You are on page 1of 92

SADRŽAJ

Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. . . . 11 Prelasci među satovima . . . 58 Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. . . . 89 Prealsci među satovima . . . 162 Bilješka urednika . . . 189

Uvodna napomena
Spis donosi nepromijenjen tekst dvaju jednosatnih predavanja, koja su pod istim naslovom održana u zimskom semestru 1951-52. i u ljetnom semestru 1952. na Sveučilištu Freiburg u Br. Tekst pojedinih sati predavanja označen je rimskim brojevima. Tjedne, a pokatkad i duže stanke među satima predavanja učinile su nužnim da ponavljanje prethodnog predavanja slušatelje vrati u njegov tijek. Prelasci među satima tiskani su odvojeno. Mogu se čitati za sebe, u vlastitom slijedu, ili pak kao prelasci među satima predavanja.

Prvi dio

I.
U ono što se zove mišljenje dospijevamo kad mislimo sami. Da bi takav pokušaj uspio, moramo biti spremni učiti mišljenje. Tek što smo se upustili u to učenje, već smo priznali da još ne možemo misliti. Ali, čovjekom se ipak naziva onaj koji može misliti – i to s pravom. Jer on je umno živo biće. Um, ratio, otkriva se u mišljenju. Kao umno živo biće čovjek mora moći misliti, samo ako to želi. Ali čovjek možda hoće misliti, a ipak ne može. Na kraju on pri tom htijenju mišljenja hoće previše, pa zbog toga može premalo. Čovjek može misliti ukoliko za to ima mogućnost. Tek, sama ta mogućnost još uvijek nam ne jamči da mi to i možemo. Jer mi možemo samo ono što i volimo. Ali mi istinski volimo samo ono što sa svoje strane voli nas i to nas u našoj biti, pripisujući se našoj biti kao ono što nas drži u njoj. Držati zapravo znači čuvati, pustiti da pase na pašnjaku. Ono što nas drži u našoj biti, drži nas, međutim, samo onoliko dugo, koliko sami, sa svoje strane, za-državamo to što nas drži. Mi to zadržavamo, ako ga ne ispuštamo iz pamćenja. Pamćenje je sabiranje mišljenja. Na što? Na ono što nas drži, ukoliko je to kod nas promišljeno, promišljano stoga što ostaje ono što treba promisliti. Ono promišljeno je ono uspomenom obdareno, obdareno stoga što ga mi volimo. Samo ako volimo ono što je u sebi to što treba promisliti, mi možemo misliti.
11

Što je učenje? Čovjek uči ukoliko ono što čini ili ne čini dovodi u odgovarajući odnos spram onoga što mu se na onome bitnom svagda ukazuje. Činjenica da se pokazuje interes za filozofiju. umjesto da govori na konferencijama i kongresima. Nitko neće poreći da danas postoji interes za filozofiju. daje misliti. Ali taj dar daje uvijek samo utoliko što to dvojbeno sa svoje strane već jest ono što treba promisliti. za čije su izvršenje dovoljno dobre samo najbolje snage. od sebe sama.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. i ubrzo u dosadno. To je ono što nam daje misliti. Danas se često misli da se nečemu iskazje posebna čast time što se smatra interesantnim. ono što stalno i prije svega ostaje da bude promišljeno nazivamo onim najdvojbenijim (das Bedenklichste). a nikako mišljenja. Utoliko postoji nedostatak djelovanja. stajati usred neke stvari i ostati pri njoj. jer neprestance “filozofiramo”. Promotrimo ga dobro i ostavimo već sada svakoj riječi njenu težinu. Tek za današnji interes vrijedi samo ono interesantno. – I. Postoji nešto takvo što nam samo. A ipak – možda je dosadašnji čovjek stoljećima već previše djelovao. Ali postoji li danas još nešto. Sukladno tome. kao da prije iziskuje da čovjek djeluje i to bez odlaganja. Da bismo smogli mišljenje. da se ta tvrdnja prvo razjasni. Stoga bi se takvoj ljudskoj nemarnosti mo13 . iako stanje svijeta sve više postaje dvojbeno. nije kroz nas tek postavljeno. što se čovjeka tiče jednako malo kao i ono prethodno. Ono što nam se od sebe sama najviše daje misliti. što nam daje misliti. međutim. Naprotiv: bavljenje filozofijom može nam čak najtvrdoglavije stvarati privid da mislimo. ono što je u sebi to što treba promisliti (das zu-Bedenkende) nazivamo sada onim dvojbenim (das Bedenkliche). da mu se misleći obratimo: da ga mislimo. Razlog tome vjerojatno će biti taj da se mi ljudi još dostatno ne obraćamo onome što bi voljelo biti promišljeno. moramo ga učiti. Ali kako danas netko može tvrditi da mi još ne mislimo. dogoditi da zahtjev za dokazom postane suvišan čim u ono što tvrdnja izriče uđe dovoljno svjetla. naime. Postoje hvalevrijedni napori učenjaka da se istraži njena povijest. takoreći od iskona. Ona glasi: Ono najdvojbenije u našem dvojbenom vremenu jest da mi još ne mislimo. Što je to najdvojbenije? Kako se ono pokazuje u našem dvojbenom vremenu? Ono najdvojbenije jest da još ne mislimo. pogotovo kada nam pred oči dovode uzore velikog mišljenja. Ali čak ni činjenica da se godinama ustrajno bavimo raspravama i spisima velikih mislioca još uvijek ne jamči da sami mislimo ili da smo bar spremni učiti mišljenje. Naš jezik. Mišljenje učimo pazeći na ono što treba promisliti. To je ono što dopušta da nam već u sljedećem trenutku bude svejedno i zamijenjeno nečim drugim. Sve dvojbeno daje misliti. odgađanje mišljenja ili u najboljem slučaju ljudski propust. Ali tim se sudom ono interesantno. Tada bi to da još ne mislimo bilo tek oklijevanje. Kako valja razumjeti “ono dvojbeno” već je natuknuto. Tu postoje korisni i pohvalni zadaci. Zacijelo posvuda postoji ozbiljno 12 bavljenje filozofijom i njenim pitanjima. jer se mišljenje zapravo odigrava u filozofiji. kad posvuda vlada živi interes za filozofiju i postaje sve glasniji. primjerice. To sad kaže: mi još nismo dospjeli pred ono ili u područje onoga što bi od sebe sama u nekom bitnom smislu voljelo biti promišljeno. Zato tu tvrdnju moramo dokazati. Taj postupak. ono najdvojbenije. zapravo. naime na način na koji shvaća riječ “interesirati”? Inter-esse znači: biti među stvarima i između njih. za što se čovjek ne bi interesirao. Ono što dvojbeno. a premalo mislio. kad gotovo svatko želi znati što je kod filozofije zapravo na stvari. naravno. U isti mah ostaje začudno i djeluje preuzetno ustvrdimo li da ono najdvojbenije u našem dvojbenom vremenu jest da mi još ne mislimo. još uvijek ne. Postoji nešto takvo što od nas zahtijeva da ga imamo na umu. Sad i nadalje. Filozofi su “mislioci”. nije kroz nas tek pred-stavljeno. Tako se zovu. već odgurnulo u ono ravnodušno. te da se kreće u samom predstavljanju onoga što bi trebalo da bude i kako bi moralo da bude učinjeno. Još je uputnije. ono što pripada biti prijatelja naziva prijateljskim. prema tome ni na koji način nije utvrđeno kroz nas. Mogla bi se. prema toj tvrdnji jest to: da mi još ne mislimo. ne svjedoči još ni o kakvoj spremnosti za mišljenje.

ukoliko dolazimo iz znanosti. odnosno da se odavna već odvratilo. pravi je i u nastavku plodonosan samo onda ako je nepremostivi jaz. postao vidljiv. on je čak mislio ono najdublje i povjeravao ga pamćenju. Ostavimo toj rečenici njen 14 sablažnjiv karakter i onda ako joj odmah dodamo nastavak da znanost svejedno stalno i na svoj osobit način ima posla s mišljenjem. morat ćemo ono što je dosad rečeno odbaciti kao lanac praznih tvrdnji i osim toga izjaviti da ono što je izneseno nema nikakve veze sa znanošću. koji postoji između mišljenja i znanosti. nipošto nije tako da on ne misli samo zbog toga što se čovjek nedovoljno obraća onome što treba misliti. kojima se danas između mišljenja i znanosti želi uspostaviti komotan tržišni pogon. moramo izdržati sablažnjivost i začudnost mišljenja – pod pretpostavkom da smo spremni učiti mišljenje. što ovdje znači radi osiguravanja svoga vlastita. Znanost ne misli. već samo skok. Ono mu se izmiče. što ga se tiče na svakako zagonetan način da mu promiče na način da mu se izmiče. Ono što nam se izmiče. No ako mi. Da bismo uzmogli takvo dovođenje. međutim. nema nikakve veze sa znanošću. Ono što treba misliti odvraća se od čovjeka. ali kao to trenutno i otklonjivo stanje današnjeg čovjeka nikad ne bismo smjeli nazivati naprosto onim najdvojbenijim. S druge strane. To da još ne mislimo bilo bi doduše dvojbeno. kao i jednostavna pomagala u mišljenju. međutim. Izmicanje je događaj. naime. uskraćuje dolazak. ne dopustimo da nas se zavarava. Tu ne postoji nikakav most. jer samo tako držat ćemo se na odstojanju nužnom za zalet koji će možda nekome omogućiti skok u mišljenje. To da još ne mislimo potječe štoviše odatle što se to što treba misliti samo odvraća od čovjeka. Stoga sad. već se moramo upuštati u pitanja koja tragaju za Onim što se ne može iznaći nikakvim izmišljanjem. tako nazivamo i time napominjemo sljedeće: razlog tome da još ne mislimo ni u kom slučaju nije samo taj da se čovjek na dostatan način još ne obraća onome što bi od iskona voljelo biti promišljeno. Ali kako o onome što nam se oduvijek izmiče možemo išta znati ili ga samo imenovati? Ono što se izmiče. Pogođenost zbiljskim rado se smatra onim što sačinjava zbiljskost zbiljskoga. u neko vrijeme koje bi se moglo povijesno odrediti. Ali za to je nužno da je ujedno i upoznamo. jer ono u svojoj biti ostaje ono što treba misliti. Ali pogođenost zbiljskim čovjeka može odsjeći upravo od onog što ga se tiče.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. glo doskočiti na ljudski način prikladnim mjerama. Pitanja te vrste koja vrebaju na nas naviru pogotovo ako k tome kažemo još i ovo: ono što nam zapravo daje misliti nije se u nekom trenutku. čovjek naše povijesti uvijek je na neki način mislio. utvrđena toka. Samo – nije da je izmicanje ništa. Istom. Taj način. u našem slučaju: mi možemo učiti mišljenje samo ako se iz temelja odučimo od njegove dosadašnje biti. Mi današnji pogotovo možemo učiti samo ako se pritom uvijek ujedno i odučavamo. Istina je. Ljudski propust dao bi nam doduše misliti. Odmah ćemo poželjeti znati kad se to dogodilo. zamijetili mi to odmah ili uopće ne. Kad bivamo uvučeni u izmicanje. mi 15 . da ono što je dosad izrečeno. Događaj izmicanja mogao bi biti ono najprisutnije u svemu što je sada prisutno i tako beskonačno nadmašiti aktualnost svega aktualnog. već: ono o čemu zapravo treba misliti drži se od nekad u takvom odvraćanju. Kao onaj koji tako misli ostao je i ostaje u odnosu prema onome što treba misliti. ali ipak samo privremeno. dok mu izmiče ono što treba misliti. To je sablažnjiva rečenica. Stoga su redom štetni svi mostovi za nuždu. upravo onda ako bi to izlaganje trebalo da bude mišljenje. moramo se dati na put. Bit će dobro ustrajemo li što duže u takvom odbojnom stavu spram izrečenog. čovjek zapravo ne može misliti. Razlog tom stanju stvari jest taj da znanost sa svoje strane ne misli i ne može misliti i to na svoju sreću. Već prije toga pitat ćemo još požudnije kako uopće možemo znati za takav događaj. mi prije svega na putu kojim ćemo krenuti ne smijemo olako previđati pitanja koja nas pritišću. odvratilo od čovjeka. pritom nas upravo vuče sa sobom. Učiti znači: dovoditi ono što činimo i ne činimo u odgovarajući odnos spram onoga što nam se na onome bitnom svagda ukazuje. Rekli smo: čovjek još ne misli i to stoga što se ono što treba misliti odvraća od njega. – I. Mi to. Ono što se izmiče može se čovjeka čak bitnije ticati i zaokupljati ga nego sve prisutno. takvi kakvi smo sada ovdje. što ga pogađa i odnosi se na njega. kao i čitavo izlaganje koje slijedi. Ako učimo mišljenje.

fragment 8) μύθος i λόγος upotrebljavali u istom značenju. čovjek jest onaj koji pokazuje. kao tako privučeni. kao Zeusova nevjesta tijekom devet noći postaje majkom Muza. dati da se pojavi. bez tumačenja. nije najprije čovjek. sami ukazujemo na to što se izmiče. U nacrtu jedne himne. prema mišljenju kao spominjanju. međutim. Kant. u svojoj epifaniji. nacrti himne nose i naslov “Mnemosyna”. na putu u to i time pokazujući u izmicanje. μύθος i λόγος razdvajaju se i suprotstavljaju tek tamo gdje ni μύθος ni λόγος ne mogu zadržati svoju izvornu bit.. Mi smo mi. već uvijek samo time što se bog izmiče. Hölderlin kaže: “Mi smo znak. izmičući se. Prema mitu ona je kći neba i zemlje. Naš jezik kaže: “pamćenje”. naša je bit obilježena već samim tim “na putu prema. Kazivati za Grke znači učiniti očiglednim. Pjesnik nastavlja dvama stihovima: “Bez bola smo i gotovo da smo u tuđini izgubili jezik. koja katkada teče unatrag. današnji ljudi.. Znak ostaje bez tumačenja. koja traje već dugo i potrajat će još dugo. ali on kaže i spoznavanje. Na putu prema onome što se izmiče. Ta riječ očito podrazumijeva nešto drugo negoli puku sposobnost da se prošli sadržaji zadrže u predodžbi. – I.” u sebi je bitno i stoga neprestano ukazivanje na ono što se izmiče. čovjek prije svega jest čovjek. na putu prema onome što nas vuče. Pjesništvo je stoga voda. bez tumačenja. Igra i glazba. on ne naznačuje toliko ono što se iz-miče. događaj. pamćenja. Ukoliko smo mi. već: to “na putu prema. Ono kod sebe čuva i u sebi skriva ono o čemu svaki put unaprijed treba misliti u slučaju svega što bitstvuje i ukazuje se kao ono što bitstvuje. već su upravo rani grčki mislioci (Parmenid. nazivamo znakom. Pamćenje je sabiranje spominjanja. jest nešto pokazujuće. Mit znači: riječ koja 16 kazuje. “Znak”. Λόγος kazuje isto. Pamćenje misli na ono mišljeno. Čovjek pritom. “Nimfa”. dakako. što je bitstvovalo: pamćenje. po svojoj biti. Njegova bit počiva na tome da bude takav pokazivač. “Na putu prema. Kao onaj koji pokazuje onamo.” Tko mi? Mi. Tu grčku riječ možemo prevesti s: pamćenje. Mnijenje kako je λόγος uništio μύθος predrasuda je historije i filologije.” Uz naslove kao što su “Zmija”. “pamćenje” se ne odnosi na bilo kakvo mišljenje bilo čega mislivog. dotle nećemo moći promisliti u kojoj mjeri sve pjesništvo počiva na spominjanju. a potom još osim toga i povremeno netko tko pokazuje. Grčku riječ Μνημοσύνη Hölderlin naime navodi kao ime jedne titanide. već: uvučen u ono što se izmiče. Na putu prema onome što se izmiče. u svojoj upotrebi jezika riječ spoznaja (Erkenntnis) upotrebljava čas u ženskom (die Erkenntnis). primjerice.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. naime pojavljivanje i ono što bitstvuje u pojavljivanju. μύθος i λόγος kroz filozofiju kao takvu nipošto ne ulaze u suprotnost. majka Muza: spominjanje na ono što treba misliti izvorište je pjesništva. smo se – za razliku od ptica u jatu – zaputili prema onome što nas privlači. ples i pjesništvo spadaju u krilo Mnemosyne. čovjek je znak. kći neba i zemlje. što ju je na temelju platonizma preuzeo novovjekovni racionalizam. Ono religiozno nikad se ne uništava logikom. što bitstvuje. Pamćenje je sabiranje mišljenja na ono što bi posvuda unaprijed već voljelo biti promišljeno. sahranjivanje i opet: sahrana. za razliku od mnijenja uvriježene historije filozofije. To se dogodilo već kod Platona. Ali kako taj znak pokazuje u ono što se izmiče. Pod naslovom Mnemosyna Hölderlin kaže: “Mi smo znak.. Ali kao ime majke Muza. Ono što u sebi. Dokle god mi..” već kazuje: pokazujući na ono što se izmiče. koliko u sebeizmicanje. Sve spjevano proizlazi iz spomena spominjanja. Mnemosyna. Stoga u skladu s grčkom riječi ženskoga roda Μνημοσύνη “pamćenje” bez nasilnosti možemo prevesti u ženskom rodu (die Gedächtnis). Ukoliko čovjek jest na tom putu... Μῦθος je ono što bitstvuje u svojoj kazi: ono što se pojavljuje u neskrivenosti svog zahtjeva. prema izvoru. Μῦθος je zahtjev koji se ponajprije i iz temelja tiče svega ljudskog bića i daje misliti na ono što se pojavljuje. ukoliko ukazujemo na to.. on kao onaj koji tako putuje pokazuje u ono što se izmiče. ljudi današnjice. što je možemo uočiti u psihologiji..”. u dužini za koju nijedno vremensko računanje 17 . čas u srednjem rodu (das Erkenntnis). mislili da nam logika otkriva što je mišljenje. ne naknadno i ne usput.

kako su misleći doživljavali djela svoje umjetnosti. Dužni smo ostaviti pjesničku riječ u njenoj istini.” Ali kod tog stiha odveć lako ćemo prečuti zapravo kazujuće i zato noseće riječi. Ostaje upitno s kojim pravom na putu pokušaja mišljenja navodimo pjesnika i to upravo tog. Pronaći ćemo to u dvjema strofama naslovljenim: Sokrat i Alkibijad ‘Zašto se ti. Nerazjašnjeno ostaje i na kojem tlu i u kojim granicama mora ostati upućivanje na ono pjesničko. – II. moramo se dakako čuvati da ono što Hölderlin pjesnički kazuje nepromišljeno poistovjetimo s onime što nastojimo misliti pod imenom “ono najdvojbenije”. 18 Tko je ono najdublje mislio. To se može dogoditi. I o tome je Hölderlin znao podosta. pri čemu istina znači: razotkrivanje onoga što se skriva. Čudesan racionalizam koji ljubav temelji na mišljenju. na zahtjevniji način i zato više znamenujući zove na put mišljenja koje mišlju prati ono najdvojbenije. koji se događa kad ono što je vječno nepojavno i stoga nevidljivo dospije u najpojavnije pojavljivanje. naime ono. historije nikada neće dati mjeru. Ono pjesnički kazano i ono misleći kazano nikad nije jednako. ljubi ono najživlje. Ali svemu tome u tom stihu nema ni traga. glagole. Lijepo nije ono što nam se sviđa. ne bismo li time osvježili i ukrasili suhoparan hod mišljenja. I mudraci se često Na kraju lijepome priklanjaju. Voljenje počiva u mišljenju. Ne daje li nam to dovoljno misliti. (prelazak str. dokle god ne znamo što se zove mišljenje i dokle. Kao na bogove. Stalno diviš tom mladiću? Zar ne poznaješ ništa veće? Zašto s ljubavlju. a mišljenje duboko. u ljepoti. ne doživljavali. već ono što potpada pod taj usud istine. u kojem smo znak bez tumačenja. jer je pjesnička. Glagol ćemo čuti. Premda isprva ostaje nejasno što upućivanje na Hölderlinovu riječ uopće treba da znači. slijedom toga. To ne isključuje. onda naime. Zasad može biti jasno samo to da Hölderlinovu riječ ne navodimo samo kao citat iz područja pjesničkog kazivanja. da smo znak i to znak bez tumačenja? Možda to što pjesnik kazuje tim i sljedećim riječima pripada onome po čemu nam se pokazuje ono najdvojbenije. U istoj himni Mnemosyna kaže se: “Dugo je / vrijeme”. ako stih naglasimo drukčije. Kako bismo ikada mogli promisliti često spominjan odnos između mišljenja i pjesništva. kad jaz između pjesništva i mišljenja zjapi čist i odjelit. Možda ta tvrdnja. već uključuje to da mislimo pjesničku riječ. Visoka mladost razumije tko je gledao u svijet. Bilo bi to omalovažavanje pjesničke riječi. sveti Sokrate. Njeno kazivanje počiva na njenoj vlastitoj istini. Nas se tiče stih: “Tko je mislio ono najdublje. ljubi ono najživlje. ako je samo dovoljno razložimo. ne možemo promisliti ni što je pjesništvo? Mi današnji vjerojatno nemamo ni najmanju slutnju o tome koliko su misleći Grci doživljavali svoje visoko pjesništvo. pomalo neobično običnom uhu: “Tko je ono najdublje mislio. unese nešto svjetla u pjesnikovu riječ. a možda nas i Hölderlinova riječ. ako je pjesništvo visoko. 48) Unesemo li Hölderlinovu riječ u područje mišljenja. Fatalno mišljenje. ne. Ona se zove ljepota. ljubi ono najživlje.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52.” Neposredna blizina dvaju glagola “misliti” i “ljubiti” tvori sredinu ovoga stiha. već puštali da stoje u prisutnosti njihova pojavljivanja. prosudit ćemo tek kad uzmognemo misliti. tvoje oko gleda na nj?’ (Odgovor daje druga strofa): II. Što on kazuje. Stoga pitamo: Što se zove mišljenje? 19 . koje je na putu da postane sentimentalno. ono o čemu tvrdnja o našem dvojbenom vremenu pokušava misliti. ali je zgodimice isto. Ljepota je usud biti istine.

Što se. I ono uklanja. koja mišljenje čini svojim predmetom. prijeteće uništenje svijeta. Ona je prikupila posebna saznanja o jednoj posebnoj vrsti mišljenja. Kao dvojbeno. On se drži bezvrijednih. Prvo ćemo razmotriti dvije stvari: s jedne strane ton što ga tvrdnja ima. nećemo nikad naučiti iz ogleda o plivanju. To je s jedne strane literarno mnogo lakše nego da se kaže nešto bitno i istinski mišljeno. nihilističkih pojava koje potiču sve ništavno. “zove” plivanje. Što se zove plivanje reći će nam samo skok u vodenu struju. Pustošenje je više od razaranja. slobodno od ustrajavanja na rezoniranju o ratiu. koncern buduće filozofije postaje savršen. Veliki mislioci. Svjetlo proizlazi iz mišljenja samog i samo iz njega. jer njeni rezultati i njen postupak odmah pružaju sigurnu korist u izgradnji tehničkog svijeta. tamno. spoznali su ono besplodno te refleksije. stoga je unaprijed ugođen na negativan ton. To opkoljavanja. Što kazuje ta rečenica. Njihovu srž on nužno traži u manjkavosti. Ona je najspecijalnija od svih specijalnih znanosti. Predviđajući sve to s najvišeg stajališta. čini se. ne samo da se raspada. kamo su pritom dospjeli. Takvim nazivamo ono nesigurno. Ona ima oblik iskaza. međutim. Svijet. Logistika danas na mnogim mjestima. Nietzsche je još osamdesetih godina prošloga stoljeća za to upotrijebio riječ “Pustinja raste”. već se kotrlja u ništavilo besmisla. pod pretpostavkom da nama koji mislimo imenuju Ono što daje misliti. Pustošenje je jezivije od uništenja. Mi20 šljenju je svojstveno ono zagonetno da samo mišljenje biva dovedeno u vlastito svjetlo samo ukoliko i dokle god ono jest mišljenje. to će nam na pogodnom mjestu našeg puta zadati dosta mišljenja. slovi već kao jedini mogući oblik stroge filozofije. Kad govorimo o onome najdvojbenijem. On u vidu ima samo oprečne i turobne crte ovoga doba. te sa sociologijom. razaranje. to svjetlo ne stvara tek svjetiljka refleksije. a potom Hegel. Na pitanje “Što se zove mišljenje” nikad nećemo odgovoriti tako da iznesemo pojmovno određenje. definiciju mišljenja i revno razradimo njen sadržaj. s druge strane ta vrsta literature već počinje biti dosadna. prijeteće. jer je mišljena. Te discipline štoviše pripadaju usudu jedne moći koja dolazi izdaleka i za koju bi možda grčke riječi ποίησις (poezija) i τέχνη (tehnika) ostale prikladna imena. Iskaz koji govori o dvojbenom vremenu. Logistika stoga danas u Americi i drugdje kao istinska filozofije budućnosti počinje preuzimati vladavinu nad duhom. zar se onda ne gubimo u refleksiji koja misli o mišljenju? Premda na našem putu neprestance pada svjetlo na mišljenje. Posvuda pratimo i zamjećujemo propast. Danas se govori o “gubitku sredine”. Posvuda postoji poseban rod romana-reportaže. Koliko su daleko u tome došli. Mišljenje o mišljenju razvilo se na Zapadu kao “logika”. sprečava budući rast i zaustavlja svako građenje. prvo Kant. primjerice. U nastavku nećemo misliti o mišljenju. slovi ono što izaziva zabrinutost. Prikladnim spajanjem logistike s modernom psihologijom i psihoanalizom. Ostat ćemo izvan puke refleksije. Kad pokušamo učiti što se zove mišljenje. jednostavnu. neka zasad ostane tvrdnja. pustošenje. mračno i uopće oprečno. Ono najdvojbenije pokazuje se u našem dvojbenom vremenu u tome da mi još ne mislimo. primjerice kod stanja teškog bolesnika. kojim ćemo se sad baviti. Stoga su se morali pokušati reflektirati van iz te refleksije. čak još i ono 21 . (prelazak str. ako odgovara onome najdvojbenijem. To znači: pustošenje se širi. Ta saznanja logike postaju znanstveno plodnima tek u najnovije vrijeme i to u jednoj posebnoj znanosti koja se zove “logistika”. – III. Razaranje uklanja samo ono što je dotad izraslo i sagrađeno. međutim. Samo. prema našoj postavci u tome da nedostaje mišljenja. Mišljenje misli. Taj ton u prosuđivanju našeg doba dovoljno nam je poznat. ni u kom slučaju nije ljudsko postignuće. a pogotovo o onome najdvojbenijem. Tvrdnja glasi: ono najdvojbenije u našem dvojbenom vremenu jest da mi još ne mislimo. Jedan ljudski vijek ranije govorilo se o “propasti Zapada”. s druge njen karakter iskaza.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. posebice u anglosaksonskim zemljama. Pustošenje je jezivije od pukog uništenja. koji prekapa samo po tim padovima i dnu. 53) III. obično odmah mislimo na nešto štetno i time nešto negativno.

” Sad izgleda kao da tvrdnja “ono najdvojbenije u našem dvojbenom vremenu jest da mi još ne mislimo” isto tako spada u koncert glasova koji današnju Europu procjenjuju bolesnom. Ili se mnije da bi biti istinitoga. Naša tvrdnja stoga unosi tračak svjetla u tminu koja. čovjek ovladao i u najmanjoj mjeri bez opasnosti? Ako. “Pustinja raste”. na putu mišljenja. naša tvrdnja govori o dvojbenom vremenu i onome najdvojbenijem. ni poopćeno da uopće ne mislimo. već na putu k mišljenju. lijepo i blagonaklono uzimamo samo kao nešto što je rezervirano za osjećaj i doživljaj. Naša tvrdnja. zajedno s indiferencijom koju pospješuju i njenim varijacijama. međutim. Pustošenje može biti jednako i jednom i drugom. Pustošenje Zemlje može ići ukorak s postizanjem najvišeg ljudskog životnog standarda kao i s organizacijom jednoličnog stanja sreće svih ljudi. i na najjeziviji način prolaziti posvuda. ma koje vrste on bio. Dodao je: “jao onom tko pustinje skriva. Pod tim izrazom. već na putu u mišljenju. biti naklonjenoga. ne samo da je odnekud nalegla na svijet nego je ljudi gotovo privlače k sebi. naime tako što se skriva. čini se. ako čovjek ostane ono biće koje jest ukoliko misli. da navedemo samo to. Ona ne bi htjela olako hrabriti izgledima za najbolje. Rečenica uopće ne proizlazi iz nekog procjenjivačkog stava. i ono tajnovito. Taj odnos teško je shvatiti u njegovoj posebnosti. samo ako taj dar ne odbijemo već time što ono povoljno. Što onda još preostaje? Ono neodlučno između optimizma i pesimizma? Indiferencija? To još manje. (prelazak str. 22 Ono najdvojbenije moglo bi tako biti nešto visoko. Tako shvaćeno. Ono ranije navedeno daje nam misliti. upravo stoga što je najviše. dakle. ništa. Koji je to odnos? Time stojimo pred drugom stvari na koju moramo obratiti pažnju u pogledu naše tvrdnje. Možda je to što smo naveli dvojbenije od svega onoga što inače i uglavnom s pravom nepromišljeno nazivamo “onim dvojbenim”. Riječ “pustinja raste” dolazi s drukčijeg mjesta od uobičajenih prosudbi o našem dobu. rekao je Nietzsche prije gotovo 70 godina. a treba ostati podalje od struje mišljenja. možda čak i najviše što postoji za čovjeka. podrazumijevamo ono što nam daje misliti. Ona nije pesimistična. bez ikakva štetna prizvuka. dok pustošenje upravo određuje i širi ono što sprečava i onemogućava. I onaj tko vjeruje da je u prosuđivanju s onu ili ovu stranu pesimizma i optimizma ostaje uvijek već orijentiran na optimizam i pesimizam i drži se samo neke vrste indiferencije. ne treba ni isključivati činjenicu da ujedno ostaje i ono najopasnije. potječu iz jednog posebnog odnosa čovjeka spram onog što se naziva poviješću.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. Sahara u Africi samo je jedna vrsta pustinje. S oprezom izrečeno “još ne” upućuje na to da smo. Pustošenje nije puko propadanje u pijesak. – IV. što su umjetno ispunjeni nadom. ona ni u kojem slučaju ne odzvanja zvukom sumornosti i očaja. naime ono što bi voljelo biti promišljeno. Ono drugo tiče se pitanja o iskaznom karakteru tvrdnje. Jer sve neodlučno uvijek živi samo od onoga između čega se ne odlučuje. Ali optimizam i pesimizam. Tvrdnja. Pustošenje je silovito protjerivanje Mnemosyne. isto tako nije ni optimistična. Tvrdnja ne kaže ni da više ne mislimo. Jer da mislimo daje nam i ono što raduje i ono lijepo. međutim. današnje vrijeme naziva dvojbenim. vjerojatno izdaleka. kao što bi se pri površnom slušanju lako moglo učiniti. to dvojbeno ni u kojem slučaju ne mora pobuđivati našu zabrinutost ni biti predmet smutnje. Prvo je: ton naše tvrdnje nema u sebi ništa negativno. ne zato što bi ležao izvan nje. Ono najdvojbenije. Poslušajmo bolje! Tvrdnja kaže da je ono najdvojbenije da još ne mislimo. I naša tvrdnja očito potječe iz jednog odnosa spram povijesti i položaja čovjeka. to jest ukoliko mu se ono mišljeno obraća. 56) IV. Ona se ne da slijepo natjerati prema onome najgorem. i ono blagonaklono. biti lijepoga. možemo promisliti i što bismo trebali držati o zloći zla. jer njegova bit počiva u pamćenju. ne samo na putu k mišljenju kao nekoć uvježbanom ponašanju. a sadašnje doba kao propast. Tek onda kad smo se u ono tajnovito i blagonaklono upustili kao u ono što zapravo daje misliti. već stoga što je on za nas već uobičajen. Način na koji govori naša tvrdnja može se dakako dostatno naznačiti tek ako smo u stanju 23 .

pri čemu se i Nietzsche unatoč njegovu suprotnom poimanju volje držao Schopenhauerova temeljnog stava: “Svijet je moja predodžba”. pa i tamo gdje se njegov stav osporava. Čak je i Nietzsche morao proći kroz sučeljenje sa Schopenhauerom. jer on predočavanje ravna prema slijedu dana u tjednu. U toj rečenici Schopenhauer je sažeo mišljenje novije filozofije. čak i tamo gdje to nije neposredno razvidno. ipak kao da nisu manje u pravu. već stojimo usred pitanja: što je to uopće – predočavanje? Predočavanje? Tko od nas ne bi trebao znati što znači predočavati? Kad nešto predočavamo. Kažem li: danas je petak. predodžbu o predmetima. kao nešto propadajuće. Čak je vjerojatnije da će taj povoljni slučaj izostati. bar za vremenski rok koji je određen takvim sudovima. Ta mogućnost stvorit će se u najpovoljnijem slučaju na kraju predavanja. Izgleda da se jedva može pobiti da je tvrdnja. primjerice na filološki način neki tekst. naša predodžba mora se pridržavati upravljenosti na predmet. koja govori o našem dvojbenom vremenu i onome u njemu najdvojbenijem. – IV. ali ispravna posljedica Nietzscheove riječi: “Pustinja raste”. Takve se procjene smatraju neophodnima. Imamo je u svijesti. Kako bismo sad vidjeli koji karakter iskaza ima naša tvrdnja o sadašnjem razdoblju. ukoliko su ispravni. Kad prosuđujemo o nečemu. Stoga sad već moramo skrenuti pozornost na pitanje koje nam nadaje tvrdnja dok misleći pratimo način njena kazivanja. tj. Ona je istinita riječ. te stoga možda i neispravno predočavanje. na stablo u cvatu. već da uopće procjenjuju. Odveć lako zaboravljamo da mislilac bitnije djeluje tamo gdje se osporava nego tamo gdje se s njime slažu. stav koji svatko tko ga razumije mora spoznati kao istinit. ispravno. jer oni se ravnaju prema činjenicama kojima možemo masovno pristupati kao potkrepama i potkrepljivati ih vješto sortiranim citatima pisaca. jer je njegovo glavno djelo “Svijet kao volja i predodžba” od njegova objavljivanja 1818. Naravno da se u to već nekoliko stoljeća upliće filozofije te je učinila upitnim odgovaraju li predodžbe u nama uopće nekoj zbiljnosti izvan nas. taj je iskaz ispravan. pogađajući pritom onaj današnji. To zadržavanje pravca okruženo je. Stoga im ubrzo pripada i suglasnost mnogih. moramo jasnije pokazati kako stoji s prosuđivanjem. Time naznačujemo da su oba pitanja. “Svijet je moja predodžba”. u ovom slučaju cjelina zbiljskoga. sud o sadašnjem razdoblju. Kako stoje stvari s takvim sudovima o sadašnjosti? Oni to razdoblje označavaju primjerice kao nešto na zalasku. ali i neizbježnima. promisliti ono što tvrdnja zapravo kazuje. u kemiji neki postupak sagorijevanja. točnije rečeno. Prosuđivanje je: ispravno predočavanje. On sada postaje sve kraći. Način. međusobno povezana. stalnom mogućnošću da pravac ili nećemo postići ili ćemo ga izgubiti. one neposredno izazivaju dojam da su u pravu. Prosuđivanje je. premda 25 . A gdje imamo tu predodžbu? Imamo je u glavi. bit istine određuje se iz ispravnosti predočavanja. s ispravnim i neispravnim predočavanjem. godine trajno odredilo cjelokupno mišljenje 19. već da se jedino može reći da svijet. Schopenhauera moramo ovdje spomenuti. primjerice. kao ono što je obilježeno “gubitkom sredine”. međutim. ili dugo nakon njega. Prije svega. takoreći stanje cijena u koje spada ovo razdoblje. razumijemo drukčije nego kao modus. Način kazivanja je ton iz kojeg je i prema kojem je ugođeno ono njegovo kazano. Ispravnim nazivamo predočavanje koje se ravna prema svome predmetu. koji se ne tiče samo oglašavanja kazivanja. jest ukoliko smo je predočili. Imamo je u duši. međutim. Ta ispravnost predočavanja već se dugo poistovjećuje s istinom. zvuk i ton. Naglašavamo da je ta riječ mišljena. Predodžbu imamo unutra u sebi. neki će opet reći da se o tome uopće ne može odlučiti. Oni i jesu u pravu. i 20. poglavlje) svog glavnog djela kaže sljedeće: “‘Svijet je moja predodžba’ – jest poput Euklidovih aksioma. To da se danas opet sve više slažemo sa Spenglerovim stavom o propasti Zapada uz poneki vanjski poticaj ima razlog u tome što je Spenglerov stav samo negativna. historijsko-umjetnički neku sliku. ono o “tonu” naše tvrdnje i ono o njegovu karakteru iskaza. Na taj način predočavanje neće ostati bez pravca. o spomenutim predmetima imat ćemo svaki put neku predodžbu.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. tj. kao nešto bolesno. 24 ako kažemo: “Ono stablo tamo cvate”. koji se inače pojavljuju. drugi: ne. stoljeća. Pratimo li to dosljedno u mislima. tj. Način ovdje mišljen je kao melodija. Sam Schopenhauer o tom iskazu na početku drugog sveska (1. Kod takvih sudova ipak nije odlučujuće to što bi oni sve procjenjivali negativno. ali će u odnosu na predmet biti neispravno. Jedni kažu: da. Sudovi o ovom razdoblju. Oni određuju vrijednost.

na to nas nije nagnala nadmenost mudrijašenja. stojimo pred stablom u cvatu – a stablo stoji pred nama. a pred nama stoji rascvalo stablo u svojem sjaju i mirisu. da se ograničimo na naš slučaj. u kojem se stablo predstavlja. koji će nam sutra možda umrijeti. kod moždanih strujanja koja se mogu znanstveno registrirati ostaje rascvalo stablo? Gdje ostaje livada? Gdje ostaje čovjek? Ne mozak. dakle. a čovjek postavlja nasuprot stablu? Vjerojatno se kod sada spomenutog predstavljanja štošta zbiva i u onome što se opisuje kao sfera svijesti i promatra kao ono duševno. a prije toga nam je prišao? Gdje ostaje predstavljanje. u našem mozgu može se odvijati mnogo toga. van iz uvriježenog okruga znanosti. uz problem moralne slobode čini odlikovni karakter filozofije novijih filozofa. već stoga što su to znanstveni rezultati. Zastanimo trenutak ovdje. posrijedi nije takav (stav) koji će svatko razumjeti čim ga čuje. svijeta u glavi spram svijeta izvan glave. takvi kakvi jesmo. Ona je danas dobro uređena i već dalekosežna znanost. Ali ovdje ćemo rezultate psiholoških istraživanja o onome što ona naziva “predodžbom” ostaviti po strani. Napušta se polje filozofijskih spekulacija i prvo se pomno i znanstveno istražuje kako uopće stoji s predodžbama koje se javljaju kod živih bića. pa čak i filozofije. Jer tek nakon što su se tisućljećima okušavali u puko objektivnom filozofiranju. ne stoga što bi ti rezultati bili netočni ili čak nevažni. Što je tu tako posebno? Postavimo se nasuprot stabla. Stablo i mi predstavljamo se jedno drugom. ono nesvjesno i sve one dubine i slojevi u koje se raščlanjuje područje psihologije. Ovdje sve ostaje upitno. – IV. Jer kao znanstveni iskazi oni se već kreću u području koje i za psihologiju mora ostati na onoj ranije spomenutoj drugoj strani. filozofi su otkrili da je u mnoštvu koje svijet čini tako zagonetnim i vrijednim promišljanja. nego čovjek. a mi se postavljamo nasuprot njega? Gdje se odigrava to predstavljanje. riječ o “predodžbama” koje lebde u našim glavama. kad stojimo na livadi. već oprez neznanja. prije svega kod ljudi i životinja. Može se – vjerojatno nitko od nas još ni ne sluti što sve čovjek ubuduće znanstveno može. tj. Ako se sad kod našeg pitanja što je predočavanje ne držimo znanosti. svijest. da nam se stablo predstavlja. A kamo smo skočili? Možda u neki bezdan? Ne! Prije na neko tlo. onda mora da se dogodilo nešto što daje misliti. Stoga ne može čuditi ako se unutar psihologije ni na koji način ne razjašnjava što je to kamo se svrstavaju predodžbe: naime. kad stojimo nasuprot rascvala stabla ili pred njim? Zar u našoj glavi? Sigurno. ako se ničim ne zavaravamo. U današnje vrijeme procesi u glavi mogu se čak kao moždane struje putem odgovarajućih aparatura preoblikovanja i pojačavanja učiniti akustički zamjetnima. Ono nam se predstavlja. čiji se značaj povećava iz godine u godinu. Kad nešto tako čudesno poput tog skoka postane nužno. naime. pred njega. I posvuda pomaže u najboljoj namjeri. Ali gdje. Takvim istraživanjima bavi se između ostalog psihologija. Ali. Mi 26 smo. Umjesto toga. kao što će se pokazati. očito postoji samo jedan izlaz na čistac. Može se to – sigurno! Što današnji čovjek ne može! S tim umijećem on može čak i donekle pomagati. primjerice. Znanstveno prosuđeno. jesmo stablo i mi. ipak. Mi stojimo izvan znanosti.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. U međusobnom odnosu – postavljeni jedno pred drugo. a stablo se predstavlja nama. ne postavljamo nasuprot stabla u cvatu samo glavom ili sviješću. a njihov tok zabilježiti krivuljama. tako što stablo stoji tu. a mi stojimo njemu nasuprot. Kod tog predstavljanja nije. organizam živoga. Tko ovdje zapravo predstavlja? Stablo ili mi? Ili oboje? Ili nitko od nas? Mi se. sad skočili. znanstveni rezultati su ispravni. ono najpreče i prvo to da. Ili je stablo čak susretljivije od nas? Je li se stablo prije toga predstavilo nama. kao da uzimamo daha prije i nakon skoka. – Dovesti taj stav do svijesti i vezati uz nju problem odnosa idealnoga spram realnoga. koliko god neizmjeran i masivan svijet bio. njegovo postojanje visi na jednom jedinom končiću: a to je svaki put svijest u kojoj on stoji. na neko? Ne! Nego na tlo na kojem živimo i umiremo. to da je svatko od nas jednom već stajao nasuprot stabla u cvatu svakako ostaje najbezazlenijom stvari na svijetu.” Kod nejedinstva filozofije oko toga što predočavanje u biti jest. stoji li stablo “u svijesti” ili stoji na livadi? Nalazi li se livada 27 . kako bismo se mogli dovesti u položaj nasuprot njega? Što se tu događa. duša. a stablo nam se predstavlja kao ono koje jest. Čudesna je to ili čak strahovita stvar da mi tek moramo skočiti na tlo na kojem zapravo stojimo. kad ga opažamo.

V. a što ne. već zapravo prazninu kojom su mjestimice posijani električni naboji. Uistinu.. već da ga ostavimo da stoji tamo gdje stoji. naučit ću ja tebe što znači biti poslušan” – viče majka za svojim dječarcem. Aristotel nikad nije došao na pomisao da 28 niječe egzistenciju vanjskog svijeta. budući da je čitavom svijetu savršeno jasno da stojimo na zemlji. Ali možda mu daje lekciju? Ni to. – V. ne bismo li u sljedećem trenu isto tako samorazumljivo ustvrdili da to mnijenje prirodno označava samo naivno. znao je za tu nužnost. Što se zove mišljenje? Čuvajmo se slijepe požude koja bi za to pitanje htjela iznuditi odgovor u obliku neke formule. Ali na to nikad nije došao ni Platon. Ali znanstveno istraživanje povijesti zapadnog mišljenja izvještava nas da je Aristotel.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. predznanstveno shvaćanje predmeta. Ne tek tako da bi on to izvolijevao. Obećava li majka svom sinu definiciju poslušnosti? Ne. već tako da se više neće moći ostaviti želje za slušanjem. međutim. A svejedno čovjek kad poučava mora s vremena na vrijeme dići glas. U jednom desetljeću. sudi li se prema njegovu nauku o spoznavanju. Ti mislioci. Tom tvrdnjom priznali smo. kojima podrijetlo njihove vlastite biti mora ostati tamno. Učenje se stoga ne može postići nikakvim korenjem. Ona će sina radije naučiti da bude poslušan. Zapravo smo danas više skloni odustati od rascvala stabla u korist navodno viših fizikalnih i fizioloških spoznaja. prijeti da postane naklapanjem. Ili još bolje i obrnuto: ona će sina dovesti do poslušnosti. koji je bio jedan od najtiših i najplahijih ljudi. To je čovjek koji potvrđuje egzistenciju i spoznatljivost vanjskog svijeta. zajedno sa znanstvenom filozofijom. Nietzsche. Obratimo pažnju na način na koji ono pita: “Što se zove mišljenje?” “Čekaj. ovlaštenje za takve sudove? Odakle znanostima pravo da određuju položaj čovjeka i postavljaju sebe kao mjerilo takva određenja? Ali to se događa već kad se i samo šutke pomirimo s time da je naše stajanje nasuprot stablu samo pred-znanstveno shvaćen odnos spram toga što tu još nazivamo “stablom”.. čak i kad se radi o tome da se potakne učenje jedne tako tihe stvari kao što je mišljenje.” Pritom je svoje suvremenike i prije svega samoga sebe upitao: “Moraju li im se prvo razbiti uši. Nije dovoljno da samo u trenucima što ih znanost ne nadzire priznajemo da prirodno stojimo nasuprot rascvala stabla. uz upotrebu svih njihovih potkrepa i dokaza objasne da zapravo ne opažamo nikakvo stablo. On je propatio muku da mora vikati.. Zbog čega kažemo “napokon”? Jer ga mišljenje dosad još nikad nije ostavilo da stoji tamo gdje stoji. kao doživljaj u duši ili se prostire zemljom? Je li zemlja u našoj glavi? Ili mi stojimo na zemlji? Rado bismo uzvratili: čemu takva pitanja o stanju stvari koje svatko odmah rado priznaje. koji velikom brzinom jurcaju amo-tamo. prema izabranom primjeru – nasuprot stablu? No. Ostanimo kod pitanja. Zbog čega neće? Jer je postao slušno prijemčiv za ono kamo mu pripada bit. a isto tako ni Heraklit.”.. tako da se možemo postaviti nasuprot njemu. Odakle znanostima. ne uzimamo li tu savršenu jasnoću odveć olako? Jer mi bez oklijevanja odustajemo od svega. Kad razmišljamo o tome što bi to bilo da nam se rascvalo stablo predstavlja. bio realist. prisutnost izvanjskog svijeta nikada nisu zapravo ni potvrdili ili čak dokazali. kako bi naučili slušati očima? Mora li se zveckati poput doboša i propovjednika pokajanja?” (Tako je govorio Zaratustra. 5). (prelazak str. čim nam znanosti fizike. kad je vjera u “napredak” gotovo postala istinskom religijom civiliziranih naroda i država. nešto na čiji domet jedva da obraćamo pažnju. fiziologije i psihologije. Predgovor br. ne prenagljujemo li mi s tim priznavanjem. koji ne želi kući. naime to da rečene znanosti zapravo sude o tome što kod rascvala stabla smije važiti kao zbiljnost. onda se prije svega i napokon radi o tome da od rascvala stabla ne odustajemo. 60). On mora čak vikati i vikati. To uspijeva utoliko jednostavnije što majka neposrednije dovodi sina do slušanja. Ono prijeteće u tom 29 . naravno. ukoliko je čestita majka. ni Parmenid. Kolike li zagonetke! Što je jednom bio uzvik: “Pustinja raste. Nietzsche je uzviknuo: “Pustinja raste. To uspijeva utoliko trajnije što rjeđe kori. u kojem svjetska javnost nije znala još ništa o svjetskim ratovima.

Nietzsche je u svojoj teci (G. kad je bio “najdalje od oblačne. umjesto da se daju na put njenog mišljenja i prvo sami sebi postanu upitnima. Postala je to knjiga za svakoga i ne pokazuje se nijedan mislitelj. To također bitno razlikuje mišljenje od znanosti. Riječ u cijelosti glasi: “Pustinja raste: Jao onom tko pustinje skriva!” Koga ide to “jao”? Je li Nietzsche tu mislio na samoga sebe? A što da je znao da upravo njegovo mišljenje mora prvo donijeti pustoš. – V. Jer ono bi voljelo biti promišljeno samo u mišljenju. teturajući slijepo kroz njen jezik. Naravno.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. Knjiga za svakoga i ni za koga”. 229. Prva tri dijela napisana su i objavljena između 1883. kojem je pred malobrojnim ljudima prošlosti još ostalo uvjerenje da su posjedovali dovoljno dubine da – ne napišu ono što su znali. O istome. preko noći postane uzrečicom. U tu riječ upisao je sve što je znao. Za mislioca je stoga bezgraničnost istoga najoštrija granica. ako pisanje nije u stanju da u samom napisanom još ostane hod mišljenja. pa se proširi i kruži u obliku uzrečice. koji se samo opijaju dijelovima i rečenicama iz te knjige.” Ali Nietzsche je morao vikati.. aforizam 464 iz 1885) zapisao: “Čovjek kojem su gotovo sve knjige postale površne. njenom četvrtom i posljednjem dijelu. turobne stare Europe”.”... “I ni za koga” – to znači: ni za koga od ljudi koji su posvuda prisutni. mislilac. U napisanome uzvik se lako uguši. obrtanju spada u ono što nam daje misliti. i 1884. “Tako je govorio Zaratustra. sudbinski sabiru svi motivi zapadnog mišljenja. a pogotovo sutra. W. Ono mišljeno u njegovu mišljenju jednoznačno je kao da je samo jedno. Istraživač treba uvijek nova otkrića i zamisli. ali je tiskan samo za najuži krug prijatelja. Stoga ih se ne može ni povijesno preispitati i kompenzirati. za svakoga svagda ukoliko za sebe u svojoj 30 biti postane dostojan mišljenja. Mislilac treba samo jednu jedinu misao. koji pokazuje prema naprijed i natrag i stoga je posvuda dvoznačan. od koje se prijelaz kreće prema drugoj. tu jednu misao zadrži kao jedino o čemu treba misliti. da to jedno misli kao to isto i o tom istom na primjeren način kazuje. To Nietzscheovo djelo misli jedinu misao tog mislioca: misao o vječnom vraćanju jednakoga. XIV. U vrijeme kad je pala ona riječ: “Pustinja raste. str. Kako li se podnaslov knjige tijekom sedamdeset godina od objavljivanja samo zastrašujuće obistinio – ali u upravo suprotnom smislu. Nietzsche je napisao riječi: “Pustinja raste. čak još i u vrsti i smislu prijelaza? Sve promišljeno govori u prilog tome da je onako kako je sam Nietzsche oduvijek znao i što je zbog toga često izricao u zagonetkama. koja se u svako doba može povući. vlažne. To nipošto ne znači da bi Nietzscheovo mišljenje bilo tek igra sa slikama i znakovima. Jer riječ je naslov jedne pjesme koju je Nietzsche spjevao. To prijeteće sastoji se u tome da ono što je možda najmišljenije danas. posebice kad se pisanje svodi samo na opisivanje i gleda samo kako će zaposliti predočavanje i opskrbljivati ga u dovoljnoj mjeri uvijek novom građom. pri takvom prijelazu Nietzscheovo mišljenje u cjelini mora još stati na jednu stranu. na primjeren način govorimo samo onda kad o istome kažemo uvijek isto i to tako da to isto pritom zahtijeva nas same. koji bi bio dorastao temeljnoj misli te knjige i njenoj tami. Četvrti dio napisan je 1884/85. Nietzscheovu mišljenju. inače znanost zastajkuje i zapada u pogreške. U toj knjizi. Stoga spram njegova mišljenja na poseban način zakazuju sve formule i naslovi. koje je neka vrsta zvanja i stoga s vremena na vrijeme mora postati vikanje. Svaki mislilac misli samo jednu jedinu misao. to ne znači: za svakoga kao bilo koga. ali ono jednoznačno ima mnoge prostore koji se spajaju jedni s drugima. Taj napisani krik njegova mišljenja je knjiga koju je Nietzsche naslovio: “Tako je govorio Zaratustra”. “Za svakoga” to znači: za svakog čovjeka kao čovjeka. U napisanome ono mišljeno nestaje. Oni opisuju nešto što je po svojoj biti neopisivo. A poteškoća za mislioca je da tu jedinu. Nietzsche. Stoga će se i nastavak mislećeg razgovora s njim prenijeti u druge dimenzije. koje je prijelaz. usred koje će jednom s drugog mjesta tu i tamo niknuti oaze i poteći vrela? A što da je znao da on mora biti privremen prijelaz.”. “Za svakoga”. stoga može odgovarati samo razgovor čiji vlastiti put priprema prijelaz. Taj po svom dometu i svojoj vrsti drugi prijelaz ovdje ne treba razlagati. Napomena neka samo ukaže na to da taj prijelaz šireg raspona 31 . put. Jedan od razloga za to leži u tome da se u Nietzscheovu mišljenju.. I njemu za to nije preostao nijedan drugi način nego da piše. međutim. na tu skrivenu pristalost mišljenja ukazuje tako što je svoje djelo “Tako je govorio Zaratustra” za put opskrbio podnaslovom koji glasi: “Knjiga za svakoga i ni za koga”. Taj način govora djelatan je u nepreglednim opisima današnjeg stanja svijeta. redom u preobraženom obliku.

točnije. Jedna od tih cedulja upućena je Dancu Georgu Brandesu. čitavo mišljenje Zapada. U tom mišljenju do svoje riječi dospijeva ono što jest. nešto takvo na što se mišljenje. Kao da postoji prikaz koji ne bi nužno do posljednjeg zakutka već morao biti izlaganje. To gubljenje teže je od onog pronalaženja. ni u kojem slučaju nije bjelodana. koji je 1888.. međutim. Za mišljenje ona ostaje nedostatna. poštanski žig Torino. Izgubiti ovdje znači: istinski se osloboditi onoga što je Nietzscheovo mišljenje mislilo. Što je u tom pogledu još imao reći.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. pronalaženja i gubljenja. već neizgovoreno odbijanje ili pobijanje. ono što će tek biti. umjesto da samo prijeđemo preko njega i zaobiđemo. priznati da za nas ostaje još i poteškoća da Nietzschea uopće pronađemo. dakako.. Mora da je tijekom čitava hoda na svome putu za njega znao sve jasnije. ostaviti ga iza sebe i odustati od njega.” Tog mišljenje-na ima samo tamo gdje ima mišljenja.. Nakon što šezdeset i tri godine. Kao da bi moglo postojati izlaganje. Iz toga bi moglo biti razvidno na koji je hod njegova mišljenja pala riječ: “Pustinja raste: Jao onom tko pustinje skriva!” Ali da bismo sada uopće mogli susresti Nietzscheovo mišljenje. 4. prvo ga moramo pronaći. Stoga ćemo tu rečenicu. siječnja 1889. kad još ne mislimo? Ta. 1. smijemo pokušati ponovno izgubiti ono mišljeno tog mišljenja. Te cedulje nazivaju se “ceduljama ludila”. Ipak na 33 . ali pritom ne može prijeći preko nje u smislu njenog zanemarivanja. Ali to će se dogoditi samo tako da sa svoje strane i sebi za uspomenu oslobodimo to mišljeno u slobodni prostor njegova vlastita bitnog sadržaja i time ga ostavimo na mjestu kamo od sebe sama pripada. što je mislenije. premda je poznato da se mišljenje tog mislioca dogodilo. po pristupu. 89. godine u Kopenhagenu držao prva javna predavanja o Nietzscheu. mi smo čak i u većoj opasnosti da Nietzschea ne pronađemo. pa i čitav sadržaj cedulje. na ulici doživio slom i zapao u ludilo slao svojim prijateljima. To da još nismo ni najmanje pripremljeni da ono pronađeno istinski izgubimo. tj. stoji na jednoj od cedulja. jer svome Zaratustri ne stavlja uzalud u usta riječi: “Svi oni govore o meni. To zaobilaženje često se odvija na bezazlen način. spada u ono najdvojbenije. Ta istina. Ta rečenica naprosto izriče sudbinski odnos: “Poteškoća je sad ta da me se izgubi. možemo bar grubo sagledati. čija količina već pola stoljeća raste. Prijatelju Georgu! Nakon što si me otkrio. Jer samo se tako može razumjeti da je on to na kraju svog puta mogao reći sa zastrašujućom jasnoćom. premda je otkriven. Jer “izgubiti” u takvom slučaju ne znači: nešto samo pustiti da padne. moramo. prema kojoj vodi dvotočka.” Sad i za sve ubuduće. Nietzscheovo mišljenje ne sadrži samo pretjerane nazore jednog izuzetnog čovjeka. koje bi moglo izbjeći da bude zauzimanje stava ili. Nietzsche je znao za te odnose otkrivanja. Ne dopustimo da nas mnijenje da je Nietzscheovo mišljenje pronađeno zavara time da o Nietzscheu postoji literatura. jer mnijemo da smo već oslobođeni traženja. koje je Nietzsche u danima nakon što je 4. Čini se kao da je Nietzsche predvidio i to. Kako da mislimo na Nietzscheovo mišljenje. nije više upućena samo primatelju cedulje. Nietzscheovo mišljenje. Raspeti.. čitati tako kao da je upućena nama. U odnosu na Nietzschea ograničit ćemo se na to da ono što je jedino bitno učinimo vidljivim. A Nietzscheovo mišljenje? To da ono još nije pronađeno spada u ono dvojbeno. ono što je njegovu mišljenju osvjetljavalo put kojim je kročilo. Jer “novi vijek” još ni izdaleka nije okončan. koliko je u međuvremenu prošlo. On štoviše upravo stupa na početak svog vjerojatno dugotrajnog okončanja. i drukčije vrste jednu stranu doduše mora napustiti. uvijek iznova mora vraćati? Znao je. naime tako da se iznese cjelokupna Nietzscheova filozofija. nije bilo umijeće pronaći me: poteškoća je sad ta da me se izgubi. Tek kad nam je pronalaženje uspjelo.. 32 Je li Nietzsche znao da je kroz njega do riječi došlo nešto što ne može biti izgubljeno? Nešto neizgubivo za mišljenje. ali nitko ne misli na mene. Medicinski-znanstveno gledano ta oznaka je ispravna. – V. Ali mislilac se nikad ne može prevladati tako da ga se pobije i oko njega nagomila literatura pobijanja.. usvaja se kod tog prijelaza u njegovoj pravoj istini. Ono mišljeno kod nekog mislioca može se savladati samo tako da se ono u njegovu mišljenju nemišljeno vrati njegovoj početnoj istini. Jer presudna rečenica. Kroz to poznato.

osjetilno kod čovjeka. Posljednji čovjek je štoviše onaj koji više nije u stanju gledati ponad samoga sebe i uspeti se preko samoga sebe uopće u okrug svoje zadaće. Pod tim imenom Nietzsche upravo ne podrazumijeva puko predimenzioniranoga dosadašnjeg čovjeka. Nietzsche taj zamijećeni način biti čovjeka koji nadilazi samog sebe isprva utiskuje u lik Zaratustre. koja poput psihoanalize revno izrabljuje Nietzscheove spise.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. Moderna antropologija. da je mora podvesti pod sebe i izići s njom na kraj. Nad-čovjek je onaj koji će bit dosadašnjeg čovjeka tek prevesti u njenu istinu i preuzeti je. 62) VI. Čovjek je animal rationale. Tako utvrđen u svojoj biti. bira ime koje se odveć lako može pogrešno shvatiti. μετὰ τὰ φυσικά. međutim. osjetilnoga. osjetilno-nadosjetilno biće. prijeko na grčkom znači μετὰ. kako će se kasnije pokazati. ne spoznavši njen doseg. Za tog čovjeka. Ta opasnost utoliko je veća. U području bitnog mišljenja Nietzsche jasnije nego itko prije njega vidi nužnost prijelaza. um kao ono nadosjetilno pokazat će se kao ono što nadilazi ono osjetilno. Kako bismo. ukoliko se predstavlja kao animal rationale. Dosadašnji čovjek to ne može. stoga se mora pronaći most prema onoj biti kao koje dosadašnji čovjek može biti prevladavatelj svoje dosadašnje i posljednje biti. Stoga se za dosadašnjeg čovjeka mora tražiti prijelaz preko sebe samog. tj. a um shvatimo kao neosjetilno ili nadosjetilno. dosadašnji čovjek mora biti iznesen iznad sebe. To je trenutak u kojem se čovjek sprema preuzeti vlast nad zemljom u cjelini. nadosjetilno u svom nadilaženju fizičkoga jest metafizičko. Stoga Nietzsche kaže: “Čovjek je još neutvrđena životinja. jest ono fizičko u nadilaženju fizičkoga. Međutim. Nietzsche se i dalje zdušno pobija. dosadašnji čovjek na taj način treba biti doveden u stanje da ubuduće bude gospodar zemlje. Čovjek je još neutvrđena životinja. taj način misleći razgovor s misliocem neće postati ugodniji. To ime ne znači da bi s tako nazvanim čovjekom bit čovjeka uopće prestala. (prelazak str. ono fizičko. a time i opasnost da se dosadašnji čovjek sve tvrdoglavije oslanja na puku površinu i prednju stranu njegove dosadašnje biti. Nietzsche objašnjava: ta bit čovjeka još uopće nije utvrđena. Nazovemo li ono osjetilno prema predaji fizičkim. Nietzsche dosadašnjeg čovjeka naziva “posljednjim čovjekom”. Umom se čovjek uzdiže iznad životinje. shvaćenog kao animal rationale. ukratko rečeno: u biti čovjeka. Ali kako za Nietzschea ni ono fizičko. da u višem smislu upravlja mo35 . ni ono neosjetilno. tijelo. prijeko preko fizičkoga. bit dosadašnjeg čovjeka prvo mogli utvrditi. a time i još ne utvrđena životinja. punu bit. animal rationale još nije doveden u svoju punu bit. – VI. sabire se prijelaz s fizičkoga prema nefizičkom ili natfizičkom: čovjek je tako ono meta-fizičko sâmo. tj. uvažavajući površnost tih površina kao jedini prostor svog boravka na zemlji. Nietzsche čovjeka koji nadilazi dosadašnjeg naziva “nadčovjekom”. jer sam još nije ušao u svoju vlastitu. Čovjek. pripisuje upravo suprotno od onog što je zapravo mislio i pri čemu je njegovo mišljenje naposljetku uništeno. te je preuzeti sukladno njenoj biti. nisu dostatno predstavljeni u svojoj biti. a to znači da se ne želi podvesti pod sebe i prezreti ono što je u njegovoj dosadašnjoj vrsti bilo vrijedno prijezira. Nietzsche je prvi koji postavlja pitanje: je li čovjek kao čovjek u svojoj dosadašnjoj biti pripremljen za preuzimanje te vlasti? Ako nije. ona nije ni pronađena ni učvršćena. Premda ona izriče samo ono što je zapadno mišljenje o čovjeku oduvijek mislilo. Ne misli se ni na vrstu ljudi koja odbacuje ono “humano” i postavlja samovolju kao zakon. čovjek u dosadašnjem određenju ostaje još ne pred-stavljena. koji nadilazi samog sebe i time se postavlja iznad sebe i tako se tek utvrđuje. Dosadašnji čovjek posljednji je čovjek utoliko što se nije u stanju. što se mora dogoditi s dosadašnjim čovjekom da može “podčiniti” zemlju i tako ispuniti slovo jednog starog zavjeta. um. ali tako da stalno pogledava dolje prema njoj. a titanski bijes pravilom. već će tek dospjeti na sve veću oštrinu razmirice. iz temelja je pogrešno shvatila tu rečenicu.” Rečenica zvuči začudno. U tom poslu rano je došlo do toga da se tom misliocu. U vidokrugu svog mišljenja. Nazovemo li ono ži34 votinjsko osjetilnim. što prijeti u povijesnom trenutku koji je Nietzsche prvi jasno spoznao i jedini dosad u čitavom njegovom dosegu metafizički promislio. čovjek će nam se pokazati kao animal rationale. umna životinja.

nadčovjek u nastanku. Ona ne može kazati “ja”. 2. um je razabiranje onoga što jest. Nadčovjek nadilazi dosadašnjega i stoga posljednjeg čovjeka. Sposobnost da se nešto poduzme i prožme (reri) je ratio. već onaj koji tek prelazi k njemu. on nikad ništa ne može staviti pred sebe. Nadčovjek također nije ni čarobnjak. može biti mišljen kao persona. Čovjek je. Umjesto toga usmjerit ćemo pažnju na tri jednostavna stanja stvari. Razabiranje koje vlada u umu ispostavlja ciljeve. prožimanje. Čovjek je umna životinja. tj. a to ujedno uvijek znači: što može i što treba biti. Čovjek što ga čovjek u prelasku nadilazi dosadašnji je čovjek. Razabiranje uma razvija se kao to mnogostruko stavljanje. ukoliko želi podsjetiti na njegovo dosadašnje bitno određenje. nije pronađen ni na putu historijske analize modernog doba. jer je njegovo mišljenje bilo u stanju da se čisto uklopi u prethodno otkriveni usud zapadnog mišljenja. nikad ništa ne predstavlja. prema nauku metafizike životinja koja predstavlja.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. koji za uobičajeno mnijenje prate riječ “nadčovjek”. to je način na koji stoje stvari s dosadašnjim. koji bi čovječanstvo trebao povesti ususret rajskom blaženstvu na zemlji. kojoj je svojstvena sposobnost kazivanja. Zaratustra još nije nadčovjek sâm. poduzimanje. nije proizvod neobuzdane i izopačene mašte koja se izlijeva u prazninu. kroz koju odjekuje njegovo kazivanje. Taj lik. označava kao još neutvrđenu životinju. Ali bitni lik nadčovjeka nikad ne smijemo tražiti u onim figurama koje se kao glavni funkcionari površne i pogrešno protumačene volje za moć guraju u vrhove njenih različitih organizacijskih formi. U Nietzscheovu mišljenju već dolazi do riječi ono što jest. naravno nikad izvornije promišljenom bitnom određenju čovjeka izgrađuje se onda nauk o čovjeku kao osobi. gućnostima moći. a to znači prožimanje u govoru. Sad ćemo se držati podalje od pogrešnih i zbunjujućih tonova. životinja. posljednjim čovjekom. morala bi razabrati sebe. međutim. Prijelaz. na grčkom ῥεω (retorika). No prije toga valja usmje36 riti pažnju na taj prijelaz. Ukoliko čovjek. nego: bitni lik nadčovjeka pripisan je Nietzscheovu metafizičkom mišljenju. naprotiv. animal rationale je životinja koja živi tako što na spomenuti način razabire. Iznova je potrebna napomena: jer stav o onome najdvojbenijem u našem dvojbenom vremenu – naime. u kojem će se stanju čovjek koji prelazi zaustaviti. Persona označava glumčevu masku. animaliter (primjerice kod Augustina) znači “životinjski”. kao onaj razabirući. 1. on je most. to odakle polazi onaj koji prelazi. Naše razmatranje ovdje ćemo iz više razloga ograničiti na taj prethodni lik nadčovjeka. On je. da bi to mogao. ali to za uobičajeno predočavanje još ostaje zastrto. kao maska bitka. Na tom. Ukoliko ne zastane pri vrsti dosadašnjeg čovjeka. da mi još ne mislimo – u svezi je s Nietzscheovom riječi o pustinji koja raste. Bitni lik tog čovjeka. Ali ne možemo reći da je čovjek umna vegetacija. on je “uže razapeto između životinje i nadčovjeka”. moramo pokušati pojasniti bit nadčovjeka u mjeri u kojoj to iziskuje naš put. biti razgovijetno samo ako promislimo ono drugo i treće. moramo promisliti kamo prelazi onaj koji prelazi. pravilno mišljeni nadčovjek. Tko je taj kojem se ovdje dovikuje “jao”? To je nadčovjek. Animal ne znači samo živo biće. prihvaćanje. postavlja pravila. U tome leži: homo est animal rationale. 37 . čovjek je prijelaz. Animal znači životinja. ona uopće ne može kazivati. put nadčovjeka započinje s njegovom propašću. S takvim početkom već je odlučeno koji je njegov put. Nietzsche ga. ali i jer je u tom iskazu mišljen nadčovjek. Treće. Jer onaj koji prelazi mora biti netko tko propada. 3. razabire što jest. Za nas će ono prvo spomenuto. lik čovjeka prema kojem onaj prelazeći prelazi. “Pustinja raste: jao onom tko pustinje skriva!”. Tako bi se moglo reći i: homo est animal rationale: čovjek je životinja koja pred-stavlja. Stoga smijemo pretpostaviti da nadčovjek tu i tamo već egzistira. jer takva je i biljka. koje budućem čovjeku pri-padaju iz biti tehničkog preoblikovanja zemlje i ljudskog djelovanja. samo što je još nevidljiv za javnost. pristavlja sredstva i postavlja na načine činjenja. strogo mišljeno. koja se sama od sebe nadaju uz jednostavno mišljenu riječ “nadčovjek”. koje je posvuda i najprije pred-stavljanje. Razabiranje uključuje u sebi i to postupno: primanje. koji se potom može teološki prikazati. – VI. prijelaz. Kamo prijelaz vodi. primjerice pas. odakle i kamo čovjeka koji prelazi i preobražava se u prelasku. Odakle polazi prijelaz. Puka životinja. on. Ono što nakon toga ostaje da se točnije promisliti druga je stvar: naime. Na latinskom se prožimanje u govoru kaže reor.

koje povijesno sežu do središta Platonove metafizike i time pogađaju jezgru čitava zapadnog mišljenja. Nietzsche piše: “– i jednog jutra ustane u samu zoru. 2). Samo malo toga neka bude spomenuto. – VI.” (prelazak str. ‘Pronašli smo sreću’ – kažu posljednji ljudi i trepću očima. od koje bi se trebao dogoditi prijelaz. Kad je. međutim. Jednog jutra Zaratustra je prekinuo svoj desetogodišnji boravak u planini. Zaratustra pokušava narod neposredno poučiti “nadčovjeku” kao “smislu zemlje”. te da je uputno da govori samo posredno. Stoga upravo posljednji čovjek ostaje najdalje udaljen od mogućnosti da nadiđe samoga sebe i tako ima sebe pod sebom. Zemlja će se tad smanjiti i po njoj će skakutati posljednji čovjek. stigao u šume. Predstavljanje se pritom drži tu samo još onoga što je svagda dostavljeno ili pristavljeno i to tako da je njegovo dostavljanje uređeno u bavljenju i proizvoljnosti ljudskog predstavljanja i dogovorno udovoljava općoj razumljivosti i prihvatljivosti. “Kazivat ću im onda o onom najprezrivijem: a to je posljednji čovjek. koji ne može više sam sebe prezirati.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52..” Čujmo iz tog govora o posljednjem čovjeku. “I ovako reče Zaratustra narodu: Jao! Dolazi vrijeme u kojem čovjek neće više bacati strijelu svoje čežnje preko čovjeka i kad tetiva njegova luka neće više znati zabrujati! . 5). Stigavši na tržnicu grada. rekao je svome srcu: “Zar je to moguće! U svojoj šumi taj stari svetac nije još ništa čuo o tome da je bog mrtav!” (br. Posljednji čovjek. Tamo se okupilo mnogo naroda... Ali čujmo sad što Nietzsche sam kroz svog Zaratustru govori o posljednjem čovjeku. da odmah i izravno govori o onom najvišem i budućem. Ali narod se samo smijao Zaratustri. stupi pred sunce i ovako mu stane govoriti: ‘Velika zvijezdo! Što bi bila tvoja sreća da nemaš onih koje obasjavaš! Deset godina si se uzdizala ovdje do moje špilje i zasitila bi se svjetlosti svoje i toga puta. onoga koji prelazi. Grad je “ležao uz šume”. kako bi se ponovno zaputio dolje k ljudima. br.’” U tim riječima. Ono stoji u “Predgovoru” knjizi “Tako je govorio Zaratustra” (1883. kako bismo vidjeli u čemu se sastoji vrsta ljudske biti. Nietzsche posljednjeg čovjeka označava kao onog dosadašnjeg čovjeka. ondje je 38 susreo starog pustinjaka. predstavljanje. Zaratustra je sam sišao niz planinu. Jao! Dolazi vrijeme najprezrenijeg čovjeka. Do pojavljivanja dospijeva sve što jest. 63) 39 . Jao! Dolazi vrijeme u kojem čovjek neće više roditi nijednu zvijezdu. Njegov je rod neistrebljiv kao i rod kukaca: posljednji čovjek živi najduže. dakle. Kad je Zaratustra nakon razgovora sa starcem ponovno bio sam. samo ukoliko će kroz to prešutno dogovoreno predstavljanje biti dostavljeno kao predmet ili stanje i time tek dopušteno. a ni pravi način. koji sve čini malenim. skriven je ključ Nietzscheove knjige “Tako je govorio Zaratustra”. kad je sišao s planine. sebe i sve što uopće jest uspostavlja posebnim načinom predstavljanja. konačna vrsta dosadašnjeg čovjeka. Zaratustra svoj predgovor drži na tržnici grada u koji je prvo dospio. Na način posljednjeg čovjeka stoga um.. jer mu je bilo obećano da će vidjeti plesača na užetu. koji je morao spoznati da još nije vrijeme. samo nekoliko rečenica. mora skončati na osebujan način i na neki način se zamrsiti u sebi. Vidite! Pokazujem vam posljednjeg čovjeka! ‘Što je ljubav? Što je stvaranje? Što je čežnja? Što je zvijezda?’ – tako pita posljednji čovjek i trepće očima... koji u sebi na neki način učvršćuje dosadašnju bit čovjeka. iz predgovora onome što Zaratustra “govori” u svojim istinskim govorima. “koji je bio napustio svoju svetu kolibu”. da nema mene. te isprva samo o suprotnom. moga orla i zmije moje.

ne bi li zapalili va41 . pobrinut ćemo se da ubuduće svi ljudi na jednak način budu postavljeni u jednako stanje jednake sreće i da bude osigurana jednakost boljitka sviju. ali mir: uklanjanje rata. u kojoj se kreće posljednji čovjek? Nietzsche to. Predstavljanje svemu dostavlja i predstavlja samo ono svjetlucavo i prividno površnog privida. mir koji uklanja rat može se osigurati dakako samo ratom. Kako da se mir osigura onime što on uklanja? Ovdje je nešto u najdubljem temelju iskočilo iz ležišta. Ali ako se vrsta živog bića “čovjek” za razliku od ostalih živih bića na zemlji. Koji je to način predstavljanja.” Sa svih strana uz pomoć naše sociologije. jasno kaže. kojim u određenim prilikama dajemo do znanja da ono rečeno ili planirano i uopće ono što se zbiva u osnovi više ne uzimamo ozbiljno. pod naslovom “Doba slike svijeta”. Nadčovjek je onaj koji prelazi. pa naposljetku dogovaranja više ni ne iziskujuće sebi-dostavljanje predmetnih i prilikama prilagođenih površina i svega čime se čovjek. Kojeg predstavljanja? To je ono pred-stavljanje koje tvori metafizički temelj svjetskog doba koje se naziva novim vijekom. ili pak tamo nije još nikad bilo. Treptati znači: dobaciti i dostaviti pričinjanje i privid. čak ni izričito dogovorenim sporazumom da se sve što je tako dostavljeno dalje ne preispituje. psihologije i psihoterapije. ali ono kazano ne obrazlaže dalje u smjeru pitanja koje ćemo sada postaviti. U isti mah. posebna vrsta posljednjeg čovjeka mora počivati na posebnoj vrsti predstavljanja. utoliko što se bitak koji u njemu vlada tek sada razvija u predviđenu cjelinu bića. str. Taj metafizički temelj novog vijeka ne može se izložiti u nekoliko rečenica. godine i koje je objavljeno u “Šumskim putovima” (Holzwege). je u osnovi predstavljanje. 70) VIII. doduše. Pa ipak treptanju. Samo ono što je tako pred-stavljeno i svagda tako po-stavljeno ujedno je i važeće. o kojem se prividu može dogovoriti kao o nečem važećem i to s uzajamnim.” Što nam to kazuje? Da netom započetom vladavinom posljednjeg čovjeka upravo ne idemo ususret kraju niti krajnjem vremenu. No protiv tog ratnog mira pokreće se opet mirovna ofenziva.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. VII. odlikuje “racionalnim”. te još nekih drugih sredstava. kao imenu što ga je Nietzsche upotrijebio za to predstavljanje. čije napade teško da možemo označiti miroljubivima. Za to vrijeme. biljaka i životinja. To žmirkanje može se naime proširiti jedino stoga što sve predstavljanje u sebi već nosi karakter treptanja. (prelazak str. a da to ne dovodi u izričit odnos spram biti predstavljanja. 69-104. “Pronašli smo sreću – kažu posljednji ljudi i trepću očima. Ali usprkos tom pronalasku sreće ljude se tjera iz jednog svjetskog rata u drugi. a ratio. ali kamo? Dosadašnji čovjek je posljednji čovjek. Nietzsche 40 je naziva treptanjem. – VIII. moramo sukladno svezi u kojoj stoji ostaviti njegovu punu težinu. stavljajući ih pred sebe i usklađujući se s tim postavljenim kao sveobuhvatnim okolnostima. koja ujedno u pogledu vrste i načina određuje sve. Treptanje ne smijemo izjednačiti s puko vanjski shvaćenim i usputnim žmirkanjem. već naprotiv. što ih divljaci uporno taru jedno o druge. međutim. da će posljednjeg čovjeka odlikovati neobična ustrajnost? Na čemu li se ta zasniva? Na čemu drugom negoli na vrsti njegove biti. Narodima se trepće da je mir uklanjanje rata. kako jest i kako svako važi kao bivstvujući. udaljava se od dosadašnjeg čovjeka. bavi i što procjenjuje. Poslušajmo dobro: “posljednji čovjek živi najduže. “rat” i “mir” ostaju kao dva komada drva. u kojem se zadržavaju posljednji ljudi? Posljednji ljudi trepću očima. Što to znači? “Treptanje” je povezano sa “žmiganjem”. nego upravo tek započinje. razabiranje i obračunavanje. “svjetlucanjem” i “pričinjanjem”. koji sada ne završava. Ta vrsta biti zasniva se za animal rationale na načinu na koji ono sve što jest uspostavlja kao svoje predmete i kao svoja stanja. Ta vrsta predstavljanja ne nastaje tek kroz treptanje. kao jedino valjanim i važećim. U tu svrhu upućujem na predavanje što sam ga na ovome mjestu održao 1938. već obrnuto: treptanje je već posljedica predstavljanje. Treptanje: dogovoreno. Rat: osiguranje mira. koje je vladalo već prije njega. niti propituje bitno područje i prije svega bitno podrijetlo predstavljanja. Ali koja je to vrsta predstavljanja.

osvećivati. Tu Zaratustra kaže: “Jer da se čovjek izbavi od osvete: to je za me most k najvišoj nadi i dúga nakon duga nevremena. Premda razlog te razderanosti čovjeka ostaje zastrt u sjeni zastrašujuće svjetske sudbine. tako da razdor te razderanosti. potražiti formu mjera koje bi trebale stvoriti svjetski poredak. čak i onda kad to ne bi izgovarao u svakoj prilici i svaki put na isti način? Odgovor na naše pitanje Nietzsche daje u istom drugom dijelu knjige “Tako je govorio Zaratustra”. Pokušat ćemo označiti put onoga koji prelazi. mora se raspasti sama u sebi. ali i svakog htijenja za samim kažnjavanjem.” Bi li nakon svega rečenog sâmo to treptavo predstavljanje trebalo već ležati izvan puke ljudske samovolje i nemarnosti? Bi li u tom predstavljanju trebao prevladavati svojevrstan. Ujedno. On stoji u trećem odsječku na kraja drugog dijela knjige “Tako je govorio Zaratustra” (1883). ali se pritom ipak u osnovi opiralo svemu što jest i kako jest? Zar bi to predstavljanje u osnovi uhodilo ono što si dostavlja. Ako samo i ovlaš usmjerimo pažnju na tu temeljnu crtu njegova mišljenja. Kako li smo ono rekli na prvom satu ovog predavanja? “Bez bola smo. unatoč neizrecivoj patnji i unatoč nevolji koju podnosi previše ljudi. Prema tom prostoru krenuo je onaj koji prelazi – nadčovjek – “Cezar s dušom Krista”.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. mir. Duhu slobode od osvete posvećena je Nietzscheova navodna sloboda duha. u treptanju. koje unaprijed vlada svim treptanjem posljednjeg čovjeka. koji sve pred-stavlja na način da sve u osnovi uhodi? Koji je duh toga predstavljanja? Koja je to vrsta mišljenja koja na taj ničin o svemu razmišlja? Koje je vrste razmišljanje dosadašnjeg čovjeka? Nietzsche nam daje odgovor na naše pitanje o onom predstavljanju. kao i ispred svake politike sile. to je među ljudima dosad bilo najbolje razmišljanje. Tu piše: “Duh osvete: prijatelji moji. tjerati. Bol. uhođenjem..” (prelazak str. i gdje je bilo patnje. On je naslovljen “O izbavljenju”. i samo se može treptati uslijed nelagodnog usuda. ispred duha. što je taj mislilac zapravo i jedino mislio. još ne dopire do čovjeka u njegovoj biti. Ali kad Nietzsche hoće otići i prijeći od dosadašnjeg čovjeka i njegova predstavljanja prema nekom drugom i višem čovjeku. 75) IX. koji pax. tu je trebalo uvijek biti i kazne. kada traži taj most kako bi od posljednjeg čovjeka dospio preko k nadčovjeku? Što je to. kao i ispred slijepog djelovanja pod svaku cijenu. u odsječku “O tarantulama”. Samo zastiranje još se prekriva nadmoći javnoga. te time prelazak od posljednjeg čovjeka k nadčovjeku. koja je već prodrla u uvriježeno mnijenje. Stoga će on nužno u svojem načinu predstavljanja. odbori i pododbori nešto drugo nego treptava organizacija treptavog dogovora nepovjerenja i zasjeda? Svaka odluka unutar tog predstavljanja prema svojoj biti je prekratkog dometa. pred-stavljanje dosadašnjeg čovjeka određeno je osvetom. doduše stavljalo pred sebe. uhoditi. Nietzscheovo mišljenje slovi kao izbavljenje od duha osvete. koji je onda most koji vodi na put prelaska? Na što misli Nietzsche. koji modernom čovjeku priječi da gleda preko sebe i načina svog predstavljanja. – IX. ispred svih mirovnih napora i svakog vođenja rata. Zar su kongresi i konferencije. da bi ga svrgnulo i razorilo? Koji je to način mišljenja. Prostor te slobode od osvete nalazi se isto tako ispred svakog pacifizma. dosadašnja slika o Nietzscheu. Za to vrijeme posljednji čovjek mora se kretati u predstavljanju kroz koje se o svemu samo trepće očima. Njegovo mišljenje upućeno je jednom duhu. čovjek se u neodlučnosti ipak ne može opustiti u prividnom miru i sigurnosti. tru. čovjeka nadmašujući odnos spram onog što jest? Zar bi taj odnos trebao biti takve vrste da čovjeku uskraćuje da ostavlja bitak da bude u svojoj biti? Zar bi to predstavljanje svaki put ono što jest. urgere znači: udarati. U prostoru slobode od osvete Nietzsche vidi bit nadčovjeka. Isto tako. dakle biće. koja se izdiže iz razdora onoga što jest ne dopire još do čovjeka u njegovoj biti. progoniti. koji se kao sloboda od osvete nalazi ispred svakog pukog bratimljenja. on se nalazi ispred svakog slabićkog puštanja da stvari idu svojim tokom i izbjegavanja žrtve.. želi zasnovati i osigurati paktovima. Zapitat ćemo se o mostu koji vodi 43 .” 42 Osveta. Razmišljanje.

kad je bitak 45 .. I. usmjeren na korist. Leibnizove iskaze o bitku bića možemo. dakako. što ih mišljenje metafizike od davnine pripisuje bitku. Pa ipak Nietzsche u stvari ono što potpada pod nazive “moral” i “psihologija” posvuda misli polazeći od metafizike. Upozorenje na to ovdje nužno mora ostati ugrubo i u stalnom odnosu spram riječi o pustinji koja raste. U najširem području metafizike Nietzscheovo mišljenje o osveti i izbavljenju od osvete moramo premjestiti u prednji. već uvijek samo izvještavamo o njima. i samo njemu (naime. a da ipak ne spoznamo ni najmanji dio onog što je on mislio. Za nas to zvuči začudno. bez bola. iako u puko metafizičkom smislu i dimenziji. ili ga još ostavlja bez riječi. svejedno. – IX.. most je izbavljenje od osvete. Svako biće i biće u cjelini ima sposobnost svoje biti u volji i kroz volju. sama po sebi ništa ne doprinosi čovjekovu spasenju. historijski ustanoviti na najtočniji način. svezak VII. koja može pripremiti mišljenje. nezavisnost o vremenu. Cijela filozofija teži samo tome da pronađe taj najviši izraz. prabitka): bezrazložnost. Zdrav ljudski razum. kad mišljenje ostaje pri svom postignuću. pa i psihoterapija. doista se kreću naslijeđenim područjima predodžbi morala i psihologije. samopotvrđivanje. Za njega je izričita otvorenost odnosa spram bitka doduše nužan. tj. iz bitka koji određuje sve bivstvujuće. Kako bi smo spoznali da i u kojoj mjeri Nietzsche osvetu i izbavljenje od osvete unaprijed misli metafizički. Mišljeni bitni oblik bitka u klasičnoj formi dolazi do izričaja u nekoliko rečenica što ih je Schelling 1809. ako čovjek prije toga ne dospije u drukčiji temeljni odnos spram bitka. otvori sebe da svoju bit uopće tek drži otvorenom za bitne odnose spram bitka. Za mišljenje važi: . pa i u naslovima. tj. u svojoj biti mi smo već otvoreni za zahtjev bitka. Prema Nietzscheovu vlastitom iskazu. ne leži postrance. ali nedostatan uvjet. razderanost put u metafizičko drži otvorenim. nije mišljena kao sposobnost ljudske duše. uzeta za sebe. kad iznesemo i izdržimo to “bez riječi smo i bez bola”. Volja tog htijenja ovdje. Hegel je to jednom. u gotovo zrakopraznim prostorima mrtvih pojmova i zastranjenih apstrakcija. kao što smo već natuknuli. i ostat će začudno dokle god nam bitne i jednostavne misli zapadne metafizike ostanu strane. ako čovjek sam od sebe. prema njihovu posljednjem i najvišem. Schelling predikate. Rečenice glase: “U posljednjoj i najvišoj instanci nema nikakvog drugog bitka osim htijenja. Taj teren nalazi se u jednoj zemlji na čijem se tlu odvijaju sva kretanja našeg modernog doba. moral kao puki nauk i zahtjev nije u stanju učiniti ništa. pa čak i središnji 44 okrug tog područja. pri svakoj rečenici dospijevamo na težak teren. dosadašnjeg mišljenja zadaća “psihologije”. dio. tj. ali ne i samosvijest”.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. Sad bismo. ukoliko to smije biti do njega. međutim. dokle ne mislimo te misli. međutim. ne vidi ili bolje rečeno ne želi vidjeti. Htijenje je prabitak. od jednog do drugog. nisu u stanju učiniti ništa za spas ljudske biti. na svakom koraku. Ali čak i ta otvorenost za bitak. tj. ono mora imati na umu da taj razdor još nije natkriven. Tri rečenice koje slijede u tekstu su naspram prethodnoga izričito odijeljene povlakom i time posebno istaknute u svom temeljnom značenju. a pogotovo zemlja. Psihologija. Da se to tlo. Ali upravo tada. svijesti. 350 kraj). htijenju) pristaju svi predikati istog (naime. stoji na strani “zakrpane” čarape. Nietzscheova izlaganja u doslovnom tekstu. mogli pomisliti da je pitanje osvete i oslobađanja od nje posebno pitanje morala i moralnog odgoja. izrazio ovako: “zakrpana čarapa bolja je od poderane. obraća li mu se on izričito.” (WW. To što je razderano svojim je razdorom otvoreno za ulazak apsolutnoga. S takvim upozorenjem. primjerice. tj. “Moral” i “psihologija” utemeljeni su na onom metafizičkom. koji. Ali već onda. Osvještenje područja na kojem se pokazuje biće – za novovjekovnu filozofiju to je subjektivitet – stoji na strani razderanosti – naime. naime da rastrga maglu nad bićem kao takvim. te samim time savršenom obliku pronalazi u htijenju. s obzirom na pitanje kako se određuje bitak bića u cjelini i na koji način se on tiče čovjeka. već riječ “htijenje” ovdje imenuje bitak bića kao cjelinu. moramo obratiti pažnju na to u kojem se bitnom obliku bitak bića pojavljuju u epohi novog vijeka. dok je raščlanjivanje želje za osvetom kao temeljne crte dosadašnjeg čovjeka. godine iznio u svojim “Filozofskim istraživanjima o biti ljudske slobode i predmetima koji su s time u vezi”. vječnost. još uvijek nije dokaz za to da njih nema.

isto misli i Nietzsche. Volja je tako predočavanje. dio. koju će. ne počiva na nazorima što ih neki filozofi stvaraju o bitku. kao mišljeno sačuvati u pamćenju. Kroz tu protuvolju. To je ona stijena koju volja više ne može kotrljati. osveti i patnji. O izbavljenju). Ono “bilo je” tako je ono oprečno za sve htijenje. Mora se pokazati da Nietzsche uopće ne promišlja ništa drugo negoli bitak bića. Određenje onoga što jest tako na određen način stoji pod vlašću predstavljanja koje uhodi sve. Naspram svakog “bilo je” htijenje više ne može ništa postaviti. Htijenje se samo sebi pojavljuje kao ta patnja zbog onog “bilo je”. sada volje) spram biti čovjeka i bitak čovjeka na naglašen način pojaviti kao htijenje. Kao ono što jest od davnine slovi ono prisutno. a posredno sa svim stavovima koji niječu svijet. mora se primjereno tom odnosu bitka (tj. To oprečno u njemu samome teško je breme za htijenje. kad promišlja duh osvete i 47 . U kojoj mjeri iza tih Nietzscheovih iskaza o osveti i kazni. stoji neposredno sučeljenje sa Schopenhauerom. ne može se iznaći nikakvom učenošću. a nju kao jedinstvo percepcije i apetita. – IX. a upravo to ne može učiniti naspram onog što je ustanovljeno i leži iza nas kao prošlo. To se može propitati samo kroz mišljenje i samo misleći uvažiti u njegovoj upitnosti. Naspram onoga što je “bilo” htijenje više ne može ništa učiniti. tj. Što to pojavljivanje bitka kao volje znači. Isto imenuje i misli Schopenhauer.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. kao jedinstvo predstavljanja i težnje. kako bismo mogli sagledati doseg misli o osveti i odatle spoznali gdje Nietzsche zapravo traži izbavljenje od osvete. kao patnja zbog prošloga. a time i prolaženje sebe same. Ali ono prošlo potječe iz prolaženja. tj. Protuvolja protiv svega “bilo je” javlja se kao volja za prolaženje. kod Kanta i Fichtea doći de do izražaja kao volja uma. da. svako na svom putu. a ipak još jest? A kako stoji s predstavljanjem onoga što je bilo? Na onome “bilo je” dolazi do sraza predstavljanja i njegova htijenja. Tako to “bilo je” postaje potištenošću i škrgutanjem zubi za svako htijenje. tj. ono pati od toga oprečnog. kad govori o osveti. Ali kako stoji s predstavljanjem onoga što na stanovit način više nije. “To je. volja pati od same sebe. m. samo to je sama osveta: protuvolja volje protiv vremena i njegova ‘Bilo je’”. Kako Nietzsche sad misli bit osvete. međutim. kad svijet misli kao volju i predodžbu. Volja tako želi samo prolaženje. ovdje se ne može istražiti. naime volja. Da se ovdje bitak bića posvuda stalno javlja kao volja. naime. čovjek po svojoj biti kao misleća životinja dovodi na način predstavljanja u odnos spram bića u njegovom bitku i time spram bitka. Ona na taj način svoju neprijateljsku bit stavlja u privid prava. Bitak bića pokazuje se za novovjeku metafiziku kao volja. bića odredio iz monade. što iz nastajanja dolazi do svog stanja i postoji. ali kao ta patnja upravo jest ona sama. ne bi li ga spustilo u svoje stanje i naposljetku rastočilo. što nastaje.). Pozornost moramo usmjeriti na nešto drugo. ne bi li ga postavilo na svoj način i održalo u tom stanju. Ovo “bilo je” postaje kamen smutnje za sve htijenje. Ukoliko se. kad prabitak bića određuje kao volju za moć. n. koje u osnovi uhodi sve što ide. To “bilo je” suprotstavlja se htijenju spomenute volje. te se tako određuje polazeći od bitka. Ono utvrđuje i određuje što smije važiti kao biće. Stoga se u samoj 46 volji s obzirom na to oprečno javlja protuvolja protiv onog “bilo je”. ponajmanje tamo gdje se upravo osvećuje. kad je misli metafizički? To ćemo razjasniti sljedećim pitanjem: koje je biti osveta. Osveta se naziva “kaznom”. Tako postaju vidljive granice unutar kojih Nietzsche zapravo misli osvetu. stoji i dolazi. Tako se tada mora pokazati i u kojoj mjeri Nietzsche ipak promišlja bitak bića u cjelini. Tek se kroz to razjašnjuje područje njegova mišljenja u cjelini. Protuvolja koja nastaje u volji tako je volja protiv svega što prolazi. osveta naziva samu sebe: lažnom se riječju pretvara da ima čistu savjest” (n. („Tako je govorio Zaratustra“. nastaviti promišljati Hegel i Schelling. koja hoće da sve bude vrijedno prolaženja. Ono što Leibniz ovdje misli. kad kao uhođenje određuje sve predstavljanje? Pred-stavljanje dostavlja ono što jest. II. osveti i izbavljenju od osvete. Ali osveta same sebe nikad ne zove svojim vlastitim imenom. tako. volja u svom htijenju uvijek ostaje prepuštena prolaženju. koje kao takvo vazda hoće naprijed. Ta protuvolja u samoj volji po Nietzscheu je bit osvete. međutim. Svoju protuvoljnu bit ona zastire prividom dodjele onoga zasluženog. Ona time želi prolaženje svoje patnje. “‘Kazna’. ono oprečno će se ugnijezditi u samom htijenju. Ukoliko volja pati od prolaženja.

već se to “i” ovdje ima značenje: “a to znači”. Dospijemo li tamo. To je prolaženje. Stoga ono “bilo je” ne imenuje samo jedan odsječak vremena pored druga dva. U vrijeme ne spada samo prošlost. Nietzsche kaže: osveta je “protuvolja volje protiv vremena i njegova ‘Bilo je’”. u središnji okrug njegove metafizike. Ali Nietzsche sam odgovara na pitanje kako misli bit vremena. Da je tome tako. nužno je uzeti u obzir kako on vidi i određuje bit osvete. kao što mržnju označavamo kao nešto opiruće i ponižavajuće. Taj Nietzscheov iskaz moramo promisliti tako pomno kao da pred sobom imamo iskaz Aristotela. a to je mišljenje u svojoj biti pred-stavljanje. Nietzscheova oznaka osvete kao “protuvolja volje” stavlja je u odnos spram bitka bića. A to izriče: protiv onoga ‘Bilo je’ na vremenu. pa tako još i ono Nietzscheovo. već i budućnost i sadašnjost. A što se tiče bitnog određenja vremena. Dakle. pa i ono “sada je”. pate samo od svoje zapriječene originalnosti i stoga se zatvaraju prema u-tjecaju koji dolazi izdaleka. tj. on može biti otvoren za utjecanje onog što su mislioci već mislili. ali dolaženje koje ide tako što prolazi. ne kaže protiv nekog određenog karaktera vremena. već se. te s druge na što se ovdje misli riječju “vrijeme”. da. odatle se mora otvoriti širok pogled na bit predstavljanja. To je čak i nužno. On ne kaže jednostavno: osveta je protuvolja. Vrijeme nije tor. već označava vrijeme u pogledu na ono što ga odlikuje u čitavoj njegovoj vremenskoj biti. samo to je sama osveta: protuvolja volje protiv vremena i njegova ‘Bilo je’”. Hod vremena je dakako dolaženje. priklanja onome o čemu treba misliti. Ranije smo već upozoreni da se volja u govoru novovjekovne metafizike ne odnosi samo na ljudsko htijenje. Ali Nietzsche misli dalje. postat će posve jasno kad uzmemo u obzir protiv čega je zapravo usmjerena protuvolja volje: osveta je: protuvolja volje protiv vremena i njegova “Bilo je”. Ono dolazeće u vremenu vazda je već označeno znakom mimoilaženja i prolaženja. Ako je svemu tome tako. I samo ukoliko se priklanja bitku. Zacijelo. mi pred sobom i imamo Aristotelov iskaz. Nietzsche kaže: “To je. dok upućuje na ono “bilo je”. Stoga ostaje isključiva povlastica najvećih mislilaca da daju utjecati na sebe. A ono ide tako što prolazi.”. Nietzscheovo pitanje o osveti vodi nas. Ali kako stoji s vremenom? Ta. a to znači: protiv prolaženja i njegova prošloga. izbavljenje od nje.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. Doduše. Osveta je protuvolja volje protiv vremena. Mislilac ne ovisi o drugom misliocu. Stoga ono vremensko naprosto slovi kao prolazno. do temeljnog stava njegova mišljenja. – IX. Nietzsche ipak misli na vrijeme u nekom određenom pogledu. kad misli. Nužno je tako dugo dok se ne uzme u obzir s jedne strane: kamo ovdje upućuje riječ “volja”. on time “Bilo je” ne upućuje na pojedinačno određenje vremena. u kojem su zajedno zatvoreni ono “ne više sada”.. Napomenut ćemo da u vrijeme ne spada samo ono “bilo je”.. našli smo se na području iz kojeg je izgovorena riječ: “Pustinja raste. već i ono “bit će”. dakle. a time i na ono protuvoljno. Kod prvog. ili bolje rečeno koliko se daleko ona nosi. već da su “volja” i “htijenje” ime za bitak bića u cjelini. sama stvar čini se iziskuje. 49 .. Oni mali. već da bi otišlo. već naprosto kaže: protuvolja protiv vremena. Kako stoji s vremenom općenito? S njime stoji tako da ono ide. ono “još ne sada” i ono “sada”. te naposljetku samovoljnim. kaže: osveta je “protuvolja volje protiv vremena i njegova ‘Bilo je’”. Ono dolazeće u vremenu nikad ne dolazi da bi ostalo. budućnost i sadašnjost bili samo zajedno upakirani. Zacijelo se Nietzsche toga nije prisjetio kad je zapisivao tu rečenicu.” Ne kaže protiv nečega vremenskog. Nietzsche kaže: osveta je “protuvolja volje protiv vremena. ono nije paket u kojem bi prošlost. već: pravi miraz koji vrijeme daje i ostavlja za sobom jest ono prošlo. ono “bilo je”. Vrijeme daje samo ono što ima. Tom napomenom ne želimo reći ni da je Nietzsche ovisan o Aristo48 telu. nerazumljivim. bitku. A ono ima samo ono što samo jest. Da označavanje osvete upućuje na ono odvratno i opiruće u njoj. naprotiv. Kako bismo vidjeli koliki je metafizički doseg Nietzscheove misli o osveti. Ali ako duh osvete određuje sve dosadašnje mišljenje.. Nietzsche kaže: osveta je protuvolja volje. pa još i kod drugog i trećeg čitanja tog bitnog određenja osvete njen odnos prema “vremenu” smatrat ćemo iznenađujućim. pravo promišljeno. odmah slijede riječi “protiv vremena i njegova ‘Bilo je’”. a ne naprosto na vrijeme kao takvo. Onime “i” u izričaju o “vremenu i njegovu ‘Bilo je’” Nietzsche ne prelazi na puko novođenje nečeg posebnog. Kad Nietzsche. Otvara se pogled na ono u čemu se kreće dosadašnje mišljenje.

koje dolazi iz “još ne sada” i odlazi u “ne više sada”. To označavanje vremena kao prolaženja.i otkotrljavanja svakoga “sada” iz onoga “još ne ‘sada’” u ono “ne više ‘sada’”. transiturum expectatur (Ništa se od prošlog ne poziva natrag. i sukladno tome označavanje vremenskog kao prolaznog – sve to u jednome obilježava predodžbu o vremenu. Ono buduće je “još ne sada”. vrijeme se predstavlja kao nešto što ipak na neki način jest. To izlaganje bitka odavno nam je kao uvriježeno postalo samorazumljivo. kod Augustina. prisutno? Trenutno “sada”. to znači: što je na vremenu zapravo bivstvujuće? Sukladno takvom postavljanju pitanja. To je razlog zbog kojeg moramo reći da zapravo još ne mislimo. kao do. Ali odakle potječe ta odavno uvriježena predodžba o vremenu kao prolaženju. dakle nikakvo οὐκ ὄν. A potom. u jednom objašnjenju 38. od jednog svakako posebnog izlaganja “bitka”. a u modernoj fizici s milijuntim dijelovima sekunde. takvo da se o njemu nikad ne smije jednostavno reći da prisustvuje. što više ostaje. Da se danas primjerice u sportu računa s desetinkama sekunde. za to mišljenje već je odlučeno što razumije pod “bivstvujući”. Što je na vremenu bivstvujuće. tj. ne znači da vrijeme time zahvaćamo oštrije i na taj način dobivamo na vremenu. Postaje svagda prisutnije. čemu svakako valja posvetiti pozornost. kao otjecanja onog što slijedi jedno za drugim. quod futurum est. Točno isto to kaže Augustin npr. letimičnog “sada”. – X. javljaju različiti 50 smjerovi izlaganja istog stanja stvari.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. samo zato što je odavna uvriježeno? Kako li je potekla ta predodžba o vremenu? Kako je dospjela u optjecaj zapadnog mišljenja? Vrijeme je da mišljenjem napokon slijedimo tu bit vremena i njegovo podrijetlo. Ono buduće je ono još odsutno. ed. kod Plotina. kao nešto bivstvujuće i tako se propituje s obzirom na svoj bitak. Metafizika pita: τί τὸ ὄν (Aristotel): što je biće? Polazeći od bića ona pita o bitku bića. Što je na biću bivstvujuće? U čemu se kod bića sastoji njegov bitak? U odnosu na vrijeme. što je buduće očekuje se kao prolazeće). što je prisutnije. ako treba biti mišljen u najvišoj 51 . Što je na vremenu prisutno i time sadašnje? Sadašnje je na vremenu samo ono “sada” (νῦν. 419 a). gdje se kaže: Nihil de praeterito revocatur. Buduće i prošlo je neprisutno. već je to računanje najsigurniji put da izgubimo bitno vrijeme. na istome mjestu. prošlo je ono već odsutno. Migne IV. Na aristotelovskoj temeljnoj predodžbi o vremenu. Bivstvujuće to više jest. kod Hegela. temelje se sva sljedeća shvaćanja vremena. kod Leibniza. Kad metafizika pita o biti vremena. To ne isključuje. nunc). naime kao prisutnosti. Budući da bitak za svu metafiziku od početka zapadnog mišljenja znači prisutnost. ni u kojem slučaju potpuno nebiće. o vremenskom kao prolaznom? Je li to označavanje vremena palo s neba kao nešto apsolutno? Je li samorazumljivo. kod Kanta. Točnije mišljeno: rastući gubitak vremena nije prouzrokovan tim računanjem vremena. psalma. Bivstvujući: prisutna na vremenu vazda je samo ona uska crta trenutnog. 76) X. To postavljanje pitanja Aristotel je na klasičan način razvio u svojoj “Fizici” Δ 10-14. Taj trenutak početak je novog vijeka. naime njen vlastiti temelj. već: to računanje vremena započelo je u trenutku kad je čovjeka iznenada uhvatio ne-mir da nema više vremena. (prelazak str. kaže se gotovo doslovce aristotelovski o vremenu: et est et non est (Opp. ona će vjerojatno morati pitati na način koji je uopće primjeren njenom načinu pitanja. dokle god mislimo samo metafizički. Ali sadašnje “sada” prisutnije je tako što prolazi. ne bismo li dospjeli tamo gdje se pokazuje da u svoj metafizici ostaje nemišljeno nešto bitno. “Bivstvujući” znači: prisutno. već uključuje to da kod pojedinih mislilaca. ono prošlo je “ne više sada”. bitak mora. npr. Bit vremena ovdje se predstavlja polazeći od bitka i to. Kako stoji stvar vremena? Što je na vremenu bivstvujuće? Čim metafizičko mišljenje postavi to pitanje. u kojem smislu misli riječ “biti”. kod Schellinga. koja je u grčkom mišljenju prethodno zacrtana. Odgovor što ga Aristotel daje na pitanje o biti vremena koje je postavio određuje još i Nietzscheovu predodžbu vremena. što je ostajanje trajnije. Buduće i prošlo po Aristotelu su stoga μὴ ὄν τι. da “imamo” sve manje vremena. ali svakako nešto čemu manjka prisutnosti. kakva je uvriježena u cjelokupnoj metafizici Zapada.

Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. Volja je izbavljena od protuvolje kad hoće stalno vraćanje jednakoga. budući da je volja bitak. protiv vremena i njegova “Bilo je”. U tom slučaju izbavljenje kao ukidanje htijenja. ono “Bilo je”? Ne onda. ali za takav hod koji ne izmiče volji. koja vječno hoće svoje htijenje. kad uopće više nema prolaženja. Volja postaje slobodna od protuvolje u onome “Bilo je”. Protuvolja osvete usmjerena je protiv vremena ukoliko ono dopušta svemu da ode u ono “Bilo je” i time dopušta da hod prođe. Volja je prabitak. onda to ne znači ništa drugo nego da je biće u svom bitku predstavljeno kao neovisno o vremenu. što više mrzi. u biti bitka ostalo nešto bitno nemišljeno? Pitanjem “bitak i vrijeme” upućuje se na ono nemišljeno u čitavoj metafizici. Volja hoće vječnost sebe same. U njoj se kaže da su predikati prabitka između ostalog “vječnost. Protuvolja nije usmjerena protiv pukog prolaženja. neovisnost o vremenu”. dakako. vremenu u smislu prolaženja. kad postane slobodna za hod u prolaženju. Još manje se metafizika stoga što počiva na tom nemišljenom može proglasiti pogrešnom ili čak odbaciti kao pogrešan put. kako bitak. 53 . Na tom nemišljenom počiva metafizika. protiv onoga “Bilo je”. Izbavljenje od osvete nije oslobođenje od volje uopće. Istinskom biću u njegovu bitku pripada neovisnost o vremenu u smislu prolaženja. već se opet vraća tako što dovodi opet ono što je otišlo. tj. Pomislimo sad na trenutak na objašnjenje što ga Schelling dodaje rečenici: “Htijenje je prabitak”. Ono prolazno ne može biti temelj vječnoga. Prabitak bića je volja kao vječno vraćajuće htijenje vječnog vraćanja jednakoga. pa čak i vječnost kao prisutno “sada”? Ne vlada li u tom određenju bitka pogled na prisutnost. Ono oprečno nestaje kad prolaženje nije više puko puštanje da nešto prođe. kroz koje ono prošlo tone u puko “Bilo je”. iz koje je vrijeme predstavljeno kao prolaženje. dakle. Volja postaje slobodna od tog oprečnog. koje ovdje nije dalje promišljeno? Kako stoji s bitkom kao prisutnošću. ako osveta čovjeka prikiva za učvršćeno prošlo? Izbavljenje je odrješenje od onoga što je protivno protuvolji osvete. Vrijeme se za čovjeka ne može ukloniti. Vječno vraćanje jednakoga je najviši trijumf metafizike volje. koje. upravo kako bi tek mogla biti voljom. tj. već protiv prolaženja ukoliko ono što je prošlo ostavlja da bude samo još prošlo i zaledi ga u utrnuću konačnoga. koja vječno hoće vraćanje jednakoga i u tom htijenju samu sebe kao razlog same sebe. Ali ono oprečno za volju nestaje kad se ono prošlo ne ukrućuje u pukom “Bilo je” i više kao to kruto nepokretno ne bulji ususret htijenju. vodi u ništavno ništa. stoji s bitkom i vremenom? Ne mora li jedno i drugo. Najviši proizvod prabitka je vječnost. uz pomoć naslijeđenog pojma vremena nikad ne bismo mogli ni naslutiti. instanci. Izbavljenje od osvete je oslobođenje volje od onoga oprečnog za volju. Srednjovjekovno mišljenje kaže: nunc stans. protiv njegova pukoga prošlog. To je izlaganje biti vječnosti. a naposljetku dostojni pitanja? Ali ne pokazuje li se onda da je u najunutarnjijoj jezgri onoga što slovi kao vodeće određenje sve zapadnjačke metafizike. a kamoli misliti? Kako. kao što se i u svoj mržnji skriva najbezdanija ovisnost o onome o čemu bi mržnja u osnovi stalno htjela postati neovisna. Ako se u svoj metafizici bitak misli kao vječnost i neovisnost o vremenu. nikad ne može i može to manje. ono u njoj nemišljeno stoga nije manjkavost metafizike. sadašnjost. To sad kazuje: osveta je protuvolja volje protiv prolaženja i njegova prošloga. kad od svega stalno hoće hod i dolaženje. Za to “Bilo je” protuvolja osvete ostaje prikovana. dakle na vrijeme i to na bit vremena. Tako volja hoće vječnost onoga htjenog. kao ostajuća sadašnjost. Izbavljenje od osvete je prijelaz k prabitku svega bivstvujućeg. tako i vrijeme. kad se oslobodi kao volja. Izbavljenje od osvete je prelazak od protuvolje volje protiv vremena i njegova “Bilo je” k volji. Osveta je za Nietzschea protuvolja volje protiv vremena. što ona. međutim. Ali što je onda izbavljenje od osvete. kad hoće stalno vraćanje svega “Bilo je”. – X. biti mišljen kao čisto prisustvo. već 52 protiv njegova dopuštanja da hod u prošlome prođe. kao prisutna prisutnost. ne moraju li oboje u svome odnosu tek postati upitni. Protuvolja osvete nije usmjerena protiv pukog hoda vremena. štoviše kao prisutne prisutnosti. kad od svega hoće taj hod i ponovno dolaženje. Kad je uklonjeno ono što za volju ostaje oprečno. Ali kako stoji s određenjem samog bitka kao prisutnosti. kao stalno stojeće “sada”. Volja postaje slobodna od protuvolje protiv vremena.

Kao volja vječnog vraćanja jednakoga volja može htjeti natrag. i to htijenje vraćanja svojstveno kajanju. predstavljeno kroz mišljenje. do izbavljenja od “Bilo je”. Tek odavde ćemo u cijelosti zahvatiti što znači da je Nietzscheovo izlaganje biti osvete metafizičko. međutim. Kršćanski vjerski nauk poznaje drugi način na koji se može htjeti vraćanje onog “Bilo je”. Stoga još nismo sposobni da sve to dostatno i primjereno imenujemo. godine Nietzsche jasno kaže (XII. Grijeh je. Nietzsche ne ide kršćanskim putem. – X.” “Zaratustra pripovijeda iz sreće nadčovjeka tajnu da se sve vraća.399. koji kao volja vječnog vraćanja jednakoga vječno hoće samoga sebe i ništa osim toga. Nadčovjek nadilazi dosadašnjeg čovjeka ulazeći u odnos spram bitka. povratak i vraćanje. od volje. međutim. tj. To. ukoliko iznosi pojavljivanje bitka kao i bit čovjeka. U toj knjizi. Nietzsche je već mislio misao vječnog vraćanja jednakoga. tj. Zaratustra poučava oba nauka “u isti mah” (XII. Tko je Zaratustra? On je učitelj vječnog vraćanja jednakoga. međutim. ustanak protiv boga kao izbavitelja. u vezi je s njegovim izlaganjem kršćanskosti i kršćanstva.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. Ali zato što odnos bitka i ljudske biti nosi sve. Grijeh postoji samo na području vjere. jer oni u svojoj biti pripadaju zajedno. Metafizika bitka bića u smislu vječnog vraćanja jednakoga jest noseći temelj knjige “Tako je govorio Zaratustra”. Ako kajanje u sprezi s oprostom grijeha i samo na taj način može htjeti vraćanje prošloga. ukoliko kao kajanje ostane u bitnoj vezi s oprostom grijeha i tako uopće i unaprijed stoji u odnosu spram grijeha. prema volji koja je kao ta volja prabitak svega bivstvujućeg. Ono što oni kazuju ne samo da stoji na početku. odveć nezapočeto i samo historijski. Nadčovjek prilazi vječnom vraćanju jednakoga i to stoga što njegova bit potječe odatle. 401): “Zaratustra objav54 ljuje nauk o povratku. godine. ostaje metafizički određeno i jedino je tako moguće. mora ostati puka napomena. Jer volja vječnog vraćanja jednakoga unaprijed i u cijelosti hoće natrag. o tom odnosu mora biti govora već na početku zapadne metafizike. međutim. bitak bića i njegov odnos spram biti čovjeka. već jest početak samog zapadnog mišljenja. kad je pisao svoju knjigu “Radosna znanost”. koji će izaći godinu dana kasnije. Jer ona ovdje nikad ne nailazi na utvrđeno prošlo koje ne bi više mogla htjeti. U pretposljednjem odsječku br. kroz odnos spram vječne volje boga izbavitelja. u posljednji dio “Incipit tragoedia” sadrži već početak prvog dijela knjige “Tako je govorio Zaratustra”. Već u ranim nacrtima za IV. a to je kajanje. noseća misao izrečena je tek u 55 . međutim. temelji se na tome da je sve mišljeno iz odnosa spram bitka kao volje. Bit osvete kao volje i kao protuvolje protiv prolaženja mišljeno je polazeći od volje kao prabitka. Nietzsche bit nadčovjeka utiskuje u lik Zaratustre. Izbavljenje od volje je most preko kojeg ide onaj koji prelazi. naime odnos bitka spram ljudske biti kao odnos te biti spram bitka u pogledu njegove biti i njegova podrijetla još nije promišljen. kako bismo oba nauka mogli promisliti iz njihova jedinstvenoga upitnog temelja. jer je on učitelj vječnog povratka jednakoga. 397. U odnos bitka spram biti čovjeka moramo misleći vratiti Nietzscheov nauk o vječnom vraćanju jednakoga i o nadčovjeku. Taj stil nije književni instrument. Da. Nietzscheovo izlaganje osvete. Volja vječnog vraćanja jednakoga oslobađa htijenje od mogućnosti da naiđe na nešto oprečno. Ali to kajanje seže samo onoliko daleko koliko mora. dio i svršetak djela iz 1883. 341 “Najveća težina” ta je misao prvi put izrečena. početak koji još uvijek predstavljamo odveć prostodušno. Kamo ide onaj koji prelazi? On ide prema onome što ne ostavlja nikakvog prostora za osvetu kao protuvolju protiv onoga što samo prolazi. dakako. koja. Grijeh je nevjera. Ovdje postaje nužna jedna napomena. objavljenu 1882. Ta misao nosi i određuje unutarnje kretanje djela “Tako je govorio Zaratustra”.” Zaratustra poučava nauk o nadčovjeku. A ono se temelji na njegovom shvaćanju osvete i njenog dosega za sve predočavanje. 401). Ono se kreće u stilu stalno rastućeg oklijevanja i odgađanja. koja kao vječno vraćanje jednakoga vječno hoće samu sebe. Onaj koji prelazi prilazi volji koja želi vječno vraćanje jednakoga. već stoga što je u ta dva nauka u isti mah mišljeno ono što izvorno pripada zajedno i stoga se neizostavno zajedno misli. nešto bitno drukčije nego moralni promašaj. On je naveden u glavnim iskazima koji kazuju Parmenid i Heraklit. Zašto pripadaju zajedno? Ne zato što su oni ti posebni nauci. on nije ništa manje nego odnos mišljenja spram bitka bića o kojem mora biti govora.

u 2. donosi li ono samo izbavljenje od osvete? Jedan zapis. ostaje teško. Tu piše: “Stvorili smo najtežu misao – sad dajte da stvorimo biće kojem će biti laka i blažena!. Razlozi za to ne leže u nekoj Nietzscheovoj nesposobnosti. – X. koje je svojstveno našem biću. tako se i razabiranje. najkasnije s početka 1886. Slaviti budućnost. a ipak ga obično uopće ne vidimo – a ako ga i vidimo. οὕτω καὶ τῆς ἡμετέρας ψυχῆς ὁ νοῦς πρὸς τὰ τῇ φύσει φανερώτατα πάντων (997b. kad na svjetlo dospije bit moderne tehnike. Taj vrhunac ostaje obavijen teškim oblacima – ne samo za nas. naime. Prethodni II. Tu se kaže: “Da se sve vraća. da se pronađe najviši izraz za prabitak kao volju. 617.Prvi dio Predavanja u zimskom semestru 1951-52. Ako se stoga u svakom pogledu čuvamo da tu najtežu Nietzscheovu misao ne prihvatimo nimalo olako. ako o nekoj misli ustanovimo da se nalazi “već” kod Leibniza ili čak “već” kod Platona. odnosi spram onoga što od sebe sama – po svom prisustvu – najsjajnije od svega” (naime samo prisustvo svega prisutnog). ako ono što su mislili Leibniz i Platon ostavimo da stoji u istome mraku kao i misao što je takvim uputama smatramo razjašnjenom! Što se pak tiče prve izlike.. ipak ćemo pitati: donosi li misao vječnog vraćanja jednakoga. ostaje svakom misliocu da promisli. Sama stvar. dio završio je. Jer što će nam to pomoći. tj. Misao vječnog vraćanja jednakoga navodi se u III. najekstremnije je približavanje svijeta postajanja svijetu bitka: Vrhunac razmatranja. Ali ono mračno u toj posljednjoj misli zapadne metafizike ne smije nas navesti da je pomoću izlike izbjegavamo. naime. Bitak bića je ono najsjajnije. po kojoj bi Nietzscheova misao o vječnom vraćanju jednakoga bila fantastična mistika. U misli vječnog vraćanja jednakoga Nietzsche misli ono za što Schelling drži da mu teži sva filozofija. ne prošlost. gdje se kaže: “Tada mi opet to bezglasno progovori: ‘Šta mi je stalo do tebe. knjige Metafizike): ὣσπερ γὰρ τὰ τῶν νυκτερίδων ὂμματα πρὸς τὸ φέγγος ἒχει τὸ μεϑ᾽ ἡμέραν. godine. odsječku. nju je najteže misliti i ona ima najveću težinu. već i za Nietzscheovo vlastito mišljenje. s odsječkom “Najtiši trenutak”.. 57 . ne kazuje uopće ništa. 400). dio knjige “Tako je govorio Zaratustra” nalazi se zapis koji u stvari sadrži moto za onu vrstu spisa. Ta druga obavijest. koji prema rukopisu potječe iz 1885. još nije bio mislio. dok je pisao I. Misao vječnog vraćanja jednakoga ostaje zastrta – ne samo zastorom. Nju je najteže podnijeti. poglavlje II. dio. onda samo s mukom. To ponavljanje Nietzscheove metafizike stoji u “Volji za moć” kao br.” Ali taj vrhunac ne strši u jasnim i čvrstim obrisima u svjetlinu prozirnog etera. poput svih obavijesti njene vrste. koja se navodi pod naslovom “Vječno vraćanje jednakoga”. i II. 9-11). Zaratustro! Izgovori svoju riječ i slomi se!’” Misao vječnog vraćanja jednakoga je Nietzscheova najteža misao u dvostrukom smislu. Aristotel je tu mukotrpnost označio na sljedeći način (1. podučiti čovjeka o tome da bitne misli mislilaca ne gube ništa od svoje istine time što ih propuštamo misliti. U osnovi postoje 56 sami dvije izlike: ili se kaže da je ta Nietzscheova misao o vječnom vraćanju jednakoga neka vrsta mistike i da ne spada pred mišljenje. Jedno. dijelu. nosi podvučen naslov “Rekapitulacija”. koje je Nietzsche sam još objavio nakon Zaratustre. zavijena je u tamu koje se morao prestrašiti čak i Nietzsche. ali ne kao da je Nietzsche. “Kako se. to znači: stalno rotirajuće vraćanje jednakoga. Ili se kaže: ta je misao već prastara i svodi se na cikličnu predodžbu o svijetu koja se između ostalog može pronaći u Heraklitovim fragmentima. buduće će vrijeme. iako su ga različiti pokušaji da vječno vraćanje jednakoga dokaže kao bitak svega postajanja tjerali na čudnovate stranputice. Spjevati mit budućnosti! Živjeti u nadi! Blaženi trenuci! A onda opet navući zastor i okrenuti misli prema čvrstim. Na primjeru Nietzscheova pokušaja da misli bitak bića nama današnjima na gotovo nametljiv način postaje jasno da sve mišljenje. međutim. koje s dobrim razlozima nosi naslov “O prikazi i zagonetki”. dijelu odmah na početku. III. U najranijim predradnjama za IV. dakako. odnos spram bitka. oči noćnih ptica odnose spram sjajnog svjetla dana. sljedećim ciljevima!” (XII.

skok nas naglo dovodi tamo gdje je sve drukčije. međusobno posve različite. Samo on dovest će nas u mjesto mišljenja. 59 . No bilo bi neprilično da. Za razliku od stalnog napredovanja. na II. mi ne govorimo protiv njih nego njima u prilog. Dobro pazite. Ono određuje rub ponora. dakako. Usuđujemo se učiniti tek nekoliko koraka. Putem ovog predavanja pokušavamo učiti mišljenje. da mi još ne mislimo. vi još ne osluškujete dovoljno točno. druge je vrste nego što bi se to danas moglo zamisliti na našim sveučilištima. Svaka vrsta polemike unaprijed će promašiti stav mišljenja. ako stvari krenu po dobru. ne bismo li dospjeli tamo gdje pomaže samo još skok. jest ono što iznenada strmo pada ili se uspinje. I ako pri takvom skoku ne padnemo. Ono naglo. Tome u prilog govore i druge stvari. Tu maglu. Za to je potrebna spremnost na slušanje. naprotiv. a sve ostaje isto. Učiti znači: ono što činimo i ne činimo dovesti u odgovarajući odnos spram onoga što nam se na onome bitnom svagda ukazuje. posebice kad je riječ neposredno o znanostima.Prelasci među satovima. Stoga ćemo već na početku puta naučiti jednu pripremnu vježbu skakanja. Ovisno o vrsti toga bitnog. Ukoliko na našem putu znanosti moraju doći do riječi. ostalo bi netaktično i ujedno neukusno da se na mjestu koje služi obrazovanju u znanostima nastupi protiv znanosti. a da to nećemo odmah primijetiti. – s I. U takvom slučaju morala bi vam u potpunosti promaknuti ono začudno koje leži u samoj stvari. nitko od nas. mišljenje razlikuje od znanostî i odijeli od njih. ne stvaraju pojedini istraživači i učenjaci unutar znanosti. Prelasci me đ u satovima S I. u kojem neopazice dospijevamo od jednog do drugoga. to će se odmah smatrati poniženjem za znanost. Zaprepašćujuća je utoliko više. naime. Njihova bit. nego u istraživačkim i nastavnim ustanovama znanstvenog rada? Da su umjetnost i znanost. U svakom slučaju. Postoji čak i bojazan da mišljenje otvara neprijateljstvo prema znanostima. on čak prvi. Ona nam dopušta da prijeđemo ograde uvriježena mnijenja i stignemo na slobodno područje. pre-past će nas ono kamo ćemo dospjeti svojim skokom. Stvar mišljenja uvijek je zaprepašćujuća. Kako bismo poduprli tu spremnost. a ne jednostavno u tehniku. tako da će nas to začuditi. priznat će svatko bez ograde. Čak i kad bi takve bojazni bile opravdane. Tako je onda sasvim u redu da se već na početku našeg puta javlja ono zaprepašćujuće. Bit moderne znanosti još je u magli. Govoriti u obranu ovdje uvijek jedino ima smisao da štiti stvar. da pomućuje ozbiljnost i ometa volju za znanstvenim radom. Jer gdje se drugdje od nas više traži da razbijamo glavu. 58 Na sveučilištu postoji posebno velika opasnost da se mišljenje krivo čuje. Oni će nas. a time i način učenja. Ona se uzdiže iz područja onoga najdvojbenijeg. dovesti u predgorje mišljenja. Već bi sam takt ovdje morao spriječiti svaku polemiku. Uloga osporavatelja nije uloga mišljenja. Nju uopće ne stvaraju ljudi. Ali oni vode na mjesta kroz koja moramo proći. Jer mišljenje misli samo onda kad slijedi ono što govori u prilog nekoj stvari. što mi imamo manje predrasuda. naime u prilog jasnoći o njihovoj biti. iako se u svečanim govorima još uvijek navode zajedno. Ako se. naprasno. na II. Stoga ovdje pokušavamo učiti mišljenje. ovisno opodručju iz kojeg dopire njegovo obraćanje razlikuju se i odgovaranje. upletimo sad nekoliko napomena. kažem u područje biti tehnike. što nipošto nije slučaj. uključujući govornika. koje će ujedno vrijediti za sve sljedeće satove. Put je dug. U tome već leži uvjerenje da su znanosti u sebi nešto pozitivno bitno. međutim. kad ono začudno samo i priđe. izgleda kao da se ljudi još plaše da ozbiljno uzmu uzbudljivo stanje stvari da današnje znanosti spadaju u područje biti moderne tehnike i samo tamo. niti to moramo. Krenut ćemo ovdje zajedno određenim putom i nećemo držati govore upozorenja.

Ono što se izmiče na taj način zadržava i razvija svoju vlastitu. može imati ruku i u rukovanju proizvoditi djela ruku. primjerice sa stajališta posla. pandži ili kandži razlikuje beskrajno. ne obraćamo dostatno onome što zapravo daje misliti. spram drva kako sa skrivenom puninom svoje biti ulazi u ljudsko stanovanje. primjerice. Moramo dobro držati na pameti istinski odnos između učitelja i učenika. Stoga u odnosu između učitelja i učenika. 61 . onim što nam daje misliti. kako bi se tijekom ovog predavanja učenje probudilo. ono zapravo što treba promisliti. prije svega dovodi u odgovarajući odnos spram različitih vrsta drva i likova koji spavaju u njima. ne obrnuto. što je nešto posve drugo nego biti znameniti docent. Na pitanje što bi bilo to najdvojbenije. ne samo da pritišće i udara. Pravi učitelj čak ne dopušta učiti ništa drugo do – učenja samog. kao što to metafizika još uvijek mnije. nitko više ne želi postati učitelj. međutim. već u tome što se ono najdvojbenije odvraća od nas. On također ne upoznaje samo uobičajene oblike stvari koje će izrađivati. Na njemu počiva sve ono što obično poznajemo kao zanat i u što dalje ne ulazimo. ako je istinski. čak se odavno odvratilo i od čovjeka. Stoga to što on čini često izaziva dojam da se kod njega zapravo ne uči ništa. koju u svakom trenutku mora držati u pripravnosti. nazivamo onim najdvojbenijim. misli.Prvi dio Prelasci među satovima. Bavljenje u njoj tada je određeno samo kroz posao. ono je zanat. Uistinu. djelo ruku. Razlog tome. svako ljudsko djelovanje. tj. Ruka se od svih organa za hvatanje: šapa. No. Pokušat ćemo ovdje naučiti mišljenje. Ruka nosi. odgovaramo tvrdnjom: ono najdvojbenije za naše dvojbeno vrijeme jest da mi još ne mislimo. ljudi. Ono što nam daje taj dar. nikad nije samo i nikad isprva u tome što se mi. pokazuje se u elementu mišljenja. pri učenju ne vježba samo spretnost u korištenju alata. To se dobro zna. neusporedivu blizinu. Svaki pokret ruke u svakom od njenih djela pronosi se kroz element. Bit će da zbog te velike stvari i njene veličine danas. vjerojatno stoga što je čovjek znak. Primjerice. nosi čitav zanat. Ruke se sklapaju. uvijek su izloženi toj opasnosti. poučavanje je još teže od učenja. Svako djelo ruke počiva na mišljenju. nikad nije posrijedi autoritet onoga koji mnogo zna i autoritativni utjecaj onoga tko je ovlašten podučavati. Učitelj je daleko manje siguran u svoju stvar nego oni koji uče u svoju. ili objasniti polazeći od toga. kroz bezdan biti. Poučavanje je teže od učenja zato što poučavanje znači: pustiti da se uči. ali se rijetko promišlja. majmun. štoviše. Jer mišljenje zahtijeva da prethodno volimo ono što se obraća mišljenju. Pjesništvo je od toga jednako malo izuzeto kao i mišljenje. ako je pravi stolar. pa čak i nadarenost za mišljenje još ne jamče da možemo misliti. na II. Iz tog razlog je samo mišljenje čovjeku najjednostavnije i stoga najteže djelo ruku. Vjerojatno ta odbojnost ima veze s onim najdvojbenijim. već se pruža i prima u drugoj ruci. Bez tog odnosa spram drva on se gubi u pukoj radinosti. stolarski naučnik. Stoga postati učitelj ostaje velika stvari. očito ovisi o tome hoće li postojati netko tko će naučnika poučavati. Moramo učiti mišljenje jer sposobnost za mišljenje. – s I. ukoliko se sada pod “učenjem” olako podrazumijeva samo stjecanje korisnih znanja. ali on nema ruku. Ruka drži. ukoliko bi ga ono zavremena zaista želilo izvršiti. Zašto je poučavanje teže od učenja? Ne stoga što učitelj posjeduje veću sumu znanja. naime: puštanje učenja. Taj odnos spram drva. Ruka označava. Hoće li. On se. međutim. Ali kretnje ruke posvuda prolaze kroz jezik i to na najčistiji način upravo tada kad čovjek govori šuteći. Učitelj je ispred učenika jedino po tome što on mora naučiti još daleko više od njih. Svaki zanat. Ruka ne samo da hvata i lovi. Organe za hvatanje ima. Ruka pruža i prima i to ne samo stvari. netko tko uči kako se izrađuju stolovi i slične stvari. djelo ruke je bogatije nego što obično mislimo. bit ruke nikad se ne može odrediti kao tjelesni organ za hvatanje. Prema uvriježenoj predodžbi ruka pripada organizmu našeg tijela. Sve je to ruka i istinsko djelo ruku. To je pak ono što od sebe sama daje misliti. S rukom stvari stoje na poseban način. Čovjek misli samo ukoliko govori. Možda je mišljenje na60 lik izrađivanju stola. kad ta gesta čovjeka treba odnijeti u veliku bezazlenost. tj. kad se sve mjeri samo još prema dolje i odozdo. U svakom slučaju. Samo biće koje govori. Samo. Učitelj mora moći biti podučljiviji od učenika. stolarski naučnik pri učenju dospjeti u odgovarajući odnos spram drva i drvenih stvari ili ne.

8) 62 S II. pa čak i s pjesmom tog pjesnika. pod pretpostavkom da je ono samo sposobno učiniti svoje. Jer tko iz mišljenja počinje pisati. Sokrat cijeloga života. upravo na mjestu koje je gotovo iziskivalo da se govori o svijetu tehnike. Bit tehnike prije svega nije ništa tehničko. mišljenje kao djelo ruku. Ako bit današnje znanosti potražimo u biti moderne tehnike. iznijetih s raznih strana uz tu napomenu. – s II. Ona je odlučila o sudbini zapadne znanosti. znanost je na taj način već postavljena kao nešto u najvišem smislu dostojno mišljenja. Može se prigovoriti da danas već svaki seoski stolar radi uz pomoć strojeva. Ostaje tajna jedne još skrivene povijesti da su svi mislioci Zapada nakon Sokrata. a i već pred dosta vremena. (nastavak str. Zbog toga on nije ništa napisao. Zbog čega i s kojim pravom. on misli. na III. koja u znanosti vide tek pojavu ljudske kulture. bez obzira na svoju veličinu. moći ćemo razmotriti kao nezaobilazno pitanje tek kad sami budemo išli putem mišljenja. ma koliko bio udaljen od onoga što se izmiče. Ono ostaje bez tumačenja. Bez bola smo i gotovo da smo u tuđini izgubili jezik. Stoga je i na prošlom satu. U nacrtu himne naslovljenom “Mnemosyna” (Pamćenje) Hölderlin kaže: “Mi smo znak. Bilo je riječi o stolarskom zanatu. Značenje znanosti pritom je postavljeno više nego kod naslijeđenih shvaćanja. na kojem tlu i u kojim granicama se naš pokušaj da mislimo upušta u razgovor s pjesništvom. Bit tehnike vlada našim postojanjem na način koji jedva da naslućujemo. Zbog toga će isprva još biti uputno da manje govorimo i pišemo o tehnici. kako bismo istom pronašli put do tamo. tehnika prešućena. Ali pritom pokazujemo nešto takvo što još nije prevedeno u jezik našeg govora. Odnosimo li se spram onoga što se izmiče. na putu smo u to što se izmiče. jer smo samo napola čuli što je to obrazlaganje reklo o zanatu. U toj formi sve su znanosti na dvostruk način proizišle iz filozofije. koja je preko doctrina srednjeg vijeka postala scientia novog vijeka. morali biti takvi bjegunci. Nositi (tragen) doslovce znači: pokretati (gebärden). Napomena dana u prethodnom satu odnosila se na tri stvari: odnos mišljenja spram znanosti. Kad je čovjek na putu u ono što se izmiče. Znanosti koje su tako iskočile. Jer bit tehnike nije ništa ljudsko. Sada ostaju prepuštene jednom bitnom području u kojem ih može pronaći samo mišljenje. Mišljenje smo nazvali iznimnim djelom ruku. bez tumačenja. Bit tehnike ima svoje mjesto u onome što oduvijek i prije svega drugog daje misliti. u zagonetnu i stoga promjenljivu blizinu njegova zahtjeva. odnos između poučavanja i učenja. Mišljenje vodi i nosi svaki pokret ruke. Na putu onamo mi smo znak. Stolarski zanat izabran je kao primjer i pritom je pretpostavljeno da nitko neće pomisliti da bi izborom tog primjera bilo izrečeno očekivanje da bi se stanje našeg planeta u dogledno vrijeme ili uopće ikada moglo po63 . To upozorenje je točno. a više promišljamo njenu bit. Znanosti potječu iz filozofije tako što je moraju napustiti. sve do svoje smrti. nikada više kao znanosti ne mogu skočiti natrag u svoj iskon.Prvi dio Prelasci među satovima. Odustanimo od ponavljanja te tri napomene i pokušajmo umjesto toga razjasniti nekoliko pitanja i primisli. Kad je čovjek zaista na tom putu. nije radio ništa drugo nego se postavljao u vjetar koji prati taj put i u njemu se držao. nastale ogromne tvorničke hale industrijskih pogona. ma koliko mu to izmicanje ostaje zakriveno. Mi smo znak bez tumačenja. Upozorenje pada u prazno. na III. Sad se ispostavlja da se od vašeg slušanja za početak našeg puta u ovoj dvorani previše očekivalo. a radnica na jednak način isto dugme. neizbježno mora nalikovati na one ljude koji pred prejakim vjetrom pobjegnu u zavjetrinu. on pokazuje u njega. Može se upozoriti na to da su pokraj radionica zanatlija danas.” Tako na putu k mišljenju čujemo pjesničku riječ. Ali ono u tom slučaju i u toj formi još nije mišljeno. Zbog toga je on najčistiji mislilac Zapada. Tu radnik danonoćno osam ili deset sati opslužuje istu polugu. Mišljenje je ušlo u literaturu.

Trak ima veze s tračnicama. Iz toga izrasta nužda i nastaje nužnost da prvo uopće čujemo zahtjev onoga najdvojbenijeg. pa čak i religiozna pitanja.Prvi dio Prelasci među satovima. Sad već možda prije zamjećujemo da nam se to najdvojbenije. Izostanak mišljenja svoj razlog. Ujedno. tj. još uvijek pitamo polazeći od poznatog i ranije uobičajenog zanata. a najmanje država mogu znati pri čemu se današnji čovjek uopće zadržava kad stoji u nekom odnosu spram stroja i strojnih dijelova. moralna. 65 . Ali – već kod tog zanata. već je to odnos spram drva. Ni industrijski radnici. stalno i posvuda obraća. ni inženjeri. a premalo mislio. Naziv “jednotračno” namjerno je izabran. Ipak – da bismo takvo što mogli samo i pitati. Koliko god bila važna ekonomsko-socijalna. bitno ako se s vremenom oslobodite navike koja treba biti označena imenom “jednotračnog mišljenja”. zbog čega nikad nisu dospjeli na čistac. ali nikad kroz njega. međutim. uopće jest. ne kako biste se na njemu zaustavili. turbine i slični strojevi. Ali poluge i dugmad u rukovanju industrijskog radnika pripadaju stroju. u čemu je skrivena i bit moderne tehnike. uistinu 64 se temelji na tome da je volja za djelovanje. ono što zapravo daje misliti. ostaje skriveno ono dokle seže djelo ruku tehničkog rukovanja. što stoji u području vladavine biti tehnike. da nam je to najdvojbenije čak bliže nego sljedeći zahvat uobičajena rukovanja i da nam to ipak izmiče. A kamo spada stroj poput stroja za proizvodnju energije? Moderna tehnika ne počiva na tome i u tome da se u pogon stavljaju elektromotori. ni vlasnici tvornica. politička. međutim. Stvar ćemo uzeti odveć olako ako smatramo da vladavina jednotračnog mišljenja proizlazi iz ljudske komotnosti. jer se i njihovo mišljenje još moralo kretati u sjeni biti tehnike. Neki se možda sjećaju rečenice s prvog sata: dosadašnji čovjek je previše djelovao. Mi nećemo moći odrediti koje je vrste djela ruku to rukovanje. međutim. Točno slušanje olakšat ćete si. moramo se sa svoje strane otvoriti za učenje mišljenja. već se takvo što može urediti samo ukoliko je bit tehnike već zavladala. a one s tehnikom. puko rukovanje alatom nije ono noseće. Što je to s polugom? Što je to s dugmetom u radnikovu rukovanju? Poluge i dugmad postoje također i odavna na stolarskim tezgama u starim radionicama. Mi nećemo moći reći što je to što stoji u odnosu s rukom industrijskog radnika. koja se raspravljaju u odnosu na tehnički zanat. Ta se skriva u još nepromišljenoj biti načina na koji sve. bit tehnike ne tiče i to kao nešto mišljeno. Ono što u sadašnjem slučaju možemo ili bar možemo naučiti jest: točno slušati. ono najdvojbenije. novno pretvoriti u seosku idilu. čak i ukoliko nije radnik u smislu radnika za strojem. morate dopustiti pokušaju poučavanja da pogriješi. To izmicanje je ono što zapravo daje misliti. Samo. kako bi tu bit dostatno promislili. Jer dokle god samo tako pitamo. mi dotle nećemo moći znati što je to stroj. Dokle god nas se. zato što je doba strojeva. Ni Hegel i Marx to još nisu mogli znati ni pitati. Nitko od nas još ne zna kojim se djelom ruku moderni čovjek mora baviti u tehničkom svijetu. ovdje za pravljenje i izrađivanje pregazila mišljenje. odavna već izmiče. međutim. Naše doba nije tehničko. na III. I učenje slušanja zajednička je stvar onog koji uči i onog koji poučava. mogli razabrati to što nam daje misliti. Stoga nikoga ne treba koriti da još ne umije slušati. Kako bismo. Stolarski zanat uzeli smo kao primjer za naše razmišljanje stoga što se uobičajena upotreba riječi “zanat” ograničava na ljudski čin spomenute vrste. ona nigdje ne sežu u jezgru stvari. Budući da to izmicanje vlada. gdje je u rukovanju industrijskih radnika odnos spram nečeg takvog kao što su usnuli oblici drva? Na to pitanje trebali ste biti navedeni. to kod zanata mišljenja najmanje držimo u ruci. dakako. već je ono naprosto doba strojeva zato što je tehničko. Hoćemo li pri tom učenju. kao što smo izričito napomenuli. međutim. čija bit naime hoće bezuvjetnu jednoznačnost i stoga je treba. dospjeti u odnos prema onome najdvojbenijem. – s II. Jednotračno mišljenje koje sve jače i u različitim oblicima uzima maha jedna je od onih navedenih neočekivanih i neprimjetnih formi vladavine biti tehnike. Da je to ipak dosad ostalo nepromišljeno. već u tome što se ono što treba misliti. nema samo i prvenstveno u tome da je čovjek mišljenje premalo njegovao. a tamo gdje ne griješi u mnogočemu mora odustati od toga da svaki put izloži sve što bi trebalo reći. uobičajeno shvaćeni ručni rad moramo sagledati sa stajališta njegovih bitnih odnosa. Vladavinu tog načina predočavanja danas teško možemo previdjeti.

međutim. U kojoj je mjeri to mnijenje jednostrano? Zar ne pripada vrhovnim načelima znanosti da svoje predmete istražuje sa što je moguće više strana. umjetnost. Augustinom. jezik.Prvi dio Prelasci među satovima. uopće više ne upada u oči. Nietzscheom? Smiju li se ti mislioci naspram Sokrata toliko umanjiti? Ali. dakle naposljetku matematičkim formulama neće moći pokazati što je ono matematičko. kad bismo predmnijevali da upozorenje na takve pojave služi tek karakteriziranju ili kritici naše sadašnjosti. Ono jednostrano u znanostima zadržava svoju mnogostrukost. Na prošlom satu rečeno je da je Sokrat najčistiji mislilac Zapada. Stoga je rečenica o Sokratu i uvedena riječima: “Ostaje tajna jedne još skrivene povijesti da su svi mislioci Zapada nakon Sokrata. Od napomene o znanosti. Slično stoji s krajem posljednjeg predavanja. To umišljanje bilo bi. Povijesna znanost. ali to još ne može. u kobnu zabludu. umjetnosti. Tamo je rečeno da naš put ostaje izvan puke refleksije o mišljenju. ali tako da se druga strana ipak stalno pojavljuje zajedno s njima. Kako netko može tvrditi nešto takvo. – s III. taj ne misli. Razlika između tih dviju strana.. Ona to uopće ne može znanstveno istražiti. time se zatrpava. jer znaju beskrajno mnogo više od mišljenja. tj. tko tako govori. o učenju i djelu ruku vratili smo se nastavku predavanja. Čak se i znanosti zadržavaju u njemu. Sve je poravnano na jednu razinu. U tom smislu one su jednostrane. Prelazak je bila napomena o jednotračnom mišljenju. isprva odveć lako može zvučati kao da mišljenje umišlja da je nadmoćno nad znanostima. Tomom Akvinskim. na IV. Leibnizom. mišljenje uvijek zna bitno manje od znanostî. Bit spomenutih područja stvar je mišljenja. prečulo se da je rečeno: svi mislioci Zapada nakon Sokrata.” Čujemo nešto o Sokratu. pjesništvo. Da li bismo. prečujemo ostalo i nastavimo vožnju dalje jednim trakom napola čuvenog sve do užasa nad tako jednostrano dogmatskim iskazima. Ali to mnijenje ne smije ni u kojem slučaju važiti kao nešto neznatno. biti da netko ostane najčistiji mislilac. tamo gdje čovjek jednu stranu uopće više ne vidi kao jednu. Valja promisliti što znači refleksija. svaki ilustrirani časopis. dok su nasljednici morali stati u zavjetrinu. dakle. Svake novine. proširiti u tolikoj mjeri da jednostranost. Sve što svakodnevno činimo i ne činimo kreće se unutar tog mnijenja i to nužno. svojom znanošću. Kantom. Ipak u svakoj znanosti postoji druga strana. neopravdano. drugu je također izgubio iz vida. Međutim. Znanosti nužno ostaju na jednoj strani. Bit njihovih područja. svaki radijski program danas jednoobraznom mnijenju nudi sve na isti način. na kojoj se temelji. međutim. mora se reći da one ne misle. kao i bit i bitno podrijetlo vrste znanja koji njeguje i još štošta drugo. Onda bi se tu imalo nad čeme zamisliti. primjerice. pa čak i sa svih? 66 Gdje je tu nešto jednostrano? Upravo tamo gdje se nalazi i područje njenog istraživanja. jezika ili prirode. Netko će. One svoje ime nose s punim pravom. Izgovori li se to. (nastavak str. 67 . “bez obzira na njihovu veličinu”. tamo gdje bi postojalo. 10) S III. Užasnuto ćemo uzvratiti pitanjem: kako je s Platonom. kao što matematičar nikad na matematički način. a da ne spada među najveće. To je nešto drugo od pukog jednostranog mišljenja. priroda. Ali znanosti bi ujedno nastavile zapadati u prazninu kad se ne bi kretale unutar tih područja.. Moglo bi. čovjek. a ipak nikad ne istražuje što je povijest. ako već dva sata ne govori ni o čemu drugom nego o mišljenju? Ali možda reflektiranje o mišljenju i mišljenje mišljenja nije bez daljnjega isto. bog – ostaje znanostima nedostupna. ono što leži između njih. primjerice. bez obzira na svoju veličinu. Ta mnogostrukost može se.. povijest. ima veći domet i više podrijetlo.. jer upravo zato što se mišljenje kreće tamo gdje bi moglo misliti bit povijesti. već samo predmnijeva. Predmeti znanosti i stvar mišljenja raspravljaju se u istoj jednoobraznosti. na IV. Historijskim putem čovjek nikad neće pronaći što je povijest. O svemu i svačem čovjek ima mnijenje prema jednakom načinu predmnijevanja. U sadašnjem govoru o jednostranom i jednotračnom mišljenju riječ “mišljenje” znači otprilike isto kao i “mnijenje”. najčistijem misliocu. reći: mislim da će noćas sniježiti. istražuje neko vremensko razdoblje u svakom mogućem pogledu. Utoliko znanosti kao znanosti nemaju pristupa toj stvari. na koju ona kao znanost nikad ne može dospjeti: bit i bitno podrijetlo njena područja.

Pa ipak. 68 69 . Možda je to red u koji smo uvučeni i kojem smo prepušteni kroz ono što nam se izmiče. to je kao „kino“. “Uni”. koje se ovdje tek priprema. međutim. Ali ono najdvojbenije ovdje znači: ono što daje misliti. Jer na razini jednostrano jednoobraznog mnijenja tek započinje jednotračno mišljenje. U kojem smislu izvjestan? Zar u znanstvenom smislu? Za znanost od Kopernika naovamo ne postoje više izlasci ni zalasci sunca. 13) Universitätsbibliothek = sveučilišna knjižnica. prev. i to ukoliko uopće jesmo. Isprva moramo samo imati u vidu da se jednotračno mišljenje ne poklapa s jednostranim mnijenjem. To znači: mi smo već. Kao da se ono na što smo navikli razumije samo po sebi. već je to najdvojbenije i ono što od sebe sama u sebi čuva najveće bogatstvo onoga što je dostojno mišljenja. već i u pogledu njena iskaznog karaktera. Izlazak sunca nikad se ne očekuje na temelju znanstvena uvida. na IV. Ta tvrdnja čini se da ima negativan i pesimističan ton. Tvrdnja kaže da još ne mislimo. samo je tek priprema za ono što se zapravo zbiva. čija preciznost ne samo da odgovara onoj tehničkog postupka. To još∗ ne jedne je jedine vrste. primjerice. Naprotiv. raspršilo se u svestranost. koja se. Jednostrano mnijenje. To najdvojbenije jest ono što ne samo da najviše daje misliti u smislu da najviše zaokuplja naše razmišljanje. koliko će tajnovito biti tek tamo gdje se čovjeku izmiče ono o čemu treba misliti. Možemo. već da se temelji na njemu i istodobno ga preoblikuje. Ali mi ipak kao oni koji misle još nismo pri onome najdvojbenijem. Možda je čak i u redu da pohađate “uni”.Prvi dio Prelasci među satovima. svakog dana izvjestan. Vjerojatno nitko od ovdje prisutnih nikad nije ozbiljno promislio što se već dogodilo kad umjesto univerzitet kažete tek “uni”. – s III. dolazak sunca je. Ako nam je već dolaženje i odlaženje sunca tako neobično. o čemu nikako ne znamo hoće li stići k nama. Prema tvrdnji u tome se treba pokazati da mi još ne mislimo. Nap. Prema uobičajenom nagađanju uvriježenog mnijenja ovo još-ne u pogledu izlaska sunca kako u ponoć. Znanstveno je takvo što jednoznačno utvrđeno kao osjetilna obmana. jer za to bi morala računati i s jednim i s drugim i tako u osnovi sudjelovati u njihovom načinu vrednovanja. Ostaje samo pitanje koji se red navješćuje u širenju te vrste jezika. međutim. Na taj način sve se svodi na jednoznačnost pojmova i nazivlja. u odnosu spram onog što daje misliti. Ali to svestrano mnijenje. Uzvratit će se da su ljudi navikli na pravilnost tih pojava. a u izmicanju ujedno dolazi k njemu. koje jednoobrazno i jednako nepromišljeno raspravlja o svemu. Bili bismo žrtve pogubne samoobmane. tako i u ranu zoru zadržava svoju istinitost. kad bismo predmnijevali da je nadmoćno obescjenjivanje dovoljno da se izbjegne neprimjetna moć jednoobrazno jednostranog mnijenja. Stoga i samo stoga mi kažemo: najviše daje misliti to što još ne mislimo. a u “UB-u”* posuđujete knjige. ni bezazlen. Jedna na prvi pogled sasvim izvanjska odlika rastuće moći jednotračnog mišljenja može se posvuda ustanoviti u povećanju broja onih naziva koji se sastoje od skraćivanja riječi ili uzimanja samo početnih slova riječî. Filmski teatar doduše ostaje različit od visoke škole znanosti. U tom još-ne leži svojevrsno upozorenje na ono dolazeće. nikad ne može znanstveno obrazložiti i to stoga što jutarnje-dnevno očekivanje sunca ima karakter koji ne daje mjesta razlozima znanstvenog dokazivanja. Stoga je uputno da našu tvrdnju ne promišljamo samo u pogledu njena tona. koje nigdje više ne obraća pažnju na bit stvari. To nazivamo onim najdvojbenijim. valja vidjeti ono zastrašujuće. Kao da bi nešto na što smo navikli moglo biti bez stanovanja. kao što se ne nalazi ni u neodlučnosti između pesimizma i optimizma. Od sebe samih ne znamo hoćemo li dospjeti tamo. već s njom dijeli i isto bitno podrijetlo. koja priječi da je izjednačimo s drugima. oko ponoći reći da sunce još nije izašlo. (nastavak str. naziv “uni” nije ni slučajan. Ton koji ima naša tvrdnja stoga se ne može bez daljnjeg odrediti na način uobičajenih iskaza. Kao da smo ikad promislili stanovanje. po satima koji prolaze između ponoći i rane zore. a ona se prerušila u privid bezazlenog i prirodnog. Možemo to reći i u ranu zoru. Ali netko će uzvratiti: u ovom slučaju samo po vremenskom rasponu. Ono još-ne ovdje se svaki put razlikuje. Stoga tvrdnja nije ni optimistična.

na putu – moramo s posebnom pozornošću paziti na mjesto kojim prolaze naši koraci. niti ga je sam izabrao. nezaobilaznom i stoga možda jedinom putu još nema odluke.. da je dosadašnja bit mišljenja obilježena predstavljanjem i kao način predstavljanja. ujedno kazuje: mi smo u mišljenju na putu prema biti mišljenja. zadovoljimo se upozorenjem. S IV. Nejasno ostaje u potpunosti što to sve znači za nas i naš pokušaj da naučimo mišljenje. ako samo obratimo pažnju na to izmicanje. No još manje je ta riječ izraz Nietzscheovih unutarnjih doživljaja. dovelo do mnoštva izokrenutih predmnijevanja. recimo sad već nešto od onoga što će tek uslijediti. ako istinitom ostaje tvrdnja: ono nadvojbenije u našem dvojbenom vremenu jest da mi još ne mislimo. bitno podrijetlo mišljenja. Mi još nismo u istinskosti mišljenja. zavedeni logikom. Da ipak ne zamrsimo tijek predavanja. Mi smo na putu i na takvim putovima dolazimo od mišljenja čija bit kao da leži u predstavljanju i u njemu se iscrpljuje. uvijek iznova treba podsjećati na put kojim pokušavamo ići. Nasuprot tome. Istinska bit mišljenja mogla bi se. Jer ona govori iz vrste puta kojim ide Nietzscheovo mišljenje. No. bitne mogućnosti mišljenja uključene u to podrijetlo – sve nam je to strano i time u jednome ono što nam prije svega drugoga stalno daje misliti. koji bi se mogao proizvoljno izvući iz Nietzscheovih izlaganja. predstavljamo u njegovoj najizvanjskijoj biti. Dospjeli smo u pitanje: što je to uopće – predstavljanje? Koraci koji su nas doveli do njega neka zasad ne budu ponovno navedeni. međutim. No i kad Nietzscheovu riječ “pustinja raste. Cjelovitije rečeno: riječ je doduše i takav izraz. ako. Ali izgleda da ta namjera još nije uzeta ozbiljno u njenom punom dosegu. Od prvog sata pokušavali smo na to obraćati pozornost. što ga je dalo ovo predavanje.. 70 O jednom. a pritom misli: predstavljam si stvar tako i tako. ostaje ujedno nejasno na koji se način događa to bitno obilježje dosadašnjeg mišljenja. razumijemo i uzimamo kao najjasniju stvar na svijetu kad netko kaže: mislim stvar tako i tako.” ne shvatimo upravo tako.” Ta riječ je izričito istaknuta naspram drugih iskaza o današnjem vremenu. na V. (nastavak str. Nietzsche kaže: “Pustinja raste. nama još uskraćenu bit. naime.” stoga će postati putnom riječju. Ali kako ta riječ “pustinja raste. već prije svega s obzirom na način na koji govori. Jednako kao ni bilo koji drugi mislilac. Ta riječ nikada nije puki iskaz o sadašnjem dobu. ukoliko još nismo dospjeli u mišljenju svojstvenu.. međutim. naime tada kad si jezik... Nemojmo se zavaravati: bit mišljenja. Taj put. Naš vlastiti način mišljenja još se hrani dosadašnjom biti mišljenja.Prvi dio Prelasci među satovima. naveli smo iskaz posljednjeg mislioca Zapada. jer je upozorenje na tu riječ.. dok ime “Nietzsche” prijeti da postane puki naziv za nepoznavanje i pogrešno tumačenje. Ali mi još ne mislimo.. To ne može ni čuditi. On je poslan na svoj put. Sâmo kazivanje krči i utire put. kao što se obično događa. Dakle. Oni su nam u osnovi još nedostupni. Iz čega jasno proizlazi: mišljenje je predstavljanje. između različitih putova. ne samo zbog njena posebnog sadržaja. To znači: kazivanje te riječi ne osvjetljava samo dionicu puta i njenu okolinu. Što to znači? Još smo na putovima. Mi.” u našem daljnjem hodu dospijeva u posebno svjetlo. Uistinu je tako. Mi smo na putu.. inter vias. predstavljanjem. Nejasno ostaje odakle dolazi taj događaj. Pa ipak. Istinska bit mišljenja mogla bi nam se pokazati ako ostanemo na putu. svi odnosi navedeni u toj rečenici ostaju u dubokoj sjeni. ipak nam se već pri pukom spomenu imena “Nietzsche” nameće plima predodžbi koje danas manje nego ikada jamče da će pokazati u ono što je taj mislilac zapravo mislio. na V. doduše. međutim. mnijući da izražava unutarnje u vanjskom i da je: izraz. sad pokazati upravo tamo gdje se jednom izmakla. – s IV. Riječ “pustinja raste. dolazi izdaleka i na svakom od svojih mjesta svjedoči o tom podrijetlu. 19) 71 . Nietzsche svoj put nije sam napravio. uporno ne tvrdimo da odavna znamo što je mišljenje. Da označimo mjesto na putu našeg mišljenja. Ta tvrdnja. Otvara se pogled na jednu mogućnost. Označavamo ga pitanjem: što se zove mišljenje? Na putu pitanja: što se zove mišljenje? dospijevamo u pitanje: što je to – predstavljanje? Javlja se slutnja da bi mišljenje i predstavljanje mogli biti jedno te isto.

pod pretpostavkom da je pronađeno. To se treba dogoditi kroz jedno upozorenje. No. Ta riječ trebala bi opet biti pojašnjena tvrdnjom: “Ono najdvojbenije u našem dvojbenom vremenu jest da mi još ne mislimo. naša zemlja treba biti ispunjena u cijelosti. Nietzsche jasno vidi da nešto u povijesti zapadnog čovjeka ide kraju. stanja i tendencije ovoga doba ostat će stalno tek prednje strane onog što jest. Ali svako mišljenje trudi se kao samo od sebe da ostane u elementu koji mu je dodijeljen. ono nadopunjuje tako što cjelinu doseže tek u cijelosti i tako ono dosadašnje preobražava iz cjeline. Stoga će nužno ostati sadržan u razgovoru s dosadašnjim mišljenjem. samo još jedna epizoda. koja daje čuti nešto neizgovoreno: “Pustinja raste: jao onom tko pustinje skriva!” Ipak je postalo nužno da pripomognemo svojoj sposobnosti slušanja. otrgnuti zabludi da se Nietzscheovo mišljenje može promisliti tako što će se historijski obraditi. međutim. Tvrdnja bi se onda s Nietzscheovom riječi spojila u stazu jednog usuda. umjesto da osluškujemo ono što je u tom jeziku neizgovoreno. 73 . Zato naše upozorenje na Nietzscheov smjer puta i sâmo još ostaje upozorenje koje traži. naš put izričito obraća pozornost na mišljenje. taj razgovor mora razložiti bit dosadašnjeg mišljenja. kako bi ga naučio. Na putu našeg pitanja: “Što se zove mišljenje?” dospjeli smo u pitanje: što je uopće to pred-stavljanje? Samo u nejasnim obrisima ono nam se dosad nagovještavalo: predstavljanje bi moglo biti posvuda vladajuća temeljna crta dosadašnjeg mišljenja. (nastavak str. na VI. naime ono što je dosad i nadalje nedovršeno. Ali to dovršenje ne pribavlja komad koji je dosad nedostajao. međutim.” Pustinja. A skrivanje pustinja bilo bi tada povezano s još-ne-mišljenjem. do najskrivenijeg zakutka. na VII. koje nas jasnije upućuje u smjeru kojem stremi Nietzscheovo mišljenje. s kojim. Nama vremenski najbliži i zato za sučeljavanje najuzbudljiviji lik dosadašnjeg mišljenja je Nietzsche. moramo se. dokle god ga razumijemo isključivo iz jezika dosadašnjeg mišljenja. naime onom literarnom. Nijedno mišljenje stoga samo ne stvara element u kojem se kreće. ono ne nadopunjuje dodavanjem komada. Tim usudom potresa se sve ljudsko mišljenje i to u dimenzijama spram kojih je ono. Ali sve govori u prilog tome da ono nije još ni pronađeno. neobično protuslovan izričaj. s odavno vladajućim načinom mišljenja. 72 Kako bismo mogli sagledati bar mali dio tih sudbinskih odnosa. Samim time što je dosadašnje mišljenje prepoznalo već samo sebe kao neku vrstu predstavljanja ni na koji način nije dano jamstvo da je u dosadašnjem mišljenju već i bit predstavljanja bila dostatno mišljena i da je to uopće bilo moguće. Potres dakako ne smijemo poistovjetiti s prevratom i rušenjem. na VII. – s VI. Taj neispravni stav živi od mnijenja da se Nietzscheovo mišljenje može staviti u stranu kao nešto prošlo i opovrgnuto. Ukoliko. Zato se u našem razgovoru s biti dosadašnjeg mišljenja bit pred-stavljanja tek mora dovesti do njenog govora. Jer njegovo mišljenje na dosadašnjem jeziku kazuje ono što jest. rast pustinje. Naš vlastiti put potječe iz tog mišljenja. A ako odgovaramo tom govoru. mnogo spominjane činjenice. kako se čini. Ali i Nietzscheov jezik govori samo s prednje strane. s vladavinom predstavljanja. Potres u onome što jest može biti način iz kojega će proizići mir kakvog dosad nikad nije bilo i to stoga što mir već stanuje u jezgri tog potresa. tj. Jer s tog puta potječe riječ: “Pustinja raste: jao onom tko pustinje skriva!”. Ne sluti se ništa o teškoći da se to mišljenje istinski ponovno izgubi. Zato ga moramo tek tražiti. 24) S VI. već tako učimo mišljenje samo. što se za današnje ljude samo u jednom sektoru. Tvrdnja o onome najdvojbenijem u našem dvojbenom vremenu odjekivala bi tad u Nietzscheovoj riječi. koprca ususret svome kraju. Pokušavamo pogledati u smjeru puta kojim se kreće Nietzscheovo mišljenje. Nietzsche vidi nužnost da se to nedovršeno prevede u dovršenje. ne upoznajemo mišljenje samo u njegovu bitnom usudu. S V.Prvi dio Prelasci među satovima. U skladu s time mi smo odmah na početku puta osluhnuli jednu Nietzscheovu riječ.

ono koje je ovdje postavljeno u onom metafizičkom i pokazuje natrag prema njemu. nikad odrediti ustanovljavanjem činjenica i pozivanjem na posebne okolnosti. međutim. jedina sila koja danas u sebi ima trajnost. Ono što zapravo jest. koja nešto još može obećati – Rusija kao pojam suprotnosti sirotim europskim državicama i nervozi koja je osnutkom Njemačkog carstva ušla u kritično stanje. pitanje kojem ćemo dati sljedeći oblik: je li sadašnji čovjek u svojoj metafizičkoj biti pripremljen na to da preuzme vladavinu nad zemljom u cijelosti? Je li sadašnji čovjek već promislio pod kakvim bitnim uvjetima uopće stoji takva zemaljska vladavina? Je li vrsta biti tog čovjeka pogodna da upravlja onim silama i koristi ona sredstva moći. jer to predstavljanje unaprijed nije u stanju da se otvoreno suoči s onime što jest. Što će biti od Europe koja se hoće sagraditi uz pomoć rekvizita iz tog desetljeća nakon Prvoga svjetskog rata? Zabava za sile i nevjerojatnu narodnu snagu Istoka. Da bi postojale institucije. mora postojati neka vrsta volje. Ono što in75 . iz kojeg potječe sav taj trud. da će to o čemu valja odlučiti još jednom biti utisnuto u uskogrudne političko-socijalne i moralne kategorije odveć kratka dometa i time biti istisnuto iz mogućeg i dostatnog osvješćivanja. što se oslobađaju iz razvoja biti moderne tehnike i prisiljavaju čovjeka na dosad neuobičajene odluku? Nietzsche na ta pitanja odgovara niječno. Ako je ta volja tu. U kojem se elementu kreće Nietzscheovo mišljenje? Nužno je da ovdje jasnije vidimo. Demokratizam je u svako doba bila forma propasti organizirajuće snage: ja sam već u knjizi ‘Ljudsko. 74 Što je Drugi svjetski rat zapravo odlučio. Nakon što smo izgubili sve instinkte iz kojih izrastaju institucije. za autoritet. na VII. On prije svega nije tako apsolutan kako nastupa. 349 [1878] modernu demokraciju zajedno s njenim polovičnostima kao što je “Njemačko carstvo” označio kao formu propadanja države.. učinaka i uzroka. Nietzsche pod naslovom “Kritika moderniteta” piše sljedeće: “Naše institucije više ništa ne valjaju: o tome vlada jedinstven stav. nije više bio u skladu s onime što se već pomaljalo. koji se pri takvim pokušajima često “citira”. posebice o pukotini po njenoj sredini? Taj svjetski rat nije odlučio ništa.. misli prekratko i stoga ih traži tamo gdje se nikad ne bi mogle donijeti. šminka kulturnog pogona. već mi. o čijem posebnom povijesnom liku ne možemo ništa znati. koja može čekati. Živi se za danas. Moć tog čudnog razuma seže do u naše doba. već prema čitavoj svojoj vrsti na začudan način za onime što odavna jest. koji unaprijed određuje sve bivstvujuće. podizanje moralnog. stoljeću. Nietzsche prvi postavlja misleće pitanje. Čitav Zapad više nema one instinkte iz kojih izrastaju institucije. Jer sadašnji čovjek ne zaostaju tek tu i tamo. svrha i sredstava. već je plitak proizvod one vrste predstavljanja koja je naposljetku iznjedrila razdoblje prosvjetiteljstva u 18. U spisu “Sumrak idola ili kako se filozofira čekićem”. Nužno je vidjeti da Nietzsche u osnovi prolazi kraj svega onog što na prednjim stranama mora osporiti i pobiti. Nešto jasnije pojavljuje se samo ono što je ostalo neodlučeno. za odgovornost tijekom stoljeća. ako odluku ovdje uzmemo tako visoko i dalekosežno da se tiče isključivo bitnog usuda čovjeka na ovoj zemlji. imperativa. Organizacija socijalnog. ne može se. Taj trud uza sve dobro mišljenje i neprestane napore ostaje samo pomoć u nuždi i zakrpa od slučaja do slučaja. jer mi više ne valjamo za njih. prije nego što pokušamo sljedeće korake na našem putu. Zdrav ljudski razum. Ali za to nisu krive one. da govori samo kako bi mogao bolje šutjeti. za solidarnost lanaca rodova unaprijed i unatrag in infinitum. osnovat će se nešto kao imperium Romanum: ili kao Rusija. da šutimo o njegovim strašnim posljedicama po našu domovinu.Prvi dio Prelasci među satovima. i 1930. instinkta. Postoji opasnost da sadašnji čovjek o budućim odlukama. sve to više ne dopire do onog što jest. bitak. napisanom ljeti 1888. nije tako zdrav i prirodan kakvim se običava prikazivati. ali ona više nije dostatna. Ali i ovdje se iznova javlja opasnost da će ono što se u tom neodlučenom priprema za odluku i tiče se zemaljske vladavine u cijelosti. – s VI. tj. Zdrav ljudski razum ostaje skrojen prema određenom shvaćanju onoga što jest. Zašto? Jer predstavljanje ciljeva.. što treba i smije biti. Sadašnji čovjek nije pripremljen za oblikovanje i preuzimanje zemaljske vladavine. gubimo institucije uopće. antiliberalne do pakosti: volja za tradiciju. živi se veoma brzo – živi se veoma neodgovorno: upravo to naziva se ‘sloboda’. iz kojih izrasta budućnost: njegovom ‘modernom duhu’ možda ništa u toj mjeri ne mrsi račune. odveć ljudsko’ I. Ni europski svijet predodžbi između 1920.

Prema tome. a ne samo u smislu nekako stupnjevanog reguliranja već postojećih stanja. gdje riječ ‘autoritet’ također samo postaje glasna” (WW. piše sljedeće: “Rangiranje provedeno u sustavu zemaljske vladavine: na kraju gospodari zemlje. da svatko nije pogodan i ne može postavljati zahtjev na sve. treba napomenuti da se ono što Nietzsche ovdje podrazumijeva pod “Rusijom” ne poklapa s današnjim političko-gospodarskim sustavom sovjetskih republika. već tek onda kad je provedeno rangiranje. Stoga prije svega ovo pripada putu Nietzscheova mišljenja: prijeći preko dosadašnjeg. preobrazitelj postojanja: Cezar s dušom Krista. ni bit životinjstva.). tj. ni bit uma. mrzi. iz kojeg sabiranja Zapad jedino može krenuti ususret nadolazećim odlukama – možda kako bi na sasvim drukčiji način postao zemlja jutra. sačinjeni i osigurani. Nadčovjek ne nastupa ni masovno. 150 f. te oslobodi prostor za velike odluke i njihovo osvještavanje. ukoliko se dogodi nepripremljeno. Razlog za čovjekovo zaostajanje iza onoga što jest Nietzsche vidi u tome što još ni dosadašnja bit čovjeka nije u potpunosti razvijena i utvrđena. dakle. čovjek je ono “uzlazeće prisutno koje može dopustiti prisutnome da se pojavi”. u svojoj biti još neutvrđenog čovjeka. umna životinja. VIII. koju. tiši. Taj razdor sprejčava čovjeka da u svojoj biti bude jedinstven i time slobodan za ono što se običava nazivati zbiljskim. Rimsko tumačenje više ne odgovara biti onoga što su Grci mislili pod imenom ζῷον λόγον ἔχον. Prema starom nauku metafizike čovjek je animal rationale.Prvi dio Prelasci među satovima. str. Stoga su ta dva bitna područja – životinjstvo i umnost – razdvojena i sučeljena. Da ponovno zaoštrimo: nadčovjek u Nietzscheovu smislu nije predimenzionirani dosadašnji čovjek. međutim. Na putu ovog predavanja bit nadčovjeka možemo u obrisima ocrtati samo u nekoliko crta. Za nadčovjeka otpada upravo ono bezmjereno. naići na gotovo nepremostive poteškoće. a i to samo prvenstveno u namjeri da osujetimo najgrublja pogrešna razumijevanja i pogrešne stavove u odnosu na Nietzscheovo mišljenje i pokažemo gledišta s kojih se sučeljavanje s Nietzscheovim mišljenjem može pripremiti za prve korake. ako ga smijemo tako nazvati. već kvalitativno. već samo nešto nadoknaditi. u potpunu utvrđenost njegove pune dosadašnje biti. što je izrečeno još dublje i tajnije. Nietzscheov put mišljenja u osnovi ne bi htio ništa srušiti. nova vladajuća kasta. nedostaje gotovo sve. nije objavio sam. da ne može svatko nad svačime uspostaviti svoj sud svatkovića. Put nadilaženja dosadašnjeg čovjeka Nietzsche označava često pogrešno tumačenim i zloupotrijebljenim imenom “nadčovjek”. te štedriji 76 u svom govoru. međutim. Ono do čega je Nietzscheu stalo jest da u mišljenju nadiđe zagovaranje nacionalne države. koje će onda lako ostati mjerodavnim. Za kasniji zapadni način predstavljanja čovjek će postati osebujno sazdano zajedništvo životinjstva i umnosti. Nadčovjek je siromašniji. naime u kasnim Hölderlinovim himnama. jednostavniji. naime. Nietzsche razumije zadavanje mjere da ljudi nisu jednaki. tako da se ovdje nagovješćuje još neizgovoreno sabiranje cjeline zapadnjačkog usuda. nadčovjek. puko kvantitativno neprestanog napretka. Stoga su i likovi koje javno izbijaju u prednji plan sadašnjeg tijeka povijesti od biti nadčovjeka udaljene koliko god je to moguće. Nadčovjek je preobrazba i time odbacivanje dosadašnjeg čovjeka. što ga je tada već spoznao kao nešto lomljivo. stitucije čini institucijama prezire se. To više što podsjeća na nešto drugo. – s VI. odbija: vjerujemo da smo u opasnoti jednog novog ropstva. Stoga će upravo prvo prisvajanje Nietzscheovih spisa. na VII. Ta je opasnost još 77 . gdje se Krist. koji je “još druge prirode”. “Nadčovjek dosadašnje nagone i bavljenje dosadašnje vrste čovjeka ne pretjeruje naprosto u prekomjerno i bezmjereno. Nadčovjek se. nježniji i tvrđi. ni proizvoljno. požrtvovniji i polaganiji u svojim odlukama. Iz njih tu i tamo proizlazi sasvim epikurejski bog. Tako je čovjek pogotovo čitajući “Tako je govorio Zaratustra” odveć često sklon da ono pročitano prihvati i prosudi prema mjerilu onih predodžbi koje će sam neopazice unijeti u njega.” Preko tog iskaza ne smijemo prebrzo prijeći. Kako bismo ovdje izbjegli pogrešna tumačenja zdravoga ljudskog razuma. Nietzsche u zabilježbi uz svog Zaratustru. današnjem mišljenju. Za Nietzschea. Pod rangiranjem u bitnom značenju. od dosadašnjeg čovjeka ne razlikuje kvantitativno. naziva bratom Herakla i Dioniza. ni odgovarajuće bitno jedinstvo jednog i drugog nisu utvrđeni. pri čemu su obje zadaće u osnovi jedna jedina. Za izlaganje lika Nietzscheova Zaratustre ili čak za sučeljavanje s Nietzscheovim temeljnim metafizičkim naucima.

tj. smijemo pretpostaviti da je način predstavljanja posljednjeg čovjeka najmanje pogodan za to da ikad slobodno mišljenjem prati ono što Nietzsche misli pod imenom “nadčovjek”. Nadčovjek se nikad neće pojaviti u bučnim povorkama tobožnjih moćnika. pa i u području literarnog pogona. Ta mogućnost raznovrsnog tumačenja nije prigovor protiv strogosti onoga što je u njemu mišljeno. jer će nam inače sve ostati nedostupno. čak ni za jedan te isti spis nekog mislioca. s kojim bi zdrav ljudski razum mogao nešto. dospjet ćemo do najčudnijih mnijenja i naposljetku do suda da je Platon bio velik smušenjak. dokle god ga tražimo na mjestima javnog mnijenja. Odakle dolazi i kamo ide prelaženje? Nadčovjek nadilazi dosadašnjeg čovjeka i tako odlazi od njega. Ta višeznačnost nikad nije tek ostatak neke još nedosegnute formalno logičke jednoznačnosti. jer smo ustanovili. kojim se upravlja iz daljine. S druge strane. sada i za nas posebno velika. istražujući i prosuđujući njegov “sadržaj” prema načinu predstavljanja zdravog ljudskog razuma. dobro pazite. 79 . prema potrebi naručivi “čovjek s ulice”. izvuče li se na suh pijesak. “Onaj posljednji” je lik čovjeka koji neposredno prethodi pojavljivanju nadčovjeka. kojoj bi zapravo trebalo težiti. na isti način. Ti u svom mehanizmu sve rafiniraniji načini otvorenog i pripremljenog predstavljanja iskrivljuju ono što zapravo jest. Slikovito rečeno: za ribu su dubine i prostranstva vode. ukoliko se ono hoće učiniti sudištem mišljenja. Toga. To je onaj poznati. koje se. Ali – što nam je neki mislilac vremenski bliže i gotovo suvremenik. Tako se jedan Platonov dijalog. stoga će od njegove biti ponešto najprije postati vidljivo ako prelaženje pratimo s ona dva gledišta koja mu pripadaju. ali nije dosegnuta. Jer. naime. mehanički primjenjiva shema za interpretaciju spisa mislilaca. jer su nam Nietzscheovi spisi i njihovo objavljivanje vremenski veoma bliski i jer je prije svega njihov jezik današnji govor u međuvremenu odredio jače nego što mi to znamo. njene struje i mirovanja. Oduzme li se ribi punina njena elementa. dakako. valja povikati kako bi se ljudi probudili. već iz principa sveopće vladajućeg načina predstavljanja. Koje je vrste čovjek što ga onaj koji prelazi ostavlja za sobom? Nietzsche dosadašnjeg čovjeka označava kao posljednjeg čovjeka. ostaje znak stvaralačkog. priklanja samo onim ljudima koji mogu poštovati. može izložiti prema sasvim različitim područjima i pogledima. kako se kaže. za-početi. onda se može samo još koprcati. nikad nećemo pronaći. Jer sve što je u nekom bitnom mišljenju istinski mišljeno ostaje – i to iz bitnih razloga – višeznačno. Stoga mišljenje i njegovo mišljeno moramo svagda tražiti u elementu njegove višeznačnosti. za nikakvu upitnost prijemčivi razum ikad išta započeo i išta promislio iz njegova početka. međutim. Pojavljivanje nadčovjeka ostaje nedostupno i novinskim izvjestiteljima i radijskim reporterima. Ako se stoga. gdje posvuda samo posljednji čovjek opslužuje mašineriju. Posljednji čovjek stoga kao onaj koji jest postaje vidljiv samo i tek polazeći od lika nadčovjeka. primjerice Fedar. već je to po sebi. Nadčovjek je u prvom redu onaj koji prelazi. S jedne strane. nikad u pripremljenim susretima državnika. 78 Jedan Platonov dijalog neiscrpan je ne samo za kasnije generacije i promjenljiva shvaćanja koja od njih potječu. tj. Višeznačnost je štoviše element u kojem se mišljenje mora kretati kako bi bilo strogo. ne na jednak. po svojoj biti. koji je danas prisutan u svim područjima. koji javnosti događaje do-stavljaju. to je dalji put do njegova mišljenja i utoliko manje smijemo izbjegavati taj daleki put. međutim. Nietzsche je to jasno spoznao. Promislimo li ovo u odnosu na Nietzschea. bavimo nekim Platonovim dijalogom. na VII. Naspram tog iskrivljujućeg načina predstavljanja mišljenje ostaje u podvojenom položaju.Prvi dio Prelasci među satovima. razgovor o lijepom. ne postoji opća. dosezima i upitnostima. Kao da je zdrav ljudski razum – utočište onih koji su po prirodi zavidni mišljenju – kao da je taj zdravi. njeni topli i hladni slojevi. pred-stavljaju prije nego što su se uopće dogodili. trzati i skončati. I to još tek moramo naučiti. da knjigu kao što je Nietzscheova “Tako je govorio Zaratustra” čitamo na isto tako strog način kao neku Aristotelovu raspravu. kao što se odveć često i lako događa. To. Taj način iskrivljujućeg predstavljanja na svojoj strani uvijek ima zdrav ljudski razum. te na burzama kulturnog pogona. To iskrivljavanje ne događa se usput. element njene mnogostruke pokretljivosti. – s VI. a to je čak i točno: ni jedan jedini Platonov dijalog ne dospijeva do opipljiva jednoznačnog rezultata. na uobičajeno predstavljanje i mnijenje.

Ono što je zapravo mislio postalo je poznato tek putem uvelike nedostatnih izdanja spisa iz ostavštine. Iz svih ovih napomena trebalo je postati jasno da se Nietzsche ne može čitati na neodređen način. Ne-mišljeno je vazda samo kao ne-mišljeno. Ni u kojem slučaju nije lako čuti ga. Ta poteškoća ne može se ukloniti za nekoliko sati predavanja. Najtiši trenutak). učinjen plitkim. Platon i Aristotel još govore našim današnjim jezikom. Za samorazumljivost zdravog ljudskog razuma ono nemišljeno nekog mišljenja ostat će. međutim. Nemišljeno je najviši dar koji neko mišljenje može darivati. Takvo čuvenje pretpostavlja nešto čemu smo samo rijetko dorasli. mnijemo da je. neiscrpno i to tako da nas zaprepasti ono što je u tom mišljenom ostalo nemišljeno. Ono što su mislioci mislili pohranjeno je u spisima. Stoga uz ranije spomenutu Nietzscheovu riječ o vikanju i udaranju u bubnjeve moramo navesti i onu drugu. da svaki spis ima svoj posebni karakter i svoju granicu. ono mišljeno. A to valja učiniti. Budući da jedva znamo na čemu počiva bit jezika. Ono počiva na tome da ono mišljeno svakog mislioca pustimo da nam priđe kao nešto jedinstveno. mi. samo što je višestruko preveden. Zašto? Jer u Nietzscheovu mišljenju u jezik dospijeva ono što sada jest. koji stoji vani ispred sveučilišta na parkiralištu. kojim govori Europa. da prije svega glavni rad njegova mišljenja. Puki historijski nazor na predaju i tijek povijesti spada u one dalekosežne samoobmane u kojima moramo ostati uhvaćeni dokle god još zapravo ne mislimo. mišljenje nikad vikom ne može izreći ono svoje mišljeno. te ih se uz pomoć učenosti zgodimice može ponovno izložiti. II. jer smo joj izručeni i poslani u nju. Parmenid i Heraklit još misle u našim predodžbama. oslovljava nas i pred nas postavlja zahtjev. Tako ni Nietzsche – što odveć lako previđamo – ono što je zapravo mislio nakon “Zaratustre” nikad nije objavio. Spomenuta samoobmana o povijesti priječi nam da čujemo jezik mislilaca. posebice kad valja pročitati “Knjigu za svakoga i ni za koga”. Ali moguće je upozoriti na nju. Najbolju i u osnovi jedinu obavijest o tom putu dobit ćemo tako što ćemo krenuti njime. Jedina razlika koja se priznaje filozofskim knjigama možda je ona da ih je teško čitati. Pogrešno čujemo. Još uvijek se mnije da je predaja ono što smo zapravo ostavili iza sebe. Kako Nietzsche označava čovjeka što ga nadilazi onaj koji prelazi? Zaratustra u svom pred-govoru kaže: “Gledajte! Pokazujem vam posljednjeg čovjeka. naime priznavanje. zbiljskiji od jedne Platonove misli o pojmu ἰδέα ili Aristotelove o pojmu ἐνέργεια. 80 Jer ostaje nezaobilazno da Nietzschea tek pronađemo. Nemišljeno u nekom mišljenju nije manjkavost svojstvena onom mišljenom. Samo pozivanje na modernu historijsku svijest htjelo bi nas obmanuti da su to osobe koje spadaju u muzej duhovne povijesti. koja glasi: “Najtiše riječi su one koje donose oluju. samo ono nerazumlji81 . to je bogatije njegovo nemišljeno. otrcan. dočim nam ona prilazi. ali u jezik kojim govori dvije tisuće godine stara predaja zapadne metafizike. dio. Ali knjiga i knjiga nisu isto. 30) S VII. nikad više ponovljivo. Još uvijek se mnije da je ono što predaja sadrži zapravo prošlo i samo još predmet historijske svijesti. postavlja zahtjeve kojima nismo dorasli. posebice kad nam je vremenski tako blizu kao Nietzsche. jer taj jezik uzimamo samo kao izraz u kojem se objavljuju nazori filozofa. Jednako je teško pronaći i izgubiti ono što je Nietzsche zapravo mislio. Nužno je to već i stoga što mi današnji jedva da smo upoznati s onime što iziskuje pristup nekom misliocu. a da mi izričito ne poklanjamo pažnju tom jedva promišljenom odnosu.” (nastavak str. naš motor. Ali jezik mislilaca kazuje ono što jest. primjerice. Misli koje dolaze na golubljim nogama upravljaju svijetom” (Tako je govorio Zaratustra. Spisi nakon “Zaratustre” svi redom su polemički. u jezik kojim govorimo svi. naravno.Prvi dio Prelasci među satovima. potrošen i bez pozadine. Ali sljedeće razmišljanje odnosi se opće na put u predaju mišljenja. Stoga je uputno da lektiru Nietzschea zasad odgodite i prije toga deset ili petnaest godina studirate Aristotela. ne bismo li ga mogli izgubiti u ranije određenom smislu. Knjige su knjige. Što je neko mišljenje izvornije. koje nam se ipak još uvijek obraća u svakom pojmu današnje znanosti i ne samo tamo. Ali tome valja posvetiti gotovo čitav jedan život. – s VII. sadržan u ostavštini. na VIII. na VIII. oni su povici.

ne bi li se onda katkad i zgodimice upuštao također u pitanje o bitku bića. izabralo njegov nauk o nadčovjeku. tj. tek što misleći kažem: bitak bića. nije nužno da se oni historijski predstave. međutim. unatoč svem zanimanju za metafiziku i ontologiju. čak i u knjizi “Tako 82 je govorio Zaratustra”. Jedan. nikad neće postati povodom da se zamisli nad vlastitim mogućnostima razumijevanja ili čak obrati pozornost na svoje granice. Isto tako. u tome je 83 . tj. nužno: jasnoća o načinu na koji ćemo pristupiti misliocima. svoj nauk o bitku bića. U tome se ništa ne mijenja ako usput ustvrdimo da je Kant unatoč tome bio vrlo značajan mislilac.Prvi dio Prelasci među satovima. drugi put stoga što mi današnji. Jer nauk o nadčovjeku. dakako. Ono nerazumljivo za običan razum ostat će uvijek samo ono smutljivo i smjesta mu postati dokazom da mu se želi podmetnuti nešto neistinito i tobožnje. to je pitanje ipak jedino pitanje pred koje dosadašnje mišljenje tek mora biti dovedeno. kao da je Nietzsche pitao samo o čovjeku. sam prikazuje kroz nauk o nadčovjeku i to u skladu s jednoznačnim usmjerenjem cjelokupne novovjekovne metafizike. vo. Obrnuto. misleći nauk o biti čovjeka u sebi je već nauk o bitku bića. u tome sam već izrekao odnos spram bitka. S ovog se mjesta može odgovoriti na jedno pitanje koje je uz ovo predavanje više puta postavljeno. Ali prevrnuti se može samo onaj koji stoji i stojeći hoda. kad se njegova tvrdoglavost ne bi uvijek iznova htjela ušuljati kod nas samih. Tada dospijevamo u ono nemišljeno njegova mišljenog. na VIII. Ali – tek što misleći kažem “bit čovjeka”. međutim. u takvim slučajevima govori o prevrtanjima. Kant htio podvrgnuti filozofijsko-povijesnoj cenzuri u pogledu onoga što je historijski predstavljao o Aristotelu i Platonu. prikaz Nietzscheova nauka o bitku bića nikad ne bi mogao imati namjeru da njegov nauk o nadčovjeku tretira kao nešto usputno ili čak otkloni kao tobože odbačenu poziciju. koji je sam po sebi već sve razumio. na čemu se uopće zasniva odnos između biti čovjeka i bitka bića. To se neće dogoditi i to iz dva razloga: jednom stoga što Nietzsche svoj temeljni metafizički nauk. A ipak je to puki privid. u neku “egzistencijalnu antropologiju”. Mogli bismo prijeći preko nasrtljivosti zdravoga ljudskog razuma. A ipak je Kant i samo Kant stvaralački preobrazio Platonov nauk o idejama. Stoga bi se moglo pitati zašto Nietzscheov nauk o nadčovjeku odmah ne prikažemo s gledišta njegova temeljnoga metafizičkog nauka o bitku bića. Svaki nauk o bitku u sebi je već nauk o biti čovjeka. Ono što zdrav ljudski razum najmanje može jest priznavanje. Ali jedan nauk nikad se ne može dosegnuti pukim obrtanjem drugog. Taj put sam od sebe vodi u razgovor s misliocima. Kad bi se. čak i u odnosu na njegov nauk o nadčovjeku. Pitamo o odnosu između biti čovjeka i bitka bića. prije toga smo tim htijenjem ono veliko u njemu već morali umanjiti. Ako hoćemo krenuti samo protiv onoga mišljenog nekog mislioca. a drugi put kretanje protiv. primjerice. Jer ovdje uvelike izgleda tako kao da se ono što nam Nietzsche daje misliti unatoč mnogim pretjerivanjima i mračnim aluzijama razumije samo po sebi. poput svakog metafizičkog nauka o čovjeku spada u temeljni nauk svake metafizike. Ali to pitanje je bezdano teško i to već stoga što ga prividno pravilnim načinom postavljanja pitanja upravo pomućujemo iz temelja. koje smo se ovdje usudili dati. – s VII. Kant. Jer ono iziskuje spremnost da onom nemišljenom u mišljenom mislilaca dopuštamo da uvijek iznova opovrgne vlastite pokušaje mišljenja. pitanje koje i Nietzscheu još ostaje strano. Da je upozorenje na put Nietzscheova mišljenja. ni u kom slučaju ne cilja na pokušaj da se Nietzscheova metafizika pretumači i rastvori u neki nauk o bitku čovjeka. Zašto je tome tako. koji je to znao bolje. Kad mišljenome nekog mislioca hoćemo krenuti ususret. Tu u osnovi postoje samo dvije mogućnosti: jednom kretanje ususret. koji po svojoj biti ne može biti antropologija. da se ona nije posebno raširila upravo u slučaju “Nietzsche”. Shematski rečeno: Svaki filozofijski. morao bi dobiti ocjenu “sasvim nedovoljan”. u nauk o bitku bića. a i tamo gdje se trudimo da odustanemo od samorazumljivog kao mjerila mišljenja. Za to. Tada ono njegovo mišljeno samo još premještamo u samorazumljivost našeg mudrijaštva. da bi to pitanje stavilo u pitanje našu bit i učinilo je time upitnom u njenom odnosu spram bitka. Spletke zdravoga ljudskog razuma mogli bismo prepustiti njima samima. jedva da smo još u stanju čestito postaviti čak i pitanje o bitku bića. a u hodu ostaje na putu. ono veliko u njemu moramo još povećati. Takve pohvale odozdo uvijek su uvrede. Jedno je za razgovor s misliocima. Ono nerazumljivo za običan razum. a time otvorenim za njega. njemu.

Izrečeno iz same stvari: ovdje ne postoje niti članovi odnosa. Godine 1936. tj. Opreznije rečeno: pokušavamo se upustiti u taj odnos spram bitka. pokazali kratko i jednoznačno. već da ovdje više ne ostaje mjesta za neuspjeh te vrste. Stoga je i Nietzscheov put od rana tako obilježen. Govorimo o Nietzscheu. Svezak je u međuvremenu odavna razgrabljen i nepoznat. kao čovjek u župnom domu. pa ni onog metafizičkog. 30) S VIII. ukoliko jest i kako jest. da bi odatle prešao na bitak. Prevladavanje osvetoljubivosti očigledno je posebno pitanje koje se odnosi na ćudoredno djelovanje. na IX. nakon više prevrtanja. objavljen je kao rukopis u malom svesku za uzor mladeži. umjesto kroz dugotrajna izlaganja. niti taj odnos za sebe. kako bi se približilo putu njegova mišljenja. nužno je priznavanje. To stanje stvari. ono što misli mislilac Nietzsche. na IX. Pratimo li. o kojima ćemo još slušati. ne polazi od biti čovjeka. Pokušavamo naučiti mišljenje. on ne mora razbijati okove. u posljednjoj godini svoga stvaralaštva napisao strahovitu knjigu “Antikrist”. dakle. svaki se put mišljenja kreće uvijek već unutar čitava odnosa bitka i biti čovjeka. S tog gledišta pitamo o tome odakle i o tome kamo ide onaj koji prelazi. Kako bismo to. Štoviše. jer inače to nije mišljenje. Prva rečenica prikaza njegova dotadašnjeg života glasi: “Kao biljka rođen sam blizu božje oranice. (nastavak str. biće u njegovu bitku. u jednom kovčegu na tavanu Nietzscheova arhiva u Weimaru. Naravno – kako bi se čulo to pitanje. Duh osvete označava. prema bitnom liku čovjeka koji nadilazi onog dosadašnjeg? Taj most njemu je: “izbavljenje od osvete”. Schulpforta kod Naumburga na Saali bila je jedna od najglasovitijih i najutjecajnijih škola prošlog stoljeća. Povrh toga smo kod pitanja o mostu za prelaženje naišli na jednu posebnu i pojedinačnu stvar. Ispravne predodžbe o onome o čemu se govori još ne jamči da smo se već upustili u ono što je kazano. A time pitamo o mostu za prelaženje. – s VIII. Kaže se ono što Nietzsche misli.Prvi dio Prelasci među satovima. U svakom od dvaju članova tog odnosa između biti čovjeka i bitka leži već sam odnos. koji je. pročitat ću prvu i posljednju rečenicu “Životopisa” koji je devetnaestogodišnji Nietzsche napisao kao učenik viših razreda gimnazije Schulpforta. da ovdje svaka dijalektika ne samo da ne uspijeva. Mi pitamo: što se zove mišljenje? – Ali govorimo o Nietzscheu. a gdje je prsten koji ga naposljetku još obuhvaća? Je li to svijet? Je li to bog?” 84 I onaj Nietzsche. to je vjerojatno ono sablažnjivo što današnje navike predstavljanja i akrobatsko umijeće njihove prazne oštroumnosti izbacuje iz takta. Čak i pritom o biti nadčovjeka pitamo samo u onoj mjeri u kojoj je on onaj koji prelazi. niti obrnuto od bitka. ali je pretpostavka za svako sučeljavanje. Nijedan put mišljenja. Mišljenje mislilaca bilo bi prema tome odnos spram bitka bića. To izriču već najstariji iskazi zapadnog mišljenja. naime. On misli ono što jest. a ipak uvodi u zabludu. već oni neočekivano spadnu. Taj zaključak je točan. Priznavanje nije već slaganje. kad neki bog to naloži. Zapis spomenutog životopisa pronađen je 1935. Mi mislimo. krećemo se u tom odnosu spram bitka. Tako ono o čemu se govori i ono što se kaže nije isto. koji bi jednom članu odnosa dao prednost pred drugim.” Posljednja rečenica glasi: “I tako čovjek izrasta iz svega što ga je nekoć obujmljivalo. Jer što je za Nietzschea most prema najvišoj nadi. Kao mislilac on misli ono što jest. Obraćamo pozornost na prijelaz. Nietzscheov put označen je imenom “nadčovjek”. za onog koji umije i hoće čitati pitao je još uvijek isto. već naveden odnos spram biti čovjeka. Jer tako bludimo kraj onoga što se kaže. Ali mi nipošto ne pitamo o bitku bića. Stoga ovdje spomenuti odnos između biti čovjeka i bitka bića ni na koji način ne dopušta neki dijalektički manevar. da bi se vratio na čovjeka. ali pitamo: što se zove mišljenje? Ali mi pratimo samo ono što Nietzsche kaže o nadčovjeku. na ćudorednost čovjekova stava i 85 . po Nietzscheu dosadašnjeg i u cijelosti posljednjeg čovjeka.

nije jedan među mnogim drugim koracima u Nietzscheovu mišljenju. Pogledajmo. u odnosu spram onoga što jest? Pitanje o osveti i njenom prevladavanju može doduše biti veoma važno. Ono je stoga više ne može ometati. Osveta. prolaženje onoga prolaznog. Jer. neka posluži tome da sudjelujemo u tom jednom Nietzscheovom misaonom koraku. tj. Ono vremensko je ono prolazno. mislili to μετά jednostavan je i stoga neiscrpan smisao cjelokupnoga grčkog mišljenja. Vječna volja ne znači tek: volja koja vječno traje. To će reći: osveta određuje način kako se dosadašnji čovjek uopće odnosi spram bića. mi ga samo ne vidimo jer stojimo u njemu. Sukladno tome. tj. Taj hod preko mosta. njeno protuvoljno. Vječna u tom smislu. da se volja neprestance javlja neovisno o vremenu. Prisustvo prisutnoga ne 86 predstavlja se naposljetku i također. nešto čemu se možemo nadati. uvjerenja.Prvi dio Prelasci među satovima. Pitamo: kamo? Tamo gdje više nema prostora za osvetu. međutim.. ne možemo utvrditi dokle god propuštamo odvažiti se na pokušaj da s Nietzscheom prijeđemo preko most. kad kao volja vječno hoće vječnost htijenja. a to ovdje vazda znači jedini korak čitava mišljenja u kojem se razvija Nietzscheova metafizika. već je uvijek nadišlo biće – μετά. Kad Nietzsche misli osvetu kao temeljnu crtu dosadašnjeg predstavljanja. Gledano polazeći od bića. Predstavljanje bića. Ono opiruće u osveti. Most odvodi od osvete. kad je kao volja vječna. ne samo moralno. – s IX. kaže Schelling. s kojim ćemo prekinuti predavanje. onda pod imenom “vrijeme” predstavlja ono što ono vremensko čini vremenskim. Nietzsche kaže: Osveta je protuvolja volje protiv vremena i njegova “Bilo je”. Današnji sat. Pitanje osvete ipak nije pitanje bitka. Na to nas jednoznačno podsjeća kad čujemo da je neki čovjek “okončao svoj vremenski rok”. To je ono što zapravo dolazi prije nas. ili ta najviša nada u sebi krije upravo istinsko opustošenje. Nietzsche bit osvete misli iz tog odnosa. 87 . primjerice. već unaprijed. a i nije. Razmatranje osvetoljubivosti i njena prevladavanja spada u etiku i moral. Predstavljanje bića u sebi je metafizičko. To ne može biti bilo koje mjesto. Kako da se onda. on je misli metafizički.” Ostavlja li ta najviša nada. Bitak bića pojavljuje se u novovjekovnoj metafizici kao volja. katedralu. već nešto prisutno. pratimo li to posebno pitanje osvete i njena prevladavanja. kaže Nietzsche. Ukoliko se čovjek odnosi spram bića. Hod preko mosta je istinski. Da je tome tako postaje jasno kad promislimo protiv čega je osveta kao protuvolja usmjerena. Most je izbavljenje od osvete. (nastavak str. na X. Vrijeme pušta ono prolazno da prođe i to tako da samo prolazi. Među odavna utvrđene predikate prabitka pripadaju “vječnost i neovisnost o vremenu”. 33) S IX.. što. Učimo misliti. samo je ona volja prabitak. ne samo psihološki. tj. već kazuje: volja je samo onda prabitak. krećemo u pravom Nietzscheovu mišljenju. provedeno samo kroz htijenje. već prije svega ostaje stalno u odnosu spram volje. ali ono ostaje daleko od pitanja o onom što jest. jest protuvolja volje. na X. Predstavimo li. Ona je neovisna o vremenu. Što je ono vremensko? Poznajemo ga svi bez mnogo razmišljanja. Da smo ugledali. naime u njegovu prisustvu. Ono stoji pred nama prije svega drugog. “Jer da se čovjek izbavi od osvete: to je za mene most prema najvišoj nadi. volja u svome htijenju i onome što hoće više ne kaska za onim vremenskim. koja je kao volja neovisna o vremenu i vječna. građevina. dakle. Za Nietzschea ona ostaje temeljna crta svega dosadašnjeg mišljenja. Što ovdje znači: “vrijeme”? Točnije prisjećanje na prošlom satu došlo je do rezultata: ako Nietzsche u svom bitnom ograničenju osvete spominje vrijeme. metafizički: spram bića u njegovu bitku. međutim. Ona to jest. “Htijenje je prabitak”. hod preko mosta vodi nas na vrhunac Nietzscheove metafizike. procijenjeno polazeći od njega. on biće svagda već predstavlja u njegovu bitku. Ali to ne podrazumijeva samo izvanjsku oznaku. na koju Nietzsche misli. predstavljanje bića uvijek već nadilazi to biće. nije. međutim. Izbavljenje od osvete ostat će unaprijed suodređeno onime što osveta sama jest. onda nam nije predstavljena samo: crkva. To prolaženje predstavlja se točnije nego postupno otjecanje onog “sada” iz onog “još ne sada” u ono “ne više sada”. Vrijeme je.

Što se zove mišljenje? kao prvo kazuje: što znači riječ “mišljenje”. Vrijeme postoji tako što prolazi. Višeznačnost pitanja u potpunosti osujećuje svaki pokušaj da se bez daljnjih priprema ustremimo izravno na odgovor. Stoga ćemo se odmah pokolebati.Prvi dio pak. misliti? Što je to što nas poziva u mišljenje? Na ta četiri načina možemo pitati pitanje i približiti ga odgovoru uz pomoć odgovarajućih obrazloženja. kad ga postavimo. Ta predodžba o vremenu označava onaj pojam vremena koji je mjerodavan u cijeloj metafizici Zapada. Djeluje jednoznačno. U pogledu na tijek ovog predavanja mogu se izdvojiti četiri načina da se to pitanje postavi. mišljenje. Što se zove mišljenje? Pitanje zvuči odlučno. Ono jest tako što stalno nije. 40) Drugi dio I. Što se zove mišljenje? kao drugo kazuje: kako se ono imenovano. može jedino ako postoji tijekom čitava prolaženja. shvaća i omeđuje u naslijeđenom nauku o mišljenju? U čemu se već dva i pol tisućljeća vidi temeljna crta mišljenja? Zašto naslijeđeni nauk o mišljenju ima neobičan naziv logika? Što se zove mišljenje? potom kao treće kazuje: što je sve potrebno da budemo u stanju bitno misliti? Što se od nas zahtijeva da mišljenje svaki put dobro izvedemo? Što se zove mišljenje? naposljetku kao četvrto kazuje: što je to što nas zove. Ali već malo razmišljanja pokazuje: pitanje je višeznačno. (nastavak str. Navedena četiri načina da se 88 89 . Što se imenom “mišljenje” imenuje. Iza višeznačnosti pitanja: “Što se zove mišljenje?” skriva se više putova da se pitanje razjasni. Stoga moramo pojasniti višeznačnost pitanja. takoreći zapovijeda nam.

Taj pokušaj moramo stoga započeti iskazom. jer su međusobno jedinstveni. Ta činjenica razumije se sama po sebi. što nas zove misliti. Toj drugoj. Stoga i ono uznemirujuće u pitanju “Što se zove mišljenje?” leži u manjoj mjeri u višeznačnosti negoli u jednoznačnosti na koju upućuju sva četiri načina. On glasi: Onaj četvrti zabilježeni smisao pitanja “Što se zove mišljenje” kaže nam kako se to pitanje u prvom redu mjerodavno želi pitati. Jezična formulacija: “Was heißt uns Denken?” mogla bi naravno i htjeti kazivati samo “Što se nama zove misliti?”: što za nas znači ime mišljenje? Ali zapravo pitano pitanje “Was heißt uns Denken?” ne znači to. ukoliko provodi mišljenje. ili su sva četiri jednako nužna. čovjek taj koji provodi mišljenje. Novi smisao pitanja “Što se zove mišljenje?” dobiva se tako da onom značenju pitanja u kojem će ga svatko odmah shvatiti kad ga čuje ili pročita sad samovoljno i na silu podmećemo sasvim drugo značenje. Ona to čak i mora. Mi sami pojavljujemo se u tekstu. zakonitost mišljenja ipak vrijedi neovisno o čovjeku koji svagda provodi činove mišljenja. dok se ostali pokazuju kao naknadni ili suvišni. dakle. “Što se zove mišljenje?” znači: što da zamislimo pod 91 . Oni međusobno supripadaju. koji će isprva ostati tvrdnja. tj. poput krova? Ili jedan od četiriju načina postavljanja pitanja ima prednost? Unosi li ta prednost neko rangiranje u supripadnost pitanja? Pokazuje li se u njemu neki sklop. Jer. nas. Tako pitano pitanje “Što se zove mišljenje?” ne bavi se tek kao znanstveni problem nekim predmetom. Ono promatra proces koji se javlja kod čovjeka. primjerice: kako se zove selo tamo na brežuljku? Želimo znati kako je selo nazvano. tako što nas poziva na našu bit. dakako. Pitanje “Što nas zove misliti?” pogađa nas neposredno poput munje. nego “Što nas zove misliti?”. Mišljenje tako postaje predmetom istraživanja. pitanje “Što se zove mišljenje?” pita o onome što nas tek upućuje u mišljenje. Čovjek u tom procesu mišljenja osobito sudjeluje. Žrtva te igrarije je riječ koja kao glagol nosi upitnu rečenicu “Što se zove mišljenje?”. Ona može ostati izvan razmatranja mišljenja kao nešto irelevantno. prema kojem bi se ta četiri načina uklapala jedan u drugi i ujedno podlijegala onom jednom. Ali to što je. On se očito oslanja na puku igru riječi. Umjetni zahvat koji je time upotrijebljen lako se dade raskrinkati. naravno. u strogom smislu riječi. nego kao akuzativ. u tkanju tog pitanja. sami stavljeni u pitanje. “Uns” se ne razumije kao dativ. naprotiv. Ali samo polaganim koracima možemo postati svjesni u kom smislu je tome tako. Tako se pita: kako da se dijete zove? To kazuje: koje će nositi ime. Igramo se glagolom “zvati” (heißen). Pitamo. Zvati. Valja promisliti je li samo jedan od ta četiri načina pravi. Pitanje “Što nas zove misliti?” već nas je uključilo u ono pitano. Mi smo tim pitanjem.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. znači: biti imenovan i imenovati. U pitanju “Što se zove mišljenje?” mi sami smo ti kojima se ono neposredno obraća. nama čudnoj inačici pitanja “Što se zove mišljenje?” možemo. Pitanje: “Što se zove mišljenje?” u smislu “Što nas zove misliti?” svakako je daleko od uobičajenog mnijenja. Mišljenje se ovdje pojavljuje kao tema kojom se možemo baviti kao i mnogima drugima. to pitanje očigledno traga za onim što nam svaki put daje poticaj da mislimo kad nam se pruži prilika i svagda u pogledu na neku posebnu stvar. – I. Ono tako zvuči i mi ga iznenada tako prihvaćamo kao da zahtijeva tek točniju obavijest o tome na što se misli kad se govori o nečemu takvom kao što je mišljenje. mjerodavnom? Četiri navedena načina postavljanja pitanja “Što se zove mišljenje” ne stoje jedan pored drugog odijeljeni. ni strani. Ono što nas upućuje u mišljenje upućuje nas tako da smo mi iz takve upute tek sposobni za mišljenje i da u skladu s time jesmo kao oni misleći. smjesta prigovoriti sljedeće. “Was heißt Denken?” To zapravo pita o onome što nam zapovijeda u mišljenje. Ne. istraživanje mišljenja ne mora dalje zaokupljati. tad pitamo o nečem takvom što se tiče nas samih. Ako. pitanje pita nisu izvanjski poredana jedan do drugog. Utoliko manje 90 smijemo olako previdjeti da se pitanje “Što se zove mišljenje?” isprva nudi na bezazlen način. Naputak od strane onoga što nas upućuje u mišljenje ovdje ni u kojem slučaju ne podrazumijeva samo dotični poticaj na provedbu mišljenja. Što je ono što nas napućuje u mišljenje i tome upućuje? Dakle. Ali kako su jedinstveni i iz koje jedinstvenosti? Dodaje li se to jedinstvo mnogostrukosti četiriju načina kao nešto peto. Oni pripadaju zajedno na temelju jedinstvenosti koja je izvedena iz jednog od tih četiriju načina.

Nekog tko nam stoji na putu. naime. nećemo tek tako stići do tog značenja riječi “zvati”. “Zvati” ukratko rečeno znači: “zapovijedati”. na put. Ta značenja riječi nisu nam toliko udomaćena da bismo ih čuli odmah ili čak prije ostalih. naprotiv. Jer “zapovijedati” u osnovi ne znači komandirati i naređivati. da nam napravi mjesta. ono nam nije neuobičajeno stoga što govor našeg jezika u njemu još nikad nije bio udomaćen. riječ “zvati” koristimo. iussit ire trans fretum. Taj obični govor postaje onaj uvriježeni. Obećanje (Verheißung) znači: izgovoriti doziv i to tako da je ono što je tu izrečeno bude nešto suglasno. što se može dogoditi na nezamjetan. s našim govorom poigrava tako da ga rado pušta da ode u površnija značenja riječi. Premda će nam ostati neuobičajeno kad se susretnemo s pitanjem “Što se zove mišljenje?”. Zvati znači: dozivajući dati da se dospije u dolaženje i prisustvovanje. Ona glasi: Ἰδὼν δὲ ὁ Ἰησοῦς ὄχλον περὶ αὐτὸν ἐκέλευσεν ἀπελϑεῖν εἰς τὸ πέραν. kako se čini. kamo ćemo ono zvano pozivajući pustiti da dospije. blag način. Luther prevodi: “I vidjevši mnogo naroda oko sebe. obećano. povjerljivo priopćiti. VIII. U njemu se obično vrzmamo bez previše razmišljanja. dakako. Čini se kao da upravo stanovanje najlakše podliježe opasnosti onog običnog. upućivati ”. To izricanje riječi “zvati” mi ne nastanjujemo ili jedva da to činimo. onda se ne poigravamo mi s riječima. pitanje “Što se zove mišljenje?” tako da pitamo: što je to što nas nagovara da mislimo?. zahtijevati. kako bi je u njemu skrilo. preferiramo obično značenje? Vjerojatno stoga što je neuobičajeno i.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. predati nešto skrivenosti. već: povjeriti. ne tek danas. na-putiti. Zvati u širem smislu znači: dovesti u kretanje. Isus pozva da se otplovi preko. a najčešće se tako i događa. ”Zvati” jest povjerljivo pozivanje. “Zvati se” – to naprosto znači: biti imenovan tako i tako. nego prije zahtijevajuće posezanje prema nečem. na drugu obalu mora. 18. skriti. prihvatimo li ga bez okolišanja i neizvještačeno. Stoga nam ostaje neuobičajeno. Jezik se. već stoga što mi u tom kazivanju te riječi nismo više udomaćeni. – I. Slušajući to pitanje. Zašto. Da u staroj riječi “zvati” ne prevladava zahtijevanje nego puštanje da se dospije. Grčka riječ κέλευϑος znači: put. Ako bismo. već se bit jezika poigrava s nama. Matej. dakle. da se. pitanje čuli u smislu da pita o onome što nas upućuje u mišljenje. osjetit ćemo se neposredno ugurani u jedno nama strano ili bar ne više prisno značenje glagola “zvati”. stoji: Videns autem Jesus turbas multas circum se. Ali u “pozivanju” nužno se ne nalazi zahtjev ili naredba. pod pretpostavkom da i tu riječ čujemo u njenom izvornom kazivanju. u nama više neuobičajenom značenju. napućivati. Čujemo li. posvjedočeno je time što u sanskrtu ista riječ još znači “pozvati” (einladen). utoliko što su sva ostala udomaćena u prostoru njene osnove. dovesti na put. Izvorno nastanjenom značenju riječi “zvati” vratit ćemo se kad pitamo: “Što nas zove misliti?” Je li taj povratak samovolja ili igrarija? Ni jedno. Opisano značenje riječi “zvati” ni nama sad nije više sasvim neobično. u “pozivanju” čuje moment pomaganja i susretljivosti. držimo li se starije grčke verzije teksta Evanđelja. već odavna i vazda. neobično značenje riječi “zvati” ono pravo: ono koje potječe iz riječi i stoga ostaje jedino. tražiti. pozivamo da nam se makne s puta.” Zvati ovdje odgovara latinskom iubere u tekstu Vulgate: iubere zapravo izriče: željeti da se nešto dogodi. pitamo o onome što našoj biti zapovijeda da misli i tako samoj našoj biti daje da dospije u mišljenje. opskrbiti putom. Ali. upućujuće puštanje da se dospije. Grčki glagol κελεύειν zapravo znači dovesti na put. pustiti da se dospije. Čini se kao da se čovjek muči da zapravo nastani jezik. postupkom obilježenim imenom “mišljenje”? Tako ćemo razumjeti pitanje. ni drugo. ne samo u danom slučaju. čak i neznajući. Isus “pozva” da se otplovi preko. U Novom zavjetu. Susreće se posvuda i kao svima zajednički već se smatra i 93 . suglasno se obratiti. jer ga zapravo više ne nastanjujemo. Pitajući tako. Na mjesto jezika koji zapravo nastanjujemo i njegovih uobičajenih riječi dolaze obične riječi. prema kojem ona podrazumijeva: uputiti. on nije zapovjedio ni izdao nalog. Umjesto neuobičajenog slijedimo uobičajeno značenje glagola “zva92 ti”. Ako ovdje smije biti govora o igri. Što na ovom mjestu znači “zvati” postaje još jasnije. prema tome. Riječ “zvati” sad nam se daje na upotrebu u značenju koje bismo otprilike mogli opisati glagolima “pozvati. U tom značenju riječ nam je poznata.

njegovano i sačuvano u svojoj vlastitoj biti. ima ime. štoviše. Ono što nas zove misliti. S druge strane. niti je slučajna niti je u svojoj prosudbi smijemo omalovažavati. što se može predočiti. i to obično imenovati. – I. ono koje je danas uobičajeno korijeni se i zasniva na onom početnom i mjerodavnom. Odnos između imenovanoga i njegova imena u svako se doba može predočiti kao pridavanje. Jer. svako imenovanje i bivanje imenovanim je nama uobičajeno “zvanje” samo stoga što samo imenovanje po svojoj biti počiva na istinskom zvanju. Štoviše. tj. Ali to ujedno znači: mi sukladno tome pitanje sada pitamo onako kako bi ono zapravo htjelo biti pitano. To pridavanje sa svoje je strane nešto predmetno. ne stoji pored pravoga kao nešto nevezano i strano. Je li posrijedi igranje riječima. a ono obično uopće se ne može prosuditi u njegovoj običnosti. U svakom slučaju. čim se u onom običnom vidi jedino ispravno mjerilo. na zapovijedanju. pozvano u riječ koja zove. jedino mjerodavnim. što nije dvojbeno samo zgodimice i u svagda ograničenom pogledu. To što nam ono daje misliti. od sebe iziskuje da putem mišljenja bude posluženo. od imena također činimo predmet. kao ono koje je pohranjeno. skriva u mišljenje treba mišljenje ukoliko bi ono što nas poziva po svojoj biti samo htjelo biti promišljeno. dospjeti do ostala tri načina postavljanja pitanja. Povrh toga. koje se trenutno jače uvriježilo. može se dogoditi da. Razumijemo li pitanje “Što se zove mišljenje?” u smislu pitanja o onome što nas poziva na to da mislimo. 95 . dozvano u prisustvo. naprosto je ono dvojbeno. bilo bi to očigledno silovanje jezika. Ono što je na taj način dozvano stoji tada u zovu riječi. Ono je imenovano. 94 Imenovati nešto – to znači: zvati ga po imenu. na stvari ne visi njeno ime. istinskije dospijemo u stvar. Ono na taj način pozvano. Utisnut će mu se pečat samovolje i igrarija. zapovjeđeno. Rekli smo da je način naveden na četvrtom mjestu prvi i to prvi u smislu onoga što je najviše po rangu jer je mjerodavno. Stoga je uputno da se istinsko pitanje odmah razloži ponešto jasnije.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Ono što nam daje misliti nazivamo nečim dvojbenim. značenje riječi “zvati”. Ta omamljenost običnim pripada visokoj i opasnoj igri u koju nas je bit jezika stavila. na zvanju da se dođe. Ono što nas zove misliti daje nam misliti. Onome što nas poziva u mišljenje i tako našu bit upućuje. ne bi li nastanilo ranije uobičajen istinski govor jezika. Ono što istupa iz tog običnog. Mi to nazivamo onim najdvojbenijim. Ako si stanje stvari predočimo na taj način. što nam. biti imenovan. koja svagda u nekom kazivanju i pitanju dospijeva do jezika. Ono glasi: “Što nas zove misliti?” Što nas poziva na to da mislimo i tako kao misleći budemo oni koji jesmo? Ono što nas na takav način poziva u mišljenje uspijeva to samo utoliko što ono koje poziva samo i od sebe sama treba mišljenje. opskrbljujemo je imenom. Ako kako stoji s tim opskrbljivanjem? Ta. koja se stavlja pod patronat navodno prirodnog ljudskog razuma. Vjerojatno ćemo odavde. Još izvornije imenovati znači: dozvati u riječ. od sebe i stoga oduvijek i vazda daje misliti. dar koji nam daruje. što nas zove da mislimo? Ali riječ “zvati” znači također. razumjeli smo riječ “zvati” u njenom istinskom značenju. Uvriježeno značenje riječi “zvati” ne može se jednostavno odgurnuti u korist onog rijetkog. na pozivanju. odmah slovi kao prijestup protiv onog mjerodavnog. Što se zove mišljenje? Spomenuli smo na početku četiri načina da se pita to pitanje. tada se samo zove. Odnos između imena i stvari predočavamo si kao međusobno pridavanje dvaju predmeta. ono koje nas poziva u mišljenje mišljenje. međutim. Ono. što kazuje riječ “imenovati”? Kad imenujemo neku stvar. gotovo kao sami od sebe. Ta omamljenost običnim. označiti i raspravljati o njemu prema njegovim različitim mogućnostima. Kad bismo tako postupili. nije ništa manje nego ono samo. ukoliko ostanemo pažljivi. nitko ne može osporiti da je ime pridano stvari kao predmetu. pa bilo to i ono pravo. To je sve u redu. kad pokušavamo obratiti pozornost na tu igru jezika i pritom čuti ono što jezik zapravo kazuje kad govori? Ukoliko to slušanje uspije. Ostaje pitanje hoćemo li pri tom ispravno predočenom pridavanju stvari i imena ikad obratiti ili uopće moći obratiti pozornost na to što je ono osebujno tog imena. Kamo? To ostaje da bude promišljeno. Ono dozvano pojavljuje se kao ono prisutno. U imenovanju pozivamo ono prisutno da dođe. Obratit ćemo pozornost na značenje riječi “zvati” i ponovno postaviti pitanje “Što se zove mišljenje?” ovako: što je to što nas upućuje u mišljenje.

Drugi dio

Predavanja u ljetnom semestru 1952. – II.

Pitanje “Što se zove mišljenje?” pita o onome što bi voljelo biti promišljeno u iznimnom smislu tako da nam ne daje da promislimo samo nešto, niti samo njega, već nam prvo daje mišljenje, povjerava nam mišljenje kao naše bitno određenje i tako nas tek čini sposobnima za mišljenje. (prelazak str. 150)

II.
Ono najdvojbenije daje misliti u izvornom smislu da nas predaje mišljenju. Taj dar, koji nam daruje to najdvojbenije, istinski je miraz koji se skriva u našoj biti. Pitamo li “Što nas zove misliti?”, s jedne strane promatramo ono što nam daruje dar tog miraza, kao i sebe, čija bit počiva na tome da je obdarena tim mirazom. Samo ukoliko smo obdareni onim najdvojbenijim, podareni onime što bi oduvijek i vazda voljelo biti promišljeno, mi uzmažemo misliti. Hoćemo li to ikad uzmoći na primjeren način, tj. ikad izvršiti, ovisi o tome volimo li mišljenje, što uvijek znači da se upuštamo u njegovu bit. Moglo bi biti da takvo upuštanje volimo i premalo i prerijetko. To ni u kojem slučaju nije stoga što bismo svi skupa bili previše komotni ili zaokupljeni nečim drugim, te neskloni mišljenju, već stoga što upuštanje u mišljenje u sebi ostaje nešto rijetko, pridržano za malobrojne. To što je rečeno zasad bi dostajalo za razjašnjenje na četvrtom mjestu navedena načina da na mjerodavan način pitamo pitanje “Što se zove mišljenje?”. No već pri tom objašnjenju stalno je bilo govora o mišljenju. Riječ “mišljenje” pritom smo otprilike već razumjeli, pa makar samo i u neodređenom značenju da pod mišljenjem razumijemo nešto što se događa djelovanjem ljudskog duha. Govori se o činovima volje, ali i o činovima mišljenja. Upravo kad pitamo “Što nas zove misliti?”, ne razmišljamo samo o tome odakle nam se upućuje poziv, već jednako odlučno i o tome čemu nas poziva, naime, k mišljenju. Tako nam onda s pozivom nije samo zapovjeđeno i doviknuto nešto, već je ono u tom pozivu već
96

i imenovano. U izričaju pitanja, u čiji tekst i mi pripadamo, riječ “mišljenje” nije puki zvuk. Svi smo mi na spomen riječi “mišljenje” već predočili nešto, ma koliko neodređeno to bilo. Dakako da bismo došli u veliku nepriliku, kad bismo morali izravno i jednoznačno reći što je imenovano glagolom “misliti”. Ali mi to srećom ne moramo reći, već se trebamo samo upustiti u pitanje. Dogodi li se to, mi već pitamo: što se imenuje riječju “mišljenje”. Iz mjerodavnoga četvrtog pitanja već se krećemo također i u ono koje je navedeno na prvom mjestu. Što se imenuje riječju “mišljenje”? Čujemo riječi “mišljenje”, “mišljeno”, “misao”. S njima, kako se kaže, povezujemo smisao. Ono što nam pritom pada na pamet isprva je nešto nerazgovijetno i neodređeno. Uglavnom se možemo zaustaviti na tome. To udovoljava zahtjevima običnog govora unutar uobičajena sporazumijevanja. Ono ne želi gubiti vrijeme time da se zadržavamo na smislu pojedinih riječi. One se, štoviše, neprestance razbacuju i troše u tom razbacivanju. U tome leži jedna neobična prednost. Uz pomoć istrošena jezika svi mogu govoriti o svemu. Ali što, ako izričito pitamo što je u riječi, ovdje u riječi “mišljenje” imenovano? Tada riječ promatramo kao riječ. Tako se ranije već dogodilo s riječju “zvati”. Pritom se usuđujemo ući u igru jezika, u koju je stavljena naša bit. Taj smioni poduhvat ne možemo zaobići od trenutka kad smo shvatili da su i u kojoj mjeri mišljenje i pjesništvo, svako na svoj jedinstven način, bitno kazivanje. Prema uobičajenoj predodžbi, oboje trebaju jezik samo kao svoj medij i kao sredstvo izražavanja, kao što se kiparstvo, slikarstvo ili glazba kreću i izražavaju u mediju kamena, drva, boje ili tona. Vjerojatno, međutim, i kamen i drvo i boja i ton unutar umjetnosti pokazuju drugu bit, čim se oslobodimo toga da umjetnost promatramo estetički, tj. s gledišta izraza i utiska, djelo kao ekspresiju, a impresiju kao doživljaj. Jezik niti je samo polje izražavanja, niti samo sredstvo izražavanja, niti je samo oboje zajedno. Pjesništvo i mišljenje nikad ne koriste jezik tek da bi se njime izrazili, nego su mišljenje i pjesništvo u sebi onaj prvotni, bitni te stoga ujedno i posljednji govor kojim jezik govori kroz čovjeka.
97

Drugi dio

Predavanja u ljetnom semestru 1952. – II.

Govoriti jezik nešto je sasvim drugo nego koristiti jezik. Običan govor jezik samo koristi. Njegova običnost sastoji se upravo u tom odnosu spram jezika. Ali, kako mišljenje i na drugi način pjesništvo ne koriste riječi, nego ih kazuju, mi smo zato, čim se otisnemo na put mišljenja, već upućeni na to da izričito obraćamo pozornost na kazivanje riječi. Riječi se isprva lako mogu učiniti kao termini. Termini se sa svoje strane pojavljuju izgovoreni isprva u glasovima riječi. Taj je, pak, isprva zvuk. On se zamjećuje osjetilno. Ono osjetilno slovi kao neposredno dano. S glasom termina veže se njegovo značenje. Taj sastavni dio termina nije osjetilno zamjetljiv. Ono neosjetilno u terminima njihov je smisao, značenje. Govori se stoga činovima koji daju smisao, koji glasove riječi opskrbljuju smislom. Termini su onda ili ispunjeni smislom ili puniji značenja. Termini su poput kanti ili bačava iz kojih se može crpiti smisao. U znanstveno uređenom rječniku ti su spremnici smisla poredani po abecednom redu, zavedeni i opisani prema svojim dvama sastavnim dijelovima, glasovnom obliku i smislenom sadržaju. Kad izričito obraćamo pažnju na kazivanje riječi, držimo se rječnika. Tako to isprva izgleda. To “isprva” čak unaprijed i u cijelosti određuje uobičajen način na koji se predočava obraćanje pozornosti na riječ. Oslanjajući se na tu predodžbu, prosuđuje se onda i postupak mišljenja, koje obraća pozornost na riječ. O tom se postupku sudi čas slažući se s njim, čas odbijajući ga, ali sa zadrškama. Kako god ispali ti sudovi, svi oni vise u zraku, dokle god nije jasno na što se oslanjaju. Oni se, naime, oslanjaju na ono “isprva”, za koje se riječi ne pojavljuju samo privremeno, već uopće kao termini, a to zapravo znači kao bačve i kante. Kako stoji s tim često spominjanim “isprva”? Ono što isprva susrećemo nikad nije ono blisko, već uvijek samo ono obično. Njemu je svojstvena zastrašujuća moć da nas odvikava stanovanja u bitnom, često toliko odlučno da nam nikad ne dopušta da dospijemo u stanovanje. Kad ono neposredno govoreno neposredno slušamo, mi isprva ne čujemo riječi kao termine, pa čak ni termine kao puki zvuk. Kako bismo čuli čist zvuk pukog glasa, moramo se prije toga prvo izdvojiti iz svega razumijevanja i nerazumijevanja onoga govorenog. Mora98

mo zanemariti i apstrahirati sve to, kako bismo iz tog govorenog izvukli i odvukli s njega puki zvuk glasa, ne bismo li to što smo odvukli za sebe akustički dobili u uho. Zvuk, koji se u polju shvaćanja onoga navodnog “isprva” uzima kao neposredno dano, apstrahirana je tvorevina, koja se pri slušanju govorenoga nikada ne zamjećuje ni za sebe ni isprva. Ono navodno čisto osjetilno u glasovima riječi, predočeno kao puki zvuk, jest ono apstraktno. Puki zvuk glasa nikad nije ono što je u glasovima riječi neposredno dano. Zvuk se svagda izdvaja tek posredovanjem, onim gotovo neprirodnim zanemarivanjem. Čak i tamo gdje čujemo ono govoreno nekog jezik koji nam je potpuno stran, nikad ne čujemo puke glasove kao samo osjetilno dane zvukove, već čujemo nerazumljive riječi. Ali između nerazumljive riječi i akustički apstraktno zahvaćena pukog zvuka leži ponor bitne različitosti. Isprva nam, međutim, pri slušanju govorenoga nikad i nisu dani puki termini. Slušajući, mi se zadržavamo u djelokrugu govorenoga, u kojem bezglasno zvuči glas kazanoga. Iz tog djelokruga, čiju bit jedva da smo ugledali, kamoli da smo je već promislili, otvaraju se riječi koje govore u govorenom, a zapravo uopće ne istupaju. Riječi nisu termini i kao takve nisu ni kante i bačve iz kojih crpimo dani sadržaj. Riječi su bunari koje iskapa kazivanje, bunari koje uvijek iznova treba pronalaziti i iskapati, lako ih je zatrpati, ali zgodimice i nenadano izviru. Bez neprestanog odlaženja k bunarima kante i bačve ostaju prazne ili njihov sadržaj ostaje ustajao. Obraćanje pozornosti na kazivanje riječi u biti je drukčije nego što se isprva čini, naime, kao puko bavljenje terminima. Obraćanje pozornosti na kazivanje riječi nama današnjima je još osobito teško zato što se veoma teško izbavljamo iz onog “isprva”, koje pripada običnosti, a ako nam jednom i uspije, odveć lako opet zapadamo natrag u to. Tako ni ova uzgredna napomena o riječi i terminima neće moći spriječiti da pitanje “Što se zove mišljenje?” isprva izvanjski shvatimo u smislu “Što je imenovano riječju ‘mišljenje’?”. Pokušaj obraćanja pozornosti na kazivanje glagola “misliti” učinit će nam se kao isprazna raščlamba izdvojenih termina, čije značenje nije vezano ni
99

Drugi dio

Predavanja u ljetnom semestru 1952. – III.

za kakvo opipljivo područje. Da taj tvrdoglavi privid ne želi uzmaći, ima razloge na koje moramo obratiti pozornost, jer su bitne vrste, utoliko što se tiču svakog razjašnjenja i razmatranja jezika. Pitamo li o onome što imenuje riječ “mišljenje”, očigledno se moramo vratiti u povijest riječi “mišljenje”. Kako bismo dospjeli u djelokrug govorenoga, iz kojeg govore riječi “mišljenje”, “mišljeno” i “misao”, moramo se upustiti u povijest jezika. Ona postaje dostupnom putem historijskog istraživanja jezika. Obraćanje pažnje na kazivanje riječi neka, međutim, ostane mjerodavni i usmjeravajući korak na putu mišljenja, koje je poznato pod imenom filozofija. Može li se, međutim, filozofija zasnivati na objašnjavanju termina, tj. na historijskim spoznajama? To se čini još manje mogućim od pokušaja da se tvrdnja kako je “2 puta 2 jednako 4” dokaže ispitivanjem, koje će utvrditi da ljudi, kad ih se promatra, zaista uvijek izjavljuju da je 2 puta 2 jednako 4. Filozofija se ne može zasnivati ni na historiji, to znači na povijesnoj znanosti, niti uopće na nekoj znanosti. Jer, svaka znanost počiva na pretpostavkama koje se nikad ne mogu znanstveno obrazložiti, ali se mogu filozofski dokazati. Sve znanosti temelje se na filozofiji, ali ne i obrnuto. U skladu s tim razmišljanjem, filozofiji ostaje zapriječeno da si putem razjašnjavanja značenjâ riječi stvori tobožnji temelj. Razjašnjavanja se drže povijesti jezika. Ona postupaju historijski. Spoznaje historije, poput svake spoznaje činjenica, sigurne su samo uvjetno, a ne bezuvjetno. Sve su ograničene time da njihovi iskazi važe samo utoliko što nisu poznate nove činjenice, koje bi iziskivale povlačenje prethodnih iskaza. Filozofija je, međutim, nathistorijska spoznaja, koja od Descartesa naovamo za svoje iskaze zahtijeva bezuvjetnu sigurnost. Kod toga često iznošenog i naizgled jasnog razmišljanja međusobno se isprepleću različiti tokovi misli i njihove razine. Predavanje može odustati od toga da razmrsi tu zbrku, jer će na svom putu, iako samo posredno, učiniti vidljivim odnos između filozofije i znanosti. (prelazak str. 153)

III.
Pri našem pokušaju da obratimo pozornost na kazivanje riječi ostavljamo otvorenim odnos spram znanosti o jeziku. Njeni rezultati u svakom slučaju mogu biti prigoda odakle ćemo primati mig. To, međutim, ni u kojem slučaju ne znači da bi rezultati znanosti o jeziku, uzeti za sebe kao sudovi jedne znanosti, morali tvoriti noseći temelj našeg puta. Ono što znanost o jeziku iskazuje, mora joj tek biti povijesno dano i to na pretpovijesnom putu prema znanosti o jeziku. Tek tamo i samo tamo gdje je povijest već dana, njena danost može postati predmetom historije, gdje će ono dano po sebi još uvijek ostati ono što jest. Iz toga ćemo primati migove. Kako bismo razumjeli mig, moramo već unaprijed osluškivati područje iz kojeg dolazi. Primiti mig teško je i rijetko; to rjeđe što više znamo, to teže što više hoćemo znati. Ali postoje i vjesnici migova. Na njihove naputke osvrnut ćemo se prije i lakše, jer dijelom puta i sami možemo sudjelovati u njihovu pripremanju. Što je imenovano riječima “mišljenje” (Denken), “mišljeno” (Gedachtes), “misao” (Gedanke)? U koji djelokrug onoga govarenog one upućuju? Mišljeno – gdje je, gdje ostaje? Njemu treba pamćenje (Gedächtnis). Mišljenom i njegovim mislima, “misli” (Gedanc) pripada zahvala (Dank). Ali možda su ta suzvučja riječi “mišljenje” s pamćenjem i zahvalom samo izvanjska i umjetno izmišljena. Na taj način još ni u kojem slučaju ne postaje razvidno što se imenuje riječju “mišljenje”. Je li mišljenje zahvaljivanje? Što ovdje znači zahvaljivanje? Ili zahvala počiva na mišljenju? Što ovdje znači mišljenje? Je li pamćenje samo spremnik za ono što je u mišljenju mišljeno ili mišljenje samo počiva na pamćenju? Kako se zahvala odnosi spram pamćenja? Pitajući tako, krećemo se djelokrugu onoga govorenog, koje nagovara glagolom „misliti. Ali mi sve veze između spomenutih riječi “mišljenje”, “mišljeno”, “misao”, “zahvala”, “pamćenje” ostavljamo otvorenima i sada se pitamo o povijesti riječi. Ona nam daje naputak, ma koliko historijski prikaz te povijesti još bio, te vjerojatno zauvijek ostao nepotpun.
101

100

pamćenja i zahvale. sve sabiruće spominjanje (Gedenken). U prvotnoj riječi “misao” (Gedanc) vlada izvorna bit pamćenja: sabiranje neprestanog mnijenja svega onog što daje da ćud prisustvuje. što ga pamćenje uvijek iznova izvlači. Pokušano ukazivanje na kazivanje riječi “mišljenje”. Možemo je svesti na sljedeće pitanje: Slijedi li označavanje misli (Gedanc). već na jednak način i pri sadašnjem. Zadržavanju muke zadaje uglavnom ono prošlo. Ukoliko pamćenje kao sabranost ćudi. Nap. Zamijetit ćemo naputak da u onome što navedene riječi govore mjerodavno i izvorno kazujuća riječ glasi: “misao” (Gedanc). i to ne samo u terminima. Zadržavanje kroz tu memoria odnosi se kako na prošlo. pomisao. nastojanje na nečemu (muot). što ga je Pascal u kasnijim stoljećima nastojao povratiti. Stoga će se smisao zadržavanja u nastavku ograničavati na prošlo. ako ne i poslovanja. iz mišljenja. sadašnje i dolazeće pojavljuju se u jedinstvu svagda vlastita pri-sustva. kao o onome što može doći. Mnijenje ovdje razumijemo u smislu naklonosti (minne): sklonosti najunutarnjijeg smišljanja ćudi o onome bitstvujućem. pokraj nje smo u zagradu stavljali “Gedanc”. do tvorbe izraza ponovno pamćenje. međutim. ćud se mišljenjem priklanja onome čemu pripada. ali za sebe nisu pogodne da. “zahvala” trebalo bi bar otprilike pokazati prema djelokrugu onoga govorenog. kao spomen. U “misli” (Gedanc) počivaju i bitstvuju kako pamćenje. Izvorna zahvala je sebezahvaljivanje (Sichverdanken). Tek odavde izdiže se unutar daleko i duboko zahvaćene biti pamćenja zadržavanje naGde god je riječ “misao” mišljena u ovom značenju. u pamćenju ne vlada samo gibanje bitnog spominjanja (An-denken) na nešto već ujedno i zadržavanja. Kao tako razumljeno pamćenje. – III.. ne od-pušta od onoga na što je sabrano. Misao obično znači: ideja. Ali ona ne podrazumijeva ono što je kao uvriježeno značenje naposljetku još preostalo u današnjoj upotrebi riječi “misao” (Gedanke). od kojeg veće jedva da si možemo zamisliti. Iz pamćenja i unutar njega duša tada isipa blago slika. što taj sužen odnos izvorno ne sačinjava jedinu bit pamćenja. tako i na sadašnje i buduće. ili obrnuto. koje ne otpušta i ne pušta. Provedena za sebe. Utoliko. mnijenje. već poslušnu iz slušajućeg spomena. srce. Tek iz njega i samo iz njega slijedi ono mišljenje što ga poznajemo kao naknađivanje i nagrađivanje u dobrom i zlom smislu. i to ne samo pri prošlom. Ono prošlo. zaštite ili čak potaknu razvoj jezika. sabrano ostajanje pri. dobiva li mišljenje svoju bit iz prvotno spomenute misli (Gedanc) kao pamćenja i zahvale? 103 102 . iz čega se može iščitati da su pojmovne definicije termina tehnički-znanstveno doduše nužne. te time i kao pamćenje. “misao”. “Pamćenje” prvotno nipošto ne zahvaća sposobnost prisjećanja. ne u smislu pukog podvrgavanja. tako i zahvala. One iznose na vidjelo stanja stvari čije bitno jedinstvo mi još ne možemo prozreti. Kao ono što se spominje. “Misao” (Gedanc) kazuje nešto poput ćud. Riječ imenuje čitavu ćud u smislu stalno pisutnog sabiranja pri onome što se bitno pripisuje svemu smišljanju. koja nema moć nad samom sobom i stoga isprva nužno ne mora biti provedena. Pamćenje izvorno znači spomen (Andacht): neprestano.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. jer je izmaklo i na određen način više ne pruža ništa što bi se moglo zadržati. ∗ spram izmicanja. međutim. “pamćenje”. Ali riječ “misao” (Gedanc) ne znači samo ono što nazivamo ćud ili srce i što jedva zahvaćamo u njegovoj biti. prev. prizora iz kojih je ona sama ugledana. predodžba. već u opreci spram matematičkog mišljenja. Ona sebe pritom misli kao poslušnu. zahvala kao nagrađivanje i naknađivanje. nego u stvari. Toj zakržljalosti riječi dijelom je doprinijela školska filozofija. kako bismo imenovali posebno zadržavanje i opetovanje prošlog.. Jedna stvar prije svega ostaje mračna. tj. Misao u smislu onoga logičko-racionalno predočenog pokazuje se spram prvotne “misli” (Gedanc) kao sužavanje i osiromašenje riječi. odveć lako ostaje u području puko konvencionalnog revanširanja. iz čijeg negovorenoga te riječi prvotno govore. kako se predmnijeva. Mišljenje u smislu svoje prvotno kazujuće riječi “misao” (Gedanc) gotovo da je prvotnije od mišljenja srca. U zahvali se ćud spominje onoga što ima i što jest. misao (Gedanc) je već ono što imenuje riječ “zahvala”. doći će. Prvotna riječ “misao” (Gedanc)* kazuje: sabrano. što Latini nazivaju memoria tenere.

pa tako između ostaloga i čovjeka. naša bit. Slijedimo naputak stare riječi. od sebe voljelo biti promišljeno i time od iskona zahtijeva spominjanje. međutim. (prelazak str. štoviše. Prihvatit ćemo naputak iz prvotno razumljenih riječi “mišljenje”. Obraćamo pažnju na ono što je u njoj imenovano i ono što njome nije govoreno. mi istinski mislimo. on se još uvijek pojavljuje tako da njegov karakter živog bića ostaje mjerodavan. Primamo mnogo darova i različitih vrsta. – IV. da mislimo ono najdvojbenije. već ono bitstvujuće čitave ljudske biti. Ono na čemu imamo zahvaliti. pamćenje. Anima unutar tog razlikovanja znači odredbeni razlog svakog živog bića. što nam je u smislu tog miraza dano. Kako filozofska. 157) IV. međutim. To nam je dano. Odavna ga se tako predočava. Pomno obraćanje pozornosti na ono što je imenovano riječju “mišljenje” dovest će nas neposredno iz prvog pitanja u mjerodavno četvrto. a njima mogućnost primjerene povezanosti. zahvaljujemo za nešto. Čovjeka možemo predočiti kao živo biće. Najviši i zapravo trajan dar nama ostaje. Ukoliko mislimo ono najdvojbenije. Zahvaljujemo za to tako što se zahvaljujemo onome kojem na tome imamo zahvaliti.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Ali te riječi ovdje govore toliko daleko i toliko bitno koliko god je to moguće. mi stanujemo u onome što sabire sve spominjanje. naime ono što zapravo i jedino valja misliti. kojom smo nadareni tako da iz tog dara tek jesmo oni koji jesmo. to što jednostavno mislimo. U njemu počiva istinski miraz naše biti. na kojem imamo zahvaliti. zahvala. makar ostalo ono biološko u smislu animalnoga i vegetativnoga podređeno čovjekovu umnom i osobnom karakteru. “misao” (Gedanc). To se na latinskom naziva animus za razliku od anime. nego nas je obraćanje pozornosti na kazivanje tih riječi unaprijed držalo u pripravnosti da iz onoga što one govore primimo naputak koji će nas približiti stvari. Sabiranje spominjanja na ono što treba misliti nazivamo pamćenjem. već stoga što nam pogled zadobiva otvoren pogled na spomenuta bitna stanja stari. “zahvala”. Nju nipošto ne uzimamo samo historijski. “pamćenje”. Tu riječ sad više ne razumijemo u običnom smislu. Mogli bismo se zaustaviti na toj tvrdnji. tako da na njegovoj putanji nećemo stići do onoga bitnog. Kao mišljenje. Ono. ono je povjereno onome što ga daje misliti. svejedno pretpostavlja li se u tom redu razvoj ili se vrste živih bića drukčije odjeljuje jedna od druge. te pokušati slobodno izlaganje onog što nam kazuje izričajem bogatija riječ “misliti”. tako 105 . Sva zahvalnost isprva i naposljetku spada u bitno područje mišljenja. što nam ti termini još znače u običnoj upotrebi. Jasno je tek ovoliko: ono što imenuju riječi misao (Gedanc). ono što treba misliti mišljenjem pripisuje onome što bi u sebi. međutim. mogli primjerenije zahvaliti nego tako da promislimo to najdvojbenije? Tako bi najviša zahvala vjerojatno bilo mišljenje? A najdublja nezahvalnost bila bi lišenost misli? Tako se istinska zahvalnost nikad ne sastoji u tome da sami tek dođemo s darom i darom uzvratimo dar. Sva antropologija ostaje vođena predodžbom čovjeka kao živog bića. Stoga najprije i neprestance imamo biti zahvalni za taj miraz. Ono. koji određuje njegov duhovni život. koja u tim riječima dolazi do riječi. I onda. moderno govoreno. osjećajnu stranu ljudske svijesti. kad čovjeka odlikujemo kao umno živo biće. ne toliko što je manje vezano. Ono što po sebi oduvijek daje misliti jest ono najdvojbenije. Tako predočena čovjeka potom se stavlja u red biljke i životinje. Ukoliko smo misleći sabrani na ono najdvojbenije. bitnim sadržajem je neusporedivo bogatije od onog uobičajenog. jest mišljenje. Kad zahvaljujemo. U misli (Gedanc) kao izvornom pamćenju već vlada ono spominjanje koje ono svoje mišljeno misleći pripisuje onome što treba misliti. Ali mi ne idemo preko nje samo sada. Možda je to pitanje uopće postavljeno na nedostatan način. nemamo iz sebe. “Ćud” ne znači samo. 104 Čista zahvalnost je. dakle zahvala. Ali kako bismo se na tom mirazu. istodobno s obzirom na sve što je u međuvremenu rečeno o mišljenju kao zahvali i spominjanju. Pamćenje izvorno znači ćud i spomen. Izlaganje je slobodnije.

Na određen način tu bitnu crtu na čovjeku nikad ne možemo u cijelosti previdjeti. Tako shvaćena duša oslovljena je u Mörikeovoj pjesmi: “Misli. odnosi na ono smišljanje i nastojanje ljudskog bića koje posvuda ostaje određeno onim što jest. U ono što jest. međutim. nije ništa pokraj i izvan onoga najdvojbenijeg. Trakl rado koristi riječ “duša” u visokom smislu. Sabiranje spominjanja ne zasniva se na nekoj ljudskoj sposobnosti kao što su prisjećanje i zadržavanje. već ono bitstvujuće duha. naime sebe. tj. ako ne i pretežito. ukoliko pokazuje u “bitak” i stoga sâmo može biti samo ukoliko se posvuda već odnosi spram bića. u onome pohranjujućem. u smislu ćudi i srca. “Duša” u tom smislu ne znači životni princip. Kamo pokazuje ono što nastojimo rasvijetliti kao bit pamćenja? Prvo. Pamćenje u smislu ljudskog spominjanja stanuje o onome što pohranjuje sve što daje misliti. Ono to i jest. kao dar. isključivo pripada bitnoj opravi čovjeka. Naše predočavanje zaustavlja se prerano i odveć isključivo kod onog isprva danog. Ona je bitni razlog pamćenja. Pohrana. ono najdvojbenije. kroz koje je sve što ostaje da se promisli unaprijed sklonjeno i skriveno. Prvotno značenje stare riječi uzimamo samo kao mig. međutim. duh duha. a to znači ugođeno. Sve spominjanje na ono što se može misliti samo već stanuje u onom sabiranju. Taj pokušaj drži se onoga što se pojavljuje na početku zapadnog mišljenja i otad nikad u cijelosti nije nestalo iz vidokruga tog mišljenja. On vodi u ono područje u kojem nam se bit pamćenja pokazuje izvornije. zapravo. doduše. ni pred njim. već s ne zaustavljamo ni pri njemu. ne samo po riječi. njegov način. ti plameno zrenje velike duše!” Ono što znači latinska riječ animus. u krugu onog što imenuje prvotna riječ “pamćenja” ono još izgleda tako kao da pamćenje. Uskoro ćemo čuti gdje je i kako filozofija smjestila tu crtu u ljudskom biću. u kojoj se odvija. To se ne događa ni tamo gdje se odredbeni razlog čovjeka predočava kao anima. Ono sklanjajuće i skrivajuće svoju bit ima u očuvanju. već sve mišljenje i sve pojavljivanje onoga što valja misliti pronalaze ono otvoreno u koje stižu i u kojem se sastaju jedino tamo gdje se odvija pohrana onoga najdvojbenijeg. nego u stvari. na kojem ćemo započeti jedan još bitniji korak. ono što čuva. Pamćenje ne spada samo u sposobnost mišljenja. Čovjek 107 . Latinska riječ animus može se prevesti i našom njemačkom riječju “Seele” (duša). što mora biti. Čovjek je ono biće koje jest. Pohrana. a ne kao živo biće. moramo obratiti pozornost prije svega na to da je čovjek ono biće koje bitstvuje tako što pokazuje na ono što jest i u kojem se pokazivanju pojavljuje biće kao takvo. Naputak koji ga slijedi ostaje oprezan pokušaj da učinimo vidljivim razlog za bit pamćenja. koje uvijek daje misliti. o dušo!” Među današnjim pjesnicima G. ostaje presudna razlika hoćemo li tu crtu na živom biću čovjek promatrati kao odliku koja pripada živom biću ili ćemo odnos spram onoga što jest kao temeljnu crtu ljudskog bića čovjeka učiniti mjerodavnim početkom. u onom upravo sada zbiljskom i faktičnom. Ona je to sâmo. Da bismo čovjeka mogli misliti kao ljudsko. spada ono što može biti. u pohranjivanju. Kad promislimo to određenje. isto tako. iz kojeg i na koji ono daje. kad pamćenje nastoji objasniti samo kao sposobnost zadržavanja. Treća strofa pjesme “Oluja” započinje riječima: “O boli. Mi to nazivamo pohranom. duševnu iskricu Majstora Eckeharta. Ona skriva i sklanja ono što daje misliti. Mi nipošto ne tvrdimo da je 106 ona bit pamćenja koju sad treba misliti imenovana u prvotnoj riječi. izvorno znači čuvanje. Ali tu je ujedno ono mjesto na našem putu. Pamćenje određujemo kao sabiranje spominjanja. Ono što jest ne iscrpljuje se. punije je imenovano u prvotnoj riječi pamćenje i misao (Gedanc). što je bilo. ali ne samo i čak niti u prvom redu. Animus se. Stoga se to drži nečim u posebnom smislu ljudskim. ono što po bitku ostaje određeno. ono pohranjujuće. Ali. Slijedimo ono kamo nas upućuje. ni tamo gdje se predočava kao animus.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Pamćenje kao ljudsko spominjanje na ono što treba promisliti počiva u pohrani onoga najdvojbenijeg. Samo pohrana daje ono što treba promisliti. i znanstvena antropologije u određenju čovjeka upravo ne polazi od biti čovjeka. – IV.

U osnovi. Ali još je preče pitanje u čemu počiva bit prošlosti i zaboravljanja. početku i ishodištu. zahvala. zvuči nam začudno. Ono bezmjerno moguće zloupotrebe takvih iskaza odgovara onom bezgraničnom u koje upućuju zadaću mišljenja. na koja smo odavno navikli. ono ostaje zastrto prethodnim mnijenjima. Ali na putu našeg pitanja potrebno je učiniti samo još mali broj koraka. zaborav se pokazuje u drugom svjetlu. Dakle. povijest zapadnog mišljenja ne započinje time da ono misli ono najdvojbenije. Uistinu. onda ne samo da ne mislimo na ono što riječ kazuje. Ali on je zastiranje ishodišta i to čak nezaobilazno. Nameće se pitanje kako uopće možemo znati makar i najmanje o onome najdvojbenijem. ovdje nije potreban neki poseban pristup. Skloni smo. još nešto drugo nego on sam.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. što nam oduvijek i vazda daje misliti. Ono može dopustiti zaborav onoga najdvojbenijeg. Priznajemo: ono što je rečeno u riječima “mišljenje”. a u njemu neki manjak. Od čega čuva pohrana onoga što treba promisliti? Od zaborava. Samo. Tako se bar čini. ako moramo priznati da se blaga jezika ne mogu umjetno staviti u optjecaj za neku nekako osvježenu upotrebu? Kad bismo se tome ponadali i pokušali nešto takvo. Možemo li riječ time ikad pozvati natrag u govor? Nipošto. dokle god u zaboravu vidimo tek neki ispad i time nešto negativno. Ono osebujno iskaza te vrste leži u tome da ne kazuju ništa. a ujedno mišljenje s najvećom odlučnošću vežu uz njegovu stvar. o pohrani i zaboravu. Jezik uopće nije ovo i ono. čas onako. Pod njegovim 109 . Samo. Jezik je jezik. jer mi jedva da smo došli tek u blizinu stvari i stanja stvari iz kojih govori ono kazano. jer smo na to navikli. jer nam je ono što treba promisliti unatoč svemu na neki način približeno. u zaboravljanju vidjeti samo nezadržavanje. Ona ostaju u onom negovorenom i gotovo zaboravljenom. ovdje nećemo pronaći put. Dogodit će mu se prekid. ono što treba promisliti. Ishodište se skriva u početku. na-stanjuje samo pohranu onoga što mu daje misliti. da opazimo kako u kazanom do riječi dolaze stanja stvari koja nam tek zbog svoje jednostavnosti ostaju teško dostupna. ostaje za nas u onome negovorenom. o tome nas poučava logika. spominjanje. Stoga iznova valja pitati “Što se zove mišljenje” i to u smislu: što se od davnine razumije pod “mišljenjem”? Što pod time valja razumjeti. Ako ono najdvojbenije ostane u zaboravu. isprva ostaje povučeno u zaborav. 108 Pokušali smo pitanje “Što se zove mišljenje?” razjasniti u pogledu prvog navedenog načina njegova postavljanja. Što znači riječ “mišljenje”? Ono sad govori iz bitne sveze imenovane riječima misao (Gedanc). Tako se čini. Ono pohranjujuće čuva tako što skriva i ujedno štiti od opasnosti. Slušamo li govor o “mišljenju”. Čovjek ne stvara pohranu. već pri govoru o “mišljenju” predočavamo nešto sasvim drugo. Povrh toga. Početak zapadnog mišljenja nije isto što i njegovo ishodište. već time što ga ostavlja u zaboravu. Ali ovdje navedena stanja stvari ne obraćaju nam se neposredno. ako ne čak i zakazivanjem. Ali jezik nije oruđe. morali bismo jezik držati tek instrumentom koji se može podešavati čas ovako. Ono što zovemo riječju “mišljenje” određuje se iz jednog drugog poziva. ono što pohranjuje ne mora čuvati na taj način. Zašto onda uopće pokušavamo ukazati na kazivanje riječi. naime. ako prijeđemo preko bitnog razlikovanja. Razjašnjenje prvog pitanja još nam se uvijek prikazuje tako kao da smo se kroz njega prisjetili tek starog ali zaboravljenog jezičnog blaga. Samo ono što pohranjuje može očuvati – naime. Čime nam je to posvjedočeno? Time što ono najdvojbenije. – IV. Ako stvari stoje tako. a koja su toliko tvrdoglava. Ali sve to što je sada samo u naznakama moralo biti rečeno o biti pamćenja i njegovu odnosu spram pohrane onoga najdvojbenijeg. zapadno mišljenje započinje propustom. “misao” (Gedanc). jer imaju svoju vlastitu istinu. Što je to “logika”? Kako ona dolazi do toga da raspolaže time što valja razumjeti pod mišljenjem? Je li logika čak sama onaj poziv koji nas zove misliti? Ili logika sa svoje strane potpada pod taj poziv? Što je to što nas zove misliti? S prvog pitanja: što znači riječ “mišljenje”? upućeni smo na drugo: što se od davnine razumije pod mišljenjem? Ali drugo pitanje možemo pitati samo unutar mjerodavnog četvrtog. ono se neće pojaviti. pamćenje. Ono što znači ta riječ “mišljenje” ne određuje se iz govorenoga i negovorenoga njena jezika.

ono što je o njemu kazano jest predikat. ako ne i najpoznatijega. To što je imenovano “trokutom” i “smijehom” unosi nešto oprečno u odnos između njih dvoje. vodstvom krećemo se ako sad ponovno pokušamo postaviti drugo pitanje. predikat. Ono ispod ležeće na grčkom se zove ὑποκείμενον. ne može biti odjednom izgovoreno u iskazu: primjerice. Ime “logika” skraćenica je punog naziva koji na grčkom glasi: ἐπιστήμη λογική. unaprijed mora izbjegavati protuslovlje. koje se odnosi na λόγος. kreće se za sebe svojim vlastitim područjem 111 . kazujemo li ih misleći. međutim. Kazati se svakako može. prođemo li kroz ono što oni iskazuju. Kao διαλέγεσϑαι. kako bi bio moguć. naravno. ili: Bog je ono apsolutno. promjena misaonog postupka može se sastojati samo od promjene tog λόγος. u sebi i za sebe. kako bi ih se moglo predočiti. mišljenje izvorno odvija kao λόγος. utemeljuje negdje drugdje. jer ono poznato širi privid bezazlenoga i laganoga. a na latinskom subiectum. ali su u protuslovlju. Ovdje moguća dvoznačnost naviješta se u različitom naglašavanju. iskazivanje. Njihov λόγος ono što treba kazati kazuje samo onda kad kroz svoje vlastito λέγειν prolazi. Ono pripada onom pridodajućem u najširem smislu. λόγος u naznačenom smislu. Iskaz “trokut se smije” ne može se kazati. kao govor. u λέγεσϑαι. znati da se od predavanja “Logika” u ljeto 1934. Za mišljenje to vazda ostaje pravom zonom opasnosti. λέγειν. pokazuje višeznačnost. Iskaz. One tako iskaz čine nemogućim. Logika λέγειν razumije u smislu λέγειν τι κατά τινος. Riječi doduše govore. kroz se kaže διά. koje je pitanje nešto drugo nego jezična filozofija. 110 To se upravo dogodilo. ne doseže svuda i nije u svakom pogledu dostatno. iza tog naziva “logika” krije “preobrazba logike u pitanje o biti jezika”. Tvrdnja: Bog je ono apsolutno. Λόγος je imenica za glagol λέγειν. Logika postaje dijalektikom. a time i on sam. Temeljna crta mišljenja prema logici je taj govor. ono “za sebe” izražava se medijalnom formom riječi λέγειν. Oni koji su danas ovdje prisutni ne mogu. na način pukog izgovaranja slijeda riječi. načelo o protuslovlju može igrati ulogu pravila mišljenja. Po svom izgledu ta tvrdnja je jednostavan iskaz. Zbog toga možemo previdjeti ono što je zapravo dostojno pitanja. Tako stanja stvari. Logika kao nauk o pojmu λόγος uzima mišljenje kao iskazivanje nečeg o nečemu. Prva tvrdnja izriče: Jedino bogu pripada odlika da bude ono apsolutno. za svako kazivanje nekako predleži. Ukoliko se. što ga dopušta iskaz te vrste: Bog je ono apsolutno. doduše. koja ćemo raspravljati u sljedećim satovima. razumijevanje. U svakom slučaju. ono o čemu se nešto iskazuje. možda već predugo. moraju biti sjedinjeni u govoru. Sve to zna se već dugo.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. nikad se ne mogu dovoljno uvjerljivo i često preporučiti osvještenju. ne ostaju sami u sebi kruti. trokut i smijeh. Ono po čemu kazivanje dolazi u takvom je slučaju ono što leži ispod. i ono iskazano. Ono o čemu. tako da o određenju mišljenja kao λόγος više ne moramo razmišljati. Ono nesjedinjivo. Samo zato što je mišljenje određeno kao λόγος. tj. ne po onom što on navlastito kazuje. Kao primjer neka posluži tvrdnja: “Bog je ono apsolutno”. Sad još ne moramo ispitivati leži li dvoznačnost toga λόγος u onom logičkom ili se ono logičko toga λόγος. Uzrujavaju se čak i zbog toga što nakon upozorenja u nastupnom govoru “Što je metafizika?” (1929) uvijek iznova iznosim pitanje o “logici”. subjekt. Ono glasi: što se prema dosadašnjem nauku o mišljenju razumije pod “mišljenjem”? Zašto taj nauk nosi naziv “logika”? S takvim pitanjima stupamo na područje poznatoga. Za nju λόγος u uobičajenoj formi iskaza nikad nije jednoznačan. reći nešto po nečemu. Λόγος kao λέγειν τι κατά τινος jest iskazivanje nečega o nečemu. Stoga pravilo o izbjegavanju protuslovlja vrijedi kao jedno od načela iskazivanja. Ali taj iskaz ne može se zapravo kazati. – IV. Tijekom povijesti zapadno-europskog mišljenja smatralo se. Pridodano mu je. Kako bi takav govor uopće bio moguć. Druga tvrdnja izriče: iz aspolutnosti onoga apsolutnog bog kao bog tek ima svoju bit. Nailazilo se na predmete i predmetna područja koji su iziskivali drukčiji misaoni postupak. iskazi poput gore navedenoga: Bog je ono apsolutno. Ono po čemu λέγειν nešto kazuje subjekt je kazivanja. da to mišljenje koje je udomaćeno u riječi λόγος i obilježeno logikom. Λέγειν toga λόγος razvija se u skladu s time do pojma διαλέγεσϑαι. pripada odluci kojoj samo malobrojni mogu pogledati u lice. Hoćemo li se upustiti u to osvješćivanje tako što će svatko u svom dijelu nastaviti utirati njegov put ili ćemo preći preko njega kao preko nečeg što je tobože obavljeno.

drugo pitanje kao drugo. ta je riječ u vezi s mišlju. koja se može pojavljivati na različite načine. onim λόγος. ne dospijevaju. spomena i zahvale. isprva će izgledati kao da tražimo tek historijsku obavijest o tome koji je pogled na bit mišljenja zavladao i još uvijek važi. u jedinstvenoj svezi četiriju navedenih načina.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. ono što više nije logičko ili kao metalogičko. doduše. Ono sudbinsko kod poslanja u takvo mišljenje. Kod nas ime za ono što se skriva i u tom λόγος naprosto glasi “mišljenje”. glasi: λόγος. a njega kao tijek posljedičnih veza. I u dijalektici se mišljenje određuje iskazom. Čim postavimo drugo pitanje. riječ “mišljenje” upućuje nas na bitno područje pamćenja. povijesno. koji nas je uputio i još nas uvijek upućuje u mišljenje u smislu iskazujućega λόγος? To pitanje nije više historijsko. “pamćenje” i “zahvala”. danas se logistika razvija u planetarnu organizacijsku formu svega predočavanja. Ali ni povijesno nije u smislu da bi neko događanje predstavljalo kao tijek za kojeg je učinjeno mnogo toga. Samo. Padamo u iskušenje da tu različitost naprečac objasnimo iz razlike jezičnih imenovanja. to objašnjenje još ne objašnjava ništa. Sa stajališta povijesti jezika. tj. Pitamo li pitanje “Što se zove mišljenje” na način naveden na prvom mjestu. za iskaz. posebice europsko mišljenje. Presudno pitanje ostaje ipak ovo: zašto se za grčko mišljenje. Ono pita o onome što naša bit šalje u način onoga λόγος-primjerenog mišljenja. možda čak to povijesno pitanje. to više što ono što te riječi imenuju u dubini svoje biti ni Grcima nije bilo strano? Različitost naznačena bitnog podrijetla mišljenja nije. 112 Zašto se bitno određenje mišljenja ne događa iz onoga što dolazi do riječi u djelokrugu riječi “misao” (Gedanc). Tako bitno određenje mišljenja kod Platona nije jednako kao kod Leibniza. (prelazak str. međutim. Temeljna crta mišljenja utvrđuje se u iskazivanju. itekako povijesno. nad-logičko. amo-tamo. iskaz. Jer i one moraju stalno ostati dijalektikom predmeta. kakvo običavamo nazivati “sudbinom”. međutim. ni u kojem slučaju povezana s razlikom jezično-glasovnih označavanja. Kod Grka ime za temeljni oblik mišljenja. ali je isto. Pitanje: “Koji je poziv način mišljenja uputio u ono λέγειν toga λόγος”? povijesno je pitanje. što se prema dosadašnjem nauku razumije pod mišljenjem. a time i to poslanje samo. U oba pitanja mišljenje se pojavljuje s različitim podrijetlom svoje biti. sud. mi ga neizbježno pitamo u smislu mjerodavnog četvrtog. tj. pamćenjem i zahvalom. Ono tada glasi: koji je poziv. dakle za nas. gdje mišljenje susreće nešto što se logički više ne može zahvatiti. razvila se ona kao dijalektika svijesti ili kao realna dijalektika i naposljetku kao dijalektički materijalizam. pod pretpostavkom da bi u ovom slučaju objašnjavanje uopće urodilo plodom. napućuje ga tamo i u njemu ga primjenjuje te time naznačuje mnoge mogućnosti obratâ. Lako se vidi da je sva dijalektika u svojoj biti logika. prolazi kroz njega i tako ga prolazi. Oba zajedno pripadaju u noseću bitnu temeljnu crtu. Nije dovoljno ni da tako predočeno događanje podijelimo na takvo čije su posljedične veze providne i razumljive. pokazuje se da je mišljenje određeno polazeći od pojma λόγος. oblikovanje njegove biti još i danas događa polazeći od onoga što se na grčkom zove λέγειν i λόγος? Samo zato što se poziv u mišljenje jednom dogodio kao λόγος. Mišljenje je sad dijalektičko. uvijek predmeta svijesti. naprotiv. Mjerodavna za ono što i za nas još tvori temeljnu crtu mišljenja. nikad u naš vidokrug. ali je. između ostalog to da je mišljenje na način toga λόγος došlo do važenja i uvriježilo se. Pitamo li. Tamo. naime λέγειν onoga λόγος. dakle. 159) V. dakle samosvijesti ili neke njene prethodne forme. te takvo koje ostaje nerazumljivo i neprovidno. a time i za zapadno. ono što je s takva gledišta nezahvatljivo još uvijek stoji u vidokrugu logičkog. Pitamo li pitanje: “Što se zove mišljenje” na način naveden na drugom mjestu. međutim. Poziv kao poslanje nije nerazumljivo i strano 113 . u smislu sudbinskoga. jest štoviše i jedino onaj poziv kojim je mišljenje pozvano u svoju bit koju odavna nastanjuje i još se poziva. naime kao ono nelogičko. dokle god povijest unaprijed predočavamo samo kao događanje. – V.

ostat ćemo slijepi spram ududa naše biti. moramo se već upustiti u to da pitamo to pitanje. smatra da usporednim prikazivanjem najrazličitijih kultura. ne iz ravnodušnosti spram njega. univerzalno-historijskim krstarenjima. Usud naše usudno-povijesne zapadnje biti pokazuje se. Svjetska povijest.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. – V. Njegovo vladanje nije na nama. a i to samo u krhotinama. međutim. i tamo gdje je taj boravak određen kršćanskom vjerom. koja se koristi najobuhvatnijim sredstvima. Taj zahtjev svjetskog usuda nikad nećemo čuti na svjetsko-povijesnim. Ali prije nego što propitamo poziv pod kojom stoji cjelokupno zapadno 115 . on ostaje upravo ono što zapravo treba misliti i kao takvo tek čeka na mišljenje koje će mu odgovarati. Što je to u usporedbi s dugačkim nizovima opsežnih svezaka u kojima nam se prokazuju djela kasnijih filozofa? Neizbježno nam se nameće dojam da će se pokušaj postavljanja pitanja “Što se zove mišljenje?” na način naveden na drugom mjestu također svesti samo na historijsko promatranje početka zapadne filozofije. u tome da naš boravak na svijetu počiva u mišljenju. a iz njega još i mišljenje našeg doba upućuje na njegov put? U usudnom početku zapadnog mišljenja mislioci. Ta. to će manje dospjeti u naprosto usudni odnos spram poziva iz kojeg je mišljenje upućeno u temeljnu crtu onoga λόγος. koji nas je pozvao u mišljenje primjereno onom λόγος. stane u svezak od trideset tiskanih stranica. štoviše. umjesto da se otisnemo na put pitanja. Ona mnije da vidi i to na jedini mogući način. ukoliko je vjera. U takvom ukazivanju. Prethodni pokušaj takvog obraćanja pozornosti je pitanje “Što nas zove misliti?”. dok joj to njeno mnijenje zapravo iskrivljuje sav pogled. Koji je to poziv. već samo tako da obratimo pažnju na jednostavan poziv našega bitnog usuda. da naše mišljenje naspram usuda njegove vlastite biti ostaje još sasvim bezusudno. premda ne dolazi do punog pojavljivanja i ne pod istim imenom. međutim. kad pitamo o pozivu na mišljenje primjereno grčkom λόγος. može doći u odnos spram svjetske povijesti. Naše doba juri uokolo s neprestance rastućom žudnjom za univerzalno-historijskim predočavanjem povijesti kao događanja. pojavljuje se ono koje zove kao takvo. Sa slijepcima nitko ne može razgovarati o bojama. drugog je podrijetla. pri čemu je izlaganje krhotina sporno. vratiti u rano doba zapadnog mišljenja. tj. to će odlučnije otvrdnuti u onom bezusudnom. Ne bi li im se. kako bismo ga promislili. Upamtimo dobro: pitanje. već predmet postavljen univerzalno-historijskim predočavanju: sve114 strano prikazano događanje svih ljudskih postignuća i zakazivanja koji se na neki način mogu istražiti. niti joj je ono potrebno. Ali to da usud svoje biti jedva vidimo i stoga ne obraćamo pozornost na poziv. Ono što posjedujemo od djela mjerodavnih ranih mislilaca. tj. naše znanje i poznavanje. nisu pitali o pozivu na način na koji smo to sad pokušali. mišljenju. jest usud da jedan svijet zahtjeva nas. ali tako je: neizgovoreni uzor danas lako razumljiva univerzalno-historijskog prikaza svega i svačeg ilustrirane su novine. dakako. Zvuči pretjerano. Odlika početka. pri takvom usudu upravo i ukazo poziv koji će njihovo mišljenje dovesti na put? To se može pretpostaviti stoga što se mišljenje na svoj put upućuje samo tako da mu se ono što daje misliti ukazuje kao ono što treba misliti. Ali. Ali ta svjetska povijest nije usud svijeta. već stoga što ga najmanje možemo ukloniti time da govorimo o njemu. Da budemo dorasli pitanju što se prema dosadašnjem nauku zove “mišljenje”. ne moramo li se i onda. Univerzalna historija. međutim. dokle god se sami ne otvorimo pozivu i tako pitajući zaputimo k njemu. Dokle god se sami od sebe ne otvorimo. Tu jurnjavu podražava i hrani lagano i brzo raspolaganje izvorima i sredstvima prikazivanja. međutim. Ali gora od slijepila je zaslijepljenost. naprotiv. od stare Kine do Azteka. Ali zbog toga nismo pošteđeni priznanja da naše razumijevanje i objašnjavanje. leži u tome da su mislioci razabirali zahtjev poziva tako što su mu misleći odgovarali. a povrh toga i izrazito smionim. koja se ne može obrazložiti nikakvim mišljenjem. mi o ranom mišljenju Grka znamo tek veoma malo. ne bismo li prosudili koji je poziv to mišljenje uputilo u njegov početak? To pitanje također se čini samo historijskim. koji naše zapadno mišljenje šalje k vlastitom početku. U tome leži sljedeće: moramo se navlastito prilagoditi pozivu koji nas poziva da mislimo na način grčkoga λόγος. Što obuhvatnije naše mišljenje samo sebe sad vidi historijski-poredbeno i u tom smislu povijesno. Pustimo taj dojam. nego.

kad ne bi govorilo ono “jest”. Pokušajmo tada reći: stablo je lijepo izraslo. Dakako da Parmenid ne govori ni o “činjenici” ni o biti bića. pokušajmo osluhnuti jedan rani izrijek. Što je sad lakše kazati i misliti? Sve ono što se s najrazličitijih strana može reći o stablu. koji će nam posvjedočiti u kojoj mjeri rano mišljenje uopće odgovara na poziv. uzgredan govor. O njemu iskazujemo: stablo je lijepo izraslo. – VI. Je li taj iskaz tako prazan. ni u kojem slučaju ne dokazuje da ono samo i ono što se njime imenuje u sebi ne skriva težinu koju jedva da ćemo ikad moći odvagati. i europsko mišljenje. stablo je slabo rodilo. 117 . Zacijelo. Nauk o mišljenju zove se logika. ono nije da nije. zajedno sa čitavom botaničkom znanošću. Ali može li to što mi to “jest” tako lako uzimamo već biti dokazni razlog za to da ta riječ nema nikakvu težinu? Tko bi se smio odvažiti da otvoreno i bez razloga niječe da taj pomoćni glagol na koncu imenuje ono najteže i najsloženije što ostaje da se kaže? Precrtajmo na trenutak “jest” i rečenicu “stablo jest”. “Biće jest” – to zvuči kao: munja sijeva. međutim. Pretpostavimo da ona još nije ni izrečena. doduše nespretno. Još jednom neka bude napomenuto: to da “jest” uzimamo olako. pokazuje dvoznačnim. niti promišlja. Ne samo to. Moglo bi se pomisliti da je taj iskaz bjelodano opće mjesto. On može kazivati: biće jest. Ono što kazuje. Jer iskaz se. To je jabuka. Voćar o njemu može dati i druge iskaze. može o njemu zaključiti svašta. tada ponovno pitam: što se dade lakše zaključiti o stablu: lijep rast i sve ostalo što se na njemu može opaziti ili to da ono jest? Zaustavimo li se načas i kažemo li iskaz: “stablo jest” iz njegova kazanoga. tako da je poziv postao “nužan”. On zapravo ne kazuje ništa. 116 Kako taj iskaz ne bismo olako shvatili. je li ga tako lako ponoviti kako nam se čini? Iskaz nije tako prazan da samo u istoj lišenosti misli dvaput kazuje isto. Ljudska bit ne bi mogla čak ni iščeznuti u prazninu. ili iskaz: stablo jest? Ako dajemo taj iskaz i ako je on usto λέγειν. onda smo o njemu rekli “jest”. tj. već kad ga ugrubo promislimo. 163) VI. A što bi drugo mogla? Mislilac Parmenidova ranga da je rekao nešto takvo što ništa ne kazuje? I još da je to rekao kao nešto što je čak nužno kazati i misliti? Pretpostavimo da je Parmenid kazao iskaz “Biće jest”. kako bismo na pitanje o početnom pozivu odgovorili na primjeren. njegova bitnost. svaki ljudski boravak usred ovog ili onog područja bića nezaustavljivo bi iščeznulo u prazninu. koji stablo predočava kao raslinje. jer bi za to već morala biti u onome tu. stablo je jabuka.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. pali u bezdan. Iskaz. Možda je već dovoljno da se prisjetimo tog jednog svjedočanstva. misleći ga u spomenutom smislu. neprestance se kroz taj pomoćni glagol posvuda odnosimo spram onoga što jest. započinje sljedećim riječima: χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τʼ ἐὸν ἔμμεναι. Rado ga posjećuju ptice pjevice. koji se vodi pod rednim brojem VI. može također kazivati: u temeljnu crtu bića spada da “ono jest”: bitak. a ne tek površan. Jedan Parmenidov fragment. ali odlučno: kako stoji s tim “jest”. prema kojem nije da stablo nije? Gdje se na stablu ili u stablu ili iza stabla nalazi ono što imenuje ono “jest”. Svako ljudsko odnošenje spram nečega. I ako ga ne izgovorimo. Ili iskaz možda kazuje i jedno i drugo ujedno: činjenica da biće jest i ono što ono jest. mišljenje. U vrtu stoji stablo. Znanstveni botaničar. Što bismo o biću drugo kazali i mislili nego da jest? Taj iskaz ne samo da se razumije sam po sebi. mi to “jest” kažemo stotinu puta dnevno. on ostaje i potpuno prazan. Naravno da munja sijeva. naime na suzdržan način. nije da biće nije. Sad smo mi pitani.” (prelazak str. Naposljetku dolazi još jedan čudesan čovjek i kaže: Stablo jest. U običnom prijevodu taj izrijek glasi: “Nužno je kazati i misliti da biće jest. jer se mišljenje razvija u onom λέγειν onoga λόγος. Iskazuje se ono činjenično u biću. Ono što bića. Doduše. njegova bit. Bez onog “jest” u rečenici “stablo jest” ti bi iskazi. neka bude razjašnjen primjerom. Ove je godine slabo rodilo. imenuje se riječju “jest”. taj postupak u danom slučaju ostaje posve dvojben. Mi jedva da možemo zamisliti da to jednom nije bilo tako. a da ga pritom ne imenuje kao takvog. kako bi mišljenje doveo na put toga λόγος u ono λέγειν. to se već zna.

što se čini da uopće ne postoji. ne sluteći ili čak promišljajući ništa. Raskrižje putova prati nas putem i u svakom trenutku. da slijedi nagovor. te u osnovi uzaludno dokazujemo da ovdje progovara nešto poput poziva. koji nalazimo kod Parmenida. neputa i stranputice poziv zove mišljenje na raskrižje putova. u svakom slučaju poziv koji se obraća onome koji misli. Iskaz “biće jest” drži se beskrajno udaljen od praznog općeg mjesta. negoli 119 . To pristajanje u našem slučaju vjerojatno nije tako lako kao ulazak u neki vrt. Ona je utoliko veća. mi smo to pretpostavili. Ali kako da slušamo. upućuje. Ali. gdje ćemo potom govoriti o stablu. Isprva i na temelju uvriježenog prijevoda. put mišljenja je takve vrste da se to raskrižje putova nikad 118 ne promjerava jednokratnom odlukom i odabirom puta. na takav na koji pritom mora također obratiti pozornost. Poslušajmo riječi mislioca: χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τʼ ἐὸν ἔμμεναι. On. počiva jedina mogućnost za smrtnike da dospiju u istinu. Ἐγώ. Ovdje se u najboljem slučaju nudi poteškoća s kojom se mora hrvati svako izlaganje. koje je u danom slučaju moguće. Pa ipak bilo bi prenagljeno da privid nepostojanja te opasnosti procijenimo kao nešto manjkavo i kvarno. “ja”. na stanje stvari koje u njemu progovara. Pritom ono nemisaono u manjoj mjeri valja tražiti tamo gdje netko filozofski neobrazovan iznosi svoja pitanja. Pristajanje na ono što je kazano u iskazu “biće jest”. moga biti ostavljen za leđima. dakako. a da ne prevodimo. koji mu čak i govori o putovima. jednom prijeđen. ostaje stoga neobično teško i mukotrpno. – VI. To da to “jest” možemo uzeti tako olako. štoviše. Obraćamo pozornost na izrijek dok smo na putu pitanja “Što nas zove misliti?” i to u smislu onoga λόγος. Ono počiva na tvrdoglavom i nadaleko proširenom prethodnom mnijenju da se s nekim misliocem može dospjeti u razgovor ako ga se oslovi iz nemisaonosti. moramo obratiti pozornost na to da taj izrijek Parmenid uopće ne kaže kao izrijek nekog zahtjeva koji je on postavio. Upućuje ga na tri puta: na takav koji mišljenje mora prijeći prije svih drugih.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Tko je to “ja”? U svakom slučaju bit koja poziva. jer mi jesmo već unutra. na to koliko ostajemo ugroženi i izloženi stalnoj opasnosti obmane. da bezpretpostavno i objektivno krećemo prema izrijeku. Mnijemo. Ali. Izrijek je. ne bi li mu odgovarao. kako da prevodimo. pripisan samom Parmenidu. naime ono χρὴ τὸ λέγειν i drugo. Kamo vodi taj čudesni troput? Kamo drugamo negoli u ono što je stalno dostojno pitanja? Iz Parmenidovih riječi može se pokazati da on stoji pod pozivom. kojoj svaki put odveć lako podliježemo. Ali prije nego što pristanemo na navedeni izrijek. Ali to naoko nikakvim prethodnim mnijenjem opterećeno primanje-k-znanju bez pojma i pitanja izlaganje je s najviše pretpostavki i pristranosti. pozivam te da uzmeš k srcu. Ali još ostaje otvoreno pitanje zahtijeva li Parmenidov izrijek samo da obratimo pozornost na činjenicu da biće jest. umjesto da izvana i naširoko. ako ga. to nije manjak. štoviše. sadrži najispunjeniju tajnu svega mišljenja i to u prvom migu kazivanja. primamo k znanju. Ali mi ćemo radije neposredno obratiti pozornost na ono ponovno izgovoreno i u njemu. čiju zakonitost i bit izriče logika. Nasuprot tome bit će nužno da u toj prigodi ukažemo na jednu obmanu. te kroz njega pitati o onome pridodanom. što bismo ga pritisnuti nuždom morali priznati. Prije puta. Jer odmah zatim slijede riječi: τά σ᾽ ἐγὼ φράζεσϑαι ἄνωγα. Možda u tom prividu i prividnoj ravnodušnosti onoga “jest” koju ono donosi sa sobom. Ali ne prisiljavamo li time Parmenidov izrijek unaprijed u neko posebno gledište. te na jedan koji za mišljenje ostaje nedostupan. To. a da ne izlažemo? Čak i kad bi pred nama bio izrijek mislioca iz našeg materinjeg jezika. Svako izlaganje mora prije toga pristati na ono kazano. naime. Primamo ga k onome znanju za koje mnijemo da ga o takvim stvarima bez daljnjeg posjedujemo. koje se određuje isključivo kroz onaj pogled što ga otvara put našeg pitanja? Tomu je svakako tako. Ali svaki prijevod već je izlaganje. niti bi put. izlaganje bi bilo potrebno.

To upuštanje je duša razgovora. Ono govornike odvodi u ono negovoreno. Dakako da nas pritom mora voditi određena prisnost sa svim onim što nam je predano od onoga što je Parmenid rekao. Ali na koji način da sada prevedemo taj izrijek? Ovdje ostaje otvoren samo jedan put. – VII. ostaje u području konverzacije. njihovo raspravljanje. takoreći iz svježine riječi osluhnemo taj izrijek. Ali istinski razgovor nikad nije konverzacija. Zadržat ćemo. U našem slučaju to nije dovoljno. 166) VII. čak i ako je ono zapadno zasad potonulo u onom europskom: χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τʼ ἐὸν ἔμμεναι. ako sami umetnemo tri dvotočke. Pokušat ćemo da. Ime “konverzacija” doduše imenuje uzajamno obraćanje onih koji govore. međutim. međutim. Bezuvjetnost vjere i upitnost mišljenja su dva sasvim različita područja. Time pretpostavka našeg izlaganja ne samo da je imenovana. kako bismo u sklop riječi toga izrijeka unijeli oštriju raščlambu. Svako izlaganje je razgovor s djelom i izrijekom. Tako bi glavna stvar ostala zanemarena. Većina interpretacija tekstova. tj.” (prelazak str. a da se pritom upravo ne upušta u ono negovoreno. već nam je pušteno na volju i raspravljanje o njoj. koja često može biti raznovrsna i nuditi razjašnjenja. na oku uvriježen prijevod samo kako bismo istaknuli prijevod koji smo sada pokušali ne misleći da time već postižemo sučeljenje s dosadašnjim izlaganjem Parmenida. Ona se sastoji u tome da se izmigolji kraj onog što je svagda govoreno. Izrijek postaje jasniji. Apsolutno važeće je u krajnjem slučaju samo područje predočavanja. za što ovdje nije prilika. Pitamo o neizgovorenom pozivu koji upućuje na početak zapadnog mišljenja. ne samo filozofskih. na čijoj putanji i mi današnji još mislimo. U mnogim je slučajevima to i dovoljno. Svaka konverzacija je vrsta razgovora. Takvo sučeljenje ne bi se moglo iscrpiti u tome da pojedina tumačenja međusobno odmjerimo prema njihovim rezultatima. koji je sad primjereniji grčkom tekstu.” 121 . U sljedećem razmatranju to će ostati u pozadini. Ogriješit ćemo se. U običnom prijevodu. ako ostanemo odani mnijenju kako postoji izlaganje koje bi moglo biti bez odnosa. umjesto da se oni koji govore kroz razgovor 120 uzajamno tek upuste u mjesto boravka i odvedu se k njemu. zapravo je uzajamno osvješćivanje vodećih pretpostavki. izrijek tada glasi: “Nužno: kazivanje tako i mišljenje: bivstvujuće: biti. Ona se sastoji u tome da se kritički prihvatimo neizgovorenih pretpostavki dosadašnjih interpretacija Parmenida. “Nužno je da se kaže i misli da biće jest. ne samo filozofskog. unutar kojeg se unaprijed postavlja tekst koji se treba izlagati. zadaća koja se začudo uvijek dopušta samo na rubu i prekriva općim frazama. mi ujedno još jednom upućujemo na to da je i ovdje izneseni pokušaj prijevoda moguć samo na putu kojim smo krenuli već s pitanjem pitanja “Što nas zove misliti?”. bez obzira na kasniju filozofiju i njena izlaganja tog mislioca. Svaki razgovor zastaje i postaje besplodan ako se uredi samo u neposredno govorenom i u njemu se ukoči.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Jer mi pitamo. tamo gdje iz čitave svjetske filozofske literature bez izbora citiramo sve što nam se čini srodnim ili prikladnim. o smisao svake interpretacije. apsolutno važeće. Ujedno ćemo izrijek zapisati u četiri odvojena retka: χρὴ: τὸ λέγειν τε νοεῖν τʼ: ἐὸν: ἔμμεναι. Važenje tog pretpostavljenog područja predočavanja može biti apsolutno samo onda ako njegova apsolutnost počiva na bezuvjetnosti i to na bezuvjetnosti vjere. Svako sučeljenje različitih interpretacija nekog djela. Napominjući to. odakle svagda govore.

Platon slovi kao najveći mislilac ne samo Grka već i Zapada. Kako bi bilo kad bismo ovdje vidjeli priliku da se začudimo da se kod jednog mislioca naoko tako samorazumljiv izrijek izriče na tako naglašen način? Kako bi bilo kad bismo se tome začudili i kroz čuđenje dali uputiti na to da bi ovdje u igri možda moglo biti nešto dostojno pitanja? Samo da bismo se jasnije doveli u okolinu toga što je dostojno pitanja. Takve djetinjaste predodžbe danas su zaista u optjecaju. No. još i danas spopada goli užas kad se od njega traži da se mišljenjem vrati iza Platonove filozofije. Ne bih znao gdje se to ikad moglo dogoditi kod jednog mislioca. Njega se ubraja među predsokratovce ili predplatonovce. međutim. gristi. to je još bezumnije nego kad bi se Kant označio kao predhegelovac.. Tamo gdje se susreću jezici u kojima nedostaje ono sintaktičko njihova se građa razumije uglavnom kao otklon od sintaktičkog ili nedospijevanje do sintaktičkog.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Jer svatko razuman razumije što se ovdje izriče. sad je istaknuta raščlamba izrijeka.” Tako zvuči i: χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τʼ ἐὸν ἔμμεναι. Ono što se možda ne razumije samo je to da se takav izrijek uopće pojavljuje kod nekog mislioca. One su nanizane jedna do druge. Platon slovi kao najveći mislilac Zapada. Umetnute dvotočke isprva izvana ukazuju na način kako su riječi izrijeka međusobno poredane. što bi tada Platon. kao oni u vremenskom slijedu prvi.” Kroz prvo i drugo “da” riječi su osobito povezane. Običan prijevod izrijeka dat će riječima zajednički poredak umetanjem veznika. Predstavi li se Parmenid kao predsokratovac. Zašto? Ne zato što bi se ono što je on mislio sa stajališta zadaće mišljenja pokazalo kao najveće ikad. Da izrijek ranog mišljenja govori parataktički. vjerojatno dosadašnje mišljenje nije pitalo ni u čemu je sadržana veličina onog što je Platon mislio. primjerice. jer i djeca slove kao primitivna. koju tumači i prikazuje kao jedinu obvezujuću. na koji će nas lako navesti naglašena upozorenja na mislioce Parmenidove vrste. Sintaksa je nauk o rečenici u najširem smislu. U pogledu poretka riječi. pod pretpostavkom da ono veliko nekog mišljenja svagda počiva u punini njegove upitnosti. I već smo se ulovili kako prelazimo preko toga nerazumljivog. a da se sve ostalo proglasi nesporazumom i propašću. a ne onakav kako ga prikazuje običan prijevod: “Nužno je da se kaže da. jer je platonizam. Poredak riječi u izrijeku je parataktičan. bio bez Parmenida? Platon sam daleko se bitnije spominjao svoga podrijetla nego platonizam. te procijeniti prema opsegu zadobivene suglasnosti? Ako bi već djelovanje i utjecaj trebali biti mjerila. prijevod je sintaktičan. zbog čega bi bilo preporučljivo da se filozofira samo još predsokratovski. zajedno sa Sokratom. je li time bez daljnjeg riješeno da se veličina nekog mišljenja može izračunati prema dužini i širini njegova djelovanja. To nipošto nije samo kronološka oznaka. Govori se o “sintezi”. Ono parataktičko nalazi se posebice kod jezika primitivnih naroda. Tim načinom pisanja izrijek sadržajno nije postao nimalo jasniji. tj. Dijete će. Misli se da su rani mislioci. Ali isto je tako pogrešan obrnut postupak. “Zajedno” se na grčkom kaže σύν. Poredak i raspored na grčkom se kaže τάξις. Ali zasad još i ne postoji potreba za nekom višom jasnoćom. 123 . moguće je samo na način da se kaže kako rano mišljenje još nije bilo uznapredovalo kao ono Platonovo. točnije “pri” na grčkom se kaže παρά. sad i oni koji se naprosto nadmoćni. No. Možda kao veliko. Sa stajališta sintakse predočava se izgradnja jezika. već oma122 lovažavanje. kao što majstori posjeduju neizbrisivije i zato dublje znanje o svom podrijetlu nego što će ga njihovi učenici ikad moći steći. koji je uslijedio nakon njega. “pokraj”. – VII. Jer. zločest. Parataktički govor pojavljuje se i u sintaktički izgrađenim jezicima. Spominjemo ih samo s obzirom na put kojim pokušavamo ići. čak se izvrsno uklapa u uvriježenu sliku koju smo stvorili o onim misliocima među koje spada i Parmenid. Platonizam. Tamo gdje se to događa. Ne bih znao ni po kojem bi mjerilu ikad moglo biti moguće procijeniti neko mišljenje kao najveće. Ta veza daje im zajednički red. Stvar se tada poklapa. primjerice kod djece. ono što se iz Platonova mišljenja i s njime u daljnjem slijedu preuzimalo i preobražavalo neosporno izvršilo najmoćniji utjecaj na zapadno mišljenje.. o psu koji pokraj njega skače reći: “Vauvau. U izrijeku riječi nepovezano slijede jedna za drugom.

125 . Izrijek izgovaramo i slušamo parataktički. niti je samo potrebovanje. 124 Označimo li poredak riječi u izrijeku kao parataktički u najširem smislu. možda već sutra. Jer izrijek izriče tamo gdje ne stoje riječi. Naprotiv: istinsko trebanje dovodi ono trebano tek u njegovu bit i zadržava ga u njoj. U trebanju leži podešeno odgovaranje. trošenje i iskorištavanje. baš kao i nijedan pjesnik. χράω. Ono ostaje nemoguće. Kako bi netko drugi onda još smio biti toliko preuzetan da razumije nekog mislioca? Ili čak da ga razumije još bolje? Htjeti razumjeti mislioca iz njega samog podrazumijeva nešto drugo nego pokušaj da se pitanje nekog mislioca pitanjima unese u upitnost onoga što je mislio. χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τʼ ἐὸν ἔμμεναι. Na tom putu dospijevamo do toga da pitanje jednog mislioca promišljamo i propitkujemo samo i isključivo iz njegova vlastitog mišljenja. “Trebanje” ne podrazumijeva ni puko korištenje.” Ali. ili ostaje visjeti u opasnosti protiv koje pojedinac ne može učiniti ništa. On sa svoje strane potječe odnekud drugdje i vjerojatno je u istinskom smislu treban. To imenovanje postavlja zahtjev da se ovdje ide putem pitanja. Takvi pothvati proizlaze iz apstraktnih razmišljanja i najtočnije odgovaraju mešetarenju tehničkog doba. što ga upražnjava čovjek. To nije moguće. No obratimo pažnju s obzirom na našu brzopletu javnost i na druge stvari. ustaljeni način trebanja (Brauch) sam postavlja zahtjev da nešto bude upušteno u svoju bit i da trebanje ne odustaje od njega. χρῆσϑαι. ili će prizor osloviti riječju koju će stvoriti samo. Trebaju li se zbog toga dječji govor i dječja umjetnost učiniti principom novog govora i nove umjetnosti? Ne. Istinsko trebanje ne umanjuje vrijednost trebanoga. ja upotrebljavam. proširi krilatica: sve se svodi na upitnost. U tome leži riječ ἡ χείρ. ruka. na kojem je ono upitno preuzeto kao jedino područje boravka mišljenja. Ono ni u kom slučaju nije priskrbljeno i provedeno tek kroz čovjeka. Sve što se kaže danas ili odmah postaje šuplje i ravnodušno. Također ostavljamo otvorenim. koje je nešto drugo nego bit tehnike. neće li dijete kad ugleda Mjesec reći samo “Mjesec”. Tako mišljen. što ga naznačuju dvotočke. običajnosti. ne mnijući da je on tek slijed riječi. Istinsko trebanje niti je puko korištenje. χράομαι znači: ja rukujem i tako zadržavam u ruci. Lako se događa. ne razumije sama sebe. u međuprostoru između njih. S tim uzvikom kao da bismo spadali među one koji pitaju. Ono je rijetko kad očevidno i uopće nije stvar smrtnika. ruka se mora podesiti s tom stvari. ali još uvijek u običnom prijevodu: “Nužno: kazivanje tako i mišljenje: bivstvujuće: biti. Bit trebanja stoga se nikad ne može dostatno razjasniti pukim razlikovanjem od korištenja i potrebovanja. Kad je riječ o pokušaju mišljenja. Ovo je rijetko i najteže. Već se ovdje mišljen ustaljeni način trebanja nikada nije stvorio sam. da se uskoro. Korištenje i potrebovanje stalno zaostaje za istinskim trebanjem. ne vlada li tu možda na trenutak izvorniji govor nego u najfinije istesanoj rečenici nekog literata. On stoga govori drukčije nego još starije Homerovo pjesništvo. Trebanje je: upuštanje u bit. Ta zadaća razlikuje se u svim dijelovima od često postavljana zahtjeva da se mislilac razumije iz njega samog. Ono što je puko potrebovano koristi se iz nužde potrebitosti. Korištenje je samo odrađanje i izrađanje trebanja. već trebanje svoje određenje ima u tome da ono trebano pušta u njegovoj biti. Kad. Govorimo o ustaljenom načinu trebanja kao običaju. Parmenidov jezik je jezik jednog mišljenja. to će se također dogoditi samo iz neprilike. Držimo ga izvan usporedbe s govorom djece i primitivnih naroda. χρή pripada glagolu χράω. to nije fraza koja bi trebala hiniti skromnost. rukujemo nekom stvari. primjerice. Ne vrednujemo ga ni kao primitivno. Tu težinu na našem putu ne smijemo zaboraviti ni u jednom trenutku.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Ali to puštanje nipošto ne znači bezbrižnost nemara ili čak zanemarivanje. – VII. on jest sâmo to mišljenje. čuvanje u biti. U povoljnom slučaju smrtnik je obasjan prividom trebanja. Od tog trebanja (Brauchen). ja trebam. Sad ćemo Parmenidov izrijek slijediti riječ po riječ. pokušat ćemo ukazati na bit trebanja. mi ono parataktičko ni u kojem slučaju nećemo shvatiti kao ono još-ne-sintaktičko. jer nijedan mislilac. ni na jednom od sati koji još slijede.

piće i jelo.” Negostoljubivo je tamo gdje nedostaje mogućnost da se ponudi objed. puše. Oni vodi probijaju put. “Treba. Ipak. § 43. 22 f. još iznosi takve stvari. grmi. Isti je slučaj s latinskim pluit. opet.” znači nešto bitnije nego: nužno je. već isprva uopće mora ostati nemišljeno.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Takva značenja mogu se načuti u izraza “Treba”. međutim. cvate. kraj i § 44. ako ne i najvišem smislu. Bit će da to i nije njihova stvar. smijemo. Ono nam daje misliti. Ili kiša kiši tako kao što munja sijeva? Ili ni taj iskaz ne pogađa? Upadamo u nejasnoću. Treba. U ugošćivanje i prebivanje smrtnika spadaju voda iz stijene i žito s polja: “Ali stijeni treba ubodâ I zemlji brazdâ”. koji izriče u smislu onoga χρή. Vrijeme pritom moramo razumjeti u širokom i bitnom smislu vremenskih prilika i u nevremenu. posebno uvjerljivo i često govori iz područja vremenskih prilika. “Ono”. niti o gruboj prinudi. kopni.”. jer ono što treba mora i htjelo bi “imati” i upravo ne može “davati”. Bitak i vrijeme. O riječi “ono” ne bi se.) “Ono daje” očevidno imenuje točno ono suprotno od onoga “Ono treba”. označava ono impersonalno. Jer mi. nikad trebalo govoriti. međutim. Takve se rečenice u gramatici i logici nazivaju impersonalnim ili besubjektnim rečenicama. bez prebivanja. Ako se sad. tj. Iz njegove pjesme navest ćemo dva mjesta.. sijeva. Stoga χρή prevodimo s: “Treba. međutim. Tako je kod Hölderlina.. Padanje kiše se ne odnosi ni na koju osobu. bez razloga i primisli smatramo odlučenim da se o tom “Ono” može i smije pitati isključivo kroz: što “Ono”? ili kroz: tko “Ono”? “Ono treba”. Ali kako je odlučeno da su ono personalno i različitost rodova dostatni da se uz pomoć negativnog razlikovanja od njih “ono” primjereno misli. možda čak ni dostatno. Ono χρή bi prema tome bila rečenica kojoj nedostaje subjekt. niti o moranju u smislu slijepe prisile. kiši.. Prijevod nas upućuje da u obzir uzmemo nešto na što ne samo da naše predočavanje nije naviklo.. Ubodi bodlja razaraju stijenu. – VII. “Ono” se odnosi na ono što nije ni muško. Zacijelo. a to znači: drži u upitnome? To da takvo kazivanje poput: puše. a pitamo prerano i odveć grubo. Tko. Tko ili što je “Ono”? pitamo. doduše ne imenuje nebesku pojavu kao što je imenuje “ono sijeva”. ponovno je zaboravio što je sadržano u visokom smislu trebanja: upuštati u bit i čuvati u njoj. “Ono” ne znači nijedno od toga. Bosti se 127 . Ali čak i tada moramo svaki put tek pitati odakle potječe taj prizvuk i ne dolazi li pritom do riječi dublje mišljeno “Treba”. negostoljubivo bilo bi. naslutiti da je ovdje spomenuto “trebanje” izrečeno u visokom. slobodno osvješćivanje onoga “Treba” može nas dovesti bliže stvari. kao da se Parmenidovo mišljenje može izlagati tako da mu se podlože stihovi iz Hölderlinova pjesništva. nadalje: O humanizmu. sviće. Nećemo tvrditi da su gramatika i logika bit tih čudnih rečenica osvijetlili na dostatan način. riječ u obliku χρή spominje na početku nekog mislećeg izrijeka ili čak onog koji je pred nama. str. Jer. Jer u njemačkim rečenicama te vrste nalazi se “ono”. ni žensko. Rečenica je stoga impersonalna. dok za to nije uočeno bitno područje kojem se riječ svagda obraća. daje nam misliti. Taj često izgovaran izraz navođen je kad smo pokušavali označiti ono što prije 126 svega drugoga daje misliti: ono najdvojbenije. S nazivima “impersonalne. ono je srednji rod. “Ono treba”. ne podliježući samovolji. Njegovo kazivanje postat će jasnije tek iz cjeline izrijeka. U posljednjoj strofi svoje himne “Ister” Hölderlin kaže: “Ali stijeni treba ubodâ I zemlji brazdâ. To zvuči kao: kiši. besubjektne rečenice” utvrđeno je tek nešto negativno. koji spadaju u prizor neba. tako se objašnjava. dani se itd. To da nije davanje? Što ako bi se tek kroz dostatno mišljeno “Ono treba” pobliže odredilo što kazuje “Ono daje”? Što ako bi tek kroz dostatno propitanu navadu i trebanje “Ono” u “Treba” izašlo na vidjelo? Stoga još jednom ukazujemo na visok smisao ovdje kazivanog trebanja. s nužnom suzdržanošću. Sljedećim naputcima nipošto ne mislimo da Hölderlin kaže isto što i χρή. Tamo za smrtnike nema prebivanja u smislu stanovanja. Izraz “Ono treba” kao prijevod onoga χρή u izrijeku više spada u blizinu izraza “Ono daje”. u Parmenidovom izrijeku ne radi se niti o potrebi u običnom smislu. (Uz “ono daje” usp.

” lice neba je ono u kojem se krije nepoznati bog. o čemu zorno svjedoči jedan od njegovih tajnovitih prijevoda Pindarovih fragmenata (Hell. mišljenje može tek naslutiti. skriva još bitno dublji i širi smisao nego ta riječ u Hölderlinovu jeziku. tomu pripada da se ono čisto otkriva kao čisto. 168) “. odvojene od njegova drugog koje treba. niti se to sirovo pojavljuje tek u ulozi onoga što treba suzbiti.” Ono sirovo se ne pridodaje čistome. “.. Slušali bismo odveć površno i mislili odveć kratko kad bismo “Treba” ovdje protumačili samo kao: ali potrebno je. koje počinje govoriti u tom χρή Parmenidova izrijeka. tj. i tako tek bitstvuje kao ono samo. koja se onom rukovanom uvijek obraćala tako da odgovara njegovoj biti i tako ga pušta da se pojavi kroz rukovanje. Sve to teško je misliti. ali njegovu bit ni na koji način ne iscrpljuje. Ono glasi: “Jer ispod mjere Treba i onog sirovoga. unutar bitnog područja koje se otvara nastanjivanjem zemlje. tj. “Ispod mjere”. Χράομαι je rukujuća upotreba. u prvom redu besputnim predjelima zemlje. Ali bit onoga gostoljubivog i stanovanja jest to da njemu pripadaju izvori vode i poljski plodovi. na zemlji. . ono “Treba”. ukoliko on silom čini put i granicu na izvorno besputnoj zemlji koja raste uvis. To ubadanje i probijanje puta spada u “ono oživljavajuće”. iz kojeg je smrtnicima odobreno i zajamčeno. ono sirovo. Odatle stanovanje smrtnika tek zadobiva svoju mjeru. Stanovanje smrtnika ima svoje vlastito mjesto. 272). Tako to vidi i Hölderlin. visoko značenje toga χρή. Naprotiv.” Ispod mjere za Hölderlina znači: ispod neba. V.. Ipak. kao ni zemlja brazdâ. to znači. koje kazuje u iskazu. Na zemlji se ona ne razabira. Čisto ne potrebuje ono sirovo. Prevedemo li χρή u Parmenidovu izrijeku s “Treba”. Bit Kentaura dolazi od bodenja.” “Ali stijeni treba ubodâ / I zemlji brazdâ”. Prema kasnoj pjesmi. ispod neba. “Treba” opet imenuje upuštanje u bit. Jer stijena kao stijena ne potrebuje ubodâ. . Oko njega stalno vrebaju moguća kriva tumačenja. Tamo se kaže: “Pojam o kentaurima vjerojatno je onaj o duhu struje. On je izmjeren i otvoren nekim drugim stvarima. gdje je obala bogata stijenama i špiljama. ispod tako gledana neba. Na samoj zemlji nema mjere. Drugo mjesto iz Hölderlinove pjesme nalazimo u himni “Titani”. (prelazak str. osigurano stanovanje na ovoj Zemlji. ispod mjere”.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. kako bi ono čisto. ono čisto sâmo može biti samo kao čisto. To upuštanje i čuvanje označava ovdje navedeno trebanje. naime sukladno svojoj biti kao ono tako trebano. Jer “ispod mjere” nema ni samodopadljivosti onoga čistog ni samovoljnosti sirovoga. moglo biti. Ono trebajuće upušta ono trebano u vlastitost njegove biti i pohranjuje ga u njoj. ispod mjere Treba i onog sirovoga. Još dublja bit “trebanja” skriva se u osmoj strofi himne “Rajna”. mjesto je gdje smrtnici nastanjuju zemlju.. Ipak ono postoji opravdano. Nepripremljeni smo da je misaono slijedimo. “Treba” ovdje kaže: postoji bitna pripadnost između stijene i uboda. κεντρον je bodlja. uzetog za sebe. uzeto za sebe. jer zemlja nikad sama za sebe ne može biti nastanjiva zemlja... odgovaramo jednom značenju toga χρή. a time i kao ono drugo. što ga on samo nije objasnio. između brazda i zemlje. Time ono sirovo nije potvrđeno. “Treba”. Jer ne radi se ni o grubom opravdanju sirovoga. Nju ćemo možda moći zapravo čuti tek kad odmjerimo ono “Treba”. Njegova slika stoga je na mjestu prirode. Pukom dijalektikom onoga da i ne nikad se ne može zahvatiti. Da bi se ono čisto poznalo.. Trebanje koje tako valja misliti nije više i nikad neće biti stvar ljudskog činjenja 129 VIII. ukoliko ono sirovo upusti k sebi u blizinu svoje biti i zadrži ga u njoj. na grčkom kaže κεντεῖν. koja započinje riječima: “U ljupkom plavetnilu cvate. međutim. Ono što valja misliti u Parmenidovu izrijeku.. – VIII. čiji prizvuk nosi temeljna riječ. Njegov položaj ne određuje se.. 128 . 2.

da bismo ga potom kazali. Mi i ne primjećujemo kako nasilno i grubo običnim prijevodom.. moramo se sad držati običnog prijevoda. Jer se ta riječ kod Platona i Aristotela upotrebljava za označavanje mišljenja. Ali što znači “kazivanje”? Što znači “mišljenje”? Rječnik. možemo prijeći samo onda ako λέγειν i νοεῖν ne prevedemo bez razmišljanja. Ali isto tako stoji da λέγειν. ma koliko još neodređeno. tj. Ali kako izrijek ipak može izreći λέγειν prije onoga νοεῖν. No. već čine ono što “Treba” upušta u bit i zadržava u njoj? Tu prepreku. da bi se potom o tome razmišljalo. promišljeno razmješta svoje riječi. λέγειν i νοεῖν.. Ono začuđujuće i što ima težinu u iskazu: “Biće jest”. Samo što taj obični slučaj nije slučaj i Parmenidova izrijeka. Može li se sad takav iskaz uopće ikad prvo izgovoriti. dovoljno smo često čuli da je logika kao nauk o onome λόγος i njegovom λέγειν nauk o mišljenju. Svako izvorno i pravo imenovanje kazuje ono neizgovoreno i to tako da ostaje neizgovoreno. područje zubi. pokazuju se kao presudne bitne crte mišljenja. τὸ λέγειν τε νοεῖν τε: “λέγειν tako i νοεῖν”. Da se u uvriježenom prijevodu provlači nešto nekorisno. prema tome se već podrazumijeva “mišljenje”. jedna pretpostavka. oboje u svojoj supripadnosti čine ono odakle se bit mišljenja tek počinje rasvjetljavati u jednoj od svojih temeljnih crta. U riječi χρή iz Parmenidova izrijeka imenovan je poziv. Obrnuto. – VIII. naglašeno je. Svakako. da biće jest. Nije ni slučaj prijevoda. a potom tek misliti? Nismo li. pozivanje. naime ta da je Parmenid mislilac. ni νοεῖν kao “misliti”. pod pretpostavkom da je riječ λέγειν daleko od značenja: govoriti nešto bez razmišljanja? Očito izrijek ne treba iziskivati da se prvo samo govori o tome da biće jest. dok on zapravo tek vodi prema biti mišljenja.. 130 Ali mi pitamo povratno o pozivu koji je λέγειν i νοεῖν tek izazvao u onu bit. U tom trebanju skriva se nalaganje. potrebna nam je. iskaz morali prvo misliti. “Nužno: kazivanje. Na određen način to i jest slučaj. sve postavljamo na glavu i tjeramo u zbrku. dakako. Ali mi uzvraćamo pitanjem: što u čitavom svijetu znači “kazivati”? U to da λέγειν znači “kazivati” ne smijemo dirati. Stoga ćemo promašiti stvar. uzeto za sebe. χρὴ: τὸ λέγειν τε νοεῖν τε “Treba: kazivanje tako i mišljenje. pogotovo u takvom izrijeku.” Ovdje su grčki glagoli λέγειν i νοεῖν prema rječniku točno prevedeni. Kako bismo ga slijedili. . koji λέγειν prevodi s kazivati. upravo stoga što je leksički ispravan. Kažimo ipak napokon unaprijed što znači “kazivati”. kad se ni jedno ni drugo ne iziskuje neodređenim “nužno je”. shvaćeno kao “kazivati”. time ćemo podmetnuti da grčki tekst već govori o mišljenju kao jasno odlučenoj stvari. da biće jest. koja se onda uslijed toga ograničava na način čija odluka logiku otad ovlašćuje kao bit mišljenja. Mišljenje je ujedno δια-λέγεσϑαι i δια-νοεῖσϑαι. a νοεῖν: misliti. Promislimo napokon. pripovijedati. treba kazati i misliti. uzeto za sebe. ne znači govor u smislu korištenja govornog aparata. Ali λέγειν neosporno znači: kazivati. Oboje. ni νοεῖν. zašto i na koji način Grci “kazivanje” imenuju riječju 131 .” To. Po onome što izriče. λέγειν znači: kazivati. i djelovanja. uzetom za sebe. koji. ako ne čak i nemoguće. odnosno bolje rečeno ovdje na početku zapadnog mišljenja Parmenidov izrijek prvi put govori što se zove mišljenje. pravi se kao da je to što znači “kazivati” i “misliti” najutvrđenija stvar na svijetu. Jer. moralo bi izaći na vidjelo već jednim gotovo izvanjskim promatranjem. ono smrtničko činjenje i nečinjenje spada u područje zahtjeva onoga χρή. Naravno. ni λέγειν kao “kazivati”. obrnuto. Ali gdje? I kad? Ipak tek u doba dovršenja grčkog mišljenja kod Platona i Aristotela. koju uvriježeni prijevod postavlja pred nas. Ali kako bismo vidjeli spomenutu poteškoću. ne smijemo prevesti kao “misliti”. Trebanje zapovijeda ono trebano njegovoj vlastitoj biti.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. kao što su: usta i jezik. te tako i mišljenje. a νοεῖν s misliti. I ne pada nam na pamet da nam na kraju. Ni λέγειν. ako u prijevodu upotrijebimo riječ mišljenje. grkljan i disanje itd. iako nije navlastito mišljen ni razložen. izvještavati. To na isti način vrijedi čak i za νοεῖν. U tom λέγειν.. pred koji se postavio misleći razgovor s izrijekom.

naime onim kojim obično idu smrtnici. te od brbljanja. Ono predležeće je ὑποκείμενον. naime na to da se obično mnijenje. Sam Parmenid nam na drugom mjestu sa svom jasnoćom koju možemo poželjeti kaže što znači λόγος. Platon na kraju VI. 1952. Kad u sebi promišljamo neku stvar. Nešto predležeće je more ili selo ili kuća ili bilo što drugo. mi time ne mislimo da donosi papir na stol. Kad nešto položimo ili predložimo. Onda je to nešto predležeće. Kad. nikad sam od sebe ne vodi prema onome što treba misliti. Kamenovi zidova neke kuće potječu od prirodne stijene. “Neka te navika mnogouvriježena ne prisili na taj put. Taj. Umjesto da se olako govori o svemu i svačemu. te naša njemačka riječ “legen” (položiti). a kroz njega tek κρίνειν: da se jedno od drugoga razlikuje. Upozorenje glasi: μηδέ σ᾿ ἔϑος πολύπειρον ὁδὸν κατὰ τήνδε βιάσϑω. jest vrsta čuvanja od. štoviše. knjige Politeje pri označavanju postupka matematike govori o onome ὑποϑέσεις. U upozorenju govori poziv da pridamo pozornost nečemu i budemo pozorni na nešto. U skladu s time određuje se i značenje riječi λόγος. a da ne dođemo tek mi da bismo ga položili. razlaganje. – VIII. Pred nama leži: more. likovi. stoji u tekstu neposredno i gotovo oštro u krajnjoj suprotnosti spram toga 132 λόγος. prilog za jubilarni spis za Hansa Jantzena. Θέσις je položaj u kojem nešto leži.” Ovdje se λόγος oštro razlikuje od svega nepromišljenog buljenja i osluškivanja. Jer λέγειν ni na koji način ne znači “govoriti”. Značenje riječi λέγειν ne odnosi se nužno na govor i njegove zgode. promišljanja. traži se λέγειν toga λόγος. Hoćemo li tom napomenom svu jezičnu znanost i filozofiju jezika uzdrmati u njenim temeljima i raskrinkati kao privid? Svakako. latinski subiectum. Samo mali dio toga tako predležećeg čovjek je doveo u taj položaj. planina. U skladu s time. Kad netko priča o nekom događaju. međutim. jezik. položaj temelja. kutovi. što se postavilo. Glagol λέγειν ista je riječ kao i latinsko legere. Ali što je polaganje samo? S tim pitanjem tek započinje razjašnjavanje biti onoga λέγειν kao polaganja. Γλῶσσα. može ležati pred nama. kao da bi ono općevažeće i naviknutost na to već morali biti ono istinito. dovodimo ga do ležanja... ni grčka riječ ϑέσις ne znači u prvom redu stavljati ili stavljanje. Ležanje se na grčkom kaže κεῖσϑαι. izdao Kurt Bauch). κρῖναι δὲ λόγωι. razlaganja i stoga to “polaganje” nazivaju λέγειν. Tako mišljeno ležeće Grci. U tekstu koji slijedi mislilac se upozorava na obični put smrtnika.. (naime) da pustiš oko bez pogleda i sluh pun buke da pasu i jezik. primjerice. Upozorenje pred. već obratno: Grci kazivanje razumiju iz predlaganja. U takvoj krizi počiva ono kritično. kad ukažemo na to da: λέγειν doduše znači kazivati. ali kazivanje je za Grke u bitnome polaganje. Logos. također prohodnim putom. sve ovdje i na taj način nazvano polaganje jest ono grčko λέγειν. već ono postavljeno.. Predlaganje. νωμᾶν ἄσκοπον ὄμμα καὶ ἠχήεσσαν ἀκουήν καὶ γλῶσσαν. To ovdje ne možemo opsežno razjasniti (usp. Nešto. izlaganja.. λέγειν.. Ali mi opet pitamo: što znači λέγειν? Sve ostaje veoma daleko od etimološke igrarije. koje o svemu i svačemu već ima spreman svoj sud.. ni u kom slučaju ne misle u opreci spram onoga stojećeg.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. razlikuj radije u promišljanju.. razlažemo je. izlaganje. ὑποϑέσεις. puko blebetanje. Ta riječ Grcima nikad ne znači “kazivati” kao da je proizašla iz čistoga ništa. što se spustilo i kao takvo predleži. Taj pred-ložak kao ono već predležeće. međutim. Kad netko nešto predlaže. Ne tek posječeno stablo. U Fragmentu VII mislilac se drži podalje od bespuća mišljenja i ujedno je upozoren pred drugim. istakne ili postavi natrag. ono što za matematičare već predleži: parno i neparno. a čak i to malo uvijek samo uz pomoć već predležećeg. onda riječ ϑέσις ne znači ni hipoteza (pretpostavka) u modernom smislu niti samo “puka pretpostavka”. drži istinskim putom mišljenja. već da raspravlja o prijedlogu. ὑπόϑεσις je temeljni položaj. 133 . ni u kojem slučaju ne znači odbacivanje tog puta. međutim. to je izlaganje. Kako je čudnovato da kazivanje treba biti polaganje? Kako je začudno traženje da se govor jezika predstavi kao polaganje. već je i stojeće stablo upravo nešto predležeće poput mora. međutim. Upozorenje pred običnim putom smrtnika.

iz koje se od sebe samih postavljamo tako i tako spram onoga razabranog. dokle god se ne upustimo u stvar imenovanu riječju νοεῖν. pa je tako ovisno o nama. Bit kazivanja ne određuje se iz glasovnoga znakovnog karaktera riječi. odnosi se na ono ležeće. znači: Treba: polaganje. Ali ni sada i još manje sada smijemo ono νοεῖν koje slijedi prevesti kao “mišljenje”. Knjiga je objavljena. Ono što je pred-ležeće najbliže je pri svemu. Ali mi to obično ne vidimo u njegovom prisustvu. Prije svega. Uslijed kasnije upotrebe naziva thesis. Kad u Parmenidovu izrijeku τὸ λέγειν prevodimo kao: kazivanje. Dovođenje do pojavljivanja i puštanje predležanja grčki je mišljena bit onoga λέγειν i λόγος. prinosi nam je.. Platon. pogotovo kod Kanta i u njemačkom idealizmu. Sad se tek oslobađa pogled na ono što slijedi. onda χρὴ: τὸ λέγειν. jer inače ne bi bio mislilac: da je sve predležeće dvoznačno. koji je objavio knjigu. u smislu onoga ranije razjašnjenog. pogotovo kada “razabirati” razumijemo samo u smislu koji se može načuti u iskazu: razabiramo zvuk. Ovdje navedeni odnosi toliko su teški i dalekosežni da ostaju u onome jednostavnom. λέγειν. synthesis. Nakladnik. Prijevod nas upliće u nemoguć zahtjev koji moramo postaviti Parmenidu. Ono već pred-ležeće nije. pri čemu se ostaje. Polagati znači puštanje predležanja (Vorliegenlassen). već u obome. puštanje predležanja. U receptivnom razabiranju ostajemo pasivni. da s njim nešto započinjemo. Ono bitno kod ležanja nije suprotnost spram stajanja. tj. kao nešto prisutno sad nas se može ticati. Ovdje “razabirati” znači isto što i: prihvaćati. ni u kojem slučaju ono što leži dalje iza nas u smislu onog udaljenog. S tog mjesta bit će nam teško čisto razabrati kazivanje grčke riječi. to je leksički ispravno.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Naprotiv. Ali upravo takvo pasivno prihvaćanje ono νοεῖν ne podrazumijeva. Prvi put i to mjerodavno ta dvoznačnost. Ali njihovo kazivanje kreće se u toj biti. međutim. To postavljeno je ono što je oslobođeno u njegovu stanju. onom ležećem i u stojećem. postupamo opreznije nego da izravno kažemo “misliti” i pritom podmetnemo da se ono kazano razumije samo po sebi. Ali ta bit jezika Grcima ostaje zastrta. da je prvo nužno kazivanje. izlazi na svjetlo dana u Parmenidovu izrijeku. označavaju se kao ὡς παντί φανερά 510 d: kao ono što je svakome već bjelodano. tj. Ali samim time što smo sad u prijevodu onoga νοεῖν riječ “misliti” samo zamijenili riječju “razabirati” opet nije dobiveno ništa. Oni tu 134 bit jezika nikad nisu navlastito istaknuli ili čak doveli do upitnosti. ne ono što je prouzrokovano našim djelovanjem. za Grke ono postavljeno i tamo stalno znači ono što je došlo do predležanja. koja se razlikuje od spontanosti. Ali gdje prihvaćamo ono 135 . kao što će se pokazati. naime. Zato sam prije mnogo godina na predavanjima naglasio da u tom νοεῖν kao razabiranju ujedno leži crta pred-uzimanja (Vor-nehmen) nečega. ona je tu. Prevedemo li τὸ λέγειν. međutim. a da potom mora uslijediti mišljenje. na onom čuvenom mjestu vidi ono što svaki mislilac mora svaki put iznova vidjeti. U tom νοεῖν nas se ono razabrano tiče tako da ga navlastito preduzimamo. da pozovemo u pomoć jedno Kantovo razlikovanje. međutim. u riječi thesis čujemo odmah i samo spontani čin i kretanje predočavajućeg subjekta. I tamo gdje značenje grčke ϑέσις dospijeva u blizinu onoga što nazivamo stavljanjem i postavljanjem. kao ono bitno vlada to da se oni pojavljuju dolazeći od sebe. To je ono što je prethodno pridošlo. ali ne kazuje ništa.. Stoga ih se previđa neprestance i s tvrdoglavošću kakvu je teško zamisliti. puštamo ga da predleži kao to i to. što uvriježeni prijevod zagovara jednako nepromišljeno kao i ono λέγειν kao “kazivanje”. Polaganje. prema kojoj ϑέσις ostaje u odnosu spram ležanja i predležanja. ona leži pred nama.. antithesis. Tako prevedeno νοεῖν tada. bez aktivnog zauzimanja stava spram razabranoga. dospijeva u smjer značenja razabiranja u smislu receptivnosti. Današnjem sveznadarstvu još nedostaje svaki smisao da procijeni težinu odnosa na koje smo ovdje ukazali. “razabirati” ne smijemo odmah držati potpuno primjerenim prijevodom. Prevodimo li νοεῖν kao “razabirati” (vernehmen). Tako i danas u knjižarstvu govorimo o novoobjavljenim knjigama. – VIII. Bit jezika rasvjetljava se iz odnosa onog predležećeg spram puštanja predležanja. da se ujedno pojavljuje. Kad kažemo nešto o nečemu.. te dakle ono predležeće.

kao ovo). Ovdje spomenuto puštanje predležanja sve je drugo samo ne ravnodušno. što treba razabrati? Kako ga preduzimamo? Posvećujemo mu pozornost. Odavde slutimo u kojoj mjeri χρή. obazrivi smo spram njegova predležanja. tako i posvećivanje pozornosti (naime. oboje iz svoga sklopa. 136 puštanje predležanja. To τε-τε ima povratno-odnošajno značenje i kazuje: λέγειν i νοεῖν. jer λέγειν je kao polaganje ujedno i legere. već upućuje tek u temeljne crte onoga što se potom određuje kao mišljenje. upravo onakvim kakvo jest. – IX. biva izgovoreno kroz onu Ἀλήϑεια. događa tako da sabiremo slova. Kako bismo ovo vidjeli jasnije. radovao se u srcu. Izričaj ne pretpostavlja što se zove mišljenje. Kad. međutim. kao: posvećivanje pozornosti. čitanje (lesen). Mi smo onome predležećem već posvetili pozornost. pamćenja. srodno. tj. naime νόος. sad λέγειν. λέγειν već nadilazi νοεῖν. već se jedno uklapa u drugo. tj. prolazno ostavljanje. tako i νοεῖν. Ono bitno raščlanjujemo i utvrđujemo u četiri točke: 1. Tim prijevodom ne samo da se primjerenije ističe značenje riječi λέγειν i νοεῖν. bez berbe (Lese) u smislu berbe žitarica ili vinove loze nikad ne bismo mogli pročitati riječ. nego je ujedno i jasniji. 2. 170) IX. Posvećivanje pozornosti (In-die-Acht-nehmen) se ne bavi onim čemu se posvećuje pozornost. primjerice. onim “i”. kako bi νοεῖν nešto zateklo čemu može posvetiti pozornost. Λέγειν ne prethodi onome νοεῖν samo utoliko što se prvo mora provesti. 3. On ono λέγειν ne spaja samo s onim νοεῖν pukim καὶ. zadržati u uspomeni. ostvaruju ono što se kasnije navlastito i samo na kratko vrijeme naziva ἀληϑεύειν: raskrivati i držati raskrivenim ono neskriveno. Λέγειν i νοεῖν stoga nisu jedno drugome pridodani samo u nizanju. tj. potom νοεῖν. Imenica uz νοεῖν. U pozornosti sabiremo se na ono predležeće i sabiremo ono čemu smo posvetili pozornost. pod kojim stoji sklop onoga λέγειν i νοεῖν. već izrijek glasi: τὸ λέγειν τε νοεῖν τε. U grčkom jeziku uvriježene izraze ἐν νῷ ἔχειν i χαῖρε νόῳ ne možemo prevesti kao: zadržavati u umu i kao: radovao se u umu. Jezik izrijeka tada je također nadasve brižljiv. Kroz prijevod postaje jasno zašto i na koji način λέγειν prethodi onome νοεῖν i stoga se navodi prvo. Sklopom onoga λέγειν i νοεῖν tek se najavljuje ono što se zove mišljenje. kako leži. Odnos između onoga λέγειν i νοεῖν nije međusobno nakalemljivanje inače stranih stvari i načina odnošenja. Ono čemu se posvećuje pozornost ostavlja se. kao ono). νοεῖν stalno ostaje neko λέγειν. νοῦς. pak. kako bi se pojavilo onakvo kakvo samo po sebi predleži. Zastrta bit onoga λέγειν i νοεῖν počiva u tome da oni odgovaraju onom neskrivenom u njegovoj neskrivenosti. već: χαῖρε νόῳ. Puštanje predležanja mora nam prvo donijeti nešto čemu se potom kao predležećem može posvetiti pozornost. Λέγειν je neizgovoreno prislonjeno uz νοεῖν. Νοεῖν je posvećivanje pozornosti nečemu. Odnos je sklop i to onoga što je svagda samo od sebe jedno drugome okrenuto. ἐν νῷ ἔχειν. tad smo u onome λέγειν već pri tome da ono predležeće držimo u pozornosti. Pod time se obično razumije samo da shvaćamo i prolazimo neko pismo i ono napisano. Λέγειν. ma koliko oštro promatrali pisane znakove. spomena. Štoviše. Kako λέγειν. Kad onome predležećem posvetimo pozornost. bio bi potreban prijevod čitava uvoda u ono što se običava nazivati Parme137 . (prelazak str. puštamo da more leži pred nama. Taj prijevod ne samo da je primjereniji stvari. izvorno znači gotovo isto ono što smo ranije razjasnili kao temeljno značenje misli (Gedanc). To se. “Posvećivanje pozornosti” je: zadržavati u pozornosti. puštanje predležanja i posvećivanje pozornosti idu jedno za drugim i ulaze jedno u drugo i to naizmjence. Riječ λέγειν prevodimo kao: puštanje predležanja. Moguće ograničavanje mišljenja na njegov logikom utvrđen pojam ovdje se tek priprema. ukoliko ujedno sabire i kao sabrano pohranjuje ono čemu νοεῖν posvećuje pozornost. Na što? Na što drugo nego na njega samog. U skladu s time τὸ λέγειν τε νοεῖν τε prevodimo kao: kako puštanje predležanja (naime. pak. samo od sebe se razvija u νοεῖν. Obrnuto. Bez tog sabiranja. već će se čitav izrijek odatle tek moći čuti u onome što izriče.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. νοεῖν.

Stoga se bit mišljenja ne može dostatno odrediti ni kroz λέγειν. Pozornost. Mišljenje prema tome nije hvatanje. Ako još točnije nego dosad osluhnemo što λέγειν i νοεῖν kazuju u prijevodu. uzeto za sebe. ni kroz νοεῖν. Misli li ono stoga netočno ili neoštro? Ne i naprotiv: ono misli primjereno stvari. ujedno. Ograničavanje koje kasnije slijedi. objašnjavaju iz svog pojma ratia. Mišljenje nije po-imanje. Od tog skrivenog pitanja filozofija se najviše udaljava kad misli da mišljenje mora započinjati dvojenjem. On glasi: καὶ δὴ καὶ τὸ πάλαι τε καὶ νῦν καὶ ἀεὶ ζητούμενον καὶ ἀεὶ ἀπορούμενον τί τὸ ὄν. dakle. koje se ovdje kreće prema biti. Ono. ne postiže. misli bez pojmova. Jer sad srednjovjekovna i novovjekovna filozofija grčku bit od λέγειν i νοεῖν. Mišljenje će postati λέγειν onoga λόγος u smislu iskaza. mišljenje koje se razvija još se ne zatvara u granice koje ga ograničavaju. To objašnjenje. određeno je onim λέγειν. razlaže kritiku čistog uma na putu logike i dijalektike. međutim. Kasnije ćemo svakako ići tim putovima. S pojavom vladavine ratia obrću se svi odnosi. To znači dvije stvari. uključujući Aristotela. O njemu se radi u logici. S druge strane νοεῖν ostaje sadržano u tom λέγειν. nidovom “poučnom pjesmom”. Spoj onoga λέγειν i νοεῖν kao iskaza i kao uma dolazi u onome što Rimljani nazivaju ratio. Mišljenje se pojavljuje kao ono racionalno. vrste da ne počiva u sebi samom. Sklop onoga λέγειν i νοεῖν takve je. U najranije doba svoga bitnog razvitka mišljenje još ne poznaje pojam. već zatamnjuje. Ali to ne znači da je filozofija nakon Grčke pogrešna i put zablude. nestaje izvorna bit onoga λέγειν i νοεῖν. Ali cjelokupno veliko mišljenje grčkih mislilaca. Njegova začudnost ne smije se ni najmanje ublažavati. Mišljenje će ujedno postati νοεῖν u smislu razabiranja umom. a pritom se prečuje da on neprestance zahtijeva da 139 . niti posezanje za onim predležećim. Ratio postaje um. prosijava u onome na što upućuje kraj predavanja.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Ono uopće zatvara svaki put u grčko mišljenje. Štoviše.. Puštanje predležanja i posvećivanje pozornosti u sebi upućuju na ono što ih se tiče i što ih time tek potpuno određuje. i za Aristotela ostaje vječitim pitanjem. – IX. dakako. od λόγος i νοῦς.. Ono νοεῖν. spada u sabranost. U ratiu. dakako. koje. Sklop toga λέγειν i νοεῖν je temeljna crta mišljenja. kao gubitak i manjak. u koju se ono predležeće kao takvo sklanja. ne slovi. To je put u ono što je dostojno pitanja. νοεῖν. Posvećivanje nije posezanje. pronaći ćemo nešto neobično. “I tako. Ostanemo li umje138 sto toga oprezni. vodi prema spomenutom. kako od davnina. međutim. nego kao jedini dobitak koji mišljenje ima ponuditi kada se njegov rad odvija kao rad pojma. ako se sad ponovno citira taj Aristotelov iskaz. To znači jedino da filozofija unatoč svoj logici i dijalektici ne dospijeva do razlaganja pitanja: “Što se zove mišljenje?”. To ujedno kazuje: mišljenje ostaje na svome putu. 4. Ratio potječe od glagola reor. postavljajući ograde razvitku njegove biti. već puštanje onom predležećem da dođe. Što je biće u svom bitku.?” Ništa se. a time takvo da ne nudi izlaze (ovo): što je biće. Kritika čistog uma. ali ni kroz zajedničko uzimanje jednog i drugog kao sklopa. Ono predležeće u onome λέγειν i νοεῖν ne ob-rađuje se zahvatima. posvećivanje pozornosti.. Na kraju knjige o “Kantu i problemu metafizike” (1929) upućuje se na jedan odavna zaboravljen iskaz iz Aristotelove rasprave o metafizici. uzeto za sebe. kad u njihovom sklopu tražimo prvo pojavljivanje bitnih crta mišljenja. Prvo: νοεῖν se razvija od onoga λέγειν. međutim. međutim. Prvo moramo promisliti nešto drugo. Oba određenja mišljenja spojit će se i iz tog spoja odrediti ono što će se nadalje u zapadno-europskoj predaji zvati mišljenjem. Razlog tomu nipošto nije taj što mišljenje tu još nije razvijeno. premda nije navlastito razjašnjeno.. to je: izložiti nešto kao nešto: λέγειν. pazit ćemo da ono što je kazano u izrijeku ne prihvatimo odmah kao šturu definiciju mišljenja. niti napad na njega. Kantovo glavno djelo. Razjašnjavanje zatamnjuje bitno podrijetlo mišljenja. koju mu posvećuje. tako i sada i zauvijek ostaje nešto traženo. Reor znači: uzeti nešto kao nešto. više ne razjašnjava.

ἐς. dobili bismo najraznovrsnije i najčudesnije obavijesti. S ἐόν imenovano je ono na što se odnosi puštanje predležanja i posvećivanje pozornosti. “jest”. Ali odakle je ta bit sa svoje strane određena? Odakle drugdje. sâmo sebi priječi put u početak. Ona glasi: ἐόν. negoli od onog na što se odnose λέγειν i νοεῖν. 173) X. To je imenovano u sljedećoj riječi. Nitko razborit neće poreći poticaje koji su krenuli od Kierkegaarda u pogledu ponovnog uvažavanja onog “egzistencijalnog”. na more. Odsutnost člana upravo još povećava začudnost. dok se naše predočavanje i mnijenje pritom kreće u onom neupitnom. koja će sve sastaviti u sigurnost koja se može nadzirati. a time i u temeljnu crtu zapadnog mišljenja. htjeli provjeriti što svatko sebi predočava svaki put kad čuje ili izgovara riječ “bivstvujuće”. Kierkegaard nema ni najmanji odnos spram pitanja o biti bitka. bivstvujuće. boga. ali stoga upravo ostaju podčinjeni sustavu. moramo obratiti pozornost na druge stvari: izlaganje grčkog mišljenja sa stajališta novovjekovnoga pojmovnog mišljenja ne samo da ostaje njemu neprimjereno već sprečava da nas ono što je u grčkom mišljenju dostojno pitanja oslovi i time drži u sve višem zahtjevu pitanja. To se vidi već u prijevodima: χρὴ: τὸ λέγειν τε νοεῖν τε.. Riječ ἐόν ne prevodimo kao “biće” (das Seiende). se krene na put onoga što je dostojno pitanja. U svako doba smo u stanju da bilo kakvim napucima neposredno pokažemo što znači riječ “bivstvujuće”. Napuci su ispravni. narodnu skupštinu. – X. Gdje se. koji nam imenuje ono što se tako uopćeno razumije pod “bivstvujućim”. prvo valja vidjeti da naše današnje predočavanje. koji ni u čemu ne zaostaje za onim srednjovjekovne skolastike. međutim. Štoviše. konja. prevodimo sada: “Treba: puštanje predležanja. Na vlast dolazi sustavno i sustavotvorno predočavanje kroz pojmove. Možda spomenuti kaos ovdje ima čak i svoj korijen. brod.. I prijevodnu riječ “bivstvujuće” razumijemo bez ikakve poteškoće. Pritom bismo trebali pogledati u lice jednoj neobičnoj zbrci i vjerojatno priznati da se ono često spominjano kaotično današnjeg stanja svijeta već kreće tako neupadljivim područjima kakvim se čini da je područje značenja te riječi. Ali još je zagonetnije da se ipak razumijemo. Sve je svedeno na jedan nazivnik. No. tako i posvećivanje pozornosti. nešto takvo ne događa. Ἐόν. 141 . kao da se radi o zahtjevu za pozornost u svakom predočavanju. Kasnije riječ glasi samo još ὄν.” 140 Ali λέγειν i νοεῖν nisu potrebni samo uopće i u općenitom smislu. Stoga je potrebno osiguranje. Pojam i sustav grčkom su mišljenju na jednak način strani. nebo. natjecanje. Ono se tada pokazuje kao nesigurno. međutim. bar dotle. Stoga ono ostaje iz temelja druge vrste negoli noviji način mišljenja Kierkegaarda i Nietzschea. međutim. jest sustav. a s druge u subjektivitetu njemačkog idealizma. ono dostojno pitanja postaje samo upitnim. Izdržavanje u takvom pitanju mislioca Aristotela ponorom razdvaja od svega aristotelizma. To osiguravajuće sastavljanje. ἔστιν. σύοτημα. taj je prijevod opet leksički toliko točan kao i prijevod onoga λέγειν riječju “kazivati”.. ne smijemo ni propustiti prizvati u svijest zašto je i na koji način upravo grčko mišljenje bitno pripremilo i čak moralo preporučiti izobrazbu mišljenja u smislu pojmovnog predočavanja. Kad bismo. izrijek tek vodi u proplamsaj biti mišljenja. Na našem sadašnjem putu. Pokazujemo na planinu. ali taj glas ε imenuje upravo osnovu riječi: ἐ. koje prijeti da se raspadne. šumu. prosječnom i običnom.. koji doduše navlastito misle protiv sustava. jer nema člana. (prelazak str. međutim. Kierkegaard kroz posredovanje Hegelove metafizike filozofski posvuda ostaje s jedne strane zatočen u dogmatskom aristotelizmu. izražen u običnom prijevodu. dokle god se fiksira na sâmo sebe. trebao kazivati: nužno je da mislimo. Tome nasuprot. est. kao da bi izrijek. krhko i lomljivo.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Mi ovdje. koji poput svakog sljedbeništva ono što je dostojno pitanja iskrivljava u odlučeni odgovor. Prevodi se sa “bivstvujuće” (Seiendes). Glas ε nestaje.

postaje izlišno u jednakoj mjeri kao i νοεῖν koje za njim slijedi. je li “biti” prije subjekt. a na svojim putovanjima promatraju more. objekt za ono λέγειν i νοεῖν? Je li ἐὸν ἔμμεναι. “Treba: puštanje predležanja.. koji to nije? Vjerojatno ne.” O čemu govorimo. Vjerojatno to što imenuju pripada zajedno. Jer izrijek svojom prvom riječju χρή kazuje: “Treba. a da još nismo u stanju primjereno misliti ono što je tim riječima imenovano.. puštanje predležanja. uključujući ih i upućujući u temeljne crte mišljenja. “Bivstvujuće” i “biti” gotovo da su prazne riječi. bivstvujuće može biti. čemu grčki izrijek.. ili iz ohlađena i odumrla načina na koji se poput duhova provlače kroz svaki filozofirajući govor i pisanje. koji kazuje: Treba puštanje predležanja. Promatraju sami sebe u bojnom natjecanju. Ali neka onda netko još razumije.. 143 . sam Parmenid nam načinom svog kazivanja daje mig. tamo gdje se imenuju u naglašenom smislu. Naposljetku. o kojima očito ovisi sve? 142 One glase: ἐόν: ἔμμεναι. od bića ili od bitka ili od jednog i drugog ili od nijednog od njih? Nije li ἐὸν ἔμμεναι samo. onoga “bivstvujućeg” i “biti”. S jedne strane. riječi “bivstvujuće” i “biti” ne kazuju ništa opipljivo. Posljednju riječ u izrijeku ima ona riječ koju on posljednju izriče: ἐὸν ἔμμεναι.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Moramo čak osobito obratiti pažnju na vrstu te supripadnosti. Jer smrtnici sami od sebe i stalno opažaju ono predležeće. da li iz onoga što oni imenuju. Ali ti se nazivi. ako Parmenidov izrijek uopće hoćemo čuti na primjeren način. kako bi nam se moglo učiniti.. Oni o tome ništa i ne znaju. da bismo u tom smjeru uopće mogli pitati.” Ali zašto se i na koji način puštanje predležanja i posvećivanje pozornosti odnose spram onoga ἐὸν ἔμμεναι. u sklop onoga λέγειν i νοεῖν. Promatraju znakove neba i paze na božje migove. kad sada upotrebljavamo te termine? Ophodimo se s njima kao sa šupljim orasima. Uz to. Tko ili što treba taj odnos onoga λέγειν i νοεῖν spram toga ἐὸν ἔμμεναι? Treba li “bivstvujuće”. koji na njega obraćaju pažnju. a da ne budu ljudi. opet izdvajaju kao strana tijela u jeziku. Na svojim pohodima promatraju planinu. oko tih termina puše leden vjetar. međutim. Ali izrijek ne završava riječju ἐόν. spram onoga “biti”? Treba odnosa spram toga. Λέγειν. isprva čujemo samo to da se λέγειν i νοεῖν sa svoje strane odnose na ono ἐόν: ἔμμεναι. Sve to žalosti onoga koji si ništa ne umišlja i ne da se zbuniti vikom o bitku i egzistenciji. – X. koji poziva u mišljenje. Infinitiv ἔμμεναι je kao i ἔσμεναι stariji oblik za εἶναι i znači: biti. bivstvujuće. je li “bivstvujuće”. bivstvujuće. čini se. Obraćaju pozornost jedni na druge na gozbama i u narodnoj skupštini. Jer “bivstvujuće” i “biti” već su jezično samo različiti oblici iste riječi. tim nestalnim i praznim terminima “bivstvujuće” i “biti” trebali bismo osporiti prijevod Parmenidova izrijeka i to prijevod njegovih zaključnih riječi. koji nam pomaže da sagledamo vrstu supripadnosti onoga ἐόν i ἔμμεναι. Jesu li λέγειν i νοεῖν slučajno dospjeli do tog predmeta.. To je takoreći predmet njihova odnosa. Izrijek nam treba reći što je ono što smrtnike zove u mišljenje. Oni ne potrebuju tek neki poseban nagovor na λέγειν i νοεῖν. Supripadnost tih dviju riječi možemo istaknuti i označiti. spram “bivstvujućega“. Tim bijednim sredstvima. koji tek sve λέγειν i νοεῖν privlači k sebi i stavlja u odnos prema sebi i to nužno? Ali govor o “objektu” i “subjektu” ovdje je samo najgrublja pripomoć u nuždi. Puštanje predležanja i obraćanje pažnje na ἐόν. naime time što se pojavljuju takva bića poput ljudi. Imenuju. Ne zna se točno odakle on potječe. tako i posvećivanje pozornosti: ἐόν. Izrijek ipak govori i kazuje: χρή. Oni ometaju dobro zvučeći i jednostavni tijek neizvještačenog kazivanja. posjedujemo još i historijsko znanje o tome da filozofija od davnina tim riječima imenuje temu s kojom se muči. treba li “biti” puštanje predležanja i posvećivanje pozornosti? Ta. moramo ipak prvo razjasniti što znače grčke riječi ἐόν i ἔμμεναι. Već je dosta dugo u optjecaju govor da biće jest “po sebi”. Treba puštanje predležanja. istu stvar. te tako i posvećivanje pozornosti: bivstvujuće: biti. čini se samo od sebe. S druge strane. one su najviši nazivi filozofije. kojom označavamo odnos što sada izranja izdaleka? Da bismo to razjasnili. onog predležećeg. Je li takav govor također “po sebi”? Ili on zajedno sa svojim mišljenim stoji pod pozivom? Polazi li poziv. U izrijeku. Srećom. Nalazimo se u neobičnom položaju.

venjenje. nešto takvo postalo moguće. ukoliko se. Po jezičnom obliku ono ima karakter imenice. zašto su participi dvoznačni? Jer sudjeluju u dvjema vrstama značenja? Ne. Cvatuće. Prema zvučanju riječi tako se kazuje samo dvaput isto. a bitak bitstvuje kao bitak bivstvujućega. sudjeluju. međutim. nije još jedan particip uz mnoge druge. Ista riječ ἐόν morala bi na prvom i na drugom mjestu kazivati nešto različito. “cvatuće” se upotrebljava u nominalnom značenju. kao ni u verbalnom značenju riječi „biti“. Ne misli se tu svagda na ono što upravo cvate ili vene. za razliku od “venućeg”. koje cvate. tj. Riječ “cvatuće”. posebice polazeći od sada razloženog izrijeka. kako se čini. ta jezična upotreba utemeljena tako dobro kako uopće nešto može biti utemeljeno. naime u dvama značenjima. ὄν. Particip. svrstava među ostale participe. ens. međutim. Na prvi pogled.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Njihova istra145 . doduše. Tako shvaćeno. nego ti su termini participi jer im kazivanje ostaje u odnosu spram nečega što je u sebi dvojno. kao da se radi samo o tome da se riječ ἐόν. Ono na što se on u osnovi. koje se jezičnogramatički kroz riječi ἐόν. Što proizlazi iz svega toga? Particip ἐόν. Njegov doseg podliježe. da umjesto ἔμμεναι kažemo također ἐόν. koje same od sebe proizlaze iz onoga što slijedi. bivstvujuće. stablo jabuke. Cvatuće u nominalnom značenju imenuje nešto bivstvujuće. Ako sada spomenutu jezičnu upotrebu. uvijek ostaje apstraktan. odnosi na ružu. potrebno je jedno gramatičko promišljanje. on će glasiti: χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τ᾽ ἐὸν ἐόν. tekuće kazuje: nešto tekuće i teći. Rimski gramatičari starog vijeka preuzeli su nazive za različite oblike riječi od grčkih gramatičara. Jedno značenje jest to u odnosu spram drugoga i obrnuto. zvučeće. To se uči u školi. utoliko što naprosto postoje riječi tog jezičnog oblika. nije li svaka riječ višeznačna? Nedvojbeno. Govori li riječ u tom pogledu. Riječ “bivstvujuće” prema svojom obliku zvuči i govori poput riječi “cvatuće”. boleće korektni. “Cvatuće” sad znači: cvatući i tako se upotrebljava u verbalnom značenju. “boleće” itd. na nastavi jezika. Riječ “cvatuće” može značiti: ono dotično nešto što cvate. premda neizgovoreno. To uvrštavanje je. “Cvatuće” svagda imenuje nešto što cvate i misli ga uvijek za sebe kao ono čemu cvatnja pristoji i pripada. Ali o tome se ne razmišlja. Da bismo to pojasnili. odnosi ono je dvojstvo. jedna te ista riječ ἐόν mora imati dvojako značenje. a da ga navlastito ne izgovaraju. umetnemo u izrijek. ostanemo li pri gramatici. tekuće. već je bitno da ta dva značenja ukazuju jedno na drugo. Ali nije bitno da su samo dva umjesto da ih je tri ili četiri. primjerice. Cvatuće u verbalnom značenju imenuje “cvatući-biti”. nomena. u venjenju. ovdje gotovo poput vlastita imena govori za ono što je imenovano. To dvojstvo pored sebe nema nijednu vrstu s kojom bi se moglo usporediti. Cvatuće može. ispravno. međutim. To i jest slučaj. dakako. koja je u pitanju. Dvoznačnost participa počiva u dvojnosti onog što imenuju neizgovoreno. to kazuje: nešto cvatuće i cvasti. 144 Participi ujedno sudjeluju u nominalnom i u verbalnom značenju. to da je pritom naravno mišljeno nešto bivstvujuće uopće ne dolazi do izražaja u nominalnom značenju riječi „nešto cvatuće“. Ali. a time se tek ne kazuje ništa. Doduše. Istina je upravo suprotna. uvrsti među participe. “sjajeće”. Moglo bi se pomisliti da su participi poput cvatuće. bivstvujuće štoviše particip koji u sebi sabire sve moguće druge participe. Štoviše. Ali sada i ovdje nije više dovoljna napomena da su participi dvoznačni. “mirujuće”. to je začudno. Riječi tog oblika gramatika odavna naziva participima. naime. ens. dok particip ἐόν. Ali. na drugim mjestima za ἔμμεναι. εἶναι često upotrebljava i riječ ἐόν. – X. Naziv “participium” je gramatički naziv. ona je dvoznačna i to u određenom i odlikovnom smislu. U stvari je. bivstvujuće. Sukladno njemu bivstvujuće bitstvuje u bitku. onda imenuje ono što je u cvatu. značiti i: u cvatnji. bokor ruža. Parmenid. Ali to dvojno sa svoje strane počiva u iznimnom dvojstvu koje se krije u riječi ἐόν. već je ἐόν. Oni participiraju. već: cvatenje. u kojem su svi ostali ukorijenjeni i srasli (concrescere) i iz kojeg izrastaju. a na taj način onda i “bivstvujuće” kazuje: bivstvujuće i biti. onaj je kroz koji progovara osobito i stoga iznimno dvojstvo. ogradama. bivstvujuće. riječ ἐόν nije višeznačna slučajno i u neodređenom smislu. “bivstvujuće”. Samo. Kako bi.

Drugi dio

Predavanja u ljetnom semestru 1952. – X.

živanja oslanjaju se na one oznake jezika, koje su proizišle iz logičkih razmatranja o grčkom λόγος i λεκτόν. Ta logička razmatranja svode se opet na filozofiju Aristotela i Platona. Tako, primjerice, za nas uvriježena razlika između imenice i glagola, substantivum i verbum, ne potječe iz gramatike. Ne potječe ona ni iz udžbenika za logiku. Na svjetlo dana ona prvi put promišljeno i s mukom izlazi u jednom od najdubljih razgovora, što nam ga je Platon ostavio pod naslovom “Sofist”. Latinski naziv participium je prijevod grčkog μετοχή. Sudjelovanje nečeg u nečemu kaže se μετέχειν. U Platonovu mišljenju ta riječ je temeljna riječ. Ona imenuje sudjelovanje dotično bivstvujućega u onome kroz što ono, primjerice stol, kao to biće pokazuje svoje lice i izgled, grčki εἶδος ili ἰδέα. U takvom izgledu ono prisustvuje, ono jest. Ideja prema Platonu čini bitak bića. Ideja je lice kroz koje svaki put nešto pokazuje svoj izgled, gleda nas i tako se pojavljuje, primjerice, kao stol. Iz tog izgleda ono nas gleda. Sad Platon odnos dotično bivstvujućega spram svoje ideje označava kao μέϑεξις, sudjelovanje. U tom sudjelovanju jednoga, naime, bića, u drugome, naime u bitku, već je, međutim, pretpostavljeno da uopće ima dvojstva bivstvujućega i bitka. Μέϑεξις, sudjelovanje bića u bitku, počiva u onome što gramatički imenuje μετοχή, particip ἐόν, ὄν. U ranije navedenom Aristotelovom iskazu čuli smo da vječito pitanje mišljenja glasi: τί τὸ ὄν, što je biće u svom bitku? Borba oko odgovaranja na to jedino pitanje temeljna je crta povijesti filozofije. Zapadno-europsko mišljenje sukladno vodećem pitanju τί τὸ ὄν, što je biće u svom bitku? polazi od bića i ide prema bitku. Mišljenje prelazi od onoga k ovom. Sukladno vodećem pitanju mišljenje svagda nadilazi biće, transcendira ga u smjeru njegova bitka, ne da bi biće ostavilo za sobom i napustilo ga, već da bi biće kroz to nadilaženje, transcendenciju, predočilo u onome što ono kao biće jest. Ono predležeće od sebe, biće, za Grke je ono što od sebe uzlazi (Φύσις) i može se stoga nazvati “fizičkim”. Riječ je ovdje shvaćena tako široko da njoj pripadaju i ono psihičko i duhovno. Vodeće pitanje, što jest biće, fizičko u najširem smislu, prelazi preko bića. “Prijeći od jednoga k drugom” na grčkom se kaže μετά. Mišljenje u
146

smislu pitanja τί τὸ ὄν; što je biće u pogledu svoga bitka? tako pod nazivom metafizika dospijeva na čudesan put. Tematsko područje zapadne metafizike označava onu μέϑεξις, sudjelovanje bića u bitku i to u smislu pitanja kako biće, koje na taj način sudjeluje, valja odrediti polazeći od bitka. To područje metafizike zasniva se na onome što se jednom riječju izriče kroz onu μετοχή, kroz jedinstveni particip ἐόν: u dvojstvu bivstvujućega i bitka. Da bi, međutim, metafizičko mišljenje svoje područje uopće moglo samo i vidjeti i unutar njega pokušati prve korake – χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τ᾽ ἐὸν ἐόν. “treba puštanje predležanja, te tako i posvećivanje pozornosti: bivstvujuće bivstvujući.” Dvojstvo bivstvujućega i bitka na svoj način mora prvo bjelodano predležati, mora mu se posvetiti pozornost i biti pohranjeno, kako bi u smislu sudjelovanja jednoga, bića, u drugome, bitku, moglo biti predočeno i raspravljeno. Koji poziv progovara kroz Parmenidov izrijek? Pusti da ἐὸν ἔμμεναι predleži i posveti mu pozornost, bivstvujuće bivstvujući. Govoreno sa stajališta kasnije gramatike i stoga izvana, Parmenidov izrijek kazuje: posveti pozornost onome ἐόν kao participium i pritom pazi na ono ἔμμεναι u tome ἐόν, na bitak bića. Dvojstvo bivstvujućega i bitka samo se, međutim, kao to dvojstvo u svojoj biti i prema svom podrijetlu dalje ne promišlja i ne propitkuje. Dvojstvo izlazi na vidjelo samo utoliko što se onome ἔμμεναι toga ἐόν, bitku bića, može posvetiti pozornost. Tako je u području tog dvojstva izašlo na vidjelo što sve ovdje ostaje da bude propitano: što je biće u svome bitku? Stil cjelokupne zapadno-europske filozofije – nema nikakve druge, ni kineske, ni indijske – određen je dvojstvom “bivstvujuće – bivstvujući”. Njen postupak u području dvojstva mjerodavno je obilježen izlaganjem koje je tom dvojstvu dao Platon. To da se ono pojavljuje kao sudjelovanje, ni na koji način nije samorazumljivo. Da bi uopće moglo doći do zapadno-europske metafizike, da bi mišljenje kao meta-fizičko smrtnicima uopće postalo usudom i poviješću, prije svega jedan poziv mora zvati u ono λέγειν τε νοεῖν τ᾽ ἐὸν ἔμμεναι.
147

Drugi dio

Predavanja u ljetnom semestru 1952. – XI.

Što se, prema tome, zove “mišljenje”, ukoliko ono slijedi taj poziv? Mišljenje znači: pustiti da predleži, te tako i posvetiti pozornost: bivstvujuće bivstvujući. Tako sklopljeno mišljenje prožima temelj metafizike, naime dvojstvo bivstvujućega i bitka. Takvo mišljenje na tom temelju razvija svoje dotične stavove i određuje temeljne stavove metafizike. Priskrbljuje li nam time izrijek ipak odgovor na pitanje što valja razumjeti pod mišljenjem? Ne. Ako ga pravilno čujemo, on nam pomaže samo da dospijemo u pitanje. Izrijek doduše kazuje što treba, naime ono neznatno i jednostavno: λέγειν τε νοεῖν τ᾽ ἐὸν ἔμμεναι. Primjeren prijevod izrijeka mora prema tome glasiti: “Treba puštanje predležanja, tako i posvećivanje pozornosti: bivstvujuće bivstvujući.” Time doduše postaje razvidno kako valja razumjeti odnos infinitiva ἔμμεναι spram participa ἐόν. Samo, dospijeva li na taj način već nužna jasnoća u to što kazuju “bivstvujuće”, “bivstvujući” i “biti”? Očito ne. No termini “bivstvujuće” i “biti” odavna igraju ulogu mjerodavnih naziva u pojmovnom jeziku filozofije. Često spominjana philosophia perennis, koja bi trebala potrajati u vjeke vjekova, morala bi se slomiti u svojim temeljima, ukoliko bi bila lišena jezika tih naziva. Zastanemo li na trenutak i pokušamo neposredno, točno i bez pretvaranja predočiti ono što iskazuju termini “bivstvujuće” i “biti”, onda nam pri takvoj provjeri nedostaje svaki oslonac. Sve predočavanje raspršit će se u neodređenost. Doduše, nikad u potpunosti, jer se još uvijek tamno i zbrkano čuje prizvuk onoga što se obraća našem mnijenju i iskazivanju. Da je drukčije, mi nikad ni na koji način ne bismo mogli razumjeti ono što trenutno i dalje stalno mnijemo: “Ovo ljeto je vruće.” Izuzmimo još jednom i jedanput više mislivost onog nezamjetljivog “jest”. Što bi bilo s našim boravkom na svijetu, kad bi nam to izrecivo i stalno izricano “jest” ostalo uskraćeno? Ali, da bismo pojasnili što kazuje “biti”, dovoljno je da ukažemo na nešto bivstvujuće, na brdo koje leži pred nama, na kuću koja leži pred nama, na stablo koje stoji pred nama. Kamo upućujemo kad takve naputke uzimamo kao pomoć? Naravno, na nešto bivstvujuće;
148

ali strogo uzeto upućivanje će završiti kod brda, kod kuće, kod stabla. Pritom smatramo odlučenim upravo ono o čemu tek valja pitati. Ta, ne pitamo o bivstvujućem kao brdu, kao kući, kao stablu, svejedno hoćemo li se uspeti na brdo, nastaniti kuću ili zasaditi stablo. Pitamo o brdu, o kući, o stablu kao o nečem svagda bivstvujućem, kako bismo to promislili: ono bivstvujuće na brdu, ono bivstvujuće na kući, ono bivstvujuće na stablu. Zamjetit ćemo, međutim, odmah da ono bivstvujuće nije negdje prislonjeno uz brdo, ili zalijepljeno za kuću, ili obješeno o stablo. Tako zamjećujemo ono dostojno pitanja, što je imenovano “bivstvujućim”. Stoga ćemo pitati još više pitajući. Puštamo bivstvujuće da kao bivstvujuće predleži i pazimo na ono “bivstvujući” bivstvujućega. Dokle god nam se, međutim, ono što kazuju riječi ἐόν i ἔμμεναι raspršuje u neodređenim terminima “bivstvujuće” i “biti”, dotle ne možemo čuti izrijek. Jer ti termini ni u kojem slučaju ne jamče da će nas prevesti k onome što kazuje grčko ἐὸν ἔμμεναι. Prijevod još nije prijevod, ako riječi ἐόν i ἔμμεναι samo zamijenimo njemačkim terminima “Seiendes” (bivstvujuće) i “sein” (biti), ili latinskim ens i esse. Što još nedostaje u dosadašnjem prijevodu riječi ἐόν s “bivstvujuće” i ἔμμεναι s “biti”. Nedostaje to da te riječi nismo pokušali izgovarati na isti način na koji se to dogodilo s riječima χρή i λέγειν i νοεῖν i s česticama τε ... τε. Što je još potrebno? To da mi sami, umjesto da grčke termine samo prenosimo u termine njemačkog jezika, sa svoje strane prijeđemo u područje grčkog jezika, u područje riječi ἐόν i ἔμμεναι, ὄν i εἶναι. Taj prelazak je težak, ne po sebi, nego samo za nas. Ali on nije nemoguć. (prelazak str. 174)

XI.
Što znači ἐὸν ἔμμεναι mišljeno grčki? U to pitanje dospijevamo sada i to na putu pitanja “Što se zove mišljenje?”. Kako to da nas pitanje o mišljenju dovodi do toga da promišljamo što Grci misle kad kažu ἐόν (bivstvujuće) i ἔμμεναι (biti)?
149

Drugi dio

Predavanja u ljetnom semestru 1952. – XI.

Pitanje “Što se zove mišljenje”? predstavilo nam se na početku puta na četiri načina. “Što se zove mišljenje?” isprva i prvo hoće reći: što znači ta riječ “mišljenje”? Čuli smo: znači pamćenje, zahvalu, spominjanje. U međuvremenu, na našem putu nismo čuli više ništa takvoga. Što se zove mišljenje? zatim hoće reći: što se prema odavna naslijeđenom nauku o mišljenju, prema logici, danas još razumije pod mišljenjem? O naucima logike doduše nije rečeno ništa podrobnije. Ipak, napomenuli smo da ime logika odgovara onome što taj nauk razumije pod mišljenjem. Mišljenje je λέγειν, λόγος u smislu iskaza, tj. suda. Suđenje slovi kao djelatnost razuma, u širem smislu uma. Razabiranje uma svodi se na ono νοεῖν. O suđenju uma, o onom λέγειν u vezi s tim νοεῖν, čuli smo kroz Parmenidov izrijek. Tu nije riječ ni o pojmu λόγος logike, ni o sudovima uma, već samo o sklopu onoga λέγειν i νοεῖν. Puštanje predležanja i posvećivanje pozornosti izlaze na vidjelo isprva samo kao temeljna crta onoga što se kasnije naziva mišljenjem i logički promatra. Pokušaj prevođenja Parmenidova izrijeka pružio nam je tako na određen način odgovor na drugo pitanje. Prema tome mišljenje zapravo znači: puštanje predležanja, te tako i posvećivanje pozornosti... Ali, pokazalo se da time mišljenje ni na koji način nije dostatno određeno. Nedostaje još nešto u njegovu određenju i to ništa manje od glavne stvari, naime navođenje onoga na što se odnose λέγειν i νοεῖν. Tek odatle može se dostatno pitati što se zove mišljenje. Ono čime se sklop λέγειν i νοεῖν sklapa jest ἐὸν ἔμμεναι. Što to, međutim, znači, mišljeno grčki, pitanje je na kojem se zaustavljamo. Tako se naoko teško dostupno nastojanje oko primjerenog prijevoda zaključnih riječi izrijeka ἐὸν ἔμμεναι odnosi isključivo na namjeru da se do cilja dovede pitanje: što se prema predaji zapravo zove mišljenje? Predavanje je nastojalo pratiti to pitanje; naravno, ne tako da bi se taj drugi način njegova postavljanja izdvojio iz cjelokupnosti četiriju pitanja. Štoviše, drugi način postavljanja pitanja unaprijed je podređen mjerodavnom načinu na koji ostaje da se pita pitanje “što se zove mišljenje?”. On glasi: što je ono što nas upućuje u mišljenje? Naše mišljenje drži se na putanji i u prostoru predajom naslijeđena mišljenja. Njegova bit izlazi na vidjelo kroz prijevod Parmenidova
150

izrijeka. Ono određujuće za bit onoga λέγειν i νοεῖν jest, međutim, ono čime se sklapa njihov sklop. Sklapaju se vjerojatno onim što raspolaže tim λέγειν i νοεῖν, tako što oboje upućuje i vuče k onome na što se oboje odnosi. To je ἐὸν ἔμμεναι. Ono to što čini temeljnu crtu mišljenja, λέγειν i νοεῖν, upućuje u njegovu bit. To upućujuće jest ono što nas zove u mišljenje. Nastojanje oko primjerenog prijevoda zaključnih riječi izrijeka, pokušaj da čujemo što progovara u grčkim riječima ἐὸν ἔμμεναι, nije ništa manje nego pokušaj da pazimo na ono što nas zove u mišljenje. Ukoliko se trudimo oko te pažnje, pitanje “Što se zove mišljenje?” pitamo u mjerodavnom četvrtom smislu: Što je ono što zove u mišljenje, navodeći sklop onoga λέγειν i νοεῖν u odnos spram sebe? U mjeri u kojoj uzmažemo postaviti pitanje u četvrtom mjerodavnom smislu, ujedno odgovaramo na trećem mjestu navedenom načinu postavljanja pitanja: “Što se zove mišljenje?”. U trećem načinu stalo je do toga da se dospije u ono što pripada tome i što se time od nas traži, da jednom mišljenje ostvarimo primjereno njegovoj biti. Što u trećem smislu pitanja znači “mišljenje” zna netko samo onda ako je sposoban λέγειν τε νοεῖν τε. Ali mi se, što se tiče mišljenja, krećemo u prostoru predaje stare dvije i pol tisuće godina. Stoga ne smijemo misliti da bi bilo dovoljno kad bi se netko kretao samo u svijetu svojih predodžbi i njih izražavao. Jer taj svijet izražavanja prožet je naslijepo preuzetim i ne više promišljenim predodžbama i pojmovima. Kako da se to zbrkano predočavanje nazove mišljenjem, ma koliko ono izgledalo stvaralački. Uzmažemo mišljenje samo ako pitanje “Što se zove mišljenje?” najprije pokušamo razviti u spomenutom četverostrukom smislu i to polazeći od mjerodavnoga četvrtog načina. Ako se predavanje usuđuje učiniti nešto takvo, mora se ograničiti. Stoga smo mjerodavno četvrto pitanje: Što je ono što upućuje u mišljenje? doveli na put drugog pitanja: Što je mišljenje u smislu predaje? Ali mi se pritom ne raspitujemo historijski o različitim pogledima na mišljenje, koji su nastajali tijekom njegove povijesti. Štoviše, pitamo: što je ono što upućuje i navodi u temeljne crte onoga što se
151

a time prisutnost. koje se može pokazati u svome bitku. Riječ ἐόν imenuje ono što govori u svakoj riječi jezika. ako se ono iskazano ne iscrpljuje u zvučanju riječi. bitak bivstvujućega u smislu prisustva. Kant biće određuje kao predmet iskustva. τὸ ἐόν. εἶναι znače: prisustvovati. njemačkim “Seiendes” (bivstvujuće) i “sein” (biti). već prije svega u svakom sklopu riječi. U predmetu vlada sadašnjost. tj. bivstvujuće se nikad ne bi moglo pojaviti kao predmet. Ono ugledano može se stalno ukazivati samo tako da se uvijek iznova uočava. a time i predmetnosti predmetnih zaliha. Zaista je suvišno prevoditi ἐὸν ἔμμεναι na latinski i njemački. Uzimanje prirode s obzirom na zalihe njenih sila dolazi iz skrivene biti moderne tehnike. a time upravo u onome što čini žljebove jezika. Zato i samo zato što pitamo jedino o onome što zove u mišljenje. Dođe li ono ugledano do riječi. dočim riječ “prisustvovati” odmah govori jasnije: ono prisutno. Sada se može samo neposredno reći što će takav skok ugledati. koji prevodi u ono što progovara iz te riječi. da bi kao takvo bilo predmetno predočivo i proizvodivo za ono postavljanje i određivanje prirode. To prevođenje uspijeva samo u skoku i to u skoku jednog jedinog pogleda. Takav postupak zaboravlja ono odlučujuće. Ono u najboljem slučaju može dati predložak i to samo onog što se vjerojatno neprestance obnavljanim gledanjem pokazuje jasnije. Ali one su odavna prevedene latinskim riječima ens i esse. koji uočava što riječi ἐὸν ἔμμεναι kazuju. jer su od toga uzeti u odnos. prevođenje kroz skok takva pogotovo ne slijedi samo od sebe. Prema tome. koje u njemu govori i to možda tako da svoje najvlastitije ostavlja neizgovorenim? Pitanje o onome što zove u mišljenje daje nam nalog da prevedemo riječi ἐὸν ἔμμεναι. tj. koji se navlastito ne oglašavaju. grčki čuvene. Kantovu mišljenju nedostajao bi svaki prostor da iskaže makar jednu jedinu rečenicu svoje kritike čistog uma. Podsjetimo ovdje na to kako Kant na vrhuncu novovjekovnoga europskog mišljenja u svom glavnom djelu “Kritika čistog uma” određuje biće (ὄν). ovdje se ne može raspravljati. upućivanje pogleda. biće se ne bi moglo pojaviti kao ono predmetno. a imenujemo ono ugledano. njih uopće ne bi ni bilo. To prevođenje moguće je samo kao prevođenje prema onome što progovara iz tih riječi. a ἔμμεναι. Možemo li ugledati nešto što je iskazano? Zasigurno. Ali za nas je nužno da te riječi napokon prevedemo na grčki. Prisustvovanje i prisutnost znači: sadašnjost. Što je time dobiveno? Uvriježene riječi “bivstvujuće” i “biti” samo zamjenjujemo manje uvriježenim: “prisutno” i “prisustvovati”. o njegovoj predmetnosti. sadašnje. Da biće. trudimo se oko prijevoda tih riječi. O onome što spada u pripremu za skok pogledom. ne bi se moglo ni pitati o sadašnjosti predmeta. Kad ἐὸν ἔμμεναι ne bi vladalo u smislu prisustva onog prisutnoga. Ugledano se nikad ne može dokazati navođenjem razloga i proturazloga. a to znači trebani. ako sad pitajući kazujemo: riječ ἐόν imenuje prisutno. to kazivanje stalno ostaje pitajuće. čemu ono pozvano odgovara na takav način da onda zove mišljenje u smislu λέγειν onoga λόγος. kao ono objektivno objekta. nije već očito kao ono prisutno. Ona znači prebivanje-naspram. potom razvilo kao zapadno-europsko mišljenje? Što je ono pozivajuće. Kako bismo inače ikad čuli ono pozivajuće. Kad stoga izgovorimo prevođenje u ono ἐόν. motori zrakoplova ne samo da ne bi radili. ne samo u svakoj riječi. Tako će onda izgledati kao samovoljna tvrdnja. Taj privid ne može se neposredno ukloniti. To ἐόν govoreći prožima jezik i drži ga u mogućnosti kazivanja. To kazivanje odmah dospijeva u privid puke tvrdnje iz čiste samovolje. Da bitak bivstvujućega nije očit kao 153 . – XI. imenovanje nikad ne mo152 že iznuditi pogled. kao νοεῖν uma? To pozivajuće ono je na što se odnose λέγειν i νοεῖν. ako gledanje ne ostaje vezano za osjetilno oko. Skok i pogled iziskuju dugotrajnu i polaganu pripremu. Da ne vlada εἶναι. koje neprestance poduzima utvrđivanje sila koje se od nje mogu otrgnuti. To pozivajuće izrijek u svojim zaključnim riječima naziva ἐὸν ἔμμεναι. Kad ne bi već vladao bitak bivstvujućega u smislu prisustva onog prisutnoga. U pred-metu vlada prebivanje-naspram. Premda moramo priznati da nas riječ “biti” stalno raspršuje u sva moguća neodređena značenja.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Da ne vlada εἶναι (bitak) kao prisustvo. Ali ne samo to. posebice onda kad se radi o prevođenju u onu riječ koja nije bilo koja riječ među drugima.

ἐόν. kojim čovjek nikad neće ovladati. koje je već došlo do riječi. Možda se to pitanje pokaže uopće kao besmisleno.. da mu prije svega posveti pozornost. on stanuje. To što ono na taj način dovodi nije izmišljeno. Označeno prisustvo sabire se u prebivanju. za razliku od neskrivenoga prisutnog ostaje skrivena. Ali zašto grčko εἶναι i ἐόν prevodimo s an-wesen (pri-sustvovati). Ono u svojem prisustvu potječe iz takva izlaženja. Jer u grčkom εἶναι uvijek valja sumisliti i često se kaže: παρεῖναι i ἀπεῖναι. Dakako da nam već bit prisustva daje dovoljno misliti. – XI. Jer prvo moramo uopće odgovarati biti tehnike. a ne kao imenicu.. O tome ili-ili moglo bi ovisiti hoćemo li kroz govor o tehnici napokon dospjeti u odnos spram biti ili ne. Kazivanje mišljenja to neizgovoreno samo izričito dovodi u riječ. električna atomska energija nikad ne bi mogla izaći na vidjelo i na svoj način uključiti čovjeka u posvuda tehnički određen rad. već je pronađeno i to u prisustvu prisutnoga. Glagolski upotrijebljena riječ “wesen” je starovisokonjemačka riječ “wesan”. Izašlo iz neskrivenosti. riječ “wesen” (bivati) razumijemo glagolski. iz bitka bivstvujućega. To je ista riječ kao i “währen” (trajati) i znači: bleiben (ostajati). ili to ne čujemo. Riječ kazuje: prisustvo prisutnoga. Njemački prijedlog “an” (pri) izvorno znači “auf” (na) i “in” (u). Nikako time nije odlučeno pojavljuje li se u “prisustvu prisutnoga” ono na čemu se zasniva prisustvo prisutnoga. ἀπό znači: hinweg (onamo). Grci “bivati”. Kao primjer neka nam posluži gorje koje leži pred nama.. Upotrebljeno u potonjem smislu i pisano velikim početnim slovom. tj. kako bismo potom pitali je li i kako je čovjek ovladao tehnikom ili nije.. Tako bi valjda nešto moglo ovisiti o tome čujemo li što kazuje mjerodavna riječ zapadno-europskog mišljenja. Samo stoga mišljenje može biti probuđeno i pozvano da onom prisutnom u pogledu njegova prisustva posveti pozornost. ne u pogledu njegove geološke građe. Čak i neskrivenost i upravo ona. kuću svagda pušta da prebivaju i iz takva prebivanja među drugim 155 .Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. ona koja se katkada izričito imenuje onim παρά i ἀπό. kad bismo mislili da bitak bivstvujućega samo i za sva vremena znači: prisustvo prisutnoga. Ono παρά znači: herbei (ovamo). Dogodi li se to – događa se u mišljenju grčkih mislilaca od Parmenida do Aristotela – time još ni u kojem slučaju nije zajamčeno da takvo mišljenje u riječ već uvodi prisustvo prisutnoga u svakom pogledu i u svoj mogućnoj jasnoći. Ali to izlaženje iz neskrivenosti kao ulaženje u ono neskriveno ne ističe se izričito u prisustvu onoga prisutnog. prisustvo prisutnoga. Stoga bismo zapali u zabludu. također i upravo onda kad gorje stoji tako kako se rasprostire i uzdiže. kojem u najboljem slučaju može služiti. u kojoj se odigrava ono izlaženje i ulaženje. pri-sustvo u sukobu s od-sustvom. koje gorje. Za njih u “trajati” i “bivati” prevladava sasvim drukčija crta. Grčko mišljenje stanuje još prije svog početka u vladavini onoga ἐόν kao prisustva prisutnoga. Njegovo prisustvo je izlazeće ulaženje u ono neskriveno unutar neskrivenosti. Wesan pripada osnovi staroindijskog vásati. Udaljena priprema za to je pokušaj da pitajući pazimo na to što kazuje riječ ἐόν. Bivanje je ovamo. Ono što je njome iskazano. Ono nastanjeno zove se kućanstvo (Hauswesen). Sada obraćamo pažnju na prisutno gorje. prisustvo imenuje nešto prisutno. Prva služba sastoji se ovdje u tome da čovjek promisli bitak bivstvujućega. Ali odakle i kuda prisustvuje prisustvo. tj. 154 Sve što ikada na ikoji način jest ne prisustvuje na jednak način. more. ne u pogledu njegova zemljopisnog položaja. on prebiva. u prvom redu ne predočavaju kao puko trajanje. Glagol “wesan” kazuje: ostajuće prebivanje. ono prisutno je već i ušlo u ono već neskriveno: gorje leži u krajoliku. već samo u pogledu njegova prisustva. Kažemo li prisustvovati (anwesen). I gorje je nekretnina svoje vrste. seosko imanje s njegovim nekretninama. Prisustvu pripada to da zadržava te crte i samo tako dopušta da se ono prisutno pojavi. već govori u jeziku.. prije nego što mišljenje obrati pažnju na njega i nazove ga njegovim vlastitim imenom. A niti o tome nismo dostatno pitali što bi prisustvo prisutnoga moglo kazivati po svom grčkom smislu. “trajati”. Ipak mi sada pokušavamo istaknuti bar nekoliko temeljnih crta prisustva prisutnoga. jer bit tehnike potječe iz prisustva prisutnoga. tj. Ono prisutno je izašlo iz neskrivenosti.

Prisustvo zahtijeva neskrivenost i jest izlaženje iz nje. Παρά u onome εἶναι. mirovanje. ἐὸν ἔμμεναι je ono na što λέγειν τε νοεῖν τε mora ostati usmjereno. Prema izrijeku. Iz tih crta prisustva grčki su mislioci mislili ono prisutno. Pitajući više nego dosad. bez dugotrajnih priprema. njihov sklop udovoljava biti mišljenja koja se zahtijeva iz ἐὸν ἔμμεναι. zbiljskost zbiljskoga. Njihovom biti nadalje upravljaju logika i dijalektika. Ta “logika” nije disciplina. Samo ukoliko se puštanje predležanja i posvećivanje pozornosti uklapaju u to ἐὸν ἔμμεναι. ljudima. ostajući upućeni na i u ἐὸν ἔμμεναι. To znači: ἐὸν ἔμμεναι iziskuje λέγειν τε νοεῖν τε za sebe.. Sve predležanje počiva već u prisustvu. ne jer bi to mišljenje bilo još zamršenije. Njemu je prisustvo prisutnoga još manje dostojno pitanja. A prisustvo sâmo? Ono sâmo upravo je prisustvo prisutnoga. Tada imenuje ono što u Hegelovoj “Fenomenologiji duha” duh sam priprema sebi kao svoj element. spomenuta predmetnost predmeta. obraćamo li sad pozornost na ono što imenuju riječi ἐὸν ἔμμεναι. Druge crte u bitku bivstvujućega. ne znači da ono prisutno kao predmet prilazi nama. zaustavljeno pojavljivanje.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Kretanje te organizacije onoga apsolutnog jest “Logika 157 . u čemu se njegovi momenti “proširuju u formi jednostavnosti” i “organiziraju u cjelinu”. odgovaralo ono o čemu su samo oni pitali. bitka bića u cjelini. Iz toga se određuje u kojoj se mjeri sljedeće mišljenje određuje kao διαλέγεσϑαι i διανοεῖσϑαι. međutim. prisustnima predleže. Ono crte prisustva čak sve više ispušta iz vida u korist drugih. u sklop onoga λέγειν i νοεῖν. učiti mišljenje mislilaca bitno je teže. nego jer je jednostavno. ni u kojem slučaju nije nedostajanje kretanja. Posvuda ondje gdje grčko mišljenje posvećuje pozornost prisustvu prisutnoga u govor dospijevaju navedene crte prisustva: neskrivenost. u pitanju τί τὸ ὄν na upućenu putanju. već tako da je prisustvo vazda ulaženje u trenutak neskrivenosti. koji se pojavljuje u biti tehnike. naime dospijevanje u neskrivenost onoga predležećeg. Mirovanje u prisustvu prisutnoga je sabranost. Mirovanje u prebivanju. To će ostati i kad izričito istaknemo njegove crte. ipak još počivaju na temeljnoj crti prisustva. sabranost. prilazak i već pri-sustvo. Europsko mišljenje. svijetlećeg sebepokazivanja.. pojavljivanje. “Logika” se ovdje zove onto-logija apsolutnog subjektiviteta. – XI. Time ἐὸν ἔμμεναι imenuje ono što mišljenje zove u njegovu bit. kao što u svemu subjektivitetu još prosijava ὑποκείμενον. postavljeno je. prebivanje. prisustvo prisutnoga. a ako da. kao “Ono treba”. taj naziv s Hegelom zadobiva najviši smisao koji je unutar meta156 fizike uopće moguć. tj. na prisustvo prisutnoga? Možda. skrivena iznenadnost mogućeg odsustva. u smislu rastojanja može biti veoma udaljeno. “Treba”. Ali same te crte oni nikad nisu promislili. odviše jednostavno čak i za uvriježenost obična predočavanja. onda najprije tako da se oslobađamo mnijenja da bi nam to moglo uspjeti od prve. o čemu su možda čak i morali pitati. kojim se ljudska bit uklapa u jedva zapažen bitak bića. kako bi se iz sklopa jednoga i drugoga razvila nadalje mjerodavna bit mišljenja. Pripremljen u Kantovoj “transcendentalnoj logici”. Smatra se da je u redu to što svatko ne može pratiti misaone tokove moderne teorijske fizike. ovamo i onamo. Tako ἐὸν ἔμμεναι prikriveno imenuje “ono” u tome χρή. ono je kroz koje govori χρή. Zašto nije? Jer je u spomenutim crtama prisustva na njihovo pitanje uzvraćalo. Ali ne samo općenito. Ali. “Pri” znači blizinu u smislu pojavljivanja u neskrivenost što ga neskrivenost pruža. Ono što se približilo u takvoj blizini. ulaženje k njoj. međutim. Zapadna logika naposljetku postaje logistika. Jer prisustvo im nije postalo dostojno pitanja kao prisustvo onoga prisutnog. λέγειν kao λόγος logike. Današnja svjetska javnost živi u mnijenju da se mišljenje mislilaca mora dati razumjeti na jednak način na koji se čitaju novine. koje je uslijedilo. čiji nezaustavljiv razvoj u međuvremenu proizvodi elektronski mozak. u smislu bitka koji misli Hegelova metafizika. ona pripada samoj stvari. kojem kao zahvaćanje i poimanje odgovara preobraženo puštanje predležanja. To ἐὸν ἔμμεναι. ono prisutno kao ono predležeće. s obzirom na sebe. Ime “logika” doseže svoju najvišu čast čim postaje nazivom najisturenijeg vrha zapadne metafizike. Takve trenutke Grci doživljavaju kao sijanje u smislu rasvijetljenog. Ona sabire izlaženje prema pojavljivanju sa skrivenom iznenadnošću stalno mogućeg odsustva u skrivenost. izlaženje iz nje. logika kao dijalektika. Prebivanje je mirujuće.

τὸ γὰρ αὐτὸ νοεῖν ἐστίν τε καὶ εἶναι. isto posvećivanje pozornosti jest tako i prisustvo prisutnoga. odnosi na ταὐτόν. Umjesto λέγειν τε νοεῖν τε on najčešće kaže samo νοεῖν. ili spekulativna filozofija” (usp. Iz toga ἐόν.. Da je tome tako. Ako stvar stoji tako. 33). Parmenid nam to na drugom mjestu VIII. nego još prvotnije i izvornije od svih teza? Čuli smo: νοεῖν. – XI.” To dvoje pripada zajedno.. 34/36. Ali Parmenid. Ali možda se τὸ αὐτό. pohranjuje. zajedno. a kao drugo... odijeljeno od. Iz njega govori poziv koji zove u bit mišljenja. oni upravo pripadaju zajedno. upušta ga u njegovu bit i kod sebe ga pohranjuje. bitak.. ed. 158 Ali. kad se predočava bez i odijeljeno od odnosa spram onoga εἶναι. pak. iz prisustva prisutnoga. dakako. str. Ali što u sada navedenom izrijeku znači τὸ αὐτό? Ispravno se prevodi: ono isto. tj. εὑρήσεις τὸ νοεῖν. a ne τὸ αὐτό.”. pronaći posvećivanje pozornosti. može razumjeti u smislu jednakoga. pripada u jedan sklop s λέγειν i znači: posvećivanje pozornosti. a potom u velikom fragmentu VIII. naime tako da prvo spomenuto νοεῖν svoju bit ima u tome da ostaje upućeno u prisustvo prisutnoga. Što. kao da bi se po volji moglo staviti bitak za mišljenje i mišljenje za bitak. posvećivanje pozornosti. prisustvo prisutnoga. Hoffm. U onome ἐὸν ἔμμεναι krije se poziv koji zove u zapadno mišljenje. Ali gdje i kako? Koji je element u kojem to dvoje pripadaju zajedno? Je li to νοεῖν ili εἶναι ili ni jedno ni drugo? Dakle nešto treće. prema tome. onda se to stanje stvari može izložiti u još sažetijem obliku. Parmenidu je strano mnijenje da su bitak i mišljenje izjednačeni. U kojoj mjeri je tome tako? Zašto i na koji način se mišljenje polazeći od bitka bivstvujućega upućuje. Prvo mjesto glasi: τὸ γὰρ αὐτὸ νοεῖν ἐστίν τε καὶ εἶναι. uopće još nije mišljenje. To ἐόν. 34 ff. Jer kao prvo τὸ αὐτό to nikad ne znači. Što to znači? Znači li to ono jednako kao “izjednačeno”? Ni u kom slučaju. ne možeš. Pa mi u našem načinu govora neprestance zamjenjujemo izraze: isto i jednako. νοεῖν kod sebe i to kao ono njemu pripadno. οὐ γὰρ ἄνευ. znači riječ τὸ αὐτό. 159 . koje je zapravo za oboje ono prvo. naime. govori njihovo dvojstvo.. ali ono prvo ne kao njihova sinteza. naime.. Riječ ἄνευ znači “bez” u smislu odijeljeno. Parmenid nedvosmisleno kaže u fragmentima V i VIII. To νοεῖν kao νοεῖν supripada onome εἶναι i time pripada u to εἶναι sâmo. kroz prevođenje ranije razmatrana izrijeka naučili smo slušati točnije: εἶναι kazuje ἐὸν ἔμμεναι. pritom slijedimo samo onaj način prikazivanja kojem se Parmenid sam vidi upućen. ono isto. Umjesto ἐὸν ἔμμεναι on kaže ili samo εἶναι ili pak jednostavno ἐόν. međutim. zov koji mišljenje poziva u njegovu bit tako što νοεῖν upućuje u ono εἶναι. predgovor Fenomenologiji duha.. To νοεῖν ni u kojem slučaju nije “mišljenje” time što protječe kao neka netvarna djelatnost duše i duha. Obično se prevodi: “Jer isto je mišljenje i bitak. kao što je razvidno iz ranije prevedena izrijeka. zove u svoju bit. prisustvo prisutnoga. naime. Kako bi mišljenje i bitak ikad mogli biti ono jednako? Oni su upravo ono različito: prisustvo prisutnoga i posvećivanje pozornosti. 34 ff. “ono. kao različiti. već i iz stvarnih razloga kaže: ἄνευ τοῦ ἐόντος umjesto ἀνευ τοῦ εἶναι. γάρ se. νοεῖν. Mi.. Prema pokazanom stanju stvari νοεῖν.” No. Kaže li Parmenid nešto takvo? On to kaže i to jednom u izrijeku koji se navodi kao fragment V. naime. Ali jednako se na grčkom kaže ὅμοιον. štoviše: samo zajedno s. ne govori o pozivu. jest mišljenje samo ukoliko ostaje upućeno na i u ono εἶναι.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. kratko prevedeno kao mišljenje. τὸ αὐτό. Uostalom. ono isto. On kaže: u prisustvu prisutnoga govori poziv koji poziva u mišljenje. sam izričito kaže: οὐ γὰρ ἄνευ τοῦ ἐόντος . “odijeljeno od prisustva prisutnoga ne možeš. prema tome..” Parmenid ovdje vjerojatno ne samo iz razloga jezičnog izraza. ἄνευ je suprotan odnos od σύν. tj.. ono isto? Ona znači ono što pripada zajedno. kad je odijeljeno samo za sebe.

prema dvojstvu onoga što imenuje jedna riječ. također se razlikuje od onoga iskaza kojim Hegel Kantovo načelo premješta i pretvara u ono apsolutno. niti oboje zbrojeno u sintezi: njihovo dvojstvo iz skrivanja njihova jedinstva krije poziv. dar je onoga što je najdostojnije pitanja. spominjanje. To je dvojstvo bivstvujućega i bitka. iz bitka bivstvujućega. iz prisustva prisutnoga.” (A 158. 160 Što se zove mišljenje možemo propitati samo ako obraćamo pažnju na ono na što smo pozvani. Ali za Kanta biće se pokazuje kao predmet iskustva. Misao (Gedanc) znači: pamćenje. Parmenid. istražujući što naša njemačka riječ “Denken” (“mišljenje”) izvorno znači. ne ono prisutno za sebe i ne bitak za sebe.Drugi dio Predavanja u ljetnom semestru 1952. Ono što Kant naziva sintetičkim sudovima a priori novovjekovno je izlaganje onoga λέγειν τε νοεῖν τε ἐὸν ἔμμεναι. Što se tako daje. zahtijeva se više nego što nas je ovo predavanje moglo podučiti. particip svih participa. međutim. na drugom od sada spomenutih mjesta daje odlučujuće upozorenje zašto i na koji način νοεῖν i εἶναι pripadaju zajedno. Ono što Parmenid kazuje u onome τὸ γὰρ αὐτὸ νοεῖν ἐστίν τε καὶ εἶναι. “Što se zove mišljenje?” Vraćamo se na kraju pitanju kako smo ga isprva postavili. Varijacija na Parmenidov iskaz glasi: “Uvjeti mogućnosti iskustva uopće ujedno su uvjeti mogućnosti predmetâ iskustva. onoga „isto“. riječ ἐόν: prisutno prisustvujući. onoga što ta riječ zapravo. ali se njegovo mišljenje kreće u istome (ne u jednakome) području kao i mišljenje grčkih mislilaca. tj. međutim. i pritom pitajući zadržavamo pogled prema onom pozivajućem. time što kaže “da je bitak mišljenje” (Predgovor Fenomenologiji duha. Mišljenje je mišljenje tek kad se spominje onoga ἐόν. Ono što taj iskaz kazuje iz temelja se razlikuje od onoga što kazuje Parmenidov izrijek (fragment V). ono λέγειν τε νοεῖν τʼ ἐὸν ἔμμεναι. a to znači neizgovoreno imenuje. B 197). zahvala... Ostaje tamno zašto upravo ἐὸν ἔμμεναι i na koji način zove u mišljenje. naučili vidjeti: bit mišljenja određuje se iz onoga što se ima promisliti. Kant kazuje nešto posve različito. u kazivanju. čak i tamo gdje se Parmenidov izrijek izričito ne navodi. povjerilo izvornom govoru jezika? 161 . str. U međuvremenu smo. Nasuprot tome jasno je nešto drugo: izrijek τὸ γὰρ αὐτὸ νοεῖν ἐστίν τε καὶ εἶναι postaje temeljnom temom čitava zapadno-europskog mišljenja. ali je obrnuto moguće i nužno. Ono je ono što zapravo daje misliti. prisustvo prisutnoga. prema prisustvu prisutnoga. Da bi se moglo slijediti to upozorenje. Valja zamijetiti: ἐὸν ἔμμεναι. Prije toga morala bi se promisliti bit jezika i to u pogledu na ono što je ranije spomenuto uz λέγειν i λόγος. U tom načelu Kant kazuje da i kako mišljenje. onome ἐὸν ἔμμεναι. ona je Kantova rečenica koju on misli kao najviše načelo svih sintetičkih sudova a priori. tj. Stoga se on ne može razumjeti i izložiti polazeći od Kanta. Njegova povijest u osnovi je slijed varijacija na tu jednu temu. Najveličanstvenija varijacija. predočavanje (iskusivoga) bića u pogledu svoga bitka pripada zajedno s bitkom bića. posvetiti mu pozornost kako bi ga u onome λέγειν. Ono “ujedno” Kantovo je izlaganje onoga τὸ αὐτό. Uspijeva li mišljenje prihvatiti taj dar. koja uza svu različitost temeljnog metafizičkog stava u svojoj veličini odgovara uzvišenosti ranoga grčkog mišljenja. “Bitak” kazuje predmetnost predmeta. 45). – XI.

Tri prvo navedena uklapaju se u četvrto. Prelasci me đ u satovima S I. to se ne može olako domisliti. On se tako naziva. već je svako ime neka vrsta poziva. Ona štoviše upućuju na četvrto. Ovaj grad zove se Freiburg u Br. Ono nam domahuje nadom. Put mora započeti pri njemu. postavimo li 162 četvrto pitanje u prvom redu na ispravan način. Čovjek uopće ne sluti što znači kretati se u visokom gorju. međutim. Što se imenuje riječju mišljenje? 2. Ono što je prema stvari i u biti ishodišno. na II. nipošto nije utvrđeno. Ovaj grad zove se Freiburg u Briesgauu. Uskoro zaluta u magli koja se iznenada spustila. pa još i sam. Višeznačnost pitanja “Što se zove mišljenje?” nalazi se u višeznačnosti upitnog glagola “zvati”. na II. u kojem četiri načina postavljanja pitanja pripadaju zajedno. Neki glas zove nas k nadi. logika. ali jedan drugi ostaje nezaobilazan.Prelasci među satovima. Zvati nije izvorno imenovati. U govoru često korišten izraz “to znači” (das heißt) znači: ono upravo rečeno u stvari je mišljeno tako i tako i treba biti razumljeno na ovaj ili onaj način. On ima to ime. naime kao puku stvar jezičnog izraza. Stoga je nužno da se najprije izričito upoznamo s višeznačnošću pitanja. jer je tako nazvan. Stoga se prvo moramo ogledati u četirima načinima postavljanja pitanja. što dosadašnji nauk o mišljenju. predznačen time što je četvrto pitanje ono mjerodavno. Ono pita: 1. ne mora stajati na početku. mogućnost imenovanja. Što pripada tome da valjano izvršavamo mišljenje? 4. ako započnemo pitati odmah s njime. U svakom pozivu vlada oslovljavanje. Taj put je. Što se razumije. ne kazuje da prva tri navedena pitanje nevezano staje izvan četvrtoga. Kako. već obrnuto: imenovanje je vrsta zvanja u izvornom smislu ovamo-zahtijevanja i povjeravanja. On ne zna što to sve iziskuje i što stoga mora biti poduzeto i savladano. već kako ga ne bismo odveć olako uzeli. međutim. Za pozivajuće dozivanje koristimo i riječ “poziv”. upućuje nas u nju. ne samo kako bismo uopće naučili obraćati pažnju na višeznačnost. a time. To. kako bismo uopće dospjeli do četvrtoga kao mjerodavnog. Nekog gosta zovemo dobrodošlim. To se pak događa samo onda kad se upustimo u pitanje pitanja. čini se. Ali. Ono je mjerodavno kad mišljenje u svojoj biti postane vrijednim pitanja. koje određuje sam sklop. Umjesto izraza “to znači” koristimo i izraz “to će reći”. jer do njega dolaze i ostala tri pitanja. tj. Možemo također reći: pitanje navedeno na četvrtom mjestu: što nas zove misliti? sâmo se razvija tako što priziva ostala tri. već ga izričito zovemo da dođe 163 . Ishodište i početak nisu isto. Pitanje “Što se zove mišljenje?” može se postaviti na četverostruk način. Netko za nesigurna vremena. kojem je povjeren. razumije pod mišljenjem? 3. a možda to i ne može. To ne kazuje: mi ga označavamo imenom “dobrodošao”. U toj okolnosti već se navješćuje da nam je mjerodavan način postavljanja pitanja “Što se zove mišljenje?” još dalek i gotovo začudan. poziva nas k njoj. Što je to što nam nalaže mišljenje? Mi tvrdimo: pitanje navedeno na četvrtom mjestu mora se pitati u prvom redu. nalaže nam je. četiri pitanja supripadaju u mjerodavnom četvrtom. dakako. napušta planinsku kolibu da bi se uspeo na vrh planine. Otad stoji u zovu tog imena. Poziv svoju bit nema u imenu. Pritom se četvrti već pokazuje kao mjerodavan. čiji put prije toga moramo pronaći i njime krenuti. Za to moramo krenuti određenim putom. To kazuje: on je pozvan u to ime. – s I. To nam se mora pokazati.

povik i zov moramo dobro razlikovati. međutim. zahtijeva za sebe mišljenje. – s II. čak i ako se ne čuje ni usliša. već doveo u zov. što nas potiče na 164 to da mislimo. Tako bi sve bilo prepušteno samovolji. U pozivu je već uvijek sabrano neko zvanje. Stoga se nikako ne raspada na slučajno mnoštvo. Tako je čovjek kroz poziv na određen način već upoznat s time što znači riječ “mišljenje”. koje onoga tko je došao stavlja u zov rado viđena gosta. na III. ne samo tu i tamo. naći ćemo se već upućeni u pitanje: što kazuje glagol “misliti”? Tu riječ sad više ne možemo uzeti proizvoljno u nekom letimičnom značenju. ako ne iz nečeg takovog što iz sebe sama treba mišljenje. zahtijevao od nas kao misleću? Koja je naša bit? Možemo li to uopće znati? Ako ovdje nema znanja. koji našoj biti nalaže mišljenje. već nam ono u još dalekosežnijem i presudnom smislu daje misliti. On niti boli niti radosti može pružiti boravak. Heißen je ono dozivajuće i zazivajuće. već vazda i oduvijek. Bitno drukčiji od pukog pojavljivanja zvuka i glasa jest opet povik. No što na taj način daje misliti nazivamo onim najdvojbenijim. ne bi li je. naime mišljenje. kako bi ono ljudski slobodno moglo stanovati u njemu. (nastavak str. Ono je četverostruko. zove 165 . Prvotna bit slobode skriva se u pozivu koji smrtnicima daje misliti ono najdvojbenije. on je ono na što poziva. Poziv našu bit dovodi u ono slobodno i to tako odlučno da ono što nas poziva u mišljenje isto daje slobodu slobodnoga. ali to može biti: povik u pomoć. kako bismo ga razvili u pojam. ali je upućen i kao takav još pozivajući zaziv. Poziv nam daje mišljenje kao miraz naše biti. Tada čujemo pitanje: što je ono što nas zove misliti i to u smislu da nas u prije svega upućuje u mišljenje i time se uzda u našu vlastitu bit kao takvu koja bitstvuje ukoliko misli? Što nas zove misliti? Razvijemo li to pitanje. Samo zato zov može zahtijevati. Zov je. U zvanju vlada izvorno sezanje prema.. gotski haitan. Ali. nije ni prisila. Ne postoji. Poziv nije prošli. još manje je ona puka protivnost njihova susjedstva. Pitamo li pitanje “Kako stoji s pozivom koji nas zove misliti?”. naprotiv. a ne samo izgovaramo.Prelasci među satovima. na kojem bismo izgradili nauk o mišljenju. ali ujedno povod i ustrajnost u četirima načinima da se pita pitanje. Ono što nas poziva misliti. Zvanje zapravo dolazi već odande kamo je zov upućen. nego iz temelja. Ono. i to ne zgodimice. Ono na što poziva je imenovano. utoliko što bi ono pozivajuće samo htjelo biti promišljeno. Što znači riječ “mišljenje”. Puki povik zamukne i iščezne u sebi samom. U zvanju je moguć boravak. na koji nam je način ona onda otvorena? Možda upravo tako i samo tako da smo pozvani misliti? “Što nas zove misliti?” Mi sami vidimo se postavljeni u to pitanje. potječe iz jednostavnoga. Tako u zvanju dobrodošlim kao pozivanju u dolazak ujedno leži i imenovanje. poziv. On još ne mora biti zov. međutim.. 86) S II. Samo polagano snalazimo se u višeznačnosti pitanja “Što se zove mišljenje”. na III. tada ono pita: odakle nas zaziva poziv da mislimo? Kako nas on može uzeti u svoj zahtjev? Ukoliko nas doseže poziv? Ukoliko on seže do u našu bit. time što nam uopće povjerava mišljenje kao naše bitno određenje. Ali odakle drugdje bi mogao doći poziv koji napućuje u mišljenje. ovamo zahtijevajuće i time napućujuće upućivanje u neko činjenje ili nečinjenje. Ali zvati je nešto drugo nego puko puštanje da odjekne glas. to određuje poziv da se misli. Njemački heißen. opet. pitanje “Što se zove mišljenje?” odjednom ćemu čuti drukčije. čim ga pitamo. je zvati. Ukoliko nas poziv zove misliti. koji zove čak i ako se ne oglašuje. zazivanje. kao što nije ni nešto samo božansko. Razumijemo li riječ “zvati” u njenom izvornom značenju. jer u sebi od sebe daje misliti. Ono jednostavno donosi mjeru i sklop. samo ono što vazda ostaje da bude promišljeno. sezanje. Zvuk. Mjerodavan način je četvrti: što nas zove misliti? Ono pozivajuće daje nam misliti ono najdvojbenije. ili čak u nešto još bitnije. Sloboda stoga nikad nije nešto samo ljudsko. i izvrši dolazak kao prisan došljak.

Za nas pjesništvo odavna spada u literaturu. rado se pojavljuje kao nadznanost. već odavna. je li Pindar. baš kao i mišljenje. pojavljuje kao unesrećeno mišljenje. Pa ipak – je li Homer. glasi stav s jednoga ranijeg sata ovog predavanja. Iz toga proizlazi samo toliko da ovdje ostaje nešto vrijedno pitanja. međutim. Ako. opet. tako da mi bez daljnjeg ne dospijevamo tamo. Ta se može opisati u tri rečenice. ono se. je li Sapfo. što pripada onom λόγος. To se može ukratko označiti ovako: ono što jest danas se uglavnom pojavljuje u onoj predmetnosti. ali je izvorno kazivanje i govor jezika. neće biti manje pogođeno time što je dostojno pitanja. pjesništvo i mišljenje i znanost međusobno izjednačeni. mišljenje svjesno izbjegava blizinu pjesništva. No budući da znanost ne misli. koja bi svu znanost htjela nadmašiti po znanstvenosti. Činjenica da pojedinci pronalaze put koji ih izvodi iz literarnog pogona i misaono ili čak poučno dovodi do pjesništva. Znanost ne misli u smislu mišljenja mislilaca. “mišljeno”. već iz jedne bitne činjenice koju danas još ne želi vidjeti. Bitan odnos određuje se. Literatura je ono doslovce napisano i prepisano. čiji razlozi sežu u 166 daleku prošlost. “misao”. U tim riječima nešto je progovorilo i to ne tek nedavno. se tako i tako. nikad. htjeti prigovoriti ili ga čak preko noći promijeniti. ono mora ostati blisko pjesništvu. također samo riječ pojedinačnog i posebnog jezika Grka i to ne tek u njegovu glasovnom obliku. ono prvo mora samo odrediti i doseći to mjesto. Time spominjemo samo neznatniji odnos mišljenja prema znanostima. Povrh toga. opća stvar čovječanstva. jednom temeljnom crtom novovjekovnoga svjetskog doba. Ona je danas znanost. mišljenje u svom sadašnjem stanju mora toliko pomno obraćati pozornost na znanosti kao što to one same za sebe ne mogu. međutim. nije dostatna da pjesništvu oslobodi njegovo bitno mjesto. pod pretpostavkom da smo ozbiljno odlučili da ubuduće nećemo prečuti da je ono logičko.Drugi dio Prelasci među satovima. ta riječ “mišljenje” prema svom jezičnom oglašavanju očito još spada u pojedinačan jezik. – s II. Držimo da je u redu da se pjesništvo i njegova povijest raspravljaju literarno-historijski. U svakom slučaju. Općeljudsko logičko mišljenje. Stav “Znanost ne misli” ne sadrži zajamčenu povlasticu koja bi mišljenju dopuštala da se takoreći slobodoručno ostvaruje time što nešto smišlja. Ali iz toga ni u kom slučaju ne slijedi da se mišljenje ne bi trebalo obraćati znanostima. Bilo bi bezumno tom stanju. procijenjeno od nje. Kojim je imenom imenovano ono na što poziva? Pa valjda imenom “mišljenje”. blizina je nešto bitno drukčije od dosadnog izjednačavanja razlika. Zasigurno ne. Samo. na III. Kad se mišljenje razgraniči od znanosti. u koju spada i ono ranije spomenuto literarno. Obraćanje pozornosti na kazivanje riječi sad bi ipak trebalo biti put u mišljenje. Ali. i to ponovno literarno. Bitna blizina između pjesništva i mišljenja tako malo isključuje razliku. “misao”. međutim. Mi današnji spoznajemo to samo s mukom. a koji se sa svoje strane. Ali mišljenje je ipak dovedeno u blizinu pjesništva i razgraničeno od znanosti. Ali to što je došlo do riječi nije prošlo. Ona ne proistječe iz posebnoga i vlastitoga znanstvenog zahtjeva za moći. kako bismo primjereno obratili pozornost na ono što je progovorilo u riječima “mišljenje”. Što kazuje ta riječ “mišljenje”? Obratimo pozornost na kazivanje riječi “mišljenje”. podražavaju kritikom i reklamom. čak i onda kad pokušamo literarno-historijski dokazati da ta pjesništva zapravo nisu literatura. Vjerojatno imamo još sasvim nedostatne predodžbe o biti i dosegu literarnoga. međutim. Kroz ono literarno i u njemu kao svom mediju. koja se uspostavlja i drži pod vlašću znanstvenim opredmećivanjem svih oblasti i područja. Na tom putu literatura postaje predmetom interesa koji se veoma razilaze. moramo vratiti u povijest jezika. Mišljenje je. međutim. mi se. u našem slučaju znanost o jeziku. je li Sofoklo literatura? Ne! Ali oni nam se pojavljuju tako i samo tako. s druge strane. Zapadno pjesništvo i europska literatura dvije su bezdano različite bitne moći naše povijesti. s određenjem da javnosti bude dostupno za čitanje. Znanost ne misli. Ali upravo stoga što mišljenje ne pjeva. Put onamo utire historija. da je štoviše na bezdan način pušta da nastane. 167 . Vratilo se u ono neizgovoreno. No bit mišljenja ne može se izvesti iz pukog značenja pojedinačne riječi određenog jezika i ono što je tako dobiveno postaviti kao obvezujuće. sad su.

Iz bitno čuvene riječi “misao” (Gedanc) sad. Povod za to dolazi iz jednog bliskog promišljanja. koja seže najdalje prema vani. koje nam se lako mogu nametnuti kad čujemo glagol “misliti”: mišljenje i pamćenje. ne dopušta predodžbu nečega unutra i vani. Ali. Bit tehnike sama nije ništa tehničko. najdublju nutrinu čovjeka. jednom riječju možemo nazvati onime što nam leži pri srcu. što zapravo jest. Pitanje “Što se zove mišljenje?” za nas se neočekivano kreće unutar prvo spomenutog načina. 1. prijedlozi. filozofska. pa i u ono krajnje. već i drukčije. Kad govorimo o subjektu i objektu. međutim. Pod time se razumiju mnijenja.Drugi dio Prelasci među satovima. Stoga će i odnos mišljenja spram pjesništva i spram znanosti danas ostati posve zbrkan i u biti prikriven. na IV. (nastavak str. To ime nam sad još može djelovati neobično. Ionako bi moglo biti uputno da ne započinjemo dugotrajne rasprave o odnosu filozofije i znanosti prije nego što prijeđemo bar 168 nekoliko koraka kroz pitanje “Što se zove mišljenje?”. Naša upotreba izraza svjetska povijest podrazumijeva. razlog srca. Što se zove mišljenje? Pitanje sada uzimamo u njegovu prvo navedenom smislu i pitamo: što kazuje riječ “mišljenje”? Gdje se misli. ukoliko se to uopće smije tako izreći. Ime svjetska povijest obično znači isto što i univerzalna historija. Pa ipak. a ujedno i odlučujuće. svjetsko-povijesno. “Pri-ležanje” (An-liegen) upotrebljavamo u smislu “pri-sustva”. Misao (Gedanc) znači: ćud. moglo bi biti da taj put više nije put. “misao” (Gedanc) kazuje više. Ali. koji pita: što je imenovano riječju “mišljenje”? Slijedimo li to. nama. Stoga bi se pitanje “Što se zove mišljenje?” moglo promatrati samo kao prikladno izabrana tema za nastavne svrhe predavanja. ne samo više u sada spomenutom običnom značenju. samo kroz historijsko istraživanje. Novovjekovna znanost temelji se u biti tehnike. međutim. Ono što nas se tiče i do čega nam je stalo u bitno određujućem smislu. ujedno progovara bit onoga što imenuju dvije riječi. Historijsko i filozofsko spoznavanje se prema starom nauku razlikuju u temelju. Misao (Gedanc). Pri nekoj cesti ili rijeci leže oni čija imanja leže pri toj cesti ili rijeci. 2. 91) S III. usud da svijet jest. Ali starovisokonjemačka riječ gidanc. ono je unaprijed sabrano na 169 . – s III. što nas se dotiče. i to tako odlučno da. ne samo drukčije u usporedbi s prethodnim. koji već na prvom koraku ugrožava cijeli naš poduhvat? Tu primisao ni u kojem slučaju ne želimo ukloniti s puta. Ali u međuvremenu je ostavljamo da stoji na putu kojim dolazi. tiče čovjeka ovoga svjetskog razdoblja? Razvijanje pitanja sad nas je neočekivano nagnalo na to da uzmemo u obzir odnos mišljenja spram znanosti. već drukčije u biti kao odlučno razlikovano. Ali ono je utemeljeno i odavna već izgovoreno u stvari na koju se odnosi. pravilno promišljeno. Možda ono što nam leži pri srcu i do čega nam je stalo. Samo što mi olako prečujemo ono izgovoreno. ikad utemeljiti na historijskim tvrdnjama? Kako ćemo ukloniti s puta taj prigovor. zamisli. 3. pazimo na kazivanje riječi. razlog srca. sabiranje je svega onog što nas doseže. Jer. na IV. pitanje “Što se zove mišljenje” je. već zahtijeva da se smjestimo unutar njega. može li se mišljenje. Ono se ukratko može ovako izložiti. Naše obraćanje pažnje na kazivanje riječi međutim htjelo bi putu mišljenja osigurati temelj i tlo. te čovjek kao njegov stanovnik. ukoliko jesmo kao ljudi. do čega nam je stalo. ondje su misli. mišljenje i zahvala. Znanstveno-literarno opredmećivanje onoga što jest ne zapinje nam za oko. To nas vodi u povijest značenja riječi. srce. Povijest jezika dostupna je. ležanje nasuprot i uvijek pri-ležanje u najširem smislu. predodžbe. ukoliko izvršavamo naše biti-čovjekom. međutim. Svjetsko-povijesno pitanje “Što nas zove misliti?” pita: na koji način se ono. jer se mi krećemo unutar njega. time je već mišljeno predležanje i ležanje u osnovi. nathistorijska spoznaja vječnih istina. pogotovo zato što je mišljenje samo najmanje upoznato s podrijetlom svoje vlastite biti. Bit tehnike nije samo ljudska tvorevina koju bi ljudska nadmoć i suverenost uz pogodni moralni ustroj mogle obuzdati. ne treba stalno i izričito biti predočeno kroz nas. Ali možda je to pitanje čak i takve vrste koje nikad ne dopušta prolazak.

ali ostaje iznošenje ususret.Drugi dio Prelasci među satovima. kako bismo time dali uzdarje. koje je kao mišljenje već istinska zahvala. To spominjanje. takvo mišljenje bila bi najviša zahvala smrtnika. Tako svoje mišljenje zahvaljujemo u smislu “zahvaljivanja” koji u našem jeziku jedva da je uvriježen. koje opstoji kao spomen. Mi smo na određen način. Spominjemo ga se. pamćenje iz stare riječi “misao” (Gedanc). naime misliti na način takvog zahvaljivanja. “zahvala”. koja to najdvojbenije nepovrijeđeno pohranjuje u ono što je u njemu dostojno pitanja. preuzimamo tako što promišljamo to najdvojbenije. već naprotiv: odnijeti stvar i potom je ostaviti tamo kamo pripada. Ono što daje. ne treba naknadu i zaslugu kako bi moglo zahvaljivati. te imenovati spomen molitve samo stoga što oduvijek već podrazumijeva bitni odnos sabranosti na spas i milosti. spominjemo se onoga što nam to najdvojbenije sâmo daje misliti. Riječ “pamćenje” izvorno znači to sabrano ne-otpuštanje od onoga priležećeg. koliko vidim. koji pod pamćenjem podrazumijeva samo još sposobnost zadržavanja u pogledu onoga prošlog. – s IV. Ali to pri-mišljeno nije nešto što sa svoje strane tek iznalazimo i donosimo 170 sa sobom. samo to sabiranje. Kad je rasprava o nekoj stvari zaključena. ukoliko jesmo na ljudski način. Kad mislimo ono najdvojbenije. Samo zato što smo u biti već sabrani u to predležanje. i koji je. Sabiranje priležanja ovdje ne podrazumijeva naknadno sakupljanje onoga predležećeg. Otpuštati tu ne znači odaslati. To otpuštanje je zahvaljivanje. Jer u zahvali se ćud spominje onog u čemu ostaje sabrana. lipnja 1952:] Moje dame i gospodo! Danas je u Freiburgu otvorena izložba “Ratni zarobljenici govore”. na V. kada bi to ljudi jednom uzmogli. odmah nam se razotkriva sveza između pamćenja i zahvale. To mišljenje bilo bi zahvaljivanje onoga najdvojbenijeg u njegovu najvlastitiju osamljenost. Tako se spominjemo onoga čemu zahvaljujemo na mirazu naše biti. To spominjuće pamćenje izvorna je zahvala. možemo ostati sabrani pri tome što je navlastito sadašnje. pri čemu se ta riječ čuje prema njenom izvornom kazivanju. Kad bi mišljenje moglo ono što vazda daje misliti otpustiti u njegovu vlastitu bit. tada bi mišljenje već bilo sabrano u spominjanju. Nasuprot tome. njegov dar. mi zahvaljujemo. 95) S IV. međutim. Ta riječ može imati poseban ton pobožnoga i pobožnosti. prošlo i nadolazeće. U svojem izvornom kazivanju pamćenje znači toliko koliko i spomen. Onome najdvojbenijem primišljamo ono što treba misliti. pa čak ni njegovu predigru. ali ne isključivo. No pretpostavimo. (nastavak str. Pritom se misleći držimo toga najdvojbenijeg. Taj način slušanja jest onaj mjerodavni. Mišljenje bi tada obitavalo u pamćenju. Pritom ono što se zove “mišljenje” razumijemo iz misli (Gedanc). Takvo zahvaljivanje nije nadoknađivanje. Razumijemo li. nas i prema nama. Taj način slušanja odgovara bitnom stanju stvari koje imenuje riječ “misao” (Gedanc). Misao (Gedanc) se razvija u pamćenju. na V. prema uvriježenoj upotrebi jezika mnijemo da mišljenje ne proizlazi iz misli. Što kazuje riječ “mišljenje”. otpuštena. koje se vazda spominje onoga najdvojbenijeg. “pamćenje”. kroz koje ono što zapravo daje misliti tek izričito ostavljamo u njegovoj biti. To iskonsko mišljeno pamćenje svoje ime kasnije daje ograničenom nazivu. već da misli nastaju tek kroz mišljenje. kaže se da je zahvaljena. U najboljem slučaju uspjet će nam priprema za to. ukoliko tamo pripada. koje nas oslovljava u početnim riječima “misao” (Gedanc). čujemo iz izvorne riječi “misao” (Gedanc). već sve naše činjenje i nečinjenje nadilazeća poruka onoga čemu smo već preporučeni. Osluhnimo međutim još pažljivije djelokrug izgovorenoga. 171 . Ono što nam oduvijek daje misliti ono najdvojbenije. uobičajen samo u alemanskom govornom području. Ukoliko mislimo to najdvojbenije. [Rečeno prije predavanja 20. mišljenju. Nitko od nas neće se usuditi da makar u najdaljem smislu izvrši takvo mišljenje.

– s IV. kako bismo uzmogli misliti primjereno biti mišljenja? Najteže je odgovoriti na treće pitanje. Što znači riječ “mišljenje”? 2. Mi sami razriješeni smo odgovorom na pitanje. jer su ona. U tom slučaju bilo bi bolje da najtočniji zapis ovoga predavanja uništite što prije. ni u kojem slučaju da si možemo pripisati otkriće značajnog problema. Ona se može označiti četirima iskazima: 1. Upitno je čak i jesmo li mi već na tom putu. Možda mi današnji za nešto takvo još nismo sposobni. Samo pitanje još je nepitano. Stoga pitanje “Što se zove mišljenje?” ne ide za tim da postigne odgovor i njime riješi pitanje kratko i jezgrovito. Ako to ne zamijetimo. Što se prema dosadašnjem nauku razumije pod mišljenjem? 3. Tako će ostati i u nastavku. kod tog pitanja radi se prvenstveno i samo o jednom: pitanje učiniti dostojnim pitanja. Mišljenje ne donosi korisnu životnu mudrost. Pitamo li: što se zove vožnja bicikla?. toga možemo podučiti tome poznatom. podrazumijeva nešto drugo nego što bi bilo priznavanje naših slabih snaga. Naglašavanje jedinstvenosti pitanja ne podrazumijeva. 173 . što nam povjerava mišljenje. Treći način postavljanja pitanja najbliži je četvrtome. Mišljenje je spominjanje. Kad bismo htjeli nabrojati ponešto od onoga što nam je potrebno kako bismo mogli bitno misliti. Mi još nismo u primjerenom prostoru da razmišljamo o slobodi ili samo i da govorimo o njoj. međutim. Četvrto pitanje pita o onome što nam nalaže mišljenje. pripada nama time što smo ga već čuli. s trećim. Zbog čega? Razlog će postati jasniji. dokle god zatvaramo oči i pred tim uništavanjem slobode. što valja učiniti. Kod mišljenja nije tako. Ali spominjanje je nešto drugo negoli površno osadašnjenje prošloga. nalazimo na početku dugog puta koji jedva da možemo sagledati. Što je potrebno da izvršimo mišljenje primjereno njegovoj biti? 4. Mišljenje neposredno ne daje nikakvu snagu za djelovanje. Jer tu se odgovor najmanje može dati kroz podatke i iskaze. Obično postavljanje pitanja neposredno teži za odgovorom. ako se sada u jednoj međuprimjedbi kratko zamislimo nad time na koju vrstu odgovora smjera pitanje “Što se zove mišljenje?”. Jer ono sâmo pita o mjeri kojom se mjeri naša bit kao misleća. postati izlišni. Za nas to znači da se mi. ono odlučujuće još uvijek bi ostalo neodlučeno. Mišljenje ne rješava svjetske zagonetke. Put pitanja “Što se zove mišljenje?” već protječe u sjeni te izlišnosti. međutim. Već je i dotle dug put. Ono je mjerodavno. Pitanje “Što se zove mišljenje” druge je vrste. idu prema svjetskom razdoblju u kojem će visoki zahtjevi. što pripada u mišljenje. Možda je pitanje “Što se zove mišljenje?” kao pitanje jedino i jedinstveno. za koje je dosadašnje mišljenje smatralo da ih ispunjava i tvrdilo da ih mora ispuniti. po četvrtom jedno jedino pitanje. S pravom ono gleda samo na njega i na to da ga se pribavi. Treće pitanje pita o nama. kroz čiju različitost ne možemo proći dovoljno često. 4. na V. kad ga pitamo. Takvo 172 slušanje vazda je samo na nama. Ono glasi: što je potrebno. Samo nam se čini da je poznato što pitanje zapravo pita. Odgovor rješava pitanje. 2. Spominjanje promišlja ono što nas se tiče. Ovdje sami moramo doći do toga na koji se način jedino odgovora na treću vrstu pitanja “Što se zove mišljenje?”. 3. Njihovo jedinstvo proizlazi iz pitanja navedenog na četvrtom mjestu. Mišljenje. Tko još ne zna što to znači.Drugi dio Prelasci među satovima. četiri pitanja. ______ Pitamo “Što se zove mišljenje?” Pitanje pitamo na četverostruk način: 1. Molim Vas da je posjetite kako biste čuli taj bezvučni glas i kako ga više ne biste izgubili iz unutarnjeg uha. sve govorenje i slušanje bit će uzalud. o onome što moramo učiniti kako bismo uzmogli misliti. Što je ono što nas zove u mišljenje? Međutim. Mišljenje ne vodi do znanja kao znanostî. pokušaj i zadaća mišljenja. Jasno ćemo to vidjeti tek kod trećeg pitanja. Ta slutnja. Štoviše. točnije. naime da li to. su jedno. Sam način na koji treće pitanje pronalazi svoj odgovor odražava se na odgovaranje na ostala tri pitanja. onda pitamo za nešto što svatko poznaje. O trećem načinu postavljanja pitanja dosad jedva da je bilo govora.

već pretpostavljeno da je mišljenje po svojoj biti ono na što se poziva i samo po pozivu biva držano. Što se pod njom misli. Uostalom. već prikazivanje nečeg kao nečeg. Tijek predavanja odveo nas je u drugi način na koji bi pitanje htjelo biti razvijeno. Pitanje prethodi čak još i samom mišljenju. Ono je to u toliko maloj mjeri da upravo smjera na ono što se ovdje htjelo nazvati pretpostavkom i upušta se u nju. jer mišljenje je λέγειν i λόγος. Ali. kao onom najprethodnijem. Mišljenje se ne predočava ni kao djelatnost koja se ravna prema normama i vrijednostima. a da se pritom prerano ne upuštamo u ono tajnovito i ujedno plodonosno tog pitanja. Oboje nas priječi u nastojanju da se vratimo jednoj neobičnoj bezahtjevnosti i u njoj ustrajemo usred jednog kulturnog pogona koji svakodnevno vapi za dostavom najnovijega i srlja za onim što podjaruje. – s IV. da li kazivanje. posrijedi nije puko izvanjsko pitanje označavanja. Ali nije svaka rečenica iskaz. ali je rečenica. Sastavljanje je kao spajanje rečenica. Ali put mišljenja. može se odlučiti samo ako prije toga osvijestimo ono razlikovanje kroz koje kako existentia. o tome dosadašnje mišljenje odavna već ima čvrst nazor. Kad 174 se dostatno pita.Drugi dio Prelasci među satovima. da je mišljenje kao mišljenje nešto što je bitno pozvano. upućeno na ono što treba misliti. uopće može biti određeno polazeći od rečenice? 175 . te takoreći zadržano u svojoj biti. Ono se navješćuje u tome da mi to pitanje pitamo uvijek samo misleći te tako ono pitano možemo dovesti u njemu primjerenu dostojnost pitanja. čiji se tijek može psihološki promatrati. Prema onom važećem i po onome što zadaje pravila mišljenje se može ravnati samo onda kad je uopće pozvano u sebe. To ime ovdje znači: iskazivati nešto o nečemu: “Mjesec je izašao”. “Što se zove mišljenje?” nije iskaz. Njega doduše ne možemo sadržajno predvidjeti. mi ga precjenjujemo i od njega tražimo previše. Pitanje “Što se zove mišljenje?” pokušaj je da dospijemo na onaj nezaobilazni put koji vodi u ono najprethodnije. Nauk o mišljenju s pravom je tako nazvan. na V. moglo bi se to tako izraziti. ostaje da se promisli je li svako kazivanje iskazivanje. prikazano i predano kroz nauk koji nosi naziv “logika”. bitnost i činjeničnost. On postoji od trenutka kad je za mišljenje na vidjelo izašlo jedno dugo pripremano razlikovanje. “Činjenica” je lijepa i zavodljiva riječ. On glasi: što se prema dosad uvježbanom i odavno predznačenom smislu razumije pod mišljenjem? To predznačavanje prepoznaje se po tome što je ono što se razumije pod mišljenjem. Mjerodavan smisao pitanja dolazi do riječi kad pitamo: što nas zove misliti? Koji je to poziv koji zahtijeva ljudsko mišljenje? U tom je pitanju. kako to mnije gramatika. Mišljenje tako ovdje nije uzeto kao postupak. U takvu prikazivanju i utvrđivanju vlada sastavljanje onoga iskazanog s onim o čemu se iskazuje. običava se nazivati činjenicom. Gdje i kako se temelji ovlaštenje za to razlikovanje? U kojoj mjeri je mišljenje pozvano u to razlikovanje? Napomena o tome da je ono vrijedno pitanja daje nam da iznova procijenimo doseg prethodna pitanja “Što nas zove misliti?”. ali postoji mogućnost da promislimo znakove njegova podrijetla i dolaska. pitanje “Što se zove mišljenje?” nije bespretpostavno. Samo. Tako se čini da je posrijedi pitanje one vrste na kakvo je rado pravo polagala novovjekovna filozofija. tako i essentia dospijevaju tek do svoje određenosti. Mišljenje je najprethodnije od svega prethodnog djelovanja čovjeka u epohi kad se europski novi vijek tek počinje razvijati i dovršavati na zemaljskoj kugli. ostaje nezaobilazan na putu u sljedeće svjetsko razdoblje. Što valja držati o objašnjenju činjeničnosti činjenice u dosadašnjem mišljenju. naime upitna rečenica. utvrđivanje nečeg kao nečeg. gledamo li na današnje doba kao na kraj novog vijeka ili spoznamo da danas tek započinje možda dugotrajan proces dovršavanja novog vijeka. Svaki iskaz je rečenica. da je takvo i takvo. i onog da ono jest. Iskazivanje ovdje u prvom redu ne znači govoreće izgovaranje. Pitanje: “Što je ono što nas zove u mišljenje?” već pretpostavlja da mišljenje kao mišljenje u sebi obraća pozornost na ono pozivajuće. koje je za sva vremena trebalo položiti neuzdrmljiv temelj za čitavo zdanje sustava filozofije. naime razlikovanje između onog što nešto jest. Ono “s” je imenovano u onome “kao” i “o”. Kasnija terminologija razlikuje pojmove essentia i existentia. put pitanja “Što se zove mišljenje?”. Dokle god mišljenje još stavljamo pod te zahtjeve. ukoliko je smjerala na najradikalnije i time bespretpostavno pitanje. pitanje: “Što je ono što nas zove misliti?” ujedno vodi u ono što je vrijedno pitanja. τί ἐστιν. Da nešto jest. ὅτι ἔστιν. Svaki iskaz je kao takav rečenica.

otvoriti. dokle god nismo na dostatan način pitali: “Što se zove mišljenje?”. kao ono tobože mišljeno. jest put-ovanje. bilo da ga držali bezizglednim ili suvišnim. Ali ta gradnja puta je neobična. On slijedi poziv i drži ono pitano u tome da je dostojno pitanja. a ne rečenica. koja sa svoje strane počiva u zagonetnoj usamljenosti. pozivu. Ali mi sad pitamo: 177 . Najprije predložen oblik drugog pitanja glasio je: što se prema dosadašnjem nauku. s druge strane tako da krenemo na put. ovdje misleće pitanje. Kod tog stava trebalo bi se odreći toga da se put izvana samo i pogleda. ovdje jest ono bitno. – s V. pitanje postaje samo sve dostojnije pitanja. Da bismo dospjeli u putovanje. mi mislimo. Time iznova izlazi na vidjelo ono što tom jedinstvenom pitanju daleko pret-hodi. Tek i samo hodanje. (nastavak str. kako bi put uvijek samo predočavao i govorio o njemu. koji se ni ne usuđuje ići njime. Ali da bismo ostali na putu. dokle god ostaje tamno što to znači da se pjesničko kazivanje sabire u pjesmu. Neka se tim upozorenjem prekine opća napomena o putovima mišljenja. Drugo je. Sad ćemo pokušati ići putem našeg pitanja. te da je prema tome posrijedi pjesništvo. dospijevaju u prikaz i zaokupljaju one koji ne misle. ali on govori iz odgovaranja. ne pomaže nam u našoj nedoumici. Je li kazivanje “Mjesec je izašao” u prvom stihu “Večernje pjesme” Matthiasa Claudiusa iskaz ili čak rečenica? Koja je bit tog kazivanja? Ja to ne znam. Mišljenje tek u pitajućem hodu gradi svoj put. nećemo se riješeti onoga pitanog. Ako pitamo iz te dostojnosti pitanja. Mi tome putu odgovaramo samo tako što ostajemo na njemu. ne pomaže nam osobito. Odgovaranje na pitanje “Što se zove mišljenje?” i samo je uvijek samo pitanje kao ostajanje na putu. Slijedimo li poziv. dakako. pri čemu je ta riječ shvaćena u visokom. već se postavlja izvan puta. Ono je puštanje puta da se pojavi. Ne usuđujem se ni raspravljati o tom pitanju. razumije pod mišljenjem? Na prvi pogled pitanje se historijski raspituje o onome što se dosad mnilo i poučavalo o mišljenju. moramo se. Jedno je biti na putu kako bi se put gradio. naime. na VI. Poput pustolova odlutamo u neodređenost. mjerodavnog načina. No. Taj karakter puta mišljenja pripada pred-hodnosti mišljenja. a ne mišljenje. korak po korak. međutim. no u smislu četvrtoga. da se put te vrste unaprijed ne voli. dakako. Odgovor na pitanje “Što se zove mišljenje” doduše je govor. svako mišljenje samo iz svoje usamljenosti na skriven način govori u sljedeće ili u prethodeće mišljenje. Ovo je mišljeno u dvostrukom smislu: s jedne strane tako da se sami 176 otvorimo spram vidika i smjera što ih put otvara. nego se ne može riješiti nikad. To se čini lakšim od zauzimanja stajališta. učinimo korake po kojima put tek postaje putom. Ono izgrađeno ne ostaje ležati iza nas. Samo mišljenje je put. na VI. a ne sentimentalnom smislu. Put mišljenja niti se provlači odnekud nekamo kao utabana cesta niti uopće negdje postoji po sebi. ali nije iskaz. Točna napomena da je to kazivanje stih. Nijedan mislilac nikad nije ušao u usamljenost drugoga. Samo oni. bilo da ga se drži ludošću. Vjerojatno nikad nećemo moći pravo promisliti što je pjesništvo. koji tim putom nikad ne ide. u svako doba postoji mogućnost. Pitanje ne samo da se ne može riješiti sada. prema logici. Uvjeravanje da kazivanje “Mjesec je izašao” spada u pjesmu. koji bi se dao utvrditi u rečenici kakvom bismo pitanje kao riješeno mogli staviti na stranu. Ali možda uopće nije primjereno da ga se učini javno vidljivim. već se ugrađuje u sljedeći korak i gradi ispred njega. tj. Odgovor na pitanje “Što se zove mišljenje?” doduše je kazivanje. Ono što predočavamo i utvrđujemo kao učinke nekog mišljenja nesporazumi su kojima neizbježno podliježemo. Pa ipak. postaviti se odnekuda samo kraj puta i razgovarati o tome jesu li i u kojoj mjeri ranije i kasnije dionice puta različite i u svojoj različitosti možda čak nepomirljive za svakog. tako što ćemo ga pitati na drugonavedeni način. i čak je uvelike zaista tako. 102) S V. prethodno i stalno moramo paziti na put.Drugi dio Prelasci među satovima. Ukoliko idemo ususret onome ovdje pitanom. Putovanje.

kad se previše zna i prebrzo mnije. Nije. Pod kojim pozivom stoji zapadno-europsko mišljenje. 106) S VI. Ipak već kod prijevoda moramo obratiti pozornost na dvije stvari. Kant o tome govori u jednom još uvijek premalo cijenjenom malom spisu koji potječe iz 1763. Zato su potrebni naporni zaobilazni putovi i pomoćna sredstva. – s VI. godine (18 godina prije njegova glavnog djela “Kritika čistog uma”) i nosi naslov: “Jedini mogući dokazni razlog za demonstraciju opstojnosti boga”. Čak i Kant riječi “bitak” i “opstojnost” ubraja među “gotovo nerazrješive pojmove”. u njoj ne nalazimo ništa što bi bilo dostojno mišljenja. kamoli da bi nas se ona ticala tako da bi se od nje potreslo cijelo naše biće te da nas to nikad više ne napusti. Ali danas. S time “jest” već smo završili prije nego što smo ga izgovorili. dakle. On će nam olako skliznuti u samorazumljivost. Kantov sud da “bitak” spada u „gotovo nerazreješive pojmove” postoji s punim pravom. koji je živio na prijelazu s 6. Radi se samo o prijevodu. stoji izrijek: χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τʼ ἐὸν ἔμμεναι.” (nastavak str. čudo da pogotovo mi uopće više ne zamjećujemo ono nečuveno u rečenici “Biće jest”. čim s njime podijelimo pretpostavku da ono što imenuju riječi “bitak” i “opstojnost” mogu biti pojmljeni isprva i jedino u jednom pojmu. Kod Parmenida. grčkog mislioca. Zadaća je sada da prevedemo Parmenidov izrijek. Toj nuždi odgovoramo tako što sad pokušavamo da sve užim zaokruživanjem omogućimo uskok u kazivanje izrijeka: χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τʼ ἐὸν ἔμμεναι. pretkršćansko stoljeće. On nam ne daje ništa misliti. danas nam ne preostaje ni najmanje mjesta za pouzdanje da bi prikaz neke stvari mogao za sebe biti dovoljno sposoban da pokazivanjem same stvari sumišljenje izvede na put. Zašto smo u opasnosti da s rečenicom poput “Biće jest” tako lako budemo gotovi? S jedne strane stoga što mi. 1. Tako je mogao nastati nauk da se o onome što se iskazuje riječju “jest” ne može ni kazati ništa više. na VII. Druga na način na koji ga iz grčkog jezika prenosimo u naš. čim se upustimo u mišljenje? Ali i tako će ostati neizbježan privid da pitanje smjera samo na historijski prikaz početka zapadne filozofije. Ostajemo daleko od formalna izlaganja iskaza. sve ono što više nije i što još nije. Ne samo mi. u što spada i sve ono što je bilo i što dolazi.Drugi dio Prelasci među satovima. na 5. Prva se odnosi na sadržaj izrijeka. Sadržaj izrijeka. Jer mnijemo da su subjekt i predikat rečenice na jednak način jasni: biće – tko ne zna za bivstvujuće? A ono “jest” – tko mari za to. kad čujemo tu rečenicu. čijim se stazama i mi krećemo. pa tako uvijek nekako jest. Bavljenje pitanjem svoju posebnost može zadržati u tome da ono za znanstveno istraživanje povijesti filozofije i za u njemu važeće vodeće predodžbe ostaje uvijek nevjerodostojno. kad se sve na brzinu već obračunava i razvrstava tek što je izgovoreno.” Putu na koji smo krenuli s našim pitanjem najbolje bi odgovaralo kad bismo sad bez ikakvih usputnih primjedbi i upozorenja pokušali promisliti izrijek u onome što on kazuje. kad imamo više nego dovoljno posla s onim što jest. Prema običnom prijevodu to znači: “Nužno je reći i misliti da biće jest. Predočavanju na koje smo navikli on jedva da pruža uporište da bismo se pri njemu posebno zadržavali. na VII. “Nužno je reći i misliti da biće jest. koji su inače protivni stilu puta mišljenja. Rečenica je tijekom stoljećâ u mnogim preinakama te 179 178 . Opasnost ovdje prijeteće lakomislenosti temelji se s druge strane i prije svega na tome da se čak i mišljenje tijekom posljednja dva i pol tisućljeća polako naviknulo na predodžbu o tome što rečenica iskazuje.

Prijevod izrijeka. Proširi li se onda običan govor do jedinog obvezatnog pravila svakog kazivanja. njegov prijevod nikad nije samo problem historijske interpretacije nekog antičkog teksta. ako pri njenom prijevodu umjesto: “Nužno je” kažemo: “Treba. na VIII.. opet. na VIII. koje nema nikakve veze s rasulom i propašću Zapada. Danas. da bude unižen do pukog sustava znakova. Između spomenutih mogućnosti u kojima jezik govori koleba se uobičajen govor. Uslijed neobičnog zamračenja. s jednom jedinom razlikom. na mnoge načine izgovorena ili neizgovorena. pojavljuje rečenica “Bivstvujuće jest”. što ostaje neiscrpno. Stoga se pita: čime se uzrokuje bivstvujuće? Jer ono je ipak ono zbiljsko i kao takvo uzrokovano i uzrokujuće i posvuda se odnosi na uzroke. Riječ. Ali prijevod ujedno nije ništa posebno ili čak iznimno. Ono što je tom rečenicom iskazano dospijeva u samorazumljivost: “Bivstvujuće jest. Ono osrednje postaje pravilnim. o biću. Suočavamo se u najboljem slučaju s onim neuhvatljivim u onom prividno općenitom i apstraktnom što ga ona izriče. Trebati isprva znači: ostaviti nešto u onome što ono jest i kako jest. ono ostaje razgraničeno spram drugih načina činjenja.” No moglo bi jednom doći vrijeme da jezik ne bude stavljan na lanac običnog govora. koja Parmenidovu izrijeku daje temeljni ton. Dakako da ćemo isprva jedva nešto postići upozorenjem da s onim što rečenica kazuje zapravo stoji sasvim drukčije. međutim. već njegovo visoko kazivanje ugađano nje181 .Drugi dio Prelasci među satovima. Za njega se vješa ono obično. Da pritom “bitak” znači otprilike toliko koliko i “zbiljnost. jer on ostaje unutar onoga što je dostojno pitanja koje ga vodi. s kojima ga se lako i rado miješa i brka: spram korištenja i spram potrebovanja.” Što će biće drugo nego “biti”. On kazuje o najvišem i najdubljem. To. po kojem ono imenuje ljudsko činjenje. čini se. Razumijemo li trebanje u tom nama bližem značenju. tako da je ono na njemu vrijedno pitanja iščezavalo u toj svjetlini. čak i onda. Ali možda će se ta rečenica nekome jednog dana ipak učiniti začudnom. U običnoj jezičnoj upotrebi χρή. kad se govor o “bitku” i “egzistenciji” gotovo nalazi na dnevnom redu. 2. Daljina dometa njegova značenja uopće pripada biti svake riječi. To ostavljanje zahtijeva iz sebe da ono trebano bude njegovano u svojoj biti. zamjećujemo samo još jednoličnost u rečenici: “Biće jest”. Stoga nas se ona trenutno tiče još jednako neposredno kao nekoć. može značiti i to. (nastavak str. pri čemu svaki put odgovaramo zahtjevima koje ono trebano oglašava po sebi. U takvom prividu ostaje sad i riječ χρή. svaka riječ koja se otklanja od njega smjesta se doima kao samovolja i prijestup. Već stoga on stoji pod neobičnim uvjetima. te će taj pritom zamijetiti da stoljeća koja su u međuvremenu prošla rečenici nisu nimalo naudila. – s VII. On je ogrezao u osrednjosti. ukoliko on prevedenim izrijekom na znanje ne daje samo neko ranije mišljenje filozofije. U ovom slučaju pokušavamo prijevod idući putom jednog pitanja: “Što nas zove misliti?” Prijevod je posebne vrste. Čak i kad izrijek saslušamo samo ugrubo. Sad je prevodimo s: “Treba”. da jezik u jednom velikom trenutku jedan jedini put iskaže ono jedino. U njemu se. 111) 180 S VII. koje izgleda kao uobičajeno. ma koliko glasno ono bilo. kad mnije da na to ne mora obraćati pozornost. te drugo. koji svatko može koristiti u istom obliku i koji se nameće kao obvezatan. Raspravljanje izrijeka drži se unutar granica zadaće prevođenja. Obje mogućnosti jezika toliko su udaljene jedna od druge da bi njihova međusobna tuđost bila nedostatno procijenjena još i onda kad bismo ih htjeli označiti kao krajnje suprotnosti. bila i ostala vodeći prigovor mišljenja. te da je ostala jednako vrijedna pitanja kao što je to bila oduvijek. on govori o kazivanju i mišljenju. najdaljem i najbližem. kasnije će izostati ona svjetlina. To nam daje povod i pravo da pretpostavimo da je i riječ χρή izgovorena u visokom smislu. Jer se današnje mišljenje još neposredno kreće u nasljeđu tog izrijeka. jer stalno ostaje početno i stoga nedosežno za svaku vrstu niveliranja. glasi: χρή. počiva u tajni jezika. o kojem se filologija spori. On dopušta oboje: s jedne strane. o najprikrivenijem i najsjajnijem što je smrtničkom kazom uopće iskazivo. kad već jest? Sad bi se samo još htjelo znati zašto bivstvujuće jest. Nekoć je vlastita svjetlina iskazanoga prosijavala kroz tu rečenicu. o bitku..” u takvom se postavljanju pitanja prihvaća kao nešto samo po sebi razumljivo.

na valovima mora. određena iz biti onoga gostoljubivog i prebivanja. na krivom mjestu. Stoga na kraju pitamo još jednom. Ono beskorisno ne spada nikamo. na IX. jer i ono je. Takva će se zamišljenost današnjem čovjeku učiniti dakako neprimjerenom. Ne bi bilo ni letjelica. negostoljubivo bilo bi.” Mišljeno prema njegovu visokom značenju. Bez toga λέγειν i njegova λόγος ne bi bilo ni razdoblja prosvjetiteljstva. Stoga je posvuda. Ta dva značenja toliko su udaljena jedno od drugog da se međusobno uopće ne smetaju. – s VIII. “Treba kazivanja. ni komisija za atomsku energiju. moramo tek razjasniti. Bez ovoga λέγειν te logike današnji čovjek bi se morao odreći svoga motorkotača. govom temeljnom tonu. ako se njegovo kazivanje preuzima i izvršava kao polaganje? Tako bi se prije svega trebalo razjasniti što znači polagati. pokušat ćemo to “Treba” pojasniti uz pomoć dvaju mjesta iz Hölderlinova pjesništva. Zašto bismo onda dopustili da nas zasme182 ta postojeća višeznačnost riječi λέγειν? Mi i bez toga toliko užurbano trčkaramo u onom uvriježenom da mnijemo kako se i svjetskim tokom može ovladati uvriježenim mjerama. Χρὴ τὸ λέγειν. Ta bitna pripadnost sa svoje je strane.” Ovdje “treba” imenuje bitnu pripadnost stijene i ubodâ. što svakodnevno iz sata u sat izvršavamo na najrazličitije načine. riječ koja označava samo tako običnu stvar kao što je ležaj. bar prema oznaci. Čemu ta napomena o jeziku? Da bismo iznova naglasili da se u njemu i s njim krećemo po nesigurnom tlu ili bolje.. a u svakom slučaju beskorisnom. a zove se λέγειν. Bez onoga λόγος logike svijet bi izgledao drukčije. a tamo “kazivati”. Jedno mjesto pripada himni “Ister”: “Ali stijeni treba ubodâ I zemlji brazdâ.. U takvom slučaju ne bi više bilo dostatno govoriti samo o visokom kazivanju. na IX. Ali bilo bi uzaludno zamišljati kako bi svijet tada izgledao. pojavilo kao polaganje? U kojem je bitnom obliku jezik izašao na vidjelo. ako ne čak i nastranom. riječ koja potom seže do najviših visina teološke spekulacije. (nastavak str. zemlje i brazdâ. tj.. još uvijek procijenjeno polazeći od onoga nižeg. trebati kazuje: upustiti u bit i pohraniti ono upušteno. χρή: “Treba. međutim. a da pritom uobičajen govor ne bude obezvrijeđen kao otpad ili nešto nisko. Ali mi se možemo zamisliti i naočigled toga da λέγειν ujedno znači kazivati i polagati. ni teološkog izlaganja pojma druge osobe u božanstvu. Bez toga λέγειν i njegova λόγος ne bi bilo ni nauka o trojstvu kršćanske vjere. Lako se može ustanoviti to da λέγειν istodobno znači kazivati i polagati. ni turbina. No stanovanje se sa svoje strane ne temelji u sebi. Ono o čemu se radi kod polaganja i kamo ono sâmo svaki put dospijeva jest da ono što valja položiti leži i time dalje pripada onome što već 183 . Čak je i beskorisno. Suvišno je baviti se time. Iz toga proizlaze osebujni zaključci. Bez toga λέγειν ne bi bilo dijalektičkog materijalizma. Ali možda će dopustiti da ga se jednom podsjeti na to da iz te neobične riječi λέγειν i λόγος. Λόγος. Ugošćivanje i prebivanje označavaju stanovanje smrtnika na ovoj zemlji. Pitamo: što se zbiva kad λέγειν ujedno znači polagati i kazivati? Jesu li ta značenja samo nekim slučajem dospjela jedno kraj drugog i pod zajednički krov iste riječi? Ili stvari stoje drukčije? Da li se upravo ono što kazivanje u svojoj biti jest.” Što znači λέγειν? Već kod Homera ta riječ znači pripovijedati i izvještavati.Drugi dio Prelasci među satovima. ona zadugo i u najmnogostrukijim značenjima srodnih riječi ujedno znači uglavnom polagati. potječe zapadna logika. 117) S VIII. Od rana. nije li isto tako izlišno istraživati naprosto postojeću neobičnost da grčka riječ λέγειν ovdje znači “polagati”. onog što ona imenuje... međutim.. zadovoljavamo se mogućnošću da bi raspravljanje o riječi λέγειν kao “polaganju” i “kazivanju” jednom bar moglo biti od neke koristi. No. i λέχος. Da bismo usmjerili uho prema tom značenju riječi. nemaju jedna s drugom ništa zajedničko. bez prebivanja. Neobično ostaje da nešto poput polaganja. Kako si ovdje ne utvaramo da smo dorasli onom beskorisnom. gdje god se pojavi.

“Treba puštanje predležanja.. To je luđak umro. kako bismo ga tamo zadržali. doduše.. Slutnja (Ahnung) ovdje znači oskudan predstupanj pravoga znanja. Istinsko naslućivanje je način na koji nam ono bitno prilazi i time nam se pridaje u pozornost. U onom νοεῖν vlada razabiranje. te se potom sužavaju na ono o čemu logika raspravlja kao o biti mišljenja. otvara i određuje iz polaganja i ležanja. νόος znači umovanje. Stoga νοεῖν znači i ono što razumijemo pod njušiti i njuhom. To je poljski krčag. Tu riječ.Drugi dio Prelasci među satovima. koje nešto ima na umu i to si uzima k srcu. što ga provodi čovjek? Tako bi polaganje sada iznenada bilo vidljivo kao odnos. koji iz temelja vlada boravkom čovjeka na ovoj Zemlji. što ga poduzima čovjek. Ono je dvorana koja taji. i “slutnja” se mjeri tim mjerilom. To je svjetlo. Ali kako sve znanje i umijeće odavna razumijemo iz mišljenja logike. Kandidat na ispitu primjerice nema nikakvu slutnju o stvari. Pa ipak.. onda mora da im je na izniman način stalo do polaganja i ležanja i predležanja. što je bilo i što je u dolasku. Polaganje kao puštanje predležanja. Ako se za Grke bit kazivanja određuje iz polaganja. ono što govori i što šuti. ako se zatiče u onome tako predležećem. Kazivanje se pokazuje kao polaganje i znači λέγειν.. To naslućivanje nije predstupanj na stubama znanja. Za Grke kazivanje je polaganje. 125) 185 . To je prostor. To je vinograd. ne samo kazivanje o njemu. tom predležećem trebao čisto odgovarati upravo tako da to predležeće pušta da predleži onako kako leži? I ne bi li onda to puštanje predležanja trebalo biti ono polaganje u čijem se djelokrugu odvija sve ostalo polaganje. Što kazuje jezik? Ono što kazuje. χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τε. s rupama punim paukova.” (nastavak str. izgorio i crn. prije upotrebljavamo za životinje. 184 Ovo ne stoji u udžbeniku iz logike nego drugdje. tako što u predležanju već prethodi svemu što čovjek uloži. položi ili razloži. međutim. “Treba puštanje predležanja. – s VIII. Izvorno se riječ “ahnen” upotrebljavala bezlično: “es anet mir” (sluti mi) ili čak “es anet mich” (sluti me se): nešto mi prilazi. obuzima me. To νοεῖν unaprijed razabire tako da posvećuje pozornost. kao ni λέγειν. što su ga obijelili mlijekom. ostaje uvijek i posvuda ono što jest. koje.. što može biti. grad i otok.. a tako i νοεῖν. koje se provodi u onom λέγειν kao sabiranju. pogotovo onda ako već leži prije svakog polaganja i postavljanja. tj. a da nikad nismo pitali odakle taj odnos potječe. predleži. i sve to na najneposredniji i najbogatiji način tamo gdje se termini “jest” i “biti” navlastito uopće ne oglašavaju. unaprijed nije puko primanje nečeg. i to tako odlučno da se Grcima čak i ono što jest. skriva sve znatljivo. Mi νοεῖν prevodimo kao: posvetiti pozornost.” Ta riječ izvorno ne znači “misliti”. Ljudsko njušenje je naslućivanje. hram i nebo predleže i pojavljuju se iz svojega predležanja. Polaganje i kazivanje odnose se na isto. sve kazivanje na skriven način ostaje u odnosu spram onoga što se može imenovati kroz ono “To je”. mišljeno na najširi način.. tako i posvećivanje pozornosti. Pozornost je straža koja predležanje uzima u zaštitu. Ona poput “äußern” (izvanjštiti) od “außen” “izvan” potječe od prijedloga “an” (na). Χρὴ τὸ λέγειν τε. Jer ono što u istinskom smislu svaki put dospijeva do govora bitno je bogatije nego ono što ulazi u čujne i vidljive likove oglašavanja i kao takvo potom opet zanijemi u onome što je napisano pismom. na isti način puštanja pojavljivanja. Ne bi li sada čovjek. Tako bi onda λέγειν kao polaganje i puštanje ležanja usred onog uvriježenog i udomaćenog u ljudskom tubitku bilo nešto neudomaćeno? A λέγειν kao kazivanje? Kazivanje je stvar jezika. na IX. za divljač. što ga je ugasio vjetar. Obje su se posestrile tek iz njihove izvorne biti. što ga popodne napušta pijanac. To je ono što u prvom redu predleži. More i gorje. ali i sama treba pohranjivanje. Ali stara riječ “ahnen” (naslućivati) kazuje nešto drugo. Stoga νόος i νοῦς izvorno ne znače ono što će se kasnije izobraziti kao um.. odnosi se na ono predležeće u najširem smislu koje bezglasno govori: to je. U kazivanju bitstvuje jezik.

187 186 . Poziv. Naslov predavanja je pitanje. Kad kažemo “bivstvujuće. Leksički ispravno prevodi se s: bivstvujuće. Jer. Ako. Ali. Obje riječi naizmjenice pripadaju zajedno u jedan sklop. Ono ostaje jedno jedino pitanje: što nas zove misliti? Što je ono što nas zove u mišljenje? Na putu kojim smo krenuli pokušavamo se odazvati pozivu kojim je zapadno-europsko mišljenje pozvano i upućuno u ono što se izvršava kao mišljenje. na XI. mi pokušavamo da iz izrijeka tek čujemo u koje je temeljne crte svoje biti mišljenje pozvano. On kaže da između bića i bitka postoji χωρισμός. On iskazuje dvojstvo: bivstvujuće bivstvujući: bivstvujući bivstvujuće. Parmenidov izrijek ide prema onome što imenuje riječ ἐόν. njihova razlika. onda to znači: bivstvujuće u pogledu bitka. koji kazuje: χρὴ τὸ λέγειν τε νοεῖν τε “Treba λέγειν. To ἐόν je jedinstvena i stoga iznimna μετοχή. dakako. To će postati sasvim jasno kad. time smo stali na put našoj vlastitoj namjeri. nad cijelu zapadnu metafiziku može se staviti naslov: τὸ ὄν. Dvojstvo je već u upotrebi. Bez imalo nasilnosti. a νοεῖν s: posvetiti pozornost. mi u prelasku prolazimo kroz njihovo dvojstvo. pozivajući se na Parmenidovu vlastitu upotrebu jezika. On naslovljava cijelo predavanje. posljednju riječ ἔμμεναι zamijenimo riječju ἐόν. 130) S X. Izrijek to imenuje u riječi koja neposredno slijedi. ta riječ je particip. koji propitujemo. Ono je uvijek već unaprijed dano. Ono glasi: što se zove mišljenje? Od predavanja se očekuje da odgovori na pitanje. Što je to? Očito ono na što se odnose λέγειν i νοεῖν. Svatko razumije riječ bar otprilike i za svakodnevnu upotrebu. nikad ne dopušta da dvojstvo tek nastane. Stalno govorimo iz dvojstva. biti. Stoga λέγειν prevodimo doslovce s: pustiti da nešto predleži. pa čak i onda kad ga u filozofskoj upotrebi jezika svaki put izričito ne izgovaramo. za Kanta kao i za Nietzschea. εἶναι. esse. Dvojstvo je već razvilo područje unutar kojeg odnos bivstvujućega spram bitka postaje predočiv. Pritom. glasi: ὄν. τὸ ὄν. – s X. Razmatranje je pokazalo: ἐόν je particip svih participa. za Parmenida kao i za Platona. o različitosti smještanja bivstvujućega i bitka. na XI. svaka za sebe. Riječ τὸ ὄν moramo unaprijed i stalno i isključivo čuti i čitati kao iznimni particip.Drugi dio Prelasci među satovima. Taj odnos može se tumačiti i objašnjavati na različite načine. Biće i bitak su različito smješteni. tako i νοεῖν. dvojstvo obadvoga mora biti već unaprijed dano i to na način da se na dvojstvo sâmo i kao takvo izričito ne obraća pažnja. S IX. međutim. ἡ χώρα znači mjesto. ni taj sklop još ne označava temeljnu crtu mišljenja. Kad kažemo “bitak”. Da bismo uopće mogli postaviti to pitanje o tome χωρισμός. Umjesto verbalnog značenja jezik upotrebljava i infinitiv ἔμμεναι. kakav koriste Platon i Aristotel. Ali naslov ovoga predavanja ostaje. onda to znači: “bitak bivstvujućega”. kod Platona i Aristotela označavaju ono što kasnija filozofija razumije pod mišljenjem. moramo ispuniti jedan uvjet. Gramatički predočena. Tijek predavanja tako korak po korak dovodi naslov do nestanka. Platon hoće kazati: biće i bitak su na različitim mjestima. Ona glasi: ἐόν. Jer on je mišljen tako kako glasi. onda pita o sasvim drugom mjestu bitka u usporedbi s mjestom bića. Sklop sa svoje strane iziskuje određenje kroz ono čemu se sklapa. Kad prelazimo s bića na bitak. (nastavak str. različito smještanje bića i bitka. međutim. mjerodavno za zapadno mišljenje. biće bivstvujući. na X. ukoliko se ta riječ uopće govori u jeziku svakodnevice. Isto važi za svu transcendenciju. daje Platon. pokušavamo čuti u jednom Parmenidovom izrijeku. slijedeći kasniju predaju λέγειν i νοεῖν u Parmenidovu izrijeku odmah prevedemo s mišljenje. Kad Platon time promišlja onaj χωρισμός.” Te dvije riječi kasnije. Jedno tumačenje. Prelazak. Izbrušen oblik riječi ἐόν.

89 i d. kako je to objašnjeno na početku drugog dijela knjige (str. tako da bi ono se zapravo trebalo staviti u zagrade: Što (se) zove mišljenje? Budući da se to pitanje. Sva ta rješenja zapravo posežu za interpretacijom onoga što pitanje pita i kako pita. Igoru Mikecinu. iziskuje veliko prevoditeljsko umijeće i sabranost. Božo Dujmović 188 189 . nego ponegdje bilješkom. nije dakle riječ o glagolu sollen koji također prevodimo s trebati).). nije bilo moguće slijediti. prijevod nismo opterećivali silnim napomenama. čime smo htjeli pokazati da je riječ o etimologiziranju. Vesni Batovanji i dr. Međutim. Naše slušanje moramo premjestiti u područje kazivanja grčkog jezika. a i onda kada smo htjeli izbjeći terminološke nejasnoće (npr. činjenju i nečinjenju ono najupotrebljivanije i time ono uvriježeno naprosto. zasluge za realizaciju ovoga projekta pripadaju i recenzentima: dr. U ovaj projekt (kao i prijevod Heideggerovih Priloga) smo se i upustili vođeni tom mišlju. tako ga valja i čitati: što se zove mišljenje i što zove mišljenje. Pri tom poslu zamjenjivanja nigdje ne dolazimo ni do čega.” Ali. Što zovemo mišljenjem?. Što zove mišljenje?. ni iz našega prijevoda Što se zove mišljenje? ne može se iščitati sva mnogoznačnost pitanja. Kad čujemo izrijek. Nudila su se sljedeća rješenja: Što znači mišljenje?. (nastavak str. moramo dopustiti da nam grčke riječi kazuju ono što one imenuju. participski oblik u njegovu dvojnom značenju. gdje smo držali da je neophodno. dakako. Kad riječ ἐόν čujemo kroz njen gramatički. nije dovoljno da grčke riječi zamijenimo riječima drugih jezika. brauchen = trebati. provlači kroz cijelu knjigu. Štoviše. prevoditi Heideggera jest prijevodni pothvat. izrijek možemo prevesti razgovjetnije: Bilješka urednika “Treba puštanje predležanja. Mi smo grčke riječi samo zamijenili drugima. Što poziva na mišljenje?. sc. Osim prevoditelju. 138) Prevoditi filozofijsku literaturu. Što zove k mišljenju?. te stavljanjem njemačke ili prijevodne riječi u zagrade. sc. jer pitanje Was heisst Denken? ujedno pita i što zove mišljenje. a koje u prijevodu. Već i prije ovoga prijevoda postojalo je neslaganje kako prevesti sam naslov knjige Was heisst Denken?.Drugi dio Ono je u svemu kazivanju i predočavanju. koje je ujedno i naslov. ni to još nije prijevod zaključnih riječi izrijeka. kad kroz njega trebamo biti dovedeni u pitanje. Glede samoga teksta. tako i posvećivanje pozornosti: bivstvujuće bivstvujući. ma koliko poznate one bile. riječima ens i esse ili “bivstvujuće” i “biti”.