You are on page 1of 14

SADRŽAJ

1. UVOD………………………………………………………………………………..2 2. EMOCIONALNA KOMPETENCIJA I SAMOREGULACIJAU DJETINJSTVU...3 2.1. Emocionalna kompetencija……………………………………………………...3 2.1.1. Emocionalna kompetencija u djetinjstvu …………………………………4 2.2. Samoregulacija u djetinjstvu……………………………………………………5 2.2.1. Samoregulacija i privrženost ………………………………………….….6 2.3. Umijeće emocionalne kompetencije…………………………………….……...7 3. PRIJATELJI, DIPLOMATI I VOĐE U VRTIĆU…………………………….…..... 9 3.1. Višestruke inteligencije…………………………………………………….......9 3.2. Interpersonalna inteligencija na djelu………………………………….………11 4. ZAKLJUČAK ……………………………………………………………...………..13 5. LITERATURA………………………………………………………………...…….14

1. UVOD
Emocije su jedan od važnijih čimbenika koji utiču na cjelokupno funkcioniranje pojedinca, pa tako i djece. Stoga je važno voditi računa o svom emocionalnom stanju tj. poticati pozitivne emocije, a kontrolirati negativne. Djeca od rođenja, u interakciji sa okolinom, pokazuju svoje osjećaje, te uče prepoznavati i kontrolirati emocije. Od izuzetne je važnosti kod djece razvijati vještine razumijevanja vlastitih, ali i tuđih osjećaja. Djecu još od najranije dobi treba pripremati i razvijati kod njih vještine koje će im pomoći da pravilno postupaju u određenim situacijama . Kroz seminarski rad nastojat ću objasniti što je to emocionalna kompetencija i samoregulacija, kako se razvijaju u djetinjstvu, koja su to umijeća ili sposobnosti emocionalne kompetencije te zašto je važna samoregulacija emocija kod djece. Nadalje ću objasniti zašto je interpersonalna inteligencija značajna za emocije i koje uloge mala djeca najčešće „igraju“ u interakciji s drugima.

2

2.

EMOCIONALNA KOMPETENCIJA I SAMOREGULACIJA
U DJETINJSTVU

2.1. Emocionalna kompetencija Općenito pojam član neke zajednice. Saarni emocionalnu kompetenciju određuje kao demonstracija samodjelotvornosti u društvenim tansakcijama koje izazivaju emocije što znači da ljudi reagiraju emocionalno, ali istodobno i strateški primjenjuju svoje znanje o emocijama i svoju emocionalnu izražajnost u odnosima prema drugima. Pomoću emocionalne kompetencije možemo odrediti koje su sposobnosti i umijeća povezani s emocijama, a koje su potrebne ljudima kako bi se mogli suočiti s određenim problemima i iz njih izaći raznovrsniji, prilagođeniji, djelotvorniji i samopouzdaniji. Emocionalne kompetencije predstavljaju emocionalni razvoj kod svih dobnih skupina i često znače „činiti ono što je ispravno“. Jasno je kako djeca, mladi ili odrasli mogu emocionalno kompetentnije funkcionirati od drugih npr. svojih vršnjaka jer iskazuju sposobnosti povezane s osjećajima koje su bolje prilagođene specifičnom kontekstu u kojem se u određenom trenutku zateknu. Emocionalna kompetencija neodvojiva je od kulturnog konteksta. Biološki nas je evolucija učinila emocionalnim, ali naša uronjenost u odnose s drugima osigurava raznovrsnost emocionalnih iskustava, suočava nas s emocionalnim izazovima i vrelo je načina na koje priopćujemo naša emocionalna iskustva drugima. (prema Salovey, Sluyter 1999.) Takšić, Mohorić i Munjas (2006.) navode da je potrebno razlikovati emocionalnu inteligenciju kao sposobnost i emocionalnu kompetenciju kao osobinu ličnosti, odnosno emocionalna kompetentnost osobe ne mora uvijek točno preslikavati razinu njezine emocionalne inteligencije. Ovo se nadovezuje na početnu ideju o razlozima postojanja kompetencije možemo opisati kao skup znanja, vještina i

vrijednosti koje su nužne za svakog pojedinca da bi mogao djelovati i biti uspješan kao

3

emocionalne inteligencije u kojoj se ističe važnost emocionalnih kompetencija u svakodnevnom životu ljudi.( Sindik, 2010.) 2.1.1. Emocionalna kompetencija u djetinjstvu U ranom djetinjstvu djeca u interakciji sa svojim roditeljima, definiraju i modificiraju svoje izražavanje emocija, oponašaju roditelje i tako stvaraju obiteljske obrasce ponašanja. Uz primarne emocije, koje se javljaju vrlo rano nakon rođenja, u drugoj polovini druge godine života, djeca postaju svjesna svog emocionalnog ponašanja, te uče složenije emocionalne procese, koji su preduvjet za razvoj djeteta. Između druge i treće godine djeca, u skladu sa stečenim i do tada naučenim standardima i normama ponašanja, razvijaju složenije emocije ponosa, krivnje, stida, zbunjenosti i prkosa. U predškolskoj dobi raste dječje prilagođavanje na situacije iz okoline. Djeca koja su ovladala svojim emocionalnim doživljajima smatraju se emocionalno kompetentnim. Djeca rano nauče identificirati emocije, ali im je potrebno određeno vrijeme da integriraju informacije iz različitih izvora, da nauče potiskivati nepoželjne emocionalne izraze, te da nauče kako diferencirati svoje osjećaje da bi udovoljili očekivanjima okoline. Manja djeca imaju problema sa razumijevanjem mješovitih emocija, poput tuge i sreće, ali već sa četiri godine mogu ove emocije razlikovati, a sa pet godina počinju usvajati njihovo značenje u određenoj situaciji. Emocionalna kompetencija, dakle, uključuje dječju sposobnost prikrivanja emocija. Pokazatelji dobrog emocionalnog stanja djeteta su dječja sposobnost kontroliranja širokog spektra emocionalnih doživljaja i prikladnih reakcija u tim emocionalnim situacijama. Hoće li dijete biti emocionalno kompetentno ili ne, zavisi od njegove sposobnosti regulacije emocija, poznavanju i razumijevanju okoline, socijalnim vještinama, te od sposobnosti djeteta da se ponaša u skladu sa tim spoznajama. Kompetentno dijete može iskoristiti poticaje iz okoline i dijete pripada Djeca koja razumiju tuđa emocionalna stanja, bolji su učenici, imaju manje internaliziranih i eksternaliziranih problema u ponašanju, tjelesno su zdravija, imaju postići dobre razvojne rezultate koji omogućavaju zadovoljavajuće i kompetentno učešće u zajednici kojoj

4

jače samopouzdanje i veće povjerenje u okolinu. Ta djeca razvijaju dublja prijateljstva, kvalitetnije upravljaju svojim emocijama, a nakon stresa brže se oporavljaju

2.2. Samoregulacija u djetinjstvu Samoregulacija je sposobnost upravljanja vlastitim postupcima, mislima i osjećajima na fleksibilne načine tako da se naša djelotvornost poveća. Drugim riječima samoregulacija je sposobnost kontroliranja emocija. Osobe koje su svladale samoregulaciju: razmisle prije no što djeluju, neće dopustiti da postanu previše ljuti ili ljubomorni, nisu impulzivni već se njihove karakteristike promišljenost, integritet te sposobnost zalaganja za sebe, takve osobe imaju sposobnost reći NE,… Samoregulirani pojedinac služi se sa svojim emocionalnim reakcijama kao vodiljama za djelovanje i za djelotvorno postupanje u odnosima. Regulacija emocija uključuje prikrivene, kao i jasno izražene, strategije promjena u intenzitetu i trajanju emocionalnog iskustva i izražavanja emocija. Sposobnost regulacije emocija razvija se u ranom djetinjstvu iz interakcije s članovima obitelji, odnosno primarnim skrbnicima, i iz dječjeg prirođenog temperamenta. Dijete u interakciji s okolinom nauči modificirati svoje emocije, nositi se s frustracijom, uživati u drugima, prepoznati opasnost, prevladati strah i tjeskobu kako bi postiglo uspješno interpersonalno funkcioniranje. Mnoga istraživanja su pokazala da emocionalna komunikacija majki i njihove djece utiče na dječji socijalni i emocionalni razvoj. U razdoblju prve godine dječjeg života majka-otac reguliraju dječje emocije. Međutim, nešto kasnije, dijete razvija proces samoregulacije, počinje misliti o događajima, te pronalazi različite načine njihove samoregulacije i interpretacije. Proces samoregulacije odvija se kroz proces procjene događaja, vrednovanja konteksta te odabira i kontrole emocionalnog izražavanja i ponašanja. Kako djeca sazrijevaju, njihov kapacitet samoregulacije odražava njihovu rastuću kognitivnu složenost i stupanj u kojem primaju odgovarajuću podršku i savjete za životne izazove. Mlađe dijete će vjerojatno pomoć tražiti od svojih skrbnika, a starija

5

djeca od svojih vršnjaka i uspoređivati se sa drugima. Ta usporedba sa drugima predstavlja mnogobrojne izazove za dijete koje je nekoć bilo samopouzdano. Takve usporedbe znače da djeca počinju ocjenjivati sebe, svoje talente i sposobnosti. Međutim, mogu dovesti i do osjećaja neuspjeha ili poniženja. Ta iskustva zahtijevaju samosvjest, a osjećaji srama ili tjeskobe razvijaju se kad se uspoređuju s njihovim manifestacijama u predškolskom razdoblju. U razvoju samosvjesnih emocionalnih iskustava djeca pokušavaju prevladati iskustvo svoje ranjivosti tako što mijenjaju izražavanje tih emocija. Kada govorimo o dječjim emocijama i reakcijama, neophodno je spomenuti i dječji temperament koji dovodi do individualnih razlika među malom djecom i koji može utjecati na cjelokupno psihološko prilagođavanje djeteta okolini. Prema vodećim teorijama temperamenta, motoričkoj temperament čine biološke, individualne emocija, a uz razlike u emocionalnoj, samoregulaciji određenih okolinu,

karakteristike temperamenta predstavljaju glavne prediktore dimenzija ličnosti. Uz obitelj, jedan od najvažnijih utjecaja na djetetovu emocionalni razvoj u predškolskoj dobi imaju vršnjaci i odgajatelji. Dječja interakcija sa vršnjacima u igri, u predškolskoj ustanovi, doprinosi socijalnoj kompetenciji, psihosocijalnim vještinama ponašanja i manjoj agresivnosti. Mala djeca, koja nisu razvila primjerenu privrženost sa odraslim osobama, pokušavaju nadomjestiti te nedostatke u odnosima sa vršnjacima, čime postaju ovisni o prihvaćenosti vršnjaka i njihovim utjecajima u toku djetinjstva. Djeca koja su u predškolskoj ustanovi uključena u složenije igre i aktivnosti ponašaju se manje agresivno i povučeno, što upućuje da je veliki utjecaj vršnjaka na dječji emocionalni razvoj i kompetenciju. Regulacija emocija ima važnu ulogu u procesu socijalizacije, a ako dijete nije osposobljeno da regulira emocije to će negativno uticati na interakciju djeteta sa okolinom i usvajanje socijalnih normi i pravila ponašanja. Kontroli dječjeg ponašanja doprinose dječje sposobnosti upotrebe govora, samostalno kretanje i razvojne promjene u dječjoj neurofiziologiji.

2.2.1. Samoregulacija i privrženost

6

Privrženost je čvrsta emocionalna veza između djeteta i odrasle osobe (skrbnika; najčešće majke). Privrženost je najvažniji razvojni aspekt u životu djeteta u okviru njegovog emocionalno-socijalnog razvoja do druge godine života. Za uspostavljanje privrženosti odgovorna je okolina koja djetetu osigurava nazočnost i brigu barem jedne odrasle osobe koja će zadovoljavati djetetovu potrebu za toplim fizičkim kontaktom (dodir, grljenje, maženje...) i za brigom i njegom, i time mu pružati osjećaj sigurnosti. Ta prva iskustva u odnosima pružaju temelje na kojima djeca kasnije grade svoje odnose sa širom okolinom. Dijete, ovisno o reakcijama odrasle osobe kojoj je privrženo, može razviti zdravu (sigurnu) privrženost ili nekvalitetnu privrženost (tzv. izbjegavajuću ili anksioznu). Kad dijete razvije sigurnu i stabilnu privrženost, ono će u budućnosti graditi pozitivne i čvrste veze s drugim osobama i odnos povjerenja prema okolini. Majka ili drugi skrbnik koji je psihološki nedostupan i ne reagira na emocionalne potrebe djeteta, potiče u djeteta razvoj izbjegavajuće privrženosti, dok okolina koja ponekad odgovara na dječje potrebe za blizinom i emocionalno je dostupna, a ponekad je nedostupna i kažnjavajuća, razvija u djeteta tzv. anksioznu privrženost.
(http://www.roda.hr/article/read/razvoj-privrzenosti)

2.3. Umijeće emocionalne kompetencije Emocionalna umijeća počinju u roditeljskom domu, dobrim odnosnom između roditelja i djece. Umijeća uključuju emocionalne i društvene kompetencije kao što su: samosvijest o osjećajima i upravljanje njima, kontrola poriva, empatija i uživljavanje, te suradnja i mirno rješavanje sukoba. Emocionalne kompetencije su blisko povezane se kulturnim vrijednostima. Umijeća emocionalne kompetencije u mnogo čemu su odraz koncepcija npr. zapadnjačkih društava o tome „kako emocije djeluju“. Posljednjih godina izvršena su mnoga istraživanja relevantna za umijeća i sposobnosti emocionalne kompetencije prema kojima su izvedena slijedeća umijeća emocionalne kompetencije: 1. osviještenost vlastitih emocionalnih stanja, uključujući i mogućnost da se iskuse višestruke emocije, a na zrelijim razinama svijest o tome da se zbog nesvjesne dinamike ili selektivne nepažnje ne mora biti svjestan vlastitih osjećaja

7

2. sposobnost uočavanja tuđih emocija i to ne temelju situacijskih ili izražajnih signala koji posjeduju stanovit stupanj kulturološkog konsenzusa glede njihova emocionalnog značenja 3. sposobnost upotrebe vokabulara emocija i izraza dostupnog u nečijoj (sub)kulturi, a na zrelijim razinama sposobnost usvajanja kulturalnih scenarija koji povezuju emociju s društvenim ulogama 4. sposobnost za uživljavanje i suosjećanje s tuđim emocionalnim iskustvom 5. sposobnost shvaćanja da unutarnje emocionalno stanje ne mora nužno

odgovarati vanjskom izrazu i u nas i u drugih, a na zrelijim razinama, sposobnost razumijevanja da nečije emocionalno-izražajno ponašanje možda utječe na druge te sposobnost da se to uzme u obzir u vlastitim samoprezentacijskim strategijama 6. sposobnost prilagodbenog nadzora nad zazorljivim ili neugodnim osjećajima upotrebom samoregulatornih strategija koje pojačavaju intezitet ili vremensko trajanje takvih emocionalnih stanja svijest 7. svijest da su ustroj ili priroda odnosa djelomice određeni kvalitetom emocionalne komunikacije unutar odnosa
8. sposobnost emocionalne samodjelotvornosti: pojedinac smatra da se, sve-u-

svemu, osjeća kako se želi osjećati (Salovey, Sluyter 1999.) Navedene sposobnosti emocionalne kompetencije dinamične su i međusobno ovisne. Međuovisnost se javlja u emocionalnom razvitku i može poslužiti za poboljšanje emocionalnog funkcioniranja djece koja se smatraju izložena riziku neprilagođenosti. Djeca koja su socijalno kompetentna i samopouzdana služe se sposobnosti emocionalne kompetencije za samoregulaciju (prisjetimo se definicije ; upravljaju svojim postupcima, mislima i osjećajima na prilagodben i fleskibilan način u raznim kontekstima, iskazuju samodjelotvornost, samopouzdanje i osjećaj povezanosti s drugima) odnosno poštuju vlastito emocionalno iskustvo, bez obzira na to jesu li veseli, prestrašeni ili tužni i dopuštaju si poštovati sami sebe. (prema Salovey, Sluyter 1999.)

8

3. PRIJATELJI, DIPLOMATI I VOĐE U VRTIĆU

3.1. Višestruke inteligencije Gardnerova ideja višestrukih inteligencija iznosi da ljudi posjeduju mnogo raznih tipova inteligencije, svaki pojedinac ima određenu razinu među različitim inteligencijama, koju je životom razvio. Širok raspon sposobnosti koje čovjek ima Gardner je uspio odrediti pomoću grupiranja ljudskih sposobnosti u 8 širokoobuhvatnih kategorija ili "inteligencija" (Slika 1)

Slika 1: Kategorije Gardnerove višestruke inteligencije.

Upoznavanje sa višestrukom inteligencijom je važno prije svega zbog boljeg upoznavanja onoga što djeca ili odrasli lakše ili teže mogu uraditi upravo zbog stupnja zastupljenosti određenih vrsta inteligencija. Ono što je važno naglasiti je da djecu treba još u ranom djetinjstvu izložiti različitim poticajima, stimulativnom okruženju i aktivnostima koje će postići razvoj svih ili nekih inteligencija. Treba imati na umu da sva djeca ne mogu biti jednako uspješna u svim aktivnostima. Upravo je to ono što određuje njihovu individualnost i čini ih drugačijim od druge djece. Kako djeca odrastaju, stječu više iskustva i uspostavljanju više interakcije sa ljudima i predmetima iz svog okruženja tako i više dolaze do izražaja njihova interesa i mogućnosti. Uloga

9

odraslih je da stvore okruženje koje potiče razvoj svih inteligencija, ali također treba procijeniti u čemu je dijete veoma uspješno. Na taj način dijete još u ranom djetinjstvu otkriva koje su njegove jače ili slabije strane. Tako se lakše mogu izbjeći situacije koje frustriraju ili obeshrabruju djecu. Dijete treba situacije i aktivnosti u kojima ono samo dolazi do saznanja u čemu je uspješno ili manje uspješno. Sve to vodi ka stvaranju pozitivne slike o sebi i višem stupnju samopoštovanja. (http://www.djetinjstvo.ba/index.php/od-trece-do-seste-godine/109-devet-vrstainteligencije#Devet vrsta inteligencije)

Među navedenim kategorijama višestrukih inteligencija Gardner izdvaja dvije dvije povezane, ali odvojene inteligencije: interpersonalnu i intrapersonalnu za koje kaže da razvijaju sposobnost upravljanja vlastitim, kao i tuđim osjećajima. Intrapersonalna inteligencija podrazumijeva tendenciju o sposobnost ljudi da su više okrenuti sami sebi, jer dobro poznaju sebe i imaju dobru ideju o tome tko su i što mogu. Osobe kod kojih je ova inteligencija razvijenija svjesniji su svojih osjećanja i mogu bolje da razumiju sebe nego što to drugi mogu. Sposobni su da zacrtaju lične ciljeve, razmišljaju o svojim iskustvima i uče na njima, provode vrijeme duboko razmišljajući o onome što je njima važno i razmišljajući o svojoj budućnosti. Preferiraju aktivnosti koje mogu izvoditi sami. Djeca trebaju mnoštvo prilika da: provode više vremena u promišljanju o onome što se dogodilo i o naučenom, individualna promišljanja o tome kako se došlo do određenog rješenja, se bave meditacijom, radeći samo-procjenu ličnih ili grupnih ciljeva, određivanjem sopstvenog stila učenja, savladavanjem osnovnih koraka u boljem donošenju odluka i sl. Međutim za upravljanje emocijama, ali nije ograničena njima, zaslužna je

interpersonalna inteligencija, tako da ćemo se više bazirati na nju. Sastavnice interpersonalne inteligencije obuhvaćaju sposobnost dobre interakcije s drugim ljudima te razlikovanje njihovih raspoloženja i temperamenata, sposobnost percepcije stanja, motivacija i osjećaja drugih ljudi. Te sposobnosti omogućuju odraslima da interpretira osjećaje i postupke drugih ljudi i da djeluje u skladu s tim spoznajama . Osobe kod kojih je izražena interpersonalna inteligencija: lako upoznaju ljude i sklapaju prijateljstva, uživaju promatrajući ljude i analizirajući njihov govor tijela, uživaju u grupnim aktivnostima i živim razgovorima, dobro organiziraju aktivnosti za sebe i druge, znaju

10

pobuditi interes kod ostalih za neki zajednički posao, brinu o tome što je ispravno, a što pogrešno, vode računa o tome kako se drugi osjećaju, brinu o drugim ljudima i u pronalaženju načina kako da im pomognu jer upravo ova inteligencija omogućava da razumiju druge.

3.2. Interpersonalna inteligencija na djelu Interpersonalna inteligencija male djece može se očitovati u njihovoj sposobnosti oponašanja različitih vrsta društvenih uloga. Uloge koje mala djeca mogu imati u interakcijama s drugima uključuju one prijatelja, pregovarača i vođe. (Tablica 1. ) U obnašanju svih tih uloga služi im široki raspon inteligencija i znanja, ali svejedno svaka uloga ističe neke sastavnice interpersonalne inteligencije više od drugih.
Tablica 1. Uloge koje uključuju visok stupanj interpersonalne inteligencije Sluyter 1999.) (Salovey,

Prijatelji

Djelotvorni prijatelji mogu stupati u odnose i održavati ih povezivanjem s drugim pojedincima, uspostavom zajedništva, pružanjem pomoći i podrške u trenutcima potrebe. Uspješni pregovarači znaju rješavati sukobe izlaganjem alternativnih rješenja nekog problema, praćenjem tuđih reakcija te prilagodbom svojih postupaka. Da bi bili djelotvorni, pregovarači moraju biti uporni i fleksibilni. Djelotvorni vođe znaju organizirati skupine pokretanjem aktivnosti, nadahnjivanjem i motiviranjem drugih te usmjeravanjem i upravljanjem grupom, kao i koordinacijom igre.

Pregovarač i

Vođe

Prva prijateljstva počinju u dobi od tri godine. Tada djeca uče kako biti prijatelj i što znači imati prijatelja. Uče kako riješiti probleme u odnosima i kako biti na mjestu drugoga. Djetetov uspjeh u razvijanju prijateljstva s vršnjacima iz njegove grupe počiva na njegovim sposobnostima da uoči, upamti i reagira na tuđe misli, osjećaje i postupke. Dijete uči prepoznavati, protumačiti i pravilno reagirati na razne društvene situacije.

11

Veći dio psihologijske literature bavi se djecom koja imaju teškoće u društvenim vještinama, bilo zbog temperamenta ili određenih psiholoških čimbenika iz okoline jer to sve utječe i na njegov uspjeh u školi. Istraživači procjenjuju da oko 50 posto djece koja su upućena školskom psihologu zbog teškoća u učenju slabo snalazi u društvenim vještinama te su zbog toga često odbačeni od društva. Stotine studija su pokazale da se takva odbačenost očituje slabom uspjehu u školi, emocionalnim problemima i povećanom riziku od delinkventnosti u adolescentskoj dobi. Istraživanja su pokazala da se omiljena djeca nepoznatim vršnjacima obično približavaju postupno, od toga da prvo obilaze oko njih kao da skupljaju informacije prije nego nešto poduzmu. Takva djeca će prvo ostvariti verbalni kontakt. Djetetova interpersonalna inteligencija može biti očita u svim situacijama. Ono je vođa u grupi, rješava razmirice, pokazuje osjetljivost na druge i lagano se uklapa u igre. Takvo dijete se osjeća ugodno gotovo svugdje. Kada dijete nauči kako steći prijatelje, ono razvija novu vještinu – pristupanje i snalaženje. Te vještine će mu pomoći da kada odraste, gradi zdrave i skladne odnose s drugim ljudima. Na početku svog školovanja djeca počinju primjećivati kako im pripadnost skupini može povećati samopouzdanje i dati im osjećaj pripadanja. Bilo bi korisno ocijeniti jače i slabije strane djece u različitim ulogama te osmisliti intervencije ili pedagoška iskustva na temelju tih rezultata. Nije riječ o tome da se svakom djetetu u razredu prišije oznaka prijatelja, pregovarača ili vođe, nego da se iskoristi razumijevanje djetetovih interpersonalnih sposobnosti kako bi im se pomoglo bolje iskoristiti njihove jače strane te riješiti osobne ili interpersonalne probleme koje možda ima Interpersonalnu inteligenciju se ne može razviti ili izraziti u izolaciji. Vrste interpersonalne inteligencije koje neka osoba može iskazati u određenoj situaciji povezane su s drugim vrstama inteligencije i s mnogim drugim varijablama. U izražavanju interpersonalne inteligencije je isprepleteno zanimanje (bilo za druge ili za sebe) te spremnost i sklonost postupanja na određeni način.

12

4. ZAKLJUČAK
Emocionalna kompetentnost pojedinca razvija se tijekom čitavog života, a brzina razvoja ovisi od genetskih sposobnosti, utjecaja okoline i spremnosti pojedinca da uči o emocijama. Učenje počinje odmah po rođenju, kada beba od svojih roditelja prima osnovne poruke, koje vremenom počinje prepoznavati i tumačiti. Ovisno od emocionalne kompetencije roditelja, a potom odgajatelja (ukoliko dijete ide u vrtiću), kasnije učitelje i njihove spremnosti da svoja znanja prenesu na dijete, ovisi koliko će dijete steći emocionalnih umijeća koja će mu kasnije biti potrebna i koja će mu pomoći da se snalazi u životu. Emocionalno kompetentno dijete (osoba) bi trebalo posjedovati slijedeća umijeća: svijest o vlastitom složenom emocionalnom stanju, prepoznavanje tuđeg emocionalnog stanja, sposobnost izražavanja i priopćavanja vlastitih emocija, suosjećanje s drugima razumijevanje kako ni mi ni drugi ne pokazujemo uvijek iskrene osjećaje, znati prevladati različite emocionalne situacije, a ne gubiti kontrolu, biti svjestan važnosti emocionalne komunikacije u odnosu prema drugima, biti svjestan da imamo vlast nad svojim emocijama i da u nekoj situaciji možemo odabrati određenu emocionalnu reakciju. Djeca koja su emocionalno kompetentnija u prosjeku su odgovornija, samouvjerenija, popularnija, otvorenija i spremnija na pomoć i suradnju. Za kraj poruka odnosno citat psihologinje Lidije Rezić : “Nemoguće je dijete “poučiti” kako da doživljava i što da osjeća (ili da ne osjeća) (npr. ne treba te biti strah, nemaš se čega bojati, veseli se ovo je baš zabavno i sl.). Djetetu treba pomoć odraslih da prepozna i odgovarajuće izrazi svoje emocije. Ako znamo što stoji iza ljutnje, straha, tuge ili ljubomore (a to nam dijete može i samo reći), možemo mu pomoći da se odgovarajuće izrazi, a da pri tom ne potiskuje svoje osjećaje i stvara ograničavajuća uvjerenja o sebi ili svojoj okolini.”

13

5. LITERATURA
1. Goleman D. (2012.) Emocionalna inteligencija, Zagreb, Tisak Znanje d.d. 2. Salovey P., Sluyter D. (1999) Emocionalni razvoj i emocionalna inteligencija, Zagreb, Educa 3. Sindik, J. (2/2010.).Povezanost emocionalne kompetencije te mašte i empatije odgojitelja sa stavovima. Život i škola, br. 24 ,god. 56., str. 65. – 90. 4. http://www.hcjz.hr/old/clanak.php?id=12693 (28.11.2012.) 5. http://www.roda.hr/article/read/razvoj-privrzenosti (28.11.2012.) 6. http://www.nakladaslap.com/public/docs/knjige/DijeteIObiteljemocsocrazvoj%20-%201%20poglavlje.pdf (30.11.2012.) 7. http://www.djetinjstvo.ba/index.php/od-trece-do-seste-godine/109-devetvrsta-inteligencije#Devet vrsta inteligencije (30.11.2012.)

14