P. 1
Francesca Brown-Andjeli koji mi šapću

Francesca Brown-Andjeli koji mi šapću

5.0

|Views: 910|Likes:
Published by Orgonster
Francesca Brown-Andjeli koji mi šapću
Francesca Brown-Andjeli koji mi šapću

More info:

Published by: Orgonster on Apr 12, 2013
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

09/18/2013

pdf

text

original

FRANCESCA BROWN

ANĐELI KOJI MI ŠAPĆU

Svim bićima svjetlosti koja kreću na ovaj put. Neka vaši anđeli uvijek budu uz vas

Predgovor

U JESEN 2001. RADIO SAM u Dublinu kao novinar i vrlo sam se veselio dvomjesečnom putovanju u Australiju koje sam planirao već neko vrije­ me. Tjedan dana prije polaska primio sam u novinskoj redakciji telefonski poziv čovjeka koji me upitao jesam li zainteresiran napisati priču o vidovi­ toj ženi iz zapadnog Dublina koja komunicira s anđelima. Da budem iskren, posljednje što sam želio činiti bilo je da klipšem do kuće neke domaćice i pitam je o njezinu iskustvu s anđelima, jer na umu su mi bile jedino pojedinosti koje je trebalo dovršiti prije puta. Tele­ fonski poziv primio sam u četvrtak poslijepodne, a u Australiju sam tre­ bao poći sljedećeg utorka. Ali moj urednik je saznao za telefonski poziv i rekao mi da pođem i razgovaram sa ženom, nadajući se da ćemo o njoj moći napisati neki šaljiv i zanimljiv članak. I tako sam se sljedeći dan našao pred jednom od dviju spojenih obiteljskih kuća u predgrađu Blanchardstown, u zapadnom Dublinu. Po­ kucao sam na vrata i otvorio ih je prilično velik muškarac obrijane glave. Izrazio mi je dobrodošlicu i uveo u kuću. » O v o je moja žena, Francesca«, rekao je, pokazujući mi ženu u ra­ nim četrdesetim godinama. Ispružila je ruku i rukovali smo se, ali bio sam svjestan da me žena izbjegava izravno pogledati u oči. Umjesto toga zagledala mi se u tjeme, a lice joj je imalo zagonetan izraz.

vii

»Zašto vidim klokane kako vam skaču oko glave?« upitala me. »A u pozadini se vidi Opera u Sydneyju. Jeste li se upravo vratili iz Australije ili se spremate poći?« Ostao sam bez riječi; vrlo je malo ljudi znalo za moje putovanje i nisam vidio kako bi uopće ta žena, koju nikad prije nisam vidio, mogla znati išta o tome. Iznenađenje mi se zacijelo ocrtavalo na licu jer je njezin suprug slegnuo ramenima, nasmijao se i rekao: »Vidite, rekao sam vam da je vidovita.« Zaista nisam znao što bih mislio o tome što se upravo dogodilo, ali ostao sam s Francescom gotovo dva sata, tijekom kojih mi je ispričala neke stvari o jednom mojem bliskom rođaku, koji je nedavno preminuo u tragičnim okolnostima, i neke događaje iz mojeg vlastitog života, infor­ macije koje nikako nije mogla saznati iz nijednog izvora kojeg bih se mo­ gao dosjetiti. Nakon tog dramatičnog sastanka dobro sam upoznao Francescu i njezina supruga Francisa, i napisao sam nekoliko članaka za nedjeljno iz­ danje novina o njezinim vidovitim sposobnostima i odnosu s anđelima. Tijekom godina ostao sam u kontaktu s Francescom i u nekoliko navrata proveo neko vrijeme s njom i Francisom u njihovoj kući u Španjolskoj. Tada sam bio svjedokom toga kako njezin odnos s anđelima postaje jasni­ ji i snažniji dok ona prenosi njihove poruke svima koji žele slušati. Francescin život me toliko zaintrigirao i fascinirao da sam joj pred­ ložio da napiše ovu knjigu, projekt na kojem smo zajedno radili. Nakon što sam radio s Francescom, htio bih reći da je ona jedna od najobičnijih, najrealističnijih i najsimpatičnijih ljudi koje sam imao za­ dovoljstvo upoznati.
NIALL BOURKE

Dublin, lipanj 2009.

viii

Uvod

se Francesca Brown. Pedeset mi je godina, kućanica sam, udana i majka dvoje djece. Pretpostavljam da bi me mnogi ljudi opisali kao »anđeosku terapeutkinju« ili stručnjaka. Uistinu, ti mi nazivi ne znače mnogo, ali zaista svakodnevno komuniciram s anđelima i smatram ih svojim najboljim prijate­ ljima. Doista, najvažniji dan mojega života bio je onaj kad mi se u spavaćoj sobi u siječnju 2000. pojavila anđelica Anne i najavila mi da će me izliječiti od bolesti koja me iscrpljivala i od koje sam patila gotovo dvije godine. Kako je ona to učinila opisano je na stranicama ove knjige. Prije toga nisam znala ništa o anđelima. Čitala sam i čula o ljudima koji su od djetinjstva povezani s anđelima i čini se da su anđeli bili s njima od njihove rane dobi. Ako pogledamo po­ vijest čovječanstva, vidimo da su se anđeli obratili Ivani Orkan­ skoj, Danijelu u lavljoj jami, Samsonu i Mariji majci Božjoj. Ne uspoređujem se ni s jednim od njih, ali kad sad pogledam na to, moram reći da su se i meni obratili. Čula sam za anđele, naravno, ali nikad im nisam pridavala puno pozornosti. Pretpostavljam da sam mislila kako su oni samo ljupka ideja — nešto što nalazite u vjerskoj literaturi ili u Bibliji.
1

Zovem

Prije nego što sam upoznala anđela Anne, smatrala sam svakoga tko bi pomislio da može komunicirati s anđelima, da iskreno ka­ žem, ludim. Bila sam obična kućanica iz Dublina, koja se trudila učiniti sve najbolje za svoju obitelj. Nikad me nije zanimao spiritualni svijet niti sam bila posebno religiozna. Zapravo, znala sam da je nekoliko mojih prijateljica zainteresirano za stvari kao što su tarot karte, gatalice i mediji, ali mene nijedno od toga nikad nije jako oduševljavalo. Međutim, od 2002. godine kad mi se prvi put predstavila anđelica Anne, život mi se potpuno promijenio. Gotovo svakod­ nevno komuniciram s anđelima. Prenijeli su mi raznovrsne poru­ ke u mnogo različitih oblika čiji je cilj da pomognu ljudima oko temeljnih problema s kojima se suočavaju u svojem ljudskom po­ stojanju. To su problemi koji se odnose na to kako mi kao obični ljudi možemo steći i zadobiti šire znanje o onim područjima koja svi želimo razumjeti — ljubav, ljepota, istina i postojanje Boga. Jedna od središnjih poruka anđela je da nas Bog sve podjed­ nako voli. Još važnije, da je Božja ljubav svima podjednako do­ stupna, zapravo ona se već nalazi u svima nama — doslovno smo jedno s Bogom; ne postoji odvajanje između nas i Stvoritelja, ni­ kad ne bi moglo postojati i nikad nije. Anđeli nam pomažu da se oslobodimo vjerovanja kako smo na neki način odvojeni od Boga. Nadam se da će ova knjiga pomoći ljudima da se približe jedno­ stavnoj istini koju sam i sama upoznala i shvatila: Bog već postoji u nama. Ljudi to mogu postići tako da slušaju ono što anđeli imaju za reći izravno čovječanstvu. Anđeli shvaćaju da postoji iluzija prema kojoj se ljudska bića osjećaju usamljeno i odvojeno od izvora onoga što stvarno jesu — Boga. Oni također shvaćaju da je ta iluzija izuzetno stvarna i vrlo čvrsto ukorijenjena u na­ šim ljudskim umovima. Dobra je vijest ta da anđeli također znaju kako srušiti tu iluziju i to je ono o čemu, jednim dijelom, ova knjiga govori. Do dana današnjega ne znam zapravo zašto su anđeli iza­ brali mene za komunikaciju, ali znam ovo — ako ja mogu komu2

nicirati s anđelima, onda to može i svatko drugi tko to zaista želi. Vrlo je teško riječima opisati kako je to imati jednog ili više anđela u životu. Možete doživjeti mnoge fantastične pa čak i ču­ desne događaje. Ili možda ne. Moje iskustvo s anđelima govori mi da su oni čudesna bića svjetlosti, a istodobno su uvijek vrlo suptilni i nježni na prvi pogled. Anđeli su kanal između neba i zemlje; oni su glasnici — Božji glasnici. Mogu vam pomoći svojim smjernicama, mudro­ šću, vašem zdravlju i u vašim odnosima s drugim ljudima. Kakav god da imate potencijal, kamo god vas vaše putovanje odvelo, morate samo iskreno otvoriti srce anđelima i novu načinu življe­ nja, a rezultat će biti učenje. Naučila sam da anđeli ne mogu živjeti vaš život umjesto vas, ali uvijek su prisutni i vode vas i usmjeravaju; nije važno jeste li vi toga svjesni ili ne. Vjerujem da su anđeli dio vječnog znanja pohranjenog vrlo duboko u svima nama; oni su tu i samo čekaju da ih probudite kako bi vam pomogli da se sjetite onoga što ste zaboravili a što je još uvijek prisutno u vašoj podsvijesti. Spojiti se sa svojim anđelom znači vratiti se u ono prekrasno stanje u kojemu smo svi uživali dok smo bili mladi. To je stanje nevinosti i čistoće, no koje smo uspjeli prekriti svim brigama koje nosi zrela dob i moderno življenje. Vjerujem da smo negdje du­ boko u našoj podsvijesti još zadržali onaj čisti osjećaj radosti koji smo upoznali kao vrlo mala djeca, dok smo iz krevetića gledali roditelje i gugutali od sreće bez nekog posebnog razloga. Zapravo, vjerujem da čak i sad, dok ljudi čitaju ove retke, postoji nešto u pozadini njihova uma što još prepoznaje to stanje o kojem govorim, stanje jedinstva s izvorom svega. Kako je čude­ sno kad ponovo otkrijemo to stanje ljubavi u sebi. Znam da se to radosno stanje može ponovo postići. Jedan od glavnih zadataka anđela je da pomognu ljudima da se vrate u svoje prirodno sta­ nje; to je stanje čistog postojanja, stanje potpune radosti, stanje jedinstva s Bogom. Ova knjiga nije neka vrsta priručnika za anđele — nije ni lagani vodič kako da u tri koraka uspostavite kontakt sa svojim
3

anđelima, iako se nadam da će zaista pomoći ljudima da ostvare početni kontakt sa svojim anđelom, ako je to ono što žele. Prije bi se moglo reći da je ova knjiga moja priča, priča o ženi iz Dublina koja je, za vrijeme teške bolesti, iznenada i bez nekog očitog razloga ostvarila čudesnu vezu s anđelima. Ta je veza rezultirala nevjerojatnim putovanjem, ne samo za mene nego i za mojeg su­ pruga Frana i naša dva sina, Jasona i Dwaynea. Vrijeme nije i ne može umanjiti tu povezanost; zapravo, ona postaje sve jača kako vrijeme odmiče. Ova knjiga je zapis o posljednjih devet godina otkad sam krenula na put s anđelima. To je zaista nevjerojatno putovanje i nadam se da ćete uživati u priči.

4

I.

Tračak neba

R

ođena sam 19. listopada 1958. u bolnici Rotunda u Dublinu. Moji roditelji, John i Alice Gibbs, isprva su živjeli u sjevernom predgrađu Dublina, u Cabri, prije nego što se obitelj preselila u obližnji Finglas.

Pretpostavljam da smo bili normalna radnička obitelj. Otac je radio kao vozač autobusa za Dublin Bus, a majka je također radila na raznim poslovima na pola radnog vremena. Imala sam četvero braće i sestara: Michaela, Marka, Elaine i Jackie. Rekla bih da sam imala relativno sretno djetinjstvo. Nikad nismo imali puno novca, ali to nije bilo značajno samo po sebi jer se u onim danima činilo da ga nitko nema mnogo. Još uvijek se rado prisjećam dugih ljeta provedenih u prio­ balnom gradiću Rush sjeverno od Dublina, dvadesetak kilometa­ ra od našega doma. Otac je imao stari automobil Morris Minor i natrpao bi nas sve unutra i odvezao u Rush. Zatim bi okrenuo automobil, vratio se u Finglas po naše susjede, obitelj Fitzpatrick i njihovu djecu i ponovo vozio u Rush. To je bilo tipično za ono doba — susjedi su bili više poput prijatelja i mnogo bliži jedni drugima nego što su možda danas. U Dublinu smo živjeli pokraj rijeke Tolka i ona je bila sta5

lan izvor zabave i pustolovina za svu djecu u susjedstvu. Sjećam se da smo ljeti plivali u rijeci, što znači da je morala biti mnogo čišća nego što je danas. Oko Finglasa je bilo i mnogo polja dok sam odrastala; sad su sva nestala — zamijenile su ih stambene četvrti. Cesto bismo se igrali do deset sati navečer prije nego što bi nas majka pozvala kući. U ono su doba dječje bande bile važne; svatko je bio u ne­ koj bandi, bilo da se radilo o meni i nekoliko prijateljica ili o braći koja su imala svoje bande, a naravno, nama djevojčicama nikad nije bilo dopušteno ući u ijednu od dječačkih bandi. Još se sjećam imena naše lokalne trgovine slatkiša u ulici Cardiffsbridge u Finglasu. Zvala se Morris's, a vlasnik je bio čo­ vjek koji se zvao Marty Morris. Svakog petka navečer, kad bi se otac vratio s posla, dao bi nam šiling i mi bismo se obrušili na trgovinu gospodina Morrisa kako bismo kupili slatkiše i čips. Još je veća poslastica bila kad bi ponekad, petkom navečer, najsta­ riji brat Michael dobio novac i otišao u obližnju fish and chips trgovinu i kupio nam pohanu ribu i krumpiriće. Ako zastanem i dopustim mislima da odlutaju u prošlost još uvijek se mogu prisjetiti kako su nam dimljeni bakalar i krumpirići bili ukusni — iako nikad nismo dobili cijelu porciju za sebe. Druga stvar koja je meni, braći i sestrama pružala neizmjer­ no veselje bio je odlazak u lokalno kino. Dok sam bila mlada u Finglasu je postojalo kino i nedjeljom poslijepodne od tri do šest prikazivala su se dva filma i možda pokoji crtić. Pješice bismo otišli do kina; brat Michael je bio glavni i pazio na nas, a ja se još sjećam radosti i uzbuđenja kad smo gledali kakav vestern ili ratni film na velikom platnu. Bilo je to kao da ste zaista tamo u rovovi­ ma, kad je metak pogodio njemačkog vojnika, ili kad bi pripadnik američke konjice dobio indijansku strijelu u prsa. Mislim da se je­ dan od prvih filmova koje sam vidjela u kinu zvao Rusi dolaze. Začuđujuće je kako ti dojmovi iz djetinjstva ostaju s vama, naročito sretna sjećanja. Još se uvijek jasno sjećam kako su me roditelji jednog Božića odveli na pantomimu u dvoranu sv. Fra­ nje Ksaverskog u ulici Dublin Quays. Udovica Twanky i ružne
6

sestre čine mi se i danas stvarne baš kao i onda, prije mnogo godina, kad smo iz svega grla vikali: »Iza tebe j e ! « Kad sad gledam na to, uvijek pamtim izvjesnu prisutnost u svojemu životu. Ne znam kako to najbolje opisati: bio je to sup­ tilan osjećaj, ali ipak vrlo određen. Znala sam da netko pazi na mene. Cesto bih to osjetila kad bih bila sama; činilo mi se kao da je još netko uz mene, iako nisam vidjela nikoga. U različitim trenutcima mojega života — možda kad mi je bilo teško u školi ili kad nismo imali mnogo novca, a roditelji su se brinuli kako će prehraniti obitelj — imala bih taj neki osjećaj da će sve biti u redu. Zapravo, to je bilo nešto više nego samo osjećaj — znala sam da će sve biti u redu. Okupila bih braću i sestre oko sebe i rekla im da ne brinu: netko bdije nad nama. Uvijek sam voljela biti na otvorenom i sjećam se da sam još kao dijete imala sklonost prema nebu i zvjezdanim nebesima. Jednostavno sam obožavala gledati uvis, u golemi svemir i čuditi se veličini i veličanstvenosti svega. Voljela sam gledati uvis i pu­ stiti da me to preplavi do te mjere da bih osjetila koliko sam be­ značajna i da sam na neki način postala dio zvijezda dok su one treperile i sjale začuđujuće blagim svjetlom na mene. Ne znam jesu li ljudi mislili da sam čudna; možda jesu. Još se sjećam kako sam jedne lijepe ljetne večeri gledala u nebo. Nalazila sam se na jednom od polja u blizini kuće, upravo se bilo smračilo i počele su se pojavljivati prve zvijezde. Dok sam gledala u nebo imala sam čudan osjećaj da sam potekla odozgo, da tamo pripadam. Osjetila sam kao da me netko spustio ovamo na zemlju i da sam gore, na nebu, za sobom ostavila nekoga ili nešto što sam zaista voljela. Sjećam se osjećaja da moram nešto učiniti ovdje na Zemlji i kad to bude gotovo, vratit ću se zvijez­ dama, vratiti se svojem pravom domu. Dok sam bila zagledana u nebo, rekla sam naglas: »Ako si još gore, dođi po mene kad završim i budem spremna na povratak kući; molim te, ne zabo­ ravi me.« Još pamtim tu ljetnu večer kao da se dogodila jučer. Sjećam se tog snažnog osjećaja da netko pazi na mene tije­ kom cijelog djetinjstva. Često, kad bih ležala u krevetu prije nego 7

što bih utonula u san, imala bih osjećaj da se oko mene nala­ zi mnogo prijatelja, zaista snažnih, dobrih prijatelja, iako su sa mnom u sobi bile samo moje sestre. Jedne večeri doživjela sam susret koji nikad neću zaboraviti. Sad znam da čovjek mora biti vrlo oprezan kad se radi o sje­ ćanju i doživljajima iz djetinjstva, ali ovaj je događaj na mene ostavio takav dojam da mi se urezao u misli i ostao sa mnom do dana današnjeg. Upravo sam bila utonula u san, ali nešto me probudilo. Pogledala sam ravno pred sobom i ugledala tri figure koje su stajale pred mojim krevetom. Stajale su tamo i gledale me. Bilo je to dvoje starijih ljudi, žena i muškarac, i jedan mlađi muškarac. Činilo mi se da su odjeveni u prilično staru odjeću. Ali ono što me potpuno očaralo, bila je njihova prisutnost. Od prvog trenutka kad sam ih ugledala, nisam se nimalo bojala; oko njih se širio osjećaj velike smirenosti, vrlo nježan, topao osjećaj mira i sigurnosti. Poželjela sam iskočiti iz kreveta, pozdraviti ih i zagrliti, baš kao što biste učinili kad bi vam najdraža tetka ušla u sobu, a vi biste joj se obradovali. Tri su osobe samo stajale i gledale me. Mogla sam osjetiti da im je stvarno stalo do mene — zaista su me voljeli. Naposljetku sam ih upitala tko su. Žena je odgovorila: »Ja sam Marija. Ovo je moj muž Josip, a ovo je naš sin Isus. Ne boj se, ovdje smo da pazimo na tebe.« Ono što je bilo čudno, bio je osjećaj koji sam imala dok je pričala. Znala sam da su oni zaista ti koje je žena spomenula, čak i prije nego što je prestala govoriti. Ništa više nije rekla, a ja se ne sjećam jesu li se oprostili sa mnom i otišli ili sam zaspala. Ono čega se sjećam jest da sam se probudila sljedećeg jutra, iskočila iz kreveta i unezvijereno počela pregleda­ vati sobu kako bih ih možda negdje našla. Pogledala sam čak i ispod kreveta. Moje su sestre sigurno pomislile da sam potpuno poludjela. Nikad nisam zaboravila tu noć ni osjećaj mira, ljubavi i sigurnosti koji sam iskusila u prisutnosti troje posjetitelja. Osjećam da je to što mi se dogodilo te noći bilo moje prvo svjesno iskustvo Božje ljubavi. Poslije nisam osjećala nikakvu ve­ liku odanost pa čak ni veliko zanimanje za Isusa, Mariju i Josipa.
s

Često sam viđala njihove slike u vjerskim knjigama ili kad bih s roditeljima odlazila u crkvu na misu, ali ništa mi nisu značile. Također bih često čula kako njihova imena spominju učitelji u školi, a mjesni župnik je svaki mjesec dolazio i govorio nam o vjerskim pitanjima te ih često spominjao, no ništa od toga nije ostavilo pravi učinak na mene. Ni sa čim se nisam poistovjeći­ vala. Na mene je djelovao samo način na koji sam se osjećala u njihovoj prisutnosti; to je ono što sam upamtila. Osjećam tu istu ljubav i sigurnost sad dok pišem ove riječi; taj me osjećaj ne napušta. Kad sad gledam unatrag, rekla bih da me to iskustvo odr­ žavalo tijekom mnogih godina koje će doći. Bez obzira na to koliko su stvari bivale teškima, uvijek sam se mogla osloniti na to iskustvo, iako nikad više nisam vidjela one tri čudesne osobe. Nikad nisam mogla nikome ispričati što sam vidjela ili doživjela one noći u svojoj sobi, jednostavno sam instinktivno znala da to ne trebam nikome spominjati. Znala sam da ne bi razumjeli. Na neki sam način osjećala da mi je to iskustvo podareno kako bi me ojačalo i pomoglo mojoj braći i sestrama. Napustila sam školu sa šesnaest godina i otišla raditi u veliku tvornicu cigareta u južnom Dublinu. Posao mi se sviđao i u tvor­ nici sam upoznala mnoge prijateljice iz velikih dablinskih rad­ ničkih četvrti kao što su Ballyfermot, Crumlin i Inchicore. Vi­ kendima bismo radile ono što već djevojke tinejdžerske dobi rade — išle bismo na ples i nadale se da ćemo upoznati zgodne mladi­ će. Nešto poslije, već sam povremeno znala popiti kakvo piće, i velika skupina nas sastala bi se u nekom pubu prije nego što bi­ smo produžili dalje u disko-klub u središtu grada. To su bila sretna vremena i s nekim djevojkama s kojima sam onda radila ostala sam i danas prijateljica. Svojega muža Frana upoznala sam kad mi je bila dvade­ set jedna godina. Dogodilo se to na Noć vještica, 31. listopada 1979., kad je skupina nas odlučila poći na maskenbal koji se odr­ žavao u jednom hotelu u Howthu, u sjevernom dijelu Dublina.
9

Fran je bio prerušen u golemu gorilu, a ja sam bila nogometaš. Između nas nije sve krenulo glatko odmah na početku, jer je ne­ koliko mojih prijateljica pušilo za stolom, pokraj stola za kojim su sjedili Fran i njegovi prijatelji. Jedan od Franovih prijatelja se okrenuo i zamolio djevojke da ugase cigarete jer mu smetaju. To je bilo davno prije nego što se na pušenje u javnim prostorima počelo gledati s negodovanjem pa su mu brzo odgovorile da ako mu smeta, neka se premjesti za drugi stol. Kako bi pokazali soli­ darnost sa svojim prijateljem, Fran i svi ostali mladići ustali su se i premjestili. Na nas djevojke nisu više obraćali pozornost; štovi­ še, mi smo to smatrale malom pobjedom ženskih prava — sve je to bilo pomalo nezrelo, ali svi smo bili vrlo mladi. Nije prošlo mnogo vremena, a Fran se vratio do našega stola i zamolio me za ples. Bila sam ushićena, iako mu to nisam dala do znanja. Fran mi se zaista svidio od prvog trenutka kad sam mu se obratila; nasmijavao me, bio je nježan i ljubazan i sjećam se da sam sama sebi te večeri rekla: »Ovaj momak ima dobro srce i mogu mu vjerovati.« Tjelesno je bio impresivan: širokih ramena i vrlo dobro gra­ đen, visok oko metar i osamdeset centimetara, plave kose. Sjećam se da sam pomislila kako sigurno redovito igra nogomet, jer bio je u dobroj formi. Otprve smo se dobro slagali i odlučili da će­ mo se ponovo vidjeti sljedeći vikend. U centru Dublina postoji tradicionalno mjesto na kojem se sastaju mladi parovi, poznato kao Cleryjev sat. Clery's je poznata robna kuća u središtu grada. I tako sam u osam sati navečer stajala ispod sata robne ku­ će. Čekala sam i čekala, ali Frana nije bilo na vidiku. Kad mi se već učinilo da je prošla cijela vječnost, iako se radilo o možda samo petnaest minuta, odlučila sam da je dosta čekanja i da ću sve to smatrati dobrom školom — lošim iskustvom. Putem kući mrmljala sam si u bradu ne baš lijepe riječi o Franu i općenito o muškarcima. Bila sam kod kuće nešto više od sat vremena, kad je pokucao naš prvi susjed i rekao da me netko zove na telefon. U ono vrijeme nismo imali telefon i često bismo se služili susjedo­ vim. Zaboravila sam da sam Franu dala njihov broj. Iskreno mi
10

se ispričao i objasnio da služi u irskoj vojsci i da su ga pozvali na vojnu vježbu s koje nije mogao izostati. Kad sam zaključila da se dovoljno namučio, pristala sam na sljedeći izlazak idućeg vikenda. Gotovo sam se odmah do ušiju zaljubila u Frana i slijedila je romansa od šest tjedana tijekom ko­ je smo se prekrasno zabavljali, odlazili u kino i kazalište ili bismo samo šetali. Bila sam izvan sebe od sreće kad sam bila s Franom, i iako smo se poznavali tek nekoliko tjedana, oboje smo znali da smo suđeni jedno drugome te smo se ubrzo zaručili. Sjećam se da je prvo pitanje moje majke bilo: »Jesi li trud­ na?« kad sam joj rekla da ću se udati za Frana. Uvjerila sam je da nisam, ali Fran i ja znali smo da je pred nama težak put i da ćemo morati puno štedjeti kako bismo si mogli platiti vjenčanje. Kad sam bolje upoznala Frana, shvatila sam da sam bila u krivu kad sam mislila da redovito igra nogomet; nije od nogo­ meta bio u tako dobroj formi, nego zato što je amaterski boksao. Također sam odmah na početku nešto naučila — bit će mi naj­ bolje ako naučim gledati boks, jer Fran je bio vrlo dobar boksač i imao je meč gotovo svaki tjedan. Trenirao je u klubu Transport Boxing u središtu Dublina, a također i za irsku vojsku, i svoje je treninge ozbiljno shvaćao. Pet­ kom bi uglavnom imao meč u sportskoj areni zvanoj Nacionalni stadion u južnom Dublinu. Sjećam se straha koji sam iskusila prvi put kad sam ga gledala u jednoj zaista teškoj borbi; bio je obliven krvlju, a oko mu je bilo natečeno. Ono što začuđuje je koliko se brzo oporavljao od borbi: već sljedeći dan izgledao bi gotovo normalno. Cesto mi je znao reći da ako je čovjek zaista u formi, može se oporaviti gotovo od svega. Morali smo naporno štedjeti kako bismo se mogli vjenčati i položiti depozit za kuću. Jedan od načina da to osiguramo bio je taj što se Fran javio da s irskom vojskom ode u Libanon na šest mjeseci. Otišao je, a ja se sjećam kako sam bila usamljena i kako mi je strašno nedostajao. Što se tiče novca, to je bio dobar potez i kad se vratio, vjenčali smo se u rujnu 1981. Imala sam dvadeset tri godine i ubrzo nakon vjenčanja uselili smo se u naš prvi dom

u ulici Deanstown u Finglasu — nasuprot onoj u kojoj su živjeli moj otac i majka. Oduvijek sam željela imati sinčića kojeg bih voljela i za ko­ jeg bih se brinula pa možete zamisliti moje ushićenje i radost kad smo Fran i ja bili blagoslovljeni našim dvama sinovima, Jasonom i Dwayneom. Jasona sam rodila s dvadeset pet, nakon dvije go­ dine braka, a Dwayne je došao dvije godine poslije. Kad kažem da su naša dva dječačića bila puna energije, ne šalim se; činilo se da dan nema dovoljno sati kako bi mogli trčati oko kuće ili igra­ ti nogomet. Redovito su me iscrpljivali, ali uživala sam u svakoj minuti. To je bilo naročito sretno razdoblje mojeg života. Sve se odvijalo baš kako sam zamišljala i nadala se: našla sam čovjeka kojeg sam istinski voljela, udala se za njega i dobila dvojicu pre­ krasnih sinova. Imali smo i veliki krug prijatelja, od kojih smo mnoge znali iz tinejdžerskih dana. Redovito smo se sastajali, uglavnom srije­ dom i nedjeljom navečer, u malom pubu koji smo svi voljeli, u Cabri u sjevernom Dublinu. Djeca koja su se rađala kao da ni­ malo nisu smetala našem društvenom životu; većina je naših prijatelja također imala malu djecu i u ono smo vrijeme uvijek nekako uspijevali pronaći dadilje. Tada je bilo lakše naći nekoga kome ste mogli vjerovati i povjeriti djecu na čuvanje i niste ih zato morali masno platiti. Možete zamisliti naš užas kad je s dvije godine Jason obolio od ozbiljne bolesti po imenu Perthesova bolest (Legg-Calvé-Perthesov sindrom). Ta bolest napada glavu bedrene kosti u blizini zgloba kuka koji postupno slabi i odumire zbog nedostatka prokrvljenosti. Moja je majka prva primijetila da Jason vuče nogu i ima manje bolove. Isprva smo mislili da je to zbog novih cipela koje smo mu nedavno kupili, ali ubrzo smo shvatili da se ne radi o tome. Jasona smo odveli u dječju bolnicu u ulici Temple u sre­ dištu Dublina, gdje su napravili rendgenske snimke i stavili mu nogu na dva tjedna u trakciju da vide hoće li to riješiti problem. Kad nije, odlučili su se za operaciju kojom su mu u kuk ugradili
12

vijke. To je za mene bilo posebno teško vrijeme jer sam upravo rodila Dwaynea kojeg sam morala ostaviti na čuvanje majci i Franu dok sam se brinula za Jasona. Nakon operacije morali su Jasonu davati sedative kako bi bio miran, a noga i kuk bili su mu u trakciji duže od šest tjeda­ na. Kad je naposljetku došao kući, bio je u invalidskim kolicima, a poslije je morao nositi protezu kako bi bolesnu nogu držao iznad tla. Šalili smo se da pomalo sliči jednonogom gusaru Long John Silveru. Bili smo i prilično zabrinuti jer su nam liječnici rekli da postoji mogućnost da se bolest proširi na drugu nogu. Također je postojala mogućnost da Jason ostane šepav pa smo vrlo pomno motrili na njega i bili jako zabrinuti. Cijeli niz događaja oko Dwayneova rođenja i Jasonove bo­ lesti počeo je uzimati svoj danak i kod mene. Sjećam se kako je jednog dana k nama svratila terenska sestra i rekla mi da izgle­ dam iscrpljeno te da bih trebala prihvatiti pomoć u kući dva dana tjedno, sve dok ponovno ne stanem na svoje noge. Sa za­ hvalnošću sam prihvatila tu ponudu i gospođa se zaista pokazala ljubaznom i bila mi velika pomoć u tešku vremenu. Naši dragi susjedi i prijatelji iz Finglasa spremno su skupili dobrotvorne priloge kako bismo Jasona poslali u Lourdes. Fran je otišao s njime na put, kako bi troškove sveli na minimum, a ja sam ostala kod kuće s Dwayneom. Jason i Fran su se prekrasno proveli u Lourdesu. Sjećam se da sam tada mislila kako su opera­ cija i razdoblje oporavka na neki način slomili Jasonov duh i či­ nilo se da nije isto dijete kakvo je bio prije operacije. Ali odlazak na put mnogo mu je pomogao. Nikad nisam zaboravila doživljaj iz svoje sobe prije mnogo godina i molila sam se Majci Božjoj da ne zaboravi obećanje koje mi je dala, da će se brinuti za mene. Molila sam je, ako je moguće, da se zauzme za Jasona kako bi se potpuno oporavio. Gorljivo sam se molila dok su njih dvojica bili u Lourdesu i molitve su mi uslišane. Jason se s vremenom potpuno oporavio, iako je to bio vrlo dug proces te smo stalno odlazili na kontrolne preglede u dječju bolnicu u ulici Temple, sve do njegove četrnaeste godine.
13

Ona večer kad su mi se u sobi pojavili Isus, Marija i Josip ostavila je na mene neizbrisiv pečat i mnogo sam puta poželjela podijeliti to iskustvo s drugim ljudima, ali osjećala sam da ne mogu. Osjećala sam da me ljudi ne bi razumjeli. Gledajući sad unatrag, poslije tog susreta imala sam više suosjećanja za druge ljude i takva sam ostala cijelog života. Kad kažem suosjećanje, nisam sigurna da je to prava riječ — na primjer, ako bih gledala televiziju i na vijestima bi se pojavilo nešto o nekom užasnom zločinu ili zvjerstvu koje je netko počinio, uvijek sam osjećala da mogu sagledati obje strane situacije. Dok bi drugi na to gledali kao na isključivo crno ili bijelo, ja bih doživjela onaj isti osjećaj ljubavi i sigurnosti kakav sam osjetila one noći kad sam primila njihov posjet, i znala bih da je to ispravan način gledanja na si­ tuaciju — da je taj osjećaj ljubavi ono što stoji iza svih ljudi, bez obzira na to smatraju li ih ostali dobrima ili lošima. Ali takav stav nisam mogla podijeliti s drugima, a kad sam pokušala obja­ sniti taj osjećaj suosjećanja koji me prožimao, ljudi su me čudno gledali ili bi izrekli neku primjedbu pa sam jednostavno šutjela. Međutim, to nije bilo jedino spiritualno iskustvo koje mi se dogodilo, a koje nisam mogla objasniti i zato sam smatrala da je najbolje da sve zadržim za sebe. Dogodilo se to u rujnu 1993. Mojem ocu je godinu dana ranije dijagnosticiran rak i bio je teško bolestan već cijelu godinu. Stajala sam u kuhinji svoje kuće u ulici Deanstown kad sam osjetila da netko stoji iza me­ ne, okrenula sam se, ali nikoga nije bilo. No kuhinjska su vrata bila otvorena i mogla sam vidjeti drugu prostoriju, dnevnu sobu. Znala sam da je netko ili nešto tamo; nisam to mogla objasniti, jednostavno sam imala jak osjećaj da je nešto prisutno u dnevnoj sobi. Iako oprezna, počela sam se primicati sobi; činilo se kao da me nešto privlači k sebi. Kad sam stigla do vrata, vidjela sam da negdje sa strane zrači svjetlost pa sam ušla u sobu i pogledala ulijevo. Ugledala sam začuđujući prizor. U kutu sobe nalazio se stup svjeda, možda visok i dva me­ tra. Bilo je to blistavo bijelo svjetlo, sjalo je i treperilo, ali nije se micalo iz kuta. Neobično, ali nisam bila uplašena. Odjedanput
14

su mi se u mislima pojavile dvije riječi — Anđeo smrti. Tada sam osjetila strah. Zbog nekog razloga nisam pomislila na svojega oca nego na svoju obitelj, i rekla sam: »Nadam se da nisi ovdje zbog mojeg muža i djece.« Zatim sam u glavi začula glas koji mi govori: »Ovdje sam zbog tvojeg oca; brzo se približava njegovo vrijeme da prijeđe u svjetlost, ali nemoj se bojati.« Onda je svje­ tlo izblijedilo i nestalo. Znala sam da je moj otac teško bolestan i nije očekivao da će dugo poživjeti, ali to je ipak bila šokantna vijest. Osjetila sam kako mi naviru suze i opet me preplavio sna­ žan osjećaj da se ne mogu nikome povjeriti i ispričati ono što sam upravo vidjela i doživjela. Otac mi je umro 21. listopada 1993. Dok su se obitelj, ro­ đaci i prijatelji okupljali u kući mojih roditelja, osjećala sam snaž­ nu potrebu da prijeđem ulicu, uđem u svoju kuću i budem sama. Kad sam ušla u dnevnu sobu znala sam da je tamo prisutna ona ista pojava koju sam susrela prije pet tjedana. I doista, kad sam zakoračila kroz ulazna vrata i pogledala u isti kut sobe, tamo je bilo isto ono svjetlo koje sam već prije vidjela. Bilo je blistavo i zapanjujuće na prvi pogled, ali dok sam ga gledala kao da sam izgubila sav strah, a onda sam u glavi začula isti glas: »Ne boj se, tvoj je otac sad sa svojim ljubljenima, sretan je i oni dobro paze na njega.« Dok je glas govorio, imala sam prekrasan osjećaj olak­ šanja i dubokog mira. Bila sam tako zahvalna što znam da je otac sa svojim ljubljenima i da oni dobro paze na njega. No onda sam osjetila da se svjetlo sprema otići. »Molim te nemoj ići«, rekoh bez razmišljanja. »Molim te, ostani sa mnom još malo. Trebam te.« Nastupila je tišina, a onda je glas opet progovorio. »Moram ići, moj posao ovdje je završen.« »Hoću li te ikad ponovo vidje­ t i ? « upitala sam. »Molim te, nemoj me ostaviti samu.« »Nećeš me vidjeti još dugo vremena, ali ubrzo ćeš vidjeti mnoge slične meni«, odgovorio je, a onda je svjetlo nestalo. Ostala sam sama u svojoj kući. U meni su se ispreplitale mnoge emocije. Osjećala sam se sama i zbunjena, ali također sam imala osjećaj olakšanja znajući da je moj otac na sigurnom, u rukama Gospodina, i na tome sam mu bila zahvalna.

15

Iscjeljujuće kamenje

S

redinom 1990-ih, dok su dječaci već pomalo stasali, u Finglasu je bilo mnogo droge i ludih vožnji autima te je četvrt po­ stajala poznata po zlu glasu. Posebno je bilo frustrirajuće to što obični pošteni ljudi s tog područja nisu ništa mogli učiniti da to spriječe. Osjećali su se bespomoćni dok su gledali kako se u nji­ hovu susjedstvu rađa sve više problema koje nisu nužno izazvali ljudi koji su tamo živjeli.

Promatrajući što se događa i s osjećajem bespomoćnosti kao i svi drugi, Fran i ja smo odlučili da ćemo se odseliti iz Finglasa čim budemo mogli. Bilo je to više zbog naših sinova nego zbog nas. Naposljetku smo uspjeli prodati kuću u ulici Deanstown i 31. travnja 1997. preselili smo se u dio grada oko pet kilometara dalje od Finglasa. Preseljenje nije bilo jednostavno ni s financij­ ske ni s emotivne strane, jer ostavljali smo prijatelje i naše drage susjede. Ali ipak smo se preselili i bili smo zaista oduševljeni novim domom i novim susjedstvom gdje smo ubrzo stekli nove prijatelje i drage susjede. Ne sjećam se jasno dana kad sam se počela osjećati bolesnom. Bilo je to negdje početkom siječnja 2000. Nisam imala snage i

svu me preplavila neka bezvoljnost. Nisam nimalo slutila da će se moj svijet i život moje obitelji okrenuti potpuno naglavce u sljedećih osamnaest mjeseci. Kad sam prvi put primijetila da se ne osjećam dobro i da jednostavne stvari poput šetnje, brisanja prašine ili usisavanja predstavljaju za mene veliki napor, odluči­ la sam se posavjetovati s liječnikom opće prakse. Otišla sam k njemu i objasnila kako se osjećam. Bio je pun razumijevanja i rutinski me pregledao. Rekao je da misli kako je problem u mi­ šićima i propisao mi neke protuupalne lijekove te mi rekao da se ne naprežem. Prošla su dva tjedna, a ja se nisam osjećala nimalo bolje te sam ponovo otišla liječniku. Opet me pregledao, ali ovaj put sam vidjela da je zabrinut. Rekao mi je da će me poslati u bolnicu Blanchardstown na preglede. Bolnica nije bila daleko od mjesta gdje smo živjeli, a ja sam se osjećala tako slabo da sam odmah pristala otići nadajući se da će pregledi otkriti nešto jednostavno i da ću moći nastaviti sa svojim životom. Ali to se nije dogodilo. Dobila sam jednu skupinu nalaza koji nisu ništa pokazivali, zatim je slijedila druga, također podjednako negativna. Poput jojo loptice na koncu, skakala sam od bolnice do svojeg liječnika, a sve je vrijeme moja energija sve više kopnila. Od četrdeseto­ godišnje zdrave i vitalne majke dvojice sinova, koja je strastveno voljela šetnje i boravak u prirodi, postala sam vezana za krevet, čangrizava osoba koja je jedva mogla ustati iz kreveta i pripremiti obrok suprugu i djeci. Promjena koja mi se dogodila u nekih šest mjeseci bila je prilično velika. Prije sam voljela odlaziti u žustre šetnje od tri do pet kilometara. Također sam voljela igrati skvoš, a s dobrom sam prijateljicom svaki tjedan na mjesnom igralištu igrala jednostav­ niju verziju golfa. Sve su te aktivnosti naglo prestale s napredo­ vanjem moje bolesti. Uvijek sam se smatrala otvorenom, ako ne i pretjerano samopouzdanom osobom. Obožavala sam svoju obi­ telj i imala sretan obiteljski život. Uvijek sam s velikom radošću odlazila gledati sinove kako igraju nogomet za školu ili lokalni klub. Čim bismo se vratili s jednih praznika, ja bih se već radova18

la sljedećima. I stoga mi nije bilo jasno što mi se to počelo do­ gađati. Kako su dani prolazili sve više sam se osjećala kao starica. U jednom trenutku liječnik mi je rekao nešto zastrašujuće, a to je da sam po njegovu mišljenju u ranom stadiju multiple skleroze. Fran i ja smo se zaista zabrinuli, a djeca, koja su u to vrijeme tek postali tinejdžeri, znali su da se brinemo zbog te si­ tuacije, iako nisu mnogo o tome govorili. Nakon mnogih pregleda, liječnik mi je rekao da ipak ne­ mam multiplu sklerozu, ali da sad misli da patim od mijalgijskog encefalomijelitisa (ME). Međutim, moram reći kako mi se činilo da zapravo nitko u tom trenutku nije znao što sa mnom nije u redu. Znala sam samo da sam većinu dana provodila u krevetu, a nekad mi je bila potrebna pomoć čak i da odem do kupaonice. Kad se sad osvrnem na tu bolest, dvije mi stvari prve padaju na pamet: letargija — onaj osjećaj kad vas sve pritišće kao olovo i kad vam sve predstavlja napor; i također bol u mišićima, naroči­ to u nogama. Teško je objasniti taj osjećaj frustriranosti kad ne možete obaviti najjednostavnije stvari koje svi uzimamo zdravo za gotovo. Ne mogu reći da sam pala u ozbiljnu depresiju, ali sagledati stvari u pozitivnu svjetlu za mene je značilo neprestanu bitku. No bila sam odlučna u tome da ustrajem i budem pozitivna, ako ni zbog čega drugog, onda zbog svojih sinova. Fran je cijelo vrijeme bio čvrst, iako sam znala da i njega sve to jako iscrpljuje.. Tada je radio kao taksist i kad bi se vratio s dugih smjena, morao je obavljati kućanske poslove, pobrinuti se da na stolu bude hrane, jer većinu toga ja uopće nisam mogla obavljati. Sjećam se poslijepodneva kad sam prvi put počela viđati lica. Cijeli sam dan provela, kao i mnoge prije toga, ležeći u kre­ vetu i dosađujući se. Fran i dečki su otišli iz kuće te sam ostala sama. Imali smo televizor u spavaćoj sobi i moja svakodnevna ru­ tina bila je da gledam jutarnji talk show, i to više njih za redom. Počela sam biti vrlo cinična prema nekim voditeljima tih emisija i često bih ih kritizirala. To je bilo netipično za mene, jer prije bih se veselila takvim emisijama, čak bih žurila kući da ne pro19

pustim one meni najdraže. Sad su mi se sve činile podjednako sivima i dosadnima; činile su se glupima i bez ikakva smisla. No ipak sam ih gledala — nije bilo ništa drugo što bih mogla raditi. Bilo je rano poslijepodne, ležala sam u krevetu i buljila rav­ no pred sebe, osjećajući se jadno. Razmišljala sam hoću li uklju­ čiti televizor i gledati popodnevne emisije, kad sam primijetila da mi se pred očima pojavljujuju neke forme. Isprva im nisam pridavala mnogo pažnje; osjećala sam se umorno i pospano. Ali ti oblici nisu nestali, nego su postali jasniji i poprimili konkretna ljudska obilježje, samo su hodali pokraj mene i ignorirali me. Kad sam shvatila koliko su postali stvarni, počela sam ih se bojati. Isprva, činilo se kao da mnogi stižu iz — sad nagađam — možda devetnaestog stoljeća; neki su izgledali kao viktorijanska gospoda s polucilindrima, a žene su imale duge suknje, a neke i šeširiće na glavi. To je bilo tako neobično iskustvo; figure koje sam vidjela pred sobom bile su zastrašujuće i sad sam se zaista bojala, no ipak su bile fascinantne, bilo je nečega izuzetno zanimljivoga u njima. Izgledalo je kao da mi je dopušteno proviriti u taj drugi svijet, koji se istovremeno činio stvarnim i nestvarnim. Bile su ta­ ko jasne, svaki detalj bio je definiran, a ipak mi je racionalni um govorio da mi se to ne može događati — sigurno to zamišljam, a možda i haluciniram. Nastavilo se tako nekoliko dana, a ja to nikome nisam spominjala. S jedne strane me zainteresiralo što vidim sva ta čudna bića pred sobom, ali ta je znatiželja uvelike bila prožeta strahom i još uvijek nisam imala pojma odakle do­ laze. Nisam znala umišljam li sve to ili ne. Ali, čudno je, osjetila sam lagano olakšanje samo zato što mi se ponovo nešto događa u životu, nakon što sam toliko dugo samo ležala u krevetu i gle­ dala televiziju. Sve se to promijenilo trećeg dana promatranja tih likova. Dok sam ležala u krevetu i gledala kako razni ljudski likovi dolaze i odlaze, dogodilo se nešto što me je posve šokiralo. Jedan od likova — muškarac u dugačku crnu kaputu, s polucilindrom — zastao je, pogledao ravno u mene i obratio mi se!
20

»Ne misliš ležati tu ostatak života, zar n e ? « upitao me. Užasnula sam se. Dok su svi ti muškarci i žene prolazili pokraj mene i išli za nekim svojim poslom, osjećala sam se relativno si­ gurno, iako preplašeno. Ali sad mi se ovaj čovjek obratio. Gubim li pamet? Nisam znala. Bila sam svjesna da sam jako bolesna i umorna, ali istovremeno sam bila svjesna da su ti likovi koji mi se prikazuju vrlo stvarni. Zbog toga sam se osjećala malo bolje. Čini mi se da sam bila svjesna stvarnosti no postojala je i ta dru­ ga dimenzija, ova vrlo stvarna bića koja su razgovarala sa mnom. Uzvratila sam muškarcu izravno ga pogledavši. Ukočila sam se od straha. Pogledao me i napravio malu gestu, kao da ga nešto iritira, kao da se ljuti na mene, i onda je otišao. Sljedeći se dan to ponovilo. Drugi muškarac, ovaj put sa sijedom bradom i odjeven u nešto što je sličilo na odjeću seljaka, zastao je i rekao: »Zar je stvarno tako loše?« Onda se nasmiješio i pošao dalje. Bila sam uplašena i morala sam nekome to ispričati. Kad se sad osvrnem na to iskustvo, znam da su ti likovi koje sam viđala u svojoj spavaćoj sobi zapravo bili moj prvi pogled u spiritualnu sferu koja postoji u podsvijesti svakoga čovjeka. Kako su godine prolazile, intimno sam upoznala i shvatila tu sferu, a također sam naučila kako surađivati s njom na pozitivan način. Ta sfera sadrži mnoge različite pojave i mnogi su obični ljudi provirili unutra, ali ne razumiju što im se događa. Primjerice, vr­ lo se često događa da ljudi koji su izgubili dragu osobu zapravo još neko vrijeme osjećaju prisutnost te osobe u svojoj blizini, a taj intenzivan osjećaj ili prisutnost potječu iz te sfere o kojoj govo­ rim. Doista, mnogo je češće nego što se općenito priznaje da lju­ di vide stvarnu pojavu nekoga tko je netom umro, naročito ako su zaista voljeli tog rođaka ili prijatelja. Naravno, većina ljudi će takvu pojavu nazvati duhom ili prikazom, ali pojava dolazi iz iste spiritualne sfere kao i likovi koje sam viđala u svojoj spavaćoj so­ bi, iako to u ono vrijeme nisam znala. Kad ljudi ugledaju pojavu njima bliske osobe koja je umrla, to može biti vrlo zastrašujuće, a tako je bilo i meni u onim mračnim danima moje bolesti, kad su mi se ti nepoznati likovi počeli prikazivati u sobi.
21

Znala sam da Fran ne zna što bi mislio o mojoj priči kad sam mu pokušala objasniti što se događa. Mislim da je bio prilič­ no siguran da haluciniram i to mu je samo još povećalo zabrinu­ tost. Često bi se vratio kući s posla i uzviknuo: »Za ime Božje, što se događa? Kuća je osvijetljena kao božićno drvce?« Imala sam upaljena sva svjetla u kući jer sam se jako bojala onoga što se događalo oko mene i nisam znala odakle ni kad će se pojaviti drugo biće. Sigurno sam viđala cijeli niz različitih likova gotovo cijeli tjedan, kad je moj liječnik predložio da bih se trebala priključiti grupi potpore koja se sastaje svaki tjedan u bolnici. Nisam mu ništa rekla o prikazama, on je samo mislio da bi za mene bilo dobro da se priključim toj grupi i razgovaram s drugim ljudima o svojoj bolesti. Isprva nisam željela ići jer sam znala da će to biti još jedna dodatna obveza za Frana, koji će me morati voziti na sastanke i natrag, pomoći mi da uđem i izađem iz bolnice. Ali Fran je rekao da mu to neće biti teško i da bih trebala ići. Prvi sastanak je bio u četvrtak navečer pa sam se našla u dnevnoj sobi bolnice s još desetak drugih ljudi, od kojih su samo dvoje patili od ME-a, dok su ostali imali neke druge probleme. Dok sam tamo sjedila, došao je psiholog, predstavio se kao vo­ ditelj grupe, a onda zamolio prisutne da se predstave i kažu što ih muči. Sjedili smo u krugu, a meni je za oko zapela mlada dje­ vojka koja mi je sjedila nasuprot. Pogledala sam je i nasmiješila joj se, a kad sam to učinila, u mislima su mi se pojavile riječi »otac joj je alkoholičar«. Iznenadila sam se. Nisam imala pojma odakle su se pojavile te riječi; činilo se kao da mi se obratio neki glas. U tom trenutku djevojka se počela predstavljati. Nakon što je rekla kako se zove i malo opisala svoju bolest, rekla je: »Jedna stvar koja me zaista brine u ovom trenutku je gdje ću živjeti kad izađem iz bolnice. Majka mi je mrtva, a otac mi je alkoholičar.« Ostala sam zaprepaštena. Nisam mogla vjerovati da je to izgovo­ rila. Onda je na mene došao red da se predstavim i objasnim što nije u redu sa mnom. Ali jedva sam izgovorila svoje ime koliko sam bila šokirana onim što se dogodilo.
22

Zatim se dogodilo nešto drugo što nisam mogla objasniti. Dok sam gledala grupu, primijetila sam kako se oko svake osobe počinje stvarati neka boja. Nisam znala odakle te boje dolaze. Neke su bile tamnosive i smeđe i činilo se da su prilijepljene lju­ dima za glavu i oko ramena, dok su druge bile jarkocrvene, plave i zlatne i izgledalo je kao da iskre iz tijela pojedinaca. Sjedila sam u skupini otupjela od straha. Misli su mi se kovitlale. »Zaboga, što mi se događa?« pitala sam se. Željela sam plakati. Kad sam opet bila u autu s Franom, briznula sam u plač. Fran me pitao što se dogodilo, ali mogla sam jedino odmahivati glavom i reći da se više ne želim vraćati u tu grupu. Dao je sve od sebe da me umiri i nije više ništa pitao o onome što se do­ godilo. Mislim da je osjećao da je to što sam govorila o svojoj bolesti i slušala druge kako čine isto, bilo previše za mene. Nakon događaja s grupom potpore, kod kuće sam zaista bila potpuno prestrašena. Počela sam u kući viđati iste boje koje sam vidjela oko ljudi u grupi; bez ikakva bi se razloga samo po­ javile ispred mene. Također nisam znala kad će se opet pojaviti koji od tajanstvenih likova. Što god značilo to iskustvo kroz koje sam prolazila, postajalo je sve intenzivnije i apsolutno užasavajuće. Osjećala sam kako polako gubim kontrolu nad sobom. Onda mi se dogodilo nešto potpuno drugačije i predivno. Cijeli život pamtit ću taj dan. Bio je 11. ožujka 2001. Leža­ la sam u krevetu, posebno iscrpljena i umorna, kad sam postala svjesna neke svijetle, svijetloplave energije, koja se počela obliko­ vati pred mojim krevetom. Isprva je bila poput maglice, a onda je postala gušća i začula sam glas kako kaže: »Ne boj se, ovdje sam da ti pomognem.« I zaista, nisam se bojala. Odjedanput sam se osjećala opu­ šteno, kao da sam znala da sam u društvu nekoga tko zaista mari za mene. »Tko si t i ? « upitala sam. »Anđeo«, bio je odgovor. »Anđelka iscjeljenja i pomoći ću ti da ozdraviš.«
23

Jedino što mi je palo na pamet da kažem, bilo je: »Ne izgle­ daš kao anđeo, nemaš krila.« Istog trenutka kad sam izgovorila te riječi, osjetila sam se budalasto. Ali glas je odvratio: »Možda nemam, ali ovdje sam da ti pomognem. Neće biti lako, ali ako možeš slušati i vjerovati u mene, ozdravit ćeš.« Nakon tih riječi prekrasna svijetloplava energija izblijedjela je, a ja sam ostala sama u sobi. Razmišljala sam o onome što se upravo dogodilo i jedino što sam željela je da se anđeo vrati. U onom kratkom vremenu dok je bila prisutna osjetila sam totalno opuštanje i da se netko brine za mene, i željela sam opet iskusiti taj osjećaj. Anđelica je rekla da ću se oporaviti od ove bolesti. Zar to ne bi bilo prekrasno? Pokušala sam uspravnije sjesti u krevetu, ali to je za mene bio velik napor. Prije ovoga jedino liječenje u koje sam vjerovala bilo je ono koje je nudila medicinska pro­ fesija. Sjećam se da sam na televiziji gledala emisiju o nekom prirodnom iscjelitelju, koji je liječio polaganjem ruku na tijelo bolesnika prenoseći mu svoju energiju, ali mislila sam da je lud i neiskren. Odlučila sam da nikome neću reći za posjet anđela. Znala sam da se Fran samo još više brinuo kad sam mu rekla da vidim likove raznih ljudi u svojoj sobi, i zato sam odlučila šutjeti. A i nekako sam osjećala da ne bih nikome trebala govoriti o tome. Osjećala sam da mi u tom trenutku treba samo pomoć tog anđe­ la i željela sam da se ona opet pojavi. Ali prošlo je dosta vremena prije nego što mi se opet javila. Možda je prošlo i tjedan dana kad sam podigla pogled s kreveta i ugledala onu istu svijetloplavu energiju kako se oblikuje preda mnom. »Gdje si bila?« odmah sam upitala. »Mislim da si rekla da ćeš mi pomoći.« Nikad neću, dokle god živim, zaboraviti sljede­ će što se dogodilo. Dok sam gledala u masu energije, počela je mijenjati oblik od vrha prema dolje i u jednom se trenutku preda mnom pojavila i gledala me savršena anđelica, visoka oko metar i osamdeset, s najljepšim krilima koje sam ikad vidjela.
24

Bila sam očarana — skamenjena — i nisam mogla učiniti ništa drugo nego zuriti. Naposljetku sam rekla: »Mislila sam da nemaš krila.« Opet sam se osjetila budalasto, ali to je bilo jedino čega sam se sjetila. Anđelka je imala najljepše lice koje sam ikad vidjela; bilo je prozirno, a istovremeno je imalo blistavu supstancu. Stajala je u podnožju mojeg kreveta i zračila najprofinjeniju ener­ giju po cijeloj sobi. Onda je rekla: »Možda će ti više pomoći ako me vidiš ovakvu.« Lice se nasmiješilo, a smiješak je prošao kroz mene, u moju dušu. Osjećala sam ekstazu. Tada je progovorila. »Znam da ti je energija na niskoj razini, ali moramo te navesti da opet počneš raditi neke stvari.« Samo sam kimnula glavom i nastavila zuriti u nju. Onda mi je počela govoriti kako moram prestati jesti određenu vrstu hrane, uključujući i bijeli kruh, jer od kvasca moj organizam poludi. Također mi je rekla da želi da svakodnevno jedem određenu vrstu meda, za koju nikad dotad nisam čula. Zatim je spomenula južno voće koje moram jesti, uključujući kivi, koji nikad prije nisam jela samo zato što mi se nije sviđao izgled tog voća. Rekla mi je da moram svakodnevno jesti suhe grožđice jer su jako dobre za krv, a me­ ni je nedostajalo poprilično željeza. Također je rekla da moram utrostručiti dnevni unos svježe vode, iako sam je u to doba pila poprilično. Gledala me i smiješila se. »Ima mnogo toga čime se moraš baviti«, rekla je. »Ovo je početak tvojeg oporavka i moraš biti snažna za ono što je pred tobom. Vratit ću se.« S tim je riječima nestala. Ali nije nestala i njezina energija; i dalje je ispunjavala sobu, a ja sam osjećala toplinu i sigurnost, osjećaj koji dugo nisam osjetila u umu ni u tijelu. Kad sam ostala sama, počela sam razmišljati o onome što mi je anđelica upravo rekla. Potpuno sam joj vjerovala; pa kako ne bih? Ona je bila biće stvoreno iz ljubavi. To sam instinktivno znala. Htjela sam odmah početi primjenjivati njezine savjete, ali bila mi je potrebna Franova pomoć da ih provedem. Bilo je zabavno promatrati Frana dok sam mu pričala o svo­ jim novim zahtjevima. Prvo sam morala prestati jesti tost, koji
25

mi je donio sljedećeg jutra, jer je bio od bijelog brašna. Zamolila sam ga da mi u tosteru ispeče kruh od cjelovitih žitarica. »Nemamo crni kruh od cjelovitih žitarica, jer ga ne voliš«, odgovorio je. Objasnila sam mu da me iznenada obuzela želja da ga ku­ šam, a poželjela sam i da ode kupiti neko voće, uključujući kivi. Zbunjeno me gledao. »To je puno voća; nikad nisi bila veliki ljubitelj voća«, re­ kao je. »I nikad te nisam vidio da jedeš grožđice, nikad.« Zamolila sam ga da svrati u trgovinu zdrave hrane u lokal­ nom trgovačkom centru i da nabavi poseban med, koji mi je anđeo rekao da počnem koristiti. » M e d ? « upita on. »Nikad nisi spomenula da voliš bistar med. Zar ga voliš?« »Nisam sigurna, ali zaista ga želim probati«, rekoh slabaš­ nim glasom. Fran se vratio iz trgovine sa svim namirnicama koje sam tražila i počela sam sa svojim novim režimom prehrane. Anđeo mi je dao mnogo uputa, a među njima i da iz jelovnika izbacim krumpir i crveno meso. Zapravo, nije se bilo jako teško držati tih uputa, jer sam već mjesecima živjela samo na juhi i Fran je bio sretan kad je vidio da sam počela više jesti, iako se radilo samo o voću i medu. Prošao je još jedan tjedan prije nego što mi se anđelica opet javila. Ovog puta bilo je kasno navečer i soba je bila u mraku kad se pojavila. Činilo se kao da može prilagoditi svoju energi­ ju; ovom prilikom, iako je bila iste svijetloplave boje, nije sjala jarkim sjajem kao prije, energija joj je bila blaža, iako i dalje vrlo lijepa i topla. Nasmiješila mi se kad me je pogledala. »Dobro napreduješ, znamo da ti to još ne osjećaš, ali počela si ozdravljivati«, rekla je tiho. » S a d želim da postaneš svjesna nekih dijelova vlastitoga tijela.«
26

Onda je pomaknula krilo prema mojem čelu, grlu i niže prema trbuhu. To je bio tako neobičan osjećaj; svako mjesto koje je pokazala kao da je oživjelo energijom, koja je počela navirati oko mojega tijela iz svake točke koju je anđelica pokazala. Zatim je rekla: »To su tvoja energetska središta; ljudi ih svakako nazivaju, ali nama to nije važno, ti ih samo budi svjesna i usmjeri svoju pozornost prema njima što češće možeš. Odatle ćemo te ozdravljivati.« Onda me zamolila da učinim nešto što me stvarno iznenadilo. »U prizemlju imaš neko kamenje koje si davno donijela s plaže«, rekla je. Znala sam na koje kamenje misli. Fran, djeca i ja smo ga skupili kad smo bili na praznicima u Connemari prije nekoliko godina, a ja sam tri kamena stavila u dnevnu sobu jer su mi se sviđala. »Želim da staviš ta tri kamena u vodu koja je proključala s malo morske soli. Ostavi ih tako preko noći, a ujutro neka ti ih Fran donese u sobu«, rekla je anđelica. Rekavši to, njezina je energija počela blijedjeti i napustila je prostoriju. Opet sam ostala sama da razmišljam o onome što je tražila od mene. Bilo je nečega u njezinoj energiji dok je bila sa mnom u sobi zbog čega mi je bilo vrlo lako pristati na sve što je govorila i vrlo lako vjerovati svemu što je rekla. Međutim, kad bi me ostavila, počela bih razmišljati o njezinim zahtjevima. Činili su se tako čudnima da sam počela sumnjati. Kamenje koje je spo­ menula već je godinama ležalo na polici iznad kamina i kako bi mi, zaboga, ono moglo pomoći? Kako će Fran primiti te zahtje­ ve? Nisam znala, ali znala sam da ću učiniti ono što je anđelica tražila bez obzira na svoje sumnje. U to sam vrijeme osjećala da je taj anđeo sve što imam; životna nit koja me vraća u normalno zdravlje. Sljedeći dan rekla sam Franu što želim da učini s kamenjem. Pogledao me i počeo se smijati. »Sto želiš da učinim?« upitao je. Ponovila sam svoj zahtjev. »Ali zašto?« upita on.
27

»Jednostavno mi se sviđa to kamenje, želim ga ovdje go­ re u sobi i hoću da bude čisto«, rekoh. Vidjela sam da je Fran sumnjičav, ali također je vidio da me to kamenje zainteresiralo, a to je bilo nešto što je nažalost nedostajalo mojoj osobnosti dugo vremena, pa je pristao na sve što sam tražila. Međutim, dok je izlazio iz sobe, odjedanput mi se učinilo da možda neće učiniti točno onako kako sam mu rekla. Možda će mi samo donijeti kamenje, a da ne prođe kroz cijeli postupak koji je anđelica opi­ sala. »Fran, upamti, stavi kamenje da proključa u vodi s morskom solju i ostavi da stoji preko noći«, rekla sam sa smiješkom. Samo je kimnuo glavom, nasmiješio se i izašao. Kamenje je ležalo na mojem toaletnom stoliću. Jedan je bio duguljast i gladak, drugi više poput škriljevca, a treći je imao oblik velike sive loptice za tenis. Ležali su tu cijeli dan nakon što ih je Fran ujutro donio u moju sobu, i nakon što je postupio prema uputama anđelice. Ona se opet pojavila kasno navečer, energija joj je bila slična kao i prošli put, prilično prigušena, ali topla i zračila je ljubav. Pogledala je kamenje i nasmiješila se. »Prekrasno je, zar ne?« upitala je. Kimnula sam glavom. »Da, lijepo je, dolazi iz Atlantskog oceana.« Ono što se sljedeće dogodilo, ostavilo me je bez daha. Anđelica se primaknula toaletnom stoliću gdje je bilo kamenje, raširila je krila oko cijelog toaletnog stolića tako da su i stol i kamenje na njemu bili potpuno zakriljeni krilima. Njezina je energija postala intenziv­ no sjajna te je toaletni stolić počeo treperiti sjajem kao da ga je preplavio val vrućine. Kamenje je postalo gotovo prozirno, kao da mu se i sam sastav promijenio, a ja sam znala da ono upija tu predivnu, ozdravljujuću svjetlost. Činilo mi se da anđelica dugo stoji nad kamenjem, iako je prošla možda tek minuta. Onda je progovorila. »Želim da položiš to kamenje na tri energetske točke koje sam ti ranije pokazala. Samo ostavi kamenje da leži na tvoje­ mu tijelu na tim mjestima i čini to najmanje četiri puta svakog dana.« Rekavši to, podignula je krila s toaletnog stolića, a dok
28

se kretala, veličanstvena zlatna energija preplavila je cijelu sobu. Pogledala me, i tiho rekla: » Da se izliječiš, potrebno je ono što vi nazivate vremenom. Uskoro ćeš vidjeti što sam htjela reći, a onda ćemo razgovarati o onome što slijedi.« Onda se njezina energija ugasila i nestala je. Opet sam ostala sama u sobi, ali ovaj sam put imala svoje kamenje. Teško je opisati kako sam se osje­ ćala. Nakon što sam vidjela što je anđelica napravila s kamenjem, znala sam da će ono odigrati važnu ulogu u mojem ozdravljenju i osjetila sam da sad kad imam to kamenje uza se, imam također i jedan dio anđela. Iznenada, nakon što sam bila bolesna i jadna toliko dugo, život se ponovo činio vrijednim. Bila sam na putu ozdravljenja i bila sam ushićena. Ali imala sam još jedan problem: za mene je i ustajanje iz kreveta bilo veliko iskušenje i još mi je trebala Franova pomoć da postavim kamenje na energetske točke, kako mi je savjetovala anđelica. Još uvijek sam bila nervozna i nisam Franu rekla za anđelicu. Bojala sam se za njega — mislila sam da će se zaista zabri­ nuti zbog mene i nisam znala što bi mogao učiniti. Ali također sam odlučila da ću, čim se budem osjećala bolje i kad bude očito da se oporavljam, ispričati Franu sve o anđelici. Čudesno je bilo to što sam znala da ću ozdraviti. Od tog sam trenutka znala da ću se oporaviti; nisam nimalo sumnjala i to je bilo veliko saznanje. Sljedeći dan kad se Fran pojavio s mojim doručkom, rekla sam mu da moram s njim razgovarati. Pitala sam ga što misli o kamenju koje je ležalo na mojem toaletnom stoliću. »Što mislim o kamenju?« upitao je on, malo se mršteći. »Da. Meni se jako sviđa. Sviđa li se tebi?« »Uvijek mi se sviđalo, još odonda otkad smo ga pokupili«, rekao je. »Zašto pitaš?« »Zato što mi je potrebno da mi vjeruješ, Fran«, rekla sam. »Da ti vjerujem? Znaš da ti vjerujem«, odvratio je. »Znam, ali moraš učiniti nešto za mene, a da ne postavljaš pitanja, a ja obećavam da ću ti sve objasniti kad dođe trenutak
29

za t o « , rekla sam. Onda sam mu objasnila što želim da učini s kamenjem i na moje iznenađenje, pristao je. »Ne znam što ima u tom kamenju«, reče on, » a l i ono ti je udahnulo malo života, nešto što već dugo nisam vidio, pa ću učiniti što tražiš.« I tako smo počeli. Fran bi mi postavio kamenje na energet­ ske točke odmah rano ujutro, zatim oko podneva, kasno poslije­ podne i navečer prije spavanja. Ostavio bi ga na mojem tijelu oko pola sata. Prva tri dana nisam primijetila nikakvu promjenu, a drugog dana sam se čak osjećala loše. Ali četvrti dan, nakon po­ dnevnog stavljanja, počela sam osjećati žmarce. Prvo su se poja­ vili u području trbuha gdje je ležao jedan kamen, a odmah zatim postala sam svjesna protoka energije kroz sve točke gdje je bilo postavljeno kamenje. Obradovala sam se, ali to nije potrajalo i drugih dana ne bih apsolutno ništa osjećala. Onda mi se anđelica opet prikazala. Prošlo je oko dva tjed­ na od posljednjeg susreta i bila sam ushićena kad sam podignula pogled i ugledala tu prekrasnu svijetloplavu energiju. »Prilično si dobro radila«, rekla je. »Svi smo vrlo zadovolj­ ni s tobom, ali sad je potrebno da kreneš korak dalje. Želim da ustaneš iz kreveta i počneš hodati.« Dok je izgovarala te riječi, imala sam snažnu želju da briznem u plač. Prošlo je toliko mnogo vremena otkad sam hodala bez Franove pomoći, i osjetila sam da je sve to previše za mene. Bojala sam se i mislila da neću uspjeti. »Male korake, to je sve što tražimo, sve do ulaznih vratašaca na ogradi pred kućom, zna­ mo da to možeš učiniti«, smiješila se anđelica. Vratašca na ogradi o kojima je govorila bila su udaljena oko devet metara od ulaznih vrata kuće, ali mogla su biti i pedeset kilometara, jer ja jedva da sam jedanput sišla u prizemlje u po­ sljednja četiri mjeseca, a i tada uz Franovu pomoć. Počela sam plakati; ovaj put sam ridala i bila užasnuta. »Znamo da ti to možeš«, rekla je anđelica i nestala. Sljedeći sam dan rekla Franu: »Želim da mi pomogneš sići
30

u prizemlje, nosi me ako moraš, ali pokušat ću hodati do vratašaca na ogradi.« Iznenadilo me kad je samo rekao: »Dobro. Učinimo to.« Pokazalo se da me Fran nije morao nositi, ali morala sam se pridržavati za njega i pustiti da me takoreći vuče. Kad smo stigli do ulaznih kućnih vrata, rekao je: »Jesi li sigurna da želiš izići van sve do ograde?« Potvrdno sam kimnula, ali drhtala sam jer mi se to činilo kao vrlo dug put. Ali uspjeli smo doći do ograde i natrag. Preplavili su me osjećaji; nisam mogla vjerovati da sam uspjela to učiniti. Ali to me je i koštalo, jer kad sam se vratila u kuću, rekla sam: »Nema šanse da se uspnem tim stubama na kat. Osjećam se kao da me netko izmlatio, noćas ću spavati na trosjedu.« I tako sam učinila, ne samo te noći već i sljedeći tjedan, jer smo Fran i ja šetali od ulaznih vrata do ograde sve češće. Dan kad sam sama prešla udaljenost do ograde i natrag, bio je sretan dan. Zagrlila sam Frana i nismo se mogli prestati smijati, jer nam je taj moj uspjeh bio jako važan. Već je bio kraj svibnja 2001., prošlo je gotovo osamnaest mjeseci otkad mi je dijagnosticiran ME. Nije prošlo dugo a ja sam sama, potpuno sama, hodala do ruba našeg imanja, možda kakvih 100-tinjak metara, tamo i na­ trag do kuće. I tako se nastavilo, male su udaljenosti postupno postajale većima, sve dok nisam sama mogla prošetati našim ima­ njem, do mjesta gdje se zemljište dodirivalo s glavnom cestom, a to je udaljenost od kakvih četiristo metara. Kad su prošla dva mjeseca takvog postupnog oporavka, odlučila sam da je došao trenutak da Franu ispričam o anđelu. Vidio je da napredujem i čak i prije nego što sam mu sve ispričala, osjećala sam da zna kako mi nešto pomaže da ostvarim tako veliki preokret. »Moram ti nešto reći«, rekoh mu jedne večeri dok smo sjedili u dnevnoj sobi. »Sjećaš se kad sam ti prije nekog vremena spomenula sve one likove koji mi se pojavljuju u sobi?« upitala sam. » D a « , reče on.
31

»To je bila istina, zaista su mi se pojavljivali, a nakon toga došao mi je jedan anđeo i rekao mi da ću ozdraviti. Zato sam tražila od tebe da mi kupuješ voće i med, i zato sam htjela ono kamenje i da mi ga stavljaš na energetske točke.« Izgledao je za­ čuđeno. »Pa... prekrasno je što ti se vraća energija i da se ponovo osjećaš dobro, zaista je prekrasno!«, rekao je. Vidjela sam i osje­ tila da želi sve razumjeti, ali to mu je bilo malo preteško. Idući dan Fran je otišao na posao, a ja sam bila sama u sobi kad se anđelica pojavila. »Tako si dobro napredovala da smo svi zadovoljni s to­ bom«, rekla je. »Da, ali moj muž misli da sam potpuno skrenula s uma«, odgovorila sam. »Frana prepusti nama; dat ćemo mu znak«, nasmiješila mi se anđelica. Pogledala sam je; veličanstveno je zračila, cijela je so­ ba bila ispunjena osjećajem lakoće i dubokim mirom. »Zašto uvijek kažeš mi ili nama, u množini?« upitala sam je. »Zato što imaš posla s anđeoskim kraljevstvom i ima nas mnogo«, bio je njezin odgovor.

32

3

Vrlo poseban dar

K

akva je to bila radost što sam ponovo na nogama i opet mo. gu raditi normalne stvari sa svojom obitelji. Jednostav­ ne stvari poput odlaska u šetnju, ili samo sjediti i gledati neki program na televiziji s Franom i dječacima — sve mi je to sad bilo novo, kao da to nikad prije nisam činila. Zaista sam mogla cijeniti te stvari i shvatila sam da su jednostavne stvari u životu zaista dobre.

Ono što je također bilo vrlo dobro bila je činjenica da je moja iscjeljujuća anđelica, koja je imala tako golemu ulogu u mo­ jem ozdravljenju, još uvijek često bila sa mnom. Možda sam bila nemarna, ali dotad mi nije palo na pamet da je pitam kako se zove. Nisam čak ni znala imaju li anđeli imena kao i ljudi. Zato sam je pitala. Na moje iznenađenje odgovorila je jednostavno: »Ime mi je Anne.« Bila sam ushićena — moja anđelica je imala ime, Anne. Sad sam je mogla zvati anđelica Anne. Ne znam zašto sam bila tako sretna kad sam čula njezino ime; možda zato što mi se činilo da ću je lakše prizvati budem li znala njezino ime te tako ostati u kontaktu s njom, a to je bilo ono što sam željela više od svega. Anđelica Anne mi se sad pojavljivala nekoliko puta tjedno i jed33

nog dana, dok sam sjedila na trosjedu u dnevnoj sobi, stvorila se preda mnom i rekla: »Došao je trenutak da naučiš jedan vrlo važan dio svojeg rada s nama. Želimo te naučiti da kanaliziraš.« Upitala sam je što joj to znači. Odgovorila je: »Sad me ču­ ješ i vidiš zato što se mi dovedemo k tebi, ali moraš naučiti kako prizvati anđeosko kraljevstvo i svijet duhova kadgod poželiš. To je poznato kao sposobnost kanaliziranja.« Bila sam vrlo iznenađena, ali također i uzbuđena tim vijesti­ ma. Pomisao da ću zaista moći pozvati anđela k sebi, kad god mi bude potreban, bila je izvanredna, ali to je bila istovremeno i ponizna misao. Počele su me mučiti sumnje. »Ne znam zaslužujem li zaista takvu vrstu sposobnosti«, re­ kla sam oklijevajući. Anđelka Anne se nasmiješila i nježno rekla: »Prepusti nama da odlučimo zaslužuješ li to ili ne.« A onda mi je rekla da učinim nešto neobično. »U kuhinji imaš telefonski imenik Žute stranice; želim da ga otvoriš na bilo kojoj stranici.« Otišla sam u kuhinju, uzela sam Žute stranice i vratila se u dnevnu sobu. Sjela sam i nasumce otvorila knjigu negdje na polovici. Pogled mi je pao na oglas u kojem se reklamira udruga komplementarne medicine u južnom Dublinu. Odmah sam znala da je ono što mi je anđelica Anne rekla o kanaliziranju bilo relevantno za tu udrugu, iako apsolut­ no nisam imala pojma što se tamo događa. Primijetila sam da oglas spominje neke tečajeve. Pretpostav­ ljam da biste ih mogli nazvati new-age tečajevima, koji su se redovito održavali u tom Centru. Onda je anđelica Anne opet progovorila. »Želimo da odeš tamo na jedan tečaj. Vrlo je važno da to učiniš.« Odmah su me preplavile sumnje. Bila sam samo obična kućanica, koja se još uvijek oporavljala od ozbiljne bolesti a sad se od mene traži da pohađam tečaj koji me uopće nije zanimao i o kojem nisam znala apsolutno ništa. »Ali ne mogu se samo tamo pojaviti«, rekla sam. »Nikoga tamo ne poznajem. Ne znam ništa ni o jednom od tih tečajeva,
34

a mjesto je k tome kilometrima daleko, na južnoj strani grada.« Zacijelo sam zvučala prilično očajno jer se anđelica Anne nasmi­ ješila i rekla: »Upamti, vjera je ta koja te podigla na noge i zbog koje hodaš, pa imaj sad još malo vjere u ono što se od tebe traži i sve će biti dobro.« I tako sam uzela telefon i nazvala broj Centra. Javio se žen­ ski glas. Nije zvučala kao Irkinja, ali bila je vrlo ljubazna i rekla da su ostala još samo dva mjesta za tečaj koji se bavi ljudskom aurom. Predbilježila sam se, iako sam imala tek nejasnu ideju o tome što je zapravo ljudska aura. Tečajevi su bili kratki, samo dva popodneva svakog vikenda, a onaj za koji sam se predbilježila počinjao je sljedeće subote. Fran me u subotu odvezao u južni dio grada. Pogledala sam zgradu prije nego što sam ušla — bila je prilično stara, od crvene cigle, i imala sam dojam da je u njoj smješteno nekoliko poslov­ nih tvrtki. Kad sam ušla, primijetila sam oglasnu ploču koja je oglašavala razne aktivnosti koje su se tamo odvijale. Ploča me uputila na drugi kat gdje je bio smješten Centar. Za pisaćim sto­ lom sjedila je djevojka, koja me odvela u veliku prostoriju bijelo okrečenih zidova. Tamo su se nalazile stolice poslagane u redove, a na podu je bilo nekoliko velikih jastuka za sjedenje. Sramežljivo sam ušla. Tamo se već nalazilo desetak ljudi, a ja naravno, nisam nikoga poznavala i osjećala sam se prilično nesigurno. »Zaboga, što ja radim ovdje?« pitala sam se. Ovi su ljudi očito znali zašto su ovdje i vjerojatno su već prije bili na nekom sličnom tečaju. Bojala sam se da sam ušla u skupinu koja donekle živi alternativ­ nim načinom života, među ljude koji su zainteresirani za stvari kao što je joga, prirodno liječenje i druge stvari o kojima ništa nisam znala. Moj život prije bolesti bio je vrlo sretan, iako sam uglav­ nom bila obuzeta odgojem djece, što je značilo da sam ih ujutro vozila u školu i poslijepodne išla po njih, navečer im pomagala oko domaće zadaće, odlazila na njihove nogometne utakmice ili ih vikendima vodila na bazen. Bila sam sretna, ali kad sad na to pomislim, možda sam imala premalo samopouzdanja i skrasila
35

sam se u prilično dosadnoj rutini a da toga nisam bila ni svjesna. Međutim, bila sam vrlo svjesna koliko sam se nesigurno osjećala dok sam stajala u onoj prostoriji okružena s toliko mnogo nepo­ znatih, ljudi. Primijetila sam jednu djevojku kratke plave kose; bila je mnogo mlađa od mene. »Zdravo, ja sam Jean«, predstavila se. Ispružila sam ruku i nasmiješila se. »Ja sam Penny«, rekla sam i odmah sam se osjetila bolje; barem sam razgovarala s nekim. Jean mi je onda nastavila pričati kako je vrlo zainteresirana za jogu i kako se nada da će jednoga dana postati instruktorica. Također ju je vrlo zanimala ljudska aura i ovo nije bio prvi put da pohađa tečaj na tu temu. To me je samo uvjerilo da je prostorija puna ljudi koji su točno znali zašto su tamo i što time žele postići. Osjećala sam se još više iz­ gubljenom i kao osoba koja tu ne pripada. Naposljetku, u sobu je ušla lijepa žena, po mojoj procjeni imala je oko pedeset pet godina. Nije bila Irkinja, ali nisam mo­ gla reći odakle dolazi; imala je lijepu tamnu put i činilo mi se da je možda Meksikanka ili Brazilka. Pozdravila je skupinu i rekla nam da se zove Emmy-Lou te da će voditi tečaj o ljudskoj auri. Iza nje je bio stalak s papirnatim blokom, i činilo se da je na nekoliko stranica nacrtan obris ljudskog tijela; oko svakog obri­ sa bile su jarke boje različitog intenziteta. Emmy-Lou je počela objašnjavati kako je aura energetsko polje koje zapravo izbija iz tijela te da neki ljudi zaista mogu vidjeti tuđe aure. Nastavila je s predavanjem još dvadesetak minuta i činilo mi se zanimljivo, ali malo izvan dosega mojeg razumijevanja. Onda je rekla da ćemo napraviti jednu vježbu kako bismo vidjeli možemo li odrediti gdje su zapravo naše aure. Podijelila nas je u parove, ali kako je broj polaznika bio neparan ona je u toj vježbi bila moja partnerica. Prvo što smo morali učiniti bilo je da sjednemo jedno na­ suprot drugome i pokušamo se usredotočiti na partnerovu auru. Počela sam se koncentrirati na područje oko Emmy-Louine gla36

ve, ali dogodilo se nešto zbog čega sam zamalo skočila sa stolca. Dok sam je gledala, iza nje se, niotkuda, pojavio golemi američki Indijanac. Nije izgledao kao oni Indijanci koje viđate u vestern filmovima na televiziji; imao je tamnosmeđu put, vranu crnu ko­ su i bio je odjeven u tradicionalnu indijansku odjeću, sašivenu od kože. Ali također je na sebi imao nešto što je izgledalo poput moderne odjeće. Sigurno je bio viši od metar i osamdeset centi­ metara i bio je vrlo impresivan. Zagledao se u Emmy-Lou — bio je to ponosan pogled pun ljubavi, kao da je zaista zainteresiran za nju i vrlo zadovoljan njome. Emmy-Lou se opet obratila skupini, a prikaz Indijanca iza nje je izblijedio. Nisam znala što da učinim. Iznenadila sam se jer to se dogodilo tako nenadano i naglo. Emmy-Lou je zatim dala upute za drugu vježbu. Ovaj put smo morali ustati i okrenuti se sučelice, udaljeni oko šest metara, te smo polako trebali korača­ ti jedno prema drugome i fizički pokušati osjetiti gdje počinju naša energetska polja. Dotad već ništa nisam razumjela, mogla sam samo misliti o zapanjujućem prizoru koji sam netom vidjela. Kad sam se približila Emmy-Lou, ponovno se dogodilo. Ovaj put se niotkuda pojavilo više Indijanaca, i činilo se da su na nekom mjestu u indijanskom rezervatu. Bio je tu isti onaj Indijanac ot­ prije, ali ovaj put sa ženom, a do njih je stajalo nešto nalik vuku. Opet su se samo smiješili i činilo se da razgovaraju međusobno, prije nego što su pogled pun ljubavi usmjerili prema Emmy-Lou. Bila sam potpuno zbunjena. Evo me tu, gdje pokušavam shvatiti što se govori o aurama i energetskim poljima, a istovremeno sam svjedokom tih začuđujućih prizora, očito iz indijanskog rezerva­ ta. Zašto mi se to događa? Tko su ti ljudi? Što žele? Nisam znala odgovor ni na jedno od tih pitanja, ali bila sam čvrsto uvjerena da Emmy-Lou ima odgovore. Poslije još dvije vježbe, Emmy-Lou je privela sastanak kraju, zahvalila je polaznicima i rekla da se opet vidimo sutra. Svi su polako počeli izlaziti iz prostorije, ali prolazeći pokraj Emmy-Lou zastala sam i rekla joj: »Smijem li vas nešto pitati?« »Svakako«, nasmiješila se. »Jeste li na bilo koji način povezani s američkim
37

Indijancima?« upitala sam je. Zagonetno me pogledala i rekla: »Da, u sebi imam indijanske krvi, kako ste to znali?« Onda sam joj ispričala što mi se dogodilo tog poslijepodneva i što sam vidjela. Široko se nasmiješila kad sam spomenula dvoje Indijanaca i vuka. »To nije bio vuk«, rekla je. »To je Sabre. Bio je pas mojega djeda, a ono dvoje ljudi su moj djed i baka; odgojili su me u in­ dijanskom rezervatu u Aljasci.« Ostala sam zaprepaštena. Mogla sam jedino izgovoriti: »Zašto su mi se pokazali? Žele li nešto?« Emmy-Lou se nasmiješila i dotaknula mi ruku. »Mislim da ništa ne žele osim da mi daju do znanja da me vole i da su tu za mene«, odgovorila je. Ali onda je rekla još nešto što me zaista iznenadilo. »Nadareni ste, imate dar komunikacije sa svijetom duhova i prva ste osoba, osim mene same, koja je uspjela prodrijeti do mojih djede i bake. Imate predivnu sposobnost za kanaliziranje.« Emmy-Lou me zamolila da odem s njom u prizemlje na ka­ vu. Sišle smo u malu kuhinju, kojom su se očito služili svi koji su radili u toj zgradi, ali tada tamo nije bilo nikoga pa smo sjele. Odjedanput sam se osjetila opušteno i ugodno s Emmy-Lou i odlučila sam joj reći razlog zbog kojeg sam se upisala na tečaj. Sjedila je i pomno me slušala dok sam joj pričala o svojoj bolesti, o andelici Anne i postupnom oporavku. Onda sam joj rekla kako sam nasumce otvorila Žute stranice točno na onom mjestu gdje je bio oglas Centra i kako mi je andelica Anne rekla da odem na tečaj i naučim kanalizirati. »Oho, to je začuđujuća priča«, rekla je kad sam završila. »Imate vrlo poseban dar. Mislim da ne biste trebali pohađati te­ čaj o ljudskoj auri, nego onaj o meditaciji. Upitala sam je zašto i odgovorila je: »Otkrit ćete da ako znate meditirati i potpuno se umiriti, bit će vam mnogo jednostavnije doprijeti do anđela i duhovnog svijeta.« Odjedanput mi je sve imalo više smisla. Svaki put kad bi mi se anđelica Anne pojavila, za mene je to bilo istinski predivno
38

iskustvo, ali onda sam se morala vratiti u svakodnevnicu sa svim obvezama i to mi se nije nimalo sviđalo. Osjećala sam se nemir­ no i čeznula sam za trenucima kad će se anđelica Anne ponovo pojaviti. Ali sad, tu je Emmy-Lou koja mi govori da je potrebno samo da se opustim i budem mirna, ne samo zbog sebe, nego i zato da bih, kad god to poželim, stupila u kontakt s anđeoskim kraljevstvom i svijetom duhova. Nije mi se moralo dvaput reći — odlučila sam naučiti ispravno meditirati. Dan poslije tečaja anđelica Anne mi se pojavila u mojem domu. »Bila si vrlo uspješna na tečaju; svi smo zadovoljni s to­ bom«, rekla je. »Tvoja sposobnost za kanaliziranje će jačati i postati jasnija što je više budeš koristila«, objasnila je. »Ono što je Emmy-Lou rekla o meditaciji je točno, ali također želim da znaš da je meditacija jednostavan proces; to je samo sposobnost stišavanja uma, a kad ti je um tih, bit će ti mnogo lakše komuni­ cirati s nama. A sad ću te, ako nemaš ništa protiv, provesti kroz jednostavnu meditaciju.« Ova posljednja rečenica zapravo je bila vrlo ublažena u odnosu na ono što je slijedilo. Anđelica Anne mi je rekla da se opustim i zamislim kako sjedim pokraj bistre rijeke, dan je prekrasan, a rijeka blago te­ če pokraj mene. Zatim mi je rekla da zamislim kako me rijeka odnosi na mjesto velike smirenosti unutar mene same. Kako sam sve više ulazila u to mjesto savršenog mira, učinilo mi se da anđelica Anne sve više blijedi, toliko da sam se uplašila kako će nestati, ali onda je njezina prelijepa svijetloplava energija ponovo počela lagano pulsirati i snažnije sjati. Postajala je sve blistavija, a onda je počela pulsirati takvim intenzitetom da sam osjetila kako mi je to previše, da ne mogu više podnijeti, ali nekako sam znala da moram ostati fokusirana. A onda kao da se dogodila neka prilagodba s mojom vlastitom energijom; činilo se kao da se spojila s onom anđelice Anne i mogla sam je i dalje nastaviti gledati. Nasmiješila mi se, a ja sam se osjećala uzvišeno. »Dobrodošla kući«, rekla je.
39

»Kući?« upitah. »Zar sam kod kuće?« »Da, dobrodošla u kraljevstvo anđela. Sve si dobro učinila i vrlo smo ponosni na tebe«, odvratila je. Onda sam primijetila da druga boja ulazi u njezino čudesno svijetloplavo prozračno tijelo. Ovaj put bila je to lijepa zelena ni­ jansa; svjetlucala je i kao da se koncentrirala oko njezina lijevog ramena. Zatim joj je oko glave počela pulsirati nijansa apsolutno veličanstvene grimizno-ljubičaste boje. Stajala je preda mnom i zračila pobožnost. »Tvoje boje«, rekoh. »Različite su, sad ih je mnogo više.« Još dok sam govorila, vidjela sam kako se u različitim dijelovima njezina prozračnog tijela počinju oblikovati neobično intenzivne boje. Postajale su tako jake da sam morala skrenuti pogled u stranu. Osjećala sam kako mi suze naviru na oči. Bilo je kao da nisam dostojna vidjeti da se takvo što događa preda mnom. »U redu je, budi mirna, budi mirna«, smirivala me anđelica Anne. »Kad gledaš moje boje, gledaš anđeosko kraljevstvo. Rekla sam već prije da nas ima mnogo pa zato ima i mnogo boja.« Nešto se istinski nevjerojatno počelo događati. Dok sam u čudu promatrala lijepe boje, one su počele poprimati obrise po­ jedinačnih anđela. Pogledala sam u zelenu boju na ramenu anđelice Anne i tamo se počeo materijalizirati visoki anđeo muškog roda; njegove su se boje izmjenjivale od zelene do nijansi svijetle ružičaste. Kažem da se počeo materijalizirati anđeo muškog ro­ da, ali sad znam da anđeli zapravo nemaju rod, nego se nekome prikažu kao muško ili žensko, ovisno o tome kako osoba koja komunicira s njima percipira anđela. Ovaj koji se stvarao pred mojim očima bio je visok muškarac, koji je imao najbrižnije lice koje sam ikad vidjela. Oči su mu bile blage i sjale su ljubavlju. Onda je progovorila anđelica Anne: »Ovo je arhanđeo Rafael, Božji sluga. Ovdje je da pomogne svakome tko pati od bolova, naročito ako se ne možeš riješiti prošlih boli ili trauma ili ako je pod bilo kakvom medicinskom skrbi. Arhanđeo Rafael je tu da ti pomogne. Moraš ga samo pozvati.« Arhanđeo je zatim izblijedio i stopio se sa svijetlim tijelom anđelice Anne.
40

Tada mi je pogled privukla jaka nijansa grimizno-ljubičaste boje koju sam vidjela oko glave anđelice Anne, i preda mnom se stvorio drugi prelijepi anđeo. Ovaj je imao mnogo sitniju figuru, a lice mu je bilo kao da se zabavlja. Izgledalo je kao da mi želi ispričati vic, ali trenutak nije baš povoljan; oči su mu treperile i smijale se. »Ovo je arhanđeo Gabriel«, rekla je anđelica Anne. » O n je predivan anđeo usmjeravanja, ili ako ti u životu treba više hu­ mora i smijeha on je tu. Isto tako ako planiraš obitelj i treba ti savjet, on ti je na usluzi.« Zatim se preda mnom stvorio drugi anđeo. Bio je vrlo im­ presivan, vrlo čvrst i odavao je dojam jakog autoriteta. Njegove su boje sjajile blistavo bijelo, a oko njega su iskrili zlatni pro­ plamsaji. Čak se i glas anđelice Anne promijenio iz poštovanja dok ga je predstavljala. »Ovo je arhanđeo Mihael, nositelj Božjeg mača pravde i plamena svjetlosti«, rekla je, kao da i sama osjeća strahopošto­ vanje prema njemu. »Mihael je uvijek tu za vas koji se osjećate izgubljeni ili bez nade. Možda imate problem s alkoholom ili drogom i svijet vas je odbacio; ako je tako, okrenite se arhanđelu Mihaelu i zamolite ga da svoj mač zaštite usmjeri prema vama i vaši će se svjetovni problemi otopiti.« Stopala anđelice Anne bila su obavijena lijepom nijansom žute boje, i dok sam gledala, pojavio se jedan anđeo manji od ostalih. »Ovo je arhanđeo Uriel«, rekla je anđelica Anne. »Ako vam život postane dosadan ili vas zbunjuje, samo pozovite Uriela. Ako osjećate da samo besciljno plutate ili ste stalno na ra­ skrižju životnih puteva, on će vam u život unijeti Božju ljubav i smirenost.« Dok sam gledala anđelicu Anne, primijetila sam da joj se boje opet vraćaju u njezinu prvotnu svijetloplavu. Pogledala me je i rekla: »Postoji još mnogo drugih anđela i s vremenom ćeš ih upoznati i raditi s njima. Svaki od njih ima sposobnost po­ magati i voditi ljude u svim područjima svakodnevnog života.
41

Oni samo žele donijeti radost, mir, ljubav, napredak i obilje u ljudske živote, ali upamti, cijelo anđeosko kraljevstvo sastoji se od ljubavi Božje koja već živi unutar svakoga pojedinca. Idi sad i počni djelovati.« Rekavši to, njezina se energija počela rasipati i polako je ne­ stala, no znala sam duboko negdje u sebi da ono što mi je bilo pokazano, predstavlja samo početak dugog putovanja na koje sam se spremala poći — anđeli i ja.

42

4

Planina

promjene

P

rije tri godine odlučila sam podnijeti zahtjev za promjenu osobnog imena i legalno ga promijeniti iz Penelope Gibbs u Francesca Brown. Nije to bila lagana odluka i prouzročila je prilično mnogo meteža i nezadovoljstva, ne toliko meni koliko mojoj užoj i široj obitelji. Objasnit ću razloge zbog kojih sam to učinila, a oni će se čitateljima ove knjige učiniti prilično ekscentričnima. Međutim, na kraju krajeva, za mene je to značilo samo učiniti ono što su anđeli od mene tražili, a kao i obično, bili su apsolutno u pravu.

Kad smo se doselili u Blanchardstown, odmah smo se spri­ jateljili s jednim mladim parom, Kieranom i Catherine, koji su živjeli odmah do nas. Bili su sjajni susjedi i zaista smo postali dobri prijatelji u vrlo kratkom vremenu. Kao što možete i zami­ sliti, bili smo presretni kad su nam rekli da se planiraju vjenčati, a još sretniji kad su nas pozvali na vjenčanje u kolovozu 2001. Vjenčanje se trebalo održati u Letterkennyju, u okrugu Donegal, jer Kieran potječe iz Sjeverne Irske. Trebalo je biti u subotu pa smo Fran i ja odlučili otputovati u Donegal u petak i vratiti se u Dublin odmah u ponedjeljak.
43

Krenuli smo rano u petak ujutro, jer je put do Donegala dug ako se ide automobilom. Moja je energija svakim danom sve više jačala, osjećala sam se sretno i radovala se vikendu pred nama. Putovali smo možda nekoliko sati kad mi je odjednom u mislima bljesnula slika neke planine. Bila je vrlo stvarna i mogla sam vidjeti svaki detalj na njoj. Tad sam već znala da kad mi anđeli pošalju sliku bilo čega, onda to ima neku svrhu pa sam obratila veliku pozornost na prizor koji sam ugledala. Vidjela sam stazu koja je vodila uzbrdo i činilo se da ide preko planine. Imala sam osjećaj da je mnogo ljudi prošlo tim putem. Prizor planine je bio prekrasan, ali također sam osjetila da to mjesto obavija tuga. Slika planine je naposljetku izblijedjela, ali ostao mi je jak osjećaj da je planina važna i da ću je ponovo vidjeti. Rekla sam Franu što sam vidjela, a on mi je odgovorio da se možda radi o jednoj od planina u Donegalu i da možda samo vidim po­ dručje u koje putujemo i gdje ćemo provesti vikend. Ali ja sam znala da planina ima mnogo veće značenje od toga. Kad smo napokon stigli u Donegal, uzeli smo sobu u ho­ telu, a Fran je odlučio otići u šetnju da protegne noge. Ja sam odlučila ostati u sobi i možda malo pridrijemati. Samo što sam legla na krevet, a u svijesti mi se ponovo pojavila slika planine. Ovaj put je bila još življa; vidjela sam ljude kako se kreću po sta­ zi, a onda začula i glas koji je izgovorio sljedeće riječi: »Ovo je mjesto gubitka i velike promjene.« To je sve što je rekao i onda je slika izblijedjela. No sad sam čvrsto odlučila saznati više o toj planini i zašto se čini da je toliko važna anđelima. Te smo večeri Fran i ja večerali u hotelu, a onda smo od­ lučili otići u neki pub na piće. Ponovo sam Franu rekla da sam vidjela planinu i da je očito važno da saznam nešto više o njoj. I tako, dok je za šankom naručivao piće, upitao je barmena ima li u blizini kakvih planina. »Planine?« uzvratio je. »Jedina planina koju je ovdje vri­ jedno vidjeti je Muckish.« Čim mi je Fran izgovorio ime Muckish, znala sam da je to planina koju sam viđala i da moram otići tamo.
44

Sljedeći smo dan uživali u prelijepom vjenčanju Kierana i Catherine. Ceremonija je bila krasna i izgledalo je da će potrajati dugo u noć kad sam se okrenula Franu i rekla: »Mislim da je vrijeme da krenemo na spavanje. Želim rano ustati i biti spremna ujutro poći saznati nešto više o Muckishu.« Kad smo ujutro krenuli automobilom prema planini lagano je kišilo. Dok smo vozili seoskim cestama, odjedanput sam posta­ la svjesna da imam osjećaj velikog iščekivanja. Nisam znala čega, ali znala sam da se u tom trenutku nalazim točno gdje treba. Kad smo izašli iz jednog zavoja, pred nama se pokazala pla­ nina. Stajala je pred nama kao da nešto čuva i kao da pazi kome će otkriti svoju tajnu. Dok smo stajali u podnožju, vidjela sam istu stazu kao i ranije u mislima; uspinjala se i vodila preko pla­ nine. Polako smo počeli pješački sve dok nismo došli do pravog puta koji je vodio na planinu. U jednom trenutku, dok još nismo stigli ni do pola puta, naišli smo na kip Djevice Marije. Na obli­ žnjem zidiću sjedio je neki starac. »Budite pažljivi dok se uspinjete, danas je vrlo klizavo«, upozorio nas je. Kimnuli smo mu i nastavili dalje. Kako smo na­ predovali, put se nakratko spuštao nizbrdo i odveo nas u malu udolinu. Odjedanput mi se promijenila svijest. Sve se promije­ nilo. Kao da je cijela dolina poprimila drugu dimenziju, sve je oživjelo, potpuno oživjelo. Sve je u jednom trenutku postalo ne­ okaljano cjelovito — to je jedini način na koji to mogu opisati. Dogodilo se poput munje — čak i brže. Mogla sam čuti travu kako raste; osjetila sam oko sebe sve male životinje na planini; ptice su letjele i činilo mi se kao da sam s njima u letu. Imala sam vrlo čudan osjećaj da razumijem kako sam napravljena od iste tvari kako i trava, nebo, planina i sve na njoj. Odjedanput sam shvatila pravo značenje Božjeg svijeta. On je jedno. Stvorio ga je Bog i iako su u njemu mnoge životinje i ljudi i stvari, svijet je već savršeno cjelovit — postoji samo Bog koji se pojavljuje u obliku životinja, ljudi i stvari. Sve je jedno. To me otkriće zapre­ pastilo. Osjetila sam se kao osoba potpuno neznačajnom; zapra­ vo, u tom sam trenutku i na tom mjestu nestala.
45

Okrenula sam se pokušavajući nešto reći Franu, ali nisam mogla; ono što sam doživjela bilo je izvan riječi, riječi to nisu nikako mogle opisati. Činilo se da sve savršeno postoji u ovom golemom prostoru; sve je jednostavno bilo tamo u božanskom poretku, onako kako je Bog smislio. Bilo je savršeno čisto. Na neki način znala sam da bismo se trebali nastaviti penja­ ti pa smo krenuli dalje sve dok pred sobom nismo ugledali malu čistinu. Rekla sam Franu da ću poći još malo naprijed i sjesti, jer sam željela zastati i pokušati shvatiti sve što mi se događalo. Ali nisam imala vremena sjesti. Niotkuda se pojavila dama odjevena u nešto što je izgledalo kao prilično stara ali dobra ladanjska odjeća od tvida. Pojavila se preda mnom na čistini. Znala sam da je anđelica iako je ni­ kad prije nisam vidjela. Zračila je ljubaznošću iako je izgledala prilično ozbiljno. Bolje sam pogledala kakvu to odjeću ima na sebi; bila je to neka vrsta pelerine od tvida koja joj je padala do struka, a veliki broš ju je držao na ramenima. Imala je suknju od grubog tvida i otvorene sandale vezane kožnom vrpcom visoko iznad gležnjeva. Iako je odjeća izgledala prilično grubo, ipak je bila kvalitetna, a anđelica je zračila sigurnošću, kao da je ovo nje­ zino mjesto, i osjeća se kao kod kuće. Onda je progovorila. »Ovo je mjesto gubitka i velike promjene.« Iste riječi koje sam čula prije u hotelskoj sobi. Nisam se mogla dosjetiti što bih drugo rekla osim: »Zašto si me dovela ovamo?« »Svi mi moramo davati«, odgovorila je. »Sad je došao tre­ nutak da nam daš svoje ime.« Pogledala sam je zbunjeno — dati im svoje ime, što je time htjela reći? »Ne razumijem; želiš da ti dam svoje ime?« upitala sam. »Da, više nisi Penelope Gibbs. Odsad ćeš biti Francesca Brown«, odgovorila je. »Francesca Brown?« zbunjeno sam ponovila. »Nikad ni­ sam čula za nju. Zašto bih tako promijenila svoje ime? Je li ona netko koga ću upoznati?« »Penelope Gibbs je mrtva; oduvijek si bila Francesca Brown«,
46

čula sam odgovor. »Dok si bila bolesna, tvoja je duša zazivala. želju da ode kući. Bog je čuo te povike i uzeo je tvoju dušu. Ali tvoje putovanje ovdje na Zemlji još nije gotovo; još imaš posla pa si se vratila, ali odsad ćeš biti poznata kao Francesca Brown. Ona je tvoj pravi identitet i kroz nju ćeš obavljati naš posao ov­ dje na Zemlji.« »Ali nisam umrla; moja me duša nikad nije napustila«, rekoh i dalje smetena. »Sve se događa zbog nekog razloga. Bog ima mnogo nači­ na; duša te napustila i sad si Francesca Brown. Imaj vjere; sve je u redu«, odgovorila je anđelica. Pogledala me i nasmiješila se. Osjećala sam kako me ispunjava njezina blaga energija, ali prije nego što sam stigla išta reći, energija joj je počela blijedjeti, ostav­ ljajući me samu na planini i prilično udaljenu od Frana. Sjela sam na obližnji veliki kamen. Shvatila sam da drhtim i da sam potpuno zbunjena. Može li to biti istina? Je li me moja du­ ša zaista napustila tijekom bolesti? U jednoj fazi zaista je izgledalo kao da me je sve napustilo; sva mi je energija nestala, ali nikad nisam izgubila volju za životom i nikad nisam dobila neki znak da je Bog uopće zainteresiran za moj život, sve dok mi se nije pri­ kazala anđelica Anne. No upravo sam doživjela ovo iskustvo i ova je anđelica bila sigurna da sad imam nov identitet — nekoga tko se zove Francesca Brown. Tada se pojavio i Fran i sjeo uz mene. »Jesi li dobro? Dugo si samo zurila u to jedno mjesto«, reče on pokazavši na mjesto gdje se bila pojavila anđelica. »Ne znam«, odgovorila sam. »Dogodilo mi se nešto vrlo neobično. Ispričat ću ti kasnije.« Osjetila sam da mu sad ne mo­ gu ni početi objašnjavati što se upravo dogodilo. Kiša je sad počela jače padati i trebali smo se počeli spuštati s planine. Bilo je prilično naporno popeti se dovde i tlo je posta­ lo klizavo, ali ipak nisam željela napustiti to mjesto. Kao da sam prije polaska morala otkriti još nešto. Međutim, Fran je inzistirao da krenemo natrag. Polako smo počeli silaziti, pomno pazeći jer je tlo niz padinu bilo vrlo vlaž47

no. Kad smo naposljetku stigli do mjesta na kojemu se nalazio kip Djevice Marije, starac kojeg smo ranije vidjeli, još je bio tamo i pozdravio nas je. »Jeste li uživali u šetnji?« upitao je. »Jesmo«, odgovorila sam. »Planina je lijepa. Jeste li vi odavde?« »Itekako jesam, i moj otac prije mene, i njegov otac tako­ đer«, reče on nasmijavši se. »Znate li zašto se ova planina zove mjestom velikog gubitka i velike promjene?« upitala sam. »Naravno da znam«, reče on. »Mnogi ljudi koji su u doba gladi odlazili u Ameriku i Australiju, morali su prijeći ovu plani­ nu kako bi iz Donegala stigli u luku Derry.« Pokazao je rukom na mostić koji smo ranije vidjeli i rekao: »Ovaj most je poznat kao Most tuge. Mnogo je ljudi stajalo na njemu i gledalo za so­ bom u selo koje su ostavljali kao i svoju voljenu obitelj. Okrenuli bi se, mahali svojim voljenima, koji bi im uzvratili, a onda bi napravili još nekoliko koraka i zauvijek otišli u novi svijet.« Dok je govorio osjetila sam kako mi naviru suze; mogla sam osjetiti gubitak tih ljudi davno prije, tugu koja je bila gotovo nepodnošljiva. Sad sam razumjela zašto sam dovedena ovamo — ovo je zaista bilo mjesto gubitka i velike promjene i od mene se sad tražilo da se promijenim. Tražilo se da se nečega odreknem. Baš kao što su i se i oni emigranti prije mnogo godina morali odreći svojih dragih, kako bi prokrčili put prema nečem novom, tako se i od mene sad tražilo da se odreknem nečeg dragocjenog tako da novo može doći i početi djelovati. Zahvalili smo starcu i rukovali se s njim. Čvrsto mi je sti­ snuo ruku i rekao: »Ako smijem pitati, kako se zovete, gospo­ đo?« »Francesca«, rekla sam. »Francesca Brown.« Ako sam mislila da će doživljaj s planine Muckish biti jedi­ no iznenađenje koje su mi anđeli pripremili za taj dan, prevarila sam se.
48

Fran i ja odlučili smo se vratiti u hotel drugim putem jer je još bilo rano poslijepodne. Vozili smo se sve dok nismo stigli do prelijepe plaže, gdje smo stali i odlučili malo prošetati. Dok smo hodali, pokušala sam Franu objasniti što se dogodilo na planini i da me je anđelica zamolila da promijenim ime. Izgledao je stvar­ no zabrinut dok sam mu detaljno prepričavala što mi je anđelica rekla da učinim. »Sto ćemo reći djeci, tvojoj obitelji, mojoj obitelji?« upitao je zabrinuto. »Pomislit će da je sve to suludo i čudno.« »Mislim da se ne mora sve dogoditi odjedanput, uzet ćemo si vremena i isplanirati«, rekoh. Onda sam se sjetila riječi anđelice i rekla: »Vjeruj. Bog ima mnogo raznih načina.« Kad smo otišli s plaže i počeli se voziti natrag prema hotelu, naišli smo na jedan drugi hotel. Počela je padati večer i u prvom sumraku ugledali smo treperava svjetla hotela. »Zastanimo ovdje i popijmo nešto«, predložio je Fran. Mi­ slim da je osjećao kako nam je oboma potrebno piće nakon onog što se dogodilo na planini! Pristala sam pa smo skrenuli prema hotelu. Onda se dogodilo nešto neobično. Dok sam gledala parkirališni prostor ispred hotela, na kojemu je bilo mnogo autobusa i nekoliko automobila, postala sam svjesna pet ili šest anđela koji su stajali iza nekih ljudi, a svi su oni ulazili u hotel. Odmah sam pomislila da to moraju biti anđeli čuvari, jer su ih pratili sasvim izbliza i činilo se da je svaki anđeo zainteresiran samo za određe­ nog čovjeka. Bilo je kao da ih s ljubavlju prate u stopu. Dok sam živa, neću zaboraviti što se dogodilo sljedeće. Kad smo ušli u hotel, anđeli su doslovno bili posvuda, cijela je zgrada bila osvijetljena njihovim čarobnim svijetlim tijelima. Taj me je prizor preplavio i nisam mogla skrenuti pogled. Činilo se da je tamo doslovce na desetke anđela. Ušli smo u predvorje hotela i naručili piće. Kako su novi ljudi ulazili, tako su ih pratili anđeli iza ili pokraj njih i sve se vrijeme činilo da je svaki anđeo potpu­ no zaokupljen pojedinom osobom. Naposljetku, svi su ljudi otišli iz hotelskog predvorja, i pro­ storija kao da se zamračila dok je začudna energija anđela izlazila
49

s ljudima. Ali još mi je nešto privuklo pozornost: iako je svaki anđeo sjajio apsolutno jarkim svjetlom, neki od ljudi koje su oni pratili nisu izgledali dobro, zapravo jedno ili dvoje izgledali su doista bolesno. Odnekud smo začuli neku glazbu; zvučalo je kao da svira živi sastav, a ja sam prepoznala jednu pjesmu uz koju sam pri­ je mnogo godina plesala. Nakon nekog vremena ustala sam da odem u zahod i dok sam se vraćala, glazba je postala zaista glasna i činilo se da dolazi iz jedne pokrajnje prostorije. Nisam mogla odoljeti; morala sam proviriti u tu sobu. Ono što sam vidjela kad sam otvorila vrata, natjeralo me da se ukipim na mjestu. Posvuda su bili anđeli; njihova prisutnost je bila toliko jarka da je cijela prostorija bila osvijetljena poput prekrasnog kaleidoskopa od te energije ljubavi. Kad bi neki ljudi ustali i zaplesali, izgledalo je da su anđeli presretni zbog toga, a neke sam vidjela kako stoje iza ljudi i pokušavaju ih navesti da ustanu i zaplešu; bio je to radostan i blistav prizor. Odjedanput sam osjetila potrebu da im se pridružim u plesu pa sam otišla na­ trag u predvorje pitati Frana želi li mi se pridružiti u sobi za ples. »Ali ne možemo samo tako ući i početi plesati. Nikoga ne poznajemo«, protivio se on. »Imam osjećaj da će sve biti u redu, samo mi vjeruj«, od­ govorila sam mu i povukla ga da ustane sa svoje stolice. Kad smo ušli u prostoriju, pred nama je plesao jedan par i odmah su nam oslobodili prostor kao da nas pozivaju da zaplešemo. Sastav je svirao drugu melodiju — izvrsnu za ples — i Fran i ja smo počeli uživati dok smo plesali sa svim tim dragim ljudima — a vjerojat­ no i s četrdeset anđela! Ostali smo i otplesali još tri plesa sve dok se nismo malo umorili i sjeli na stolce, poredane uz zidove. Onda su dvije djevojke, otprilike u kasnim dvadesetim godinama, došle i sjele do nas. »Svi se izvrsno zabavljaju«, rekla sam jednoj od njih. » D a « , odgovorila je. »Jeste li došli sa skupinom iz Galwaya ili iz Dublina?« Morala sam joj reći istinu — da smo se Fran i ja nepozvani uvukli na njihovu zabavu, jer nam se činilo da je jako
50

dobra. Glasno se nasmijala i rekla: »Dobro nam došli; sjajno je ustati i otplesati, dobro je to za dušu.« Složila sam se s njom i zahvalila joj na dobrodošlici. Zaključili smo da je vrijeme da se vratimo u svoj hotel na večeru. Ali dok smo hodali preko hotelskog parkirališta prema svojem automobilu, nešto mi je privuklo pozornost. Blizu našeg auta bio je parkiran veliki bijeli autobus, a na njemu je crvenim slovima bilo ispisano ime jedne velike dablinske bolnice za lije­ čenje raka, dok sam na drugom autobusu primijetila ime dobro poznate grupe za potporu oboljelima od raka. Onda mi je sinu­ lo. Svi oni ljudi u hotelu bolesnici su u različitim fazama bolesti, a s njima su njihovi anđeli čuvari koji im daju potporu u onome što je vjerojatno najteže razdoblje u njihovim životima. Dok smo se vozili natrag u svoj hotel u Letterkennyju, osje­ ćala sam se tako počašćenom i poniznom zbog tih začuđujućih ljudi, njihova duha i energije. Našla sam utjehu u spoznaji da su njihovi anđeli čuvari uz njih. Poželjela sam zaustaviti automobil, vratiti se i reći svakome od njih tu veliku istinu, da su anđeli ču­ vari uz njih, ali nekako sam znala da još nije moj zadatak da im to kažem.

51

5

Duhovni vodiči

udi me često pitaju koja je razlika između duhovnog vodiča i anđela. Dakle, duhovni je vodič razvijena duša nekoea tko je preminuo i otišao s ove zemlje, ali vraća se pomagati ljudskim bićima na njihovu životnom putu dok su još na zemlji. Neki duhovni vodiči visoko su razvijena bića koja ljudima mogu do­ nijeti veliku utjehu u životu, dok su drugi manje razvijeni i nji­ hov zadatak u svijetu duhova nije toliko jasan. Ljude koji mogu kontaktirati s duhovnim vodičima ponekad zovemo »mediji« ili »vidovnjaci«. Anđeo je nebesko biće svjetla koje šalje Bog. Ali zadaci koje obavljaju duhovni vodiči i anđeli potpuno su različiti. Neki du­ hovni vodiči mogu predstavljati veliku utjehu onima koji žive na Zemlji, no anđeo nam zapravo može pomoći da se približimo Bogu; oni su Božji glasnici i njihovo je svjetlo zapravo Božje svjetlo. Imam mnogo duhovnih vodiča koji mi se redovito javljaju. Jedan od njih je američki crnac, gospodin po imenu Eamon. Kad mi se prvi put javio rekao mi je da imam velik dar i da mogu donijeti mnogo sreće i utjehe ljudima, da bi volio surađivati sa mnom. Pristala sam. Eamon je neprekidan izvor dobrog raspolo53

ženja i pozitivne energije, a posebno dobro suosjeća i brine se za nas na zemlji, koji smo upravo izgubili voljenu osobu. Imala sam mnogo ugodnih i pozitivnih susreta s bićima iz duhovnog svijeta, a sve zahvaljujući Eamonovim savjetima i pomoći. Jedan susret za koji je zaslužan Eamon, ostat će mi dugo u sjećanju, jednostavno zato što je bio vrlo lijep. Jedna starija gos­ poda došla mi je u posjet. Njezin sin doveo ju je do mojih ula­ znih vrata; imala je sedamdesetak godina i izgledala je prilično staro i tužno. Kad smo počele razgovarati, iznenada mi se poja­ vio Eamon i rekao: »Imam ovdje nekoga tko jako želi pozdraviti ovu gospodu.« Tada se pojavio visok, zgodan muškarac i stao pokraj gospode. Znao je sve o njoj i govorio gdje su bili kad su udvarali jedno drugome, a onda i o njihovu bračnom životu. »Reci joj da je volim i da svake večeri liježem pokraj nje u krevet, prije nego što zaspi«, reče on. Žena je počela plakati i rekla je da osjeća njegovu prisutnost pokraj sebe svake večeri. Onda je muškarac nabrojao mnoge pjesme koje su oboje voljeli i uz koje su obično plesali te mjesta na koja su često odlazili. »Reci joj da je nikad nisam zaboravio, zapravo nikad ni­ sam otišao od nje ni za milimetar, svih ovih godina otkad smo razdvojeni«, reče on s osmijehom ljubavi. »Ali sad joj reci da moram ići, jer me na stolu čekaju jetrica s lukom i ne želim da mi se ohlade.« Prenijela sam joj što mi je muškarac rekao, a ona je, narav­ no, potvrdila da su mu jetrica s lukom bila omiljelo jelo — jeo ih je najmanje dvaput tjedno. To je bio tako dirljiv prizor da smo gospođa i ja malo zaplakale, a onda se nasmijale i neko vrijeme ugodno čavrljale. Onda je nazvala svojeg sina da dođe po nju. Kad je stigao, rekao je: »Zaboga, što ste učinili s mojom maj­ kom? Izgleda dvadeset godina mlađa nego kad sam je maloprije ostavio kod vas!« To je bilo tako tipično za posao koji je Eamon radio, a bio je neumoran, uvijek u pokretu, pokušavajući pomoći na svaki način. No Eamon također ima i praktičnu crtu. Jedanput me je došla posjetiti žena, rekla bih, u kasnim dvadesetima. Imala je
54

mladu kćer, ali bila je rastavljena od djetetova oca i činilo se da je prilično nesretna sa svojim životom. Objasnila mi je da trenu­ tačno ima dosta poteškoća: radila je posao koji nije voljela, ali morala ga je zadržati kako bi izdržavala sebe i dijete, i većinu vremena se osjećala potpuno usamljeno. Onda je na scenu stupio Eamon. Rekao je da je s njim djed mlade žene i da želi komunicirati sa svojom unukom. Iako nisam mogla vidjeti djeda, imao je mnogo savjeta za svoju unuku, koje je prenosio preko Eamona. »Reci joj da bi trebala letjeti, to je nešto što je oduvijek že­ ljela, a ona to može«, rekao je. Upitala sam mladu ženu razumije li tu rečenicu da bi morala letjeti. Pogledala me s čuđenjem i re­ kla: » O , da, oduvijek sam željela biti stjuardesa, ali nekako mi se nije ukazala prilika da to postignem.« »Reci joj da ona to može. Znam da ona to može, i reci joj da će je članovi obitelji podržati u tome, samo ako ih zamoli«, rekao je njezin djed. Onda mi je Eamon dao jedno ime, Betty. Rekao je da je ona jako važna za mladu ženu i imat će važnu ulogu u njezinu životu u nadolazećim godinama. Zato sam je upitala znači li joj nešto to ime. »Imam jednu tetku koja se zove Betty, i s njom sam vrlo bliska. Vrlo je dobra prema meni i mojoj kćeri«, odgovorila je mlada žena. Još smo malo razgovarale, a onda je ona otišla. Vi­ djela sam je ponovo tek nakon osamnaest mjeseci, jednoga dana dok sam kupujući u lokalnom supermarketu slučajno naišla na nju i njezinu kćer. Sva ozarena rekla mi je: »Želim vam zahvaliti. Kad sam otišla od vas, odlučila sam poći za svojim snom pa sam se prijavila za mjesto stjuardese i dobila posao. Nije bilo lako, ali sad sam sretnija nego u bilo kojem razdoblju svojeg života, a obi­ telj mi je velika potpora, uključujući i tetku Betty, koja mi pazi na kćer dok radim. Visoko letim i hvala vam. Zahvalite mojemu djedu, a naročito Eamonu.« Eamon je zaslužan i zato što me upoznao s mnogo vrlo posebnih ljudi; njegova energija neprekidno me iznenađuje. On također ima sposobnost da dosegne duše ljudi koji su prešli u
55

svjetlost, bez obzira na dimenziju ili razinu koju nastavaju u svi­ jetu duhova. Međutim, iznenadio me kad sam se probudila jedne noći u svojoj sobi u Dublinu i zatekla ga kako me promatra. »Što želiš u ovo doba noći?« upitala sam. »Imam ovdje nekog vrlo posebnog tko se želi sastati s to­ bom«, odgovorio je. Ustala sam i sjela na rub kreveta. Odjedan­ put, cijelu je sobu preplavilo vrlo lijepo nježno svjetlo; izgledalo je kao da je atmosfera ranog ljeta prenesena u moju sobu, i mogla sam osjetiti prekrasan svjež miris. Odjedanput me ispunio osjećaj duboka mira i nježna iščekivanja. Dok sam gledala u mrak, preda mnom se pojavila mlada že­ na odjevena kao karmelićanka. Držala se veličanstveno i odavala dojam spokoja i mira. Upitala sam je kako se zove. »Zovem se Tereza, sveta Tereza iz Lisieuxa«, odvratila je. Primijetila sam da joj se do nogu nalazi mala izbočina od crvenkasto-smeđe gline i vrč napunjen vodom. Sagnula se i počela mi s malo gline trljati stopala, a onda ih je isprala vodom iz vrča, sve dok nisu bila čista. Ponovila je to i s drugim stopalom, a onda se nasmiješila najdivnijim slatkim osmijehom. Bila sam očarana. »Zašto si mi to učinila sa stopalima?« upitala sam. »Zato da možeš laganije kročiti u svojem poslu«, odgovo­ rila je. Nakratko je još stajala nada mnom i smiješila se, a onda je njezina slika počela polako blijedjeti u sobi. Prisutnost te mlade žene ostala je još dugo sa mnom nakon što je nestala. Teško mi je riječima opisati učinak koji je ostavi­ la na mene. Osjećala sam se osnaženo, kao da mi je podarena skrivena snaga čija je moć bila u suosjećanju, nježnosti i služenju onome što je dobro. To nije jedini put što me posjetila sveta Tereza. Opet mi se prikazala otprilike četiri godine poslije, ali taj put u gradiću Orihuela Costa, blizu Alicantea u južnoj Španjolskoj. Sjedila sam na ležaljci i uživala u suncu, a onda sam ležerno posegnula za knjigom jednog dobro poznatog spiritualnog pisca, knjigom koju sam površno čitala prethodnih nekoliko dana. Bez ikakva poseb56

na razloga otvorila sam knjigu na određenoj stranici i tamo su se nalazile riječi »Sveta Tereza iz Lisieuxa«. Odmah sam osjetila da me obuzima onaj isti duboki mir, kao i onda u mojoj spavaćoj sobi. Ali sad sam sjedila na terasi za sunčanje i kad sam pogleda­ la u zid nasuprot mene, počela sam nazirati sliku prekrasne ruže koja se oblikuje. Zatim sam u glavi čula glas koji mi govori: »Ne boj se, to sam ja, Tereza.« Tog poslijepodneva puhao je blagi po­ vjetarac i mogu samo reći da dok mi je povjetarac hladio tijelo, činilo se da sa sobom nosi dubok mir i ljubav; činilo se kao da se povjetarac sastoji od ljubavi. Odjedanput su me preplavili osjećaji i poželjela sam zaplakati. »Zašto si mi opet došla?« upitala sam. »Znam da imaš veliku odanost prema Bogu«, došao je od­ govor. »Ali želim da mu vjeruješ još više. Želim da mu se još više moliš.« Dok su se te riječi oblikovale, imala sam osjećaj kao da me obavija plamen, vatra ljubavi. Osjećala sam je svuda oko sebe, kroz sebe i kad sam opet pogledala u zid, slika ruže sad je bila toliko sjajna da ju je bilo teže gledati dulje od sekunde. Zaklopila sam oči, a glas je rekao: »Ostani sa mnom, dijete moje. Uvijek sam s tobom, a tvoje su molitve uvijek uslišane.« Drhtala sam i treperila od ekstaze, a kad sam otvorila oči, slika ruže nestala je sa zida no imala sam isti osjećaj kao i onda kad me posjetila sveta Tereza. Osjećala sam se obnovljeno, kao da sam dobila nov izvor prekrasne snage. Poslije sam saznala da je sveta Tereza iz Lisieuxa, poznata i kao Mali cvijet Isusov, bila vrlo odana Bogu i postala karmelićanka u ranoj dobi. Roditelji su joj bili vrlo religiozni. Otac Louis pokušao je postati redovnik, ali odbili su ga jer nije znao latinski. Njezinu majku Azelie također nisu primili u samostan jer su smatrali da ne osjeća poziv; umjesto toga zamolila je Boga da joj podari mnogo djece i dopusti da sva budu u službi Božjoj. Louis i Azelie upoznali su se 1858. i vjenčali samo tri mjeseca poslije. Imali su devetero djece od kojih je samo pet kćeri — Marie, Pauline, Leonie, Celine i Tereza — preživjelo. Tereza je bila najmlađa.
57

Eamonu moram zahvaliti za oba Terezina neočekivana po­ sjeta. Ali Eamon nije samo vodič između mene i duhovnog svije­ ta, on je također jedan od najpraktičnijih, suosjećajnijih i uslužnijih bića koje sam upoznala; na neki čudan način on gotovo da ima ljudske osobine. Smatram ga jednim od svojih najboljih pri­ jatelja. On je za mene izvor beskrajne potpore i savjeta, jer zaista sam se brinula zbog posljedica promjene svojeg imena i kako će to djelovati na moju obitelj. No on me uvjeravao da će se Fran s vremenom priviknuti na to. Također mi je potvrdio da je apso­ lutno točno ono što mi je rekla anđelica na planini u Donegalu. Još mi je rekao da će mi se sve više toga otkrivati kako budem nastavljala svoje putovanje s anđelima. Moram reći da sam, od trenutka kad smo sišli s one plani­ ne, zapravo osjećala kako moje staro ja polako nestaje. Na neki neobjašnjiv način zaista se činilo kao da sam oduvijek bila Francesca Brown. Osjećala sam kao da je Penelope Gibbs bila samo jedno iskustvo kroz koje sam morala proći, a kad sam to učinila, postala sam spremna opet prihvatiti svoj pravi identitet. Kažem » o p e t « zato što sam od trenutka kad sam čula ime Francesca Brown, osjećala kao da je intimno poznajem. Za mene je prihva­ ćanje tog novog identiteta bilo kao da navlačim staru rukavicu, dobro znajući da će mi savršeno pristajati jer sam je već prije nosila. Kako je vrijeme prolazilo, ne samo da mi se promjena ime­ na činila kao nešto ispravno što treba učiniti, nego i kao nešto prirodno. Ali naravno, ako odem i promijenim identitet, to neće utjecati samo na mene. Veliku brigu predstavljalo mi je kako će to utjecati na druge ljude. Ali Eamon je bio u pravu što se tiče Frana. Vidjela sam u njemu postupnu promjenu; postajao je sve više zainteresiran za duhovni svijet i ideju da anđeli postoje. Tome je pripomogla i činjenica da bi mi anđelica Anne često davala neku informaciju — možda o nekoj osobi koju smo poznavali i o tome što će se toj osobi dogoditi u životu, ili čak i o smjeru u kojem će neki svjet­ ski događaj krenuti — o nečemu što bi se i ostvarilo. Mislim da
58

je na početku sve to fasciniralo Frana, no sad je počelo ostavljati dublji dojam; kod njega se definitivno pojavio ozbiljan interes za prisutnost anđela. Međutim, i dalje je bio vrlo praktičan i ozbi­ ljan kad se radilo o tome da preuzmem potpuno nov identitet. Najviše ga je brinulo kako će to utjecati na našu djecu. Jason je u to doba imao petnaest godina, a Dwayne trinaest. Odlučili smo da ćemo im pokušati polako priopćiti tu vijest o promjeni imena, a Fran se dosjetio da im kažemo kako će Francesca Brown biti ime kojim ću se služiti kad drugim ljudima budem govorila o postojanju anđela. Mislio je da će tako dječaci dobiti priliku da se priviknu na to novo ime, a da im se ime Pe­ nelope Gibbs ne izbriše potpuno iz života. Na naše iznenađenje, sve je prošlo vrlo dobro i činilo se da nijednog od njih to ne uznemirava. Obojica imaju dobar osje­ ćaj za humor i znali bi se vratiti iz škole i reći mi nešto poput: »Bok, Penny, hoću reći Francesca, ne zapravo je Penny — zar ne?« Činilo se da sve primaju lako i u hodu, a rezultat je bio da smo Fran i ja osjetili olakšanje i riješili se stresa. Iznenadila sam se jedne večeri kad se Fran okrenuo prema meni i rekao: »Znaš, kad govoriš o anđelima, pretvaraš se u dru­ gu ženu.« »Zaista? Na koji način?« upitala sam. »Pa, poprimaš drugačije manire«, odgovorio je. »Promije­ ne ti se geste, pokreti rukama; postaneš živahna, a čak ti se done­ kle promijeni i glas. Izgledaš kao da si ti, a opet nisi; čini se kao da je nešto iza tebe što se kroz tebe izražava.« Taj me razgovor malo iznenadio. Činilo se da smo zajednič­ ki počeli dijeliti sve dublje razumijevanje o anđelima i njihovu želju da rade sa mnom. To me jako razveselilo, a Eamon je opet bio u pravu jer mi je stalno govorio da neću morati krenuti na to putovanje s anđe­ lima potpuno sama.

59

6

Joanna

U mojem susjedstvu i dalje počela se širiti vijest o mojoj povezanosti s anđelima i sve više ljudi počelo mi je dolaziti na vrata i pitati mogu li im pomoći da i sami uspostave vezu s anđelima. Bila sam apsolutno ushićena time jer volim iskoristiti svaku priliku da govorim o anđelima i svojim iskustvima s njima, naro­ čito sad kad su mi se počeli prikazivati mnogi anđeli i duhovni vodiči. To je bilo za mene vrlo dobro razdoblje; počela sam u svo­ joj osobnosti primjećivati velike promjene, a neke stvari koje su me prije zanimale ili su mi se činile važnima, nisu to više bile. Na primjer, uvijek sam puno čitala romantične romane, ali sad me te knjige više nisu privlačile. Isto se dogodilo s mojom najdražom glazbom: više nisam mogla slušati mnoge glazbenike i pjevače koje sam dotad voljela. Primijetila sam promjene i u odnosima s drugim ljudima: ljudi koji su mi bili dugogodišnji prijatelji po­ lako su se udaljavali, a ponekad bih čak morala ustati i napustiti neko društvo u kojem sam se nalazila. Nije to imalo nikakve veze sa samim ljudima, oni su bili isti kao i uvijek, ali ja sam osjetila da za mene više nije dobro da budem s njima. Cesto sam se zna61

la pitati što radim i zašto sam prisutna u određenim situacijama i onda bih morala otići. I tako su se u mojem životu događale velike promjene kad mi se jednoga dana pojavila Joanna, mali duhovni vodič. Prvi put mi se prikazala jednog poslijepodneva u mojoj kući u Blanchardstownu. Krhka, prekrasna djevojčica, duhovni vodič, sa zlatnosmeđim uvojcima, prodornim sivim očima i velikim vedrim osmijehom. Ušla sam u našu blagovaonicu i odjedanput postala svjesna da se u sobi igraju djeca. Zapravo, čula sam njihove glasove dok su cičala od zadovoljstva i zabavljala se. Onda sam vidjela kako obris te lijepe djevojčice postaje sve jasniji. Iznenadila me njezina energija, iako se činilo da je oprezna prema meni. Na neki je na­ čin bila drugačija od svega što sam prije doživjela u anđeoskom kraljevstvu ili duhovnom svijetu, na potpuno čist, neokaljan, dje­ čji način. S čuđenjem sam se zagledala u nju, u to nestašno djevojče, i nakon nekog vremena upitala je: »Tko si t i ? « Bila je sramežljiva i oklijevala je prije nego što je odgovorila. » J a sam Joanna i katkad ću ti moći pomagati u poslu.« Onda sam je upitala odakle dolazi. »Živim u svjetlu«, odgovorila je. »Umrla sam od leukemije kad mi je bilo šest godina, a sad sam na nebu.« Upitala sam je kako će mi pomagati. »Joseph mi dopušta da se brinem za djecu koja su upravo došla na nebo i bit ću s tobom ako itko zatreba pomoć nakon što im umre dijete.« Bila sam potpuno zapanjena tom izjavom. »Tko je Joseph?« upitala sam je. »Joseph je anđeo, šaljiv je i drag i brine se za svu malu dje­ cu koja su preminula«, odgovorila je. Onda se lagano okrenula od mene. »Sto ne valja? Zašto si se posramila?«, nježno sam je ispi­ tivala.
62

»Ne znam mogu li ti to reći, možda mi Joseph neće dopu­ stiti«, rekla je sa sumnjom u glasu. Prošlo je nekoliko trenutaka, a onda je rekla: »Svakako, u redu je, mogu ti reći. Upravo su preminule tri bebe i vrlo sam uzbuđena. Brinut ću se za njih.« Dok mi je Joanna to govorila, istodobno mi je dopuštala da vidim najljepši prizor. Pretpostavljam da biste ga mogli nazvati pogledom u dječji vrtić, ali nije bio nalik nijednom dječjem vr­ tiću koji sam ikad vidjela. Tamo sam ugledala Joannu s drugim dječjim likovima, otprilike istih godina kao i ona, a svi su isijavali vrlo mirnu, prekrasnu, spokojnu energiju. Svi su se brinuli za pre­ krasne bebe u krevetićima poredanim u redove. Bila sam zapanjena i htjela sam zaplakati, koliko je to bilo divno. Onda je Joanna rekla: »Ako pogledaš novine, naći ćeš imena triju beba koje su umrle.« Te sam večeri izašla i instinktiv­ no kupila dablinske novine Evening Herald. U rubrici Umrli pri­ mijetila sam imena troje umrle dojenčadi. Bila sam skamenjena i nisam znala što bih rekla ili pomislila. S jedne strane me ispunjavala žalost zbog to troje jadne djece čiji su životi bili tako kratki, ali opet, kao da nisam mogla biti tužna nakon vizije koju mi je Joanna pokazala, kako se brinu za tu dje­ čicu. Zaplakala sam, ali osjetila sam i radost i veliku zahvalnost. Izrezala sam tu obavijest iz novina i imam je i dan-danas. Palo mi je na pamet da stupim u kontakt s roditeljima te drage dječice i da im pokušam objasniti kako je sve u redu, ali odustala sam jer mi Joanna nije objasnila ni predložila da učinim takvo što. Prošlo je neko vrijeme od susreta s Joannom, kad se opet materijalizirala u mojem domu u Blanchardstownu i kad smo opet imale priliku za razgovor. Dok smo razgovarale, postala sam svjesna da je na određenoj distanci, malo povučena i da joj energija nije tako sjajna kao prije. Upitala sam je li sve u redu. »Danas sam tužna jer mi nedostaje moja lutka Djetešce«, rekla je. »Voljela sam svoju lutku, ali mama mi je nije stavila u lijes jer ju je i ona voljela i lutka ju je podsjećala na mene. Zato ju je stavila na stolić u svojoj spavaćoj sobi, ali meni nedostaje
63

moja lutka.« Odmah sam osjetila potrebu da upitam Joannu bi li željela drugu lutku. Istog trena se razvedrila i nasmiješila. » O , d a « , odgovorila je. »Jako bih voljela drugu lutku, mo­ lim te.« Pa, onda dobro. Njezina molba me se tako duboko dojmila da sam razglasila svim svojim prijateljima i obitelji mogu li za Joannu pronaći drugu lutku Djetešce. Ali pronaći takvu lutku ni­ je bio baš jednostavan zadatak kao što se činilo, jer proizvođač je više nije izrađivao. Međutim, moja majka je prava osoba kad treba obilaziti trgovine rabljenom robom ili tržnice, i naravno, dva dana poslije nazvala me i rekla da je pronašla takvu lutku. Kad sam je donijela kući, primijetila sam da joj je odjeća malo poderana. Nagovorila sam Frana da ode sa mnom u centar grada u trgovinu igračaka Smith's, gdje smo usprkos Franovim primjed­ bama da »smo sigurno sišli s uma«, naposljetku pronašli odjeću koja je pristajala našoj novoj lutki. Sad kad ju je resila nova odjeća, upustila sam se u meditaci­ ju i dosegnula Joannu. Poskočila je od radosti i bila presretna kad je ugledala svoju novu lutku. Upitala sam je je li lutka lijepa kao i njezina bivša. Potvrdno je kimnula. »Jednako je lijepa, a mama može ipak zadržati onu prvu«, rekla je. Ta lutka godinama zauzima ponosno mjesto u mojoj sobi za meditaciju i jedino je mogu opisati kao lutku iscjeljenja. I to u tolikoj mjeri da je ljudi često komentiraju, baš kao i energiju kojom zrači. Kažu: » Č i n i mi se da me lutkine oči slijede«, ili kako je jedna žena to opisala: »Ta se lutka igra sa mnom skriva­ ča, ku-ku; osjećam da je dijete negdje u njoj.« A Joanna se pokazala kao izuzetan vodič i pomagač, kad god mi je došao netko tko je upravo izgubio dijete. Ako sam s nekim i ona se pojavi, upitam je: »Joanna, imam li ovdje osobu koja je upravo izgubila dijete?« Ako mi odgovori potvrdno, znam kako trebam nastaviti dalje i da ću imati Joanninu pomoć. Ponekad samo stoji u pozadini i dovoljno je već samo to što je prisutna njezina sućutna, ozdravljujuća energija; osoba će je osjetiti.
64

Tijekom tečaja meditacije koji sam mnogo mjeseci vodila u svojem domu u Blanchardstownu, lutka je često privlačila ljude. Jedna žena koja je izgubila malo dijete, nije se mogla odvojiti od nje tijekom osam nastavnih sati meditacije; nije htjela ispustiti lutku iz vida i čvrsto ju je držala. Dok je to činila, vidjela sam kako se Joanna materijalizira i tješi ženu koja je milovala lutku. Kad bi odlazila sa satova, žena je bila druga osoba. Rekla mi je: »Znam samo da mi je ta lutka više pomogla u ozdravljenju nego svi tečajevi za prevladavanje žalovanja na kojima sam bila. Iako sam mnogo dobila na tim tečajevima, znam da je moje dijete bilo u toj lutki.« Joanna i lutka Djetešce obavili su svoj zadatak ozdravljenja. Ne znam kako bih vam najbolje opisala Joanninu osobnost. Ako vam kažem da joj ne biste željeli povjeriti svoju veliku tajnu jer bi ona odmah otišla i rekla nekome, to bi možda bio poče­ tak opisa — nestašna je, iskričava i puna zabave i veselja. Ona zacijelo ima tu energiju koju imaju mnoga djeca koja su u ranoj dobi prešla u svijet duhova. Mnogi ljudi tu energiju nazivaju poltergajst aktivnošću, no to je po mojemu mišljenju potpuno pogrešno. Joanna je bila puna života i voljela se igrati dok je bila tu na zemlji, i još je takva; znam da je jednostavno tako. Fran i ja smo brzo otkrili da ona apsolutno obožava crtani film Zvonko. Kako smo to otkrili? U nekoliko navrata prije ne­ go što bismo otišli na spavanje, sve smo kao i obično provjerili, da vidimo jesu li televizor i svi električni aparati isključeni, prije nego što ugasimo svjetla i odemo na kat u spavaću sobu. Ujutro, kad bismo sišli u prizemlje, gle čuda, televizor bi bio upaljen i uvijek se prikazivao crtani film Zvonko! Eto, takva vam je Joanna. No jednom mi se prilikom Joanna prikazala i istinski me zaprepastila. Tom je prilikom sa sobom dovela troje male djece, dvije djevojčice i dječaka. Svi su imali oko tri godine. Upitala sam je tko su ta djeca i odakle dolaze. »Svi su došli u nebo i ja se brinem za njih«, odgovorila je. Onda mi je postavila pitanje. »Poznaješ li ovog dječaka koji je sa mnom?« upitala je.
65

»Ne, kako bih ga znala?« odgovorila sam. Njezin me od­ govor ostavio bez riječi. »Pa, on je tvoj dječak. Zove se Ben«, rekla je. Ostala sam u šoku. Na početku braka imala sam spontani pobačaj, a Fran i ja smo imali dogovor da, budemo li imali sina, nazvat ćemo ga Ben. Počela sam nekontrolirano plakati. »Ne budi tužna«, rekla je Joanna. »Sad već znaš da se bri­ nemo za svu djecu koja prijeđu u svjetlo pa nema potrebe za tu­ gom. Pogledaj kako je sretan.« To je bila istina. Ben je izgledao bezbrižan i zračio je srećom. »Sad se pozdravi s Benom i pusti ga da bude s nama«, re­ kla je Joanna. Samo sam to i mogla učiniti, ali bilo je to s dosto­ janstvom i razumijevanjem koje sam dobila od Joanne. Uvijek ću joj biti zahvalna što mi je omogućila da nakratko vidim kako bi moj sin Ben izgledao da je rođen ovdje na Zemlji. Razlog zbog kojeg je Joanna prvi put stupila sa mnom u kontakt bio je da mi dadne do znanja kako će uvijek biti uz me­ ne dođe li mi netko tražeći pomoć nakon smrti malog djeteta. Stoga mi se, naravno, mnogo puta ukazala u teškim i vrlo nesret­ nim okolnostima. Jedanput me posjetila žena koja je živjela u sjevernom pred­ građu Dublina, u Ballymunu. Kad je počela govoriti, bila je vrlo emocionalna i ubrzo se uznemirila, a ja sam odmah znala da je pretrpjela velik gubitak. Onda se pojavila Joanna vodeći sa so­ bom ljupku djevojčicu, staru otprilike dvije godine. Nježno je ru­ kama pokazivala djevojčicu, kao da je željela reći da je pustimo da govori. Djevojčica je rekla: »To je moja mama, tu s vama.« Odmah sam ženi objasnila da mi se javila djevojčica i da ju je prepoznala kao svoju mamu. Ali na moje iznenađenje žena je to poricala, iako je bilo očito da je sve više uzrujana. Bila sam zbunjena jer Joanna nije nikad pogriješila ni s jednom informacijom koju bi mi prenijela pa sam joj potpuno vjerovala. Međutim, problem je brzo razjašnjen, kad je žena progovorila.
66

»Ne, ja joj nisam biološka majka, ali odgajala sam je; ona je dijete moje sestre.« Dok je to izgovarala, dogodilo se nešto što mi se često događa kad sam u kontaktu s nekim tko je prešao u svijet duhova u teškim ili nasilnim okolnostima. Počela sam osjećati i doživljavati prave tjelesne simptome njihova prelaženja. Tako je bilo i s ovom djevojčicom, koja se, nažalost, utopi­ la u bazenu u Majorci, u Španjolskoj. Neću opisivati kakvi su ti simptomi bili jer to ne bi ničemu služilo, a ako ta pojava ikoga uznemiri, naglašavam da to brzo prolazi, nakon što potpuno us­ postavim kontakt s preminulom osobom. Uspjela sam to vrlo brzo postići s tom djevojčicom, uz Joanninu pomoć. Ali cijela je priča vrlo tragična. Žena mi je objasnila da je njezina sestra, djevojčičina majka, bila narkomanka u Dublinu i da je umrla od prekomjernog doziranja prije nekoliko godina. Zato je preuzela odgovornost da sama odgaja djevojčicu i voljela ju je kao vlastitu kćer. Ali onda je jedna tragedija slijedila drugu i kad su bili na praznicima u Španjolskoj, djevojčica se tragično utopila u bazenu. Pričam tu priču samo iz jednog razloga, a taj je da pokažem kakvu začuđujuću moć Joanna ima u iscjeljivanju. Dok je sirota žena plakala preda mnom i tražila riječi kojima bi pokušala objasniti užas onog što se dogodilo njezinoj sestri i ma­ loj nećakinji, pojavila se Joanna, a sa sobom je dovela dvoje ljudi. Jedno je bila mlada žena, vrlo mršava, plavih očiju, a druga postarija gospođa, tjelesno vrlo krhka, ali je odavala dojam da je snažnija nego što izgleda. Progovorila je Joanna: »Ovo su majka i baka male djevojčice. Moraš reći ženi da je u svijetu svjetla sve onako kako jest i sve je u redu; nema potrebe da bude tužna ili zabrinuta.« Nastavila sam promatrati i vidjela da su djevojčica, njezina majka i baka zajedno i da se oko njih širi osjećaj smirenosti, osje­ ćaj jedinstva, zajedništva. Onda je progovorila djevojčica, i dalje nazivajući tetku svojom majkom: »Moja mama ima moju fotogra­ fiju u džepu. Reci joj da je izvadi i pogleda.« Rekla sam ženi da učini tako. Fotografija je snimljena na dječjem igralištu, a djevoj­ čica je izgledala blaženo sretna, njišući se na ljuljački i smijući se.
67

»Reci joj da sam danas sretna kao i na toj slici«, rekla je. Prenijela sam ženi te riječi, a ona je zagnjurila glavu u ruke i nije prestajala jecati i plakati. »Ali zaista morate poslušati što vam je nećakinja danas rekla«, nježno sam joj rekla. Čuvši to, ustala je, zagrlila me, a ja sam znala da iako su pred ženom još teška vremena, Joanna joj je pružila mogućnost ozdravljenja. Ali i ja sam doživjela smiješne i neobične trenutke s Joannom. Dobro se sjećam dana kad mi je u Blanchardstown došla žena s gluhom djevojčicom. Djevojčica se odmah počela igrati s Joanninom lutkom. Toliko je bila obuzeta lutkom da je nije pu­ stila iz ruku cijelo vrijeme dok je njezina majka bila sa mnom — duže od jednoga sata. A onda, kad je došlo vrijeme polaska, djevojčica je nevoljko odložila lutku na trosjed, gdje ju je i našla. Ali dok su se njih dvije pozdravljale i primicale izlazu, iznenada mi se pojavila Joanna i rekla: »Reci majci ove djevojčice da joj kći ima čaroliju u stopalima.« Zaustavila sam ženu i rekla joj što sam upravo čula od Joanne. »Pleše li vaša kći? Je li dobra plesačica?« pitala sam, poma­ lo zbunjena Joanninom primjedbom. »Ne, nije plesačica. Ne razumijem što to znači«, odgovorila je žena. Prošlo je nekoliko tjedana, a onda sam začula da netko kuca na vratima. Bila je to žena s djevojčicom. Pozvala sam ih da uđu i raspitivala se kako su. »Pa, osjećala sam da moram doći i reći vam što se dogodi­ l o « , odgovorila je žena. »Dva dana nakon što smo otišle od vas, moja je kći počela osjećati bolove u stopalima pa sam je odvela liječniku. Nije znao što joj je i poslao ju je u dječju bolnicu u ulici Temple na rendgensko snimanje. Kad je vidio snimke, jed­ nostavno je rekao: »Vaša kći ima čarobna stopala. Ima jednu kost viška u svakom stopalu. Nije to ništa ozbiljno i neće joj praviti nikakve probleme.« Obje smo se od srca nasmijale. Ali nije to bio jedini šaljiv događaj koji sam doživjela s Joannom. Kad smo tek nabavili njezinu lutku Djetešce, moja dva sina, Jason i Dwayne, nisu znali kako bi protumačili tu situaciju.

Možda su se čak osjećali izostavljeni iz slike, jer se sva pozornost usmjeravala na lutku koju dotada nikad nisu vidjeli. Zato su se odlučili malo našaliti s Djetešcem. Jedne večeri, kad smo se Fran i ja vratili iz kina, Fran se osvrnuo po sobi i nigdje nije vidio lutku. »Gdje je nestala Joannina lutka? Je li ju netko premjestio?« upitao je. Pregledali smo kuću, ali lutki nije bilo ni traga, a ja sam počela misliti da ju je netko odnio iz kuće. Onda su se moji sinovi počeli hihotati i govoriti stvari kao: » O , siguran sam da je tu negdje, tamo gore ili ovdje dolje ili već tu negdje.« Zato sam pogledala prema lusteru koji smo imali u blagovaonici, a tamo je, na njegovu vrhu, sjedila Joannina lutka. Naravno, moji dječaci nisu apsolutno ništa znali o tome kako je dospjela tamo! No u tom sam trenutku na tren ugledala Joannu i vidjela da se drži za trbuh i grca od smijeha.

69

7

Moć duhova

Jedna strana mojeg rada s anđeoskim kraljevstvom i svijetom duhova koja me uvijek zadivljuje i informira je moć djece koja su prešla u svjetlo. Naravno, glavni razlog za to moj je odnos s Joannom, i čista radost i zadovoljstvo koje sam vidjela da unosi u ljudske živote nakon što su imali tu nesreću da izgube dijete. No energija koju imaju neka djeca nakon što prijeđu preko pravo je čudo. Mnogi ljudi to nazivaju aktivnošću poltergajsta, ali ja ne že­ lim koristiti taj termin. Za mene je sve to vrlo jednostavno: dok su živa, djeca mogu biti zaigrana, dosađivati se, biti puna energi­ je, sretna, tužna, draga, nepristojna pa čak i ispunjena mržnjom. Pa, izgleda da se to ne mijenja mnogo kad neka od njih uđu u duhovni svijet. Vrlo dobro se sjećam prvog puta kad sam bila svjedok toga koliko snažna može biti energija djeteta koje je prešlo na drugu stranu. Moja draga susjeda Catherine pozvala me jednog poslijepodneva na čaj i razgovor. Već mi je prije u nekoliko navrata spomenula da su njezini znanci, bračni par iz Sjeverne Irske, iz­ gubili sinčića starog samo dva tjedna. Nesretni su roditelji zamo­ lili Catherine da ispita postoji li mogućnost da stupim u kontakt
71

s duhom njihova sinčića. Moram priznati da, kad sam prvi put čula tu želju, nisam znala je li to izvedivo. Nikad me još nitko nije tražio da kontaktiram duh tako mlade osobe. Zato sam sa­ mo rekla da ću pokušati. Kad sam otišla k anđelima i zamolila ih za pomoć, pojavio mi se duh jedne stare gospođe i rekao da je ona tetka djeteta koje je prešlo u svjetlo. Kad sam tu informaciju proslijedila dječakovim roditeljima, rekli su da se ne sjećaju nikakve tetke koja bi odgovarala opisu koji sam im dala. Međutim, kad su tetku spo­ menuli nekim drugim članovima obitelji pokazalo se da je zaista postojala tetka koja je umrla prije mnogo godina. Također su sa­ znali da je tetka pokopana vrlo blizu dječaka, na starom groblju u blizini doma dječakovih roditelja, u Sjevernoj Irskoj. U to sam vrijeme već nekoliko mjeseci kanalizirala pjesme anđela i Catherine me zamolila ne bih li i za njih kanalizirala jed­ nu pjesmu. Spremno sam pristala, a kad sam dobila pjesmu, imala sam jak osjećaj da je energija tog djeteta uvelike sadržana u njoj. Postala mi je navika da neke pjesme anđela dam uokviri­ ti, obično one koje su se i meni jako sviđale. Objesila bih ih na zidove svoje sobe za meditaciju i primjećivala sam da privlače mnoge ljude koji ih uživaju čitati. Kad sam primila pjesmu za dječakove roditelje, osjetila sam da je vrlo posebna, pa sam odlu­ čila da ću je dati uokviriti za njih. To sam i učinila i odnijela sam je jednom majstoru, i kad je Catherine opet svratila, rekla sam joj što sam učinila. Kad sam dobila uokvirenu pjesmu, nazvala sam Catherine i rekla joj da je pjesma gotova, ali na moje izne­ nađenje ona je rekla da je sad više ne želi. Zaista ne znam zašto se predomislila. Možda je mislila da dječakovim roditeljima treba više vremena da se pomire s gubitkom djeteta. Zato sam odlučila pjesmu objesiti na zid u svojoj sobi za meditaciju. Mnoge pjesme koje kanaliziram od anđela imaju u sebi osjećaj i prisutnost ko­ je je teško objasniti riječima, a ta je pjesma imala u sebi veliku prisutnost. Osjetila sam da je dječakova energija sadržana u njoj. Gotovo godinu dana pjesma je visjela na mojem zidu, sve dok me jednoga dana Catherine nije posjetila i rekla: »Sjećaš li
72

se pjesme koju sam te zamolila da kanaliziraš od anđela za onaj par iz Sjeverne Irske koji je upravo bio izgubio sina?« Rekla sam da se dobro sjećam. »Ti ljudi uskoro dolaze u Dublin i sad bih im voljela preda­ ti tu pjesmu, ako je još imaš?« Rekla sam joj da pjesma još visi na zidu i da će me jako veseliti da je taj bračni par dobije. Bila je subota kad je bračni par iz Sjeverne Irske stigao k meni da uzme tu pjesmu. Neobično je, ali tog dana u zraku se osjećalo veliko iščekivanje, slično osjećaju koji imate u vezi prvog proljetnog dana: nabijen energijom. Kad je par stigao, bilo je pri­ sutno još nekoliko ljudi, Fran, Catherine i Janet — još jedna naša susjeda. Dočekala sam ih s dobrodošlicom i zagrlili smo se. Kaže se da vrijeme liječi rane, ali iz energije tog bračnog para osjetila sam da su emocionalno prošli kroz jako teško razdoblje. Pili smo čaj i razgovarali neko vrijeme, a onda sam rekla: »Želite li vidjeti gdje sam objesila vašu pjesmu?« Nasmiješili su se i potvrdno kimnuli. Sve sam ih povela u svoju sobu za medita­ ciju. Ono što se sljedeće dogodilo natjeralo je svakoga da poskoči od straha i potraži zaklon! Zraka crveno-narančaste munje, jer sa­ mo je tako mogu opisati, preletjela je preko sobe i udarila pjesmu svom snagom. Pjesma je poskočila na zidu, pala na pod i razbila se. Ostala je tamo ležati, dok joj je lamelirana poleđina tinjala, na mjestu gdje ju je udarila zraka. Zrak u sobi mirisao je na nešto slično barutu, a oblačić dima lebdio je nad pjesmom, tamo gdje je ležala na podu. Kad je zraka snažne energije udarila pjesmu svi su poskočili i sakrili se, ali sad je u prostoriji bila ledena tišina; svi smo bili zaprepašteni i bez riječi. Fran je prvi progovorio. »Za ime Božje, što je to bilo?« upitao je (zapravo rekao je nešto mnogo slikovitije, ali neću to ponoviti ovdje!). Onda su svi počeli govoriti istovremeno. Bilo je kao da je Fran izvukao čep iz boce i sad su svi osjećali potrebu da nešto kažu o onome što smo vidjeli jer je bilo tako nesvakidašnje. Fran se sagnuo da uzme pjesmu, ali brzo ju je ispustio iz ruke. » J o j ! « viknuo je. Činilo se da je pjesma zadržala jedan dio energije od udara i još je bila puna statičkog elektriciteta.
73

I tako smo sjedili u mojoj sobi za meditaciju i gledali pje­ smu na podu. Sad je izgledala prilično jadno, a na oblozi se jasno vidjelo crno-smeđe nagorjelo mjesto gdje je udarila zraka. Nitko u sobi nije zapravo znao što se tu dogodilo tog poslijepodneva. Ali svi prisutni otišli su kući sa snažnim dojmom da je tu negdje bila i energija onog malog dječaka. Meni je to značilo kao da dječačić kaže: »Tu sam; ne zaboravite me, tu sam.« Iako duh tog dječaka nikad nije izravno komunicirao sa mnom iz svijeta duhova, od prvog trenutka kad sam stupila u kontakt s njegovom tetkom, bila sam itekako svjesna njegove energije. Onoga poslijepodneva u Blanchardstownu na jasan je način pokazao da je tamo — i to kako je pokazao! Njegovi su roditelji otišli od mene kao potpuno promijenjeni ljudi. Dječakova je majka u rukama čvrsto stiskala pjesmu; sad se činilo da su mnogo bliskiji. Bio je to prvi put da sam tako dramatično bila svjedokom moći koju imaju djeca koja su prešla u duhovni svijet, ali to nije bio i posljednji put. Jednoga dana došla mi je u posjet neka žena. Bila je sva iz­ van sebe od brige. Živjela je u blizini, u četvrti Mulhuddart u za­ padnom Dublinu, i u njezinu domu događale su se čudne stvari i cijela je obitelj bila jako uplašena. Objasnila mi je da su.se vrata sama s treskom zatvarala, svjetla su se palila i gasila, a namještaj se pomicao preko sobe. Vidjevši da ženi zaista treba pomoć, pri­ stala sam otići u njezinu kuću već idući dan da pogledam mogu li dokučiti što se zbiva. Kad sam ušla, odmah sam znala da se radi o djetetu koje uz­ rokuje sva ta tajanstvena događanja. Osjetila sam dijete prije nego što sam ikoga vidjela. Nije to ni na koji način bio loš osjećaj, ba­ rem ne za mene. Fran je došao sa mnom i žena nas je pozvala da uđemo u dnevnu sobu. Bilo je to nedugo poslije Božića i božično drvce je još bilo u sobi, a po podu razbacano nekoliko igračaka. Onda se dogodilo nešto što nas je sve prestrašilo: dječji autić na daljinsko upravljanje počeo se sam kretati po podu! Že74

nina reakcija na to bila je da se ukipila od užasa dok smo Fran i ja začuđeno promatrali kako autić juri sam od sebe. Žena je onda podignula stopala s poda i obujmila se oko koljena — baš kao kad vidite nekoga tko se boji miša, a misli da se jedan nalazi u sobi. »U njemu nema čak ni baterije«, zacviljela je, gledajući autić očima punim užasa. Autić se zaustavio, a Fran mu je prišao i uzeo ga. U njemu doista nije bilo baterije. Ali dok je podizao autić, začula sam glas djevojčice koja govori: »Moje igračke.« Glas joj je imao srdit prizvuk, kao kad dijete to govori drugom djetetu koje se pokušalo igrati s njegovim igračkama. Žena nam je tad objasnila da je autić božični poklon za njezina mlađeg sina. Ali nije se mogao igrati s njim jer nije radio kad bi u njega sta­ vili bateriju, a onda bi, kao što smo svi vidjeli, jurio uokolo bez baterije i strašio sve prisutne. Božić je za tu obitelj bio pokvaren, a situacija se toliko pogoršala da su žena i njezin suprug maknuli djecu iz kuće i odveli ih da žive kod djeda i bake. Pozvali su i lo­ kalnog svećenika da blagoslovi kuću, ali neobični su se događaji i dalje nastavljali. Zaista sam suosjećala s ženom i njezinom obitelji; bili su vrlo preplašeni i već su pomalo postajali očajni. Zamolila sam je da mi ispriča cijelu priču: kad su ti događaji počeli i što se točno događalo u kući i na kojemu mjestu. Objasnila mi je da su kupili kuću od jednog bračnog para i da nisu u njoj živjeli dugo, odkad su počeli ti događaji. No u početku su to bile male stvari. Primje­ rice, našli bi vodu kako curi iz slavine koju su netom zatvorili. Dugo su mislili da te događaje sami umišljaju. Međutim, postupno su te aktivnosti sve više strašile obitelj: vrata bi se bez ikakva razloga zalupila; svjetla bi treperila, palila se i gasila sama od sebe; u dječjoj sobi je prsnulo prozorsko sta­ klo; a ono što je za ženu bilo najstrašnije od svega — temperatura bi u nekim prostorijama u trenutku pala i postalo bi vrlo hladno. Upitala sam je postoji li bilo koje mjesto u kući gdje je ak­ tivnost bila jača. Kimnula je i rekla da je to soba njezine najstarije kćeri. Zamolila sam je da mi pokaže sobu i pristala je, iako sam
75

primijetila da je posljednje što je u tom trenutku željela učiniti bilo popeti se na kat u tu sobu. Dok smo se uspinjali stubama, a žena je bila ispred Frana i mene, začuo se vrlo glasan udarac. »Isuse Kriste!« uskliknula je žena, okrenula se i pokušala se provući pokraj nas — zamalo nas pritom srušivši. »Dosta mi je, ne ulazim tamo«, rekla je pokazavši rukom na vrata sobe. »Znam da su samo tresnula vrata ormara za odjeću, ali ne mogu to podnijeti.« »U redu je, ja ću ući«, smirivala sam je. Ostavila sam Frana i ženu vani, na odmorištu stuba, i otvorila vrata sobe. Bila je to prilično velika prostorija u kojoj su se nalazili krevet, ormar za odjeću i toaletni stolić. Onoga trenutka kad sam potpuno ušla u sobu znala sam da je tu prisutan duh. Nazovite to šestim čulom, ali kad duh ude ili je već prisutan u sobi, ja to osjetim, baš kao što netko osjeti kad drugo ljudsko biće uđe u sobu. S šest ili sam je rokom druge strane kreveta stajala je djevojčica, stara otprilike sedam godina, i činilo se da se zagledala u krevet. Kad pogledala, znala sam da duh te djevojčice, koji je bio uz­ svih nevolja, nikome ne želi nikakvo zlo.

»Kako se zoveš?« nježno sam je upitala. Činilo se kao da mi želi odgovoriti, ali ne može. Umjesto toga, zagonetno me po­ gledala kao da je malo zbunjena, a onda je nestala. Ostala sam sama u sobi, ali energija te djevojčice sad mi je bila jasnija. Osje­ tila sam kod nje mnogo frustracije, kao da se naljutila na nekoga i osjeća se usamljeno, jako usamljeno. Željela sam ispružiti ruku i utješiti je i zagrliti. Poželjela sam da se opet pojavi, ali nije. Izašla sam iz sobe i pridružila se Franu i ženi koji su čekali na vrhu stubišta, a onda smo se svi spustili u prizemlje u dnevnu sobu. Objasnila sam joj da u kući postoji duh djevojčice, da osje­ ćam da je na neki način zarobljena, ali da nikome ne želi nanijeti nikakvo zlo. Ima u sebi mnogo energije i to je ono što stvara neobične pojave po cijeloj kući. Upitala sam ženu ima li kakvih svijeća, jer su zapaljene svijeće prekrasan način da nježno rastje­ rate bilo kakvu atmosferu s određenog mjesta. I tako smo zapalili svijeću i postavili je na stol u sredini sobe. Sjela sam, smirila se
76

i zamolila anđele da pomognu duhu te djevojčice koja je očito zbog nekog razloga bila nesretna. Prilično brzo doživjela sam osjećaj olakšanja; nisam osjetila da njezin duh odlazi nego prije da se vraća, i to da se vraća kući, osjećaj da je nešto razriješeno. Osjetila sam da bez obzira na to kakvi su problemi mučili tu dje­ vojčicu, uz pomoć anđela sad su joj bili raščišćeni. Ne znam ima li to kakva smisla, ali to je ono što sam osjetila tog dana u onoj sobi. Rekla sam ženi, vlasnici kuće, kako mislim da više neće imati nikakvih problema, ali ako bude, da mi se slobodno javi. Nikad se više nisam čula s njom. Ne znam je li ona djevojčica zapravo živjela u toj kući ili negdje u blizini, u nekom razdoblju svojega života, ali nema sumnje da se duhovi mogu jako vezati za izvjesna mjesta i zgrade ovdje na zemlji. Sjećam se jednog slučaja kad mi je to postalo jasno na vrlo dramatičan način, iako se nije radilo o duhu djeteta. Jednoga lijepog proljetnog dana Fran i ja smo, zajedno s dvoje naših prijatelja — Kathy i Keithom, odlučili otići na vožnju izvan grada i uputili smo se prema brdu Hill of Slane u okru­ gu Meath. Dan je bio prekrasan za hodanje i nas četvero smo krenuli bez ikakva određenog cilja — jednostavno smo uživali u poslijepodnevu. Ali za mene će ono biti grubo prekinuto. Šetali smo oko ostataka jednog starog samostana, kad smo došli na čistinu i sjeli na ogradu da se malo odmorimo. Kathy i ja poznajemo se godinama, a nju također zanima spiritualni svijet anđela. Uvijek se veselila zbog mene i ohrabrivala me u mojem radu. Dok smo sjedili i opušteno razgovarali, spomenula je da je Hill of Slane od davnina spiritualno mjesto. »Zašto ne pokušaš ovdje kontaktirati neke duhove?« upita­ la je, onako usput. Bez razmišljanja odgovorila sam: »OK, ima li ovdje koga?« Izrekavši to, osjetila sam oštru pljusku preko lica, a jedan strogi glas je rekao: »Velečasni Philip Dwyer.« Ostala sam u šoku. Nikoga nisam vidjela, samo sam osjetila taj udarac po licu i čula glas. Ostali su svi čuli kako me pljusnuo, ali nisu čuli glas, no ipak su bili zaprepašteni. 77

»Dovraga, što je to bilo?« upitala je Kathy. »Ne znam«, odgovorila sam. »Upravo sam dobila tešku pljusku, a jedan mi se glas obratio kao >Velečasni Philip Dwyer<.« » O , moj Bože, ne govori to«, reče Kathy sa strahom. »Ah, ne brini se, to je vjerojatno neki duh koji nam daje do znanja da je ovdje«, odgovorila sam, ali moram priznati da se više nisam htjela tamo zadržati duže nego što je bilo potrebno. Tako smo svi polako krenuli dalje, ali još sam osjećala pri­ sutnost onoga koji me tek nekoliko trenutaka ranije tako grubo šokirao. U šetnji smo naišli na ostatke nekog starog groblja. Bilo je to vrlo slikovito mjesto pa smo ušli, počeli šetati uokolo i gle­ dati stare grobove. Odjedanput je Kathy ciknula. »Isuse, pogledajte ovo, ne mogu vjerovati.« Stajala je nad jednim starim grobom, rukom je prekrila usta, a ja sam vidjela da je zaista u šoku. Prišla sam joj i upitala što se dogodilo. Zakora­ čila je korak unatrag i samo rukom pokazala na grob. Okrenula sam se i pogledala, a na nadgrobnom kamenu pisalo je Velečasni Philip Dwyer. Moram priznati da mi se digla kosa na glavi kad sam ugledala to ime, a osjećaj prisutnosti koji sam imala kad me je pljusnuo sad je bio vrlo snažan. Jedno je bilo očito: to mjesto je još uvijek u velikoj mjeri bilo mjesto velečasnog Dwyera i bila sam prilično sigurna da nije zadovoljan što mu nepozvani sme­ tamo! Onda je Fran primijetio da postoje i drugi nadgrobni spo­ menici s prezimenom Dwyer. Bilo je jasno da velečasni ima brojnu obitelj ili pretke pokopane u blizini. Odlučili smo da je najbolje otići, pa smo se u tišini povukli i izašli s groblja. Tek kad smo se udaljili nekih 300 metara osjetila sam da me napušta prisutnost velečasnog Dwyera; kao da sam tek tad znala da smo napustili njegovo područje. Ta priča pokazuje na dramatičan način činjenicu da duhovi, i to ne samo duhovi djece, mogu postati vrlo vezani za mjesta i ljude koji su još na zemlji. Neki od tih duhova mogu se snažno izraziti, ponekad uzrokovati mnoge strahove i neizvjesnost za
78

svakoga tko slučajno naiđe na njih, a ne razumije što se točno događa i zašto. No nisu duhovi samo ljudi na neki način zarobljeni ili ne­ sretni pa nastanjuju određena mjesta tu na zemlji. Susrela sam se i s mnogo vrlo sretnih i zaista veselih duhova, koji su jednostav­ no uživali ponovo posjećivati mjesta koja su za njih bila posebna i draga dok su bili živi.

79

5

Dijete koje je u svima nama

S

vijet anđela odraz je Božjeg svijeta i kao takav vrlo je čaroban. Ostvarenja koja se događaju unutar tog svijeta stalno me iz­ nenađuju, zapanjuju i zbog njih sam vječito zahvalna na tome što imam anđele da putuju sa mnom na ovom životnom putu, a naravno, imate ih i vi. Već sâm osjećaj zabave i djetinjeg uživanja koji su dostupni svima i svakome od nas, ako uspostavimo vezu s anđelima, istinski je čudnovat; to je pravi Božji dar. Sjetite se da se svako dijete rađa s osjećajem čiste ljubavi prema Bogu. Zbog toga malo dijete leži i guguće od sreće dok gleda pred sebe, u potpunom blaženstvu s osjećajem radosti koju osjeća u sebi, u svojemu malom tijelu. Dijete to čini bez ikakva poticaja od strane roditelja ili nekoga drugog. Jedan pogled na osmijeh čiste radosti na dječjem licu dovoljan je da svakoga uvje­ ri kako dijete osjeća potpuno blaženstvo kao da je to prirodan osjećaj sam po sebi. Nažalost, taj osjećaj prirodnog blaženstva ne traje dugo, jer se djetetu nameće svijet sa svim svojim problemi­ ma i nesrećom; to je zaista prava tragedija. Svi pridonosimo tome da dijete postupno izađe iz svojega prirodnog stanja sretnog bića i uđe u naš svijet. Mi naravno ne želimo nauditi djetetu ni u kojem smislu, daleko od toga, gotovo
81

svi želimo samo ono najbolje za našu djecu. Ali evo što se doga­ đa. Dijete polako počinje gubiti osjećaj prirodne radosti u sebi kad ga se potiče da zamijeni taj prirodni osjećaj za zvečku, lutku ili kakve raznobojne mekane igračke. Postupno se dijete počinje oslanjati na te stvari izvan sebe i očekivati sreću. Ono zaboravlja svoju pravu bit jer se sve više oslanja na vanjski svijet. To postaje vrlo jasno kad mu se oduzmu te vanjske stvari, kao što su zvečka ili lutka, od kojih dijete sad očekuje da mu pruže radost. Kad se to dogodi, dijete ima malo prirodne radosti na koju može raču­ nati i vrlo brzo postane uznemireno i zahtjevno. Isprva, dok je malo dijete samo ležalo i bilo potpuno u vla­ stitoj radosti, sve je bilo cjelovito i ništa nije željelo, pod pretpo­ stavkom da je bilo nahranjeno i odjeveno, ali sad ono počinje tražiti sve više i više stvari; dijete ubrzano ide prema stanju ne­ sreće. Svaki roditelj zna kako malo dijete može biti emocionalno zahtjevno i ljutito kad se počne mrštiti, srditi i histerično plakati. To se događa zbog sve većeg nezadovoljstva i nesreće u djetetu, kako ono postaje sve više ovisno o vanjskom svijetu i zaboravlja svoju istinsku bit. Ne govorim da bi se djeci trebale uskraćivati igračke i lutke, daleko od toga, ali istovremeno mislim da bi bilo prekrasno kad bismo mogli zadržati svoju djecu u dodiru s prirodnom radošću koja je unutar svakog od njih. Upravo se to može postići kad se ostvari kontakt s anđelima. To nas može vratiti u prirodno stanje radosti koje se skriva u svima nama — samo smo zaboravili da je tu, dok nam se svijet zvečki i lutaka pretvara u svijet kredita i minusa na bankovnom računu. Danas nam je u svakodnevnom životu sve više potrebna ta veza. Čini mi se da su muškarci, žene i djeca naglavačke uvuče­ ni u svijet konzumerizma i materijalizma, a to je sterilan svijet prepun besmislenih napravica i superpametnih kompjuteriziranih strojeva. Ali kamo je nestala sva prirodna radost koja se skriva u svima nama? Kako da se uopće počnemo vraćati jednostavnoj ra­ dosti toga da samo postojimo? Uspostava veze sa svijetom anđela
82

može nam to omogućiti, samo ako smognemo dovoljno vjere i nade te dopustimo da nam se to manifestira u životu. Mnogo i mnogo puta pitala sam anđele: zašto baš ja? Zašto mi je dan taj predivan dar da tako slobodno i lako komuniciram s njima? Rekli su mi da je to moja sudbina, da sam proživjela mnogo i mnogo života i da sam naposljetku stigla kući kako bih bila s njima i s Bogom. Mogu samo reći da kad to čujem od njih, ostanem potpuno skrušena. Zaista ne znam što bih rekla na to. Moram priznati i da ne razumijem sve to, ali također znam da, dok ovo govorim, ne trebam sve ni razumjeti. Katkada se pitam tko je taj koji želi sve razumjeti — baš sve razumjeti. Mislim da je to uglavnom moj um, a moj um nikad ne može potpuno razu­ mjeti Boga — u to sam sigurna. Zato sam opuštena u vezi s time, i s anđelima. Svijet anđela je potpuno čarobno mjesto, puno zabave, iz­ nenađenja i djetinje nevinosti. Ta mi se činjenica neprekidno po­ tvrđuje na niz različitih načina. Moram priznati da sam se itekako iznenadila kad sam prvi put postala svjesna da anđeli vole bajke, jednostavno ih obožavaju! Ono što me je još više iznenadilo bilo je kad su mi objasnili razlo­ ge zbog kojih ih vole. Vole ih zato što su istinite! Zvuči li vam to smiješno? Možda. Iznenadila sam se i prvi put kad mi je duhovni vodič Joanna rekla razlog zbog kojeg ona voli bajke — zato što su istinite! Osjećam da su mi anđeli i Joanna pokušali reći da vole bajke zato što znaju da se temelje na istini. Može se reći da su ljudi koji su napisali bajke to činili zbog osjećaja istine duboko u svojoj podsvijesti, dok su davno još pisali sve te predivne priče. Uzmimo kao primjer Čarobnjaka iz Oza, jednu od Joanninih i mojih najdražih bajki. Napisao ju je L. Frank Baum prije više od 100 godina. Priča govori o djevojčici Dorothy, koja živi na farmi u Kanzasu, ali sanja da se nalazi na nekom boljem mjestu »negdje iza duge«. Kad ih pogodi tornado, ona sanja kako je bačena u ča­ robnu zemlju Oz, gdje upoznaje Dobru Vilu Sjevera, Glindu, koja joj savjetuje da slijedu cestu od žute cigle do Smaragdnog grada, gdje će joj veliki čarobnjak Oz reći kako da se vrati u Kanzas.
83

Dorothy putem sreće Limenog koji nema srce, Strašilo koje nema mozga i Lava bez hrabrosti. U bajci ova tri lika naposljet­ ku otkriju da posjeduju kvalitete za koje su mislili da ih nemaju. Dorothy se pomirila s time da će ostatak života provesti u zemlji Oz, sve dok se ne pojavi Glinda i kaže joj da je oduvijek imala moć da se vrati kući. Glinda joj objašnjava zašto joj to nije od­ mah rekla. Željela je da Dorothy to sama shvati. »Sljedeći put kad krenem u potragu za željom svojega srca, neću tražiti dalje od stražnjeg dvorišta; ako nije tamo, onda znači da je nikad nisam ni izgubila«, uzvikne Dorothy, nakon što je otkrila istinu. Vjerujem da je poruka koju nosi ova bajka — da u nama leži sposobnost da otkrijemo kakvi doista jesmo — ono što Ča­ robnjaka iz Oza čini tako privlačnim. Ta priča u sebi sadrži srž istine, koju imaju sve dobre bajke. To je ono zbog čega su nam bajke tako privlačne — temelje se na istini svih nas. To je ujedno i razlog zašto ih Joanna voli. Prema anđelima, riječi nikad ne mogu objasniti Boga; jed­ nostavno ne mogu. Ali izvanredno je to što istina iza jednostav­ nih bajki može biti vrlo djelotvorna u približavanju istini, više od ikakvih riječi. Svi znamo da se bajke prenose riječima, ali nisu riječi te koje su važne, nego poruka koju sadrže u sebi. Isto vrije­ di i za legende poput onih o kralju Arturu i vitezovima okruglog stola; ima nečega u tim pričama što prodire vrlo duboko u našu podsvijest. Zato kad čitamo neku od tih klasičnih bajki ili legen­ di, one nas ostavljaju s osjećajem začuđenosti i radosti. Odoljele su zubu vremena ne zato što su tako dobro napisane niti zato što nam u mašti izazivaju takvu reakciju. Ne, razlog je taj što u sebi imaju ono zrnce istine koje je neuništivo. Anđeli se vole služiti simbolima, a zbog istog su razloga i bajke prepune simbola: oni su način da se približimo istini — da se približimo istini Boga. Bajke simboliziraju stvari koje su nama kao ljudskim bićima fundamentalne: ljepotu, ljubav, sućut, nadu i besmrtnost. Pogle­ damo li pomnije bajke, vidjet ćemo da one nemaju prošlosti, sa84

dašnjost ni budućnost. One su, zapravo, duh koji se obvezao na pripovijedanje priče, a kako priča dolazi iz duha, u sebi sadrži istinu. Ljudski um nije zainteresiran da otkrije ima li ikakve isti­ ne u bajkama, um zanima samo jesu li one istinite ili lažne, i na­ ravno, dok um možda i voli čitati bajke, on nikad neće prihvatiti činjenicu da u njima možda ima istine. Jedna od mojih omiljenih bajki je i Petar Pan. Priča pred­ stavlja svjetlo koje zrači tako da ga svi možemo vidjeti — svjetlo koje nas održava mladima i radosnima. To nas svjetlo uči kako putovati između svjetova, između svijeta ljubavi i ljepote, i svije­ ta u kojem se nalazi sve što želite u svojem životu. Petar Pan je dijete svjetla, dijete ljepote i radosti. U svojem svijetu on putuje na mnoga mjesta tražeći mudrost i znanje koji mu trebaju kako bi otkrio tajnu vječne mladosti. Noću leti kroz univerzum, putuje kroz mnoge galaksije života i svjestan je da je njegov život nepre­ kidno putovanje u kojem pušta mašti na volju, a ona ga odnosi u područje života gdje ga čeka izvor obilja. On se ne boji jer zna da božanska ruka upravlja svime na njegovu putovanju, daje mu sve potrebno u danom trenutku. Pe­ tar Pan ima mnogo drugova na putu. On nas uči da je ljepota života to dijete koje živi u svima nama. To unutrašnje dijete je mlado, živahno i zna tajnu vječne mladosti. Ako vam se Petar Pan pojavi dok meditirate, pustite mašti na volju i neka vas još jedanput odnese u vrijeme kad ste vjerovali u svijet magije. Ta vam je magija pomogla stvoriti prekrasan svijet radosti, ljubavi, mira, prosperiteta i obilja, pokazujući vam da je vaša mašta mjesto gdje su sve stvari moguće. I nikad ne zaboravite, dok čitate bajku Petar Pan, čitate istinu o jednom vidu sebe samih. Zato anđeli jako žele da svatko pročita tu bajku i uživa u njoj. Na mnoge su mi bajke anđeli skrenuli pozornost, a svaka mi je simbolički pokazivala drugačije stvari. Vjerujem da neki klasični romani također sadrže iste temeljne elemente istine; neke ću vam malo približiti. Dobar primjer je Huckleberry Finn. Huck je svoj svijet sma­ trao ništavnim, jer je bio siromašan. Ali usred svega toga, njegovo

unutrašnje dijete potiče ga da prijeđe granice svojega života i ot­ krije da je život neprekidna pustolovina. On ne mari za materijal­ ne stvari, nego za jednostavne stvari koje mu pružaju zadovoljstvo. Huck u špilji nalazi zlato i predaje ga vlastima. Pohvaljen je za svoje poštenje i dobio je jedan šiling, i njemu je to dovoljno. On zna da su životne radosti unutra i ponirući u sebe, on traži odgovore na životne pustolovine. Vesla svojim kanuom kroz vode života, znajući da je tamo sve što želi. Poruka je sadržana u priči, ne u riječima; postoji energija i izvan riječi, zar ne? Možete je osjetiti; vrlo je nježna, a ipak isto­ vremeno vrlo snažna — sad u ovom trenutku života, vjerujte svo­ jim sposobnostima, svojim nadama i snovima. Poput Huckleberryja Finna, veslajte svojim kanuom i usmjeravajte ga kroz rijeke života, znajući da ćete, dok to činite, naići na sve što vam treba. Bajke nas mogu približiti shvaćanju činjenice da je duhovni svijet zaista stvaran. Sto god percipiramo preko svojih tjelesnih osjetila samo je djelomično stvarno, a kad počnete shvaćati da je duhovni svijet zapravo stvaran svijet, vidjet ćete stvari u potpuno drugačijem svjetlu. Šetnja u prirodi postat će stvarnija; zalazak sunca postat će stvarniji; cvijeće, drveće, životinje — svi će oni postati stvarniji. Počet ćete shvaćati da iza svakog tjelesnog oblika postoji čarolija koju ljudski um ne može ni početi razumijevati — ista čarolija koja se nalazi i u bajkama; potpuno iznimna. Također je iznimno kad pomislite da su mnogi od tih bajki i mitova prenošeni usmenom predajom dugo, dugo vremena prije nego što su zapisani i zabilježeni u priče koje danas poznajemo i volimo. Druga bajka na koju su mi anđeli skrenuli pozornost tije­ kom meditacije priča je o Aladinu i čarobnoj svjetiljci. Ta priča predstavlja tijek života u nama — iskru božanskog koja se pojavi svaki dan, nudeći nam onaj izvor obilja koji živi u nama. Aladinova špilja simbolički nam govori da će nam, putujemo li unutar sebe samih i slušamo tišinu u sebi, put biti pokazan. Aladinova špilja također pomaže da naučimo vjerovati kako će nam se svje­ tlo koje živi unutra, uvijek odazvati kad ga pozovemo.
86

Aladinova je špilja za mene trebala postati vrlo važna vježba. Upravo su mi tu u špilji anđeli pokazali osjećaje mira, radosti, ljubavi i obilja, koji su mi trebali kako bi se moje manifestacije pojavile na fizičkom planu. Svakog jutra prije nego što bih ustala iz kreveta, otputovala sam u Aladinovu špilju da se sastanem sa svjetlom univerzuma, koje se svaki dan pojavljuje kako bi mi po­ moglo i uslišalo moje želje. Moje želje nisu bile materijalne pri­ rode, jer to me više nije zanimalo; ono što mi je u životu trebalo bila je životna sila, energija koja će biti jarka, isijavajuća, radosna, smirena, motivirajuća, ambiciozna, s osjećajem da sam vrijedna svega, samouvjerena, snažna i sigurna u to kamo idem i što mo­ ram učiniti kad tamo stignem. Zato sam vježbala svaki dan, tražeći da mi život bude ispu­ njen radošću, mirom, ljubavlju i smijehom, a što sam više tražila to mi je univerzum više odgovarao, uslišavao svaku želju koju sam imala. Jer to je bio moj prvi korak u manifestiranju, odvodeći me u područje mojega života gdje je svaki dan ispunjen lijepim mislima i lijepim afirmacijama, koje su mi pomogle da dođem tu gdje sam danas. To je božanstvena istina koja se krije iza priče o Aladinu i čarobnoj svjetiljci. Pada mi na pamet i priča ili mit o potrazi za Svetim Gra­ lom. I opet je poruka koja je sadržana unutar riječi ta koja je za­ ista važna. Ta poruka govori, naravno, da Boga nalazimo u sebi, ne gore na nebu niti u posebnim ljudima, posebnim mjestima, nego jednostavno unutar sebe. U davna vremena muškarci i žene koji su tragali za Svetim Gralom, njihovim simbolom Božjeg kraljevstva, proveli su život u potrazi i tek onda shvatili da je bilo pogrešno tražiti izvan sebe sa­ mih. Kad bi se vratili iz iscrpljujuće potrage, bili su potpuno izmo­ reni i obeshrabreni glupošću svoje misije; doista su promašili cilj i toga su bih svjesni. Ali u stanju potištenosti, sigurno su osjetili potrebu da se predaju, iskusili su sjajan osjećaj otpuštanja, a kad su to učinili, možda su shvatili da je »zlatni kalež« sve vrijeme bio vrlo blizu. Oh, kakve li radosti kad doista shvatimo da je nebesko kraljevstvo upravo tu u nama i samo čeka da ga realiziramo.
87

Možda je meni lako reći da je kraljevstvo Božje već u nama i ako samo uspijemo ostvariti vezu s anđelima onda će nam se ono i razotkriti. No što možemo praktički učiniti da to postigne­ mo? Kako da to postane stvarnost koju možemo iskusiti? To je kao da osobi s povezom na očima govorite što sve može vidjeti: iako je možda istina da se puno toga ima za vidjeti, osobi s pove­ zom to nije ni od kakve koristi sve dok ne otkrije način na koji se može riješiti poveza. Tako je i s nama; moramo razvijati svijest koja je mirna — dovoljno mirna da anđeli mogu doprijeti do nas i odigrati stvarnu ulogu na našem putu ovdje na zemlji. Upamtite, anđeli žele samo to; stoje spremni i čekaju da ih pozovemo, i presretni su kad ih zovemo da nam pomognu. Pre­ sretni su što nam mogu pružiti ruku pomoćnicu, jer to je njihova misija, osigurati božansku vezu između Boga i nas; oni su doista Božji glasnici. Pokušajte upamtiti da se unutar nas samih mora ostvariti prva veza s anđelima. Mi moramo postaviti temelje; moramo se pobrinuti da nam je savijest mirna i prijemčiva za anđeoske im­ pulse. Ne događa se obratno — anđeli nas ne moraju potražiti i učiniti da osjetimo njihovu prisutnost — stvari se uopće ne od­ vijaju na taj način. Ako imate istinsku želju da ostvarite kontakt s anđelima i ako ste učinili sve u svojoj moći da steknete svijest koja je smirena i prijemčiva tako da anđeli mogu što lakše ući u nju, onda ćete dobiti znak. Anđeli jednostavno vole raditi sa znakovima i simbolima i naišla sam na mnoge različite znakove koje su dobivali ljudi koji su se istinski željeli povezati s anđelima. Znakovi mogu varirati: to može biti perje koje se pojavljuje niotkuda — ponekad se po­ javljuje najljepše perje u boji; sobu vam može ispuniti prekrasan miris, opet niotkuda — predivan miris jorgovana znao mi je ispu­ niti sobu kao iz vedra neba; možete naglo osjetiti da vas je netko dotaknuo — ponekad vam se čini da je to nježno milovanje na obrazu; ili ljudi često vide kako im se pred očima prelijevaju predivne boje. Postoji toliko znakova koliko i anđela u anđeoskom kraljevstvu, koji samo čekaju da ostvare kontakt s nama.
88

9

Ključ za obilan život

V

eć sam prije spomenula da nas anđeli uče kako Bog već živi u nama. Božji svijet je savršen i cjelovit; već je potpun i već se nalazi u nama. Ne mogu vam reći koliko je važno prihvatiti tu jednostavnu činjenicu — stvoreni smo od Boga. Znam da je lako slušati te riječi i misliti si: »Da, dobro je to, Bog je već u nama«, a onda se ponovo okrenuti svakodnev­ nom poslu. To nije dovoljno — nije ni približno dovoljno! Uzmi­ mo kao primjer naše sveukupno tjelesno zdravlje, nešto što nam je svima najvažnije. Svaka knjižara u koju ovih dana zalutate, do stropa je krcata raznim knjigama koje nam sve govore o tome ka­ ko poboljšati zdravlje pomoću molitve, meditacije, vizualizacije, različitih dijeta, kristala i tako dalje. Čini se da nema kraja tome što možemo učiniti kako bismo poboljšali zdravlje. Anđeli su me naučili da se zapravo ne bismo Bogu trebali moliti za svoje dobro zdravlje ili zdravlje naše obitelji. To će možda mnoge od vas iznenaditi. Ono što bismo trebali činiti je da shvatimo činjenicu da se Bog, kao rezultat dobroga zdravlja, već nalazi u nama — sve što moramo učiniti je shvatiti tu jedno­ stavnu istinu. Ako zastanete i razmislite o tome što nam anđeli pokušavaju
*9

prenijeti, vidjet ćete da se to potpuno razlikuje od onoga što mnogi ljudi danas govore. Ono što nam anđeli govore jest da jednostavno izuzmemo sebe iz priče, a ako to možemo učiniti, što će nam ostati? Ostat će nam Bog. Osvrnimo se oko sebe u ovom trenutku i vidjet ćemo da smo u raljama recesije. Posvuda je, novine govore samo o njoj, ne možete uključiti televizor ili radio a da vas ne podsjete kako stva­ ri stoje loše i kako će postati još gore. Međutim, dok se svi muči­ mo prebroditi ova, bez sumnje, teška vremena i dok većina ljudi pati jer im nešto nedostaje ili su ih stisnula ograničenja, primije­ tit ćete da neki ljudi ipak uživaju u obilju. Kako je to moguće? Možda se radi samo o sreći ili su uspjeli izbjeći najgoru stranu recesije ili možda postoji drugi razlog. Anđeli su mi objasnili da vas ekonomska klima ne može stvoriti, a ova vas teška vremena ne mogu slomiti. Vi sami držite odgovor na to ako shvatite da je Bog tvar za sve oblike, a pod »oblikom« podrazumijevam sve na ovome svijetu — ljude, zaposlenje, tvrtke, vladu. Zato, ako je Bog tvar za sve oblike, možete li vi imati ograničeni oblik? Ne, naravno da ne možete. Ali možete li povećati oblik? Ponovo, ne možete — kako biste povećali Boga? Vidite li sad što anđeli pokušavaju reći? Bog je već sve, beskrajan je i unutar nas, a mi samo moramo shvatiti tu činjenicu. Zato, ako vas je pogodila ova recesija, poput mnogih od nas, ne molite se Bogu da vam sve da. Molite se samo da možete shvatiti što Bog već jest — obilje. To je lijepa i jednostavna poruka, ali i istinita. Mnogi me ljudi pitaju je li pogrešno moliti anđele za ma­ terijalne stvari kao što su novac, bolji posao, veća kuća ili nov au­ tomobil. Pa, nije pogrešno moliti, jer anđeli nas opet vode natrag do prave Božje prirode, a iz toga proizlazi, i do prave prirode nas samih. Kako je Bog beskrajan, onda ne postoji ništa osim Boga. Kad zaista počnete uviđati beskonačnost Boga i shvaćati da je on već tu unutra, onda možete početi zahtijevati beskrajno obilje za koje anđeli kažu da već postoji i čeka na vas. Nije li to zaista izvanredno? Sve se nalazi unutra i samo čeka da to oslobodimo tako što ćemo priznati činjenicu da se nalazi unutra, a ne gore na
go

nebu ili negdje drugdje, već unutar našega tijela i čita ove riječi ovdje i sad. Kad od anđela zatražite neku materijalnu stvar, svjestan um može predstavljati veliki problem. Može vam stajati na putu; on misli da je šef i može izbaciti mnoge misli i emocije poput stra­ ha, sumnje i osjećaja bezvrijednosti. Um jednostavno ne može shvatiti da je Božji posao već obavljen u nama. Anđeli znaju da kad molimo za nešto materijalno, nije nam lako iz uma potpuno izbaciti sumnje i brige vezane uz novac ili kako ćemo platiti djeci školovanje, kupiti novi automobil ili što slično. Ali moramo to odbaciti, jer kako počinjemo shvaćati da kraljevstvo Božje postoji u nama, također shvaćamo, dok počinjemo stjecati više novca ili novi automobil, da su to samo vanjski znakovi unutrašnjeg do­ bra, unutrašnjeg obilja koje se nalazi u svima nama. Anđeli se često vole služiti simbolima i često mi daju sim­ bole koji se odnose na mnoge različite vidove života. Međutim, dali su mi jasno do znanja, i mislim da je to nešto izvanredno, da kad molimo za nešto materijalno — novac, praznike ili što dru­ go — kad se ta želja materijalizira na fizičkoj razini, ona je samo simbol. Simbol je Božjeg beskrajnog obilja i bogatstva koje već leži u svakom pojedincu, u svima nama. Ako ne znamo za Božje bogatstvo i obilje u svojim svakodnevnim životima, nećemo za to znati ni u našim novčanicima ili na bankovnim računima. Prvo što moramo svjesno učiniti jest prepoznati Božje obilje, a onda i simbole koji slijede. Kad gledam na to uz pomoć anđela, čini mi se da su mnogi ljudi skloni reći nešto kao: »Ako je Božja volja, dogodit će se« ili »S Božjom pomoći, ostvarit ćemo to i to«, ali to je potpuno promašeno. Možete li barem pokušati shvatiti? Tek u razmjeru s vašim shvaćanjem da Bog već prebiva u nama, manifestira se Božja beskrajna dobrota ovdje na Zemlji. Anđeli su mi govorili o aktualnoj svjetskoj recesiji. Uvijek mi napominju kako je važno da svatko od nas daje. Znam da to može zvučati kao nešto teško, naročito ako ste u teškoj financij­ skoj situaciji, ali ne morate nužno davati nešto fizičke prirode.
91

Možete se nečega i odreći. Primjerice, svojih strahova ili ljubomo­ re — to je ono što je pravi duh davanja. Znam to, jer kako sam sve više upoznavala anđele, postala sam svjesna da osjećaj »du­ hovnog ponosa« može utjecati na moj rad s njima. Zamolila sam anđelicu Anne, i još to činim, da se pobrine da odbacim svaki osjećaj da sam na neki način posebna ili izabrana osoba, zato što imam blizak odnos s anđelima. Drago mi je što mogu reći da me ona stalno prizemljuje i brine se da čvrsto stojim na zemlji, a ponekad i ne bira riječi ako misli da mi je to potrebno! Cijela zamisao davanja temelji se na činjenici da dok se odričete nečega u korist nekoga drugoga, bio to novac, stara odjeća ili hrana, dajete i jedan dio sebe, zapravo smanjujete sebe i stvarate tijek. Kad se to dogodi, priroda Boga, koja je beskrajna, stostruko nadomješta ono što ste dali, a to se manifestira u okol­ nostima oko vas. Evo jedne pozitivne afirmacije za traženje posla, koju su mi dali anđeli. U ova teška vremena osjećam da je relevantnija nego inače:
Otpuštam tu situaciju u Božje ruke, znajući da je Božja volja već u meni i da će proizvesti savršene rezultate za mene, poka­ zati mi put tako da mi život bude ispunjen, znajući da će me dočekati savršeno radno mjesto tako da mogu napredovati u svemu što činim. Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu. Savršeni rezultati sad se manifestiraju za mene u mojem ži­ votu, i otvaraju put tako da može ući samo ono dobro. Vodeći me na taj način, Božja volja može proizvesti savršene rezultate, savršeni posao, dopuštajući Bogu da radi za mene na najvišoj razini, onoj na kojoj već jesam. Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu. Budi miran i znaj da Bog djeluje u božanskom poretku ta­ ko da prozori svjetlosti mogu sjati na mene, otvarati mi vrata koja će mi pokazati moj savršeni posao, i znat ću da je Božja volja moja volja, dopuštajući da se savršena situacija danas ma­ nifestira u mojem životu. Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu. 02

Danas se u mojem životu manifestira savršena situacija, a kao dijete Božje znam da sam vrijedan svega što mi on danas daje. Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu.

Evo druge afirmacije koju su mi dali anđeli i koja je danas vrlo relevantna jer govori o obilju i napretku:
Sveta Božja svjetlost teče kroz mene i stvara život potpunog obilja, zdravlja i sreće svakodnevno u mojem životu. Moj svijet pun je svega što mi treba; stvorio ga je izvor svjetla koji živi u meni. Moj je život obilan tijek svega živućeg; bogat je tvari Bož­ jom koja dopušta da univerzalna svjetlost manifestira Božju obilnu dobrotu danas u mojem životu. To je Božja volja. K a d otpuštam znajući da je Bog izvor mojega bogatstva, vidim da jedna svjetlost koja obiluje bogatstvom, zdravljem, srećom i napretkom stvara moj život. Tada znam da su bogatstva njegove svjetlosti danas moja.

Ako se doista odlučimo nečega odreći, to nam može pomoći kad počnemo gledati prema unutra i tražiti uzrok i posljedicu onoga što činimo. Možemo otkriti zašto zadržavamo stare kivnosti, ne­ kadašnje boli i traume. Naučit ćemo da, kad stvari iz naše proš­ losti izađu na površinu i možda nam prouzroče bol i ogorčenje, moramo sagledati ta područja našega života, naučiti kako shvatiti zašto su ta određena područja života još tu, razvrstati ih, oprostiti im i pustiti ih da odu, te na taj način omogućiti novi rast, novu sreću i radost, koji će se vratiti u sva područja našega života. Uz pomoć anđela možemo početi učiti gledati sami sebe i vidjeti ljepotu i savršenstvo unutar sebe. Učimo razumjeti stvari na pozitivniji način, učimo se osloboditi starih uzoraka razmišlja­ nja; i to nas može odvesti u neko područje gdje će naše misli po­ stati moćne, u područje gdje možemo stvoriti život kakav želimo. Anđeli uvijek govore o važnosti povjerenja i vjere u njihov rad s nama. Zaista vam žele pomoći stvoriti najsnažniji pozitiv­

93

ni sustav mišljenja unutar vas, koji će vam opet pomoći stvoriti život kakav zaslužujete, život koji zauvijek teče. Da biste to posti­ gli, morate vjerovati u njega — morate ga realizirati. Anđeli nam govore da se riješimo svake negativnosti iz svo­ jih tijela — negativnih misli, negativnih toksina, tračeva i kritič­ kog prosuđivanja drugih. Oslobodite se svake ljutnje, neuspjeha i ogorčenja zato što niste dovoljno dobri ili vrijedni nečega. Anđeli kažu da je nemoguće da netko ne uspije u nečemu zato što smo već stvoreni od Boga, a jedanput kad to shvatimo, uvijek ćemo manifestirati Božju slavu ovdje na Zemlji; čak i ono što se čini kao neuspjeh, može se preokrenuti u nešto pozitivno, samo ako na to ispravno gledamo. Gledajte na cijeli svoj život kao na blagoslov; blagoslovite sve što vam se nađe na putu bez obzira što to bilo, i upamtite da je Bog već u vama, to je tako važno. Budite radosni u svemu što či­ nite, ispunite svoje cijelo biće s radošću, ljubavlju, mirom i motiva­ cijom za sve što radite. Ne osvrćite se unatrag i ne bojte se ničega. Dopustite da vam se u svijesti uspostavi sustav misli koji ite­ kako zaslužujete. Neka vam anđeli pomognu osloboditi se svega što vas više ne hrani u životu. Priznajte da su bogatstva univerzu­ ma svakodnevno već prisutna u vašem životu; shvatite to duboko u svojoj nutrini. Ne osjećajte se razočarano ili odbačeno ako se stvari odmah ne pojave. Počnite, dakle — pitajte što je to što želite u svojem životu, uvijek imajući na umu da Bog, izvor sveg obilja, već prebiva u vama. Vjerujte tom procesu i on će se pojaviti; nemojte da vas odbiju negativne misli, ponovo ih preokrenite i pretvorite u po­ zitivne tako da kažete: »Ja jesam, ja jesam, ja jesam...« Budite uvijek otvorena uma prema onome što želite i pu­ stite da tijek pozitivne energije djeluje kroz vaše zamolbe. Uvijek imajte vjeru i znajte da Bog prebiva unutar vas, i zato vjerujte da je ono što ste tražili već tu, iako možda nema vidljivih rezulta­ ta. Ono što radite jest da ostvarujete svoje želje unutar vlastite stvarnosti, tako da će vam se one manifestirati u vašem fizičkom svijetu i k tome, manifestirat će se kao Božji aspekti.
94

Morate ih osjetiti, vidjeti i voljeti, i morate vjerovati da vam je život uvijek ispunjen obiljem univerzuma, obiljem Boga. Kad molimo anđele da nam pomognu s našim molbama, znamo da postoji drugi alat kojim se možemo poslužiti kako bi­ smo stvorili stvari koje su nam potrebne u životu, a to je naša mašta. Mašta može biti sjajan alat u našem razvoju. S njom pu­ tujemo u svijet koji je pozitivan; s njom naš um stvara realnost koja već postoji u nama. Dok smo bili djeca, mašta je igrala važnu ulogu u našim životima. Mogli smo putovati u svijet u kojem smo stvorili pot­ puno drugačiji pogled na svijet nego što je onaj u kojemu smo živjeli. Mogli smo biti što god smo željeli biti; stvarali smo ljude i mjesta. Imali smo smijeh i radost veću od ičega što smo znali u ovome svijetu. Osjećali smo se sigurni i bezbrižni. Bio je to svijet u kojemu smo imali sve. Kako smo odrastali, činilo se da svijet mašte više ne posto­ ji. Misli su nas počele voditi u drugom smjeru, onom u kojem je imaginarni svijet bio samo za malu djecu. Kad smo potpuno odrasli, taj svijet više nije bio u nama i pustili smo ga da ode, zakopali smo ga duboko u sebi. Ali anđeli nam pomažu da se vratimo u taj prekrasan svijet. Pomoću mašte oni nas mogu po­ novo odvesti u taj svijet kako bi nam pomogli stvoriti vlastitu realnost. Upravo u tom svijetu ponovo možemo oživjeti onaj os­ jećaj ljubavi, radosti i smijeha. Ne moramo ponovo stvarati dje­ tinje fantazije, ali možemo stvoriti život kakav bismo voljeli imati tako da otputujemo unutra u taj svijet mašte. Jedna od stvari u koju sam naučila vjerovati, moja je sposob­ nost manifestiranja iz snage moje mašte. Sjećam se jednog slučaja kad sam meditirala i pritom se okrenula na put unutar sebe na mjesto smirenosti, mjesto tišine, postala sam svjesna mnogih rije­ či i slika koje su mi bile dane. Dok sam putovala, činilo se da je moj um krenuo u priču iz mojega djetinjstva, Petra Pana. Nisam bila sigurna zašto se ta priča pojavila, ali znala sam iz svojeg rada s anđelima da mi na simboličan način pokušavaju nešto reći. Kad sam završila meditaciju, upitala sam anđele što su mi to pokuša­ 95

vali pokazati i kako bi mi to moglo pomoći. Odgovor je bio da Petar Pan predstavlja svjedo koje sjaji da bi ga svi vidjeli, svjetlo koje nas održava mladima i radosnima. To nas svjetlo uči kako putovati između naših svjetova, između svijeta ljubavi i ljepote, svijeta u kojemu je sve što želite u životu. Petar Pan je dijete svjetla, dijete ljepote i radosti. U svo­ jem svijetu on putuje na mnoga mjesta kako bi tražio mudrost i znanje koji mu trebaju da otkrije tajnu vječne mladosti. On je prekrasan primjer toga kako nam mašta može pomoći da mani­ festiramo obilje u svojim životima.

96

1O

Tri želje

J

ednoga dana u rujnu 2002. odlučila sam otići u posjet svojoj sestri Elaine. Ona živi u blizini luke Rosslare u okrugu Wex­ ford pa sam u centru Dublina sjela na autobus za Wexford, što je udaljenost od nekih 160 kilometara. Na taj sam put već mnogo puta prije odlazila i radovala sam se što ću se odmoriti u autobu­ su tijekom dva i pol sata vožnje. Dan je bio vrlo ugodan i bilo je lijepo samo sjediti i gledati kako prolazimo pokraj malih mjesta i gradića dok je autobus pu­ tovao na jug duž istočne obale. Međutim, kad smo stigli do po­ dručja poznatog kao Ferns, autobus se nakratko zaustavio. Dok sam gledala kroz prozor, primijetila sam staro groblje okruženo niskim suhozidom. Groblje je bilo dobro održavano i sjećam se da sam pomislila kako lijepo izgleda i kako netko dobro obavlja svoj posao jer sve drži uredno i čisto.

Onda se dogodilo nešto što neću zaboraviti dok sam živa. Na niskom zidiću sjedio je čovječuljak, visok možda četrdeset pet centimetara! Nasmiješio mi se i namignuo! Protrljala sam oči i ponovo pogledala; još je bio tamo i smiješio mi se. Bio je odjeven u sivo odijelo, a očice su mu bile blistave i kao da su plesale od veselja. Nisam se mogla načuditi kako je sve na njemu
97

savršeno; bio je tako malen, a ipak savršeno oblikovan. Imao je pomalo drzak izraz, nešto je u njemu bilo nestašno. Počela sam se smijati i rekla sam u sebi: »Ne možeš biti stvaran. Sigurno mi se priviđaš.« Ali onda je progovorio i čula sam njegov glas u svojoj glavi: »Itekako sam stvaran. Zašto ne siđeš s autobusa i sjedneš tu i malo popričaš sa mnom?« Ostala sam bez riječi; zaboga, što mi se događa? Pogledala sam druge ljude u autobusu. Neki su gledali staro groblje, ali činilo se da nitko nije svjestan nevjerojatnog prizora koji samo ja vidim. Jedno sam sigurno znala, ni pod kakvu cijenu ne bih sišla s autobusa usred okruga Wexford, samo zato da bih čavrljala s tim čovječuljkom koji je sličio na tradicionalnog irskog vilenja­ ka, leprekona. Onda sam opet začula njegov glas: »Tu sam da ti uslišam tri želje, sve što poželiš.« Tri želje, ponovila sam u sebi. Sad sam osjećala da bih ga trebala pitati je li on doista vilenjak. Nisam se mogla dosjetiti ničega pametnijeg pa sam ga upitala. »Čudno je što me to pitaš«, odgovorio je. »Nisam vile­ njak. Zapravo, već godinama nisam nijednog vidio.« Sad zaista nisam znala što bih rekla. Opet sam protrljala oči i pogledala u stranu, ali kad sam ga pogledala, on je još bio tamo i činilo se kao da se zabavlja, dok mu je lišce imalo suosjećajan izraz. »Tko si onda i što želiš od mene?« pitala sam ga. »Ja sam prirodni duh; ima nas mnogo ovdje, ako znaš gdje i kako gledati; u vremenima koja dolaze susrest ćeš mnogo mojih prijatelja«, odgovorio je. Činilo se da uživa u našem susretu; prekrižio je male noge, zaklopio oči i malo podignuo lice uvis, kao da uživa u suncu i njegovoj toplini na licu. »Tu si da bi ostvario tri želje. Nije li to ono što vilenjaci rade?« upitala sam sumnjičavo. »Rekao sam ti da ne znam ništa o vilenjacima«, reče on, a u glasu mu se začuo trag nestrpljenja. »Ali trebala bi ozbiljno razmisliti o svoje tri želje, jer znaš, ne dobiva svatko priliku da ih zaželi.«
98

Onda je autobus bez upozorenja krenuo i počeo se udalja­ vati od zidića na kojemu je on sjedio. Nisam znala što učiniti. Bi­ la sam tako iznenađena ovim susretom da nisam imala vremena stvarno razmotriti što se događa, ali sad kad je autobus krenuo, shvatila sam da nisam željela ostaviti ovo neobično stvorenje — bilo je nečega čarobnog u njemu i njegovoj energiji, nečega potpuno eteričnog, ne od ovoga svijeta. Autobus je ubrzavao, a ja sam samo mogla sjediti i gledati kako on postaje sve manji. Mahao mi je. Čudno, ali pamtim da me preplavio osjećaj usamljenosti dok sam nastavljala ostatak puta k Elaine. Taj čovječuljak, tkogod ili štogod on bio, ostavio je na mene duboki dojam. Sjećam se da mi je rekao da ću u vremenima koja dolaze sresti mnogo njegovih prijatelja i nasmiješila sam se. Kad sam stigla k Elaine, nisam mogla dočekati da joj ispričam što mi se putem dogodilo. Nije mogla suspregnuti smijeh kad sam joj ispričala cijelu priču, naročito kad sam spomenula tri želje. »Hoćeš li ga zamoliti da ti da ćup zlata?« smijuljila se. Mnogo kasnije te večeri čovječuljak se opet pojavio, ali ovaj put nije bio sam. Uz njega su bile dvije nježne male vile. Bile su visoke otprilike kao i on, i imale su čarobnu energiju; iskrile su i plesale po sobi i atmosfera je odmah postala vedra i vesela. Shvatila sam da sam vrlo radosna što opet vidim čovječuljka — i njegove dvije pratilje. »Dobrodošao«, rekla sam. »Tko su tvoje prijateljice?« »Ovo je Lumar, a ovo Annie«, odgovorio je. »Vrlo su lijepe, izgledaju kao prave male vile«, rekoh u ču­ du gledajući savršene male figure kako plešu i kao da istražuju svaki kutak sobe. »Vile, da, pretpostavljam da smo na neki način vile i vi­ lenjaci, ako to želiš«, reče čovječuljak. Rekavši to, napravio je rukom luk iznad dviju ženskih figura, a one su smjesta presta­ le plesati i pogledale su ga široko otvorenih očiju kao da nešto očekuju. »Rekao sam ti da možeš zaželjeti tri želje. Ne moraš
99

ako ne želiš, sama odluči«, reče on. Iznenadila sam samu sebe kako sam brzo sklopila oči i počela razmišljati o trima željama. Tri želje? Sto sam zaista u tom trenutku željela od života, pitala sam se. Definitivno sam željela da moja veza s anđelima postane još snažnija, pa sam to i zaželjela. Moj sin Jason nije mogao naći posao električara nakon što se prilično dugo školovao za to, pa sam poželjela da dobije posao, Na kraju, već sam dugo sanjarila o tome da otvorim centar u Irskoj gdje bi ljudi dolazili i učili o mojem radu s anđelima, pa sam i to poželjela. »Ako je Božja volja, onda neka bude«, reče čovječuljak i napravi polukružni pokret rukom preko sobe. »Ali upamti što sam ti rekao — ima nas mnogo, ako znaš gdje i kako gledati. Ne­ ka Bog bude uvijek s tobom.« Rekavši to, vilenjak i njegove vile su nestali. Nisam željela da odu, imali su tako lijepu energiju, tako svjetlucavu, tako in­ tenzivno živu. A tako sam se i osjećala nakon što su otišli, imala sam osjećaj živahnosti, nesputanosti, čiste magije. Mogu iskreno reći da čak i nakon što sam upoznala anđeosko kraljevstvo, ono što sam doživjela s tim trima malim bićima, bilo je nekako dru­ gačije od svega onoga prije. Jednostavno je bilo nečega u njihovoj čistoći i nedužnosti. Ta mala stvorenja bila su sama srž životne radosti. Sljedeći dan provela sam u šetnji duž prekrasne plaže u Wexfordu, blizu Elaineine kuće, ali nisam mogla prestati misliti na svoja tri prijatelja pa sam uvečer kontaktirala anđelicu Anne i pitala je o tom susretu. Nasmiješila mi se kad sam joj rekla da mi je čovječuljak dao da zaželim tri želje. »Tri? To je puno. Imala si puno sreće«, nasmijala se. »U ovom univerzumu postoji mnogo dimenzija i energija o kojima ljudska bića ništa ne znaju, a prirodni duhovi su jedni od njih. Ljudi uglavnom smatraju da se radi o mitu, ali mitovi, legende i bajke temelje se na istini. Cijeli mit o vilenjacima leperkonima u Irskoj izrastao je iz činjenice da prirodni duhovi zaista postoje, a ljudi koji su u Irskoj davno prije susretali vilenjake bili su jedno­ stavni ljudi, voljeli su zemlju i jedni druge, ali dok su pripovije100

dali o tome što su vidjeli, drugi su ljudi stvorili mit o vilenjacima koji je sve više rastao. »Jučer si imala priliku upoznati tri prirodna duha i to je bilo lijepo iskustvo. Prvo što moraš učiniti ako želiš susresti pri­ rodnog duha jest da otvoriš srce prema njima; oni su svuda oko tebe tu na zemlji, naročito na izuzetno lijepim mjestima kao što je Wexford.« Sad često viđam prirodne duhove, a zbog nekog razloga, naročito u blizini drveća. Sjećam se da sam jednoga dana u Špa­ njolskoj sjedila pokraj bazena i dok sam promatrala prekrasne palme koje su rasle uz bazen, iz stabla se pojavio mali prirodni duh. Imao je vrlo smeđu kožu, crnu kosu i otplesao je svoj mali ples oko drveta. Plesao je uokolo u malim krugovima, a onda je stao, pogledao u stablo kao da želi da i ja bolje pogledam. Kad sam to učinila, preplašila sam se: na deblu je bilo lice američkog Indijanca i dok sam ga gledala, slika je postajala sve izraženija, a onda je pokazao rukom na kuću udaljenu 100 metara od ba­ zena. U glavi sam začula njegov glas: »Trebam te da se povežeš s ljudima u onoj kući; ti ljudi blisko su povezani s američkim Indijancima i želio bih da im preneseš moju poruku«, rekao je. Tad sam postala svjesna energije drugog postarijeg muškar­ ca. Imao je možda i sedamdeset godina i znala sam da nije dugo u svijetu duhova. Energija mu je postala vrlo snažna, snažnija od Indijančeve, i znala sam da je i on povezan s kućom na drugoj strani bazena. Moj suprug Fran nije baš sramežljiv i povučen tip, i kad sam mu rekla da imam poruku za ljude koji žive u onoj kući, jednostavno je otišao tamo, predstavio se i objasnio situaciju. Kad je spomenuo da se na drvetu prikazao Indijanac, domaćica je odmah pokazala da je zainteresirana za susret sa mnom. Kad sam ušla u njezinu kuću, postala sam svjesna dviju energija, one Indijanca i starijeg čovjeka. Indijanac nije ništa re­ kao; samo sam objasnila da je tamo, a žena je progovorila. » O , to je divno. Vjerujem da poznajem rodbinu tog Indi­ janca. Radila sam s njima na šamanskim poslovima u jednom
101

rezervatu u Aljasci.« Dok je izgovarala te riječi, vidjela sam da Indijanac potvrdno kima glavom i smiješi se kao da želi reći da je to točno, ali još nije ništa rekao. Prvi je progovorio duh starijeg muškarca. »Vidite li onog čovjeka tamo?« upitao je, pokazujući na drugog postarijeg muškarca koji je sjedio na stolici. »To je moj brat i vrlo je nesretan. Nedostajem mu; prije dva mjeseca prešao sam u svijet duhova, a on još tuguje. Bili smo vrlo bliski; zajedno smo bili u mornarici i plovili svijetom. Molim te, reci mu da ne tuguje, reci mu da sam dobro i da mi se ovdje sviđa.« Kad sam tu informaciju prenijela muškarcu, atmosfera se u sobi potpuno promijenila. Postala je laganija, čak vesela; bili su prisutni i drugi članovi starčeve obitelji, a među njima sin i snaha, koji su počeli slaviti smrt preminuloga, radije nego da ga oplakuju. Kako se veselje širilo prostorijom, zastala sam i zahva­ lila se malom prirodnom duhu koji me je doveo k tim ljudima. Bez njegove pomoći ne bih bila u stanju prenijeti tu prekrasnu poruku. Prirodni duhovi djeluju u ovome svijetu kroz ljepotu majke prirode kako bi donijeli radost i zadivljenost u ljudske ži­ vote, kad god mogu. Sjećam se jednog drugog slučaja kad je prirodni duh bio zaslužan jer mi je ukazao kako mogu nekome pomoći. Bio je lijep ljetni dan i sjedila sam u svojem vrtu u Banchardstownu, kad sam pri­ mijetila ljupku energiju oko cvijeća koje sam posadila prije nekog vremena. Dok sam gledala kako se cvjetovi nježno njišu na po­ vjetarcu, povrh njih pojavilo se stvorenje slično vili i skočilo na do. Kao i u slučaju drugih prirodnih duhova koje sam upoznala, najprije mi je izvela mali ples. Čini se da im je to način kojim pokazuju da vam imaju nešto za reći, a energija im se povećava što duže plešu te vam na kraju i predaju svoju poruku. No ovaj put se dogodilo da je malo stvorenje prestalo plesati i pogledalo me. Onda sam začula glas kako kaže: »Trebamo pomoć.« To je sve što je reklo pa sam upitala tko treba pomoć. Glas je odgo­ vorio: »Poslat ćemo e-mail.« Pomislila sam kako je to vrlo čud102

no, jer ne znam ništa o računalima i u to vrijeme nisam znala ni kako se šalje elektronička pošta; čak ni danas mi to nije draga aktivnost. Ali to je bilo sve što je glas rekao, a mala je vila opet skočila na cvijeće i nestala. Nastavila sam s obvezama toga dana i nisam previše razmi­ šljala o tom susretu sve dok sljedećeg jutra nisam začula kucanje na vratima. Kad sam ih otvorila, tamo je stajao muškarac tridese­ tih godina, a iza njega je bio parkiran bijeli kombi na kojemu je velikim slovima pisalo »Pristup internetu i elektroničkoj pošti«. Odmah sam znala da je to e-mail koji ću primiti i zamolila sam ga da ude. Objasnio mi je da je tehničar Telekoma, ali priča koju mi je ispričao nije bila sretna. Udaljio se od supruge, a u njihovu braku bilo je puno emocionalnog i fizičkog zlostavljanja između njih dvoje. Iako se rastao od supruge i prije nekog vremena na­ pustio obiteljski dom, tu nije bio kraj problema. Imao je novu partnericu, ali njegova ga je bivša supruga nastavila maltretirati i okrenula je djecu protiv njega. Siroti je čovjek bio vrlo uznemi­ ren i dok smo razgovarali, anđeli su mi počeli prikazivati sliku žene, stare oko trideset godina. Upitala sam ga odgovara li opis te žene njegovoj supruzi, ali rekao je da to nije njegova supruga nego sadašnja partnerica. Sad mi je bilo jasno zašto mi je onaj glas rekao: » m i « trebamo pomoć. Anđeli su mi omogućili da vidim kako je emocionalno stanje te žene još krhkije nego ono u muškarca koji je bio preda mnom. Anđeli su mi nastavili pokazivati seksualno zlostavljanje ko­ je je ta žena pretrpjela kao dijete. Potiskivala je to sve do sad, a kad je ušla u vezu s ovim muškarcem, to je pripomoglo javljanju starih sjećanja. Također sam spoznala da ta žena nije svojem sa­ dašnjem partneru objasnila svoju prošlost i što joj se dogodilo. Sve u svemu, bio je to zbir prilično tužnih okolnosti i moram priznati da nisam znala što učiniti ili kakav savjet dati tom muš­ karcu. Ali u svijest mi je bljesnula prisutnost anđelice Anne i jasno mi dala do znanja da ništa ne mogu učiniti za tu mladu ženu.
103

Ona mora potražiti profesionalnog terapeuta koji je specijalizi­ ran za seksualno zlostavljanje. Ali također mi je rekla da se ovom muškarcu može pomoći, jer ono što njemu treba je spiritualna hrana te da bi trebao nastaviti dolaziti k meni. Isprva sam bila malo zabrinuta jer svjesna sam da nisam kvalificirana da na pro­ fesionalan način pomažem ljudima. Svoju ulogu vidim u tome da prenosim ono što anđeli imaju za reći nekoj osobi koja mi se obratila za pomoć. Ali anđelica Anne je bila odlučna u tome da bi ovaj čovjek trebao nastaviti dolaziti k meni. I tako sam mu rekla što anđeli savjetuju: da njegova partnerica treba potražiti profesionalnu pomoć, ali da bi on trebao ponovo doći, ako želi. Otišao je i vratio se tri dana poslije. Vrlo često anđeli znaju dati savjet za ljude, ali jedanput kad to učine, to je i posljednji put da komentiraju tu osobu. Ne vjerujem da anđeli nisu zain­ teresirani za te ljude. Prije bih rekla da mi se čini da anđeli kažu što imaju za reći i onda dalje šute. Itekako su svjesni da ljudi imaju slobodnu volju i mogućnost izbora te da stvari moraju ići svojim prirodnim tijekom ovdje na zemlji. Zato, iako anđeli u fizičkom svijetu mogu intervenirati u određenim okolnostima, rijetko to čine. Međutim, nešto je u vezi s ovim čovjekom vrlo brzo postalo očito. Činilo se da je anđelica Anne odlučna u tome da mu pomogne, i kao da je točno znala kakva mu vrsta pomoći treba. Kad mi je opet počeo pričati o svojim problemima, ona je samo rekla: »Reci mu da mora postati smiren u sebi.« Prenijela sam mu to. »Ne mogu biti smiren. Cijeli mi se svijet raspada. Ne znam što da radim ni kamo da se okrenem«, jadao mi se. »Reci mu da se nikamo ne mora okrenuti; sad je točno na pravom mjestu«, odgovorila je anđelica Anne nježno. Dok mi je to govorila, instinktivno sam znala da će taj muškarac još neko vrijeme dolaziti k meni i da će na kraju doći do pozitivnih rezultata. U to sam vrijeme u svojoj kući vodila tečajeve meditacije i anđelica Anne mi je rekla da kažem muškarcu da ih počne po­ hađati. Držala sam tečaj dvaput tjedno, a taj je čovjek toliko pro104

fitirao od njih da me počeo nagovarati da organiziram i dodatne satove kako bi mogao češće dolaziti. Dok smo meditirali na tim tečajevima, prikazala mi se prelijepa slika anđelice Anne kad je okružila tog muškarca s prekrasnom iscjeljujućom svjetlošću. Či­ nilo se da svjetlost prodire ravno u njegovu dušu, u njegov ustroj, u njegovu DNK. Znala sam da će se u njemu dogoditi velika promjena. Anđelica Anne mi je dala uputu da pronađem jednu svoju staru kasetu od dobro poznatog spiritualnog savjetnika i pisca koja govori o važnosti opraštanja u našem životu. »Tekst s te kasete zapravo je napisan prije mnogo godina pod vodstvom anđela za ljude kao što je ovaj muškarac i tekst otkriva pravi put kojim treba poći kako bi riješio svoje proble­ m e « , objasnila je anđelica Anne. Jednoga dana, nakon što smo završili sa satom meditacije, taj mi je muškarac rekao da je njegova partnerica potražila pro­ fesionalnu pomoć za svoje probleme i iako je situacija još bila teška, stvari su se počele poboljšavati i počeo je proces ozdrav­ ljenja. Što se njega samoga tiče, ubrzano se mijenjao i postajao druga osoba. Objasnio mi je da je i on otišao psihoterapeutu i to mu je puno pomoglo. Ali rekao je da mu je još više pomoglo to što je prvi put u životu počeo usporavati i naučio kako da se smiri duboko sebi. »Bilo je kao da sam cijeli život sudjelovao u nekoj utrci, nikad ne znajući zašto jurim ni gdje je cilj; sve se svodilo na tu jurnjavu«, rekao je. Vjerujem da je unutarnja smirenost izni­ mno važna poruka za sve nas. Znam po vlastitom putovanju s anđelima, uz Božju milost, da su isprva oni održavali kontakt sa mnom, jer još nisam u sebi bila dovoljno smirena da to sama činim. Ali kako sam postajala smirenijom, mogla sam uspostaviti neprekidnu osviještenost o prisutnosti anđela. A tako je i danas. Svakodnevno meditiram uvijek oko sat vremena, a ponekad i dulje. Ne govorim da bi svatko to morao činiti, ali doista vjerujem da svima nama treba određen stupanj unutarnje smirenosti. Svi znamo da je to točno, zar ne? Postoji
105

dio u nama koji je smiren — to je čista smirenost — to je Bog. Možda je u nekima od nas duboko zakopana, ali tu je; sve što moramo učiniti jest da svjesno ostvarimo kontakt s tim dijelom. Mogla bih vam navesti još primjera toga kako su mi mali prirodni duhovi, možete ih zvati i vilama, pomogli prenijeti po­ ruke nade i radosti različitim ljudima. Oni su dio ljepote majke prirode i imaju sposobnost komunicirati i podijeliti s nama iscjeljujuće elemente majke prirode. Kad se nalazite izvan grada, u prirodi, zastanite na trenutak i divite se prekrasnim poljima, stablima, rijekama pa čak i vodo­ padima oko vas. Postanite mirni i stvarno osjetite da su svi oni živi; sve oko vas je živo — samo dopustite da njihova istinska bit postane dio vas, pa ćete biti vrlo blizu komunikaciji s prirodnim duhovima. Lako je doći u iskušenje i smatrati da su prirodni duhovi ili vile potpuno izmišljeni i da postoje samo u ljudskoj mašti. Međutim, istina je da su oni elementi prirode, s inteligencijom daleko većom od ičega što znamo. Sjećam se da sam se jednoga dana zagledala u jedno lijepo veliko stablo; bilo je golemo — vi­ soko možda i petnaest metara, a vjerojatno stotinu godina staro. Sjećam se da sam se upitala kakva vrsta inteligencije mora biti u tom stablu da mu omogućava da raste veličanstveno i prekrasno svih tih godina, bez ikakve pomoći ljudske ruke? Upravo je to ista inteligencija koju imaju prirodni duhovi. Želite li se zaista povezati s prirodnim duhovima ili vilin­ skim kraljevstvom, namjere vam u svakom trenutku moraju biti časne i istinite. Kad u srcu pokažete ljubav i sućut za vilinski svi­ jet, vile će vam se polako približavati u životu. Možda je za mno­ ge od vas najprikladnije mjesto za ostvarenje kontakta s prirod­ nim duhovima u vlastitom vrtu, ako ste sretnici koji imaju vrt. Običavala sam izići u svoj vrt u Dublinu samo da bih sjedila u tišini i polako dopustila prirodnim duhovima da mi se otkriju, na onaj svoj nestašan, nježan, iskričav način. Ako uređujete vrt i želite od njega napraviti mjesto na kojemu ćete s njima komuni­ cirati, pozovite ih da budu s vama i neka vam pokažu što morate
106

raditi. Vile i prirodni duhovi vrlo su ljubazni i vrlo nježni. Svaki put kad uređujete vrt, pozovite ih i pustite da vam polako rasvi­ jetle svijet majke prirode koji je posvuda oko vas. Suvišno je reći, ali prirodni duhovi vrlo su zabrinuti zbog načina na koji se odnosimo prema svojem planetu — Majci Ze­ mlji — jer oni u biti jesu Majka Zemlja. Mnogi su ljudi danas pod utjecajem prirodnih duhova, bez obzira na to znaju li to ili ne. Prirodni duhovi utječu na ljude koji se uvelike zanimaju za okoliš i žele našu zemlju očuvati sigurnom i čistom od opasnih otrova koje svakodnevno bacamo na nju. Ako ste duboko zabrinuti za mnoge različite životinjske vrste koje žive na planetu Zemlji ili ako se brinete zbog velikog broja životinjskih vrsta koje postoje u oceanima a koje čovjek ne­ svjesno svakodnevno uništava, i na vas također djeluju prirodni duhovi. Možda ste osjetili naglu želju da se uključite u rad organi­ zacije kao što je Greenpeace ili neke organizacije na vašem po­ dručju, koja vodi kampanje za zaštitu životinja. To su također prirodni duhovi koji djeluju u vašoj podsvijesti. Možda osjećate potrebu da pišete raznim vladama diljem svijeta o tome što mi­ slite o nepravdi koja se povezuje s mnogim pitanjima u vezi s našim planetom. Ako ponekad mislite da je sve to pomalo previše za vas, jer vi ste samo jedna osoba, a jedan čovjek ne može ništa promijeniti kad se radi o mnogim globalnim problemima s kojima se Zemlja danas suočava, onda promislite još jedanput. Otiđite u prirodu, k Majci prirodi, i zamolite prirodne duhove da vas vode; zamolite ih da za vas postanu stvarni. Jedanput kad ostvarite tu čudesnu vezu, shvatit ćete da vi osobno možete nešto promijeniti. Shvatit ćete da ste vi, prirodni duhovi, vile i Majka priroda, svi jedno — jedno u istome Bogu.

107

II

Svijet duha

A nđeli se maksimalno trude da mi pokažu kako je ovaj naš svijet zapravo svijet vječnog duha. U tom svijetu vječnog duha prošlost, sadašnjost i budućnost ne postoje, iako se zaista doimaju vrlo stvarnima. Ne tako davno dogodio se jedan incident koji mi je na dra­ matičan način osvijestio činjenicu da duhovni svijet može pre­ vladati vrijeme i mjesto, te se može dramatično nametnuti na fizičkoj razini, kad to želi. Jedan novinar iz Dublina nazvao me u Španjolsku i zamolio da pogledam neke fotografije koje su nedavno snimljene na kome­ moraciji žrtava velikog požara u noćnom klubu Stardust, u Dublinu 1981. Svi malo stariji Irci sjetit će se duboke tuge i žalosti zbog onoga što se dogodilo u diskoteci Stardust u četvrti Artane u sje­ vernom Dublinu, 14. veljače 1981. Izbio je požar, i unatoč divov­ skim naporima vatrogasaca i prisutnih ljudi, četrdeset osam mla­ dih ljudi ostalo je zarobljeno u zapaljenoj zgradi i izgubilo živote. Slijedilo je vrlo traumatično razdoblje za rodbinu poginulih. Unatoč istražnom povjerenstvu i policijskoj istrazi, nikad se nije došlo do zaključka što je zapravo prouzročilo požar. Ta će kata­ strofa ostati zauvijek urezana u svijest Iraca.
109

Međutim, rođaci poginulih nisu se složili s presudom povje­ renstva da je požar najvjerojatnije bio podmetnut, te su slijedile mnoge godine rasprava i svađa između obitelji žrtava i vlasti. Ali onda, u veljači 2009., neposredno pred dvadesetosmu godišnjicu nesreće, irska je vlada pristala izbrisati odluku povjerenstva iz parlamentarnih zapisa. Itekako sam svjesna da ni na koji način ne mogu govoriti u ime obitelji koje su izgubile svoje najdraže. Ne mogu čak ni zamisliti bol koju su ti jadni ljudi morali trpjeti svih tih godina dok se odugovlačila kontroverzija oko pravog uzroka tog strašnog požara. Ali mislim da sam u pravu kad kažem da je odluka vlade dočekana s osjećajem olakšanja i nade te da se čak i nakon toliko dugo vremena može opet obnoviti istraga. Novinar iz Dublina poslao mi je niz fotografija koje su snim­ ljene vani, pred klubom u Artaneu, dok je trajala komemoracija za četrdeset osam žrtava. Naravno, ja nisam bila prisutna, ali mno­ gi su ljudi poslije govorili da se te večeri u zraku mogao osjetiti, gotovo dotaknuti, posvemašnji osjećaj mira, nešto što se nikad prije nije osjetilo na drugim komemoracijama za preminule. Jedan od rođaka rekao mi je da je večer bila vrlo mirna i dok su se čitala imena poginulih, vidjelo se kako četrdeset osam zapaljenih svijeća jako treperi, kao da im neka nevidljiva sila po­ vija plamenove. Ono što je vrlo zanimljivo u vezi s tim fotografi­ jama je to što se na njima vidi jedan vrlo neobičan i neobjašnjiv fenomen. Jedna skupina rođaka preminulih stoji i moli se vrlo blizu svijeća, ali iznad njih se vidi debela zraka svjetla koja se spušta odozgo i zastaje nad skupinom. Kad sam prvi put pogledala tu fotografiju, prvo što mi je proletjelo umom bio je izraz »most duša«. Također sam osjetila duše nekih ljudi koji su u tom strašnom požaru izgubili živote, ali iznad svega osjetila sam radost i oslobađanje. Druga fotogra­ fija snimljena te večeri prikazivala je nešto začuđujuće, nešto što smatram potpunom poniznošću. Na toj slici vidi se jedna rođa­ kinja koja je preživjela požar, a s njezine desne strane je djevojka ispod čijeg se lica može primijetiti mali anđeo, zajedno s krilima.
110

Ta mi je djevojka poslije potvrdila da je njezina mlađa sestra zai­ sta poginula u požaru, ali i još jedna sestra. Dok sam nastavila gledati fotografije, bilo ih je šest ili se­ dam, počela mi se prikazivati pojava starijeg muškarca. Što sam više gledala, to je njegova energija postajala sve čudnija, ali znala sam da on nije preminuo u požaru. Njegova obitelj smatra da su stres i slomljeno srce pridonijeli da oboli i umre od raka. I doista, poslije su mi potvrdili da je taj jadni čovjek bio otac dviju djevo­ jaka koje su poginule te sudbonosne večeri u sjevernom Dublinu. Rekli su mi da je nekoliko poznatih fotografa pregledalo fo­ tografije, ali nisu mogli objasniti neobičnu pojavu koja se jasno vidi na nekoliko fotografija. Navodno da postoji nešto što se zove »bljesak leće« što se može pojaviti na fotografijama. Nikad prije nisam čula taj izraz i zaista vam ne znam reći više o tome, ali spomenuli su mi ga kao mogući uzrok neobjašnjivog svjetla i po­ java koje se vide na fotografijama. Mogu vam samo ispričati kako sam se osjećala dok sam gledala fotografije, a osjećala sam radost i olakšanje. Osjetila sam da su one duše koje su tako tragično preminule u požaru sad naposljetku slobodne i da očajnički žele da to i njihovi voljeni saznaju. Tako očajnički, da vjerujem da su bili u stanju iskazati tu želju u fizičkom svijetu, na fotografijama te tako pokazati da zbilja živimo u svijetu duha. Možda će se nekima od vas to činiti kao čista fantastika, ali to nikako nije bio prvi put da sam se susrela sa svijetom duha koji ostavlja trag na fizičkoj razini. Jedino se nadam i molim da tugujuća rodbina povezana s tom strašnom tragedijom, ljudi koji su toliko dugo patili, sad mogu odahnuti, baš kao što sad čine i oni koje su izgubili. Neka počivaju u miru. Fizička razina vremena i prostora nije nikakva prepreka za anđele kad mi žele prenijeti neku poruku. To sam prvi put shvatila na dramatičan način kad sam jedne večeri primila telefonski poziv iz Amerike. Zvala je jedna žena iz Pittsburgha, rekla mi kako se zove i objasnila da je moj broj dobila od prijateljice koja me po­ sjetila dok je bila na praznicima u Irskoj.
111

Kad je spomenula prijateljičino ime, odmah sam se sjetila te žene jer su mi anđeli bili dali lijepu poruku za nju i ona je bila oduševljena time što su joj imali za reći. Žena se očito vratila ku­ ći u Ameriku i spomenula me svojoj prijateljici koja me odlučila nazvati. Neobično u svemu bilo je to da dok sam s njom razgo­ varala, činilo se kao da sjedi preda mnom, a anđeli su mi otkrili mnoge pojedinosti o njoj i njezinoj voljenoj obitelji. Anđeli su mi zapravo omogućili jasan komunikacijski kanal i sve one tisuće kilometara preko Atlantskog oceana između nas nisu ništa znači­ le, apsolutno ništa. Anđeli mi uvijek zorno pokazuju na mnogo različitih načina da ovo nije naš svijet, sa svim svojim zakonima, fizičkim ograničenjima i pojavama. Ne, ovo je Božji svijet, duhov­ ni svijet u kojem se pojavljuju mnoge stvari i poprimaju izgled. Ljudska bića nastaju i poprimaju izgled. Čini se da imamo čvrsto tijelo od krvi i mesa, kostiju i mišića. Međutim, to je samo vanjski izgled; zapravo smo duhovna bića stvorena od Boga — to je prava istina! Anđeli se doista neprekidno trude da mi tu istinu približe i vjerujem da ona skriva tajnu o tome kako da uspješno živimo svoj život. Ako možete prigrliti tu univerzalnu istinu, on­ da je sve moguće. Pretpostavimo da imate problem u vezi s vašim tijelom. Re­ cimo da se radi o plućima; odmah prizovite u svijest da iako u ljudskom smislu imate dva plućna krila, ona su zapravo napravlje­ na od duha, duha koji je savršen i neokaljano cjelovit i zdrav. No iako fizičko tijelo možda svjedoči o fizičkom problemu s vašim plućima, vi se samo držite božanskog shvaćanja da je sve savršeno u duhu, a to uključuje i vaša pluća. Mnogi su se ljudi sami iscijelili jednostavno tako što su znali i primijenili tu univerzalnu istinu. Anđeli mi uvijek zorno pokazuju da je ovo Božji svijet, duhovni svijet, a mi smo svi djeca Božja. Oni kao da uživaju pokazivati mi da ne postoje granice između Boga i nas, mi sa­ mo zamišljamo da postoje, i naši umovi kao da vole zadržati te imaginarne granice na svojemu mjestu. Um uvijek želi biti »kralj dvorca«, ali samo je jedan kralj dvorca, a to je Bog. Sjećam se jedne večeri dok sam bila na praznicima, u restoranu u gradiću
112

Torrevieja u južnoj Španjolskoj kad su anđeli odabrali poseban i simpatičan način na koji će mi pokazati da svijet duha ne sadrža­ va granice između Boga i nas. Fran i ja proveli smo ugodno po­ slijepodne šećući gradićem Torrevieja i malo razgledavajući izloge. Jedna od velikih prednosti ljetovanja u Španjolskoj je ta da možete jeftino jesti u restoranima, naročito u usporedbi s Irskom. Ponekad pomislim da je sve, bilo gdje, jeftino u usporedbi s Ir­ skom, ali to je druga priča! Te večeri u Torrevieji odlučili smo otići u jedan mali restoran koji smo poznavali, te da ćemo radije tamo večerati nego da sami kuhamo kod kuće. Kad smo stigli, vlasnik nas je pozdravio i odveo do stola pokraj prozora. Resto­ ran je bio pun i bilo je mnogo gostiju raznih nacionalnosti, turi­ sta iz cijele Europe pa čak i izvan Europe. Za nekoliko stolova u našoj blizini sjedilo je jedno društvo od nekih dvanaestak ljudi i sjajno su se zabavljali, razgovarali, smijali se i uživali u hrani i vinu. Spomenula sam Franu da je djevojka, čiji su dvadeset prvi rođendan slavili, vrlo lijepa. Fran me blijedo pogledao i upitao: »Kako znaš da slave njezin rođen­ dan?« I ja sam pogledala njega i nasmijala se: »Pa, čujem ih, svi ih čuju i prilično su glasni.« »Jesu«, reče Fran, » a l i govore njemački, a ti ne razumiješ njemački.« »Ne budi smiješan«, rekoh. »Govore engleski. Jasno ih čujem; čekaju da se pojavi djevojčin brat, misle da se možda iz­ gubio i ne može naći restoran.« Čim sam to izrekla, u restoran je ušao mladić od kojih osamnaest godina, a veselo ga je društvo glasno pozdravilo. »Vidiš?« rekla sam samozadovoljno Franu. Ali njega nije zanimao mladićev dolazak; zbunjeno me je bez riječi gledao. » T i čuješ te ljude kako govore engleski?« pitao je. »O čemu govoriš?« odgovorila sam. »Naravno da ih čujem kako govore engleski; oni govore engleski.« »Ne govore, znaš. Govore njemački. Nisam razumio nijed­ nu riječ koju je itko tamo izgovorio, od trenutka kad smo došli
113

ovamo«, rekao je. Zatim je pokazao na par koji je sjedio preko puta nas, malo udaljen od društva koje je slavilo rođendan. »Kojim jezikom oni govore?« upitao je. Pogledala sam par i jasno sam čula kako raspravljaju o tome kojim je putem najbo­ lje krenuti iz Torrevieja, ako žele doći u Alicante. »Pa i oni govore engleski. Čujem ih, raspravljaju o tome ko­ ji je najkraći put do Alicantea«, rekla sam smiješeći se Franu. On me je samo gledao i tresao glavom. » N e « , odgovorio je smijući se. »Šveđani su ili Nizozemci i uopće ne govore engleski.« Oboje smo se morali nasmijati tom neobičnom iskustvu ko­ je su mi anđeli iz nekog razloga dopustili da doživim. Zato sam te večeri, kad smo se vratili kući, razgovarala s njima i pitala ih zašto su mi omogućili da doživim ono što se dogodilo u restora­ nu. Odgovor mi je dala anđelica Anne. »Mnogo smo ti već puta rekli da je Božji svijet svijet duha, i u tom svijetu nema granica ni ograničenja«, objasnila je. »To je svijet cjelovitosti, savršenstva, jedinstvenosti. U vašem ljud­ skom svijetu, sa svim njegovim pravilima, zakonima, uzrocima i posljedicama, stvari kao što su razni jezici potrebne su kako bi ljudi postojali. Ali u Božjem svijetu nije tako, jer tamo je sve već jedno. Pomislili smo da bismo ti mogli tu činjenicu zorno demonstrirati u restoranu. Bilo je zabavno, zar ne?« I bila je u pravu; bilo je zabavno i vrlo posebno. Opet sam se osjetila tako privilegirano zato što mogu cijeniti poruku koju mi anđeli pre­ nose — da je sve u redu, da smo djeca Božja, sastavni dio njego­ vog veličanstvenog svijeta, koji je već savršena cjelina. Harmonija već jest, mi moramo samo probušiti mjehur od sapunice kojim smo se okružili, mjehur sumnji, misli i emocija koje se mogu pojaviti kako bi nas držale na udaljenosti od Boga. Moramo probušiti mjehur, razderati taj veo i onda ćemo shvatiti da harmonija već jest. Naša svrha ovdje, u ovom ljudskom svijetu gdje smo djeca Božja, jest da ukazujemo na Boga, da pokazuje­ mo da je živo biće koje nas pokreće u našim životima, a anđeli su
114

nam pri ruci da nam baš u tome pomažu. Ta prekrasna stvorenja čiste svjetlosti odmah su tu pokraj nas, bliži su nam od vlastitog daha, spremni da nam pomognu na svaki mogući način, spremni da nam pomognu da shvatimo svoj pravi identitet — da smo dje­ ca Božja.

Tijekom nekoliko prošlih godina vrlo sam jasno shvatila koliko anđeli mogu utjecati na ljude i događaje diljem svijeta i to doista čine. Nakon što ostvarite vezu s vlastitim anđelom i vi ćete po­ četi uviđati gdje i kad anđeli zapravo utječu na ljude i događaje po cijelom našem planetu. To je zapanjujuće iskustvo dok gledate neke ljude kako obavljaju svoje poslove i znate da ih anđeli vode i utječu na njih, bili oni toga svjesni ili ne. Osobno sam vidjela kako anđeli izražavaju zanimanje i za­ tim postaju uključeni u živote ljudi iz show-businessa, sportaša, političara i vjerskih vođa; nije važno tko ste ili što ste, anđeli su zainteresirani za vas. Ponekad možda slušam radio i čujem pjesmu koju nikad dotad nisam čula, ali instinktivno ću znati da su anđeli sudjelova­ li u njezinu nastajanju, iako autor pjesme možda nije bio svjestan njihove prisutnosti dok ju je pisao. Naravno, ljudska bića neće zapravo nikad biti anđeli, a ipak tu na zemlji ima mnogo ljudi s anđeoskim kvalitetama. Pretpo­ stavljam da ih možemo zvati zemaljskim anđelima. Postoji mno­ go ljudi koji imaju veliku sućut, mir, razumijevanje i ljubaznost prema drugim ljudskim bićima, a za to ne traže nikakvu nagra­ du. Jeste li ikad u životu upoznali nekoga tko vas je dirnuo već samom svojom prisutnošću? Dogodilo mi se to otprilike prije dvije godine. Vodila sam radionicu o anđelima u gradiću Honefoss u Norveškoj kad sam upoznala čovjeka kojega mogu samo opisati kao »svetog čovje­ k a « . Imao je izvanrednu energiju; ne pretjerujem kad kažem da je zračio svetošću. Kad je ušao u sobu, odjedanput sam se u njegovoj prisutnosti osjetila potpuno ponizna. U prostoriji se
115

odjedanput pojavilo mnogo anđela koje nikad prije nisam vidje­ la, a koji su bili povezani s tim čovjekom. Imao je oko trideset godina i rekla bih da nije imao pojma o tome da je po bilo čemu poseban. Bavio se iscjeljivanjem i osjetila sam da je prisutnost tog muškarca tako čista da je time pomogao mnogim ljudima da ozdrave od različitih bolesti. Boravak u njegovoj blizini učinio je da se osjećam ponizno; zračio je takvu ljubav i mir, i bio je okružen mnogim izuzetnim anđelima. Dok sam razgovarala s njim, postalo mi je još jasnije da on nije svjestan svojih anđeoskih kvaliteta, a ipak svi koji su došli s njim u kontakt bili su dirnuti njegovom osobom. Mnogi su ljudi to spomenuli istoga trenutka nakon što je on izašao iz prostorije. Nikad ga neću zaboraviti jer mi je na poseban način dotaknuo srce i dušu; u njemu je bila velika nevinost. Uvijek će postojati ljudi koji će kročiti ovom zemljom po­ sjedujući anđeoske kvalitete; njih je uistinu dotaknulo Božje svje­ tlo i ono živi u njima. U svojem putovanju s anđelima susrela sam mnoge ljude, uključujući i djecu, koji su imali tu anđeosku pojavu. Ljudi su to svih profesija, neki od njih vrlo dobro poznati, koji se redovito pojavljuju na televiziji ili u filmovima. Ili neki drugi čiji se životi vrte oko politike — svi oni u sebi nose to Božje svjetlo i vrlo često toga uopće nisu svjesni. Nedavno sam od anđela primila jednu vrlo pozitivnu poru­ ku koja kaže da se ovdje na Zemlji javlja jedna nova vrsta poli­ tičara. Prvi put u svijetu pojavljuju se povijesni političari koji na umu imaju samo najbolji interes za ljude, iako može proći neko vrijeme prije nego što to postane očito, a sve zbog onoga što se prije događalo u političkom smislu. Anđeli su mi objasnili da se ljudske predrasude polako zanemaruju, a to se vidi i u politici; polako se za sve nas pojavljuje jedna nova vizija. Ta vizija je svijet u kojemu ljudi mogu biti zajedno bez na­ nošenja nepravde jedni drugima. Pojavljuje se mogućnost mirni116

jeg, sigurnijeg i boljega svijeta za sve. Bit će to svijet bez straha u kojem će se svi slobodno kretati, svijet gdje će ljudi biti jednaki bez obzira na boju kože ili mjesto gdje su rođeni, svijet u kojem će se ljudi ujediniti i živjeti u skladu jedni pokraj drugih. Anđeli su mi rekli da će Bliski Istok biti mjesto gdje će to započeti, ko­ liko god da se to sad čini nevjerojatnim. Na svijetu ima mnogo ljudi koji teže tome da naprave nešto što će poboljšati ljudske živote, i njih prati anđeoska energija, vodi ih i pomaže im gdje god i kad god može. Ima ljudi koji rade s bolesnima i umirućima, koji svoje vrijeme daruju kako bi pokušali drugima pružiti malo udobnosti. Oni ne traže nagrade ni priznanja za svoj rad; njihov je cilj pomagati ljudima u tre­ nutcima velike potrebe i oni jednostavno osjećaju potrebu da to čine. Postoje brojni primjeri — vrlo slavni ljudi kao što su Majka Tereza, Nelson Mandela i Martin Luther King klasični su primjer toga o čemu govorim. Zatim su tu i svi liječnici, medicinske sestre i volonteri. An­ đeli su mi jasno dali do znanja da bismo svi mogli mnogo vi­ še volontirati, naročito u ovim recesijskim vremenima kad ljudi ostaju bez posla. Ako moramo provesti neko vrijeme nezaposleni, koji je bolji način da to prebrodimo nego da volontiramo i radi­ mo nešto za druge? Energija anđela u velikoj mjeri stoji iza organizacija kao što su Društvo za hospicij i Crveni križ. Ali te su udruge samo sjajan primjer toga što se može postići kad ljudi istinski daju. Pogle­ dajte samo sve te divne humanitarne djelatnike diljem svijeta. Oni stvarno pomažu, to se ne može poreći, ali to biste mogli i vi. I vi možete imati anđeoske kvalitete dok ste tu na zemlji; možete postati zemaljski anđeo. Možda možete samo saslušati nekoga tko proživljava teške trenutke. Ako smo iskreni prema sebi, vjerojatno ćemo si priznati da svi poznajemo nekoga kome je život trenutačno težak. Ili možda možete pomoći nekome u svojoj obitelji ili prijatelju biti rame na koje će se osloniti? Uvijek upamtite da i najjednostavniji čin može značiti pravu promjenu nabolje u nečijem životu.
117

Upamtite da anđeli uvijek imaju veliko razumijevanje za vas i ono što vam se događa u životu. Nemojte čekati da anđeli dođu i daju vam neki posao; radije izađite iz kuće i napravite neko do­ bro djelo. Ako ste to u stanju učiniti, otkrit ćete da je anđeoska energija već s vama dok obavljate svoje dobro djelo — ostvarit ćete povezanost s anđelima. Anđeli ne dolaze da žive vaš život umjesto vas — oni to ne mogu. Dolaze vam asistirati i pomoći da nađete pozitivno rješenje problema s kojima se suočavate vi i ljudi oko vas. Otkad ljudi postoje, od prvih početaka vremena, uvijek je bilo ljudi koji su kročili zemljom s anđeoskim kvalitetama. Oni dolaze iz svih profesija, a veže ih zajednička veza ili vizija, a to je da pruže ruku i pomognu ljudima. Oni donose mir i sklad — nijednu osobu ne možemo izdvojiti jer svaki je pojedinac dio šire kolektivne svijesti da se pomaže čovječanstvu. Oni koji se brinu za bolesne i umiruće, dobar su primjer ljudi koji rade po anđeoskom uzoru dok su ovdje na zemlji. Isto je s humanitarnim djelatnicima koji pomažu u raznim dijelovima svijeta. Zatim su tu i mirotvorci, koji nastoje svijet napraviti bo­ ljim za sve nas, kako bismo živjeli u miru i skladu. Posebno treba spomenuti djecu koja postaju pomagači u da­ našnjem društvu. Ima ih mnogo koja dobrovoljno obavljaju po­ slove odrasle osobe tako što se brinu za potrebe svoje obitelji. Može ih se prepoznati po smirenosti i mudrosti koja zrači iz njih, a isto tako po zrelosti, daleko većoj od one karakteristične za njihove godine. Istina je da ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da su posvuda ljudi s anđeoskim kvalitetama; to može biti vaš prijatelj, vaš susjed ili neznanac na ulici. Naravno, kako bismo postali zemaljski anđeli, moramo dopustiti da do nas dopre anđe­ oska energija, moramo omogućiti da nam svijet pozitivnog raz­ mišljanja svakodnevno postaje sve stvarniji. Zato sjednite i ugodno se smjestite, budite mirni koliko možete i dopustite anđelima da vam pomognu naučiti istrenirati svoje misli, što dalje od negativnog razmišljanja a sve više prema pozitivnu načinu življenja i učenja. Promatrajte dok vam anđeli
118

pokazuju kako su vam misli snažne i da ono što mislite, osjećate i govorite može stvoriti vašu realnost, vodeći vas u područje u kojem vaši život mogu biti još više uravnoteženi i usredotočeni u svemu što radite i kako se ponašate prema drugima. Promatrajte, dok postajete zemaljski anđeli.

119

12

Taj okrutni svijet

Jedne večeri bila sam u kuhinji u Blanchardstownu, kad mi je
pred očima odjedanput bljesnula slika pištolja. Bilo je to malo crno oružje sa smeđim drvenim drškom, slično pištoljima kakve vidite da detektivi u televizijskim filmovima nose na boku. Slika je bila toliko živa i jasna da sam odmah znala da je važna, i da bih trebala dobro obratiti pozornost. Uskoro je slijedilo još informacija. Rečeno mi je da jedan od dvojice muškaraca koji su me dolazili posjetiti te večeri, nosi pištolj u stražnjem džepu te da je naumio osvetiti se zbog prija­ telja koji je nedavno poginuo u oružanom incidentu u Dublinu. Naravno da me je to otkriće šokiralo i činjenica da ljudi — uglavnom mlađi muškarci — pogibaju od oružja u Dublinu i drugim irskim gradovima gotovo svakodnevno. To je nešto što se ovih dana rijetko čuje u vijestima. Ipak, znala sam da ću biti potpuno sigurna u društvu dvojice muškaraca koji su trebali stići u moj dom za manje od pola sata. Automobil se zaustavio na kolnom prilazu pred našim vra­ tima i morala sam uvjeravati svojega supruga Frana da će sve biti u redu, kad ta dvojica uđu u našu kuću. Obojica su bili krupni, u kasnim dvadesetima i dolazili su iz središnjih siromašnijih da121

blinskih četvrti. Onaj muškarac za kojega mi je rečeno da ima pištolj, sjeo je ispred mene. Nikad ga prije nisam vidjela. Izgledao je nervozno i kao da se osjećao nelagodno. Odjedanput se s njegove lijeve strane počela stvarati svijetloplava energija te sam znala da će se ukazati anđelica Anne. Savjetovala mi je da čovjeku kažem kako znam da u stražnjem džepu ima pištolj. Ostao je zaprepašten. »Ali ne namjeravam ga upotrijebiti protiv vas«, rekao mi je kad sam mu rekla da znam da ima oružje. »Znam da nećete«, rekla sam. »Ne znam što bi vam se dogodilo da pokušate, ali znam da sam potpuno sigurna u vašoj blizini.« On se tada pokušao malo opustiti, a Anne se dala na to da mi razotkrije njegovu prošlost. Kad je bila pri kraju, dala mi je do znanja i da postoji plavokosi dječačić koji još nema ni godinu dana. To je bio muškarčev sin kojeg je ovaj silno volio, a Anne mi je dalje proslijedila još informacija o djetetu, a ja sam ih prenosila muškarcu. Primijetila sam da, što sam se više koncentri­ rala na dječaka, to je muškarac postajao sve uznemireniji. »Anne mi jasno daje do znanja da ćete, ako odlučite pro­ vesti svoju zamisao u djelo i izvedete osvetnički napad, biti raz­ dvojeni od sina na mnogo godina«, rekla sam. »Također mi je pokazala krug neprekidnog nasilja, koji će se nastaviti još dugo, ako vi ne zastanete i ne razmotrite svoje postupke.« Kad je An­ ne završila sa svojim »čitanjem« muškarca, ustao je, prišao mi i zagrlio me. Sad je bio vidljivo potresen i plakao je. »Moj Bože, ne znam kako ste ovo učinili, ali zaustavili ste me i natjerali da se zamislim, da o svemu promislim«, jecao je. Muškarac i njegov prijatelj otišli su iz moje kuće i nestali u noći. Ne znam što se dogodilo poslije, je li muškarac proveo u djelo svoj napad, ali znam da je anđelica Anne dala sve od sebe ka­ ko bi mu pokazala kakve će biti posljedice njegovih djela te se nadam da je bio dovoljno duboko dirnut i da se nije okrenuo nasilju. Dok je bio sa mnom, nisam imala vremena, ali bila bih voljela da sam mu mogla naglasiti činjenicu da svatko ima svojeg anđela koji se brine isključivo za tu osobu; nije važno tko ste, što
122

radite, ni što ste u prošlosti učinili. Svi imamo svoje osobne an­ đele koji samo čekaju da s njima uspostavite kontakt. Te anđele obično zovemo anđelima čuvarima. Našim univerzumom upravlja niz prirodnih zakona, a je­ dan od najvažnijih, koji se odnosi i na ljude, taj je da svi imamo slobodnu volju. Zato je u navedenom slučaju anđelica Anne muškarcu mogla jedino ukazati na posljedice njegovih djela, ali nije ga mogla spriječiti da ode i učini što god je već namjeravao učiniti — imao je slobodnu volju. Anđeli mogu stvari raditi samo na svoj način i u svojem vremenu, ne mogu raditi stvari na naš način i u našem vremenu. I njih obvezuju prirodni zakoni. Muškarac s pištoljem i njegov prijatelj čuli su za mene od nekoga drugoga tko me prethodno posjetio i dao im moje ime. Anđeli su mi jasno dali do znanja da nikad nikoga ne trebam suditi — oni to nikad ne čine. Također su mi objasnili da ću s vremena na vrijeme nailaziti na ljude koji su umiješani u neke vr­ lo negativne aktivnosti, a ti će me ljudi posjećivati jer ih privlači svjetlo anđela, znali to oni ili ne. To se pokazalo točnim u nekoliko slučajeva kad su me po­ sjetili ljudi koji su doista bili uključeni u negativne aktivnosti. Zapravo, toliko negativne da, kad bi oni ušli, u sobi bi zavladala tamnosiva ili čak crna boja. Neki su glumili i pretvarali se da nisu zapravo zainteresirani za poruku anđela, ali ispod površine mogla sam osjetiti da ih zaista privlači anđeosko svjetlo. Anđeli su mi objasnili i to da se nikad ne trebam bojati u prisutnosti tih ljudi, jer sam u svakom trenutku zaštićena. Pošast droge i nasilja koja prati te poslove često me rastužuje i već godinama promatram kako zbog toga Dublin postaje sve opasnije mjesto za život. U nekim sam prilikama bila uvučena u taj tragičan i mračan svijet podzemlja, ali uz milost i ljubav anđe­ la katkada sam mogla ljudima ponuditi malo svjetla, ali katkada i nisam. Jedanput mi je došao mladić, a nije mogao imati više od dvadeset dvije ili tri godine. Čudno, ali dok je sjedio preda
123

mnom, prvo što sam vidjela bio je velik komad drveta — ništa više, samo taj velik komad drveta; slika nije htjela otići. Također sam osjetila da u njemu postoji dvojba, jer bio je uvučen u svijet droge, no ne potpuno. Osjetila sam da za tog mladića još postoji mogućnost odabira; još je mogao promijeniti svoj život ako je to doista želio. Dok sam tako sjedila i razgovarala s njim, svidio mi se, iako sam osjetila svu negativnost koja je okruživala njega i ljude s ko­ jima se družio. Dok smo razgovarali, postala sam svjesna drugog mladića koji mi se pojavio u svijesti. Bio je otprilike istih godina kao i taj mladić u mojoj sobi i osjetila sam da su njih dvojica bili vrlo bliski prije nego što je ovaj umro. Nažalost, umro je nasil­ nom smrću. Ubijen je iz vatrenog oružja — bila je to egzekucija — a to su učinili ljudi koji su mu trebali biti prijatelji. Anđeli su mi omogućili da vidim točno što se dogodilo tome mladiću. Od rane je mladosti bio uključen u poslove s drogom, kao što je bio slučaj i s mnogim drugim mladićima iz njihova dijela grada. Međutim, ovaj se prilično brzo uzdigao u svijetu podzemlja i droge: oko sebe je okupio bandu i počeo je puno zarađivati preprodavajući drogu. Kad sam objasnila mladi­ ću da sam stupila u kontakt s njegovim prijateljem, razvedrio se. Ali njegov prijatelj, koji je prešao u svjetlo, nije bio raspoložen za pristojno ćaskanje. »Kaže mi da zaista moraš prestati i razmisliti kamo ćeš krenuti u životu. Kaže još i da nije prekasno da se zaustaviš, ali ako to ne učiniš, gotovo ćeš sigurno završiti kao i on — mrtav.« Prenijela sam to mladiću od riječi do riječi. Osjetila sam i vidjela da mu je bilo teško slušati te riječi i prihvatiti ih. Mislim da se kod njega radilo više o borbi s ovisnošću o drogama nego o pri­ padanju bandi i novcu koji je dobivao preprodavajući drogu. On­ da sam mu postavila pitanje: »Možeš li mi reći zašto mi anđeli pokazuju veliki komad drveta od trenutka kad si ušao u sobu?« »Ah, da, mislim da mogu. Zato što volim drvo; prije neko­ liko godina dosta sam se bavio rezbarenjem u drvetu«, odgovo­ rio je slegnuvši ramenima.
124

»Mislim da si ti radio i više od pukog rezbarenja. Anđeli mi pokazuju mnoge ljude koji gledaju tvoja djela i prilično su impresionirani«, rekla sam. U tom se trenutku opet javio njegov preminuli prijatelj. »Sjećam se njegovih rezbarenja dok smo bili u školi. Bio je apsolutno sjajan i mogao bi biti opet ako to zaista želi«, reče on oduševljeno. Prenijela sam mladiću riječi njegova prijatelja i dodala da upravo to kažu i anđeli. »Tvoja nadarenost s drvetom može biti put izlaska i rješa­ vanja tvojih problema, ali morat ćeš u sebi naći malo vjere i do­ pustiti da se to dogodi«, rekla sam mu. »Anđeli kažu da ono što prvo moraš učiniti jest udaljiti se od droge. Ako ti je u tome potrebna pomoć, moraš je otići zatražiti, a onda će se sve za tebe početi mijenjati.« Još smo malo razgovarali, zatim mi je mladić zahvalio i oti­ šao. Dok sam ga gledala kako odlazi, poželjela sam da postoji još nešto što bih mogla učiniti za njega, ali kad je izašao, vratio mi se osjećaj da za njega još nije sve gotovo. Zaklopila sam oči i poželjela mu sve najbolje. Anđeli su mi objasnili da ću s vremena na vrijeme susretati ljude iz podzemlja. Međutim, doživjela sam to na način koji nikad ni­ sam mogla zamisliti ni sanjati da će se dogoditi. U sjevernom Dublinu postoji jedna cesta koju sigurno znaju stanovnici tog područja jer povezuje dvije četvrti predgrađa, Blanchardstown i Finglas. Cesto sam njome prolazila jer mi je služila kao prečac, ali svaki put kad bih se tamo zatekla osjećala sam se vrlo nelagodno. Ponekad bi to graničilo s osjećajem panike na određenom mjestu na cesti. Jedne večeri vozila sam se sama u autu kad se pokraj mene iznenada materijalizirao mladić, star oko dva­ deset pet godina. Zamalo sam sletjela s ceste, ali uspjela sam zau­ staviti automobil. Sjedio je pokraj mene vrlo uspaničen. Glava mu je bila krvava, ali i ruke i gotovo cijela košulja. Zgrabio je uprav­ ljačku ploču automobila i očima razrogačenim od straha gledao van, kao da ga netko progoni. Dok sam ga šokirano promatrala,
125

preci očima mi se počeo odigravati drugi prizor. Bilo je prisutno mnogo policajaca, neki su bili u odori, a drugi su imali crvene i narančaste prsluke dok su trčali naokolo. Čula sam kako netko viče: »Naoružana policija!« »Baci oružje!« »Ostani miran!« Posvuda je vladao metež, ljudi su se saginjali i bacali na tlo. Onda sam začula pucnjeve, tri ili četiri pucnja, a zatim je sve utihnulo. Sad sam vidjela kola hitne pomoći, svećenika i mnogo ljudi koji promatraju i stoje iza žute policijske vrpce. Zatim je zavla­ dala sablasna tišina, sve dok me mladić nije vratio u sadašnjost mojeg automobila. Još je bio na sjedalu suvozača, gledao kroz prozor i bio skamenjen od užasa. Dok sam ga gledala, suze su mi navirale na oči. Bio je istih godina kao i moj sin Jason i naravno, i on je imao majku. Kakva šteta, kakva apsolutna šteta mladog ži­ vota, mislila sam. Dok sam ga gledala, neke stvari su mi postajale jasnije. To nije bio prvi put da je bio u ovakvoj situaciji; imala sam osjećaj da mu je to bilo poput karijere, no ovaj put sreća ga je izdala. Sukobio se s policijom, a kad su ga policajci stjerali u kut nakon pljačke, ubijen je u pucnjavi. I dalje promatrajući ga, u meni se javilo razumijevanje za te mlade ljude koje nešto tjera da počine takva nedjela. U tome je izvjesna energija, nekakav mačizam i junačenje koji, kad pogledate malo bolje, ne drže vodu — sve je lažno. Nažalost, ta je energija vrlo jaka i dok je on sjedio do mene u autu i prestrašeno zurio u svijet užasa koji je samo on poznavao, zaklopila sam oči i obratila se anđelima. »Sto god da je ovaj čovjek učinio, sad je već otišao s ove zemlje, a ja vas molim da mu sad pružite utjehu na koji god na­ čin možete«, molila sam. Nestao je podjednako brzo kao što se pojavio, a ja sam ostala sama u autu, parkiranom uz cestu. Znam da će mnogi ljudi reći: »Dobro da ga nema, to je sa­ mo još jedan kriminalac manje na ulici«, kad čuju za slučaj kao što je slučaj tog mladića. Ali vidjela sam veliku bol i patnju koju ti mladići ostavljaju za sobom u svojim obiteljima kad odluče krenuti putem droge i nasilja. Jedanput me posjetila žena i pitala mogu li joj išta reći o sinu, koji je ubijen u zapadnom Dublinu u sukobu dviju ban126

di. Kad sam ostvarila kontakt sa svijetom duhova, mladić mi se naposljetku javio. Odmah mi se učinilo kao da sam ranjena u glavu; bila je to velika rana, zaista strašna, kao da mi nedostaje cijela stražnja strana glave. Mladić me zamolio da kažem majci da mu je žao zbog patnje koju joj je nanio, i da, kad bi mogao vratiti vrijeme, učinio bi to. I da joj kažem da voli nju i cijelu obitelj. Njegovu je majku svladala tuga kad sam joj prenijela nje­ gove riječi. Ali tada se dogodilo nešto što me jako iznenadilo: pojavio se drugi mladić u obliku duha. Bio je vrlo sličan prvome. Upitala sam ga tko je. »Ja sam mu brat«, odgovorio je i pokazao na prvoga mla­ dića. Zatim sam ugledala prizor u kojemu taj drugi leži i umire nasilnom smrću, također zbog upletenosti u trgovinu drogom. Onda sam upitala ženu pred sobom je li joj još jedan sin pogi­ nuo. Počela je drhtati i mogla je samo kimnuti glavom. To je si­ gurno bio jedan od najtužnijih prizora koje sam ikad vidjela, tu na Zemlji ili u duhovnom svijetu — tu dvojicu mladića, starih oko dvadeset pet i trideset godina, koji su trebali početi osnivati svoje obitelji ili jednostavno uživati u životu, a bili su sa mnom u svijetu duhova, tražili majčin oprost i žalili zbog puta koji su odabrali dok su bili živi. Teško je objasniti što osjećam dok sam s nekim iz svijeta duhova i kad ta osoba ima poruku za svoje najdraže koji su još na Zemlji. Od osobe koja je prešla na onu stranu, ne primam samo riječi, nego mi se ukazuje cijeli prizor. Mogu osjetiti i dru­ ge članove obitelji koje mi nitko nije ni spomenuo, a i druge događaje koji su se dogodili u njihovim životima dok su bili tu na Zemlji. Tako se dogodilo i s ovom dvojicom braće. Dok su tražili majčin oprost, postala sam svjesna njihova loša odnosa s ocem, ali najsnažnije mi se javila energija njihovih mlađih sestara. I njima su nedostajala starija braća i bile su shrvane njihovom smrću. Mogla sam vidjeti mnoge neugodne i bolne stvari koje su im ljudi govorili nakon što su im braća poginula. Znam da bi mnogi roditelji željeli da im djeca nikad ne do­ žive ništa slično ovome slučaju koji opisujem, ali sjećam se da
127

sam u onom trenutku poželjela da mogu taj prizor prenijeti u svaku učionicu u Irskoj tako da mladi ljudi vide kako završavaju oni koji udu u svijet droge i kriminala. Imala sam osjećaj tako duboke frustracije zbog potraćenih ljudskih života, potraćenog nečega što je trebalo biti jednostavno i dobro. Kad me je majka tih dvaju mladića napustila, pomislila sam na svoje sinove, Jasona i Dwaynea, koji su bili tek nešto malo mlađi od one dvojice braće. Bila sam tako tužna da sam osjeti­ la potrebu da kontaktiram svoju najbolju prijateljicu, anđelicu Anne. Pojavila se sa svojim prekrasnim krilima širom raskrilje­ nim, kojima me obuhvatila dok mi je prilazila. Glas joj je bio nježan i utješan kad je rekla: »Život je dobar kad mu dopustiš da to bude, moraš naučiti pustiti stvarima da jednostavno budu.« Osjetila sam da je njezina poruka jako važna. Život je dobar, sa­ mo ako ga pustite da bude takav. Kad pokušavamo dodavati sve više stvari životu, bilo da su to droge ili potreba za više novca, počinjemo sami sebi stvarati probleme.

128

13

Novi poziv

ove posljednje tri godine života u Dublinu postala sam sve više povezana s anđelima. Broj ljudi koji mi dolaze u posjet želeći otkriti više o anđelima i njihovu radu, iznimno se povećao i nije bilo neobično da dnevno primam troje ili četvero ljudi. Dok je većina ljudi zainteresirana za to da nauče kako os­ tvariti osobni kontakt s anđelima, drugi dolaze tražeći poruku od svojih voljenih koji su preminuli, a neki pak žele naučiti iscjeljivati uz pomoć anđela. Uživala sam svakodnevno susretati nove ljude i vidjeti da mi se neki iznova vraćaju. Ima nešto u anđeoskoj poruci što je za ljude apsolutno radosno iskustvo koje mogu prenijeti i drugima. Doista, i prema mojem iskustvu tu poruku morate prenijeti dru­ gima; ona je i namijenjena tome da se prenosi jer već je naša, ali smo, nažalost, zaboravili njezin velik dio. Iako sam iznimno uživala upoznajući nove ljude i pomažući im na svaki mogući način, nešto me je ipak mučilo. Za mene je to bila vrlo važna stvar i znala sam da će također djelovati na Frana i moju obitelj. Odlučila sam s Franom raspraviti o tome na kratkom odmoru koji smo planirali u Španjolskoj. Bio je prekrasan svibanjski dan i šetali smo plažom u San129

U

tiagu de la Riberi pokraj Orihuela Goste u južnoj Španjolskoj. Bio je treći dan našega sedmodnevnog odmora. Nekoliko godina prije kupili smo malu kuću u Orihuela Costi, uglavnom zato što smo željeli imati mjesto kamo ćemo moći dovesti djecu na praznike. Na plaži nije bilo mnogo ljudi jer još nije bila počela turistička sezona, ali dan je bio savršen, nije bilo prevruće, a na plavom nebu nije bilo ni oblačka. Međutim, dok smo šetali bila sam prilično zamišljena. Ima­ la sam Franu nešto važno za reći, a nisam bila sigurna kako će reagirati. Moj odnos s anđelima sve više je rastao, a sve vrijeme predstavljali su mi se novi anđeli. Iako sam Franu uvijek govorila sve što mi se događalo, znala sam da on još sve to prihvaća s teškoćom. Kad sad gledam unatrag, vidim da mi je tijekom moje bo­ lesti bio oslonac, čvrst poput stijene. Njegovo zanimanje za pri­ sutnost anđela i njihove sposobnosti definitivno se povećao, ali osjećala sam da je on još ipak dosta skeptičan u vezi sa svim tim događajima. Znala sam da mu je posebno teško bilo na početku moje bolesti, kad sam tek počela viđati ljude koji su mi se pri­ kazivali u spavaćoj sobi. Fran mi je više nego jednom spomenuo kako sam bila upalila sva svjetla u kući, koja je bila osvijetljena poput božićnog drvca svake večeri kad bi se on vraćao s posla — to ga je očito ljutilo. Također sam primijetila neposredno na­ kon bolesti da ga je također iritiralo to što sam puno vremena provodila u sobi za meditaciju komunicirajući s anđelima. Bila sam svjesna da Fran nikako ne može razumjeti sve poruke koje sam primala iz anđeoskog kraljevstva, iako sam davala sve od se­ be da neke od njih podijelim s njim; čak kad ih ni sama nisam shvaćala! A sad je došao trenutak da mu kažem nešto za što sam znala da će ga šokirati. Dok smo rukom pod ruku šetali uz more, progovorila sam. »Anđeli su me nešto zamolili. Zapravo ne, zamolili su nas oboje, ali jako sam zabrinuta jer ne znam kako ćeš ti to primiti«, rekla sam oklijevajući. »Hajde, reci«, rekao je Fran malo se mršteći.
130

»Pa, anđeli su me zamolili da se trajno preselim u Španjol­ sku«, rekla sam. »Kažu da ne mogu obavljati svoj posao u Dublinu i da se moram maknuti iz grada. Kažu da to neće biti zauvijek, ali da se moram preseliti, a to ne mogu učiniti ako ti ne pođeš sa mnom.« Izrekla sam sve to u jednom dahu. »Zašto se moramo preseliti?« upitao je Fran. »Kako da se preselimo? Želiš li da prodam kuću u Dublinu? A što je s dječa­ cima?« pitao je, a sad se već mrštio. Sve je bilo točno. Ako ćemo se preseliti u Španjolsku, morat ćemo prodati kuću u Dublinu jer nemamo ušteđevine, a našim sinovima, koji su već stariji tinej­ džeri, Španjolska je sve manje zanimljiva. Htjeli su biti sa svojim prijateljima i djevojkama u Dublinu i nije ih zanimao nov život u Španjolskoj. Dok sam stajala na plaži na toplom svibanjskom suncu, sve se činilo nemoguće i osjećala sam se potišteno. U tom trenutku u glavi sam začula sljedeće riječi: »Reci Franu da će ti on biti oči i uši za nas; reci mu da će primiti znak.« Čuvši to, zastala sam kao ukopana. Glas je u sebi imao autoritet; bilo je kao da se to što je izrekao već obistinilo. Također sam se sjetila da mi je anđelica Anne već prije nekoliko mjeseci rekla da će anđeli Franu poslati znak. Ponovila sam Franu ono što mi je glas rekao. Pogledao me i vidjela sam da je zaista želio vjerovati, no sve to je bilo malo previše za njega; ali sad sam znala da će usko­ ro primiti znak. Dogodilo se to posljednje noći našeg odmora. Rano smo otišli na spavanje jer smo sljedeći dan morali rano ustati kako bismo uhvatili let za Dublin. Namjestili smo da nam budilica zvoni u 6 ujutro, ali probudila sam se prije nego što je zazvonila i vidjela da Fran nije pokraj mene u krevetu. Pomislila sam da je sišao u prizemlje, u kuhinju, i da priprema čaj pa sam se odjenula i sišla. Fran je sjedio na našem malom trosjedu u dnevnoj sobi i samo je ravno gledao pred sebe. Kad me je ugledao, ustao je, pri­ šao mi i zagrlio me. » O , moj Bože«, rekao je. »Istina je, sve je istina.« Pogle­ dala sam ga i upitala što se dogodilo.
131

»Probudio sam se noćas, ne znam koliko je bilo sati, a kad sam otvorio oči vidio sam kuglu svjetla koja se pojavila u kutu sobe, a onda se pojavila još jedna, pa onda i treća. Bile su veli­ ke poput teniskih loptica.« Pričao mi je o tome s očima punim čuđenja. »Onda su se spojile u veću kuglu, koja mi je prišla i zaustavila se preda mnom. Nisam se uplašio, osjećao sam veliku radost. Znao sam da mi ne prijeti nikakva opasnost, a onda je neki glas rekao: Vjeruj u nas, i kugla je izblijedjela«, rekao je. Također mi je objasnio kako se molio anđelima, jer se bojao bu­ dućnosti i onoga što nam ona nosi. Znam da su te svjetlosne kugle poslali anđeli kako bi u Franu pobudili vjeru koja mu je bila potrebna kako bi mi pomogao da obavljam anđeoski posao. Znam to na isti način na koji znam da svatko tko ima dovoljno vjere u anđele i malo se odmakne i izađe iz slike, ostat će mu samo Bog. To je jako važno — mora­ te se maknuti iz prizora jer vi sami blokirate vezu s anđelima, a ako se možete odmaknuti, ostat ćete sami s anđelima i s Bogom. Ono što Bog želi, tada će vam postati jasno. Dok smo tog jutra letjeli natrag za Dublin, pokraj mene je sjedio drugačiji Fran, i već smo kovali planove kako ćemo se trajno preseliti u Španjolsku. Upravo smo to i učinili: prodali smo kuću, unajmili stan za sinove, koji su bili u čvrstim vezama sa svojim djevojkama, a i bili su već zaposleni te ih nije nimalo zabrinula činjenica što nas dvoje idemo u Španjolsku. Tako smo se 31. lipnja 2005. preselili u Španjolsku. Uskoro mi je postalo jasno zašto su me anđeli zamolili da se preselimo. Anđeli se mogu materijalizirati u svakom trenutku i na bilo kojem mjestu koje odaberu. Mogu ljudima prenositi poruke ovdje na zemlji, kad god to zažele, ali otkrila sam da će samo u potpunoj tišini i miru prenijeti svoju mudrost i znanje. Pokazalo se da je Španjolska savršeno mjesto za mene, gdje mogu pronaći mir i tišinu. Dok sad razmišljam o tome, vidim da sam u Dublinu bila vrlo vezana za svoju obitelj i ne vjerujem da bih se mogla izboriti za sebe i odvojiti dovoljno vremena koje mi je potrebno da učinim ono što anđeli traže od mene.
132

*

*

*

U Španjolskoj sam brzo stekla rutinu. Ujutro bih nakon ustajanja meditirala nekoliko sati i anđeli bi komunicirali sa mnom. Ta­ kođer sam meditirala poslijepodne. Uskoro sam shvatila da će u mojem radu s anđelima biti i mnogo spisateljskog posla. U školi nisam baš bila odlična učenica — istina je da sam bila presretna kad sam sa šesnaest godina prekinula školovanje. Jedva sam do­ čekala da za sobom zatvorim školska vrata! A kako su mi anđeli prenosili svoju mudrost, nisam imala drugog izbora nego da to počnem bilježiti rukom. Tada sam zahvaljujući susjedi koja je bila učiteljica, sve to dobila natipkano i s ispravljenim pogreškama. Postupak je bio dug i naporan, ali anđeoske su poruke ostajale netaknute i točne, a jedino mi je to bilo važno. To mi je i do dana današnjeg jedino važno. Kad kažem da je moj rad s anđelima podrazumijevao mno­ go pisanja, želim istaknuti i da se među informacijama koje su mi predali nalazi djelo A Practical Guide To Working With Angels and Spirit Guides (Praktičan vodič za rad s anđelima i duhovnim vodičima). To je vodič kojim sam se služila na svojim radioni­ cama o anđelima i treba reći da su mnogi ljudi od njega imali koristi. Drugo važno djelo zove se A Guide to Healing With An­ gels (Vodič za iscjeljivanje s anđelima), a napisano je kao dijalog između mene i mnogih anđela specijaliziranih za iscjeljivanje. Tu je A Book of Inspirational Messages From the Angels, An Angelic Philosophy For The World (Knjiga nadahnutih anđeoskih poruka; anđeoska filozofija za svijet) i mnoge pjesme. Sad vidite što sam htjela reći kad sam rekla da sam imala puno posla s pisanjem! Postajalo mi je sve jasnije zašto su me anđeli zamolili da se preselim u Španjolsku, ali još sam imala neke sumnje duboko u srcu i ponekad su me mučile. Sjećam se kako sam jednog jutra sjedila u sobi za meditaciju i bila vrlo zabrinuta pa sam razgo­ varala s Bogom. Kad zazovem kraljevstvo nebesko i dok sam u Božjoj prisutnosti, nešto čarobno se događa; teško je to objasniti riječima, ali imam osjećaj neokaljane cjelovitosti, jedinstva. U tim trenucima dobivate odgovore na sva pitanja koja ljudi mogu ima-

ti o tome tko su ili zašto su tu na Zemlji; odgovori nisu izraženi riječima, izraženi su tom cjelovitošću — koja je neokaljano cijela i vječna. Ali onoga jutra u Španjolskoj Bogu se obratila zabrinuta Francesca. Upravo sam ovo rekla Ocu:
Moj Gospodaru, mnoge aspekte svojega života ne razumijem u ovom trenutku. Jesam li odabrala pogrešan put da me od­ vede na mjesto na kojem ću osjećati da tamo ne pripadam? Jesam li odbacila sve što si mi pokazao u tako kratkom vre­ menu koliko putujem s tobom? Jesam li potpuno izgubila put i zalutala na mjestu gdje se ne osjećam kao kod kuće? Hoće li moj duh izblijedjeti, ostaviti me da nepomično stojim, ne znajući kamo dalje? Jesam li uhvaćena na jednom mjestu ne znajući zove li me glas duha ili me ostavlja. Sto se od mene očekuje, što da učinim kako bih upotpuni­ la svoje putovanje s tobom? Putovanje koje si mi otvorio kako bih pronašla svoj put, svoje svjetlo, svoju istinsku bit, svoju svrhu i da otkrijem tko sam ja zaista. Hoćeš li mi reći ili ćeš me pustiti da hodam u vlastitoj sjeni pitajući se je li sve što činim pogrešno ? Sto je to što moram vidjeti kako bih stekla znanje koje mo­ ram imati ako želim prenijeti svoje putovanje na drugu razinu, tako da jednoga dana mogu otići i vratiti se kući ? Molim te, molim te, reci mi, Gospode.

Kad uđem u kraljevstvo nebesko komunicirati s Bogom, znam to istoga trena; osjećaj da je Bog prisutan i osjećaj jedinstva ne mogu se opisati nikakvim riječima. Tako je onoga jutra u Špa­ njolskoj Bog odgovorio na moje molitve:
Dijete moje, moraš slušati glas duha koji te nikad neće izne­ vjeriti ni odvesti na mjesto kojemu ne pripadaš. U svakom tre­ nutku upućivao sam te u smjerovima za koje znam da su dobri za tebe, a ti u svojem strahu misliš da sam te napustio. Nikad, dijete moje, neću otići od tebe i ostaviti te da kročiš sama i živiš u vlastitoj sjeni, s osjećajem gubitka i bez budućnosti. U svakom trenutku te nosim, pomažem da skupiš snagu i hrabrost, s kojima putuješ dalje. Jer za tebe sam odredio put, da ti pomognem da shvatiš svoje svjetlo, svoj duh i nađeš vezu 134

sa mnom. U svakom trenutku ja ću za te biti svjetlo koje te vodi, voli i ohrabruje da budeš najbolja i da u sebi pronađeš ono najbolje. U svakom trenutku držat ću te za ruku tako da razumiješ kako bez obzira na to kamo idemo, ili koliko nam dugo treba da tamo stignemo, ja ću te uvijek dovesti kući. Jer tamo sam odredio mjesto za tebe, da s drugima podijeliš svoje znanje, svoje svjetlo i pokažeš im da i oni mogu krenuti na ovaj put sa svojim vlastitim duhom. Zato, dijete moje, ne sumnjaj jer tamo među zvijezdama određen je put za tebe, a ja sam uz tebe sve vrijeme, volim te, štitim i prije svega vodim te na mjesto, gdje ćeš naći svoju istinsku svrhu. Dakle, to je bilo to. Ako mi je trebalo nešto da mi rasprši sum­ nje, sad su bile itekako dobro raspršene. Ta komunikacija s Bo­ gom također mi je pomogla da shvatim da je na djelu božanski plan, za sve nas, a taj plan manifestira se tu na Zemlji, kako Bog odredi. Kako su prolazili dani i tjedni, jedna od najradosnijih pred­ nosti preseljenja u Španjolsku bila je činjenica da mi se počelo predstavljati sve više novih anđela. Sad bih voljela odvojiti malo vremena da vam neke predstavim. Počet ću s dvije anđelice, s Rebeccom i Lanom. Cesto ih nazivam komičarskim duom! Te anđelice imaju prekrasnu nježnu energiju oko sebe i pune su humora. Štoviše, dio njihova posla je da pomažu ljudskim bićima da se ne shvaćaju preozbiljno. Te anđelice mi često u komunikaciji daju poeziju pa sam skupila brojne njihove pjesme. Katkada mi daju pjesmu koja je namije­ njena nekoj određenoj osobi i mnogi su mi ljudi sa zahvalnošću rekli kako im je ta posebna pjesma mnogo značila, iako možda meni nije značila toliko puno dok sam je zapisivala. Drugi vid Rebeccina i Lanina rada sastoji se u tome da lju­ dima pomažu povećati svoja energetska polja. Mogla bih ih opi­ sati kao zabavne anđelice; njihova se energija stapa na čaroban način, čini vam se kao da plešu pred vama, ne možete a da se ne
135

osjetite vedrije kad su one u blizini. One ne uzimaju stvari jako ozbiljno i nikad ne prosuđuju nikoga; i vrlo su lijepe anđelice. Anđelica Simone jedna je od prvih novih anđela koja mi se predstavila, nakon naše selidbe u Španjolsku. Moram reći da Simone uglavnom radi iz pozadine, a pod tim podrazumijevam da se ona često javi dok komuniciram s drugim anđelom i tada postanem svjesna njezine prisutnosti u pozadini. Ili, ako komu­ niciram s nekim tko je prešao na drugi svijet i imam teškoća u razumijevanju te osobe, postanem svjesna njezine prisutnosti u pozadini, a ona se trudi najbolje što može da mi razjasni stvari. Ima veliko razumijevanje za svakodnevni život ljudskih bića i za naše probleme; također je vrlo praktična i vrlo dobra kad treba proniknuti u najružnije probleme — ukratko, ona se brine da po­ sao bude dobro obavljen. Simone se često pojavljuje sa Stephenom, drugim anđelom koji se manifestira kao vrlo velika svjetlost i mješavina jarkih boja. I Simone i Stephen znaju raditi sa mnom dok sam u du­ bokom snu. Ujutro kad se probudim, imam vrlo jasnu sliku njih dvoje i onoga što su mi prenijeli dok sam spavala. Nimalo ne sumnjam u to koji je anđeo najzgodniji u cijelom anđeoskom kraljevstvu — to je sigurno anđeo Andrew. Često se šalim i kažem da, kad bi Andrew bio muškarac na Zemlji, ostavila bih muža i pobjegla s njim! Vrlo je visok i vitak, izgleda privlačno i ima predivan smisao za humor. Andrew je pun svjetla i šale i komunicira ih kroz dah. Cesto mi zna nježno puhnuti u uho dok spavam kako bi mi dao do znanja da je tu, a dok komuniciram s njim i moj se dah mijenja i postaje vrlo nježan i lagan. Teško je opisati koliko je Andrew nježan i koliko ima razumijevanja. Ako imate kakvih briga u životu, Andrew će vas potaknuti da ih pomno proučite i shvatite odakle te brige zapravo dolaze. On ne predlaže nikakva rješenja, ali kad zaista proučite ono što vas muči, pojavit će se odgovor. Anđeo Andrew zaista je poseban anđeo. Anđeo Jonathan još je jedan anđeo koji me redovito posje­ ćivao kad sam došla u Španjolsku. Jonathan se nikad nije ma136

terijalizirao s krilima; uvijek se pojavljuje kao muškarac grubih ali privlačnih crta lica i vrlo ljubaznog karaktera. Ima držanje i nastup sličan učitelju u školi, ali to je vrlo drag i simpatičan učitelj. Jonathan je izvrstan kad mi treba pomoći ostvariti vezu s duhovnim svijetom, naročito ako želim kontakt s određenom osobom koja je preminula. On je neprekidan izvor snage za me­ ne, iako katkada može biti malo strog; on me dira u samo srce. Visok je, promukloga glasa i često mi govori da mu je cilj što više me približiti Bogu. Kad radim s Jonathanom uvijek imam duboki osjećaj smirenosti i svrhovitosti. Zatim je tu i anđeo Toby, kojega mogu opisati kao svojega dosljednog anđela. Toby je predivan anđeo kad trebate koncen­ trirati um, naročito ako imate određeni zadatak koji morate do­ vršiti. On vam pomaže da se jasno fokusirate na ono što se mora učiniti i neće vam dopustiti da skrenete s puta sve dok posao nije gotov. Toby mi često govori kako je važno u sebi akumuli­ rati spiritualno znanje. Kaže da jedanput kad se znanje pohrani u srcu, ono će od vas istjecati natrag u svijet za dobrobit drugih ljudi. Svjetlo anđela Tobyja vrlo je posebno i možete osjetiti kako prodire kroz vas, ravno u dušu. A moram ponovo spomenuti i anđelicu Anne; njezina po­ moć pri oporavku od bolesti otvorila mi je put za moj životni zadatak — rad s anđelima. Od preseljenja u Španjolsku njezina je prisutnost sve više jačala. Često se šalim s njom i kažem joj da voli toplu klimu! Ona mi se prva pojavljuje ujutro i kaže: »Ka­ kav predivan dan! Baš smo sretne!« No šalu na stranu, doista vjerujem da je Španjolska sa svojom mediteranskom klimom u ono vrijeme bila za mene najbolje mjesto. Mislim da sam imala potrebu biti na svijetlom, toplom i prozračnom mjestu kako bih potpuno upila energiju koju su mi anđeli komunicirali. Postoji dobar razlog zbog kojega anđelicu Anne opisujem kao svoju najbolju prijateljicu. Da nije bilo nje, bila bih izgublje­ na. Ona je prekrasna i pruža mi snažan osjećaj vjere u samu sebe. Vrlo je iskrena: reći će vam sve onako kako jest i nije nikad ni na koji način negativna. Ima i veliku sposobnost da sagleda obje
137

strane svake priče. A najviše od svega, rekla bih da je ona moj energator. Na početku dana kažem joj: »Ustala sam i spremna sam krenuti.« A ona odgovara: »I ja sam spremna!« Bili smo u Španjolskoj kraće od mjesec dana i još smo se privika­ vali na to da ćemo tamo trajno živjeti. Kad imate kuću za odmor u drugoj državi, upravo tako se i odnosite prema vremenu koje tamo provodite — kao da ste na odmoru. U Španjolskoj smo se sprijateljili s prilično mnogo ljudi koji su se doselili iz Irske i drugih europskih zemalja kako bi tamo živjeli za stalno, ali uvijek smo im morali govoriti doviđenja kad smo se vraćali kući. Sad su stvari bile drugačije; došli smo za stal­ no i brzo smo shvatili da ćemo svoj novi dom morati tretirati kao da je trajan. U početku je bilo prilično neobično — dok smo prije sret­ no obilazili lokalne trgovine i kupovali sitnice za kuću, sad smo morali otkriti gdje je najbliži trgovački centar tako da možemo kupovati što ekonomičnije. Trebalo je obaviti i takve male stvari. Postalo nam je očito da smo prije živjeli u vrlo maloj zajed­ nici ljudi koji su dolazili na odmor i, iako smo još živjeli medu istim ljudima, sad smo morali iskoračiti i otkriti pravu Španjol­ sku, a to nije bilo loše. Španjolci su u mnogo čemu slični Ircima; vole zastati i porazgovarati s vama, strastveni su i prijateljski ras­ položeni. Međutim, kako samo vole formu! Ako u Španjolskoj morate bilo što obaviti uz pomoć nekog državnog ureda ili lo­ kalnih vlasti, dobro pazite — bit će mnogo, mnogo formalnosti! Zapravo bilo je lijepo upoznavati Španjolsku iz drugog kuta. Dok smo se prije u putovanjima ograničavali na obližnja mjesta, sad smo počeli više putovati i upoznavati druge gradove. Izlet na planinski lanac Sierra Nevadu bio je apsolutno prekrasan i iza­ zvao je strahopoštovanje. A naš prvi odlazak u Madrid bio je zaista zanimljiv; grad mi se odmah svidio. Druga lijepa strana preseljenja u Španjolsku bila je činjenica da smo počeli stvarati nova prijateljstva, neka s Ircima, a neka
138

s ljudima iz drugih krajeva Europe. Upoznali smo bračni par iz Norveške, Annie i Jana, koji su živjeli vrlo blizu, odmah iza ugla, ali nikad ih prije nismo upoznali iako su već neko vrijeme ži­ vjeli u Španjolskoj. Nisam to znala kad sam ih tek upoznala, ali Annie i Jan odigrat će integralnu ulogu u onome što će postati najvažniji dan mojega života. Španjolci vole kupovati na lokalnim tržnicama. Neke su po­ prilično orijentirane na turističku ponudu, dok su druge isplativije, imaju izvrsno meso i svježe voće i povrće. Annie je znala sve dobre lokalne tržnice i predložila mi da zajedno odemo na jednu, udaljenu oko 20 kilometara. Tržilo se u selu San Miguel, visoko u brdima koja su okruživala područje gdje smo živjeli. Krenule smo rano ujutro i kad smo stigle na tržnicu, tamo još nije bilo mnogo ljudi pa nam je bilo lakše razgledati štandove i vidjeti što se nudi. Ne znam jesam li samo ja takva, ali kad sam okružena sa svim tim svježim proizvodima, malo poludim i kupim više nego što mi zaista treba. Tako je bilo i tog jutra u San Miguelu. U automobil sam se vratila natovarena dobrim proizvodima, uklju­ čujući i lubenice i svježe jagode kojima nisam mogla odoljeti. Još je bilo jutro i nismo se htjele odmah vratiti kući, pa je Annie predložila da se odvezemo u Torrevieju na ručak. Torrevieja je omanji gradić na španjolskoj jugoistočnoj obali, nedaleko od Alicantea i udaljen je od San Miguela 45 minuta vožnje. Ljeti, kad turisti navale u Torrevieju, gradić je zakrčen au­ tomobilima, ali tog prijepodneva nije bio pa smo bez problema našle parkirno mjesto, vrlo blizu glavnog gradskog trga. Odlučile smo sjesti u mali restoran koji je nudio tapas, jer tamo smo već prije jele. Tako smo se smjestile za stol, vani na ulici, i počele uživati u ambijentu i ranom popodnevu. Stiglo nam je jelo, vrlo ukusno i poprilično jeftino — nevjerojatno jeftino ako usporedite sa sličnim jelom u Irskoj. Kad smo završile s ručkom, Annie je predložila da prošećemo po gradiću Torrevieja. Fran i ja smo već bili tu u nekoliko navrata, ali nismo baš dobro poznavali grad, pa sam pristala.
139

Nakon što smo malo šetale, vratile smo se na glavni gradski trg. Annie je spomenula da se tu nalazi lijepa katolička crkva i da ju je vrijedno posjetiti zbog lijepe unutrašnjosti. Oduvijek sam voljela crkve, ne zbog nekog posebnog vjerskog osjećaja već više zato što su to mirna mjesta i u crkvi je obično lako pustiti misli­ ma da se stalože, pa makar samo na nekoliko minuta. Zato sam spremno pristala da odemo i pogledamo crkvu. Annie je imala pravo; crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, zaista je imala prekrasnu unutrašnjost. Zbog nekog razloga, čim sam ušla osjetila sam želju da nakratko budem sama. Pošla sam središnjim prolazom i sjela u jednu klupu, malo udaljena od ostalih ljudi u crkvi. Bilo ih je svega nekoliko, ali kad sam se počela moliti, iznenada me preplavio osjećaj spokoja i mira. Onda sam postala svjesna, muškarca koji je stajao pred oltarom. Bio je udaljen dva­ desetak metara, a ja sam istoga trenutka bila očarana njegovim očima; kao da su me prikovale na mjestu. Odjedanput je sve oko mene nestalo. Jedino tako to mogu opisati — crkva i svi u njoj nestali su, a ja sam bila svjesna samo tog čovjeka i njegovih očiju. Bio je prilično mlad, možda je tek navršio tridesetu. Bio je mršav i imao je na sebi odjevni predmet koji je slobodno padao u naborima. Donji dio tijela mu nisam vidjela. Nemoguće je opisati osjećaj mira koji sam osjetila dok sam samo tako sjedila i gledala ga; bila sam sretna i sjedila bih tako zauvijek. Onda me rukom pozvao da mu priđem, ali kao da sam bila ukopana na mjestu. Bila sam ukočena — nisam se mogla pomaknuti sa sjedala. Međutim, jedan je stariji par u tom trenutku ušao u crkvu i počeo prilaziti središnjim prolazom. Kleknuli su i sjeli u jednu klupu, blizu muškarca. Onda je on progovorio: »Pogledaj, ovi su mi ljudi došli, a ne vide me. A ipak ti me vidiš, a bojiš se prići. Zašto?« Nakon toga u meni je nestalo straha i krenula sam prola­ zom između klupa prema muškarcu. Dok sam mu se približavala, nastavila sam ga gledati u oči, a ono što se sljedeće dogodilo, teško je objasniti. Sve je bilo sadržano u njegovim očima: cijeli ovaj svi­ jet, univerzum i sve u njemu, sve se nalazilo u tim očima. Sve je
140

bilo kao jedno i shvatila sam. Shvatila sam tko sam zapravo; shva­ tila sam ljubav, jedinu ljubav, ne onu ljudsku, ne emocionalnu lju­ bav nego jedinu ljubav — ljubav prema Bogu. Tijelo mi je drhtalo, ali nisam osjećala strah. Bila sam uronjena u stanje jedine ljubavi. Upitala sam muškarca je li on Isus Krist. Ne znam odakle mi se stvorilo to pitanje; samo je izletjelo iz mene. Odgovorio je: »Ja sam Sin Oca. Ja sam onaj koji jesam.« Te riječi kao da su me nae­ lektrizirale. Ne znam kako opisati osjećaj ili osjet koji mi je prožeo tijelo. Kao da sam ušla i izišla iz njega; jednoga trenutka bila sam svjesna crkve i svega što me okružuje, a idućeg sam bila u stanju zajedništva, potpune cjelovitosti, ispunjenosti, totalne radosti. Onda me muškarac uzeo za ruku, posjeo na jedno od sjeda­ la ispred oltara i počeo mi objašnjavati kako je preda mnom put, putovanje na kojemu ću služiti Bogu. Dok je govorio, vrijeme je prolazilo; sve je prošlo, sve je bilo kao što zaista jest — savršeno i cjelovito. Činilo se kao da sam u jednom trenutku imala tu totalnu svijest kako smo istinski stvo­ reni od Boga, kako nema razdvajanja između Boga i nas, kako samo i uvijek postoji Bog. Muškarac je nastavio govoriti, i u jed­ nom bljesku, a možda i kraće od toga, postala sam svjesna toga u čemu ljudi griješe. Griješimo kad mislimo o sebi kao odvojenima od Oca, odvojenima od Boga. U tom sam trenutku shvatila da je to zapravo jedini problem s kojim se mi ljudi suočavamo — ideja da smo na neki način odvojeni od Boga. Muškarac mi je onda nježno položio moju ruku u krilo i re­ kao da mora ići, ali da ćemo se opet vidjeti. Okrenuo se i otišao prema središnjem dijelu oltara, a onda je nestao. Ne znam koliko sam dugo ostala na tom sjedalu pred ol­ tarom, ali naposljetku su mi se približili prijateljica i suprug i upitali osjećam li se dobro. Nisam znala što bih im rekla. Sto sam im mogla reći? Vratili smo se do auta i krenuli kući. Nitko nije putem mnogo govorio. Iako sam jedino ja svjedočila pojavi muškarca u crkvi, činilo se da se na neki način utisnuo u svačiju svijest. A tišina u autu na putu kući kao da nas je sve zadovoljavala.
141

U ono vrijeme nisam znala, ali taj doživljaj u crkvi u Torrevieji trebao je utrti put mojoj komunikaciji s Bogom na osobnoj razini. Osjećaj jedinstva koji sam tom prilikom iskusila, osjećaj potpune ljubavi, isti je kao i onaj koji sam imala kad sam ušla u kraljevstvo nebesko dok sam meditirala i razgovarala s Bogom. To se ne može opisati riječima, ali riječi su sve što imamo dok jedni s drugima razgovaramo o Bogu.

142

14

Otkrijte svojega anđela

U

ovom vremenu financijskih krahova i tuge, kad nam je svjetska recesija stalno u mislima, ima jedna vrlo važna po­ ruka koju želim prenijeti ljudima koji čitaju ovu knjigu. To je jednostavna činjenica da svi mi, svaki pojedinac može ostvariti osobnu vezu sa svojim anđelom. Ne kažem da je, imate li financijskih problema, sve što morate učiniti to da otvorite vrata anđeoskom kraljevstvu pa će sve brige nestati. To uopće ne želim reći. Ali svatko od nas ima svojega anđela, svojega osobnog anđela, koji samo čeka da ga pozovemo u svoje živote da nam pomogne i vodi nas u svim vidovima osobnog života. Naš osobni anđeo može nam pomo­ ći i savjetovati nas u vezi s odnosima s drugim ljudima, našim zaposlenjem, obitelji, zdravljem, napretkom i najvažnije, u vezi s našim odnosom s Bogom. Ukratko, komunikacija sa svojim an­ đelom znači vjerovati u sve što je već u vama. Najveća prepreka za ljude pri uspostavi osobne veze s an­ đelom je vjerovanje da njihov anđeo boravi negdje izvan njihova bića. Vjerujete li i vi da vaš anđeo prebiva na nebu? Ili na stra­ nicama neke knjige ili religioznog teksta, možda čak u ovoj knjizi koju upravo čitate? Ne! Vaš anđeo prebiva u vama, a kao Božje
143

dijete imate svako pravo pozvati svojeg anđela kad god to poželi­ te. Ako ga najozbiljnije pozovete i to otvorenog srca, vaš će vam anđeo odgovoriti. Tražiti svakodnevnu potporu od svojega anđela znači oda­ vati čast svemu što je već u vama tako da možete početi bolje razumijevati put koji vas čeka u životu. U svim vremenima vaš će anđeo biti najbliža pojmljiva poveznica ovdje na zemlji između vas i Boga. Upamtite, vaš anđeo je već dio vas, to je vrlo važno i to je najvažnija poruka koju anđeli imaju za nas. Kad doista prihvatite tu činjenicu, otkrit ćete da možete pomicati planine i otkrit ćete da je mnogo lakše voljeti i istinski razumjeti sebe. Razvijat ćete se i učiti o mnogim lijepim kvalitetama koje već nosite u sebi — kvalitetama koje ste uspjeli zaboraviti zato što ste dopustili da vas omete svakodnevnica sa svim svojim frustra­ cijama, mislima, osjećajima i brigama. Zadatak je vašega anđela da vam pomogne raščistiti um od svih rastresenosti i vratiti vas predivnu blistavu ljudskom biću kakvo u stvari jeste. Vaš anđeo provodi taj zadatak u djelo s veseljem. On jedva da može doče­ kati da ga zamolite da uđe u vaš život i da vam pomogne — to je razlog zbog kojeg anđeli postoje. Prilično je teško riječima prenijeti kakva se promjena doista dogodi kad imate svojeg anđela s kojim dijelite život. Ponekad, kad vam se anđeo pojavi u životu, to može biti vrlo dramatično i svakakve se prekrasne, čak čudesne, stvari mogu dogoditi. Ali to je također i vrlo profinjena stvar, vrlo nježna. Postupno vam se sve u životu počinje mijenjati nabolje. Počinjete učiti i shva­ ćati zašto moramo imati suosjećanje i ljubav u svojim srcima za sve i za svakog oko nas. Postajete suosjećajniji, imate više ljubavi, počinjete drugačije gledati na stvari. Shvaćate da je sve dio vas, uključujući i anđele, da ne postoji odvojenost; svi smo jedno, je­ dno u istome Bogu. To je vrlo, vrlo dobra vijest. Moći ćete razumjeti svoj život i što vas u životu čeka, dok vas anđeo nježno poučava kako da steknete strpljenje i da se ne žurite uvijek, da si odvojite vremena, jer sve će se ipak obaviti na vrijeme.
144

Možda ste osoba koja ima vrlo mnogo obveza u životu. Jeste li uvijek u žurbi ? Možda vam je život u ovom trenutku ispunjen i imate mnogo odgovornosti, obitelj za koju skrbite, posao zbog kojega brinete — možda se mnogi ljudi oslanjaju na vas, na ovaj ili onaj način? Ako je išta od toga točno, možda ste skloni pomi­ sliti kako će anđeo imati težak zadatak želi li vas usporiti i nave­ sti vas da se opustite; život je jednostavno previše zahtjevan. Ali upravo to će se dogoditi ako uspijete omogućiti vašem anđelu da uđe u vaš život, a to možete postići budete li smireni i prijemči­ vi. Povezivanje s anđelom donosi sa sobom mnoga iskustva, no uvijek je profinjeno i nježno. Čak i oni najužurbaniji od nas, koji neprekidno nekamo trče, koji su uvijek u pokretu, mogu početi učiti kako da se opuste. Počet ćete učiti slušati onaj sićušan intuitivni glas koji živi u vama i počet ćete shvaćati koji je pravi smjer vašega života. Često viđam vrlo zaposlene ljude, koji su prije uspostave veze s vlastitim anđelom bili obuzeti svakodnevnim poslovima i životnim briga­ ma, a onda su počeli postajati ljepši, suosjećajniji, pružati više lju­ bavi, odanosti, razumijevanja, postali su inteligentniji ljudi. I dok uče voljeti te svoje osobine, životi im sve više postaju smireniji i sigurniji. To je suptilna i nježna pretvorba. Kad otvorite srce svojemu anđelu, otvarate srce svijetu pu­ nom ljubavi, radosti, mira, napretka i obilja. Ne radi se o tome da vam anđeo šalje te stvari s neba ili s nekog drugog mjesta — vi već jeste dijete Božje i kao takvi u sebi već imate sve te stvari: kraljevstvo nebesko je u vama. Zadatak vašeg anđela je da vam pomogne shvatiti tu jednostavnu činjenicu. Kako biste uspostavili prvu vezu, pričekajte onaj dio dana za koji znate da ćete u njemu moći odvojiti malo vremena samo za sebe, čak ako to bude i samo nekoliko minuta. Tada pozovite svojega anđela da vam se približi. Htjela bih da osjetite njihovu prisutnost dok vam se počnu približavati. Nemojte se bojati ili odustati ako se čini da ničega nema — tu i nema ničega — anđeli se pojavljuju iz tog ničega. Međutim, kad se uspostavi veza, neki od vas će osjetiti žmar145

ce po tijelu, vidjeti prekrasno svjetlo, vidjeti žive boje ili osjetiti prekrasan miris. Možda ćete imati osjećaj da vam ugodna toplina struji tijelom ili ćete osjetiti snažnu ljubav koja će vas preplaviti, ljubav kakvu još nikad niste doživjeli. Može se dogoditi i da po­ stanete vrlo osjećajni, ako prvi put susrećete svojega anđela. Ili možda nećete osjetiti ništa, ali svejedno nećete požaliti što ste pozvali anđela u svoj život. Samo se opustite jer opuštanje je vrlo važno. Kad razmiš­ ljate o tome, što vam je zaista potrebno da se opustite — treba vam vjera, zar ne? Potrebno je malo vjere da se odmaknete od svega, pa makar na nekoliko trenutaka. Skupite to malo vjere i već ste na pola puta do ostvarenja osobne veze s vašim anđelom. Jednostavno dopustite svojem anđelu da vam priđe; upamtite, anđeli vole biti s nama. A onda se odmorite na tren; odmorite se u njihovoj ljubavi i istinskoj biti. Upamtite, kad prvi put ostvarite vezu sa svojim anđelom, bit će to anđeo koji vam je najbliži dok ste ovdje na zemlji. Vaš anđeo je isključivo zainteresiran za vaš rast i razvitak tijekom vašeg fizičkog života. Ako ih budete upoznavali i voljeli svake minute svakoga dana, apsolutno će vas zadiviti božanska komu­ nikacija koja vam omogućava da dijelite znanje i mudrost, koja je zapravo vaše vlastito znanje i mudrost, vaša baština kao djeteta Božjeg. Možda ste netko tko pati zbog negativnog stava i razmišlja­ nja — bez obzira na to koliko se trudite toga osloboditi, čini se da se to uvijek pojavi na neki način. Vašem anđelu to nije važno jer ono što anđeo uvijek vidi je vaša istina — dijete ste Božje, dijete svjetlosti i to je vaša istinska bit. Ako patite od negativnog razmišljanja, vaš će vam anđeo pomoći da shvatite svoj život i razlog zašto ste tu na zemlji, a s tim ćete znanjem dobiti najjače sredstvo kojim ćete se osloboditi negativnog razmišljanja. Vaš će vam anđeo pokazati kakvo ste prekrasno, lijepo i inteligentno biće. Ako se osjećate vrlo negativno, možda se radi o tome da morate naučiti kako ozdraviti ili kako oprostiti sebi i drugima. Vaš će anđeo istog trenutka znati što je potrebno i počet će vas
146

poučavati kako da se toga riješite, kako da nađete oprost, kako imati suosjećanje i razumijevanje te kako ne treba suditi druge ljude ni biti kritičan prema njima. Vaš će vam anđeo postupno pomagati da postanete pozitivnije ljudsko biće. Anđeli uvijek imaju puno razumijevanja za vas i za ono što vam se događa u životu u sadašnjem trenutku. Oni ne dolaze živjeti vaš život umjesto vas. Oni dolaze da vam pruže potporu i uvijek pomognu pronaći pozitivno rješenje za probleme koji vas muče u određenom trenutku. Anđeli nas mogu poučiti svijetu pozitivnosti; mogu nam pomoći naučiti kako da skrenemo misli od negativnog razmišljanja prema pozitivnom načinu življenja i učenja. Oni će vam pokazati da su vaše misli moćne i da ono što mislimo, osjećamo i izgovaramo stvara našu realnost — vodi nas u područja gdje nam životi mogu biti više uravnoteženi i usmje­ reni na sve što činimo. Vaš vam anđeo također može dati da izgovarate jednu afir­ maciju. To može biti kratka molitva ili određena riječ — što god bude prikladno za vas, vaš anđeo će vas voditi prema tome. Što više upijamo pozitivne misli u svoju svijest, to smo više u stanju preusmjeriti svoje misli iz negativnih u pozitivne. Sto smo svje­ sniji onoga što govorimo i mislimo, to će nam biti lakše usmjeriti misli na područja koja su pozitivnija. Upamtite, anđeli nisu ograničeni onime što mi nazivamo vremenom, prošlošću ili budućnošću. Ali razumiju da na ovoj fizičkoj razini na kojoj se mi nalazimo, nama treba vremena ka­ ko bismo promijenili misli u zaista pozitivne. Stoga su anđeli izuzetno strpljivi s nama, naročito kad smo skloni negativnom razmišljanju. Ako negativno razmišljamo, privući ćemo negativnost u svoj život. Vaš će vam anđeo pomoći da zaista rastete, a nekim ljudima to može zvučati pomalo zastrašujuće. Ali vaš anđeo samo želi da postanete zaokruženija osoba, netko tko se ne vrijeđa lako i nije ljubomoran ili ogorčen na postignuća drugih ljudi. Kad primije­ tite da postajete tolerantnija, strpljivija osoba, onda znajte da ste zaista počeli rasti uz pomoć vašega anđela.
147

Iako su anđeli dio nas, jer svi smo mi djeca Božja, anđeli nisu poput nas. Oni su čista energija svjetla; oni djeluju na različitim vibracijskim razinama u odnosu na nas, ali da bi mogli komunicirati s nama, smanjit će svoje vibracije tako da možemo postati svjesni njihove prisutnosti. Zato što više uspijemo svoje svjesne misli stišati i smiriti, to će anđelu biti lakše komunicirati s nama. Ništa nije preveliko ni premalo za vašeg osobnog anđela da bi vam pružio potporu. Anđeli su presretni kad vam mogu po­ moći, dok vas vode i usmjeravaju. Ja obično nemam nekakvu po­ sebnu molitvu, ni mantru ni bilo što drugo kad se trebam pove­ zati sa svojim anđelima, jednostavno bilo što što mi padne na um u tom trenutku. Ponekad je to kršćanska molitva koju znam, na primjer Zdravo Marijo ili Očenaš. Zašto se koristim kršćanskim molitvama da bih komunicirala s anđelima? Pretpostavljam zato što su dio sredine iz koje dolazim. Odgojena sam kao katolkinja i te su molitve za mene temeljne i izvrstan način da se povežem i otvorim kanale prema svojim anđelima. Ali to je moj način. Ako vi pripadate drugoj vjeri ili tradiciji, iskoristite svoje molitve, svatko od nas može koristiti ono što mu najbolje odgovara. Sto god vam bilo ugodno, krenite s time! Iz vlastitog iskustva znam da, kad prvi put otvorimo te ka­ nale, najbolje se držati jednostavnih molitava; nemojte se upu­ štati u teške molitve koje možda ne razumijete. Ukratko, što je molitva jednostavnija, to je djelotvornija. Kako će vrijeme odmicati, počet ćete se razvijati uz pomoć svojeg anđela i otkrit ćete da vam se molitve mijenjaju. Možda zaključite da vam one kojima ste se u početku koristili, više nisu dostatne. Upamtite da nema ništa lošeg ni u jednoj molitvi, ali dok se vi mijenjate, mijenjaju se i one. Kad uspostavite prvu komunikaciju sa svojim anđelom i kad se ona nastavi, to će biti veliki trenutak u vašem životu. Bit ćete izvan sebe od radosti, mogućnosti će se činiti neizmjerne, a svaki će vam dan donijeti nove i začuđujuće uvide i otkrića o tome kakvi ste zapravo. Međutim, možda ćete doživjeti i po148

miješane osjećaje kad um počne proizvoditi emocije i strahove i pokuša probuditi sumnje. Sto će o meni misliti drugi ljudi, obitelj i prijatelji? Hoće li me početi osuđivati? Hoće li anđeli preuzeti potpunu kontrolu nad mojim životom i hoću li izgubiti svoju osobnost? Sto ako su anđeli samo u mojoj mašti — hoće li me ljudi ismijavati? Um može proizvesti mnoga pitanja poput ovih, a ako se to dogodi, sve što vam mogu reći jest da vjerujete svojem anđelu i ustrajete. Ako se i pojave sumnje, što se možda neće dogoditi, zastanite u svjedu svojega anđela na trenutak ili dva, zamolite anđela da vam se približi tako da se osjetite malo sigurnije te da uistinu osjetite onu začudnost i radost koje vam prožimaju tijelo, dok istina vašeg anđela sve više pušta korijenje u vašem tijelu. To je stvarno vrlo dobar osjećaj. Muče li vas kakve sumnje ili brige, iznesite ih na vidjelo, po­ ložite ih na stol i predajte ih svojem anđelu. To uvijek djeluje, ali djeluje kad Bog to želi pa pokušajte biti strpljivi u svim životnim situacijama i u svim svojim odnosima s anđelima. Znajte da vas vaš anđeo okružuje i dio je svega što vam se događa u životu. Vaš anđeo čak može utjecati na ljude koji vas ocjenjuju ili vam zagorčavaju život. A ako se stvari zaista zakompliciraju, držite se ove velike istine: »Sve je jedno, ne postoji odvojenost«. Ponavljajte to onoliko često koliko morate; snaga koja leži iza tih jednostavnih riječi krajnje je iznimna. Sigurna sam da ste primijetili, baš kao i ja, golemi broj knji­ ga o anđelima, seminara, tečajeva pa čak i proizvoda koji su da­ nas dostupni. U jednoj trgovini nedavno sam čak vidjela i anđe­ oski sok — pitam se samo što je to! Jedan od predmeta koji ćete posvuda vidjeti u trgovinama i na internetu su anđeoske karte. Sviđa mi se zamisao o anđeoskim kartama — ali zašto ne biste napravili vlastite? Ja volim raditi svoje anđeoske karte i vjerujem da one daju osobniju notu, a i anđeli ih više cijene jer ste unijeli jedan dio sebe dok ste ih radili. Zato krenite u neku od prekra­ snih trgovina umjetničkim priborom i nabavite papir u boji i bojice. Onda sjednite, udobno se smjestite, smirite i čekajte inspi­ raciju da vam pomogne stvoriti vlastite karte — inspiracija će
149

doći. Kad ih napravite, zašto ih ne biste spremili u posebnu kuti­ ju ili ih zamotali u najdražu maramu? Ideja je da to učinite što osobnijim činom, a vaš će anđeo cijeniti vaš trud. Anđeli jednostavno vole djelovati putem simbola i znakova, i dok sjedite i sve više vjerujete svojem anđelu, to će se sve odra­ ziti na način na koji ćete stvoriti svoje anđeoske karte. Iznenadit ćete se onime što ćete učiniti pomoću njih. Kad sam se počela služiti svojim kartama, postala sam svjesna da se određene karte stalno pojavljuju i postalo mi je jasno da mi te karte prenose po­ ruku. Kako bih spoznala važnost poruke, znala sam da moram jasnije komunicirati sa svojim anđelima, želim li shvatiti što mi pokušavaju reći. I stoga, točno je, anđeoske karte mogu biti vrlo korisne pri otvaranju one prve veze s vašim anđelom. Druga vrlo važna stvar koju morate upamtiti kad prvi put komunicirate s anđelom je da nam anđeli dolaze u snu, jer u tom stanju slušamo, iako toga nismo svjesni. Naš podsvjesni um upija sve što nam anđeli daju i dopušta da se tih informacija prisjetimo kad se probudimo. Dobra bi ideja mogla biti da u blizini kreveta držite dnevnik u koji ćete upisivati snove odmah poslije buđenja. Iskusila sam da neki snovi mogu biti vrlo precizni u informaci­ jama koje prenose, zato uvijek zapišem sat i dan, da bih se time koristila u budućnosti. Ako u svojem životu niste sigurni u nešto, ako trebate od­ govore i smjernice u nekoj konkretnoj situaciji, prije nego što zaspite, provedite nekoliko minuta razgovarajući sa svojim anđe­ lom. Ako u vezi s čime trebate pomoć, recite to i zamolite anđela da bude s vama u snovima. Kakav god odgovor bio, pravi je za vas i ako ga ne razumijete, opet se obratite anđelu i zamolite ga da vam ga objasni. Vaš anđeo će biti itekako sretan što vam može izići ususret i pomoći. Kad se odlučite otvoriti prvu izravnu vezu sa svojim anđe­ lom, najvažnije što morate učiniti je da doista počnete. To možda zvuči čudno, ali upoznala sam mnoge ljude kojima se sviđa ideja o anđelima i svemu što oni znače, ali ipak ne mogu vjerovati da bi i oni mogli imati osobnu vezu sa svojim anđelom. Izgleda kao
150

da je ostvarenje te veze izvan njihova dosega. Ali to nije točno: vaš anđeo stoji spreman i čeka vas i jedino vas. Bez obzira na to tko ste i što ste, otvorite odmah srce i pustite da između vas dvoje počne božanski tijek ljubavi. Upamtite da odgovori na vaša pitanja mogu doći na mno­ go različitih načina, ovisno o tome što vaš anđeo smatra za vas korisnim u tom trenutku. Vaš anđeo uvijek ima na umu vašu dobrobit i uvijek će vas voditi i usmjeravati da nađete pravo rje­ šenje za bilo koji problem koji vas muči u životu. Možda dobijete jasnu smjernicu kamo trebate poći na svojem životnom putu ili će možda riješiti problem za vas te vam dati sve prave odgovore na sve što ste pitali. Zato se ne bojte napraviti taj prvi korak i počnite odmah sad. Naposljetku, voljela bih spomenuti glazbu kao veliku pomoć pri otvaranju prve veze s anđelom. Glazba nam podiže vibracije i pomaže nam razumjeti i jasnije misliti. Može nas uvesti u stanje svijesti u kojemu možemo osjetiti, i fizički i umom, naše anđele. Glazba nam također može pomoći da se riješimo svakodnevnog stresa; pomaže nam da se odvojimo, opustimo i što bolje uroni­ mo u postojeći trenutak. Dok slušamo glazbu, naročito nježnu opuštajuću glazbu, ona nam pomaže da se oslobodimo blokiranih mjesta u tijelu koja sprječavaju i zaustavljaju glasove anđela da prodru do nas. Uvijek je dobra zamisao slušati nježnu glazbu uz koju se osjećate ugodno i opušteno. To vam može pomoći da se usredotočite. Glazba dovodi fizičke, emocionalne i duhovne elemente vašega tijela u međusobni sklad, pomaže vam da još više otvorite komu­ nikacijske kanale. Moja druga omiljena metoda komunikacije je pojanje. Ko­ ristim napjev redovnika iz Silosa* jer sam otkrila da mi je ta vrsta glazbe najveći poticaj u radu. Ponekad dok slušam tu glazbu, ona mi pomaže jasnije sagledati stvari, a može mi dati i odgovore
*B e n e d i k t i n c i iz š p a n j o l s k o g s a m o s t a n a Monasterio de Santo Domingo de Silos p o s t a l i s u p o z n a t iš i r o jj a v n o s t ik a ds uo b j a v i l in e k o l i k oa l b u m asg r e g o r i j a n s k i mn a p j e v i m ao d k o j i h je n a j p o z n a t i j i Chant. ( N a p . p r e v . )

151

na nekakav specifičan problem. Zato prije nego što počnete sa svakodnevnim aktivnostima, komunicirajte sa svojim anđelom — jednostavno se opustite, slušajte neku glazbu i dok to radite, sve više i više ćete početi osjećati prisutnost anđela.

152

15

Meditacija i molitva

V

jerojatno ste čuli ili pročitali mnogo toga o meditaciji i raz­ ličitim metodama kojima možemo naučiti kako umiriti svoj um. Što se mene tiče, samo sam zbog jednoga razloga počela me­ ditirati — i to kad sam shvatila da mi je meditacija nužna kako bih jasnije komunicirala s anđelima. Kad kažem da sam počela meditirati, smatram da također moram spomenuti da sam se isto tako počela i moliti. Danas su meditacija i molitva dva vrlo važ­ na aspekta u mojemu životu. Došla sam do spoznaje da molitva pomaže u uspostavljanju ravnoteže između duhovnog uma i duhovnog tijela. Nitko mi to nije rekao i nisam to naučila iz nikakvih vjerskih knjiga. Sve što znam o Bogu, ljubavi i životu znam zato što su mi anđeli to rekli. Tako znam i da nam je molitva veza s izvorom svega — s Bogom. Ona je veza s božanskom inteligencijom koja živi u svima nama. Dok se molimo, otvaramo svoju svijest prema Božjem svjetlu koje prebiva u nama. Vjerujem da se mnogi od nas istinski mole, a onda ne možemo razumjeti zašto nam Bog ne odgovara na molitve. Radi li se o tome da uvijek promašimo glavnu bit molitve? Molimo li se nekom Bogu gore na nebu ili na nebesima
153

da se na ovaj ili onaj način zauzme za nas? Možda nam je pro­ makla činjenica da izvor svega, Bog, već živi u nama, a ne gore na nebu ili negdje drugdje. Anđeli me neprekidno podsjećaju da smo već cjeloviti, ne­ ma ničega što bi se moglo dodati ili poboljšati, već smo savršena cjelina i prisutni u svojem tijelu i umu, samo moramo svjesno shvatiti tu jednostavnu činjenicu. Nastojanje da svjesno stupimo u kontakt s tom božanskom prisutnošću unutar nas samih, za mene predstavlja pravu svrhu molitve i meditacije. Svaki put kad se počnete moliti, izoštravate svoju percepciju svih stvari i ljudi oko vas. Molitva vam može pomoći da nađete unutarnju smire­ nost koja će vam pak pomoći da se sve više otvorite velikoj istini vas samih: da Bog već živi u vama. U svakodnevnom činu molitve otvaramo se miru, radosti, prosperitetu i obilju, svim svojim velikim obilježjima koja već no­ simo u sebi. Upravo je zadatak anđela da nam pomognu shvatiti da se Kraljevstvo Božje već nalazi u nama. Kad se molimo, i isti­ na o nama samima postaje nam sve jasnija — da je Bog već prisu­ tan u nama — primjećujemo kako u vlastitom životu imamo sve više suosjećanja za druge ljude, više im opraštamo, imamo više razumijevanja za njih i općenito više tolerancije. To se ne događa zato što smo sami to uveli u svoj život, nego zato što shvaćamo da je sve to već bilo u nama. Samo smo to morali shvatiti pomo­ ću molitve i meditacije — da bi postalo stvarno. Kad kažem da moramo svjesno shvatiti da je Bog već u na­ ma, što mislim pod tim svjesno? Anđeli su mi omogućili mnoge prekrasne uvide i shvaćanja tijekom meditacije. Kad sam se pr­ vi put otvorila anđelima, cijelo to područje svijesti činilo mi se malo previše za mene, ali jednoga dana tijekom meditacije jedan mi je anđeo objasnio da svijest nije samo funkcija mozga ili uma već nešto što postoji u svakoj stanici našega tijela, a također i u našim energetskim tijelima. Svijest je jednostavno sve, posvuda, i kad istinski shvatimo tu zapanjujuću činjenicu sve će nam postati mnogo stvarnije. Šetnja parkom odjedanput postaje vrlo stvarna, dok gledate,
154

shvaćate da je sve živo — stabla, lišće, cvijeće i trava — vidjet ćete ih drugim očima; možete reći da ih zapravo vidite kroz anđeo­ ske oči. Postat ćete svjesni da je svako živo biće dio vas, dio vaše svijesti. Postat ćete brižniji, imat ćete više ljubavi i suosjećanja. Dok vas anđeli čine svjesnijima, shvatit ćete da je posvuda oko vas čarolija. Počet ćete shvaćati da postoji svijet koji živi u vama i izvan vas, ali da je to ipak jedan svijet. Evo jednog primje­ ra kako meditacija i unutrašnje smirenje mogu dati začuđujuće rezultate. Ovaj prekrasan uvid došao mi je potpuno neočekivano kad mi se anđeo obratio tijekom jedne kratke meditacije:
Svaka osoba bez obzira na vjeru ili nacionalnost ima jednog anđela koji je vodi. Nije važno znate li vi to ili ne. Mi u sva­ kom trenutku stojimo pokraj vas. Nije važno vjerujete li vi u nas ili ne, jer mi uvijek vjerujemo u vas. Razumijemo mnogo toga o vama, suosjećamo s vama, smijemo se i plačemo s va­ ma. Osjećamo što i vi osjećate. Promatramo i imamo veliko razumijevanje za vas na vašem životnom putu. U svakom trenutku komuniciramo s vama, znali vi to ili ne. Uz vas smo i nježno odgovaramo na mnoga pitanja koja postavljate. Nastojimo vam pokazati koji put treba slijediti ka­ ko ne biste donijeli pogrešnu odluku. Dovodimo vas na mje­ sta gdje se trebate nalaziti tako da vam se mogu otvoriti vrata. Udaljavamo vas od opasnosti i donošenja loših procjena. Jeste li to znali? Možda niste! Ali nije važno, jer mi smo ču­ vari vašega svjetla. Radujemo se kad se povežete s nama, jer ste shvatili da Bo­ žja snaga živi u vama i shvatili ste da vas u svakom trenutku jedan anđeo obasipa ljubavlju i svjetlom. Ljudi se možda smiju kad im kažete da tražite vodstvo od anđela, kad kažete da svakodnevno komunicirate sa svojim prijateljima koji dolaze iz svjetla. Nemojte ih osuđivati ili ljutiti se na njih, jer jednoga će dana možda i oni otvoriti svoje svjetlo nekom anđelu. Nije vaš zadatak da ih uvjeravate u prisutnost anđela. Ali kad vas gledaju i slušaju, postoji mogućnost da će otići od vas i stvoriti vlastite zaključke tko su ili što su zapravo anđeli, a možda će pomisliti da bi i oni mogli imati jednog svog!

155

Stoga, vidite, kad govorite o anđelima zapravo usmjeravate naprijed svjetlost kako bi drugi ljudi mogli razumjeti prisut­ nost anđela. Mi smo presretni što možemo komunicirati s vama jer vam imamo toliko toga za pokazati. Svaki korak koji napravimo s vama prilika je za nas da vam pomognemo razumjeti prekrasne stvari koje nas okružuju. Možemo vas poučiti, možemo vam pokazati put i možemo vam pomoći bez obzira na to o kojem se problemu radi. Ponekad vidimo da patite i molimo se da se promijenite i potražite naš savjet i vodstvo tako da ne morate patiti sami. Ponekad ne možemo riješiti vaše probleme, jer vaš je problem možda životna lekcija koju morate naučiti. Ali možemo vas voditi prema pozitivnu ishodu. Mi ne živimo vaš život umjesto vas, samo tražimo da bude­ mo uz vas, da vas volimo, da vas obgrlimo svojim svjetlom, a najviše od svega, da vam budemo prijatelji u trenutcima potre­ be, u trenutcima ljubavi, da s vama podijelimo svu radost koju za vas čuvamo. Vodimo vas kad dođe trenutak da se vratite kući u svjetlost. Pokazat ćemo vam put prema Bogu, prema raju gdje ćete zauvijek živjeti.

Ovaj biser mudrosti dobila sam od anđela, iznenada jednoga da­ na kad sam sjela s namjerom da meditiram petnaestak minuta. Smatram da je gotovo nevjerojatno da jedna obična žena kao što sam ja dobije takvu živu poruku, punu ljubavi, i to samo zato što imam dovoljno vjere u anđele te sam mirna i jednostavno slušam. Ne smijete misliti da se vama to ne može dogoditi, da niste dovoljno vrijedni ili dovoljno posebni. To vas vaš um ponovo za­ sipa istim starim sumnjama. Doista je čudesno kakva zrnca mu­ drosti mogu poteći od anđela, samo ako imamo dovoljno vjere, ako smo mirni i dopustimo da se to dogodi. Ovo je kratka meditacija koju redovito koristim, i mislim da je vrlo korisna za izravno spajanje s mojim prisutnim anđelom. Željela bih da se udobno smjestite u naslonjač i smirite. Duboko udahnite, zatvorite oči i opustite se. A onda zamislite blistavu svjetlosnu kuglu kako vam dolazi odozdo, kroz zemlju, kroz Maj­ ku Zemlju. Gledajte kako vam ta svjetlosna kugla prelazi preko
156

stopala, diže se uz noge i bedra. Pratite kako kugla putuje duž vaše kralježnice, donjeg dijela leđa, ravno u trbuh pa sve više pre­ ko vašega srca, prsa, vrata, grla, lica, preko čela i sve do tjemena. Dok vizualizirate kako svjetlost prelazi preko vas, zamislite da je u toj svjetlosnoj kugli vaš anđeo, i dok to činite, želim da se opustite na nekoliko trenutaka u toj čudesnoj kugli svjetla. Zasta­ nite... i onda, kad budete spremni, želim da zamolite anđela da vas primi za ruke. Kad to učinite, neki će od vas osjetiti toplinu ili žmarce. Možda ćete u mislima vidjeti razne boje, osjetiti kako vam netko nježno miluje ruke ili ćete jednostavno imati nježan osjećaj u predjelu srca. Za svakoga od nas iskustvo je drugačije. Ovo je jedan vrlo jednostavan, ali smatram i vrlo djelotvoran na­ čin koji nam pomaže doživjeti energiju našega anđela. Evo jedne druge jednostavne meditacije koju prakticiram i koja će biti pogodna za svakoga. Uzmite olovku i papir — ni­ je važno znate li crtati ili ne, ovo je samo jedna vježba kojom možete približiti svojega anđela, pokušati ga doživjeti, osjetiti, dotaknuti ili čuti. Dovoljno je da samo uživate u vježbi dok je iz­ vodite. Nacrtajte svojeg anđela onako kako već zamišljate anđele, kao neku boju, osobu, kao tradicionalnog anđela s krilima ili kao svjetlost, nacrtajte ga kako god vi to želite. Kad završite, uzmite papir u ruku i zamolite anđela da vam priđe. Samo se opustite, zaboravite na sve oko sebe, ne bojte se i promatrajte što se doga­ đa. Neki će od vas osjetiti kako vas anđeo gladi, možda osjetite njegova krila oko vas — to je prava nagrada! U prostoriji se može pojaviti prekrasan miris ili će vas svladati osjećaji pa ćete zapla­ kati. Što god da se dogodi, u redu je i samo se prepustite tome. Sad odložite papir i zahvalite se anđelu što je uvijek prisutan u vašemu životu. Isprva, kad tek počnete meditirati, možda će vam to biti vrlo teško, jer neki od nas nisu nikad prije pokušali sjediti u ti­ šini više od nekoliko minuta. I ja sam bila takva prije nego što sam se otvorila anđelima. Možda će vam se pokušaji meditacije činiti dosadnima ili zastrašujućima, ali kao i uvijek kad se radi o novom početku, morate pustiti da prođe neko vrijeme. Ako vam
157

je vrlo teško mirno sjediti i to vam počne predstavljati teškoću, onda ustanite, udaljite se i vratite se kad budete odmorniji. Str­ pljen — spašen. Postoji doista mnoštvo knjiga o različitim oblicima medita­ cije i raznim tehnikama. Ali ja sam shvatila da je to stvarno vrlo jednostavno — na meditaciju gledam kao na pripremu za vrlo srdačan razgovor s jednim od najbližih prijatelja, sa svojim an­ đelom. Anđeli savršeno razumiju kako radi ljudski mozak i kako um može biti nemiran. Vaš anđeo dolazi s mjesta velike mirno­ će unutar vas, i zato ako želite komunicirati sa svojim anđelom potrebno je da svjesno razvijete nešto od te mirnoće. Morate umiriti svoj svjesni um, barem nakratko. Ne znam je li moguće potpuno umiriti um, na cijelo vrijeme, i je li to uopće nužno. Ono što znam je da kod mene to djeluje, i vjerujte mi, uopće nisam mirna cijelo vrijeme — pitajte samo mojega supruga! Ali uspjela sam postići izvjesnu unutrašnju smirenost, a to možete i vi. Meditacija zahtijeva da joj se posveti određeno vrijeme i zato je dobra ideja da izaberete dio dana u kojemu nećete raditi ništa drugo nego tiho sjediti i meditirati. Koliko ćete vremena svakoga dana odvojiti, ovisi o vama, ali smatram da, ako ste novi u medi­ taciji, onda je možda za početak dovoljno desetak minuta na dan. Naposljetku ćete početi uočavati pozitivne rezultate. Jedna od najvećih koristi koje sam dobila meditacijom je ta da, iako me neke stvari još uvijek živciraju, čini se kao da više nemaju is­ tu emocionalnu snagu kakvu su imale prije. Čini se da na mene smirivanje uma djeluje tako što zatomljuje žalac mnogih emocija. To sam postigla jednostavno tako da se svakodnevno umirim i promatram kako mi dolaze i odlaze misli i emocije. Ne trudim se upletati u njih, samo sjedim i gledam. Naravno, moj um mi govori da bih se trebala umiješati, da bih trebala raditi ovo ili ono. Zapravo, govori mi da bih trebala raditi bilo što drugo osim sjediti i tiho promatrati. Svaki put kad meditiram, neprekidno sam svjesna da su anđeli prisutni pokraj mene. Oni jednostavno vole sjediti i gledati me kako postajem sve mirnija — gledaju me kako sve više postajem dio njih.
158

Mnogo ljudi jako naglašava potrebu vizualizacije dok se me­ ditira. Moram priznati da mi je to bilo prilično teško dok sam tek počinjala, ali ne dajte da vas to odbije. Sposobnost vizuali­ zacije pojavit će se s vremenom, iako ćete možda morati prilično čekati. Mnogo je važnije, osobito na početku, da samo mirno sjedite u tišini, koliko god dugo odredite. Ako vam se sve to čini previše i mislite da vam ništa od toga ne polazi za rukom, onda je dobro da samo sjednete gdje se zateknete i usmjerite pozornost na svoje disanje. Naposljetku, meditiranje se svodi na to da bude­ te u sadašnjem trenutku, a nema ničega što je više usredotočeno na sadašnji trenutak od vašeg vlastitog daha — zapravo udišete i izdišete sam život. Smiješno je, ali možda ćete primijetiti da dok pratite disanje ne možete istovremeno i misliti; to je zapanjujuće, ali i istinito, stoga pokušajte. Samo sjednite i pratite svoje disanje, recimo kojih pet mi­ nuta. Možda će vam se činiti da ne radite ništa korisno, ali to će vam govoriti vaš um. On je u krivu; sjedite mirno znajući da udišete i izdišete sam život, vi ste usredotočeni, postigli ste svoj cilj, mirni ste. Ima jedan dio tijela koji je vrlo važan kad se radi o komunikaciji s vašim anđelima, a to je područje oko srca. Ovo što slijedi je prekrasna meditacija koju koristim, a koja se usredotočuje na srce. Usmjerite pozornost na središte svojega srca. Dovedite bije­ lo svjetlo s vrha tjemena ravno u sredinu srca i vizualizirajte kako se srce otvara poput lijepe bijele ruže, otvara se sve više i više. A onda legnite u tu ružu, osjetite njezinu mekoću dok liježete unutra, osjetite kako vas latice obgrljuju. Sunce sja, osjetite to­ plinu predivnog sunčeva svjetla, dopustite mu da prodre u vas i potpuno se opustite. Pozovite zatim anđele da dođu k vama i kad to učine, želim da im predate sve strahove i brige koje imate u tom trenutku. Predajte im sve. Ako osjetite navalu bilo kakvih emocija, dopustite im da se razviju, nemojte ih pokušavati zato­ miti. Sjetite se da su vam anđeli došli pomoći osloboditi se svih strahova i jednostavno pustite da sve isteče iz vas.
159

Kad to učinite, nakratko se odmorite. A tada vizualizirajte prekrasan ocean pred sobom. Gledajte njegovu prekrasnu vodu kako se ljuljuška prema vama i dopustite valovima da prijeđu preko vas. Upamtite da ste potpuno sigurni u svakom trenutku. Samo dopustite plavoj vodi da vam dođe do vrata i znajte da će vam ta plava voda obnoviti i uravnotežiti energiju i vaš život. Odmarajte se u toj plavoj vodi. Zatim joj dopustite da se njež­ no povuče i dok se to događa, osvijestite svoje osjećaje. Osjećate li se teškima ili laganima? Ako ste teški, to znači da ste počeli otpuštati stvari i to je dobro. Osjećate li se laganima, počeli ste sve više vjerovati svojim anđelima, dopuštajući im da odnesu sve vaše brige i strahove, a i to je dobro. Što god osjećali, upamtite da se sve obnavlja. Znajte da ni u jednom trenutku niste sami. Zaštićeni ste i anđeli vas vode sve vrijeme. Sad se na trenutak opustite. Skrenite pozornost natrag na središte srca i opet se povežite s bijelom svjetlošću i izrazite svoju zahvalnost. Tiho se opustite i pripremite se da ponovo nastavite sa svakodnevnim aktivnostima. Ako ste još novi u meditiranju, možda ćete u početku iskusiti neke nove osjećaje. Možda vas preplave emocije. Ne brinite se zbog toga — to je potpuno normalno. Još sam nešto otkrila o meditaciji, a što je uvijek dobro. Iza­ đite iz kuće i meditirajte negdje vani ako možete. Možda ćete pomisliti kako je meni to lako s obzirom na to da živim u Špa­ njolskoj, u toploj i sunčanoj klimi, ali radila sam to kad god sam mogla i dok sam živjela u Dublinu. Jedna mi je anđelica jedan­ put rekla da što više nastojim meditirati vani. Rekla je: »Izađi iz kuće, osjeti ione u zraku, postani zrak, jer to i jesi.« Nisam čak ni znala što su ioni, ali brzo sam shvatila da izlazak iz kuće može pomoći da jasnije sagledam stvari; čini se da um tada dobiva više prostora koji mu treba da se riješi nekih stvari. Cesto bi se znalo dogoditi da mi, nakon što završim medi­ taciju, dođe anđeo i da mi prelijepu pjesmu. To su najčešće anđelice Rebecca i Lana, a ponekad mi je i anđeo Jonathan zna
160

donijeti. Pjesme se često odnose na konkretne ljude koje pozna­ jem ili na ljude koji su me zamolili da im dam pjesmu anđela. U drugim se pak slučajevima jednostavno radi o pjesmama o Bogu, životu ili ljubavi anđela za sve nas. Ovu sam pjesmu primila na­ kon što sam završila s gore spomenutom meditacijom: 0, anđele svjetla, Za mene se moli. Okupi anđele svoje Nek dođu k meni doli. Reci nek pažljivi budu I nježno pokažu mi put, Dok sjedim uz tvoj skut. Obećavam da svjetlo ću biti Sto donio si danas meni, I ljudima koje putem sretnem Nastojat ću pomagati. Obećavam otvoriti srce I melemom poviti im ranu, Da anđele u život im uputim Kad anđela svog zvati stanu.

161

16

Sušna vremena

Tek kad sam došla u Španjolsku i tu se skrasila, počela sam u punoj mjeri shvaćati veličinu anđeoskog kraljevstva. Željela bih da shvatite kako komunicirati s anđelima znači vjerovati u sve što je u vama, a kad tražite od anđela svakodnevnu pomoć time odajete počast svemu unutar vas i tako možete razumjeti put koji vas čeka u životu. U svakom trenutku vaš će anđeo biti veza između vas i Bo­ ga. Anđeli djeluju kao savjetodavci u ime Boga te tako možete spoznati, naučiti i razumjeti svoju vezu s Bogom u svim vremeni­ ma. Vaš anđeo zapravo je veliki dio vas. Vaš će anđeo komunici­ rati s vama da vam pokaže da ste kao Božje dijete vrijedni svega što vam on sad daje. Svaki dan kad počinjete komunikaciju sa svojim anđelom, on vam pomaže da zavolite i razumijete svaki dio sebe. Rast ćete i učiti o mnogim svojim lijepim osobinama. Naučit ćete i shvatiti zašto moramo u srcima imati sućut i ljubav za sve i svakoga oko nas. Postat će vam jasno kako ste doista prekrasni i inteligentni, a ako niste svjesni tih svojih kvaliteta, onda će vas anđeo uvijek voditi i pomagati da pokažete ono što je najbolje u vama. Anđeli će vas poučiti kako da budete strpljivi i da ne žurite
163

uvijek nekamo. Zastanite malo, sve će se stići obaviti. Ta lekcija meni je bila jako potrebna, naročito kad sam se tek doselila u Španjolsku. Anđeli će vam pomoći osluškivati onaj intuitivni glas koji živi u vama, tako da istinski možete shvatiti u kojem smjeru ide vaš život. Oni dolaze s vama podijeliti uvjerenje da ste doista ono što Bog kaže da jeste: predivno, suosjećajno, drago, odano, inteligen­ tno ljudsko biće puno razumijevanja i ako naučite voljeti te svoje kvalitete, život će vam postati smireniji i sigurniji. Kad otvorite srce anđelu, krećete na putovanje koje će u vama početi sve bu­ diti. To će vas putovanje otvoriti za nove početke i za nov rast, pokazat će vam kako život može biti predivan. Međutim, zaista bih se razočarala kad bi ljudi koji čitaju ovu knjigu, stekli dojam da sam neka duhovno prosvijetljena že­ na koja živi u svojem svijetu okružena lijepim anđelima i koja se ne mora brinuti zbog običnih stvari u životu. Ništa nije dalje od istine. Ispričat ću vam o jednom razdoblju svojega života koje za mene nije bilo osobito sretno ni pozitivno. Zapravo, to je jedno od najgorih razdoblja koja pamtim u cijelome životu, a svakako najteže razdoblje otkad sam uspostavila vezu s anđelima. Počelo je u listopadu 2006. i trajalo tri mjeseca. Nakon što su anđeli svjesno ušli u moj život, provela sam tri mjeseca s osjećajem najdublje zahvalnosti; dugo vremena stva­ ri su bile prekrasne i svaki dan mi je donosio nova otkrića i za­ čuđujuće uvide. Zapravo, bilo je jutara kad sam jedva dočekala da se probudim, iskočim iz kreveta i siđem u prizemlje te počnem meditirati. Toliko je bio dubok osjećaj mira, radosti i sreće koji ću doživjeti kad otvorim vezu s anđelima. Ali onda se sve promijenilo. Prešla sam iz razdoblja koje sam upravo opisala, kad je svaki dan bio kao da je potpuno nov i čist, u razdoblje razmišljanja i mnogih mjeseci intenzivnog pisa­ nja s anđelima. Nije mi smetalo pisanje, iako je to značilo da sam u svojoj sobi bila ponekad tri ili četiri sata s kratkim odmorom, a onda bih se vratila raditi s anđelima još nekoliko sati. Dok su
164

mi anđeli prenosili sve što su imali za reći, ja bih to sve zapisivala rukom. U školi nikad nisam bila jako dobra učenica pa mi je sve to ponekad teško padalo. Također moram priznati da katkad ne bih potpuno razumjela što su mi anđeli govorili, iako su mi uvijek napominjali da vjerujem u proces te da ću s vremenom razumjeti sve što mi govore. »Vjeruj u proces« — bila je fraza koja me je počela opsjedati. Osjetila sam da se približava promjena, ali nisam znala ka­ kva. Od anđela sam primila i zapisala vrlo veliku knjigu zapisa. Rekli su mi da žele da se to djelo prenese i vanjskom svijetu, ali nisu mi rekli kako da to učinim. Obuzeo me neugodan osjećaj nemira. Osjetila sam da je moja veza s anđelima prekinuta i ni­ sam vidjela u kojem bih smjeru trebala krenuti bez njih. Ukratko, postala sam neugodna i za svoje bližnje. Prava noćna mora. Sjećam se da je sve kulminiralo u zrakoplovu dok sam se vraćala iz Norveške u Španjolsku, početkom listopada 2006. U Norveškoj sam vodila neke radionice, a Fran je bio odlučio otići u Englesku na tečaj masaže koji ga je zanimao. Tako sam bila sa­ ma, što je možda bilo i dobro s obzirom na moje ondašnje raspo­ loženje. U razdoblju koje je prethodilo toj osobnoj krizi vrlo sam mnogo komunicirala s anđelima, a oni su kroz mene kanalizirali mnogo informacija koje su u biti bile njihova poruka za čovje­ čanstvo. Radilo se o mnogo informacija i bilo je dana kad tome nije bilo kraja. Ali onda mi se učinilo da je sve prestalo i da se ništa novo nije događalo niti mi je išta dolazilo. Kad sad raz­ mišljam o tome, malo mi je neugodno zbog načina na koji sam reagirala. Zaista sam reagirala kao dijete. Postala sam zamišljena, mrzovoljna, zahtjevna. Htjela sam znati što se događa i kad će se sve vratiti u normalu. Fran se vratio iz Engleske i sigurno mu se učinilo da ga je dočekala potpuno drugačija žena, ne onakva kakvu je ostavio prije nego što je krenuo na put. »Što se dogodilo?« pitao je, prilično zbunjen. »Što se dogodilo? Reći ću ti što se dogodilo«, otresito sam rekla. »Svega sam se odrekla kako bih krenula na to putovanje s anđelima. Ostavila sam svoj dom u Dublinu, odvojila se od obi165

telji, došla ovamo u Španjolsku gdje nikoga ne poznajem, i činila sam sve što se od mene tražilo, a sad mi je dosta svega, svega mi je dosta.« Fran je samo sjedio i ništa nije rekao. Onda me je iznena­ dio. »Moraš samo imati povjerenja u proces, moraš vjerovati da anđeli znaju što rade. Nemoj komplicirati stvari i sve će dobro završiti, mora dobro završiti«, rekao mi je blago. Kad kažem da me iznenadio, bilo je to stoga što sam dotad ja bila ta koja je Franu uvijek govorila to isto — da moramo imati povjerenja u anđele, da moramo vjerovati i nastaviti dalje, bez obzira na to koliko se teško činilo, moramo vjerovati da anđeli znaju što je najbolje. A sad je on sjedio tu i govorio mi doslovce isto, a samo Bog zna koliko su mi bile potrebne te riječi! Tada sam također shvatila koliko je daleko Fran napredovao u vlasti­ tom putovanju s anđelima: i on se mijenjao i postajao potpuno drugačija osoba. Problem je bio taj što mi se vrlo dugo vremena — iako se u stvarnosti radilo o možda nekoliko mjeseci — činilo da se anđeli samo ponavljaju. Činilo se kao da se ne žele ni u što novo upu­ stiti nego ustraju u prenošenju informacija koje sam tek napola razumjela. Postajala sam sve razdraženija zbog njih i zbog sebe. Srećom, nije ostalo samo na Franu da me provede kroz ovu prividnu pustinju u kojoj mi se činilo da sam zapela. Jedne večeri dok sam meditirala, u sobi mi se pojavila anđelica. Upitala sam je kako se zove. »Ja sam anđelica Abigail i anđeo sam usmjerava­ nja«, bio je njezin odgovor. Pa, pomislila sam, usmjeravanje mi je u tom trenutku svakako bilo potrebno. »Kad ti je Fran rekao da vjeruješ u proces, bio je u pravu. Upravo to moraš činiti i dalje vjerovati. Poruka koju ti prenosi­ mo je božanski zapovjeđena i zato mora ići svojim tijekom, ne kako ti želiš, čak ne ni kako mi želimo, nego kako Bog želi«, objasnila je anđelica Abigail. » T i je ne možeš promijeniti, skre­ nuti ili ubrzati. Moraš se držati po strani i pustiti da se poruka
166

manifestira; ti je moraš svjedočiti. Slušaj tu poruku i sve će biti dobro. Ali uvijek znaj da nisi sama dok putuješ s nama. Sad ću te upoznati s dvojicom vrlo posebnih pomagača, s arhanđelima Gabrijelom i Samuelom.« Rekavši to, nestala je, ali odmah sam postala svjesna da su uz mene dva prelijepa arhandela. Energija im je bila tako lijepa i smirujuća da sam se smjesta počela bolje osjećati u vezi s proble­ mima. Zapravo sam oduvijek bila svjesna prisutnosti arhanđela Gabrijela, a taj put dok mi je prilazio, poželjela sam saznati više o njemu. Željela sam vezu s njime tako da mogu shvatiti čistoću njegova svjetla. Dok mi se približavao, predstavio mi je arhandela Samuela. Nikad prije nisam čula za njega, ali to nije bilo važno. Bio je tu i sam mi se predstavio, a ja sam bila i više nego spremna da ga saslušam. Obojica su počeli svakodnevno raditi sa mnom, pomagati mi u tom vrlo nemirnom i duhovno sušnom razdoblju mojega života. Kakvi su to bili predivni anđeli! Energija im je bila profinje­ na, a obojica su mi pomogli da se otvorim novoj viziji u svojemu životu i da shvatim svoju svrhu i kamo idem. Pomogli su mi da se prestanem osvrtati na svoj život, da shvatim kako nikad nije bilo nikakvih pogrešaka, a da putevi koje izabiremo vode na mje­ sta gdje se od nas i očekuje da budemo. Uvjeravali su me kako je izuzetno važno živjeti u sadašnjem trenutku i cijeniti sve čime smo blagoslovljeni u životu — blago­ slove koje sam dotada budalasto ignorirala. Energija arhandela Gabrijela bila je izuzetno topla, puna lju­ bavi i razumijevanja za strahove koji nas prate u životu. Suze su same kapale dok sam komunicirala s njim; činilo se kao da mi na neki način otvara oči kroz suze života tako da jasnije mogu vidjeti cestu pred sobom. Imao je toliko puno razumijevanja i strpljivosti. Pružao je osjećaj prekrasna topla sunčeva svjetla koje prodire u moje biće i daje osjećaj topline i ugode. U njemu je neki čudesan element Boga, a obilje njegove svjetlosti ispunilo me cjelovitošću koja obuhvaća sav život.
167

Gabrijel je pravi šarmer: kad govori, oko njega se osjeća so­ fisticiranost, kao da u sebi ima neku ljudsku crtu koja se također stapa i s vama. Njegova vam svjetlost daje hrabrost i odlučnost da slijedite svoj put do kraja. On u sebi ima takvu moć da vam podiže biće, daje vam osjećaj moći, možete ponosno kročiti kroz život i pobrinuti se da svoju zadaću obavite do samoga kraja. Arhanđeo Samuel još je jedan pravi karakter. Smijeh mu je kao u djeteta koje vam prilazi i nudi čistu radost svojega svjetla, svjetla tako mladog i vibrantnog da nikad ne skrene s puta ili izgubi cilj iz vida. Samuleova svjetlost pleše uz vas; on je uvijek na pravome putu s najjasnijim namjerama i sviješću tko je i što traži u životu. Samuel mi je rekao da izađem iz kuće i poslušam pjev ptica: to će mi u srcu probuditi mekoću — i zaista je bilo tako. Rekao mi je da samo sjedim i gledam cvijet, da osjetim snagu prirode oko sebe. On je anđeo pun dubine i razumijevanja, koji u sve­ mu traži ljepotu i veličinu. Njegov je dah životna snaga koja se rađa u vama, pomaže vam da pronađete put kad ste izgubljeni i u tami ne vidite svjetlo. Ponekad vam drži lampaš u kojemu gori svjetlo Božje, koje živi u nama tako da možemo vidjeti ce­ stu pred sobom. Raduje se kad slušamo, pred nas stavlja kamene vrtne ploče da lakše prijeđemo neravnine i vidimo put, a njegov je smijeh toliko dubok da vam dotiče samo središte srca. Dok je Samuel bio uz mene, činilo mi se da je u meni veliki čarobnjak — sve sam mogla ostvariti. Njegova prisutnost je poput šuštanja lišća u krošnji, poput vjetra koji zavija oko nas ili mačke koja sje­ di na prozoru; prekrasno je profinjena i ima osobinu vječnog tre­ nutka. Ona je poput valova u oceanu, zove nas da slušamo, ona je poput rijeke koja teče — isprva tek sićušno mreškanje vode, ali dok teče dalje postaje sve moćnija, počinje se račvati u nešto ve­ će, nešto što zauvijek teče. Ta rijeka struji prema velikom oceanu života i na svakom koraku koji prijeđe prije nego što se susretne s oceanom, život će joj ponuditi mnoge lekcije. Samuel mi je rekao da će biti trenutaka kad će se rijeka odvojiti i postati potočić, a svaki je potok staza ili putovanje na
168

koje krećemo kako bismo otkrili svoju pravu svrhu. Putem će bi­ ti mnogo lekcija koje će trebati naučiti i bit će mnogo mjesta na koja ćemo biti upućeni, a svako će nas poučiti kako skupiti hrabrost i nastaviti dalje. I Gabriel i Samuel objasnili su mi da ću jednoga dana po­ slušati zapovijed anđela, da ću postati učiteljica i pomagati dru­ gim ljudima da se otvore i uspostave svoju prvu vezu s anđelima. Naravno, da bih to mogla učiniti najprije moram potpuno razu­ mjeti poruku anđela, a to je upravo ono što se počelo događa­ ti. Upijala sam njihovu poruku na vrlo dubokoj razini, ali moj svjesni um bio je nemiran i nestrpljiv, i na negativan se način nametao svojom prisutnošću. Prema van to se manifestiralo kao razdoblje duhovne suše. Anđelica Abigail također je bila prisutna dok su Gabriel i Samuel obavljali svoj posao, iako se ona uglavnom zadržavala u pozadini. Sad je progovorila: »Postoje neke stvari koje možeš učiniti kako bi se mogla još više umiriti, postati pozitivna i sta­ ložena dok se naša poruka odvija svojim tijekom«, blago mi je rekla. Onda je opet nestala bez daljnjih uputa. Ali dok sam sjedila u svojoj sobi, imala sam osjećaj otpušta­ nja, osjećaj da se oslobađam svojih strahova i frustracija, osjećaj da mi se vraća pozitivna energija. Sva je sreća da se Abigail usko­ ro vratila. Željela sam joj se ispričati zato što sam se u jednoj fazi odmaknula i udaljila od anđela. Toliko je u meni bila duboka frustracija u vezi sa škripcem u kojem sam se navodno nalazila. »Oprosti«, brzo sam rekla. »Što uopće možeš misliti o meni? Sigurno je bila prava noćna mora raditi sa mnom ili čak biti u mojoj blizini.« Abigail se nasmijala. »Istina, bila si noćna mora, ali prekrasna noćna mora«, nasmijala se blago. Bilo je očito da je sad vrlo pozitivno raspolo­ žena. »Htjela bih da radiš na nekim afirmacijama«, rekla mi je. »Kad se afirmacije ispravno koriste, imaju vrlo pozitivan učinak na um i na osobu. Dat ću ti nekoliko afirmacija i želim da usta­ noviš određen redoslijed kojim ćeš ih izgovarati tijekom sljedećih dvadeset osam dana. Iznenadit ćeš se rezultatom.«
169

Ta mi je vijest bila jako važna i vrlo dragocjena, jer sam se očajnički željela osloboditi svih sumnji, strahova i tjeskoba koje su mi se u posljednje vrijeme uvukle u svijest. Zato sam s veli­ kim zadovoljstvom prihvatila svoje afirmacije. Evo jedne od tih afirmacija koje mi je dala anđelica Abigail: Misli su moje lijepe i istine pune, Unutar mene trepere pozitivne, kao strune. Svjetlo u nama božanska je zraka, Podijeli te trenutke s ljudima iz mraka. Jer božanski savjet ushićeno traži Da misli su ti pozitivne dok molitva ih blaži. Ne plačem jer snažna sam, znam, Ne strepim kad propadne koji plan. Odlučno kažem i uspravno stojim, Život mi je pozitivan i uspjehe brojim. Onda je Abigail prišla bliže i dala mi sljedeće zrno mudrosti: »Jedna od najsnažnijih afirmacija koje itko može reći je vrlo jed­ nostavna i glasi —Ja sam ta koja jesam, ta koja jesam«, prošaptala je. Odmah sam se sjetila da je te riječi izgovorio muškarac kojega sam srela u crkvi onog nezaboravnog popodneva u Torrevieji. »Upamti, Francesca«, rekla mi je Abigail nježno, »Ja nikad nisam Francesca Brown. Oduvijek postoji samo jedno ja, a to ja je onaj jedini izvor; jedan Bog.« Tu afirmaciju neprekidno koristim, naročito ako se osjećam pomalo negativno: »Ja sam ta koja jesam, ta koja jesam...« Osje­ ćate li energiju iza tih riječi? Istinski je čarobna. »Vjeruj u proces« — već sam se počela užasavati tih triju riječi. Ali nije prošlo dugo nakon što sam završila s dvadeset osam da­ na afirmacija koje sam dobila od Abigail, i jednoga sam se jutra probudila naglo se trznuvši, a prvo što mi je palo na pamet bile su te tri riječi. Nisu me napuštale cijeli dan. Zapravo, sve su mi se više urezivale u svijest kako je dan odmicao, i to toliko da sam u nekoliko navrata sjela i kontaktirala Abigail da je pitam što se događa. Nije mi odgovorila. Onda je kasno navečer zazvonio te170

lefon. Bio je to Niall Bourke, novinar i prijatelj iz Dublina. Niall je imao za mene dobru vijest: jedan izdavač u Dublinu želio je objaviti priču o mojemu životu i radu s anđelima. Također je bio zainteresiran za tiskanje svih djela koje su mi anđeli kanalizirali. Završivši razgovor, odložila sam telefon ali one tri riječi — vjeruj u proces — i dalje su mi zaokupljale misli — jednostavne, jasne i nepromijenjene.

171

17

Duhovi

Normandije

O

duvijek sam željela otići u Rim — činilo mi se da je to predivan grad, sa svojom profinjenom arhitekturom i drevnim građevinama. Pretpostavljam da sam na Rim gledala kao na jed­ no od posebnih svetih mjesta, kao što su Lourdes ili Fatima, i uvijek sam se pitala kako bi to bilo da doista posjetim sveti grad. I tako smo moj suprug Fran i ja odlučili upravo to učiniti.

Krenuli smo s kamp-prikolicom 24. lipnja 2007. iz našega doma u Orihueli Costa na jugoistoku Španjolske obalom prema francuskoj granici. Da smo išli autocestom, put bi trajao tek nekih desetak sati, ali odlučili smo se za živopisniju rutu pa je putovanje trajalo dva dana. Drago nam je da smo tako učinili. Put nas je prvo odveo kroz sve prekrasne španjolske gradove duž istočne obale, među kojima su Alicante, Benidorm, Altea, Denai, Barcelona i Girona. Odatle smo prešli u Francusku, kroz Montpelier, Marseilles, Toulon, Cannes, Nicu i Monaco. Svaki put kad uđete u drugu državu možete zamijetiti pro­ mjenu u energiji, naročito ako još niste bili u toj državi. Već sam se prilično navikla na strastvenu, vatrenu energiju Španjol­ ske, a kad smo ušli u Francusku odmah sam postala svjesna jedne blaže energije, vrlo ljupke. Vrijeme je bilo apsolutno divno
173

— temperatura se kretala oko dvadeset pet stupnjava i nije bilo prevruće. Ulice Monaca nisu široke i uskoro smo otkrili da kamp-prikolica ne može ni proći nekima. Ali, naravno, to smo otkrili na teži način, kad smo zaglavili napola jedne ulice! Izašla sam iz vozila da pomognem Franu da se vrati natraške ulicom, nada­ jući se da nas neće zateći lokalna policija. Smijuljili smo se kao tinejdžeri dok smo se izvlačili iz tog škripca: japanka mi je spala s noge upravo kad sam uskočila u automobil, a Fran je dao gas i jurnuli smo kao munja — onda je morao zaustaviti dok sam se ja poskakujući na jednoj nozi vraćala po japanku. Nikad se nismo tako smijali. Putovanje smo nastavili preko talijanske granice, preko San Rema, Genove, La Spezie i Pise. Naravno, zaustavili smo se u Pisi i pogledali kosi toranj. Čudesan je, a Pisa je lijep gradić. Doista smo počeli uživati u slobodi svojega izleta. Nastavili smo kroz Livorno, posjetili Elbu, vratili se u Follonicu, gdje smo odlučili ostati nekoliko dana prije nego što nastavimo prema Rimu. Ali ni­ jedno od nas nije moglo ni zamisliti što nas je čekalo u Follonici. Našli smo lijep kamp u kojem se moglo kampirati u šato­ rima, ali i u kamp-kućici. Kamp nije bio jako popunjen, a upra­ vitelj je bio vrlo uslužan Talijan koji je dobro govorio engleski. Uputio nas je prema dijelu na kojemu se nalazilo tek nekoliko prikolica i šatora. Kad smo se parkirali, primijetili smo jednu ve­ ću obitelj koja se tu smjestila već ranije. Bilo je oko šest odraslih i otprilike osmero djece, i odmah su mi se svidjeli. Imala sam osjećaj kako su to dragi i dobri ljudi. Zatim smo raspakirali svoje stvari, ugodno se smjestili i počeli uživati u kampiranju i predivnu krajoliku. Bila sam vrlo sretna i opuštena. Prije, u Dublinu, dok smo još bili zaokupljeni odgojem svo­ jih sinova, Fran i ja često smo razgovarali o tome kako bi bilo lijepo maknuti se i nekamo otputovati. Fran je oduvijek želio imati kamp-kućicu. Nakon preseljenja u Španjolsku, neposredno nakon što sam se oporavila od ME-a, kupili smo jednu. A sad,
174

evo nas tu u ovome čarobnom dijelu Italije, usred ljeta i bez ika­ kvih obveza osim da u svemu uživamo. Nisam mogla ne promatrati obitelj koju smo na početku primijetili kad smo tek došli u kamp. Djeca su bila puna života, trčala su naokolo i igrala se, dok su odrasli očito uživali družeći se zajedno. Nisam mogla ne primijetiti dvojicu vrlo privlačnih muškaraca u toj skupini, a naročito jednog. Bio je nalik na Ro­ berta de Nira, ali je imao kosu straga skupljenu u konjski rep. Žene su bile otmjene i sve u svemu, izgledali su kao tipične tali­ janske obitelji. Drugoga dana ujutro, odšetala sam stazom koja je vodila do otvorenih polja i malog jezera. Našla sam zgodno mjesto na oba­ li i sjela. Počela sam razmišljati o proteklim četirima godinama svojega života — bilo je to čudesno putovanje i misli su mi se vratile do onog nevjerojatnog susreta s mojim malim prijateljem u okrugu Wexford i one tri želje koje mi je ponudio. Jesu li se ostvarile? Moja prva želja, da uspostavim čvršću povezanost s an­ đelima, svakako se ostvarila. Druga želja, da mi sin Jason postane pripravnik u svojoj struci električara, također se ostvarila. A treća želja, da jednoga dana imam svoj centar u kojem ću poučavati i širiti znanje koje mi kanaliziraju anđeli? Pa, ta je želja još bila na putu ostvarenja. Ali dok sam sjedila i uživala u toplini sunca, za­ hvalila sam svojem prijatelju vilenjaku i poželjela još jednu želju: zaželjela sam da svrati i posjeti me, ako se ikad zatekne negdje u blizini; nedostajao mi je. Zatim sam odlučila meditirati i istog trena u svijesti mi se pojavila sijeda, postarija žena. Njezina me energija malo potresla, a ona mi se činila zbunjena i prilično uznemirena. »Tko si? Što želiš?« upitala sam je. » J a sam tetka Maximusa, onoga s konjskim repom, koji kampira nedaleko tebe«, odgovorila je. Jako sam se iznenadila. »Što želiš od mene?« pitala sam. »Maximus je vrlo zabrinut. Imam poruku za njega. Molim te da mu je preneseš u moje ime.«
175

Navikla sam na anđeosko kraljevstvo i na to da duhovni svijet od mene štošta traži i zato uvijek dajem sve od sebe da im pomognem koliko mogu, ali činilo mi se da je taj zadatak bio izvan dosega mojih mogućnosti. »Ne poznajem tvojeg nećaka«, rekoh, »a i ne govorim ta­ lijanski. Tu sam na odmoru. Zaista mislim da ti ne mogu pomo­ ći.« Stara se dama tada povukla iz moje svijesti, ali imala sam jak osjećaj da to nije posljednje što od nje čujem. Navečer, poslije večere, počela sam spremati posuđe i pribor za jelo. Kad sam stavila vilicu na pladanj, iskočila je i pala na pod iza mene. Gotovo sam se onesvijestila! Onda sam pokušala staviti drugu na isti pladanj i dogodilo se isto. Taj put vilica je pala vrlo blizu Frana, koji je sjedio u ležaljci. »Što radiš? Zamalo si me pogodila«, reče on. »Ne znam. Ove dvije vilice jednostavno su skočile s plad­ nja. Mislim da to ima veze sa starom damom koja mi se danas ranije prikazala«, rekoh. »Ma, ne budi smiješna«, reče Fran. Ustao je, uzeo nekoliko noževa i vilica i počeo ih slagati na pladanj. Ali jedna je vilica iskočila, poletjela ravno preko Franova desnog ramena i pala na zemlju. Taj put smo oboje poskočili. Dobro, pomislila sam, ovo je previše; vrijeme je da ponovo razgovaram sa starom damom! Odmah sam se povukla u kamp-kućicu i počela meditirati. Smjesta mi se pojavila. »Pa, sad si zaista uspjela privući svu moju pozornost«, re­ kla sam. »Sto točno mogu učiniti za tebe?« »Maximus je u Italiji viši policijski dužnosnik«, odgovorila je. »Došao je u ovaj kamp zato što je na bolovanju. Jedan ga je policajac optužio rekavši da je učinio nešto što zapravo nije. U Italiji je to bio veliki skandal o kojem se mnogo pričalo, ali Maximus je dobar čovjek i nije učinio ništa loše. Moraš mu reći da se vrati na posao i da će se otkriti kako je policajac koji ga je optužio zapravo lagao, te će pasti u nemilost.« Trebalo mi je malo vremena da shvatim sve te podatke, ali
176

naposljetku sam rekla: »Dat ću sve od sebe da prenesem tvoju po­ ruku, ali ja ipak ne govorim talijanski i to će biti velik problem.« »Bog ima svoje puteve, poslušaj m e « , odgovorila je stara dama. Ta je večer bila lijepa, mirna i topla pa smo Fran i ja odlučili prošetati do jezera i plivati. Dok smo se približavali jezeru, ugle­ dali smo nekoliko ljudi u blizini maloga mola koji je bio sagrađen tako da se s njega može skakati u vodu. Kad sam ušla u vodu, pokraj mene je zaplivala mlada žena i pozvala i svoje prijatelje ko­ ji su sjedili na molu. Odmah sam prepoznala njezin sjevernoirski naglasak. Obje smo zaplivale i približile se u vodi. Rekla sam joj: »Vaš mi je naglasak poznat. Dolazite li iz sjeverne Irske.« »Da, sa sjevera sam«, odgovorila je. »Ali sad živim u Italiji s mužem.« Dok je govorila, shvatila sam da je moram zamoliti za po­ moć u vezi sa zahtjevom stare dame. »Govorite li talijanski?« upitala sam je. »Da, sad već tečno govorim talijanski«, rekla je. Kad smo izašle iz vode, upitala sam je mogu li s njom po­ vjerljivo razgovarati i pristala je. Ispričala sam joj sve o talijanskoj obitelji u kampu i zahtjevu stare dame. Isprva je izgledalo da je zabavlja sve to što joj govorim, a onda mi se učinilo da se želi što prije udaljiti od mene. »Mislim da vam ne mogu pomoći. Sve mi se to čini čud­ nim i zapravo me se ne tiče«, rekla je. Tada mi je u mislima bljesnula slika stare dame koja mi je dala osobnu informaciju o toj mladoj ženi. Spomenula je da mladi par proširuje svoju kuću i u detalje mi je opisala materijale koje koriste za izgradnju. To je ostavilo dojam na mladu ženu kad sam joj ispričala i odmah je pristala pokušati, i prenijeti staričinu poruku svojem ne­ ćaku Maximusu. Mlada žena zvala se Maria, i učinilo mi se da joj ne bi bilo drago kad bi joj suprug saznao u što se upuštamo. Ali otišle smo do talijanske obitelji u kamp, i dok smo se približavale, Maximus je izašao iz kamp-kućice, pogledao nas i nasmiješio se.
177

Iako nisam govorila talijanski, obratila sam mu se: »Maximus?« »Si«, odgovorio je. Pogledala sam Mariju i rekla joj: »Sad je sve na vama.« Ona se dala na dvominutno objašnjavanje onoga što sam joj ne­ tom ispričala dolje pokraj jezera. Mogla sam ponešto razumjeti od svega što je govorila, prema nekim prepoznatljivim riječima i njezinim gestama. Kad je završila, Maximus mi je prišao i srdač­ no me zagrlio. Jako se razveselio i odmah počeo okupljati obitelj oko sebe i prepričavati što je upravo čuo. Objasnio mi je, uz Ma­ rijinu pomoć, da je bio načelnik u talijanskoj policiji u Rimu, a problemi koje je imao s kolegom protežu se unatrag nekoliko godina. Taj je kolega pokvaren, a on je toga postao svjestan, zbog čega je medu njima došlo do nesuglasica i napetosti, i to takvih da je morao uzeti bolovanje i ozbiljno je razmišljao o tome da da otkaz. Ali sad kad je čuo što mu tetka poručuje — koja je navodno prešla u duhovni svijet prije četiri godine — osjećao se pomlađen i spreman vratiti se u Rim i boriti se za sebe. Nasmijao se kad je čuo za incident s vilicama koje su iskakale s pladnja i rekao da je to karakteristično za njegovu tetku koja je bila vatrena žena dok je bila živa. Te smo večeri pokraj jezera zapalili logorsku vatru i otvorili nekoliko boca vina. Maximusov prijatelj također je bio policajac i zvao se Giorgio. Upoznali smo se sa svima i ubrzo sam saznala kako je Maximus prolazio kroz vrlo teško razdoblje nakon lažne optužbe svojega kolege. Siroti je čovjek bio na izmaku snaga i sve je već počelo negativno djelovati i na njegovu obitelj. Sljedećeg dana kad smo trebali otići iz Follonice i krenuti prema Rimu, činilo nam se kao da se rastajemo od starih prijate­ lja. Grlili smo se i ljubili i obećali jedni drugima da ćemo ostati u kontaktu. Krenuli smo na sljedeću etapu puta do Rima — i dok smo u Follonici uživali i upoznali divne prijatelje, nažalost, to se ne može reći i za ostatak puta. Našli smo kamp odmah izvan grada,
178

a kako je bilo prilično kasno navečer, odlučili smo odmah otići na počinak, a sutradan ujutro poći u razgledavanje Rima. Od trenutka kad smo ušli u grad, imala sam vrlo loš pre­ dosjećaj o njemu. Mislim da je najbolji način da se to opiše kao prožimajući osjećaj potiskivanja. Energija toga grada bila je pri­ gušena, nije bila slobodna. Kad smo stigli do zidova Vatikana, nisam mogla ići dalje. Kao da mi je neki glas govorio da ono što leži s druge strane zidova nema u srcu najbolji interes za ljude. Također me svladala duboka tuga zbog tog mjesta i imala sam čudan osjećaj kao da je propuštena neka velika prilika. Nismo bili tamo ni sat vremena kad sam se okrenula Franu i rekla: »Ni­ malo mi se ne sviđa ovo mjesto. Želim se vratiti u kamp.« Ro­ đena sam i odgojena kao rimokatolkinja — iako sad nisam prak­ tična vjernica — i ne želim nikoga uvrijediti, ali to je iskren opis mojega iskustva u Rimu. Ne želim se nikad više vratiti u taj grad. Sve je krenulo nabolje kad smo se vratili u kamp. Jedva smo do­ čekali da ponovo krenemo na put. Odlučili smo ići u Firenzu. Oh, kakav je to divan grad! Pun fontana i lijepih kipova i jako se razlikuje od svakog mjesta koje sam ikad posjetila. Sjedili smo na Michaelangelovom trgu, pijuckali kavu u malim kafićima i uživali u odličnoj hrani. Bilo je božanstveno. Zatim smo produžili u Bolognu i dalje u Veneciju, gdje smo ostali dva dana. Ako ikad budete imali priliku putovati u svojoj kamp-kućici, od srca vam to preporučujem. Poseban je taj osjećaj slobode koju imate i to je doista drugačiji odmor. Možete si sami isplanirati praznike, ne vežu vas rezervacije hotelskih soba ni bri­ ga hoćete li uspjeti uhvatiti let za neko odredište. Krenuvši dalje, prenoćili smo u austrijskom gradiću Innsbrucku, koji se pokazao kao vrlo lijepo mjesto. U ovoj fazi puta zaključili smo da je vrije­ me za povratak, pa smo se okrenuli i krenuli natrag kroz Europu prema Španjolskoj. Međutim, dok smo se približavali Francuskoj, Fran je izne­ nada iznio jedan prijedlog. Htio je proširiti naše putovanje, jer želio je vidjeti plaže Normandije gdje su se na Dan D iskrcali
179

saveznički vojnici. Ranije, dok smo planirali taj put, nismo spo­ minjali mogućnost odlaska u Normandiju, ali Fran je dvadeset godina služio u irskoj vojsci i jako ga je zanimao Drugi svjetski rat i iskrcavanje na plažama. I tako, kad smo već bili na toj cesti, spremno sam pristala da produžimo putovanje i pođemo u Nor­ mandiju. Pokraj nas kao da su prohujali gradovi Lyon, Bourges, Nan­ tes, Rennes i Caen. Ali vrijeme nam nije išlo na ruku, naoblačilo se i počela je kiša dok smo se približavali Cherbourgu i Normandiji. Dok mi se energija Rima činila oštrom i ograničavajućom, osjećaji koje sam imala u Normandiji bili su potpuno drugačiji. U tom je području vladala nježnost i osjećaj slobode u zraku. To poslijepodne u Francuskoj bilo je sivo i kišno. Dok smo se približavali rtu što se uzdizao iznad plaže Utah, koja je bila jedno od glavnih mjesta za iskrcavanje Saveznika na Dan D, dogodilo se nešto neobično. Stotinjak metara ispred nas nalazio se stariji čovjek s plavom beretkom. Stajao je licem okrenut prema plaži. Kad se okrenuo i primijetio nas, vidjeli smo da su mu prsa prekrivena vojnim medaljama. Pogledao je ravno u Frana, ispravio ramena i salutirao. I Fran se odmah ispravio i uzvratio mu vojnički pozdrav. Bio je to dirljiv trenutak u kojem sam ostala bez riječi. Sa­ mo sam stajala i osjećala kako me preplavljuju osjećaji dok su se ova dvojica starih vojnika pozdravljala na tom neobičnom mje­ stu. Starac nam je počeo prilaziti, a kad se približio, mogli smo jasnije vidjeti redove medalji i plavu beretku. »Mislim da je brigadir«, reče Fran tiho dok nam je čovjek prilazio, a onda je ispružio ruku. Fran je imao pravo; pokazalo se da je muškarac bio brigadir u francuskom Pokretu otpora, a toga je dana bio na komemoraciji sa svojim suborcima. Dok sam živa neću zaboraviti sljedeće što se dogodilo dok smo stajali na rtu sa svojim novim prijateljem brigadirom i gle­ dali plažu Utah. S desne mi se strane materijalizirao anđeo s pre­ krasnom plavom treperavom energijom. Bila je vrlo slična onoj
180

arhanđela Michaela, ali to nije bio on. Anđeo nas je pogledao i nasmiješio se, a onda je rukama pokazao prema nebu pa sam pogledom slijedila njegov pokret. Ono što se dogodilo, ostavilo me bez daha. Pojavilo se veliko filmsko platno, baš kao u kinu, i ja sam sad kroz to platno gledala plažu ravno pred sobom. Dok sam gledala, oblaci su se razdvojili i snop sunčeva svjetla obasjao je plažu. Činilo se kao da se na nebu otvorio prozorčić iz kojega prodiru sjajne zrake. Dok sam promatrala taj prizor, vidjela sam stotine, a možda i više, sitnih energetskih bića kako pulsiraju, a sjaj njihovih nježnih boja, svjetloljubičaste, grimizne, plave i bi­ jele, prelijevao se preko cijele plaže i rta. Suze su mi navrle na oči. Potekle su, ali nisam ih željela potisnuti. Znala sam da su to duše vojnika koji su poginuli na plaži. Mogla sam im čuti glaso­ ve, uglavnom su bili Amerikanci i Kanađani. Bili su vrlo mladi. Brigadir je primijetio da plačem i da sam uznemirena. Polo­ žio je ruku na moje rame i pokušao me utješiti. Onda smo polako krenuli duž rta i došli do nekih bunkera koji su okruživali plažu. Pokušala sam ući u jedan, ali nisam mogla. Energija se promi­ jenila i osjetila sam paniku vojnika dok su bili zarobljeni u tim bunkerima. Bilo je to previše za mene i morala sam ustuknuti. Nastavila sam gledati dolje na plažu i postala sam svjesna raznih manevara koje su vojnici pokušali tog dana i kako su bor­ be postale žestoke i pogibeljne. Mogla sam čuti glasove časnika koji su zapovijedima poticali svoje ljude da krenu naprijed, ali posvuda je vladala potpuna zbrka i panika dok su vojnici poku­ šavali zadržati svoje položaje. Sigurno sam nešto naglas izgovorila jer se brigadir okrenuo Franu. »Vaša je supruga izvrsna vojna povjesničarka. Čini se kao da je i sama bila tu za vrijeme iskrcavanja«, reče on. Fran mu je tada pokušao objasniti moju povezanost s anđe­ lima i kako mi oni mogu pokazati događaje iz prošlosti i buduć­ nosti. Nisam sigurna koliko je on od toga shvatio, ali uzeo me za ruke, čvrsto ih stisnuo i suznih očiju poljubio u oba obraza. Tada se ponovo materijalizirao anđeo s blistavom plavom energijom. Gledao je nas troje, njegova energija je iskrila, a on
181

nam se srdačno smiješio. Zatim je progovorio: »Put u slobodu put je do tvojega srca.« To je bilo sve što je rekao, a nakon toga njegova je divna energija počela blijedjeti u sivilo tog poslijepodneva u Francuskoj. Nisam osoba koja se razumije u politiku, a ni povijest me baš osobito ne zanima, no to što se dogodilo tog poslijepodneva u Normandiji spada u jedno od najemocionalnijih i neobično poticajnih iskustava koje sam doživjela. Nikad ga neću zaboraviti. Još smo dva dana proveli na putu kući u Španjolsku, ali i kad smo bili na pragu svojega doma u gradiću Orihuela Costa, još sam bila pod dojmom onoga što se dogodilo u Normandiji. Ako bude Božja volja, voljela bih se jednoga dana vratiti u Norman­ diju. Anđeli nam uvijek na svoj način pomažu da naučimo nešto iz svoje prošlosti. Nezaboravan doživljaj u Normandiji pokazao mi je, a to nimalo ne čudi, kako su tamo tragično izgubljeni mnogi mladi životi. Ali imam i vrlo jasan dojam da sve to nije bilo uzalud te da je postignuta vrlo važna prekretnica u našoj po­ vijesti. Anđeo koji mi se toga dana pojavio, naglasio je kako je put prema slobodi put u naša srca. Postoje dva tipa slobode. Svi mi želimo biti fizički slobodni i čovječanstvo se od pamtivijeka bori za to pravo. Zar se nije i u Normandiji radilo o tome? Ali postoji i duhovna sloboda. Svi je mi također želimo, iako su neki od nas svjesni te činjenice više od drugih. Duhovna sloboda ne može se objasniti riječima; ona je izvan dosega riječi. Ali neobično je to što ja zaista želim svakome tko čita ovu knjigu prenijeti poruku da su ta predivna stvorenja svjetla, anđeli, dostupni svakom od nas kako bi nam pomogli ostvariti duhovnu slobodu još dok smo tu na zemlji. Mogu vam jamčiti da će svatko tko odvoji vrijeme i smiri se u svojoj sobi, pa makar desetak minuta na dan, i dopusti umu da se utiša i potpuno se prepusti anđelima, uskoro primiti neki znak. Možda se anđeo neće materijalizirati u sobi pred vama — a možda i hoće — ali zasigurno ćete vrlo brzo primiti neki znak.
182

Nježan glas u pozadini vašeg uma možda će izgovoriti neku ri­ ječ, dati savjet. A možda se pojavi i fizički znak. Sjećam se da, kad sam se tek počela otvarati anđelima, katkada bih razmišljala o nečemu prilično važnom, a koji put o nečem nevažnom, no upravo to bi se pojavilo preda mnom na televiziji ili bih o tome čula na radiju. Drugi put pak, dok bih čitala novine, pozornost bi mi privukao neki članak koji je u sebi imao poruku za mene. Što sam više vjerovala anđelima, takve su se stvari sve češće do­ gađale. Ideja da osoba mora imati nadnaravne sposobnosti, biti vidovita ili na neki način »blagoslovljena« da bi komunicirala s anđelima potpuna je glupost. A svatko tko vam pokušava reći da na neki način morate biti posebna osoba prije nego što ko­ municirate s anđelima, mora puno naučiti o tome što je istina o anđelima. Zar nije čudesno što su ta predivna stvorenja svjetla, koja potječu iz izvora svega — a to je Bog, uvijek pri ruci da nam pomognu, samo ako ljudi uspiju skupiti dovoljno vjere?

183

EPILOG

Anđeoski stihovi

J

edan vrlo važan vid mojega putovanja s anđelima, činjenica je da mi oni neprekidno prenose poeziju. Nemojte me pogrešno shvatiti, kad to kažem ne želim ni na koji način reći da sam veli­ ka pjesnikinja. Ne kažem čak ni da sam dobra pjesnikinja. Ono što kažem je da sam mnogo puta bila svjedokom utjehe i radosti koju su ljudi primili kad bih im predala anđeoske stihove — to je nešto posebno. Možda bi bolji izraz za sve ono što mi anđeli daju bio »anđeoski stihovi«. Iako su mi tijekom proteklih godina mnogi anđeli dali div­ ne pjesme, čini mi se da se troje anđela posebno specijaliziralo za poeziju. To su Rebecca i Lana, koje se uvijek pojavljuju zajedno, i anđeo Jonathan. Isprva kad su mi Rebecca i Lana rekle da će mi se obraćati kroz poeziju, pomislila sam: » O , to će sigurno biti sve vedre i šaljive pjesme«, jednostavno zato što su i Rebecca i Lana vrlo smiješne i zabavne. Ali pokazalo se da nisu sve pjesme bile protkane humorom. One su mi zapravo dale, prema mojem mišljenju, neke od najljepših, najjednostavnijih i najosjećajnijih pjesama. Mnogi ljudi kažu da je ta poezija djetinjasta i ja se sla­ žem s njima: djetinjasta je, jednostavna i vrlo nedužna. Jedanput sam upitala anđele koja je svrha sve te poezije. Bi185

lo je to u vrijeme kad su mi davali mnogo pjesama, toliko mnogo da mi je to predstavljalo prilično veliki zadatak da ih sve upijem i zapišem. » D a bismo iscijelili ljude i donijeli im utjehu« bio je od­ govor koji sam dobila. Od toga dana nisam ništa više pitala o količini poezije koju mi donose, ali bila sam svjedokom brojnih iscjeljenja i utjehe koje su mnoge pjesme podarile ljudima na mnogo različitih načina. Neko sam vrijeme samo bilježila pjesme na papir, napisala datum i sat kad su došle, pa sam ih spremila. Ako su mi neke pjesme nešto osobno značile, dala bih koju uokviriti i objesila je na zid kod kuće. Ako su bile namijenjene nekoj određenoj osobi, pobrinula bih se da ta osoba dobije pjesmu. No jednog su mi da­ na anđelice Rebecca i Lana skrenule pozornost na svu tu poeziju što je dolazila iz anđeoskog kraljevstva. »Pjesme nisu namijenjene tome da ih držiš podalje od lju­ di. Nemoj ih skrivati, nego ih proslijedi dalje.« Rekle su mi to prilično strogim glasom, što je bilo neobično za njih. Objasnile su mi da je svaka pjesma zapravo namijenjena nekom pojedincu. Neke su bile namijenjene osobama koje nisam nikad srela i koje neću nikad upoznati, ali anđelice su mi također objasnile da će jednoga dana sve te pjesme biti objavljene i tako dostupne širem čitateljstvu. Kako ili kad, nisam znala — a one nisu rekle. Pjesme mi dolaze u svako doba dana i noći, u bilo kojoj si­ tuaciji ili na bilo kojem mjestu. Vrlo često u svijesti mi se samo pojavi prvi stih, a onda se uputim na neko mirno mjesto gdje mogu zapisati ostatak. Bilo je slučajeva da mi pjesme dolaze dok kosim travu u vrtu ili dok perem rublje. Sigurna sam da su mnogi ljudi pomislili da sam luda kad bih potpuno neočekivano uzvi­ knula: »Gdje su mi olovka i papir?« a onda bih odjurila u svoju sobu! Zbog nekog razloga neke pjesme pamtim nakon što ih pri­ mim. Sjećam se kako su mi anđeli jedanput dali divnu pjesmu koja se odnosila na mlađeg bratića mojega supruga. Taj je mladić upravo počinjao karijeru kao glumac, a pjesma je došla od nje­ gova djeda, preko anđela. Naslov joj je Za zvijezdu koja se rada:
186

Kad unuk mi se rodi U oku sjaj mu bi Čaroliju na dar dobi I sposobnost da poleti. Da leti s pticama I anđelima iz raja Jer on zvijezda je na nebu, Zvijezda puna sjaja. Poseban dobio si dar Da platno čar im bude I radost ljudima nosiš Sto svaki novi prizor žude. Na daleki te vodi put Čak iznad sokolova gnijezda Talent što u tebi jest, Jer na nebu ti si zvijezda. Al' na svakoj stopi puta Odsad pa do kraja vremena Vjeruj u djeda svog, Djeda svog Jema.

Evo još jedne pjesme koju sam dobila od anđela. Mislim da je divna i refleksivna, i govori o jednostavnoj istini da Bog već pre­ biva u svima nama. Zove se Soba s pogledom. Pitam se često što bih učinila Da sobu s prekrasnim pogledom imam? Bih li sjedila dokasna I gledala zvijezde Kako mi lagano u srcu trepere? Ili bih uhvatila trenutak Ljepote vani I živjela svaki dah dok Uz planine prolaze mi dani? Bih li gledala daleko U daljine i dalje I osluškivala spokoj Sto daljina šalje?
187

Ali treba li mi zaista soba s pogledom? Jer nju već U sebi imaš. U tvojem se lijepom srcu skriva I prozor je prema svjetlu, Iz tame.

Voljela bih spomenuti i jednu vrlo posebnu pjesmu koju sam primila iz duhovnog svijeta. I opet, odnosi se na jednu Franovu rođakinju. Dobila sam je od četrnaestogodišnje djevojčice Sinead, a pjesma je posvećena njezinoj majci Maggie, Franovoj sestrični. Jednog sam se jutra probudila i zatekla neku ženu kako stoji uz moj krevet. Bila je u društvu s jednim gospodinom i djevojči­ com. Upitala sam ženu tko je, a ona mi je odgovorila da se zove Peggy i da je jedna od Franovih tetaka. Predstavila mi je svoje suputnike, gospodin je bio njezin suprug, a djevojčica, unuka Sinead, i oboje su bili s njom u duhovnom svijetu. Primijetila sam da unuka drži baku za ruku i pomislila sam da su zacijelo bile vrlo bliske dok su bile ovdje na fizičkoj razini. Peggy je nastavila govoriti i objasnila mi da ima kćer Ma­ ggie, koja je živa, te da želi da Maggie sazna kako su joj majka, otac i kći apsolutno dobro u duhovnom svijetu. Također sam primijetila da je žena u ruci držala zlatnu na­ rukvicu koju je njihala preda mnom i smješkala se. Nisam ra­ zumjela što bi narukvica trebala značiti, sve dok nisam predala poruku njezinoj kćeri. Iako Fran već dosta dugo nije vidio svoju sestričnu Maggie, pošao ju je tražiti i naposljetku je i našao. Kad joj je prenio vijest da su članovi njezine obitelji zajedno u svijetu duhova i da im je dobro, bila je presretna. Fran ju je upitao i za značenje naru­ kvice koju je njezina majka držala, a Maggie mu je objasnila da je nakon što je Sinead preminula, njezin otac kupio dvije zlatne narukvice. Jednu je dao njoj, a drugu njezinoj majci, Peggy, koja je u to vrijeme još bila živa.
188

Nedugo poslije posjetile su me Peggy i Sinead dok sam sje­ dila u vrtu iza kuće. Ovaj put govorila je Sinead i dala mi pre­ krasnu pjesmu za svoju majku Maggie. Zove se Mama, tako mi nedostaješ. Mama, da vratiti se mogu U onaj dan bremeniti Anđele bih zamolila Da dopuste mi ostati. Ispružila bih ruke I rekla: Ne dajte da idem Tu mi je mati i zato ostajem. No, anđeli znahu što najbolje je za me I rekoše da snažna biti moram I to snažna za te. Uzimamo dijete, jedno od najboljih, Izabrao ju je Bog Da anđeo utjehe bude. Javit će ti se i doći Kad nesigurna si i sama I u uho šapnut Tu sam, mama. Mama, osluhni i glas ćeš čuti moj Melodiju slatku, što je uvijek izbor tvoj. Svaki dan ti pjevam, Čak i dok se moliš, Zato, majko, osuši suzu dragu, Jer na nebu tu sam i tu na tvojem pragu. A kad pokucam ti na vrata Shvatiti ćeš tad, Mama, bila si posebna Ti i ja i sad. Vjerujem da je ova jednostavna pjesma krasna ilustracija toga da ljubavna povezanost nikad ne umire između ljudskih bića, ako smo otvoreni duhovnim impulsima. Evo druge divne pjesme koja govori o veličanstvenosti prirode i Boga. Zove se Duhovi u dašku vjetra.

189

Šećem i udišem miomirisan zrak, Slušam pjev ptica što ispunjava zrak. Gledam stabla i čine me sretnom Dok nježno se njišu na povjetarcu ljetnom. Osluškujem stope svoje i korak sitan Zvuče poput pjesme i imaju ritam. Taj šapat samo je za me, shvaćam, Dok nježno sa svime koračam. Taj zrak što život ti daje udahni, osjeti mu ćuh, U sebi osjeti kako miče se duh. Osluškuj ga dok u korak te prati, On s prirodom je jedno baš kao i ti. Slušaj što zbori dok vjetar riječi mu nosi O putovanju prema unutra da saznaš tko si. Korak svoj cijeni i znaj da vrijediš Jer s prirodom si jedno Dok put svoj slijediš. Znam da je mnogim ljudima vdo značajno i važno sve što je po­ vezano s iscjeljenjem, bilo da se radi o njima samima ili o njiho­ vim dragima. Evo jedne prekrasne kratke pjesme koja mi je došla jednoga dana, a divan je način kako zamoliti za iscjeljenje. Zove se Molitva prije iscjeljenja. Dragi anđele iscjeljenja Dopusti da sjedim do tvojih nogu I daj mi snage Da s tobom raditi mogu. Svoju energiju kroz moje ruke vodi Da svojom snagom Iscjeljivati mogu. Svakodnevno ostati uz mene pokušaj I dok se molim, slušaj. Strahova me oslobodi na kraju dana Da istinski raditi mogu sa svima vama. Slijedi lijepa pjesma koju mi je donijela anđelica Rebecca. Zove se Ljubav anđela.
190

Ljubav anđela Prekrasna je stvar On iz svjetla dolazi Što nikad ne blijedi I vjeru ti snaži U ono što znaš i vrijedi. Hrabrost ti daje Da gordo stojiš Odluke prave biraš I izbjeći pad nastojiš. A u svemu što činiš Dok on te vodi Ljubav anđela je čudo tvog bića. Ova mi je pjesma došla jednoga dana dok sam tiho sjedila pokraj male rijeke. Zove se Moj Gospode. Sjedim i upijam ljepotu Vani pod stablom sjenatim Dok rijeka u blizini teče Ja valiće joj pratim. U krošnjama pjevaju ptice Lahor mrsi mi kosu I tiho zamišljena sjedim. Kad ti bi sad bio tu Sto učinila bih tada? Možda bih se skrila Plaha bila u tvojoj blizini Ili bih te pozdravila S blistavom iskrom u oku. Sto bih stvarno učinila Zar je to doista važno? Jer govori mi rijeka Da istovjetna je s tobom Tečeš kao svjetlost meka Uza me ti rijeka si svjetla Sto blago mi se smiješi U noći između zvijezda I misli mi razriješi Sto duboko u meni se roje
191

Ti odgovor mi daješ Sto već u mojem umu jest Zato moj Gospode Tu uza me sjedni, molim te, Pod krošnju, usred ljepote. Na kraju, evo jedne od mojih najdražih pjesama. Zove se Dodir anđela. Anđeo me dodirnuo Danas to bi Pokucao je na vrata i kroz prozor virnuo. Kročio je unutra I na stolac sjeo A prekrasna svjetlost sve prekri, kao veo. Reče da dolazi iz plavetnila neba Da živi s nama do kraja života, ako treba. Hodat će uz nas duž puta Da pomogne nam rasti na svakoj stopi puta. On prekrasan je anđeo Čije prekrasno svjetlo mami I sja poput zvijezda U noćnoj tami. On prijatelj je divan Koji s tobom putuje Dok stazom života kročiš Koja te spremna očekuje. Kad te anđeo dodirne Jedno znaj To je kao kad svjetlo se zapali I izvana prema unutra prodre proplamsaj.

192

ZAHVALE

Zauvijek ću biti zahvalna na ljubavi i potpori anđeoskog kra­ ljevstva koje je moj život usmjerilo prema novu načinu razmiš­ ljanja i življenja. Bez toga ova knjiga nikad ne bi bila napisana. Također bih voljela zahvaliti predivnoj svjetlosti koja je ušla u moj život tako da mogu napisati ovu priču, mojem predivnom i dragom prijatelju Niallu Bourkeu. Uvijek ću ti biti za­ hvalna. Voljela bih zahvaliti i izdavačkoj kući Hachette Ireland i prekrasnim ljudima koji tamo rade, zato što su vjerovali u ovu priču i pomogli mi da je iznesem na svijet. Predivnim ljudima koje sam putem srela, osobito mojoj sestri Elaine koja mi je bila predivna mentorica. U trenucima sumnje uvijek me ohrabrivala da nastavim dalje i ona je prekra­ sna svjedost u mojemu životu. Predivnoj posadi i osoblju na Oscaru Wildeu iz Irskih tra­ jekata, koji su mi približili putovanje morem na jednoj novoj razini, a posebnu zahvalu upućujem mojoj prekrasnoj prijatelji­ ci Pauli. Zahvaljujem i mojim predivnim sinovima Jasonu i Dwayneu, na njihovoj ljubavi i razumijevanju kad je svijet anđela ušao u njihove živote. Hvala i njihovim dragim partnericama Maire i Dearbhli. A zahvaljujem i svojem predivnom suprugu

Franu na svoj njegovoj ljubavi, potpori i ohrabrivanju te shva­ ćanju koliko mi je ovo putovanje s anđelima bilo važno. Bez njega to bi putovanje bilo nemoguće. Naposljetku, moram spomenuti i svoje lijepe i divne pse koji su putovali sa mnom na ovom putovanju i uvijek bili prisutni uza me. To su Cassie Coco koja još putuje. I Kissy i Holly koje sad žive s anđelima. Ljubav i svjetlost
FRANCESCA BROWN

194

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->