kao takva. Jer to izgrauje ivot naroda, karakterizira ga i oblikuje, i stoga, takoer stvara sve one snage koje on moe prikupiti kako bi nadiao i savladao sile koje mu se tokom ivota suprotstavljaju. Zato to svaki in kulture, promatran u vezi sa ovjekom, uistinu jest poraz za do sada postojei barbarizam, a svaka tvorevina kulture na taj nain pomae ovjeku da se izdigne iznad njegovih prethodno zacrtanih ogranienja i tako ojaa poloaj tih naroda. Otuda, mo afirmacije ivota isto tako lei u takozvanim kulturnim vrijednostima naroda. Prema tome, to je vea unutranja mo naroda u ovom pravcu, vee su i brojnije mogunosti za potvrivanje ivota u svim podrujima borbe za opstanak. Dakle, to je vea vrijednost rase naroda, vee su i njegove ope ivotne vrijednosti posredstvom kojih moe da uzme uea u obrani svog ivota, u borbi i nadmetanju sa drugim narodima. Znaaj vrijednosti krvi jednog naroda, meutim, postaje potpuno oigledan kada to uvidi, prizna i ispravno procjeni on sam. Narodi koji ne razumiju ovu vrijednost ili koji za to vie nemaju osjeaj zbog nedostatka uroenog instinkta, na taj nain, isto tako odmah poinju da je gube. Mijeanje krvi i opadanje vrijednosti rase tada imaju posljedice koje, svakako, na poetku nerijetko bivaju stvorene i uvedene kroz takozvanu naklonost prema stranim stvarima, koja je, u

stvari, podcjenjivanje vlastitih kulturnih vrijednosti naspram onih koje obiljeavaju strane narode. Kada narod jednom prestane cijeniti kulturno izraavanje vlastitog duhovnog ivota uvjetovanog svojom krvlju, ili ak pone da ga se stidi, kako bi skrenuo panju na nain ivota stranih naroda, on se odrie snage koja lei u skladu sa njegovom krvlju i ivotom kulture koji izvire iz nje. On postaje podijeljen, nesiguran u svoje prosuivanje slike svijeta i njegovog izraavanja, gubi percepciju i osjeaj vlastite svrhe i u tom trenutku tone u konfuziju internacionalnih ideja, koncepcija i kulturne zbrke, koja proistjee iz svega toga. Onda idov moe ui gdje god hoe i na bilo koji nain, i ovaj majstor internacionalnog trovanja i rasne korupcije nee gubiti ni trenutka sve dotle dok u potpunosti ne iskorijeni i, na taj nain, iskvari takav narod. Na kraju onda dolazi do toga da itava rasa gubi na vrijednosti, to rezultira konanim padom. Zbog toga je svaka trenutno postojea vrijednost rase naroda takoer uzaludna, ako ne zaista i dovedena u opasnost, sve dotle dok se narod svjesno ne opominje na vlastitu kvalitetu i ne njeguje ju, gradei i temeljei sve svoje nade prvenstveno na tome. Iz ovog razloga, meunarodna naklonost bi trebala da se smatra smrtnim neprijateljem tih vrijednosti. Umjesto nje, sam in vjere u vrijednosti vlastitog naroda mora da prevlada i odredi cjelokupan njegov ivot i akciju. to je iskonskiji faktor veliine i znaaja naroda manje prisutan u njegovoj vrijednosti, to e ova vrijednost kao takva tee postati u potpunosti djelotvorna, osim ako energiju i talent naroda, uspavanih u poetku, ne otkrije ovjek koji e ih razbuditi i probuditi. Jer kao to ovjeanstvo, koje je sastavljeno od rasa razliite vrijednosti u podjednako maloj mjeri posjeduje ujednaenu prosjenu vrijednost, u podjednako maloj mjeri je vrijednost pojedinca unutar naroda ista izmeu svih lanova. Svako djelo naroda, u bilo kojem podruju, jest rezultat kreativnosti pojedinca. U tom smislu, ni jednu nevolju ne mogu ispraviti samo elje onih koji su njome direktno pogoeni, sve dotle dok zajednikom eljom ne pronau rjeenje u jednom ovjeku, kojeg narod izabere za taj zadatak. Veina nikada nije ostvarila kreativna dostignua. Niti je ikada ovjeanstvu doprinijela nekakvim otkriima. Uvijek je pojedinana osobnost ta koja je pokreta i stvaralac ljudskog napretka. I zaista, narod odreene unutranje rasne vrijednosti, ukoliko je ova vrijednost uope vidljiva u dostignuima njegove kulture ili drugim ostvarenjima, mora kao prvo posjedovati vrijedne pojedince, jer bez njihove pojave i kreativnosti slika kulture tog naroda nikada ne bi ni bila stvorena, pa bi zato bila iskljuena i mogunost bilo kakvog zakljuka u pogledu unutranje

adolf hitler vrijednosti takvog naroda. Kad ve govorim o unutranjoj vrijednosti naroda, ja je odreujem na osnovu skupa dostignua koja lee pred mojim oima, i na taj nain, u isti mah pronalazim potvrdu o posebno vrijednim pojedincima, koji su djelovali kao predstavnici rasne vrijednosti naroda i koji su izgradili sliku kulture. Isto tako kao to su izgleda vrijednost rase i pojedinca uzajamno povezane, zato to narod bezvrijedne rase ne moe proizvesti izuzetno kreativne pojedince iz tog izvora i kao to, u suprotnom sluaju, izgleda se ne moe zakljuiti, na primjer, da vrijednost rase postoji iako ne raspolae kreativnim pojedincima i njihovim dostignuima isto tako narod, usprkos tome, moe po prirodi grae svog organizma, narodne zajednice ili drave, unaprijediti izraz svojih vrijednih pojedinaca, ili im barem moe pruiti poticaj, ili ih, ak, i sprijeiti. Kada narod jednom ustolii veinu kao vladara njegovog ivota, u stvari, kad jednom uvede dananju demokraciju po zapadnoj koncepciji, to ne samo da e otetiti znaaj koncepcije osobnosti, ve e sprijeiti djelotvornost vrijednih pojedinaca. I to e kroz formalno izgraivanje njegovog ivota sprijeiti uspon i rad kreativnih pojedinaca. To je dvostruka kletva demokratskog parlamentarnog sustava, koji danas prevladava: ne samo da je sam nesposoban da dovede do stvaranja kreativnih dostignua, ve isto tako spreava pojavu i, na taj nain, rad onih ljudi koji se nekako pretei uzdiu iznad prosjeka. U svim vremenima, ovjek koji svojom veliinom prelazi prosjek ope zaglupljenosti, nesposobnosti, kukaviluka ali i arogancije, uvijek je izgledao kao najvea prijetnja veini. Svemu tome moe se dodati da, kroz demokraciju, inferiorne osobe moraju, gotovo po pravilu, postati lideri, kako bi se taj sustav dosljedno primijenio na svaku instituciju koja bi uvela princip devalvacije itave mase lidera, naravno, ukoliko ih ovjek uope moe tako nazvati. To je svojstveno neodgovornosti koja lei u prirodi demokracije. Veina predstavlja fenomen koji je suvie neuhvatljiv da bi mogao biti obuhvaen tako da se njoj, na neki nain, odgovornost moe nametnuti. Lideri koje ona postavlja u stvari su samo egzekutori njene volje. Zato njihov zadatak manje lei u osmiljavanju kreativnih planova ili ideja, da bi ih izvodili uz pomo podrke raspoloivog administrativnog aparata, nego u tome da okupe trenutno postojeu veinu, koja je potrebna za izvrenje konanih projekata. Tako se veina manje prilagoava projektima nego to se projekti prilagoavaju njoj. Bez obzira na to kakvi rezultati ovakve aktivnosti mogu biti, ne postoji nitko tko bi se mogao smatrati zaista odgovornim. To

vrijedi, jo vie, ako je svaka odluka koja je usvojena, u stvari, rezultat brojnih kompromisa, koji e se isto tako mijenjati u svom karakteru i sadraju. Koga bi onda trebalo uiniti odgovornim za to? Odstraniliseistoosobnaodgovornost,najjairazlogzauspostavljanjeenerginogvodstvaotpada.U sporediteorganizaciju vojske, okrenutu u najveoj mjeri autoritetu i odgovornosti pojedinca, sa naim demokratskim graanskim institucijama, posebno u vezi sa rezultatima liderske obuke na obje strane, i bit ete uasnuti. U jednom sluaju, organizacija ljudi koji su odvani i poletni u odgovornosti kao to su sposobni u izvravanju zadataka, a u drugome, horda nesposobnjakovia, suvie kukavikih da bi prihvatili odgovornost. Za etiri i pol godine organizacija njemake vojske pruala je vrst otpor najveoj neprijateljskoj koaliciji svih vremena. Graansko, demokracijom oslabljeno i dezintegrirano, domae liderstvo bukvalno je kolabiralo pod prvim pritiskom nekoliko stotina odrpanaca i dezertera. alostan nedostatak stvarno velikih liderskih umova meu njemakim narodom pronalazi najjednostavnije objanjenje u pustoeoj dezintegraciji, koja se odvija pred nama kroz demokratski parlamentarni sustav, koji polako nagriza cijeli na javni ivot. Nacije moraju odluiti. Da li ele vladavinu veine ili umova. Te dvije vladavine nikada nisu kompatibilne. Sve do danas, meutim, mozgovi su uvijek stvarali sve ono to je veliko na ovoj zemlji, a ono to su izumili opet je bivalo uniteno uglavnom od strane veine. Pa tako, narod, na osnovu svoje ope rasne vrijednosti, s pravom moe gajiti nadu da ona svakako moe roditi sjajne umove.Ali, onda mora tragati za modalitetima graenja svog nacionalnog tijela, koje umjetnim putem, u stvari, sustavno, nee ograniavati takve umove u njihovim aktivnostima, i podizati zidove gluposti protiv njih, ukratko, sve ono to ih spreava da budu maksimalno efikasni. U suprotnom, jedan od najmonijih izvora narodne snage bit e blokiran. Treifaktorsnagenarodajestzdraviprirodannagonsamoodranja.Iznjegaproistjeubrojneherojsk evrline,koje,samepo sebi,potiunaroddaseborizaopstanak.Nijednodravnovodstvoneebitiustanjudapostignevelikeu spjeheakojenarod ije interese mora da predstavlja suvie kukaviki i pokvaren da bi stavio na kocku svoj ivot zbog tih interesa. Ni jedno dravno vodstvo, naravno, ne moe oekivati da je narod ispunjen herojskim duhom ako i samo nije educirano da bude

druga knjiga takvo.Istotakokaotojeinternacionalizamozlijedioinatajnainoslabiopostojeuvrijednostrase,ik aotojedemokracija unitila vrijednost pojedinca, tako je pacifizam paralizirao prirodnu snagu naroda da se izbori za samoodranje. Ta tri faktora vrijednost rase kao takve, postojee vrijednosti pojedinaca, kao i zdrav nacionalni nagon samoodranja jesu izvori snage iz koje mudra i hrabra unutranja politika ponovo moe potegnuti oruje neophodno za samoodranje naroda. Potomvojne ustanovei tehnika pitanja u vezi sa orujemuvijek pronalazeodgovarajua rjeenja da podre narod u tekoj borbi za slobodu i osnovna sredstva za ivot. Akodomaeliderstvonarodaizgubiizvidaovostajalite,ilivjerujedasemoranaoruati za borbu samo u smislu tehnikog oruja, ono tog trenutka moe postii veliki uspjeh, ali budunost ne pripada takvom narodu. Zato ograniene pripreme za rat nikada nisu bile zadatak istinski velikih zakonodavaca i politikih lidera na zemlji, ve prije beskrajna unutranja i temeljna obuka naroda, kako bi mu budunost mogla biti zagarantirana gotovo po pravilu, prema svim zakonima zdravog razuma. Onda ak i ratovi gube izoliran karakter manje ili vie velikih iznenaenja, ve umjesto toga bivaju integrirani u prirodan, istinski jasan sustav osnovnog, dobro utemeljenog, stalnog razvoja naroda. To to dananji dravni lideri obraaju malo panje na ovo gledite djelomino je u vezi sa prirodom demokracije, kojoj duguju i samo njihovo postojanje, ali na drugom mjestu, sa injenicom to je drava postala isto formalan mehanizam, koji se njima ini kao cilj sam po sebi i koji ni najmanje ne mora da se podudara sa interesima odreenog naroda. Narod i drava su postali dva razliita koncepta.Azadatak nacionalsocijalistikog pokreta bit e da to iz temelja promjeni.

Elementi vanjske politike Z Z ato, ako zadatak unutranje politike osim onog oiglednog da rjeava takozvana svakodnevna pitanja i probleme mora biti elienje i jaanje nacije sredstvima sustavnog oplemenjivanja i unapreivanja njenih unutranjih vrijednosti, onda bi zadatak vanjske politike trebao da se sastoji u tome da korespondira i surauje sa tom politikom kako bi uspostavila i osigurala vane preduvjete u inozemstvu. Zdrava vanjska politika e, stoga, kao najvii cilj uvijek zacrtavati stvaranje temelja za odranje svog naroda. Domaa politika mora osigurati unutranju snagu naroda za politiki razvoj.Otudasuunutranjaivanjskapolitikanesamonajuepovezane,veistotakoiuzajamnokompl ementarne.injenica da je sa velikom podudarnou u povijesti ovjeanstva unutranja podjednako kao i vanjska politika potovala druge principe nije uope uvjerljiv dokaz, ve bi se prije moglo rei da dokazuje greku jedne takve aktivnosti. Bezbroj nacija i drava je iezlo zato to nisu slijedile gore spomenute elementarne principe, a to nam prua upozoravajui primjer. Kako ovjek tokom svog ivota u sutini malo razmilja o tome koliko je izvjesna njegova smrt jest injenica vrijedna panje. I koliko malo sreuje i prilagoava dijelove svog ivota iskustvima kroz koje je bezbroj ljudi prije njega moralo proi, a koja su mu, kao takva, u potpunosti poznata. Uvijek postoje izuzeci koji to ne smeu sa uma i koji, svojom vrlom osobnou, pokuavaju natjerati drage im ljude da shvate zakone ivota, koji lee u samoj osnovi iskustava proteklih epoha. Odatle je vrijedno panje to da bezbrojne higijenske mjere koje idu u korist naroda, a koje mu, usprkos tome to mu ne padaju lako, moraju biti formalno nametane posredstvom autokratskog stajalita pojedinaca, ipak ponovo ieznu kada autoritet osobnosti biva zasjenjen masovnim ludilom demokracije. Prosjean ovjek uasno se plai smrti i o njoj stvarno rijetko razmilja. Vaan ovjek se njome bavi intenzivno razmiljajui, i uope je se ne boji. ovjek koji iz dana u dan ivi zaslijepljeno, bezobzirno grijei, da bi iznenada pokleknuo i pao pred onim to je neizbjeno. Drugi krajnje budno promatraju njen dolazak i sasvim sigurno se suoavaju sa njom hladno i pribrano. Upravo je to sluaj u ivotu nacija. esto je uasno gledati koliko ljudi malo ele da ue iz povijesti, kako sa imbecilnom ravnodunou maskiraju pravu prirodu svojih iskustava, kako nepromiljeno grijee ni ne pomiljajui da je upravo uslijed njihovih greaka toliko puno nacija i drava iezlo, zapravo nestalo sa lica zemlje. I koliko se istinski malo bave

injenicom da su ak i u kratkom vremenskom razdoblju, u koji imamo povijesni uvid, nicale drave i nacije koje su povremeno dostizale i gigantske razmjere, da bi dvije tisue godina kasnije ieznule bez traga, da su nam o svjetskim silama koje su nekada vladale svim sferama kulture preostale samo legende, da su ogromni gradovi tonuli u ruevine i da je od njihove gomile ruevina ostalo vrlo malo toga to bi dananjem ovjeanstvu barem nagovijestilo gdje su bili locirani. Brige, tekoe i patnje tih milijuna i milijuna pojedinaca, koji su kao ivotna sila u jednom trenutku bili nositelji i rtve tih zbivanja, prelaze ak i najbujniju matu. Nepoznati ljudi. Nepoznati vojnici povijesti. I zaista, koliko je sadanjost indiferentna. Koliko je neosnovan njen vjeiti optimizam, i koliko je pogubno njeno uporno neznanje, nesposobnost da uvidi, i nespremnost da ui. I ako je to ovisilo o irokim masama, opepoznata djeja igra sa vatrom koju one ne poznaju ponavljala bi se uvijek iznova, i tako unedogled u sve veoj i veoj mjeri. Od tuda zadatak ljudi, koji se smatraju takozvanim uiteljima naroda, i jest to da ga upute da ui iz vlastite povijesti, i da to znanje danas praktino primjeni, bez obzira na gledite, nerazumijevanje, neznanje, pa ak i odbacivanje mase. Veliina ovjeka je utoliko vanija ukoliko on hrabrije uzima ulogu lidera koji, nasuprot prevladavajuem, ali pogubnom gleditu, u svom vodstvu osmotri iri uvid da bi na taj nain doveo do zajednike pobjede. Njegova pobjeda e izgledati utoliko vea ukoliko bude morao da nadie jae protivljenje i sile otpora, i ukoliko borba u poetku izgleda beznadnija. Nacionalsocijalistiki pokret ne bi imao prava da se smatra znaajnom pojavom u ivotu njemakog naroda, ako ne bi mogao prikupiti hrabrost da ui iz iskustava prolosti, i nametne ivotne zakone koje predstavlja njemakom narodu usprkos svim protivljenjima. Moan kao to e u ovom kontekstu biti njegov rad na unutranjoj reformi,on isto tako ne smijenikadada zaboravi danadugestaze nee biti preporodanaegnarodaakonjegovaaktivnostusferivanjskepolitikene uspije osigurati opi preduvjet za njegovo odranje. Zato je postao borac za slobodu i osnovna sredstva za ivot u najviem smislu te rijei. Sloboda i sredstva za ivot su najjednostavniji, pa ipak, u stvari, najvei vanjskopolitiki slogan koji uope moe postojati u jednom narodu: sloboda da se ureuje i regulira ivot naroda prema njegovim vlastitim interesima, i hrana koja mu je potrebna da bi opstao. Ako danas, iz tog razloga, istupim kao kritiar vodstva naeg naroda u sferi vanjske politike, kako prole tako i dananje, svjestan sam da greke koje ja vidim, isto tako vide i drugi. Ono to me izdvaja od njih moda je jedino injenica da u veini sluajeva to obuhvaa samo kritika zapaanja koja nemaju praktine posljedice, dok ja, na osnovu vlastitog uvida

u greke i nedostatke bive i sadanje njemake unutranje i vanjske politike, nastojim utvrditi prijedloge za promjenu i unapreenje i osmisliti instrument pomou kojeg se te promjene i unapreenja jednog dana mogu ostvariti.

druga knjiga Na primjer, vanjska politika Wilhelmovog razdoblja je u mnogim sluajevima bila smatrana od ne tako malog broja ljudi kao katastrofalna i okarakterizirana na taj nain. Stizala su bezbrojna upozorenja, posebno od strane krugova Pannjemake lige tog doba, koja su bila opravdana u najviem smislu te rijei. Mogu se postaviti u tu traginu situaciju i sudbinu svih tih ljudi koji su podigli glas u znak upozorenja, i koji su vidjeli kako i u kom pogledu narod iezava, a da su pritom bili nemoni da pomognu. U posljednjem desetljeu zlosretne vanjske politike predratnog perioda u Njemakoj, parlament, to jest, demokracija, nije bila dovoljno mona da izabere predvodnike za politiko vodstvo samog Reicha. To je i dalje bilo imperijalno pravo, pri emu se jo nitko nije usudio da uzdrma njegovo formalno postojanje. Ali, utjecaj demokracije je toliko ojaao da je, meutim, izvjestan pravac imperijalnih odluka izgleda ve bio predodreen. Zato je to imalo uasne posljedice, jer sada ovjek kome je stalo do nacije i koji je podigao glas u znak upozorenja, s jedne strane, vie nije mogao raunati na to da uzima uee u vrlo odgovornom poloaju protiv istaknutog nastojanja demokracije, dok, nasuprot tome, na osnovu zajednikih patriotskih ideja, nije se mogao boriti protiv njegovog visoanstva, Kaisera, orujem opozicije. Ideja Marta (Martovske Ideje, kada su republikanski zavjerenici ubili najveeg rimskog sina, Gaja Julija Cezara) u Rimu u predratnoj Njemakoj bila bi apsurdna. Tako se nacionalna opozicija zatekla u najgorim moguim situacijama. Demokracijajo nije trijumfirala, ali se ve upustila u estoku borbu protiv monarhijskekoncepcijevladavine. Sama monarhija nije reagirala na borbu demokracije odlunom namjerom da je uniti, ve prije beskrajnim ustupcima. Svatko tko bi u to vrijeme zauzeo stav protiv jedne od dvije institucije izloio bi se opasnosti da bude napadnut i od jedne i od druge. Svatko tko bi se suprotstavio kraljevskoj odluci o nacionalnoj zemlji, bio je prognan od strane patriotskih krugova isto tako kao to je bio zloupotrijebljen od strane pristalica demokracije. Svatko tko bi se usprotivio demokraciji naao se na popritu na kojem bi ga njene pristalice potukle do nogu, tako bi na kraju ostao preputen milosti ili nemilosti patriota. Zaista, on bi doao u opasnost da bude najsramnije izdan od strane njemakih uglednika, jadno se nadajui da e kroz takvu rtvu dobiti Jehovinu pohvalu, i privremeno zaustaviti povike gomile bestijalnih idovskih novinara. U uvjetima koji su vladali u to vrijeme, nije bilo perspektive da sebi utre put ka odgovornoj poziciji u liderstvu njemake vlade protiv volje demokrata ili protiv njegovog visoanstva Kaisera, i da na taj nain bude sposoban promijeniti pravac vanjske politike.

To je, dalje, dovelo do injenice da bi njemaka vanjska politika mogla biti dovedena u pitanje samo putem tiska, koji bi, pokrenuvi tako lavinu kritike, u duem razdoblju, nuno poprimio novinarski karakter. Posljedice takve prakse, meutim, sastojale su se u tome to su sve manje postavljani konstruktivni prijedlozi, s obzirom na nedostatak bilo kakve mogunosti njihove realizacije, dok su isto kritika razmatranja vanjske politike uzrokovala bezbrojne prigovore, koji su se mogli utoliko vie predoiti u njihovoj cijelosti to se oekivalo da bi pomou njih ovjek odgovorno mogao oboriti lo reim. Ope je poznato da to nije bilo ostvareno od strane kritiara tog vremena. Tada nije bio zbaen reim, ve njemaki Reich i, kao posljedica toga, sam njemaki narod. Sve ono to su desetljeima predskazivali, sada se i obistinilo. O ovim ljudima ne moemo razmiljati bez dubokog suosjeanja, ljudima ukletima po sudbinskoj predodreenosti da predvide pad za dvadeset godina, jednom rijeju, ljudima, koji danas, poto se na njih nitko nije obazirao i koji zbog toga nisu mogli biti od pomoi, moraju da doive to da vide najveu tragediju i katastrofu svog naroda. Ostarjeli s godinama, izmoreni brigom i ogoreni, a opet zaneseni idejom da, sada, nakon obaranja imperijalne vlasti, moraju pomoi, oni su ponovno pokuali izvriti utjecaj na preporod naroda. Iz puno, puno razloga to je bez sumnje bilo uzaludno. Kada je revolucija slomila carsku vlast i na tron postavila demokraciju, kritiari tog doba nisu raspolagali orujem pomou kojeg bi zbacili ovu isto tako kao to prethodno nisu bili sposobni da utjeu na imperijalnu vlast. U desetljeima njihove aktivnosti, oni su bili toliko ukljueni u literarnu obradu tih problema da ne samo da su im nedostajala sredstva moi kako bi izrazili njihovo miljenje o situaciji, koje je bilo samo reakcija na povike na ulici, ve su takoer izgubili sposobnost da pokuaju organizirati manifestacije moi, koje su morale biti daleko vie od mahanja pismenim protestima da bi stvarno postigle neke rezultate. Svi su oni vidjeli klicu i uzrok pada njemakog Reicha u starim strankama. Ispunjeni osjeajem vlastite istoe, morali su da ismiju prijedlog da i oni sada ele zaigrati igru politikih stranaka. Pa ipak, oni su mogli iznijeti svoje gledite samo ako bi im veliki broj ljudi pruio priliku da ga predstave. I mada su tisuu puta poeljeli da slome politike stranke, oni su ipak morali prvi formirati stranku koja bi imala takav zadatak. A evo i razloga zbog ega do toga uope nije dolo: to je vie politika opozicijska stranka tih ljudi morala da se izraava isto novinarskim putem, to je vie usvajala kriticizam koji je, usprkos tome to je kroz izlaganje svih slabosti sustava tog vremena bacio svijetlo na nedostatke pojedinanih mjera vanjske politike, propustila stvoriti pozitivne prijedloge zato to ti ljudi nisu imali ni

trunku osobne odgovornosti, posebno zbog toga to u politikom ivotu praktino ne postoji akcija koja nema kako svoje mrane, tako i svijetle strane. Nema politike kombinacije u vanjskoj politici koju bismo ikada mogli smatrati potpuno zadovoljavajuom. Jer kako su onda stvari stajale, kritiar, prisiljen da kao svoj pravi zadatak vidi eliminaciju reima kojeg jesmatraopotpunonesposobnim,nijeimaoprilikeda,izvankorisnogkritikograzmatranjaaktivnost iovogreima,istupi

adolf hitler sa pozitivnim, konstruktivnim prijedlozima, koji bi zbog primjedbi pripisanih njima mogli isto tako lako biti podvrgnuti kritikom tumaenju. Kritiar nikada nee eljeti da oslabi utjecaj svoje kritike iznoenjem prijedloga koji bi sami mogli biti podvrgnuti kritici. Postupno, meutim, isto kritiko razmiljanje onih koji su u to vrijeme predstavljali nacionalnu opoziciju postalo je u tolikoj mjeri njihova druga priroda da oni ak i dan danas unutranju i vanjsku politiku razmatraju kritiki, pa se samo tako sa njom i nose. Veina njih su ostali kritiari, koji stoga ak ni danas ne mogu pronai nain da donesu jasnu, nedvosmislenu i pozitivnu odluku, ni u unutranjoj ni u vanjskoj politici, djelomino zbog nesigurnosti i neodlunosti, a djelomino iz straha da e na taj nain neprijatelja snabdjeti spremnim protuargumentima pomou kojih e sami biti iskritizirani. Tako e biti spremni da donesu unapreenja u tisuama stvari, a da pritom nee moi odluiti da naprave ni jedan jedini korak, jer e ga smatrati nedovoljno dobrim, uvijek u njemu sagledavajui nekakve sumnjive aspekte; ukratko, po pravilu e gledati na tamnije strane i pribojavati ih se. Sada, izvoenje nacije iz duboke i teke bolesti nije pitanje pronalaska recepta koji je potpuno lien otrova; nerijetko to podrazumijeva unitavanje otrova protuotrovom. Da bi se uklonili uvjeti prepoznati kao smrtonosni, mi moramo imati hrabrosti da smislimo i donesemo odluke koje u sebi nose opasnosti. Kao kritiar, imam pravo da istraim sve mogunosti vanjske politike i da ih detaljno izanaliziram u pogledu sumnjivih aspekata ili mogunosti koje u sebi nose. Kao politiki lider, meutim, koji eli da stvara povijest, moramseodluiti za jedan put, aki akomiozbiljnorazmiljanjetisuuputagovoridaonsadriizvjesneopasnosti,kaoito da nee dovesti do potpuno zadovoljavajueg ishoda. Zbog toga ne mogu porei mogunost uspjeha zato to nije sto posto izvjestan. Ne smijem zanemariti ni jedan jedini korak zato to moda nee biti onaj pravi, ako bi mi mjesto u kojem bih se trenutno zatekao moglo slijedeeg trenutka donijeti bezuvjetnu smrt. Zato, isto tako, ne mogu da se odreknem politike aktivnosti zato to, osim toga to je blagotvorna za moj narod, isto tako donosi dobrobit i drugim narodima. Zaista, moda ovo nikada ne bih radio kada bi korist za drugi narod bila vea nego za moj vlastiti, i kada bi u sluaju neuspjeha poduzeo akciju koja bi mu sasvim sigurno donijela nesreu. U stvari, upravo sada se suoavam sa najupornijim i najtvrdoglavijim otporom u iskljuivo kritikom nainu na koji mnogi ljudi gledaju na stvari. Oni prepoznaju i vide ovo i ono kao dobro i ispravno, ali usprkos tome ne mogu da nam se

pridrue zbog toga to je to i to sumnjivo. Oni znaju da Njemaka i na narod iezavaju, ali ne mogu da se pridrue akciji njihovog spaavanja zato to i tu takoer otkrivaju da ovo ili ono barem donekle kvari i naruava njenu ljepotu. Ukratko, oni vide pad i ne mogu prikupiti snagu da povedu odlunu borbu protiv toga, zato to u otporu i u samom tom dijelu opet vide i poinju slutiti neki mogui prigovor ili neto drugo. Taj bijedan mentalitet duguje svoju egzistenciju jo veem zlu. Danas ne tako mali broj ljudi, posebno oni takozvani obrazovani, koji, kad konano odlue da se sloe sa izvjesnom akcijom ili da je ak promoviraju, prvo paljivo odmjere postotak vjerojatnosti njenog uspjeha, da bi potom izraunali stupanj u kojem e aktivno sudjelovati takoer na osnovu tog postotka. Prema tome, to znai: zato to, na primjer, bilo koja odluka vanjske ili unutranje politike nije u potpunosti zadovoljavajua i zbog toga ne izgleda kao da e uspjeti, ovjek ne bi trebao bezrezervno se zalagati i davati sve od sebe. Te nesretne due nimalo ne razumiju injenicu da se, sasvim suprotno, za odluku koju ja smatram neophodnom, a iji uspjeh meutim ne izgleda sasvim siguran, ili iji uspjeh donosi samo djelomino zadovoljenje, mora boriti s jo vie zalaganja kako bi se ono to nedostaje u izraenoj mogunosti, nadoknadilo energinim izvrenjem. Prema tome, postoji samo jedno pitanje koje bi trebalo prouiti: da li situacija zahtjeva definitivnu odluku ili ne.Ako je takva odluka ustanovljena i priznata kao neosporno potrebna, onda njeno provoenje u djelo mora biti izvreno s najbrutalnijom nemilosrdnou i najveom energijom ak i ako su vrhunski rezultati krajnje nezadovoljavajui, ili ako se ukae potreba za tim da se unaprijede ili se ispostavi da postoje male anse da e uspjeti. Ako se ispostavi da ovjek ima rak i ako je bezuvjetno osuen na smrt, bilo bi besmisleno odbiti ga da se operira, jer je postotak vjerojatnosti da e to uspjeti vrlo mali, i zato to pacijent, ak i da operacija uspije, opet nee biti potpuno zdrav. Jo bi besmislenije bilo da kirurg odgaa operaciju, tek djelomino se zalaui za pacijenta zbog toga to su mu mogunosti tolikoograniene.Alijeistotakobesmislenodatiljudineprekidnotooekujuuvanjskojiunutranjojp olitici.Jerakouspjeh politike operacije nije potpuno osiguran ili nee imati sasvim zadovoljavajui ishod, ne samo da e odbiti da je provedu u djelo, ve oekujte da e, ako je ipak izvre, raditi sa upola snage, ne posvetivi se potpuno, i uvijek tiho raunajui da bi trebalo da zadre malu odstupnicu i izlaz kroz koji mogu da se povuku. Ovo je vojnik koga napada tenk na otvorenom bojnom polju i koji se, u pogledu neizvjesnosti da li e uspjeti pruiti otpor, u poetku ponaa tako kao da mu je preostalo samo pola snage. Bijeg jest njegova mala odstupnica, a smrt sasvim izvjesna.

Ne, njemaki narod je danas napadnut od strane neprijatelja gladnih pljake, i to kako unutranjih tako i vanjskih. Trajanje ove dravne institucije je naa smrt. Mi zato moramo prigrabiti svaku priliku da je slomimo, ak i ako ishod toga moe imati tisuu slabosti ili strana kojima se moe prigovoriti. I u svakoj takvoj prilici se mora stoga boriti iz sve snage.

druga knjiga Uspjeh bitke kod Leuthena je bio neizvjestan, ali je bilo neophodno da se ona povede. Frederick Veliki nije pobijedio zato to se prema neprijatelju ustremio samo sa pola snage, ve zato to je nadoknadio tu neizvjesnost uspjeha svojim genijem, hrabrim i odlunim rukovoenjem svojim trupama, i odvanim djelovanjem njegovog puka u borbi. Bojim se, u stvari, da me moji buroaski kritiari nee uope shvatiti, barem dotle dok im uspjeh nae aktivnosti ne bude pruio jasan dokaz. U ovome ovjek iz naroda ima boljeg savjetnika. On se uzda u svoj instinkt i vjeru u srcu, a ne u nadmudrivanje naih intelektualaca. Ako se u ovom dijelu i bavim vanjskom politikom, to inim ne kao kritiar, ve kao lider Nacionalsocijalistikog pokreta, koji e, pouzdano znam, jednog dana stvarati povijest. Ako sam, zato, ipak prisiljen da se kritiki osvrnem na prolost i sadanjost, to za svrhu ima samo da ustanovim jedini pozitivan nain, i da ga uinim to jednostavnijim. Upravo tako kao to nacionalsocijalistiki pokret ne samo da kritizira unutranju politiku, ve posjeduje vlastiti filozofski utemeljen program, isto tako u sferi vanjske politike on ne smije samo da prepoznaje to je to to drugi ine pogreno, ve i da izvodi zakljuke o vlastitoj akciji na osnovu ovog znanja. Odtudadobroznamdaakinanajveiuspjehneedoprinijetistopostotnojsrei,zatoto,sobziromna ljudskunesavrenost i ope okolnosti uvjetovane tom injenicom, vrhunska savrenost uvijek lei samo u programskoj teoriji. Takoer znam, dalje, da se ni jedan uspjeh ne moe postii bez rtve, kao to se ni jedna bitka ne moe izvojevati bez gubitaka. Ali svjesnost o nepotpunosti uspjeha nikada nee moi da me odvrati od toga da ga nastojim ostvariti ak i onda kada se prilike odvijaju u pravcu oevidnog potpunog pada. Ja u tada dati sve od sebe da pokuam nadoknaditi sve nedostatke u pogledu mogunosti ili razmjere uspjeha jo veom odlunou, i prenoenjem tog duha u Pokret koji vodim. Danas se borimo protiv neprijateljskog fronta koji moramo slomiti i koji emo slomiti. Raunamo na nae rtve, odmjeravamo postotak mogueg uspjeha, i koraat emo naprijed u napad, bez obzira na to da li emo naii na prepreku i zastoj nakon deset ili tisuu kilometara iza sadanjih linija. Kakav god rezultat naeg uspjeha bio, on e uvijek biti samo polazna toka nae nove borbe.

Nacionalsocijalistika vanjska politika J J a sam njemaki nacionalist. To znai da proglaavam da moja nacionalna pripadnost i sve moje misli i aktivnosti pripadaju tome. Ja sam socijalist. Ne vidim ni jednu klasu niti drutveni stale preda mnom, osim te zajednice naroda, sainjenog od ljudi sjedinjenih istom krvlju, ujedinjenih jezikom i predodreenih istoj zajednikoj sudbini. Ja volim taj narod, a mrzim samo njegovu trenutnu veinu, jer smatram da ovi posljednji isto tako ne mogu reprezentirati veliinu mog naroda kao to ne mogu predstavljati ni njegovu sreu. Nacionalsocijalistiki pokret koji ja danas vodim, svoj cilj vidi u osloboenju naeg naroda, kako iznutra tako i izvana. On nastoji da naem narodu prui one naine ivota koji odgovaraju njegovoj prirodi, i koji mu pomau da je bolje izrazi, zatim stremi katomeda,na taj nain,ouva karakterovognaroda,kaoi da ga dalje kultivirasustavnimodgajanjemnjegovih najboljih ljudi i njegovanjem najveih vrlina. On se bori za slobodu ovog naroda, jer sloboda je jedina forma kroz koju narod moe napredovati. Bori se za osnovna ivotna sredstva naroda zato to titi njegova prava na postojanje i bori se za potreban prostor jer on predstavlja pravo ovog naroda da ivi. Svojim konceptom unutranje politike nacionalsocijalistiki pokret zato podrazumijeva napredak, jaanje i konsolidiranje egzistencije naeg naroda uvoenjem posebnog naina ivota i takvih ivotnih zakona koji korespondiraju sa njegovom prirodom, i koji njegovu elementarnu snagu mogu uiniti maksimalno djelotvornom. Konceptomvanjskepolitike,onpodrazumijevaosiguranjerazvojaputemouvanjaslobode i stvaranja najneophodnijih preduvjeta za ivot. Na taj nain, u vezi sa vanjskom politikom, nacionalsocijalistiki pokret se razlikuje od prethodnih buroazijskih stranaka, na primjer, u sljedeem: vanjska politika nacionalno buroazijskog svijeta je oduvijek, u stvari, bila politika granica, nasuprot tome, politika nacionalsocijalistikog pokreta uvijek e biti teritorijalna. U svojim najodvanijim planovima, na primjer, njemaka buroazija e teiti ujedinjenju njemake nacije, ali e, u stvari, zavriti tako to e se beznadno zaplesti u pitanja reguliranja granica. Nacionalsocijalistiki pokret e svoju vanjsku politiku, suprotno tome, uvijek odreivati prema potrebi kako bi osigurala

prostor neophodan za ivot naeg naroda. On ne zna za germanizaciju ili teutonizaciju, kao to je to u sluaju nacionalne buroazije,vesamozairenjevlastitognaroda.Nikadaneevidjetiupodinjenim,takozvanimgerm aniziranim,esimaili Poljacima, a kamoli drugom narodu, jaanje, ve samo slabljenje kvalitete naeg naroda. Jer njegova nacionalna koncepcija nije odreena prethodnim patriotskim idejama vlade, ve dubokim uvidom u narod, i njegovu sutinsku kvalitetu. Prema tome, polazna toka u njegovom razmiljanju potpuno je drugaija od one buroazijske. Od tuda puno toga to nacionalnoj buroaziji izgleda kao politiki uspjeh u prolosti i sadanjosti, u naim oima predstavlja ili neuspjeh ili uzrok kasnije nesree. I mnoge stvari koje mi smatramo oiglednim, njemaka buroazija vidi kao nerazumne ili ak monstruozne. Pa ipak, dio njemake omladine, posebno iz buroazijskih krugova, moi e me shvatiti. Ni ja, niti nacionalsocijalistiki pokret nismo ni raunali na to da pronaemo bilo kakvu podrku u krugovima, danas aktivne, politike nacionalne buroazije, ali sasvim sigurno znam da e barem dio njene omladine pronai put ka naim redovima.

Njemake potrebe i ciljevi P P itanje nacionalne vanjske politike uvjetovano je faktorima koji djelomino lee unutar nacije, dok su dijelom odreeni sredinom. Openito gledajui, unutranji faktori su osnovni razlog za potrebu odreene vanjske politike kao i za koliinu snage koju zahtjeva njeno obavljanje. Narodi koji ive na takvom zemljitu na kojem je gotovo nemogue ivjeti, u osnovi nastoje da proire svoj teritorij, odnosno ivotni prostor, barem dotle dok se nalaze pod zdravim vodstvom. Ovaj proces, prvotno utemeljen samo u brizi oko odranja, ispostavio se kao toliko koristan u pogledu odgovarajueg rjeenja da je postepeno, zbog velikog uspjeha, postao vrlo popularan. To znai da je proirenje prostora, u poetkuutemeljenorazlozimaistekorisnosti,tokomrazvojaovjeanstvapostaloherojskodjelo,k ojesepotomodigravalo ak i onda kada prvobitnih preduvjeta ili pobuda vie nije ni bilo. Kasnije, pokuaj da se ivotni prostor prilagodi naraslom broju stanovnika preobratio se u nemotivirane osvajake ratove, koji su u samom tom nedostatku motiva sadravali klicu kasnije reakcije. Pacifizam je odgovor na to. Pacifizam je postojao u svijetu od kako postoje ratovi, ije znaenje vie nije lealo u osvajanju teritorija radi odranja naroda. Od tada je on postao vjeiti drug rata. I opet e ieznuti onog trenutka kada ratovi budu prestali biti instrumenti gladi za pljakom bilo pojedinaca ili nacija koje ude za moi, i ponovo postane vrhunsko oruje pomou kojeg e se narod boriti za osnovna sredstva za ivot. Pa ak i u budunosti, proirenje ivotnog prostora jednog naroda u cilju borbe za osnovna ivotna sredstva zahtijevat e rizik i angairanje snaga cjelokupnog naroda. Ako je zadatak unutranje politike da pripremi ovo angairanje snage naroda, zadatak vanjske politike jest da tom snagom tako vlada i upravlja da najvii mogui uspjeh izgleda zagarantiran. To, naravno, nije uvjetovano samo snagom naroda, spremnou na akciju u svakom danom trenutku, ve isto tako i silama otpora. Disproporcija u snazi izmeu naroda koji se zbog zemlje bore jedan protiv drugog uvijek iznova vodi do pokuaja da se, uz pomo saveznika, ili iznenada pojavi kao osvaja ili da prui otpor nadmonom osvajau. Ovo je poetak politike saveznitva. Nakon pobjednikog rata 1870-1871. godine, njemaki narod je uspio stei ogroman ugled u Europi. Zahvaljujui uspjehu

Bismarckovog dravnitva i vojnih dostignua pruskih Nijemaca, veliki broj njemakih drava, koje su ranije bile samo labavo povezane, i koje su se, u stvari, nerijetko tokom povijesti jedna sa drugom sukobljavale kao neprijatelji, sjedinjene su u jednom Reichu. Podruje starog njemakog Reicha (podruje Elzas i Lotaringija), izgubljeno 170 godina ranije, nakon kratkotrajnog osvajakog rata trajno pripojeno Francuskoj u to vrijeme, sada je bilo vraeno svojoj. Tako je, brojkama izraen, najvei dio njemake nacije, barem u Europi, bio udruen u okviru jedne unitarne drave. To je prouzroilo zabrinutost da e se ova drava na kraju sastojati iz x milijuna Poljaka i y milijuna Elzaana i Lotarenana koji e postati Francuzi. To nije korespondiralo niti sa idejom nacionalnosti niti narodne drave. Nacionalna drava po buroaskoj koncepciji mora barem osigurati jedan jezik,ustvari,poeviodkole,padonazivaulica.Daljetomoraukljuitinjemaku ideju u obrazovanje i ivot ovog naroda i uiniti ih nosiocima te ideje. Bilo je nekoliko slabih pokuaja u tom pravcu, ali moda nikada ranije nije postojala ozbiljna elja, tako da je u realnosti bila ostvarena potpuno suprotna stvar. Narodna drava, obrnuto, ne smije ni pod kojim uvjetima anektirati Poljake, namjeravajui da jednog dana od njih naini Nijemce. Naprotiv, ona mora smoi snage i odlunosti da te strane elemente ili izolira, kako se krv naroda ne bi opet prolila, ili mora da ih bez daljnjeg odlaganja ukloni i preko neutralnog teritorija izrui njihovom narodu. Da buroaska nacionalna drava nije bila sposobna to uraditi sasvim je oigledno. Nitko ak nikada nije ni pomiljao na to, niti bi netko bilo to poduzeo povodom toga.Ali,akidajepostojalavolja,oninebibilidovoljnojakidatoizvre,manje zbog posljedica u preostalom dijelu svijeta, a vie zbog potpunog nerazumijevanja da bi jedna takva akcija mogla uope i poniknuti iz redova takozvane nacionalne buroazije.Njihovsvijetse jednomusudiosruiti feudalni poredak,dokjeustvari nastavio sa njegovim grekama posredstvom buroaskih trgovaca, odvjetnika i novinara. On nikada u sebi nije imao ni jednu svoju ideju, osim neizmjerne uobraenosti i novca. Ali svijet se ne moe osvojiti samo time, niti se tako moe izgraditi jo jedan. Zato e period buroaske vladavine u svjetskoj povijesti biti isto tako kratkotrajan kao to je i dostojan prijezira. Od tuda je, direktno iz temelja, njemaki Reich takoer upio otrove u novu dravnu strukturu ije opasne posljedice su mogle biti izbjegnute da buroaska ravnopravnost, kao najvii prioritet, nije dala idovima priliku da je upotrijebi kao

adolf hitler njihove najsigurnije udarne jedinice. Osim toga, Reich je ipak obuhvaao samo dio njemake nacije, iako najvei. Oigledno, ak i da nova drava nije posjedovala veliki vanjskopolitiki cilj narodnog karaktera, barem je takozvana buroaska nacionalna drava trebala imati uvidudaljnjeujedinjenjeikonsolidacijunjemakenacije,kaominimalnivanjskopolitikicilj.Biloje tonetotoburoaska nacionalna talijanska drava nikada nije zaboravljala. Tako je njemaka nacija dobila nacionalnu dravu koja, u stvari, nije u potpunosti obuhvaala itavu naciju. NatajnainsunovegraniceReicha,promatraneunacionalnopolitikomsmislu,bilenepotpune. One su vodile pravo preko njemakog govornog podruja, pa ak i preko onih dijelova koji su, barem u prolosti, pripadali njemakom savezu, iako na neformalan nain. Ali ove nove granice Reicha bile su ak i loije, gledano sa vojnog aspekta. Posvuda su bila nezatiena, otvorena podruja koja su, posebno na zapadu, osim toga, bila od odluujueg znaaja za njemaku ekonomiju, prostirui se daleko izvan samih graninih podruja. Te granice su, u vojnopolitikom smislu, bile jo neprikladnije, jer je oko Njemake bilo grupirano nekoliko velikih drava ija je vanjska politika bila isto toliko agresivna koliko su i njihova vojna sredstva bila ogromna. Rusija na istoku, Francuska na zapadu. Dvije vojne drave, od kojih jedna baca gramzive poglede na istonu i zapadnu Prusiju, dok druga neumorno, stoljeima tei vanjskopolitikom cilju da podigne granicu na Rajni. Pored svega toga, tu je bila i Engleska, najmonija pomorska sila na svijetu. to su rasprostranjenije i nezatienije granice njemake zemlje bile i na istoku i na zapadu, to je ogranienija, nasuprot tome, bila mogua operativna baza za pomorske bitke. Nita nije moglo borbu protiv njemakih podmornica uiniti tako lakom kao prostorom uvjetovano ogranienje njegovih luka. Bilo je lake zatvoriti i patrolirati lukom u obliku trokuta, nego to je to bio sluaj sa obalom dugom, recimo, 600 ili 800 kilometara. Uzmemo li sve to u obzir, nove granice Reicha, kao takve, nisu nikako bile zadovoljavajue sa vojnog stajalita. Nigdje nije bilo prirodne prepreke ili obrane. Sasvim suprotno tome, meutim, svuda su bile visoko razvijene mone drave, neprijateljski nastrojene i pune skrivenih namjera. Bismarckovo predskazanje da e novi Reich, koji je sam osnovao, morati ponovo da se brani maem, bilo je duboko opravdano.

Tako neadekvatne granice Reicha kao to su samo mogle biti u nacionalnom i vojnopolitikom smislu, one su ipak daleko vie, gledano sa aspekta mogunosti, odgovarale zahtjevima odranja njemakog naroda. Njemaka je, u stvari, oduvijek bila prenaseljena zemlja. S jedne strane, razlog lei u tome to se njemaka nacija nalazi u takvom poloaju da je stijenjena u centralnoj Europi, a sa druge strane, u kulturnoj i realnoj veliini ovog naroda, kao i, jednostavno reeno, u njegovoj plodnosti. A od kako je stupio na svjetsku povijesnu scenu, njemakom narodu je oduvijek nedostajao prostor. I zaista, njegovo prvo politiko istupanje bilo je iznueno upravo tom potrebom. Od samog poetka seobe naroda, na narod nikada nije bio u stanju rijeiti tu potrebu za prostorom, osim kroz osvajanje maem ili redukcijom vlastitog stanovnitva. Ta redukcija stanovnitva je ponekad bila posljedica gladi, ponekad emigracije, a povremeno beskrajnih nesretnih ratova. U novije vrijeme, do toga je dolo posredstvom kontrole raanja. Ratovi 1864., 1866. i 1870-71. godine, imali su smisao u nacionalno politikom ujedinjenju dijela njemakog naroda i tako su konano zavrili njemakom dravnom politikom fragmentacije. Crno-bijelo-uta zastava novog Reicha zbog toga nije imala ni najmanje ideoloko znaenje, ve njemako nacionalno u tom smislu da nadie bivu dravnu politiku fragmentacije. Tako je crno-bijelo-crvena zastava postala simbol njemake savezne drave koja je nadila tu fragmentaciju. injenica da je on, i pored svega toga i usprkos njegovoj mladosti, uivao idolopokloniko potovanje na jedan pozitivan nain, lei u modelu njegovog krtenja, jer se zaista samo roenje Reicha uzdie daleko iznad ostalih dogaaja. Tri pobjednika rata, od kojih je posljednji postao bukvalno udo njemakog dravnitva, njemakog vojnog liderstva, i njemakog herojstva, jesu djela iz kojih je novi Reich roen. I kada je, konano, carskim proglaenjem obznanio svoje postojanje svijetu koji ga je okruivao, posredstvom njegovog najveeg carskog glasnika, uz gromovite povike i tutnjavu oruja artiljerijskih jedinica na frontu oko Pariza odjeknule su fanfare i ratni pokli truba. Nikada ranije jedno carstvo nije bilo proklamirano na taj nain. Ali crno-bijelo-crvena zastava pojavila se pred njemakim narodom kao simbol ovog jedinstvenog dogaaja isto tako kao to je crno-crveno-uta zastava ostalai bit e simbol revolucije iz Studenog (Hitler ima na umu Weimarsku Republiku, koja je nastala na razvalinama Drugog Reicha).

druga knjiga Kako se pojedine njemake drave sve vie i vie ujedinjuju pod ovom zastavom, i kako novi Reich sve vie izgrauje njihov dravnopolitiki presti i ugled u inozemstvu, osnivanje Reicha jo uvijek nije promijenilo nita u vezi sa glavnom potrebom, nedostatkom teritorije naeg naroda. Velika vojnopolitika djela nisu bila u stanju da njemakom narodu daju granicu u okviru koje bi bio sposoban da sebi osigura osnovne uvjete i sredstva za ivot. Naprotiv, u razmjeru u kojem potivanje njemake nacionalnosti raste posredstvom novog Reicha, jednom Nijemcu postaje sve tee i tee da se vrati takvoj dravi kao emigrant, dok, nasuprot tome, izvjestan nacionalni ponos i ivotni polet, koji danas smatramo gotovo neshvatljivim, ui tome da su velike obitelji blagoslov, a ne teret. Nakon 1870-1871. godine dolo je do vidnog porasta njemakog stanovnitva. Jednim dijelom njegovo odranje je poduprto vrhunskim razvojem industrije i velikom znanstvenom efikasnou pomou koje Nijemci sada obrauju svoja polja unutar sigurnih dravnih granica svog naroda. Ali velikim dijelom, ako ne i najveim, produktivnost njemakog zemljita bila je praena gotovo istim takvim porastom opih ivotnih zahtjeva, koje je graanin nove drave sada isto tako imao. Nacija koja jede kiseli kupus i tamani krumpir, kako su je Francuzi podrugljivo okarakterizirali, sada je polako poela prilagoavati svoje ivotne standarde onim standardima drugih naroda svijeta. Na taj nain je samo dio narasle proizvodnje njemake poljoprivrede bio dostupan sve veem broju stanovnika. U stvari, novi Reich nikada nije znao kako da se rastereti te potrebe. ak je i u novom Reichu, u poetku, postojao pokuaj da se odnos izmeu naseljenosti i teritorija putem stalne emigracije odri u razumnim granicama.Adokaz koji razbija sve sumnje u pogleduosnovanosti nae tvrdnje o sve veem znaaju odnosaizmeu naseljenosti i teritorija lei u injenici da su, kao posljedica tog nerazmjera, posebno u Njemakoj tokom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina XIX stoljea, bijeda i nevolja dovele do prave epidemije emigracije, koja se ak poetkom 1890. poela vraati na brojku od priblino etvrt milijuna ljudi godinje. Prema tome, problem odranja njemakog naroda nije bio rijeen za masu Ijudi koji su tada ivjeli, na kraju krajeva, ak ni osnivanjem novog Reicha. Do daljnjeg porasta njemake nacije, meutim, nije moglo doi bez takve odluke. Bez obzira na to kakvo bi se rjeenje moglo pojaviti, ono se svakako moralo pronai. Zato je najvaniji problem njemake vanjske

politike nakon 1870-1871. moralo biti upravo rjeavanje problema osnovnih sredstava za ivot.

Politiki planovi Drugog Reicha M M edu bezbrojnim Bismarckovim izjavama teko da bi mogla nai citiranija od strane buroaskog politikog svijeta od one da je politika umjetnost sagledavanja mogunosti. to su manji politiki umovi morali upravljati ostavtinom ovog velikog ovjeka, to je za njih ova izreka bila privlanija. Budui da su uz pomo ove tvrdnje, svakako, mogli uljepati, u stvari opravdati ak i najgore rukovoenje, pozivajui se jednostavno na velikog ovjeka i pokuavajui da dokau da, u danom trenutku, nije bilo mogue uraditi nita drugo osim onog to je bilo uraeno, da je politika umjetnost sagledavanja mogunosti, i da su zbog toga postupili u Bismarckovom duhu i u skladu sa njegovom mudrou. Na taj nain ak i Streseman zasluuje da mu se olimpijski vijenac stavi oko glave, koja je, iako ba nije kao Bismarckova, onda barem elava. Bismarck je imao precizno razgranien i jasno naznaen politiki cilj pred oima.Vrlojedrsko nastojanjeda musepripie ideja kako je svoje ivotno djelo ostvario samo tako to je akumulirao posebne politike mogunosti, a ne na taj nain to je iz trenutka u trenutak uspijevao upravljati posebnim situacijama, stalno imajui pred oima vizualizirani politiki cilj. Taj Bismarckov politiki cilj bio je: rijeiti njemako pitanje krvlju i eljezom; ukloniti Habsburg-Hoenzolern dualizam; formirati novi njemaki Reich pod pruskim vodstvom Hoenzolerna; osigurati najvii mogui stupanj sigurnosti ovog Reicha; organizirati unutranje rukovoenje po pruskom modelu. U postizanju ovog cilja, Bizmarck je koristio svaku priliku i radio na razvijanju diplomacije sve dotle dok je obeavala uspjeh,aposegnuozaorujemsamoakojeistasilamogladovestidoodluke.Vrhunskipolitiar,zakoj egjesferadjelovanja obuhvaala podruje od salona obloenih parketom do krvlju natopljene zemlje na ratitu. Takav je bio ovaj veliki umjetnik sagledavanja politikih mogunosti. Njegovi nasljednici nemaju ni politiki cilj, pa ak ni politiku ideju. Za razliku od njega, oni lutaju od danas do sutra, i od

sutra do prekosutra, a onda drsko i arogantno citiraju tog ovjeka kome su djelomino upravo oni sami, a djelomino njihove duhovne pretee zadavali najvee brige i protiv kojih je vodio najogorenije bitke da bi time samo predstavili svoj politiki besmisao i besciljnost, mrmljajui zlokobno o umjetnosti sagledavanja mogueg. Kada je, u tri rata, Bizmarck uspostavio novi Reich i sve to zahvaljujui njegovoj briljantnoj politikoj aktivnosti bio je to zapravo najvei uspjeh koji je mogao da se ostvari u to vrijeme. Ali to je bio samo nuan, neophodan preduvjet za bilo kakvu buduu politiku prezentaciju vitalnih interesa naeg naroda jer bez stvaranja novog Reicha, njemaki narod nikada ne bi otkrio monu strukturu bez koje se dalje u budunosti ne bi mogla povesti sudbonosna bitka. Bilo je isto tako jasno da u poetku novi Reich svakako mora biti jedinstven na bojnom polju, ali da unutranje drave iz kojih se sastoji prvo moraju da se priviknu jedna na drugu. Protekle su godine i godine prilagoavanja i usklaivanja prije nego to se ova konsolidacija njemakih drava u Uniju mogla pretvoriti u saveznu dravu. To se dogodilo kada je eljezni Kancelar odbacio vojnike izme da bi potom, beskrajno inteligentno, strpljivo, sa velikim razumijevanjem i izvanrednom osjetljivou, zamijenio pritisak pruske hegemonije snagom vjere i povjerenja. Uspjeh osnivanja dravne koalicije, na samom ratitu formirane u Reich, meusobno povezan dirljivom ljubavlju, spada meu najvee koji su ikada ostvareni politikim umijeem. TotoseBismarckupoetkuograniionaovouvjetovanojenjegovimdubokimuvidomi svijetlom budunou njemake nacije. Uostalom, te godine mirnodopskog unutranjeg konstituiranja novog Reicha bile su neophodne, s obzirom na to da on nije elio podlegnuti maniji osvajanja iji bi rezultati bili neizvjestan, jer je samoj izvrnoj vlasti Reicha nedostajalo jedinstvo, koje je predstavljalo preduvjet za pripajanje dodatnih teritorija. Bismarck je ostvario svoj ivotni cilj. Rijeio je njemako pitanje, odstranio dualizam Habsburg-Hoencolern, doveo Prusiju do hegemonije sa Njemakom, to je za posljedicu imalo nacionalno ujedinjenje, konsolidirao novi Reich u granicama mogunosti u tom razdoblje, i razradio vojnu obranu na takav nain da itavom procesu novog osnivanja njemakog Reicha, za koji su zapravo bile potrebna desetljea, apsolutno nitko nije mogao stati na put. I to se Bismarck, kao kancelar Reicha, mogao vie osvrnuti na svoje dovreno ivotno djelo, u toliko se smanjivala mogunost da se nagovijesti kraj postojanja njemake nacije. Bismarckovim osnivanjem novog Reicha, njemaka nacija, nakon stoljeima dugog dravnog propadanja, ponovno je zasnovala svoju sutinsku organizacijsku strukturu, koja ne

druga knjiga samo da je ujedinila njemaki narod, ve mu je takoer dala karakteristian ivotni izraz, koji je bio isto toliko stvaran koliko i savren. Ako su meso i krv ovog naroda bili sutina ijem se odranju u ovom svijetu moralo teiti, instrument moi pomou kojeg je nacija mogla ubudue ponovo polagati prava na svoj ivot u poretku ostalog svijeta stvoren je sa novim Reichom. Zadatak post Bismarckovskog perioda bio je da rijei koji korak dalje treba poduzeti u interesu ouvanja sutinskog bia njemakog naroda. Stoga je daljnja politika aktivnost ovisila od tim odlukama, koje su morale biti korjenitog karaktera, i koje bi za sobom povukle postavljanje novog cilja. Odnosno, to znai: kao to je Bismarck odluio utvrditi cilj svoje politike aktivnosti, koji mu je samo u tom sluaju omoguavao da na putu njegovog ostvarenja, iz situacije u situaciju, djeluje u skladu sa svim mogunostima, isto tako je i post Bismarckovski period takoer morao da zacrta jedan, koliko nuan toliko i realan, definitivni cilj, ijim bi se ostvarenjem neizostavno promovirali interesi njemakog naroda, i koje bi potom, na slian nain, doputalo da se koriste sve mogunosti, poevi od diplomatskih aktivnosti do vjetine ratovanja. Zacrtavanje ovog cilja, meutim, ostalo je nedovreno. Nije ni potrebno, pa ak ni mogue, detaljno opisati sve uzroke ovog zanemarivanja. Sutinski razlog prije svega lei u osobnom nedostatku ove zaista briljantne i impozantne politike osobnosti. Ali su i razlozi kojidjelominolee usamoj prirodi osnivanja novog Reicha podjednako snani. Njemaka je postala demokratska drava, i mada su lideri Reicha bili podreeni imperijalnim odlukama, ipak su te odluke samo uz velike tekoe mogle izbjei utjecaj opeg miljenja koje je svoj izraz nalo posebno u parlamentarnoj instituciji, iji su tvorci bile politike stranke, kao i tisak, a koje su zauzvrat primale najvie instrukcije od par prepoznatljivih nalogodavaca iz sjene. Na taj nain su interesi nacije sve vie i vie potiskivani u pozadinu u usporedbi sa interesima odreenih grupa. To je bio u toliko vie sluaj jer je u irokim krugovima javnog mnijenja postojala vrlo slaba predstava o pravim interesima nacije, dok su, naprotiv, interesi odreenih politikih stranaka ili svjetskog tiska bili daleko konkretniji zato to je Njemaka sada bila zaista nacionalna drava. Ali je koncept nacionalnog stava na kraju bio samo isto dravno-patriotsko-dinastijski i nije imao gotovo nikakve veze sa uvidom u narod. Zato je i prevladala krajnje maglovita predstava u pogledu sutranjice

i usmjerenosti budueg vanjskopolitikog cilja. Promatrano sa nacionalnog stajalita, sljedei zadatak drave, nakon potpunog formiranja unutranje dravne strukture, trebao je da se sastoji u obnavljanju i konanom ostvarenju nacionalnog jedinstva. Ni jedan vanjskopolitiki cilj nije mogao biti oitiji, za strogo formalnu nacionalnu dravu tog vremena, od pripajanja onih njemakih podruja u Europi koja su, djelomino kroz njihovu raniju povijest, morale po svemu sudei biti dijelovi ne samo njemake nacije ve i njemakog Reicha. Usprkos tome, jedan tako oigledan cilj nije bio postavljen zato to je, osim drugih otpora, takozvani nacionalni koncept bio suvie nejasan i maglovit, malo osmiljen i analiziran, da bi bio u stanju da sam potakne na takav korak. Budui da ne bi bilo u skladu sa slubenim patriotskim idejama svim sredstvima provoditi udruivanje predstavnika njemake nacije na starim, istonim granicama Reicha, takoer ne bi bilo u skladu sa osjeajima neprikladno definirati naklonosti. Ugledna dinastija Habsburga bi, svakako, na taj nain izgubila tron. Sav kavanski patriotizam, graen za stolovima uz pivo, time bi bio najdublje uvrijeen, ali bi to usprkos svemu bio jedini razuman cilj koji bi Reich mogao da postavi pred sebe, to jest, sa stajalita takozvane nacionalne drave. Ne samo zato jer bi, na taj nain, broj Nijemaca koji ive u podruju Reicha razmjerno porastao, to bi se isto tako odrazilo u vojnom smislu, ve i zato to smo u to vrijeme mogli biti spaeni gubitka uslijed kojeg danas alimo. Da se Njemaka pridruila u podjeli besmislene habsburke drave, da je u stvari ovo uee sebi predstavila kao vlastiti politiki cilj iz nacionalno politikih razloga, cjelokupan razvoj Europe krenuo bi drugim putem. Njemaka ne bi stvorila sebi neprijatelje od svih onih brojnih drava koje same po sebi nisu imale nita protiv nje, a june granice Reicha ne bi prelazile preko Brenera. Isto tako i preteno njemaki dio Junog Tirola bi danas bio u Njemakoj. Ali injenica to je to sprijeeno ne lei samo u tadanjem nedostatku nacionalnog koncepta, ve i u jasno zacrtanim i naznaenim interesima odreenih grupa. Centristiki krugovi su bez obzira na okolnosti eljeli politiku usredotoenu na ouvanje takozvane katolike habsburke drave, u pogledu ega su mogli prijetvorno priati o brai iz klana, dok su u isti mah dobro znali da ista ta braa u habsburkoj monarhiji polako ali sigurno bivaju pritjerana uza zid i pljakana od strane lanova tog klana. Ali za Centar, njemaka gledita nisu predstavljala mjerilo, pa u stvari, ak ni njemaki tisak. Gospodi je bio drai svaki Poljak, zatim stanovnik Elzasa, spreman da u svakom momentu istupi kao izdajnik,drai ak i frankofil, prije nego Nijemac koji nije elio da se pridrui takvoj kriminalnoj organizaciji. Pod izgovorom da predstavlja

katolike interese, ova stranka je ak i u mirnodopsko vrijeme pomogla u tome da se uzdrma i srui glavno uporite pravog kranskog pogleda na svijet, Njemaka, i to na sve mogue naine. I ova najpodmuklija stranka nije se ak ustezala toga

adolf hitler da ide ruku pod ruku, kao najbliskiji prijatelj, sa ljudima koji otvoreno poriu Boga, ateistima, oskrnaviteljima religije, sve dotle dok su na taj nain mogli da nanesu tetu njemakoj nacionalnoj dravi i njemakom narodu. Tako je u osnivanju bezumne njemake vanjske politike, Centar, kransko katoliki poboni Centar, imao idovskog boga koji se odrekao marksista kao divnih saveznika na svojoj strani. Jer kao to je Centar uinio sve da se zatiti od bilo kakve anti habsburke politike, tako su i socijaldemokrati, kao ondanji predstavnici marksistikog pogleda na svijet, uinili isto, mada iz sasvim drugih razloga. Svakako, zadnja namjera kod obje stranke bila je ista: nanijeti tetu Njemakoj to je vie mogue. to slabija drava, to neogranienija postaje dominacija ovih stranaka, pa tako i vea korist za njihove lidere. Da je stari Reich elio da,na osnovu nacionalnih politikih gledita, ponovno ujedini sve pripadnike njemake nacije u Europi, onda bi rasputanje habsburkog konglomerata drava, nuno povezano s tim, iziskivalo novo grupiranje europskih sila. Oigledno da je takvo raspadanje habsburke drave bilo nezamislivo bez uspostavljanja odnosa sa drugim dravama koje su morale imati osobne interese. Tako bi europska koalicija za ostvarenje ovog cilja, koristei pri tome sve mogunosti, automatski bila oformljena, to bi odredilo sudbinu Europe barem u nekoliko sljedeih desetljea. Svakako, Trojni savez je prvo morao, u stvari, biti likvidiran. Kaem u stvari, zato to je u praksi likvidacija ostvarena ve odavno. SavezsaAustrijomjeimaopravi smisaoza Njemakusvedotledokjeposredstvomnjega mogla da se nada da e dobiti dodatne snage u trenutku opasnosti. Meutim, on je postao besmislen onog trenutka kada su dodatne snage postale manje od njemakog vojnog tereta, to je bilo prouzroeno od strane te alijanse. Kada se malo bolje razmisli, to je bio sluaj od prvog dana Trojnog saveza ako je zbog, ili na osnovu ovog saveza, na primjer, Rusija trebala postati neprijatelj Njemake. Bismarck je takoer krajnje savjesno i paljivo promislio o ovome, i tako shvatio kako je neophodno da zakljui takozvani ReosiguravajuisporazumsaRusijom.Ukratko,njegovsmisaosesastojaoutomedaeNjemaka,ak oposredstvomsaveza bude gurnuta u sukob sa Rusijom, u tom sluaju ostaviti Austriju. Tako je Bismarck ve zapazio problematian znaaj

Trojnog saveza u njegovo vrijeme, i u skladu sa njegovom sposobnou sagledavanja mogunosti, poduzeo neophodne mjere opreza kako bi preduhitrio sve okolnosti. U to vrijeme, ovaj Reosiguravajui sporazum doprinio je progonstvu najveeg dravnika naeg doba. U stvari, situacija koje se Bismarck pribojavao ve se nagovijestila poetkom 1890. godine, nakon okupacije Bosne od straneAustrougarske, i tozbog panslavenskog pokretakojisezbogtogasnanorasplamsao.SavezsaAustrijomdonioje neprijateljstvo sa Rusijom. NeprijateljstvosaRusijom,meutim,bilojerazlogzbogkojegsumarksisti,iakonisubilisuglasnisata danjomnjemakom vanjskom politikom, u stvari koristili sva sredstva da drugu onemogue. OdnosAustrijesaItalijomoduvijekjebioisti.NekadanjaItalijaulajeuTrojnisavezizpredostronos tiupogleduFrancuske, ali ne iz ljubavi prema Austriji. Naprotiv, Bismarck je ak i ovdje tono zapazio srdaan odnos izmeu Italije i Austrije kada je tvrdio da postoje samo dvije mogunosti izmeu te dvije drave: ili savez ili rat. U Italiji sa izuzetkom nekoliko frankofilskih fanatika prava naklonost postojala je samo prema Njemakoj. I to je isto tako bilo potpuno razumljivo. O neizmjernom nedostatku politikog obrazovanja i neznanju njemakog naroda, poglavito njegove takozvane buroaske nacionalne inteligencije, posebno govori to to su vjerovali da mogu preobratiti Trojni savez, zasnovan na politikom zakonu, u sferu prijateljske naklonosti. To ak nije bio sluaj izmeu Njemake i Austrije, jer je ak i tu Trojni savez, ili tonije, savez sa Njemakom, prirastao za srce vrlo malom dijelu Nijemaca uAustriji. Habsburzi nikada ne bi pronali put u Trojni savez da je postojala bilo koja druga mogunost da sauvaju svoj le od drave. Kada je tokom srpanjskih dana 1870. godine, njemaki narod planuo od nezadovoljstva zbog neuvenih francuskih provokacija i ubrzano se pripremao za staro ratite u obranu njemake Rajne, u Beu se vjerovalo da je nastupio pravi as za osvetu. Konferencije su slijedile, brzo se niui jedna za drugom, krunski savjet se smjenjivao jedan za drugim, glasnici su hitali simo-tamo, i prvi saziv rezerve se okupio na broju kada su, odjednom, naravno, isto tako poeli stizati slubeni izvjetaji sa ratnih poprita. I kada je nakon Weisenburga uslijedio Wort, a nakonWorta Gravelot, Metz, i, konano, Sedan, onda su Habsburzi, pod pritiskom iznenada upuenog glasnog zahtjeva njemakog miljenja, stidljivo poeli otkrivati svoje njemako srce. Da je u to vrijeme Njemaka izgubila samo nekoliko prvih bitaka, Habsburzi bi, a sa njima iAustrija, uradili apsolutno istu stvar zbog koje su

kasnije uputili veliki prijekor Italiji.I, tovie,ne samo dasu to uradilipodrugiput uSvjetskom ratu, ve su zapravo poinili

druga knjiga najelementarniju izdaju drave koja je isukala ma zbog njih. Za dobro i u ime ove drave, Njemaka je na sebe preuzela najgore krvoprolie, a bila izdana ne samo u tisuama pojedinanih sluajeva od strane te drave, ve konano od strane samihnjenihpredstavnika, to susve stvariiistinekoje naiburoaskinacionalni patrioti radije preuuju, kako bi danas bili u stanju da diu galamu protiv Italije. Kada je kasnije dinastija Habsburga polako ula u Trojni savez, to je zaista bilo samo zato to bi bez njega odavno bila svrgnuta i to bi se daleko ranije nalazila tamo gdjesenalazidanas.Kadaponovnomaloboljepogledamgrijeheovedinastije u povijesti njemakog naroda, meni se ini posebno tuno to to su ovaj put boje namjere pokrenule sile koje lee izvan njemakog naroda. Ali, Habsburzi su takoer imali jake razloge da ele savez, posebno sa Njemakom, zato to se taj savez u stvari odrekao nijemstva uAustriji. Habsburka politika denacionalizacije uAustriji, njena ehizacija i slavenizacija pripadnika njemake nacije, nikada ne bi postala mogua da sam Reich to nije stavio pod svoje okrilje. Jer sa kojim su pravom njemaki Austrijanci imali protestirati, i to na nacionalnoj osnovi, protiv dravne politike koja se podudarala sa sutinom njemake nacionalneideje,onakokakojeonabilautjelovljenauReichuzanjemakeAustrijance? I,obrnuto,dalisuNijemcisadauope mogli vriti pritisak kako bi sprijeili postupnu degermanizaciju u Austriji ako su, na kraju, svi Habsburzi bili saveznici Reicha? Mi moramo poznavati slabosti politikih lidera Reicha kako bismo znali da bilo to uskoro moe postati mogue, a ne da pokuavamo da se vjebamo u energinom utjecaju na saveznika kako bi djelovali na njegove unutranje prilike. Lukavi Habsburzi znali su ovo vrlo dobro, kao to je, uope, austrijska diplomacija bila daleko superiornija u odnosu na njemaku u uvjebanosti i prepredenosti. I, obrnuto, upravo ti Nijemci, kao zaslijepljeni, nisu imali ni najmanju predstavu o dogaajima i uvjetima u zemlji njihovog saveznika. Samo je rat mogao otvoriti oi veini ljudi. Prema tome, sam savez zasnovan na prijateljstvu Habsburga prema Njemakoj bio je u toliko sudbonosniji to je, upravo preko njega, vrhunsko potkopavanje preduvjeta za ovaj savez bilo garantirano.Abudui da su sada Habsburzi bili u poziciji da postupno unitavaju nijemstvo u Austriji, i bez brige da e se Njemaka u to umijeati, vrijednost cjelokupnog ovog saveza postajala je sve problematinija. Koji bi smisao za Njemaku trebao imati savez u okviru kojeg nisu postojale

iskrene namjere od strane ljudi na vlasti. Jer dinastija Habsburga nikada nije uzimala u obzir njemake interese, u pogledu saveza, zdravo za gotovo, tako da je nekoliko pravih prijatelja ovog saveza silom prilika polako podleglo degermanizaciji. Naime,upreostalomdijeluAustrije,savezjepromatranunajboljemsluajupotpunoravnoduno,auv einisluajeva je bio omrznut. U razdoblju posljednja dva desetljea prije rata, gradske novine u Beu su ve bile vie profrancuski nego pronjemaki orijentirane. Tisak slavenskih provincija, meutim, bio je svjesno i otvoreno neprijateljski raspoloen prema Njemakoj. Razmjerno tome koliko su Habsburzi poticali slavensku kulturu do krajnjih granica, i koliko su danas Slaveni u svojim glavnimgradovimasteklisreditavlastitenacionalnekulture,istotolikosuimomoguiliiformiranjec entaranjihoveposebne politike volje. I to je prava povijesna kazna za dinastiju Habsburga to nisu sagledali da e ova nacionalna mrnja, koja se prvookrenula premaNijemcima,jednogdanaunititisamuAustriju.AlizaNjemakujesavezsaAustrijompostaop osebno besmislen u trenutku kada su, zahvaljujui utjecaju njemako-austrijskih marksista, izdajnikom po narod, takozvanim univerzalnim pravom glasa pokvarili hegemoniju nijemstva u austrijskoj dravi. Jer su, u stvari, Nijemci predstavljali samo treinu populacije austrijske polovice austrougarske drave. Kada je univerzalno pravo glasa jednom postalo temelj austrijskog parlamentarnog zastupanja, Njemaka se zatekla u bespomonoj situaciji, tim vie to su klerikalne stranke eljele namjerno da zastupaju nacionalna gledita u toliko maloj mjeri koliko su to inili marksisti, koji su ih svjesno izdali. Isti socijaldemokrati koji danas licemjerno govoreo nijemstvu uJunomTiroluzapravosu gaizdali i prodali ustaroj Austriji na najbesramniji nain, u svakoj prilici koja im se ukazala. Uvijek su stajali na strani neprijatelja naeg naroda. Najdrskija eka arogancija uvijek je pronalazila svoje predstavnike u redovima takozvane njemake socijaldemokracije. SvakiokrutanpostupakusmjerenprotivNjemakenailaziojenanjihovoodobravanje.Svakiprimjer pogoravanjasituacije u Njemakoj, socijaldemokrati su promatrali kao suradnici neprijatelja. I to je onda, pod takvim okolnostima, Njemaka mogla oekivati od drave od ijeg je politikog vodstva, i to posebno u parlamentu, etiri petine bilo svjesno i otvoreno antinjemako? Savez saAustrijom ide samo u njenu korist, dok Njemaka uslijed toga mora pretrpiti tetu. I to daleko veu nego to se na prvi pogled ini. Priroda austrijske drave imala je za posljedicu to da su sve okolne drave kao cilj svoje nacionalne politike postavile

njeno razbijanje. Jer ono to post Bismarckova Njemaka nikada nije uspjela izvesti, polo je za rukom ak i najmanjim balkanskim dravama, odnosno to da uspostave odreen vanjskopolitiki cilj i pokuaju ga ostvariti u skladu sa svim raspoloivim mogunostima. I sve u izvjesnoj mjeri novoosnovane nacionalne drave, koje lee na austrijskim granicama,

adolf hitler vidjele su svoj najdalekoseniji politiki zadatak u tome da oslobode pripadnike svoje nacije, koji su ivjeli pod vlau Austrije i Habsburga. Bilo je oigledno da do osloboenja moe doi samo putem vojne akcije, to bi isto tako moralo dovesti do unitenjaAustrije. S druge strane, austrijske sile otpora su mogle utoliko manje raditi na tome da to sprijee, jer su ovisile prvenstveno o onima koji su trebali da se bore za osloboenje. U sluaju koalicije sa Rusijom, Rumunjskom i Srbijom protiv Austrije, Slaveni na sjeveru i jugu automatski bivaju iskljueni iz okvira austrijskog otpora, tako da su, u najboljem sluaju, kao nosioci sutinske borbe ostali samo Nijemci i Maari. Sada, iskustvo pokazuje da eliminiranje posebnih vojnih trupa sastavljenih iz naroda vodi do dezintegracije, pa tako i do potpune paralize austrijskog fronta. Sama Austrija bila bi u stanju da prui vrlo slab otpor takvom opem ofenzivnom ratu. To je bilo poznato i u Rusiji i u Srbiji, a isto tako i u Rumunjskoj. Na taj nain, ono to je istinski podravalo Austriju bio je njen moni saveznik, na kojeg je mogla da se osloni. Ali, to je bilo prirodnije od toga to se do ovog asa u umovima vodeih antiaustrijskih dravnika, kao i u javnom mnijenju, stvorila ideja da put do Bea mora voditi preko Berlina? to je vie drava nastojalo da naslijediAustriju, a u tome nije uspijevalo zbog vojnog partnerstva, tako je rastao i broj drava ije je neprijateljstvo Njemaka navukla na sebe. Na prijelazu iz jednog u drugo stoljee, koliine naoruanja ovih neprijatelja, koji su se zbog Austrije okrenuli protiv Njemake,bilesumnogostrukoveenegotojeAustrijaikada mogla da joj poalje kao vojnu pomo. Tako je unutranji smisao ove saveznike politike otiao u suprotnu krajnost. Stvar je jo vie zakomplicirala trea zemlja lanica saveza, Italija. Kao to je ve spomenuto, odnosi Italije prema Austriji nikada nisu bili srdani, i to gotovo bez ijednog razloga, ve samo iz iste potrebe. Talijanski narod prije svega, kao i Talijanska inteligencija, uvijek su gajili simpatije prema Njemakoj. Na prijelazu iz jednog u drugo stoljee stekli su se ve svi uvjeti za savez Italije sa Njemakom. Miljenje da e Italija biti nepouzdan saveznik toliko je glupo i neosnovano da ga politiari iz fotelja mogu plasirati samo pred takozvanom nacionalnom buroazijom. Najmoniji protuargument prua povijest naeg naroda, odnosno, razdoblje kada je Italija ve jednom bila saveznik Njemake protiv Austrije. Svakako, Njemaka je u to vrijeme bila Prusija voena Bismarckovim genijem, a ne nekim politikim nesposobnjakoviima, koji

su kasnije pogreno upravljali Reichom. Italijajeutovrijemesvakakopretrpjelaporazeukopnenimipomorskimbitkama,alijeasnoispunilao bvezekaosaveznik, toAustrija nije uradila u Svjetskom ratu, u koji je gurnula Njemaku. Jer u to vrijeme Italija je ponosno i sa negodovanjem odbila, usprkos vojnim porazima i gubicima koje je trpjela, ponueni separatni mir, koji joj je pruao mogunost da sve ostvari kasnije. Austrijski vladari ne samo da su prieljkivali takav mir, ve su ak bili spremni da u to ime odmah izdaju Njemaku.To to do toga nije dolo, nije bilo zbog toga to je austrijska drava pokazala snagu karaktera, ve zbog prirode zahtjeva koje joj je postavio neprijatelj, a koji su u stvari za sobom povlaili njen slom i raspad. injenica da je Italija pretrpjela vojne gubitke 1866. godine, nije u stvari mogla da se smatra znakom njene nelojalnosti savezu. Ona bi svakako i sama vie eljela skupljati pobjednike trofeje nego trpjeti poraze, ali se Italija nikako nije mogla usporediti sa Njemakom u to vrijeme, pa ni kasnije, zato to joj je nedostajala superiorna mo jedne vrsto utemeljene vojske, koju je Njemaka stekla u Prusiji. Njemaki savez bez podrke pruske vojne moi isto tako bi pokleknuo pred napadom iskusnih i jo uvijek jedinstvenih vojnih trupa, kakve jeposjedovalaAustrija,kaotojebiosluajsaItalijom.Alisutinskastvarleiuinjenici da je Italija u to vrijeme omoguila donoenje odluke u ekoj u korist Drugog njemakog Reicha, tako to je zaustavila ogroman dio austrijske vojske. Jer tko god zamisli kritinu situaciju na dan bitke kod Konigsgraza ne moe tvrditi kako nije bilo ni od kakvog znaaja po sudbinu Njemake da li je Austrija na ratitu bila sa dodatnih 140.000 ljudi, u emu je sprijeila talijanska vojska. Sasvim je razumljivo to Italija u to vrijeme nije sklopila ovaj savez da bi omoguila nacionalno ujedinjenje njemakog naroda, veTalijana. Stvarno je potrebna ope poznata politika naivnost pripadnika lige patriota da bi se u tome prepoznao cilj njenog pristupanja ili da bi se on oklevetao.Tako formulirana ideja ulaska u savez, koji bi od samog poetka morao biti samo u nau korist ili putem kojeg je neto trebalo da uinimo, obina je djetinjarija i glupost, budui da su Talijani u to vrijeme imali pravo da isto to zamjere Prusiji, kao i samom Bismarcku, odnosno, to da su uli u savez ne iz ljubavi prema Italiji, ve radi vlastitih interesa. Naalost, prema tome kako ja vidim sve te dogaaje, moram izjaviti da je poniavajue to to je ta glupost poinjena ne samo sjeverno odAlpa, ve i juno od njih. Takva glupost se moe shvatiti jedino ako razmotrimo Trojni savez, ili jo bolje, savez izmeu Njemake iAustrije, koji je stvarno rijedak sluaj u kojem jedna drava,Austrija, dobiva sve od saveza, dok druga, Njemaka, ne dobiva nita. Savez u

kojem jedna strana riskira svoje interese, dok druga koristi sva sredstva da ih zatiti. Jedna iza svega toga vidi svoj smisao,

druga knjiga a druga nibelunku lojalnost. To se ipak dogodilo samo jednom u povijesti u takvoj mjeri i na takav nain, ali je Njemaka pretrpjela uasne posljedice svog dravnog vodstva i saveznike politike. Prema tome, ako je savez sa Italijom, barem to se tie odnosaAustrije prema njoj, od samog poetka bio problematian, to onda nikako nije bilo zbog toga to su Habsburzi, recimo, uinili potpuno pogrean izbor u pogledu partnera, ve zato to za Italiju sam ovaj savez nije obeavao nita za uzvrat. Italija je bila nacionalna drava. Njena budunost neizostavno je morala leati na obalama Mediterana. Na taj nain je svaka susjedna drava manje vie predstavljala prepreku na putu razvoja ove nacionalne drave.Ako uz sve to uzmemo u obzir da je sama Austrija unutar svojih granica imala preko 800.000 Talijana, i da su dalje sami Habsburzi koji su, s jedne strane, prepustili Nijemce procesu slavenizacije, a s druge strane, vrlo dobro znali kako da Slavene i Nijemce okrenu protiv Talijana imali interes da ovih 800.000 Talijana izloe utjecajima denacionalizacije, onda je budui vanjskopolitiki cilj Talijana bio potpuno jasan i razumljiv. On je trebao biti antiaustrijski, a pronjemaki koliko god je to mogue. I ta politika je takoer pronala najenerginiju podrku, pa ak i zanosno oduevljenje medu talijanskim narodom budui da su nedjela i nepravde koje su Habsburzi uz pomo Austrije kao politikog oruja stoljeima inili protiv Italije, gledano sa talijanskog stajalita, dosezale do neba. Stoljeima je Austrija predstavljala prepreku ujedinjenju Italije. Habsburzi su uvijek iznova pruali podrku korumpiranim talijanskim dinastijama; u stvari, ak je na prijelazu iz jednog u drugo stoljee teko dolazilo do toga da se stranaki kongres klerikalnog i kranskog drutvenog pokreta zavri bilo im drugim osim zahtjevom da se Rim ponovo vrati Papi. Direktno se izjanjavalo u prilog injenici da se to smatra zadatkom austrijske politike, ali su, s druge strane, bezobzirno oekivali da ljudi u Italiji neizostavno izjave veliko oduevljenje u vezi savezasaAustrijom.Takoaustrijska politika prema Italiji stoljeima nije imala skrupula. Ono to je Francuskastoljeima predstavljala za Njemaku, to je Austrija uvijek bila za Italiju. Predjeli na sjeveru Italije uvijek su bili polje djelovanja na kojem je austrijska drava ispoljavala svoju prijateljsku politiku prema Italiji. Hrvatski puk i vojnici bili su donosioci i nosioci kultureaustrijskecivilizacije, ituno je to se sveto,djelomino,takoerpripisaloimenuNjemake.Akodanasi ujemo arogantne osude i neodobravanje, u stvari, besramno vrijeanje njemake kulture od straneTalijana, onda njemaki

narod moe da zahvali tome to je drava, izvana kamuflirana kao Njemaka, dopustila da karakter njenog unutranjeg bia Talijanima bude predstavljen posredstvom grubih vojnika, koji su u vlastitoj austrijskoj dravi bili smatrani ne samo ljudima koji su ivjeli o dravnom troku, ve i zbog toga kaznom od Boga. Ratna slava austrijske vojske dijelom je izgraena na uspjesima koji su nuno proistekli iz vjeite mrnje Talijana. Bila je prava nesrea za Njemaku to to nije uspjela shvatiti, nesrea, naprotiv, skrivana i zatakavana indirektno, ako ne i direktno budui da je Njemaka na taj nain izgubila dravu koja je, kako su onda stvari stajale, mogla postati na vjerni saveznik, kao to je jednom bila izuzetno pouzdan saveznik Prusije. Tako je stav irokog javnog mnijenja u Austriji povodom rata u Tripoliju bio presudan za unutranji odnos Italije prema Habsburzima.DajeBetrebaogledatipoprijekonapokuajeItalijedakroiuAlbanijuipakjebilarazu mljivastvar.Austrija je smatrala da su tu ugroeni njeni vlastiti interesi. Ali je zato ope i neosporno umjetnim putem stvarano neprijateljsko raspoloenje prema Italiji, kada je ona krenula u osvajanje Tripolija, bilo nerazumljivo. Korak koji je Italija nainila, meutim, bio je jasan. Ni jedan ovjek ne bi mogao optuiti talijansku vladu to je pokuala odnijeti talijansku zastavu u podruja koja su po svojoj lokaciji, morale biti priznate kao kolonijalne za Italiju. Ne samo zato to su mladi talijanski kolonisti krenuli stopama drevnih Rimljana, ve zato to je talijanska akcija i iz drugih razloga trebala naii na pozitivne reakcije upravo u Njemakoj i Austriji. to je Italija bila angairanija u Sjevernoj Africi, to se, po prirodi stvari, ona sve vie suprotstavljala Francuskoj. Superiorno dravno vodstvo Njemake je trebalo svim sredstvima barem ometati prijetee irenjefrancuskehegemonijeprekoSjeverneAfrike,i,openito,njenootkrivanjecrnakogkontinent a,uzimajuipritomeu obzir da to je mogue vie otea potencijalno vojno jaanje Francuske na europskim ratitima, budui da francuska vlada, i posebno njeni vojni lideri, nisu ostavljali m